David MacKenzie

APIS: ČOVJEK KOJI JE IZAZVAO PRVI SVJETSKI RAT

 Izdavač
Profil Knjiga, dio grupe Profil International

Za izdavača
Daniel Žderić

Glavni urednik
Maroje Mihovilović

Lektura
Dubravko Grbešić

Korektura
Marica Grbešić

Grafičko oblikovanje
Goran Vukašinović

Grafičko oblikovanje omotnice

Studio 2M

Tisak
Profil International, Zagreb, srpanj 2014.

Copyright © David MacKenzie

© za hrvatsko izdanje Profil Knjiga d.o.o., Zagreb, Hrvatska

Naslov originala
Apis: The Congenial Conspirator, The Life of Colonel Dragutin T. Dimitrijević,
East European Monographs, Boulder, SAD

ISBN 978-953-313-333-1

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 878786.

1. izdanje

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretiskan
bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
 David MacKenzie

Apis:
Čovjek koji je izazvao
Prvi svjetski rat

Život pukovnika
Dragutina T. Dimitrijevića

Preveo Dubravko Grbešić

PROFIL
Posvećeno Molly Anni MacKenzie (1988.)
i njezinoj generaciji
 Sadržaj

Osobe o kojima je riječ u ovoj knjizi 9

Kronologija karijere pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa 12

I. poglavlje: Uvod: Apis - mučenik ili ubojica? 15

II. poglavlje: Rođenje bika 23
III. poglavlje: Pripremanje prevrata (1900. - 1903.) 34
IV. poglavlje: Ubojstvo kralja i kraljice (28. - 29. svibnja,
tj. 11. - 12. lipnja 1903.) 48
V. poglavlje: Urotnik u politici (1903. - 1908.) 60
VI. poglavlje: Apis i Crna ruka (1908. - 1912.) 77
VII. poglavlje: Živković i Bijela ruka (1909. - 1912.) 93
VIII. poglavlje: Malteška groznica i Balkanski ratovi
(1912. - 1913.) 107
IX. poglavlje: Šef vojne obavještajne službe (1913. - 1914.) 118
X. poglavlje: Svibanjska kriza 1914 128
XI. poglavlje: Umorstvo u Sarajevu (lipanj 1914.) 150
XII. poglavlje: Austrijski rat (1914. - 1915.) 174
XIII. poglavlje: Albanska golgota (1915.) 194
XIV. poglavlje: Osobne stvari (1914. - 1916.) 214
XV. poglavlje: Krfski interludij (proljeće 1916.) 230
XVI. poglavlje: Na solunskoj fronti (1916.) 243
XVII. poglavlje: Urota protiv pukovnika Apisa (1916.) 259
XVIII. poglavlje: Lav je u kavezu (prosinac 1916.) 276
XIX. poglavlje: Čekajući suđenje (prosinac 1916. -
ožujak 1917.) 288
XX. poglavlje: U sudnici i u zatvorskoj samici (ožujak i
travanj 1917.) 306
XXI. poglavlje: Apis svjedoči (travanj i svibanj 1917.) 328
XXII. poglavlje: Osuđen na smrt (svibanj i lipanj 1917.) 345
XXIII. poglavlje: Pred otvorenim grobom (lipanj 1917.) 367

Napomena uz hrvatsko izdanje 386

Popis kratica 387
Kazalo 388
 Osobe o kojima je riječ
u ovoj knjizi

1. Apis i njegova obitelj:

Dragutin T. Dimitrijević (Apis)
Todor Dimitrijević, Apisov otac
Jovanka Dimitrijević, Apisova majka
Jelena (Dimitrijević) Živanović, Apisova sestra
Živan Živanović, Apisov svak, političar
Milan Ž. Živanović, Apisov nećak, Jelenin i Živanov sin

2. Vođe Crne ruke (osnovane u kolovozu 1911.):

a. Osnivači
1) Ljubomir S. Jovanović Čupa, urednik Pijemonta, civil
2) Bogdan Radenković, aktivist u Makedoniji, civil
3) Velimir Vemić, časnik
4) Ilija Radivojević, predsjedatelj, časnik
5) Vojislav Tankosić, gerilski vođa, časnik
6) Čedomir Popović, časnik
7) Dragutin Dimitrijević Apis, časnik
b. Prvotna Vrhovna centralna uprava (uz prethodno spomenute)
8) Ilija M. Jovanović, časnik
9) Milan Vasić, tajnik Narodne obrane, časnik
10) Milan G. Milovanović Pilac, časnik

3. Srpski vladari i politički lideri:

Aleksandar Obrenović, kralj Srbije 1893. - 1903.
Petar Karađorđević, kralj Srbije 1903. - 1918. pa Jugoslavije
1918. - 1922.
Aleksandar Karađorđević II., princ regent 1914. - 1922., kralj
Jugoslavije 1922. - 1934.
 Đorđe Karađorđević, stariji sin kralja Petra, prijestolonasljed-
nik 1903. - 1909.
Nikola Pašić (1845. - 1926.), čelnik Radikalne stranke, premi-
jer i ministar vanjskih poslova Srbije i Jugoslavije
Ljubomir Jovanović Patak, vođa radikala, ministar unutarnjih
poslova
Stojan Protić, vođa radikala, ministar unutarnjih poslova, izdao
Uredbu o prioritetu
Radomir Putnik, vojvoda, načelnik srbijanskog Glavnog stože-
ra do kraja 1915.

4. Druge važne osobe:

Antić, Antonije - časnik, inicijator Svibanjskog (Lipanjskog)
prevrata
Blagojević, Aleksandar (Aca) - crnorukaški časnik, Apisov
prijatelj
Bogićević, Miloš - srbijanski diplomat koji je prebjegao u
Njemačku, Apisov biograf
Božanović, Miloš - crnorukaški časnik, general, ministar voj-
ske
Draškić, Panta - crnorukaški časnik, pobočnik princa
Aleksandra
Drašković, Milorad - lider samostalnih radikala
Dunjić, Milan - zapovjednik solunskog garnizona
Franz Ferdinand, nadvojvoda - austrijski prijestolonasljednik,
ubijen u Sarajevu
Janković, Radoje - crnorukaški časnik, pjesnik, prosvjedovao
protiv suđenja u Solunu
Jovanović, Slobodan - istaknuti srpski povjesničar, političar
Jurišić Šturm, Pavle - bjelorukaški časnik, solunski svjedok
Kostić, Josif - bjelorukaški časnik, Apisov smrtni neprijatelj
Lazić, Radoje - crnorukaški časnik, optuženik u Solunu i na
ponovljenom suđenju
Malobabić, Rade - srpski nacionalni aktivist, Apisov glavni
agent i prijatelj
Mašin, Draga - kraljica Srbije 1901. - 1903., ubijena u Svibanj-
skom (tj. Lipanjskom) prevratu
Mišić, Petar - svibanjski (lipanjski) prevratnik, predsjedatelj
Nižeg vojnog suda u Solunu 1917.
Paunović, Zdravko - vojni svećenik, Apisov ispovjednik u
Solunu
Popović, Damjan - general, vođa Crne ruke, vođa Svibanjskog
(Lipanjskog) prevrata
Protić, Josif G. - pomoćnik zapovjednika zatvora u Solunu
1917.
Radovanović Koča, Milorad - bjelorukaški časnik, tužitelj
Petra Živkovića
Simić, Božin - crnorukaški časnik, urotnik iz 1903.
Stojković, Milan - zapovjednik zatvora za časnike u Solunu
Terzić, Božidar - general, srbijanski ministar vojske 1916. -
1918.
Tucović, Vladimir - crnorukaški časnik, blizak Apisov prija-
telj
Vasić, Miloš - zapovjednik 3. armije na solunskoj fronti,
Apisov neprijatelj
Vasiljević, Prvoslav - beogradski odvjetnik, Apisov branitelj
na ponovljenom suđenju 1953.
Vulović, Ljubomir - crnorukaški časnik, pogubljen kraj Soluna
1917.
Živković, Petar - bjelorukaški časnik, zapovjednik Kraljeve
garde, Apisov neprijatelj
Kronologija karijere pukovnika
Dragutina Dimitrijevića Apisa

28. rujna 1893. - 2. kolovoza 1896. na nižem tečaju Vojne

akademije u 26. klasi, koji završava s činom potporučnika
pješaštva
26. rujna 1898. - 15. listopada 1900. na višem tečaju Vojne
akademije (8. klasa)
2. kolovoza 1899. promaknut u poručnika pješaštva (nakon 1.
godine višeg tečaja)
29. prosinca 1902. promaknut u pješačkog satnika II. klase
29. lipnja 1905. promaknut u glavnostožernog satnika
27. kolovoza 1908. promaknut u glavnostožernog bojnika
14. siječnja 1913. promaknut u glavnostožernog potpukovni-
ka
1. listopada 1915. promaknut u glavnostožernog pukovnika

Položaji i dužnosti:
2. kolovoza 1896. - 20. listopada 1897. zapovjednik voda 1.
bataljuna 7. pješačke pukovnije
20. listopada 1897. - 26. rujna 1898. instruktor na školi za
dočasnike pješaštva
15. listopada 1900. - 14. listopada 1901. vršitelj dužnosti zapo-
vjednika 1. satnije 24. bataljuna
14. listopada 1901. - 20. svibnja 1905. pisar u Glavnom sto-
žeru
20. svibnja 1905. premješten u Glavni stožer
1905. - 27. studenoga 1906. kao državni stipendist u Njemačkoj
proučava obuku i organizaciju njemačke vojske te raspored
trupa u velikim manevrima
27. studenoga 1906. - 13. ožujka 1907. u općem vojnom odsje-
ku Glavnog stožera
23. ožujka - 3. listopada 1907. pomoćnik načelnika stožera
Dunavske divizije
3. listopada 1907. - 3. svibnja 1909. pomoćnik načelnika sto-
žera Drinske divizije
3. svibnja 1909. - 9. veljače 1910. zapovjednik 1. bataljuna 11.
pješačke pukovnije
24. srpnja 1910. - 18. kolovoza 1913. načelnik stožera Konjičke
divizije
15. listopada 1910. - rujan 1912. (djelomice istodobno) profe-
sor strategije na nižem tečaju Vojne akademije
18. kolovoza 1913. - srpanj 1914. načelnik Obavještajnog
odjela Operativnog odsjeka Glavnog stožera i profesor stra-
tegije na nižem tečaju
srpanj 1914. - 27. ožujka 1915. nastavlja služiti kao načelnik
Obavještajnog odjela i nakon izbijanja I. svjetskog rata
27. ožujka 1915. - 10. ožujka 1916. načelnik stožera Timočke
armije
10. ožujka - 16. prosinca 1916. pomoćnik načelnika pa načel-
nik stožera 3. armije

(Vojnopovijesni arhiv, Beograd)

 I. poglavlje

Uvod: Apis - mučenik ili ubojica?

Apis na grčkom znači pčela, a na egipatskom bik. Kršten u

kolovozu 1876. kao Dragutin T. Dimitrijević, Apis je bio časnik
u srbijanskom Glavnom stožeru, divovskog stasa i „narodni revo-
lucionar". Poznat diljem Jugoslavije uglavnom kao vođa tajne
srpske nacionalističke organizacije Crna ruka, bio je vrlo utjeca-
jan u srbijanskoj vojsci i politici od 1901. do lipnja 1917. kad je u
okolici Soluna u Grčkoj strijeljan po naredbi svoje vlade. Školski
drugovi nadjenuli su mu nadimak Apis (bik) zbog golemog tijela
i silne energije; taj mu je nadimak ostao. U dobi od 16 godina
upisao se na Vojnu akademiju u Beogradu i poslije postao časni-
kom u Glavnom stožeru. Malom Srbijom u to je vrijeme vladao
autokratski kralj Aleksandar Obrenović, koji je izgubio simpatije
nacionalističkih Srba zbog represivne unutarnje i pasivne vanjske
politike.
Mladi poručnik Dimitrijević naglo je postao važnom osobom
nakon što se kralj Aleksandar 1900. oženio Dragom Mašin, svo-
jom nekadašnjom ljubavnicom. Poniženi brakom svog vladara
sa starijom ženom sumnjive prošlosti i ozlojeđeni njegovom
poniznošću prema Austro-Ugarskoj, Dimitrijević i njegovi mladi
prijatelji, časnici, organizirali su dalekosežnu urotu. Htjeli su
ukloniti kraljevski par Obrenović sa srpskog prijestolja i preki-
nuti tu, po svom sudu, nedostojnu i nepatriotsku politiku. Mladi
satnik II. klase Dimitrijević poveo je 29. svibnja 1903.1 svoje urot-
nike u pobjedu, ali ga je teško ranio kraljev gardist. Tjednima je

1 To je datum prema julijanskom kalendaru što su ga do 1918. rabili u nizu

pravoslavnih zemalja poput Rusije i Srbije. Prema gregorijanskom kalendaru,
uvriježenom u zapadnoj Europi i SAD-u (a sada posvuda), bio je to 11. lipnja.
Datumi u Srbiji i Rusiji do 1918. u ovoj se knjizi navode prema zastarjelom
julijanskom kalendaru, ako nije drukčije naznačeno.
Dimitrijević bio na rubu smrti. Europa je bila zgrožena senzacio-
nalnim ubojstvom srbijanskog kraljevskog para.
Svibanjski (odnosno lipanjski) urotnici, koji su odmah prepu-
stili vlast civilnim političarima i novom kralju Petru Karađorđeviću,
i dalje su zakulisno utjecali na političke prilike. Stariji su se urot-
nici 1906. pod pritiscima iz inozemstva morali povući iz vojske.
Uživajući stanovit karizmatski status među mlađim urotnicima,
Dimitrijević je pridobio niz moćnih vojnih i političkih dužnosnika
te potaknuo reforme u vojsci. Cijelo desetljeće bio je najutjecajniji
u vojnim stvarima u Srbiji.
Više od svega bio je predani „narodni revolucionar". Zalagao
se za ujedinjenje svih Srba u Veliku Srbiju ili Jugoslaviju2, po
uzom na Prusku koja je pod Bismarckom većinu Nijemaca
1871. ujedinila u Njemački Reich. U dužim posjetima Njemačkoj
naučio je njemački, prisustvovao vojnim manevrima i jako su
ga se dojmili disciplina, snaga i patriotizam njemačke vojske.
Austrougarska aneksija južnoslavenske Bosne i Hercegovine u
listopadu 1908. pokrenula je val domoljubnih strasti u Srbiji, ali
Beograd je bio prisiljen prihvatiti taj fait accompli. Napori da
se svi Srbi ujedine pod pokroviteljstvom Beograda kao da su
bili osuđeni na propast. Kako bi ublažili opću obeshrabrenost
i beznađe, nekoliko srpskih časnika i civila osnovalo je u svib-
nju 1911. militantnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt!", koja je
ubrzo dobila pučki naziv Crna ruka. Nagovoren da uđe u njenu
Vrhovnu centralnu upravu, Dimitrijević je ubrzo postao njenim
vodom. Obrazložio je njene nacionalne ciljeve ministru vanjskih
poslova Milovanoviću i dobio podršku cijele vlade. Uvjerio je i
prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića da pozamašnu
svotu donira listu Pijemont, bučnom glasilu Crne ruke.
Teško je obolio u izvidničkoj misiji u Albaniji pa zbog toga
nije sudjelovao u Balkanskim ratovima 1912. i 1913. u kojima je
Srbija osvojila velik dio prijeporne Makedonije. Potkraj 1913. pot-
pukovnik Dimitrijević postavljen je za šefa Obavještajnog odjela

2 Tadašnji su Srbi pod „Velikom Srbijom" razumijevali ujedinjenje Srba u Bosni

i Hercegovini, Crnoj Gori i Vojvodini (tada dijelu Ugarske) s neovisnom
Kraljevinom Srbijom. Ti bi pak teritoriji ušli u Jugoslaviju koja bi obuhvatila i
Sloveniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Ime Jugoslavija znači zemlja južnih Slavena.
Neki su stoga smatrali da bi i Bugari, također južnoslavenski narod, trebali u
nju biti uključeni.
 Dragutin Dimitrijević Apis u svečanoj uniformi

srbijanskog Glavnog stožera. Njegovi agenti na čelu s Radom

Malobabićem, bivšim službenikom osiguravateljske tvrtke, na
teritoriju Austro-Ugarske prikupljali su podrobne obavijesti za
srbijansko Vrhovno zapovjedništvo. U svibnju 1914. Dimitrijević
je bio na čelu časničkog otpora uredbi ministra unutarnjih poslo-
va Stojana Protića, kojom je u osvojenoj Makedoniji civilnoj
vlasti dana prednost pred vojnom. To ga je uvuklo u borbu za
prevlast s vladom srbijanskih radikala i princom Aleksandrom,
koji je u lipnju postao regentom. Prinčevi bliski prijatelji na srp-
skom dvoru i u vojsci na čelu s pukovnikom Petrom Živkovićem
osnovali su pak takozvanu Bijelu ruku ne bi li se suprotstavili
golemom utjecaju Dimitrijevićeve skupine.
Pukovnik Dimitrijević pomogao je da se organizira i usmjeri
urota u kojoj je 15. lipnja 1914. počinjen atentat na austrijskog
prijestolonasljednika nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu.
Cilj mu je bio, kako je javno izjavljivao, da spriječi ili barem
odgodi austrijski napad na Srbiju, iscrpljenu nedavnim ratovi-
ma. Nasuprot tomu, nadvojvodina je smrt bila izravni povod za
otpočinjanje I. svjetskog rata. Poslije su Dimitrijevićevi bosanski
gerilski saveznici kanili ubiti i kraljeve sklone Nijemcima: grč-
kog kralja Konstantina i bugarskog kralja Ferdinanda. U I. svjet-
skom ratu Dimitrijević je sudjelovao u nekoliko važnih bitaka, u
povlačenju Srba kroz Albaniju i u borbama na solunskoj fronti.
Dimitrijevićeva skupina tada je već bila znatno oslabljena jer su
mnogi njeni članovi poginuli.
U prosincu 1916. srbijanska izbjeglička vlada na grčkom otoku
Krfu izdala je uhidbeni nalog protiv pukovnika Dimitrijevića i
svih ostalih preživjelih vođa Crne ruke. Optuženi su za veleiz-
daju i pokušaj atentata na regenta Aleksandra te u proljeće 1917.
izvedeni pred Vojni sud u Solunu. Proglašeni su krivima, a pre-
sude su potvrdili i suci Visokog vojnog suda, uglavnom njihovi
neprijatelji. Unatoč oštrim prosvjedima vođa srbijanske oporbe i
saveznika Dimitrijević i dvojica njegovih bliskih suradnika, bojnik
Ljubomir Vulović i civil Rade Malobabić, strijeljani su nedaleko
od Soluna. Smrtne presude preostaloj šestorici optuženika bile
su preinačene u zatvorske kazne. U Kraljevini Jugoslaviji mnogo
se raspravljalo o Dimitrijevićevoj sudbini i ciljevima Crne ruke,
ali apsolutistički režim kralja Aleksandra ometao je svaki pokušaj
rehabilitacije njega i njegovih istomišljenika. Radi uspomene na
svog ujaka Milan Živanović je nakon II. svjetskog rata pokrenuo
obnovu sudskog postupka. Ponovljeni proces 1953. posmrtno je
Dimitrijevića i njegove suradnike oslobodio krivnje.
Prošlo je već dovoljno vremena za objektivnu ocjenu Dimitri-
jevićeva života i djelovanja. Polemičke strasti oko njega i Crne ruke
ipak su se stišale, a biograf ima na raspolaganju obilje historiograf-
ske građe. Ključna je opsežna arhiva koju je godinama prikupljao
sin njegove sestre. Nakon njegove smrti 1978. ta je arhivska građa
prešla u SANU. Uključujući i niz dotad neobjavljenih dokumenata,
ona je bila temelj za disertaciju Milana Živanovića i njegovu knjigu
o njegovu ujaku i Solunskom procesu.3

3 Milan Ž. Živanović, Pukovnik Apis. Solunski proces hiljadu devetsto sedam-

naeste, Beograd, 1955.
 Budući da je nastao iz rođačke sklonosti, Živanovićev rad je,
naravno, vrlo pristran. Jedina prethodna knjiga o Dimitrijeviću,
kratka i također pristrana, bio je površni prikaz jednog srbi-
janskog diplomata i njegova prijatelja, koji je tijekom I. svjet-
skog rata prebjegao u Njemačku.4 Dijelovi knjige Vladimira
Dedijera o pozadini sarajevskog atentata bacaju novo svjetlo
na Dimitrijevićevo djelovanje, značajno za povijest Jugoslavije i
Europe XX. stoljeća.5 Dedijer je u knjigu unio i dotad neobjavlje-
no Dimitrijevićevo pismo nećaku i ispitao njegove navodne veze
s Njemačkom. Za ovu biografiju prikupio sam podatke iz jugo-
slavenskih, francuskih, austrijskih i engleskih arhiva, objavljenih
zbirki dokumenata, novina, memoara i ostale sekundarne građe.
Još od smaknuća nedaleko od Soluna Dimitrijevićeva uloga
i djelovanje Crne ruke predmet su rasprava u jugoslavenskoj i
inozemnoj historiografskoj literaturi. Jesu li oni bili iskreno odani
patriotskim ciljevima izvan Srbije, ili su se pak bavili subverziv-
nom agitacijom protiv srpske dinastije i režima? Je li im cilj bila
Velika Srbija, pripajanjem Crne Gore i Srba u Austro-Ugarskoj
Srbiji, ili pak Jugoslavija - bilo da je posrijedi kraljevstvo s izra-
zitim utjecajem Srbije poput Jugoslavije između dvaju svjetskih
ratova, bilo istinska federacija svih jugoslavenskih naroda kao
republika ili ustavna monarhija? Njegovi pristaše tvrde da je
Dimitrijević bio domoljub i časnik odan kralju, koji je predano
radio na pobjedi Srbije u I. svjetskom ratu. Njegovi pak protivnici
kažu da je bio izdajica i ubojica, možda čak i u službi Njemačke,
koji je kovao urotu za ubojstvo princa regenta, zbacivanje vlasti
Radikalne stranke i dinastije Karađorđević te uspostavu vojne
diktature u Srbiji.
Još postoje mnoga protuslovna mišljenja o Dimitrijeviću, svi-
banjskim (tj. lipanjskim) urotnicima i Crnoj ruci. Kakvi su im bili
motivi i politički nazori? Prikazivani su kojekako: kao narodni
revolucionari, monarhisti, republikanci, militaristi, čak i kao pro-
tofašisti. Neki u Dimitrijeviću vide „sivu eminenciju" bez čijeg

4 Miloš Bogićević, Le colonel Dimitrijević-Apis, Paris, 1928., i Le proces de

Salonique, juin 1917, Paris, 1927. Povijesni roman „Apis" Dušana Savkovića,
Beograd, 1988.
5 Vladimir Dedijer, Sarajevo 1914., 2. izdanje, 2 sveska, Beograd, 1978. Taj rad
prvotno je objavljen na engleskom pod naslovom The Road to Sarajevo, New
York, 1964.
utjecaja u državnoj službi u Srbiji između 1906. i 1914. nije mogla
biti donesena ni jedna ključna odluka niti provedeno ijedno ime-
novanje na neku važnu državnu dužnost. Ako je takvo tumačenje
točno, čime valja objasniti njegov tako velik utjecaj? Ako je nje-
gov utjecaj doista bio toliko dalekosežan, kako ga je srbijanska
vlada u grčkom egzilu na Krfu uspjela uhititi i smaknuti? Regent
Aleksandar i Radikalna stranka, nekadašnji vatreni Dimitrijevićevi
podupiratelji, postali su mu smrtnim neprijateljima. Je li njihov
sukob proizišao iz nesuglasica o prevlasti civila nad vojskom ili
zbog upravljanja vojskom? Koliko su u tome imali udjela i osobno
neprijateljstvo i zavist što su ih prema Dimitrijeviću očitovali vođe
Bijele ruke poput pukovnika Živkovića i Kostića?
Dimitrijevićeva uloga u sarajevskom atentatu također je kon-
troverzna. Mogu li se prihvatiti njegove tvrdnje iz 1917. godine da
je sam isplanirao i organizirao ubojstvo habsburškog nadvojvode
Ferdinanda? Ili je možda inicijativa potekla od revolucionarne
mladeži Mlade Bosne, koja je atentat i počinila? Ako Dimitrijević
i jest sve to pokrenuo, je li time kanio izazvati ili odgoditi rat s
Austro-Ugarskom? Možemo li ga smatrati osobom najodgovorni-
jom za I. svjetski rat?
Brojna pitanja nameće i presuda Dimitrijeviću u Solunskom pro-
cesu 1917. Za koji je zločin ili zločine Niži vojni sud njega i njegove
prijatelje osudio na smrt? Tko je pripremio Solunski proces? Kritičari
pretpostavljaju da su organizatori procesa bili motivirani osvetolju-
bivošću, bilo da su htjeli eliminirati opasne protivnike sa srbijanske
političke scene, bilo da su time nastojali olakšati sklapanje separat-
nog mira s Austro-Ugarskom, kažnjavajući organizatora sarajevskog
atentata. Je li presuda u Solunu bila utemeljena na činjenicama i
zakonu ili je pak to bilo sudsko umorstvo kako tvrde Dimitrijevićevi
pristaše? Zašto je regent Aleksandar, preinačivši neke smrtne presu-
de u zatvorske kazne, odbio na taj način pomilovati i Dimitrijevića i
dvojicu njegovih prijatelja? Je li cilj procesa bio uništiti Dimitrijevića
kao pojedinca ili Crnu ruku kao organizaciju?6 Je li rehabilitacijom
Dimitrijevića i njegovih suradnika na obnovljenom procesu 1953.
uistinu završen taj slučaj? Jer zašto onda ta trojica strijeljanih i dalje
ostaju izvan Srbije u neobilježenim grobovima?

6 Autor namjerava napisati i nastavak The Black Hand on Trial (Crna ruka na
sudu), gdje će obraditi samo tu organizaciju i njenu sudbinu.
 Djelovanje Dimitrijevića i njegovih suradnika otvara i neka
moralna pitanja. Jedno je od njih i mogu li se ubojstvo i rat oprav-
dati kao sredstva za postizanje općenarodnih ciljeva, kao što su
oslobođenje i ujedinjenje. Ratoborni i isključivi nacionalizam,
koji se služi umorstvom i nasiljem, danas se čini manje herojskim
nego 1914. Sudjelovanje u Svibanjskom (Lipanjskom) prevratu
iziskivalo je da Dimitrijević i drugi urotnici pogaze časničku pri-
segu na odanost kralju i vrhovnom zapovjedniku. Jesu li takvi
postupci prijestup ili se mogu opravdati višim državnim razlozi-
ma? Gavrilo Princip vjerovao je da je njegovo ubojstvo nadvoj-
vode Franza Ferdinanda herojsko i hvalevrijedno djelo koje će
dovesti do jedinstvene jugoslavenske države; ostao je nacionalni
junak. Može li se srpski nacionalni pokret, koji je ubrzao početak
I. svjetskog rata, što je odnio milijune ljudskih života, moralno
opravdati? Valja li u Dimitrijeviću, koji je pretendirao na ugled
zbog toga što je pripremio Svibanjski (Lipanjski) prevrat protiv
Obrenovića i planirao atentat na habsburškog nadvojvodu, vidje-
ti nacionalnog heroja ili prototip današnjih terorista?
Sudbina Dimitrijevića i njegovih prijatelja baca novo svjetlo i
na kraljevski režim u Jugoslaviji. Njegovi osnivači i glavni vođe
- kralj Aleksandar Karađorđević, Nikola Pašić, bradati rodona-
čelnik Radikalne stranke, ministar unutarnjih poslova Jovanović
Patak i pukovnik Petar Živković - organizirali su Solunski proces
i inzistirali na Dimitrijevićevu smaknuću unatoč ozbiljnim sum-
njama u njegovu krivnju. Najutjecajnija osoba na dvoru kralja
Aleksandra između dva svjetska rata bio je general Živković,
daroviti homoseksualni spletkar, koji je imao silan utjecaj na
kralja. Ako su ti ljudi doista inscenirali proces u Solunu samo
da se osvete i učvrste vlastitu moć, što taj njihov postupak otkri-
va o kraljevskom režimu, nametnutom 1918. južnoslavenskim
narodima? Ubojstvo kralja Aleksandra 1934. u Marseilleu i brz
poraz kraljevske Jugoslavije u nacističkoj invaziji 1941. kao da su
zakašnjela Dimitrijevićeva osveta njegovim pogubiteljima. Ako je
nadvojvoda Franz Ferdinand, „mrtvac iz Sarajeva"7, imao „dugu
ruku", imao ju je i pukovnik Dimitrijević.

7
Tu frazu prvi je upotrijebio Bruno Brehm u Apis und Este (so fing es an),
München, 1931.(?).
 Te kompleksne i uzajamno isprepletene probleme istražuje
ova studija o Dragutinu Dimitrijeviću Apisu i njegovu dobu. Od
one lipanjske zore u okolici Soluna, kad su bili smaknuti on i
dvojica njegovih prijatelja, izišlo je na vidjelo obilje činjenica što
iziskuju novo i objektivno propitivanje njegova života i njegove
historijske uloge.
 II. poglavlje

Rođenje bika

Početkom kolovoza 1876. rodila su se dva srpska dječaka u

Beogradu, u obiteljima koje su pripadale posve različitim stale-
žima, dvojica dječaka čiji će životi biti tijesno isprepleteni. „Uoči
Preobraženja Gospodnjeg novorođenče je zaplakalo u Cetinjskoj
ulici", prisjeća se Dimitrijevićeva starija sestra Jelena. Njegova
majka Jovanka, vesela, ponosna i starinska žena, zbijala je šalu:
„O, kakva šteta da kraljica nije pričekala još dva-tri dana, mog
sina bi pozdravili topovskim salvama." Jovanka nije ni sanjala da
će njena snažna muška beba Dragutin poslati u smrt tek rođenog
princa već nakon 27 godina, a zatim i sam izdahnuti pod hicima
streljačkog stroja, i to po naredbi prijestolonasljednika Srbije. Jer
onaj drugi čovjek bio je princ Aleksandar Obrenović, jedini sin
kneza Milana Obrenovića. On je ugledao svjetlost dana 2. kolo-
voza 1876. u starom dvoru, razrušenom nakon prevrata 1903. Na
mjestu gdje se nalazio skroman kućerak, u kojem je 5. kolovoza
1876. svijet ugledao Dragutin T. Dimitrijević (poslije Apis), bit će
podignuta pivovara. Jelena se sjećala da je to bila oronula prize-
mnica od pečene cigle, tipična za stari, turski Beograd.8
Kad su ta dva novorođenčeta zakoračila u život, mala neovi-
sna kneževina Srbija bila je pred teškom krizom. Potkraj lipnja
1876. godine, ispunjene neobuzdanim nadama u pobjedu, male-
ne Srbija i Crna Gora objavile su rat svom sizerenu, golemom
Otomanskom Carstvu. Nekoliko tisuća ruskih dobrovoljaca sjatilo
se u srpsku vojsku pod zapovjedništvom umirovljenog ruskog

8 Građa o Dimitrijevićevu djetinjstvu i školovanju vrlo je oskudna. Najkorisnije

su uspomene njegove sestre Jelene „Sestra o bratu" u: M. Živanović, Pukovnik
Apis, str. 643-645, i Živ. 1941., „Iz života pukovnika D. D. Apisa" Živana
Živanovića. Također je od koristi P. Panković, „Prevrat izvršen 29. maja
1903. g ", Živ. 1985., čiji je autor prijatelj, časnik i urotnik; Živ. 2091, „Apis..."
M. Živanovića i njegov „D. D. Apis", Živ. 1927.
generala M. G. Černjajeva da pomognu slavenskoj braći. On je taj
rat proglasio križarskim ratom protiv turskih nevjernika.9 Carska
Rusija službeno je u tom ratu bila neutralna, ali Rusi su dubo-
ko suosjećali sa svojom zaraćenom pravoslavnom, slavenskom
braćom. Početkom kolovoza Černjajevljeva vojska, sastavljena
uglavnom od vojnički neobučenih srpskih seljaka, već je trpje-
la teške poraze. Dok su se Srbi na vlastitom tlu očajnički borili
protiv dobro obučene i opremljene turske stajaće vojske, mladi
knez Milan Obrenović obratio se europskim velikim silama da
posreduju u sklapanju primirja.
Srbija je 1876. sa svojih milijun i 400 tisuća stanovnika bila
mala i pretežno poljoprivredna zemlja, službeno sastavni dio
Turskog Carstva. Beograd je još uvijek plaćao danak sultanu u
Istanbulu. Provevši četiri stoljeća pod neposrednom otoman-
skom vladavinom, Srbi su 1804. podigli ustanak pod vodstvom
Karađorđa Petrovića, bogatog trgovca. Taj je ustanak propao,
ali 1815. Srbi su opet podigli ustanak što ga je predvodio Miloš
Obrenović, Karađorđev suparnik. Postigavši nekoliko pobje-
da, lukavi je Obrenović uz podršku ruske diplomacije postao
nasljednim knezom male, autonomne, vazalne države. Sve do
1903. u Srbiji se osjećalo suparništvo dviju sukobljenih dinastija
- potomaka Karađorđa Petrovića i Miloša Obrenovića, po čijoj je
zapovijedi Karađorđe 1817. ubijen.10
Još i prije 1876. Turci su se odselili iz garnizona i gradova pa
je Srbija uživala potpunu samostalnost. Srbi su većinom bili sitni
zemljoposjednici, koji su živjeli po raštrkanim selima u „zemlji
šuma" (Šumadiji). Tek svaki deseti stanovnik živio je u grado-
vima, od kojih je najveći bio glavni grad Beograd s oko 30.000
stanovnika. Ulice grubo popločene kamenjem (kaldrma) i niske
kućice od nepečene cigle davale su Beogradu čudan, pomalo
azijski izgled. Od 1858. ponovno je, nakon 16-godišnjeg prekida,
dinastija Obrenovića vladala Srbijom, dok je u inozemstvu živio
pretendent na tron Petar Karađorđević, Karađorđev unuk, čiji su

9
Vidi D. MacKenzie, The Lion of Tashkent: The Career of General M. G.
Cherniaev, Athens, Georgia, 1974.
10
Dobar prikaz razvitka Srbije dao je M. B. Petrovich, A History of M o d e r n Serbia
1804-1918, dva sveska, New York, 1976. Kraći je prikaz Freda Singltona A
Short History of the Yugoslav Peoples, Cambridge, Engleska, 1985.
pristaše u Srbiji kovali urote da ga vrate na prijestolje. Knez Milan,
kojemu je bilo samo 19 godina kad mu se rodio sin Aleksandar, s
mukom se održavao na vlasti. Oslanjao se na malu vojsku, koja se
sastojala od profesionalaca, a u ratno se doba pojačavala seljač-
kom milicijom, i na ministre poput oholog predsjednika vlade
Jovana Ristića, vodećeg srpskog državnika.
Dimitrijevići su podrijetlom bili Cincari (Vlasi), narod iz
Makedonije poznat po neiscrpnoj energiji i poslovnoj domišlja-
tosti.11 Davši novorođenčetu na krštenju ime Dragutin, članovi
obitelji iz Beograda su otišli u Kragujevac, gdje se nalazila jedi-
na tvornica oružja u Srbiji. U tom provincijskom gradiću u srcu
Šumadije Todor Dimitrijević, Dragutinov otac, i dva njegova brata
- odreda limari - izrađivali su čahure za vojno streljivo. U listopa-
du 1876., nakon poraza Srbije, obitelj se vratila u Beograd. Potkraj
1877. Srbija se opet zaratila s Turskom, kao saveznica Rusije, i
osvojila teritorije na jugu. Berlinski kongres 1878. priznao joj je
potpuni suverenitet i neovisnost, ali je potvrdio i njenu ovisnost o
Austro-Ugarskoj. Za nagradu što je vjerno i pokorno služio Beču
knez Milan Obrenović postao je 1882. kraljem Srbije.
Malog Dragutina, koji je rastao s dvjema starijim sestrama,
voljeli su i mazili svi u obitelji, koja je bila siromašna čak i prema
mjerilima tadašnje Srbije. Kad je Dragutinu bilo pet godina, nje-
gova odrasla sestra Jelena zaposlila se kao učiteljica u Kraljevu,
u južnoj Srbiji. Uskoro im se otac Todor razbolio i umro. Poslije
Dragutin gotovo nikad nije spominjao oca, koji je, čini se, imao
posve beznačajnu ulogu u njegovu životu. Jelena je majku, baku,
sestru i malog brata dovela k sebi u Kraljevo, gdje je on pošao
u školu. Jelena je potom bila premještena u Niš, veći grad u
jugoistočnoj Srbiji, gdje je dječak završio osnovno obrazovanje.
Srednje obrazovanje započeo je u niškoj klasičnoj gimnaziji 1885.
godine, koja je bila pogubna za Srbiju.12 Ljut zbog ujedinjenja
susjedne Bugarske, kralj Milan brzopleto joj je objavio rat. Već
tri dana poslije srpska je vojska bila poražena i ponižena kod
Slivnice. Samo zahvaljujući utjecaju Austrije Srbija nije izgubila

11 O Cincarima vidi D. J. Popović, O Cincarima, Beograd, 1937.

12 Jelena Živanović, „Sestra", u: M. Živanović, Pukovnik Apis, str. 643-644.
dio teritorija. Ta pljuska srpskom ponosu, poraz kod Slivnice,
pridonijela je abdikaciji kralja Milana četiri godine kasnije.
Kad je Dragutin sa svojom obitelji stigao u Niš, grad je bio pun
vojnika i vojne glazbe. Snažni devetogodišnji dječak stalno je
trčkarao za vojnicima i uživao slušajući bubnjeve. Dok je Jelena
njegovala ranjenike s obližnje fronte, on je pratio skupine vojnika
do bolnica u koje su bili upućeni. Možda se upravo tada u dje-
čačkom umu ugnijezdila misao o vojničkoj karijeri. Ambiciozan
dječak bez oca, okružen ženskom ljubavlju i pažnjom, razvio je u
sebi duboku potrebu da dokaže svoju muškost. Jelena je tvrdila
da je bio izbezumljen zbog srpskog poraza kod Slivnice. Ipak je
nastavio dobro učiti i svaku školsku godinu završavao s najboljim
ocjenama. Otvoren i pristupačan, odan i društven, imao je mnogo
školskih drugova i dobro se slagao s nastavnicima.
Ubrzo se Jelena, jedini oslonac obitelji, zaručila sa Živanom
Živanovićem, političarom i povjesničarom. Vjenčali su se u Nišu,
a zatim se cijela obitelj preselila u Beograd. Živan Živanović
postojano je napredovao i cijeloj obitelji priuštio sigurnost i udo-
ban život. Od 1890. stanovali su u povelikoj kući u Ulici Svetog
Save 21. Tu je Jelena odigrala presudnu ulogu u bratovu odgoju.
Sve dok nije stigao do posljednjeg (sedmog) razreda gimnazije,
Dragutin nije donosio nikakvu konačnu odluku o svojoj karijeri.
A kad mu je bilo 16 godina, u posljednjem razredu gimnazije
odlučio je postati kadetom u beogradskoj Vojnoj akademiji.
Jelena je mislila da je bio pod jakim utjecajem svog prijatelja
Mihajla Jovanovića, s kojim se 1892. zajedno upisao u 26. klasu
Vojne akademije.
Zakonom iz 1880. nekadašnja Artiljerijska škola prerasla je
u Vojnu akademiju.13 Redovitim trogodišnjim školovanjem -
„nižom školom" - časnici su se obrazovali za sve vrste vojne
službe. Dvogodišnjom „višom školom" pripremali su se časnici za
Glavni stožer (Generalštab) i više zapovjedništvo. U „nižu školu"
bili su upisivani „mladići dobrog ponašanja" u dobi između 16 i
20 godina. Svršene maturante rado su primali; oni drugi, poput
Dragutina Dimitrijevića, morali su položiti strogi prijemni ispit iz
matematike, prirodnih znanosti, zemljopisa, povijesti, književ-

13 O Vojnoj akademiji vidi Spomenica 70-godišnjice Vojne akademije, Beograd,

1925., i Glišić, Program predavanja đeneralštabnog, Beograd, bez datuma.
 Dragutin Dimitrijević Apis kao
kadet Vojne akademije

nosti, stranih jezika i crtanja. Namećući strogu vojnu disciplinu,

Akademija je od svojih polaznika zahtijevala preciznost, ažurnost
i urednost, osobine što ih je on pokazivao tijekom cijele svoje
karijere. Kadeti su dobivali plaću, ovisno o razredu i položaju.
S nadimkom Apis, što su mu ga drugovi nadjenuli jer je bio
iznimno jak i pun energije, Dimitrijević se pokazao sposobnim i
savjesnim kadetom. Nižu školu završio je 1896. kao šesti u svom
razredu, a isticao se u svim predmetima osim crtanja.
Ni tada, a ni poslije, nije pokazivao osobito zanimanje za žene,
kako se prisjeća njegov svak.14 Premda je volio žensko društvo,
nikad pred članovima svoje obitelji nije očitovao želju da se
oženi. Rano se posvetio vojničkoj karijeri i, stalno u društvu kade-
ta i časnika, već je u dobi od 23 godine duboko zagazio u politiku
i urotu. Čini se da nikad nije pomišljao na brak i zasnivanje vla-
stite obitelji. Sestrina mu je obitelj do kraja života ostala u središtu
privatnog života. Njihov dom u Ulici Svetog Save bio je i njego-
vo jedino boravište, Dragutin je bio blizak sa svim članovima te
obitelji i jako ih je volio, osobito sestrinu djecu s kojom je, još od
svoje desete godine, zajedno rastao. Poslije mu je pak pisalo na
polici životnog osiguranja: ,,u korist djece moje sestre". Njegova
majka Jovanka tvrdila je da je po prirodi bio srdačan i nježan.

14 Živ. 1941., Ž. Živanović, „Iz života pukovnika D. D. Apisa".

 Vanjski su događaji s vremena na vrijeme prekidali Dimitri-
jevićev predani vojni studij. Poniženje i vojna oslabljenost Srbije
nakon 1878. donekle objašnjavaju zašto je mladi časnik postao
urotnikom i „narodnim revolucionarom".
Nakon što ga je Berlinski kongres doveo u ovisnost o Austriji,
kralj Milan presjekao je veze s nekadašnjom saveznicom Rusijom,
koja mu se suprotstavljala na svakom koraku. Milanovi politički
protivnici, ponajprije Radikalna stranka koju je osnovao Nikola
Pašić i koja je uživala široku podršku među seljacima, tražili su
rusku pomoć. U pozadini poteza radikala, smatrao je Milan, zlo-
kobne su ruske makinacije. Srbija je nakon 1883. dvadeset godina
provela u ogorčenim sukobima između dinastije i naroda, rasi-
pajući i ono malo snage na unutarnje političke zadjevice. Isprva
je Radikalna stranka bila buntovna, kao u neuspjeloj Timočkoj
buni 1883., a poslije je postupno promijenila program i pristup.
Potkraj 1888. kralj Milan bio je na rubu sloma, boreći se s kralji-
com Natalijom, ruskog podrijetla, koju je optuživao da s Rusijom
i radikalima sprema urotu protiv njega.
Princ Aleksandar Obrenović, mladi prijestolonasljednik, bio
je uhvaćen u stupicu između dvoje roditelja, koji su njega volje-
li, ali su jedno drugo mrzili. Dok su se natezali oko razvoda,
Aleksandar je rekao svom učitelju: ,,Ja sam siroče pokraj živih
roditelja."15 Prije nego što se povukao s prijestolja, kralj Milan dao
je 1888. Srbiji vrlo liberalan Ustav. Računao je da će njime u Srbiji
izazvati kaos kojim bi stvorio uvjete za svoj povratak i mogućnost
da smrvi radikale. Četiri godine Srbijom je vladalo namjesništvo,
predvođeno ostarjelim Jovanom Ristićem. U međuvremenu se
Nikola Pašić, protjerani vođa radikala, vratio u zemlju dočekan
ovacijama puka i 1891. formirao je svoju prvu vladu.
Dok je Dimitrijević pohađao prvu godinu Akademije, 17-godiš-
nji Aleksandar Obrenović iznenada je u travnju 1893. zbacio
namjesnike, raspustio Skupštinu, čiji je predsjednik u to vrijeme
bio Dimitrijevićev svak, i uveo svoju apsolutističku vladavinu.

15 Herbert Vivian, The Servian Tragedy, London, 1904., str. 40, 43. Britanski
časnik, koji je posjetio Srbiju 1896. i 1902. i kojega je kralj odlikovao, bio
je velik zagovornik Obrenovića i veličao je Aleksandra i Dragu, posvetivši
svoju knjigu „Uspomeni na Njegovu Milost, Veličanstvo Kralja Aleksandra I.,
domoljuba, državnika i heroja - počivao u miru."
Dimitrijević je zbog toga bio toliko očajan, smatrao je to suludim
i nepravednim, da je umalo otišao s Akademije. Kratkovidan,
i doslovno i u prenesenom smislu, iako vrlo bistar na oca,
Aleksandar se pokazao još tvrdoglavijim i samovoljnijim od
Milana. Uskoro je u narodu postao najomraženijim Obrenovićem.
Podmukao i prevrtljiv, bio je nezahvalan, nepouzdan i hirovit.
Umislivši da ima golemu moć, bezobzirno je i hirovito provo-
dio svoju volju. Prezirući puk, podcjenjivao je i njegove vodeće
političare i u svakoj prilici potvrđivao svoje prerogative. U deset
godina svoje apsolutističke vladavine izveo je tri dvorska prevra-
ta, ukinuo dva ustava i suspendirao treći. Mijenjao je vlade kako
mu se prohtjelo, raspustio je sve političke stranke i stvorio pravi
politički vakuum u Srbiji.
Radikali, najpopularnija stranka u Srbiji, podržali su prevrat
mladog Aleksandra protiv namjesnika. Odlazeći u Petrograd kao
veleposlanik koji je otvoreno pokazivao svoju sklonost Rusiji,
Nikola Pašić zaključio je da je podrška Rusije prijeko potrebna
Srbiji u njenim međunarodnim odnosima i to svoje uvjerenje nije
ni pokušavao prikriti. U tadašnjem glavnom gradu Rusije Pašić je
uspješno debitirao kao državnik, sklopivši utjecajna prijateljstva
koja su se poslije pokazala neprocjenjivo vrijednima za Srbiju.
Otada je Pašić vjerovao da napredovanje i širenje Srbije ovise o
njenoj tijesnoj suradnji s Rusijom.16
Bivši kralj Milan vratio se 1894. iz izgnanstva da sinu bude
glavni savjetnik i zapovjednik vojske. On je uklonio Pašića s
položaja veleposlanika u Rusiji i pojačao pritisak na radikale.
Milan i njegov sin - dva tvrdoglava odrasla djeteta - stvorili su
kaos u srbijanskim unutarnjim i vanjskim poslovima. Nacionalni
ciljevi kao da su pali u zaborav kad je Aleksandar, prema očevu
savjetu, ukinuo liberalni ustav i uveo policijski režim koji nije
imao nikakvu podršku u narodu.
Pozornost što ju je bivši kralj Milan posvećivao vojnoj reformi
nehotice je potaknula i Dimitrijevićevu karijeru. Budući da je bio
vrhovni zapovjednik srpske vojske, Milan je izgradio privilegirani
časnički sloj u društvu, želeći od njega stvoriti glavni oslonac biro-
kratskom apsolutizmu svog sina. Vrlo prošireni časnički korpus
postao je najbolje plaćenim društvenim elementom u Srbiji. Milan

16 Lazare Marcovitch, „Nikolas Pachitch", neobjavljeni rukopis, 1955.

je razvio dobro obučeni oficirski kadar. Potporučnici tek izišli iz
Akademije vodili su satnije, a razmjerno mladi časnici zapovijeda-
li su bataljunima i pukovnijama. Povećavši vojni proračun, Milan
je povećao i broj mjesta za upis u Akademiju, a niže školovanje
sveo na tečaj da dobije što više časnika. Od 1898. do 1901. gotovo
500 pitomaca završilo je Vojnu akademiju. Budući da se smanjio
broj upisa u civilne srednje škole, daroviti i siromašni đaci nahru-
pili su na otvorena vrata Akademije. Postavši vrlo selektivnom
zbog velikog broja aspiranata, Akademija je privukla najveći dio
najdarovitije srpske mladeži.
Dok je vojska vodila glavnu ulogu u unutarnjim i inozemnim
poslovima Srbije, od 1903. do 1917., Akademija je bila glavni inte-
lektualni centar. Na njoj su diplomirale stotine seljačkih sinova,
koji su širili svoje demokratske, čak i socijalističke nazore u vojsci.
U nastojanju da se tomu suprotstavi, Milan je od viših časnika htio
stvoriti vojnu kastu, po ugledu na Pruse. Ali mlađi časnici poput
Dimitrijevića prihvatili su nacionalističke stavove i uspjeli ih pro-
širiti u cijeloj vojsci. Bivši kralj smetnuo je s uma da će taj novi
naraštaj časnika uništiti njegov režim i dinastiju, a zatim pomoći
da na Balkanu i u cijeloj Europi plane rat. Potičući svojim vojnim
reformama militarizam, Milan je pripremio to upravo za uništenje
društvenog konzervativizma što ga je htio očuvati.17
Završivši niži tečaj Akademije, u kolovozu 1896. Dimitrijević
je dobio zaposlenje u 7. pješačkoj pukovniji u Beogradu kao
potporučnik. Više od godinu dana služio je kao vodnik, a zatim
kao instruktor u dočasničkoj školi. U rujnu 1898. upisao se na
viši tečaj Akademije za časnika glavnog stožera. Dok je pohađao
to vojno sveučilište, bio je u kolovozu 1899. unaprijeđen u čin
pješačkog poručnika.18
Dva mjeseca prije toga, na Ivanje 24. lipnja 1899., jedan neu-
padljivi bosanski mladić pucao je u bivšega kralja Milana dok se
vozio u otvorenoj kočiji i samo ga okrznuo. Knežević je odmah
bio uhićen. Milan i Aleksandar iskoristili su taj incident za opći
progon radikala; zabranili su njihove dnevne novine, uhitili njiho-
ve vođe i optužili ih za suučesništvo u pokušaju umorstva. Prema

17 Marco, „Pripremanje 29. maja 1903.", NE, XV., br. 12, str. 405.
18 VIA, Beograd. Službeni dossier o bojnoj službi pukovnika D. D. Apisa.
vođama radikala odnosili su se kao prema običnim kriminalcima.
Milan je zahtijevao da Pašić i Taušanović budu pogubljeni. Kad
su Rusija i Austrija intervenirale kako bi očuvale mir na Balkanu,
Aleksandar se povukao. Pašić je prihvatio odgovornost za nepo-
duzimanje koraka radi sprečavanja pokušaja ubojstva. Desetak
vođa radikala bilo je uhićeno i zlostavljano u zatvoru, premda
nije pronađen nikakav dokaz da su bili upleteni u aferu. Iako
su ga svi kritizirali zbog kukavičluka i oportunizma, Pašić je bio
uvjeren da je spasio svoj život i živote svojih prijatelja. Drakonsko
reagiranje na pokušaj ivandanskog atentata dovelo je do toga da
kralj Aleksandar ostane bez političke potpore i da ostane bez
ugleda u javnosti.19
Na zaprepaštenje Milana i ostalih zapovjednika vojske, kralj
Aleksandar je u srpnju 1900. objavio da se kani oženiti svojom
ljubavnicom Dragom Mašin. Godinama su Beogradom kružile
glasine o kraljevoj impotenciji; Aleksandar ih je htio opovrgnuti.20
Dragu, kćer Pante Lunjevice, još su kao dijete udali za vladina
inženjera Svetozara Mašina, pijanca i kockara koji je prema njoj
grubo postupao. Kad je umro, ona je dobila skromnu mirovi-
nu. Kad se kraljica Natalija, Milanova supruga koja se od njega
odvojila, 1890. nastanila u Francuskoj, Draga je postala njezinom
dvorskom damom u vili u Biarritzu. Posjetivši 1897. majku, kralj
Aleksandar se zaljubio u zavodljivu i ambicioznu Dragu Mašin s
tamnim, vatrenim očima. Iste jeseni vratila se u Beograd, naoko
kao kraljeva ljubavnica. Nekoliko je puta lažno objavljivala da je
trudna ne bi li ubrzala udaju.
Zaljubljeni kralj odlučio se oženiti, unatoč žučljivu protivljenju
svog oca i drugih uglednika. Ministar unutarnjih poslova Đorđe
Genčić rekao je kralju: „Gospodaru, ne smijete se njome oženiti.
Bila je svačija ljubavnica - pa i moja." Kralj ga je navodno plju-

19 Živ. 7, „Beleške Tucovića"; Živ. 8, Zapisi Č. Popovića; Živ. 617, B. Simić,

„Ujedinjenje ili smrt!"; Marcovitch, Pachitch. Jedan od istaknutih suvremenika,
Aca Novaković, primjećuje: „...Atentat na kralja Milana bio je djelo njegova
sina Aleksandra i Drage Mašin." Tribuna, 19. kolovoza 1911.
20 Živ. 4, „Beležnik Andra Đorđevića". U listopadu 1897. ministra prosvjete
Đorđevića obavijestio je dr. Sima Lozanić, beogradski liječnik, da je kralj
impotentan. Navodno, doveli su mu neku djevojku na zabavu, ali Aleksandar
se pokazao potpuno nesposobnim.
snuo.21 Službeni tisak 18. srpnja 1900. objavio je njihove zaruke.
Čini se da je sam kralj skicirao to priopćenje, koje je izazvalo opće
zaprepaštenje i negodovanje. Ali vođe radikala ipak su se suglasili
da prihvate to vjenčanje pod uvjetom da kralj iz zatvora oslobodi
sve radikale, protjera oca i ponovno uspostavi ustavni poredak.
Problemi kralja Aleksandra gomilali su se sve više. Uzalud
je pokušavao naći istaknute političare koji bi podržali njegovo
vjenčanje s nepoznatom udovicom bivšeg inženjera, k tomu još i
na lošem glasu. O njoj se govorkalo da je obična prostitutka. Na
kraju je kralj ipak uspio uvjeriti Aleksu Jovanovića, posve nepo-
znatog suca, da predsjeda „svadbenom kabinetu" koji se sastojao
od političkih anonimusa. Budući da su se časnici protivili vjen-
čanju, ni jedan general nije htio biti ministar vojske. Aleksandar
je tako izabrao Miloša Vasića, ambicioznog potpukovnika koji je
dao svoj pristanak, i unaprijedio ga u pukovnika. Vasić je nagova-
rao kralja da sazove sve beogradske časnike, pročita im njihovu
prisegu na odanost i zaprijeti da će iz vojske udaljiti svakoga tko
se pokuša umiješati u njegov privatni život.
Uznemiren negodovanjem svojih generala i političara,
Aleksandar je shvatio da bez odobrenja svojih časnika neće
imati nikakvu podršku i da se neće moći oženiti Dragom
Mašin. Prihvativši Vasićev prijedlog, zatražio je od zapovjednika
Beogradskog garnizona da svim časnicima zapovjedi da sutradan
dođu u kraljev dvor i ovlastio „svadbeni kabinet", koji se sastojao
od udvorica, da bude vlada. U svečanim uniformama časnici su
pošli u dvor, okruženi mnoštvom radoznalih promatrača.22
Bez riječi uvoda, kralj je iz ruku ministra vojske Vasića uzeo
Pravila službe. Glasno je pročitao tekst časničke prisege na vjer-
nost Kruni i izjavio:

Odnedavno, povodom moje odluke da se oženim

izabranicom svoga srca, proširile su se odvratne gla-

21 Vivian, op. cit., str. 66 i dalje; Živ. 8, Zapisi Č. Popovića.

22 Ž. Živanović, Politička istorija Srbije..., 4 sveska, Beograd, 1923.-1925., IV.
svezak: S. Jovanović, Vlada Aleksandra Obrenovića, 2 sveska, Beograd,
1929-1931., II. svezak, str. 136 i dalje; Živ. 8, Popović. Opći prikaz na
engleskom pruža Wayne Vucinich, Serbia between East and West, Stanford,
1954., str. 1 i dalje.
 sine da sam nakaza. Pozivam vas, časnici, da se oštro
suprotstavite tim glasinama, svjestan svoga prava da se
nitko ne smije upletati u tu moju privatnu stvar. Zato
sam vas pozvao i to je sve što vam imam reći.

Časnici su se ukočili od zaprepaštenja; nastupila je neugod-

na tišina. Iznenada je jedan pukovnik uzviknuo: „Živio kralj!"
Nekoliko mu se viših časnika pridružilo, ali ostali su i dalje zlo-
kobno šutjeli. Rukujući se sa svojim generalima, kralj je polako
izišao iz dvorane u pratnji ministra vojske Vasića i dvorskog
maršala. Časnici su iz palače izišli poraženi, spuštenih glava. Po
njihovu izgledu puk je na ulicama shvatio da ni oni nisu uspjeli
spriječiti kraljevo vjenčanje.23
Niži časnici sasvim su zbunjeni izišli iz dvora, ne sačekavši
svoje pretpostavljene. Dok su odlazili kući, zaprepaštenje im je
polako prerastalo u gnjev, u prvom redu prema višim časnicima
koji su ih spriječili da progovore, a zatim i prema kralju koji je
povrijedio njihov osjećaj časti.
Ispunjena takvim lošim mislima, skupina mlađih časnika
zaustavila se ispred kuće Pavla Marinkovića, ministra prosvjete
koji je opazio njihov sarkastičan smijeh. Jedan od njih, poručnik
Dragutin Dimitrijević, nadvisujući stasom sve ostale, iznenada je
uzviknuo tresući se od srdžbe: „Kukavice! Ološ! Sve se to mora
opovrgnuti i preokrenuti!" Kao da su se ostali časnici trgnuli iz
sna, svi su zagalamili, iskazujući nezadovoljstvo kraljevom odlu-
kom. Dimitrijevićev spontani i ogorčeni uzvik, izraz kritiziranja
viših časnika i kralja, kao da ga je predodredio za organizatora i
vođu Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata 1903. Ali taj njegov uzvik
nije bio nepromišljeni hir. U domu svoga svaka Dimitrijević se
već izvjesno vrijeme časnicima i političarima koji su ga posjeći-
vali žalio na zlodjela što se čine na visokim položajima u Srbiji,
navodeći pritom i govorkanja o kraljevu planiranom vjenčanju s
njegovom ljubavnicom. S vremena na vrijeme čak je izgovarao
i prijetnje, na koje njegova rodbina i prijatelji tada nisu obraća-
li pozornost, smatrajući ih praznim riječima. Uskoro će svima
postati jasno da su njegove prijetnje bile itekako ozbiljne.24

23 Živ. 8, „Oko veridbe i ženidbe...", Zapisi Č. Popovića.

24 Isto; „Sestra o bratu", Pukovnik Apis, str. 644.
 III. poglavlje

Pripremanje prevrata
(1900. - 1903.)

Svečano vjenčanje kralja Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin

u beogradskoj Sabornoj crkvi 23. srpnja 1900. rezultiralo je anti-
dinastičkim vojnim udarom u svibnju (lipnju) 1903., čiji je glavni
organizator bio satnik Dragutin Dimitrijevič. Ruski car Nikola II.
prihvatio je da bude kum, ali nije poslao svog predstavnika. Ipak,
unatoč tomu, careva podrška tom kontroverznom vjenčanju bila
je predznak političkog zaokreta Srbije prema Rusiji.
Ubrzo nakon svadbe kralj Aleksandar poduzeo je prve korake
da obnovi dobre odnose s Rusijom i popularnom rusofilskom
Radikalnom strankom. Na rođendan kraljice Drage - 11. rujna -
pomilovao je i oslobodio vodeće radikale koji su bili u zatvoru
zbog ivandanskog atentata. Oduševljeni radikali odmah su se
kralju stavili na raspolaganje. Ubrzo nakon iznenadne smrti biv-
šeg kralja Milana u Beču srpska se vlada u veljači 1901. pretvorila
u naprednjačko-radikalsku koaliciju; ruski utjecaj bio je potpuno
obnovljen. U travnju iste godine pod pritiskom radikala i ruskog
veleposlanika Aleksandar je donio novi Ustav, vrativši redovite
slobodne izbore i građanske slobode. Na srpanjskim izborima
„stari" radikali Pašića i Protića opet su dobili većinu u Skupštini.25
Na kraljevo iznenađenje, u Srbiji je rasla snažna demokratska
struja.

25 Na tim izborima pokazao se rascjep u Radikalnoj stranci, jer su ju mlađi,

radikalniji članovi napustili, predvođeni Ljubomirom Živkovićem, i osnovali
Samostalnu radikalnu stranku. Ali Pašićevi „stari" radikali osvojili su 84 od
ukupno 130 mjesta u Skupštini, a naprednjaci samo 26. Živkovićevi disi-
denti, suprotstavljajući se koaliciji s naprednjacima i bilo kakvoj suradnji s
kraljem Aleksandrom, zalagali su se za nepomirljivu borbu protiv kralja. S.
Jovanović, Vlada Aleksandra Obrenovića, II. svezak, str. 218-221. O pozadini
Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata na engleskom vidi W. Vucinich, Serbia
between East and West, str. 7-23, i A. Dragnich, Serbia, Nikola Pašić and
Yugoslavia, str. 54-58.
 U međuvremenu je kraljica Draga svojim ponašanjem ozbilj-
no ugrozila ugled dinastije Obrenović. Imala je velik utjecaj na
kralja i, ambiciozna kakva je bila, mislila je ponajprije na vlastiti
položaj. Isprva se činilo da ju je puk prihvatio za kraljicu, ali ona
je strepila za svoju budućnost. Zaljubljeni kralj bio joj je odan, ali
o njima su kružile ružne priče. Aleksandar je žudio za sinom da
osigura dinastičkog nasljednika, ali je i strepio jer njegova supru-
ga s prvim mužem nije imala djece.
U prosincu 1900. Draga je rekla Aleksandru kako misli da je
trudna. Oduševljeni kralj odmah je pozvao ginekologa iz Rusije,
koji je pregledao kraljicu i potvrdio trudnoću. Iz dvora je smje-
sta dano priopćenje za javnost da se očekuje radosni događaj, a
Aleksandar je obavijestio i ruskog cara. Na mig vlasti diljem Srbije
osnivali su se odbori uglednih dama da pripreme darove za kra-
ljicu i njezino potomstvo. Ali nakon nekoliko mjeseci nestali su
svi znakovi kraljičine trudnoće. Zbunjen upornim raspitivanjem
ruskog dvora, kralj je pozvao dvojicu ginekologa iz Pariza, koji su
izjavili da Draga Obrenović niti jest niti ikada može biti trudna. Ta
lažna trudnoća dinastiji je nanijela težak udarac i izazvala javnu
sablazan. Svi su smatrali da je kraljica namjerno obmanula kralja i
puk. Stale su se širiti glasine da će Dragin brat Nikodije Lunjevica
biti proglašen prijestolonasljednikom. Potkopavši povjerenje u
kraljevski par, lažna je trudnoća izazvala i političku krizu, koja je
prekinula parlamentarizam u Srbiji.26
Poručnici Dimitrijević i Antonije Antić, sjeća se njihov kolega
Pavle Panković,27 prvi su došli na pomisao da uklone kralja i kra-
ljicu. Nakon one časničke audijencije kod kralja28 o tome su sve
ozbiljnije raspravljali. Srbijanska vlada i političke stranke bile su
nemoćne, a Aleksandar se nije htio odreći kraljice. Dimitrijević
i Antić suglasili su se da časnici trebaju stvar uzeti u svoje ruke
i kraljicu Dragu ukloniti iz Srbije. Shvativši odmah da će s kra-
ljicom morati prognati i kralja, nastojali su zaobilazno doznati i

26 O lažnoj trudnoći vidi Vucinich, str. 18-19; Jovanović, Vlada Aleksandra

Obrenovića, II. svezak, str. 171 i dalje; Ž. Živanović, Politička istorija Srbije,
IV. svezak, str. 247-249; AS, Vladan Đorđević, br. 20, „Dragijada; Đorđević,
Kraj jedne dinastije, III.
27 Živ. 1985., P. Panković, „Prevrat izvršen 29. maja 1903. g.".
28 Vidi str. 32 - 33 ove knjige.
 Kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga Mašin

što misle njihovi drugovi. Tako je uzak krug mladih časnika prvi
počeo razmatrati mogućnost prevrata.
Poručnik Antić služio je u novoosnovanoj 4. konjičkoj pukov-
niji, gdje su časnici upisani na viši tečaj Vojne akademije obav-
ljali praktičnu djelatnost. Jednoga dana nakon vježbanja šesto-
rica časnika sjedili su u gostionici blizu vojarne i razgovarali o
situaciji koja je nastala kraljevim vjenčanjem.29 Antić je primijetio
da je Dimitrijević navaljivao da kraljevski par bude protjeran u
inozemstvo. Suglasivši se s njim, ostali su pristali da porazgova-
raju s najbližim prijateljima i udruže se radi postizanja toga cilja.
Antić je o tome odmah obavijestio Dimitrijevića. Sutradan su se
opet svi sastali i odlučili nastaviti pripreme za ostvarenje te zami-
sli. Do kraja ljeta 1901. časnička urota već je bila poodmakla, a
Dimitrijević je bio njen glavni pokretač i vođa.
Poručnik Pavle Panković, pričuvni časnik na službi u Glavnom
stožeru Ministarstva vojske, opisao je kako se upustio u urotu.
Budući da je često objedovao u Časničkom klubu, sjedio je
za istim stolom s časnicima koji su studirali na višem tečaju
Akademije i s onima koji su svraćali, premda su redovito jeli
kod kuće, poput Dimitrijevića, Antića i poručnika Josifa Kostića.
„Često smo razgovarali o političkoj situaciji u Srbiji koja je nastala
nakon kraljeva vjenčanja i pažljivo čitali oporbene novine, Odjek
i Srpsku zastavu, i svi smo se oduševljavali njihovim članci-
ma." Jedne večeri, šetajući s Dimitrijevićem, Panković je počeo
kritizirati lažnu trudnoću i glasine da jedan od dvojice Dragine
ozloglašene braće treba postati prijestolonasljednikom. „Lijepo,
Pajčane", odgovorio je Dimitrijević. „Bi li htio ući u udrugu koja
bi radila na tome da Aleksandra i Dragu ukloni s prijestolja?" Kad
je Panković potvrdno klimnuo, Dimitrijević mu je naveo imena
nekolicine mlađih časnika iz te udruge. Panković im se tada
pridružio u razgovorima. Isprva su bili za to da kralja i kraljicu
samo protjeraju, ali znajući da će njihovi pristaše u Srbiji kovati
urote da ih vrate na prijestolje, početkom jeseni svi su ih ti časnici
odlučili ubiti i tako se zauvijek osloboditi dinastije Obrenović.30
Što nakon likvidacije kraljevskog para? Neki časnici bili su za to
da dovedu nekog engleskog ili njemačkog kraljevića; drugi su
predlagali Mirka, mlađeg sina crnogorskog kneza Nikole; treći su
željeli republiku. Ali svi ostali, na čelu s Dimitrijevićem, tvrdili su
da Srbija ima svoju kraljevsku obitelj, Karađorđeviće, i ne mora
dovoditi inozemnog vladara. Zašto na prijestolje ne bi dovela

29 Bili su to pješački satnici Radomir Aranđelović i Milan I. Petrović te poručnici

Dragutin Dulić, M. Marinović Piga i Antić.
30 Uništenjem dinastije Obrenović obitelj Karađorđević ostala bi jedini preten-
dent na prijestolje.
pretendenta Petra Karađorđevića, koji živi u Švicarskoj, zemlji
slobode? Nakon dugih rasprava časnici su se suglasili da Petar
treba postati vladarom. To je bila ponajviše Dimitrijevićeva zaslu-
ga, tvrdi Panković, jer on je uporno ostajao pri tom mišljenju, čak
i po cijenu da cijeli pothvat propadne. Bez Dimitrijevića ni Petar
ni njegovi nasljednici nikad ne bi dospjeli na prijestolje.31
Prema tvrdnjama Đorđa Karađorđevića, Petrova starijeg sina,
mladi časnici čak su i prije lažne trudnoće kraljev brak s Dragom
doživjeli kao osobnu uvredu i kovali planove da likvidiraju dina-
stiju. Draga ih je još više razgnjevila kad je počela proganjati svoje
protivnike u javnosti. Zgadilo im se kad su se Draga i njezina
braća počeli razmetati kao prva porodica u Srbiji.32 Mladi časnici,
koji nisu bili vođeni ni ideologijom ni pohlepom, bili su uvjereni
da je vjenčanje kralja Aleksandra sa ženom sumnjive prošlosti
osramotilo i njih i Srbiju.33
U kolovozu 1901. u kući poručnika Antića sastali su se sed-
morica organizatora vojne urote.34 Tu je Dimitrijević isplanirao da
kralj i kraljica budu ubijeni na Dragin rođendan 11. rujna, tijekom
proslave utanačene u restoranu „Kolarac" u Beogradu. Ali kralj
je iz nepoznatih razloga izostao s te proslave pa je plan propao.
Urotnici su potom Aleksandra kanili ubiti tijekom vojnih maneva-
ra blizu Uba, ali ni od toga nije bilo ništa.35
Kralj Aleksandar u vojsci je postajao sve omraženijim. Kad
je njegov otac u srpnju 1900. otišao u inozemstvo, drastično je
smanjio vojni proračun, umirovio nekoliko generala i unaprijedio
svoje pristaše. Stega i moral su opadali, jer čvrsto kraljevo zapo-
vijedanje vojskom nije postojalo. Početkom 1902. časničke plaće
već su mjesecima zaostajale. Srpska vojska, javljao je austrijski
vojni ataše, bila je slabo obučena, neredovito plaćana i gladna.
Dok je kralj okrivljavao vladajuće radikale, vojno ustrojstvo kralja
Milana polako se raspadalo. Lišeni mnogih povlastica, časnici su

31 Živ. 1985., Panković.

32 Đorđe Karađorđević, Istina o mom životu, 1969., str. 149.
33 M. B. Petrovich, A History of M o d e r n Serbia, II. svezak, str. 505.
34 Ta sedmorica bili su Dimitrijević, Antić, Milan Marinković, Nikodije Popović,
Radomir Aranđelović, Milan Petrović i Dragiša Dulić.
35 Vucinich, str. 47; Dragiša Vasić, Devetsto treće, str. 54-55; Jovanović, Vlada
Aleksandra Obrenovića, II. svezak, str. 351-352.
postali toliko nezadovoljni da vojska više nije bila oslonac dina-
stije Obrenović.36
Odnosi između radikala i vojske bili su i dalje hladni. Ta
su trvenja potrajala, tvrdi pukovnik Gojković, još od osnutka
Radikalne stranke. Njeni vođe, oštro se suprotstavljajući stajaćoj
vojsci, tražili su podršku seljaka svojim antimilitarističkim paro-
lama. Početkom 1903. vojska je, osim pješaštva, bila u žalosnom
stanju. Svi ostali rodovi bili su zanemareni, bez dovoljno streljiva
i uniformi. Zategnuti odnosi između radikala i vojske potrajali su
sve do 1917. godine.37
Tako se urota protiv Obrenovića kovala u složenim okolnosti-
ma. Nezadovoljstvo vojske raslo je kako su se množili skandali
kraljevskog para. Srbija i njen narod bili su poniženi, bespomoćni
i upropašteni. Mladi časnici u sve su većem broju pristupali uroti,
nezadovoljni zbog apatije koju vlast pokazuje prema nacional-
nim ciljevima i motivirani svojim patriotizmom. Kralj, zaključili
su, nastoji ojačati dinastiju isključivo ušutkivanjem svojih pro-
tivnika.38 Urotnici su vjerovali da Srbiju spašavaju od neizbježne
propasti. Srpska misao i zavjet i naslijede bili su potpuno napu-
šteni, primijetio je poslije Dimitrijević. „Nesretna tajna konvencija
s Austrijom* i slijepo prepuštanje u ruke Austriji bila je najsramnija
izdaja srpske zavjetne misli." Jedino promjenom vlasti i dinastije,
vjerovao je, može se prevladati ta kriza. Ja sam također sma-
trao da Srbija ponovno mora u punoj mjeri preuzeti svoju ulogu
Pijemonta, i to ne samo srpstva, nego i jugoslavenstva."39
Dimitrijević je vrlo rano preuzeo glavnu ulogu među mladim
urotnicima. Često se sastajao s njima u svojoj sobi u obiteljskoj
kući u Ulici Svetog Save.40 Tu je čuvao i prvi popis članova i pri-
segu, koju je potpisalo šest mlađih časnika, sve dok nije uništio
te dokumente. Dok je 1902. ležao bolestan, skicirao je pisanu

36 Živ. 1987., Panković.

37 V. Gojković, „Radikali i vojska", NE, XVIII, 1928., str. 324-327.
38 Čedo Popović, „Organizacija 'Ujedinjenje ili smrt!'. Uzroci i način postanka",
NE, XV, br. 12, 11. lipnja 1927., str. 397.
* Na temelju konvencije iz 1881. Srbija je sljedećih dvadeset godina bila
politički, diplomatski i ekonomski ovisna o Austro-Ugarskoj.
39 Živ. 3803, „Uzroci majske zavere 1903. g ".
40 „Sestra o bratu", Živanović, Pukovnik Apis, str. 644; Živ. 2091.
prisegu, da obveže urotnike i onemogući njihovo odustajanje od
urote; ona je bila njihov nacionalni i politički program:

Uviđajući sigurnu propast Domovine, ako se današnje

stanje produlji za najkraće vrijeme i proglašavajući
najvećim krivcima za sve kralja Aleksandra i njegovu
ljubavnicu Dragu Mašin, prisežemo i svojim se pot-
pisima obvezujemo da ćemo ih poubijati. Na srpsko
prijestolje, oprano krvlju tih beščasnika, dovest ćemo
Petra Karađorđevića, Voždova unuka i sina zakonitog
kneza pokojnog Aleksandra Karađorđevića.

Dimitrijević je od svih urotnika zahtijevao da potpišu tu izjavu,

koja je otkrivala njihov dvostruki cilj: da ubiju kraljevski par i da
ponovno na prijestolje dovedu dinastiju Karađorđević.41 Ni ta pri-
sega, a ni razgovori časnika nisu upućivali na bilo kakve nakane da
Srbija postane republikom ili da se u njoj uvede vojna diktatura.
Dimitrijević i njegovi drugovi oprezno su širili urotu. Časnike
je vrbovalo samo nekoliko izabranih, među kojima i Dimitrijević
i Antić. Tek kad bi budući član objasnio svoj stav prema
Obrenovićima i potpisivanjem prisege i sebe i svoju obitelj doveo
u opasnost, osnivači su otkrivali pravi cilj svoje tajne organizacije.
Zato je više od 120 članova iz Beograda i unutrašnjosti sačuvalo
tajnu.42 Samo je jedan časnik od svih koje su pokušali pridobiti
odbio sudjelovati u uroti - bio je protiv ubijanja kralja. Dvojica
su se poslije povukli. Ali nitko nije obavijestio vlasti, a to Živan
Živanović pripisuje njihovu domoljublju, odanosti drugovima
i mržnji prema kraljevskom paru. Živanović je tek naknadno
doznao da je Dimitrijević popis urotnika skrivao u staroj peći u
njegovu domu. Dimitrijević i Antić spalili su popis i to sakrili čak i

41 Ž. Živanović, Politička istorija Srbije, IV. svezak, 343-347.

42 Vivian komentira: „Urota... je bila smišljena s vražjom lukavošću. Pune dvije
godine trajale su pripreme. Nekoliko kompromitiranih političara i nekolicina
neobuzdanih časnika, potaknuti osobnom mržnjom i pohlepom... prisegnuli
su da će ubiti kralja i kraljicu" (str. 88). On kao začetnike urote navodi Đorđa
Genčića, pukovnika Mašina i Dragomira Rajovića (str. 92), ali oni su se tek
upustili u urotu. „Sigurno je da se ni za jednu urotu da se ubiju kralj i kraljica
nije znalo toliko dugo unaprijed niti je to znalo tako mnogo ljudi" (str. 95).
The Servian Tragedy.
od najbližih prijatelja. Tako su svi i nadalje vjerovali da ih prisega
još uvijek obvezuje.43
U studenome 1901. mladi su časnici odlučili potražiti suradnju
istaknutih političara i dobiti podršku raznih političkih strana-
ka. Antićev ujak, nekadašnji ministar unutarnjih poslova Đorđe
Genčić,44 organizirao je sastanak u vinogradu Ace Novakovića,
vodećeg beogradskog pravnika.45 Nazočni su bili još i Jovan
Avakumović, general Jovan Atanacković i istaknuti karađorđe-
vićevac Nikola Hadži-Toma. Svi su se pridružili urotnicima, ali
Dimitrijević im nije dao na uvid svoj tajni popis. Antić i Genčić
održavali su veze između civila i časnika. Potkraj prosinca Genčić
se kod Antića sastao s dvanaest časnika, sudionika urote. Većina
civila nije imala mnogo posla s časnicima. Iako im se pridruži-
lo nekoliko istaknutih političara i vojnih dužnosnika, prvotna
Dimitrijevićeva skupina i dalje je upravljala pothvatom i to je
reklo bi se, jedini primjer u suvremenoj povijesti da niži časnici
organiziraju i uspješno izvedu državni udar.
Tijekom 1902. časnici urotnici odlučili su pridobiti drugove
na ključnim položajima u Srbiji, uglavnom one koji nisu imali
obiteljske obveze. Upozoravajući Pankovića da bez potrebe
urotu puno ne širi, Dimitrijević mu je rekao: „Velike ideje uvijek
su bile djelo nekolicine." Među novim članovima bio je i služ-
benik Ministarstva vanjskih poslova Aksentije Rujanac Bacet,
vatreni karađorđevićevac, koji je pristao agitirati kod mladeži i
bivših gerilaca. Panković je služio kao posrednik između Baceta
i časnika urotnika. Jednom u veljači 1902., dok je Panković pro-
lazio pokraj Časničkog kluba, Dimitrijević je iznenada izjurio na
ulicu: „Idi odmah, još ovog jutra k Bacetu i kaži mu da sakrije i
uništi sve što ima kod sebe što bi nas moglo kompromitirati; čini

43 Živanović, IV. svezak, str. 346-347.

44 Vivian ističe Genčićevu „iznimnu taštinu". „O njegovoj oholosti i izvještačenom
ponašanju kada je postao ministrom (u Beogradu) su se svuda zbijale šale;
njegova neobuzdana ambicija rasla je kao iz vode." Servian Tragedy, str. 92.
45 Novakovićev iscrpan prikaz priprema za Svibanjski (Lipanjski) prevrat -
„Ispovesti o prevratu 29. maja 1903. g.", bio je objavljivan u 47 nastavaka u
Tribuni tijekom kolovoza i rujna 1911. On je isticao ulogu civilnih vođa. Antić,
tvrdio je, „bio je poprilično ograničena osoba... koja nije imala nikakve vlas-
tite stavove... i radio je sve po Genčićevim uputama." Tribuna, 22. kolovoza
1911.
se da se provodi istraga." Dimitrijević je bio u pravu. Iste večeri
inspektori su pretražili Bacetov ured i našli samo jednu dopisnicu
od nekog pristaše Karađorđevića. Bacet je, ipak, bio naprasno
protjeran iz Beograda, a Panković prekomandiran u Niš.
Prije odlaska Panković se oprostio od prijatelja u Časničkom
klubu. Prateći ga do stana Dimitrijević ga je nagovorio da u niš-
kom garnizonu promiče urotu i dao mu imena tamošnjih urotni-
ka. Panković je uskoro uspostavio veze između urotnika u Nišu
i Beogradu.46 Jezgra urotnika predvođena Milošem Božanovićem
i Stevanom Milovanovićem uspjela je u niškom garnizonu razviti
najveću urotničku mrežu iza beogradske. Dvojica bojnika vrbo-
vali su više časnike, a Panković i njegovi drugovi pridobivali su
mlađe. Potkraj 1902. pridružilo im se već 36 niških časnika, među
njima i poručnik vojnog suda Branko Gatalović, pješački potpo-
ručnik Velimir Vemić i inženjerijski poručnik Božin Simić. Svi će
oni imati presudnu ulogu u Dimitrijevićevu životu. Ta oduševlje-
na niška skupina isplanirala je ubiti kralja i kraljicu prilikom nji-
hova najavljenog posjeta Nišu. Beograd je, međutim, na taj plan
stavio veto, objasnivši da atentat mora biti počinjen u glavnom
gradu kako bi vlada odmah bila uhićena.47
Urota se proširila i na druge garnizone. U ljeto 1902. Čedo
Popović bio je zapovjednik satnije u Zaječaru u istočnoj Srbiji.
Poručnici Dimitrijević i Milan G. Milovanović proputovali su kroz
Negotin i Zaječar tobože kako bi prisustvovali nekom krštenju, a
zapravo da časnike iz udaljenih garnizona pridobiju za urotu. U
Zaječaru je Popović stanovao u istoj sobi s Milunom Risimićem,
Dimitrijevićevim bliskim prijateljem s Akademije. Ispitujući mišlje-
nje obojice u njihovu stanu, Dimitrijević im je opisao situaciju u
Srbiji i rekao: „Zlo se može zbrisati samo ako mu se iščupaju kori-
jeni." A to su, dodao je, ponajprije kraljica Draga i na drugom mje-
stu kralj, njezino slijepo oruđe. Oboje vode Srbiju u propast. „Mi,
drugovi u Beogradu", izjavio je Dimitrijević, „skovali smo urotu
da ih uklonimo s prijestolja i iz zemlje, bude li trebalo, i silom.
Želite li se i vi pridružiti uroti?" Obojica su časnika pristali.48

46 Živ. 1987., Panković.

47 Isto; Vasić, str. 63-64.
48 Živ. 8, Zapisi Č. Popovića.
 Urotnici su shvatili da su im potrebni i viši časnici. Kako
poručnici da vode pukovnije bez viših časnika? Pridobili su
umirovljenog pukovnika Aleksandra Mašina, brata Dragina
pokojnog prvog muža, zatim potpukovnika Damjana Popovića
i potpukovnika Petra Mišića, koji je zapovijedao 6. pukovnijom
u Beogradu.49 Obrazovan, iskusan i ljeporječiv, Mišić je poslije
predsjedao Solunskom procesu. Nakon što su ga preskočili pri
unapređenjima, ogorčeno je kritizirao kralja Aleksandra i njegov
režim, sve dok najposlije nije bio unaprijeđen u čin potpukovni-
ka. Urotnici su pohitali da ga uvrste među svoje članove, jer su
bili impresionirani njegovom inteligencijom i odlučnošću.50
Početkom ljeta 1902. urotnici iz Beograda zatražili su da njiho-
vi drugovi iz Niša prisegnu da će ukloniti kralja. Ovi su pristali i
u zimu je Aca Novaković, kojega su poslali iz Beograda, došao u
Niš da potpisani tekst prisege odnese u Beograd. Nekoliko niških
časnika odbilo je da taj dokument bilo komu prepuste pa su ga
sami odnijeli u Beograd, a potom se s njim vratili u Niš. Nakon
hitnog šifriranog brzojava, koji ih je upozoravao da će urota
možda biti izdana, niški urotnici spalili su svoju prisegu u uredu
bojnika Božanovića i počeli navaljivati na beogradske drugove
da prevrat poduzmu što hitnije, prije nego što cijeli naum bude
otkriven.
Dvojica mladih urotnika poslije su zauzeli visoke položaje;
potporučnici Vojislav Tankosić i Petar Živković. Tankosić se
urotnicima pridružio na prvi prijedlog i svim se srcem založio

49 U njegovu izvješću o Svibanjskom (Lipanjskom) prevratu, dodanom izvješću min-

istru vanjskih poslova Golčovskom u knjizi koju je priredio A. Radenić, Austro-
ugarska i Srbija 1903. - 1918., Beograd, 1973., str. 303-310. Pukovnik Mišić
kaže da su se sastanci „glavnog komiteta" urotnika održavali u kućama gener-
ala Atanackovića i pukovnika Damjana Popovića. Na jednom sastanku Antićev
je rođak predložio da se u urotu uključe i političari. Atanacković je preporučio
Genčića kao neprijatelja kraljice Drage. Nakon što je pristao, Genčić je u ruj-
nu 1902. preuzeo dužnost da provjeri mišljenja vodećih političara.
Vivian tvrdi da je pukovnik Mašin, kojega je za urotu pridobio Genčić, bio
„životinjski hrabar". Mašin je navodno „izmišljao sve moguće klevete o kraljici
Dragi, čak ju je ogovarao da je otrovala svog prvog muža. On je zdepast, opak
čovjek... s nemirnim očima i surovim, vučjim čeljustima." Servian Tragedy,
str. 93-94.
50 Živ. 8, Zapisi Č. Popovića.
za nacionalne ciljeve.51 Antić je u urotu primio Živkovića, koji je
poslije postao Dimitrijevićev smrtni neprijatelj. Živković je služio
u unutrašnjosti, ali urotnici su aranžirali njegovu prekomandu u
Beograd, gdje je postao zapovjednikom voda u konjičkom odre-
du Kraljeve garde. Živkovićeva zadaća od presudne važnosti bila
je da od zapovjednika Garde ukrade ključeve, otključa ulazna
vrata dvora i pusti urotnike unutra.52
Kralj je, i ne znajući, sam popločio put za svoj odlazak. Šireći
kult svoje obožavane Drage, nije obratio pozornost na sve veću
opoziciju svojoj vladavini. Udaljivši se potpuno od stvarnosti,
Aleksandar je svaku primjedbu na svoj brak tumačio kao izdaju.53
Budući da je propaganda u korist Karađorđevića sve više rasla,
kraljeva je policija u ožujku 1902. nemilosrdno ugušila student-
ske demonstracije u Beogradu. U studenome iste godine kralj
je raspustio koalicijsku vladu i na njeno mjesto doveo poslušnu
„neutralnu" vladu generala Cincara Markovića. Potom je ukinuo
liberalni ustav iz 1901., premda su ga radikali upozoravali da će
to za njega biti sudbonosno.
U tako napetoj situaciji 23. ožujka 1903. u Beogradu su
buknule masovne demonstracije protiv Aleksandrove nakane da
uspostavi svoju apsolutnu vlast. Bilo je to najveće javno gibanje
u dotadašnjoj povijesti Beograda, u kojem je sudjelovalo gotovo
pola njegovih tadašnjih 100.000 stanovnika. Dok je mnoštvo pro-
lazilo Ulicom kneza Mihaila prema kraljevu dvoru, prestrašeni
kralj zapovjedio je garnizonu da iznova zavede red. Mnoštvo je
prijateljski pozdravljalo vojnike koji su mu se primicali i vikalo:
„Živjela narodna vojska!" Jedan zapovjednik odreda upozorio je
svoje ljude: „Pazite da nikoga ne nagazite!" Blizu kalemegdan-
skog parka jedan je pukovnik razoružao policajca koji se spre-
mao pucati u gomilu. Između puka i vojske očito je postojalo

51 Živ. 38, „Vojislav Tankosić".

52 Živ. 40, „Petar Živković".
53 Novaković ističe da je bio blizak s Aleksandrom prije nego što se ovaj oženio,
a potom su se njihovi odnosi pogoršali i pretvorili u neprijateljstvo. On je
Aleksandrovu slijepu ljubav prema Dragi pripisivao njegovoj nesposobnosti
za normalne nježne osjećaje prema ženama. „To je bila Aleksandrova mana
koja je prouzročila njegovu propast i propast cijele dinastije!" „Kralj i kraljica
svojim su ponašanjem odvukli zemlju u blato do te mjere da je čovjeka bilo
sram u inozemstvu reći kojem narodu pripada." Tribuna, 3 -5. rujan 1911.
 Suvremena njemačka ilustracija sa slikama Drage Mašin,
Aleksandra Obrenovića i Petra Karađorđevića

uzajamno razumijevanje za zajedničke nevolje, što ga je dva mje-

seca poslije potvrdio Svibanjski (Lipanjski) prevrat.54
Budući da su prosvjednici puštali vojsku da prođe, činilo se da
će se sve mirno završiti. Ali nestrpljivi kralj naredio je da se ulice
smjesta raščiste. To je bilo nemoguće zbog velikog broja ljudi i
uskih ulica. Policija, zaštićena vojskom, zapucala je ispred dvora.
Kod Kalemegdana krvavi se prizor ponovio. Iza studenata, istje-
ranih iza barikada što su ih na brzinu sklepali, ostalo je mnogo
mrtvih i ranjenih.

54 Živ. 617; Božin Simić, „Istorija Ujedinjenje ili smrt!".

 Taj nepotreban masakr cijeli je grad okrenuo protiv kralja.
Sličan događaj, „krvava nedjelja", uslijedit će 1905. i u Rusiji, u
Petrogradu. Sad su svi Srbiju htjeli osloboditi okrutnog kraljev-
skog despotizma. Dva dana poslije kralj je na brzinu ukinuo
Ustav, raspustio vladu i sva zakonodavna tijela te sve zakone
donesene prema tom dokumentu proglasio ništavnima. Zatim,
da prikrije svoju diktaturu, ponovno je donio Ustav. Početkom
svibnja održani su opći izbori prema novom izbornom zakonu,
koji su vratili na vlast sve kraljeve poslušnike. Oba krila Radikalne
stranke bojkotirala su izbore, kojima je formiran lažni parlament.
Ožujske demonstracije u Beogradu brojno su ojačale urotu, u
koju su se sada uključili i ugledni viši časnici i političari. Olako
prelazeći preko nezadovoljstva u vojsci i pripisujući ga samo
utjecaju nekolicine nezadovoljnih časnika, kralj nije shvatio da
cijelom Srbijom vlada duboko nezadovoljstvo.
Odluku da napadnu kraljev dvor noću između 28. i 29. svib-
nja urotnici su donijeli, kako je Dimitrijević poslije rekao Živanu
Živanoviću, kad su vidjeli da će te noći njihovi ljudi dežurati na
svim ključnim mjestima. Čini se da se nitko nije sjetio da je 29.
svibnja obljetnica ubojstva kneza Mihaila Obrenovića, koje se
dogodilo 1868. godine. Na poleđini jedne posjetnice koju je pri-
mio Dimitrijević bilo je napisano i podvučeno nekoliko datuma,
među njima i 29. svibnja. Urotnici će toga dana biti na službi u
dvoru, u Gardi, u konjici, topništvu, te u 6. i 7. pješačkoj pukov-
niji. Dimitrijević je zatim vrlo precizno isplanirao sve pojedinosti,
kako i dolikuje profesionalnom časniku glavnog stožera.55
Tjedan dana prije prevrata poručnik Milan Lazarević, poslan iz
Beograda, obavijestio je urotnike u Nišu da će akcija početi pot-
kraj svibnja i savjetovao im da pošalju nekoliko časnika u glavni
grad. Trojica časnika pratili su Lazarevića, koji je u aktovci nosio
skriveni dinamit do niške željezničke postaje. Sutradan su Vemić,
Simić i još dvojica časnika otputovali u Beograd. Simić je imao
zadaću da urotnike u Nišu obavijesti kad će početi vojni udar
kako bi se na vrijeme aktivirali.56

55 Živanović, Politička istorija Srbije, IV. svezak, str. 356 i napomena na dnu
stranice.
56 Živ. 1987., Panković.
 Vođe urote iz Beograda na vrijeme su obavijestili drugove u
garnizonima u unutrašnjosti da podu u glavni grad ili da se pri-
preme za akciju. Otputovali su u Beograd pod raznim izlikama,
neki čak i bez dozvole. Skupina novoprispjelih časnika okupila
se oko Dimitrijevića, koji je u to vrijeme radio u Glavnom stožeru.
Poslije je Dimitrijević ispričao Čedi Popoviću da je njemu, M. G.
Milovanoviću i Todoru Pavloviću, dok su šetali tijekom podnev-
nog odmora, uza stube iz donjeg grada pritrčao potpukovnik
Petar Mišić, koji je zapovijedao najvažnijom, 6. pukovnijom. Bez
pozdrava pesimist Mišić srdito je napao Dimitrijevića:

Zašto si okupio ove ljude? Zar ne vidiš da nas sa svih

strana prate špijuni i da je stvar propala? Ne možemo
ništa učiniti. Vrati ljude, jer ćemo u protivnom izgubiti
glave. A ja ne želim uzalud izgubiti glavu...

„Gospodine potpukovniče", hladnokrvno je rekao Dimitrijević,

„stvar je svršena. Noćas napadamo dvor i ljude neću vraćati. Ne
zaboravite", oštro ga je upozorio, podižući glas, „da će, ako ne
uspijemo i izgubimo glave, s našim glavama otići i vaša, išli vi
s nama ili ne!" „Zar tako?", upitao je ljutito Mišić. „Tako je", još
oštrije odgovorio mu je Dimitrijević. „Ne zaboravite da su odsad
naši životi u vašim rukama." Mišić se okrenuo i srdito sjurio niza
stube u donji grad. „Pođimo na ručak", mirno je Dimitrijević
rekao ostalima. „Uplašio se. Ne mogu vjerovati. Ali nemojmo na
to misliti." Pavlović je zloslutno primijetio: „Neće ti, Dragutine,
ovo zaboraviti ako ostanemo živi." Ne obraćajući pozornost na to
proročansko upozorenje, Dimitrijević ga je umirivao: „Ne zabri-
njavaj se zbog toga."57
Urota što ju je Dimitrijević onako dalekosežno zamislio sad je
dozrela. Svojom nesagorivom energijom i jasnim ciljevima uspio
je svoje prijatelje nagovoriti na djelovanje. Još uvijek na čelu širo-
ko rasprostranjenog tajnog pokreta, već je u dobi između 20 i 30
godina pokazao osobine po kojima će postati dominantnom lič-
nošću u Srbiji u sljedećem desetljeću. U takvim kritičnim trenuci-
ma krasili su ga magnetizam, hrabrost i čudesna hladnokrvnost.

57 Živ., Č. Popović.
 IV. poglavlje

Ubojstvo kralja i kraljice

(28. - 29. svibnja, tj. 11. - 12. lipnja 1903.)

Dimitrijević je sa svojim urotnicima bio spreman na akciju.

Urotnici su zauzeli ključne položaje u Beogradu i unutrašnjosti.
Prodrli su i u kraljevsku dvorsku gardu. Ali Dimitrijević je znao
da će prevrat uspjeti samo ako kralj i kraljica budu brzo ubije-
ni, članovi vlade uhićeni i proglašen novi režim. Ako se neredi
produlje ili krvoproliće proširi, Austrija bi mogla poduzeti vojnu
intervenciju. Budući da su kralja čuvali njegov pobočnik general
Lazar Petrović, dvorska garda koja se sastojala od trojice oficira i
45-orice konjanika, kao i odred žandarmerije, Dimitrijevićev plan
bio je nesiguran. Ali situacija u Srbiji nije dopuštala odgađanje.
Despotska vladavina kralja Aleksandra stvarala je kaos; puk je bio
nezadovoljan, financije upropaštene, a nacionalni ciljevi zapo-
stavljeni. Dinastički i dvorski skandali srozavali su ugled Srbije
u inozemstvu. Dimitrijević i drugi rodoljubivi časnici vjerovali su
da će zemlja propasti ne budu li Obrenovići što prije maknuti s
prijestolja.58
Bojeći se izdaje, urotnici su 24. svibnja odlučili da će kraljev
dvor napasti noću između 28. i 29. svibnja (odnosno 10. i 11.
lipnja). U ponoć, bude li sve u redu, potpukovnik Naumović, kra-
ljev pobočnik i urotnik, poslat će glasnika u Časnički klub da dā
znak za pokret. Prema Dimitrijevićevu podrobnom strategijskom
planu, časnici urotnici trebali su biti u pet obližnjih gostionica,
a potom su se, kad prođe jedan sat nakon ponoći, svi trebali
okupiti u Časničkom klubu. Kad na to mjesto stigne bataljun
pukovnika Petra Mišića, 28 časnika krenut će prema dvoru, čiji će
glavni ulaz otvoriti poručnik Petar Živković. Podržat će ih tri bata-
ljuna 6. pješačke pukovnije, cijela 7. pukovnija i jedna topnička

58 Živ. 3808, Milan Živanović, „Uzroci majske zavere 1903 ", pismo NIN-u, veljača
1960.
baterija. Odred konjanika izmarširat će iz vojarne i opkoliti dvor
kako bi ga izolirao od Beograda. Vrhovni zapovjednik bit će
pukovnik Mašin, nekadašnji kraljičin djever. Bilo je odlučeno da
budu ubijeni kralj, kraljica i dvojica njezine braće te da se pošalju
trupe koje će opkoliti kuće predsjednika vlade i najvažnijih mini-
stara. Ako taj plan ne uspije, urotnici će se povući na obližnje
Topčidersko brdo i pozvati narod na ustanak.59
U kraljev dvor u posljednje su vrijeme pristizala upozorenja
iz Srbije i inozemstva da se sprema vojni udar. Srbijanski vele-
poslanici u Beču, Budimpešti i Sofiji o tome su čak slali brojne
pojedinosti. Veleposlanik Čedomilj Mijatović, koji se zanimao
za okultne znanosti, iz Londona je obavijestio kralja da je neka
tamošnja gatara prorekla užasnu tragediju. Anonimna pisma iz
Srbije upozoravala su kraljevski par da bude oprezan. Ali takve
neodređene indikacije nisu bile dovoljno osnovane sumnje za
uhićenje sumnjivih časnika. Nedostajali su čvrsti dokazi veleiz-
daje. Aleksandar je samo pojačao dvorsku gardu. Vjerujući da su
mu narod i časnici odani, kralj je izjavio: „Ne bojim se revolucije.
Pobuni li se itko protiv mene, spreman sam mu se suprotstaviti s
mačem u ruci na čelu svoje vjerne vojske." Toga posljednjeg dana
kralj je bio odlično raspoložen. Igrao je kriket, dok ga je kralji-
ca Draga zadivljeno promatrala. U 8 sati navečer kralj i kraljica
večerali su s predsjednikom vlade Cincarom Markovićem i srbi-
janskim veleposlanikom u Sofiji. Zatim je kraljevski par sjedio na
balkonu izložen pogledima prolaznika i slušao vojni orkestar koji
je svirao u dvorskom vrtu. U 22.30 kralj i kraljica su se povukli i
dvor je utonuo u mrak.60

59 Prikazi Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata na engleskom jesu Herbert Vivian,

The Servian Tragedy, London, 1904.; Chedomile Mijatovich, A Royal
Tragedy..., New York, 1907., i Wayne Vucinich, Serbia between East and
West..., str. 46-70. Na srpskom vidi D. Vasić, Devetsto treća..., Beograd, 1925.;
Ž. Živanović, Politička istorija Srbije, IV. svezak, str. 329 i dalje; i S. Jovanović,
Vlada Aleksandra Obrenovića, II. svezak, str. 338 i dalje.
60 Vivian, str. 95-98; Austro-Ugarska i Srbija, I. svezak, str. 58, Pomiankowsky
von Becku, 15. lipnja 1903.: „Aleksandar je bio potpuno obaviješten o nega-
tivnom raspoloženju protiv sebe u 6. pješačkoj pukovniji... Kralj je vrlo često
primao prijeteća pisma i upozorenja. Dan prije umorstva stigla su dva pisma u
kojima je kralj bio obaviješten da neposredno predstoji provedba urotničkog
plana."
 Isprva se sve događalo točno onako kako je Dimitrijević
isplanirao. Bio je to časnički udar u koji su se trupe uključile tek
nakon što su Obrenovići bili ubijeni. U Časničkom klubu okupilo
se svih 28 urotnika, uglavnom časnika glavnog stožera. Neki su se
navodno već poprilično napili u klubu i okolnim gostionicama.61
Uzbuđeni i uznemireni, čekali su da stigne bataljun pukovnika
Mišića. Oko 2 sata nakon ponoći Dimitrijević je uzalud gledao u
smjeru raskrižja na Slaviji očekujući obećane Mišićeve vojnike.
„Apise, gdje ti je tvoja 6. pukovnija?", upitao ga je poručnik Ljuba
Kostić. Dimitrijević je shvatio da se, bez obzira na situaciju, mora
držati dogovorenog početka u 2 sata. Ne obraćajući pozornost na
Kostića, odlučno je zapovjedio: „Gospođo časnici, brzim kora-
kom naprijed!"62 Da nije bilo hladnokrvnosti i odlučnosti njihova
vođe, zaključio je urotnik Vladimir Tucović, Mišićevo zakašnjenje
moglo je upropastiti urotu.63
Sve ostalo odvijalo se gotovo prema planu. Časnici su brzo
domarširali pred dvor i tu se sastali s Mišićevim ljudima koji
su zakasnili na dogovoreno mjesto. Neki su urotnici skrenuli
u Krunsku ulicu da u dvor uđu kroz ulaz za poslugu; ostali su

61 Vivian, str. 99: „Bila je to velika pijanka: popijeno je mnogo boca vina i
šljivovice. Oficiri su se crvenjeli u licu, a oči su im blještale kao u divljih zvi-
jeri."
62 Ž. Živanović u Političkoj istoriji, IV. svezak, str. 347, primjećuje da je Mišić,
koji se inače mlako odnosio prema uroti, nagovijestio da se kani povući.
Dimitrijević ga je upozorio da je potpisao urotničku prisegu i da će, propadne
li prevrat, i on dijeliti sudbinu ostalih urotnika. To ga je možda uvjerilo da,
premda sa zakašnjenjem, obavi ulogu koja mu je bila povjerena.
Slikovit, ali vrlo netočan prikaz prevrata izišao je u listu The Evening News
u Londonu 1. prosinca 1955. pod naslovom „Odjek koji je ubio 20 milijuna".
Pripisujući Dimitrijeviću posrednu odgovornost za izbijanje I. svjetskog rata,
Godwin ga je opisao kao „tajnovitu osobu, napola razbojnika, napola patriota
sklonog rakiji". (Dimitrijević je bio antialkoholičar!) „U vreloj noći 11. lipnja
1903. Apis je priredio luđačku pijanku u jednom beogradskom klubu za 84
časnika [sic!]. Provod je bio na vrhuncu i prazne boce razbijale su se o zid
kad je ustao 'Bik', još trijezan unatoč golemim količinama ispijene rakije [sic!].
Glasom koji je podrhtavao od glumljenog bijesa objavio je da ima sigurne
obavijesti kako kraljica Draga kani preoteti prijestolje za jednoga od svoje
dvojice braće. Urlik bijesa stigao mu je umjesto odgovora: 'Što čekamo?
Ono dvoje u dvoru moraju umrijeti kako bi Srbija živjela!' Isukanih mačeva
i s pištoljima u rukama, gomila pijanih časnika pošla je za Dimitrijevićem u
smjeru dvora." Nema dokaza da je ijedan od 28, a ne 84 časnika bio pijan, niti
da ih je Dimitrijević javno poticao da ubiju kraljevski par.
63 Živ. 7, „Beleške Vladimira Tucovića".
 Suvremena
novinska
ilustracija
ubojstva kralja
Aleksandra i
kraljice Drage

prišli glavnom ulazu u Ulici kralja Milana. Njih je oštrim korakom

predvodio satnik Dimitrijević, za glavu viši od svih, naoružan
revolverom kao i ostali. Premda su stigli u točno dogovoreno
vrijeme, nitko nije došao otvoriti ulaz. Poručnik Živković dobio
je jasne naredbe. Dok su minute prolazile, časnici su postajali
sve nestrpljivijima i zabrinutijima. Naposljetku su začuli zvecka-
nje ključeva. Pojavio se Živković, dršćući od uzbuđenja. Počeo
je nesigurno petljati ključevima, jer su mu se ruke nekontroli-
rano tresle. „Brže, Živkoviću, brže!", nestrpljivo ga je požurivao
Dimitrijević. „Požuri! Gardisti svakog časa mogu zapucati na
nas!" Poručnik Radoje Janković dobacio je: „Otvaraj! Zašto si se
zbunio?" Živković je očajnički još jedanput pokušao i ovaj put
pošlo mu je za rukom otključati glomazna dvorska ulazna vrata.
Raskrilila su se pod pritiskom časnika koji su nahrupili kroz njih.
Živković je bio grubo srušen na tlo. Nije prihvatio ruku koju mu
je pružio uvijek pažljivi Dimitrijević, nego se posramljeno nekud
odšuljao i nitko ga te noći više nije vidio ni čuo.64 Živković nikada
neće zaboraviti svoju paniku i zbunjenost pred ulaznim vratima,
koju su još povećavale primjedbe Dimitrijevića i njegovih prija-
telja.
Sudbina pothvata sad je bila u rukama 28-orice ljudi koji su
provalili u dvor. Dimitrijević ih je poveo kroz zgradu u kojoj su
bili mrak i tišina. Snažni satnik glasno je zakucao na mala spored-
na vrata s desne strane glavnog ulaza iz dvorskog dvorišta. Jedan

64 „'Crna' i 'Bela ruka'", Beogradska nedelja br. 173, po Živ. 3289; Živ. 40 i 620,
„Petar Živković"; Vasić, Devetsto treća.
stražar, običan vojnik, ustao je s klupe da se odazove na njego-
vo kucanje. Na satnikovo pitanje gdje se nalazi soba dežurnog
pobočnika, vojnik je odgovorio: „Ondje, pokraj medvjeda." Kad
je Dimitrijević utrčao u veliko predvorje, našao se pred golemim
prepariranim medvjedom - lovačkim trofejem kralja Milana, u
pozi koja bi uplašila svakog slučajnog posjetitelja. Blizu su bila
vrata kroz koja se ulazilo u dvorsku telefonsku centralu, gdje je
drijemao dežurni pobočnik.
Potpukovnik Naumović po zadatku je napio dežurnog časnika
kako bi ovaj zaspao. Naumović se i sam toliko napio da je bio u
duboku snu kad su stigli urotnici. Videći pred sobom zaključa-
na vrata i bojeći se izdaje, urotnici su ih raznijeli Lazarevićevim
dinamitom. Eksplozija je probudila Naumovića. On se sjetio svoje
zadaće, istrčao u susret svojim drugovima i bio srušen mecima
zajedno s dežurnim časnicima.65
Časnici su zarobili Lazara Petrovića, vjernog kraljevog poboč-
nika, poznatog po ljepoti. Petrović je pristao odvesti urotnike
do kralja, samo da se najprije odjene. Odugovlačeći što je dulje
mogao, Petrović je u jednom trenutku zavarao pažnju onih koji
su ga čuvali i presjekao električne vodove. Istoga časa cijeli je
dvor opet bio u mraku. Petrović se nadao da će kralju dati vreme-
na da pobjegne ili da se sakrije. Ali dvor je sad već bio okružen
vojskom i topništvom, telefonska i telegrafska centrala u gradu
već su bile zaposjednute i stražari postavljeni pred kuće minista-
ra. Nije bilo mnogo izgleda da kraljevski par pobjegne iz dvora.
Dimitrijević je, opazivši neku priliku kako krišom nestaje u
mraku hodnika koji je vodio udesno, ostavio svoje drugove i
pojurio za njom. Na kraju hodnika naišao je na široke kamene
stube koje su vodile u prizemlje. Misleći da je možda spazio
kralja, sjurio se niz stube s revolverom u ruci, ne pokušavajući
se zakloniti. Ona prilika bio je stražar koji je tu uvijek noću bio
postavljen. Dimitrijević je stigao do donjeg hodnika koji je poput
tunela presijecao cijeli dvor odvajajući prostorije koje gledaju na
ulicu. U tom hodniku dvojica su stražara iznenada otvorila vatru
na njega iz neposredne blizine, a i on na njih. Istražujući poslije
što se dogodilo, njegov je svak zaključio da su stražari ispalili oko
25 hitaca. Dimitrijević je bio ranjen na tri mjesta, kao jedan od

65 Marcovitch, „Pachitch", str. 64; Ž. Živanović, IV. svezak, str. 348-349.

dvojice stražara. Slomivši otpor stražara, Dimitrijevićevi prijatelji
pojurili su dalje, ostavljajući iza sebe teško ranjenog i okrvavlje-
nog Dimitrijevića, koji se oslanjao o zid. Držeći revolver u zdra-
voj, desnoj ruci, bio je spreman njime oduzeti sebi život ako urota
propadne. Kad ga je Živanović poslije pitao zašto nije potražio
zaklon u dvorištu donjeg hodnika, odgovorio je: „Bila bi sramota
da časnik, čak i u tako teškom položaju, traži zaklon."66
Zbog rana Dimitrijević nije mogao nastaviti borbu, ali njegovi
su drugovi uspješno, premda okrutno, ostvarili plan. Na prvom
katu odzvanjali su pucnji i vrata blizu kraljeve spavaće sobe bila
su raznesena eksplozivom. Podulja stanka, dok nisu donesene
svijeće, omogućila je kraljevskom paru da se sakrije. Kad su
časnici napokon došli do njihove spavaće sobe, bila je prazna, ali
očito netom napuštena. Bataljun 6. pukovnije zaposjeo je dvori-
šte i urotnici su cijeli dvor držali u svojim rukama.
Ali kralja i kraljicu urotnici nisu našli. Nisu znali jesu li se
sakrili u dvoru ili su pobjegli u grad. Urotnici su se uznemirili.
Pretraživali su sve sobe i sve salone. Kuckali su po zidovima i čak
ih razvaljivali sjekirom. Uzalud; kraljevski je par iščeznuo. Stariji
su se urotnici - Mašin, Genčić i Novaković - poprilično zabri-
nuli. U ratnoj opremi čekali su u dvorištu ishod pretraživanja.
Pukovnik Mašin zapovjedio je uhićenje članova vlade. Genčić
i ostali morali su obaviti sve što je bilo predviđeno, kao da su
Obrenovići već poubijani. Bilo je zapovjeđeno da budu ubijeni
i predsjednik vlade i ministar vojske.67 Mladi poručnik Tankosić,
poslije istaknuti vođa gerilaca, ubio je obojicu braće kraljice
Drage, za koje se sumnjalo da bi mogli naslijediti prijestolje.68
Puškaranje između policije i trupa što su pristizale iz grada nasta-
vilo se i u ulicama blizu dvora. Dvor je bio okružen vojskom, a
topništvo je bilo okrenuto prema Slaviji i Terazijama u središtu
Beograda.69
Pretražujući dvor, Dimitrijevićevi drugovi našli su ga u mrač-
nom hodniku. Iscrpljen zbog gubitka krvi, on ih je pozvao klonu-

66 Isto, str. 3 4 9 .
67 Isto, str. 350.
68 Živ. 38, „Tankosić".
69 Vucinich, str. 57; Ž. Živanović, IV. svezak, 350.
lim glasom: „Dođite! To sam ja, Dragutin." A kako bi bio siguran,
dodao je: „To sam ja, Apis!" Drugovi su ga na rukama pažljivo
unijeli u stražarsku sobu, gdje su ga previli. Nije im dopustio da
ga odmah odvezu u bolnicu: „Ne, hoću vidjeti kraj svega ovoga!"
Ne ispuštajući revolver iz ruke, stalno je održavao vezu s onima
koji su pretraživali dvor, odlučan da se ubije bude li potrebno.70
Kako je vrijeme prolazilo, urotnike je sve više obuzimao strah.
Prošla su već dva sata otkako su u dvoru, a od kralja ni traga ni
glasa. Oko 3.40 jedan je urotnik pozvao lijepog Lazara Petrovića
zaprijetio mu da će ga ubiti ako ih za deset minuta ne odvede do
kralja. Budući da je dobro poznavao dvor, general Petrović vje-
rojatno je već pretpostavljao gdje se skriva kraljevski par. Ipak je
još jedanput proveo časnike kroz cijeli dvor, s vremena na vrije-
me dozivajući kralja. Pratila su ga četvorica urotnika, od kojih su
dvojica bili viši časnici u zgradi dvora. Opet su ušli u kraljevu spa-
vaću sobu, čija su dva prozora gledala na novo dvorište. Jedan
od časnika opazio je zastorima prikrivena dvokrilna vrata na onoj
strani sobe koja je bila okrenuta prema ulici.71 Na tu stranu časnici
nisu obratili pozornost kad su prvi put ušli u sobu. Dok je general
Petrović užurbano prolazio pokraj zastora iza kojih su se, kako je
znao, skrivali kralj i kraljica, časnici su mu naredili da opet glasno
pozove kralja. Povjerljivi kraljev čovjek malo je oklijevao, ali je
ipak uzviknuo: „Vaše Veličanstvo!" Nije bilo odgovora. Kraljevski
par čučao je šćućuren u onom tijesnom skrovištu, znajući da ga
vreba smrt. Kralj je možda povjerovao da se vani situacija preo-
krenula u njegovu korist. Zacijelo je shvatio da mu je skrovište
otkriveno jer je, kad je „lijepi Laza" izgovorio: „Vaše Veličanstvo!
To sam ja, prvi pobočnik Laza Petrović", kralj glasno upitao: „Tko
me to zove?" „Ja sam, Laza. Otvorite svojim oficirima!" Oslanjajući
se na njihovu prisegu na vjernost, kralj Aleksandar okrenuo je
ključ i pojavio se u poluotvorenim vratima.
Sve se zatim odigralo munjevito. Čim su se vrata otvorila,
satnik Mihailo Ristić opalio je u kralja. Kad je Aleksandar pao,
kraljica Draga, koja mu je stajala iza leda, bacila se na njega ne bi
li ga zaklonila. Hitac iz revolvera satnika Ilije Radivojevića ubio

70 Isto.
71 Vucinich potvrđuje da je Velimir Vemić opazio vrata iza zastora gdje se skrio
kraljevski par.
 Dragutin Dimitrijević Apis u bolnici oporavlja se od rana zadobivenih
tijekom atentata na kralja Aleksandra

ju je na mjestu. Uslijedila je kiša metaka. Trideset hitaca bilo je

ispaljeno u kralja i osamnaest u kraljicu. Dva mrtva tijela potom
su bila skinuta do gola i izmasakrirana sabljama. Jednim jedinim
metkom neki je časnik srušio „lijepog Lazu"72
Ono što se potom dogodilo bilo je uzrok mnogih nespora-
zuma i uzajamnih optuživanja. Kralj i kraljica izdahnuli su oko
3.50. Prema jednom svjedočenju, satnik Ristić zapovjedio je da se
njihova gola tijela podignu s poda i bace u vrt uz poklič: „Nema
više tiranije!" Prema Markoviću, leševi su bili samo odneseni do
prozora, da ih vojnici iz dvorišta vide i da se umire urotnici koji
su čekali u vrtu. Nehotice ili hotimično, tijela su pala ili namjerno
bila bačena u vrt, što je bio užasan i odvratan prizor. Oni koji

72 Jovanović, Vlada Aleksandra Obrenovića, II. svezak, str. 367-370; Vasić, str.
88-89.
su to učinili, dodaje on, bili su u posebnoj psihozi.73 Kad ga je
Živanović poslije pitao zašto je zapovjedio da se to učini, satnik
Ristić najprije mu je odgovorio da ne zna. Potom je izjavio: „Zato
da svima bude jasno da kralja i kraljice više nema, eto, zato sam
naredio da ih bace kroz prozor."74
Leševi su brzo nađeni i iz vrta preneseni u jednu sobu u pri-
zemlju dvora, gdje je obavljena autopsija. Istoga jutra bili su u
lijesovima sklonjeni u jedno predsoblje, a sljedeće noći nepri-
mjetno pokopani u kripti crkve Svetog Marka u Beogradu.75 Kad
su se dramatični događaji u dvoru završili, ostali urotnici brzo su
eliminirali glavne pristaše bivšega kralja i zavladali Beogradom,
a uskoro i cijelom Srbijom. Oko 5 sati ujutro na Terazijama, u
samom središtu Beograda, Ljubomir Živković, vođa Samostalne
radikalne stranke, objasnio je okupljenom puku da su kralj i
kraljica poginuli u bračnoj svađi! „Taj veliki i strašni događaj",
zaključio je Živan Živanović, „prihvatio je cijeli narod, neki rav-
nodušno, ali većina s radošću."76
Vođa kraljoubojica prethodnog je dana večerao kod Živanovića.
Dimitrijević je 28. svibnja doveo sa sobom satnika Mihaila Ristića
kao nenajavljenog gosta. Živan Živanović, koji se već upoznao
s Ristićem u Nišu, pitao ga je zašto je došao u Beograd. Ovaj
mu je mirno odgovorio da je došao na pregled očnom liječni-
ku. Nakon večere Dimitrijević i Ristić otišli su u grad „da malo
posjede u gostionici". Sve je bilo mirno kad su Živanovići pošli
na počinak. U zoru je kucanje na prozor s ulice probudilo Jelenu
Živanović. Probuđen njezinim povicima, Živanović je doznao da
su kralj i kraljica ubijeni. „Ionako sam znao gdje je bio Dragutin,
jer mu je krevet ostao netaknut." Dok su se Živanovići još bri-
nuli zbog Dimitrijevića, došli su satnici Ristić i Rađivojević, koji
su ubili kraljevski par, s Antićem i ostalima. Obavijestili su ih

73 Isto; Marcovitch, str. 66. Vivian piše: „Urotnici su sišli s uma od pića i uzbu-
đenja i teško da su uopće znali što čine." (Str. 105.)
74 Ž. Živanović, IV. svezak, str. 353-354; Marcovitch, str. 66.
75 Austro-Ugarska i Srbija, I. svezak, str. 49, Pomiankowsky Ministarstvu vojske
12. lipnja 1903.
76 Isto, I. svezak, str. 61, Pomiankowsky von Becku 15. lipnja: „Ne može se sum-
njati da je velika većina u vojsci odobravala urotu i bila odlučna da nekako
ukloni kralja i kraljicu." Živanović, IV. svezak, str. 329-330, 353. napomena;
Vucinich, str. 59; Vasić, str. 113.
da je Dimitrijević samo lakše ranjen. Odvevši Radivojevića u
stranu, Živan Živanović doznao je da je rana zapravo kudikamo
ozbiljnija. „Dragutin je zaista ranjen, i to teško. Bio je živ kad su
ga odnijeli u bolnicu. Nadam se da će preživjeti." Upozorivši ga
da ostalima u obitelji ništa o tome ne kaže, Živanović je časnike
počastio šljivovicom prije nego što su se požurili natrag u dvor.
Satniku Dimitrijeviću pružena je prva pomoć u stražarskoj
sobi, gdje je i previjen. Bio je ranjen na tri mjesta. Prvi ga je metak
pogodio u desno bedro i ostao u rani. Drugi, uperen u lijevi kuk,
odbio se od drške njegova mača i zbog toga nije prodro u kuk
ni oštetio unutarnje organe. Treća rana bila je najteža; metak
je Dimitrijevića pogodio usred prsnog koša, prošao kroz prsnu
kost, tik iznad srca, i izišao ispod rebara. Zbog mogućnosti krva-
renja iz pluća ili smrtonosnog napuknuća velike krvne žile blizu
srca liječnici su mu odredili potpuno mirovanje. Sljedećih deset
kriznih dana na raspitivanje rodbine i prijatelja liječnici su samo
vrtjeli glavom, jer nisu bili sigurni hoće li ozdraviti.77
Samo nekoliko sati nakon ubojstva kralja časnici urotnici i nji-
hovi saveznici među civilima potpuno su držali u rukama vojsku
i vladu. Njihovi pristaše, uz pomoć većine Srba, ovladali su gar-
nizonima u unutrašnjosti. Toga jutra u Beogradu je formirana pri-
vremena vlada, koju je tisak nazvao „revolucionarnom". Urotnici
su hitno sazvali predstavnike svih političkih stranaka i zamolili
ih da formiraju vladu nacionalnog jedinstva, koja će voditi Srbiju
prvih nekoliko mjeseci. Najjači pojedinci u toj vladi bili su Stojan
Protić i Ljubomir Živković, vođe dvaju krila Radikalne stranke.
Sve u svemu, časnici urotnici ispravno su postupili kad su vlast
odmah prepustili istaknutim političarima. Nisu pokušali niti sami
prisvojiti vlast niti Srbiji nametnuti određenu politiku.78

77 Živanović, IV. svezak, str. 333-334.

78 Isto, str. 355-356; Marcovitch, str. 67-68. U novu vladu ušli su pred-
sjednik Jovan Atanacković (liberal), ministar vanjskih poslova Ljubomir
Kaljević (konzervativni austrofil), ministar unutarnjih poslova Stojan Protić
(radikal), ministar pravosuđa Ljubomir Živković (samostalni radikal),
ministar vojske Jovan Atanacković (jedan od urotnika) i ministar pro-
meta Aleksandar Mašin (vrhovni zapovjednik urotničke vojske).
Vojislav Gojković, jedan od urotnika, tvrdio je da je to jedini primjer u povi-
jesti svijeta da vođe uspjelog vojnog udara dobrovoljno i odmah predaju vlast
političarima: „Radikali i vojska", NE, XVIII, 1928., str. 326.
 Neki političari kojima su se časnici obratili nisu mogli povje-
rovati da im se vlast predaje u ruke. Protić je isprva sumnjao da
je posrijedi prijevara, kako bi bili uhićeni on i njegovi kolege.
Ljuba Živković, vođa samostalnih radikala, vatreno je pridobivao
beogradsku uličnu gomilu:

Braćo, nemojte misliti da je ovo vojna revolucija.

Vojska je ovo učinila u uvjerenju da će srpski narod
to podržati i nije htjela učiniti bilo što bez podrške ili
protiv srpskog naroda.79

Poništivši sve odluke kralja Aleksandra, nova vlada nacional-

nog jedinstva iznova je uspostavila Ustav iz 1901., Skupštinu i
Senat. Skupština je tada, nadmoćnom većinom, za kralja izgla-
sovala sredovječnog pretendenta Petra Karađorđevića. Unatoč
republikanskim idejama nekih mlađih urotnika, monarhija se
činila jedinim realnim izborom. Politički uvjeti u Europi bili su
takvi da bi proglašenje republike izazvalo protivljenje svih velikih
sila i tako Austro-Ugarskoj dalo izliku za vojnu intervenciju.80
Dimitrijević i njegovi prijatelji tim su prevratom silno zadužili
dinastiju Karađorđević. Tragična smrt posljednjeg Obrenovića
presudila je stoljetni spor dviju dinastija, koji je nekoliko puta
paralizirao Srbiju. Dimitrijević je uvjeravao svoje drugove koji su
oklijevali da je prijeko potrebno ubiti kralja:

Ubojstvo kralja nanijet će veliku štetu našem ugledu

i ugrozit će mir u zemlji i inozemstvu. Ali vrijeme će
pokazati da to nismo učinili iz niskosti ili mržnje, nego
u interesu države.81

Da je imao nasljednika, Aleksandar bi možda bio pošteđen

smrti. Ovako je njegovo uklanjanje bilo neophodni preduvjet
ujedinjenja Srba i južnih Slavena.

