PROLOG

Dvojna priroda Kristova - tako ljudska, štoviše nadljudska njom izražena žudnja
čovjeka da dosegne Boga, ili, točnije, da se vrati Bogu eda bi se s njim poistovjetio —
oduvijek mi je bila nepronična tajna. Ta je čežnja za Bogom, u isti mah tako tajnovita i
tako stvarna, u mom biću otvorila goleme rane, kao i jednako velike izvore. Moja
temeljna patnja i ishodište svih mojih radosti i tuga od mladih dana bila je neprekidna i
nemilosrdna bitka između duha i tijela. U meni su mračne pradavne sile Zloga, ljudske i
predljudske; u meni su i snage svjetla, čovječje i predčovječje, Božje — a moja je duša
borilište u kojem su se te dvije vojske sastale i sukobile.
Ta je patnja žestoka bila — volio sam svoje tijelo i nisam želio da nestane; volio
sam i svoju dušu, pa nisam htio da svene. Borio sam se ne bih li pomirio te dvije
primordijalne moći, tako suprotstavljene jednu drugoj, kako bih ih natjerao da shvate
da nisu neprijateljice, nego suradnice, te da mogu uživati radosti sloge — a da se i ja
mogu s njima veseliti.
Svaki čovjek nasljeđuje božansku prirodu jednako u duhu i tijelu. Stoga Kristov
misterij nije puko otajstvo nekoga zasebnog vjerovanja: on je univerzalan, sveopći. Boj
između Boga i čovjeka zapodijeva se u svakom od nas, zajedno s težnjom pomirenju.
Najčešće se ta bitka odvija u nama nesvjesno i kratka je daha, jer slaba duša ne uspijeva
dugo izdržati u otporu tjelesnom. Oteža, i sama ostaje tijelom... pa je srazu kraj. Ali, u
ljudi odgovornih, onih kojima su oči danonoćno usmjerene prema Vrhovnoj Dužnosti,
sukob između tijela i duha razbukta se do nesmiljenog i može potrajati do smrti.
Što su, pak, tijelo i duh jači, tim je njihova borba plodonosnija i bogatija
konačna sloga. Ne voli Bog slabe duše ni mlitava tijela. Duh bi da se hrve sa
snažnim tijelom, onim koje pruža odlučan otpor. On je ptica-mesožderka,
neprestance gladna — pojede tijelo i, progutavši ga, učini da ga nestane.
Od boja između tjelesnog i duhovnog, preko pobune i otpora, pomirenja i
potčinjenosti, te - konačno — dosezanja vrhunske svrhe te bitke: sjedinjenja s
Bogom... tako je tekao Kristov uspon, onaj na koji nas poziva da ga i sami
poduzmemo, slijedeći krvav njegov trag. To je Vrhovna Dužnost čovjeka koji se
bori - da krene prema uzvišenom vrhuncu što ga je dosegnuo Krist, prvorođeni sin
spasa. Kako možemo početi?
Ako želimo biti sposobni slijediti ga, moramo iscrpno poznavati njegov sukob,
moramo se uživjeti u njegovu patnju: njegovu pobjedu nad stupicama zemaljskoga,
njegovo lišavanje velikih i malih ljudskih radosti i njegovo penjanje od žrtve do
žrtve, od postignuća do postignuća... prema vrhuncu mučeništva: Križu.
Nikad nisam slijedio Kristov krvav uspon na Golgotu s toliko užasa, nikada
nisam proživljavao njegov život i muku tako snažno, s toliko razumijevanja i
ljubavi, kao onih dana i noći kad sam ispisivao Isusovo zadnje iskušenje. Stavljajući na
1
papir ovu is- povijed o patnji i golemim ufanjima čovječjega roda bio sam tako
uzbuđen da su mi se oči punile suzama - nikada, kao tad, nisam osjećao da Kristova
krv pada kap po kap u moje srce s toliko blagosti i toliko boli.
Da bi dosegnuo Križ, vrhunac žrtve - a time i Boga, vrhunac nematerijalnoga -
Krist je prošao sve stepenice što ih savlađuje čovjek koji se bori. Stoga nam je
njegova patnja toliko bliska - zato ju prihvaćamo kao svoju i njegova nam se
konačna pobjeda čini budućom našom. Onaj dio Kristove naravi koji je bio duboko
ljudski pomaže nam da ga razumijemo i volimo, te da stoga slijedimo njegovu
Muku kao da je naša vlastita. Da nije imao u sebi toga toplog ljudskog elementa,
nikad nam ne bi mogao dirnuti sita takvom uvjerljivošću i nježnošću - ne bi nam
mogao postati uzor u našim životima. Borimo se — vidimo kako se on borio, pa
nađemo nove snage. Spoznajemo da nismo sami na ovom svijetu: on se bori na
našoj strani.
Svaki je trenutak Kristova života sukob i pobjeda. Nadvladao je nepobjedivu
opčinjenost jednostavnim ljudskim zadovoljstvima; odupro se iskušenjima stalno
pretačući tjelesno u duhovno - i uspeo se. Dosegnuo vrh Golgote, uzašao na Križ.
Ali, bitka ni tu nije bila završena. Iskušenje - posljednje - čekalo ga je upravo
na Križu: pred klonulim očima Raspetoga, duh je Zloga — u jednomu ciglom trenu
- razvio prijetvornu viziju mirna i sretna života. Kristu se učinilo da se priklonio
lagodnu životnom putu muškarca, bez izazova, da se oženio i izrodio djecu. Ljudi
su ga voljeli i poštovali... i tako on sada, starac već, sjedi na kućnom pragu i
zadovoljno se smješka, prisjećajući se žudnja svoje mladosti. Kako li je razumno
postupio, upravo sjajno, odabravši put običnog muža — a koliko li je ludosti bilo u
htijenju da spasi svijet! Kolike li radosti u tom što je izbjegao lišavanja, mučenja i
Križ!
To je posljednje iskušenje snašlo Spasitelja u časku kratkom poput bljeska
munje, kako bi mu otežalo posljednje trenutke. Ali, Krist je odjednom snažno
zatresao glavom, otvorio oči i vidio: ne, nije on izdajnik, slava Bogu! Nije bjegunac
- ostvario je poslanje što mu ga je Gospod povjerio. Nije se ženio, nije živio sretnim
životom, a jest dosegao vrhunac žrtvovanja: na Križ je pribijen.
Zadovoljan, sklopio je oči, a potom ispustio trijumfalni krik: Izvršeno je!
Drugim riječima: ispunio sam svoju dužnost, razapet sam, nisam pao u iskušenje...
Ovu sam knjigu napisao htijući ponuditi vrhunski uzor čovjeku koji se bori;
htio sam mu pokazati kako se ne mora bojati boli, iskušenja ni smrti - jer se sve
troje može nadvladati, jer je sve troje već bilo pobijeđeno. Krist je podnio bol i
otada je bol posvećena; iskušenje ga je snubilo do posljednjega trena ne bi li ga
zavelo - i iskušenju je odolio. Krist je umro na Križu - a istoga je tog trena smrt bila
zauvijek poražena.
Svaka je prepreka na njegovom putu postala miljokaz, prigoda za daljnji
trijumf. Pred nama je stoga uzor, onaj koji osvjetljava naše pute i snage nam daje.
Ova knjiga nije Kristov životopis, ona je ispovijed svakog čovjeka koji se bori.
Napisavši ju, ispunio sam moju dužnost čovjeka koji se itekako borio, doživio
mnogo gorčine u životu, ali i mnogo ufanja. Stoga sam siguran da će svaki slobodan
2
čovjek koji pročita ovo djelo, tako prožeto ljubavlju, voljeti Krista više nego ikad
ranije i dublje nego što je i pojmio da može.

Nikos Kazantzakis

1
Oblio ga je svjež dašak iz visina. Nad njim, nebo se osulo zvijezdama gustim
poput cvijeća na livadi - pod njima, kamenje po tlu zračilo je jarom, još užareno od
vreline dana. Nebesa i zemlja bjehu blagi i mirni, prožeti gluhom tišinom što ju
rijetki bezvremenski glasovi noći čine dubljom od ogluhe same. Mračno bješe,
vjerojatno ponoć, oba Božja oka - sunce i mjesec — sklopljena i usnula... i samo je
taj mladi muškarac, uma osvježena nježnim povjetarcem, radostan snatrio. Ali, dok
je tako pomišljao ‘Divne li osame! Kakva li raja!’ - vjetar je naglo pojačao i
uskovitlao se: ne bješe to više lahor pod zvijezdama, nego zadah težak poput
smradna izdisaja neke životinje, ili cijeloga sela, što se u neprolaznu gustišu, možda
u vlazi bujna voćnjaka pod njim, uzalud napreže da se sastane sa snom. Zrak kao da
se zgusnuo, nemirom ispunio: odista, topli se dah ljudi i stoke pomiješao s oštrim
vonjem ljudskoga znoja, mirisom kruha netom izvađena iz peći i onim lovorova
ulja što su ga žene nanosile na kosu.
Mogao se osjetiti vonj, nešto se moglo naslutiti i spoznati
 ali ne i vidjeti. Tek kada bi se promatračevo oko postupno naviklo na mrak
mogli su se razaznati obrisi vitkih čempresa crnjih od same noći, nekoliko stabala
palma oko izvora i, ustreperjele na vjetru, masline prorijeđena lišća što se
srebrnkasto ljeskalo u tmini. Podalje, na ravnu zemljištu, mogle su se nazrijeti
bijedne kolibe, poneke na okupu, mnoge na osami, sazdane od nepečene cigle i
blata, a obijeljene vapnom. Više po tešku zadahu, nego što ih se dalo vidjeti okom,
moglo se spoznati kako čeljad - neka pod plahtom, druga nepokrivena - spava na
njihovim krovovima.
Nestade utihe, blistava djevičanska noć ispunila se strep- njom. Ljudske se ruke
i noge uskomešaše ne nalazeći počinka. Čovječja se srca oglasiše uzdasima.
Prigušeni krici očaja iz stotina usta trsili su se da u nijemoj potištenosti, od Boga
prezrenosti, iskažu ono što su ona žudjela reći... ali nisu mogla, pa im se jauci
raspršiše i pogubiše u klancima i rasjelinama.
Najednom, s najvišega se kućnoga krova u središtu naseobine začuo
srceparajući vapaj - kao da su grudi nekog čovjeka nadvoje cijepale:
„Bože Izraelov, Bože Izraelov, Jahve... dokle?“
Ali, to se ne bješe oglasilo jedno ljudsko biće: cijelo je selo u snu zajedno
kriknulo, tlo se Izraelovo - s kostima njegovih mrtvih i korijenjem njegova drveća
- zemlja Izraelova znojem natapana, a jalova, javila vriskom.
Nakon duga zatišja, opet je krik razbucao noć od zemlje do neba, ali sada s više
jada i gnjeva:
3
 „Dokle?... Dokle?...“
Seoski se psi razbudiše i počeše lajati, a na ravnim krovovima od ilovače
uplašene žene zavukoše glave pod pazuha svojih muževa.
Onaj je mladić i dalje snivao. Čuo je povike kroza san i uznemirio se: njegov se
san usplahirio i stao mu izmicati. Planina se razdrobila i ukaza se njezina nutrina -
a ta ne bješe od stijenja, nego od maglovitih sanja. Ona skupina gorostasnih
muškaraca divljeg izgleda koji su mahnito gazili njom golemim koracima - vidje im
guste brade, čupave obrve i dugačke ruke — u isti se mah prorijedila, njihovi se
likovi izduljiše pa raširiše, posve se izobličujući i raspadajući se u kučine poput
oblaka raščijanih žestokim vjetrom. Umalo da nestanu iz spavačeva uma...
Ali, prije nego što se to moglo zbiti, glava mu oteža i on iznova utonu u dubok
san. Planina se ona iznova zbila u tvrde hridi, a oblaci se povratiše u kosti i tijela -
začu se nečije dahtanje, potom užurbani koraci, a onda se riđobradi ukaza na vrhu
brda. Razdrljene košulje, bosonog, zajapuren, preznojen... a za njim us- puhani
sljedbenici, još skriveni golemim kamenjem te gore. Nad njom, nebeski svod
iznova oblika skladno sazdana krova, ali sad samo jedna zvijezda na njemu, krupna
kao da riga oganj, nad istočnim obzorom. Svitao je dan.
Mladi je muškarac ležao opružen na postelji drvena okvira, duboko dišući,
odmarajući se nakon naporna cjelodnevnoga rada. Kapci mu se na tren podigoše,
kanda dodirnuti Danicom, ali se ne probudi: san se opet znalački ovio oko njega.
Usnio je kako riđobradi zastaje... znoj mu se ispod pazuha cijedi, s uska, duboko
izborana čela, pa sve do nogu. Dahćući otvorenih usta, što od napora, više od jeda,
kao da bi huliti stao... ali se obuzdava, guta kletvu i samo malodušno rogobori:
„Dokle, Jahve... dokle?“
Srdžba mu, međutim, ne jenjava. Osvrće se... brzinom munje dugi se pohod
iznova odvija u njemu.
Uto se planina gubi, ljudi nestaju, san se munjevito seli na novo mjesto... i
spavač pred sobom vidi zemlju Kanansku kako se nad njim širi po trstikom
učvršćenom stropu njegove kuće - Kanansku zemlju šaroliku poput bogato urešena
veza, uzdrhtalu svu. Na jugu, u jari treperi Idumejska pustinja, ispružena poput
leopardova hrbata... još dalje, Mrtvo more, gusto i otrovno, u dubini što svjetlost
upija. Za njim, nečovječni Jeruzalem, opkopan sa svih strana zapovijedima
Jahvinim. Njegovim pokaldrmljenim ulicama teče krv Bogu žrtvovanih, jaganjaca i
proroka. Nadalje slijedi Samarija, prljava, gažena nogama sljedbenika idolatrije — u
središtu joj je vrelo s kojega vodu nose žene namazanih usana i naprašenih lica. Na
kraju, posve na sjeveru - Galileja, sunčana i zelena, skromna. A s jednoga prema
drugom kraju sna - rijeka Jordan, Božja žila kucavica što protječe pješčanim
pustarama i onkraj bujnih voćnjaka, a uz nju Ivan Krstitelj i samaritanski
otpadnici, djevojčure i ribari s Genezaretskog jezera... svima im vodu daje, svima
jednako.
Mladić se u snu upinje ne bi li bolje vidio svetu vodu i tlo, pruža ruke da ih
dodirne, ali se Obećana zemlja, sačinjena od rose, vjetra i vjekovnih ljudskih želja,
obasjana poput ruže u zoru, odjednom rasipa u razrijeđenoj tmini i biva otpuhana.
4
A kako ona nestaje, opet se čuju psovke i glasovi bijesa - mnoštvo se muškaraca
pojavljuje iza nazubljena stijenja i kruščica trnovita granja, ali sada posve
izmijenjenih i neprepoznatljivih. Kako li oronuli i sparušeni postadoše oni divovi,
kako obogaljeni! Svedeni na sopćuće patuljke, kepece koji jedva dolaze do daha dok
im se brade po prašini vuku - a svakom u rukama neka sprava za mučenje. U nekog
okrvavljen kožni remen čavlima načičkan, u drugoga sklopivi nož ili žila volovska,
u trećega debeli klinovi širokih glava. Kržljavci pak, koji stražnjicama umalo po tlu
stružu, nose težak i kabast križ; posljednjega, za svima, eto pogurene razroke
nakaze s trnovom krunom.
Riđobradi se naginje nad njih i s gađenjem odmahuje krupnom koščatom
glavom. Spavač mu čita misli: Nema u njih vjere. Zato i jesu izobličeni - zato me i
muče, jer ne vjeruju.
Pruža svoju golemu runjavu ruku.
„Pogledajte!“ kaže pokazujući put doline uronjene u jutarnji
mraz.
„Ništa ne vidimo, Vođo. Mračno je.“
„Ništa ne vidite? Ali, zar ne vjerujete?“
„Vjerujemo, Vođo, vjerujemo. Zato te i slijedimo... ali ništa ne videći.“
„Opet pogledajte!“
Spuštajući ruku poput mača, on buca pokrov od inja i razotkriva ravan pred
njima. Modro se jezero budi, ljeska se i blista lišeno ledenog pokrivača. Poput jaja u
gnijezdu, bijele se nastambe sela i zaselaka, oko njih datuljine palme, za
šljunkovitim obalama žitna polja...
„Tu je on“, kaže predvodnik, upirući rukom put velikog naselja okružena
zelenim pašnjacima. Krila triju mlinova-vjetre- njača, na uzvisini nad selom, bjehu
ranom zorom rastvorila svoja jedra i stala se vrtjeti.
Užas se najednom razli licem spavača, boje pšeničnog zrna. San mu se bješe
ugnijezdio na očnim kapcima i nije se dao otamo - prelazeći rukama preko očiju,
on ga je pokušavao potjerati ne bi li se probudio. Pa san je to, mislio je, moram se
razbuditi da se spasim. Ali, oni se čovječuljci bjehu ustremili na nj, ne kaneći otići.
Riđobradi divljeg izgleda uporno im je govorio, zlokobno upirući prstom put sela
na zaravni pod njima.
„Tamo je on! Živi ondje skriven... bosonog i u dronjcima, pretvarajući se da je
drvodjelac, da nije On. Htio bi da se spasi, ali kako će izbjeći nas: Božje su ga oči
vidjele! Ščepajmo ga, momci!“ Iskoračuje on i da bi krenuo, ali mu se kržljave
prilike vješaju o ruke i noge, pa spušta stopalo na tlo.
„Mnogo je čeljadi u dronjcima, Vođo, a mnogo i bosonogih. Ni stolara malo
nije. Otkrij nam tko on jest, kako izgleda i gdje stanuje, tako da ga uzmognemo
prepoznati. Inače ne mrdamo... Da znaš, Vođo, ne mičemo se odavde. Svega nam je
dosta.“
„Ja ću ga zagrliti, na grudi priviti i poljubiti. To će vam znak biti. A sad,
naprijed... hitro! Ali u tišini, bez halabuke. On sad spava, pa pripazite da se ne
probudi i ne utekne nam. U ime Božje, momci, zgrabite ga!“
5
 „Zgrabimo ga, Vođo!“ povikaše patuljci jednoglasno, te iskoračiše svojim
velikim stopalima da će krenuti.
Ali, jedan među njima — strangledi grbavac, sama kost i koža, koji je nosio
trnovu krunu - primi se za bodljikav grm i odupre se svima.
„Nikamo ja neću,“ uzviknuo je. „Sit sam svega! Koliko li ga samo noći ganjamo?
Koliko li smo zemalja i sela pregazili? Evo, da nabrojim: u Idumejskoj smo pustari
pretražili samostane esena, jednog za drugim, prošli smo kroz Betaniju, usmrtili
jadnog Lazara bez ikakve koristi... izbili na Jordan, ali nas Krstitelj otjera govoreći
‘Nisam ja Onaj koga ištete, odbijte od mene!’ Otišli i jesmo, te ušli u Jeruzalem,
gdje smo pretražili Hram i palače Ane i Kaife, kao i kolibe pismoznanaca i
farizeja... pa ništa! Sve sami lažljivci i ništarije, sjecikese, ubojice i kurve! Odosmo i
odatle, pa kroz izopćenu Samariju do Galileje. U jednom dahu prođosmo
Magdalom, Kanom, Kapernaumom i Betsaidom. Od kolibe do kolibe, od brodice do
brodice, tražili smo najvrlijega, najbogobojažljivijega... i svaki put kad bismo ga kao
našli povikali bismo ‘Ti si On, zašto se kriješ? Ustani i spasi Izrael!’ Ali, čim bi taj
vidio što u rukama nosimo, krv bi mu se u žilama sledila, pa bi se nadao otimati,
braniti se vičući ‘Nisam ja to, nisam On!’... te bi se vratio životu u kojem se, spasa
radi, opija, kocka i sa ženama liježe. Pred nama bi pio, hulio i bludničio - sve da
nam dokaže kako je običan grešnik, a ne Onaj koga tražimo... Zao mi je, Vođo, ali i
ovdje na isto naiđosmo. Utaman ga ištemo, naći ga nećemo. Jer se još ni rodio nije.“
Riđobradi ga je nato dograbio za vrat, digao u zrak i dugo tako zadržao.
„Nevjerni Tomo,“ reče mu nasmijavši se. „Tomo vazda sumnjičavi, baš si mi
drag!“
Zatim se okrenuo ostalima.
„On je poput zašiljena pruta kojim se volove podbada, a mi smo tegleća marva.
I neka nas podbada, treba da nas bocka kako nikad ne bismo našli mira.“
Ćelavi Toma uzvrištao se od boli, pa ga je riđobradi spustio na tlo. Nasmijavši se
iznova, osvrnuo se po svomu šarolikom društvu.
„Koliko nas je?“ upitao je. „Dvanaest - po jedan iz svakog plemena Izraelova.
Vrazi, anđeli, nakaze, kepeci: sve sam otpad Božjeg stvaralaštva. Pa biraj!“
Dobre je volje bio - žmirkajući okruglim očicama nalik sokolovima, pružao je
ruke i jednog po jednog grabio svoje druge za ramena, nježno ih dižući preda se i
promatrajući ih od glave do pete, ne prestajući se smijati. Čim bi jednog pustio,
drugoga bi dohvatio, dobrohotno im govoreći:
„Zdrav da si mi, tvrdico... nezajažljivo pohlepni sine Abrahamov kojem se
zmijski otrov iz nosa cijedi... A ti, podbadalo, brbljavče i oblaporniče... Ti, pak,
smjerni djevče - koji ne ubija, ne otima, niti bludniči samo iz golema straha. Sve su
tvoje vrline kćeri pretjerane bojazni... Na tebi, magare tupo, batine polomiše, a ti -
tegliš li tegliš, unatoč gladi, žeđi, studeni i biču. Prilježnu, lišenu samopoštovanja...
naravno da ti je zadnjem lonce oblizivati. Tvoje su vrline siročad bijede... A ti, lišče
lukavi! Držiš se podalje lavlje jazbine, Jahvine špilje, i ne ulazi ti se u nju... Ti, pak,
ovco lakovjerna: blejiš i kročiš za Bogom koji će te proždrijeti... I do tebe dođosmo,
sine Levijev — šarlatane, Božji torbaru koji Gospoda na oke prodaje; krčmar si koji
6
Boga ljudima nutka poput vina, ne bi li se podnapili, te ti široke ruke otvorili ćese i
svoja srca. E, jesi pokvarenjak nad pokvarenjacima!... Eto nam i tebe, zadrta i
zlobna askete, tikve tvrde; zagledan u vlastito lice mijesiš Boga po mjeri svoje
zlobe, svoje zadrtosti i svoje tvrdoglavosti. A onda se preda nj ničice bacaš i slaviš
ga jer ti je toliko nalik... A ti, koji si u besmrtnoj duši svojoj mjenjačnicu otvorio:
sjediš na pragu, turaš ruku u vreću i dijeliš milostinju siromasima - stječući si
kredit u Boga. U drugoj ti pločica, pa bilježiš: toga sam i toga sata, toga i toga dana,
toliko i toliko srebrenjaka u milosrdne svrhe dao - i već si uredio da ti tu pločicu na
odar polože, kako bi ju mogao Bogu predočiti i podnijeti mu račun da ubereš svoje
besmrtne milijune... Ti, lažljivčino, pak... začinjavče šupljih priča: sve si zapovijedi
Gospodinove u korijenu sasjekao - pa ubijaš, otimaš, preljubu se odaješ... a onda
brizneš u plač, izudaraš se po grudima, dohvatiš tamburu sa zida i okreneš grijeh
na pjesmu. Bezočna li vraga u tebi, znadeš da Bog prašta pjevačima ma što počinili,
jer bi taj za pjesmu i duše dao... Toma, rekoh već, šiljat je prut što nas obada u
slabine... Ja, na kraju, što li sam nego neodgovorna luda, nabubrila mi tikva, pa
ostavio ženu i djecu da bih se dao u potragu za Mesijom! Ali, svi mi - vrazi, anđeli,
kepeci i nakaze - potrebni smo u našemu velikom pothvatu! Zgrabimo ga, momci!“
Grohotom se nasmijao, pljunuo u šake i zakoračio svojim golemim stopalima.
,,Nek’ nam dopadne šaka, momci!“ iznova je podviknuo, pa se sunovratio niz
padinu što vodi prema Nazaretu.
Planine i ljudi pretvoriše se u dim i nestadoše, a spavačeve se oči ispuniše
tamom bez sanja. Ništa više nije čuo u svomu beskrajnom snu - osim topota nogu
što silaze niz brijeg.
Srce mu je stalo divlje tući, začuo je prodoran krik u svojoj nutrini: Dolaze! Eto
ih! Skočivši se u hipu na noge (tako je u snu vjerovao da čini), zapriječio je vrata
svojom stolarskom klupom i, da bi ju otežao, navalio na nju sve svoje alatke: pile,
blanje, bradve, batove, svrdla čak... te, povrh svega, masivan križ što ga je
odnedavno izrađivao - a potom se sakrio među iverje i strugotine, iščekujući.
Nastala je čudna, tjeskobna tišina, teška i zagušljiva. Ništa i nikoga nije čuo, ni
suseljane kako dišu, Boga još manje. Sve, pa i uvijek budan đavao, kao da je
potonulo u mračan bunar bez dna, isušen k tomu. Je li mu se to u snu zbivalo... ili
je umro, dosegnuo besmrtnost, Boga? Mladi se muškarac silno ustrašio, spoznao
opasnost, napregao iz sve snage svoj usnuli um ne bi li se spasio - i probudio se.
Sav bješe znojem obljeven. Ničeg se od cijeloga sna nije sjećao - samo da ga je
netko progonio. A tko?... Jedan čovjek? Mnogo njih?... Ljudi ili vragova?... Nije se
mogao sjetiti. Naćulio je uho i osluhnuo: opet se, u tišini noći, čulo kako selo diše...
mnoge se grudi napinju, mnoga bića spavaju. Negdje je pas žalobno zala- jao, s
vremena na vrijeme zašumilo bi lišće nekoga stabla izložena vjetru. Daleko, na
drugom kraju sela, neka je mati uljuljkivala čedo dirljivom uspavankom spora
ritma. Noć bješe puna šumova i dahtaja što ih je znao i volio. Zemlja se glasala...
Bog se glasao i mladić se primirio.
U nekom se trenu, pak, pobojao da je sam na svijetu - ali je onda čuo svoga
starog oca kako dahće u roditeljskoj izbi, do njegove. Nesretnik nije mogao zaspati:
7
uporno je otvarao i zatvarao usta, micao usnama upinjući se da progovori, pusti
čovječjega glasa, ali, sjedeći oduzet u postelji, nije mogao pokrenuti jezik. Naprezao
se, preznojavao, slina mu se prelijevala preko usana, a
samo bi povremeno, nakon silnih nastojanja da sastavi makar jednu riječ,
uspijevao... glas po glas, slog po slog... kazati jednu te istu: Jahve... Jahve. Ništo
drugo, samo Jahve. A kad bi tu, jednu jedinu riječ, nekako izustio, neko bi
vrijeme... uru, dvije... mirovao, pa bi onda započinjao novu bitku da pokrene usne.
„To je moja krivica... ja sam kriv...“ promrmljao je mladić, dok su mu se oči
punile suzama.
U noćnoj utihi, sin je slušao očev tjeskoban hropac, pa i njeg obuze zebnja -
stao se znojiti, otvarati i i zatvarati usta. Zatvorenih očiju osluškivao je što njegov
otac čini, kako bi i sam to mogao; zajedno sa starcem uzdisao je i puštao očajničke,
nesuvisle krike — i u tom nastojanju iznova zaspao.
Ali, čim ga je san osvojio, cijela se koliba potresla, na vrata navaljena stolarska
se klupa prevrnula, alat i križ razletjeli po podu
 vratnice se treskom rastvoriše i riđobradi stupi na prag, golem i raskriljenih
ruku, divlje se cerekajući.
Mladić kriknu - i probudi se.

2
Sjeo je na hrpu iverja i strugotine od bradve, te se leđima odupro o zid. Nad
glavom mu je visio remen s dva reda oštrih čavala — svake se večeri, prije polaska
na spavanje, njime šibao do krvi, eda bi tijekom noći ostao miran i uzdržao se od
kakva nasilna čina. Lagana ga je drhtavica spopala — nije se mogao sjetiti kakvim
je kušnjama bio u snu izvrgnut, ali je osjećao da je izbjegao golemu opasnost.
„Ne mogu to više podnijeti... dosta mi je svega,“ prošaptao je dižući pogled
prema nebu, uz dubok uzdah. Svjetlo novoga dana, blijedo i rasplinuto, probilo se
kroz pukotinu u vratima i darovalo žućkastoj trsci stropa neobičan, mekano-
blještav sjaj... kao da slonovača bješe.
„Ne mogu to više podnositi... svega sam sit,“ promrljao je, stisnuvši zube pun
tjeskobe. Zagledao se neodređeno nekamo iznad sebe i u trenu mu je cijeli život
prostrujao pred očima: kako je štap njegovoga oca prelistao na dan njegovih zaruka,
kako ga je munja udarila i paralizirala ga... potom kako ga je mati pogledala, njega,
sina svoga, ništa ne rekavši. Ali, čuo je on njezinu nijemu tužbalicu - u pravu je
bila! Danju i noću, njegovi grijesi bjehu mu poput noževa u srce.
Uzalud se borio posljednjih nekoliko godina ne bi li pobijedio Strah, jedinoga
preostalog zloduha. Jer ostale već bijaše svladao: siromaštvo, žudnju za ženom,
mladenačke radosti, sreću vlastitog ognjišta. Sve ih je porazio - osim Straha. Da mu
se samo s njim obračunati, kad bi samo to mogao... Jer, zreo muškarac postade:
kucnuo je čas.
„Oduzetost mog oca moja je krivnja,“ tiho je izustio. „Ja sam kriv i što je
8
Magdalena u blud posrnula, kriv sam i što Izrael pod jarmom stenje...“
Pijetao — mora biti na krovu susjedne kuće, u kojoj je živio njegov ujak, rabin,
zaklepetao je krilima i kukuriknuo, nekoliko puta, kao da ga nešto ljuti; možebit ga
je iscrpila noć - predugo je trajala, a on odavno htjede zazvati sunce.
Oslonjen leđima o zid, mladi je čovjek osluškivao: kako je svjetlost oblij evala
domove, tako su se vrata otvarala i ulice se punile životom. Malo pomalo jutarnji se
žagor širio posvuda, dizao se krošnjama drveća, probijao kroz pukotine u zidovima
- Nazaret se razbudio. Odjednom se iz susjedne kuće začuo dubok vapaj, za kojim
je slijedio rabinov očajan krik. Prekorijevao je Boga, podsjećao ga na obećanje dano
Izraelu.
„Bože Izraelov, dokle?“ zabugario je učitelj; mladić je potom čuo kako starčeva
koljena udariše o pod, žestoko, nemilosrdno.
„Moli...“ šapnuo je, kimnuvši u nelagodi glavom. „Ničice se baca i zaziva Boga.
Sad će počet’ udarati šakom o zid da bih i ja ničice pao.“
Ljutito je podigao obrve.
„Kako je tegobno što ne mogu imati posla s Bogom, a da ga nemam i s ljudima!“
Snažno je pokucao po zidu među dvjema kućama kako bi dojavio rabinu da je
budan i da i sam moli.
Osovio se na noge. Krpljena i prekrajana halja spuznula mu je s ramena i otkrila
tijelo — mršavo, suncem opaljeno, prošarano podljevima i mrkim masnicama.
Posramljen, brzo ju je pribrao i ovio oko svoje golotinje.
Bljedunjavo jutarnje svjetlo prodrlo je kroz otvor na krovu i razlilo se po
njemu, blago mu obasjavši lice. Samozatajnost, prigušen ponos, jad i tuga.
Mahovina po njegovoj bradi i obrazima odavno je prerasla u kovrčavu, poput
ugljena crnu bradu. Nos mu bješe kukast, usne debele... kad bi se odlijepila jedna
od druge, zablistali bi mu sjajni bijeli zubi. Ne bješe to lijepo lice, ali je imalo
pritajene, pomalo uznemirujuće privlačnosti. Možda zbog njegovih trepavica,
gustih i neobično dugih, što kao da su bacale sjenu na cijelo mu lice? Ili bjehu
zaslužne njegove oči? Krupne i crne, pune ognja... ali i tmine — blagost
pomiješana sa zebnjom. Svjetlucajući kao zmijske, motrile su svakoga kroz one
guste trepavice - nekima bi se od tog pogleda zavrtjelo u glavi.
Otresao je sitno iverje što mu se bješe uhvatilo po bradi i pazuhu - i u istom
trenu začuo teške korake... prepoznao ih je.
„On je to, eto ga opet,“ procijedio je ogorčeno. „Što li hoće od mene?“
Prišuljao je do vrata kako bi osluhnuo, a tada zastade preneražen: tko je
dovukao stolarsku klupu do njih i nagomilao na nju sav alat... čak i onaj križ što ga
djelje? Tko? Kad? Nedvojbeno, puna zlih duhova, teških snova... noć bješe. Dok
spavamo, vrata su njima otvorena pa ulaze i izlaze kako im drago, preturajući nam
naglavce umove kuće.
„Netko mi dođe u snu prošle noći,“ promrmljao je poluglasno, kanda se boji da
je posjetitelj još ondje, pa da bi ga mogao čuti. „Netko je bio, netko jest... Bog,
sigurno Bog... ili Vrag? Tko da ih razdvoji? Izmjenjuju oni lik: Bog je ponekad
tmina sama, a đavao svjetlo... dok um ljudski među njima smućen ostaje.“
9
 Uzdrhtao je. Dvije su staze — a kojom da on krene, koju da odabere?
Oni teški koraci i dalje su mu se približavali. Mladi se muškarac osvrnuo u
strahu - činilo se da ište mjesto na kojem bi se skrio, ono u koje bi pobjegao. Bojao
se tog čovjeka i nije želio da mu dođe, jer mu taj bješe duboka rana što nikako nije
zacijeliti mogla. Jednom, dok su se igrali kao djeca - taj, koji bješe tri godine stariji
od njega, bacio ga je na zemlju i natukao. Ustao je onda i šutke se pokupio kući, a
nikad nakon toga nije izašao igrati se s drugim dječacima. Posramljen i zastrašen
bješe; skutren sam samcat u svom dvorištu, raspredao je u mislima kako će jednoga
dana oprati tu sramotu, dokazati im da je bolji od njih, nadmašiti ih sve. Ni nakon
toliko godina, ta rana ne bješe zarasla, nikad ne prestade krvariti.
,,Jel’ me to on još naganja?“ upitao se. „Što li hoće od mene? Ne dam mu
unutra!“
Vrata se stresoše od žestoka udarca nogom. Mladić se baci prema njima, te —
skupivši svu snagu — odgurnu drvodjelsku klupu za svime na njoj i otvori ih.
Jednom nogom na pragu, na njima bješe gorostas kovrčave riđe brade, razdrljene
košulje i bosonog, zajapuren u licu i u znoju sav. Zvačući klas pečena žita, što ga je
držao u jednoj ruci, drugom se naslonio na dovratak i osvrnuo po radionici; vidjevši
križ naslonjen na zid namrštio se, a zatim prekoračio prag i ušao.
Ni riječi ne rekavši, skutrio se u kutu, i dalje ljutito grickajući sjemenke iz
klasa. Mladić, ostavši neko vrijeme gdje se zatekao, potom je bacio pogled kroz
vrata na usku, prerano razbuđenu ulicu. Prašina se još ne bješe digla, tlo je bilo
vlažno od rose i mirisalo je zemljom. Orošeno bješe i stablo masline prekoputa:
jutarnja svjetlost, lomeći se u kapljicama, obasula ju je radošću. Razgaljen, mladi je
muškarac udisao svježinu jutra.
Ali, riđobradi se nije dao smesti.
„Zatvori vrata,“ zarežao je. „Imam ti nešto reći.“
Mladić je zadrhtao čuvši grubijanov glas. Zatvorio je vrata, sjeo na rub svoje
klupe i stao čekati.
„Došao sam,“ riđobradi će, „jer je sve spremno.“
Bacio je ošlje pozobana klasa u kut, digao svoje čeličnomodre oči prema
mladiću i počeškao se po debelu naboranomu vratu. „A što je s tobom - jesi li i ti
pripravan?“
Danje se svjetlo pojačalo, pa je mladić sad mogao jasno vidjeti grubo lice
riđobradoga, u stalnom grču i trzajima, kao da ne pripada jednom čovjeku nego
dvojici: dok se jedan smiješio, drugi je prijetio - kad je prvi svjedočio bol, drugi je
bio mrtav- hladan - a kad bi se te dvije polutke nakratko i sjedinile, pod tom se
krinkom pomirbe moglo naslutiti kako se Bog i Vrag i dalje nepomirljivo hrvu.
Mladić nije ništa odgovorio, pa ga riđobradi još jednom pogleda u bijesu.
„Jesi li spreman?“ iznova ga je upitao.
Već je htio ustati, zgrabiti ga ručetinom i prodrmati ne bi li ga razbudio i
natjerao da mu odgovori - ali se prije toga začu truba i konjica zatutnji uskom
ulicom, a za njom, teškim ritmičkim korakom, rimska falanga. Riđobradi je u
bijesu stisnuo pesnice i digao ih put stropa.
10
 „Bože Izraelov,“ riknuo je, „došao je čas. Danas! Ne sutra, danas!“
Opet se okrenuo mladom muškarcu.
„Jesi li spreman?“ iznova ga je upitao, ali mu sada dobaci ne čekajući odgovora:
„Ne, nećeš ti ponijeti križa - kažem ti ja! Ljudi su se okupili, Baraba je sišao s
planine sa svojim ljudima. Provalit ćemo u zatvor i oteti zelota, a tada će se zbiti —
ne odmahuj glavom! - čudo će se tada dogoditi. Pitaj svoga strica rabina. Jučer nas
je sve okupio u bogomolji - a zašto Vaša Visost nije došla? Stupio je pred nas i
kazao ‘Neće Mesija doći dok stojimo skrštenih ruku. Bog i ljudi zajedno se moraju
boriti da bi Mesija došao.’ To nam je rekao, toliko da znaš... da Bog sam nije
dovoljan, ljudi sami da nisu dovoljni. Obje se strane moraju dići... Čuješ li ti mene?
“
Dohvatio je mladića za ruku i snažno ga prodrmao.
„Čuješ li me? Gdje tvoj um luta? Trebao si biti ondje da čuješ svog ujaka -
možda bi se priveo razumu, jadniče! Reče da će zelota, da upravo zelota, rimski
nevjernici danas na križu razapeti... pa možebit On bude taj koga čekamo toliko
naraštaja. A ako ga ostavimo bespomoćna, ako ne pohitamo da bismo ga spasili,
umrijet će... bez obzira tko bio. Ali, jurnemo li i sačuvamo ga, čudo će se desiti.
Kakvo čudo? Zbacit će svoje prnje, a na glavi će mu zasjati kruna Davidova! To
nam je rekao, tako da znaš... Kad smo ga čuli kako zbori, svima su nam suze
potekle. Stari je rabin digao ruke prema nebesima i zavapio ‘Gospodine Izraelov,
danas. Ne sutra, danas!’ pa smo i mi, svi kao jedan, digli ruke, u nebo pogledali i
uzviknuli... netko ojađen do boli, tko prijeteći, tko u plaču... ‘Danas! Ne sutra!
Danas!’ Slušaš li ti mene, sine drvodjeljin, ili gluhu zidu zborim?“
Mladić, poluzatvorenih očiju uperenih u onaj remen s oštrim čavlima, što je
visio na suprotnom zidu, jest napregnuto osluškivao - ali nešto drugo. Jer, između
grubih i prijekornih riječi riđobradoga, i dalje se čulo kako se u susjednoj sobi
njegov ostarjeli otac uzalud napreže ne bi li pokrenuo usta i progovorio. Ta su se
dva zvuka u mladićevom srcu stopila u jedan - najednom je osjetio da je sva bitka
ljudskoga roda gorka sprdnja samo.
Riđobradi ga je pograbio za ramena i potom odgurno od
sebe.
„Kamo li tvoje misli blude, vjetrogonjo? Zar nisi čuo što nam tvoj ujak Simun
reče?“
„Mesija neće tako doći,“ promrmljao je mladić, pogleda prikovana pri
novoistesani križ, okupan nježnim rumenim svjetlom ranoga jutra. „Ne, tako
Mesija neće doći. Taj nikad neće odbaciti svoje dronjke ni prihvatiti kraljevsku
krunu, a niti će ljudi ili Bog pohitati da ga zaštite, jer se njega spasiti ne može.
Umrijet će, skončati... u svojim prnjama, a svi će ga - pa i najvjerniji - napustiti.
Umrijet će sam na vrhu gola brda, noseći na glavi krunu od trnja.“
Riđobradi se okrenuo prema njemu i zagledao se u mladićevo lice više nego
preneražen; pola lica bješe mu užareno, a druga polovica u potpunu mraku.
„Kako ti to znaš?“ upitao ga je. „Tko ti je rekao?“
Mladi mu čovjek nije odgovorio, nego je - budući da dan bješe posve svanuo -
11
ustao s klupe, dograbio šaku velikih čavala i čekić, pa krenuo prema križu.
Riđobradi ga je, međutim, preduhitrio: jednim se korakom postavio između njega i
ukrštenih oblica, te stao udarati šakama po križu i pljuvati po njemu kao da je
ljudsko biće. Okrenuo se potom i unio mladiću u lice, dodirujući ga
oštrim brcima, obrvama i bradom.
„Kako te sram nije?“ povikao je. „Svi su stolari i tesari u Nazaretu, Kani i
Kapernaumu odbili izradit’ križ za zelota, a ti... nemaš stida ni straha? A zamisli da
Mesija dođe i nađe te kako mu križ tešeš, pomisli da je taj zelot, kojeg će danas
razapeti, sam Mesija... Zašto, kao ostali, nemaš hrabrosti odgovoriti centurionu: ‘Ja
ne izrađujem križeve za heroje Izraela’?“
Dohvatio je zatim duhom odsutnog drvodjelca za ramena. „Zašto mi ne odgovaraš?
U što si se zagledao?“
Razjaren, potom ga je prikovao pri zid.
„Kukavica si ti!“ bijesno mu je prosiktao u oči, „kukavica, eto što... to ti ja
kažem! Cijeli će ti život utaman proteć’!“
Drečav se glas čuo izvana. Spustivši ruke s mladog čovjeka, riđobradi se
okrenuo vratima i naćulio uši. Vani je nastala velika graja: muškarci i žene,
mnoštvo golemo strčalo se da sasluša seoskog izvikivača - uskoro se začuo njegov
prodoran glas.
„Sinovi i kćeri Abrahama, Isaka i Jakova, po carskoj zapovijedi: čujte i počujte!
Zatvorite vaše radionice i krčme, ne idite danas u polje. Majke, djecu da ste povele
ili ponijele; starci - štapove u ruke i put pod noge! Priđite svi... vi hromi i gluhi,
oduzeti i slijepi, da čujete i vidite kako se kažnjava one koji dignu ruke protiv
našega gospodara, cara rimskoga - dugo nam poživio! Dođite nazočiti zasluženoj
smrti zelota... opakog pobunjenika!“
Riđobradi je otvorio vrata i bacio pogled na uzbuđeno mnoštvo, sad
zanijemljelo - a vidje i izvikivača, koji se u tom trenu bješe uspeo na nekakav
kamen; mršav, gologlav, dugačka vrata i usukanih nogu - vrijedan jedino da se
pljune na nj.
„Proklet bio, izdajico!“ zarežao je, zakoračio natrag, tresnuo bijesno vratima i
okrenuo se mladiću; u očima mu bješe gnjev golemi.
„Možeš se ponositi Šimunom, bratom svojim... izdajnikom!“ prosiktao mu je u
lice.
„Ništa on nije kriv,“ mladi će muškarac gorko, „sva je krivnja moja, samo moja.“
Zastao je trenutak, pa zatim reče:
„Zbog mene ga je mati izbacila iz kuće, zbog mene... i što mu je preostalo...“
Jedna polovica lica riđobradoga nakratko se ozarila blago- šću, kao da suosjeća s
mladim čovjekom.
„Kako ćeš se ikad iskupiti za tolike grijehe, nesretniče?“ tiho mu reče.
Ovaj je dugo ostao bez riječi, mičući usnama, ali ne razvezujući jezika.
„S mojim životom, kakav jest... Juda, brate,“ konačno je progovorio, „ja
drugačije ne mogu.“
Riđobradi se stresao. Radionica se već bila posve ispunila svjetlošću što je
12
dopirala kroz otškrinuta vrata i otvor u krovu. Mladićeve krupne crne oči zasjale su
ovlaživši se suzama od gorčine i straha, kojima bješe zasićen i njegov glas.
„S tvojim životom?...“ riđokosi će polažući dlan na mladićev obraz. „Ne okreći
glavu od mene, muškarac si... u oči me gledaj. Sto ti to znači: s tvojim životom?“
„Ništa.“
Pognuo je glavu, pošutio, te će onda iznenada:
„Ne pitaj me! Ništa me ne pitaj, Judo, brate!“
Juda je nato položio i drugi dlan na mladićev lijevi obraz, stisnuvši mu glavu
svojim ručetinama. Unio mu se u lice i promatrao ga netremice nekoliko časaka,
bez riječi... a potom ga je naglo pustio i krenuo vratima. Osjetio je silan nemir u
srcu.
Vani je graja bila sve zaglušnija, a topot koraka - ljudi bosih i sa sandalama na
nogama - sve glasniji; miješao se sa zveketom teških ženskih narukvica od bronce i
lanaca što su ih neki muškarci nosili oko vrata. Zastavši na dvorišnim vratima,
riđobradi je promatrao mnoštvo koje je kuljalo iz pokrajnjih ulica, priključujući se
rijeci ljudi što je tekla prema kraju sela - u smjeru prokletoga brda na kojem se
razapinjalo na takvu smrt osuđene. Muškarci nisu zapodijevali razgovor, cijedili su
kletve kroza zube i mlatili u ljutnji štapovima po oblucima na putu, a nerijetki su u
srdžbi i stiskali rukom noževe skrivene pod haljama. Ženetine su vrištale, mnoge
zabacivši rupce na potiljak i raspustivši kosu - neke su i naricale strašnim glasom.
Ovan predvodnik tog stada bio je Šimun, stari nazaretski rabin - svenuo i
pogrbljen, godinama satrven čovjek, povrh svega isušen opakom bolešću; samo mu
je neuništiva duša još držala kosti na okupu, sprječavajući tijelo da se uruši.
Objema mršavim rukama s groznim prstima nalik kandžama grabljivice držao je
svećenički štap, s dvjema isprepletenim zmijama na vrhu, i podupirao se njime, u
jadu i ljutnji i on udarajući po kamenju u prašini. Taj živi leš vonjao je paljevinom
— odista, onaj tko bi vidio oganj u njegovim očima nije se ni čudio što su mu koža,
kosti i brada bili kao plamenom zahvaćeni; kada bi, pak, otvorio usta i povikao
‘Bože Izraelov!’, s njega se dizala jara kao s ognjišta. Za njim su koračali zadihani
koščati starci, poštapajući se batinama; znoj im se cijedio sa čupavih obrva i niz
brade razdijeljene u dva duga pramena. Iza njih pješačili su muškarci u punoj snazi,
za njima žene... a onda dječurlija; mnogi je momčić nosio kamen u ruci, neki i
praćku - a cijela se ta gomila kretala ujednačenim korakom, nijemo se komešajući
poput mora.
Dok je, oslonjen na dovratak, promatrao te muževe i ženskinje, Judino se srce
razigralo; ti će ljudi, pomislio je dok mu je krv navirala u glavu, ti ljudi... zajedno s
Bogom - stvoriti čudo. Danas! Ne sutra, danas!
Neka se krupna i gruba muškarača izdvojila iz mnoštva - bijesna bješe,
pomahnitala posve, zaogrnuta prnjama što su joj visjele s ramena; sagnula se, uzela
povelik kamen s tla i svom ga snagom zavitlala put stolarevih vrata.
„Proklet da si! Tesaru križeva, u paklu gorio!“ zakriještala je pritom.
Uzvici i kletve odjeknuše uzduž cijele ulice, a momčići se mašiše praćki.
Riđobradi treskom zatvori dvorišta vrata i ona radionice.
13
 „Proklet bio, tesaru križeva! Proklet bio...“ začulo se sa svih strana, popraćeno
hukom negodovanja, a onda se kiša kamenja sručila po drvodjeljinim vratima.
Mladić, kleknuvši pred križ, zamahivao je čekićem i zakivao oslonac za noge
razapinjanoga, udarajući svom žestinom, kao da time želi zaglušiti hučanje i kletve
s ulice. Grudi mu bjehu pune tjeskobe, a oči mu se zaiskriše srdžbom. Mlatio je
tako, zaneseno i ne sustajući, dok mu se znoj krupnim graškama slijevao sa čela.
U nekom trenu, riđobradi priđe, ote mu bat iz ruke te udari njime po križu
svom žestinom, tako da ga je srušio na pod.
„Ti ćeš ga onamo odnijet’?“
„Hoću.“
„I nije te stid!“
„Nije.“
„Neću ti to dopustit’. Skršit ću ga u iverje.“
Osvrnuo se uokolo u potrazi za sjekirom.
„Juda... Juda, brate,“ mladi će čovjek tiho, preklinjućim glasom, „ne staj mi na
put.“
Riđokosi se prenerazio naglom promjenom u mladićevom glasu; sad je bio
dubok i pun groze, neprepoznatljiv.
„Kakav put?“ upitao ga je šapatom.
Čekajući odgovor, zagledao mu se u lice i krhko tijelo razgoljeno do pojasa.
Usta mu bjehu stisnuta kao da priječi strašnom kriku da mu se vine iz grudi.
Riđobradi vidje kako izgladnjeo mladić bješe, kako blijed... tako da se sažalio na nj,
premda bješe ogorčen čovjekomrzac. Mladi je muškarac venuo iz dana u dan,
obrazi mu sve upaliji bjehu. Koliko je prošlo otkad ga je posljednjom vidio? Svega
nekoliko dana... kad bješe naišao tuda za obilaska selä oko Genezaretskog jezera.
Kao putujući kovač, izrađivao je sve i svašta od željeza, konje potkivao, prekivao
motike, lemeše i srpove... a onda ga je sustigao glas da mora natrag u Nazaret, jer
da će zelota raspeti. Prisjetio se u kakvom je stanju ostavio svoga starog prijatelja, a
gle u kakvom ga je sad zatekao! Upalih očiju, kože na sljepoočnicama stanjene da se
svaka žilica vidi... a koliko li mu se tek gorčine oko usta nakupilo!
„Što se s tobom zbilo?“ upitao ga je. „Zašto te tako nestaje? Sto te muči?“
Mladić se slabašno nasmiješio. Umalo mu je odgovorio da se
o Bogu radi, ali se suzdržao. To bješe onaj strašni krik u njegovim grudima - kojem
ne htjede dati da mu preko usta prijeđe.
„Hrvem se,“ odgovorio je.
„S kim?“
„Ne znam... ali se hrvem.“
Riđokosi je uperio pogled u mladićeve oči... najprije upitan, potom preklinjući,
onda prijeteći, ali mu one, kao noć crne, neutješne i straha pune, ne dadoše
nikakva odgovora.
Jüdin se um odjednom uskomešao. Dok je bio zagledan u te mračne i nijeme oči
učinilo mu se da u njima nazire stabla u cvatu, modre vode, skupine ljudi... a u
dubini zažarenih zjenica, iza onoga probeharalog drveća, voda i čeljadi - veliki crni
14
križ, tako golem da ih bješe posve ispunio.
Odskočio je preneražen, očiju razgrogačenih kao da će mu iz dupaljä iskočiti.
Htjede prozboriti, pitati ‘Da nisi ti...?’, ali mu usne ostadoše smrznute. Kanio je i
položiti ruku na mladićeve prsi, zagrliti ga i poljubiti, ali mu se ispružene ruke - u
zraku pred njim — ukočiše kao dvije suhe grane.
A onda se iz mladićevih grudi - kad vidje Judu tako raširenih ruku,
unezvijerena pogleda i nakostriješene svake dlake na glavi - izvi jeziv krik. Ona je
strašna mora provalila kroz dveri njegovog uma - povorka patuljastih rugoba, s
priborom za razapinjanje u rukama, koja jednoglasno urla: ‘Zgrabimo ga, momci!’
A sad je prepoznao njezinoga riđobradog predvodnika: Juda... kovač Juda je on bio,
onaj koji je grabio pred svima, smijući se divljim grohotom.
Riđokosom se konačno pomaknuše usne.
„Je li moguće da si... ti...?“ promucao je.
„Ja? Tko?“
Ovaj ništa ne reče. Uzrujano grickajući brk, uporno ga je promatrao - polovice
lica opet obasjane jarkom svjetlošću, a druge utonule u tminu. U sjećanju je
premetao naznake i znamenja što su se oko tog mladića množili od njegovog
rođenja, pa i prije toga: kako je, kad su se okupili momci za ženidbu, samo Josipov
štap - među tolikima - procvao, pa mu stoga rabin dade Mariju, uznositu Mariju
koja bješe Bogu posvećena. A onda munja iz vedra neba udari i oduzetim učini
mladoženju na svadbeni dan, prije nego što je mogao dirnuti svoju nevjestu. Te
kako je potom — pričalo se — mladenka bijelim ljiljanom zamirisala i sin se začeo
u utrobi njenoj. I kako je, u noći prije njegovoga rođenja, usnila da se nebesa
otvoriše i anđeli siđoše, te se poredaše poput lastavica po rubu krova njezine
skromne kućice, gnijezda saviše i pjevat’ počeše; neki su joj prag kućni čuvali,
drugi ušli u odaju, oganj naložili i vodu ugrijali za okupat’ očekivano čedo... a neki
pak skuhaše čorbicu da se iznurena žena okrijepi.
Riđobradi mu priđe polako, oklijevajući, i nadvi se nada nj; sad mu je glas bio
pun žudnje, zaziva i bojazni.
„Je li moguće da si... ti...?“ upitao je još jednom, ni sada se ne usuđujući dovršiti
rečenicu.
Mladić je zadrhtao od straha.
„Ja...?“ izustio je, cerekajući se sarkastično. „Zar me ne vidiš? Ni progovorit’ ne
mogu. Nemam smjelosti ni u sinagogu poći. Bježim čim ugledam čovjeka,
besramno kršim Božje zapovijedi... na Sabat radim.“
Uspravio je potom križ, te se latio bata.
„A sad... vidiš, tešem križ za razapinjanje!“ - nasmijao se pritom.
Riđobradi, okamenjen, ni da bi zucnuo. Otvorio je vrata - kroz koja se vidjela
još jedna povorka seljana: starice raspuštene kose, onemoćala i bolesna čeljad,
kljasti, ćoravi, gubavi... sve se to vuklo prema Nazaretu. I njih potjeralo da se,
teško sopćući i s dušama u nosu, uspinju prema brdu smaknuća na križu. Primicala
se rečena ura. Vrijeme mi je da krenem i priključim se mnoštvu, pomislio je
riđobradi - posljednji je čas da preduhitrimo sve i otmemo zelota. Onda će biti
15
jasno je li on Spasitelj ili nije... Ali, odjednom ga spopade malodušnost, kao da ga je
studen lahor oblio: ne, sinulo mu je, taj kojeg će danas razapeti nije Onaj koga
izraelitski rod čeka toliko stoljeća. Sutra! Ipak sutra! Sutra... A dokad ćeš nas, Bože
Abrahamov, mučiti tim sutra-sutra-sutra...? Samo smo ljudi — podnijeli smo
koliko najviše možemo!
Bijes ga je obuzimao. Promatrajući mladića koji je poslovao oko križa, zabijajući
klinove u grede, iznova se upitao: Može li on biti On - je li tesar križeva za križ
preodređen? Tajnoviti su i okolišni Božji puti... je li moguće da je on On?
Za staricama i bogaljima pojaviše se rimski vojnici, pod brončanim kacigama, s
blistavim štitovima, kopljima u rukama. Bez riječi, kao da ih se ništa ne tiče,
poguravali su ljude pred sobom, upućujući im poglede pune prijezira.
Riđobradi ih je osmotrio krvi uskiptale od gnjeva. Okrenuo se mladiću -
premda ga zapravo ne htjede više očima vidjeti. Za sve je to on bio kriv.
„Odoh!“ doviknuo mu je stišćući pesnice. „A ti... ti, tesaru križeva, čini kako ti
se hoće. Kukavica si, ništarija i izdajnik... kao i brat tvoj, seoski izvikivač. Ali, Bog
će vas ognjem sažeći, baš k’o i oca vam. To ti ja velim, i zapamti si da te na me
sjeća!“

3
Mladić je ostao säm, naslonio se na križ i obrisao znoj sa čela. Nikako da dođe
do daha - borio se za svaki udisaj. Na tren mu se svijet oko njega zavrtio, a potom
se primirio: čuo je majku kako loži oganj, eda bi što ranije pristavila objed, kako bi
mogla, kao i drugi, požuriti da vidi razapinjanje. Svi njihovi susjedi već su bili
otišli, samo je njezin muž još krkljao u postelji, nemoćan da pokrene jezik. Ipak,
budući da mu grlo ne bješe sprženo, uspijevao je ispuštati zvukove nalik coktanju.
S druge strane njihovih dvorišnih vrata, ulica bješe posve opustjela.
Ali, dok je mladi muškarac, naslonjen na križ i zatvorenih očiju, ni na što ne
misleći, osluškivao samo svoje srce, odjednom ga je spopala teška bol: iznova je
osjetio kako mu se nevidljiva kandža, nalik onoj u bjeloglavog supa, zariva duboko
u kožu na tjemenu.
„Eto ga opet, iznova je tu...“ promrmljao je i stao se tresti.
Osjetio je kako mu nokti onih kandža probijaju lubanju i dopiru do mozga.
Stisnuo je zube da ne bi vrisnuo: nije htio da se njegova mati opet prestravi i nada
se u kuknjavu. Upro je dlanovima u sljepoočnice, tlačeći si glavu kao da se boji da
bi mu se mogla odvojiti od vrata.
„Opet je tu, došao je...“ ponavljao je drhteći cijelim tijelom.
Prvi put — bilo mu je onda dvanaest godina, sjedio je u sinagogi, među
preznojenim starcima, slušajući ih kako smjerno uzdišući slave Riječ Božju - onda
je taj dodir po glavi osjetio kao nježno milovanje; predao mu se, zatvorenih očiju, a
ono je trajalo... Kojeg li užitka, kao da su ga neka blistava krila ponijela na sedmo
nebo! Tako je valjda u raju, pomislio je, a lice mu se - od gustih trepavica na
spuštenim očnim kapcima do poluotvorenih usta - ozarilo smješkom, koji kao da ga
je ognjem gutao i učinio da ga nestane. Stariji ljudi oko njega zamijetili su taj
16
neobičan njegov osmijeh, koji mu posve briše crte fizionomije i zaključili da je sam
Bog spustio rastvorenu šaku na tog dječaka; ali, s prstom na ustima, svi to tada
prešutješe.
Godine su prolazile, on je čekao i čekao, ali se onaj blagi dodir nije ponovio.
Onda je - za jedne Pashe, po prekrasnu proljetnom vremenu - krenuo u majčino
selo odabrati si ženu. Mati ga je na to tjerala, htijući ga vidjeti oženjenog. Bilo mu
je dvadeset godina, obraze mu bješe obrasla gusta kovrčava mahovina, a krvca tako
uzavrela da noću nije mogao oka sklopiti. Majka je bila toga svjesna, pa iskoristila
što je u naponu mladosti, te ga nagovorila da pođu u Kanu, njezino rodno selo, ne
bi li ondje odabrao mladu.
Sjećao se: stajao je ondje, zagledan u seoske djevojke koje su plesale pod
velikom, upravo razlistalom topolom. Dok ih je tako promatrao i uspoređivao
jednu s drugom - sve mu bjehu jednako privlačne, pa nije imao smjelosti da
odabere pravu - odjednom je začuo prštav smijeh za sobom: bilo je to svježe vrelo
što je izbijalo iz samih njedara zemlje. Okrenuo se. Prilazila mu je, sa crvenim
sandalama na nogama, raspuštenom kosom i mnogobrojnim kožnim povezima oko
članaka i laktova, narukvicama i ogrlicama, naušnicama... Magdalena, kći njegovog
strica rabina.
Mladićev se um usplahirio.
„Ona je ta koju hoću, nju hoću!“ uskliknuo je i pružio ruku kako bi joj dao
ružu.
Ali, u istom se trenu svih deset nokata nevidljivih kandža žarilo u njegovu
glavu, a nad sobom je začulo krila što usplahireno lamataju, udarajući ga
povremeno po sljepočnicama. Kriknuo je i pao licem na tlo, pjeneći se iz usta.
Zlosretna njegova mati — u zemlju propala od srama, bacila mu je svoj rubac preko
glave, podigla ga u naručje i otišla.
Otada nikako da sebi dođe: za puna mjeseca budan je lutao poljima, nerijetko i
u duboku snu mjesečario u noćnoj tišini, ponajviše u proljeće, kada bi sve oko
njega bilo u rastu i cvatu. U svakoj prigodi kad je mogao osjetiti jednostavnu
ljudsku radost - u jelu, snu, pošalicama i smijehu s prijateljima, susretu s djevojkom
na ulici za koju bi pomislio: ta mi se sviđa - deset nokata onih dugih kandža
dograbilo bi mu glavu i svaka bi mu želja iščezla.
Ali, nikada prije ovog jutra te ga kandže nisu napale tolikom žestinom. Skutrio
se pod radnom klupom, spustio glavu na grudi i dugo ostao u tom položaju. Svijet
oko njega je nestajao, ništa nije čuo osim potmula huka u sebi i bijesna klepetanja
onih krila nad sobom.
Malo pomalo, stisak kandža je popustio, u neko su se doba i odvojile od njegove
glave, te mu — polako, jedno za drugim — oslobodile najprije um, potom kosti
lubanje, te konačno i kožu na glavi. Osjetio je golemo olakšanje, ali i ništa manji
umor. Izvukav- ši se iz pribježišta pod stolarskom klupom, položio si je dlanove na
tjeme i žurno prošao prstima kroz kosu da pretraži prije nekoliko trenutaka silno
bolna mjesta: koliko god mu se činilo da su mu oni nokti probili kožu, nije mogao
prstima napipati nikakvu ranu, pa se postupno smirio. Ali, kad je pogledao ruke na
17
dnevnom svjetlu, stresao se od užasa: prsti mu bjehu obljeveni krvlju.
„Bog se srdi,“ prošaptao je. „Ljut je... počela mi je krv teći.“
Podigao je pogled i osvrnuo se uokolo: nigdje nikoga - ali je u zraku itekako
osjećao vonj divlje zvijeri. Opet je došao, pomislio je užasnut: posvuda je oko
mene, pod mojim nogama i nad mojom glavom...
Pognuo se, u iščekivanju. Zrak bješe nepokretan i nijem, a svjetlost - naoko
čedna i bezopasna - titrala je na nasuprotnom zidu i po stopu od trstike. Neću usta
otvoriti, odlučio je, niti riječi reći. Možda će mi se smilovat’ i otići.
Ali, istom kad bješe tako nakanio, usta mu se sama pokrenu- še i odjeknu glas
pun gnjeva:
„Zašto mi krv piješ? Zašto bjesniš na me? Dokad ćeš me proganjati?...“
Zašutio je, nagnut nad klupu, opuštene donje usne, nepokretan i nijem. U tom
je trenu netko nad njim progovorio - njemu se obraćajući. Napregnuo je sluh i čuo
- a ono što je začuo natjeralo ga je da iz sve snage odmahne glavom i neprestance
ponavlja Ne! Ne! Ne!...
Konačno je i on došao do riječi; drhtavim je glasom kazao: „Ne mogu ja to!
Nepismen sam, lijen, svega se bojim... a volim dobar zalogaj, vino, smijeh. I oženit’
se hoću, djecu imati... Ostavi se ti mene!“
Umuknuo je, pa opet osluškivao.
„Što veliš? Ne mogu čuti.“
Potom je najednom morao položiti dlanove preko ušl, kako bi prigušio divlji i
gromoglasan govor nad sobom. Rukama žestoko pritisnuta cijeloga lica, zadržana
daha... sad je čuo i odgovorio: „Da, da... strah me je. Ti bi da ustanem i govorim
mnoštvu, jel’ da? A što ja mogu, što ja imam reći?... Ne mogu, kažem ti - nepismen
sam! Sto kažeš?... Kraljevstvo nebesko?! Nije meni do kraljevstva na nebu, radije
bih na zemlji bio. Oženit’ se hoću, kažem ti. Magdalenom, nju želim, iako je
bludnica... jer ja sam tomu kriv. Moja je krivica, pa ju spasit’ hoću. Da, nju! Ni
svijet, ni sva njegova kraljevstva - samo mi je da Magdalenu spasim. Toliko od
mene!... Tiše govori, ne razumijem te.“
Zaklonio je oči rukama: zasljepljivalo ga je jarko svjetlo što je dopiralo kroz
otvor u krovu. Prikovao je pogled pri strop nad sobom... i čekao. Slušao je,
suzdržana daha, a što je više toga čuo, lice je zračilo sve većom tjeskobom i
zebnjom. Onda mu najednom ovlažene pune usne zatitraše - izbezumljen je
prasnuo u grohotan smijeh.
„Da, da...“ promrljao je. „Savršeno razumiješ. Namjerno, smišljeno ti se
opirem... a ako ti se gadim, samo si nađi nekoga
drugog. Ja bih najradije da te se riješim!“
„Jest, namjerno!“ ponovio je trenutak kasnije, smogavši snage da uzvrati. „I ne
marim što ću cijeloga života tesati križeve, kako bi mesije koje odabereš imali na
što razapeti!“
Rekavši to, dohvatio je čavlima „nakićen“ remen s kuke na zidu i svezao ga oko
pojasa. Pogledao je zatim put svjetlarnika - sunce bješe dobrano odskočilo. Nebo,
modro i studeno, bilo je boje kaljena čelika. Morao je požuriti - razapinjanje će se
18
upriličiti u podne, pod najvrelijim suncem.
Kleknuo je, podmetnuo rame pod grede križa i onda ih obuhvatio rukama.
Pridigao se, klecajući koljenima - križ mu se činio izvanredno težak, kao da ga ne
može podići - te krenuo posrćući prema vratima. Teško dišući, nekako je prešao ta
dva-tri koraka do izlaza, a onda su ga koljena izdala, spotakao se i pao licem prema
tlu, presamićen preko praga, slomljen pod težinom križa.
Od njegovoga pada kao da se cijela kuća stresla - iznutra se začuo vrisak, vrata
su se otvorila i njegova se usplahirena mati ukazala na njima. Bješe povisoka žena,
krupnih očiju i tamne puti - boje dozrela pšeničnog zrna. Prva mladost odavno
bješe za njom, zašla je u tegobnu i gorku jesen života. Modri joj kolobari bjehu pod
očima, usne odlučna izraza - kao i sinovljeve - a vilica jača i znak snažnije volje
nego u njega. Bila je zabrađena ljubičastim rupcem, a o uši bjehu joj obješena dva
velika prstena od tanke srebrne žice — sav njezin nakit.
Kad je otvorila kućna vrata, za njom se vidje i mladićev otac kako sjedi na
slamarici, gol do pojasa, kože mlitave i blijedožute, staklena pogleda nepomičnih
očiju. Žena ga bješe upravo nahranila, još je uporno žvakao svoj obrok od maslina,
hljeba i luka — a kovrčave mu sijede dlake na grudima, niz koje se cijedila slina,
bjehu pune mrvica. Uz njegovu je postelju na zid bio naslonjen onaj čuveni štap,
što je trebao prolistati na dan njegovih zaruka... a koji odavno bješe sasušen i grbav
od starosti.
Kad je mati vidjela kako je njezin sin pao i ostao prikliješten križem, zarila si je
nokte u obraze i prestravljena ga gledala, ne nalazeći snage da potrči pomoći mu
eda bi se pridigao. Već je bila umorna od njegovih padanja - svako malo netko bi
joj ga donio onesviještenog u naručju - kao i gledajući ga kako odlazi poljem ili
pustarom, gdje ostaje danju i noću bez hrane, ili pak ne radeći ništa, nego sjedeći
satima zagledan u prazno... sanjar danju, a lutalica noću, život kojeg je prolazio bez
spomena vrijedna postignuća. Samo bi se, kada bi mu križ za razapinjanje naručili,
zdušno bacao na posao i tesao ga danonoćno poput luđaka. Nije više ni u sinagogu
polazio, nije htio kročiti nogom prema Kani, a niti otići na bilo koju svetkovinu.
Kada bi pak, mjesec pun bio, um bi mu se uskovitlao i nesretna bi majka slušala
kako urla i bjesni u deliriju, kao da se prepire sa samim Đavolom.
Koliko li se samo puta ničice bacila pred šurjaka, starog rabina koji je bio
umješan u istjerivanju Nečastivoga; sa svih su mu strana dovodili njime obuzete da
ih te pogube liši. Eto, i onomad mu se požalila:
„Iscjeljuješ i potpune tuđince, a moga sina nećeš.“
Rabin je nevoljno kimnuo glavom:
„Marijo, ne muči Đavao tvoga momka; nije Vrag posrijedi, nego Bog - a što ja
tu mogu?“
„Zar mu nema pomoći?“ zavapila je očajna majka.
„O Bogu se radi, kažem ti. Nema tu lijeka.“
„Zašto ga, pak, on zlostavlja.“
Stari je egzorcist slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo, ali joj ne dade
odgovora.
19
 „Zašto ga tako muči?“ Marija je ponovila pitanje.
„Zato jer ga voli,“ konačno joj je odgovorio svećenik.
Marija ga je pogledala sva prestravljena. Zaustila je da još nešto upita, ali joj je
vjeroučitelj stavio prst na usne.
„Ništa ne pitaj,“ reče joj. „Takav je zakon u Boga.“ Nabravši obrve, potom joj
dade znak da ide.
To je oboljenje u mladića trajalo godinama. Marija, premda osjećajna mati, u
neko se doba zasitila svega, pa kad vidje sina kako leži preko praga - dok mu krv
lipti iz rane načelu - ni pomakla se nije. Duboko je uzdahnula, sa samoga dna
srca... ali ne nad sinovljevom, nego nad svojom sudbinom. Toliko ju je zle sreće
sustiglo u životu: ne nađe dobra ni u mužu, ni u sinu. Udovica je bila prije nego što
se udala, majka bješe, a nemaše sina... a sad ju i starost snađe - sijede su se iz dana u
dan množile na njezinoj glavi
 a da nikad nije spoznala što znači doživjeti mladost, nikad nije upoznala toplinu
muževljeva tijela, ponos i sreću što ih donosi spoznaja o supružništvu i majčinstvu.
U nekom su času presušile njezine suze - potrošila bješe sve što joj ih je Bog
namijenio, te je muža i sina promatrala bez ijedne u oku. Ako bi joj se oči još ikad
znale orositi, bilo bi to u proljeće kada bi sama sjedila negdje na rubu zelena polja i
udisala mirise probeharala drveća. U tim bi se trenucima rasplakala, ali ne zbog
sina ni muža, nego nad vlastitim proćerdanim životom.
Uto se mladić pridiže i obrisa krv rubom svoje halje. Okrenuo se, vidio mater
kako ga gleda očima punim gorčine i silno se rasrdio. Prepoznao je onaj pogled
kojim mu poručuje da mu ništa ne oprašta, znao je što znače njezina usta stisnuta
kao od dodira s gorkim plodom. Ni on to više nije mogao podnijeti: iscrpio ga je
život u kući s onemoćalim oduzetim starcem i neutješnom majkom... u beznadno
jednoličnoj svakidašnjici i uz njezina rogoborenja: Jedi! Radi! Ženi se! Jedi! Radi!
Ženi se!...
Majka je konačno prozborila:
„Isuse,“ rekla je unaprijed ga sumnjičeći, ,,s kim si se opet prepirao, ono jutros?“
Njezin se sin ugrizao za usnu kako mu se ne bi omakla neka nepristojna riječ.
Širom je otvorio dvorišna vrata - kroza njih je ušlo sunce praćeno vrelim, prašine
punim, pustinjskim vjetrom. Ništa ne kazavši, obrisao je krv i znoj sa svoga čela,
podmetnuo rame pod spoj greda križa i ponovo ga podigao.
Njegovoj se majci kosa rasula niz leđa, prikupila ju je, sveza- la maramu i
krenula prema sinu. Ali, kad ga je ugledala obasjanog jarkim suncem, zapanjena je
zadrhtala: kako li mu se lik neprestance mijenja! Kako je svakoga dana drugačiji —
poput jezerske površine. Svakoga jutra, kad bi ga ugledala, kao da je drugi čovjek
pred njom bio - drugačija mu je svjetlost titrala čelom, blistala iz očiju, ljeskala se
oko usta. Kao da se stalno smiješio, a osmijeh taj bješe ponekad sretna izraza, češće
obojen bolom, zasićen sjajem što mu je plamsao obrazima, bradom, vratom...
proždirući ga.
Danas su mu veliki crni plamenovi sukljali iz očiju. Uplašena, htjede ga u prvi
mah upitati ‘Tko si ti?’, ali se suzdržala.
20
 „Sine moj!“ jauknula je kroz uzdrhtale usne, pa zanijemila, čekajući da se
osvjedoči je li taj odrastao muškarac odista njezin porod. Hoće li se okrenuti da joj
nešto kaže, da ju pogleda bar? Nije se osvrnuo - upinjući se svom snagom, nekako
je namjestio križ na pleća i odlučna koraka krenuo prašnjavom ulicom.
Njegova je mati, oslonjena o dovratnik, gledala kako se mukotrpno uspinje uz
brijeg, pomislivši: ‘Bože, otkud li mu odjednom takva snaga!’ Kao da ne bješe križ
na njegovim leđima, nego dva moćna krila što ga uzbrdo nose.
„Bože... Bože moj,“ šapnula je sva zbunjena, „tko je on uistinu? Čije je dijete?
Ta ne sliči ni ocu, niti bilo komu drugom, a i svakodnevno je drugačiji... kao da nije
jedna osoba, nego mnogo njih. Bože, posve sam se smutila...“
Prisjetila se onog popodneva kad se zatekla u malom dvorištu kraj bunara, s
njim na prsima. Ljeto je bilo, odrina nad njom svijala se od teških grozdova. Dok je
dojila svoga prvorođenca, duboko je zaspala, ali ne prije nego što je mogla vidjeti -
u trenu kraćem od treptaja oka — jedan beskonačan san. Pričinilo joj se da je
anđeo na nebu, sa svjetiljkom poput zvijezde u ruci, kojom je osvjetljavao zemlju
pod sobom. A po njoj, pokrivenom tamom, bješe put što je vijugao, svijetleći se
poput traga munje. Ta se ognjena zmija sjurila do nje i ugasila pred njenim
nogama, a dok se ona u čudu pitala gdje je moglo biti ishodište te staze i zašto li je
završila pred njenim stopalima, podigla je oči i vidjela: ona se zvijezda nad njom
zaustavila, a tri se konjanika - svakomu blistava zlatna kruna na glavi - pojaviše na
kraju toga blještavog puta. Na tren su zastali, pogledali put neba i ugledali
zaustavljenu zvijezdu, oboli potom konje i dali se u galop prema njoj. Mlada majka
im je sad jasno raspoznavala lica: srednji bješe nježna bijelog lica, zlatne kose i
obraza prekrivenih mladenačkom bradicom; desno od njega stajaše onaj žute boje
kože, šiljate crne brade i prodorna pogleda, a lijevo crnac kovrčave sijede kose, s po
zlatnom naušnicom
o svakom uhu i sjajnim bijelim zubima. Ali, prije nego što ih je mogla bolje
sagledati ili pokriti djetešcu oči da ga ne zaslijepi jarka svjetlost, trojica konjanika
priđoše joj, sjašiše i kleknuše preda nju.
Bijeli joj je kraljević prvi prišao - u trenu kad se njezin sinčić odvojio od
majčinih prsa i uspravio na njenim koljenima, princ je skinuo krunu s glave i
spustio ju djetešcu pred noge; za njim, crnac se primakao - sveudilj na koljenima -
izvadio iz njedara cijelu pregršt rubina i smaragda, pa ih nježno rasuo po djetetovoj
glavici; na kraju, onaj žute rase pružio je ruku sa cijelim snopom paunovih pera,
položivši ih djetešcu pred noge da se igra njima. Dječačić je pogledao svu trojicu i
nasmiješio im se, ali nije ispružio ručice da bi dirnuo neki od darova. Odjednom,
nestade trojice kraljeva, a pojavi se mlad pastir, zaogrnut ovčjom kožom, noseći
među dlanovima zdjelu toploga mlijeka. Kad je čedo vidjelo mlijeko, od radosti je
zaigralo na majčinim koljenima, sagnulo glavicu prema zdjeli i počelo piti,
nezasitno, sretno...
Oslonjena o dovratnik, majka se sad prisjetila toga trenu- tačno-beskrajnog sna
i duboko uzdahnula. Koliko joj je uzdanja jedini njezin sin bio razbudio, kakva li su
mu sve čuda vračare predskazivale! Zar ga nije i stari rabin zadivljen gledao kada bi
21
otvorio svete knjige, pa mu čitao proročanstva - a usput ga pretraživao,
promatrajući mu glavicu, grudi, oči, čak i tabaniće... ne bi li našao znak? Ali, kako
je vrijeme prolazilo, tako su gasnula i njezina ufanja - jer sin joj bješe krenuo
krivim putom, onim kojim se sve više udaljavao od staza čovječjih. Čvrsto je
povezala rubac i zabravila vrata, a tada je i sama krenula uzbrdo. I ona će pogledati
razapinjanje, makar da si prekrati vrijeme.

4
Kristova je majka žurila uz brijeg, nastojeći što prije sustići mnoštvo kako bi se
u njem Utopila. Čula je visak žena koje su već bile poodmakle, probivši se ispred
zadihanih i očajnih muškaraca, bosonogih i raščupane kose, neopranih tijela i s
bodežima skrivenim pod haljama. Za njima su slijedili starci, a na kraju gomile
vukli su se bogalji, slijepci i gluhonijemi. Zemlja je tutnjala pod stopama tolikog
mnoštva, prašina se dizala u zrak kiseo od smrada tjelesa — sada već i žestoko
prženih nesmiljeno vrelim suncem.
Neka se starica osvrnula, vidjela Mariju i siknula oporu kletvu, a dvoje nedavno
vjenčanih, kad je kraj njih naišla, okrenuše se ustranu i pljunuše da otjeraju urok;
nevjesta je i haljinu zadigla, te ju ovila tijesno oko tijela da ne bi dodirnula
Marijinu. Ova je uzdahnula i zavila glavu svojim ljubičastim rupcem, ostavljajući
izložene pogledima samo oči pune srama i usta stisnuta u gorku grču. Posrćući po
kamenju, sama se uspinjala, hitajući da se skrije u gomili onih koju ju ne znaju. Ali,
svaki je njezin korak pratila provala šapata zgroženih, pa je napredovala samo
zahvaljujući otvrdlu srcu. Zašto li je njezin sin tako nisko pao, mislila je... moj sin,
ljubljeni moj sin! Uspijevala je zadržati prisebnost stišćući zubima kraj marame,
inače bi briznula u plač.
Sustigla je glavninu gomile, prestigla muškarce i skrila se među ženama —
pokrivši usta rukom, tako da su joj se još vidjele samo oči oblika bademova ploda.
Tu me nijedan susjed neće prepoznati, pomislila je i donekle se smirila.
Odjednom se za njom prolomila silna graja: muškarci su se gurali kako bi se
probili kroza skupinu žena i izbili na čelo - jer su se približavali rimskom logoru u
kojem je bio zatočen zelot: grabili su da skrše vrata i oslobode uznika. Marija je
zastala postrance, sklonila se uz dovratak nekakve kolibe i promotrila rulju;
razjareni muževi dugih masnih brada i umazane kose, zapjenjeni od bijesa -
predvođeni rabinom kojeg je na vratu nosio gorostas divljeg izgleda — mahnitim
su pokretima ruku razmicali mnoštvo, a svećenik je urlao iz petnih žila. Marija u
početku nije razumijevala što izvikuje, shvatila je tek pošto je dobro osluhnula.
„Djeco moja, imajte vjere u narod Izraelov. Naprijed - svi kao jedan. Nemajte
straha... Rim je utvara! Bog će puhnuti i odnijeti ga. Sjetite se Makabejaca, kako su
otjerali Grke, kako su izvrgli ruglu gospodare cijeloga ondašnjeg svijeta. Tako ćemo
i mi otjerati Rimljane, mi ćemo njih izvrgnut’ poruzi. Samo jedan je Jahve,
Gospodar kraljeva, a on je naš Bog!“
22
 Obuzet vjerskim zanosom, stari se rabin njihao i propinjao na gigantovim
plećima; oronuo od silnih godina, urušen lišavanjima i ojađen iznevjerenim
ufanjima, nije više mogao ni koraka na svojim nogama. Gorostasni brđanin, pak,
vitlao je njime - trčeći pred mnoštvom - kao da barjak povija.
„Past će ti s ramena, Barabo,“ vikali su ljudi za njim.
Ali, ovaj je napredovao ni najmanje ne hajući za opomene, dok je starac na
njegovoj šiji poskakivao i klimao se naprijed-na- trag.
Čeljad je vapijući zazivala Gospodina, tim glasnije što je zrak nad povorkom
užareniji bio - kao da plamenovi liznuše iz mnoštva, spajajući nebo i zemlju. Duše
im bjehu silno uzburkane: ovaj svijet - od kamenja, bilja i tjelesa, kao da se
rasplinjavao, nestajao... ustupajući mjesto onom od ognja i anđeoskih krila.
I Juda se razgnjevio. Pružio je ruke i dograbio starog rabina, te ga s Barabinih
ramena prebacio na svoja, ponijevši ga krkačke i urličući iz svega glasa: „Danas! Ne
sutra, danas!“ Svećenik, raspaljen njegovim pokličima, počeo je pjevati psalam
118., psalam pobjede - a premda se mogao oglasiti jedino slabašnim pojanjem
čovjeka s jednom nogom u grobu, mnoštvo je zdušno prihvatilo:

Silni me narodi opkolite: u ime ih Gospodnje uništih!

Opsjednuše me i pritisnuše: u ime ih Gospodnje uništih!
K’o roj me osinji spopadoše: u ime ih Gospodnje uništih

Dok su oni tako pjevali, raspršujući napadačke narode u svojoj mašti, pred
njima se ukaza neprijateljstva tvrđava - na brijegu u srcu Nazareta: čvrsto sazidana,
kvadratne osnove... s po kulom na svakom uglu i golemim brončanim orlom nad
svakom od njih. Nečastivi stanovaše u svakom kutku te fortifikacije. Posve na
njenom vrhu, iznad ugaonih kula, vio se crno-zlatni vexillum s rimskim
znamenjima, dolje pod njim stolovao je Rufus, krvožedan nazaretski centurion, sa
svojom vojskom. Pod podom tvrđave namijenjenim vojsci, boravili su konji, deve,
psi i robovi, a još niže, u rasušenu bunaru, bješe utamničen zelot; njegovu kosu
škare nikada nisu dotakle - kao ni njegove usne vina, a tijelo žene. Da samo trgne
glavom, sve nad njim - ratnici, robovi, konji, utvrde... svi ti kleti svodovi - urušili
bi se u prah i pepeo. Tako Bog oduvijek čini: duboko u temelje zla ukopava
neznatan i prezren vapaj za pravdom.
Zelot u tamnici bio je posljednji izdanak prastare loze Makabejaca. Bog Izraela
držao je ruku nad njegovom glavom i čuvao posvećeno sjeme od izumiranja. Jedne
je noći Herod, ostarjeli kralj Judeje - prijetvoran i proklet izdajnik! - namazao tijela
četrdesetorice mladića katranom i kao baklje ih zapalio, jer bjehu srušili zlatnoga
orla što ga je on bio dao postaviti na dotad neokaljan nadvratnik Hrama. Ali, dok je
uhvatio četrdesetoricu, od četrdeset i jednog zavjerenika, pobježe mu vođa: Bog
Izraelov bješe ga dohvatio za kosu, izvukao, te spasio... a taj je bio ovaj zelot, pra-
praunuk makabejski, krasan momak u ono vrijeme, obraza jedva pokrivenih
mahovinom.
Godinama je tumarao gorjima, boreći se da oslobodi sveto tlo što ga je Bog
23
darovao Izraelu. „Samo jednoga gospodara imamo - Jahvu,“ objavljivao je. „Ne
plaćajte poreza zemaljskim upraviteljima, ne dopuštajte da njihovi idoli u obliku
orla onečišćuju sveto tlo Hrama, ne koljite volove ni ovce prinoseći ih kao žrtve
caru-tiraninu! Samo jedan je Bog, naš Bog; samo jedan je njegov narod, pleme
Izraelovo; samo jedan je plod cijelomu zemaljskom stablu - Mesija!“
Ali, odjednom je Bog Izraelov digao ruke od njega, pa ga je ščepao Rufus,
centurion nazaretski. Seljaci, najamni težaci, zemljoposjednici... skupiše se iz svih
okolnih sela, a dođoše i ribari s Genezaretskog jezera. Danima se potajice širila
čudna dvosmilena poruka — od kuće do kuće, jednoga ribarskog broda do drugoga,
od jednog namjernika zatečena na putu do drugoga: „Razapet će zelota - i on će
žrtvom pasti!“ - uz napomenu „Pozdrav vama, braćo, Spasitelj je došao! Ponesite
velike palmine grane i pođite Nazaretu, svi koliko vas ima, da mu poželimo
dobrodošlicu!“
Stari rabin, klečeći na ramenima riđobradoga, pružao je ruke put rimske utvrde
i vikao: „Došao je! Došao je! Mesija je u isušenom bunaru pod kulom — stoji i čeka.
Koga čeka? Nas, narod Izraelov! Naprijed, skršimo dveri - oslobodimo Osloboditelja
kako bi on nas mogao osloboditi!“
„U ime Boga Izraelovog!“ Baraba je uzvikivao za njim divljim glasom, vitlajući
nad glavom bojnom sjekirom, što ju je nosio u desnoj ruci.
Mnoštvo je uzvraćalo grožnjom i hukom, stišćući bodeže pod haljama, mladići
su umetnuli kamenje u praćke i tako se - s Barabom na čelu - stuštiše prema
okovanim vratima. Ali, svima oči bjehu zaslijepljene moćnim Božjim svjetlom, pa
nitko ne vidje malena i niska vrata u podnožju vojarne što se na tren otškrinuše,
otkrivajući Magdalenu, smrtno blijedu, kako briše gorke suze iz očiju. U duši se
sažalila osuđeniku, pa je pod okriljem noći sišla u jamu kako bi mu darovala
posljednju radost, najslađu što ju ovaj svijet može pružiti. Ali, on bješe od
najtvrdokornijih zelota, onih koji su se zakleli da do oslobođenja Izraela neće kosu
strići, prinijeti vino usnama, niti sa ženom leći. Tako je Magdalena prosjedila noć
sučelice čovjeku koji je cijelo to vrijeme gledao samo put Jeruzalema, daleko preko
ženine crne kose - i to ne prema obeščašćenom Jeruzalemu kakav bješe tih godina,
nego onomu budućem, s njegovih sedam slavnih utvrđenih dveri, sedam anđela
čuvara i sedamdeset i sedam naroda palih ničice pred njegove skute.
Kad je osuđenik dodirnuo studene mire toga budućeg Jeruzalema, smrti
nestade, svijet se milinom ispuni, zidine se gradske na krug svedoše i u šaku mu
stadoše. Sklopio je oči, držeći Jeruzalem na dlanu, i samo na jedno mislio: na Boga
Izraelova, Boga čiju kosu škare nikad ne dotakoše, čije se usne nikad ne ovlažiše
vinom i čije tijelo nikada žensko ne dodirnu. Zelot je tako čuvao Jeruzalem cijele
noći, klečeći i gradeći si kraljevstvo nebesko u dubini svoga bića - ne od anđela i
oblaka, nego po svomu... od zemlje i ljudi, po zimi toplo, a hladno ljeti.
Stari je rabin vidio svoju ozloglašenu kćer kako se pomalja iz vojarne, ali se
okrenuo na drugu stranu. Ona mu bješe najveće poniženje u životu; kako li je
njegovo čestito i bogobojazno biće moglo iznjedriti takvu bludnicu? Kakav ju je
nečastivi, ili koja nesavladiva bol u duši mogla navesti da krene putom srama?
24
Jednoga dana, pošto se vratila sa svetkovine u Kani, prvo je gorko ridala i govorila
kako se ubiti hoće, a onda je prasnula u histeričan grohot, narumenila si obraze,
pometala na se sav svoj nakit i odala se uličarenju. Potom je napustila roditeljski
dom i otvorila kuću grijeha u Magdali - na križanju putova, mjestu kraj kojeg su
prolazile sve karavane.
Još raskopčanog prsluka, bez srama i straha prilazila je mnoštvu. Crvenila joj na
usnama i jagodicama bješe nestalo, a oči joj bjehu mutne i prošarane žilicama od
cjelonoćnog plača dok je promatrala uznika u snatrenju. Kad je ugledala svoga
napaćenog oca kako okreće glavu od nje, gorko se osmjehnula - nije više u nje bilo
stida, odbacila bješe i strah od Boga, očevu ljubav i mär za mišljenje drugih.
Sablažnjivo bješe što ju obuze sedam vragova, ali u njezinom srcu ne bješe sedam
grijeha, nego sedam bodeža.
Stari je rabin opet počeo uzvikivati, htijući da privuče pažnju čeljadi, pa da se
svjetina njemu okrene, eda ne bi zamijetila njegovu kćer. Bog ju je vidio, a to
dovoljno bješe - on će joj suditi.
„Otvorite svojim dušama oči kako bi ugledale nebesa Božja,“ vapio je njišući se
na plećima riđobradoga. „Gospod je nad nama — nebesa se otvaraju, vojske
anđeoske nadiru... zastrt je svod njihovim modrim i crvenim krilima!“
Nebo se u očima mnoštva uistinu zažarilo: pogleda uperenih u visine, ljudi
vidješe Svevišnjega kako silazi na zemlju, pod svijetlim oružjem. Baraba iznova
zamahnu sjekirom, uzvikujući:
„Danas! Ne sutra, danas!“
Razjarena svjetina ustremila se na rimsku tvrđu, udarajući bijesno svim i
svačim po okovanim vratima, pokušavajući im odvaliti dijelove polugama,
prislanjajući ljestve uza zidine i prinoseći baklje i granje, kako bi ih načela
plamenom. Ali, dveri se naglo rastvoriše i dvojica konjanika u brončanim oklopima
sjuriše se prema rulji. Do zuba naoružani, snažnih, valjano uhranjenih tijela i
divljih izraza na samouvjerenim licima, podboli su konje i stali mlatiti kopljima po
mnoštvu - koje se nadade u bijeg, tutnjeći nogama po prašnjavu putu, uzmičući
bezglavo prema brijegu razapinjanja.
To je ukleto brdo bilo posve golo: ničega ondje ne bješe osim kremena i drače -
bilo koji ulomak kad bi netko podigao, pod njim bješe sasušene krvi. Kada god bi se
Hebreji digli protiv Rimljana u žudnji za slobodom, na toj bi se uzvisini namnožili
križevi s kojih su buntovnici zapomagali i samrtno ječali. Noću bi čagljevi prilazili i
grizli im stopala, a jutrom dolijetali gavrani koji bi im kljucali oči.
Svjetina zastade u podnožju brijega, jedva dolazeći do daha. Iz utvrde je u
međuvremenu izjurilo još konjanika, pa su - jašući tamo-amo - zbijali Izraelce u
gomilu oko koje se potom raspore- diše na dajući nikom da umakne. Već podne
bješe, a križ nije bio donesen - dok su ga navrh brda dvojica Cigana iščekivali,
držeći čekiće i čavle u čađavim rukama. I seoski psi-lutalice se okupiše, gladni
zalogaja... Ljudima se obrazi zažariše od vreline i stiske, a svi pogledi bjehu uprti
niz brdo, spaljeno nesmiljenim suncem. Crnooka to bješe čeljad, povijenih noseva i
grubih, suncem opaljenih i vjetrom isušenih obraza, mahom i upalih, rijetko
25
tustih. Žene pak uglavnom pretile bjehu, smrdjele su preznojenim pazusima i
masnom raspuštenom kosurinom.
Skupina ribara prispjela je i s udaljenije obale Genezaretskog jezera; ti ljudi,
djetinje zblenutih pogleda dođoše da bi nazočili čudu: očekivali su da će zelot, pred
njihovim razgrogačenim očima, kad ga bezvjernici privedu križu da bi ga raspeli,
zbaciti svoje prnje i da će mu anđeo, pojavljujući se niotkud, staviti žezlo u ruke...
Lica tih ljudi, njihove grudi i ruke, bjehu ožeženi suncem i ogrubjeli od vjetra, a
kako mnogi donesoše i košare pune ribe, te ju prodadoše za pozamašan novac, neki
su se po usputnim krčmama i ponapijali, zaboravivši što je ih zapravo odvelo
Nazaretu. Sjetivši se, pak, Žene, zapjevaše njoj u slavu... pa se onda potukoše
 pomiriše, da bi se u svitanje najednom sjetili Boga Izraelova, te se umili i
krenuli, dobrano još sneni, da i oni vide čudo neviđeno.
Čekali su i čekali, ubrzo preumorni od svega - pa im je udarac kopljem po
plećima bio razlog povrh svih da požale što su uopće prevalili toliki put.
„Velim ja, hajd’mo mi natrag svojim lađama,“ reče jedan od njih, starac
dugačke kovrčave, već posve sijede brade. Bješe dobra zdravlja i u snazi za svoje
godine, a čela tvrda, ispupčena i kvrgava poput ostrige. „Pamtite što vam kažem,
zelota će razapeti kao i tolike druge, a nebesa se otvoriti neće. Nema kraja Božjemu
gnjevu, kao ni nepravdi među ljudima. Što ti na to kažeš, sine Zebedejev?“
„Kažem da nema kraja Petrovoj gluposti,“ sa smijehom će njegov sudrug, ribar
unezvijerena pogleda i čekinjave brade. „Oprosti mi, Petre, ali nisi dosegnuo
razuma sukladna tvojoj sijedoj bradi. Zapališ se i izgoriš brzo poput lučevine pune
smole.
Zar nas nisi ti prvi digao i potjerao da dođemo ovamo? Trčao si poput luđaka od
lađe do lađe i vikao ‘Pustite sve, braćo; čovjek vidi čudo samo jednom u životu...
Hajd’mo u Nazaret da bismo mu nazočili!’ A sada, pošto si dobio jednom ili dvaput
kopljem po rebrima, stubokom si promijenio mišljenje, pa bugariš ‘Batalimo mi
ovo, braćo; kućama hajd’mo!’ Ne zovu te uzalud pijevcem na dimnjaku!“
Dvojica-trojica ribara, koji bjehu čuli njihov razgovor, od srca se nasmijaše, a
pastir - taj je odista bazdio po ovcama i kozama! - diže svoju štapinu i obrecnu se
na potonjega:
„Ne bruči ga, Jakove! Premda se okreće k’o pijetao na vjetru, još uvijek je
najbolji među nama... a srce mu je od suhoga zlata.“ „Imaš pravo, Filipe, u njega
jest zlatno srce,“ svi se složiše i pružiše ruke da bi pomilovali Petra i primirili ga,
jer je otpuhivao pun bijesa. Neka govore što im drago, mislio je u sebi - samo neka
me ne zovu prevrtljivcem... premda možda i jesam, jer vitla mnome svaki vjetar što
zapuše, ali ne od straha, nego zbog preblaga srca.
Jakov vidje natmuren izraz na Petrovu licu i silno se uznemiri. Bješe mu žao što
je tako ishitreno povrijedio starca, pa će - da bi promijenio temu:
„Petre, kako ti je brat Andrija? Još je u Jordanskoj pustinji?“ „Jest, još je ondje,“
odgovori Petar s uzdahom. „Govore da je već kršten i da se hrani rakovima i
medom divljih pčela, kao i njegov učitelj. Može Bog dati, pa me lažovom nazovete,
ali mi se sve čini da ćemo ga ubrzo vidjet’ kako oblijeće sela bogoradeći ‘Pokajte se!
26
Pokajte se! Kraljevstvo nebesko dolazi!’, baš kao i toliki drugi. A zar je ovo oko nas
kraljevstvo nebesko? Imamo li još imalo srama, pitam ja vas!“
Jakov je zaklimao glavom i nabrao svoje guste obrve. „Vidim, s njim se zbiva
isto što i s onim mojim bratom, sveznalicom Ivanom,“ reče smrknuto. „Ode ne bi li
postao redovnikom u samostanu u Genezaretskoj pustinji...kanda ne bješe za
ribara. I tako me ostavi s dvojicom sjedobradih i petorim brodicama da sam lupam
glavom o zid.“
„A što mu je blaženom nedostajalo?“ upitao je pastir Filip. „Imao je svaki dar
što ga Bog udijeliti može. Sto li mu nadođe u cvijetu mladosti?“ iznova će čudeći
se, a u sebi likujući što i bogata čeljad ima crva koji im utrobu ždere.
„Odjednom ga nekakav nemir spopao,“ odgovorio je Jakov, „pa se počeo po
cijele noći prevrtati i bacati po postelji k’o mladac žene željan.“
„Što se nije priženio? Barem nevjesta ima koliko ti duša hoće.“
„Reče da mu nije do vjenčanja sa ženom.“
„Nego s kim?“
„Kraljevstvom nebeskim - k’o što Andrija učini.“
Muškarci uokolo njih prasnuše u smijeh.
„I neka požive tako sretni dovijeka!“ doviknuo im je neki ostarjeli ribar,
trljajući ogrubjele ruke kao da je sklopio nekakav dobar posao.
Petar uto zinu od čuda, ali prije nego što je stigao išta kazati, svjetina se oglasila
grubim povicima:
„Gle! Evo tesara križeva! Evo križodjelje!“
Cjelokupno mnoštvo u isti je mah pogledalo u tom smjeru, gnjevno i zgranuto:
u podnožju brijega vidješe drvodjelčeva sina kako, jedva se održavajući na
umornim nogama, kroči uzbrdo teško dahćući.
„Križodjeljo! Tesaru križeva! Izdajico!...“
 ona dvojica Cigana baciše poglede prema dnu uspona — pa poskočiše od
veselja kada vidješe da onaj s križem zaista dolazi, jer su već bili svisnuli od prženja
na pripeci. Pljunuše u šake, dohvatiše pijuke, te se latiše kopanja rupe za
usađivanje križa. Debele čavle plosnatih glava odložili su na obližnji kamen; bjehu
im naručili tri, iskovali su pet.
Uto se muškarci i žene primiše za ruke, te uspostaviše lanac kako bi križodjelji
zapriječili prilaz. Magdalena se izdvojila iz gomile, očiju prikovanih za sina
Marijina koji se s mukom uspinjao. Sjetila se njihovih davnih dječjih igara i srce joj
se ispunilo gorčinom i tugom - koliko li su radosti jedno drugom pričinjali onda,
kad im bjehu tri-četiri godine, koliko neizrecive miline! Tada su oboje razumjeli
tajanstvenu razliku između muškoga i ženskog tijela - svojih tijela koja su u neko
vrijeme trebala jedno postati.
Ali, neki ih je nemilostivi Bog razdvojio i sada bjehu poput dviju polovica koje
su se našle obuzete čežnjom za sjedinjenjem. Što su više zalazili u godine, sve su
svjesniji bivali čuda što Bog jedno od njih ženom, a drugo muškarcem stvori,
promatrajući se s nijemim užasom poput dviju razjarenih zvijeri... gladni jednog
drugog i žudeći za časom u kojem će pohrliti jedno drugom u zagrljaj i sastaviti ono
27
što je Bog rastavio. Ali onda, one večeri na svečanosti u Kani, kada je njezin
ljubljeni pružio ružu da bi potvrdio njihove zaruke, nesmiljeni se Bog opet
ustremio na njih i još ih jednom odvojio. A sve otada...
Magdalenine se oči ispuniše suzama. Istupila je u trenu kad je nositelj križa
prolazio ispred nje - nagnula se nada nj, a njena mu mirisna kosa dodirnu golo
okrvavljeno rame.
„Križodjeljo!“ zarežala je grubim prigušenim glasom, sva uzdrhtala.
Mladi se muškarac okrenuo i uperio svoje paćeničke oči u njene - u trenu
kratku poput treptaja. Strašni mu grčevi nabraše usne, jezik mu se zapleo, a kako je
istom oborio glavu, Magdalena nije mogla raspoznati bješe li to od boli ili trpka
osmijeha.
Još nagnuta put njega, nastavila mu je govoriti jedva dolazeći do daha:
„Zar ti ni mrve ponosa nije ostalo? Sjećaš li me se?... Kako si mogao tako nisko
pasti?“
Trenutak potom, kad joj se učinilo da je čula nešto nalik odgovoru, odvratila je
puna tjeskobe:
„Ne, ne, jadniče! Nije to Bog - Vražja su to posla!“
Istodobno se rulja ustremila na nj, ne dajući mu proći. Neki ga je starac udario
žestoko štapom, a dvojica govedara, koji bjehu sišli s planine Tabor da bi s ostalim
doživjeli čudo, obodoše ga svojim zašiljenim prutovima. Baraba je već zamahivao
svojom sjekiricom, ali se stari rabin - sluteći pogibelj - u hipu spusti s ramena
riđobradoga i stane u obranu svoga nećaka.
„Stanite, djeco moja!“ zavapio je. „Veliki je grijeh ispriječiti se na putu onom
što je Bog takvim zacrtao. Ne činite to! Sto je zapisano, ima se i dogoditi... ne stajte
mu na put. Neka križ dođe kamo treba — sam Gospod ga šalje... a neka i Cigani
pripreme čavle, neka Jahvin izaslanik uspravi križ. Nemajte straha, vjere imajte!
Božji zakon nalaže da nož nađe puta do kosti, jer se inače neće dogoditi čudo!
Slušajte svoga starog vjeroučitelja, djeco moja. Istinu vam kazujem - ne može
čovjek raširiti krila, ako prije toga ne kroči na sam rub ambisa!“
Govedari nato povukoše uz nogu svoja obadala, kamenje pade na tlo iz
otpuštenih šaka i ljudi se razmakoše da oslobode put Božjem naumu — Marijin sin
tako nastavi uzbrdo, sve teže posrćući pod križom na plećima. Nastade takva tišina
da su se čuli zrikavci u masliniku podno brijega i pregladnjeo mesarov pas kako
zavija na njegovu vrhu. Podalje od rulje zbijene uz prolaz, jedna je žena glave
ovijene ljubičastim rupcem - pritisnuta mnoštvom - slabašno vrisnula i pala u
nesvijest.
Petar, u nevjerici razgrogačenih očiju i obješene donje usne, promatrao je
Marijina sina, jer ga je dobro znao. Dom Marijine obitelji u Kani, naime, bješe
upravo nasuprot njegovom, a njeni ostarjeli roditelji, Joakim i Ana, bili su bliski
prijatelji njegovih. Svetim su ih ljudima smatrali, jer su anđeli Gospodnji redovito
ulijetali u njihovu skromnu kolibu i izlijetali iz nje, a jedne je noći i sam Bog
prešao njihov prag - prerušen u prosjaka. Znali su da to jest On bio, jer se kućica
uzdrmala kao da ju je potres snašao — a devet mjeseci kasnije čudo se zbilo: Ana,
28
starica u šezdesetima, Mariju porodi.
Petru tada vjerojatno nije bilo više od pet godina, ali je dobro zapamtio slavlje
što je uslijedilo - kako se cijelo selo bilo uzbudilo, kako su muškarci i žene hitali
čestitati sretnim roditeljima, neki noseći brašno i datulje, drugi med i mlijeko, treći
robicu za novorođenče... raznovrsne darove rodilji i njezinomu čedu. Petrova je
mati babica bila, pa je upravo ona ugrijala vodu i bacila u nju šaku soli, kako bi se
okupalo netom rođeno djetešce. A sad... eto Marijina sina kako prolazi pred njim
pod bremenom križa, dok ga svjetina pljuje i zasipa kamenjem.
Dok je Petar tako promatrao što se zbiva, osjetio je kako mu srce obuzima tuga:
koje li nesretne sudbine - zar je Bog Izraelov morao tako nemilostiv biti pa upravo
sinu Marijinom dati da teše križeve na koje proroke razapinju?! Ali, svemoćan je
on, pomislio je stresavši se zbog svoje bogohulne misli: mogao je i mene odabrati,
ali nije... odabrao je sina Marijinog, a ja izbjegoh njegovu sudbu. Petrovo se srce
potom smirilo, štoviše - osjetio je zahvalnost spram Marijinoga sina, koji kao da je i
njegov grijeh ponio na svom ramenu.
Upravo dok je takve misli premetao umom, nosač križa zastade, posve bez
daha.
„Iscrpljen sam,“ promrmljao je osvrćući se uokolo ne bi li našao stijenu ili
čovjeka na kojeg bi se mogao nasloniti, ali ne vidje ništa osim dignutih pesnica i
tisuća očiju koje su ga promatrale s mržnjom. Onda je začuo nešto nalik lepetanju
krila u zraku i srcu mu je zaigralo: možda se Gospod u posljednjem trenu sažalio na
nj i odaslao svoje anđele. Podigao je oči k nebu - jest, neka su krila sjekla zrak, ali
gavranova. Srdžba ga je obuzela, ljutnja golema, te odlučno zakorači kako bi se
nastavio uspinjati prema vrhu brda. Međutim, kamen mu se izmače ispod stopala,
posrnuo je i umalo pao licem u prašinu - ali je Petar u tom trenu priskočio i
pridržao ga, te uzeo križ s njegovog i navalio ga na svoje rame.
„Daj da ti pomognem,“ reče Marijinom sinu, „premoren si.“
Isus se zagledao u ribara, ne prepoznajući ga - njegova mu se ispomoć, kao i
cijeli taj put, učini snom. Naglo olakšanih pleća, osjetio je kao da će poletjeti, baš
kao što je često i u snima letio. Nije to križ bio na njegovim leđima, pomislio je,
nego par krila! Brišući znoj i krv sa čela, krenuo je za Petrom sigurnim korakom.
Zrak se od podnevne pripeke užario kao da plamen ognjeni kamenje liže.
Ovčarski psi, koje Cigani bjehu doveli da poližu krv raspetoga, ležali su - debeli i
lijeni - u hladu stijene kraj koje su njihovi gospodari iskopali jamu. Teško su
dahtali od vreline dana, motreći ispruženih jezika mnoštvo jednako izloženo jari;
ljudima je bubnjalo u glavama kao da će im se rasprsnuti. Žega je takva bila da je
izbrisala sve granice - između razuma i ludosti, križa i krila, Boga i čovjeka... sve
bješe poremećeno.
Sedam je milosrdnih žena pomagalo Mariji da se povrati svijesti, a kad je
konačno otvorila oči, vidje svoga bosonoga i izmrcvarenoga sina — nadomak vrha
brda, dok je neki neznan joj čovjek kročio pred njim, križ noseći. Duboko je
uzdahnula da se pribere; u tom je trenutku poželjela da ju netko pridrži, pa kad
vidje suseljane i ribare htjede prijeći k njima da se na nekog nasloni - ali prekasno!
29
Iz smjera tvrđe začuše se trube, potom i topot kopita, a onda se u oblaku prašine
pojaviše još mnogi Rimljani na konj ima. Svjetina se iznova zbila da im zapriječi
prolaz, ali vojnici na uhranjenim snažnim životinjama - prije nego se Marija
uspjela ispeti na nekakav kamen da im se makne s puta - počeše gaziti čeljad, ne
obazirući se, onako bahati pod brončanim kacigama i ogrnuti crvenim plaštovima,
na Izraelce pod konjskim kopitima.
Među njima, guran da ga svatko vidi, koračao je zelot ruku do lakata svezanih
na leđima, jedva zaogrnut poderanim i krvlju umrljanim dronjcima, duge kose
slijepljene za krvava i znojna ramena, duge i oštre sijede brade, te nepomičnih
očiju uperenih u čistinu što se otvarala pred njim.
Vidjevši ga, ljudi protrnuše od jeze: je li bio čovjek, ili je negdje pod njegovim
prnjama anđeo - ili vrag - za grčevito stisnutim usnama čuvao strašnu tajnu što ju
ne smije nikom ispovidjeti? Stari rabin i muškarci oko njega bjehu se dogovorili da
će, kako bi ohrabrili zelota, čim se pojavi iz svega glasa zapojati ratni psalam „Neka
se rasprše moji dušmani“ - ali riječi nisu htjele iz njihovih grla. Svima bješe jasno
da tom čovjeku ne treba ohrabrenja: njegov je duh bio iznad toga - nepobjediv,
nepokoran... a sloboda mu bješe među dlanovima ruku na leđima vezanih.
Promatrali su ga užasnuti, bez ijedne riječi.
Pred buntovnikom je jahao centurion, lica i kože na rukama opaljenih
galilejskim suncem; uže svezano zelotu oko pojasa drugim je krajem bilo privezano
za sedlo Rimljaninova konja. Odavno je zamrzio Izraelce, a sada je već deset godina
podizao križeve i razapinjao ih, gurao im u usta kamenje i izmet ne bi li ih ušutkao
- uzalud! Čim bi jednog razapeo, kao da su se tisuće drugih tiskale željno iščekujući
njihov red, pjevajući ni najmanje milozvučne psalme nekog od svojih drevnih
kraljeva. Ti se ljudi nisu bojali smrti, a i njihov Bog bijaše krvožedan - napijao se
krvlju provorođene muške djece, držali su se svojih zakona i klanjali desetorogu
ljudožderskom čudovištu. Kako bi ih mogao pokoriti, kako podjarmiti? Jer, onaj tko
se smrti ne boji, centurion je često pomišljao otkako ga je služba dovela na Istok,
taj ne može biti nego besmrtan.
Privukao je ular i zaustavio konja, te pogledom prostrijelio izraelitsko mnoštvo:
upali obrazi, upaljene oči, umazane brade, čupave kosurine... otpljunuo je s
krajnjim gađenjem. Da mu je samo otići odatle - vratiti se u Rim s termama na
svakom koraku, kazalištima, arenama i brižno njegovanim ženama! Nadasve nije
podnosio smrad Istoka - smrad prljavštine, vonj izraelitstva!
Cigani su brisali znoj otresajući kapi po kamenju - konačno su poboli križ u
jamu iskopanu na samom vrhu brijega. Marijin sin sjeo je na obližnji kamen i
gledao ih, promatrao križ, uzbuđeno mnoštvo, centuriona koji je upravo sjahao
pred ruljom: gledao je i gledao, ali ne vidje ništa osim glava natiskanih pod
užarenim nebom. Petar mu se primakao i nagnuo nada nj da mu nešto kaže... i
govorio je, ali kao da je olujno more zaglušilo mladićeve uši — ni riječi ga nije čuo.
Na centurionov mig, zelota odvezaše od njegovog sedla i oslobodiše mu ruke.
Protrljao ih je, zatim se stresao kao da se hoće lišiti otupljenosti, a onda se počeo
svlačiti. Magdalena se provukla konjima između nogu i počela mu se primicati
30
šireći ruke, ali ju on odbi oštrim pokretom ruke. Uto se neka postarija žena
plemenitaškog držanja probila kroz gomilu, bez riječi mu prišla i primila ga u
naručje. Spustio je glavu, dugo joj ljubio obje ruke prinoseći ih grčevito na svoje
grudi, a onda je okrenuo glavu. Nijema, očiju u kojima su presahle suze, starica je
još neko vrijeme postajala ondje promatrajući ga.
„Imaš moj blagoslov,“ na kraju je šapnula i udaljila se kako bi se naslonila na
nedaleku stijenu, onu u čijoj su sjeni ciganski psi ležali teško dahćući. Centurion,
uspravljen u sedlu, zapucketao je bičem nad glavama mnoštva naređujući time
svima da umuknu. „Slušajte
moje riječi, Hebreji. Rim govori. Tišina!“
Upro je prstom prema zelotu, koji već bješe svukao svoje dronjke, te je čekao
pod suncem gol i kamena lica.
„Ovaj čovjek, koji sada stoji tu nag pred Carstvom, digao je ruku na Rim. Još
kao mladić, oskvrnuo je carske orlove, a tada se odmetnuo u brda i pozivao vas da
mu se priključite kako biste podigli stijeg pobune, govoreći vam da će doći dan
kada će se Mesija roditi iz vaših utroba i uništiti Rim!... Mir tamo dolje - dosta
dernjave!... Pobuna, ubojstva, izdaja: to su njegovi zločini. A sad me počujte,
Hebreji - hoću da mu vi izreknete presudu. Kakvu kaznu zaslužuje?“
Prešao je pogledom preko rulje, u iščekivanju. Među Izraelcima se začuo žagor
pun srdžbe: muškarci se najprije pokrenuše, te gurajući jedan drugoga prijeđoše
crtu do koje su smjeli prići, probivši se gotovo do glave centurionova konja, ali se
zatim povukoše užasnuti natrag, poput živoga vala.
Rimskog je časnika bijes obuzimao - ošinuvši konja bišem ustremio se na
gomilu.
„Pitam vas,“ zagrmio je, „koja je kazna primjerena buntovniku, ubojici i
izdajniku. Kako hoćete da bude kažnjen?“
Riđokosi se u tom trenu probio naprijed u mahnitom skoku; htjede uzviknuti
„Živjela sloboda!“, ali ga je - kad već bješe otvorio usta - njegov sudrug Baraba
zgrabio i pokrio mu ih rukom.
Dugo se nije čulo ništa osim potmula šuma nalik valjanju morskih vödä; nitko
se nije usuđivao riječ izustiti - mnoštvo je samo rogoborilo, uzdisalo i dahtalo na
žezi. Najednom se oštar vrisak pronio nad uzbibanim tjelesima; svi se okrenuše
onamo, netko ushićen, netko u silnu strahu. Staroga rabina opet bjehu posjeli na
ramena riđobradoga; digavši obje kao u kostura mršave ruke, nitko nije mogao
znati da li u znak molitve ili da prokune, iz petnih je žila kriknuo:
„Kako da ga se kazni? Kraljevskom krunom!“
Sažalijevajući starca, mnoštvo se razgalamilo u nakani da mu priguši glas.
Centurion kao da ništa nije razumio.
„Sto si rekao, rabine?“ povikao je, stavljajući ruku na uho da bi ga bolje čuo i
smirujući konja.
„Kraljevskom krunom!“ starac je opet uzviknuo iz sve snage. Lice mu se čudno
ozarilo, a i cijelim tijelom kao da bješe u vrućici - njihao se i poskakivao na
kovačevim ramenima... kanda bi zagrabio zraka i prhnuo s njih.
31
 „Kraljevskom ga krunom treba kazniti!“ iznova je doviknuo Rimljaninu,
razgaljen time što je postao glasnogovornik svog naroda i Svevišnjega, šireći pritom
ruke kao da njega razapinju na križ nevidljiv u zraku.
Centurion se strašno rasrdio. Skočio je s konja, dohvatio bič iz uložnice na
unkašu i krenuo prema rabinu, probijajući se kroz gomilu teškim korakom. Prilazio
mu je bez riječi, nalik golemoj opasnoj zvijeri, divljem bivolu ili vepru. Mnoštvo se
oduzelo od straha, ni uzdaha se nije čulo - samo zrikavci u dalekom masliniku i
gavrani na nebu.
Učinio je još dva-tri koraka, a onda stao - zapahnuo ga je smrad iz rastvorenih
usta i s kože neopranih tjelesa. Izraelitstvo! Ipak, produžio je i dopro do rabina.
Starac ga je promatrao s kovačevih pleća s neobično blagim osmijehom razvučenim
preko čitavog lica. Cijelog je života žudio za tim časom, a sad je došao: čas da i on
bude ubijen, baš kao proroci.
Centurion ga je prostrijelio pogledom poluzatvorenih očiju, teško se
suzdržavajući - obuzdavajući desnicu koja samo što se nije digla da smrvi tog
starca-buntovnika jednim udarcem. Ali, suspregnuo je srdžbu: nije bilo u interesu
Rima ubiti stara čovjeka, jer bi se taj prokleti nepokorni puk ponovo digao na
ustanak i otpočeo rat bez bojnoga polja i ikakva pravila. Ne, Rimu nije odgovaralo
da se razjari takvo osinje gnijezdo. Vladajući sobom, stoga je omotao bič oko ruke i
obratio se rabinu grubim glasom: „Rabine, tvoj lik vrijedan je poštovanja samo zato
jer ga ja poštujem, jer ja, Rim, hoću da on ima stanovite vrijednosti - dok, sam po
sebi, nema nikakve. Stoga te neću bičevati, iako sam čuo što si rekao. Izrekao si mu
presudu, pa ću i ja to učiniti.“
Okrenuo se potom onoj dvojici Cigana, koji su čekali svaki sa svoje strane križa,
te im doviknuo:
„Razapnite ga!“
„Jesam, izrekao sam presudu,“ rabin će staloženim glasom, ,,a i ti si, centurione.
Ali, postoji još jedan, najvažniji od svih, koji također mora izreći svoju.“
„Tko, car?“
„Ne... Bog.“
Centurion se grohotom nasmijao.
„Ja sam glas carev u Nazaretu, a car je glas Božji u cijelom svijetu. Stoga su
presudu donijeli Bog, car i Rufus.“
Rekavši to, odmotao je bič s podlaktice i krenuo prema vrhu brijega, divlje
mlateći njime po kamenju i drači što je jedina rasla na tomu mjestu.
Neki je starac uto digao ruke k nebu:
„Neka Bog saspe grijeh na tvoju glavu, Sotono, na glave tvo- je djece i djece
njihove djece!“
Konjanici u brončanim oklopima u međuvremenu su se poredali u krug oko
križa. Pod vrhom brijega, pa prema obroncima, gnjevna se svjetina propinjala na
prste da vidi što se zbiva, drhteći u iščekivanju: hoće li se čudo zbiti, ili neće?
Mnogi su napregnuto promatrali nebeske visine da vide rastvara li se svod... neke
su žene tvrdile da vide raznobojna krila u plavetnilu izblijedjelu od vreline. Rabin,
32
klečeći na kovačevim snažnim ramenima, nastojao je pogledom prodrijeti između
crvenih vojničkih ogrtača i konjskih nogu - da vidi što se događa oko križa. Uporno
je gledao u tom smjeru, sve napregnutiji, sve očajniji... ne govoreći više nikomu
ništa. Čekao je, uzdajući se u osjećaj da itekako dobro poznaje Boga Izraelova,
nemilosrdnoga, onoga koji postupa po svojim, nikomu znanim zakonima, koji čak
ima i svojih deset zapovijedi što ih nije ljudima objavio.
Jest, dao im je riječ - obećao Mesijin dolazak - ali, zar se Bogu ikada žurilo:
svoje vrijeme mjerio je svojim aršinom. Naraštaji ljudski rađaju se i umiru, a Božja
Riječ ostaje na nebesima, ne silazi na zemlju - a kada dođe, teško si ga i jao tri puta
onom čovjeku kojemu bude povjerena! Koliko li je puta - s kraja na kraj Svetoga
Pisma - izabranik Gospodinov bio ubijen, a da Bog nikada nije prst pomakao da ga
spasi. Zašto?... Možebit nisu slijedili Njegovu volju? Ili je Njegova volja da svi
odabranici budu pobijeni? Pitanja su se nizala u rabinovoj glavi, ali samo dotle...
dalje se nije usuđivao zaći, jer je davno još spoznao da je Bog bezdan - da, ambis...
kojem se nije dobro ni primaknuti!
Marijin sin još je sjedio na istom kamenu, obgrlivši klecava koljena rukama i
promatrajući što se zbiva. Ona dvojica Cigana zgrabiše zelota, a priđoše i rimski
vojnici da bi, uz psovke i ruga- lački smijeh, uspravili križ kako bi prikovali
pobunjenika. Ovčarski psi vidješe da su se ljudi uskomešali, pa se digoše iz
hladovine režeći i štekćući.
Plemenitašica, majka zelotova, pridigla se sa stijene, prišla stratištu i povikala:
„Hrabro, sine moj! Ne ridaj i ne cvili, nemoj da te se posramimo.“
„To mu je mati,“ tiho će stari vjeroučitelj, „plemkinja iz roda Makabejaca.“
Vojnici provukoše dva debela užeta buntovniku ispod pazuha, a Cigani
zakvačile ljestve kukama o gornju gredu križa, te ga počeše polako dizati. Jest bio
mršav, ali i krupne građe, težak toliko da se križ u jednom trenu nagnuo kao da će
se prevaliti. Centurion tad gurnu sina Marijina nogom, pokazujući mu da se lati
pijuka i učvrsti petu križa navaljujući kamenje i sasušenu zemlju u rupu u tlu.
Njegovoj materi to previše bješe: silno postiđena što njezin voljeni sin služi
krvnicima, skupila je snage i stala se laktima probijati kroz mnoštvo. Genezaretski
ribari sažališe se na nju, ali - nemoćni da joj pomognu - učiniše se da ju ne vide.
Pokušala se provući između konja, kako bi doprla do sina i odvukla ga od križa, ali
ju je neki starac, vjerojatno susjed, sažaljivo primio za ruku:
„Marijo,“ reče joj nujno, „nemoj tamo... Kamo ćeš? Pa, ubit će te.
„Hoću odvesti sina odande,“ odgovorila je briznuvši u plač.
„Ne plači, Marijo,“ neka će starica smirujući ju. „Pogledaj onu majku — stoji
kao okamenjena i gleda kako joj sina razapinju. Ugledaj se na nju i smogni snage.“
„Ne plačem ja samo zbog moga sina, susjedo... nego i za tu mater.“
Ta stara žena, već prorijeđene kose, koja se nedvojbeno itekako napatila u
životu, reče nato kao za sebe:
„Bolje je biti majka onoga koji razapinje, nego onoga koga razapinju.“
Marija ju, međutim, nije čula - otrgla se onom starcu i pohitala prema golomu
vrhu brijega, zaslijepljena suzama tako da više nije ni vidjela gdje joj je sin. Kao da
33
cijeli svijet bješe odjednom njima obljeven, izgubiše joj se obrisi oklopnika u
bronci, pa i sam golemi, pažljivo tesan križ, koji kao da se uspravio od zemlje do
neba.
Jedan ju je konjanik zamijetio, pa joj kopljem prepriječio put i pokazao da se
vrati u mnoštvo. Stala je, sagnula se i gledajući ispod konjskog trbuha spazila svoga
sina kako pijukom utvrđuje
križ, utiskujući oko grede krupno kamenje.
„Dijete moje,“ vrisnula je, „Isuse!“
Tako prodoran bješe majčin krik da je odjeknuo nad ruljom i konjanicima,
glasniji i od laveža uznemirenih izgladnjelih pasa. Njezin se sin okrenuo i spazio ju,
a potom stao još ljuće udarati po kamenju nego prije, čela potamnjelog od
uzrujanosti.
Cigani su istodobno - uspevši se na ljestve - privezali zelota konopcima,
omotavši ih oko vodoravne grede križa i njegovih nadlaktica, kako ne bi spuznuo, a
zatim se latiše čavala i probiše mu njima zapešća. Teške kapi nesretnikove krvi
poprskaše Isusovo lice: odbacivši pijuk, užasnut je kročio unatrag, provukavši se
između konja, te se nađe uz majku čovjeka koji će uskoro ispustiti dušu. Drhteći je
iščekivao da čuje samrtni hropac raspetoga - a tad je osjetio kao da mu se sva krv
slila u dlanove, kako ondje žestoko tuče u venama, kao da će mu koža prsnuti. Na
svojim je dlanovima osjetio bolna mjesta, okrugla baš kao glave čavala što su ih
Cigani zabijali u drvo križa.
Opet se začuo glas njegove majke:
„Isuse, dijete moje!“
Ali, jači od njezina, prolomi se vapaj razapinjanoga:
„Jahve!...“
Kao da stiže s neba i iz zemlje u isti mah, razlegao se nad glavama svjetine —
prestrašene i zbunjene, jer ljudi kao da nisu znali odakle taj urlik dolazi: je li ga
zaista ispustio čovjek na križu... dopire li iz njedara zemlje... ili iz nebeskih visina?
Mnoštvo je osjetilo da svi i svatko bješe razapinjan - zelot i Izraelitstvo, njihova
zemlja sama... svi su ječali. Zelotova krv poprskala je i konjanike, a velika kap pala
je na Isusove usne, vrela i slana. Križodjelja se zanjihao da će se srušiti, ali je
njegova majka navrijeme priskočila i primila ga u naručje, tako da se nije skljokao
u prašinu i trnje.
„Dječače moj...“ šapnula je sva očajna, „Isuse!“
Mladić je osjećao neopisivu bol u rukama, stopalima i srcu
 onemoćao, nije mogao oči otvoriti.
Stara je plemkinja, nijema i skamenjenoga lica, gledala kako se njezin sin u
mukama grči na križu - grizla je usne da bi ustrajala u bezglasju. A tad je začula
drvodjeljinu majku kako tuži, pa ju je gnjev obuzeo: okrenula se i dobacila prezren
pogled izdajniku Izraelitstva koji je istesao križ za njezinog sina, kao i majci koja ga
je rodila. Zašto takav nitkov ostaje na životu, dok njezin sin ječi raspet izdišući?...
Shrvana bolom i puna srdžbe, zakoraknula je prema stolarevom sinu, pružila u
gnjevu ruke prema njemu... u tom trenutku Isus je otvorio oči i vidje ju: blijedu,
34
izbezumljenu, bespomoćnu, pa obori glavu... a ona izusti ogorčeno:
„Neka moja kletva padne na tvoju glavu... na tebe, sine tesarov. Kao što si ti
pridonio da drugi budu razapeti, onako razapeli tebe!“ prosiktala je izvan sebe od
jarosti. Potom se okrenula Isusovoj majci:
„A ti, Marijo... neka ti Jahve dade da osjetiš bol kakvu ja ćutim!“
Rekavši to, okrenula im je leđa te iznova uperila pogled u svoga sina.
Magdalena bješe prišla, obgrlila drvo i započela naricaljku; zelotova krv kapala joj
je po rukama i kosi.
Cigani se latiše noževa i stadoše parati odjeću razapetoga da bi podijelili
komade među sobom; kad se sve razbucali, baciše kocku za prvenstvo u biranju.
Ništa na kraju ne ostade osim poveza sa zelotove glave, prošaranog krupnim
mrljama krvi.
„Dat ćemo ga tesarevom sinu,“ reče stariji od njih. „I on se, nesretnik, dobrano
namučio.“
Našli su ga zgrčenog na vrelu tlu; koliko god vruće bješe, tresao se kao da ga
studen okiva.
„Evo ti tvog udjela, drvodjeljo,“ Ciganin će pružajući mu okrvavljen rubac. „I
da bude još mnogo razapinjanja!“
„Da jednom i tebe razapnu, stolaru,“ drugi će uz gorak osmijeh, potapšavši
Isusa prijateljski po ramenu.

