LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI

Posljednji vuk

prevela Viktorija Šantić

e (1)234.indd 1 12/3/12 12:04

 NAS LOV IZ VOR NI K A
L ászló K rasznahorkai
A z utol só farkas
Magvető (Budapest, 2009)

© 2009 by L ászló K rasznahorkai

PR E VEL A S MAĐARS KOG

V ik torija Šantić

Multimedijalni institut
IS BN 978 - 953 -7 3 72- 09 - 5

CI P zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučil išne k njižnic e u
Z agr ebu pod br ojem 824 53 7

Z agr eb, pr osinac 2012 .

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 2 12/3/12 12:04

 Smijao se, no smijeh mu nije bio opušten, previše ga je mučilo ima li uopće
razlike između težine ispraznosti i prijezira, kao i na što se sve
to odnosi, jer činilo mu se da se to neopozivo odnosi na sve
što isijava iz svega i odasvud, međutim, ako nešto sija na sve i
odasvud, onda je prilično teško odrediti na što točno i odakle,
u svakom slučaju smijeh mu nije bio od srca, ispraznost i
prijezir, to mu je jelo dane, nije radio ništa, pod milim bogom
ništa, visio bi malo tu, malo tamo, satima bi sjedio u
Sparschweinu uz istu bocu Sternburgera, dok je oko njega
sve bilo ispunjeno uzaludnošću i povrh toga prijezirom,
katkad bi se primirio, katkad na to zaboravio i samo tupo
buljio preda se, provodio duge trenutke buljeći u pukotinu ili
mrlju na barskome podu jer, uostalom, tako je najlakše, nakon
buđenja odmah skoknuti do ugla, ondje početi i završiti dan, a
i nije da se opijao, za to nije imao ni novca, nego više onako iz
navike, otkad je jednom, dosta davno, izabravši najjeftinije
rekao, Sternburger, bitte, otada mu redovito njega donose,
nije ni trebao naručivati, ušao bi u Sparschwein i čim bi ga
ugledali Sternburger bi ga već čekao na stolu, no ne bi
pošteno potezao, naravno, već bi s vremena na vrijeme u
njega samo umočio jezik, da potraje, i potrajao bi uglavnom
dva-tri sata, tada bi ustao od stola da napravi krug po prljavim
pločnicima Hauptstrassea, prema Goebenu, zatim dalje
ispred Kleistparka do Kaiser-Wilhelm-Platza, pa kod
ribarnice i Humana Second Handa na drugu stranu ceste,
odakle bi krenuo natrag po pločniku koji je bio jezivo prljav,
stalno se po njemu pljuvalo, i mladi i stari, svi su stalno
pljuvali, i dok bi hodali i dok bi stajali, pljuvali bi čak i kad bi
gledali izloge ili čekali autobus, zbog čega je i od čega je sve
bilo ljepljivo, gdje god bi prošao, bilo je nemoguće šetati jer
se činilo kao da bi noge mogle ostati zalijepljene za tlo, bila je

P o s l j e d n j i v u k

e (1)234.indd 3 12/3/12 12:04

 potrebna određena brzina, takozvani korak, kako ga je
nazvao, da se ne bi ništa osjetilo, uza sve to još bi i u ulazima
zgrada često znale zasjati preko noći smrznute bljuvotine, i
zidovi su bili prljavi, nasprejani ispranim kurdskim grafitima,
jednom riječju Hauptstrasse, to je bio početak i to je bio kraj,
baš se bio smijao, nije ga pročitao još jednom, odnosno neko
vrijeme pismo nije ni taknuo, koja smijurija, reče mađarskome
šankeru, ali ovaj ga samo pogleda upitno podigavši obrvu,
nije čuo što mu priča od silne uživljenosti u melodiju, svirao je
najljigaviji turski pop, kao i uvijek u Sparschweinu, ili Mustafa
Sandal ili Tarkan, ili Tarkan ili Mustafa Sandal, što, međutim,
nije imalo nikakva smisla, gazda ih je uzaludno pokušavao
domamiti, ovamo bi, u bar gdje se toči alkohol, Turci tek
zabunom ušli, u redu, u redu, odmahnuo bi im i zagledao se
ponovo kroz prozor, ali vani se nije imalo što vidjeti, naslonjeni
na zid pored Sparschweina stajali su narkomani i nešto
čekali, nebo je bilo olovnosivo, nije se imalo što vidjeti,
ispraznost i prijezir, odgurnuo je od sebe pismo, nije ga imao
volje ni zgužvati i gađati njime obližnji koš, noćna mora, rekao
je šankeru i nasmijao se, ali taj uopće više nije reagirao,
uostalom, ionako mu nema smisla objašnjavati da se ili radi o
nekoj idiotskoj reklami ili su ga s nekim zamijenili, jer to ne
može biti ozbiljno, međutim, bilo je ozbiljno, i to, kao što se
kasnije ispostavilo, jako, samo što je čitava stvar izgledala
sasvim neozbiljno, jer premda je uistinu adresirano na njega, i
premda uistinu stiže iz Madrida, on jednostavno ne može biti
taj kojemu pišu da ga pozivaju u Ekstremaduru, nepoznata
zaklada, nepoznata imena, i pitaju je li raspoložen provesti
kod njih tjedan-dva, i napisati štogod o regiji, da „je li
raspoložen“?!, godinama već živi tu u pokorenoj pustoši
Hauptstrassea, živi od tristotinjak eura koje zaradi od par

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 4 12/3/12 12:04

 lektura, očito je riječ o pogrešci koju se može objasniti samo
time da su pismo poslali godinama ranije (to i nalikuje lokalnoj
pošti, da mu pismo tek sad bude uručeno), ili ne znaju da
osobe koju zovu više nema, ime štima, okretao je navečer u
rukama pismo koje ipak nije bacio, ali pod tim imenom više
nitko ne živi, nema tu nikakvoga „profesora“, moguće je da je
ispred njegova imena nekad stajala takva titula, ali već dugi
niz godina njena primjena nije imala smisla, već ga godinama
nije imala i to baš nikakvog, nekoć je, dok još nije znao da je
njegovu mišljenju kraj, pisao nečitljive knjige, gomile
retardiranih rečenica u kojima se teška logika izmjenjivala sa
zagušujućom terminologijom, no prilično je brzo izišlo na
vidjelo da ih, naravno, ni pas s maslom ne bi pojeo, te je tako
njemu kao filozofu smrknulo puno prije negoli je svijet uspio
ozbiljnije spoznati na što su se te rečenice, logika i
terminologija uopće odnosile, a nije baš bio ni pri novcu, tako
da nije mogao sve to tako olako ni odbaciti, sve plaćaju, piše u
pismu, i troškove leta, i hotel, u Madridu vas čekaju automobil
i prevoditeljica koji će vas dopratiti do nas u Cáceres ili
Badajoz, i za tekst ćemo vam platiti toliko i toliko eura, e, to si
zaista nije mogao izbiti iz glave, sjedio je na krevetu s pismom
u krilu i zamišljao što bi sve mogao napraviti s toliko i toliko
eura, sve je išlo točno onako kao kad u reklamama nasumce
odaberu nekog čovjeka, u stilu, ti si taj, ovo je prilika koja se
ne propušta, da bi osvojio iznos taj i taj trebaš učiniti samo to i
to, noćna mora, izustio je preda se i zagledao se kroz prozor,
ali vidio je samo sebe, svoju golemu glavu ćelavu poput jajeta,
i sljedeće je jutro započeo isto kao i prethodno, teško
buđenje, odlazak u Sparschwein, okus Sternburgera iz
hladne boce koju Mađar, s kojim je valjda još bio i u
najprisnijem odnosu, po običaju nije bio u stanju tiho odložiti

P o s l j e d n j i v u k

e (1)234.indd 5 12/3/12 12:04

 na stol, teško mu je to objasniti, ali to ga je nerviralo do te
mjere da bi prokletoga gada najradije odalamio po njušci,
zašto ne može normalno staviti tu bocu na stol, zašto svaki
put mora njome tresnuti, vani opet to olovno nebo, bez imalo
sunca, narkomani kraj zida, pločnik ljepljiv, u ustima gorak
okus, ispraznost i prijezir, odbauljao je do Goebena, zatim
nakon Kleistparka kod Kaiser Wilhelma na suprotnu stranu,
odatle ispred ribarnice i Humana Second Handa natrag do
Sparschweina, ali pismo ipak nije bacio, prešalo mu se
džepu, u Sparschweinu ga je ponovo uzeo i još jednom
pročitao, da, ovo stvarno njemu pišu, to je on, ustvrdio je, i u
odnosu na jučerašnji stav danas je već polako počeo vjerovati
da nije riječ o zabuni, i nije ni bila, jer na njegov je odgovor,
koji je putem maila poslao s jednoga od stolova iz susjednoga
Telecafea, ubrzo stigla potvrda da ga čekaju, on neka odredi
vrijeme dolaska i neka ostane koliko želi, još uvijek ne mogu
povjerovati, ponavljao je Mađaru u Sparschweinu, koračao je
ljepljivim pločnikom Hauptstrassea i pokušavao se naviknuti
na pomisao kako u bilo kojem trenutku može odletjeti u
„Ekstremaduru“, nije ni znao što je to Ekstremadura, imao je u
Španjolskoj dvojicu znanaca, nekadašnjega širokogrudnog
prevoditelja i nekadašnjega širokogrudnog izdavača, ali ni s
njima, s obzirom na to da je prijevode njegovih knjiga bilo
nemoguće prodati pa su ih poslali u reciklažu, već godinama
nije bio u kontaktu, kao što uostalom već godinama ni s kim
nije bio u kontaktu, preostalo mu je jedino da im piše i pita ih
što je to, da povjeruje ili ne, ili, ako je sve to istina, je li onda ta
Ekstremadura isto što i rimska Luzitanija, napisao je to,
pohodio Telecafe, i dobio odgovor da nije, Ekstremadura je
dio nekadašnje Luzitanije koji pripada današnjoj
Španjolskoj, dakle pokrajina na granici s Portugalom, ispod

