Scenarij za kratki film

(Prema priči Nos, Nikolaja Gogolja)

INT. Ivanov stan. Dan

Berberin Ivan (42) i njegova supruga doručkuju.

Ivan
Draga, mislim da ću ovo jutro preskočiti kafu. Radije bih uzeo
vrućeg hljeba i džema.

Žena
A kako god hoćeš. (Sipa kafu u svoju šoljicu) Onda više za
mene.

Ivan
Nekako mi slađe.

Žena
(pije kafu)
A rekoh ti, kako god želiš.

Ivan
Lijepo je to. Malo džema preko ispečenog hljeba. Baš lijepo.

(Ivan dohvati košaricu i hljeb razreže popola. Unutra opazi

ljudski nos i trgne se iznenađen. Prikazuje se detalj nosa.)

Žena
(naglo ustane. Glasno, zaprepaštena)
Šta je to?! Odakle to ovdje?! Bitango jedna, kome si to
odrezao?

Ivan
Stani draga. Otkud znam odakle se stvorio. Nisam...

Žena
(ljutito)
Je li tako postupaš sa mušterijama?! Umjesto brijanja ti ih
skratiš za nos!

Ivan
Sačekaj. Kunem se da nemam pojma kako se ovaj nos našao tu. Pa
to je nos majora Kovaljova. O Bože!
 Žena
Ma ne zanima me čiji je!

Ivan
Kako baš od svih ljudi, od svih mojih mušterija da se njegov
nos nađe na mojoj trpezi. On je jako osjetljiv, jako pazi na
svoj izgled. Kako da to objasnim. Jao meni!

Žena
Rekla sam ti da me ne zanima! Nosi mi to iz kuće odmah!
Pijanico! Ko zna šta si uradio.

Ivan
Sačekaj molim te. Moram dobro razmisliti. Ovo je ozbiljno.

Žena
Nemaš šta razmišljati. Nosi to napolje rekla sam!

Ivan ustane od stola, zamota nos u krpu i izađe iz stana.

EXT. Šetalište uz rijeku. Dan

Ivan nervozno korača prema mostu. Osvrće se svakih nekoliko

metara. Zastane kraj mosta i razgleda oko sebe. Nagne se prema
rijeci pa se opet umiri. Nedugo zatim spazi policijskog
nadzornika kako se približava. Nervozno izvadi krpu iz džepa i
nagne se preko mosta, a nos poskoči i padne na kameni zid
pored rijeke. Ivan vrati krpu u džep i produži, oborene glave.

INT. Stan majora Kovaljova. Dan

Lijepo namještena soba. Major Kovaljov (38) se budi i ustaje

iz kreveta. Stane pred ogledalo. Lice u krupnom planu.

Kovaljov
(šokirano)
Šta!? (dodiruje lice na mjestu gdje bi trebao biti nos)
Šta se dešava?! Nos! Gdje mi je nos!?

Sjedne na krevet, glavom spuštenom među dlanove. Nakon kraćeg

razmišljanja ustaje, oblači skupocijeno odijelo i činovnički
kaput i izlazi iz stana.
EXT. Gradski trg. Dan

Kovaljov žurno korača gradskim trgom. Ulazi u zgradu policije

i penje se uz stepenice.

Policijski službenik
Dobar dan. Šta trebate?

Kovaljov
Trebam kod upravnika, hitno je. Recite da ga traži major
Kovaljov.

Policijski službenik
Žao mi je, upravnik nije tu.

Kovaljov
Kako nije? Kad će se vratiti? Važno je.

Policijski službenik
Otišao je jutros na kraće putovanje. Možete pokušati sutra.

Kovaljov
Eh kakve sam ja sreće. (Odlazi)

EXT. Gradski trg. Dan

Kovaljov nervozno šeta trgom. Nakon kraće šetnje opazi nos (u

ljudskom obliku) u kočijama koje zastaju ispred crkve. Nos
izađe iz kočije i uđe u crkvu. Kovaljov požuri za njim.

INT. Crkva. Dan

Nos, sa šeširom, odjeven u skupocijen kaput sa visokim činom,

stoji i obavlja molitvu. Kovaljov posmatra šešir i kaput.

Kovaljov (V.O.)
Oh, pa on je državni savjetnik. Visoki čin. Kako sad da se
obratim.

(Kovaljov oprezno priđe)

Poštovani gospodine...

Nos
(okrene se)
Da, izvolite.
 Kovaljov
Znate... Ovo je malo čudno. Vi biste trebali znati gdje vam je
mjesto. A ne tako...

Nos
Ne razumijem o čemu govorite.