5
Hajd’mo, djeco moja,“ povikao je stari rabin, šireći ruke kao da skuplja
uzbuđeno mnoštvo očajnih muškaraca i žena. „Idemo! Veliku ću vam tajnu otkriti.
Samo hrabro!“
Tko je dotad hodao, sad potrča, uzmičući pred konjicom što je nastupala za
ljudima, zbijajući ih poput krda. Žene, domaćice kuća kraj kojih se rulja
naguravala, vrišteći su zatvarale vrata, sluteći novo krvoproliće. Ostarjeli
vjeroučitelj nekoliko je puta po- srnuo, iskašljavajući krv nakon svakoga pada, pa
ga Juda i Baraba podigoše u naručje. Pristižući u valovima, svjetina se naguravala
ulazeći u sinagogu, teško dahćući. Pošto su se natiskali u svaki kutak hrama, te
ispunili i pripratu, oni koji stigoše posljednji jedva zatvoriše vrata za sobom.
Iščekujući riječi s rabinovih usana, mnogi su se - puni gorčine - pitali kakvu im
to tajnu starac ima kazati, čime će im razgaliti srca? Jer, godinama već, sama ih zla
sustižu, raspeće za raspećem... pošto svaki apostol Božji, koji poniknu u
Jeruzalemu, uz Jordan, u pustinji, s planina siđe... u prnje odjeven, u lance okovan,
s pjenom na ustima - na križu skonča.
Mnoštvo je uzrujano rogoborilo. Uzalud bjehu palmine grane kojima ukrasiše
zidove bogomolje, pentagrami i svici ispisani uzvišenim riječima: izabrani narod,
obećana zemlja, kraljevstvo nebesko, Mesija... ništa od toga više ih nije moglo
primiriti. Ufanje, potrošeno od preduga trajanja, ustuknulo je pred teškim
razočaranjem. Bogu se nikad žurilo nije, ali ljudima jest - a ovi nisu mogli više
čekati. Ništa im više nije podgrijavalo vjeru, ponajmanje su ih uspijevale obuzdati
35
nadahnute slikarije na zidovima bogomolje.
Naime, jednom, dok je čitao djela proroka Ezekijela, rabin je - unijevši se u
poruke Gospodinove - najprije klicao od ushita, plesao i plakao... ali toliko obuzet
bješe njima da ga ništa nije primiriti moglo; stoga se, da bi izrazio sve te silne
osjećaje, zatvorio u sinagogu s bojama i kistovima, te oslikao njezinu unutrašnjost
prorokovim vizijama: beskrajnim pustinjama, lubanjama i kostima, cijelim brdima
čovječjih kostura, a nad svime nebo jarko-cr- vene boje - poput užarena željeza. Iz
središta tih nebesa, pak, spuštala se divovska ruka koja je držala Ezekijela za vrat, u
zraku, nad svim tim užasom. Prizor se razlijevao i pobočnim zidovima, a na
susjednomu prorok bješe prikazan kako stoji do koljena utonuo među kosture - iz
mrtvački pozelenjenih usta tekla mu je vrpca na kojoj je pisalo: ‘Narode Izraelov,
puče izraelski, Mesija ti dođe!’
Ljudske kosti oko njega jedva su se držale jedna druge, lubanje bjehu pune
zemlje, poispadali im zubi uokolo u blatu, a na toj slici strašna je ruka - s neba se
spuštajući - držala Novi Jeruzalem na dlanu, iznova sagrađen, blještavo osvijetljen,
sav u rubinima i smaragdima. Svjetina je promatrala te slikarije odmahujući
rukama i zlovoljno mrmljajući - što je razbjesnilo starog rabina.
„Čemu rogoborenje?“ povikao je. „Zar više ne vjerujete u Boga otaca vaših? Još
jednog razapeše, a to znači da je Spasitelj korak bliže. O, puče koji u vjeri popusti,
zar ne znaš da je to bio smisao i ovog raspeća?“
Dograbio je zatim svitak s molitvenim tekstom, te ga raz- motao srditim
pokretom. Sunce je u tom trenu prodrlo kroz prozorčić hrama, a roda -
sunovrativši se s neba - sletje na krov kuće prekoputa, kao da ga i ona htjede
poslušati.
„Oglasite se trublje pobjede na Sionu! Obznanite radosnu vijest Jeruzalemu!
Kličite: Jahve se objavio svom narodu. Ustani, Jeruzaleme, ustreptala srca. Gle, s
istoka i zapada Gospod ti djecu okuplja. Planine se urušiše, nestade uzvisina, svako
drvo miris svoj otpusti... slavom se zaodjeni, Jeruzaleme. Sreća se ukaza narodu
Izraelovom na sve vjeke vjekova...“
„A, gdje je? Kad će nas ozariti?“ začulo se iz gomile. Svi se okrenuše da vide tko
je to izrekao; suhonjav starčić taj čovjek bješe, naboran poput osušene bobice
grožđa. „Kada, oče, kada?“ iznova je povikao.
Rabin u ljutnji smota svitak.
„Tebi se silno žuri, Manase?“ upitao ga je mrzovoljno.
„Jest, žuri mi se!“ ovaj će glasom punim tjeskobe; suze mu se niz obraze
skotrljaše. „Nemam ja kad čekati, jednom sam nogom u grobu.“
Rabin nato ispruži ruku put Ezekijela do koljena među kosturima.
„Pogledaj, Manase - uskrsnut’ ćeš!“
„Ostarjeh, velim ti. A i oslijepio sam, ništa ne vidim.“
Petar se oglasio u tom trenutku; naime, dan se bližio kraju, a on bješe u hitnji
jer ga je čekao ribolov na Genezaretskom jezeru.
„Oče,“ kazao je ponizno, „obećao si nam tajnu kojom ćeš nam razgaliti srca; što
ta tajna jest?“
36
 Zadržavajući dah, mnoštvo se još gušće natiskalo oko starog svećenika; uđoše i
oni koji su dotad stajali na dvorištu. U hramu postade još zagušljivije, zrak se
ispunio vonjem znoja pregrijane svjetine, pa crkvenjak baci na žar šaku osušene
cedrove smole kako bi suzbio smrad.
Rabin se uspeo na stolac, inače bi se ugušio u gužvi.
„Djeco moja,“ počeo je oprezno, brišući znoj sa čela, „srca su nam već sva
iskrižana. Crna mi brada prvo posjedje, pa zatim pobjelje, zubi poispadaše... pitajući
se, baš kao što starina Manas upita: ‘Dokad, Gospode, dokad? Zar ću umrijeti ne
vidjevši Mesiju?’ Pitao sam se tako, iznova i neprestance, dok se jedne noći čudo ne
desi: Bog mi je odgovorio. Ali, nije u tom čudo bilo, jer nam Bog odgovara uvijek
kad ga pitamo, samo što je naše tijelo slijepo i gluho, pa njegove poruke nit’ čuje,
nit’ razumije. Te noći, međutim, i čuo sam, i razumio - i u tom čudo bješe.“
„Što si čuo? Reci nam, oče,“ Petar će nestrpljivo, probivši se laktima kroz
mnoštvo kako bi stao preda nj. Starac se sagnuo put Petra, pogledao ga i nasmiješio
mu se:
„Bog je, Petre, ribar kao i ti. I on polazi u ribolov u noćima punog mjeseca, ili
kad je mjesečine u izobilju. I one je noći bješe, tako je blještava bila, Gospod ju
tako dobrostivo razli... da usnut’ nisam mogao. Kućni zidovi kao su me pritiskali,
pa izađoh, te se uputih ulicama, izađoh iz Nazareta, uspeh se na brijeg, sve do
stijenja na vrhu, pa pogledah u daljinu - put svetoga grada Jeruzalema. Mjesec me
pratio, poput nasmiješena čeljadeta... vidjeh mu usta, obraze, oči, pa uzdahnuh.
Osjećao sam da mi se obraća u noćnoj tišini, ali ga nisam čuo. Ni list da zatreperi,
ravnica je mirisala žitom poput svježega hljeba, mjesečina se kao mlijeko slijevala
niz brda... redom padinama Tabora, Gilboe, Karmela... Ovo je noć kad se Bog
objavljuje, pomislio sam. U budućem će Jeruzalemu noći biti poput ove.
A čim sam to pomislio, oči mi se suzama ispuniše. Snađoše me tuga i tjeskoba...
‘Ostario sam’, uzviknuh. ‘Neću valjda umrijet’ ne vidjevši Mesiju, ne doživjevši da
ga pogledom pomilujem?’ Propeo sam se na prste, u posvećenom zanosu odvezao
pojas i svukao svu robu sa sebe... te stao pred Gospoda kao od majke rođen.
Htjedoh da me vidi ostarjelog, kako se smežurah i sparuših poput smokvina lista u
kasnu jesen... poput peteljke grozda s kojeg su ptice sve bobe pozobale. Da, želio
sam da me takvoga vidi i sažali se na me...
A dok sam tako stajao, gol golcat pred Gospodinom, osjetih kako mi mjesečina
u tijelo prodire - kad da duhom postadoh, s Bogom sjedinjen. Pa sam čuo glas
Njegov, ali ne izvana niti iz visina, nego u sebi. U mojoj nutrini! Jer, pravi nam se
Božji glas uvijek javlja u nama samima. ‘Šimune, Šimune’, začuh, ‘neću te pustiti da
umreš prije nego što vidiš Mesiju, čuješ ga i svojim ga rukama dodirneš!’
‘Gospode, ponovi što mi kaza!’ zavapio sam.
‘Šimune, Šimune, neću te pustit’ umrijeti prije nego što Mesiju vidiš i svoje
ruke na nj položiš!’
Tako sam sretan bio da se izbezumih. Onako gol plesat’ sam stao, plješćući
dlanovima pod mjesečinom i udarajući stopalima
o zemlju. Ne znam je li taj moj ples potrajao djelić jednoga jedinog časka ili tisuću
37
godina, ali mi ga dovoljno bješe - jer spokoj nađoh. Odjenuo sam se i pojas
pritegnuo, te sišao u Nazaret. Kad sam prišao prvim kućama, pijetao me vidje s
legala visoko na krovu i kukurijekati stade. Nebo mi se nasmiješilo, ptice se
razbudile, na domovima se vrata otvarati počeše... dobro mi jutro nazdravljajući. I
moja oronula koliba blistala je od temelja do krova — vrätä, prozora, streha... u
rubinima samim. Drveće, stijenje, čeljad, ptice... sve oko mene zamirisalo je
nazočnošću Gospodinovom. I sam centurion, krvožedan kakav god jest, u čudu me
zaustavio: ‘Sto se s tobom zbilo, rabine?’ upitao me je. ‘Plamtiš poput zublje.
Pripazi, mogao bi Nazaret užeći!’ Ništa mu nisam odvratio - nisam htio da mi
zagadi dah.
Čuvao sam tu tajnu duboko u sebi, godinama i godinama. Sam sam ju uživao,
ljubomorno i gordo - i čekao... sve do ovoga crnog dana, kada se novi križ zario u
naša srca. Ne mogu ju više čuvati, jer žalim puk Izraelov. Objavljujem vam stoga
radosnu vi- jest: on dolazi, nije više daleko. Možda je zastao da se napije vode na
nekomu usputnom zdencu, ili da bi prezalogajio koru kruha upravo izvađenog iz
peći. Ali, gdje god bio, ukazat’ će nam se - jer Bog tako kaza, a on što reče, ne
poreče. ‘Šimune, nećeš umrijet’ prije nego što vidiš Mesiju, ne čuješ ga i ne
dodirneš svojim rukama!’... A kako ćutim da me snaga napušta iz dana u dan, znam
da onako kao što ona meni odlazi - Spastitelj dolazi. Osamdeset i peta mi je, neće
još mnoga bez njega proći!“
Ćelav i razrok čovjek izduženoga koštunjavog lica probio se iz mnoštva;
izgledao je poput onoga komu zaboraviše metnuti zrno soli u glavu.
„Ali što ako poživiš tisuću ljeta, oče?“ upao je u riječ svećeniku. „Što ako nikad
ne umreš? A i to se događa... Enoh i Elija još
su živi!“ reče zvjerajući sitnim očima tamo-amo.
Rabin je hinio da ga nije čuo, ali su mu se riječi razrokoga žarile u srce kao
bodež. Digao je zapovjednički ruku i uzviknuo: „Hoću bit’ nasamo s Bogom.
Odlazite... svi!“
Bogomolja je opustjela, mnoštvo se raštrkalo, stari je svećenik ostao sam
samcat. Zatvorio je vrata i duboko se zamislio, naslonivši se na zid na kojem bješe
naslikan prorok Ezekijel kako lebdi u zraku. Zar nije Bog svemoćan - čini ono što
hoće; može li onaj probisvijet Toma biti u pravu? Jadan li sam odluči li Gospod
poživjeti me tisuću godina! A učini li da nikad ne umrem - onda Mesija... Zar su
uzaludne sve nade plemena Izraelova? Onoga koje Riječ Božju njeguje u svojoj
utrobi kao što majka nosi svoj porod. Tijelo se naše i kosti raspadoše: odživjesmo
svoje - živeći samo za Sina Njegova. Sjeme se naše istrošilo, sjeme Abrahamovo
vapi - pošalji nam ga, pošalji ga najzad! Ti si Bog, ti možeš trpjeti - mi ne možemo
više. Smiluj nam se!
Koračao je sinagogom gore-dolje. Dan se gasio, sjene navriješe iz uglova i
progutaše Ezekijela. Stari se rabin ogledao tminom što je padala oko njega i
odjednom mu se u misli vratilo sve što je ikad vidio i propatio. Koliko li je puta, i s
kakvom žudnjom, pohitao iz Galileje u Jeruzalem, pa iz Jeruzalema u pustinju,
sveudilj Mesiju išteći! Ali, svaki put bi se njegova ufanja slomila pod novim
38
raspećem i on bi se posramljen vraćao u Nazaret. Danas, međutim...
Primio se objema rukama za glavu.
„Ne, ne...“ promrmljao je, „ne, to nije moguće!“
Danima i noćima otada mu je bubnjalo u glavi kao da će mu se rasprsnuti. Nova
ga nada bješe obuzela, pregolema za njegovu pamet - ludost prava, zloduh što ga je
rastakao. Ali, ne bješe mu prvom: to se bezumlje zarivalo svojim kandžama u
njegov um godinama već. Uspijevao ga je potisnuti, ali se ono vraćalo - nikad se ne
usuđujući pojavit’ se danju, nego ga je spopadalo noću, u njegovim snima. Danas,
međutim, javilo mu se usred bijela dana!... Je li on taj?
Naslonio se na zid i zatvorio oči. Opet ga vidje kako iznova kroči ispred njega,
zadihan pod križem što mu pleća pritišće - a zrak oko njega ustreperio, kao što
valjda oko arhanđela titra... Gle! Oči podiže, a nikada stari rabin ne vidje toliko
nebesa u očima ljudskim! Je li on taj?
„Gospode, Gospode,“ prošaptao je, „zašto me mučiš? Zašto mi ne odgovoriš?“
Proročanstva mu sinuše umom poput bljeskova munja. U nekom bi se trenu
njegova oronula misao ozarila svjetlošću, u drugom utonula u mrak bez imalo
nade. Patrijarsi mu se ukaza- še, prvaci plemena žilavih šija, izranjavljeni... s
Mojsijem na čelu, kako slijedeći ovna zavijenih rogova kroče beskonačnom stazom
iz zemlje u kojoj robovahu u zemlju Kanansku, a onda iz Kanana prema budućem
Jeruzalemu. Ali, na tomu drugom putu nije im poglavar Mojsije utirao staze, nego
netko drugi - rabinov se um silno usplahiri - s križem na ramenu...
Jednim se korakom našao kraj vrata, otvorio ih i duboko udahnuo vjetar što ga
je zapuhnuo. Sunce bješe zašlo, ptice su se spremale na počinak. Uska se uličica
ispunila sjenama, zemlja se hladila... Zaključao je vrata, zataknuo teški ključ za
pojas i onda - prikupivši hrabrosti što mu je na tren bješe ponestalo - pognute glave
zakoračio put doma Marijinog.
Marija je sjedila na visoku stolcu, u malom dvorištu pred svojom kućom. Prela
je, jer bješe još dovoljno danjega svjetla - ljetna je večernja rumen polako uzmicala
s lica zemlje, kao da joj se ne da otići. Muškarci su se vraćali s polja, tjerajući
volove pred sobom, a žene su palile večernje ognje da im skuhaju večeru - selom se
pronio miris drva zahvaćenih plamenom. Marija je prela, a njezine su se misli - baš
kao i nit između preslice i vretena - sukale i uvrtale čas tamo, čas amo...
Ispreplitale su joj se slike iz sjećanja i one iz mašte, jer joj takav i život bješe:
polovicom sazdan od stvarnosti, polovicom bajka. Godinama je obavljala skromne
kućne poslove, a onda joj dođe taj nepozvan paun - čudo se desi - i natkrili ju,
uzburka sve u njoj, svojim zlatnim perjem.
„Povedi me kamo god hoćeš, Gospode — učini sa mnom što ti je volja. Muža si
mi odabrao, podario si mi sina, patnju si mi moju udijelio. Kad kažeš da plačem, ja
plačem, kad narediš da šutim - ja šutim. Jer, što sam ja, Gospodine? Šaka blata u
tvojim rukama, što ju mijesiš po svom nahođenju. Pa neka bude tako, a samo te
jedno molim: Gospode, smiluj se sinu mojemu!“
Kao snijeg bijela golubica u tom je trenu doletjela s nasuprotnoga krova,
zalepršala krilima nakratko nad Marijinom glavom, sletjela potom na dvorišnu
39
kaldrmu i stala koračati ukrug oko njenih stopala. Ponosno je raširila repna pera,
nagnula glavicu promatrajući Mariju, a u večernjem joj rumenilu svako oko blistaše
poput rubina. Marija ju je pogledala, šaptati joj počela... ‘Možda mi hoće otkriti
neku tajnu, posmislila je. ‘O, kad bi samo stari rabin naišao. On poznaje ptičji
govor, pa bi nam mogao tumač biti...’ Sto je više promatrala golubicu, nekako ju je
sve dublje sažalijevala. Spustila je predivo, pozvala pticu nježnim glasom - a ta
prhnu krilima i sleti joj na koljena. Tu se, kao da joj sva tajna bješe želja da se
ugnijezdi u Marijinom krilu, spustila na grudi i ostala mirno sjediti.
Marija je osjetila njezinu toplinu i jedva zamjetnu težinu, pa se nasmiješila; ‘O,
kad bi se Bog uvijek tako blago objavljivao ljudima’, pomislila je... sjetivši se jutra
kad su se ona i njen zaručnik Josip uspeli na vrh proroka Elije, na brdu Karmel,
nebu pod oblacima. Htjeli su isprositi u srditog proroka naklonost da u Boga zaište
da im se sin porodi - kojeg bi jednom zavjetovali njegovoj, prorokovoj milosti. Iste
su se večeri trebali vjenčati, te krenuše zorom kako bi primili blagoslov proroka
koji se ognjem objavljivao i munjom glasao. Predivna jesen bješe, jutro bez oblačka.
Po poljima je čeljad skupljala posljednju ljetinu, mošt je vrio u krčazima, a na
ljesama od trstike ispletenim sušile se smokve. Mariji bješe petnaesta, a premda je
njezin ženik bio starac sijede kose, čvrsto je u ruci držao prut iz koga je list i cvat
trebao izbiti.
Na vrh su se brda uspeli točno u podne. Kleknuli su i dotakli prstima
okrvavljen oštar granit. Iskra vrcnu iz kamena i opeče
Marijinu ruku, a kad je Josip zaustio da zazove srditoga gospodara planinskog
vrhunca, prije nego što je glasa pustio s nebesa se stušti oblak mrk poput onoga
punog tuče, dotakavši stijenje u obliku pijavice. Josip skoči, zgrabi svoju zaručnicu
kako bi ju sklonio u neku pećinu, ali Bog posla strašnu munju, spoji njom zemlju i
nebo, pa Marija pade nauznak svijest izgubivši. Kad se povratila, otvorila oči i
osvrnula se ukolo, vidje Josipa kako leži licem na crnu kamenu — oduzet...
Spustivši ruku na golubicu na svojim koljenima, Marija ju je lagano pomilovala
u strahu da ju ne poplaši. ‘Bog siđe u srdžbi na planinski vrh i u srdžbi mi se
obrati’, promrmljala je. ‘Što li mi htjede reći?’
I stari ju je rabin mnogo puta isto pitao, uvijek iznova zadivljen čudima što su
se oko nje zbivala.
„Nastoj se sjetiti, Marijo,“ govorio joj je. „Bog se ljudima tako i objavljuje, u
obliku munje. Upni se da se prisjetiš... možda ćemo tako saznati kakva je sudbina
tvoga sina.“
„Grom ono bješe, oče. Zagrmljelo je kao da s nebesa jure volovske zaprege što
se kočijašima oteše.“
„A osim te grmljavine, Marijo?“
„Jest, oče... u pravu si. Bog se kroz grmljavinu čuo, ali mu ne razumjeh niti
riječi. Oprosti.“
Milujući golubicu, nastojala je vratiti onu munju u sjećanje i trideset godina
nakog tog događaja odgonetnuti njegovo skriveno značenje.
Zatvorila je oči. Među dlanovima je osjećala golubičino krhko tjelešce i
40
otkucaje njezinog srca. Odjednom - nije znala kako ni zašto - golubica i munja
stopiše joj se u svijesti: spoznala je da grom i otkucaji ptičjega srca isto bjehu - Bog!
Kriknula je i poskočila od užasa, jer je tada prvom razumjela riječi kazane
grmljavinom... jednako kao i golubičinim gugutanjem: „Zdravo, Marijo... Zdravo,
Marijo...“ Nikakve sumnje nije bilo: Bog joj se obratio riječima „Zdravo, Marijo...“
Okrenula se i ugledala muža uprtog o zid, bezglasno je otvarao i zatvarao usta...
a premda se noć već bješe spustila, još se preznojavao i slinio. Krenula je prema
dvorišnim vratima, prošla pored Josipa ništa mu ne kazavši, jer je jedino htjela
znati je li joj se sin vratio. Vidjela ga je kad je okrvavljen rubac razapetoga povezao
oko svoje glave i krenuo nizbrdo u dolinu, ali ne i otada; kamo li se djenuo? Zašto
kasni? Neće valjda opet ostati negdje u polju do svitanja?...
Dok je tako nujna stajala na pragu, vidje starog rabina kako joj prilazi teško
dahćući, odupirući se o svoj pastirski štap. Preostale sjedine nad sljepoočnicama
bjehu mu se nakostriješile od večernjeg lahora što je strujao s brda Karmel.
Marija se, iz poštovanja, ukloni da bi ga propustila u dvor i rabin uđe. Uze
šurjaka za ruku, pomilova mu ju, ali ništa ne reče
 a što bi i mogao? Njegov je um lutao mračnim vodama. Potom se obratio
nevjesti.
„Oči ti blistaju, Marijo,“ reče joj. „Što ti se zbilo? Opet te Bog posjetio?“
„Oče, sjetila sam se!“ odgovorila mu je, ne suzdržavši se. „Sjetila se?... Čega, za
milost Gospodinovu?!“
„Onih riječi pomiješanih s grmljavinom.“
„Velik je Bog Izraelov!“ rabin će uzdrhtavši sav, podigavši ruke put neba. „Zato
ti i jesam došao, Marijo... da te još jednom upitam. Jer, kao što znadeš, naše su nade
danas još jednom razapete, a moje srce...“
„Sjetila sam se, oče,“ ponovila je Marija. Dok sam večeras sjedila ovdje i prela,
iznova razmišljajući o onoj munji... začuh ju opet u sebi, ali prvi put tako tihu da
sam jasno raspoznala glas u njoj. Bistar i radostan glas Božji: ‘Zdravo, Marijo!’“
Rabin pade na stolac, jedva se uspjevši održati da se ne sruši na oblutke
kaldrme. Uhvatio se za glavu, snažno pritisnuvši dlanovima sljepoočnice i duboko
se zamislio. Nakon nekog vremena podiže pogled:
„Ništa drugo, Marijo? Zar ne možeš, poniranjem još dublje u sebe, spoznati...
još nešto čuti? Sudbina Izraelova može ovisiti o tom što kažeš.“
Kad je čula svećenikove riječi, Mariju silan strah obuze. Grudi joj uzdrhtaše, još
jednom je napregnula um da se sjeti je li još nešto čula u onoj grmljavini.
„Ne, oče...,“ šapnula je najzad iscrpljena. „Ne, ništa više nisam čula od svega što
mi je kazano. Koliko god se trudila, ne mogu raspoznati... a jest bilo mnogo toga.“
Rabin joj položi ruku na tjeme, zagledavši se u njezine krupne tamne oči.
„Posti, Marijo, i moli. Ne traći svoj um na svakodnevne poslove. S vremena na
vrijeme vidim oko tvoga lika auru blistavu poput munje, a čelo ti se ozari... kakva
je to svjetlost, pitam se. Samo znam da mi je neznana. Posti stoga, moli... pa ćeš
čuti i više od ‘Zdravo, Marijo...’, jer kad Božja poruka tako blago počinje, moraš se
uprijeti da doznaš što slijedi.“
41
 Da bi prikrila uzbuđenje, Marija je pošla do police na kojoj je držala vrčeve,
uzela odande brončani kalež, napunila ga studenom vodom, te ga - sa šakom
datulja - pružila starom svećeniku.
„Hvala ti, ali nisam ni gladan, ni žedan,“ reče joj on pokazujući joj da sjedne
pored njega. „Nešto ti kazat’ imam.“
Marija nije sjela uza nj, nego na najniži stolac, prinijevši ga starcu uz noge;
zagledala se netremice u njega, iščekujući što će joj reći.
Starac je u glavi vagao riječi, jednu po jednu - jer to što joj kazati htjede nije
lako bilo. Nada o kojoj riječ bješe bila je tako krhka i neuhvatljiva, da je tražio
jednako oprezne i neodređene riječi kako ufanju što ga je ćutio ne bi dao previše
težine i na riječima ga pretočio u izvjesnost. Nadasve nije htio užasnuti majku svog
nećaka.
„Marijo,“ progovorio je konačno, „tajna kruži oko ove kuće poput pustinjskog
lava u noći. Ti nisi poput svake druge žene, Marijo. Ćutiš li to?“
„Ne, oče... ne osjećam,“ šapnula je. „Jednaka sam ja drugim ženama, volim sve
što i one... sitne brige i radosti. Nije mi teško prati ni kuhati, na zdenac po vodu
otići, porazgovarati sa susjedama, našaliti se. Predvečer, kao i one iznijeti stolac
pred kapiju, pa promatrati prolaznike. A srce je moje, oče, kao i srce svake druge
žene, boli prepuno.“
„Nisi ti drugim ženama jednaka, Marijo,“ rabin je te riječi izrekao svečanim
glasom, odmahujući rukom kao da hoće unaprijed odagnati njezino neslaganje. „A
sin je tvoj...“
Rabin zastade u pola rečenice; nije mogao naći ni prave riječi, ni smoći snage
da ju prevali preko usta. Uperio je pogled u nebo, kao da nešto osluškuje. Ali, samo
su se ptice čule u krošnjama drveća, kako pred spavanje ćućore... kotač je vremena
hitao dalje, još jedan dan izmaknuo se ljudima ispod nogu.
Stari je svećenik duboko uzdahnuto: kako li samo vrijeme bježi, kako se noć i
dan mahnito naganjaju! Cim svane, eto sumraka, mjesečeve mijene slijede jedna
drugu uzastopce, djeca muževi postaju, crna im kosa učas posijedi, more obale
podlokava, bujice brda ogolijevaju - a Onoga koga čekaju još nema!
„Moj sin, oče...? Što je s mojim sinom?“ upitala ga je drhtavim glasom.
„Ni sin tvoj nije poput drugih sinova, Marijo,“ rabin joj najzad odgovori.
Iznova je stao vagati riječi, ali se, nakon nekoliko trenutaka, ipak odvažio
nastaviti.
„Ponekad, kad je sam noću i kad misli da ga nitko ne gleda, cijeli mu lik u
mraku blista... Neka mi Bog oprosti, Marijo, ali... rupicu sam probušio u zidu,
prislonim oko i kroz nju ga promatram. Gledam što radi. A zašto? Priznajem, jesam
zbunjen... posvema, jer tu mi moje znanje ništa ne pomaže. Neumorno
pretražujem Knjigu, svitke razmotavan i smotavam, ali ne mogu shvatiti tko on
jest... ili što. Uhodim ga potajice, pa tako vidim u tmini plamen što mu obraze liže.
Odnosno, kako danju sve bljeđi i bljeđi biva... kako nestaje. A nije to od bolesti,
posta ni molitve... ne - nego ga onaj oganj proždire.“
Marija uzdahnu; jadna li je mati koja na svijet donese sina različitog od drugih,
42
pomislila je - ali ništa ne reče.
Starac se uto nagnuo nada nju i nastavio jedva čujnim glasom, a usana
plamenom ozarenim.
„Zdravo, Marijo,“ reče joj. „Svemoćan je Bog, tajnoviti su puti njegovi. Možebit
je tvoj sin...“
Zlosretna je majka kriknula, silno zatečena:
„Smiluj mi se, Oče! On prorok!? Ne, ne...! Ako je Gospod tako zapisao, neka i
izbriše. Želim da moj sin bude kao i svaki drugi, ni više, ni manje... Upravo kao i
svaki drugi. Neka dube korita, pravi kolijevke, plugove i ono što ljudi u kući
trebaju, baš kao što je to i njegov otac nekoć činio... a ne samo, kao sad, križeve za
razapinjanje ljudskih bića. Neka se oženi dobrom mladicom iz poštovane kuće — s
mirazom, dakako, pa neka skrbi o njoj, o djeci koju će imati... da bismo subotom
mogli u šetnju selom, baka, djeca i unuci, da nam se sva čeljad divi.“
Rabin se svom težinom upro o svoj pastirski štap i ustao sa stolca.
„Marijo,“ reče joj strogo, „kad bi Svevišnji majke slušao, svi bismo istrunuli u
kaljuži dokolice i lagodna življenja. Razmisli o svemu što oboje kazasmo... kad
ostaneš nasamo.“
Okrenuo se potom bratu da bi ga pozdravio i poželio mu laku noć; Josip,
zamućena staklastog pogleda, jezika ovješenog preko donje usne, u prazno je zurio,
uzalud nastojeći riječ reći.
„Bori se tako sa svojom nevoljom od jutra do sutra, a nikako da je se liši,“ reče
Marija; prišla mu je potom i obrisala izobličena i zapjenjena usta.
Upravo u tom trenu, kad je rabin već dizao ruku da joj mahne ‘Zbogom!’, vrata
se s treskom rastvoriše i sin se Marijin ukaza u njihovom okviru, lica blistavog u
sumraku. Oko glave mu bješe povezan okrvavljeni rubac raspetoga, dok mrak već
pregust bješe da bi se vidjeli tragovi suza na njegovim obrazima, te prašina i
skorena krv kojima mu bjehu oblijepljena stopala.
Prekoračio je prag, osmotrio sve troje unezvijerenim pogledom: majku, starog
vjeroučitelja i - naslonjenoga na studen zid
 svog oca duhom odsutnog.
Marija je posegnula za svijećom, da ju upali, ali joj rabin zadrža ruku.
„Čekaj,“ šapnuo joj je, „razgovarat ću s njim.“
Skupivši snage u srcu, pristupio je mladiću.
„Isuse,“ rekao mu je tako tiho da Marija nije ništa čula, „Isuse, dijete moje,
koliko mu se još kaniš odupirati?“
„Dok ne umrem!“ odgovorio mu je križodjelja tako gromoglasno da se cijela
koliba potresla.
Istoga trena, kao da je s tim uzvikom izbacio svu snagu iz sebe, Marijin se sin
srušio na tlo, te se leđima odupro o zid, na jedvite jade dolazeći do daha. Rabin,
htijući mu se opet obratiti, sagnuo se - ali i odskočio u istom času; takvu je vrelinu
osjetio, kao da se primakao razjarenu ognju. ‘Bog ga je obuzeo’, pomislio je. ‘Jest,
Bog ga je snašao... i ne dopušta drugima da mu priđu. Bolje da odem...’
Bez ijedne riječi, rabin je nestao u noći. Marija je zatvorila za njim dvorišna
43
vrata, ali se nije usudila užeći svijeću: toliko se prestrašila nepoznatoga nečega,
divljeg i opasnog, u mraku dvorišta. Ušla je u kuću, zastala nasred poda... osluhnula
muža kako beznadno hropi i sina, zgrčenog u klupko na kaldrmi, kako se u silnu
strahu bori s nečim što ga guši. Nešto ga je davilo, ili netko... a tko, što? Jadna je
mati zarila nokte u obraze i zavapila glasno, moleći i preklinjući:
„Majka sam, zar nemaš milosti spram moje boli?“
Niotkud odgovora.
A dok je ona tako stajala okamenjena, nemoćna da ijednu više prozbori,
osjećajući kako drhti svakom krvnom žilicom u tijelu - kućom se prolomio strašan,
ali pobjednički urlik: oduzetomu joj se mužu jezik razvezao i konačno mu je cijela
riječ prešla preko usana, premda u slogovima, ali toliko glasna da je odjeknula
cijelom kućom:
„Ja-hve!...“
Čim ju je izgovorio, starac se srušio... potonuo u dubine poput olova teškoga
sna.
Marija se pribrala i upalila svijeću, sjetivši se uto da im se večera odavno
prekuhala. Prišla je ognjištu i podigla poklopac s glinene zdjele... svakako je trebalo
doliti vode, a vjerojatno i bacit’ zrno soli.

6
Nebo se bješe osvijetlilo plavičastom prvog svitanja. Nazaret je pod njim snivao
u tišini dok je Zornica odbrojavala ure nad njegovim posteljama, palmama i
limunovim stabalcima ovijenim blijedoružičastom maglicom. Posvemašnji je mir
vladao - ni gavran da zagrakće. Marijin sin otvorio je vrata... ruka mu nije drhtala,
premda su crni kolobari oko njegovih očiju svjedočili o noći bez sna. Nije ih
zatvorio za sobom, a ni osvrnuo se nije da baci pogled na majku ili oca u trenu kad
zauvijek napušta roditeljski krov. Koraknuo je jednom, dvaput... pa stao - jer mu se
učinilo da čuje nečije teške stope kako prate njegove. Osvrnuo se, nikoga ne bješe.
Pritegao je pojas načičkan čavlima, čvršće vezao i onaj okrvavljen rubac oko
glave i zaputio se uskom zavojitom ulicom. Neki je pas bezvoljno na nj zalajao,
jedna sova - osjećajući približavanje dana - preplašeno je prhnula i preletjela ga...
pa on pohita sve dalje od roditeljskih vrata, kroz voćnjake i vrtove. Uskoro se prve
ptičice oglasiše cvrkutom, na jednoj okućnici vidje starca kako okreće kolo nad
bunarom. Dan se razbuđivao.
Na taj se dug pohod zaputio bez torbe, štapa i obuće, u nakani da prođe Kanu,
Tiberijadu, Magdalu i Kapernaum, te potom zaobiđe Genezaretsko jezero i zađe u
pustinju. Čuo bješe o nekom samostanu ondje, utočištu za proste a vrle muževe
koji se odijevaju u bijelo, ne jedu meso, ne piju vino, ne liježu sa ženom — nego se
samo Bogu mole. Bjehu upućeni u bilje, pa su liječili tjelesne boljke - a poznavali
su i tajne obrede za oslobađanje duša iz Đavolje vlasti. Koliko li mu je samo puta
rabin, njegov stric, govorio
o tom samostanu, sjetno uzdišući pritom, jer je i sam ondje proveo jedanaest
godina, slaveći Gospoda i čeljad liječeći. Ali, zlo i naopako! Jednoga dana podlegao
44
je Iskušavatelju - a taj je, zna se, strahovito moćan - pa vidje ženu, napusti svetački
život, odbaci bijelu mantiju, oženi se i darova život Magdaleni. Pravo mu budi! Bog
mu je uzvratio baš kako je i zaslužio.
„Onamo ću... onamo,“ mrmljao je Marijin sin ubrzavajući korak. „Ondje,
unutar samostanskih zidova, skrit ću se pod njegovim okriljem.“
Kako li je samo radosno grabio stazama! Predugo je već - sve od svoga
dvanaestog rođendana - silno želio napustiti roditeljski dom, zaboraviti prošlost,
pobjeći majčinim prigovorima, očevim jaucima i tlaci svakidašnjoj što nagriza dušu.
Žudio je za odbacivanjem svega obično-ljudskog kao što se strese prašina s nogu,
pobjeći i naći si pribježište u pustinji. A danas je konačno jednim potezom sve
zbacio sa sebe, isključio se iz kolotečine namijenjene smrtnom čovjeku i dohvatio
se, dušom i tijelom, Božjega puta. Bio je spašen!
Njegovo se blijedo, gorčinom obilježeno lice, najednom ozarilo. Možda ga je
Bog svih proteklih godina upravo onako na kušnju stavljao kako bi ga naveo na put
kojim sada kroči, slobodan kao ptica, ne osjećajući one kandže na tjemenu. Znači li
to da su se njegove želje počele stapati s Božjima? Nije li to najveća
I najteža dužnost ljudskoga bića? Nije li u tomu otkrovenje sreće?
Osjetio je golemo olakšanje u srcu. Nema više onih kandža, nema hrvanja ni
krikova. Ovoga je jutra, pred svanuće, Bog došao pun sućuti, dodirnuvši ga poput
nježnoga i svježeg povjetarca, kazavši mu: „Idemo!“ Otvorio je vrata - a kakav li ga
je osjećaj izmirenja sa samim sobom dočekao, kakav ushit! „Ne mogu se obuzdati“,
izustio je poluglasno, „uznosito ću dići glavu i zapjevati psalam spasenja: ‘Ti si moje
sklonište i utočište, Gospode...’“
Srce mu bješe pretijesno za toliku radost - razlijevala se iz njega dok je
napredovao, pod blještavim svjetlom jutra, između maslinika i vinograda, vrtova i
žitnih polja... golemoga Božjeg obilja... a psalam je izvirao iz njegove nutrine poput
bujice što bi da samo nebo dosegne. Koračao je uzdignute glave i dišući punim
plućima, a onda mu srce umalo stade: jasno je čuo neka bosa stopala kako tabanaju
za njim. Usporio je i pažljivo osluhnuo — i one stope usporiše, a kad njemu koljena
zaklecaše te stade, i one se zaustaviše.
„Znam tko je to,“ prošaptao je sav uzdrhtavši, „znam...“
Osokolio je samoga sebe da se naglo okrene, kako bi ju ugledao prije nego što
nestane... ali, nikoga!
Nebo na istoku zarumenjelo se dnevnom jarom. Dozrelo klasje u vrelu je zraku
bez daška vjetra čekalo srpove, pognuto od težine zrna. Nigdje nikoga na vidiku -
ni čovjeka, ni zvijeri. Samo Nazaret već daleko za njim, jedini znak života u
krajoliku. S ponekog se ognjišta dim počeo izvijati, znak da su domaćice na
nogama.
Donekle se primirio, pomislivši kako ne smije gubiti vrijeme, nego pohitati što
ga noge nose, prijeći brijeg pred njim kako bi ju ostavio za sobom... pa je potrčao.
Kad je počeo silaziti drugom stranom brežuljka, našao se u žitu visine čovjeka; na
toj galilejskoj visoravni je pšenica i uzgojena kao pitoma biljka, jednako kao i
vinova loza - divlja rođaka koje je rasla poput korova po obroncima brda. U daljini
45
se začula škripa volovske zaprege, jedan se magarac digao s tla, onjušio zrak i
zarevao, a potom se začuše smijeh i ljudski glasovi: žetelice su prilazile od sela,
noseći blistave nabrušene srpove — jutarnje je sunce milovalo njihove ženstvene
ruke, vratove i potkoljenice.
Kad su spazile Marijinoga sina kako hita u daljini, u smijeh prasnuše.
„Hej ti,“ doviknuše mu, „koga ganjaš... ili netko tebe ganja?“
Kad su mu se približile toliko da su ga mogle bolje vidjeti, i prepoznale su ga -
njihovo se čavrljanje u hipu ugasi, a spontano se i stisnuše jedna uz drugu.
„Križodjelja!“ začulo se puno gorčine. „Proklet bio! I jučer jednoga na njegov
križ razapeše...“
„Zar ne nosi njegov krvav rubac!?“
„Zapade ga kad podijeliše halje raspetoga. Neka krv nevinih padne na njegovu
glavu!“
Nakon toga žetelice požuriše svojim putom, bez osmijeha i riječi. Mimoišavši se
s njima, sin Marijin prošao je žitno polje i dohvatio se vinograda razastrtih
obroncima, skutima planine. Vidjevši smokovo stablo, prišao mu je kaneći otrgnuti
list da bi ga pomirisao. Volio je taj miris, podsjećao ga je na vonj ženskog pazuha...
a kad je dječak bio, često ga je znao omirisati zatvorenih očiju, prisjećajući se
mirisa majčinoga tijela dok bi ga dojila.
Ali, upravo kad je dohvatio list, studen ga znoj oblije: i one su dvije stope, koje
su trčale za njim, stale. Svaka mu se vlas na glavi digla - okrenuo se, još s rukom
ispruženom prema nedohvaćenu listu. Pustoš, nikoga uokolo osim tragova
nazočnosti Božje. Zemlja bješe još vlažna od rose, kapljice su se cijedile s lišća... u
trulom srcu drveta jedan se leptir mučio ne bi li osušio krila da može poletjeti.
Kriknut ću, odlučio je u sebi. Kriknuti što jače mogu i osloboditi se pritiska.
Kao i toliko puta kad bi se zatekao sam u planini ili pustoj visoravni sredinom
dana, upitao se što li to osjeća da ga tako moćno preplavljuje... radost? gorčina?...
ili, iznad svega, strah? Uvijek je osjećao kako ga Bog opasuje, stišće sa svih strana,
pa bi divlje vrisnuo u očajničkoj želji da mu pokuša pobjeći. Ponekad bi se oglasio
poput pijetla, drugom stao zavijati kao gladan čagalj, trećom zacvilio kao pseto pod
batinom... ali sad, kad je već otvorio usta da zaurla, vidje leptira kako uz golem
napor razvija svoja krilca. Sagnuo se, nježno ga dohvatio i digao na smokvin list da
ga sunce ogrije i dade mu snage da uzleti.
„Leptiriću, brate...“ šaptao je promatrajući ga suosjećajno.
Ostavivši leptira da se ugrije, opet je krenuo dalje - i istoga trena začuo one
dvije stope, prigušene vlažnim tlom, na svega nekoliko koraka za njim. U početku,
kad je krenuo iz Nazareta, jedva da su se čule: kao da dolaze iz daljine. Ali, malo
pomalo, te su stope sve smjelijima bivale i primicale mu se — te će ga ubrzo,
Marijin je sin pomislio uzdrhtavši, sustići i zgrabiti. „Gospode, o Gospode!“
promrmljao je, „daj da doprem do samostana što brže, prije nego što se ona ustremi
na me.“
Sunce je već osvajalo ravan, žareći ptice, stoku i ljude. Raznoliki se zvuci
razlegoše krajem: brdskim su se padinama raštrka- le ovce i koze, pastiri zasvirali
46
svoje frule... svijet se učini pitomim i podatnim. Za nekoliko trenutaka, kad stigne
do visokog jablana pred njim, moći će vidjeti Kanu, selo vedrih ljudi koje je toliko
volio. Koliko li je puta s majkom išao na tamošnje bučne svečanosti, dok još bješe
golobrad momčić — prije nego što je Bog zario kandže u njegovo biće! Koliko li je
puta, kao i svatko drugi, s divljenjem promatrao djevojke iz okolnih zaselaka dok bi
plesale pod gustim krošnjama topola, da se zemlja radosno trese pod njihovim
nogama! Ali jednom, kad mu dvadeseta bješe, dok je jedva dolazio do daha pod
topolom, držeći ružu u ruci...
Protrnuo je. Najednom ju vidje — nju kojoj je potajno uputio tisuće poljubaca
— kako iznova stoji pred njim. U njedrima joj bjehu skriveni mjesec i sunce, on
lijevo, ono desno, kao da se noć spušta i dan budi pod prozračnim prslukom njene
oprave.
„Pusti me, na miru me ostavi!“ kriknuo je. „Bogu sam se posvetio... i krenuo u
pustinju da ga sretnem!“
Pohitavši dalje, uskoro je prošao kraj onog jablana, pa se Kana odjednom ukaza
pred njim: bijelo okrečene nastambe, kvadratne terase za sušenje plodova, gumna
pod snopljem i tikvicama ostavljenim da se dosuše na suncu. Dvije djevojčice,
sjedeći na visoku kamenu, tako da su im potkoljenice bile u zraku, nizale su crvene
papričice na konac, da bi tim vijencima ukrasile domove.
Spustivši pogled, nastavio je što dalje od te Đavolje stupice, što je brže mogao.
Nije želio nikoga vidjeti, a niti da itko njega vidi - ali one dva bosa stopala začuše
se još jače po sitnom kamenju: i ona su ubrzala.
Sunce se uspinjalo svodom, objasjavajući svu zemlju. Žeteo- ci, radosno pojeći,
zamahivali su srpovima i žnjeli žito, slažući snopove u velike hrpe da bi ih ponijeli
na gumna. Nastavljajući žurno dalje, Marijin sin izrekao je ustaljenu dobru želju
zemljoposjednicima: „Svaki vam klas vreću napunio!“
Kana mu uskoro ostade skrivena maslinicima - sjene su padale na same
korijene, bližilo se podne. Marijin sin, dok se tako divio svemu pred očima, ali uma
zaokupljena Bogom, najednom je osjetio miris svježe pečene pogače. Osjetio je
silnu glad, ali mu se cijelo tijelo istom proželo i golemom radošću: koliko li je puta
u prošlosti glad oćutio - ali nikad ga ne obuze takva čežnja za hljebom! A sad...
Omirisao je zrak, pa - prema izvoru krušne pare - preko- čio jarak i uspeo se
preko suhozida, te zašao u vinograd na kraju koga spazi kolibu u sjeni stare masline
šupljega debla. Miris se širio od male zemljane peći, sazidane kraj vrata, dižući se
prema slamnatom krovu - neka je postarija žena kukasta nosa i očiju bez trepavica
poslovala oko nje, hitrih ruku i koraka. Uza nju bješe crn pas s ponekom
žućkastom mrljom: oduprt prednjim nogama
o postolje peći, širom je razvalio čeljusti pune oštrih zuba, očekujući zalogaj... a
kad je začuo korake kroz lozje, zalajao je i napao uljeza. Starica se okrenula nemalo
iznenađena - razgaljena što vidi mladića, muškarca uopće u njezinoj osami, zastala
je s drvenom lopaticom u ruci, pogledala ga blistavim očima i progovorila:
„Dobrodošao! Jesi li gladan?... Odakle dolaziš, s milošću Božjom?“
„Iz Nazareta.“
47
 „Gladan si...“ starica će opet, smješkajući se. „Nosnice ti se raširile k’o u hrta!“
„Jesam, gladan sam... oprosti mi.“
„Što?... Glasnije zbori.“
„Da, gladan sam. Oprosti mi, kažem.“
„A što da ti oprostim? Nije glad nešto čega se stidjeti treba, lijepi moj mladiću.
Kao ni žeđ, ni ljubav. Sve je to od Boga, priđi stoga... ne srami se.“
Iznova se nasmijala pritom, otkrivajući jedini preostali zub. „Ovdje ćeš naći kruha i
vode, a ljubavi podalje. U Magdali.“ Posegnula je zatim za hljebom što ga bješe
odložila na kamenu klupu pored peći. „Vidiš, ovaj hljeb namijenimo namjernicima,
kada god gasimo peć. Zovemo ga skakavčevim kruhom. Nije moj, tvoj je... odlomi
komad i jedi.“
Marijinog sina spokoj obuze: sjeo je na korijen stare masline i počeo blagovati.
Kako li je ukusan bio taj kruh, kako svježa voda i slasne one dvije masline, mesnate
i krupne kao jabučice, što mu ih starica pruži da bi dopunio objed! Polako je
žvakao i na miru jeo, osjećajući kako mu se tijelo i duša stapaju, oboje se
prožimajući ushitom primajući kruh, masline i vodu, skupa se njima hraneći.
Starica se bješe naslonila na peć i udivljeno ga promatrala. „E, jesi bio ogladnio,
“ reče mu sa smijehom. „Samo jedi, mlad si... dug je put pred tobom, a ne voljama
nikad kraja. Jedi, ojačaj, da bi ih mogao podnijeti.“
Odlomila je kraj još jednoga hljeba i dala mu još dvije masline; pritom joj je
rubac spuznuo, otkrivajući proćelavo tjeme - vezala ga je hitrim pokretom.
„A kamo si naumio, s milošću Božjom?“ upitala ga je.
„U pustinju.“
„Ma kamo? Daj glasnije...“
„U pustinju.“
Stara je žena ljutito stisnula svoja bezuba usta, u očima joj bijesnu žestina.
„U samostan?“ uzviknula je neočekivano bijesno. „Zašto? Što ćeš ti onamo? Zar
ti nije žao tvoje mladosti?“
Nije joj odgovorio, našto je starica ljutito kimnula glavom
 prosiktala poput zmije, pitajući podrugljivo: „Boga bi da nađeš, jel’ da?“
„Da,“ reče mladić jedva čujnim glasom.
Starica udari psa, koji joj se motao oko mršavih nogu, pa mu priđe.
„Oooo, nesretniče,“ povikala je, „zar ne znaš da se Boga ne nalazi u
samostanima, nego u domovima ljudi! Gdje god zatekneš muža i ženu, i Boga ćeš
zateći; gdje god je djece, svagdašnjih briga, skrbi za hranu, svađa i mirenja... i Bog
je tu. Ne slušaj ti te jalovce! Nikad vina iz toga grozja! Bog o kojem ti zborim jedini
je pravi: Bog doma, a ne samostana. Toga trebaš ljubiti, a onoga drugog prepusti
jalovcima, lijenim protuhama u pustinji!“
Što je starica dulje govorila, tim ju je više gnjev obuzimao; smirila se tek pošto
je izrekla sve što joj je ležalo na duši žednoj osvete.
„Oprosti mi, dobri moj momče,“ reče dodirujući mu rame, „nekoć sam sina
imala, krasnoga poput tebe. Ali, jednoga jutra se izbezumio, otvorio kućna vrata i
krenuo samostanu u pustinji... iscjeljiteljima, kuga ih pomela - nikad nikog ne
48
iscijelili do kraja svoga vijeka! Eto, izgubih ga... i tako sad mećem tijesto u peć
 hljebove vadim, a koga da nahranim? Djecu? Unuke moje?... Oronulo sam,
besplodno drvo.“
Zastala je na tren, da bi otrla suze, pa nastavila:
„Godinama sam dizala ruke Bogu u visini, zapomažući: ‘Zašto li sam rođena?
Jednog sam sina imala i ti mi ga uze...’ Vapila sam i zaklinjala, ali On ni da bi me
čuo, a nekmoli uslišio! Samo jednom vidjeh kako se otvaraju nebesa. Ponoć je bila,
a s vrha planine proroka Elije začuh gromovit glas: ‘Samo se ti deri, ni najmanje ne
hajem!’ Nebo se potom zatvori — to bješe zadnjom da sam Boga zazvala.“
Sin Marijin se pridiže pružajući starici ruku da bi se pozdravio s njom, ali mu
ona svoju uskrati — iznova propištavši kao guja: „U pustinju, dakle! I tebi je do
pješčanog ništavila?... A, gdje su ti oči, lijepi moj mladiću? Zar ne vidiš ove
vinograde, sunce, žene? Pođi, velim ti, u Magdalu - tamo ti je mjesto! Zar nikad
nisi Spise čitao? Veli Bog: ‘Nije meni do posta i molitve, mesa mi se hoće!’
Drugim riječima, on od tebe ište da mu djecu rađaš!“
„Zbogom,“ momak će tiho. „Bog te nagradio za hljeb kojim si me nahranila.“
„Neka i tebi Bog uzvrati,“ stara će žena lišavajući se gorčine. „Neka te nagradi
za dobro što mi ga pričini: godinama već nitko nije zastao kraj moje bijedne kolibe,
a i oni koji jesu naišli, sami starci bjehu...“
Marijin sin potom pođe natrag vinogradom, preskoči ogradu i izađe na glavni
put.
„Ne mogu vidjet’ čeljade okom,“ mrmljao je, ,,nit’ ikoga vidjeti želim. Otrov je i
hljeb što mi ga pruže, samo jedan put vodi Bogu: onaj što ga danas odabrah... koji
prolazi između ljudi ne dodirujući ih, a kraj mu je u pustinji. Kad li ću tamo stići!...
“
Njegove se riječi još ne bjehu izgubile - kadli grohotan smijeh odjeknu za
njegovim leđima. Okrenuo se zaprepašten tim cerekom što nije dopirao ni iz čijih
usta... zlokoban, zmijskom siktanju nalik, bremenit pakošću.
„Jahve! Jahve!“ otelo mu se iz stisnuta grla. Svake vlasi na glavi nakostriješene
zagledao se u prazninu što mu se rugala, a potom stao trčati koliko ga noge nose -
one dvije bose topotom za njim.
„Gdje god bile, koliko god zaostale... uskoro će me sustići,“ promrsio je sam sebi
i nastavio trčati.
U polju, žene su još žnjele, muškarci nosili snopove na gumna, neki - podalje -
već vrhli i pajali, pa je topao povjetarac raznosio pljevu, posipaj ući okolno
zemljište zlatastom prašinom, dok je teško zrnje oblikovalo sve veću hrpu nasred
ravni za vršidbu. Prolaznici su uzimali po pregršt žitnoga zrnja, ljubili ga i
upućivali gazdama želje za jednaku žetvu i sljedeće godine.
U daljini, među dvama brežuljcima, stajao je novopodignuti grad Tiberijada,
krcat kipova, kazališta i urešenih žena - naselje obožavatelja idola. Pogled na nj
ispunio je srce Marijinoga sina strahom. Jednom, dok je još dječak bio, išao je
onamo sa svojim stricem, rabinom, pozvanim da istjera zlog duha iz Rimljanke
plemenita roda. Bjelodano ju bješe obuzeo demon kupališta, jer je izlazila na ulicu
49
gola kao od majke rođena i takva snubila namjernike.
Rabin i nećak mu pristigli su u njezinu palaču upravo kad je plemenitašica
iznova bila spopadnuta zloduhom: pojurila je prema dvorišnim vratima, robovi za
njom... svećenik joj se ispriječio, pruživši put nje svoj pastirski štap, a tada
plemkinja vidje dječaka, te ga stade salijetati. Marijin sin je vrisnuo užasnut i
onesvijestio se; otada, svaki put kad bi se sjetio toga bestidnog mjesta, uzdrhtao bi
cijelim tijelom.
„Bog prokle onaj grad,“ govorio mu je rabin. „Stoga, kad prolaziš onuda, hitaj
što te nose nose, u zemlju gledaj i o smrti misli - ili uperi pogled u nebo i misli na
Boga. Ali, želiš li moga blagoslova, kadgod ideš u Kafarnaum, odaberi drugi smjer.“
Bestidnik sad bješe ozaren sunčevim svjetlom; rijeka ljudi tekla je kroz njegove
dveri, u oba smjera, pješice i na konjima, barjaci s dvoglavim orlom vijali su mu se
nad utvrdama, blještali brončani štitovi. Jednom Marijin sin vidje kobilje truplo u
zelenoj baruštini izvan Nazareta: naduto bješe, kože napete kao na bubnju, a
pregršti crva i svakojake gamadi gmizali su kroz raspadnut trbuh pun gnoja i
truleži. Oblak velikih zeleno-zlatnih muha mesarica lebdio je na lešinom, a dva su
gavrana oštrim kljunovima kopala oči uginule životinje iz dupäljä pod dugim
trepavicama. To ga se truplo čudesno dojmilo: nastanjeno tisućama sitnih bića, kao
da bješe oživjelo - samo što ne kroči lagano proljetnom livadom, sito i namireno,
nego leži četirima potkovanim kopitima uperenim prema nebu.
„Upravo je takva, kao kobilja lešina, Tiberijada,“ šaptao je sin Marijin, ne
uspijevajući odvojiti pogleda od blistavoga grada. „Takve su i Sodoma i Gomora...
takva je i grešna duša čovječja.“
Živahan, još životnih sokova pun starac naiđe jašući na magarcu, vidje Isusa i
stade.
„U što si blenuo tako, momče?“ upitao ga je. „Zar ne znaš koji je to grad? To je
naša nova kraljevna: Tiberijada... kurvetina. Grci, Rimljani, Beduini, Kaldejci,
Egipćani i Izraelci ju objahuju, a ona je uvijek u stanju još ih podnijeti.
Neprestance bi ih još - počuj ti mene. Nije nego kako ti ja kažem.“
Izvadio je šaku oraha iz bisaga i počastio Isusa. „Činiš se zgodnim momkom...
ali siromaškom,“ reče mu. „Uzmi... da imaš što grickati usput, a ne zaboravi kazati
‘Blagoslovi, Bože, starca Zebediju iz Kafarnauma!’“
Brada mu je, podijeljena u dva pramena, bila posve sijeda, usne debele i
halapljive, vrat debeo i kratak, a crne oči zvjerave kao u grabljivice. Njegovo je
stameno tijelo govorilo da se u svoje vrijeme najedalo, napijalo i ljubovalo - i da ni
danas nije ni izdaleka namireno!
Uto naiđe i runjava ljudina golema stasa. Halja mu bješe sprijeda rastvorena,
noge bose, a u desnici je držao čobanski štap s kukom. Namjernik je zastao teško
zadihan, te će - ne pozdravljajući starca - sinu Marijinom: „Vi, čestiti... da niste sin
drvodjelca iz Nazareta? Niste li onaj koji teše križeve na koje nas razapinju?“
Priđoše i dvije žene koje su žnjele u blizini, pa čule njegove
riječi.
„Ja...,“ Marijin će sin mucajući, s nakanom da se udalji.
50
 „Kamo bi ti? Kud si naumio?“ povikao je gorostas, hvatajući ga za podlakticu.
„Nećeš tek tako otići! Izdaj niče, tesaru križeva... ubit ću te!“
Međutim, starac zgrabi batinu i ote ju iz čobanove ruke.
„Polako, Filipe...“ reče mu. „Slušaj starca što ti ima reći. Hajde ti meni lijepo
kaži: ne događa li se ama baš sve na ovom svijetu po Božjoj volji?“
„Da, Zebedijo. Baš sve.“
„Tako je... a onda je Božja volja i da ovaj momak djelja križeve. Pusti ti njega na
miru: znaš kako drevna mudrost nalaže - ne miješaj se u posla Gospodinova. Nije
nego kako ti ja kažem!“
Marijin sin, iskobeljavši se u međuvremenu iz nasilnikovih ručetina, dao se u
bijeg; dvije stare žetelice ispratile su ga divlje vrišteći i mašući put njega srpovima.
„Zebedijo,“ gorostas će potom, „hajd’mo mi obojica dobro oprat’ ruke, jer smo
dodirnuli tesara križeva... a i usta nam je isprati, jer smo zborili s njim.“
„Ne brini za to,“ odvrati starac, „ali... što smo se ukipili ovdje
 hajd’mo, čini mi društvo, itekako mi se žuri. Znaš, sinovi mi se raštrkali: jedan
ode u Nazaret da bi gledao razapinjanje na križ... barem mi tako reče... a drugi u
pustinju, hoće svecem postati. I tako ostadoh sam s mojim barkama! Dođi,
pomogni mi izvući mreže, vjerojatno su već krcate ribom. Dat ću ti punu košaru.“
Odoše tako njih dvojica - starac u neobično dobrom raspoloženju. „Dobri Bože,
nije ni tebi jadniku lako... što li te sve snađe,“ nastavio je kroza smijeh. „Mora da si
se gadno namučio svijet stvarajući. Jer, ribe su zapomagale: ne učini nas
slabovidnima, nemoj da ulijećemo u mreže! A ribari, s druge strane, urlaju: učini ih
slabovidnima, nek’ se u mreže zapliću! I koga Bog da posluša?... Pa tako on
ponekad posluša ribe, a ponekad ribare - i tako ti je to na svijetu, momčino!“
Marijin sin istodobno je gazio strmu kozju stazu kako bi zaobišao Magdalu: nije
htio da ga primami to slikovito selo, srca otvorenog namjernicima — ali i kvarnog
— što je ležalo u palminom gaju na križanju putova kojima su karavane danonoćno
prolazile, dolazeći iz porječja Eufrata i Arabijske pustinje, a polazeći prema
Velikomu moru, Damasku, Feniciji, zelenoj dolini Nila... i obratno. Na ulazu u selo
bješe zdenac studene vode, a na njegovoj su kruni sjedile nakićene djevojke i
smiješile se trgovcima. Stoga je morao promijeniti smjer, zaobići Magdalu i izbiti
pravo na jezero, te produžiti u pustinju. Ondje, kraj presušenog zdenca, Bog je
stolovao - njega čekajući.
Kad se Boga sjetio, srce mu se ushitom ispunilo i ubrzao je korak - a u tom se
trenu i sunce smilovalo djevojkama koje su pobirale klasje: počelo je tonuti u
izmaglicu na ozboru i dnevna je jara stala popuštati. Žetelice su polijegale po
strništu da dođu do daha, šaleći se kako bi odagnale teške misli. Itekako su se
zagrijale radeći i znojeći se cijeloga dana, gole do struka, uz muškarce koji su se
također preznojavali - a koji se, kao i žene, najednom uspališe, pa su strasti
smirivali šalama i smijehom.
Marijin sin pocrveno je čuvši njihov grohot i dvosmislene riječi - žudeći za
vremenom u kojem neće više čuti ljudska bića, napregnuo je misli da odlutaju
drugamo i počeo premetati umom riječi onoga galamdžije, pastira Filipa.
51
 „Nitko ne pojmi koliko patim,“ otelo mu se poluglasno, s uzdahom iz dubine
bića, „nitko ne zna zašto djeljem križeve i s kim se pritom hrvem.“
Pred nekom kolibom dvojica su seljaka otresali sitnu pljevu sa svojih brada i
kose, te se prali - po izgledu, vjerojatno bjehu braća. Starica majka polagala im je
sirotinjsku večeru na kameni stol pored krušne peći u kojoj je na žaru pekla žitno
zrnjevlje, miris kojeg se širio uokolo.
Ta dvojica vidješe Marijinog sina, te se sažališe na nj, onako prašnjavog i
zamjetno umornog.
„Hej ti tamo, kamo tako hitaš?“ doviknuše mu. „Čini se da si se napješačio, ali
nemaš nikakve torbe... Stani s nama, pa preza- logaji ulomak hljeba.“
„Ima i pečenoga zrnja,“ dodade njihova mati.
„A i gutljaj vina, da ti vrati rumen u obraze.“
„Nisam gladan. Neću ništa, hvala vam,“ odgovorio im je prolazeći bez
zaustavljanja, pomislivši kako bi se jednom - kad doznaju koga su pogostili -
itekako posramili što su mu i ruku pružili ili porazgovarali s njim.
„E, pa onda nazdravlje tvojoj bandoglavosti,“ dobaci mu jedan od braće. „Nismo
te dostojni, jel’ da?“
Isus htjede odgovoriti da je tesar križeva, ali mu je uzmanjkalo smjelosti - samo
je pognuo glavu i nastavio svojim putom.
Večer se spustila naglo kao bojovnikov mač: brežuljci i doline nisu se ni ozarili
rumenilom, a nad cijeli se kraj nadvila tmina
 baš kao da je dnevna svjetlost, dižući se s tla, uzletjela u nebo s vrhova krošanja
i zauvijek nestala. U taj se prvi mrak sin Marijin zatekao u podnožju brda, kraj
jednoga starog cedra. Iako šibano vjetrima i ranjavano nevremenom, to se drvo
čvrsto držalo tla - kao da je korijenjem proždiralo stijenu. Iz nizine se dizao vonj
snoplja i dima drva što su gorjela na ognjištima, a iz raštrkanih su koliba dopirali
mirisi večernjih obroka.
Marijin sin bio je već i gladan i žedan, pa je u djeliću sekunde pozavidio onim
trudbenicima koji su okončali svoj dnevni posao, pa se mrtvi umorni i pregladnjeli
vratili u svoje udžerice u kojima im sada žene - vidio ih je izdaleka - užižu ognje i
pripremaju jelo. Odjednom se osjetio usamljeniji od lisica i sova, jer i one imaju
svoja gnijezda ili jazbine, a u njima voljene bližnje koji ih čekaju. On, pak, nije više
imao nikoga... ni majke. Čučnuo je uz cedrovo korijenje, sklupčao se i ubrzo stao
drhturiti od svježine noći.
„Gospode,“ prošaptao je, „na svemu sam ti zahvalan: na samoći, gladi, studeni...
baš mi ništa ne manjka.“
Rekavši to, ipak kao da ga je pogodila nanesena mu nepravda: osvrnuo se
uokolo očima zvijeri uhvaćene u stupicu, a bićem mu prostruji drhtaj straha
pomiješana s bijesom. Bacio se na koljena i zagledao u stazu jedva vidljivu u mraku
- ona su se bosa stopala opet začula... kamenje se ispod njih otkotrljavalo, dok su se
uspinjala prema vrhu brijega. Kad su se uspela, Marijinom se sinu otelo (prenerazio
se čuvši vlastiti glas): „Priđi, moja gospo! Ne skrivaj mi se, noć je... nitko te neće
vidjeti. Otkrij mi se!“
52
 Zadržao je dah i čekao, ali mu nitko nije odgovorio. Ništa se nije čulo osim
vječnih zvukova ljetne noći što se razliježu pod zvijezdama: zrikavci i cvrčci,
kozodoji i druge pomrakuše, u daljini lavež pasa koji su naslutili nešto nevidljivo
ljudima. Nagnuo se prema mračnoj sjeni cedra — bio je tvrdo uvjeren da netko
stoji uz deblo, ravno pred njim.
„Moja gospo... gospo moja,“ šapnuo je u očaju, silno nastojeći zamijetiti
neprepoznatljivo. Čekao je, ne dršćući više - osjetio je kako mu se znoj cijedi iz
pazuha i sa čela.
Napregnuto je osluškivao, zagledan u tamu... u nekom trenu mu se učinilo da
čuje smijeh odande, a potom kao da vidje nekakav vrtlog što se uobličio u tijelo -
koje nestade prije nego što je poprimilo prepoznatljiv oblik. Naprežući se do
krajnjih granica, Marijin sin nastojao je proniknuti kroz mrak - nije više ridao ni
preklinjao, samo je klečao uz korijenje cedra pognute glave i čekao, osjećajući kao
da i sam nestaje u tmini.
Oštro mu je kamenje žuljalo koljena, pa je sjeo i naslonio se leđima na cedrovo
deblo... zatvorio oči — a tada mu se ona ukaza. U prvi se mah nije uzrujao ni
kriknuo, premda ju ne vidje onakvu kakvu je očekivao: vjerovao je da će ugledati
svoju ucviljenu majku s objema rukama nad njegovom glavom... kako ga proklinje.
Što li, pak, ovo bješe! Iznova se tresući cijelim tijelom, oprezno je otvorio oči —
pred njim je i nadalje bilo blistavo tijelo žene, od glave do pete prekriveno debelim
brončanim oklopom. Glave, međutim, ne bješe ljudske nego orlovske, žutih očiju i
povijena kljuna kojim upravo bješe otrgnula zalogaj mesa. Sina je Marijinog
promatrala mirno, pogledom bez traga milosrđa.
„Ne ukaza mi se kakvom sam te očekivao,“ promrljao je. „Nisi ti Majka... Smiluj
mi se i progovori. Tko jesi?“
Pričekao je odgovor, opet upitao - uzalud. Samo su ga iz mraka i dalje
promatrale one žute oči. Ali, Marijin je sin razumio što je posrijedi.
„Prokletstvo!“ kriknuo je i pao licem na zemlju.

7
Nebo nad njim osulo se zvijezdama, dok ga je do po kojem se opružio ranjavalo
kamenjem i trnjem. Raširio je ruke, grčio se i stenjao - kao da je zemlja pod njim
križ na koji ga upravo razapinju.
Prekrila ga je tmina, samo djelomice suzbijana zvijezdama i oživljavana kricima
noćnih grabljivica, te povremenim lavežom pasa, koji su se oglašavali s pragova
kuća što su ih čuvali. Zahladnjelo je - Isus je uzdrhtao od studeni. San ga je
nakratko svladao i poveo u opuštenu šetnju dalekim toplim krajem... da bi ga brzo
vratio na zemlju, bacajući ga na oštro kamenje.
Moglo je biti oko pola noći kad je začuo veseo cilik praporaca sa staze uz
podnožje brda, a potom i sjetnu pjesmu goniča deva. Čuo se i nerazgovjetan
razgovor, netko je glasno uzdahnuo, iz noći je izronio i grleni glas neke žene, a
onda je opet nastupila tišina... sve dublja. U pozlaćenu sedlu, na devinim je leđima
prolazila Magdalena - usred noći, uplakana, boje na suznim jagodicama pretvorene
53
u raskvašene mrlje.
Bogati trgovci sa svih četiriju strana svijeta još su jednom naišli, pa ne zatekavši
ju kraj bunara, a ni u kući, poslaše jednog od goniča s najraskošnije opremljenom
devom da im ju dovede što brže može. Njihovi su puti izvanredno dugi i opasni
bili, ali su stalno imali na umu tijelo koje će zateći u Magdali, a ta im je
opsjednutost njim davala snage da ustraju; međutim, ovoga ju puta ne nađoše i
stoga uputiše momka po nju, a sami posjedaše u
Magdaleninom dvorištu... drijemajući u iščekivanju.
Malo-pomalo praporci se izgubiše u noći, podsjećajući Marijinog sina - dok ih
je još sve udaljenije čuo - na smijeh, žuborenje vode što natapa voćnjak i imenom
ga zove. Tako je, zaokupljen zavodljivim glasanjem zvončića na devinoj ormi,
iznova utonuo u dubok san.
Usnio je da je cijeli svijet jedna zelena livada, sva u cvatu, a da Bog u liku
tamnoputa čobančeta s parom zavijenih rogova na glavi, novoizraslih i još nježnih,
sjedi kraj zdenca i svira frulu. Nikad u životu nije Marijin sin čuo tako divnu i
razgaljujuću glazbu. Dok je Bog-pastirče tako svirao, zemlja se - gruda za grudom -
dršćući uobličavala u živo biće, te se najednom jelen s rogovljem, vijencu nalik
nađe na onom travnjaku. Bog se nagnu i pogleda u vodu, a ona se ispuni ribom -
diže pogled put krošanja drveća, a njihovo lišće promijeni boju i pretvori se u
cvrkutave ptičice. Glazba mu postade sve glasnija i energičnija, dva kukca veličine
čovjeka izađoše iz zemlje, dohvatiše se i stadoše valjati po proljetnoj tratini! Valjali
su se s kraja na kraj te ponikve, parili se, pa se razdvajali, opet parili... smijući se
prostački, a onda se ustremiše na čobanče sikćući. Mladić je spustio frulu u krilo i
promotrio taj drzak i raskalašen par - a onda skršio sviralu nogom - našto nestade
jelena, ptica, drveća, vode... i sparenih mužjaka i ženke.
Marijin se sin probudio glasno kriknuvši, ali na razmeđi sna i jave vidje kako se
ona spojena tijela muškarca i žene vratiše u obličje sitnih insekata - i zađoše mu u
utrobu. Užasnut, skočio je na noge glasno uskliknuvši:
„Dakle, takav je glib... takva nečist u meni!“
Odriješio je čavlima proviđen remen, svukao odjeću koja mu pade pod noge i
stao se nemilice udarati po plećima, bedrima, glavi... tako da je ubrzo bio sav u
krvi. Osjetio je njezinu vrelinu i miris, te se u neko doba smirio.
Uto je počelo svitati — zvijezde izblijediše, a studen mu vjetar utjera jutarnju
svježinu u kosti. Cedar nad njim ukazao mu se silno razgranat i pun ptičjega poja.
Osvrnuo se uokolo - nigdje žive duše, a i brončano Prokletstvo orlovske glave bješe
mu opet nevidljivo.
Otići moram, pobjeći - pomislio je... ne smijem ni jednom stopom kročiti u
Magdalu, to prokleto mjesto! Neću stati dok ne zađem u pustinju i sahranim se u
samostanu... jer samo ondje mogu uništiti put, u dušu ju pretvoriti. Položio je dlan
na cedrovo deblo i potom blago udario njime po kori, osjetivši kako je duša tog
stabla ustreperila, dižući se od najdublje žilice do najviše i najnježnije grančice u
krošnji.
„Zbogom, brate moj,“ šapnuo je. „Prošle noći, sklonjen pod tvojim granjem,
54
samog sam sebe posramio. Oprosti mi.“
Ponovio je te riječi, te potom - prožet mračnim slutnjama
 krenuo nizbrdo.
Ubrzo se dohvatio glavnoga puta. Ravnica se budila: sunce je obasjalo snoplje
poslagano na gumnima, pa se žitne vlati ozariše bojama zlata. „Ne smijem kroz
Magdalu, nemam hrabrosti...“ mrmljao je Marijin sin, prilazeći križanju s koga se
glavni put nastavljao lijevo prema Magdali, a jedan od sporednih, uzak i kamenit,
desno prema jezeru. Nastavio je tom stazom, postupno stječući samopouzdanja.
Koračao je tako i koračao, lutajući i u mislima. Znao da je bježi od Magdalene,
djevojčure, a utječe se Bogu - jer je odabrao uzmak od križa k raju, od majke i oca
prema dalekim zemljama i morima, prema ljudima s bezbroj lica... bijelih, žutih,
crnih. Iako nikad ne bješe prekoračio granice Izraela, još je u ranom djetinjstvu
znao sklopiti oči u skromnoj očevoj kolibi i pustiti um da, poput uvježbana sokola
sa zlatnim praporcima, liječe od jedne zemlje do druge, klikćući od radosti. Ali,
nije ta njegova misao, lovačkom sokolu nalik, nikog i ništa proganjala: samo bi
zaboravio na tjelesno i uzlazio na nebesa - što mu i jest bila jedina želja.
Kročio je vijugavim putom između vinograda, pregazio još jedan brijeg obrastao
maslinama, držeći se staze poput onoga koji ustrajno gazi potokom ili goniča deva
kad slijedi svoju jednoličnu pjesmu. Cijelo mu se to putovanje kao san činilo —
kanda nije doticao nogama zemlju, premda je bosim stopalima ostavljao trag u
prašini... otisak pete i petorih prsta. Maslinove grane, krcate plodovima, mahnule
su mu u znak dobrodošlice, a vidje i teške grozdove na lozju kako vise gotovo
zemlju dodirujući. Naiđoše neke djevojke pod bijelim rupcima, telad goneći, te ga
pozdraviše: Šalom! Mir tebi!
Povremeno bi, iako nije mogao vidjeti žive duše na stazi, začuo one teške stope
za sobom, onaj brončani sjaj bi bljesnuo u zraku pred njim, pa se jednako naglo i
izgubio, a i zloguk bi smijeh odjeknuo nad njim s vremena na vrijeme. Ali, Marijin
sin prisilio je sama sebe na suzdržanost - približavao se spasenju: uskoro će pred
sobom ugledati jezero, a za sinjom vodom, sagrađen poput jastrebova gnijezda
među rumenim stijenjem... samostan.
Slijedio je put, hitajući umom i nogama, ali najednom za- stade preneražen:
pred njim je, u dolini zaštićenoj od vjetrova, prostrta gajem palma, ležala Magdala.
Premda se opirao svom snagom uma, noge ga nisu poslušale - ponijele su ga prema
mio- mirisnomu samotnjačkom utočištu njegove sestrične Magdalene, kući
osuđenoj na ognje paklene.
„Ne, ne želim tamo! Neću tamo...“ mrmljao je obuzet silnim strahom - ali je
njegovo tijelo odbilo pokušaj da promijeni smjer hoda: hitalo je izvoru onoga
mirisa poput hrta.
„Oduprijet ću se... udariti drugamo!“ šapnuo je, ali nije uspio. Već je vidio
uredno okrečenu kućicu i stari zdenac s kamenom krunom. Ondje su psi lajali,
kokoši kokodakale, žene se smijale, natovarene deve ležale uokolo vode
preživajući. Moraš ju vidjeti, moraš... čuo je blago snubljenje u sebi - ima to svog
razloga, Bog ti je korake usmjerio, On a ne tvoj um... moraš ju vidjeti, pasti ničice
55
pred njom i za oprost ju moliti. Jer grijeh je tvoj! Prije nego što odeš u samostan i
navučeš bijelu halju, nju moraš moliti da te odriješi obaveze, jer se inače nećeš
moći spasiti. „Hvala ti, Gospode, što me odvede onamo kako nisam htio otići...!“
Prožet iznenadnim osjećajem sreće, pritegao je remen i počeo se spuštati prema
Magdali. Prvo vidje veliko krdo deva: na- hranjene i napojene, ležale su oko
bunara na svojim nadutim trbusima, pod bremenima, mirno preživajući - mora da
je karavana došla iz dalekih zemalja u kojima se uzgajaju začini, jer je njima
mirisala cijela udolina.
Isus je zastao kraj zdenca. Neka mu je starica, koja je crpila vodu za se, pružila
krčag da se i on napije. Htio ju je upitati znade li je li Marija kod kuće, ali ga sram
bješe. Bog me uputio k njoj, pomislio je - onda moram vjerovati da svakako jest.
Krenuo je sjenovitom poljanom, prolazeći među mnogobrojnim strancima -
Beduinima u njihovim bijelim dželabijama, Indijcima zaogrnutim kašmirskim
šalovima... Na nekoj se kolibi otvoriše vratašca i tusta se matrona, dobrano brkata,
ukaza u njihovom okviru; prasnula je u grohot kad ga vidje.
„Dakle...!“ doviknula mu je, a zatim dodala prezrivo: „Nazdravlje, drvodjeljo.
Dođe i ti na hodočašće buži, jel’...?“ Zatim se još jednom sarkastično nasmijala i
nestala u polumraku izbe.
Marijin sin zacrvenio se do ušiju, ali se nije obeshrabrio; i dalje je ponavljao u
sebi kako mora pasti na koljena pred Magdalenom i njen oprost izmoliti. Ubrzao je
korak, hitajući prema njezinoj kući - na kraju sela bješe, okružena malim nasadom
nara. Dobro je se sjećao, njenih jednokrilnih, zeleno obojenih vrata ukrašenih
dvjema zmijama smotanim jedna oko druge... jednom bijelom, a drugom crnom,
kako ih je naslikao neki od njenih ljubavnika, Beduin; nad njima, naslikan bješe
veliki žuti gušter, nogu raširenih kao da je na križ pribijen.
Ipak, zalutao je, pa se vratio do mjesta gdje ga ona ženturača obruči — srameći
se upitati nekoga kojim mu putem valja ići. Podne se bližilo, vrućina bila sve teže
podnošljiva, pa je sjeo u hlad masline da malo predahne. Neki je bogati trgovac
nailazio — kratke brade od crnih kovrča, crnih očiju oblika badema, s mnogim
prestenovima na rukama, plemenitaškog držanja... Marijin sin nesvjesno pođe za
njim.
Ovaj mora biti anđeo Gospodnji, pomislio je dok je kročio za neznancem,
zadivljen jednako njegovim vitkim tijelom, kao i skupocjenim kašmirskim šalom,
po rubu ukrašenim prekrasnim pticama i cvijećem, što ga je mladac prebacio preko
ramena. Sam mi je Bog poslao svog anđela da mi pokaže put...
Plemeniti je stranac kročio vijugavim ulicama samouvjereno kao da znade kako
ne može pogriješiti — i doista, Marijin sin uskoro vidje ona vrata sa sljubljenim
gujama. Neka je stara vještičetina sjedila nadomak ulazu u dvorište, potičući žar
pod gradelama na kojima su se pekli rakovi. Kraj njenih nogu bila je zdjela s
pečenim bundevinim košticama, a u još dvjema drvenim pliticama okruglice od
mesa i prokuhana slanutka bogato uvaljane u papar.
Crnobradi se mladić sagnuo, dao starici srebrnjak i ušao u dvor... Marijin sin za
njim. Četvorica trgovaca, sjedeći na tlu prekriženih nogu jedan za drugim, čekali
56
su zagledani u zatvorena vratašca Marijine sobe što su se nazirala u kolibi. Dvojica
bjehu postariji, obojenih trepavica i nokata, dvojica mlađi, obojica njegovanih
crnih brada i brkova; neznatnim su grimasama pratili kikotanje - kao da je unutra
netko nekoga škakljao - pa škripu postelje, stenjanje... te tu i tamo izgovarali
ponešto, više za sebe, nego onomu pred njim.
Čini se da se Beduin, koji bješe unutra, zadržao dulje nego što je trebao, pa s
vremenom svi pokazaše znakove nestrpljivosti. Ipak, indijski je plemenitaš mirno
sjeo za posljednjim u nizu, Marijin sin iza njega, u sjenu velikoga nara krcatog
plodovima, o grani kojeg je visjela krletka od pruća s jarebom u svadbenom ruhu,
koji je skakutao gore-dolje, kljucao pruće svoje tamnice i glasao se kvocanjem.
Marijin je sin prepoznao i dva vitka čempresa uz dvorišna vrata, jedno stablo bješe
muško, uspravno kao mač, a drugo žensko, razgranato poput cedra.
Hodočasnici su žvakali datulje iz svojih kesa ili sjemenke mire, vadeći ih iz
dubokih džepova; potonjim su htjeli učiniti mirisnim svoj dah. Kako se čekanje
oteglo, počeše pomalo razgovarati da ubiju vrijeme, a dobro im dođoše i pridošlice:
mladog su plemića pozdravili s očitom naklonošću - dok Marijinog sina, u
prašnjavim dronjcima, odmjeriše s prijezirom. Prvi u redu, starac u bogatom ruhu,
oglasio se uz dubok uzdah:
„Ima li mučeništva većeg od moga?... Eto me pred vratima raja - a ona zaprta!“
Momak do njega, s mnogobrojnim zlatnim narukvicama, prvo se nasmijao, pa
će onda: „Moje deve nose začine od Eufrata do Velikoga mora... a vidite li jareba
crvenih nogu u onoj krletci? I., tako ću jednom pošiljkom cimeta i papra smoći
dovoljno da Mariju stavim u zlatan kavez i odnesem sa sobom. Dakle, prijatelji
dragi, to što ste naumili obavite brzo, jer će vam zadnjom biti!“ „Hvala ti na
upozorenju, vrla junačino,“ drugi će starac; brada mu bješe bjelja od snijega i
namirisana, ruke aristokratski dugačkih prsta, a dlanovi obojeni sokom nekog
drveta. „Dobro da nam to reče - eto razloga da ju danas obljubim kao nikad!“
Onaj mladi plemenitaš pred Isusom u nekom je trenu spustio kapke i počeo se
njihati gornjim dijelom tijela naprijed-natrag, te micati usnama kao da šapće
molitvu; taj je u vječnom blaženstvu bio i prije ulaska u raj. Sin Marijin sve je to
vidio i čuo... jarebovo kvocanje, raskalašen smijeh i stenjanje u Marijinoj sobi, staru
rugobu kako posluje oko ognja, rakove kako - živi položeni na žičanu rešetku -
škripe kliještima i oklopi im pucaju.
Ovo doista jest raj, pomislio je prožet općom opuštenošću
 a ono što zovemo život samo je san, san o raju... kojeg, povrh ovoga, nema.
Mogu se dići i otići, ne treba mi drugačijeg užitka. Uto je stasit muškarac sa
zelenim turbanom dodirom koljena trgnuo Indijca iz molitvenog snatrenja,
upitavši: „Vrli prinče, što tvoj Bog na ovo veli?“
„Veli... na što?“ ovaj će vraćajući se iz dubina duhovnog. „Pa, ovo što vidiš...
muškarce, žene, rakove, ljubav.“
„Sve je san, to kažem.“
„Hm... dobri moji ljudi - ako je tako, čuvajmo se,“ onaj će sjedobradi, zastajući
u prebiranju krunice. „Pazimo da se ne probudimo!“
57
 Ona se vratašca konačno otvoriše i stasit se Beduin ukaza na njima; natečenih
očiju, teturajući je koraknuo prema izlazu oblizujući se. Starac koji je bio na redu
skočio je na noge poput dvadesetogodišnjeg momka - ispraćen zbornim:
„Sretno ti, djede - smiluj nam se i obavi to hitro!“
Taj zaista nije časa časio: odriješio je pojas još prilazeći sobičku, ušao u izbu i
zalupio vratima za sobom.
Onog Beduina svi promotriše s neskrivenom zavišću, ali mu nitko ne uputi ni
riječi. Spoznali su da taj jezdi debelim morima, daleko, daleko... i odista, nije se ni
osvrnuo na njih. Nekako je prošao dvorom, posrćući jedva promašio staričine
gradele i izgubio se niz tijesnu uličicu. Onaj golemi sa zelenim turbanom, da bi im
svima odvratio misli, najednom je počeo o lavovima, morima i dalekim koralj nim
grebenima.
Vrijeme se sporo vuklo, opet je zavladala tišina - čule su se samo brojanice u
onog na redu - sve oči bjehu uprte u niska vratašca u dubini kolibe... a starac
nikako da izađe.
Mladi Indijac se diže na noge, ostali ga zapanjeno pogledaše
 zašto li je ustao? da ne kani otići? misli li kazivati nešto?... Ozarena lica, s onim
aristokratskim ozračjem naglašenim raskošno izvezenim šalom oko ramena, prinio
je sklopljene ruke usnama, potom desnicu spustio na srce, naklonio se i otišao
preko praga dvorišnih vrata nečujno poput sjene.
„Probudio se,“ reče onaj momak sa zlatnim narukvicama. Kanda se htjede i
nasmijati, ali se čudan strah odjednom uvuče među njih, pa počeše — žustro i
tjeskobno - o zaradi i gubicima, cijenama robova na tržnicama u Aleksandriji i
Damasku... ali se ubrzo povratiše na prostačke razgovore o ženama i dječacima,
plazeći jezike, cokćući i oblizujući opuštene usne.
„Gospode, o Gospode, gdje li si me rinuo?“ zavapio je Marijin sin šapatom. „U
kakvu jazbinu, kakvim ljudima uz rame?... Gospodine, nije li ovo poniženje veće
od svih? Daj mi snage da ga izdržim!“
Hodočasnici su uto i ogladnjeli, pa jedan doviknu onoj vještičini da im donese
hljeba, rakova, mesnih okruglica i vrč vina... za četvoricu. Kad su sjeli ukrug i
počeli blagovati, jedan baci isisan rakov oklop u vrata i poviče: „Daj, djede, požuri!
Ne treba ti valjda dan...“
Ostali se grohotom nasmijaše.
„O, Gospode... Gospode... daj mi snage da izdržim dok moj red dođe,“ opet je
zavapio Isus.
Onaj starkelja s namirisanom bradom nešto se kao smilio
na nj.
„Hej, ti zgodni mladiću... bolje ti je da prezalogajiš,“ reče okrenuvši mu se. „Zar
nisi gladan ni žedan? Hajde, priđi, uzmi zalogaj... trebat će ti snage.“
,,Jes’, jadniče, bolje ti je da pojedeš nešto,“ prihvatio je gorostas pod zelenim
turbanom, nasmijavši se od uha do uha. „Jer, kad dođeš na red i uđeš onamo,
nikako ne bi valjalo da osramotiš muški rod!“
Marijin sin zacrvenio se baš poput pečena raka, oborio glavu i utonuo u muk.
58
 „I ovaj sanja,“ onaj će starac srebrene brade, otresajući djeliće račjeg oklopa s
halje. ,,Jes’, Belzebuba mi i svekolike njegove svetosti, sanja on. I taj će se dić’ i
otić’ k’o i onaj, pamtite što reko’.“
Sin se Marijin ogledao uokolo užasnut: je li indijski plemić bio stvarno biće? A
da nije ovo sve - Magdalenin dvor, nar, gradele, jareb u krletci, ti ljudi... - san?
Možda je još pod onim cedrom, u snu?
Okrenuo se put dvorišnih vrata, pomoć išteći — ali ondje je stajao njegov
orloglavi pratilac, nepomično oslonjen o muško čempresovo stablo, u blještavoj
bronci do zuba. Prvi je put Isus, videći ga, osjetio nešto poput olakšanja i
sigurnosti.
Starac konačno izađe iz Magdalenine sobe, teško dahćući, a golemi s turbanom
pohita unutra. Nekoliko ura potom dođe red i na momka sa zlatnim narukvicama,
te konačno i na starca s brojanicama od jantara - i tako Marijin sin ostade sam u
dvoru čekajući.
Sunce se pomalo primicalo nebosklonu, a dva su oblaka jedrila nebom - teška
kao da su zlatom natovarena. Kad baciše sjenu na tlo, svježina pade po stablima,
zemlji i obrazima ljudi.
Starac s krunicom u neko doba izađe iz izbe, zastade časkom na pragu, obrisa
znoj, suze i slinu što mu je tekla iz nosa i preko usana, te se, pognutih ramena,
izgubi preko dvorišnih vrata.
Marijin sin se pridiže, pa krenu prema čempresu, jer ona brončana prilika kao
da bi za njim. Zastao je, htjede joj reći da neće uzmaći - ali i da ga ne prati... da
ostane za vratima, jer Magdaleni hoće sam. Onda se sjetio da bi mu riječi zaludne
bile, pa ništa ne reče. Pritegao je remen oko struka, digao oči k nebu, oklijevao
tren... a onda je čuo grub glas iz izbe: „Ima li još koga? Hajde... ulazi!“
Bila je to ona - skupivši svu snagu, krenuo je unutra, te ušao kroz poluotvorena
vrata, sav se tresući.
Magdalena je ležala na leđima, gola kao od majke rođena, obljevena znojem i s
rukama pod glavom... bujna kosa, crna kao gavranovo krilo, bješe joj razastrta po
jastuku. Gledala je u nasuprotni zid i zijevala - očito ju je cjelodnevna tlaka s
muškarcima željnim njenih draži dobrano iscrpila. Njezina kosa, nokti, svaki djelić
njenoga tijela bjehu obilježeni tjelesnim vonj em svih naroda, a ruke, vrat i grudi
išarani bezbrojnim ugrizima, nekima do krvi.
Marijin sin spusti pogled - stupio je do sredine sobe i nije mogao dalje.
Magdalena je čekala nepomična, licem i nadalje prema onom zidu... a nije čula
mužjačko dahtanje, šum odjeće što ju netko skida. Ustrašena, naglo se okrenula da
vidi tko je u sobi - a onda kriknula, dograbila plahtu i ovila se njom od nožnoga
prsta do brade.
„Ti! Ti!...“ jauknula je, pokrivši usta i oči dlanovima.
„Marijo... oprosti mi,“ zaustio je Isus.
Magdalena je prasnula u grub gromki grohot - kao da će joj se glasnice
razletjeti u tisuće vlakana.
„Marijo, oprosti mi!“ ponovio je.
59
 Ona je uto skočila na noge, onako ovijena plahtom, te bijesno podigla ruku.
„Zato li si u moj dvor došao, divni moj mladče? Zato si se umiješao među moje
ljubavnike: da prokrijumčariš svoga Boga u moju kuću kao baukača... da mi ga u
grešnu postelju dovedeš? Ali, zakasnio si, prijatelju, mnogo zakasnio... A što se
tvoga Boga tiče, daleko mu kuća. Taj mi je davno slomio srce!“
Govorila je stenjući, a od uzrujanosti su joj se grudi dizale i spuštale pod
plahtom.
„Jest, srce mi je slomio, razorio mi ga je...“ ponovila je; u očima joj se pojaviše
dvije krupne suze koje se primiše njenih trepavica kao rosa cvijeta.
„Ne huli, Marijo. Mene osuđuj, ne Boga. Zato i jesam došao: da izmolim tvoj
oprost.“
Magdalenu su te njegove riječi itekako razjarile. „Ti i tvoj Bog imate jednake
gubice! Ti i on ste jedno, ne razlikujem vas... jer kad ponekad noću pomislim na nj
- proklet neka je taj tren! - u tvom se liku on ustremljuje na me iz mraka, a kada
tebe slučajno spazim na drumu - proklet neka je i taj čas! - snađe me osjećaj da mi
to on ide ususret.“
Potom je prijeteći podigla ruku, vičući: „Ne gnjavi me s tim Bogom! Gubi se
odavde i da te nisam više vidjela. Samo jedno je pribježište za me gdje utjehu
nalazim - u glibu! Da, glib je jedina bogomolja u koju idem moliti i očistiti se!“
„Marijo, počuj me... dopusti da ti kažem, ne očajavaj nit’ zapadaj u srdžbu. Zato
i jesam došao, sestro: da te izbavim iz blata. Mnoge sam grijehe počinio, pa sam na
putu u pustinju... ne bih li ih okajao. Ali, Marijo, tvoja me nevolja pogađa više od
svih.“ Magdalena je na te njegove riječi uperila u nj ruke s ispruženim prstima,
poput nadža s oštrim noktima... luđački, kao da mu kani razderati obraze.
„Kakva nevolja?“ zavrištala je. „Dobro meni ide, baš dobro
 ne trebam nikakve sućuti tvoje svetosti! Sama bijem svoj boj, ne isteći pomoć
ljudi... ni u Boga, ni u Vraga. Sama se za svoje spasenje borim - i izborit ću se.“
„Spasenje... od koga? Čega?“
„Ne iz blata, kao što ti misliš... Bog ga blagoslovio! - jer su u njemu sva moja
ufanja. Da, u glibu... glib je put moga spasenja.“ „Glib?!“
„Jest, glib... blato, nečist, sablazan, ova prljava postelja, moje okaljano tijelo
prošarano ugrizima i ljepljivo od znoja, sluzi, sline, izlučevina... cijeloga svijeta.
Stoga odbij, kukavče! Ne trebam te ovdje, gadiš mi se... i da me nisi dirnuo! Jer,
znaj: da bih zaboravila jednog muškarca — kako bih se spasila - podaj em svoje
tijelo svima ostalima!“
Marijin je sin pognuo glavu, ponavljajući „Moj je to grijeh, moj propust...“
glasom što ga je jedva puštao iz stisnuta grla. Spontano je pritegnuo remen s
tragovima usirene krvi... „Oprosti mi, sestro. Moja je greška, ali ću iskupiti svoj
dug.“
Iz djevojčina se grla opet prolomio divlji grohot: „Baš mi je do tvoga sažaljivog
blejanja ‘Moja je greška... moj propust, sestro... ja ću te spasiti’, a sve to trtljaš ne
dižući glave kao čovjek koji se iskreno ispovijeda. Žudiš za mojim tijelom, a
umjesto da priznaš... što se ne usuđuješ... prebacuješ krivnju na moju dušu i pričaš
60
kako ju spasiti hoćeš. Koju moju dušu, smušenjače? Ženina je duša u njenoj
putenosti, što ti itekako znaš, ali nema u tebe smjelosti da tu dušu uzmeš u naručje
kao muškarac i obljubiš ju - jer ju samo obljubom spasiti možeš! I žalim te, i gadiš
mi se!“
„Sedam te je đavola opsjelo, droljetino!“ mladić je odjednom kriknuo, kao krv
crven od bijesa i stida. „Jest, svih sedam -pravo ima tvoj nesretni otac.“
Madalena se stala tresti od uzbuđenja i jeda, skupila je kosu i povezala ju
crvenom svilenom vrpcom - zašutjela nakratko, ali joj se usne uskoro opet
pokrenuše: „Nije me sedam vragova snašlo, sine Marijin - nego sedam rana. Trebao
bi znati da je žena poput
ranjene srne... i ništa joj jadnici ne preostaje, nego da liže rane.“ Oči joj se ispuniše
suzama, obrisala ih je dlanovima, a onda ju opet spopade jarost: „Zašto si ti uopće
došao? Sto hoćeš od mene... stojeći mi tako nad posteljom? Gubi se!“
Mladić joj, međutim, priđe korak: „Marijo, nastoj se sjetiti kako je bilo... kad
smo bili djeca...“
„Ne sjećam se! Kakav si ti to čovjek? Još baljezgaš... a trebao bi se stidjeti
samoga sebe! Nikad nisi imao petlje ni isprsiti se kao muškarac, niti povjeriti se
nekomu da te podupre. Nekoć si se vješao o materine skute, sad bi htio o moje, o
Božje... Nikako da se osoviš na noge, jer si sapet strahom. Zato nisi u stanju ni u
vlastitu dušu prodrijeti, a nit’ shvatiti što bi tvoje tijelo htjelo... sve od straha. Da,
kukaveljstva! Jadniče, i sažalijevam te, i prezirem te... a kad mi na um padneš, srce
mi se nadvoje cijepa.“
Nemajući više riječi, počela je plakati; suze, koliko god ih je otirala, navirale su
neprestance i, otapajući joj boju s trepavica i obraza, stvarale mrlje na postelji.
Sin je Marijin osjetio grč u srcu: eh, da mu se nekako lišiti straha od Boga, pa ju
uzeti u naručje, obrisati joj suze, pomilovati kosu i udovoljiti njezinom srcu... te
otići sobom ju odvodeći!
Da je bio muškarac na mjestu, to je trebao učiniti da ju spasi - jer, zar je ona
marila za post, molitvu i samostan? Ne, nije se tako moglo spasiti tu ženu, ali jest
čovječji put spasenja bio odnijeti ju s bludnog ležaja i povesti nekamo, otvoriti
radionicu u dalekom selu gdje bi njih dvoje živjeli kao muž i žena, imali djecu,
patili i radovali se kao sva ljudska bića... a jedino se tako, s njom, mogao i sam
spasiti!
Noć se bližila, a s njom i nevrijeme: iz daljine se začula grmljavina, sijevnulo je,
bljesak munje se probio kroz pukotinu u vratima, nakratko objasjavši Marijino lice
- koje opet nestade u polumraku. Gromovi su tutnjali sve bliže, nebo kao da je palo
na zemlju.
Momka obuze silan umor - koljena ga više nisu držala, pa se spustio na pod i
sjeo ukrstivši noge. Nosnice mu je štipao jedak vonj mošusa, znoja i prčevine;
rukom preko usta branio se od povraćanja.
Čuo je Marijin glas iz tame: „Okreni glavu na drugu stranu. Ustala bih, upalila
svijeću, a gola sam.“
„Idem ja,“ odgovorio je tiho, prikupio snagu i pridigao se.
61
 Marija kao da ga nije čula - reče mu: „Pogledaj u dvorište; ako je netko još
tamo, kaži mu da ode.“
Mladić je otvorio vrata i provirio glavom put dvora: bješe posve omračalo, a
krupne su kapi - padajući iz niske naoblake
 šuštale po lišću nara. Stara je vještica prenijela žaru s i nadalje tinjajućim
ugljevljem pod čempres, ali je kiša bila sve gušća i kapi sve učestalije, pa ju njegova
krošnja nije mogla zaštititi.
„Nema nikoga,“ reče Isus brzo zatvarajući vrata; oluja se razmahivala svom
žestinom.
Magdalena je za to vrijeme ustala iz kreveta i ogrnula se toplim vunenim
šalom, ukrašenim izvezenim lavovima i jelenima - toga joj ga je jutra darovao
zaljubljeni Etiopljanin. Njena ramena i bokovi uzdrhtaše od ugode potaknute
nježnim dodirom toploga tkanja. Propela se na prste i dohvatila uljanicu što je
visjela o klinu na zidu sobe.
„Nikoga nema,“ ponovio je mladić, zamjetno zadovoljan što je tako.
„A stara?“
„Eno je pod čempresom... ali, baš se oblak prolomio.“
Marija je otrčala u dvor, našla staricu po sjaju žara, te joj rekla, pokazujući put
uličnih vrata:
„Bako Noemi, pokupi gradele i rakove... ja ću zaključati, nitko više neće večeras
doći.“
„Ali imaš ljubavnika unutra, zar ne?“ prošištala je vještičina, mrzovoljna jer
gubi mušteriju.
„Da, unutra je... ali idi!“ Magdalena ju je zamalo potjerala.
Gunđajući kroz bezuba usta, starica je prikupila svoju opremu, te joj iznova
predbacila: „Baš ti je krasan taj odrpanac.“
Kišurina se stuštila kao da se nebo otvorilo - Marija, za- bravljujući vrata,
ispusti usklik oduševljenja, baš kao u djetinjstvu kad bi se silno obradovala prvoj
ljetnoj nepogodi. Kad se vratila u izbu, šal joj je bio posve natopljen vodom.
Mladić je stajao nasred prostorijice za ulaznim vratima, neodlučan da li da
krene ili ostane. Što bi bilo Bogu po volji? Ugodno je bilo u Magdaleninoj kolibi,
toplo... i na smrad bludilišta se svikao - a vani: vjetar, kiša, studen. Nije poznavao
nikoga drugog u Magdali, a Kapernaum daleko bješe. Hoće li otići, ostati?... U duši
se klatio kao trska na lahoru.
„Lijeva kao iz kabla, Isuse... a kladim se da nisi ništa jeo cijeloga dana. Pomogni
mi naložit’ oganj, pa ću nam nešto skuhati,“ rekla mu je glasom suosjećajnim i
nježnim — kao u majke.
„Ipak idem,“ mladić će krećući put vrata.
„Samo ti sjedi, pa ćemo skupa večerati!“ naredila mu je. „Zar ti je i sama
pomisao na to odvratna? Bojiš se da bi se uprljao jedući s prostitutkom?“
Mladić je nato bez riječi prikupio drva iz kuta, kleknuo uz ognjište među
dvama kamenovima, naložio cjepanice tako da se lakše zapale, te ukresao iskru.
Magdalenino se srce smirilo: smješkajući se, nalila je vodu u zdjelu i stavila ju
62
nad plamen, te potom iz vreće obješene o klin u zidu izvadila dvije pregršti
očišćenih mahuna boba. Kleknula je zatim, raspirila vatru, te sjela uza nju
osluškujući prolom oblaka.
„Isuse,“ počela je tiho, „pitao si me sjećam li se kad smo djeca bili i igrali se
zajedno...“
Ali, mladićeve su misli daleko bile: klečeći pred ognjem zagledan u plamene
jezike, bješe utonuo u muk - kao da je već stigao u samostan u pustinji, odjenuo
bijelu monašku halju i otisnuo se samoćom, a srce da mu je sretna zlaćana ribica
koja pliva dubokim mirnim vodama Božje milosti. Izvan kolibe, kao da je nastupio
smak svijeta - u njegovoj nutrini mir, ljubav, staloženost.
„Isuse,“ ponovila je Magdalena, „pitao si me sjećam li se kad smo djeca bili,
igrali se skupa...“
Njezino se lice, obasjano plamsajima ognja, sjalo poput užarenog željeza, ali ju
mladić - izgubljen u pustari - nije čuo.
„Isuse,“ opet će ona, „tebi tri bjehu, a meni godina više... sjedila sam na najvišoj
od triju stepenica pred dvorišnim vratima i satima te promatrala kako ne možeš
svladati ni prvu. Padao si, dizao se... a ja ne bih malim prstom maknula da ti
pomognem. Htjela sam da se uspneš do mene, ali ne prije nego što se pošteno
namučiš... sjećaš li se toga?“
Vrag, jedan od sedmorice njih u njoj, podbadao ju je da mu priča i da ga
iskušava.
„Vječnost ti je trebala da svladaš tu prvu, pa jednako tako drugu, zatim treću...
na kojoj sam te čekala, nijema, nepomična... a onda...“
Mladić se naglo trgnuo, pružajući ruku put nje: „Umukni!“ povikao je, „Ni riječi
više!“
Ali, ženino je lice i nadalje blistalo, odrazi ognja oblizivali su joj obrve, usne,
bradu, otkriveno grlo; uzela je šaku lovorova lišća i bacila ga u vatru uzdišući.
„Onda bi me ti uzeo za ruku - da, poveo bi me, Isuse, pa bismo legli na šljunak
u dvoru, stisli se jedno uz drugo... ćuteći dodire i toplinu naših tijela, kako nam
vrelina nadire u biće... a zatim bismo zatvorili oči i...“
„Šuti!“ mladić je iznova uzviknuo; podigao je ruku kao da joj htjede usta
zatvoriti, ali mu ostade u zraku - bojao se i pomisli daju dodirne.
Žena je duboko uzdahnula i nastavila ne obazirući se na njegove riječi, stišavši
glas do šapata: „Nikad u životu nisam osjetila takvu ugodu... a tu ugodu, Isuse,
otada tražim liježući s muškarcima jednim za drugim - ali ju ne nalazim.“
Marijin sin spustio je lice na koljena, te zavapio: „Jahve! Jahve... pomozi mi.“
U toploj prostoriji zavlada je tišina: čulo se samo pucketanje vatre i ključanje
boba u loncu - dok je vani i dalje grmljelo i lijevalo, natapajući žednu zemlju koja
kao da je uzdisala i kikotala se.
„Isuse, na što misliš?“ upitala ga je, ne usuđujući mu se unijeti u lice.
„O Bogu mislim,“ odgovorio je prigušenim glasom, kao da inu nestaje dana. „O
Jahvi...“
Izgovorivši to, stresao se od grožnje što sveto ime ponavlja u kući poput
63
njezine.
Magdalena je nato ustala i počela koračati od ognjišta do vrata i natrag, obuzeta
sve većom srdžbom. Bog je njezin dušmanin, da On - i to najveći. Nikad ne
propusti da joj pomrsi nakane - zao je On, ljubomoran, ne dopušta ljudskom biću
da bude sretno. U nekom je trenu zastala kraj vrata i osluhnula: nebo bješe
pobješnjelo, digao se strašan vjetar, lamatajući granama nara tako da su plodovi
udarali jedan o drugi... samo što se ne rasprsnu.
„Ali kiša, kao da je nešto popustila,“ reče.
„Idem onda,“ mladić će ustajući.
„A da najprije pojedeš malo, da ti snage da... a i gdje ćeš u ovo doba? Vani je
mračno kao u rogu, još kiši.“
Dohvatila je prostirku sa zida i raširila ju po podu, te zatim maknula zdjelu s
vatre, iz ugrađenog pretinca uzela ječmeni hljeb i dvije glinene zdjelice.
„Ovo ti je kurvina večera,“ reče pružajući mu obrok. „Na, jedi, ti... sliko i
priliko tuge i žalosti. Ako ti se ne gadi.“
Mladić je bio itekako gladan, uze zdjelicu bez oklijevanja, pa da će prvi zalogaj,
ali ga žena prekinu podrugljivim smijehom: „Tako ti blaguješ? Bez riječi zahvale? A
da ipak kažeš hvala Bogu što ti dade hljeba, boba... i kurvu?“
„Zašto me mrziš, Marijo?“ reče on zdvojno. „Zašto me izazivaš? Vidiš... večeras
lomim kruh s tobom, ponovo smo prijatelji. Pusti prošlost da prošlost i bude... i
oprosti mi. Po oprost i jesam došao.“
„Jedi i prestani cmizdriti. Ako ti se oprost ne da, sam ga uzmi. Muško si.“
Podijelila im je pogaču, opet se smješkajući: „Blagoslovljeno ime Onoga koji
nam dade hljeba, boba, drolju na veselje svijetu... i čednoga gosta!“
Ostali su potom klečeći za sofrom jedno nasuprot drugom, osvijetljeni
žmirkavom uljanicom - bez riječi, jer oboje bjehu iscrpljeni dnevnim naporima, pa
su osjećali da itekako moraju nadoknaditi izgubljenu snagu.
Kiša je u neko doba prešla u sitno rominjanje — nebo se olakšalo, a zemlja
napila vlagom. Izvana se nije čulo ništa osim žuborenja bujica, što su se slijevale
uličicama popločanim kaldrmom. Njih dvoje dovršavali su večeru - našao se i po
gutljaj vina, te šaka datulja za zasladiti. Oboje su šutjeli, zagledani u oganj što se
postupno gasio... a njihove misli, jednako kao i plamenovi, čas su stremile
visinama, čas se rušile natrag pepelu.
Osvježilo je, pa je Isus ustao i bacio još drva na žar, a Magdalena dodala i
lovorova lišća, pa se prostorija ispunila njegovim mirisom. Otvorila je zatim vrata i
promotrila nebo: žestok se vjetar bješe digao, oblaci gotovo posve razišli, a točno
nad njenim dvorom ukazaše se dvije blistave, svježe umivene zvijezde.
„Pada li još?“ upitao je mladić, stojeći nasred prostorije. Magdalena mu ne
odgovori, nego je donijela prostirku do ognjišta, te ju ondje razastrla, raširila po
njoj plahtu i debeo vuneni pokrivač, dar nekog ljubavnika, te si priredila udoban
ležaj.
„Ovdje ćeš spavati,“ reče Isusu. „Vjetrovito je i hladno vani, a i samo što nije
pola noći. Kamo bi sad mogao?... Promrznut ćeš, razboljet’ se. Lezi ovdje, kraj
64
ognjišta.“
„Tu?“ mladić će sav dršćući.
„Zar te je strah? Samo ti lezi, ne boj me se, golube moj nevini... neću te
uznemiravati. Ne, zaista te neću izazivati, dovoditi u kušnju tvoje djevičanstvo...
kad ti je već toliko do njega!“
Bacila je još nekoliko cjepanica na ognjište i utrnula svijeću. „Slatko spavaj,
sutra nas oboje čeka mnogo posla. Ti ćeš svojim stazama, u potrazi za spasenjem na
tvoj način, ja mojim, drugačijim... ali jednako spasa isteći. Svatko svojim putom, da
se nikad više ne sretnemo. Laku ti noć.“
Zgrčila se na prostirci i zarila glavu u jastuk, te cijelu noć grizla plahtu da
zadrži jecaje i suze. Bojala se da će muškarac koji je ležao između nje i tinjajućega
žara u strahu ustati i otići - slušala ga je kako ravnomjerno diše u snu, poput
djeteta na majčinim prsima, dok je ona u sebi oplakivala svoju sudbu, uzdišući
duboko budna sve do zore... samo brinući da ga ne probudi.
U svitanje ga je kroz trepavice vidjela kako se diže, priteže kožni remen oko
struka i otvara vrata. Zastao je na pragu - htio je otići, a baš mu se i nije išlo.
Okrenuo se, učinio nesiguran korak prema Magdaleninom ležaj u, sagnuo se kao da
ju htjede dodirnuti u onom polumraku. Lijevu je šaku zataknuo za pojas, desnom
pokrio usta i bradu - nad njom nepomičnom u ležećem položaju, s kosom
raspuštenom po golim dojkama. Motrila ga je poluzatvorenim očima, sva
ustreptala.
Usne mu se pokrenuše: „Marijo...“
Ali, čim se čuo vlastiti glas, strah ga obuze. Jednim je korakom zakoračio preko
praga, žurno prošao dvorom i otključao ulična vrata.
Gledajući za njim, zbacivši pokrivač za sebe i uspravivši se u klečeći položaj na
prostirci, Marija Magdalena briznula je u nezadrživ plač.