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 6 12/3/12 12:04

 je Andaluzija, iznad Kastilja i León, i iz nje potječu
konkvistadori, ali ipak, pitali su nekadašnji izdavač i
nekadašnji prevoditelj osjetno iznenađeni što upravo on, koji
je nekad bio poznat po tome što svijetom kroči s izvanrednom
količinom podataka u glavi, nije načistu s tako osnovnim
stvarima, kamo je on to skliznuo, iz njihova je odgovora bilo
očito da se pitaju takve stvari, pa ipak, priupitali su ga i
istaknuli to konjskim slovima u povratnom e-mailu, što on
uopće ima tražiti u Ekstremaduri, NEMA TAMO NIČEGA,
golema, nemilosrdna, pustinjska zaravan s pokojim brdovitim
predjelom, prema granici pogotovo, užasna suša, gola brda,
isušena zemlja, ljudi jedva jer je ondje život najteži, teška
bijeda i suha pustoš, što ćeš u Ekstremaduri, dođi radije,
savjetovala su mu ta dvojica srdačnih prijatelja filozofije, k
nama u Barcelonu, nego što, ali ne, govorio je on šankeru koji
ga je bijesno gledao jer unatoč tomu što je stišao radio,
svejedno nije razumio što ovaj hoće, ne, ide u Ekstremaduru,
ako ondje stvarno nema ničega onda se ni on neće isticati kao
nitko, samo da taj poziv bude istinit jer je još uvijek u nevjerici,
i to u istoj mjeri u kojoj ga cijela stvar kopka, gledao je vani
narkomane naslonjene na zid, gledao je stol, pod, rub šanka, i
rekao sebi: Ekstremadura, poslao još jedan e-mail i dobio još
nedvosmisleniji odgovor, onda je sve to istina, rekao je
Mađaru, što je istina, upita taj, ma nema veze, odmahnu, zatim
mu je domahnuo da mu donese novu bocu, toliko i toliko eura,
tako je tužno zazvučalo tih upravo toliko i toliko, gledao je
prolaznike kako pljuju, cijelo bogatstvo, rekao je onako u sebi
ispred izloga servisa za bicikle, i javio iz susjednog Telecafea
s računala broj 2 centru u Badajozu neka bude 21. veljače,
napisao je to tek tako, jer mogao je napisati i 22. ili 24. ili
ožujak ili travanj, pritisnuo je enter na prljavom kompjuteru, i bi

P o s l j e d n j i v u k

e (1)234.indd 7 12/3/12 12:04

 21. veljače, krenuo bih za tjedan dana, pisao je pažljivo,
odlično, odgovoriše mu iz Ekstremadure, poslat ćemo vam
kartu, i karta je stigla, čekat ćemo vas, sve će vam biti na
raspolaganju, i vlastiti prevoditelj i automobil s vozačem –
sjedio je već u avionu kad ga je iznenada nešto počelo
razdirati, bilo je naime jasno da je pogriješio, jer ili ga brkaju s
nekim, ili je taj netko s kim ga brkaju on, samo što taj on više
ne postoji – gledao je, pričao je kasnije Mađaru po povratku u
Berlin, kako se avion spušta iznad Madrida, smjesta su ga
prepoznali na temelju vlastitog opisa koji im je poslao, što nije
bilo teško – sto dvadeset kila, ta glava i taj plavi mantil,
pokazivao je na sebe – kao što je i on smjesta prepoznao
sredovječnu prevoditeljicu dok je u čekaonici sa širokim
osmijehom iznad glave držala natpis s njegovim imenom,
njegovim, no kasnije mu se u automobilu cijelim putem motalo
po glavi da, čak i ako su zaista na njega mislili, taj poziv
svejedno nije upućen njemu, vani su promicale madridske
kuće, povremeno bi kimnuo na riječi prevoditeljice, koja je –
kao da je pokušavala nadglasati njegovo unutarnje
negodovanje – gotovo urlajući objašnjavala nešto na
engleskom, nešto čega je na dugom putu prema Cáceresu do
njega doprla tek bit, da ona, prevoditeljica, očekuje samo to
da joj gospodin profesor kaže što bi želio vidjeti, o čemu bi
želio pisati, tako da sutra mogu već i krenuti, da gospodin
profesor, gunđao je Mađar, tek bit, nastavljao je on, jer s
jedne strane više nije mogao podnijeti tu dernjavu ravno u
uho, te je stoga isključio mozak, a s druge strane nije imao
blagog pojma kako da im kaže da, naravno, ne namjerava
pisati ni o čemu, jer o čemu bi on pisao sa svojim nesretnim
zamršenim labirintima misli i rečenica, no svejedno, to je
mislio i kroz staklo automobila gledao polja kako promiču,

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 8 12/3/12 12:04

 nije nimalo smiješno kako sada stvari stoje, s obzirom na to da
će ionako odmah izaći na vidjelo da je ovdje zabunom, prvih
se dana stoga cijelo vrijeme nalazio u stanju pripravnosti,
očekujući da mu netko priđe i tiho kaže, da, pogriješili smo,
sad ćemo vas otpratiti do aerodroma i zamoliti da drugi put ne
pravite od nas budale, samo što mu nitko nije prišao, ni
tijekom prvih dana ni tijekom posljednjih, štoviše, tretirali su
ga kao kakvu slavnu zvijezdu, svakako, kimao je šanker i
počeo nervozno preslagivati čaše, kad vam kažem, ustrajao je
on, kao zvijezdu, najbolji hotel, raskošne večere i ručkovi, te
konstantno ponavljana rečenica kako ima slobodu, kako može
raditi što god ga je volja, može krenuti na sjever, na jug, na
istok, zapad, auto s vozačem je njegov, i prevoditeljica, u
cijelosti, mi vas samo molimo da sve to ovjekovječite, dakako
s potpunom slobodom, onako kako vi mislite da je najbolje,
dakle, da nam prikažete kakve misli u vama budi
Ekstremadura – namjere su nam jasne, uvjeravali su ga,
želimo samo da nam jedna poznata ličnost, ja?!, prestrašeno
je pokazao na sebe zacrvenjevši se od pomutnje, da, ponovili
su sa smiješkom, netko poput vas, tko će, dakle, bilježenjem
svojih misli nastalih u Ekstremaduri dokazati kako
Ekstremadura cvjeta, jer ova je povijesna ničija zemlja, ovo je
stoljetno gnijezdo ljudske bijede krenulo put nove povijesti, to
je sve što želimo, smješkali su mu se gledajući ga ravno u oči,
to je svrha našega rada, rekoše ljudi iz zaklade, bili su vrlo
srdačni i susretljivi, čekali su samo da on, gost, nešto kaže, da
nešto zatraži, jer bili su voljni pomoći, samo što nisu imali oko
čega pomoći, jer u trenutku kad mu je sinulo da oni od njega
očekuju da im pomogne oko toga krupnog slučaja pod
imenom Preporođena Ekstremadura tako da nešto smisli,
posve se paralizirao, stao mu je mozak, ako je uopće i radio,

P o s l j e d n j i v u k

e (1)234.indd 9 12/3/12 12:04

 da misli o nečemu, ali o čemu?! – sjedio je u fotelji elegantne
hotelske sobe, objašnjavao je Mađaru, promatrao je kroz
prozor potresan svijet Cáceresa, uslijed čega mu je na
ramena nasjela neopisiva težina nemoći, jer nema o čemu
misliti, mišljenju je kraj, pred njim su dvije opcije, ili će
posegnuti za sadržajima prije mišljenja, a oni su neizrazivi, ili
će ukazati na sadržaje nakon mišljenja, no i u tom slučaju
mora po svaku cijenu ostati nijem, jer jezik više nije u
mogućnosti uobličiti neshvatljive sadržaje, neupotrebljiv je,
napravio je krug, obišao sve moguće predjele i dospio tamo
odakle je i krenuo, međutim, vratio se beskrajno deformiran,
kako da to kaže ovim dobronamjernim, svesrdnim ljudima, da
razmišljanje više nije moguće, da nema u njemu uzbuđenja i
nema u njemu uloga, a samim tim ni dubine, niti uzvišenosti,
nije od njega ostalo ničega osim primitivne nečistoće jednoga
„DAJ“, jezik je naše prljavo rublje, mislio je, i ta ga je misao
upropastila, zbog nje je propao, zbog nje se srozavao tijekom
svih ovih godina, srozavao se i srozavao sve niže i niže, od
sveučilišnih katedri sve do hladne pustoši Sparschweina, jer
ako kaže, i još k tome to da je jezik prljavo rublje, onda je
samo po sebi jasno da o njemu nema smisla ni govoriti, niti
onako kao što on to čini, niti onako kako to rade drugi, to je
sve, filozofije više nema, ona ne postoji, samo se doima kao
da je ima, knjige u izlozima knjižara i unutra na njihovim
policama: bezvrijedno su smetlište, tek su krinka, tek su
maska, tek su dekoracija, tek odvratna laž jer moraju prikriti
činjenicu da stoje ondje umjesto stvarnih knjiga, stvarnih
filozofija, osim toga on nikad nije bio „poznata ličnost“, tek je
okušao sreću u mišljenju, i nije u tome uspio, svašta, izusti
Mađar onako usput dok je užurbano namještao boce na
zidnim policama, tako da sam ja jedna ništarija, nastavi on,

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 10 12/3/12 12:04

 kojoj je bolje da se tu, odnosno tamo, u Ekstremaduri, sam
razotkrije, međutim ne, situacija se jednostavno nije razvijala
tako da stane pred njih i sve im iznese, bili su previše ljubazni,
jednostavno ih se nije moglo odbiti, osim toga, dok je prvi dan
pokušavao nekako načeti tu temu, prevoditeljica bi smjesta
podigla glas i počela još jače urlati, kao da mu je pokušavala
ugušiti riječ u grlu, pa je na kraju, što je tiše mogao, rekao
dobro, u redu, hajdemo onda recimo tamo gdje žive arapski
gastarbajteri, na što se prevoditeljica malo – da malo! –
stišala i spremno, štoviše, pobjedonosno, kao netko tko se
spremao na to, odgovorila da gospodin profesor zasigurno
misli na Navalmoral de la Matu ili Talayuelu, i već su bili na
putu prema Navalmoralu, Navalmoral de la Mata, za ime
Boga, klopotalo mu je u mozgu, što će od svega toga biti, nije
imao pojma, pripovijedao je sad, nikakva pojma nije imao gdje
se nalazi i zašto, pokušao se usredotočiti i prisjetiti što je u
danima prije polaska pročitao u Telecafeu, no od svega su mu
u sjećanju ostali samo ta arapsko-gastarbajterska napetost i
neki čudan ekološki članak u kojemu je autorski par,
pozivajući se na nekoga čije je ime bio negdje zapisao ali nije
znao gdje, izlagao kako je „1983. godine južno od rijeke Duero
umro posljednji vuk“, rečenica mu se zbog neuobičajene
formulacije urezala u sjećanje, jer zašto se, zaboga,
znanstvenik u znanstvenom članku izražava tako
neuobičajeno poetski, zar ne? – posljednji vuk, nije običaj,
razglabao je, ali Mađar opet nije slušao jer je stigla dostava,
dogurali su pivo, vino, sokove i žestoka pića pa je morao
prebrojavati boce i stavljati kvačice u notes, sve je bilo tu,
pivo, vino, sokovi i žestoka pića, na to je dostavljačima dao po
pivo, dostavljači su zatim otišli, on je došetao nazad iza šanka
i podigavši glavu dao mu znak da nastavi, na što je on