Kovaljov
Naime, uvaženi gospodine, ja sam major, i kako i sami možete
primijetiti, neugodno mi je hodati bez nosa. Tamo neka
piljarica, koja pored mosta prodaje narandže, ta može hodati
bez nosa, ali ja vidite... imam dobre šanse za unapređenje, a
pored toga, poznat sam mnogim lijepim damama... razumijete.

Nos
Ama baš ništa ne shvatam. Budite jasniji.

Kovaljov
Poštovani gospodine, ne znam kako da vam to kažem. Meni se
čini da je stvar potpuno jasna.
(zastane na par trenutaka)
Naime, vi ste moj vlastiti nos!

Nos
Bojim se da griješite, poštovani gospodine. Ja sam svoj. A vas
uopšte ne poznajem. Osim toga, između nas ne može biti
nikakvih bližih odnosa. Sudeći po dugmetima na vašem kaputu,
vi mora da služite u senatu, ili u pravosuđu, a ja sam u
savjetodavnom resoru.

Kovaljov
Ali ja sam potpuno uvjeren da ste vi moj nos koji mi je do
juče bio na licu.

Nos
Ja zaista ne znam o čemu govorite. Stoga vas molim da me
izvinite.
(Nos se okrene i nastavi sa molitvom)

Kovaljov
(zbunjeno)

Ali...

Kovaljov skrene pogled pogled prema dvjema lijepo dotjeranim

damama koje su ušle u crkvu. Posmatra ih nekoliko trenutaka,
zatim se okrene i primijeti da nos više nije tu.
EXT. Gradski trg. Dan

Kovaljov užurbano korača trgom. Maramicom je prekrio rupu na

licu, a glavu spustio ispod velikog tvrdog okovratnika.

INT. Prostorije novinske redakcije. Dan

Tijesna kancelarija natrpana papirima i policama. Službenik

(50) sa naočalama sjedi za stolom i prelistava novine.

Kovaljov
Dobar dan!

Službenik
Dobar dan. Izvolite gospodine.

Kovaljov
Ja bih da dam oglas.

Službenik
Molim vas da malo sačekate.
(nastavi listati novine i nešto bilježiti na papir)

Kovaljov
(nakon kraće stanke)
Gospodine, izvinite ali moja stvar je hitna.

Službenik
Samo malo, samo malo...

Kovaljov
Molim vas, dogodio se nečuven lopovluk. Želim da objavite da
će onaj ko mi dovede lopova dobiti pristojnu nagradu.

Službenik
Mogu li znati vaše ime?

Kovaljov
Što će vam ime? Ne mogu vam ga reći. Imam mnogo važnih
poznanika: državnu savjetnicu Čehtarjovu, ženu višeg oficira
Palageju Podtočinu... Da one saznaju, ne daj Bože ! Napišite
jednostavno: koleški asesor, ili još bolje, u činu majora.

Službenik
A taj što je pobjegao? Je li to vaš sluga?
 Kovaljov
Ma kakav sluga!

Službenik
Nego?

Kovaljov
Pobjegao mi je (zastane na trenutak) nos!

Službenik
Čudno prezime. A za veliku svotu vas je pokrao taj Nosov?

Kovaljov
Nos, a ne Nosov! Niste me dobro razumjeli. Nos, moj vlastiti
nos je nestao ko zna kuda.

Službenik
Pa kako je mogao nestati?

Kovaljov
Eh, to vam ne znam reći. Ali je glavno to da se on sada vozika
po gradu u kočijama i naziva državnim savjetnikom. Zato vas
molim, objavite, neka onaj koji ga uhvati nos što prije
dopremi k meni. Prosudite sami, kako mogu opstati bez tako
važnog dijela svog tijela. Nije to nekakav mali prst na nozi
koju gurnem u čizmu pa niko i ne vidi da ga nemam. Ja svakog
četvrtka idem kod državne savjetnice Čehtarjove, tu je i
gospođa Podtočina, žena višeg oficira. Ona ima jako lijepu
kćer. To su mi jako dobri poznanici, pa recite sami, kako ću
sad... bez nosa.

Službenik
(zamišljeno, nakon duže pauze)
Žao mi je, takav oglas ne mogu uvrstiti u novine.

Kovaljov
A zašto ne?

Službenik
Tako. Novine mogu izgubiti svoj dobar glas. Ako svako počne
objavljivati da mu je nos, ili neki drugi dio tijela onda... I
onako se već govorka da se štampa mnogo neumjesnog, i lažnih
glasina.