79 Živ. 8, Zapisi Čede Popovića.

80 Živ. 617, Božin Simić, „Ujedinjenje ili smrt" - I; isto, „Pripremanje 29. maja
1903.", NE, XV, br. 12, 11. lipnja 1927., str. 416-419; A. Musulin von Gomirje,
Das Haus am Ballplatz, str. 124-125.
81 Živ. 6I8, Simić, „Ujedinjenje - II".
 Poslije su Dimitrijeviću drugovi odali priznanje za poduzetnost,
vodstvo i samopožrtvovnost kojima je osigurao uspjeh prevrata.
Dimitrijević je bio doveden u vezu, potvrđuje Tucović, s preporo-
dom Srbije, koji je počeo uništenjem dinastije Obrenović:

Vođen vizijom nacionalnog genija koji ne priznaje

prepreke, Apis je zapalio revolucionarni plamen među
srpskim časnicima. Iz tog plamena nikla je svibanjska
tragedija i ratovi za oslobođenje naroda... koji su zavr-
šili ujedinjenjem cijelog naroda u jednu naciju Srba,
Hrvata i Slovenaca.82

Među časničkim urotnicima, suglasio se Miloš Bogićević,

„Dimitrijević se isticao svojim domoljubljem, upornošću i odluč-
nošću da djeluje. U presudnom trenutku on ih je nadahnuo hra-
brošću; zahvaljujući njemu prevrat je uspio."83

82 Živ. 718, Tucović?, „Apis".

83 M. Bogićević, Le colonel Dimitrijević-Apis, str. 28-30. S druge strane,
Vladimir Dedijer, poznati jugoslavenski historičar, smatra da je Dimitrijević
izražavao protuslovne interese srpskog militarizma koji je od 1903. pridonio
oslobađanju Srba i južnih Slavena. Dedijer navodi riječi vođe Srpske soci-
jaldemokratske stranke Dušana Popovića: „To je bila revolucija u kojoj se
osjećao uzvišeni povijesni duh nacionalnog pokreta i niska mržnja šačice
nezadovoljnika." - Dedijer, Sarajevo 1914., 2. izdanje, II. svezak, str. 78-79;
Dedijer i Pavićević, „Dokazi", Misao, srpanj 1953-, str. 222. Prvoslav Vasiljević,
Dimitrijevićev branitelj na obnovljenom procesu 1953., napisao je u povodu
pedesete obljetnice Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata da se: „Apis kao njegov
organizator i pokretač pojavio na političkoj pozornici Srbije u čijim će poto-
njim borbama, uspjesima i porazima on igrati vodeću ulogu." Nekoć smatran
običnom vojnom urotom, prevrat je obilježio kraj apsolutizma i uspostavu
buržoaske parlamentarne demokracije. Časnici su bili jedini koji su mogli
riješiti duboku političku krizu, jer političkim strankama su „nedostajale volja i
hrabrost da poduzmu revolucionarnu narodnu borbu." - Vasiljević, „Srbija u
1903.", Politika, 21. lipnja 1953., str. 6.
 V. poglavlje

Urotnik u politici
(1903. - 1908.)

Dok se Dimitrijević borio sa smrću u vojnoj bolnici, parlamentar-

ni režim kralja Petra Karađorđevića postupno je ovladao cijelom
Srbijom. Nakon što je 2. lipnja doputovao u Beograd, Petra su za
novog srbijanskog kralja priznala dva divovska carstva, Rusija i
Austro-Ugarska. Obje velike sile bile su zauzete drugim proble-
mima i željele su mir i stabilnost u Srbiji. Budući da mu položaj
nije bio sasvim siguran, kralj je bio prinuđen potvrditi mandat pri-
vremenoj Avakumovićevoj vladi, u kojoj su urotnici držali ključna
mjesta. Čak i kad je u rujnu formirana nova vlada, a urotnici su
izgubili svoje položaje na dvoru, kralj je tražio njihovo mišljenje o
novopostavljenim dužnosnicima ili o nekoj važnoj odluci. Istinski
ustavni monarh, kralj Petar sva je važna državna pitanja prepu-
štao svojim ministrima i vojnim zapovjednicima.84
Ubojstvo Obrenovića, što su ga europske novine drama-
tizirale i preuveličavale, izazvalo je osudu i u zemlji i u ino-
zemstvu. Iz nekoliko europskih prijestolnica stigli su brzojavi
u kojima se tražilo smaknuće kraljoubojica, što je navelo
Živana Živanovića da ih strasno brani.85 Wickham-Steed je
u The Timesu ubojstva proglasio tipičnima za zaostale sred-
njoazijske kanate i unikatnima u recentnoj povijesti. Austrija,
nagovještavao je, mogla bi se ovlastiti da vojnom silom „vrati
red u zemlji". Ministar vanjskih poslova lord Lansdowne obja-
vio je da Britanija ne može imati nikakva posla s bilo kim tko

84 Opći prikaz političke situacije u Srbiji nakon Svibanjskog (Lipanjskog) prevra-

ta vidi u: Vucinich, Serbia, str. 61-70; M. Petrovich, A History of Modern Serbia
1804-1918, II. svezak, str. 534 i dalje; Dragnich, Serbia, str. 61 i dalje.
85 „Ima li krivice u događajima od 29. maja?", Trgovinski glasnik, Beograd, lipanj
1903., navedeno u Ž. Živanović, Politička istorija Srbije, IV. svezak, str. 337-
338.
je upleten u umorstvo. „Doslovce masakrirana tijela" kralja i
kraljice bila su „tako raskomadana da se nisu mogla prepozna-
ti", javljao je britanski veleposlanik u Beogradu. Kad su takva
izvješća preplavila Foreign Office, britansko priznanje novog
režima postalo je nezamislivo. Foreign Office obavijestio je
srbijanskog veleposlanika u Londonu:

Dok se god časnici koji su se kompromitirali u doga-

đajima oko 29. svibnja budu nalazili u neposrednoj
blizini Njegova Veličanstva kralja Petra, kao i na naj-
važnijim položajima u državi, Velika Britanija neće s
vama normalizirati odnose.86

Ali Rusija i Austro-Ugarska, koje su se protivile radikal-

skoj republici u Srbiji, ostale su neutralne prema Svibanjskom
(Lipanjskom) prevratu. Njihovi su carevi povoljno odgovorili na
službenu obavijest o izboru kralja Petra. Ruski veleposlanik u
Beogradu ubrzo je priznao novi režim i pozdravio kralja Petra
kad je ušao u Beograd.87 Vodeće ličnosti u Austriji reagirale su
vrlo smireno, a neki su čak i urotnicima odali priznanje zato što
su dokrajčili dinastički sukob u Srbiji.88 U očima Rusije i Austrije
kralj Petar davao je nade za umjereni režim, kakav su obje sile
željele u Srbiji.
London je navaljivao na Beograd da strogo kazni kraljouboji-
ce, ali lord Lansdowne uskoro je shvatio da za to nema mnogo
izgleda. Kralj Petar nije bio dovoljno jak vladar da bi protiv sebe
mogao izazvati urotnike koji su ga doveli na tron. Isprva je kanio
kazniti neposredne ubojice, ali je poslije zaključio da bi time iza-
zvao građanski rat. Gradonačelnik Beograda izjavio je: „Kralj će
morati ostaviti stvari takve kakve jesu... vođe urotnika... i vojska
i narod slave kao osloboditelje zemlje."89

86 Frances Radovich, „Aftermath to Regicide", str. 22 i dalje.

87 Constantin Dumba, Dreibund und Entente-Politik in der Alten und Neuen
Welt, Zürich und Wien, 1931., str. 192-193.
88 Radovich, op. cit., str. 38, citirajući Plunketta Lansdowneu, 12. lipnja 1903.,
br. 158.
89 Isto, str. 59-60.
 Satnik Dimitrijević bio je jedan od onih koji su slavili. Nakon
što su ga 29. svibnja odnijeli u beogradsku vojnu bolnicu, ležao
je ondje teško ranjen i nepokretan. Sestra i svak tog su ga jutra
nakratko posjetili, ali su njemu liječnici zabranili da govori.
Kad su se oko njega sjatili zabrinuti rođaci, znanci i prijatelji,
Dimitrijević više nije mogao šutjeti. Potrudio se da izgovori barem
nekoliko riječi, ispomažući se gestama. Sav je bio obavijen zavo-
jima, ali je ipak reagirao kad bi mu se približili oni koje je volio.
Ozdravljenje mu je sad ovisilo o sreći i njegovu krepkom zdrav-
lju. Jednoga je dana prikupio snagu da sa Živanom Živanovićem
porazgovara o Svibanjskom (Lipanjskom) prevratu:

Upustio sam se u to, svače, djelomice i zbog tebe. Ja

sam mlad, život mi je ugodan i sretan, pa sam mu se
sa svojim prijateljima mogao posvetiti ne brinući se o
politici ni o tome što čini kralj. Ali ti... uvijek si govorio
kako je situacija teška i žalio se na kraljeve postupke...
Pa sam i ja počeo shvaćati što se zbiva i najprije sâm,
a potom sa svojim prijateljima, stao sam razmišljati
o žalosnom položaju naše zemlje i o tome kako da
ga jednom zauvijek dokrajčimo. Tako je nastala ova
urota...

Potom je otkrio svoju duboku odanost i ljubav prema obitelji

Živanović:

Tebi ništa o tome nisam mogao otkriti, premda sam

često pomišljao na to da to učinim, osobito zato što
smo morali računati s mogućnošću da ne uspijemo.
A u tom slučaju ti bi loše prošao, jer ja sam član tvoje
porodice i u našoj je kući mnogo toga rečeno i učinje-
no u vezi s tom stvari. Zato sam htio u takvoj prilici
biti u stanju prisegnuti, budu li te doveli istražitelji, da
mirne savjesti možeš reći kako ništa o svemu tome nisi
znao...

Malo se odmorivši, ranjenik je nastavio: „I sad, kad smo

ostvarili ono što smo htjeli, nije mi žao umrijeti; svejedno mi je."
Dimitrijević je vjerovao da će novi režim u Srbiji slijediti naci-
onalne ciljeve. „Ali mogao si mi barem nešto reći", pobunio se
Živanović, ,,i ja sam mogao štogod pridonijeti." Klonuvši iscr-
pljen, Dimitrijević je samo tiho rekao: „Pa, eto, tako je to bilo."90
Dok je trajala neizvjesnost oko Dimitrijevićeva oporavka,
Živanović je primio srdačno i ohrabrujuće pismo od satnika
Miluna Risimića. Taj bliski Dimitrijevićev prijatelj bio je srdač-
no priman u kući obitelji Živanović. Za vrijeme Svibanjskog
(Lipanjskog) prevrata preuzeo je kontrolu nad poštom i telegra-
fom u Zaječaru. Njegovo pismo otkriva što su urotnici osjećali
prema Dimitrijeviću i njegovoj porodici:

Poštovani gospodine,
Ne želim vas uznemiravati u ovako nesretno vri-
jeme. Ali ne mogu drukčije jer ste vi othranili našeg
dragog Dragutina: on je vaš general. Znali smo to
poštovati. U našem planu prvi je cilj bio ubiti nedostoj-
ne; drugi da vam se ne razbije porodica. Svi smo osje-
ćali tu potrebu. I koliko smo god strepili za Dragutina,
toliko smo se bojali i za vas, da vam se slučajno nešto
ne dogodi. Eto dokaza koliko volimo Dragutina, vas i
vašu obitelj.
Dragutin je zlatnim slovima upisan u našu povi-
jest. Rane su mu plemenite. Plačemo i ponosimo se.
U ime naših časnika molimo vas da poduzmete sve
što možete kako bi on ostao s nama. Stojimo vam
na raspolaganju;91 tako smo svi odlučili. Molimo vas
da kažete našim drugovima da me obavijeste kad
nastupi promjena u zdravstvenom stanju plemenitog
Dragutina. Cijeli garnizon i grad [Zaječar] traže od
mene vijesti o njemu i zato vas molim da me obavije-
stite. Doći ću čim bude moguće.
Utješite Dragutinovu majku i sestru.
Milun pozdravlja vašu obitelj
Zaječar, 31. svibnja 1903.

90 Ž. Živanović, IV. svezak, str. 334-335. Živanović dodaje da uopće nije obratio
pozornost na niz nagovještaja što ih je Dimitrijević davao ćaskajući o uroti.
91 Risimić i njegovi drugovi, objašnjava Živanović, ponudili su da sudjeluju u
troškovima Dimitrijevićeva liječenja i hospitalizacije.
 Živanović je bio duboko ganut takvom pažnjom tih teških
dana kad je život njegova šurjaka visio o niti. „Od 29. svibnja
ujutro pa nadalje njihova pažnja prema nama u mojoj obitelji
nije prestajala. Ti ljudi, kakvi se rijetko nadu, tako idealno časni
i nesebični, pomogli su mi time da prebrodim jedno od najvećih
iskušenja u svom životu."92 Izišavši iz bolnice, satnik Dimitrijević
dio zime 1903./04. proveo je na dopustu u Nišu, gdje se satnik
Rasimić liječio od tuberkuloze.
Dimitrijević i ostali svibanjski (lipanjski) urotnici bili su u
bliskim odnosima s vladarskom obitelji Karađorđević. Odmah
nakon prevrata, po sjećanju princa Đorđa, starijeg sina kralja
Petra, dvojica časnika urotnika stigli su u Beč da njega i njegova
mlađeg brata Aleksandra otprate do Beograda. Poručnik Petar
Živković bio je dodijeljen Aleksandru, a poručnik Antonije Antić
Đorđu. Uskoro je princ Đorđe jahao sa skupinom časnika među
kojima je bio i svadljivi Živković. Kad su ga pozvali da se utrku-
ju, Živković se ustručavao. Ozlijedi li mu se konj, tko će mu dati
drugoga? Znao je da je princ Đorđe svog plemenitog konja dobio
od jednog stranog vladara. Okrenuvši se naglo Živkoviću, princ
mu je uzvratio: „Neki znaju jahati, a neki samo otvarati vrata",
aludirajući na Živkovićevo „junaštvo" na ulaznim vratima dvora.
Nazočni su se grohotom nasmijali na prinčevu dosjetku, ali je
Đorđe shvatio da mu mrzovoljni Živković nikad neće zaboraviti
to podsmjehivanje. „Naša svađa postaje sve gora", primijetio je.93
Oholost i neprestana želja za priznanjima koju su pokazivali
urotnici udaljila je princa Đorđa od njih. „A ni Apis nije u meni
budio neke simpatije. Ohol po prirodi, previše samopouzdan
i krut, djelovao je kao netko tko voli vladati." Od časnika se
očekivalo da se klone politike, ali politika je, primjećuje Đorđe,
postala Dimitrijevićeva glavna strast. Nitko nije dovodio u pitanje
njegovu ljubav prema Srbiji, kaže princ, ali on je nju pokazivao
na čudan način, stalno dajući savjete iskusnim političarima, kriti-
zirajući ministre i uplećući se u sve što ga se ne tiče.
Kralj Petar, prema riječima princa Đorđa, zaštitio je Dimitrijevića
i ostale urotnike da ne budu otpušteni iz vojske, kao što je pot-

92 Živanović, IV. svezak, str. 337, 339.

93 Đorđe Karađorđević, Istina o mom životu, str. 196.
kraj 1903. tražio vođa radikala Nikola Pašić. Ulazeći u kabinet
svoga oca, princ je čuo kako Pašić zahtijeva da svi časnici koji
su sudjelovali u uroti budu protjerani iz Beograda. Više časnike
treba umiroviti, a niže rasuti po pukovnijama u unutrašnjosti.
Revolucionarni ciljevi urotnika, upozoravao je Pašić, ugožavaju
unutarnji mir u Srbiji i njene odnose s Europom. Imao je takav
dekret već spreman, samo da ga kralj potpiše. Kralj Petar pomno
ga je slušao, ali se usprotivio tako drastičnom rješenju tog osjetlji-
vog pitanja. Umjeren i uvijek protiv brzopletih postupaka, kralj je
zatražio vremena da se posavjetuje s vođama političkih stranaka i
ministrima. Tako su neki stariji urotnici u svibnju 1904. umirovlje-
ni, ali mlađi, među njima i Dimitrijević, zadržali su svoje položaje
u Beogradu.94
U kolovozu 1903. bila je otkrivena protuurota protiv svi-
banjskih (lipanjskih) urotnika i kralja Petra, koju je predvodio
satnik Milan Novaković iz niškog garnizona. Nakon 29. svibnja
urotnici višeg ranga zauzimali su sva značajna zapovjedna mje-
sta u Beogradu, ključna mjesta u vladi i položaje na dvoru. Što
ugnjetavanjem, a što premještajima, pukovnici Aleksandar Mašin,
Damjan Popović i Petar Mišić ušutkali su sve časnike koji su
im se suprotstavljali. Novaković je 11. kolovoza započeo svoju
službu u Nišu i pustio da među tamošnjim časnicima kruži doku-
ment u kojem se zahtijeva da 68 časnika urotnika da ostavke na
svoje položaje. Ubojstvom svog vrhovnog zapovjednika oni su
„obeščastili" svoju uniformu i prekršili prisegu na vjernost. Niski
časnici, pozivao je Novaković, moraju se ujediniti pod parolom:
„Neka skinu uniforme, oni ili mi!"95
Na tu vijest hitno se u prostorijama Ministarstva unutarnjih
poslova sastala vlada. Osim predsjednika vlade Avakumovića i
vođe radikala Stojana Protića prisustvovala su i četvorica istaknu-
tih urotnika: Dimitrijević, pukovnik Mašin, poručnik Antić i Đorđe
Genčić. Satnik Dimitrijević dobio je zadatak da onemogući protu-
urotu. Stigao je 21. kolovoza u Niš i uspio nabaviti Novakovićevu
proklamaciju, navodno podmitivši jednog pričuvnog časnika.
Svih 20 časnika koji su potpisali, zajedno s Novakovićem, uhiće-

94 Isto, str. 200-203.

95 Dumba, op. cit., str. 194-195; D. Vasić, str. 179-180; A. Todorović, Život i rad
Novakovića, Beograd, 1907.; Vucinich, Serbia, str. 70-74.
no je; poslije je 27 niskih časnika odgovaralo pred vojnim sudom.
Novaković je tvrdio da su se svibanjski (lipanjski) urotnici pobu-
nili protiv svojega kralja i neopravdano ga ubili. Budu li urotnici
i dalje upravljali vladom, tvrdio je, izazvat će ostracizam Srbije
u Europi. Ali sud je njega i ostale ipak osudio na dvije godine
zatvora. Ta niška afera, koju je razotkrio Dimitrijević, prouzročila
je razdor među časnicima i upozorila vlasti da vojsku hitno tre-
baju reformirati.96
Protuurota odražavala je nezadovoljstvo časnika politikom
novog režima i povlaštenim položajem urotnika višeg ranga.
Ovi posljednji, svrstavši sve protivnike među „kontraše", pro-
ganjali su ih, neke i izbacili iz vojske. Nastajala je sve veća
nesnošljivost i između urotnika višeg ranga, koji su bili na vlasti,
i onih nižih, koje je predvodio satnik Dimitrijević, čiji je utjecaj
sve više rastao.97 Ozbiljnija trvenja nastala su i između časnika
i Radikalne stranke, koja je sada preuzimala vodeći utjecaj u
politici.98
Nikola Pašić i Radikalna stranka odigrat će presudnu, iako
kontroverznu ulogu u Dimitrijevićevu životu i karijeri. Radikali
su, kako tvrdi Pašiću sklon biograf, smatrali da je Svibanjski
(Lipanjski) prevrat samo uvod u temeljite reforme u zemlji, kako
bi se postigli napredak i jedinstvo Srba. Pod energičnim vod-
stvom Pašića, Protića i Laze Pačua Radikalna stranka vodila je
glavnu riječ u preporodu Srbije. Realističan i metodičan, Pašić je
u svom ambicioznom programu zamislio da oko Srbije, koja je
tada imala 2,5 milijuna stanovnika, okupi 4,5 milijuna Srba koji
su još uvijek bili pod turskom ili austrougarskom vladavinom.
Radikali su ponovno oživili nacionalne ciljeve što ih je prije pola
stoljeća postavio Ilija Garašanin. Pašić je proveo reforme u zemlji,
opet oživio nacionalni osjećaj, a potom podigao Srbiji ugled u

96 Živ. 617, B. Simić (Marco), „Ujedinjenje ili smrt"; Vasić, str. 176-181.
97 Slobodan Jovanović, Moji savremenici, „Apis", str. 29-30.
98 Živ. 2067, M. Ž. Živanović, „Kritika Apisova rada". Britanski vicekonzul
Thesiger izražava gotovo jednako negativno stajalište o Pašiću, čija je politička
prošlost „naveliko obilježena izdajom prijatelja i stranke radi vlastitih inte-
resa." Thesiger Lansdowneu 31. svibnja 1905., br. 27, navedeno u Radovich,
op. cit., str. 169-170.
inozemstvu." S druge pak strane, Pašićev suvremenik Slobodan
Jovanović ukazuje na golemu Pašićevu vještinu da sačuva vlast
unatoč nesigurnom položaju u Skupštini. Uvijek spreman na
nagodbe, Pašić je teške probleme rješavao pregovorima i odga-
đanjem. Ne gubeći prisebnost duha u presudnim trenucima, uvi-
jek je ostajao strpljiv i lukav.100
Austrijski veleposlanik u Beogradu opisao je Pašića kao pod-
muklu i nepouzdanu osobu. Riječi i djela, tvrdio je Dumba, nikad
mu se nisu podudarali. Neugodne stvari jednostavno je poricao ili
odbijao o njima razgovarati. Iako loš govornik, Pašić je majstorski
svoju stranku držao na okupu, na vlasti se osiguravao podmi-
ćivanjem i manevriranjem. Pokazujući dosljednu i dalekovidnu
vjeru u nacionalno ujedinjenje, svladavao je sve poteškoće. U
tajnom djelovanju, služeći se nacionalnim agitatorima koje je
poslije često žrtvovao, pokazao se nenadmašnim. Budući da nije
podnosio neprijatelje, posebice u vojsci, postao je najopasnijim
neprijateljem urotnika, neprestano im potkopavajući položaje.
Kad su njegovi radikali poveli glavnu riječ u vladi, Pašić je uvaže-
nije urotnike potisnuo u pozadinu.101
U kralju Petru, drugoj glavnoj ličnosti, snaga se spajala sa sla-
bostima. S tim domoljubnim i slobodoumnim vladarom, objavila
je Samouprava, započelo je doba slobode i napretka. Poštujući
volju naroda, Petar je ostavio slobodne ruke radikalima da djeluju
u korist Srbije.102 Ali u izvješćima britanskog i austrijskog vele-
poslanika isticala se kraljeva slabost i podređenost urotnicima
višeg ranga. Postavljajući pukovnika Mašina i Mišića na vrhovne
položaje, predao se u ruke urotnicima, tvrdio je britanski vice-
konzul Thesiger, koji je žalio što Petru „nedostaje moralne snage
i osobne hrabrosti, a k tomu se i boji odgovornosti". Na kraju
prve godine svoje vladavine kralj nije imao podršku političara,
a urotnici su upravljali vojskom.103 Austrijski veleposlanik hvalio
je kralja Petra zbog njegove neusiljenosti, osobnog dostojanstva

99 Lazare Marcovitch, „Pachitch", str. 72-77, str. 72-77; vidi i Dragnich, str. 61 i
dalje.
100 S. Jovanović, Moji savremenici, „Nikola Pašić", str. 19-21.
101 Dumba, str. 233-235, 207-208.
102 Nikola P. Pašić, Beograd, 1937., str. 48-52.
103 Radovich, str. 71 i dalje.
i neustrašivosti da se pojavi pred narodom, ali je bio suglasan da
je još uvijek zatočenik urotnika.104
Zbog svog nadutog ponašanja neki urotnici višeg ranga izgu-
bili su simpatije javnosti. Pašić je to iskorištavao da razbukta
njihov sukob s drugim časnicima i s Krunom.105 Vođe urotnika,
bojeći se da ne budu umirovljeni ili čak osuđeni zbog ubojstva
kralja, nastojali su očuvati svoje udruženje i zadržati vlast nad
vojskom. Pod parolom „Svi za jednoga - jedan za sve" odbili su
davati ustupke. To je onemogućilo ponovnu uspostavu odnosa s
Britanijom i ugrozilo unutarnju stabilnost Srbije.106
Njihova drskost i stalni utjecaj na kralja izazvali su „štrajk
diplomata". Potkraj 1903. većina stranih izaslanika bojkotirala je
dvorske funkcije u Beogradu i odlazila na produljene odmore u
svoje zemlje. U prosincu je kralj unaprijedio, a zatim s dvora uklo-
nio urotnike, ali oni su još uvijek imali glavnu riječ u Ministarstvu
vojske. Na taj ustupak austrijski i ruski veleposlanik vratili su se
u Beograd, ali lord Lansdowne žalio je što kraljoubojice nisu ni
kažnjeni ni osuđeni. London je jedini odbio ponovno uspostaviti
diplomatske odnose sa Srbijom.107
Tijekom 1905. nastao je rascjep među urotnicima. Budući da
je opadao utjecaj njihovih pretpostavljenih, niži oficiri potražili su
političku podršku od Samostalne radikalne stranke. Nikoli Pašiću
pošlo je za rukom pridobiti pukovnika Mišića i tako je unio raz-
dor i među urotnike višeg ranga. Iste godine ugrožen je i položaj
kralja Petra iznuđenim otpuštanjem njegova osobnog tajnika i
rođaka. Nesiguran položaj kralja i dinastije naveo je neke utjecaj-
ne Srbe da se založe za stranog vladara.108

104 Dumba, str. 193-194.

105 Živ. 718, „Apis" (od Vladimira Tucovića?).
106 Jovanović, Moji suvremenici, „Pašić", str. 29-31.
107 Edward Legge, King Edward and His True Colours, London, 1912., str.
81-82.
108 Thesiger Lansdowneu 18. siječnja, 27. i 31. svibnja 1905., navodi Radovich,
str. 168-172. Pritisak javnosti samo je produbljivao jaz među urotnicima.
Pukovnik Mišić bio je na čelu većine, koja je zahtijevala da se urotnici višeg
ranga sami žrtvuju, ali šestorica njih, među njima pukovnici Popović i Mašin,
kategorički su odbili da se povuku. Thesiger Lansdowneu 15. studenoga
1905., br. 55.
 U Londonu je nova liberalna vlada odbila priznati kralja Petra
kao vladara Srbije, sve dok promjena međunarodnih okolnosti
ne bude iziskivala novu procjenu. Na proljeće 1906., kad je srbi-
jansko-austrijsko trgovačko neprijateljstvo naraslo i zaprijetila
dominacija Njemačke na Balkanu, Beograd i London odlučili su
se zbližiti. Britanija više nije inzistirala na kažnjavanju časnika koji
su ubili kralja, nego je tražila samo da urotnici višeg ranga budu
umirovljeni, a ostali da ne dobiju utjecajne položaje.109 Pašićeva
vlada, formirana u travnju 1906., prihvatila je te uvjete i u lipnju
su napokon opet uspostavljeni britansko-srbijanski diplomatski
odnosi.
U međuvremenu je satnik Dimitrijević, položivši pismeni
ispit za službu u Glavnom stožeru, dobio dopust da proučava
inozemne vojne ustanove. Školsku godinu 1905./06. proveo je
u Berlinu učeći njemački i dobro proučavajući obuku i orga-
nizacju njemačke vojske, najjače vojne sile u Europi. Pošlo mu
je za rukom da si osigura poziv da prisustvuje velikim vojnim
manevrima 1906. (Kaisermanöver) blizu Breslaua u Šleziji (danas
Wroclaw u Poljskoj). Na biciklu, što mu ga je dalo na raspolaga-
nje njemačko zapovjedništvo, satnik Dimitrijević prevaljivao je
goleme razdaljine, proučavajući raspored trupa s različitih toča-
ka. Nakon toga podnio je opširno izvješće, što ga je srbijansko
Ministarstvo vojske pohvalilo zbog jasnoće i sposobnosti zapaža-
nja. Vrativši se iz Njemačke, satnik Dimitrijević bio je dodijeljen
odjelu Ministarstva vojske za glavni stožer i služio u njemu od
rujna 1906. do ožujka 1907.110
Ostavke viših časnika urotnika, kojima su bili učvršćeni polo-
žaj dinastije i vlast radikala u Srbiji, pružile su Dimitrijeviću priliku
da preuzme vodstvo u poslovima vojske. Okruživši se odanim
mlađim časnicima i povezavši se s visokim zapovjednicima, kao
što je bio vojvoda Radomir Putnik - najugledniji srpski strateg,
stekao je izvanredan utjecaj s obzirom na to da je bio časnik nižeg
ranga. Primjenjujući ono što su naučili u Njemačkoj, Dimitrijević i
njegovi kolege nastojali su poboljšati organizaciju i obuku srpske

109 To su bili pukovnici Mašin, D. Popović i Mišić, potpukovnici Solarević i

Lazarević i bojnik Ljubomir Kostić.
110 VIA, Službeni dosje D. T. Dimitrijevića; Živ. 1941., Ž. Živanović, „D
Dimitrijević-Apis".
vojske. Posredno su pritisnuli vladu i Skupštinu da im dodijele
više novca za modernije oružje. Premda je bio od velike koristi
u tim nastojanjima i neumorno radio na postizanju nacionalnih
ciljeva, Dimitrijević se pokazao poprilično nesposobnim i naiv-
nim u politici. Njegove političke ideje ostale su nejasne i loše
definirane, ali svojom prirođenom borbenošću lakomisleno je
širio svoj utjecaj na dvor i vladu. To ga je neizbježno dovelo u
sukob s vladajućim radikalima. Pašić i neki ljudi na dvoru smatrali
su ga opasnim i neodgovornim pretendentom na vlast; nisu ga
bez razloga sumnjičili za vlastohleplje. Oko satnika Dimitrijevića
okupljali su se nacionalni revolucionari koji su se zalagali za
nesmiljenu borbu s Austro-Ugarskom radi ujedinjenja Srba. Njima
nasuprot bili su časnici zadovoljni postojećim stanjem i oni koji
su željeli nagrade za neke prethodne usluge. Iz tog neprijateljstva
poslije će nastati dvije organizacije: Crna ruka i Bijela ruka.111
Kako je Dimitrijević mogao tako izvanredno držati u ruci druge
časnike, čak i one znatno višeg ranga? „Za mene je", objasnio je
jedan, „on [Dimitrijević] nešto više nego običan čovjek, neka tajna
sila, koju fatalno tražim da joj se stavim na raspolaganje, iako mi
razum za to ne pruža nikakav razlog." Iako nikad nije formalno
bio izabran za vođu mlađih urotnika, Dimitrijević im se stavio na
čelo posve prirodno i neodoljivo, kao što potvrđuju riječi jednog
njegova prijatelja:

Nisam mogao naći opravdanje za to ni u njegovoj inte-

ligenciji, koju je svakako imao, ni u rječitosti kojom se
malo služio, ni u njegovim idejama, kojima se često
mogao naći prigovor, ni u veličini njegova duha koju
nije pokazivao, ali ipak je on bio jedini među nama
koji me samom svojom prisutnošću mogao navesti da
mislim kao i on, a s nekoliko najobičnijih riječi mogao
je od mene napraviti poslušnog izvršitelja svoje volje.

Dimitrijević je upravo hipnotizerski utjecao na svoje prijatelje

i drugove, a svojom golemom energijom i poduzetnošću u nji-

111 Živ. 718, „Apis". Ono što kaže M. Bogićević u Le Colonel Dimitrijević-Apis u
velikoj je mjeri u suglasju s ovim opisom.
hovim je očima bio utjelovljenje nacionalnih ideala i predane i
neprestane borbe da se postignu ti ciljevi.112
Časnici i urotnici svakog su se 29. svibnja okupljali u beo-
gradskom restoranu „Kolarac". Tu je Dimitrijević za nazočne bio
simbol Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata. Družeći se uz pivo, te
su godišnje sastanke smatrali svetom pričešću. Uvijek srdačan
domaćin, Dimitrijević je očekivao i primao sve goste koji su,
čini se, osjećali neku potrebu da ga potraže, često zanemarujući
kolege višeg ranga. Oni koji nisu mogli doći slali su mu pisane
isprike. Kad se broj svibanjskih (lipanjskih) urotnika počeo sma-
njivati, Dimitrijević je doveo nove svečare.
Svojim držanjem i ponašanjem, objašnjava njegov prijatelj
Vladimir Tucović, Dimitrijević je takoreći magijski, neodoljivo
utjecao na svoje prijatelje. Uvijek nasmijan, prijazan i pristupačan,
najteže stvari rješavao je tako opušteno i vedro da njegovi kolege
nisu osjećali koliko su ti problemi teški. Njegove ideje, koje je
izlagao onako uzgred, bez otvorenog pritiska, bile su primane
kao zapovijedi koje se moraju provesti u djelo. Nikad nije name-
tao svoje stavove; u njemu nije bilo ničega despotskog. „Bio je
simpatičan po prirodi, stvoren za borbu i intrige. Filozofija i reto-
rika nisu njegovo oružje; on ne upotrebljava logiku. Ali njegovi
zaključci i odluke ipak postaju aksiomima." Osjećajući se nemoć-
nima, teoretičari su zazirali od njegova društva. Dimitrijević bi
saslušao svoje drugove, a potom ih stavio pred svršen čin. Iz
njegove osobe zračilo je spokojno samopouzdanje, kojim je
dominirao mislima svih ostalih:

To je dominiranje nekako silno i neodoljivo, tako da je

pred njim vaša logika poljuljana i čini se lažnom. „Pa,
čovječe Božji, zar ti nije jasno da je život pustolovina!",
čitate u njegovu ironičnom osmijehu. Podčinjavate se i
odlazite narušena samopoštovanja.

U Dimitrijevićevu predsoblju uvijek je bilo mnogo mladih

časnika koji su čekali da mu objasne zašto su došli i da dobiju
upute što dalje da čine. Ti nestrpljivi mladići bili su ispunjeni
neugasivom željom da nešto postignu. Dimitrijević je za njih bio

112 Živ. 718, „Apis"

idol; pružao im je moralnu podršku, uvijek im je nešto obećavao
i poticao ih na akciju. Ta je čekaonica bila stjecište stvaralačkih i
nemirnih duhova koji su odbacivali status quo i mirnu službu bez
uzbuđenja. Urotnike od 29. svibnja i nove pristaše Dimitrijević
je podjednako privlačio. Poput njegovih, i njihovi su ciljevi bili
neodređeni. Hvatajući ideje u letu i uživajući u svojoj ulozi čuvara
tradicije Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata, Dimitrijević je željno
iščekivao priliku da podigne oružje u ime nekog nacionalnog
cilja ili da poveća svoj utjecaj. Njegov program mogao se svesti
na jednu jedinu riječ: BORBA.113
Nasuprot Dimitrijevićevoj bila je skupina uglavnom starijih
časnika, koji su se isticali pod Obrenovićima. Nakon 29. svibnja
prihvatili su beznačajne položaje ili su privremeno otišli iz vojske.
Kad se učvrstila nova vlast, oni su u njoj potražili mjesto za sebe,
često ulagivanjem i laskanjem. Dimitrijevićeva skupina borila se
protiv njihova utjecaja. Za vrijeme ratova što ih je Srbija vodila
od 1912. do 1918. ti su časnici bili vraćeni na zapovjedna mjesta.
Božin Simić, nekadašnji Dimitrijevićev drug u Crnoj ruci, naju-
padljiviji je primjer. Godinama je bio povjerljiva osoba na dvoru
Obrenovića. U vrijeme Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata bio je u
inozemstvu da obavi nekakav osobni posao za kralja Aleksandra.
Deset godina poslije, unaprijeđen u generala, bio je najintimniji
savjetnik obitelji Karađorđević. Sposoban da opstane u svakom
režimu i da služi svakom kralju, u Solunskom procesu nastojao je
uništiti Dimitrijevića.114
Srpska vojska izišla je iz previranja 1903.-1905. poboljšana i
demokratizirana. Zasnivajući se na temeljitim reformama što su
ih svojedobno provodili kralj Milan, vojvoda Putnik i drugi, ta je
vojska postala značajnom borbenom silom u Europi. Prije 1903.
težište je bilo na strogoj stezi, pruskom paradnom koraku te broj-
nim smotrama i paradama. Časnici su slobodno vrijeme provodili
uglavnom na pijankama i vrlo malo čitali. Sposobni kadeti podri-
jetlom iz nižih društvenih klasa koji su ušli na Akademiju nakon
1900. zahtijevali su da bit nadvlada formu. Pokazali su se sposob-
nijima od prethodnih generacija da vode trupe i shvate vojnu teo-

113 Isto.
114 Živ. 617, Božin Simić, „Ujedinjenje". To se, čini se, odnosi na generala Mirka
Milisavljevića, predsjedatelja Vrhovnog vojnog suda 1917.
 Dragutin Dimitrijević Apis 1905. godine

riju. Nakon Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata riješili su se nekih

konzervativnih staraca; krutoj stezi došao je kraj. Rusko-japanski
rat (1904.-1905.) potaknuo je tek prispjele diplomce da usvoje
tehnološke inovacije i da se koriste novim idejama. Na Akademiji
su zastarjele „istine" bile napuštene i slobodoumniji profesori širi-
li su nove pristupe u obuci vojnika. Budući da su obuka i oprema
bile poboljšane, narasli su i borbeni duh i samopouzdanje.
Pozdravljajući takve reformističke težnje u vojsci, Dimitrijević
je prezrivo odbacivao okoštale pravne forme i tradicionalnu
hijerarhiju. Uz njegovu podršku uklonjeni su stari trutovi i zami-
jenjeni mlađim časnicima, sklonima inovacijama. Kao najutjecaj-
niji član povjerenstva Glavnog stožera poticao je promjene, iako
mnogi nisu shvatili tu njegovu ulogu. Prividno nezainteresiran za
osobnu slavu, strogo pazeći da ostane u milosti nadređenih na
koje je utjecao, tako je spretno znao prići ljudima da su oni osta-
jali uvjereni kako je on prihvatio njihove prijedloge. Božin Simić,
ne navodeći pojedinačne dokaze, odaje Dimitrijeviću veliko pri-
znanje što je utjecao da srpska vojska bude dobro pripremljena
za Balkanske ratove i kategorički tvrdi da su ministri vojske od
1906. do 1913. bili postavljeni uglavnom pod Dimitrijevićevim
utjecajem.115
Vlada u Beogradu, časnici urotnici i građanske skupine bili su
u to vrijeme zaokupljeni borbom za Makedoniju, koja je tada bila
pod turskom upravom i u kojoj je živjelo izmiješano bugarsko,

115 Živ. 617. Simić je očito pretjerivao o utjecaju Dimitrijevićeve skupine. Časnik
zavjerenik Vojislav Gojković krivio je radikale i Pašića da sprečavaju moder-
nizaciju srpske vojske nakon 1903.
srpsko i grčko stanovništvo. Kad su Turci u kolovozu 1903. ugu-
šili bunu, srpska nacionalistička aktivnost naglo se pojačala. U
Beogradu se na sastancima odlučivalo da se oružjem i ljudstvom
pomogne borbi Srba u Makedoniji i staroj Srbiji. Manje skupine
gerilaca, neke od njih predvođene časnicima urotnicima, počele
su prelaziti tursku granicu. Isprva su Turci i Bugari uništavali te
neobučene i loše opremljene borce. Vlada u Beogradu nastoja-
la je spriječiti gerilske aktivnosti na tom području, boreći se da
ne izazovu upletanje velikih sila ili tursku odmazdu. Sve veća
zategnutost u Makedoniji onemogućavala je napore da se sklopi
srpsko-bugarski savez.116
Potkraj 1905. srpski gerilci u Makedoniji i staroj Srbiji već su
bili cijela mala vojska. Nacionalisti i huškači na pobunu s raznih
južnoslavenskih područja okupljali su se u Srbiji da se prijave u
nju. Ti gerilci bili su obučavani u Beogradu ili na jugu Srbije, a
zatim su prelazili u Makedoniju, gdje su njihove operacije imale
sve više uspjeha. Uglavnom u seljačkoj odjeći, uskoro su postali
uvježbaniji i discipliniraniji. Boreći se protiv turske stajaće vojske
samo kad se moralo, srpske borbene skupine uspješno su se
odupirale, čak su povremeno potiskivale slične bugarske sku-
pine. Nakon što turske reforme i reforme pod pokroviteljstvom
Europe nisu uspjele, stanje na jugu postalo je još kaotičnijim.
Dimitrijević i ostali časnici urotnici pružali su svesrdnu podrš-
ku srpskim interesima u Makedoniji. Već 1904., uključivši se u
tajni odbor koji je koordinirao aktivnosti na jugu, Dimitrijević je
to pozdravio kao bitan sastavni dio uloge koju Srbija treba odi-
grati kao Pijemont svih južnih Slavena.117 Među prvim srpskim
časnicima koji su predvodili skupine gerilaca u Makedoniji bio
je i poručnik Vojislav Tankosić, koji će se uskoro proslaviti kao
gerilski vođa. Tankosić je poslije radio na obuci i bio omiljen zbog
svoje neustrašivosti.118 Drugi Dimitrijevićev drug koji je ondje

116 Opći prikaz zamršene situacije u Makedoniji daje Vucinich, str. 122 i dalje.
Također Petrovich, A History of Modern Serbia, II. svezak, str. 544-548. O
srpskim gerilskim skupinama vidi Narodna odbrana, patriotski srpski tjed-
nik koji je izlazio u Kraljevini Jugoslaviji, i A. Jovanović, urednik, Spomenica
25-godišnjice oslobođenja južne Srbije, Skoplje, 1937., posebno str. 271-325.
Vidi i Živ. 1985, Panković, „Prevrat izvršen".
117 Živ. 1937, Ž. Živanović, „Dimitrijević-Apis".
118 Živ. 38, „Vojislav Tankosić".
također započeo svoju nacionalističku djelatnost bio je poručnik
Ljubomir Vulović, podrijetlom iz sela blizu Kragujevca. Nakon
Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata služio je kao časnik u garni-
zonu blizu turske granice i kao član vranjskog tajnog izvršnog
komiteta pomagao je organizirati gerilske skupine. Godinama je
sudjelovao u krvavim bitkama kao gerilski vođa.119
U istom tom komitetu u Skopju radio je visokoobrazovani civil
koji je znao turski jezik, Bogdan Radenković. Nekadašnji glavni
tajnik Srpske mitropolije, 1904. postao je glavnim organizatorom
srpskih naconalističkih aktivnosti na području Skopja. Turci su ga
više puta osuđivali na stroge kazne.120 On će poslije pomoći da se
u Makedoniji organizira Crna ruka.
Tijekom 1906. aktivnost srpskih gerilaca u Makedoniji izazvala
je zategnutost odnosa s Bugarskom. Otada su Srbi ozbiljno rasprav-
ljali o taktici svog djelovanja u tim krajevima. Radenkovićeva sku-
pina zahtijevala je da se operacijama upravlja iz Beograda, dok
je Mitropolija u Skopju poticala samostalne gerilske aktivnosti.
Napokon je 1908. opet bilo uspostavljeno jedinstvo.121 Značajni
uspjesi gerilske aktivnosti na jugu uvjerili su Dimitrijevića i
Radenkovića da će se ujedinjenje Srba najbolje postići revolucio-
narnim i vojnim akcijama.122
Dimitrijević je izvjesno vrijeme 1908. bio pomoćnik načelni-
ka stožera Drinske divizije. Kralj Petar zatražio je od njega i još
jednog oficira da prate njegova neuravnoteženog sina princa
Đorđa na putovanju Europom. Iznenađen takvim izborom, jer
se kralj često žalio na časnike urotnike, Đorđe je nevoljko pošao
na put, odlučan da održava samo hladne i službene odnose s
bojnikom Dimitrijevićem. Ali u šest tjedana provedenih u Ženevi,
u Švicarskoj, a potom u Italiji, Dimitrijević je potpuno osvojio
mladog princa:

Osobito je bio srdačan i prisan bojnik Apis. U to vri-

jeme bio je moj prijatelj, poslije se istaknuo kao moj

119 Živ. 34, „Major Ljubomir Vulović".

120 Živ. 37, „Bogdan Radenković". Vidi VII. poglavlje ove knjige.
121 Vucinich, str. 122-130, 155-160.
122 Č. Popović, „Organizacija 'Ujedinjenje ili smrt!'", NE, XV, br. 12, str. 397-398.
 protivnik i privrženik mog brata, Aleksandra, pa je
odigrao možda nehotice veliku ulogu u mom životu...
Ali tijekom putovanja Apis se pokazao druželjubivim,
prirodnim, dobrim prijateljem i drugom. Osobito mi
se svidio njegov način života; volio je kavanu, pjesmu,
žene - i na tom putu vodio nas je u mnoga mjesta za
razonodu.

Dimitrijević i satnik Pavlović uveli su neiskusnog princa u

noćni život. „Navečer su odlučivali kamo da se ponovno ide.
Ja sam imao novac, a oni iskustvo - dani su protjecali ugodno,
a otac, koji je vjerovao da posjećujem muzeje i galerije, bio je
daleko." Princ Đorđe vratio se kući uvjeren da će mu Dimitrijević
i dalje ostati prijatelj. Radovao se što su samostalni radikali na
vlasti. Pašić, njegov glavni protivnik, podnio je ostavku, a njegov
brat, princ Aleksandar, trebao je studirati u Rusiji. S njim će otići i
Petar Živković, „koga sam sve manje želio gledati na dvoru i kraj
Aleksandra."123
U godinama nakon Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata
Dimitrijević je postao istaknutom vojnom i političkom ličnošću.
U to vrijeme bio je u odličnim odnosima s kraljem Petrom i obo-
jicom njegovih sinova, a zadobio je povjerenje i vojvode Putnika.
Radikali, vladajuća stranka u Srbiji, cijenili su njegovo domolju-
blje i energiju, premda su se bojali njegovih revolucionarnih i
političkih ambicija. Službeno, Dimitrijević je radio na poboljšanju
vojne organizacije, opreme i načina mobilizacije. Ali možda je
značajnija bila njegova neslužbena uloga neospornog vođe urot-
nika nakon 1906. U toj ulozi postizao je sve veći utjecaj u vojsci i
među njenim časnicima.

123 D. Karađorđević, Istina o mom životu, str. 191-192.

 VI. poglavlje

Apis i Crna ruka

(1908. - 1912.)

Austro-Ugarska 6. listopada 1908. proglasila je aneksiju Bosne i

Hercegovine. Okružujući Srbiju stvarno Dvojnom Monarhijom,
taj udar očito je dokrajčio izglede da će se ti krajevi, nastanjeni
većinom slavenskim stanovništvom, ikad spojiti sa Srbijom. Na
aneksiju Austro-Ugarska se odlučila ne uspjevši prethodno svla-
dati Srbiju u carinskom ratu. U Srbiji, kao i u ostalim zemljama
južnih Slavena, aneksija je izazvala nagli i široko rasprostranjeni
val patriotskih osjećaja. Stvarale su se nacionalističke i revoluci-
onarne organizacije s ciljem da suzbiju austrougarski imperijali-
zam i potpomognu ujedinjenje južnih Slavena. Kad su se javne i
zakonski osnovane masovne organizacije pokazale nedjelotvor-
nima, militaristički elementi osnovali su tajnu revolucionarnu
organizaciju „Ujedinjenje ili smrt!", koja je u narodu dobila ime
Crna ruka. U toj skupini Dimitrijević je igrao glavnu, iako kontro-
verznu ulogu.
Aneksija Bosne i Hercegovine prouzročila je u Srbiji stvaranje
Narodne obrane, masovne organizacije koja je poticala Srbe da
se odupru Austro-Ugarskoj. Za mjesec dana njeni odbori niknuli
su po cijeloj Srbiji, njegujući borbeno raspoloženje u narodu.
Iz Srbije i inozemstva vrbovano je više od 5000 dobrovoljaca
spremnih da prijeđu u Bosnu i Hercegovinu i da se bore protiv
Austrije. Srpske vlasti podržavale su taj narodni pokret i u pro-
glasima: „Beograđani! Domovina je u opasnosti! Austrija prijeti
da nam otme Bosnu i Hercegovinu. Ne možemo i ne smijemo
ostati pasivni."124 Beograd je naredio da Drinska divizija razradi

124 B. Bogić, Ciljevi Narodne odbrane, Beograd, 1934. O aneksiji i njenim poslje-
dicama vidi, na engleskom, Petrovich, A History of Modern Serbia, II. svezak,
str. 554-562, i Dragnich, Serbia, str. 94-98. Vidi i D. Ljubibratić, Mlada Bosna
i sarajevski atentat, Sarajevo, 1964., str. 33-35.
 Dragutin Dimitrijevć Apis (sjedi) sa suosnivačima Crne ruke

pitanje obrane granice s Bosnom. Kao načelnik stožera generala

I. Gojkovića bojnik Dimitrijević uspješno je obavio tu zadaću.125
Narodna obrana zalagala se za to da se svi Srbi ujedine pomo-
ću militarističke nacionalne politike, uključujući i rat. U Srbiji je
aneksija izazvala spontane opće prosvjede. Srbi su se spremali za
požrtvovnu borbu. U anektiranim pokrajinama s odobravanjem
je dočekana vijest o Narodnoj obrani. Stoga je Austrija Narodnu
obranu smatrala krajnje opasnom i fanatično austrofobičnom
organizacijom. „Bila je to tada prvorazredna revolucionarna orga-
nizacija, koju su podržavali svi protivnici aneksije", primjećuje
Čedo Popović. Mladi dobrovoljci iz raznih dijelova zemlje oku-
pili su se u Ćupriji, u istočnoj Srbiji, da ih Voja Tankosić obuči
u gerilskom ratovanju. Iskusni gerilci iz Makedonije prešli su na

125 Živ. 1940, „D. T. Dimitrijević-Apis".

bosansku granicu. Srbi u Bosni i Hercegovini bili su uvjereni da
će za gerilcima stupiti i regularna srbijanska vojska.126
Ali umjesto rata nastupile su nedoumice i prepirke koje su
u javnosti izazvale samo razočaranje. Bez podrške Rusije Srbija
je mogla očekivati samo brzi poraz od Habsburškog Carstva.
Milovan Milovanović, srbijanski ministar vanjskih poslova, imaju-
ći na umu nadmoć Austrije, usprotivio se ratu. On je predvidio da
će srpsko-austrijski antagonizam na kraju izazvati općeeuropski
sukob. U Narodnoj je skupštini objasnio: „Rusija je nespremna,
dakle, Srbija se može suprotstaviti Austriji samo diplomatski."
Nikola Pašić, vođa radikala, žalio je što se Milovanović trudi
da dobije samo manju teritorijalnu kompenzaciju za aneksiju.
Budući vatreni nacionalist Pašić stalno je imao na umu dugoročni
cilj - ujedinjenje Srba. Ratoboran u javnosti, iako je dobro znao
da Srbija u tom trenutku ne može ratovati s Austrijom, Pašić je
samo potpirivao međunarodno negodovanje protiv aneksije. Za
to je vrijeme Milovanović, njegov suparnik u Radikalnoj stranci,
obilazio europske prijestolnice objašnjavajući položaj Srbije. Ako
Austro-Ugarska ovlada zapadnim Balkanom, govorio je, male
balkanske države bit će porobljene. Iako nije mogao spriječiti
aneksiju, Milovanović je ipak bosanskohercegovačko pitanje
održao otvorenim. Njegova naknadna izjava, dana pod jakim
austrijsko-njemačkim pritiskom, da aneksija nije ugrozila interese
Srbije (što baš nije bilo točno) nije nanijela veliku štetu njenom
ugledu u inozemstvu.127
Negativan ishod aneksijske krize osupnuo je Srbe. Ne shva-
ćajući koliko je Srbija slaba, žučno su reagirali na obećanje
Beograda da će živjeti u miru s Austrijom i da će smanjiti svoju
vojsku. Na zahtjev Austrije Narodna obrana postala je mirolju-
bivim kulturnim društvom, svedenim na skromne, neupadljive
napore pojedinaca. Srpski aktivisti bili su duboko razočarani. „Po
našem mišljenju", rekao je poslije Dimitrijević, „Narodna obrana

126 Č. Popović, „Organizacija 'Ujedinjenje ili smrt'", NE, XV, br. 12, 11. lipnja 1927.,
str. 398-399.
127 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 252-256. Marcovitch, Pachitch, str.
96-107, pokazuje najviše simpatije prema Milovanoviću i Pašiću. Jedan od
osnivača Crne ruke Velimir Vemić primjećuje: „Suglasili smo se da je Balačko
(Milovanović) najpametniji od svih političara, ali da mu nedostaje karakter."
- Živ. 6, Vemićev dnevnik, 19. rujna 1908.
nije učinila onoliko koliko je bilo potrebno ili koliko smo mi sma-
trali da je potrebno."128
Nastalo je zatišje u nacionalnim aktivnostima i opće obeshra-
brenje u javnosti. Prinuđen da se odrekne anektiranih pokrajina,
Beograd je prekinuo i djelovanje gerile u Makedoniji, gdje su
Bugari brzo preoteli sve što je Srbija dotad stekla. Oni i Turci
terorizirali su Srbe u Makedoniji. Srpske nacionalne snage svuda
su prosvjedovale da će pasivnost Beograda upropastiti njihove
ciljeve. Aktivisti i revolucionari, zahtijevajući radikalno suprotne
metode, čeznuli su za tajnom, militantnom organizacijom.129
Nekadašnji vođe gerilaca u Makedoniji jako su se zabrinuli.
Dok su neki htjeli mirnim putem zatražiti ustupke za Srbe u
Makedoniji, stariji vođe na čelu s Bogdanom Radenkovićem zala-
gali su se za revolucionarnu borbu protiv Bugara i mladoturaka.
Potkraj 1908. sazvana je konferencija u Skopju, koja je to pri-
hvatila. Radenković je njenu odluku trebao objasniti u Beogradu
i zatražiti pomoć za gerilske operacije. Uvjeren da će se samo
revolucijom uspjeti spasiti Srbi na jugu, Radenković je koncipirao
tajnu nacionalističku organizaciju koja bi trebala podržati gerilski
pokret. Svoje ideje podijelio je s trojicom beogradskih aktivista:
Vojom Tankosićem, šefom gerile, konjičkim satnikom Velimirom
Vemićem i Ljubomirom Jovanovićem Čupom, idealističkim pro-
jugoslavenskim nacionalistom. Odlučili su osnovati organizaciju
za revolucionarno djelovanje izvan Srbije, koja će dobiti ime
„Ujedinjenje ili smrt!".130
Međutim, neki dobro obaviješteni suvremenici pripisivali
su osnutak Crne ruke Dimitrijeviću. Božin Simić, njegov bliski
prijatelj, isticao je da su se časnici urotnici tada zalagali za oživ-
ljavanje gerilske aktivnosti u Makedoniji i za spremanje srpske
vojske za rat. Da to postigne i unaprijedi vojnu obavještajnu
službu, Dimitrijević je isprva pomišljao da revolucionarne akti-

128 Ljubibratić, Mlada Bosna, str. 34-35.

129 Č. Popović, „Organizacija"", NE, XV, 400-402.
130 Isto, str. 402-405; Ljubibratić, str. 35-36. Zapis u Vemićevu dnevniku od 3.
ožujka 1911. upućuje na Radenkovića kao glavnog pokretača: „Sastao sam se
sa Šiljom (Tankosićem) i Bogdanom u 'Kasini' i složili smo se da ćemo osno-
vati klub s revolucionarnim ciljevima... Bogdan će sastaviti osnivačke akte
po uzoru na one što ih imaju Burschenschaften i Carbonari, a potom ćemo o
njima raspravljati..." Živ. 6.
 Pečat organizacije Crna ruka

viste razmjesti u Narodnu obranu i da ju tako preuzme iznutra.

Napustivši taj plan kao nepraktičan, Dimitrijević je umjesto toga
smislio „Ujedinjenje ili smrt!" kako bi vojsku pripremio za pred-
stojeću krizu i oko nje okupio narodne revolucionare sa svih juž-
noslavenskih područja.131 Slično i nekadašnji ministar unutarnjih
poslova Ljubomir Jovanović Patak citira Vemićev postskriptum
od 3. ožujka 1911.:

Bacio sam jednom prilikom pogled na Dimitrijevićevo

pismo od 19. siječnja 1910. po kojem se jasno vidjelo
da on ne samo što je znao da se priprema [Crna ruka],
nego i da je možda bio pokretač cijele te stvari, a u
svakom slučaju jedan od tvoraca. Evo jedne rečenice:
„Na kraju mi dopustite da vas podsjetim na pothvat
o kojem smo razgovarali i za koji smo već angažirali
ljude, da su Berlinu već izdane zapovijedi..."132

Dimitrijević je, tvrdio je Jovanović Patak, rijetko otvoreno

nagovarao kolege da pristupe Crnoj ruci. Ostajući u pozadini,
utjecao je na druge sve dok, uvjereni da je to njihova vlastita
ideja, ne bi „prihvatili" svoj vlastiti prijedlog.133
Dimitrijević je poslije tvrdio da je za „Ujedinjenje ili smrt!" prvi
put doznao od samog Vemića u središtu Beograda početkom
1911. godine:

131 Živ. 617, Simić, „Ujedinjenje".

132 Lj. Jovanović Patak, „Smišljanje i pripremanje Crne ruke", Samouprava, 3.
siječnja 1920.
133 Isto, 1. siječnja 1920. Dragoslav Ilić smatrao je da je „Ujedinjenje ili smrt!"
spontani izraz patriotskog oduševljenja među Srbima: Živ. 2026, Ilićev govor
1947.
 Rekao mi je da mi nešto mora povjeriti i da zahtijeva
da to shvatim ozbiljno i čuvam u tajnosti. Kad sam mu
odgovorio da pristajem, rekao mi je da će me upoznati
s ljudima koji su tu stvar pokrenuli. Tako se dogodilo
da sam se sastao s Bogdanom Radenkovićem i pokoj-
nim Ljubom S. Jovanovićem, zvanim Čupa. Vjerojatno
sam njih i potpukovnika Vemića tada prvi put vidio u
svom uredu u Konjičkoj diviziji, gdje sam bio načelnik
stožera.134

Dimitrijević je doznao da ta trojica kane osnovati tajnu naci-

onalističku organizaciju. Imajući mnogo posla u stožeru, nije
baš rado pristao da im se pridruži. Kad su ga u Solunu pitali je li
pomogao da se formulira Statut Crne ruke, odgovorio je:

Ja nisam bio određen za taj posao niti sam bio među

onima koji su sastavljali statut, niti sam se latio izrade
projekta... Pokojni Ljuba [Jovanović Čupa] to je izradio
i sjećam se da je dao nacrt prisege. Osim Ljube radio
je na tom projektu i gospodin Bogdan. Na tom prvom
skupu sva su spomenuta gospoda preuzela izradu pro-
jekta ustava i kad je projekt po dijelovima bio gotov,
na skupovima u Vemićevu stanu bio je čitan svaki dio
pred svima i tako je bila utvrđena njegova konačna
redakcija. Pritom nije bilo velikih rasprava... Kad su
članci Ustava napokon bili odobreni, netko je prepisao
Ustav i donio nam ga na potpis, čini mi se, u uredu Ilije
Radivojevića...135

134 Dimitrijević je na taj položaj bio postavljen 24. srpnja 1910. VIA, službeni
dosje D. Dimitrijevića.
135 Živ. 3, „Iskazi i odbrana... Apisa"; TPO, str. 177-180, 22. veljače 1911. Vemić je
pisao o tome kako je Dimitrijeviću priopćio planove o budućoj organizaciji:
„U kavani 'Moskva' Tankosić, Bogdan i ja smo se složili da u organizaciju
uvedemo Apisa i Iliju Radivojevića. U 10 sati sastao sam se s Apisom u
hotelu 'Grand', objasnio mu našu ideju o Crnoj ruci i predložio mu da nam
se pridruži. U načelu se složio, bez oklijevanja." - Živ. 6.
Član Vrhovne centralne uprave Čeda Popović zapisao je da ga je Tankosić
3. ožujka 1911. pozvao u Vemićev stan, gdje su se okupili svi oni koji su znali
za buduću organizaciju. „Tu smo donijeli konačnu odluku da osnujemo orga-
nizaciju. Nakon šest dana nas sedmorica kao članovi osnivači potpisali smo
 Dimitrijević je tako ušao u prvotnu Vrhovnu centralnu upra-
vu organizacije „Ujedinjenje ili smrt!". U njoj je, kako je i sam
izjavio, bio običan član. Budući da nije imao vremena da nove
članove uvodi u organizaciju, pomagao je u slobodnom vreme-
nu, što je bila „moja osobna žrtva". Kako je imao bliske veze s
istaknutim činovnicima i vojnim osobama, svoje je veze stavio u
funkciju Crne ruke. „Svi su time bili zadovoljni i nisu me izabrali
za predsjednika, a također su me poštedjeli i ostalih dužnosti
Vrhovnoj centralnoj upravi." Ta Uprava jednoglasno je izabrala
Iliju Radivojevića za predsjednika i Velimira Vemića za tajnika
Crne ruke.
Zašto se bojnik Dimitrijević učlanio u tajnu organizaciju,
premda je znao da je to zabranjeno svim vojnim osobama, upitao
ga je pukovnik Mišić u Solunu. Očajničko preklinjanje za pomoć
Srba u Makedoniji i staroj Srbiji potaknulo ga je da tako postupi,
objasnio je:

Konačan gubitak Bosne i Hercegovine i njenog naroda

za srpstvo... i izumiranje srpskog života koje se trebalo
dovršiti na jugu pod novim turskim režimom davali su
mi dojam da je to vrijeme očaja za Srbe. U tom trenutku
došao je Bogdan Radenković... obrazlažući potrebu za
takvom organizacijom. U Srbiji, slobodnom Pijemontu
srpstva, osjećao je on, tomu se posvećivalo malo
pozornosti. On je bio uvjeren da Srbija mora poduzeti
rješenje makedonskog pitanja, obrazlagao je da to
treba potpomoći takvom organizacijom... Prije sam bio
osobno uključen u slične tajne odbore [u Makedoniji]
pa nisam bio zabrinut zbog njene tajnosti. U organiza-
ciju sam ušao posebno zbog Bogdana.136

Tako je Dimitrijević svoje dužnosti časnika svjesno podredio

svom nacionalističkom uvjerenju.

Ustav koji je izrađen na temelju Bogdanova, Čupina i Tankosićeva nacrta."

U Vrhovnu upravu uskoro su ušli i Ilija Jovanović Pčinjski, vođa makedon-
skih gerilaca, bojnik Milan Vasić, tajnik Narodne obrane i pukovnik Glavnog
stožera M. Milovanović Pilac. Vidi Popović, „Organizacija", NE, XV, 401-405.
136 Živ. 3, „Iskazi i odbrana".
 Glede Statuta Crne ruke inzistirao je na tome da osnivači
predviđaju revolucionarnu borbu samo izvan granica Srbije. Taj
dokument ne treba shvatiti doslovno: predsjednik i tajnik nikad
nisu imali apsolutnu vlast, kako je bilo napisano u Statutu, kako
bi članstvu mogli nametnuti svoje odluke. Crna ruka, isticao je
Dimitrijević, nikad nije poduzela ni jedno zakonom zabranjeno
djelo u Srbiji, a njene aktivnosti u inozemstvu bile su planirane u
potpunoj suglasnosti s beogradskom vladom i uz njeno odobre-
nje. Obećao je ministru vanjskih poslova Milovanoviću da će ga
obavijestiti o djelovanju Crne ruke i da organizacija neće učiniti
ništa nedostojno što bi moglo naštetiti ugledu vlade. Ime organi-
zacije „Ujedinjenje ili smrt!" značilo je da njeni članovi moraju biti
spremni žrtvovati svoje živote, bude li potrebno, kako bi se Srbi
ujedinili. Misteriozni obred posvećenja novih članova u zamrače-
noj sobi i s prisegom, koju izgovaraju za osobom s kapuljačom
preko lica, svakako je potekao od masona Jovanovića Čupe.
Tijesno povezani uzajamnim povjerenjem i prijateljstvom, čla-
novi Vrhovne centralne uprave prihvatili su terorističke simbole
bombe, noža i mrtvačke glave zbog borbe u Makedoniji. Tajne i
nasilne operacije u Makedoniji, objasnio je Dimitrijević, unaprijed
su onemogućile službenu registraciju Crne ruke kod srbijanskih
vlasti.137
Njegov položaj „trostrukog čovjeka" - časnika, vođe
Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata i člana Crne ruke - bio je
razlog da on postane logičnom vezom s vladom.

Kad sam ušao u organizaciju, imao sam najbolje odno-

se s Krunom i, prema tome, nisam ušao u organizaciju
koja je neraspoložena prema Kruni. Preuzeo sam duž-
nost da o toj organizaciji donekle obavijestim kraljev-
sku vladu. Gospodin Bogdan bio je naš predstavnik
u Ministarstvu vanjskih poslova kao njegov službenik
pa je ujedno bio naš službeni predstavnik. Ja sam
pokojnog dr. Milovana D. Milovanovića i upoznao u
ovoj organizaciji, i to na ovaj način. Često sam odlazio
k pokojnom Milovanoviću i u njegov dom i u njegov

137 Isto.
 ured u Beogradu i odmah sam s njim počeo razgova-
rati o toj našoj stvari.

Obavijestivši ministra vanjskih poslova da „Ujedinjenje ili

smrt!" doista postoji i da se sastoji uglavnom od djelatnih časnika,
Dimitrijević mu nije dao njen Statut ni Poslovnik, navodno zato
što ih Milovanović nije zatražio. Saslušavši bojnika Dimitrijevića,
Milovanović je rekao: „Stavite mi, mladi prijatelju, na raspolaga-
nje tu vašu Crnu ruku pa ćete vidjeti što će Milovanović uskoro
učiniti za Srbiju." Tražio je samo da organizacija ne učini ništa što
bi naštetilo općim interesima. „S tog razgovora izravno smo preš-
li na razgovor o pregovorima s Bugarskom o savezu", rekao je
Dimitrijević. „Kad je trebalo, ja sam pokojnom dr. Milovanoviću,
na njegovo traženje, stavljao na raspolaganje pojedine člano-
ve ove organizacije za potrebne radove na našim nacionalnim
stvarima."138 U zimu 19H./12. Crna ruka je zapravo bila instru-
ment srbijanskog Ministarstva vanjskih poslova.
Čini se da je Jovanović Čupa prvi nagovorio Dimitrijevića da
se obrati ministru vanjskih poslova. Na sastanku Vrhovne cen-
tralne uprave on je izjavio: „Moramo svakako otići do Balačka
[Milovanovića] i uvjeriti ga da je suradnja s Bugarskom neop-
hodna." Ali tko će razgovarati s njim, upitao je Dimitrijević. „Ti",
odgovorio je Jovanović. „Ali ja ga osobno ne poznajem. Osim
toga, bilo bi nedolično da ja, kao časnik, razgovaram s njim o
takvoj stvari." Zatim su navalili ostali članovi Vrhovne central-
ne uprave: „Ne, baš ti trebaš otići." Dobroćudno popustivši,
Dimitrijević je dugo razgovarao s Milovanovićem. Ciljevi Crne
ruke, tvrdio je Dimitrijević, potpuno su suprotni onima o kojima
pišu listovi radikala. „Zašto im ne odgovorite?", upitao je ministar
vanjskih poslova. „Lako bismo mi odgovorili", odvratio je bojnik,
„ali ne bi bilo zgodno, imamo li na umu naše ciljeve, da se sada
upuštamo u javne polemike." Milovanoviću se svidio taj odgovor
i pozorno je saslušao daljnja Dimitrijevićeva objašnjenja. To mu je
bila prva prilika da razgovara s tim posebnim mladim čovjekom.
Poslije je Milovanović često ponavljao: „Nikad prije nisam upo-
znao tako briljantnog časnika."139

138 Isto.
139 „Crna i Bela ruka", Beogradska nedelja, prema Živ. 3289.
 „Zašto se Crna ruka sastojala uglavnom od djelatnih časnika?",
upitao je pukovnik Mišić na suđenju u Solunu. Dimitrijević je
objasnio da su osnivači predviđali da to bude masovna narodna
organizacija:

Gospodin Bogdan, pa i mi zajedno s njim mislili smo

da će vrijeme za stvaranje tako ogromnog broja člano-
va nama biti na raspolaganju... Ali nije bilo vremena
da se dođe do tog ideala, a mističan i težak način ula-
ska novih članova u organizaciju nije zbog kratkoće
vremena dopuštao da se bogzna što učini. Uspjeh pri
uvođenju časnika za članove bio je lakši nego među
civilima, a to je bilo... stoga što su časnici bili povezani
drugarstvom pa su lakše ušli u organizaciju i unatoč
tim mističnim uvjetima stupanja u organizaciju pa je
organizacija i nehotice dobila izgled više vojničke
organizacije.140

Pitanja i odgovori što su ih dulje vrijeme na Solunskom pro-

cesu razmjenjivali predsjedatelj Mišić i Dimitrijević bacaju više
svjetla na prirodu Crne ruke i Dimitrijevićevu ulogu u njoj. Kako
je pukovnik Dimitrijević mogao povjerovati da će, kao što kaže
Ustav Crne ruke, ona utjecati na srpsku vladu i javni život u Srbiji?
Taj utjecaj, odgovorio je Dimitrijević, došao bi sam od sebe zato
što bi ti „ključni elementi... svi pripadali organizaciji".
Mišić: Što se zbiva kad se naredba Uprave i interes organizaci-
je izravno kose s državnim, privatnim itd. interesom?
Dimitrijević: Ja osobno prekršio sam riječ koju sam dao raču-
najući da je i najmanji državni interes kudikamo veći od interesa
organizacije...
Mišić: Je li koji član koji je ušao u organizaciju poslije izišao iz
organizacije... i što je bilo s njim?
Dimitrijević: Čuo sam da je gospodin Milan Gavrilović iz
Ministarstva vanjskih poslova istupio iz organizacije i čini mi se
da je učinio izvjesne indiskrecije u Dnevnom listu.141 Ništa prema

140 Živ. 3, „Iskazi i odbrana". Zasjedanje 25. travnja prije podne.

141 Beogradski dnevni list.
njemu nije bilo poduzeto i prešlo se preko toga bez ikakvih dalj-
njih posljedica.
Mišić: Tko je dao ideju za žig „Ujedinjenja"?
Dimitrijević: Ja nisam, jer sam više bio u stožeru, a ne opera-
tivac na terenu.
Mišić: Zašto ste za simbole organizacije uzeli lubanju, prekri-
žene kosti, nož, bombu i otrov te što svaki od tih simbola znači?
Dimitrijević: Za mene kao inteligentnog čovjeka ti amblemi ne
izgledaju tako strašno i odvratno... jer ja sam i prije bio u takvim
[tajnim] odborima... gdje sam započeo nacionalni rad, na jednom
velikom skupu došao je među nas jedan vrlo uvaženi profesor
našeg [beogradskog] sveučilišta [očito je to bio dr. Slobodan
Jovanović], koji nam je govorio o potrebi najogorčenije borbe
u Makedoniji „kako bi se srpstvo spasilo bombama, noževima i
puškama". Bilo je to moje nacionalno krštenje. U kasnijem radu
na terenu otrov je bio upotrebljavan i svi su ga gerilci nosili bilo
kao sredstvo za napad, bilo da se čovjek spasi padne li neprijate-
lju u ruke. Eto, zbog toga su takvi amblemi ušli u žig organizacije
i to je znak onih koji su spremni poginuti...
Mišić: U članku 28. Statuta organizacije propisano je da je
svaki član organizacije dužan izvijestiti organizaciju o svemu što
privatno ili službeno dozna.
Dimitrijević: Svaki član morao je samostalno odlučivati o tome
odnosi li se nešto na organizaciju ili ne, hoće li ju o nečemu izvi-
jestiti ili neće. Svaki je član u svakom pojedinom slučaju odluči-
vao i hoće li izvijestiti o državnim tajnama ili neće.
Mišić: Zašto ste odlučili osnovati organizaciju u očitoj suprot-
nosti sa srbijanskim zakonima?
Dimitrijević: Kad je revolucionarna borba bila potrebna, objaš-
njava naše uvjerenje da se jedino takvim odredbama i takvim
radom može spasiti srpstvo kad je ugroženo izumiranjem...
Nisam osjećao da me ta prisega može omesti ili imati prvenstvo
pred prisegama što sam ih dao kralju i domovini.142
Bliski Dimitrijevićev prijatelj bojnik Vladimir Tucović uveo je
u organizaciju bojnika Pantu Draškića, kasnijeg Aleksandrova
pobočnika. Uvjeren da su princ Aleksandar, visoki činovnici i

142 Živ. 3, „Iskazi i odbrana". Skratio sam neka pitanja pukovnika Mišića, ali sam
im zadržao značenje.
vodeći časnici već ušli, Draškić je odlučio ući u tajnu, ilegalnu
organizaciju. Ubrzo je doznao da je njen istinski vođa bojnik
Dimitrijević, kojega je poslije hvalio kao „neustrašivog čovje-
ka i patriota kakav se susreće jedanput u sto godina". Ali kad
su zaredala izvješća o upletanju Crne ruke u politiku, Draškić
je žalio „što je naš idealizam okaljan nekom vrstom političkog
spletkarenja".143
Do jeseni 1911. vijest o Crnoj ruci procurila je do članova
vlade, tiska, diplomatskih predstavništava i vojnih dužnosnika.
Pukovnik Miloš Božanović, zapovjednik Beograda, isprva nije
mogao povjerovati da su u toj tajnovitoj skupini i časnici. Na nje-
govo raspitivanje bojnik Josif Kostić je uzviknuo:

Zar vi to ne znate? Pa to je javna stvar. Javno se govo-

ri po gostionicama da su Crnoj ruci časnici urotnici,
uključujući I. Radivojevića, Dimitrijevića, Tucovića i
osam časnika iz žandarmerije.

Ali kad je Božanović pozvao Dimitrijevića i Radivojevića, oni

su takve priče nazvali besmislenim izmišljotinama. „Pitao sam sve
časnike koje mi je imenovao Josif Kostić jesu li u Crnoj ruci", sjeća
se Božanović, ,,i svi su porekli."144
Novinske vijesti o Crnoj ruci pojavile su se najprije u Tribuni,
listu koji je bio blizak princu Aleksandru. Citirajući ukradeno
cirkularno priopćenje Vrhovne centralne uprave, urednici su
se pitali: „Komu to treba? Je li Crna ruka možda samo način da
se oduševljena mladež pod maskom patriotizma zavrbuje za
nekakve zločinačke aktivnosti u zemlji?" Uskoro zatim, donoseći
više pojedinosti o organizaciji, Tribuna ju je oštro kritizirala i
upozorila: „Ako ne žele da im domovina doživi sudbinu Turske
ili Grčke, srpski časnici ne smiju ući u takvu političku organiza-
ciju..." Nezadovoljni časnici trebaju podnijeti ostavke, umjesto
da se bave političkim agitiranjem. „...Srpska vojska, koja ima
velike državne zadaće, treba biti pošteđena takvih spletaka iz

143 SANU 14211, Panta Draškić, „Moji memoari".

144 Živ. 5, Dnevnik generala Miloša Božanovića.
podzemlja."145 Izražavajući potonje gledište princa Aleksandra,
novine su tvrdile: „Časnicima u politici nipošto nije mjesto - oni
imaju svoje svete zadaće."146
Budući da se u beogradskom tisku pojavilo mnogo članaka
o Crnoj ruci, strani diplomati o njoj su javljali svojim vladama.
Austro-Ugarska je bila zabrinuta zbog srpskog nacionalizma, njen
dobro obaviješteni veleposlanik von Ugron je pisao: „Ovdje se
mnogo govori o časničkom pokretu, ali nitko ne zna ništa odre-
đeno." Ta Crna ruka, navodno skupina domoljuba, koja bi trebala
djelovati izvan Srbije u svrhu ujedinjenja svih Srba, „to je zapravo
samo prividno; njen je pravi cilj upletanje u unutarnje poslove".147
Koncentriran u beogradskom garnizonu, taj je časnički pokret,
čini se, usmjeren protiv vladajućih radikala. „Glavnu ulogu među
njima, čini se, ima bojnik Glavnog stožera Dragutin Dimitrijević...
koji se također istaknuo u uroti 1903. godine." Crna ruka, dodao
je u siječnju 1912. von Ugron, sve više privlači pozornost beo-
gradske javnosti. Premda joj ciljevi nisu posve jasni, „njeno
postojanje više se službeno ne dovodi u sumnju". Navodno, ona
je već osudila na smrt vodeće radikale kao što su Pašić i Stojan
Protić.148
Britanski veleposlanik u Beogradu Charles Barclay potvrđu-
je većinu onoga što je otkrio von Ugron, uključujući i njegovo
mišljenje da časnici u Crnoj ruci kane ukloniti radikale s vlasti i
zamijeniti ih autoritarnom vladom koja će se zalagati za svesrp-
sku politiku. „Ona među svoje članove ubraja ne samo časnike
svih činova, nego i civile iz svih društvenih slojeva..."149

145 „Crna ruka", Tribuna, 23. i 24. listopada 1911.

146 Isto, 5. i 8. studenoga. Ali Mali žurnal, beogradski list blizak časnicima
urotnicima, 4. studenoga objavljuje: „Kategorički tvrdimo da je Crna ruka
izmišljotina proaustrijskih izvjestitelja... kako bi se kompromitirali srpski
časnici." Tri dana poslije isti list piše: „Kad bi Crna ruka zaista postojala i sličila
Mafiji, mislimo da u njoj ne bi bilo časnika." - „Crna ruka", 7. studenoga.
147 XXSA, P. A. Serbien XIX/62, 12. studenoga 1911., br. 94A, von Ugron
Ährenthalu.
148 Isto, XIX/62, 13. studenoga, br. 95A; XIX/62, 29. siječnja 1912., br. 10B. Ruski
vojni ataše također je o Crnoj ruci izvijestio svoj Glavni stožer. Vidi MOEI, II.
serija, 1. dio, Artamonov Glavnom stožeru, 17. i 28. siječnja 1912.
149 PRO FO 371/1472, Barclay Greyu, 25. siječnja 1912., br. 5, i 1. veljače, br. 6.
 Zavjetni križ organizacije Crna ruka. Na poleđini je popis članova.

Crna ruka bila je najaktivnija i najživlja u prvoj godini svog

postojanja. Bojnik Vemić tvrdi da se njena Vrhovna centralna
uprava često sastajala i raspravljala o planovima da se ubiju
bugarski kralj Ferdinand i crnogorski knez Nikola kao glavni pro-
tivnici ujedinjenja Srba.150 U Beogradu su vođe Crne ruke marljivo
uvodili nove članove u organizaciju, posebice mlade časnike.
Obično bi bilo dovoljno da takav čovjek samo spomene da je
Crna ruka domoljubna organizacija koja se zalaže za ujedinjenje
Srba ili „radi za naše nacionalne ciljeve" i da navede imena neko-
licine vođa da časnici udu u organizaciju ne postavljajući više
nikakva pitanja.151 Srpska i hrvatska studentska mladež iz Zagreba
tijekom posjeta Beogradu u travnju 1912. sastala se s vođama
Crne ruke i neki su bili za vrbovani. U kavani hotela „Moskva" u
središtu Beograda bio je priređen banket za mlade posjetitelje.
Dimitrijević je sjedio na čelu dugačkog stola oko kojeg se okupilo
dvadesetak studenata. Jedan od njih, Oskar Tartaglia, razgovarao
je s Jovanovićem Čupom i Brankom Božovićem, urednicima
Pijemonta, novina Crne ruke, te se upoznao s Dimitrijevićem.
Tartagliu se duboko dojmio taj neodoljivi čovjek koji je samo

150 Živ. 6, Vemićev dnevnik, zapis od 30. kolovoza 1911.

151 Ljubibratić, str. 37.
jednim pogledom bio kadar osvojiti sugovornika. Kulturnom
i načitanom, Dimitrijeviću su bile svojstvene uglađene manire
kozmopolita, ali je bio i lakonski narodni revolucionar. Mladi je
Hrvat napisao s divljenjem:

Aktivan i smion, kakav je bio, on igra uočljivu i značaj-

nu ulogu u svim većim događajima predratne Srbije,
ne tražeći za sebe ni časti ni hvale; on je duša i vođa,
organizator nacionalno-revolucionarnog pokreta, koji
ima stalno na umu ne samo svoju Srbiju, nego i sve
ostale krajeve u kojima živi naš narod, koji se nalazio
u tuđinskom ropstvu... Apis je prvi među svima. On je
i vojnik i političar, u isto vrijeme Garibaldi i Mazzini
jugoslavenskog rata za oslobođenje.152

Povjerljivo obaviješten o Crnoj ruci, oduševljeni Tartaglia

nakon nekoliko je dana odveden u redakciju Pijemonta, gdje je
postao prvim katoličkim Hrvatom koji se učlanio u tu organiza-
ciju.153
Slično ranijim i tadašnjim nacionalističkim organizacijama u
Europi, Crna ruka doslovce je svim sredstvima pokušavala postići
ujedinjenje u Veliku Srbiju ili u Jugoslaviju. U njenim su se redo-
vima okupljali idealisti i beskrupulozni teroristi, civili i časnici.
Njeni vođe većinom su bili mladi i imali su prethodnih konta-
kata s nacionalistički raspoloženom južnoslavenskom mladeži.
Dimitrijević i ostali osnivači tako su htjeli stvoriti mrežu revolu-
cionarnih organizacija među južnim Slavenima u inozemstvu. U
zraku su se osjećala moguća trvenja između manjine osnivača,
koji su bili jugoslavenski orijentirani idealisti, i uglavnom kon-
zervativnih časnika, ali su bila potisnuta u pozadinu u općem
oduševljenju 1912. godine.
Dimitrijević je uskoro postao glavnom pokretačkom snagom u
Crnoj ruci i njenom glavnom vezom sa svibanjskim (lipanjskim)
urotnicima. Odani prijatelji iz Vrhovne centralne uprave koji su
ga okruživali redovito su ga obavještavali o raznim područjima

152 O. Tartaglia, Veleizdajnik, Split, 1928., str. 26-28.

153 Isto, str. 24-26.
djelovanja organizacije: Milan Vasić, član obiju organizacija, o
Narodnoj obrani; Bojnik Tankosić o radu s gerilcima; Jovanović
Čupa o djelovanju među intelektualcima i mladeži. Dimitrijevićeve
bliske veze s ministrom vanjskih poslova Milovanovićem i vojvo-
dom Radomirom Putnikom osiguravale su mu ključne kontakte
sa srbijanskom vladom i Vrhovnim vojnim zapovjedništvom.
Uživajući još uvijek simpatije kralja Petra, nagovorio je princa
Aleksandra, sad već prijestolonasljednika, da priloži 20.000 dina-
ra za Pijemont, glasilo Crne ruke.
Dimitrijević je tada bio na vrhuncu moći i utjecaja. Čak su mu
i neprijatelji priznavali čudesnu sposobnost da pridobije ljude
koji su visoko iznad njega na društvenoj ljestvici i da ih navede
da slijede smjer za koji se on sam odlučio. Golema stasa, naoko
neiscrpne energije i velik privrženik nacionalnih ciljeva, bojnik
Dimitrijević u očima je mladih časnika i studenata bio oličenje
srpskih ratničkih vrlina i najviših ideala.
 VII. poglavlje

Živković i Bijela ruka

(1909. - 1912.)

Kad je utjecaj Dimitrijevića i Crne ruke počeo poprimati zabrinja-

vajuće razmjere, nastao je ozbiljan raskol u srpskom časničkom
zboru. Oko prijestolonasljednika Aleksandra formirala se suprot-
na skupina, uskoro nazvana Bijelom rukom, čiji je cilj bio da
suzbije i na kraju uništi Dimitrijevićevu organizaciju. Ogorčene
borbe tih dviju skupina bile su praćene spletkama i urotama
koje su rušile ugled časničkog zbora. Premda je Dimitrijevićeva
skupina iz prve čarke izišla kao pobjednica nad Bijelom rukom,
sukob se nastavio sa sudbonosnim posljedicama. Kampanju pro-
tiv Dimitrijevića organizirao je i orkestrirao Petar Živković.
Povod tim svađama bio je sukob oko prijestolonasljednika
princa Đorđa Karađorđevića. Đorđe, stariji sin kralja Petra, još od
djetinjstva patio je od teške emocionalne neuravnoteženosti, koja
se očitovala u ponovljenim fizičkim napadima na civile, časnike
i čak na strane diplomate. „Kad su takvi ispadi zaredali", sjeća se
Čedo Popović, „mi urotnici stali smo se brinuti što će se dogoditi
ako on postane kraljem. Dragutin [Dimitrijević] bio je osobito
zabrinut."154 A Petar Živković nikad nije zaboravio onu neuspjelu
„konjsku utrku" s princom Đorđem.155 Čak je i sam princ osje-
ćao da nije podoban da naslijedi prijestolje, jer je 1903. napisao:
„Položaj prijestolonasljednika potpuno mi je stran."156
Još i prije ispada koji je doveo do Đorđeve abdikacije
Dimitrijević je znao da je on nepodoban da bude kralj i da
nasljedstvo prijestolja treba prenijeti na njegova mlađeg brata
Aleksandra, koji je tada studirao u Rusiji. Dva su puta 1907. vode-

154 Živ. 8, Popovićevi zapisi.

155 Vidi str. 64 ove knjige.
156 Đorđe Karađorđević, Istina o mom životu, str. 154 i 196.
ći urotnici, među njima Dimitrijević, Tucović, Živković i Antić,
o tome raspravljali, ali nisu donijeli konačnu odluku. Doznavši
da urotnici daju prednost Aleksandru, Đorđe je za to okrivljavao
Dimitrijevića i Tucovića. Na jednom dvorskom prijemu fizički je
napao Tucovića i morali su ga silom odstraniti. Veći broj vode-
ćih političara u Srbiji davao je prednost Aleksandru i urotnici su
poslali Dimitrijevića da ih obavijesti kako će većina časnika biti
za to da prijestolonasljednik bude promijenjen.157
Početkom 1909. dva skandala što ih je izazvao princ Đorđe
riješila su pitanje prijestolonasljednika. Na demonstracijama
tijekom aneksijske krize princ je napravio žestok ispad protiv
austrijskog veleposlanika, što je Beograd dovelo u vrlo neugodnu
situaciju. Nekoliko urotnika na čelu s Petrom Živkovićem tada
je naumilo ubiti princa Đorđa. Dvorski liječnik dr. Moačanin
nabavio je otrov koji je bio stavljen u bocu mineralne vode što
ju je Đorđe trebao piti za vrijeme vožnje motornim čamcem po
Savi. Nakon što je skovao urotu za ubojstvo Đorđa Živković je
u nju uvukao i princa Aleksandra. Kao novi nasljednik, princ
Aleksandar ostao bi potpuno u rukama urotnika. Prije namjera-
vanog umorstva princ Aleksandar otputovao je u Beč, tobože radi
liječenja, a zapravo da od sebe otkloni sumnju da je suučesnik.
Pošavši za njim, Živković je navodno od njega dobio pismo u
kojem potvrđuje da je sudjelovao u umorstvu. Dan prije planira-
nog Đorđeva izleta Živković je cijeli plan povjerio Dimitrijeviću.
Zaprepašten, Dimitrijević je rekao Živkoviću: „A, ne, u takvo što
ja se neću miješati" i zapovjedio posilnom princa Đorđa da prolije
otrovanu vodu. Tako je spasio Đorđev život. Doznavši uskoro za
urotu, princ Đorđe počeo je još ozbiljnije patiti od manije proga-
njanja.158

157 Živ. 7, „Beleške Tucovića".

158 Izvješća o tom pokušaju ubojstva podudaraju se u osnovnim crtama: „SANU,
14211, Draškićevi memoari; isto, 1360/1, „Kratka biografija demona jugoslov-
enske ideje u mundiru". Živković je zamolio Dimitrijevića, kaže Blagojević, da
mu pričuva pismo što ga je dobio od princa Aleksandra. Dimitrijević je u prvi
mah odbio. Kad je sutradan zatražio pismo od Živkovića, ovaj mu je rekao
da ga je uništio. Živković ga je zapravo sačuvao i poslije rekao Aleksandru da
ga je stavio u sef u banci zajedno s uputom da se objavi u inozemstvu ako se
njemu nešto dogodi. Također Živ. 3289, „Crna i Bela ruka".
 Đorđe je doslovce išao naruku svojim protivnicima koji su ga
kanili ukloniti. Satnik Vemić je 10. ožujka 1909. u ime urotnika
razgovarao s tajnikom princa Aleksandra o eventualnoj Đorđevoj
abdikaciji.159 Već nakon dva dana Đorđev sobar Kolaković hitno
je ,,s akutnom trbušnom hernijom" prevezen u bolnicu, gdje je
umro 17. ožujka. Antidinastički list Zvono optužio je Đorđa da je
jakim udarcem ubio svog slugu. Provladine Srpske novine obja-
vile su samo da je Kolaković pao niza stube.160 Prinčev napad na
Kolakovića, tvrdi Blagojević, uslijedio je odmah nakon pokušaja
trovanja. Đorđe je možda mislio da je Kolaković umiješan u to,
da je provalio u njegov pisaći stol i da je ukrao neke dokumente
osobne naravi. Blagojević je poslije doznao da je Petar Živković
opljačkao Đorđev stol da spriječi eventualni protunapad Đorđa i
njegovih prijatelja. Tisak je optuživao Đorđa za ubojstvo, s namje-
rom da protiv njega izazove javno mnijenje. Premda su Đorđevi
prijatelji u bolnici od Kolakovića dobili izjavu kojom je Đorđa
oslobodio od svake optužbe, novine su tako prostački proganjale
Đorđa da je on sam odlučio odreći se prijestolja.161
Nakon nesreće s Kolakovićem socijaldemokratski skupštinski
zastupnik Triša Kanclerović razgovarao je s Dimitrijevićem za
večerom u restoranu „Slavija". Negativno se izrazivši o princu,
Dimitrijević je upitao hoće li socijaldemokrati pokrenuti pitanje
Đorđeva ponašanja. Budući da ostale političke stranke izbjegava-
ju to pitanje, uvjeravao je Dimitrijević, od vitalnog je značenja da
Đorđe bude lišen prava na prijestolje. Kanclerović mu je odgovo-
rio da će njegova stranka sutradan u Skupštini predložiti razmatra-
nje pitanja prijestolonasljednika u Srbiji. Tko je po Dimitrijevićevu
mišljenju najpodobniji da zamijeni Đorđa? „Svakako Aleksandar",
izjavio je Dimitrijević. „Ali oni koji ga poznaju reći će", usprotivio
se Kanclerović, „da je po karakteru sličan svom ujaku, crnogor-
skom knezu Nikoli, da je lukav, prevrtljiv, sebičan i osvetoljubiv
te da s njim zemlja neće ništa dobiti." Energično se suprotstavlja-

159 Živ. 6, Vemićev dnevnik.

160 PRO FO 371/733, Whitehead Greyu, br. 37, 27. ožujka 1909. Druga je inačica
bila da je dr. Sondermaier namjerno ubio Kolakovića dok ga je operirao.
161 SANU 13609/1, Blagojević, „Kratka biografija".
jući, Dimitrijević je tvrdio da Aleksandar ima sve osobine koje su
potrebne pravom vladam koji bi mogao dobro služiti Srbiji.162
Đorđeva abdikacija u Srbiji je primljena mirno i s odobrava-
njem, javljao je britanski veleposlanik, ukazujući na plitke kori-
jene srpske dinastije. Osjetilo se opće olakšanje zbog uklanjanja
tako nepredvidljive osobe.163 Kralj Petar je pak nakon sastanka
vlade koja je donijela tu odluku osudio abdikaciju kao veliku
grešku: „Đorđe je moja krv, a Aleksandar je krv Nikole Petrovića
[kneza Crne Gore]." Od te promjene najviše je koristi imao zlo-
kobni Živković, koji je odmah bacio pipke na novog prijestolo-
nasljednika.164
Premda se povukao s prijestolja, princ Đorđe i dalje je zao-
kupljao zanimanje javnosti. Odnosi između njega i Aleksandra
bili su i dalje burni. Često su se svađali, ponekad i opako, kao
što čine braća, ali bez mržnje. Aleksandar se nije bunio kad je
narod napao Đorđa, ali ovaj je obožavao svog brata. Jednom je
izjavio satniku Draškiću: „Taj Sandro [Aleksandar] pametan je kao
Bog. Zna što Pašić smišlja deset soba dalje od njega."165 Đorđevi
nervozni ispadi su se nastavili. Kad se u siječnju 1910. ozbiljno
posvađao sa šefom beogradske policije, kralj Petar htio je svog
neobuzdanog sina zauvijek poslati u inozemstvo, ali nitko ga nije
htio pratiti. Kad se Đorđe toga svibnja vratio iz zapovjedništva iz
unutrašnjosti, neke su novine tvrdile da je tražio podršku urotni-
ka za svoj povratak na položaj prijestolonasljednika. Oporbeni
listovi raspirivali su sukob između braće. Odnosi su im se toliko
pogoršali da se kralj Petar bojao ostaviti ih nasamo.166
Princ Aleksandar bio je u središtu pažnje javnosti 1911. godi-
ne. Na zahtjev ministra vojske generala Stepe Stepanovića, ali
i na Dimitrijevićevu inicijativu, Aleksandar je postao glavnim
vojnim inspektorom, djelomice i zato da bude u bližem dodiru

162 Živ. 1936, Triša Kanclerović M. Ž. Živanoviću, bez datuma.

163 PRO FO 371/733, Whitehead Greyu, br. 39, 1. travnja 1909.
164 Živ. 7, „Beleške Tucovića".
165 SANU, Draškić, str. 51.
166 PRO FO 371/982, Whitehead Greyu, 20. siječnja i 26. svibnja 1910., i sir Ralph
Paget Greyu, 29. rujna 1910. Britanska diplomatska izvješća iz Srbije 1910.
podrobno su opisivala sve Đorđeve budalaštine.
s vojskom i njenom obukom.167 Posebnom ljubaznošću i prija-
teljstvom Aleksandar je nastojao steći privrženike među mlađim
časnicima,168 ali njegovi loši odnosi s ministrom vojske izazivali su
sumnju glede njegova postavljenja. Aleksandar je nastojao „igrati
aktivniju ulogu bez neophodnog vojnog obrazovanja i kvalifika-
cija", izvještavao je austrijski veleposlanik. Svi su ga optuživali da
se previše bavi osobnim stvarima i da oko sebe okuplja sumnjive
osobe pa su se oko njega plele mnoge spletke.169 Najprisniji su
s njim bili bojnik Kraljeve garde Živković i satnik Josif Kostić,
njegov posilni.170
Prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević bio je složen
spoj dobrih i loših osobina. Otkako je 1909. postao prijestolona-
sljednikom, ostao je dominantna snaga dinastije sve dok 1934.
nije bio ubijen. Kralj Petar bio je star i kronično bolestan; princ
Đorđe izgubio je svoj utjecaj. Odnos s Đorđem razotkrio je da
je Aleksandar svađalica, nagao, ponekad ciničan, čak i okrutan.
Ali bio je vrlo ljubazan i plemenit prema seljacima i vojnicima,
primijetio je sposobni časnik u njegovoj službi bojnik Draškić.
U mladosti Aleksandar je iskreno volio ljude; poslije je kamarila
sebičnih, čak izopačenih ljudi, koji su se bezočno bogatili na
svojim položajima, učvrstila u njemu loše nagone, vjerovao je
Draškić. Zbog Đorđeve abdikacije i kraljeve bolesti Aleksandar
je vrlo mlad stekao veliku moć. Dok je cijenio dobre i sposobne
savjetnike, neovisne mislioce stavljao je iza rešetaka. Često se
oslanjajući na pokvarene, pakosne i izopačene ljude, nastojao
ih je kontrolirati pomoću njihovih slabosti. General Petar Pešić,
koji je bio imenovan njegovim pobočnikom kad je princ postao
glavnim vojnim inspektorom, redovito je krao vrijedne predmete
iz njegova salona, povjerio se Aleksandar.171 U ratu je Aleksandar
pokazivao osobnu hrabrost i sposobnost da zapovijeda trupama

167 Živ. 5, Dnevnik Miloša Božanovića. Zapis za 1911.; PRO FO 371/1219,

Charles Barclay Greyu, br. 18, 16. ožujka 1911. Barclay dodaje: „Osnovni je
razlog, kako su mi rekli, da vojska princa bolje upozna."
168 HHSA, P. A. Serbien XIX/63, von Ugron Berchtoldu, 15. siječnja 1912., br.
3A.
169 Isto, XIX/62, von Ugron Ährenthalu, 14. studenoga 1911.
170 SANU 11451, sjećanja generala Dragutina Milutinovića.
171 SANU, Draškić, str. 44-47.
na fronti i zadobije njihovu odanost. Vrlo ambiciozan, znao je
biti beskrupulozan u borbi za vlast i vrlo povodljiv. Kad su se
proširile glasine o Crnoj ruci, kralj Petar rekao je pukovniku
Božanoviću:

Znaš da su moja djeca lakovjerna i da vjeruju sve što

im se kaže. Ali ja nikad nisam bio takav. Govorio sam
mu, Aleksandre, ne vjeruj u sve što ti se kaže i o svim
tim subverzivnim ciljevima Crne ruke. Ne vjeruj, to je
apsurdno; to bi značilo da ti ljudi sami sebi stavljaju
nož pod grlo. To je nemoguće.172

Ta lakovjernost olakšavala je posao spletkarima Petru

Živkoviću i Josifu Kostiću. Zavidni Dimitrijeviću, htjeli su prido-
biti Aleksandra.
Sve veći Živkovićev utjecaj na Aleksandra potpomagala je i
prinčeva osobna vezanost za njega, možda čak i njihov homo-
seksualni odnos. „Očito, Aleksandar nije bio ženskar i nije znao
postupati prema ženama", prisjećao se bojnik Draškić. „U više
od tri godine, koliko sam proveo u njegovoj službi, ni jedan jedi-
ni put nisam opazio odnos s nekom ženom."173 Na Draškićevo
čuđenje, princ se Živkoviću obraćao prisno s „ti", što nije činio
ni s kim osim s članovima svoje obitelji. Princ i Živković, koji je
uskoro postao jedinim Aleksandrovim prijateljem, često su dugo
i povjerljivo razgovarali.174 Uskoro će ih povezati i zajednička
borba protiv Dimitrijevića i njegovih prijatelja.
Petar Živković sudbonosno je utjecao na živote Dimitrijevića
i Aleksandra.175 Rođen 1879., Živković je potjecao iz siromašne
obitelji u provincijskom gradiću Negotinu. Roditelji, priprosti,
neobrazovani ljudi, malo su mu pružili i osobno i materijalno.

172 Živ. 5, Božanovićev dnevnik, str. 46.

173 SANU, Draškić, str. 54.
174 Isto, str. 137.
175 Neprijateljski napisana biografija, ali kojoj se može vjerovati, iz pera Ace
Blagojevića (SANU 13609/1, „Kratka biografija") pruža najpotpunije podatke
o Živkoviću. O njemu postoji i kratka leksikografska jedinica u Enciklopediji
Jugoslavije, VIII. svezak, Zagreb, 1971. Vidi i Živ. 40 i 620, „Petar Živković",
od M. Ž. Živanovića, također neprijateljski napisano; i SANU, Draškićevi
memoari.
Odrastao je na prašnjavim negotinskim ulicama, završivši osnov-
nu školu i dio klasične gimnazije. Sposoban i ambiciozan đak,
morao se boriti s velikim siromaštvom da završi gimnaziju u
obližnjem Zaječaru. Školski su mu se drugovi podsmjehivali jer
je bio sramežljiv i to ga je još više osamilo. Budući da mu je to
bila jedina mogućnost za više obrazovanje, 1897. je ušao u Vojnu
akademiju i 1899. završio njen niži tečaj. Kao mladi konjički pot-
poručnik bio je dodijeljen niškom garnizonu. Ondje je proveo
tri godine u neradu, pijančevanju i bančenju. Vjerujući da njihov
plahi prijatelj ima neku ljubavnicu, njegovi drugovi nisu zami-
jetili da on potpuno izbjegava žene. Premda nije imao nikakvih
ratničkih vrlina, 1902. bio je unaprijeđen u poručnika. Od svojih
drugova, koji su ubrzo zapazili njegovu neodlučnost, sramežlji-
vost i ulizivanje pretpostavljenima, doživljavao je samo prezir i
podsmijeh.
Velika njegova prilika bio je Svibanjski (Lipanjski) prevrat,
ali njegova uloga u njemu bila je neznatna.176 Sramno odbačen
na ulicu kad se dvorski ulaz naglo otvorio, pretvarao se da ne
čuje Dimitrijevićevo ljubazno raspitivanje je li ozlijeđen i nestao
u mraku. Živković je ipak bio prihvaćen kao bona fide urotnik i
često je pio s mlađim časnicima.
Teško uhvatljiv ključ uspjeha u karijeri i društvu Živković
je našao u Kraljevoj gardi. Obrevši se u sredini u kojoj je bilo
važnije dobro izgledati nego biti dobar vojnik, uskoro je postao
utjecajan, družeći se s političarima i časnicima na dvoru. Kad su
se među urotnicima formirale suparničke strane, on je ostao neu-
tralan, brinući se samo o svojoj karijeri. Kao urotnik Živković je
završio viši tečaj Akademije i tako sebi osigurao mjesto u Gardi.
Živeći udobno, bez obveza, pojačavao je svoje veze s vodećim
političarima.
Budući da je princa Aleksandra upleo u urotu protiv njegova
brata, držao je prijestolonasljednika u šaci. Potom je, čini se, iza-
zvao onaj kobni napad princa Đorđa na svog sobara. Njegova
omiljena metoda bila je da se domogne dokumenata i fotografija,
kojima je poslije ucjenjivao potencijalne žrtve da se podčine nje-
govoj volji. Dobivši od Aleksandra pisanu potvrdu da je sudjelo-

176 Vidi str. 48-51 ove knjige.

vao u uroti protiv Đorđa, Živković je doživotno vezao princa za
sebe.
Kako je Živković uspio nadmudriti tako inteligentne ljude kao
što su bili princ Aleksandar i Dimitrijević? Živković, bez ikakve
učenosti i kulture, sjeća se Draškić, „nikad ništa nije radio ni
čitao" i „nije imao ništa od onoga što je potrebno za položaje što
ih je poslije zauzimao". Ipak, pokazao se marljivim i ustrajnim u
zlonamjernim pothvatima. Kukavica, ali drzak, poštovao je samo
one koji su mu se klanjali i uklanjali mu se s puta. Živković je
postao egocentrikom u skupini ozloglašenih i pokvarenih ljudi
koji su se ulizivali njemu i princu Aleksandru. Moć mu je uglav-
nom bila u utjecaju što ga je imao na princa i što ga je stekao,
kaže Draškić, „na vrlo sramotan način". Živković je svjesno nasto-
jao uništiti karijere svih onih koji su mu se suprotstavili ili mu se
nisu htjeli klanjati. „Nažalost", primijetio je Draškić, ,,i ja sam bio
jedan od njih."177
Princ Aleksandar uvijek se ljutio kad bi netko kritizirao njego-
va omiljenog „Peru", kao što pokazuje njegova svađa s bratom
potkraj 1912. Aleksandar je duboko volio Živkovića, potvrdio je
Đorđe; Beogradom su kolale jezive glasine o njihovu odnosu. Da
iznervira Aleksandra jer mu je upravo odbio mjesto u vojsci do
kojeg mu je bilo jako stalo, Đorđe je javno rekao za Živkovića:
„On, doduše, nije ženskar. Čuvaj svoje vojnike od njega!"
Aleksandar je progutao udicu i, kad je sljedeći put vidio brata,
ljutito se izderao: „Ostavi Živkovića na mini! Ako nastaviš vrije-
đati časnike, dat ću te na sud." Kraljevskom gestom Aleksandar
je zapovjedio bratu da iziđe iz sobe.178
Dimitrijević se nehotice zamjerio i Aleksandru i Živkoviću, što
mu je na kraju došlo glave. Dimitrijevićeva osoba i ambicije izrav-
no su se sukobljavale s njihovima. Vatreni Dimitrijević iz unutar-
nje je potrebe tražio borbu. Kad bi si postavio neki cilj, nastojao
ga je postići, i to neumorno i ne misleći na posljedice. Opasnost
je samo još više poticala njegovu hrabrost. Premda vrlo društven
i stalno okružen prijateljima, nikad im se nije puno povjeravao,
čak ni onim najbližima. Bio je zatvorene i tajnovite naravi. Pratio

177 SANU, Draškić, str. 240-244.

178 Đorđe Karađorđević, Istina o mom životu, str. 350-351.
ga je glas da je nepokoran i buntovan, ali njegovi pretpostavljeni
u vojsci uvijek su ga hvalili kao uzornog i discipliniranog časnika.
Obavljajući svoje službene dužnosti na njihovo potpuno zado-
voljstvo, ujedno se bavio i nevidljivim aktivnostima koje su ga
dovodile u sukob s političarima i kraljevskom obitelju.179
Čim je Aleksandar postao prijestolonasljednikom, Živković je u
njegovim prijateljskim odnosima s Dimitrijevićem vidio opasnost
za sebe kao prinčeva nerazdvojnog prijatelja. Kad se Aleksandar
1910. razbolio od tifusa, Živković ga je navodno uvjerio da mu
je Dimitrijević neprijatelj i da ga je on zarazio bacilima tifusa!180
Iznenađen što je Dimitrijević, tako spretan u osobnim odnosima,
izgubio Aleksandrovo prijateljstvo, Slobodan Jovanović upitao ga
je zašto. Dimitrijević mu je objasnio:

Aleksandar je Karađorđević, a Karađorđevići ne znaju

stvarati prijatelje. Ničije prijateljstvo on ne poštuje...
Od ljudi ne traži odanost, nego udvorištvo, a ja udvo-
rica nisam. Ja sam dinastiji dao dovoljno dokaza svoje
vjernosti. Ako se od mene traži još i da prijestolona-
sljedniku izuvam čizme, ja to neću i ne mogu. Ima za
to posilnog!

Obično hladnokrvni i samopouzdani Dimitrijević u toj je situ-

aciji otkrio svoju veliku uzrujanost. „Umjesto Apisa kakva sam
poznavao odjednom sam ugledao razljućenog i ponosnog čovje-
ka, svjesnog svoje vrijednosti i moći."181
Prije osnutka Crne ruke, pričao je general Milutinović, netko
je princu Aleksandru rekao da Dimitrijević nikad nije davao
podršku njegovoj dinastiji. Tobože se od početka zalagao da se
u Srbiju dovede strani vladar, čak i kad je Aleksandar već postao
prijestolonasljednikom. Lakovjerni princ uzeo je tu spletku, koju
je izmislio „Pera", zdravo za gotovo, uletio u svoj automobil,
odvezao se ravno u Glavni stožer i smjesta pozvao Dimitrijevića.
Bojnik još nije ni čestito zatvorio vrata, a princ mu je sasuo u lice

179 Slobodan Jovanović, Moji savremenici, „Apis", str. 40-41.

180 Živ. 620, „Petar Živković".
181 Slobodan Jovanović, Moji savremenici, „Apis", str. 43-44.
sve što ga je kod njega živciralo. Mirno saslušavši Aleksandrovu
tiradu, bojnik je hladno odvratio:

Da, pa zar vi mislite da smo mi stavili glave u torbu da

se vas dvojica [Aleksandar i Đorđe] svađate i otimate
oko prijestolja kao oko kakve igračke. Varate se, jer
smo u stanju i drugi put staviti glave u torbu.

Bilo je jasno da misli na još jedan vojni udar. Pobješnjeli

Aleksandar izjurio je i otišao ministru vojske Stepanoviću, zahti-
jevajući od njega da Dimitrijevića i njegova bliskog druga M. G.
Milovanovića Pilca odmah prekomandira iz Beograda. To se nije
dogodilo, ali time je, tvrdio je Milutinović, započela Aleksandrova
svađa s Dimitrijevićem.182
Ipak, tijekom 1911. godine Dimitrijević i Aleksandar još su
bili u dobrim odnosima. Prema sjećanjima satnika Tucovića,
Aleksandru se Dimitrijević sviđao. Cijenio ga je i viđao se s
njim kad god je mogao. Dimitrijević je osnovao Povjerenstvo za
vojnu inspekciju kako bi prijestolonasljednika približio vojsci.
Pokrenuo je inicijativu da se u kolovozu 1911. osnuje nacionali-
stičko glasilo Pijemont i nagovorio Aleksandra da mu daruje velik
novčani prilog. U vrijeme njihovih dobrih odnosa Dimitrijević
je navodno nagovarao bolesnog kralja Petra da prijestolje pre-
pusti Aleksandru, ali ga je spriječila jaka radikalska oporba.183 A
tada, potkraj 1911., čuvši da se Aleksandar žestoko posvađao s
ministrom vojske Stepanovićem zbog pukovnika Barjaktarovića,
Dimitrijević je prijestolonasljedniku otvoreno rekao da je glupo
postupio. Otada pa sve do 10. siječnja 1912. držao se podalje od
dvora; prekinuo je odnose s Aleksandrom.184
Glasine koje su kolale o Crnoj ruci samo su produbile jaz
između Dimitrijevića, kralja i ministra vojske s jedne stra-
ne te Aleksandra i Živkovića s druge. Dimitrijević je, prema
Blagojevićevim riječima, izazvao Živkovićev gnjev spriječivši
nasilnu smrt princa Đorđa. Tada je počeo sukob u Crnoj ruci.

182 SANU, Milutinovićeva sjećanja.

183 Živ. 7, „Beleške Tucovića".
184 Živ. 5, Božanovićev dnevnik, str. 22.
Vladimir Tucović bio je zadužen da Živkovića obavijesti o tome
i da ga pridobije. Kad je Tucović rekao da Crna ruka od svojih
članova zahtijeva osobne žrtve, ako treba, i prelaženje granice i
gerilsko ratovanje, Živković se zbog svog kukavičluka prepao.
Pretvarao se da je uvrijeđen zato što mu Dimitrijević to nije osob-
no došao reći i rekao Tucoviću da će odlučiti nakon što posjeti
princa Aleksandra u Koviljcu. Ondje su njih dvojica nedvojbeno
razgovarali o Crnoj ruci. Vrativši se, Živković se o njoj raspitivao
kod Tucovića. Budući da je njegova skupina od pet ljudi već bila
kompletna, a negodovanje javnosti svakodnevno je bivalo sve
veće, Tucović se počeo izgovarati da Crna ruka, čini se, i nije
neki ozbiljan pokret. Prepredeni Živković nagovorio je Kostića
i Antića i oni su se sastali s Tucovićem u hotelu „Moskva". Od
njega su htjeli doznati da li Crna ruka zaista postoji. Tucović se
pretvarao da ne zna, uvjeravao ih da on pripada patriotskoj orga-
nizaciji „Ujedinjenje ili smrt!", a zatim im odbrusio: „Pozvao sam
vas da se učlanite, a vi ste kukavice i ne usuđujete se, i sad me
pitate da li postoji."
Da se osveti Dimitrijeviću jer ga je ponizio glede učlanjenja u
Crnu ruku, Živković ga je prijavio ministru vojske Stepanoviću
da je osnovao tajnu organizaciju, ističući da je princ Aleksandar
protiv nje. Živkovićeva kampanja na izvjesno je vrijeme doista
prekinula rad organizacije.185
Živković je imao i druge razloge da se suprotstavi Dimitrijeviću.
U trvenju Dimitrijevićeve i Živkovićeve skupine Dimitrijević je
uz pomoć kralja Petra i ministra vojske Stepanovića odnosio
prevagu. To je navelo dvojicu časnika, Pavla i Petra Jurišića, da
priđu Dimitrijeviću i napadnu Živkovićevu kliku. Petar Jurišić
rekao je Blagojeviću da je Živković pasivni pederast i zamolio
ga da obavijesti Dimitrijevića. Uplašivši se tako teške optužbe,
Blagojević je rekao Jurišiću neka to učini sam. Dimitrijević u to
isprva nije mogao povjerovati, ali naknadna ga je istraga uvjeri-
la da je Živković doista homoseksualac. Obavijestio je ministra
vojske Stepanovića i ovaj je odlučio da Živkovića treba ukloniti s
dvora. Ali prije nego što će tako postupiti Stepanović je zatražio
mišljenje Aleksandra, koji se tomu žučno usprotivio. Budući da
je s te strane bio onemogućen, Dimitrijević je nagovorio kralja

185 Živ. 7, „Beleške Tucovića"

Petra da zabrani Aleksandru druženje sa Živkovićem. Na kraljev
zahtjev Živković i Kostić trebali su biti prekomandirani u garnizo-
ne u unutrašnjosti. Živković je uzvratio napad izvješćima koja su
denuncirala Crnu ruku i Dimitrijevića. Kad ga je ministar vojske
pozvao da odgovori na „Perinu" žalbu, Dimitrijević nije priznao
da postoji Crna ruka i optužio je Živkovića za klevetu.186
Kada je princ Aleksandar ispitivao Dimitrijevića o Crnoj ruci,
on je već prije toga od Živkovića doznao da je Dimitrijević njen
vođa. I njemu je Dimitrijević rekao da ne zna da Crna ruka uopće
postoji. Princ je znao da Dimitrijević laže i stoga je još više vjero-
vao Živkovićevim izmišljotinama o tobožnjoj opasnosti koja mu
prijeti od te organizacije. On i Kostić podsjetili su Aleksandra na
sudbinu Obrenovića i princa Đorđa. Aleksandar je bio uzdrman
i preplašen. Dimitrijević, koji se već borio s radikalima, sad se
morao boriti na dvjema frontama. Bio je preponosan da sklopi
primirje s bilo kojom zavađenom stranom. Ipak, ovom prilikom
je pobijedio. Uz podršku kralja Petra, ministra vanjskih poslova
Milovanovića i vojvode Putnika, koji su ga voljeli i poštovali, bio
je osiguran od napada Živkovićeve klike.187
Pukovnik Miloš Božanović, zapovjednik Beograda i svibanjski
(lipanjski) urotnik, pokrenuo je istragu u povodu Živkovićevih
optužbi. U svojim memoarima Božanović je potanko opisao svoje
uzaludne pokušaje da dobije pouzdane obavijesti o Crnoj ruci. U
studenome 1911. zaključio je da ona postoji, ali da u njoj nema
časnika! Budući da su Dimitrijević i Tucović poricali da znaju
kako postoji takva organizacija, Živković, Kostić i Barjaktarović,
koji je u tisku započeo kampanju protiv Crne ruke, bili su progla-
šeni klevetnicima.188
Tijekom te istrage, uz Aleksandrov blagoslov, bila je osnovana
skupina, ubrzo prozvana Bijelom rukom, sa zadaćom da djeluje
protiv Dimitrijevićeve Crne ruke. Sa Živkovićem na čelu i uz pri-

186 SANU 13609/1, Blagojević, „Kratka biografija".

187 Živ. 7, „Beleške Tucovića". Tucović je bio zgranut nad ogorčenim nepri-
jateljstvom nekadašnjih bliskih prijatelja i sramotnim sredstvima kojima su se
služili, osobito Živkovićeva klika, da postignu svoje ciljeve.
188 Živ. 5, Božanovićev dnevnik, str. 23-25. „Što je najgore", žali se Božanović,
„prijestolonasljednik je bio na čelu onih časnika koji su nam namjerno pripi-
sivali prevratničke ciljeve. Toliko su mu napunili glavu da je bio uvjeren kako
smo mi protiv njega i dinastije."
jestolonasljednikovu potporu, njena jezgra bili su Kostić, Antić
i Dragutin Okanović. Pridružili su im se časnici koji su bili umi-
rovljeni nakon Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata: Miloš Vasić,
Mihailo Rašić i Novakovićevi pristaše iz protuurote 1903. godine.
Bijela ruka bila je osnovana za večerom u beogradskom hotelu
„Pariz", a Živković je održao govor. „Belorukci" su se predstavljali
kao vjerni branitelji prijestolja od subverzije. Privukli su k sebi
nekadašnje obrenovićevce, Dimitrijevićeve neprijatelje, i mnoge
druge koji zbog osobne nesposobnosti nisu mogli napredovati u
vojsci.189
Završivši istragu do početka 1912. godine, pukovnik Božanović
obavijestio je ministra vojske da su neki časnici obmanuli princa
Aleksandra i naveli ga da povjeruje u urotu protiv dinastije. Nije
pronađen nikakav dokaz da postoji takva subverzivna skupi-
na. Kao zapovjednik Beograda Božanović je dokazivao da ne
može jamčiti nikakav red i zakon sve dok oni koji su prijesto-
lonasljedniku napunili glavu tim klevetama - Živković, Kostić i
Barjaktarović - ne budu premješteni. Kralj Petar to je odobrio.
Princ Aleksandar uzalud se upinjao da spriječi premještaj svojih
prijatelja. Budući da su unatoč njegovu navaljivanju ministar voj-
ske i načelnik stožera ostali uporni, Aleksandar je izjavio da će
pomiriti vođe „Ujedinjenja ili smrti!" sa Živkovićem i Kostićem.
Princ je pozvao k sebi Dimitrijevića i njegove prijatelje, ali oni su,
odbivši pomirbu, uvjerili princa da je upao u spletkarsku mrežu.
Budući da su povodljivi princ Aleksandar i Dimitrijevićeva skupi-
na postigli kratkotrajnu pomirbu, prekomandirani časnici nevolj-
ko su pošli na svoja nova mjesta.190
Ali Bijela ruka nije se predavala. Aleksandar je počeo pri-
mati pisma u kojima je osuđivan premještaj časnika i napadan
Dimitrijević. Iznenada je Tribuna, koja je dotad podržava-
la Aleksandra, počela kritizirati prijestolonasljednika. Iz svog
izgnanstva u unutrašnjosti Živković je zaprijetio da će Aleksandra
izložiti osudi javnosti. „Prijestolonasljednik se više od ikoga bojao
bojnika Petra Živkovića, koji je imao u rukama dokument koji bi
ga kompromitirao ako se objavi", napisao je Božanović. Navodno

189 Živ. 718, „Apis", od V. Tucovića?

190 Živ. 5, Božanovićev dnevnik, str. 43-44.
je Živković imao fotografiju iz Nice na kojoj se Aleksandar vidi s
golom prostitutkom i pisma koja potvrđuju da zna za Crnu ruku
i da je dao prilog njenom listu Pijemontu,191 Živković je čak i u
Negotinu uspio sačuvati prinčevu podršku, djelomice i takvim
ucjenama.
Vođe Bijele ruke, odreda bivši Dimitrijevićevi prijatelji, sad
su ga mrzili djelomice i zato što se ni na koji način nisu uspjeli
istaknuti. Optuživali su Crnu ruku za subverzivnu djelatnost,
nelojalnost dinastiji i sijanje nesloge u vojsci. Dimitrijevićeva sku-
pina zauzvrat je optuživala Bijelu ruku da je društvo ulizica koji
potajice loše govore o prijestolonasljedniku, a kad se napiju, čak
i javno.192 Budući da nije imala nikakvu ideologiju ni određene
ciljeve, glavna težnja Bijele ruke bila je da uništi Dimitrijevićevu
skupinu.
Nakon onog prvog sukoba, koji je završio Dimitrijevićevom
pobjedom, princ Aleksandar, ljut ali bespomoćan, otišao je na
mjesec dana u inozemstvo. Ubrzo je ozbiljna bolest kralja Petra
nametnula potrebu da se raščiste odnosi između Aleksandra i naj-
viših vojnih dužnosnika. Početkom ožujka 1912. on se napokon
pristao sastati s deset najviših časnika. Oni su odlučili da mini-
star vojske mora biti netko tko je prijateljski raspoložen prema
svibanjskim (lipanjskim) urotnicima, da Aleksandar naslijedi
prijestolje i da njegova svita mora biti lojalna i njemu i vojnom
vodstvu. Ministar vojske i načelnik Glavnog stožera inzistirat će
da se radi na ispunjenju nacionalnih ciljeva.193 Toga proljeća,
kad je na Balkanu nastala kriza, u Srbiji su se nakratko primirila
neprijateljstva i sukobi.

191 Isto, 47-49.

192 Živ. 2062, Ilićev govor; S. Jovanović, „Apis", str. 43; Svetozar Pribićević,
Diktatura kralja Aleksandra, str. 303.
193 Živ. 5, Božanovićev dnevnik, str. 55.
 VIII. poglavlje

Malteška groznica
i Balkanski ratovi
(1912. - 1913.)