8
Samostan se nalazio u zabačenoj divljini za Genezaretskim jezerom, sagrađen
među golemim pepeljasto-riđim stijenj em, od jednakog kamena. Ponoć... S neba
se spustila kišurina, ne bjehu to kapi, nego mlazovi, povodanj. Oglasile se hijene i
čaglji, pustinjski vukovi, a i lavlja se rika začula: zvjerinje bješe uznemireno
grmljavinom. Utonuo u tminu među hridima, samostan se mogao vidjeti samo u
povremenim bljeskovima munja: sinajski Bog kao da ga je bičevao svjetlom.
Monasi, ničice i čelima dodirujući pod u svojim ćelijama, molili su Jahvu da ne
pošalje novi potop. Zar nije tako obećao poglavaru Noi? Nije li protegao dugu
između neba i zemlje kao znak prijateljstva?
Svjetlo je gorjelo samo u opatovoj izbi. Joakim, prior, sjedio je u svomu visokom
stolcu od čempresova drva, mršav, bez daha podno sedmerokrakog svijećnjaka...
prekriženih ruku, preko kojih mu se bijela brada prelijevala poput slapa, i
sklopljenih očiju slušajući mladog novaka Ivana, koji mu je čitao djela proroka
Danijela.
,,‘U noći me vizija snađe: vidjeh četiri nebeska vjetra nad Velikim morem - i
65
četiri se goleme nemani pojaviše iz vode, jedna drugoj ni nalik. Prva bješe lav s
orlovskim krilima - promatrao sam kako mu se krila suše i otpadaju, on se diže na
stražnje noge, uspravno poput čovjeka, a ljudsko mu i srce u grudima biva. Vidjeh
zatim kako se pomalja druga neman, medvjedu nalik; netko joj reče: Ustaj, požderi
što više mesa. Gledao sam kako izranja i treće čudovište: tijela nalik risovu, a sa
četirima moćnim krilima na plećima... poput ptice. Ta je zvijer imala četiri glave i
njoj pri- pade gospodstvo...’“
Novaka spopade nelagoda, pa stade. Nije više čuo samostanskoga glavara kako
uzbuđen dahće, niti da grebe noktima po drvu svog stolca — a nije se čulo ni da
diše. Da nije umro? Jer, danima već nije ništa metnuo u usta... bješe ljut na Boga, te
odlučio umrijeti. Htjede umrijeti - tako je nedvosmisleno kazao braći - da bi mu se
duša rasteretila tijela, da se oslobodi njegove težine i bude mogla uzaći na nebesa
kako bi se sastala s Bogom. Naime, prior je morao s njim riješiti ozbiljan prijepor,
te ga je stoga morao vidjeti i porazgovarati - a tijelo mu bješe uteg, nije mu
dopuštalo uzašašće. Odlučio je stoga da se odvoji od njega, ostavi ga u grobu, a
pravi Joakim da se uspne na nebo i priopći Bogu svoje pritužbe. To mu je dužnost
bila - jer, za ne bješe on jedan od Otaca Izraelovih? Narod je imao usta, ali ne i
glasa; plemena nisu mogla stati pred Gospoda i iznijeti mu svoje patnje, dok Joakim
jest, te stoga nije imao izbora!
Sjemeništarac se zagledao u nj: pod sedmorim plamičcima, opatova glava kao da
bješe od staroga crvotočnog drva, ogrubjela od sunca i posta - tako nalik kišama
ispranim lubanjama neznanih zvijeri, što su ih goniči karavana ponekad nalazili u
pustinji. Kakva li je sve priviđenja ta glava vidjela, koliko li su se puta nebesa nad
njom rastvorila, a koliko utroba pakla! Njegov um bjehu ljestve Jakovljeve po
kojima su se žudnje i ufanja Izraela uspinjale i padale niz njih.
Otvorivši oči, opat vidje novaka pred sobom - smrtno blijedog. U svjetlu
menore, riđa mahovina na njegovim obrazima blistala je nevinošću, a oči, uperene
nekamo u daljinu, bjehu mu pune boli.
Strog se izraz poglavarevog lica zamjetno smekšao — volio je toga stasitog
momka koga je oteo starom Zebediji, njegovom ocu, te ga doveo da ga preda Bogu.
Volio je njegovu pokornost i žestinu, smjerna usta i znanja nezasitne oči, njegovu
blagost i hitru misao. Jednoga će dana, pomislio je, taj mladac razgovarati s Bogom,
moći će ono što meni nije uspjelo - dok su u mene dvije rane na ramenima, u njega
će krila biti, jer dok se ja nisam za života nebesima vinuo, on itekako hoće.
Ivan je samostanu prvom došao s roditeljima, kao šesnaestogodišnji dječak, za
slavljenja Pashe, a opat, daleki Zebedijin rođak, radosno ih je prihvatio i ugostio za
svojom trpezom. Dok je blagovao, sagnut nad jelom, osjetio je poglavareve oči kako
mu prvo miluju tjeme, a zatim silaze u mozak. Prestrašen, digao je pogled i susreo
se s priorovim - nad samom sredinom blagdanskoga stola. Od toga dana, mladcu
bjehu tijesne brodice njegovog oca, a i cijelo Genezaretsko jezero. Uzdisao je i
čeznuo, dok jednoga jutra nije dodijao starom Zebediji, pa taj poviče: „Vidim da ti
nije ribolov na umu, nego da na Boga misliš. E, pa idi u samostan... jer Bog očito
htjede da sinove s njim podijelim, pa neka se razdvoje da ih i podijelim — neka po
66
njegovoj bude!“
Opat je motrio momka pred sobom; u prvi ga mah htjede prekoriti, ali što ga je
dulje promatrao, tim mu je pogled blaži bio. „Zašto si stao, dijete moje?“ upitao ga
je potom. „Presjekao si sliku napola, a to se ne smije. On je prorok, a proroke se
mora poštivati.“
Mladić se silno zarumenio, opet uzeo svitak od pergamene u ruke i odvio ga do
mjesta gdje je stao, te iznova počeo sricati jednoličnim glasom: ,,‘A onda u noćnoj
viziji vidjeh četvrtu neman, čudovišnu i strahovito snažnu; ta je imala željezne
zube. Sve što bi zgrabila, zdrobila bi u krhotine, te ostatke zatim izgazila nogama.
Ne bješe nalik nijednoj od ostalih, a imala je deset rogova...’“
„Stani!“ usklikne opat. „Dosta je!“
Svojim je uzvikom prestrašio mladića, pa mu sveta knjiga ispade iz ruku na pod;
hitro se pregnuo, dohvatio ju, smotao i poljubio, te se udaljio u kut ćelije i odande
promatrao svoga starješinu. Prior, pak, nokata zarivenih u drvo stolca, opet se
oglasio vičući uzrujano i zgroženo: „Danijele, sva su se tvoja proročanstva ispunila!
Četiri se nemani na nas ustremiše: krilati lav dođe i razdera nam grudi... medvjed,
koji se hrani izraelićanskim mesom, nasrnu i poždera nas... četveroglavi ris
nagrizao nas je sa sjevera, istoka, zapada i juga... a užasna desetoroga zvijer
željeznih zubä još je nad nama — nije sišla, sletjela. Sva poniženja i strahove što si
ih prorokovao Bog nam je dao - i hvala mu na njima! Ali, Danijele, ti si prorekao i
mnogo dobra... a zašto nam ga Bog ne posla? Zašto si tako škrte ruke, Bože, kad
nam dobro dodjeljuješ? Kad si nas već tako neštedimice obasuo nedaćama, budi
darežljiv i s blagodatima! Gdje je Sin čovječji kojeg si nam obećao?... Čitaj, Ivane!“
Momak se vratio iz kuta, prišao stalku na kojem je razvijao svitak, prostro ga i
nastavio čitati... ali sada njegov glas bješe, baš kao i opatov, pun žestine.
,,‘Udubih se u svoja noćna priviđenja i zamijetih nekoga poput sina čovječjeg
kako dođe oblacima nebeskim i pristupi Drevnomu, Onomu koji je oduvijek, te mu
zdesna staje. I njemu pripadoše gospodstvo, kraljevstvo i slava, a svi ljudi, narodi i
plemena svih jezika služiti mu stadoše. Vlast je njegova vječna, nikad se neće
ugasiti, jer je neuništivo kraljevstvo njegovo.’“
Samostanski poglavar, ne mogavši se više suzdržati, ustade sa stolca, učini
korak, dva... dohvati se stalka, posrnu i umalo pade, ali se nekako održa na nogama
- oslonjen dlanom na rukopis.
„Gdje je Sin čovječji kojeg si nam obećao? Dade li nam riječ ii’ ne dade? Ne
možeš poreći - jer je tako zapisano!“ Ljutito je udario šakom po pergameni s
proročanstvom, pa će prekorijeva- jući: „Evo, tu piše! Ivane, opet pročitaj!“
Ali, prior nije više imao strpljenja: prije nego što je sjemeništarac stigao iznova
početi, zgrabio je svitak digao ga visoko prema svijećnjaku i počeo naizust
egzaltiranim glasom: „‘Njemu pripadoše gospodstvo, kraljevstvo i slava, a svi ljudi,
narodi i plemena svih jezika služiti mu stadoše. Vlast je njegova vječna, nikad se
ugasiti neće, jer je neuništivo kraljevstvo njegovo.’“
Pustio je zatim svitak da padne sa stalka i razmota se, te se okrenuo prozoru i
zagledao u tminu.
67
 „Dakle, gdje je Sin čovječji?“ povikao je u noć. „Nije on više tvoj, jer si ga nama
obećao - pa je naš! Gdje je, dakle? Zašto mu ne predaš vlast, slavu i kraljevanje da
narod tvoj, puk Izraelov, može vladati svekolikim svijetom? Vratovi nam se
ukočiše nebo promatrajući i čekajući da se otvori. A kad će, kad? Jest, zašto
otežeš... premda dobro znamo da je jedan tvoj trenutak ljudima tisuću godina. Ali,
ako si pravedan, Bože, mjerit ćeš vrijeme ljudskom mjerom, ne svojom. Tako bi
pravedno bilo!“
Htio se nagnuti kroz prozor, ali mu koljena klecnuše, pa je zastao ruku
ispruženih kao da se hoće njima za zrak uhvatiti. Momak priskoči da bi ga
pridržao, ali se opat rasrdi i pokaza mu da ga ne dira. Prikupio je svu snagu i
dohvatio se prozorskoga praga, oslonio rukama o stranice i povio tijelom prema
naprijed koliko god je mogao. A vani mrak... Munje su sijevale sve rjeđe, olujni se
oblaci udaljavali i još se samo voda slijevala niza stijene oko samostana. Škrto
raslinje, bezlisna drača, pod svakim je novim bljeskom s neba poprimalo drugačiji
lik, ponajviše nalik skupini bogalja s rukama nagriženim gubom, dignutim put
neba.
Napregnutih čula i ustreptale duše stari je samostanski glavar osluškivao, ali se
samo iz daljine čulo zavijanje i štektanje pustinjskih zvijeri — ali ne gladnih, nego
ustrašenih. Negdje u blizini, nadglasavajući ih, tulila je neman zaodjenuta u oganj
povijan vrtložnim vjetrom... primičući se samostanu. Opat je prvo slušao poznate
glasove pustinje, a onda se sav stresao i okrenuo od prozora: neko je nevidljivo biće
ušlo u njegovu izbu! Osvrnuo se uokolo - plamičci svijeća na menori ustitrali su
kao da će se pogasiti, devetostruna harfa, već dugo nedirnuta u kutu, divlje je
zabrujala kao da joj neka pomahnitala ruka trza žice kaneći ih potrgati... prior se
počeo tresti od jeze.
„Ivane,“ pozva mladića, gledajući kamo se djenuo, „dođi ovamo... k meni.“
Momak se odvojio od kuta gdje se bio skutrio i prišao mu.
„Zapovijedaj, oče,“ reče padajući ničice pred njim.
„Ivane, idi i sazovi sve monahe. Moram im kazat’ nešto prije nego što umrem.“
„Prije nego što umreš, oče?!“ mladić će preneražen... a trenutak potom i
prestravljen, jer je zamijetio dva velika crna krila kako mašu za starčevim leđima.
„Odlazim...“ reče opat, glasa odjednom tako slabašnog kao da dolazi s druge
jezerske obale. „Odlazim! Zar ne vidje kako su plamičci svijeća zatitrali, umalo se
svi ne pogasivši? Zar nisi čuo svih devet struna na harfi kako se divlje oglasiše, kao
da će popucati? Odlazim, Ivane... zato hitaj, zovi braću da im se obratim.“
Momak se naklonio i odjurio, a opat ostao sam nasred ćelije, obasjan svijećama
sedmerokrake menore. Najzad je bio nasamo s Bogom: mogao je mirno kazati što
mu je na srcu, bez bojazni da ga ovaj neće čuti. Smireno je podigao glavu, znajući
da je Bog pred njim.
„Eto me, dolazim ti,“ reče mu, „pa zašto ti meni onda u ćeliju dođe? Zašto
htjede pogasiti svijeće, zašto onako mahnito trzaš harfine strune, kao da me
zgrabiti hoćeš? Dolazim, i to ne samo tvojom voljom, nego i mojom. Eto me... s
pločicama u rukama na kojima su popisane pritužbe moga naroda. Vidjeti te hoću i
68
govoriti s tobom. Znam da me ne slušaš, ili se barem pretvaraš da me ne želiš čuti,
ali ću udarati po tvojim vratima dok ih ne otpreš... a ne budeš li mi ih htio otvoriti
- sami smo sad ovdje, pa mogu slobodno zboriti — znaj da ću ih prolomiti! Žestok
si ti, pa voliš i žestoke ljude, samo takve priznaješ sinovima svojim. Dosad smo
tužili, bacali se ničice i govorili ‘Neka bude volja tvoja!’ Ali, ne može se više
izdržati, Gospode. Koliko ćemo još čekati? Žestok si ti i žestoke voliš, pa ćemo i mi
žestoki biti. Naša će se volja izvršiti — naša!“
Dok je tako govorio, stari je prior osluškivao čuje li se štogod u zraku. Ali, kiša
je prestala, grmljavina se izgubila u daljini - prigušen tutanj čuo se s istoka, daleko
nad pustinjom. Plamenovi su se smirili, svih je sedam svijeća ujednačeno gorjelo
nad starčevom sijedom glavom.
Opat je čekao u tišini da opet ustitraju ili da se harfa oglasi Imijanjem - ali se
ništa nije događalo. Razočarano je kimnuo glavom, mrmljajući: „Prokleto je tijelo
čovjekovo... uvijek se umiješa i spriječi dušu da vidi i čuje Nevidljivoga. Dotući me,
Gospode, jer hoću stati preda te oslobođen oklopa puti, tako da te čujem kad mi se
obraćaš.“
Uto se vrata ćelije bešumno otvoriše i u nedoba probuđeni monasi počeše
ulaziti, svi u bijelom — poput duhova — nanizaše se uza zidove, u iščekivanju.
Bjehu čuli posljednje opatove riječi, pa im dah zastade u grlima. S Bogom
razgovara, šaptali su među sobom, pa će razjareni Bog sad ognjenom strijelom po
nama! Uz- drhtali od tjeskobe, čekali su oslonjeni o zidove - ali ih glavar nije vidio.
Pogled mu je nekamo lutao, pa se novak u neko doba osmjelio, bacio se ničice
preda nj i kazao tiho, da ga ne uznemiri: „Došli su, oče.“
Opat je čuo njegov ponizan glas, a kad se okrenuo vidje i ostale. Pokrenuo se iz
središta izbe, koračajući polako i držeći se samrtnim tijelom što je uspravnije
mogao. Prišao je molitvenoj trpezi, uspeo se u stolac i zastao, a uto mu se odriješio
filakterij sa svetim maksimama - mladac je priskočio da mu ga ponovo veže, kako
ne bi pao na pod i dodirnuo zemlju po kojoj ljudi gaze. Prior je pružio ruku i
dohvatio pastirski štap s kukom od slonovače, podigao glavu i prešao pogledom po
licima redovnika poredanih uza zid.
„Braćo,“ reče, „imam vam kazat’ nekoliko riječi, posljednjih mojih. Otvorite
uši, a ako se ikomu spava, neka izađe! Teško je to što ću reći, pa morate biti budni
uhom i duhom, spremni za strah i ufanje, kako biste mi mogli odgovoriti.“
„Slušamo te, časni oče,“ reče brat Habakuk, najstariji među njima, položivši
ruku na grudi.
„Ovo su moje posljednje riječi, monaška braćo... a kako ste svi umni ljudi,
govorit ću u prispodobama.“
„Slušamo te, časni oče,“ ponovi Habakuk.
Opat je pognuo glavu, te će tiho: „Prvo krila dođoše, za njima i anđeo!“
Stao je zatim, pa uputio po pogled svakomu monahu ponaosob, mrzovoljno
odmahujući glavom. „Zašto me tako u čudu gledate, braćo? Oče Habakuče, kanda
diže ruku i usne ti se pokrenuše... htio si nešto prigovoriti?“
„Kazao si ‘Prvo krila dođoše, za njima i anđeo!’ - a ne zamijetismo toga u svetim
69
spisima, časni oče,“ stari će monah s rukom na srcu.
„Kako ste i mogli zamijetiti, oče Habakuče? Jao si ga vama, umovi su vam tako
smušeni. Otvorite proročke knjige i ne vidite u njima ništa povrh slova... a što vam
sama slova mogu reći? Ona su crne rešetke tamnice u kojoj se duh muči i jadikuje,
dok se slobodno kreće samo između redaka i po bjelini margine. Braćo, rekoh vam:
Prvo dođoše krila, za njima anđeo!“
Otac Habakuk opet je progovorio: „Naši umovi, časni opate, svijeće su ugasle.
Užeži ih, svjetlosti nam podaj da možemo zaći u prispodobu i razumjeti ju.“
„U početku, oče Habakuče, bješe samo žudnja za slobodom, jer nje nije bilo.
Ali, u dubini ropstva jedan je čovjek digao okovane ruke, žestoko zamahnuo njima
kao da krila bjehu - a za njim drugi, pa sljedeći i tako cijeli narod.“
Monasi se oglasiše glasovima punim radosne strepnje: „Narod Izraelov?“
„Da, braćo, narod Izraelov! Taj strašan, ali veličanstven trenutak sada živimo.
Žudnja za slobodom postade žestoka: divlje mašemo krilima, osloboditelj dolazi!
Da, monasi, osloboditelj dolazi, jer... Čekajte, što mislite od čega je taj anđeo
slobode? Božje svemoći ili milosti? Ili njegove ljubavi, pravde? Ne, taj je anđeo od
trpljenja, nepokornosti i boja čovječanstva!“
„Golemu obavezu, nepodnošljivo breme, mećeš čovjeku na pleća, časni oče,“
starac Habakuk usudio se primijetiti. „Zar imaš tolike vjere u nj?“
Opat se, međutim, nije ni osvrnuo na prigovor, jer mu um bješe zaokupljen
Mesijom. „On je jedan od naših sinova,“ uskliknuo je, ,,a zato ga knjige i spominju
kao Sina čovječjeg! Zašto inače mislite da su se tisuće žena i muževa Izraelovih
prožimali iz naraštaja u naraštaj? Da si miluju stražnjice i draže se preponama? Ne!
Sve su te tisuće stapanja trebale da bi porodile Mesiju!“
Opat je pritom snažno udario pastirskim štapom o pod. „Pripazite, braćo - on
može doći u po bijela dana, jednako kao i usred noći. Držite se stoga u pripravnom
stanju: okupani, gladni i budni. Jao si ga vama nađe li vas prljave, site ili usnule!“
Monasi se zbiše jedan uz drugoga poput zaplašena stada, ne usuđujući se gledati
priora - ali su osjećali kako se divlji plamenovi viju s njegovog tjemena i palucaju
prema njima.
Sišavši s povišenoga mjesta gdje mu stolac bješe, samrtnik je čvrstim korakom
krenuo prema ustrašenoj braći. Ispružio je pastirski štap i dodirnuo njime jednog
po jednog, govoreći: „Pazite se, monasi! Ako žudnja ijednog trena posustane, krila
će opet okovi postati. Stojte stoga pripravni, za bitku spremni, neka baklja u vašim
mladim dušama danonoćno gori... i udarajte! Kujte krila! Meni je ići - hitam s
Bogom zboriti. Odlazim... i pamtite mi zadnje riječi: Udarajte! Krila kujte!“
Rekavši to, najednom ostade bez daha, pastirski mu štap kliznu iz ruke i starac
prvo pokleknu, a onda se sruši na kameni pod. Sjemeništarac vrisnu i pohita
pomoći starješini, a i monasi se odlijepiše od zidova i okružiše ga, te mu polegoše
tijelo poleđice i prinesoše sedmerokraki svijećnjak njegovomu beživotnom licu.
Brada mu se srebreno ljeskala, a bijela se halja rastvorila otkrivajući grubu košulju
od kostrijeti i oštre željezne kuke ulančene oko starčevih krvavih grudi i bokova.
Habakuk mu je prekrižio ruke na prsima - „Mrtav je,“ reče. „Dođe čas njegovog
70
oslobođenja,“ dometnu netko.
„Dvoje nerazdvojnih odoše natrag domu svom,“ oglasi se treći, „tijelo zemlji, a
duša Gospodu.“
Ali, dok su monasi tiho izgovarali molitve i grijali vodu da ga operu, opat je
otvorio oči - pa se svi stresoše od straha i stadoše ga promatrati. Lice mu se ozarilo,
a mršave ruke s plemenitaški dugačkim prstima digle uvis prema nečemu u što su
njegove oči gledale u silnom zanosu.
Otac Habakuk kleknuo je i prislonio uho na starčene grudi; „Nije mrtav — srce
mu kuca!“ šapnuo je.
Okrenuo se potom novaku, koji bješe ničice pao kraj opatovih nogu, te ih
ljubio: „Diži se, Ivane! Pojaši najbržu devu i pohitaj u Nazaret... Dovedi rabina,
staroga Simuna. On će ga ozdraviti. Požuri, već sviće!“
Dan se zaista budio. Oblaci se bjehu raspršili, a svježe okupana zemlja blistala,
zahvalna sučelice nebu. Dvije vjetruše prhnuše put visina, lijećući u krugovima
nad samostanom da osuše perje.
Obrisavši suze, sjemeništarac je ušao u staju, odabrao najbržu devu - mladu i
vitku, sa zvijezdom na čelu - naveo ju da klekne, te ju pojahao i ispustio grlen krik.
Životinja se osovila na noge i pojurila dugim koracima prema Nazaretu.
Genezaretsko jezero kupalo se u jutarnjem svjetlu. Voda se ljeskala pod prvim
zracima sunca, uz obale bješe zamuljena od blata što ga je nanio noćni dažd,
podalje od kraja modrozelena, a nasred jezerskog zrcala bjeličasta od maglene
koprene nad njom. Ribari bjehu razastrli jedra da se osuše, a neki i isplovili u
potragu za ulovom. Liske i druge močvarice tražile su hranu, plivajući uzbibanom
površinom, a čaplje stajale u plićaku, motreći napregnuto preda se ne bi li spazile
poneku ribicu kako im neoprezno prilazi. Na jezerskoj obali, budio se Kapernaum:
u naselju žestoko pokislom prošle noći pijetli su otresali kapljice s perä, magarad
revala, krave mukale, a povrh tih kakofoničnih glasanja čuo se razgovor ljudskih
bića, staložen i smislen.
Desetak ribara u jednoj su uvali izvlačili mrežu u ritmu svoje spore pjesme,
opirući se bosim stopalima o šljunak - stari Zebedija, njihov blagoglagoljiv i naočit
gazda, stajao je za njima motreći ih strogim okom. Pretvarao se da voli svakoga od
njih i suosjeća sa svima, ali im nije dopuštao da predahnu: u staroga gramzljivca
nitko nije zaradio nadnicu, a da mu je taj priuštio i tren odmora.
Oglasiše se praporci: stado koza i ovaca prilazilo je jezeru. I psi se začuše, te
nečiji zvižduk. Ribari se okrenuše da vide tko nailazi, ali ih starac Zebedija potjera
da ne sustaju: „Filip, tko bi drugi... sa svojim blagom. A vi, na posao!“
Zatim se i sam latio užeta, pretvarajući se da pomaže.
Uto su i drugi ribari nagrnuli iz sela, noseći mreže i druge alate, a za njima žene
- s hranom i vodom za muževe, u košarama na glavi. Suncem opaljeni momci latiše
se vesala i jedara, poneki s korom kruha u ruci — blagujući jutarnji obrok. Filip se
ispeo na stijenu s koje ih je sve mogao vidjeti, a i oni njega, te zviždukom pozvao
Zebediju: do razgovora mu bješe, ali ovomu nije. Skupio je šake, prinio ih ustima i
doviknuo pastiru: „Na miru nas pusti, Filipe! Vidiš da imamo posla. Drugoga nađi...
71
“ - a zatim mu je okrenuo leđa.
„Neka brblja s Jonom, eno mu ga tamo - taj tek baca mreže,“ mrzovoljno će kao
za sebe. „Mi bogme nismo besposleni!“ Njegovi su momci opet zapjevali monotonu
radnu popijevku, zagledani u plovke po gornjem rubu mreže koji su se polako
primicali obali. Ali upravo kad su kanili izvući njezin vrećasti kraj krcat ribom, iz
daljine su čuli neobično glasanje popraćeno kricima nalik naricanju: stari je
Zebedija naćulio svoja runjava ušesa ne bi li raspoznao o čemu se radi - dok su
njegovi nadničari odmah ugrabili prigodu da prestanu vući.
„Što je momci? Nema stajanja!“ mrzovoljno je podviknuo. „Narikače, pa što...
teško se ženama u kuknjavu nadat’.“
„Neki je veliki čovjek umro,“ reče jedan postariji ribar. „A tebi, gazda, neka Bog
dade dug život.“
Zebedija, tjeran znatiželjom, uspeo se na obližnju hrid - s nje je oštrim okom
grabljivice pretraživao ravan, te zamijetio kako muškarci i žene nekamo hitaju,
padaju u žurbi, pa se dižu... naričući iz petnih žila. Cijelo selo se silno uznemirilo,
žene su u tuzi kosu raspletale, a muškarci oborenih glava gledali preda se.
„Što se zbilo?“ povikao je Zebedija prema najbližoj skupini. „Kamo ste krenuli?
Zašto žene nariču?“
Ali, hitajući prema svojim gumnima, nemajući volje da se dovikuju s njim, ti su
mu ljudi uskratili odgovor.
„Hej, kamo ćete? ‘Ko je umro?“ ponovo je povikao Zebedija, domahujući
rukama onima koji su prolazili nedaleko njega. ,,‘Ko je umro?“
„Žito!“ konačno mu je odgovorio stasit postariji muškarac, zastavši da predahne.
„Jasnije govori. Ja sam Zebedija, ni’ko se sa mnom ne sprda. ‘Ko je umro?“
„Žito... pšenica i ječam. Kruh naš svagdašnji!“ odgovoriše mu žene kroz plač i
lelek.
Starac se Zebedija okamenio od tjeskobe - shvatio je i popratio spoznaju
pljesnuvši se po bedrima. „Povodanj...“ promrmljao je. „Dažd im je odnio žito s
gümnä. Ma, neka sirotinja nariče - što ja imam s tim.“
Krici su odjekivali cijelom ravnicom, nitko u selu ne bješe ravnodušan, a žene u
obiteljima onih kojima je stradala bezmalo sva ljetina u očaju su se bacale u glib,
skupljajući hrpice zrnja gdje ga voda bješe nanijela, kako bi barem nešto spasile.
Zebedijini nadničari bjehu tako pogođeni nesrećom suseljana da ih posve napusti
volja za izvlačenjem mreže; stajali su nijemi na žalu, spuštenih ruku. Videći ih
kako u tjeskobi gledaju jadnu čeljad po poljima, razbjesnio se i doviknuo im:
„Vucite! Posla se latite!“
Prihvatio je uže i kao počeo i sam povlačiti, mrmljajući oporo: „Mi smo ribari,
slava Bogu... a ne ratari. Neka vode, neće se riba utopit’. Nije nego kako vam ja
kažem!“
Uto im je Filip prišao; napustio je stado i dotrčao do njih, skačući s kamena na
kamen. „Potop, ljudi moji! Stanite, zaboga, razgovarajmo... Kraj će svijeta! Nevolje
jedna drugu sustižu: prekjučer raspeše zelota, u koga smo se itekako ufali... a prošle
noći Bog otvori sve svoje ustave — i to baš nakon žetve, da nam vodurina hljeb
72
odnese. A prije nekog vremena jedna je moja ovca okotila dvoglavo janje. Smak će
svijeta, ja vam velim! Za ljubav Božju, prestanite s poslom i pričajmo.“
Starac Zebedija tek se tada valjano rasrdio. „Gubi se, Filipe, na miru nas
ostavi... ili ćeš vidjet’!“ povikao je dižući štapinu, dok mu je krv nadirala u glavu.
„U poslu smo, čovječe, zar ne vidiš - ribari smo mi, a ne ratari, što nas briga? Na
posao, ljudi!“
„A zar ti, Zebedijo, nije žao ljudi koji će od gladi pomrijet’?“ napao ga je pastir.
„I oni su djeca Izraelova, naša braća... istoga stabla grane, korijenje štoviše, jer
zemlju oru. Ako se oni sasuše, i mi ćemo ostali. Još nešto, Zebedijo: ako Mesija
dođe nakon što svi pomremo, koga će zateć’ da ga spasi? Odgovori ti meni, ako
umiješ?“
Stari je Zebedija sve ljuće otpuhivao, šireći nozdrve i očito gubeći strpljenje;
konačno, na rubu bijesa, reče: „Odlazi, za ljubav Božju! Idi svom stadu... Zaista sam
sit tih priča o mesijama - taman se neki pojavi, a oni ga razapnu. Pa tako jednog za
drugim, a svakako si čuo kakvu vijest Andrija donese ocu Joni: da ćeš naić’ na križ
kamo god pođeš, gdje god zastaneš. A i tamnice su pune inesija! E, pa da znaš,
dosta mi ih je... baš smo se proslavili s njima. Nego, donesi ti meni kolut sira, pa ću
ti dat’ košaru ribe. Ja tebi, ti meni — to ti je Mesija!“
Grohotom se nasmijao vlastitim riječima i zatim okrenuo najamnicima:
„Hajd’mo življe, momci! Pa da užežemo oganj i stavimo kuhat’ čorbu, da se
najedemo. Pogle’, dok mi mlatimo praznu slamu, sunce se cijeli lakat uspelo
svodom.“
Ali, Filip taman što je učinio korak-dva kako bi se vratio stadu, zastade kao
ukopan: na zavoju uskog puta jezerskom obalom pojavio se magarčić natovaren do
ušiju, a za njim bos gorostas razdrljene košulje i bujne riđe brade. U ruci je imao
rašljast štap kojim je stalnio požurivao životnju: očito je nekamo hitao.
„Gle! Bit će da je to onaj runjavi vrag Juda Iskariotski,“ pastir će da ga i
Zebedija čuje. „Valjda je opet zaredao selima, mazge potkivat’ i kovat’ kosijere. Da
vidimo ima li on štogod kazat’.“
„Kuga ga pomela!“ jetko će Zebedija. „Mrska mi je ta njegova kosurina - čuo
sam da mu je i predak Kain imao takvu... i riđu bradu.“
„Nesretnik je rođen u Idumejskoj pustinji, gdje još uvijek lavovi riču, pa ti je
bolje ne kvačit’ se s njim,“ reče Filip, te stade dozivati onoga s tovarom zviždeći u
prste.
„Hej, Judo!“ doviknuo mu je kad je ovaj prišao. „Baš mi je drago da te vidim.
Priđi amo da se zdravimo.“
Riđobradi je otpljunuo nešto nerazumljivo psujući; nije mu bio po volji ni
čobanin, a ni starac Zebedija - nametnicima ih je smatrao, jer su samo uzimali iz
prirode, dok je on, kao kovač, potrebama ljudi udovoljavao vlastitim radom.
„Kakve nam novosti donosiš iz sela koja si obišao?“ upitao ga je Filip. „Što se
zbiva u dolini?“
Riđobradi povuče magare za rep da stane, te će uza suh smijeh: „Ma baš sve
kako valja! Milostiv je Bog, milostiviji nego ikad. A ne da voli svoj narod!... U
73
Nazaretu dade razapeti proroka, a ovdje u ravnici posla potop da čeljad liši kruha.
Zar ne čujete tužbalice? Nariču žene za žitom k’o za rođenim sinovima.“
„Što god Bog činio, dobro čini,“ otpovrnu Zebedija, ljut što mu svako malo
netko brbljanjem usporava svagdašnji posao. „Kažem vam, što god on čini, ja imam
povjerenja u to... pa ako se svi potope, a ja isplivam, znam da me on zaštitio. A i da
se svi spase, a samo se ja utopim, kažem vam da bi me i onda Bog štitio... Nije nego
kako vam ja kažem.“
Kad je čuo njegove riječi, riđobradi je smetnuo s uma da je nadničar koji živi
onako kako privrijedi svojim rukama, oslanjajući se na potrebe ljudi kojima služi.
Gnjevan zbog takvoga svog položaja, obratio se starcu ne birajući riječi: „Ti imaš
povjerenja u Boga, Zebedijo, jer ti Svemogući prostire mekanu postelju i
omogućuje lak posao. Vaša Uznositost ima pet ribarskih brodica i pedesetak ribara
koji Vam ropski služe - hranite ih taman koliko treba da mogu radit’, a da ne
pokrepaju od gladi, dok Vaše Gospodstvo puni svoje smočnice, natrpava svoje
škrinje i tovi svoju trbušinu. A onda dignete ruke k nebu i govorite ‘Pravedan je
Bog, imam povjerenja u Nj! Divan je svijet... ufam se da se nikad neće
promijenit’!’... A da si onoga neki dan razapetog zelota upitao zašto se borio da nas
oslobodi - ili da pitaš seljake kojima je Bog u jednoj noći uništio sav urod? Njih
pitaj, te koji se sad plačući valjaju u blatu, skupljajući zrno po zrno. A možeš i
mene upitat’, jer hodim uokolo po selima, pa vidim i čujem kako Izrael pati. A
dokle? Dokle, Zebedijo? Jesi li se ikad upitao?“
„Pravo da ti kažem,“ odgovori starac, „nikad nisam vjerovao riđokosima. Ti si iz
plemena Kainova, onoga koji brata ubi... pa idi dovraga, prijatelju dragi. Ne zbori
se meni s takvima!“
Rekavši to, okrenuo mu je leđa.
Riđobradi nato podbode magare onim rašljastim štapom, pa životinja nastavi
stazom hitrim koracima - kovač za njom, mrmljajući za se: „E, baš i ja marim za
tebe, stari nametniče! Mesija će doć’, a s njim i sve na svoje mjesto.“
Kad je zamaknuo za stijenje, okrenuo se i doviknuo: „Imat ćemo mi još prigode
o ovomu zborit’, Zebedijo! Mesija će doć’, zar ne? Hoće, hoće... pa će svakom
pokvarenjaku pokazati njegovo mjesto. Nisi ti jedini koji ima povjerenja u
ovakvoga Boga... Vidjet ćemo se opet — na sudnji dan!“
„Dovraga se goni, riđobradi!“ odvratio mu je Zebedija, zadovoljan što je vrećasti
dio mreže, kad se konačno pojavio, bio krcat linjacima i crvenperkama.
Filip se ukopao na stazi, zbunjen i ne znajući komu bi se od njih dvojice
priklonio. Ono što Juda reče istina je bila, a i smjelo iskazana: i pastiru je često
dolazilo da takve riječi istrese starcu u ružno lice, da mu ih sruči na glavu poput
kabla ledene vode, ali nikad nije smogao dovoljno hrabrosti. Naime, taj je izrod bio
i bogat zemljoposjednik — njegove bjehu i livade na kojima je Filip napasao svoje
ovce i koze, pa kako bi ga smio tako napasti. To je mogao samo junak ili luđak, a on
ne bješe ni jedno, ni drugo, koliko god je umio biti jak na riječima... ali nikada
toliko da bi se izložio nevolji.
Stoga je odšutio i taj prijepor među starcem i riđobradim, ostavši postrance
74
zaodjenut šutnjom i tjeskobom zbog svoje neodlučnosti. Ribari su u međuvremenu
povukli mrežu na žalo, pa je priskočio da im pomogne vaditi ribu košarama.
Zebedija, pak, zadovoljan ulovom, bješe zašao u vodu do pojasa i odande
zapovijedao ljudima i ribama.
Ali, dok je tako likovao nad prepunim koševima, riđobradi mu najednom doviknu
sa stijene na rubu zaljeva: „Hej, Zebedijo!“ Ne mareći ni najmanje za to što bi mu
kovač mogao reći, napravio se da ga ne čuje, ali mu ovaj poviče još glasnije: „Hej,
Zebedijo! Počuj moj savjet i pođi si po sina Jakova!“
„Jakova?“ ponovio je starac uzrujano; jer, što se njegova mlađeg sina ticalo,
najgore se već zbilo - izgubio ga je. Ali, nije htio izgubiti i starijega, jer mu jedini
bješe ostao, kao onaj koji će nastaviti njegov posao. „A što mi o Jakovu imaš kazat’,
riđi prokletniče?
„Vidjeh ga kako prijateljski zbori s tesarom križeva. Baš su srdačno razgovarali.“
„Kakvim tesarom križeva, ti bezvjerniče? Daj jasnije...“ „Drvodjeljinim sinom,
onim iz Nazareta, koji teše križeve na koje proroke razapinju... ali ti je kasno!
Jadniče stari, i Jakova izgubi. Dvojicu sinova imaše, Zebedijo: Bog ti uze jednoga, a
drugoga nosi Vrag!“
Starac je zinuo od zaprepaštenja - a u tom trenu jedna riba izletje iz mreže i,
zamahnuvši perajama kao krilima, preko njegove glave baci se natrag u jezero i
nestade.
„Loš znak! Loš, tako mi svega,“ promrljao je preneražen. „Hoće li me ovako i
sin napustit’, poput poletuše, pa nestat’ u dubokim vodama?“
„Vidje li poletušu?“ obratio se Filipu. „Ništa na ovom svijetu ne zbiva se bez
smisla i značenja. Kaži ti meni što bi mogla značiti pojava ove ribe? Vi čobani...“
„Da ti je janje pobjeglo, umio bi’ ti kazat’, oče Zebedijo... makar da sam mu
samo repić vidio. Ali, o ribama baš ništa ne znam,“ odgovorio mu je, još jednom
nujan zbog manjka smjelosti tla progovori kao odvažan muž. „Odoh ja mom blagu,
“ reče tiho, namaknu kuku pastirskog štapa na rame, pa otrča s kamena na kamen
ne bi li sustigao Judu.
„Čekaj, brate,“ doviknu mu. „Htio bi’ prozborit’ s tobom.“ „‘Ajde ti svojim ovcama,
kukavico,“ riđobradi mu je mrzovoljno dobacio. „Ovcama se bavi, a podalje se drž’
od onoga što je za časne muževe. I da me nisi zvao bratom, nisam ja tebi nikakav
brat... da znaš!“
„Čekaj! Rek’o bi’ ti nešto... Ne jedi se na me.“
Juda zastade promatrajući ga s dubokim prijezirom. „Zašto se bojiš kazat’ što ti
je na jeziku? Njega se bojiš? A što se bojiš ako vidiš što se zbiva, znaš ‘ko dolazi, što
nam slijedi? Ili ti još nije sinulo?... Jadniče Božji, čas se bliži: kralj izraelski nastupa
u svoj svojoj slavi — a jao si ga kukaveljima!“
„Kazuj, Judo, govori... raspiri oganj u meni, ako treba i namlati me tom tvojom
batinom da izbiješ iskru hrabrosti iz mene. Itekako sam sit svoji’ strahova.“
„Filipe, zboriš li ti to iz srca, ali se samo nabacuješ praznim riječima,“ Juda će
prišavši mu i zgrabivši ga za nadlakticu.
„Jesam, sit sam svoga kukaveljstva, velim ti... Zgadi’ se sam sebi danas. Judo,
75
kroči preda mnom, put mi kaži... slijedit ću te. Spreman sam.“
Riđobradi se nato osvrnuo uokolo, pa će mu tihim glasom: „Filipe, možeš li
ubit’?“
„Čovjeka?“
„Naravno. A što si mislio... ovcu?“
„Ne ubi’ čovjeka... još. Ali, mogao bi’, izvan svake sumnje. Prošlog sam mjeseca
sam ubio bika.“
„Čovjeka je lakše. ‘Odi ti s nama.“
Filip je uzdrhtao - razumio je. „Ti si jedan od nj i’... zelota?“ upitao je očiju
zasjenjenih užasom. Bješe, naime, čuo poprilično o strašnom bratstvu Svetih
ubojica, kako su ih zvali. Ti su bili strah i trepet od planine Hermona do Mrtvoga
mora, čak i dalje - do Idumejske pustinje - gdje su, naoružani toljagama, užadi za
vješa- nje i bodežima, obilazili sela govoreći ljudima: Ne prinosite dadž- bine
nevjernicima! Jahve je naš jedini bog - pa ubiti treba i svakog Izraelca koji ne
poštuje Sveti Zakon, koji posluje, razgovara ili se smije s Rimljanima,
neprijateljima njegovim. Udari, ubij, očisti put, da bi Mesija mogao njime kročiti!
Počistite staze zemaljske, pripremite ih jer on dolazi!
Upadali su u sela i gradove u pol bijela dana, ubijajući - isključivo po svom sudu
i nahođenju - jednako izdajnike saduceje i krvožedne Rimljane. Zemljoposjednici i
svećenici, posebice visoki dostojanstvenici, drhtali su u strahu od njih i stoga
izricali osude, izopćenja i prokletstva, govoreći kako Sveti ubojice pridonose
neredima, jer izazivaju Rimljane da šalju vojsku na narod, čine strašne zločine i
prolijevaju rijeke izraelitske krvi.
„Ti si jedan od nji’... zelota?“ ponovio je Filip prigušenim glasom.
„Bojiš se, vidim, vrli prijatelju?“ riđobradi se podrugljivo osmjehnuo. „Ne
uzrujavaj se, nismo mi ubojice zločina radi. Mi se za slobodu borimo, Filipe, kako
bismo oslobodili našega Boga, naše duše. Digni glavu, došao je tren da i takvi poput
tebe mogu i trebaju posvjedočiti svijetu da su valjani muževi. Priđi nam.“
Filip je, međutim, zurio u zemlju - već zažalivši što je toliko navaljivao na Judu
da mu se povjeri. Uzvišene riječi dobro zvuče, pomislio je - divno je sjediti s
prijateljima, jesti i piti, pa se upustiti u ozbiljan razgovor... govoriti ‘Ja ću...’ ‘Ja
bih...’ - ali, pazi se, Filipe: ni koraka dalje, jer ćeš se nać’ u nebranu grožđu.
Juda mu se unio u lice i nastavio tihim glasom, povremeno mu stavljajući svoju
tešku ručerdu na rame i blago ga protresajući. „Što ti je ljudski život? Koliko
vrijedi? Ništa, ako nisi slobodan! Zato se i borimo za oslobođenje. Velim ti, priđi
nam.“
Filip - ni mukajet. O, kako bi klisnuo... da ga Juda ne drži ručetinom
položenom na rame.
„Priključi nam se, budi muško - odluči se! Imaš li nož?“ „Imam.“
„Drži ga uvijek uza se, skrivenog pod košuljom. Možda ćeš ga zatrebati svakoga
časa. Teška vremena živimo, brate moj... a zar ne čujemo teške korake kako nam
prilaze sve bliže i bliže? Mesija je to, a ne smije naić na prepriječen put. Nož ti je
danas potrebniji od kruha. Pogle’...“
76
 Juda je nato razdrljio košulju: na njegovoj suncem opaljenoj koži blistao je
beduinski bodež dvostruke oštrice.
„Da se ne sjeti’ onoga Zebedijina munjenog Jakova, bio bi’ ga danas zarinuo
izdajniku u srce. Jer jučer, prije nego što odo’ iz Nazareta, bratstvo ga je na smrt
osudilo...“
„Koga!?“
,,...a mene zapadoše mnoga od utanačeni’ ubojstava.“ „Koga?“ opet je upitao
Filip; strah mu se uvlačio u kosti. „To je moja stvar,“ odgovorio je riđobradi grubo.
„Ne turaj nos u naša posla.“
„Nemaš povjerenja u mene?“
Juda ga je prvo odmjerio od glave do pete, a onda se nagnuo k njemu i zgrabio
ga za nadlakticu.
„Dobro slušaj što ću ti kazat’, Filipe... i da nisi nikom zucnuo o tomu, inače si
gotov! Na putu sam u pustinju, idem u samostan, jer me monasi pozvaše da im
dođem iskovat’ nešto alata. Za nekoliko dana, tri ili četiri, naić’ ću opet ovuda, a ti
dotad dobro premetni u mislima sve što ti reko’. I da nikom ni riječi kaz’o nisi! Sam
odluči, a budeš li muško i odlučiš kako treba, otkrit ću ti po komu sve kanimo
udarit’.“
„Po komu? Znam li ga?“
„Polako, kud si navr’o! Nisi još post’o jedan od braće. Zbogom, Filipe,“ reče
pružajući mu ruku. „Dosad si bio ni’ko i ništa, baš mario i’ko jesil’ mrtav ili živ. I sa
mnom je tako bilo - ni’ko i ništa - sve do dana kad sam pristupio bratstvu. Otad
sam drugi čovjek: muž sam post’o. Nisam više Juda riđe brade, kovač koji robuje
k’o volina s jedinom svrhom da nahrani svoju trbušinu, dade snage nogama kako bi
mog’o od sela do sela i podmirio ovu gadnu gubicu. Sada djelujem za veliku svrhu -
slušaš li ti mene? - za veliku stvar! Jer, i najmanji u bratstvu velik biva... razumiješ
li to? Toliko zasad. Zbogom!“
Opet je podbo magarčića i krenuo za njim prema pustinji.
Ostavši sam, Filip se oslonio bradom na pastirski štap i gledao za Judom, dok
mu se nije izgubio za stijenjem. Obuzeo ga je dojam da mu se riđobradi obratio
svetačkim riječima, pomalo prenaglašenim, ne bez i samohvale, ali zar može
drugačije. Bude li održao riječ, sve će doći na svoje mjesto... Ali, pazi se, Filipe
kukavče, sine mu istom: što će biti s tvojim ovčicama? Ne smiješ ih zanemariti.
Vidjet ćemo, neka sve ide svojim tijekom, zaključio je na kraju.
Začuvši praporce svoga blaga, zametnuo je štap preko ramena i požurio
potražiti stado bezbrižno zviždućući.
Zebedijini momci, koje on bješe usvojio jer izgubi rođene sinove, za to su
vrijeme naložili oganj i pristavili veliku zdjelu s miješanom ribom i povrćem, te
posjedali uokolo čekajući obrok, upustivši se u poluglasan razgovor. Najstariji
dodirnu ramenom onoga do sebe, pa će neskriveno ogorčeno: „Zar nije bilo divno
kad mu je kovač u brk skresao? Samo nam strpljenja treba - doći će dan kad će se
sirotinja uzdići, a bogataši im se survati pod noge. U tom je smisao pravde!“
„Misliš da će se to ikada desit’?“ upita ga momak obilježen gladovanjem od
77
samog djetinjstva. „Misliš da će ikada bit’ pravde na svijetu?“
„Ima Boga, zar ne?“ stariji će uvjereno. „Jasno da ga ima! A on je pravedan, jel’
tako? Mora bit’, ako je zaista Bog, zar ne? Jes’, pravedan je on! Vidjet ćeš, zbit će se
što sam ti rek’o. Samo strpljenja, sine, strpljenja i trpljenja...“
„Hej, ti tamo - što to mumljaš?“ Zebedija će, jer nešto bješe načuo, pa mu se
razbudila sumnjičavnost. „Vodi ti brige o svom poslu, okani se Boga! Zna on bolje
od tebe što mu je činit’. Gospode, što li ljudima sve neće past’ na um...“
Ukoreni, svi zašutješe, a stari ribar se pridiže, te drvenom žlicom promiješa
čorbu.

9
Kad su Zebedijini usvojenici digli mreže na ramena i tišina kasnoga jutra
zavladala Genezaretskim jezerom, tako da je izgledalo djevičanski nedirnuto kao da
ga je tog trena Stvoritelj ispustio iz ruku, Marijin sin napredovao je svojim putom, i
to s Jakovom, njegovim starijim sinom — udaljavajući se od Magdale, koju bjehu u
zoru ostavili za sobom. Povremeno su zastajali da bi utješili žene ražalošćene
gubitkom žita, pa bi potom nastavljali prema pustinji, živo raspravljajući. I Jakova
bješe sustigao prolom oblaka, pa je prenoćio pod prijateljevim krovom u Magdali,
te ustao u svitanje kako bi nastavio putovanje.
Gacajući blatom, još u polumraku, hitao je da se domogne jezerske obale, dok
mu se gorčina pobuđena onim što vidje u Nazaretu polako slijegala u duši. Razapeti
zelot tonuo mu je u sve bljeđe sjećanje, a misli zaokupljale svakodnevne brige,
ponajprije očeve ribarske brodice i unajmljeni ljudi. Gazio je vododerinom što ju je
noćna kiša produbila i preoblikovala, promatrajući okolno drveće — nekom je dažd
dobro učinio, nekom pretjeran bio
 vedro mu se nebo smiješilo, a ptičice pjevom najavljivale divan dan. Ali, što
svjetlije postajaše, sve je jasnije mogao vidjeti što je vodurina učinila gumnima:
nakupljeni ječam i pšenica bjehu razneseni, nakvašeni i pomiješani s glibom. Uto
prvi seljaci i njihove žene zađoše u polja, te nastade opći lelek - a onda spazi
Marijinog sina kako razgovara s dvjema staricama, sagnutim nad opustošenom
ljetinom.
Pritegnuo je remen i poluglasno opsovao - jer se sjetio Nazareta, križa i
raspetog zelota, a sada tu bješe tesar križeva pred njim, u sućutnom razgovoru s
dvjema ženama... o izgubljenomu žitu! Jakov u duši bješe grub i neprilagodljiv;
galamdžija i gramzljivac lišen suosjećanja prema bližnjem, obilježen svim očevim
osobinama - tako različitim od karaktera njegove majke Salome, smatrane
sveticom, kao i brata mu Ivana, blagoga momka kojeg je silno volio. Stisnutih se
pesnica približavao gumnu, prišavši upravo u trenu kad se Marijin sin - sa suzama
na obrazima - pridizao da bi nastavio svojim putom. One su mu starice ruke ljubile,
ne dajući mu da ode... kao da im je taj neznani namjernik kazao riječi utjehe što ih
nitko ne može nadmašiti?
„Ne plačite, ne tugujte... vratit ću se,“ uvjeravao ih je oslobađajući pomalo svoje
ruke iz stiska njihovih ogrubjelih dlanova.
78
 Jakov je zastao u čudu, promatrajući taj prizor otvorenih usta. Križodjeljine su
oči blistale suzama, čas uperene nebu, beskrajno visokom u jutarnjoj vedrini, čas
prema tlu i nedalekim seljacima koji su prebirali po glibu glasno naričući.
„Ma... je li to zaista tesar križeva - on?“ promrmljao je zagledajući sina
Marijina. „Lice mu blista k’o u proroka Elije!“
Isus je u tom trenu zakoračio preko ruba gumna, vidio Jakova i prepoznao ga,
te ga pozdravio blagim naklonom s rukom na srcu.
„Kamo si krenuo, sine Marijin?“ upitao ga je Zebedijin sin, i sam sebe
iznenađujući blagim tonom — te, prije nego što mu je Isus stigao odgovori -
dodade: „Hajd’mo skupa. Dugo putovanje družbu priziva.“
Da, dugo putovanje odista družbu priziva, ponovio je Marijin sin u sebi - ali
misleći na nešto posve drugo, prešućeno.
„Hajd’mo,“ kratko je odgovorio, te tako njih dvojica krenuše skupa kaldrmom
prema Kapernaumu.
Neko vrijeme nisu razgovarali; tjeskoba ih bješe obuzela slušajući žene kako
nariču sa svakoga gumna i gledajući starce, oslonjene na štapove, kako puni zebnje
promatraju tragove bujice prošarane natopljenim zrnjem. Seljaci su nijemi od užasa
kročili opustošenim poljima, a oni koji su imali snage za riječ, proklinjali su sve
redom.
Marijin sin će, u nekom trenu, s uzdahom: „E, kad bi u samo jednog čovjeka
bilo snage da gladuje do smrti, ovi ljudi ne bi poumirali od gladi!“
Jakov ga je pogledao krajičkom oka. „Da možeš postat’ žito, tako da te ljudi
mogu pojest’ i spasiti se, bi li na to pristao?“
„Tko ne bi!?“ odvrati Marijin sin.
„Ja,“ Jakob će žmirkajući svojim sokolskim očima, a debele pohotljive usne mu
zadrhtaše.
Marijin mu sin ništa ne reče, što je ovaj shvatio kao povod da nastavi napadački
po svomu. „Zašto bi’ da me nema? Zar nije Bog poslao poplavu? A što sam ja
zgriješio?“ jetko će sebi u bradu, a potom, pogleda put neba: „Zašto je Bog to
učinio? Koliko ga je ljudi uvrijedilo? Ne razumijem ja to... razumiješ li ti, sine
Marijin?“
„I ne pitaj, brate: grijeh je posrijedi. I ja sam postavljao takva pitanja do prije
nekoliko dana, ali sad razumijem. Zmija to bješe koja je navela prve ljude na
prijestup i Boga da nas istjera iz raja.“
„Ne razumijem... što htjede kazat’?“
„Da su ti suvišna pitanja.“
„Ništa mi nisi objasnio,“ reče Zebedijin sin i ubrza korak.
Nije mu više bilo do križodjeljina društva: njegove su mu riječi preteško padale
- a još nepodnošljiviji bješe njegov muk.
Prispjeli su tako da uzvišice u ravnici s koje su se, u daljini, vidjele ljeskave
vode Genezaretskog jezera. Brodice onih koji su jutrom isplovili već bjehu nasred
njegovog zrcala, ribari su počinjali loviti pod žarkim suncem što se uspinjalo
nebom nakon izlaska iz rumene maglice nad pustinjom. Bogat trgovački grad na
79
jezerskoj obali blistao je svom svojom bjelinom.
Jakov vidje u daljini i svoje brodice, te se sjeti ribolova i ribe.
Okrenuo se svomu neobičnom suputniku: „Kamo ideš, sine Marijin?... Gle, tamo je
Kapernaum.“
Isus, pognuvši glavu, uskratio mu je odgovor - sram ga bješe priznati kako je na
putu u samostan da bi postao sveti čovjek.
„Radije mi ne bi rekao, zar ne?“ Jakov će pogledavši ga iskosa, obuzet zlom
pomišlju. „Čuvaš cilj kao tajnu, jel’ da?“
Razljućen, dohvatio je Isusa za bradu, te mu podigao lice prema svomu: „U oči
me gledaj! Govori: tko te šalje... i kamo?“ „Ne znam, zaista ne znam...“ odgovorio je
Marijin sin uz- dahnuvši. „Možebit Bog, možebit...“
Pokolebao se, od straha mu je riječ zastala u grlu; jer, što ako ga zaista Vrag
onamo šalje?
S Jakovljevih usana zaleprša suh smijeh, pun zlurada zadovoljstva; zgrabio gaje
za nadlakticu i žestoko prodrmao. „Centurion, tvoj prijatelj,“ tiho će Marijinom
sinu, „jel’ te on šalje?“
Jest, tako je moglo biti: sigurno ga je centurion poslao kao uhodu, jer se
govorkalo da su se novi zeloti okupili u planinama u pustinji. Odatle su silazili u
sela, potajice prilazili ljudima i govorili im o slobodi i osveti, a krvoločni je
nazaretski centurion slao ljigavce među Izrealcima posvuda da osluškuju što narod
priča; ovaj križodjelja nesumnjivo je bio jedan od njih.
Češkajući se po obrvama, Jakov dade Isusu znak da se odmakne od njega.
„Slušaj ti mene, sine stolarov,“ reče mu režećim glasom, „ovdje se naši puti razilaze.
Ti možda ne znaš kamo si nakanio, ali ja znam. Idi sad svojim putom, ali neće ovo
bit’ zadnjom da se nas dvojica vidimo i čujemo jedan za drugoga. A kamo god me ti
poveo, prokletniče, znaj da ću te slijediti - i jao si ga tebi! To je sve što ti imam reć’,
a zapamti što ti kažem: s puta što si ga odabrao nećeš se živ vratit’!“
Rekavši to, Zebedijin sin ode ne pruživši mu ruku — trkom se otputio niza
stranu.
U to su vrijeme Zebedijini usvojenici maknuli kotao s ognja i posjedali oko
njega. Prvi je kutlačom čorbu zagrabio sam gazda, dohvatio najveću ribu i da će
početi jesti, ali mu onaj stari ribar zadrža ruku već prinijetu ustima.
„Zaboravili smo izmolit’ zahvalu,“ podsjetio ga je.
Starac Zebedija, premda već žvačući, digao je kutlaču put neba i stao
zahvaljivati Bogu Izraelovom na ribi što ju im dade, žitu, vinu i ulju koji su
othranili naraštaje pravovjernih Hebreja i omogućili im da istraju u iščekivanju
dana Gospodinova drugog dolaska, kad će njihovi neprijatelji biti raspršeni, a svi se
narodi ničice baciti pred noge Izraelove i štovati ih, te svi bogovi jednako tako
kleknuti pred Jahvu i slaviti ga. „Stoga hranu uzimamo, Gospode, stoga se ženimo i
djecu rađamo, stoga živimo - sve zarad tebe!“
Rekavši to, progutao je ribu jednim zalogajem.
Dok su gazda i njegovi ljudi blagovali, uživajući plodove svoga rada pogleda
uperenih prema jezeru, svom hranitelju, iznenada se Jakov pojavio pred njima, sav
80
blatnjav i zadihan. Ribari se pomaknuše kako bi mu učinili mjesta, a stari Zebedija
oglasi se zamjetno obradovan: „Dobro došao, prvorođenče moj! Bogme, jesi sretan
— sjedi i jedi. Kakve nam vijesti donosiš?“
Jakov niti mu je odgovorio, niti se latio jela: kleknuo je uz oca, ali ne pružajući
ruku prema loncu iz koga se dizala para zamamna mirisa.
Starac Zebedija bojažljivo gaje promotrio, u lice mu se unoseći; znao je da je
njegov šutljivi sin obično zle volje, a čak ga se i pribojavao. „Zar nisi gladan?“
upitao ga je. „Kako to izgledaš? S kim si se tukao ovoga puta?“
„S Bogom, Đavolom i ljudima,“ odgovorio je momak ljuti- to. „I nisam gladan!“
Hm, dođe nam pokvarit’ objed - pomislio je Zebedija, ali ne i izrekao, nego je
nastojao okrenuti na šalu i promijeniti temu. „Dakle, ti bitango,“ reče namigujući
mu, ,,s kim si to razgovarao dolazeći ovamo?“
„Što je... uhode imaš? ‘Ko ti je kazao? Ni s kim nisam razgovarao,“ pobunio se
Jakov mrzovoljno.
Ustao je zatim, zagazio do koljena u vodu i stao se prati. Kad se vratio ribarima
oko zdjele, videći ih onako radosne kako jedu i smiju se, zapao je u gnjev: „Gostite
se i napijate, a u Nazaretu neke razapinju, jer htjedoše nešto za vas učinit’!“
Kako ih nije mogao više očima vidjeti, krenuo je potom put sela, rogoboreći
nešto sebi u bradu.
Stari Zebedija ispratio ga je pogledom, pa će vrteći glavurdom: „Sinovi su mi
trnje u mom biću. Jedan premekan i ponizan, drugi bandoglav preko svake mjere.
Taj potiče kavgu gdje god ode ili zastane. Trnovi... Nijedan od njih ne postade muž
kako valja: umjereno blag, umjereno žestok, ponekad tiha voda, drugi put bijesno
pašče... napola anđeo, napola đavo - ukratko, čovjek na svomu mjestu.“
Teško uzdišući, dograbio je jednog klena iz kazana. „Hvala Bogu, pa nam dade
klenove,“ reče rezignirano, ,,a i ovo jezero u kojem se množe. Hvala Bogu i što
nam jezero dade...“
„Ti kukaš, a što bi onda stari Jona trebao reći?“ onaj će stariji ribar. „Siromah
svake večeri sjedi na stijeni, gleda put Jeruzalema i oplakuje sina Andriju. Taj se
dao u duhovnjake, govore da ide naokolo s nekim prorokom, da se hrane
skakavcima i medom divljih pčela, te zaranjaju ljude glavom u rijeku Jordan... da ih
operu od grijeha.“
„A nekoć se govorilo kako su nam sinovi cjelokupno ufanje!“ Zebedija će gorko.
„Dodajte mi tu tikvicu, ima još malo vina u njoj, jel’ da? Moj duh treba okrjepe.“
Uto začuše nečije teške i spore korake po žalu - kao da se primicala neka opaka
zvijer, puna bijesa. Starac Zebedija se u hipu okrenuo.
„Dobro nam došao, Jona, dobri čovječe!“ doviknuo je došljaku, obrisao kapljice
vina s bradurine, te se pomaknuo da gostu stvori mjesta uz kotao. „Eto, upravo
blagovah linjake i nešto druge ribe s mojim sinovima. Priđi, kušaj i ti... i kaži, ima
li kakvih vijesti o svetom Andriji, tvom sinu?“
Stari im ribar priđe; bio je niska stasa, ali temeljite građe, bos, opaljen suncem.
Oči mu bjehu zamućene, a krupna glava pokrivena kovrčavom sijedom kosom, dok
mu koža lica bješe naborana poput riblje krljušti. Stao je, nagnuo se prema
81
Zebedijinoj družini i svakoga njezinog člana pažljivo promotrio.
„Išteš nekoga... ili nešto, oče Jona?“ upitao ga je onaj stari ribar. „Preumoran si
da bi odgovorio?“
Zebedija se zagledao u starca baš kao i ovaj u njega, sve od nogu do brade i kose
osutih ribljim ljuskama i vlatima jezerskih trava; Jona je i disao kao da bješe biće iz
vode - nečujno otvarajući i zatvarajući debele obješene usnice. Zebediji to bješe u
nekom trenu smiješno, gotovo da htjede prasnuti u grohot, ali ga onda najednom
jeza spopade - suluda sumnja prostrujala mu je umom, pa je spontano digao ruke i
ispružio ih put Jone ne bi li ga spriječio da mu se približi.
„Govori! Da nisi ti prorok Jona?“ povikao je skočivši na noge. „Tolike si godine
među nama, a cijelo se vrijeme kriješ. Jahvom te zaklinjem: govori! Jednom davno
čuo sam samostanskog poglavara kad je pričao o Joni kojeg je progutala golema
riba, pa ga izbacila iz svoje trbušine... te je nastavio živjeti kao i prije toga. A, neka
mi Bog bude na pomoći, opat je tog Jonu opisao upravo kao što ti sad izgledaš: s
algama po bradi i u kosi, runjavim grudima punim račića. Ne uvrijedi se, Jona, ali
vjerujem da bih ti, da zavučem ruku pod tvoju bradu, otamo raka izvadio.“
Ribari prasnuše u smijeh, ali je Zebedija nastavio buljiti u svoga starog prijatelja
s užasom u očima.
„Progovori, čovječe Božji,“ reče mu, „jesi li ti prorok Jona... ili nisi?“
Jona odrečno odmahnu glavom - nije se mogao sjetiti da ga je ikad riba
progutala... ali, ni to nije bilo nemoguće: nakon toliko godina ‘hrvanja’ s ribama,
kako bi uopće i pamtio?“
„On je... on je!“ poluglasno će Zebedija, zvjerajući očima uokolo, kao da gleda
kamo bi mogao uteći. Znao je da su proroci čudaci kojima običan čovjek baš i ne
smije vjerovati: nestanu u zraku, vodi, ognju... a onda, kad ih najmanje očekuješ -
eto ih pred tobom! Zar se nije Elija digao u nebo na ognju — a ipak je živio i
vladao, pa na bilo koji planinski vrh da si se ispeo, uvijek je bio pred tobom. Isto
vrijedi i za Enoha: besmrtan je. A sad i Jona naiđe - nevježa se pravi, Zebedija će u
sebi, pretvara se da je skroman ribar, Petrov i Andrijin ćaća... ali, bolje je s njim na
lijepe, jer su ti proroci zadrta bratija, pa ćeš, ako dobro ne paziš, nagraisat’ s njima.
„Voljeni susjede, oče Jona,“ obraćajući mu se blagim tonom, „tražiš li nekoga?
Možda Jakova... koji dođe iz Nazareta, ali čini se da bješe preumoran za rađu, pa
ode u selo. Ako si htio doznat’ nešto o tvom sinu Petru, kaže da je dobro i da ne
brineš za nj. Dobro je, uskoro će doć’ i šalje ti najljepše želje. Slušaš li ti mene,
Jona? Daj neki znak...“
Dok mu je tako zborio, Zebedija se osmjelio i tapšao ga po sparušenim
ramenima. Tko bi ga znao, sve je moguće... pa i da je ovaj kamenoglavi ribar
prorok Jona. Oprezno stoga!
Starac Jona je prišao loncu, nababrljao u čorbi kozicu, strpao ju u usta i počeo
žvakati zajedno s oklopom i nožicama.
„Idem,“ promumlja potom, pa im okrenu leđa i ode praćen škripom šljunka pod
tabanima. Jedan ga galeb nadletje, pa mu zaleprša pred očima kao da je spazio
račića na starčevoj bradi - ali istom ispusti krik, nesumnjivo prestrašen onim što
82
vidje, te odletje prema jezeru.
„Pazite što vam reko’, momci,“ stari će Zebedija vidjevši to. „U moje se stare
kosti zaklinjem da je on prorok Jona. Zato, neka mu dvojica vas odu ruku dat’, jer
ostade bez Petrove pomoći. Inače, sam Bog zna što bi nas moglo snaći.“
Dvojica se krupnih momaka pridigoše, te će mu - pola u šali, pola u strahu:
„Zebedijo, tebe držimo odgovornim za posljedice. Proroci su divlje zvijeri:
najednom otvore ralje i progutaju te da ni koščica na ostane! Ali, dobro... idemo
mi. Zbogom!“
Starac Zebedija se zadovoljan opustio po žalu: uspjelo mu je riješiti to s
prorokom. Zatim se okrenuo ostalim usvojenicima: „Hajd’mo živahno, ljudi - ribu
u sepete, pa po selima. Ali, oprezno s njima... seljaci su prijetvorni. Nisu poput nas
ribara, djece uz Božje skute. Dajte najmanje ribe što je moguće, a žita i drugoga
uzmite što više, makar bilo i od lanjskog uroda. Ne odbijte ni ulje, vino, kokoši,
kuniće... jel’ jasno? Nije nego kako vam ja kažem!“
Momci skočiše na noge, te počeše puniti košare ribom. U tom se trenu, u
daljini među stijenama pojavio jahač na hitroj devi; Zebedija je položio dlan nad
obrve kako bi zaklonio oči od sunca i počeo ga promatrati.
„Ma, ljudi... pogledajte,“ povikao je, „jel’ se i vama čini da je ono moj sin Ivan?“
Jašući stazom od drobljena pijeska, onaj na devi brzo im je prilazio.
„On je, on je!“ uzbuđeno potvrdiše ribari. „Neka ti je dobrodošao!“
Dojahavši do oca, mladić mu je mahnuo rukom na pozdrav.
„Ivane,“ kriknuo je ostarjeli otac, „kamo tako žurno? Kamo hitaš? Stani na čas
da te vidimo!“
„Opat umire, nemam kad.“
„A što mu je bilo?“
„Prestao hranu uzimat’, umrijet’ hoće.“
„A zašto, zaboga?...“
Ako je jahač išta i rekao, riječi su mu se rasplinule u zraku.
Stari se Zebedija nakašljao, pa će zatim, u nedoumici kimajući glavom: „Sačuvaj
nas Bože svetosti.“
Marijin sin neko je vrijeme promatrao Jakova kako pun gnjeva silazi prema
Kapernaumu, a onda je malaksao, sjeo prekriživši noge i srce mu se ispunilo
žalobnošću. Zašto on, koji tako silno žudi voljeti i biti voljen — izaziva toliko
mržnje u srcima ljudi? To mora da je njegova krivnja: ni Božja, ni onih koji ga
mrze... samo njegova. Zašto li se ponaša tako kukavički, pa odabire put što bi ga
slijedio, a onda mu uzmanjka hrabrosti da ga se drži do kraja?
Bogalj sam, sinja kukavica, zaključio je... te se stoga i nisam usudio uzeti
Magdalenu za ženu, spasiti ju od sramote i smrti. Kad me Bog odabrao, kao da me
rakovim kliještima dograbio i naredio mi da ustanem - a zašto sam se grčevito
prihvatio tla i odbio se dići? I zašto sad, shrvan strahovima, bježim u pustinju ne
bih li se skrio? Otkud mi samo pomisao da me Bog neće i tamo naći, kao što bi i
bilo gdje drugdje?
Sunce mu je već bilo gotovo okomito nad glavom. Nije se više čulo naricanje
83
ratara za propalom ljetinom - taj svijet, kojeg su svakojake nevolje sustizale, bješe
navikao na njih, a znao je i da kuknjava nikad nije donijela utjehe, te je umuknuo.
Tisućama godina seljaci su trpjeli nepravde, gladovali, gazile ih sile nevidljive i
vidljive - a opet su se nekako probijali kroz život, sastavljali kraj s krajem, pa ih to
iskustvo nauči trpeljivosti.
Zeleni je gušter izgmizao iz niska grma, htijući na sunce - ali kad vidje strašnu
neman u ljudskom obličju nad sobom, prvo se poplašio, ali se ubrzo smirio i
opružio po toplu kamenu, promatrajući Marijinoga sina crnim očicama s
neočekivanim povjerenjem... kao da mu veli: dobrodošao, vidjeh da si sam, pa sam
ti došao činiti društvo.
Raznježen, Isus je zaustavio dah da ne prestraši ‘došljaka’, a dok ga je tako
promatrao, osjećajući da mu srce kuca kao i gušterovo, doletješe dva crna leptira sa
crvenim točkama po krilima, te počeše lijetati oko njih dvojice, očito se ne kaneći
udaljiti. Plesali su lepršajući, uživajući na suncu, a onda sletješe na Isusov krvavi
rubac - upravo na tamnocrvene mrlje, kao da svojim rilcima hoće posisati sasušenu
krv. Kao da se njihova krhkost raspršila njegovim mislima, Marijin sin je zazvao
Božju milost, osjećajući da mu leptiri svojim krilima donose upravo takvu poruku...
te pomislio kako bi dobro bilo kad bi Bog silazio među ljude kao leptir, a ne grom
ili grabljiva ptičurina.
Ali, dok je u mislima spajao Boga i leptire, osjetio je i neko draškanje po
tabanima: pogledao ih je i vidio vojsku vrijednih mrava žutih zadaka kako žure
ispod lukova njegovih nogu. Po dva ili tri zajedno, nosili su jedno po jedno žitno
zrno u svoje beskrajno razgranate podzemne hambare. Eto, pomislio je Isus, ukrali
su ih ljudima, a sad ih nose u mravinjak zahvaljujući svom bogu, Velikomu Mravu,
koji je, radi dobrobiti svoga mravljeg naroda, poslao povodanj na žitorodnu ravan
upravo kad je klasje ječma i pšenice, kao i već ovršeno zrnje, bilo na gumnima.
Marijin je sin duboko uzdahnuo, misleći kako su i mravi Božja stvorenja,
jednako kao i ljudi, gušteri, leptiri, šturci što su se čuli u masliniku... kao i čagljevi
koji noću zavijaju, te strašne pojave poput povodnja i gladi.
Uto je začuo nečije teške korake za svojim leđima: silan ga strah obuze, jer —
premda on bješe zaboravio svoga pratitelja, očito nije i on njega. Osjetio ga je kako
sjeda prekriženih nogu, kao i on, teško dišući.
„I Prokletstvo je Bog stvorio,“ šapnuo je osjećajući se posve obavijen Božjim
dahom, onim što je strujao oko njega, ponekad topao i blagotvoran, ponekad divlji,
nemilosrdan. Gušter, leptiri, mravi, Prokletstvo... sve od Boga bješe.
Uto se s puta začuše mnogi glasovi i praporci - okrenuo se: prolazila je dugačka
karavana s devama natovarenim skupocjenom robom, predvodnik koje je jahao na
skromnu magaretu. Vjerojatno krenuvši iz Ninive ili Babilona, iz plodne doline u
kojoj je nekoć obitavalo pleme Abrahamovo, povorka je preko pustinja prenosila
svilu i začine, slonovaču i robove, žene i muškarce, potonje da bi veslali na
živopisno urešenim lađama na Velikomu moru.
Karavana se vukla u beskraj, pa Isus pomisli koliko li bogatstva, kakvih li sve
čudesa, ima u bremenima na leđima tih bezbrojnih deva. Kad joj u neko doba kraj
84
karavane ugledao, vidje bogate crnobrade trgovce sa zlatnim narukvicama, pod
zelenim turbanima i u širokim bijelim dželabijama. Cijelu su vječnost prolazili pred
njegovim očima, njišući se u sedlima u sporom ritmu koraka svoje marve.
Marijin sin najednom zadrhta: sjetio se da će karavana svakako zastati u
Magdali - i da će ti isti trgovci danonoćno ulaziti i izlaziti kroz Magdalenina vrata.
Moram te spasiti, Magdaleno!
 oh, kad bih samo mogao... pomislio je. Tebe moram spasiti, a ne rod Izraelov...
jer njega ne mogu. Nisam ja prorok, ne znam što bih rekao kad otvorim usta, jer mi
Bog nije dao usne što žare i pale, nije se bacio munjom u moju utrobu da u njoj
oganj začne, da me obuzme groznica u kojoj bih istrčao na ulicu i zagrmio...
Njegovim riječima, a ne svojim - jer njima ništa ne mogu postići.
Ali, da ja otvorim usta, a On se iz njih oglasi!... Samo, nisam ja prorok, običan
sam prost čovjek koji se svega boji, pa te ne mogu izvesti iz sramne postelje,
Magdaleno... te ću stoga u pustinju, u samostan, moliti ondje za te. Svemoćna je
molitva: zar ne kažu kako su, u doba velikih ratova, Izraelovi sinovi pobjeđivali
dok je Moj sije držao ruke put nebesa - a kad je posustao i ruke mu se uz tijelo
objesile... poraženi bili? Magdaleno, moje ću ruke danonoćno držat’ za te put neba
dignute!
Pogledao je prema suncu, da vidi koliko mu još treba da se približi zalasku, jer
htjede proći pored Kapernauma po mraku, da ga živa duša ne zamijeti, te konačno
obići jezero i zaći u pustaru. U njegovom je srcu rasla žudnja da konačno nestane u
njoj.
„Ma, da mi je da mogu vodom hodat’, pa ravno preko jezera!“ šapnuo je uz
dubok uzdah.
Gušter se još sunčao, kao zalijepljen za topao kamen, leptiri su uzletjeli uvis i
nestali u plavetnilu, a mravi nastavili prenositi svoju ‘žetvu’ - odlažući zrnje u
mravinjaku, te se žurno vraćajući po novo. Sunce se primicalo zapadnom obzoru,
prolaznici se prorijedili, sjene produljile... odsjaj rumenog neba pozlatio je drveće i
stijene. Jezerska je površina mijenjala boju iz trena u tren, od užareno zlatne, preko
zagasito crvene do tamnomodre... nad suncem na odlasku pojavila se prva velika
zvijezda.
Ide noć, pomislio je Marijin sin; sad će tamna Božja kći stići s karavanom
zvijezda - a prije nego što su se one stigle rasuti nebom, zašle su u njegove misli.
Upravo se spremao ustati i nastaviti put, kad je začuo rog za sobom - neki ga je
namjernik i imenom zazvao. Okrenuo se i u prvom sumraku spazio nekoga kako
mu maše, uspinjući se strminom s golemim zavežljajem na ramenu. Tko bi to
mogao biti? upitao se, nastojeći raspoznati lik putnika pod bremenom. Jest vidio
već negdje te blijede obraze, kratku rijetku bradu i krive mršave potkoljenice.
Najednom se sjetio, pa uzviknuo: „Jesi li ti to, Toma? Zar si opet zaredao po selima?
“
Prepredeni razroki torbar uto mu je prišao, teško dahćući. Spustio je svežanj na
tlo i stao brisati znoj sa čela isturenog nad očima lukavca koje su zvjerale tamo-
amo, tako da čovjek nikad nije s njim načisto bio - je li iskreno radostan, ili se
85
podruguje.
Marijin ga je sin ipak silno volio. Mnogo ga je puta vidio kako prolazi kraj
njegove radionice, vraćajući se iz obilazaka, s rogom zataknutim za pojas. Tada bi
spustio svoj prijenosni dućan na kamenu klupu, sjeo i sam na nju, te stao pričati o
svemu što je vidio. Umio se cerekati, grohotom smijati, gnjaviti... a nije vjerovao u
Izraelova, ni bilo koga drugog Boga. Svi se oni sprdaju s nama, znao bi reći, rugaju
nam se i tjeraju nas da zbog njih svoju djecu žrtvujemo, da im tamjan palimo i
slavimo njihovu uzvišenost... Sin Marijin slušao ga je otvarajući mu se svojim
nujnim srcem, diveći se tomu tvrdokornom umu koji je, usprkos siromaštvu i
ropskom stanju svoga roda, nalazio snage da pobijedi robovanje i bijedu, izrugujući
im se i ismijavajući ih.
I Toma pokućarac volio je Marijinog sina — videći u njemu prostodušnu
ovčicu, zabludjelu i slabu, koja bleji u potrazi za Bogom, ne bi li se skrila u njegovoj
sjeni.
„Ovca si ti, sine Marijin,“ neizostavno bi mu kazao, grohotom se smijući, „ali
vuk je u tebi, a taj će te požderati!“ Onda bi iz njedara izvadio pregršt datulja, nar
ili jabuku, što ih je usput ukrao u nečijem voćnjaku, pa bi ga počastio.
„Baš mi je drago da te vidim,“ reče mu čim je došao do daha. „Bog s tobom bio,
kamo si naumio?“
„U samostan,“ odgovori Isus, pokazujući prema jezeru. „Onda je itekako dobro da
sam te sastao... vrati se natrag!“ „Ali zašto? Bog...“
„Učini mi uslugu i ne počinji opet o Bogu,“ razjario se Toma.
„Ne možeš ti do njega — taman hodao cijeloga života, ovoga i sljedećeg, sve u
nastojanju da ga dosegneš... utaman ti je, nema u njega početka ni kraja. Zaboravi
ga stoga i ne miješaj ga u svoje, naše zemaljske, posle. Nego, počuj ti mene: imamo
mi dovoljno muke s ljudima - nečasnim i opako prepredenim, da počnem od onoga
riđobradog Jude. Prije nego što odoh iz Nazareta, vidjeh ga kako se došaptava s
majkom raspetog zelota, a onda s Barabom i još dvojicom-trojicom iz njegovog
bratstva lakih na nožu. Čuo sam i da tvoje ime spominju, pa se pazi, sine Marijin -
ne idi u samostan!“
„Ali, svako je živo biće u Božjim rukama,“ Isus će pognute glave. „On odlučuje
koga će spasiti, a koga dati zaklati. Kako mu se mogu oduprijeti? Idem onamo, a
On neka mi je na pomoći.“ „Ideš!?“ bijesno je uzviknuo Toma. „A upravo sad, dok
mi ovdje divanimo, Juda ulazi u samostan s bodežom skrivenim pod haljom. A
nosiš li ti nož?“
„Ne,“ reče sin Marijin uzdrhtavši. „Nemam ga, a što bi mi?“ „Ovco, ovco, ovcooo...
“, narugao mu Toma zamjetno prijekorno, te se latio svoga bremena. „Zbogom
sad... a ti, kako hoćeš. Ja ti kažem da se vratiš, a ti da bi onamo. Samo idi, kad se
otrijezniš, kasno će ti bit’.“
Trepćući svojim zvjeravim očicama, krenuo je niza stranu - zviždučući nešto,
baš nimalo nalik pjesmi.
Uto je posve omračalo, jezero nestade u tmini, a i okolno se zemljište jedva
naziralo - samo su u daljini zažmirkala prva svjetla Kapernauma. Dnevne ptice
86
skrile su glave pod krila i potonule u san, a noćne se budile i polazile u lov.
Sveti čas! pomislio je Marijin sin - pravo vrijeme da se krene. Nitko me vidjeti
neće, dakle put pod noge!
Sjetio se pritom Tominih riječi...
„Štogod Bog bude htio, to će se i zbiti...“ prošaptao je jedva čujno i njegovim
ušima. „Ako je Bog onaj koji me tjera da nađem svog ubojicu, onda ću pohitati
tamo... i neka me ubije. To barem mogu, požurit’ onamo, pa to i hoću. Hajd’mo,“
reče potom, okrenuvši se svomu nevidljivom pratitelju, te nastavi put jezera.
Noć je bila mirna, topla i vlažna, blag je povjetarac strujao s juga. Kapernaum je
mirisao ribom i jasminom. Starac Zebedija sjedio je u dvoru pred kućom sa ženom
Salomom: nakon večere, razgovarali su pod velikim bademovim stablom. U kući,
njihov se sin Jakov prevrtao na slamarici, jer mu se um nije mogao osloboditi
sjećanja na razapetog zelota - a u srcu mu je bujao i gnjev zbog nove nepravde što
ju Bog počini ljudima, otevši im ljetinu, te zarad Marijinoga sina, koji se prodao u
uhode. Već i od tih misli nije mogao zaspati, a roditeljsko je brbljanje samo
podjarivalo bijes u njemu; skočio je na noge, izašao u dvorište, pa preko praga.
„Kamo ćeš sad?“ upitala ga je mati uznemireno.
„Do jezera... da udahnem svježega zraka,“ promumljao je i nestao u mraku.
Stari Zebedija odmahnuo je glavom i uzdahnuo.
„Nije svijet što je bio, ženo,“ reče zdvojno. „Današnjim je mladima pretijesna
koža, nit’ su ptice, niti ribe... nego poletuše. Premaleno im jezero, pa uzlijeću i
zrakom lete, ali kako ne mogu dugo, padaju natrag i počinju iznova. Poludjele ribe,
s uma sišla naša mladost. Eto, naš Ivan, tvoj miljenik... kaza nam da je za samostan:
molitve, post, Boga... Premalena mu bješe naša brodica - gdje bi on mogao u nju
stat’. A ovaj drugi, Jakov, za koga sam mislio da ima nešto soli u glavi... zapamti što
ti kažem, i taj je usmjerio kormilo u istom pravcu. Jesil’ vidjela večeras kako se sav
zažario, samo što se ne rasprsne, kuća mu preuska? A neka mu bude, recimo da ne
marim, ali ‘ko će brinuti o mojim lađama i posadama? ‘Oće li sve što sam stek’o u
propast otić’? Ženo, zabrinut sam... itekako. Donesi mi malo vina i nešto za
prezalogajit’, da se malo povratim.“
Starica Saloma oglušila se na te riječi; po njezinomu, muž joj je već popio koliko
je smio. Stoga htjede promijeniti temu, pa reče: „Mladi su. Neka te to ne brine,
istutnjat će se.“
„Svega mi, ženo, imaš ti pravo! Nije ti prazna ta glava na ramenima - pa zašto bi
mene moja boljela? Tako je, mladi su, proći će ih. Mladost je k’o bolest - kad-tad
prođe. Kad sam ja bio u njihovim godinama, bogme sam se znao itekako uspalit’ i
prevrtat’ se na postelji... misleć’ da Boga ištem, ma sam zaista za ženom žudio. Za
tobom, Salomo! Kad sam se oženio, onda sam se i smirio... pa će tako valjda bit’ i s
našim sinovima. E, jesi me primirila... nego, ipak donesi štogod za jedan zub, a ni
vino ne smetni s uma. Da u tvoje zdravlje popijem!“
U nedalekom dijelu naselja, stari je Jona sam sjedio u svojoj kolibi i krpio mrežu
uza svjetlo uljanice. Provlačio je drvenu iglu i krpio, krpio... duboko zamišljen, ali
ne prisjećajući se ni prije godinu dana umrle žene, ni bandoglavog Andrije, ni
87
onoga glupana Petra, drugoga njegovog sina, koji je svake večeri tumarao
nazaretskim krčmama, ostavljajući staroga oca ojađenog u samoći, kao što ga je
ostavio i da se sam s ribama nosi. Jer, njegove misli bješe zaokupilo ono što je
Zebedija rekao, a što ga je ispunilo silnim nemirom: možda on zaista jest prorok
Jona. Promotrio je svoje ruke, noge, prepone... sve se podudaralo. Čak je i sav
vonjao ribom, kao i dah mu - a sjetio se da je neki dan, kad se rasplakao sjetivši se
voljene pokojnice, osjetio kako mu i suze ribom vonjaju.
Zebedija, stari lukavac, bio je u pravu i kad reče ono o raku pod bradom: odista
je znao povremeno zateći ponekog u njoj. Dakle, možda je on stvarno bio prorok
Jona! Eto, to bi objasnilo i zašto oduvijek bješe mučaljiv, zašto je trebalo iz njega
riječi čupati poput sidra iz mulja, zašto bi uvijek posrtao i spoticao se čim bi krenuo
po suhom - dok, kad bi se bacio u jezero, kojeg li olakšanja, koje radosti! Voda mu
je milovala tijelo, nježno kao da ga oblizuje, zalazila mu u uho i govorila mu... a on
joj je odgovarao baš kao i riba: bez riječi, samo mjehurićima zraka iz usta.
Ja jesam prorok Jona, bez ikakve sumnje - zaključio je u sebi! Jesam, vratio sam
se, jer me ona ribetina povratila... ali sad uskrsnuh s nešto pameti u glavi: premda
sam prorok, pravim se da sam skroman ribar... ne otkrivam to nikomu, jer se ne
želim iznova nać’ u nevolji. Dosegavši tu pomisao, zadovoljno se nasmiješio,
oduševljen svojom sjajnom lukavošću, jer nitko, svih proteklih godina, nije ni
pomislio na to... pa ni on sam... dok nije sinulo onomu vražjem Zebediji. Baš dobro
da mi oči otvori!
Spustio je mrežu i alat na pod, protrljao zadovoljno ruke, te otvorio smočnicu i
dohvatio tikvicu vina - prinio ju ustima, zabacivši unatrag glavu na kratkomu
debelom vratu i stao otpijati grgoljeći.
Dok su se dvojica staraca u Kapernaumu tješili vinom, Marijin je sin
napredovao jezerskom obalom, zaokupljenim dubokim promišljanjima. Nije
koračao sam: cijelo je vrijeme čuo za sobom kako pijesak škripi pod nečijim
stopalima. U Magdaleninom dvoru pridošli su trgovci sjašili s deva i sjedili
prekriženih nogu na šljunku, tiho razgovarali žvačući datulje i pečene rakove,
čekajući svoj red. U samostanu, monasi bjehu položili opata nasred njegove ćelije i
bdjeli uza nj - još je disao, povremeno upućivao napregnut pogled prema vratima, a
na sparušenu mu se licu očitavala silna napetost, kao da se upinje ne bi li nešto čuo.
Promatrajući ga sa strahopoštovanjem, monasi su se sašaptavali međusobno,
nagađajući da li to on osluškuje dolazi li rabin iz Nazareta, kako bi ga izliječio, ili
mu arhanđeo smrti maše crnim krilima, prilazeći mu sve bliže i bliže.
„Rekao bi’ da nastoji čut’ korake Mesije koji stiže,“ reče netko među njima.
Gledali su ga tako i šaputali, tih trenutaka svaki u duši spreman s
oduševljenjem prihvatiti čudo: ali, koliko god su naprezali sluh, nisu čuli ništa osim
teških udaraca malja po nakovnju. U kutu, nakraj dvora, Juda bješe potpalio oganj i
nakanio kovati cijele noći.