Kovaljov
Ali šta je u ovoj stvari neumjesno? Smatram da nema ničeg
takvog.
 Službenik
To je vaše mišljenje. Ali takav oglas nikako ne mogu uvrstiti.

Kovaljov
Ali meni je uistinu utekao nos!

Službenik
Ako je i nestao, to je pitanje za doktore. Kažu da ima takvih
koji znaju nasaditi nos kakav god hoćete. Mada se meni čini da
ste vi čovjek vesele ćudi pa volite zbijati šale.

Kovaljov
Kunem vam se Bogom! Evo, pogledajte.
(skine maramicu sa lica)

Službenik
Uistinu čudnovato!

Kovaljov
Je li vam sada jasno? Vidite koliko mi je važno da to
objavite, a ja ću vam biti naročito zahvalan.

Službenik
Zaista mi je žao što vas je zadesila takva nesreća. Želite li
šmrknuti malo burmuta? To rastjeruje glavobolju i loše
raspoloženje.

Kovaljov
(razočarano)
Ne razumijem kako se možete šaliti sa ovako ozbiljnom
situacijom. Zar ne vidite da ja nemam baš ono čime bih mogao
ušmrknuti burmut? Zaista ružno od vas.

Kovaljov ljutito izađe iz redakcije.

INT. Kuća upravnika kvarta. Dan

Bogato namještena soba. Upravnik kvarta (52) sjedi na kauču i

proteže se.

Upravnik
Eh što sam dva sata fino odspavao.

(Ulazi Kovaljov)

Kovaljov
Dobar dan poštovani upravniče!
 Upravnik
Šta ste trebali gospodine Kovaljov?

Kovaljov
Znate, stvar je vrlo neprijatna. Desilo se nešto jako čudno.
Nestao mi je nos.

Upravnik
Kako nestao?

Kovaljov
Eto samo tako gospodine upravniče. Jutros sam se probudio i
nije ga bilo.

Upravnik
Vrlo neobično...

Kovaljov
Da. I zato sam došao vama, da vidim možete li mi kako pomoći?

Upravnik
A kako bih ja vama pomogao?

Kovaljov
Bilo bi dobro ako biste pokrenuli istragu. Treba pronaći
lopužu.

Upravnik
(nezainteresovano)
Vjerujem da i sami znate, vrijeme nakon ručka nije nikako
dobro za pokretanje istrage. Sama priroda nalaže da se čovjek
nakon jela malo odmori.

Kovaljov
Ali gospodine upravniče, stvar je vrlo hitna! Taj nos bi već
sada mogao biti ko zna koliko daleko.

Upravnik
(opet se protegne)
Kažem vam, sad nipošto nije vrijeme za to. Dobar ručak čovjeka
opušta i umiruje. Znate to zar ne?

Kovaljov
Ja vas razumijem, ali zaista ne znam kome bih se više obratio.
Vi možete... Ako biste htjeli... Molim vas.

Upravnik
Već sam vam rekao. Ne znam zašto se toliko uporni.
 Osim toga, poštenom čovjeku niko neće tek tako otkinuti nos.
Svakakvih majora ima. Ko zna o čemu se tu radi.

Kovaljov
(odlučno)
Nakon ovakvih uvreda ja zaista više nemam šta za dodati!

Kovaljov izađe iz sobe.

INT. Stan majora Kovaljova. Dan

Kovaljov zamišljen gleda ka plafonu, zavaljen u naslonjač.

Kovaljov (V.O.)
Bože moj, čime sam ovo zaslužio. Šta sam mogao skriviti? Da
sam bez ruke ili noge, ma i bez duha, bilo bi bolje. Ali bez
nosa je čovjek, đavo bi ga znao šta, niti je ptica, niti je
građanin. Da sam ga izgubio u dvojobu ili ratu, pa da barem
znam zašto. O kako bi bilo lijepo da je ovo samo jedan
čudnovati san. Da se mogu trgnuti i probuditi. (Polako dotakne
lice) Ah kakav san! Stvarno je da stvarnije ne može biti. Ko
bi želio ovakvog majora promaknuti u viši čin? Kakav je to
major bez nosa? A tek lijepe dame. Šta će biti kada saznaju?
Pročut će se. Svi će pričati. Ovakav se ne usudim ni proći
pored neke dame, kamoli nešto drugo. Propast! A bio sam na
tako dobrom glasu... (Nakon kraće stanke) Ovo je sigurno djelo
gospođe Podtočine. To je, nema šta drugo biti. Dugo već
priželjkuje da oženim njenu kćerku. Pa šta ako sam se malo
udvarao? Ko kaže da se moram oženiti? Djevojka je lijepa i
sasvim na mjestu, ali još nije vrijeme za to. Mlad sam za
ženidbu. Tako sam joj i rekao, možda za par godina, nakon što
napredujem u službi, kad sve dođe na svoje. Ona je upetljana,
uvjeren sam. Sigurno je bila kod neke vračare, pa joj ova
pomogla da mi se tako osveti...