P o s l j e d n j i v u k

11

e (1)234.indd 11 12/3/12 12:04

 spremno nastavio, naime, na putu prema Navalmoral de la
Mati kroz misli mu je proletjelo kako je znanstveni članak
nešto sasvim drugo, u njemu se ne kaže „umro“ i „posljednji“,
no svejedno, reče, na kraju krajeva to mu je dovoljno brzo iz
glave i ishlapilo dok se automobilom vozio prema Navalmoral
de la Mati, na nebu nije bilo ni oblačka, kroz povremeno
spušten prozor puhala je ugodna toplina, cesta je bila mirna,
na dolasku jedva da su vidjeli pokojega čovjeka, dok na
povratku, kad je već uvidio da u Navalmoral de la Mati i
Talayueli doista žive Arapi, ali da napetosti nema, ona je niže,
rekoše mještani prevoditeljici, u Andaluziji, na obali, ovdje ih
malo, tek nekoliko tisuća radi u sezoni, a i oni žive u
relativnom miru i međusobno i s Ekstremadurcima, s obzirom
na to da rad u poljima duhana zahtijeva čeličnu izdržljivost
plaćeni su dobro, u skladu s uvjetima, uglavnom, na povratku
se već mračilo tako da ljudima nije bilo ni traga, no ionako ga
nije zanimalo što je u Navalmoralu i Talayueli, već članak, jer
dok je slušao tiho zujanje automobila, kad je prevoditeljicu
umornu od cjelodnevnoga napora nakratko svladao san,
njemu je uz nijemoga vozača kroz misli ponovo proletjelo
kako u tom članku nije čudno samo to što je obavijen takvom
neuobičajenom poetičnošću, već sama rečenica, njezin
sadržaj, odakle bi itko mogao znati kada će umrijeti
„posljednji vuk“, kao i to „umrijeti“, kakav je to izraz, zar se
tako izražava jedan znanstvenik?!, nešto s tim člankom i s tom
rečenicom nije bilo sasvim u redu te je kasnije tijekom večere
u Cáceresu, bez nekog posebnog cilja, preko prevoditeljice o
tome izvijestio ljude iz zaklade, koji su to, međutim, shvatili
kao – evo zadatka!, trebaju pogoditi koji je to članak
gospodin profesor pročitao i domisliti se na koga su se
njegovi autori pozvali, nije im bilo jasno jedino zašto je

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 12 12/3/12 12:04

 gospodin profesor tako utučen, zašto u baru nakon večere
gleda tako tupo preda se, da su barem mogli vidjeti na njemu,
govorio je Mađaru, da bi im on to drage volje otkrio, ali što bi
im mogao reći, kako bi im uopće mogao dočarati kakva je
Hauptstrasse i kakav je život tu u Hauptstrasseu, kakvo je
ovdje jedno jutro, i kako je u Sparschweinu, šta kako, zareža
Mađar, ali on mu ne odgovori već nastavi dalje – kako da
uopće spomene teret koji mu leži na grudima, kako da im
objasni da je, otkad je prestao misliti te tako uvidio stvari,
shvatio da sve što od bitka putem osjetila spoznamo nije ništa
drugo doli spomenik ispraznosti nedokučiva obujma koji se
do konca vremena iznova ponavlja, te da nipošto slučajnost,
sa svojom užasnom, neiscrpnom, trijumfalnom, nesavladivom
snagom, ne određuje nastajanje i raspadanje stvari, već kao
da je na djelu neka mračna, demonska nakana, nakana koja je
tako duboko usađena u stvari i u tkanje stanja među stvarima,
da njezin zadah sve prožima, svijet je dakle djelo prokletstva,
prijezira, to je ono što udari u mozak onome tko počne misliti,
zato on i ne misli, naučio je više ne misliti, što ga naravno nije
odvelo nikamo, jer taj zadah osjeća kamo god pogledao,
kamo god okrenuo glavu taj je zadah ondje, jer na kraju
krajeva, u presudi, koja je gotovo istovjetna sa svijetom,
sadržano je i to da ispraznost i prijezir, koji je navukao obličje
nakane, moraju biti prisutni u svijesti, i ispraznost i prijezir,
stalno, u apsolutno svakome trenutku, međutim, onome tko je
misliti krenuo, a misliti stane i počne stvari samo promatrati,
već se javlja mišljenje u novom obliku, odnosno nemoguće je
osloboditi ga se, mislio čovjek ili ne, u svakom je slučaju rob
mišljenja, a taj mu zadah jezivo nadražuje nos, i što mu
preostaje, obmanjuje se, obmanjuje se tako što pušta stvari
neka idu svojim prirodnim tijekom, kao što je učinio ondje u

P o s l j e d n j i v u k

13

e (1)234.indd 13 12/3/12 12:04

 Ekstremaduri, pustio je neka idu, i išle su, svojim tijekom,
službenik zaklade u Badajozu mu je, pun elana, već sutradan
telefonom javio da su pronašli traženi članak, i nije bilo druge,
nije imalo smisla objašnjavati da ga on uopće nije tražio,
imalo je smisla pustiti, zaista, neka se stvari odvijaju u smjeru
u kojem žele, i tako je i bilo, jer nakon što se ispostavilo da se
u spomenutom članku, koji je navodno bilo jako lako pronaći,
mladi autori pozivaju na stanovitog Fernanda Palaciosa,
profesora po imenu Fernando Palacios čiji su madridski broj
telefona već imali u rukama, smjesta su ga pokušali dobiti,
slijedilo je dalje u obavijesti, no zasad još bezuspješno,
stizale su vijesti iz Badajoza u automobil u razmacima od
deset minuta, no tada je već prevoditeljica bila preuzela
ulogu badahoškoga službenika te je sa stražnjega sjedala
smjesta počela birati broj, pa je, dok su bili na putu prema
čudesnoj dolini znamenitoj po rascvjetalim trešnjama, jer po
jednoj preporuci „gost mora upoznati okolicu Jertea čak i ako
je do trenutka kad se trešnje ogrnu cvatom preostalo još
mjesec dana“, ona, prevoditeljica, najednom počela žustro
mahati telefonom javljajući da ga je „dobila“, nakon čega su
uslijedile ekstatične rečenice, puno, puno „sí, señora“ i puno,
puno „gracias, señora“, što je značilo da su našli vuka –
stvarno?!, upita šanker, kojemu je tek sad prvi put u očima
zaiskrio neki oblik zanimanja za priču, ne, ne u tom smislu,
odgovori on, nego da su ušli u trag tome kad je bilo i kako je
bilo, odmah će nas nazvati, urlala je prevoditeljica, profesor
Palacios će se smjesta javiti jer kaže da zna ime osobe koja je
ustrijelila posljednjega vuka, prošlo je, međutim, nakon toga
više od sata kad je u automobilu napokon zazvonio telefon, sí,
señor i gracias, señor, evo ga, pobjedonosno je izjavila
prevoditeljica i pokazala papirić, tu je ime, uzviknula je

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 14 12/3/12 12:04

 zarumenjena, lovac je stanoviti Antonio Domínguez Chanclón,
tu mu je broj i adresa, i žena je već sva sretna birala broj,
pričao je on Mađaru, stvarno je bila sretna, zašto je bila
sretna, upita Mađar, pa valjda jer joj je bilo drago što je mogla
pomoći, odgovori on, ali bilo je očito da Mađar ne shvaća,
činilo se kao da mu čitava priča nije baš najjasnija, kao da ili
nije čuo početak zbog sladunjavog zavijanja Mustafe
Sandala, ili mu je promakla neka ključna riječ bez koje mu je
sve drugo ostalo nejasno, u svakom slučaju, često je
sumnjičavo i kroz zube komentirao ono što je čuo iako se od
njegovih komentara preko šanka nije moglo razabrati ni riječi,
ali nije to ni htio jer on je u stalnom dijalogu bio jedino s
čašama i bocama, sa sudoperom i kuhalom za čaj, zato kao
da je njima i samo njima u tom trenu nešto zborio, pa i to na
mađarskom, a ne njemu, koji je samo pričao dalje da je po
profesoru Palaciosu on, taj Domínguez Chanclón, 1985., a ne
1983.!, 9. veljače 1985. ustrijelio jednoga mužjaka, a adresa
mu je Avenida Virgen de Guadalupe br. 3 treći kat, u
Cáceresu, i da se slučaj zbio kod Cantillane la Vieje u blizini
Herreruele, međutim, prema Palaciosu to se nije dogodilo
ondje, tumačila je prevoditeljica sa sebi svojstvenom
uzvišenošću, nego u finki po imenu La Gegosa, u čemu?!,
upita Mađar kao netko kome se nimalo ne sviđa ta riječ, u
finki, nastavi on, tako ondje zovu privatno imanje, sve je
ograđeno, oko čitavoga posjeda je žica, znate, pastiri ili
posebni čuvari, ili oboje zajedno, štite ta imanja, jako je teško
u njih ući, ali tek smo kod profesora Palaciosa, naznačio je
podigavši ruku, kod koga?!, pogleda ga zbunjeno Mađar, ali
on samo odmahnu i nastavi objašnjavati kako su to, dakle, bile
informacije iz automobila, i činilo se da smo na pravome putu,
nazvat ćemo toga Domíngueza Chanclóna i gotovo, dakako,

P o s l j e d n j i v u k

15

e (1)234.indd 15 12/3/12 12:04

 što će od svega toga na kraju biti tada još nije ni slutio, u
svakom slučaju barem se jasno pokazalo kako je postojao
lovac koji je ustrijelio jednog vuka, i otada ih po njima, kako
kažu u članku, južno od rijeke Duero više nema, problem je
bio što je ubrzo ponovo zazvonio telefon, profesor Palacios,
oblikovala je prevoditeljica usnama nijemo riječ Palacios i
rukom dala znak za tišinu, druga je sad stvar što u tom trenu
baš nitko nije govorio, vozač je ionako uvijek nijemo šutio, on
je pak, pokaza na sebe, upravo probavljao što je maločas čuo
i pomislio, u redu, saznat ćemo kako se stvar dogodila,
odnosno kako su ustrijelili posljednjega vuka, no kako da u
njegovim rukama od toga išta nastane, u njegovim rukama
ničega nema niti će ičega biti, razbijao je nad tim glavu i
odlučio da će te večeri prestati s odgađanjem, stat će pred
zakladu i reći im da... da on neće ništa napisati, jer ništa ne
može napisati, jer ako se ne može misliti onda je samo po sebi
razumljivo da se ne može ni pisati, niti o Ekstremaduri niti o
posljednjem vuku, što se za potonjega pokazalo apsolutno
točnim, iz telefonskog se razgovora, naime, ispostavilo,
spusti glas i napravi malu stanku da popije gutljaj piva, da
kao prvo: nije vuk Domíngueza Chanclóna bio posljednji, kao
drugo: u to je doba postojao po jedan primjerak u Santiago de
Alcántari, Caravaju i u blizini Río Zapata, od kojih je svaki
ubijen u otprilike isto vrijeme i od kojih su svakoga smatrali
„posljednjim vukom“, tako da sve to s „posljednjim vukom“
ima pomalo pučki prizvuk, ispravljao se Palacios pred
prevoditeljicom, recimo, nastavljao je Palacios preko
telefona, znanstveno utemeljenim se može smatrati tek to da
je slučaj Domíngueza Chanclóna bio posljednji registrirani
podatak o zakonito odstrijeljenoj jedinki, to je sve što može
reći, samo to, prenosila je prevoditeljica, i time je za taj dan