Povećanom i dobro opremljenom vojskom Srbija je 1912. i 1913.

porazila Tursku i Bugarsku te po cijenu velikih gubitaka osvojila
velik teritorij i stekla mnogo stanovništva i prestiža. Dimitrijević
je pomogao da se Srbija pripremi za te ratove, ali u njima nije
sudjelovao zbog bolesti koja ga je umalo stajala života. No drugi
vođe Crne ruke istaknuli su se na raznim bojištima.
Trulo Otomansko Carstvo 1912. bilo je doslovce izgurano s
europskog kontinenta. Poraženi od Talijana u sjevernoj Africi,
Turci su se sad suočili još i s Balkanskim savezom i velikom
pobunom albanskih plemena. Ruski diplomati u Beogradu i Sofiji
poticali su napore kršćana da sklope savez balkanskih zemalja,
iako su se javno suprotstavljali ratu. Rusima je ponajprije bilo
stalo da pojačaju svoj utjecaj i prestiž na Balkanu i tako oslabe
svog suparnika Austro-Ugarsku.
Srbijansko-bugarski savez iz ožujka 1912., kamen temeljac
budućeg Balkanskog saveza, bio je djelo ministra vanjskih poslo-
va Milovanovića i Dimitrijevićeve Crne ruke. Spretno vodeći
Srbiju kroz opasnu aneksijsku krizu, Milovanović joj je mudro
sačuvao snagu za Balkanske ratove. Petomjesečni intenzivni pre-
govori rezultirali su srbijansko-bugarskim sporazumom, kojim su
podijeljene interesne sfere u Makedoniji. Taj je sporazum omo-
gućio dvjema najvećim balkanskim državama da sklope savez, u
koji su uskoro stupile i Crna Gora i Grčka. Milovanović je želio
savez s Bugarskom ponajprije radi toga da se Srbija zaštiti od
Austrije. Načelnik bugarskog Glavnog stožera je izjavio: „Austrija
će posve drukčije gledati na balkanski problem ako zna da iza
srpske vojske stoji još i 400.000 Bugara." Da spasi Srbiju od smrto-
nosnog zagrljaja Austrije, Milovanović je Bugarima morao ustupiti
velik dio Makedonije. Beč je imao cilj da pod svojim pokrovitelj-
stvom stvori veliku autonomnu Albaniju, koja bi zahvatila i srce
Makedonije. Okružena na sjeveru, zapadu i jugu zemljama koje
pripadaju Austriji ili su ovisne o njoj, Srbija bi bila odsječena i od
Egejskog i od Jadranskog mora, osuđena na političku i gospodar-
sku ovisnost.194
U sklapanju saveza s Bugarskom Milovanović je dobio naj-
važniju pomoć od Dimitrijevića i Crne ruke, ali ne i od njihovih
novina Pijemont. Smatrajući da je Makedonija životno značajna
za budućnost srpstva, Crna ruka nastojala je revolucionarnim agi-
tiranjem i gerilskim ratovanjem u njoj učvrstiti nacionalno jedin-
stvo protiv Bugara i Turaka. Bojnik Tankosić, član njene Vrhovne
centralne uprave, svojedobno je, vele, prijetio Milovanoviću da
će ga ubiti ne bude li provodio militarističku vanjsku politiku.
Pijemont je nekoliko puta napadao Milovanovića, čak i dok mu
je Dimitrijević pomagao. Opisavši Milovanovića kao letargičnog,
bezvoljnog birokrata, Pijemont je upozoravao:

Naša vojska još nije mnogo osvojila, ali čini se da će

naša diplomacija, takva kakva jest, sigurno izgubiti sve
što imamo. Kad bi nam sudbina ovisila samo o volji
naših diplomata, Srbija bi brzo izgubila svoju samo-
stalnost.195

Ipak, uz blagoslov Vrhovne centralne uprave, Dimitrijević je

radio u savršenoj slozi s Milovanovićem, koji ga je iscrpno oba-
vještavao o srpsko-bugarskim pregovorima. Unatoč žestokim
Pijemontovim osudama Dimitrijević je pomagao Milovanoviću,
smatrajući da je savez s Bugarskom neophodan preduvjet za rat s
Turskom. Bez pobjede nad Turskom, zaključivali su Dimitrijević
i njegovi prijatelji, Srbima na jugu prijeti propast, osobito od div-
ljih albanskih plemena i ratobornih mladoturaka. Stoga Srbija i

194 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 266-267.

195 Pijemont, 8. prosinca 1911., „Predstavnik naše diplomatije". Poslije, 12.
siječnja 1912. u članku „Grobna ploča Srbije", list je ponovio: „S dolaskom
Milovanovića na položaj Srbija se očito odrekla svojih nacionalnih težnji...
On je poguban za Srbiju."
Bugarska trebaju surađivati, vjerovao je Dimitrijević, da pobijede
zajedničke neprijatelje.196
Tijekom 1911. i 1912. godine bojnik Dimitrijević ohrabrivao je
iskusnog, profinjenog, ali bojažljivog Milovanovića na odlučniju
vanjsku politiku. „Elokventnog, ali bezvoljnog intelektualca",
zabilježio je Slobodan Jovanović, „često za sobom može povući
odvažan i odlučan čovjek, kojemu nedostaje njegova elokvenci-
ja ili pamet: on je zapravo hipnotiziran sirovom, elementarnom
snagom onoga drugog." Impresioniran Dimitrijevićem, uzorom
mlade srpske časničke elite, Milovanović je prestao podcjenjivati
srpsku vojsku. Izborivši se da ministar vanjskih poslova prihva-
ti Crnu ruku, Dimitrijević se nadalje čvrsto držao svoga cilja:
rata protiv Turaka. Milovanović je promijenio pristup, postao
energičan, stekao osjećaj za hitnost i postao mnogo smioniji.197
Dimitrijević je u Solunu opisao njihovu suradnju:

S tog razgovora izravno smo prešli na razgovor o

pregovorima s Bugarskom o savezu, koji je ubrzo
bio sklopljen. Kad je trebalo, ja sam pokojnom dr.
Milovanoviću, na njegovo traženje, stavljao na raspo-
laganje pojedine članove „Ujedinjenja ili smrti!" za rad
na našim nacionalnim stvarima.198

Milovanović je Dimitrijevića opskrbljivao novcem za protuau-

strijsku propagandu i ostao s njim u doticaju sve do svoje smrti u
srpnju 1912.199
Za Milovanovića je najvažnije bilo stajalište Petrograda. U vri-
jeme aneksijske krize Srbija je bila prinuđena popustiti Austriji
zbog ruske vojne nespremnosti i miroljubivih savjeta. Sad se
Rusija zalagala za slogu Srba i Bugara da se zaštiti i od Turske i
od Austro-Ugarske. To je odgovaralo Milovanovićevim ciljevima.
Rusija i Milovanović u Balkanskom su savezu vidjeli jamstvo
mira; Dimitrijević ga je, s pravom, smatrao uvodom u rat. U to

196 Jovanović, str. 272.

197 Isto, str. 273-274.
198 Živ. 3, „Iskazi i odbrana".
199 M. Bogićević, „Die serbische Gesellschaft...", BM, IV, 1926., str. 665.
vrijeme na vrhuncu svog utjecaja, Crna ruka je preko Pijemonta
agitirala za rat s Turskom.
Od srpnja 1910. bojnik Dimitrijević bio je načelnik stožera
beogradske Konjičke divizije. U listopadu je počeo držati preda-
vanja o strategiji na Vojnoj akademiji. Dok su se srpske pripre-
me za rat s Turskom bližile kraju, s nekoliko je drugova iz Crne
ruke pošao u opasnu izvidničku misiju u Albaniju i Makedoniju,
koje su bile pod Turcima. Doznavši da vojvoda Putnik, načelnik
srbijanskog stožera, treba doznati gdje će u budućem ratu biti
mjesto albanskim plemenskim poglavarima, Božin Simić zamo-
lio je Dimitrijevića da pomogne prikupiti te podatke na terenu.
„Dobro", odgovorio je Dimitrijević. „Spremite sve što je potrebno
za naše putovanje." Simić je bio pozvan da hitno dođe u beograd-
ski Glavni stožer, gdje ga je dočekao vojvoda Putnik, vrlo zabri-
nut zato što je Simić nagovorio Dimitrijevića da potajice prijeđe
na turski teritorij. „Mogao bi izgubiti glavu!", uzviknuo je Putnik.
Njegov strah za Dimitrijevića bio je osnovan s obzirom na ogorče-
ne neprijatelje Crne ruke u političkim i policijskim krugovima.200
Tri skupine, koje su se uglavnom sastojale od crnorukaških
časnika, obavile su te tajne operacije od 22. kolovoza do 6. rujna
1912. Skupina satnika Simića razgovarala je s vodećim albanskim
plemenskim poglavarima na planini Karadaga. Druga skupina, u
kojoj su bili i članovi Vrhovne centralne uprave M. G. Milovanović
Pilac i Velimir Vemić, skupljala je po Makedoniji obavijesti važne
za srpsku vojsku. Skupina bojnika Dimitrijevića, u kojoj su bili i
satnik Milan Zavaćil i civil Bogdan Radenković, imala je zadaću
da prijeđe srbijansku granicu jugoistočno od Raške, ispita teren i
sastane se s najpoznatijim poglavarom Isom Boletinijem (srpski:
Isa Boljetinac; pravo ime: Isa Shala). Glavni stožer htio je znati
kakav će stav zauzeti ratoborna albanska plemena blizu srpskih
južnih granica. Hoće li stati na stranu Turske, ostati neutralna ili
pomoći Srbima kad počnu nastupati prema jugu?201
Dimitrijevićeva skupina vlakom je otišla iz Beograda i, produ-
živši pješice, stigla 23. kolovoza navečer na granicu s Turskom.
Isa Boletini bio je obaviješten da Srbi dolaze kako bi se sastali

200 AVII, Službeni dosje Dimitrijevića; Živ. 7, „Beleške Tucovića"

201 Živ. 4019, „Rad organizacije"; Živ. 7, „Beleške Tucovića".
s njim. Jedan od njegovih ljudi dočekao ih je na granici, ali je
zaboravio donijeti albanske nošnje kako bi se trojica Srba pre-
rušili. Ta ih je odjeća čekala u prvom albanskom selu. Srbi su
te noći neopaženo prešli granicu u svom beogradskom ruhu. U
zoru su stigli u selo Žigolj. Vodič ih je odveo u kuću Boletinijeva
povjerljivog čovjeka. Albanske narodne nošnje bile su tu, ali
Dimitrijevićeva je bila premala. Nisu mogli naći ni jednu albansku
nošnju koja bi bila dovoljno velika za njegovo divovsko tijelo, a
u srpskoj uniformi izlagao se opasnosti da ga Turci uhite. Tog
je jutra među „Albancima" koji su planinskom stazom koračali
prema Boletinijevu boravištu bio i jedan ogromni čovjek, odje-
ven u čudnu mješavinu albanske narodne nošnje i srpske vojne
uniforme. Bio je to Dimitrijević. „Imao je pred sobom samo jedan
cilj", sjeća se Zavaćil, ,,i išao je ravno prema njemu, ne obraćajući
pažnju ni na što drugo."202
Cijeloga dana pješačili su planinskom stazom koja je vijuga-
la uz rijeku Ibar. S vremena na vrijeme nailazili su na pokojeg
Albanca, koji bi progovorio s njihovim vodičem, bacajući ispod
oka poglede na golemog „Albanca" koji je teškim korakom
išao za njim. Napokon su stigli do sela Boletin blizu Kosovske
Mitrovice, iznad kojeg je bio tabor Ise Boletinija, poznatog po
nepokornosti sultanu. Boletini ih je gostoljubivo primio na maloj
visoravni u okolici sela. Odonud se širio pogled na cijelu dolinu
Kosova i okolne planine, sve do Karadaga. Boletini je uglavnom
razgovarao s Radenkovićem, svojim nekadašnjim susjedom.
Dimitrijević je pritiskao Boletinija da se izjasni.

Mi smo vama, Albancima, časno pomogli dok ste se

borili protiv Turaka, pa sad očekujemo da vi nama
pomognete kad nam Turci zaprijete... Ne bi bilo pošte-
no da protiv nas upotrijebite oružje koje smo vam mi
dali.

Dok su Srbi branili svoje gledište, Boletini je pušio i zamišljeno

gledao u zemlju. Ne može se pridružiti Srbiji protiv svojih turskih
gospodara, objasnio je Boletini, ali ako Turci napadnu Srbiju, on
će ostati neutralan. Ako Srbi prvi napadnu, on će se možda mora-

202 M. Zavaćil, „Na izviđanju...", Politika, 22. listopada 1922., str. 6-7.
ti pridružiti turskoj vojsci. Boletini je održao obećanje da svoje
goste neće izdati Turcima. Dimitrijevićeva je skupina produžila u
Đakovicu (albanski: Gjakova) da se sastane s drugim albanskim
vođama, a potom se sigurno vratila preko granice. Dimitrijević i
njegovi drugovi u punoj su mjeri opravdali povjerenje vojvode
Putnika.203
Dugo očekivani obračun Srbije s Turskom sad je bio blizu.
Vrativši se u Beograd, Dimitrijević je na sastanku Vrhovne cen-
tralne uprave govorio o izgledima za budućnost:

Predstoji nam rat s Turcima. S nama su Bugari, Grci

i Crnogorci. U Beogradu i Sofiji ovih će dana biti
donesena konačna odluka o ratu. Nažalost, ni naši ni
bugarski vladajući krugovi nisu dovoljno hrabri. Čim
jedni prikupe malo hrabrosti da se zarate, drugi se
predomisle i obratno. Čini se da čak ni Hartvig [ruski
ambasador u Beogradu] nije za rat, vjerujući da neće-
mo moći pobijediti Turke.

Dimitrijević je na časak zastao kad je spomenuo Hartviga, koji

je bio prosrpski orijentiran, a zatim je nastavio:

U stalnom sam kontaktu s [vojvodom] Putnikom i

Stepom [Stepanovićem], koji se dobro drže. Ali ne može
se isto reći i za političare i neke druge časnike. Posebno
su se političari ustezali preuzeti odgovornost za rat, iako
ga smatraju neophodnim i neizbježnim. Zašto? Zato što
nemaju pojma o borbenim sposobnostima naših mladih
časnika. Ja ih ohrabrujem koliko god mogu, i osobno i
preko drugih, ali i vi to morate činiti. Stupite u doticaj,
preklinjem vas, sa svakom utjecajnom osobom koju
poznajete i ohrabrite ju koliko god možete.

Dimitrijević je svoje drugove podsjetio na odlično mišljenje

o borbenim sposobnostima turskih vojnika, koje već stoljećima
vlada u srpskom narodu:

203 Isto; Živ. 1941, Ž. Živanović, „Iz života". Dimitrijevićeva rodbina tek je
naknadno doznala za njegovu tajnu izvidničku misiju.
 Ne zaboravite, gospodo, da je među nama stasao
naraštaj, koji mora ponijeti najveći teret rata, i da se
formirao pod utjecajem našeg strašnog poraza kod
Đunisa i Kreveta [1876.]. Stoga je potrebno da naše
mlade časnike i vojnike povedemo u prve bitke, kako
bi se odmah uvjerili da borbenim poletom nadmašuju
turske vojnike. Čvrsto sam uvjeren da će se naši vojni-
ci, pobijede li Turke u bitkama, toliko ohrabriti da će
Turke u jednom dahu otjerati sve do Egejskog mora.
Ali budemo li, na svoju nesreću, poraženi u tim prvim
sukobima, naša će vojska u panici i rasulu pobjeći sve
do Save i Dunava.

Stoga je apsolutno bitno, isticao je Dimitrijević, pobijediti u tim

prvim okršajima.

Zato dajte upute svojim drugovima i prijateljima da u

prvim bitkama na granici, ne čekajući zapovijed odoz-
go, pohitaju u pomoć susjednim postrojbama, kako
bismo imali dojam da smo dvaput ili triput brojniji
od Turaka. Nitko neka ne sumnja da ćemo mi, mladi
časnici, uvijek biti u prvim borbenim redovima, ispred
svojih vojnika.

Dimitrijevićeva stroga opomena pokazala se proročkom.

Srpska vojska, predvođena svojim mladim časnicima u prve
pobjede, razbila je mit o turskoj nadmoći i cijelu Europu zapanjila
svojom hrabrošću.
Uoči mobilizacije u Srbiji za rat s Turskom Dimitrijević se vratio
iz Albanije pun optimizma i naoko zdrav. Njegov prijatelj Pavle
Panković stigao je u stožer Konjičke divizije u okolici Vranja
trećeg dana mobilizacije. Ondje su već bili zapovjednik divizije i
Dimitrijević kao načelnik stožera. Jedne večeri, kad su Panković
i drugi časnici ulazili u kantinu, prišao im je mladić odjeven kao
gerilski borac. Dimitrijević je pohitao da ga zagrli i pozvao ga na
večeru. Mladić je rekao da im se ne može pridružiti jer ga blizu
čekaju drugovi i moraju nastaviti put. „Idi, Sanja, neka ti je sretan
put i budi junak." Tada su časnici shvatili da je to njegov stariji
nećak, student arhitekture Aleksandar Živanović. Dimitrijević je
ohrabrio mladića, koji je bio premlad da se u vojsku prijavi kao
dobrovoljac. Njegov otac poštovao je žarku želju svoga sina da
služi domovini. „Bili smo zapanjeni Apisovim postupkom", pri-
sjećao se Panković, „što upućuje tog posve mladog čovjeka u
borbu, jer smo smatrali da će Srbiji biti korisniji poslije, kad završi
školovanje." Na njihove primjedbe Dimitrijević je odgovorio:

Nije tako. U ovim danima sudbonosnim za našu domo-

vinu i naš narod, koji sahne pod tuđinskom vlašću,
svi mi, bez razlike, trebamo dati sve od sebe, pa čak i
žrtvovati ono što nam je najdraže, jer ćemo samo tako
uspjeti.204

Poštujući Dimitrijevića više nego ikad, časnici su ušutjeli.

Unatoč tragičnom ishodu ostali su uvjereni da je on bio u pravu.
Sanja je herojski poginuo u bitki na granici; Beograđani su jednu
ulicu nazvali njegovim imenom.205
Kad je 18. rujna bila završena mobilizacija srpske vojske,
Dimitrijević je pošao u Ćupriju. Srdačno se oprostio s nećakom
Sanjom na ćuprijskoj željezničkoj postaji i smjestio se u Vrnjačkoj
Banji zajedno sa stožerom Konjičke divizije. Tu se razbolio od
trovanja krvi i malteške groznice koju je dobio u Albaniji. Glavni
simptomi njegove bolesti bili su napadaji teške groznice s tem-
peraturom do 40 stupnjeva Celzija. Iako je jako patio, uporno
je i dalje obavljao svoje dužnosti. S divizijom je nastavio put do
granice s Turskom blizu izvora Južne Morave. Budući da su mu
napadaji groznice postajali sve češći i teži, njegova snažna kobila
Zvezdana galopirala je tresući se cijelim tijelom. Članovi stožera
su se zabrinuli zbog Dimitrijevićeve bolesti. Rat je već bio objav-
ljen i srpsko topništvo bombardiralo je turske pogranične polo-
žaje. Dimitrijevićeva posljednja zadaća bila je da napiše iscrpnu

204 Živ. 3289, „Crna i Bela ruka".

205 P. Panković, „Sećanje na Apisa", prema M. Živanović, Pukovnik Apis, str. 648-
649. Panković je pristao ući u Svibanjski (Lipanjski) prevrat na Dimitrijevićev
nagovor, „jer sam bio uvjeren da sve što on čini ili namjerava služi dobrobiti
domovine. Sve vrijeme našeg prijateljstva nijednom nisam vidio da je učinio
nešto nerazumno ili štetno za Srbiju. Bio je idealist, iznimno častan, otvoren,
pristupačan, hrabar i inteligentan... Bez oklijevanja bih učinio sve što on od
mene traži" (str. 649).
zapovijed za marš divizije. Zatim su ga, unatoč njegovu oštrom
protivljenju, po naredbi Visokog zapovjedništva odnijeli, dok se
još uvijek bunio, do najbliže željezničke postaje, odakle je bio
prevezen u beogradsku vojnu bolnicu. Vijest o njegovoj bolesti
teško je pogodila obitelj Živanović. A potom je stigao još žalosniji
glas: Sanja je poginuo prvog dana rata na planini Lisica u okolici
Prištine. Zatim je u Kumanovu poginuo potpukovnik Aleksandar
Glišić, muž Dimitrijevićeve najstarije nećakinje, predvodeći svoju
pukovniju.206
Prva srpska armija prešla je makedonsku granicu 6. listopada
i porazila Turke u dvodnevnoj žestokoj bitki kod Kumanova.
Dva dana poslije ušla je u Skopje, najveći grad u Makedoniji.
Okupiravši Kosovo polje, Srbi su se osvetili za svoj tamošnji epski
poraz od Turaka iz 1389. Balkanski saveznici na sve su strane
slavili pobjede nad slabijom turskom vojskom. Za samo mjesec
dana dokrajčili su tursku vladavinu na Balkanu i protjerali Turke
sve do Istanbula.
Dimitrijević je za sve to doznao tek poslije. Mirno je ušao u bol-
nicu, ali je uskoro pao u delirij i počeo buncati. S kratkim prekidi-
ma ostao je u nesvijesti dulje od tri tjedna, na rubu između života i
smrti. Pročulo se da su ga otrovali u Albaniji. Kad je njegova bolest
dijagnosticirana kao rijedak oblik trovanja krvi, njegovi prijatelji
obratili su se dr. Cinnu, glasovitom berlinskom bakteriologu, s
molbom da ga liječi.207 Cinn je odmah došao i ostao uz pacijenta
gotovo sve dok kriza nije prošla. Isprva su liječnici bili pesimistični
i pripremali su rodbinu na najgore. Samo jedan od tisuću bolesni-
ka, doznao je Živanović, pobjeđuje tu bolest. Ali Dimitrijevićev
snažni organizam još je jedanput pobijedio. Tek kad je poslije u
Berlinu pregledao Dimitrijevićevu krv, dr. Cinn postavio je konač-
nu dijagnozu da su posrijedi bili istodobno trovanje krvi i malteška
groznica. Tom drugom bolešću, rijetkom u Europi, Dimitrijević se
vjerojatno zarazio kad je pio nekuhano mlijeko u Albaniji.
Sredinom studenoga, dok se oporavljao, jako se zanimao za
neobične vijesti koje su stizale s fronte. Na oči su mu navrle suze

206 Isto, str. 648-649.

207 Slobodan Jovanović tvrdi: prijestolonasljednik Aleksandar osobno je naložio
da se pozove dr. Cinn i sam je platio sve troškove liječenja. - Moji savre-
menici, „Apis", str. 32.
dok mu je šurjak govorio o srpskim pobjedama. „Hvala Bogu",
rekao je tiho. Radost mu je bila okrnjena jer nije mogao sudjelova-
ti u tako važnom ratu za Srbiju. Njegov oporavak bio je dug, spor i
težak. Toliko je bio iscrpljen malteškom groznicom da mjesecima
nije mogao hodati. Kad je bilo lijepo vrijeme, iznosili su ga u bol-
nički vrt, na sunce. Ondje je ležao okružen bolesnim i ranjenim
prijateljima s raznih bojišta. Iz bolnice je otpušten 30. ožujka 1913.
i autom prebačen k Živanovićima. Uskoro je otputovao u Berlin,
na bolesnički dopust, da se nastavi liječiti kod dr. Cinna.208
Ostali istaknuti Srbi bili su također duboko uzbuđeni srpsko-
turskim ratom. Princ Aleksandar pokazao je posebnu sposobnost
da vodi trupe na bojnom polju, pa i sve veću ambiciju i samopo-
uzdanje. Potpukovnik princ Đorđe hrabro se borio i bio je dvaput
ranjen. Za hrabrost je dva puta odlikovan Karađorđevom zvijez-
dom, najvišim srpskim ratnim odličjem. Ali unatoč ponovljenim
zahtjevima nije mu bilo dopušteno da samostalno zapovijeda.
Kad se to ponovilo u lipnju 1913. uoči srpsko-bugarskog rata,
princ Đorđe zatražio je od načelnika Glavnog stožera Putnika da
mu odobri zapovijedanje. General mu je ulagivački rekao da ni
sam ne razumije zašto Đorđe tu dozvolu već nije dobio. „Mogu
vam samo reći da razloge morate potražiti na drugom mjestu, a
ne kod nas, vojnika." Putnikova aluzija bila je dovoljno jasna, a
princ Đorđe odjurio je k bratu. „Što će ti zapovijedanje?", pitao
ga je Aleksandar. „Ranjen si i treba ti vremena da prizdraviš. Ima
dovoljno ratnika i bez tebe." Njegov je odgovor bio okrutan i
neiskren: srpska vojska bila je iscrpljena u ratu s Turcima i bio
joj je potreban svaki vojnik i časnik da se suprotstavi Bugarskoj.
Aleksandar je hladno izjavio: „Rat će se vrlo dobro nastaviti i bez
tebe. Idi u Francusku i malo prošetaj. Pariz je pun lijepih žena."
Htio je Đorđu dati neograničeni dopust. „Ne vjerujem da će voj-
ska opaziti da te nema." Đorđe je uzvratio na tu nezasluženu
uvredu spomenuvši homoseksualne ljubavne pustolovine Petra
Živkovića i Aleksandrovo ozloglašeno prijateljstvo s njim. Iste
večeri Đorđe je teška srca otputovao u Francusku i više nikad nije
sudjelovao u srpskim borbama.209

208 Živ. 1941, Ž. Živanović, „Iz života".

209 Đorđe Karađorđević, Istina o mom životu, str. 370-372.
 Bojnik Živković, zbog kojega su se braća posvađala, baš uoči
rata s Turskom bio je određen da zapovijeda konjicom Timočke
divizije. Nakon što je 1. armija već bila u Kumanovu, njegova
konjica nije sudjelovala u bitki. Potom je njegova postrojba bila
poslana da s 2. armijom pomogne Bugarima da osvoje Edirne.
Budući da je konjica u opsadama praktično neupotrebljiva,
Živković i njegovi ljudi udobno su provodili dane u obližnjem
gradiću. On i njegovi časnici sate i sate tratili su na pijančevanje
i orgije. Isprva nitko nije na to obraćao osobitu pozornost. Ali
jednoga dana jedan lijepo građeni konjanik priopćio je svom
pretpostavljenom da ga je bojnik Živković natjerao da bude aktiv-
ni partner u homoseksualnom odnosu s njim. Srbi su pederastiju
smatrali iznimno nemoralnom. Vijesti o toj aferi doprle su napo-
sljetku i do zapovjednika 2. armije generala Stepe Stepanovića,
koji je zatražio da Živković bude izveden pred vojni sud. Ali
tada je pao Edirne, armija je povučena i suđenje Živkoviću je
odgođeno. Ipak, poznavatelji prilika predviđali su da je to kraj za
Živkovića, koji se izbezumljeno trudio da uz pomoć veza zataška
taj skandal.
Znajući da Dimitrijević ima velik utjecaj u vojsci, Živković
mu je pokajnički prišao i preklinjao ga da mu spasi karijeru.
Plemenito, ali ne i mudro, Dimitrijević je zažmirio na njihove
nekadašnje svađe. Sjetivši se da je Živković igrao ulogu, iako ne
baš slavnu, u Svibanjskom (Lipanjskom) prevratu, zaključio je da
bi njegovo izbacivanje iz vojske zbog homoseksualnosti osramo-
tilo časnički zbor i urotnike. Zato je upotrijebio svoj veliki utjecaj
da se Živkovićev slučaj zauvijek zataška. Nikakav vojni sud nije
bio sazvan i „Pera" je bio spašen. Umjesto da se zahvali, Živković
je i dalje nastojao srušiti Dimitrijevića.210
Dimitrijević je velikodušno odbacio svaku pomisao na opa-
snost s te strane. Iz Balkanskih ratova Crna ruka izišla je s većim
ugledom, ali s manjim brojem članova. Mnogi njeni najsposobniji
vođe poginuli su u borbi i ratovi su praktično dokrajčili ulogu
Crne ruke kao čvrsto povezane organizacije.211

210 SANU 13609/1, Blagojević, „Kratka biografija".

211 Jovanović, Moji savremenici, „Apis", str. 32; Živ. 3, „Iskazi",
 IX. poglavlje

Šef vojne obavještajne službe

(1913. - 1914.)

Ubrzo nakon srpske pobjede nad Bugarskom Dimitrijević se

vratio kući iz Njemačke. U siječnju 1913., dok je još ležao u
bolnici, bio je unaprijeđen u potpukovnika, a u kolovozu iste
godine imenovan je načelnikom Obavještajnog odjela Glavnog
stožera, možda djelomice zbog utjecaja i prestiža Crne ruke. S
tog mjesta pukovnik Dimitrijević nadzirao je mrežu agenata u
Austro-Ugarskoj koja je, ne previše uspješno, nastojala povećati
svoju vojnu snagu i namjere prema Srbiji. Apisu su pomagala
dvojica ljudi koji će zajedno s njim izgubiti život kod Soluna:
Rade Malobabić i bojnik Ljubomir Vulović, a pomagali su mu i
pogranični časnici poput pukovnika Čede Popovića.
Četiri mjeseca oporavljao se u Berlinu od bolesti pod nadzo-
rom dr. Cinna. Ondje se susreo s dr. Milošem Bogićevićem, srbi-
janskim otpravnikom poslova i svojim prijateljem. Bogićević je u
Srbiju poslao izvješće u kojem je konstatirao da je bugarski napad
temeljito promijenio situaciju na Balkanu. Odvojivši Bugarsku i
Austriju, ovu posljednju spriječio je da primijeni vojne mjere pro-
tiv Srbije. Bogićević je dodao:

U prilogu vam šaljem jedan pregled ratnih operacija što

ga je izradio potpukovnik iz Glavnog stožera Dragutin
Dimitrijević, koji je ovdje na bolovanju, i bilo bi dobro
kad bi mu se naložilo da odavde šalje vojne izvještaje i
da se bavi ostalim vojnim pitanjima. Baš za vrijeme rata
s Turcima toliko je nedostajala stručna vojna osoba.212

212 DSPKS, VI/2, SANU, priredio Dušan Lukač, Beograd, 1981., str. 638-641,
Bogićević Pašiću, 24. lipnja i 7. srpnja 1913.
 Dragutin Dimitrijević
Apis (desno) s visokim
časnicima iz Glavnog
stožera vojske Srbije

Na Dimitrijevićevim višekratnim putovanjima u Njemačko

Carstvo i na divljenju što ga je pokazivao prema organizaciji nje-
gove vojske, kao i na pronjemačkim člancima u crnorukaškom
Pijemontu, čini se, zasnivale su se tvrdnje pobornika Solunskog
procesa da je on prije i za vrijeme I. svjetskog rata radio za
Njemačku i htio izdati Srbiju.213 Ali Vladimir Dedijer je uvjerljivo
opovrgnuo te tvrdnje. Pomno je istražio sva izvješća njemačkih
diplomata iz Beograda i svu dostupnu njemački arhivsku građu,
ne našavši ništa što bi potvrđivalo da je Dimitrijević radio za
Njemačku, kao što su tvrdili njegovi neprijatelji.214
Prije nego što je Dimitrijević drugi put otputovao u Njemačku,
Pijemont je objavio niz članaka u kojima se pohvalno govorilo
o njemačkom militarizmu i efikasnosti. I materijalna potpora
Pijemontu misteriozno se povezivala s Njemačkim Carstvom.
Bojnik Vemić, jedan od osnivača Crne ruke, 25. siječnja 1911.
zagonetno je rekao: „Sutra Čupa [Ljubomir Jovanović, osnivač
Pijemonta] odlazi u Berlin po tiskaru." Neki Dimitrijevićevi nepri-
jatelji tvrdili su da to znači kako su njemački militaristički krugovi
Pijemontu kupili tiskaru, iako nisu potražili nikakve dokaze za
tu tvrdnju.215 Tijekom 1912. Pijemont je i dalje, izjednačavajući

213 Osobito neobjavljeni rukopis Dragiše Stojadinovića „Srbija i Nemačka u

svetskom ratu", što ga je razmotrio Dedijer u svojoj knjizi Sarajevo 1914.,
II. svezak, str. 197. i dalje. Osnovni izvor povjesničara pobornika Solunskog
procesa bio je službeni dokument Tajna prevratna organizacija..., Solun,
1918. Među drugim su pristašama te orijentacije i D. Jelenić, Nova Srbija i
Jugoslavija, i tvorac Solunskog procesa Ljubomir Jovanović Patak u člancima
u radikalskom listu Samouprava tijekom 1920. godine.
214 Dedijer, Sarajevo 1914., II. svezak, str. 197 i dalje.
215 Isto, str. 199; Živ. 6, Vemićev dnevnik.
militarizam s patriotizmom, neumjereno hvalio njemačke milita-
rističke težnje. Njegov dopisnik iz Njemačke, pišući pod pseudo-
nimom „Davison", isticao je bitnu ulogu njemačke vojske u „pre-
porodu njemačke nacije", zaključujući da bi Srbija trebala slijediti
taj primjer. Hvalio je Savez mlade Njemačke (Jungdeutschland-
Bund, što ga je 1911. osnovao general von der Goltz kako bi
osigurao psihičko i vojno uvježbavanje mladeži i pripremio ju za
vojnu službu. „Davison" se zalagao da Srbija prihvati rasistički i
militaristički pristup Saveza, koji je smrdio na kasniju Hitlerovu
mladež, kako bi postigla svoj cilj nacionalnog ujedinjenja:

Vojno-politički položaj Njemačkog Carstva danas je

takav da njemački narod ne smije držati ruke u džepo-
vima i ne smije se klanjati lažnim prorocima svjetskog
mira. Pođimo i mi odatle i stvorimo za svoju vojsku
bolje uvjete i bolju budućnost.216

Ali Dimitrijević se ne može smatrati odgovornim za napise u

Pijemontu, niti je Pijemontova tadašnja germanofilija podrazumi-
jevala nelojalnost Srbiji. I dok je Dimitrijević boravio u Njemačkoj
- mijenjajući, čini se, svoj dotadašnji pronjemački prisup -
Pijemont je u travnju 1913. napao kancelara Bethmann-Hollwega
da odražava „podmuklost njemačke rase". „Svjetski mir", nastav-
ljao je Pijemont, „ugrožava ona sila [Njemačka] koja je stvorila
posebno militaristički režim, kojem je dala čudno ime 'oružani
mir'." „Pangermanska bujica" sad ugrožava europski mir; protiv
nje se priprema Trojna antanta (Engleska, Francuska i Rusija)
radi snažne obrane. S tim udruženim naporom „mi Slaveni, oso-
bito na Balkanu, svesrdno i savjesno surađujemo."217 Nedosljedni
Pijemont sad je podržavao veze Srbije sa silama Antante.
Osim toga, čak da je Dimitrijević tad i bio sklon Njemačkoj,
tvrdi Dedijer, to nije nikakav dokaz da je izdao Srbiju. Za vrijeme
austrijsko-srbijanskog carinskog rata od 1906. do 1911. Njemačka
je pomagala Srbiji da izdrži austrijski ekonomski pritisak, kako

216 Dedijer, II svezak, str. 202, Pijemont, 3. travnja 1912. i članci s potpisom
„Davison" od 6. ožujka, „Maršal Golc i nemačka omladina" kod Dedijera, II.
svezak, str. 203.
217 Pijemont, 3. i 18. travnja 1913., vidi isto, str. 203.
 Dragutin
Dimitrijević Apis
kao šef vojne
obavještajne službe

bi Berlin dominirao vanjskom trgovinom Srbije. Približavanje

Njemačke i Srbije može se sagledati i kao zabijanje klina među
Centralne sile, otud i manja prijetnja Austrije egzistenciji Srbije.
Naposljetku, Dimitrijević je 1913. otvoreno kritizirao Njemačku
jer je popustila zahtjevima Beča da se Austro-Ugarskoj dopusti da
se obračuna sa Srbijom.218
Kao načelnik obavještajne službe Dimitrijević je radio u sjedištu
Glavnog stožera na Kalemegdanu, turskoj vojnoj utvrdi s debelim
oronulim zidovima, koja se nadvija nad Beograd ondje gdje se Sava
ulijeva u Dunav. Njegov ured bio je u takozvanom Pašinu konaku,
na bedemima utvrde između Gornjeg i Donjeg grada. Otud je imao
odličan pogled preko Dunava i na austrijski grad Zemun (Semlin)
koji leži točno preko puta, na drugoj strani Dunava.219
Po svoj prilici u tom je uredu novopostavljeni načelnik oba-
vještajne službe primio Slobodana Jovanovića, šefa Ratnog
tiskovnog ureda i poslije vodećeg povjesničara. Ratni tiskovni
ured bio je pod Obavještajnim odjelom Glavnog stožera i davao
je inozemnom tisku odabrane informacije. Jovanović se već prije
sreo s Dimitrijevićem, ali ga nikad nije vidio samog, ni na ulici
ni u kavani. Dimitrijević je uvijek bio okružen svojim prijatelji-
ma časnicima, što je podsjećalo na tjelesnu gardu. Po pojavi i
ponašanju odmah se vidjelo da je karizmatski vođa. Ljubazno je

218 Dedijer, II. svezak, str. 203-206.

219 Živ. 1941, Ž. Živanović, „Iz života".
primio Jovanovića, „kako sam poslije vidio da dočekuje svako-
ga". Dimitrijević se izražavao poprilično neodređeno, često nije
završavao rečenicu, „kao da se odjednom sjetio kako će biti bolje
da ne kaže sve što je naumio". Dimitrijević se još nije sasvim opo-
ravio od teške bolesti i nije bio siguran na nogama, koje su cijele
bile u zavojima i natečene. Budući da se usporeno kretao, ude-
bljao se; koža mu je bila blijeda i nezdrava. Golema tijela, uoč-
ljivih podvoljaka i gotovo posve ćelav, 36-godišnji Dimitrijević
sličio je ogromnom Mongolu.

Prema nama „civilima" ponašao se drugarskije nego što

se časnici obično ponašaju. Razgovarao je ponajviše u
onom polušaljivom, poluozbiljnom tonu u kakvom se
vode kavanski razgovori.220

Do dolaska Dimitrijevića na čelo srpske vojne obavještaj-

ne službe 1913. njome je, kao i nacionalnim pokretom Srba
u Austro-Ugarskoj, upravljao pukovnik Dimitrije Pavlović. Na
granici s Austrijom on je koordinirao rad šestorice „časnika na
granici", uglavnom pripadnika Crne ruke. Pavlovićev glavni ope-
rativni stožer bio je u Šapcu, gradu na obali Save; njegovi agenti
djelovali su u Srijemu i Hrvatskoj. Među najistaknutijim časnici-
ma u njegovoj službi bili su Milan Vasić, Kosta Todorović i Čedo
Popović, poslije kroničari Crne ruke. Najbolji agent tih časnika u
to je vrijeme bio civil Rade Malobabić.
Pukovnik Pavlović, koji je dobro poznavao Malobabića i nje-
gov rad, poslije je o njemu dostavio pojedinosti Živanoviću.221
Malobabić je bio Srbin koji se rodio u Vrginmostu, gradiću u
Hrvatskoj, a poslije se osposobio za agenta osiguravateljske tvrt-
ke. Postao je jednim od najaktivnijih članova Narodne obrane. Na
Zagrebačkom procesu, koji su 1909. inscenirale austrijske vlasti,
Malobabić je bio osuđen za veleizdaju protiv Austrije i bio osu-
đen na kratku zatvorsku kaznu. Kad je bio oslobođen, taj vatreni
srpski patriot bavio se obavještajnim protuaustrijskim aktivnosti-

220 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 406-410.

221 Živ. 35 i 536, o Radi Malobabiću.
ma, neumorno posvuda prikupljajući informacije i predajući ih
„časnicima na granici".
Postavši načelnikom obavještajne službe, pukovnik Dimitrijević
požalio se Dimitriju Pavloviću da Glavnom stožeru nedostaju
povjerljivi agenti i obavještajni operativci unutar Austro-Ugarske.
Poznaje li Pavlović nekog pouzdanog srpskog patriota koji bi
mogao obavljati delikatne i povjerljive misije na austrijskom
teritoriju? Pavlović mu je toplo preporučio Malobabića kao vrlo
inteligentnog, privrženog i mobilnog. Najznačajnije je što se oba-
vještajnim radom ne bavi radi materijalne koristi nego zbog ide-
alizma, entuzijazma i osjećaja dužnosti prema Srbiji. Malobabiću
su više puta nudili novac za njegove nacionalne aktivnosti, ali
on ga je uvijek s indignacijom odbijao. Redovito je odbijao čak i
novac za putne troškove. Malobabić je bio upravo onakav čovjek
kakvog je Dimitrijević tražio. Pavlović je potražio Malobabića i
poslao ga s preporukama Dimitrijeviću u Beograd. Pukovnik ga
je srdačno dočekao i nakon podužeg razgovora, uvjerivši se u
njegovu privrženost, prihvatio ga je kao glavnog agenta Glavnog
stožera za Austro-Ugarsku.
Ono što je Pavlović Dimitrijeviću ispričao o Malobabiću
potvrdio je i drugi nacionalni djelatnik, dr. Srđan Budisavljević,
kojega je Pavlović još prije upoznao s Dimitrijevićem. Taj srpski
intelektualac rođen u Hrvatskoj radio je zajedno s Pavlovićem u
srpskoj omladinskoj organizaciji Sokol. Budisavljević je potom
surađivao izravno s Dimitrijevićem i postali su dobri prijatelji.
Zato je Dimitrijević, kad su mu „pogranični časnici" Pavlović i
Kosta Todorović preporučili Malobabića za glavnog agenta u
Austriji, zatražio i Budisavljevićevo miljenje. Kao vodeći hrvatski
aktivist koji je dobro poznavao Malobabićev rad Budisavljević je
„potpuno zajamčio da je Malobabić pošten i čista srpska duša".
U jesen 1913., sjećao se Budisavljević, otputovao je u Beograd
da se sa srpskim vođama dogovori o nacionalnim pitanjima i
sastao se sa šefom obavještajne službe Dimitrijevićem. Nakon
Balkanskih ratova, rekao mu je Dimitrijević, političko i vojno
djelovanje Srbije, koje je dotad bilo usredotočeno na Makedoniju
i „staru" Srbiju, okrenulo se na sjeverozapad, prema Austro-
ugarskoj. Budući da su mu bili potrebni pouzdani operativci u
Dvojnoj Monarhiji, Dimitrijević je doznao da je Malobabić, bivši
„veleizdajica" i agent osiguravateljskog društva, voljan preuzeti tu
 Dragutin
Dimitrijević Apis
(gore desno)
sudjelovao je u
razdoblju prije
Balkanskih ratova u
donošenju glavnih
vojnih i političkih
odluka

zadaću. Budisavljević, koji je bio branitelj na zagrebačkom suđe-

nju veleizdajicama i dobro je poznavao Malobabića, potvrdio je
da on zaslužuje potpuno povjerenje i da će savjesno obaviti sve
zadaće. Dimitrijević se na njega apsolutno može osloniti.222
Pukovnik Dimitrijević dao je Malobabiću najvažniju zadaću
- da stvori mrežu srpskih obavještajaca u Dvojnoj Monarhiji.
Nekoliko ga je puta slao da prikuplja vojnoobavještajne podat-
ke. Malobabić je često posjećivao vojna središta kao što su bili
Sarajevo, Zagreb, Pešta, pa čak i Beč. S tih putovanja uvijek se
vraćao s dragocjenim podacima. Dimitrijević je oduševljeno
rekao Pavloviću da Malobabić majstorski obavi svaku zadaću.
Sve se više oslanjao na Malobabićev rijedak dar zapažanja, domi-
šljatost i snalažljivost da obavi i najteže zadaće. Zbog tih posti-
gnuća i blistavog patriotizma zavolio ga je kao brata. On je postao
pukovnikovom desnom rukom u obavještajnim poslovima.
Pukovnik Pavlović dao je neke pojedinosti o tome. Malobabić
je marljivo radio na izgradnji mreže tajnih agenata s druge strane
Drine idući od jednog do drugog i dajući im instrukcije. Stalno
je ohrabrivao svoje nacionalne suradnike potičući ih na još veći
trud. Putovao je automobilom ili pješice, ponekad i kozjim staza-
ma, da izbjegne ophodnje, odmarajući se danju u kućama svojih
agenata. Pouzdanim nacionalnim djelatnicima držao je patriotske
govore i davao im upute kako da uništavaju vojne ciljeve. Često
ga je uhićivala austrijska policija, ali on se uvijek spretno izvlačio
i bio nevjerojatno hladnokrvan pred opasnostima.

222 Živ. 35.

 Malo se tko na terenu mogao mjeriti s Malobabićem, pisao je
Pavlović. Prodirao je u sve važne vojne objekte i vraćao se s ključ-
nim podacima o snazi, rasporedu i spremnosti austrijskih postroj-
bi i zapovjednika. Kad su Srbi 1913. opsjedali Skadar, Austrija
je koncentrirala svoje trupe duž lijeve obale Drine i prijetila da
će napasti Srbiju. Malobabić je srpskom zapovjedništvu predao
točan raspored austrijskih trupa. Iako su ga Austrijanci nekoliko
puta uhitili, on je svaki put uspio pobjeći. Na kraju je preplivao
ledenu Drinu i izišao na srbijansku obalu u staroj seljačkoj odjeći
koja je bila zaleđena! Takvi junački podvizi, zaključio je Pavlović,
zaslužuju najveću srbijansku nagradu.223
Malobabić je 1914. prvi javio Dimitrijeviću da nadvojvoda
Franz Ferdinand planira posjetiti Sarajevo uz istodobne austrijske
vojne manevre u istočnoj Bosni. Uvjeravao ga je da su to završne
austrijske pripreme za rat protiv Srbije. U vrijeme sarajevskog
atentata i sve do mobilizacije u Srbiji Malobabić je ostao na tere-
nu, prelazeći u oba smjera austrijsko-srbijansku granicu i dono-
seći najvažnije vojne obavijesti.224
U zatvoru u Solunu „pogranični časnik" Čedo Popović govo-
rio je o slanju oružja preko granice u Bosnu i o dočekivanju i
otpremanju Dimitrijevićevih špijuna, koji su često preplivavali
Drinu prema njegovim izričitim pisanim naredbama iz Visokog
zapovjedništva.

Vjerovao sam da [Visoko] zapovjedništvo vidi bolje i

dalje od mene i da više zna. Dođe, primjerice, brzojav:
pedeset pušaka i dva sanduka bombi stiže iz Valjeva.
Primi i čuvaj dok ne dođe takav i takav čovjek. Pomozi
mu da se to prebaci na mjesto kamo on bude rekao,
u Srbiji ili inozemstvu. Svaka takva pošiljka imala je
povjerljivi broj, žig i potpis nekoga... koga sam pozna-
vao i vjerovao mu. Najčešće je bio potpisan Dragutin
[Dimitrijević], ali i on se pokrivao dodatkom: „po zapo-
vijedi načelnika Glavnog stožera".

223 Isto.
224 Isto; B. Bogićević, „O Radi Malobabiću", Sarajevski atentat, str. 126-127.
 Sve je to bilo „za svetu budućnost naše domovine; svi koji su
davali te naredbe bili su časni ljudi i patrioti". „Dragutin, Vulović
i svi ti mladi Bosanci bili su za mene utjelovljenje patriotizma i
junaštva."225
Jedino objavljeno izvješće pukovnika Dimitrijevića iz vre-
mena kad je bio načelnik obavještajne službe hvalio je i branio
Malobabića pred Glavnim stožerom.226 Dimitrijević je time htio
opovrgnuti optužbe načelnika Podrinjskog okruga da je Malobabić
austrijski špijun. Već nekoliko godina, pisao je Dimitrijević,
Malobabić radi kao srpski obavještajac. Milan Vasić iz Narodne
obrane smatrao ga je jednim od najboljih u tom poslu. Tijekom
austrijske mobilizacije u Bosni 1913. Malobabić je učinio jednu od
najvećih usluga „časniku na granici" pukovniku Pavloviću.

Na osnovi tih mišljenja i budući da sam osobno upo-

znao i procijenio Malobabića, jer se pokazao najspo-
sobnijim za prikupljanje informacija o austrougarskoj
vojsci, dao sam mu tu zadaću s Glavnim stožerom.
Od rujna prošle godine Malobabić s najvećom dobro-
namjernošću, energijom i uspjehom radi kao agent
Glavnog stožera.

Malobabićeva izvješća i rad „zaslužuju svako priznanje", tvrdio

je Dimitrijević; klevete što ih je protiv njega izgovorio načelnik
Podrinjskog okruga neosnovane su. Nacionalni prvaci u Zagrebu
uvjerili su Dimitrijevića da Malobabić uživa ugled patriotskog
Srbina i potpuno su mu vjerovali. U Hrvatskoj je radio s mnogim
članovima Narodne obrane koji bi sigurno doznali da je dvostruki
agent. Vojne obavijesti što ih je prikupljao za Dimitrijevića „čuvao
je kao blago".

Sav taj posao on obavlja iz čistih pobuda dobrog Srbina

i patriota, spremnog na svaku žrtvu za uspjeh srpske

225 S. Zec, „Bele senke Crne ruke", III i IV, Duga, lipanj 1986. Protić, III, str.
69-70, Duga br. 321, lipanj 1986.
226 DSPKS, VII/2, priredili Dedijer i Anić, Beograd, 1980., Kraljevski srpski
generalštab, Obaveštajni odsek Operativnom odseku, Beograd, 8/21. lipnja
1914., str. 363-365.
 stvari. Smatrao sam bitnim objasniti sve ovo kako bi
bilo očito s kakvom osobom imamo posla i komu je
ovaj odjel povjerio prikupljanje podataka...

Unatoč tako toplom svjedočenju šefa obavještajne službe

Malobabića je nakon samo nešto više od mjesec dana uhitila srbi-
janska policija pod sumnjom da špijunira za Austriju!
Uoči tog izvješća Dimitrijević je pozvao Malobabića u Beograd
radi konzultacija o tekućim operacijama. Dogovorili su se o
pouzdanim kanalima za prenošenje izvješća srpskih agenata
ako se situacija pogorša. Malobabić je predložio da se teklići i
agenti naoružaju ručnim oružjem radi samoobrane. Dimitrijević
je odobrio da ponese četiri revolvera i streljivo. Bilo je planirano
da Malobabić ponovno prijeđe Drinu. Ali budući da je bojnik
Vulović odlazio na novi položaj zapovjednika pograničnog sek-
tora, otišli su zajedno. Dimitrijević ih je upozorio da nipošto ne
otkrivaju kako rade za Glavni stožer, osim ako se to ne pokaže
potrebnim za pridobivanje nečije suradnje. Vođe Narodne obra-
ne, obavijestio je Malobabić, pritišću ga da im otkrije što radi za
Glavni stožer. Dimitrijević mu je savjetovao da izbjegava takva
raspitivanja, ali da nastoji nastaviti suradnju s Narodnom obra-
nom. Neutraliziravši raspitivanje Narodne obrane i srbijanske
policije o tajnim operacijama Glavnog stožera, Dimitrijević je
zamolio svoje nadređene da ih ubuduće onemoguće. Istaknuo
je da druge vlasti trebaju pomagati, a ne smetati radu Glavnog
stožera. Policiji treba zapovjediti da surađuje, „kako bi se izbjegle
štetne posljedice za rad Glavnog stožera i izbjegla nepotrebna
trvenja i sukobi pri tom radu." Sutradan su ti zahtjevi bili predani
načelniku stožera.227 Ali ni najveći Dimitrijevićevi napori nisu
mogli spriječiti da njegov najbolji agent postane žrtvom ogorče-
nog sukoba civilne i vojne vlasti niti da dobije točne informacije
o austrijskim vojnim planovima.

227 Isto, str. 366, pukovnik Zečević Operativnom odseku, 9/22. lipnja 1914.
 X. poglavlje

Svibanjska kriza 1914.

Dok je Dimitrijević bio načelnik obavještajne službe, rasplamsa-

la se velika kriza u kojoj su se časnički zbor i politička oporba
sukobili s Pašićevom radikalskom vladom i prijestolonasljedni-
kom Aleksandrom. Osjećajući obveze na objema stranama, kralj
Petar našao se stiješnjen u sredini. Svibanjska kriza na površini
je nastala zbog pitanja trebaju li časnici ili civili imati „prioritet"
na javnim svečanostima u Makedoniji. A u biti se radilo o tome
hoće li Srbijom vladati civilne političke stranke ili vojska. Kriza
je zaprijetila rušenjem vlade i velikim ustavnim sukobima, čak
možda i građanskim ratom. Kao glavni predstavnik časničke stra-
ne u javnosti, Dimitrijević je u tim događajima imao značajnu, ali
tajnovitu ulogu.228
Srbija je iz ratova s Turskom i Bugarskom izišla pobjedonosno,
s povećanim teritorijem, ali i fizički i financijski iscrpljena. Njeni
vođe znali su da joj je potreban mir da joj se vrati snaga. Nakon
pobjede nad Bugarskom austrijski je veleposlanik izvijestio da su
Srbi puni optimizma i „sanjaju o ugledu Srbije u njenoj budućoj
veličini".229 „Srpski narod i vlada", pisao je poslije, „iskreno žele
mir kako bi se oporavili od teških ratnih gubitaka i učvrstili vlast
nad novostečenim teritorijima na jugu."230
Ratne pobjede ojačale su dinastiju Karađorđevića i povećale
osobni ugled princa Aleksandra.231 Srpska vojska jahala je na

228 O svibanjskoj krizi vidi Dragnich, op. cit., str. 75-79. Nedavno je izišao prikaz
događaja na srpskom, Dušan Bataković, „Sukob civilne i vojne vlasti...", IČ,
1982./83., str. 477-491. Vidi i V Vučković, „Unutrašnje krize Srbije...", IČ XIV-
XV, str. 184. i dalje, i Živ. 719, „Konflikt 1914. g.".
229 HHSA, Serbien XIX/64, von Ugron Berchtoldu, 13. kolovoza 1913.
230 Isto, XIX/66, Giesl Berchtoldu, br. 54A, 10. travnja 1914.
231 FO PRO 371/1748, Paget Greyu, 6. lipnja 1913., Godišnje izvješće za 1912.
krijesti vala deklarativnog samopouzdanja i javnog odobravanja.
Inozemni promatrači poricali su svoje nekadašnje negativne pro-
cjene. Ratne operacije u zapadnoj Makedoniji posebno su poka-
zale iznimnu efikasnost u mobilizaciji i razmještaju:

što je omogućilo da snaga od gotovo 300.000 ljudi

bude izvedena na bojište samo tri tjedna nakon nared-
be za mobilizaciju... Premda prema europskim mjerili-
ma srpska vojska može imati mnogo nedostataka, ona
je ipak faktor na koji treba računati.232

Brza srpska pobjeda nad Bugarskom u srpnju 1913. potvrdila

je tu ocjenu.
Ipak, Srbija je i dalje vodila vrlo opreznu službenu politiku
prema Austro-Ugarskoj. Britanski veleposlanik to je pripisivao
predsjedniku vlade Pašiću „koji je tijekom cijele balkanske krize
pokazivao najveći oprez i dalekovidnost". Ali vođe Crne ruke još
su namjeravali napasti Austriju u povoljnijim uvjetima kad Srbija
bude potpuno spremna.233
Nakon poraza Bugarske Pijemont, list Crne ruke, gromko je
isticao srpske nacionalne i imperijalističke zahtjeve:

Oba rata što ih je vodila Srbija imala su nacionalno-

oslobodilačko obilježje: njima je konačno potvrđeno
naše suvereno pravo na staru Srbiju i Makedoniju...
Sva je Makedonija puna srpskih stanovnika; zapravo
se cjelokupno makedonsko stanovništvo ističe posve
srpskim rasnim obilježjima i običajima...234

Odbacujući zahtjeve Bugarske i poričući da postoji poseban

makedonski narod, Pijemont je veličao „civilizatorsku" ulogu
Srbije na jugu:

232 Isto.
233 PRO 371/2099, Crockenthorpe Greyu, Godišnje izvješće za 1913.
234 Pijemont, 28. srpnja 1913., Živ. 2024, „Crna ruka i nacionalno pitanje"
 Odmah se mora uvesti strog i siguran režim na novo-
pripojenim područjima. Nikakve predrasude ne smiju
obuzdavati naše državnike. Nikakvim demokratskim ili
liberalnim obzirima koji bi onamo donijeli isti sustav...
kakav prevladava ovdje [u pravoj Srbiji] ne smije se
posvetiti pozornost. Budući da u novim pokrajinama
postoje raznorodni elementi i interesi, ne smije se raz-
matrati davanje političkih prava tim pokrajinama.235

U Srbiji su se jedinstvo i odanost ideji, hranjeni Balkanskim

ratovima, uskoro potrošili. Vojskovođe i radikali pretendirali su
na isključive zasluge za nedavne pobjede i napredak prema tradi-
cionalnim nacionalnim ciljevima. Sukobili su se oko nadzora nad
novopripojenim južnim pokrajinama i oko prevlasti u Srbiji.236
Ministarstvo vojske i dalje je bilo žarište kronično poreme-
ćenih odnosa između vojske i vlade. Postavši u siječnju 1913.
ministrom vojske, general Miloš Božanović, svibanjski (lipanjski)
urotnik, suočio se s istim problemima koji su mučili i njegove
prethodnike. Mnogi su srbijanski seljaci, unatoč ponosu zbog
ratničke prošlosti, bili nepovjerljivi prema vojsci kao stranoj i
neproizvodnoj instituciji moderne države. Prihvatili su ju kao
nužno zlo, znajući da je Srbija slaba. Stoga su političke stranke
vojsci uskratile jednodušnu podršku; na sjednicama vlade mini-
stri vojske obično su ostajali usamljeni zalažući se za omrznuti
vojni proračun. Njihov položaj, koji je ionako bio vrlo nesiguran
u koalicijskim vladama, postao je još gori kad su na vlast došli
radikali. Ministri vojske, koji su još od 1903. bili povezani sa
svibanjskim (lipanjskim) urotnicima, zalagali su se za reorganiza-
ciju, bolju opremljenost i povećanje broja vojnika, što je značilo
veći vojni proračun. Nakon kratkotrajnog obavljanja te funkcije
obično su se razočarano povlačili prije isteka mandata. Često
su se svađali sa Stojanom Protićem, koji je obično bio ministar
unutarnjih poslova i zapovjednički i samovoljni vođa radikala.
Ubrzo nakon Balkanskih ratova Protić je rekao vojvodi Radomiru

235 Pijemont, 1. rujna 1913., „Kakav režim u Novoj Srbiji".

236 Živ. 719, „Konflikt 1914. g.", vjerojatno od pukovnika Vladimira Tucovića,
Dimitrijevićeva bliskog prijatelja, ili od nekog drugog informiranog suvre-
menika.
Putniku, kojega je Srbija poštovala kao arhitekta svoje pobjede:
„Vi ste samo činovnik u vladi!" Protić je svojim policajcima nalo-
žio da vojne časnike spriječe da im se miješaju u posao. Budući
da su političkim životom u Srbiji često upravljali osobni interesi,
političke su stranke zanemarivale svoja načela. Pristranost, sek-
taštvo i ogorčeno spletkarenje cvjetali su u odnedavno demokrat-
skoj Srbiji.237
Ostavka generala Božanovića prouzročila je ozbiljnu krizu
vlade. Taj posljednji ministar vojske koji je postavljen pod
Dimitrijevićevim utjecajem nije uspio dobiti podršku vlade za
vojni proračun što ga je on smatrao adekvatnim.238 Privremenim
vršiteljem dužnosti ministra vojske postao je Stojan Protić, smrt-
ni neprijatelj urotnika. Zbog natezanja oko tog ministarstva i
osvojenih teritorija čak je i predsjednik vlade Pašić, za kojega je
austrijski veleposlanik rekao da „voli vlast gotovo koliko i život",
pomišljao da podnese ostavku. Kad su srbijanski generali svi do
jednoga odbili da budu ministri vojske, Pašićeva je vlada taj polo-
žaj morala ponuditi nekom mlađem pukovniku ili civilu.
Ta je kriza bila završena imenovanjem Dušana Stefanovića za
ministra vojske, mladog pukovnika, neprimjetnog svibanjskog
(lipanjskog) urotnika i bivšeg vojnog atašea u Bukureštu. Ne bi li
ga namamila da prihvati ponuđeni položaj, vlada mu je obećala
povećanje vojnog proračuna i pozamašan državni zajam. Takvo
rješenje, koje je samo potvrđivalo Pašićevo umijeće taktiziranja,
osiguralo je premijeru veću slobodu djelovanja, premda su neki u
tome vidjeli samo još jedan ustupak časnicima urotnicima.239
Stefanovićevo imenovanje nije uspjelo riješiti civilno-vojne ten-
zije. Na glasine da će vlada možda nekog civila imenovati mini-

237 Isto.
238 Božanović je pao kad je sumnjivim sredstvima osigurao kraljevo pomilo-
vanje za bojnika Velimira Vemića, jednoga od vođa Crne ruke. Časnički kor
podržao je Vemića koji je bio osuđen zato što je ubio neposlušnog vojnika, ali
vlada je odbila potvrditi pomilovanje. Britanski veleposlanik u tome je vidio
revolt vlade na utjecaj Crne ruke. PRO 371/2098, Crackenthorpe Greyu, 31.
prosinca 1913.; isti istomu, br. 12, 17. siječnja 1914.
239 Isto, 371/2099, isti istomu, br. 15, 26. siječnja 1914.; HHSA, XIX/66, Giesl
Berchtoldu, 6., 7. i 20. siječnja 1914. Crna ruka Stefanovića je smatrala otpad-
nikom kojega je podmitio Pašićev režim: Pijemont, 2. svibnja 1914., „Portret
vladinog sluge", gdje se tvrdi da je taj „bijedni" ministar vojske iz političkih
razloga poslao u mirovinu najsposobnije generale.
 strom vojske, vodeći časnici Crne ruke, među njima i Dimitrijević,
sastali su se 15. siječnja 1914. u prostorijama stožera Dunavske
divizije da se dogovore kako će reagirati na takvu odluku. Kad
su detašmani policije počeli dežurati u dvoru, pročulo se da vlada
kani umiroviti Dimitrijevića, Vemića i ostale vođe Crne ruke.240
Baš kad se taj sukob stišao, razbuktao se još veći između
vlade i časničkog zbora oko „prioriteta" na novim južnim teri-
torijima. Dok su jedne socijalističke novine optuživale časnike
da nacionalnu kolonijalnu politiku usmjeravaju na pljačkanje tih
krajeva,241 Pijemont je činovnike u vladi i policiji, koje su postavili
stari radikali, optužio za lihvarenje. Optužbe za podmićivanje i
korupciju, potaknute malim plaćama i naglim porastom životnih
troškova, pristizale su u sve većem broju iz osvojene Makedonije
u Beograd.242 Srpska uprava u toj pokrajini, javljali su britanski
diplomati, bila je sramotno loša jer su radikali na vlast posta-
vili „neobrazovane i podmitljive glupane".243 Većina činovnika
koji su 1913. i 1914. bili poslani u Makedoniju, potvrđuje jedan
Dimitrijevićev kolega, bili su štićenici radikala koji su pošli u
pljačku i otimali sve što su mogli od makedonskog naroda. Kad
su se časnici koji su tu bili u službi usprotivili, sukobili su se s
civilnim vlastima. Kad je bojnik Aleksandar Blagojević, crnorukaš
blizak Dimitrijeviću, optužio jednog policijskog pisara za kradu,
ministar unutarnjih poslova Protić naredio je da ga izbace iz voj-
ske.244
Za vrijeme i neposredno poslije Balkanskih ratova pobjed-
nička srpska vojska imala je primat nad civilnim vlastima dok se
u Beogradu raspravljalo kakva bi uprava bila prikladna za nove
pokrajine. Postojale su tri mogućnosti: da se produži vojna vlast,
da se primijene srbijanski demokratski zakoni i Ustav ili da se

240 Vučković, „Unutrašnje krize", str. 184 i dalje; OUA, VII, br. 9260; Živ. 6,
Vemićev dnevnik, zapis od 27. siječnja 1913.
241 Radničke novine iz Beograda objavile su 1913. niz članaka o tom pitanju.
242 Pijemont, 6. svibnja 1914., „Vlada i Kruna"; 8. svibnja, „Dvogodišnji bilans".
243 PRO 371/2099, Peckham Crackenthorpeu, 4. veljače i 4. ožujka 1914. iz
Skopja. Crackenthorpe je 2. veljače napisao Greyu: „Srpska vlast u Makedoniji
nudi onako lijepe izglede za bolji život u tim krajevima kakve bi nudio i svaki
drugi režim." Ali u svom godišnjem izvješću za 1913. veleposlanik je imao
kudikamo pesimističnije gledište (br. 59, 1914.).
244 Živ. 7, „Beleške Tucovića"; P. Vasiljević u Politici, 5. srpnja 1953.
dekretom imenuje privremena civilna uprava. Pašićeva vlada
odlučila se za treću varijantu.245 Budući da je tamošnje stanovniš-
tvo bilo zaostalo i heterogeno, takva je odluka možda bila oprav-
dana, ali srpski se časnički zbor usprotivio njenoj primjeni.
Mjesecima je Pijemont polemizirao s ministrom unutarnjih
poslova Protićem i s radikalima, optužujući ih da vojsci uskraćuju
potrebna sredstva, da ju uvlače u svoje stranačke razmirice i da
se svađaju s najvišim časnicima. „Pateći od priviđenja", Protić je
navodno u snu vidio pretorijance i potkopavao povjerenje javno-
sti u vojne dužnosnike. Protić je „remetio mir" i bio konjokradi-
ca(!) kojega treba ukloniti iz vlade.246 Ali da se Protiću nisu samo
priviđale „sablasti pretorijanaca", potvrđivao je i sam Pijemont:

Militarizam nije sinonim za patriotizam, ali militarizam

koji se tumači razumno i demokratski [sic!] znak je
i mjera patriotizma. Svijest i snaga naroda najjače se
manifestiraju kroz militarizam.247

U travnju 1914. Protić je izdao uredbu kojom je dana prednost

civilnim pred vojnim činovnicima na osvojenim makedonskim
teritorijima. Taj iznenadni potez umalo nije srušio Pašićevu vladu
i izazvao vojni udar.248 Uredba o prioritetu propisivala je da civilni
činovnici, često s nižim zvanjem i korumpirani, imaju prednost
položaja u odnosu na više časnike pri obavljanju službenih duž-
nosti. Uredba je davala praktično neograničenu vlast policiji i,
općenito, propisivala da se vojska mora podrediti državi. Ako
se kod nekog časnika nade skriveno oružje, čekao ga je zatvor
i do 12 godina.249 Vlada je, vrištao je Pijemont, „banda državnih
anarhista" čije odluke uništavaju nacionalne interese, uništavaju
polet u vojsci i pljačkaju državnu blagajnu. Radikali ne znaju vla-
dati i njihova je vanjska politika porazna. U Makedoniji Protićeva

245 PRO 371/2099, Crackenthorpe Greyu, godišnje izvješće za 1913.; isti istomu,
18. studenoga 1913.
246 Pijemont, 5. siječnja 1914., „Zašto Radikali nasrću na vojsku".
247 Pijemont, 31. siječnja 1914., „S. Krčevinac, „Protiv antimilitarista". Kurziv je
Pijemontov.
248 HHSA, Serbien XIX/66, von Ugron Berchtoldu, 8. svibnja, br. 67A.
249 Živ. 12, „Zabeleške Milovanovića-Pilca".
policija pljačka narod. Uredba o prioritetu ponizila je slavne
srpske časnike i time stvorila razdor između policije i vojske u
Makedoniji.250 Ministar unutarnjih poslova zabranio je prodaju
Pijemonta u Makedoniji.
Časnici su brzo reagirali. Uredba ih je još više uznemirila i u
Makedoniji im najavila samovoljnu i korumpiranu civilnu vla-
davinu. Odlikovani zapovjednici bili su uvrijeđeni kad su na
državnim svečanostima morali stajati s lijeve strane općinskih
načelnika, nižih od njih i po rangu i po odgovornosti. General
Damjan Popović, zapovjednik garnizona u Skopju, prezrivo je
odbio pokoriti se Protićevoj uredbi. Tvrdeći da ima prednost na
smotri u odnosu na kotarskog načelnika, napao je Uredbu i zatra-
žio da kotarski načelnik bude kažnjen. Protić je na to od ministra
vojske zatražio da Popovića umirovi. Uoči Popovićeva odlaska
iz Skopja časnici iz garnizona demonstrativno su mu pripremili
oproštajni banket, što je odjeknulo i među časnicima drugih gar-
nizona u Makedoniji. Kad je početkom svibnja stigao u Beograd,
Popović je u inat Protiću bio izabran za predsjednika Časničkog
kluba. Vlada, koja je vjerovala da su u to umiješani samo časnici
urotnici, premjestila je najveće bukače u unutrašnjost. Ali iz dana
u dan bivalo je sve jasnije da je časnički zbor složno protiv vlade.
Nekoliko garnizona u Makedoniji poslalo je peticije da se Uredba
o prioritetu ukine, a i general Petar Bojović, koji je došao na
Popovićevo mjesto u Skopje, brzojavom ministru vojske odlučno
je podržao peticije.251 Časnicima pod vodstvom Crne ruke i vladi
predstojalo je novo odmjeravanje snaga.
Uskoro je taj sukob poprimio šire političke i ustavne razmje-
re. Jedan od vođa oporbe kritizirao je Protića i podržao časnike.
Predsjednik vlade Pašić našao se pred velikim političkim iza-
zovom. On i njegova vlada, koja se sastojala samo od radikala,
suočili su se s ujedinjenom oporbom. Kad su zastupnici oporbe
napustili Skupštinu zbog Protićeve Uredbe, vlada je održala još
samo neznatnu većinu; da je samo sedam radikala propustilo
doći na parlamentarnu sjednicu, posao se ne bi mogao oba-
viti. Kralj Petar našao se u procijepu između vojvode Putnika

250 Pijemont, 5. svibnja, „Čast današnjeg kabineta"; 6. svibnja, „Vlada i Kruna"; 8.

svibnja, „Dugogodišnji bilans".
251 Živ. 12, „Zabeleške"; 371/2099, Crackenthorpe Greyu, br. 95, 10. svibnja.
i Bojovića, koji su navaljivali na njega da sačuva dostojanstvo
vojske, te Pašića, koji je tražio mandat za nove izbore. Odbije li
kralj taj zahtjev, dokazivali su radikali, prekršit će Ustav. Kralj je
predložio srednje rješenje: ako Pašić povuče Uredbu o prioritetu,
dobit će mandat koji traži. Ali Protić je odbio, a Pašić nije htio
žrtvovati kolegu.252
U međuvremenu su beogradski časnici s indignacijom prosvje-
dovali protiv grube premetačine u svom klubu. Protić je navod-
no tvrdio da se tu krije moć Crne ruke i njena financijska baza.
Proširile su se glasine o teškim novčanim pronevjerama u klubu
kojim je upravljao Čedo Jovanović, jedan od vođa Crne ruke.
Početkom 1914. upravitelji su od ministra vojske zatražili da pro-
vede nepristranu istragu. Umjesto toga specijalni istražitelji zapli-
jenili su blagajnu i poslovne knjige kluba i zatvorili ga. Vojvoda
Putnik prosvjedovao je zbog takvog postupka prema klubu,
kao da je posrijedi kakav bijednik što je bankrotirao, i naredio
da se pečati skinu. Kad je general Damjan Popović, tek izabran
za novog predsjednika kluba, počeo prkositi Povjerenstvu, ono
je naredilo da bude suspendiran. Na to su u znak prosvjeda svi
časnici istupili iz kluba. Pijemont je časničkom zboru predložio
neka zahtijeva da Protić hitno bude uklonjen.253 Početkom svib-
nja problemi s Časničkim klubom, Crnom rukom i Uredbom o
prioritetu prepletali su se u civilno-vojnoj borbi za vlast.
Kad se svibanjska kriza produbila, njenim prvotnim sudioni-
cima - Protiću, Damjanu Popoviću i Pijemontu - pridružili su se
najmoćniji pojedinci i institucije: Dimitrijević i Putnik (vojska),
kralj Petar i princ Aleksandar (Kruna), Pašić (vlada) i politič-
ka oporba. Dimitrijević i Putnik tako su se zavadili s Krunom i
radikalima, svojim nekadašnjim saveznicima. Otkad je general
Popović stigao u Beograd, piše u jednom austrijskom izvješću,
stalno se održavaju sastanci časnika urotnika ,,s ciljem da sruše
vladu, ako ne i što gore". Uvjeren da će Crna ruka nastojati
bezobzirno postići svoje ciljeve, veleposlanik Giesl pribojavao

252 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 199-200; DDF, Serie 3, X, Doscos

Doumergueu, 4. lipnja 1914., str. 495.
253 Pijemont, 27.-31. ožujka, „Oficirska zadruga", pet uvodnika o problemu
Časničkog kluba: Vidi i „Crna ruka i nacionalno pitanje", Borba, 26. kolovoza
1953.; Dedijer i Pavićević, „Dokazi", Nova misao, srpanj 1953.
se erupcije nasilja, „možda i rušenja vlade ili državnog udara ako
vlada... ne kapitulira pred vojnom stranom".254
Isprva Dimitrijević nije s ostalim časnicima negodovao protiv
Uredbe o prioritetu, sjeća se pukovnik Milovanović Pilac. Sve je
krenulo spontano. Tek sredinom svibnja Dimitrijević je počeo
posredovati između vojvode Putnika i časnika u Srbiji s jedne
te časnika u Makedoniji s druge strane. U makedonskim garni-
zonima situacija je već sazrela; nije trebalo agitirati. Časnici u
Beogradu nisu pak bili sigurni kako da postupe i htjeli su ili da
oporba sruši radikalsku vladu ili da vojvoda Putnik kralja podvr-
gne pritisku ne bude li Uredba povučena. Milovanović priznaje
da časnici nisu imali pravo oduprijeti se Uredbi koju je donijela
vlada.255
Dimitrijević je ljutito reagirao kad je Uredba bila objavlje-
na i brzo je pod svojim vodstvom ujedinio mnoge časnike. Na
Mišićevo pitanje zašto je s drugim nižim časnicima predvodio taj
pokret on je odgovorio: „Nismo nikad imali pravo to činiti, niti je
itko to od nas tražio, ali u općem prosvjedu što ga je izazvala ta
uvreda preuzeli smo na sebe da dobijemo zadovoljštinu." Ponio
se kao i kad je 1903. pripremao Svibanjski (Lipanjski) prevrat. I
tada je prisvojio ulogu viših časnika. Kako je Dimitrijević mogao
stvoriti takav bijes u vojsci? „Objasnite kakvim ste to čarobnim
sredstvima kao potpukovnik, ne oslanjajući se na... Crnu ruku,
naveli niže i više časnike da vas slijede", ispitivao je Mišić.
Dimitrijević je rekao:

Da uznemirenje u časničkom zboru bude ovako jako,

uspio sam agitacijom. Naravno, najprije sam se obratio
svojim najbližim prijateljima među višim i nižim časni-
cima i sve sam ih iskoristio. Organizacija je u tom tre-
nutku bila mrtva, a nju ionako nisam kanio upotrijebiti,
a... pomagali su nam vođe oporbe. Otkad je broj mojih
prijatelja bio vrlo velik, agitacija je brzo uspijevala.256

254 HHSA, Serbien XIX/66, Giesl Berchtoldu, 8. svibnja, br. 67A.

255 Živ. 12, „Zabeleške".
256 Živ. 3, „Iskazi i odbrana"; TPO, str. 169-170. Članovi Vrhovne centralne
uprave Crne ruke jedanput su neformalno raspravljali o Uredbi o prioritetu,
ali ništa nisu odlučili.
 Dragutin Dimitrijević Apis
1913. godine

Reagiranje časnika na Protićevu uredbu iskristaliziralo se

kad su časnici u Skopju - general Bojović i pukovnik Božidar
Terzić - ohrabrili druge časnike na akciju. To što su časnici Crne
ruke bili najaktivniji u tom pokretu bilo je isključivo zato što su
držali ključne položaje u vojsci: Dimitrijević u Glavnom stožeru,
Milovanović Pilac u Ministarstvu vojske, a pukovnik Lazarević
bio je načelnik stožera u Skopju. Drugi časnici već su ih dobro
poznavali kao vođe Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata. Njihov
pokret u svibnju 1914. nije imao jasno otvorene političke cilje-
ve. Odslikavajući cjelokupni časnički zbor, a ne samo nekoliko
ekstremista, on je nastojao samo zakonito obraniti dostojanstvo
časničkog zbora i njegovo samopoštovanje.257
Čim je general Popović bio premješten iz Skopja, Dimitrijević
se pokrenuo. Ali on više nije bio ni blizu onako pokretan, žustar
i odlučan kao nekoć. Bolest ga je usporila i postao je trezvenijim
otkako su se dogodile porodične tragedije i otkako je u ratu izgu-
bio mnoge drugove. Ali vlada i princ Aleksandar još su ga uvijek
smatrali opasnim protivnikom. Bojnik Živković, na čelu Bijele
ruke, iskorištavao je Aleksandrov sumanuti strah od Dimitrijevića,
toga golemog čovjeka ironična pogleda, da učvrsti svoj stisak oko
prinčeva vrata. A Dimitrijevićev osobni magnetizam još je djelo-
vao. Za njegovim čuvenim stolom u restoranu „Kolarac" okupljali
su se brojni prijatelji i znanci. Uglađen i uljudan domaćin, uvijek
s cigaretom među zubima, zagonetno se smješkao kao da ga se
sva ta gužva ne tiče. Vedrim šalama zabavljao je i razoružavao
zadivljene slušatelje. U restoranskom vrtu policijski doušnici i
uhode vrebali su na svaku eventualnu gestu koja bi pokazala
što Dimitrijević dalje namjerava. Njih su, zauzvrat, motrili vojnici
bojnika Tankosića. Prijetnje i podrugljive čarke bile su češće od

257 Živ. 12, „Zabeleške".

stvarnog nasilja. U međuvremenu Dimitrijevićevi su privrženici
nestrpljivo iščekivali presudnu akciju. „Imamo prijatelja i simpati-
zera do mile volje", požalio se jedan, „ali nama trebaju borci!"258
Oko podneva Dimitrijević je otišao do vojvode Putnika,
načelnika Glavnog stožera, i rekao mu da časnici, razljućeni
Uredbom, trebaju dobiti zadovoljštinu. Putnik se suglasio i pri-
stao upotrijebiti svoj velik utjecaj na kralja Petra, odobravajući i
Dimitrijevićeve napore da osigura podršku političke oporbe.259 Iz
Putnikova ureda Dimitrijević je otišao na razgovor s generalom
Bojovićem, novim zapovjednikom u Makedoniji. Njegov načelnik
stožera pukovnik Milutin Lazarević uvjeravao je Bojovića da se
časnički zbor jednodušno suprotstavlja Uredbi. Bojović se obra-
dovao i rekao Lazareviću:

I ja s časničkim zborom dijelim sve osjećaje. Ako ga

nešto uznemirava, to se mora zakonski utvrditi. Ti
[Lazareviću] moraš inzistirati da se sve obavi mirno i
dolično, tako da se ne narušavaju red i disciplina...

Dva dana poslije pukovnik Terzić je, stupajući kao Bojovićev

podčinjeni na dužnost zapovjednika Vardarske divizije u
Makedoniji, rekao Lazareviću da i on dijeli iste osjećaje s časnici-
ma i da će za njih sve učiniti. „Ipak, usrdno vas molim da sve bude
zakonito."260 Zastupajući interese časnika u Makedoniji. Lazarević
je bio njihova glavna veza s Dimitrijevićem u Beogradu.
Stigavši u Skopje, general Bojović doznao je da vojvoda
Putnik savjetuje kralju da ukine ili promijeni Uredbu o prioritetu.
Dimitrijević je prijateljima na jugu savjetovao da izravno kralju
pošalju brzojav. Kako bi se pridržavao zakonskog postupka u
vojsci, Lazarević se Putniku obratio molbom za dozvolu časni-
cima u Makedoniji da kralju zajednički pošalju brzojav preko
ministra vojske. Putnik je to odobrio i 17. su svibnja svi zapo-
vjednici postrojbi na jugu na čelu s pukovnikom Milovanom

258 Živ. 719, „Konflikt".

259 Isto. Dimitrijević je izjavio: „Rekao sam mu [Putniku] da ću odmah obavijestiti
oporbu i pitao ga hoće li biti na mojoj strani i podržati ove napore svojim
moćnim utjecajem na kralja."
260 Živ. 12, „Zabeleške".
Plazinom, pomoćnikom zapovjednika Šumadijske divizije, došli
k pukovniku Terziću. Terzić i general Bojović časnicima su
odobrili prosvjed na način koji je za to bio predviđen. Odgovori
zapovjednika divizija potvrđivali su da se većina časnika na jugu
suprotstavlja Uredbi. General Bojović poslao je 21. svibnja mini-
stru vojske brzojav u kojem je svesrdno podržao časničku peti-
ciju protiv Uredbe i od njega zatražio da iziđe ususret njihovim
zahtjevima.261
Pukovnik Lazarević, Bojovićev načelnik stožera, dva je puta
pisao Dimitrijeviću, prvi put 17. svibnja:

Tu se stvar završila. Zapovjednici su došli k Boži

Terziću, on im se pridružio i u ime svih časnika skop-
skog garnizona otišao generalu Bojoviću. Ja sam gene-
rala Bojovića za to već bio pripremio i on je sve spre-
mno prihvatio. Izjavio je da se potpuno solidarizira s
časnicima i da će ministru vojske podnijeti prijedlog...

Bojović je tu poruku htio poslati svim časnicima u toj pokra-

jini, jer bi tako ostavila jači dojam. Sve je prošlo glatko i bez
debate. „Nećemo si morati predbacivati da smo prekršili ikakvo
načelo niti da smo stvorili loš presedan."262 Iz Skopja je Lazarević
21. svibnja telegrafirao Dimitrijeviću:

Jutros smo poslali brzojav što smo ga šifrirali cijelu

noć. Iz njega ćeš vidjeti da se Voja Živanović [zapo-
vjednik Ibarske divizije] pokazao ustrajnom kukavi-
com... Šaljemo ti duplikat našeg brzojava za slučaj da
[ministar vojske] Dušan Stefanović prikrije original. Javi
mi je li dobro sastavljen i sročen. Pozdrav svim našim
drugovima od tvog Milutina.263

U odgovoru na prvo Lazarevićevo pismo Dimitrijević je napi-

sao da će Putnik otići ravno kralju. Ali Putnik je dvojio hoće

261
Isto.
262
TPO, str. 594; Živanović, Pukovnik Apis, str. 91.
263
TPO, str. 596.
li kralj Petar dati da se uredba povuče, jer je ministar vojske
Stefanović zajedno s časnicima koji su bili neprijateljski raspo-
loženi prema Dimitrijeviću - kasnijim organizatorima Solunskog
procesa - uporno tvrdio da je većina časnika prihvatila Uredbu.
Ta afera, trubila je Tribuna, djelo je „avanturista" koje treba izba-
citi iz vojske.264
U međuvremenu se Dimitrijević, u skladu s krupnom političkom
inicijativom, sastao s vođama oporbe. Na sastanku s Vojislavom
Veljkovićem (liberali), a zatim s Miloradom Draškovićem (samo-
stalni radikali), isticao je da je sad pravi trenutak da ujedinjena
oporba osvoji vlast. „U vezi s tim nekoliko sam se puta sastao
s Draškovićem i Ljubom Davidovićem u Izvoznoj banci i s dr.
Stojanom Ribarcem u kući pukovnika Milana Tucakovića."
Dimitrijević je ostao u stalnom doticaju s njima i s Putnikom;
prenoseći poruke u oba smjera. Na razgovorima s oporbom raz-
matrali su i vojni udar kao krajnji, ali jedan od mogućih izlaza iz
krize. Vođe samostalnih radikala, osobito Drašković, navodno su
pristali da se, bude li potrebno, poduzme i udar.265
Dimitrijevićeve upute prijateljima u Skopju neposredno su
proistjecale iz tih razgovora. Političari u oporbi, poslije je tvrdio,
sa zadovoljstvom su dočekali „mali skandal" da svrgnu Pašićevu
vladu. Kad budu došli na vlast, sve će to „izgladiti". Dimitrijević je
tvrdio da od Crne ruke nije tražio nikakve ovlasti za taj sporazum
s oporbom:

To sam učinio kao obični član Crne ruke koji nije

bio izravno uključen u one razgovore s političarima.
Rezultat mojih pregovora s vojvodom Putnikom i tim
političarima bio je: oporba je odlučila prihvatiti vlast,
osim socijaldemokrata s kojima nisam kontaktirao. Sav
taj rad bio je posve lojalan Dvoru i Kruni.266

264 Živ. 12, „Zabeleške".

265 B. Nešković, Istina o Solunskom procesu, Beograd, 1953-, str. 158-160;
Vučković, „Unutrašnje krize Srbije", str. 181. Drašković je to, razumije se,
poricao na Solunskom procesu, ali nije porekao da je s Dimitrijevićem razgo-
varao o rušenju Pašićeve vlade.
266 TPO str. 172; živ. 3, „Iskazi".
 Njegov je jedini cilj, uporno je tvrdio Dimitrijević, da časnici
dobiju zadovoljštinu za uvredu, ali njegovi postupci, čini se, bili
su nespojivi s ulogom časnika u demokratskoj zemlji. Budući da
su protiv njega bili radikali, vlada i princ Aleksandar, oslonio se
na oporbu, znajući da će on uspjeti ako oporba osvoji većinu
mjesta u Skupštini na sljedećim izborima. Naoružana Pijemontom
kao kopljem, ona će tada moći pobijediti i svrgnuti radikalsku
vladu.267
Dok su pregovori još bili u tijeku, Putnik je pozvao Dimitrijevića
u svoj ured i dao mu poderanu zabilješku što ju je Panta
Tucaković, beogradski odvjetnik i izaslanik radikala, zaboravio
na njegovu stolu. Putnik je naredio svom pobočniku da poku-
pi komadiće papira i lijepljenjem ponovno sastavi u cjelinu.
Razbjesnio se kad je pročitao zabilješku i zamolio Dimitrijevića
neka ju pokaže vođama oporbe da vide kakvim se sredstvima
radikali služe protiv njega. Dimitrijević je poslije objasnio da je
fotografirao original i tu kopiju dao vođama oporbe, Davidoviću
i Draškoviću. Zabilješka je, čini se, bila Tucakovićev podsjetnik
za razgovor s Putnikom i sadržavala je pitanje: „Surađuje li voj-
voda Putnik s Crnom rukom?" Trebao bi ostati izvan politike sve
dok se ne riješi afera s Uredbom o prioritetu. „Kad politika ude u
vojsku, ona je gotova." Putnik nije rekao Dimitrijeviću kakvim se
„prljavim sredstvima" radikali služe protiv njega.268
General Bojović obratio se 21. svibnja pismom ministru vojske
Stefanoviću u ime svih časnika u Makedoniji:

Odnedavno mi je upao u oči pokret među časnicima

nekih garnizona da daju oduška svom nezadovoljstvu
zbog nekorektnog stava policijskih službenika koji s
njima surađuju u službi, ali i onih izvan nje, a u povodu
nekih napisa u tisku protiv časnika sa svrhom da među
njih unesu neslogu.269

267 Živ. 719, „Konflikt".

268 VIA, Pop. V, K. 480; Živanović, Pukovnik Apis, str. 231 i dalje; Živ. 3,
„Iskazi".
269 VIA, Pop. V, K.480, bilješka 1.
 Pijemont je odmah objavio tu poruku. Znajući da Bojović i
Putnik podržavaju njihovu peticiju, časnici su lojalno obavlja-
li svoje redovne dužnosti, na zadovoljstvo generala Bojovića.
Pukovnik Lazarević rekao je delegaciji sastavljenoj od članova
Skupštine, vlade i dvora da časnici nemaju nikakve političke cilje-
ve i da nitko ne voli vojnu upravu. Navodno umirena, delegacija
se vratila.270 Sve dotad situacija se kretala prema kompromisu.
Ali princ Aleksandar ljutito je reagirao na časnički prosvjed
i njegovo objavljivanje u Pijemontu. Vratio se u Beograd iz
Vrnjačke Banje i preuzeo glavnu ulogu. Izdavši vojsci na terenu
naredbe za sljedeće dvije godine, odbio je popustiti časničkim
zahtjevima i nije prihvatio očevo strogo pridržavanje Ustava.
Popusti li pred kolektivnom peticijom časnika, to će potvrditi
njegovu ovisnost o časničkom zboru. Zar se tako može vladati
Srbijom? Aleksandar je sve više mrzio Dimitrijevića, što je pothra-
njivala i prinčeva koristoljubiva svita.271
Tako su Pašićeva vlada i prijestolonasljednik ignorirali zahtjev
časnika da Uredba o prioritetu bude povučena. Kad je Dimitrijević
to shvatio, pokušao je, čini se, izazvati pad Pašićeve vlade
pomoću „puča" u Makedoniji, kojim su neki civilni službenici
bili zamijenjeni vojnima. Dimitrijević je vjerovao da će narod u
Makedoniji, koji je mrzio Protićeve podmitljive činovnike, takvo
što zacijelo jedva dočekati. Možda se i uplašio odmazde Pašićeve
vlade jer je imao glavnu ulogu u ujedinjenju oporbe. Dimitrijević,
kako je vjerovao pukovnik Lazarević, nije kanio provesti pravi
državni udar, nego samo jednom dramatičnom gestom srušiti
vladu i nametnuti nove izbore. Tada bi vlast na zakonit način
prešla u ruke ujedinjene oporbe.272 Dimitrijević je, čini se, tako
odlučio a da se prethodno nije posavjetovao s drugovima koji
su poslije zajedno s njim bili 1917. godine osuđeni na procesu
u Solunu. Radikali su poslije tvrdili da je Dimitrijević pripremao
uvođenje vojne diktature u Srbiji i Makedoniji. Dimitrijević je,
međutim, uporno ostajao pri izjavi da je odan Kruni i Ustavu i da
nikad nije kanio izvesti vojni udar ili uspostaviti vojnu diktaturu.

270 Živ. 12, „Zabeleške".

271 Živ. 719, „Konflikt".
272 Isto; Jovanović, Moji suvremenici, str. 406-407.
 U Solunu je izjavio da je 26. ili 27. svibnja pisao svom rođaku,
potpukovniku Dušanu Glišiću, koji je to pismo trebao pokazati
pukovniku Lazareviću, Vitomiru Cvetkoviću i Božinu Simiću.
Dimitrijević je pismo dao pukovniku Plazini, pomoćniku zapo-
vjednika Šumadijske divizije, koji se vlakom vraćao u Skopje.
Napisao ga je na brzinu, da ga stigne predati Plazini. Crna ruka
u to nije bila umiješana, tvrdio je Dimitrijević, jer ni Plazina ni
Glišić nisu bili njeni pripadnici. Kriza je na vrhuncu, pisao je
Dimitrijević. Neophodna je energična akcija da se časnicima
pruži zadovoljština.

U pismu sam rekao da, ako stara [Pašićeva] vlada

ostane na vlasti i kriza se brzo ne riješi, treba raditi na
tome da se kriza produži...273 Očekivao sam da će oni
[njegovi drugovi] učiniti mnogo više ako ih ja zamolim,
nego kad bi radili na svoju ruku.

Dimitrijević je nagovijestio ono što mu je bilo na umu: „Uputio

sam drugove u Skopju da otjeraju kotarske i okružne načelnike
kako bi privremeno preuzeli policijsku vlast." Ali je poricao da
je namjeravao ikakvu sličnu akciju u samoj Srbiji. Bio bi to samo
djelomični vojni puč!
U ime sudskog vijeća Mišić je u Solunu upitao pukovnika:

Jeste li bili pripremili plan da jedne noći sa svojim dru-

govima iz organizacije povedete trupe beogradskog
garnizona na dvor, da kralja Petra prisilite da abdicira u
korist prijestolonasljednika Aleksandra, da mu namet-
nete svoje ljude za ministre, a ubijete tadašnje ministre
Stojana Protića i Dušana Stefanovića, pa ste od pro-
vedbe toga nauma odustali kad vam je u posljednji čas
dr. Nikolaj Gavrilović na Terazijama priopćio raspored
policije radi sprečavanja takvog vašeg pokušaja i da
biste svi izgubili glave?

273 Dimitrijević je već i prije razgovarao s Glišićem u restoranu „Kolarac" i povje-

rio mu se da je potrebna energična akcija.
 Dimitrijević je to kategorički odbacio; također nikad nije čuo
da je policija dobila takvu naredbu. Nikolaj Gavrilović, nacional-
ni aktivist i osobni prijatelj, sastao se s njim u hotelu „London"
pokraj Terazija za vrijeme krize. Moleći ga da suviše ne zateže
oko Uredbe, Gavrilović ga je upozorio: Dragi prijatelju, strepim
za tvoj život."274
Osim Dimitrijevićeva dobrovoljnog svjedočenja sud u Solunu
nije imao ni jedan drugi dokaz da je on kanio preoteti vlast u
Makedoniji ili u Srbiji. Dimitrijević je prijateljima u Skopju pred-
ložio da uklone kotarske i okružne načelnike i da ih „spakiraju
i pošalju u Beograd", ili, prema drugoj verziji, „da otjeraju neke
kotarske i okružne načelnike u novim pokrajinama, spakiraju ih
i pošalju u Beograd, a mi bismo se ovdje u Beogradu pobrinuli
da izgladimo stvar".275 Ta posljednja izjava pokazuje da se plani-
rala velika smjena vlasti u Makedoniji, koju bi Dimitrijević potom
nastavio u Beogradu.
Nakon što je Dimitrijević dao pismo Plazini, ispratio je njega i
Milovanovića na beogradskom željezničkom kolodvoru. Ostavši
nasamo s Plazinom, ukratko mu je izložio što stoji u njegovu
pismu Glišiću, ističući kako očekuje da njegovi drugovi u Skopju
poduzmu energične korake. Plazina nije vjerovao da će oni pro-
vesti u djelo Dimitrijevićeve prijedloge. „Hoće, hoće!", uzviknuo
je Dimitrijević. Kad su se pridružili svojim drugovima, pukovnik
Milovanović je dobacio: „A što ako neće?" Dimitrijević je rekao
Milovanoviću da sve što on želi jest da časnici budu zadovoljni.276
Ali pukovnik Plazina, znajući što je sadržavalo Dimitrijevićevo
pismo, svjedočio je u Solunu: Dimitrijević je od svojih prijatelja
tražio da „uklone policijske vlasti u novim pokrajinama i da ga o
tome obavijeste brzojavom". Ali čak ni Plazina nije rekao da je
Dimitrijević napisao: „Uzmite vlast u svoje ruke."277
Kako god bilo, Dimitrijevićeve upute nisu bile provedene.
Čini se da ih njegovi prijatelji ipak nikomu nisu otkrili pa je
taj događaj prošao bez posljedica. Iz Skopja je 28. svibnja

274 Živ. 3, „Iskazi".

275 Vučković, „Unutrašnje krize Srbije...", str. 181; Živanović, Pukovnik Apis, str.
220.
276 Živ. 12, „Zabeleške".
277 Živanović, Pukovnik Apis, str. 220.
Plazina napisao Dimitrijeviću da je Glišiću predao njegovo
zapečaćeno pismo, ali da se ništa neće poduzeti „jer su svi
do jednoga bili protiv toga da vojska preuzme vlast". Plazina
je napisao:

Čim sam došao ovamo, našao sam Dušana [Glišića],

Milutina [Lazarevića], Vitomira [Cvetkovića] i Božina
[Simića] i priopćio im što trebamo činiti kad dobijemo
službeno izvješće da je vlada ostala ista. Svi su do jed-
noga protiv toga da vojska preuzme vlast kako bi time
prisilila vladu na odstupanje. Svi smatraju da bi time na
sebe navukla mržnju i osudu te štošta dovela u pitanje i
da bi oni, protiv kojih bismo takvo što poduzeli, samo
dobili, a nipošto izgubili... Prema ovome ravnajte se i
vi ondje. Ako je potreban kakav prosvjed u drugom
obliku, obavijesti nas.278

Plazina je Dimitrijevićeve instrukcije protumačio kao djelomič-

no preuzimanje vlasti. Premda je Dimitrijević ostajao pri izjavi da
je htio samo da se provede pritisak za rušenje Pašićeve vlade, čini
se da ipak nije shvatio koliko je to grub prekršaj njegove časničke
prisege na vjernost. Jer što drugo čini načelnik vojne obavještajne
službe kad se potajno sastaje s oporbenim političarima! Pokušao
je objasniti:

Moja poruka u Skopje bila je rezultat razgovora s opor-

benim strankama, o kojima oni u Skopju nisu ništa
znali, pa kad su pročitali moju poruku o smjeni policij-
skih vlasti, pomislili su da sam ja u Beogradu poduzeo
neki ludo smion korak i zato su upotrijebili one izraze
u odgovoru meni, odbijajući moj zahtjev."279

Potpukovnik Glišić, kojemu je Dimitrijevićevo pismo bilo

upućeno, također je odgovorio 28. svibnja:

278 VIA, Pop. V. K. 480, bilješka 2.

279 Živ. 3, „Iskazi".
 Dragi Apise,
Ovdje nema ni jedne jedine osobe koja bi se sugla-
sila s tvojim prijedlogom... Njime bi se nanijela nepo-
pravljiva šteta, dovodeći u pitanje najvitalnije interese
ove zemlje, časnički zbor razjedinio bi se kao nikad
dosad, a nikakav se izgled za išta dobro ne može
sagledati iz onoga što si predložio. Naš je cilj da ovu
solidarnost u časničkom zboru barem ovdje sačuvamo
i pojačamo i s tim blokom da se borimo protiv svake
vlade ako bi na nas nasrnula. Stoga vas molim da odu-
stanete od puta kojim ste naumili poći, jer vas na tom
putu nitko neće pratiti. Ovo je poštena istina i to trebaš
shvatiti. Dužni smo da vam to stavimo do znanja, da
ne učinite kakvu pogrešku koju nitko ne bi mogao
popraviti, a koja bi bila kobna za ovu zemlju i za sve
nas. Ovlašteni smo od svojih drugova da te o ovome
obavijestimo.
Tvoj Dušan280

Dimitrijević čak ni rođake i drugove nije mogao nagovoriti da

se upuste u takav opasni politički avanturizam.
Pukovnik Plazina je prije Solunskog procesa rekao povjesni-
čaru Slobodanu Jovanoviću da se Dimitrijević zalagao za privre-
menu zamjenu policijske vlasti u Makedoniji vojnom upravom.
Možda je zaista vjerovao da će to biti samo izraz negodovanja
protiv vlade, ali je Plazina, kudikamo oprezniji od Dimitrijevića,
stvari vidio sasvim drukčije. Ukloniti samo jednog jedinog kotar-
skog ili okružnog načelnika i „spakirati ga i poslati" u Beograd
značilo bi početak zamjene svih civilnih vlasti u Makedoniji voj-
nom upravom. Čak i takav „mali skandal" nosio bi sve oznake
puča. Pašićeva vlada, koju oporba na zakonit način nije mogla
skinuti s vlasti, sve bi to protumačila kao pokušaj vojnog udara.

280 VIA, Pop. V. K. 480, bilješka 2; Živanović, Pukovnik Apis, str. 219. Treće pismo
pukovnika Lazarevića upućeno Dimitrijeviću glasilo je: „Bitola i Novi Pazar
su se javili. Ono što si poručio ne može biti. O tome su ti već pisali Plazina
i Dušan i ja nemam više što reći. Pozdravi tebi i Pilcu od tvog Milutina." Sva
tri odgovora Dimitrijeviću objavljena su u listu Srpski glasnik, Solun, 4. lipnja
1917., pod naslovom „Pokušaj prevrata u 1914. g."; Živ. 4384.
Imajući to na umu, Dimitrijevićevi su prijatelji odbili poslušati
njegove zahtjeve.281
S druge pak strane, optužbe u Solunu da je Dimitrijević
kovao urotu da provede sveobuhvatni vojni udar i uništi režim
i dinastiju i dalje ostaju nedokazane i konstruirane. Budući da
nemamo pismo Dimitrijevićevim kolegama u Skopju, ne možemo
točno znati što im je on naložio da učine. Citirati pak statutarne
odredbe Crne ruke ne bi li se dokazale Dimitrijevićeve prevrat-
ničke nakane samo bi nas odvelo na stranputicu. U svibnju 1914.
„Ujedinjenje ili smrt!" više nije funkcioniralo kao jedinstvena
organizacija. Dimitrijević je u Solunu izjavio: „Nikad mi, pa ni u
to doba, ni nakraj pameti nije bila želja da vojska preuzme vlast."
Istaknuo je da su nakon Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata 1903.
vojnici odmah političarima vratili vlast i da nikad nakon toga
vlast nisu zatražili za sebe. „U tom događaju s Uredbom o prio-
ritetu dijelio sam iste osjećaje i bio vrlo daleko ma i od pomisli
da vojska treba preuzeti vlast... Radio sam na tome i jako želio
da se časnicima da satisfakcija."282 Njegovu izjavu donekle potvr-
đuje njegovo svesrdno nastojanje da ujedini oporbu kako bi ona
pobijedila radikale na izborima. Zašto bi to činio da je htio da
vojska preuzme vlast? Dimitrijević je bio vatreni domoljub i to
navodi na pomisao da je htio izbjeći sve što bi vodilo u građanski
rat, pogotovo 1914. godine. U oslabljenoj srpskoj državi takav
bi sukob Austro-Ugarskoj pružio dragocjenu priliku da „iznova
uvede red" oružanom intervencijom. Ali Dimitrijević, čini se, nije
shvaćao da su njegovi postupci tijekom svibanjske krize nespojivi
s njegovim položajem jednoga od najviših vojnih dužnosnika u
demokratskom društvu.
Potkraj svibnja sve je bilo na mrtvoj točki. Svi najvažniji ele-
menti moći u Srbiji uhvatili su se u koštac u uzajamnoj borbi; jav-
nost je bila zabrinuta kako će se to riješiti. Mnogi su očekivali da
će pobijediti Crna ruka pod vodstvom zagonetnog Dimitrijevića;
njena je prividna snaga i navela oporbu da s njom surađuje. Ali
kad se zapleo u političke manevre, Dimitrijević je izgubio onu
svoju tajnovitu aureolu pa se princu Aleksandru i radikalima više

281 Jovanović, Moji savremenici, str. 445-447.

282 Živ. 3, „Iskazi".
nije činio onako opasnim. Uz pomoć ministra Stefanovića i Bijele
ruke vlada je izradila nacrt najstrožih mjera protiv Dimitrijevićeve
skupine. Jedna uredba predviđala je umirovljenje velikog broja
časnika crnorukaša i premještanje ostalih u unutrašnjost; druga
pak imenovanje njihovih protivnika na ključne položaje u
Beogradu. Bijela ruka uvjeravala je vladu da Dimitrijević nema
dovoljnu podršku u vojsci i da neće ništa poduzeti. Ali plan da
Dimitrijevićeva skupina bude umirovljena i razasuta po unutraš-
njosti spriječio je pukovnik Krsta Smiljanić, načelnik operativnog
odjela. Pred mogućnošću austrijske invazije Smiljanić se uspro-
tivio uklanjanju tolikog broja sposobnih vojnih dužnosnika.
Vojvoda Putnik bio je star i bolestan, a generali Mišić i Stepanović
bili su u mirovini. Nova umirovljenja i premještaji ugrozili bi
obrambene mogućnosti vojske.
Budući da se kriza otezala, Dimitrijevićevi su se prijatelji
zabrinuli. Shvatili su da njihov junak oklijeva, što mu nije bilo
svojstveno. Nakon što su ga prijatelji u Skopju odbili, Dimitrijević
je izbjegavao da se sukobi s vladom. Bitka je bila izgubljena i on
se pokušavao nagoditi. Poslao je pukovnika Milovanovića Pilca
princu Aleksandru da izvidi je li ovaj raspoložen za pomirbu.
Milovanović je molio princa da ne odbaci svoje stare prijatelje
urotnike i prognozirao katastrofu ako Pašić ostane na vlasti.
Aleksandar je oštro uzvratio da namjerava ne samo da bude kralj,
nego i da vlada, ali ne s urotnicima; Pašićeva vlada mora ostati.
Uvjeravao je Milovanovića da će Uredba o prioritetu biti povuče-
na, da će Protić otići iz vlade i da Putnik može postati ministrom
vojske. Milovanović će dobiti mjesto u Glavnoj vojnoj inspekciji,
a Dimitrijević i njegovi prijatelji ostat će na svojim položajima. To
je, u osnovnim crtama, bio njihov kompromis.283
Pašićeva vlada bila je spašena uglavnom ruskom intervenci-
jom. Predsjednik vlade Pašić odbio je žrtvovati Protića i oslonio
se na tijesnu većinu glasova Radikalne stranke u parlamentu
kako bi prošle njegove glavne mjere. Kad više nije mogao vladati
s tako malom većinom, podnio je ostavku. Rusija se uplela da
spriječi njegov pad. Veleposlanik Nikolaj Hartvig, koji je imao
velik utjecaj u Beogradu, izjavio je da ruska politika na Balkanu
iziskuje da Pašić bude na vlasti. Francuzi su nagovijestili da opor-

283 Živ. 719, „Konflikt".

beni režim u Srbiji možda više neće dobivati njihovu financijsku
pomoć. Hartvig je uz pomoć princa Aleksandra časnike koji su
bili protiv urotnika pridobio da se nagode.
Uskoro je javnost doznala da će Pašićeva vlada ostati na vlasti,
i to u starom sastavu. Lukavi Pašić nadmudrio je oporbu, koja nije
bila složna glede svog programa. Samostalni radikali razočarali su
se u urotnike i zaključili da je ipak bolje imati Pašića nego kaos.
Dimitrijević je prihvatio obećanja princa Aleksandra, obavijestio
svoje prijatelje da se neće upuštati u nerazumne pustolovine, a
potom se povukao u sjenu. Njegovi su ga najodaniji sljedbenici
napustili jer od njega nisu dobili nikakvo objašnjenje za takav
postupak. Sljedećeg dana Pijemont je ironično napisao: „Lako
je vama, časnici, vi se uvijek možete nagoditi, a što ćemo mi,
civili?"
Kralj Petar, razapet između vlade i vojske i pod pritiskom
Rusije da zadrži Pašića, povukao se iz aktivnog političkog živo-
ta. Potkraj lipnja prenio je uglavnom cijelu kraljevsku vlast na
Aleksandra, kao princa regenta. Protićeva Uredba o prioritetu
bila je povučena, ali on je zadržao mandat.284
Tako je bila završena svibanjska kriza. Pobijedili su Pašić i
Aleksandar, obojica neprijateljski raspoloženi prema Dimitrijeviću.
Ali Pašić je pobijedio ne toliko svojim sposobnostima i snagom
radikala, koliko uz pomoć Rusije. Preuzevši kraljevsku vlast,
Aleksandar je odlučio uništiti Dimitrijevića i urotnike, u kojima
je vidio glavnu prepreku svom autoritetu u vojsci. On i radikali
samo su privremeno odgodili konačno raščišćavanje računa s
njima. Predstojeći izbori, predviđao je Pašić, omogućit će mu da
slomi Dimitrijevićev utjecaj na časnički zbor. Sukob između vlade
i časničkog zbora potkopao je utjecaj Crne ruke. Osim, možda,
radikala, svi su bili razočarani ishodom svibanjske krize koja je
obilježila početak kraja Dimitrijevićeva ugleda i utjecaja na poli-
tiku.

284 Isto; Jovanović, str. 199-202; HHSA, Serbien XIX/66, Giesl Berchtoldu, 29.
svibnja i 6. lipnja 1914., br. 778 i 108, i 17. srpnja.
 XI. poglavlje

Umorstvo u Sarajevu
(Lipanj 1914.)

Većina znanstvenika suglasna je da je ubojstvo nadvojvode

Franza Ferdinanda u Sarajevu, u Bosni, 15., odnosno 28. lipnja
1914. pokrenulo I. svjetski rat. Otada pa do danas stalno se
raspravlja o tome tko je odgovoran za to ubojstvo i potonji kata-
klizmički rat. Je li Srbija bila nevina žrtva austrougarske agresije?
Ili je Srbija planirala ubiti nadvojvodu, ili barem znala da će se
to pokušati učiniti? Jugoslavenski znanstvenici gotovo jednoduš-
no odbacuju njemačke i austrijske tvrdnje da je Srbija primarno
kriva za ubojstvo i I. svjetski rat. Jugoslaveni još raspravljaju tko
je „zaslužan" za ubojstvo Franza Ferdinanda i koliko je Beograd
znao o uroti, ali skloni su u atentatu vidjeti pravednu odmazdu za
aneksiju Bosne i Hercegovine.285
Tko je smislio i počinio ubojstvo nadvojvode? Neki jugoslaven-
ski povjesničari tvrde da su ga organizirali i počinili revolucionar-
ni nacionalistički učenici i studenti iz Mlade Bosne, uz neznatnu
pomoć srbijanske vlade ili vojske.286 Drugi pak vjeruju da su urotu
pripremili pukovnik Dimitrijević i Crna ruka. Dimitrijevićevi bra-
nitelji, slaveći i njega i crnorukaše kao mučenike i heroje, pri-
hvaćaju njegovu izjavu u Solunu 1917. da su on i njegovi agenti
uklonili nadvojvodu.287 S druge pak strane, branitelji presude na

285 Postoji golema literatura o sarajevskom atentatu. Na engleskom vidi J. Remak,

Sarajevo, New York, 1959., V. Dedijer, The Road to Sarajevo, New York,
1966., i R. W. Seton-Watson, Sarajevo, London, 1926. Recentna jugoslavenska
bibliografija je N. Trišić, Sarajevski atentat u svjetlu bibliografskih podataka,
Sarajevo, 1964. Najpotpuniji prikaz pruža Dedijer, Sarajevo 1914., 2 sveska,
Beograd, 1978.
286 Vidi D. Ljubibratić, Mlada Bosna i sarajevski atentat, Sarajevo, 1964.; V.
Masleša, Mlada Bosna, Sarajevo, 1964.; B. Jevtić, Bosanski omladinci i sara-
jevski atentat, Sarajevo, 1930.
287 Vidi M. Živanović, Pukovnik Apis; M. Bogićević, Le colonel Dragutine
Solunskom procesu, potvrđujući primarnu ulogu Dimitrijevića i
njegove skupine u sarajevskom atentatu, vele da su se oni oslo-
nili na Njemačku da ona riješi južnoslavensko pitanje.288
Početkom 1914. srbijanski su lideri zaključili da je njiho-
voj zemlji potreban višegodišnji mir kako bi se oporavila od
Balkanskih ratova, obnovila vojsku i potpuno integrirala jug.
Suočen s neprijateljski raspoloženim časnicima i manevrima
oporbe, predsjednik vlade Pašić bojao se da Srbija neće dobiti
taj predah. U povjerenju je upozorio vojvodu Putnika da veze
pukovnika Dimitrijevića s revolucionarnim bosanskim đacima
mogu ugroziti Srbiju.289 Dimitrijević je još 1913. rekao Svetozaru
Pribićeviću, uglednom srpskom političaru iz Hrvatske, da se boji
da Austro-Ugarska ne napadne Srbiju prije nego što se ova opora-
vi. „Treba nam još nekoliko godina mira", upozorio je Dimitrijević.
„A nakon toga doći ćemo k vama [u Hrvatsku]." Pribićeviću je to
značilo da Dimitrijević ima zdravog razuma, dok je vođa radika-
la Ljubomir Jovanović Patak tvrdio da je Dimitrijević emotivan i
konfuzan. Pribićević je ostao uvjeren da oni koji vladaju u Srbiji
sigurno znaju Dimitrijevićeve osobine. Zar bi za načelnika oba-
vještajne službe postavili nekoga tko nema zdrav razum? Tko god
bi došao u obzir za takav položaj, znao je to dobro, mora proći
iscrpne provjere. Osim toga, Dimitrijević je dobro poznat u Srbiji,
zemlji u kojoj, čini se, svatko svakoga poznaje.290
U Glavnom stožeru Dimitrijević se, suprotstavljajući se
Protićevoj Uredbi, duboko zapleo u vanjsku politiku, iako nije
poznavao finese vanjskih poslova niti se istinski razumio u politi-
ku. Vjerovao je da se samo terorističkim metodama mogu postići
nacionalni ciljevi Srbije. Te su se metode pokazale uspješnima
u Otomanskom Carstvu, ali Austro-Ugarska je bila nešto posve

Dimitrijević-Apis i Le procès de Salonique; i Č. Popović, „Organizacija

'Ujedinjenje ili smrt!'", NE, XV, br. 12.
288 Posebice TPO, D. Stojadinović, „Srbija i Nemačka...", navedeno u Dedijer,
Sarajevo 1914., II. svezak, str. 197 i dalje; S. Stanojević, Ubistvo austrijskog
prestolonaslednika Ferdinanda, Beograd, 1923.; i D. Jelenić, „Vidovdanski
atentat 1914...", Politika, 26. ožujka 1926.
289 Živ. 719, „Konflikt". Autor nije uspio pronaći Pašićevo pismo Putniku.
290 S. Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, str. 298-299. Ostali vojni dužnosnici
u Srbiji također su željeli mir, isticao je Pribićević u Srbobranu, vodećoj pub-
likaciji Srba u Hrvatskoj, koju je on uređivao.
 Gavrilo Princip

drugo. Pokušavajući u njoj provoditi terorističke aktivnosti,

Dimitrijević se neoprezno poigrao vatrom i pomogao da plane
svjetski rat. Dobro obaviješteni krugovi u Srbiji okrivili su ga za
ubojstvo, zbog kojega su iskreno žalili.291
Toga proljeća Dimitrijević se bavio pripremama za to da nad-
vojvoda Franz Ferdinand u Sarajevu bude „pozdravljen" kako i
priliči. Dimitrijević i Pašić bili su suglasni da je Srbiji potreban
mir, ali su imali različita mišljenja o tome kako ga je najbolje
postići. Pašić, političar, bio je za opreznu i pomirljivu politi-
ku. Dimitrijević, nacionalni revolucionar, videći u nadvojvodi
glavnu prepreku miru, zaključio je da ga treba silom ukloniti.
Dimitrijević je nadvojvodu smatrao sposobnim i dinamičnim
vodom, koji se spremao da prvi udari i slomi Srbiju, kako bi tako
dokrajčio njeno vodstvo u južnoslavenskom nacionalnom pokre-
tu. U Dimitrijevićevim očima Franz Ferdinand bio je nezamjenjivi
predvodnik „ratoborne struje" u Austriji, jedini od svih austrijskih
vođa koji je bio kadar obnoviti Dvojnu Monarhiju koja se raspa-
dala. Ako ujedini južnoslavenske stanovnike svoje monarhije pod
jedinstvenom i koordiniranom upravom, nadvojvoda možda zau-
stavi osipanje austrijske moći i okruži Srbiju austrijskim teritoriji-
ma. Mladi i snažni Franz Ferdinand umjesto 84-godišnjeg Franje
Josipa na austrijskom prijestolju u nedogled će odgoditi ujedinje-
nje Srba. Dimitrijević je u skorom nadvojvodinu posjetu Sarajevu

291 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 406-407.

 Nadvojvoda Franz Ferdinand

i istodobnim austrijskim vojnim manevrima u istočnoj Bosni vidio

početak invazije na Srbiju i daljnjeg austrijskog napredovanja na
jug, sve do Soluna. Dimitrijević je vjerovao da će mir zauvijek biti
osiguran bude li nadvojvoda uklonjen. Srbija će se moći oporaviti
i pripremiti za konačni obračun sa svojim dugogodišnjim neprija-
teljem. Dotad će i velika srbijanska saveznica Rusija biti spremna
da joj se pridruži u ratu.292
Nakon pobjede u Balkanskim ratovima srpsko je samopouz-
danje bilo u usponu. Srbi više neće zatvarati oči pred austrijskim
provokacijama. Službeni posjet habsburškog prijestolonasljedni-
ka glavnom gradu Bosne i Hercegovine na obljetnicu Kosovske
bitke (1389.), zajedno s manevrima na Drini, kao da je namjerno
bio smišljen da uvrijedi i ponizi Srbiju. Mladi Srbi, čiji su nacionalni
osjećaji pretjerano nabujali nakon nedavnih uspjeha, neustrašivo
su gledali u budućnost. Sad više ništa nije izgledalo nemoguće,
pa ni pobjeda nad Austro-Ugarskom, za koju su mnogi Srbi mislili
da je na samrti, poput Turske. Nedvojbeno su takve ideje, koje su
u to vrijeme kolale Beogradom, utjecale i na Dimitrijevića.293
Neke naknadne procjene kao da potvrđuju da je Dimitrijević
imao razloga za zabrinutost zbog nadvojvodinih nakana. U jed-
nom intervjuu listu Paris Soir-Dimanche 28. lipnja 1937. nad-
vojvodin najstariji sin, dr. Max Hohenberg, rekao je da je Franz

292 Živ. 4019, „Rad Organizacije"; Živ. 719, „Konflikt".

293 Isto.
Ferdinand kanio Austro-Ugarsku pretvoriti u trojnu federaciju
(Austrije, Mađarske i južnih Slavena - op. ur.), „uzimajući u obzir
pojedinačne interese svakog njenog naroda, i tako riješiti ozbi-
ljan problem Podunavlja". Takva federacija pod vodstvom Beča
„ugrožavala je interese nekih velikih sila koje su imale napadač-
ke i aneksijske planove". Da se to spriječi, tvrdio je Hohenberg,
njemačka tajna policija tijesno je surađivala s gerilcima u pripre-
manju sarajevskog atentata.294 Hohenberg je objelodanio samo
slutnje da su Nijemci bili suučesnici u tom umorstvu, ne pružajući
za to uvjerljive dokaze.
Tvrdeći da je trijalistička politika Franza Ferdinanda - pretva-
ranje Austro-Ugarske u trojnu monarhiju ujedinjenjem njenih juž-
nih Slavena - bila osnovni uzrok njegova umorstva, Dimitrijevićev
nećak rekao je povjesničaru Luigiju Albertiniju:

Motive sarajevskog atentata treba tražiti u slavenofil-

skoj politici Franza Ferdinanda. Nadvojvoda je poginuo
kao žrtva svojih trijalističkih gledišta. Da je ostvario taj
svoj plan, Srbija bi morala gravitirati Austro-Ugarskoj.
Apis, mudri politički mislilac [sic!], uočio je svu opa-
snost nadvojvodina plana. Austrija je ujedinjenje juž-
nih Slavena namjeravala ostvariti u sklopu Dunavske
Monarhije. Dimitrijević, koji je nekoliko mjeseci pro-
veo u srbijanskom veleposlanstvu u Berlinu, zacijelo
se ozbiljno zabrinuo doznavši za političke planove
austrijskog prijestolonasljednika.295

Samo su obožavatelji Dimitrijevića mogli smatrati mudrim

političkim misliocem! Svojim velikim političkim i revolucionar-
nim instinktima, pisao je Milan Živanović, „Apis je otkrio opa-
snost takve [trijalističke] politike, kao i energiju tog budućeg cara,
i shvatio je kakva opasnost prijeti južnim Slavenima".

294 Dedijer, Sarajevo 1914., II. svezak, str. 197.

295 L. Albertini, The Origins of the War of 1914, 3 sveska, New York, 1952.-1957.,
III. svezak, str. 87. Dimitrijević je u Berlinu proveo nekoliko mjeseci 1913.
oporavljajući se od bolesti, ali ne u „srbijanskom veleposlanstvu".
 I njegova je odluka odmah sazrela, čim mu se ukazala
prilika da se to pitanje riješi brzo i konačno. Njemu
je na tom putu stajao Franz Ferdinand i on ga je
uklonio. Jednim potezom ujedinjenje južnih Slavena
pod Habsburzima bilo je zauvijek skinuto s dnevnog
reda.296

Tako je pisao Dimitrijevićev nećak, pun poštovanja.

Austrougarski vođe odlučili su 1914. okupirati Srbiju, tvrdio je
Aleksandar Blagojević, Dimitrijevićev kolega iz Crne ruke. Ubrzo
je srbijanski Glavni stožer, uključujući i Dimitrijevića, razabrao da
je na čelu tog plana Franz Ferdinand. „Odmah sam predložio",
prisjećao se Blagojević, „da se taj problem našeg budućeg rop-
stva riješi tako što će Franz Ferdinand biti ubijen. Nakon rasprave
članovi Vrhovne centralne uprave prihvatili su prijedlog, koji je
proveden u djelo točno po planu."297
Autokratski Franz Ferdinand okupio je u svojoj prekrasnoj
palači Belvedere u Beču vodeće austrijske generale, državnike
i novinare. Njegov cilj, pisao je bosanski učenjak Ljubibratić,
obnoviti Savez triju careva (Austro-Ugarske, Njemačke i Rusije)
što ga je 1873. stvorio njemački kancelar Bismarck. Smatrajući
neprijateljem austrijsku liberalnu saveznicu Italiju, nadvojvoda,
koji je bio pobožan katolik, mislio je da su crkva, vojska i Nijemci
u Austriji tri stupa njegova budućeg carstva. Bio je ogorčeni pro-
tivnik Mađara i smatrao je da je dvojnost, kojom je Mađarima bila
osigurana ravnopravnost, smrt za Monarhiju. Želio je uvesti trija-
lizam tako što će osnovati kraljevinu južnih Slavena, kojoj bi se
pridružile Hrvatska i Dalmacija, a još kasnije i podčinjena Srbija.
Kao usputna postaja Trojne Monarhije u njenom napredovanju
do Soluna Srbija bi bila potpuno apsorbirana. Razgovarajući s
talijanskim grofom Sforzom o nadvojvodinoj trijalističkoj shemi,
Pašić je rekao: „Tada sam se, zaista, prvi put u životu uplašio."
Franz Ferdinand zapravo namjerava, primijetio je Sforza, ojačati
Habsburšku Monarhiju, a ne zadovoljiti težnje naroda u njoj. Ali
austrijski Slaveni, osim katoličkih klerika u Hrvatskoj i Bosni,

296 Živ. 2075, „Smrt pukovnika Apisa i sarajevski atentat".