Kovaljov naglo ustaje, oblači odijelo i kaput i odlazi iz

stana.

INT. Stan gospođe Podtočine. Dan

Luksuzno namještena soba. Podtočina donosi tacnu sa čajem.

 Podtočina
I kažete, gospodine Kovaljov, da sam ja kriva za to što vas je
snašlo?

Kovaljov
Dobro sam razmislio. Nema ko drugo nego vi.

Podtočina
Ali zašto bih ja to uradila? I kako, povrh svega?

Kovaljov
Uz pomoć neke vradžbine, gatare, ne znam ni sam. I sve to zato
što sam rekao da ne mogu oženiti vašu kćer. To je razlog, nema
šta drugo biti.

Podtočina
I vi, gospodine Kovaljov, mislite da bih se ja vama na taj
način htjela osvetiti?

Kovaljov
Da, upravo tako!

Podtočina
Žao mi je, ali vas moram razočarati. Ja naime s tom vašom
nesrećom nemam ništa. Ama baš ništa. Meni je bilo iznenađenje
koliko i vama, kad sam vas maloprije vidjela bez nosa.

Kovaljov
Poštovana gospođo, molim vas da me više ne zavitlavate.
Priznajte šta ste uradili!

Podtočina
Ne znam čime da vas ubijedim. Evo razmislite: ako ja toliko
želim da svoju kćerku udam za vas, šta bih onda ovim dobila?
Zeta bez nosa?

Kovaljov
Ja vas molim da ne zbijate šale! Situacija je vrlo ozbiljna!

Podtočina
Nisam vas željela uvrijediti gospodine Kovaljov, ali ja zaista
nemam ništa sa tim što vam se desilo, a vi kako hoćete.

Kovaljov
Pa šta je onda!? Neko objašnjenje mora postojati. Šta sam ja
mogao zgriješiti da mi se ovo dogodi?
 Podtočina
Ne znam zaista. Jeste li promislili, da li bi možda vaše
ponašanje moglo imati neke veze s tim slučajem?

Kovaljov
Molim vas da mi to pojasnite!

Podtočina
Pa znate, iskreno govoreći, neki vaši postupci vjerovatno nisu
za pohvalu.

Kovaljov
Šta hoćete reći?

Podtočina
Ne mislim sada samo na stvar sa mojom kčerkom. To je jasno.
Već inače, niste li tako udvarali i drugim damama?

Kovaljov
Kakve to veze ima?

Podtočina
O vjerujte da ima gospodine Kovaljov. To, rekla bih, nije
lijepo. Poigravati se tako sa drugim ljudima. Znate, gordost i
taštost ne spadaju u red najboljih osobina.

Kovaljov
(nervozno)
Vi ipak hoćete reći da se meni neko sveti!

Podtočina
Ma ne, nisam to mislila. Jednostavno, život nosi mnogo
nepredviđenih stvari. Čovjek bi se iznenadio šta ga sve može
zadesiti. Ja sam vas samo htjela podsjetiti da razmislite i o
tome.

Kovaljov
Poštovana gospođo, zar je ovo pravedna kazna za to, kako vi
rekoste, nedolično ponašanje?

Podtočina
Ne znam zaista. Nije na meni da to određujem. Ja vam samo
želim pomoći, koliko mogu.

Kovaljov
(skrušeno)
Gospođo Podtočina, vjerujte mi, uradio bih sve samo ova muka
nestane.
 Podtočina
Vjerujem vam zaista.

Kovaljov
Uradio bih ama baš sve. Ništa nije od ovog gore. Da mogu
vratiti vrijeme drugačije bih postupao.

Podtočina
Kako to mislite?

Kovaljov
Mislim tako, da bih se drugačije ponašao. Prema poznanicima, i
prema drugim damama. I vašu kćerku bih, vjerujte, oženio, samo
kad bi mi se nos vratio.

Podtočina
Pa to je lijepo čuti gospodine Kovaljov, ali sada, s obzirom
na situaciju, pomalo besmisleno pričati o tome, zar ne?

Kovaljov
Već sutra bih se oženio, i druge nepravde ispravio, draga
gospođo Podtočina.

Podtočina
Vjerujem vam... (uzima posudu sa čajem) Želite li za još čaja?

