Postoje dva temeljna mehanizma svijesti kojima se, sasvim različito, oživljava

prošlost. Prvi se , prvenstveno, tiče pojedinca i njegove privatne sfere. Riječ je

o individualnom sjećanju sa često izraženim subjektivnim i emotivnim crtama,
koje mogu da umanje vjerodostojnost rekonstrukcije prošlog. Sjećanje
pojedinca je jedinstven i neponovljiv proces. Pa i onda kada se dvije svijesti
vraćaju u zajednički doživljen trenutak prošlosti, one to čine polazeći iz
drukčijih perspektiva sadašnjosti, prema drukčijim perspektivama događaja koji
se priziva. Svako individualno sjećanje je samo parcijalni uvid u cjelovitost
prošlog, pun zijevova i pukotina neodređenosti. Ono što se nadaje kao
autentična predstava minulog vremena u našoj svijesti, i kao egzistencijalna
potreba koja nas opskrbljava varljivim identitetom i štiti od ništavila u sopstvu,
je zapravo samo jalovi konstrukt nedosljednih pojedinosti. Kao i svaki drugi
kreativni proces, i sjećanje se vodi nekom tajnom intuicijom, nesvjesnom
imaginacijom koja nas baca u ekstatično stanje vizije.

Sjećanje je jednim dijelom vizija prošlosti, nešto realno a nestvarno i

neuhvatljivo. Vidljivo pred duhovnim okom, osjetno ali daleko, u neprozirnom
prostoru tame, koja se prostire gotovo istovjetno dimenzijama prošlosti i
budućnosti. U onu tamu koja predstavlja minulo vrijeme, ulazi trezveni
historičar da je objektivno osvijetli, dok se mrakom još nerođenog bavi prorok
tako što se prepušta stanju božanske posvećenosti, iz kojeg crpi znanja
nedostupna sferama svakodnevnog ljudskog iskustva. Prvi piše istoriju, drugi je
u ekstatičnom plesu s božanstvima. Romanopisac je negdje između, omeđen
istorijom i omamljen muzama. Njegovo djelo je individualno sjećanje i
kolektivno pamćenje u jednom; svjedočanstvo duha vremena u fiktivnoj formu
njene stvarnosti.

Riječ je o kolektivnom pamćenju koje se doživljava na nivou mikropriča,

prikazujući jednu viziju istorije odozdo, višeglasja neposredna života koje se ne
da objektivizirati na način na koji to čini trezveni historičar. Jer on, u okovima
službe koju zastupa, ne čini ništa drugo osim sakupljanja činjenica prije nego
što iste podvrgne procesu odabira, oblikovanja, strukturiranja i reorganizacije u
skladu s ličnim ili nadličnim interesima. Kolektivno pamćenje je daleko od
objektivnog oživljavanja i čuvanja prošlosti, ono jednim dijelom, uvijek ostaje
ideologijsko u obliku sustava simbola i znakova. Tako historičar i romanopisac,
iako sasvim različiti po svojoj naravi pisanja, ipak prolaze kroz isti postupak
struktuiranja i oblikovanja pojedinosti koje se sklapaju u jednu cjelinu. No dok
historičar teži da zatvori tu cjelinu kako bi je preobrazio u istinu, pisac
pokušava da je otvori zatvaranjem u djelo što živi po vlastitim principima.
Takva je i disperzivna poetika Danila Kiša, koji uzima objektivne fragmente
Velikog Istorijskog Narativa, kako bi njihovim ponovnim sklapanjem na
temeljima fiktivnog svijeta, otkrio i nešto od onoga što je ostalo potisnuto u
realnom svijetu tog istorijskog perioda.

''Grobnica za Borisa Davidoviča'' ne prikazuje komunizam kao ideju već kao

proživljeno iskustvo, dakle iz perspektive pojedinačne sudbine i smrti
pojedinca, koja u čudesno povezanim pričama Danila Kiša, zadržava nešto od
svoje tragičnosti, dok je za trezvenog historičara nemila crna pojava samo dio
statistike. Unatoč tome, sasvim je razumljivo da se Danilo Kiš morao koristiti
svjedočanstvima kao osnovim gradivnim materijalom, jer njegova prvotna
namjera nije bila da se svojim modelom svijeta suprotstavi imanentnoj
stvarnosti, već da postupkom oneobičavanja predoči nešto što je u njoj ostalo
neotkriveno.