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 16 12/3/12 12:04

 tema bila zaključena jer su se navečer u hotelu rastali uz
dogovor da će sutradan rano ujutro nazvati toga Domíngueza
Chanclóna, a zatim će vidjeti što dalje, jer zasad, izvještavala
je prevoditeljica, telefon zvoni ali se nitko ne javlja, dakle
sutra, pogleda ga ohrabrujuće, na što on pomisli, da, dakle
sutra, odnosno večeras još neće stati pred njih, pričekat će da
vidi što će biti sa slučajem Domínguez Chanclón pa će tada, u
zakladi su se toliko namučili da pronađu toga Domíngueza
Chanclóna, ne može im tek tako reći da je sve bilo uzalud,
dakle sutra, rano se povukao u sobu ali je od nervoze jedva
oka sklopio, u redu, sutra će naći toga Domíngueza
Chanclóna, ali što onda, bio je jako ljut što je pristao na sve to,
a posebno zato što nije razotkrio sebe a time i pravo stanje
stvari na vrijeme, ovako se sve više zapliće, sjedi tu u
najboljem hotelu koji u Cáceresu, a samim tim i u
Ekstremaduri uopće postoji, dok zna da o Ekstremaduri neće
uspjeti napisati ništa, neće priznati, prevarit će one kojima
može zahvaliti na ovome nezasluženom, takoreći čudesnom
putovanju, čudesnom, da, jer koliko god ga ona snagom svoje
privlačnosti nije uspjela izvući iz duboke depresije, morao je
priznati da Ekstremadura posjeduje osobit čar, prošla su tek
dva dana otkako joj se našao u blizini no više se nije mogao u
potpunosti oteti njezinu utjecaju, štoviše, do određenog je
stupnja iza zavjese vlastite loše savjesti i deprimiranosti i sam
shvatio, govorio je Mađaru, kako je, primjerice, priroda u
Ekstremaduri čudesna, ubrzo mu se izrazito svidjela dehesa,
kraj blago valovita tla s određenom vrstom hrasta, takozvanim
hrastom crnikom, ali te crnike koje ondje zovu encinama ne
prekrivaju teren, upravo je u tome bit, nego stoje po njemu
razasute, krošnje su im daleko jedna od druge, suša,
objašnjavao mu je značenje riječi dehesa vozač koji je na

P o s l j e d n j i v u k

17

e (1)234.indd 17 12/3/12 12:04

 trenutak izašao iz nijemosti, to je zbog suše, ima tek toliko
vode da isključivo ovako, u ovom obliku opstaju ovdje ti
hrastovi, kao što vidite, pokaže vozač kroz prozor, grmova ni
bilo kakva niskog raslinja nema nigdje, tek zelenkasto tlo s
ponešto trave i hrastovima razasutima po nepreglednoj
goleti, to je dehesa, ako me shvaćate, shvaćao je, osjećao je
kako snažno djeluje na njega, takva je ta dehesa, kao njegova
duša, kao šta?!, nakesio mu se Mađar iza šanka, no dobro,
odmahnu na to i popije još jedan gutljaj piva, htio je samo reći
da je Ekstremadura bila očaravajuća, i nije mu se samo
njezina priroda činila veličanstvenom nego i ljudi, jer znate,
pričao je dalje Mađaru, tamo žive jednostavno dobri ljudi,
dobri ljudi?!, podiže Mađar obrvu, da, odgovori on, dobri
ljudi, to mu je također bilo veličanstveno, ali istovremeno i
zastrašujuće, jer što će biti ako ti dobri ljudi saznaju što ih
čeka, nove su autoceste i novi dijelovi grada u Cáceresu i
Plasenciji i Trujillu i Badajozu i Méridi već pokazali da ih samo
trenutak dijeli od prodora onoga što se zove svijet, jer znate,
nagnuo se prema naprijed na stolici da Mađar barem ovo
jasno čuje pored trešteće glazbe s radija, znate, sve to, ta
Ekstremadura je izvan svijeta, i više nego izvan, ekstre,
razumijete?, zato je sve bilo tako čudesno, počevši od prirode
pa sve do ljudi, no nitko nije bio upoznat s opasnošću koju je
predstavljala prijeteća blizina svijeta, u strahovitoj opasnosti
žive oni tamo u Ekstremaduri, znate, objašnjavao je Mađaru,
nemaju pojma što puštaju unutra, kakav duh, kad im kroz
zemlju uzduž i poprijeko izgrade autoceste i trgovine,
siromaštvo je bilo strašno, vidio sam slike iz starih vremena,
uistinu strašno, i tome je u svakom slučaju trebalo stati na
kraj, i stali su mu na kraj, stat će još i više, zastrašujuće je
samo to što im je na raspolaganju tek jedan način, pustiti

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 18 12/3/12 12:04

 unutra svijet, a time i prokletstvo, jer sve će otići kvragu, i
priroda i ljudi u toj Ekstremaduri, ni ne slute, nisu svjesni što
čine i što ih čeka, ali tako je, on je to osjećao, pokaza na sebe,
to, dok se cijele noći prevrtao u krevetu elegantne hotelske
sobe, kako da to kaže ljudima iz zaklade, neće uopće
razumjeti što im time hoće reći, bio je siguran da ne bi
pronašao ni prave riječi, ovako je drugi dan teklo sve točno
onako kao i dosad, od priznanja nije bilo ništa, sjedili su u
automobilu s nijemim vozačem i vozili se iz Cáceresa jer je
zaklada u međuvremenu, valjda tijekom noći?, otkrila da se,
ako je suditi po vremenu, taj Domínguez Chanclón ne nalazi u
svome gradskom stanu nego u prigradskoj kući, kao što je
stvarno i bilo, zapazili su ga još iz daljine dok su se vozili
autocestom, toga niskog, srdačnog, razgovorljivog čovjeka
kako hoda gore-dolje po dvorištu, sve u svemu nestrpljivo ih
je čekao, ali, kako se kasnije ispostavilo, samo zato što se
brinuo da kojim slučajem ne zakasne, jer tek što se sastanu,
već u podne, kaže, mora otputovati, tako da ukupno ima
„jedva jedan satić“ vremena, stoga ih je istoga časa uveo u
pomalo trošnu kućicu, koja se sastojala tek od tijesne kuhinje
i jedne sobe, ali u sobi, ugledali su ga smjesta čim su ušli, u
sobi, sa sve četiri noge lagano raširene, u golemoj vitrini,
stajao je posljednji vuk – šta?!, snebivao se Mađar nalakćen
na šank, bilo je prijepodne, nije bilo ni jedanaest, sjedili su
sami u Sparschweinu, u to je doba promet još prilično slab, ne
preostaje ništa drugo nego nalaktiti se na šank i čekati dobru
sreću, ili slušati ovog ovdje Stammgasta, koji povrh svega
nije ni iz istočne Europe ili barem neka dobra koka, oni bi mu
bili draži, vidjelo se to po njegovu mađarskom izrazu lica,
koliko bi bilo bolje da je iz istočne Europe, ili barem neka
dobra koka, tada bi ga slušao s više zanimanja, ali što je tu je,

P o s l j e d n j i v u k

19

e (1)234.indd 19 12/3/12 12:04

 nakašljao se, vidjelo se da se trudi u očima prikriti sve što bi
mu moglo razotkriti misli, samo nastavite, nastavite, poticao
ga je riječima i pokretom ruke, shvaćam, dakle u velikoj je
vitrini stajao vuk, i? – i to bi otprilike bilo to, bilo je prilično
nevjerojatno da se ta zastrašujuća zvijer razjapljene njuške
nalazi u golemoj vitrini smještenoj u tako trošnoj potleušici,
imao je osjećaj da mu nije mjesto u takvoj kući, kako bi rekao,
ta vitrina nije spadala ovamo, s tolikim, s tako predivnim,
kapitalnim primjerkom, a pored njega još taj razdragani
Domínguez Chanclón, koji je, kao što kažem, rekao je, bio
sasvim susretljiv, a i žurilo mu se, tako da je odmah krenuo s
pričom, koju je zacijelo ispričao već sto puta, vidjelo se da se
služi istim riječima kao prije, i da će se istim riječima služiti i
kad sljedeći put bude prepričavao kako je bila kasna noć,
kako je sjedio u čeki na strmoj padini planine, zaklonjen sa
svih strana, u ruci puška, satima se ništa nije događalo, bio je
u lovu na vepra ili srnu, i tada je upaljačem, ovim ovdje, vidite,
pokazao je na plastični upaljač precizno smješten na dnu
vitrine, zapalio cigaretu, izvadio ju je iz ove ovdje kutije, vidite,
pokaza jer su mu i nju fino ugradili u vitrinu, i kako je pripalio
svjetlost je plamena iznenada prestrašila vuka koji se nalazio
tri-četiri metra njemu iza leđa, vjetar je puhao iz njegova
smjera, i to jak vjetar, on je, Domínguez Chanclón, bio u
potpunoj tišini, zaustavio je i disanje, valjda ga zbog toga
životinja iz tolike blizine nije primijetila, ali kad je bljesnuo, je
li, plamen upaljača, prepao se, odnosno obojica su se
prepala, jer mora priznati da se i on jako prepao, i tada se sve
dogodilo nevjerojatno brzo, vuk se iza njega dao u bijeg kako
bi izmaknuo opasnosti, bio mu je na kojih deset-petnaest
koraka, s boka, kad ga je ustrijelio, iskreno rečeno, totalno se
usrao, nije znao ni u što puca, nikakav nišan, ništa, samo