297 Živ. 684, „Moj rad...", Blagojevićev autobiografski prikaz događaja što ga je
1951. dao Milanu Živanoviću.
više nisu zadovoljni takvim dinastičkim rješenjima. Putovanje
Franza Ferdinanda u Sarajevo i manevri u Bosni trebali su ojačati
taj element. Proklerikalni Hrvatski dnevnik radovao se 12. lipnja
1914.:

On [Franz Ferdinand] stiže u Bosnu kao vrhovni zapo-

vjednik cjelokupne vojne sile našega velikog carstva...
kao da nama i našim neprijateljima šalje glasnu poru-
ku: „Bosna nikada neće napustiti tijelo Habsburške
Monarhije!" Sva sila Monarhije branit će bosanske
zemlje do posljednjega daha.298

Franz Ferdinand bio je najveći zagovornik preventivnog rata

protiv Srbije, pisao je jugoslavenski vojni historičar Petar Opačić.
Mnogi europski lideri u njemu su vidjeli fanatičnog i ratobornog
klerikalca. Militaristički austrijski krugovi oko nadvojvode zvec-
kali su sabljama na srbijanskoj granici za vrijeme Balkanskih rato-
va, vrebajući izliku da napadnu. Pukovnik von Bardolff, načelnik
stožera Franza Ferdinanda, napisao je potkraj 1912. godine:
Južnoslavensko pitanje može se riješiti samo pokoravanjem
Srbije." Mjesec dana poslije Conrad von Hötzendorf, načelnik
austrougarskog Glavnog stožera, također je predlagao napad na
Srbiju. Budući da uvjeti u Europi u to vrijeme nisu bili povoljni,
car Franjo Josip spriječio je da prijestolonasljednik pošalje ulti-
matum u Beograd. Ali tijekom 1913. raspao se Balkanski savez i
ruski utjecaj na tom je području oslabio.299
Ali austrijski učenjak Leopold Chlumecky inzistirao je na tome
da je nadvojvodin plan bio posve defenzivan. Nadvojvoda je bio
fanatični domoljub i, kad je vidio da mu se voljena monarhija ras-
pada, kanio je obnoviti njene vojne i zakonske temelje. U palači
Belvedere vodio je glavnu riječ među nekolicinom ljudi koji su
također smatrali da je prijeko potrebno što prije provesti refor-
mu. Oni su bili u sukobu s ostarjelim carom Franjom Josipom i
njegovom svitom, Mađarima i konzervativnim austrijskim plem-
stvom. Kao pristaša trijalizma Franz Ferdinand suprotstavljao se

298 Ljubibratić, Mlada Bosna, str. 165-166; Pribićević, str. 299-300.

299 P. Opačić, „Izgovor za početak svetskog rata", Politika, 28. lipnja 1984.
bilo kakvoj aneksiji srbijanskog teritorija: „Zaboga, to nipošto!
Ni jedan četvorni kilometar srbijanskog tla, ni jednu šljivu!"
Namjeravajući da sačuva, ne da osvoji, on se čak bunio i protiv
aneksije Bosne i Hercegovine. U Beogradu su njegov cilj razu-
mjeli bolje nego u Beču. Ako nadvojvoda postane carom i prove-
de svoj program, shvatili su srpski vođe, neće biti Velike Srbije.
S Hrvatskom združenom sa Slovencima, Dalmatincima i Bosnom
i Hercegovinom u ujedinjeni južnoslavenski habsburški blok put
prema Velikoj Srbiji kakav su predvidjeli Pašić i Dimitrijević bio
bi blokiran. Budući da se Monarhija iznutra raspadala, nadvoj-
voda se zalagao za mir i tražio je veze s moćnom Njemačkom.
Od kaotične monarhije htio je stvoriti novi i stabilni poredak.
Stoga su ga srpski nacionalisti htjeli eliminirati, a potom sačekati
da stari Franjo Josip umre, što bi bio signal za konačni raspad
Austro-Ugarske.300
"[Dimitrijević] je zapravo odlučio o atentatu i on ga je pro-
veo u djelo", tvrdio je njegov nećak. Prije nego što je Gavrilo
Princip, pripadnik Mlade Bosne koji će ubiti nadvojvodu,
pošao u Sarajevo, Dimitrijević ga je osobno podučio i odobrio
mu da počini to umorstvo. Smrtna kazna koja je poslije snašla
Dimitrijevića ponajprije je bila posljedica njegova priznanja da je
organizirao atentat", ustvrdio je Živanović. Dimitrijević je počet-
kom 1917. izjavio:

Već sam vam jedanput istaknuo da sam možda pogri-

ješio otvoreno napisavši [Sudskom vijeću u Solunu] da
sam ja proveo u djelo sarajevski atentat. Sad bih na
osnovi tih saslušanja [u Solunu] rekao da je to glavni...
razlog zbog kojeg ću biti ubijen.

Živanović je inzistirao da je Dimitrijević imao kudikamo naj-

važniju ulogu u planiranju i počinjenju tog umorstva.301 Istina je
da je vođa gerilaca Tankosić obučavao atentatora u baratanju
vatrenim oružjem i bombama, ali Dimitrijević je mladobosancima
omogućio da izvedu svoje historijsko djelo, jer on je osigurao

300 L. Chlumecky, „Franz Ferdinands Aussenpolitik", BM, XII, lipanj 1934., str.
455-456.
301 Živ. 2067, M. Živanović, „Kritika Apisova rada".
njihov prelazak iz Srbije u Bosnu. Ti su se mladići spontano i
dobrovoljno pripremali da budu žrtvovani i pripadali su bosan-
skim revolucionarnim skupinama, „ali Apis je usmjerio njihovu
spremnost prema pravom cilju".302 Po ugledu na Žerajića,303
bosanski đaci naumili su poubijati visoke predstavnike austrijske
vlasti, osobito u Bosni, ali njihova je mržnja bila usmjerena na
Oskara Potioreka, guvernera Bosne i Hercegovine. Dimitrijević
ih je uvjerio da „zmiju treba udariti u glavu" tako što će ubiti
Franza Ferdinanda, a ne bosanske guvernere i generale koji
mogu biti zamijenjeni drugima. Uklanjanje nadvojvode, uvjera-
vao je Dimitrijević, bit će sudbonosno za obnovu i reorganizaciju
Monarhije i glavna prepreka ujedinjenju Srba bit će uklonjena.304
Nacionalni revolucionarni pokret u Srbiji, pisao je Živanović,
imao je tada središte u Glavnom stožeru. Zahvaljujući neograni-
čenoj podršci vojvode Putnika, Dimitrijević je sve konce držao u
rukama. U to vrijeme Crna ruka i njena Centralna vrhovna uprava
navodno više nisu djelovale i prema tome nisu ni mogle planirati
ili izvesti atentat:
U Srbiji u svemu tome glavnu i presudnu ulogu imao
je pukovnik Apis s nekoliko svojih najbližih suradnika,
od kojih su svi bili članovi organizacije „Ujedinjenje ili
smrt!", i uz suradnju Rade Malobabića.305

Malobabić je, tvrdio je pukovnik Pavlović, prvi obavijestio

Dimitrijevića da će Franz Ferdinand doputovati u Sarajevo i da
će voditi manevre u istočnoj Bosni. To je sličilo prvim koracima
pripremanja invazije na Srbiju.

302 Živ. 2091, Ž. Živanović, „Lični podaci o Apisu"; Živ. 2075, M. Živanović, „Smrt
pukovnika Apisa".
303 U znak prosvjeda protiv austrijske vladavine u Bosni Bogdan Žerajić je u lip-
nju 1910. pokušao ubiti guvernera Bosne i Hercegovine generala Varešanina
i nakon tog neuspjelog atentata počinio samoubojstvo. Vidi P. Bogićević,
„Atentat Bogdana Žerajića", GIDBiH, Sarajevo, IV, str. 195. Bojnik Milan Vasić
potvrdio je da su 1912. bila dva pokušaja organiziranja ubojstva nadvojvode.
Vasić je u to vrijeme bio Dimitrijevićev blizak drug. Živ. 4019, str. 9-11.
304 Živ. 2075, „Smrt".
305 Živ. 4019, „Rad Organizacije"
 Znajući da je Srbija iscrpljena dvama prethodnim rato-
vima, nesposobna da se odupre velikoj austrijskoj sili i
da će neminovno propasti ako dođe do rata s Austro-
ugarskom, on [Malobabić] je prvi predložio Apisu da,
kao vođa imperijalističke politike na Balkanu, bude
ubijen i da se tako ukloni glavna opasnost koja prijeti
Srbiji.306

Dimitrijević je dobio uvjeravanja da će Rusija braniti Srbiju

bude li ova napadnuta i naredio Malobabiću i bojniku Vuloviću
da organiziraju prelazak naoružanih atentatora u Bosnu. 307
Dimitrijevićevo pismo Visokom sudu za časnike u Solunu
1917., koje se dugo držalo u tajnosti, snažno je potvrdilo njegovu
vodeću ulogu u sarajevskoj uroti:

Radu Malobabića... angažirao sam da za mene organi-

zira obavještajnu mrežu u Austro-Ugarskoj... u dogo-
voru s ruskim vojnim atašeom Artamonovom, koji je
osobno upoznao Radu u mojoj prisutnosti. Nakon što
je Rade počeo raditi, vjerujući da se Austrija sprema
za rat s nama, mislio sam da će uklanjanjem prijesto-
lonasljednika, Ferdinanda, vojnička stranka i struja
kojoj je on bio na čelu izgubiti snagu i da će tako ratna
opasnost biti uklonjena ili barem na neko vrijeme
odgođena. Radi toga sam angažirao Malobabića da
organizira Ferdinandovo ubojstvo prilikom njegova
dolaska u Sarajevo. Na to sam se konačno odlučio tek
kad me Artamonov uvjerio da nas Rusija neće ostaviti
bez obrane ako nas Austrija napadne.

Potom slijedi najkontroverzniji dio Dimitrijevićeve izjave:

Malobabić je proveo u djelo moje instrukcije, organizi-

rao atentat i proveo ga u djelo. Njegovi glavni sudionici
bili su u mojoj službi i dobivali male honorare koje sam
im slao preko Malobabića.

306 Živ. 35, „Sećanja pukovnika Pavlovića o Malobabiću"

307 Živ. 34, „Ljubomir Vulović".
 Nadvojvoda Franz
Ferdinand s obitelji

Neke od priznanica, pisao je Dimitrijević, ostale su u ruskim

rukama. „Novac za to dobivao sam od Artamonova, jer [srbijan-
ski] Glavni stožer tada nije bio ovlašten za taj pojačani rad."308
Dimitrijević je taj podnesak napisao sudu vjerujući da će
tako prekinuti proces u Solunu.309 Srbija je bila u ratu s Austro-
ugarskom i on nije mogao ni sanjati da će mu upravo potvrda
da je sudjelovao u nadvojvodinu umorstvu zapečatiti sudbinu.
Dimitrijević je na sudu rekao istinu, zaključio je Ljubibratić, ali ne
cijelu istinu.310
Dimitrijevićevi odnosi s Rusijom, osobito s vojnim atašeom
Viktorom Artamonovom, ostaju nejasni. Ruski Glavni stožer i
tajna policija, navode neki povjesničari, stajali su iza pukovni-
ka Dimitrijevića na početku priprema sarajevskog atentata.311

308 Dimitrijević sudskom vijeću u Solunu 28. ožujka 1917. prema F. Würthle, Die
Sarajewoer Gerichtsakten, Beč, 1975., bez paginacije.
309 M. Živanović, Republika, 18. prosinca 1945.
310 Ljubibratić, Mlada Bosna, str. 138.
311 Dedijer, Sarajevo 1914., I. svezak, str. 29, 430. Dedijer je autora obavijestio
o tajnom dosjeu što ga je o Dimitrijeviću pripremila Ohrana za Nikolu II.,
tvrdeći da je dr. Branko Pavićević prilikom jednog znanstvenoistraživačkog
Dimitrijević je tvrdio da je odluku o atentatu donio tek kad ga je
Artamonov uvjerio u rusku podršku Srbiji. „Tom prilikom nisam
Artamonovu priopćio svoje namjere o atentatu, nego sam našao
izliku da vidim kakvo je njegovo mišljenje o držanju Rusije."312
Artamonov je 1938. u jednoj njemačkoj publikaciji objasnio
svoju ulogu prije umorstva. Budući da su Crna ruka i srbijanska
vlada bile u sukobu, Artamonov je imao posla s Dimitrijevićem
samo službeno i isključivo kako bi od njega dobio informaciju:
„S Dimitrijevićem sam se sastajao isključivo u njegovu uredu u
Glavnom stožeru." Njegov vlastiti Glavni stožer nije mu dao nika-
kve instrukcije da utječe na stav Srbije. Artamonov je 19. lipnja
1914. otputovao na odmor u Švicarsku i poslije je poricao ikakvo
svoje sudjelovanje u sarajevskoj uroti. Ni Rusija ni Srbija, tvrdio
je on, nisu željele nadvojvodinu smrt.313 Vratio se u Beograd 15.
srpnja, onoga dana kad je Austrija Srbiji objavila rat.
Međutim, Victor Serge, ruski revolucionar koji je emigrirao, tvr-
dio je 1925. da mu je Dimitrijevićev kolega Božin Simić rekao:

Apis je smatrao da mu je dužnost, prije nego što poduz-

me presudne korake, da se dogovori s Artamonovom.
Obavijestio ga je da se priprema atentat u Sarajevu.
Nakon nekoliko dana Artamonov mu je odgovorio:
„Samo naprijed! Ako vas napadnu, nećete biti sami."
Artamonov je tražio precizne instrukcije od svojih pret-
postavljenih.314

posjeta Kijevu pribavio jednu kopiju. Autor o tome od Pavićevića nije dobio
nikakve informacije. Jedan sovjetski autor prvotno je tvrdio da je atentat
organizirala srbijanska bojnoobavještajna služba (Dimitrijević) po naredbi
Rusije, ali je poslije tu tvrdnju povukao. - N. P. Politika, Saraevskoe ubijstvo,
Moskva, 1930., str. IX; Vozniknovenie pervoi mirovoi voiny, Moskva, 1964.,
str. 236-237.
312 Würthle, Die Sarajewoer Gerichtsakten.
313 V. A. Artamonov, „Erinnerungen an meine Militärattachezeit in Belgrad", BM,
1938., str. 588-602.
314 V. Serge u Clarté, Pariz, 1925. U svojoj knjizi Mémoires d'un révolutionnaire
de 1901 à 1941, Pariz, 1951., Serge tvrdi da su ga o tome obavijestili Božin
Simić i Milan Bogićević. Vidi Dedijer, Sarajevo 1914., I. svezak, str. 430.
 Sudionici
sarajevskog atentata
Trifko Grabež, Đuro
Šarac i Gavrilo
Princip

Simićeva tvrdnja zvuči nevjerojatno. Obećanje Rusije da će

braniti Srbiju došlo bi preko Ministarstva vanjskih poslova, a
ne preko Artamonova. Obećanje takvog nižeg službenika ne
bi obvezivalo Rusiju. Od Artamonova Dimitrijević nije tražio
nikakvu čvrstu prisegu, nego samo „njegovo mišljenje". Unatoč
Dimitrijevićevu poricanju Artamonov je sigurno nešto znao o pri-
premama za atentat. Dok je Artamonov bio na dopustu, zamjenji-
vao ga je Aleksandar Verhovski, poslije ministar vojske u ruskoj
provizornoj vladi. Trajdar Baržinjski iz Instituta za arheologiju u
Petrogradu je podsjetio:

Taj [sarajevski] atentat bio je pripremljen uz podršku

vršitelja dužnosti vojnog atašea ruskog veleposlanstva
u Beogradu, satnika Verhovskoga... mladića kojega
sam godinama poznavao... i koji mi je iskreno rekao
pravu istinu o izvorima, pripremi i provedbi urote.315

Dr. Vojislav Bogićević, poslije glavni arhivist u Sarajevu, objavio

je odgovore Dimitrijevićevih kolega na njegove upite o odgovor-
nosti za to umorstvo. Pukovnik Vojislav Gojković je podsjetio:

Također tvrdim da su u taj posao bili uključeni samo

Apis, Vulović i Tankosić. Ako se itko pokušao ugurati u

315 Ljubibratić, Mlada Bosna, str. 163.

 taj trojac, on je običan hvalisavac i molim vas da mu ne
poklanjate pozornost... Bio sam vrlo blizak s Apisom,
a ipak mi nikad ni riječ o tome nije rekao. Osim toga,
da sam bio na njegovu mjestu, ni ja ne bih drukčije
postupao. Za to su znali samo izvršitelji. Obojica su bili
vrlo pouzdani i odani Apisu. Da Tankosić nije poginuo
[1915.], i njega bi strijeljali u Solunu.316

Drugi Dimitrijevićev suradnik tvrdio je da nadvojvodino umor-

stvo nije bilo Malobabićeva ideja. U svom pismu Bogićeviću
u lipnju 1956. Aleksandar Blagojević rekao je da je on, a ne
Malobabić, uvjerio Dimitrijevića da treba ubiti austrijskog nad-
vojvodu kako bi se spriječio rat. Kao zapovjednik karaule na
albanskoj granici Blagojević je u travnju 1914. došao na dopust
u Beograd. Kad se u gradskom središtu susreo s Dimitrijevićem
i bojnikom Vulovićem, otpratio ih je do Dimitrijevićeva ureda u
kalemegdanskoj tvrđavi. „Pa dobro, zapovjednici, sad kad vas
vidim, što mislite o tome?", upitao je Dimitrijević dvojicu svojih
drugova iz Crne ruke. Pukovnik je izjavio:

Sve što smo dosad učinili [u nacionalističkoj djelat-

nosti] dobro je ispalo, ali što ćemo sad s Austrijom?
Strašno se priprema protiv nas. Opasnost je ogromna.
Hoće nas uništiti. Imamo izvješća u kojima se kaže da
se njihov prijestolonasljednik Ferdinand opasno spre-
ma. Evo izvješća ruskog vojnog atašea Artamonova
koji nas upozorava da su austrijski i njemački vojni
krugovi odlučili... da nas okupiraju. Ministar vanjskih
poslovao poslao nam je dokument od veleposlanika
Hartviga koji govori o istom i savjetuje nam da bude-
mo jako oprezni s Austrijom, jer Rusija još nije vojno
spremna.317

Daleko od toga da potiče sukob s Austrijom, Rusija se trudila

obuzdati Srbiju.

316 V. Bogićević, Sarajevski atentat. Pisma, str. 125-126.

317 Isto, str. 120-122; Bogićević, J o š nekoliko podataka...", Oslobođenje,
Sarajevo, 17. lipnja 1953., str. 4.
 Malobabić je uspio dobiti posao šefa sale u restoranu Časničkog
kluba u Zagrebu. Opisao je zabavu časnika iz garnizona na kojoj
su bile ispijene brojne zdravice. Nadvojvoda je bio posljednji
i viknuo je: „Srest ćemo se u Beogradu! Dolje Srbija!" Kad je
Dimitrijević to ispričao, Blagojević je, navodno, rekao:

Ako je došlo dotle da sudbina našeg naroda ovisi o

volji jednog čovjeka ili skupine ljudi, dolje s njima.
Budimo dostojni sinovi svojega naroda i nastojmo smr-
viti toga zmaja što hoće proždrijeti Srbiju.

„Kako?", upitao je pukovnik Dimitrijević. „Ako se nitko ne

može naći", rekao je Blagojević, „neka jedan od nas [vođa geri-
laca] ode tamo i pomrsi tom zmaju račune." Dimitrijević je odgo-
vorio: „Trebamo o tome ozbiljno razmisliti." Ali Blagojević je bio
uporan:

Pokojni Bogdan [Žerajić] još ima sljedbenika i Šilja

[Tankosić] ih dobro poznaje, a budući da su oni upra-
vo ovdje u Beogradu, netko treba preuzeti na sebe da
sredi tu stvar.

Klimnuvši glavom u znak suglasnosti, Dimitrijević je rekao:

„Razgovarat ću sa Šiljom."318 Vjerojatno su u tom razgovoru
Dimitrijević i Tankosić do u tančine razradili plan atentata.
Svetozar Pribićević iz Hrvatske idealizirao je Dimitrijevića
kao tada najutjecajnijeg i najodlučnijeg vođu srbijanskih časni-
ka. Tvrdio je da je Dimitrijević idealist koji ne traži nikakvu
korist za sebe, nije imao nikakvih osobnih ambicija i bio je odan
nacionalnim interesima. On je svakako ostavljao takav dojam.
Spreman da ujedinjenje južnih Slavena postigne svim sredstvi-
ma, imao je cilj da uništi Austro-Ugarsku i sav se usredotočio na
pripremanje Srbije za konačni obračun. Malobabić je bio najbo-
lji Dimitrijevićev agent za uspostavu veza s južnim Slavenima
i pripremanje nacionalne revolucije. S druge pak strane, vođa
radikala Ljubomir Jovanović Patak, tvrdeći da je Dimitrijević htio
samo ubiti nadvojvodu, rekao je Pribićeviću da je poslije kanio

318 Isto.
ubiti i njemačkog cara Wilhelma II. Jovanović Patak je uzviknuo:
„On je bio bandit!"
Pribićević se tomu usprotivio, rekavši da srpska vlada nikad
za života nije optužila Dimitrijevića da je kovao urotu da ubije
nadvojvodu. Tek kad je bio smaknut, ona je utvrdila njegovo
sudjelovanje u uroti kako bi opravdala presudu suda za veleiz-
daju. Niti je Dimitrijevićeva navodna uloga dokazivala da je želio
rat, niti da je vjerovao da će ga nadvojvodino umorstvo izazvati.
Budući da suučesništvo Srbije nije bilo dokazano, kako bi uboj-
stvo što ga je počinio austrijski državljanin moglo biti izlika za
vojni sukob? Znajući da je Srbiji 1914. potreban mir, Dimitrijević
se odlučno suprotstavljao ratu, pisao je Pribićević. Tražiti rat s
Austrijom u to vrijeme bilo bi suludo, a Dimitrijević sigurno nije
bio takav.319
Proradikalski znanstvenik Stanoje Stanojević negativno je
oslikao Dimitrijevića kao „nemiran duh koji stalno žudi za pusto-
lovinama... koji stalno smišlja urote i atentate". Kanio je ubiti
Wilhelma II., bugarskog kralja Ferdinanda i princa Aleksandra.
U njegovoj verziji Dimitrijević se pojavljuje kao profesionalni
ubojica, što je svakako pogrešna procjena njegove naravi. Bojnik
Tankosić, tvrdi Stanojević, obavijestio je Dimitrijevića u svibnju
1914. da je upravo razgovarao s izaslanicima bosanskih đaka koji
su odlučni ubiti Franza Ferdinanda u Sarajevu. Dimitrijević se s
tim suglasio i ovlastio Tankosića da mladiće obuči u baratanju
vatrenim oružjem. Nakon deset dana vratili su se u Bosnu. Ni
Dimitrijević ni Tankosić nikomu o tome nisu rekli ni riječ sve do
2. lipnja, kad je Dimitrijević sazvao sastanak Vrhovne centralne
uprave.320 Rekao je svojim drugovima da su on i Tankosić poslali
dvojicu mladića da ubiju nadvojvodu Ferdinanda koji hoće iza-
zvati rat sa Srbijom. Nakon žive rasprave svi članovi Vrhovne cen-
tralne uprave osim Tankosića bili su protiv tog plana. Na njihovo
inzistiranje Dimitrijević je pristao da pokuša spriječiti ubojstvo.

319 Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, str. 293-302.

320 Budući da nije imao izvršnu vlast u Vrhovnoj centralnoj upravi, Dimitrijević
nije bio ovlašten da sazove sastanak; tvrdio je da se kao takva nije sastajala
1914. godine.
Ostalo je nerazjašnjeno je li on zakasnio ili su atentatori odbili
poslušati.321
Jedan dokument u Sarajevskom arhivu, napisao je dr. Vojislav
Bogićević, potkrepljuje tezu da je Dimitrijević organizirao urotu
preko Malobabića. Taj dokument potvrđuje Dimitrijevićevu
izjavu da je Malobabić u Bosnu donio oružje namijenjeno aten-
tatorima. Čak i prije II. svjetskog rata, dodao je arhivist, on je ras-
polagao podacima o tome kako je Dimitrijević organizirao sara-
jevski atentat, ali je smatrao da ih ne treba objavljivati prije nego
što bude objavljeno Dimitrijevićevo tajno svjedočanstvo sudu u
Solunu. Bogićević je 1953. objavio dva ranija pisma Aleksandra
Blagojevića, koja potvrđuju da Narodna obrana, koja je bila
optužena u austrijskom ultimatumu Srbiji, nije imala nikakvu
ulogu u sarajevskom atentatu. Sve do samog tog događaja njen
predsjednik general Boža Janković radio je za austrijskog vojnog
atašea. „Ta trojica velikih mrtvih patriota [Dimitrijević, Vulović i
Malobabić]", tvrdio je Blagojević, „sami su pripremili i izvršili taj
čin...".322 Ali Blagojević, koji je bio blizak s Dimitrijevićem, nije
bio nepristran svjedok.

321 Pribićević, str. 299-300. Britanski znanstvenik R. W. Seton-Watson u „Murder

in Sarajevo", FA, III, 1925., str. 500-506: Dimitrijević je odlučio preduhitriti
napad Austrije senzacionalnim terorističkim činom. Bio je vatreni srpski
domoljub, „potpuno neuravnotežen i bez zdravog razuma, bezobzirno ambi-
ciozan". Doznavši da će Rusija vjerojatno podržati Srbiju, Dimitrijević je 2.
(odnosno 15.) lipnja sazvao sastanak Vrhovne centralne uprave i na njemu
rekao da je poslao Tankosićeve bosanske đake da ubiju nadvojvodu. Budući
da su on i Tankosić bili jedini članovi koji su bili za taj plan, Dimitrijević je
pristao da ga opozove. Ili je ubojice pokušao pozvati natrag, ili ništa nije
učinio. Osim da ubojice silom budu zadržani u Srbiji, piše Seton-Watson, ni
sam ih Dimitrijević ne bi bio mogao spriječiti. Unatoč Dimitrijevićevoj vezi s
dvojicom atentatora preko Tankosića, nema dokaza da je on smislio urotu
koja je, čini se, potekla iz same Bosne; Poslije je „mladobosanac" Borivoje
Jevtić izjavio da sarajevski atentat „nije bio djelo jednog pojedinca zanesenog
domoljubljem, nego cjelokupne bosanske mladeži". To umorstvo, primjećuje
Seton-Watson, bilo je šesto u dvije godine protiv austrijskih prvaka i sva su
bila djelo Srba ili Hrvata u Monarhiji, a ni jedno nije bilo povezano sa Srbijom.
Jedan novinski članak 1922. ustvrdio je da je to što je Dimitrijević organizirao
sarajevski atentat Austro-Ugarskoj dalo izliku da Srbiji objavi rat. J e d n a
privatna osoba, običan građanin, samovoljno je... uvukao svoju zemlju u
rat, suprotno željama njenih odgovornih vođa." - Radikal, 25. ožujka 1922.,
„Politička zrnca".
322 V. Bogićević, ,Još nekoliko...", Oslobođenje, 17. lipnja 1953.
 Nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova supruga Sophie izlaze iz
sarajevske gradske vijećnice neposredno prije atentata

Zagovornici presude u Solunu323 navodili su da je Dimitrijević

vjerovao da će Centralne sile pobijediti u I. svjetskom ratu i
da će se južnoslavenski problem moći riješiti oslanjanjem na
Njemačku. Autori koji govore u prilog Solunskog procesa isticali
su Dimitrijevićeve bliske veze s dr. Milošem Bogićevićem, koji je
bio germanofil.324 Tijekom Dimitrijevićeva boravka u Berlinu 1913.
Bogićević ga je navodno upoznao s njemačkim vojnim dužnosni-
cima, koji su mu „pomogli da u njemačkim novinama piše članke
o problemima Srbije". Bogićević je Dimitrijevića nazivao svojim
„velikim prijateljem" i zamijetio je da je Dimitrijević duboko doj-
mio mnoge njemačke visoke časnike. Početkom I. svjetskog rata
Bogićević je mnogo vremena provodio u Dimitrijevićevu uredu,
koji je tada bio u Kragujevcu.325

323 Osobito S. Stanojević, D. Jelenić, D. Stojadinović i Lj. Jovanović, vidi 4.

napomenu uz ovo, XI. poglavlje.
324 Miloš Bogićević potjecao je iz ugledne srpske obitelji koja je podržavala
dinastiju Obrenović, sve dok kralj Aleksandar nije 1900. godine opozvao
Miloševa oca s mjesta srbijanskog veleposlanika u Berlinu. Miloš, koji je bio
na strani Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata, školovao se u Beču i ondje dok-
torirao. Služio je kao srbijanski diplomat u Parizu i Berlinu, gdje je bio član
kluba Eulenberg, bliskog Wilhelmu II. Za vrijeme I. svjetskog rata izbjegao
je u Njemačku.
325 Dedijer, Sarajevo 1914., II. svezak, str. 198-199; M. Bogićević, Le colonel
 Suvremena
ilustracija atentata
u Sarajevu

Mladobosanci su samostalno smislili i izveli atentat u Sarajevu,

bez Dimitrijevića, tvrdio je bosanski znanstvenik, „ne samo zato
što ga je počinio Princip, nego zato što je od svih sudionika
samo on jedini od početka do kraja ostao dosljedan u provedbi
donesene odluke".326 Nacionalni revolucionar Gavrilo Princip i
anarhist Nedeljko Čabrinović, potaknuti prethodnim pokušajima
ubojstava najviših austrijskih dužnosnika,327 osmislili su atentat
u Sarajevu. Dimitrijevićevo svjedočenje sudu u Solunu, napisao
je Ljubibratić, odražava njegovo psihičko stanje u to vrijeme i
njegovo uvjerenje da će time potkopati optužbe za veleizdaju
protiv sebe. Mladobosanci su također uporno ostajali pri tvrdnji
da su oni bili začetnici urote. Ubojstvo je, veli Ljubibratić, ispla-
nirao Vladimir Gaćinović, bosanski projugoslavenski nacionalist
koji je vjerovao da će se ubojstvima austrijskih dužnosnika iza-
zvati revolucija, uništiti Dvojna Monarhija i osloboditi Bosna. U
Toulouseu u Francuskoj u siječnju 1914. Gaćinović je svoj plan u
osnovnim crtama izložio vođama Mlade Bosne: najprije nadvoj-
vodu, a zatim i ostale austrougarske civilne i vojne dužnosnike
treba ubiti kako bi se na taj način Slaveni u Monarhiji potaknuli
na pobunu.328
Gaćinović je, prema Ljubibratićevoj tvrdnji, izabrao Principa
da ubije Franza Ferdinanda. Sastavši se početkom 1912. s njim u

Apis, str. 12.

326 Ljubibratić, Mlada Bosna, str. 163.
327 Vidi Dedijer, Sarajevo 1914., I. svezak, str. 205 i dalje.
328 Ljubibratić, str. 146-147.
 Hapšenje atentatora

Sarajevu, a potom i u ljeto iste godine u Beogradu, Gaćinović je

zaključio da je Princip odlučan, pouzdan i sposoban. Predložio je
da Princip i sarajevski učitelj Danilo Ilić zajedno isplaniraju kako
da nadvojvoda bude ubijen. U veljači 1914. Princip je došao u
Beograd. Ni on ni njegovi drugovi Čabrinović i Grabež nisu bili
članovi Crne ruke, koja nije primala malodobnike i, uostalom,
više uopće nije primala nove članove.329
U Beogradu se Princip povjerio Duri Šarcu, školskom drugu iz
sarajevske gimnazije, i zamolio ga da mu pomogne nabaviti oruž-
je.330 Pročitavši potkraj ožujka u novinama da nadvojvoda u lipnju
stiže u Sarajevo, Princip je uvjerio Čabrinovića da ga trebaju ubiti.
Šarac je osnovao „Smrt ili život!", društvo od sedam članova nalik
na Crnu ruku, koje je primalo bosanske mladiće i zavjetovalo ih
da će čuvati tajnu. Trifko Grabež, koji je dijelio sobu s Principom,
zatražio je da se pridruži uroti, vjerujući da su manevri u Bosni
smrtna opasnost za Srbiju. Tako je nastao ubilački trojac. Kako bi
ih na kraju još jedanput potaknuo da počine umorstvo, Gaćinović
im je napisao: „Naprijed, lavovi!"331

329 Isto, 147-148.

330 Rukopis Šarčeve biografije, napisao je Ljubibratić, nalazio se u Biblioteci
Matice srpske u Novom Sadu. Za tisak ga je priredio beogradski pisac Dušan
Slavic, koji se često sastajao sa Šarcem i drugim nacionalnim aktivistima.
331 Ljubibratić, str. 151-153.
 Mladići iz Bosne odlučili su zatražiti oružje od Dimitrijevićeva
suradnika bojnika Tankosića. Taj osorni šef gerilaca, koji je prije
s prezirom odbijao angažirati te malodobnike, možda je na kraju
popustio. Tankosić je imao povjerenja u Šarca, koji je bio izasla-
nik mladića, jer se borio s gerilcima u Balkanskim ratovima pod
Tankosićevim zapovjedništvom. Tako je Tankosić nabavio oružje
i uredio da se ono, uz pomoć pograničnih časnika, prebaci u
Bosnu te osigurao Dimitrijevićev pristanak. Trojica urotnika 28.
svibnja krenuli su brodom iz Beograda u Šabac.332
Dimitrijević je svom suradniku iz Crne ruke pukovniku Čedi
Popoviću 1915. rekao da je odmah prihvatio Tankosićev prijedlog
da mlade bosanske atentatore pošalje u Bosnu, objašnjavajući:

Bio sam uvjeren da će Austrija napasti [Srbiju] tijekom

1914. godine. Bojao sam se toga, vjerujući da ćemo mi,
ako nas napadnu, izgubiti sve... Naša je vojska gotovo
sva bila raspršena po garnizonima u južnoj Srbiji i duž
granica predratne Srbije... Taj strah potpuno je ovladao
mojim osjećajima. Počeo sam razmišljati što trebamo
učiniti kako bismo Franza Ferdinanda spriječili da pro-
vede svoj plan napada na Srbiju.

Tankosić je rekao Dimitrijeviću u njegovu uredu u Glavnom

stožeru:

Dragutine, proganja me nekoliko bosanskih mladića.

Ti dječaci hoće pošto-poto izvesti neko „veliko djelo".
Čuli su da će Franz Ferdinand doći na manevre u
Bosnu i preklinju me da ih pustim da onamo odu. Što
ti na to kažeš? ... Rekao sam im da ne mogu otići, ali
oni me ne ostavljaju na miru.

Dimitrijević je oklijevao. Hoće li mladi Bosanci uspjeti? Ako i

uspiju, bit će komplikacija i uzrujavanja, „ali mi ćemo biti spaše-
ni". Stoga je Dimitrijević odgovorio: „Dobro, Šiljo, pusti ih neka

332 Isto, str. 153-155.

idu!" Popoviću je rekao da nije pretpostavljao kako bi takvo uboj-
stvo moglo izazvati rat.333
Ali potom, ustvrdio je Ljubibratić, pukovnik Dimitrijević se
predomislio:

Kad sam, nakon nekog vremena, malo bolje razmislio,

odlučio sam vratiti mladiće koji su otputovali i na svaki
način spriječiti atentat. To sam pokušao preko gerile,
preko Đure Šarca.

Čemu ta naknadna predomišljanja? „U tom trenutku", obja-

snio je Dimitrijević, „vjerovao sam da takav pokušaj ubojstva
neće uspjeti i da ga oni možda neće ni poduzeti." Dvojeći da
bi ti nezreli mladići mogli ubiti nadvojvodu, umjesto njih htio je
angažirati prekaljene Tankosićeve gerilce. Taj je posao povjerio
Malobabiću, pozvao ga u Beograd i poslao ga bojniku Vuloviću.
Da Principova skupina ne pomrsi taj plan, Dimitrijević je uvje-
rio Šarca da Principa i njegove prijatelje pozove natrag. Šarac je
naredio Danilu Iliću da bosanske mladiće vrati u Beograd. Ilić
je otputovao u Sarajevo i prenio Šarčeve instrukcije, ali Princip
i Grabež odlučno su odbili odreći se svoga plana. „Nisu htjeli ni
čuti", rekao je Dimitrijević Čedi Popoviću.
Stoga je Dimitrijević prekinuo novačenje novih atentatora i
Malobabića povezao s Principovom skupinom. Malobabić se
sastao s Grabežom u Bosni, u Tuzli. Kad se Grabež vratio u
Sarajevo, Ilić je odlučio pomoći svojim mladim prijateljima, dao
im je oružje i odredio raspored u sarajevskim ulicama. Među
tim mladim Bosancima jedino je Princip bio dosljedan i odlučan
da ubije nadvojvodu. Kad su drugi promašili ili se prepali, on
je hladnokrvno pucao. Ubio je nadvojvodu i njegovu suprugu.
Tijekom istrage koja je uslijedila izjavio je da je radio za revolu-
cionarnu jugoslavensku mladež koja se bori za nacionalno oslo-
bođenje.334
Sarajevsko umorstvo dogodilo se unatoč zbrkanosti i neodluč-
nosti njegovih organizatora. I Dimitrijević i Mlada Bosna htjeli su

333 Č. Popović, „O sarajevskom atentatu", Novosti, 28. lipnja 1924.

334 Ljubibratić, str. 159-164.
 Gavrilo Princip u zatvoru nakon
uhićenja

ukloniti nadvojvodu, premda ne iz istih razloga. Mladi bosanski

revolucionari predvođeni Principom u tom su ubojstvu vidjeli
početak revolucionarne borbe za uništenje Dvojne Monarhije i
oslobođenje svoje domovine. Većina je imala mutne predodžbe
o nekoj republikanskoj, egalitarnoj jugoslavenskoj federaciji.
Dimitrijević je pak nastojao spriječiti ili odgoditi austrijski napad
na Srbiju time što će ukloniti navodnog vođu ratnih huškača
u Austriji. Vjerovao je da će plan Franza Ferdinanda da ujedini
južne Slavene pod Habsburgovcima upropastiti Veliku Srbiju.
Crna ruka kao organizacija 1914. bila je nemoćna, ali Dimitrijević
je zadržao jak utjecaj na njene najistaknutije članove, koji su
bili njegovi bliski prijatelji. Tvrdnja koju je izrekao na suđenju
u Solunu, da je on smislio urotu, a njegovi ju agenti izveli, bila
je pretjerana. Nastojanja njegova nećaka da dokaže kako je on
jedini „zaslužan" za to umorstvo samo je neopravdani pokušaj
da svog ujaka i njegove prijatelje portretira kao srpske i jugo-
slavenske mučenike. I Dimitrijevićeva skupina i Mlada Bosna
imale su značajnog udjela u nadvojvodinu umorstvu, ali čak i da
se Dimitrijević nije upustio u tu akciju, vjerojatno bi to pokušao
netko drugi. Tvrdnje da je Dimitrijević planirao nadvojvodino
ubojstvo kako bi svrgnuo dinastiju Karađorđević posve su neu-
temeljene. Dimitrijevićevi postupci prije su bili rezultat pogrešne
procjene ciljeva Franza Ferdinanda i namjera Austrije pa su ubr-
zale austrijsko-srbijanski rat koji je on htio odgoditi.
 XII. poglavlje

Austrijski rat
(1914. - 1915.)

Ni Dimitrijević, kao ni većina Srba, nije vjerovao da će sara-

jevsko umorstvo izazvati rat. Sukob je postao neizbježan tek kad
je Austrija Beogradu uputila svoj strašan ultimatum. I prije toga
nekoliko se puta rat između Austrije i Srbije činio neizbježnim,
pogotovo 1909. i od 1912. do 1913. Načelnik austrijskog Glavnog
stožera Conrad von Hötzendorf dugo je planirao da srbijanskog
zmaja dotuče jednim odvažnim udarcem. Do 1914. nesnošljivost
susjeda poprimila je apokaliptične razmjere. Austrijski dužnosnici
nastojali su obraniti monarhiju koja se raspadala od smrtonosnog
južnoslavenskog nacionalizma. Srbi u Srbiji i u Dvojnoj Monarhiji
smatrali su svojom svetom dužnošću da oslobode i ujedine sve
Srbe, makar i po cijenu ubijanja i rata.335
Sve do onog užasnog austrijskog ultimatuma u Srbiji su pre-
vladavali razboritost i oprez. Čak je i ultranacionalistički list
Pijemont izbjegavao hvaliti sarajevske atentatore, smatrajući da
je Principov čin posljedica ugnjetavanja u Bosni i Hercegovini.
„Njegov je čin shvatljivo i prirodno pao baš na Dan Svetog Vida
[Vidovdan, obljetnicu Kosovske bitke], ali nitko u Srbiji ne veliča
ono što je učinio."336 Militaristički nadvojvoda, tvrdio je Pijemont,
ignorirao je južnoslavenske težnje u Monarhiji. Hoće li njegova
smrt dokrajčiti nepromišljenu politiku austrijskih militarista? „Ili

335 Opći prikazi Srbije u I. svjetskom ratu na engleskom: M. Petrovich, A History

of Modern Serbia 1804-1918, II. svezak, str. 612 i dalje; Fred Singleton, A
Short History of the Yugoslav Peoples, 1985., str. 114-130. Jugoslavenska djela
s istom tematikom: Milan Zelenika, Prvi svetski rat 1914. godine, Beograd,
1962.; Živan Živanović, Srbija u ratovima, Beograd, 1958.; S. Đurić i V.
Stevanović (ur.), Golgota i vaskrs Srbije 1914.-1918., 2 sveska, Beograd,
1986. Najpotpuniji je Veliki rat Srbije za oslobođenje i ujedinjenje Srba,
Hrvata i Slovenaca, 30 svezaka, Beograd, 1924.-1937.
336 Pijemont, 18. lipnja 1914., „Posle Žerajića - Princip"; 20. lipnja, „Austrija i
južni Sloveni".
će Austrija popustiti demokratskim zahtjevima našeg demokrat-
skog doba, ili će nestati", najavio je list.337
Oskar Potiorek, guverner Bosne i Hercegovine koji je zamalo
izbjegao atentatorske metke, napisao je dan nakon nadvojvodina
umorstva: „Prave zlikovce treba tražiti u Srbiji."338 Jedan je austrij-
ski diplomat u Sarajevu izvijestio: „Trojica mladih atentatora, čini
se, htjeli su ponoviti dramu s Kosova polja... Zasad još ne mogu
za umorstvo izravno okriviti Beograd, ali on je sigurno posredno
odgovoran."339 Zapazio je da se u Sarajevu ne primjećuje osobito
veliko žaljenje zbog smrti Franza Ferdinanda:

Ljudi na ulicama i po kavanama likuju... govore da je to

Božja kazna za sve loše stvari što ih je Austro-Ugarska
učinila Srbiji... Moramo iskoristiti prvu priliku za razo-
ran udar protiv nje kako bismo Monarhiji dali nekoliko
desetljeća mirnog unutarnjeg razvitka... Srbija treba
ponovno naučiti da nas se plaši...340

Ali prošla su tri tjedna prije nego što su austrijski zahtjevi

bili podneseni Beogradu. Austrijski jastrebovi najprije su dobili
bezuvjetnu podršku Njemačke i svladali ugarsko oklijevanje.
Potom je barun Giesl, austrijski veleposlanik u Beogradu, predao
ultimatum Srbiji zahtijevajući odgovor u roku od 48 sati. U njemu
se, među ostalim, zahtijevalo da se austrijski istražitelji ovlaste
da provedu istragu kako bi otkrili nadvojvodine ubojice na teri-
toriju Srbije.341 Pašić se hitno vratio u Beograd i sročio pomirljiv

337 Isto, 22. lipnja, „Austrijski problem", str. 1; „Austrija protiv Srbije", str. 2.
338 HHSA, R. A., I, Liasse Krieg, K. 810, Potiorek ministru predsjedniku, 29. lipnja,
iz Sarajeva; isto, Lorcha Berchtoldu, 29. lipnja, br. 87A, i 30. lipnja, br. 98.
339 Tekst austrijskog ultimatuma od 10. (tj. 23.) srpnja nalazi se u S. B. Fay, The
Origins of the World War, 2 sveska, New York, 1928. i 1966., II. svezak, 269-
273. Reagirala je srpska Zastava u Novom Sadu u Ugarskoj: „Austro-Ugarska
je Srbiju stavila pred svršen čin. Ako pristane na sve što se od nje zahtijeva, u
velikoj će mjeri izgubiti samostalnost." - Zastava, 12. (tj. 25.) srpnja, br. 153,
„Na prelomu".
340 Ljubibratić, Mlada Bosna, str. 185-186.
341 Kissling, „Die serbische Mobilmachung im Juli 1914", BM, X, 1932., str. 681-
686. Srpski prikaz događaja osporava činjenicu da je Beograd naredio vojnu
mobilizaciju tek nakon Gieslova odlaska 12. (tj. 25.) srpnja u 18.30: Jovan
Jovanović u Politici, 8. veljače 1932., br. 8530.
odgovor, prihvaćajući većinu zahtjeva. Srbija će provesti istragu
o umorstvu i kaznit će krivce, ali neće dopustiti austrijskim istra-
žiteljima da rade na njenom teritoriju.342 Budući da je Beč inzisti-
rao da Srbi bezuvjetno moraju prihvatiti ultimatum, veleposlanik
Giesl, s već spakiranim kovčezima, odmah je otišao iz Beograda
i tako prekinuo diplomatske odnose.
Nakon Gieslova odlaska Beograd je naredio opću mobiliza-
ciju. Pukovnik Dimitrijević, koji je sad shvatio da se sprema rat,
marljivo je radio u Glavnom stožeru da osigura mobilizaciju bez
zastoja. Iste večeri - 12. (tj. 25.) srpnja - svi časnici Glavnog sto-
žera osim Dimitrijevića ukrcali su se u vlak za Kragujevac, novo
sjedište Vrhovnog zapovjedništva. Ostali srpski časnici huškali su
uzbuđene mase na beogradskim ulicama i demonstracije pristaša
rata buknule su blizu kraljevske palače. Beogradsko uhićenje
bojnika Tankosića, povezanog sa sarajevskim umorstvom, iza-
zvalo je bijesne prosvjede.343 Dimitrijević je o tome rekao:

Bio sam pozitivno uvjeren da će se Rusija boriti ako

nas Austrija napadne. Kad je predan ultimatum, otišao
sam vidjeti Tankosića koji je zbog ultimatuma bio pri-
tvoren u stožeru Dunavske divizije. Tada sam pokoj-
nom Tankosiću radi njegove utjehe rekao, kako se ne
bih bojao što je pritvoren, da će se naša braća sigurno
zaratiti.344

Zašto Dimitrijević nije odmah otputovao u Kragujevac, zajedno

s Glavnim stožerom? Poslije je rekao da je ostao još jedan dan u
Beogradu kako bi razgovarao sa svojim glavnim agentom Radom
Malobabićem. Ubrzo nakon sarajevskog umorstva Malobabić se
nervozan i uzrujan pojavio u banci Vase Ristića u Tuzli u Bosni.
Prasnuo je: „Situacija je vrlo kritična. Moram odmah prijeći u
Srbiju i došao sam k tebi da mi preporučiš najsigurnije mjesto za
prelazak."345 Upravo je bio stigao s poprišta ubojstva.

342 Živ. 3, „Iskazi".

343 V. Bogićević, Sarajevski atentat, str. 126-127.
344 Živ. 3, „Iskazi".
345 Živ. 11, Dnevnik, Milovanovića Pilca, 22. prosinca 1919.
 Dragutin
Dimitrijević Apis
na početku Prvog
svjetskog rata

Malobabić je ispao žrtvom Dimitrijevićeve zavade s radika-

lima. Dimitrijević mu je nagovijestio da će ubrzo doći „sretnija
vremena" za njihove obavještajne operacije. Poslije je pukovnik
objasnio:

S Malobabićem sam razgovarao o našim unutarnjim

stvarima [u svibnju] 1914. kad se raspravljalo o Uredbi
o prioritetu. I on i ja osjećali smo da nam rad sputava
zlovolja naših vlasti, a zbog dobro poznatih razloga
tada sam bio u njihovoj nemilosti. Rekao sam tada
Radi da se nadam kako će se nakon predstojećih izbo-
ra uvjeti naše službe olakšati i poboljšati. I rekao sam
da ćemo, ako se izbori ne održe, upotrijebiti drukčija
sredstva. Time sam mislio da ćemo glavni problem
iznijeti pred Krunu i od nje zatražiti podršku za naš
zajednički posao.346

Prema tome, Dimitrijević je bio spreman iskoristiti veliku

zahvalnost kralja Petra svibanjskim (lipanjskim) urotnicima da
postigne svoje ciljeve.
Drugi dokazi posredno podržavaju Dimitrijevićevu tvrdnju
da su mu vlasti ometale obavještajni rad. Početkom 1914. princ
Aleksandar navodno je pokušao zlatom podmititi vojvodu Putnika
da Dimitrijevića, Milovanovića Pilca i druge vodeće urotnike umi-
rovi i povuče iz vojske. Prema svjedočenju svoje kćeri, Putnik je

346 Živ. 10, Dnevnik Milovanovića Pilca, zapis od 23. veljače 1918.
to glatko odbio.347 Princ je rekao Milovanoviću da ministra vojske
Dušana Stefanovića, iako je „glupan", drže na položaju jer radi sve
što Aleksandar hoće. Predsjednik vlade Pašić navodno je rekao
za Stefanovića: „Dobar momak, sluša sve što mu se kaže!"348
Otprilike u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Protić zamo-
lio je Čedu Jovanovića, stranačkog lidera u Skupštini, da prekine
sve veze s Dimitrijevićem. Jovanović je odbio.349 Uoči rata princ
Aleksandar navodno je pomišljao da Dimitrijevića da ubiti: „Princ
mi je 16. lipnja 1914. u uredu Dunavske divizije rekao da bi ga
sigurna ruka uklonila jednim metkom."350 Ali Milovanović je bio
itekako pristran u Dimitrijevićevu korist.
Malobabićeve mahnite aktivnosti u lipnju i srpnju 1914. odi-
sta su izazivale veliku sumnju da je on možda dvostruki agent.
Početkom lipnja došao je k dr. Budisavljeviću u Zagreb i donio
povjerljive Dimitrijevićeve upute. „Ispričao sam Malobabiću sve
što znam, kako bi on to prenio Apisu", rekao je Budisavljević.
Kad je upitao Malobabića plaća li mu se za taj opasni rad u
korist naroda, ovaj mu je odgovorio da ne traži nikakav novac.
Budisavljević je smatrao da siromahu kakav je Malobabić treba
nadoknaditi troškove.351
U Solunu je pukovnik Mišić povjerio drugima da je Malobabić
u srpnju 1914. špijunirao u korist Austro-Ugarske. Zašto bi inače
baš uoči rata počeo prelaziti upravo preko onog sektora na gra-
nici koji je austrijsko Vrhovno zapovjedništvo odabralo za poče-
tak invazije na Srbiju? Nije li od njega traženo da izvidi položaje
srpskih trupa i skladišta oružja i streljiva te ono što je otkrio pri-
opći Austriji? Dimitrijević je objasnio da je on poslao Malobabića
preko Save u Loznicu da se sastane i razgovara sa srpskim pogra-
ničnim časnicima. Malobabić je često prelazio taj teritorij, pa i za
vrijeme rata s Turskom, kad je Austrija provodila mobilizaciju u
Bosni. Dobro je poznavao i agente i puk s obiju strana granice
i nije mogao ići u uzviđanje. Još od 1911. srpski agenti redovito

347 Živ. 692, „Razni podaci".

348 Živ. 10, Dnevnik Milovanovića Pilca, 30. svibnja 1918.
349 Živ. 35, Dr. Srđan Budisavljević o Malobabiću.
350 Živ. 3, „Iskazi".
351 Isto.
su na tom mjestu prelazili granicu. Prikupljanje informacija o
srpskim trupama na tom mjestu, uvjeravao je Dimitrijević, bilo
bi 1914. sitna zadaća za Malobabića. On je Austriji mogao davati
kudikamo značajnije informacije, ali on bi onamo išao promatrati
koncentracije trupa jedino da je bio austrijski agent. „Ali njego-
va prošlost i veze, kao i jamstva što ih glede njegove časti daju
vodeći Srbi toga kraja [Mačve], isključuju svaku takvu mogućnost
u vezi s njim", prosvjedovao je Dimitrijević.
Doznavši od svojih obavještajaca da sigurno predstoji rat s
Austrijom, Dimitrijević je Malobabiću dao potrebne upute. Nakon
sastanka s Dimitrijevićem u Glavnom stožeru Malobabić je otišao
na Drinu razgovarati s pograničnim časnicima. Vrativši se 12.
srpnja u Beograd, uoči mobilizacije, istog popodneva otišao je u
Dimitrijevićev ured. Dimitrijević mu je onako uzgred spomenuo
da se o njemu raspitivao netko iz beogradske policije. Malobabić je
odlučio otići ravno u policiju. Kako bi s policijom osigurao dobre
odnose, Dimitrijević je još prije razgovarao s policijskim dužno-
snikom Vasom Lazarevićem i opisao Malobabićev rad u jednom
izvješću Glavnom stožeru. Vjerovao je da je postignut sporazum
i da beogradska policija zna sve o Malobabiću. Dimitrijević se 12.
srpnja s Malobabićem dogovorio o sutrašnjem sastanku u kavani
„Imperijal", da razrade pojedinosti Malobabićevih ratnih dužnosti
na teritoriju Austro-Ugarske. Zbog toga te večeri nije otputovao
s ostalim članovima Glavnog stožera. Morali su se dogovoriti o
tajnim signalima kako bi Malobabić mogao nastaviti svoje naci-
onalne aktivnosti u Monarhiji i tako omogućiti srbijanskoj vojnoj
obavještajnoj službi da za svoje agente zavrbuje srpske vojnike u
austrijskoj vojsci.
Pukovnik Mišić očito je i dalje sumnjao. Zar bi Dimitrijević
odgodio posao od vitalne važnosti kao što je mobilizacija samo
zato da se dogovara s nekakvim agentom s kojim se već vidio
prethodnog dana? Kako je moguće da Austrijanci nisu zapazili
Malobabića koji je bio osuđen za veleizdaju na Zagrebačkom
procesu? Dimitrijević je rekao:

Baš meni, kao šefu te [obavještajne] službe, to nije

bilo ništa čudnovato, jer moj je rad zaista bio moguć
zahvaljujući glupostima austrijske policije, iako se misli
da je ona savršena. Baš iz tih dana imam dokaza da je
 austrijska policija bila vrlo slaba protiv mojih operacija,
a naša policija bila je mnogo kompetentnija.352

Malobabić se nikad s Dimitrijevićem nije sastao u kavani

„Imperijal". Policijski službenik Vaso Lazarević posvjedočio
je u Solunu da ga je beogradska policija uhitila još te večeri.
Malobabić je stigao u Beograd posljednjim brodom iz Zemuna u
Austriji i navodno je izazvao sumnju komesara Pavlovića jer nije
imao ispravne dokumente. Ali kako je Malobabić nakon umor-
stva u Sarajevu mogao bez problema prijeći u Srbiju bez isprav-
nih dokumenata, upitao je Mišić. Takvi prelasci bili su mogući,
premda su bili opasni, uporno je dokazivao Dimitrijević. Ljudi
koji su dolazili iz Austrije u njegov ured ponekad nisu imali te
dokumente. Malobabić je riskirao život da prijeđe i njemu donese
važne podatke.353
Potvrđujući to, Malobabić je rekao da je Dimitrijeviću donio
najnovije obavijesti iz Bosne. Glavni stožer već je otputovao iz
Beograda. Samo ga je još Dimitrijević sačekao u Gornjem gradu.
I potom:

Kad sam otišao u Upravu grada Beograda, uhitili su me

i pod stražom sproveli na jug Srbije. Nije bilo načina
da Apisu javim o sebi. Okovali su me u lance i vezali
mi noge za ruke. Tako sam potrbuške ležao na kame-
nom podu [niškog zatvora] godinu dana. Bilo je malo
hrane i stražari su me okrutno tukli. Nuždu sam obav-
ljao poda se. Prljava brada izrasla mi je do prsa.... Živi
leš, udarao sam čelom o pod i molio Boga da umrem.
Mnogo sam puta jaukao od boli i suze su mi tekle, jer
nisam ovo zaslužio od Srbije.354

Malobabićeva žalosna priča zvuči istinito.

Budući da Malobabić nije došao na sastanak, Dimitrijević je
otišao do hotela „Balkan", jer mu je rekao da će ondje odsjesti,

352 Živ. 35, O Malobabiću.

353 Živ. 3, „Iskazi".
354 Isto, zasjedanje 30. travnja 1917.
ali mu je vratar rekao da nije ondje prenoćio. Bojeći se da se
među Malobabićevim papirima ne nade nešto kompromitantno
za Srbiju, Dimitrijević i vratar su ih prelistali, ali ništa važno nisu
našli. Dimitrijević je nastavio:

Nisam mogao odgonetnuti gdje je Rade, ali sam,

poznavajući ga kao energičnog, pomislio da se, čim je
doznao za mobilizaciju, vratio u Austriju, jer je upućen
što treba raditi, a da ne bude apsolutno spriječen da se
vrati. Takvim mislima bio sam neprestano obuzet tije-
kom prve faze vojnih operacija, vjerujući da će se Rade
ili njegovi ljudi javiti, ali nije mu bilo ni traga...355

Dimitrijević je mjesecima uzalud čekao da se Malobabić ogla-

si. U međuvremenu se raspala cjelokupna njegova obavještajna
mreža u Austriji.

Tada još nisam mogao ni pomisliti da se Radi išta

moglo dogoditi u policiji... znajući da je u policiji tada
bio Vaso Lazarević, koji ga poznaje i s kojim sam o toj
zajedničkoj službi razgovarao i za koga je Vaso znao
da je moj agent. Eto, zato se nisam policiji ni obra-
ćao da pitam gdje je Rade... To utoliko prije što sam
toga istoga dana morao otputovati u Glavni stožer u
Kragujevac, a imao sam i drugih poslova koje sam tre-
bao posvršavati do polaska vlaka te večeri.356

Dimitrijević je tvrdio da je o Malobabićevu položaju razgovarao

i s pukovnikom Krstom Smiljanićem, načelnikom Operativnog
odjela Glavnog stožera. Ali sud u Solunu utvrdio je da ministar
vojske nije našao nikakvo Dimitrijevićevo izvješće o Malobabiću.
Međutim, Milan Živanović otkrio je da je iz stenograma sa suđenja
izbrisan sljedeći dijalog između pukovnika Mišića i Dimitrijevića
sa zasjedanja 24. svibnja 1917. godine:

355 Isto, zasjedanje 4. svibnja i komentari Milana Živanovića.

356 Würthle, Die Sarajewoer Gerichtsakten.
 Mišić: Pukovniče, vi ste izjavili kako je Krsta Tucaković
kao načelnik Podrinjskog okruga podnio jedan doku-
ment koji se odnosi na optuženog Radu Malobabića, u
kojem je, kako ste izjavili, htio osumnjičiti Malobabića.
Vi ste dali izjavu da ste podnijeli prijavak Glavnom sto-
žeru koji je dostavljen Ministarstvu vojske, u kojem ste
molili da se skrene pozornost policijskoj vlasti da ne
ometa Malobabića i da potpomaže operacije Glavnog
stožera.
Dimitrijević: Takav sam prijavak podnio jer je od mene
bilo zatraženo da to učinim. Pukovnik Krsta Smiljanić
to zna... U vezi s tim otišao sam k Smiljaniću i informi-
rao ga da se ta stvar tiče naših aktivnosti u Bosni.

Ni Ministarstvo vojske ni Vrhovno zapovjedništvo, ostao je

Mišić pri svom, nemaju podatke da su primili takvu informaci-
ju.357
Nesretni Malobabić nije znao da je uvučen u Dimitrijevićevu
svađu s režimom. Načelnik Podrinjskog okruga Tucaković progla-
sio je Malobabića sumnjivim samo zato što je, postupajući prema
Dimitrijevićevim naredbama, odbio Glavnom stožeru otkriti svoj
rad.358 Štoviše, Tucaković je imao i osobnih i političkih motiva da
naredi Malobabićevo uhićenje i da laže o Dimitrijevićevu prijav-
ku. Tucaković je u Solunu dao iskaz pred sudom da je Malobabić
bio austrijski špijun i dvostruki agent. Radikal i policajac po
struci, Tucaković je uživao posebno povjerenje Stojana Protića i
Ljubomira Jovanovića Patka, koji je bio na čelu srbijanske polici-
je. Prema Protićevoj naredbi, Tucaković je kao načelnik Šabačkog
okruga istraživao kako su nadvojvodini ubojice prešli u Bosnu,
potvrđujući ulogu koju su u tome imali Dimitrijević, Vulović
i Malobabić - trojica strijeljanih u Solunu. Srpski dobrovoljac
Atanasije Sredojević vjerovao je da je Tucaković možda strani
(austrijski?) agent. Dok je Tucaković bio načelnik u Obrenovcu,
ondje su se okupljali austrijski i bugarski špijuni. Odveo ih je u
svoj stan, tvrdio je Sredojević, da podijele ono što je ubrao od
Makedonaca koji su operirali u Srbiji. Isti ti agenti bezuspješno

357 Živ. 15, A. Sredojević, „Podaci o Solunskoj aferi"

358 SANU, 14211, Draškićevi memoari.
su pokušavali nagovoriti Sredojevića da im pomogne krivotvoriti
srbijanske zlatnike od 20 dinara. Kad je Austrija Srbiji objavila
rat, Tucaković je na brzinu pobjegao iz Šapca i ostavio kopije
dokumenata svoje istrage o sarajevskom umorstvu, kojih su se
tako domogli Austrijanci. Njegov neovlašteni bijeg možda je bio
čin veleizdaje, jer je njegov „nemar" izazvao masakr Srba u Mačvi;
Austrija ga je velikodušno nagradila.359
Bojeći se neposrednog austrijskog napada preko Dunava,
srbijansko Vrhovno zapovjedništvo preselilo se u Kragujevac na
sam dan mobilizacije. Ali tri dana ništa se nije događalo. Princ
regent Aleksandar ostao je u svom doslovce praznom dvoru u
Beogradu. Durde Jelenić, njegov osobni tajnik, došao je 15. srp-
nja s kolodvora u Ralji noseći brzojav premijera Berchtolda koji
je sadržavao austrijsku objavu rata. „Čudan način da se objavi
rat!", uzviknuo je prinčev dežurni časnik, bojnik Draškić. Da nije
to još jedan pokušaj da se ponizi Srbija? Brzo su ušli u prinčev
automobil, odvezli se do Ralje i tu ušli u vlak za Niš - privremenu
prijestolnicu Srbije. U Skupštini je sutradan princ Aleksandar pro-
čitao objavu rata u ime Srbije: rat je započeo da bi se oslobodili
i ujedinili svi Srbi i Hrvati. Obećanje podrške Rusije i Francuske
izazvalo je optimističko raspoloženje.360
Conrad von Hötzendorf, načelnik austrougarskog Glavnog
stožera, zapovjedio je generalu Oskaru Potioreku da s vojskom
„prodefilira" kroz Srbiju i osveti se za ubojstvo u Sarajevu. Imajući
pod svojim zapovjedništvom sedam armijskih korpusa uz rije-
ku Drinu s 250.000 ljudi i 1200 topova, bivši guverner Bosne i
Hercegovine samouvjereno je 12. kolovoza krenuo u ofenzivu.
Nasuprot njemu stajalo je 180.000 srpskih vojnika s 500 topova;
još 100 do 150 tisuća mladića i staraca bilo je u pričuvi. Poslavši
glavninu svojih snaga dolinom rijeke Jadar, Potiorek je postigao
taktičko iznenađenje. Glavnina srpske vojske žurno se povukla
u Valjevo. Promatrajući zajedno s princom Aleksandrom kako se

359 Isto; Živ. 4215, M. Živanović, „Kapija kod Soluna". O Cerskoj bitki vidi Milan
Radenković, Cerska operacija 1914., Beograd, 1953. Georg Markus u knjizi
Der Fall Redl, Beč, 1984., str. 19-20, tvrdi da je vojvoda Putnik znao sve
planove i rasporede moguće austrijske ofenzive zahvaljujući izdaji austrijskog
pukovnika Alfreda Redla.
360 Živ. 4215, „Kapija kod Soluna"; Ž. Živanović, Srbija u ratovima, str. 140-
141.
Srbi u neredu povlače, Draškić se pitao hoće li uspjeti stići do
novog položaja i oduprijeti se navali Austrijanaca. Vidjelo se da
su vojnici loše uvježbani; nekima su nedostajale uniforme. Žega
i prašina su ih davile. Ali vojvoda Putnik dobro je predvidio. U
Cerskoj bitki (16.-19. kolovoza) samouvjereni Habsburgovci pre-
trpjeli su šokantan poraz. Tjedan dana poslije u Srbiji više nije
bilo ni jednog jedinog austrijskog vojnika! Kad je stigla vijest o
toj velikoj pobjedi, presretni princ Aleksandar u zanosu je zagrlio
generala Živojina Mišića. Vijesti o velikoj pobjedi Francuza na
Marni, koje su ubrzo potom stigle, „ohrabrile su nas da povjeru-
jemo kako će rat uskoro završiti".361
U zaprepaštenom Beču zavladala je panika; radost i čuđenje u
zemljama saveznika. Mala Srbija izvojevala je prvu pobjedu save-
znika u I. svjetskom ratu. Antanta je tada zatražila da Srbija krene
u ofenzivu na Austriju kako bi rasteretila teško pritisnutu Rusiju.
Srpska vojska smjelo je prešla preko rijeka Drine i Save, ulazeći
trijumfalno u Srijem prije nego što je bila zaustavljena.362
U međuvremenu je pukovnik Dimitrijević otišao u Kragujevac,
još uvijek kao načelnik Vojnog obavještajnog odjela Glavnog
stožera i šef Biroa za informacije. U osam mjeseci koliko je ondje
proveo njegovi odnosi s vrhovnim zapovjednikom, princom
Aleksandrom, stalno su se pogoršavali, dok napokon početkom
1915. nije došlo do otvorenog raskida.
Pukovnik Živko Pavlović, Putnikov pomoćnik i načelnik
Operativnog odjela, zapovjedio je pukovnicima Dimitrijeviću i
Čedi Popoviću da osnuju gerilske dobrovoljačke korpuse. Ako
neprijatelj prodre u unutrašnjost Srbije, oni će ostati u pozadini i
partizanski ratovati. Trebalo je formirati četiri odreda. Prvi, pod
zapovjedništvom bojnika Tankosića, koji je pušten iz zatvora kad
je počeo rat, djelovat će u okolici Beograda, povlačeći se prema
planini Rudnik. Odred satnika Velimira Vemića povući će se u
Golubinjske planine. Treći odred pod zapovjedništvom bojnika
Vojina Popovića Vuka borit će se isprva u Mačvi, a potom na
Ceru i kod Vidojevice. Četvrti odred predvodit će Čedo Popović
i on će pružati otpor na Zlatiboru i Jelovoj gori. Zapovjednici su

361 Živ. 8, „Ratne uspomene Čede Popovića"; Živ. 38, Tankosić; Živ. 6, Vemićev
dnevnik, zapis od 27. siječnja 1915.
362 Živ. 10, Milovanovićev dnevnik, 2. listopada 1917.
bili u bliskim vezama s Dimitrijevićem i svi su bili iskusni gerilski
borci. Popović je 28. srpnja stigao u Užice, gdje je Dimitrijević
počeo organizirati odrede.363
Stalno su pristizale obavijesti o urotama u kojima se priprema-
lo Dimitrijevićevo ubojstvo, stoga je on stalno bio pod zaštitom
svojih drugova časnika. Milutin Tomić, koji je poslije svjedo-
čio u Solunu, tvrdio je da pozna Crnogorca kojemu je bojnik
Pavle Jurišić Šturm prišao u Kragujevcu sa zadaćom da ubije
Dimitrijevića i Milovanovića Pilca, ali čovjek je odbio.364 Jurišić
Šturm zauzimao je visoko mjesto u sviti princa Aleksandra.
U studenome 1914. zaraćena Srbija preživjela je još jednu
veliku krizu, koju je izazvala druga snažna austrijska ofenziva.
Nadjačani u ljudstvu i oružju, Srbi su se povukli duboko u unu-
trašnjost. Oskudijevajući u streljivu i suočen s bolje opremljenim
i samouvjerenim neprijateljem, vojvoda Putnik shvatio je da će
Srbija propasti ako se što prije ne nabave topničke granate. U
Valjevu je princ Aleksandar 27. listopada sazvao sastanak vlade
i Vrhovnog zapovjedništva. U postojećim uvjetima, upozorio je
Putnik, slabi su izgledi za uspješan otpor; Srbija će morati sklopiti
separatni mir ili kapitulirati, ako se ne osiguraju osnovne potrebe.
Pašićeva vlada potom je razaslala očajničke molbe silama Antante
za pomoć u streljivu. Putnik je krenuo u kontraofenzivu, u kojoj
je postigao veliku pobjedu Srbije na Kolubari (3.-6. studenoga).
Austrijanci su još jedanput bili posramljeni i izbačeni iz Srbije.365
Dr. R. A. Reiss, prosrpski švicarski profesor blizak radikalskom
režimu i princu Aleksandru, izvijestio je iz Soluna da Dimitrijevića
poznaje od početka rata:

363 Mitar Đurišić, Bitka na Drini, Beograd, 1969., str. 416-432. O Kolubarskoj
bitki vidi također Kolubarska bitka. I., Zbornik radova, Knjiga 3, Beograd,
1985.
364 Archives de l'armée de terre, Vincennes (u daljnjem tekstu ADT), „Note de
M. le Professeur R. A. Reiss sur le complot serbe", 20. rujna 1917., prikvačeno
uz izvješće Carbonniera, francuskog vojnog atašea pri srbijanskom Glavnom
stožeru u Solunu, ministru rata u Parizu, 23. rujna 1917. Objavila Dubravka
Stojanković pod naslovom „Rudolf A. Reis o Solunskom procesu", IG, 1984.,
1-2, str. 99-107.
365 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 408-411.
 Iznimno ljubazan - čak suviše ljubazan - ostavio je na
mene čudan dojam, unatoč svojoj očitoj inteligenciji.
Znao sam kakvu je ulogu imao u drami 1903. i osjećao
sam izvjesno nepovjerenje prema njemu. Onako sav
vedar, taj debeli časnik zapravo je manipulirao ljudi-
ma. S. Jovanović, koji ga je dobro poznavao i s kojim
sam bio prijateljski povezan, jednoga dana u proljeće
1915. mi je rekao: „Znaš, da sam šef države, bio bih
sumnjičav prema Dimitrijeviću. On je opasan čovjek!"

Apis i njegovi prijatelji, tvrdio je Reiss, pretvarali su se da su

frankofili, ali su u uskom krugu prijatelja oštro kritizirali savezni-
ke i hvalili Nijemce.366
Slobodan Jovanović, na službi u tiskovnom uredu u Kragujevcu,
pružio je sasvim drukčiju ocjenu:

Taj Apis, kojega sam upoznao u Vrhovnom zapovjed-

ništvu, nije sličio onoj slici koja se o njemu stvorila u
javnosti. On nije bio ni plahovit ni arogantan - bio je
više ono što se zove „dobar drug". Ali stjecao se dojam
da on nije samo to.

Mnogi su ljudi dolazili k Dimitrijeviću, nastavlja Jovanović,

neki zato što je on još uvijek bio utjecajan, drugi samo da poraz-
govaraju, jer on je uvijek djelovao prijateljski razgovorljivo. Ured
mu je ponekad sličio odjelu za primanje posjetitelja. S vremena
na vrijeme dolazio bi i poneki od vodećih političara. Tada bi
naredio da nikoga više ne puštaju u ured i ostajao bi nasamo
sa svojim uglednim posjetiteljem. Gotovo svakog dana imao je
nekoliko gostiju za ručkom ili večerom. Da ne odlazi u kanti-
nu Visokog zapovjedništva koja je bila poprilično udaljena od
Kragujevca, Dimitrijević je u obližnjoj gostionici rezervirao oma-
nji stol za sebe, Jovanovića i jednog od časnika iz Operativnog
odjela. Prvoga dana, tek što su stigli, skupina časnika, tek pri-
spjelih s fronte, upala je u gostionicu vičući: „Gdje je stol pukov-
nika Dragutina?" Ubrzo su trojica ljudi za objedom bili okruženi

366 D. Janković, uvod u Zapisnici sednica Ministarskog saveta Srbije 1915.-

1918., Beograd, 1976.
iznenadnim gostima, časnicima, stol je bio sastavljen s drugim, a
Dimitrijević je sjedio na čelu kao da predsjeda banketu. Bilo je
tako i poslije, kad je uredio da ima vlastitu prostoriju za objedo-
vanje. Bila je planirana za šestoricu, ali je služila mnogo većem
broju ljudi. Dimitrijević je oduvijek volio društvo i imao je dar da
potiče razgovor i stvara opušteno, druželjubivo ozračje. Sklon
ženama i glazbi, pio je samo vodu i ostajao trijezan i u društvu
najvećih ispičutura.
Bolje upoznavši Dimitrijevića i razgovarajući s njegovim pri-
jateljima, Jovanović je uočio i njegove druge dobre osobine.
Uvijek se brinuo da njegovi pristaše napreduju u službi i budu
nagrađeni, a čini se da za samoga sebe nije ni prstom mrdnuo.
Iako hrabar i ambiciozan, nikad se nije razmetao. Dimitrijevićevo
zalaganje za svoje drugove odavalo je istinsko prijateljstvo i dar
da bude vođa, isticao je Jovanović. Njegovo drugarstvo, osobito
s vojnicima, bilo je čudesno. Istinski je volio svoje prijatelje, ali
nikad ih nije poštedio ni najopasnijih pothvata. Ta crta njegova
prijateljstva samo je još više povećavala njegovu privlačnost i
ugled.367
U Nišu, privremenom glavnom gradu, formirana je nova
koalicijska vlada u prosincu 1914. nakon kolubarske pobjede.
Dimitrijević je očito poduzeo inicijativu za to i prve korake za
njenu realizaciju.368 Još od izbijanja rata predsjednik vlade Pašić
htio je stvoriti koalicijski režim u kojem bi odgovornost bila
podijeljena na sve srbijanske političke stranke. Ministar vojske
Stefanović ispričao je jedan događaj koji jasno otkriva da je
Dimitrijević još uvijek utjecao na politiku. Nakon pregovora o
koaliciji s vođama oporbe Pašić je priopćio na jednoj sjednici
vlade:

Kad sam ponudio šefovima drugih stranaka da udu

u vladu, oni su s Ljubom Davidovićem [samostalnim
radikalom] na čelu otišli u Kragujevac da pitaju Apisa.
Apis im je rekao da trebaju ući u vladu, ali pod uvje-

367 SANU, Draškićevi memoari, kn. 17, str. 25-26, ispričao Dušan Stefanović.
368 FRO DO 371/2460, C. des Graz (Niš) Greyu, 8. prosinca 1914.
 tom da iz vlade budu izbačeni Stojan Protić, Velizar
Janković i pukovnik Dušan Stefanović.

Na te Pašićeve riječi Stojan Protić je ustao, opsovao Crnu ruku

i napustio sjednicu.369 Ipak, koalicijska je vlada bila uspostav-
ljena i u njoj je Pašić opet ostao predsjednik i ministar vanjskih
poslova. Politički neobojen, pukovnik Radomir Bojović postao
je ministrom vojske. Vođe samostalnih radikala Milorad Draškić
i Ljubomir Davidović postali su ministrima javnih radova i pro-
svjete. „To novo Ministarsko vijeće jače je od prethodnoga i
trebalo bi dobiti podršku cijele Skupštine", javljao je britanski
veleposlanik. I doista, Skupština je jednoglasno prihvatila novo
vladino priopćenje, poznato kao Niška deklaracija: dužnost je
Srbije „da osigura uspješan ishod ove velike borbe... za oslo-
bođenje i ujedinjenje sve naše porobljene braće, Srba, Hrvata i
Slovenaca".370
Što je izazvalo sudbonosni prekid odnosa između Dimitrijevića
i princa Aleksandra početkom 1915. godine? Poslije, na Krfu,
princ je Slobodanu Jovanoviću nabrojio Dimitrijevićeve mane i
aludirao na potkazivanja doušnika, koja su vjerojatno bila zna-
čajnija. Aleksandar je čuo da su Dimitrijevića u vojsci zvali „drugi
prijestolonasljednik", bez čijeg se savjeta Aleksandar ne usuđuje
išta poduzeti. Premda ga Dimitrijevićevo odbijanje da mu laska
nije vrijeđalo, princa je uznemiravalo to što među srpskim časni-
cima on uživa ugled koji je Aleksandru još uvijek nedostajao,
što mu je pak ugrožavalo položaj budućeg srbijanskog kralja.
Umjesto da se Dimitrijević pokorava njegovim zapovijedima,
princ je ustanovio da on sluša savjete Apisa što je samo poja-
čavalo Aleksandrovu vlastitu nesigurnost. Sveprisutni spletkar
Živković to je lukavo iskorištavao. Dimitrijević je već smislio i
proveo u djelo jedno kraljoubojstvo, upozoravao je „Pera". Ne bi
li Aleksandar mogao biti njegova sljedeća žrtva ako ga na vrijeme
ne eliminira?
Dimitrijevićev položaj u Kragujevcu nije bio siguran. Budući
da je bio u lošim odnosima s radikalima i princom regentom,
uskoro se morao boriti na dvjema frontama. Kralj Petar, vrlo

369 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 416.

370 Živ. 1937, Triša Kanclerović M. Ž. Živanoviću.
sklon Dimitrijeviću, već se djelomice povukao. Vojvoda Putnik,
glavna Dimitrijevićeva potpora u Vrhovnom zapovjedništvu, bio
je prezauzet svakodnevnim operacijama, često bolestan i nije
se htio osobno zauzeti. Među civilima Dimitrijević je imao malo
iskrenih pristaša. Njegov je utjecaj u vojsci opadao, jer je rat
nemilosrdno kosio njegove prijatelje. Nakon što su stari drugovi
poginuli, mlađi koji su došli na njihovo mjesto nisu imali toliki
utjecaj. U očima mladih ambicioznih časnika Dimitrijević je bio
zvijezda koja se gasi. Oni koji su htjeli unapređenje prelazili su u
tabor princa regenta.371
Triša Kanclerović, socijalistički političar koji je tada bio u
Kragujevcu, upitao je jednoga dana Dimitrijevićeva rođaka Lazu
Kostića kako je Dimitrijević. Tjelesno odlično, odgovorio je
Kostić, ali njegovi odnosi s princom Aleksandrom postali su neu-
godni. Kanclerovića je to zbunilo i uznemirilo pa je za večerom
upitao Dimitrijevića što se dogodilo. „Ništa posebno, neki nespo-
razumi", lapidarno je odgovorio pukovnik. Ubrzo je Kanclerović
doznao da je Dimitrijević nakon neke svađe s Aleksandrom
premješten u Užice. Dimitrijević je odbio o tome potanko razgo-
varati, zagonetno komentirajući da će se njih dvojica obračunati
kad rat završi. Dimitrijević je to rekao na onaj svoj ležeran način,
ali nije uspio prevariti Kanclerovića, koji ga je upozorio: „Bojim
se, Dimitrijeviću, da ćete prije vi zapamtiti Aleksandra nego on
vas!"372
I tako je, na prinčev zahtjev, Dimitrijević u ožujku 1915. bio
uklonjen iz Vrhovnog zapovjedništva i imenovan načelnikom
stožera Užičke armije, koja se sastojala od samo dviju brigada. S
tako malim snagama, čak i da je htio, Dimitrijević ne bi mogao
svrgnuti režim. Princ Aleksandar, primijetio je Jovanović, iako
tjelesno smion, imao je slabe živce. Nije pokraj sebe trpio ljude
kojih se bojao ili ih nije volio. Njegova ga je svita svakog dana
opskrbljivala izvješćima u kojima je Dimitrijević bio potkazivan.
Čak su i male, drugarske večere u Dimitrijevićevoj privatnoj kan-
tini bile pretvarane u urotničke skupove. Princ na kraju više nije

371 Jovanović, Moji savremenici, str. 417.

372 SANU, Draškićevi memoari, str. 124-140.
mogao podnijeti pomisao da Dimitrijević živi u istom gradu i služi
u istom zapovjedništvu.373
Bojnik Draškić, vjerni časnik u prinčevoj službi, opisao je
Aleksandrovu svitu iz tog vremena. Premda je bio član Crne ruke,
princ ga je volio i cijenio pa je rekao princu Pavlu: „Taj je Panta
moja sjena. Stalno je uz mene, i danju i noću. Bilo tko drugi na
njegovu bi mi mjestu zasmetao, ali on nikada nije dosadan." Vođe
Bijele ruke, koji su dominirali u sviti, htjeli su zamijeniti Draškića,
ali princ ga je zadržao uz sebe sve do Solunskog procesa. Na čelu
Aleksandrova stožera bio je pukovnik Đorđe Ostojić, pametan,
pošten i neutralan čovjek koji je princu uvijek govorio istinu.
Ali njegov osobni tajnik Đurđe Jelenić bio je tipični bjelorukaš.
Bio je amoralan i kritizirao sve i svakoga, psovao po kavanama
predsjednika vlade Pašića i mrzio Crnu ruku. Dvorsku kuhinju i
podrum napunio je svojim prijateljima i rođacima da ih zaštiti od
službe na fronti. Jelenić se razmetao da se bez njega ne može, ali
njegov je stvarni utjecaj bio malen. Od dolaska Petra Živkovića
u Kragujevac sastanci Bijele ruke redovito su se održavali u
vojarni garde; Jelenić je uvijek bio nazočan. Već su polako pri-
premali teren za konačni obračun s Dimitrijevićem. Živkoviću je
u upravljanju gardom i Bijelom rukom pomagao potpukovnik
Pavle Jurišić Šturm, koji je bo teško ranjen u Cerskoj bitki. Hrabar
i ambiciozan, ali plitkouman i umišljen, Jurišić je Aleksandru na
potpis donio popis srpskih časnika koji trebaju dobiti odličja, u
koji je ubacio svog brata i sve svoje prijatelje. Vojska je doznala
da je hotimice izostavio mnoge zaslužne časnike koje su predlo-
žili zapovjednici njihovih postrojbi.374
Srpska vojska poslije Kolubarske bitke, unatoč teškim gubi-
cima i epidemijama, i dalje je ostala jaka borbena sila. Pukovnik
Fournier, francuski vojni ataše, izvijestio je u ožujku 1915. da
Srbija još uvijek ima 238 bataljuna sa 180.000 ljudi raspoređenih
protiv Austrije i još 55.000 ljudi u Makedoniji. „To je potpuna

373 ADT, K. 717, br. 2, Fournier ministrovu kabinetu, 15. ožujka 1915.
374 Isto, isti istomu, 22. rujna 1915. Na početku I. svjetskog rata, primjećuje
Fournier, srpska je vojska imala ukupno oko 450.000 ljudi, uz dodatnih
35.000 ljudi sazrelih za novačenje 1915. godine. U rujnu 1915. preostalo je
oko 300.000 boraca i jedina preostala pričuva, novaci predviđeni za 1916.
godinu, bila je pozvana pod zastavu.
i posljednja snaga Srbije." Budući da je moral u vojsci odličan,
„srpska vojska još je uvijek sposobna za velike podvige".375 Šest
mjeseci poslije ta se slika nije mnogo promijenila, iako je u 14
mjeseci rata protiv nadmoćnog neprijatelja ubijeno ili izbačeno iz
stroja 110.000 srpskih vojnika.376
U inozemstvu Pašićeva je vlada još uvijek održavala čvrste
veze s Petrogradom. Veliki knez Nikolaj Nikolajevič, glavni
zapovjednik ruske vojske, dajući toplu podršku, isticao je da će
Srbija biti bogato nagrađena kad saveznici pobijede. Srbija se
ne mora brinuti zbog Bugarske, primijetio je, jer će se Italija i
Rumunjska uskoro pridružiti Antanti.377 Ali kako bi Italiju uvukli
u rat, Saveznici su joj istog proljeća obećali jadransko područje,
na koje je Srbija polagala pravo i gdje su južni Slaveni većinsko
stanovništvo. Ljut zbog protivljenja Srbije, francuski veleposlanik
u Petrogradu predbacio je srbijanskom ministru Salajkoviću:

Francuska je ušla u rat da očuva neovisnost i interese

Srbije, a ne da ispuni sve ideale srpstva i slavenstva.
Srbija će dobiti znatno teritorijalno povećanje i izlaz na
more, ali Francuska se ne može tući zbog Dalmacije.

Dotad je naklonost Francuske bila na strani Srbije, ali „možete

ju lako izgubiti ne uzmete li u obzir i interese drugih". Ruski mini-
star vanjskih poslova Sazonov inzistirao je da Srbija Italiji prepusti
Jadran, dok je istodobno branio Pašića kao neophodnog. „Ne
mogu reći da će sve želje nekih egzaltiranih srpskih rodoljuba
biti ispunjene", dodao je Sazonov, „ali siguran sam da ćete dobiti
onoliko teritorija koliko biste u normalnim okolnostima stekli tek
u sto godina."
U Užičkoj armiji Dimitrijević je kao načelnik stožera formirao
Bosanski dobrovoljački bataljun. Trupe iz raznih drugih postrojbi

375 AJ, fond J. J. Pižona, kutija 80/2, izvješće pukovnika D. Nilića iz Petrograda od
28. ožujka 1915. Ministar Spalajković upozorio je Pašića da vlada u Nišu mora
odbaciti mit da su ciljevi Srbije agresivni, nego da prije izražavaju napore da
se postignu zajednički ideali oslobođenja i jedinstva svih južnih Slavena -
Spalajković Pašiću, 7. ožujka.
376 AJ, fond Pižona, kutija 80/2, brzojav Spalajkovića Pašiću, 21. travnja.
377 Isto, isti istomu, 24. travnja. Brzojav br. 705.
formirale su u Užicu tri operativne divizije. Kad je Dimitrijević
početkom travnja 1915. stigao, zatekao je ostatke Vemićeva geril-
skog odreda kako čuvaju vojni stožer. S odobrenjem Vrhovnog
zapovjedništva Dimitrijević je novačio bosanske izbjeglice koji su
se povukli zajedno sa srbijanskom vojskom i jedan gerilski vod
tako je proširio na bataljun. „Posebno sam u tu postrojbu nasto-
jao unovačiti srpske muslimane iz Bosne i mnoge sam dobio iz
Tankosićeva odreda."378
Početkom 1915. više od tisuću Bosanaca protiv svoje volje
služilo je u austrijskim garnizonima. Želeći pomoći oslobođenju
Bosne, uspostavili su vezu s Narodnom obranom i Crnom rukom,
djelomice i preko srbijanskog veleposlanstva u Rimu. Za njihovu
stvar zalagao se i srpski intelektualac Dušan Marinković. Doznavši
za njegov plan da ojača bosanski pokret za oslobođenje u Užicu,
ministar policije Jovanović Patak bezuspješno ga je pokušao
nagovoriti da prikuplja podatke koji bi teretili Dimitrijevića.
Marinković je u Užicu sreo Dimitrijevića, koji ga je ljubazno
primio. Dimitrijević je pokazivao veliko zanimanje za političke
prilike u okupiranoj Bosni, pokazao je koliko detaljno poznaje
tamošnje događaje. Marinković je zatekao Dimitrijevićeve mlade
časnike pune oduševljenja i nade da će osloboditi Bosnu i druga
srpska područja:

U tim ljudima vidio sam oduševljene patriote. Nisam

ni sanjao da službeni [radikalski] krugovi na njih druk-
čije gledaju. U Apisu i njegovim prijateljima vidio sam
ljude s potpuno iskrenim namjerama i nisam razabrao
ništa od onoga zbog čega su poslije bili optuženi. Znao
sam da nema ničega sumnjivog u njihovim vezama s
Bosnom.379

Otprilike u to vrijeme pukovnik Božin Simić doznao je da jedan

nacionalni aktivist čami u niškom zatvoru i zaključio da to mora
biti Malobabić. Bojnik Vulović ondje ga je pronašao. Vrlo potre-

378 Živ. 3, „Iskazi". Među Bosancima koji su ostali s užičkim stožerom bili su
Nezir, Ciganović, Đuro Šarac i Mustafa Golubić.
379 Dušan Marinković, J e d a n susret sa Apisom i saslušanje kod ministra polici-
je", Oslobođenje, Sarajevo, 16. svibnja 1953., str. 5.
sen zbog Malobabićeva žalosnog tjelesnog stanja, telefonirao je
Dimitrijeviću, koji je od svog armijskog zapovjednika zatražio da
Malobabića preda njemu na čuvanje. Prolazeći kroz razne kana-
le, Dimitrijevićev prijavak napokon je stigao i do Ministarskog
vijeća. U Zaječaru je Dimitrijević napokon dobio odgovor da je
Malobabićev slučaj još uvijek pod istragom.380 Trunuo je u niš-
kom zatvoru kad je u listopadu Bugarska napala Srbiju.

380 Živ. 3, „Iskazi

 XIII. poglavlje

Albanska golgota
(1915.)

Sve do jeseni 1915. brojno slabija srpska vojska uspješno je bra-

nila svoju zemlju od Austrijanaca, otjeravši ih dva puta sa svog
teritorija. General Potiorek, predvodnik tih austrijskih invazija,
potom je, oštećena zdravlja, bio povučen. Epidemija tifusa odni-
jela je više od 130.000 srpskih vojnika i civila. Srpska vojska osku-
dijevala je u lijekovima, oružju, čak i u odjeći. Brojno nadjačana,
bila je u još gorem položaju glede topništva i vatrenog oružja. U
jesen 1915. moćne austrijsko-njemačke armije sa sjevera i bugar-
ske snage s istoka napale su Srbiju. Kao načelnik stožera novo-
formirane Timočke armije pukovnik Dimitrijević imao je kontro-
verznu ulogu u borbama koje su završile strašnim povlačenjem
preko Albanije i Crne Gore do Jadranskog mora.
Tijekom 1915. saveznici Srbije pokušali su nagovoriti Italiju i
neutralne balkanske zemlje - Bugarsku, Grčku i Rumunjsku - da
priđu Antanti. Tajnim sporazumom u Londonu (u travnju 1915.)
Italija je pristala. Taj sporazum bio je sklopljen bez konzultacija
sa Srbijom i obećao je Italiji dio Dalmacije čije je stanovništvo
uglavnom bilo južnoslavensko. Da pak Bugarsku privuku na
svoju stranu, saveznici su joj ponudili makedonske teritorije
što ih je Srbija pripojila 1912. i 1913. godine. Zauzvrat, Srbija će
nakon konačne pobjede dobiti južnoslavenske pokrajine Austro-
ugarske: Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju i ostatak Dalmacije.381

381 Saveznici su obavijestili srbijanske dužnosnike da je potrebna surad-

nja Bugarske i zatražili od njih da obećaju kako će se odreći dijela srpske
Makedonije ako se Sofija pridruži saveznicima. Ruski veleposlanik u Srbiji
zaprijetio je da će Pašićevo odbijanje tog zahtjeva ugroziti budućnost
Srbije i njene odnose s Rusijom. MOEI, serija III, VIII. svezak, 1. dio, br.
429, Deklaracija četiriju sila, 22. srpnja (tj. 4. kolovoza) 1915.; Trubeckoj
Sazonovu, 22. srpnja, br. 434, brzojav, str. 555.
 U Nišu se Pašićeva vlada našla pred ozbiljnom dvojbom.
Shvativši da su vjerojatni udruženi austrijsko-njemačko-bugarski
napadi, Pašić je više puta upozoravao saveznike, ali nije naišao
na razumijevanje. Oduvijek se jako oslanjao na Rusiju, osobito
za vrijeme I. svjetskog rata. U iznimno teškoj situaciji možda
bi i ignorirao francusko-britanske savjete, ali uvijek bi poslu-
šao Petrograd. Iako je sumnjao u uvjeravanja saveznika da će
Bugarska ostati neutralna, ipak je vjerovao da će saveznici odmah
i djelotvorno pomoći Srbiji bude li napadnuta. Isprva se odupi-
rao zahtjevu saveznika da Srbija Bugarskoj obeća makedonske
teritorije. Budući da Jadran mora prepustiti Italiji, uvjeravao je
Pašić, Srbija treba dobiti pristup Egejskom moru preko Soluna.
Naposljetku, pod jakim pritiskom saveznika, tražio je još samo
prilepsko područje kako bi Srbija dobila granicu s Grčkom, ali
saveznici su inzistirali da Srbija Bugarskoj ponudi sve makedon-
ske teritorije koji su joj bili obećani 1912. Još uvijek energično
protestirajući, Pašić je pristao, dodajući da saveznici sa Srbijom
postupaju „kao da je afrička kolonija".382 Tada je Pašić još jednom
pokazao svoj smrtni strah od protivljenja Rusiji.383
Srbijanski politički i vojni dužnosnici sastali su se 26. kolovoza
1915. u Kragujevcu. Predsjednik vlade Pašić unaprijed je zatra-
žio od vojvode Putnika da procijeni srpske vojne mogućnosti.
Napad Austrije i Njemačke, odgovorio je general, vjerojatno će
se moći odbiti, ali napadne li i Bugarska, Srbija će morati zatražiti
veliku pomoć od Grčke i saveznika. Srbijansko zapovjedništvo
više je voljelo sukobiti se s Bugarskom nego joj prepustiti srpski
dio Makedonije. Oslanjajući se na uvjeravanja saveznika, Pašić
je 2. rujna obavijestio Vrhovno zapovjedništvo: „Čini se da nas
Bugarska neće napasti." Samo četiri dana poslije Bugarska je
Centralnim silama obećala da će pokrenuti invaziju na Srbiju pet
dana nakon što otpočne austrijsko-njemačka ofenziva! Za dva
frontalna napada Centralne su sile raspolagale s oko 600.000 ljudi

382 Kad se veleposlanik Trubeckoj usprotivio toj formulaciji, Pašić je izjavio:

„Vjerujem da je Rusija učinila sve što je mogla... ali ne može od nas očekivati
nemoguće." MOEI, VIII. svezak, 2. dio, Trubeckoj Sazonovu, 3. (tj. 16.) kolo-
voza, br. 522, str. 86.
383 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 202-205; Pribićević, Diktatura kralja
Aleksandra.
i 1656 topova. Srbija i Crna Gora mogle su skupiti manje od pola
tog broja.384
Srbijanski vojni dužnosnici zatražili su da im niška vlada
odobri da prvi napadnu ako u Bugarskoj počne mobilizaci-
ja. Vrhovno zapovjedništvo poslalo je pojačanja na bugarsku
granicu. Srpske su trupe bile borbeno spremne i u pripravnosti
pa je Srbija pomoću njih gotovo sigurno mogla prekinuti mobi-
lizaciju Bugarske i pobijediti za nekoliko dana. Umjesto toga
saveznici su zatražili da se srpska vojska okupi na sjeveru protiv
austrijsko-njemačkih snaga. Bugari se neće usuditi napasti, tvrdili
su saveznici, a ako i pokušaju, saveznici će odmah pomoći Srbiji.
Rusija se također jako protivila bilo kakvom srpskom udaru pro-
tiv svojih miljenika Bugara.385
Kad je Bugarska naredila mobilizaciju, vojvoda Putnik prekli-
njao je svoju vladu da natjera saveznike neka presijeku potez koji
je očito bio uvod u napad na Srbiju. Putnik je predložio ultima-
tum Bugarskoj da prekine mobilizaciju. Ako taj ultimatum bude
odbijen, Srbi će u roku od 24 sata napasti Bugarsku sa zapada,
grčke i anglo-francuske snage s juga, a ruske trupe s istoka.
Prihvaćajući Putnikov plan, Pašić je razaslao brzojave srbijanskim
veleposlanicima u glavnim gradovima savezničkih država, tražeći
da se založe za tu stvar i dodajući: „Naše Vrhovno zapovjedniš-
tvo skida sa sebe odgovornost za katastrofu koja će neizbježno
uslijediti ako hitno ne poduzmemo ozbiljne mjere..." Isprva su
Francuska i Rusija, iako su odbile uključiti svoje trupe, čini se,
bile sklone srpskom planu, ali Britanija ga je kategorički odbila
i povukla za sobom svoje partnere. Ne dobivši odobrenje save-
znika, Pašić i Putnik morali su odustati od preventivnog napada
Srbije na Bugarsku.386

384 S. Skoko, Vojvoda Radomir Putnik, II. svezak, 228-236. Srpske snage na svim
su frontama u listopadu 1915. imale 247.257 ljudi i 685 topova, od kojih je
94.784 ljudi s 266 topova bilo okrenuto prema Bugarskoj. Saveznica Srbije
Crna Gora imala je 53.000 ljudi i 159 topova (str. 236).
385 Isto, str. 236; Jovanović, Moji savremenici, str. 173-174.
386 WO 106/1402, Pismo srbijanskog veleposlanika u studenome 1915; Skoko, II.
svezak, str. 228 i dalje. Ruski ministar vanjskih poslova Sazonov dobio je 12.
(tj. 25.) rujna Pašićev brzojav u kojem se tražilo da Rusija odobri preventivni
napad Srbije na Bugarsku. Sazonov je odgovorio da će to smatrati „jednako
teškim zločinom kao i napad Bugarske". MOEI, serija III, VIII. svezak, 2. dio,
 Stoga su i saveznici bili djelomice odgovorni za vrlo nepo-
voljnu ravnotežu snaga s kojima se Srbija 1915. suočila. Prevarili
su se u uvjerenju da će pridobiti Bugarsku ako joj obećaju dio
srpske Makedonije. Bugarski kralj Ferdinand, njemački princ iz
dinastije Sachsen-Coburg, odlučio je još mnogo prije pristupiti
Centralnim silama ako prihvate njegove teritorijalne zahtjeve.387
Njihova pobjeda donijela bi mu cijelu Makedoniju, a možda čak
i istočnu Srbiju. Ferdinand, koji je u biti bio srbofob, pregovarao
je sa saveznicima samo da prikrije svoje prave ciljeve. Stavivši
veto na preventivni napad Srbije, saveznici su ju osudili da se
beznadno bori na dvjema frontama i presjekli joj odstupnicu na
jug. Toliko su sporo i preko volje pomagali Srbiji da su joj balkan-
sku frontu protiv Bugarske otvorili tek kad je Srbija već praktički
bila osvojena.
Budući da je saveznicima sklon grčki premijer Elefterios
Venizelos poticao akcije saveznika, Francuska je 1. rujna službe-
no potvrdila kako je zainteresirana da pošalje trupe u Solun. I 23.
rujna, dan nakon što je Bugarska objavila mobilizaciju, lord Grey,
britanski tajnik za vanjske poslove, konstatirao je da su predsjed-
nici vlada Grčke i Srbije molili da im se pošalje 150.000 save-
zničkih vojnika kako bi se Grčka i Rumunjska pridobile da udu
u rat. Ali britanska je vlada izračunala da će biti potrebno barem
300.000 savezničkih vojnika, zajedno s grčkom vojskom, kako bi
se Srbija mogla oduprijeti istodobnoj invaziji iz dvaju smjerova
i kako bi se sačuvale veze između vojske i Soluna. Svrha takve
operacije bila bi da neutralne zemlje uvuče u rat, spasi Srbiju i
spriječi austrijsko-njemačke snage da se spoje s Turcima. Pariz je
28. rujna odlučio odmah poslati vojsku u Solun; Britanci su pri-
stali, iako preko volje. Dvije savezničke divizije iskrcale su se u
Solunu 5. listopada. Ali pronjemački grčki kralj Konstantin tajno je
uvjeravao Bugare da se Grčka neće suprotstavljati njihovu osvaja-
nju Srbije, a iznenadna ostavka premijera Venizelosa nakon jedne
svađe s kraljem ugrozila je sva nastojanja saveznika.388

Sazonov Trubeckoju, 12. (tj. 25.) rujna, br. 780, str. 366.
387 Gerald Silverstein, „The Serbian Campaign of 1915", AHR, LXXIII, br. 1, listo-
pad 1967., str. 51-69.
388 Isto; CAB 17/131, „Précis... regarding the Anglo-French Expedition to
Salonika" i „Extracts from Allied Conferences".
 Odbacujući sva protivljenja Pašića i Vrhovnog zapovjedniš-
tva preventivnom napadu na Bugarsku, Dimitrijevićeva skupina
argumentirala je da bi srpske snage sigurno bile kadre zauzeti
Sofiju i Bugarsku izbaciti iz ratnih operacija. Kad bude diskrediti-
ran kralj Ferdinand, mogao bi se iz zatvora osloboditi Aleksandar
Stambolijski, omiljeni seljački vođa. Nova vlada Stambolijskoga
vjerojatno bi se pridružila saveznicima i za manje teritorijalne
ustupke i tako napustila austrijsko-njemačku ofenzivu. Kad
se Rumunjska, a možda i Grčka, pridruže Antanti, Srbija će se
moći potpuno oporaviti i posvetiti se samo borbi s Austrijom i
Njemačkom. Saveznici bi svakako aplaudirali ako Srbi okupiraju
Sofiju, uvjeravala je Dimitrijevićeva skupina. U ovako kritičnim
trenucima, tvrdila je, mora se poduzeti nešto smiono, uspjeh je
jedini kriterij. Dimitrijević i njegovi ljudi okrivljavali su neodluč-
nost Pašića i Vrhovnog zapovjedništva za poraz i osvajanje koji
su uslijedili.389
Pašić je računao na pomoć Grčke, koju je ova obećala protiv
zajedničkog neprijatelja (mislilo se na Bugarsku), ako Srbi osi-
guraju 150.000 ljudi. Budući da Srbija nije mogla toliko vojnika
odvojiti za bugarsku frontu, Venizelos je uvjerio Francusku i
Britaniju da pošalju svoje vojnike. Lord Grey u Donjem je domu
najavio da će Britanija bezrezervno pružiti pomoć „prijateljima
Engleske" na Balkanu ako ih Bugarska napadne. Razumljivo je da
je Pašić to protumačio kao obvezu Britanije prema Srbiji. Ali kad
se Venizelos povukao, više nije bilo ni pomisli da Grčka pomo-
gne Srbiji, a kralj Konstantin usprotivio se prisutnosti savezničkih
vojnika na grčkom teritoriju. Francuzi i Britanci morali su revidi-
rati svoje planove o Solunskoj fronti. Hoće li sada moći poslati
150.000 vojnika?390
Srbija se našla u krajnje opasnom položaju kad je feldmaršal
August von Mackensen pokrenuo masivnu austrijsko-njemačku
ofenzivu sa sjevera, točno u podne 22. rujna (tj. 5. listopada), s
golemim snagama razornom baražnom vatrom svojeg topništva.
Cilj Njemačke bio je uništiti Srbiju i povezati se s Turskom. Moćne
neprijateljske snage prešle su Savu, javljao je sutradan francuski

389 Pribićević, Diktatura kralja Aleksandra, str. 304-305.

390 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 202-205.
vojni ataše u Srbiji, i prodrle u Mačvu blizu Mitrovice.391 A 1.
listopada, bez objave rata, Bugarska je napala Srbiju duž cijele
istočne fronte. Isprva je Bugare zadržao ogorčeni otpor srpske 2.
i Timočke armije, ali su prodrli dublje na južni teritorij i uskoro
presjekli vitalnu vezu Srbije sa Solunom.392 Sredinom listopada
Srbija je bila suočena s nadmoćnim neprijateljem i malim izgledi-
ma da pravodobno dobije pomoć.
Kad su Bugari napali, pukovnik Dimitrijević bio je u Zaječaru,
blizu granice. Stožer nove Timočke (prije Užičke) armije upravo
se onamo preselio. Dok su Bugari napredovali, iz prestrašenog
Niša, okićenog savezničkim barjacima u očekivanju da stignu
savezničke trupe, ministar vojske Rade Bojović telefonirao je
Dimitrijeviću o sudbini napadnutog Knjaževca. U razgovoru s
Bojovićem Dimitrijević je inzistirao da Malobabić smjesta bude
pušten iz niškog zatvora. „Ništa se ne brini", odgovorio mu je
Bojović, ,,drž' se samo, a ja ću osloboditi Radu." Nešto kasnije
Timočka armija povukla se na zapad, što je spriječilo Dimitrijevića
da provjeri kakva je sudbina njegova glavnog agenta.
Povlačeći se kako ne bi bila opkoljena, Timočka se armija pri-
vremeno zadržala u Kuršumliji. Ondje se nalazio i stožer 3. armi-
je, u kojem je služio Dimitrijevićev bliski prijatelj bojnik Vulović.
Budući da je Malobabića našao u Kuršumliji na slobodi, ali pod
prismotrom, Vulović je uspio ishoditi njegovo bezuvjetno oslo-
bođenje, potpisavši o tome potvrdu 31. listopada. U tadašnjim
kaotičnim prilikama policija se brže-bolje dočepala Vulovićeve
potvrde i sa zadovoljstvom mu predala Malobabića. Vulović ga je
odveo ravno k Dimitrijeviću. I on i Vulović bili su zaprepašteni
vidjevši u kakvom je Malobabić tjelesnom stanju. Proveo je više
od godinu dana u tamnici u okovima, privezan za pod, bio je sav
u gnojnim ranama. Zagrlivši tu ljudsku olupinu, Dimitrijević mu je
povjerio da se Srbi nalaze pred nerješivim problemima. „Vidjevši
ga tjelesno potpuno slomljenog i na samrti, nagovarao sam ga
da ostane i dočeka neprijatelja u Kuršumliji." Ali Malobabić ga je
žalosno preklinjao da ga ne prepusti osveti Austrijanaca. Radije

391 ADT, 7H 719, Carton 2302, pukovnik Fournier ministru rata, iz Kragujevca,
6. (tj. 19.) listopada.
392 Skoko, Putnik, II. svezak, str. 238 i dalje; MOEI, serija III, VIII. svezak, 2. dio,
br. 914, Trubeckoj Sazonovu, 1. (tj. 14.) listopada, str. 492.
bi pošao sa Srbima, pa makar i umro pri povlačenju. „Od tog
sam trenutka bio odlučan", svjedočio je poslije Dimitrijević, „da
toga čovjeka, za kojega sam, smatrao sam, moralno odgovoran, i
kojega sam našao u onakvom stanju, po svaku cijenu spasim, ako
mogu, i od neprijatelja i od smrti." Dimitrijević se pobrinuo da
Malobabić bude odvezen do Prizrena, a zatim mu je kupio konja.
Dimitrijević i bosanski dobrovoljci podigli su Malobabića na tog
konja, brinući se i dalje o njemu tijekom napornog povlačenja do
Drača. Bio je vrlo bolestan kad su stigli onamo i Dimitrijević je
nagovorio vojnog liječnika dr. Veličkovića da Malobabića zajed-
no s ranjenicima prebaci na Krf. Tako je Malobabića spasio od
zarobljeništva i smrti.393
Pod neumornim pritiskom neprijatelja položaj srpske vojske
naglo se pogoršavao. Premijer Pašić 11. je listopada optimistič-
ki izvijestio da Srbi odbacuju Austrijance i Nijemce i da pomoć
saveznika tek što nije pristigla, ali britanski je veleposlanik 22.
listopada poslao izvješće: „Situacija na našoj fronti postaje sve
kritičnijom jer nedostaje vojske." Dok su Nijemci nezaustavljivo
napredovali prema jugu, Bugari su navaljivali s istoka. Srpska voj-
ska bila je pred opkoljavanjem. Pašićeva je vlada preklinjala:

Ako najkasnije za deset dana 114.000 do 150.000 save-

zničkih vojnika ne stigne da nam pomognu... mogli
bismo spriječiti napredovanje Bugara i sačekati da nam
stigne još pojačanja... Molimo predstavnike saveznika
da utječu na svoje vlade da nam pomognu... Ako Srbija
padne, saveznicima će biti potrebne mnogo brojnije
trupe da pobijede našeg neprijatelja na Balkanu... Mi
smo učinili sve što smo mogli.394

"Skopje je u rukama Bugara", izvijestio je sljedećeg dana sir

Ralph Paget. „Položaj na sjeveru također djeluje manje povoljno."
Čak i samo jedna brigada iz Engleske, molio je, podići će srpski
moral. Priznajući da je situacija ozbiljna, Pašić se još nadao da će

393 Živ. 3, „Iskazi", travanj, 29. zasjedanje; Živ. 35, Malobabić; TPO, str. 351.
394 WO 106/1400, C. des Graz (Niš), brzojavi 11. i 22. listopada.
snažnim napadima s juga saveznici potisnuti Bugare i obnoviti
željezničke veze između Soluna i Srbije.395
Napori saveznika bili su spori i slabi. Venizelosov pad pot-
kopao je napore Francuske i Britanije. Britanski vojni stručnjaci,
zaključivši da će saveznička pomoć stići prekasno, otpisali su
Srbiju. Lord Grey neuvjerljivo je objašnjavao da je obećao pomoć
Grčkoj, ako se pridruži saveznicima, a ne Srbiji. Poslije je Paul
Cambon, francuski veleposlanik u Londonu, optužio saveznike
da su počinili „neoprostivu grešku" kad su stavili veto na plan voj-
vode Putnika da napadne Bugarsku.396 Saveznici su 28. listopada
imali samo 51.000 vojnika u Solunu, a još jedna francuska divizija
bila je na putu onamo. Britanski kontingent nije bio opremljen za
aktivni vojni pohod. Dužnosnici u Londonu su zaključili:

Nestanak srpske vojske, koliko god sam po sebi bio

za žaljenje, nema velik vojni značaj... Pobjedu [u I.
svjetskom ratu] saveznici mogu izvojevati samo ako
poraze Njemačku i bilo kakvo odvlačenje snaga s glav-
nog poprišta u Francuskoj imat će štetne posljedice za
saveznike... Broj onih koji se šalju treba smanjiti na
minimum.

Britanska je javnost, kao i francuska, suosjećala sa Srbima, ali

„nema koristi ako osjećaji upravljaju vojnim pitanjima". Britanski
Glavni stožer u to se vrijeme suprotstavljao svakoj većoj borbi
koja bi se zasnivala na solunskim položajima.397
Britansko Ratno vijeće i vlada, međutim, gunđajući su popu-
stili zahtjevima Francuske da Srbija bude spašena, ostane li uloga

395 Isto, brzojav sira Ralpha Pageta, 23. listopada; konzul Greig (Bitola), 27. listo-
pada; C. des Graz (Niš), 27. listopada.
396 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 204-205.
397 WO 106/1335, „Military Position of the Allies in the Near East", listopad 1915.
Bivši časnik iz britanskog stožera na Balkanu napisao je 15. listopada puk-
ovniku Hankeyu privatno pismo u kojem se suprotstavio bilo kakvom većem
pohodu u Srbiju: „Našoj vojsci, kojoj je potrebno više prijevoza nego bilo
kojoj drugoj, teškoće bi bile nepremostive ako pošaljemo velike snage... Naše
nove armije samo su naoružani ljudi s malo discipline i predvođeni neiskus-
nim časnicima... Zaigrat ćemo njemačku igru ako trupe odavde [sa zapadne
fronte] odvojimo i pošaljemo ih onamo." - CAB, 17/113.
Britanije defenzivna. Operacije savezničkih trupa trebale su se
kretati samo do crte Bitola-Skopje-Štip-Solun, i to samo kako
bi se uspostavile prekinute veze sa srpskom vojskom. Ako ta
operacija ne uspije, zaključio je London, sva saveznička vojska
treba se povući.398 Britanski časnici isticali su koliko su izložene
postrojbe uznapredovale savezničke vojske što ih je opskrbljivala
samo jedna željeznička linija pod grčkom kontrolom. Ako srpski
otpor poklekne, saveznici će se suočiti s vojnom katastrofom.399 S
tim malim snagama i uz onoliko oklijevanje saveznici nikad nisu
uspjeli sagledati značaj odlučne akcije koju je tražila Srbija.
Srpska vlada i diplomatski zbor otišli su iz Niša 29. listopa-
da i pobjegli na zapad, u Rašku i Kosovsku Mitrovicu, nakon
što je Vrhovno zapovjedništvo objavilo da su Bugari zaposjeli
Kačaničku klisuru između Skopja i Kosovske Mitrovice. Činilo
se da će srpska vojska biti opkoljena. Uz danonoćne očajničke
borbe uspjela se povući u kosovsku ravnicu. Srbija je još jedanput
podlegla osvajačima.400
Jednog sumornog dana početkom studenoga sva se vojska
okupila na Kosovu, prisjećao se Stefan Trifunović, pomoćnik
željezničkog inspektora. Borbeni moral naglo je opadao; sva su
ratna izvješća obeshrabrivala. Neprijatelj je nezaustavljivo napre-
dovao. U toj neveseloj situaciji pukovnik Dimitrijević, ugledavši
Trifunovića na postaji u Uroševcu (Ferizaj), prišao mu je i upi-
tao ga: „Trifunoviću, jesi li išta čuo o Francuzima, hoće li doći i
kad?" Trifunović je u listopadu putovao iz Skopja u Devdeliju da
dočeka prvi francuski detašman. Ulazeći u Strumicu, vidio je tri-
desetak istovarenih vojnih vlakova. Dimitrijeviću su oči bljesnule
od radosti. „Kad bih nekako mogao dobiti izvješće o tome koliko
je Francuza dosad stiglo na naš teritorij preko Soluna, odmah bi
ga predao Dobrivoju [Nikolajeviću]." Nikolajević, šef telegrafske
službe, hitno je obavijestio Trifunovića da je stiglo već mnogo

398 WO 106/1335, „Expedition to the Near East".

399 CAB 17/113, „Summary of the Situation in Macedonia", i komentari general-
potpukovnika A. J. Murraya, britanskog načelnika stožera.
400 WO 106/1400, sir. R. Rodd (Rim) Ministarstvu rata, 29. listopada. O putovanju
savezničkih diplomata od Niša do Jadranskog mora vidi A. Boppe, À la suite
du gouvernement serbe, Pariz, 1917. Poraz Srbije u Kosovskoj bitki (1389 )
donio je propast srednjovjekovnom srpskom kraljevstvu.
francuskih vlakova s ratnim materijalom i trupama. Trifunović je
sav sretan u željezničkom vagonu pohitao da vidi Dimitrijevića u
njegovu uredu. Zapovjednik Timočke armije, general Gojković,
bio je s njim. Grleći Trifunovića Dimitrijević je kliknuo: „Čuj, ovo
je dragocjeni dokument i sve će nas obradovati. Molim te da to
odmah preneseš svim svojim željezničarima." Nastavio je:

Ti znaš da će biti velika sreća za nas ako za dolazak

Francuza dozna cijela vojska, jer će to povećati moral
trupa i vojska će put prema Albaniji početi u većem
broju. A sad mnogi napuštaju svoje postrojbe i bje-
že.401

Dimitrijević i ostali su, očajavajući, računali na snažnu save-

zničku ofenzivu. Jedan srbijanski ministar apelirao je na savez-
nike:

Srbija se dosad već dulje od šest tjedana bori na svim

frontama, danju i noću, bez predaha, izolirana, napad-
nuta sa svih strana, ugrožena uništenjem i iscrpljena
svojim očajničkim naporima protiv nadmoćnih i sve
brojnijih neprijateljskih snaga. 402

Bez trenutačne pomoći saveznika, smatralo je Vrhovno zapo-

vjedništvo, situacija je turobna: „Pokušaj proboja preko Skopja
zacijelo neće uspjeti."403
Srbijanska vlada i Vrhovno zapovjedništvo stisnuli su se u
maloj Raškoj, mjestu prve srednjovjekovne srpske države. Nakon
što su osvojili Kačaničku klisuru i potisnuli 2. armiju, Bugari
su zaprijetili da Srbima odsijeku odstupnicu. Feldmaršal von
Mackensen, tri puta gotovo opkolivši srpsku vojsku na sjeveru,
potisnuo je obrambene snage Beograda u uvalu Jakovicu. Jedina
odstupnica naoko je bila presječena. U Vrhovnom zapovjedniš-

401 Živ. 1962, Stefan Trifunović Živanoviću, 11. veljače 1946. Trifunović
objašnjava: „Kako bi se sačuvala uspomena na tako velikog čovjeka kao što
je Apis, mora se prikupiti sve što se o njemu zna."
402 WO 106/1402, 25. studenoga 1915., C.I.G.S.
403 ADT, K. 716, Fournier ministru rata (Pariz), 8. (tj. 21.) studenoga.
tvu prevladao je pesimizam. Vojvoda Putnik ležao je bolestan
pa je ključne odluke donosio njegov pomoćnik, pukovnik Živko
Pavlović. On je pravim čudom našao izlaz. Druga armija odbila je
Bugare kod Leskovca i zarobila njihovo topništvo. Sve tri srpske
armije tada su se izvukle, ne izgubivši ni jednu jedinu postrojbu.
Izlazeći iz Pavlovićeva ureda, princ Aleksandar veselo je dovi-
knuo svom posilnom, bojniku Draškiću: „Svi su se drugi usrali
od straha, samo je ovaj Živko [Pavlović] bio pribran, neumoran i
hladnokrvan."404
Vojvoda Putnik zapovjedio je Timočkoj armiji da se probije
kroz Kačaničku klisuru, koja je bila u bugarskim rukama, ponov-
no osvoji Skopje i pridruži se saveznicima, za koje je još uvijek
vjerovao da napreduju kako bi se sastali sa Srbima. Timočka je
armija od 4. do 7. studenoga, u operaciji koju je djelomice ispla-
nirao i Dimitrijević, uz silan napor po odurnom vremenu svladala
visove, natjerala Bugare da odu s položaja s kojih su dominirali
klisurom i osvojila planinu Zegavić. Francuzi su sad, da su napali,
mogli pobijediti 2. bugarsku armiju i zauzeti Skopje. Ali Francuzi
nisu mogli napredovati pa je Vrhovno zapovjedništvo i protiv
svoje volje moralo narediti Timočkoj armiji i drugim trupama da
prekinu borbu.405
Srbijanska vlada objasnila je saveznicima da se Srbi neće moći
povlačiti na jug ako se Timočka armija ne probije i ne poveže s
njihovim trupama, nego da će se morati povući preko Albanije
i Crne Gore.406 Sutradan je Vrhovno zapovjedništvo iz Prizrena
izdalo svoju posljednju zapovijed na tadašnjem srbijanskom teri-
toriju:

Predstojeće povlačenje naše vojske morat će se oba-

viti preko Crne Gore i sjeverne Albanije do jadranske
obale na liniji Drač-Skadar, ostavljajući snage koje
su potrebne da se zatvore putovi iz Peći, Đakovice,
Prizrena i Struge... do Jadrana. Na toj crti našu vojsku
treba reorganizirati i opskrbiti hranom, odjećom, oruž-

404 SANU, Draškićevi memoari, knj. I, str. 151-152.

405 Živ. 3718, M. Živanović, „Povlačenje preko Albanije 1915. g.".
406 WO 106/1403, „Serbian Military Situation", 24. studenoga 1915.
 jem i streljivom... Naše daljnje akcije ovisit će o stanju
naše vojske, kao i o općoj političkoj i vojnoj situaciji
naših saveznika.

Sve topništvo i vozila koja nisu mogla na taj teški put trebalo
je uništiti. Zapovjednici su morali vojnicima objasniti i opravdati
to povlačenje. Srbija je previše žrtvovala i propatila da se sad
preda:

Predaja bi bila najgora situacija... i osudila nas na pot-

punu propast... Zemlja još nije prestala postojati... sve
dok postoje vladar, vlada i vojska... Svakoga uvjerite da
je ovo povlačenje nacionalna nužnost... U ovim teškim
danima naš je spas u izdržljivosti, strpljivosti i krajnjem
žrtvovanju svih nas, uz vjeru u pobjedu naših savezni-
ka. Zato moramo izdržati do kraja.407

Najviši srbijanski vojni dužnosnici sastali su se u Peći da

odluče kako da obave i tu zadaću. Nedostajalo je hrane; i ljudi
i konji bili su na kraju snaga; vojnici su masovno dezertirali; a ti
dezerteri svoje su oružje prodavali Albancima, tvrdio je zapisnik
Milovanovića Pilca.408 Civilni izbjeglice miješali su se s vojskom
na pretrpanim cestama. I najmanji pritisak neprijatelja, uz zimu,
planine, glad i napade albanskih plemena, mogao je situaciju
učiniti beznadnom.409
Put je vodio preko visokih planina i zaleđenih staza Crne Gore
i Albanije do Jadranskog mora. Sredinom studenoga srpska je
vojska poput sablasti nestala u planinskoj pustoši. Vojnike, od
kojih su neki bili gotovo bosi, šibali su ledena kiša, susnježica i
snijeg nošen vjetrom. Ponijeli su samo onoliko hrane koliko su
mogli nositi pješice ili na konjima. Ispred Ljum Kule putovi zakr-
čeni topništvom i vozilima pretvorili su se u močvare ljepljivog

407
VIA, Pop. 3, K. 3, br. 25, 12. (tj. 25.) studenoga, Živ. 3718.
408
VIA, Pop. 3, K. 3, br. 25, 1. (tj. 14.) prosinca, Skadar.
409
Isto, Milovanovićeve bilješke sa sastanka 18. studenoga (tj. 1. prosinca).
blata. Tu su uništeni sve topništvo, automobili i teška prtljaga,
osim nekoliko brdskih topova što su ih konji mogli nositi.410
Pod zloslutnim nebom časnici i vojnici u studenome su se
našli pred planinama, gladni, smrznuti i premoreni. Teturajući
albanskim stazama, podupirući se o štapove i batine, prisjeća se
Slobodan Jovanović, „ljudi su sličili stradalnicima kojima je od
sveg imutka ostao samo prosjački štap". U tom žalosnom mnoš-
tvu vojnika koji su se povlačili on je iznenada spazio pukovnika
Dimitrijevića:

Teturao je na svojim nesigurnim nogama411 oslonjen

o veliku batinu koja je odgovarala njegovoj težini.
Izgledao je ogroman, s dva mackintosha [kabanice od
gumirane tkanine] prebačena preko teškog šinjela.

U toj gomili koja se s mukom gibala naprijed Jovanović je

samo nakratko uspio razgovarati s Dimitrijevićem. Povlačenje
preko Albanije, rekao mu je, najbolji je mogući izlaz. Bojao se da
će Pašiću ponestati hrabrosti i da će zatražiti separatni mir. Vojni
poraz, istaknuo je Dimitrijević, može se prebroditi, ali kapitulacija
ne. „Te su riječi pokazivale njegov patriotizam, ali i njegovo kraj-
nje nepovjerenje prema Pašiću", zaključio je Jovanović.412
Pašić i njegovi ministri udobno su putovali na more pazeći da
uvijek budu daleko od neprijatelja. Podnosili su tiha ili glasna
predbacivanja srpskih vojnika koji su tu katastrofu pripisivali
Pašićevu neuspjehu da preduhitri bugarsku mobilizaciju. Kralj
Petar i generalvojvoda Putnik, obojica bolesni, ali odlučni da
dijele muke sa svojim vojnicima, putovali su na nosilima preko
albanskih planina. Čak i u tom strašnom vremenu tinjala je zate-
gnutost između dvora princa regenta i Crne ruke. General Jordan
Stajić rekao je bojniku Draškiću da je na početku povlačenja
Dimitrijević stajao u svom dugačkom šinjelu s vječitom cigaretom
među zubima i nešto objašnjavao dvorskom maršalu Ostojiću.
Dimitrijević ga je bijesno gledao i primaknuo mu se vrlo blizu.