Možda će neke čitatelje iritirati naizgledni višak informacija koji ne doprinosi

razvoju središnje radnje, ali je on oznaka stila i značenjski nosioc cjeline djela,
koje se upravo tim obiljem svjedočanstvenih dokumenata lišava
jednodimenzionalnog i ideološkog prikaza povijesti. Rasprava o tome da li je
Kišova Grobnica napisana u formi romana ili zbirke kratkih priča, suvisla je i
promašena, obzirom da je ''Grobnica za Borisa Davidoviča'' i jedno i drugo.
Roman ukoliko pojedinačne priče shvatamo kao dio cjeline koja se formira tek
u njihovom međuodnosu. Zbrika priča u slučaju da prihvatamo samo
fragmentirano postojanje cjeline, tačnije, ako pretpostavljamo da je Danilo Kiš
strukturom svoga djela, posredno ukazao na proturječnost i mnogostrukost
unutar ideje totaliteta. Sama forma njegovog pisanja onemogućava
konstituisanje homogene istorijske istine, štoviše, ona razbija svaki povijesni
narativ koji pretenduje na objektivnost, iako se radi samo o još jednom tekstu
u neiscrpnom univerzumu jednakovrijednih tekstova, nerijetko obilježen
rukopisom zločinaca i ubica. Budući da i svaki istorijski spis prolazi kroz
postupke selekcije i kombinacije, tačnije, da je ništa drugo nego tendeciozni
pogled na prošla dešavanja, to se i njegova vrijednost uspostavlja tek u
suodnosu sa drugim tekstovima.

U liku Fedjukina ( jednog od dvaju glavnih protagonista priče ''Grobnica za

Borisa Davidoviča''), ogleda se sudbina revolucije kao neukrotive destruktivne
sile, koja se, i nakon pobjede nad starim režimom, ne oformljuje u stabilni
politički sistem lišen torture i nasilja. To je stoga što revolucionarna vlast kao
oblik vlasti ne postoji, budući da je revolucija upravo raspad institucionalnih
oblika vladavine. Ponovna stabilizacija vlasti znači završetak a ne nastavak tog
procesa. ''Svaka vlast nastala iz revolucionarnih meteža je u biti
kontrarevolucionarna, jer se svaka trudi da stabilizuje vlastite oblike i ovlada
stihijskim procesom koji ju je oživotvorio. Revolucionarna vlast jednostavno
označuje despotsku vladavinu poslije revolucije a revolucionarna pravednost i
revolucionarna zakonitost su isto što i odsustvo pravednosti i zakonitosti; kada
određeni aparat vlasti objavljuje da primjenjuje revolucionarnu pravednost,
znači da taj aparat ne podliježe nikakvim zakonima već po svom nahođenju
ubija, muči, hapsi i pljačka sve koje opravdano ili neopravdano sumnjiči zbog
neposlušnosti. '' (Terry Eaglton, Nevolje sa đavolom)

Ne možemo se oteti dojmu da je Danilo Kiš likom Fedjukina prikazao prototip

negativnog revolucionara, sa bezuslovnim osjećanjem dužnosti prema
totalitarnoj ideologiji što pretenduje da obuhvati čitavu stvarnost, javljajući se
kao nepogrješiva i obavezujuća. Ujedno je kroz Fedjukinovu svijest predočen
istorijski trenutak u kojem se razum osamostaljuje i razdvaja od tijela kako bi
se zatvorio u svojoj samodostatnoj apstrakciji misli, trenutak u kojem tjelesnoj
strani ljudske stvarnosti prijeti da upadne u stanje kaosa, u nered bez nekog
razumskog utemeljenja. I razum bez njegovog uranjanja u tjelesnu prolaznost,
kao i tijelo bez svoje razumske potpore, osuđeni su na istu propast kojoj smo
svjedočili u istoriji totalitarnih režima. Logičnost Fedjukinovog postupanja
prema lažno optuženim Novskim, temelji se na perfidnoj racionalnosti koja
samo otkriva svoje nedostatke, pogotovo onda kada njena totalitarna logika
prijeti da zamijeni lični život, a ljude da pretvori u otiske ideoloških odrednica.
Iz perspektive Fedjukina istorija postaje fiktivna tvorevina laži koja ima svoju
unutarnju funkcionirajuću logiku sličnu onoj logici izmaštanih književnih
svjetova. To nas opet vraća na relativizam istorijskih spisa koji se ponekad
nadaju kao apsolutum po sebi, kao adekvatna mjera prošlosti što izmiče
svakom kritičkom osvrtu obzirom da je utemeljna na činjenicama, iako je
zapravo riječ o njihovoj interpretaciji. Tako je za Fedjukina laž isto što i istina,
ubistvo istovjetno sa djelom pravde, ako se radi o sredstvima što se stavljaju u
sistem jedne više vrijednosti, ''koja traži da joj se prinesu žrtve i koja ne vodi i
ne sme da vodi računa o ljudskim slabostima.''