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 20 12/3/12 12:04

 pune gaće govana, pripovijedao je veselo Domínguez
Chanclón, samo je opalio i pogodio, nije se odmah srušio,
premda ga je pogodio u srce, nego tek nakon stotinjak
metara, tada je pao, čučnu Domínguez Chanclón kraj vitrine, i
zanijemivši pokaza na vukovo srce, na što su svi, uključujući i
prevoditeljicu i vozača, čučnuli i gledali, da, je li, to mu je srce,
rani nema ni traga, savršeno su ga „ispreparirali“, pokazivao
je Domínguez Chanclón, a golema je zvijer razjapljene njuške
i iskešenih zuba u raskoraku stajala, ukočena za vječnost, i
slušala povijest vlastitoga pada, zasigurno opet istu priču i
iste riječi, a njemu se, pokaza na sebe, tada učinilo da ova
dvojica zaista pripadaju jedan drugome, Domínguez
Chanclón i vuk, jer nekako nije samo lovca ispunjavao ponos
dok je pokazivao lovinu, nego kao da je isti ponos zračio iz
obojice, pripadaju jedan drugome, pomisli, nastavio je –
nego, je li, presječe ga Mađar prešavši iznenada na ti, jesi li ti
uopće bio u tom Estre-čemu-već?, i sumnjičavo ga pogleda
kao netko tko ni ne očekuje odgovor jer ionako zna da nije,
nakon čega se više nije imao volje opravdavati, jer naravno da
je bio, samo je nastavio kako su već bili na putu prema
Valenciji, pri čemu nije šutio samo vozač nego i prevoditeljica,
valjda ju je posjet Domínguezu Chanclónu umorio, u svakom
slučaju u automobilu je vladao mir, blagotvoran mir, pa se
tako i on pokušao pripremiti, pripremiti na razgledavanje
mjesta događaja, jer o tome je bila riječ, radi toga su se
odvezli pedesetak kilometara od Cáceresa u smjeru
Valencije, da ondje pronađu ulaz u finku po imenu Cantillana
la Vieja, u šta?!, Mađar ga razljućeno pogleda zaboravivši da
je maločas čuo objašnjenje riječi finca, ma znate već,
pojašnjavao je on, posjed koji čuvaju pastiri ili posebni čuvari,
i potpuno je ograđen, čitavo brdo, čitava Sierra de San Pedro,

P o s l j e d n j i v u k

21

e (1)234.indd 21 12/3/12 12:04

 tako se zove to brdo, čitavo je ograđeno, kao kakav
veleposjed, razumijete, kako da ne, mlatarao je Mađar
pomalo razljućeno krpom po šanku, dakle, put do finke nije
trajao dugo, samo što to nije bila Cantillana la Vieja, tamo
automobil nije mogao ući u zavoj, bila je to susjedna finca,
Cantillana la Nueva, koja je imala maleno ugibalište za
automobile, povikali su unutra, na otprilike dvjesto metara
stajala je kuća iz koje je komotno došetao neki lik za kojega
se kasnije ispostavilo da se zove Alfredo, pastir na imanju,
koji je isprva s dozom sumnje slušao prevoditeljičino
izlaganje o razlozima posjeta, ali kasnije nam je objasnio i
pokazao da tražimo susjednu Cantillanu la Vieju, u njoj se
dogodio lov na vuka, lobería, davno, zašto, možda se sjećate,
upita prevoditeljica, kako da ne, uzvrati Alfredo lagano
kimajući, te su ubrzo i oni saznali sve što je znao, Alfredo je na
kraju u prašini čak i nacrtao smještaj pojedinih finki, put kojim
je nekoć prolazila pruga, te gdje se u odnosu na to odigrao
lovački pothvat, priča mu je bila dobro poznata, ili barem
njegova vlastita vidno iskristalizirana verzija, unatoč tomu što
se dogodila prije gotovo dvadeset godina, u Alfredovu je
sjećanju sve još bilo jednako živo, u to su vrijeme svi samo o
tome pričali, on je čak i vidio vuka, pohvalio se Alfredo na
kraju, čak ga je i vidio, ponovio je, problem je, međutim, u
tome što, dodao je, ako žele vidjeti mjesto događaja, to sad
neće ići jer Félix nije tu, Félix?, da, Félix, pastir sa susjednoga
posjeda, i tek što je krenuo prepričavati ostale detalje, pred
njima je s velikom brzinom zakočilo, pričao je on sad u
Sparschweinu, neko drndavo vozilo, Alfredo je istrčao na put,
nagnuo se nad vozačev prozor, razgovarao s njime neko
vrijeme, nakon čega je ovaj potegnuo dalje, Félix, pokaza za
njim Alfredo, to je bio Félix, ali sada ne može doći ovamo jer je

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 22 12/3/12 12:04

 primio obavijest da mu je djed bolestan pa je otišao po njega
u Herreruelu da ga odveze u bolnicu, ali obećao je da će sutra
u deset biti ovdje kod ulaza u imanje, sutra u deset, upita
prevoditeljica, da, Félix će sigurno biti tu, dođite slobodno, tim
su se riječima rastali, pričao je Mađaru, bilo je tek dva poslije
podne, odnosno prevoditeljica je pripomenula da imaju još
pregršt vremena za susret s jednim drugim čovjekom koji bi
možda mogao biti zanimljiv, rekla je da su u centru u Badajozu
pronašli popriličan broj stručnjaka koji se bave, ili kojih se tiče
sudbina vukova u Sierri, a jedan bi se od njih – ako gospodin
profesor hoće – poslije podne u četiri sastao s njima u
Alburquerqueu, to nije daleko, pripomenuo je vozač, dobro, u
redu, odgovori na to on, pođimo onda u Alburquerque, i pošli
su u Alburquerque, on je lovočuvar, vikala je prevoditeljica,
njemu osobno, upirao je u sebe ondje u Sparschweinu, kakav
lovočuvar, upita on jer mu nije bilo jasno o čemu ova priča, pa
čovjek s kojim ćemo se sastati, ponovila je prevoditeljica
uzrujano, ne krijući da je sada već, na polovici trećega dana,
pomalo nervira što gostu toliko toga nije jasno, i što
neprestano nešto pita, no svejedno, napućila je usne,
uglavnom, lovočuvar će nas u četiri čekati u jednom restoranu
u Alburquerqueu, i povisila je glas, kao da to pomaže, ali sada
za tim više nije bilo potrebe jer mu je bilo jasno da je čovjek s
kojim se idu sresti u Alburquerqueu lovočuvar i da jako dobro
poznaje teren, kažu da se, nastavila je prevoditeljica, up-ra-
vo-ti-me-ba-vi, izgovorila je slog po slog kako bi naglasila,
bavi se vučjim pitanjem, bavi se vučjim pitanjem?, upita on
opet, ali odmah pokaže da mu je jasno, te da nije to ponovio
zato što mu nije jasno već zbog znakovitosti same rečenice,
jer je formulacija „bavi se vučjim pitanjem“, znate, rekao je
Mađaru, u atmosferi nakon Domíngueza Chanclóna i Alfreda i

P o s l j e d n j i v u k

23

e (1)234.indd 23 12/3/12 12:04

 Félixa, uz prevoditeljicu i nijemoga vozača, poprimila
poseban prizvuk, tako da je s nestrpljenjem iščekivao
predstojeće sate, s nestrpljenjem, ali nije shvaćao s kolikim
nestrpljenjem bi trebalo iščekivati, uopće mu nije bilo palo na
pamet, iskreno to može priznati, priznao je šankeru, uopće,
da se u priči tada dogodio temeljni preokret, preokret
zahvaljujući kojemu će shvatiti radi čega ga je sudbina ovamo
dovela, preokret koji će mu rasvijetliti što ovdje traži, i koji će
mu u određenom smislu olakšati stvar i po pitanju zaklade,
iznenadan preokret na koji ništa nije ukazivalo, koji ništa nije
unaprijed nagovijestilo, Alburquerque je bio gradić na osami,
smješten na vrhu golema stožastog brijega koji se uzdizao na
zaravni, po čijoj su se strmini uspeli, parkirali ispred hotela i
ušli u restoran, unutra je bilo svega nekoliko ljudi, i to u dijelu
s barom, te su se i oni zadržali upravo ondje, svatko je naručio
ili kavu, ili vodu, ili pivo, koje su srkali u tišini, prevoditeljica je
načela razgovor ali nikom baš nije bilo do priče, pa je
konačno nastupila tišina, a on je mogao razmišljati, ali mora
priznati da kad on govori o razmišljanju u njegovu
svakodnevnom značenju, točnije o koncentriranju pažnje, pod
tim ne treba razumjeti da se on doista koncentrira, to on samo
tako kaže, jer to je tek određeno stanje kad se čini kao da se
koncentrira, dočim ga u stvarnosti pod pojmom
„koncentracije“ zapravo more fragmenti izrazito svakidašnjih
misli i predodžbi koji jedni druge progone, naviru jedni za
drugima, tako je to i ovdje kod kuće, pokazao je iz
Sparschweina na ulicu kroz prozor, ali tako je bilo i ondje, u
Alburquerqueu, prošlo je tako neko vrijeme, u glavi mu je
trajala međusobna potjera svakidašnjih predodžaba i trunaka
koncentracije, kada je točno u četiri ušao lovočuvar i odmah
im prišao, predstavio se, ja sam José Miguel, imao je na sebi

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 24 12/3/12 12:04

 pravo lovačko odijelo i naočale s metalnim okvirom, bio je
visok, stasit muškarac s punom bradom, od koje pedeset tri,
pedeset četiri godine, i kod kojega se istodobno mogla
osjetiti neka vrsta duboke melankolije i vojničke odrješitosti,
ukratko: bio je muževan, govorio je u kratkim rečenicama s
dužim ili kraćim pauzama, pauzama koje su imale upravo
onoliku važnost kao i sadržaj rečenica koje su razdvajale,
vidjelo se da temeljito promišlja što će reći, to mu je odmah
upalo u oči, objašnjavao je šankeru u Sparschweinu, gdje je
bilo već skoro podne kad je nakon ranojutarnje gužve ušao
prvi gost, u njemu su stvari išle kao i u svakoj sličnoj priprostoj
gostionici u gornjem, mješovito nastanjenom dijelu
Hauptstrassea, odnosno gdje su većinom živjeli Turci, ali je
bilo i drugih, i gdje je alkohol imao prođu jedino tada, u zoru
nakon otvaranja, dolazili bi mnogi, Nijemci, Poljaci, Rusi, Srbi,
Rumunji, Vijetnamci i tko li sve ne, popili bi kavu ili pivo, ali
zatim bi svi i otišli, tako da je poslije podne bar bio redovito
potpuno prazan, valjda se baš to sviđa tom Stammgastu,
gunđao je šanker na mađarskom pred uredno posloženim
čašama na šanku, taj uvijek dođe, i kada treba i kad ne, no on
nije imao ništa protiv, jer bi s jedne strane popio svaki dan po
dva-tri piva, s druge bi mu strane pravio društvo, to je najgore,
vrag ga odnio, biti sam i čekati, jadao bi se ponekad kad bi
imao kome, čamiti sam iza šanka, kad sve opereš, kad već
stoti put sve posložiš i na šanku i otraga u skladištu, kad je
već sve na mjestu, a moraš čekati, u takvim je trenucima ipak
dobro što prijepodnevima sjedi tu taj Nijemac, i tim svojim
golemim tijelom straši mlade Turke koji ponekad ovamo
upadnu, koji nemaju ni škole, ni posla, ni tri čiste, ispod oka
motre blagajnu, ogledavaju se unutra kao da planiraju
razvaliti čitav lokal na račun toga što mu ni vlasnik ni šanker