410 Živ. 4215, „Kapija kod Soluna".

411 Dimitrijević je još patio od posljedica malteške groznice.
412 Jovanović, Moji savremenici, str. 417-418.
Ustuknuvši od golemog pukovnika, Ostojić je ruku držao na
revolveru.413
Dok se srpska vojska povlačila, saveznici su razmatrali pitanje
svog povlačenja s Balkana. U izvješću britanske vlade je pisalo:

Glavni stožer bez oklijevanja zahtijeva da se Solun

što prije isprazni... Svaki daljnji prijevoz trupa u Solun
mora se odmah zaustaviti i sva saveznička vojska iz
Srbije povući u Solun, a evakuacija iz Soluna treba
uslijediti što brže.

Snage saveznika koje se još nalaze u Makedoniji u velikoj

su opasnosti, tvrdilo je izvješće vladi dva tjedna poslije: „Postoji
ozbiljna opasnost da neprijatelj odsiječe našu vojsku od Soluna.
Savezničke snage koje se nalaze u Srbiji i u Solunu u izvanrednoj
su opasnosti. Ukrcavanje mora početi odmah."414
Zapovijed Vrhovnog zapovjedništva za povlačenje prema
Jadranu izložila je razbijenu srpsku vojsku nevjerojatnoj oskudi-
ci. Neki su se vojnici predali ili dezertirali, ali većina je zadržala
odlučnu vjeru u moguću pobjedu. Dimitrijevićeva Timočka armi-
ja, koja se držala bolje od većine postrojbi, povlačila se preko
Albanije u stalnom sukobu s neprijateljem. Spriječila je prodor
Bugara kod Elbasana i tako omogućila drugim postrojbama da se
povlače. Štitila je luku Drač (talijanski Durazzo, albanski Durrës),
kamo su bile iskrcane zalihe hrane i odakle su neke postrojbe bile
evakuirane. Timočka armija štitila je i postrojbe koje su se povla-
čile prema Skadru (Shkodër, Shkodra, talijanski Scutari) i Lješu
(Lezhë, Lezha, talijanski Alessio). Sve do 9. veljače 1916. braneći
prilaze Draču, timočke su trupe bile posljednje srpske postrojbe
koje su se evakuirale s kopna. Srpske snage u povlačenju stigle
su na liniju Skadar-Drač, što ju je propisalo Vrhovno zapovjed-
ništvo, početkom siječnja. Posljednje srpske postrojbe otišle su iz
Crne Gore nakon njene kapitulacije. Iznureni Srbi, još se odupi-
rući, čekali su hranu i evakuaciju u albanskim lukama.415

413 SANU, Draškićevi memoari, str. 154, 157. Nema točnog datuma.
414 CAB, 17/113, „Situation of Allied Forces in Serbia and Salonika", napisao
pukovnik M. P. A. Hankey, 23. studenoga (tj. 6. prosinca) 1915.
415 Živ. 3718, „Povlačenje".
 Dogodila se i jedna sramna iznimka od tog pravila. Kad je
zapovjednik Timočke armije zapovjedio Konjičkoj diviziji, koja se
odmarala u Kavaji, da zamijeni iscrpljene vojnike koji su branili
Drač, zapovjednik divizije i četvorica zapovjednika pukovnija
glatko su odbili izvršiti zapovijed pod izlikom da su i ljudstvo i
konji u diviziji premoreni. Ali bili su u kudikamo boljem stanju
nego oni na borbenoj crti. Glavni krivac za taj očiti neposluh
bio je zapovjednik pukovnije, pukovnik Petar Živković; on je
prvi odbio i nagovorio ostale da postupe jednako. Budući da je
Živković bio pod zaštitom princa Aleksandra, neposlušni časnici
poslije su bili osuđeni samo na jednomjesečnu suspenziju i zatvor
u istom trajanju. Princ nije htio dopustiti da njegov nerazdvojni
prijatelj i vođa Bijele ruke bude žigosan kao kukavica zato što je
izbjegao dužnost koju su iscrpljeni vojnici lojalno izvršavali.416
U prosincu se u Skadru smjestio stožer najviših srbijanskih
dužnosnika i Vrhovnog zapovjedništva. Pašić i njegovi mini-
stri stigli su 28. studenoga, princ Aleksandar dva dana poslije,
a potom diplomatski zbor, kralj Petar, vojvoda Putnik i njegov
stožer. Slobodan Jovanović i dvojica časnika prvi su iz Vrhovnog
zapovjedništva stigli u tu luku. Nakon krševite, puste pokrajine
kroz koju su prošli Skadar je bio kao obećana zemlja. Psi su lajali
i proljeće je mirisalo u svježem morskom zraku. Cijeli grad sa
svojom prekrasnom katoličkom crkvom bio je uredan i ljubak.
U Skadru su Aleksandar i Pašić zadržali vladu u istom sastavu,
a zamijenili sve članove Vrhovnog zapovjedništva. Pašić je svu
krivnju za katastrofu svalio na vojsku. Naglo oslobođen svojih
dužnosti, navodno kako bi se oporavio u inozemstvu, vojvoda
Putnik prepustio ih je svom pomoćniku, pukovniku Pavloviću.
Princ i Pašić očito su u starom vojvodi vidjeli prepreku na svom
putu.417
Dok su se princ Aleksandar i njegova svita približavali
Skadru, slušali su daleku grmljavinu austrijskih brodskih topova
što su bombardirali brodove kojima je u obližnji San Giovanni
(Shëngjin, Shëngjini) stizala hrana za izgladnjele srpske vojnike.
Neprijateljski avioni svakodnevno su bombardirali Skadar i San

416 Živ. 4215, „Kapija kod Soluna".

417 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 418.
Giovanni. U Skadru se princ Aleksandar razbolio, operiran je pa
se mjesec dana oporavljao. Čak i dok je ležao bolestan nastojao
je spasiti vojnike brinući se o njima u svojoj palači. Talijanskim
motornim čamcem odvezen je u Drač, odakle je ubrzavao eva-
kuaciju srpskih trupa. Aleksandrov ugled kod Srba bio je tada
nenadmašan.418
Srpska vojska nije se mogla reorganizirati u Albaniji, kao što se
nadalo Vrhovno zapovjedništvo. Francuski vojni atašei Fournier i
François shvatili su da je neophodno da saveznici brzo evakuiraju
Srbe preko mora. Vojska se raspada, telegrafirao je François; nema
hrane, streljiva ni ostalog materijala. Ako neprijatelj uznapreduje,
ono što je preostalo bit će poubijano ili zarobljeno i Srbija će se
morati predati. Jedino rješenje", uvjeravao je Fournier, „...jest da
se preostala vojska preveze... na neki otok ili u Italiju, gdje će se
moći oporaviti."419
Uloga pukovnika Dimitrijevića u povlačenju ostaje sporna.
Njegovi pristaše tvrdili su da je izvršio sve zapovijedi i pokazao se
vrlo plemenitim prema svojim kolegama. Kad se stožer Timočke
armije zaustavio u Suvoj Reci (Theranda, Suhareka, Suharekë),
prisjećao se bojnik Nikola Aranđelović, situacija s hranom bila
je kritična. Bojnik Vojin Maksimović, glavni časnik zadužen za
opskrbu, podnio je prijavak Dimitrijeviću kao načelniku stožera;
grdno su se posvađali. Aranđelović, koji je s obojicom bio u pri-
jateljskim odnosima, izmirio ih je i staloženije su nastavili put u
Drač. Tu je Dimitrijević generalu Gojkoviću ocijenio sve članove
stožera tijekom povlačenja. Maksimović, tvrdio je, bio je neza-
mjenjiv časnik za opskrbu i na tu su pohvalu Maksimovićeve oči
zasjale od radosti. Dimitrijevićeva je ocjena bila utoliko značajnija
što je Maksimović bio velik protivnik Svibanjskog (Lipanjskog)
prevrata. General Gojković je komentirao:

Dragutin [Dimitrijević] i Vojin [Maksimović] dva su

najljepša cvijeta u našoj vojsci. Ni jednom od njih nije
svojstvena osvetoljubivost. Dragutin nije mogao postu-

418 SANU, Draškićevi memoari, str. 156 i dalje.

419 ADT, K. 719. Brzojavi Françoisa i Fourniera; Les armées françaises dans la
grande guerre, VIII/1, aneks 3, Pariz, 1927., str. 2, 8-9.
 piti protiv svoje savjesti, a Vojin je potpuno zaslužio
tako dobru ocjenu...420

Ali drugi su optuživali Dimitrijevićevu skupinu da je u Draču

kovala urotu da sruši srpsku dinastiju i režim. Veljko Zečević
poslije je svjedočio da je Dimitrijević poticao bosanske dobro-
voljce, okupljene oko njega u Draču, da raščiste unutarnje stvari
u Srbiji i smrve zlo. „Šteta je što ćete svi vi [dobrovoljci] izginuti,
jer u zemlji se trebaju srediti vrlo važne stvari." Poslije u Solunu
Dimitrijević je objasnio:

Nikad Bosancima nisam govorio o zlu u Srbiji ni o nje-

govu uklanjanju. Govorio sam im da mi je žao što će
svi umrijeti i što nakon nas neće biti nikoga da raščisti
račune. To raščišćavanje razumio sam, poput njih, u
značenju naših računa što se tiču srpskog naroda...,

to jest stvaranja Velike Srbije. Dimitrijević je poricao da je

ikada bosanske dobrovoljce kanio iskoristiti za akcije u Srbiji, ali
„kad su se okupili oko mene, pogotovo tijekom našeg povlače-
nja, ja nisam mogao odbiti pomoći im da izbjegnu s nama i ne
padnu neprijatelju u ruke".421
Kosta Pećanac, pričuvni časnik koji je služio pod pukovnikom
Božom Jankovićem i poslije bio gerilski vođa, poslije je tvrdio
da su Dimitrijević i njegovi prijatelji u Draču planirali urotu za
svrgavanje režima. Došavši u Pećančevu pukovniju, Malobabić
mu je rekao da se Dimitrijević i Milovanović Pilac žele s njim
sastati u Skadru. U jednoj kavani Pećanac se navodno sastao
s Milovanovićem, koji je pritom bio Dimitrijevićev izaslanik.
Srbija je sasvim propala, rekao je Milovanović, a Pašićeva vlada
glupo se držala beznadne savezničke stvari. Nijemci, nastavio
je Milovanović, poštuju srpsko junaštvo i jamče Srbiji slobodu i
neovisnost u predratnim granicama. Milovanović je zagovarao
trenutačni separatni mir s Centralnim silama i zatražio Pećančevu
podršku. Premda je Pećanac izjavio da je odan saveznicima,
Milovanović mu je poslije stalno dosađivao takvim apelima.

420 Živ. 1931, N. Aranđelović, „Pukovnik Dragutin Dimitrijević"

421 Živ. 3, „Iskazi", zasjedanje 4. svibnja.
Poručnik Ljubomir Kojović povjerio je Pećancu da Dimitrijevićeva
skupina priprema „nešto strašno" u Skadru. Sazrijeva velika urota.
„Urotnici u Skadru uspostavili su veze s Nijemcima i imali s njima
važne razgovore o našoj daljnjoj sudbini."
Razgovarajući poslije s Dimitrijevićem i Milovanovićem, Peća-
nac je doznao da su urotnici kovali planove da sačekaju dolazak
kralja Petra i princa Aleksandra u San Giovanniju, a tada krenu
u otvorenu akciju protiv njih. Kad poubijaju sve skupštinske
zastupnike koji ih odbiju podržati, preotet će zapovjedništvo
nad vojskom i protjerati i vladu i dinastiju. Ali princ Aleksandar
nije se ukrcao u San Giovanniju i tako su planovi urotnika pro-
pali. Dimitrijević i njegovo društvo navodno su bili jako bijesni,
ali ništa nisu mogli učiniti. Na Krfu i u Solunu poslije su opet
nastavili s urotom, pridobivajući za nju časnike na sve strane.422
Za Pećančevu priču nema dokaza i ona je stoga ostala sumnjiva,
iako možda ima neke činjenične osnove.
Da je Crna ruka zaista htjela ubiti princa Aleksandra i izvesti
puč, imala je priliku tijekom povlačenja. Jedinice koje su čuvale
put kojim su Aleksandar i ministri iz Skadra stigli u San Giovanni
bile su pod zapovjedništvom Crne ruke. Najopasniji dio puta
čuvao je gerilski odred vojvode Vuka, koji je bio vrlo dobrohotan
prema Dimitrijeviću.423
Dimitrijević je i dalje bio načelnik stožera Timočke armije.
Njegove su snage imale zadaću da brane luku Drač i Dimitrijević
je u veljači 1916. bio posljednji srbijanski časnik koji se tu ukrcao
na brod za Krf. Austrijska prethodnica već je bila pred vratima
grada kad je Dimitrijević obranu prepustio Talijanima koji su
upravo pristizali.424 To baca sumnju na Pećančevu priču i pruža
razloge za zaključak da je Dimitrijević do kraja svjesno izvršavao
svoje zadaće.
Postalo je jasno da se srpska vojska ne može reorganizirati u
Albaniji. Srbi i saveznici morali su odlučiti kamo dalje. Pašić je
11. prosinca nagovarao saveznike da vojsku evakuiraju u Solun
tako da nakon reorganizacije ona može učvrstiti njihovu frontu.

422 SANU 14571/2, Kosta Pećanac, „Moja ispovest", 29. studenoga 1933.
423 Živ. 218, „Narodna skupština".
424 Živ. 1941, Živan Živanović, „Iz života".
U vrijeme tih pregovora Francuska je u Albaniju poslala vojnu
misiju pod generalom Montdésirom da izvidi situaciju i organi-
zira evakuaciju. Kod Talijana, koji su htjeli preuzeti upravu nad
Albanijom, Montdésir je naišao na smetnje i odgađanje. Nakon
što je bila poražena i Crna Gora, postalo je još preče Srbe odvesti
s kopna. Čini se da je Montdésir prvi predložio grčki otok Krf kao
najbolje odredište. Uz dozvolu Grčke Francuzi su svojim elitnim
jedinicama okupirali otok. Krf je bio prihvatljiv i saveznicima i
Srbima, a odgovarao je i Talijanima, jer je njima bilo važno da
uklone Srbe iz Albanije. Ali iscrpljeni Srbi morali su kroz močvare
marširati do Drača i Valone (Vlora, Vlorë); još stotine su umrle.
Srbijanska vlada 19. se siječnja 1916. ukrcala na brod za Krf, a voj-
ska za njom. Zdravi ljudi poslani su na Krf, otok spasa, a ranjenici
i umirući na obližnji otočić Vido, prozvan otokom smrti.425 Bilo
je evakuirano oko 145.000 vojnika - sve što je ostalo od srpske
vojske.
U Skadru je kralj Petar prisustvovao ganutljivoj vojnoj paradi.
Stari kralj sjedio je skupa sa savezničkim časnicima na balkonu
zgrade u kojoj se nalazio Glavni stožer Vrhovnog zapovjedništva,
dok su vojnici defilirali. „Bio je to defile živih mrtvaca", napisao
je duboko potreseni francuski pisac Henri Barbusse. U pravilnoj
vojnoj formaciji i savršeno postrojena, s ručnim oružjem i pukov-
nijskim zastavama, sablasna vojska marširala je ispred okupljenih
dostojanstvenika. Preko njihovih golih kostiju, koje su im jedine
davale ljudski izgled, stršila je žućkasta, hrapava, ispucala koža.
Njihovi kosturi bili su neprimjereno veliki za njihova smršavje-
la tijela. Tisuće su poslije poumirale na Vidu, unatoč golemim
naporima francuskih liječnika i medicinskih sestara. Francuski
brodovi redovito su isplovljavali s jezivim teretom rasutih leševa
za pogreb u moru.426
Katastrofa 1915. poljuljala je povjerenje Srba u Nikolu Pašića,
ali saveznici su ga i dalje smatrali nenadomjestivim vodom naci-
onalnog otpora. S osiguranim položajem kod saveznika, Pašić je
mogao prkositi srpskim vojnim i civilnim oponentima. Imajući
u vladi vođe samostalnih radikala, donekle je bio zaštićen i od

425 Živ. 3718, „Povlačenje".

426 Živ. 4215, „Kapija"; Đ. Karađorđević, Istina, str. 375.
Dimitrijevićeve skupine, koja se politički oslanjala na njih. Princ
Aleksandar, nakon što je Vrhovno zapovjedništvo preuredio po
svom ukusu, mrzio je Pašića iz dna duše, ali nije ga se mogao
riješiti; prednost je ipak imao njegov sukob s Crnom rukom.
Dimitrijević i njegovi prijatelji nisu uspjeli shvatiti da se ne mogu
istodobno suprotstavljati i Pašiću i Aleksandru pa su ih protiv nji-
hove volje gurali u partnerstvo. Uskoro će kucnuti čas obračuna
za Dimitrijevića i Crnu ruku.427

427 Jovanović, Moji savremenici, str. 174-175, 417-418.

 XIV. poglavlje

Osobne stvari
(1914. - 1916.)

U svom kratkom i burnom životu Dimitrijević je bio toliko zao-

kupljen vojnim i političkim radom da se nije oženio, pa čak
nije imao ni jednu istinsku ljubav. Ali iako je vrlo dobro vladao
sobom, pokazivao je snažnu osjećajnost prema ljudima obaju
spolova i duboko zanimanje za druge. Od svoje desete godine
bio je odan i pažljiv član obitelji svoje sestre Jelene i njezina muža
Živana Živanovića. Njihov dom u Ulici Svetog Save u Beogradu
smatrao je vlastitim i uvijek je ostao u prisnim odnosima sa svojim
rođacima.
Dok je Živan Živanović bio u internaciji u Mađarskoj, izme-
đu 1915. i 1918. godine, Dimitrijević je preuzeo na sebe brigu o
svom nećaku Milanu Živanoviću. Milan je imao 16 godina i bio
je premlad da služi vojsku, ali se u svibnju 1915. pridružio svom
ujaku u Užicu kao dobrovoljac i zajedno sa stožerom Timočke
armije povlačio se preko Albanije. Kad su ga 1915. poslali na ško-
lovanje u Francusku, Milan se počeo opširno dopisivati s ujakom.
Dimitrijević je Milana više volio i čuvao nego neki ljudi vlastitu
djecu. Mladi Milan, koji je ujaku u punoj mjeri uzvraćao pažnju,
velik dio života posvetio je nastojanju da opovrgne optužbe koje
su protiv Dimitrijevića bile iznesene u Solunu. Srećom, njihova
je korespondencija sačuvana, kao i nekoliko Dimitrijevićevih
pisama nećakinji Stanislavi Glišić, iz kojih se može steći uvid u
Dimitrijevićev karakter i rodbinske odnose.
Po svojoj pojavi, iako je bio golem, Apis nije bio jedinstven.
Ljudi koji su mu tjelesno sličili mogli su se povremeno sresti
u Srbiji. Tek kad bi čovjek doznao da je to Dimitrijević, primi-
jetio je Vladimir Tucović, u njemu bi se pobudili zanimanje i
radoznalost. Kad ga je Tucović upoznao, Dimitrijević je već bio
misteriozan, čovjek na glasu da raspolaže tajnim moćima kojima
može hipnotizirati ljude. Tu je mistiku više pothranjivala njego-
va romantična aureola nego on sam. Jedan je njegov nadareni
prijatelj napisao:

Kad god ga sretnem, a uvijek sam ga volio sresti, stje-

čem dojam da sam susreo „pravog čovjeka"... Takvi
susreti budili bi u meni tajnoviti osjećaj poslušnosti. U
tim trenucima bio sam spreman biti njegov vojnik.

Jedan od Dimitrijevićevih drugova iz Svibanjskog (Lipanjskog)

prevrata dodao je:

Taj čovjek nije samo talentiran, nego i nešto više. On je

neka vrsta mađioničara. Kad njega nema, sve je pusto,
ni dvojica nismo zajedno. Kad on dođe, sve oživi. Svi
su oko njega. Svi dolaze bez poziva, bez vidljiva razlo-
ga, kao da ih taj čovjek privlači čarobnim štapićem.428

Moglo se predvidjeti da će rođaci i prijatelji davati pohvalnu

sliku o Dimitrijeviću kao čovjeku. Govorio je kratkim, brzim
rečenicama, izbjegavajući dugačka i komplicirana objašnjenja,
prisjećao se nećak koji ga je obožavao. Njegove ideje, izražene
jezgrovito, bile su jasne, precizne i prodirale su do srži stvari.
Izrečene vrlo jednostavno, njegove su se riječi lako pamtile.429
Dimitrijević je pažljivo birao riječi, potvrdio je njegov drug,
časnik iz glavnog stožera Nikola Aranđelović. Nikad nije govorio
zapaljivo niti podigao glas, ali je budio interes svojih slušatelja.
Znao je što i kako treba reći ne povrijedivši sugovornika. Na
većinu je ostavljao dubok dojam svojim razboritim sudovima,
čvrstim uvjerenjima i posvećenošću svojim dužnostima. Svakoga
je ljubazno primao te ga pažljivo i strpljivo saslušao. Precizno
i umješno obavljanje raznih složenih zadaća odavalo je veliku
organizatorsku vještinu. U opasnim i kriznim situacijama ostajao
je vedar i staložen, čime je utjecao i na druge. Najvećim opasno-
stima prilazio je optimistički i samouvjereno, rijetko druge kriveći
za neuspjehe. U interesu vojske ili domovine znao je raditi i danju

428 Živ. 718, „Apis", napisao Vladimir Tucović?

429 Živ. 2071, M. Živanović, „Smrt pukovnika Apisa"
i noću. Imao je sve vrline istaknutog časnika glavnog stožera,
potvrdio je Aranđelović.430
Posvećen nacionalnoj stvari, pukovnik Dimitrijević prezirao je
bogatstvo i osobnu korist, tvrdio je Milan Živanović. Ni laskanje
ni podmićivanje nisu ga mogli skrenuti s puta u koji je vjerovao.
Za njega su interesi Srbije i njenog naroda bili ispred osobnih i
obiteljskih poslova. Uvjeren da i njegovi rođaci trebaju sudjelova-
ti u borbi za nacionalno oslobođenje i jedinstvo, nije ih htio zašti-
titi od opasnosti ili žrtvovanja. Biti njegov prijatelj bilo je opasno.
Značilo je to bez oklijevanja prednjačiti ondje gdje je opasnost
bila najveća.431 Ali nikada od drugih nije tražio da se izlože opa-
snosti u koju se on sam ne bi upustio.
Živan Živanović, Milanov otac, osjećajno se prisjećao svog
slavnog šurjaka. Dimitrijević je imao toplo srce, bio je razgovor-
ljiv i rado se družio s ljudima, tvrdio je Živanović. Posjeti rodbini
za njega su bili prijeko potreban predah od napornih vojnih i
političkih aktivnosti. Kod kuće Dimitrijević nikad nije govorio o
poslu, brigama i problemima. Zato je rodbina često bila iznena-
đena onim što mu se događalo. Sačuvana pisma što ih je pisao
kući potvrđuju veliku i iskrenu brigu za sve članove te obitelji,
a samo rijetko u njima se može naći nešto što se odnosi na rat i
nacionalne stvari. Aluzije na vlastito zdravlje i osjećaje su rijetke i
uglavnom optimistične.
U porodici, pisao je njegov svak, Dimitrijević je pokazivao
neodoljiv smisao za humor. Druželjubiva večernja okupljanja
u kavanama i restoranima, gdje je pričao vesele viceve, bila su
mu glavna sredstva opuštanja. Ponekad bi postajao tako veseo
i komunikativan da su slučajni znanci, za njegovu prirodnu pro-
valu oduševljenja mislili da je pijanstvo. Cijeloga života, tvrdio je
Živanović, Dimitrijević je pio samo vodu i crnu kavu, nikad alko-
hol. Bio je pasionirani pušač i izbjegavao psovke i prostački jezik
čak i kad je bio ljut ili podrugljiv. Njegovo ljubazno ophođenje s
poslugom bilo je poslovično. Posilni i konjušari postajali su mu
slijepo odani i godinama ostajali u njegovoj službi. „Te male stvari

430 Živ. 1931, N. Aranđelović, „Pukovnik Dragutin Dimitrijević".

431 Živ. 2071, „Smrt".
vrlo su svojstvene tom čovjeku koji je bio iznad svih vojnika i koji
je bio časnik."
Kao časnik Dimitrijević je bio primjeran u slušanju zapovijedi i
pokoravanju pretpostavljenima, pisao je Živanović. Premda je bio
vrlo utjecajan, izbjegavao je sve što bi moglo povrijediti samopo-
štovanje njegovih pretpostavljenih. Kloneći se samohvale, malo
je govorio o događajima u kojima je sam sudjelovao. Oni koji su
ga smatrali fanatikom, bolesnikom ili mentalno neuravnoteženim
ili su bili u zabludi ili vođeni mržnjom i zavišću. Iskreno domo-
ljublje bilo je glavni motiv njegova javnog djelovanja, rekao je
Živanović. Njegov cilj bili su sloboda i dobrobit Srbije i njenog
naroda.
Zarana je postao slavnim pa su drugovi i nepoznati ljudi stal-
no od njega tražili usluge. Pažljiv prema svima, ispunjavao je sve
poštene molbe koje je mogao, upuštajući se i u znatne materijalne
žrtve. Neuobičajeno darežljiv, dijelio je cigarete i novac s drugo-
vima i moliteljima. Stoga su ga mnogi ljudi voljeli i bili mu odani.
Njegova iskrena pažljivost prema drugima i njihovim potrebama,
za koju nije očekivao protuusluge, u velikoj mjeri objašnjava nje-
govu hvaljenu „čarobnu" moć u interpersonalnim odnosima.
Dimitrijević je bio neuobičajeno inteligentan i obrazovan.
Dobro je govorio i pisao francuski, nakon drugog boravka u
Berlinu s lakoćom se služio njemačkim, a čitao je i ruski. U
njegovoj kućnoj biblioteci bilo je mnogo vojnih knjiga na tim
jezicima. Također je čitao mnoga beletristička djela, ali nikad sa
svakom nije razgovarao o svojim najdražim piscima.432 Mnogo je
znao, suglasan je i njegov nećak, ali djela su mu bila prije rezultat
instinktivne revolucionarnosti negoli hladnog političkog rezoni-
ranja. Ipak, on ništa nije činio pod utjecajem emocija ili poriva.
Sve velike odluke donosio je hladne glave, proučivši važne poje-
dinosti. „Nosio je u sebi onaj neugasivi plamen revolucionarne
kreativnosti bez kojega u svijetu ne bi bilo napretka."433
Nezainteresirani promatrači i protivnici isticali su mane zbog
kojih je Dimitrijević ponavljao iste greške i donosio loše odlu-

432 Živ. 1941, Živan Živanović, „Iz života".

433 Živ. 2067, M. Živanović, „Kritika Apisova rada". Dragoslav Ilić u govoru 1947.
potvrdio je da je Dimitrijević bio neobična mješavina vojnika i političara, da je
bio nesebičan, odan, samopožrtvovan, ali i zdravo ambiciozan. - Živ. 2062.
ke.434 Često izazivajući bijes i mržnju, imao je mnogo neprijatelja.
Za njih je, kao ambiciozan čovjek koji ima moći i utjecaja, bio
bezobziran, ohol i manipulativan. Optuživali su ga za povremene
nepromišljene postupke, političku naivnost, bezobzirno žrtvova-
nje drugih i samouvjerenost. Nepokolebljiv ponos naštetio mu
je u odnosu s Aleksandrom, osobito kad je odbacio pomirbu
koju mu je princ ponudio. Često nije mogao sagledati kakve će
posljedice imati njegove odluke i njegova djela. Njegove mane,
iako naoko malobrojne u usporedbi s vrlinama koje su nabrojili
njegovi poštovaoci, ipak su znatno pridonijele sudbini kakva ga
je na kraju sustigla.
Tri Dimitrijevićeva pisma njegovoj nećakinji iz 1914. i 1915.
pokazuju njegovu veliku brigu za dobrobit rodbine. Stanislava
Glišić bila je udovica potpukovnika Aleksandra Glišića, koji je
1912. poginuo kod Kumanova. Iz privremenog stožera Vrhovnog
zapovjedništva u Valjevu Dimitrijević joj je poslao pismo u
Kragujevac, kamo se najveći dio rodbine preselio na samom
početku I. svjetskog rata. Njegova sestra ostala je u Beogradu
da se brine o majci Jovanki, koja je umrla za vrijeme austrijskog
bombardiranja i bila pokopana u glavnom gradu. Dimitrijević je
napisao:

Daleko od svih nas, nenjegovana od nas u svojim

posljednjim trenucima, naša izmučena majka oslobo-
dila se svojih muka. Koliko mi je teško što ju više neću
vidjeti. Više neću moći gledati lice, dobro i milo i kad
je trpjela najgore bolove. Još mi je teže i tužnije što se
od nje nisam mogao oprostiti... Neka počiva u vječnom
snu pokraj našeg dragog Sanje.435 Njezin dragi duh
bit će uvijek s nama, a njezine dobrote i žrtava za nas
uvijek ćemo se sjećati, pa i bude li život za nas bijedan.
Da, naša majka živjela je za druge i, ako ima Boga i nje-
gova pravda gospodari nakon smrti... naša će ju majka
potpuno zaslužiti.

434 Vidi SANU 14/520, Kosta Pećanac, „Moja ispoved"; ADT, „Note du professeur
R. A. Reiss sur le complot serbe"; Živ. 207, Ivkovićev prikaz događaja.
435 Aleksandar Živanović, Milanov stariji brat i Dimitrijevićev nećak, poginuo je
u listopadu 1912., prvoga dana srpsko-turskog rata.
 Dragutin
Dimitrijević Apis
s rodbinom

Dimitrijević je pisao Dobrivoju Bakiću, bivšem beogradskom

činovniku na službi u Vrhovnom zapovjedništvu, da sredi for-
malnosti oko majčina pogreba, ali on sam nije mu mogao prisu-
stvovati. Iz Valjeva je često pozivao muža svoje nećakinje Nauma
Kostića, vlasnika hotela u Kragujevcu, da se raspita o rodbini.
„Dovoljno mi je da znam da ste svi dobro. Čuvajte mi moju zlatnu
Nenušku, pazite na nju kao na zjenicu oka. Ona je... naša najveća
utjeha."436
U listopadu Dimitrijević je Stanislavi Glišić napisao još jedno
pismo:

Zdrav sam, samo što sam jako otežao. Nećete me pre-

poznati koliko sam se udebljao. Noge mi dobro služe,
a posao obavljam lako iako ga ima previše. Prema
tome, za mene se ne brinite. Otkako je mama437 s
vama, mnogo mi je lakše. Budite svi zajedno pa će vam
biti lakše podnositi sve nevolje.

Želio je čuti sve o tome kako napreduje mala Nenuška i molio

je nećakinju da mu češće piše. Pokazivao je sebi svojstveni opti-
mizam glede budućnosti vojske i Srbije:

436 Jelena, kći Aleksandra i Stanislave Glišić, rođena je mjesec dana prije nego što
joj je otac poginuo. Živ. 3194, Apis Stanislavi Glišić (Valjevo), 29. kolovoza
1914.
437 Jelena Živanović, Živanova supruga i Dimitrijevićeva starija sestra.
 Stvari s nama stoje dobro. Naša je vojska dobra i vri-
jedna, tako da se nemate čega bojati. Za kratko vrijeme
sve će biti bolje pa će i oni najnepovjerljiviji shvatiti
koliko je naša vojska slavna. Ne slušajte sva govorka-
nja što ih šire kukavice... Nema više nikakve opasnosti
niti je može biti za Srbiju. Mi smo svoj posao pošteno
obavili i sad će se stvari sve više poboljšavati.

Ponekad je Dimitrijević zvao Nauma Kostića u Kragujevac

da opovrgne lažne glasine o predstojećem porazu Srbije, „izmi-
šljene u nekom lošem pronjemačkom društvu". Odnedavno je
postao sumorniji, opsjedala su ga tužna sjećanja na rođake koji
su poginuli u borbama prije dvije godine - Sanju Živanovića i
Aleksandra Glišića. „Pod udarcem novog, tragičnog gubitka broj-
nih naših prijatelja bol je još teže podnositi."
Uvijek se raspitivao za nećaka Milana, „junaka iz bombar-
diranja". Milan je još prije Jovankine smrti otišao s majkom u
Beograd. Nakon što su ondje proveli nekoliko dana, baš u vrije-
me austrijskog bombardiranja, vratili su se u Kragujevac zajedno
s Dobrivojem Bakićem. Kad je bombardiranje bilo u punom jeku,
mladi Milan mirno je hodao beogradskim ulicama, ispričao je
Bakić Dimitrijeviću kad su se vratili.438
Dimitrijevićevo treće pismo Stanislavi Glišić u ožujku 1915.
porodicu je zateklo u Leskovcu, kamo je pobjegla pred austrij-
skom ofenzivom u studenome 1914. Kratko i sažeto obavijestio
ju je da je, nakon ozbiljnih nesuglasica s princom Aleksandrom,
premješten u Užice. Noga ga je stalno boljela i zbog toga nije
mogao jahati, ali na novoj dužnosti i neće morati. Njegov posil-
ni redovito ga je masirao. „Na novu dužnost idem za koji dan."
Vraćajući se na porodične brige, napisao je:

S tatom [Živanom Živanovićem] sam danas razgovarao

i on ostaje pri tome da ostanete gdje jeste [u Leskovcu].
Za mene se ne brinite i pazite na sebe. Sve što želim
jest da svi ostanemo dobro... Nadam se da ću vas iz
Užica moći doći vidjeti ili vas barem čuti... Kako je
Nenuška? Ona mi od svih najviše nedostaje. Baš sam se

438 Živ. 3195, Apis Stanislavi (Valjevo), 11. listopada 1914.

 uželio da ju vidim... Ako Bog da, za dva ćete se mjese-
ca vratiti u Beograd.439

Sjećanja Milana Živanovića što ih je pisao 1916. u Francuskoj,

u Nici, kao i Dimitrijevićeva pisma koja je ondje primao, poka-
zuju da se između njih dvojice razvila prisna veza za vrijeme
povlačenja preko Albanije. Potkraj 1915. Milan se prijavio kao
dobrovoljac u Užicu. Zajedno s ujakom i stožerom Timočke
armije u Zaječaru prošao je cijelo povlačenje kroz Albaniju.440
Nakon jednomjesečnog boravka u Elbasanu morali su sredinom
prosinca iznenada otići u Tiranu. Stožer je trebao krenuti u 4 sata
ujutro, napisao je Milan Živanović; operativne divizije i kola za
opskrbu sat kasnije. Pošli su dobrom i širokom cestom, ali ona
se uskoro pretvorila u usku stazu na kojoj su se mučili od jedne
stijene do druge. Lijepo, toplo vrijeme uskoro se pogoršalo; hla-
dan istočni vjetar zapuhao im je u lice, a potom ih je zalio pljusak.
Jedanaestosatno putovanje do Tirane iscrpilo je mladog dobro-
voljca. O tome je zabilježio:

Svačiji je život bio u opasnosti i svatko je mislio samo

na sebe... Na nekoliko mjesta duž puta vidio sam voj-
nike kako sjede oko vatre da se ugriju. Kraj njihovih
nogu, doslovce naslagani jedan preko drugoga, leža-
li su njihovi mrtvi drugovi. Glad, mraz, kiša, snijeg,
hodanje, iscrpljenost.441

Stigavši početkom veljače 1916. na Krf, Milan Živanović zara-

zio se tifusom. Kad je Dimitrijević stigao onamo iz Drača, dr.
Milan Stajić obavijestio ga je da je njegov nećak u groznici i da
odmah mora u bolnicu. Dimitrijević je odjurio k starom znancu,
šefu francuske medicinske misije na Krfu. Objasnivši mu situaci-
ju, zamolio ga je da njegova nećaka pošalje u francusku bolnicu
u Ahileonu. Da pomogne prijatelju, pukovnik Rangona izdao
je potrebne zapovijedi. Sutradan su Milan Živanović i dr. Stajić,

439 Živ. 3196, isti istoj, 20. ožujka 1915.

440 Živ. 1084, „Uspomene Milana Živanovića", Nica, svibanj 1916.
441 Živ. 1085, isto, bilježnica br. 2, Nica, lipanj 1916.
koji je također obolio od tifusa, bili automobilom odvezeni u
Ahileon. Vruć i umotan, Živanović se mnogo kasnije probudio
i ugledao ujaka i dvojicu liječnika koji su se zabrinuti okupili
oko njega. U gotovo praznoj bolnici isprva je dijelio sobu s dr.
Stajićem, a zatim je uneseno još mnogo bolesnika. Kad se malo
oporavio, poslao je ujaku poruku u Korekijani. Nakon dugog
čekanja, kad je već počeo zdvajati, u Ahileon je stigao bliski
Dimitrijevićev prijatelj, bojnik Nikola Aranđelović. „Hej, mladi-
ću!", veselo je povikao Aranđelović. „Pukovnik Dragutin poslao
me da te odvedem iz bolnice." Živanović je s velikim olakšanjem
ušao u auto, kojim su se najprije odvezli u grad Krf, a potom u
selo Korekijani, gdje je bio stožer Timočke armije. On se prisje-
ćao:

Dragutin je izišao sa svima ostalima i ušli smo u kuću.

Velik stol bio je pretrpan dokumentima, perima, a na
njemu je bio moj pisaći stroj. Kako sam se radovao što
opet vidim sve svoje ratne drugove, starog generala
[Iliju Gojkovića], Dragutina, satnika Veljkovića...

Shvativši da mu je nećak još preslab da s njima sjedi i razgova-

ra, Dimitrijević je naredio da mu se namjesti krevet. Milić, njegov
posilni, pažljivo je poveo Živanovića u ujakov stan:

Bila je to poveća soba od oko tri četvorna metra, s

dva kreveta, velikim toaletnim stolom sa zrcalom i
Dragutinovim velikim vojničkim drvenim kovčegom.
Pamtim svaku sitnicu u toj sobi, koja mi je tada bila
najljepša na svijetu.

Dimitrijević je nećaku, koji se još oporavljao, zabranio da bilo

što radi i tjerao ga je da jede. „Vrijeme je bilo divno i sunčano, a
ja sam se svakog dana osjećao sve bolje."
Vrhovno zapovjedništvo obavijestilo je generala Gojkovića da
će njegova Timočka armija biti raspuštena, jer je obavila svoju
zadaću. I 28. veljače 1916. prestala je postojati. Ušavši u svoj auto,
stari se general polako odvezao dok su mu suze tekle niz obraze.
Dimitrijević i jedan posilni ostali su posljednji da dovrše posao s
nekim dokumentima. Milan Živanović odvezao se 2. ožujka u grad
Krf, gdje je dobio čin „konjičkog podnarednika".442 Ali ubrzo zatim
dobrovoljci mlađi od 18 godina bili su oslobođeni vojne obveze
kako bi mogli nastaviti školovanje. Dimitrijević je inzistirao da
mu nećak ode u inozemstvo i sve sredio da otputuje u Englesku,
ali mladić je odbio. Naposljetku su se sporazumjeli da ode u
Francusku, u Nicu, kako bi Milan bio bliže Solunu. Dimitrijević i
njegov nećak zauvijek su se rastali 10. ožujka na doku u krfskoj
luci. Mladić je bio nezadovoljan što mora ostaviti vojsku i stalno
navaljivao da se vrati u Solun, ali ujak ga je uporno odgovarao.
U međuvremenu su Austrija i Bugarska u cijelosti okupirale
Srbiju. Kao visoki srbijanski činovnik Živan Živanović bio je
deportiran u Nezsider u Ugarskoj (njemački Neusiedl am See,
hrvatski Niuzalj, danas u istočnoj Austriji), gdje je ostao u inter-
naciji sve do kraja rata. Austrijanci su ušli u njegovu praznu kuću
u Beogradu. Premda nisu našli ništa inkriminirajuće, ipak su uni-
štili Živanovićevu i Dimitrijevićevu osobnu biblioteku, odnijeli
pokućstvo, a zatim srušili kuću. Svi ostali Živanovići izbjegli su u
jedno selu blizu Kruševca i tu ostali do kraja rata.443
Dimitrijevićeva korespondencija s Milanom Živanovićem,
najopsežnija u njegovu životu, otkriva njegovu toplu i zaštitnič-
ku brigu i duboku ljubav prema mladom nećaku. Prije nego što
su ga u prosincu 1916. uhitili, Dimitrijević mu je napisao devet
pisama, a od njega primio 28 i nekoliko razglednica. Dimitrijević
je sva pisma slao u Nicu, gdje je Živanović više od godinu dana
pohađao francuski licej. U jesen 1917. prešao je u novootvorenu
srpsku gimnaziju u Boileauu, također u Francuskoj, gdje je skupa
sa školskim drugovima maturirao u veljači 1919.444
Dimitrijević je nećaku pisao najprije s Krfa, 16. travnja 1916.,
potvrđujući da je primio njegova pisma iz Napulja, Ventimiglie i
Nice. Dimitrijevićevo prvo pismo u Nicu je odnio bojnik Grgur
Mitrović iz stožera 3. armije, gdje je Dimitrijević svojedobno bio
pomoćnik načelnika. U njemu je savjetovao Milanu da pazi na
zdravlje, mnogo uči i iskoristi vrijeme kako bi bolje služio Srbiji.
On će platiti nećakove troškove:

442 Isto.
443 Živ. 2091, „Apis".
444 Živ. 3197, Beleška Milana Živanovića.
 Tvoja će mi pisma pomoći da lakše podnesem usa-
mljenost koju osjećam još otkako si otišao. Piši mi o
svemu, čak i o najbeznačajnijim događajima. To će biti
naš razgovor.

Napisao mu je da ne očekuje duga pisma jer će biti vrlo zau-

zet i, „kao što znaš, pisanje mi ne polazi za rukom. Ali ti ćeš me
svojom marljivošću obvezati da posegnem za perom..." Tako
je i bilo. Neka Dimitrijevićeva pisma, iako rjeđa od nećakovih,
bila su vrlo opširna. „Dobro sam, i dobro smješten u zapovjed-
ništvu [3. armije]", javljao je. „Zajedno s Grgurom [Mitrovićem]
zapravo se ovdje opuštam... Svakog se dana kupam u moru."
Zapanjujući preporod srpske vojske, koja kao da je prije samo
dva mjeseca bila na samrti, silno ga je oraspoložio. „Naša se
vojska izvrsno oporavila. Pravo je zadovoljstvo vidjeti vojnike.
Na poligonima se čuje pjesma i puni su nade u povratak u našu
dragu zemlju." Preko Vlade Ilića, prijatelja izbjeglice u Ženevi u
Švicarskoj, dobio je vijest o svojoj rodbini u Kruševcu. „Očito su
svi dobro i u Božjim je rukama kad ćemo se opet s njima sastati."
Optimistički je vjerovao da će se to uskoro dogoditi. Budući da
je pošta bila nepouzdana, zatražio je od nećaka da sva pisma i
razglednice obilježava brojevima. Slao je mnogo zagrljaja „mom
malom Milanu".445
Dimitrijevićevo pismo s Krfa od 28. travnja Milanu Živanoviću
odnio je potpukovnik Radiša Nikolić. Pukovnik Živković posta-
vio ga je za pobočnika u stožeru 3. armije, očito kako bi špijuni-
rao Dimitrijevića i pribavio dokumente kojima bi ga poslije kom-
promitirao. Potpukovnik Milorad Radovanović Koča tvrdio je da
je Živković zapovjedio Nikoliću da nekoga nagovori da otruje
Dimitrijevića, ali taj se plaćenik nije usudio. Dimitrijević u to vrije-
me, čini se, nije sumnjao u Nikolića, jer ga inače ne bi zamolio da
pismo, novac i poruke isporuči Milanu Živanoviću. Novcem koji
mu je poslao po Mitroviću i Nikoliću, pisao je Dimitrijević, Milan
će moći platiti put kroz Italiju te smještaj i školovanje u Nici.
Iz jednog od Živanovićevih pisama brižni je ujak razabrao da
njegovu nećaku teško pada što su razdvojeni. Stoga je pitanje
Milanova povratka u vojsku ostavio otvorenim dok vojska ne

445 Isto, Apis Milanu Živanoviću, 16. travnja 1916., Krf.

krene u akciju na solunskoj fronti. Na nećakovo dodijavanje da
dobije dozvolu da se vrati on ga je smirivao:

Razumijem te, a ni meni nije lako. I meni je bilo lakše

podnositi stvari dok si ti bio sa mnom, ali ipak je bilo
potrebno da odeš s Krfa, udaljiš se i provedeš vrijeme
koje je preostalo do našeg povratka u našu zemlju neg-
dje gdje ćeš nešto moći vidjeti i naučiti. Usamljenost
koja te tišti u tako teškim okolnostima još je tegobnija
našim ljudima u Srbiji. Znam da ćeš doživjeti teške tre-
nutke i da ćeš mnogo propatiti, ali, dragi moj Milanče,
moraš biti junak... i izdržati.

Junaci, objašnjavao je Dimitrijević, nisu samo oni koji su izlo-

ženi fizičkoj opasnosti, nego i ljudi koji mogu podnijeti teške
duševne patnje. Milanovi roditelji stoički su izdržali mnoga isku-
šenja za vrijeme rata.

Njima za ljubav i ti moraš ponešto pretrpjeti. Kad se vra-

timo, trebaju imati i tu utjehu da si se nastavio obrazo-
vati, osim što si pomagao nama u vojsci. Stoga odluči i
poduzmi napor da ondje ostaneš još koji mjesec. Ostani,
dok se mi ovdje i kod Soluna ne spremimo za polazak.

Potrajat će to još barem dva ili tri mjeseca, povjerio mu je

Dimitrijević. J o š uvijek imamo mnogo posla ovdje u Solunu,
prije nego što sve dovedemo u red."
Napomenuo je da je primio pisamce od Milanova oca iz
Ugarske i da je cijela obitelj u Kruševcu dobro, a raspitujući se
o njima, dao je upute Vladi Iliću u Ženevi da im pošalje novac.
Na ponovnoj uspostavi veza s ljudima u okupiranoj Srbiji radio
je i pukovnik Stevan Šapinac, Dimitrijevićev drug iz klase na
Akademiji,446 koji se u Francuskoj oporavljao od rana zadobi-
venih u ratu. „Pisao sam mu da uspostavi vezu s tatom, kojega
poznaje i vrlo ga poštuje." Mrak će se postupno razići, „ali zora ne

446 Na putu kroz Albaniju prilikom povlačenja srpske vojske, primijetio je Milan
Živanović, Šapinca su napali pripadnici jednog albanskog plemena i sve mu
oteli. Kad je stigao u Elbasan, Dimitrijević mu je dao kaput i novac.
može svanuti sve dok se ne vratimo i ne budemo opet svi zajedno
u zagrljaju". A u vezi s tim što mu se nećak požalio na život u Nici
Dimitrijević mu je savjetovao:

Što se tiče tvog smještaja i društva... dopusti mi da ti

dam ovaj savjet. Ondje si samo privremeno i tvoji su
prijatelji slučajni. Ne brini se kakvi su oni, nego budi
onakav kakav si i dosad bio. I ja sam imao lošeg druš-
tva, ali to me nikad nije skrenulo s mog puta. Ti imaš
snage da, i u neugodnom društvu, ostaneš Milanče koji
je uvijek svojim ponašanjem i radom bio u stanju steći
simpatije okoline.

Zamolio je nećaka da piše njihovim prijateljima u Švicarskoj,

koji su uspostavili i održavaju veze s njegovim ocem i obitelji u
Srbiji. Za sebe je tvrdio da je zdrav, da pješaci pet milja dnevno
i jedan sat pliva u toplom moru kraj Krfa. Ali u stožeru 3. armije
više nije bilo onih srdačnih odnosa kao u nekadašnjoj Timočkoj
armiji.447
Dimitrijevićevo posljednje pismo nećaku s Krfa, s datumom 8.
svibnja, bilo je vrlo kratko. Dao ga je nekom satniku da prenese
pozdrave Milanu u Nici i vidi kako mu je. „Nestrpljivo čekam vije-
sti od tebe. Strpi se ondje još dva mjeseca. Javit ću ti kad možeš
doći k meni." Pripreme za pokret prema Solunu protjecale su
dobro. „Moram se požuriti da ne zakasnim na brod." Stožer 3.
armije polazio je na solunsku frontu.448
Nakon duge stanke Dimitrijević je pisao Milanu Živanoviću 22.
listopada iz grčkog sela Voštarani (makedonski Ovčarani, grčki
Meliti), blizu tadašnje srbijanske granice, gdje je tada bio stožer 3.
armije. Do tada je primio već 24 pisma od svog marljivog nećaka.
Početak listopada, priznao je Dimitrijević, teško mu je pao. Prije
godinu dana Srbija je bila poražena, a još prije:

Mili naš Sanja i dobri Leka ostavili su nas tih dana [u

listopadu 1912.], i naša kuća je bila srušena [1915.],

447 Živ. 3198, Apis Milanu, 28. travnja, Krf.

448 Živ. 3199, Apis Milanu, 8. svibnja, Krf.
 a prošle godine tih dana morali smo napustiti svoje
voljene u teškom ugnjetavanju i otići u tuđinu, gdje
sad duševno patimo. Moramo imati snage da sve to
podnesemo. U snazi je veličina našeg naroda i ti kao
sin našeg napaćenog naroda moraš naći tu snagu i
izdržati...

Dimitrijević je nekoć bio uvjeren da će se oni uskoro vratiti u

oslobođenu Srbiju; sad se činilo da će taj sretan dan biti odgođen
unedogled. Kad Milan bude tužan ili obeshrabren, treba otići
k pukovniku Šapincu koji će ga utješiti. Noge su mu sve bolje,
pisao je Dimitrijević, a i njegovi su konji dobro uključujući i
Milanova Blihera.449
Dimitrijević je 1. studenoga ponovno pisao nećaku iz Vošta-
rana:

Toga dana ti ćeš se sjetiti, ako već nisi zaboravio one

sretne dane u našoj kući, kad smo svi bili zajedno.
Toga dana [Sveti Mrata, 11. studenoga] učini koje
dobro djelo, otiđi do crkve i pripali svijeću, pomoli se
Bogu da naše patnje što prije prođu i da sačuva naš
porobljeni narod... Svi mi moramo ostati na svojim
mjestima dok to ne prođe - ti u školi, a ja ovdje na
pragu naše zemlje...

Srpske snage upravo su pobijedile Bugare blizu Bitole u

Makedoniji. „Tako naša osveta, iako polako, sigurno napreduje."
Šalje Milanu dvadesetak fotografija na kojima se vidi stožer 3.
armije i što sve vojnici podnose.450 Dimitrijević je preko Crvenog
križa dobio dopisnicu od Stanislave Glišić. „Molimo vas da oba-
vijestite pukovnika iz Glavnog stožera Dragutina Dimitrijevića
da mu je rodbina dobro i da želi od njega dobiti vijesti o Milanu.
Kruševac, 9. rujna."451

449 Živ. 3200, Apis Milanu, 22. listopada, Voštarani.

450 Živ. 3201, 1. studenoga, Voštarani.
451 Isto.
 Dimitrijević je opet pisao na Svetog Mratu, nekoć sretan dan
za obitelj, a sada tužan, nakon bolnih gubitaka:

Molite se Bogu da se opet vidimo i okupimo u našoj

kući. To je moja jedina želja za mene i za sve nas koju
vam mogu poslati.

Dimitrijević se nadao da će obitelj do sljedeće godine opet biti

zajedno. Da je pobjeda u Bitoli bila dokraja iskorištena, govorio
je, njihove nade u brzi povratak kući mogle su se ostvariti. „Ali
ti se možeš ponositi onim što svi mi radimo i što srpska vojska
ovdje postiže..." Doznavši da su Živan Živanović i Naum Kostić
u istom internacijskom logoru u Nezsideru, zamolio je prijatelje u
Švicarskoj da im pošalju hranu i novac. Sad su Milan i on napo-
sljetku dobivali vijesti od njih i mogli su im slati pomoć. „To je
barem neka utjeha i svjetlo u tmini u kojoj svi živimo."452
Izrazio je 20. studenoga zabrinutost što nije dobio sva neća-
kova pisma, ali se radovao nedavno prispjeloj dopisnici Živana
Živanovića, njegova oca. Jadni naš tata! Što sve mora pretrpjeti
pod stare dane kad mora pisati na njemačkom iz mađarskog
logora za internirce." Dimitrijevićeva radost zbog nedavnih srp-
skih pobjeda bila je obojena tugom:

Uistinu, gubim nekoliko dobrih prijatelja svakog dana

i svakoga dana manje je srpskih vojnika, ali slava male
srpske vojske raste svakog dana. Bitola je naša. Bugari
skupo plaćaju. Nadam se da će se stvari postojano
poboljšavati.453

U njegovoj korespondenciji jasno se vidi njegov patriotizam.

Ostavljao je dojam čovjeka koji je odlučan da se bori sve dok ne
pobijedi.
"Tri se dana spremam da ti pišem", objašnjavao je 3. prosinca,
„ali me po cijeli dan ometaju poslovi, a navečer telefon. Sad sam
dobio nekoliko trenutaka mira pa ću ih iskoristiti da ti se javim."

452 Živ. 3202, 11. studenoga.

453 Živ. 3202A, 20. studenoga.
Nastavio je pisati nećaku svakih deset dana. Pohvalio je njegovo
pismo od 21. studenoga:

U tom si pismu bio pravi junak. Takav mi se sviđaš.

Moraš biti junak, dakako, Milane: sve teškoće moramo
junački podnositi. Velika su vremena pa se i mi mora-
mo pokazati na visini koju ta vremena iziskuju.

Milan se mora pripremiti „za budućnost naše divne zemlje, koja

će iz ovih krvavih dana izići kao obnovljena Velika Srbija...454
U svom posljednjem pismu Milanu sa solunske fronte, 12.
prosinca, Dimitrijević ga je korio što je tužan. Savjetovao mu je
da, kad mu god to učenje dopusti, ode u kazalište, kino, da se
vida s veselim prijateljima kao što je pukovnik Šapinac. Preko
Stevana Aćimovića, beogradskog odvjetnika u Švicarskoj, pri-
mio je tri dopisnice od Stanislave Glišić koje su ga umirile. Mala
Nenuška sad je imala četiri godine. „Čio sam na nogama kao
jelen", pisao je, ,,a poprilično sam i smanjio trbuh jer sam manje
jeo." O glasinama da će uskoro otići sa svoje dužnosti Dimitrijević
je napisao:

Sa svih strana predlažu da otputujem na vaše područje

u nekakvoj vojnodiplomatskoj misiji, ali mislim da su
to samo prazne priče. Barem dosad još nije bilo ničega
izvjesnog.

Zatrpan radom u stožeru, Dimitrijević je već pet puta prekidao

pismo kako bi odgovorio na zvonjavu telefona. „Sve moje osoblje
ovdje je dobro... Konji su odlično." Tu je završio pismo da ne
izaziva sumnju „cenzora Bratislava".455
Toga istoga dana ministar unutarnjih poslova Ljubomir
Jovanović Patak zatražio je od ministra vojske Terzića da pokre-
ne istragu o Dimitrijeviću i Crnoj ruci. Njegovo uhićenje uslijedilo
je odmah. Dimitrijević nije ni slutio da mu predstoji zatvaranje.
Vlasti su tada presjekle sve njegove veze s rodbinom.

454 Živ. 3203, 3. prosinca, 21 sat.

455 Živ. 3204, 12. prosinca. Dimitrijević je očito znao da mu nadziru pisma.
 XV. poglavlje

Krfski interludij
(Proljeće 1916.)

Napustivši luku Drač početkom veljače 1916., pukovnik Dimi-

trijević sljedeće je mjesece proveo na sunčanom Krfu, oporav-
ljajući se od povlačenja i obavljajući poslove u Timočkoj armiji.
Dok se srpska vojska reorganizirala, ponovno su se pojavile stare
političke svađe i spletke. Protagonisti su bili regent Aleksandar,
premijer Pašić te skupine Crna i Bijela ruka. Tog proljeća oni su
se nadmetali za položaje.
Stigavši nešto prije na Krf, Slobodan Jovanović bio je pozvan u
prvu audijenciju kod princa Aleksandra. „Umio je prikrivati misli,
ali ne i osjećaje", prisjećao se Jovanović. „Odmah sam vidio da ne
može podnijeti ni Pašića ni Apisa." Nakon što je proveo čistku u
Vrhovnom zapovjedništvu i popunio ga vlastitim ljudima,456 princ
regent sada je htio ukloniti i Pašića i dobiti vladu kojom će moći
upravljati. Pašić među političarima i Dimitrijević među časnicima
ometali su Aleksandrovu ambiciju da vlada, a ne samo da bude
kralj, kao kralj Petar. Aleksandar je povjesničaru poslije rekao da
nije našao način da ukloni Pašića.
Jedne večeri Aleksandar je iznenada upitao Jovanovića što
misli o Dimitrijeviću. Njegov utjecaj u vojsci, odgovorio je povje-
sničar, mnogi pripisuju tomu što ni kralj ni radikali nisu uspjeli
njome upravljati. Kad je kralj Petar zauzeo stav čovjeka koji se ne
želi miješati, netko je morao voditi vojsku. Urotnici predvođeni
Dimitrijevićem još od 1906. to su preuzeli na sebe. Pothranjujući
isprva ambicije urotnika, radikali su 1914. izazvali obračun s njima

456 U Skadru je 30. prosinca 1915. princ regent i formalno smijenio vojvodu
Putnika i postavio generala Petra Bojovića za načelnika Glavnog stožera, a
general Božidar Terzić postao je ministrom vojske. Na Krfu je pukovnik Petar
Pešić, Aleksandrov ulizica, došao na mjesto pomoćnika načelnika Glavnog
stožera umjesto pukovnika Živka Pavlovića. Skoko, Putnik, II. svezak, str.
291.
oko prioriteta, dok je vojska bila iznimno omiljena u narodu. U
doba mira Dimitrijević i urotnici stvarali su kralju i vladi velike
probleme, ali su se u ratovima borili hrabro i odano. Trebalo bi
obnoviti kraljevsku vlast nad vojskom, suglasio se Jovanović,
ali ne tako što bi u njoj prinčevi pristaše stvorili Bijelu ruku.
Aleksandar je odvratio da je u vojsci vrlo loša situacija, koju stvara
pukovnik Dimitrijević, u kojega se ne može imati povjerenja. Iako
je na njega bio manje ljut nego na Pašića, princ je očito sumnjao
u zagonetnog pukovnika i bojao ga se. Kako je bilo moguće da
se Aleksandar tako potpuno okrene protiv svog bivšeg prijatelja?
Jovanović je to pripisivao tomu što su Aleksandrovi ljudi stalno
potkazivali Dimitrijevića, kao i prinčevoj nesposobnosti da saču-
va duboko i trajno prijateljstvo.457
Vijest o Dimitrijevićevu dolasku brzo se pronijela prekrasnim
Krfom. Njegovi prijatelji časnici, razni molitelji usluga i prinčevi
špijuni sjatili bi se u kavanama u koje je zalazio kako bi ga vidjeli.
Svakog popodneva i večeri posjetitelji su redovito paradirali. On
je stalno morao ustajati od stola da se s njima pozdravi. Unatoč
teškim ratnim gubicima njegovi pristaše i protivnici mobilizirali
su se na malom Krfu.458
Ali već je bio zvijezda koja se gasi, čije zrake više ne šire pravu
toplinu. Kako mu je moć opadala, postajalo je sve opasnije družiti
se s njim. Mnogi su se bojali da jednoga dana ne budu pokopani
pod ruševinama njegove moći. „Vidiš li ti tog čovjeka!", rekao
je jedan njegov prijatelj Tucoviću, ukazujući na nepopustljivog
pukovnika:

Taj čovjek ravnodušan je prema svemu! Njegovi pri-

jatelji i drugovi su umrli, ali nije važno, on traga za
novim ljudima. Svi mi možemo poumirati i tuga ga
neće svladati. On će nastaviti raditi s novim ljudima i
neće se smiriti sve dok bude pronalazio nekoga tko će
biti spreman boriti se i spletkariti.459

457 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 418-420; Dragoslav Janković, „O radu

srpske vlade...", Zapisnici sednica Ministarskog saveta Srbije 1915.-1918.,
Beograd, 1976., str. 62.
458 S. Jovanović, str. 412.
459 Živ. 716, „Solunska afera".
 Oni koji su razumjeli kakva se politička igra razvija iza lijepih
kulisa znali su da se nastavlja borba za prioritet. Strast Srba prema
spletkarenju bila je jača od ratnih užasa, gladi i neprijatelja. Dok
su se brodski tovari smršavjelih tijela s Vida, otoka smrti, nastav-
ljali bacati u more, urota je poput mračnog oblaka visjela nad
dvorom princa Aleksandra; Dimitrijević je ondje bio prikazivan
kao veća opasnost čak i od feldmaršala Mackensena, Bugara i
epidemije tifusa. Istjeran iz svoje zemlje, princ Aleksandar osje-
ćao se poniženim i potisnutim od Dimitrijevića. Pukovnik je bio
utvara gora i od poraza i od izgona. Što će mu vrijediti kraljevstvo
bude li moć morao dijeliti s Dimitrijevićem?460
Na Krfu je Slobodan Jovanović, koji je odavno bio u prija-
teljskim odnosima s Dimitrijevićem, s njim razgovarao o opa-
snostima koje vrebaju na njega. Dimitrijević se nije slagao s
Aleksandrom i Pašićevim režimom. „Taj sukob na tri strane neće
moći dugo potrajati: dvije će se skupine na kraju udružiti i uni-
štiti treću. Brzo se pomiri ili s jednima ili s drugima", upozoravao
ga je Jovanović. Ali Dimitrijević nije vjerovao da će ijedna od
dviju protivničkih skupina išta poduzeti, jer su obje bile presla-
be. Aleksandar je još uvijek bio bez dubokih korijena u vojsci
i čvrsto su ga podržavali samo bjelorukaši, koje je Dimitrijević
prezirao, smatrajući da se ne mogu mjeriti s njegovim prijatelji-
ma. A Pašić se, sučeljen s neprijateljstvom, čak i mržnjom vojske
koja je njega i njegovu vladu okrivljavala za svoj poraz, patnju i
izgnanstvo, nije usuđivao upustiti u sukob. On pak sam, umiri-
vao je Dimitrijević Jovanovića, ne smjera ni na kakve političke
akcije. Očito sposoban za urotu, pa čak i umorstvo, pukovnik će
ih, zaključio je Jovanović, i poduzeti, samo da postigne cilj što ga
puk odobrava. Spreman da prolije srpsku krv samo iz patriotskih
razloga, Dimitrijević je shvatio da je nakon albanske golgote voj-
ska izgubila svoju aureolu slave.
Princ regent, zaključivao je Jovanović, neodlučan je bi li se prije
pomirio s Pašićem ili s Dimitrijevićem. Isprva je Aleksandar kanio
krenuti protiv Pašića, koji se tada nalazio na najnižoj točki svoje
političke karijere. Prilikom žurnog ukrcavanja u San Giovanniju
za Krf, ostavljajući stotine ranjenika na pjeskovitoj obali, pred-
sjednik vlade na brzinu je sakrio svoju svima znanu dugu bradu.

460 Isto.
Dragutin Dimitrijević Apis snimljen
na Krfu

Na Krfu je princ Aleksandar razgovarao sa Svetolikom Jakšićem,

urednikom Štampe, koji mu je savjetovao da formira vladu koja
bi se uglavnom sastojala od časnika pod predsjedanjem vojvode
Živojina Mišića i s Jovanom Jovanovićem Pižonom kao ministrom
vanjskih poslova. S Aleksandrovim odobrenjem Jakšić je otputo-
vao u Europu da za takvu vladu pridobije saveznike. Po svoj prili-
ci, i Slobodan Jovanović bio bi njen član. Čuvši za to, Dimitrijević
je savjetovao znanstveniku da ne ulazi u takvu vladu:

I Mišić, i Jovanović [Pižon], i Jakšić javni su ili potajni

naprednjaci.461 Pod izlikom ratnih prilika oni bi htjeli,
kao pod Obrenovićima, uvesti osobni režim. Mi urot-
nici to nećemo dopustiti. Mi nismo ubili Aleksandra
Obrenovića kako bi Aleksandar Karađorđević vladao
jednako kao što je nekoć vladao on. Mi jesmo protiv
Pašića, ali samo stoga što on više misli na stranku nego
na narod i državu. Umjesto njega mi bismo u vladi

461 Unatoč svom nazivu Naprednjačka stranka zapravo je bila konzervativna i

promonarhistička, bez značajne podrške puka u Srbiji.
 željeli vidjeti iskrenije demokrate i patriote, a ne uskr-
snule naprednjake.462

Dimitrijevićevo protivljenje otežalo je stvaranje Mišićeve vlade.

U njegovim navedenim, vrlo značajnim riječima vide se,
ukratko izloženi, njegovi politički stavovi. Njima praktično pobija
neosnovane tvrdnje da je u Srbiji htio uvesti vojnu diktaturu. Na
temelju te njegove izjave Jovanović je zaključio da će Dimitrijević
najbolje surađivati sa samostalnim radikalima. Godinama je već
bio u dobrim odnosima s njihovim vođama Miloradom Draškićem
i Ljubomirom Davidovićem, članovima Pašićeve koalicijske vlade.
U doba sporenja oko Uredbe o prioritetu Dimitrijević je s njima
tijesno surađivao. Činilo se da je njegov cilj sada, kao i 1914., bio
da dovede na vlast samostalne radikale i da Aleksandrovu vlast
ograniči ustavom. Od samostalnih radikala zauzvrat je očekivao
da će dobiti slobodne ruke u vojnoj politici, što je prije imao od
radikala. Je li Dimitrijević sasvim određeno namjeravao postići te
ciljeve, ili se samo htio boriti protiv Pašića i Protića? Poslije, kad
je već bio u solunskom zatvoru, Slobodan Jovanović uvjeravao je
Pašića da se Dimitrijević nikada neće htjeti pokoriti autokratskoj
monarhiji. „Na svoj način", tvrdio je Jovanović, ,,i on je za demo-
kraciju." Nakon što je malo razmislio, vjerojatno o tome kako bi
on sam prošao u demokraciji s Dimitrijevićem na čelu, Pašić je
podsjetio historičara da su za vrijeme srpsko-bugarskog sukoba
1913. crnorukaši prijetili da će ga ubiti.463
Na malom su se otoku Krfu osim vojske nalazili još i Vrhovno
zapovjedništvo i srbijanska vlada u izbjeglištvu. Niži činovnici
i Skupština otišli su u Francusku. Dok su se vlada i Vrhovno
zapovjedništvo s nelagodom priklanjali jedno drugom, okruženi
razočaranim vojnicima, ministri su se osjećali nelagodno i bili
su izloženi neugodnostima. U vojsci je, kao i u doba prepirke o
prioritetu, ključalo pritajeno nezadovoljstvo Pašićevom vladom.
Mnogi časnici bili su zbunjeni i samo je u Vrhovnom zapovjedniš-
tvu provedena čistka, kao da je ona jedini krivac za nesreće koje
su snašle Srbiju. Postojali su gotovo svi uvjeti za vojni puč osim
vođe. Da ga je Dimitrijević pokušao izvesti, sukobio bi se samo

462 Jovanović, str. 426; Đorđe Karađorđević, Istina o mom životu, str. 375-376.
463 Jovanović, str. 426-427; Janković, „O radu", Zapisnici, str. 62.
s princom Aleksandrom i radikalskim režimom. Ali nema pouz-
danih dokaza da je uopće pomišljao na vojno preuzimanje vlasti
ni na Krfu ni poslije na solunskoj fronti. A Pašić je, kao i obično,
pokazao izvanrednu prilagodljivost i sposobnost da opstane.
Njegova vlada oštro je napala Jakšića i njegove pristaše, navodeći
Aleksandra da ih napusti. Jakšić, Jovanović Pižon i njihovi prijate-
lji izgubili su svoje položaje na Krfu.
Na Solunskom procesu Dimitrijević je dao naslutiti kakvi su
bili njegova uloga i ciljevi na Krfu. Na pitanje predsjedatelja suda
Mišića da li se ondje sastajao s pripadnicima Crne ruke i njenom
Vrhovnom centralnom upravom, odgovorio je da su se razišli
mnogo prije nego što su stigli onamo. „Sa svima na Krfu viđao
sam se ne kao s članovima 'Ujedinjenja ili smrti!' nego kao s pri-
jateljima i drugovima." To su bili ili slučajni susreti, ili drugarske
večere po krfskim restoranima.464 Dvije takve zabave, kojih se
posebno sjetio, održale su se u hotelu „Sveti Juraj" i u restoranu
„Doboj", u velikim blagovaonicama gdje je bilo mnogo i drugih
ljudi. U „Doboju" se okupilo 15 do 20 časnika, među njima su bili
i oni koji su uskoro u sklopu Srpskog dobrovoljačkog korpusa
otišli u Rusiju. Na večeri u „Svetom Jurju" bilo je nekoliko vođa
Crne ruke, među kojima i pukovnici Milovanović Pilac, Antonije
Antić i Vladimir Tucović. „Na tim večerama drugarski se razgova-
ralo uz čašu vina, najviše o predstojećim reformama naše vojske
na Krfu", tvrdio je Dimitrijević. Nije se razgovaralo o politici niti
su se donosile ikakve važne odluke.
Dimitrijević je odmah porekao da je njegova skupina razgova-
rala o bilo kakvim akcijama protiv vlade, a još manje o planovima
za ubojstvo princa ili Pašića:

Ja osobno nisam se sastajao s prijateljima iz vojske nig-

dje gdje bi se raspravljalo o takvim stvarima i osjećao
sam da bi takve odluke, kad su srpski narod i vojska u
tako strašnom stanju, bile monstruozne, da bi bilo čije
poduzimanje takvih strašnih zločina bilo suludo.

464 Radoje Lazić, jedini preživjeli od branitelja u Solunu, potvrdio je to na obnov-

ljenom procesu 1953. godine. Oslobođenje, 3. lipnja 1953., „Rasvetljavanje
sudskog zločina Aleksandra Karađorđevića".
 Kad ga je na Krfu novi načelnik stožera, general Petar Bojović,
obavijestio da se priča kako Crna ruka sprema prevrat, Dimitrijević
ga je uvjeravao: „To su lažna špijunska izvješća... Crna ruka je
bivša patriotska organizacija koja više ne postoji." Nakon što je
odbio da se sastane s princom Aleksandrom, zamolio je pukov-
nika Milutina Lazarevića, člana Crne ruke, da mu prenese da će
se on, Dimitrijević, strogo pridržavati svojih vojnih obveza. Preko
Lazarevića poslao je princu poruku „neka vjeruje u našu lojalnost
i spremnost na svaku žrtvu radi uskrsnuća naše zemlje... Od tog
trenutka djelovao sam tako da ni na koji način nisam povrijedio
želje vrhovnog zapovjednika."465 Propustio je najbolju priliku da
se pomiri s princom.
Jedan od svjedoka u Solunu, policijski pisar Tihomir Marić,
rekao je da je čuo Dimitrijevića i njegove prijatelje kako u hotelu
„Sveti Juraj" govore da se režim mora mijenjati i da oni trebaju
preuzeti vlast u svoje ruke: Kad se vrati u Srbiju, Crna ruka će
uspostaviti novi režim uz pomoć nekih samostalnih radikala i
liberala. „Ovaj svjedok", primijetio je Dimitrijević, „mora da je
imao neobično razvijen sluh." Iz svoje sobe Marić je navodno čuo
baš razgovor Dimitrijevića i njegovih prijatelja u golemoj blagova-
onici s mnogo gostiju. Mora da je svakog govornika poznavao po
glasu, znajući koji glasovi pripadaju Crnoj ruci i njenoj Vrhovnoj
centralnoj upravi. Dimitrijević je dodao da je Marić u svom svje-
dočenju spominjao i časnike, poput satnika Ristića, koji nikad
nisu bili u hotelu „Sveti Juraj".
Drugi svjedok u Solunu, D. Čolović, tvrdio je da je Dimitrijević
s njim i s još šest drugih bosanskih dobrovoljaca potajice razgo-
varao u selu Korekijani na Krfu. Bosanski dobrovoljci, koji su iz
Drača stigli u Korekijani da se pridruže Timočkoj armiji, utaborili
su se na obližnjem polju. On se nikad s njima nije tajno sastao na
tom mjestu. Stožer je u Korekijaniju imao samo tri sobe, objasnio je
Dimitrijević, jednu za zapovjednika armije, drugu za njega i treću
za dva druga časnika. Ured je bio u predsoblju i tu su Dimitrijević,
general Gojković i drugi radili i danju i noću. Budući da nije bilo
prostorija u kojima bi se mogao održati opći sastanak, ni javni
ni tajni, Dimitrijević je s dobrovoljcima razgovarao pojedinačno.

465 Živ. 3, „Iskazi", ročište 28. travnja.

Iz Čolovićeva je svjedočenja očito, zaključio je Dimitrijević, da
nema pojma zašto je pukovnik bio u Korekijaniju.466
Svjedok Milan Ciganović, jedan od sarajevskih atentatora,
iznio je nekoliko neodmjerenih i nevjerodostojnih optužbi pro-
tiv Dimitrijevića. Navodno je Dimitrijević bosanske dobrovoljce
Boška Arežinu i Nezira poslao u Niš da ukradu veliku svotu
novca. Dimitrijević je planuo:

Ovo je podmukla Ciganovićeva kleveta protiv pokoj-

nog Boška! Nikad u svom životu nisam činio takve
stvari niti bih imao razloga da to učinim. Cijelo je
Ciganovićevo svjedočenje pristrano; čini se da bi on
rekao bilo što samo da zaštiti sebe.

U hotelu „Angleterre" u Solunu, svjedočio je Ciganović,

Dimitrijević mu je poslije rekao, u prisutnosti Bosanca Dure
Šarca, da se unutarnji srbijanski problemi sada ne mogu riješiti,
ali kad ponovno udu u Srbiju, stvari se hitno moraju postaviti na
svoje mjesto. Poričući da je ikada takvo što govorio, Dimitrijević
je optužio Ciganovića da je prestao raditi za dobro naroda i
postao plaćenim policijskim doušnikom. Dimitrijević mu je rekao
u Korekijaniju, bio je uporan Ciganović, da je princ Aleksandar
okružen nepoželjnim ljudima. To domaće zlo treba ukloniti,
rekao je Dimitrijević, prije nego što se bude mogla poduzeti
vanjska nacionalna akcija. Dimitrijević je pak to od riječi do riječi
porekao. Ciganović je također tvrdio da je Dimitrijević „pametne
politike" Wilhelma II. i pronjemačkih kraljeva Bugarske i Grčke
suprotstavljao politici srbijanske vlade. „Ako sam u razgovoru i
spomenuo te vladare", uzvratio je Dimitrijević, „to nije moglo biti
pohvalno, jer je njihov cilj samo ugroziti srbijanske interese."467
Napori predsjedatelja Mišića da dokaže kako je Dimitrijević sura-
đivao s Centralnim silama pokazali su se bezuspješnima.
Jedan zapis u dnevniku Branka Božovića, nekadašnjeg ured-
nika Pijemonta, unesen je 21. veljače 1916. godine: „Razgovor

466 Isto. Dimitrijević je zatražio od suda da za svjedoka pozove pukovnika

Milutina Vukićevića, časnika zaduženog za smještaj Timočke armije, da pot-
vrdi taj iskaz.
467 Isto, ročište 30. travnja.
s Tucom [Vladimirom Tucovićem]; putovanje k Dragutinu
[Dimitrijeviću] i razgovor u taboru." Kad mu je Mišić postavio
to pitanje, Dimitrijević je potvrdio da ga je Božović jedanput
došao posjetiti u Korekijaniju. Kad su ostali nasamo, Božović
je upitao Dimitrijevića ima li poruke za agente u Ateni. Kad je
Dimitrijević odgovorio da ne zna ni za jednoga, Božović je nego-
dovao: „Vi kao da... više ne želite sudjelovati u našem javnom
životu." Dimitrijević mu je odgovorio: „Smatram da je pred nama
velika zadaća: oslobođenje naše zemlje, što je jedino o čemu
razmišljam." „Ne kažem da sad trebate nešto raditi", bio je upo-
ran Božović, „ali vas molim da sačuvate interes kako bismo se
nakon rata mogli ponovno upustiti u borbu." On se nadao da će
u poslijeratnoj Srbiji obnoviti Pijemont kao nacionalističko glasi-
lo. Gledajući pred sobom novinara koji je bio teško bolestan od
tuberkuloze, Dimitrijević mu je pomirljivo rekao: „Dobro, dobro,
Branko. Nakon rata imat ćemo vremena i prilike i za borbu, samo
neka najprije uspješno završimo rat."468
Na Krfu se Dimitrijević opuštao svakodnevno plivajući u
moru. Bio je snažan plivač i ostajao je po čitav sat u moru, pli-
vajući daleko od obale. U ožujku, kad je postao pomoćnikom
načelnika stožera novoformirane 3. armije, sreo se sa starim pri-
jateljem, Rudolfom Mihlom, gimnazijskim drugom, koji je tu tako-
đer služio. Zbog Mihlova njemačkog podrijetla Dimitrijević ga je
zvao prijateljskim nadimkom Švaba469 i stalno se s njim šalio. Mihi
je bio stokilaš i neplivač i dugo se opirao Dimitrijevićevu pozivu
da s njim pode plivati. Jednoga dana Mihl je zbog Dimitrijevićeva
zadirkivanja pošao za drugim plivačem do kraja plićaka. Tu je
bilo toliko duboko da je potonuo. Dimitrijević je odmah doplivao
do njega i izvukao ga na obalu. Švaba se nagutao vode i dahtao je
kao riba na suhom. Budući da je Mihl bio poznat po velikim koli-
činama jela i vina što ih je unosio u sebe, Dimitrijević se poslije
šalio: „Prvi put u životu Švaba je pio vodu, i to slanu!" Mihl više
nikada nije plivao ni u plitkoj ni u dubokoj vodi i do kraja života
pio je vrlo malo vode!470

468 Isto, ročište 4. svibnja.

469 To je riječ koja se u engleskom može usporediti s nazivom Kraut. Švaba je u
Srbiji bio uobičajen žargonski naziv za Nijemca.
470 Živ. 6, Uvod Milana Živanovića Vemićevu dnevniku.
 Uz Dimitrijevićevu pažnju i njegu pri povlačenju kroz Albaniju
Rade Malobabić sretno je stigao na Krf. Jedan od Dimitrijevićevih
drugova, bojnik Radoje Janković, poslije je za beogradske novine
opisao Malobabića na Krfu. Janković je napisao da su 27. ožujka
1916. „hodali s Apisom obalnim šetalištem u Krfu". Bilo je lijepo i
toplo, ljudi su sjedili na klupama duž šetališta. „Gle", uskliknuo je
Dimitrijević, „ono je Rade Malobabić!" Malobabić im je prišao. Bio
je mlad i mršav, srednjeg rasta i žućkasta lica, s kratkom kestenja-
stom kosom i brčićima, upalih obraza i čekinjaste brade. Tragovi
dugotrajnih patnji bili su mu urezani u lice, pokazujući jak karak-
ter. Čovjek je bio natopljen bolnim uspomenama. Dimitrijević je
o Malobabiću uvijek govorio toplo i s oduševljenjem:

To je najkarakterniji čovjek kojega sam u životu upo-

znao. Nama u Glavnom stožeru učinio je neprocjenjive
usluge. I unatoč svemu tome beogradska ga je policija
uhitila i skrivala u zatvoru godinu dana, okrutno ga
mučeći."471

Na Krfu je pukovnik Milojko Ivković ispričao vrlo značajnu

epizodu o Dimitrijeviću. Jedne večeri u njegov je šator došao
konjički satnik Blagoje Milovanović, koji je prije rata služio pod
Ivkovićevim zapovjedništvom. Bili su dobri prijatelji. Te su veče-
ri dugo razgovarali i popili mnogo vina. Milovanoviću se jezik
razvezao pa je izjavio: „Čuj, Milojko! Već danima želim ti reći nešto
veliko i važno." Zašutio je. Na Ivkovićevo je inzistiranje nastavio:
„Traže povjerljive ljude, na koje se čovjek može osloniti i koji su
odlučni da obave jednu veliku, veliku stvar. Ja znam da si ti takva
osoba pa sam ti sad odlučio otkriti tu stvar." Milovanović se izbr-
bljao: „Moramo svršiti s ovim gadovima!" Zbunjen tako žučljivim
ispadom, Ivković je upitao: „O kome to govoriš? Ne razumijem
te." „Pa kako me ne razumiješ?", viknuo je Milovanović. „O Crnoj
ruci. O kome drugom? Postali su nepodnošljivi sa svojom baha-
tošću i neposluhom. Pa i sam sam to iskusio i sjećam se što si mi
rekao o incidentu svog brata Dragiše s Apisom."

471 Živ. 35, o Malobabiću; Radoje Janković, „Rade Malobabić", Dnevnik,

Beograd, 24. travnja 1921.
 Povlačeći se preko Albanije stigli su u Drač, objasnio je
Milojko Ivković. Bio je s Moravskom divizijom, a njegov brat,
topnički satnik Dragiša Ivković, u stožeru Timočke armije.
Dragiša je ogorčeno obavijestio brata da mu je Dimitrijević poslao
svog posilnog s tek prispjelim gerilskim potporučnikom. Satnik
Dragiša već je spavao kad je upao Dimitrijevićev posilni i rekao
mu da Dimitrijević zahtijeva da on svoj krevet prepusti potporuč-
niku. Kad je Dragiša odbio, Dimitrijević je poslao po njega. Kako
se satnik usuđuje da ne posluša njegovu naredbu? Strogo mu je
zapovjedio da odmah ustupi svoj krevet. Dobroćudni, miroljubivi
satnik protiv volje se pokorio. Milojko, ljut na brata jer je popu-
stio, bio je izvan sebe od bijesa na Dimitrijevića.
„Došlo je vrijeme da im netko stane na kraj i dokrajči ih!", ljuti-
to je uzviknuo Milovanović. „Kako to misliš, dokrajči ih?", upitao
je Milojko Ivković. Jednostavno", odgovorio je Milovanović. „Da
nade ljude, kao što ti kažeš, koji su hrabri, odlučni i povjerljivi...
i tada ih ubije." „Ali, prijatelju, zar misliš sad?", u nevjerici je pri-
govorio Ivković. „U ovim okolnostima?" „Naravno. Što prije, to
bolje. Sad će to biti najlakše izvesti."
Zapanjen do srži, pukovnik Ivković utonuo je u misli. A
potom se usprotivio: „Zar ne shvaćaš da bi to bio velik zločin...
protiv naše domovine i vojske?" Izbjegavajući njegov pogled,
Milovanović je vrlo razočarano rekao:

Otkad si se promijenio? Sjeti se što si mi rekao o njima

[Crnoj ruci] i kako si strašno mrzio Apisa koji je zlo-
stavljao tvog brata; kako su bili samovoljni i bahati;
kako ponižavaju sve one koji nisu s njima? A sad ih,
najedanput, braniš!

Osporivši takvo tumačenje, Ivković je rječito i uvjerljivo izja-

vio:

Nisam se ja uopće promijenio. Ne branim ih niti sam

za njih. I dalje mislim da mnogi među njima imaju ne
samo mana, nego su i počinili zločine za koje trebaju
odgovarati i ispaštati kaznu. Ali poubijati ih sve i sada,
u ovakvim okolnostima, bilo bi to ludilo i strašan zlo-
čin protiv naše domovine i prouzročilo bi strahovitu
 sramotu pred cijelim svijetom. Jer moraš priznati da
nije važno od kakvih mana pate neki od njih, unatoč
tomu među njima su najbolji iz našeg časničkog zbora i
po uvježbanosti i po drugim vojničkim sposobnostima.
Među njima ima mnogo, zapravo većina, koji su među
nama najbolje pripremljeni i najsposobniji časnici.
Upravo sam Apis... po općem i jednodušnom uvjere-
nju on je najbolji, najdarovitiji, najbolje pripremljen i
najsposobniji. I baš sad, kad su svi ostaci naše vojske,
samo oko 100 do 120 tisuća ljudi, neophodni da spase
našu porobljenu domovinu, sad kad smo sve izgubili,
a saveznici nas hrane i uzdržavaju. Kad se oporavimo,
kucnut će čas da oslobodimo svoju domovinu. Sada, u
njihovu okrilju i zagrljaju, zar da jedni druge istreblju-
jemo i svađamo se? Bio bi to neoprostiv zločin protiv
naše vojske i domovine, koje trebaju svakog spasitelja
kojeg mogu naći! ... Svakako sam za to da svatko od
njih tko to zaslužuje bude kažnjen nakon što se vrati-
mo kući pred regularnim sudom. Ali sada - nikako i
nipošto!

Slušajući Ivkovićevu ogorčenu tiradu, Blagoje Milovanović

silno je pocrvenio u licu. A onda je planuo: „Milojko, sve dosad
mislio sam da si ti jedan od naših najhrabrijih časnika i poštovao
sam te kao karakternog čovjeka, ali sad sam silno razočaran jer
vidim da govoriš kao kukavica." Bijesno je pljunuo na tlo. Ivković
ga je upozorio da je zacijelo pijan: „Da nisi, razbio bih ti ovu bocu
o glavu." Taj incident, žalio se, prekinuo je njihovo prijateljstvo
na nekoliko godina.472
Otprilike u isto vrijeme bojnik Radoje Janković povjerio je
pukovniku Tucakoviću o čemu je dugo razgovarao s princom
Aleksandrom. Odlučili su da Janković otputuje u Rusiju i nastavi
služiti u 2. srpskoj diviziji kao prinčev stručni izaslanik i dopisnik
ruskih novina. Opširno su raspravljali o Dimitrijeviću. Aleksandar
je ljutito najavio da je spreman baciti ga u kanalizaciju. Kad je
načelnik stožera, general Petar Bojović, svojedobno nagovarao

472 Živ. 207, J e d n a karakteristična epizoda iz vremena pripreme Solunske

afere", napisao pukovnik Milojko Ivković.
Dimitrijevića da se pomiri s princom, ovaj nije otišao osobno,
nego je umjesto toga poslao pukovnika Lazarevića kao svog
mirovnog izaslanika. I sam je, rekao je Janković, dao sve od sebe
da ublaži očitu Aleksandrovu mržnju prema Dimitrijeviću. Kad
se njihov razgovor približio kraju, Janković je predložio princu
da Dimitrijevića kao vojnog atašea pošalje nekamo u Europu;
princu se, čini se, svidjela ta ideja. Ubrzo nakon toga Janković je
otputovao u Rusiju.473
Dok se srpska vojska reorganizirala, saveznici su razmatrali
problem solunske fronte. Zaključili su da će reorganizirana srpska
vojska pomoći da očuvaju svoju prisutnost u Solunu. Francuski
admiral de Robeck i britanski general Mahon suglasili su se da
bi uz dodatak još dviju divizija Solun praktički postao neosvo-
jiv. „Srbi bi ih mogli dovesti u Solun prije nego što [Centralne
sile] započnu ozbiljne operacije protiv savezničkih linija."474 Na
savezničkoj konferenciji u Chantillyju francuski feldmaršal Joffre
predložio je da saveznici pošalju još 100.000 vojnika na solunsku
frontu. Britansko se zapovjedništvo usprotivilo i zatražilo da se
njegove snage u Grčkoj povuku čim ih Srbi budu mogli zamije-
niti.475 Srećom za budućnost Srbije, Francuzi su, dosljedno odani
svojim slavenskim drugovima po oružju, dominirali u saveznič-
kim vijećanjima.

473 Živ. 7, „Beleške Vladimira Tucovića".

474 CAB 17/131, 17. siječnja 1916., pukovniku Hankeyu.
475 Isto, „Sažetak nedavnih prijedloga francuskog Glavnog stožera britanskom
Glavnom stožeru u Solunu".
 XVI. poglavlje

Na solunskoj fronti
(1916.)

Kao pomoćnik načelnika stožera 3. armije pukovnik Dimitrijević

najprije je u svibnju 1916. otputovao u Solun, a zatim na sjever,
blizu tadašnje srbijanske granice u Makedoniji. Proveo je skoro pet
mjeseci na dužnosti u vojnoj postrojbi koja je imala oko 140.000
ljudi. Oporavljena i u novoj opremi, dobivenoj od saveznika,
zauzela je svoje mjesto uz francuske, britanske i nešto talijanskih
i ruskih trupa, da se bori uglavnom protiv Bugara. Vrhunac tih
borbi bila je srpska ofenziva u kojoj je osvojen Kajmakčalan, a
potom i Bitola u tada srpskoj Makedoniji. Na solunskoj fronti
Dimitrijević je bio zaokupljen danonoćnim radom u stožeru.
Budući da se bavio isključivo svojim vojnim poslovima, vjerovao
je da će ga njegovi srpski neprijatelji prestati progoniti. Imao je
malo vremena i prilike da se bavi politikom.
U izvješću Vrhovnog zapovjedništva od 10. ožujka piše:
„Reorganizacija i pripreme naše vojske svakoga dana napreduju
i približava se vrijeme kad treba pokrenuti pitanje njene prave
uloge u predstojećim operacijama." Bilo je u tijeku formiranje
triju srpskih armija s po šest divizija. Bugari su i dalje bili glav-
na prepreka Srbima da se vrate u domovinu. Većina njemačkih
postrojbi bila je prebačena na druge fronte, a udjel Austrije na
solunskoj fronti još je uvijek bio skroman.476
Na solunskoj fronti Francuzi su 1. ožujka 1916. imali pet pje-
šačkih divizija, jednu inženjerijsku diviziju i jednu diviziju teškog
topništva, ukupno 120.000 ljudi. Britanci su imali ukupno 150.000
ljudi, što na fronti, što u Solunu. Glavni zapovjednik savezničke

476 VIA, Pop. 3, K. 3, br. 25, prijavak 10. ožujka 1916. O ratnim operacijama u
Solunu na engleskom vidi Alan Palmer, The Gardeners of Salonika, New
York, 1978. Na srpskom vidi Petar Opačić, Srbija i solunski front, Beograd,
1984., i njegovo popularno djelo Solunski front, Beograd, 1978. te M. Alimpić,
Solunski front, Beograd, 1967.
vojske bio je general Maurice Sarrail, koji nije imao velik ugled
kao strateg i nije baš bio pogodna osoba za obavljanje svojih
napornih dužnosti. Budući da je bio u nemilosti kod generala
Josepha Joffrea, praktički je bio prognan na Balkan. Sarrail je bio
bolji političar nego vojskovođa i imao je mnogo veza u francu-
skom parlamentu i s ministrom vanjskih poslova Delcasséom. U
Solunu oko njega su se okupljali vodeći političari i strani velepo-
slanici. Isprva Sarrail nije imao povoljno mišljenje o ratovanju na
Balkanu i Srbima. U vrijeme savezničkog povlačenja u prosincu
1915. zalagao se da saveznici potpuno odu iz Soluna. Pariz je na
to stavio veto i početkom proljeća Sarrail je promijenio raspolože-
nje. Kad su srpske postrojbe stigle u Solun, on je postao srdačniji
prema neustrašivom malom savezniku Francuske.477
Princ regent Aleksandar htio je koliko-toliko osigurati slobo-
du djelovanja za srpske snage pod zapovjedništvom saveznika.
Prilikom posjeta Parizu u ožujku 1916. odbio je srpsku vojsku
predati pod potpunu vlast saveznika. Tijekom proljeća i ljeta
on i srbijanska vlada uspjeli su, nakon dugih pregovora i dogo-
varanja, doći sa saveznicima do srednjeg rješenja. Srpske vojne
snage pod Aleksandrovim vrhovnim zapovjedništvom služile
su generalu Sarrailu pod ovom formulacijom: „General Sarrail,
glavni zapovjednik savezničke vojske, izdaje ovu zapovijed u ime
princa regenta Aleksandra i saveznika." To je srbijanskoj vladi
dopuštalo da povuče svoje trupe ako u određenim operacijama
ne bude vidjela nacionalni interes.478
Prije nego što su saveznici uspjeli izvesti planirani napad,
Bugari su 4. kolovoza 1916. pokrenuli ofenzivu i u teškim bor-
bama potisnuli Srbe. Uspjevši zaustaviti prvi neprijateljski udar,
Srbi su poduzeli protunapad i 17. kolovoza počela je borba za
planinski vrh Kajmakčalan na 2521 metar nadmorske visine (na
granici Makedonije i Grčke). Bio je to ključni položaj na cijeloj
solunskoj fronti. Branila ga je cijela armija Bugara i Nijemaca,
više od 160.000 ljudi. Neprijateljski položaji na planini i u šuma-

477 VIA, Pop. 3, K. 3, br. 25, „Operacijski dnevnik operativnog odjela Vrhovnog
zapovjedništva od 10. ožujka do 6. lipnja 1916.", prijavci od 10., 22. i 26.
ožujka i iz sredine svibnja 1916.; Armées françaises, VIII/2, str. 1-3.
478 Alimpić, str. 94-95; Opačić, Srbija, 1. poglavlje, i Solunski front, str. 55; Nikola
Popović, Srbija i Rusija 1914.-1918., Beograd, 1977., str. 267.
ma činili su se neosvojivima, ali Srbi su u protunapadu 12. rujna
stigli na vrh Kajmakčalan, a 20. rujna osvojili su najvažniji polo-
žaj, Starkov grob (vrh također u gorskom lancu Nidže, 1876 m
nad morem), i pomogli francuskoj vojsci da prijeđe preko rije-
ke Cerne. Predvođena francuskim i ruskim snagama, 1. srpska
konjička pukovnija ušla je 6. studenoga u Bitolu u tada srpskoj
Makedoniji. Nakon što su ponovno zadobili djelić svog teritori-
ja, Srbima je porasla nada da će se probiti i u samu Srbiju. Tada
je ofenziva bila zaustavljena: srpski gubici bili su tako veliki da
su tri srbijanske armije splasnule na dvije. U prosincu 1916. na
solunskoj je fronti zavladalo neugodno zatišje i potrajalo sve do
srpskog proboja potkraj 1918.479
Pukovnik Dimitrijević pomogao je da se isplanira napredova-
nje srpske vojske. Njegova telefonska izvješća kolegama časnici-
ma 3. armije, čiji se transkripti čuvaju u Arhivu Vojno-historijskog
instituta u Beogradu, pokazuju da je bio potpuno zaokupljen
vojnim stvarima. U 8.50 ujutro 7. kolovoza obavijestio je druga iz
Crne ruke, pukovnika Milovanovića Pilca, da neprijatelj napredu-
je na Eksisi i Sorovici; srpske su se snage povukle. Ali već u 18.30
telefonirao je pukovniku Mariću da Drinska divizija bombardira
Kajmakčalan, a da je pješaštvo zauzelo Koratepe i Ploču.480 Jedan
zarobljeni Bugarin odao je da su dvije bugarske pukovnije, koje
su se odbile boriti, poslane u pozadinu. Te večeri Dimitrijević je
izvijestio o jakim napadima neprijatelja: „Na lijevom krilu poti-
skuju naš bataljun s njegova prednjeg položaja."481
Reagirajući na rano srpsko povlačenje, načelnik stožera gene-
ral Bojović požalio se da se posebno Dunavska divizija između
4. i 7. kolovoza nije dobro borila. Svaki zapovjednik, upozorio je,
treba strijeljati svakoga tko pobjegne s bojnog polja.482
Sljedećih dana Dimitrijević je javljao o još jačim napadima
Bugara i povlačenju Srba. U telefonskom razgovoru s pukovni-
kom Marićem 9. kolovoza primijetio je da su napadi Bugara koji

479 Živ. 4215, „Kapija"; Armées françaises, VIII/2, str. 1-3.

480 VIA, Pop. 3, K. 3, br. 25, Pukovnik Dimitrijević pukovniku Milovanoviću, 7.
(tj. 20.) kolovoza, 8.50; Dimitrijević Maricu, 18.30.
481 Isto, Dimitrijević pukovniku Kalafatoviću, 8. kolovoza, 16 sati; Dimitrijević
Milovanoviću, 18.50.
482 Isto, Naredba generala Bojovića, br. 4040 (Solun), 9. kolovoza.
su počeli u ponoć protiv 17. i 18. pukovnije natjerali Srbe da se
povuku do svojih glavnih obrambenih linija. Srećom, pristigla su
neka pojačanja iz Vardarske divizije: „Općenito, situacija zado-
voljava." Ali nešto kasnije: „Bugari napadaju duž cijele fronte,
posebno iz Gorničeva i na našem lijevom krilu." Dimitrijević
je istaknuo da je neprijatelj nadmoćan u topništvu.483 Vrhovno
zapovjedništvo, sažimajući operacije između 4. i 15. kolovoza,
konstatiralo je da Bugari nisu mnogo postigli jer su im gubici dvo-
struko veći od srpskih. „Zarobljeni Bugari pokazuju nizak moral.
Otvoreno govore da se nisu htjeli boriti za Nijemce i Turke."484 Ali
15. kolovoza pukovnik Marić požalio se na položaj 3. armije:

Teren je stjenovit i bezvodan; izloženi smo teškoj

neprijateljskoj [topničkoj] vatri. Gubici su znatni. Takva
situacija postaje neizdržljiva. Borbeni moral vojnika
i dalje je nepokolebljiv, ali ne možemo još dugo na
njega računati.485

A tada je pritisak neprijatelja popustio. General Miloš Vasić,

novoimenovani zapovjednik 3. armije, pohvalio je 17. pukovniju
zato što je junački odbila neprijateljski napad 8. i 9. kolovoza i
neprijatelju nanio goleme gubitke. Nakon neprijateljske ofenzive
Dimitrijević je upozorio:

Na cijeloj fronti osjeća se užasan smrad leševa koji se

raspadaju. Možda bismo trebali sklopiti primirje na tri-
četiri sata, da pokopamo mrtve. Budemo li čekali dok
ne počne naša ofenziva, nećemo više moći izdržati na
svojim položajima.486

Dimitrijević je i dalje štitio Radu Malobabića i skrivao ga od

krfskih i solunskih vlasti. Kad je početkom svibnja otišao u Solun,

483 Isto, Dimitrijević Maricu, 9. kolovoza, 10.50 i 15.45; Dimitrijević Kalafatoviću,

15.45; Dimitrijević pukovniku Pešiću, 13. kolovoza, 16 sati.
484 VIA, Pop. 3, K. 14, „Rezime operacija", 4.-15. kolovoza 1916.
485 Isto, K. 3, br. 25, „Operacijski dnevnik", pukovnik Marić načelniku Glavnog
stožera, Vrhovno zapovjedništvo, 15. kolovoza.
486 Isto, Dimitrijević Mariću, 9. kolovoza, 7 sati.
Malobabić je ostao na Krfu. „Nisam se više mogao brinuti o
njemu, niti sam bilo komu pisao o njemu", svjedočio je na sudu.
Prije nego što je otputovao u Rusiju, bojnik Radoje Janković izdao
je Malobabiću dokument na francuskom, dozvolu da potkraj
svibnja ode u stožer 3. armije u Solunu, kako bi ga Dimitrijević
mogao postaviti na neku civilnu dužnost.
Iz Soluna je Malobabić otišao u stožer 3. armije u Ostrovu,
gdje mu je Dimitrijević dao da vodi malu prodavaonicu živežnih
namirnica za časnike. Na sudu u Solunu ispričao je kako se s
Malobabićem susreo oko 25. kolovoza:

Dotad smo već prešli u selo Ostrovo. Bez posebnog

razloga rekao sam bojniku Vuloviću: „Kad vidiš Radu,
reci mu da dođe k meni ili pošalji nekoga da ga pozo-
ve." U podne toga dana Rade je došao k meni. To je
bilo nekoliko dana nakon našeg dolaska u Ostrovo
oko 20. kolovoza... Kad je u podne došao, bio sam
vrlo zaposlen i zamolio ga da dođe nakon večere. U to
sam vrijeme odlazio iz ureda da ga vojnici očiste i šetao
ispred zgrade da čujem ako zazvoni telefon.

Šetajući s Malobabićem pokraj zgrade u kojoj je bio stožer,

Dimitrijević mu je rekao da mora sebi naći posao na drugom mje-
stu. Nije mu rekao da general Vasić, zapovjednik 3. armije, želi na
to mjesto postaviti svoga brata pa zato pravi neprilike. Malobabić
je rekao da bi želio u vojsku ako već ne može obavljati taj posao.
Gledajući svog omršavjelog prijatelja, Dimitrijević mu je rekao da
će mu naći neki civilni posao. Nikad nije nagovijestio da će mu
dati neki tajni posao, tvrdio je Malobabić na sudu. Dimitrijević mu
je prijateljski odgovorio:

Nisam ti odmah mogao reći na kakav ću te posao uputiti,

jer ni sam nisam znao, dok taj posao ne nađem. Budući
da nisam bio na tebe ljut, ni ti na mene, ti si mi i dalje
slao kobasice i sir [iz dućana] i tako smo dobro živjeli.

Publika u sudnici nasmijala se s odobravanjem.

Uskoro zatim Dimitrijević je od Bratislava Stojanovića, poštan-
skog cenzora 3. armije i svog školskog druga, doznao da su drugi
Malobabićevo zapošljavanje u dućanu tumačili kao Dimitrijevićevu
želju da preko njega nešto zaradi. Ogorčeno takvo što poričući,
Dimitrijević je tvrdio da nikad u životu nije mario za novac i da je
samo tražio najpogodniju službu za Malobabića.487
Nakon nekoliko dana, svjedočio je Malobabić, Dimitrijević ga
je obavijestio da hitno mora otići iz Ostrova. Savjetovao mu je da
se sakrije u nekom obližnjem selu dok ne odluči kamo će dalje.
Na pitanje zašto je tražio da Malobabić ode iz dućana Dimitrijević
je odgovorio: „Nisam imao ni namjeru ni potrebu da ga tako hitno
udaljim." Malobabić je bio samo lažno optužen da previše napla-
ćuje i da se svađa s vojnicima.

Za mene Radin odlazak iz Ostrova nije bio povezan

ni s kakvim datumom ili satom, nego sam ga odlučio
maknuti iz dućana i sakriti negdje gdje bi mogao mirno
živjeti, a gdje ja ne bih bio upleten u njegov rad čak ni
moralno. Dopuštao sam mu da radi kako bi na kraju
rata imao nešto novca. Tada sam se počeo brinuti o
svojoj rodbini u Srbiji i morao sam uzdržavati nećaka
u Francuskoj, pa nisam i Radu mogao staviti na svoju
platnu listu ili ga uzdržavati.

Dimitrijević je shvatio da se ne smije posvađati s generalom

Milošem Vasićem, svojim pretpostavljenim koji je na mjestu
trgovca htio zaposliti svog brata. Njegovi odnosi s Vasićem, koji
je još od 1903. bio neprijateljski raspoložen prema urotnicima,488
i bez toga su bili zategnuti. Budući da je dućan bio tik pokraj
stožera 3. armije, Vasić je Malobabića poznavao iz viđenja i zala-
zio je u njegov dućan. Također je znao da je Malobabić blizak
Dimitrijevićev prijatelj.489
Prije nego što je 3. armija otišla iz Ostrova, Dimitrijević je svog
prijatelja uputio svom prijatelju, pukovniku Aleksandru Stojšiću,

487 Živ. 3, „Iskazi", ročište 2. svibnja 1917.

488 Pukovnik Miloš Vasić bio je 1903. jedini viši časnik koji je pristao da bude u
„svadbenoj vladi" Aleksandra Obrenovića. Kad je postao ministrom vojske,
naredio je časnicima da prikupljaju priloge za „budućeg prijestolonasljed-
nika", kojega je navodno očekivala kraljica Draga.
489 Živ. 35, O Malobabiću.
zapovjedniku brigade blizu sela Batočin. Na pitanje zašto bojniku
Vuloviću, šefu policijsko-obavještajnog odjela, nije jednostav-
no zapovjedio da naredi Malobabiću da odmah ode iz Ostrova
Dimitrijević je odgovorio:

Moje prijateljstvo i ophođenje s Radom i moja zaštita

njegove osobe isključivali su tu metodu... Bilo bi to
nelojalno spram osobe koju sam štitio... Radi je nedo-
stajala dozvola da drži dućan dobivena po formalnoj
proceduri za Solun, ali on jest imao dozvolu svoje
divizije.

Malobabić je morao što prije krenuti, smatrao je Dimitrijević,

da izbjegne nevolje sa solunskim vlastima i moguće uhićenje.
Dimitrijević je poricao da je s njim ikad razgovarao o politici, bilo
na Krfu, bilo u Solunu.490
Dimitrijević je Malobabiću 7. rujna dao svoje pismo za pukov-
nika Stojšića, koji je znao za Dimitrijevićeve probleme s genera-
lom Vasićem:

Dragi Aco,
Dugo sam razmišljao komu da povjerim Radu, svog
dućandžiju, pa sam odlučio da je najbolje da ga poša-
ljem k tebi. Ti ga poznaješ s Krfa, a i on tebe poznaje i
voli pa će biti najbolje da ostane kod tebe dok ne dođu
bolji dani. Najiskrenije te molim da paziš na njega... Taj
je čovjek toliko nedužan propatio da ga moraš čuvati
po svaku cijenu... To je tužna priča o časnom, snaž-
nom aktivistu za našu srpsku stvar, kojemu su se odu-
žili na grozan način. Uostalom, to se moglo dogoditi
samo kod nas, ni u jednom drugom narodu na svijetu...
Pruži mu bratsku zaštitu, molim te... Možeš ga voditi
kod sebe kao dobrovoljca koji se ne bori... Iz dobro
poznatih razloga za njega je nezgodno da ostane sa
mnom, a ti si mi najbliži.

490 Živ. 3, „Iskazi", ročište 3. svibnja. Predsjedatelj Mišić naveo je Malobabićevo

svjedočenje da mu je Dimitrijević na Krfu rekao da će se srbijanski politički
sustav morati mijenjati, bilo na izborima, bilo „drugim sredstvima".
 Kad je to pismo bilo pročitano na sudu u Solunu, predsjedatelj
Mišić je zapitao: „Zašto ste napisali takvo pismo, iz kojeg se jasno
vidi vaša zagonetna i pretjerana briga za Malobabića i njegovo
zdravlje?" Dimitrijević je odgovorio: „Očito, ostao sam vjeran svo-
joj moralnoj dužnosti prema Radi i nastojao po svaku cijenu saču-
vati njegov život." Što su bili „bolji dani" na koje je Dimitrijević
aludirao? „Računao sam na bolje dane za Malobabića, kad bi on
mogao izići na svjetlo dana, slobodno svakomu pogledati u oči i
zatražiti da mu se ispričaju za ono što mu se dogodilo. To će biti
kad Srbija postane Velikom Srbijom." „Zašto je bilo tako važno da
baš Malobabić preživi kad su toliki Srbi umrli u ratu?", upitao je
Mišić. Malobabić, objasnio je Dimitrijević, služio je Srbiji iz patri-
otizma s neuobičajenom posvećenošću.

To pitanje časti jednog čovjeka u čiju sam sudbinu i ja

upleten meni je bilo toliko važno da sam njegov život
smatrao dragocjenim. Time nisam htio omalovažiti
žrtve što ih je podnio srpski narod i tvrditi da je njegov
život vredniji od života onih koji su poginuli na boj-
nom polju.491

Poslavši Malobabića pukovniku Stojšiću, strepeći da ga ne

uhite, Dimitrijević je pred vlastima prikrio njegovo boravište.
Više ga je puta upozoravao da zaobilazi Solun. A kad je Vrhovno
zapovjedništvo 23. rujna generalu Vasiću napisalo pismo u kojem
je zahtijevalo da Dimitrijević i Vulović daju izjavu znaju li nešto o
Malobabiću i gdje se nalazi, Dimitrijević se pretvarao da ne zna:
„Malobabić nikad nije bio u stožeru ove [3.] armije niti je ovdje
služio ma i jedan trenutak." Objasnio je zašto je obmanuo svog
zapovjednika i Vrhovno zapovjedništvo:

Namjerno sam prešutio... i obmanuo svoje pretpostav-

ljene. To sam učinio jer Radu nisam htio predati vlasti-
ma, a bio sam potpuno uvjeren da zapovjednik moje
armije i pogotovo Vrhovno zapovjedništvo znaju da je
Rade pokraj mene. Razlozi za moje kršenje pravila u

491 Isto, ročište 4. svibnja.

 mom su shvaćanju moralne dužnosti prema Radi, koje-
ga sam štitio od daljnjeg kaznenog progona.

Dimitrijević je vjerovao da će Malobabić biti uhićen čim

zakorači u Solun. Zato se za Malobabića i raspitivao njegov stari
neprijatelj, šef policijskog odjela Vrhovnog zapovjedništva Kosta
Tucaković. „Po kojem pravu vi djelujete na svoju ruku kad se
pogledi vaših pretpostavljenih razlikuju od vaših?", upitao je
Mišić. „Ni prema kojem zakonu", odgovorio je Dimitrijević, „nego
po dobro poznatom pravu na inicijativu da se očuva opća valja-
nost zapovijedi i naputaka." Zbog humanih obzira Dimitrijević je
odbio slijepu poslušnost nadređenima.
Uoči velike savezničke ofenzive 29. kolovoza (tj. 11. rujna)
navodno se dogodilo nešto što će imati teške posljedice za
Dimitrijevića i Crnu ruku. Pri obilasku fronte blizu Ostrova netko
je navodno pucao u automobil princa Aleksandra. Mjesecima
poslije Dimitrijevićevi su neprijatelji tvrdili da je on htio ubiti
princa posluživši se Malobabićem. Na Solunskom procesu Mišić
je upitao je li Dimitrijević 29. kolovoza vidio Malobabića ili
Muhameda Mehmedbašića. Dimitrijević je odgovorio:

Za mene 29. kolovoza prošle godine ni po čemu nije

bio značajan, a prvi sam put čuo da je pokušan atentat
ovdje na sudu, od istražitelja. Apsolutno se ne mogu sje-
titi jesam li tih dana vidio Malobabića ili Mehmedbašića
niti jesam li s njima baš toga dana razgovarao.

Na pitanje gdje je bio 29. kolovoza oko 17 sati Dimitrijević je

odgovorio: „Uopće nisam izlazio iz stožera... Vodio sam knjigu
telefonskih poziva pa se, ako je sačuvana, iz nje može vidjeti, a
ako nije, iz dnevnika operacija." U izvješću generala Vasića 20.
rujna, primijetio je Mišić, piše da je zapovjedio Dimitrijeviću da
osigura Ostrovo, ali tek što je u blizini bilo ispaljeno više hitaca
iz pušaka i revolvera. Dimitrijević je porekao da je primio takvu
zapovijed. On i načelnik stožera poduzeli su sve što su mogli da
spriječe, uglavnom savezničke bojnike i časnike, da pucaju na
divljač kad god im se prohtije.492

492 Isto, ročišta 30. travnja i 1. svibnja.

 Pokušavajući Dimitrijevića povezati s crnorukašima koji su
ga posjetili u Ostrovu uoči 29. kolovoza, Mišić ga je upitao
jesu li pukovnik Milovanović Pilac i bojnik Radoje Lazić s njim
službeno razgovarali u Ostrovu. Dimitrijević se nije mogao sje-
titi točnog datuma njihova posjeta, ali je znao da su ta dvojica
časnika, nakon što je 1. armija stigla na to područje, prošla kroz
Ostrovo, najvjerojatnije uoči savezničke ofenzive 30. kolovoza.
Nije se sjećao da su zajedno večerali; Lazić zapravo nije ni došao.
„Razgovarali smo o zadaćama što predstoje u njihovu i našem
stožeru", objasnio je Dimitrijević.493
U svom posljednjem iskazu na sudu ni pukovnik Milovanović
Pilac nije se mogao sjetiti tog datuma. Stigao je u Ostrovo oko
18.30 i zatekao ondje trojicu pukovnika - Stevana Milovanovića,
Petra Mišića i Panteliju Jurišića - kako s Dimitrijevićem razgova-
raju o vojnim stvarima. Milovanović Pilac zatim je s tom trojicom
otišao u armijsku kantinu kako bi od generala Vasića dobio
dozvolu da večera s Dimitrijevićem. Otišao je oko 21.30. Sutradan
je Milovanović Pilac poveo svoju brigadu i armijsku pričuvu
zapadno od Ostrova. Prolazeći kroz njega kako bi upoznao ras-
pored trupa, zapovjedio je svom načelniku stožera da se detaljno
informira od armijskog stožera. Doručkovavši s Dimitrijevićem,
otišao je k zapovjedniku Vardarske divizije po informacije o kre-
tanju trupa.

Da sam s Dimitrijevićem namjeravao razgovarati o

atentatu ili prevratu, sigurno ne bih došao tajno i pri-
krio vrijeme dolaska. Večerao bih sa zapovjednikom
armije [generalom Vasićem], da otklonim eventualne
sumnje, i samo riječ-dvije progovorio s Dimitrijevićem,
umjesto da pobuđujem sumnju tražeći dozvolu da
s njim večeram. Niti bih otišao [k njemu] i drugi
put, privlačeći time još veću sumnju, jer te je večeri
Dimitrijević lako mogao naći neku izliku i napustiti
društvo da mene otprati.494

493 Isto, ročište 4. svibnja.

494 Živ. 246, „Završna reč... Milovanovića".
 Milovanovićev iskaz čini se vrlo logičnim.
Princ Aleksandar često je odlazio u duge obilaske fronte auto-
mobilom. Bojnik Draškić sjećao se da je 29. kolovoza ostao na
fronti do večeri i vratio se jako dobro raspoložen. Za večerom su
Aleksandar i general Jurišić Šturm, koji ga je taj put pratio, ispriča-
li kako se njihov vozač, francuski markiz d'Avari, prestrašio hita-
ca za koje je mislio da su ispaljeni u njihovu smjeru. Za večerom
su se zbijale šale o tom događaju; pričali su se veseli vicevi koji su
smjerali na d'Avarijevu strašljivost. Pucnjavu više nitko nije spo-
minjao ni te večeri ni sljedećih dana, tvrdio je Draškić. Nitko nije
pridavao značaj tako običnom događaju. Jurišić Šturm, Draškićev
drug iz klase s Vojne akademije, koji je obično pričao o svemu
što se događalo, nije mu o tome rekao ni riječ. Da je bio posrijedi
pokušaj atentata, zaključio je Draškić, Vrhovno zapovjedništvo i
osiguranje s fronte odmah bi bili obaviješteni, a nisu.495
Budući da je bio vrhovni zapovjednik srpske vojske, Aleksandar
je u to vrijeme usredotočio pozornost na veliku savezničku ofen-
zivu, a ne na osobnu sigurnost. General Sarrail zatražio je 23.
kolovoza od srbijanskog Vrhovnog zapovjedništva da se pridruži
općoj ofenzivi koja počinje 30. kolovoza i optimistički dodao:
„Znatno smo jači od njih u svemu i dvostruko jači u topništvu."496
Sarrail nije predviđao potpuni proboj, jer su zalihe streljiva bile
ograničene, ali je očekivao „dobar uspjeh".497 Uoči te ofenzive
princ Aleksandar bodrio je 1. dobrovoljačku diviziju.

Želimo se osvetiti Bugarima za njihov izdajnički napad

s leda [u listopadu 1915.], za izdaju slavenstva, za zvjer-
stva nad našim ranjenicima i djecom. Želimo se preko
bugarskih leševa vratiti u Srbiju i omogućiti joj da uskr-
sne. Želimo osloboditi sve Srbe i Jugoslavene i stvoriti
slobodnu, moćnu i veliku Jugoslaviju.498

495 SANU, Draškićevi memoari, str. 14-15.

496 VIA, Pop. 3, K. 15, br. 1, general Sarrail načelniku srbijanskog Glavnog
stožera 25. kolovoza (tj. 7. rujna), 30. kolovoza (tj. 12. rujna) i 24. kolovoza
(tj. 6. rujna), br. 478.
497 Isto, general Bojović princu Aleksandru, 26. kolovoza (tj. 8. rujna).
498 Isto, princ Aleksandar zapovjedniku 1. dobrovoljačke divizije, 29. kolovoza
(tj. 11. rujna).
 Dimitrijevićeve telefonske poruke kronološki bilježe ohrabru-
juće napredovanje te ofenzive. Već u predvečerje 30. kolovoza
Drinska divizija zauzela je Kara Tepe i Devojačko brdo na desnoj
obali Brodske reke.499 Dimitrijević je telefonirao u 21.45. „Napad
dobro napreduje. Gotove su pripreme za napad na glavnu
obrambenu liniju na Kajmakčalanu."500 „Od jutros", javljao je 1.
rujna, „najžešće borbe nastavljaju se na samom Kajmakčalanu."
Njegova česta izvješća o bitkama bilježe uspješne napade Srba
preko planinskog terena unatoč snažnom bugarskom otporu.
„Borba na Kajmakčalanu se nastavlja prsa u prsa", javljao je 10.
rujna.501 Pobjedu je objavio 13. rujna:

Bitka se završila oko 18 sati. Desno krilo Drinske divizi-

je zadržalo je položaj na najvišem vrhu Kajmakčalana,
Borisovoj reduti. Časnici i vojnici Drinske divizije hra-
bro su se držali. Zarobljeni Bugari kažu da su u današ-
njoj borbi pretrpjeli strašne gubitke. Nije se moglo
prolaziti od njihovih leševa. Na našoj strani gubici su
također bili teški i može se reći da je ovo bio jedan od
najkrvavijih dana od početka rata.502

Tek 17. rujna Dimitrijević je mogao potvrditi: „Cijeli Kajmakča-

lan, s dva reda rovova, u našim je rukama. Zarobljenici potječu iz
nekoliko pukovnija, a oteli smo i dva brdska topa..."503
Te srpske pobjede pojačale su povjerenje saveznika u srp-
sku vojsku. U listopadu je srbijanski vojni ataše u Londonu
javio Vrhovnom zapovjedništvu: Britanci će u Solun poslati još
osam bataljuna i četiri poljske baterije.504 Mjesec dana poslije
srbijanski vojni izaslanik u Parizu, general Rašić, napisao je
princu Aleksandru da će general Sarrail dobiti vojsku i zapo-
vjednike koje je tražio. Čak 23 savezničke divizije ostat će na

499 Isto, Dimitrijević Kalafatoviću, 30. kolovoza, 16.10 i 21.15.

500 Isti istomu, 31. kolovoza, 21.25.
501 Isti istomu, 10. rujna.
502 Dimitrijević Mariću, 13. rujna, 21.40.
503 Dimitrijević Kalafatoviću, 17. rujna, 16 sati.
504 VIA, Pop. 3, K. 150, 5, Nikolajević (London) srbijanskom Vrhovnom zapo-
vjedništvu (Solun), 11. listopada.
solunskoj fronti. „Naše su pobjede u vojnim i političkim krugo-
vima izazvale izvanredno raspoloženje. Rat na Balkanu nastavit
će se svom snagom, sa sjevera na jug, sve dok Bugarska ne
poklekne..." 505
U studenome oštre su borbe u srpskom sektoru imale još više
uspjeha. Ali nakon okupacije Bitole (6. studenoga) vidjelo se
da je srpska vojska vrlo iscrpljena i da joj je borbeni moral pao.
Dimitrijević je 16. studenoga telefonirao:

Od jučer Bugari snažno napadaju naše postrojbe na

Crnom visu. Dva su njihova napada odbijena, ali treći
je donekle uspio... Neprijateljske su snage jače od
naših... Prevladava mišljenje da 3. armiju na neki način
treba pojačati, stoga molimo da tu mogućnost odmah
preispitate.506

Pukovnik Marić je odgovorio: „Vrhovno zapovjedništvo ne ras-

polaže nikakvim pričuvama koje bi moglo poslati 3. armiji."507
Dimitrijević je 18. studenoga bio pokraj telefona od 9 30 do
21.55. Bio je to jedan od mnogih napornih dana što ih je proveo
na dužnosti.508 Dva dana poslije javio je da je Drinska divizija
osvojila Gruniški i Budimirački vis. „Neprijatelj se u neredu povu-
kao u smjeru Starvine, a naše su ga trupe nastavile energično
progoniti..."509 A potom je čudno zatišje zavladalo na cijeloj fronti
i olakšalo uhićenje Dimitrijevića i njegovih prijatelja.
Veliki pad borbenog morala u srpskoj vojsci, nakon četvero-
mjesečnih neprestanih borbi, bez značajnijeg predaha ili pojača-
nja, natjerao je načelnika Glavnog stožera Bojovića da 9. studeno-
ga napiše svim zapovjednicima armija: „Vrhovni zapovjednik želi
od zapovjednika armija biti osobno obaviješten o općem stanju

505 Isto, general Rašić princu Aleksandru, 4. (tj. 17.) studenoga, br. 61 (iz
Soluna).
506 Isto, Pop. 3, K. 16, br. 1, „Operacijski dnevnik od 14. studenoga do 10. pros-
inca", Dimitrijević Kalafatoviću, 14. studenoga, 16 sati; Dimitrijević Mariću,
16. studenoga, 14.40.
507 Isto, Marić Dimitrijeviću, 16.40.
508 Isto, Dimitrijević Milovanoviću, 9.30; Dimitrijević Mariću, 21.55.
509 Isto, Dimitrijević Mariću, 20. studenoga, 21.45.
naše vojske." Trebali su se osobno sastati s princom Aleksandrom
i dati mu sve podatke o brojnom stanju, operacijama, gubicima,
naoružanju i opskrbljenosti.510
Politička i vojna situacija saveznika potkraj 1916. i dalje je
bila vrlo nesigurna. Ratnici su bili siti borbi nakon poraza na
raznim frontama. Pašić je svom veleposlaniku u Londonu, Jovanu
Jovanoviću Pižonu, poručio da Francuzi više neće moći računati
na Srbe ako im ne osiguraju pomoć u vojsci.511 Pašić je procijenio
nevolju vojske:

Danas [19. prosinca] mi je pisao ministar vojske iz

Soluna uvjeravajući me, zajedno s prijestolonasljedni-
kom, da srpskoj vojsci apsolutno treba odmor... Za ovo
kratko vrijeme, tvrdi on, srpska je vojska izgubila pola
borbeno sposobnih ljudi; zavladali su umor i apatija pa
prijeti opći bijeg, unatoč posebnim mjerama... Ministar
vojske zahtijeva da se sva srpska vojska povuče u
pozadinu, da se odmori i reorganizira za važne buduće
operacije.512

Jovanović Pižon javljao je da se stalno govorka kako pred-

stoje razgovori saveznika s Centralnim silama o mirovnim pre-
govorima.513 Sve to znatno je utjecalo na sudbinu pukovnika
Dimitrijevića.
S kolikim je uspjehom Dimitrijević služio Srbiji na solunskoj
fronti? U arhivi beogradskog Vojno-historijskog instituta nalaze
se dvije uzajamno proturječne ocjene njegova rada na dužnosti
pomoćnika načelnika stožera 3. armije, obje iz ožujka 1917.,
kad mu se već sudilo. Zato načelnik stožera 3. armije, pukovnik
Mihailo Jovanović nije imao razloga hvaliti Dimitrijevića. Njegova

510 Isto, K. 140, f. 8, general Bojović zapovjednicima armija, 9. studenoga.

General Rašić je 27. studenoga, napominjući da traži pomoć za iscrpljene
Srbe, javio da 90.000 francuskih vojnika čeka na ukrcavanje za Solun - isto,
K. 150, f. 5, Rašić princu Aleksandru, br. 696, 27. studenoga.
511 AJ, Jovanović Pižon, K. 8/43, br. 8957, Nikola Pašić Jovanoviću Pižonu, 19.
prosinca.
512 Isto, Pašić Jovanoviću Pižonu, 19. prosinca.
513 Isto, Jovanović Pižon Pašiću, 23. prosinca.
pozitivna ocjena ugrozila mu je karijeru i odavala je njegovo
poštenje i hrabrost:

[Dimitrijević] povjerene je zadaće izvršavao brzo i s pot-

punom posvećenošću. Njegov rad u stožeru bio je jasan,
odlučan i energičan. On iznimno brzo shvaća naredbe
i u svakoj situaciji vlada sobom. Po svojoj uvježbanosti
zaslužuje unapređenje u sljedeći viši čin.514

Moglo se i očekivati da će general Vasić, zapovjednik 3. armi-

je, Dimitrijevića vrlo negativno ocijeniti. Bio je njegov politički
neprijatelj još od 1903. i Aleksandar ga je imenovao zapovjedni-
kom 3. armije u kolovozu 1916. djelomice i radi toga da nadzire
i špijunira Dimitrijevića i njegove prijatelje. Da je 1917. pozitivno
ocijenio Dimitrijevića, Vasić bi možda upropastio vlastitu karije-
ru. „Čim sam preuzeo zapovjedništvo nad 3. armijom", napisao
je, „zapazio sam ono što je njegov rad poslije samo potvrdio: on
[Dimitrijević] je nepouzdan u službi." Dimitrijević nije na vrijeme
izvršavao zapovijedi - tvrdnja koju je pukovnik Jovanović opovr-
gnuo. „On je loš stožerni časnik." Kad je 12. srpnja 1914. susreo
Dimitrijevića na beogradskom željezničkom kolodvoru, Vasić
mu je prijekorno rekao: „Očito Glavni stožer nije dobro obavje-
štavao vladu o austrougarskoj vojsci i režimu." Dimitrijević mu je
odgovorio: „Ne brinite se, pukovniče, poduzeli smo dobre mjere
opreza, a ona [Austro-Ugarska] i nije tako velika sila." „Na teme-
lju toga", obrazložio je Vasić, „otkrio sam koliko je Dimitrijević
opasan za naše nacionalne interese na tako važnom mjestu koje
zauzima. A ovamo su u stožer stalno dolazili ljudi koji tu nisu
imali nikakva službenog posla i koji nisu bili članovi stožera."
Štoviše, Dimitrijević je toliko zaokupljen svojim izopačenim poli-
tičkim idejama, rekao je Vasić, da je postao „previše rastresenim
za vojnu službu". I na kraju, zdravlje mu je previše loše za vojnu
službu. „Zbog svega navedenoga on je štetan u vojnoj službi i ne
zaslužuje unapređenje."515

514 Pop. V, K. 483, f. 1, br. 12, „Ocene za pukovnika Dragutina Dimitrijevića od

strane načelnika štaba 3. armije, pukovnika Mihaila Lj. Jovanovića", 9. ožujka
1917.
515 Isto, general Miloš Vasić, „Ocena", 10. ožujka 1917.
 General Vasić nije pružio nikakve dokaze svoje tvrdnje da je
Dimitrijević nepouzdan stožerni časnik. Naprotiv, čini se da su
dokazi za suprotno jači. Vasić je svoj glavni primjer uzeo iz vre-
mena kad je Dimitrijević 1914. služio u Glavnom stožeru i kad
se doista mnogo bavio politikom. Ali Dimitrijevićev deklarirani
neprijatelj nije pronašao ništa bitno što bi uključio u svoju nega-
tivnu ocjenu.
Ima indicija da je služba pukovnika Dimitrijevića u stožeru 3.
armije bila intenzivna, odana i vrijedna. Sudjelovao je u planira-
nju i izvještavanju o njenim operacijama tijekom srpskih ofenziva
od kolovoza do sredine prosinca 1916. Iznimno dugo vrijeme što
ga je provodio radeći, što potvrđuju njegova telefonska izvješća,
opovrgava tvrdnju generala Vasića o njegovu lošem zdravlju.
Nedostaju pouzdani dokazi da se bavio proturežimskim aktivno-
stima na solunskoj fronti.516 U međuvremenu su njegovi neprija-
telji kovali urotu da njega i njegove prijatelje iz Crne ruke maknu
s položaja i izvedu ih pred sud.