10
U dalekom Nazaretu, Marija, žena Josipova, sjedila je u svojoj skromnoj
88
kolibici. Svijeću bješe užegla, te je uz otvorena vrata premotavala vunicu što ju je
protekloga dana isprela. Motala je motala, ali joj misli nisu bile zaokupljene poslom
- odlučna da pročešlja sva sela u potrazi za sinom, sama i beznadna, premetala je u
sjećanju polja i obale Genezaretskog jezera, Magdalu i Kapernaum, promišljajući
gdje bi mogao biti. Jer, iznova se nekamo djenuo, još jednom ga je Bog potjerao
volovskom žilom. Kako mu ga nije žao, pitala se - kak mu nije žao mene? Što smo
mu učinili? Je li to radost i slava što nam ju obeća? Zašto li, Bože, učini da Josipov
štap prolista, te me prisili da se udam za stara čovjeka? Zašto si se munjom hitio i
usadio mi u utrobu ovog sanjara, mjesečara... kao jedinoga sina?
Dok sam ga nosila, cijelo su vrijeme susjedi dolazili i divili mi se govoreći
‘Marijo, blagoslovljena ti među ženama, pa procvjetah... bila sam poput bademova
drva osuta cvatom od korijena do najviše grančice. ‘Tko je ovaj rascvali badem?’
pitali su trgovci u prolazu zaustavljajući karavane, silazeći s deva i puneći mi
pregaču darovima. A onda, odjednom, vjetar puhnu i posve me ogoli. Kršila sam
ruke preko grudi usahlih kao zemlja na ugaru. Gospode, tvoja se volja vršila: ti
učini pa procvjetah, ti otpuhnu sve latice s mene. Zar nema nade, Gospode, da bih
ikad više procvala?
Zar nema nade da bi mi se srce smiriti moglo? — pitao se njezin sin u zoru
narednog dana. Obišao je jezero i ugledao samostan nasuprot mjestu gdje se
zatekao, usađen poput klina među sivkasto-crvene stijene. Kako mu se
približavam, tako mi uznemirenije biva... a zašto? Zar nisam na pravom putu,
Gospode? Nisi li me ti rinuo put ovoga svetog pribježišta? A zašto onda odbijaš
pružiti ruku i smirit’ mi ga?
Dvojica se braće, u bijelim haljama, pojaviše na samostanskim dverima. Uspeli
su se na stijenu i napregnuto gledali u smjeru Kapernauma.
„Ni znaka još,“ reče jedan od njih, slabouman grbavac čija se stražnjica bezmalo
vukla po zemlji.
„Umrijet će prije nego što oni dođu,“ drugi će, ljudeskara slonu nalik, a gubice
‘nastanjene’ zubima kao u morskoga psa, protegnute od uha do uha. „‘Ajde ti za
poslom, Jeroboame, ja ću osmatrat’ dok se deve ne pojave.“
„Baš dobro,“ grbavac će oduševljeno. „Idem ga ja onda gledat’ kako umire.“
Marijin je sin neodlučno zastao pred samostanskim pragom, njišući se poput
klatna: da li da uđe... ili? Samostansko zdanje bješe okruženo zidom, a dvorište
popločeno škriljcem - nikakva stabla u cijelomu njemu, ni cvijeta, ni ptice... samo
nekoliko zapuštenih grmova bodljikave divlje kruščice. Ukrug, stisnute uz ogradni
zid, u neljudskoj osami bjehu nanizane ćelije, mahom izdubene u stijeni...
grobovima nalik.
Zar je to kraljevstvo nebesko? upitao se sin Marijin. Zar se na takvomu mjesto
može smiriti ljudsko srce?
Netremice je gledao u to kameno saće, ne sastajući se s odlukom - prijeći preko
praga... ili ne? Dva crna ovčarska psa istrčaše iz nekog zakutka i stadoše lajati na nj
- grbavi patuljak ga vidje, pa umiri pse zviždukom, a tada stade promatrati došljaka
od glave do pete. Mladićeve mu se oči učiniše pune patnje, vidje da je odjeća na
89
njemu krajnje sirotinjska, a bosa stopala krvava od duga pješačenja, te se sažali na
nj.
„Dobro došao, brate,“ reče mu. „Kakav te vjetar nanio amo u pustinju?“
„Bog!“, odvrati Marijin sin dubokim glasom punim očaja.
Monah protrnu od straha: nikada ne bješe čuo da su čovječje usne izgovorile
Božje ime s toliko užasa. Prekrižio je ruke, ništa ne uzvraćajući, pa će posjetitelj
prvi nakon kratka muka:
„Došao sam opata vidjeti.“
„Možebit i ‘oćeš ti njega, ali neće on tebe. Zašto ga trebaš?“
„Ne znam, san sam usnio... dolazim iz Nazareta.“
„San?“ maloumni će nasmijavši se.
„Strašan san, brate. Otad mi nema mira u srcu... a opat je sveti čovjek, Bog ga je
naučio da razumije jezik ptica i snove. Zato sam došao.“
Zapravo, nikad mu ne bješe na um palo da krene u samostan kako bi mu prior
objasnio san što ga je usnio one noći pred dovršenje križa: onu strašnu potjeru...
kako ga riđobradi ganja na čelu čopora nakaznih patuljaka sa spravama za mučenje
u rukama - ali ga se sjetio upravo sada, stojeći neodlučno na samostanskom pragu:
prostrujao mu je umom poput bljeska munje. Nema dvojbe - zbog sna sam došao!
uskliknuo je u sebi. Bog mi ga je poslao kako bi mi pokazao put, a samostanski će
mi ga poglavar rastumačiti.
„Opat je na samrti,“ reče monah. „Zakasnio si, brate... možeš slobodno natrag.“
„Ali, Bog mi je naredio da dođem,“ odvratio je Marijin sin. „Zar bi on obmanuo
svoje dijete?“
Monah se zakikotao: taj se svačega nagledao u životu - i nije više imao ni
najmanjeg povjerenja u Boga.
„Gospodar je on, zar ne? Stoga čini sve što mu na um padne... a kakav bi
Svemogući bio da nije u stanju počinit’ i nepravdu?“ kepec će pljesnuvši došljaka
po plećima; htjede to učiniti nježno, ali je svojom teškom šačetinom zapravo
odalamio pridošlog momka.
„Ma, ne brini,“ reče mu potom. „Dođi unutra, ja sam brat gostoljub.“
Isus uđe u samostansko dvorište, a u tom se trenu digao strašan vjetar, noseći
‘kišu pijeska po stijenju. Pješčana je oluja zastrla
sunce, najednom se smračilo kao da sumrak pade.
Nasred dvora zijevao je isušen bunar; nekoć je u njemu bilo vode, ali se sada
punio samo pijeskom. Dva guštera ispuzaše da bi se grijali na njegovoj urušenoj
kruni.
Vrata opatove ćelije bjehu širom otvorena - monah povede Isusa put njih,
prihvativši ga za podlakticu, te mu reče: „Pričekaj ovdje dok ne upitam braću za
dopuštenje. Nikamo ne mrdaj!“
Grbavac je prekrižio ruke i ušao, a oni psi legli jedan lijevo, drugi desno od
vrata, te stali zavijati ispruženih vratova.
Opat je i nadalje ležao nasred ćelije, nogama prema vratima - monasi, iscrpljeni
cjelonoćnim bdijenjem, kunjali su sjedeći ukrštenih nogu oko njega, dok je
90
umirući, nepokretan na prostirci, napregnuta izraza na mršavom licu gledao put
ulaza razgrogačenim očima. Plamičci sedmerokrakog svijećnjaka i nadalje su bacali
zlatastu svjetlost po njegovomu ozarenom čelu, očima koje su za nečim žudjele,
orlovskom nosu, beskrvnim usnama i dugoj sijedoj bradi, koja mu je pokrivala gole
grudi sve do pojasa. Monasi su povremeno palili tamjan i sušene ružine latice na
žaru u glinenoj posudi, pa se njihov miris širio zrakom.
Grbavi monah uđe, te se - zaboravivši po što je išao - baci ničice neposredno za
pragom, između onih dvaju pasa. Sunce je sad prodiralo u prostoriju, osvjetljavajući
njegova stopala i pogrbljena leđa... dok je Marijin sin i nadalje čekao. Grobnu tišinu
narušavalo je samo pseće zavijanje i potmuli udarci kovačkog čekića po nakovnju.
Došljak je čekao i čekao, a dan prolazio... grbavac bješe zaboravio na nj. Toplina
sunčanog jutra, nakon prolaska pješčane pijavice, istjerivala mu je studen iz kostiju
nakupljenu tijekom protekle, poprilično hladne noći.
Najednom tišinu naruši povik monaha koji je stražario na stijeni: „Dolaze! Eno
ih, idu!“
Monasi u ćeliji se trgnuše iz drijemanja i potrčaše prema ulazu u dvor,
ostavljajući opata samog.
Ustručavajući se, ali i uzrujan tolikim čekanjem, Marijin sin bojažljivo je
zakoračio do praga: u priorovoj ćeliji vladao je smrtni mir, ali i tišina besmrtnosti.
Sunce bješe obasjalo njegova mršava stopala, velika crna muha zujala je pod niskim
stropom, a još je jedna lijetala oko menore, kao da bira na kojoj će se svijeći spaliti.
Opat odjednom uzdrhta - prikupivši svu snagu, podigao je glavu, a oči kao da
mu iskočiše iz dupäljä, usta se otvoriše u čudu, a nozdrve raširiše kao da požudno
upijaju nekakav vonj. Marijin sin je nato prinio desnu šaku čelu i ustima, te ju
položio na srce u znak pozdrava.
Starčeve se usne pokrenuše: „Došao si... došao si... došao...“ promrmljao je tako
tiho da ga Marijin sin nije čuo, ali se opatovo lice ozarilo neopisivim sjajem - a
trenutak potom znaci patnje vratiše se na njegovo lice, oči mu se sklopiše, nozdrve
smiriše, usta zatvoriše, a ruke, dotad prekrižene na prsima, padoše svaka na svoju
stranu tijela i ostadoše beživotno ležati s otvorenim dlanovima nagore.
U tom su trenu dvojica pridošlih ujahali u dvor, te natjerali deve da se spuste
na trbuhe kako si sjahali - monasi priskočiše kako bi pomogli starom rabinu da
spuzne iz sedla.
„Je li živ, je li još živ?“ mladi je novak pitao braću uzbuđenim glasom.
„Još diše,“ odgovorio mu je otac Habakuk. „Vidi i sve čuje, ali više ne govori.“
Rabin je prvi ušao u priorovu ćeliju, sjemeništarac za njim, noseći mu torbu u
kojoj bjehu pripravci za iscjeljivanje, ljekovito bilje i razne amajlije. Oni crni psi,
repova u strahu podvijenih među nogama, nisu zalajali na došljaka, nego nastavili
zavijati bolno poput narikača.
Rabin ih pogleda, zdvojno kimajući glavom; zakasnio sam, pomislio je, ali ništa
ne reče.
Kleknuo je uz poleglog opata, nagnuo se nada nj i prislonio uho na starčeve
grudi... umalo dodirujući svojim usnama njegove.
91
 „Kasno,“ prošaptao je. „Prekasno sam stigao... a vi, braćo, neka vas Bog poživi.“
Monasi nato briznuše u plač, te se baciše na koljena i stadoše cjelivati mrtvo
tijelo, svaki onaj dio koji mu je pripadao po nepisanim, ali čvrsto uvriježenim
običajima: otac Habakuk oči, ostali monasi — već po godinama službe — bradu,
grudi, trbuh... a sjemeništarci stopala. Jedan od njih uze pokojnikov pastirski štap s
ispražnjenog stolca, te ga položi uz njegove zemne ostatke.
I stari rabin je silno poštovao umrloga, pa ostade klečeći uz leš, otirući suze što
mu navališe u oči. Ali, kakav mu to trijumfalan osmijeh ostade na usnama? sinulo
mu je. Sto li znači taj tajanstven sjaj oko njegovih mrtvih očiju? Je li ga to sunce
obasjalo kroz otvor vrata, pa ga oblilo zlatom što ne gasne?
Ogledao se uokolo: monasi, svi na koljenima, bjehu počeli moliti za dušu
umrloga, Ivan — usana položenih na opatova stopala — glasno je naricao.
Pogledom je lutao od jednoga do drugog, kao da ih provjerava, a onda vidje sina
Marijinog kako nepomičan i staložen stoji u kutu ćelije, ruku prekriženih na
grudima... a s istim trijumfalnim osmijehom preko cijeloga smirenog lica.
„Jahve, gospodaru neba i zemlje,“ šapnuo je prestravljen, „hoćeš li mi ikad
prestat’ iskušavat’ srce? Pomozi umu mom da razumije... i odluči!“
Sljedećega je jutra opet sunce bilo zamračeno pješčanom olujom - naziralo se
samo kao krvavo-crven krug u tmini što ju je stvorio žestok istočni vjetar,
podigavši nad pustinju guste oblake sitnoga pijeska. Crni samostanski psi nisu
mogli zalajati gubica punih prašine, a polijegale deve mirovale su zatvorenih oči,
čekajući da nepogoda prođe.
Monasi, držeći se jedan drugoga kao karike u lancu, s mukom su se probijali s
opatovim mrtvim tijelom na rukama, nastojeći ostati na nogama - da ih vjetruština
ne otpuše dok ga ne pokopaju. Cijela se pustinja bješe uzbibala, oblaci pijeska dizali
su se i padali kao golemo valovlje na moru.
„Pustinjski je vjetar to, dah Jahvin,“ šaptao je Ivan, naslanjajući se svom
težinom na sina Marijinog. „Taj sasuši svaki list, isuši svaki bunar, naputi ti usta
pijeskom. Svečeve ćemo ostatke samo položiti u raku, valovi pijeska će ih zatrpati.“
U trenutku kad su prelazili samostanski prag, riđobradi se kovač - sa čekićem
na ramenu, golem i crn - ukazao u vrtlozima pješčane prašine, nakratko ih
promotrio, pa odmah i nestao oba- vijen pijeskom. Zebedijin sin vidje tog zmaja
kao biće iz oluje, pa se u strahu dohvati čvrsto prijateljeve ruke.
,,‘Ko to bješe?“ upitao je bojažljivo. „Vidje li ga?“
Marijin sin mu ne odgovori; Bog besprijekorno sve uređuje, upravo kako on
hoće, pomislio je. Eto, privede Judu i mene jednoga drugom u blizinu - i to ovdje,
u pustinji, na kraju svijeta. Dakle, Gospode, neka se tvoja vrši...
Pognuti, da se održe na nogama, monasi su zajedno koračali bosim nogama po
užarenom pijesku. Rubovima halja nastojali su zaštititi oči i usta, ali im sitne
čestice kamena već bjehu sišle u grla i pluća. Nalet vjetra najednom se stušti na oca
Habakuka, koji bješe na čelu pogrebne povorke, te ga sruši - a monasi za njim,
zaslijepljeni pijeskom, pregaziše ga. Starac je Habakuk kriknuo iz petnih žila, ali je
vjetar tako hučao i pustinja se glasala kotrljanjem kamenja da ga nitko nije čuo.
92
 Zašto nas Jahve nije zadahnuo svježim lahorom s Velikoga mora? pomisli
Marijin sin. Htjede nešto upitati svog prijatelja, ali nije mogao otvoriti usta, pa se
predao novim pitanjima: Zašto Jahve ne ispuni isušene pustinjske bunare vodom?
Zar mu nije do zelena lista, ni milosti spram čovjeka? Kad bi mu samo jedno
ljudsko biće moglo pristupiti, pasti ničice pred njim i uspjeti - prije nego što bude
pretvoreno u pepeo - kazat’ mu koliko ljudski rod pati, koliko zemlja pati, koliko
zeleni list tuguje!
Juda je još stajao na niskim vratima odvojene izbe, što mu ju monasi dadoše kao
privremenu radionicu. Zacenivši se od smijeha, promatrao je pogrebnu povorku
kako posrće i tetura, na tren mu nestaje za oblakom pijeska, pa se iznova pomalja -
jer vidje čovjeka koga je tražio, pa mu se mračne oči zacakliše od ushita.
„Velik je Bog Izraelov,“ šapnuo je sebi u bradu, „sve uredi kako treba: dovede mi
izdajicu ravno pod nož.“
Ušao je u ćeliju sučući brk od zadovoljstva. U tijesnoj i mračnoj prostoriji, u
kutu je plamsao oganj - ugljevlje se paklenski žarilo razjareno vjetrom, a onaj ga je
grbavi kepec, napola svetac, napola luđak, dodatno raspiririvao mijehom.
Kovač je bio dobre volje. „Hej, oče Jeroboame,“ reče, „je li to vjetar što ga
Božjim zovu? Baš mi se sviđa, itekako mi se sviđa. I ja bi’ tako puhao da sam Bog.“
Patuljak se oporo nasmijao: „Ja ne bi’ baš nikako - iscrpljen sam,“ reče odlažući
mijeh, kako bi obrisao znoj sa čela.
Juda mu priđe. „Oče Jeroboame, bi li mi učinio uslugu?... Dođe jučer u
samostan mladić crne bradice, napola munjen k’o Vaše Veličanstvo. Bos, a s
rupcem krvlju poškropljenim na glavi.“ „Ja sam ga prvi vidio,“ reče monah,
hvatajući zraka. „Ali, dragi moj kovaču, nije on napola lud - taj je blesav koliko
samo može bit’! Reče da je nešto usnio i samo stoga potegao iz Nazareta ne bi li mu
to opat - počivao u miru — rastumačio.“
„Dobro, a sad me poslušaj: ti si otac gostoljub, zar ne? Tvoje je, kad ne’ko naiđe,
da mu odrediš i urediš ćeliju, pripremiš postelju, daš mu jest’?“
„Tako je, nema sumnje! Čini se da sam beznadno beskoristan za bilo što drugo,
pa me učiniše gostoljubom... pa čistim, perem, hranim posjetitelje.“
„Izvrsno! Načini ti noćas njemu postelju u mojoj ćeliji. Znaš, ne mogu spavat’
sam, Jeroboame, kako da ti objasnim? Noćne more imam, Sotona mi dolazi i
iskušava me, bojim se da će me na pakao osudit’. Ali, čim čujem čeljade da diše uza
me, smirim se. A učiniš li mi po volji, imam dar za tebe: nožice, kakvim se inače
ovce strigu, ali odlične i za tvoju bradu. Možeš i drugima poštucat’ brade, pa i deve
šišat’ - i ni’ko ti više neće reć’ da nizašta nisi. Jesil’ čuo što reko’?“
„Daj te škare!“
Kovač je turnuo ruku u svoju vrećetinu i izvadio iz nje par velikih zahrđalih
nožica. Monah ih je zgrabio, prinio svjetlu, otvorio, sklopio... njegovom divljenju
nije bilo kraja!
„Velik si, Gospode, i čudesna su djela tvoja,“ šapnuo je posvema očaran.
„Dakle?“ Juda će prodrmavši ga, da ga probudi iz zanosa.
„Tvoj je noćas,“ odgovori monah, bježeći sa škarama u ruci.
93
 Uto su se vratili i ostali monasi, jer nisu ni mogli daleko otići - Jahvin vjetar bio
je tako jak da ih je s nogu obarao. Nekako su našli grobnu jamu, spustili leš u nju i
pozvali oca Habakuka da kaže molitvu, ali kako ga nigdje ne bješe, stari se
nazaretski rabin nagnuo nad raku i zavapio nad tijelom koje duša napusti: „Prah
jesi i u prah se vrati, jer duša je iz tebe izašla... više te ne treba, ispunilo si svoju
svrhu. Da, tijelo, ti svoju svrhu ispuni: pomože duši da se skrasi u zemaljskom
utočištu, da doživi smjenu sunca i mjeseca nad pijeskom i stijenjem, da zgriješi,
osjeti bol i žudju za nebesima, svojim domom, i za Bogom, ocem svojim. Tijelo,
opat te više ne treba - otpuštam te!“
Još dok je rabin tako zborio, pijesak se stao taložiti na priorovom lešu: lice,
brada, ruke... postupno mu nestadoše pod njim, pa braća u žurbi odstupiše, tako da
su se već u trenutku kad je slaboumni brat gostoljub, strižući zrak škarama, odlazio
od kovača počeli vraćati u samostan, zaslijepljeni prašinom, ispucanih usana,
slijepljenih pazuha... noseći starca Habakuka, kojeg nađoše već napola zatrpanog
pijeskom.
Stari je rabin obrisao oči, usta i vrat mokrom krpom i čučnuo pred opatov
prazan stolac - i kroz zatvorena vrata čulo se kako Jahvin vreli dah prži i pustoši
svijet. Riječi proroka prostru- jaše mu od jedne sljepoočnice do druge: u takvom su
užarenom zraku Boga zazivali i mora da su dolazak Gospodara nad svim kraljevima
upravo tako osjećali na svojim usnama i u svojim očima. „Upravo tako: Bog je u
vjetru što sve isušuje, u bljesku munje
 uvjeren sam u to,“ mrmljao je sebi u bradu. „Nije Bog u obeharalu voćnjaku,
znade on da je srce čovječje poput zelena lista, pa mu peteljku uvija i sokova ga
lišava. Što možemo učiniti, kako da se odnosimo prema njemu ne bismo li učinili
blažim njegova obličja? Ako mu ponudimo žrtveno janje, uzvraća da neće mesa
 da se njegova glad taži psalmima, kad zaustimo da bismo mu psalme pojali, da
neće više riječi, nego da jedino meso jaganjčevo, sinovljevo, jedinoga sna... može
utolit’ njegovu glad!“
Stari svećenik pritom je duboko uzdisao — razmišljanje o Bogu redovito bi ga
dovelo do srdžbe i silno zamorilo. Potražio je okom mjesto u kutu na kojem bi se
mogao opružiti; monasi su se već, iznureni bdijenjem, bili razišli po ćelijama i
polijegali u nadi da će sanjati priora. Jer, duša će mu lunjati samostanom i oko
njega sljedećih četrdeset dana, ulazit će im u izbe i promatrati što rade, blago ih
savjetovat’ ili prekorijevati. Legoše, stoga, jednako da se odmore i da bi ga vidjeli u
snu. Stari se rabio osvrnuo uokolo
 nikoga ne bješe, prazna ćelija, samo ona dva crna psa bjehu ušli, polegli po
kamenim pločama i žalosno njuškali prazan opatov stolac. Bijesni je vjetar stalno
nasrtao na vrata... i on htjede u izbu.
Ali, kad se rabin spremao leći pored pasa, najednom zamijeti sina Marijinog
kako nepomično stoji u kutu, promatrajući ga. San mu je istoga trena odlepršao s
očiju; uznemiren, sjeo je i kimnuo glavom nećaku da priđe. Mladić je, čini se,
čekao na njegov poziv, pa mu priđe, s gorkim smješkom u kutu usana.
„Sjedi, Isuse,“ reče mu starac, „želim razgovarati s tobom.“
94
 „Slušam,“ odgovorio je mladić, spuštajući se na koljena nasuprot njemu. „I ja s
tobom hoću porazgovarati, striče Šimune.“
„Što tražiš ovdje? Majka ti obilazi sela u potrazi za tobom, ljuto kukajući.“
„Ona ište mene, a ja Boga. Nikad se nećemo sresti,“ mladić će na to.
,,K’o da srca nemaš. Nikad nisi volio oca i mater, kao što bi ljudsko biće trebalo.
“
„Tim bolje. Srce mi je užaren ugljen, opeče svakoga tko ga dodirne.“
„Što je s tobom? Kako možeš tako zborit’? Što ti nedostaje?“ upitao ga je rabin
pružajući vrat kako bi ga bolje promotrio; u očima sina Marijinog vidje blistave
suze. „Skrivena te bol izjeda, dijete moje. Ispovijedi mi se i olakšaj tu bol,
pohranjenu duboko u tebi.“
„Jedna?“ presječe ga mladić; onaj mu se gorki osmijeh razlio cijelim licem. „Nije
samo jedna, mnogo ih je.“
Boja glasa kojim je mladić izgovorio to priznanje prenerazila je rabina: stavio
mu je ruku na koljeno, kako bi ga ohrabrio da se otvori. „Slušam te, dječače moj,“
reče mu blago. „Iznesi svoje patnje na svjetlo, izvuci iz svoga bića. One se množe u
tmini, a svjetlo ih ubija. Ne srami se, kazuj!“
Ali, sin Marijin nije ni izdaleka znao odakle bi počeo ni što bi rekao: što bi
zadržao skriveno u dubini srca, a što priznao ne bi li se rasteretio. Bog, Magdalena,
sedam grijeha, križevi, razapeti - sve mu je prolazimo umom i utrobu mu trgalo.
Rabin ga je pogledao kao da ga bezglasno zaklinje i zatim pomilovao po
koljenu.
„Zar ne možeš, dijete moje?“ kaza mu tihim nježnim glasom. „Ne možeš?“
„Ne, striče Šimune... ne mogu.“
„Zar te je spopalo toliko iskušenja?“ rabin će još opreznije, baš kao otac djetetu.
„Mnogo,“ odgovorio je mladić sav užasnut, „odista mnogo.“ „Kad sam bio tvojih
godina, dijete moje,“ starac reče duboko uzdahnuvši, ,,i ja sam itekako patio. Bog
me mučio i iskušavao jednako kao i tebe... htjede vidjeti hoću li izdržati i koliko
dugo. I ja sam se susreo s mnogim iskušenjima, nekih se nisam bojao
 nemani u divljim obličjima - ali jesam onih pitomih i punih blagosti, tih bogme
jesam. A, kao što znaš, zarad predaha u tom boju i ja bjeh došao u ovaj samostan,
baš kao i ti. Ali, Bog nikako da me se okani, spopadao me sad odande, sad odavde,
da bi me na kraju uhvatio - i to poslavši mi iskušenje u ženskoj haljini. Jao i
naopako, pokleknuo sam pred njim, njom... a otada — možebit, jer je Bog tako
htio, možda me stoga i mučio - staložen sam i miran, a i Bog je ohanuo. Pomirili
smo se, prijatelji smo sad, pa ćeš se tako i ti izmirit’ s njim, dijete moje. Izliječit’ se.
“
Marijin sin odrečno mahnu glavom. „Ne vjerujem da ću se ja tako lako izliječit’,
“ kaza tiho, te zatim zašutje. Ni rabin više nije znao što bi rekao, pa su obojica
utonuli u muk, teško dišući.
„Ne znam odakle bih počeo,“ reče konačno mladić pridižući se. „Stoga neću
nikad ni počet’, sramim se.“
„Ne ustaj,“ naredi mu rabin, stavljajući mu ruku na koljeno. „Ne odlazi... i sram
95
je iskušenje. Pobijedi ga, ostani! Postavit ću ti nekoliko pitanja, jedno za drugim, a
ti budi strpljiv, pa me prvo poslušaj i potom odgovori... Zašto si došao u ovaj
samostan?“ „Da bih se spasio.“
„Sebe da spasiš? Od koga? Čega?“
„Od Boga.“
„Od Boga!“ rabin je uskliknuo zamjetno uzrujan.
„On me naganja, nabija mi čavle u glavu, srce, utrobu... hoće da me rine...“
„Kamo?“
„Preko hridi... ruba.“
„Kakvoga ruba?“
„Onoga što ga je sam preda me stavio. Trebao bih ustat’ i progovorit’. Ali, što ja
mogu reći? ‘Ostavi me na miru, nemam što kazat’!’ Doviknuo sam mu to, ali je
odbio. ‘Aha! Odbijaš, jel’?’ rekoh mu nato. ‘E, pa sad ću ti pokazat’ - učinit ću da ti
se zgadim, pa ćeš me onda pustit’ na miru...’ odvratio sam mu i stoga zapao u
neiskupljiv grijeh.“
„U neiskupljiv grijeh?“ kriknuo je rabin.
Ali, da je glasniji bio, mladić ga ne bi čuo - bješe posve zaokupljen svojim
jadom i bolom.
„Zašto je mene odabrao? Zar nije mogao vidjeti što mi je u grudima? Zmije
jedna oko druge ovijene, sikću i uvijaju se... a nadasve...“
Riječ mu je zapela u grlu - umuknuo je, a znoj mu se stao ćurkom slijevati od
korijena kose.
„A nadasve?“ upitao je rabin blago.
„Magdalena!“ odgovorio je Isus digavši glavu.
„Magdalena!“
Rabinovo je lice najednom posivjelo.
„Moj grijeh je, samo moj, što je krenula putom kojim ode. Naveo sam ju na
putene užitke dok smo još djeca bili, da... ispovijedam to. Počuj, rabine, ako ti je
zaista do užasa. Bilo je to kad su mi bile tri godine, otprilike toliko... ušuljao sam se
u tvoju kuću kad nikoga od vas odraslih nije bilo doma. Uzeo sam Magdalenu za
ruku, obnažili smo se, legli i priljubili se potkoljenicama naših golih nogu! Koga li
užitka, koga li radosnoga grijeha! Od tog je trena Magdalena bila izgubljena: nije
mogla bez muškarca... bez muškaraca.“
Pogledao je starog rabina, ali je taj šutio glave utisnute među koljena.
„Moj grijeh je, moj! moj!“ Marijin sin je zavapio udarajući se u prsa. „A da je
samo taj...“ nastavio je zatim. „Ali, od samog djetinjstva, Oče, nije se u meni krio
samo đavao putenosti, nego i bahatosti. Jer, i kad djetešce bjeh - nisam još mogao
ni hodat’ valjano, nego sam se držao zida, kako ne bih pao - ponavljao sam u sebi...
o koje li drskosti! koje li prostote!... ‘Bože, učini me Bogom! Bože, Bogom me
učini... Bog hoću biti!’ A jednom, kad sam već bio poodrastao, zobao sam bobice s
velikoga grozda, pa neka Ciganka naiđe i reče da će mi, ako joj dam grožđa,
sudbinu pro- reći. Dao sam joj... sagnula se i zagledala mi se u dlan. ‘O, ooo!...’
uzviknula je, ‘vidim križeve i zvijezde.’ Zatim, nasmijavši se, reče ‘Postat ćeš kralj
96
izraelitski!’ te ode. Nasmijala se ona, ali ja sam joj povjerovao i zanio se - i sve
otada, ujače Šimune, nisam valjano pri sebi. Prvi si komu sam to kazao - nisam
nijednoj živoj duši dosad. Da, od onoga dana nije s mojom pameću u redu.“
Trenutak je pošutjeo, a onda vrisnu: „Lucifer sam ja! Jesam! Jesam!“
Starac pridignu glavu i stavi mu ruku mladiću na usta.
„Umukni!“ naredio mu je.
„Neću šutjet’!“ Isus će izvan sebe od gnjeva. „Sad, kad sam počeo, za muk je
kasno. Neću šutjeti! Lažljivac sam, licemjer koji se boji i vlastite sjene... koji nikad
istinu ne kazuje, jer nema smjelosti za nju. Kad vidim ženu u prolazu, pocrvenim i
oborim glavu, ali mi se oči zasjaje požudom. Nikada nisam digao ruku da bih
udario nekoga, ukrao ili ubio - ali ne zato što to ne bih htio, nego jer se bojim. Htio
bih se pobuniti protiv majke, centuriona, Boga... ma me je strah. Strah! Strah! Da
pogledaš u moju nutrinu, sam bi strah vidio, zeca koji se trese — strah... ništa
drugo. On mi je otac, mati i Bog!“
Stari je rabin uzeo mladićevu ruku i zadržao ju u svojoj, kako bi ga smirio, ali se
Isus i nadalje tresao cijelim tijelom, u nesavladivom grču.
„Ne boj se, dijete moje,“ ponavljao je svećenik nastojeći ga umiriti. „Sto je više
vragova u nama, tim više anđela možemo steći. Anđeo je iskupljeni đavao, stoga
vjeruj... Ali, Isuse, još bih te nešto upitao: jesi li ikad legao sa ženom?“
„Ne,“ mladić je odgovorio bez ustezanja.
„Nisi želio?“
Mladić se zarumenio, ali ništa nije odgovorio - krv mu je divlje navrla u
sljepoočnice.
„I ne želiš?“ starac je ponovo upitao.
„Želim,“ Isus je prvo rekao jedva čujno, a zatim se trgnuo kao da se upravo
probudio i kriknuo: „Ne! Ne želim! Ne želim!“
„A zašto ne?“ upitao je rabin, nemajući drugoga lijeka za mladićeve jade. Znao
je iz svog iskustva i slučajeva mnogih koji su mu dolazili huleći, zapjenjenih usta i
urlajući da im je svijet premalen - a kad bi se oženili, najednom im više ne bi
tijesan bio, djecu bi izrodili i posve se smirili.
„Nije to meni dovoljno,“ mladić će snuždenim glasom. „Treba mi nešto veće.“
„Tebi to nije dosta!?“ zapanjio se rabin. „Sto bi onda htio?“
Magdalena, ponosno njišući zanosnim kukovima, proletjela mu je mislima...
bujnih grudi, senzualnih usana i narumenjenih jagodica. Smijala se, zubi su joj
blistali na suncu, ali dok je tako šetala pred njim, tijelo joj se počelo mijenjati,
umnožavati... Marijin sin vidje ju kao jezero, mora da je bilo Genezaretsko, a oko
njega tisuće muškaraca i žena — tisuće Magdalena — blistavih uznositih lica,
redom ozarenih suncem. A to sunce bješe on sam, Isus iz Nazareta, koji se nadvijao
nad njih i oblijevao ih blještavilom. Da li od radosti, žudnje ili osjećanja spašenosti,
nije mogao razaznati
 ali je samu ozarenost vidio.
„O čemu misliš?“ upitao ga je rabin. „Zašto ne odgovaraš?“ Mladić je najednom
prasnuo, pitajući ga glasno: „Vjeruješ li u snove, striče Šimune? Ja vjerujem... u
97
njih i ništa drugo. Jedne sam noći usnio da su me nevidljivi neprijatelji svezali za
osušen čempres. Dugačkim su me strijelama izboli od glave do pete, tako da sam
strašno krvario. Na glavu su mi stavili trnovu krunu, a u trnje upleli ognjena slova
kojima je bilo ispisano ‘Sveti Huljitelj’. Ja jesam Sveti Huljitelj, oče Šimune. Stoga,
bolje je da me ništa ne pitaš... ili ću hulit’ početi.“
„Samo počni, dijete moje - samo počni,“ reče rabin staloženo, ponovo ga uzevši
za ruku. „Počni hulit’ i opusti se.“
„Vrag je u meni koji viče ‘Nisi ti drvodjeljin sin - nego kralja Davida! Nisi ti
običan čovjek, nego sin onoga koga je Danijel u proročanstvima najavio. Štoviše,
sin Božji! I još više: Bog!’“
Rabin je slušao, pognut u struku, a drhtaji krenuše njegovim oronulim tijelom.
Mladićeve se usne uokviriše pjenom, jezik mu se prilijepio za nepce - nije više
mogao progovoriti. A što je više i mogao reći? Jer, rekao je sve - osjetio je kao da
mu je srce presušilo. Oslobodivši ruke rabinovog stiska, ustao je i okrenuo se
starcu. „Imaš li me još išta pitat’?“ reče mu podrugljivo.
„Ne,“ odgovori starac, osjećajući kako sva snaga istječe iz njega u zemlju i
nestaje. Tijekom života istjerao je vraga iz mnogih ljudi, opsjednuti su sa svih
strana dolazi da ih oslobodi nečastivoga. Ali, njihovi su đavoli bili sitni i lako ih je
bilo svladati: đavoli nečisti, straha, bolesti. A sad... kako da se hrve s vragom poput
ovoga?
Vani, Jahvin je vjetar još navaljivao na vrata, nastojeći prodrijeti kroz njih. Ne
bješe drugoga zvuka - ni čaglja na tlu, ni gavrana u zraku. Sve živo bješe obuzeto
strahom u iščekivanju da Gospodinov bijes prođe.

11
Marijin sin naslonio se na zid i zatvorio oči. Usta mu gorka bjehu, otrovno
gorka. Rabin, s glavom opet među koljenima, razmišljao je o paklu, đavolima i
čovječjem srcu... Ne, nije pakao, sa svim svojim vrazima, u nekakvoj rupetini pod
zemljom: on je u grudima ljudi, štoviše u nutrini najplemenitijih i najpravednijih
među njima. Bog je ponor - i čovjek je ponor, a stari rabin nije se usuđivao otvoriti
ni vlastito srce da vidi što mu je u njemu.
Neko vrijeme nisu razgovarali. U dubokoj tišini i oba ona psa bjehu zaspali,
kanda se umoriše od tugovanja za umrlim. Onda se najednom u dvoru začu ne
osobito glasan ali prodoran siktaj: priglupi Jeroboam prvi je pohitao da vidi o čemu
se radi, sluteći da bi moglo biti ono što se uvijek pojavi s Jahvinim vjetrom, a što ga
je silno veselilo; i zaista, premda je sunce već pomalo zalazilo, cijelo se dvorište još
kupalo u njegovoj svjetlosti - kojoj se, na kamenoj ploči kraj presušenog bunara,
izložila i golema crna zmija sa žutim šarama. Uzdignute glave i razjapljenih
čeljusti, palucala je rascijepljenim jezikom i siktala - za Jeroboamove uši,
zavodljivije od ikakve frule. Ponekad u ljetnim noćima, kad bi i njemu žena pala na
um, javljala mu se upravo tako, kao guja smotana na njegovoj slamarici, kako mu
sikće u uho.
I prošle noći Jeroboam je lunjao poljima snova, pa sad, suzdržana daha priđe
98
zmiji pozlaćenoj suncem... koja se najednom stade glasati tihim zviždukom.
Očaran, i on je zazviždao oponašajući ju, a onda još mnoge zmije ispuzaše iz
bezvodnog zdenca, iz rupa među kamenjem, ispod onoga bodljikavog grmlja: neka
s modrom kukuljicom, druga zelena, a s dvama roščićima, treća rumenožuta, pa
zatim smeđa, opet crna... plazeći kao da se curak za ćurkom vode slijeva prema
onoj koja ih je izmamila. Onda se počeše uvijati jedna oko druge, trljati se i
oblizivati, pa nastade klupko njihovih tjelesa u grčevitu komešanju. Jeroboam ih je
gledao zinuvši od čuda, a onda mu sinu: pare se. Tako se i muškarci i žene smotaju
jedno oko drugog - i zato nas je Gospod izgnao iz raja. Nesvjesno, grbavac se počeo
svojim nikad ljubljenim tijelom njihati zajedno sa zmijama u pomami oplođavanja.
I rabin bješe čuo ono zavodljivo šištanje, pa je pažljivo osluškivao, pomislivši:
Eto, zmije se pare baš za ognjenoga Božjeg vjetra. Gospod se rasrdio, hoće spržiti
svijet, a guje se stapaju u ljubavni zagrljaj. Na tren ih je smetnuo s uma i pomislio
na nešto drugo, a onda zadrhti: u svemu se Bog odražava, sve ima dva značenja...
ono što ga prepoznajemo na prvi pogled i drugo, skriveno. Prost svijet zamjećuje
samo prvo - ‘To su zmije’ listom će kazati
 i njegova misao ne ponire dublje; ali, um onih koje Bog posebno nadahne vidi
preko nevidljivoga, prepoznaje skrivena značenja. Stoga je pojava tih guja, koje
izgmizaše pred vrata opatove ćelije i počeše siktati, zviždati, pariti se... upravo
nakon Isusove ispovi- jedi, svakako morala imati duboko prikriveno značenje. Ali
koje?
Sklupčao se na podu izbe, u sljepoočnicama mu je bubnjalo: kakvo bi to
značenje moglo imati? Studen se znoj stao slijevati niz njegovo suncem opaljeno
lice, Naizmjence je, krajičkom oka, promatrao blijedog mladića pokraj sebe, te
spuštenih kapaka i otvorenih usta napeto osluškivao zmijsko siktanje iz dvora. Sto
bi to moglo značiti?...
Ptičji jezik naučio je od velikog istjerivača đavola, ranijeg opata Josafata, koji
bješe samostanski poglavar kad je on došao ovamo da bi se zaredio. Umio je
protumačiti cvrkut lastavica, gu- gutanje golubova, kliktanje orlova... Josafat mu
bješe obećao da će ga podučiti i zmijskom jeziku, ali je prije umro i odnio tajnu sa
sobom u grob. Te zmije danas svakako su nosile nekakvu poruku, ali kakvu? Sto bi
ona mogla značiti?...
Opet se skutrio i stisnuo glavu među dlanovima - um mu se bješe silno
uskomešao. Duboko je uzdisao i hropio, osjećajući kako mu bijele i crne munje
sijevaju mozgom. Sto bi to imalo značiti? Kakvu su poruku te zmije donijele?...
Najednom je kriknuo, osovio se na noge i oslonio na opatov pastirski štap, dotad
naslonjen na njegov prazan stolac.
„Isuse,“ tihim će glasom, „kako ti je u srcu?“
Mladić ga nije čuo, bješe zaronio u neopisivo uzbuđenje, jer je tog dana na
izmaku - nakon toliko godina - odlučio ispovidjeti se i progovoriti o svemu, prvi je
put smogao snage zaviriti u tminu svoga srca i raspoznati, jednu po jednu, guje koje
su u njemu siktale. Štoviše, imena im je dao, a kad je to učinio osjetio je kao da su
jedna za drugom odgmizale iz njegove nutrine i otpuzale nekamo, rasterećujući ga.
99
 „Isuse, kako se ćutiš u srcu?“ starac ga je iznova upitao. „Osjećaš li olakšanje?“
Naslonio se ramenom na zid i primio mladića za ruku. „Dođi,“ reče mu položivši
kažiprst druge ruke na usta.
Otvorio je vrata, a zatim - vodeći Isusa za ruku - zakorači preko praga. Zmije,
sklupčane u uskomešano klupko, kao da su plesale u pješčanoj vijavici što bi se još
povremeno dizala vrelim vjetrom... uživajući u Božjoj milosti; samo bi se
povremeno ukočile i zastale od iscrpljenosti.
Marijin ih sin vidje i stade kao ukopan, dok je rabin - držeći ga i nadalje
grčevito za ruku - ispružio opatov štap i dodirnuo rub zmijskoga grozda.
„Evo ih,“ reče blago, promatrajući mladića sa smješkom. „Pobjegle su.“
„Pobjegle?“ Isus će zapanjeno. „Odakle su pobjegle?“
„Osjetio si olakšanje u srcu, jel’ da? Odatle su pobjegle. Iz tvoga srca.“
Marijin sin zabezeknuto je promatrao čas rabina - koji mu se dobrostivo
smješkao — a čas zmije, koje su se, premda još tijelima ispreplete poput povijuše,
sporo gmizale prema isušenom bunaru. Spontano je stavio ruku na srce - udaralo je
divlje, ali s olakšanjem.
„Hajdemo unutra,“ reče rabin opet ga uzimajući za ruku; kad su ušli, stari je
svećenik zabravio vrata.
„Slava budi Bogu,“ uskliknuo je prožet snažnim osjećajima, promatrajući sina
Marijinog, koji nije skrivao uznemirenost.
Čudo!... Život ovog dječaka koji stoji preda mnom nije drugo do li čudo! Htjede
u tom trenu položiti ruku na Isusovu glavu i blagosloviti ga, a u sljedećemu baciti
se ničice preda nj i stope mu izljubiti - ali se suzdržao, pomislivši zar ga Bog nije
prevario toliko puta dosad? Koliko li je puta, kad bi čuo proroke — koji su u
posljednje vrijeme nagrnuli iz pustinje ili planina - rekao sam sebi: „Taj je Mesija!“
a Bog bi ga svaki put ostavio na cjedilu, pa bi se rabinovo srce, koje bi već cvasti
počinjalo, svelo na jalov izdanak. Stoga je obuzdao samoga sebe... pomislivši: Prvo
ga moram provjeriti. Jer, ako su ono bile zmije koje su ga iznutra žderale, pa
nestale ostavljajući ga čistog - sad bi se mogao uzdići. Treba se obratiti ljudima,
progovoriti... pa ćemo potom vidjeti.
Netko je pokušao ući, pa rabin otškrinu vrata: bio je to gostoljub Jeroboam, s
večerom za goste: ulomkom ječmenice, šakom maslina i vrčićem mlijeka. Kad je
odložio obrok, obrati se Isusu: „Stavio sam ti prostirku u drugu ćeliju, da ne budeš
bez društva.“
Misli dvojice posjetilaca bile su vrlo daleko od jela i spavanja: opet su se čule
one zmijurine - komešajući se na dnu presahlog bunara, šištale su i siktale,
zviždale, teško dahtale.
„Vjenčavaju se,“ reče monah smijuljeći se. „Božji vjetar dere, a one - kuga ih
pomorila! - bez imalo straha... samo se pare.“
Namignuo je starom rabinu, ali je ovaj već bio zabavljen večerom: namakao je
tvrd ječmeni kruh u mlijeko i sporo ga žvakao. Htjede obnoviti snagu, pretvoriti
hljeb, mlijeko i masline u hranu potrebnu za umne napore pri razgovoru s
Marijinim sinom.
100
Priglupi grbavac pogledao je jednoga, pa drugog, zaključio da ne mare za nj i
otišao.
Stari rabin i sin Marijin sjeli su prekriživši noge, jedan sučelice drugomu i
blagovali u tišini. U ćeliji je postajalo sumračno: još su se samo nazirali opatov
stolac, njegov molitveni prag i stalak sa svitkom koji je ostao otvoren na Knjizi
proroka Danijela. Zrak je još mirisao tamjanom, dok su dašci vjetra, što su nalazili
put kroz šupljine vrata, bivali sve studeniji.
„Oslabi vjetar,“ reče rabin u nekom trenu. „Bog, kako dođe... tako i ode.“
Mladić mu nije odgovorio. Otišle su, otišle... zmije odoše iz mene — ponavljao
je u sebi. Možda je upravo to Bog htio, možda me stoga i uputio ovamo, u pustinju,
samo da me njih liši. Zapuhao je, guje su ga čule, ispuzale iz moga srca i razbježale
se. Slavljen budi, Gospodine!
Kad je završio s jelom, rabin diže ruke uvis i zahvali Svevišnjemu, a onda se
okrenu svom nećaku: „Isuse, gdje lutaju tvoje misli? Ja sam nazaretski rabin, čuješ
li me?“
„Čujem te, striče Šimune,“ reče mladić prenuvši se; nije se lako vraćao iz svojih
snatrenja.
„Čas je kucnuo, dijete moje. Jesi li spreman?“
„Spreman!? Za što spreman?“ Isus će stresavši se.
„Znaš ti to dobro, zašto pitaš? Spreman ustati i progovoriti.“ „Komu?“
„Ljudskomu rodu.“
„A što da mu kažem?“
„Ne brini za to. Samo otvori usta - Bog ne zahtijeva od tebe ništa više. Voliš li
ljudski rod?“
„Ne znam... Znam samo da, kad vidim ljude, osjetim sućut prema njima. Ništa
više.“
„To je dovoljno, dijete moje... dovoljno. Samo ti ustani i obrati im se: tvoja će se
tuga umnožiti, a njihova raspršiti. Možda te je Bog upravo zato poslao na ovaj
svijet. Vidjet ćemo!“
„Da me je Bog stoga poslao na ovaj svijet?“ Isus će tiho.
„Kako to možeš znati, oče?“ dodao je osjećajući kako mu duša, na teškim mukama,
ište odgovor upravo na to pitanje.
„Ne znam. Nitko mi nije nešto takvo rekao... ali, možda jest moguće. Vidjeh
znakove. Jednom, dok si dječačić bio, uzeo si šaku gline i od nje oblikovao pticu, a
dok si ju milovao i nešto joj govorio, meni se učinilo da je zemljana ptica stekla
krila i odletjela s tvoga dlana. Možda je ta glinena ptičica duša čovjekova, Isuse,
dijete moje... čovječja duša u tvojim rukama.“
Mladić je ustao i otvorio vrata opatove ćelije, promolio glavu kroz njih i napeto
oslušnuo. Zmije se više nisu čule - vladala je posvemašnja tišina. Zadovoljan,
okrenuo se starom rabinu. „Daj mi blagoslov, Oče, i ništa više ne govori. Dovoljno
si toga kazao, ne bih mogao više podnijeti.“
Nakon kratke šutnje, tiho mu reče: „Umoran sam, striče Šimune. Idem u
postelju. Ponekad nas Bog noću posjeti da bi nam objasnio događaje prethodnoga
101
dana. Laku ti noć, striče.“
Brat gostoljub čekao ga je pred vratima.
,,‘Aj’mo, da ti pokažem gdje sam ti namjestio ležaj. Kako ti je ime, dično
momče?“
„Drvodjeljin sin.“
„Meni je Jeroboam, a zovu me i brat Tupavac, kao i Grbonja. Pa što onda! Što
nosim, tim se i ponosim... grickam svoju nasušnu koricu, tvrdu kakvu mi Bog dade.
“
„Kakvu tvrdu koricu?“
Grbavac prasnu u smijeh: „Ma jel’ moguće da ne razumiješ? A jesi mudar...
Jedinu koja me zapade, eto! Nego, tu ćeš noćit’,“ reče pokazujući mu ulaz u mračnu
ćelijicu. „Tu ti je prostirka, lijevo... i laku ti noć želim, što meni nikad nije. Jesam li
usnio, eto nji da me kinje! A ti, da nisi žene usnio - u samostanu si, mladiću!“
Nasmijavši se još jednom poput hijene, tresnuo je vratima za njim.
Ušavši, Marijin sin nije se pomakao s mjesta - jer mu u prvi mah tama bješe
posve nepronična. Kad su mu se oči pomalo navikle na nju, vidje u udubljenju u
zidu krčag s vodom - i, iz kuta, dva sjajna oka kako ga netremice gledaju.
Polako je kročio prema postelji, ispruženih ruku da se dočeka ako se spotakne o
nešto, te konačno zapeo nogom o nerazmotanu hasuru. „Dobro veče, prijatelju,“
reče onom u tmini, ali mu nitko ne odgovori.
Sklupčan na ležaljci, leđima naslonjen na zid i s bradom pri koljenima, Juda je
teško i bučno disao, promatrajući došljaka. Dođi... dođi... dođi... ponavljao je u sebi,
kao da ga mami, sve čvršće stišćući nož u ruci.
U mislima se vratio u Keriot, njegovo rodno selo u dalekoj Idumejskoj pustari.
Prisjetio se da je upravo tako njegov stric, istjerivač đavola, mamio čagljeve,
pustinjske kuniće i prepelice, kad bi ih htio ubiti. Legao bi na zemlju, netremice
promatrao lovinu i bezglasno otegnuto izgovarao riječi žudnje, mamljenja i
zapovijedi: dođi... dođi... dođi... pa bi životinja, kao uspavana tim jednoličnim
šištanjem, klonula glavom i krenula prema izvoru.
I Juda je u nekom trenu počeo tako šištati, prvo jedva čujno, pa sve glasnije...
zatim i poluglasom punim bijesa, pa se Marijin sin trgnuo iz prvoga sna i skočio
užasnut na noge. Tko je bio uza nj u ćeliji? Zašto tako šišti iz dubine grudi?
Najednom je u zraku osjetio vonj pobješnjele zvijeri i razumio!
„Judo, brate moj, jesi li to ti?“ upitao je tiho.
„Raspinjaču!“ srdito je riknuo onaj u mraku, udarivši nogom o pod.
„Judo, brate moj,“ opet će mladić, „raspinjač pati više nego raspinjani.“
Riđobradi se okrenuo cijelim tijelom i postavio se sučelice Marijinom sinu.
„Zakleo sam se braći zelotima i majci raspetoga da ću te zaklat’. Dobro mi
došao, križodjeljo... dozivao sam te bezglasno šišteći — i ti dođe.“
Skočio je zatim na noge, zabravio vrata ćelije i vratio se na svoje mjesto, opet s
Isusom licem u lice. „Jesil’ čuo što kaza ? Da se nisi derat’ stao. Spremi se!“
„Spreman sam.“
„Bez dernjave! Brzo ću ja to... da uteknem još za puna mraka.“
102
 „Blagoslovljene oči koje te vide, Judo, brate. Pripravan sam ja... a nisi ti mene
dozvao svojim šištanjem, nego Bog — zato i jesam došao. Njegova je beskrajna
milost sve besprijekorno uredila. U pravom si trenu naišao, Juda, brate moj. Noćas
mi se srce rasteretilo i očistilo, pa mogu pred Boga izaći. A premorih se hrvajući se
s njim, umorih se od života... pa ti šiju moju nudim, Judo. Ja sam spreman.“
Kovač je nato bijesno zahropio i nabrao obrve. Nije htio, nikako nije htio —
gadilo mu se, odista — dodirnuti vrat koji mu se nudi ne braneći se, poput janjca.
Želio je da mu žrtva pruži otpor, da se žestoko dohvati s onima koga je naumio
ubiti, pa da se umorstvo dogodi na kraju muškog hrvanja dvojice jednako uzavrele
krvi - kao nagrada za žestok boj.
Marijin je sin čekao ispruženoga vrata, ali ga je kovač u nekom trenu odgurnuo
ustranu svojom teškom ručetinom.
„Zašto se ne opireš?“ promumljao je razjareno. „Kakvo si mi ti muško? Diži se i
bori se!“
„Ali, ne želim ja to, Judo, brate... Zašto bih ti se odupirao? Ja želim što i ti, a
očito i Bog isto hoće, pa je stoga sve tako savršeno i složio. Zar ne vidiš: ti i ja
krenuli smo prema samostanu bezmalo u isto vrijeme, ja ovdje srce očistih,
pripremivši se da budem ubijen, a ti se maši noža, i sam se pripremi za to... vrata se
otvoriše, ja uđoh. I kakvih ti još znakova treba, Judo, brate moj?“
Kovač mu, međutim, ne odgovori. Grickao je brk u gnjevu, uzavrela mu je krv
nadirala u glavu i povlačila se poput plime i oseke, izazivajući mu čas silnu
napetost u cijelom biću, kao da će prsnuti, a onda opet malodušje... kanda je
nestade do zadnje kapi.
„Zašto križeve tešeš?“ upitao je konačno, zagrmivši da je sva izba zaječala.
Mladić je pognuo glavu; to je bila njegova tajna - kako bi ju smio otkriti? Hoće
li kovač primiti zdravo-za-gotovo san što mu ga Bog šalje, one glasove što ih u
samoći čuje, kandže što mu se u tjeme zarivaju kao da ga kane u nebo ponijeti? A
on niti je pružao otpora, niti ga je htio pružiti... kako bi Juda to razumio? Jer, on se
bješe grijeha dohvatio - kao svrhe boravka na zemlji.
„Ne mogu ti to objasnit’, Judo, brate... oprosti, ali ne mogu,“ Isus će kao da se
ispričava.
Kovač se pomakao na svom ležaj u kako bi mogo bolje nazrijeti mladićev lik u
tami. Pogledao ga je pažljivo, a zatim se povukao u raniji položaj, te se opet
naslonio leđima na zid. Kakav li je ovo čovjek? pomislio je... ne mogu razumjeti.
Da li ga zaista Bog vodi - ili Vrag? Proklet bio, ovako ili onako bilo: ne opire se, a
to je najveći otpor! Ne mogu ja priklat’ janje... čovjeka, to da, ali janjca?!
„Kukavelj si ti, bijedo i prokletniče!“ jarosno mu je dobacio. „Oooo... da te ‘oće
vrazi u pakao odnijet’! Ti, kad te se po jednom obrazu pljusne, drugi okrećeš. Vidje
nož i odma’ šiju poturi... Ne može te čovjek osim s krajnjim gađenjem dotaknut’.”
„Bog može,“ šapnuo je Marijin sin posve staloženo.
Kovač stade premetati bodež iz ruke u ruku, neodlučan što mu je činiti - a onda
kao da vidje svjetlosni krug kako treperi u tmini oko mladićeve glave: užas ga
spopade, iz ručnih mu zglobova nestade svake snage.
103
 „Nisam ja osobito bistar,“ reče potom sinu Marijinom, „ali kazuj - razumjet ću.
‘Ko si zaista? Otkle dolaziš? Otkud te priče što se vuku za tobom: te procvali štap,
te munja nebeska, te nesvjestice što te spopadaju kad kreneš ulicom, te glasovi što
tvrdiš da ih čuješ u mraku?... Kazuj, kakvu tajnu nosiš?“
„Smiluj se, Judo, brate moj.“
„Komu da se smilujem? Prema komu ti osjećaš samilost? Samomu sebi, svom
kukaveljstvu, siromaštvu? Ili osjećaš sažaljenje spram Izraela? Govori, zaboga! Jel’
spram Izraela? To bi’ da mi je čut’ od tebe, jel ti jasno? To i ništa drugo. Jel’ te trapi
patnja Izraelova?“
„Čovječja patnja, Judo, brate moj.“
„Ma, okani se ti čovjeka! Ljudi su bili i Grci, koji nas poklaše prije toliko stotina
godina, i Rimljani su ljudi, ovi koji nas i dalje mrcvare, oskvrnjuju nam Hram i
našega Boga. A zašto bi nam bilo do njih stalo? Na Izrael bi trebao mislit’, pa ako
osjećaš sućut prema ikomu i ičemu, onda je trebaš osjećat’ prema Izraelu... a svi
ostali neka se gone dovraga!“
„Ali, Judo, brate moj... ja ćutim sažaljenje i spram čaglja koji pati, i ptice na
grani, i trave pod njom.“
„Hahahaha...!“ zagrohotao je riđobradi. „Da ne osjećaš sućut i prema mravima?“
„Da, i prema njima, jer Bog je u svemu, sve je Bog. Kad se sagnem i mrava
pogledam, u njegovu sitnom crnom oku vidim lik Gospodinov.“
„A kad se sagneš nad moje lice, sine drvodjeljin?“
„I u tvojim očima, u njihovoj dubini, lik je Njegov.“
„I ne bojiš se smrti?“
„Zašto bih, Judo, brate moj? Nije smrt poput vrata koja se za nama zatvaraju,
nego ona koja se otvaraju pred nama. Otvore se i uđemo...“
„Uđemo?... Kamo?“
„U okrilje Božje.“
Juda je uzdahnuo sav uzrujan. Ne možeš ti ovoga uhvatit’ ni za glavu, ni za rep
- pomislio je - a i kako bi mogao, kad se taj ni smrti ne boji? Oslonivši glavu na
dlanove, dugo je promatrao Isusa - kao da važe odluku - a onda mu konačno reče:
„Ako te ne ubijem, kakve su ti namjere? Što kaniš činit’?“ „Ne znam. Ono što
Bog odluči... htio bih ustat’ i obratit’ se ljudima.“
„A što im namjeravaš govorit’?“
„Kako bih ja to mogao znati, Judo, brate moj? Otvorit ću usta, a Bog će govorit’.
“
Onaj svijetli krug oko mladićeve glave sve je sjajniji bivao, njegovo se tužno
duguljasto lice ozarilo kao da ga munje osvjetljavaju, a njegove oči crnje od noći
oblile su Judu neizrecivom blagošću. Riđobradi je osjetio golemu nelagodu i spustio
pogled. Ne bi’ ga zaklao, pomislio je, kad bi’ bio siguran da će zaista progovorit’ i
usplahirit’ izraelitska srca... da se pobune i napadnu Rimljane.
„Što čekaš, Judo, brate moj?“ upitao ga je mladić. „Ili te Bog možda nije poslao
da me ubiješ... možebit mu je nešto drugo na umu, nešto ni tebi znano, pa se boriš
sa samim sobom ne bi li odgonetao što jest. A ja sam jednako spreman da me
104
zakolješ, kao i da nastavim živjeti... pa ti odluči.“
„Polako, čemu žurit’,“ oglasio se kovač posve obeshrabren. „Duga je noć,
imamo vremena u izobilju.“
Nekoliko je časaka vladala tišina, a onda se Juda opet pro- derao: „Čovjek ne
može s tobom ni razgovarat’, a da se ne nađe u nebranu grožđu! Ja te pitam jedno,
ti odgovaraš drugo... ne mogu te ni za glavu, ni za rep! Bio sam, u glavi i srcu,
posve načisto prije nego što ti dođe ‘vamo i dok nisam čuo tvoje riječi. Pusti me...
Okreni se na drugu stranu i spavaj. Samoće mi treba da se priberem i sagledam sve
to... i što mi je činit’.“
Kazavši to, okrenuo je Marijinom sinu leđa, mrzovoljno gunđajući.
Što Bog hoće, to će se i dogoditi, pomislio je Isus, opružio se po prostirci,
prekrižio ruke na grudima, te sklopio oči pun povjerenja u Svevišnjega.
Uto je iz rupe u stijeni, nasuprot njihovoj ćeliji, jejina pomolila glavu, uvjerila
se da je Božja vjetruština prohujala krajem, te poletjela, hučući nježno kako bi
dozvala mužjaka... ponavljajući glasanje kao da mu poručuje: Bog je protutnjao
nekamo dalje, još smo jednom izbjegli najgore - dođi, voljeni! U visini, vedrim su
se nebom raspršile zvijezde; Marijin sin vidje jednu kroz procjep u vratima i silno
joj se obradova. Ta mu uskoro nestade iz vida, ali se pojavila druga, treća... nebeski
se svod kretao, odbrojavajući ure te duge noći.
Juda se prevrtao na svojoj slamarici, s vremena na vrijeme ustajao teško
dahćući, činio korak-dva do vrata i natrag, pa se vraćao na ležaj. Marijin sin ga je
promatrao kroz trepavice, iščekujući da se dogodi ono što Bog hoće, što god to bilo.
U ćeliji do njihove deva je frknula od iznenadna straha - valjda vidje u snu vuka ili
lava. Nad pustinjom, utihlom po nestanku vjetra, noćno je nebo bilo crno usprkos
sve brojnijim zvijezdama; s prolaskom sati umnožavale su se poput legija.
Onda se iznenada, na drugom kraju dvora, oglasio pijetao. Juda je skočio s
prostirke i u jednom se koraku mašio vrata, jednako ih naglo otvorio i zatvorio za
sobom... bat njegovih bosih nogu ubrzo je utihnuo kao da nitko i prođe kaldrmom.
Marijin sin u tom trenu spazi svoju vjernu pratiteljicu - u kutu, budnu u
njezinu brončanom oklopu.
„Oprosti, sestro,“ reče. „Još nije došao čas.“

12
Topao i vlažan vjetar bješe digao velike valove na Genezaretskom jezeru - jesen
se bližila. Muško i žensko već je u zoru pokuljalo iz Kapernauma prema
vinorodnom okolišu koji je za- mirisao otpalim lišćem i prezrelim grozdovima.
Jematva je bila u punom jeku: grožđe puno slatkoga soka visjelo je s trsova sve do
zemlje - a poput njega pune blagosti bjehu i mlade beračice, koje su požudno
zobale slasne bobe, tako da su im lica bila sva umazana nektarom. Momci, puni
snage i mladenačkog zanosa, promatrali su ih blistavim očima i dobacivali
dvosmislene izraze, pa su vinogradi odjekivali smijehom i radosnom pjesmom. Kao
i obično, djevojke su izazivale mladiće - kojima nije trebalo mnogo da se uspale i
počnu ih salijetati. Prepredeni đavao berbe podbadao je obje strane i likovao nad
105
njihovim uzbuđenjem.
Prostrana poljska kuća starca Zebedije bila je puna užurbanih berača - vrata joj
se tih dana nisu ni zatvarala - a u kutu dvora danonoćno je u pogonu bio vinski
tijesak što su ga momci neprestance „hranili“ košarama grožđa dopremljenog iz
vinogorja. Četiri gorostasa: Filip, Jakov, Petar i Natanijel - seoski postolar, ljudina
prostodušna kao dijete - oprali su se od zemljane prašine i zagazili u žetak, nisku
otvorenu bačvu, da bi nogama gnječili zrele grozdove. I posljednji je siromah u
Kapernaumu njegovao malen vinograd, kako bi imao vina barem za blagdane
tijekom godine, a u Zebedijinoj vinariji predali bi urod sa svoga trsja u zamjenu za
onoliko mošta koliko se, po starčevoj procjeni, moglo iz njega iscijediti. Dakako,
pohlepni je Zebedija tom „štibrom“ dobrano punio svoje ćupove i bačve, a da ne bi
trpio prigovore seljana, sjedio je na visoku stolcu uz tijesak i zapisivao koliko je tko
sepeta donio. Znajući koliko je gramzljiv, pa stoga ne vjerujući njegovim zapisima,
vinogradari su dobro pamtili koliko su košara izručili, kako ne bi bili zakinuti pri
podjeli mošta - što im je malo pomagalo, taman da su imali oči i na potiljku.
Kroz otvoren prozor gospodarske zgrade vidjela se Saloma, gospodarica,
opružena na ležaljci; pozdravila bi svakog došljaka i porazgovarala s njim, ne bi li
smetnula s uma stalne bolove u koljenima i nožnim člancima. Mora da je u
mladosti bila prava krasotica - vitka i visoka, maslinaste boje kože i krupnih očiju,
a i iz dobre kuće. Prosila su je trojica, iz triju naselja - Kapernauma, Magdale i
Betsaide - došavši istodobno pred njezinoga starog oca, bogatog brodovlasnika.
Svaki bješe došao s bogatim tovarom na leđima deva, punim košarama i
prijateljima da zbore u njegovu pohvalu, a starac, od- vagnuvši u glavi svakog od
njih po snazi, umu i bogatstvu, odabra Zebediju, koji se i vjenča njom. U ono je
doba itekako bio zaokupljen njom, ali je nekoć krasna djevojka ubrzo ostarjela,
vrijeme naruši njezinu ljepotu, pa je njezin dobrodržeći muž znao za seoskih
svečanosti provesti noć s nekom udovicom.
Toga je dana, međutim, Salomino lice blistalo: Ivan, njezin miljenik, bješe
prethodne večeri došao iz samostana - mršav i blijed, sama kost i koža, nakon dana
i noći molitve i posta. Odlučila je stoga da ga više ne pusti onamo, nego da ga
dobro hrani i napija, kako bi ojačao, da mu se obrazi opet zarumene. Dobar je Bog,
ponavljala je u sebi, i poštujem milost Njegovu - ali ne smije stoga ispiti krv našoj
djeci. Postiti i moliti, da - ali umjereno, da budu zadovoljni i Bog i čovjek, da se
dogovore kako udovoljiti objema stranama, pažljivo i razumno. Pogledavala je
stoga znatiželjno prema vratima da vidi vraća li joj se Ivan iz vinograda, kamo i on
bješe otišao pomoći beračima.
Nasred dvorišta, ispod velikoga bademova stabla krcatog plodovima, riđobradi
je Juda bez riječi mlatio batom, najprije kujući obruče, a zatim ih nabijajući na
nove ili popravljene bačve. Onaj tko bi ga promotrio s desne strane, vidio bi samo
zloću u njegovim upalim očima, a tko bi ga pogledao slijeva, zamijetio bi da ga
muče nekakva tjeskoba i tuga. Poprilično dana bješe proteklo od one zore kad je
pobjegao iz samostana poput lupeža, a sve otada obilazio je sela i ljudima
popravljao ili izrađivao obruče za drvene sudove. Zalazio je po kućama, kovao,
106
osluškivao razgovore i slagao u sjećanje riječi i djela svih koje bi susreo, kako bi
mogao izvijestiti bratstvo o svemu tomu. Ali, kamo se djenu onaj nekadašnji
riđobradi, galamdžija i kavgadžija? Od onog praskozorja, kad napusti samostan,
zaista ga se nije moglo prepoznati.
„Kvragu, Judo Iškariotski, otvori gubicu, sotono riđobrada!“ uzalud mu je
Zebedija dovikivao. „Na što misliš? Otvori usta, blaženi grubijane... kaži nešto.
Jematva je, nije to mala stvar. Sva’k’ se veseli, i metiljava se crna ovca smije. Nije
nego kako ti ja kažem! Zar se još nisi pomirio s tim?“
„Ne uvodi ga u napast, Zebedijo,“ prekide ga Filip. „U samostanu je bio, izgleda
da kani kostrijet navući. Nisi li čuo: kad Đavo ostari, ode u fratre!“
Juda se okrenuo, uputio otrovan pogled Filipu, ali mu ništa ne reče. Nije ga
volio - ni taj nije bio muško, čovjek od djela, nego samo isprazan brbljavac. I on je
trebao među buntovnike, ali se u posljednjem trenu skamenio od straha i odbio
stupiti u bratstvo. „Ovce na brizi imam,“ bješe mu izgovor. „Imam ovce, a komu da
ih ostavim?“
Zebedija se nato zacenio od smijeha, te podviknu riđobradom: „Čuvaj se,
kukavče! Monaštvo je zarazna boleština, pazi da je ne dobiješ. Moj sin za dlaku
izmače... i to stoga što mi se stara razboli, pa dopre vijest do njega, a kako je uz
pokojnog opata izučio travarenje, dođe doma da je liječi. Neće on natrag, pazi što ti
kažem. A zašto i bi, nije lud, zar ne?... U pustinji se gladuje i žeđa, träpi — a, povrh
svega, ako je o Bogu riječ, zar nije on i ovdje? Uz dobru hranu, vino, žene... Bog je
posvuda. ‘Ko ga pametan onda ide u pustinji iskat’? Što ti o tom misliš, Judo
Iškariotski?“
Riđobradi je, međutim, samo zamahivao čekićem, uskraćujući mu ikakav
odgovor. A što bi mu i mogao kazati? Tomu je starom pokvarenjaku sve išlo
potaman, kako bi on mogao razumjeti nevolje bližnjega? Čak je i Bog, koji je druge
brisao s lica zemlje brzinom buhina skoka, ovoga pohlepnog prasca, nametnika,
srebroljupca... pazio i mazio, poštedio ga i najmanje patnje, prostirući zimi po
njemu mekan vuneni pokrivač, a ljeti laganu lanenu plahtu. A zašto? Koje je dobro
vidio u njemu? Je li se taj stari kopilan uopće brinuo za sudbinu Izraela?
Ne bi taj za sav izraelitski rod ni malim prstom mrdnuo, sli- zao se s
Rimljanima, okorjelim razbojnicima, jer su čuvali njegovo bogatstvo. Neka ih Bog
čuva, stalno je govorio, jer oni održavaju red i mir. Da ih nema, pljačkaška bi rulja,
ti bosonogi ništarije, harali naokolo i mogli bismo samo naricat’ za našom
imovinom... Ali, samo ti misli svoje, stari izrode, doći će ura - ono što Bog smetne s
uma i ostavi neodrađeno, neće zeloti, blagoslovljeni da su. Strpljenja, Judo, ne daj
mu da ti jednu riječ iz usta izvuče, strpljenja... Doći će Jahvin Sabat!
Podigavši pogled, vidje svojim modrozelenim očima Zebe- diju uz vinski tijesak
kako leži u lokvi vlastite krvi - i razvuče mu se osmijeh od uha do uha.
Istodobno, ona četvorica golemih momaka - dobro opranih nogu - svojski su
gazili grožđe u žetku. Do koljena u mješavini grozdova i soka, gnječili su i gnječili,
sladeći se usput bobicama koje bi im zapele za oko zrelošću i veličinom. Toliko su
se zanijeli poslom da su se primili za ruke kao da plešu u kolu, poskakivali i
107
podvriskivali. Kao da su se napili već i od mirisa neprovrela mošta, opustili su se i
sve češće zagledavali djevojke u vinogradu kako njišu kukovima, njihove gole
nožne listove - jer su grožđe brale u pregače oblikovane prednjim dijelom halja —
te grudi koje su im se njihale dok su sagnute pobirale grozdove s niskih trsova.
Četvorki se sve smutilo u glavi: nisu oni više gacali po grožđu u žetku, niti je
ono tamo bio vinograd - nego sam raj, s Jahvom sijede brade u stolcu kraj tijeska,
koji nožićem po dugačkom štapu urezuje znakove propisujući obaveze svima njima:
koliko je sepeta tko nabrao, koliko ih je tko istresao u žetak, koliko komu pripada
ćupova mošta, bačava ili mješina vina, lonaca jela, žena!...
„Svega mi na svijetu,“ oglasio se Petar, „da Bog sad stupi preda me i kaže ‘Petre,
hej... Perice, danas sam beskrajno dobre volje, pa kaži što ti srce ište... i to ćeš i
dobit’... dakle, što bi?’ znate ljudi što bi’ mu rek’o? Da mi je dovijeka grožđe
gnječit’, ništa drugo!“
„A ne bi htio vina pit’, tikvane?“ Zebedija će grubo.
„Ne bi’, duše mi. Samo bi’ grožđe gnječio!“ Petar se pritom nije smiješio, bješe
ozbiljan i uvjeren u svoje riječi. Na tren je prestao gnječiti grožđe, pa se opružio na
suncu, izloživši mu se gol do pojasa; točno nad srcem, bješe mu tetovirana velika
crna riba
 neki umjetnik, raniji robijaš, nekoliko godina ranije tako ju mu je vješto iglom
nacrtao da se činilo kako veselo maše repom i pliva zapletena u kovrčavo runo na
Petrovim grudima. Nad ribom bješe malo četverokrako sidro, s povratnim zarezom
na svakom kraku.
Filip se prisjetio svojih ovaca; nije njemu bilo do oranja i kopanja na zemlji,
brige za vinograd ni za berbu grožđa.
„Zaboga, Petre,“ narugao se, ,,e jesi našao posao — dovijeka grožđe gnječit’! Ja
bi’ isk’o u Boga da zemlju i nebo učini zelenom livadom punom ovaca i koza. Onda
bi’ ih pomuz’o, pa bi mlijeko teklo niz brdske strmine, baš k’o rijeke, te se slijevalo
u jezero da ga sirotinja može pit’. A svake bi se večeri skupili svi mi, redom čobani,
s našim predvodnikom i samim Bogom, užegli bi oganj, napekli janjadi i otpočeli
pričat’ priče. To bi bio raj, prijatelju!“
„Kuga vas pomela, glupani!“ srdito je promrmljao Juda, bacivši opet bijesan
pogled prema Filipu.
Mlađi momci, gotovo goli - samo sa šarenim krpama oko struka — kosmati i
razulareni, nisu ni najmanje marili za razgovore starijih: drugačiji je bio njihov raj,
o kojemu nikom nisu pričali, nego samo nosili košare do tijeska i hitro išli po
nove... kako bi bili što više uz lijepe beračice.
U nekom je trenu Zebedija zaustio da će izreći nekakvu mudru primjedbu, ali
ostade nijem otvorenih usta: čudan se gost pojavio na vratima dvora i slušao ih.
Bješe zaogrnut crnom kozjom kožom sve do vrata, bosonog, neuredne kosurine i
lica žutog poput sumpora. Oči su mu bile krupne, crne kao gar i pune ognja.
Četvorka u badnju prestade gnječiti grožđe, Zebedija zadrža svoju mudroliju za
zubima - svi se okrenuše prema onomu na vratima. Bješe li to živi leš? Svaki smijeh
prestade, samo se Saloma
108
 provirivši kroz prozor, oglasi krikom: „To je Andrija!“
„Andrija, dobri Bože!“ uzviknuo je Zebedija, „pa kako to izgledaš!? Jel’ se vraćaš
s onoga svijeta? Ili si na putu tamo dolje!“ Petar je uto skočio iz žetka, primio brata
za ruku bez ijedne riječi... gledajući ga s mješavinom ljubavi i straha. Bože, zaista je
to bio Andrija — ali, što ostade od onoga debeljuškastog junaka, hrvača na glasu,
prvoga kad je trebalo i raditi i zabaviti se? Zar je to zaista onaj Andrija koji bježe
zaručen zlatokosom Rutom, najljepšom djevojkom u selu? Onom koja se, zajedno s
ocem, utopila u jezeru one noći kada Bog diže strašan vjetar, a zaručnik joj se
potom iz očaja predade Bogu mišlju i djelom... Tko bi pomislio, tko bi rekao da je
to isti onaj Andrija; očito, bješe on više u potrazi za nestalom zaručnicom nego
Bogom.
U Petra je strah potisnuo svaki drugi osjećaj, jer se dobro sjećao kako mu je brat
izgledao kada ga predadoše Bogu — a gle kakvoga im je vratio.
„Hej,“ doviknu Zebedija Petru, „misliš li dovijeka tako buljiti u nj? Dovedi ga
unutra... dok ga vjetar ne obori s nogu. Uđi, Andrijo, dijete moje. Pregni se, uzmi
grožđa, pojedi... a imamo i kruha, slava Bogu. Najedi se da ti se povrati rumenilo u
obraze, jer će ti stari otac, vidi li te takvoga, umrijeti od straha i poželjeti vratit’ se
ribetini u trbuh!“
Ali, Andrija, umjesto da prihvati ponuđeno, diže svoju koščatu ruku i zagrmi:
„Zar vas sram nije? Sve vas! Zar se ne bojite
Boga? Svijet propada, a vi gnječite grožđe i veselite se.“
„Sačuvaj nas Bože svetaca,“ mrzovoljno će Zebedija. „Evo još jednoga da nam
kvari raspoloženje...“
Potom mu se obratio obuzet srdžbom: „Ne bi ti nas malo ostavio na miru? Znaš,
siti smo prodika, a zar te tvoj prorok, taj krstitelj, nije ničemu boljem naučio? Reci
ti njemu neka malo promijeni pjesmu. Kaže, došao je kraj svijeta, grobovi će se
otvoriti i mrtvi pokuljati van... da će Bog sići na zemlju - dogodit’ se Drugi dolazak!
- rastvorit svoju knjigu gdje je sve zapisano, a onda jao si ga nama! Koješta! Puke
laži! Ne slušajte ga, momci - na posao! Samo vi gnječite.“
„Iskupite se! Iskupite se!“ Jonin je sin nastavio po svomu. Zatim je oteo ruku iz
bratovljeve, te stao nasred dvora, točno nasuprot Zebediji, i uperio prst u nebo.
„Za tvoje dobro, Andrijo,“ Zebedija će pomirljivo, „sjedi i pojedi nešto, popij
malo staroga vina i razumu se privedi. Glad te izbezumila, nesretniče.“
„A ti si izgubio razum od obilja, Zebedijo,“ odgovori mu Jonin sin. „Ali, zemlja
se otvara pod tvojim nogama, Gospod je zemljotres, progutat će te zajedno s tvojim
tijeskom, tvojim brodicama i tvojom pretilom trbušinom!“
U oganj bješe zapao: strijeljajući očima od jednoga do drugoga, gnjevno ih
gledajući, vikao je: „Prije nego se ovaj mošt pretvori u vino, kraj će svijeta doći!
Navucite kostrijet, pospite se pepelom po glavama, u grudi se udarajte i kazuj te
‘Moj grijeh! Moj grijeh! Moj preveliki grijeh!’ Zemlja je oboljelo stablo, a Mesija sa
sjekirom dolazi!“
Juda je prestao tući svojim batom, dobrano zbunjen slušao je Andriju napola
otvorenih usta, tako da su mu se zubi bjelasali među usnicama, dok je Zebediju
109
izdalo strpljenje.
„Za ljubav Božju, Petre,“ povikao je, „vodi ga odavde. Posla imamo, ljudi moji!
‘On dolazi! On dolazi!’ jednom s ognjem u ruci, drugi put s knjigom dugova, a sad i
sa sjekirom. Sa čim li će još?! A da nas vi, prevaranti i smutljivci, ostavite na miru?
Sve se na ovom svijetu sasvim dobro odvija, kažem vam... Gnječite grožđe, ljudi, i
ne berite brige!“
Petar je blago pomilovao brata po plećima kako bi ga smirio. „Ne galami, brate,
smiri se. Umoran si od puta,“ reče mu obzirno. Hajd’mo kući da se odmoriš, da te
otac vidi i srce mu se utješi.“ Tako mu zboreći i vodeći ga kao da je slijep, Petar je
polako izveo brata iz Zebedijina dvora, te se otputio s njim krivudavom poljskom
stazom - uskoro obojica nestadoše ostalima s vidika.
Starac Zebedija prasnuo je u smijeh: „E, jadni moj proroče iz riblje utrobe, ne
bi’ bio na tvomu mjestu za sva blaga ovoga svijeta.“
Uto se oglasila Saloma, koja je još osjećala žar Andrijinih očiju na svojoj koži.
„Zebedijo,“ reče odmahujući sijedom glavom, „pazi što govoriš, stari grešniče, i ne
podruguj mu se. Anđeo stalno lebdi nad nama i sve bilježi, pa će te nagradit’ po
mjeri tvog izrugivanja.“
„Ima mati pravo,“ oglasio se Jakov, koji dotad ne bješe izustio ni riječi. „Nije ti
ni dlaka nedostajala da jednako propatiš zbog Ivana, tvoga ljubimca, a koliko
vidim, ta opasnost još nije minula. Kažu nosači da ne sudjeluje u berbi, nego da
sjedi sa ženama i brabonja o Bogu, suzdržavanju i besmrtnosti duše. Ti ne bi bio
Joni u koži, ma ne bih ni ja tebi, oče.“
Pritom se jetko nasmijao; nije volio svoga lijenog i umišljenog brata, a kako mu
izrečeno ne donese oduška, stade bijesno gaziti po grozdovima u badnju.
Zebediji navre krv u glavurdu - jer on nije mogao podnijeti svoga starijeg sina:
previše su slični bili. Teška bi svađa bila izbila da se u tom času nije na dvorišnim
vratima pojavila Marija, žena Josipova iz Nazareta, oslanjajući se o Ivanovu ruku.
Mršava joj stopala bjehu krvava i prašnjava od daleka puta - dani već bjehu prošli
otkako je napustila dom i lutala od sela do sela, sveudilj plačući, u potrazi za svojim
zlosretnim sinom. Bog mu razum oduže, zavede ga stazom kojom muževi ne kroče;
teško uzdišući jadna je mati naricala za njim premda, živ bješe. Svakoga je pitala
vidje li ga: „Visok je, mršav, bosonog... nosi plavu tuniku i crni kožni pojas. Jeste li
ga možda vidjeli?“
Dotad joj nitko ne reče da jest, pa mu je tek sad - zahvaljujući Zebedijinu
mlađem sinu - u trag ušla: doznala da je u pustinjskom samostanu, da je odjenuo
bijelu halju, da po cijele dane kleči ili se baca licem prema tlu... moleći. Ivan joj je
kazao sve što je znao, osjetivši golemu sućut prema njoj, te joj pružio ruku da se
podupre ulazeći u Zebedijin dvor, gdje bješe naumila kratko se odmoriti prije nego
što krene u pustinju.
Starica Saloma digla se i dočekala ju naglašeno srdačno: „Dobro nam došla,
Marijo. Uđi, sjedi...“
Marija je spustila rubac do obrva, sagnula se, prošla pored muškaraca u dvoru
očiju uperenih u zemlju, a kad je prihvatila pruženu joj ruku stare prijateljice, nije
110
više mogla zatomiti plač.
„Grijeh je plakati, dijete moje,“ reče joj starica, pokazujući joj da sjedne na
njezin divan i spuštajući se pored nje. „Na sigurnom je sada tvoj sin, pod Božjim je
krovom.“
„Teška je majčina bol, Salomo,“ odgovorila je Marija uzdahnuvši. „Bog mi samo
jednoga sina dade, pa i njega manjkavog.“ Starija je Zebedija čuo njezinu tužbalicu,
pa siđe sa svoga povišenog mjesta da bi ju tješio; naime, ne bješe on loš čovjek
prema onima koji mu nisu ugrožavali zaradu. „Mladost ludost, Marijo,“ reče joj,
„na nezrelost mu odbij. Proći će ga, ne brini. Jer, mladost... neka je
blagoslovljena... ti je poput vina, pa, kad se istrijeznimo, damo se podjarmit’ bez
suvišnih batina. I tvoj će se sin otrijeznit’, kao i moj - taj pred tobom. Barem je
počeo dolazit’ sebi, slava Bogu!“
Ivan se zarumenio, ali ništa ne reče, nego ode u kuću da bi donio gošći vrč
hladne vode i nekoliko zrelih smokava. Dvije žene, sjedeći jedna uz drugu da su se
gotovo glavama dodirivale, nastavila su razgovor o mladiću koga je Bog naveo
njegovim putima. Pričale su šapatom, da ih muškarci ne čuju i da im upadicama ne
narušavaju duboko zajedništvo u boli.
„Samo moli i moli, kaže tvoj sin, Salomo... te se toliko baca ničice da su mu
dlanovi i koljena puni krvavih žuljeva. Kaže Ivan i da ništa ne jede, da na očigled
mršavi, nestaje ga... da je počeo viđat’ krila u zraku - pa da odbija i vodu pit’ ne bi
li ugledao anđele. Kamo ga ta patnja može odvesti, Salomo? Ni stric mu, rabin, ne
može pomoći, a sjeti se samo kolike je druge đavolom opsjednute izliječio. Zašto
me Bog prokleo, Salomo, što sam ja to učinila?“
Klonula je glavom na koljena svojoj staroj druzi i stala gorko plakati.
Ivan joj priđe s bakrenim lončićem vode i pet-šest smokava na velikom listu.
„Ne plači,“ reče spuštajući joj voće u krilo, „sjaj svetosti blista oko cijeloga lica
tvoga sina. Ne vidi ga svatko, ali ja jesam jedne noći: vidjeh kako mu ta svjetlost
ozari lik... kao da nestaje u njoj, pa se prestraših. A otac Habakuk, otkako je stari
opat umro, svake ga noći sanja, te reče kako je jednom usnio da vodi tvoga sina za
ruku od ćelije do ćelije, kao da ga predstavlja braći, a ništa ne govoreći, samo
upirući prstom u nj... smiješeći se i prstom ga pokazujući. Uznemiren, otac
Habakuk se probudio, skočio na noge i uzbunio ostale monahe, te svi stadoše
tumačiti njegov san. Sto im je pokojni opat htio kazat’? Zašto im je pokazivao
pridošloga i smiješio se pritom? Najednom, prekjučer... baš prije mog odlaska, Bog
prosvijetli braću, te odgonetaše Habakukov san: pokojnik ih je upućivao da tvoga
sina proglase njegovim nasljednikom. Nakon toga, časa ne časeći, svi se dadoše u
potragu za njim - nađoše ga i padoše na koljena pred njim, govoreći kako je Božja
volja da on postane opat, ali ih tvoj sin odbi. ‘Ne, ne... nije to moj put,’ reče im,
‘nisam ja toga vrijedan, a i otići ću.’ Tako sam čuo, baš oko podneva bješe,
neposredno prije mog odlaska odande - kao i da mu zaprijetiše kako će ga zaključat’
u ćeliju i postavit’ stražu pred nju da ne pobjegne.“
„Čestitam ti, Marijo,“ reče starica Saloma, sva ozarena. „Sretna li si mati! Bog ti
dahnu u utrobu, a ti to još i ne shvaćaš!“
111
 Žena koju Bog obljubi sve je čula, ali odmahnula glavom, nimalo utješena. „Ne
bi’ ja da mi sin bude svetac,“ promrmljala je zabrinuto. „Htjela bi’ da bude kao i
ostali... da se oženi i unuke mi podari. To je Božji način.“
„To je način čovječji,“ blago će Ivan, kao da se srami usprotiviti joj se. „A onaj
drugi, Božji, tvoj sin upravo slijedi.“
Uto se začuše uzbuđeni glasovi iz smjera vinograda - dva momčića, zadihani
nosači košara, dotrčaše u dvor.
„Uznemirujuća vijest, gazda,“ povikaše kad su ušli, ali čudno se smijući. ,,K’o da
se cijela Magdala digla na noge... dohvatila čeljad kamenje u ruke i ganjaju onu
ljepoticu da je kamenuju!“ „Koju ljepoticu, momci?“ preostala će trojica u žetku u
jedan glas. „Magdalenu?“
„Da, Magdalenu, blagoslovljena bila! Dvojica goniča na mazgama prođoše, pa
nam rekoše... navodno je onaj razbojnik Baraba - a taj, bogme, jes’ strah i trepet! -
jučer napao Magdalu, došavši iz Nazareta.“
„Eto ti ga na!“ zarežao je Zebedija u hipu obuzet srdžbom. „Kuga ga pomela,
toga prokletog zelota! Taj da će spasit’ Izrael!... Skot prljavi životinjske gubice, u
paklu gorio. I što da se zbiva?“ „Rekoše oni goniči kako je naišao kraj Magdalenine
kuće, a dvor krcat - na Sabat! Izopćenica je primala i na blagdan, a njemu da je
prekipjelo, te je uletio unutra, trgnuo nož skriven u njedrima... a trgovci svoje
sablje, umiješali se i susjedi, pa nastade strašan metež. Dvojica naših da su zadobili
teških rana, a trgovci pojahali deve i pobjegli da si glave spase. Baraba zatim da je
prolomio vrata kako bi ubio onu koja je svemu kriva bila, ali je ne nađe! Dok je
trajalo ono klanje u dvoru, iskrala se na stražnji izlaz i neopazice pobjegla, te se
cijelo selo dade u potjeru... ali omrača, pa je nisu mogli nać’. Jutros da su se
raštrkali na sve strane, opet je išteći, uzalud... a onda netko vidje tragove u pijesku
- kanda je pobjegla put Kapernauma!“
„Koje li sreće ako nam dođe, momci!“ reče Filip oblizujući si debele usne,
opuštene kao u jarca. „Samo nam ona nedostaje u ovom raju — jes’, samo nam Eva
manjka. Bogme bi’ oduševljeni bili da je ugledamo.“
„U nje je dućan i na Sabat otvoren, blagoslovljena bila!“ priglupi će Natanijel,
gladeći se po bradi. Sjetio se, naime, kako se jednog petka navečer okupao, obrijao i
obukao čistu odjeću
 a onda ga iskušenje odvede u Magdalu, gdje sjede u red pred Magdaleninim
vratima, Bog ju blagoslovio. Zimsko doba bješe, pa promet slab, tako da je
Natanijel - jer posljednji dođe, a nitko nakon njega - ostao u dućanu cijelu subotu,
ostvarivši bogme dobar promet. Nasmijao se stoga sa zadovoljstvom, premda bi mu
netko mogao prigovoriti da je počinio smrtni grijeh; da su oboje zgriješili, itekako
jesu, ali onomu tko u Boga vjeruje - Bog i prašta... A bogobojažljivomu,
siromašnom i radom satrvenom Natanijelu život je prolazio za klupicom nakraj
sela, na kojoj je izrađivao natikače ženama, grube sandale muškarcima koji su si
mogli priuštiti da ne hodaju bosi, te još tvrđe pastirima. Kakav je, pak, to život bio
- pa zašto ne bi barem jednom, makar to bilo i na Sabat, bacio sve dovraga i
nauživao se kao muškarac. Kad već Bog ima razumijevanja za ljude poput njega, pa
112
im oprašta.
Starca je Zebediju, međutim, ta vijest silno uznemirila. „Nevolja! Nevolja... nije
nego kako vam ja kažem!“ uzgunđao se. „Zar svako zlo mora završit’ u mom dvoru?
Prvo proroci, pa kurve, pa ojađeni ribari... sad i Baraba - e, pa da znate, dosta mi je!
A vi, krasni moji momci, samo da vam je povoda za prestat’ gnječit’?! Gnječite,
kvragu!“
U kući, Saloma i Marija, Josipova žena, čuvši vijest samo su se pogledale i bez
riječi oborile glave. Juda, pak, naglo je spustio čekić na nakovanj, otišao do
dvorišnih vrata i naslonio se na dovratak - jer i on bješe sve čuo, štoviše: itekako
mu se usjeklo u misli. Dok je prelazio onih četiri-pet koraka dvorom, uputio je
Zebediji pogled pun jeda i prijezira.
Oslonjen o zid, ubrzo je začuo glasove i vidio oblak prašine nad stazom među
vinogradima: muško i žensko trčalo je derući se iz punih grla ‘Uhvati je! Uhvati je!’
— a prije nego što su oni iz žetka stigli izaći iz smjese mošta i grožđa, ili stari
gramzljivac spuznuti sa stolca, Magdalena, u poderanoj odjeći i jedva dolazeći do
daha, utrčala je u kuću i bacila se pred noge starici Salomi. „Upomoć!“ kriknula je.
„Upomoć! Stižu me...“
Starica se smilovala grešnici, ustala je, zatvorila prozor i doviknula sinu da
zabravi dvorišna i kućna vrata.
„Čučni u kut, skrij se,“ reče Magdaleni.
Marija, supruga Josipova, nagnula se nad zabludjelu mladu ženu, gledajući ju s
naklonošću i užasom. Nitko bolje od poštene žene ne zna koliko je teško sačuvati
čast i kako se ona zna lako izmaknuti, pa ju je itekako sažalijevala, ali joj je, u isti
mah, to grešno tijelo djelovalo poput divlje zvijeri, kosmate i mračne, nadasve
opasne. Taj joj je neman umalo otela sina kad mu bješe dvadeset godina - za dlaku
joj je umakao. Da, pomislila je Marija uzdahnuvši, pobježe ženi, ali hoće li i Bogu...
Stara Saloma položila je ruku na Magdaleninu preznojenu glavu. „Zašto plačeš,
dijete moje?“ suosjećajno ju je upitala.
„Ne želim umrijeti!“ odgovori Magdalena. „Život je tako divan... ne umire mi
se.“
I Marija, Josipova žena, pruži ruku i pomilova ju; nije se više bojala bludnice, a
niti joj bješe odbojna. „Ne boj se, Marijo,“ nježno joj kaza, „Bog te čuva, nećeš
umrijet’.“
„Kako to znaš, Marijo?“ upita Magdalena zablistavši očima. „Magdaleno, Bog
nas voli, pa nam daje i vremena za iskupljenje grijeha,“ odgovori Isusova majka
samouvjereno.
Ali, dok su se tri žene tim škrtim razgovorom sjedinjavale u boli, iz vinograda
su se začuli uzbuđeni uzvici berača i nosača: „Dolaze! Eto ih! Dolaze!...“ Starac
Zebedija opet nije stigao sići sa svoga ‘prijestolja’, a krupni se i razbješnjeni
muškarci ukazaše pred njegovim dvorom; pred njima Baraba, preznojen i crven od
srdžbe, poviče s praga:
„Zebedijo, eto nas... i ulazimo, s tvojim dopuštenjem ili bez njega — u ime
Boga Izraelovog!“
113
 Rekavši to, prije nego što je kućevlasnik stigao usta otvoriti, izvali nasilnik
jednim zahvatom vrata iz okvira, te dohvati Magdalenu za bujne pletenice.
„Van, kurvetino! Van!“ režao je, vukući ju prema sredini dvorišta. Uto nagrnu i
svjetina iz Magdale, te su ju dograbili i ponijeli, rugajući joj se najgrubljim riječima
i prostačkim smijehom, prema jami nadomak jezera. Baciše ju u tu rupu, te
okružiše, skupljajući pritom kamenje, žene u pregače, a muškarci na ruke.
Starica Saloma, usprkos bolovima u nogama, ustala je s ležaja, dovukla se u dvor
i okomila na muža.
„Sram te ima bit’,“ povikala je, „dopustio si tim ništarijama da kroče u tvoju
kuću i zgrabe ti tu jadnicu iz ruku, ženu koja je u tebe milost prosila.“
Obratila se potom Jakovu, koji je neodlučan stajao nasred dvorišta.
„Hoćeš li i ti očevim stopama, sram te i stid bilo! Zar ne umiješ bit’ bolji od
njega? Hoće li i tebi Bog u posjedovanju bit’? Trči, pohitaj! Zaštiti ženu koju cijelo
selo ubit’ hoće. Cijelo selo nju jedinu! Bruka ih pomela!“
„Smiri se, majko, idem,“ odgovori joj sin - taj se nikoga na svijetu nije bojao,
osim nje; jer, kad god bi se ona u ljutnji na nj okomila, silan bi ga strah spopao
budući da je osjećao kako taj gnjevan i oštar glas nije njezin, nego da pripada
drevnomu izraelitskom soju ogrubjelom za dugih godina u pustinji.
Okrenuvši se, Jakov kimnu Filipu i Natanijelu: „Idemo!“ reče - tražeći
pogledom Judu, ali kovača više nije bilo kraj bačava.
„Eto i mene,“ oglasio se Zebedija, nešto uzrujan prijekorima, a više bojeći se
ostati uz onu koja mu ih je uputila; pregnuo se, dohvatio svoju tešku batinu, te
krenuo za sinom.
Magdalena, bačena u onu jamu, cviljela je poput ranjene životinje - sva u
ranama, skutrena u kutu s rukama nad tjemenom kako bi zaštitila glavu. Muškarci
i žene, natiskani oko udubine, promatrali su ju s gađenjem i porugom. Priđoše i
momci i djevojke iz vinograda: mladići bjehu ostavili posao da bi užagrenim očima
promatrali to slavno tijelo, sad polugolo i okrvavljeno, a cure iz naslade, jer im
planu mržnja spram žene koja je uživala tolike muškarce - a posebice su joj
zavidjele one koje ne bjehu iskusile nijednog.
Baraba diže ruku da bi stišao rulju: htio je izreći presudu i dati znak za početak
kamenovanja. U tom se trenu Jakov pojavio, krčeći šakama put kroz natiskanu
svjetinu - htjede se probiti do vođe zelotske bande, ali ga Filip zgrabi čvrsto rukom.
„Kamo si naumio, zaboga?“ reče mu užasnut prizorom. „Kamo je krenuo i’ko od
nas... šačica nasuprot cijelom selu? Nemamo nikakvih izgleda.“
Ali, Jakovu je i nadalje u srcu odjekivao razdražen majčin glas. „Hej, barabo...
ti, koljaču!“ povikao je. „Došao si u naše selo ubijat’, jel’? Da si ostavio tu ženu na
miru! Ako joj treba sudit’, onda će joj sudit’ starješine Magdale i Kapernauma, a i
njezin otac, rabin nazaretski, treba tu bit’. Tako zakon nalaže!“
„U pravu je moj sin,“ oglasio se stari Zebedija, podbočivši se svojom teškom
toljagom. „Pravo ima, zakon se treba poštovat’!“ Baraba se sporo okrenuo svojim
golemim tijelom, pa im stao sučelice. „Seoski starješine imaju skliske dlanove,
umakne im i krupna riba... samo ako dobro podmaže. K’o i ti, Zebedijo. A ja
114
takvima ne vjerujem! Ja sam zakon, a ako neki od vas, vrli momci, ima nešto protiv
toga, neka istupi i odmjeri snagu sa mnom!“
Ološ iz Magdale natiskao se oko Barabe, s ubilačkim sjajem u zjenicama. Iz sela
dođe i čopor klipana naoružanih praćkama.
Filip zgrabi Natanijela za nadlakticu i povuče ga natrag, te se obrati Jakovu: „
‘Ajde, sine Zebedijin, ‘ajde... ako ‘oćeš, ali bez nas. Što misliš, da smo toliko ludi?“
„Nije vas sram samih sebe, kukakvice?“
„Ni najmanje! Samo se ti tuci. Bez nas.“
Jakob se nato okrenu ocu - ovaj će nakašljavši se: „Starac sam, sine.“
„Dakle?“ poviče Baraba, te se grohotom nasmija.
Uto je i starica Saloma pristigla, oslanjajući se o ruku mlađega sina — za njima
Marija, Josipova žena, sva u suzama. Jakov, vidjevši majku, protrnuo je od glave do
pete: pred njim bješe strašni koljač, s gomilom razularenih seljaka za leđima, a iza
njega mati mu, bezglasna, a gnjevna.
„Onda?“ Baraba ga je ponovo izazvao, zavrćući rubove svoje halje.
„E, neće se oni mene sramit’!“ Zebedijin će sin srdito sebi u bradu, te stupi
prema Barabi - što je ovaj jedva dočekao.
„Ubit će ga!“ kriknuo je mlađi od braće, nastojeći se osloboditi majčine ruke,
kako bi priskočio Jakovu u pomoć; majka ga je, međutim, grčevito držala.
„Umukni i ne miješaj se!“ obrecnula se na nj.
Ali, upravo kad se dvojica suparnika htjedoše dohvatiti, od jezerske se obale
začuše uzvici ‘Maran atha! Maran atha!’ Suncem opaljen mladić trčao je uzbuđeno
mašući rukama.
„Maran atha! Maran atha! Gospod dolazi!“ neprekidno je uzvikivao.
,,‘Ko dolazi?“ uskomeša se rulja, okružujući ga. ,,‘Ko ide?“
„Gospod,“ odgovori momak pokazujući iza svojih leđa, prema pustinji. „Gospod
ide - eno ga!“
Svi se okrenuše u tom smjeru: obasjan suncem na zalasku - koje je sobom
odnosilo i dnevnu pripeku - neki se čovjek uspinjao od jezerske obale. Sav u
bijelom bješe, kao monasi iz samostana
 s jednog je oleandera u cvatu otrgnuo crven cvijet i zatakao ga peteljkom među
usne, dva se galeba na žalu razmakoše kako bi ga pustili da prođe između njih.
Stara Saloma pridiže sijedu glavu i omirisa zrak. ,,‘Ko dolazi, sine?“ upitala je
Ivana. „Vjetar se promijenio...“
„Srce će mi prsnut’, majko,“ reče onaj momčić. „Mislim da je to on!“
„Ma, ‘ko on?“
„Pssst, ne govori!“
„A ‘ko su oni ljudi koji nastupaju za njim? Bože milostivi, otkud li se stvoriše...
cijela vojska!“
„Nije vojska, ne boj se, majko. Siromasi su to, oni koji dolaze paljetkovat’ po
obranim vinogradima. Pokupit’ ostatke od jematve.“
Odista, taj se čopor odrpanaca kretao u redovima poput falange, a čim su prišli,
raštrkaše se među obranim lozjem - muškarci, žene, djeca... s košarama i vrećama -
115
te se dadoše u potragu za nepobranim grozdićima. Svake godine nakon berbe,
jednako kao i nakon branja maslina, žetve žita... sirotinja iz cijele Galileje sjatila bi
se da pobere i pokupi ono što su vlasnici vinograda, maslinika i polja u plodnom
kraju ostavljali bijednima, kao što bješe naređeno zakonima Izraelovim.
Onaj čovjek u bijelom u tom je trenu zastao: kad je vidio razjareno mnoštvo
pred sobom strah ga obuzeo. Moram natrag! pomislio je okovan starom tjeskobom.
To je svijet ljudi - otići moram, vratit’ se u pustinju, onamo gdje je Bog. Iznova mu
je sudbina visjela o tankoj niti: kamo da krene - naprijed ili natrag?
Svjetina oko jame bješe kao oduzeta: ni pokreta, ni glasa - sve oči uprte u nj.
Jakov i Baraba licem u lice, spremni za boj, čak je i Magdalena podigla glavu i
osluškivala. Osjetila je promjenu vjetra... Zašto najednom tišina? Slijedi li joj život
ili smrt? Najednom je ustala, podigla ruke i počela zazivati „Upomoć!“
Čovjek u bijelom čuo je njezin glas, poznao ga i stresao se.
„Magdalena je to,“ šapnuo je. „Magdalena! Spasit’ ju moram!“ Krenuo je žurno
prema mnoštvu, širom raširenih ruku.
Kako je prilazio, sve je jasnije vidio bijes u očima svjetine i žestinu u izrazima
njihovih lica, pa mu je srce sve uzbuđenije lupalo, a cijelim mu se bićem razlijevala
vrelina suosjećanja i ljubavi. Ti ljudi, pomislio je, braća su i sestre, svi i svatko od
njih, samo što to ne znaju - i stoga pate. A kad bi znali, kakvog bi slavlja bilo, kojeg
ljubljenja i grljenja, koje li sreće!
Konačno je stigao do njih, uspeo se na povišen kamen, raširio ruke i okrenuo se
onima desno i onima lijevo od sebe, a onda se iz njegove nutrine vinula samo jedna
riječ, ali prepuna radosti i trijumfa: „Braćo!“
Zapanjena svjetina samo se zgledala - nitko mu ne odgovori. „Braćo,“ opet je
odjeknuo njegov glas pun ushita, „braćo, tako mi je milo što vas vidim.“
„Ali nama nije drago što tebe vidimo, križodjeljo!“ Baraba mu odvrati podižući
povelik kamen s tla.
„Dječače moj!“ prvo se začuo bolan uzvik iz dubine srca, a onda Marija pohita
da zagrli sina. Smijala se, plakala, milovala ga - ali se on, ne kazavši joj ništa,
oslobodi njezinog zagrljaja, te pristupi Barabi.
„Baraba, brate moj,“ reče mu, „meni jes’ drago da tebe vidim, jer sam ti
prijatelj. Donosim ti poruku o velikoj radosti.“ „Da mi nisi prišao!“ zagrmio je
Baraba, postavljajući se između Isusa i Magdalene, kako bi ju skrio od njegovih
očiju. Ali, ona je — začuvši voljeni glas — skočila na noge kličući:
„Upomoć, Isuse!“
Marijin se sin u jednom skoku našao na rubu jame. Magdalena se već bila
počela uspinjati iz nje, hvatajući se za oštro kamenje i tražeći bosim nogama
oslonac na izbočinama, pa kad joj je pružio ruku, odmah ju je izvukao - ali se, sva
izubijana, nije mogla držati na nogama, nego se skutrila na tlu, teško dahćući.
Baraba je priskočio i stavio joj svoju tešku nogu na leđa; „Moja je!“ zaurlao je,
dižući kamen u ruci. „Ubit ću je, oskvrnula je Šabat. Ne zaslužuje nego smrt!“
„Smrt! Smrt!“ razjarila je svjetina, bojeći se da bi joj žrtva mogla izmigoljiti.
„Smrt!“ povikao je i Zebedija, videći kako odrpanci okružuju pridošloga, očito
116
ne s bezazlenim namjerama na umu. Jadni li smo ako se rulji ne dopusti da učini
što je nakanila - i ako joj se dade da postupa po svojoj volji, pomislio je, te iznova
povikao: „Smrt! Smrt!“
Ali, Isus je zgrabio Barabu za uzdignutu ruku i obratio mu se mirnim glasom
punim tuge: „Barabo, zar ti nisi nikad prekršio neku Božju zapovijed? Zar nikad u
životu nisi ukrao, ubio, počinio preljub, ni laž rekao?“
Zatim se okrenuo krvožednomu mnoštvu, zagledao se u lice svakom od onih
oko jame, te staloženo kazao: „Neka se onaj među vama, koji je bez ijednoga
grijeha, prvi baci kamenom!“ Svjetina se uskomešala - jedno po jedno, muško i
žensko, počelo se povlačiti natraške, uzmičući pred njegovim pogledom... kojim
kao da im je prodirao u cijelo biće i mogao vidjeti što im je u pamćenju. Muškarci
se prisjetiše svih gnjusnih laži što ih izreko- še za svoga vijeka, nepravda što su ih
počinili, tuđih žena koje su obljubili, a žene navukoše rupce nad lica i pustiše
kamenje iz ruku da im padne kraj stopala.
Kad je starac Zebedija vidio da rulji izmiče pobjeda, doslovce je pobjesnio, a
pošto je Isus ponovio „Neka onaj među vama tko je bez grijeha baci prvi kamen,“
uzviknuo je „Ja ću!“ i dobacio Barabi: „Daj mi taj kamen! Onaj ‘ko je nevin nema se
čega bojat’
 ja ću ga bacit’.“
Barabi je laknulo, pružio mu je kamen i maknuo se ustranu, a Zebedija je prišao
Magdaleni, važući kamen u ruci i gledajući kako bi ju udario posred tjemena. Ona
se bješe skupčala uz Isusove noge i smirila, jer ju najednom prođe strah od smrti.
Dijelom još razjareni, a dijelom i posramljeni odrpanci zagledaše se u Zebediju,
a jedan od njih, sama kost i koža, istupi pa će starcu: „Zebedijo, čini se da si
zaboravio da ima Boga! Ne bojiš se da će ti se ruka oduzeti? Bez grijeha si, jel’?
Nikad nisi zakinuo siromaha? Nikad nisi uredio da ti na dražbi pripadne vinograd
što ga siroče baštini? Nikad nisi prekoračio udovičina praga u neznano doba noći?“
Dok je taj tako zborio, starom grešniku onaj kamen u ruci sve teži postajaše - a
onda Zebedija iznenada kriknu i ruka mu se beživotno opusti niz tijelo, dok mu je
kamenčina iz nje pala na stopalo i prebila prste.
Svjetina uskliknu likujući, a mnogi povikaše: „Čudo! Čudo se zbilo! Magdalena
je nedužna!“
Baraba je nato doslovce podivljao: zajapuren od bijesa, ustremio se na Marijinog
sina i odalamio mu žestoku pljusku. Isus, premda se jedva održao na nogama,
ponudio mu je drugi obraz.
„Udri i po drugom, Baraba, brate moj,“ izazvao ga je.
U tom trenutku Juda izađe iz sjene smokova stabla pod kojim je cijelo vrijeme
stajao, ramenom naslonjen na deblo, sve promatrajući, ali bez riječi. Svejedno
njemu bješe hoće li Magdalenu ubiti ili ne, a zadovoljstvom ga je ispunilo što se
Baraba i rulja oboriše na Zebediju i nabrojaše njegove grijehe. Prije toga, kad je
vidio Isusa kako kroči jezerskom obalom u bijeloj halji, srce mu je nezadrživo
ustreperilo; „Sad ćemo vidjet’ ‘ko on zaista jest, što hoće i kakvu poruku nosi
ljudima,“ promrmljao je sebi u bradu, čačkajući si malim prstom svoje golemo uho.
117
Prva riječ Marijinog sina - „Braćo!“ - ozlojedila ga je; „Nikakva mu se mudrost još
nije nastanila u glavi,“ mrzovoljno je šapnuo.
„Ne, nismo mi svi braća!“ uzviknuo je kročivši prema Isusu. „Nisu braća ni svi
Izraelićani među sobom, a kamoli bi braća bili Izraelićani i Rimljani, saduceji, koji
su se prodali Rimu, seoski glavari... svi oni koji pristaju uz tirane, nisu nam braća.
Loše si počeo, drvodjeljin sine. Pripazi se!“
Ali, gledajući Isusa kako još nudi drugi obraz Barabi i gleda ga nadmoćnom,
upravo neljudskom blagošću, pokoleba se i strah ga obuze. Kakav je ovo čovjek?...
upitao se u sebi. Ponudit’ i drugi obraz?! To može samo anđeo — anđeo ili pas. Pod
takvim dojmom, jednim se korakom našao kraj Barabe i zgrabio ga za ruku da ne
udari Isusa.
„Da ga ni dotakao nisi!“ zagrozio mu se. „Gubi se otkud si došao!“
Baraba pogleda Judu s golemim čuđenjem; jest da mu je bio nadređen u tajnom
bratstvu, ali mu samopoštovanje nije dopuštalo da se dade tako poniziti. Međutim,
riđobradi nije popuštao: „Odlazi!“ reče mu još jednom, gnjevno ga gledajući.
Razbojnik je pognuo glavu, upućujući Marijinom sinu pogled pun divljega
bijesa. „Još ćemo se mi sresti! Nećeš ti meni umaknut’...“ procijedio je stišćući
pesnice.
Zatim, okrenuvši se svojim sljedbenicima, naredi im pokunjeno: „Idemo.“