P o s l j e d n j i v u k

25

e (1)234.indd 25 12/3/12 12:04

 nisu Turci, ali onda primijete toga gorostasa i pokupe se,
riječju, podnosio ga je, iako nije bio iz istočne Europe ili
barem neka dobra koka, a na kraju krajeva ovo je slobodan
grad, ne može mu reći da ovamo ne smije doći, sjedio je,
dakle, nalakćen na šank, i slušao, u tom trenutku upravo to
kako je lovočuvar u Alburquerqueu isprva pričao samo
općenite stvari o vukovima, i smješkajući se odbijao dati
odgovor na bilo koje pitanje uz opravdanje kako će im na licu
mjesta sve objasniti, njemu se smješkao, pokaza na sebe,
smješkao se, isprva pomalo nesigurno, ali nakon nekog
vremena čak ga i bodreći, da se ne brine, on će mu, lovočuvar
José Miguel, pokazati sve što je bitno, i kao da mu je već tada
pokušao dati naslutiti da samo o njemu, pokaza na sebe,
samo o njemu ovisi koliko će duboko zagrepsti u veliku priču,
nije mu jasno, upade Mađar, o kakvoj je to velikoj priči riječ,
samo malo, odmahnu on, najprije su sjeli u džip i krenuli na
mjesto gdje je, nadglasavao je José Miguel buku džipa
pogledavajući ga povremeno tijekom vožnje, na mjesto gdje
je umro posljednji vuk – umro?!, upita on oštro, i dade znak
prevoditeljici da ovo objasni, da, odgovarao je lovočuvar
svojim šturim rečenicama, idemo onamo gdje je posljednji
vuk umro, ali prije toga ćemo pogledati gdje su ustrijelili
posljednje vukove – kako?!, okrenuo se čitavim tijelom prema
njemu, šta?!, pitao je sad i Mađar, posljednji vukovi?!, o čemu
pričate, osvrnuo se prema stražnjem sjedalu džipa, odnosno
prema prevoditeljici, na što je saznao da mužjak kojega su
vidjeli jutros u vitrini Domíngueza Chanclóna ustvari nije bio
posljednji vuk, taj se događaj zbio 1985., ako se dobro sjeća,
rekao je lovočuvar, u veljači, nakon toga je, međutim,
naglašavao je riječi José Miguel na svome pucketavom
španjolskom, na području finke pod imenom La Gegosa

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 26 12/3/12 12:04

 istrijebljen čitav čopor vukova, točno između 1985. i 1988.,
tada je naglo usporio i skrenuo u jedan zidani ulaz, i, upita
Mađar, i otvorio je lancem zaključana vrata, odgovori on, na
željeznoj je ploči na vratima bilo ispisano La Gegosa, širom ih
je otvorio, uveo ih automobilom na posjed, zaustavio se,
zaključao za sobom lokot na vratima, te su produžili dalje, ovo
što slijedi je, rekao je tišim glasom, teško i zamisliti, teško je to
riječima opisati, jer ono što je tada vidio iz džipa, koji ih je
bacakao lijevo-desno, čvrsto su se trebali držati jer je José
Miguel vozio izuzetno brzo, jer taj krajobraz koji se pred njima
otvorio, ta dehesa, to travnato tlo, a dokle pogled seže po
njemu razasute crnike, ugušilo je u njima riječi, bilo je očito da
je lovočuvar upravo to i htio, da zanijeme, i uvide u kakav su
kraj došli, to je vjerojatno bio prvi test koji je postavio pred
goste, da shvate gdje se nalaze, a oni su, reče prema šanku,
taj test po svoj prilici prošli, José Miguel je nastavio, govorio
je o tome kraju, o životinjama koje ga nastanjuju od supova do
jelena, džip ih je i dalje snažno zanosio, José Miguel je jako
brzo vozio po neravnom terenu, nije bilo nikakva puta, a on je
kroz grmlje i šipražje samo vozio prema nečemu,
prevoditeljica je poduzela sve kako glavom ne bi tresnula o
strop automobila, ali bi tu i tamo ipak udarila, sirota je ovaj put
zbog buke stvarno morala urlati kako bi prenijela ono što
priča José Miguel, a José Miguel je upravo pričao kako su ga
isprva zanimali supovi, bio je još mlad, kad su u jednom
poduzeću za gospodarenje divljači sve što je imalo veze sa
supovima povjeravali upravo njemu, jer svi su znali da on sa
supovima ima posebnu vezu, razumio je što mu govore, što
žele, što osjećaju, kao što su i oni razumjeli njega, supovi su
mu bili bliži od bilo koga na ovome svijetu, gajio je prema
njima poštovanje i ljubav, uzvišene su to životinje, kakve, upita

P o s l j e d n j i v u k

27

e (1)234.indd 27 12/3/12 12:04

 on nazad prevoditeljicu, koja je iz svega glasa ponovila, dok
je usput rukom štitila glavu u drndavu jurećem džipu, to su
uz-vi-še-ne ži-vo-ti-nje, poslije je, pogleda ga na trenutak
José Miguel kroz metalne naočale, u njegov život ušla žena,
koja ga je natjerala da odabere, ili supovi ili ona, i on je
odabrao nju i odrekao se supova, što je ubrzo jako požalio, ali
više nije bilo povratka, tako je dospio na ovaj teren, koji su u
početku, pokaza kroz vrata džipa, nadzirala dvanaestorica, u
proteklih su nekoliko godina ostala samo njih dvojica, on i
stariji kolega, njegov nadređeni, stotinu tisuća hektara
zaštićene površine, reče José Miguel, u početku je davao
imena životinjama koje su na njemu živjele, jednu je lisicu
nazvao Ramiro, drugu Asunción, srndać je dobio ime Jesús a
srna Inmaculada, i tako redom, ali moćnici iz Madrida koji
uvijek uspiju nabaviti dozvolu za odstrijel, i koje je on dužan
prevoziti, ti su ljudi dakle, ponovio je José Miguel, najprije
ubili Ramira, zatim Asunción, pa Inmaculadu, a na kraju i
Jesúsa, što je on jako teško podnio, tada im je prestao davati
imena, odustao je od toga jer su mu neprestani gubici
nanosili bol, ponovo ga je pogledao, rekao je Mađaru, a
metalne su mu se naočale sjajile, tako da mu nije mogao
pošteno vidjeti oči, a morao se svojski i pridržavati da ne bi
pao u džipu, slijedila su nova vrata, ali tada je već i on
pomogao oko otvaranja jer mu je sinulo da time dobivaju na
vremenu, znate, govorio mu je José Miguel, zahvaljujući na
pomoći prilikom svakog otključavanja i zaključavanja lanca,
moramo se požuriti ako mislimo pogledati sve, jer sad je već
blizu pola pet tako da nam je ostalo otprilike još sat i po
vremena, ili nešto manje, sjeli su natrag u vozilo i nastavili
jezditi po kraju bez puta, pravi raj, pripomenuo je on, ali taj
José Miguel nije na to rekao ništa, samo je kimnuo, da

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 28 12/3/12 12:04

 razumije na što ovaj misli, i tako su se neko vrijeme vozili u
tišini, zatim je džip naglo zakočio, José Miguel je izišao, izišli
su i ostali, lovočuvar je tada pokazao jedno drvo, jedan od
mnoštva hrastova, zatim je pokazao u smjeru gdje je teren
blago padao, gdje kao da se nazirala neka staza, neki utabani
puteljak, te je svojim pucketavim rečenicama ispričao kako je
to bilo drvo na čijem je vrhu sjedio čovjek koji je između 1985. i
1988. ubio sedam od devet vukova, potrajalo je dobre tri
godine dok ih je potamanio, jednoga za drugim, nažalost,
vukovi su iz nekoga razloga morali upravo ovuda, pokazivao je
lovočuvar na stazu, upravo su ovuda morali prolaziti, i uspio ih
je poubijati jednoga za drugim, poubijati, upita on
prevoditeljicu, koja je već znala što joj je činiti u tim trenucima,
provjeriti je li José Miguel upotrijebio upravo tu riječ na
španjolskome, da, ovdje ih je taj čovjek po-u-bi-ja-o, ponovila
je nakon toga prevoditeljica na engleskome, naravno,
nastavio je José Miguel, taj se čovjek jako bojao, tih je godina
živio u stalnom strahu, što znači da ga nije bilo strah samo na
ovome stablu, dakle, kad bi noću došao ovamo, penjao se na
njegove grane i motrio stazu kad će proći, nego se bojao i
onda kad bi se ujutro vraćao kući, a bojao se i kod kuće, bojao
se u krčmi, bojao se među prijateljima, ali na zapovijed
gospode morao je to učiniti, bio je službeni odstrelitelj vukova,
takozvani lobero, izabrao ga je vlasnik vlastelinstva jer je htio
najboljeg, govorio je José Miguel, i zaista je i bio najbolji,
samo što se bojao, i kako je kasnije ispričao, nije se bojao kad
su mu se vukovi približili, nego se bojao onih sati dok još nisu
bili ondje, bojao se staze, bojao se prazne staze kojom će
vukovi stići, i naravno, čopor je bivao sve oprezniji, sa svakom
smrću sve oprezniji, ali zbog nečega su i dalje povremeno
koristili tu stazu, a čovjek je bio strpljiv i ustrajan, i gotovo je