516 Živ. 246, „Završna reč". Pukovnik M. G. Milovanović, koji je bio blizak
Dimitrijevićev suradnik na solunskoj fronti, svjedočio je u Solunu: „Uvjeravam
ovaj sud da mi pukovnik Dimitrijević nikada, ni najmanjim znakom, nije dao
povoda da posumnjam kako priprema bilo što protiv prijestolonasljednika ili
sadašnjeg režima."
 XVII. poglavlje

Urota protiv pukovnika Apisa

(1916.)

„Odbor desetorice za likvidaciju pukovnika Apisa517

1. Redovni članovi:
a) pukovnik Petar Živković
b) pukovnik Josif Kostić
c) pukovnik Dragoljub Jeremić
d) general Pavle Jurišić Šturm
e) potpukovnik Milorad Radovanović Koča
f)pukovnik Dragutin Okanović
g) pukovnik Milutin Janković
h) potpukovnik Milan Gavrilović
i) potpukovnik Radak Radaković
j) potpukovnik Radiša Nikolić

2. „Suradnici":
a) Ljubomir Jovanović Patak, ministar unutarnjih poslova
b) Đuro Jelenić, tajnik princa Aleksandra
c) Jovan Ćirković, vladin politički povjerenik
d) Kosta Tucaković, šef policijskog odjela Vrhovnog zapo-
vjedništva
e) bojnik Živojin Trivunac
f) bojnik Sreten Todorović
g) Dragiša Stojadinović, fotografski odjel Vrhovnog zapo-
vjedništva
h) Milan Nikolić

517 Dedijer, Sarajevo 1914., II. svezak, str. 125-126. Autor je sam prikupio popis
„suradnika".
 Čim je u lipnju 1914. postao regentom, princ Aleksandar
naumio je Dimitrijevića i njegove prijatelje izbaciti iz Vrhovnog
zapovjedništva i s drugih značajnih položaja u vojsci. Ta je čistka
počela Dimitrijevićevim micanjem iz Vrhovnog zapovjedništva i
smjenjivanjem vojvode Putnika, a potom se nastavila na Krfu i u
Solunu tijekom 1916. godine. Aleksandar je očito odlučio ukloniti
sve protivnike koji bi mogli dovesti u pitanje njegovo upravljanje
vojskom i državom.518 Tijekom 1916. Aleksandrov dvor i radikalski
režim energično su se pripremali za obračun s Dimitrijevićevom
skupinom. Htjeli su to učiniti prije nego što se vrate u Srbiju, gdje
bi Dimitrijević mogao naći podršku u javnosti i oporbi te biti
zaštićen regularnim zakonima i sudovima. Na Krfu, a zatim i u
Solunu, oni su stvorili policijski sustav uprave, što su ga protivnici
poslije nazvali „solunskim režimom". Zaposlili su stotine špijuna
i doušnika da prikupljaju informacije koje terete Dimitrijevićevu
skupinu. „Odbor desetorice za likvidaciju pukovnika Apisa",
kojem su na čelu bili vođe Bijele ruke Živković i Kostić, usmje-
ravao je i usklađivao sve aktivnosti. Sveprisutna srbijanska poli-
cija u Solunu bila je podvrgnuta ministru unutarnjih poslova
Ljubomiru Jovanoviću Patku, a taktički je njome upravljao Kosta
Tucaković. Kad su propali napori Svetolika Jakšića da formira
časničku vladu, Aleksandar i premijer Pašić naredili su lovcima
da uhvate lava.519
"Na Krfu sam vidio Apisa prije njegova odlaska u Solun
kako izlazi iz ureda novopostavljenog ministra vojske Božidara
Terzića", prisjećao se pukovnik Vladimir Tucović. U otvorenom
razgovoru Terzić je nagovarao Dimitrijevića da se odrekne svih
političkih aktivnosti i da se kloni svega osim svojih vojnih dužno-
sti. U vojsci se više neće trpjeti nikakvo politiziranje, upozoravao
ga je Terzić. Dimitrijević je porekao bilo kakvo svoje bavljenje
politikom, ali je rekao ministru vojske da se nikad neće prestati
zanimati za nacionalna pitanja Srbije. Nakon što nisu uspjeli naći
osnovu za suradnju, Dimitrijević i Terzić su se rastali, svaki i dalje
snažno braneći vlastito stajalište.

518 Politika, 17. srpnja 1953., članak Prvoslava Vasiljevića.

519 O „solunskom režimu" vidi posebno Beogradski dnevnik (Beograd), u kojem
je izlazila duga serija članaka počevši od sredine 1920.
 Kad ga je Tucović pitao o njegovim planovima, Dimitrijević je
izjavio:

Moramo reći svojim prijateljima da se posvete svojoj

vojnoj službi, jer glavni je naš problem da se iskobelja-
mo iz ove katastrofe i vratimo u domovinu, a taj će tre-
nutak sigurno doći. Ako preživimo, poslije se možemo
sastati i porazgovarati.520

Dimitrijević je tu zdravorazumsku ideju ponavljao pred svim

svojim odanim prijateljima, bez kojih ništa ne bi poduzeo prije
tobožnjeg pokušaja atentata na princa Aleksandra i sve do svog
uhićenja. Njegovi prijatelji na solunskoj fronti nisu se mogli sjetiti
nikakva njegova nagovještaja da snuje vojni puč ili atentat. Da je
Dimitrijević nešto namjeravao, sigurno bi to spomenuo svojim
prisnim prijateljima. Prema tome, ako je išta smišljao, to je činio
sam. Ali taj izvrsni organizator, koji je brižljivo planirao, bio je
previše pametan da djeluje sam.
Pred jakim neprijateljem na fronti, i s onolikom ovisnošću Srba
o saveznicima, što bi Dimitrijević mogao dobiti vojnim udarom
ili atentatom na Aleksandra na grčkom tlu? Takav bi čin srpsku
vojsku osudio na propast, spriječio povratak u Srbiju i ugrozio
nacionalne ciljeve. Da li se Dimitrijević možda pokušao nagoditi
s neprijateljem, kao što tvrde neki autori?521 Zar se mogao nadati
suradnji s Austrijom kad je pomogao ubiti nadvojvodu? Zar je
vođa Crne ruke mogao pregovarati s Centralnim silama o srp-
skom i južnoslavenskom ujedinjenju, kad su se one urotile da će
ga spriječiti? A ujedinjenje je bilo glavni Dimitrijevićev cilj, još od
1903. Vrlo je dobro znao da su mu ruke vezane i da sam ništa ne
može poduzeti. Možda je Dimitrijević i mrzio princa Aleksandra,
iako za to nema nikakvih dokaza, ali on ne bi kovao urotu da ga
ubije i time ugrozi solunsku frontu i blokira nacionalno jedinstvo.

520 Živ. 716, „Solunska afera". Tucovićevo se ime pojavljuje na kraju tog informa-
tivnog prikaza, što ga je vjerojatno on i napisao.
521 Dedijer, Sarajevo 1914., II. svezak, str. 197. i dalje, raspravlja o neob-
javljenom tekstu Dragiše Stojadinovića „Srbija i Nemačka...". U arhivi M.
Živanovića (Živ. 1881) nalazi se tajnoviti nepotpisani dokument u kojem se
sugerira da su kod Soluna postojale veze između nekih časnika iz Crne ruke
i njemačkih časnika.
 Regent Aleksandar
Karađorđević, budući
kralj

U Dimitrijevićevu ponašanju ne mogu se otkriti nikakve nakane

te vrste. Čini se da je bio ravnodušan prema opasnosti koja mu
je prijetila i nije sebi pripremio nikakvu obranu. Lav je ostao na
otvorenom polju, izložen lovcima. Da je Dimitrijević skrivao svoje
prevratničke planove od najbližih prijatelja, sigurno bi uništio sve
dokumente koji ga optužuju, a on to nije učinio.
Dimitrijeviću su tada neki prijatelji okrenuli leda. Urotnici iz
1903. više nisu bili bezbrižni mladići koji nemaju što izgubiti.
Mnogi od njih stekli su unapređenja i odličja u nedavnim ratovi-
ma i htjeli su ih zadržati. Bez potrebe bi se izlagali opasnosti u
Dimitrijevićevu brodu koji tone. Neki su, umorni od neprestane
borbe, bili željni mira i odmora, koje uz njega ne bi uskoro dobili.
Kad god bi pošao obilaziti frontu, uvijek s cigaretom u ustima,
sreo bi barem jednog ravnodušnog druga.522
Potpukovniku Radaku Radakoviću, glavnom dezerteru iz
Dimitrijevićeva kruga, „solunski režim" obećao je visok položaj u
vojsci. On je nekoć bio jedan od pristaša Svibanjskog (Lipanjskog)
prevrata i Dimitrijevićev prijatelj. Bez zbiljskih dokaza zaključio

522 Živ. 716, „Solunska afera"

je da je Dimitrijević kriv što on nije unaprijeđen i odlikovan u
nedavnim ratovima. Nakon što je pobjegao od svog mentora,
Radakovića su iskoristili Dimitrijevićevi neprijatelji. Bijela ruka
je isposlovala da bude postavljen za zapovjednika Krfa, na polo-
žaj koji je zadovoljio njegove frustrirane ambicije. Svakog dana
jurio je k Aleksandru da tužaka Dimitrijevića i uživa u toplini
dvora. Jednoga dana Radaković je upitao Tucovića kako bi se
Dimitrijević i Crna ruka mogli lišiti utjecaja. „Bio sam zaprepašten
što je na dvoru, u jeku nacionalne katastrofe, to goruće pitanje",
zapisao je Tucović. Bila je to ili užasna halucinacija, ili unaprijed
određeni cilj, zasnovan na strahu.
Ponovno su se sreli u Solunu. Kao zapovjednik Krfa i bli-
zak princu Aleksandru, Radaković je otkrio da borba protiv
Dimitrijevića zaokuplja njihovu pažnju. Idealno rješenje, rekao
je Radaković, bilo bi da se vodeći crnorukaši kompromitiraju na
svojim službenim dužnostima, kao da je „njihova nesposobnost
na kraju prouzročila njihovu nesreću". Jake bugarske snage upra-
vo su natjerale Dunavsku diviziju da se povuče blizu Gorničeva.
Odmah su smijenjeni zapovjednik i načelnik stožera 3. armije,
obojica Dimitrijevićevi ljudi. Ohrabren tim uspjehom, Radaković
je predlagao da se ta metoda i nadalje primjenjuje radi slamanja
Dimitrijevićeva utjecaja. „Bliži se vrijeme", zagonetno je rekao,
„kad će se obistiniti ovo o čemu govorimo."523
„Solunski režim" ministra unutarnjih poslova Ljubomira
Jovanovića Patka, čije je glavno sjedište bilo u tom lučkom
gradu, ali čiji su pipci sezali sve do Krfa, pa čak i do Francuske
i Švicarske, bio je zadužen da pripremi uništenje Dimitrijevićeve
skupine. Došavši na Krf u siječnju 1916., Jovanović Patak posta-
vio je temelje tog policijskog režima uz pomoć Mihaila Rankovića,
bivšeg zastupnika u Narodnoj skupštini, i pukovnika Dragutina
Okanovića. Još u Nišu Jovanovićevo je ministarstvo počelo isko-
rištavati brojne špijune i doušnike za samovoljna uhićenja i muče-
nja. Jedna od prvih žrtava bio je Rade Malobabić. Nekadašnji
profesor povijesti Jovanović Patak vjerovao je da mu je Radikalna
stranka dala slobodne ruke da uspostavi samodržavlje u malom
i uništi njene neprijatelje. Ono malo poštenih ljudi u njegovoj
službi bilo je ili protjerano s Krfa ili pod stalnim nadzorom nje-

523 Isto.
govih poslušnih ulizica, Ranka Trifunovića i Jovana Ćirkovića.
Pukovnik Okanović vrbovao mu je špijune najprije na Krfu, a
zatim i u Solunu i na fronti. Utjecaj „Odbora desetorice" prevla-
dao je u vojsci. Rijetki su se usuđivali istraživati što radi, jer je uli-
jevao golem strah. Uskoro se više gotovo ništa u vojsci nije moglo
odlučiti bez njegova pristanka. Poslije, tog proljeća, ministar
unutarnjih poslova smjestio je svoj stožer preko puta Vrhovnog
zapovjedništva u Solunu. Tu u Ministarstvu vojske Jovanovićevi
su lakaji gomilali podatke koji su teretili Dimitrijevićevu skupinu,
dok je Ministarstvo unutarnjih poslova vojnim vlastima doslovce
diktiralo što trebaju činiti.524 Taj „solunski režim" postao je najzna-
čajniji faktor u uroti protiv Dimitrijevićeve skupine.
Drugi značajan faktor bila je Aleksandrova svita predvođena
Bijelom rukom. U proljeće 1916., prisjećao se bojnik Draškić, kad
je princ Aleksandar došao u Solun, pukovnik Živković potpuno je
preuzeo upravu na dvoru. Osoblje i gardisti bili su smjenjivani a
da uopće nije bio pitan maršal dvora, pukovnik Ostojić. U podru-
mima palače odjednom su se pojavili neki sumnjivi tipovi, bivši
gerilci, i razni ološ koji se ne susreće na pristojnim mjestima; tu
su provodili dane u pijančevanju. Poslije je Draškić vidio da su to
bili glavni „svjedoci" na Solunskom procesu. Među Živkovićevim
prijateljima i suradnicima na dvoru bili su i potpukovnik Pavle
Jurišić Šturm, bojnik Sreten Todorović i bojnik Živojin Trivunac,
koji im se pridružio na Krfu. Radaković je u to društvo ušao u
Solunu i postao glavnim špijunom princa Aleksandra.525
U Solunu je pukovnik Živković kupio kuću blizu dvora, okru-
ženu vrtovima i visokim zidom. Pretvorio ju je u pravu malu
tvrđavu s električnim alarmnim uređajima i stražom na svakim
vratima. Prije nego što je otišao na dopust u Francusku, Draškić
je, prema savjetu pukovnika Jurišića, odao poštovanje „Peri".
Nerado je ušao u tu tajnovitu rezidenciju, „gdje je, okružen
zidovima i stražom, sjedio taj zlokobni čovjek, glavni donositelj
odluka u Solunskoj aferi, u kojoj je upravljao svim stvarima, a
da nikad nije preuzeo odgovornost, nikad se javno pokazao, ni
kao zastupnik optužbe, ni kao svjedok, ni kao tužitelj". Živković

524 Pravda, 14. i 15. siječnja 1920., „Solunski režim"; Beogradski dnevnik, 16. i
29. siječnja 1920., „Odbor desetorice".
525 SANU, Draškićevi memoari, str. 15-17.
je poput pauka pleo svoju mračnu mrežu. Draškić u to vrijeme
nije imao pojma što Živković smjera. Pretvarajući se da je samo
prinčev poslušni i ponizni sluga, „Pera" je nekoliko puta nagova-
rao Draškića da pita princa ovo ili ono. Ali Draškić je znao da se
Aleksandar samo „Peri" obraća s „ti". U palači je Živković činio
što je htio, nikoga ništa ne pitajući. U javnosti je laskao Draškiću
i hvalio ga, ali bojnik Sreten Todorović se povjerio Draškiću: „Svi
mi znamo da si ti zakleti crnorukaš i Petar [Živković] čini sve što
može da te izbaci iz dvora, ali prijestolonasljednik te toliko voli
da ti ni Petar ne može ništa."
Iznenada, nastavlja Draškić, u dvor su počeli pristizati doku-
menti i brzojavi s tajnovitom oznakom ,,AN°". Draškiću je bilo
rečeno da ih neotvorene predaje bojniku Trivuncu, koji ih je upi-
sivao u popis s istom čudnom oznakom. Jednoga dana Živković
je važno rekao Draškiću: „Zamisli, ti crnorukaši htjeli su ubiti pri-
jestolonasljednika!" Na Draškićeva iznenađena pitanja Živković
je tajnovito dodao: „Vidjet ćeš uskoro!" Dvorski kolege potvrdili
su mu da se dokumenti odnose na Crnu ruku. Premijer Pašić,
otkrio mu je Trivunac, inzistirao je da se ti dokumenti obilježava-
ju s ,,AN°", izabravši „A" kao početno slovo Aleksandrova imena.
Time je Pašić htio prikriti svoju ulogu u uroti i oslabiti princa
regenta.
Draškić je tada bio razočaran Crnom rukom. Na Krfu je primi-
jetio da se neki od njenih vođa, osobito Milovanović Pilac, pona-
šaju oholo. Kakvo je pravo imao Dimitrijević da se miješa u poli-
tiku u ime Crne ruke, ne obavještavajući o tome ostale članove?

No najviše treba okrivljavati nesposobne ministre koji

se Apisa nisu usudili umiroviti. Da su to učinili, sve
bi se smirilo bez velikih potresa. Svi mi vrlo dobro
znamo da i najveća sila među nama nakon umirovlje-
nja postaje posve nemoćnom poput Samsona kad su
mu odrezali kosu.

Umjesto toga i Srbija i Aleksandar prošli su kroz strašne neda-

će, uz opasnost da budu diskreditirani u inozemstvu baš nakon
što su im svi aplaudirali za albansku sagu.526

526 Isto, str. 18 i dalje.

 Početkom proljeća 1916. pukovnik Tucović shvatio je da se
priprema strahovita politička oluja. Na Krfu je stalno slušao gla-
sine da se nešto veliko sprema protiv Dimitrijevića. Čuvši da se
pritom spominje i njegovo ime, Tucović je odlučio porazgovarati
s princom Aleksandrom. U lipnju je ministra vojske Terzića zamo-
lio da mu utanači audijenciju. Na dvoru je nadugo razgovarao
sa svojim prijateljem, pukovnikom Pavlom Jurišićem Šturmom,
koji je govorio vrlo otvoreno: „Vi crnorukaši krivi ste za sve naše
nesreće. Svi do jednoga tako misle. Protiv vas su posebno princ
Aleksandar i mnogi radikali." Jurišić je proročanski nastavio:

Zna se da je Apis glavni krivac za sve, ali on ima poma-

gače, koji su poslužili kao njegova sredstva. Zna se
da su mnogi časnici, članovi tvoje organizacije, ušli u
nju iz čistih ideala. Nisu ni sanjali da se tu krije nešto
drugo... Stoga se smatra da likvidacija treba ovako usli-
jediti: Apis i neki drugi bit će strogo kažnjeni, možda
čak i smrću. Drugi će dobiti blaže kazne, a ostatak će
biti umirovljen, djelomice i pošteđen. To će biti učinje-
no prije povratka u zemlju [Srbiju], Na taj će način biti
likvidirano i sarajevsko ubojstvo.

Očito je da su do lipnja 1916. princ Aleksandar i njegov krug

već odlučili da uhite Dimitrijevića i njegove prijatelje te ih izvedu
pred sud koji će kolovođe osuditi na smrt. Zanimljivo je Jurišićevo
spominjanje Sarajeva: jesu li neki radikali predviđali mogućnost
separatnog mira s Austro-Ugarskom?
Te optužbe protiv Crne ruke, pobunio se Tucović, lažne su
od početka do kraja. Ona je posve patriotska organizacija i nikad
nije djelovala ni protiv dinastije ni protiv domovine. Te su klevete
nastale iz neznanja i spletaka kojima se princ Aleksandar dovo-
di u sukob s Dimitrijevićem i organizacijom. Tucović se oštro
usprotivio takvim planovima za likvidaciju baš u vrijeme rata
kojim treba postići baš ono što svi Srbi najviše žele: Velika Srbija
ili Jugoslavija. Jurišić je na to primijetio:

Isprva se mislilo da Apisa treba likvidirati po kratkom

postupku, jer je poznat kao vođa cijele te stvari, pa
ako umre, sve će biti u redu. Jedan časnik, nositelj
 Karađorđeve zvijezde, ponudio se da ubije Apisa, ali je
odlučeno da se to ne čini. Mora postojati suđenje s jav-
nim kažnjavanjem, koje će biti nametnuto i drugima.

Tucović je znao da Jurišić govori istinu. Bio je pošten i karak-

teran, ne bi sve to izmislio. Tucović je pretpostavljao da je baš
Jurišić Šturm, nositelj Karađorđeve zvijezde, bio taj koji se ponu-
dio da ubije Dimitrijevića. Jurišić je dodao: „Aleksandra ćemo
učiniti velikim, a potom ćemo i zemlju učiniti velikom." Tucović
je cijeli taj razgovor prepričao Dimitrijeviću.
Samo je golema ambicija, zaključio je Tucović, mogla navesti
domoljubnog Jurišića Šturma da surađuje sa Živkovićem u njego-
vim podlim planovima. Vjerujući da mu je predodređena velika
uloga u Srbiji nakon rata, vezao se uz Aleksandrovu zvijezdu u
usponu. Ali ubrzo nakon rata, razočaran i podrovanih živaca,
Jurišić je dao ostavku u jugoslavenskoj vojsci i počinio samou-
bojstvo, ostavivši politički testament u kojem je osudio princa
Aleksandra i prilike na Krfu. Njegov brat Petar Jurišić, koji je
poslije bio postavljen za državnog savjetnika zahvaljujući gole-
mom Živkovićevu utjecaju, sačuvao je taj dokument u kojem se
potvrđuje da Dimitrijević nije ni planirao ni organizirao tobožnji
atentat na Aleksandra. Pavle Jurišić razgovarao je s francuskim
policajcima koji su 29. kolovoza bili u pratnji prinčeva automo-
bila. Čuvši pucnje, zaustavili su se kad i Aleksandar, pretražili
okolicu i nisu pronašli ništa i nikoga.527
U pismima svojoj ženi Milevi general Damjan Popović prika-
zao je zlokobnu situaciju na Krfu i u Solunu tijekom 1916. godi-
ne te kako se plela mreža oko Dimitrijevića i njegove skupine.
Nakon Popovićeva uhićenja francuska policija, koja je surađivala
sa srbijanskom, zaplijenila je ta pisma u Lyonu. Popović, jedan
od glavnih svibanjskih (lipanjskih) urotnika, pisao je 17. svibnja
1916. s Krfa:

Ovdje je situacija još gora nego što je bila prije 29.

svibnja [1903J u Srbiji. Zato ne dobivam tvoja pisma.
Potpukovnik Milan Gavrilović zapovijeda cijelim bata-
ljunom žandara. Nekima zapovijeda i potpukovnik

527 Živ. 7, „Beleške Tucovića"

 Radak Radaković, ovdašnji zapovjednik mjesta i osoba
od povjerenja [sarkastična primjedba].

Mjesec dana poslije Popović je napisao: „U vrlo smo nepo-

voljnoj situaciji... špijuni sa svih strana motre na nas... prate
mene i sve koji sa mnom razgovaraju." Opet, 26. rujna: „Časnike
nagovaraju da se sa mnom ne druže... Ne razumiju nas i misle da
svojim radom prikrivamo nekakve tajne planove, premda zapra-
vo ništa ne radimo." Kad su nakon dva dana ministar vojske i
ministar unutarnjih poslova otputovali u Solun s prijedlogom
da se osnuje poseban vojni sud za časnike, general je to ovako
komentirao:

Ne mogu vjerovati da je to želja i volja prijestolona-

sljednika, nego prije, onih ništarija koje ga okružuju...
Namjera je uništiti naše drugove, stjerati ih u kut i spri-
ječiti bilo kakvu njihovu aktivnost ili utjecaj u državnim
poslovima.528

Milovanović Pilac tvrdio je u svom zatvorskom dnevniku da

se vođa Bijele ruke, potpukovnik Milorad Radovanović Koča,
žestoko posvađao s Petrom Živkovićem. Optužio ga je pred svje-
docima da je on 29. kolovoza pucao u prinčev automobil kako
bi okrivio Dimitrijevića. Nakon što je „pripremio" svjedoke za
Solunski proces i „suflirao" im, Živković je rekao Radovanoviću
da će on, Živković, osobno otrovati Dimitrijevića ne bude li osu-
đen na smrt.529
„Odbor desetorice" utvrdio je da pitanje Dimitrijevića treba
riješiti što prije. Nakon „incidenta" kod Ostrova promijenili su
prinčevo viđenje afere koju je prije bezbrižno odbacio. Nakon što
mu je Bijela ruka dočarala tlapnje o strašnoj opasnosti za njegov
život, Aleksandar je optužio vođe Crne ruke:

528 Živ. 14, „Izvodi iz pisama generala Damjana Popovića". TPO je neke od njih
objavio neispravnim redoslijedom kako bi optužio Dimitrijevića i njegove
prijatelje.
529 Živ. 11, Milovanovićev dnevnik, 18. prosinca 1917. i 10. kolovoza 1919.
 Gledao sam im kroz prste, davao im položaje; oni
su me korili, psovali, prijetili mi, a na kraju i pucali u
mene, pa sam sad odlučio tu stvar predati sudu.

Je li Aleksandar doista povjerovao da je u njega pucao Malo-

babić po Dimitrijevićevoj naredbi? Čak i nakon Dimitrijevićeva
uhićenja, kad je Tucović događaj kod Ostrova spomenuo gene-
ralu Mirku Milosavljeviću, predsjedatelju Visokog vojnog suda
u Solunu, ovaj ga je smijući se upitao: „Koji pokušaj atentata?"
Ostalo je otvoreno pitanje jesu li Dimitrijević i njegovi prijatelji
mogli biti upleteni u taj pokušaj.530
Na suđenju u Solunu Dimitrijević je izričito poricao bilo kakvu
svoju povezanost s tom aferom. Nije imao nikakva razloga da
naškodi princu, koji je bio njegov dobročinitelj i spasio mu je
život:

Nikakvu ulogu nisam imao u pripremi tako odvratne

afere. Nisam imao osobnih razloga da poželim smrt
prijestolonasljedniku. Naprotiv, tolike godine bio sam
jedan od mladih ljudi koji su bili najbliži prijestolona-
sljedniku. Iz tih vremena uspomene su mi najdraže.
Prijestolonasljednikova dobrohotnost prema meni bila
je takva da vjerujem kako malo njih za sebe može tvrdi-
ti išta usporedivo. Dragocjene darove što sam ih dobio
od prijestolonasljednika još čuvam kao dokaze njego-
ve blagonaklonosti prema meni. Prijestolonasljednik
je i kum kćerkici moje nećakinje [Nenuški], djetetu
poginulog potpukovnika Aleksandra Glišića. Osim
toga, za to što sam danas živ, preživjevši najstrašniju
bolest [maltešku groznicu], imam zahvaliti samo prije-
stolonasljedniku. Brzojavom je zapovjedio da budem
liječen, da liječnici ostanu sa mnom sve dok se ne
oporavim, i stalno se raspitivao o tijeku moje bolesti.
Sve troškove mog liječenja od nekoliko tisuća dinara
prijestolonasljednik je osobno podmirio. S obzirom na

530 Živ. 716, „Solunska afera"

 sve to morao bih biti najokrutnija i najkrvoločnija zvijer
da mi takva ideja padne na pamet.531

Kad je Aleksandra njegova svita jednom uvjerila da se

Dimitrijevićeva skupina može dovesti u vezu s hicima ispaljenima
kod Ostrova, „Odbor desetorice" potvrdio je da ih je ispalio Rade
Malobabić, Dimitrijevićev proteže, kako bi ubio princa. Budući
da se slabo razumio u zakone i pravo, Aleksandar je takav poku-
šaj ubojstva smatrao vjerojatnim. Kako nije bilo dokaza koji bi
uvjerili redovni vojni sud, „Odbor" je naumio da Dimitrijevića i
njegove kolege dovede pred izvanredni prijeki vojni sud, koji je
zahtijevao manje dokaza. Ali takvi su sudovi mogli suditi samo
običnim regrutiranim vojnicima, ne i časnicima.
Stoga je 23. rujna pukovnik Gojko Pavlović, načelnik pravnog
odjela Vrhovnog zapovjedništva, zajedno s prinčevim liječnikom
dr. Moačaninom doputovao na Krf s prijedlogom da se osnuje
specijalni vojni sud za časnike. Liječnik je donio vijest da je princ
regent bio meta neuspjelog pokušaja ubojstva. Koreći vladu što
ga nije uspjela zaštititi, Aleksandar je zahtijevao smjenu ministra
vojske Terzića. Ta senzacionalna vijest na Krfu je bila primljena
blagonaklono, ali Pavlovićeva ideja o specijalnom vojnom sudu
naišla je na jako vladino protivljenje. Svi ministri osim Terzića i
Jovanovića Patka bili su protiv takvog suda, a samostalni radikali
čak su zaprijetili ostavkama. Stojan Protić prigovorio je da bi to
bilo protuzakonito, a Pašić je odbio žrtvovati svoju koalicijsku
vladu. Budući da se nisu usuglasili o specijalnom vojnom sudu,
Dimitrijevićevi neprijatelji privremeno su se odrekli nakane da
ga izvedu pred sud. Priče o pokušaju atentata naglo su presta-
le.532

531 Živ. 3, „Iskazi", ročište 30. travnja poslije podne.

532 Jovanović, Moji savremenici, str. 429-430; Živ. 716; Živ. 520; „Radnja oko
obrazovanja prekog suda...", vjerojatno od dr. Moačanina, 23. rujna 1916.
Pukovnik Pavlović je ministru vojske Terziću dao prijedlog zakona o specijal-
nom prijekom vojnom sudu za časnike i ispripovijedao mu „pokušaj atentata"
na princa u koji je tobože bio upleten Dimitrijević. Terzićev je prvi odgovor
bio: „Onda s njima moramo svršiti." Ali poslije je upozorio Pavlovića: „Neće
ići tako lako, jer pravnici u Ministarstvu drukčije misle." Vođe oporbe također
su pokrenuli pitanje zakonitosti, a tako je postupio i premijer Pašić.
 To je Dimitrijeviću i njegovim prijateljima donijelo samo krat-
ku odgodu. Ministar unutarnjih poslova Jovanović Patak ubrzo je
od ministra vojske Terzića potajno zatražio da poduzme odluč-
ne korake protiv „izvjesnih časnika" u koje se sumnja da kane
izvesti vojni puč i usmrtiti prijestolonasljednika. Ministar vojske
prenio je taj zahtjev Vrhovnom zapovjedništvu, koje je ovlastilo
pukovnika Pavlovića da aktivira „Odbor za likvidaciju pukovni-
ka Apisa" pod vodstvom pukovnika Živkovića i Kostića. On je
odmah zapovjedio da Dimitrijević i njegovi drugovi iz Crne ruke
budu uhićeni.533
Princ Aleksandar i Bijela ruka, a ne Pašićeva vlada, odlučili su
da Dimitrijevićeva skupina bude izvedena pred sud. Princ je vje-
rovao da ga Dimitrijević, Vulović i njihovi nasilnici iz Crne ruke
kane ubiti. Nekadašnje Dimitrijevićevo kraljoubojstvo, Vulovićev
neposluh i svakodnevne prijave protiv njih što su ih donosili
policijski špijuni toliko su uzrujali princa da više nije mogao isti-
nu razlikovati od izmišljotina. Ministar Jovanović Patak rekao je
princu da je Dimitrijević svojedobno naredio umorstvo nadvoj-
vode kako bi izazvao rat i da je potom namjeravao ubiti njemač-
kog cara Wilhelma II. i još neke okrunjene glave. Dimitrijević je,
prema njegovim tvrdnjama, bio manijakalni ubojica. Čini se da
je prijestolonasljednik zaista zaključio da je Dimitrijević zločinac
koji pati od manije proganjanja i da ga je preopasno ostaviti na
slobodi. Prinčeva svita, koja je i najmanji Dimitrijevićev potez
tumačila kao opasnu urotu, čudila se što ih on već nije napao.534
Slobodan Jovanović ponekad se s Dimitrijevićem viđao u
Solunu. Kad su se posljednji put sreli, upravo prije Dimitrijevićeva
uhićenja, on nije pokazivao nikakvu zabrinutost, premda je znao
da Bijela ruka plete intrige protiv njega. Bude li šutio i radio
svoj posao, vjerovao je, najgore što bi ga moglo snaći bilo bi da
ga pošalju u inozemstvo. Načuo je da će biti imenovan vojnim
atašeom u Belgiji ili Španjolskoj. Smatrao je nevjerojatnim da bi
mogao biti izveden pred sud. Mogli bi unajmiti ubojice da pucaju
u njega, ali on je već poduzeo mjere opreza.535

533 Živ. 716, „Solunska afera".

534 S. Jovanović, Moji savremenici, str. 428-429.
535 Isto, str. 427-428.
 U međuvremenu su Dimitrijevića i njegove prijatelje stalno
pratili, špijunirali i kritizirali ih na fronti. Zapovjednik 3. armije
general Vasić poslao je negativna izvješća Vrhovnom zapovjed-
ništvu, a ono je pokušavalo pronaći građu na temelju koje bi
Dimitrijevića optužila za nepokoravanje nadređenima i neizvrša-
vanje dužnosti. Vasić je tvrdio da je Dimitrijević prekršio njegovu
zabranu da se vozi čamcem po jezeru blizu Ostrova, kao i da je
vrlo sumnjivim osobama, kakva je bio pop Petar Anastas, dopu-
stio da se vrzmaju oko članova stožera. Dimitrijević je u Solunu
svjedočio:

Ja sam toga popa... prvi put vidio u stožeru [3. armije]

kad se vraćao od zapovjednika [generala Vasića], ali ja
s njim ništa nisam imao. Ovakve optužbe svog zapo-
vjednika armije sad na sudu prvi put čujem, a nisam
imao pojma, dok sam danju i noću obavljao svoje
dužnosti, da on o meni piše ovakva izvješća. Sad razu-
mijem zašto sam u pritvoru, kad je i moj zapovjednik
počeo spletkariti i podmetati mi već u rujnu. Blizina
mog zapovjednika bila mi je neugodna... Tek sad razu-
mijem neke njegove tadašnje aluzije. Jedanput mi je
rekao: „Jesi li se kanio igrati politike?" Neki put kad bi
u stožer došao neki od mojih prijatelja on bi ironično
primijetio: „Sigurno ste došli posebno radi toga kako
biste objedovali s pukovnikom Dimitrijevićem." ... Kao
što vidite, sve su to puke trice.536

O agitaciji protiv Dimitrijevića bio je dobro obaviješten

Atanasije Sredojević, doživotni nacionalni aktivist i veteran u
obavještajnoj i policijskoj djelatnosti.537 Kad je bojnik Vulović

536 Živ. 3, „Iskazi", ročište 1. svibnja popodne.

537 U uvodu u Živ. 5 Milan Živanović objašnjava da se Sredojević iz Novog
Pazara u Sandžaku 1905. uključio u srpski nacionalni pokret. Kako bi mogao
organizirati mrežu agenata, bio je imenovan u Ministarstvo unutarnjih
poslova. Na solunskoj fronti isprva s dobrovoljcima vojvode Vuka, poslije je
s bojnikom Vulovićem radio u obavještajnoj službi. Kad je bio uhićen, poslali
su ga u časnički zatvor u Solunu, a zatim je do kraja rata bio interniran u fran-
cuskoj vojnoj bazi u Bizerti, sredozemnom lučkom gradu na krajnjem sjeveru
Tunisa. Poslije je nakratko bio vraćen u vojnu službu, ali je brzo umirovljen i
postao šefom obavještajnog odjela 3. armije, Sredojević mu je
postao pomoćnikom: obojica su radili pod izravnim zapovjedniš-
tvom pukovnika Dimitrijevića. Kao načelnik policijskog odjela
Vrhovnog zapovjedništva Kosta Tucaković organizirao je sustav-
no uhođenje Dimitrijevića i njegovih prijatelja na Krfu, a zatim
i na solunskoj fronti. Pod zaštitom ministra unutarnjih poslova
Ranka Trifunovića - svog kolege i podčinjenoga - Tucaković
je organizirao umorstvo bosanskog dobrovoljca Boška Arežine,
a potom je krivnju svalio na bojnika Vulovića i tako prouzročio
njegov nečastan otpust. Ne uspjevši Sredojevića pridobiti za svoju
doušničku mrežu protiv Dimitrijevića, Tucaković ga je spletka-
renjem pokušao maknuti iz 3. armije. Odmah nakon Vulovićeva
otpusta Vrhovno zapovjedništvo poslalo je Sredojevića na frontu,
iako je zbog rana, zadobivenih u ratu, bio raspoređen za rad u
pozadini. Dimitrijević je odbio izvršiti tu protuzakonitu naredbu.
Ponovno rasporedivši Sredojevića u stožer 3. armije, privreme-
no je zaustavio Tucakovića. Tako je Sredojević doznao mnoge
pojedinosti o uroti protiv Dimitrijevića prije nego što je i sam bio
uhićen.538
Malo prije Dimitrijevićeva uhićenja Vladimir Tucović razgo-
varao je s njim u Vasilisi blizu Soluna. Je li pukovnik osjećao
kako se stupica oko njega zatvara? Dimitrijević je samo slijegao
ramenima: „Ne radim ništa loše, ali budu li me htjeli uništiti, neću
im se moći suprotstaviti, no dvojim da je to istina." Tucović ga je
upozorio:

Mislim da će uskoro kod tebe obaviti pretres pa ako

bilo što nađu, uhitit će te. Ako moraš uništiti nešto što
treba sačuvati, daj to meni da odnesem na Krf, jer sada
me vraćaju onamo.

„Nemam ništa značajno osim Statuta naše organizacije

'Ujedinjenje ili smrt!', koja ionako više ne postoji", odgovorio mu
je Dimitrijević. „Zadržat ću ga kod sebe pa kad ga budu našli,
vidjet će da u tome nema ništa." Poslije se pokazalo da je ta odlu-

1937. je umro u Beogradu.

538 Živ. 15, „Podaci o svedocima u Solunskoj aferi..." prema Sredojevićevoj izjavi
u Beogradu 1919. godine.
ka bila nepromišljena i sudbonosna. „Vidim sve što se zbiva",
nastavio je Dimitrijević, „pa ako se živ vratim u zemlju [Srbiju],
netko će morati odgovarati za ono što su učinili u Vrhovnom
zapovjedništvu." Pritom je mislio na otpust vojvode Putnika po
kratkom postupku i cijelog njegova stožera. Vlasti u Solunu,
rekao je Dimitrijević, našle su se s Malobabićem u nebranom
grožđu. „Sad su se prepali i hoće ga po svaku cijenu proglasiti
krivim, jer ne znaju što bi drugo i kako da se opravdaju."539
Uskoro nakon toga Milutin Jovanović, činovnik Ministarstva
vanjskih poslova i Pašićev nećak, posjetio je Tucovića na Krfu.
Obavijestio ga je da je s belgijskim kraljem dogovoreno da
Dimitrijević bude postavljen kao vojni ataše i da će uskoro
otputovati na novu dužnost. Vjerujući da će tako zategnutost
s Aleksandrom biti okončana, Tucović se obradovao i čekao
Dimitrijevića na Krfu. Kad je umjesto njega stigla vijest da je uhi-
ćen, shvatio je da mu je Jurišić Sturm rekao istinu: ostvarivao se
dobro smišljen plan.540
Neki su se vođe oporbe sve do potkraj studenoga protivili
Dimitrijevićevu uhićenju i suđenju. Jovanović Patak poslao je 30.
studenoga predsjedniku vlade Pašiću šifrirani brzojav u kojem je
zatražio da Dimitrijević bude umirovljen. Bio je protiv suđenja, jer
će ono loše utjecati na borbeni moral u vojsci i u srpskom naro-
du te ugroziti ugled Srbije kod saveznika. Jovanović Patak dao
je naslutiti da je pod jakim pritiskom, vjerojatno prinčevim, da
pošto-poto provede kriminalističku istragu nad Dimitrijevićem.
„Molim vas, odmah mi javite što mislite, u najstrožem povjerenju.
Drašković je suglasan s mojim gledištem." Suđenje Dimitrijeviću i
njegovim prijateljima, upozoravao je ministar unutarnjih poslova,
moglo bi ugroziti koalicijsku vladu.541 Za postizanje sporazuma

539 Živ. 716, „Solunska afera".

540 Isto, D. Janković, „O radu", Zapisnici sednica, str. 63. Na prijedlog ministra
vojske i ministra unutarnjih poslova srbijanska je vlada 25. listopada odlučila
od Belgije zatražiti da Dimitrijevića primi kao vojnog atašea.
541 Borba, 11. lipnja 1953-, str. 7, „Poverljiva prepiska između Pašića i Ljube
Jovanovića...". Tek u studenome 1916. Pašić i Aleksandar suglasili su se da
Dimitrijevića maknu s fronte - V. Vučković, „Diplomatska pozadina", JRMP,
II. svezak, 1959., str. 250. Ali D. Janković smatrao je da je vjerojatnije kako
su se oni o tome sporazumjeli još u rujnu ili listopadu. - „O radu", Zapisnici
sednica, str. 63.
pet do dvanaest između Aleksandra i Dimitrijevića najlogičniji bi
posrednik bio Milorad Drašković. Hvaleći patriotizam i darovitost
što ih je Dimitrijević pokazao na Krfu, vođa samostalnih radikala
ipak je uživao i Aleksandrovu naklonost. Ali on i njegovi kolege
izbjegavali su razmišljati, bojeći se da ne naškode svojoj stran-
ci.542
Dimitrijević je prije uhićenja od nepoznate ruke primio pismo
bojnika Vulovića, koje je poslije bilo upotrijebljeno protiv oboji-
ce. Napisano 27. studenoga, ali iz nepoznatih razloga prispjelo
tek dva tjedna poslije, ono je žigosalo princa i dinastiju. Zašto se
Vulović, koji je znao da je princ bio Dimitrijevićev dobročinitelj,
upitao je Mišić u Solunu, usudio poslati mu takvo pismo? Zašto
Dimitrijević tu žučljivu poslanicu nije pokazao vlastima? Znajući
za njegovu odanost prijestolonasljedniku i dinastiji, odgovorio je
pukovnik, Vulović je zacijelo računao da će i njemu biti vjeran
prijatelj:

Čim sam primio to pismo, ni trenutak nisam dijelio

njegovo mišljenje ni sumnje i stoga sam ga stavio
u lisnicu, odlučivši da ga predam pukovniku Petru
Živkoviću. Htio sam mu poslati to pismo kako bi on
mogao obavijestiti prijestolonasljednika. Primio sam ga
tek 13. prosinca i morao sam ga poslati nekim poseb-
nim putem ili sačekati Živkovićev dolazak.

Prije nego što je mogao učiniti bilo jedno, bilo drugo, bio je
uhićen.543 Mučno zatišje zavladalo je na solunskoj fronti, lovci su
nestrpljivo očekivali signal da razapnu mrežu preko glave svoje
lovine.

542 HHSA Nachlass Miloša Bogićevića.

543 Živ. 3, „Iskazi", ročište 30. travnja; Vulović Dimitrijeviću, 27. studenoga
1916.
 XVIII. poglavlje

Lav je u kavezu
(Prosinac 1916.)

Dimitrijevićevo uhićenje u selu Voštarani (makedonski Ovčarani,

grčki Meliti) 15. prosinca 1916. uslijedilo je nakon višemjesečnog
revnog rada „Odbora desetorice". Njegovo tempiranje bilo je tije-
sno povezano s općom vojnom i političkom situacijom u Europi
i domaćim srbijanskim razmatranjima. Vrlo je značajna bila odlu-
ka saveznika, donesena sredinom studenoga, da će na proljeće
pokrenuti ofenzivu na Balkanu te osloboditi Srbiju i Rumunjsku.
Princu Aleksandru i radikalima učinilo se da im izmiče vrijeme
za konačni obračun s Dimitrijevićem. Srbijanski je režim možda
bio potaknut da hitno nešto poduzme protiv njega i dolaskom
cara Karla na austrougarsko prijestolje i mogućnošću razgovora
o separatnom miru.
Potkraj 1916. godine I. svjetski rat ušao je u kritičnu fazu.
Saveznici su gotovo posvuda pretrpjeli teške poraze. Rumunjska
je bila izbačena iz stroja. U Rusiji su vojni porazi i političko i eko-
nomsko rasulo nagovještavali revoluciju. Kad bi Rusija izišla iz
rata, znatno bi se umanjili izgledi da saveznici pobijede i Pašićev
bi režim izgubio svog najodlučnijeg podupiratelja. Sjedinjene
Države bile su još mjesecima daleko od pridruživanja Antanti.
Zaraćene strane bile su silno iscrpljene ratom pa je to promi-
calo ideje o kompromisnom miru bez presudne pobjede, koja
se mnogima činila nedostižnom. Na savezničkoj konferenciji u
Chantillyju blizu Pariza 15. i 16. studenoga bila je isplanirana
proljetna ofenziva kojom će neprijatelj biti istjeran iz Srbije i
Rumunjske i postignuta pobjeda na Balkanu.
Početkom studenoga umro je 86-godišnji Franjo Josip I., car
Austro-Ugarske još od 1848. Njegov nasljednik, car Karlo I., rela-
tivno mlad, miroljubiv i fleksibilan, namjeravao je svoje prijestolje
spasiti izvlačeći Monarhiju iz rata. Francusko-austrijski razgovori
počeli su 1. studenoga, a mjesec dana poslije Karlo je potvrdio da
je voljan pregovarati; Francuska je tada predložila posebne teme
za raspravu.544
Iz pobjede kod Bitole početkom studenoga srpska je vojska
izišla iscrpljena i desetkovana. U njenim redovima ostalo je još
samo 27.000 aktivnih boraca; ostali su bili u bolnicama ili u
pozadini. Izblijedjele su nade da će se probiti u okupiranu Srbiju.
Dok je vojska doslovce ležala u obamrlosti, „Odbor desetorice"
potajice je provodio svoju volju.545 Na Krfu i u Solunu počele su
se širiti glasine o mogućim pobunama u vojsci.
Do tada, prisjećao se Draškić, princ Aleksandar već je čvrsto
odlučio da se po svaku cijenu riješi Dimitrijevića. Uoči povratka u
Srbiju, tako se govorkalo, Crna ruka podići će „špalir od sabalja"
i u domovinu propuštati samo one kojima to odobri.546 Do 20.
studenoga Aleksandar i Pašić doznali su za planiranu ofenzivu na
Balkanu. Pripreme za Dimitrijevićevo uhićenje i Solunski proces,
tvrdio je Vasiljević, počele su odmah potom. Princ Aleksandar
ugrabio je posljednju priliku da uništi Dimitrijevićevu skupi-
nu.547
Kako su Pašić i krfska vlada gledali na tu situaciju? Ministarsko
vijeće, tvrdio je Milorad Drašković, ponajviše se bojalo Dimi-
trijevića, Vulovića i Milovanovića Pilca.548 Neki su pak govorili
da Pašić više ne vjeruje u savezničku pobjedu i da je zaklju-
čio da će najvjerojatnije pobijediti Centralne sile. Ako likvidira
Dimitrijevićevu skupinu, krfski režim mogao bi stvoriti povoljne
uvjete za eventualni separatni mir, koji bi Srbiji osigurao barem
one granice što ih je imala prije rata. Mirovni pokusni baloni bili
su poslani preko princa Sixte-Henrija de Bourbon-Parme, rođa-
ka cara Karla, a i tajna misija Stojana Protića u Švicarskoj bila je
povezana s tim, tvrde neka izvješća. Takvo tumačenje, uvjeravao

544 O općoj političkoj i vojnoj povijesti I. svjetskog rata vidi Alan Clark, Suicide
of the Empires: The Battles on the Eastern Front 1914-18, New York, 1971.;
W. R. Griffith, The Great War, Wayne, N.J., 1986.; James Stokesbury, A Short
History of World War I, New York, 1981.
545 Beogradski dnevnik, 29. siječnja 1920., „Odbor desetorice - hapšenje Dragu-
tina Dimitrijevića".
546 SANU, Draškićevi memoari.
547 Politika, 17. srpnja 1953., članak Prvoslava Vasiljevića.
548 Živ. 10, Milovanovićev dnevnik, zapis od 18. prosinca 1917.
je poslije Vasiljević, bilo je jednostrano i pogrešno. Pašić je bio
lukav političar i uvijek je za svaki problem imao barem dva rješe-
nja, redovito ostavljajući sebi mogućnost da se povuče. U studeno-
me 1916. najvjerojatnije je još uvijek vjerovao u konačnu pobjedu
saveznika, ali je na separatni mir s Centralnim silama gledao kao
na alternativnu mogućnost. Razgovori Austrije i Francuske, koji
su počeli 2. (tj. 15.) prosinca, nisu pružili nikakvu neposrednu
izliku za Dimitrijevićevo uhićenje, jer su Pašić i Aleksandar za njih
tek naknadno saznali. Ali ti su razgovori sigurno na njih utjecali
da agresivno krenu sa Solunskim procesom.549
Dvojica od časnika u koje je imao povjerenja - potpukovnik
Milorad Radovanović Koča i pukovnik Pavle Jurišić Šturm - upo-
zorili su princa da će Dimitrijevićevim smaknućem zajamčiti nje-
govo mučeništvo. „Naš narod voli političke mučenike", izjavio je
Radovanović. Ako Dimitrijević bude ubijen, njegove kosti jednoga
će se dana rugati Aleksandru s dvorskog balkona. Radovanović
je sumnjao da je Dimitrijević kovao urotu protiv princa: „Apis
nikad ne bi podmitio nekoga drugog da izvede atentat; on bi to
sam učinio, a sam bi i započeo revoluciju." Jurišić se složio, ali
Aleksandar se nije dao uvjeriti: „Obojica ste mladi i naivni i pojma
nemate." Kad bi prijestolonasljednik pitao časnike s bojišnice, bio
je uporan Radovanović, shvatio bi da su oni u pravu.550
Najviši dužnosnici srbijanske vlade i vojske razmijenili su neko-
liko dokumenata i tako popločili put za uhićenje Dimitrijevićeve
skupine. Najprije je poduže priopćenje ministra unutarnjih poslo-
va („prezidijal") 12. studenoga stiglo do ministra vojske:551

Još dok je naša vojska bila na Krfu, bilo je primijećeno

da skupina naših časnika politički agitira i priprema
akcije protivne Ustavu i zakonima i nanosi štetu inte-
resima zemlje i naroda. Ovdje u Solunu došli smo do

549 Politika, 17. srpnja 1953., Vasiljevićev članak; Živ. 598, „Ponuda Austrije za
separatni mir".
550 Živ. 632, „Podaci dobiveni od M. Radovanovića Koče", 19. svibnja 1921.
551 AS, „Solunski proces", F. 4, 2097, ministar unutarnjih poslova ministru vojske,
12. prosinca 1916.; Živ. 463, „Izvod o radu gospodina ministra vojnog po
krivici pukovnika Apisa". Ministar unutarnjih poslova, 12. prosinca, br. 191,
povjerljivo, „prezidijalno".
 precizne informacije... i raslo je uvjerenje da bi, ako se
te aktivnosti ne zaustave, one imale ozbiljne posljedice
za borbenu snagu srpske vojske i za budućnost naše
domovine.

Inozemno djelovanje Dimitrijevićeve skupine bilo je „strogo

povjerljivo" i mora se istražiti zasebno i u tajnosti. Očito se tako
htio sakriti patriotski cilj Crne ruke da se Srbi ujedine. „Cilj njiho-
va djelovanja u tuzemstvu", nastavio je Jovanović Patak, „bio je
da nasilno promijene pravni poredak u našoj zemlji i njen oblik
vladavine." Kako bi se to postiglo, bosanski revolucionari iz geril-
skih odreda pokojnog Vojina Popovića Vuka poduzeli su razne
„nedopustive aktivnosti". „Od samog početka na čelu tog pre-
vratničkog kruga stajao je pukovnik Dragutin Dimitrijević." Na
svojim odgovornim i utjecajnim dužnostima provodio je mnoge
protuzakonite i štetne akcije.
Glavni cilj Dimitrijevića i društva, nastavio je ministar unu-
tarnjih poslova, bio je da protuzakonito ugrabe vlast uz pomoć
bosanskih revolucionara. Spretno su i u pogodnom trenutku dje-
latne i pričuvne časnike pridobivali i vrbovali za akciju.

Prva zadaća... bila je nasilno srušiti sadašnji režim i

pravni poredak s dinastijom Karađorđevića, a umjesto
ustavne monarhije uvesti režim u kojem bi najvišu vlast
držalo deset do petnaest odabranih ljudi koji bi prihva-
tili taj vojni režim. Svi oni koji bi ometali njihov plan ili
mu bili na putu imali bi se ukloniti silom, a jedan od
prvih bio bi premijer Pašić.

Ministar unutarnjih poslova ni jedanput Dimitrijevićevu orga-

nizaciju nije nazvao „Ujedinjenje ili smrt!" ili Crna ruka, vjerojatno
zato što njen statut i pravilnik još nisu bili objelodanjeni.
U veljači 1916., tvrdio je ministar unutarnjih poslova, Dimitrije-
vić je bosanskim mladićima na Krfu rekao da je srbijanski režim u
izbjeglištvu u rasulu. Vladari kao što su Wilhelm II. u Njemačkoj,
Ferdinand u Bugarskoj i Konstantin u Grčkoj vode „razumnu"
politiku. Princ Aleksandar, tvrdio je navodno Dimitrijević, pokle-
knuo je pod utjecajem svoje nepodnošljive svite. Prije nego što
poduzmu bilo što izvan svojih granica, Srbi se u svojoj kući mora-
ju osloboditi takvih zlih utjecaja i premijer Pašić mora biti ubijen.
Ali Bosanci su odbili miješati se u unutarnju politiku Srbije. Zato
se Dimitrijević obratio onim članovima bivše srpske nacionalistič-
ke organizacije koji su se nalazili u Grčkoj. Tada se zbio događaj
od 12. rujna,552 za koji, tvrdio je Jovanović Patak, ni on nije znao
i koji također treba istražiti.
Budući da su takve „prevratničke djelatnosti" bile kažnjive
prema srbijanskim zakonima i ugrožavale su državu, Jovanović
Patak urgirao je kod ministra vojske Terzića da odobri uhićenje
Dimitrijevićeve skupine. Budući da su to većinom časnici, vojska
treba preuzeti daljnji postupak i istragu.553
Kad je sutradan, 13. prosinca, primio taj strašni „prezidijal",
ministar vojske Terzić odmah ga je proslijedio Vrhovnom zapo-
vjedništvu, zahtijevajući daljnji zakonski postupak i povjerljivu
istragu. Terzić je posebno isticao da „to zlo treba sasjeći u korije-
nu, da se spriječi ostvarenje tih opasnih i štetnih namjera".554
Terzićeva poruka istog je dana stigla u Vrhovno zapovjed-
ništvo. Kako samo brzo birokracija može djelovati kad su na
kocki vitalni osobni ili profesionalni interesi njenih vodećih
ljudi! U ovom slučaju princ Aleksandar očito je sve unaprijed
pripremio. Načelnik Glavnog stožera Bojović odmah je naredio
pukovniku Pavloviću, šefu pravnog odjela Vrhovnog zapovjed-
ništva, da odmah naruči „prezidijal" ministra unutarnjih poslova i
„popratne dokumente", koje su napisali Mihailo Ranković i Jovan
Milosavljević, i da mu sutra ujutro podnese pisano izvješće i pre-
poruči pravni postupak.555
Nevjerojatnom brzinom za pravnu službu, koja je inače bila
poznata po odugovlačenju u radu, Pavlović je sutradan ujutro, 14.
prosinca, podnio ovo pisano izvješće. Očito nije imao vremena
provjeriti vjerodostojnost tih dokumenata. Na osnovi „prezidijala"
i „popratnih dokumenata" Pavlović je zaključio:

552 Čak da je to datum i po novom kalendaru, kad se preračuna na stari, postaje

30. kolovoza i ne podudara se s danom kad je tobože bio pokušan atentat.
553 AS, „Solunski proces", F. 4, 2097, ministar unutarnjih poslova ministru vojske,
12. prosinca.
554 Živ. 463, ministar vojske Vrhovnom zapovjedništvu, 13. prosinca.
555 Isto, načelnik stožera Vrhovnog zapovjedništva (general Bojović) pukovniku
Gojku Pavloviću, 13. prosinca, br. 1899, povjerljivo.
 Pukovnik Dimitrijević svjesno je i s određenim namje-
rama vrbovao pojedince i radio na tome da se počini
atentat na prijestolonasljednika, da se svrgnu sadašnji
režim, pravni poredak i dinastija Karađorđević te da
se uvede vrhovna vlast deset do petnaest ljudi koji bi
ovisili o toj vojnoj organizaciji i eliminirali sve one koji
im stoje na putu, posebno premijera Pašića.556

Mihailo Ranković, nekadašnji zastupnik u Narodnoj skupštini,

sve do 1912. bio je član Samostalne radikalne stranke, a potom
je pod utjecajem Jovanovića Čupe, prvog urednika Pijemonta,
prišao radikalima i Crnoj ruci. Postavši po vlastitom priznanju
policijskim provokatorom, Ranković je 25. studenoga 1916. napi-
sao princu Aleksandru u Solun:

Kad ste Vi, vlada i vojska otišli na Krf [u siječnju 1916.],

ti su ljudi [Dimitrijevićeva skupina] oko sebe u Draču,
okupljali mlade ljude, djelatnike na našim nacionalnim
stvarima, i to uglavnom mlade entuzijaste iz još neo-
slobođenih krajeva, te pripremali organizaciju čija su
svrha i cilj bili da se ni Njegovo Veličanstvo kralj Srbije,
ni Vi, ni vlada ne vratite u Srbiju, nego da umjesto
toga bude uspostavljena vladavina vojne republike.
Među onima koji su pripremali to mrsko djelo glavnu
su ulogu imali pukovnik iz Glavnog stožera Dragutin
T. Dimitrijević i topnički bojnik Ljubomir R. Vulović;
ostali vrbovani za to bili su Bosanci...557

Princ je to pismo navodno odmah proslijedio Vrhovnom zapo-

vjedništvu.
Tek 12. prosinca svoje je izvješće pretpostavljenima pod-
nio Jovan Milosavljević, policijski agent obavještajnog odjela
Vrhovnog zapovjedništva. Bivši beogradski student i novinar,
Milosavljević je pisao za Slovenski jug, projugoslavenski student-

556 Isto, pukovnik Pavlović Vrhovnom zapovjedništvu, 14. prosinca.

557 Isto, Mihailo Ranković princu Aleksandru Karađorđeviću, 25. studenoga (tj.
8. prosinca), Solun; M. Živković, Pukovnik Apis, str. 69-70.
ski list Jovanovića Čupe. Budući da je prisegnuo za Crnu ruku
pred Jovanovićem Čupom, bio je u istoj ćeliji u kojoj i Ranković.

Izvještavam da kolaju priče da su se ovdje optuženi

časnici [sic!] na Krfu sastajali s bosanskim dobrovoljci-
ma i pripremali prevrat... Na osnovi svojih sastanaka s
dobrovoljcima Milanom Ciganovićem i Đurom Šarcem
i na osnovi svojih razgovora s njima doznao sam da su
se neki Bosanci odvojili od svojih bosanskih prijatelja
i da ih pukovnik Dimitrijević odvraća od izvršenja
nacionalnih zadaća govoreći im da je prijeko potrebno
najprije raščistiti unutarnje stvari.558

Datum tog dokumenta i kanali kroz koje je prolazio pokazuju

da je bila posrijedi na brzinu sklepana denuncijacija ne bi li se
osigurale „zakonske osnove" za postupak protiv Dimitrijevića.
Šef pravnog odjela pukovnik Pavlović prihvatio je ta izvješća,
zasnovana samo na rekla-kazala, kao vjerodostojna i točna bez
provjeravanja njihove istinitosti.559
Izvješće pukovnika Pavlovića od 14. prosinca bilo je jedina
zakonska osnova za to da pukovnik Dimitrijević i njegovi glavni
suradnici budu podvrgnuti kaznenom progonu. Njegov ključni
dio glasi:

Pukovnik Dimitrijević svjesno je i s određenim namje-

rama vrbovao pojedince i radio na tome da se počini
atentat na prijestolonasljednika, da se svrgnu sadašnji
režim... i dinastija Karađorđević te uvede vrhovna vlast
od deset do petnaest ljudi ovisnih o toj vojnoj organi-
zaciji...

To potvrđuju izvješća Mihaila Rankovića, „prezidijal" ministra

unutarnjih poslova od 12. prosinca i Milosavljevićevo izvješće.

558 Živ. 463, Jovan Milosavljević policijskom odjelu, Vrhovno zapovjedništvo, 12.
(tj. 25.) prosinca 1916.
559 Živanović, Pukovnik Apis, str. 70-71.
 Pukovniku su u tom poslu pomagali pukovnici M.
G. Milovanović, Dragomir Z. Stojanović sr. i Vladimir
Tucović; potpukovnici Božin Simić, Velimir Vemić i
Vojislav Gojković te bojnik Ljubomir Vulović. Za pro-
vedbu toga plana zavrbovani su Nezir Hadži-Nalić,
Milan Ciganović, Boško Arežina, Đuro Šarac, Vladeta
Bilbija, Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić i
Veljko Zečević... Nad pukovnikom Dimitrijevićem
odmah treba započeti kriminalistička istraga prema čl.
85. i 87., za vrijeme koje on treba biti u pritvoru; njego-
vu uhićenju neka se pristupi odmah...560

Pukovnik Milan Dunjić, vojni zapovjednik Soluna, upravo

imenovan glavnim istražiteljem, dobio je naredbu da privede
Dimitrijevića.561 Ministar vojske, informiran od ministra unutarnjih
poslova o „prevratničkim namjerama i djelovanju" Dimitrijevićeve
skupine, predao je stvar na daljnje postupanje Vrhovnom zapo-
vjedništvu „kako bi se mogao poduzeti zakonski postupak da se
to zlo sasiječe u korijenu i da se spriječi ostvarenje tih namjera
opasnih i štetnih za našu državu".562
Oko podneva 15. prosinca zapovjednik Soluna stigao je u
Ostrovo s nalogom da obavi pretres Dimitrijevićevih osobnih
stvari i da ga odmah uhiti nade li išta inkriminirajuće. U stožeru
3. armije u obližnjim Voštaranima pukovnik Dimitrijević obavljao
je svakodnevne dužnosti. Uz redoviti posao napisao je pismo
svom nećaku u Francusku, ne znajući da će to biti posljednje
koje će Milan Živanović od njega primiti. Uhićenje ga nije osobito
iznenadilo. Poslije je zapovjedniku solunskog zatvora za časnike
satniku Milanu Stojkoviću rekao da su ga prijatelji, a posebno

560 Živ. 436, pukovnik Pavlović Vrhovnom zapovjedništvu, 14. (tj. 27.) pros-
inca.
561 Isto. Vrhovno je zapovjedništvo 16. (tj. 29 ) prosinca u povjerljivom doku-
mentu br. 1919 od ministra vojske zatražilo da pukovniku Dunjiću privre-
meno na službu dodijeli potpukovnika Milivoja Jocića kako bi mu pomogao
u istrazi. Istoga dana Jocić je došao k Dunjiću i istraga nad Dimitrijevićem i
njegovim drugovima odmah je počela.
562 Isto, ministar vojske Vrhovnom zapovjedništvu, 13. (tj. 26.) prosinca; Živ.
4137.
pukovnik Tucović, više puta upozoravali. „Rekli su mi, znao sam
da ću biti uhićen."563
Kad se pukovnik Dunjić pojavio u Voštaranima, zatekao je
Dimitrijevića nimalo iznenađenog što ga vidi. Dunjić mu je nare-
dio da otvori svoj vojnički drveni kovčeg; Dimitrijević je naredbu
prenio svom posilnom Milicu Iliću, kod kojega su bili ključevi i
koji je redovito baratao sadržajem kovčega. Ja osobno znam",
izjavio je Dimitrijevićev nećak, „da Apis sam nije točno znao što
mu se sve nalazi u kovčegu." Prestrašen što je došao neki časnik
da obavi pretres kod njegova pukovnika, Ilić u prvi mah nije
uspio otključati kovčeg. Dimitrijević ga je na svoj uobičajen srda-
čan način potapšao po ramenu: „Ne brini se, Miliću. Pukovnik
samo hoće vidjeti što držimo u kovčegu, zato ga lijepo otvori,
da on vidi da ništa ne skrivamo." Potom se uz osmijeh obratio
Dunjiću: „Zbunili ste ga pa se boji da će se bogzna što dogoditi,
kad ste došli s takvim zahtjevom." Ljubazan domaćin kao uvijek,
naredio je Iliću da donese konjak; Dunjić je pristao da popiju po
čašicu.564
U kovčegu su se uglavnom nalazile sitnice za osobnu upo-
trebu, novac i pisma. Ali stari Dimitrijevićev neprijatelj Dunjić
nije mogao suzdržati radost kad je pronašao primjerke Statuta
i Pravilnika Crne ruke i popis članova njene Vrhovne centralne
uprave s njihovim vlastoručnim potpisima. Pred zaprepaštenim
Dunjićem odjednom su se stale odmotavati tajne udruge Crna
ruka; bio je prvi čovjek izvana koji je prodro do njih. Ostali
potencijalno inkriminirajući dokumenti bili su nepromišljeno
pismo bojnika Vulovića Dimitrijeviću od 27. studenoga i pisma
pukovnika Plazine, Lazarevića i potpukovnika Glišića, koja su
potvrđivala Dimitrijevićevu nakanu da ukloni civilne činovnike
iz Makedonije.565 Za Dunjića i njegove pretpostavljene bio je to

563
Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapis od 8. ožujka 1917.; Živanović, Pukovnik
Apis, str. 82. Nedavno je izišao i popularni prikaz uhićenja i događaja koji su
mu prethodili i slijedili nakon njega Bogoljuba Pejčića, „Solunski proces 1917.
Hapšenje na frontu", Intervju, 2. siječnja 1987., str. 47-50.
564 Živanović, Pukovnik Apis, str. 81-82; Stenobeleške Solunskog procesa, str.
1033, „Saslušanje ordonansa Milica Ilića".
565 Živanović, Pukovnik Apis. Na str. 82-83 nalazi se popis stvari iz Dimitrijevićeva
vojničkog kovčega.
pravi zlatni rudnik. Sada je bio siguran da će Dimitrijević biti uhi-
ćen i pritvoren.
Dimitrijević je bio prvi vođa Crne ruke kojega su uhitili i pod
stražom sproveli u časnički zatvor u Solunu. Njegovi najbliži kole-
ge i prijatelji uskoro su bili povučeni s fronte i potom uhićeni. To
je bilo isključivo iz opreza da ne pokušaju pomoći Dimitrijeviću.
Oni koji su znali za tajne operacije Vrhovnog zapovjedništva,
primijetio je Tucović, znali su i kako je donosilo odluke koga
će maknuti. Najprije su članovi dvorske kamarile uprli prstom u
svoje osobne neprijatelje, a potom postigli zajednički sporazum.
Mnogi bataljuni, pukovnije, čak i cijele brigade, odjednom su
ostali bez vodstva kad su im zapovjednici bili povučeni, a zatim
deportirani ili uhićeni. Prikriveni i u tajnosti, ti su postupci izazva-
li zaprepaštenje i zbunjenost i među Srbima i među saveznicima.
U Solunu i na fronti proširile su se izmišljotine o veleizdaji, pobu-
ni, otvaranju fronte neprijatelju i tajnim kontaktima s Centralnim
silama. Zanimljivo je da se još nije proširila glasina o pokušaju
atentata na princa. Cijela solunska fronta bila je u neizvjesnosti.566
Bijela ruka, čini se, dala je prednost osobnim obračunima pred
ratom i srpskom stvari.
Novost o uhićenju pukovnika Dimitrijevića brzo se pronijela
na fronti. Nitko nije znao zašto se to dogodilo. Kad mu je odmah
nakon toga oduzeto zapovjedništvo, pukovnik Milovanović Pilac
shvatio je da mu predstoji uhićenje. Na brzinu je svojim vojnicima
poslao oproštajnu poruku:

Uzrok mog smjenjivanja nepoznat mi je. Na rastanku s

vama, časnici, dočasnici i vojnici, dopustite mi da vas
pozovem, kao vaš bivši zapovjednik i Srbin: da vam
majka Srbija, naša draga domovina, uvijek ostane pred
očima.567

Drugi časnici, pa čak i civili, bili su uskoro uhićeni i zadrža-

ni u pritvoru, ili pak deportirani u Francusku i sjevernu Afriku.
Zapovjednika pukovnije pukovnika Čedomira Popovića, koji

566 Živ. 716, „Solunska afera".

567 Živanović, Pukovnik Apis, str. 87, navodi se članak M. G. Milovanovića u
Beogradskom dnevniku.
je teško bolestan ležao u bolnici, ravno iz bolnice odveli su u
solunski zatvor za časnike. A Bogdan Radenković, vicekonzul
Srbije u Ateni i jedan od osnivača Crne ruke, bolestan od akutne
tuberkuloze, morao je, unatoč prosvjedima svojih pretpostavlje-
nih, bez pratnje otputovati u Solun, gdje je odmah bio pritvo-
ren.568 Pukovnik Dunjić zatražio je od Vrhovnog zapovjedništva
ovlasti da pritvori i podvrgne istrazi i druge Dimitrijevićeve ljude:
pukovnika Tucovića, generala Damjana Popovića i potpukovni-
ka Vitomira Cvetkovića, jer je presječena i zaplijenjena korespon-
dencija otkrila njihove veze s optuženikom. Osobito se inkrimi-
nirajućim smatralo Cvetkovićevo pismo generalu Popoviću 1916.
s Krfa:

Nadam se da će se u našim vojnicima probuditi savjest

kao i 29. svibnja [1903 3 da se pozabave ništarijama...
Ovdje ljudima nedostaju oni s kojima možemo raditi, a
vrlo mnogo moglo bi se učiniti...569

U sumrak l6. prosinca 1916. pukovnik Dimitrijević bio je

dopremljen u zatvor za časnike u Solunu, kako je zabilježeno
u dnevniku zapovjednika zatvora satnika Milana Stojkovića.
„Trudio se da ne izgleda uzrujano, ali upravo je to odavalo da
jest uzrujan." Stojković je Dimitrijevića uveo u samicu. Prvo što je
Dimitrijević primijetio bile su ukrižene željezne rešetke na prozo-
rima. Odjednom je osjetio da je zatvorenik. Zdvojno je pogledao
rešetke i zacvokotao: „Kako je hladno!" Jesu li stakla na prozori-
ma cijela? Proveo je cijeli sat hodajući ukrug tom prostorijom. Kad
je rekao stražaru da će mu njegov posilni uskoro donijeti stvari,
stražar ga je upozorio: „O tome odlučuje zapovjednik." U 19
sati Dimitrijević je potpuno odjeven na leđima ležao na krevetu,
pokriven svojim šinjelom, i razmišljao. Kad su mu donijeli vodu i
čašu, odbio je. Zaspao je u 21 sat i spavao do ujutro.
Prvoga dana koji će potpuno provesti u zatvoru pukovnik
Dimitrijević ustao je u 7 sati i zapalio cigaretu. Kad mu je satnik
Stojković rekao da još nije ni okusio vodu, upitao je „ljutito i

568 Isto, str. 87-88.

569 Živ. 463.
bezobrazno": Jeste li mi propisali dijetu?" Stojković je bez riječi
izvadio tabakeru, mirno zapalio cigaretu i izišao. U međuvremenu
su prispjele pukovnikove osobne stvari. „Dobit će ih popodne",
rekao je Stojković, „da se nauči strpljivosti i uljudnosti." Između
pritvorenika i tamničara započeo je psihološki rat.
Dimitrijević je dugo stajao pokraj prozora, udubljen u misli.
Vidjelo se samo nekoliko krovova. Zatim je opet nervozno kružio
svojom samicom sve do 11 sati, kad ga je satnik Stojković pozvao
da prošeta dvorištem. „Baš vam hvala", odgovorio je, smiješeći
se, Dimitrijević, ali se usprotivio. Pukovnik se pravio da ne vidi
da mu je ručak očito raskomadan i pregledan prije nego što ga je
dobio. Zapovjednik je zatim naredio da ga odvedu na ispitivanje
glavnom istražitelju pukovniku Dunjiću. „Evo, sad ću!", ljubazno
se odazvao. Nakon toga, rekavši da mu je dosadno, Dimitrijević
je zamolio satnika da mu iz kovčega izvadi nešto za čitanje. „Iz
koje ste vi klase [na Akademiji]?", upitao je Dimitrijević. „Zašto
već niste postali bojnikom?" Stojković mu je šutke pružio knjigu
Puškinovih stihova na ruskom, talijanski rječnik i još neke sitnice.
„Zašto ne mogu dobiti svoju britvu?", raspitivao se Dimitrijević.
„Kako se ne biste ubili." „A, toga se ne bojte", uz osmijeh je rekao
Dimitrijević. „Za mene je sve ovo obična šala; ja ću poginuti od
metka i zato se ne moram ubijati." Uzevši stvari koje mu je pružio
Stojković, ponudio je satniku konzerve i duhan. „Samo uzmi-
te, molim vas, sve što vam se bude svidjelo. Ovo sam spremio
za svoju rodbinu, jer sam vjerovao da ćemo se uskoro vratiti u
Srbiju..." Stojković mu je odgovorio, osmjehnuvši se: „I tu ste se
prevarili."
Dimitrijević je do 22 sata čitao Puškina. Kad je prije prelista-
vao djela velikog ruskog pjesnika, Stojković je primijetio da su
bila pažljivo čitana. Svi odlomci u kojima se spominjala sloboda
bili su podcrtani olovkom u boji, vjerojatno je to učinio sam
Dimitrijević, kao i rečenica: „U antičko doba samoubojstvo je bilo
često." U Dimitrijevićevu kovčegu, očito također pažljivo proči-
tan, bio je ruski prijevod klasičnog ogleda Johna Stuarta Milla
O slobodi.570

570 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik.

 XIX. poglavlje

Čekajući suđenje
(Prosinac 1916. - ožujak 1917.)

U zatvoru za časnike u Solunu, dok su mu najbliži drugovi bili

dovođeni jedan po jedan, Dimitrijević se brzo priviknuo na zatvor-
ski red. Tri mjeseca svi su bili u samicama, pod nadzorom satnika
Stojkovića i njegova pomoćnika, poručnika Josifa Protića. „Smirili
smo se i odredili smjer", zabilježio je Stojković u svojim opširnim
dnevnim bilješkama koje je pisao za pukovnika Živkovića. „Vrlo
se ljubazno ophodi, uvijek se smiješi i ustane kad uđem. Razljuti
se samo kad neki put kucam na njegova vrata. Isprva mi je odgo-
varao: 'Slobodno!' Sad šuti i misli da zbijam šale." Za Živkovića
satnik je opisao Dimitrijevićevo ponašanje u zatvoru:

Danju ne leži, čita, uglavnom sjedi, ne iskorištava vri-

jeme za šetnju u dvorištu, ne razgovara sa stražarima.
Liježe u krevet u 22 sata, ali treba mu sat vremena da
zaspi. Ustaje u 8 ili 9 ujutro.

Isprva, pribilježio je Stojković, Dimitrijević se raspitivao o

svemu. „Vidim da se ni vodu ne usuđujete piti", primijetio je sat-
nik. „Ne, hvala", odgovorio je Dimitrijević okolišajući, „ne popi-
jem ni pola čaše vode u 24 sata." Ali Stojković je čuo kako se on
boji da ga ne otruju.
Dimitrijević se raspitivao je li itko od njegovih prijatelja u
zatvoru. Uskoro je doznao da su između 19. i 21. prosinca stigli
pukovnici Milovanović Pilac, Čedomir Popović i potpukovnik
Vemić, svi rodonačelnici Crne ruke, a za njima i teško bolesni
Radenković.
Zatvorenici su zamolili da dobivaju novine, ali smjeli su
čitati samo vojni list Ratni dnevnik. Kako bi ih lakše nadzirao,
pukovnik Živković, onaj pauk, namjerno je pritvorenike držao
u izolaciji od vanjskog svijeta. Dimitrijević je jedanput zatražio
Ratni dnevnik „da vidi ima li što novo na fronti". Jednoga dana s
glumljenom se opuštenošću obratio Stojkoviću: „Radi li istražno
povjerenstvo?" Poučen da izbjegava odgovor, satnik je rekao: „Ne
znam." Stojković je zaključio: „Očito postaje nestrpljiv."571
Stojkoviću je bilo zapovjeđeno da stalno promatra pritvorene
časnike. U njegovu dnevniku zapisane su Dimitrijevićeve aktiv-
nosti 23. prosinca:

Dimitrijević je ustao u 7, umio se, nešto napisao. U 11

je zatražio Russkij vjestnik [ruske novine] iz svog drve-
nog kovčega i žigice. Također me zamolio Puškinova
djela. Osjećam da se više ne može pretvarati, a to sam
i čekao. Jeo je s tekom u 12.15. Nakon ručka čitao
je i pisao cijelo popodne. Propustio je šetnju i ujutro
i popodne. Nervozan je i ljut što mu ne dodjeljujem
vojnika da mu kuha kavu i što mu visim nad glavom
kad god je netko u njegovoj prostoriji. Zapovjedio sam
naredniku da mu donese kavu u 15.30. On je nare-
dio tom vojniku da se vrati u 21 sat i izuje mu čizme.
Budući da mene njegove naredbe ne obvezuju, morao
se izuti sam u 21.30.

Pet dana poslije satnik je napisao: „Dimitrijević pije mnogo

crne kave, svakih sat vremena treba vojnika da mu ju kuha...
Prije dva dana kod njega sam zatekao podnarednika kojega je
pozvao da mu skuha kavu, ali koji nipošto ne smije sam ući u
njegovu prostoriju." Vlasti su se iz razumljivih razloga bojale
Dimitrijevićeva osobnog magnetizma.
Stojković je isprva odbio Dimitrijevićev zahtjev da se sam brije,
zatim je popustio i dao mu njegovu britvu. „Jako zahvaljuje i nudi
mi cigarete." Kad ga je upitao treba li mu nešto, Dimitrijević je
odgovorio: „Puno hvala, imam sve. Kao što vidite, dobro sam se
pripremio za ovu ekspediciju." Je li istražno povjerenstvo radilo
na njegovu slučaju? „Vidjet ćete, od svega ovoga [sudskog slučaja]
neće biti ništa."572

571 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapisi od 18. do 22. prosinca 1916.
572 Isto, zapisi od 23. i 28. prosinca 1916. i 1. siječnja 1917.
 Kako su se dani rastezali u tjedne, izvještavao je Stojković, pri-
tvorenicima je postajalo dosadno i bivali su sve zabrinutiji; osje-
ćali su veliku potrebu da s nekim razgovaraju. Jednoličnost koja
se ustalila nakon Nove godine razbio je dolazak poručnika Josifa
Protića, koji je Stojkoviću bio dodijeljen za pomoćnika, a zatim
i dolazak bojnika Ljubomira Vulovića. Poručnik Protić morao je
probuditi Stojkovića, koji se oporavljao od jedne od čestih pijanki
u Solunu, da ga izvijesti o Vulovićevu dolasku. „Tko?!", razdra-
ženo je reagirao Stojković. „Taj je pukovnik Pavlović poludio.
Uhitit će pola Glavnog stožera. Ako nastavi ovako, morat ćemo
završiti rat samo s kaplarima i narednicima." Još uvijek mamuran,
satnik je zapovjedio Protiću da odvede Vulovića u njegovu ćeliju.
Bojnik je ušao podupirući se o štap. Dok mu je Protić pomagao
da se raspakira, Vulović se iznenađen trgnuo. „Jesi li to ti, Protiću?
Zar su gerilci ovdje stražari?" Protić, koji je upoznao Dimitrijevića
u Makedoniji, užurbano mu je objasnio da je on jedini gerilac na
službi u ovom zatvoru. Pukovnik Dunjić ovamo ga je prekoman-
dirao.573
Mladi Protić došao je u solunski zatvor i tu se sreo s pukovni-
kom Dimitrijevićem, kojemu se divio, koji je za njega bio gotovo
legendarna osobnost. Zatekao je Dimitrijevića gotovo posve ćela-
vog, ali dojmljivog kao uvijek. Ono malo kose što mu je ostalo
oko ušiju bilo je kratko podšišano. Izgledao je poprilično zdravo,
iako su ga noge boljele i bile u zavojima. Pukovnik je stalno nosio
besprijekorno ulaštene čizme i potpunu vojnu uniformu. Na prsi-
ma mu je bila Karađorđeva zvijezda koju mu je predao osobno
kralj Petar.
Tog prvog dana kad je stupio na novu dužnost poručnik
Protić posjetio je sve pritvorenike. Dimitrijević je podgrijavao
kavu. Podigao je pogled veselo i iznenađeno: „Otkud ti? ... Gdje
li su tebe našli da budeš moj tamničar? ... Ali baš mi je drago.
Bolje ti nego kakva ništarija. Sigurno je da te onaj [crnorukaši su
tada već redovito princa Aleksandra nazivali „onaj"] nije ovdje
postavio. To je zacijelo Dunjićevo djelo." Protić mu je govorio o
njegovoj rodbini u okupiranoj Srbiji. Pripaljujući drugu cigaretu,
Dimitrijević je oduševljeno nastavio: „Vidiš li, moj Protiću, kako

573 Isto, zapis od 8. siječnja; S. Zec, „Bele senke Crne ruke III", Duga, br. 320,
lipanj 1986. (U daljnjem tekstu Protićevi memoari.)
je naša Srbija mala - svi se mi uzajamno poznajemo. Svačiju smrt
oplakujemo." I zatim: „Što je, sokole moj, ne možeš pojmiti da
čak i Apis može dospjeti u zatvor? E, pa vidiš da može. Sve se
može kad se hoće", dodao je uz široki osmijeh. „Kao da sam te
jučer izvukao iz škole i poslao te s Vukom [Popovićem, gerilskim
vodom] u Tursku da ubiješ ili budeš ubijen. Hej, brate Srbine,
sretan sam što te vidim i što si moj tamničar." Zagrlivši Protića
golemim rukama, Dimitrijević ga je radosno protresao.
„Gospodine pukovniče", procijedio je siroti Protić kad se
oslobodio tog snažnog zagrljaja, „je li istina da ste htjeli ubiti pri-
jestolonasljednika? Oprostite što pitam, ja..." „Hajde, samo pitaj!",
uskliknuo je Dimitrijević. „Čim ti mene pitaš, znači da puno ne
vjeruješ u ono zbog čega me optužuju. E pa, Protiću, reći ću ti
kao da se pred Bogom ispovijedam. Sjećaš li se i ti onih dana,
potkraj svibnja [sredinom lipnja] 1903., tada si bio podnarednik,
je li tako? Pa što sam ja tada učinio za dinastiju? A sjećaš li se što
je sa mnom tada bilo? Bio sam ranjen te noći i rana se zagnojila.
Ne bi mi bilo spasa da me hitno nisu prevezli u Beč i da me liječ-
nici ondje nisu hitno operirali. Nije li tako? I tko je platio moje
liječenje i moje spašavanje? Platio je 22.000 dinara u zlatu Petar
Karađorđević svog vlastitog novca. Pa kako bih ja mogao podići
ruku na njegova sina! Kakav bih ja to krmak morao biti da se
osvećujem onomu tko mi je spasio život?"
„U pravu ste!", uskliknuo je Protić.
„Ili okrenimo stvari", nastavio je Dimitrijević. „Recimo da
jesam zločinac i ništarija koja se krije iza ove uniforme. Bih li ja...
Apis, organizirao taj pokušaj atentata onako idiotski kako to tvrde
istražitelji i suci? Barem ja znam kako ubiti onoga komu glava
mora pasti, zar ne? Pa nisam kreten!" Upozorio je Protića da izvr-
šava sve zapovijedi, bez obzira na to što o njima privatno misli;
njegovi su ga pretpostavljeni možda stavili na kušnju. Filozofski
je izjavio: „I zapamti, ako nas ipak osude, nedužne, Bog im neće
ostati dužan. A onda ni oni, moj Protiću, neće dugo, jer nepraved-
ni ne mogu dugo trajati... Svaki ubojica kad-tad biva ubijen..."574

574 Ovo je jedini izvor koji kaže da se Dimitrijević 1903. liječio u Beču. Njegov
svak, koji ga je posjećivao u beogradskoj Vojnoj bolnici, nikad to nije spo-
menuo.
 Dimitrijevića su neizmjerno razgaljivali česti razgovori s
Protićem, ali je bio deprimiran kad je čuo da je i Vulović u zatvo-
ru. Tucović je reagirao: „Zar čak i Ljuba? Znači da smo sad svi tu.
Tikva je zaista pukla. To znači da nas je 'onaj' odlučio ukloniti.
Sad više nema nikoga među živima tko bi ih mogao spriječiti da
nametnu svoju volju."
Kad mu je Protić donio tu lošu vijest, Dimitrijević je opet kuhao
kavu. Protić se pretvarao da negoduje: „Gospodine pukovniče,
stalno kuhate kavu. Deset puta na dan. Zar tolika kava i cigarete
neće naškoditi vašem zdravlju?" Tada je Protić brzo zatvorio vrata
ćelije. Dimitrijević je shvatio da mu Protić ima nešto važno reći.
Kad je čuo da je i Vulović u pritvoru, rekao je: „To znači da oni
idu do kraja, do posljednjeg čovjeka. 'Onaj' nas je odlučio pota-
maniti. Nema časti na ovom svijetu, sve je laž i prijevara!" Protić
je primijetio da Dimitrijević nije dobro raspoložen.

Ne, nije to samo loše raspoloženje, sokole moj. Nego

prije razočaranje u ljude, u sve, u pravdu, u život. Puno
sam danas razmišljao. Inventarizirao sam prošle doga-
đaje i ljude. I znaš li što sam zaključio: život je hrpa
govana! Samo patnja, briga, mučenje, stalno trzanje.
A najgore je kad shvatiš da si ostao sam, da su te svi
napustili, da su ti svi lagali i odbacili te kao staru krpu...
Prema tome, pijmo kavu i pušimo. Samo su kava i
duhan postojane kvalitete!575

Možda je i to što, otkad je u pritvoru, nije primao pisma od rod-

bine izazvalo Dimitrijevićev izljev pesimizma. On je to pogrešno
pripisivao njihovoj zaboravnosti, vjerujući da ga je napustio čak
i njegov voljeni nećak Milan Živanović. A zapravo su mu i on
i ostali vjerno pisali cijelo vrijeme dok je bio u pritvoru. Ali na
izričitu zapovijed pukovnika Živkovića ta mu pisma nisu bila
dostavljana. Očito se pauk sadistički naslađivao Dimitrijevićevom
izolacijom i patnjom.
Kako su prolazili tjedni neizvjesnosti hoće li im se suditi ili će
biti oslobođeni, satnik Stojković uočio je da zatvorenici postaju

575 Protićevi memoari II, Duga, br. 319, svibanj 1986.; br. 320.
sve potišteniji i da se sve više dosađuju. Smatrao ih je i poprilično
naivnima glede predstojećeg suđenja:

Prije sam mislio da su Dimitrijević i Milovanović upu-

ćeni u drevnu i nedavnu povijest, ali sam se prevario.
Obojica misle, a to su i istaknuli, da na sudu mogu
reći sve što su učinili. A zaboravljaju da ni Danton nije
mogao reći što želi, nego samo odgovarati na pitanja
koja su mu postavljali...

Kad mu se vratila dopisnica koju je adresirao na nećaka,

Dimitrijević je odlučio da mu više ne piše. Poslije je opet pitao
je li mu stiglo što od Milana. Sutradan je Stojković zapitao:
„Dimitrijević tvrdi da će bez riječi popiti čašu otrova ako je bilo
komu naškodio te ako povjeruje da drugima stvara neprilike."
Je li ga Živković pokušavao natjerati na samoubojstvo? Poslije
je Dimitrijević zatražio da razgovara s glavnim istražiteljem
Dunjićem kako bi ga uvjerio da je nevin: uvijek je odano služio
Aleksandru i nikad nikomu ne bi dopustio da ga ubije.576
Pukovnik Dunjić 22. je siječnja razgovarao s Dimitrijevićem, a
sutradan je prisustvovao saslušanjima u vezi s njegovim slučajem.
Nakon toga Dimitrijević je optimistički razgovarao sa Stojkovićem
o stvarima koje će mu biti potrebne dok bude izdržavao zatvor-
sku kaznu. Poslije je nestrpljivo zapitkivao hoće li uskoro početi
suđenje.577
Optuženici su uglavnom bili saslušavani noću i to je često
trajalo gotovo do zore. Pritvorenike su do prostorije za sasluša-
vanje pratili stražar i časnik. Budući da su Stojković i Protić bili
jedini časnici na službi u zatvoru, a Stojković je često odlazio piti
u Solun, obično ih je morao preuzeti Protić. Najdulje su trajala
saslušavanja Dimitrijevića, Vulovića i Malobabića, trojice unapri-
jed određenih za smaknuće. Nakon njih najdulje je kod istražitelja
ostajao Milovanović Pilac, Dimitrijevićev prijatelj još s Akademije.
Bio je vrlo šutljiv i nepovjerljiv prema Protiću, ali je ipak jednoga
dana rekao da ni Dimitrijević ni Vulović nisu mogli biti organi-

576 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapisi od 11. do 17. siječnja 1917.
577 Isto, zapisi od 18. do 21. siječnja.
zatori onog nespretnog „atentata" na prijestolonasljednika. „Kad
nekoga hoćeš ubiti, ne pucaš iz daljine u njegov automobil. Dođeš
blizu i baciš bombu. I dijete to zna!" Ne znajući da je Protić služio
pod Dimitrijevićevim zapovjedništvom, Milovanović je dodao:
„Vi koji sigurno niste opterećeni prijateljstvom prema Apisu kao
ja, vjerojatno ste i objektivniji u sagledavanju sadašnje situacije...
Mislite li vi, Protiću, da je Apis htio ubiti Aleksandra?" „Ne znam",
izvlačio se Protić. Znao je da se nalazi u ludnici u kojoj se ne zna
tko za koga radi i tko koga špijunira. „Ja sam siguran", uporno
je nastavljao Milovanović, „da on nikada ne bi podignuo ruku
na Aleksandra. Profesionalno: Apis je stručnjak svog zanata i on
nikada takvu stvar ne bi izveo tako idiotski... Mi znamo kako..."
Milovanović se iznenada zaustavio, plašljivo osvrnuo i ušutio. U
objašnjavanju nešto mu je nehotice izletjelo. Ali Protić ničim nije
odavao da je to zamijetio.
Uskoro zatim Protić je pukovnika Tucovića odveo na sasluša-
nje i vratio ga u samicu pred zoru. Tucović je nagovorio poručni-
ka, suprotno pravilima, da ostane i s njim razgovara. Kad je Protić
potvrdio da Dimitrijevića poznaje i službeno i privatno, Tucović
se začudio što je baš on bio određen da ih čuva. Smatrajući
Protića jednim od njih, otada je s njim otvorenije razgovarao.
Dimitrijević je optužen, otkrio je Tucović, da je bosanskim dobro-
voljcima, posebno Mustafi Golubiću, dao novac za ubojstvo.
Protić ga je upozorio da o tome ne govori pred istražiteljima ili na
sudu. Tucović je iznenada skočio i zagrlio Protića:

Pa ti si doista onaj Smail-aga, gerilac iz Makedonije i

Apisov čovjek, kao što se i predstavljaš. A ja sam mislio
da si neki špijun „onoga", jer mi nije išlo u glavu da bi
„onaj" dopustio da jedan gerilac bude tamničar člano-
vima Crne ruke... Sad bjež' prije nego što nas netko
vidi.578

Princ Aleksandar i Bijela ruka nepopustljivo su gurali istragu

nad Dimitrijevićem, ali neki vođe radikala isprva nisu rado pri-
stajali da se sudi vođama Crne ruke. Pašić je iz inozemstva od
Vrhovnog zapovjedništva zatražio da mu Dimitrijevića stavi na

578 Protićevi memoari II.

raspolaganje za jedno srbijansko veleposlanstvo. Dobio je odgo-
vor: „Dimitrijević je već uhićen." Pašić je tako možda sa sebe
htio skrenuti sumnju da je sudjelovao u organiziranju solunske
afere.579 Vođe Bijele ruke, isključujući preostale crnorukaše iz
prinčeve svite, ponašali su se kudikamo agresivnije. Jedan od
njih, general Mirko Milosavljević, rekao je Slobodanu Jovanoviću:
„Dok traju vojne operacije, mi [Crna i Bijela ruka] radimo složno
kao braća; ali čim operacije prestanu, bit će kao da je neki vrag
ušao u nas!" Bijela ruka sada je dominirala ministarstvima unutar-
njih poslova i vojske.580
Optužbe protiv Dimitrijevića bile su pomno usuglašene.
Tjedan dana nakon njegova uhićenja načelnik Glavnog stožera
Bojović svim je srpskim časnicima poslao naredbu u kojoj je
napao one koji u tim kritičnim danima za domovinu nemaju nika-
kav osjećaj dužnosti:

Gonjeni vlastohlepljem, počeli su kritizirati... i agitirati

protiv državne uprave i njene politike, potkopavati
vlast, uništavati pravni poredak i narušavati borbeni
moral i disciplinu u vojsci s očitim ciljem da preuzmu
svu političku i vojnu vlast...581

Sutradan je ministar unutarnjih poslova zatražio da istraga nad

pritvorenim časnicima konstruira građu za javno suđenje.582 Ali
izvješće specijalnog istražitelja o rezultatima saslušanja uhićenih
časnika bilo je dovršeno tek 12. ožujka 1917.583
Istraga o „pokušaju atentata" na princa Aleksandra odugovla-
čila se bez kraja i konca. Pukovnik Pavlović, šef pravnog odjela
Vrhovnog zapovjedništva, svaki je put sve namrgođeniji dolazio
u solunski zatvor. Ako se saslušanja ne završe i potpisana pri-

579 Živ 716, „Solunska afera".

580 S. Jovanović. Moji savremenici, str. 450-454.
581 VIA, Pop. 3, K. 474, F. 1, zapovijed načelnika Glavnog stožera svim časnicima,
22. prosinca 1916. (Solun).
582 Isto, ministar unutarnjih poslova ministru vojske, 23. prosinca, strogo pov-
jerljivo.
583 Isto, Pop. 5, K. 482, F. 2, br. 27, „Izveštaj naročito određenog islednika
Vrhovne komande o rezultatima ispita...", 26. ožujka.
znanja krivaca ne dobiju što prije, on bi mogao biti otpušten iz
vojske. Pavlović je nagovarao poručnika Protića da optuženike
trkom dovodi na saslušanja. Kao drug iz klase na Akademiji
nekolicine uhićenih pukovnika Pavlović je znao da neće priznati
ono što nisu učinili. Saslušao je i bosanske dobrovoljce, nekadaš-
nje pripadnike Mlade Bosne ili Crne ruke, koji su bili uhićeni zato
što su surađivali s Dimitrijevićem.584
Povjerljivo dopisivanje te zime između predsjednika vlade
Pašića i ministra unutarnjih poslova Jovanovića Patka pruža
jake indicije za tvrdnju da je krfska vlada izmislila atentat na
Aleksandra kako bi pukovnik Dimitrijević mogao biti osuđen
na smrt. Ministar unutarnjih poslova 24. siječnja 1917. opisao je
Pašiću tobožnji atentat na princa kod Ostrova 12. rujna 1916.
po starom kalendaru! U njegovu pismu, datiranom 8. veljače,
šefu osiguranja Ranku Trifunoviću također piše datum 12. rujna.
Jovanović Patak poslao je 2. ožujka Pašiću brzojav iz Soluna: „Uz
pomoć mojih kolega atentatori su otkriveni i u mojim su rukama.
Veze između njih i pukovnika Dimitrijevića i bojnika Vulovića
sasvim su jasne." Ali kad je Pašić sutradan tu poruku prenio vladi,
ta je verzija odmah propala. Još istoga dana primio je novi brzojav
ministra unutarnjih poslova:

Upravo sam doživio veliku neugodnost. Kao što znate,

pukovnik Pavlović na Krfu je spomenuo 12. rujna kao
dan kad je pokušan atentat. Kad sam došao ovamo [u
Solun], čuo sam nešto drugo, da se taj [pokušaj aten-
tata] dogodio potkraj kolovoza, tako da sam, prirod-
no, priupitao onoga tko zna istinu [vjerojatno princa
Aleksandra], Odgovoreno mi je isto ono što mi je rekao
Pavlović i na temelju te pretpostavke radio sam sve
dosad. Možete misliti kako sam se osjećao kad je utvr-
đeno ono drugo, da se taj događaj zbio na Dan Svetoga
Ivana [29. kolovoza po starom kalendaru]. Ne znam što
je prouzročilo taj nesporazum i još nisam odlučio koje
ću zaključke iz toga izvući.585

584 Protićevi memoari III.

585 Borba, 11. lipnja 1953., „Poverljiva prepiska"; M. Živanović, Pukovnik Apis,
str. 500-507.
 "Otkriće" Jovanovića Patka dovelo je u pitanje već gotovo rea-
liziran plan za Solunski proces. Stoga mu je Pašić već sutradan, 4.
ožujka, poslao brzojav:

Primio vaš brzojav. Glede dana atentata ne trebate

izvlačiti nikakve zaključke. Vaš brzojav moram pre-
nijeti svojim kolegama. Hitno me obavijestite što je
motiviralo onoga koga ste pitali da odredi točan dan
događaja [princa] da kaže nešto suprotno onomu što
kažete da ste sad utvrdili.

Ispod te zagonetne poruke Pašićev je tajnik dodao: „Pašić mi

je rekao da vam skrenem pozornost na sljedeće: može li se reći
da je pokušaj atentata bio 12. rujna po novom kalendaru? Odmah
ga obavijestite što mislite, bi li bilo dobro da se tako kaže, pa da
onda on promisli i odluči - Filipović."586
Zbrka je postala još većom kad je Jovanović Patak 6. ožujka
poslao sljedeći brzojav:

Nisam mogao dobiti informaciju kako se dogodila

ta greška glede datuma pokušaja atentata. Na moje
pitanje oni su odgovorili: „Uopće ne znam otkud je to
došlo do nas. Vjerojatno zbog gregorijanskog kalen-
dara, premda odsijecanje glave Svetog Ivana Krstitelja
pada 11., a ne 12. rujna."

Time je pokopana Pašićeva ideja da riješi nepodudarnost žon-

glirajući datumima po starom i novom kalendaru, koji se razli-
kuju 13 dana. Ali Pašiću je bilo toliko važno da pruži dokaze za
pokušaj atentata i da s njim poveže Dimitrijevićevu skupinu da
su datumi na kraju krajeva bili nevažni. Jovanović Patak morao
je prihvatiti 29. kolovoza, to jest 11. rujna! A zatim su Pašić i on,
zaboravivši da su ključni brzojavi sačuvani, naredili da se njihova
korespondencija spali ne bi li tu prijevaru sakrili od povjesni-
čara.587

586 R. R. Filipović bio je šef Pašićeva kabineta na Krfu. Vidi Pribićević, Diktatura
kralja Aleksandra, str. 314-315, i Živanović, Pukovnik Apis, str. 499-507.
587 Milan Živanović tvrdio je da je Pašić na taj način unaprijed odredio kobni
 Pogonska snaga iza cijelog Solunskog procesa, suglasili su
se mnogi njihovi suvremenici, bio je pauk, pukovnik Živković.
Nepoznat u javnosti, ostao je u sjeni, naoko nezainteresiran.
Njemu se ništa nije moglo sakriti ni prešutjeti. Kopije svega što se
doznalo na saslušanjima i sva korespondencija slijevale su se k
njemu. Kad bi se dan završio, Živković je uvijek znao sve što se
dogodilo i sve je konce držao u svojim rukama, a važnije stvari
prenosio je princu, uz svoje komentare. Njegova golema moć
potjecala je iz Aleksandrova potpunog povjerenja u njega. Svi
pokušaji ljubomornih ili pravdoljubivih da mu potkopaju ugled
ili raskrinkaju njegovu bezobzirnu homoseksualnost razbijali su
se o prinčevo nepokolebljivo povjerenje. Svaka borba ili spletka
protiv „Pere" postajala je ipso facto nelojalnošću princu i dina-
stiji.588
Ipak, Živković se služio svim svojim ženskastim lukavstvima i
budnošću da zaštiti svoju nevidljivu mrežu. Nakon Dimitrijevićeva
uhićenja naglo se prekinula prividna sloga između nekoliko klika
na prinčevu dvoru. Otvorio se dubok jaz. Nakon što su lovci ulo-
vili plijen, kako da podijele lovinu? Spletke i uzajamna ljubomora
bujale su među dvorjanima poput korova. Bili su suglasni da
Dimitrijević mora biti likvidiran, ali što potom? Tko će preuzeti
Dimitrijevićevu ulogu u vojsci? Hoće li prinčev tajnik Jelenić, koji
je u njegovu uhićenju vidio vrhunac svojih višegodišnjih napora,
moći nadigrati prepredenog „Peru"?589
Potpukovnik Milorad Radovanović Koča, koji se te zime
razišao s Bijelom rukom, tvrdio je da je Živković nekoliko puta
kanio otrovati Dimitrijevića. Potpukovnik Radiša Nikolić rekao je
Radovanoviću da ga je Živković 1916. poslao u stožer 3. armije
da pripremi Dimitrijevićevo umorstvo. Kad pokušaj nije uspio,
Nikoliću je bilo zapovjeđeno da sam ubije Dimitrijevića, ali on
je to odbio. Živković je shvatio da se Nikolić ne usuđuje počiniti
to djelo. U siječnju 1917. Živković je u jednom solunskom tram-
vaju nagovijestio Radovanoviću da je on za tamničare postavio
Stojkovića i Protića kako bi Dimitrijević mogao biti otrovan. I
zaista, Stojković je jedanput izjavio: „Apis mora priznati tu aferu

ishod Solunskog procesa - isto, str. 506-507.

588 Živ. 620, „Petar Živković".
589 Živ. 716, „Solunska afera".
[pokušaj atentata na princa?], jer se grdno vara ako misli da će
živ izići iz zatvora." Pukovnik Kostić, Živkovićev ulizica, već je
prije povjerio Tucoviću da časnički zbor ne može dopustiti da
Dimitrijević ostane živ.590
Solunski proces bio je pripremljen u Živkovićevoj dobro
čuvanoj rezidenciji, tvrdio je Radovanović. Kroz stražnja vrata
Živković je bio u stalnom kontaktu s dvorom i Aleksandrom.
Za vrijeme suđenja odvjetnici koji su branili optuženike okupili
su se u Živkovićevu salonu da pripreme svoja pitanja za sud.591
Beogradski odvjetnik Milenko Stojić poslije je potvrdio da su
Živković i pukovnik Pavlović bili glavni inicijatori Solunskog pro-
cesa. Često su razgovarali u palači, a otprilike dva mjeseca prije
nego što je Dimitrijević bio uhićen održali su dug tajni sastanak.592
Pod Živkovićevom upravom „Odbor desetorice" i dalje je na fron-
ti i u Solunu prikupljao „svjedoke" koji će na sudu davati izjave
protiv Dimitrijevićeve skupine. Pravi i dobrovoljni špijuni njuškali
su na fronti prisluškujući neoprezne razgovore. Samozvani „pri-
jatelji dvora" hitali su da istražiteljima priopće svoje usmene ili
pisane denuncijacije.593
Početkom ožujka istraga o Dimitrijeviću i Crnoj ruci bila je
završena,594 ali ispitivanje pokušaja atentata na princa ostalo je
i dalje nepotpuno i zbrkano. Sedam mjeseci nakon navodnog
pokušaja ubojstva jedno povjerenstvo napokon je ispitalo mjesto
događaja kod Ostrova, koje je dotad bilo već sasvim izmijenje-
no. Ništa značajno nije bilo pronađeno i mnogi od onih koji su
bili upućeni shvatili su da zapravo i nije bilo pokušaja ubojstva.
Oni koji su pripremali suđenje znali su to bolje od svih osta-
lih. Princ Aleksandar postao je umoran i bezvoljan, dovodeći
tako cijelu stvar u pitanje. Preplašeni „Pera" Živković požalio se
Aleksandrovu tajniku: „Princ ništa ne želi učiniti." Jelenić mu je

590 Živ. 632, „Podaci od... Radovanovića Koče". Živković je navodno rekao
Radovanoviću: „A zašto sam za tamničare postavio Miću Stojkovića i Josifa
Protića ako ne radi toga da ga otruju?"
591 21 Isto.
592 22 Živ. 692, Milenko Stojić, „Razni podaci".
593 23 Živ. 716, „Solunska afera".
594 VIA, Pop. 5, K. 483, F. 2, „Dokumenti o istrazi po delima oficira-zaverenika";
K. 484, F. 3, „Dokumenti o krivici Dragutina Dimitrijevića".
cinično uzvratio: „Princ nema više što učiniti, nego oni idioti u
istražnom povjerenstvu."595
Važan svjedok kojeg su pripremali za suđenje bio je bosan-
ski musliman Nezir Hadži-Nalić. Poslije je priznao da ga je
za to svjedočenje pripremao Mihailo Ranković, povezan s
„Odborom desetorice". Hadži-Nalićevi bosanski drugovi Boško
Arežina i Muhamed Mehmedbašić skupo su platili što su odbili
Rankovićeve prijedloge. „Obmanuli su nas", rekao je Hadži-
Nalić, „jer su nam rekli da je Boška [Arežinu] ubio Dragutin
[Dimitrijević] te da se i nama može dogoditi isto. Povjerovali smo
u tu laž i tako na smrt osudili najveće srpske domoljube." Kad je
poslije doznao da je Arežinu ubila krfska policija, Hadži-Nalić je
na sudu povukao svoju izjavu istražiteljima, ali bilo je prekasno
da pomogne Dimitrijeviću i Vuloviću. „Grize me savjest", rekao
je 1918. jednom časniku u internaciji u Bizerti, ,,i stoga te molim
da to objelodaniš."596
Kad se istraga primaknula kraju, „solunski režim" proveo je
čistku u vojnom sudu koji će suditi Dimitrijeviću i u onom koji će
nakon žalbe razmotriti presudu. Upravo nepristojnom brzinom
režim je sve redovne suce zamijenio onima koji će donijeti „pri-
kladnu presudu". Novopostavljeni suci bili su uglavnom ogorčeni
Dimitrijevićevi neprijatelji i ljudi koje su izvukli iz osrednjosti ili
mirovine. Njihova je ukupna budućnost bila talac „sretnog" isho-
da suđenja. Pukovnik Petar Mišić, vrlo inteligentan stručnjak za
vojno pravo i 1903. vodeći urotnik, bio je imenovan predsjedate-
ljem Nižeg vojnog suda. Kakvo je moralno pravo imao nekadaš-
nji urotnik protiv Obrenovića suditi u slučaju urote i veleizdaje?
Mišića su 1906. na inzistiranje Engleza povukli iz vojske, a potom
ga je i Dimitrijević isključio iz redova urotnika pa je stoga sada
gorio od žudnje za osvetom svojim nekadašnjim drugovima.
Proces mu je pružio posljednju priliku da spasi svoju propalu
karijeru i dobije generalski čin. Fasciniran vlastitim glasom, sebi-
čan i despotski nastrojen, namjeravao je zasjeniti sve u sudnici i
dokazati svoju superiornost nad optuženicima, koje je uglavnom

595 Živ. 716, „Solunska afera".

596 Živ. 4120, „Podaci o svedocima u solunskoj aferi...".
prezirao. Ali on je ujedno bio i nepredvidljivi individualist, koji je
suđenje mogao pretvoriti u cirkus.597
Predsjedateljem Visokog vojnog suda bio je imenovan jedan
od vođa Bijele ruke, general Mirko Milosavljević, ljuti protivnik
svibanjskih (lipanjskih) urotnika. Kad je princ Aleksandar 1911.
postao glavnim vojnim inspektorom, uzeo je sebi Milosavljevića
za pobočnika, „u inat Apisu". Bio je jedan od prinčevih intimusa,
dobro uvježbani časnik na čiju se „zahvalnost" moglo osloniti. Ali
čak ni on nije vjerovao u „atentat" na prijestolonasljednika.
Većina sudaca iz obaju sudova, koji su također imali nerašči-
šćene račune s Crnom rukom, nadala se da će dobiti nagradu za
vjerno služenje radikalskom režimu. Jedan pukovnik na solunskoj
je fronti uzviknuo: „Da me postave za suca, svima bih im skinuo
glave!" Netko je „načuo" tu njegovu primjedbu pa je pukovnik
uskoro bio imenovan u Visoki vojni sud! U to uzvišeno tijelo bio
je postavljen i pukovnik Kostić, godinama Dimitrijevićev najza-
griženiji neprijatelj. A zdrav razum i pravda sigurno bi nalagali
njegovo isključenje iz najvišeg vojnog suda!598
U međuvremenu su vojni i diplomatski događaji iznova učvr-
stili odlučnost režima da likvidira Dimitrijevićevu skupinu, ujed-
no minimalizirajući savezničke prigovore. General Sarrail, koji je
ostao glavni saveznički zapovjednik u Solunu djelomice i zbog
postojane srbijanske podrške, znao je tko ga je spasio. Ubrzo
nakon Dimitrijevićeva uhićenja mudro je izjavio: solunska afera
striktno je „unutarnja srbijanska stvar". Time su Francuzi princu
Aleksandru priznali neograničenu ovlast u postupanju prema
Dimitrijevićevoj skupini, likovao je prinčev tajnik.599 Budućnost
solunske fronte i srbijanske nade ostale su skrivene u dvojbi.
Srbija je namjerno bila isključena iz savezničke konferencije u
Rimu o Grčkoj i balkanskom ratištu, primijetio je Pašić sredinom
siječnja. Navodno je Italija odbila poslati pojačanja na frontu koja
je ionako osuđena da ostane drugorazredna i defenzivna. Pašić
je planuo:

597 Živ. 716, „Solunska afera".

598 Isto.
599 Živ. 10, Milovanovićev dnevnik, zapis od 3. siječnja 1918.
 To znači da su saveznici nedvosmisleno usvojili gle-
dište da se pobjeda može izvojevati samo na glav-
nim frontama! ... Moje je gledište da samo energična
ofenziva na solunskoj fronti može saveznicima brzo
donijeti pobjedu... Naši politički i vojnički predstavnici
moraju stalno isticati vitalnu važnost balkanskog ratišta
i solunske fronte.600

Obavještavajući savezničke vlade o Dimitrijevićevu uhićenju,

Pašić je od njih tražio dozvolu da srbijanske vlasti obave pretres
domova i osoba njegovih suradnika u inozemstvu, među osta-
lima i Cede Jovanovića, nekadašnjeg upravitelja beogradskog
Časničkog kluba koji je tada živio u Londonu.601 Optužba da
su Dimitrijević i njegovi prijatelji spremali pobunu na solunskoj
fronti očito je trebala poslužiti tomu da se zadobije savezničko
prihvaćanje suđenja.
Francusko-austrijski razgovori u međuvremenu su potaknuli
izvješća da se radi na kompromisnom miru. Srbijanski veleposla-
nik u Londonu obavještavao je Pašića:

Negativan odgovor na poziv Centralnih sila na mirovne

pregovore nije zaustavio stalna govorkanja o miru koji
će 1917. postati činjenicom. To se doznalo iz posve
pouzdanog izvora i to su potvrdili oni koji pouzdano
imaju veze s vladajućim krugovima u Berlinu.

Njemački mirovni uvjeti navodno su sadržavali obnovu Srbije

s pristupom Jadranskom moru kroz sjevernu Albaniju.602 Princ
Sixte-Henri de Bourbon-Parma u veljači je obavijestio Pariz da će
car Karlo priznati obnovu samostalne srpske države pod vladavi-
nom Karađorđevića jedino ako Srbija odmah raspusti sve organi-

600 AJ, Pižon, 80-9-25, Pašić Jovanoviću Pižonu, 15. siječnja 1917., br. 191.
601 PRO FO 371/2870, de Graz britanskom ministarstvu vanjskih poslova, 13.
siječnja. De Graz je 5. siječnja javio: „Srbijanska vlada dobila je obavijesti
iz Soluna koje upućuju na postojanje urote protiv vlade i princa regenta.
Srbijanska vojna vlast u Solunu pokrenula je istragu i dvojica su časnika
uhićena."
602 AJ, Pižon, 30-8-42 (Jovanović Pižon) Pašiću, 23. prosinca 1916.
zacije koje su kovale urote protiv Dvojne monarhije i budu li srbi-
janski saveznici jamčili da će se ona ubuduće korektno ponašati.
Pašićeva vlada tražila je žrtvenog jarca za slučaj da se pregovori
s Centralnim silama pokažu neophodnima: Dimitrijević je očito
ispunjavao sve uvjete.603
Srpski oficiri na službi u Dobrovoljačkom korpusu u Rusiji
također su bili zahvaćeni solunskom aferom. Ubrzo nakon
Dimitrijevićeva uhićenja ministar vojske Terzić zapovjedio je da
četvorica njegovih drugova koji su se ondje nalazili - potpu-
kovnici Božin Simić, Vojislav Gojković, Aleksandar Srb i bojnik
Radoje Janković - budu pretresem, smijenjeni s dužnosti i odmah
vraćeni u Solun.604 Ali zapovjednik Dobrovoljačkog korpusa
general Mihailo Živković odgovorio je da je Janković odbio odgo-
varati na pitanja o Crnoj ruci i dati izjavu.605 Janković, kultiviran i
vrlo pismen časnik, kojega je u Rusiju poslao princ Aleksandar,
postao je vođom srpskih časnika u Rusiji koji su se suprotstavljali
Solunskom procesu i branili Dimitrijevića.
Pašićev je režim također morao uzeti u obzir što o uhićenju
i predstojećem suđenju misle i druge srbijanske političke stran-
ke. Vođe samostalnih radikala Ljubomir Davidović, Milorad
Drašković, naprednjak Vojislav Marinković - odreda članovi koa-
licijske vlade - svojedobno su tijesno surađivali s Dimitrijevićem
u vezi s aferom oko Uredbe o prioritetu. Što u prvom redu
Drašković, koji je na Krfu rekao da je Dimitrijević „čudesni patri-
ot", misli o njegovu uhićenju? Drašković je, doduše, kritizirao
Dimitrijevićevo nepristojno ponašanje na Krfu prema princu

603 Jovanović, Moji savremenici, dodatak 3; Živ. 2061.

604 VIA, Pop. 5, K. 16, F 1, ministar vojske Terzić zapovjedniku Srpskog
dobrovoljačkog korpusa u Rusiji (Odesa). Ta istraga nije uspjela otkriti išta
inkriminirajuće; isto, Terzić Vrhovnom zapovjedništvu, 30. prosinca; Pop.
2, K. 474, br. 38, zapovijed Ministarstva vojske br. 6905 vojnom atašeu u
Petrogradu, bez datuma.
605 Isto, K. 474, F. 3, general Živković ministru vojske, 1. ožujka 1917. Janković
je poslije napisao da je za uhićenje Dimitrijevića i ostalih doznao u veljači
1917. Doznavši tom prilikom za Pašićevu tajnu okružnicu o suđenju „vele-
izdaji tama" u Solunu, Janković je smjesta princu Aleksandru poslao brzojav u
kojem ga je molio da prekine proces. Odgovor što ga je primio uvjerio ga je
da Kruna i vlada surađuju u skidanju Dimitrijevićeve glave. Stoga je Janković
odlučio ostati u Petrogradu ne bi li nekako pokušao spasiti svoje zatočene
drugove. Živ. 396, Janković dragom pukovniku, 26. lipnja 1919.
regentu, pripisujući to pukovnikovoj brzopletosti i nestalnosti.
Drašković je bio u odličnim odnosima s Aleksandrom i uvijek
rado viđen na dvoru. Suđenje se primicalo, a on je šutio o solun-
skoj aferi. Htio je spriječiti eventualne glasine da još uvijek ima
veze s Dimitrijevićem kako njegova stranka ne bi bila uključena
u suđenje. Aleksandar i Pašić blokirali su sve kaznene prijave
protiv samostalnih radikala, a oni zauzvrat nisu ometali istragu
nad Dimitrijevićevom skupinom.606
Formalna optužnica državnog tužitelja Dimitrijeviću i suop-
tuženicima bila je priopćena 17. ožujka. Većinu optuženika za
veleizdaju, urotu za preotimanje vlasti i pokušaj ubojstva princa
Aleksandra čekala je smrtna presuda ili višegodišnja zatvorska
kazna, budu li osuđeni. Dimitrijević je bio zaprepašten i uzrujan,
zabilježio je Stojković. „Stalno je hodao uokolo, utonuo u misli
više nego obično." Kad se malo smirio, istoga dana, malo kasnije,
Dimitrijević je rekao: „Bude li nam narod sudio kako valja, moći
će samo reći: ,Idite kući, gospodo!"' Vjerovao je da je samo neko-
licina njegovih prijatelja optužena pa će ostali moći svjedočiti u
njihovu korist. „Morat će reći da im nije bilo zapovjeđeno da išta
učine niti da su to učinili."
Dimitrijevića su njegovi prijatelji tada počeli smatrati odgovor-
nim za svoju nevolju. Ali Milovanović Pilac se radovao: činilo mu
se da na osnovi teksta optužnice može dobiti najviše 20 godina
zatvora. Okrivljavao je Dimitrijevića za sudbinu koja ih je snašla:

S Dragutinom više neću moći biti u istim odnosima kao

prije. Nije smio sačuvati Statut i Pravilnik [Crne ruke].
Još sam ga na Krfu pitao je li sve uništio. Ne bi imali
nikakvih dokaza protiv nas. Samo pričekaj da vidim
Dragutina!