13
Sunce samo što nije dodirnulo zapadni rub neba, pa je dnevna zapara posustala,
vjetar malaksao, a jezero se obojilo tar- mocrvenim i modrim odrazima svoda.
Nekoliko još gladnih roda stajalo je na jednoj nozi uz obalu, očiju uperenih u vodu.
Pošto Baraba ode sa svojim sljedbenicima, odrpanci koji bjehu došli paljetkovati
ostali su oko sina Marijinog, gledajući ga u iščekivanju - čekajući nešto, ne kaneći
otići. A što li su čekali, smetnuvši s uma glad i golotinju? Štoviše, bjehu zaboravili i
samoživost zemljoposjednika, koji nemaše u srcima ni tako malo dobra koliko treba
da se sirotinji, kako bi ublažila svoju bijedu, ostavi nekoliko grozdića na obranim
trsovima.
Uzalud su obilazili vinograde od ranoga jutra, njihove košare bjehu prazne - a
jednako su prošli i za žetve: premda su obišli sva požnjevena polja, prazne su im
torbe visjele o bokovima... a svake su ih večeri djeca čekala gladnih usta. Ali sada -
nisu znali kako ni zašto - kao da njihove košare najednom pune bjehu! Promatrali
su čovjeka u bijelom pred njima i nije im ni najmanje bilo do odlaska. Čekali su...
ali što? Nitko od njih nije to znao.
Marijin im je sin uzvratio pogled. I on je čekao, osjećajući da su mu sve njihove
duše objesile oko vrata. Sto hoće od njega? Sto i inače traže? Što im može dati on
koji ništa nema? Promatrao ih je i promatrao... u jednom trenu sva mu je hrabrost
iščilila i htjede opet pobjeći, ali ga je sram spriječio. Sto bi onda bilo s
Magdalenom, još skutrenom uz njegove noge? A kako bi mogao ostaviti bez utjehe
i tolike koji ga gledaju sa žudnjom u očima? Da ode... ali kamo? Bog ga je skolio sa
svih strana, gurajući ga onamo kamo mu se htjelo - i to ne po milosti svojoj, nego
118
koristeći se snagom, svojom svemoćnošću. Marijin sin osjetio je da mu je dom cijeli
svijet - nije više imao drugoga - a shvatio je i da su ljudi, čovječanstvo... pustinja,
jedini koji mu je preostao.
„Gospode, neka se tvoja vrši,“ šapnuo je nečujno, pognuo glavu i predao se
Božjemu milosrđu.
Uto neki starac, proguravši se između odrpanaca, stupi preda nj i reče: „Sine
Marijin, gladni smo, ali od tebe ne ištemo kruha. Siromah si, kao i mi. Otvori usta,
samo nam kaži blagu riječ i zasitit ćemo se.“
Oglasio se i neki mlađi čovjek: „Sine Marijin, nepravda nas guši, naša je srca
više podnijet’ ne mogu. Reče da donosiš blagu riječ - kaži nam je, pravde nam daj!“
Marijin sin i dalje je gledao taj puk, čuo je vapaje za slobodom i kruhom, pa se
razgalio. Osjetio je da takva glasove iščekuje godinama, te da su se oni najzad začuli
— i to imenom ga zovući. Raširio je ruke, te se obratio svakom i svima: „Braćo...
idemo!“
Ta čeljad, kao da je i sama takav poziv desetljećima čekala, a sad ju netko oslovi
riječju u kojoj prepoznaje svoje ime, oduševljeno prihvati: „Idemo! U ime Božje!“
Marijin sin ih povede - svi krenuše kao jedno tijelo. Uz jezersku obalu bješe
brijeg s mnogim pećinama, još dijelom zelen usprkos ognjenoj vrelini ljetnoga
sunca koje ga je nemilice žarilo cijeloga dana. Sad, u blago predvečerje, njim se
širio miris metvice i majčine dušice, a na njegovom vrhu valjda je nekoć stajao
hram neke tuđe vjere, jer je uokolo ležalo još mnogo ulomaka stupova s isklesanim
kapitelima. Ribari koji su mogli vidjeti duhove svake su noći, za ribarenja na
jezeru, viđali utvaru u bijelom kako sjedi na ruševinama, a starac ju je Jona jednom
i čuo kako plače. Prema tom brdu svi se uputiše kao u zanosu, sin Marijin na čelu,
a za njim golema obitelj pukih siromaha.
Starica Saloma obrati se mlađemu sinu: „Ponesi me na rukama. Idemo i mi,“
reče, a zatim će Mariji, uhvativši ju za ruku: „Ne tuguj, Marijo. Zar ne vidje sjaj
oko lica tvoga sina?“
„Nemam ja sina, nemam ga više,“ odogovorila joj je ucviljena mati, sva u grču
od nezadrživoga ridanja. „Ti odrpanci... i oni imaju sinove, a ja ne.“ Jer, dok je s
mnoštvom polazila prema onom brijegu, gorko žalujući, spoznala je da ju je sin
zauvijek napustio. Kad je potrčala da ga zagrli i povede kući, pogledao ju je u čudu
kao da ju ne poznaje, a kad mu je rekla: „Ja sam tvoja mati!“ - svojom je
ispruženom rukom odgurnuo njezinu.
Starac Zebedija vidje svoju ženu kako se s mnoštvom penje na brijeg, pa bijesan
dohvati batinu, te se okrenu sinu Jakovu i njegovim drugarima Filipu i Natanijelu,
pokazujući štapom put svjetine: „Izgladnjeli su vuci ono, prokleti bili! Nije nego
kako vam ja kažem... ali, bolje će bit’ da zavijamo s njima, jer će pomislit’ da smo
ovce i požderat’ nas. ‘Ajd’mo za njima, ali — upamtite
 štogod im taj vjetrogonja, Marijin sin, kaže, odgovorit’ ćemo mu galamom i
zvižducima. Jeste li čuli? Ne smijemo mu dozvolit’ da bude po njegovom, da
nadvlada. Idemo, držimo se zajedno i otvorimo četvore oči!“
Rekavši to, poveo ih je uzbrdo sporo poput lipsala magareta. Upravo u tom se
119
trenu pojaviše oba Jonina sina: Petar je vodio Andriju za ruku, govoreći mu nešto
poluglasno i oprezno, kanda se boji da bi ga mogao razgnjeviti. Ali, taj je već bio
itekako uznemiren, gledajući u čudu onaj silan svijet koji se uspinjao brdom i
čovjeka u bijelom koji je kročio na čelu.
,,‘Ko su oni? Kamo idu?“ Petar je upitao Judu, koji je još stajao pokraj puta,
neodlučan kamo da krene.
„Marijin sin...“ riđobradi se iscerio.
„A ono mnoštvo za njim?“
„Sirotinja koja bješe došla paljetkovat’ nakon berbe. Mislim da ih vodi gore
kako bi im se ondje obratio.“
„A što im on ima kazat’? Taj ne bi znao pravedno podijelit’ ni naramak sijena
tovarima.“
„Vidjet ćemo,“ Juda će sliježući ramenima. „Vidjet ćemo,“ ponovio je za njima -
Jonini sinovi također krenuše uzbrdo.
Uto su i stamene beračice došle iz vinograda s punim košarama na glavama,
umorne i preznojene; kako im bješe do društva, i one odlučiše priključiti se
mnoštvu, ali držeći se kraja povorke.
Stari Jona, s mrežom na ramenu, vukao se prema svojoj kolibi. Bio je gladan, pa
htjede što prije kući, a kada vidje sinove kako polaze za ruljom koja se uspinjala
brijegom, zastade otvorenih usta i zagleda se u prizor svojim okruglim očima, nalik
ribljima. Ništa nije pomislio - nije se upitao ni tko li je to umro, da se netko ne
ženi, kamo je pošla ta silna svjetina; nije mu palo na um ništa od toga, samo je
buljio u ljude potpuno zatečen.
„‘Odi, Jono, riblji proroče,“ pozvao ga je Zebedija. „Veselje je neko, kanda se
Marija Magdalena udaje. ‘Ajde s nama da se zabavimo.“
Jona pokrenu debele usne - kanio je nešto zaustiti, ali odu- stade; trgnuo je
ramenom da mrežu zabaci na pleća, pa teškim koracima ode svom zaseoku. Mnogo
kasnije, kad se već bio bližio svojoj kolibi, nakon mnogo muka izrekao je ono što
mu bješe na umu: „Dovraga ‘odi, Zebedijo... tupoglavče!“ Potom je gnjevno gurnuo
nogom vrata izbe i stupio u nju.
Kad su Zebedija i oni s njim prispjeli na vrh brijega, Isus je sjedio na jednom
kapitelu ukriženih nogu - ne bješe još progovorio, kao da je upravo njih čekao.
Ono sirotinjsko mnoštvo skupilo se pred njim, muškarci posjedali ukrstivši noge,
žene se zbile u skupine, stojećke, malo podalje za njima... svi iščekujući. Sunce
bješe zašlo, ali se vrh planine Hebrona, daleko prema sjeveru, još kupao u svjetlosti
kao da joj ne dä pobjeći.
Isus je, ruku prekriženih na grudima, promatrao boj svjetla i tame, povremeno
pogledavajući lica mnoštva pred sobom - usmjerena k njemu u iščekivanju. Bjehu
naborana, izgladnjela i osjenčena patnjom, a oči tih ljudi gledale su ga prijekorno
kao da on bješe kriv za sve.
Kad je vidio Zebediju i njegove, ustao je i pozdravio ih: „Dobrodošli, okupite se
tu... oko mene. Nemam snažan glas, a želim vam govoriti.“
Zebedija sjede u prvi red, slijedom prava seoskoga poglavara, njemu zdesna oba
120
sina, te Filip i Natanijel, a slijeva Petar i Andrija. Starica Saloma i Marija, žena
Josipova, stajale su podalje, među ostalim ženama, a uz Isusa, skutrivši se na tlu s
licem skrivenim rukama, bješe samo druga Marija, Marija Magdalena. Juda je čekao
pod borom okljaštrenim gromovima i vjetrom, naslonjen na njegovo deblo,
gledajući studenim modrim očima sina Marijinog kroz borove iglice kao da ga
bodežima probada.
Isus se borio da smogne smjelosti, nastojeći prikriti drhtaje - tog se trenutka
najviše pribojavao, i to već godinama. A on je došao: Bog je pobijedio, silom ga je
doveo ondje gdje je htio
 pred mnoštvo - kako bi ga natjerao da progovori. A što je sad mogao reći toj
čeljadi? Umom mu, bljeskovima nalik, prođe onih nekoliko radosnih životnih
trenutaka, a potom mnogo brojnije tuge, sukobi s Bogom, sve što vidje za svojih
samotnjačkih lutanja... planine, cvijeće, ptice, pastire kako sretni na ramenima u
tor nose zabludjelu, pa nađenu, ovčicu, ribare koji bacaju mreže da bi ulovili
sutrašnji objed, ratare koji oru, siju, žanju, odvajaju zrnje od pljeve... pa odnose
urod u hambare.
Nebo i zemlja ukazivali su se i nestajali jedno za drugim u njegovim mislima, a
s njima i sva Božja čuda — a on nije znao za kojim bi prvo posegnuo, jer ih htjede
sva otkriti, eda bi utješio neutješne. Taj svijet što se pred njim ukazivao bješe Božja
bajka s mnogim kraljevnama i čudovištima, baš kao i pripovjetke što mu ih je baka
pričala kad bi se rasplakao - a ovu je sam Bog pričao ljudima, nagnut preko ruba
nebesa.
Nasmiješio se i raširio ruke.
„Braćo,“ reče drhtavim, još nesigurnim glasom. „Braćo, oprostite mi što ću vam
govoriti u prispodobama... Prost sam, nepismen čovjek, siromašan i prezren poput
vas. Moje bi srce toliko toga reklo, ali se moj um ne umije izraziti - stoga otvaram
usta, a riječi mi, mimo svake moje želje, poteku kao priča. Oprostite mi, dakle,
braćo, što vam ne umijem zboriti osim u prispodobama.“ „Slušamo te, sine Marijin,
“ povikalo je mnoštvo, „slušamo!“ Isus iznova zausti: „Sijač pođe zasijati polje, ali,
kako je sijao, jedno je zrno sjemena palo na put, ptica dođe, te ga pojede. Drugo je
palo na kamen, ne nađe hranjiva tla, te je propalo. Jedno je palo i među draču, pa
ga je korov progutao. Konačno, jedno je palo na plodnu zemlju, proklijalo,
korjenčić pustilo, urodilo klasom punim zrnja i ljude nahranilo. Oni među vama
koji uši imaju, neka njima i čuju!“
Nitko se ne oglasi: ljudi se zgledaše u čudu. Ali, stari Zebedija - koji je tražio
povod za kavgu - skoči na noge.
„Žao mi je,“ reče, „ali ništa ne razumijem, a imam uši, slava budi Bogu, itekako
ih imam i čujem njima... ma ne shvaćam. Sto ti nama ustvari pokušavaš kazat’? Zar
ne bi mogao to malo jasnije?“ upitao je podrugljivo se smješkajući; zatim, likujući
pogladivši bradu, dodade: „Ili... da možda nisi ti taj sijač?“
„Jesam,“ odgovori Isus ponizno. „Ja sam sijač.“
„Sačuvaj nas, Bože!“ uzviknuo je seoski glavar, udarivši štapom o zemlju. „A mi
smo, nema sumnje, ono polje, kamen i drača po kojima šiješ?“
121
 „Jeste,“ Marijin je sin odvratio staloženim glasom.
Andrija je nato napregnuo uši da mu ništa ne promakne - dok je tako gledao
Isusa, njegovo je uzbuđeno srce stalo žestoko tući. Zaigralo mu je jednako kao i na
obali rijeke Jordana, kad je prvom ugledao Ivana Krstitelja - preplanulog od sunca,
omotanog životinjskim kožama, a tako predanog molitvi, bdijenju i gladovanju da
ništa više ne bješe ostalo od njega osim čudovišnih očiju, dviju žarkih žerava... a
onda se iz njegovih grudi začulo ,,Pokajte se! Pokajte se!“ Kad je to uzviknuo, veliki
se valovi digoše na Jordanu, karavane se zaustaviše, deve nisu mogle ni koraka
dalje... A sad, eto pred njim jednoga drugačijeg čovjeka, sa smješkom na usnama i
glasa uzdrhtalog i tihog - čudnoga svata poput ptice, koja se napreže eda bi se prvi
put oglasila. Njegove oči, umjesto da ožižu, miluju: Andrijino srce, lijećući čas
jednomu, čas drugom, bješe silno usplahireno.
Malo-pomalo, Ivan se odvojio od očeva boka i primakao Isusu. Bješe već gotovo
dotakao Učiteljeve stope, kad ga Zebedija vidje - pa ga obuze još jači gnjev. Već mu
je bilo navrh glave tih zamornih lažnih proroka, a svakoga dana u godini neki bi
novi isklijao da na svoja ramena preuzme breme cijeloga svijeta - i svaki bi, kao da
se bjehu o tom unaprijed sporazumjeli, napadao zemljoposjednike, svećenstvo i
vlast. Htjeli su srušiti sve što je čvrsto i valjano pod kapom nebeskom... baš kao i taj
bosonogi sin Marijin - baš on! Ah, pomislio je Zebedija, bolje da mu zakovrnem
vratom dok je još zelen i slabašan.
Da bi prikupio smjelosti, osvrnuo se uokolo kako bi provjerio što drugi umuju.
Vidje tako Jakova, svoga starijeg sina, smrknuta čela - da li od tjeskobe ili od
straha; vidje svoju ženu, koja bješe pristupila bliže... neprestance suze otirući; bacio
je pogled i po odrpancima - silna ga zebnja obuze vidjevši koliko tih izgladnjelih
siromaha motri Marijinog sina netremice, usta otvorenih poput ptića koji čekaju
hranu iz majčina kljuna.
„Kuga vas pomela, prosjaci... sve vas!“ promrsio je spuštajući se na tlo kraj sina;
bolje da šutim, reče u sebi, mogu se samo u nevolje uvaliti.
Uto se začuo smiren i uzvišen glas: progovorio je netko od onih koji bjehu
posjedali Isusu uz noge. Čeljad koja stajaše podalje propela se na prste da vidi tko se
oglasio - bješe to mlađi Zebedijin sin; pošto mu je polako prišao na koljenima,
oslovio ga je zagledan u njegove oči:
„Ti si sijač, a mi krš, drača i polje. A kakvo sjemenje imaš?“
Mladićevo nevino lice bješe u ognju, crnim je očima oblika badema zurio u
Isusa kanda u agoniji bješe, drhtao je cijelim punašnim tijelom nagnutim prema
naprijed u iščekivanju, kao da je slutio kako mu o onom što će mu se odgovoriti
ovisi cijeli život — i to ne samo ovaj, nego i sljedeći.
Isus se sagnuo da bi ga bolje čuo, a onda zašutje osluškujući svoje srce i trseći se
da nađe prave riječi - one jednostavne i svakidašnje, a besmrtne. Hladan mu znoj
orosi lice.
„Kakvo sjemenje držiš u ruci?“ ponovio je Zebedijin sin željan uzvrata.
Isus se najednom uspravio, odlučno raširio ruke i okrenuo prema mnoštvu.
„Ljubite bližnjega svoga,“ otelo mu se poput krika iz dubine bića. „Ljubite jedan
122
drugoga!“
Kad je to izrekao, osjetio je kao da mu se srce u hipu ispraznilo, te iscrpljen
pade čelom o zemlju.
Šapat se razliježe, ljudi se uskomešaše; neki su u nevjerici kimali glavama, drugi
se podrugljivo smijali.
„Što reče?“ upitala je neka starica tvrda na ušima.
„Da trebamo voljeti jedni druge.“
„Taman posla!“ jedan će starac iscerivši se. „Ne može onaj koji skapava voljet’
čovjeka puna trbuha. Ne može žrtva ljubit’ tlačitelja! Ništa od toga! ‘Ajd’mo mi
doma.“
Juda, još uvijek naslonjen na borovo deblo, promrsio je prstima svoju riđu
bradu, te će razjaren: „Tako, dakle, sine drvodjeljin - to li nam kazati dođe? To je ta
divna poruka što nam je donese? Da ljubimo Rimljane, jel’? Da ispružimo šije k’o
što ti pruži obraze, pa kažemo ‘Kolji, brate dragi, molim te’?“
Isus je čuo došaptavanje uzrujane svjetine, vidio izobličena lica, ledene oči tih
ljudi — i razumio; gorčina se stoga razli njegovim čelom. Prikupio je snagu i ustao.
„Ljubite bliženja svoga! Bližnjega svoga ljubite!“ ponavljao je ustrajno, glasom
punim vapaja. „Jer Bog je ljubav! I ja sam nekoć mislio da je On sav od žestine... i ja
sam vjerovao da se od Njegova dodira planine mrve u prah i pepeo, ljudi pogibaju...
pa se sakrih u samostan da mu umaknem. Klonuo sam ondje ničice i čekao - doći
će, uvjeravao sam samoga sebe, sručit će se na me k’o munja. Ali, jednoga jutra On
dođe blag poput svježeg lahora, te mi reče: ‘Ustani, sine moj’ - i ja ustadoh... i
dođoh. Evo me!“
Prekrižio je zatim ruke na grudima i pregnuo se u struku kao da se klanja
mnoštvu pred sobom.
Starac Zebedija nakašljao se i otpljunuo, te bijesno zamumljao, grčevito stišćući
svoju batinu: „Bog poput svježeg lahora?! U pakao se goni, opsjenaru!“
Sin Marijin nastavio je zboriti zašavši među ljude, unoseći se u lice svakomu
ponaosob, kao da preklinje sve i svakoga od njih. Kročio je tako brijegom gore-
dolje, ruku dignutih put nebesa.
„On je Otac naš,“ kazivao je, „neće on ucviljenoga ostavit’ neutješenog, ni ranu
nezacijeljenu. Koliko god da patimo, trpimo bol i glad na ovomu svijetu, toliko... i
mnogo više... čeka nas na nebu, uživat ćemo tamo...“
Umorivši se, vratio se do odlomljenog kapitela i sjeo na nj. „Bit će hljeba na
nebesima - kad pocrkamo!“ povikao je netko, što rulja prihvati s podrugljivim
smijehom.
Ali, Isus - Bogom obuzet - kao da ništa nije čuo. „Blagoslovljeni oni koji gladuju
i za pravednošću žeđaju,“ oglasio se potom.
„Nije pravednost dostatna,“ presjekao ga je netko od pregladnjelih. „Mani
pravdu, kruha hoćemo!“
„I za kruhom,“ reče Isus uzdahnuvši, ,,i za kruhom... Blagoslovljeni oni koji
žeđaju i gladuju za pravednošću, jer će se nasititi. Blagoslovljeni oni koji oplakuju,
jer će ih Bog utješiti. Blagoslovljeni siromašni, ponizni, grešni... jer je njima-vama,
123
siromasima, poniznima i grešnima - Bog namijenio kraljevstvo nebesko.“
Dvije od onih beračica koje su još stajale sa svojim košarama na glavama u
trenu se zgledaše, spustiše ih na tlo, te zatim počeše bez riječi - jedna lijevo, druga
desno - dijeliti grozdove siromasima. Magdalena, ponovo skutrena uz Isusove noge,
još se nije usuđivala podići glavu i dati rulji da joj vidi lice, nego je krišom ljubila
Učiteljeva stopala prekrivena njezinom kosom.
Uto Jakova izdade strpljenje - skočio je na noge i otišao, rasrdivši brata; Andrija
se oteo iz njegovih ruku, prišao Isusu i stao preda nj.
„Upravo dođoh s rijeke Jordana u Judeji,“ reče što je glasnije mogao. „Ondje
prorok najavljuje: ‘Ljudi su pljeva, a ja sam oganj. Dođoh sažgat’ i pročistit’ zemlju,
užeć’ i pročistit’ duše kako bi Mesija mogao stupit’ među vas!’ A ti, sine drvodjeljin,
ljubav propovijedaš! A da se malo osvrneš oko sebe? Sve sam lažov, ubojica,
pljačkaš! Nitko pošten - ni bogataš, ni siromah, ni ugnjetavač, ni ugnjeteni, ni
pismoznanac, ni farizej - nitko! Nitko! I ja sam lažljivac, ni ja nisam častan... k’o što
nije ni moj brat Petar, onaj ondje, a ni Zebedija sa svojom tustom drobinom. Sluša
te o ljubavi zborit’, a misli na svoje brodove i najamnike, te kako će što više otet’
pri tiještenju grožđa.“
Čuvši to, stari se Zebedija strašno razgnjevio. Krv mu je navrla u glavu, vratne
mu žile iskočile - poskočio je vitlajući štapom, spreman udariti, ali mu Saloma
čvrsto dograbi ruku.
„Srami se, sram nek’ te bude! ‘Odi, doma idemo,“ reče mu potiho.
„Ma, neće se nikakav gologuzi prosjak kočoperit’ ovdje gdje sam ja gazda!“
zaurlao je tako da su ga svi čuli, a zatim se, bijesno otpuhujući, obratio Marijinom
sinu. „A ti, tesaru, ne igraj se Mesije preda mnom, jer ćeš, kukavče i jadu, završit’
razapet k’o i ostali - samo tako možeš zaboravit’ svoje nevolje! Ali, nije meni žao
tebe, beskorisne protuhe, nego tvoje zlosretne matere kojoj si jedini sin.“
Pokazao je pritom rukom prema Mariji, koja se bješe bacila na zemlju i udarala
glavom o kamen.
Starac, međutim, ne bješe još iskalio sav bijes: nastavio je udarati batinom o
zemlju i vikati. „Ljubav, veli on... prema svima i svakomu - jer da smo svi braća, pa
to onda valjda znači i da svatko može ugrabit’ što hoće! Sve je na pladnju! A mogu
li ja voljet’ neprijatelja svoga? Mogu li ljubit’ prosjaka koji mi se šulja oko dvora,
vrebajuć’ tren da provali i orobi me? Ljubav... kaže - ma, počujte samo tog
praznoglavca! Rimljanima valja nazdravit’! Ozbiljno ja to, iako su pogani - neka su
živi i zdravi, jer red i mir održavaju!“
Tim je riječima siromahe razjario: gnjevno vičući ustremiše se na nj, a i Juda se
odlijepio od onoga bora. Starica se Saloma silno prestrašila - nastojala je smiriti
muža i ušutkati ga, te mu položila dlan preko usta i onda se okrenula prijetećoj
svjetini koja im je prilazila hučeći poput oluje.
„Ne slušajte ga, djeco moja. Taj u ljutnji govori posve drugačije nego što misli.“
Zatim će zapovjednički starcu: „Idemo! Odmah.“
Kimnula je potom glavom i put sina-mezimca, koji je klečao uz Isusove stope,
sretan i spokojan.
124
 „Idemo, dijete moje. Mrači se.“
„Ostat ću, majko,“ odvratio joj je mladić.
Marija je uto ustala s kamenja na koje se bješe bacila - brišući oči, nesigurno je
zakoračila prema sinu kaneći ga povesti kući. Jadna žena jednako se bješe
prestrašila naklonosti što su ju siromasi iskazali prema njezinom sinu, kao i grožnje
što mu ju uputiše seoski glavari.
„Bogom vas zaklinjem, ne slušajte ga,“ govorila je čas jednomu, čas drugom od
okupljenih, dok se probijala prema njemu. „Bolestan je on... teško bolestan...
bolestan...“
Dršćući kao prut na vodi konačno se primakla sinu; zanijemio, skrštenih je
ruku promatrao jezero.
„‘Odi, dijete moje,“ rekla mu je tiho i nježno, „‘odi... idemo doma, zajedno.“
Čuo je njezin glas, okrenuo se i pogledao ju zapanjeno, kanda pitajući se komu
ona to zbori.
„Dođi, sine...“ ponavljala je Marija, obujmljujući ga oko pasa. „zašto me tako
gledaš? Zar me ne poznaš? Ja sam tvoja mati. ‘Odi... u Nazaretu te braća čekaju... i
tvoj stari otac.“
„Koja majka?“ odgovorio joj je staloženo, odmahujući glavom. „Koja braća?
Moja mati i braća su ovdje.“
Ispružio je pritom ruku i pokazao na odrpance i njihove zapuštene žene, te
riđobradoga Judu koji ga je - još stojeći pod onim borom - gledao bez riječi, a
kipteći od srdžbe.
„A moj otac...“ podigao je pritom prst prema nebu, „moj otac je Bog.“
Iz očiju zlosretne žrtve Božje munje potekoše gorke suze. „Ima li na cijelom
svijetu majke bjednije od mene?“ zavapila je poluglasno. „Samo sam jednog sina
imala... a sad...
Starica Saloma čula je njezino naricanje, pa je - odvojivši se od muža - prišla
Mariji i primila ju za ruku; ona joj se, međutim, ote i iznova se obrati sinu:
„Zar ne ideš sa mnom?“ glasno ga je upitala, slamajući se od boli. „Posljednji ti
put kažem: ‘Odi!“
Počekala je malo, ali joj sin ništa ne reče; zaronivši u muk, opet je pogledom
lutao jezerom.
„Ne ideš?...“ Isusova je majka ponovo jauknula, digavši ruke prema nebu. „Zar
se ne bojiš ni materine kletve?“
„Ničega se ne bojim,“ odgovorio joj je ne pogledavši ju. „Ničega i nikoga... osim
Boga.“
Marijino se lice izobliči od ljutnje - pružila je ruku put njega i zaustila da će
izreći kletvu, ali joj je stara Saloma navrijeme pokrila usne dlanom.
„Nemoj! Nemoj, zaboga!“ uzviknula je hvatajući ju drugom rukom oko pojasa i
odvlačeći ju sa sobom. „Dođi, Marijo... ‘ajdemo, kćeri. Kazat ću ti nešto.“
Tako njih dvije krenuše niz brijeg prema Kapernaumu, kročeći za Zebedijom,
koji je u gnjevu štapom kršio stabljike badelja pored puta.
„Zašto plačeš, Marijo, kćeri?“ reče joj Saloma kad su poodmakle. „Zar ih ne
125
vidje?“
„Koga...?“ začudila se Marija, zadržavši suze.
„Dok je govorio... zar ne vidje modra krila? Na tisuće krila za njim! Kunem ti
se, Marijo, cijela vojska anđeoska ondje bješe.“ Marija je odrečno kimnula glavom,
sva u očaju. „Ništa nisam vidjela,“ prošaptala je, „ništa... baš ništa ne vidje’, Salomo.
“ Potom, uz težak uzdah, dodade zdvojno: „A što će meni anđeli? Djecu ja ‘oću, i
njihovu djecu da za njim kroče... ne anđele!“
Ali, starici Salomi oči bjehu pune nebeskih bića — pružila je ruku, položila je
blago Mariji na prsa i šapnula kao da joj otkriva najveću tajnu: „Blagoslovljena si ti,
Marijo, i blagoslovljen je plod utrobe tvoje.“
Mariju se, međutim, nije dalo utješiti; nijemo je odmahnula i nastavila koračati
za staricom gorke suze lijući.
Istodobno, razjareni su siromasi okružili Isusa, grozeći se i udarajući štapovima
o tlo, mašući praznim torbama i vrećama.
„Smrt bogatunima!“ prolamali su se povici. „Dobro ti reče, sine Marijin - smrt
bogatašima!“
„Samo nas povedi, spalit ćemo Zebedijinu kuću!“
„Ne, ne valja palit’“ usprotiviše se drugi, „nego ćemo provalit’ i podijelit’ među
sobom žito i ulje, vino i škrinje prepune skupocjene robe. Smrt bogatima!“
Isus je zdvojno širio ruke. „Nisam vam ja to rekao! Nisam to kazao!“ pokušavao
ih je nadglasati. „Kazao sam ‘Ljubite se, braćo!
Ali, sirotinja bješe podivljala od gladi: kako bi više ikoga poslušala!
„Pravo ima Andrija,“ začuše se uzvici. „Prvo oganj i sjekira, onda ljubav!“
Ribarev je sin, skutren uz Isusove noge, čuo te riječi, ali bješe utonuo u misli,
pa ništa ne uzvrati. Kad bi njegov učitelj u pustinji progovorio, prisjetio se, njegove
su riječi ljudima padale na glave poput kamenja i kršile ih — a ovaj čovjek, tu kraj
njega, svoje dijeli poput hljeba... a tko je od njih dvojice u pravu? Koji put vodi
spasenju svijeta, onaj nasiljem ili onaj ljubavlju?
Dok su mu se te misli komešale umom, Andrija je osjetio nečije dlanove na
svom tjemenu: Isus mu bješe prišao i nježno spustio ruke na glavu. Mladićevi prsti
bjehu tako prilagodljivi - a dugački da bi njima obuhvatio sve na što bi ih položio,
pa se pru- žiše cijelom Andrijinom glavom. Ovaj se i ne pomače: osjetio je kako mu
se lubanja otvara i neslućena blagost utječe u nju gusta poput meda, ispunjava mu
mozak, doseže usta, silazi prema srcu i udovima... sve do stopala. Sav se razgalio,
otvorio joj se cijelim svojim bićem sve do korijena, kao što se zalijevana biljka
otvara vodi. Nije progovoriti mogao - jedino je poželio da te ruke nad njim nikad
ne ustuknu, jer je, nakon toliko dana boja, konačno osjetio sigurnost i mir u sebi.
Malo podalje, Filip i priprosti Natanijel - premda nerazdvojni prijatelji - bjehu
se porječkali.
„Svidio mi se,“ kazao je krakati postolar. „Riječi su mu poput meda... nećeš
vjerovat’ - slušajući ga, zapešća sam si oblizao!“ „Meni baš i nije,“ pastir će oporo.
„Jedno govori, drugo radi. Tu nam kliče ‘Ljubite se! Bližnjega volite!’ - a teše
križeve na koje buntovne razapinju.“
126
 „Neće više, svršeno je s tim, velim ti, Filipe. Morao je i to proć’, tesanje
križeva... pa je prošao, a sad grabi Božjim putom.“ „Djela ja hoću,“ nije se dao Filip.
„Ovce mi je šuga napala, pa neka izrekne blagoslov nad njima. Ako ozdrave,
vjerovat ću mu... a ako ne, može kamo i ostali njegova soja. Zašto vrtiš glavom?
Ako misli svijet spasit’, zašto ne bi počeo s mojim ovcama?“ Uto je noć pala,
prekrivši jezero, vinograde i likove ljudi. Na nebu se pojavilo zviježđe Velikog
medvjeda, na istoku zasjala rumena zvijezda - visjela je sa svoda kao kap vina nad
pustinjom.
Isus je najednom osjetio umor i glad, a poželje i sam ostati. Mnoštvo se stade
polako razilaziti - ljudi su polazili kućama gdje su ih dječica čekala... opet ih bjehu
shrvale svagdašnje brige. Ono što su doživjeli kao da prođe poput bljeska munje na
nebu: bjehu dopustili da ih ponese, ali ih je sada napuštalo, a sustizalo breme
svakodnevnih potreba. Netko sam, neki u paru, kriomice su uzmicali kao poraženi
ratnici - iskradali se i nestajali u noći.
Obuzet malodušjem, Isus se opružio po drevnom mramoru. Nitko od onih koji
odoše nije mu ruku pružio ni rekao ‘zbogom’, nitko ga nije upitao je li gladan i ima
li gdje prenoćiti; zagledan u zemlju što je nestajala u tmini samo je čuo užurbane
korake kako odmiču, odmiču... i nestaju u noći. Najednom je zavladala potpuna
tišina. Podigao je glavu: nikoga oko njega - ogledao se uokolo, sama tama. Svi ga
bjehu napustili: nikoga i ničega uokolo, samo zvijezde nad njim, a u njemu
iznurenost i glad. Kamo bi mogao poći? Na koja vrata pokucati? Zgrčio se na
kamenu, osjećajući se posramljen i ojađen. „I lisica ima jazbinu u kojoj noći,“
promrmljao je razočarano, ,,a ja ni toliko.“ Sklopio je oči, a nagla noćna studen što
je naišla s punim mrakom natjerala ga je da počne drhtati.
Onda je najednom začuo da netko stenje s druge strane kamena, a zatim i
prigušeno plače; otvorio je oči i nazreo u mraku kako neka žena puzi prema njemu
na rukama i nogama. Kad mu je prišla, stala mu je svojom raspuštenom kosom
otirati kamenjarom izranjavljena stopala. Prepoznao ju je po mirisu.
„Magdaleno, sestro moja,“ reče spuštajući joj ruku na znojno tjeme.
„Magdaleno, sestro... vrati se kući i više ne griješi.“
„Isuse, brate...“ šapnula je ljubeći mu noge, „pusti da te pratim kao sjena sve
dok živim. Sada znam što je ljubav.“
„Vrati se domu svom,“ ponovio je Isus, „a kada dođe čas, već ću te pozvati.“
„I umrijet oću za te, dijete moje.“
„Ne budi nestrpljiva, Magdaleno. Čas će doći, nije još... pozvat ću te kad bude.
A sad idi.“
Htjede mu se usprotivi, ali ju je presjekao svojim glasom, sada krajnje grubim:
„Odlazi!“
Magdalena nato krenu nizbrdo - koraci su joj se čuli još neko kratko vrijeme, a
onda ih je progutala tišina i ništa ne ostade za njom osim mirisa njezinoga tijela u
noćnom zraku. Konačno, povjetarac s jezera raznio je i taj njen trag.
Marijin sin bješe ostao posve sam. Nad njim: Bog - poput ebanovine mračno
lice noći posuto zvijezdama. Isus je napregnuo sluh ne bi li začuo kakav glas u toj
127
zvjezdanoj tmini, čekao... uzalud. Htjede zaustiti da upita Nevidljivoga: Gospode,
jesi li zadovoljan mnome? - ali se nije drznuo. Htjede mu kazati još mnogo toga,
ma se također nije usudio. Gospod je posve izvjesno nezadovoljan mnom, pomislio
je i uzdrhtao od te misli - ali, zašto bih se ja stoga trebao osjećati krivim, Bože? Ne
rekoh li ti, toliko puta ti kazah: ne umijem zborit’! A ti si me poguravao i tjerao,
sve me više podbadajući... jednom porugom, drugi put bijesno me skoleći - kao
jutros, kad me monasi htjedoše učinit’ opatom, nevrijednog mene, te zabraviše sva
vrata kako ne bih pobjegao... a ti mi otvori tajna, te mi zari kandže u glavu i baci
me pred nepregledno mnoštvo, naredivši mi „Obrati mu se! Došao je čas.“
Ali, grčevito se stisnuše moje usnice i ništa ne rekoh. Ti si vikao, a ja ništa ne
kazah... a onda te strpljenje izdalo, pa si me među čeljad pogurnuo, te otvorih usta.
Nisam ja, ti si mi ih otvorio - silom... dodirnuo ih onim žarom kojim pomazuješ
usta proroka... ma mene nisi ognjem nadahnuo, nego medom. I progovorih, iz
gnjevna srca koje htjede kriknuti: Bog je plamen! - da, tako htjedoh uzviknuti, kao
što onaj Krstitelj grmi - Bog je plamen... i eto ga, dolazi! A vi, ljudi bez časti,
zakona i pravde - gdje ćete se skriti? On dolazi!... To sam htio povikati iz dubine
srca, ali ti mi usne medom premaza, pa, umjesto toga, uskliknuh „Ljubavi! Ljubavi!
“
„Gospode...“ promrljao je jedva čujno, „ne mogu se ja s tobom nositi. Noćas ti
polažem oružje, neka se tvoja vrši!“
Kad je to rekao, osjetio je silno olakšanje - spustio je glavu na grudi, poput
snene ptičice, sklopio oči i usnuo. Imao je osjećaj da je izvadio jabuku iz njedara,
prepolovio ju, uzeo sjeme i utisnuo ga u zemlju pred sobom. Istoga je trena ta
sjemenka proklijala, klica se probila kroz pokoricu na tlu, drvo izniklo, grane mu
izbile, lišćem se osule, cvatom... i plodove dalo: stotine rumenih jabuka.
Negdje se zakotrljaše kamenčići, začuše se ljudski koraci. Isusova sna nestade:
podigao je kapke i vidje nekoga da stoji pred njim. Sretan što nije više sam, bez
riječi je digao ruku i toplo pozdravio pridošloga.
Taj mu je pristupio i kleknuo preda nj. „Mora da si ogladnio,“ reče, „pa sam ti
donio hljeba, meda i ribe.“
„A tko si ti, brate?“
,Andrija, Jonin sin.“
„Svi me napustiše i odoše... a jest, ogladnio sam. Kako li me se ti sjeti, brate, te
mi donese kruh, med i ribu, ta blaga Božja? Ništa mi više ne treba osim blage riječi.
“
„I s njom ti dođoh,“ odvrati Andrija, ohrabren time što ga Isus ne vidi u tmini,
pa stoga i ne zamjećuje kako mu ruke drhte, a dvije mu se krupne suze kotrljaju
niz blijede obraze.
„Daj prvo nju - blagu riječ najprije,“ Isus će pružajući mu ruku s osmijehom.
„Učitelju, gospodaru moj,“ Jonin je sin odgovorio šapatom, bacivši se ničice i
stopala mu poljubivši.

14
128
 Nije vrijeme polje, da se mjeri dunumima, a ni more, pa da se miljama
premjerava - ono stane u otkucaj srca. A koliko će ova prisega trajati? U danima?
Mjesecima? Godinama? Radostan i pun sućuti, Marijin je sin hodio od sela do sela s
blagom riječju na usnama, planine gazio, počesto prelazio barkom s jedne jezerske
obale na drugu... u bijelom, poput mladoženje. A Zemlja bješe ona kojoj je
prisegnuo. Jer, čim bi digao nogu da zakorači dalje, tlo kojim je prošao osulo bi se
cvijećem, kad bi samo bacio pogled na neko stablo, ono bi probeharalo, a čim bi
kročio u ribarsku brodicu, povoljan bi joj vjetar jedra naduo.
Čeljad ga je slušala, a glina od koje ti prosti ljudi bjehu kanda je krila stjecala.
Sve dok je ta prisega trajala, da si i kamen podigao našao bi Boga pod njim, da si na
bilo koja vrata pokucao, Bog bi ti ih otvorio, da si se zagledao u oči prijatelju ili
dušmaninu, svejedno - u njegovim bi zjenicama vidio Boga kako ti se smiješi.
Usplahireni farizeji odmahivali su glavama. „Ivan Krstitelj posti i plače,“
rogoborili su šibajući ga studenim pogledima, „on prijeti, ne smije se. A ti - gdje
god je vesela svadba, eto te prvog i na čelu stola. Jedeš, piješ i raduješ se s ostalima,
a neki dan u Kani nisi se ustručavao ni s mladicama se u kolo uhvatiti. A tko je
ikad čuo za proroka koji se smije i u kolu igra?“
S osmijehom im je odvratio: ,Ali, farizeji, braćo moja - nisam ja prorok, nego
mladoženja.“
„Mladoženja?“ zgroziše se farizeji, te zađoše među mnoštvo halje svoje trgajući.
„Da, mladoženja, braćo farizeji. Oprostite mi, ali ne znam kako bih vam to
drugačije prikazao.“
Okrenuo bi se zatim svojim sljedbenicima, Ivanu, Andriji i Judi, te seljacima i
ribarima koji bjehu ostavili svoja polja i brodice i pohitali da ga čuju, privučeni
blagošću njegovog lika, kao i ženama koje su ga slijedile s dječicom na rukama.
„Radujte se i veselite dok je ženik još među vama,“ govorio im je, „jer će doći
dani kad ćete bit’ udovice i siročad... ali, Ocu svom vjerujte. Pogledajte kakva je
sudba ptica na nebu: nit’ siju, nit’ žanju, a ipak ih Otac hrani. A uzmite cvijeće
zemaljsko: nit’ prede, niti tkati umije, a koji bi se kralj ikad mogao veličanstvenije
odjenuti? Ne budite zaokupljeni tijelom svojim, onim što će ono jesti, piti ili na se
obući - jer tijelo je vaše prah i u prah će se povratiti - nego brinite o kraljevstvu
nebeskom i besmrtnosti duše!“ Juda ga slušao strižući obrvama; nije on mario za
kraljevstvo na nebesima - bješe zaokupljen onim na zemlji, štoviše niti cijelim
njim, nego samo zemljom Izraelovom. Zemljom od kamena i ljudi, a ne od molitve
i oblaka... onom koju gaze Rimljani, ti barbari i bezbožnici; njih najprije treba
otjerati, a onda ćemo se baviti kraljevstvom na nebu.
Isus je vidio da se riđobradi mršti, a iz börä što mu bjehu nabrale čelo iščitao je
njegove skrivene misli.
„Nebesa i zemlja su jedno, Juda, brate moj,“ znao bi mu reći, uvijek s
osmijehom, „jedno su kamenje i oblaci, a kraljevstvo nebesko nije u zraku, nego u
nama, u našim srcima. O tomu govorim, o ljudskom srcu. Promijenimo li se u
srcima, nebesa i zemlja će se zagrliti, Izraelci i Rimljani će jedni drugima u zagrljaj,
sve će se sjediniti.“
129
 Ali, riđobradi bi samo potisnuo mrzovolju u se, ne rastajući se s njom, nego
prisiljavajući se na strpljivo iščekivanje. Ne zna taj
o čemu govori, gunđao bi sebi u bradu... a kako bi i znao kad živi u svijetu snova,
nemajući ni najmanje primisli o onom što se oko njega zbiva. Promijenit će se moje
srce, ali samo ako se izmijeni svijet oko mene: naći ću smiraja jedino ako Rimljani
nestanu sa zemlje Izraelove!
Jednoga se dana mlađi Zebedijin sin obratio Isusu: „Oprosti mi, Učitelju,“ reče,
„ma mi Juda nije nimalo drag. Kad mu priđem, kao da neka mračna sila izbija iz
njegovog tijela, pa me ranjava tisućama sitnih igala, a onomad u sumrak vidjeh
crnog anđela kako mu nešto šapće u uho. Sto mu je mogao reći?“
„Slutim ja što mu je kazao...“ Isus je odgovorio uzdahnuvši. „Što? Strah me je,
Učitelju. Što mu je rekao?“
„Saznat ćeš kada dođe čas. Ni ja još točno ne znam.“
„A zašto ga vodiš uza se, zašto mu puštaš da te slijedi noću i danju? I zašto ti je,
kad njemu zboriš, glas blaži nego kad se nama obraćaš?“
„Tako je, jer tako mora biti, Ivane, brate moj. U njega je veća potreba za
ljubavlju.“
Andrija je pošao za novim učiteljem, a svijet mu se mijenjao
 blaži postajao - iz dana u dan. Ali ne svijet, nego njegovo srce! Uživanje u jelu i
smijeh više ne bjehu grijesi, tlo mu pod nogama čvrsto postade, nebo se nad zemlju
nadvilo poput brižna oca, a Sudnji dan ne bješe mu više čas ognja i bijesa, smaka
svijeta, nego žetve, berbe, svadbe i plesa - vječne obnove zemljinog djevičanstva.
Svako mu svitanje postade novo rađanje, svakoga je jutra osjećao da Bog obnavlja
obećanje kako će držati svijet na svomu svetom dlanu.
S protjecanjem danä, Andrija se posve smirio. Otkako je prestao postiti i
mrzovolja ga napustila, obrazi mu se zarumeniše, a kad bi se o podnevu ili navečer
opružio pod nekim stablom da bi blagovao - ili kada bi bili ugošćeni u nekoj
prijateljskoj kući, pa Isus, kako bjehu uobičajili, blagoslovio i lomio hljeb - Andrija
bi se nasitio i istoga trena to blago Božje pretvarao u ljubav i veselje. Uzdahnuo bi
još samo ponekad kad bi se sjetio svoje obitelji i prijatelja.
„Što li će biti s Jonom i Zebedijom?“ upitao je jednoga dana, bludeći pogledom
daljinama; činilo mu se da su dvojica staraca na kraju svijeta. ,A što je s Jakovom i
Petrom? Gdje li su, u kojem li okolišu sad pate?“
„Naći ćemo ih, sve njih,“ Isus mu je odgovorio sa smješkom, „a i svatko od njih
će nas naći. Ne tuguj, Andrijo, prostrani su dvori Očevi, mjesta je u njima za
svakoga i sve.“
Jedve večeri uđe Isus u Betsaidu. Djeca mu pođoše ususret, pozdravljajući ga
maslinovim granama i palminim lišćem. Vrata se na kućama pootvaraše —
domaćice se pojaviše na njima - napuštajući kućanske poslove, potrčale su za njim
da čuju blagu riječ. Sinovi su digli oduzete roditelje na ramena, a unuci poveli
slijepe djedove za ruke. Krenuše za njim i snažni muževi, vukući sobom đavlom
obuzete da bi on položio ruku na glave tim bezumnicima i izliječio ih.
Zbilo se da je istoga dana, sela obilazeći, naišao onuda i torbar Toma. Posrćući
130
pod bremenom kalemä konca, češljeva, pripravaka za uljepšavanje žena, brončanih
narukvica i srebrenih naušnica, puhao je u svoj rog i izvikivao robu kad ga Isus
vidje.
Dok bi okom trepnuo, ne bješe on više razroki Toma svaštar- trgovac: zidarska
mu se razulja nađe u rukama - a bješe okružen mnoštvom u nekoj dalekoj zemlji.
Radnici su dovlačili kamenje, vapno i pijesak miješali, zidari gradili golem hram,
zadivljujuće zdanje s mramornim stupovima... a Toma je, kao protomeštar, tu i
tamo prilazio građevini da provjeri njihov rad. Isus mu namignu, ovaj mu uzvrati
migom - te se najednom opet nađe pred njim natovaren svojom robom, kao i
trenutak prije toga. Njegove lukave zrikave oči zločesto zaigraše.
Isus položi ruku na torbarevu glavu: „Toma, pođi sa mnom. Ja ću te natovariti
drugačijom robom: začinima i uresima duše. Tvoji će te obilasci odvesti do kraja
svijeta, izvikivat ćeš tu novu robu i razdjeljivati ju ljudima.“
„Radije bi’ prvo ovu rasprod’o,“ odvrati lukavi trgovac cerekajući se, ,,a potom...
pričekat ćemo i vidjet’ što se zbiva.“ Oglasio se zatim svojim prodornim uzvikom i
nastavio nuditi češljeve, konce i čudotvorne meleme.
Neki je seoski uglednik, vrlo bogat, okrutan i bahat, stajao u vratima svoga
doma, ruku uprtih u dovratke, te znatiželjno promatrao svjetinu koja mu se
približavala. Mnoštvo djece, trčeći pred odraslima mašući palminim lišćem i
maslinovim granama, lupalo je po vratima i vikalo „Ide, dolazi!... Sin Davidov ide!“
Za dječurlijom je kročio čovjek u bijelom, kose puštene niz ramena
 staložen i s osmijehom na usnama, pružao je ruke desno i lijevo kao da
blagosilja kuće, a muškarci i žene koji su ga slijedili tiskali su se i gurali kako bi
mogli vidjeti tko će ga dodirnuti i tako steći snage i svetosti. Za njima su se vukli
slijepi i oduzeti - i tako su se vrata za vratima otvarala i pojavljivale nove skupine
čeljadi.
Starog uglednika spopade nelagoda. ,,‘Ko li je to sad?“ glasno se upitao i
privukao vratnice, te ih čvrsto zabravio da rulja ne nagrne unutra i ne opljačka mu
blago.
Neki mu odgovoriše: „Novi prorok, Ananijo. Taj čovjek u bijelom koga vidiš
pred sobom drži život u jednoj, a smrt u drugoj ruci, pa ih dijeli po svojoj volji. U
pamet se stoga, Ananijo: umili mu se, dobro ga počasti.“
Kad je starac Ananija to čuo, silno se prepao. Duša mu bješe bremenita mnogim
nemirima, pa se često noću budio zatječući sama sebe zanijemljelog od straha. U
noćnim mu se morama pričinjalo da se živ peče, do grla u plamenu paklenom... a
ovaj bi ga čovjek možda mogao spasiti. Zar nije sve na svijetu vradžbina, pomislio
je, a ovaj tu nesumnjivo jest vještac - pa zašto mu ne pristavit’ trpezu, potrošit’
nešto sitniša da ga se najede, možebit će čudo učinit’.
Odlučivši tako, istupio je do sredine puta, položio dlan na srce... „Sine Davidov,
“ skrušeno će, „ja sam starac Ananija, grešnik, a svetac si ti. Kad sam dočuo da si se
smilovao kročiti nogom u naše selo, dadoh trpezu postavit’ da možeš povečerat’.
Uđi, molim te, budi tako milostiv. Jer, zna se da sveci zbog nas grešnika na svijet
dolaze, a moj dom žeđa za svetošću.“
131
 „Godi mi to što reče, Ananijo,“ Isus će zastavši. „Drago mi je da te sretoh.“
Uđe potom u dvor seoskog bogataša. Robovi ondje postaviše stolove i donesoše
jastuke, pa Isus sjede, a njemu s obiju strana posjedaše Ivan, Andrija, Juda i
prepredeni Toma, koji se pretvarao da mu je i on učenik - kako bi se najeo. Stari se
posjednik namjestio nasuprot njima, prebirući po mislima u potrazi za lukavošću
kojom bi razgovor usmjerio prema snima i naveo istjerivača zlih duhova da ga
oslobodi noćnih strahota. Jelo bješe donešeno, kao i dva vrča vina. Ono mnoštvo
bješe ostalo vani, gledalo ih je kako blaguju i slušalo razgovor o Bogu, vremenu i
lozju. Kad su se namirili hranom i pićem, robovi donesoše zdjele s vodom, pa gosti
opraše ruke i počeše se spremati na odlazak. U tom je trenu starca Ananiju izdalo
strpljenje: bacih se u trošak da mu obrok dadem, kaza u sebi, pa je blagovao i pio...
i on i njegova pratnja - i nema ničega pravednijeg nego da sad i plati.
„Učitelju, more me muče,“ otpoče, ,,a doznao sam da te se smatra velikim
iscjeljiteljem. Učinio sam za te sve što sam mogao, a sad neka Tvoja Svetost učini
nešto za me: smiluje mi se i oslobodi me tih snova. Govore da pričaš i zloduha
istjeruješ prispodobama... pa mi stoga kaži jednu. Razumjet ću njezino skriveno
značenje i izliječit ću se. Sve je na svijetu vradžbina, nije li? E, pa izvedi svoju.“
Isus se nasmijao i pogledao starca u oči. Ne bješe mu prvom da vidi grabežljivu
gubicu, tustu vratinu i nemirne oči nezasitna gramzljivca. Protrnuo je pomislivši
kako se takvi ljudi preždera- vaju, napijaju i vesele kao da cijeli svijet samo njima
pripada; otimaju, banče i bludniče - i ne pomišljajući da će gorjeti u ognjima
paklenim. Samo im se u rijetkim trenucima, u snima, oči otvaraju i onda vide...
Isus je promotrio starog proždrljivca, sagledavši mu tjelesinu, oči, strahove — i još
se jednom u njemu istina prometnula u priču.
„Otvori uši, Ananijo,“ reče, „a otvori i srce, jer ću zboriti.“
„Otvorio sam uši, a i srce sam otvorio - slušam te, neka je hvaljen Bog.“
„Nekoć, Ananijo, bješe neki bogataš, nepošten i nepravedan, koji je neumjereno
jeo i pio, odijevao se u grimiz i svilu, a nikad nije ni zelen list dao svom susjedu
Lazaru, koji je gladovao i studen trpio. Štoviše, kad bi Lazar stao puzati ispod
njegovoga stola da skupi mrvice i oglođe kosti, naredio bi robovima da ga izbace -
tada bi nesretnik sjeo na prag, pa bi psi prišli i oblizivali mu rane. A onda dođe
suđeni im dan i obojica umriješe - pa jedan završi u vječnom ognju, a drugog
Abraham na grudi privi. Jednoga dana tako bogatun diže pogled i vidje susjeda
svoga Lazara kako se raduje i uživa na krilu Abrahamovom, te poviše: ‘Oče
Abrahame, oče Abrahame, pošalji Lazara dolje - neka ovlaži vršak prsta da mi je
usta rashladiti... jer sav izgorjeh!’ Ali, Abraham mu odvrati: ‘Sjeti se dana kad si se
ožderavao i napijao, uživajući sva blaga svijeta, a on se od gladi i studeni tresao. Jesi
li mu ikad i zelena lista dao? Eto, sad je njegov red da uživa, a tvoj da goriš
navijeke.’“
Isus uzdahnu i zašutje, a starac Ananija ostade otvorenih usta, očekujući da će
još nešto čuti. Usta su mu se osušila, počelo ga je peći u grlu - zagledan u Isusa,
očima ga je preklinjao.
„Je li to sve?“ upitao je zatim drhtavim glasom. „To je sve, nema više?...“
132
 „Tako mu je i trebalo!“ Juda će uz grohotan smijeh. „Onom ‘ko se na zemlji
prežderava i oblokava i nije nego da sve povrati u paklu ognjenom.“
Ali, Zebedijin se mlađi sin prisloni Isusu na grudi. „Učitelju,“ reče tiho, „tvoje
mi riječi nisu rasteretile srce. Koliko si nas puta podučio da opraštamo
neprijateljima našim! Moramo ljubit’ i dušmanina, kazao si, pa ako se on ogriješi o
nas sedamdeset i sedam puta, sedamdeset i sedam puta mu moramo dobrim
uzvratiti. Samo se tako, rekao si, može iskorijeniti mržnja s lica zemlje. A sad... zar
Bog ne oprašta?“
„Bog je pravedan!“ prekinuo ga je riđobradi, dobacivši sarkastičan pogled starcu
Ananiji.
„Bog je dobrota besprijekorna,“ dometnu Ivan.
„Znači li to da nema nade?“ stari će veleposjednik mucajući. „Zar je prispodobi
kraj?“
Uto se Toma pridiže, te krenu put dvorišnih vrata, zastade ondje te će
podrugljivo: „Nije, gospodaru. Ima još.“
„Kazuj, dijete moje... imat ćeš moj blagoslov.“
„Bogatunu je Ananija ime!“ reče, podiže svoj svežanj na rame i učas se nađe
nasred ulice, gdje je prasnuo u smijeh s onima oko njega.
Starom ugledniku krv navre u glavurdu, a oči mu se zamuti- še poput sunca na
zalasku.
Isus pruži ruku i položi ju na kovrče svoga omiljenog učenika. „Ivane,“ reče
mu, „svi uši imaju - i čuli su; svi um imaju - i prosudili su. Pravedan je Bog, kažu,
ali ne umiju dalje. A ti i srca imaš, pa reče ‘Da, Bog je pravedan — ali to nije
dovoljno. On je i besprijekorna dobrota.’ Stoga ova prispodoba ne može ovakva
ostati, mora imati drugačiji kraj.“
„Oprosti mi, Učitelju,“ reče mladić, „ali upravo je to moje srce osjetilo. Čovjek
prašta, rekoh sebi... a zar je onda moguće da Bog ne bi? Ne, to ne može biti. Ta
prispodoba, kakva je sad, hula je golema i ne smije takva ostati. Da, mora imati
drugačiji završetak.“
„Ona i ima drugačiji kraj, voljeni Ivane,“ Isus će nasmiješivši se. „Počuj,
Ananijo, pa ćeš se uvjeriti... a čujte i vi ostali u dvoru, susjedi, vi koji bučite na
ulici. Bog nije samo pravedan, on je i dobar - a nije samo ni dobar, nego je Otac.
Kad je Lazar čuo Abrahamove riječi, uzdahnuo je i u mislima se Bogu obratio:
‘Bože, kako itko može biti sretan u raju, ako zna da se neko čeljade, neka duša,
zanavijek peče u ognju? Podaj mu malo svježine, Gospode, da mene osvježiš.
Olakšaj mu, Gospode, da bi meni olakšao... inače ću i ja početi osjećat’ plamen.’
Bog je čuo njegove misli i drago mu bješe. ‘Lazare, voljeni,’ kaza mu, ‘siđi onamo,
uzmi žednog za ruku. Neiscrpna su moja vrela, pa ga dovedi da se i on može napiti
i osvježiti, a i ti ćeš se osvježiti s njim.’ ‘Na sve vijeke?’ upitao je Lazar. ‘Na vijeke
vjekova,’ odgovori Bog.“
Isus nato ustade bez riječi. Noć je podjarmljivala zemlju, pa se narod raziđe:
muškarci i žene vratiše se svojim ubogim kolibama sašaptavajući se putom. Srca im
ispunjena bjehu, pa su se pitali može li riječ hrana biti; može - ako je dobra!
133
 Isus pruži ruku da se oprosti od starog veleposjednika, ali Ananija pade ničice
preda nj.
„Učitelju, oprosti mi!“ izustio je i potom briznuo u plač.
Te noći, pošto su polijegali na počinak pod maslinama, Juda se primače sinu
Marijinom. Nije se mogao smiriti - morao ga je vidjeti i porazgovarati s njim, tako
da obojica izlože karte na stol i sve besprijekorno razjasne. Naime, kad je u dvoru
one hulje Ana- nije izrazio ushit što bogataš u prispodobi kažnjen bješe paklom
ognjenim, pa zapljeskao rukama i uzviknuo „Tako mu i treba!“, Isus ga je dugo
potajice od drugih ispod oka motrio, i to kao da ga prekorijeva, a taj ga je pogled još
mučio. Dakle, svakako su se morali razjasniti - Juda nikako nije volio dvosmislene
riječi ni skrivene poglede.
„Dobro mi došao,“ reče mu Isus. „Očekivao sam te.“
„Sine Marijin, nisam ti ja kao drugi... ne uklapam se među njih,“ riđobradi će
ne okolišajući. „Nema u mene Ivanove dobrote, a ni nevinosti k’o u tvog miljenika,
još manje sam smušeni sanjar poput Andrije... koji mijenja mišljenje kako vjetar
puhne. Ja sam ti divlja zvijer, nema u mene labavo. Kopile sam, mati me ostavila u
divljini gdje me vučica mlijekom podojila. Stoga sam grubijan, tvrdokoran i častan.
Onomu koga zavolim, glib sam pod njegovim stopalima; onoga koga zamrzim -
ubit ću bez okolišanja!“
Dok je tako govorio, glas mu je sve grublji bio, a iz očiju iskre sijevale u tminu.
Isus položi ruku na tu usijanu glavu ne bi li ga primirio, ali mu ju riđobradi otkloni.
Važući riječi jednu po jednu, nastavio je grozeći se: „U stanju sam ja ubit’ i onoga
koga volim, ako vidim da skreće s pravoga puta!“
„A koji je pravi put, Juda, brate moj?“
„Izbavljenje Izraela iz ropstva.“
Isus je zatvorio oči, ne odgovorivši mu. Sažižala su ga ona dva plamena što su se
na nj ustremljivala iz mraka, a sad još i Judine riječi... Ali, što je Izrael? Zašto samo
Izrael? Zar nismo svi braća?
Riđobradi je iščekivao odgovor, ali Marijin sin nikako da progovori; stoga ga je
dograbio za ruku i prodrmao kao da ga pokušava razbuditi. „Zar ne razumiješ?“
upitao ga je. „Ili nisi čuo što rekoh?“
„Jesam, čuo i razumio,“ reče Isus otvarajući oči.
„Govorim ti bez okolišanja, jer ‘oću da znaš ‘ko sam i do čega mi je stalo... pa da
mi možeš odgovorit’. Želiš li da pođem s tobom, ili ne? Eto, to bi’ htio znat’.“
„Želim. Hoću da kreneš sa mnom, Judo, brate moj.“
„I dat ćeš mi da slobodno govorim što mi je na umu? Dopustit’ mi da kažem ‘ne’
kad ti kažeš ‘da’? Jer — kažem ti to sad, da ne ostane nikakve nedoumice - može te
cijeli svijet slušat’ zinuv’ od zatravljenosti, ali je i ja. Nisam rob, slobodan sam
čovjek... Tako ti je to, pa se snađi kako najbolje umiješ.“
„Ali, Judo, upravo je sloboda ono što i ja hoću.“
Riđobradi se zabezeknuo, zgrabio objema rukama Isusa za ramena i oglasio se
hrapavim šapatom iz dubine grla: „Oslobođenje Izraela od Rimljana?“
„Oslobođenje duše od grijeha.“
134
 Juda nato diže ruke s Isusovih ramena i u bijesu stade udarati šakama po
maslinovom deblu. „E, tu nam se putovi razilaze,“ zarežao je unoseći se Isusu u lice
i gledajući ga gnjevno, gotovo s mržnjom. „Prvo treba tijela osloboditi od Rimljana,
pa onda duše od grijeha. To je pravi put - a možeš li ti njime? Ne gradi se kuća od
krova, nego od temelja!“
„Duša je temelj, Judo.“
„Temelj je tijelo, od njega treba početi. Osvijesti se, sine Marijin, k’o što ti već
kaza, a i opet ti govorim: urazumi se, kreni putom kojim ti reko’. Što misliš, zašto
idem s tobom? E, pa čas je da saznaš: da bi’ ti pokazao kojim ti je putom ić’.“
Andrija, koji bješe legao pod susjedno stablo, probudio se od njihovog
razgovora - napregnuo je sluh, te prepoznao blag Učiteljev glas i još nečiji, grub i
prepun srdžbe. Uzdrhtao je poput uplašena jelena - zar su neki ljudi došli
uzrujavat’ Učitelja usred noći? Znao je da Isus, kamo god prođe, ostavlja za sobom
mnoštvo muškaraca i žena, navlastito mladih, kao i silne siromahe koji ga vole; ali,
mnogi bjehu i uglednici, posebice starci i bogataši, koji ga mrze i priželjkuju mu
propast. Da nisu te hulje poslale neku bitangu da mu naudi? Počeo je puzati na sve
četiri u smjeru glasova, ali je riđobradi čuo šuškanje i skočio na noge.
,,‘Ko je tamo?“ uzviknuo je.
Andrija mu je prepoznao glas. „Ja sam... Andrija, Judo,“ odvratio je.
„Vrati se gdje si ležao, sine Jonin. Mi nešto... među sobom.“ „Idi, naspavaj se,
Andrija, dijete moje,“ i Isus ga je otpravio. Juda je onda stišao glas i unio se Isusu u
lice, tako da je ovaj osjećao njegov teški dah na obrazima.
„Sjećaš se kad sam ti u pustinji otkrio kako me bratstvo poslalo da te ubijem... i da
sam se predomislio u posljednjem trenu, vratio bodež u korice i pobjegao u zoru iz
samostana kao lopov...“ „A zašto si se predomislio, Judo, brate? Ja sam bio spreman.
“ „Počekat’ sam htio.“
„Počekat’... a što?“
Juda je neko vrijeme mučao, a onda će u jednom dahu: „Da vidim jesi li ti onaj
koga Izrael iščekuje.“
Isus je protrnuo od tih riječi, te se naslonio na maslinovo deblo, dršćući cijelim
tijelom.
„Ne bi’ se ja zaletio, pa ubio Spasitelja... to nikako!“ Juda je gotovo uzviknuo, te
otrao obrve koje mu najednom bjehu pune znoja. „Razumiješ li?“ dodao je stisnuta
grla kao da ga netko davi. „Razumi... ne bi’ ja to nikako!“
Zatim je duboko uzdahnuo, te nastavio: „Možebit ni on sam to ne zna, mislim
‘ko je... reko’ sebi. Zato ne srljaj, pusti ga živjet’ neko vrijeme... nek’ poživi, da
vidimo što govori i što čini, a ako nije onaj koga čekamo, vazda će bit’ napretek
vremena da ga se otarasimo. Eto, tako ja kaza sebi i zato te ostavi’ na životu.“
Neko je vrijeme potom otpuhivao, orao po zemlji svojim golemim stopalima, te
onda opet dograbio Isusa za ruku. „Ne znam kako bi’ te zvao... sinom Marijinim?
drvodjeljinim sinom? sinom Davidovim? Vidiš,“ nizao je Juda grubim glasom,
obuzet iznenadnom tjeskobom, „ne znam još ‘ko si, a ne znaš to ni ti sam. Dakle,
obojica moramo nać’ odgovor, da bi’ obojica odahnuli. Ne može ova neizvjesnost
135
trajat’... a ne gledaj ti druge - slijede te k’o blesave ovce - k’o što se ne trebaš ni na
žene osvrtat’. Te ti se pak samo bezgranično dive i suze rone... zato jer i jesu žene,
srca imaju, ali ne i pameti. Koje nam od njih vajde. Stoga je na nama dvojici da
iznađemo ‘ko jesi i je li taj oganj što u tebi plamti od Boga Izraelova ili Đavolji. To
mi moramo, to!“
„A što nam je činiti, Judo, brate moj?“ Isus nije mogao svladati drhtavicu.
„Kako ćemo nać’ odgovor? Pomozi mi.“
„Ima načina.“
„Koji je?“
„Otić ćemo Ivanu Krstitelju, on će nam moć’ kazat’. Taj odavno kliče ‘On
dolazi! On dolazi!’ zar ne? Držim stoga da će, čim te vidi, znat’ jesi li ti taj koji
dolazi ili nisi. ‘Aj’mo... smiri se, a ja ću smislit’ što mi je činiti.“
Isus je nato potonuo u duboke misli. Koliko li ga je puta samo ta zebnja
obuzela, koliko li se puta bacio licem na zemlju, tresao za napadaja s pjenom na
ustima! Ljudi su mislili da je poremećen, Đavlom obuzet, te bi se razbježali
prestrašeni - dok je on stremio sedmomu nebu, a njegov se um, otevši se krletci,
uspinjao i kucao na Božje dveri pitajući ‘Tko sam ja? Zašto sam rođen? Što moram
učiniti da spasim svijet? Koji je najkraći put - je li to možda moja smrt?’
Podigao je glavu, suočivši se s Judom koji se bješe nadvio nada nj.
„Juda, brate moj, prilezi tu kraj mene,“ reče mu. „Gospod će doći u obliku sna i
ponijeti nas, a sutra ćemo, Njegovom voljom, zorom čili krenuti da nađemo
judejskog proroka, pa što god da je Božja volja, to će se i desiti. Ja sam spreman.“
„I ja sam,“ odgovori Juda liježući kraj njega.
Mora biti da su obojica bili krajnje iscrpljeni, jer su usnuli istoga trena, a kad se
sljedećeg jutra, u samo svitanje, Andrija prvi probudio, zatekao ih je kako spavaju
jedan drugom u naručju.
Sunce je zabljesnulo jezero i osvijetlilo cijeli svijet. Riđobradi je krenuo prvi,
utirući stazu - Isus ga je slijedio s dvojicom sljedbenika, Ivanom i Andrijom. Toma,
kojemu još bješe ostalo robe za prodaju, ostao je u selu - prepredenom se torbaru
svidjelo ono
o čemu je Isus zborio, ali je još uvijek oklijevao ne bi li izvukao najbolje iz obiju
stvarnosti. Jer, razmišljao je, čeljad žeđa i gladuje otkako se rodi, pa dok ne prdne u
čabar, a kako se nositi s onim što se zbiva između tih dvaju trenutaka; zato Toma,
nesretniče, ne zaliječi se: najbolje ti je nakrcati košaru dvjema vrstama robe — na
vrhu, da bi svatko vidio, neka budu pomade i češljevi - a dolje, na dnu, kraljevstvo
nebesko namijenjeno samo ponajboljim mušterijama. Zakikotao se nad svojom
mudrolijom, zametnuo breme na pleća i puhnuo u rog, te zaredao poljanama
Betsaide izvikujući kreštavim glasom svoje zemaljsko blago.
U Kapernaumu, Petar i Jakov u svanuće su krenuli dići mreže: bjehu pune ribe,
koja se koprcala ljeskajući se na ranom suncu. U neko drugo doba, dvojica bi ribara
kliktala od sreće nad tako otežalim mrežama, ali toga dana misli im daleko bjehu -
ni od jednog od njih ni riječi. Šutjeli su, ali se u njima zbivao gorak prijepor - sa
sudbom koja ih generacijama drži prikovane za to jezero, sada i njihovom vlastitom
136
voljom, jer koliko god su se premišljali i vagali, srca nikako da im steknu krila. A
kakav ti je to život?! pitali su se u dubini bića. Baciš mreže, uloviš ribe, objeduješ,
legneš na počinak — i tako iz dana u dan, svakoga praskozorja opet u bitku za
opstanak... dan za danom, godinu za godinom,
dok život potraje! A dokle? Dokle tako? Zar do smrti?
Nikad im se ranije nije to pitanje nametnulo, u srcima im je uvijek mir vladao,
slijedili su drevni način života bez pritužbe. Jer, tako su im roditelji živjeli, kao i
djedovi - na istomu ovom jezeru, s ribom se noseći. Nekog bi dana prekrižili
ukočene ruke na grudima i izdahnuli, a onda bi njihova djeca, pa zatim i djeca
njihove djece, krenula istim stopama. Njima dvojici, Petru i Jakovu, dotad je dobro
išlo, pa se nisu ni na što žalili. Ali, najednom im u posljednje vrijeme životni
prostor tijesan postade: pogled im je odbludio daljinom, onkraj jezerskih obala. Ali
kamo? Čemu ususret? Nisu to znali - samo su bili svjesni da se guše.
A kao ni da im ta muka ne bješe dovoljna, prolaznici su svakodnevno nailazili
sa svježim vijestima: mrtvaci bjehu oživljavani, oduzeti ponovo hodali, slijepi
svjetlost vidjeli. ,,‘Ko je taj novi prorok?“ namjernici su zapitkivali dvojicu ribara.
„Čujemo da su vam braća s njim, pa bi’ trebali znat’. Čujemo da nije on sin onog
drvodjelje iz Nazareta, nego Davidov - je li to istina?“ Ali, Petar i Jakov nisu umjeli
do li slegnuti ramenima, sagnuti nad svoje mreže. U nutrini, tuga ih spopade, za
oduškom su vapili, pa bi ponekad - pošto bi prolaznik daleko odmakao - Petar
upitao supatnika: „Vjeruješ li ti u ta čuda, Jakove?“
„Vuci mrežu i šuti!“ obrecnuo bi se grlati Zebedijin sin na nj, te bi ju, od ribe
otežalu, u ljutnji privukao dobar lakat k sebi.
Tog jutra naiđe kiridžija s najsvježijom viješću: „Kažu da je novi prorok
blagovao u Betsaidi u dvoru onoga gramzljivca, starca Ananije... pa da je, čim su
svršili s jelom i robovi im donijeli vode da ruke operu, prišao domaćinu i šapnuo
mu u uho nešto od čega se taj raspametio, u plač briznuo i stao dijeliti svoja blaga
siromasima.“
„A što mu je to prišapnuo?“ upita Petar, opet lutajući pogledom daljinama,
daleko preko vode.
„Eh, da mi je znat’!“ kočijaš će sa smijehom. „Utuvio bi’ to svakom bogatunu u
uši, pa bi sirotinja barem stekla prigode odahnut’... ‘Ajd’ zbogom!“ dobaci im
nastavljajući svojim putom. „I dobar vam ulov!“
Petar htjede nešto reći svom sudrugu, ali se istom i predomisli. Ta, što bi mu
još mogao kazati? Riječi, same riječi... a zar mu ih već nije bilo navrh glave? Došlo
mu je da sve baci pod noge, izgnječi i zauvijek ode. Da, otići je htio! Jonina izba
pretijesna mu bješe, pa i samo Genezaretsko jezero — puka lokva. „Nije ovo život,“
promrmljao je, „nije... nikakav. Moram se maknut’!“
„O čem’ to trabunjaš?“ Jakov će okrenuvši se prema njemu. „Daj umukni!“
„Ni o čem’... kvragu sve! Ni o čem’!“ srdito je odgovorio Petar i stao vući mrežu
svom žestinom.
U tom se trenu Juda sam pojavio na vrhu onoga zelenog brijega na kojem je
Isus prvom govorio mnoštvu. U ruci mu bješe kvrgav štap, odlomljen usput od
137
česmine - hodajući, udarao je njim o zemlju. Još se trojica uskoro ukazaše za njim;
kad su su uspeli navrh brda, zastadoše trenutak da bi predahnuli zadivljeni
prizorom pred sobom: jezero se ljeskalo milovano suncem... koje kao da se
smiješilo cijelom svijetu. Površinom vode ribarske su brodice jezdile poput crvenih
i bijelih leptira, a nad njima su lebdjeli galebovi, krilati ribari. U daljini se nazirao
Kapernaum. Dan, sa suncem na uzlaznom dijelu svoda, blistao je u svoj svojoj slavi.
„Gle, eno Petra!“ uskliknu Andrija, pokazujući prema žalu gdje je njegov brat
izvlačio mrežu.
„I Jakova!“ Ivan će s uzdahom. „Još se ne mogu otrgnuti ovom svijetu.“
„Ne uzdišite, voljeni prijatelji,“ Isus će s osmijehom. „Prilezite vi ovdje malo,
odmorite se, a ja ću dolje... da ih dovedem.“ Krenuo je nizbrdo žustrim i krupnim
koracima. Poput anđela je, pomislio je Ivan diveći mu se. Ne manjka mu ništa osim
krila... Isus je silazio skačući s kamena na kamen, a kad je stigao do žala usporio je
korak i prišao dvojici ribara sagnutih nad mrežama. Stao im je za leđima i dugo ih
promatrao, ne mičući se - a kao da mu sve misli nekamo otekoše, kao da se
iscijedio, sva snaga iz njega iščezla... Sve mu se laganim učini, kao da lebdi u zraku,
plovi poput oblaka nad jezerom. I dvojica ribara kao da bjehu lišeni težine, te su
uzdigoše u zrak zajedno sa svojim mrežama i njihovim sadržajem - koji se
najednom preobrati! Ne bjehu to više ribarski alati, a ni riba u njima, nego ljudi, na
tisuće razgaljene radosne čeljadi u plesu...
Dvojica ribara uto osjetiše nešto poput škakljanja na tjemenima - nešto nalik
blagoj oduzetosti. Uspravili su se i u strahu okrenuli - za njima je stajao Isus,
nepomičan i bez riječi, samo ih je promatrao.
„Oprosti nam, Učitelju!“ zavapi Petar smrtno preplašen.
„Ali, što, Petre? Sto ste učinili da bih vam trebao oprostiti?“
„Ništa,“ tiho će ovaj, a onda provali iz njega: „Ovo ti životom nazivaš? Meni ga
je dosta!“
„I meni!“ reče Jakov, te baci mrežu na tlo.
„Dođite,“ reče Isus, pružajući obojici ruke. „Dođite, učinit ću vas ribarima ljudi.
“
Stao je među njih, te pružio svakom po ruku. „Idemo,“ reče.
„Zar se ne bi’ treb’o oprostit’ s ocem?“ upita Petar, sjetivši se starca Jone.
„Da se nisi ni osvrnuo, Petre. Nemamo vremena. Hajd’mo!“
„A kamo?“ Jakov će oklijevajući.
„A čemu pitanje? Ništa više ne pitaj, Jakove! Idemo!“
Stari je Jona za to vrijeme kuhao obrok njima dvojici: nagnut nad ognjištem,
čekao je Petra da sjednu skupa blagovati. Jedan mu sin - Gospod neka ga sačuva -
još bješe ostao... Petar, razuman mladić i umješan u poslu, dok je drugoga, Andriju,
starac već davno otpisao. Taj je prvo slijedio jednog opsjenara, pa onda drugoga,
puštajući ostarjelog oca da sam krpi mreže, bori se s vjetrovima i ćudljivom
barkom, te - povrh svega - pripravlja jelo i održava kuću, jer ga i te nevolje
sustigoše nakon ženine smrti. Ali Petar - blagoslovljen bio, razmišljao je Jona -
Petar ostade uza me snage mi dajući... Jelo bješe skuhano, a, pogledavši prema
138
suncu, vidje da samo što nije podne.
„Jesam gladan,“ mrmljao je za se, „ali neću jesti dok on ne dođe.“ Tako ga je
čekao skrštenih ruku.
Zebedijina koliba, malo podalje, bješe otvorena. Dvor je bio zakrčen sepetima i
ćupovima, sve do rakijskoga kotla koji stajaše u kutu. Bili su to dani pečenja
lozovače od grožđanog dropa iz vinske preše, pa je cijela nastamba vonjala po piću.
Starac i žena mu objedovali su za stolićem pod lozom s koje lišće bješe mahom
otpalo - Zebedija je žvakao što je najbolje mogao svojim bezubim desnima,
pričajući usput o povećanju imanja.
Bješe poodavno otkako je bacio oko na kolibu starca Na- huma, svoga prvog
susjeda, koji mu je dužan bio, a nije imao prihoda da mu vrati u novcu. Sljedećega
tjedna, Božjom voljom, Zebedija je kanio kuću mu staviti na dražbu - a već je
godinama žudio za tim da sruši zid što ih dijeli i proširi svoje dvore. Imao je tijesak
za grožđe, ali je htio i mlin za masline, pa da cijelo selo dolazi mljeti u njegov
torkul, kako bi udjelom u iscijeđenom ulju napunio svoju kamenicu za cijelu
godinu. Ali, kamo onda s tije- skom - ako ne u Nahumovu kuću.
Starica Saloma čula je o čemu priča, ma su joj mislile hrlile Ivanu, sinu-
mezimcu. Gdje li bi sad mogao biti? Kakav li se to med cijedi s usana novoga
proroka? Silno je željela opet ga vidjeti, čuti ga kako govori i usađuje Boga u
ljudska srca. Dobro je učinio moj sin, mislila je, pravim je putom krenuo i moj ga
blagoslov prati. Sjetila se sna što ga usnila prije nekoliko noći, a u kojem je otvorila
kućna vrata i zalupila njima za sobom — napuštajući kuću s njezinom vinskom
prešom i krcatim smočnicama, eda bi slijedila novog proroka. Kročila sam za njim,
bosonoga i gladna, pomislila je, a prvi sam put u cijelomu mom životu razumjela
značenje sreće.
„Slušaš li ti mene?“ zapovjednički će Zebedija; starac je zamijetio da se očni
kapci njegove žene na trenutak sklopiše. „Što ti je na pameti?“
„Slušam te,“ odgovori Saloma, pogledavši ga kao da ga ne vidje nikad u životu.
U tom je trenu starac začuo s ulice poznate glasove, pa nabra obrve.
„Eno ih...!“ uskliknuo je videći čovjeka u bijelom među dvojicom svojih sinova;
strčao se do dvorišnih vrata, ustä još punih zalogaja.
„Hej, momci,“ povikao je, „kamo tako žurno? Tako li se prolazi pored moje
kuće?... Stanite!“
Petar mu je odgovorio, dok ostali nastaviše bez riječi: „Imamo pune ruke posla,
Zebedijo.“
„Kakvoga posla?!“
„Teškog i zahtjevnog... vrlo,“ reče Petar, prasnuvši u smijeh. Starac razgrogači
oči. „Zar i ti, Jakove?“ kriknuo je progutavši nesažvakan zalogaj. Gušeći se, vratio
se u dvor i zagledao u svoju ženu.
„Reci zbogom’ sinovima, Zebedijo,“ reče ona odmahujući glavom. „Uze nam ih
obojicu.“
„I Jakova?“ starac će izvan pameti. „Ma, nije moguće! Pa taj je imao nešto soli u
glavi...“
139
 Saloma mu ništa više ne reče - a što bi i mogla? Kako bi on to uspio razumjeti?
Ne osjećajući više glad, ustala je i prišla vratima, te odande promatrala radosnu
družbu kako izbija na kraljevsku cestu što, prateći rijeku Jordan, vodi prema
Jeruzalemu. Digla je ruku i rekla tiho, da ju muž ne čuje: „Moj vas blagoslov
pratio... sve.“
Na izlasku iz sela zatekoše Filipa, koji je vodio ovce na jezersku obalu da se
ondje napasu. Bješe se ispeo na crvenu stijenu, te je - oslonjen o štap kao potporanj
- s divljenjem promatrao svoj odraz u vodi, tamnu sjenu na modrozelenoj jezerskoj
površini. Kad je čuo kotrljanje šljunka pod nečijim stopama na putu podno stijene,
uspravio se i povikao, prepoznavši namjernike:
„Hej! Zar ne me vidite? Kamo smjerate?“
„Kraljevstvu nebeskom!“ doviknu Andrija. „Ideš s nama?“
„Andrija... daj razumljivije zbori. Ako ste naumili na svadbu u Magdalu, oću s
vama. Natanijel me pozvao, nećaka ženi.“
„A ne bi išao dalje od Magdale?“ upitao ga je Jakov.
„Ovce imam, kako ću,“ reče Filip. „Komu da ih ostavim?“ „Bogu ih u ruke predaj,“
dobaci mu Isus ne osvrćući se. „Vuci će ih poklat’!“
„I neka!“ odvrati mu Ivan.
Družba je nastavila svojim putom - Juda, sa svojim čvor- novatim štapom, i
dalje bješe na čelu. Taj je itekako hitao, a dok drugima srca bjehu puna radosti - pa
su zviždali poput kosova i smijali se u hodu - samo njemu bješe mrk izraz na licu.
Niti je zviždao, još manje se smijao: predvodniku bješe samo da stignu kamo su
pošli.
„Judo, reci mi sad i nikad više... kamo idemo,“ Petar će oprezno, polako mu se
primakavši.
Riđobradi se iscerio: „Kraljevstvu nebeskom.“
„Ne sprdaj se, za Božje ime, nego mi kaži... kamo hitamo. Bojim se Učitelja
pitat’.“
„U Jeruzalem.“
„Uh! Pa to je put od tri dana,“ Petar će provlačeći ruku kroz prosijedu kosu.
„Da sam znao, bio bi’ uzeo sandale, hljeba ponio i tikvicu vina... a i moj štap.“
Nato se riđobradi nasmije cijelim licem. „E, Petre, jadniče,“ kaza mu, „gromada
se pokrenula i više se ne može zaustaviti. Pozdravi se sa svojim sandalama,
hljebom, vinom, štapom... Ostavi- smo mi, Petre — zar ne shvaćaš? — ovaj svijet.
Napustismo zemlju i more, u nebesa se vinusmo!“ Zatim će, nagnuvši se put
Petrova uha: „Ali, još nešto vremena imaš... Vrati se!“
„Kako sad mogu natrag?“ reče Petar šireći ruke i okrećući se na sve strane, kao
da bez zraka ostaje i guši se. „Ni u čemu tom više nit’ vidim išta, nit’ osjećam,“
dodao je pokazujući jezero, ribarske brodice po njemu, kolibe kapernaumske.
„Tako je!“ složio se riđobradi, kimnuvši svojom krupnom glavom. „Onda ne
gunđaj, nego stazu gazi. Idemo!“

15
140
 Prvo su ga seoski psi nanjušili i počeli lajati, a onda su se djeca rastrčala
Magdalom kličući: „Dolazi! Dolazi!“
„A ‘ko, djeco?“ pitali su seljani otvarajući vrata.
„Novi prorok!“
Zene, mlade i stare, natiskaše se na pragovima, muškarci batališe poslove, a
bolesni i nemoćno ozariše se radošću i krenuše puzajući ne bi li ga rukama dotakli.
U području oko Genezaretskog jezera Isus je već bio stekao ogroman ugled - od
sela do sela, glas o njegovim moćima i nadarenostima širili su padavičari, slijepci i
oduzeti koje bješe izliječio:
„Samo mi je dotaknuo oči u kojima jedino mrak bješe, pa svjetlo vidjeh!“
„Čim mi naredi da štake svoje odbacim i hodati počnem - ja plesati stadoh!“
„Cijele su mi vojske zloduha nutrinu žderale - a on diže ruku kazujući:
‘Nestanite, u svinjam’ se naselite!’ Istoga su trena demoni uzmakli, izgmizali iz
moga bića i nastanili se u prasadi što je pasla na obali... od čega se te životinje
izbezumiše, te se jedna na drugu baci, pa se tako u golemo klupko nagurane
otkotrljaše u vodu i utopiše.“
Kad je čula dobru vijest, i Magdalena izađe iz svoje kolibe - iz koje se ne bje’
pomolila otkako joj sin Marijin naredi da se domu vrati i ne griješi više. Plačući je
suzama dušu svoju oprala, boreći se da izbriše prošlost iz sjećanja, sve da zaboravi -
bruku, užitke, neprospavane noći - i da se preporodi u djevičanskom tijelu. Prvih
je nekoliko dana neprestance tukla čelom o zemlju i naricala, ali se s vremenom
primirila, bolovi joj uzmakoše, nestadoše i noćne more što su ju mučile, pa je sada
iz noći u noć sanjala da je Isus došao, otvorio njezina vrata kao kućedomaćin i sjeo
u dvoru ispod rascvaloga nara.
Izdaleka bi dolazio, umoran i prašnjav, štoviše ogorčen na ljude. Svake bi večeri
Magdalena ugrijala vodu, oprala svete mu noge i onda ih, raspuštajući kosu, njome
brisala - a on bi joj se, opušten, nasmijao i razgovarao s njom. Nikada ne bi
uspijevala zapamtiti što je kazivao, ali bi jutrom, kad bi se probudila, skakala iz
postelje čila i vesela... a posljednjih nekoliko dana, potiho - da ju susjedi ne čuju -
bješe počela i pjevušiti poput češljugara. Sada, pak, začuvši dječurliju kako viče da
on dolazi, na noge je skočila, spustila rubac da pokrije cijelo njezino odveć
cjelivano lice, osim krupnih crnih očiju, odbravila vrata i izašla pričekati ga.
Te se večeri cijelo selo uskomešalo. Mlade djevojke bjehu se počele urešavati
svojim nakitom i pripremati svjetiljke za vjenčanje - jer se ženio Natanijelov nećak.
Postolar kao i ujak mu, bješe pretio i tamnoput, rano izrastao u krupna momka
gomoljasta nosa, dok je nevjesta — pokrivena velom tako gusta tkanja da su joj se
vidjele samo velike srebrne naušnice i dva nemirna oka - sjedila na visokom stolcu
u svom domu dočekujući ugledne goste i seoske djevojke sa svijećama pod kojima
će rabin razmotati Spise i pročitati blagoslov... nakon čega će se svi razići, a ona
ostati nasamo s mladoženjom nosa poput gomolja.
I Natanijel je čuo djecu kako viču „Ide! On dolazi!“ pa je potrčao pozvati
prijatelje na svadbu. Našao ih je kako sjede uz bunar na ulazu u selo, pijući vodu da
žeđ utaže. Magdalena je klečala pred Isusom - bješe mu oprala noge i sad ih je
141
brisala svojim vlasima.
„Večeras mi se nećak ženi,“ reče im, „pa molim da se udostojite doći mu na
svadbeno veselje. Bit će vina od grožđa što sam ga ljetos izgnječio u Zebedijinu
dvoru.“
Zatim se obratio Isusu: „Mnogo se toga čuje o tvojoj svetosti, sine Marijin.
Učini mi čast, pa dođi blagosloviti mladi par... da sina porode u slavu Izraelovu.“
Isus se podiže s tla. „Ljudske su nam radosti po volji,“ reče mu. „Prijatelji,
hajd’mo.“
Primio je Magdalenu za ruku i pomogao joj da ustane. „Priključi nam se, Marijo
“ reče joj.
Poveo ih je u dobrom raspoloženju; volio je svečanosti, jer je uživao vidjeti
čeljad ozarenih lica, a posebice je rado nazočio svadbama, uživajući pri pogledu na
mlade s ognjem u srcu. Bilje, kukci, ptice, životinje, ljudi - svi su posvećeni, mislio
je kročeći prema mjestu vjenčanja, svi su Božji stvorovi. A zašto li žive nego da
Boga slave, pa neka stoga nastave živjeti na vijeke vjekova!
Svježe okupane djevojke u bijelom stajale su pred zatvorenim, a bogato
urešenim vratima. U rukama su držale upaljene svjetiljke i pjevale drevne svadbene
napjeve u slavu nevjeste, s ponekim šaljivim stihom na mladoženjin račun, te
zazivajući Svevišnjega da se udostoji priključiti se uzvanicima na slavlju. Jer,
vjenčanje slijedi, Izraelićanin se ženi, pa dva tijela koja će se te noći sljubiti možda
začnu Mesiju.
Djevojke su ustrajno pjevale, premda je ženik kasnio - a čekale su ga da otvori
vrata kako bi svečanost mogla početi.
Dok su one tako pojale, Isus se pojavio sa svojom pratnjom. Djevice se
okrenuše, pa kad vidješe Magdalenu, pjesma im za- stade u grlu, te ustuknuše
uzrujano ju gledajući. Sto će ta drolja među djevicama? Gdje li je stari seoski glavar
da joj zabrani pristup? Svadba je oskvrnjena! I udane se žene okrenuše prema njoj s
netrpeljivošću u očima - mnoštvo gostiju, uvaženih kućevlasnika koji su također
čekali pred zatvorenim vratima, stade rogoboriti mrmljajući i talasajući se u
gnjevu. Magdalena, pak, blistala je poput upaljene zublje: stojeći uz Isusa, osjećala
se iznova djevicom u duši, kao da njezine usne nikad ne bjehu ljubljene. Najednom
se gomila uzbiba i razdvoji, a seoski glavar, sitan sparušen starac iz čijega se nosa
gnoj cijedio, priđe Magdaleni, dodirnu je krajem
svoga štapa i dade joj znak da se udalji.
Isus je osjetio otrovne poglede mnoštva na svojim rukama, licu i razdrljenim
grudima - cijelo mu se tijelo zažarilo kao da ga bode bezbroj nevidljivih trnova.
Pogledavši starog poglavara, poštene žene uokolo, namrštene muškarce i djevice
stisnute u tjeskobi, duboko je uzdahnuo; dokle će ljudske oči slijepe biti - dokad
neće uviđati da smo svi braća?
Žagor je bivao sve glasniji, a u sumraku se začuše i prve prijetnje. Natanijel
krenu da bi porazgovarao s Isusom, ali ga Učitelj hladno odgurnu, te - proguravši
se kroz mnoštvo - priđe djevicama. One sa svjetiljkama se ukloniše, otvarajući mu
put. Kad je stupio među njih, podiže ruke govoreći: „Djevice, sestre moje! Bog mi
142
usta dodirnu i povjeri blagu riječ da vam ju darujem ove svete svadbene večeri.
Djevice, sestre moje, otvorite oči, srca otvorite - a vi, braćo moja, stišajte se, jer ću
vam zboriti!“
Svi mu se okrenuše, premda u nelagodi; muškarci po njegovom glasu zaključiše
da je rasrđen — žene da je rastužen. Svi umukoše, samo su dvojica slijepih svirača
u kutu dvora ugađali tambure.
Isus podiže ruku. „Djevice, sestre moje, kakvo pretpostavljate da je kraljevstvo
nebesko? Kažem vam, poput vjenčanja je: Bog je mladoženja, a nevjesta mu duša
čovječja. Svadba se ta na nebu zbiva i cijeli je ljudski rod pozvan. Oprostite mi,
braćo, ali budući da se meni Bog obraća u prispodobama, u prispodobama ću i ja
vama govoriti.“
„Vjenčanje bješe utanačeno u nekom selu, pa deset djevica pođe s uljanicama
mladoženju čekati. Pet od njih mudre bjehu, pa uzeše sobom i pune bočice — dok
ostalih pet bjehu lakomislene, pa ne ponesoše dodatnog ulja. Stale su one tako pred
mladoženjinu kuću, čekale i čekale, ali je on mnogo kasnio, pa se one umoriše i
pozaspaše. U ponoć se začu povik ‘Diž’te se, ženik ide! Potrčite dočekat’ ga!’ Deset
djevica skočiše na noge i da će naliti ulje u svjetiljke, jer samo što im se ne bjehu
pogasile, ali onih pet lakomislenih nisu imale ni kapi. ‘Dajte nam malo ulja, sestre’,
rekoše mudrim djevama, ‘jer će nam se svjetiljke pogasiti.’ Međutim, mudre im
odgovoriše ‘Nemamo i za vas. Idite nekamo pa pribavite.’ I tako lakomislene djeve
otrčaše da u nekoga nađu ulja, a mladoženja za to vrijeme dođe, te mudre djevice
uđoše za njim u dvor - zatvorivši vrata za sobom.
Malo kasnije, lakomislene se djevice vratiše s upaljenim svjetiljkama, te stadoše
lupati po vratima. ‘Otvorite nam!’ vikale su i preklinjale, ali im se mudre u dvoru
samo nasmijaše. ‘Tako vam i treba,’ odvratiše im. ‘Ne otvaramo više! Odlazite!’
Lakomislene su uzalud plačući zapomagale ‘Otvorite nam! Otvorite...’ A onda...“
Isus zastade: osmotrio je redom starog poglavara, goste, poštene domaćice, djeve s
upaljenim svjetiljkama... pa se nasmiješio.
„A onda?“ oglasio se Natanijel, koji ga je slušao otvorenih usta; njegov se trom i
skroman um itekako uskomešao. „Što je onda bilo, Učitelju, kako je završilo?“
„Što bi ti učinio, Natanijele?“ upita ga Isus, uperivši u nj oštar pogled svojim
prodornim očima. „Što bi da si ti bio onaj mladoženja?“
Od Natanijela ni riječi; u njegovoj glavi nije se ni nazirala zamisao što bi on u
takvom času. Prvo je pomislio da bi poslao djevice kućama, jer vrata bjehu
zatvorena kako Zakon nalaže - ali im se sljedećega trena smilovao i pomislio da bi
ih pustio u dvor.
„Što bi ti učinio na mladoženjinu mjestu, Natanijele?“ opet ga je upitao Isus, ne
prestajući promatrati svojim ustrajnim očima postolarevo priprosto lice lišeno
ikakva traga prijetvornosti.
„Otvorio bi’ im vrata,“ reče ovaj konačno, ali tiho, da ne čuje stari glavar; više
se nije mogao opirati očima Marijinog sina.
„Čestitam ti, Natanijele, prijatelju,“ reče Isus likujući i pruži ruku put njega kao
da ga blagosilja. „Ovoga časa, premda si još živ, u raj si ušao. Onaj mladoženja
143
učinio je upravo što bi i ti: pozvao je sluge da otvore vrata. ‘Svadba je,’ uskliknuo
je, ‘pa neka svatko blaguje, pije i raduje se. Otvorite vrata i lakomislenim djevama,
a najprije neka im operu i osvježe noge, jer su se natrčale.’“ Suze se probiše između
Magdaleninih dugačkih trepavica; o, kad bi samo smjela poljubiti usta koja izrekoše
takve riječi! Prosti Natanijel ozario se od glave do pete, kao da je zaista već u raju -
ali starac gnojna nosa, seoski poglavar, podiže štap i zakriješti:
„O Zakon si se ogriješio, sine Marijin!“
„Zakon se ogriješio o moje srce,“ odgovori Isus staloženo. Još dok je on govorio,
mladoženja se pojavio - okupan, namirisan, sa zelenim vijencem na krupnoj glavi
pokrivenoj kovrčavom kosom. Nakon nekoliko kaleža pića bješe u sjajnom
raspoloženju, a i pomalo mu se mutilo pred očima. Jednim je udarcem prolomio
vrata, pa gosti nahrupiše unutra; i Isus uđe, vodeći Magdalenu za ruku.
„Tko su lakomislene djevice, a tko mudre?“ upita Petar Ivana potiho. „Što si ti
od svega shvatio?“
„Bog je Otac naš,“ odgovori Zebedijin sin.
Uto dođe rabin i obavi obred, a zatim ženik i nevjesta stadoše nasred kuće, te ih
gosti saletješe ljubeći ih i izražavajući želju da porode sina koji će Izrael iz ropstva
izbaviti. Glazbenici zasviraše, gosti se odaše kolu i vinu — Isus i pratitelji zajedno s
njima. Prolazile su tako ure, a kad je mjesec izašao, oni nastaviše svojim putom.
Premda je već jesen bila, dnevna žega još nije popuštala, pa je mnogo ugodnije bilo
putovati po vlažnoj svježini noći.
Krenuše put Jeruzalema — a od vina sve im drugačije bijaše. Tijela im bjehu
poletna, kao i duše, pa su gazili krilatim stopalima, ostavljajući Jordan slijeva, a
zdesna pod mjesečinom pitomu i plodnu Zabalonsku ravnicu, iznurenu, ali i ove
godine zadovoljnu, jer još jednom ispuni obavezu koju joj je Bog povjeravao
stoljeće za stoljećem: dala je klasje visine čovjeka, podarila lozi grozdove, a
maslinama obilat plod. Stoga je sad mirovala poput majke koja je upravo porodila
čedo.
„Koje li radosti, braćo!“ ponavljao je Petar; njegovom oduševljenju noćnim
pješačenjem i ugodom druženja nije bilo kraja. „Ma, je li ovo stvarnost? Ili je san?...
Da nismo začarani? Tako mi je da ću, ne zapjevam li, pući od miline!“
„Svi ćemo!“ uskliknuo je Isus. Istupio je pred ostale, podigao glavu i počeo poj
— slabašnim glasom, ali umilnim, punim strasti. Zdesna i slijeva pratili su ga Ivan i
Andrija, blagim visokim glasovima s lijepim osjećajem mjere, pa se na trenutke
činilo da to jedan poje. Napjev im bješe tako miloglasan, slijedom otkucaja srdaca,
da bi netko pomislio kako neće dugo, nego da će ih taj zanos opiti i uspavati jednog
za drugim. Ali, njihova je pjesma izvirala iz duboka vrela, pa kadgod bi se činilo da
posustaju, iznova bi se oglasili jednakim žarom. Najednom — koje li radosti, kojeg
li snage u njima! - i duboki glasovi Petra, Jude i Jakova zatreperiše zrakom, moćni i
puni ushita, pa tako zajedno uputiše u visine svečani psalam posvećen putovanju:

Ima li čega boljeg i dražeg

Od puta zajedno s braćom
144
On poput ulja je svetog
Hermona pod zore rosom
Gospod nam njime blagoslov šalje
Planinskim hrabri nas vjetrom
Radosna srca kročimo dalje
Ususret cilju dalekom

Sati su protjecali, zvijezde blijedjele, sunce se javilo. Za njima ostade crljenica

Galileje, a pod nogama im se pružila crna zemlja Samarije.
Juda u nekom trenu zastade. „Ajd’mo drugim smjerom,“ predložio je. „Ovo je
zemlja nevjernička i ukleta - prijeđimo mostom Jordan i nastavimo drugom
obalom. Grijeh je i dodirnut’ one koji krše Zakon, a nije zagađen samo njihov Bog,
nego voda i hljeb. Zalogaj samaritanskog kruha, govorila je moja mati, isto je što i
zalogaj svinjetine. Udrimo mi drugim putom!“
Isus ga, međutim, uze za ruku i oni tako nastaviše zajedno. „Judo, brate moj,“
reče mu, „kada čist čovjek nečistog dodirne, taj čistim biva. Nemoj mi se
suprotstavljati — jer mi se zbog njih, grešnika, okupismo. Kakve li pravovjernima
koristi od nas? Blaga riječ može i u Samariji spasiti neku dušu — blaga riječ, Judo,
kao i dobro djelo, osmijeh Samaritancu u prolazu. Razumiješ li to?“ Juda se krišom
osvrnuo oko sebe da se uvjeri kako ga drugi neće čuti. „Nije to način,“ rekao je
tiho, „ne, to nije način. Ali, bit ću strpljiv dok ne dođemo do jarosnog pustinjaka.
On će presudit’, a dotad idi kamo hoćeš, čini što hoćeš. Neću te napustit’...“
Zametnuo je zatim svoj kvrgavi štap na rame i nastavio kroz noć - sam ispred
ostalih, koji su se upustili u živahan razgovor. Isus im je govorio o ljubavi, Ocu,
kraljevstvu nebeskom... objašnjavao koje su duše lakomislene djevice, a koje
mudre, što su svjetiljke a što ulje u njima, tko bješe mladoženja, te zašto
lakomislene ne samo da uđoše u kuću, jednako kao i mudre, nego jedino njima
sluge stopala opraše. Dok su ga slušali, četvorici pratitelja vidici su se širili, umovi
im upijali sve rečeno, a srca im se punila novom snagom. Grijeh im se sada činio
poput lakomislene djevice koja s ugašenom svjetiljkom plače i preklinje pred
vratima Gospodnjim.
Koračali su tako i koračali, a nebo zastrše oblaci, zemlja utonu u tminu - slutilo
je na kišu.
Stigoše i do prvoga sela na obroncima Gerizima, svete planine njihovih
predaka. Na ulazu u naselje, okružen palmama i trstikom, stajao je drevni Jakovljev
bunar iz kojeg su još u davnini napajali ovce. Kamena kruna bješe mu sva
izbrazdana tragovima užadi, povlačene preko nje naraštajima.
Isus osjeti zamor, a i stopala su mu, rasječena kamenjem, obilato krvarila.
„Ostat ću ovdje,“ reče, ,,a vi pođite u selo, pa pokucajte na koja vrata. Neka će nam
dobra duša udijeliti hljeb milosrđa, a neka žena doći do bunara i izvući vjedro vode
da se napijemo. Imajte vjere u Boga i u ljude.“
Krenuše tako njih petorica, ali se Juda predomislio. „Neću ja u nečisto selo,“
reče, ,,a neću ni nečista hljeba. Čekat ću vas ovdje, pod smokvom.“
Isus se za to vrijeme opružio pod trstikom. Žedan je bio, ali duboko bješe voda
145
u bunaru - kako da se napije? Sagnuo je glavu i duboko se zamislio: preteškim je
putom udario... slaba tijela, neotporna na umor i klecavih koljena. Takav nije imao
snage poduprijeti dušu. I padao je, ali bi Bog odmah poslao lagan i svjež povjetarac,
pa bi smogao snage, ustajao i kretao dalje. Ali, dokle tako? Do smrti? Ili još dalje?
Dok je tako meditirao o Bogu, čovjeku i smrti, trska šušnu i mlada žena s
krčagom na glavi, ukrašena narukvicama i naušnicama, priđe bunaru i spusti krčag
na ogradu. Isus vidje kroz trstiku kako odmotava uže što ga bješe donijela, baca
vjedro u bunar, izvlači vodu i puni zemljanu posudu, te mu se žeđ itekako pojača.
„Ženo,“ kaza joj izlazeći iz gustiša, „daj mi da se napijem.“ Ta se žena trže,
prestrašena njegovim naglim pojavljivanjem pred njom.
„Ne boj se,“ reče Isus, „častan sam čovjek. Samo sam žedan, gutljaj mi podaj.“
„A kako to da ti, Galilejac... po odjeći bi’ ti rekla,“ oprezno će ona, „išteš vode u
mene, Samarićanke?“
„Kad bi znala tko ti reče ‘Ženo, daj mi da se napijem’, pala bi ničice pred tog
čovjeka i zatražila da ti dade napit’ se vode besmrtnosti.“
Žena se prenerazi. „Nemaš užeta ni vjedra, a voda je duboko u bunaru... pa
kako bi ju dograbio da mi se napiti dadeš?“
„Onaj tko se iz ovog bunara napije opet će ožednjeti,“ odgovori Isus, „a onaj tko
se napije vode što ću mu ju ja dati, neće ožednjeti ni do kraja vremena.“
„Gospodine,“ ta će žena onda, „podaj mi te vode tako da nikad više ne ožednim,
ili ću morat’ svakodnevno do ovog bunara.“ „Idi i pozovi svoga muža,“ reče joj Isus.
„Nemam muža, gospodine.“
„Pravo kažeš da nemaš muža, jer si ih dosad petoricu imala, a onaj koga sad
uživaš nije tvoj muž.“
„Gospodine, da nisi prorok?“ upita ga žena sva zadivljena. „Sve znaš?...“
Isus se nasmije: „Želiš li me štogod pitati? Pitaj slobodno.“
„Jest, ima nešto na što bih htjela da mi odgovoriš, gospodine. Dosad su naši
očevi slavili Boga na onoj svetoj gori Gerizimu, a sad vi proroci kažete da mu
poštivanje valja iskazivat’ samo u Jeruzalemu. Što je ispravno? Gdje je Bog zapravo?
Prosvijetli me.“ Isus je pognuo glavu i zašutio, dok grešna žena, uzrujana revnošću
spram Boga, bješe duboko dirnuta u srcu. Naslutila je, naime, da se on silno u sebi
bori kako bi našao prave riječi da ju utješi. Uto on naglo diže glavu — cijelo mu
lice bješe ozareno.
„Ženo, sačuvaj to što ću ti kazat’ u najskrovitijem kutku srca: dan će doći —
zapravo je već došao - kad ljudi neće Boga slaviti ni na onoj planini, ni u
Jeruzalemu... jer Bog je duh, a duha se može samo u duhu slaviti.“
Žena se nato posve zbunila. Nagnula se prema Isusu i znatiželjno se zagledala u
nj. „Da nisi ti...“ reče polako drhtavim glasom, „onaj koga čekamo?“
„A koga čekate?“
„Znaš ti! A zašto hoćeš da mu ja izgovorim ime? Ti znaš... a grešna su moja
usta.“
Isus je opet spustio glavu na grudi - činilo se kao da osluškuje svoje srce, kanda
očekuje da će mu ono odgovoriti. Žena pak, nagnuta nada nj, čekala je sva u
146
strepnji.
Ali, dok su njih dvoje stajali tako sapeti nemirima, vedri se glasovi začuše i
učenici se Isusovi pojaviše radosno mašući cijelim hljebom. Zatekavši Učitelja s
nepoznatom ženom, stadoše kao ukopani - a Isusu bješe drago da ih vidi, jer ga
spasiše od potrage za odgovorom na njezino strašno pitanje. Kimnuo je glavom,
dajući im znak da priđu.
„Dođite,“ pozva ih. „Ova dobra žena dođe iz sela, Bog ju posla da nam izvadi
vode da se napijemo.“
Svi mu priđoše osim Jude — on ostade postrance kako se ne bi onečistio
samaritanskom vodom. Žena nagnu svoj krčag i svi se napiše, našto ga ona opet
napuni, vješto diže na glavu i ode put sela, bez riječi i duboko zamišljena.
„Tko bješe ta žena, Učitelju?“ upita ga Petar. „Razgovarali ste kao da se
godinama poznajete.“
„Jedna od mojih sestara,“ odgovori Isus. „Iskao sam vode u nje jer žedan bjeh, a
njezinu žeđ utažismo.“
Petar se počeše po zatiljku. „Nije da te razumijem...“ reče. „Ne mari,“ Isus će
tapšući ga po sijedom tjemenu. „Ne budi nestrpljiv. Razumjet ćeš s vremenom,
malo-pomalo. A sad, jer zaista jesmo gladni... blagujmo!“
Opružili su se pod jednom palmom, a Andrija je počeo pričati kako su ušli u
selo i krenuli ulicom milostinju išteći.
„Kucali smo redom na sva vrata, pa bili redom i otjerani, dok nije najzad, na
drugom kraju naselja, neka smežurana starica otškrinula svoja taman toliko da bi se
mogla osvrnuti desno i lijevo, kako bi provjerila ima li koga na cesti. Srećom, ne
bje’ žive duše, pa nam tako u potaji dade ovaj hljeb i odmah se zaključa. Zgrabili
smo ga i potrčali k’o da nam je o glavu.“
„Šteta, nismo upitali staricu kako se zove,“ reče Petar. „Mogli smo zamoliti
Boga da je se sjeti.“
Isus se nasmijao tim njegovim riječima. „Nemaj grižnje savjesti zbog toga,
Petre. Zna Bog njezino ime.“
Zatim uze hljeb, blagoslovi ga i zahvali Bogu što nastani ondje staricu da bi im
ga dala, te ga zatim podijeli u šest ulomaka, svakomu po jedan. Juda, međutim,
odgurnu njemu namijenjeni štapom i okrenu se da ih ne gleda.
„Neću ja samaritanskog kruha,“ reče, „baš k’o što ni krme- tine ne jedem.“
Isus mu nije proturječio. Znao je da je Juda tvrdokorna srca i da mu treba
vremena da se smekša - vremena, te mnogo vještine i ljubavi.
„Mi ćemo blagovati,“ obrati se ostalima, „jer samaritanski kruh, kad ga Galilejci
pojedu, galilejski postaje, jednako kao što i svinjetina, kad je čovjek pojede, njegovo
tijelo biva. Stoga, u ime Božje!“
Razdragani, Učitelj i četvorica sljedbenika u slast su blagovali - a samaritanski
hljeb bješe ukusan kao i svaki drugi, pa se itekako oraspoložiše. Nakon obroka,
sklopiše ruke, te onako umorni odmah pozaspaše - svim osim Jude, koji ostade
budan; udarao je svojom štapinom po tlu kao da ga hoće skršiti, tješeći se mišlju
kako je bolje gladovati nego se osramotiti.
147
Prve kapi kiše zašuštaše po trstici — spavači skočiše na noge. „Prva ovojesenska,“
reče Jakov. „E, sad će zemlja utažiti žeđ.“ Ali, dok su nastojali vidjeti ima li u
blizini neka špilja u kojoj bi se mogli skloniti, diže se sjeverac i rastjera oblake.
Nebo se razvedrilo, te odlučiše nastaviti put.
Plodovi smokve zaostali na ogoljelim granama sjajili su se okupani onim
kapima, a kako se ubrzo razdanilo vidješe i velike grmove nara krcate plodovima.
Tu i tamo ubrali bi poneki da se osvježe - praćeni pogledima ratara ranoranilaca,
koji su u čudu promatrali Galilejce u prolazu. Što li njih dovede u Samariju? Zašto
li se miješaju sa Samarićanima, jedu njihov kruh i beru voće s njihovih stabala?
Bolje bi im bilo da se gube, i to brzo!
Neki starac nije izdržao, a da im to i ne kaže. Izašao je iz svoga voćnjaka i
prepriječio im put. „Hej, Galilejci,“ poviče, „vašim bezbožničkim stopama bacate
prokletstvo na svetu zemlju kojom gazite. Što ćete vi na našem tlu? Gubite se da
vas ne vidimo!“
„Idemo u Jeruzalem Boga slaviti,“ odgovori mu Petar isprsivši se pred njim.
„Ovdje biste trebali Bogu počast iskazat’, na Gerizimu, brdu kojim je Bog
kročio,“ zagrmio je starac. „Zar niste čitali Spise? Tu se, podno Gerizima, ispod
zimzelena hrasta Bog Abrahamu ukazao. Pokazao mu je göre i ravni, uzduž i
poprijeko od Hebrona do Idumeje i zemlje Midijaca, te kazao ‘Eto ti Obećane
zemlje, one kojom teku med i mlijeko - riječ ti moju dajem da ću ti ju prepustiti,
kao što ti ju i prepuštam.’ Rukovaše se onda i potvrdiše sporazum. Čuste li me,
Galilejci? Tako Spisi kažu, te stoga tko god ‘oće Boga slaviti treba to činiti na ovoj
svetoj zemlji, a ne u Jerulazemu koji ubija proroke!“
„Svaka je zemlja sveta, starce,“ reče mu Isus posve mirnim glasom. „Bog je
posvuda, a svi smo mi braća.“
Starac mu se okrenu sav u čudu. „Samarićani i Galilejci... mi i vi?“
„I Samarićani i Galilejci, starče - k’o i Judejci. Svi!“ Cupkajući si bradu, starac je
zapao u duboke misli - sagledavajući pritom Isusa od tjemena do bosih stopala.
,A Bog i Vrag također? upita naposljetku, glasom jedva čujnim - u strahu da ga
ne čuju nevidljive sile.
Isus se prenerazio: nikad ga u životu nije netko upitao je li milost Božja tako
velika da bi jednoga dana i Luciferu oprostio i poželio mu dobrodošlicu u
kraljevstvu nebeskom.
„Ne znam, starče. To ne znam,“ odvratio mu je. „Čovjek sam, pa jedino o ljudima i
razmišljam. Preko toga, Božja su posla.“ Starac zašutje - i nadalje mrseći bradu
nijemim je pogledom ispratio namjernike koji, dvojica po dvojica, nastaviše sjenom
drveća.
Kad je noć pala, digao se hladan vjetar, ali po sreći nađoše neku pećinu, te su se
u njoj zbili u klupko da bi se međusobno grijali. Bješe ostao i po ulomčić kruha
svakomu, te su barem nešto pregrizli - riđobradi se za to vrijeme udaljio, pa
nakupio suharaka i naložio vatru. Živnuvši, sudruzi su posjedali uokolo ognja i
zagledali se u plamenove, osluškujući hučanje vjetra, zavijanje čagljeva i - u daljini
- potmulu grmljavinu s vrhova Gerizima. Kroz ulaz u pećinu na noćnom se nebu
148
vidjela velika zvijezda koja im razgali duše, ali ju oblaci uskoro zastrše. Ubrzo,
jedan drugomu glavom na ramenu, sklopiše oči i pozaspaše - samo je Ivan kriomice
prebacio svoj vuneni talagan Isusu preko leđa, te tako, stisnuti poput šišmiša
duboko usnuše.
Sljedećega su dana zašli u Judeju, što su zamijetili i po drugačijem drveću. Put
bješe omeđen jablanima požutjela lišća, po kamenjaru su rasli rogači krcati ploda, a
po brdima prastari cedrovi. Kraj sve više bješe kamenit, bezvodan i surov, a i seljaci
koje su viđali u vratima njihovih niskih mračnih koliba kao da bjehu od kremena.
Tu i tamo bi se među stijenj em vidjelo divlje plavo cvijeće, a jarebica bi se oglasila
iz nijemih provalija. Valjda je negdje našla curak vode da se napije, pomislio je
Isus, osjetivši ganuće kao da mu se ta ptica svojim toplim grudima ugnijezdila na
dlanu.
Što bliže bjehu Jeruzalemu, kraj bješe sve škrtiji i negostoljubiviji, kao da ni
sam Bog nije ovdje onaj koga su znali: zemlja nije zračila radošću, kao u Galileji —
nego kanda sela i ljudi u njima, pa i njihov Bog, od samog kremena bjehu. Nebo,
koje je čak i u Samariji barem jednom pokušalo nakvasiti zemlju, ovdje bježe
užareno poput željeza u ognju. Sudruzi su s naporom napredovali tim vrelim
krajolikom, pa se, kad je omračalo, skloniše u grobovima kojih velik broj bješe
izduben u stijenama blistavim na pozadini noći. Tisuće njihovih predaka istrunule
su ondje i kosti su im se u kameni prah povratile. Uvukli su se u prazne rake nalik
jazbinama, polijegali i rano pozaspali, kako bi osvježeni dočekali jutro i pohod u
sveti grad.
Samo Isusu nije htio san na oči: koračao je grobljem tamo- amo, napeto
osluškujući zvukove noći. Srce mu bješe puno nemira: iz njega su se čuli mračni
glasovi, kuknjava i jadikovke kao da tisuće patnika u njemu nariču. Pred ponoć
vjetar je stao i zavladala potpuna tišina - a onda se strašan krik razlijegao zrakom.
U prvi je mah pomislio da se to glasa izgladnjeli čagalj, ali onda užasnut shvati da je
to zaječalo njegovo srce.
„Blagi Bože,“ šapnuo je, „tko to jauče u meni? Tko to ječi?“ Iznuren, i on se
skutrio u jednom grobu, prekrižio ruke i predao se milosti Božjoj. Pred zoru je
usnio da je s Marijom Magdalenom - da oboje lete nad prostranim gradom, nisko
ponad krovova... a kad su dosegli rub naselja, otvoriše se posljednja vrata u njemu i
krupan se čovjek pojavi. Imao je bujnu bradu i plave oči, sjajne poput zvijezda.
Rukavi mu bjehu zavrnuti, a šake i podlaktice umrljane blatom. Podigao je glavu,
te im - videći ih kako lete nad njim - doviknuo: „Stanite! Moram vam nešto kazat’.
“ „Što, starče?“ upitače ga zastavši. „Slušamo te.“
„Mesija je onaj koji voli cijeli svijet. Mesija je onaj koji će i umrijeti jer voli
cijeli svijet.“
„I to je sve?“ upita ga Magdalena.
„Zar vam nije dovoljno?“ starac će rasrdivši se.
„Smijemo li u tvoju radionicu?“ Magdalena je upitala.
„Ne. Zar ne vidite da su mi ruke umrljane glinom? Stvaram Mesiju u njoj.“
Isus se trgnuo i probudio - osjećajući kao da mu tijelo nema težine, kao da još
149
leti. Već se bješe razdanilo, a njegovi sljedbenici ustali, te odmah krenuše s kamena
na kamen, preko jednog, pa drugoga brijega, prema Jeruzalemu.
Pješačili su i pješačili, žudeći da stignu onamo što prije, ali brda pred njima kao
da su uzmicala, a put sve dulji bivao.
„Ja mislim, braćo, da nikad nećemo doć’ u Jeruzalem,“ Petar će sav očajan. „Što
nam se to događa? Zar ne vidite - sve nam je dalje i dalje.“
„Sve smo mu bliže, Petre. Samo hrabro,“ odgovorio mu je Isus. „Koliko koraka
mi učinimo da nađemo Jeruzalem, toliko ih on učini da bi se susreo s nama. Kao i
Mesija.“
„Mesija?“ Juda će naglo se okrenuvši.
„Mesija dolazi,“ reče Isus dubokim glasom. „Dobro ti to znaš, Judo, brate moj,
išli mi u pravom smjeru da ga nađemo ili ne išli... a kad učinimo dobro ili
plemenito djelo, kad izgovorimo blagu riječ, Mesija ubrza korak i primiče nam se.
Dok, ako nismo pošteni, ako smo zli, ili se svega bojimo, Mesija nam leđa okreće i
udaljava se. Mesija je... Jeruzalem u pokretu, braćo. A Jeruzalem je vječno u žurbi,
baš kao i mi - pa se pokrenimo i nađimo ga! Imajte vjere u Boga i besmrtan čovječji
duh.“
Ohrabreni, krenuše bržim korakom — Juda pred svima, sad lica blistavog od
sreće. Dobro on govori, reče sam sebi uporno pješačeći: jest, u pravu je Marijin sin.
Tako nam je i stari rabin zborio - o nama spasenje ovisi. Ostanemo li skrštenih
ruku, nikad se Izrael osloboditi neće - a dignemo li se na oružje, doživjet ćemo
slobodu.
Juda je tako neprestance nešto sa samim sobom raspravljao, najčešće bezglasno,
ali sad najednom zastade, pa promrmlja: „Mesija?! ‘Ko je on... A da nije Mesija cijeli
narod?“
Krupne se graške znoja skotrljaše s njegovih riđih obrva — zaista, možebit je
cijeli narod Mesija! Prvom mu je nešto takvo palo na um, silno ga uznemirivši. Ali,
ako je tako, što će nam onda svi ti bezbrojni proroci, pravi i lažni? Zašto tumaramo
u beznađu, nastojeći uvidjeti tko je Mesija? Tako je: Mesija je narod - ja, ti, on... svi
mi. I jedino se moramo latiti oružja!
Opet je ubrzao korak, vitlajući batinom po zraku, a dok je tako pješačio
poigravajući se svojom novom pomišlju jednako kao i štapom, odjednom je kriknuo
iz puna grla: pred njim se ukazao Jeruzalem, blještavo bijel i ponosan, protegnut
površi s dvjema uzvisinama. Nije tim povikom htio druge dozvati, koji bjehu nešto
zaostali, nego je njim izrazio radost zbog prizora u kojem je želio što dulje sam
uživati. Dvorci, tornjevi i utvrde odražavali su se u zjenicama njegovih plavih
očiju, a u samom središtu, pod Božjom zaštitom, stajao je Hram, sav u zlatu,
cedrovini i mramoru. Uto i ostali priđoše, također kličući od ushita.
,,‘Ajdmo, prijatelji, zapjevat’ u slavu njegove ljepote,“ predložio je Petar, kao
ponajbolji pojac među njima. „Pripremite se, ljudi - svi zajedno... sad!“
Njih se petorica uhvatiše u kolo oko Isusa, koji bješe nepomičan zastao, te
započeše blagoslovljeni napjev:

150
Radostan bijah kad mi rekoše
‘Ustani, hajd’mo Gospoda domu
Noge mi tamo same kročiše
Slavnomu gradu Jeruzalemu
Jeruzaleme, tvrđo ponosna
Mir neka vlada međ’ ziđem tvojim
Spokoj ja tebi želim dovijeka
S braćom u Bogu, druzima svojim!