P o s l j e d n j i v u k

29

e (1)234.indd 29 12/3/12 12:04

 svake noći tijekom te tri godine sjedio u krošnji toga stabla, i
odstrijelio je svih sedam, posljednja dva nije uspio, jer kad je
sa stabla ubio posljednjega, sedmoga, dva su preostala
člana čopora prestala koristiti tu stazu, čovjek je još dugo
navečer dolazio, dolazio je još jako dugo i penjao se u
krošnju, ali je nakon nekog vremena odustao jer su se vlasnik
ove i vlasnici susjednih finki naljutili na njega, jer je kao lobero
nesposoban srediti još ta posljednja dva, što im nije bilo
važno samo zbog straha koji je čopor izazivao u okolici već
stoga što su ta dva vuka povremeno znala napasti pokoju
staru ili bolesnu kozu ili govedo, odnosno uzrokovali su štetu,
tako su vlasnici počeli prigovarati lovcu na vukove, koji je,
međutim, bio nemoćan, dva preostala vuka su se pokazala
toliko pametnima da ih nikad više nije vidio ni on niti ostali
ljudi, tek ponekad njihove tragove, opasnost ih je učinila
izvanredno opreznima, opasnost koje su bili svjesni, jer od
čopora je ostalo samo njih dvoje, točno su znali s čime mogu
računati ako ih čovjek ugleda, zbog toga su neprestano
mijenjali smjerove kretanja, ako bi se radi hrane trebali
spustiti među stada niz udaljenije a time i za njih sigurnije
padine San Pedra, učinili bi to, postali su oprezniji, pametniji,
lukaviji i hrabriji, ali nisu otišli, i to nitko nije mogao shvatiti,
svatko tko je tada bio upućen u priču o vukovima, računao je s
tim da će dvije tako inteligentne životinje na kraju pobjeći
odavde, ali oni su ostajali, jer znate, govorio mu je lovočuvar
ponovo ih odvezavši nekamo džipom, tako je to s vukovima,
ako je neko područje njihovo, onda ono ostaje njihovo
zauvijek, ako su oni gospodari jednoga područja, a tu se
može raditi i o pedeset hektara, oni odande i ne mogu otići, to
je zakon, oni, vukovi, na taj način razmišljaju, odnosno u tom
duhu žive, zbog toga se odavde nisu maknula ni ta posljednja

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 30 12/3/12 12:04

 dva, zbog toga nisu otišli, jer nisu mogli otići, čak ni uza stalnu
svijest o opasnosti, ostaviti ono što je njihovo, čije granice su
neprekidno obilježavali, ne, to je za njih bilo ravno
nemogućem, štoviše, on je, pokaza na sebe José Miguel,
uvjeren u to da u njihovim zakonima snažnu ulogu igra i ponos,
možemo to dakle shvatiti i tako da iz ponosa nisu otišli
odavde, jer vuk je jako ponosna životinja, ponosna, lovočuvar
je naprosto ispljunuo tu riječ i dobar dio puta samo
skamenjeno buljio preda se ne izgovorivši ni riječi, u čemu ga
ostali nisu htjeli ometati, čudo, reče Mađaru, kojemu su se oči
već polako sklapale dok se sve većom težinom oslanjao na
šank slušajući u praznome baru monotoni glas Stammgasta,
nešto kao da se dogodilo u njemu, u José Miguelu, a na
prevoditeljici se vidjelo da je u potpunosti bila pod dojmom
njegovih riječi koje su, naravno, u engleskom prijevodu
izgubile moć, dogodilo se u njemu nešto što njima, strancima
nije htio pokazati, tako da dalje nije ni nastavio, samo je šutio,
glave nepomično usmjerene prema naprijed, čvrsto stišćući
upravljač, dok je džip na neravnu terenu poskakivao, bacakao
ih amo-tamo, a oni se čvrsto držali i čekali da José Miguel
nastavi, ali tek se nakon podulje stanke oglasio, i tada samo
da odgovori na pitanje, koje nije postavio on nego
prevoditeljica, samoinicijativno na španjolskom, i koje mu nije
prevela, tako da on uopće nije razumio o čemu govore, opazio
je tek da prevoditeljica empatično kima, ali i dalje ne prevodi,
a José Miguel govori sve brže, priča o vukovima, objasnila je
naposljetku, kad joj je već počeo upućivati nestrpljive
poglede, priča o vukovima općenito, o tome kako imaju
čudesan karakter, a on se tada iznenađeno osvrnuo prema
njoj jer je prevoditeljičin glas u tom trenu poprimio sasvim
drugačiji ton, kao da je počeo lagano podrhtavati, htio ju je

P o s l j e d n j i v u k

31

e (1)234.indd 31 12/3/12 12:04

 pitati što se zapravo dogodilo, što joj je lovočuvar rekao da se
toliko ganula, ali to ipak nije učinio, samo je gledao čas
unatrag, čas u Joséa Miguela, u njih se, nastavila je
prevoditeljica urlajući drhtavim glasom, nikad nije razočarao,
i nikad ni neće, uto José Miguel podiže ruku s upravljača, kao
upozorenje na ono važno što slijedi, nakratko je zaustavio i
džip usred vododerine te rekao: el amor de los animales es el
único amor que el hombre puede cultivar sin cosechar
desengaño, odnosno, prevodila je prevoditeljica na engleski:
„životinjska je ljubav jedina ljubav u koju se čovjek nikad ne
razočara“, a glas joj je i dalje podrhtavao, a šta bi to trebalo
značiti, upita Mađar za šankom podigavši pospanu glavu s
ruku, upravo tako, odgovori on, to se tek kasnije ispostavilo,
tada ni on nije shvaćao na što se to odnosi jer zbog manjka
prijevoda nije bilo, onako općenito, najjasnije o čemu je
zapravo riječ, bio je, mora priznati, pomalo ljut na
prevoditeljicu, jer je ispalo da se u džipu poveo razgovor
između prevoditeljice i lovočuvara iz kojega je on, očito, bio
isključen, a tako je i bilo, ali nasreću, reče, ne zadugo, jer su
ubrzo stigli na vrh malenog brijega na kojemu je stajala
zapuštena kuća, José Miguel je zaustavio džip, izašli su svi
troje te je on, José Miguel, rekao da bi volio sažeti sve dosad
izrečeno, kako bi bilo u potpunosti jasno kako dakle u
Cantillana la Vieji 1985. nije ubijen posljednji vuk jer je priča o
posljednjemu vuku započela ovdje, u Cantillana la Gegosi, s
velikim lovom na vukove, kada su čitav čopor, točnije devet
vukova, pokušali istrijebiti uz pomoć lobera, ali je on dospio
tek do brojke sedam, dok su posljednja dva, jedna mlada
ženka i maleno štene mužjaka, uspjela preživjeti, što ljudima
iz okolice nikako nije bilo jasno, kako je uz lobera to bilo
moguće, koji da izbjegne sramotu ne samo što je svake noći

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 32 12/3/12 12:04

 sjedio na stablu već je čitao i tragove, pazio, njuškao, prošao
čitavo područje, ali ih nije našao, i tada je zajedno s pastirima,
koji su strahovali za svoja stada, postavio zamke gdje god je
mogao, to je već bilo nakon 1988., početkom 1989., zamke su
bile krajnje nemilosrdne, pričao je lovočuvar pred napuštenim
zdanjem, ovdje su ih, pokaza na zdanje, ovdje su izrađivali te
zamke, radilo se o naoko običnoj žici, koja je funkcionirala po
nemilosrdno jednostavnom principu, na kraju je naime bila
svezana u omču, drugi bi kraj žičane zamke veoma snažno
zavezali za dno ograde koja je odjeljivala pojedine dijelove
finke, nakon što su opazili na koji se način vukovi kreću, kretali
su se tako što bi, objašnjavao je José Miguel, na pojedinim
labavijim mjestima napravili prokop ispod ograde te se kroz
njega provukli, eto, tu, oko tih su rupa mještani pod loberovim
vodstvom privezali zamke, koje su trebale funkcionirati tako
što rupu, koju su ranije iskopali vukovi, ne bi zakopali, već bi je
ostavili kako je i bila, a žičane bi zamke smjestili tako da
vukovima, kad se pokušaju provući ispod ograde, glava zapne
u omči, koja bi im se uslijed njihova gibanja sve jače stezala
oko vrata i jednostavno ih ugušila, samo što se, svjetlucale su
naočale s metalnim okvirom Joséa Miguela, ipak nije tako
dogodilo, odnosno, govorio je, nije se dogodilo ništa,
vukovima nije bilo ništa, i dugo nikome nije bilo jasno zašto,
točnije na koji način izbjegavaju zamke, jer izbjegli bi ih, nikad
se ne bi provukli na onome mjestu koje su sami ranije iskopali,
odnosno, ne ondje gdje su bile zamke nego uvijek drugdje,
mora još nadodati, reče lovočuvar, gotovo su se neometano
kretali između finki i između područja unutar finki pregrađenih
radi odjeljivanja pojedinih životinja, a inače nisu činili ni
ozbiljniju štetu, zime nisu bile oštre, tek bi rijetko odvukli
pokoji komad stoke, i to redovito, kao što to vukovi uvijek i

P o s l j e d n j i v u k

33

e (1)234.indd 33 12/3/12 12:04

 čine, jedan od onih slabih, bolesnih ili starih, njih je bilo lakše
uloviti, no ljudi su uskoro posumnjali te ubrzo i shvatili što je
posrijedi, to da, podigao je glas José Miguel ispred
napuštene kuće, da im netko pomaže, do toga su došli, jer
drugačije nisu mogli objasniti kako im uvijek uspiju izmaknuti
iz ruku, stvar je prerasla u pravu hajku, ali dva bi vuka redovito
umaknula, uspijevali su izmaknuti opasnostima koje su
vrebale na njih, pojedinci su govorili da se kod tih životinja ne
radi o normalnoj svijesti te su se počeli spominjati vragovi i
različiti zlodusi, no većina je bila realnija i nastavila sumnjati i
tragati za vučjim pomagačem, većina je smatrala kako su
zamke neispravne, počeli su ih pregledavati i ustanovili da ih
netko otpušta tako da ako je koji od vukova i pokušao prijeći
na starome mjestu, u tome je i uspio jer mu se žičana zamka
ne bi stegnula oko vrata već bi je životinja svojim trzanjem
otrgnula s ograde, nosila dalje i dotle tresla glavu dok omča
ne bi spala, to je jedino objašnjenje, govorili su ljudi sad već
sve češće, netko stoji iza toga, samo što im je to bilo previše
nevjerojatno, bili su uvjereni da je svaki čovjek, osim ako nije
riječ o luđaku, protiv vuka, drugo nisu mogli ni zamisliti, vuk i
čovjek su neprijatelji, tako je to stoljećima, ili tisućljećima,
bilo kako bilo, 1989. je godina polako odmicala a dva su vuka
još uvijek bila na slobodi, pastiri su tragali za onim tko kvari
zamke, a loberu su od bijesa dali otkaz, a kad su jednom
prilikom opazili da se onaj tko spašava vukove s vremenom
počeo koristiti i drugim metodama, da se uvijek radi o nekom
drugom mjestu i da je donji dio ograde redovito uzvinut taman
onoliko koliko je vuku potrebno da se provuče, bili su uvjereni
da protiv njih ne radi životinja ili slučajnost nego čovjek, i to
po svoj prilici neki okorjeli zlotvor, stoga je pokrenuta i druga
hajka, ovaj put na tog zlotvora, koja je, međutim, stala tek što