Vrlo nesretan zbog optužnice, pukovnik Vemić rekao je

Stojkoviću: „Dragutin je kriv za sve nas ako je nešto učinio. Morat
ćemo se obračunati!"607

606 Živ. 716, „Solunska afera".

607 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik.
 Kad su optuženici zatražili sposobne odvjetnike, suočili su se
s licemjernim trikovima režima. Prema vojnim zakonima mogli su
sebi odabrati branitelja samo iz mjesta u kojem se održava suđe-
nje. Od časnika koje su oni odabrali vlasti su neke jednostavno
prekomandirale u druga mjesta, a ostale proglasile nedostupnima
ili bolesnima.608 Kad je Dimitrijević sebi za branitelja odabrao
Čedomira Vohosku, liječnik mu je iznenada dijagnosticirao kro-
nični reumatizam i poslao ga na minimalno tjedan dana u poste-
lju.609 Takvi su trikovi nanijeli štetu vjerodostojnosti procesa, jer
su branjenicima izbor na manje sposobne časnike koji će „sura-
đivati" sa sudom. Vjerojatno je to činilo samo malu razliku, jer su
princ Aleksandar i „solunski režim" već unaprijed odlučili da su
optuženici krivi.

608 AS, „Solunski proces", F. II-3, „Razna prepiska za vreme procesa u vezi sa
optuženima".
609 Isto, br. 1102.
 XX. poglavlje

U sudnici i u zatvorskoj samici

(Ožujak i travanj 1917.)

Solunski proces napokon je počeo. Trajat će dva mjeseca - od

20. ožujka do 23. svibnja 1917. - u 82 polujavne rasprave tijekom
kojih je svjedočilo svih deset optuženika i više od sto svjedoka.610
Ishod nikad nije bio dvojben, jedino se nije znalo koliko će stroge
biti kazne. Solunski je proces bio posljedica unutarnjeg srbijan-
skog razdora između vojnih dužnosnika i političara te osobne
nesnošljivosti između princa Aleksandra i Dimitrijevića. Kad je
Dimitrijević dao tajno pisano priznanje da je odgovoran za sara-
jevski atentat, njegova je sudbina bila neupitno zapečaćena. Čini
se da je to priznanje osiguravalo opstanak Aleksandru i Pašiću
budu li morali sklopiti mir.
Niži vojni sud sastojao se od predsjedatelja pukovnika Petra
Mišića, suca pukovnika Mije Filipovića, istražnog suca Jovana
Jovanovića i sudskog zapisničara satnika Božidara Katanića. Neki
viši časnici kategorički su odbili mjesta koja su im bila ponuđena
na nižim i višim vojnim sudovima, upozoravajući da će, budu
li postavljeni, suditi striktno po zakonu. Kad su optuženici bili
obaviješteni o sastavu Nižeg suda. nisu iskoristili svoje zakonsko
pravo da isključe suce na osnovi osobne pristranosti.
Uskoro je postalo očito da je Mišić postao predsjedateljem
ne zato da osigura pošteno suđenje, nego da sebe stavi u sre-
dište pozornosti i osveti se. Kao otvoreni neprijatelj dvojice
optuženika - Dimitrijevića i generala Popovića - Mišić je sam
trebao odbiti da bude sudac. Dimitrijević je pokazao frapantnu
naivnost. Kao Mišićev suradnik u Svibanjskom (Lipanjskom)

610 Kompletan stenografski zapis suđenja nalazi se u AS, „Solunski proces", F.

16-19. Mnogi dokumenti s procesa navedeni su u M. Živanović, Pukovnik
Apis. Opći prikaz, sklon Dimitrijeviću, pruža M. Bogićević, Le p r o c è s salo-
nique, Pariz, 1927.
prevratu on, po svemu sudeći, nije mogao povjerovati da će mu
se ovaj htjeti osvećivati i zbog toga nije zatražio njegovo izuze-
će. Tijekom cijelog procesa, revno nastojeći da bude donesena
presuda koja će optuženike proglasiti krivima, Mišić je prema
njima pokazivao zadrtu mržnju i često ih šikanirao. Čak im je
zabranjivao da ustanu s klupe za vrijeme stanke, dok je „publi-
ci" dopuštao da im se ruga, a svjedocima da mijenjaju usmeno
svjedočenje na sudu.611
Predsjedatelj Mišić priređivao je prave predstave. Naizmjence
je filozofirao, poigravao se riječima, ljutito vikao ili sve pretva-
rao u farsu. Ponekad je bio tiranin, katkad cinik. Budući da se
optužnica nije mogla dokazati, on je cijeli predmet zasnivao na
sumnjama, dvojbama i aluzijama. Svi dokumenti na temelju kojih
se dokazivala krivnja potjecali su iz prošlosti: statuti Crne ruke i
popisi članova, kao i nekoliko bilježaka i pisama iz rasprave o
Uredbi o prioritetu. Ništa od toga nije potkrepljivalo optužbe za
tobožnju pobunu na solunskoj fronti ili za „atentat" na Aleksandra.
Nakon što je Crna ruka odumrla kao organizacija, Dimitrijević i
većina njenih drugih vođa hrabro su se borili za Srbiju; mnogi su
poginuli u bitkama. Stoga je Mišić, da konstruira koliko-toliko
suvisao sudski predmet, morao nekako povezati prošlost i sadaš-
njost, iskrivljeno prikazati prošle događaje kao uzroke tobožnjih
nedavih zbivanja. Morao je poreći nacionalistički ugled Crne ruke
i njenih vođa sprečavajući da na sudu itko spomene njihovu naci-
onalnu djelatnost. Crna ruka morala je biti prikazana kao banda
okrutnih razbojnika i ubojica, kojima je jedini cilj terorizirati nevi-
ne srbijanske građane i preotimati političku moć.
Mišiću su u tom teškom poslu pomagali princ, pukovnik
Živković i radikalska vlada. Od radikala je dobivao političke
direktive; od prijestolonasljednikove svite stizale su taktičke
instrukcije. Svake večeri stožer pukovnika Pavlovića davao je
savjete i direktive za sutrašnju proceduru. Ulizice Ministarstva
vojske prikupljali su dodatne inkriminirajuće podatke ne bi li
nekako nadopunili slabašne dokaze. Takve mjere dvojbene

611 Živ. 7, „Beleške Tucovića". Mnogo više o sudu, sucima i svjedocima bit će
napisano u autorovu planiranom nastavku ove knjige, The Black Hand on
Trial (Crna ruka na suđenju).
zakonitosti Mišiću su olakšavale posao smanjujući područje nje-
gove odgovornosti.612
Sudac i istražni sudac imali su sporedne uloge. Pukovnik Mija
Filipović, nekadašnji zapovjednik pukovnije na drinskoj granici,
trebao je biti kazneno gonjen zato što je zapovjedio strijeljanje
dvojice svojih vojnika. Kad je pristao biti sudac, sve su optužbe
protiv njega bile povučene; poslije je dobio privlačan posao
zapovjednika divizije u Beogradu. Istražni sudac pukovnik Jovan
Jovanović samo je postupao prema naredbama i potpisao pre-
sudu.
Niži vojni sud održavao je rasprave u skučenoj kućici unaj-
mljenoj od nekog Grka. Sud, optuženici, odvjetnici i svjedoci
zauzimali su gotovo sav prostor. Oni koji nisu mogli sjesti unutra
boravili su u hodniku i dvorištu. Otprilike pola „publike" bili su
špijuni u uniformi i u civilu koji su ovisili o „solunskom režimu"
jer im je prijetilo sudsko gonjenje. Ponašali su se drsko, čak
provokativno. Takva je bila neprijateljski raspoložena publika
pred koju su morali izlaziti Dimitrijević i njegovi prijatelji. Većina
časnih Srba bila je na fronti.
Nedaleko odande nalazio se časnički zatvor. Optuženici su
svakoga dana pod stražom bili sprovođeni u sudnicu. Pisac
„Solunske afere" zabilježio je i ovo:

Vidio sam jedanput Apisa kako ga dovode u sudsku

zgradu. Brzo se uspinjao stubama, s vječitom cigare-
tom u zubima, držao se ležerno, kao da je htio umanjiti
dojam težine trenutka. Lice mu je bilo malo potamnje-
lo; mogao se otkriti umor. Ali bilo je jasno da potpuno
vlada sobom i da nije izgubio nimalo od svoje moralne
snage.

Dimitrijević je shvatio da mu se na suđenju suprotstavlja naj-

gori ološ sa solunske fronte. U sudnici se igrala tragedija koju su
inscenirali princ, Živković i radikali. Suci su bili potplaćeni glum-
ci. Budući da je Dimitrijević stalno ostajao hladnokrvan i stalo-
žen, predsjedatelj Mišić bivao je sve nervozniji, vičući kao da želi
nadjačati glas vlastite savjesti. Optuženici su zauzimali prva dva

612 Živ. 716, „Solunska afera"

reda u sudnici; iza njih su sjedili njihovi odvjetnici. U publici je
bilo policajaca na čijim se licima očitovala zluradost dok su čekali
izricanje smrtne presude. Dok je Dimitrijević davao svoj iskaz
pred sudom, jedan viši inženjerijski časnik glasno je bubnjao po
svojoj klupi u ritmu pogrebnog marša!
Predsjedatelj Mišić vodio je proces točno prema planovima
koji su se kovali u kraljevskoj palači ili u Živkovićevoj vili. Bilo
mu je zapovjeđeno da vođe političkih stranaka poštedi i kao svje-
doke i kao tužitelje. U tekstu optužnice upadljivo su nedostajala
imena samostalnih radikala, čije su općepoznate veze s optuže-
nicima tako bile prikrivene. Uz optužnicu su bili priloženi i Statut
i pravilnici Crne ruke, prepravljeni tako da je bilo izostavljeno
svako spominjanje njenog djelovanja izvan granica Srbije. Ali
objavljeni popis njenih članova izazvao je senzaciju. Na njemu
su bila imena istaknutih osoba iz vlade i diplomacije, pa čak i sin
Pašićeve sestre. Hoće li se i tim ljudima suditi kao veleizdajicama
i prevratnicima? Vlada je mudro odlučila da su članovi Crne ruke
većinom bili „zabludjeli patrioti" koje su zaveli vođe iz Vrhovne
centralne uprave. Premda je Crna ruka proglašena veleizdajnič-
kom organizacijom, mnogi njeni bivši članovi ostali su u službi i
čak bili unaprijeđeni. S druge pak strane, neki časnici koji nikad
nisi bili u Crnoj ruci internirani su u sjevernoj Africi. To je mnoge
zbunilo. Broj optuženika zadržan je na minimumu. Dok se obruč
oko Dimitrijevića polako stezao, predsjedatelj Mišić dobro je
znao da se od njega očekuje da Dimitrijevićevu glavu preda
krvniku. Bez toga bi se cijelo suđenje pretvorilo u besmislenu
parodiju pravosuđa.613
Potpukovnik Milorad Radovanović Koča, koji je prekinuo s
Bijelom rukom, potvrdio je ključnu ulogu „Pere" Živkovića. On
je svakog dana princu Aleksandru slao svoje bilješke o svemu što
se događa na sudu i što se planira za sljedeći dan, tražeći pritom
dodatne upute. Aleksandar mu je odgovarao sličnim pisanim
bilješkama. Radovanović je vjerovao da ih Živković čuva ne bi li
Aleksandra i dalje držao u šaci. Živković se svake večeri s mini-
strom unutarnjih poslova dogovarao o općoj strategiji.614 Na sli-

613 Isto.
614 Živ. 13 i 632, „Podaci". Milorad Radovanović Koča prekinuo je s Bijelom
rukom shvativši razmjere spletaka protiv optuženika na procesu. Opsovao je
čan je način svakog dana dobivao izvješća od Stojkovića i Protića
o ponašanju optuženika.
Solunski se proces uglavnom usredotočio na tri pitanja koja
su obuhvaćala Dimitrijevićeve „zločine": da je navodno upravljao
prevratničkom Crnom rukom, da je kovao urotu kako bi Pašićevu
vladu i Ustav srušio oružanim državnim udarom te da je kriv za
pokušaj atentata na princa regenta kod Ostrava. Ključna, iako na
prikriven način, bila je njegova uloga u sarajevskom atentatu.615
Odluke Pašićeve vlade na Krfu 24. ožujka 1917. postavile su
putokaze za suđenje. Crna ruka, kao prevratnička i zločinačka
organizacija, mora biti raspuštena. Sudit će se samo onima koji su
planirali prevrate i atentate. Iz političkih razloga sama činjenica
da je netko pripadao Crnoj ruci nije bila dovoljna da protiv njega
bude pokrenuta istraga ili da bude izveden pred sud. Stegovne i
administrativne mjere za Uklanjanje svih tragova Crne ruke bit će
poduzete odmah. Svaki činovnik mora odgovoriti na pitanja: je li
bio član, kad je učlanjen, tko ga je učlanio, je li plaćao članarinu
i je li učlanio nekog drugog? Kad otkriju sve što znaju o organiza-
ciji, činovnici moraju obećati da će se odreći svoje prisege i svih
veza s Crnom rukom. Oni koji budu lažno odgovarali na pitanja
bit će podvrgnuti istrazi i suđenju.616
Najvažniji svjedoci na suđenju bili su pažljivo odabrani.
Milanu Ciganoviću, koji je uvježbavao sarajevske atentatore
Principa i Čabrinovića, bio je ponuđen izbor: ili će u Solunu svje-
dočiti protiv optuženika, ili će biti vraćen u Beč, gdje ga sigurno
čeka suđenje. Bio je primjereno nagrađen za svoje svjedočenje.
Drugi svjedok, Krsta Miletić, u to vrijeme seoski sudac, poslije je
postao ministrom. Smatrao je da mu je, kao domoljubu i radikalu,
sveta dužnost da kompromitira Dimitrijevića. Treći svjedok, Pop
Janjić, kojega je jedan od svjedoka žigosao kao lažljivca, poslije
je postao zastupnikom u Narodnoj skupštini, a potom i njenim
tajnikom. Velimir Vlajić, svjedok i obični propalica, nakon pro-

pukovnike Okanovića i M. Gavrilovića koji su bili u vezi s „Odborom dese-

torice" i zabilježio njihove osobne veze s premijerom Pašićem. Na zahtjev
ministra unutarnjih poslova Jovanovića Patka potom je bio prekomandiran
na frontu kod Bitole.
615 Živ. 716.
616 Živ. 477, Pašićeva okružnica.
cesa se sprijateljio s radikalskim vođama i obogatio se. Onaj tko
je svjedočio protiv Dimitrijevića bio je siguran da će biti poštede-
đen opasnosti na fronti i da će mu zatim biti osigurana blistava
karijera.617
Početkom travnja Pašić je obavijestio svog veleposlanika u
Londonu da je proces počeo. Crna ruka i pokušaj atentata na
princa potpuno su istraženi. Optuženici su potkopavali politički
život u Srbiji. Nakon povlačenja preko Albanije „agitirali su među
našim vojnicima i izbjeglicama protiv naše vlade i kralja". Šireći
defetizam, Dimitrijević i njegovi prijatelji spremali su se poubijati
sve koji su im stajali na putu u rušenju režima i dinastije kako bi
uspostavili vojnu oligarhiju desetorice. „Uvjerite tamošnju vladu",
završavao je premijer svoje pismo, „da ovo suđenje neće naštetiti
općoj stvari i da će naša vojska nakon njega biti još jača".618
Dvojica časnika tamničara opisivali su u svojim dnevnici-
ma reagiranja i izjave optuženika i svakodnevne izvještaje slali
pukovniku Živkoviću. Uoči procesa Dimitrijević je, ne više ushi-
ćen, rekao Stojkoviću:

Znate, danas sam malo čitao, ali sam više razmišljao.

Zanimljivo je kako ovaj zatvor utječe na čovjeka. Dođe
mi da se pokajem, ali se trgnem prisjetivši se da čovjek
koji radi za ideal ne može tako postupati.

Dimitrijević se nadao da će suđenju predsjedati potpu-

kovnik Jovanović, a ne „onaj okrutni i bezdušni sofist", Mišić.
Pregledavajući rublje za pranje, briznuo je u plač jer ga je to očito
podsjetilo na nekoga koga voli. Pukovnik Milovanović, koji je
izgledao kao da je već osuđen, preklinjao je Stojkovića da poraz-
govaraju. Civil Bogdan Radenković pripremao je svoju obranu:
„Uvjeren sam da moji drugovi nisu učinili ono za što su optu-
ženi," Pukovnik Čedo Popović je primijetio: „Nikad nisam ništa
znao ni o čemu osim o inozemnim aktivnostima [Crne ruke]."619

617 Živ. 604, „Svedoci u Solunu", od Milana Živanovića.

618 AJ, Jovanović Pižon, 80-9-131, Pašić Jovanoviću Pižonu, 2. travnja 1917.
(pogrešno datirano 2. ožujka).
619 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapis od 19. ožujka.
 Dragutin Dimitrijević Apis na Solunskom procesu

Poručnik Protić sam je obavljao najveći dio svakodnevnog

nadgledanja zatvorenika. Debeli, uobraženi Stojković, alkoho-
ličar crvena nosa, bio je ovisan o francuskom konjaku ili bilo
čemu drugom što mu je bilo dostupno. Oko podneva, kad bi mu
mamurluk od prethodne noći malo popustio, žalio bi se na svoje
„bolesne bubrege". Protić bi tada uviđavno primijetio: „Satniče,
ako imate bubrežni napadaj, ja ću zatvorenike izvesti u šetnju."
Kad je bio silno mamuran, Stojković bi se složio. Inače bi rekao:
„Ne, Smail-ago,620 ja ću, danas je na meni red." Ali ipak je najče-
šće Protić odlazio do svake od samica u kojima su bili zatočeni
časnici. Kad se Protić dulje zadržao u Dimitrijevićevoj prostoriji
baš uoči procesa, Stojković ga je ukorio: „Slušaj, Smail-ago, dugo
se nešto zadržavaš s Glavom [Dimitrijevićev nadimak]. Pazi da te
Glava ne zavrbuje. Još si mlad i zelen i bio si njegov gerilac, zato,
Smail-ago, pazi što radiš!" Kad se Protić požalio da ga Stojković
provocira tim nadimkom, pukovnik Dunjić mu je odgovorio:

620 Smail-aga, ime hrabrog gerilskog borca protiv Turaka, bio je Protićev nadi-
mak u mladosti, kad je bio gerilski borac u Makedoniji. Premda je bio smatran
komplimentom, dao je naslutiti, kao što je Protić shvatio, da Stojković sumnja
da on suosjeća s pukovnikom Dimitrijevićem i dragim časnicima pod kojima
je prije toga služio.
 Protiću, gledaj svoj posao i radi onako kako ti naredim
i savjetujem. Pusti Stojkovića da obavlja svoje stvari i
zove te Smail-agom ako želi. On zacijelo nikad neće
zaslužiti takav nadimak.621

Obojica nadzornih časnika svjedočili su iznenađujućoj preo-

brazbi držanja pritvorenika tijekom zatočenja. Neki su s potpune
lojalnosti i odanosti Dimitrijeviću prešli na klevetanje, mržnju,
čak i izdaju. Pukovnik Milovanović Pilac, dotad jedan od najbli-
žih i najvjernijih Dimitrijevićevih drugova, pretrpio je posebno
žalosnu promjenu. Nakon drugog dana suđenja rekao je Protiću:
„Bila je to čudovišna organizacija [Crna ruka]... prava urota protiv
Krune i prijestolonasljednika... Oni su htjeli svu vlast." Praveći se
naivnim, Protić je upitao: „Tko oni?" „Kako tko? Pa Apis i ti ljudi
iz Vrhovne centralne uprave. Reći ću ti, oni su otvoreno rekli da
će dinastiju i Pašićevu vladu naglavce izbaciti iz Srbije." Protić se
usprotivio: „Oprostite, gospodine Milovanoviću, ali niste li i vi bili
član te Vrhovne centralne uprave?" Pukovnik je odgovorio:

Da, jesam, Protiću, ali, vidiš, to je moje najveće razoča-

ranje. ... Ja o tome nisam imao pojma. Također, nikad
mi nije palo na pamet ubojstvo prijestolonasljednika.
A Apis? Pa jesi li čuo što je rekao na sudu? „To sam
naredio, to sam rekao, da, to sam mislio itd." On mora
da je lud i to će ga stajati glave. Pa neka ga ubiju, ali
zašto sve nas?

Očajnički nastojeći da spasi svoju kožu, prevrtljivi se Milova-

nović brinuo: zašto bih ja patio? Opravdavao se nepoznavanjem
onoga što je činjeno:

E, Dragutine, Dragutine, mili druže, u što si nas to uva-

lio? ... A znaš li ti, Protiću, da je Dragutin u biti kuka-
vica? Ja ću ti reći zašto. Poznajem ga još iz Akademije.
Uvijek je igrao ulogu poglavice, vođe. Još dok smo bili
kaplari. ... Ali znaš li kakav je on zapravo? Kukavica,
ku-ka-vi-ca! ... On je bio kadar zapovjediti, potpisati

621 Protićevi memoari II.

 zapovijed da svi budu poubijani, ali on sam nije mogao
ubiti ni buhu. Nije se usuđivao ni zdrobiti buhu između
dva prsta, kao da mu se gadi pogled na krv.

Protić je zapanjeno zurio u debeljuškastog Milovanovića. O

Dimitrijeviću je čuo i dobro i loše, i mit i stvarnost. Ali da prijatelj
iz djetinjstva i drug s Akademije tako podrugljivo govori o njemu!
„Ma vi se zacijelo šalite", promrsio je poručnik. „Ma kakva je to
šala kad glave doslovce lete!", uzvratio je Milovanović Pilac. „Ovo
je, uistinu, borba za vlast! I tu nema šale. I samo da znaš, svatko
će pokušati ono što je sam skuhao. Sutra sam ja na redu da odgo-
varam na pitanja pukovnika Mišića. Sve ću reći. ... Neka svatko
vadi svoje kestenje iz vatre. ... Ovdje će glave padati kao tikve."
Protić je bez riječi izjurio iz Milovanovićeve samice, bijesno za
sobom zalupivši vrata. Poluglasno je rekao: „Zaista će se zavaljati
glave! Kako da se ne valjaju kad među starim drugovima ima ova-
kvih ljudi!" Otada se Protić držao podalje od Milovanovića.
Ali Protića je jako privlačio pukovnik Čedomir Popović, crno-
manjast, kršan čovjek koji je služio kao „pogranični časnik" na
Drini izvršavajući Dimitrijevićeve naredbe.622 Kasno noću poku-
šavali su razjasniti što se događa. Zašto desetorica sposobnih
i domovini odanih srpskih oficira trunu u pritvoru i čekaju da
budu osuđeni, dok im je zemlja okupirana, vojska decimirana, a
ishod rata posve neizvjestan? Je li moguće da je sad pravo vrije-
me za borbu za vlast u Srbiji? „Ovo neće dobro završiti, Protiću",
izjavio je Popović. „Sav ovaj cirkus ne služi plašenju djece.
Dragutin ovo neće preživjeti; on će glavom platiti, a radi obma-
njivanja ljudi i drugi će s njim morati otići s ovoga svijeta. Ja sam
nekako najlogičniji izbor." Protić se usprotivio: „Ali zašto vi,
pukovniče Čedo? Pa zašto i Dragutin?" Nastavio je: „Pa pukovnk
Apis uvijek je tako dobro raspoložen, uvijek nasmijan, a vjeru-
jem da ipak on zna najbolje od svih. On ima takve kontakte čak i
ovdje u pritvoru da sigurno zna kakva će mu biti sudbina." Čedo
Popović je rekao:

E, brate moj! Zar ne vidiš da je sve ovo maska, igra? A

Apis se smije jer je takav, jer je div, jer je heroj, jer je

622 Vidi IX. poglavlje, str. 118-125.

 lav. Apis se smije jer zna da će ga strijeljati! Znam ja
njega još iz 1903. Taj se smijao one večeri u Časničkom
klubu kao da ide na svadbu ... dok je tvrdio da će
poginuti ubijajući Aleksandra [Obrenovića] i onu dro-
lju, Dragu. Ne poznaješ ti takve ljude: kad se smiju,
najopasniji su...

Zato što je isplanirao umorstvo nadvojvode u Sarajevu, zaklju-

čio je Čedo Popović, Dimitrijeviću će skinuti glavu. Sljedeće noći
Popović je otkrio Protiću da je bojnik Voja Tankosić, ne obraća-
jući pažnju na Dimitrijevićeve jasne zapovijedi da atentatore vrati
u Srbiju, nastavio pripreme za umorstvo. Da je Tankosić sada živ,
postupak prema Dimitrijeviću i drugima iz Crne ruke možda bi
sad bio blaži. „Eto, sad znaš zašto Apis mora stradati", nastavio je
Popović. „Voje nema. Imao je sreće, ubili su ga neprijatelji...; naši
vlastiti ljudi ubit će Apisa i nas... Tako je bilo suđeno." Izrazio je
spremnost da umre ako bi to pomoglo spašavanju Srbije.623
Pukovnik Čedo Popović doznao je da je jedan inozemni
novinar postavio pitanje jesu li neki srpski časnici kovali urotu
da podignu pobunu u vojsci. Premijer Pašić mu je odgovorio:
„Tako je. Te su budale htjele ubiti mene i prijestolonasljednika
Aleksandra, izazvati pobunu u vojsci i sklopiti separatni mir s
Austrijom." Smijući se, Popović je upitao satnika Stojkovića: „Zar
smo zaista namjeravali ubiti Pašića?" I zloslutno dodao: „Kad
Pašić, kao predsjednik vlade, usred našeg suđenja daje tako jasnu
i kategoričnu izjavu stranom novinaru, on nam unaprijed izriče
smrtnu presudu." Toga dana, za vrijeme stanke u raspravi, kad
su suci i publika izišli iz sudnice, Popović je rekao Dimitrijeviću:
„Dragutine, ne smiješ se zavaravati. Svi ćemo sigurno biti osuđeni
na smrt." Dimitrijević se trgnuo i oštro ga pogledao:

Ne budi lud! To se neće dogoditi. Ovo je samo prav-

na komedija. Oni će nas osuditi za nešto reda radi, i
poslati nas brodom u Afriku do kraja rata. A onda kud
koji, mili moji.624

623 Protićevi memoari III.

624 Živ. 8, Zapisi Čede Popovića.
 Pisma koja je Dragutin Dimitrijević Apis uputio sudskom
vijeću i regentu Aleksandru

Kad su svi doznali za što je optužen bojnik Vulović - da je

pomagao Dimitrijeviću organizirati nasrtaj na prijestolonasljedni-
kov život, Tucović je rekao Protiću:

Pa ja ću poludjeti! E, Dragutine! E, Vuloviću, kurvin sine!

Ljubo, ti si Apisov zao duh! Ti ćeš mu, a ne Aleksandar,
doći glave! Da nije Ljuba bio s Apisom, ništa se od
ovoga ne bi dogodilo. Taj je Vulović sam vrag!625

Bojnik Radoje Lazić, posljednji tajnik Crne ruke, bio je prvi

optuženik koji je dao iskaz na sudu (21. i 22. ožujka). Čedo
Popović radovao se što je Lazić prvi i što je pošten. Kad je Lazić
potvrdio da Crna ruka više ne postoji, Dimitrijević nije imao
primjedaba - Lazić je oklijevao, uvijek se brinući „što će reći
Petrograd i Beč". Milovanović Pilac brinuo se bi li napustio
Dimitrijevića ili mu vjerovao da zna što čini; on će pokušati ubla-
žiti ono proklinjanje princa Aleksandra. Vulović je tvrdio da će
mu biti čast budu li Karađorđevići od njega napravili mučenika.
Slutio je da će na smaknuću pasti vičući: „Pucajte! Živjela Srbija!"

625 Protićevi memoari IV.

 Tijekom svjedočenja Čede Popovića (23. i 24. ožujka) - kad
je ustvrdio: „Pošteno govoreći, nisam osjećao taj utjecaj" [Crne
ruke] - Dimitrijevićeve su uši pocrvenjele. Promeškoljio se na
stolcu i napola okrenuo prema Popoviću. Vraćajući se s rasprave,
Popović je primijetio Dimitrijevićevo negodovanje i priznao da se
loše izrazio.
Sutradan je Dimitrijević primijetio: „Eh, Čedo, ti bi trebao govo-
riti o operacijama u Sandžaku [Novi Pazar] i pokazati što je orga-
nizacija činila. Dosad nitko nije opisao cijelu tu stvar." Dodao je
smiješeći se: „Sve ću to morati ispraviti." Popović nije smio pori-
cati ulogu Crne ruke, suglasio se Vemić; trebao je otvoreno opisa-
ti svoj udjel. Pukovnik Popović je prorekao: Jednoga će strijeljati
i to će biti Dragutin; mi ostali dobit ćemo blaže kazne. Dragutin
će biti strijeljan ne kao član Crne ruke, nego kao običan čovjek."
Nakon Popovićeva svjedočenja Vulović je komentirao:

To je loše, ali ja neću dopustiti da nevini ljudi stradaju

zbog onoga što sam ja rekao i učinio. Otvorena sam
osoba i zaista sam mnogo rekao i učinio. Nisam pozna-
vao članove Vrhovne centralne uprave niti sam znao
da je Dragutin u njemu. Što sam učinio, učinio sam na
svoju ruku.

Milovanović Pilac žalio se da vlasti nisu otkrile ništa o patriot-

skim aktivnostima Crne ruke, ,,a udruga je radi toga i postojala".
Dimitrijević je u stanci suđenja rekao: „Da, vrijeme jest promjenlji-
vo. Jeste li čuli što Mišić može učiniti bez tuđe pomoći?... Topovi
su upereni u mene pa ćemo se sad boriti." Vemić je zarežao: „Taj
je Apis svojim drugovima stvorio toliko nevolja da bih se ja na
njegovu mjestu ubio."
Dimitrijević je polagao velike nade u Radenkovićevo svje-
dočenje i svidio mu se njegov početak. „Vidjet ćete na čemu
će on sve temeljiti. Bogdan je inteligentan." Nakon početnog
Radenkovićeva saslušavanja (26. ožujka) Dimitrijević je primije-
tio: „Ova će naša stvar ispasti smiješna." Dotadašnje svjedočenje
činilo se čudnim, ali bilo je sve očitije da nisu učinili ništa subver-
zivno. Kad je Radenković završio, Dimitrijević je bio nezadovo-
ljan. Zašto Radenkovića nisu pitali o ustrojstvu Crne ruke i njenoj
svrsi? Ispalo je sve što je organizaciju moglo osloboditi optužbe.
Poslije je ipak pohvalio Radenkovićevo svjedočenje i uviđav-
nost predsjedatelja Mišića. Svi će optuženici, predviđao je, hiti
oslobođeni zbog nedostatka dokaza. „Ne mogu oni ništa naći."
Dimitrijević je nadugačko i naširoko razgovarao sa Stojkovićem
o svom nacionalnom radu i o svom velikom budućem projektu
ujedinjenja Srbije s Bugarskom.626
Tijekom prvog tjedna Solunskog procesa, razdoblja koje baš
nije obilovalo događajima, proširile su se glasine da optužba pri-
prema iznenađenje ne bi li poduprla očito klimav sudski slučaj.
To se „iznenađenje" pojavilo 27. ožujka. Državni tužitelj naglo
je ustao i pročitao optužnicu na kojoj je bio datum 24. ožujka, u
kojoj su prema članku 87A kaznenog zakonika Rade Malobabić
i Muhamed Mehmedbašić, koji su tek toga dana bili dovede-
ni na sud, optuženi da su pucali u princa Aleksandra prema
Dimitrijevićevoj instrukciji:

Rade Malobabić bio je glavni krivac, a Muhamed nje-

gov suučesnik u izvršenju pokušaja atentata na prije-
stolonasljednika 29. kolovoza (tj. 11. rujna) 1916. oko
17 sati, na putu iz Ostrova u Vladovo, i to pucanjem
iz puške kad se prijestolonasljednik vraćao s fronte u
automobilu.

„Iznenađenje" je bilo utoliko veće što je malo njih u sudnici

dotad znalo za ikakav nasrtaj na prijestolonasljednikov život, a
još manje za onaj u koji su upleteni srpski časnici. Zašto se taj
važan događaj tako dugo prikrivao? Zašto oni koji su u njega bili
umiješani nisu odmah bili optuženi? Zašto nije odmah bilo istra-
ženo mjesto događaja, nego tek nakon što je prošlo sedam mje-
seci. Obrana je bila zaprepaštena doznavši da su svi optuženici
smatrani Malobabićevim suučesnicima. Na njeno čuđenje, jedini
očevidac pucnjave bio je izvjesni Temeljko Veljanović iz okolice
Bitole. Uhićen zbog toga što je navodno ubio Lazara Mišića iz
Ostrova, Veljanović je bio pušten na slobodu čim je istražiteljima
ispričao o pokušaju atentata sedam mjeseci nakon tog događaja.
U isto vrijeme pušten je iz zatvora još jedan solunski svjedok,

626 Živ. 3205, Stojkovićevi zapisi od 20. do 26. ožujka.

 Đorđe Konstantinović. Obojica svjedoka priznali su da su ubili
Lazara Mišića, ali nikakvo tijelo nije se moglo pronaći!
Način na koji je bio počinjen pokušaj ubojstva prijestolona-
sljednika, sudeći po optužnici, bio je nadasve originalan. Bio je to
prvi znani pokušaj ubojstva puškom s razdaljine malo manje od
300 metara izveden pucanjem u automobil koji se kreće. Nadalje,
tobožnji atentator Malobabić nikad u životu nije baratao puškom
ni služio vojsku! Ni jedan atentat u Srbiji nije dotad bio počinjen
puškom. Uglavnom se upotrebljavao revolver, i to iz neposred-
ne blizine. Bilo je atentata u europskom stilu, nožem, bombom,
otrovom i revolverom, ali nikad puškom.627
Pukovnik Dimitrijević iskazao je skepsu. Tko je uhićen? Kako
je to učinjeno? „Što se može postići, pitam vas, ubojstvom prije-
stolonasljednika dok je kralj još živ? I zar bih ja tako postupio?
Zar bih, kao iskusan urotnik, stvari tako glupo pripremio?" Pred
Stojkovićem je komentirao: „To je ili čin osobne osvete prijesto-
lonasljedniku, ili su sve organizirali oni koji su nas ovamo htjeli
dovesti, na čelu s Ljubom [Jovanovićem Patkom]."628
Trojica ljudi tvrdili su da su čuli pucnje u prijestolonasljed-
nikov automobil kod Ostrova. Potpukovnik Pavle Jurišić Šturm
iz prijestolonasljednikove svite i markiz d'Avari, prinčev vozač,
suglasili su se da su čuli dva pucnja u smjeru automobila. Ali je li
to bio baš pokušaj ubojstva? Vojnici i civili - Bugari, Turci, Grci
i Srbi - stalno su pucali u blizini. Temeljko Veljanović svjedočio
je da je čuo kako se puca ravno u auto, ali se njegov iskaz nije
podudarao s izjavama prethodnih svjedoka o broju hitaca i ljudi
koji su viđeni na tom mjestu. Najprije je tvrdio da je prijestolo-
nasljednikov auto bio zatvoren, a poslije se nije mogao sjetiti.
Njegovo je svjedočenje zbrkano i sumnjivo jer je odmah nakon
razgovora s istražiteljima bio pušten iz zatvora. Oni uopće nisu
uzeli u obzir izvješće francuskih policajaca, iako su se vozili tik
iza prijestolonasljednikova automobila. Na zahtjev optuženika
sud je napokon dobio francusko izvješće, ali ga je ministar unu-
tarnjih poslova odbacio kao „beznačajno"! Jedini je Veljanović
od trojice „svjedoka" rekao da je vidio Malobabića kako puca

627 Živ. 590, „Veliko iznenađenje 27. marta"

628 Živ. 3205, Stojković.
u prijestolonasljednikov auto. D'Avari je izjavio kako je na tom
mjestu vidio samo dječake koji su čuvali ovce. Francuski policaj-
ci tvrdili su da su odmah pretražili svu okolinu i da nisu vidjeli
Veljanovića. U optužnici su Dimitrijević, Vulović i Malobabić bili
navedeni kao suučesnici, ali nijedan to nije priznao. Sa samo jed-
nim upitnim očevicem Malobabićeva čina, nije postojao zakonit
dokaz da je pokušao počiniti atentat, pa nitko od optuženika nije
zakonito mogao biti kvalificiran kao suučesnik.629
Na dan pucnjave, svjedočio je Veljanović, on je na putu za
Ostrovo nosio sanduk grožđa. Kad je sjeo pokraj puta da se
odmori, vidio je kako mu se približava automobil. Iz obližnje
kamene kuće izišao je čovjek s puškom, opalio dva hica u smjeru
automobila i iščeznuo. Bio je to Rade Malobabić. Veljanovićeva
priča najvjerojatnije je bila izmišljena. Prinčev automobil naglo se
zaustavio odmah nakon incidenta. Princ i Pavle Jurišić pješice su
pretražili okolinu i nikoga nisu našli! Niti je itko toga dana vidio
Veljanovića blizu tog mjesta. Kakva je to bila prilika za atentatora:
njegova planirana žrtva hodala je pustim mjestom! Veljanović je
„prepoznao" Malobabića s udaljenosti od 300 metara! Kad je to
pokušao reći na sudu, predsjedatelj Mišić brzo ga je prekinuo da
spriječi spominjanje tog razmaka.
Predsjedatelj Mišić istaknuo je Malobabićeve tijesne veze s
Dimitrijevićem, tobožnjim začetnikom urote, i sugerirao da su
te veze sumnjive, čak subverzivne. Malobabića je prikazao kao
austrijskog špijuna, osumnjičenog skitnicu kojega goni srbijan-
ska policija, a potom ga Vulović i Dimitrijević štite i skrivaju.
Dimitrijević je Malobabića sakrio od vlasti kako bi mogao ubiti
prijestolonasljednika. Budući da nije bilo zbiljskih dokaza da
je Malobabić špijunirao u korist Austrije, a ni da je 29. kolovo-
za bio blizu Ostrova, Mišić je aluzijama pokušao diskreditirati i
Malobabića i Dimitrijevića.630
Ono što je poslije ispričao Lazar Milosavljević, činovnik u
mirovini, kao da potvrđuje da su solunske vlasti izmislile pokušaj

629 Živ. 296, „Beleške za govor".

630 Živ. 716, „Solunska afera". Slobodan Jovanović suglasan je da je pokušaj aten-
tata nevjerojatan i nedokazan. Da je u izvješću francuske policije bilo išta što
bi bacilo sumnju na Dimitrijevića ili Malobabića, ministar unutarnjih poslova
požurio bi se predati ga sudu u Solunu. Moji savremenici, str. 438-439.
ubojstva. Petar Jurišić dao je Milosavljeviću da pročita pismo svog
pokojnog brata Pavla Jurišića Šturma:

Petre, ne mogu se smiriti. Grize me savjest jer sam

na sudu u Solunu svjedočio da je postojao atentat na
Aleksandra. Sjedio sam pokraj vozača [d'Avarija] kad
je Aleksandar prošao pokraj S. Banjice na putu za
Ostrovo u stožer 3. armije, kad se auto odjedanput zau-
stavio, žandari su poiskakali i pretražili okolinu, tvrde-
ći da je netko s uzvisine pucao ravno u Aleksandra. Ja
ništa nisam vidio ni čuo, ali sam morao svjedočiti kako
su oni htjeli. Uvjeren sam da nije bilo nikakvog atenta-
ta, ali zbog svog svjedočenja nemam spokoja.631

Ubrzo nakon tog pisma Pavle Jurišić Šturm se ubio.

Nakon ispitivanja Malobabića na sudu Radoje Lazić je komen-
tirao: „Bojim se onog brace, Mišića. Tako se slijepo uhvati za
neku ideju i hoće ju izokrenuti kako on misli da je potrebno."
Dimitrijević je pokušao ohrabriti svoje drugove, ali neuravnote-
ženi Vemić razmetao se da će ubiti Dimitrijevića nasred dvorišta
ako mu daju pištolj. Satnik Stojković načuo je da je Dimitrijević
28. ožujka rekao:

Ovo je državna inkvizicija. Ovo je ono do čega može

dovesti podmukla politika. Da srbijanski sud presuđu-
je sarajevskim atentatorima, to je strašno. Znaju li oni
da će narod pisati o svemu ovome? Zašto nam jedno-
stavno ne daju dvadeset godina zatvora umjesto da
rade ovaj cirkus?

Da je on sudjelovo u navodnoj atentatorskoj uroti, to bi otvo-

reno rekao. „Onaj tko je to učinio treba istupiti i sve slobodno
reći."632
Kad je Malobabić i formalno bio optužen da je pucao u Alek-
sandra, njegovi odnosi s Dimitrijevićem postali su za sud značaj-

631 Živ. 395, Lazar Milosavljević, „Istina o ,austrijskom špijunu' Radi Malo-
babiću".
632 Živ. 3205, zapis od 28. ožujka, Stojković.
ni. Kad mu je Mišić postavio pitanje te vrste, Dimitrijević je izjavio
da svoje veze s Malobabićem može razjasniti samo bude li govo-
rio o njihovoj zajedničkoj ulozi u sarajevskom atentatu. Ali vlasti
su htjele prikriti svoj udjel u umorstvu nadvojvode i nacionalnu
ulogu Crne ruke. Suđenje je bilo odgođeno zbog Uskrsa. Za
vrijeme te stanke predsjednik Narodne skupštine Andra Nikolić
i predsjedatelj Mišić zatražili su od Dimitrijevića da odustane od
svog zahtjeva da bude saslušan o sarajevskoj aferi. Apelirajući
na njegovu ljubav prema domovini, uvjeravali su ga da bi to
naštetilo nacionalnim interesima Srbije. Umjesto toga on sudu
treba tajno podnijeti svoj iskaz u pisanom obliku. Dimitrijević je
pristao iz patriotizma, odričući se prilike da pridobije naklonost
publike usmeno objasnivši svoju i Malobabićevu ulogu u sara-
jevskoj uroti. U javnoj raspravi njegovo bi svjedočenje uzdrmalo
Pašićevu vladu.633
Optuženici su se tako našli u paradoksalnoj situaciji: vlada je
apelirala na njihov patriotizam da šute o svom nacionalnom radu
kako bi ih mogla osuditi za veleizdaju! Tom vještom prijevarom
Dimitrijević i drugi bili su lišeni svog najjačeg oružja. Uopće ne
spomenuvši nacionalnu djelatnost Crne ruke izvan granica Srbije,
sud ju je lišio bilo kakvog opravdanja; sad je mogla biti prikazana
kao subverzivna i teroristička. Glavna Mišićeva zadaća bila je da
skrene pozornost s djelovanja pukovnika Dimitrijevića za dobro
Srbije i ojača mit da su on i drugi optuženici samo obični ubojice,
razbojnice i nasilnici.634
Dimitrijevićev dopis sudu u Solunu, što ga je ovaj pažljivo
prikrio, po svoj je prilici kobno pridonio smrtnim presuda-
ma za njega, Vulovića i Malobabića. U njemu je preuzeo svu
odgovornost za organiziranje sarajevskog atentata. Pašić je taj
dokument čuvao za slučaj separatnog mira s Austro-Ugarskom.
Tada bi Dimitrijević postao žrtvenim jarcem za prouzročenje
I. svjetskog rata i poraz Srbije, dopuštajući da se radikali riješe
krivnje i odgovornosti. Urednik Beogradskog dnevnika Krsta
Cicvarić u naknadnoj polemici sa Stojanom Protićem nazvao je

633 Jovanović, Moji savremenici, str. 431.

634 Živ. 716, „Solunska afera".
taj Dimitrijevićev dopis sudu „dokumentom-ubojicom" koji mu je
donio smrt.635
Dimitrijević je napisao sudu da je iz optužnice shvatio da su
Malobabić i Mehmedbašić optuženi kako su pokušali ubiti princa
regenta. Zbog toga on mora objasniti svoje odnose s njima. Kao
šef obavještajnog odjela u Glavnom stožeru on je, u sporazumu
s ruskim vojnim atašeom Artamonovom, angažirao Malobabića
da mu organizira obavještajnu mrežu u Austro-Ugarskoj. Nakon
što je Malobabić počeo raditi, vjerujući da se Austrija sprema
napasti Srbiju, Dimitrijević je zaključio da će umorstvom nadvoj-
vode austrijski jastrebovi biti paralizirani, a rat odgođen ili spri-
ječen. „Stoga sam instalirao Malobabića da prigodom planiranog
Ferdinandova dolaska u Sarajevo organizira atentat na njega."
Izvršavajući Dimitrijevićeve naredbe, Malobabić je organizirao i
proveo u djelo sarajevsko umorstvo. Mehmedbašić, jedini musli-
manski Srbin koji je sudjelovao u toj uroti, pobjegao je u Crnu
Goru, a poslije se pridružio Dimitrijeviću u Užicu. „Povezan veli-
kim moralnim obvezama s ovim ljudima, za njih sam učinio sve
što sam mogao, ne obazirući se na propise i pravila."636
Kad su srpske vlasti primile taj dokument skupa s
Dimitrijevićevim obećanjem da ga neće iskorištavati na suđe-
nju, nastavile su sa svojim okrutnim planovima. Poslije je Kosta
Timotijević, nekadašnji ministar, rekao Dimitrijevićevu nećaku da
ga je početkom 1917. princ Aleksandar pitao može li se čovjek
osloniti na Dimitrijevićevu riječ. Kad je Timotijević bez oklijeva-
nja odgovorio potvrdno, Aleksandar je iz džepa izvukao pismo
o vitalnim državnim problemima što mu ga je navodno napisao
Dimitrijević. Rekao je da će mnogo toga ovisiti o Dimitrijevićevu
obećanju. Kad je Timotijević ponovio da se princ može potpuno
osloniti na Dimitrijevićevu danu riječ, Aleksandar je pismo vratio u
džep. Timotijević je vjerovao da je to bilo Dimitrijevićevo pismo o
sarajevskom atentatu.637 Tako se princ oslonio na Dimitrijevićevo
poštenje kako bi ga osudio za veleizdaju i umorstvo!

635 Beogradski dnevnik, 1. siječnja 1920., tekst Krste Cicvarića „Dokument-

ubica".
636 Vidi XI. poglavlje, str. 158-160. Apisov dopis sudu u Solunu, 28. ožujka 1917.,
nalazi se u Živanović, Pukovnik Apis, str. 556-559.
637 Živ. 2075, „Smrt pukovnika Apisa i sarajevski atentat".
 Dimitrijević je vjerovao, javljao je Stojković pukovniku
Živkoviću, da će njegov dopis zbuniti solunski sud. „Sad će me
morati proždrijeti sa svim kozlićima!", zagonetno je uzviknuo,
smijući se poput nestašna dječaka. Opet je toplo govorio o
Malobabiću i Mehmedbašiću, nadajući da će sve još dobro zavr-
šiti. Možda će suđenje biti prekinuto u nacionalnom interesu.
Stegovni sud mogao bi optuženike poslati u vojnu mirovinu i to
proglasiti otkazima. Tucović je pak smatrao izvjesnim da će biti
osuđeni na dvadeset godina zatvora, ali se nadao da će cijela
afera naknadno biti revidirana. Suosjećao je s Dimitrijevićem i
Malobabićem, koji su bili okrivljeni za krivotvoreni pokušaj aten-
tata. Vulović se suglasio da je atentat insceniran, dok je Vemić
bjesnio: „Ako mu [Dimitrijeviću] oni ne skinu glavu, ja ću se
obračunati s njim!"638
Dimitrijević je potom napisao dugačko, emotivno pismo princu
Aleksandru težeći za pomirbom kako bi spasio svoj život i živote
svojih prijatelja. Sutradan, razgovarajući o tome sa Stojkovićem,
naoko je samouvjereno izjavio da je rekao princu: u takvim poli-
tičkim slučajevima vladar može ukinuti sudsku presudu. Uskrs je
prirodno vrijeme za to. Podsjećajući Aleksandra na njihovo staro
prijateljstvo, Dimitrijević je izlio svu svoju dušu. Iznoseći sve to
što ga je dugo tištalo, bio je ushićen. Sad je optimistički gledao
na budućnost, smiješio se, smijao, veselo skakao s jedne teme na
drugu. Princ je, osjećao je, u teškom položaju. Zar bi Aleksandar
tjerao mak na konac kad se sve može riješiti bez štete za ikoga?
Budući da sam nije bio osvetoljubiv, nije mogao razumjeti kako
drugi mogu biti takvi. „Čudim se što vani nema razumnih ljudi
koji bi mogli zaustaviti ovu rabotu." Inače će se domovina strmo-
glaviti u ponor.639
„Potresen do dna duše", započeo je Dimitrijević svoje pismo
princu, „uzimam pero u ruku i otvaram svoje srce i dušu pred
svojim Vrhovnikom." Poričući bilo kakvu svoju ulogu u tobo-
žnjem nasrtaju na njegov život, napisao je: „Zaprepašten sam
optužbom za nasrtaj na život Vaše Visosti u Ostrovu, a potpuno
nevin u toj stvari, s užasom sam vidio da još dvije osobe, obje

638 Živ. 3205, Stojković.

639 Isto, zapis od 5. travnja.
meni bliske, dovode na optuženičku klupu." Ukratko je objasnio
svoje odnose s Malobabićem i Mehmedbašićem. Rekao je da
je mnogo patio zbog toga što su ga optužili da se urotio protiv
Aleksandrova života:

Morao bih, Vaša Visosti, biti ne osoba, ne zvijer, nego

čudovište, kad bih samo pomislio na to da Vašoj osobi
nanesem ikakvo zlo. Zar bih ja, koji sam po cijele
noći bdio kraj osvijetljenih prozora Vaše bolesničke
sobe, koji sam sa strepnjom i stegnuta srca u Vašem
predsoblju preklinjao Vaše liječnike da učine sve što
mogu ne bi li spasili Vaš život, bih li ja mogao pože-
ljeti Vašu smrt? Moji osjećaji bezgranične privrženosti
Vašoj Visosti, sve moje nade i maštanja o Vašoj veličini
za sreću Srbije i srpskog naroda, u kojima sam ja živio
tolike godine, nisu mogli samo tako proći. Ostavili su
neizbrisive dojmove u mojoj duši, tako da bih morao
biti sin vraga da postanem Vašim ubojicom... Zar bih
ja ikako mogao pomisliti na to da podignem ruku na
kuma onog djeteta [Nenuške] koje mi je tako drago,
čija mi slika i sad u zatvoru stoji pred očima na mom
stolu, i tom kumu poželjeti smrt? ... Moj se moralni svi-
jet može iznova uspostaviti samo uvjerenošću da Vaša
Visost u to ne vjeruje i da je cijela ta afera namjerno,
nehotično ili nesretno rovarenje protiv svih spona koje
me povezuju s Vašom Visošću.

Ako optužbe da se urotio kako bi ubio Aleksandra potječu od

onih koji mu se hoće osvetiti, „a koji Vašoj Visosti time ne čine
nikakvo posebno dobro" - aluzija na Živkovića i Bijelu ruku -
izjavio je Dimitrijević, on to razumije. On samo želi iznova zado-
biti prinčevu naklonost. „Ja razumijem ljude. Oni su mi u cijeloj
ovoj stvari sporedni." Ako opet zadobije tu naklonost, sav će svoj
život posvetiti tomu da služi Aleksandru i onomu u što obojica
tako snažno vjeruju: srpskom ujedinjenju. Prihvatio je krivnju za
nesuglasice iz kojih je proizišao njihov sadašnji sukob:

Priznajem da sam vrlo kriv... što sam propustio da

dođem k Vašoj Visosti i sve te spletke uništim u začet-
 ku... Dok to priznajem, dopustite mi samo da Vas
zamolim, Vaša Visosti, da mi oprostite i da se nadam da
je Vaša Visost sačuvala kap naklonosti prema meni.

O Crnoj ruci Dimitrijević je objašnjavao: „Ta tajna organizaci-

ja uspostavljena je s čistim namjerama, Vaša Visosti, kad je bio
osnovan Pijemont." On je ušao u Crnu ruku, koju je stvorio turski
podanik Bogdan Radenković, koji je sve svoje nade polagao u
Srbiju.

Ušao sam u tu organizaciju onih dana kad sam uživao

puno povjerenje Vaše Visosti i kad sam bio spreman
učiniti sve za veličinu Vaše Visosti. Ušao sam u organi-
zaciju... u punoj vjeri da ću radeći u njoj služiti Vama
osobno.

Sad se nadao prinčevoj milosti i velikodušnosti. Uvjeravajući

Aleksandra da je sav rad Crne ruke i njegov rad u njoj bio „čist i
lojalan", rekao je da je sačuvao njen Statut kako bi ga pokazao
princu. Sad je istraga pokazala da ta organizacija više ne postoji;
njeni članovi svojim su radom i žrtvama u ratu pokazali da Crna
ruka nije imala nikakve zadnje namjere. Časnici, njeni članovi,
uvijek su bili i uvijek će biti potpuno lojalni princu.
Dimitrijević je molio Aleksandra da prekine Solunski proces i
da njega i njegove prijatelje oslobodi lažnih optužbi za veleizdaju
i ubojstvo:

Vaša Visosti, preklinjem Vas da prekinete ovu stvar.

Ne smijete dopustiti da srpski vojni sud za časnike
dovrši presudu austrijskog suda u Sarajevu... i udari žig
veleizdaje na čela časnika koji su sanjali o oslobođenju
čitavog srpskog naroda u slavu Vašega imena...
Vaša Visosti, moleći Vas za sve to uoči ovog velikog
blagdana, a znajući da nam Vaša veličanstvena milost
u ukidanju optužnice protiv nas može donijeti radost...
svi ćemo mi pronaći novu snagu da se svesrdno posve-
timo službi Vašoj Visosti. U toj nadi ostajem prema
Vašoj Visosti s bezgraničnim osjećajem i ljubavlju.
 Na Veliki četvrtak Uvijek iskreni i odani
30. ožujka 1917. Dragutin T. Dimitrijević,
u Solunu pukovnik Glavnog stožera640

Pun pouzdanja, Dimitrijević je to pismo povjerio satniku Stoj-

koviću da ga dostavi princu Aleksandru.

640 Živ. 1933., „Vaše Kraljevsko Visočanstvo", 30. ožujka 1917.

 XXI. poglavlje

Apis svjedoči
(Travanj i svibanj 1917.)

Dramatičan apel što ga je pukovnik Dimitrijević uputio princu

ostao je bez vidljivih rezultata i bez odgovora. Suđenje se nakon
Uskrsa nastavilo svjedočenjem generala Damjana Popovića. Ali
vrhunci u kasnijim fazama bila su svjedočenja Rade Malobabića i
samog Dimitrijevića.
Očekujući prijestolonasljednikov odgovor Dimitrijević se
nadao da će režim suspendirati proces i neće dopustiti donošenje
presude koja nikomu neće koristiti, a ponajmanje Srbiji. „Trebali
su nas izvesti pred stegovni sud jer smo pripadali organizaciji, pa
jedne otpustiti, a druge umiroviti, osobito članove Vrhovne cen-
tralne uprave, a sve ostale pustiti da idu svojim putem." Budući
da je, kako je naveo u pismu, Crnoj ruci pristupio radi princa,
sad je mislio da je žrtva svoje patriotske djelatnosti. Čini se da mu
je ponestalo vatrenosti kakvu je pokazivao na početku suđenja,
primijetio je Stojković. Naglo skačući u razgovoru s jedne teme na
drugu, često se ponavljao. U pritvoru je Dimitrijević najveći dio
vremena provodio čitajući novine, sjedeći na poljskom krevetu ili
sređujući svoje stvari. Čak je i ozbiljne razgovore često prekidao
šalama.
Dimitrijević je ležerno reagirao na nepromišljeno dopisivanje
generala Popovića s njegovom suprugom Milevom, koje je optuž-
ba iskoristila da dokaže kako je na Krfu Dimitrijevićeva skupina
spremala prevrat. „Generalova se pisma ne smiju uzimati preoz-
biljno", bunio se. „To je piskaranje starca koji je podjetinjio. Zar je
uopće imalo smisla da o nečemu takvom piše svojoj ženi?"
U međuvremenu je Vemić izgovorio ovaj paskvil protiv Dimi-
trijevića:

Ti si me, Dragutine, već sto puta u životu obmanuo i

trebao sam te još davno napustiti. Ako si zaista nešto
 učinio, a očito je da jesi, više te ne smatram čovjekom
i neću ti ni u grobu oprostiti. Ti si lažac; misliš jedno,
a kažeš drugo. Nisi se usudio svoju glavu staviti u
torbu... Znao si da sam karađorđevićevac i zbog toga
mi se ništa nisi usuđivao reći. Još ćemo se mi obraču-
nati.

Vemić mu je prezrivo okrenuo leda. Dimitrijević je problijedio

i samo je tiho ponavljao: „Molim te, molim te, vidjet ćeš da nije
tako."
U grobnoj tišini Malobabić je 6. travnja svjedočio u sudnici.
Bila je to kulminacija dotadašnjeg suđenja. Neki su optuženici
već zaista bili povjerovali da je pokušan atentat na Aleksandra što
su ga isplanirali Dimitrijević i Vulović. Potresen Malobabićevim
iskazom, bojnik Vulović pozorno je slušao, zapisivao bilješke,
šaptao sebi nešto u bradu, mrštio se i vrpoljio. Dimitrijević je
uznemireno grizao usnice i neprestance pisao. Dvaput su mu se
zažarile uši, zamijetio je Stojković. Još se nikad tako nije ponašao
u sudnici. Poslije je Dimitrijević rekao: „Pa neka nam sude kako
hoće i neka uklanjaju onoga tko im smeta. Stojim vam na raspo-
laganju. Žao mi je samo drugih čestitih ljudi budu li uklonjeni...
kad ih domovina treba." Ako se pokažnjavaju svi članovi Crne
ruke, Srbiju bi mogla snaći katastrofa. Dimitrijević se još nadao
pomirbi ili kompromisu:

Mislim da prijestolonasljednik ovu stvar neće tjerati do

kraja; mi se ipak trebamo razići, bez velike boli, sve ovo
što je bilo, recimo, moralo je biti, neka svatko ide na
svoj posao i neka ne ponese ništa ružno u sebi. Uvijek
u životu sve sam činio u dubokom uvjerenju da radim
za dobro domovine pa bib, da sam sad bilo što učinio,
to otvoreno i rekao. (Kurziv u izvornom tekstu; op. a.)

Potom je počeo govoriti o životu i smrti, isprva staloženo i

filozofski, a poslije sa sve većim žarom:

Danas jesmo, sutra nismo, a preksutra tko zna gdje

ćemo biti? Tako protječe, netko je primijetio, vječita
borba među ljudima u životu. Svatko ima svojih strasti,
 ali oni ne mogu razumjeti nekoga tko duhovno živi.
Oni žele da ja postanem objekt njihove histerije.

Zašto ga se oni - režim - toliko boje, zašto su se okrenuli pro-

tiv njega? „Ako im toliko smetam, spreman sam im se pokloniti i
otići kamo god im se sviđa, ali čemu sva ova komedija?"
S nevjericom 8. travnja slušajući Malobabićevo svjedočenje,
Dimitrijević se čudio: „Tko li je ovoga Malobabića naučio ovako
lagati?" Ali zašto bi Mišić sad inzistirao da Malobabić otkrije sve
što je rekao Dimitrijeviću? „Ali što veći cirkus, to bolje, neka nadu
koga mogu...", izjavio je pukovnik. Tijekom stanke Dimitrijević je
kazao da bi režimu volio reći: „Znam što želite... smrt, pa dobro,
čemu sve ove formalnosti?" Kroz smijeh je dodao: „Da im savjest
bude čista." Dok je Malobabić svjedočio, on je stalno cupkao
desnom nogom da pokaže svoje nezadovoljstvo i bijesno pušio.
Nakon Malobabićeva svjedočenja činilo se da je čak i Tucović
povjerovao u neke optužbe protiv Malobabića i Dimitrijevića:

Gledam Dragutina u sudnici i sumnjivo mi izgleda. Stvar

je jasna: Malobabić je 29. kolovoza bio u Ostrovu, to
je činjenica... Dragutin nas sve upropaštava. Malobabić
će ih [optuženike] teško teretiti i očito je da je istina sve
osim da su oni izmislili sastanak u logoru.

Ali Dimitrijević je i dalje uporno tvrdio da je Malobabić preda-

ni nacionalni radnik:

Jeste li vidjeli kako je on pametan jazavac pred sudom?

On sve govori tako da meni ostavi slobodne ruke. U
svemu što je dosad rekao ima pola istine, a ona druga
polovica dat će meni da objasnim cijelu istinu.

Dimitrijević je još bio ljut zbog onoga Malobabićeva uhiće-

nja što je poremetilo njegove obavještajne operacije u Dvojnoj
Monarhiji. „A onaj državni tužitelj i dalje lupeta, a nikad nije bio
u službi. Kad ga sretnem nakon ovoga [suđenja], reći ću mu: ,Vi
ste ili pravi idiot, ili čovjek bez srca i osjećaja."'
Njegovo vlastito svjedočenje, rekao je Dimitrijević, rastjerat će
svu neizvjesnost. Kako god bilo, Radenković je izražavao osjeća-
je većine optuženika: „Malobabić je probisvijet koji strašno laže
i postao je posve zamoran." Malobabić je, zaključio je, „glavni
krivac i ubojica". Vemić se složio. Čak je i Dimitrijević sad povre-
meno kritizirao Malobabića: „Izopačen tip. Ja ću sve objasniti, ali
to sad izgleda čudno." Ali Mehmedbašića je usporedio s ruskim
revolucionarima voljnima da učine bilo što za veliku nacionalnu
stvar. „Žao mi je Dragutina", tužno je rekao Vulović, „on je osoba
neprocjenjive vrijednosti."641
Optuženici su nastavili raspravljati o Malobabićevu i
Mehmedbašićevu svjedočenju. Vemić je komentirao: „Vjerujem
da Muhamed govori istinu, a onaj je nitkov Malobabić uboji-
ca, koji je poslije htio svaliti krivnju na Muhameda. Takvi su
Dragutinovi ljudi." Vulović se suglasio da je Malobabić glavni
krivac. „On je Dragutinovo oruđe." Nastavio je:

Oni su obojica priprosti ljudi i ne znaju objasniti stvari.

Kad ja i Dragutin počnemo svjedočiti, sve ćemo razja-
sniti. Najgore mi je to što me optužuju za lopovluke.
Ja se moram braniti; nije lako biti izveden pred sud po
najstrožim člancima kaznenog zakonika.

Jednoga dana Vrhovno je zapovjedništvo naredilo da svi

optuženici budu fotografirani kad iz pritvora odlaze u sudnicu.
Dragiša Stojadinović, svak Jovanovića Patka, poslije glavni brani-
telj Solunskog procesa, bio je na čelu fotografskog odjela. Časnici
su se zabrinuli: zašto nas sad fotografiraju? Žestoko su psovali.
Posebno se Vemiću nije svidjelo da ga snimaju. Dimitrijević je
doslovce eksplodirao, požutjevši u licu. To kao da je potvrđivalo
njihove najmračnije strepnje glede ishoda suđenja.
Malo prije nego što će i sam početi svjedočiti, pukovnik
Dimitrijević rekao je nešto vrlo značajno što je načuo satnik
Stojković:

Ozračje [u Europi] bilo je [1914.] takvo da je netko

morao izazvati požar i kad je izbio rat, cijeli svijet je
planuo. Ujedinjenje srpstva pokazat će se vrlo skupim,
ali će se barem ujediniti.

641 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapisi od 6. do 11. travnja.

 Priznao je da je jako pogriješio što 1916. nije sam otišao k prin-
cu, pokazao mu dokumente Crne ruke i s njim se pomirio:

Ja sam jedini krivac što sam poslao Milutina [Lazarevića],

a nisam osobno otišao k prijestolonasljedniku i odnio
mu sve ove dokumente. On bi me zagrlio i sad bi sve
bilo drukčije.

Svjedočenje bojnika Vulovića izazvalo je različita reagiranja i

podosta zajedljivih primjedaba njegovih kolega časnika. „Vidite
kako se Ljuba dobro brani", radovao se Dimitrijević. „Osjećaju
se njegovo poštenje i ponos..." Tucoviću je sad sve bilo jasno:
„Smaknut će sve one koji su upleteni u pokušaj atentata, a to smo
Dragutin, Ljuba Vulović i ja; svi ostali provest će po šest mjeseci
u zatvoru..." Zanimljivo, sebe je uključio u urotu, ali je izostavio
Malobabića. Tucović je suosjećao:

Siroti Ljuba, čini mi se da su ga zastrašili. Sve kaže i

vidi se da je rastresen. Stvar se strašno zamrsila... Vidjet
ćemo što Dragutin još ima reći, ali taj je Mišić bezdu-
šan.

Milovanović je bio negativan: „Vulović je grozna osoba. Sišao

je s uma... E, Dragutine, sve si nas u ovo uvalio. Zašto se nisi
ubio?"642 Raskol među optuženicima se produbljivao.
Bojnik Vulović bio je najprkosniji, najopasniji i najdrskiji među
solunskim optuženicima, potvrdio je i Protić, ali bio je potpuno
lojalan i odan Dimitrijeviću. Ne bi dan prošao a da Vulović ne
pita za svog druga. „Kako je? Treba li mu što? Ima li kave i duha-
na? Ne smijete dopustiti da mu išta nedostaje, jer će vas sve Bog
kazniti!" Protić je često uvjeravao Vulovića da Dimitrijević ima
svega dovoljno; on osobno o tome se brine. „Onda ga, Protiću,
pozdravi od mene svaki dan", rekao je Vulović. „Kaži mu da će
Ljuba uvijek biti uz njega. Što god se dogodilo, naše su sudbine
povezane." Vulović je optužbe protiv njih smatrao smiješnima, a
svjedoke lažnima:

642 Isto, zapisi od 17. do 22 travnja.

 Što još hoće od mene? Priznao sam da sam napisao
pismo u kojem sam princa Aleksandra nazvao zvijerju,
grabežljivcem, strvinarom. Psovao sam ga, ali nisam ga
htio ubiti. Priznao bih da jesam, ali nisam. Da jesam,
ludi [princ] Đorđe opet bi postao prijestolonasljedni-
kom.643

Na procesu i u samom tekstu presude Vulović je bio prika-

zan kao egzekutor Crne ruke, slijepo oruđe u Dimitrijevićevim
rukama, nemoralni i beskarakterni časnik, čovjek koji je „uprljao
ruke". Od nacionalnog revolucionara i ratnog heroja sud je nasto-
jao stvoriti običnog zločinca i htio mu je oduzeti čast.644
Dok su 25. travnja čekali da ih odvedu natrag u pritvor,
Milovanović Pilac opet je napao Dimitrijevića. Obrativši se
Stojkoviću, proklinjao je svog prijatelja što ih je sve doveo na sud.
Dimitrijević da je svinja koja prema svakom glumi ljubaznost, a
potom mu zabije nož u leđa. Milovanović je bio obuzet strahom
da će biti osuđen na smrt zajedno s Dimitrijevićem i Vulovićem.
Naposljetku je 25. travnja počeo i dugo očekivani tjedan
Dimitrijevićeva svjedočenja. Kani li upotrijebiti svoj povjerljivi
dopis od 28. ožujka, upitao je predsjedatelj Mišić. „Ne", odgovo-
rio je Dimitrijević, „ne kanim."645 Mišić je odmah shvatio da može
mirno nastaviti raspravu bez straha da će princ regent ili vlada biti
kompromitirani.
Sutradan je Dimitrijević svjedočio o osnutku i prirodi organi-
zacije „Ujedinjenje ili smrt!", odgovarajući cjelovito i iskreno na
predsjedateljeva inkvizitorska, često provokativna pitanja. Da, on
je 1914. prijateljima pisao u Skopje o Uredbi o prioritetu, ali se
nije zalagao za preotimanje vlasti.646 Suoptuženici su netremice
gledali u Dimitrijevića, kao da će im on svojim riječima donijeti
spas. Ali već nakon prve rasprave samo je još Tucović bio pot-
puno zadovoljan: „Pa dobro, hoće li državni tužitelj sad odustati
od ovog slučaja?" Milovanović je bio bijesan, ostali zbunjeni, a

643 Protićevi memoari IV.

644 Živ. 34, Vulović.
645 TPO, str. 167.
644 Vidi VI. i X. poglavlje o Dimitrijevićevu svjedočenju na sudu.
Lazić je osjećao da ga je Dimitrijević uvrijedio. Sutradan, kad su
pročitana pisma njegovih drugova iz Skopja, Dimitrijević je opet
poricao da je kanio poduzeti puč, tvrdeći da je samo časničkom
zboru nastojao dati zasluženu zadovoljštinu. Crna ruka nije imala
revolucionarne ciljeve u Srbiji, tvrdio je. Predsjedatelj Mišić cije-
loga je dana pozornost držao prikovanu za Crnu ruku kao terori-
stičku organizaciju.
Sud je 29. travnja Dimitrijeviću postavio pitanje o podera-
noj bilješci u Putnikovu uredu i ona je bila pročitana.647 Potom
je Mišić počeo ispitivati kakvi su bili Dimitrijevićevi odnosi s
Malobabićem, osobito na solunskoj fronti. Poslije, u zatvoru,
Stojković je zamijetio da Dimitrijević djeluje posebno ljubazno i
smireno. Vemić je ljutito reagirao:

Da se Dragutin prekriži i da kaže „pravoslavac sam",

ne bih mu vjerovao i rekao bih mu: „Lažeš, ti si musli-
man." Ne vjerujem mu više ništa što kaže. Obračunat
ćemo se mi.

Ali kad ga je Dimitrijević u sudnici pogledao u oči, Vemić je

skrenuo svoj pogled poput djeteta koje je nešto skrivilo. Tucović
se još uvijek divio Dimitrijeviću i nadao najboljemu pa je rekao:
„Dragutin se ne zna braniti [na sudu]; sve pošteno kaže... Netko
će se morati zbuniti."
Na sljedećim raspravama predsjedatelj Mišić do u tančine je
razjasnio što je sve Dimitrijević činio s Malobabićem, osobito
kako ga je skrivao na fronti. Mišić je korio Malobabića kao ozlo-
glašenog čovjeka i austrijskog špijuna. Kad je 2. svibnja suočio
Dimitrijevića i Malobabića, oni su opet potvrdili gotovo sve o
čemu su već dali iskaze. Njihovo uzajamno povjerenje i privrže-
nost ostali su nepromijenjeni.648
Dimitrijević je oštro kritizirao generala Miloša Vasića kao
zapovjednika 3. armije 1916. godine, primijetio je Stojković.
Vasić, govorio je Dimitrijević, takoreći nije imao pojma što se
zbiva na fronti, jer je vrijeme uglavnom provodio u žderanju s

647 Vidi X. poglavlje, str. 141.

648 TPO, str. 199-209.
francuskim i britanskim časnicima. Bojnik Milan Nikolić, koji je
došao na Vulovićevo mjesto u stožeru 3. armije, zavrbovao je u
Ostrovu mnoge svjedoke na procesu. Dimitrijević je izrazio svoje
potpuno zadovoljstvo predsjedateljem Mišićem - korektan je,
pažljiv, čak i uslužan. U pritvoru, dok su drugi pritvorenici šetali
dvorištem, Dimitrijević je sjedio na jednom kamenu, naslonivši
bradu na koljena. Stalno je pušio i mnogo jeo pa se žalio da mu
zdravlje popušta i da ružno sanja.
Neki drugovi sad su se udružili u obrani Dimitrijevića. Bojnik
Lazić je rekao:

Taj Dragutin bio je duh naše vojske. Sve u čemu je

vojska uspjela bilo je njegovo djelo. I danju i noću
čamio je kraj telefona, a sad ga Mišić vrijeđa: „A što ste
vi korisno napravili?" To je sramotno!

Čak je i Vemić postao blaži: „Sad mi je jasno da je on

[Malobabić] vukao Dragutina za nos, ali on [Dimitrijević] to nije
znao i slijepo mu je vjerovao."649
Poručnik Protić potvrdio je iznimnu Dimitrijevićevu iskre-
nost u sudnici i privatnoj konverzaciji. Znao je da u sudnici
otkriva državne tajne. Vulović je pak mislio posve suprotno.
Reagirajući na jedno Dimitrijevićevo razotkrivanje, upozorio ga
je: „Dragutine, čuvaj se! Ne smiješ tako... Ovo je vojni sud, ali oni
nisu pouzdani." Svjedočeći, Vulović je više puta ponovio: „To je
državna i vojna tajna pa me ne silite da razvezujem vreću u kojoj
svi sjedimo."
Ali Dimitrijević je i dalje ostao otvoren, izjavivši jednoga dana:
„Znam da je Amerika ušla u rat na strani naših saveznika; proči-
tao sam to u novinama." U sudnici je buknula razjarenost među
optuženicima, sucima i stražarima. „Optuženi, hoćete li reći da
u pritvoru dobivate novine?", upitao je Mišić. Dimitrijević je kli-
mnuo glavom. To njegovo otkrivanje donijelo je Protiću nevolje
s pukovnikom Dunjićem, koji je na njega dreknuo: „Otkud Apisu
novine u samici?" „Ne znam, gospodine pukovniče", Protić je
slegnuo ramenima. „Pa kako ne znaš, tko je komu tamničar?"
„Ne znam, gospodine pukovniče, kako je gospodin Dimitrijević

649 Živ. 3205, zapis od 30. travnja pripremio poručnik Protić.

dobio novine i tko mu ih je dostavio", odgovorio je Protić, „ali
u mojoj prisutnosti nije ih čitao niti mi ih je ikad pokazao." Tek
poslije, malo prije Dimitrijevićeva smaknuća, Protić je doznao da
je satnik Stojković potajice Dimitrijeviću donosio novine, uzima-
jući novac „za liječenje bolesnih bubrega".650
Protić je redovito prisustvovao sudskim raspravama i pisao
opširne bilješke. Kad je Dimitrijević citirao ministra vanjskih
poslova Milovana Milovanovića: „Stavite mi, mladi prijatelju,
na raspolaganje svoju Crnu ruku pa ćete uskoro vidjeti što će
Milovanović učiniti za Srbiju", jedan glas, koji je po svoj prilici pri-
padao pukovniku Živkoviću, grubo ga je prekinuo: „Laže... Zašto
u suđenje upleće pokojnike iz vlade koji to ne mogu potvrditi?"
Predsjedatelj Mišić počeo je drvenim čekićem udarati po stolu da
uvede red u sudnici. Sve u vezi s tim incidentom bilo je izbrisano
iz stenograma suđenja da ne potkopa tvrdnje optužbe kako je
Crna ruka potpuno subverzivna i tajna organizacija za koju vlada
nije znala.
Dimitrijević je uz kavu zapodjenuo razgovor s Protićem o ulozi
koju je Jovanović Čupa kao osnivač Pijemonta imao u srpskom
nacionalnom pokretu:

Znaš li ti kakav je on srpski vizionar bio, sokole moj?

Idealist, istinski nacionalist, a na kraju i nacionalni
fanatik i mistik... Čupa je bio slobodni zidar i napi-
sao je Ustav naše organizacije po uzoru na slobodne
zidare. Stoga je on volio tajnost, iako je svatko znao
za „Ujedinjenje ili smrt!". Zbog toga je on uveo tajnu
prisegu u zamračenoj sobi.

Iako je Protić često s Dimitrijevićem razgovarao o Jovanoviću

Čupi, poricao je da išta zna o slobodnim zidarima. Ipak, na prstu
desne ruke Protić je imao mali zlatni prsten nalik onima što ih
nose masoni.651
Dvojica optuženika potvrdili su da je Dimitrijević naivno i
kobno vjerovao Petru Živkoviću. Satnik Stojković prenosio je

650 Protićevi memoari II.

651 Isto.
poruke što su ih slali jedan drugom. Dimitrijević se nema čega
bojati, uvjeravao ga je Živković. Tvrdio je da je process isklju-
čivo djelo radikala, da će ga princ Aleksandar uskoro prekinuti
ako mu se Dimitrijević ne bude protivio. Dimitrijević je pokorno
šutio o svojim odnosima s Aleksandrom i ni jedan jedini put na
sudu nije rekao ništa loše o njemu. „To je bio Živkovićev utjecaj",
tvrdio je Tucović. To je mišljenje potvrdio i Dimitrijević kad je
nakon čitanja presude rekao: „Ne brinite se, Petar [Živković] će
sve srediti." Tucović je komentirao: „Kako je Apis bio naivan."652
Bivšeg šefa obavještajnog odjela pauk je namamio u svoju mrač-
nu mrežu. Dok se Tucović još pitao kako će oni živjeti u inter-
naciji u sjevernoj Africi, Dimitrijević je izjavio: „Ne brini se, to je
zajamčeno. Dobivat ćemo novac preko Petra Živkovića. Budi
samo strpljiv i šuti na sudu. Pazi da se nikomu ne zamjeriš i uopće
se nemoj brinuti."653
Ta želja da budu dobri, čini se, objašnjava zašto optuženici
na Solunskom procesu nisu valjano branili nacionalne ideale u
djelatnosti Crne ruke i zašto su propustili zatražiti izuzeće nepri-
jateljski raspoloženih sudaca. Čini se da su računali na viteštvo
režima pa su se ograničili samo na osobnu obranu, ne napada-
jući svoje protivnike.654 Dimitrijević se na sudu nije ponašao ni
oštroumno ni vješto, suglasio se Slobodan Jovanović. Je li bio
toliko uvjeren u svoju nevinost da se nije bojao nikakvih osobnih
neprijatelja ni među sucima ni izvana? Zašto je svoje odnose s
njima temeljio na lojalnosti i kooperativnosti? Prema sucima se
ponašao tako iskreno kao da su njegovi istomišljenici. Bit će da
je Dimitrijević računao na nekadašnje prijateljstvo sa Živkovićem,
kao i na njegova sadašnja umirivanja. Ali možda je Živković,
odlučan da se osveti, vjerovao da bi njegovo posredovanje u
Dimitrijevićevu korist moglo ugroziti njegov, Živkovićev položaj
kod prijestolonasljednika?655
I u sudnici i u svom tajnom dopisu sudu Dimitrijević je preu-
zimao na sebe najveću odgovornost za djelovanje Crne ruke i za

652 Živ. 7, „Beleške Tucovića".

653 Živ. 8, „Zapisi Čede Popovića".
654 Živ. 716, „Solunska afera".
655 S. Jovanović. Moji savremenici, str. 439-440.
sarajevski atentat. Cijelo je vrijeme bio plemenit i pošten prijatelj,
koji nastoji zaštititi svoje drugove. Glede Sarajeva očito je preuve-
ličavao svoju ulogu. Osjećajući se krivim što su njegovi prijatelji
zbog njega dospjeli na Solunski proces, time je htio umiriti savjest.
Na putu prema gubilištu rekao je Stojkoviću: „Da imam sto života,
ne bi mi ih bilo toliko žao izgubiti koliko mi je žao što su zbog
mene poginuli toliki iskreni prijatelji i drugovi" i briznuo u plač.656
Često su drugi optuženici pokazivali da se kaju i same sebe osu-
đuju, a krivnju su svaljivali na druge. Tako su stvorili dojam da su
za nešto krivi. Za sve što su htjeli odbaciti ili poreći okrivljavali
su Dimitrijevića. Većina je izjavila da su djelovali pod njegovim
utjecajem ili vodstvom. Na svoju vječnu čast Dimitrijević je sve
preuzeo na sebe i stalno je hrabrio svoje kolege.657
Na suđenju su 102 svjedoka formalno svjedočila ili su bile
pročitane njihove izjave, svi u korist optužbe. Na sudu nije bilo
prozvano ime ni jednog jedinog svjedoka obrane niti je itko od
onih za koje su optuženici zahtijevali da svjedoče u njihovu korist
dobio sudski poziv. Unatoč snažnom pritisku vlasti dvadesetak
tih svjedoka odbilo je lažno svjedočiti; njihove su izjave često bile
u korist optuženika. Dimitrijevićev nekadašnji zapovjednik gene-
ral Vasić zavrbovao je većinu tih svjedoka da diskreditira njega i
njegove prijatelje. Dimitrijević je bio ozlojeđen time što o njemu
sude Vasić i „svjedoci" koje je okupio:

Ja nisam osvetoljubiv i nikad se nikomu nisam osveći-

vao, ali ovoga vraga ne mogu podnijeti. Zamislite samo
da bi neki Temeljko, Vasilj i Gajdaci odlučivali o mojoj
sudbini. Ali čemu se brinuti i sve uzrujavati?

Bilo je tu i profesionalnih provokatora koji su očekivali osob-

nu korist. Pismo Aleksandru jednoga od njih, Mihaila Rankovića,
poslužilo je kao jedina formalna osnova za suđenje.658
Vjerujući da će biti osuđen na zatvorsku kaznu, Dimitrijević je
na sve gledao „filozofski", napisao je Stojković. Zadaća svjedoka

656 Živ. 7, „Beleške Tucovića".

657 Živ. 716, „Solunska afera".
658 Živ. 3814, „Solunski proces i politička emigracija"; Živ. 3205.
bila je da potvrde kako je Malobabić atentator. „Da budem doslje-
dan, napast ću ih", rekao je Dimitrijević, „Tuca će mi se pridružiti,
a za njim i ostali." Govoreći po svoj prilici satniku, izjavio je:

Vjerujte, nemam zlo srce. Svima prilazim velikodušno,

ali kad je nešto bitno u općem interesu, ne radim za
sebe ni za svoje dobro, nego za dobro naroda koji
volim najviše na svijetu. Takav sam, radim bez pre-
stanka, to mi je zadovoljstvo. Vidite da me čak i moji
najbliži prijatelji ne razumiju dok im to ne objasnim.
Vidim da su sad ljuti na mene, ali oni su časni ljudi
koji ne razumiju cijelu aferu pa im ju ja moram objaš-
njavati.659

Nije kanio podrobno braniti svoje djelovanje u svom završ-

nom govoru pred sudom; vrijeme za to, vjerovao je Dimitrijević,
doći će poslije.
Desetorica odvjetnika iznijeli su obranu svojih branjenika 18. i
19. svibnja. Potpukovnik Milan Radojević poprilično je suhopar-
no branio pukovnika Dimitrijevića:

Časnici su na ovom sudu optuženi da su pripremali

ubojstvo prijestolonasljednika i nasilno svrgavanje
dinastije. Ali svi su aktivno sudjelovali u Svibanjskom
[Lipanjskom] prevratu 1903. godine, koji je tu dinastiju
i doveo na prijestolje. Stoga je opasno njih, bez neopo-
vrgljivih dokaza, optužiti da su ju htjeli svrgnuti.

Glavni dokaz da je planiran vojni udar, navela je optužba,

bili su Crna ruka i njeni statuti. „Moj branjenik istaknuo je da
su on i njegovi drugovi imali priliku to učiniti još 1903., ali da
nisu ni pomišljali da takvo što poduzmu." Nakon Svibanjskog
(Lipanjskog) prevrata u Srbiji je bio uspostavljen demokratski
režim s jednim od najliberalnijih ustava u Europi. Kad je 1911.
bila osnovana Crna ruka, svi optuženi časnici bili su u milosti
dvora. Zauzimali su ključne položaje u srbijanskoj vojsci i uživali
potpunu naklonost i koristi od režima. Zašto bi onda htjeli osno-

659 Isto.
vati organizaciju koja će srušiti sustav koji im je osiguravao čino-
ve i utjecaj? Doduše, optuženici su se družili s bosanskim dobro-
voljcima, od kojih su neki bili ubojice, ali svi su optuženici bili
iskreni patrioti. Čak su i prije drugih Srba prelazili granice kako
bi se borili s neprijateljima Srbije. Stoga je prirodno i logično što
su se družili s bosanskim revolucionarima. Kao šef obavještajnog
odjela pukovnik Dimitrijević imao je dobrih razloga da za špijune
angažira pustolove poput Malobabića. Druženje s lošim ljudima
nije samo po sebi dokaz krivnje. Pukovnik Dimitrijević možda je
osnovao Crnu ruku,660

ali ne mogu pristati na bezdušnu kaznu koju predlaže

sud. Sudske presude redovito se kreću između najstro-
žih i najblažih koje zakon propisuje. Uzmu li se u obzir
namjere s kojima su optuženici osnovali „Ujedinjenje
ili smrt!", mora se prihvatiti i njihova obrana da su njeni
ciljevi bili posve patriotski. Taj časni cilj neka posluži
kao olakotna okolnost u njihovu kršenju zakona.661

Dimitrijeviću je lošu uslugu učinio bojažljivi odvjetnik, spre-

man prihvatiti da je njegov branjenik barem djelomice kriv. Na
raspolaganju je imao mnogo dokaza da je Dimitrijević nevin
glede većine optužbi što su bile podignute protiv njega.
Dimitrijević je 23. svibnja dao završni iskaz na solunskom
sudu. Optuženici da su osnovali „Ujedinjenje ili smrt!" isključivo
kao patriotsku organizaciju koja je djelovala izvan granica Srbije.
Ona da se faktički raspala kad je Srbija u listopadu 1912. ušla u rat
protiv Turske. Sud treba pažljivo lučiti rad organizacije od djela
njenih članova kao pojedinaca. Kao pojedinac, ne kao član Crne
ruke ili njene Vrhovne centralne uprave, tvrdio je Dimitrijević,
on je agitirao protiv Uredbe o prioritetu. Nikad nije bila njego-
va namjera da vojska preuzme vlast. Kao dokaz naveo je svoje
razgovore s vođama političke oporbe u listopadu 1914. u svom
uredu u Kragujevcu, kad se zalagao za to da se sva politička moć

660 Dimitrijević nije osnovao Crnu ruku niti je bio na čelu Vrhovne centralne
uprave.
661 Živ. 199, „Gospodo sudije", od potpukovnika Radivojevića; TPO, str. 396-
398.
usredotoči u vladi. Objasnio je okupljanje bosanskih dobrovolja-
ca 1915. u stožeru u Užicu na isti način na koji je to već učinio.
Zanijekao je sve tvrdnje da je Branko Božović dolazio u Užice.
Nazvao je neistinitom Ciganovićevu tvrdnju da mu je Tankosić
poslao 500.000 dinara kad je prešao u Bosnu. Za navodnu „vladu
narodnog vijeća" Dimitrijević je prvi put čuo u istrazi.
Pukovnik je opovrgnuo da je na bilo koji način upleten u tobo-
žnji atentat na prijestolonasljednika. S princom nije bio u zavadi.
Lijepo je govorio o Malobabiću, dovodeći u pitanje svjedočenja
protiv njega Veljanovića i Konstantinovića. Priznao je da je kriv
što je pripadao Vrhovnoj centralnoj upravi jedne tajne udruge, pa
bila ona i patriotska, ističući da ni jedna država ne može trpjeti
takve tajne organizacije. Priznao je da je kriv što se kao časnik
miješao u politiku, ali je rekao da nije učinio ništa što bi naštetilo
vojsci ili srpskom jedinstvu. Očekivao je da će mu presuda biti
izrečena u duhu zakona.662
Poduža završna riječ pukovnika Milovanovića Pilca uglavnom
se slagala s Dimitrijevićevom i branila ga je. Kad je ušao u Crnu
ruku, samo da je na brzinu pregledao njene dokumente i nikad ih
više nije vidio, sve do suđenja. Kao član Crne ruke nije prekršio
ni jedan zakon, osim što je ušao u tajnu organizaciju. Odbacio je
da je ikad djelovao protiv dinastije. Na solunskoj fronti, budući da
nikad nije bio za pučističku promjenu dinastije, on se „na novom
mjestu posvetio neumornom radu, zajedno sa svojim kolegama,
vratimo svoju domovinu". Čak ni u ljutnji, tvrdio je Milovanović,
baš nikad nije psovao princa niti su urotnici iz 1903. ikad spomi-
njali bilo kakav „obračun" s njim. A što se tiče Dimitrijevića:

Uvjeravam ovaj sud da mi pukovnik Dimitrijević nikad

ni najmanjim znakom nije dao razloga da povjerujem
kako sprema nešto protiv prijestolonasljednika. Da
jest, uvjeravao bih ga da to ne čini i prijavio komu god
bi bilo potrebno.

Svi optuženi časnici, nastavljao je Milovanović, izložili su i

sebe i svoje obitelji opasnosti kako bi na prijestolje vratili dinasti-
ju Karađorđevića. Svi osim generala Popovića pripadali su Crnoj

662 Isto, str. 404-405.

ruci. Budući da je njihovo najčvršće jamstvo da će život provesti
sigurno bila dinastija Karađorđević, nitko od njih ne bi imao kori-
sti od toga da ubije prijestolonasljednika ili mijenja dinastiju. Svi
su oduševljeno radili za dobro naroda. Pola bivše Vrhovne cen-
tralne uprave slavno je poginulo na srbijanskim bojištima; ostali
su radili na srpskom jedinstvu. Kako bi netko mogao povjerovati
da mu se sad suprotstavljaju? Njegova besprijekorna 22-godišnja
časnička karijera daje naslutiti da nije planirao veleizdaju u naj-
kritičnijem trenutku rata.

Ponavljam i dajem časnu riječ, koju nikad nisam poga-

zio, da sam potpuno nevin u stvarima za koje sam
optužen, da apsolutno ništa ne znam o pripremama
za prevrat, bilo za ubojstva predsjednika Ministarskog
vijeća ili prijestolonasljednika, a još sam manje u tome
sudjelovao. Svoj život i čast povjeravam ovom sudu...
Moram snositi posljedice svoje nepromišljenosti, koja
me navela da potpišem Ustav Crne ruke.663

U savezničkim zemljama reagiranja su uglavnom bila nepo-

voljna.664 Vladimir Lebedjev, ministar mornarice u ruskoj pri-
vremenoj vladi, koja je došla na vlast u ožujku 1917. godine,
pisao je već u lipnju: „Posljednjih dana mog boravka u Solunu
počeli su uhićivati najbolje srpske časnike kao što su Dimitrijević,
Vemić itd." Pokojni ruski veleposlanik N. G. Hartvig, primjećuje
Lebedjev, opisao je Crnu ruku kao „najomiljeniju, nesebičnu,
idealističku i patriotsku, čiji je cilj isključivo ujedinjenje i oslobo-
đenje srpsko-hrvatsko-slovenskih naroda". Najčasniji, idealistički
i samopožrtvovni južnoslavenski elementi, nastavljao je, okupili
su se oko pukovnika Dimitrijevića i njegovih prijatelja.665
Izvješća o suđenju koja su stizala u britanski Foreign Office
bila su uglavnom kritička.666 Jučer sam doznao da se suđenje
generalu Popoviću i osmorici drugih časnika nastavlja posljed-

663 Živ. 246, „Završna reč M. G. Milovanovića", 20. svibnja 1917.

664 O tome vidi više u autorovoj knjizi The Black. Hand on Trial (Crna ruka na
sudu).
665 Volja naroda, 14. lipnja 1917., br. 30.
666 PRO FO 371/2870, des Graz Balfouru, 25. i 26. travnja.
nja dva tjedna", izvještavao je Edgar Davies 27. travnja. „Teško
je doznati nešto pobliže, jer vlasti tvrde da se to tiče samo Srba.
Čujem da u srpskoj vojsci ima mnogo nelagode i negodovanja
zbog toga što je maknuto toliko uglednih časnika."667
Pukovnik Arthur Harrison, nekadašnji britanski vojni ataše
na Krfu, javljao je da su srpska vojska i izbjeglice zaprepašteni i
uznemireni zbog uklanjanja mnogo srpskih časnika i službenika,
među njima i nekih od „najsposobnijih srpskih časnika i mnogih
najpametnijih i najobrazovanijih srpskih službenika". Svakomu u
vojsci tko bi se usudio prosvjedovati prijetili su zatvor ili interna-
cija. Srodni slavenski narodi bili su ljuti zbog takvog postupanja
prema onim Srbima „na koje su gledali kao na najsposobnije
da ih okupe u obnovljenoj Srbiji na završetku rata". Proces bi
mogao izazvati revoluciju ili raskol u vojsci. Harrison je čuo da
je princ Aleksandar nemoćan i da ga njegova svita drži u nezna-
nju. „Situacija je opterećena velikom opasnošću za stvar Srba i
saveznika pa ako se vrlo brzo ne smiri, mogla bi ugroziti položaj
Soluna."668
U „Memorandumu o srpskoj situaciji" Harrison je tvrdio da
iza solunske afere stoji Pašićeva vlada, koja se boji da će izgubiti
vlast:

Svi su uhićeni časnici ljudi koji žele preporođenu i

povećanu Srbiju. Tobožnji atentat na prijestolonasljed-
nika uopće nije bio atentat, nego prijevara, namještena
tako da pruži privid opravdanosti uhićenju raznih srbi-
janskih dužnosnika.669

Optuženicima se sudi jer su pripadali jednoj tajnoj udruzi:

Udruga je bila osnovana isključivo iz patriotskih razlo-

ga i nije bila neprijateljski raspoložena prema srbijan-
skoj vladi. U pritvoru je osam srpskih časnika, a blizu
pedeset internirano ih je u Bizerti, praktično svi časnici

667 Isto, Davies generalu MacDonoughu (iz Londona), 27. travnja.

668 Isto, 1. svibnja, pukovnik Harrison sir G. R. Clarku, povjerljivo.
669 Isto, Harrison Clarku, „Memorandum on the Serbian Situation", 14. svibnja.
 koji su bili među među najboljima i najdomoljubnijima
u srpskoj vojsci.

Budu li optuženici smaknuti, predviđao je Harrison, susjed-

nim južnim Slavenima možda će se više svidjeti da ostanu pod
austrijskom vladavinom nego da dospiju pod srbijanski radikalski
režim.670
Profesor R. V. Seton-Watson, jedan od vodećih britanskih
znanstvenika, u svibnju je sastavio memorandum o značenju
procesa za britansku obavještajnu službu. Nije mogao procije-
niti jesu li časnici krivi ili nevini, jer je cijela afera bila obavijena
velom tajne, ali djelovanje srbijanske vlade „protiv tolikog broja
istaknutih časnika s velikim zaslugama" ima žalosne posljedice.
Proces je izazvao dvojbu i sumnju među Srbima, suđenje prijeti
da će prouzročiti raskol u vojsci.671
Ne bi li opovrgnuo takva gledišta saveznika, premijer Pašić
pisao je svom veleposlaniku u Londonu, braneći proces kao
zakonit, javan i pravedan. Optuženici da su izvedeni pred sud jer
su pripremali prevrat, htjeli su ukloniti ustavnu monarhiju i uvesti
vojnu upravu. Da su pokušali ubiti princa regenta i počinili razne
druge zločine. To da su potvrdili mnogi dokumenti, sto svjedoka,
a djelomice i sami optuženici. Pronađeni su originalni dokumenti
koji dokazuju da je Crna ruka bila subverzivna organizacija koja
je kovala urotu da Srbiju pretvori u reakcionarnu vojnu dikta-
turu.672 Ali Pašić i krfska vlada shvatili su da ne mogu drugima
servirati takva tumačenja procesa. Zato im je postalo najvažnije
da najprije prikriju, a zatim i likvidiraju solunsku aferu, prije nego
što njome nanesu nepopravljivu štetu odnosima sa saveznicima o
kojima je srbijanski izbjeglički režim i dalje potpuno ovisio.

670 Isto, „Memorandum", 18. svibnja.

671 Isto, 22. svibnja, Intelligence Bureau.
672 AJ, Jovanović Pižon, 80-9-44, Pašić Jovanoviću Pižonu, 2. lipnja.
 XXII. poglavlje

Osuđen na smrt
(Svibanj i lipanj 1917.)

Dan uoči izricanja presude Nižeg vojnog suda među optuženi-

cima je rasla napetost. Procjenjujući da će dobiti od šest mjeseci
do tri godine zatvora, Vemić je vjerovao da će smrtno bolesni
Bogdan Radenković biti oslobođen. Računao je na pravednost
predsjedatelja Mišića. Bojnik Vulović spokojno je čekao pre-
sudu; bolest srca mu se pogoršala. Milovanović je pisao svoju
završnu riječ. Dimitrijević je smatrao da nije pružen ni jedan
jedini dokaz o pokušaju atentata na prijestolonasljednika, prema
tome, svi tobožnji ubojice bit će oslobođeni optužbe. Ali svi će
biti kažnjeni zato što su bili članovi Crne ruke. Očekivao je da
će dobiti devet godina zatvora: „Kad vidim kamo će nas poslati
nakon izricanja presude, poslat ću adresu svom nećaku. Jako
se brinem za tog mladića. Vidim da mi se jadničak ne usuđuje
pisati."673 Dimitrijević se još uvijek brinuo zbog Malobabića: „Ako
Malobabić i Mehmedbašić budu kažnjeni za pokušaj ubojstva, bit
će to užasna, nepojmljiva presuda."674
Kasno navečer 23. svibnja predsjedatelj Mišić je ustao i pokre-
tom ruke pozvao ostale suce da učine isto. Jednoličnim glasom,
gladeći se nekoliko puta po kosi, počeo je čitati presudu. U sud-
nici je zavladala grobna tišina. Dimitrijević je ukočeno gledao u
suce. Kad je Mišić pročitao devet osuda na smrt, u sudnici se čulo
samo: ,,A-a-ah!" Osuđenici su zanijemjeli. Dimitrijević je požutio
kao vosak. Kad su se suci povukli u prostoriju iza sudnice i publi-
ka počela izlaziti, naslonio se na stol:

673 Zapravo, kao što potvrđuje i sam Milan Živanović, on je sve vrijeme procesa
pisao i slao ujaku pisma i dopisnice, ali Dimitrijeviću ništa od toga nije bilo
dostavljano, vjerojatno da više duševno pati.
674 Živ. 3205, zapis od 22. svibnja.
 Nisam znao da oba ova paragrafa donose smrtnu
kaznu. I tako ćemo biti strijeljani? Neka vidimo hoće li
prijestolonasljednik to potpisati. Strijeljati devet časni-
ka, braćo. Ni jedan režim, čak ni najkrvaviji, to ne bi
učinio.

Suđenje je uvjerilo Dimitrijevića da su optužbe neutemeljene.

Stoga nije mogao razumjeti ni stroge presude:

Znate li što znači strijeljati nas, danas kad se svi bore

protiv smrtne kazne, a nas ovolike strijeljati - to je
strašno. Zamislite cijelog svog života ići jednom utrtom
stazom, imati pred sobom određeni cilj, a potom biti
smaknut; to je zaista strašno!

Sutradan u 1.30 ujutro Dimitrijević je ležao u krevetu i još nije

mogao zaspati.675
Ubrzo nakon što su se vratili iz sudnice Protić je pošao obići
časničke samice u kojima je slušao različita reagiranja na presu-
du. Pukovnik Tucović je rekao:

O, oni nas samo hoće zaplašiti. U Srbiji bi čak i mala

djeca psovala „Onoga", čak i da pobijedi u ratu i pro-
širi zemlju do Beča i Pešte. Gdje to, molim vas, smiju
postrijeljati tolike časnike? On je možda lud, ali nije
glup.

Pukovnik Dimitrijević obratio se Protiću naoko normalnim

glasom: „Sokole moj, evo, uzmi nešto novaca, koliko ti treba da
mi sutra kupiš kave za petnaest dana." Kad ga je Protić pitao što
misli o presudi, Dimitrijević mu je odgovorio:

Čuo si presudu! Oni drugi, ne vjerujem da će biti stri-

jeljani. „Onaj" to može odgoditi. Ali mene, mene više
ni Sveti Petar neće moći spasiti! Znam to, i osjećam.
Samo kupi kavu i cigarete. Kupi više cigareta, za mje-
sec dana, neka nešto i ostane. Uostalom, znaš koliko

675 Isto, zapis od 23. svibnja.

 pušim i pijem kave dnevno. A onda dođi, sokole moj,
pit ćemo zajedno. Slade je u društvu.

Tucović je rekao da će zatražiti pomilovanje i savjetovao i dru-

gima da tako postupe. Prijestolonasljednik neće dopustiti da svi
budu strijeljani. „A ja sam mislio da oni hoće samo Dragutinovu
i Ljubinu glavu", reagirao je Milovanović Pilac, „ali, eto, svi odo-
smo pod led. Na Visokom sudu su Marko [Milosavljević] i Josif
[Kostić] i oni će nam doći glave; stvar je riješena." Lazić je napa-
dao Dimitrijevića jer je sačuvao Statut Crne ruke: „Čim sam vidio
da je počelo, sve sam uništio." Čedo Popović bio je zaprepašten
što je osuđen na smrt i rekao je Dimitrijeviću: „Malobabić, Statut i
Poslovnik donijeli su nam smrtnu kaznu, a ja sam sve uništio kad
sam pošao u rat." Bilo mu je žao žena i djece koji će ostati; inače
se nije jako brinuo. Slegnuvši ramenima, Malobabić se okrenuo
Dimitrijeviću: „Moja glava ionako nije bila jako sigurna!" Ipak, svi
su optuženici napisali molbe za pomilovanje Visokom vojnom
sudu.676
Niži sud osudio je 11 osoba, uračunamo li i civile (Malobabića
i Radenkovića), devetoricu na smrt. Sud je proglasio da je organi-
zacija „Ujedinjenje ili smrt!" osnovana sa svrhom da sruši „sadašnji
pravni poredak", uspostavi vojnu diktaturu te ubije princa regenta
i premijera Pašića. Malobabić je osuđen zato što je pucao u prije-
stolonasljednika u uroti koju je isplanirao Dimitrijević. Pukovnik
Dimitrijević bio je osuđen na smrt jer je vjerojatno sudjelovao u
pokušaju atentata. Po zakonu, primijetio je Slobodan Jovanović,
sud ga je mogao osuditi samo na temelju manje teške optužbe.
Budući da nije priznao da je planirao atentat, vjerojatno je po
vojnom zakonu trebalo imati dva očevica kako bi bila donesena
smrtna presuda.677
Pravorijek Nižeg vojnog suda izazvao je senzaciju. Publika nije
očekivala smrtne presude. Čak su i Dimitrijevićevi protivnici vje-
rovali da nije zaslužio smrtnu kaznu. Srbijansko društvo, umorno
od urota i bojeći se vojne vlasti, bilo je poprilično hladno prema
Dimitrijevićevoj političkoj djelatnosti, ali većina je smatrala da bi
redovne stegovne mjere izliječile neodgovorne elemente u vojsci.

676 Isto, zapis od 24. svibnja.

677 Slobodan Jovanović, Moji savremenici, str. 433-434.
Zar časnike treba osuditi na smrt zato što su ubili austrijskog nad-
vojvodu? „Pa zar se ne borimo zbog toga?", pitali su srpski časnici
i vojnici. Presuda je osobito teško pala borcima na solunskoj
fronti - prevladavalo je mišljenje da je proces djelo neprijatelja
žednih Dimitrijevićeve krvi.678
Dva dana nakon što je Niži sud donio presudu satnik Stojković
zatekao je Dimitrijevića iscrpljenog i neraspoloženog. Nije mogao
čitati i stalno je hodao ili sjedio za stolom utonuo u misli. Budući
da je bio vrlo nesretan, zamolio je svoje tamničare da dođu i raz-
govaraju.

Neprestance se čudim i ne mogu povjerovati. Zar je

moguće poslije petnaest ili dvadeset godina rada sta-
jati pred sramotnom i zločinačkom grobnicom? Što li
će reći Visoki vojni sud? Može li on zaista narediti da
devet ljudi bude strijeljano? To formalno znači - pokla-
ti nas kao janjce. To je strašno.

„Što rade ostali?", pitao je Dimitrijević Stojkovića. „Kako se osje-

ćaju?" Dimitrijevića je mučila odgovornost za njihovu nevolju. Je li
Malobabić zatražio pomilovanje? Pišući molbu, Milovanović Pilac
pitao se je li Dimitrijević poslao svoju. „Ne znam što bih napisao",
požalio se. Kakva to smisla ima, što da kažem kad sam nevin?"
Iscrpljen, ugašena pogleda, Vulović je stalno ponavljao: „Nevin
sam, prolijevaju krv nevina čovjeka, teško njima." Premda se
bunio da je nevin, Malobabić je smatrao da mu je velika čast što je
osuđen zajedno s Dimitrijevićem, iako se strahovito bojao smrti.
Pukovnik Pavlović iz pravnog odjela uletio je 29. svibnja u
zatvor, pitajući za Vemića. Ponaša li se kako valja? Pavlović je
naredio Protiću da provjeri je li Vemić u svojoj ćeliji. Pohitavši

678 Živ. 716, „Solunska afera". Pašić je veleposlaniku u Londonu poslao jednu
službenu verziju presude Nižeg suda: „Oni [Dimitrijevićeva skupina] su
raspirivali mržnju... protiv postojećeg poretka, ubijali civilnu mladež i djecu...
pljačkali... i pripremali uvođenje srednjovjekovne vojne oligarhije, koju bi
činilo deset do petnaest časnika... Pokušali su ubiti Prijestolonasljednika,
ukinuti Ustav i građanska prava te dokrajčiti postojanje Srbije." - AJ, Pižon
80-9-44, Pašić Jovanoviću Pižonu, 29. svibnja 1917. Nikakvi pouzdani dokazi
ne podržavaju Pašićeve tvrdnje. O komentarima časnika i vojnika na fronti
u vezi s presudom vidi Dimitrijević, Srbija jača od smrti, Kragujevac, 1970.,
str. 200 i dalje.
onamo, Protić je, na svoj užas, vidio da je Vemić pobjegao. „Baš
lijepo!", dreknuo je Pavlović. „Prijestolonasljednik će nas osobno
postrijeljati!" Dotad već obaviješten, pukovnik Dunjić, zapovjed-
nik Soluna, odmah je naredio da se svi zatvorenici okuju. Poručnik
Protić i kaplar Vukašin pošli su od ćelije do ćelije da zatvorenici-
ma metnu okove. Protić je zatekao Dimitrijevića kako stoji pokraj
stola sa šalicom kave u ruci i cigaretom među zubima. Kad su
tamničari unijeli teške okove, Dimitrijević je smrtno problijedio.
Prvi put zaista je bio nesretan. I sam u šoku, Protić mu je objasnio:
„Vemić je pobjegao. Ovo je samo zbog opreza." Pruživši ruke
bez oklijevanja, Dimitrijević je istaknuo: „Moraš izvršiti naredbu,
Protiću." Protić je učvrstio okove i istrčao iz Dimitrijevićeve ćelije,
pognute glave. Sramota! Pukovnik Dimitrijević, nacionalni junak,
osuđen na smrt, a sad još i vezan lisičinama!
Milovanović Pilac bučno je reagirao: „Aha, pobjegao je kao
velika kukavica! Uhvatite tog konjanika danas! Svi ste vi iz konjice
kukavice... Srpski vojnik ne bježi iz svog vojnog zatvora. Nikada!"
Najgore je reagirao Lazić, koji je bio spreman potući se s Protićem
i Vukašinom prije nego što pristane na lisičine. Utrčao je pukovnik
Dunjić i napunjeni revolver uperio Laziću u glavu. Lazić je pljunuo
i oklijevajući pružio ruke. Zatvoreničke prostorije bile su otvorene;
svi su ležali na krevetima, a stražari su im držali revolvere uperene
u glavu. „Gdje je satnik Stojković?", upitao je Dunjić prijeteći.
Stojković se borio s mamurlukom u polusjedećem položaju
kad mu je Dunjić prišao. Nagonski osjećajući da mu se približava
opasnost, glasno je zastenjao.
„Slušaj ti, pijani vagabundu!", počeo je Dunjić.
Stojkovića je od sigurne propasti spasio automobil koji je upra-
vo stigao, vozeći uhvaćenog Vemića. Dunjić mu je osobno stavio
lisičine, dodijelio mu novu ćeliju i naredio veoma poniženom
satniku Stojkoviću da pode s njim. Protić je naredio stražaru da
ga ostavi nasamo s Vemićem, a zatim je upitao skrušenog Vemića
zašto je pokušao pobjeći. „Bacili ste u nevolju sve zatvorenike,
mene i svu stražu. Vrhovno zapovjedništvo zaprijetilo je Dunjiću
da će vas on zamijeniti ako vas ne uhvati."
„O, Josife!", kukao je Vemić. „Što će reći moji drugovi?"
„Optužit će vas za kukavičluk... Znate li vi da su svi u lisičina-
ma? Znate li da u svakoj ćeliji stoji po jedan stražar zatvoreniku
nad glavom i drži u njega uperen revolver?"
 Vemić je počeo histerično plakati. Jesu li čak i Dragutinu sta-
vili lisičine?" Protić je šutke klimnuo glavom. Vemić je pokušao
objasniti:

Očajan sam, Protiću. Morao sam bježati. Nisam više

mogao podnijeti... Ne možeš zamisliti kako je živjeti sa
spoznajom da ćeš biti strijeljan... Zbog svih tih lažnih i
namještenih optužbi... zbog viših ciljeva svjetske poli-
tike. Razumiješ li, Josife?

Kad ga je Protić upitao kako je pobjegao, Vemić mu je obja-

snio da je otkrio kako je taj dio zida loše sagrađen. „Ovo je loše
osiguran zatvor, Protiću. Nisam vjerovao da čovjek tako lako
može pobjeći iz srpskog vojnog zatvora... Gdje su stražarili ispred
ulaza?" Vemić, prvi časnik pod čijim je zapovjedništvom Protić
bio, povjerljivo je nastavio: „Možda namjerno loše čuvaju zatvor...
Zar nisam ovim bijegom dokazao da smo mi prijestupnici, bun-
tovnici i pravi kraljoubojice?"
Vemića je bez otpora uhitila vojna patrola koja ga je našla
skrivenog iza toaletnog stola u jednoj javnoj kući! Konjički
časnik uhvaćen u bordelu - što će na to reći pukovnik Pavlović?
Zatvorenici su tri dana proveli u okovima i pod strogom stražom.
Skidali su im lisičine samo da jedu i idu u kupaonicu. Protić je
patio zbog Dimitrijevića, čija se tjelesina obilno znojila i moči-
la mu krevet. Ispod upaljenih pazuha otvorile su mu se rane i
počele se gnojiti. Naposljetku Protićevo mekano srce to više nije
moglo izdržati. Otišao je ravno pukovniku Dunjiću i zatražio
da ga prekomandiraju na frontu, čak i iza neprijateljskih linija.
Dunjić ga je začuđeno gledao. Htio je znati razloge njegova neo-
bičnog zahtjeva. Protić je odgovorio: „Reći ću vam iskreno, vla-
stitom ocu, pukovniče. Ne mogu gledati okovane srpske časnike.
Nemam više živaca gledati kako moji pretpostavljeni pate okova-
nih ruku." Dunjić je podigao pogled prema Protiću. Zamolivši ga
da pričeka, dugo je s nekim telefonski razgovarao, vjerojatno s
ministrom vojske. Vrativši se, zapovjedio je: „Skinite okove svima
osim Vemiću. Njemu ih još malo ostavite."
Dimitrijević je bio još nesretniji kad su mu skidali okove nego
kad su mu ih stavljali. Okrenuo je glavu u stranu, da mu kaplar
Vukašin ne vidi vlažne tragove suza oko očiju. Kad su mu lisičine
spale, počeo je hodati uokolo da protrlja ruke i izmasira zglo-
bove. Protić je šutke brzo skrenuo pogled. Posljednja tri dana
bila su mu najgora u životu. Samo su časnici toga doba znali što
osjećaju gledajući okovana druga, osobito nekoga koga su toliko
cijenili kao pukovnika Dimitrijevića. „Stani malo, čekaj!", veselo
je uzviknuo Dimitrijević kad je Protić pošao prema vratima. „Sad
mogu pušiti i kuhati kavu. Daj da te počastim, Protiću." Poručnik
je često pio kavu s Dimitrijevićem, ali sad je imao važnijeg posla.
„Oprostite, pukovniče, ali moram skinuti okove i ostalim zatvore-
nicima." „Samo ti leti, sokole moj. Požuri, skini okove i ostalima.
Okovi su za stoku i vukove, a ne za časnike. Brzo! A ja ću skuhati
kavu i čekat ću te."
Jedini zatvorenik koji nije proklinjao Vemića što je pobjegao
i nanio im tolike patnje bio je po surovosti ozloglašeni Vulović.
Sada, kad su mu okovi bili skinuti, postao je ljubazan i šalio se:
„Što kažeš, Protiću? Vemića uhvatili s kurvom u kupleraju, iza
toaletnog stola! ... To je pravi Srbin i nalik na konjicu!"
Uskoro se Protić vratio Dimitrijeviću koji je skuhao kavu u
loncu od pola litre. „Ovo je prava kava... Sjedni, Protiću, zabo-
ga, sjedni, brate! Da pijemo kavu i da pušimo. Bože moj, kako
je lijepo kad nisi vezan! Vidiš li kako čovjeku malo treba da
bude zadovoljan." Protić je s divljenjem gledao Dimitrijevića.
Pukovnik, ćelavi, dobroćudni div, govorio je tiho i uljudno. Za
razliku od svojih drugova, nikad nije psovao ni podizao glas.
„Dakle, Vemiću su ostavili okove. O, budale! Što nam to hoće
učiniti?", uzdahnuo je.

Znaš, Protiću, ovo sam očekivao već nekoliko dana,

otkako su nam pročitali presudu. Dobro vidim da je
ovaj zatvor nesiguran, oronuo, da je zapovjednik stra-
že pijanac, da ti imaš mekano srce, da nas ne čuvaju
regularni vojnici nego bijedni policajci, koji ne mogu
pogoditi čovjeka s tri metra. Sve sam to vidio i mislim
da znam zašto je tako. Znaš, Protiću, čini se kao da
netko hoće da pobjegnemo, a onda da nas uhvati ili
čak ubije u bijegu. Lukavi su oni, sokole moj.679

679 Živ. 3205, zapis od 25. svibnja.

 Dimitrijević je potom u svojoj prostoriji pokazao Protiću kako
je loše sagrađena. Kad se čovjek nasloni na zid, cigle upadnu. „Ali
ja to neću učiniti. Nisam ja budala kao Vemić. Ne želim bježati...
Utvrdit će se da nisam kriv!"680
Videći Dimitrijevića kako ćelijom hoda ukrug ili čita za stolom,
Stojković je pisao: J o š nije izgubio nadu da ga na kraju čeka
pomilovanje." Dimitrijević je htio da i drugi tako osjećaju i da
izbjegavaju glupe postupke „kao ona seljačina Vemić" koji ih je
sve osramotio. Budući da je Vemića smatrao umno ograničenim,
Dimitrijević mu je oprostio: „Njemu nije jasno da smo mi politički
zatvorenici; iz sudnice smo prešli u zatvor; iz zatvora ćemo opet
na sud..." Dimitrijević je zahvalio Dunjiću što im je skinuo lisiči-
ne. Za to vrijeme Vemić je ležao na krevetu, okrenut zidu kako
nikomu ne bi morao gledati u oči.
Zatočeni časnici vrtjeli su se između nade i očaja. Dimitrijević
je 31. svibnja rekao Stojkoviću da je uvjeren kako ga neće strije-
ljati. Poštedjet će mu život jer je politički zatvorenik. Svi će otići
u zatvor, „ali kad uđemo u Veliku Srbiju, oslobodit će nas i baviti
se svojim poslovima." Dotad osuđenici trebaju ostati mirni i str-
pljivi. Dok je čitao članak u francuskim novinama L'Indépendent,
Dimitrijevića je pogodio njegov dio u kojem ih autor naziva vele-
izdajicama i tvrdi da će srpska vojska imati velike koristi kad oni
budu uklonjeni. Tek sada, kad je bio osuđen na smrt, shvatio je
koliko je ljudski život dragocjen. „Zato se nadam da neće htjeti
našu krv, ali ipak mi se jedna misao stalno vrzma po glavi: smrtna
presuda." U članku je pisalo: „uklonite ih", ali to nije značilo sma-
knuće. „Zašto bi to činili? Kakvu bi zadovoljštinu u tome našli?"
Ali Tucović, kad je pročitao jedan srpski članak i kad je dao da
mu se prevede L'Indépendent, promijenio je mišljenje: „Sad smo
gotovi. Vidite, ovo će se pročuti diljem Europe i prijestolona-
sljednik nas neće pomilovati kako bi sačuvao ugled, žrtvovat će
nas, svoje donedavne prijatelje, radi interesa zemlje." Ali njihovo
smaknuće ništa neće riješiti: „Trebaju znati da imamo prijatelje
koji neće napustiti našu stvar čak ako nas više i ne bude."
„Nisam ja loš čovjek, premda bi se po nekim mojim djelima
moglo suditi da sam bezobziran", rekao je Dimitrijević Stojkoviću.
Priznao je da je pogriješio što se miješao u politiku pa su sada pri-

680 Protićevi memoari II.

jestolonasljednik i radikali ljuti na njega. U pravoj državi, suglasio
se Dimitrijević, takva se djelatnost ne bi dopuštala i zato moraju
biti kažnjeni. Neka ih pošalju u vrelu sjevernu Afriku i on neće
kriviti suce. Dimitrijević je briznuo u plač. Poslije je rekao:

Katkad pola dana ništa ne mislim ili ni sam ne znam

što mislim. Drugu polovicu dana gledam u hodniku
ove stražare, proučavam njihova lica i pitam se koji će
me od njih ubiti. Zatim se pitam zašto bi me ubili, što
sam skrivio i zašto mu dopustiti da postane ubojicom
makar i po dužnosti.

Dimitrijević je dodao: „Htio sam aktivno sudjelovati u politici

pa me sve ovo moralo snaći." Ali zašto se prijestolonasljednik i
njegova svita toliko strašno boje? Stojković je komentirao:

U svim njegovim razgovorima, uza sav oprez, uvijek

se očituje jak osjećaj simpatije za prijatelje... On ne zna
što će s njima biti i što oni misle, okrivljuju li ga ili se
žale na njega. Za njega je to duboka skrivena bol koja
ga tišti od dana njegova uhićenja, a posebno se poja-
čala i očitovala u trenucima na suđenju kad su ga drugi
optuženici napadali za vrijeme stanki.

Kako će se izvesti smaknuće? Dimitrijević se raspitivao kod

Stojkovića. Hoće li ukloniti oznake njihova čina? „A okupit će se
i mnoštvo svijeta, zar ne, da gleda besplatni cirkus?" Prasnuo je u
smijeh. Milovanović Pilac, koji se sjećao kako je nekoć dobro sta-
jao s prijestolonasljednikom, sad se bojao da ga neće pomilovati
jer je u bliskim odnosima s Dimitrijevićem. „Prijestolonasljednik
uopće ne vjeruje u Dragutina, a k tomu je i u pravu." Vulović je
vjerovao da će uskoro biti smaknut - nitko se ne može nadati
prinčevoj milosti. „Reći ću vam, on ima sve osobine svog djeda
Nikole."681 On i Dimitrijević sigurno će biti strijeljani; ostali će

681 Nikola, ili Nikola I., knez Crne Gore od 1860, do 1910., a potom kralj od
1910. do 1918. Bio je vrlo tašt, ambiciozan, nepostojan i prevrtljiv. Vidi John
Treadway, The Falcon and the Eagle, 1983.
u zatvor. U to vrijeme osuđeni časnici već su jako željeli vidjeti
jedan drugoga.682
Putovanje na Krf nekolicine članova Jugoslavenskog odbora
sa sjedištem u Londonu kao da je bilo dobar predznak za osuđe-
nike. Prominentni hrvatski nacionalni vođa Hinko Hinković se
prisjećao:

Mi, članovi Jugoslavenskog odbora, pratili smo taj

sukob s velikom zabrinutošću, želeći da nekako za
njih dobijemo pomilovanje. Na stranu posve čovječni
aspekt, svi smo bili čvrsto uvjereni da će smaknuće
odjeknuti razorno i vrlo štetno za naše nacionalne cilje-
ve, pa i među saveznicima.

Hinković je osobno poznavao Malobabića i tvrdio da su se

Malobabić i njegovi prijatelji 1909. junački držali na suđenju
veleizdajicama u Zagrebu. Ali na Krfu je Hinković otkrio da
Stojan Protić, među ostalima, ima loše mišljenje o Malobabiću.
„Mi, prečani,683 nismo se miješali [u presudu u Solunu], pozna-
vajući osjetljivost Srbijanaca koji to smatraju svojom unutarnjom
stvari."684 Dimitrijević i njegov prijatelji nisu se mogli nadati nika-
kvoj pomoći utjecajnog Jugoslavenskog odbora.
Stražar je probudio poručnika Protića oko 3 sata ujutro. Vemić
je tražio da odmah dođe. „Ili mi skinite ove [okove], ili me ubij-
te", preklinjao je. Protić je odmah teške okove zamijenio laga-
nim francuskim lisičinama. Vemić mu se toliko zahvaljivao kao
da je pomilovan. Sutradan je Dunjić naredio da mu skinu lisiči-
ne. Budući da je satnik Stojković još uvijek „patio od bubrega",
Protić je pošao u obilazak. Imao je naredbu da zatvorenicima
ispuni želje ako traže hranu ili duhan, ali sad ga je Vemić molio
da ode u Solun. „Pitaj Peru Živkovića hoće li me strijeljati. Znam
da Živković zna što će s nama biti." Još od 1903. godine, kad ga
je Vemić oslobodio iz zatvora u Nišu, Protić je smatrao svojom

682 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapisi od 29. svibnja do 2. lipnja.