16
Ulice, krovovi, dvorišta, trgovi... cijeli Jeruzalem bješe u zeleno odjeven.
Održavala se velika jesenska svetkovina, pa su građani Jeruzalema podigli na tisuće
sjenica od maslinovih grana i lozja, palmina lišća, borovine i cedrovine, kako Bog
Izraelov zahtijevaše u spomen na četrdeset godina što su ih njihovi preci u divljini
pod šatorima proveli. Završene bjehu žetva i jematva, stara se godina primakla
kraju, pa su ljudi sve svoje grijehe objesili o šiju uhranjenu crnom jarcu, te ga
kamenjem otjerali u pustinju - osjetivši golemo olakšanje. Duše im bjehu
pročišćene, nova je godina mogla početi, a i Bog je otvorio novu knjigu darova i
dugova, te će se osam dana i noći gostiti i napijati pod zelenim zaklonima i pjevati
u slavu Gospoda Izraelovog, koji im blagoslovi žetvu i berbu, a posla im i crnoga
jarca da preuzme grijehe njihove.
Prostrana dvorišta Hrama bjehu preplavljena krvlju: svakoga su se dana klala
stada žrtava-paljenica, pa je sveti grad smrdio mesom, životinjskim izmetom i
spečenim lojem. Nad svetištem su odjekivali rogovi i trublje, a ljudi su se
ožderavali i oblokavali, tako da im i duše otežaše. Prvoga su se dana samo psalmi
pjevali, molilo se i po tlu prostiralo - nevidljivi Jahve radosno je zalazio pod šatore i
slavio s ljudima, jeo, pio i bradu brisao. Ali, već drugoga, a navlastito trećega dana,
prekomjerna mesina i vino udariše čeljadi u glavu: začuše se masne šale, razularen
smijeh i vulgarni napjevi što se po krčmama ore, a muškarci i žene počeše se
besramno valjati jedno po drugom u pol bijela dana, najprije pod sjenicama, a
potom pareći se javno po tratinama pokraj puta. Nije bilo četvrti bez njezine slavne
prostitutke, prekomjerno urešene po jeruzalemsku i namirisane teškim vonj em
aromatičnih ulja. Prosti seljaci i ribari, koji bjehu pristigli iz svih krajeva zemlje
ka- nanske da bi se poklonili najsvetijemu od svetih gradova, bili su lak plijen tih
pohotljivica, jer ih je zadivila spoznaja da lijeganje sa ženom može biti tako
obogaćeno umijećem razbuđivanja naslade.
Zadržavajući dah, Isus je žurno i pun gnjeva gazio ulicama, preskačući mrtvu-
pijanu čeljad koja se valjala po tlu. Smrad, prljavština i bestidno kikotanje silno su
ga uzrujali. „Brže, brže!“ poticao je pratitelje; desnom je rukom obujmio Ivana oko
pasa, a lijevom Andriju, te su tako napredovali.
Petar je, međutim, stalno zaostajao, susrećući hodočasnike iz Galileje, koji su
mu nudili da prezalogaji, popije vrč vina i porazgovara s njima. Pozvao bi i Judu, a i
Jakov bi prišao - nisu se htjeli zamjeriti svojim zemljacima. Onoj se trojici na čelu
151
pak žurilo, pa su stalno pozivali zaostale, tjerajući ih da krenu.
„Zaboga, Učitelj nam ne dä ni da dišemo k’o ljudi,“ gunđao je Petar, kojeg već
bješe zahvatilo veselo raspoloženje. „U što li smo se mi upustili?...“
„A ti si kao od jutros s nama, jadniče?“ Juda je ironično kimnuo glavom. „Što
misliš — da smo ovamo došli radi provoda? Misliš, na slavlje idemo?“
Dok su tako hitali da sustignu Isusa, Andriju i Ivana, začuše grub glas iz jednog
šatora: „Hej, Petre, sine Jonin... protuho galilejska! Prolaziš, umalo se sudarismo, a
ne zamijeti me. Stani malo, popij - pa će ti se vid razbistrit’ i poznat ćeš me!“
Petar je prepoznao taj glas i stao. „Heeej! Baš lijepo da sam naletio na te,
Simune — nečisti cirenijska!“
Okrenuo se sudruzima: „Momci, sad ne možemo izmigoljiti... nego nam je
zastat’ i popit’ piće. Simun je znana pjančina, drži slavnu krčmu kraj Davidovih
vrata. Zaslužuje vješanje i da mu se odrubljena glava na kolac nabije, ali je svejedno
sjajan drug i ne smijemo mu odbiti čast.“
Šimun je zaista bio ljudina. Još kao mlad momak bješe doplovio iz Cirenije i
otvorio gostionicu, a svaki put kada bi Petar došao u Jeruzalem, smjestio bi ga u
svojoj kući. Dobro bi pojeli njih dvojica, popili i narazgovarali se, šale nizali, a
nerijetko i zapjevali - te se porječkali, al’ i pomirili, te opet zapili... a onda bi se
Petar opružio po klupi, pokrio debelim gunjem i utonuo u san. A sad je Šimun
sjedio pod šatorom urešenim lozovim prućem, s krčagom pod tezgom i bakrenim
vrčem u ruci — i sam pio.
Dva se prijatelja zagrliše, a kako su već bili pripiti, osjetivši toliko ljubavi jedan
spram drugoga, oči im se ispuniše suzama. Nakon što su se izgrlili, za zdravlje
pitali, nazdravili jedan drugomu... Šimun se grohotom nasmijao.
„Smijem se kladit’ i u na ramenu glavu da si se doš’o krstit’,“ reče. „I na dobrom
si putu, imaš moj blagoslov. I ja sam se neki dan pokrstio... i nije mi žao. Dobro se
čovjek osjeća.“
„A po čemu si to dobro osjetio?“ upita ga Juda, koji je samo jeo, odbijajući piće -
duša mu bješe krcata trnja.
„Kako da ti kažem, prijatelju... Lijepe su godine prošle otkako me voda ne vidje.
Voda i ja smo ti na krv i nož - za vino se rodih, a vodu Bog žabama stvori. Ali,
onomad reko’ ja sebi: Čuj, a što se ne bi’ krstio? Cijeli se svijet krsti, a nema sumnje
da će među tim novoprosvijetljenima biti i nekolicina vinopija. Ne mogu valjda svi
bit’ budale, pa ću se možebit upoznat’ s nekima od njih i tako pribavit’ mušterija...
jer k’o ne zna moju birtiju kraj Davi- dovi’ vrata! Nego, da skratim - pođo’ ja
onamo, kadli taj prorok divljak da vam ga opisat’ ne mogu! Oganj mu iz nozdrva
suklja, Bog nek’ mi je na pomoći. Dograbi ti on mene i rinu u vodu do brade!
Riknu’ ja, čovječe, mišlja’ utopit će me bezvjernik! Ma nije, preživio sam... i evo
me tu s vama!“
„I... zamijeti li kakva poboljšanja?“ opet će Juda.
„Kunem ti se ovim vinom da mi je kupka mnogo dobro učinila, baš mnogo...
Nekako se olakša’ - Krstitelj mi reče da sam se rasteretio grijeha. Ali, među nama,
ja mislim da sam se samo lišio nešto prljavštine i masnoće s kože, jer kad izađo’ iz
152
Jordana, masne su mrlje plivale po vodi! Prst debele, čovječe...
Prasnuo je u smijeh, natočio svoj pehar, ispio ga - dolio Petru i Jakovu, koji su
također ispili njihove, opet i svoj napunio, pa će Judi: „A ti, kovaču, ne piješ? Vino
ti je prava stvar, blaženi glupane, a ne voda.“
„Ne pijem. Nikad,“ reče riđobradi, odgurujući vrč.
„Da nisi ti jedan od oni’?“ Šimun će tiho, razgrogačivši oči. „Jesam. Od njih,“
reče Juda - i kao da je razgovor sabljom presjekao.
Dvije se napadno namazane žene pojaviše, zastadoše pred sjenicom, te
namignuše njima četvorici.
„A žene?“ upita Šimun, više zapanjen nego zadivljen.
„Ni žene,“ suho će Juda.
„A što onda, jadnice moj?“ Šimun će gromoglasno; to bješe previše za nj. „Zašto
je Bog stvorio žene i vino, reci ti meni? Sebi dokolicu da skrati, ili nama, da
ispunimo svoju?“
U tom trenutku Andrija dotrča. „Dolazite brzo,“ doviknuo im je. „Učitelju se
žuri.“
„Kojem učitelju?“ upita krčmar. „Onomu bosonogom, u bijelo odjevenomu?“
Ali, trojica sljedbenika Isusovih žurno odoše, a Šimun Cirenac - ostavši sam i
ojađen pred svojim šatorom, s praznom bukarom u ruci i krčagom pod miškom -
gledao je za njima mrzovoljno vrteći glavom. „To mora da je još jedan pokrštenik,
još jedan bezumnik. Tja, u posljednje vrijeme niču kao gljive... a što drugo nego da
popijem i u njegovo zdravlje,“ reče nalijevajući si vino. „I da mu Bog dade nešto
razuma!“
Za to vrijeme, Isus i pratitelji stigli su do velikoga hramskog dvorišta. Zastali
su, oprali ruke, noge i usta kako bi mogli u Hram
 pomoliti se. Ogledaše se uokolo: tezga do tezge, mnoštvo ljudi i životinja, te
sjenovite arkade, stupovi od bijelog i plavičasto-sivkastog mramora urešeni
vijencima zlatnoga lozja s grozdovima... na svakom koraku šatori, kola,
improvizirani dućani, tezge mjenjača novca, mesara, prodavača vina, brijača... Zrak
je odjekivao povicima, dobacivanjima i smijehom, a dom Gospodinov smrdio je
znojem i nečisti.
Isus je začepio nos i položio dlan preko usta - koliko god se osvrtao, Boga tu niti
ne nazrije. „‘Gade mi se i prezirem vaše svetkovine, zlo mi je od smrada utovljene
teladi što mi ju koljete. Ne primičite mi se udarajući u tambure i vaše se napjeve
derući.’“ Nije se više prorok, a ni Bog, nego srce Isusovo uzrujalo i zavapilo... a
onda, najednom se onesvijestio. Svega nestade, nebesa se otvoriše i pojavi se anđeo
s plamenom umjesto kose - vidjela su mu se stopala u zraku. S perjanicom od ognja
i dima što mu se s glave dizao, sletio je na crnu stijenu nasred dvora i uperio mač u
uznositi, zlatom optočeni Hram.
Isus je pokleknuo, te se oslonio na Andrijinu ruku, a onda otvorio oči i opet
ugledao bogomolju i vrevu, čuo žagor - onaj anđeo skrio mu se u blještavu
svjetlost. Sin Marijin pruži ruke prema pratiteljima: „Oprostite mi,“ reče, „ali ne
mogu dalje, onesvijestit ću se. Hajd’mo odavde.“
153
„Ne ulazeći u Hram... bez molitve?“ prenerazio se Jakov. „Molimo u sebi, Jakove,“
reče Isus. „Svako je tijelo hram.“ Odoše tako, s Judom na čelu - poveo ih je
udarajući štapom
o pločnik. Ne može podnijeti prljavštinu, krv ni halabuku... pomislio je; nije on
Mesija.
Mahniti farizej, tresući se cijelim tijelom, bješe se izvalio potrbuške na
posljednjoj stepenici Hrama, sumanuto je ljubio kamen i ječao iz dubine grudi.
Oko vrata i zapešća visjeli su mu deseci zapisa - strašnih citata iz Starog zavjeta - a
od stalnog bacanja ničice koljena mu bjehu kvrgava i nažuljena kao u deve; po licu,
pak, grudima i rukama bješe sav krvav od otvorenih rana, jer bi se svaki put kad bi
se u opsjednutosti Bogom bacio na zemlju i ranio na neki oštar kamen.
Andrija i Ivan hitro iskoračiše pred Isusa da ga ne bi vidio, a Petar pristupi
Jakovu i šapnu mu na uho: „Znaš ga... to je Jakov, najstariji sin drvodjelje Josipa.
Lunja naokolo prodajući zapise, a kako ga svako malo zloduh spopada, baca se na
zemlju i doslovce se ubija.“
„To je onaj koji nemilosrdno proganja Učitelja?“ upita Jakov, zastavši na tren.
„Jest. Kaže da je na sramotu kući njihovoj.“
Izašli su kroz hramska Zlatna vrata, prošli Dolinom cedrova
 dohvatili se puta prema Mrtvomu moru. Zdesna im ostadoše getsemanski
vrtovi i maslinici, nebo nad njima bješe zasljepljujuće bijelo i vrelo poput ognja -
sve dok nisu stigli do Maslinske gore. Ondje bješe nešto ugodnije, premda se svaki
list na stablima ljeskao na žarkom suncu, a jata se vrana graktanjem glasala leteći
prema Jeruzalemu.
Andrija, obgrlivši Isusa, pričao im je o svomu ranijem učitelju, Krstitelju - kako
je, što je bliže bio njegovom brlogu, bio užasnutiji shvativši da dišući udiše njegov
lavlji dah.
„On je vjerodostojni Elija, koji još jednom siđe s brda Karmel da ljudsku dušu
ognjem pročisti. Jedne noći svojim očima vidjeh kako mu vatrena kola kruže nad
glavom, a druge da mu gavran u kljunu donese užaren ugljen da blaguje. Onda se
jednom odvažih, te sam ga upitao ‘Jesi li ti Mesija?’ - stresao se kao da je na zmiju
stao. ‘Ne’, reče mi, ‘ja sam vol koji plug vuče... a Mesija je sjeme.’“
„A zašto ode od njega, Andrijo?“
„Jer htjedo’ sjeme naći.“
„A nađe li ga?“
Andrija pritisnu Isusovu ruku na prsa i žestoko pocrvenje. „Da,“ odgovorio je,
ali tako tiho da ga Učitelj nije čuo.
Polako su, jedva do daha dolazeći, silazili su prema Mrtvomu moru. Sunce ih je
oblijevalo plamenovima tako nemilice da im je počelo šumiti u glavama; pred
njima je planina Moab rasla sve viša i viša, poput bezvodne zidine, a za njima su
blistala bijela vapnenačka brda Idumeje. Put je vijugao i sve strmiji bivao - kao da
silaze u duboku provaliju, dišući sve teže i teže.
U pakao se spuštamo, svi su pomisli, osjetivši vonj katrana i sumpora u zraku.
Svjetlo ih je zasljepljivalo, izranjavljena stopala jedva nosila nizbrdo, oči pekle od
154
vreline. Uto začuše praporce: dvije deve prođoše - ako to deve bjehu, a ne utvare
što se rasplinuše u nepodnošljivoj jari.
„Mene je strah,“ Zebedijin će mlađi sin šapatom. „Ovo je pakao...“
„Samo hrabro,“ reče mu Andrija. „Zar nisi čuo da je raj u samom srcu pakla?“
„Raj?...“
„Uskoro ćeš ga vidjet’.“
Sunce se konačno primaklo zalasku. Moabsko gorje obojilo se zagasito
rumenom, a planine Idumeje ružičastom, donoseći olakšanje ljudskom oku. A onda
najednom, kad su prošli zavoj na putu, ugledaše prizor koji ih je razgalio kao da su
duhom i tijelom zagazili u studenu vodu. Kakve li bjehu livade što se neočekivano
ukazaše pred njima kao da iznikoše iz pijeska? Koje li to vode zažuboriše? Otkud
odjednom tu stabalca nara krcata plodova, bijele sjenovite kolibe u oblaku mirisa
jasmina i ruža?
„Jerihon,“ uskliknu Andrija radosno. „Tu su najslađe datulje na svijetu i
najčudesnije ruže: uvenu li, samo ih staviš u vodu i one ožive.“
Noć se naglo spustila — u selu je zasvijetlila prva svijeća.
„Putovati, pa vidjeti kako mrak pada, te stići u neko selo kad se prva svijeća
pali, a nemati ništa za jelo niti konačišta... prepustiti da sve ovisi o Božjoj milosti i
dobroti ljudi - to je, po meni, jedna od najvećih i najčišćih radosti na svijetu,“ reče
Isus, zastavši da bi uživao cjelinu toga svetog trena.
Seoski psi nanjušiše strance, te počeše lajati - poneka se vrata otvoriše, tu i
tamo netko s užeženom svijećom izađe da pretraži okoliš u mraku, pa se povuče.
Sudruzi pokucaše redom na svaka, a svugdje — i to rado — ponešto im dadoše,
netko ulomak hljeba ili nar, drugi grozd grožđa ili pregršt maslina. Skupili su sve te
Božje
 ljudske milodare, povukli se u kut nekog voćnjaka, blagovali ondje, te odmah
pozaspali. Cijele su Božje noći u snu osjećali kako
se pustinja ziba, uspavljujući ih kao more. Isus je usnio i da trublje čuje - te da se
zidovi jerihonski ruše u pepeo i prah.
Bješe bezmalo podne sljedećeg dana kada su, beskrvni od napora i sa sasušenim
jezicima preko usana, stigli do ukletoga Mrtvog mora. Riba koja niz Jordan upliva u
nj ugine čim se nađe u njegovoj vodi, a nekoliko kržljavih stabalaca na njegovoj
obali bijeli se poput okamenjenih kostura. Voda mu je gusta, teška od soli i
nepokretna, a onaj tko se znatiželjno nagne i pogleda u dubinu, vidi dvije propale
bestidnice, Sodomu i Gomoru, zagrljene na njegovomu crnom dnu.
Isus se ispeo na hrid i zagledao u daljinu: pustara, užareno tlo, planine
nevidljive u vreloj izmaglici. Uzeo je Andriju za ruku i upitao: „A gdje je Ivan
Krstitelj? Nikoga ne vidim... baš nikoga.“ „Tamo iza onog tršćaka,“ odgovori
učenik. „Rijeka ondje jedva da teče, nalik je jezercu, tamo prorok pokrštava. Naći
ćemo ga, znam ja put.“
„Umoran si, Andrijo. Ostani s drugima, idem ja säm.“ „Mahnit je on, Učitelju.
Pratit ću te.“
„Ipak ostani... hoću sam tamo, Andrijo.“
155
 Krenuo je prema gustišu od trske snažno uzbuđenoga srca - tako mu je tuklo da
je položio ruku na lijevu stranu grudi ne bi li ga smirio. Još jedno ogromno jato
vrana naletje iz pustinje i izgubi se prema Jeruzalemu.
Najednom je začuo da netko kroči za njim - okrenuo se: bio je to Juda.
„Zaboravio si me zvat’,“ reče riđobradi kiselo se smješkajući. „Slijedi najteži čas,
pa želim bit’ uza te.“
„Dođi,“ tiho će Isus.
Krenuli su u tišini, Isus naprijed, Juda za njim - odguravajući rukama trstiku i
gazeći mlaku bočatu vodu. Crna zmijurina uspuza na kamen i smota se ondje u
kolač, s uzdignutom glavom. Gledala ih je sitnim nepovjerljivim očima i siktala,
većinom tijela priljubljena uz kamen, a uspravljenoga vrata. Isus zastane, pa joj
mahnu rukom kao da odgovara na znak dobrodošlice - dok Juda
podiže svoju dubovu batinu, ali Isus pruži ruku i spriječi ga.
„Nemoj joj nauditi, Judo, brate moj,“ reče mu. „I ona izvršava svoje poslanje...
time što ujeda.“
Vrelina se naglo pojačavala, a vjetar s juga - pušući preko Mrtvoga mora -
donosio je teški vonj raspadnutih lešina. Isus je uskoro začuo nečiji grub glas: taj je
divlje urlao, pa su se mogle razabrati samo poneke riječi: „Oganj... sjekira... golo
drvo...“ a zatim: „Pokajte se! Pokajte se!“... dok se trenutak zatim golemo mnoštvo
nadade u jauk i naricanje. Isus je oprezno kročio naprijed, na sve spreman kao da se
primiče jazbini razjarene zvijeri.
Odgurnuo je trstiku - ona se kuknjava pojačala - a onda se ugrizao za usnu da
ne bi i sam vrisnuo: vidje ga, na mršavim nogama, na stijeni nad Jordanom... a
bješe li to golemi skakavac, anđeo gladi, ili arhanđel osvete? Val se za valom čeljadi
s krikom na usnama valjao prema onoj hridi - Etiopljani obojenih nokata i
trepavica, Kaldejci s brončanim prstenjem u nosnicama, Izraelića- ni s dugačkim
masnim zulufima. A nad svima njima, s pjenom na ustima i drhteći na vjetru poput
trstike, Krstitelj je urlao „Pokajte se! Pokajte se! Dan je Gospodnji došao! Po tlu se
valjajte, pepelom se posipajte, tužite! Kralj kraljeva reče: ‘Jednoga ću dana suncu
naredit’ da u podne zađe; mladom ću mjesecu skršit’ rogove i obavit’ mrakom nebo
i zemlju. Smijeh ću vam u plač pretvorit’, vaše pjesme u tužbalice. Puhnut ću, a svi
će vaši uresi - s ruku, nogu, ušiju, noseva, kose... - na zemlju pasti.’“
Juda priđe Isusu, pa ga prihvati za nadlakticu. „Čuješ li ga? Počuj - tako Mesija
zbori. On jest Mesija!“
„Ne, Judo, brate moj,“ odgovori mu Isus. „Tako zbori onaj koji vitla sjekirom i
otvara put Mesiji, ali sam Mesija ne govori tako.“ Sagnuo se zatim, otrgnuo zelen
list i stavio ga među zube. „Mesija je onaj koji krči put,“ riđobradi je promumljao.
Pogurao je Isusa da izađe iz tršćaka i pokaže se proroku. „‘Ajde, istupi... da te vidi,“
naredio mu je. „On će prosudit’.“ Isus je zakoračio prema osunčanoj obali, učinio
dva nesigurna koraka pa se spotakao, te stao očiju prikovanih za proroka. Svu
dušu bješe pretočio u pogled kojim ga je promatrao, od njegovih štulastih nogu do
glave u vrućici poslanja, pa i preko nje - do nevidljive mu veličine. Krstitelj im
bješe leđima okrenut u tom trenu, a kad je osjetio da mu netko žestokim pogledom
156
pretražuje cijelo tijelo, rasrdio se, naglo se okrenuo i napola stisnuo oči nalik
sokolovima, kako bi bolje vidio.
Tko li je taj nepomičan mladić u bijelom koji ga tako motri? Negdje, nekoć, kao
da ga vidje... ali gdje? Kad? Napregnuo se do krajnjih granica ne bi li se prisjetio...
A da to nije bilo u snu? Naime, često je znao usniti slično odjevene... u bijelom -
koji mu nikad ništa ne rekoše, nego su mu samo mahali rukom kao da ga
pozdravljaju, ili se opraštaju od njega. A onda bi pijetao kukurijeknuo najavljujući
zoru, pa bi se ti u bijelom rasplinuli i nestali.
Krstitelj najednom, još ga gledajući, kriknu od uzbuđenja. Sjetio se: jednoga je
dana, točno u podne, prilegao na obali rijeke i posegnuo za svitkom proroka Isaije,
ispisanim na jarčjoj koži - kadli svega nestade! Stijenja, vode, ljudi, trstike... a zrak
se ispuni plamenovima, trubljama i krilima, te mu se prorokove riječi razjasniše
poput otvorenih vrata i Mesija stupi kroz njih. Sjetio se da bješe sav u bijelom,
mršav, opaljen suncem, bosonog... te da je, upravo kao i ovaj čovjek, držao zelen
list među zubima!
Pustinjakove se oči ispuniše radošću i strahom. Sjurio se s kamena i prišao
Isusu, istežući naboran vrat.
,,‘Ko si ti? ‘Ko?‘‘ upitao je; njegov je strašni glas iznenada zadrhtao.
„Zar me ne poznaješ?“ reče Isus, prišavši mu korak-dva. I njemu glas drhtav
bješe - znao je da mu o Krstiteljevom odgovoru sudbina ovisi.
To je on, On je... pomislio je pustinjak. Srce mu je stalo divlje tući, ali se
svejedno nije usuđivao odlučiti. Još se jednom zagledao u došljaka, pitajući ,,‘Ko si
ti?“
„Zar nisi čitao Spise?“ odgovorio je Isus blagim glasom, a pomalo žalosnim kao
da ga prekorijeva. „Zar nisi čitao proroke? Sto Isaija kaže? Zar se ne sjećaš,
prethodniče?“
„Ti si to, ti?“ šapatom će pustinjak, polažući ruke na Isusova ramena i
zagledavajući mu se u oči.
„Došao sam...“ kaza Isus oklijevajući, pa se zatim ukipi u mjestu, nemajući
snage ni da udahne, a kamoli da kroči. Kanda bješe pružio jednu nogu, pa
pretraživao njom tlo da se uvjeri kako može učiniti i sljedeći korak, a da se ne sruši.
Jarosni prorok položio mu je ruku na tjeme i bez riječi ga promatrao, pitajući se
je li zaista čuo predivne, ali i strašne riječi koje prijeđoše preko Isusovih usana.
„Došao sam,“ ponovio je Marijin sin tako tiho da ga Juda nije čuo, koliko god je
bio naćulio svoje runjave uši. Prorok se nato stresao - razumio je. Svaka mu se vlas
nakostriješila.
Vrana ih nadletje, ispustivši promukao krik poput čeljadeta koje se topi - ili se
nekomu ruga. Krstitelja to razljuti, pa se pregnu, uze kamen i baci ga put ptice.
Vrana odletje, a on je još neko vrijeme gledao za njom - radujući se protjecanju
vremena, jer mu se um tako postupno smirivao. Uspravljajući se, šapnu
„Dobrodošao“ — ali Isus ne vidje naklonosti u njegovom pogledu.
Srce mu je svejedno ustreperilo; bješe li to svojim ušima čuo - zar se zaista zbilo
— da mu je prorok dobrodošlicu poželio? Ako jest, koje li divote, koje radosti, koje
157
strahote!
Krstitelj je obuhvatio pogledom Isusa, rijeku Jordan, trstik, mnoštvo koje je,
klečući u blatu, otvoreno ispovijedalo svoje grijehe - kao da očima grli svoje
kraljevstvo prije nego što mu kaže zbogom. Onda se okrenuo Isusu: „Sad mogu
otići.“
„Ne još, prethodniče. Prvo me moraš krstiti.“ Isus je sad bio zamjetno odlučniji
i sigurniji u glasu.
„Ja? Ti si onaj koji mene treba krstit’, Gospodaru.“
„Nemoj tako glasno, mogli bi nas čuti. Moja ura još nije nastupila. ‘Ajd’mo!“
Koliko god se Juda upinjao ne bi li štogod čuo, sve što mu je do uši doprlo bješe
tiho radosno mrmorenje, kao žubor dviju voda tekućica.
Gomila okupljena na obali razmaknula se da prođu - pitajući se tko li je taj
hodočasnik koji, zbacivši bijelo ruho, ostade pred njima odjeven samo u sunčanu
svjetlost? Tko je taj koji je, ne ispovjedivši svoje grijehe, zagazio u vodu s toliko
plemenita samopouzdanja? Prvo Krstitelj, pa onda on, kročili su prema bistroj
matici; prorok se zatim ispeo na hrid nad vodenim zrcalom, a Isus stao uza stijenu,
stopalima na pješčanom dnu, a s vodom do brade.
U trenutku kad je Krstitelj digao ruku da počne krstiti sina Marijinog i izgovori
blagoslov, mnoštvo kriknu od zaprepaštenja -jer je Jordan najednom prestao teći!
Jata šarenih ribica doplivaše sa svih strana, natiskaše se oko Isusa i stadoše kružiti
kao u kolu, praćakajući se perajama i repovima, a kosmato biće vödä, nalik starcu
ovijenom vodenim biljem, diže se iz jaza na riječnom dnu, nasloni na trstiku, te se
u čudu otvorenih usta, a očiju punih mješavine radosti i straha, zagleda u ono što
se ima pred njim zbiti.
Čeljad ona, vidjevši ta čudesa, zanijemi. Neki oboriše glave da skriju
zaprepaštene oči, drugi zadrhtaše od nagle vrućice, a jedna žena, vidjevši naoko-
starca pokrivenog muljem i raslinjem, vrisnu „Duh Jordanov!“ - te se onesvijesti.
Krstitelj zahvati vodu velikom školjkom, pa ju stade drhtavim rukama izlijevati
po Isusovom licu. „Sluga Božji kršten biva...“ počeo je, pa stao - jer nije znao kakvo
će mu ime dati.
Htjede sina Marijinog pitati, ali kad se svekolika čeljad podigla na nožne prste
ne bi li ga čula, šum se krila začu i s neba sleti bjelopera ptica - ili to bješe Jahvin
serafim? - te se spusti na tjeme krštavanoga. Ostala je tako nekoliko trenutaka, a
onda ga je oble- tjela tri puta, opisujući tri svjetlosna vijenca, te zatim pustila glasa
kao da kliče neko tajanstveno ime, ono koje nikada nitko nije čuo. Nebesa kao da
time odgovoriše na Krstiteljevo nijemo pitanje.
Ljudima uši bjehu zaglušene, a umovi pomućeni, jer one riječi, izrečene uz
lepet krila, Božji li glas bjehu?... Ili ptičji? Čudo neviđeno... koje i Isusa natjera da
se sav napregne ne bi li išta razaznao. Slutio je da bi to moglo biti njegovo ime, ali
nije mogao razabrati kakvo li bješe — jer se sve što je čuo kršilo u njemu poput
valova što se sudaraju, bezbroj krilä, mnoge moćne i gorke riječi. Podiže oči: ona je
ptica uzlijetala u nebeske visine i postajala zraka svjetlosti u svjetlosti svoda.
Krstitelj, koji je za godina u okrutnoj pustinjačkoj samoći spoznao Božji jezik,
158
jedini bješe razumio: danas pokrštava, šapnuo je sam sebi, slugu Božjega, sina
Njegovog, Ufanje čovječanstva.
Drhtavim je rukama dao znak vodama Jordana da opet počnu teći... obred je
bio obavljen.

17
Sunce se dizalo iz pustinje poput lava iz legla, kucajući na sva vrata Izraelova.
Iz svakoga se izraelićanskog doma dizala glasna jutarnja molitva silovitu
hebrejskom Bogu: „Pojem te slavimo, Bože naš i Bože otaca naših. Svemoćan i
strašan, ti si nam oslonac i potpora. Slava tebi Besmrtnice, zaštitnice Abrahamov.
Tko se može s tobom mjeriti po snazi, o Kralju... ti koji ubijaš, uskrsavaš i spasenje
daruješ? Slava tebi, Spasitelju Izraelov! Uništi, skrši i rasprši neprijatelje naše - ali
što brže, dok smo na životu!“
Izlazeće sunce zateklo je Isusa i Ivana Krstitelja kako sjede u pećinici pod
strmom stijenom nad Jordanom: cijele su noći razglabali o sudbini svijeta, u
strepnji kamo da ju usmjere. Čas je jedan od njih nadvladavao razlozima, čas drugi
- lice u jednog bješe smrknuto i ozračeno odlučnošću, a rukama je zamahivao kao
da zaista drži sjekiru i vitla njom dižući ju i udarajući, dok je u drugoga bilo blago i
neodlučno, a oči pune sućuti.
„Zar ljubav nije dostatna?“ upitao je.
„Nije,“ odvratio je Krstitelj Ijutito. „Drvo je trulo! Stoga me Bog i jest zazvao i
dao mi sjekiru u ruke, a ja sam zasjekao po samom korijenju. To je mene dopalo, a
sad je na tebe red: uzmi sjekiru i udri!“
„I bih... da sam drvosječa, kao što bih, da sam oganj, palio. Ali, nemam ja ništa
osim srca, pa mogu jedino ljubavlju.“
„I ja imam srca, zato i ne mogu podnijet’ nepravdu, manjak srama i beščašće. A
kako mogu voljet’ nepravedne, besramne i beščasne? Udriti treba! Bijes je jedna od
najvećih ljudskih dužnosti... razjarit’ se nad nepravdom, besramnošću i beščašćem.“
„Bijes?“ Isus će pobunivši se u srcu. „Kako se razjarit’ na bližnjega, zar nismo svi
braća?“
„Braća?“ Krstitelj je uzvratio jetkim sarkazmom. „Misliš da je to Božji način...
ljubavlju? A, gle ovo...“ pružio je svoju koščatu runjavu ruku put Mrtvoga mora, s
koga je dopirao smrad poput onog lešine u raspadanju. „Jesi li se ikad nagnuo i
vidio ona dva prokleta grada, Sodomu i Gomoru, na njegovom dnu? Bog se ra-
srdio, zasuo ih ognjem i sumporom, a visoravan pretvorio u more da bi ih
progutalo! Tako Bog postupa - pa ga i ti slijedi. Sjeti se što kažu proročanstva:
Sudnjega će dana krv iz drveta poteći, kućno kamenje oživjeti... uzdrmat’ se i
zatrpat’ kućevlasnike. A sudnji se dan primiče i nije daleko, što sam ja prvi
naslutio. Kriknuo sam od užasa, Božju sjekiru dograbio i udrio njom po korijenju
svijeta. O, kako sam te zazivao!... I ti konačno dođe, a meni je sad otići.“ Uhvatio je
Isusa za ruke, kao da mu predaje tešku sjekiru u njih - našto je ovaj ustuknuo,
zamjetno uplašen. „Budi još neko vrijeme strpljiv, molim te,“ reče mu. „Ne žuri...
Otići ću razgovarat’ s Bogom u pustinji. Tamo se njegov glas jasnije čuje.“
159
 „Baš kao i glas Iskušavatelja! Pazi se, Sotona te pritajen čeka, s vojskom u punoj
spremi. Zna on da si ti za nj pitanje života i smrti, pa će se oborit’ na te i svom
divljom silom, i svom prijetvor- nošću. Čuvaj se, jer je pustinja puna umilnih
glasova... i smrti.“ „Neće mene obrlatit’ ni umilni glasovi, ni prijetnja smrću,
prijatelju. Vjeruj mi.“
„Vjerujem ti... zlo i naopako kad ne bih! Idi, onda, razgovaraj sa Sotonom, kao i
s Bogom, pa odluči. Ako si ti onaj kojeg sam iščekivao, Bog je svoju odluku već
donio, pa ti nema uzmaka. Ako nisi... zašto bih mario hoćeš li nestat’? Hajde, pa
ćemo vidjet’ - ali kreći odmah, jer ne želim ostavit’ svijet bez ikoga.“
„Ona divlja golubica koja je mahala krilima nada mnom dok si me krstio... što
je kazala?“
„Nije bila divlja golubica. Doći će dan kad ćeš čut’ riječi što ih izreče, a dotad će
one visjeti nad tobom poput mača.“
Isus se diže i pruži mu ruku. „Voljeni Prethodniče,“ reče mu drhtavim glasom,
„zbogom... možda zauvijek.“
Krstitelj ga je nato poljubio u usta - njegova bjehu živa žeravica, tako da opeče
Isusova. „Dušu ti moju predajem,“ reče držeći ruke sina Marijinog među svojima.
„Ako ti jesi onaj koga sam čekao, počuj moje posljednje upute, jer mislim da se na
ovom svijetu nećemo nikada više sresti.“
„Slušam,“ Isus će tiho, silno se tresući. „Kakve upute?“ „Promijeni svoj nastup,
govor i držanje... osnaži jednako srce, kao i ruke. Težak te život čeka, vidim ti trnje
i krv nad obrvama. Izdrži, brate i starješino... hrabar budi! Dva se puta otvaraju
pred tobom: čovječji, koji je ravan, i Božji, koji se uspinje. Udri težim - i neka ti je
sretno! I nikad ne tuguj na rastanku, jer tebe ne zapade plač, nego bitka! Boj... u
kojem neka ti ruka žestoka bude. To je tvoj put. A oba ona puta Bog nam dade, ne
smetni s uma, ali Vatra bješe prva rođena, a Ljubav nakon nje. Počnimo s Vatrom,
dakle - naprijed i sa srećom!“
Sunce već bješe izašlo. Jordanu priđoše karavane iz Arabijske pustinje, s novim
hodočasnicima - jahačima s raznobojnim turbanima na izbrijanim glavama. Neki su
oko vrata nosili talismane u obliku polumjeseca, izrezbarene od veprova zuba, a
drugi sitne brončane boginje - raskošnih sisa i bedara - dok su treći imali ogrlice od
zübä pobijenih neprijatelja. Svi ti barbari s Istoka bjehu došli pokrstiti se, pa kad ih
vidje, Krstitelj ispusti prodoran krik i sjuri se niz onu stijenu. Nad ljudima i devama
koje kleknuše u glib na riječnoj obali prolomi se njegov glas: „Pokajte se! Pokajte
se! Sudnji dan dođe!“
Isus je svoje pratitelje zatekao kako sjede uz Jordan, bez riječi i u tmurnom
raspoloženju — jer bjehu već puna tri dana i tri noći kako ga čekahu, a on nikako
da se pojavi, kao što ni Krstitelj puna tri dana i tri noći nikoga krstio nije - da bi
razgovarao s njim. Ivan je cijelo to vrijeme govorio i govorio, a Isus ga je slušao
pognute glave — jer su se njegove riječi obrušavale na sina Marijinog poput
grabljivice na plijen. Koliko prvi žestok bijaše, toliko drugoga tuga okova. Juda je
uzrujan koračao golje-dolje, kad bi mrak pao znao se i prikrasti da čuje što govore,
ali kako su njih dvojica sjedili tik jedan uz drugoga, riđobradi je mogao načuti samo
160
neprekidno mrmorenje, nalik žuboru nabujale rijeke.
Jedan ju je otpuštao, drugi prihvaćao - Marijin se sin ispunjavao njom kao da
bješe krčag podmetnut pod curak. Riđobradi bi spuznuo niza stijenu, te tumarao
mrakom na rubu razuma. „Kakve li bruke! Srama i poniženja... oni raspravljaju o
sudbi Izraelovoj - a bez mene!“ gunđao je pomišljajući kako je Krstitelj njemu
trebao povjeriti onu sjekiru što ju, kako je načuo, bješe spomenuo, jer je samo on
zaista svjestan boli Izraelove. „Ja bi’ je umio upotrijebit’, a ne taj vidovnjak! Njemu
smo svi braća, tlačitelji i tlačeni - ne ustručava se kazat’ da jesmo... Izraelićani i
Rimljani, Grci štoviše - vrag da ih nosi!“ mrsio je sebi u bradu.
Jedne od tih noći bješe prilegao u podnožju stijene, podalje od ostalih - nije ih
više mogao gledati! - pa kad je na tren oči sklopio, te mu se kroza san učinilo da
čuje izlomljene i razasute Krstiteljeve riječi ‘Oganj!...’ ‘Sodoma i Gomora!...’
‘Udriti!...’ skočio je na noge - ali se ništa nije čulo osim noćnih ptica, čaglja u
daljini i žuborenja Jordana, te ja sišao do rijeke i uronio usijanu glavu ne bi li
primirio oganj u njoj. „Ma, spustit’ će se on već jednom s te hridi...“ promrmljao je,
„...nego da oće, a onda ću ja saznat’ njegovu tajnu, bilo mu krivo ili pravo!“
Stoga je, kad vidje Isusa da im prilazi, skočio kao i ostali, te potrčao s njima da
ga dočeka, dodirne mu rame, potapše po plećima, zagrli ga... Kad je vidio duboku
boru usječenu u Učiteljevo čelo, Ivanove su se oči suzama ispunile.
Petar se nije mogao suzdržati: „Učitelju,“ reče, „zašto te Krstitelj zadržao tri
dana i tri noći? I što ti je rekao, kad te tako rastužio... posve si se izmijenio u licu.“
„Malo je njemu dana ostalo,“ odgovori Isus. „Ostanite s njim, svi... i
pokrštavajte. Ja odlazim.“
„A kamo ideš, Učitelju?“ zavapi mlađi Zebedijin sin, prihvativši rub Isusove
halje. „Svi ćemo s tobom.“
„U pustinju idem, a tamo nema potrebe za društvom. S Bogom razgovarat’
idem.“
„S Bogom?“ Petar će, pokrivši lice dlanovima. „Ali, onda se nećeš nikad vratit’!“
„Vratit ću se,“ reče Isus s uzdahom. „Moram... jer svijet visi otankoj niti. Bog će
mi upute dati, pa ću se vratit’.“
„Kada? Koliko te dana opet neće biti? A pogle’ kakve nas ostavljaš!“ svi se
uzvikaše, držeći ga da ne krene.
Juda je za to vrijeme stajao postrance, bez riječi ih je promatrao... sve ljući.
„Ovce... ništa nego ovce,“ gunđao je. „Hvala tebi, Bože Izraelov, pa me vukom
učini.“
„Vratit ću se kad Bog to bude htio, braćo. Zbogom... Ostanite ovdje i čekajte
me. A dotad, zbogom.“
Braća ostadoše kao okamenjena, promatrajući ga kako polako polazi prema
pustinji. Nije kročio lagao kao ranije, kada bi jedva doticao zemlju, nego teško,
bremenit mislima. Ubrao je štap od trstike da bi se podupirao njim, zakoračio na
most nad rijekom, zastao na njegovoj sredini i pogledao dolje: uz obje obale tiskali
su se hodočasnici, bjehu zagazili u blatnjavu vodu, ali su im od sunca preplanula
lica blistala srećom. Iza njih, u zaobalju, drugi su se još udarali u grudi i naglas
161
ispovijedali svoje grijehe, čekajući očiju punih žara da im Krstitelj dade znak kako
je njihov red da zarone u svetu vodu.
Stojeći u Jordanu do sredine bedara, prorok je u vrućici poslanja krstio ljude
gomilu za gomilom, te ih - po obavljenom obredu - nemilice tjerao na suho, kako
bi ustupili mjesta onima za sobom. Njegova se šiljata crna brada sjajila na suncu,
jednako kao i nikad šišana kosa, a iz njegovih vječno otvorenih usta neprekidno su
se razlijegali divlji povici.
Isus je obuhvatio pogledom rijeku, mnoštvo, kriptodepresiju u daljini, planine
Arabije, pustinju... nagnuo se nad vodu i vidio svoj odraz kako ga riječna matica
nosi prema Mrtvomu moru.
Pomislio je kako bi lijepo bilo sjesti bezbrižno na brijeg, pa promatrati Jordan i
drveće, ptice, oblake, noćne zvijezde... kako se odražavaju na njegovoj površini i
putuju njom; kako bi krasno bilo kad bi se i on mogao prepustiti matici, a ne trpjeti
razornu brigu za sudbinu svijeta!
Ali, brzo se prenuo, odolio iskušenju, pribrao se i sišao s mosta, te brzim
koracima nestao za zloslutnim stijenjem. Riđobradi je stajao na drugoj obali, stalno
ga prateći okom, a kad mu Isus nestade iz vida, u strahu da bi mu mogao uteći,
zasukao je rukave i krenuo za njim - te ga sustigao upravo kad je ovaj ulazio u
beskrajno more pijeska.
„Stani, sine Davidov!“ doviknuo mu je. „Zašto me tako ostavljaš?“
Isus se okrenuo. „Judo, brate moj,“ reče mu potišteno, „ne idi dalje. Sam moram
biti.“
,,‘Oću znat’ tvoju tajnu!“ Juda će prilazeći mu.
„Čemu žurba? Doznat ćeš je kad bude čas. A sad ti mogu reći, Judo, brate moj -
sretan budi, sve se odvija u najboljem redu.“
„U najboljem redu, veliš... ali mi to nije dovoljno. Vučju se glad ne može utažit’
riječima. Možebit ti to nisi znao, ali ja znam.“ „Ako me voliš, strpljiv budi. Pogledaj
drveće: žuri li ono da mu dozore plodovi?“
„Nisam ja drvo, nego čovjek!“ pobuni se riđobradi, prilazeći mu još bliže.
„Čovjek sam, a to ti znači biće kojem se uvijek žuri. Ja ti se držim vlastitih
zakona...“
„Jedan je Božji zakon, jednak za drveće i ljude, Judo.“
„A u čemu se taj zakon sastoji?“ riđobradi će, iscerivši se kroza zube.
„U vremenu.“
Juda je nato stao, stisnuo pesnice u ljutnji; taj zakon on nije prihvaćao - jer je
nalagao da se kroči sporo, presporo... a on nije imao časa za gubljenje. Njegovo je
biće bilo obuzeto drugačijim zakonom, suprotnim onomu vremena.
„Bog živi bezbroj godina,“ povikao je uzrujano. „Besmrtan je, pa mu je lako
strpljiv bit’ i čekat’. A ja sam čovjek, biće kojem se žuri, kako već reko’ - i ne bi’
htio umrijet’ ne vidjevši ono što mi je na umu - i ne na umu samo, bezmalo
nadohvat šaka.“
„Vidjet ćeš, Judo, brate moj,“ odgovori mu Isus stišavajući ga pokretima ruku.
„I vidjet’, i dodirnut’, vjeruj u to. A sad zbogom. Bog me čeka u pustinji!“
162
 „Idem s tobom.“
„Nije pustinja dovoljno prostrana za dvojicu... vrati se.“ Riđobradi je potmulo
zarežao negodujući i iskesio zube poput ovčarskog psa koji se opire gospodarevoj
volji, ali se ipak - pokunjen i gazeći teško kao da udara tlo po kojem gazi - okrenuo
i vratio preko mosta, gunđajući nešto sebi u bradu. Sjetio se kako je tumarao
gorjem s Barabom - Bog ga blagoslovio! - i drugim pobunjenicima. Kojeg li osjećaja
opasnosti... i slobode! Kakav je sjajan vođa te skupine koljača bio Bog Izraelov -
upravo onakav kakvog je htio - a zašto li poput zatreskane djevojke pođe za ovim
duhovnjakom, koji se boji krvi i samo kliče „Ljubavi! Ljubavi!“... Ali, strpljenja sad,
dok ne vidim što će donijet iz pustinje.
Isus je ubrzo zašao u bezvodno i beživotno prostranstvo, a što je više
napredovao njime, sve mu je snažniji bio dojam da je ušao u lavlju jazbinu.
Drhtavica ga obuze, ali ne od straha, nego od nepojmljive radosti. Sreću je osjetio...
ali zašto? U početku si to nije mogao objasniti — a kad je uspio, bilo je to stoga što
se sjetio sna, davnog odista, kada djetešce bješe... ni govoriti još nije umio. Usnio je
da je zašao u duboku pećinu u kojoj je zatekao lavicu, koja se ondje okotila i upravo
dojila svoju mladunčad. Kad ju je spazio, osjetio je glad i žeđ, te je legao uza nju i
počeo sisati zajedno s lavićima. Zatim, bit će da su svi izašli na livadu i odali se igri
na suncu, a dok su se tako valjali po travi, Marija, njegova mati, pojavila se u tom
snu, vidjela ga s lavljom mladunčadi i vrisnula. Razbudio se i ljuti to okrenuo majci
koja je spavala uza nj
 upitavši ju zašto ga je probudila dok se igrao sa svojom braćom i materom!
Sad razumijem zašto sam uzbuđen: pomislio je - jer ulazim u majčinu špilju,
lavičino lijegalo, carstvo samoće...
Čuo je uznemirujuće siktanje zmija, vreo vjetar kako huči među stijenjem i
sašaptavanje nevidljivih pustinjskih duhova. Sagnuo se i kazao vlastitoj duši:
„Ovdje ti je pokazat’ jesi li besmrtna ili nisi.“
Začuvši odjednom korake za sobom, naćuljio je uši: pijesak je škripao pod
nečijim stopalima - a taj netko koračao je prema njemu, snažno i nepokolebljivo
gazeći. Zaboravio sam ju, ali nije ona mene — ide za mnom, majka sa mnom ide...
Dobro je znao da je to Prokletstvo, ali ga je već neko vrijeme Majkom nazivao.
Nastavio je pješačiti, nastojeći zaokupiti misli nečim drugim, pa se tako sjetio i
one divlje golubice - ptice koja kao da bješe u njemu zatočena... ili je to njegova
duša htjela pobjeći? Možda je i uspjela: možebit uistinu njegova duša bješe ona
golubica koja je kružila i glasala se nad njim za cijelog obreda krštenja. Ni ptica, ni
serafim, nego njegova duša...
Taj mu se odgovor činio uvjerljiv, pa je staloženo krenuo dalje - a iako je iznova
čuo one korake kako mrve pijesak, srce mu se bješe primirilo; nije više bilo toga što
ne bi mogao časno podnijeti. Čovječja je duša, pomislio je, zaista svemoćna: može
uzeti baš svaki lik, pa se u onom trenu preobrazila u pticu koja je lebdjela nada
mnom... Ali, nakon nekoliko koraka u miru i spokoju, naglo je stao i glasno
kriknuo: a što ako je ona golubica bila samo priviđenje, zračni vrlog, a njezin glas
šum u njegovim ušima? Jer, prisjetio se u kakvoj vrućici bješe, kako se ozario i
163
kakvu snagu bješe osjetio - tako da je vidio ono što je htio vidjeti i čuo ono što
htjede čuti... sagradio dvore u zraku i od zraka samog! „O, Bože... o, Bože,“ šapnuo
je, „sada, kad se nasamo nađemo, istinu mi kaži. Nemoj me obmanuti, sit sam i
presit glasova u visini.“
Napredovao je tako - i sunce s njim, te je uskoro doseglo najvišu točku na
svodu, točno nad njegovom glavom. Stopala su mu se pekla na vrelom pijesku, pa
se ogledao uokolo ne bi li vidio neko sjenovito mjesto, a dok je tako pretraživao
kraj okom, čuo je lepet krila iznad sebe i ugledao jato gavranova koje se stuštilo
prema jami u kojoj je ležalo nešto crno, već dobrano gnjilo.
Stisnuo je nos i prišao: gavranovi su sletjeli na neku lešinu, žarili kandže u nju i
počeli ju žderati. Kada vidješe čovjeka, ptice su nevoljko ustuknule, svaka s
komadom truloga mesa u kljunu. Ostale su kružiti oko one jame, grakćući ne bi li
otjerale uljeza. Isus se nagnuo, te vidio rastrganu utrobu, crnu, napola razderanu
kožu, kratke kvrgave rogove i mnogobrojne uzice s amuletima što bjehu obješene
oko vrata uginule životinje.
„Jarac!“ ote mu se; stresao se od tjemena do nožnoga palca. „Posvećeni jarac
koji preuze čovječje grijehe...“ Nesretnu su životinju naganjali od sela do sela,
tjerali s jedne planine na drugu, dok ju ne otjeraše u pustinju gdje je skončala.
Pregnuo se, zahvatio šakama što je mogao više pijeska i zasuo njime crkotinu
ne bi li ju prekrio.
„Brate moj,“ reče skrušeno, „nevin si bio i čist, kao i svaka životinja... a ljudi,
kukavice, opteretiše te svojim grijesima i poslaše u smrt. Truni u miru i ne uzmi im
za zlo: ljudi, ta slaba i sirota stvorenja, nemaju hrabrosti da sami plate za svoje
grijehe, nego ih na bezgrešne prebacuju. Brate moj, vrati im ih! Zbogom...“
Nastavio je koračati, silno uznemiren; onda, mahnuvši rukom, doviknu u
smjeru lešine: „Do sljedećeg susreta!“
Gavrani su ga slijedili bijesno grakćući - jer ih bješe lišio slasnog obroka, pa
stadoše stoga njega slijediti, čekajući da izdahne i da mu rastrgaju utrobu kako bi se
nasitili. Otkud mu prava da im nanese takvu nepravdu? Zar Bog nije stvorio
gavranove zato da lešine žderu? Već će on to platiti!
Konačno se počela spuštati noć. Umoran, skutrio se na stijeni veličine mlinskog
kamena. „Ne idem dalje,“ promrsio je, „nego ću od ove gromade svoju kulu učinit’ i
tu zapodjenuti boj.“
Tmina je naglo nadirala s neba, uzdizala se iz zemlje, prekrivala cijeli kraj... a s
njom i studen dođe. Cvokoćući zubima, zaogrnuo se svojom bijelom haljom,
sklupčao tako i sklopio oči. Ali, istog je trena osjetio snažnu nelagodu: sjetio se
gavranova, začuo gladne čagljeve kako zavijaju sa svih strana, osjetio da ga pustinja
okružuje poput divlje zvijeri koja se prikrada plijenu. Prestrašen, otvorio je oči,
vidio da se nebo ispunilo zvijezdama i osjetio smirenje. Anđeo će doći da ne budem
sam, pomislio je... šesterokrili serafim, od onih koji lijeću oko Božjeg prijestolja i
psalme pjevaju
 a koje, jer su daleko-predaleko, nikad ne čujemo. Duše razgaljene zvijezdama,
zaboravio je na glad i hladnoću - on, živo biće, beznačajan žižak u tmini, koji
164
također poje u slavu Božju. Duša njegova, neznatan i ponizan plamičak, sirotinjski
odjeven anđeoski brat... Ali, sjetivši se svoga plemenitog porijekla, osokolio se i
stao skupa s anđelima oko prijestolja Gospodnjeg - te tako smiren, lišen svakoga
straha, sklopio oči i zaspao.
Kad se probudio, okrenuo se licem istoku i vidio sunce, strašno plamteće
ognjište, kako se diže nad pijeskom. To lice je Božje, pomislio je, pokrivajući oči
dlanovima da ne bi bio zaslijepljen. „Gospode,“ šapnuo je, „ja sam zrnce pijeska -
vidiš li me u ovoj pustinji? Zrno sam pijeska koje govori, diše i ljubi te - i Ocem te
zove. Nemam drugog oružja osim ljubavi, pa s njom krenuh vojevati. Pomozi mi!“
Ustao je, te svojim štapom od trstike opisao krug oko kamena na kojem je
prenoćio.
„Neću napuštati ovo gumno,“ rekao je glasno, tako da ga mogu čuti nevidljive
sile koje vrebaju na nj. „Ne odlazim s njega dok ne začujem Božji glas - ali ga
moram čuti jasno i glasno... neće me zadovoljiti uobičajeno nejasno brujanje,
ćarlijanje ni grmljavina. Hoću da mi se obrati nedvosmisleno, riječima čovječjeg
jezika, pa da mi kaže što želi od mene, te što mogu... što moram činiti. Tek ću
potom ustati s ovoga gumna i vratiti se među ljude
 ako mi tako zapovijedi... ili umrijeti, ako je takva volja njegova. Učinit ću sve
što on hoće, ali moram znati što to jest. U ime Božje!“
Kleknuo je zatim na stijenu, licem okrenut suncu i beskrajnoj pustinji, zatvorio
oči i u mislima pribrao sve ideje što mu nadođoše u Nazaretu, Magdali,
Kapernaumu, kraj Jakovljenog bunara, na rijeci Jordanu... te ih stao svrstavati u
bojovni poredak. Pripremao se za rat!
Sklopljenih kapaka i ukočenoga vrata, zaronio je u samoga sebe. Čuo je žubor
vode, šuštanje tršćaka, lelek mnoštva: s Jordana su do njega dopirali valovi plača,
krikova užasa, nejasne vizije ufanja. Prvo je jasno prizvao u sjećanje one tri duge
noći i tri beskrajna dana što ih je u pećini proveo s mahnitim pustinjakom: njihove
riječi kao da su poput vojnika u blistavim oklopima dojurile za njim u pustinju,
kako bi se borile na njegovoj strani.
Prva se noć ustremila na nj u liku užasnoga golemog skakavca očiju i krila žutih
poput slame, a daha smrdljiva kao vonj Mrtvoga mora. Na trbuhu mu bjehu
nekakva slova - vidje ih kad se to čudovište bacilo na nj, divlje mlatarajući krilima
po zraku. Isus je kriknuo i trgnuo se: Krstitelj se nađe pored njega - svojom mu je
kost-i-koža rukom kroz potpunu tminu pokazivao put dalekog Jeruzalema.
„Pogle’... što vidiš?“
„Ništa.“
„Ništa?! Jeruzalem je pred tobom, gradina svetica i drolja. Zar ju ne nazireš?...
Sjedi Rimljaninu na koljenima, kikoće se bestidnica... a Bog grmi: ‘Je li to moja
nevjesta? Ne želim ju!’ I ja, poput kučeta uz nogu Gospodinovu, lajem ‘Ne želim
ju!’ Obilazim njezine kule i zidine sveudilj kevćući ‘Kurvo! Kurvo!’... a četvore su
njene utvrđene dveri: nad prvima sjedi Glad, nad sljedećima Strah, nad trećima
Nepravda, a nad četvrtima, sjevernim, Beščašće. Ulazim i tumaram ulicama,
prilazim njenim žiteljima i promatram ih... trojica od njih tusti su i zadriglih lica,
165
pretili - a tri su tisuće iznurenih glađu. Jer, kad se trojica prežderavaju, tri tisuće
moraju skapavati. Pogledam ih još jednom: strah im se svima u kosti uvukao -
nozdrve im drhte, namirisali su Sudnji dan. Pa pogledam žene - i naoko najčasnija
u potaji promatra svoga roba, oblizuje se i krišom ga na blud snubi: ‘Dođi!’“
„Podigoh zatim krovove njihovih palača, kad tamo kralj drži bratovljevu ženu u
krilu i miluje njezinu nagost. A što sveti Spisi govore? ‘Smrt onom tko ugleda
nagost žene bratovljeve!’ Ali, neće bit’ ubijen on, kralj-rodoskvrnitelj, nego ja,
pustinjak... a zašto: zato jer Sudnji dan dođe!“
Cijele je te noći Isus prosjedio Krstitelju uza skute, gledajući kako Glad, Strah,
Nepravda i Beščašće ulaze i izlaze kroz četvora otvorena jeruzalemska vrata - a nad
sveticom-droljom zbijali su se oblaci puni grada i gnjeva.
Sljedeće noći Krstitelj je opet pružio svoju kao trstika tanku ruku u mrak - kao
da prodire njom kroz prostor i vrijeme. „Poslušaj! Što čuješ?“
„Ništa.“
„Ništa!? Zar ne čuješ Pokvarenost, kučku koja se besramno uspela na nebesa i
laje pred vratima Gospodinovim? Zar ne prođe Jeruzalemom, zar ne vidje
svećenike oblajavatelje, i to visoko svećenstvo, pismoznance i farizeje, kako Hram
okružiše? Ali, ne podnosi Bog više takvu drskost zemaljskih bića. Digao se: dolazi
gorja u prah i pepeo rušeći... Strah pred njim, za njime tri pogube nebeske: Oganj,
Kuga i Bezumlje. A gdje je sad Hram s njegovim ponosnim, zlatom urešenim
potpornim stupovima, koji kao da klicahu ‘Vječni smo! Vječni! Vječni!’ Sam pepeo
Hram, sam pepeo svećenstvo, niže i visoko, pismoznanci i farizeji... skupa sa svojim
zapisima i amajlijama, svilenim haljama i zlatnim prstenjem! Sve pepeo sam!
Pepeo! Pepeo i prah!“
„Gdje li je Jeruzalem? S upaljenom svijećom pretraživah brda, tumarajući
tminom Gospodinovom, sveudilj kličući ‘Jeru- zaleme! Jeruzaleme!’ Ma pustoš
sama, nigdje ničega: ni gavranova da mi graktanjem odgovore - jer su požderali što
bješe ostalo i odletjeli. Zagazih do koljena u lubanje i kosti, suze mi nadođoše, ali
samo razgrtah te koščurine i razbacivah ih... a onda, nasmijavši se, sagnuh se i
najdulju uzeh, te sviralu načinih i zasvirah u vječitu slavu Gospodinovu!“
I tu je, treću noć, Isus prosjedio skutren uz prorokova koljena, dok je ovaj,
stojeći u mraku, gromko se smijući s divljenjem propovijedao o Ognju, Kugi i
Bezumlju. „Zar se svijet ne može spasiti ljubavlju?“ upitao gaje. „Ljubavlju,
radošću, milosrđem...?“ „Zar nikad nisi proučio Spise?“ odvratio je Krstitelj, ne
okre- nuvši se prema njemu. „Spasitelj nam utrobu trga, zube nam lomi, oganj
raspiruje i polja u zgarišta pretvara - a sve da bi iznova sijao. On i draču iz korijena
čupa, korov plijevi i badelj kosi... jer kako možeš istrijebit’ licemjerje, nepravdu i
beščašće u svijetu, ako ne iskorjeniš lažljivce, kvarne i zle? Zemlja treba očišćenje -
i ne žali nikoga! — jer samo očišćena može primit’ novo sjemenje.“
Tako i treća noć prođe - Isus ne reče ni riječi: čekao je četvrtu, ufajući se da će
prorok progovoriti blažim riječima.
Četvrte se noći Krstitelj pojavio na stijeni u grču, zamjetno nujan. Bez osmijeha
na usnama i ijedne riječi prišao je Isusu, te ga pretražio poput liječnika, opipavši
166
njegove ruke, šake, ramena, koljena... a onda odmahnuo glavom i utonuo u šutnju,
udišući oštar pustinjski zrak. Pod svjetlošću zvijezda, oči su mu se sjajile čas žuto,
čas zeleno, a s njegova se suncem opaljenoga čela cijedio znoj pomiješan s krvlju.
Tek u praskozorje, kad ga je prva zora obasjala, uzeo je Isusa za ruku i progovorio
smrknuta čela:
„Kada te prvom vidjeh kako se pomaljaš između trstika na obali Jordana i
prilaziš mi, srce mi je poskočilo poput razigrana ždrepca,“ reče mu. „Možeš li
zamisliti kako je ustreptalo Samue- lovo srce kad je prvi put ugledao riđokosoga
golobradog pastira Davida? Eto, tako i moje bješe uzdrhtalo. Ali, srce podliježe
tjelesnomu i njemu se priklanja, pa mu nimalo ne vjerujem. Stoga sam te prošle
noći proučavao, omirisao te kao da te prvi put vidim... što mi nimalo mira ne
donese. Ruke sam ti pogledao: nit’ su drvodjeljske, niti spasiteljske. Odveć nježne,
milosrdne - kako bi one mogle sjekirom zamahnuti? I oči sam ti proučio: nisu
spasiteljske, previše je u njima blagonaklonosti spram drugoga. Ustao sam i
uzdahnuo, promrmljao ‘Gospode, tajnoviti su i skriveni tvoji puti, pa si možda u
stanju poslat’ i bijeloga goluba da spali svijet i pretvori ga u prah i pepeo. Gledamo
nebesa munju očekujuć’, orla il’ gavrana - a ti nam posla bijeloga goluba! Ali, kakva
korist od propitkivanja, opiranja?... Učini kako ti drago!“
Zatim je raširio i zagrlio Isusa, poljubio ga prvo u desno, pa u lijevo rame. „Ako
si ti onaj koga sam čekao,“ reče mu potom, ,,a ne dođe u obliku u kojem sam
zamišljao da hoćeš, jesam li onda utaman nosao sjekiru i udarao njom po korijenu
stabla? Ili ljubav umije i sa sjekirom?“
Razmišljao je trenutak, pa nastavio: „Ne mogu ja to pro- sudit’, umrijet ću, a
odgovora dosegnuti neću. Sto da ti kažem... pomirit’ mi se s tim - i mirim se!“
Stisnuo je Isusovu ruku i šapnuo: „Idi, nek’ ti je sa srećom. ‘Odi u pustinju, s
Bogom razgovarat’... ali se brzo vrati, ne ostavljaj svijet u samoći.“
Isus otvori oči - a sve se rasplinu, nestade u zraku... rijeka Jordan i Krstitelj,
pokrštenici i njihove deve, jadikovanje mnoštva. Pred njim se pružala samo
pustinja užarena pod suncem: svaki kamen zračio je vrelinom kao hljeb netom iz
peći izvađen. Osjetio je da mu se želudac grči od gladi. „Gladan sam,“ šapnuo je,
„itekako gladan!“ Sjetio se pritom hljeba što im ga dade stara Samarićanka
 kako li ukusan bješe, slastan poput meda! Sjetio se i onoga meda što mu bješe
poslužen, s datuljama, maslinama, sirom... kad je obilazio sela, te božanstvene
večere na obali Genezaretskog jezera, kad se bjehu natiskali oko gradela s
mirisnom svježom ribom. A tek kad mu na um dođoše smokve, grožđe, plodovi
nara - pomisao na hranu silno ga je uzbudila.
Povrh svega, grlo mu bješe suho i bolno od žeđi - a koliko li rijeka teče
svijetom! Od svih voda što se prelijevaju preko stijena s kraja na kraj zemlje
Izraelove, utječući u Mrtvo more i nestajući u njemu... njemu ne bješe na usnama
ni kapi. Pomisao na rijeke samo mu je pojačala žeđ, zamutilo mu se pred očima i u
glavi, onda se iz užarenoga pijeska pojaviše dva vražićka u obliku pustinjskih
zečeva, koji se uspraviše na stražnje noge i zaplesaše. Vidjevši pustinjaka, živahno
su zacičali i pritrčali mu, uspeli mu se na koljena, pa na ramena... a jedan bješe
167
hladan poput izvorske vode, drugi vruć kao upravo pečen hljeb - ali, čim je pružio
ruke žudeći da ih dohvati, oni mu jednim skokom nestadoše u zraku.
Sklopio je oči i vratio se mislima što ih glad i žeđ bjehu raspršile: Bog mu dođe
na um, pa najednom ne bješe više ni gladan, ni žedan. Razmišljao je o spasenju
svijeta - o, kad bi Sudnji dan došao u znaku ljubavi! Zar Bog nije svemoguć, ne bi li
mogao čudo učiniti, pa dotaknuti ljudska srca i učiniti da procvjetaju? Gle kako se
svake godine o blagdanu Pashe gole grane, livade i trnje zazelene njegovim
dodirom - a kad bi se samo jednoga dana ljudi mogli probuditi s osjećajem da im je
najdublje biće u cvatu!
Nasmiješio se - u njegovim se mislima cijeli svijet osuo cvijećem. Kralj-
rodoskvrnitelj se pokrstio, duša mu se očistila... otjerao je bratovljevu ženu
Herodiju i ona se vratila mužu. Visoko svećenstvo i plemstvo otvorio je svoje
smočnice i škrinje, pa po- dijelo dobra sa siromasima - a ti su, slobodno prodisavši,
izbacili iz svojih srdaca mržnju, zavist i strah... Isus pogleda svoje ruke: i sjekira što
ju mu je Prethodnik predao također je procvjetala, pretvorila se u rascvalu
bademovu granu.
Smiraj dana dočekao je s golemim olakšanjem, te legao na kamen i spokojan
zaspao. Cijele je noći u snu čuo tekuću vodu kako žubori, ona dva zečića plesala su
oko njega, a čuo je i nepoznat šum, te osjetio kako ga neka vlažna njuška pretražuje
- kao da je, oko ponoći, gladan čagalj prišao i onjušio ga, provjeravajući je li to
nekakva lešina na stijeni ili živ stvor. Zvijer kanda je zastala u nedoumici, a Isusu
je, u snu, žao bješe - umalo je rastvorio halju i predao joj se, ali se suzdržao, sjetivši
se da svoje tijelo mora sačuvati za ljude.
Probudio se prije svitanja. Nebo bješe prekriveno gustim zvjezdanim tkanjem, a
zrak pun plavičaste paperjaste magle. Sada se, pomislio je, u selima pijetli bude, a
čeljad proviruje kroz prozore procjenjujući koliko je vremena ostalo do izlaska
sunca. Dojenčad počinje kmečati, potičući matere da priđu nabreklih prsa... pred
očima mu se prostro sav svijet, kakav jest s muškarcima, kućama, pijevcima,
dječicom i majkama - a sve u ranojutarnjoj izmaglici, studenoj i vlažnoj, što će ju
izlazeće sunce progutati u tren oka. Da mi je tu maglicu vječnom učiniti, ustitra
pustinjakovo srce — ali naum je Božji poput provalije, a ljubav Božja klisuri nalik.
On svijet stvara i razara, jednako kao što iz sjemenke u sagnjilu plodu nova voćka
niče. Prisjetio se Krstiteljevih riječi: „Tko zna, možda i ljubav nosi sjekiru u ruci...“
i sav se stresao.
Ogledao se po pustinji: zloslutno rumena, zatitrala je pod suncem koje se dizalo
jarosno, zatamnjeno pješčanom olujom. Vjetar mu je donio vonj zemnoga ulja i
sumpora, pa je pomislio na Sodomu i Gomoru - palače, kazališta, gostionice,
bludilišta... kako tonu u crnu smolu. Abraham je zapomagao „Smiluj se, Gospode,
nemoj ih spaliti. Zar zaista ne vrijede druge sudbine? Imaj milosti spram tvojih
stvorenja...“ a Bog mu odgovori „Pravedno je kako ja kažem - i gorjet’ će!“
Je li Bog tada božanski postupio? Ako jest, onda je golema drskost bila pobunit’
se u srcu - toj grudi žitkoga blata - i povikati ‘Stani!’... A što nam je dužnost? upitao
se - potražiti Božje tragove u tlu i slijediti ih. I tražim ih, a jasno ih vidim u
168
stradanju Sodome i Gomore. Cijelo je Mrtvo more otisak Gospodinov: kad je udrio
nogom, sve - palače, kazališta, gostionice, bludilišta... smrvljeno bješe! A kad opet
udari, opet će sva grešna zemlja - s kraljevima, visokim svećenstvom, farizejima,
saducejima... - potonuti na dno Mrtvoga mora.
Nesvjestan da to čini, najednom je počeo vikati: um mu je bijesom proključao.
Zaboravivši da ga koljena ne drže, pokušao je ustati i krenuti Božjim tragom, ali se
srušio na tlo, gotovo bez daha. „Nemam snage! Zar ne vidiš?“ kriknuo je usmjerivši
pogled prema užarenom nebu. „Nemoćan sam, pa zašto mene odabra? Neću
izdržat’...“ Dok je tako uzvikivao, vidje nešto crno na pijesku pred sobom: jarca,
požderane utrobe, s nogama u zraku. Sjetio se kako se nagnuo u jamu s lešinom i
vidio svoje lice u njegovim mrtvim očima. „Ja sam žrtveni jarac,“ šapnuo je. „Bog
mi ga je uz put bacio da mi pokaže tko sam i kamo sam krenuo...“ Najednom je
počeo plakati. „Neću... ne želim,“ otelo mu se iz dubine grudi, „ne želim sam u
ovom biti. Pomozi mi!“
A tada, dok je tako zgrčen civilio, puhnu ugodan povjetarac, nestade smrada
smole i lešina, a blagi se mirisi raspršiše okolišem. Pustinjak je opet začuo vodu
kako žubori, ali i zveket narukvica i žensko kikotanje u daljini... koje kao da mu
sve bliže bješe. Osjetio je svježinu na očnim kapcima, pod pazuhom, u grlu, pa diže
pogled: s kamena pred njim gledala ga zmija s očima i grudima žene, oblizujući si
usne! Ustuknuo je silno prestrašen: je li to guja, ženturača neka ili opaki pustinjski
zloduh? Zar se ne bješe takva zmijurina ovila oko zabranjenoga rajskog drva
saznanja, te snubeći prvog muškarca i prvu ženu, navela da se spoje, grijeh
porodivši... Čuo je zvonki smijeh i zavodljiv ženski glas: „Osjetih sažaljenje prema
tebi, sine Marijin, kad si zavapio ‘Ne želim sam biti. Pomozi mi!’ pa dođoh... a što
mogu za te učinit’?“
„Ne želim ja tebe. Nisam tebe ni zazvao... a tko jesi?
„ Tvoja duša".
„Moja duša!“ uskliknu Isus, te užasnut zatvori oči.
„Da, tvoja duša. Samoće se bojiš, kao što se i tvoj praotac Adam nje užasavao.
Dozivao je upomoć, kad mu se duša i tijelo sastadoše, pa od njegova rebra žena
nastade da mu društvo bude.“ „AH, ja tebe ne želim! Ne trebam te... jer pamtim
jabuku što ju Adamu dade. I anđela se s krivom sabljom sjećam.“
„Pamtiš, a zato i jesi u nevolji, zapomažeš, a ne nalaziš puta. Ja ću ti ga
pokazati... ruku mi daj i ne osvrći se, ne prizivaj ništa iz sjećanja. Vidi kako te moja
prsa vode, slijedi ih, supružniče moj. Ona savršeno znaju put.“
„Dakle, hoćeš me uvesti u sladak grijeh... pa u pakao. Neću za tobom, drugi put
biram.“
Zmija se podrugljivo iscerila, pokazujući oštre otrovne zube. „Ti bi slijedio Božji
put, orlov trag - ti, crvu! Drvodjeljin sine, ti bi da preuzmeš na svoja pleća grijehe
cijeloga ljudskog roda! A zar ti nije dosta vlastitih - počevši od drske pomisli da je
tvoja dužnost svijet spašavati?“
Ima pravo... Pravo imade, pomislio je pustinjak ustresavši se: odista, koje li
preuzetnosti u želji da spasim svijet!
169
 „Želim ti otkriti jednu tajnu, dragi sine Marijin,“ zmija će blagim glasom,
gledajući ga blistavim očima. Spuznula je niz onaj kamen poput vode i počela,
bogato urešena, vijugati prema njemu. Doprla mu je do stopala, uspuzala mu do
koljena, pa se ovila oko cijeloga njega, od trbuha i grudi do ramena. Pustinjak je,
mimo svoje volje, nagnuo glavu da čuje što će mu reći. Oblizala mu je uho
rašljastim jezičcem, a onda šapnula glasom koji kao da je dolazio od Galileje, s ruba
Genezaretskog jezera.
„Magdalenu... Magdalenu.... Magdalenu...“
„Što?!“ upitao je Isus tresući se cijelim tijelom. „Što s Magdalenom u vezi?“
„...Magdalenu moraš spasiti!“ zmija je prosiktala naglo promijenjenim tonom.
„Nije tebi do svijeta - pa ga i zaboravi! Nju, Magdalenu, spasiti moraš!“
Isus je pokušao otresti zmiju sa svoje glave, ali se nije dala, nego je nastavila
palucajući mu jezikom po uhu: „Njezino je tijelo divno, nježno i podatno. Jest da su
ga pritiskali muškarci svih naroda, ali je Bog na svom dlanu - još u vašem
djetinjstvu - zapisao da je tebi namijenjena. Pa uzmi ju! Bog je muškarca i ženu
stvorio da jedno drugom odgovore poput brave i ključa... otvori ju stoga. Tvoja se
djeca tiskaju u njezinoj utrobi, obamrla u iščekivanju da odagnaš njihovu
nepomičnost - da se mogu pokrenuti i izaći na svjetlo dana... Čuješ li što ti
govorim? Otvori oči, daj mi nekakav znak. Samo kimni glavom, dragane moj, pa će
tu istoga trena odnijeti u netom pripremljenu postelju tvoje žene.“
„Moje žene?“
„Tvoje žene. Pogle’ kako je Bog udao drolju zvanu Jeruzalem: mnogi ju narodi
pregaziše, ali ju on udade da bi ju spasio. A kako je prorok Hošea oženio kurvu
Gomer, kćer Debelaimovu?... Jednako tako, tebi Bog zapovijeda da legneš s
Marijom Magdalenom, ženom ju učiniš, djecu da imate, kako bi ju spasio.“
Govoreći mu tako, zmija ga je sve čvršće stezala svojim hladnim i mišićavim
tijelom, posve se ovijajući oko njega. Isus je problijedio, zatvorenih je očiju vidio
Magdalenu kako kroči obalama Genezaretskog jezera njišući zamamnim bokovima,
gledajući u smjeru Jordana i uzdišući. Ruke je pružala, njega tražeći... s punim
naručjem djece koja njegova bjehu. Trebao je samo trepnuti okom, dati zmiji znak,
te se u hipu predati beskrajnoj sreći! Kako bi mu se život promijenio, lišio gorčine,
ljudskiji postao...
To je bio pravi put! Vratit će se u Nazaret, kući svoje majke, s braćom se
izmiriti. Ništa nego mladenačka zabluda - ludorija pače - bješe mu ta želja da svijet
spasi i umre za ljudski rod. Ali, Magdaleni zahvaljujući - Bog ju blagoslovio -
izliječit će se od nje, vratit’ se u svoju radionicu, pa se iznova latiti svoga voljenog
umijeća, iznova tesati plugove, kolijevke i korita za napajanje stoke. Djecu će
izroditi i postati obično ljudsko biće, glava domaćinstva. Seljaci će ga poštovati i
ustajati kad naiđe pored njih.
Djeljat će marljivo cijeloga tjedna, a nedjeljom ići u sinagogu u čistoj odjeći što
ju mu je, od svile i lana, izatkala Magdalena, žena njegova, te vezivati skupocjen
rubac oko glave, a zlatan vjenčani prsten na prstenjak naricati... te sjesti na svoje
mjesto među uglednicima i strpljivo, pomalo i ne mareći baš, slušati zapjenjene,
170
napola izbezumljene pismoznance i farizeje kako, preznojeni i tresući se od
uzbuđenja, tumače Svete knjige. Nasmiješit će se i blagonaklono ih pogledati -
premda će se i upitati kamo li su navrli ti bogoslovi! Jer, eto, on slovo Svetih knjiga
živi liježući sa ženom, djecu rađajući, tešući plugove, kolijevke, korita...
Otvorio je oči i samo pustinju vidio. Kad li prije dan prođe! Sunce je još jednom
silazilo zapadnim svodom, a zmija - priljubljena svojim grudima pri njegove —
čekala. Siktala je tiho i nježno, zavodljivo poput uspavanke u predvečernjem zraku,
a cijela pustinja kao da se njihala i uspavljivala ga kao majka.
„Čekam... još čekam...“ šištala je potičući mu želju. „Noć nas sustiže, sve mi je
hladnije - pa odluči: samo kimni glavom, pa će ti se otvoriti rajska vrata. Odluči,
ljubljeni, Magdalena čeka...“
Pustinjak se oduzeo od straha - jer, upravo kad htjede otvoriti usta i reći ‘Da!’,
osjetio je da ga netko iz visine promatra. Užasnut, podigao je glavu i vidio par očiju
u zraku - samo dva oka, crna kao noć, pod bijelim obrvama koje su se mrštile
govoreći mu ‘Ne! Ne! Ne!’ Srce mu se stislo, opet je pogledao prema nebu kao da
htjede kriknuti: Ostavi me na miru, dopuštenje mi daj... ne srdi se na me! - ali one
oči zablistaše prijetnjom, a obrve zatreperiše poručujući mu da se i ne usudi
usprotiviti.
„Ne! Ne! Ne!“ kriknuo je Isus, a dvije mu se krupne suze skotrljaše iz očiju.
Zmija se najednom stade uvijati, odlijepi se od njega i rasprsnu uz potmuo
prasak, a zrak se ispuni teškim smradom.
Isus je klonuo licem u pijesak — usta, nosnice i oči napuniše mu se prašinom.
Kanda ničega više ne bješe u njegovom umu: zaboravivši glad i žeđ, gorko je
zaplakao — kao da mu žena i djeca tog trena pomriješe, kao da mu se cijeli život
urušio.
„Gospode, Gospode...“ promrmljao je zagrizavši pijesak. „Oče, zar nemaš
milosrđa? Neka se tvoja vrši - koliko li sam ti puta to dosad rekao, koliko li ću ti
puta to ubuduće kazati? Cijeloga ću moga vijeka, drhteći od otpora u meni,
ponavljati: Tvoja nek’ se vrši!“
Tako je, mrmljajući te riječi i üstä punih pijeska, pao u san - ali, kad su mu se
tjelesne oči sklopile, otvorile su se one njegove duše, te vidje utvaru nalik zmiji
debeloj kao čeljade oko pasa, pro- tegnutu s jednoga na drugi kraj noći. Bješe
opružena pijeskom, a crvenim razjapljenim raljama prema njemu okrenutim... dok
između njega i te strašne zmijurine stajaše prepelica šarena perja, sputana nemoći
da raširi krila i prhne. Samo je uspijevala slabašno kriknuti, pera nakostriješenih od
straha. Guja ju je promatrala netremice, nepomična onako razvaljenih vilica - ni
najmanje ne žureći, jer je znala da joj plijen ne može izmaći. I odista, prepelica je
polako koračala, posrćući na svojim tanašnim krivim nogama - pravo zmiji u usta.
Isus je promatrao prizor ustreptao baš kao i prepelica sve do jutra, kad je ptica
konačno stigla do razjapljenih ralja, zadrhtala ondje i ogledala se na tren uokolo
kao da pomoć ište... a onda naglo ispružila vrat i zašla prvo glavom, pa onda i
nogama, u klopku koja se odmah zatvori. Isus potom vidje kako ju zmija guta –
kako ptičje tijelo klizi niza zmijsko ždrijelo prema gmazovoj trbušini.
171
 Poskočio je od užasa. Pustinja se u tom trenu pretvorila u rumeno valovlje -
sunce je još jednom izlazilo. „To je Bog,“ šapnuo je u nesavladivoj drhtavici, ,,a
prepelica je...“
Glas mu je prepukao: nije imao snage do kraja izreći misao - ali je u dubini
svoga bića itekako znao: prepelica je čovječja duša!
Satima je ostao zaokupljen tim razmišljanjem. Sunce se ponovo diglo, užarilo
pijesak, udarilo u Isusovo tjeme, te mu zašlo u nutrinu... sparušiše mu se um, grlo,
grudi. Utroba mu se skvrčila poput grozda zaboravljenoga na trsu za jesenske
berbe, jezik zalijepio za usnu šupljinu, opečena se koža stala ljuštiti, otkrivajući
kosti pod sobom, a vršci prsta potpuno mu pomodrješe.
Vrijeme u njemu, pak, postade u isti mah kratko kao otkucaj srca i beskonačno
kao smrt. Nije više bio ni gladan, ni žedan - nije više žudio za djecom i ženom. Sva
mu se duša u oči zbila: vidio je — i to bješe sve. Ali, točno u podne vid mu se
zamutio, svega svijeta nestade, a pred njim zinuše goleme ralje: donja im vilica
zemlja, a gornja nebo; polako se vukao da bi zašao u njih, tijela pognutog prema
naprijed, ispruženoga vrata...
Dani i noći prolazili su kao bljeskovi bijelih i crnih munja. Jednom, o ponoći,
priđe mu lav, ponosno njišući grivom - glas mu poput čovječjeg bješe: „Dobrodošao
u moj log, pustinjače- pobjedniče. Pozdravljam ljudsko biće koje je nadvladalo
manjak vrline, sitne radosti i sreću! Ne volimo mi ono što je lagano i izvjesno:
pogled nam stremi teškim izazovima. Magdalena nije dovoljno dobra žena za nas -
mi se hoćemo vjenčati cijelom zemljom. Mladoženjo, nevjesta uzdiše u žudnji,
nebeske su se svijeće užegle, gosti pristižu... idemo!“
„Tko si ti?“
„Ti säm - gladan lav u tvom srcu i utrobi, koji se noću prikrada stadima ovaca,
kraljevstvima ovoga svijeta, pa mjerka bi li skočio na njih i nažderao se. Pomamno
jurim od Babilona do Jeruzalema, od Jeruzalema do Aleksandrije, od Aleksandrije
do
Rima... ričući: pregladnjeh, sve mi pripada! U svitanje ti se iznova skrasim u
grudima i pritajim, ü se uđem, strašni lav jaganjac postane. Pretvaram se da sam
ponizan pustinjak koji ni za čim ne žudi, koji može životariti na šačici žita, gutljaju
vode i od milosrđa prostodušnoga Boga kojem se ulaguje Ocem ga zovući. Ali,
skrivečke, u srcu srca sram me pojede - jer čim se spusti noć odbacujem ovčje runo
i opet ričem, tumaram sve do praskozorja na svojim četirima nogama... od Babilona
i Jeruzalema do Aleksandrije i Rima.“
„Ne znam ‘ko jesi - ali nikad ne poželjeh kraljevstvo ovoga svijeta. Kraljevstvo
nebesko je sve što ištem.“
„Nije! Obmanjuješ sama sebe, prijatelju. Nije ono tebi dostatno. Ne usuđujueš
se ti pogledat’ ü se, duboko u svoju utrobu i srce — jer bi našao mene. Zašto me
tako nepovjerljivo gledaš, misliš loše o meni? Vjeruješ da sam Iskušavatelj,
izaslanik Zloga, koji dođe da te zavede? Cuj, pustinjače skromne pameti — kolika
može bit’ snaga izvanjske kušnje? Tvrđava se iznutra osvaja, a ja sam glas tvoga
najdubljeg bića. Ja sam onaj lav u tebi! Ovio si se janjećom kožom ne bi li se ljudi
172
osmjelili da ti priđu... kako bi ih mogao proždrijeti. Sjeti se, kad si još djetešce bio,
kaldejska ti je vračara gledala dlan. ‘Mnogo zvijezda vidim,’ reče, ali i mnogo
križeva. Kralj ćeš postati!’ Zašto hiniš da si zaboravio? Sjećaš se ti toga u podne i u
ponoć, sine Davidov - te ustaj stoga, uđi u kraljevstvo svoje!“
Isus je slušao pognute glave. Malo pomalo prepoznavao je glas, postupno mu je
naviralo u sjećanje da ga je čuo nekoć u snovima, te kad ga je Juda, dok dijete bješe,
jednom pretukao, također i onda kad otiđe od kuće, pa je danima i noćima lutao
poljima mučen glađu... nakon čega se posramljen vratio doma, gdje su ga braća,
hromi Šimun i pobožni Jakov, dočekali na pragu, hučeći pogrdno na nj. Zaista,
onda bješe začuo lava u sebi... kao i onomad, kada je donio križ za zelotovo
razapinjanje, prolazeći ispred bijesne rulje koja ga je gledala s gađenjem; jest, u tom
se trenu lav u njem’ tako propeo da ga je bacio na tlo.
A sad, u ovu gluhu ponoć - gle: onaj lav koji riče u njegovoj nutrini izašao je i
stao preda nj, očešao mu se o koljeno, nestao pa se vratio, kao da iz njega izlazi i
opet ulazi u nj, pa ga svaki put gotovo zaigrano ovlaš dodirne repom... Isus je
osjetio kako mu srce sve žešće biva; u pravu je lav, pomislio je - odista mi je svega
dosta. Sit sam gladi, zasićen nastojanjima da se prikažem skromnim, nuđenja
drugog obraza da i po njem pljusku dobijem.
Dosta mi je i podilaženja tom Bogu ljudožderu, koga Ocem nazivam ne bih li ga
skolio da milostiviji bude... umorih se slušajući kako me braća proklinju, mati mi
plače, a svjetina mi se podsmjehuje kad prolazim... napješačih se bos, nauživah
gorčine što si ne mogu priuštiti meda, vina i ženu koju vidjeh u prolazu trgovištem,
a nadasve mi je navrh glave sposobnosti da se samo u snu sastanem s hrabrošću
moliti Boga da mi ih dade, onda kada znam da ću zagrliti prazan zrak. Razboljeh se
od svega toga! Ustat ću, opasat se pradjedovskim mačem — nisam li sin Davidov?
— i kročit’ u moje kraljevstvo. Kamen, zemlja, puteno... to je moja monarhija!
Ustao je, našao - ni sam ne znajući otkud - u sebi snage da skoči na noge i za
sva se vremena opaše nevidljivim mačem, ričući kao lav. Bio je spreman. „Naprijed!
“ povikao je, okrenuo se... ali lava nigdje ne bješe. Čuo je nad sobom smijeh što je
nailazio u valovima, a potom i glas: „Gle!“ Munja je presjekla noć - i stala kao
okamenjena, a pod njom su se vidjeli zidinama opasani gradovi, zgrade i ulice,
trgovi i ljudi... a oko njih planine, more, ravni. Babilon mu desno bješe, Jeruzalem i
Aleksandrija lijevo, a Rim ravno pred njim. I opet začu onaj glas: „Gle!“
Podigao je oči - žutokrili je anđeo padao iz visina glavom nadolje. Tužbalice se
začuše: u četirima kraljevstvima čeljad podiže ruke nebu, ali im otpadoše - sagnjile
od gube. Napregnuše usne da zazovu ‘Upomoć!’, ali im i njih lepra poždera. Ulice
se zakrčiše pootpalim rukama, nosevima, usnama...
I dok je Isus zazivao uzdignutih ruku „Milosti, Gospode — smiluj se
čovječanstvu!“, drugi se anđeo, šarenih krila i s praporci- ma oko nožnih članaka i
vrata, strmoglavio prema zemlji. U tren oka smijeh i poruga izbiše cijelim svijetom:
lišeni razuma, gubavci počeše bezglavo jurcati tamo-amo. Ono što još bješe ostalo
od njihovih tijela - raspadalo se od smijeha!
Drhteći od užasa, Isus je začepio uši da ih ne čuje, a onda se treći anđeo,
173
crvenih krila, stušti s neba poput meteora. Četiri plamena suknuše uvis, četiri se
oblaka dima digoše, i same zvijezde bjehu zamračene... vjetar se diže prašinu
raznoseći. Isus vidje da od četiriju kraljevstava ne ostade nego po šačica pepela.
Onaj se glas ponovo začu: „To bjehu četiri zlosretna kraljevstva od ovoga
svijeta, koja ti htjede zaposjesti - a ono moja tri ljubljena anđela: Guba, Ludost i
Oganj. Sudnji je dan došao, dan Gospodnji - moj dan! Začu se grmljavina i one
munje nestade.
Zora je Isusa zatekla zaronjenog licem u pijesak. Bit će da se tijekom noći
skotrljao s onoga kamena, te plakao i oplakivao, jer mu oči bjehu natečene i bolne.
Ogledao se oko sebe: a da nije taj beskrajni pijesak njegova duša? Pustinja se gibala,
oživljavala... čuo je prodorne krike, podrugljiv cerek, plač. Nekakve životinjice
crvenih očiju, nalik kunićima, vjevericama, lasicama... okružiše ga skakućući.
Ludost, pomislio je - Ludost dođe da me obuzme. Vrisnuo je i one se zvjerčice
razbježaše, a pred njim se, raširivši zelena krila, stvori anđeo s polumjesecom
obješenim oko vrata i blistavom zvijezdom među obrvama.
Isus zakloni oči rukom da bi ih zaštitio od blještava svjetla. „Arhanđel“, šapnuo
je.
Arhanđel sklopi krila i nasmiješi mu se. „Zar me ne prepoznaješ?“ upita ga. „Ne
sjećaš me se?“
„Ne, ne... Tko si ti? Odlazi, arhanđele. Zasljepljuješ me.“ „Pamtiš li kad si djetešce
bio, ni hodat’ još nisi mogao, nego si se držao za kućni dovratak i majčine skute - a
već si u sebi glasno klicao: ‘Bože, Bogom me učini! O, Bože, učini me Bogom!’“ „Ne
podsjećaj me na besramnu hülu. Itekako je se sjećam.“ „Ja sam onaj tvoj unutarnji
glas. Ja sam onda to klicao - i još kličem, samo što se ti u strahu pretvaraš da me ne
čuješ. Ali sad ćeš me čuti, htio ne htio, jer čas dođe. Odabrao sam te prije nego što
si se i rodio - tebe jedinog od cijeloga ljudskog roda. Ja djelujem u tebi, tinjam...
priječim te da se ne odaš dvojbenim vrijednosti- ma, da ne podlegneš malim
zadovoljstvima, da ne nasjedneš sreći. Eto, sjeti se kako otjerah ženu koja dođe u
pustinju gdje sam tebe doveo. Ja sam to učinio, nisi ti... jer ti namijenih sudbinu
daleko važniju, daleko težu.“
„Važniju... težu...?“
„Za čim si ono žudio kad si dijete bio? Da postaneš Bog. To ćeš i postati!“
„Ja...? Ja?!“
„Ne povlači se, ne cvili. To ćeš postati, što već jesi postao... jer, što misliš da
reče ona bijela golubica nad tvojom glavom na Jordanu?“
„Reci mi! Reci...“
„‘Ti si moj sin, moj jedini sin!’ Eto, tu ti je poruku donijela. Ali, ne bješe ono
divlja golubica, nego arhanđel Gabrijel. Pozdravljam te, stoga, Sine - jedini Sine
Božji!“
Kao da dva golema krila zalepetaše u Isusovim grudima — osjetio je i golemu
jutarnju zvijezdu, onu koja prijelom najavljuje, kako se žari među njegovim
obrvama. Krik prolomi iz njega: Nisam ja čovjek, nisam ni anđeo, rob tvoj, Jahve -
ja sam tvoj Sin. Sjedit ću na tvom prijestolju, suditi živima i mrtvima. U desnici ću
174
kuglu zemaljsku držati i igrati se njom. Makni se da zasjednem!
U tom je trenu začuo grohotan smijeh u visini - od koga se sav stresao. Nestade
onog anđela... vrisnuo je iz puna grla „Lucifer!“ i bacio se grudima na pijesak.
„Vidjet ćemo se opet,“ odgovori mu podrugljiv glas. „O, da - srest ćemo se
jednoga dana... i to uskoro!“
„Nikada! Nikada, Sotono!“ urliknuo je Isus, lica zarivenog u pijesak.
„Us-ko-ro!“ ponovi onaj glas. „Već o predstojećoj Pashi, bijedni kukavče!“
Isus stade gorko tužiti. Vrele su mu suze natapale pijesak, pročišćavajući mu,
ispirući mu dušu. Predvečer je zapuhao svjež lahor, sunčeva je vrelina popustila -
velika je zvijezda obojila rumenilom daleka gorja. U tom trenu Isus začu blagu
naredbu:
„Ustani, dan je Gospodnji došao. Pohitaj i ponesi poruku svijetu: Ja dolazim!“

18
Kako li hitro prođe pustinjom, stiže do Mrtvoga mora, obiđe ga, te se dohvati
plodnog područja i zraka zgustnutog dahom ljudskih bića! Nije koračao bez ičije
pomoći - kako bi inače skupio toliko snage? Dvije su ga nevidljive ruke nosile,
držeći ga ispod pazuha, a tanak je oblak, što se bješe pojavio nad pustoši, narastao i
otežao, pa se taman rasprostro nebom. Zemljom se razli tmina, začu se grmljavina,
padoše prve kapi kiše... nestade putova, otvoriše se nebeske ustave. Isus je skupio
dlanove, te se - kad mu se napuniše vodom - žudno napio.
Zastao je, pitajući se na koju li bi stranu. Munje su proparale nebo,
osvjetljavajući krajolik blijedoplavičastim i žućkastim bljeskovima, a onda ponovo
zavlada pomrčina. Koji bi put vodio prema Jeruzalemu, koji Ivanu Krstitelju... a
koji njegovim sudruzima, koji su ga čekali u tršćaku? „Bože,“ šapnuo je, „prosvijetli
me, hitni se munjom - pokaži mi put!“ Nije ni dovršio rečenicu, bljesak je
rascijepio nebo pred njim: Bog mu je dao znak, te je sigurna koraka nastavio
pokazanim mu smjerom.
Silan se dažd spustio - muške vode s neba slijevale su se i stapale sa ženskim
vodama rijeka i jezera, vodama zemlje. Kiša, zemlja i nebo se sjediniše, naganjajući
Isusa - usmjeravajući ga prema ljudima. Gacao je blatom, spoticao se o korijenje i
granje, preskakao jarke. U svjetlu munje vidje närovo stablo puno ploda: otrgnuo je
jedan, dlan mu se ispuni rubinima, a grlo osvježi.
Ubrao je još jedan plod, pa još jedan - nazobao se zrnja, blagosiljajući ruku koja
bješe zasadila taj grm. S novom je ustrajnošću krenuo dalje, te opet hodao, hodao...
sveudilj kroz tminu. Bješe li još uvijek dan - ili je noć pala? Stopala su mu otežala
od slijepljena gliba, činilo mu se da pri svakom koraku cijelu zemlju diže.
Najednom, u svjetlosti munje vidje pred sobom seoce, visoko na brijegu: kućice
se zabijeliše pod bljeskom s neba, pa odmah i nestadoše u tami. Srce mu je
poskočilo od radosti: ondje se čeljad okupila oko ognjišta - njegova braća. Poželje
dodirnuti čovječju ruku, disati zrak zasićen ljudskim dahom, blagovati kruh,
uživati vino, razgovarati... Koliko li je godina vapio za samoćom, lutao poljima i
planinama, razgovarao s pticama i divljim zvijerima... ne želeći vidjeti ljudsko biće!
175
A sada, s kakvom bi radošću dodirnuo ljudsku ruku.
Ubrzao je korak i počeo se uspinjati kaldrmom. Smogao je snage, jer je sad znao
kamo ide, kud će ga dovesti put što mu ga je Bog pokazao. Dok se peo uz brijeg,
oblaci se stanjiše, a tu i tamo ukazaše se djelići vedra neba - štoviše, vidje i sunce
na zalasku. Čuo je seoske pijevce kako kukuriječu, lavež pasa, dvije žene da se
dovikuju s ravnih krovova njihovih kuća... plavičast se dim diže kroz dimnjake,
osjetio je miris zapaljenih drvä.
„Blagoslovljen li je rod čovječji...“ prošaptao je prolazeći pored prve kuće u selu;
iz nje do Isusa dopre živahan razgovor.
Kamenje, vode, nastambe - sve je blistalo pod zracima zalazećega sunca, baš
kao da se razdragano smije. Sasušena zemlja bješe utažila žeđ, a premda je prolom
oblaka bio preplašio životinje i ljude, kako su se oblaci raspršivali, tako im se opet
ukazivalo modro nebo, a rumeno sunce vraćalo osjećaj spokoja cijelomu svijetu.
Isus, pokisao do kože, ali sretan, kročio je uskim vijugavim ulicama. Neka
djevojčica naiđe, vraćajući kozu s ispaše.
„Kako se zove ovo tvoje selo?“ upitao ju je s osmijehom.
„Betanija.“
„A na koja vrata ne bih utaman kucao konak išteći? Stranac sam, izdaleka
dolazim...“
„Gdje vidiš otvorena, ondje i uđi,“ odgovori mu djevojče glasno se nasmijavši.
Gdje otvorena vidiš, ondje i uđi - ovo mora biti neko gostoljubivo selo ljudi
blaga srca, pomisli Isus i dade se u potragu za takvima. Prolazi među kućama bjehu
se pretvorili u potoke, pa je kročio s kamena na kamen, videći da su zidovi kuća
potamnjeli napivši se vode, a vrata im - jedna za drugim - zabravljena. Na
sljedećem je uglu nasumce skrenuo: odmah vidje širom otvorena vratnice
sivomodre boje, a u okviru dovratka mladu ženu, debeljuškastu i niska rasta,
izrazito debelih usana i tusta podbratka, dok se za njom, u blijedom svjetlu svijeće,
vidjela druga, također mlada, kako sjedi za tkalačkim stanom, radi i pjeva.
Isus stupi pred onu na vratima, položi ruku na srce i nakloni joj se u znak
pozdrava. „Stranac sam,“ reče, „Galilejac. Gladan sam i promrzao... nemam gdje
prenoćiti. A častan sam čovjek, pa molim da mi dopustite prekonačit’ u vašem
domu. Vidjeh otvorena vrata, pa...“
Ona ga žena, zbunjeno zastavši s pregršti hrane za perad u ruci, promotri od
glave do pete, te će, nasmiješivši mu se: „Dobrodošao, uđi... poslužit ćemo te.“
Tkalja se diše sa svoga stolca, te mu i ona priđe; bješe krhke građe i blijeda lika,
s debelim crnim pletenicama smotanim na tjemenu. Oči joj bjehu krupne,
zamućene i tužne, a Isus zamijeti i ogrlicu od tirkiza oko njezinoga nježnog vrata -
za zaštitu od uroka. Odmjerila je došljaka i zarumenjela se: „Same smo,“ reče, „jer
nam brat, Lazar mu je ime, ode na Jordan da bi se krstio.“ „Pa što onda ako smo
same?“ reče debeljuškasta. „Neće nas pojesti! Uđi, dobri čovječe... ne slušaj nju: ta
se boji i svoje sjene. Pozvat ćemo suseljane da ti prave društvo, ali i starce, glavare
seoske, koji će te pitati ‘ko si, kamo ideš i kakve nam vijesti donosiš. Dakle, uđi u
naš skromni dom. A što ti se dogodilo? Mora bit’ da ti je hladno, tako pokislom?...“
176
 „Jest, promrzao sam, a i gladan sam... i pospan,“ reče Isus kročeći preko praga.
„Imamo lijeka za sve tri tvoje nevolje, ništa se ne boj,“ kaza ona. „Eto, da nas
upoznaš... meni je ime Marta, a ovo je moja sestra Marija. A ti si?“
„Isus iz Nazareta.“
„Dobar čovjek?“ Marta će s osmijehom, malo ga izazivajući.
„Jesam, dobar sam... onoliko koliko mi uspijeva uza sav mogući trud, Marto,
sestro moja,“ odgovorio joj je Isus naglo sumorna izraza lica.
Kad je stupio u kolibu, Marija je užegla još jednu svijeću, te ju posadila na
predviđeno mjesto: osvijetljena se prostorija za- bijeljela bjelinom čistih zidova.
Postrance bjehu dvije škrinje od rezbarijom ukrašene čempresovine, te nekoliko
stolaca, a uza zid dugo drveno postolje sa slamaricama i jastucima. U jednom je
kutu stajao tkalački stan, a u nasuprotnomu dvije glinene posude za ulje i masline.
Do njih je preko motke bio prebačen dugačak laneni ručnik. U stražnjem dijelu
kuće bješe ognjište — vatra nije bila upaljena — s loncima i tronožnim stalcima, a
cijela je nastamba mirisala čempresovim drvom i dunjama.
„Užeć ću oganj da se osušiš, sjedi...“ reče Marta, stavljajući mu stolac uz ložište,
a onda donese iz dvorišta naramak lozja, lovorovih grana i dva maslinova panja.
Čučnula je, složila drva na urednu gomilu i onda ih potpalila.
Isus ju je promatrao glave oslonjene na ruke - bješe se upro laktovima o koljena
- pomislivši kojega li posvećenog obreda: složiti drva, zapaliti vatru kad zahladi, da
te plamen ugrije poput dobrostiva brata. A još kad ti se to desi kao namjerniku u
tuđoj kući, gladnom i umornom, pa te dvije sestre - strankinje one tebi, kao i ti
njima - prihvate i ugode ti. Oči mu se ispuniše suzama.
Kad je raspirila oganj, Marta se pridiže te iz smočnice donese hljeba, meda i
krčag vina, što sve stavi došljaku pred noge. „Ovo je da ti otvori tek,“ reče, „a sad
ću pristavit’ zdjelu da možeš pojesti nešto toplo, kako bi ti povratilo snagu. Rekla
bi’ da si izdaleka potegao.“
„Sa samoga kraja svijeta,“ Isus će prigibajući se jelu i grabeći
kruh, med... Kakvih li divota! Koje li radosti! Kako li ih Bog milostivo daje ljudima!
Jeo je i jeo, neprestance Gospodu zahvaljujući. U neko doba podiže krčag, te
pogleda sestre.
„Marto i Marijo, mora bit’ da ste čule o velikom potopu u Noino vrijeme. Svi
ljudi grešni bjehu, te se svi i podaviše osim nekolicine vrlih, koji se ukrcaše u arku i
spasiše. Marijo i Marto, kunem vam se da bih - kad bi opet bilo potopa, pa moje
bilo da o tom odlučim - vas dvije pozvao da uđete u novu arku. Bih, sestre moje,
jer vam večeras neznan, odrpan i bosonog došljak stupi na vrata - a vi oganj
užegoste da se ugrije, hljeba mu dadoste da glad utaži, blage mu riječi kazaste i
kraljevstvo nebesko zađe u njegovo srce. U vaše zdravlje pijem, sestre. Očaran sam
što na vas naiđoh!“ Marija se primakla, te mu sjela uz noge. „Ne mogu ti se glasa
naslušat’, stranče,“ kaza sva se zarumenjevši. „Nastavi, molim te.“
Marta je za to vrijeme pristavila lonac, prostrla im stol i donijela svježe vode sa
zdenca u dvoru. Onda je poslala momčića iz susjedstva da trima seoskim
starješinama objavi kako bi željela da navrate, bude li im po volji, jer da su sestra i
177
ona namjernika ugostile.
„Govori... još,“ Marija ponovi, videći da je Isus umuknuo. „A što bi da ti kažem,
Marijo?“ upitao ju je, ovlaš joj dodirnuvši crne pletenice. „Zar muk nije valjan? Sve
on kazuje.“
„Nije muk ženama dosta. One, jadnice, trebaju lijepe riječi.“ „Ne slušaj ti nju.
Nije ženi ni lijepa riječ dostatna,“ prekide ju Marta, dolijevajući ulja u svjetiljku
kako bi potrajalo, jer će seoski uglednici doći i upustiti se s došljakom u duboke
rasprave. „Jadnomu ti ženskom biću nikakva riječ nije dovoljna - njoj se hoće muž
od čijeg se koraka kuća trese... hoće joj se dijete na prsima da ju sisanjem smiri.
Mnogo toga bi ona, Isuse iz Galileje, mnogo - ali, što muški o svemu tom znaju!“
Nasmijati se htjela, ali joj nije uspjelo: bješe navršila tridesetu, još neudana.
Svi troje zamukoše, slušajući kako pucketa oganj gutajući
maslinove korijene i oblizujući plamenima zdjelu u kojoj se kuhalo jelo. Igra
užarenih jezika prikova njihove poglede.
Konačno se Marija oglasi: „Da samo znaš koliko toga prođe ženinim umom dok
sjedi tkajući! Da znaš, itekako bi ju sažalijevao, Isuse iz Nazareta.“
„Znam,“ reče Isus uz osmijeh. „I ja sam nekoć bio žensko... u prethodnom
životu, i to upravo tkalja.“
„A o čem’ si razmišljao?“
„O Bogu. Ni o čemu drugom, Marijo. Samo o Bogu. A o čem’ ti misliš?“
Marija ne odgovori - samo joj grudi uzdrhtaše. Marta, slušajući njihov razgovor,
sjetno je uzdahnula, u prvi mah ništa ne reče, a onda više nije mogla ošutjeti:
„Ne brini,“ reče trpkim glasom, „Marija i ja, kao i sve neudane žene na svijetu,
itekako mislimo na Boga. U krilu ga držimo, baš kao muža.“
Isus bješe pognuo glavu, zašutjevši. Marta potom maknu lonac s vatre, te ode
po glinene čanke da im razdijeli večeru.
„Hoću ti kazat’ nešto što mi pade na um jednom dok sam tkala,“ šapnu Marija
tako da ju sestra, tražeći suđe u smočnici, ne bi čula. „Mislila sam tog dana na
Boga... tako ustrajno da mu rekoh ‘Bože, udostojiš li se ikada ući u naš sirotinjski
dom, ti ćeš bit’ domaćin, a mi ćemo biti gošće’. A sad...“ riječ joj zastade u grlu. „A
sad?“ upita ju Isus, naginjući se da bi čuo.
Marta se uto vratila sa čancima.
„Ništa,“ šapatom će Marija žurno ustajući.
„Hajd’mo za stol,“ Marta ih požuri. „Starješine će doći svakoga trena, a ne bi
valjalo da nas zateknu za večerom.“
Svi troje kleknuše oko sofre, Isus uze hljeb i podiže ga visoko, izgovarajući
blagoslov tako uzneseno da ga sestre pogledaše neskriveno zapanjene - štoviše, i
prestrašene kad vidješe da mu se lice ozarilo, a zrak oko njegove glave ustitrao od
jare.
Marija pruži ruke put njega, te će uzbuđeno: „Gospode, ti si domaćin, a mi
gošće. Naređuj nam!“
Isus je sagnuo glavu da ne vide koliko se uznemirio - jer to bješe prvi takav
usklik, prvom ga je neka duša takvog prepoznala.
178
 Ustali su od niskog stolića upravo kad se na vratima ukazao golem starac brade
nalik riječnom slapu, čvrste građe i snažne ruke, a grudi runjavih kao u ovna.
Nosio je batinu zakrivljenu na vrhu poput pastirske, a dulju od njegovoga stasa:
očito mu nije služila za poštapanje, nego da udara njom po drugima i drži selo pod
paskom.
„Dobrodošao u naš sirotinjski dom, oče Melčizedeče,“ rekoše sestre u jedan
glas, pozdravljajući ga naklonom.
On uđe, a za njim se na pragu pojavi drugi starac; taj bješe suhonjav, dugačkog
lica nalik konjskomu i bez ijednoga zuba. Iz sitnih su mu očiju sijevali takvi
plamenovi da ga se nije dalo dugo gledati. Sam zmijski otrov bješe u njegovoj glavi,
jer za onim ognjenim očima nije mogao biti nego izopačen i zloćudan um.
Žene i njega pozdraviše dubokim naklonom, pa i i taj uđe, a treći se starješina
ukaza za njim: niska rasta, slijep, a debeo poput prasca. Stapom je šarao po tlu pred
sobom - on mu je služio umjesto očiju, priječeći da se negdje ne svali. Dobrodušan
bješe, silno je volio šalu, a kad bi on sudio seljanima, nije imao srca kazniti ma ni
jednog od njih. „Nisam ja Bog,“ znao bi kazati, „pa zašto da sudim, kad je suditi
njegovo? Razriješite svoje razmirice, djeco moja, da me ne snađu nevolje na onomu
svijetu!“ Stoga je ponekad kaznu namirivao iz svoga džepa, pa čak i u zatvor išao da
poštedi prijestupnika. Neki su ga stoga smatrali budalom, a drugi svecem - stari ga
Melčizedek nije mogao očima vidjeti, ali mu ništa nije mogao, jer taj bješe izdanak
svećeničkoga roda Aronova, a usto i najmoćniji posjednik u selu.
„Marta,“ reče Melčizedek, zapinjući štapinom o stropne grede, „gdje je stranac
koji zađe u naše selo?“
Isus se pridiže iz kuta u kojem je šutke promatrao vatru.
„Ti?“ starac će, sagledavajući ga od glave do pete.
„Da, ja,“ odgovori Isus. „Iz Nazareta sam.“
„Galilejac?“ promrsi onaj otrovnog pogleda. „Ništa dobra ne može iz Nazareta
doc ! U Knjizi tako stoji.“
„Ne napadaj ga, oče Samuele,“ prekide ga slijepi poglavar. „Istina, Galilejci su
blebetala i glupani, nedotupavne seljačine, ali nisu nepošten svijet. I naš je
večerašnji gost častan čovjek, po glasu mu se raspoznaje.“
„Dobrodošao, sine,“ potom će, obraćajući se Isusu.
„Trgovac li si?“ upita ga Melčizedek. „A što prodaješ?“
Dok su starci tako salijetali Isusa pitanjima, nagrnuše i drugi seoski uglednici -
viđeniji zemljoposjednici - jer im vrata ostadoše otvorena. Bjehu čuli da stranac
dođe, pa odjenuše svečano ruho, te pristupiše da mu požele dobrodošlicu, doznaju
otkud je i čuju što im ima reći. Kako uđoše, tako kleknuše za trojicom starješina.
„Ništa ne prodajem,“ odvrati Isus. „Drvodjelja sam bio, ali batalih posao,
napustih majčinu kuću i posvetih se Bogu.“
„Dobro si učinio što pobježe od ovoga svijeta,“ reče slijepac, „ali, čuvaj se, jer si
se uhvatio u koštac s opakim zlotvorom... Bogom. Kako misliš od njega pobjeć’?“
upita Isusa prasnuvši u smijeh.
Na te je njegove riječi stari Melčizedek htio pući od bijesa, ali se suzdržao i
179
ništa ne reče.
„Monah?“ prosikta onaj drugi podrugljivo. „Od onih si levita, jel da? Ili zelota?
Lažnih proroka!“
„Ne, ne, oče...“ Isus će uznemireno, „nikako!“
„A nego što si onda?“
Uto i seoske gospe dođoše, urešene ponajboljim nakitom, da vide tog stranca, a
i da on vidi njih. Je li mlad, u godinama već... što trži - ili, da ne dođe isprosit’ ruku
neke od nekoć lijepih, ali sad postaralih djevojaka, Marije ili Marte? Stoljeće je
prošlo otkad ih je posljednjom muškarac obujmio - raspametit će se, nesretnice...
E, to treba vidjeti!
Zadivljene same sobom, ušle su i natiskale se za muškarcima. „A što si onda?“ stari
je vještac opet zasiktao.
Isus najednom osjeti studen, pa pruži ruke put ognja. Odjeća mu se sušila,
isparavajući, dok je tako zamišljen šutke stajao uz ognjište. Ovo je dobar čas da
progovorim, pomislio je - pravi trenutak da otkrijem riječi što mi ih je Gospod
povjerio, kako bih razbudio Boga usnulog u svakom muškarcu i ženi, koji se
uništavaju u potrazi za ispraznim zadovoljstvima. Pitaju me što prodajem - i reći ću
im da nudim kraljevstvo nebesko, spas duše i život vječni... pa neka i halje sa sebe
skinu za Veliki Biser.
Ogledao se letimično uokolo, pogledao ta lica obasjana plamičcima svijeća i
bljeskovima ognja: grabežljiva, prijetvorna, ostarjela u žudnji za prizemnim
radostima, a usahla od straha. Osjetio je sažaljenje prema njima i htio je ustati i
obratiti im se, ali osjeti strahovit umor. Koliko li dana nije usnuo u čovječjem
domu, spustio glavu na mekan jastuk!... Pospan, naslonio se na čađav dimnjak i
sklopio oči.
„Umoran je, moja gospodo,“ umiješala se Marija, pogledavši starce očima punim
preklinjanja. „Ne mučite ga.“
„Točno!“ promumljao je Melčizedek, te se, podupirući se štapom, digao s poda i
krenuo prema vratima. „Posve si u pravu, Marijo. Napali smo ga riječima k’o da mu
sudimo. Zaboravismo...“ okrenuo se starcu Samuelu, „...ti si zaboravio, oče
Samuele, da anđeli često pohode zemlju u siromaškoj odjeći, zaogrnuti prostom
haljom, bosonogi, bez torbe i štapa - baš kao i ovaj čovjek. Valjalo bi, stoga, da
ovoga stranca uvažimo kao anđela, pa se sukladno i ponesemo prema njemu. Tako
nalaže zdrav razum.“ „Tako nalaže magareća pamet,“ oglasio se slijepac gušeći se od
smijeha. „Da svakog čovjeka smatramo anđelom - mo’š mislit’! Onda bi i starac
Samuel bio anđeo!“
Zlookoga je ta primjedba raspalila - umalo mu je htio ot- povrnuti na svoj
otrovan način, ali se u trenu predomislio; slijepi je ludonja najbogatiji u selu, pa bi
mu to moglo jednom škoditi. Zdrav razum ponekad nalaže da se jezik drži za
zubima, a uši da ne čuju, ma što god čut’ mogle.
Blagi odsjaj vatre bješe se razlio Isusovim umornim licem, kosom i obnaženim
grudima, a osobit modrikast sjaj uresio mu kovrčavu bradu crnju od gavranova
krila.
180
 „Baš je krasan, koliko god siromašak,“ počeše se sašaptavati žene. „Vidje li mu
oči? Nisam ljepše vidjela... nisu takve ni u muža mi kad me u zagrljaju drži.“
„A ja nikad ne vidjeh nekoga tako obilježenog strahom i užasom... kao stvor iz
divljine,“ druga će ispod glasa. „Kao da će svakoga časa pobjeć’ odakle je došao.“
„Vidjeste li kako ga Marta guta očima, drage moje? Sirotica, poludjet će noćas.“
„Ali on Mariju gleda ispod oka,“ oglasila se četvrta. „Pazite što vam kažem,
počupat će se one oko njega. Susjeda sam im, čut ću bude li vriske.“
„Hajd’mo,“ naredi starac Melčizedek. „Kakve li dangube što dođosmo amo.
Došljaku je i duša zaspala. Idemo, starješine... razilazi se, narode!“ reče gurajući
štapinom muškarce i žene ustranu da bi mogao proći do vrata.
Ali, upravo kad je stupio na prag, nečiji se žurni koraci začuše u dvoru - a zatim
blijed muškarac utrča u kuću i pade na pod kraj ognjišta, jedva dolazeći do daha.
Prestrašene se sestre baciše na nj i zagrliše ga.
„Brate,“ kriknuše, „što ti se dogodilo? Tko te goni?“ Melčizedek pristupi i
dotaknu pridošloga batinom. „Lazare, sine Menahemov,“ reče, „ako je vijest što ju
donese loša, neka žene izađu, a muškarci ostanu da ju čujemo.“
„Kralj je uhvatio Ivana Krstitelja i odrubio mu glavu!“ uzviknuo je Lazar u
jednom dahu.
Ustao je potom, tresući se kao šiba na vodi. Bješe problijedio, upali mu obrazi
poprimili zemljanu boju, a u mutnim mu se očima oganj odražavao tako da su se
sjajile kao u divlje mačke.
„Ipak nam večer ne prođe uludo,“ slijepi će seoski glavar s olakšanjem. „Eto,
pokrenu se svijet... nešto se zbilo otkad smo se jutros probudili, pa do ovoga trena
kad se spremamo na počinak. Posjedajmo onda i počujmo. Ja volim vijesti i kad
nisu povoljne.“ Nagnuo s potom prema Lazaru: „Pričaj, dobri moj momče, ako ti je
po volji... kaži nam kako se to zlo zbilo. Ali, sve redom navedi, ništa ne preskači -
ispuni nam vrijeme. Predahni lijepo, pa počni... slušamo te.“
Isus se na Lazarove riječi prenuo, te pogledao mladića koji se spremao zboriti
drhtureći usnama. To bješe novi znak od Boga! Prethodnik je otišao s ovoga svijeta,
nije više bio potreban: pripremio mu je dolazak i otišao, ispunio dužnost... a moja
ura dođe, pomislio je - ali ništa ne reče; samo je promatrao Lazarove usne čudne
blijedozelene boje.
„Ubio ga, jel’?“ zagrmio je Melčizedek, gnjevno udarivši batinom o pod. „Dokle
smo dogurali kad pohotni rodoskvrnitelji ubijaju svece i raspamećene pustinjake!
Smak svijeta, kažem vam.“ Obuzete strahom, žene počeše vrištati - izazivajući
sućut u slijepca. „Pretjeruješ, Melčizedeče,“ progunđao je. „Svijet itekako čvrsto
stoji na svojim nogama. Ne strahujte, gospe.“
„Svijetu je grkljan prerezan,“ zakukao je Lazar, sav u gorkim suzama. „Utrnut je
glas iz pustinje. Tko će sad Boga zazivati za nas grešnike? Ljudski je rod siroče
ostao!“
„Nitko ne smije dić’ ruku protiv vlasti,“ prošištao je poglavar zmijskoga uma.
„Sto god oni na vlasti činili, oči zatvori i ne gledaj
 jer Bog i gleda, i vidi. Krstitelj se nije trebao miješat’ u njegova posla. Snašlo ga
181
po zasluzi!“
„Pa jesmo li robovi?“ zagrmio je Melčizedek. „Neka mi netko kaže zašto je Bog
dao ljudima ruke? Ja ću vam kazat’: zato da ih mogu dići protiv tiranina!“
„Tiše, starješine, da konačno čujemo kako se to zlo zbilo,“ oglasio je slijepac
uzrujan vikom i preprikom. „Kazuj, Lazare!“ „Bjeh pošao onamo, s mnogima još, da
bi’ se pokrstio,“ počeo je Lazar. „Ufao sam se da će mi se zdravlje poboljšat’... kao
što svi znate, nije mi ponajbolje u posljednje vrijeme. Zapravo je sve gore i gore...
muti mi se u glavi, oči su mi natečene, a bubrezi...“ „Dobro, dobro - znamo to,“
presiječe ga slijepac. „Kaži ti nama ono što te pitamo.“
„Došao sam tako do Jordana i taman da priđem mostu gdje se bješe skupilo
mnoštvo koje s htjede krstit’, kad se začuše krici i plač... Nije to ništa, vjerojatno
plaču i vrište oni koji glasno ispovijedaju svoje grijehe, pa nastavi’ da ću preko
mosta, kadli vidje’ čeljad kako se baca licem u glib na obali, naričući i bogoradeći...
te onda upita’ jednoga ondje ‘Sto li se to dogodilo, brate? Zašto ovaj svijet kuka i u
blato se baca?’, a on ti meni da ubiše proroka! ‘A ‘ko ga ubi?’ pitam ja... ‘Onaj
zločinac Herod. Rodoskvrnitelj!’ ‘Ma, kad, kako...?’ ‘Napio se bješe, a ona mu je
bestidnica, pokćerka Saloma, plesala gola k’o od majke rođena... pa svojom
ljepotom izbezumi staroga jarca dotle da je kleknuo preda nju i upitao što ‘oće da
joj da. Pola kraljevstva? Ne, reče ona... Nego, što bi onda? Reče da ‘oće glavu Ivana
Krstitelja! Imat ćeš ju - obeća joj... i ubrzo ju i dade, na srebrnom pladnju.“
Iscrpljen kazivanjem, Lazar se opet skljokao na pod. Nitko da riječ jednu kaže.
Svijeća uto zatreperi kao da će se ugasiti, pa Marta priđe, doli ulja i žarki se
plamičak opet razgorje.
„Smak svijeta, velim vam ja,“ stari će Melčizedek opet nakon duge šutnje.
Cijelo to vrijeme gladio se po bradi i razmišljao o besramnosti i pokvarenosti
svijeta. Jer, iz Jeruzalema su učestale vijesti da idolopoklonici obeščašćuju Hram -
da svakoga jutra svećenici kolju bika i dva janjca, ali ne da bi prinijeli žrtvu Bogu
Izraelovom, nego bezbožničkomu i omrznutom rimskom caru. Bogataši, kad ujutro
otvore vrata, pa nađu pred njima leševe onih koji su tijekom noći pomrli od gladi,
da samo zadignu svilene halje, preskoče ih i krenu u mimohod pod lukovima
Hrama... Melčizedek je sve to odvagnuo u svom umu i zaključio: odista će smak
svijeta.
„A ti, što kažeš na sve to?“ iznenada se obratio Isusu.
Ovaj mu odgovori glasom koji najednom bješe tako dubok da se svi okrenuše i
pogledaše ga u čudu: „Dođoh iz pustinje gdje ih vidjeh: jest, tri anđela sunuše s
nebesa i na zemlju padoše. Svojim sam ih očima gledao, dobro vidljive na nebeskoj
pozadini. Dolaze... prvi je Guba, drugi Bezumlje, a treći, još najmilosrdniji, Oganj. I
glas začuh: ‘Sine drvodjeljin, arku sagradi i uvedi u nju što više budeš mogao
skupit’ ljudi plemenitih i vrlih... ali hitaj! Sudnji dan se bliži - moj dan. Dolazim!’“
Trojica starješina kriknuše od užasa, ostali muškarci - koji bjehu posjedali po
podu ukrštenih nogu - skočiše cvokoćući zubima, a žene, nijeme od strave,
nagrnuše kao jedno tijelo prema vratima. Marija i Marta priđoše Isusu, te stadoše
uza nj kao da zaštitu ištu. Zar se nije zakleo da će ih uzeti u arku? A kucnuo je čas.
182
 Starac Melčizedek obrisa znoj što mu je navro niza sjedine na sljepoočnicama.
„Istinu stranac reče,“ uzviknuo je, „živu istinu! Počujte, braćo, o ovom čudu: kad
sam jutros ustao, razmotah Svete spise kao što uvijek zorom činim, pa naiđoh
nasumce na riječi proroka Joela: ‘Oglasi se trubljo sionska, nek’ sveta planina
odjekne. Nek’ uzdrhte svi na zemlji živući, jer dolazi dan Gospodnji, dan oblačina i
tmine. Pred Njim - ognji; za Njim - plamenovi. Jurit će brže od könjä, tutnjati k’o
bojna kola po kaldrmi, a na vrsima brdä vatre će pucketati kao kad zahvate
osušenu trstiku, pa ju gutaju... Tako će bit’ Sudnjega dana!’ Pročitao sam tu strašnu
poruku dva ili tri puta, te bos izašao u vrt da bi’ ju pojao... a onda se bacio licem na
zemlju i zavapio: ‘Gospode, ako uskoro dolaziš, znak mi daj, jer se moram
pripremit’. Moram se sažalit’ nad siromasima, otvorit’ smočnice i platit’ za moje
grijehe. Munju mi pošalji, glas ili čovjeka da me opomene... da to navrijeme
učinim!’“ Okrenuo se zatim Isusu. „Ti si taj znak. Bog te je poslao... pa kaži, imam
Ii vremena? Kad će se rastvoriti nebesa, dijete moje?“ „Svakoga trena što prođe,
oče,“ odgovori Isus, „nebesa su spremnija otvoriti se. Svakoga časa Guba, Bezumlje
i Oganj napreduju po korak, već mi krilima dodirujući kosu.“
U tom je trenu Lazar širom razgrogačio svoje zelene oči i zagledao se u Isusa, te
mu potom priđe nesigurnim korakom.
„Da nisi ti Isus iz Nazareta?“ upita ga. „Govori se da je prorok, kad je krvnik
dograbio sataru da mu odrubi glavu, pružio ruku put pustinje i zavapio: ‘Isuse iz
Nazareta, izađi iz pustinje, vrati se među ljude. Dođi!... Ne ostavljaj svijet bez
nade.’ Ako ti jesi Isus iz Nazareta, blagoslovljena zemlja kojom gaziš. Moja je kuća
posvećena, a ja kršten i izliječen. Bacam ti se pred noge slaveći te!“
Kazavši to, bacio se ničice preda nj i poljubio Isusova stopala puna rana od
koračanja kamenjarom.
Lukavi starac Samuel hitro se pribrao: samo na tren bješe usplahirenog uma, ali
se u hipu primirio. U proročkim zapisima nalazimo sve što nam srce poželi,
pomislio je: na jednom dijelu svitka Bog bjesni na svoj narod i diže pesnicu da ga
uništi - a na drugom ga poji mlijekom i medom. Kao slučajno nailazimo jutrom
upravo na kazivanje koje odgovara našem raspoloženju - pa tko bi se onda uopće
uzrujavao!
Zatresao je svojom konjolikom glavurdom i promrsio bradu, ali ništa ne reče.
Neka ljudi samo budu u strahu - tako i treba. Jer, da nije straha... siromaha je
neusporedivo više nego nas, a i mišićaviji su. Nagrabusili bismo!
Stoga ništa ne reče, nego se pun himbe zagleda u Lazara, koji je gostu ljubio
noge i razgovarao s njim.
„Ako su Galilejci koje sam sreo na Jordanu tvoji sljedbenici, Učitelju, onda
imam poruku za tebe - rekoše mi da ti prenesem, naiđem li na te: otići će otamo i
čekati te u Jeruzalemu, u konobi Šimuna Cirenca kraj Davidovih vrata. Bjelodano
su se prestrašili kad ubiše proroka, pa su pobjegli da se skriju. Progon je počeo...“
Za to vrijeme žene počeše vući muževe, tjerajući ih da krenu kućama. Sve im je
jasno bilo: ovaj stranac, rekoše među sobom, ima zmijske oči - pogleda te i
raspametiš se. Progovori i svijet se urušava. Bjež’mo!
183
 Slijepi se poglavar sažalio nad njima. „Samo hrabro, djeco moja,“ povikao je.
„Strašne sam stvari čuo, ali ne bojte se. Sve će mirno doći na svoje mjesto, vidjet
ćete. Ne dä se svijet, na čvrstim je on temeljima i bit će ga dok i Boga bude. Ne
slušajte one koji vide, mene slijepca poslušajte, koji upravo stoga vidi bolje od svih
vas. Besmrtan je soj Izraelov, jer je sklopio sporazum s Bogom - a Bog ga je ovjerio
svojim pečatom i darovao nam cijelu zemlju. Ne strahujte, stoga. Umalo je ponoć -
hajd’mo mi spat’!“ Pružio je
štap i napipao put prema vratima.
Tako trojica seoskih poglavara prvi odoše, za njima ostali muškarci, na kraju
žene - ispraznivši Martinu, Marijinu i Lazarovu kuću.
Sestre potom prostriješe gostu ležaj na drvenom banku. Marija je iz svoje
škrinje izvadila lanene i svilene plahte što ih je čuvala za prvu bračnu noć, a Marta
pokrivač od perja, također pohranjen na dno škrinje da čeka dugo željenu večer
kad bi ga raširila posteljom u koju će s mužem leći. Donijela je i mirisna bilja,
bosiljka i metvice, te ga dodala vuni kojom bješe napunjen jastuk.
„Spavat će noćas baš k’o mladoženja,“ reče Marta sjetno, dok je Marija samo
uzdisala, nemajući snage išta reći. Zatvori oči, Bože, šapnula je posve nečujno -
dobar je svijet, koliko god mi uzdaha izazvao... jest, dobar je, ali se tako bojim
samoće, a ovaj mi je namjernik neizrecivo mio.
Sestre se zatim povukoše u pokraj ni sobičak, te legoše na tvrde prostirke - dok
su se dvojica muškaraca opružila svaki svojim dijelom ležaja, dodirujući se
stopalima. Lazar bješe sretan: kakvo li se ozračje svetosti i blaženstva raširilo
cijelom kućom! Disao je mirno i duboko, lagano prislonivši svoje tabane pri
Isusove, osjećajući tajanstvenu silu - božansku, izvan svake sumnje - kako mu
prodire kroz noge i struji cijelim tijelom. Nestade boli u njegovim bubrezima, srce
mu prestade neujednačeno kucati, krv mu je mirno kolala od glave do stopala
poput rijeke što natapa njegovo žuticom izmučeno tijelo.
Ovo je pravo krštenje, pomislio je - ove ćemo noći moje sestre i ja, kuća cijela,
kršteni biti. Rijeka Jordan pod krov nam je dotekla!
Njih dvije, pak, jednostavno nisu mogle oka sklopiti, jer mnoga ljeta prođoše
otkad im je posljednjom neki muškarac sa strane u kući noćio. Naime, namjernike
bi gotovo uvijek ugostio neki od seoskih glavara, pa nijedan da siđe do njihove
skromne kolibe, podalje od glavne ulice, a — povrh svega — njihov boležljiv brat,
čudak po prirodi, nije volio društvo. Ali, koje li radosti noćas!
Uzdrhtalim su nozdrvama zrak mirisale — a kako se promijenio bješe, i to ne
mirišući bosiljkom i metvicom, nego muškarcem.
„Reče kako ga je Bog poslao da arku sagradi, a obeća nam u nju nas ukrcat’.
Čuješ li me, Marijo, ili si zaspala?“
„Ne spim,“ odgovori Marija; bješe se primila rukama za dojke, jer ju zabolješe
od uzbuđenja.
„Blagi Bože,“ nastavila je Marta, „učini što prije kraj ovom svijetu da uniđemo u
arku s njim. Ja ću ga služit’, neće mi bit’ teško, a ti, Marijo... ti ćeš mu družica biti.
Arka će dovijeka ploviti, ja ću mu dovijeka sluškinja bit’, a ti ćeš mu dovijeka
184
sjedit’ uza skute i družica mu biti. Eto, tako ja zamišljam raj... Jel’ i ti, Marijo?“
„Uprav’ tako,“ reče Marija sklapajući oči.
Dok su one tako tiho razgovarale i uzdisale, Isus se uspravio na ležaju - premda
i nadalje u dubokom snu. Ali, ne bješe on svjestan da sanja: dušom i tijelom stajao
je u vodama Jordana, osvježavajući se dok mu je rijeka spirala pustinjski pijesak s
tijela, a dušu lišavala poroka i grijeha ovoga svijeta - da bude opet djevičanski čista.
A onda mu se učini, u tom snu, da je izašao iz rijeke i zakoračio negaženom
zelenom tratinom, te zašao u voćnjak pun ploda i behara... te kao da to i ne bješe
on, Isus, sin Marije iz Nazareta, nego Adam, prvostvoreni čovjek, koji upravo u
tom trenu izađe ispod Božjih ruku - tijelo mu još vlažna glina - pa leže na cvjetnu
livadu da se osuši, da mu kosti očvrsnu i obrazi boju poprime, a sedamdeset i dva
zgloba se u njegovom tijelu povežu i omoguće mu da ustane i prohoda.
Dok je tako ležao i dozrijevao pod suncem, ptičice mu za- lepršaše nad glavom,
stadoše čas lijetati od drveta do drveta, čas skakutati po proljetnoj otavi. Cvrkutale
su, javljajući se jedna drugoj, pogledavale to novo biće opruženo na travi i
znatiželjno ga promatrale. Svaka se oglasi svojim pjevom, a on - razumijevajući
njihov jezik - razgali se od onog što je čuo.
Paun, ponosno raširivši lepezu svojih pera, baci zavodljiv pogled na toga
novonastalog Adama pruženog po tlu, te mu reče: „Obična sam kokos bio, ali me
anđeo obljubi i paun postadoh.
Ima li ptice ljepše od mene? Nema!“ Uto golubica, leteći od grane do grane, diže
kljun k nebu, pa kliknu: „Ljubavi! Ljubavi! Ljubavi!“ Javio se i crvendać: „Od svih
ptica, samo ja pjevam i ne dam se ni za najgore studeni.“ „Da mene nema, drveće
nikad ne bi prolistalo ni cvatom se osulo!“ reče lastavica, a pijetao će: „Da ga ja ne
probudim, jutro nikad ne bi svanulo.“
„U zoru, prije nego pjevajuć’ uzletim u visine, uvijek se oprostim s mojim
ptićima, jer nikad ne znam hoću li preživjeti poj,“ reče ševa, a slavuj će: „Ne gledaj
me u ovoj mojoj skromnoj odori - nekoć sam i ja imao velika blistava krila, ali sam
ih pretvorio u pjesmu.“ Uto šojka dugačkoga kljuna priđe i kljucnu prvog čovjeka
po ramenu, nagnu mu se nad uho te reče šapatom, kao da mu otkriva najveću
tajnu: „Vrata paklena i vrata rajska tik jedna do drugih stoje, i to posve jednaka:
blistava i privlačna, pripazi se, Adame! Pripazi, dobro pripazi!“
U tom trenu, dok mu je šojkin poj još odzvanjalo u uhu, Isus se probudi...