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 34 12/3/12 12:04

 je počela, krajem 1989., kao jednom od za to područje
odgovornih lovočuvara, José Miguel pokaza na sebe, jednog
su mu dana javili da je na novoj autocesti u smjeru Badajoza,
nedaleko od ulaza u finku po imenu Cantillana Lomas de
Grimaldo, između graničnika za 30. i 31. kilometar, pregažen
vuk, bio je to jedan od ta dva, i to vučica, za njega, koji je
poznavao njihovo kretanje, držanje, hod, štoviše, koji ih je od
samoga početka poznavao po njušci, nije bilo dvojbe, a sve se
to dogodilo zato što, izusti José Miguel ali ne nastavi nego se
neočekivano vrati za upravljač džipa, na to su i ostali sjeli na
svoja mjesta i čekali, ali José Miguel nikako da se oglasi,
samo je gledao kroz vjetrobran, zatim je upalio motor ali nije
odmah krenuo, nego je dodao da se sve to dogodilo zato što
je vučica bila skotna, tada je prevoditeljica na stražnjem
sjedalu zajecala, rečenice su iz usta Joséa Miguela navirale
jedna za drugom, samo su pljuštale te španjolske rečenice, a
prevoditeljica je plakala, plakala je toliko da nije mogla ni
govoriti, kamoli prevoditi, dočim njega, pokaza sad na sebe
tamo u Sparschweinu, nije preplavila empatija već bijes, jer
mu nije bilo jasno zašto se priča, po njemu baš kod klimaksa,
morala prekinuti, osjećao je da je u tom džipu krajnje suvišan,
štoviše, govorio je sad Mađaru za šankom, da je cijelo to
vrijeme suvišan, njemu nije prepuklo srce kao što
prevoditeljici očito jest, prema toj je ženi osjećao krajnje oštru
ljutnju, no tada još nije znao zašto, nije znao da je sposoban
uplakanog čovjeka promatrati bez suosjećanja, i to ne samo
bez suosjećanja, govorio je sada, već upravo pakosno, samo
je mirno čekao, toliko je ipak bio discipliniran, ni lovočuvar nije
bio u boljem stanju, jasno se vidjelo, što nije ni tajio, koliko ga
se vlastita priča dojmila, točnije sjećanje, prevoditeljica je
napokon prestala plakati učinivši riječi Joséa Miguela ponovo

P o s l j e d n j i v u k

35

e (1)234.indd 35 12/3/12 12:04

 razumljivima, riječi koje su zapravo govorile o sjećanju, o
sjećanju, pogledao je José Miguel sad u njega, u oči svojega
gosta, gledao ga je potreseno, kao netko tko upravo sada sve
to proživljava, i dan-danas mu je pred očima ta mlada ženka
prosutih crijeva, zgnječena trbuha, u njemu mrtvi zametak, i
dan-danas mu je pred očima, i uvijek će i biti, odmah je
shvatio da su vučicu uspjeli pregaziti isključivo zato, jedino i
isključivo zato što joj je trbuh bio prevelik, te zbog toga nije
uspjela dovoljno brzo pretrčati cestu, da se spasi pred
slučajem koji na nju vreba i pred vozačem ubilačkih namjera,
kad je to shvatio, skamenio se, stajao je kraj mrtve životinje
nasred ceste, auti su mu trubili i zaobilazili ga, ali on ih je čuo
tek iz daljine, stajao je ondje nesposoban da se makne, i da
mu kolega, stariji lovočuvar ubrzo nije prišao, ostao bi uz leš i
sam pregažen, stariji ga je kolega odvukao do ruba ceste,
nakon čega je sam odvukao i vučicu, jer se on još prilično
dugo nije mogao ni pomaknuti, a ni kasnije nije bio svjestan
što radi, činio je što mu se kaže, tako su vuka zajedničkim
snagama odvukli u jarak pokraj puta te ga smjesta i zakopali,
ondje su ga zakopali, još i danas zna gdje se točno nalazi to
mjesto, samo što ćete, pogledao ga je ponovo i pokrenuo
džip, ondje naći samo kosti, ako i to, ali pustimo, nakašljao
se, stao na gas i ponovo pojurio dugo ne izustivši ni riječi,
netremice promatrajući krajolik kroz vjetrobransko staklo,
prevoditeljica se u međuvremenu čak triput ispričala gostu,
triput, jer je znala da ju je prethodna scena u potpunosti
izbacila iz takta, ni sama ne zna, ponovo je iz petnih žila
pokušavala nadurlati buku, što joj je bilo, ali ta ju je priča
toliko, toliko, ma pustite, odmahnu on, govorio je sad Mađaru
ne primjećujući da ovaj već neko vrijeme uopće ne pazi i da
mu glava svako malo klone, i kasnije sasvim tone u san, nije to

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 36 12/3/12 12:04

 primjećivao jer je okrenut leđima zurio kroz prozor na ulicu,
osjećajući isti onaj nemir kao ondje tada, na mjestu događaja,
posve se prenerazivši kad je shvatio da je taj nemir u njemu
jači od praznine koja je sačinjavala njegovu bit, na kojoj je ta
bit počivala i počiva, rekao je najednom naglas, iznova
pokazavši na sebe, nemir, koji ga je prvi put obuzeo u džipu
nakon priče Joséa Miguela, ali istinski tek onda kad je u
sumrak, na povratku prema Alburquerqueu, José Miguel
ispričao što se dogodilo s mladim mužjakom, koji je sudeći
prema tragovima pobjegao prema portugalskoj granici, no,
ma koliko želio, govorio je zureći u pustoš Hauptstrassea, ma
koliko želio da priča Joséa Miguela tu stane, odnosno završi
time da je mladi mužjak ipak pobjegao prema portugalskoj
granici, priča tu, međutim, nije stala, već su se, skrenuvši
poprilično s puta, uputili u kratku izvidnicu do točke između
graničnika za 30. i 31. kilometar na cesti prema Badajozu,
ponovo zašavši u La Gegosu, te u potpunoj tišini posjetili
mjesto kraj jezerca, vrativši se konačno u Alburquerque,
stigavši do ulaza u hotel, gdje su se poslije podne u četiri prvi
put bili sreli, José Miguel je sročivši jednu suhoparnu
činjeničnu rečenicu nažalost na kraju dodao što se zbilo s
mužjakom, neko vrijeme se to nije znalo, svi su mislili da je
pobjegao u Portugal, ali onda se 1993. jednoga dana
ispostavilo da nikamo nije otišao, Portugal mu nije bio suđen,
jedan ga je pastir u tajnosti, stanoviti Alejandro, jedne zore
nazvao da dođe smjesta jer je ustrijelio vuka kraj jezera na
finki, tada mu više nije bilo teško zaključiti da je to nekadašnji
mladi mužjak, koji prema svemu sudeći nikad nije napustio
svoje područje, nego je ostao u Cantillani La Gegosi, gdje,
premda mu je to godinama uspijevalo, naposljetku ipak nije
mogao izmaknuti sudbini, tako da je to, reče lovočuvar, vuk

P o s l j e d n j i v u k

37

e (1)234.indd 37 12/3/12 12:04

 kojega tražite, izrekao je to u svojem tužnom finalu José
Miguel, oprostivši se potom ispred ulaza od prevoditeljice i
vozača koji se pojavio u trenutku kad su stigli, njega je pak
zamolio da ga otprati do džipa jer mu još nešto želi reći,
izravno, u četiri oka, pokušat će na engleskom, pokušao se
na to nasmiješiti, tako su dakle otišli do džipa, José Miguel se
nakašljao, pogledao ga ravno u oči i na lošem engleskom
rekao da mu želi nešto priznati, na što je on, okrenuo se sad
natrag prema šanku, ej!, viknuo je na Mađara, koji je brzo
podigao glavu žmirkajući ošamućeno, probudi se, čovječe!,
upravo govorim što mi je lovočuvar na kraju kod auta htio reći,
i što ti je rekao, zareža Mađar trljajući oči, pa upravo ono što
sam i sam shvatio iz priče, tako da sam mu rekao da mi ništa
više ne kaže, samo smo se zagrlili na rastanku, i tako je on
postao uzrok onome nemiru kojega se nisam uspio osloboditi
do dana današnjega, dakle nemir, zijevnuo je na to Mađar
otkrivši zube i škripnuo leđima rastežući se na stolici,
mumljajući dalje na mađarskom, reci, posljednji vuče, reci,
slušam – da, reče na to on, i okrenu se natrag prema prozoru,
ne nastavljajući dalje, konačno ušutjevši, kako da objasni da
iako se vratio onamo odakle je u Ekstremaduru nakratko
otišao, gdje je ostao život lišen mišljenja, u mrtvačku pustoš
Sparschweina, kako da objasni u tom Sparschweinu, u tom
šupljem, hladnom, praznom prostoru, da iako onih toliko i
toliko eura nikad nije dobio, da je Ekstremaduru zaključao u
svoje šuplje, hladno, prazno srce, te otada, izmijenivši kraj
upravo ondje, na kraju, iz dana u dan u svojoj glavi iznova
ispisuje priču Joséa Miguela.

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 38 12/3/12 12:04

 ***

Bilo kakva sličnost cjeline teksta

ili nekog njegova dijela, glavnoga
ili drugih likova sa stvarnošću,
stvarnim događajima ili osobama
je slučajna te ni na koji način nije
namjera autora.

Tekst ne bi mogao nastati bez

potpore Fundación Ortega
Muñoz.

Posebna zahvala señoru

Clementeu Lapuerti i señori
Carmen Gómez, Mercedes,
Antoniji i Granadi, Antoniju i
Antoniju, Jaimeu, Félixu i Ani.

P o s l j e d n j i v u k

39

e (1)234.indd 39 12/3/12 12:04

 AUTOR László Krasznahorkai
NAS LOV Posljednji vuk
IZ DAVAČ Multimedijalni institut
Preradovićeva 18
HR-10000 Zagreb
TELEF ON + 385 /0/ 1 48 56 400
TELEFA X + 385 /0/ 1 48 55 729
E- MAI L mi2@mi2.hr
URL http://www.mi2.hr

BI BLIOTEK A VIZUALNI KOLEGIJ

U R E D NI K Petar Milat

PR IJ E VOD Viktorija Šantić

LEK TU R A Dinko Telećan

OBLI KOVANJ E Damir Gamulin Gamba

PIS MA RM Regular, HypeForType
PAPI R Munken
TISAK Tiskara Zelina
NAK L ADA 300

Zagreb, prosinac 2012.

Program Vizualnog kolegija potpomažu Hrvatski

audiovizualni centar (HAVC) i Ured za obrazovanje, kulturu i
sport Grada Zagreba

K r a s z n a h o r k a i

e (1)234.indd 40 12/3/12 12:04