683 Prečani su bili Srbi i Hrvati koji su živjeli sjeverno od Dunava i Save.
684 Hinko Hinković, Iz velikog doba, Zagreb, 1927., str. 287-288. O Jugoslavenskom
odboru vidi D. Janković, Jugoslavensko pitanje i Krfska deklaracija 1917.
godine, Beograd, 1967.
moralnom dužnošću da ispunjava njegove zahtjeve. Dok je čekao
u Perinom elegantnom grčkom salonu, Živković je gordo ušao
u civilnom ruhu u kojem se isticala svilena ljubičasta košulja. Pa
kako su mu njegovi dragi, stari prijatelji? Treba li im novaca? Što
kažu? Pera nije čekao da mu Protić odgovori. Umišljen kao uvi-
jek, Živković nikad nije razgovarao s podčinjenima. Umjesto toga
komentirao je i sam sebi odgovarao na pitanja:

O, strašni su to zlikovci, Protiću. Zamisli samo. Htjeli

su ubiti Njegovo Veličanstvo, prijestolonasljednika...
Da mene pitaju, ne bih ja njih strijeljao. Zdrobio bi
ih kao jaja! Htjeli su republiku i osnovali subverzivno
društvo... Ubijanje kraljeva njima je, čini se, prešlo u
naviku. A htjeli su likvidirati i Pašića.

Bacivši pogled na veliki zidni sat, Živković je izjavio, prije

nego što je Protić uspio progovoriti jednu jedinu riječ, da mora na
večeru k prijestolonasljedniku. Kad mu je Protić napokon uspio
prenijeti Vemićevu molbu, Pera je zatvorio vrata i povjerljivo mu
prišapnuo: „Ovo neka ostane među nama, Protiću. I nikomu ni
riječi. Reci Vemiću, ali samo njemu: on neće biti strijeljan! To mu
smiješ reći tek sutra nakon 9 sati prije podne. Jasno? Sad idi." U
8 sati sljedećeg jutra pred svim je zatvorenicima pročitana odlu-
ka vojnog suda kojom se Vemićeva kazna preinačuje u zatvor-
sku.685
U međuvremenu su se četvorica časnika, Dimitrijevićevih
suradnika, u Dobrovoljačkoj diviziji u Rusiji svojski trudili da
osuđenike spase od smaknuća. Na čelu njihove borbe bio je
bojnik Radoje Janković, istančani pjesnik koji je tečno govorio
francuski i znao niski. Najprije je na Krf poslao brzojav ministru
vojske Terziću i ministru unutarnjih poslova Jovanoviću Patku,
prosvjedujući protiv smrtne presude Nižeg vojnog suda. Kad su
u Petrograd stigli i njegovi drugovi, potpukovnici Božin Simić,
Aleksandar Srb i Vojislav Gojković, sva četvorica su se udružila.
„Učinili smo sve što smo mogli, prevrnuli smo i nebo i zemlju,
a iz lojalnosti poruke smo najprije slali svojoj vladi." Kad nije
bilo odaziva, napisali su memorandum i apelirali na sve vodeće

685 Protićevi memoari III.

državnike i vladare u svijetu. Poslali su pisma vodećim dnevnim
listovima u Rusiji, Francuskoj i Engleskoj. Pisali su 27. svibnja bri-
tanskom veleposlaniku da su tobožnji atentat na princa i Solunski
proces djelo Dimitrijevićevih neprijatelja:

Pukovnik Dimitrijević najomiljeniji je časnik u Srbiji.

Upravo je u njemu utjelovljena ideologija nacionalnog
ujedinjenja... Zbog svoje inteligencije i lojalnosti uvi-
jek je bio središte demokratizacije u srpskoj vojsci...
Njegov veliki prijatelj, pukovnik M. G. Milovanović,
poznat je kao najsolidnija snaga u našem Glavnom
stožeru.686

Tako su pisali Dimitrijevićevi odani drugovi iz Crne ruke.

Zatim su ta četvorica sastavili memorandum tvrdeći da su svi
oni koji su osuđeni na smrt bili lažno optuženi da su Srbiju htjeli
pretvoriti u republiku. „Bezrezervno tvrdimo da je solunska afera
bila unaprijed pripremljena i službeno organizirana s određenim
političkim ciljem." Lažni svjedoci i doušnici oklevetali su optuže-
nike. Četvorica časnika 23. su svibnja zatražili od svog veleposla-
nika u Petrogradu da intervenira kod princa Aleksandra i vlade
da za dobro Srbije i njenu budućnost odmah prekinu Solunski
proces i oslobode optuženike. Kad Srbija bude oslobođena,
može im se opet suditi. Ako je presuda već izrečena, odmah treba
održati ponovno suđenje sa sucima koje će imenovati savezničke
vlade.687
Ministarstvo vanjskih poslova niske privremene vlade, slabog
demokratskog režima koji je bio uspostavljen u ožujku 1917.,688
uplašilo se da će proces ugroziti odnose sa saveznicima i savjeto-
valo je srbijanskoj vladi u izbjeglištvu da bude umjerena i čovječ-
na. Nakon što je Novoe vremja, vodeći liberalni petrogradski list,
upozorilo srbijanske lidere da bi proces mogao ugroziti zajed-

686 VIA, Pop. 5, K. 478, F. 2, br. 45, 27. svibnja (tj. 9. lipnja), B. Simić, A. Srb, V.
Gojković i R. Janković sir Georgeu Buchananu.
687 Živ. 397, „Memorandum", 10. lipnja 1917. (Petrograd).
688 Vladu su formirali liberalni članovi Carske Dume (parlamenta) nakon svrga-
vanja carizma, a potrajala je do 7. studenoga 1917. (po gregorijanskom, za
Rusiju novom kalendaru).
ničku stvar i otuđiti rusku javnost i privremenu vladu, ministar
vanjskih poslova M. I. Tereščenko telegrafirao je 11. lipnja svom
izaslaniku na Krfu:

Glavni konzul u Solunu obavijestio nas je da je osam

časnika optuženih za veleizdaju i pokušaj atentata na
prijestolonasljednika Aleksandra osuđeno na smrt. Ne
upuštajući se u optužbe ili u krivnju optuženika, što je
unutarnja srbijanska stvar... skrenite pozornost Pašiću
da će izvršenje smrtne kazne ovdje, u sadašnjim okol-
nostima, nedvojbeno izazvati provalu negodovanja,
razjarene napade na Srbiju, a možda i neprijateljske
ulične demonstracije. Jako nam je stalo da to izbje-
gnemo kako ne bi pala sjena na prijateljske odnose
između Rusije i Srbije.689

Odazivajući se na osjećaje javnosti, ruska vlada već je prije

toga ukinula smrtnu kaznu u Rusiji.
Posljednji napor četvorice srpskih časnika bio je brzojav
engleskom kralju 11. lipnja:

Izrečene su smrtne kazne najboljim srpskim časni-

cima i najvećim prijateljima plemenitih saveznika i
zaštitnika Srba. Taj nesretni i natražnjački postupak
prijestolonasljednika i njegove vlade nagovještava
junačkom srpskom narodu najveće nevolje u budućoj
Srbiji. Molimo Vaše Veličanstvo da spriječi izvršenje
tog neoprostivog zločina prema najvećim srpskim
patriotima, koji su nepravedno optuženi i tendencio-
zno osuđeni.690

Ali Pašić je shvatio da njegov režim može previdjeti upozo-

renja četvorice časnika Crne ruke izvan domovine i privremene
vlade koja nema mnogo vlasti izvan Petrograda i Moskve.

689 Živ. 401, Tereščenko Pelekinu, 11. (tj. 24.) lipnja.

690 PRO FO 371/2870, srpski časnici engleskom kralju, 11. (tj. 24.) lipnja.
 Ne znajući da su smaknuća već izvršena, ruski ministar vanj-
skih poslova Tereščenko dao je 17. lipnja upute svom izaslaniku
da obavijesti Pašića kako će u Rusiji biti velike nesnošljivosti
protiv srbijanskog režima ne preinače li se smrtne presude. Pašić
je rekao da je to upozorenje stiglo prekasno, dodajući da pro-
tivljenje Rusije nipošto ne bi spriječilo smaknuća jer je krivnja
osuđenika dovoljno dokazana.691
London je također poduzeo neke poprilično suzdržane kora-
ke da razuvjeri Srbe da ne izvrše smaknuće osuđenih časnika.
Britansko veleposlanstvo u Petrograđu poslalo je 5. lipnja brzo-
jav svom izaslaniku na Krfu da utječe ne bi li se smrtne kazne
preinačile zbog loših posljedica što će ih izazvati u savezničkim
zemljama. Veleposlanik Buchanan tražio je od izaslanika da pro-
vjeri sve optužbe protiv osuđenika i dodao: „Savezničke vlade
ne mogu ostati ravnodušne prema mjerama koje će neposredno
utjecati na vođenje rata."692
Ali svi inozemni napori nisu uspjeli spasiti Dimitrijevića i nje-
gove prijatelje. Budući da je solunskim režimom upravljao jedan
nedostojan čovjek, zaključio je bojnik Janković, nije bilo te inter-
vencije koja bi promijenila krajnji ishod. „Nekakva histerija isple-
la je tu otrovnu mrežu oko vaših glava, a sve u ime spašavanja
dinastije Karađorđević, koju smo mi doveli na prijestolje i štitili ju
i kojoj nismo željeli zlo."693
U međuvremenu je Visoki vojni sud u Solunu iznova raz-
motrio drakonske presude Nižeg vojnog suda. Prije Solunskog
procesa sastav njegovih članova bio je potpuno promijenjen.
Novi predsjedatelj bio je pukovnik (ubrzo zatim general) Mirko
Milosavljević, vodeći protuurotnik i „bjelorukaš". Kolege su mu
bili pukovnik Josif Kostić, opaki Dimitrijevićev neprijatelj, i Stevan
Miletić, koji je postavljen za suca kad je rekao da bi im „svima
poskidao glave".694 S ta tri zakleta Dimitrijevićeva neprijatelja na

691 Živ. 402, Tereščenko Pelekinu, 17. (tj. 30.) lipnja, povjerljivi brzojav; Živ. 407,
Pelekin Tereščenku, 20. lipnja (tj. 2. srpnja); Živ. 684-652.
692 PRO FO 371/2870, Buchanan C. des Grazu, 5. (tj. 18.) lipnja, br. 197.
693 Živ. 369, pismo R. Jankovića od 26. lipnja 1919.; VIA, Pop. 5, K. 489, F. 2, br.
31, „Zapisnik po našem radu u Rusiji..."; br. 32, Jankovićevi koncepti za poru-
ke Albertu Thomasu i sir Georgeu Buchananu, 25. i 27. svibnja 1917.
694 Živ. 11, Milovanovićev dnevnik, zapis od 28. kolovoza 1919.
Visokom vojnom sudu njegova smrt već je bila potvrđena.695 Ali
nasuprot njima četvrti sudac, pukovnik Branko Gatalović, bio
je savršeno pošten i pravnik po obrazovanju. Prije nego što je
Dimitrijevićev slučaj stigao na Visoki vojni sud, Gatalović je bio
podvrgnut pritisku da se proglasi bolesnim. Bio je upozoren da
će imati samo štete bude li objektivno sudio.696
Početkom 1917. Rudolf Mihl, „plivač s Krfa", bio je dodijeljen
Visokom vojnom sudu kao daktilograf. Sjedeći u predsoblju za
vrijeme njegovih ročišta, Mihl je 5. lipnja načuo fragmente ogor-
čene svađe između Gatalovića i Kostića. Nazivali su jedan drugo-
ga pogrdnim imenima. Gatalović je stalno ponavljao: „Ne želim
postati ubojicom osuđujući nevine ljude na smrt." Kostić ga je
psovao i prijetio mu da će i njemu skinuti glavu „zajedno s onim
razbojnicima koji će biti smaknuti ma što ti rekao". Kad je njiho-
va svađa zaprijetila da se pretvori u fizički obračun, umiješao se
predsjedatelj Milosavljević. Pukovnik Vlada Jovanović nagovarao
je Mihla: idi Gataloviću, smiri ga, kaži mu da se ne suprotstav-
lja smrtnim presudama, jer „neće nikomu uspjeti spasiti glavu,
samo će svoju dovesti u opasnost". Vrlo nesretan, Gatalović je
rekao Mihlu: „Ovi ubojice žele i mene pretvoriti u ubojicu, ali...
neću potpisati Apisovu smrtnu presudu, pa makar me to i glave
stajalo."697
Kad je Visoki vojni glasovao, pokazalo se da je predsjedatelj
Milosavljević dao presudan glas. Gatalović je uzalud uvjeravao:
„Srbijanski zakon izričito zabranjuje osudu na smrt na temelju
nepouzdanih dokaza; potrebna su dva svjedoka da se dokaže
ubojstvo s predumišljajem." Potom je zatražio da se u zapisnik
unese njegovo različito gledište: „smrtna kazna ne temelji se na
zakonu". Taj hrabri čin skupo ga je stajao.698

695 Živ. 7, „Beleške Tucovića".

696 Živ. 11, Milovanovićev dnevnik, zapis od 17. listopada 1919. Gatalović mu je
sam dao tu informaciju.
697 Živ. 6, Vemićev dnevnik, uvod M. Živanovića; Živ. 7, „Beleške Tucovića".
Poslije je pukovnik Stevan Miletić rekao Tucoviću da ga grize savjest jer je
glasovao za smrtne presude, kad je bilo očito da je cijelo suđenje inscenirano.
Bio je uvjeren da je to neophodno „za spas zemlje i dinastije".
698 Isto.
 Neposredno uoči donošenja odluke Visokog vojnog suda, 8.
lipnja, Stojković je zatekao zgrbljenog Dimitrijevića. Nije se obri-
jao, presvukao, nije upotrijebio svoju kolonjsku vodu. Dimitrijević
je još uvijek računao na prijatelje izvana i na srbijanske demokrat-
ske tradicije očekujući pet do dvadeset godina zatvora bude li
klasificiran kao politički zatvorenik. Kako se drži Milovanović
Pilac? „Znate da je on vrlo osjetljiva osoba, a ja nisam, zato me
zovu životinjom. Svatko tko želi voditi aktivan život i raditi mora
biti spreman na sve i sve podnijeti." Dimitrijević je polagao nade
u vođe samostalnih radikala, Davidovića i Draškovića. Možda se
čak ni Pašiću neće svidjeti smrtne presude. A za princa regenta
je rekao:

Svi mi polažemo nade u tog Aleksandra... Kraljevi

uvijek griješe što se boje vrijednih ljudi i okupljaju oko
sebe dvorjane koji su dobri samo za lov, bankete i slič-
ne stvari, ali ne i za temeljit ozbiljan rad...

Poslije je Dimitrijević rekao: „Neka me uklone i neka čine

što hoće, ali mislim da se vjerojatno neće usuditi poduzeti nešto
tako strašno kao što je smaknuće." Pitao je Stojkovića: „Kaži mi
pošteno, u koji će nas zatvor poslati?" Ljuba Vulović još je uvijek
izvaljivao poprilično usiljene šale. Milovanović Pilac, izražava-
jući duboku mržnju prema princu i dinastiji, psovao je svakoga,
okrivljujući cijeli svijet za svoju nevolju. Priznao je da je strahovito
psovao prijestolonasljednika. Malobabić je, smiješeći se, rekao:
„Mislio sam da sam u elitnoj skupini, a kad tamo, ispalo je da su
kriminalci!"699
Visoki vojni sud je kasnije istoga dana objavio presudu. Čedo
Popović i Radenković, prethodno osuđeni na smrt, dobili su
svaki po dvadeset godina zatvora; kazna generalu Popoviću
povećana je s petnaest na dvadeset godina. Smrtne kazne osta-
lima - Dimitrijeviću, Milovanoviću, Laziću, Tucoviću, Vuloviću,
Vemiću i Malobabiću - bile su potvrđene. Međutim, prema srbi-
janskom Ustavu princ regent imao je pravo pomilovati osuđenike
na smrt. Sedmorica osuđenih na smrt opet su pripremili molbe za
pomilovanje.

699 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapis od 8. (tj. 21.) lipnja.

 Odluka Visokog vojnog suda izazvala je raskol u krfskoj
koalicijskoj vladi i ona se raspala. Članovi Ministarskog vijeća
Davidović i Drašković naposljetku su se pokrenuli iz sumnjive
obamrlosti. Davidović, predsjednik samostalnih radikala, čekao
je da ga jedan strani diplomat obavijesti o odluci Visokog voj-
nog suda. Iznenađeni Davidović pohitao je k premijeru Pašiću,
ali ovaj je uporno tvrdio da nema obavijesti da su smrtne kazne
potvrđene. Nemajući povjerenja u uvjeravanja prepredenog
Pašića, Davidović je odmah potražio princa Aleksandra, koji
se tada nalazio na Krfu. Dobro raspoloženi prijestolonasljednik
pozvao je Davidovića da se provozaju automobilom. Za vrije-
me vožnje Aleksandar je rekao da je Visoki vojni sud potvrdio
sedam smrtnih presuda. Što Davidović misli o tome? Kao vođa
stranke, odgovorio je Davidović, ne može davati službene izja-
ve. Prijestolonasljednik je, kako je doznao, već razgovarao s
Pašićem, koji se zalagao da se „presuda dokraja izvrši". Pašić ga
je, dakle, prevario, shvatio je Davidović, kako bi se ministri iz
Samostalne radikalne stranke našli pred svršenim činom kad se
obavi smaknuće.
Davidović se zalagao za milost prema osuđenicima. Kao pri-
jatelj dinastije istaknuo je kobne posljedice smaknuća sedmorice
časnika. Krvlju političkih prijestupnika ne mogu se učvrstiti ni
prijestolje ni dinastija. Slušajući njegove molbe, Aleksandar je
postajao sve ljući. Naposljetku je viknuo: „Što, vi branite one koji
su me htjeli ubiti!" Uslijedila je otrovna tišina. Kad se princ malo
smirio, Davidović ga je opet zamolio da bude milostiv. Svatko će
pozdraviti tako plemenitu kraljevsku gestu. Prijestolonasljednik
je zaustavio automobil, otvorio vrata i izbacio zapanjenog
Davidovića. Nakon što je princ regent nastavio vožnju, predsjed-
nik samostalnih radikala morao je prepješačiti cijeli put natrag do
grada Krfa!
Nakon tog incidenta ministri iz svih stranaka osim Radikalne
usprotivili su se presudi Visokog vojnog suda. Davidović,
Drašković i Marinković 9. lipnja podnijeli su ostavke. Stranački
predsjedatelj Davidović zabranio je drugim samostalnim radika-
lima da udu u koalicijsku vladu. Pašić je odmah podnio ostavku
cijele vlade. Po savjetu predsjednika Narodne skupštine Andre
Nikolića, princ regent tada je od Pašića kao vođe najjače stranke
(Radikalne) zatražio da formira jednostranačku vladu; ovaj je to
sutradan i učinio. Kad su posjetili Aleksandra pod izlikom da
se žele oprostiti, Davidović i Drašković ponovno su od njega
zamolili milost za osuđenike. Princ ih je primio hladno i izjavio:
„Niste trebali dolaziti jer ste već podnijeli ostavke." Ali kod kuće
i u inozemstvu bit će izazvan nepovoljan dojam, ostali su uporni,
ako itko od osuđenika bude smaknut. Aleksandar ih je kratko
otpravio: „Slobodni ste da odete; ne želim vas više vidjeti."700
Na prvoj sjednici Pašićeva nova radikalska vlada odlučila je
da Dimitrijević, Malobabić i Vulović budu smaknuti, a za ostale
je zatražila pomilovanje. Jedan od prisutnih ministara vodio je
bilješke na toj sjednici. Pročitavši presude obaju vojnih sudova,
ministar pravosuđa predložio je da vlada od Krune zatraži da sve
osude na smrt preinači u dvadeset godina zatvora, osim za troji-
cu prvooptuženih. Predsjednik vlade Pašić klimnuo je glavom u
znak suglasnosti. Tada se jedan od ministara založio da se pažlji-
vo preispitaju te smrtne kazne: „Pogledajmo malo oko sebe i
razmotrimo situaciju u kojoj jesmo. Izgubili smo domovinu... naši
kod kuće su u ropstvu." Ministar je emotivno nastavio:

Koža mi se ježi od toga što će srpsku krv, krv naših

časnika, proliti srpska ruka. Zar ćemo... njihova tijela
pokopati u zemlju ovih ulizica Grka? Pomislite samo
koliko će to obeshrabriti našu vojsku.

I svi ostali bili su, čini se, protiv smaknuća:

Ako prolijemo bratsku krv, to će ostaviti loš dojam na

naše saveznike i sav ostali civilizirani svijet... Znajte da
se sve naše stranke u Skupštini protive izvršenju smrt-
ne kazne. Atmosferu još više truje osuda nevinih ljudi,
jer nije bila poštena i po zakonu, nego nepravedna i po
diktatu osobne osvete.

700 Živ. 716, „Solunska afera". Službeni prikaz događaja objavljen je pod naslo-
vom „Kominike Kraljevske srpske vlade", Srpske novine, 26. lipnja 1918.
Pašić je 10. (tj. 23 ) lipnja obavijestio svog veleposlanika u Londonu da je
koalicijska vlada pala. Doznavši za presudu Visokog vojnog suda, Davidović
i Drašković rekli su princu u privatnoj audijenciji da će podnijeti ostavke ako
on ne preinači smrtne presude. - AJ, Pižon, Pašić Jovanoviću Pižonu, 10. (tj.
23 ) lipnja, brzojav br. 155.
 Predsjednik vlade Pašić požurio se prekinuti ministrov pledo-
aje. Zahvalivši mu za osjećaje što ih je izrazio, uvjeravao je da je
vanjska situacija postala kritična. Sudeći po izvješćima što ih je
posljednjih dana dobio od srbijanskih izaslanika u savezničkim
zemljama:

Vojna situacija naših saveznika se pogoršala i pobjeda

naših neprijatelja smatra se neizbježnom u najkraćem
roku. [Kurziv autorov.] Zato nam je suđeno da podle-
gnemo u bitki. Mirovni će pregovori uskoro započeti
i mi i prijatelji naše stranke uskoro ćemo se naći pred
najvećom opasnošću.

Austrijski i njemački dvor, mračno je upozoravao Pašić, u radi-

kalima vide svoje najveće neprijatelje. Vješto je doveo u vezu pre-
sudu Visokog vojnog suda sa sarajevskim atentatom. Centralne
sile, tvrdio je Pašić, imaju dokaze da je umorstvo nadvojvode
pripremio pukovnik Dimitrijević zajedno sa svojim prijateljima.
Budući da je Dimitrijević sudu u Solunu predao pisano priznanje
da je pripremio umorstvo Franza Ferdinanda, postalo je prijeko
potrebno da ga srbijanski režim javno osudi i pogubi i njega i
njegove glavne suučesnike, Vulovića i Malobabića.

Tada ćemo Austriji i Njemačkoj moći reći... da smo ga

odmah pogubili, čime dokazujemo da osuđujemo aten-
tat. U pitanju je naša koža ili njihova. Ova stvar neće
trpjeti odgađanja jer nas događaji mogu iznenaditi.

Pašić ih je zamolio da prihvate prijedloge ministra pravosuđa.

Grobna tišina spustila se na sjednicu vlade, potom je Pašićev
prijedlog bio prihvaćen bez daljnjih primjedaba. Već nakon dva
tjedna, sjećao se ministar, visoki dužnosnik Ministarstva vanjskih
poslova informirao ih je da je Pašićeva tvrdnja o teškoj vojnoj i
političkoj situaciji bila izmišljena. Istoga dana ministar je doznao
da je Dimitrijević sudu podnio pisano priznanje o odgovornosti
za sarajevski atentat u zamjenu za obećanje blage kazne.701 Pašić

701 Živ. 202, „Izvod iz zapisnika ministarske sednice na Krfu povodom smrtnih
presuda..."; Živ. 203, J e d a n istorijski dokumenat".
je postigao cilj obmanuvši najprije Dimitrijevića, a potom i svoje
kolege radikale.
Aleksandar i Pašić odgovorni su za to što su potvrdili tri
smrtne presude, ustvrdio je Slobodan Jovanović. Zašto se Pašić
razišao sa samostalnim radikalima zbog smaknuća i tako osudio
na propast koalicijsku vladu? Uoči razgovora s Jugoslavenskim
odborom o budućoj jugoslavenskoj državi koalicijska bi vlada
osnažila Pašićev položaj. Pašić je djelovao pod snažnim priti-
skom princa regenta, uvjeravao je Jovanovića radikalski ministar
Momčilo Ninčić. Prijestolonasljednik je isprva uporno smatrao
da svih sedam osuđenika na smrt treba smaknuti, ali Pašić ga
je nagovorio da pomiluje sve osim trojice. Pašić ih nije mogao
spasiti jer je Aleksandar od Dimitrijevića, Vulovića i Malobabića
napravio osobni problem. Ali da se Pašić pridružio zahtjevi-
ma samostalnih radikala da ih pomiluje, uzvratio je Jovanović,
Aleksandar bi morao popustiti. On nije mogao raspustiti koalicij-
sku vladu, jer ni Jugoslavenski odbor ni saveznici ne bi pristali
na suradnju s nezakonitom vladom. To znači da je Pašić imao i
svojih razloga da ukloni spomenutu trojicu. Glavni razlog bilo
je Dimitrijevićevo priznanje solunskom sudu da je organizirao
sarajevsku urotu. Pašić i Stojan Protić smatrali su da je najvažnije
osigurati dinastiju, Radikalnu stranku i same sebe, jamčeći budu-
će korektno ponašanje Srbije prema Austrijancima strijeljanjem
organizatora sarajevskog atentata. Da očiste svoju stranku bude
li separatnog mira, Pašić i Protić suglasili su se da Dimitrijevićevu
glavu isporuče Beču.702
Stojan Protić potvrdio je 1922. da je Dimitrijevićev tajni dopis
sudu u Solunu onemogućio pomilovanje:

Što se tiče pokojnog Dimitrijevića, glavno je da je pri-

znao sudu da je on bio taj koji je organizirao sarajevski
atentat, što je Austriji dalo pravo da nam objavi rat.

Tako je Protić zapravo priznao da je za vrijeme rata protiv

Austrije Pašićeva vlada sarajevski atentat smatrala zločinom, a

702 Jovanović, Moji savremenici, str. 434-435.

njene organizatore zločincima. „Može li se zamisliti čudovišnija
izdaja Srbije od ove?", pitao je Dimitrijevićev nećak.703
Jovanović je 1919. o Dimitrijevićevu smaknuću raspravljao s
Aleksandrom. Pod pritiskom da govori iskreno, Jovanović, koje-
ga je Aleksandar cijenio i kao pravnika i kao povjesničara, rekao
je princu da je Dimitrijevićeva smrtna presuda bila sudsko uboj-
stvo. Zatečen takvom izjavom, princ je tvrdio da nikad prije nije
čuo takvu kvalifikaciju tog procesa:

Ja sam vojnik; ne razumijem se u zakone i zato sam

se konzultirao s pravnim savjetnicima koji su mi bili
na raspolaganju u Solunu u mom stožeru. Svi su me
uvjeravali da je Apisova smrtna kazna zakonski bespri-
jekorna. Nakon toga morao sam Apisov slučaj razma-
trati čisto vojnički. S tog gledišta Apis nije mogao biti
pomilovan. Za časnika nema većeg zločina nego usred
rata urotiti se protiv svog vrhovnog zapovjednika.

Je li Aleksandar zaista povjerovao da su Dimitrijević i njegovi

prijatelji kovali urotu protiv njega? Željan vrhovne vlasti nad voj-
skom i uvjeren da je to opravdano, princ je ignorirao flagrantne
neregularnosti na solunskom suđenju.
Ali Pašić i njegovi kolege sigurno su ih razumjeli. Pašićevo
ponašanje često se objašnjava zahtjevima Austrije da budu
kažnjeni organizatori sarajevskog atentata kao preduvjeta za mir.
Tek kad Dimitrijević bude smaknut, vjerovao je Pašić, Beč će
dopustiti da Karađorđevići i radikali vladaju u obnovljenoj Srbiji.
Tako je Dimitrijević bio smaknut ne zato što se urotio protiv srbi-
janskog prijestolonasljednika, nego zato da se osigura opstanak
radikala na vlasti.704 Aleksandrov odgovor na molbe za pomilo-
vanje koje mu je uputila lady Paget, supruga bivšeg britanskog
veleposlanika u Srbiji, kao da to potvrđuje:

Ti su ljudi zlo za ovu zemlju. Dugo su onemogućavali

državne poslove svojim subverzivnim namjerama.

703 Živ. 2075, „Smrt Apisa"; Živ. 2061.

704 Jovanović, Moji savremenici, str. 477-482.
 Osim toga, bili su spremni ubiti Pašića i mene. Ali oni
su osuđeni više zbog onih prvih, državnih razloga... i
zato ne mogu hiti pomilovani,705 [Kurziv autorov.]

Posljednja stranica u dnevniku satnika Stojkovića sastoji se od

bilježaka što ih je zapisao 12. lipnja 1917. godine, nekoliko sati
prije smaknuća trojice osuđenika. Vulović je pakirao stvari, pisao
pisma i zbijao šale o svom strijeljanju. Htio je dva povjerljiva
pisma povjeriti generalu Popoviću, za kojega je bio siguran da
će biti pošteđen. Premda se još nadao pomilovanju, Dimitrijević
se osjećao „bez duše, bez nogu, bez glave, jedna masa". Deset
dana prije nego što su ga uhitili sanjao je strašnog pauka kako ga
napada, gledajući stravičnim žutim očima njegovu glavu. Braneći
se u snu kratkim mačem, probudio se drhteći i neraspoložen.
Prethodnog dana palo mu je zrcalo i razbilo se.

Strah od smrti u kakvom sam sada ne bih poželio ni

najgorem neprijatelju. Sad mi je jasno zašto se ljudi
zalažu protiv smrtne kazne. Legnem, ali mi odjednom
izlazi pred oči raka. Trgnem se i u duši osjećam strašno
bolan pritisak.

Zašto je to snašlo baš njega, koji je uvijek ljudima opraštao nji-

hove slabosti? „Ali ipak ne okrivljujem nikoga, vjerujte mi... nisam
ljut na ljude; poznajem ih."706 Ubrzo su Dimitrijević i Vulović
doznali da će sutradan biti pogubljeni.
Pet minuta uoči ponoći 12. (tj. 25.) lipnja ostali su osuđeni-
ci bili obaviješteni da je princ regent preinačio njihove smrtne
presude. Svi su šutke čekali da čuju odluku. Kad im je pročitan
Aleksandrov dekret, odjedanput su se raspričali. Jedan od pomi-
lovanih, vjerojatno Lazić, uskliknuo je: „Živio prijestolonasljed-
nik!" Nekolicina je ponovila taj usklik.707

705 Živ. 11, Milovanovićev dnevnik, zapis od 15. prosinca 1919.

706 Živ. 3205, Stojkovićev dnevnik, zapis od 12. (tj. 25 ) lipnja 1917.
707 Živ. 298, „Načelniku sudskog odeljenja Vrhovne komande", potpukovnik Lj.
Dabić Gojku Pavloviću, načelniku pravnog odjela, 13. lipnja 1917.
 XXIII. poglavlje

Pred otvorenim grobom

(Lipanj 1917.)

Zatvor za časnike u Solunu, 12. lipnja navečer: Dimitrijević je

bio silno napet očekujući odluku princa regenta. Te večeri, kako
je napisao zapovjednik zatvora satnik Milan Stojković, Dimitrijević
ga je nekoliko puta pozvao u svoju samicu i raspitivao se o presu-
di. Završivši oporuku, uzbuđeno je šetao samicom. Ali Stojković
mu ništa nije mogao reći. „Noćas neće stići nikakva odluka",
zaključio je Dimitrijević. „Večerao je malo i rano legao, kad sam
sa svećenikom u 23 sata ušao k njemu, već je bio u dubokom snu.
Probudio sam ga, pridignuo se i sjeo na ležaj."708

708 Ovaj prikaz smrti Dimitrijevića i njegovih prijatelja utemeljen je ponajprije

na priopćenjima četvorice očevidaca što su ih oni poslali princu Aleksandru
i pukovniku Petru Živkoviću. Iskaze Paunovića, Dabića i Stojkovića u cjelini
je objavio, zajedno s primjedbama i objašnjenjima, Milan Živanović u knjizi
Pukovnik Apis, str. 571-595. „Poslednji čas osuđenih na smrt" poručnika
Protića nalazi se u Živ. 1963. Drugu verziju Protićeva iskaza daje Stevan Zec,
„Vojnici, gađajte dobro!", Duga br. 324, lipanj 1986., str. 67-72. Značajan,
ali ne u svemu pouzdan izvor jest „Hinrichtung des Apis" u Apis und Este
(1931.). Ta literarna verzija austrijskog romanopisca i bivšeg vojnika u
osnovnim se crtama podudara sa svjedočenjima očevidaca. U manje važnim
pojedinostima se razilaze, jer je stajalište očevidaca bilo drukčije. Njima je bilo
zapovjeđeno da zapišu svaku riječ i opišu svaku gestu Apisa i njegovih pri-
jatelja do smaknuća. Najpodrobnije je izvješće satnika Stojkovića, zapovjed-
nika zatvora za časnike u Solunu, koji je princu Aleksandru i Živkoviću slao
detaljne opise tijekom šest mjeseci Dimitrijevićeva utamničenja. Poznavao je
Dimitrijevića bolje od mnogih drugih i u svom je završnom izvješću pokazao
otvoreno suosjećanje s njim. Gdje ima razmimoilaženja u iskazima očevidaca,
autor se uglavnom oslanja na Protićeva i Stojkovićeva izvješća. Značajan je
izvor i Dimitrijevićevo oproštajno pismo nećaku Milanu Živanoviću, koje
ovaj nikad nije primio, a prvi ga je objavio Dedijer u knjizi Sarajevo 1914.
(2. izdanje, Beograd, 1978., II. svezak, 338-340). Dodatni podaci prikupljeni
su iz: „Crna uspomena", Živ. 716; S. Jovanović, Moji savremenici (Windsor,
Kanada, 1968.), str. 67-68; Miloš Bogićević, Le proces de Salonique (Pariz,
1928.), str. 94-96; Ljubomir Dabić, „Streljanje pukovnika Apisa", Politika, 26.
lipnja 1922., str. 3.
 Dimitrijević se iznenadio vidjevši da je svećenik Zdravko
Paunović došao sa satnikom. A potom mu je sve postalo jasno.
Njegove su se tmurne slutnje obistinile: regent Aleksandar potvr-
dio je njegovu smrtnu presudu. Ali srdačno se rukovao sa starim
svećenikom i Stojković ih je ostavio nasamo. Sve do tog trenut-
ka Dimitrijević se nadao da će regent preinačiti smrtne presude
Nižeg vojnog suda njemu i njegovim prijateljima, što ih je Visoki
vojni sud uglavnom potvrdio, i da će biti osuđeni na zatvorsku
kaznu. Već se ispovjedio svećeniku Makariju, pa zašto je onda
tako kasno Paunović ušao u njegovu samicu? Zar će presuda biti
provedena u djelo već noćas? Dimitrijević nije znao je li organiza-
torima Solunskog procesa prijeko potrebno da dobiju priznanje
krivnje trojice osuđenika na smrt: pukovnika Dimitrijevića, bojni-
ka Ljubomira Vulovića i Rade Malobabića. Ali Makarije, koji ih je
ispovjedio, apsolutno je odbio odati ono što je čuo na ispovijedi.
Srbijanski kazneni zakon nalagao je da svećenik prije izvršenja
smrtne presude mora ispovjediti osuđenike, pričestiti ih, otpratiti
ih do stratišta i održati službu Božju kraj njihovih grobova. Kako
je Makarije ostao tvrdoglav, pukovnik Milan Dunjić, zapovjednik
solunskog garnizona, prema uputi je poslao starog Paunovića,
koji je pristao o ispovijedi obavijestiti vlast.
Otac Paunović počeo je svoj izvještaj o posjetu Apisu:

Soba je velika, otvorenih vrata, dobro osvijetljena lam-

pom na sredini. Dragutin nije zamijetio da smo ušli.
Ležao je na postelji, lica okrenuta prema stropu. Jedan
oficir [Stojković] hodao je ispred mene, prišao njegovoj
postelji i rekao: „Gospodine pukovniče!"

Naglo skočivši, pukovnik Dimitrijević svećeniku je stegnuo

ruku objema svojima, prinio mu stolac i zamolio ga da sjedne.
Zašto je Paunović došao tako kasno? Kad je svećenik objasnio,
Dimitrijević mu je ljubazno zahvalio:

Prema tome, osudili su nas, ali ne znam kakve će kori-

sti imati kad nam oduzmu život. Znate li je li Kruna
potvrdila naše presude, hoće li nas strijeljati sve i kada,
i jesu li barem neki od nas pomilovani?
 Paunović se pretvarao da ne zna. „Ali presuda je", usprotivio
se Dimitrijević, „svakako morala biti potvrđena prije nego što su
vas pustili da noćas dođete k nama. To znači da će nas sutra stri-
jeljati... Jeste li već posjetili ostale?"

„Samo Vulovića i Malobabića", odgovorio je Pauno-

vić.
„Znači da smo nas trojica propali!", uzviknuo je Apis.

Paunović je znao da je nekoliko drugih časnika osuđenih na

solunskom sudu pomilovano, ali mu je povjerio da će posjetiti
sve osuđene oficire. Znajući koliko je Dimitrijević potresen što će
njegovi prijatelji iz Crne ruke zbog njega biti strijeljani, srbijanske
su ga vlasti do kraja htjele držati u neizvjesnosti. Ali Paunovićeva
izjava da je posjetio samo Vulovića i Malobabića uvjerila je
Dimitrijevića da će samo njih trojica stati pred streljački vod.
„Što manje, to bolje; eto, tako ja računam", rekao je Dimitrijević.
„Dakle, smrt je tu!... To znači da sam trebao poginuti u ratu, ali
Bog to nije dopustio, nego je htio da ovako izgubim glavu, vje-
rojatno u interesu Velike Srbije i Jugoslavije. Pa dobro, kad je
već tako, umrijet ću mirno i drage volje. Vjerujte mi, gospodine",
nastavio je, snažno hvatajući svećenikovu ruku, „naše su namje-
re, želje i djelovanje bili do kraja domoljubni, ali govna su nam
se uvukla u organizaciju... I tako je sve krenulo naopako." Neki
su članovi Crne ruke zaista pogriješili. „...Kad su ti vragovi upleli
svoje prste, sve je pošlo naopako i evo kako smo završili..."
"Da su vam namjere bile isključivo domoljubne", usprotivio se
Paunović, „djela bi vam bila velika i svijetla. Zašto ste sve činili
potajno, pobuđujući strah i sumnju? Zašto je 'Ujedinjenje ili smrt!'
još od svog osnutka bilo strašilo i vukodlak? Zar ta tajnovitost
nije mnoge uvukla u mračni labirint, vođene sebičnim i nedostoj-
nim ciljevima, pretvorivši domoljubne ciljeve u prah i pepeo?"
Dimitrijević je pokušao objasniti:

Ali nije moglo biti drukčije... Već smo bili prolili krv
i 29. svibnja [1903J izveli prevrat. I kad smo uvidjeli
da smo pogriješili, naumili smo ubuduće sve raditi
potajice. A budući da je stvar umalo propala, jer su nas
neki drugovi izdali, postalo je još važnije da sve bude
 u tajnosti i oprezno... Ali nikad nisam povjerovao da
će nam se suprotstaviti [Nikola] Pašić, Stojan Protić i
Radikalna stranka.709

Zašto su se vođe radikala okrenuli protiv urotnika, pitao je

Paunović. I zašto ih Dimitrijević osuđuje?
Radikali, rekao je pukovnik, isprva su odobravali Svibanjski
(Lipanjski) prevrat 1903. Njime je srušena vlast Obrenovića i
suparnička dinastija Karađorđević došla je na srpsko prijestolje, a
radikali na vlast. Zatim su se posvađali s urotnicima iz 1903., pro-
gonili ih i na svaki ih način pokušavali ukloniti. „Budući da nisu
bili kadri smisliti nešto drugo, morali su nam pripisati pokušaj
ubojstva i tako prouzročiti našu smrt.710 Stoga najviše osuđujem
Pašića i Protića, jer od njih takvo što nismo očekivali. Oni su dugo
patili i bili proganjani u doba Obrenovića; trebali su nam pomoći
i opravdati nas pred sudom." Dimitrijević i njegovi prijatelji vje-
rovali su da su ministar unutarnjih poslova Ljubomir Jovanović
Patak i njegova policija zakuhali cijeli Solunski proces.
Zašto je Rade Malobabić doveden u vezu s Crnom rukom,
upitao je svećenik? Dimitrijević je objasnio da je Malobabić bio
odani tajni agent Srbije u Bosni i Austriji; vlasti su ga optužile da
je pucao u regenta Aleksandra kako bi mogle vođe Crne ruke
osuditi na smrt.

Stoga mi je savjest čista i mogu mirno umrijeti. Ja sam

dobar u duši, kao i moja pokojna majka, Bog da joj
dušu prosti, i zato nikad nikomu nisam nanio nikakvo
zlo. Umrijet ću mirno, osobito ako i kada to iziskuju
interesi Velike Srbije i Jugoslavije.

Paunović je primijetio da mora posjetiti i druge osuđene

časnike. Ponudio je Dimitrijeviću da se ispovjedi i pričesti. Ovaj
mu je odgovorio da se odavno nije pričestio pa da neće ni sad.
Nikomu nije nanio zlo. Zašutjeli su i Dimitrijević se zamislio. Je

709 Pašić i Protić bili su glavni vođe Radikalne stranke, koja je uglavnom bila na
vlasti od 1903. do 1918.
710 To se odnosi na navodni pokušaj „crnorukaša" da počine atentat na regenta
Aleksandra blizu Ostrova u Grčkoj 29. kolovoza 1916.
li kao svećenik i prijatelj njegova ujaka Paunović ipak vjerovao
da ga treba ispovjediti? Svećenik je, kako je rekao, tada održao
cijelu propovijed kako bi nagovorio Dimitrijevića da se ispovjedi
i pričesti.711
Dimitrijević je zamolio svećenika da njegovu nećaku preda
njegovo oproštajno pismo i zapisnik njegovih izjava na sudu.
Svećenik je pristao da mu ispuni tu želju ako to dopusti satnik
Stojković. Pozvali su satnika i Paunović mu je pročitao dijelo-
ve Dimitrijevićeva oproštajnog pisma. Rekavši da nema potre-
be da sve čita, Stojković je dopustio Paunoviću da ga preda
Dimitrijevićevu nećaku Milanu Živanoviću.712 Svežanj listova
papira s bilješkama Stojković je predao solunskom zapovjedniku
pukovniku Dunjiću. Dimitrijević je svoju oporuku i ostale osobne
stvari ostavio na stolu.713
Pismo pukovnika Dimitrijevića nećaku Milanu Živanoviću
otkriva što je osjećao kad je doznao da je Visoki vojni sud potvr-
dio smrtne presude za njih sedmoricu.714 Preostalo mu je samo
nekoliko sati života:

711 Milan Živanović vrlo uvjerljivo tvrdi da je - budući da je razgovor Dimitrijevića

i Paunovića potrajao ukupno 20 minuta, prema preciznom izvješću satnika
Stojkovića, a „propovijed" koju je u svom izvješću spomenuo svećenik nije
mogla trajati kraće, jer ju je držao starac koji sporo govori - Paunović poslije
očito „prerađivao" i znatno proširivao svoje izvješće. Osim toga, njegova
primitivna „propovijed" zacijelo nije mogla razuvjeriti Dimitrijevića, piše
Živanović. Prije će biti da je njegov ujak odlučio da se ispovjedi i pričesti kako
bi našao utjehu i mir među svojim precima jer se morao suočiti sa smrću.
712 Umjesto da tako i postupi, Paunović je pismo predao pukovniku Dunjiću,
koji ga je nedvojbeno proslijedio regentu. U prvom konceptu svog izvješća,
primjećuje Milan Živanović, Stojković je napisao da ga je Dimitrijević upi-
tao može li Paunoviću predati „pismo za mojega nećaka", a u posljednjoj
verziji to je promijenio u „oporuku". Jasno je da je Stojković izbjegavao
spomenuti pismo kako se za njega ne bi doznalo i da ga Paunović može dati
Dimitrijevićevu nećaku. Kad je ovaj susreo Paunovića u Francuskoj, u Nici u
jesen 1917., svećenik mu nije rekao ni riječ o takvom pismu, nego mu je samo
usmeno priopćio neke dijelove iz njega. Otada je Paunović okretao glavu na
drugu stranu svaki put kad bi u Beogradu naišao na Dimitrijevićeva nećaka
(Pukovnik Apis, str. 576-577).
713 Taj paketić bio je u posjedu princa Aleksandra, a 1941. su ga našli njemački
okupatori i neke od tih dokumenata objavio je Hans Übersberger u
Auswärtige Politik (srpanj 1943.). Dimitrijevićeva oporuka bila je između dva
svjetska rata objavljena na nekoliko mjesta.
714 To pismo, vraćeno iz Austrije 1975. zajedno s ostalim dokumentima koji se
 Sve te sate posvećujem našim dragima u Srbiji i tebi,
drago moje dijete. U mislima sam s vama i sve vas
grlim. Opraštajući se s tobom, a preko tebe sa svima
našima u Srbiji, molim te da ih sve, kad dođe taj sretan
trenutak da ih ponovno vidiš, zagrliš, izljubiš i uvjeriš
koliko sam ih sve volio i koliko sam im želio svako
dobro.

Misleći na smrt koja mu se bliži i na one koji su za nju odgo-

vorni, Dimitrijević je napisao:

Umirem nevin. Smatraju da smo krivi i da zaslužujemo

smrt. To je politika i iz posve unutarnjopolitičkih razlo-
ga mi moramo otići s ovoga svijeta. Umrijet ću mirno
i čiste savjesti. Neću osjećati nikakvu bol jer umirem
od srpske puške, uvjeren da umirem samo zato što
mjerodavni smatraju da je smrt mojih prijatelja i mene
potrebna za dobro Srbije, a za to dobro uvijek sam bio
spreman dati svoj prolazni zemaljski život.

Uvjeravajući nećaka da može biti ponosan na svog ujaka,

Dimitrijević je istaknuo i Živanovićevu veliku obiteljsku odgo-
vornost:

Nadam se da me dobro poznaješ i da ćeš biti uvjeren

da je tvoj ujak bio častan čovjek dobra srca i duše, neiz-
mjerno ushićeni Srbin koji je vjerovao u bolju buduć-
nost srpstva i jugoslavenstva... I ti uvijek budi i ostani
dobar i pošten čovjek i častan Srbin. Uvjeren sam da
ćeš živjeti u sretnijim vremenima i da se nećeš poput
nas morati boriti za srpstvo. To mi pruža nadu da ćeš
se moći više posvetiti našim dragima i mirnije raditi za
svoju dobrobit i dobrobit naše porodice.

Živanović mora čuvati i braniti njene žene i djecu dok se sam

bude pripremao za produktivan život.

odnose na Dimitrijevića, prvi je objavio Dedijer u knjizi Sarajevo 1914. (II.

svezak, 338-340).
 Je li možda sljedeći dio pisma one koji su isplanirali
Dimitrijevićevu smrtnu presudu naveo da ga ne predaju njegovu
nećaku?

Uistinu umirem nevin. U budućnosti, budeš li smatrao

da je potrebno, možeš potražiti načina da to i potvrdiš.
Kad uvjeti opet budu u redu i strasti se smire, možeš
pokušati i zakonskim putem potvrditi našu nevinost.
Za nas to neće ništa značiti, ali ti, budeš li htio, moći
ćeš pokušati. U dvorskim dokumentima ima tragova i
lako ćeš naći put kojim trebaš poći da potvrdiš našu
nevinost. Ne ostavljam ti ovo u naslijede kao dužnost,
nego ti samo na to skrećem pozornost, tako da znaš.

Na neki način mladi je Živanović otkrio ujakovu želju za

rehabilitacijom, premda su ju oni koji su ga osudili pažljivo krili.
Živanović će velik dio svog života posvetiti naporima da spere
ljagu s ujakova ugleda.
Dimitrijević je poručio Živanoviću da „zagrli moju sestru koja
me sačuvala i odnjegovala" i da zahvali ostalim članovima poro-
dice „za njihovu neizmjernu ljubav prema meni... Poljubi našem
dragom tati ruku i zamoli ga da vjeruje kako sam ga uvijek volio
i poštovao kao svog oca."715
Sad će i on poći putem kojim je prije njega otišla njegova
majka Jovanka, „koja me naučila da budem dobar". Sigurno će na
onom svijetu sresti sve svoje preminule rođake i prijatelje „koji su
mi život na zemlji učinili milim i koji me radosno očekuju u svom
društvu. Ovaj moj put u vječnost mnogo mi je lakši kad znam da
idem tamo kamo su svi oni prije mene otišli." Ali ipak je strašno
patio što ostavlja žive, posebno „zato što vas ne mogu još jedan-
put vidjeti i zagrliti". Završio je ovako:

Duboko potresen našim rastankom, dragi moj mali

Milane, grlim te i ljubim, voljeni moj, svim svojim
srcem i dušom. Posljednja je moja želja za sve vas da

715 Živan Živanović, Milanov otac i Dimitrijevićev svak, srpski političar i

povjesničar, tada je bio interniran u Austriji.
 budete sretni i da moju smrt primite mirno, kao što ja
mirno i čiste savjesti odlazim s ovoga svijeta.716

Svećenik Paunović to je značajno pismo zadržao i nije ga

predao, što ostavlja ružnu mrlju na njegovu imenu. Zbog straha,
servilnosti ili slabosti poslušao je one koji su mu dali nedostojnu
zadaću, a ne svoju savjest i svog Boga.
Otišavši od Dimitrijevića, Paunović je u ured dežurnog časni-
ka ušao toliko umoran i nesretan da se jedva držao na nogama.
U trenutku kad je izlazio iz tog ureda ostali osuđenici napuštali
su drugu prostoriju u kojoj ih je solunski zapovjednik, pukovnik
Dunjić, upravo obavijestio da su im smrtne kazne preinačene u
zatvorske.
23-55: U prostoriji za zatvorske čuvare regentov dekret, kojim
su preinačene presude Visokog vojnog suda, priopćen je ostalim
osuđenicima u Solunskom procesu.717 Vijest da su pomilovani
silno ih je uzbudila. Netko je kliknuo: „Živio prijestolonasljednik!"
Bojnik Velimir Vemić, prvotno osuđen na smrt, glasno je izjavio:
„Život koji mi je preostao želim iskoristiti da dokažem svoju
nevinost i zasluženost svog pomilovanja." Pomilovani su obavi-
ješteni da svoju zahvalnost sutra mogu poslati princu Aleksandru.
Nakon šest mjeseci zatočeništva mogli su razgovarati, slobodnije
se kretati i primati posjetioce.
Dimitrijević o pomilovanju ostalih osuđenika nije bio obavije-
šten. Oko 23.30 pozvao je satnika Stojkovića, koji mu je poslao
svog zamjenika, poručnika Josifa Protića, koji je nekoć bio pod
Dimitrijevićevim zapovjedništvom. Protić je zatekao pukovnika
kako sjedi za stolom i puši. „A, tu si, dragi Protiću!", srdačno je
uzviknuo Dimitrijević i ponudio mu cigaretu. „A gdje je dragi
Stojković, hoćemo li ga vidjeti?"
"Satnik je zauzet", odgovorio je Protić, „ali će ići s vama do
gubilišta."
"E, pa dragi moj sokole, igru sam konačno izgubio. Gotovo
je." Dimitrijević je uzbuđeno nastavio: „Eto, vidiš, ja sam miran...

716 Dedijer, Sarajevo 1914. (II. svezak, 340).

717 Osim trojice prvooptuženika bili su osuđeni i Damjan Popović, M. G.
Milovanović, Radoje Lazić, Čedo Popović, Vladimir Tucović, Vladimir Vemić,
Bogdan Radenković i Muhamed Mehmedbašić.
kao dijete, nimalo ne strepim. Molim te, zapali. Ja puno pušim, jer
ovo mi je posljednji put." Pripalivši Protiću cigaretu, Dimitrijević
je nastavio:

Još ću te nešto zamoliti... Pozdravit ćeš Ljubu Patka

[ministra unutarnjih poslova Ljubomira Jovanovića]...
Reci mu da je pobijedio u igri... Ali neka pazi, ako je
pogriješio, ispaštat će njegova djeca i unuci. Ja se na
njega, Protiću, ne žalim... Nije on mene iznevjerio. Ne.
Mene su moji stari prijatelji ostavili i zaboravili.

Dimitrijević je zamolio Protića da njegovu nećaku preda nje-

govu oporuku te svežanj pisama i dokumenata. „Znam da sve to
moraš pokazati [vlastima]. Ono što ostane daj mom dragom neća-
ku da se sjeti ujaka. Ja drugog potomka nemam." Zatim je Protiću
dao i svoje najdraže ratno odličje, Karađorđevu zvijezdu718:

Znam da će me prije strijeljanja degradirati, skinuti

mi činove, značku s kape, poskidati odličja... ali ne
želim ići na smaknuće s ovim ordenom. Časnik si i
zato ti ovo dajem za uspomenu, jer ne želim da ode
mojoj rodbini. Časno sam ga zaslužio i časno nosio, ali
budući da sam se poslije počeo baviti ovim nesretnim
političkim i zabranjenim stvarima, nedostojnima po
njihovu mišljenju, mislim da me sada više ne smatraju
dostojnim da budem časnik i zato ovo ne želim nositi
na svom posljednjem putovanju. Zadrži ga.

Dimitrijevićeva aktovka i tabakera ostale su satniku Stojkoviću.

Protić je obazrivo obavijestio Dimitrijevića da će na gubilište poći
oko jedan sat nakon ponoći. Potom je izišao, ne mogavši više
izdržati nazočnost osuđenog Dimitrijevića.719
Kad je minuo jedan sat nakon ponoći, Stojković je pošao po
Dimitrijevića i zatekao ga kako hoda ćelijom. Rekao mu je da je

718 Bio je to najznačajniji srpski ratni orden, koji je dobio ime po Karađorđu
Petroviću, vođi I. srpskog ustanka protiv Turaka 1804.-1813., pretku princa
Aleksandra.
719 Zec, „Vojnici, gađajte dobro!", Duga br. 324, Beograd, lipanj 1986.
vrijeme da krenu. Umjesto da odjene gornji dio uniforme, pukov-
nik ga je upitno pogledao. Zapovjednik Dunjić i ostali ih čekaju
u prizemlju, obavijestio ga je Stojković. Uzevši ljetnu vojničku
bluzu, koju nikad nije odjenuo u zatvoru, Dimitrijević je nesigur-
no pitao: „Hoćete li vi biti sa mnom?" Kad je satnik klimnuo gla-
vom, Dimitrijević je brzo navukao na sebe bluzu i zakopčao ju.
Odjednom je promijenio svoje neodlučno ponašanje. Uz osmijeh
zamolio je za dozvolu da se oprosti od drugova koji ostaju u
zatvoru i od stražara. Djelovao je odlučno, ljubazno i prirodno.
Ali onaj tko ga je dobro poznavao mogao je opaziti da je ta smi-
renost pomalo usiljena. Stojković je shvatio da se pukovnik još
nada pomilovaju u zadnji čas.
Dolje su ih već čekali automobili. Dimitrijević i satnik ušli su
u drugi auto, bojnik Vulović i Protić u prvi, a Malobabić i sveće-
nik Paunović u treći, svi u pratnji žandara. Dok su ulazili u auto,
Dimitrijević je pokazao na komandnu ploču: „Nešto vam je tu slo-
mljeno." Stojković je sjeo pokraj njega, zajedno s vodnikom straže;
zdesna mu je bio satnikov posilni. Dimitrijević se okrenuo prema
njemu: „A, to si ti, Vule! Pošteno je da se sad malo i ti odmoriš."
Upozorio je vojnike: „Gađajte dobro!" Pripaljivao je jednu cigare-
tu za drugom, ali pušio je vrlo smireno: „Hoćemo li daleko? Gdje
je to? Zašto idemo noću, kad vojnici neće dobro vidjeti pa će loše
nišaniti? Trebali bi pričekati dok se ne razdani."
Stojković ga je upitao: „Zar ni sad nikoga nećete koriti?"
Dimitrijević mu je odgovorio kroz smijeh: „Znate i sami da sam
vam često govorio o tim ljudima; eto kako mi zahvaljuju nakon 14
godina, a bili bi prosjaci da nije bilo mene.720 Ali, bude li to kori-
stilo Velikoj Srbiji, neka bude. Pogledajte me, posve sam miran
i ničega se ne bojim. Nije ovo prvi put da stojim pred puškama;
stajao sam pred njima i 29. svibnja [1903.]." A potom, odjedanput
oštro, ironično: „Pozdravite Vemića; sramotno se ponio. Već sam
vam ispričao što sam sve za njega učinio. Zbog njega sam se
posvađao s prijateljima, jer sam vjerovao da je častan čovjek."721

720 Dimitrijević je mislio, primjećuje Milan Živanović, na dinastiju Karađorđević

koju su on i njegovi prijatelji vratili na prijestolje u svibnju (lipnju) 1903. U
to vrijeme Petar Karađorđević, skorašnji kralj Petar I., živio je u izgnanstvu u
Švicarskoj kao popriličan siromah.
721 Dimitrijević je mislio na potpukovnika Velimira Vemića, osnivača Crne ruke.
 Dok su izlazili iz Soluna, ništa se nije vidjelo. Malobabić, u lisi-
činama, žalosno je gledao pred sebe, držeći ruke sklopljene pred
licem kao da se moli. „Dobro poznajem Solun", rekao je, „ali ne
znam kuda idemo, iako mi se čini da smo na putu za Mikru." Bio
je u pravu. Povorka je skrenula s puta za Mikru prema usamljenoj
uvali.
Kad su stigli na raskrižje kod kule Bejas, Dimitrijević je upitao:
„Koliko nas je? Ovo je zaista brojna pratnja." Satnik Stojković je
objasnio: „Vi, Vulović i Malobabić; ostali su pomilovani." „Što
manje, to bolje", odvratio je Dimitrijević s olakšanjem. Malo
kasnije Stojković je primijetio: „Čudim se što ništa niste napisali."
Dimitrijević je odgovorio: „Žao mi je što nisam imao vremena da
napišem historijat svog djelovanja, ali za to bi mi bile potrebne
dvije godine. Trebao sam energiju i snagu za svoj rad." Nagnuvši
se prema Stojkoviću, pukovnik je polako rekao:

Jednom sam vam već rekao da sam možda pogriješio

kad sam u onom pismu i na saslušanju rekao da sam
planirao atentat u Sarajevu. Sad bih rekao da je to glav-
ni uzrok moje smrti.722

Osvrnuvši se na povorku automobila, ironično je primijetio:

„Tako vam je to noćas. Ipak, vidite da je taj cirkus službeno pom-
pozan, ja i Radojlović!"723
Povorka se zaustavila blizu gubilišta.724 Osuđenici su s prat-
njom još dvadesetak minuta pješice nastavili mračnom uvalom.
Poručnik Protić išao je prvi, za njim Vulović, šepajući bolesnom

Njegovu oštru kritiku najvjerojatnije su izazvali Vemićevi siloviti napadi na

njega za vrijeme suđenja u Solunu.
722 Dimitrijević misli, primjećuje Živanović, na svoje pismo upućeno 30. ožujka
1917. princu Aleksandru, u kojem je objasnio svoju ulogu u sarajevskom
atentatu. Vidi o tome XX. poglavlje. Dimitrijević nagovještava da je princ
Aleksandar osobno kriv za njegovu smrt.
723 Pukovnik Radoje Radojlović, po naredbi princa Aleksandra, bio je 1916.
na Krfu pokopan uz posebne počasti. Brzo promijenivši stranu nakon
Svibanjskog (Lipanjskog) prevrata 1903., Radojlović je postao povjerljivim
Aleksandrovim prijateljem i podržavateljem.
724 Očevici nisu suglasni o vremenu dolaska na gubilište, ali to je svakako bilo
između 1.30 i 2.30.
nogom, a za njima Dimitrijević i Stojković. Dimitrijević je pitao
može li razgovarati s Vulovićem, a kad je Stojković to odobrio,
našalio se: „Kako napreduješ, Ljubo? Hoćeš li moći? Ovo ti je
kao ratna noćna služba." Bojnik Vulović je prosvjedovao: „Hej,
Protiću, kamo nas to vodiš kroz ovu močvaru?" Dimitrijević je
dodao: „Gle, živi odlazimo u crnu jamu." Podsjetio je Stojkovića
da njegovoj rodbini ispriča kako je izgledao u tim posljednjim
satima. „Nemoj im reći da si ti zapovijedao, nego samo da si bio
prisutan. Trebao sam im nešto napisati o tebi, ali...", zašutio je u
pola rečenice, kao da se htio požaliti na nekoga u vezi sa suđe-
njem i skorim smaknućem. „Sve je to djelo Ljube Jovanovića.
A pokušaj umorstva istraživao je i namjestio Sotir Aranđelović.
Tako im reci budu li te pitali kad nas odluče rehabilitirati. Ključ
je kod Temeljka i Đorđa."725 Potom je dodao: „Pozdravite Tucu
i recite mu da pripazi na mog nesretnog nećaka. Žao mi je tog
djeteta. Takva je sudbina, ali što možemo?"726 Kad su stigli na
mjesto određeno za pogubljenje, Vulović je pitao Dimitrijevića:
„Ali, Dragutine, čini se da smo samo nas trojica?" „Tako je, Ljubo,
ostali su sigurno pomilovani, a ako je tako, dobro je."
Napokon su stigli do odredišta, zatim su morali čekati dva-
desetak minuta prije nego što je počela procedura. Prve zrake
praskozorja pojavile su se na istoku. Protić je pogledao na sat
- bilo je oko 3.20. Vod vojnika pripremao se u svjetlosti triju
fenjera. Petnaestorica vojnika određenih da obave strijeljanje
punili su puške. Pukovnik Dunjić pregledao je tri rake, isko-
pane na brzinu i nevješto. Osuđeni časnici stajali su oko pola
metra od tih jama. U svakoj od njih bio je poboden kolac od dva
metra. Dimitrijević je prišao potpukovniku Dabiću i pitao ga je li
došao kao predstavnik vojnog suda. Dabić mu je odgovorio da
će glasno pročitati presudu. Dimitrijević i Vulović nekoliko su
puta zahtijevali da se pričeka do svanuća i da vojnici pozorno
nanišane kako im ne bi unakazili lica. Uvjeravali su ih da će im

725 Dimitrijević je tvrdio da su sve to unaprijed organizirali vođe radikala i nje-

govi neprijatelji među časnicima. Satnik Aranđelović provodio je istragu u
Solunu prije početka procesa. Temeljko Veljanović i Đorđe Konstantinović
bili su glavni svjedoci optužbe, koji su se poslije odrekli svojih iskaza pred
sudom. Vidi XVIII., XX. i XXV. poglavlje.
726 To se po svoj prilici odnosi na pukovnika Milana Tucakovića, zapovjednika
Vardarske divizije u 3. armiji.
tu želju sigurno ispuniti. Dimitrijević je rekao Dabiću drhtavim
glasom: „Vidiš, Ljubo, kakva me nevolja snašla. Vjeruj mi, nevin
sam!" Dabić mu je odgovorio da ga žali kao prijatelja i časnika
koji je kudikamo korisnije mogao služiti domovini, ali da mora
umrijeti jer zakon to zahtijeva. Očito obradovan, Dimitrijević je
prihvatio tu ideju:

Molim te, kaži mojim prijateljima da ne žalim što ću

umrijeti od srpskih pušaka jer je to za Veliku Srbiju,
čije sam ostvarenje uskoro želio vidjeti. Doista, po tom
zakonu sam kriv i tako je moralo biti jer sam suviše
zategnuo odnose i morao sam pasti.727

Dok su pripreme odmicale, trojica osuđenih prijatelja, koji su

se sastali nakon šest mjeseci prisilne razdvojenosti, razgovarali su
i šaptali. Glasnim šaptom, što ga je čuo i Paunović, Malobabić se
žalio: „Vidiš li kud si me doveo?" Dimitrijević mu je odgovorio:
„Pa, da nisi ti bio s nama, možda ni mi ne bismo sada bili ovdje."
Dimitrijeviću je pukovnik Dunjić dopustio da razgovara sa sve-
ćenikom Paunovićem. Povukli su se ustranu i Dimitrijević je opet
zamolio svećenika da njegovo oproštajno pismo preda njegovu
nećaku i prenese njegovoj rodbini da je do kraja mislio na sve
njih. Tada im je prišao Vulović i predao Paunoviću svoja pisma
i poruke supruzi.728 Promatrajući tri groba u mračnom klancu,
Dimitrijević je u šali rekao Dabiću: „Zašto nam nisu odabrali bolje
mjesto, negdje gore, odakle se vidi more? Znaš, ipak je potrebna
nekakva dekoracija." Još se dobro držao, kako je primijetio Dabić,
ali se jako promijenio: lice mu je problijedjelo, a glas podrhtavao.

727 I Dabić i Paunović nastojali su u svoja izvješća uvrstiti Dimitrijevićevo

priznanje. U jednom od prethodnih Dabić je zapisao da Dimitrijević vjeruje
da je Srbiji potrebna njegova smrt zbog sarajevskog atentata i nastojanja srbi-
janske vlade da sklopi separatni mir s Austrijom. Zato je Živanoviću čudno
što Dimitrijević kaže Dabiću da je njegova smrt posljedica „pretjerano nateg-
nutih odnosa" s vodećim srpskim političarima, odnosno razmimoilaženja s
njima u unutarnjoj politici.
728 Paunović nikad nije ispunio te molbe. Nakon što je otkrivena njegova uloga
poslušnika režima, izbjegavao se čak i slučajno susresti s Milanom i Živanom
Živanovićem, a Vulovićevoj supruzi nikad nije prenio njegove poruke.
S vremena na vrijeme tješio je Malobabića i jedanput mu je rekao:
„Da si ostao u Kuršumliji, i ti i ja ostali bismo živi."729
Suci vojnog suda primaknuli su se stolu na kojem je s obiju
strana stajao po jedan fenjer. Trojica osuđenika stajala su ispred
njega, blizu svojih otvorenih grobova. U ime vojnog suda pukov-
nik Dabić, zaogrnut dugim crnim plaštom, s naočalama na nosu,
počeo je čitati dugačke presude. Čitao je brzo i tečno, hladno-
krvnim, ciničnim tonom. Liječnik i svećenik stajali su sa strane,
a vojnici u velikom polukrugu. Osuđenici nisu pozorno sluša-
li - te optužbe već su nekoliko puta čuli. Dimitrijević je i dalje
pušio jednu cigaretu za drugom. Sva trojica osuđenika tiho su se
došaptavali, smješkali i blagonaklono uzajamno pogledavali kao
bliski prijatelji, što su i bili. Dabić je opomenuo Malobabića da
ne šapće. Dok je čitao o pokušaju atentata na princa Aleksandra,
osumnjičenici su se sumnjičavo pogledavali kao da žele reći:
To se nikad nije dogodilo! Dimitrijević se poluglasno obratio
Vuloviću: „Dok smo bili ujedinjeni i moćni, regent nam je htio biti
vođa." Vulović mu je hladno odvratio: „Apise, ne razbijaj glavu
zbog toga. Vojnički hici to će srediti." Usred čitanja Malobabić,
mršav kao kostur, zamolio je podignutim okovanim rukama da
mu skinu lisičine. To je i učinjeno.
Iznad sjevernog ruba klanca, prema Brehmovim riječima, na
drugoj strani mračne visoke planine, probijala se tanka zraka sunca.
Jedva čujna tutnjava dopirala je iz daljine kroz noć. „[Solunska]
fronta ne spava", primijetio je Dimitrijević. Časnici za stolom tako-
đer su podigli pogled i osluhnuli. „Francuzi su stalno na oprezu",
rekao je pukovnik Dunjić, „a Bugari, koje su doveli nakon zadnje
bitke, umorni su i više se ne žele boriti." Vulović je dodao: „Onaj
mrtvac iz Sarajeva ima dugačke ruke. Pruža ih iz groba i sve nas
hvata, jednoga po jednoga." Dimitrijević je izjavio: Jedino zavidim
onima koji će vlastitim očima vidjeti pobjedu." I nastavio:

I da sam doživio samo tu jednu jedinu stvar, morao

bih reći da mi je život bio lijep. Nikad, čak ni ondje,

729 Bojnik Vulović ondje je u listopadu 1915. našao Malobabića oboljelog od

akutne tuberkuloze. Dimitrijević ga je nagovarao da ostane u Kuršumliji, ali
Malobabić je uporno tražio da ga povedu sa sobom kako ga ne bi objesili
Austrijanci.
 u vječnosti, neću zaboraviti onaj prosinački dan 1914.
kad smo ušli u oslobođeni Beograd. Narod na ulicama
galamio je i plakao od radosti kad je kralj Petar prola-
zio ulicama, automobilom prešao preko zastave koju
su ostavili Austrijanci i ušao u dvorac.

„Bolje na to ne misli", posavjetovao ga je Vulović. „Otada smo

jako pali. Nismo izabrali loše vrijeme da umremo... bolje je da
ležimo dva metra ispod zemlje gdje nećemo slušati kuknjavu i
zdvajanje." Dimitrijević se usprotivio: „Ali nećemo čuti ni pobjed-
ničko slavlje."730
Dabić je prestao čitati i zatražio čašu vode. Dok je spuštao
čuturicu koju mu je prinio vojnik, bojnik Vulović mu se obratio:
„Imenjače, daj i meni." Kad je utažio žeđ, Vulović se opet okre-
nuo Dabiću: „Nadam se da nemaš sifilis." Dabić mu je cinično
uzvratio: „Sad ti je prekasno da se o tome brineš." Vulović je bio
uporan: „Vrag zna koliko sam bio zaražen na Krfu, ali u drugi
život želim ući zdrav na ovoj šepavoj nozi." Časnici su prasnuli
u grohotan smijeh, čak ni svećenik nije uspio suzdržati blag smi-
ješak.
"Sad ćemo nastaviti čitati presude", objavio je pukovnik Dabić.
„Sad je na redu najdosadniji dio", uzdahnuo je Dimitrijević,
„izmišljeni pokušaj atentata na regenta kod Ostrova." I doista,
Dabić je počeo čitati: „Kako biste ostvarili svoje planove, poku-
šali ste ubiti princa regenta. Kanili ste ubiti predsjednika vlade,
ukinuti Ustav i narodu oduzeti političku slobodu." „Aha", primi-
jetio je Dimitrijević, „ništa ne kažu o našem takozvanom poku-
šaju da neprijatelju izdamo srpsku frontu." Vulović je dodao:
„Pametnjakovići. Dovoljno su čučali nad ovom presudom da na
kraju izmisle nešto komplicirano." Tijekom tog dugog čitanja
Dimitrijević je popušio više od četrdeset cigareta. Ukočena osmi-
jeha na licu, ispucavao je ponešto usiljene šale. Povremeno je
pogledavao na sve strane, kao da je nekoga očekivao. Do kraja
nije gubio nadu u pomilovanje. Dimitrijević je Protiću dao tri
kutije cigareta da ih podijeli vojnicima, ali čitanje presuda toliko

730 Pesimist Vulović pedviđao je da će Srbija biti poražena i da će zbog toga

tugovati, dok je Dimitrijević, vječiti optimist, predviđao pobjedu Srbije u I.
svjetskom ratu i ostvarenje svojih snova o Velikoj Srbiji i Jugoslaviji.
se otegnulo da je popušio sve svoje cigarete i morao još nekoliko
uzeti od poručnika.
U 4.30 Dabić je napokon završio čitanje. Još je bilo osjetno
svježe; jutarnji vjetar donio je hladnoću u rosni klanac. Vojnici
su poustajali i stali se pljeskati rukama po ramenima da se ugriju.
Slabašan plamičak fenjera se gasio. Dok je Dabić bučno zatvarao
svoju torbu sa sudskim spisima, Dimitrijević je upitao: Je li vrije-
me da se oprostimo?" Dabić je klimnuo. Dimitrijević prvi, a ostali
za njim, prišli su stolu i pozdravili se s časnicima. Dimitrijević je
stao pred pukovnika Dunjića: „Ti si me uhitio, Milane, ti si mi bio
neprijatelj. Pripadaš onoj drugoj strani, ali ne zamjeram ti. Vjeruj
mi, jer čovjek ne laže kad se sprema umrijeti, ono što je pročita-
no prijesna je laž." Pukovnik Dunjić stegnuo mu je ruku, spustio
pogled i nije izgovorio ni jednu jedinu riječ, kao da je prešutno
suglasan s Dimitrijevićem. Ovaj je pak prišao Paunoviću da mu
zahvali što im je pružio utjehu. „Preksutra je Vidovdan. Neka Bog
da da Srbija uskoro proslavi taj dan ponovno na tek oslobođenom
Kosovu polju."731 Zagrlivši svećenika Paunovića, Dimitrijević mu
je htio poljubiti ruku. Svećenik se skanjivao, ali ga je Dimitrijević
zamolio: „Molim te, dopusti mi da te poljubim kao što bih oca
ili majku." Paunović mu je dopustio da mu poljubi ruku i ostali
osuđenici učinili su isto.
Zatim je pukovnik Dabić zapovjedio poručniku Protiću da
s osuđenika odstrani oznake čina. Protić im je skinuo pletere
i značke s kapa pa epolete. Držeći za ruku Malobabića, koji je
jecao, Dimitrijević je rekao: „Ovo je dobar Srbin i častan čovjek;
vjerujte mi, on nije kriv. Budi samo hrabar, Rade..." Malobabić ga
je ridajući zagrlio i pritisnuo svoje lice na njegova prsa. Stalno je
glavu držao pognutu. Nije htio gledati kako se razdanjuje dok se
sunce diže iznad gornjeg ruba klanca.
Sva su se trojica okrenuli. Sumorna siva stijena kamenolo-
ma, zabilježio je Brehm, podsjećala je na rascijepljenu lubanju,
na kojoj se zadržalo još nekoliko vlasi riđe kose, jer je sunce

731 Taj lokalitet nalazi se blizu današnje (1988.) albanske granice i na njemu
se od 15. do 28. lipnja 1389. vodila Kosovska bitka u kojoj je turska vojska
sultana Bajazida porazila srpsku pod knezom Lazarom. Koliko god to bilo
neobično, taj poraz Srbi još uvijek slave kao svoj veliki dan, jer su se junački
odupirali kudikamo jačem neprijatelju. Nije beznačajno da je sarajevski aten-
tat 1914. počinjen baš na obljetnicu kosovskog poraza.
grmlje povrh njih već obasjalo rumenilom. Nastupilo je vrijeme
za rasplet. Časnici iz pratnje priveli su osuđenike pred tri otvo-
rene rake. Kad je stao ispred one s desne strane, Dimitrijević je
primijetio: „I ovdje prema dobi i činu. Ja ću, kao viši časnik, stati
s desne strane da posljednji put podnesem prijavak." Oprostivši
se od satnika Stojkovića i rukovavši se s Dabićem i Protićem,
prvi je skočio u svoj grob. Blijed kao vosak, držeći u ruci nepo-
pušenu cigaretu, izgledao je mlad, odlučan i snažan, prisjećao se
Stojković. „Podsjetio me na nas, mlađe časnike, u turskom ratu.732
U prvim bitkama bili smo hrabri, prezirali smo smrt." Poručnik
Protić konopcem je Dimitrijevića privezao za kolac u grobu, kako
je nalagao zakon. Kad je već bio vezan, Dimitrijević se pobunio:
„Ovaj mi je grob premalen."733 Protić mu je tada preko očiju
vezao rubac, također po zakonu. Dimitrijević je prosvjedovao:
„Ali sad više ne mogu pušiti." Protić mu je odgovorio: „Samo
vi pušite i dalje." Vuloviću je poručnik Protić morao pomoći da
side u grob. Vojnici su na rukama donijeli Malobabića, koji je
zapomagao, i spustili ga u lijevi grob. Kad mu je vojnik počeo
stavljati povez preko očiju, Malobabić se pobunio: „Hoću vidjeti
sunce!" Dimitrijević mu je rekao: „Pusti ga, Rade. Tako mora po
zakonu."
Blijeda stijena kamenoloma postajala je sve svjetlijom, ali svje-
tlost kao da se ustručavala prodrijeti u taj zakutak klanca. Tajnoviti
mrak sporo se povlačio. Trojica osuđenika stajala su s povezima
preko očiju ispred hrpe iskopane zemlje, dok su se vojnici vra-
ćali u vod. Dimitrijević je izgledao dirljivo, prisjeća se Stojković,
onako vezan za kolac i s rupcem koji mu nije dobro pokrivao
oči. „Taj izraz lica, tužan i zapitan, s onim užasnim, staklastim
pogledom." Kad su mu oči napokon dokraja prekrili povezom,
pukovnik Dimitrijević je uzviknuo: „Živjela Velika Srbija! Živjela
Jugoslavija!"734 Iz susjednog groba oglasio se Vulović: „Živjela
Velika Srbija! Pozdravite nam djecu kad odete..."

732 Prvi balkanski rat 1912.. u kojem je Balkanski savez pobijedio Tursku.
733 O tome postoje različite verzije. Prema Brehmovoj, Dimitrijević je rekao:
„Niste ga iskopali dovoljno duboko... ali barem je dovoljno dug."
734 Protić je napisao da je Dimitrijević uzviknuo: „Vojnici, nišanite dobro! Živjela
Jugoslavija!" Vulović je viknuo: „Živjela Srbija!" Duga br. 324, str. 71.
 Grob Dragutina
Dimitrijevića Apisa u
kosturnici srpskog vojnog
groblja u Solunu, kamo
su njegovi posmrtni
ostaci preneseni s mjesta
strijeljanja

Ali satnik Stojković već je podigao sablju i potom zapovjedio:

„Pali!" Prvi plotun odmah je pokosio Malobabića. Dimitrijevićevo
tijelo klonulo je na kolcu, glava mu je visjela oslonjena na lijevi
rub groba. Krv mu je tekla iz krupnog tijela, ali još je bio živ.
Vulović je pomaknuo lijevu ruku. Nakon drugog plotuna liječnik
je potvrdio da su sva trojica mrtvi.735 Dimitrijević je ležao opru-
žen u grobu, prisjeća se Protić, ruke su mu bile prekrižene, a lice
smireno i vedro. Ni jedan hitac nije ga pogodio u glavu; vojnici su
uslišali molbe osuđenika i dobro nišanili. Protić je Dimitrijeviću
pokrio lice crnim rupcem i stavio mu kapu na glavu; jednako su
postupili i s drugom dvojicom. Zatrpali su grobove, a svećenik
Paunović izgovorio je molitvu za spokoj duše. Vojnici su uzeli
svoje puške i odmarširali. Lešinari su uz kliktaje kružili iznad
klanca.

735 Očevici su vrlo različito opisivali Dimitrijevićevu smrt. Paunović je tvrdio

da su Dimitrijević i Vulović bili živi i nakon drugog plotuna i da je liječnik
pregledom utvrdio da još treba pucati. Stojković je napisao: „Zapovjedio sam
još jedan plotun (drugi po redu), jer ta dvojica još nisu bili mrtvi i uskoro je
sve bilo gotovo." Prema Dabićevu pak izvješću, dvadesetak hitaca moralo
se ispaliti u Dimitrijevića i Vulovića, koji su se dugo mučili prije nego što
su umrli. Protić se sjećao: „Nakon prvog plotuna Apis je pao, konopac se
prekinuo, ali on još nije bio mrtav. Nakon drugog plotuna liječnik je utvrdio
njegovu smrt." Brehm, čini se, pretjeruje: „Vulović je klonuo prema naprijed i
stao udarati rukama oko sebe: 'Loše! Loše! Pucajte još jedanput, molim vas...'
Apis se uspravio, povez je spao s njega: 'Završite, braćo! Završite!"'
 "Što je bilo, bilo je", mirno je rekao jedan časnik, prije nego što
se okrenuo da ode. „Pomrsili smo im konce. Ako jednoga dana
dopadnemo šaka Apisovim prijateljima, neka i oni nama učine
isto."
Svi nazočni, primijetio je Paunović, bili su zbunjeni i pokunje-
ni zbog te strašne pomisli.
 Napomena uz hrvatsko izdanje

Američki povjesničar David MacKenzie napisao je ovu biogra-

fiju srbijanskog pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa 1988.
godine, u vrijeme kad se u povjesničarskim krugovima, posebno
u Srbiji, vodila stanovita polemika u vezi sa Solunskim proce-
som 1917. i političkom ulogom Dragutina Dimitrijevića Apisa u
dvorskim i vojnim spletkama tijekom grčkog izbjeglištva članova
dinastije Karađorđević za Prvog svjetskog rata. Za hrvatske čitate-
lje tadašnje su rasprave danas potpuno irelevantne pa su iz ovog
hrvatskog izdanja te inače vrlo opširne biografije ispuštena dva
poglavlja koja se bave tim raspravama i koja su rukopis samo
opterećivala. Jedno je poglavlje knjige premješteno kako bi se
precizno slijedio kronološki tijek događaja.

Urednik knjige
Maroje Mihovilović
 Popis kratica

ADT = Archives de l'armée de terre, Vincennes, Francuska

AJ, Pižona = Arhiv Jugoslavije, fond Jovana M. Jovanovića Pižona
AS = Arhiv Srbije, Beograd
br. = broj
CAB = Cabinet Papers in Public Record Office, London
f. = fascikl
HHSA = Haus-, Hof- und Staatsarchiv, Beč
K. = karton
Pop. = Popisnik
PRO FO = Public Record Office, Foreign Office Papers, London
SANU = Srpska akademija nauka i umetnosti
TPO = Tajna prevratna organizacija: izveštaj sa pretresa u vojnom
sudu za oficire u Solunu..., Solun, 1918. (Tajna prevratna organi-
zacija službeni je naziv organizacije „Ujedinjenje ili smrt!,, što ga
rabi srbijanski režim u egzilu.)
VTA = Vojnoistorijski arhiv, Beograd
WO = War Office Papers, Public Record Office, London
Živ. = Arhiv Milana Ž. Živanovića u SANU, br. 14434
 Kazalo
Aćimović, Stevan (pravnik), 229
Albanija i Albanci, 16, 18, 107-108,
110-115, 163; srpsko povlačenje
kroz Albaniju, 194-213
Albertini, Luigi (povjesničar), 154
Aleksandar Karađorđević, vidi
Karađorđević, Aleksandar
Amerika (SAD), 276, 335
AN° (dokumenti), 265
Anastas, p o p Petar, 272
aneksijska kriza (1908.-09.), 16,
77-78, 94, 107-109, 150, vidi i
Bosna i Hercegovina
Antanta, 120, 184-185, 191, 194,
198, 276
Antić, Antonije (svibanjski/lipanjski
urotnik), 35, 36-44, 56, 64-65,
94, 103-105, 235
Aranđelović, general Nikola, 209-
210, 215-216, 222
Aranđelović, Radomir, 37-38
Aranđelović, Sotir, 378
Arežina, B o š k o (bosanski
dobrovoljac), 237, 273, 283, 300
Artamonov, Viktor A. (ruski vojni
ataše u Srbiji), 89, 159-163, 323
Atanacković, J o v a n (srpski
političar), 41, 43, 57
Austro-Ugarska (i Austrija i
Austrijanci), 15-20, 25, 28, 31,
38-39, 43, 48-49, 56-61, 66-70,
77-79, 89, 94, 97, 107-109, 118,
120-131, 135, 147-190, 194-200,
208, 211, 218, 220, 223, 243,
257, 261, 266, 276, 278, 302,
315, 320, 322-323, 326, 344,
363-365, 370-373, 379-381
Avari, markiz d', 253
Avakumović, J o v a n , 41, 60, 65
Bakić, Dobrivoje, 219
Balkanski ratovi, 16, 73, 107-117,
130, 132, 151, 153, 156, 170,
383
Balkanski savez (1912.), 107, 109,
156, 383
Barbusse, Henri, 212
Barclay, Charles, 89, 97
Bardolff, pukovnik Carl Freiherr
von, 156
Barjaktarović, pukovnik, 102, 104-
105
Beogradski dnevnik (beogradske
novine), 260, 264, 277, 285,
322, 323
Berchtold, grof Leopold
(austrougarski premijer), 97,
128, 131, 133, 136, 149, 175,
183
Berlinski kongres (1878.), 25, 28
Bethmann-Hollweg, T h e o b a l d von,
120
Bijela ruka (časnička skupina
osnovana 1911.), 17, 20, 70,
93-106, 137, 148, 190, 208, 230-
231, 260, 263-264, 268, 271,
285, 294-295, 298, 301, 309, 325
Bismarck, Otto von, 16, 155
Blagojević, Aleksandar (Aca),
94-95, 98, 102-104, 117, 132,
155, 163-164, 166
Bogićević, Miloš (srbijanski
veleposlanik u Berlinu), 19, 59,
70, 109, 118, 150, 167, 275, 306,
367
Bogićević, dr. Vojislav (arhivist),
162-163, 166, 176
Bojović, general Petar (načelnik
Glavnog stožera), 134-135, 137-
139, 141-142, 230, 236, 241,
245, 253, 255-256, 280, 295
Bojović, pukovnik Radomir
(ministar vojske), 188, 199
Boletini (Boljetinac), Isa (albanski
ustanički vođa), 110-112
bosanski dobrovoljci (u I.
svjetskom ratu), 18, 191-192,
200, 210, 236-237, 273, 279-282,
294, 296, 300, 340-341
B o s n a i Hercegovina, 16, 77-80, 83,
125-126, 150-176, 178, 180, 182-
183, 192, 194, 341, 370
Bourbon-Parma, princ Sixte-Henri,
277, 302
Božanović, Miloš (ministar vojske),
42-43, 88, 97-98, 102, 104-106,
130-131
Božović, Branko (novinar), 90,
237-238, 341
Brehm, Bruno (pisac), 21, 380,
382-384
Budisavljević, dr. Srđan, 123-124,
178
Bugarska i Bugari, 16, 18, 25,
73-75, 80, 85, 90, 107-109, 112,
116-117, 128-29, 165, 182, 191,
193-204, 206-207, 223, 227-228,
232, 234, 237, 243-246, 253-255,
263, 279, 318-319, 380
Cerska bitka (1914.), 183-184, 190
Cetinjska ulica (u Beogradu), 23
Chlumecky, Leopold (austrijski
učenjak i novinar), 156
Cicvarić Krsta (srpski novinar),
322-323
Ciganović, Milan (sarajevski
atentator), 192, 237, 282-283,
310, 341
Cincar-Marković, Dimitrije, 44, 49
Cinn, dr. (profesor bakteriologije),
115-116, 118
Crna Gora, 23, 107, 196, 212
Crna ruka, 15-16, 18-20, 51, 70,
75, 77-92, 94, 98, 101, 103-104,
106, 108-110, 114, 117-119, 122,
126, 129, 131-132, 134-137, 140-
141, 143, 147, 149, 188, 190,
192, 211, 213, 230, 235-236,
245, 251, 258, 261, 263, 265-
266, 268, 271, 277, 279, 282,
284-286, 288, 294, 301, 345,
347, 356-357, 369- 370, 376;
sarajevski atentat i, 150-173; na
Solunskom procesu, 306-327;
Apisovo svjedočenje o njoj na
Solunskom procesu, 3 2 8 - 3 4 4
Cvetković, Vitomir (solunski
optuženik), 143, 145, 286
Čabrinović, Nedeljko, 168-169, 310
Časnički klub (u Beogradu), 37,
41-42, 48, 50, 134-135, 164, 302,
315
Černjajev, general M. G. (ruski
general), 24
Čolović, D. (solunski svjedok),
236-237
Ćirković, J o v a n (politički
povjerenik), 259, 264
Dabić, pukovnik Ljubomir, 366-
367, 378-384
Davidović, Ljubomir (vođa
samostalnih radikala), 140-141,
187-188, 234, 303, 360-362
„Davison" (dopisnik Pijemonta),
120
Dedijer, dr. Vladimir (pisac i
povjesničar), 19, 59, 119-121,
126, 135, 150-151, 154, 160-161,
167-168, 259, 261, 367, 372, 374
Delcassé, Théophile (francuski
državnik), 244
demokrati (Demokratska stranka),
234
demonstracije (23. ožujka 1903.),
44, 4 6
Dimitrijević, Jelena, vidi Živanović,
Jelena
Dimitrijević, J o v a n k a (Apisova
majka), 23, 27, 218, 220, 373
Dimitrijević, Todor (Apisov otac),
25
Draškić, bojnik Panta ( p o b o č n i k
princa Aleksandra), 87-88, 94,
96-98, 100, 182-184, 187-190,
204, 206-207, 209, 234, 253,
264-265, 277
Drašković, Milorad (vođa
samostalnih radikala), 140-141,
274-275, 277, 303-304, 360-362
Drinska divizija, 75, 77, 245, 254-
255
Dumba, Konstantin (austrijski
veleposlanik u Srbiji), 61, 65,
67-68
Dunavska divizija, 132, 176, 178,
245, 263
Dunjić, pukovnik Milan (solunski
vojni zapovjednik), 286-287,
290, 293, 312, 335, 349-350,
352, 354, 368, 371, 374, 376,
378-380, 382; uhićuje Apisa,
283-285
Dvojna Monarhija, vidi Austro-
Ugarska
Ferdinand I. von Sachsen-Coburg
(bugarski kralj), 18, 90, 165,
197-198, 279
Filipović, pukovnik Mija (solunski
sudac), 306, 3 0 8
Filipović, R. R. (Pašićev tajnik), 297
Fournier, pukovnik (francuski
vojni ataše u Srbiji), 190, 199,
203, 209
Francuska i Francuzi, 31, 116, 120,
148, 168, 183-185, 190-191,
195-198, 201-204, 209, 212, 214,
221, 223, 225, 234, 242-245,
247-248, 253, 256, 263-264, 267,
276-278, 283, 285, 301, 319-320,
335, 356, 371, 380
François, pukovnik (francuski vojni
ataše), 209
Franz Ferdinand von Este
(austrijski nadvojvoda), 18,
20-21, 125, 150-160, 163, 165,
167-168, 170, 172-173, 175, 323,
363
Franjo J o s i p I. (austrijski car), 152,
156-157, 276
Gaćinović, Vladimir (bosanski
jugonacionalist), 168-169
Garašanin, Ilija (srpski državnik),
66
Garibaldi, Giuseppe (borac za
ujedinjenje Italije), 91
Gatalović, B r a n k o (solunski
sudac), 42, 359
Gavrilović, pukovnik Milan, 86,
259, 267, 310
Gavrilović, dr. Nikolaj, 143, 144
Genčić, Đorđe (ministar unutarnjih
poslova i svibanjski/lipanjski
urotnik), 31, 40, 41-42, 43, 53,
65
Giesl von Gieslingen, barun
Wladimir (austrijski
veleposlanik u Srbiji), 128, 131,
135-136, 149, 175-176
Glavni stožer (srbijanski), 15, 17,
26, 47, 69, 73, 83, 89, 101, 106,
110, 116, 118, 121, 123, 125-
127, 137-138, 151, 155, 158,
160-161, 170, 176, 179-185, 212,
227, 230, 239, 246, 253, 255,
257-258, 280-281, 290, 295, 323,
327, 3 5 6
Glišić, potpukovnik Aleksandar
(muž Apisove nećakinje), 115,
218-220, 269; pismo Apisu, 146
Glišić, pukovnik Dušan, 143-145,
284
Glišić, Nenuška (Jelena, kći
Stanislave i Aleksandra Glišića),
219-220, 229, 269, 325
Glišić, Stanislava (Apisova
nećakinja), 214, 218-220, 227,
229
Gojković, general Vojislav
(svibanjski/lipanjski urotnik),
39, 57, 73, 162, 203, 209, 222,
236, 283, 303, 3 5 5 - 3 5 6
Goltz, general Colmar von der, 120
Golubić, Mustafa, 192, 283, 294
Grabež, Trifko (sarajevski
atentator), 162, 169, 171
Grčka, 15, 18, 20, 88, 107, 194-198,
212, 237, 242, 244, 279-280,
301, 370
Grey, lord Edward (britanski
ministar vanjskih poslova), 89,
95-97, 128-129, 131-134, 187,
197-198, 201
Habsburško Carstvo i Habsburzi,
vidi Austro-Ugarska
Hadži-Nalić, Nezir (bosanski
dobrovoljac), 192, 237, 283, 300
Hadži-Toma, Nikola, 41
Harrison, pukovnik Arthur
(britanski vojni ataše), 3 4 3 - 3 4 4
Hartvig, Nikolaj (ruski veleposlanik
u Srbiji), 112, 148-149, 163, 342
Hinković, Hinko (hrvatski
političar), 354
Hohenberg, dr. Max, 153-154
Hötzendorf, Conrad von (šef
austrougarskog Glavnog
stožera), 156, 174, 183
Hrvatska i Hrvati, 16, 59, 90-91,
122-123, 126, 151, 155-157, 164,
166, 174, 183, 188, 342, 3 5 4
Hrvatski dnevnik (novine), 156
Ilić, Danilo (bosanski učitelj), 169,
171
Ilić, Dragoslav (pravnik), 81, 106,
217
Ilić, Milić (Apisov posilni), 222, 284
Ilić, Vlada, 224-225
Indépendent, l' (francuske novine),
352
Italija i Talijani, 75, 107, 155, 191,
194-195, 209, 211-212, 224, 243,
301
ivandanski atentat na kralja Milana,
30-31, 34
Ivković, satnik Dragiša, 240
Ivković, pukovnik Milojko, 239-241
„iznenađenje 27. ožujka 1917.",
318-327
Jakšić, Svetolik (novinar i političar),
233, 235, 260
Janković, general Boža, 166, 210
Janković, pukovnik Milutin, 259
Janković, bojnik Radoje (Apisov
kolega), 51, 239, 241-242, 247,
303, 355-356, 3 5 8
Janković, Velizar, 188
Janjić, Pop (solunski svjedok), 310
Jelenić, Đurđe (tajnik princa
Aleksandra), 151, 167, 183, 190,
259, 298-299
Jeremić, pukovnik Dragoljub, 259
Joffre, J o s e p h (francuski maršal),
242, 244,
Jovanović, Aleksa, 32, 74
Jovanović, Čedo (upravitelj
Časničkog kluba), 135
Jovanović, J o v a n (istražni sudac
solunskog suda), 306, 3 0 8
Jovanović, Mihailo (načelnik
stožera 3. armije), 26, 256-257
Jovanović, Milutin (dužnosnik
Ministarstva vanjskih poslova),
274
Jovanović, Slobodan (povjesničar,
pravnik i političar), 32, 34-35,
38, 49, 55, 66-68, 79, 87, 101,
106, 108-109, 115, 117, 121-122,
135, 142, 146-147, 149, 152,
185-189, 195-196, 198, 201, 206,
208, 213, 230-234, 270-271; 295,
303, 320, 322, 337, 347, 364-
365, 367
Jovanović, pukovnik Vlada, 359
J o v a n o v i ć Čupa, Ljubomir
(projugoslavenski nacionalist),
80, 82, 84-85, 90, 92, 119, 281-
282, 302, 336
Jovanović Patak, Ljubomir (vođa
radikala i ministar unutarnjih
 poslova), 21, 81, 119, 151, 164-
165, 182, 192, 229, 259-260,
263, 270-271, 274, 279-280, 296-
297, 310, 319, 331, 355, 370,
375, 378
Jovanović Pižon, Jovan (srpski
diplomat), 233, 235, 256, 302,
311, 344, 348, 362
Jugoslavenski odbor (1915.-18.),
354, 364
Jugoslavija i Jugoslaveni, 15-16,
18-19, 21, 74, 91, 119, 150, 253,
266, 369-370, 381, 383
Jurišić, pukovnik Pantelija, 252
Jurišić, Petar, 103, 321
Jurišić Šturm, Pavle (general), 103,
185, 190, 253, 259, 264, 266-
267, 274, 278, 319-321
Kaisermanöver (carski manevri), 69
Kajmakčalan (planina i bitka
1916.), 243-245, 254
Kalemegdanska tvrđava, 121
Kanclerović, Triša (vođa
socijaldemokrata), 95-96, 188-
189
Karađorđeva zvijezda (srpsko
odličje), 116, 267, 290, 375
Karađorđević, dinastija, 19, 37, 40,
42, 44, 58, 64, 101, 128, 173,
279, 281-282, 302, 316, 341-342,
358, 365, 370, 376, 386
Karađorđević, princ Aleksandar I.
(otac kralja Petra I.), 40
Karađorđević, Aleksandar II.
(princ regent 1914.-22, kralj
Jugoslavije 1922.- 34.), 16-18,
20-21, 64, 76, 87-89, 93-106,
113, 115-116, 128, 135, 137,
141-143, 147-149, 151, 165, 177-
178, 183-185, 188-190, 195, 198,
204, 208-209, 211, 213, 218,
220, 230, 233-237, 241-242, 244,
251, 253-257, 260-271, 274-281,
290, 293-299, 301, 303-307, 309,
315-316, 318, 321, 323-327, 329,
333, 337-338, 343, 356-357, 360-
362, 364-368, 370-371, 374-375,
377, 380
Karađorđević, princ Đorđe, 38, 64,
72, 76, 93-94, 212, 234,
Karađorđević, Petar I. (kralj Srbije
1903.-18. i Jugoslavije 1918.-
22.), 16, 24, 38, 40, 58, 60, 64,
93, 135, 291, 376
Karlo Habsburški (austrijski car),
276-277, 302
Katanić, satnik Božidar (zapisničar
solunskog suda), 306
Knežević, Đuro (pucao u kralja
Milana), 30
Kolaković (sobar princa Đorđa), 95
„Kolarac" (beogradski restoran),
38, 71, 137, 143
Konferencija u Chantillyju (1916.),
242, 276
Konstantin (grčki kralj), 18, 197-
198, 279
Konstantinović, Đorđe (solunski
svjedok), 319, 341, 378
Konjička divizija, 82, 110, 113-114,
208
Kosovska bitka (1389.), 153, 174,
202, 382
Kosovo polje, 115, 175, 382
Kostić, general Josif (Apisov
neprijatelj), 20, 37, 88, 97-98,
103-105, 259-260, 271, 299, 301,
347, 358-359,
Kostić, Ljubomir, 50, 69
Kostić, Naum (muž Apisove
nećakinje), 219-220, 228
Kraljeva garda, 15, 44, 46, 48-49,
51, 97, 99, 190, 264
Krf (otok i grad), 18, 20, 188, 200,
211-212, 221-226, 230-242, 247,
249, 260, 263-267, 270, 273-275,
277-279, 281-282, 286, 296-297,
303-304, 310, 328, 343, 354-355,
357-359, 361, 363, 377, 381
Kumanovska bitka (1912.), 115,
117
Lansdowne, lord Henry Petty-
Fitzmaurice (britanski
državnik), 60-61, 66, 68
Lazarević, pukovnik Milutin, 137-
139, 142-143, 145-146, 236, 242,
284, 332
Lazarević, Vaso, 179-181
Lazić, bojnik Radoje, 235, 252, 316,
321, 334-335, 347, 349, 360,
366, 374
Lebedjev, Vladimir (ruski ministar
mornarice), 342
Liberalna stranka, 57, 140, 236
Londonski sporazum (1915.), 194
Lunjevica, Nikodije, 35
Lunjevica, Panta, 31
Ljubibratić, Dragoslav (učenjak),
77, 80, 90, 150, 155-156, 160,
162, 168-169, 171, 175
Mackensen, feldmaršal August von,
198, 203, 232
Makarije, svećenik, 368
Makedonija, 16-17, 25, 73-75, 78,
80, 83-84, 87, 107-108, 110, 115,
123, 128-129, 132-134, 136, 138,
141-142, 144, 146, 190, 194-195,
197, 207, 227, 243-245, 276,
284, 290, 294, 312
Maksimović, bojnik Vojin, 209
Malobabić, Rade, 17-18, 118, 122-
127, 158-159, 163-164, 166, 171,
176-182, 192-193, 199-200, 210,
239, 246-251, 263, 269-270, 274,
293, 318-325, 328-332, 334-335,
339-341, 345, 347-348, 354, 360,
362-364, 368-370, 376-377, 379-
380, 382-384
malteška groznica; Apis i, 114-117,
206, 269
Marić, pukovnik, 245-246, 254-255
Marić, Tihomir (solunski svjedok),
236
Marinković, Dušan, 192
Marinković, Pavle (srpski ministar
prosvjete), 33
masonstvo, 84, 336
Mašin, pukovnik Aleksandar
(djever kraljice Drage), 40, 43,
49, 53, 57, 65, 67- 69
Mašin, Draga (kraljica Srbije), 15,
31-32, 34, 36, 40, 45
Mašin, Svetozar, 31
Mazzini, Giuseppe (aktivist za
ujedinjenje Italije i političar), 91
Mehmedbašić, Muhamed (bosanski
dobrovoljac i solunski
optuženik), 251, 283, 300, 318,
323-325, 331, 345, 374
„Memorandum" Apisovih drugova
u Rusiji (1917.), 3 5 5 - 3 5 6
Mihl, Rudolf („Švaba"), 238, 359
Mijatović, Čedomilj, 49
Miletić, Krsta (solunski svjedok),
310
Miletić, Stevan (solunski sudac),
358-359
Milosavljević, J o v a n (policijski
agent), 280-282
Milosavljević, general Mirko
(predsjedatelj solunskog
Visokog suda), 72, 269, 295,
301, 347, 358-359
Milosavljević, Lazar, 320-321
Milovanović, satnik Blagoje, 239-
241
Milovanović Milovan (srpski
ministar vanjskih poslova), 16,
79, 84-85, 92, 104, 107-109, 336
Milovanović Pilac, pukovnik Milan
G. (bliski Apisov kolega), 42,
47, 83, 102, 110, 133, 136-137,
144, 148, 176-178, 184-185, 205,
210-211, 235, 245, 252-253,
255, 265, 268, 277, 283, 285,
288, 293-294, 301, 304, 311,
313- 314, 316-317, 332-333, 341,
347-349, 353, 356, 358-360, 366,
374; njegov završni iskaz na
Solunskom procesu, 258, 342,
345
Milovanović, pukovnik Stevan, 42,
252
Mirko (princ Crne Gore), 37
Mišić, Lazar, 3 1 8 - 3 1 9
Mišić, pukovnik Petar
(predsjedatelj solunskog Nižeg
suda), 43, 47-48, 50, 65, 67-69,
83, 86-87, 136, 143, 178-182,
235, 237-238, 249-252, 275, 300,
306-309, 311, 314, 317-318, 320-
322, 330, 332-336, 3 4 5
Mišić, vojvoda Živojin, 148, 184,
233-234
Mitrović, bojnik Grgur, 223-224
Mlada B o s n a (nacionalistička
skupina srednjoškolaca i
studenata), 20, 77, 80, 150, 156-
157, 160, 162, 166, 168, 171-
172, 175, 296
mladoturci, 80, 108,
Moačanin, dr. (liječnik princa
Aleksandra), 94, 270
Montdésir, Jean-Frédéric-Lucien-
Piarron de (francuski general),
212
„Moskva" (beogradski hotel), 82,
90, 103
Narodna obrana, 77-81, 83, 92,
122, 126-127, 166, 192
Natalija (kraljica Srbije), 28, 31
Naumović, potpukovnik Mihailo,
48, 52
Negotin, 42, 98-99, 106
„Neka skinu uniforme, oni ili mi!",
65
Nica, 106, 221, 223-224, 226, 371
Nikola I. Petrović Njegoš (knez,
poslije kralj Crne Gore), 37, 90,
95-96, 3 5 3
Nikola II. (ruski car), 34, 160,
Nikolaj Nikolajevič, veliki knez
(ruski vrhovni zapovjednik),
191
Nikolajevič, Dobrivoje, 202
Nikolić, Andra (predsjedatelj
parlamenta), 322, 361
Nikolić, bojnik Milan, 259, 335
Nikolić, potpukovnik Radiša, 224,
259, 298
Ninčić, Momčilo (radikalski
ministar), 364
Niš, 25-26, 42-43, 46, 56, 64-66,
99, 180, 183, 187, 191, 195-196,
199-202, 354
Niška deklaracija (1914.), 188
Novaković, Aca, 31, 41, 43-44, 53
Novaković, Milan (vođa
protuurote), 65-66, 105
Njemačka, 16, 19, 69, 118, 120-121,
151, 154-155, 157, 163, 165,
167, 175, 194-198, 201, 243,
261, 279, 302, 363, 371; Apis i,
69, 119-121
Obrenović, dinastija, 15, 21, 24-25,
28, 35, 37, 39-40, 48, 50, 53,
59-60, 72, 104, 167, 233, 300,
370,
Obrenović, kralj Aleksandar, 15,
23, 28-32, 34-38, 40, 43-45,
48-49, 51, 54-55, 58, 72, 248,
315
Obrenović, Mihailo (knez Srbije),
46
Obrenović Milan (knez, poslije
kralj Srbije), 23-25, 29-31
Obrenović, Miloš (knez Srbije), 24
„Odbor desetorice za likvidaciju
pukovnika Apisa", 259-277,
299-300, 310
Odjek (beogradske novine), 37
Okanović, pukovnik Dragutin, 105,
259, 263-264, 310
Opačić, pukovnik Petar
(historičar), 156, 243-244
Oslobođenje (sarajevske novine),
163, 166, 192, 235
Ostojić, pukovnik Đorđe (maršal
Aleksandrova dvora), 190, 206-
207, 264
Ostrovo (selo; „incident u"), 247-
249, 251-252, 268-270, 272, 283,
296, 299, 310, 318-321, 324,
330, 335, 370, 381
O t o m a n s k o Carstvo, vidi Turska
Paču, Lazar (radikalski ministar
financija), 66
Paget, lady (supruga britanskog
veleposlanika), 365
Paget, sir Ralph (britanski
veleposlanik u Srbiji), 96, 128,
200-201
Panković, satnik Pavle (svibanjski/
lipanjski urotnik), 23, 35, 37-39,
41-42, 46, 74, 113-114
Paris Soir-Dimanche (francuske
novine), 153
Pašić, Nikola (šef Radikalne
stranke, premijer), 21, 28-29,
31, 34, 65-70, 73, 76, 79, 89, 96,
118, 128-129, 131, 133-135, 140,
142-143, 145-146, 148-149, 151-
152, 155, 157, 175, 178, 185,
187-188, 190-191, 194-196, 198,
200, 206, 208, 210-213, 230-235,
256, 260, 265, 270-271, 274,
276-281, 294-297, 301-304, 306,
309-311, 313, 315, 322, 343-344,
347-348, 355, 357-358, 360-366,
370
Paunović, svećenik Zdravko
(Apisov ispovjednik), 367-371,
374, 376, 379, 382, 384-385
Pavlović, pukovnik Dimitrije, 122-
126, 158-159
Pavlović, pukovnik G o j k o ( š e f
pravnog odjela Vrhovnog
zapovjedništva), 270-271, 280-
283, 290, 295-296, 299, 307,
348-350, 366
Pavlović, Todor, 47, 76,
Pavlović, pukovnik Živko, 184,
204, 208, 230
Pećanac, Kosta, 210-211, 2 1 8
Pešić, Petar, 97, 230, 246
Petrović, Karađorđe, 24, 375
Petrović, Lazar, 48, 52, 54
Pijemont (beogradske novine), 16,
90-92, 102, 106, 108, 110, 119-
120, 129-135, 141-142, 149, 174,
237-238, 281, 326, 336
Plazina, pukovnik Milovan, 138-
139, 143-146, 284
Politika (beogradske novine), 59,
111, 151, 156, 260, 277-278, 367
Popović, pukovnik Čedomir, 31-33,
39, 42-43, 47, 58, 75, 78-80, 82,
93, 118, 122, 125, 151, 170-171,
184-185, 285, 288, 311, 314-317,
337, 347, 360, 3 7 4
Popović, general Damjan
(zapovjednik u Skopju, solunski
optuženik), 43, 65, 134-135,
137, 267-268, 286, 306, 328,
341-342, 360, 366, 374
Popović, Mileva, 267, 3 2 8
Popović, bojnik Vojin Vuk, 184,
279, 291
Potiorek, general Oskar (guverner
B o s n e i Hercegovine), 158, 175,
183, 194
Pravda (beogradske novine), 264
Pribićević, dr. Svetozar, 106, 151,
156, 164-166, 195, 198, 297
Princip, Gavrilo (sarajevski
atentator), 21, 152, 157, 162,
168-169, 171-172, 174, 3 1 0
Protić, poručnik Josif G.
(pomoćnik zapovjednika
solunskog zatvora), 288, 290-
294, 296, 298-299, 310, 312-316,
332, 335-336, 346, 348-352,
354-355, 367, 374-375, 377-378,
381-384
Protić, Stojan (vođa radikala,
ministar unutarnjih poslova),
17, 34, 57-58, 65-66, 89, 130-
135, 137, 142-143, 148-149, 151,
178, 182, 188, 234, 270, 277,
322, 354, 364, 370
provizorna vlada (u Rusiji 1917.),
162
Putnik, vojvoda Radomir (načelnik
Glavnog stožera), 69, 72, 76,
92, 104, 110, 112, 116, 131,
134-136, 138-142, 148, 151, 158,
177, 183-185, 189, 195-196, 199,
201, 204, 206, 208, 230, 260,
274, 334
Radaković, potpukovnik Radak,
259, 262-264, 268
Radenković, Bogdan (srpski
nacionalist, vođa Crne ruke),
75, 80, 82-83, 110-111, 286, 288,
311, 317-318, 326, 330, 345,
347, 360, 374
Radikalna stranka, 17, 19-21, 28-32,
34, 38-39, 44, 46, 57, 65-67, 70,
73, 76, 79, 85, 89, 102, 104, 128,
130, 132-136, 141-142, 147-149,
151, 164, 177, 182, 185, 188,
192, 230, 234-235, 260, 263,
266, 270, 276, 281, 294, 301,
3 0 7 - 3 1 1 , 322, 337, 344, 353,
361-365, 370, 3 7 8
Radivojević, Ilija, 54, 56-57, 82-83,
88
Radivojević, potpukovnik Milan
(Apisov branitelj na solunskom
suđenju), 340
Radojlović, pukovnik Radoje, 377
Radovanović, pukovnik Milorad
Koča (vođa Bijele ruke), 224,
259, 268, 278, 298-299, 309
Ranković, Mihailo, 263, 280-282,
300, 3 3 8
Rašić, general Mihailo ( š e f vojne
misije u Francuskoj i ministar
vojske), 105, 254-256
Ratni dnevnik (solunske vojne
novine), 288-289
Reiss, dr. Rudolph A., 185-186, 2 1 8
Ribarac, Stojan (vođa liberala), 140
Risimić, Milun, 42, 63
Ristić, J o v a n (srbijanski premijer i
namjesnik), 25, 28
Ristić, Mihailo, 54-56, 236
Ristić, Vaso, 176
Rujanac Bacet, Aksenije, 41
Rumunjska, 191, 194, 197-198, 276
Rusija, 15, 24-25, 28-29, 31, 34-35,
46, 60-61, 76, 79, 93, 109, 120,
148-149, 153, 155, 159-163, 166,
176, 183-184, 194-196, 235, 241-
242, 244, 247, 276, 303, 356-358
Rusko-japanski rat (1904.-05.), 73
samostalni radikali, 34, 56-58, 68,
76, 140, 149, 187-188, 212, 234,
236, 270, 275, 281, 303-304,
309, 360-361, 364
Samouprava (novine Radikalne
stranke), 67, 81, 119
sarajevski atentat, 18-20, 59, 77,
125, 150-176, 180, 183, 237,
266, 306, 310, 315, 321-323,
338, 363-365, 377, 379, 380, 382
Sarrail, general Maurice (saveznički
vrhovni zapovjednik na
solunskoj fronti), 244, 253-254,
301
Savez mlade Njemačke
(Jungdeutschland-Bund), 120
Sazonov, Sergej D. (ruski ministar
vanjskih poslova), 191, 194-197,
199
7. pješačka pukovnija, 30, 46, 48
Serge, Victor, 161
Seton-Watson, dr. Robert William
(britanski politički aktivist i
historičar), 150, 166, 344
Simić, Božin (Apisov kolega), 31,
42, 45-46, 58, 66, 72-73, 80-81,
110, 143, 145, 161-162, 192,
283, 303, 355-356
Skadar (albanska luka), 125, 204-
205, 207-212, 230
Skopje (glavni grad Makedonije),
75, 80, 115, 132, 134, 137-140,
143-145, 147-148, 200, 202-204,
333-334
Slavija (trg u Beogradu), 50, 53
Slivnička bitka (1885.), 25-26
Slovenski jug (beogradske
studentske novine), 281
Smiljanić, pukovnik Krsta (časnik u
Glavnom stožeru), 148, 181-182
socijaldemokrati, 59, 95, 140
Solun, 15, 20, 22, 118, 153, 155,
163, 185, 195, 197, 199, 201-
202, 207, 211, 223, 225, 237,
242-244, 249-251, 254, 256, 260-
261, 263-264, 267-268, 271, 277,
290, 293, 296, 377
solunska fronta, 18, 198, 225-226,
229, 235, 242-258, 261, 272-273,
275, 301-302, 348, 380
solunski vojni sudovi (1917.), 18,
144, 181
Solunski proces, 18-21, 43, 72,
82-83, 86, 109, 119, 140, 142-
143, 146-147, 151, 182, 190,
235-236, 251, 264, 269, 278,
280-281, 284, 305, 310, 318;
priprema za, 259-275, 277;
Živkovićeva uloga u pripremi,
268, 298-299; Apisov dopis
sudu, 157, 159-160, 166, 322-
324; Apisovo svjedočenje na
sudu, 168, 172, 272, 328-344;
inozemna reagiranja, 354,
356-358; presude, 167, 345-
366; prosvjedi protiv presuda,
361-362; Visoki sud revidira
presude, 18, 360; pomilovanja,
365-366, 374
solunski zatvor za časnike, 125,
272, 276-305, 367
Spalajković, dr. Miroslav (srbijanski
veleposlanik u Rusiji), 191
Srb, pukovnik Aleksandar, 303, 355
Sredojević, Atanasije, 182-183, 272-
273
Srpske novine (službene novine
Srbije), 95, 362
Srpski dobrovoljački korpus u
Rusiji, 235, 303
srpsko-bugarski savez (1912.), 74
srpsko-bugarski rat (1913.), 116,
234
srpsko-turski rat (1912.), 2 1 8
Stajić, general Jordan, 206
Stajić, dr. Milan, 221-222
Stanojević, dr. Stanoje, 151, 165,
167
Stefanović, pukovnik Dušan
(ministar vojske), 131, 139-141,
143, 148, 178, 187-188
Stepanović, vojvoda Stepa, 96, 102-
103, 112, 117, 148
Stojadinović, Dragiša, 119, 151,
167, 259, 261, 331
Stojanović, Bratislav (poštanski
cenzor), 247
Stojanović, Dragomir, 283
Stojić, Milenko (pravnik), 299
Stojković, satnik Milan
(zapovjednik solunskog zatvora
za časnike), 283-284, 286-290,
292-293, 298-299, 304, 310-313,
315, 318-319, 321, 324, 327-
329, 331, 333-334, 336, 338,
348-349, 352-354, 360, 366-368,
371, 374-378, 3 8 3 - 3 8 4
Stojšić, pukovnik Aleksandar, 248-
250
svibanjski/lipanjski urotnici ( v i d i
i Svibanjski/Lipanjski prevrat),
16, 19, 64-66, 91, 104, 106, 130-
131, 177, 267, 301
Svibanjski/Lipanjski prevrat
( 1 9 0 3 9 , 21, 33-34, 41, 43, 45,
48-63, 66, 71-73, 75-76, 84, 99,
105, 114, 117, 136-137, 147,
167, 209, 215, 262, 306-307,
339, 370, 377
Šapinac, pukovnik Stevan, 225,
227, 229
Šarac, Đuro (bosanski nacionalist),
162, 169, 171, 192, 283
6. pješačka pukovnija, 43, 46-50, 53
„špalir od sabalja", 277
„štrajk diplomata", 68
Šumadijska divizija, 139, 143
Švicarska, 38, 75, 161, 224, 226,
228-229, 263, 277, 376
Tankosić, bojnik Vojislav (gerilski
vođa), 43-44, 53, 74, 78, 80,
82-83, 92, 108, 137, 184, 192,
341; sarajevski atentat i, 157,
162-166, 171, 176, 315
Tartaglia, Oskar (hrvatski novinar),
90-91
Taušanović, Kosta, 31
Tereščenko, Mihajlo Ivanovič
(ruski ministar vanjskih poslova
1917.), 3 5 7 - 3 5 8
Terzić, pukovnik Božidar (ministar
vojske 1916.-17.), 137-139, 229-
230, 260, 266, 270-271, 280,
303, 3 5 5
Thesiger, Wilfred (britanski
vicekonzul u Srbiji), 6 6 - 6 8
Times, The (londonske novine), 60
Timočka armija, 194, 199, 203-204,
207-209, 211, 214, 221, 226,
230, 236-237, 240; njen raspad,
222
Timočka buna (1883.), 28
Timotijević, Kosta (ministar), 323
Todorović, Kosta, 122-123
Tomić, Milutin (solunski svjedok),
185
3. armija, 199, 223-224, 226-227,
238, 243, 245-248, 255-258, 263,
272-273, 283, 298, 321, 334-335,
378
Tribuna (beogradske novine), 41,
44, 88-89, 105, 140
Trifunović, Ranko, 264, 273, 296
Trifunović, Stefan, 202-203
Trivunac, bojnik Živojin, 259, 264-
265
Tucaković, Kosta, 251, 259, 260,
273
Tucaković, pukovnik Milan, 140,
241, 3 7 8
Tucaković, Panta (pravnik), 141
Tucović, pukovnik Vladimir
(blizak Apisov prijatelj, solunski
optuženik), 31, 50, 59, 68, 71,
87-88, 94, 96, 102-105, 110, 130,
132, 214-215, 231, 235, 238,
242, 260-261, 263, 266-267, 269,
273-274, 283-286, 292, 294, 299,
307, 316, 324, 330, 332-334,
337-338, 346-347, 352, 359-360,
374
Turska (i O t o m a n s k o Carstvo),
23-25, 73-74, 88, 107-117, 128,
151, 153, 178, 198, 291, 340,
383
Ugron, Stephan von (austrijski
veleposlanik u Srbiji), 89, 97,
128, 133
Ujedinjenje ili smrt, vidi Crna ruka
Ulica Svetog Save (u Beogradu),
26-27, 39, 214
Uredba o prioritetu i polemika o
njoj, 17, 133-151, 177, 234, 303,
307, 333, 340
Užička armija (1915. preimenovana
u Timočku), 189, 191-192, 199
Vardarska divizija, 138, 246, 252,
378
Vasić, Milan, 83, 92, 122, 126, 158
Vasić, general Miloš (ministar
vojske, zapovjednik 3. armije),
32-33, 105, 246-252, 334, 338;
njegova negativna ocjena Apisa,
257-258, 272
Veličković, dr. Živojin, 200
Velika Britanija (i Britanija,
Britanci, Engleska, Englezi),
28, 60-61, 66-69, 89, 96, 120,
129, 131-132, 166, 188, 195-198,
200-202, 207, 223, 242-243, 254,
300, 302, 335, 342-344, 356-358,
365,
Velika Srbija, 16, 19, 91, 157, 172,
210, 229, 250, 266, 352, 369-
370, 376, 379, 381, 383
Veljanović, T e m e l j k o (solunski
svjedok), 318-320, 341, 3 7 8
Veljković, Vojislav (vođa liberala),
140
Vemić, Velimir (osnivač Crne
ruke), 42, 46, 54, 79-83, 90, 95,
110, 119, 131-132, 184, 192,
238, 283, 288, 304, 317, 321,
324, 328-329, 331, 334-335, 342,
345, 348-352, 354-355, 359-360,
374, 376-377
Venizelos, Elefterios (grčki
državnik), 197-198, 201
Verhovski, Aleksandar (ruski
ministar vojske 1917.), 162
Vivian, Herbert (britanski časnik),
28, 32, 40-41, 43, 49-50, 56
Vlajić, Velimir (solunski svjedok),
310
Vohoska, Čedomir, 305
Vojna akademija (Beograd), 15,
26-30, 36-37, 42, 72-73, 99, 110,
225, 253, 287, 293, 296, 3 1 3 - 3 1 4
Vrhovna centralna uprava (Crne
ruke), vidi Crna ruka
Vrhovno zapovjedništvo (srpske
vojske), 17, 92, 176, 182-183,
185-186, 189, 195-196, 198, 202-
204, 207-209, 212-213, 218-219,
222, 230, 234-235, 243-244, 246,
250-251, 253-255, 259-260, 264,
270-274, 280-283, 285-286, 294-
295, 303, 331, 349
Vukašin, kaplar (u solunskom
zatvoru za časnike), 3 4 9 - 3 5 0
Vulović, bojnik Ljubomir (blizak
Apisov prijatelj, nacionalni
aktivist), 18, 75, 118, 126-127,
159, 162-163, 166, 171, 182,
192, 199, 247, 249-250, 271-
273, 275, 277, 281, 283-284,
290, 292-293, 296, 300, 316-317,
320, 322, 324, 329, 331-333,
335, 345, 348, 351, 353, 360,
362-364, 366, 368-369, 376-381,
383-384
Wickham-Steed, Henry (britanski
novinar), 60
Wilhelm II. (njemački car), 165,
167, 237, 271, 279
Zagrebački veleizdajnički proces,
122, 124, 179
Zavaćil, Milan, 110-111
Zečević, Veljko, 127, 210, 283
Zvezdana (kobila), 114
Zvono (novine), 95
Žerajić, Bogdan, 158, 164, 174
Živanović, obitelj, 62-63, 116, 214,
223
Živanović, Aleksandar (Sanja), 113-
115, 115, 218, 220, 226
Živanović, Jelena, rod. Dimitrijević
(Apisova sestra), 23, 25-26, 56,
214
Živanović, Milan Ž. (Apisov
nećak), 18-19, 122, 154, 157-
158, 181, 216, 221-226, 283,
292, 371-373
Živanović, Živan (Apisov svak), 26,
40, 46, 53, 56-57, 60, 62-64, 115,
214, 216, 220, 223, 228
Živković, general Mihailo
(zapovjednik Dobrovoljačkog
korpusa u Rusiji), 3 0 3
Živković, general Petar („Pera",
gardijski časnik), 20, 43-44, 48,
51, 64, 76, 93-106, 116-117, 137,
188, 190, 208, 224, 259-260,
264-265, 267-268, 271, 275, 288,
292-293, 311, 324-325, 336-337,
354-355, 367; priprema Solunski
proces, 21, 298-299, 307-309;
optužen za homoseksualnost,
103