19
Velike se stvari događaju kad se Bog stopi sa čovjekom. Jer, bez čovjeka, Bog ne
bi imao Zemlju na umu, pa ni razloga da promišlja o bićima koja je stvorio - ona na
kojima provjerava svoju zastrašujuću, jednom bahatu, a drugom mudru moć. Ne bi
na Zemlji bilo srca da se sažali nad brigama bližnjih i nastoji živjeti vrline i
vrijednosti koje Bog ili nije kanio, ili je zaboravio... možda se i bojao oblikovati.
Ipak, udahnuo je život čovjeku, dajući mu snage i hrabrosti da nastavi stvaranje.
185
 Čovjek, pak, da je rođen bez Boga, nemoćan i goloruk, bio bi osuđen na glad,
strah i studen... a sve kad bi ih i uspijevao preživjeti, puzao bi četveronoške -
zaostao u razvoju negdje između uši i zvijeri - a ako bi se, uz beskrajan napor, i
uspravio na dvije noge, nikad ne bi bio pobjegao iz čvrstoga i toplog zagrljaja
majmunske majke. Razmišljajući o tom, Isus je dublje nego ikad osjećao da Bog i
čovjek mogu jedno biti.
U rano jutro krenuo je putom prema Jeruzalemu. Bog mu zdesna i slijeva bješe,
mogao ga je dodirnuti laktima - putovali su zajedno, obojica s jednakom strepnjom:
svijet je zabrazdio ukrivo... umjesto da se uspinje nebesima, survava se u pakao. A
njih dvojica, Bog i Sin Božji, morat će se itekako napregnuti ne bi li ga vratili na
pravi put. Isus je stoga hitao što je brže mogao: „gutao“ je put dugim koracima,
žudeći da se sastane sa svojim sudruzima i krene u boj. Sunce, dižući se nad
Mrtvim morem, obasjalo je ptice novom svjetlošću i one se raspjevaše, lišće na
drveću je zatreperilo,
bijeli se put pred njih otegao u smjeru zidina jeruzalemskih - a svi su mu
dovikivali: „Hitaj! Časa ne časi! Nestanak nam prijeti...“ „Znam, znam,“ odgovorio
je. „Znam - zato i stižem.“
Istoga jutra, njegovi su sljedbenici žurno tumarali još pustim jeruzalemskim
poljanama: Juda na čelu, pa - dvojica po dvojica
 Petar s Andrijom, a Jakov s Ivanom, u strahu se trkom ogledavajući i na
svakom uglu provjeravajući dal’ ih netko ne prati. U neko doba, domogoše se
Davidovih vrata - prošavši kroz njih, skrenuli su lijevo i obreli se u krčmi Šimuna
Cirenca.
Debeli gostioničar širokih ramena bješe još mamuran - trenutak ranije pridigao
se sa svog ležaja od slame. Oči mu bjehu krvave, nos crven i natečen, a lice
podbuhlo, jer je do sitnih sati pio s okolnim gazdama, listom ispičuturama, te
prilegao kad je već svitalo. Sada, trom i bezvoljan, čistio je tezgu, brišući tragove
noćašnje gozbe. Premda se nekako održavao na nogama, posvema budan nikako
nije bio: po navici je obavljao posao, boreći se s teškom glavom i umorom u tijelu -
a onda je začuo nekakve kako dahćući od napora ulijeću u njegovu krčmu.
Okrenuo se da vidi tko je, žmirkajući kroz poluotvorene kapke... brade još pune
ostataka jela.
„Dovraga, ‘ko je tamo?“ promrmljao je zlovoljno. „Pustite me na miru, zaboga...
Pa ‘ko ždere i loče u cik zore?! E, baš ste mi u pravom času naišli, bagro!“
Ali, dok je tako negodovao, i nehotice se razbudio, te malo- pomalo prepoznao
svoga starog prijatelja Petra i ostale Galilejce. Prišao im je, zagledao se u svakog
ponaosob, te prasnuo u grohotan smijeh: „Dakle... kakve li to pokisle njuške vidim!
Drž’te jezik za zubima, bolje vam je — i obje ruke na srcima da vam ne prepuknu
od straha. E, jeste mi ponosna družina, slavni moji Galilejci!“ „Za miloga Boga,
Simune, ne deri se... uznemirit ćeš sav svijet,“ reče Petar stavljajući mu šaku preko
usta. „Zatvori vrata! Kralj dade ubiti Ivana Krstitelja, zar nisi čuo?... Glavu mu
odrubi- še i doniješe Herodu na srebrnom pladnju.“
„Nije loše ni učinio! Pa, ljudi moji, Krstitelj mu je probio uši prokazujući ga
186
zbog te njegove šurjakinje... A koga briga! Kralj je, pa mu može bit’. Uostalom,
među nama... i meni je uši probio onim ‘Pokajte se! Pokajte se!’ Jel’ ja da se
pokajem?... Ma zbog Čega?! Pustite vi mene na miru.“
„Ali, glas puče da će pobiti sve pokrštene - sa svima pod nož... a mi se krstismo.
Jel’ ti sad jasnije?“
„A ‘ko vam reče da se idete krstit’, tupoglavci? Pravo vam budi!“
„Zar se nisi i ti krstio, pjanduro?“ prekori ga Petar. „Tako nam barem reče... pa
što se onda izdireš na nas?“
„Nije to isto bilo, ti... lakovjerni ribožderu. Nisam ja za-pravo kršten. Gdje bi to
bilo krštenje?... Zagazio u rijeku, namočio se malo, a ono što mi taj samoumišljeni
prorok reče - na jedno uho unutra, na drugo van! K’o i u svakoga s imalo pameti. A
vi, vi... glupani... povjerovali biste da vam ti opsjenari kažu kako će pomust’ jarca u
rešeto! Biste, i to prvi! Eto, reče vam da zaronite u vodu, pa ste zaronili - i gadno se
ošamutili. Izašli iz nje tako lakovjerni da ne biste, da vam kažu kako je to veliki
grijeh, ubili buhu na Sabat - premda znate da ona vas itekako bi grizla i petkom, i
svetkom! Ne biste plaćali glavarinu? Ne biste... pa ode glava. Tako vam i treba.
Nego, ‘ajde... posjedajte, popit ćemo. Klin se klinom izbija, a vama treba i da se
odmorite, i da se s pameću sastanete!“
U stražnjem dijelu konobe stajale su dvije goleme bačve: na jednoj, crvenom
bojom, bješe naslikan pijetao, a na drugoj, sivocrnom — krme. Šimun napuni vrč
vinom iz bačve s pijevcem, nađe nekako šest bukara, te ih propra u prljavoj vodi u
kamenici za tezgom, konačno posve razbuđen jetkim vonjem pića.
Nekakav se slijepac pojavio u otvoru vrata: ušao, sjeo prekriživši noge, te
izvadio dobrano otučenu tamburu i stao ju ugađati, kašljući iz dubine grudi i
pljujući na pod ne bi li pročistio grlo. Eliakim mu bješe ime, u mladosti je bio gonič
deva - sve dok jednom, u po bijela dana, ne vidje golu ženu kako se kupa u jezercu
pod datuljinom palmom. Umjesto da okrene glavu, zagledao se u lijepu Beduinku...
a njezin muž, koji je u tom trenutku čučao za stijenom oganj ložeći da joj priredi
objed, videči u neko doba goniča kako pogledom proždire njezinu nagost, skoči i
dvjema mu žeravama spali oči. Od toga se dana zlosretni Eliakim predao napjevima
i svirci - obilazio je jeruzalemske krčme sa svojim glazbalom, ponekad slaveći
milost Božju, ponekad opijevajući žensku golotinju. Tu bi mu dali ulomak hljeba,
tamo šaku datulja, ondje pregršt maslina, drugdje pehar vina... i onda bi krenuo
dalje.
Najzad je ugodio tamburu i pročistio grlo, te stade visokim glasom izvijati
drevni melizam, njegov omiljeni napjev:

Smiluj se meni, Bože, najvećom milošću svojom,

Meni koji se patim s golemom tugom mojom!

Krčmar uto konačno opra čaše, te im priđe s vrčem u ruci - a čuvši slijepčeve
stihove doslovce poludje od bijesa. „Dosta! Prekini!“ proderao se. „I ti mi uši
probi... vazda jednom te isto: ‘Smiluj se meni, Bože...’ Vrag nek’ te nosi! Jesam li ja
187
počinio tvoj grijeh? Jesam li ja gledao tuđu ženu kako se kupa? Bog nam oči dade
da ih ponekad umijemo i zatvorene držat’ - hoćeš li to ikad shvatit’? - pa i tebi po
zasluzi pripade. Gubi se, ‘ajde gnjavi nekoga drugog!“
Slijepi pjevač umuknu, podiže se uz pomoć svoga štapa, stisnu tamburu pod
mišku i ode bez ijedne riječi.
„‘Smiluj se meni, Bože... smiluj se...’“ krčmar ga je nastavio posprdno oponašati.
„David je zagledao tuđe žene, ovaj slijepi idot također - a mi da zato patimo!? O,
Bože, da mi je malo samoće i mira...“
Konačno su ispili - našto im on opet natoči.
„Sad ću vam ispeć’ janjeći’ glava. Prva klasa!... Mati bi ih vlastitom čedu iz usta
otimala!“ Ode potom u dvorište, gdje stajaše peć što ju je sam podigao, te ju naloži
granjem i lozovim korijenjem, potom metnu janjeće glave pod peku, pa se vrati
prijateljima. Bješe mu i do pića u društvu, i do razgovora.
Isusovi sljedbenici, međutim, nisu bili nimalo dobre volje: stisnuti oko ognjišta,
povremeno su se javljali ponekom poluglasnom riječju, pa opet tonuli u šutnju...
kao da kroče živom žeravicom. Ivan, Petar, Jakov i Andrija stalno su pogledavali
put vrata, spremi u svakom času pobjeći - dok je Juda prkosno sjeo na prag, zgađen
četvoricom kukavaca koji su premirali od straha.
Kako li su samo pobjegli s Jordana - pojurili u Jeruzalem k’o da ih vjetar nosi! -
mrmljao je nečujno u bujnu riđu bradu, bacajući prezrive poglede prema
sudruzima skutrenim u zabačenoj čađavoj krčmi. Gle ih kako samo stižu ušima, baš
k’o zečevi... spremni razbježat’ se svakoga trena! E, jeste mi hrabra sorta, Galilejci -
hvala ti, Bože Izraelov, što me ne učini na njihovu sliku i priliku, nego dade da se u
pustinji rodim... od beduinskoga granita, a ne od mekane galilejske zemlje. Kako li
ste šenili pred njim, salijetali ga prisegama i poljupcima - a sada: Ne izdaj te me,
noge moje brze!... sam da vam je guzice spasit’! Ali, ja... divljak, vrag u ljudskom
obličju, koljač - ja ga neću napustit’. Čekat ću ga dok se ne vrati iz prekojordanske
pustare da doznam što mi ima kazat’... pa ću onda odlučit’. Nije mene briga za moje
prkno - patnja je Izraelova jedina moja muka.
Uto je čuo kako se oni pokušavaju nešto dogovoriti.
„Kažem vam, moramo natrag u Galileju... tamo smo na sigurnom,“ zagovarao je
Petar. „Sjetite se samo našega jezera, momci!“ dodao je s dubokim uzdahom,
prisjetivši se brodica na modrozelenoj vodi, žala, oleandarä, mreža punih ribe... pa
mu se srce uznemiri i suze potekoše. „Hajd’mo mi tamo, momci! I to odmah.“
„Ali, dadosmo mu riječ da ćemo ga čekat’ u ovoj krčmi,“ oglasi se Jakov. „Jedino
valjano nam je održat’ obećanje.“
„Dade se to riješit’,“ predloži Petar. „Kazat ćemo Cirencu da mu kaže, dođe li
uopće...“
„Ne, ne i ne!“ pobunio se Andrija. „Kako ga možemo ostavit’ samog u ovomu
divljem gradu? Čekat ćemo ga ovdje.“
„A ja vam kažem da moramo natrag u Galileju,“ Petar nije popuštao.
„Braćo,“ Ivan će preklinjući, te polažući ruke ostalima na ramena, koljena,
nadlaktice... „sjetite se posljednjih Krstiteljevih riječi, kako je pod krvnikovim
188
mačem pružio ruke i zavapio: ‘Isuse, Nazarećanine, vrati se... okani se pustinje, jer
ja odlazim, a tvoje je da se vratiš i ne ostaviš svijet na cjedilu!’ Duboko je značenje
tih riječi, prijatelji. Neka mi Bog oprosti ako hulu izrečem...“
Srce kao da ga je izdalo, pa ga Andrija potače uzevši ga zabrinuto za ruku.
„Kaži, Ivane. Sto se to bojiš reći, kakav predosjećaj te snađe?“ „A što ako je naš
Učitelj...“ jedva je promucao.
„Što?!“
„...Mesija!“ Ivan će jedva čujno, jedna dišući od straha.
Svi se stresoše. Mesija!... A koliko su vremena s njim proveli, pa nikom takvo
nešto na pade na um. U prvo su ga vrijeme smatrali jednostavno dobrim čovjekom,
svecem koji donosi ljubav svijetu; zatim im se učini da je prorok — ne onakav
žestoki, poput nekadašnjih, nego staložen i blag. Drevnoga je Boga Izraelovog
Ocem zvao, pa uznositi i oholi Jahve kao da se i sam smekšao, te ga priznao svojim
djetetom... Ali, kakva se to riječ sad ote s Ivanovih usana: Mesija! Mač Davidov,
drugim riječima, sila Izraelova... rat! A oni, učenici njegovi, prvi mu sljedbenici -
zar će biti velika gospoda, tetrarsi i patrijarsi oko prijestolja njegova? Jer, kao što
Bog imade anđele i arhanđele uza se na nebesima, tako će oni biti Isusovi etnarsi i
patrijarsi na zemlji. Oči im se zacakliše...
„Povlačim što rekoh, prijatelji,“ glasno će Petar, pocrvenjevši do ušiju. „Nikad
ga neću ostaviti!“
„Ni ja!“
„Ni ja!“
„Ni ja!“
Juda nato ljutito otpljunu i udari šakom po vratima. „Gle vražji’ junačina!“
izdera se na njih. „Dok ste mislili da je nemoćan i slab, jedan ste drugog preskakali
bježeć’ od njega - a sad, kad ste nanjušili njegovu veličinu, zaklinjete se da ga
nećete nikad napustit’. A pamtite moje riječi, jednoga ćete ga dana svi do jednoga
izdat’, zatajit’... svi osim mene. Simune, svjedok mi budi.“
Krčmar je dotad osluškivao njihove riječi i cerekao se kroz brk; kad se
pogledom susreo s Judom, prezrivo je procijedio: „Ma, gle ih, molim te... Ti bi da
spase svijet!?“ U istom času osjetio je vonj zagorjelog mesa, te se jednim skokom
sjurio u dvor vičući: „Izgorješe glave!“
Sudruzi se zgledaše usplahireni novom spoznajom.
„A zato se Krstitelj onako prenerazio ugledavši ga,“ reče Petar kuckajući se po
čelu.
Kad su se jednom počeli prisjećati zbivanja na Jordanu, pojedinosti su im
dopirale iz pamćenja jedna za drugom.
„Vidjeste li mu onu golubicu nad glavom dok se krstio?“ „Ne bješe golubica, nego
munja nebeska.“
„Nije nego golubica — čuo sam ju kako guguče.“
„Nije gugutala, nego zborila: svojim sam ju ušima čuo: ‘Svetac! Svetac!
Svetac!’... to je rekla.“
„Duh je Sveti to bio!“ reče Petar, sa slikom zlaćanih krila u očima. „Duh Sveti
189
sišao je s neba i svi se skamenismo, zar ne pamtite? Htjedoh koraknuti da bliže
priđem, al’ me noga ne posluša
 k’o oduzet da sam. I krik mi krenu k usnama, ali se s njih ne vinu! Vjetar stade,
baš k’o i trstika, rijeka, ono mnoštvo na obali, ptice... sve se živo skameni od strave.
Jedino se Krstiteljeva ruka micala, ma polako, polako... dok ga je krstio.“
„Ništa od toga ja nit’ vidjeh, niti čuh,“ reče Juda srdito. „A vama bjehu pijane
oči i uši!“
„Ti, riđobradi, ne vidje, jer ne htjede vidjeti,“ odvrati mu ljuti to Petar.
„A tvoje gospodstvo s bradom od slame vidje, jer htjede vidjeti! Žudio si da
ugledaš Duha Svetoga, te ga stoga i ugleda... a to kanda ti ne bješe dosta, nego sad i
ove glupane uvjeravaš da su i oni vidjeli. Spremi se buru požnjeti!“
Jakov, koji je dotad uzrujano grickao nokte nijednom se ne oglasivši, nije se
više mogao suzdržati: „Čekajte, momci! Što tako lako planete... poput suharaka,“
reče im. ,,‘Aj’mo mi to smireno raspravit’. Vjerujete li doista da je te riječi što ih
navodite Krstitelj rekao trenutak prije smrti? Meni to baš ne zvuči uvjerljivo...
Prvo, ‘ko ga je od nas čuo? A, drugo, da je tako i mislio, ne bi kazao naglas, jer je
znao da će u tom slučaju one doprijet’ do kralja — a taj neće oklijevati da pošalje
uhode da nađu tog čovjeka, Isusa, u pustinji, pa i njemu odrube glavu. Kako moj
otac običava reći, nije nego kako vam ja kažem... pa stoga nedajmo da i naše glave
završe na pladnju.“
Petar je nato planuo: „Nije nego!... Kvragu i ono što se čini stvarnim, i ono što
naši mozgovi misle da se zbilo. Daj Andrija, natoči... ponekad valja utopit razum u
vinu da ti se otvore oči!“
U tom trenutku visok se i zapušten čovjek upalih obraza, bos i zaodjenut
bijelim platnom ukaza na vratima; oko vrata, ruku, pojasa... visjeli su mu deseci
amuleta sa svetim citatima. Položio je ruku na grudi i naklonio se u znak pozdrava.
„Zbogom, braćo. Idem... odlazim Bogu. Želite li mu išta poručit’, neku želju?...“
Nije pričekao odgovor, nego žurno otišao do sljedećih vrata. Konačno se krčmar
vratio s rasječenim janjećim glavama na pladnju - miris pečenja ispunio je cijelu
prostoriju. Videći krajičkom oka onog bezumnika, dobaci je za njim:
„Sretan ti put! Srdačno ga pozdravi! A i tebi svako dobro...“ Gromoglasno se
nasmijao potom: „E, bogme, istina je što kažu - kraj se svijeta stvarno primakao:
luđaka na svakom koraku. Ovaj priča da je vidio Boga prije dvije noći kad je iš’o
pišat’. Otada za život ne mari, i jesti je prestao, jer da će, budući je na nebesa
pozvan, jesti kad onamo dođe! Vidjeste li ga, omotao se posmrtnim pokrovom i juri
od vrata do vrata. Prima poruke za Svevišnjega, oprašta se, odlazi... Eto, vidite što
biva kad se čeljade suviše približi Bogu. Zato oprezno, momci - za vaše vam dobro
govorim, ne primičite mu se preveć. Nije da gaja ne poštujem, još kako... ali iz
podaljeg. Da se zna!“
Položio je pladanj s janjećim glavama među njih, sav razdragan, a onda će
obješenjački: „Eto svježe odrubljenih glava — baš k’o što i Krstiteljevu odrubiše! U
slast!“
Ivan se zgađen povuče, a Andriji ruka ostade u zraku. Janjeće glave gledale su
190
ih s pladnja krupnim mrtvim očima.
„Simune, huljo!“ poviče Petar. „Ogadi nam jelo... ‘ko bi ga sad mog’o taknut’? A
baš sam volio janjeće oči - ma bi’ pomislio da Krstiteljeve jedem.“
„Ne brini, dragi Petre,“ krčmar će grohotom se smijući, „ja ću ih pojesti - ali ne
prije slasnog jezika, onoga blagoslovljenog koji je vikao ‘Pokajte se! Pokajte se!
Sudnji dan stiže!’ Po nesreći, njemu jadniku stiže prije neg’ ikomu.

Mašio se noža, te odrezao janjeći jezik i smazao ga jednim zalogajem. Zatim je

dobro potegao iz bukare, te sjeo - s divljenjem promatrajući svoje dv’je bačve.
„Ma... zaboravite, momci. Zao mi vas je ustinu, pa ću o nečemu drugom, kako
biste smetnuli Krstiteljevu glavu s uma i navalili na janjeće. A znate li ‘ko naslika
onog kokota i prasca na buradi, kojima se svi dive? Vaš domaćin, slavu mu
njegovu, svojom rukom! A sijeva li vam zašto baš pijetla i svinjče? Ma kako bi
moglo, vama tupoglavim Galilejcima... pa eto zgode da vam razriješim tajnu i
prosvijetlim vaše sićušne mozgove.“
Petar, zagledan u pečene glave, još se samo oblizivao, ne usuđujući se i oglodati
koju - nikako da odagna Krstitelja s uma, jer vidje prorokove oči upravo takve,
mrtve na pladnju.
„Počujte, dakle,“ nastavio je gostioničar, „i prosvijetlite se, k’o što reko’...
unesite znanja u te vaše mozgiće... Kad ono Bog dovrši svijet - a zašto li se, blažen
mi on, uopće mučio? - te opra ruke od blata, pozva sva novostvorena bića i, pun
sebe, upita i’: ‘Kaž’te, vi ptice i zvjerinje, što vam se čini od svijeta što ga stvori’?
Nalazite li mu mane, jel’ mu štogod fali?’ A ta zvjerad, ptice, stoka... nadadoše
rikat’, blejat’, mukat’, lajat, mjaukat’, cvrkutat’... ‘Neee... Ništa! Ništa! Ništa!’“
,,‘Blagoslov’jeni bili,’ reče Bog. ‘Elem, po mojoj vjeri, ni ja mu falinge ne vidim.
Svaka čast mojim rukama!’ Ali, u tom času vidje da se pijetao nešto pokunjio, a ni
od krmka ni mukajet... samo upro rilom u zemlju. ‘Sto je, svinjo?!’ poviče Bog. ‘I ti,
uzvišeni kopune! Ni rječ’ce, a?... Možebit vam i nije po volji svijet što ga stvori’?
Manjka mu nešto, jel’?’ Oni jope’ ni da beknu - a onda im je sam Đav’o šapn’o na
uvo: ‘Recite mu, k’o na priliku, da stvarno nešto fali - ona grmolika biljka, a može i
puzavica bit’, s koje se grozdovi zgnječe, te sok ostavi da provre u vino!’
‘Počujte me, vi, beštije!’ Bog se bogme dobro rasrdio. ‘Oće- tel’ kazat, nećete li?’
Naposljetku ona dva digoše glave... ‘A što da ti kažemo, meštre? Odista slava i čast
tvojim rukama - da kucneš u drvo, jesu se iskazale. Ma fali ona lozica što daje
grozdove od koji’ sok, kad se zgnječi i provret’ ostavi, vino daje.’
‘A tako, jel’, bitange!? Sad ću ja vama pokazat’... Bog se još više razgnjevio.
‘Vina vam se ‘oće? Da se napijate, baljezgate koješta i rigate? Nek’ vam bude - neka
bude i loze!’ Zasuka on rukave, uze grudu blata, te načini trs, posadi ga... pa reče:
‘Eto! Nek’ i vina bude - a ‘ko god ga previše popio, da ga moja kletva sustigne:
mozak mu kokošji, a nos k’o u svinje bio!’“
Sudruzi prasnuše u smijeh, smetnuše Krstitelja s uma i baciše se na pečenje -
Juda prvi i najviše grabeći, lomeći janjeće lubanje kako bi se slasnoga mozga
dokopao. Kad ih vidje kako su navalili, krčmaru se smrači: jasno mu bješe da za nj
191
neće ostati ni mrve mesa.
„Nego, momci,“ poviče, „vidim da vam ide i iće, i piće... ma ne zaboravite
jadnog Ivana Krstitelja. Ah, Bože... ta njegova glava na pladnju...“
Svi stadoše kao da su se smrzli, a Petar, koji je upravo žvakao janjeće oko i
spremao se progutati ga - da će povratiti! Odista, sad mu se gadilo progutati ga, ali,
zar ne bi šteta bilo?... Sto mu je činiti? Samo se Juda nije ništa slično pitao, nego
pruži bukaru Šimunu da mu ju opet nalije.
,,Nek’ navijeke traje njegovo ime u našim sjećanjima. Jadan, kako ga
obezglaviše!... A mi, momci, popijmo za naše na ramenima glave!“
„I za našeg domaćina, starog pokvarenjaka!“ Petar će s olakšanjem, pošto je ipak
progutao ono oko.
„Ne brini ti za me,“ odvrati Cirenac. „Nemam ti ja straha. Ne turam nos u Božja
posla, a za spasenje svijeta ne dam ni suve šljive! Birtaš sam ja, nit’ anđeo, a nit’
nešto više... k’o vaše uznositosti. Barem se te pogube spasi’.“ Olakšavši dušu, latio
se preostalih kostiju na pladnju.
Petar zausti da će mu nešto kazati, ali ostade bez daha: golema se ljudina,
divljeg izgleda i rošava lica, pojavila na pragu - zureći u polumrak u krčmi. Sudruzi
se u strahu povukoše u kut, a Petar se sakri za Jakovljeva široka pleća.
„Barabo!“ uskliknu Juda razgrogačivši oči. „Ulazi.“
Baraba iskrivi bikovsku vratinu, proviri u gostionicu, te vidje Isusove učenike
stisnute uz bačve. Licem mu se razvuče podrugljiv osmijeh: „E, kako mi je drago
što vas nađo’, jaganjci moji! Pola svijeta obiđo’ išteći vas.“
Šimun Cirenac mu priđe nešto mrmljujući, pruži bukaru, te će mrzovoljno:
„Ma, eto, samo si nam ti falio, kapetane Barabo!“ Zamjetno se ozlovoljio, jer se nije
desilo - kad bi Baraba naišao, pa se oblokao - da ne bi bilo tučnjave s rimskim
vojnicima u prolazu, redovito s nevoljama po nj, krčmara. „Da nisi opet počeo, ti...
križanče krmka i kokota!“
„Čuj ... sve dok nečisti gaze zemljom Izraelovom, i ja ću za kavgu bit’, pa ti je
pomirit’ se s tim. Daj nešto za na zub, lijena konjska guzico!“
Gostioničar baci preda nj onaj isti pladanj s oglodanim kostima: „Na, žderi!
Zubi su ti k’o u kera, pa k’o ker i glođi.“
Baraba ispi bukaru jednim gutljajem, obrisa brk, te se obrati Isusovim
učenicima, strijeljajući očima kao da ih plamenom sažiže: „A gdje vam je čobanin,
ovčice moje? Imam neki’ stari’ računa s njim.“
„Nisi ni počeo piti, a već si pijan,“ Juda će nato osorno. „Tvoji su nas slavni
pothvati već stajali i previše nevolja.“
„Što imaš protiv njega?“ usudi se upitati Ivan. „On je sveti čovjek - kad
zemljom kroči, gleda pred noge da ne bi nehotice mrava zgazio.“
„Da mrav na nj ne nagazi, htio si reć’. Tolika je kukavica! Jel’ on uopće muško?“
„Spasio je Magdalenu iz tvojih kandža, pa mu to ne možeš oprostit’,“ ohrabrio
se Jakov.
„Prevario me,“ promumlja Baraba - oči mu se zloslutno smrknuše, ,,a onaj ‘ko
mene prevari, to i plati... kad-tad!“
192
 Juda ga nato pograbi za mišicu i odvede nastranu; napao ga je riječima tihim, ali
punim gnjeva, izrečenim u jednom dahu: „Što uopće radiš ovdje?! Zašto si napustio
galilejska brda, kad te je bratstvo tamo sklonilo? I više nas je nego dovoljno
pritajenih ovdje u Jeruzalemu.“
„Borimo li se za slobodu... ili smo batalili boj?“ Baraba se pobunio s ništa manje
jarosti. „A ako se bijemo, ‘ko će mi zabranit’ da djelujem po svojoj volji? Iš’o sam se
na svoje oči uvjerit’ u znakove svetosti i čuda Krstiteljeva... misleć’ da je on
možebit Onaj koga čekamo. Tako ja reko’ sebi... pa k’o mislim, ako jes’, neka ne
oklijeva - neka nas povede da počne klanje... ma sam zakasnio: glavu mu odrubiše.
Nego, Judo, što mi ti imaš kazat’, k’o moj voda?“
„Kažem ti da se gubiš odavde! Ne miješaj se u tuđa posla.“ „Da se gubim? Ti to
meni ozbiljno?... Jesam doš’o zbog Krstitelja, ma sam naletio na drvodjelju - a ti bi
da ga se okanim sad kad mi ga Bog pod nos turi, nakon što ga godinama ganjam?“
„Odlazi!“ zapovijedi mu Juda. „Ovo je moja stvar i ti u to ne miješaj prste.“
„Kako sad tvoja stvar? Bratstvo, tebi na znanje i ravnanje, ‘oće da mu se zavrne
vratom. On je bukač po nalogu Rima: plaćaju mu da baljezga o kraljevstvu
nebeskom, kako bi čeljad smetnu- la s uma zemaljske jade i robijanje. A ti sad... što
zapravo smjeraš?“ „Ne tiče te se. Moji razlozi, moje nakane. Zaboravi!“
Baraba se potom okrenu put Isusovih učenika, koji su se upinjali ne bi li načuli
barem dio njihovog razgovora. „Vidjet ćemo se opet, i to uskoro, janjci moji,“
dobacio im je zloguko. „Nije se rodio k’o bi Barabi umak’o... već će nam se ukrstit’
puti.“ Potom se žurno izgubio u smjeru Davidovih vrata.
Krčmar namignu Petru. „Naređenje mu je izd’o,“ reče mu šapatom. „Oni su ti
bratstvo... mo’š mislit kakvo: ubiju jednog Rimljanina, a onda Rimljani ubiju deset
Izraelićana. Ma što deset, petnaestoricu! Pripazite se, momci.“
Potom se nagnu put Petrova uha, kako ga riđobradi ne bi čuo, te mu šapnu:
„Poslušaj ti mene: ne vjeruj Judi Iskariotskom. Ti riđani su...“ zastade u pola
rečenice, jer se Juda vratio za stol.
Ivan se silno uznemirio: sjedao je, pa ustajao, premjeravao krčmu koracima,
dolazio do vrata, pa pogledavao uz i niz ulicu
 ali Učitelja ne bješe na vidiku. Kako je dan odmicao, vreva u Jeruzalemu bivala
je sve žešća i bučnija. A dok su gradske ulice i trgovi bili prepuni ljudi, s vanjske
strane Davidovih dveri bješe pustara bez zelena lista prošarana bijelim kamenjem -
nadgrobnim stelama. Zrak bješe zasićen smradom životinjskih lešina: posvuda
bješe uginulih deva i pasa, što u Ivana pobudi golemu tjeskobu. Sve u Jeruzalemu
kameno bješe: lica čeljadi, srca, kipovi bogova koje su štovali... pomislio je - a
nigdje Milostivog Oca o kojem im zbori Učitelj! Kad bi se već jednom pojavio da se
s njim vrate u Galileju...
Sad je i Petra izdalo strpljenje; ustao je, te reče: „Idemo, braćo! Nema njega,
neće ni doći.“
„A ja k’o da ga čujem kako stiže,“ šapnu Ivan sramežljivo. „Čuješ ga? Ma kako,
ti... vidovnjače?“ upita ga Jakov; taj nije imalo ni najmanje razumijevanja za
bratovljeve sanjarije — kao i Petru, bješe mu najviše stalo da se domogne jezera i
193
svojih brodica na njemu. „Kako ti to njega čuješ, a mi ne?“
„Srcem.. odgovori mlađi brat, „...jer u mene ono uvijek prvo i čuje, i vidi.“
Jakov i Petar slegnuše ramenima, a krčmar će Ivanu u prilog: „Ne snebivajte se,
u pravu je momak. Ču’ jednom kako ne’ko upita: ta Noina arka, što misliš da je? -
Ljudsko srce, ništa drugo! A u njem’ Bog i sva bića, znana i neznana. Sve se potopi i
nestane, samo ono plovi vodama sa svojim bremenom. Jes’, svega mi, srce čovječje
sve znade - i stoga mu se nimalo ne smijte!“
Uto se oglasiše trublje, halabuka nastade, mnoštvo se razmače da napravi
mjesta krasnim lakonogim dječacima koji su nosili zlatom ukrašenu nosiljku; u njoj
bješe tust uglednik, sav u svili i kadifi - rukama s bezbrojnim zlatnim prestenjem
gladio se po bradi nad podvoljkom otežalim od lagodna života.
„Kaifa, visoki svećenik... jarčina!“ reče gostioničar. „Začepite nos, momci - od
glave riba smrdi.“ Šimun ne samo što je zaista stisnuo nos prstima, nego je i glasno
pljunuo. „Nose ga u vrt gdje se ožderava, loče i bludniči sa ženama i lijepim
dječacima. Sram ga
 stid bilo!... Eh, da sam ja Bog - o tako tankoj niti svijet visi da bi’ je prekin’o...
bi’, moga mi vina!... presjek’o je da sve ode dovraga!“ „Hajd’mo mi,“ opet će Petar.
„Nismo na sigurnom ovdje. Ni moje srce nije bez očiju i ušiju, a te mu govore samo
‘Odlazite! Bjež’te jadnici dok vam je navrijeme!’“
Petar odista bješe čuo svoje srce: uzlupalo mu se od straha toliko da je bez
premišljanja dograbio batinu što ju nađe u kutu. Vidjevši to, i drugi poskakaše na
noge - njegova je strepnja bila itekako zarazna.
„Šimune, ti ga poznaješ... pa, ako dođe, reci mu da smo otišli u Galileju,“ poduči
Petar krčmara.
„A ‘ko će platit’ ono što ste pojeli i popili? Bilo je toga: janjeće glave, vino...“
mrzovoljno će Cirenac.
„Vjeruješ li u zagrobni život, Šimune?“ upita ga Petar. „Naravno da vjerujem.“
„E, pa, riječ ti moju dajem da ću cjelokupan račun podmirit’ kad se onkraj groba
nađemo. Mogu ti i napismeno potvrdit’.“
Zbunjen, krčmar se počeša po potiljku.
„Što je? Da nisi posumnjao u život nakon groba?“ Petar će prijekorno.
„Ma, nisam... Petre. Prokleto bilo, nije da ne vjerujem u nj - ali ne toliko da bi’
naplate odgađ’ö.“

20
Ali, dok su oni tako razgovarali, plavičasta sjena pade na prag — svi se stresoše,
jer se u okviru vrata ukaza Isus... krvavih stopala, neprepoznatljiva lika, odjeće
umrljane blatom. Tko li uistinu banu: njihov blagi Učitelj - ili žestoki Krstitelj?
Kosa mu je u slijepljenim uvojcima padala na ramena, koža bila opaljena suncem i
ogrubjela, obrazi upali, a oči mu „pojele“ cijelo lice. Njegove su stisnute pesnice,
kosa, jagodice i oči postali jednaki Krstiteljevima. Učenici, zinuvši od čuda, nijemo
su ga promatrali: da se nisu dvojica muškaraca stopili i jedan postali?
On je ubio Krstitelja, on... upravo on, pomislio je Juda, mičući se ustranu kako
194
bi propustio došljaka koji im je donio toliko nemira. Pratio ga je pogledom dok je
Isus prekoračivao prag, prilazio svakom od sljedbenika i zagledavao se u nj, grizao
usne... Sve je njegovo preuzeo, pomislio je Juda - kao da mu se u tijelo uselio. A je
li i Krstiteljevu dušu baštinio, žestinu njegova glasa? Progovorit će, vidjet ćemo...
Neko vrijeme - ni od koga riječ da se čuje. Ozračje se u krčmi posvema
promijenilo: čak se i Šimun povukao u kut i odande nijemo zurio u Isusa. Taj, pak,
dođe do sredine prostorije, stalno usnice grizući, vene na sljepoočnicama mu
nabreknuše — a onda se najednom oglasi grubo i žestoko:
„Vi, kanda odlazite?“
Sudruzi protrnuše, jer to ne bješe njegov glas - nego onoga strašnog proroka,
Ivana Krstitelja. Naguraše se jedan iza drugoga, nitko da mu odgovori.
„Otić ste nakanili?“ ponovio je još ljuće. „Govori, Petre!“ „Učitelju,“ Petar će
nesigurnim glasom, „Ivan ti začu korake u svom srcu, pa smo se spremali izać’ ti
ususret.“
Isus se smrknu - preplaviše ga gorčina i ljutnja, ali se suzdržao.
„Idemo,“ samo im reče, okrećući se prema vratima; u tom trenutku vidje Judu
kako ga sa strane promatra studenim modrim očima.
„Ideš i ti, Judo?“ upita ga Isus.
„Ostajem uza te do smrti... kao što znaš.“
„Neće bit’ dosta! Čuj me... a i vi ostali: kročit ćemo skupa i nakon smrti!
Hajd’mo sad...“
Krčmar se osmjelio izaći iz zaklona među bačvama. ,,Nek’ vam je sa srećom,
momci! I da ne bude nedaća na putu... a vrate li se sretna vremena, Galilejci, pa se
domognete raja, ne zaboravite da vas počastih vinom - i janjećim glavama!“
„Riječ ti moju dajem,“ Petar će posve ozbiljno, samrtno blijeda lica. Sram ga,
naime, bješe što je u strahu slagao Učitelju - a Isusovo srdito nabrano čelo reklo mu
je da je ovaj prepoznao laž. U sebi se prekorijevao: ej, Petre kukavče, lažljivče,
izdajico! proklet bio, kad misliš muško postati? kad ćeš pobijedit’ strah? kad ćeš se
prestat’ okretat’ k’o vjetrenjača il’ pijevac na krovu?...
Petar je prišao vratima, čekajući da vidi kojim će smjerom Učitelj, dok je ovaj,
skamenivši se, naćulio uši, jer začu jednoličan poj, pun gorčine i jada - isprekidan,
pjevan hrapavim glasovima, dopirao je s druge strane Davidovih vrata. Gubavci!
Bjehu posjedali u prašinu i patrljke ruku ispružili prema prolaznicima, proseći i
opijevajući veličinu Davidovu i milost Božju, jer im Svevišnji posla gubu, pa mogu
svoje grijehe okajati na zemlji - te će im sutra, u zagrobnom životu, lica vječno sjati
i blistati poput sunca.
Isusa obuze tjeskoba. Krenuo je put središta grada - trgovine, radionice,
krčme... bjehu se pootvarale, pa se ulice ispuniše mnoštvom. Svatko je nekamo
hitao, svatko nešto uzvikivao. Kakve li gužve, kakve galame - kako li se znoj
slijevao s tijela tih ljudi! Sve se ispremiješalo: njištanje konja, preglasan govor
čeljadi, vojničke trublje... pa mu se grad učini kao zastrašujuća neman, i to bolesna:
utrobe krcate gubom, bezumljem i smrću.
Kako su napredovali ulicama, Isus i učenici probijali su se kroza sve
195
nepodnošljiviji krkljanac - svatko živ kao da je sumanuto jurcao tamo-amo - pa se
sin Marijin upitao kamo li svjetina hrli? Čemu takva hitnja?... I onda shvati: ti ljudi
u pakao srljaju!
Ta ga je pomisao strahovito uzrujala, jer se suočio s teškim izazovom: nije li
možda njegova dužnost ostati u tom gradu-ljudožderu, ispeti se na krov Hrama i
odande povikati ‘Pokajte se! Dan je sudnji došao!’ Jer tim je nesretnim ljudima, koji
zadihani jure jeruzalemskim ulicama, pokajanje potrebnije - a i utjeha - nego
vedrim i prostodušnim galilejskim oračima i ribarima. Ostat ću ovdje, pomislio je;
odavde ću objavljivati smak svijeta i dolazak kraljevstva nebeskoga.
Andrija se nije mogao otresti tuge; prišao je Isusu, te mu tiho rekao: „Učitelju,
uhvatiše Krstitelja... i glavu mu odrubiše!“
„Sad više nije važno,“ odvrati Isus posve mirno. „Ivan je imao dovoljno
vremena da obaviti svoju dužnost - ufajmo se, Andrijo, da ćemo ga i mi imati
koliko nam treba da ispunimo našu.“ Vidje pritom da su oči Prethodnikovog
učenika pune suza. „Ne tuguj, Andrijo,“ reče mu tapšući ga po ramenu. „Nije on
umro. Umiru samo oni koji okasne da bi besmrtni postali, a on nije zakasnio. Bog
mu dade njegovo vrijeme.“
Kad je to rekao, kao da se najednom prosvijetlio: uistinu, sve na ovom svijetu
treba svoje vrijeme. S vremenom sve dozrijeva. Ako ga imaš koliko ti treba, i
čovječji ćeš glib u duh pretvoriti, pa te neće biti strah smrti. Ne budeš li imao
dovoljno vremena, nestat ćeš... Dragi Bože, Isus je stao moliti u sebi, samo mi
vremena daj - ništa drugo ne ištem od tebe, samo vremena. Osjećao je, naime, još
previše blata u sebi, previše čovječjega; eto, kad pomisli na Magdalenu, oči mu se
oboje strašću — baš kao što je osjetio uzbuđenje i prošle noći, kad je kriomice
pogledavao Lazarovu sestru Mariju.
Zacrvenio se od stida i odmah odlučio: napustit će ovaj grad. Ura njegove smrti
još nije nastupila, još nije spreman... Dragi Bože, samo mi vremena podaj, vremena
i ništa drugo. Zatim je pokazao glavom sudruzima: „Idemo, bojovnici moji, u
Galileju se vraćamo. U ime Gospodinovo!“
Isus i učenici pojuriše put Genezaretskog jezera kao iznureni i gladni konji
prema voljenoj staji. Juda, riđobradi, koračao je - kao i uvijek - na čelu, veselo
zviždućući. Godinama već ne bješe osjetio takvog zadovoljstva u srcu: Učiteljevo
lice, glas i žestina po povratku iz pustinje beskrajno su ga oduševili. On je ubio
Krstitelja, stalno je ponavljao u sebi - i unio ga u se: janje i lav se u jednom stopiše.
Ta zašto Mesija ne bi bio istodobno lav i jaganjac, poput negdašnjih čudovišta?...
Gazio je prašnjavim drumom, pjevušio i čekao svoj tren; jer, neće zatišje dugo biti,
pomislio je. Jedne će od ovih noći dok ne stignu do jezera Isus progovoriti i tajnu
nam reći: što je činio u pustinji, vidje ili il’ ne vidje Boga Izraelovog, te o čem su
njih dvojica razgovarali... a onda ću procijeniti.
Prođe prva noć; dok su umorni mu sudruzi pozaspali uza nj stisnuti, Isus je
nijemo promatrao zvijezde. I Judine su se modre oči sjajile u mraku - njih su
dvojica prosjedili tako cijelu noć jedan sučelice drugom, ali nitko ne izusti ni riječi.
U zoru krenuše dalje, ostavljajući za sobom kamenjar Judeje, a zagazivši
196
bjeličastim tlom Samarije. Jakovljevo vrelo bješe pusto: nijedna žena ne dođe
zahvatiti vode i dati im da se osvježe. Brzo su prešli tom krivovjerničkom zemljom
i onda ugledaše svoje voljene planine: snijegom pokriveni Hermon, skladni Tabor,
sveti Karmel.
Još se jedan dan kraju primakao. Polijegali su pod gustom cedrovom krošnjom i
promatrali zalazak sunca. Ivan je poveo večernju molitvu: „Otvori nam dveri svoje,
o Gospode. Dan se gasi, sunce zahodi i nestaje... a mi dođosmo pred tvoja vrata,
Gospodine. Otvori nam ih, preklinjemo te. O, Vječni, oprosti nam. O, Vječni,
smiluj nam se... Vječni, spasi nas!“
Modra se večer spustila: sunce zađe, a nebom još ne zavladaše zvijezde. Takvo
se, bez nakita, bješe nadvilo nad zemlju. Isus ispruži nježne dugačke prste, te ih
položi na ilovaču, bjelkastu u sumraku. Večernja molitva još je odjekivala u njemu,
pretvarajući se u živu sliku mnoštva koje drhtavim rukama očajnički udara na vrata
Gospodnja, a ona se ne otvaraju. Ljudi lupaju i viču... ali što uzvikuju?
Zatvorio je oči da bi se usredotočio na slušanje. Danje ptice ćućorile su u svojim
gnijezdima, a noćne još ne bjehu otvorile oči. Ljudske nastambe daleko im bjehu;
nije se čulo ni dovikivanje čeljadi, ni lavež pasa. Sudruzi bjehu odmrmljali i svaki
svoju večernju, ali se pobožne riječi izgubiše u njima bez odjeka. Isus, međutim, u
sebi je čuo mnoštvo kako tuče na Gospodinova vrata - ona u njegovom srcu! Jest,
sav taj narod kucao je na njegovo toplo čovječje srce i zapomagao: „Otvori! Otvori!
Spasi nas...“
Isus obujmi vlastite grudi baš kao da i sam kuca po svom srcu, moleći ga da se
otvori, a dok se tako borio sam sa sobom, vjerujući da je osamljen, osjetio je da ga s
leđa netko promatra. Okrenuo se: Judine studene, a blještave oči bjehu prikovane
uza nj. Isus se strese, jer je riđobradi bio ponosna, nepripitomljiva zvjerka. Od svih
učenika, s njim je osjećao najveću bliskost i najveću udaljenost u isti mah. Činilo
mu se da se i ne treba povjeriti nikomu osim njemu. Ispružio je desnu šaku, te će:
„Judo, brate moj, pogle’ - što držim?“
Juda je u polumraku dobrano iskrenuo vrat ne bi li vidio, ali... „Ništa,“ priznao
je, „baš ništa ne vidim.“
„Vidjet ćeš uskoro,“ Isus će uz osmijeh.
„Kraljevstvo nebesko,“ oglasi se Andrija.
„Sjeme,“ reče Ivan. „Učitelju, sjećaš li se kako nam reče ono kraj jezera, kad si
prvi put istupio da nam se obratiš? ‘Sijač dođe da sjeme svoje posije...’“
„A ti, Petre, što ti vidiš?“ upita Isus sljedećega.
„Sto da ti kažem, Učitelju?... Ako pitaš moje oči: ništa. Ali, pitaš li mi srce: sve.
A između ničega i svega moj se um klati poput klepetuše na govečetu.“
„Jakove?“
„Ništa. Oprosti mi, Učitelju, ali mislim da ništa ne držiš.“
„A gle!“ reče Isus i diže ruku žestokim pokretom. Prvo ju je visoko podigao, a
onda snažno zamahno njom nadolje - da se sudruzi prestrašiše. Juda, pak, bješe
tako sretan da se sav ozario. Zgrabio je Isusovu ruku i stao ju ljubiti.
„Vidjeh, Učitelju!“ uskliknuo je. „Vidjeh - sjekiru držiš Krstiteljevu!“
197
 Ali, u istom je trenu osjetio da je pretjerao u radosti, te se opet povukao u sjenu
cedrova stabla i naslonio na deblo.
Isus se oglasio staloženim, ali tronutim glasom: „On mi ju je donio i položio ju
uz korijen trula drveta. Zato i bješe rođen: da mi ju donese. Više od toga nije
mogao - jer se ja rodih da dođem, pregnem se i dohvatim ju. Odsada teče moja
dužnost: meni je gnjilo stablo sasjeći. Vjerovah da sam mladoženja, pa da u ruci
držim rascvalu bademovu grančicu - ali sam oduvijek drvosječa bio. Sjećate li se
kako smo se u kolo hvatali i radosno tumarali Galilejom, slaveći ljepotu svijeta,
jedinstvo neba i zemlje... te maštali kako će nam se rajske dveri otvoriti da uđemo
kroz njih? Prijatelji, sve to san bješe - a sad se probudismo.“
„Za onda nema kraljevstva nebeskog?“ uzviknu Petar preneražen od straha.
„Ima ga, Petre, ali u nama. Jest, nebesko je kraljevstvo u nama - a ono Đavolje
oko nas... i ta dva kraljevstva neprestance ratuju. U boj, stoga! Prva nam je dužnost
sasjeć’ Sotonu ovom sjekirom.“
„Kakvog Sotonu!?“
„Okolni svijet. Smjelo, stoga, prijatelji - jer sam vas u bitku pozvao, a ne na pir.
Oprostite mi, nisam to u početku ni sam znao. Dakle, tko god od vas pomišlja na
ženu, djecu, polja, sreću... neka ode. Nema se čega sramiti — neka se samo digne,
kaže nam mirno zbogom i ode s našim blagoslovom. Još ima kad.“
Zašutio je potom, ispitivački pogledavajući sudruge. Nijedan se ne pomače.
Večernjica, nalik golemoj kaplji vode, pomolila se nad mrkom cedrovom krošnjom.
Noćne grabljivice raširiše svoja tamna krila i krenuše u lov, a svjež povjetarac
doleprša iz planina. Najednom, usred miline nastupajuće noći, Petar skoči na noge
kličući: „Učitelju, ja sam uza te u tom ratu - rame uz rame, sve do smrti!“
„Hvalisave su to riječi, Petre, ne sviđaju mi se. Teškim smo putom krenuli,
mnogi će nam se usprotiviti — jer komu je do spasa? Je li se ikad pojavio prorok
koji htjede spasiti čovječanstvo, a da ga ljudi nasmrt ne kamenovaše? Kazah vam,
opasnim smo putom pošli, pa se, da biste preživjeli, duše držite - i neka vam ne
umakne. Jer, Petre, slabo je tijelo - njemu ne vjerujte. Čuješ li ti mene?... Tebi,
Petre, govorim.“
Ovom se oči napuniše gorkim suzama. „Zar nemaš vjere u me, Učitelju?“ upitao
je tiho. „A čovjek koga gledaš s takvim nepovjerenjem jednoga će dana za te
umrijeti.“
Isus spusti ruku na Petrovo koljeno. „Možebit... možebit,“ promrmljao je.
„Oprosti mi, najdraži Petre.“
Okrenuo se zatim ostalima. „Ivan Krstitelj je krstio vodom,“ reče im, „pa ga
ubiše. Ja ću krstiti ognjem, što vam noćas jasno dajem na znanje, kako se ne bi
žalili kad se opaka vremena obruše na nas. Kažem vam, i to prije nego što smo i
krenuli, polazimo smrti ususret - a besmrtnosti nakon nje. Eto, to je naš put: jeste
li spremni?“
Sudruzi zanijemiše - jer njegov glas bijaše oštar: nije više zvonio šalom ni
smijehom, nego zvao na oružje. Zar će oni smrću ući u kraljevstvo nebesko? Nema
li i drugačijeg puta? Jer, oni bjehu jednostavni ljudi, nepismeni trudbenici, kojima
198
se svijet činio bogat i moćan - pa kako da s njim zarate? Da barem anđeli siđu s
neba i priteknu im u pomoć... ali nikada nijedan od njih ne vidje anđela da kroči
zemljom i pomaže siromašnima i prezrenima.
Stoga potonuše u šutnju, u tišini procjenjujući i važući opasnost. Juda ih je
promatrao krajičkom oka, podsmješljivo i pun sebe - jer se jedini on nije kolebao.
Krenuo je u boj prezrijevši smrt, ne mareći za svoje tijelo, a do duše i manje držeći
- s najvećom se strašću i radošću upustio u samouništenje... zarad te strasti same.
Petar se konačno oglasi, prvi od svih: „Učitelju, ‘oće li anđeli s neba sletjeti da
nam pomognu?“
„Mi smo anđeli Božji na zemlji, Petre,“ odgovori Isus. „Nema drugih.“
„A ti misliš da mi to možemo... sami, Učitelju?“ upitao je Jakov.
Sin se Marijin diže na noge - bješe se zamjetno namrštio. „Odlazi,“ povikao je.
„Ostavi me!“
„Ja te se neću odreći, Učitelju,“ uzbuđeno će Ivan. „S tobom ću i u smrt!“
„I ja, Učitelju!“ uskliknu Andrija, grleći Isusova koljena. Dvije se krupne suze
skotrljaše niz Petrovo lice, ali ništa ne reče - dok Jakov, koji bješe snažan momak,
pognu glavu od srama.
„A ti, Judo, brate moj?“ upita Isus, videći kako riđobradi divlje strijelja
pogledom po ostalima.
„Ja se ne zamlaćujem riječima,“ prasnu Juda, ,,a niti cmizdrim k’o Petar. Dok ti
je sjekira u rukama, uza te sam - batališ ti nju, okanim se ja tebe. Jer, dobro ti znaš
da ne slijedim ja tebe nego nju... sjekiru.“
„Nije te stid tako razgovarat’ s Učiteljem?“ uzruja se Petar. Isusu, međutim,
bješe drago to što je čuo. „Dobro zbori Juda,“ reče, „jer, prijatelji, sjekiru i ja sam
slijedim.“
Potom se svi spustiše na tlo, oslanjajući se leđima o cedrovo deblo. Zvjezdani
roj na nebu sve je gušći bio.
„Ovoga trena,“ Isus će tiho, ali nepokolebljivo, „razvijamo Božji stijeg i u boj
krećemo. Zvijezda i križ izvezeni su na Gospodnjem barjaku - nek’ nam je Gospod
na pomoći!“
Opet nasta muk - jer u srcima odlučili bjehu, pa su im se ispunila beskrajnom
smjelošću.
„Opet ću vam zboriti, u prispodobi, dakako...“ reče Isus nakon nekog vremena;
mrak već neproničan bješe - sudruzi više nisu vidjeli ni jedan drugoga
„...posljednjoj prije bitke. Zna se da zemlja počiva na sedmorim stupovima, da ti
stupovi u vodi stoje, voda na oblacima, a oni na krilima vjetra... te da se vjetar drži
oluje, a ona munje. Munja, pak, počiva uz noge Gospodinove... baš poput sjekire.”
„Ništa ne razumijem,“ oglasi se Ivan snuždeno.
„Ivane, sine munjin!“ Isus će pružajući u mraku ruku da bi ga pomilovao po
kosi. „Razumjet ćeš kad ostariš, pa budeš pustinjak na zagubljenu škoju, a nebo ti
se nad glavom otvori i um ti bude ognjem zahvaćen!“
Onda zašutje, jer je po prvi put tako jasno spoznao što je munja Gospodinova:
ona užarena sjekira uz Božju nogu - s koje, kao zrnca brojanice, vise oluja, vjetar,
199
oblak i voda... i zemlja sama i cijela. Iako je godinama živio s umnim ljudima,
godinama i svete knjige iščitavao, nitko i ništa mu dotada ne otkri tu zastrašujuću
tajnu: munja je Sin Božji - Mesija. Onaj čije je očistiti svijet!
„Suborci moji,“ reče im - videći da na Petra siđoše dva ognja: plamtjeli su mu iz
čela poput rogova, „znate da bjeh otišao u pustinju, s Bogom se sresti. Gladovao
sam, žeđao, skapavao od žege... te se grčio na stijeni zazivajući Boga da mi se javi.
Buljuk za buljukom vragova me salijetao, slamao me, pjenio se od bijesa nada
mnom, uzmicao, pa iznova nasrtao. Prvi navališe vragovi tijela, onda vragovi uma,
te naposljetku svi vrazi srca. Ali, držao sam Boga pred sobom poput brončanog
štita, te se pijesak oko mene prekri njihovim izbijenim zubima, polomljenim
vilicama, odvaljenim rogovima, a onda začuh glas nad sobom: ‘Ustani, maši se
sjekire što ti ju Prethodnik donese - i udri!’“
„Zar neće ni’ko bit’ pošteđen?“ užasnu se Petar.
Isus je prečuo njegovo pitanje, te nastavio: „Odjednom mi ruke otežaše kao da
mi je netko gurnuo sjekiru u šake. Htjedoh se dići, a čim se na noge osovih, onaj se
glas iznova začu: ‘Sine drvodjeljin, novi potop nadire - ali ovoga puta nije vodeni,
nego ognjeni. Sagradi, stoga, novu arku — odaberi svetošću ozarene i u nju ih
ukrcaj!’ A odabir je počeo, prijatelji! I arka je sagrađena, još su joj otvorena vrata -
pa uđite!“
Svi se uzbuniše. Puzajući u mraku, natiskali su se oko Isusa, baš kao da je on
arka i da se kane u nj ukrcati.
„Malo zatim, opet će onaj glas: ‘Sine Davidov, čim požar popusti i arka spusti
sidro u Novom Jeruzalemu, uspni se na pradjedovsko prijestolje i vladaj narodima!
Stare će zemlje nestati, nestat će i nekadašnjega neba, a novo će se prostrijeti nad
glavama posvećenih. Zvijezde, pak, kao i oči u tih ljudi, blistat će sedam puta jače
nego ikada prije.’“
„Učitelju,“ Petar će jednako uzbuđeno, „mi koji se budemo borili s tobom ne
smijemo umrijeti prije nego što stanemo zdesna i slijeva tvom tronu!“
Isus ga ni čuo nije. Uronjen u ognjenu viziju što ju doživje u pustinji, nastavio
je proročanski: „A kad sam posljednjom riječi iz visina čuo, one bjehu: ‘Sine Božji,
primi moj blagoslov!’“
Sine Božji! Svaki je od njih ponovio te riječi, ali duboko u sebi - i ne šapćući ih,
a nekmoli naglas kazujući.
Zvijezde su blistale sve sjajnije: činilo se kao da vise negdje između neba i ljudi.
„A... Učitelju,“ upitao je Andrija, „odakle počinjemo naš bojni pohod?“
„Bog je moje tijelo umijesio od zemlje nazaretske,“ odgovori Isus, „pa mi je
stoga dužnost i otpočeti u Nazaretu. Ondje će se moje tijelo početi pretvarat’ u
duh.“
„A onda ćemo u Kapernaum,“ reče Jakov, „da bismo spasili moje roditelje.“
„Pa u Magdalu,“ predloži Andrija, „kako bismo i sirotu Magdalenu prihvatili u
arku.“
,A- zatim cijelim svijetom!“ uskliknu Ivan, pokazujući rukama put istoka i
zapada.
200
 Petar se, slušajući ih, ironično nasmija. „Ma, ja sam zabrinut za naše trbuhe!“
dobaci im. „Sto ćemo li blagovat’ u arci? Ja sam za to da povedemo samo jestive
životinje, jer, zaboga — što bismo s lavovima i obadima?“
Ogladnio bješe, pa mu stoga hrana i pala na um; ostali se nasmijaše njegovom
pitanju.
„Samo li na jelo misliš,“ prekorio ga je Jakov, ,,a o spašavanju svijeta je riječ.“
„I vama je na pameti, itekako,“ pobunio se Petar, „samo što nećete priznat’. A
ja, što na umu - to na drumu. Kud mi mis’o luta, tud i ja s njom! Zato me lajavi
jezici i zovu Vjetrenjača... biva, okrećem se kako vjetar puše. Jel’ tako, Učitelju...
jel’ da jest?“
Osmijeh se razlije Isusovim licem; bješe se sjetio jedne stare priče. „Nekoć
davno živješe rabin, koji naumi naći nekoga tko umije puhnut’ u rog tako snažno i
umješno da svi vjernici čuju i nagrnu u sinagogu. Razglasi stoga da svi koji umiju u
rog puhati dođu i pokažu što umiju, pa će on sam odabrati najboljega. Petorica
pristupiše, ponajbolji u gradu, te svaki uze rog i puhnu. Kad su završili, rabin je
pitao jednog po jednog: ‘Na što misliš, dijete moje, dok u rog pušeš?’ ‘Na Boga,’ reče
prvi. ‘Mislim na oslobođenje Izraela,’ odgovori drugi. Treći kaza da ima na umu
gladne i siromašne, a četvrti da pomisli na udovice i njihovu siročad. Samo se peti,
najbjedniji od svih, povuče u kut, kanda ne bi ništa rekao, ali mu rabin priđe, te i
njega upita: ‘A ti, sine, na što misliš dok pušeš u rog?’ ‘Oče,’ taj će pocrvenjevši od
nelagode, ‘siromah sam puki, a imam četiri kćeri... redom neudane, jer im ne mogu
miraza dati. Stoga, dok u rog pušem, govorim u sebi: Bože, i sam vidiš koliko se
trapim služeći ti, pa pošalji četvoricu ženika mojim kćerima!’ ‘Blagoslovljen da si,’
rabin će nato, ‘tebe uzimam!’“
Isus se zatim okrenu Petru i nasmiješi se: „A ja tebe uzimam, Petre,“ reče. „Jest,
odabrah te - jer kad ti je objed na pameti, o objedu i zboriš. Kada ti je, pak, Bog na
umu, samo o Bogu govoriš. Pa neka te Vjetrenjača zovu, odabrah te, jer ćeš biti
onaj mlin u kojem će se samljeti žito da bi se mnogi hljebom nahranili.“
Uto se sjetiše da još jedan jedini hljepčić imaju, te ga Isus podijeli. Svakom
doteknu po zalogaj, ali ga Učitelj blagoslovi, pa se svi zasitiše. Potom se nasloniše
jedan na drugog leđima i ubrzo pozaspaše.
Sve, živo i neživo, u san pada: snivaju noću i stijene, vode i duše. Kad su se
zorom razbudili, osjetiše sudruzi da su im se duše razgranale, zašle u svaki kutak
njihovih tijela, te ih ispunile radošću i samopouzdanjem.
Krenuli su prije punog svanuća — zrak bješe svjež, a nebo zastrto jesenskim
oblacima. Ždralovi u seobi proletješe iznad njih, noseći na krilima lastavice prema
jugu. Bezbrižni, hitali su putom prožeti osjećajem da se nebo i zemlja stopiše u
njihovim srcima, te da je i najmanji kamen ukraj puta Bogom ozaren.
Isus je koračao na čelu, nekoliko koraka pred ostalima. Osjećao se donekle
bezvoljno, svjestan da više ni o čem ne odlučuje, jer se bješe posve predao u Božje
ruke. Znao je da je porušio sve mostove za sobom i da nema povratka — da
sudbina kroči ispred njega, a njemu da ju je samo slijediti. Desit će se ono što Bog
bude htio... a što će to biti? Najednom je začuo iste one korake što su ga ranije
201
nemilosrdno pratili! Napregnuo je sluh i dobro ih čuo, jednako teške, brze i
odlučne - ali ne više za sobom, nego ispred njega; nisu ga slijedili, nego predvodili.
Bolje je tako, mnogo bolje
 pomislio je; sada znam da ne mogu zastraniti.
Ushićen, najednom je produljio korak: kao da su one stope požurile, pa i on za
njima. Napredovao je tako, šapćući svomu nevidljivom vodiču razgaljeno
„Naprijed! Naprijed!“ - koliko god je posrtao po kamenju, naprezao se preskačući
jarke... Odjednom je kriknuo: osjetio je žestoku bol u šakama i stopalima, kao da
mu ih čavlima probiše.
Naglo onemoćao, bacio se na obližnju stijenu... krupne graške njegova studenog
znoja orosiše kamen, a njemu se učini kao da pliva, lebdi, što li, jer mu nestade tla
pod nogama, a kao da se pred njim rastvorilo nemirno mračno more. Pusto bješe,
osim što je njime jezdio malen crveni čun — jedra napetog gotovo do raspuknuća...
Isus ga je promatrao i promatrao, a onda se nasmiješi: „Ono je moje srce,“ šapnuo
je, „moje srce...“
Ubrzo se pribrao, boli nestade, pa kad ga učenici sustigoše, nađoše ga kako
smiren sjedi na onom kamenu i smiješi im se. „Samo naprijed, momci. Brže...“ reče
im dižući se s njega.

21
Govore da je Šabat pretio dječak na Božjim koljenima, jer na taj dan i vode
miruju, ptice gnijezda ne grade, a niti ljudi djelaju. Svečano se odjenu, urese i odu
u sinagogu da bi promatrali rabina kako odmotava Sveti svitak s Božjim zakonima
ispisanim crvenim i crnim slovima, te slušali učene kako istražuju svaku riječ, svaki
slog - iščitavajući, s velikim umijećem, volju Božju.
Tog Sabata mnoštvo je upravo izlazilo iz nazaretske sinagoge, očiju još punih
vizija što ih stari rabin Šimun bješe pred njih prizvao. Te su ih slike tako
zabljesnule da su posrtali kao slijepci, razilazeći se seoskim ulicama ili šećući pod
visokim palmama ne bi li povratili pribranost.
Rabin bješe pustio sveti svitak da se sam razmota koliko slučaj hoće, a on se
otvori na zapisima proroka Nahuma. Tako, kad je stavio prst na Knjigu - opet
nasumično - on mu se nađe ispred svetih riječi: „Proričem - planinom će odjeknuti
stope onoga koji donosi dobre vijesti!“
Stari je rabin pročitao te riječi, pa još jednom... i još jednom, prikupljajući daha,
a onda uzviknu: „To je Mesija!... Dolazi! Osvrnite se oko sebe, u svoju se nutrinu
zagledajte - posvuda ćete vidjeti znakove njegovog dolaska. U nama: bijes, sram,
ufanje, krik ‘Dosta nam je!’... a izvan nas: Sotona sjedi na prijestolju Svijeta. Drži
gnjilo čovječje truplo na jednom koljenu, te ga tetoši, a na drugomu drolju - dušu
čovjekovu. Došle su godine što su ih proroci najavili, a sam je Bog kroz njihova
usta govorio. Otvorite Spise — i što kažu? ‘Kad Izrael bude zbačen sa svog
prijestolja, a naše sveto tlo budu gazile nevjerničke noge, kraj će svijeta nastupiti!’ I
što još govori Knjiga: ‘Posljednji će kralj biti bezbožnik, pohotljivac i kršitelj
zakona, a njegova djeca same ništarije. Kruna će se otkotrljati s izraelićanske glave!’
202
Pohotan kralj koji ne poštuje zakona je stigao: Herod! Vidjeh ga svojim očima, kad
me pozvao u Jerihon da ga izliječim: ponio sam moje ljekovito bilje - znam sve o
djelovanju i najtajnijeg od svih - i otišao onamo... a od onoga dana ne mogu zinut’
na meso, jer ga vidjeh kako se živ raspada; vino ne mogu usnama prinijeti, jer
vidim njegovu krv krcatu gamadi. Trideset godina se ne mogu osloboditi njegovog
smrada u nosnicama. Umro je, lešina mu je sagnjila... sinovi ga naslijediše: ni po
čem’ izuzetni, ništarije, glibavci. Kraljevska kruna spuznula im s glava...“
„Proročanstvo se, dakle, ispunilo: stiže smak svijeta! Nad Jordanom jeknu glas:
‘On dolazi!’ Glas taj u nama odjeknu: ‘On dolazi!’ Danas, kad nasumce otvorih
svitak i slova se sastaviše pred mojim očima, i ja jeknuh: ‘On dolazi!’ Ostario sam,
oči mi se zamutile, zubi poispadali, koljena se rasklimala... ali me silna radost
obuze: radujem se, jer Bog održa riječ što mi ju dade kad kaza ‘Šimune, nećeš
umrijeti prije nego što vidiš Mesiju.’ I tako, što sam ja bliže grobu, Mesija je nama.
Hrabrosti, stoga, djeco moja! Nema više ropstva, nema Sotone, nema Rimljana -
samo Mesija koji dolazi! Muževi, omotajte ruke remenjem: u rat polazimo! Žene,
upalite svjetiljke - mladoženja stiže! Ne znam dan, uru ni tren - to može biti danas
ili sutra, pa pripravni budite. Čujem stijenje obližnjih planina kako se drobi pod
njegovim stopalima. On dolazi! Izađite, možda ćete ga vidjeti!“
Narod izađe iz bogomolje, te se raziđe između visokih palma; budući da
rabinove riječi bjehu dobrano zbrkane, ljudi su se trsili ne bi li ih što prije smetnuli
s uma i potisnuli u se grmljavinu i ognje, kako bi smirili duše da se mogu posvetiti
poslima što su ih čekali. Ali, dok su tako šetnjom skraćivali vrijeme do podneva
 povratka domovima, gdje će razgovorom, možda i prepirkom, a svakako
objedom, potisnuti proročke riječi u zaborav - sin se Marijin ukaza, u dronjcima i
bosonog, ma lica ozarenog svjetlošću munje. Četvorica učenika sramežljivo su
kročili za njim, a posve na začelju bješe nedruželjubivi Juda riđe brade.
Seljani se preneraziše: odakle li ti potepusi naiđoše - a zar im nije ono sin
Marijin na čelu?
„Pogle’ kako hodi: mlatara rukama k’o da će poletjet’. Bog ga mokrom krpom
ošinu... taj zaista misli da je krilat!“
„Eno se penje na kamen i nešto maše - kanda će govorit’...“
„Ajmo se malo zabavit’!“
Isus se zaista bješe uspeo na kamen nasred seoskog trga. Svjetina ga okruži
podrugljivo mu se smijući — dobro im došlo što ih je taj vidovnjak nakanio
zabaviti. Eto, sad će brže zaboraviti gorke rabinove riječi... a rat im najavi i kaza da
budni budu, jer da On dolazi! Ali, istu im je pjesmu već godinama u uši gudio, pa
im ga već dosta bješe; sad će im sin Marijin, Bogu hvala, pomoći da ga odagnaju s
uma.
Sin Marijin uto im je rukama dao znak da priđu, pa se poljana ispuni
bradonjama, glavama pod kapama i muškarcima u prugastoj odjeći. Neki su žvakali
datulje, da prevare glad do ručka, drugi sjemenje tikve, dok su najstariji -
bogobojažljiva čeljad — nosili dugačke brojanice s uzlovima od modre tkanine; u
svakoj bješe zapis sa citatom iz Svetih spisa.
203
 Isus je ih pažljivo promatrao; iako se nađe pred odista golemim mnoštvom, u
srcu mu ne bješe straha. Otvorio je usta i glasno ih oslovio: „Braćo, otvorite srca,
napregnite uši - počujte riječi što ću vam ih reći. Isaija nekoć zavapi: ‘Duh
Gospodinov me nadahnuo, odabrao me da donesem dobre vijesti siromasima,
poslao me da proglasim robove slobodnima i podarim svjetlo slijepima!’ Prorečeni
je dan došao, braćo: Bog Izraelov uputi me da vam donesem dobre vijesti. U
Judejskoj pustinji me pomazao, odande dolazim... i povjerio mi veliku tajnu.
Primio sam ju i dođoh preko brda i ravnica - zar mi niste čuli korake planinom? -
da ovdje, selu iz kojeg potječem, prvom najavim radosnu novost. A koju?
Kraljevstvo nebesko dođe!“
Neki starac s dvostrukom grbom poput devine podiže svoje brojanice, te će
škripavim glasom: „Šuplje su ti riječi, isprazno je to što zboriš, sine drvodjeljin. Da
‘kraljevstvo nebesko’, ‘pravda, ‘sloboda’... ili ‘zgrabite što možete, dok se oteti dade’
— sit sam blebetanja! Čudo se ‘oće, čudo! Ja bi’ nešto sad i ovdje... čudo nekakvo
učini, pa da ti povjerujemo. Inače, zaveži gubicu!“
„Sve je čudo, starino,“ odgovori mu Isus. „A kakvo bi ti još? Eto, pogledaj preda
se: i nad najskromnijom vlati trave stoji anđeo-čuvar koji joj pomaže rasti. Digneš
li pogled, zar nije čudo nebo krcato zvijezda? A i kad zatvoriš oči, starino, nije li
čudo onaj svijet u nama? Kakvo li je zvjezdano nebo tek naše srce!“
Ljudi ga čuše, te se zabezeknuti počeše okretati jedan drugom - pitajući:
„Ma, zar nije ovo sin Marijin? Otkud najednom govori s toliko
samouvjerenosti’“
„Vrag mu kroz gubicu zbori! Gdje li su mu braća da ga svežu... mogao bi ugrist’
koga.“
„Opet će govorit’! Tiho, tamo!“
„Sudnji je dan, dan Gospodnji, došao, braćo. A jeste li spremni? Malo vam je
vremena ostalo! Pozovite bijedne i razdijelite im svoju imovinu. Zašto toliko
marite za dobra zemaljska - kad stiže oganj koji će ih progutati? Jer, kraljevstvu
nebeskom prethodi vladavina ognja. Sudnjega dana kamenje će se bogataških kuća
srušiti na vlasnike u njima, zlatnina u njihovim škrinjama znojem će se obliti, a
imućne će zaliti krv i znoj siromaha. Nebesa će se otvoriti, potop i oganj iz njih
pokuljati, a nova će arka ploviti nad plamenima. U mene je njen ključ, ja ću ju
otvoriti i odabrat’ one koji će se spasiti. Nazarećani, braćo, od vas počinjem. Prvi
ste pozvani - uđite! Plamen Gospodnji samo što nije s neba liznuo!“ „E, ‘ko li se -
sin Marijin - nađe da nas spašava!?“ prolomiše se podrugljivi uzvici, uza silan žagor
i grohotan smijeh. Neki se sa- gnuše i uzeše kamenje s tla, čekajući trenutak da ga
počnu gađati.
Uto netko trkom priđe rubu poljane: bio je to pastir Filip, koji je pojurio čim je
čuo da mu prijatelj dođe. Oči mu bjehu upale i prokrvljene kao od teškog plača,
obrazi upali, a tijelo sama kost i koža. Naime, još onoga dana kad se pozdravio s
Isusom i uz osmijeh poručio sudruzima kako neće s njima, jer posjeduje ovce koje
nema komu ostaviti, provališe razbojnici iz Libanona i oteše ih - ne ostavivši mu
ništa osim pastirskog štapa. Otada je tumarao od sela do sela, s planine na planinu,
204
tražeći svoje stado. Psovao je i prijetio, bješe naoštrio širok bodež i pričao kako će
potegnuti sve do Libanona... dok bi noću, na osami, gorko plakao.
Sad je, pak, pohitao da se sastane sa starim prijateljima, izjada im se i namoli da
krenu s njim u Libanon. Prilazeći, čuo je bučenje i porugu. „Što li se tu zbiva?
Čemu se smiju?...“ promrmljao je probijajući se kroz mnoštvo.
Isusa je ismijavanje žestoko rasrdilo. „Čemu se rugate?“ povikao je. „Vidim da
kamenje skupljate - da ga bacite na sina čovječjega? Nastambama se svojim
hvališete, maslinicima i vinogradima - a sam su prah i pepeo! Kao i sinovi i kćeri
vaše: prah i pepeo! Jer će ognji, ti strašni hajduci, navaliti s planina i ugrabiti vam
ovce!“
„Kakvi hajduci, kakve ovce?!“ promrmljao je Filip, koji ga je slušao bradom
oslonjen na štap. „Kakve li to ognje najavljuje?“
Dok je Isus tako govorio, na seoski se trg slijevalo sve više žitelja sirotinjskog
naselja ruševnih koliba, čeljadi u koje se znoj bješe slijepio sa zemljanom prašinom
i pepelom. Bjehu čuli da se pojavio novi prorok siromašnih i potrčali da ga čuju -
jer se pronio glas da mu je u jednoj ruci nebeski oganj kojim će sažeći bogate, a u
drugoj tezulja kojom će njihova blaga pravedno razdijeliti potrebitima. Njima on
bješe drugi Mojsije, donositelj novoga, pravednijeg Zakona. Kad su pristigli, ti ga
ljudi stadoše slušati zatravljeni: došao je - jest, On je došao! Kraljevstvo siromašnih
stiže!
Ali, kad se Isus spremao opet progovoriti, nekakva ga dvojica ščepaše i
povukoše s onog kamena, te hitro omotaše debelim uzetom! Isus vidje da to bjehu
sinovi Josipovi, njegova braća hromi Šimun i vjerski zanesenjak Jakov.
„Kući ideš - i to pod ključ! Vragom si opsjednut!“ urlali su vukući ga za sobom.
„Nemam ja kuće, pustite me! Ova je poljana moj dom, oni ljudi - braća!“
zavapio je Isus, pokazujući glavom put mnoštva.
„Kući idi! Gubi se kući!“ povikaše seljani uz urnebesan smijeh. Jedan od onih s
kamenjem u rukama i baci oblutak: okrznuo je Isusovo čelo — kap krvi krenu mu
niz lice.
Dvogrbi starac kričao je iz svega grla „Ubijte ga! Ubijte! On je vještac, bacio je
čini na nas! Oganj prizva da nas speče, pa će nas oganj i sažeći!“
„Smrt njemu! Smrt! Smrt!“ začulo se sa svih strana.
Uto Petar istupi pred rulju. „Sram vas bilo!“ povikao je. „Što vam je on učinio?
Napadate nevinoga.“
Nekakav se mladi siledžija baci na nj. „A ti si s njim, ha...?“ upitao je zgrabivši
ručetinom Petra za gušu.
„Ne! Nisam!“ ovaj će gušeći se i udarajući nasilnika ne bi li se oslobodio
njegovih šaka.
Ostala trojica Isusovih učenika bjehu se raspametili od straha: Jakov i Andrija s
mukom su se probijali iz mnoštva, a Ivan se gorko rasplakao. Juda im, međutim,
prvo otvori put, a onda odbaci braću od Učitelja i razveza konop.
„Gubite se,“ izderao se na njih, „jer ćete saznat’ što znači imati posla sa mnom.
Da vas ne vidim!“
205
 „Idi ti u svoje selo naređivat’!“ obrecnu se hromi Šimun, ali ga Juda obeshrabri
doviknuvši mu kako on naređuje ondje gdje zavodi reda svojim šakama. Zatim će
ustrašenoj četvorci: „Zar se ne stidite samih sebe - već ste ga se stigli odreći!
Priđite ovamo, okružite ga tako da ga nitko ne može taknut’!“
Ivan, Jakov, Petar i Andrija stisnuše se oko Isusa, propadajući u zemlju od
srama.
Uto im ona sirotinja - sve sam bijednik i goljo - priđe vičući: „Braćo, na vašoj
smo strani. ‘Aj’mo pobit’ bogatune!“
„I ja sam s vama,“ začu se nečiji divlji glas: Filip se bješe razmahao svojom
batinom i prilazio im je rastjerujući bukače. „Eto i mene!“
„Dobrodošao, Filipe,“ kaza mu riđobradi. „Pristupi nam! Siromasi i prijestupnici
- na okup!“
Kad imućni vidješe da se sirotinja iz naselja s ruba Nazareta digla protiv njih, u
prvi se mah razbježaše kuda koji, sikćući kako drvodjeljin sin napuni uši
odrpancima da poredak okrenu naglavce - a zar i ne reče da donosi novi Zakon?
Ubit’ ga treba! Smrt njemu!
Pribravši se ubrzo, netko s batinom u ruci, netko s nožem, većina s kamenom,
krenuše da se obračunaju. Starci bjehu ostali postrance, razjarujući ih i ohrabrujući
vikom. Isus i prijatelji potražiše zaklon među palmama na rubu poljane, dok se
siromasi razbježaše uokolo. Tako se sin Marijin zateče među dvjema narogušenim
skupinama. Raširio je ruke i povikao „Braćo! Braćo!“ ali ga nitko nije poslušao.
Zazvižda kamenje izbačeno praćkama i ranjeni počeše jaukati i kleti.
Uto neka žena dotrča iz uske sporedne ulice. Crven joj rubac bješe čvrsto
svezan oko glave, tako da joj je otkrivao samo dio lica od usana do obrva nad
krupnim crnim očima - a one joj bjehu orošene suzama.
„Za ime Božje, nemojte ga ubiti!“ kriknula je što je glasnije mogla.
„Marija... to mu je mati,“ zažagorilo je mnoštvo.
Ali oni pobješnjeli starci, koji nisu imali sućuti prema njezinom sinu, nisu je
imali ni prema njegovoj materi. „Ubijte ga! Smrti njemu!“ i dalje su urlali. „Došao
je podbunit’ narod, razjarit’ bunu... da bi našu imovinu razdijelio bosonogim
goljama. Smrt njemu!“
Suprotni se tabori nemilosrdno dohvatiše. Kako se Josipovi sinovi ne bjehu
pomirili s porazom, Jakovu nije preostalo drugo nego da im obojici baci po kamen
u glavu, te padoše u prašinu i stadoše tuljeti od boli. Juda, s isukanim bodežom,
stao je pred Isusa i branio da mu itko priđe, dok se Filip - neutješno ojađen
gubitkom ovaca - razbjesnio i naslijepo udarao batinom po protivničkim glavama.
„Za ime Božje,“ opet se začuo Marijin glas. „On je bolestan! Razum je izgubio...
smilujte mu se,“ zapomagala je, ali se njezino preklinjanje izgubilo u posvemašnjoj
dernjavi.
U tom je trenu Juda dograbio najkrupnijeg od silnika, te ga bacio na zemlju i
krenuo da ga zakolje - ali mu Isus zadrža ruku. „Judo, brate moj,“ povikao je, „samo
bez krvi! Bez krvi!“
„A što da prelijemo - vodu?“ riđobradi će jarosno. „Zar si već zaboravio da ti je
206
sjekira u ruci? Za nju je čas kucnuo!“
Čak se i Petar razbjesnio - ljutnju mu raspiriše udarci što su pljuštali po njemu -
pa je dohvatio povelik kamen i bacio ga put staraca-podstrekača.
Marija se nekako progurala kroz gužvu i prišla sinu, te ga primila za ruku.
„Dijete moje,“ reče mu sva očajna, „što se s tobom zbilo? Kako si tako nisko pao?
Vrati se doma da se opereš, presvučeš i sandale nazuješ. Strašno si se zapustio, sine.
“
„Nemam ja doma,“ odvratio joj je. „Nemam ni majke... tko si ti?“
Mati mu nato brižnu u gorak plač. Zarila je nokte u obraze- ne reče više ni
riječi.
Uto se Petar baci kamenom i prebi stopalo onomu dvogrbom starcu; taj grozno
jeknu i odšepesa puteljkom put rabinove kuće - upravo kad svećenik zadihan
istrča, digavši se od stola za kojim je još jednom tragao za riječju Božjom u retcima
Svetih spisa, zadirući u svaki stih i slog. Čuvši halabuku, dograbio je svoj pastirski
štap i krenuo da vidi što se zbiva: od nekolicine ranjenih, koje je usput susreo,
dočuo je mnogo toga, pa je žustro razmicao gomilu ne bi li stigao do Marijinog
sina.
„Čemu sve ovo, Isuse?“ prijekorno ga je upitao. „A ti si, kao, donositelj
ljubavi?... Takvu li nam ljubav nosiš? Sram te ima bit’!“
Zatim se okrenuo mnoštvu. „Idite kućama, djeco moja. Ovaj moj nećak
bolestan je i zlosretan čovjek... neuračunljiv godinama već, pa mu ne uzmite za zlo
to što prtlja. Ne govori on te riječi, nego netko drugi kroz njegova usta!“
„Točno - Bog...!“ uskliknu Isus, ali ga stari rabin ušutka.
„Umukni!“ izdera se, uprijevši mu štapom u grudi.
„Okanite ga se, djeco moja,“ reče ponovo se obraćajući gomili. „Kažem vam, ne
obraćajte pažnju na nj, jer taj ne zna što govori. Svi mi, bogati i siromašni, sjeme
smo Abrahamovo, pa se ne sukobljavajte među sobom... nego, podne je, pa se
lijepo vratite kućama, a ja ću naći lijeka nevolji ovog nesretnika.“
Zatim se obratio Mariji: „Idi i ti kući, ženo. Za čas ćemo mi za tobom.“
Mati baci još jedan pogled na sina, pogled prepun silne čežnje kao da ga gleda
posljednji put. Uzdahnula je, zagrizla rubac da glasno ne zaplače, te se otputila
uličicom.
Dok su se pripadnici suprotstavljenih tabora nemilice mlatili, oblaci prekriše
nebo: kiša se spremala osvježiti zemlju, a i žestok se vjetar diže. Opustjela poljana
učas se cijela prekri otpalim smokovim lišćem.
Isus tada zamijeti Filipa, te će mu - šireći ruke: „Filipe, brate... dobro nam
došao.“
„Tako se radujem što te vidim, Učitelju,“ odgovori čobanin, prihvaćajući
Isusovu desnu ruku objema svojim i padajući ničice pred njim.
„Evo ti... da se imaš na što oslanjat’,“ reče pružajući mu svoj pastirski štap.
„Hajdemo, suborci,“ Isus će okupljajući sljedbenike. „Idemo odavde, otresite
prašinu sa stopala. Zbogom, Nazarete!“
„Ispratit’ ću vas do izlaska iz sela, da vas nitko ne uznemirava,“ stari će rabin
207
pomirljivo; uzeo je Isusa za ruku i njih dvojica krenuše na čelu skupine -Šimun je
itekako osjetio vrelinu mladićeve šake u njegovoj.
„Sine moj,“ kaza mu zabrinuto, „ne preuzimaj tuđe nevolje na svoja pleća.
Uništit će te.“
„Nemam ja svojih, oče... pa neka me unište nevolje drugih.“ Dođoše tako do
kraja Nazareta - pred očima im se ukazaše voćnjaci, a za njima široka polja. Učenici
bjehu zastali kraj izvora da speru prašinu i krv s rana. Povelika skupina siromaha i
bogalja bješe krenula za njima, pa i dvojica slijepaca, koji su usput živahno
razgovarali, očekujući da bi taj novi prorok ipak mogao učiniti nekakvo čudo. Ti
ljudi bjehu uzbuđeni i na čudan način radosni
 kao da se vraćaju iz velikog boja.
Četvorica učenika, međutim, koračali su bez ijedne riječi; štoviše, puni tjeskobe
hitali su ne bi li ih stari rabin utješio. Bjelodano, porazio ih je loš početak boja:
Nazaret, grad porijekla njihovog Učitelja, odbacio ih je porugom i prijezirom. A
ako ih jednako tako istjeraju iz Kane, mislili su, pa iz Kapernauma i ostalih mjesta
oko Genezaretskog jezera - što će biti s njima? Kamo će poći, komu najavljivati
riječ Gospodinovu? Odbace li ih, otjeraju bučenjem i nasiljem Izraelićani, komu će
se moći uopće obraćati? Zar nevjernicima?
Svi upriješe poglede u Isusa, ali nitko da otvori usta i nešto kaže. Sin Marijin
vidje golem strah u njihovim očima; ipak, uze Petra za ruku.
„Petre, čovječe slabe vjere,“ reče mu. „Crna ti zvjerka nakostriješene dlake,
zgrčena i uzdrhtala od straha, u zjenicama čuči. Strah, golem strah... a od čega,
Petre?“
„Jest, strah me je, Učitelju... čim se odmaknem od tebe. Zato se, kao i ostali, tiskam
uza te. Govori nam, smiri nam srca...“ Isus se nasmije. „Kad se zagledam u dubinu
moje duše,“ reče im, „zaista ne znam zašto mi istina uvijek navre u obliku
prispodobe. Stoga ću vam, prijatelji, opet jednu iznijeti:
Neki velikaš jednom naredi da se u njegovim dvorima priredi bogata večera
povodom ženidbe njegovog sina. Tako, čim posluga zakla volove i postavi trpezu,
razasla on tekliće onima koje bješe nakanio pozvati — da im kažu: ‘Sve je
spremno... pa, ako vam je po volji, dođite na pir.’ Ali, svaki od uzvanih nađe
izgovor da se ne odazove: ‘Upravo kupih polje, pa mi ga je obići,’ reče jedan. ‘I sam
se netom oženih, te ne mogu doći,’ kaza drugi. ‘Nabavih pet pari volova,’ poruči
treći, ‘pa moram provjeriti kako oru,’ ispriča se sljedeći... i tako se sluge vratiše da
bi rekle gospodaru kako nitko od pozvanih ne može doći, jer da ima preča posla.
Plemenitaš se taj žestoko rasrdi, te naredi: ‘Otrčite do poljana i raskršća, pa skupite
sirotinju, kljaste i slijepe, bijedne i nakazne, te ih dovedite ovamo. Zvao sam
prijatelje, pa su me odbili - te ću stoga napuniti kuću nezvanima: neka se najedu,
napiju i provesele na svadbi moga sina.’“
Isus zastade... jer, bješe počeo staloženo, ali su mu, dok je pripovijedao, u misli
prodrli Nazarećani i Zidovi, pa srdžba planu u njegovim očima. Učenici ga
pogledaše u čudu.
„Tko su pozvani, a tko nezvani... o kakvom je piru riječ? Oprosti nam, Učitelju,
208
ništa ti mi ne shvaćamo,“ Petar će, u nedoumici se češkajući po potiljku.
„Razumjet ćete,“ reče Isus, „kad budem zvao pozvane da uđu u arku, a oni
odbiju jer da imaju polja, vinograde i žene... te da njihove oči, uši, usne, nosnice i
ruke - pet pari volova - upravo oru. A što oru - jamu bez dna!“
Uzdahnuo je duboko, promatrajući svoje sudruge - osjetio se posve jalovo.
„Govorim...“ promrmljao je, ,,a komu? Gluhom zraku! Sam govorim, sam sebe
slušam. A kako bi pustinja i mogla roditi ušima koje čuju...?“
„Oprosti nam Učitelju,“ opet će Petar, „naši su umovi grude prostoga blata. Ali,
strpljiv budi, jednom će procvasti.“
Isus se okrenu starom rabinu; taj je, međutim, nijemo zurio u zemlju. Naslutio
je strašno skriveno značenje svega i njegove se ostarjele oči, odavno bez obrva i
trepavica, napuniše suzama.
Na rubu Nazareta, pred drvenim skloništem, stajao je carinik koji je ubirao
pristojbe; Matej mu bješe ime. Svi trgovci koji su bilo ulazili u grad ili iz njega
izlazili morali su ondje platiti namet Rimljanima. Čovjek koji im ga je odrezivao
bješe niska stasa i čvrste građe, obilježen znacima žutice: i ruke mu bjehu žutosive,
a nokti crni - a imao je i zamjetno klempave runjave uši, te piskav uškopljenički
glas.
Nikom u cijelom kraju ne bješe osim odvratan, izazivao je samo mržnju, tako da
se nikad nitko nije s njim rukovao, a i svatko bi u prolazu okrenuo glavu na drugu
stranu - jer je i u Spisima stajalo da čovjek mora samo Bogu dati njegovo, a ne i
plaćati drugim ljudima. Taj Matej, pak, bješe poreznik u službi tiranina, koji je
ubirao novac kršeći Božji zakon, te je tako i sam živio od beščasna posla. Govorilo
se da zrak oko njega bješe zagađen u krugu od sedam milja.
„Brže, brže, momci,“ reče Petar kad su došli nadomak carinarnice. „Zadržite
dah i okrenite se drugamo!“
Isus je, međutim, zastao - zbunivši Mateja, koji ostade pred kućicom s perom u
zubima, ne znajući kamo bi se djenuo. Teško je disao, u golemoj nelagodi tu gdje se
zatekao, a ne htijući u svoje sklonište, jer je odavno želio svojim očima vidjeti tog
proroka koji objavljuje da su svi ljudi braća. Ne reče li taj onomad da Bog više voli
grešnika koji se pokajao, negoli onoga koji nije nikad zgriješio? A opet, neki dan da
kaza: ‘Ne dođoh na ovaj svijet zbog pravednika, nego grešnika zarad - s takvima
volim govoriti i blagovati.’ Pa opet, kažu da je na pitanje ‘Učitelju, kako je pravo
ime Bogu’ odgovorio ‘Ljubav!’
Mnoge je dane i noći Matej premetao te riječi u svom srcu, govoreći sam sebi s
uzdahom „Kad ga vidim, ničice ću preda nj pasti!“ - a sada, kad se našao pred njim,
sramio se i pogled dići da ga valjano promotri. Stajaše tako nepomičan, pognute
glave, u iščekivanju - a čega?... Jer prorok će otići dalje i on će zauvijek izgubiti
prigodu da ga oslovi.
Ali, Isus zakorači prema njemu i reče mu samo „Mateju“ - a tako tiho i blago da
je carinik osjetio kako mu se srce rastapa, te podiže oči. Isus bješe upravo pred
njim, promatrao ga je - pojava mu bješe krhka, ali svemoćna: činovnik bješe dirnut
do najdublje točke svoga bića, mir mu zavlada srcem, a prosvjetljenje umom.
209
Trenutak ranije sav je drhtao, a sada kao da ga je samo sunce obasjalo i ogrijalo.
Kakva li ga radost obuze, kakav osjećaj sigurnosti, toplina naklonosti čovjeka pred
njim! Je li svijet uistinu tako jednostavan, a put do spasenja tako lak?
Matej uđe u onaj kućerak, zaklopi knjigu naplata i potraživanja, uze neispisan
svitak pod ruku, zataknu brončanu tintarnicu za pojas, a pero za uho - te odveza
ključ s pojasa, zaključa carinarnicu i baci ga u vrt za njom. Kad je sve to obavio,
priđe Isusu spora koraka na drhtavim koljenima... te stade, pitajući se je li njegovo
da mu pruži ruku, ili će Učitelj to učiniti? Digao je oči i zagledao se u Isusa kao da
ga preklinje da mu se smiluje.
Isus mu se nasmiješi i pruži mu ruku. „Dobrodošao, Mateju. Hodi s nama.“
Učenici se, međutim, uzrujaše, te se se odmakoše na drugi rub ceste, a stari
rabin priđe Isusu i šapnu mu u uho: “Dijete moje, zar ćeš carinika prihvatiti?
Golem je to grijeh... Božje zakone poštuj.“
„Oče,“ odgovori Isus, „ponajprije poštujem glas moga srca.“
Krenuše tako, te ubrzo izađoše iz Nazareta; kada su - nakon što prođoše
voćnjake - izbili među polja namijenjena sijanju žita, dohvati ih studen vjetar. U
daljini, planina Hermon blistala je posuta prvim snijegom.
Rabin opet uze Isusa za ruku - htio je porazgovarati s njim prije nego se
rastanu... ali, što da mu kaže? Odakle da počne? Jer, Isus kaza kako ga je Bog u
Judejskoj pustinji uputio da krene s ognjem u jednoj, a sjemenom u drugoj ruci...
što hoće reći da treba spaliti ovaj svijet, kako bi mogao zasijati novi. Starac Šimun
ispod oka ga je motrio - treba li mu uopće vjerovati? Ali, ne stoji li u Knjizi da će
Izabranik Božji biti prezren i odbačen od ljudi, baš poput kržljava drvca izrasla
među stijenjem? Moguće je stoga, posve moguće da je ovaj čovjek On...
Najzad, rabin se blago prisloni uz Isusa, te mu šapnu tako da drugi ne mogu
čuti: „A tko ti jesi?“
„Uza me si tolika ljeta, striče - sve od mog rođenja - pa zar me, Šimune, još ne
prepoznaješ?“
Starčevo srce kao da prestade kucati; samo je promrmljao „Previše je to da bi
moj um mogao shvatiti... debelo previše.“
„A srce, ujače?“
„Dijete moje, ne slušam ja svoje srce! Ono me može samo u ponor odvesti.“
„U ponor Božji - koji je spasenje,“ Isus će gledajući starca s naklonošću. „Oče,
svakako znaš za san proroka Danijela o rodu Izraelovom, neke noći u Babilonu?
Praotac naš, onaj koji bješe prije svih vremena, sjedio je na prijestolju... halja mu
od snijega bjelja, kosa mu pala s glave poput bijeloga ovnujskog runa. Prijestolje
mu od ognja, a pod nogama mu teku plamene rijeke... suci posjedali desno i lijevo
od njega. Onda se nebesa otvoriše i po oblacima uzađe - tko? Sjećaš li se, oče?“
„Sin čovječji,“ reče stari rabin, koji se tim snom napajao godinama. Štoviše,
mnogih je noći i sam taj san usnio.
„A tko je taj Sin čovječji, oče?“
Starca izdadoše noge. „Tko?“ šapnuo je klonuvši, gledajući sina Marijinog s
užasom u očima. „Tko?...“ ponovio je očekujući da se pokrenu Isusove usne.
210
 „Ja,“ odvrati ovaj posve staloženo, te položi ruku starcu na glavu kao da ga
blagosilja.
Šimun je kanio nešto uzvratiti, ali riječ nikako ne htjede s njegovih usana.
„Zbogom, oče,“ Isus će pružajući mu ruku. „Sretan bi trebao biti, Šimune, jer ti
Bog održa riječ - prizna te vrijednim da, prije smrti, vidiš onoga za kojim si žudio
cijeloga života.“
Stari rabin ostade kao okamenjen: motrio je svijet oko sebe, a ne znajući što
uistinu vidi - prijestolja, krila, Sina čovječjeg na oblacima?... Da ne sniva? Nije li on
prorok Danijel? Je li se to vrata budućnosti otvaraju pred njim, omogućujući mu da
vidi ono što će tek doći? Kanda na oblacima stajaše, a ne na zemlji - a ovaj mladić,
koji mu s osmijehom ruku pruži, ne bješe sin Marijin nego Čovjekov!
Osjetivši slabost u tijelu i da mu se um muti, oslonio se na svećenički štap -
inače bi se bio srušio. Onda je pogledom ispratio Isusa koji je, poštapajući se
Filipovom čobanskom batinom, polazio putom ispod ogoljelih krošanja. Nebo se još
više smračilo, nije moglo zadržati kišu i ona počne lijevati. Starom se rabinu halja
učas natopi vodom i slijepi uz tijelo, a curak s kose stade mu teći obrazima. Iako je
počeo drhtati od studeni, ostao je nepomičan nasred puta, a premda mu se Isus i
sudruzi izgubiše među drvećem, on ih je - stojeći onako izložen vjetru i kiši - i
dalje vidio kako se bosonogi i u dronjavim haljama uspinju obroncima brda. Kamo
li idu? U kojem smjeru? Zar će ti bosi, nepismeni i zapušteni vjetrogonje zapaliti
svijet? Planovi su Gospodinovi provalija golema...
„Jahve,“ šapnuo je, „Jahve...“ a onda mu suze počeše nezadrživo teći.