Kovaljov
Može još malo (gleda na sat), uskoro bih trebao krenuti...

Podtočina
Kako želite...

INT. Stan majora Kovaljova. Noć

Kovaljov leži na krevetu.

Kovaljov (V.O.)
Bože kakav dan. Najgori dan u mom životu. Gori od ovoga ne
može biti. Bilo koja druga nesreća bila bi bolja. Ko zna gdje
je do sada pobjegao taj nitkov. Uvaženi gospodin, državni
savjetnik... Moj nos! Niko drugi, ništa drugo do moj nos! Ako
ovo nije psina gospođe Podtočine, neko drugi mi je želio
napakostiti. Neko... Ovo se nije moglo desiti tako, samo od
sebe. Kad bih samo našao razlog, čini mi se da bih tad mogao i
riješiti ovu stvar. Najradije bih se pokrio dekom i više ne
ustajao... Napredovanje u službi, lijepe dame... propast.
Jutro. Kovaljov se budi. Protegne se, obuće papuče i ustane.
Prolazi pored ogledala i naglo zastane.

Kovaljov
(ushićeno)

Tu je!
(gleda svoj odraz i dodiruje nos)
Tu je!!! Da, moj! Baš moj! I mladež je tu, sve potpuno isto.
Hvala ti Bože! Hvala, po stotinu puta. (odahne i dalje opipava
nos)

Kovaljov se umije pa ponovo pogleda u ogledalo. Užurbano

oblači svoje odijelo i kaput i izlazi iz stana.

EXT. Gradski trg. Dan

Kovaljov polaganim korakom šeta trgom. Ispršen, podignute

glave, sa osmijehom na licu. Prolazi pored uličnih prodavaca i
blago se naklanja damama koje susreće. Nakon kraćeg vremena
nailazi na Podtočinu i njenu kćerku.

Kovaljov
(sa osmijehom)

Dobar dan poštovana gospođo Podtočina. I vama ljupka damo.

Podtočina
Dobar dan gospodine Kovaljov. Danas je, ako smijem
primijetiti, sve u redu.

Kovaljov
Naravno, zar bi drugačije trebalo biti?

Podtočina
Ah, s obzirom na situaciju, još juče...

Kovaljov
(prekine je)
Ma dajte, u životu naprosto postoje lijepi i manje lijepi
dani. Zar ne?

Podtočina
Ako vi tako kažete...(nakon kraće stanke) Nego, kad je već
slučaj htio da se susretnemo, recite mi gospodine Kovaljov,
sjećate li se svog obećanja? (pogleda u kćerku)
 Kovaljov
(zamišljeno)
Na koje obećanje mislite, ne znam zaista.

Podtočina
Ah, još jućer smo razgovarali o tome. Morali biste se sjećati.
Stvar koja se tiče vas i moje kćerke.

Kovaljov
Vaša kćerka je uistinu jedna divna mlada dama gospođo
Podtočina.

Podtočina
Da gospodine Kovaljov, hvala vam na tome, ali, znate, rekli
ste... ako vam se... ako sve ponovo bude u redu, da se onda
slažete, znate već.

Kovaljov
Nisam siguran da vas najbolje razumijem, ali sam siguran da će
sve biti u redu.

Podtočina
Kako to mislite? Obećali ste da ćete...

Kovaljov
(prekine je)
Nemate razloga za brigu poštovana gospođo. Daj ne predivan,
uživajte, malo je sunčanih dana u ovo doba godine.

Podtočina
Ali gospodine Kovaljov...

Kovaljov
Ja žurim kod berberina, jedan major ne bi trebao hodati
svakakav, znam da to razumijete. Uživajte u ostatku dana.
(nastavi sa šetnjom)

INT. Salon berberina Ivana. Dan

Kovaljov na stolici za brijanje, Ivan priprema britvu i pjenu.

Kovaljov
(nestrpljivo)
No požurite malo Ivane, danas me čeka mnogo obaveza.
 Ivan
Samo malo strpljenja gospodine majore. Ne želite valjda da vas
brijem bez pripreme.

Kovaljov
Naravno da ne, ali do sada ste mogli obrijati dvojicu.

Ivan
(prilazi)
Evo, evo, znam da se žurite.

Kovaljov
Pažljivo molim vas, znate koliko je važno ostaviti dobar
dojam. Uredno glatko lice mnogo pomaže u tome.

Ivan
Glatko nego šta. Slažem se majore.

Kovaljov
Dajte već jednom.

Ivan poćne brijati Kovaljova a prikazuje se detalj nosa koji

se ironično nasmješi i pomjeri desno-lijevo.