22
Rim bješe raskrilio svoje nezasitne ruke nad svim narodima, prihvaćajući lađe i
karavane, dobra i proizvode iz svih zemalja i sa svih mora. Premda sam nije
vjerovao ni u jednoga boga, bez ustručavanja i s ironičnom je bahatošću prihvatio
na svoj dvor sve tuđe: Mitru, suncolikoga Ahuramazdinog sina iz daleke Perzije,
zemlje poklonika vatre — prikazivahu ga kako ubija posvećenoga bika; Iziđu iz
zemlje u porječju Nila, tako bogate da ju nazivahu majkom s bezbroj sisa - onu
ženu brata svog Ozirisa, koja u proljeće poljima u cvatu traga za četrnaestorim
dijelovima njegova tijela što ga raščereči Tifon; iz Sirije Adonisa, koga uze za
tužaljke što srca slama; iz Frigije Atisa, izloženog na posmrtnom odru prekrivenom
svelim ljubicama; iz bestidne Fenicije Astartu sa svih tisuću njenih muževa; iz
Azije i Afrike sva božanstva i sve demone, te iz Grčke Olimp, s vrhom zabijeljenim
snijegom, i mračni Had.
Tako Rim prisvoji sve tuđe bogove, ali i sagradi pute, oslobodi mora gusara i
zemlje razbojnika, te uspostavi red i mir u cijelomu znanom svijetu. Nad njim
nikoga ne bješe, pa čak ni Boga - a pod njim: svi i svatko. Bogovi i ljudi, svi građani
Rima - i njegovi robovi. Vrijeme i prostor kanda bjehu bogato urešeni rukopisi
smotani u njegovoj ruci, jer ‘Vječan sam!’ klicaše on, klanjajući se dvoglavom orlu,
koji je, sklopivši krvlju poprskana krila, počivao uz noge svog ljubavnika. Kako je
sjajno biti svemoćan, koja neopisiva radost proistječe iz besmrtnosti, mislio je Rim;
211
širok osmijeh samozadovoljstva razlijevao mu se tustim narumenjenim licem.
Pun sebe, Rim se smiješio - i zaboravljao. Jer njegovim vlastodršcima nikad ne
pade na um komu su sve otvorili putove zemljom i morem, u čiju su korist
stoljećima nastojali donijeti sigurnost i mir svojim teritorijima. Jer, Rim je osvajao,
stvarao zakone, bogatio se, raširio se cijelim poznatim svijetom - ali, za koga,
komu?
U onom trenutku, bosonogom čovjeku, kojeg je slijedila gomila odrpanaca - na
putu od Nazareta prema Kani. Taj nije imao gdje leći, odjeće da presvuče dronjke,
ništa za jelo, jer sve njegove smočnice, konj i, svila i kadifa... bjehu još na
nebesima, ali i počeli silaziti na zemlju.
Podupirući se pastirskim štapom, krvavih je nogu koračao prašinom i
kamenjarom. Povremeno bi zastao, oslanjao se na kolac i bez riječi lutao pogledom
planinama i vrhuncima obasjanim kasnim suncem: ondje bijaše Bog, koji s visine
promatra čovječanstvo. Isus bi u tim trenucima pozdravio Svevišnjega i nastavljao
svojim putom...
Konačno stigoše u Kanu. Kraj bunara na rubu sela stajala je blijeda mlada žena,
trudnički nabrekla trbuha: crpila je vodu iz dubine i punila svoj krčag. Prepoznaše
ju: bila je to ona djevojka čijem su vjenčanju nazočili prošloga ljeta. Onda joj
poželješe da rodi sinčića.
„Naša se želja ispunila,“ reče joj Isus, osmjehnuvši se. Zacrvenjela se i upitala
jesu li žedni; nisu bili, pa tako ona diže krčag na glavu, te krenu put sela i nestade
im s vidika.
Petar pođe pred ostalima, kucajući na sva vrata redom. Kao da ga bješe obuzelo
tajanstveno pijanstvo, plesao je i klicao: „Otvarajte! Otvarajte!“ Vrata se počeše
otvarati, žene se ukazaše među dovratcima, a kako se dan bližio kraju, i seljaci se
počeše vraćati sa svojih polja. „Što se događa, prijatelju?“ upitaše ga. „Čemu tolika
lupa po vratima?“
„Sudnji dan dolazi,“ odgovori Petar. „Potop, ljudi moji! A mi dovodimo novu
arku... pa, vjernici, uđite! Ali, pazite: ključ je u kapetanovim rukama - življe
prilazite!“
Žene se prestraviše, a muškarci se okupiše oko Isusa, koji bješe sjeo na neki
kamen, te štapom u prašini iscrtavao križeve i zvijezde. Posebice mu pristupiše
bolesni, kljasti, slijepi, gubavi... iz cijeloga sela.
„Učitelju, dodirni nas da ozdravimo. Kaži nam blagu riječ da zaboravimo
sljepoću, nakaznost i gubu.“
Priđe mu i visoka žena plemenitaškog držanja, sva u crnom. „Sina sam imala,
ali ga raspeše. Digni mi ga iz mrtvih!“
Tko li bješe ta stara vlastelinka? Seljaci ju pogledaše u čudu, jer nitko iz sela ne
bješe na križ razapet - ali, jedva da su ju i ugledali, a ona im nestade u sumraku.
Sagnut nad zvijezde i križeve izvučene po zemlji, Isus je najednom začuo
ratničke trublje s nasuprotnoga brijega. Ubrzo se čuo i težak ritmički korak vojske
pod brončanim kacigama i štitovima obasjanima posljednjim odrazima sunčeva
svjetla sa zapada. Seljani pogledaše onamo - lica im se smrkoše.
212
 „Mahniti progonitelj se vraća iz potjere. Opet je lovio pobunjenike po brdima.“
„Dovede svoju oduzetu kćer u naše selo, reče da će se ovdje izliječit’ na čistom
zraku. Ali, Bog Izraelov sve u knjigu upisuje i ništa ne prašta! Pokopat će je u
kanskoj ilovači.“
„Umuknite, prokletnici... eto ga!“
Pred postrojbom su jahala trojica ratnika na snažnim konjima; srednji bijaše
Rufus, centurion nazaretski. Podbadajući vranca mamuzama, približio se seljacima
oko Isusa. „Zašto ste se okupili?“ povikao je zamahujući bičem. „Raziđite se!“ Lice
mu bješe osjenčano patnjom: naglo ostarje, u svega nekoliko mjeseci kosa mu
posijedje. Slamala ga je tuga zbog usuda voljene jedinice, koju jednoga jutra zateče
nepokretnu u postelji. Kad se seljaci raspršiše da izbjegnu udarce bičem, spazi on
Isusa kako sjedi na onom kamenu: lice mu se najednom razvedri - podbo je konja i
prišao mu.
„Sine drvodjeljin,“ reče, „iz Judeje dođe, zar ne? E, pa dobro mi došao, itekako
sam te tražio.“
Onda se obrecnuo na seljake: „Odlazite! Nešto mu kazat’ moram... nasamo.“
Bacivši pogled na mnoštvo, prepoznao je neke među Isusovim učenicima i
odrpancima koji su išli za njim, te se namrštio.
„Sine drvodjeljin,“ otpoče, „htio ne htio, pomogao si da mnogi završe na križu...
pa pripazi da i sam na njem’ ne skončaš. Ne uzbunjuj svjetinu, ne utiskuj ljudima
kojekakve ideje u glave! Jer, teška je moja ruka - a besmrtan Rim!“
Isus se nasmiješio; savršeno je znao da Rim nije vječan, ali ništa ne reče.
Seljaci se, potiho rogoboreći, raziđoše, samo izdaleka promatrajući trojicu
uhvaćenih pobunjenika - visokog starca raščešljane brade i dvojicu njegovih sinova
- koje su legionari sprovodili u lancima. Visoko uzdignutih glava, njih trojica
nastojali su vidjeti mnoštvo, ali preko vojničkih šljemova nisu mogli nikoga osim
Boga Izraelovog, visoko u nebesima i puna gnjeva.
Juda ih je prepoznao, jer se nekoć borio rame uz rame s njima; kimnuo im je
neopazice glavom, što oni - zaslijepljeni blještavilom Božjim - ne zamijetiše.
„Sine drvodjeljin,“ opet će centurion, sagnuvši se, ali ne silazeći iz sedla, „ima
bogova koji nas mrze i ubijaju, onih kojima je ispod časti da se uopće pregnu kako
bi nas vidjeli, a ima i dobroćudnih, štoviše milosrdnih, koji liječe bolesne i
zlosretne smrtnike. Drvodjeljin sine, kojima od njih tvoj Bog pripada?“
„Samo jedan je Bog,“ odgovori Isus. „Ne huli, centurione!“ Rufus odmahnu
glavom. „Nije mi nakana upustit’ se s tobom u bogoslovne raspre,“ reče oporo, „jer
ne podnosim Židove... što ti moram ovako izravno kazat’, ponajviše stoga što
neprestance gudite o Bogu. Zapravo, samo te hoću pitat’ može li tvoj Bog...“
Rimljanin zastade u pola rečenice: sram ga bješe Izraelićani- na za uslugu moliti.
Ali, u taj se mah pred njegovim očima ukaza uska postelja s nepokretnim tijelom
blijede djevojke krupnih zelenih očiju na upalom licu kako ga gledaju preklinjući...
te proguta ponos, još se nagnu iz sedla, pa šapnu: „Drvodjeljin sine, može li tvoj
Bog ozdravit’ moju kćer?“
„Može li?“ ponovio je trenutak potom, uspravljajući se i gledajući bezglasnog
213
Isusa očima punim očaja.
Sin Marijin polako se diže s kamena i priđe jahaču. „Moj se Bog drži zakona po
kojem trnu zubi u djece onih očeva koji kušahu kiselo grožđe.“
„Nije pravedno!“ jeknu Rimljanin stresavši se.
„Jest, pravedno je!“ usprotivi mu se Isus. „Otac i sin iz jednog su korijena,
zajedno se uspinju u nebesa, zajedno padaju u pakao. Udariš li jednog, obojica su
ranjeni - ako jedan pogriješi, kazna obojicu stiže. Ti, centurione, nas proganjaš i
ubijaš, pa je Bog Izraelov tvoju kćer nepokretnošću kaznio.“
„Sine drvodjeljin, teške su to riječi... a jednom te čuh u Nazaretu, kad si govorio
blaže nego što bi se i od Rimljanina očekivalo. A sad...“
„Onda je iz mene progovaralo kraljevstvo nebesko, a sada zbori smak svijeta.
Od onog dana kad si me slušao, centurione, Pravedni je Sudac zasjeo na svoje
prijestolje, otvorio knjigu grijeha i zasluga, te pozvao Pravdu koja mu priđe s
mačem u ruci, te uza nj stade.“
„Onda je tvoj Bog još jedan od onih koji nisu u stanju zakoračiti onkraj pravde?
“ uzviknu časnik ogorčeno. „Ona mu je međa, jel’? A što biva s novom porukom
Ijubavi koju si obznanio prošloga ljeta u Galileji? Ne treba moja kći Božje pravde -
ona treba njegove ljubavi. Ja ištem Boga koji premašuje pravdu i može izliječiti
moje dijete. Stoga prevrnuh svaki kamen u Izraelu ne bih li te našao... Ljubavi
tražim, čuješ li me? Ljubavi, ne pravde.“
„Nemilosrdni rimski centurione, čovječe koji ljubav ne poznaje - tko li ti stavi
te riječi u zločinačka usta?“
„Patnja i ljubav spram moga djeteta. Tragam za Bogom koji bi mi spasio kćer...
u takvog bih povjerovao.“
„Blaženi vjeruju u Boga ne zahtijevajući čudesa!“
„Jest, vjeruju blaženi... ali ja sam tvrdokorna soja i nije me lako uvjeriti. Mnoge
bogove vidjeh u Rimu - na tisuće smo ih utamničili po hramovima - i dosta mi je
svih i svakog od njih!“ „Gdje ti je kći?“
„Ovdje. U dvorima na najvišoj uzvisini u selu.“
„Hajd’mo.“
Rimljanin vješto sjaha s konja, te krenu pješice s Isusom prema njegovoj kući.
Za njima, na popriličnoj udaljenosti, krenuše učenici, još zaostajući i siromasi
izmiješani sa seljacima. U tom se trenu za vojskom pojavi Toma - taj se i inače
kretao s Rimljanima, prodajući im svoje drangulije uz golemu dobit.
„Hej, Toma!“ doviknuše mu sudruzi. „Ti još ne bi s nama, jel’ da? E, pa sad ćeš
vidjet’ čudo koje će i tebe vjernikom učinit’.“ „Neka... ma oću najprije vidjet’, a
onda i dodirnut’,“ odgovorio im je.
„Dotaći... a što, lukavi trgovče?“
„Istinu!“
„K’o da istina ima tijelo?! Sto nam to muljaš, mudrijašu?“ „Ako nema tijela, a
što bi’ s njom?“ Toma će grohotom se nasmijavši. „Ja vam moram sve dotać’ - ne
vjerujem ni svojim očima, ni svojim ušima... samo rukama svojim.“
Uto pristigoše do najvišega dijela sela i uđoše u vilu zidova boje trešnje.
214
 Djevojčica od dvanaestak godina ležala je u postelji sva u bijelom, širom
otvorenih zelenih očiju. Kad vidje oca, sva se ozarila - duša joj se usplahirila i
htjede pokrenuti obamrlo joj tijelo, ali uzalud; stoga nestade svekoliko radosti s
njezinog lica. Nagnuvši se nad nju, Isus joj uze ruku - sva mu se snaga slila u dlan,
sva ljubav i milosrđe. Ništa ne govoreći, zagledao se u djevojčine zelene oči,
osjećajući kako se njegova duša preko vršaka njegovih prstä prelijeva u njezino
tijelo. Gledala ga je netremice, a onda joj se usne razvukoše u osmijeh.
Isusovi se učenici bjehu na prstima ušljali u sobu, Toma ispred njih - sa cijelim
svojim pokretnim dućanom na leđima i rogom za pojasom - dok se seljaci i sirotinja
natiskaše po vrtu i prilaznoj uličici... svi i svatko suzdržana daha. Centurion, pak,
bješe se naslonio na zid, motreći kćer i trseći se da prikrije bol.
Malo pomalo djevojčičini se obrazi zarumenješe, grudi stadoše dizati ukazujuć’
na duboke udisaje, a ona toplina što je strujila iz njene ruke do srca razlila joj se sve
do stopala. Utroba joj ustreperi poput lišća topole na nježnu povjetarcu - te Isus
osjeti da u djevojčinoj ruci u njegovoj odjekuju otkucaji njezina srca i da se cijela
vraća životu. Istom je tada otvorio oči i prozborio.
„Ustani, kćeri moja!“ blago joj naredi.
Djevojčica se polako pokrenula, kao da se otima gluhonijemosti, protegla se kao
da se upravo probudila iz duboka sna, te se onda - oduprijevši se o ležaj - prvo
uspravila, a zatim ustala i bacila se ocu u naručje.
Toma bješe iskolačio oči kao da će mu iz dupäljä ispasti, te pružio ruku da ju
dotakne, bjelodano kako bi se uvjerio da je stvarna. Učenici, zapanjeni i prestrašeni
u isti mah — kao što se i gomila u dvoru i na ulici na tren oglasi uzvikom čuđenja,
pa odmah umuknu. Ništa se nije čulo osim djevojčina zvonkoga smijeha, dok je
grlila i cjelivala oca.
Juda priđe Učitelju lica izobličenog od ljutnje i zle volje.
„Rasipaš snage na nevjernike! Dušmanima našim pomažeš. To li je smak svijeta
što ga najavi?... Ovo li su ti ognji?“
Isus ga, međutim, lebdeći daleko u mračnim nebesima, nije ni čuo. Više od
ikoga, on se bješe uplašio videći djevojčicu kako se hitro diže s ležaja. Učenici, ne
uspijevajući prikriti ushit, okružili su ga i stali igrati kolo - sretni, jer se potvrdilo
da su dobro učinili napustivši sve i njemu se priključujući. Da, pravi je to izbor bio:
on čini čuda! I nevjerni je Toma vagao u mislima: na jednu je stranu stavio svoju
robu, a na drugu kraljevstvo nebesko. Neko je vrijeme igla na kantaru plesala
tamo-amo, a kad se primirila, nije bilo sumnje — prevagnulo je potonje. O, kako je
to dobar ulog bio: daš pet, a možeš dobit’ i tisuću. Na posao, u ime Gospodinovo!“
Ohrabren svojim zaključkom, priđe Učitelju. „Sine Marijin,“ reče, „zarad tvoje
slave, razdijelit ću moju robu siromasima... ali, molim te, ne zaboravi mi to sutra
kad nastupi kraljevstvo nebesko. Žrtvujem sve što imam da bih tebi pristupio, jer
danas vidjeh istinu - a i dodirnih ju.“
Isus još daleko bješe, nit’ ga je čuo, nit’ mu odgovorio. „Samo ću rog zadržat’,“
nastavio je bivši trgovac, „da mogu puhat’ u nj i sazivat’ narod. Jer i mi prodajemo:
robu novu — besmrtnu, a besplatnu!“
215
 I centurion, držeći kćer u naručju, priđe Isusu. „Čovječe Božji,“ kaza mu, „kćer
si mi među žive vratio. Što mogu učinit’ za te?“
„Tvoju sam kćer, centurione, oslobodio lanaca Sotoninih,“ odgovori Isus, ,,a ti
onu trojicu oslobodi okova Rima.“
Rufus pognu glavu i duboko uzdahnu. „Ne mogu,“ procijedio je tjeskobno,
„zaista ne mogu, jer prisegnuh rimskomu caru, baš kao što i ti dade prisegu Bogu
kojem se klanjaš. A smije li se pogazit’ zakletva? Išti što god hoćeš drugo... jer
prekosutra odlazim za Jeruzalem, tako da ti mogu ispunit’ želju prije polaska.“
„Centurione,“ Isus će tiho, „sret ćemo se jednom u svetom gradu Jeruzalemu, u
teškom času. Onda ću zatražit’ nešto od tebe, a dotada strpljiv budi.“
Položio je zatim ruku na djevojčinu zlatnu kosu i dugo ju ondje zadržao; bješe
zatvorio oči, osjećajući toplinu njezinog tjemena i svilenkastu mekoću kose,
nježnost ženstvenosti.
„Dijete moje,“ reče naposljetku otvorivši oči, „kazat ću ti nešto... što želim da
nikad ne zaboraviš. Primi svog oca za ruku i izvedi ga na pravi put.“
„A koji je pravi put, Božji čovječe?“ upita ga djevojčica.
„Put ljubavi.“
Rimski časnik izdade potom naredbu da se postave stolovi, te iznesu jela i pića.
„Budite mi gosti,“ reče Isusu i učenicima. „Noćas ćete jesti i piti u ovoj kući, da
proslavimo ustanak moga djeteta iz mrtvih. Nisam bio ovako sretan godinama...
srce mi je preplavljeno radošću. Dobrodošli!“
Zatim se nagnuo Isusu, te će šapatom: „Osjećam golem dug zahvalnosti spram
Boga koga štuješ. Podaj mi ga da ga mogu poslat’ u Rim, k ostalim bogovima.“
„Doći će on tamo i sam,“ odgovori Isus, te krenu u vrt da bi udahnuo zraka.
Noć pade, a nebo se osu zvijezdama. Pod brijegom, u nevelikom selu upališe se
svjetiljke, žišci kojih su se odražavali u blistavim očima ljudi. Te su večeri njihovi
uobičajeni razgovori bili prožeti zamjetnim ushitom, jer su osjećali da je Bog,
poput lava blage ćudi, zašao u njihovo naselje.
Sluge iznesoše stolove, pa Isus sjede među svoje učenike; nalomio im je hljeba,
ništa ne govoreći. U njegovoj nutrini, duša mu je još usplahireno mahala krilima,
kao da je upravo umakla velikoj pogibelji, ili počinila neočekivano veledjelo. Ni
učenici, stisnuti oko njega, nisu se oglašavali, ali njihova srca bjehu puna radosti
nad spoznajom da sva ta kazivanja o smaku svijeta i kraljevstvu nebeskom nisu
sanjarije, nego istina, a da je ovaj tamnoputi bosonogi mladić koji blaguje, zbori,
smije se i spava s njima, kao i svaki običan čovjek — izaslanik Božji.
Pošto su povečerali i svi polijegali na počinak, Matej kleknu pod svjetiljku,
izvadi iz njedara neispisani svitak, lati se pera iza uha, nagnu nad pergamenu i
utonu u dugo razmišljanje - kako da počne? odakle da počne?... Jer Bog ga dovede
u blizini ovomu svetom čovjeku da bi mogao vjerno zapisati riječi što ih govori i
opisati čuda što ih čini, kako se ne bi izgubio glas o njima i da bi budući naraštaji
mogli o njima doznati, te sami odabrati put spasenja. Nesumnjivo, to bješe dužnost
koju mu je Bog povjerio - jer je znao čitati i pisati, pa ga snađe golema odgovornost
da svojim perom ovjekovječi sve što bi moglo u zaboravu nestati, a što ispisivanjem
216
na pergameni besmrtno postaje. Ne mari on što mu sudruzi nisu skloni, otrpjet će i
njihov zazor stoga što nekoć carski činovnik bješe - i pokazat’ im da je grešnik koji
se pokaje bolji od čovjeka koji nikada zgriješio nije!
Umočio je pero u brončanu tintarnicu - a onda čuo lepet krila desno od sebe.
Kanda je anđeo sletio i stao mu na uho govoriti, Matej poče pisati sigurnom i
hitrom rukom: „Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova.
Abraham rodi...“
Pisao je i pisao dok se istok nije osvijetlio plavičastom zorom i zakukurijekao
prvi pijetao.
Ujutro krenuše dalje - Toma je sad koračao na čelu skupine; zapuhao je u rog i
razbudio cijelo selo. „Zbogom,“ uzvikivao je, „vidjet ćemo se uskoro u kraljevstvu
nebeskom.“ Za njim je išao Isus s učenicima, a za njima odrpanci i bogalji iz
Nazareta, kojima se bjehu priključili i mnogi iz Kane. Svi su iščekivali spasenje,
bojeći se da ih sin Marijin ne zaboravi - ali ipak u vjeri da će se i njima obratiti, te
ih osloboditi bolesti i gladi.
Juda bješe zaostao na začelju. Nađe u nekoga velike bisage, pa je zastajao pred
svakim vratima, govoreći domaćicama - napola proseći, napola prijeteći: „Naše je
da poradimo zarad vašega spasa, a vaše da nam pomognete... poštedite nas
izgladnjivanja. A znajte da svecu itekako treba snage da bi mogao spašavat’
čovječanstvo. Podajte stoga... hljeba, sira, grožđica, datulja, pregršt maslina - što
god se nađe, a Bog će vam sve zapisat’ i isplatit’ na onomu svijetu. I to za jednu
jedinu natučenu maslinu - maslinik cijeli!“
Ako bi neka gazdarica oklijevala otključat’ smočnicu, nije se libio podviknuti:
„Što si tako tvrde ruke, gospo? Sutra, prekosutra, a možebit već iduće noći, nebesa
će se otvorit’ i pokuljat’ ognji koji neće poštedjet’ ništa osim onoga što nama
dadeš... pa ako se spasite, jadni i nesretni, imat ćete to zahvalit’ pogači i vrču ulja
što ga meni dadoste!“
Prestravljene žene otpirale su spremišta, te su - kad je stigao do kraja sela -
njegove bisage bile krcate milodara.
Zima polako dođe, cijela zemlja zadrhti od studeni. Hladnoća pogodi ogoljelo
drveće, dok ono od Boga blagoslovljeno - masline, datuljine palme, čempresi -
zadrža svoje ljetne odore. Jednako bješe i s ljudima: siromasi počeše zepsti poput
drveća bez lišća. Ivan prebaci svoj vuneni ogrtač Isusu preko pleća, te dršćući od
zime ode u Kapernaum, ne bi li našao štogod tople robe u materinim škrinjama.
Jer, stara Saloma bješe poprilično toga natkala za svoga vijeka, a srca je bila
plemenitog i darežljivog. Dakako, stari će srebroljubac Zebedija gunđati, ali je
Saloma - što žestinom, što blagošću - odista gazdovala kućom, pa je sin joj vjerovao
da će odjenut’ svoje drugove.
I Filip je hitao Kapernaumu, ali svom prijatelju Natanijelu, vječno pogrbljenom
nad sandalama i natikačama što ih je izrađivao ili krpio. Ode mu život utaman, jer
kako bi tako rabotajiići našao vremena na Boga misliti, a nekmoli prislonit ljestve
Jakovljeve na rub neba i uzaći njima. O, kad li ću stić’ onamo, mislio je, da
otkrijem veliku tajnu sirotom kukavcu, eda bi se i on spasio!
217
 Obojica prođoše zavojitim dijelom puta, ostavljajući Tiberijadu za sobom - grad
što ga Bog prokle, osudivši njegovog tetrarha, Krstiteljeva ubojicu, na ognje
paklene. Matej se obratio Petru da mu prepriča sve čega se sjeća o zbivanjima na
Jordanu i Ivanu Krstitelju, kako bi opisao događaj za događajem - ali ga je ovaj
izbjegavao, posebice se kloneći da ne udahne carinikov dah. Rastužen, Matej smota
djelomice ispisanu pergamenu pod ruku, a onda zaosta, jer je našao dvojicu kirijaša
koji su prevozili robu u Tiberijadu i iz grada, te ih ispitao - i sve zabilježio - kako se
to podmuklo umorstvo dogodilo. Je li zaista tetrarh bio pijan i je li mu pastorka
Saloma pred njim gola plesala? Matej je doznao sve pojedinosti, te ih ovjekovječio
u svojim zapisima.
Uto bjehu stigli to velikoga bunara na rubu Magdale. Oblaci zakriše sunce,
tama pade zemljom. Među nebesima i tlom ovjesiše se tmasti zastori dažda.
Magdalena diže pogled nebu i vidje da se smračilo. „Zima nam stiže,“ šapnula
je, „moram požuriti.“ Zavrtjela je vreteno i počela presti probranu vunu — htjela je
satkati topao ogrtač svomu voljenom da ga zaštiti od studeni. Povremeno bi
pogledavala put dvorišta, diveći se velikom naru krcatom plodova. Čuvala ih je, ne
berući ni jednoga jedinog, jer sve bješe namijenila Isusu. Milosrdan je Bog, mislila
je: jednoga će dana moj ljubljeni opet naići ovom uskom uličicom, a onda ću - ruku
punih plodova - kleknuti pred njegove stope. Sagnut će se i uzeti jedan da se
osvježi...
Dok je tako prela i divila se naru, u misli su joj se vraćale slike njezinog života,
a na početku i kraju niza bješe Isus, sin Marijin. Koliko li je radosti i koliko tuge s
njim doživjela! Zašto li ju napusti one noći, kad otvori vrata i pobježe kao tat?
Kamo li je onda otišao?... Jel’ se još uvijek bije sa sjenama, umjesto da zemlju ore,
obrađuje drvo ili ribari na jezeru... ženu da ima - jer i ona je biće od Boga — s
kojom liježe? O, kad bi barem još jednom naišao Magdalom, pa da potrči i s
narovima ničice preda nj padne.
Dok je tako razmišljala, vrteći vreteno vještim prstima, začu povike i žagor s
ulice, a zatim i rog - da to nije strangledi torbar Toma? - a onda odjeknu i njegov
glas.
„Otvarajte vrata, otvarajte... kraljevstvo nebesko stiže!“
Magdalena ustade, srce da joj iz grudi od radosti skoči. Došao je! Naizmjence joj
cijelim tijelom prođoše studeni i vreli trnci - smetnuvši s uma rubac, istrčala je na
ulicu kose raspuštene po ramenima. Onda ga vidje: kriknuvši od radosti, bacila mu
se pred noge. „Učitelju, Učitelju...“ reče grlenim glasom, „dobro mi došao!“
Bješe zaboravila i narove, i predivo - obgrlila ga je oko nogu, a njezina se bujna
kosa, još mirisa negdašnjih vodica, rasprostrla po zemlji.
„Dobro došao, Učitelju!“ neprestance je ponavljala, povlačeći ga postupno
svomu siromašnom domu.
Isus se sagnu, uze ju za ruku i pomogne joj da ustane. Očaran njom, sramežljivo
ju je obujmio oko struka onako kao što smeten mladoženja drži nevjestu. Ushit mu
prođe tijelom do nožnoga prsta - jer ne bješe Magdalena ona koju diže s tla, nego
čovječja duša, a on njen ženik. Magdalena, sva ustreptala, pocrvenje i zakri kosom
218
grudi, dok ju svi pogledaše zapanjeni promjenom: kako li bješe smršavjela, izgubila
rumen u obrazima! Crveni joj krugovi oko očiju, a nekoć punašne usne sparušene
poput cvijeta ostavljena bez vode.
Isus i ona, pak, dok su tako hodali s rukom u ruci, kao da u snu bjehu: umjesto
da zemljom kroče, nebom su lebdjeli. Bješe li to vjenčanje, a ona gomila sirotinje u
prnjama koja se vukla za njima - svadbena povorka? Stabalce nara, pak, koje se
obremenjeno plodovima već vidjelo kroz dvorišna vrata, da nije dobri duh, boginja
ognjišta, ili možda preblagoslovljena žena koja porodi sinove i kćer, te sada stajaše
nasred dvora diveći im se?
„Magdaleno,“ reče joj Isus, „svi su ti grijesi oprošteni, jer si toliko ljubila.“
Naslonila se na nj, sretna i presretna; htjede reći ‘Opet sam djevica!’, ali joj silan
ushit ne dade otvoriti usta.
Potrčala je, nabrala plodova nara u pregaču, te hrpu ‘glavica punih
osvježavajućega crvenog zrnja spustila pred stope voljenomu. Slijedilo je ono što je
tako čeznutljivo priželjkivala: Isus se pregnuo, dohvatio jedan plod, raskolio ga,
napunio šaku zrnjem i sasuo ga u grlo. Zatim i učenici učiniše isto: svaki uze po
plod, te se osladi.
„Magdaleno,“ kaza joj Isus, „zašto me gledaš očima tako punim zabrinutosti...
kanda mi govoriš zbogom?“
„Ljubljeni moj, govorim ti zdravo i zbogom svakoga trena od mog rođenja.“
Šapnula je te riječi tako tiho da su ju samo Isus i Ivan, jer bješe najbliži, mogli čuti.
Pošutjela je časak, pa nastavila: „Moram te gledati, jer žena nastade iz tijela
muškarčevog, pa se od njega još ne može odvojiti. A ti... ti moraš gledat’ put neba,
jer si muškarac, a muškarca prvoga Bog stvori. Ne brani mi, stoga, da te
promatram, dijete moje.“
Te je znakovite riječi — dijete moje — izrekla tako tiho, da ju ni Isus nije čuo,
ali joj grudi nabrekoše i uzdrhtaše, kao da je tog trena podojila sina.
Uto se začu žagor gomile: skupina novodošlih bogalja progura se i zaposjednu
cijelo dvorište.
„Učitelju“, oglasi se Petar, „ljudi rogobore, čini se da ih iz- dade strpljenje.“
„A što hoće?“
„Blagu riječ, čudo... Ta, pogledaj ih.“
Isus se okrenu: u prvim naletima vjetra nadolazeće oluje vidje mnoštvo usta
poluotvorenih od žudnje, te očiju koje su ga promatrale svjedočeći patnju. Neki se
starac protiskao kroz gomilu - oči mu bjehu dvije rane, bez obrva i trepavica. Oko
mršavoga mu vrata, sama kost i koža bješe, visjeli su mu zapisi sa svih Deset
zapovijedi Božjih — oslonio se na rašljast štap i zauzeo cijela vrata.
„Učitelju,“ reče glasom punim patnje i boli, „stotinu mi je godina. Oko vrata mi
visi, stalno uza me, Deset zapovijedi Božjih - i ne prekrših nijednu od njih! Svake
godine idem u Jeruzalem prinijeti žrtvu, ovna na Sabaot... svijeće užižem i tamjan
na žar bacam, a noću, umjesto da spim, psalme pojem. Svih mojih godina
pogledavao sam što u zvijezde, što u vrhove planina - čekao i čekao da Gospod siđe
kako bih ga vidio. Jedina je to namira što ju priželjkujem. Ali, godinama uzalud
219
čekam - još ga ne vidjeh, premda sam jednom nogom u grobu. A zašto? Zašto?
Požalit’ ti se dođoh, Učitelju, i to gorko. Kad ću Gospoda vidjeti, kada... ako ikada...
nać’ mira?“
Dok je izgovarao te riječi, starac sve jarosniji bješe - posljednje je kazao urlajući
i mahnito udarajući štapom o tlo.
Isus se nasmije. „Starče,“ reče mu, „bješe nekoć mramorno prijestolje uz istočna
vrata nekoga značajnog grada. Na tom je tronu odsjedilo tisuću kraljeva slijepih na
desno oko, tisuću kraljeva slijepih na lijevo, te tisuću kraljeva koji vidješe na oba
oka. Svi oni zazivahu Boga da im se ukaže kako bi ga vidjeli — i svi odoše u grob, a
da im se želja ne ispuni. Kada svi ti kraljevi pomriješe, siromah, bosonog i gladan,
uspne se na prijesto. ‘Bože,’ šapnu on, ‘ljudske oči ne mogu podnijet’ pogled u
sunce, te su stoga slijepe. Kako bi te onda, Svemogući, mogle izravno vidjeti? Nego,
smiluj mi se, Gospode, pa obuzdaj svoju snagu i priguši svoje blještavilo da bih te
ja, siromah i patnik, mogao vidjeti!’ a tada — počuj, starče! - Bog postade ulomak
hljeba, pehar hladne vode, topla halja i koliba, a pred njom žena koja djetešce doji.
Siromah raširi ruke i sav se sretan nasmiješi. ‘Hvala ti, Gospode,’ šapnu, ‘što se tako
zarad mene ponizi, te postade brašnenica, voda, topla halja i moja žena sa
sinčićem... da bih te vidjeti mogao. I vidjeh te. Klanjam se i poštivam tvoje
mnogoliko lice!’“
Nitko se ne oglasi - samo onaj starac huknu poput bijesna bika, te se, razmičući
svjetinu rašljastim štapom, izgubi u mnoštvu. Onda neki mlad muškarac, netom
oženjen, diže ruku i poviče: „Govore da držiš oganj kojim ćeš svijet sažeć’ - spaliti
naše domove i djecu. To li je golema ljubav što nam ju donosiš? To li je pravda:
ognjem?“
Isusu navriješe suze na oči - sažalio se nad mladoženjom. Odista, jel’ bješe
pravedno to što im donese: oganj? Zar nema drugoga puta spasenja?
„Reci ti nama jasno što trebamo činit’ da bi’ se spasli,“ dovikne mu neki
posjednik, koji se bješe laktima progurao kroz okupljene kako bi mogao prići bliže
Isusu, pitati, te čuti odgovor, jer bješe tvrda uha.
„Otvorite srca,“ zagrmje Isus, „otvorite vaše smočnice i ham- bare, podijelite
imovinu siromasima! Dan se Gospodnji primakao! Tko god li samoživo stišće
pogaču, kamenicu ulja ili hvat zemljišta sve do svoje smrtne ure, doživjet će da mu
se hljeb, ulje i zemlja objese oko vrata i povuku ga nadolje u pakao.“
„Sumi mi u ušima,“ reče posjednik. „Oprosti mi što odlazim, ali slabost me
shrva.“
Krenu on tako put svoje raskošne kuće, mrmljajuć’ sebi u bradu i huleći ljuto:
„Ma, čuste li ga?! Da podijelim imovinu s protuhama i neradnicima! To li je
pravda? U paklu gorio...“
Isus je gledao za njim dok mu se nije izgubio u mraku. „Golema su vrata
paklena,“ reče s uzdahom, „a put do njih širok i cvijećem posut. Dveri kraljevstva
Božjega, pak, uske su i prilaz im je uzak i strm. Dok živimo, dotle i biramo, jer
život znači slobodu izbora. Ali, kad umremo, što je učinjeno - učinjeno je, nema
više oprosta.“
220
 ,Ako oćeš da povjerujem u te,“ doviknu neki na štakama, „učini čudo i ozdravi
me. Zar da ovako hrom uđem u kraljevstvo nebesko?“
„A ja gubav?“
„A ja jednoruk?“
„A ja ćorav?“
Bogalji se pokrenuše kao jedno tijelo, zbijajući se prijeteće pred njim. Izgubivši
svaki obzir i strpljenje, nadadoše se u sveopću kuknjavu.
Neki slijepac zamahnu batinom: „Izliječi nas,“ zagrozio se, „ili nećeš živ iz sela!“
Petar otme štap iz starčevih ruku, kazujući mu: „S takvom dušom, nećeš svjetla
vidjeti sve da imaš oči sokolove!“
Bogalji se naguraše sve razjareniji, ali se i učenici narogušiše, te se stisnuše oko
Isusa. Magdalena, prestrašena, htjede ih povući u kući i zabraviti vrata, ali ju Isus
spriječi.
„Magdaleno, sestro moja,“ kaza joj, „zlosretan je ovo naraštaj - samo mu
tjelesno na umu. Loše navade, grijesi i pretilost skršiše mu dušu. Kad mu
razmaknem put, kosti i utrobu, da bih dušu našao, baš ništa ne zatječem. Nažalost,
jedini je lijek oganj.“ Obratio se zatim mnoštvu - iz očiju mu nestade süzä, iz
pogleda milosrđa.
„Uprav’ kao što se polje pougari prije sjetve, da bi plemenito sjeme izniklo, tako
će Bog zemlju popaliti. Nema u njega milosti spram trnja, drače i korova. To je
smisao Njegove pravde... Zbogom ostajte!“
Onda se obrati Tomi: „Puhni u rog - polazimo!“
Dohvatio je potom svoj štap, a zanijemljela svjetina otvori mu put da prođe.
Magdalena utrča u kuću, zgrabi rubac, te - ostavljajući nedovršeno predivo,
zemljanu zdjelu na zidiću kraj vrata i perad u dvorištu nenahranjenu - odbaci ključ
do sredine puta. Zatim, ne osvrćući se i bez ijedne riječi, priveza maramu i pođe za
Marijinim sinom.

23
Noć samo što bješe pala kad su stigli u Kapernaum. Nevrijeme im je protutnjalo
iznad glava, a sjeverac što se najednom razmahao ponio je naoblaku prema jugu.
„Spavat’ ćemo u našoj kući,“ rekoše dvojica Zebedijinih sinova. „Prostrana je,
bit će mjesta za sve. Neka nam tamo noćas bude tabor...“
„A starac Zebedija?“ uza smijeh će Petar. „Taj ni anđelu ne bi kap vode dao.“
„Imaj povjerenja u Učitelja,“ odgovori Ivan zamjetno pocrvenjevši. „On će ga
već svojim dahom raskraviti.“
Isus nije čuo njihov razgovor - hodao je na čelu skupine, videći samo slijepe,
kljaste i gubave. Ah, da mogu samo dahnuti put svake duše, mislio je, i kazat’ joj
‘Razbudi se!’ Jer, kad bi se probudila, ozdravilo bi i tijelo u kojem prebiva.
Kad su stigli do velikoga trgovišta, Toma prinese rog ustima i htjede puhnuti,
ali mu Isus dade rukom znak da odustane. „Nemoj,“ šapne zatim, „umoran sam.“
Zaista, u licu bješe blijed, a modri mu se kolobari pojaviše oko očiju. Vidjevši ga
takvog, Magdalena pokuca na prva vrata i zaište vode - ispio je punu bukaru i
221
donekle se povratio.
„Dužan sam ti vrč hladne vode, Magdaleno,“ reče joj s osmijehom, a onda -
sjetivši se što je rekao onoj ženi, Samarićanki, kraj Jakovljevog bunara, dodade:
„Uzvratit ću ti vodom besmrtnosti!“
„Tu mi već davno dade, Učitelju,“ odgovorila je Magdalena zarumenjevši se.
Prođoše tako i pored Natanijelove kolibe; dvorišna vrata bjehu otvorena -
kućevlasnik je stajao pod smokovim drvetom, čisteći ga od osušenih i nerodnih
grančica. Vidjevši ga, Filip se odvoji od skupine i uđe u dvor.
„Natanijele, rek’o bi’ ti nešto: batali se tog posla,“ kaza mu, te krenu u kuću -
domaćin za njim, još s praga paleći svijeću. „Zaboravi ti lijepo svoju kuću, smokvu i
samu svijeću... pođi s nama.“ „A kamo?“
„Da kamo?! Zar ne slušaš vijesti? Smak svijeta samo što nije počeo - još noćas,
ili sutra, otvorit će se nebesa i svijet će se pretvorit u prah i pepeo. Pokreni se brzo
i uđi u arku da bi se spasio.“ „Ma, kakvu sad arku?“
„Okrilje sina Marijinog, sina Davidovog - našeg Učitelja iz Nazareta. Nedavno
se vratio iz pustinje, gdje je Boga sastao. Razgovarali su njih dvojica, te utanačili da
se svijet ima uništit’, a samo odabrani spasit’. Gospod je, pak, položio ruku našem
Učitelju na tjeme, te mu kazao ‘Idi i proberi koga valja spasiti, jer ti si novi Noa.
Evo ti ključe arke, da je možeš i otvorit’, i zatvorit’ - kaz’o je Bog, te mu zlatne
ključeve dade. Oko vrata ih nosi, ma ih ljudsko oko vidjet’ ne može.“
„Daj malo jasnije, Filipe... zbunio si me. Kad su se sva ta čudesa zbila?“
„Ovih dana, nedavno... u Jordanskoj pustinji. Ivana Krstitelja ubiše, ali se
njegova duša nastani u Učiteljevom tijelu. Ne bi ga prepoznao da ga vidiš! Posve se
promijenio - žestok postao, iskre mu iz dlanova sijevaju. Eto, onomad u Kani
dotače oduzetu kćer centuriona nazaretskog, a ona skoči i plesat’ stade. Jes’, našim
ti se prijateljstvom kunem. Ne smijemo ni časka časiti - ajd’mo!“ „Ma, Filipe... ja
sam se baš dobro snašao,“ Natanijel će s uzdahom, „toliko mi toga naručiše. Vidiš
tamo one dijelove sandala i opanaka, sve mi to valja dovršit’. Posao taman što je
krenuo, a ti bi sad...“
Osvrnuo se kolibom, bacio pogled na alate do kojih je toliko držao: stolac na
kojem je sjedio, postolarske noževe, šila, voštani konac, drvene kalupe... te ponovo
uzdahnuo. „Kako ću sve to ostavit’?“ šapnuo je zdvojno.
„Ne brini, gore ćeš naći alate od zlata. Krpit ćeš zlatne sandale anđelima,
imajuć’ bezbrojne i vječne narudžbe. Sivat ćeš i krojit’, neće ti manjkat’ posla.
Samo se pokreni, priđi Učitelju, te kaži ‘S tobom sam!’ - i ništa više. ‘S tobom sam i
slijedit ću te kamo god išao - i u smrt!’ Tako smo se svi zakleli.“
„I u smrt!“ strese se obućar; tijelo mu jest bilo golemo, ali srce golubinje.
„Tako se samo kaže, nevoljniče,“ pastir ga je nastojao uvjeriti. ,,Jes’, tako smo
svi prisegnuli, ali ne boj se - slava nam je namijenjena, ne pogibija. Taj čovjek,
prijatelju moj, uopće nije običan čovjek. Ne, on je Sin čovječji.“
„A... tu mu nije isto?“
„Isto? Nije te sram to kazat’? Zar nisi nikad čuo kad je ne’ko čitao djela proroka
Danijela? ‘Sin čovječji’ znači Mesija - drugim riječima, kralj! Uskoro će on zasjest’
222
na prijestolje cijeloga svemira, a mi - koliko nas bješe mudrih da mu se pridružimo
- podijelit ćemo među sobom časti i bogatstva. Nećeš više bos hodit’: nosit ćeš
sandale od zlata, a anđeli će ti vezice pritezat’. Natanijele, velim ti, dobra je to
prilika, ne daj da ti izmakne šaka. Što bi’ ti još mog’o kazat’ povr’ toga da nam se i
Toma priključio - nanjuši dobro za se, dade sa sebe košulju nekom siromahu i
pohita s nama. Stoga i ti požuri! On je sad u Zebedijinoj kući... hajd’mo!“
Natanijel se, međutim, opirao - nije se mogao odlučiti. „Pazi se, Filipe,
odgovarat ćeš mi za posljedice,“ reče naposljetku. „A upozoravam te: ako mi sve to
preteško bude, otić ću zauvijek. Inače sam na svašta spreman, sve osim križa.“
„Dobro, dobro...“ smirivao ga je Filip. „U tom ćemo slučaju obojica uzmaknut’.
Misliš da sam baš posve poblesavio?... Onda? Idemo!“
„‘Ajde neka - u Božje ime!“ Zaključao je vrata i zataknuo ključ za pojas, te njih
dvojica krenuše, za ruke se držeći, prema Zebedijinoj kući.
Isus i učenici posjedali su da se ugriju oko naloženoga ognja, dok se stara
Saloma ustrčala tamo-amo - najednom nestade svake njene boljetice. Postavila im
je stol, neizrecivo ponosna na svoje sinove u službi svetog čovjeka koji donosi
kraljevstvo nebesko. Ivan se nagnuo k majci i nešto joj šaptao u uho - pokazujući
joj da su učenici itekako promrzli u ljetnoj odjeći od lana. Starica se nasmiješila,
pošla u svoju sobu i otvorila škrinje pune vunene robe, te ju hitro podijelila među
sudruzima - prije nego što joj se muž vrati. Najtopliji ogrtač, od sniježno-bijele
vune, nježno je prebacila preko Isusovih pleća.
„Blagoslovljena bila, majko Salomo,“ reče joj on, pogledavši ju zahvalno i s
osmijehom. „Dobro je i na mjestu za tijelo se pobrinuti, jer je ono deva koju duša
pojase kad joj je pustinju prijeći. Skrbimo za njeg’ eda bi moglo tako zahtjevan put
podnijeti.“
Uto starac Zebedija uđe i vidje neočekivane posjetitelje: pozdravio ih je na pol’
srca, te sjeo u kut. Ti mu razbojnici - tako ih je zvao - nisu bili ni najmanje po volji,
pa tko li ih pozva da mu zaposjednu kuću? Štoviše, njegova im je žena, bez mjere u
tim stvarima već iznijela jela za raskošnu gozbu! Proklet bio dan kad se taj novi
opsjenar pojavio — zar nije dovoljno što mu je oteo oba sina! Nije, jer se zbog toga
svakodnevno svađao sa svojom blesavom ženom, koja bješe na njihovoj strani.
Govorila je kako su dobro postupili, jer da je taj čovjek stvarno prorok — da će
kralj postati, protjerat’ Rimljane i sjesti na prijesto Izraelov... a onda da će mu Ivan
sjediti zdesna, a Jakov slijeva - kao velevažna gospoda, a ne ribari u skromnim
barkama. Zašto misliš da bi trebali cijelog života trunuti ovdje na vodi? Tako ga je
gnjavila danju i noću, glupača stara, štoviše često se izdirući na nj i udarajući
nogom o pod. On bi ponekad opsovao i polomio sve što bi mu se pri ruci našlo, a
češće bi u očaju pobjegao iz kuće i tumarao rubom jezera poput bezumnika.
Naposljetku je počeo piti... a sada, gle! - ti su mu prijestupnici upali u kuću:
devetora proždrljiva usta, a s njima još i ona tisuću puta obljubljena drolja,
Magdalena.
Posjedali gosti u krug oko trpeze i ne pogledavši ga — njega, glavu kuće! - nit’
upitavši za dopuštenje da njegovo blaguju. Zar smo dotle došli? Jesu li zato njegovi
223
preci, a i on sam, tolike godine stjecali? Bijes ga obuze, te skoči na noge i poviče:
„Samo malo, dobrići moji - čija je ovo kuća, vaša ili moja? Nije nego kako vam ja
kažem... a vi mi recite što mislite!“
„Božja je,“ odgovori Petar, koji bješe iskapio nekoliko bukara, pa ga zahvatilo
vedro raspoloženje. „Božja, Zebedijo! Zar ne ču vijest? Ništa više nije tvoje ni moje
- sve je Božje.“
„Zakon Mojsijev...“ zausti Zebedija, ali ga Petar prekide prije nego što je uspio
otpočeti tiradu.
„O čemu ti to - o Mojsijevom zakonu? Svršeno je s njim, nema ga... ode da se
ne vrati. Sad je zakon Sina čovječjeg na snazi, jel’ ti jasno? Svi smo braća! Srca nam
se proširiše, a s njima i zakon, pa sad obuhvaća cijeli ljudski rod. Cijeli je svijet
Obećana zemlja, nema više granica! Ja, čovjek koga vidiš pred sobom, Zebedijo,
krenut ću da objavim riječ Božju narodima. I do Rima ću doprijeti - hoću, ne smij
mi se - i dograbit’ cara za Adamovu jabučicu, zbacit’ ga i uspet’ se na njegovo
prijestolje. Zašto ne bi’! Zar ne reče Učitelj: nismo mi više ribari tvoga soja - ne
lovimo ribu, nego čeljad. A mudrima je to poruka da nas paze i maze, poje i goje,
jer ćemo jednoga dana - i to kol’ko sutra - velika gospoda bit’. Ti nam daš ulomak
suha hljeba, a mi ti za nekoliko dana uzvratimo punom peći. I to kakvi’ hljebova!
Besmrtni’! Jedeš ih i jedeš, a nikako da ih pojedeš.“
„Kukavče, već te vidim naglavce razapetog,“ progunđao je Zebedija, povlačeći
se u svoj kut. Jer, slušajući Petrove riječi, strah mu se postupno u kosti uvukao:
bolje mi je držat’ jezik za zubima, pomislio je. Nikad ne znaš što se može zbit’.
Okrugla je Zemlja, pa se okreće - nije nemoguće da jednoga dana i ovi ludonje... pa
je bolje poštedjet’ se za slučaj da se bilo što dogodi!
Učenici se kriomice nasmijaše - itekako su znali da je Petra ošinulo vino, pa da
mu je do svakojake šale, ali su u sebi, premda još ne dovoljno pijani da to i kažu, u
potaji premetali jednake misli. Ugled, visoki položaj, svilene halje, zlatno prstenje,
jela i pića u izobilju - i cijeli svijet pod židovskom čizmom: e, to bi bilo kraljevstvo
nebesko!
Starac Zebedija, ispivši još jednu, konačno se osmjeli, te reče: „A ti, Učitelju -
ne kaniš otvorit’ usta? Ti si ovo sve započeo, a sad sjediš mrtav-’ladan, dok se ostali
razmeću riječima... Reci ti meni, u ime tvoga Boga, zašto bi’ ja treb’o gledat’ kako
se moje arči i razvlači, a ne dići glasa?“
„Zebedijo,“ odvrati mu Isus, „bješe jednom neki vrlo bogat čovjek, koji je žnjeo,
jematvovao, masline skupljao, te krčage svoje punio, pa jeo, pio... i onda u svoj vrt
legao zboreći: ‘Dušo moja, imućna li si - jedi, pij, raduj se!’ Ali, čim to reče, začu
glas s nebesa: ‘Budalo, da bi li budalo - još ćeš ove noći dušu paklu predati. A što će
biti sa svim dobrima što si ih nagomilao?’ Zebedijo, imaš uši pa počuj što ti kažem -
a imaš i uma da bi razumio na što ciljam: neka ti taj glas nad glavom danju i noću
odjekuje, moj Zebedijo!“
Stari veleposjednik pognu glavu i više ne progovori.
U tom se trenu otvoriše vrata i Filip se pojavi na pragu, a za njim golema
ljudina - Natanijel. U srcu bješe razbistrio sve dvojbe i odlučio, te priđe Isusu i
224
stopala mu poljubi.
„Učitelju moj,“ kaza, „eto me s tobom sve do smrti.“
Isus položi ruku na njegovu bikovsku glavu pokrivenu kovrčavom kosom.
„Dobro došao, Natanijele. Koliko li sandala drugima načini, a sam bos hodiš... e, to
mi je silno po volji. Pođi sa mnom!“ Posadio ga je desno od sebe i pružio mu krišku
hljeba namazanu maslacem i bukaru vina, te mu reče: „Pojedi ovaj kruh i ispij ovo
vino, da bi moj postao.“
Natanijel smaza kruh i ispi vino jednim gutljajem, osjetivši najednom silnu
snagu u tijelu i duši. Štoviše, vino mu ozari um poput izlazećega sunca. Sve mu se:
hljeb, piće i duša u jedno stopi.
Dođe mu i da nešto kaže - kao da je na žeravi sjedio - ali bješe suviše
sramežljiv.
„Zbori, Natanijele,“ potakne ga Učitelj. „Otvori srce i olakšaj si breme.“
„Učitelju,“ zausti bivši postolar, ,,‘tio bi’ da znaš da sam vazda siroma’ bio. Živio
sam jedva spajajuć’ kraj s krajem, više gladan nego sit, te nikad nisam imao
vremena Zakon izučavat’. Slijep sam, Učitelju... oprosti mi. Eto, to ti kazat’ htjedo’
- pa reko’ i sad se mnogo bolje ćutim.“
Isus pomilova novog prosvjetljenika nježno po širokim plećima. „Ne uzdiši,
Natanijele,“ reče mu s osmijehom, „jer dvije staze vode u njedra Gospodinova:
jedna je staza uma, a druga srca. Slušaj što ću ti kazat’:
„Siromah, bogataš i ljepotan umriješe istoga dana i u istu se uru pojaviše pred
Božjim sudom... a nitko od njih ne bješe Zakon izučavao. Bog se namršti, te upita
siromaha: ‘Zašto za života nisi Zakon izučavao?’ ‘Gospode,’ ovaj će, ‘puki sam
siromah bio, gladan ropski radio iz dana u dan ne bi’ li ženu i djecu prehranio, pa
nisam imao kad.’“
,,‘A jesi li bio siromašniji od moga vjernog sluge Hilela?’ upita Bog Ijutito. ‘On
nije imao novca da uđe u sinagogu i počuje tumačenja Zakona, pa se uspeo na krov,
legao ondje i slušao kroz svjetlarnik. Sniježiti počne, ali on bješe toliko obuzet
onim što je čuo da ni zamijetio nije... Ujutro, kad je rabin ušao u sinagogu, vidje da
je mračno u njoj - diže pogled i vidje čovječje tijelo nad svjetlarnikom. Popeo se na
krov, razgrnuo snijeg i otkopao Hilela, te ga na rukama snio dolje, upalio vatru i
vratio ga u život. Onda mu dopusti da može u sinagogu i slušati rasprave i ne
plativši, pa Hilel postade glasovit rabin, koji se proču po cijelom svijetu... A što na
to kažeš?’“
„‘Ništa, Gospode,’ promrmlja siromah i stade plakati.“
„Bog se onda okrenu bogatašu. ‘A ti, zašto nisi izučavao Zakon za života?’“
„‘Prebogat sam bio, imao mnoge voćnjake, mnoge robove, mnoge brige... Kako
sam mogao?’“
„‘Bješe li bogatiji,’ presječe ga Bog, ‘od Eleazara, sina Harsomova, koji naslijedi
tisuću sela i tisuću lađa? Ali, sve napusti kad dozna za mudraca koji je Zakon
tumačio... a što imaš na to kazati?’“
„‘Ništa, Gospodine,’ odgovori bogataš, te i on stade ridati.“ „Bog se onda okrenu
ljepotanu. ‘A ti, ljepotane, zašto nisi izučavao Zakon?’“
225
 „‘Silno sam lijep bio i mnoge su me žene salijetale... pa gdje bi’, uz toliku
zabavu, našao vremena da i na Zakon oko bacim?’“ „‘Jesi li bio ljepši od Josipa, u
kojeg se zaljubi neka žena u Putiparu? Toliko je lijep bio da suncu reče ‘Sijaj,
sunce, tako da ja mogu sjati.’ A kad je svitak sa Zakonom razvio, slova mu se kao
vrata otvoriše, a značenja njihova ukazaše mu se poput svjetla i plamena. Sto na to
kažeš?’“
„‘Ništa, Gospode,’ promrmlja kicoš, te i on stade gorko plakati.“
„Bog nato pljesnu rukama, te pozva Hilela, Eleazara i Josipa da dođu iz raja.
Pošto su stigli, reče im ‘Sudite ovim ljudima koji nisu Zakon proučavali zbog
siromaštva, bogatstva i silne ljepote. Zbori, Hilele - sudi siromahu!’“
„‘Gospode,’ odgovori Hilel, ‘kako da ga osudim? Znam što je siromaštvo, znam i
glad što je. Oprostit’ mu treba!’“
,,‘A ti, Eleazare?’ reče Bog. ‘Eto ti bogataša, u tvoje ga ruke predajem.’“
„‘Gospode,’ odvrati Eleazar, ‘kako da ga osudim? Znam ja kako je bogat biti -
isto što i mrtav! Pomilovat’ ga treba!’“
,,‘A ti, Josipe? Na tebe je red - eno ti kvarnog ljepotana!’“ „‘Gospode, kako da ga
osudim? Znam kakav je to boj, kakvo mučeništvo, pobijediti tjelesnu ljepotu. I
njega treba pomilovati!’“ Isus tu zastade, osmjehnu se, pa pogleda Natanijela - koji
osjeti tešku nelagodu.
“Onda, što je Bog zatim učinio?“ upita.
„Upravo ono što bi i ti učinio,“ odgovori Isus nasmijavši se. I prostodušni
postolar prasnu u smijeh. „To znači da sam spašen!“ zgrabio je obje Učiteljeve ruke,
te ih čvrsto stisnuo. „Razumio sam, Učitelju: rek’o si da dvije staze vode do grudi
Gospodinovih, staza uma i staza srca... a ja udari’ stazom srca, pa te nađe!“
Isus se pridiže i ode do vrata. Žestok se vjetar bješe digao i jezero se uzburkalo.
Zvijezde bjehu razasute nebom poput zrnaca pijeska, što ga podsjeti na pustinju, pa
se stresao i zatvorio vrata. „Noć je dar Božji,“ reče. „Dolazi tiho poput majke pokrit’
čovjeka, polaže mu hladnu ruku na čelo i odnosi svagdašnje brige iz tijela i duše.
Braćo, vrijeme je da se predamo njenom zagrljaju.“ Starica Saloma čula ga je, pa
ustala, a i Magdalena se diže iz kuta uz oganj, gdje je skutrena sva sretna slušala
glas svoga voljenog. Dvije žene rasprostriješe slamarice i donesoše pokrivače, dok
Jakov dovuče iz dvorišta nekoliko maslinovih cjepanica i baci ih na žeravu. Isus,
stojeći nasred prostorije licem okrenut prema Jeruzalemu, diže ruke i započne
večernju molitvu: „Otvori nam tvoje dveri, o, Gospode. Prođe dan, sunce zađe i
nestade - a mi, o, Vječni, dođosmo pred tvoja vrata. Preklinjemo te: oprosti nam.
Preklinjemo te: smiluj nam se. Spasi nas!“
„I dobre nam snove pošalji, Gospodine,“ pridoda Petar. „Daj mi, Gospode, da u
snu vidim moju staru zelenu brodicu, posve obnovljenu i crvenih jedara!“ Očito
bješe poprilično popio, jer ga je zahvatilo veselo raspoloženje.
Isus je legao u sredinu, okružen učenicima. Budući da bjehu zauzeli kuću uzduž
i poprijeko, Zebedija i žena mu - jer im ne ostade mjesta - prijeđoše u pokrajnju
gospodarsku zgradu, Magdalena s njima. Starac je gunđao, jer mu narušiše
udobnost; okrenuvši se ženi, poluglasno joj je u bijesu dobacio - ali dovoljno glasno
226
i za Magdalenine uši: „Što slijedi?! Da me čopor stranaca iz kuće izbaci? Na što li
smo spali...“
Starica se, međutim, okrenula zidu i ništa mu ne odgovori. Te je cijele noći Matej
budan ostao: čučnuo je pod uljanicu,
izvadio ranije načetu pergamenu iz njedara, te nastavio opisivati kako je Isus ušao
u Kapernaum, kako mu je Magdalena prišla... zapisao prispodobe što ih je Učitelj
kazao. Kad je završio, ugasio je svijeću i prilegao, ali podalje, znajući da ostali
učenici ne trpe njegov težak zadah.
Petar je zaspao prije nego što je i sklopio oči - a istoga trena anđeo siđe s neba,
te mu san podari: mnoštvo se golemo bješe okupilo na jezerskoj obali, a i Učitelj
ondje bješe - divio se novoj brodici, zelenoj sa crvenim jedrima, koju su upravo
porinjavali u vodu. Postrance, na pramcu joj bješe narisana riba jednaka onoj
istetoviranoj na Petrovim grudima. „Komu li pripada ova prelijepa brodica?“ pitao
je Isus, a Petar je ponosno odgovorio: „Moja je.“ „Hajde, Petre, ukrcaj ostale
sudruge i isplovite do sredine jezera da bih se mogao diviti vašoj smjelosti!“
„Vrlo rado, Učitelju!“ rekao je Petar, te odriješio uže - ostali uskočiše u barku,
povoljan joj vjetar puhnu u po krme i oni se učas dohvatiše otvorene vode,
pjevajući od veselja.
Ali, nenadano se pijavica ukaza! Brodica se stade okretati u mjestu, sve na njoj
škripjeti počne, na bok se nagnu i vodu primi, te joj potonuće zaprijeti. Učenici,
koji bjehu popadali po podnicama, nadadoše se u zapomaganje, a i Petar, za jarbol
se držeći, zavapi „Učitelju, Učitelju, pomaži!“ U istom trenu vidje ga kako u
bijelom kroči prema njima - po vodi hodajući! I ostali učenici digoše glave, te u
strahu povikaše „Duh! Duh dolazi!“
„Ne bojte se!“ reče im Isus. „Ja sam to!“
„Gospodaru, ako si to zaista ti, naredi mi da i ja zakoračim po valovima i pođem
ti ususret,“ u silnom će strahu Petar. „Dođi!“ zapovijedi mu Isus.
Petar skoči iz brodice, stade na valove i počne koračati njima - ali, kad vidje
uzburkano jezero, okameni se od straha, te se počne utapljati. „Spasi me, Gospode,“
kriknuo je, „utopit ću se!“ Isus mu pruži ruku i izvuče ga. „Čovječe s premalo vjere,
zašto si se uplašio?“ upita ga. „Zar nemaš povjerenja u me? Pogle’!“
Isus diže ruku nad valove i reče „Smirite se!“ - a vjetra namah nestade, voda se
posve umiri.
Petar brižnu u plač: njegova duša bješe još jednom na kušnju stavljena - i još
jednom posramljena bješe. Glasno je kriknuo i probudio se; brada mu je bila
orošena suzama. Uspravio se, sjedeći na prostirci leđima naslonjen na zid i duboko
uzdahnuo.
Matej, koji još ne bješe usnuo, čuo ga je i upitao: „Sto ti je, zašto uzdišeš, Petre?
“
Na tren, Petar odluči praviti se gluh i ne odgovoriti mu; nikako mu se nije
zapodijevalo razgovora sa činovnikom. Ali, onaj ga je san doslovce gušio i morao ga
je izbaciti iz sebe da si dade oduška. Privukao se stoga Mateju, te mu ga stao
prepričavati - a što je dulje pričao, sve je više i kitio. Matej ga je slušao netremice,
227
sve pamteći kako bi sutra, dade li Bog, po danjem svjelu sve i upisao u svoju knjigu.
Petar je završio priču, ali mu se srce ne bješe smirilo - baš kao ni ona barka na
valovima. Najednom se stresao: „Da nije Učitelj stvarno noću došao k meni i poveo
me na otvorenu vodu kako bi me iskušao? Nikad u životu ne vidjeh jezero
uzburkanije ni brodicu stvarniju, a niti doživjeh opiljiviji strah. Možebit to i ne
bješe san... Što ti misliš, Mateju?“
„Sasvim sigurno to ne bješe san. Nedvojbeno, čudo se zbilo,“ odgovori Matej i
uroni duboko u promišljanja kako će to sutra zabilježiti. Znao je da mu neće biti
nimalo lako, jer ni sam nije bio siguran je li se radilo o snu - jednako kao što je, još
manje, vjerovao da se stvarno tako zbilo. A što ako je bilo i jedno, i drugo? Jer,
čuda se događaju, premda ne na ovom svijetu, ne na njegovim morima... ali gdje
onda?
Sklopio je oči tonući u razmišljanja ne bi li našao odgovor, ali san dođe i povede
ga sobom.
Sljedećega je dana neprekidno pljuštalo, i to s jakim vjetrom, pa ribari nisu ni
dizali jedra. Zatvoreni u svoje kolibe krpili su mreže i živahno razgovarali o
neobičnom gostu koji je odsjeo u Zebedijinoj kući. Kao da je Ivan Krstitelj
uskrsnuo, odnosno da je u trenu nakon krvnikovog zamaha sjekirom zgrabio
vlastitu glavu i utekao s njom - ali, kako bi onemogućio Heroda da ga još jednom
uhvati i obezglavi, ušao u tijelo sina nazaretskog drvodjelje i stopio se s njim. Jer,
gledajući sina Marijinog, mogao si se raspametiti, ali ne i odgovoriti sam sebi je li
riječ o jednom čovjeku, ili o dvojici! Zapanjujuće se nešto zbilo: kad ga pogledaš
pravo u lice, čini ti se - običan čovjek, koji ti se smiješi; pokreneš li se malo, jedno
mu oko bjesnilom blista, kanda te proždrijeti hoće, a drugo te ohrabruje da mu
priđeš. A pristupiš li mu, posve te ošamuti - ne znajući što se s tobom zaista zbiva,
ostavljaš dom i djecu i polaziš za njim!
Jedan stari ribar pomno je sve to slušao, pa će, zabrinuto klimajući glavom:
„Tako vam to biva s onima koji se ne ožene: samo im spasenje svijeta na umu,
milom ili silom. Neutrošeno im sjeme udari u glavu i napadne mozak... te stoga, za
ime Božje, ženite se, istutnjite se sa ženama, djecu napravite i tako se smirite!“
Starac Jona bješe čuo vijest još prethodne večeri, pa je čekao i čekao u svojoj
izbi, pomišljajući da neće dugo proći, pa će mu sinovi ipak svratiti da vide li je
mrtav ili živ. Čekao je cijelu noć, do jutra izgubio svaku nadu, te zorom nazuo
visoke mornarske čizme, što ih bješe dao načiniti još za vjenčanje, a otada nosio
samo u posebnim prigodama, zaogrnuo se nauljenom kabanicom i krenuo put kuće
svoga prijatelja Zebedije. Našavši vrata otvorena, uđe u prostoriju - u kojoj zateče
desetak muškaraca, te dvije žene, kako skrštenih nogu sjede oko ognja. Stariju je
poznavao, domaćicu Salomu... a i onu mlađu mora da je jednom već vidio, ali se
nije mogao sjetiti gdje. Kuća bješe polumračna: sinove svoje, Andriju i Petra,
prepoznao je kad su se na tren pokrenuli, pa im se lica ozarila svjetlošću s ognjišta,
ali nitko ne bješe čuo da je ušao, niti se okrenuo da ga pogleda. Napregnuto,
zagledani u nj, usta poluotvorenih u zanosu, slušali su onoga koji mu jedini bješe
okrenut licem... a što li je taj zborio?
228
 Starac Jona napregnuo je uši ne bi li čuo, ali je samo tu i tamo uspijevao načuti
riječi „pravda“, „Bog“, „kraljevstvo nebesko“... Isto, sveudilj isto! Iz godine u
godinu! A toga mu bješe i više nego dosta: umjesto da im kazuje kako se lovi riba,
krpe jedra, šupere brodice, ili kako da se ubog čovjek spasi od studeni, vlage i gladi
- oni tu posjedali i divane o nebesima! Prokleto bilo, zar nemaju što reći o zemlji i
moru?... Starac Jona se razgnjevio, te glasno nakašljao ne bi li ga netko čuo i
okrenuo se. Nitko ni da ga letimično pogleda! Udario je zatim svom snagom nogom
o pod - uzalud mu teška noga i tvrda čizma, svi bjehu očarani onim što je silazilo s
usana bljedolikog govornika.
Starica Saloma u neko mu se doba jedina okrenula - pogledala ga jest, ali ne i
vidjela. Jona se onda probi naprijed, te čučnu uz vatru tik za sinovima; položio je
svoju krupnu šaku Petru na rame i prodrmao ga, ovaj se okrenuo, vidje oca, ali
stavi prsta na usta dajući mu znak da šuti, te se opet usredotoči na kazivanje
bljedolikoga, kao da ga i nije dodirnuo vlastiti otac, koga ne bješe vidio već
mjesecima.
Jona najprije bješe ožalošćen, a onda je osjetio ljutnju, te počne skidati čizme -
već su ga itekako žuljale - da ih baci Učitelju u glavu ne bi li konačno umuknuo, da
može porazgovarati s djecom. Već bješe digao čizme i zamahivao da bi ih mogao
što bolje baciti, ali nečija ruka iza njegovih leđa zadrža njegovu. Okrenuvši se,
vidje starog Zebediju.
„Diž’se, Jona,“ prijatelj mu šapnu na uho. „Hajd’mo unutra. Jadniče moj, imam
ja tebi nešto kazat’...“
Jona stavi čizme pod mišku i krenu za domaćinom u sobicu u unutarnjem dijelu
kuće, gdje sjedoše uza Salomine škrinje.
„Jona,“ Zebedija će zamuckujući, jer bješe poprilično popio nastojeći prigušiti
jed, „Jona, prijatelju moj napaćeni... dvojicu si sinova imao — obojicu otpiši. I ja
sam dvojicu imao... i obojicu prekrižio. Njima kanda je odsele Bog ćaća, pa čemu da
se odupiremo? Gledaju nas k’o da ‘oće reć’ A k’o si ti, sjedobradi?’ Smak svijeta, eto
što... jadni moj Jona! U početku sam i ja bjesnio - došlo mi da zgrabim osti, pa po
njima. Ma ubrzo vidje’, nije to rješenje, te se povuko’ u moju ljušturu i predado’ im
ključe. Moja stara se zanijela, podupire i’ - is’lapjela je dobrano, što da ti velim... I
tako, ona se sad pita, a ne starac Zebedija! Eto, to sam ti ‘tio reć’... da se ne
zavaravamo. Nije nego kako ti ja kažem: dotukoše nas!“ Jona polako nazu čizme,
ogrnu se kabanicom, pogleda još jednom Zebediju - ako mu još ima štogod kazat’...
nije imao ništa - te otvori vrata i pogleda u nebo: mračno kao u rogu, pogled
zemlju: kiša i studen... Prošapta „Dotukoše nas!“ i ode poražen, gacajući glibom na
putu prema svojoj kolibi.
Dok je Jona posrtao blatom mrzovoljno otpuhujući, sin Marijin pružio je
dlanove nad plamenove kao da se moli Bogu ognja koji, skriven među vatrenim
jezicima, daruje ljudima toplinu. Srce mu se bješe otvorilo: s rukama nad ognjem,
nastavio je: „I ne pomišljajte da sam došao ukinuti Zakon i proroke: nisam došao da
bih izbrisao stare zapovijedi, nego da ih osnažim. Vidjeli ste da na Mojsijevim
pločama stoji: Ne ubij! A ja vam kažem, tko god li se razgnjevi na brata svoga i
229
samo digne ruku na nj, ili mu samo kaže ružnu riječ, u ognjima će paklenim
gorjeti. Vidjeste da na Mojsijevim pločama piše: Ne poželi ženu bližnjega svoga! A
kažem vam: tko god i pogleda ženu željom obuzet, već je počinio preljub u srcu. I
požudan će pogled odvesti razvratnika u pakao.“
„Stari zakon nalaže vam da poštujete oca i mater; ja, pak, kažem - nemojte
utamničit’ srce u roditeljskom domu. Neka izađe i zađe po svim domovima, obgrli
cijeli Izrael od planine Hermona do Idumejske pustinje, pa i dalje... na istok i
zapad, cijeli svijet. Bog je naš otac, a Zemlja nam mati. Napola smo od zemlje,
napola od neba, pa poštivanje vašega oca i majke vaše znači čašćenje Neba i Zemlje.
“
Starica saloma uzdahnu: „Teške su tvoje riječi, Učitelju... teške jednoj majci.“
„Riječ Božja uvijek je teška,“ odgovori joj Isus.
„Eto, uzmi obojicu mojih sinova,“ starica će poluglasno, skrštenih ruku. „Uzmi
ih, tvoji su.“
Isus ju je čuo, osjetio bol napuštene majke u njezinom glasu i pomislio kako sve
sinove i kćeri svijeta prima o svoj vrat. Sjetio se crnoga jarca u pustinji s bezbroj
plavih amuleta, zapisa o grijesima, što mu ih ljudi povješaše o šiju. Bez riječi se
nagnuo prema Salomi, koja mu oba sina dade, kao da joj hoće reći: Evo, oko vrata
mi ih objesi...
Bacio je zatim naramak lozja na ognjište — plamenovi stadoše hitro gutati suho
pruće. Nekoliko trenutaka gledao je kako nestaje u ognju, a onda se opet obratio
sudruzima:
„Onaj tko više voli oca svoga i majku svoju negoli mene nije vrijedan da sa
mnom krene - a ni onaj tko voli više sina svoga, ili kćer svoju, nije vrijedan da sa
mnom pođe. Nas ne mogu više obuzdati ni stari zakoni, ni stare ljubavi.“
Zastao je na tren, te nastavio: „Čovjek je razmeđe, crta na kojoj prestaje zemlja
i od koje počinje nebo. Ali, međa se ta neprestance pomiče, odmičući prema nebu.
I Božje se zapovijedi jednako tako pomiču i napreduju: uzimam, stoga, Mojsijeve
zapovijedi s ploča i proširujem ih, unapređujem.“
„Zar se onda i Božja volja mijenja, Učitelju?“ iznenađeno će Ivan.
„Ne, voljeni Ivane, ali se srce čovječje širi da bi moglo sadržavati što više Božje
volje.“
„Naprijed, onda,“ uskliknu Petar, skačući na noge. „Sto smo se usjedjeli?
Hajd’mo obznanjivat’ svijetu nove zapovijedi.“
„Pričekaj dok kiša ne stane, jer ćemo pokisnut’!“ prošišta Toma u šali.
Juda bijesno protrese glavom, te će: „Najprije moramo istjerat’ Rimljane! Tijela
oslobodit’ prije nego što oslobodimo duše - to je valjan redoslijed. Ne gradimo od
krova, kući se prvo udaraju temelji.“
„Duša je temelj, Judo.“
„A ja vam velim da je temelj tijelo!“
„Ako ne izmijenimo dušu u sebi, Judo, vanjski se svijet nikad promijeniti neće.
Neprijatelj je u nama, Rimljani su u nama... iznutra spas počinje!“
Juda poskoči žestoko uzrujan: predugo je već gušio pobunu u srcu - slušao i
230
slušao, nakupljao jed u grudima... a sad više nije mogao.
„Prvo protjerajmo Rimljane!“ uzviknuo je gušeći se od gnjeva. „Rimljane prvo!“
„Ali, kako ih možemo protjerat’?“ oprezno će Natanijel, kojemu se ta galama
nije nimalo sviđala... potajice je pogledavao prema vratima. „Ajde, kaži ti nama,
Iškariote?“
„Ustankom! Sjetite se Makabejaca - istjerali su Grke. Sad je na nas red, tren je
za nove Makabejce koji će izbacit’ Rimljane. Kasnije, kad sve bude opet u našim
rukama, možemo se baviti bogatima i siromašnima, tlačiteljima i tlačenima.“
Svi zašutješe - učenicima bjelodano nije bilo jasno kojim bi putom trebali
udariti. Upitno su pogledavali Učitelja i čekali — on, pak, bješe zamišljeno
zagledan u plamenove... Kad li će ljudi shvatiti da samo jedno postoji u vidljivomu
i nevidljivom svijetu: duša!
Petar se pridiže. „Oprostite mi,“ reče, „ali meni su ove rasprave odveć
zamršene... ne razumijem ih. Neka nas iskustvo poduči što je temelj, pričekajmo,
pa ćemo vidjet’ što će se zbiti. Učitelju, daj nam dopuštenje da sami krenemo među
ljude, pronoseći Dobru vijest.... pa ćemo, kad se vratimo, iznova razgovarat’
o svemu.“
Isus podiže ruku i prijeđe pogledom preko njihovih lica. Potom kimnu Petru,
Ivanu i Jakovu - oni priđoše, a on im, jednom po jednom, položi obje ruke na
glavu.
„Idite, s molim blagoslovom,“ reče. „Objavljujte Dobru vijest ljudima... i ne
bojte se. Bog će vas držati na dlanu i čuvat’ od propasti. Ni vrabac s neba ne padne
bez njegove volje, a vi vrijedite mnogo vrabaca. Bog bio s vama! I brzo se vratite, a
neka se tisuće duša ovjese o vaše šije - vi ste moji izaslanici.“
Tako prva trojica apostola primiše blagoslov - otvoriše vrata i krenuše u olujnu
noć, svaki na svoju stranu.
Prolazio je dan za danom, a Zebedijin se dvor svijetom punio jutrom, a praznio
tek navečer. Bolesni, kljasti, đavlom opsjednuti... navališe sa svih strana. Neki
plačući, drugi srdito se izderavajući na Sina čovječjeg da čudo učini i izliječi ih. Ta,
zar ga Bog zarad njih ne posla? Neka se onda i ukaže, sad i tu, u Zebedijinom
dvorištu!
Slušajući ih iz dana u dan, Isus sve žalosniji bijaše. Izlazio je i polagao ruku,
blagosiljao, svakog od njih, govoreći „Dvije su vrste čuda, braćo, čuda tijela i čuda
duše - a vjerujte samo u potonja. Pokajte se i očistite dušu, pa će vam se i tijelo
pročistiti. Duša je poput drveta: bolest, zdravlje, raj, pakao... njeni su plodovi.“
Mnogi povjeravaše, pa čim bi povjerovali, osjetili bi kako im krv struji
onemoćalim tijelima. Odbacili bi štake i u kolo se hvatali... Drugi, čim bi Isus
položio ruke na njihove ugasle oči, osjetili bi kako im svjetlost dotječe iz vršaka
njegovih prsta - otvorili bi kapke i kliknuli od radosti, jer bi vidjeli sve oko sebe!
Matej je stalno imao pripravno pero, te uši i oči širom otvorene. Nije dopuštao
da mu ni riječ promakne - sve je upisivao na pergamenu - pa je tako malo-pomalo,
dan za danom, nastajalo Evanđelje, obznana Dobre vijesti. Korijen je pustila,
izbacila grane i postala stablo koje plodovima rađa, hraneći već rođene i one koji će
231
se tek roditi. Matej je znao Stari zavjet naizust, pa je zamijetio da Učiteljeva
kazivanja i djela bjehu točno onakva kakva su bila najavljen u proročkim djelima,
prije mnogo stoljeća - a ako se predskazanja i Isusov život djelomice i ne bi
podudarali, bješe to stoga što čovjek po prirodi ne žudi uvijek za potpunim
razumijevanjem svetih knjiga.
Riječ Božja ima sedam značenjskih razina, a Matej se trsio ne bi li iznašao na
kojoj se od njih u prvi mah nepodudarne pojedinosti mogu sastati sa svojim
parnjacima. Znao je da će mu, poveže li neke i pomalo silom, Bog oprostiti! Štoviše,
Bog kao da mu nije samo prelazio preko nategnutih spona, nego ih i priželjkivao
 jer bi svaki put, kad bi Matej zbunjen digao pero s pergamene, anđeo dolepršao,
nagnuo mu se na uho i kazao što treba zapisati.
A prvoga je dana Matej jasno razumio kako treba početi i na koji način mu je
držati čvrstu ruku nad pripoviješću o Isusovom životu i njegovom vremenu. Stoga i
jest započeo s njegovim rođenjem, roditeljima i praroditeljima... četrnaest naraštaja
unatrag: kako se rodi Josipu, drvodjelji iz Nazareta, i njegovoj ženi Mariji, kćeri
Joakima i Ane... Kad se latio pera, Matej je šapatom zazivao Boga da ga prosvijetli i
snage mu dade - ali, čim je svojim krasopisom ispisao prve riječi, prsti su mu
odrvenjeli i anđeo ga saletjeo: „Nije sin Josipov!“ kazao mu je u uho, ljuti lepećući
krilima. „Što kaže prorok Isaija: ‘Znajte, djevica će bezgrešno zanijeti i poroditi
sina...’ Piši: Marija djevica bješe, a arhanđel Gabrijel sletje joj na kuću, dodirnu ju i
reče: ‘Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom!’ Odmah se u njenoj utrobi
plod zače... Čuješ li ti mene? Tako moraš napisati, a ne ‘rođen u Nazaretu’ - jer on
ne bješe tamo rođen! Zar se ne znaš što je prorok Mihej zapisao: ‘A ti, Betleheme,
najmanje među tisućama kneževstava Judinih, iz tebe će izaći onaj koji će vladati
Izraelom, a njegov je iskon od davnine, od vječnih vremena.’ Stoga je Isus rođen u
Betlehemu, u štalici... jer kao što kaže nepogrešivi psalam: ‘Uze ga iz štalice gdje su
jaganjci sisali, da bi ga učinio pastirom stada Jakovljevog.’ Zašto si stao? Oslobodio
sam ti ruku - piši!“
Matej se, međutim, rasrdio: okrenuo se nevidljivomu krila- tom i tiho
progunđao, da ga ne bi čuli pozaspali učenici. „To nije istina - neću ti ja tako
pisat’... i neću!“
Podrugljiv se smijeh začu potom u zraku, a onda i glas: „Ti bi da razumiješ što
je istina - ti, šako praha zemaljskoga?! Sedam razina ona ima: na najvišoj je
prijestolje istine Božje, koja nema ničega sličnog s ljudskom istinom. Istina je,
Mateju evanđelisto, ono što ti ja na uho šapćem... piši stoga: ‘A tri mudraca,
slijedeći blistavu zvijezdu, dođoše djetešcu se pokloniti...’“
Znoj oblije Matejevo čelo. „Neću tako pisati! Neću...“ ali mu je ruka sama hitala
pergamenom, a pero ostavljalo trag.
Isus, premda bješe duboko usnuo, čuo je Matejevu bitku s anđelom, razbudio
se, te ga vidje nagnutog uza svijeću kako škripavim perom piše srdito kanda će ga
potrgati.
„Mateju, brate moj,“ reče mu tiho, „zašto gunđaš? Tko te uznemiruje?“
„Ne pitaj, Učitelju,“ odgovori ovaj sve brže povlačeći pero pergamenom. „Žuri
232
mi se... samo ti spavaj.“
Isus je osjetio da Bog mora biti s njim; sklopio je oči da ga ne ometa u
posvećenom zanosu.

24
Smjenjivali su se dani i noći - prođe mjesec dana, započe drugi... a stalno kiša,
studen, na Salominom se ognjištu vatra gasila nije, a niti izostajala posvećena
bdijenja uza nju, jer je svake večeri kapernaumska sirotinja, čeljad uboga, dolazila
da nakon svagdašnje tlake počuje novog Tješitelja. Dolazili su mu bijedni i
neutješni - a odlazili u svoje jadne kolibe sretni i utješeni. Jer, on je njihove
vinograde, brodice i veselja prenio sa zemlje na nebo: objasnivši im koliko su
nebesa izvjesnija od zemlje.
Srca nesretnih punila su se trpeljivošću i ufanjem, pa se čak i Zebedijino divlje
stade pripitomljavati. Malo pomalo Isus je prodirao u nj, opijajući mu um - ovaj mu
je svijet blijedio, a nad glavom lebdjeo novi, vječan i prebogat neuništivim blagom.
U tom će čudnomu novom svijetu Zebedija, njegova žena i sinovi - čak i njegovih
pet brodica, te pune škrinje i kamenice - živjeti zauvijek, te je stoga zaključio da
mu je bolje ne gunđati, kad vidi te nezvane goste kako danonoćno sjedaju za stol u
njegovoj kući. Jer, stići će namira, itekako će stići.
Usred zime, nastupiše suncem okupani dani što ih vodomarovim zovu: sunce je
žestoko sjalo i zagrijavalo ogoljelu zemlju, pa prevarilo badem usred Zebedijina
dvora: vjerujući da je proljeće stiglo, osuo se nabubrelim pupoljcima. Vodomari su
jedva dočekali dane blagotvorne topline, kako bi se počeli gnijezditi na stijenama
nad vodom, jer dok sve Božje ptice leže na jajima u proljeće, nezasitni ribar čini to
usred zime - a Bog kao da mu se smilovao, pa dao nekoliko sunčanih tjedana samo
njega zarad. Radosno se glasajući, ti su ljepotani modrih krila i narančastih grudi
lijetali nad zrcalom Genezaretskog jezera, izražavajući zahvalnost Svevišnjemu što
je još jednom održao riječ.
Tih dana su se i učenici koji bjehu ostali s Isusom raspršili okolnim selima, pa i
po ribarskim lađicama, da bi iskušali vlastita propovjednička umijeća. Filip i
Natanijel tako su zašli u brda, te ondje najavljivali riječ Božju svojim prijateljima
ratarima i pastirima, dok se Juda, zlovoljan i nedruželjubiv, samotnjački zaputio u
planinsku pustoš da si ondje dade oduška srdžbi. Nije da mu se neprihvatljivim
činio veći dio Učiteljevog držanja, riječi i postupaka, ali bješe i onoga što nije
mogao podnijeti. Jer, ponekad bi žestoki Krstitelj grmio kroz njegova usta - a bilo
je i dana kada bi opet drvodjeljin sin beskrvno meketao ‘Ljubavi! Ljubavi!...’ Ma,
kakva ljubav, vidovnjače? Koga voljeti? Svijet je truljenjem zahvaćen i samo mu se
nožem može pomoći - ja ti kažem!’
Matej bješe jedini ostao u kući: nije se htio udaljiti, jer bi Učitelj mogao
progovoriti, a njegovo bješe spriječiti da mu ijednu riječ vjetar odnese. Štoviše,
mogao bi i neko čudo učiniti - a Matej ga je morao vidjeti svojim očima, da bi
mogao o njem izvijestiti. A, osim toga, kamo bi mogao poći, s kim razgovarati?...
Jer mu nitko ne htjede ni blizu prići - a sve stoga što nekoć bješe odbojni činovnik.
233
Ostao je stoga u Zebedijinom domu i potajice iz prikrajka promatrao Isusa; on je
danju sjedio pod onim propupalim bademom, govoreći nešto nježno i tiho
Magdaleni, koja mu je redovito bila uz noge. Uzalud je Matej ćulio svoja golema
ušesa - nije razumio ni riječi; samo je mogao vidjeti kako ju Učitelj gleda strogo,
lica zasjenjenog patnjom, spuštajući s vremena na vrijeme ruku da ju površno
pomiluje po kosi.
Šabat dođe, pa ranim jutrom počeše pristizati hodočasnici iz udaljenih sela:
zemljoradnici iz Tiberijade, ribari s Genezaretskog jezera, pastiri s planina... da
čuju riječi novog proroka o raju i paklu, nesretnom čovječanstvu i Božjoj milosti.
Htjedoše ga povesti
 jer dan bješe sunčan i vedar kao riblje oko - do obližnjeg obronka, kako bi se
ondje mogli izvaliti po netom proklijaloj travi, te ga slušali grij uči se na suncu... a
možda i drijemajući na proljetnoj tratini. Skupiše se tako zarana na ulici, pred
zatvorenim dvorišnim vratima, pa ga počeše zvati da izađe.
„Magdaleno, sestro moja,“ reče Isus, „počuj: dođe me narod povesti...“
Ona ga, međutim, nije čula - toliko bješe obuzeta njim u posljednje vrijeme da
nije skidala pogleda s njega, dok je sve što joj je govorio bilo poput daleke, istom
zaboravljene jeke. Jer, toliko je uživala u njegovom glasu da joj je njegova melodija
sve kazivala - a samo ga je jednom upitala: „Učitelju, zašto mi ne govoriš
o budućem životu? Nisam ja muško, da bih žudjela za drugim, vječnim životom.
Žena sam, pa je meni vječni raj svaki trenutak s voljenim muškarcem... a svaki tren
daleko od njega - vječni pakao. Stoga mi žene proživimo vječnost na ovomu
svijetu.“
„Magdaleno, sestro moja,“ ponovio je, „dođoše ljudi po mene. Moram ići. Ustao
je i otvorio vrata: ulica bješe krcata očiju željnih da ga vide i usta koja su klicala,
dok su se bolesnici glasali kuknjavom, pružajući ruke prema njemu.
Magdalena stupi na vrata - u istom trenu zatvori šakom usta da ne bi kriknula
od užasa. „Ljudi su divlje zvijeri, pobješnjele i krvoločne... požderat će ga,“ šapnula
je puna strepnje, gledajući Učitelja kako staloženo izbija na čelo mnoštva i polazi,
dok čeljad žagoreći kreće za njim.
Isus je pošao krupnim sigurnim koracima prema istomu onom brdu nad
jezerom na kojem je nekoć prvom raširio ruke i zavapio nad mnoštvom ‘Ljubavi!
Ljubavi!’ - ali mu se od onoga dana do današnjeg itekako žestinom prožeše misli.
Pustinja mu je očvrsnula srce; još je osjećao Krstiteljeve usne kao dvije žerave na
svojima, a proročanstva su odjekivala u njemu: Ivanovi neljudski, a božanski uzvici
mu se vratiše i on vidje tri Božje pošasti — Gubu, Bezumlje i Oganj - kako razdiru
nebesa i silaze na svijet.
Kad se ispeo na vrh brda i otvorio usta da se obrati mnoštvu, drevni se prorok
razjario u njemu i on poviče: „‘Strašna vojska ričući nadire s kraja svijeta, užasna i
munjevita... dolazi. Nijedan njezin ratnik za umor ne znade, nijedan snen nije, niti
ikada spi. Nijednomu nije pojas olabavljen, nijedan remen na sandali otpušten.
Strijele su im oštre, tetive na lukovima zategnute, potkove njihovih konja od tvrda
su kamena, a kotači bojnih kola vrtložni vjetri. Ta vojska grmi prijeteće poput lava
234
- a koga god sustigne, zdrobi ga svojim zubima i nema mu spasa!’“
„Kakva je to vojska?“ poviče neki starac, kojem se sijeda kosa bješe
nakostriješila od straha.
„Kakva je to vojska?! Još pitaš, gluhi, slijepi i neumni narode!“ Isus će dižući
ruku put neba. „Božja je to vojska, bijednici! Iz daljine Božji se bojovnici anđelima
čine, ali su izbliza od samoga ognja. I ja ih sam, prošloga ljeta na istoj ovoj stijeni
na kojoj sad stojim, kao anđele vidjeh, pa zavapih ‘Ljubavi! Ljubavi!’ Ali, u pustinji
mi Bog otvori oči - te vidjeh: plamenovi su oni! ‘Ne mogu vas više podnijeti!’ kliče
Bog. ‘Dolazim!’ A tuženje se čuje u Jeruzalemu i u Rimu, lelek ječi planinama i
grobljima. Zemlja za svojom djecom nariče... jer anđeli Božji silaze na nju spaljenu
i sa svijećom traže gdje Rim bješe, a gdje Jeruzalem. Protrljaju pepeo među
prstima, omirišu ga, pa kažu: Ovo mora da je bio Rim, ono Jeruzalem - i njihove
prähe vjetru predaju.“
„Zar nam nema spasenja?“ kriknu mlada majka, stišćući čedo na prsima. „Ne
pitam za se, nego zbog moga sina.“
„Ima!“ odgovori joj Isus. „Za svakog potopa Bog smisli arku i povjeri ju kvascu
budućega svijeta. U mene joj je ključ!“
„A ‘ko će bit spašen k’o kvasac? Koga ćeš spas’ti? Imamo li vremena?“ poviče
drugi starac, cvokoćući od strave.
„Čovječanstvo preda mnom prolazi, a ja biram: na jednu stranu one koji su se
prejedali, previše pili i ljubili - a na drugu izgladnjele i potlačene ovoga svijeta. Te,
izgladnjele i potlačene
sam odabrao da budu kamen kojim ću sagradit’ Novi Jeruzalem.“ „Novi Jeruzalem?“
začu se poput huka vodopada, a ljudima se zacakliše oči.
„Da, Novi Jeruzalem... što ni sam nisam znao, dok mi to Bog ne povjeri u
pustinji. Ljubav nastupa tek nakon plamenova — prvo se ovaj svijet mora
pretvoriti u prah i pepeo, a onda će Bog zasadit’ novi vinograd. Nema boljega
gnojiva od pepela!“
„Nema boljega gnojiva od pepela!“ ponovi neki grub, a radostan glas - nalik
njegovom, ali dublji i ozareniji radošću. Iznenađen, Isus se okrenu i vidje Judu
među onima za sobom; ne bješe mu svejedno, jer je riđobradom lice plamtjelo kao
da ga munje obasjavaju - nebeski ognji njega već bjehu zahvatili.
Juda je pritrčao i svojim rukama stisnuo Isusove. „Učitelju,“ šapnuo mu je
neočekivano razgaljeno, „moj Učitelju...“
Nije Juda u dotadašnjem životu nikom uputio tako nježne riječi, pa se namah
postidje. Sagnuo se pretvarajući se da bi ga nešto pitao, a nije znao što; naposljetku,
onako zbunjen vidje tek izniklu šumaricu, pa ju iščupa iz korijena.
Navečer, kad se Isus vratio i sjeo na svoje mjesto uz ognjište, te se zagledao u
plamen, najednom je osjetio da se njegovomu unutarnjem Bogu žuri - pa da mu
više neće dopustiti da oklijeva. Bješe preplavljen tugom, očajem i sramom, jer je
toga dana još jednom svojim govorom raspirio vatru nad glavama mnoštva - a ti se
prosti ribari i seljaci u prvi mah prestraviše, da bi se ubrzo pribrali i smirili, jer su
im sve te prijetnje bile nalik bajci; štoviše, neki i pozaspaše na osunčanoj travi,
235
uljuljkani njegovim glasom.
Bez riječi, nujan je promatrao oganj. Magdalena ga je gledala stojeći u kutu -
htjede ga osloviti, ali se nije usuđivala. Znala je, naime, da ima trenutaka u kojima
riječ žene godi muškarcu, ali i onih u kojima ga dovodi do bijesa... te stoga
zanijemlje.
Ni itko drugi da se oglasi u kući prožetoj vonjem ribe i mirisom ružmarina.
Prozor prema dvorištu bješe otvoren, pa je kroza nj dopirao dih cvijeta oskoruše,
slatkasto-jedak, raznošen večernjim lahorom.
Isus ustade i zatvori ga, jer mu svi ti proljetni mirisi bjehu dašci iskušenja:
nikako nisu odgovarali ozračju njegove duše. Bjelodano, Bogu se žurilo - dođe
vrijeme da krene u potragu za okolišom koji će mu odgovarati.
Uto se vrata otvoriše i Juda uđe, strijeljajući modrim očima po prostoriji. Vidje
Učitelja pogleda prikovanog za plamen, Magdalenu izazovnih kukova, Zebediju
koji bješe zaspao potiho hrčući, te - pod svijećom - spisatelja kako škripi perom po
pergameni, ispunjavajući ju svojim škrabotinama... što ga sve nagna da gnjevno
odmahne rukom. Zar tako izgleda veliki boj? Tako li se priprema osvajanje svijeta?
Onaj vidovnjak, ovaj piskaralo, ondje žena klimave časti, ovdje nekakvi ribari, pa
torbar, postolar - a svi skupa dangube u Kapernaumu! Šutke se skrasio u
slobodnom kutu, a kad je starica Saloma postavila stol, ljutito je otpovrnuo da nije
gladan.
„Samo mi se spava,“ reče, te zatvori oči da ne gleda ostale
 koji posjedaše oko sofre. Veliki moljac u tom trenutku uletje u prostoriju, obleti
plamičak svijeće, te se nakratko zapetlja u Isusovu kosu, a onda nastavi kružiti
uokolo.
„Imat ćemo gosta,“ reče Saloma, ,,i to onoga koga će nam bit’ drago vidjeti.“
Isus blagoslovi kruh, podijeli ga i počeše blagovati - a nitko da riječi kaže.
Starca Zebediju, koga probudiše da bi večerao, takva je tišina naprosto gušila, te
nije izdržao nego udari šakom po stolu, pa će mrzovoljno:
„Pričajte, momci! Što nije u redu? Zar je mrtvac u kući? Zar niste to nikad čuli:
uvijek kada trojica-četvorica sjednu da bi blagovali, a ne zbore o Bogu - mogli su i
na karmine otić’. Stari nazaretski rabin - Bog ga blagoslovio — tako mi jednom
kaza, pa zapamtih. Dakle, oglasi se, sine Marijin. Uvedi Boga u moju kuću! Inače...
oprosti što te ja još uvijek sinom Marijinim zovem, jer ne znam kako bi’. Neki te
zovu sinom drvodjeljinim, drugi sinom Davidovim, pa Božjim, Čovječjim... Zbrka
golema! Očito, narod te još nije jasno u mislima smjestio.“
„Starce Zebedijo,“ odgovori Isus, „neizbrojne anđeoske vojske lijeću oko Božjeg
prijestolja, glasovi im zlatni, srebreni, poput bistre izvorske vode... a svi slave Boga
izdaleka. Nijedan mu se anđeo ne usuđuje bliže prići - osim jednoga.“
„A taj je?“ upita Zebedija, razgrogačivši dobrano vinom zamućene oči.
„Anđeo tišine,“ reče Isus, te opet ušutje.
Kućedomaćin se zagrcnu, napuni vrč vinom, te ga iskapi u jednom gutljaju.
Ovaj ti je gost od onih koji potiru veselje, reče si u sebi. Kao da sjediš za stolom
s lavom... a čim mu ta misao nadođe, silno se prestraši i ustade od stola.
236
 „Idem nać’ staroga Jonu, da ljudski popričamo,“ promrlja upućujući se prema
vratima. Ali, upravo u tom času začuše se nečiji lagani koraci u dvoru.
„Eto našega gosta,“ kliknu starica Saloma ustajući. Svi se okrenuše: na vratima
se ukaza stari rabin iz Nazareta.
O, kako li bješe propao! Ništa ne ostade od njega osim hrpe kosti ovijenih od
sunca preplanulom kožom - jedva dostatno duši mu da se ima za što primit’, kako
ne bi prhnula iz tijela. Čulo se da rabin u posljednje vrijeme pati od nesanice, a ako
tu i tamo i usne, da mu se vraća jedan te isti san: anđeli, plameni jezici... te
Jeruzalem u obličju ranjene zvijeri koja urla uspinjući se Sionom. Kad je neko jutro
opet usnio istu moru, nije više mogao izdržati, nego ustade i ode iz kuće, te se
zaputi poljima, prijeđe Esdrelonsku nizinu, pristiže do Karmela kojim je Bog
kročio.
Mora biti da je prorok Elija stajao na njegovom vrhu, jer je samo on mogao dati
rabinu snage i hrabriti ga da se uspinje. Kad je stigao na vrh brda, upravo je sunce
zalazilo. Znao je da su ondje tri velike uspravljene gromade, žrtvenici drevnog
svetišta, a da uokolo leže kosti i rogovi žrtvovanih životinja - ali kad je pristigao
tamo i osvrnuo se uokolo, kriknuo je od užasa: tih stijena-oltara više nije bilo!
Umjesto njih, te su večeri ondje stajala tri divovska lika, sva u bijelom, li'cä
sačinjenih od svjetla. Isus, sin Marijin, bješe u sredini - njemu slijeva prorok Elija, s
užarenim ugljevljem u rukama, a zdesna mu Mojsije sa zavijenim rogovima i
dvjema pločama ognjem ispisanim...
Rabin ničice pade i šapnu „Jahve! Jahve!“ sav dršćući - jer je znao da Elija i
Mojsije ne bjehu umrli, te da će se na zemlji pojaviti o strašnomu Gospodnjem
danu. Bješe to znak da je nastupio smak svijeta - jer oni se ukazaše, jasno ih vidje,
premda okamenjen od straha. U neko doba osmjelio se da ih bolje pogleda:
blještave u ognju zalazećega sunca bjehu ondje tri goleme, vjetrima šibane stijene!
Stari je rabin dugim godinama svitak s Knjigom razmotavao, godinama je disao
s dahom Jahvinim. Naučio je kako se skrivena nazočnost Božja prepoznaje u
vidljivomu i nevidljivomu - te je shvatio. Podigao je pastirski štap s tla - čudeći se
kako je njegovo oronulo tijelo našlo snage za uspon - i krenuo put Nazareta, Kane,
Magdale, Kapernauma... svuda išteći sina Marijinog. Čuo bješe da se vratio iz
Judejske pustinje, pa mu je slijedio tragove Galilejom i svjedočio kako seljaci i
ribari grade legendu o novom proroku: pričaju o čudima što ih je učinio, prenose
riječi što ih je izrekao, pokazuju na kojem je kamenu stajao dok im se obraćao - i
kako ti kamenovi obnoć bjehu pokriveni cvijećem. Pitao je i nekoga starca kojeg
sastade putem; taj diže ruke put neba, te reče: „Slijep sam bio, a on mi samo dotače
kapke i vid mi povrati. Premda me poduči da nikomu ne kažem ni riječi o tom,
otada krstarim selima i svakomu pričam.“
„A možeš li mi, starče, kazat’ gdje bi’ ga sad mogao naći?“ „Ostavio sam ga u
Zebedijinom domu, u Kapernaumu. Pohitaj onamo da ga nađeš prije nego što
uzađe na nebesa.“
Rabin je itekako požurio, pa premda ga noć zateče, našao je kuću starca
Zebedije i po mraku, te ušao. Starica Saloma skoči da mu izrazi dobrodošlicu.
237
 „Salomo,“ reče joj, zakoračivši preko praga, „mir domu tvom, neka blaga
Abrahamova i Izakova dopadnu čeljadi kojoj pripada!“
Ogledavši se po sobi, najednom zatravljen Isusa vidjevši.
„Mnoge me ptice nadletješe noseći mi o tebi glase,“ kaza mu. „Dijete moje, put
kojim si krenuo neravan je i strahovito dug. Bog neka je s tobom!“
„Amen!“ odgovori Isus tronutim glasom.
Starac Zebedija položi ruku na srce i pozdravi posjetitelja. „Koji te vjetar donese
mojoj kući, Oče?“ upita ga.
Rabin, međutim, vjerojatno ga nije čuo, jer sjede uz oganj bez odgovora. Bio je
umoran, promrzao i gladan, ali mu se nije jelo; od tri ili četiri puta pred njim, nije
znao kojim bi udario. Zašto li je zapravo prešao tolike milje i stigao ovamo? Da
otkrije svoju viziju Isusu... ali, ako mu ju nije Bog poslao? Stari je rabin dobro znao
da Iskušavatelj, ne bi li zaveo ljude, može uzeti i Božje obličje. Kaže li Isusu što je
vidio, može mu zloduh oholosti zaposjesti dušu, a onda će bit’ izgubljen, dok će on,
rabin, za to bit’ odgovoran. Ili da čuva svoju tajnu i slijedi ga kamo god bude
išao?... Ali, opet, je li u redu da on, nazaretski rabin, slijedi najdrskijeg među
prevratnicima, čovjeka koji se hvasta da će uspostavit’ novi zakon? Eto, zar sada na
putu ne nađe Kanu u metežu, jer Isus reče nešto suprotno Zakonu?
Biva, kad je na sveti Sabat krenuo poljem, pa našao nekoga kako čisti kanale za
navodnjavanje i natapa vrt, reče mu: „Čovječe, ako znaš što činiš, neka te veselje
golemo snađe - ako pak ne znaš, proklet bio jer Zakon kršiš.“ Kad je to čuo, stari se
rabin silno uzrujao: opasan je taj buntovnik, pomislio je. Pripazi dobro, Šimune, da
ne bi na te prokletstvo palo - u tvojim godinama!
Isus dođe i sjede pored njega. Juda, ležeći nasuprot njima, bješe sklopio oči.
Matej, kao i obično, pod svijećom i s perom u ruci, u iščekivanju... ali Isus ništa ne
reče. Samo je gledao kako oganj guta cjepanice i osluškivao rabinovo teško disanje:
taj je dahtao kao da još bješe na putu.
U međuvremenu, starica Saloma namjestila je rabinu postelju - kako i valja za
stara čovjeka, prostrla mu je mekanu slamaricu i jastuk dala, te stavila i vrč vode
kraj ležaja, ako ožedni tijekon noći. Starac Zebedija, vidjevši da gost nije zarad
njega prispio, dohvati svoju štapinu i ode potražiti Jonu, ne bi li udahnuo
čovječjega daha - jer mu sami lavovi kuću ispuniše. Magdalena i Saloma potom su
se povukle u sporednu sobicu, kako bi Isusa i rabina ostavile nasamo; predosjećale
su da njih dvojica moraju raspraviti o teškim tajnama.
Ali, ni Isus, a ni stari svećenik, da bi riječi rekli: obojica su savršeno razumjeli
da govor nikad ne može olakšati ni utješiti čovječje srce. Samo tišina to može, pa su
obojica šutjeli. Tako su prolazile ure, Matej usnu s perom u ruci, Zebedija se vrati
nakon što se napričao s Jonom, te leže uza ženu... i ponoć dođe. I rabin se nauživao
- ali muka, te ustade.
„Kazasmo si mnogo toga noćas, Isuse,“ šapnuo je. „Nastavljamo sutra!“ Zatim je
na koljenima odpuzao do svoga ležaja.
Narednoga jutra sunce se bješe itekako uspelo svodom, gotovo podne dosegavši,
a stari rabin nikako da otvori oči. Isus bješe otišao na jezersku obalu razgovarati s
238
ribarima - i u Joninu je brodicu ušao, da bi mu pomogao pri ribolovu - dok je Juda
besciljno tumarao uokolo, sam-samcat, kao napušten pas.
Starica Saloma u neko se doba sagnula ne bi li osluhnula diše li rabin uopće -
disao je. „Slava Bogu, još je živ,“ promrmljala je, a upravo kada htjede otići, on
otvori oči, te vidjevši ju pognutu, shvati što je mislila, pa će uz osmijeh:
„Ne boj se, Salomo, nisam umro. Ne smijem još!“
„Ne, draga Salomo, ne smijem još umrijeti...“ ponovo je nakon trenutak-dva,
„jer mi Bog Izraelov riječ dade: ‘Šimune, nećeš umrijeti dok Mesiju ne vidiš!’“
Ali, dok je to izrekao smireno-sjetno, čim mu zadnja riječ s usta siđe, oči mu se
ispuniše strahom; a što ako ga je već vidio? Možebit je Isus Mesija?... Da mi nije
Bog poslao onu viziju na brdu Karmel? A, ako je tako - onda mu je kucnuo smrtni
čas! Znoj ga cijelog obli, nije znao da li da se raduje, ili da počne tugovati. Ipak, u
duši radostan bješe: Mesija je došao! Njegovo iznureno tijelo, s druge strane, nije
htjelo umrijeti... te se, teško dišući, pridigao, dovukao do ulaznih vrata, sjeo na
osunčan prag i zapao u duboke misli.
Isus se vratio tek u sumrak, posve iscrpljen, jer je cijeli dan proveo ribareći s
Jonom. Brodica se bješe napunila ribom; Jona, sretan i prezadovoljan, zausti da će
nešto kazati, ali se i predomisli, te se - stojeći do koljena među ribama koje su se
samrtno trzale
 samo nasmija.
Iste se večeri i učenici vratiše iz obilaska susjednih sela, te čučnuše oko Isusa i
počeše mu pričati o svemu što su vidjeli i učinili. Namjerno dubokim glasom, da bi
zaplašili seljake i ribare, najavljivali su sudnji dan - ali su njihovi slušatelji
nastavljali mirno okopavati svoje vrtove i krpiti mreže. Samo bi poneki, tu i tamo,
digao glavu i promrmljao „Vidjet ćemo... vidjet ćemo...“ a onda bi promijenio temu
razgovora.
Učenici još ne bjehu okončali svoje kazivanje, kad eto i trojice apostola; kad ih
vidje, Juda, koji je dotad sjedio postrance ne uključujući se u razgovor, nije se
mogao suzdržati da ne prasne u smijeh.
„Pa što vam se grdnoga zbilo, izaslanici?!“ uskliknuo je. „O, jadnici, mora bit’ da
su vas gadno namlatili!“
Odista, Petru desno oko bješe natečeno i zakrvavljeno, a Ivanovi obrazi
izbrazdani ogrebotinama pokrivenim skorenom krvlju, dok je Ivan zamjetno šepao.
„Učitelju,“ Petar će uz dubok uzdah, „riječ je Božja muka pregolema, pregolema
odista!“
Dok mu se ostali nasmijaše, Isus zamišljeno promotri pretučenu trojicu.
„Mlatili su nas k’o poludjeli,“ nastavio je Petar, očito htijući što prije sve
ispričati, kako bi mu laknula duša. „Prvo rekosmo da bi svaki od nas trebao svojim
putom, ali se pobojasmo... hm, nikomu nije ugodno samom... pa krenusmo
zajedno, te počesmo propovijedati. Ja bi’ se popeo na kamen, ili na drvo usred sela,
pa bi’ pljesnuo rukama, ili zazviždao u prste, te bi se narod okupio. Ivan je govorio
kad bi u mnoštvu prevladavale žene... zato su mu obrazi tako izgrebani. Kada bi,
pak, bilo više muških, Jakov je preuzimao... sa svojim dubokim glasom, a ako bi
239
pretjerao u grožnji, onda bi’ ja govorio. A što smo iznosili? Isto što i ti - ali nas
dočekaše bučanjem i trulim voćem, jer da smo izrodi, protuhe... pa nas žene
izgrebaše noktima, a muškarci izudaraše pesnicama. Pogle’ u kakvom smo stanju!“
Juda se opet počeo cerekati, ali mu Isus prijekornim pogledom začepi
bezobraznu gubicu.
„Znam da sam vas poslao kao janjad među vukove,“ reče im. „Jest, napadat će
vas rječetinama, kamenjem i nazivati vas pokvarenjacima, jer ste najavili rat
pokvarenosti; objeđivat će vas, govoreći kako hoćete dokinuti vjeru, obitelj i
domovinu, jer je naša vjera čišća, naša kuća prostranija, a domovina nam cijeli
svijet. Dobro se oboružajte, drugovi - recite zbogom hljebu, veselju i sigurnosti. U
rat polazimo!“
Natanijel se okrenu i u zebnji pogleda Filipa, ali mu ovaj odmahnu poručujući
‘Ne strahuj - tako priča samo da nas provjeri.’
Stari je rabin bio vrlo iscrpljen. Bješe opet prilegao na prostirku, ali budna uma:
sve je vidio i čuo, a kako bješe donio odluku, osjećao se posve smireno. Jer, glas u
sebi začu — a bješe li njegov? Božji? Možda obojice... koji mu reče: Šimune, kamo
god on krenuo, ti ćeš za njim!
Petar kanda htjede opet nešto kazati - a imao je što - ali ga Isus ušutka rukom i
riječima „Dosta je bilo!“
Učitelj se diže na noge: Jeruzalem mu se prostro pred očima, pun bijesa, sav u
krvi i na vrhuncu očaja - a odatle počinje nada. Nestade Kapernauma s njegovim
ribarima i prostim seljacima,
Genezaretsko jezero u njemu presuši. Zebedijina kuća u se uđe: zidovi se
primaknuše jedan drugomu, dodirujući ga... gušeći se, on priđe vratima i otvori ih.
Zašto li se zadržao tu blagujući, pijući i dajući da zarad njega oganj užižu i sofru
postavljaju u podne i o ponoći? Zar ne provede besciljno tolike dane, zar tako kani
spašavati svijet? Ne bi li se trebao sramiti samoga sebe?
Izašao je na dvorište: topao je vjetar raznosio mirise propupalog drveća.
Zvijezde bjehu poput nizova bisera oko vrata i zapešća noći, a dolje, pod njegovim
nogama, zemlja se smijuljila kao da ju golicaju bezbrojna usta što sišu na njenim
prsima.
Okrenuo se prema jugu, u smjeru svetog Jeruzalema. Činilo se da napeto
osluškuje, te da nastoji u tmini raspoznati njegov kameni lik obljeven krvlju. A dok
mu je um tako, predano i u očaju u isti mah, poput rijeke lutao obroncima planina
i ravnima, da bi na kraju dosegao sveti grad, iznenada vidje golemu sjenu kako se
pomakla pod onim propupalim bademom u dvoru. U hipu se to nešto, crnje od
crne noći, diže put mračna neba - stoga i jest mogao zamijetiti svoga gorostasnog
suputnika. U tišini ga je lako mogao čuti kako duboko diše, ali ga se ovoga puta nije
bojao; već bješe svikao na njegov hropac, te je čekao i dočekao da se sjena pod
stablom oglasi staloženim „Idemo!“
Ivan, zamjetno zabrinut, pojavi se u okviru vrata; učinilo mu se da je čuo
glasove u mraku, pa u zebnji šapnu: „Učitelju, s kim razgovaraš?“
Ali Isus bez riječi uđe u kuću, pruži ruku i dohvati svoj štap iz kuta.
240
 „Prijatelji,“ odlučno će. „Idemo!“ zakoračio je preko praga, ne osvrnuvši se da
vidi da li ga itko slijedi.
Stari je rabin skočio s postelje, pritegao pojas i zgrabio pastirski štap. „I ja ću s
tobom, dijete moje,“ reče i prvi stupi prema vratima.
Starica Saloma se nakratko uzvrtjela po prostoriji, a onda odloži preslicu na
škrinju i kaza „Eto i mene. Zebedijo, evo ti ključeva. Zbogom!“ Odvezala je pojas o
kojem su ključevi visjeli, te ga pružila mužu, a onda je svezala rubac, pa se ogledala
svojim domom, te se oprostila s njim kimnuvši glavom — a srce joj tog trena
postade kao u dvadesetogodišnje djevojke.
I Magdalena se pridiže, bez riječi, a sva sretna. Ustadoše i uzbuđeni učenici,
pogledavajući jedan drugoga.
„Kamo se kreće?“ upita Toma, vješajući rog o pojas.
„U ovo doba noći? Čemu takva hića?... K’o da nismo mogli i sutra,“ mrzovoljno
će Natanijel, Filipa pogledavajući.
Isus, međutim, bješe već krupnim koracima prešao dvorište i započeo pohod
prema jugu.

25
Temelji svijeta su se potresli, jer ugroženo bješe čovječje srce - zdrobljeno pod
kamenjem što su ga ljudi zvali Jeruzalemom, pod bremenom proročanstava,
Drugoga dolaska, prokletstava... pod farizejima i saducejima, bogatašima koji su se
prežderavali i siromasima koji gladovahu, pod Jahvom sa čije se brade i brkova
ljudska krv u ponor slijevala stoljećima. Gdje god bi se tog Boga dodirnulo, on bi
urliknuo - ako bi mu se blaga riječ rekla, digao bi šaku i riknuo „Hoću mesa!“ Kad
bi mu se ponudilo janje ili prvorođeno dijete, vrištao bi „Neću mesa! Ne bucajte
svoje halje - srca svoja razbucajte. Pretvorite tjelesno u duhovno, duh vaš u
molitve, a njih vjetru predajte!“
Čovječje srce slamalo se pod šest stotina i trinaest pisanih naredaba židovskog
Zavjeta, te pod tisućama još nepisanih - ali nije ustreperilo; ni pod Knjigom
postanja, Levitskim zakonikom, Knjigom brojeva, Knjigom o sucima, knjigama
kraljeva... ustreperjelo nije. A onda, u najneočekivanijem trenu, povjetarac puhnu
— ali ne s neba, nego odozdo, sa zemlje, pa se ustresoše sve klijetke srca
čovječjega. Istoga trena stadoše se urušavati suci i kraljevi, proročanstva i
prokletstva, farizeji i saduceji, pismoznanci... pa i kamenje što ga ljudi
Jeruzalemom zovu. Sve napuče, zdrobi se i propadati stade - u prvi mah u srcu,
onda u mislima, a naposljetku na zemlji samoj.
Bahat u svom bijesu, Jahve iznova priveza majstorsku pregaču, uze polugu i
ravnalo, te siđe na zemlju kako bi i sam pomogao razoriti prošlost i sagraditi
budućnost, zajedno s ljudima. Ali, prije ičega drugog, započe on rušiti židovski
Hram u Jeruzalemu.
Isus je dolazio onamo iz dana u dan, gazeći po krvlju poprskanim kamenima
pločnika. Promatrao je taj prenatrpani Hram i osjećao kako mu srce postaje malj
kojim će ga srušiti. Ali, on je i dalje stajao, blistajući na suncu poput zlatoroga,
241
vijencima ukrašenoga bika. Zidovi mu od temelja do krova bjehu optočeni bijelim
mramorom prošaranim žilicama modre boje mora - kanda je plovio uzbrukanim
oceanom. Pred njim su stajala tri reda ćelija, jedan povrh drugoga: one u donjemu i
najvećem bjehu namijenjene idolopoklonicima, one u srednjemu puku Izraelovom,
a komore u gornjem dijelu najstanjivalo je dvadeset tisuća levita koji su prali i
pijeskom ribali, palili i gasili svijeće, te čistili Hram. Danju i noću ondje se na žar
metalo sedam vrsta tamjana, a dim bješe tako gust da su od njega frktale koze na
sedam milja od grada.
Skromna lađica, u kojoj se čuvala Tora, knjiga zakona - onaj kovčeg što su ga
nomadski preci pronijeli pustinjom - bješe se usidrila na vrhu brda Sionskog,
pustila ondje korijenje, izrasla, optočila se čempresovim drvom, zlatom i
mramorom, te Hram postala. U početku divlji pustinjski Bog nije mario obitavat’ u
kući, ali je toliko volio miris čempresovine i tamjana, te okus poklanih životinja, da
jednoga dana diže stopalo i uđe.
Dva mjeseca bjehu prošla od Isusovog prispijeća iz Kapernauma. Svakoga je
dana dolazio, zaustavljao se pred Hramom i gledao ga - a svakoga se puta činilo da
ga prvom vidi... odnosno, kao da je iz jutra u jutro očekivao da će ga naći razorenog
do temelja, te mu moći pregaziti ruševine s kraja na kraj. Niti ga je više želio
vidjeti, a niti ga se bojao - jer u njegovom srcu on već bješe uništen. Jednoga dana,
kad ga je rabin upitao zašto li ne uđe pomolit’ se, odmahnuo je glavom i kazao mu:
„Godinama sam ja kružio oko Hrama - sad se on okreće oko mene.“
„Hvalisave su to riječi, Isuse,“ primijeti rabin, spustivši oronulu glavu na grudi.
„Zar se ne bojiš?“
„Kada kažem ‘ja’“, odgovori Isus. „ne govorim o ovom tijelu, koje je prah i
pepeo; ne govorim o sinu Marijinom, jer je i on pepeo i prah, mada s iskricom
ognja. ‘Ja’ iz mojih usta, rabine, znači Bog.“
„To je još strašnija hüla!“ kriknu rabin, pokrivši rukama lice.
„Ja sam Sveti Huljitelj, znaj i ne zaboravi,“odgovori mu Isus kroza smijeh.
Jednoga dana, vidjevši učenike kako stoje pred dojmljivom građevinom i dive
joj se zinuvši od zatravljenosti, silno se razljutio, te im reče podrugljivo: „Mislite da
je Hram vrijedan divljenja, zar ne? Koliko je godina trebalo da se sagradi?
Dvadesetak? Radom deset tisuća zidara?... A ja ću ga sam srušiti u tri dana. Dobro
ga pogledajte, posljednji put, i kažite mu zbogom, jer neće ostat’ kamena na
kamenu što se urušit’ neće!“
Učenici, zastrašeni, odstupiše - pitajući se da nije nešto po krivu pošlo s
Učiteljevim umom, jer postade tako zatvoren, tako zagonetan u posljednje vrijeme.
Čudni su, promjenjivi vjetrovi puhali nad njim: ponekad bi mu lice blistalo poput
sunca na izlasku i sve bi oko njega bilo obasjano zorom - a onda bi se smrknuo, u
očima bi mu se nastanio očaj.
„Zar ti ga nije žao, Učitelju?“ usudio se upitati Ivan.
„Čega?“
„Hrama. Zašto ga razorit’ hoćeš?“
„Zato da novi sagradim... a taj ću podići također za tri dana. Stoga mu ovaj
242
mora najprije oslobodit’ zemljište.“
Stapom što mu ga je Filip dao udario je žestoko po pločniku
 sad je nad njim divljao vjetar bijesa. Pogledao je farizeje, koji u tom trenutklu
naiđoše držeći se zida - praveći se da su zaslijepljeni silnim sjajem Božjim.
„Licemjeri!“ doviknuo im je. „Da bog uzme nož i otvori vam srca, iz njih bi
pokuljale zmije, škorpije i gnoj!“ Farizeji ga čuše, srdžba ih obuze, te odlučiše
prljavštinom začepiti ta neustrašiva usta.
Stari rabin stavi dlan Isusu preko usana, ne bi li ga ušutkao.
„Ti to smrt prizivaš?“ upitao ga je jednoga dana, očiju blistavih od suza. „Zar ne
shvaćaš da pismoznanci i farizeji stalno trče Pilatu, zahtijevajući tvoju glavu?“
„Znam, Oče,“ odgovori Isus, „Ali znam i više od toga, i
više...
Naredivši Tomi da zapuše u rog, popeo se na svoje uobičajeno uzvišenje uz
Solomonov portik, te iznova počeo navješćivati: „Došao je, dan je Gospodinov
došao!“ Svakodnevno je od svanuća do zalaska sunca uzvikivao tako, ne bi li
sklonio nebesa da se otvore i suknu njihovi plamenovi - jer, kao što se od
pamtivijeka znade, čovječji je glas svemoćna čarolija. Povičeš „Dođi!“ - bilo ognju
ili daždu, paklu ili raju - i eto ga. Tako on vatru zazivaše da pročisti zemlju i otvori
put pojavi Ljubavi. Jer njezine stope najradije pepelom gaze...
„Učitelju“, upita ga Andrija jednoga dana, „zašto se više ne smiješ, zašto nisi
onako pun veselja kao nekoć? Zašto si iz dana u dan sve razjareniji?“
Isus mu ne odgovori; što bi mu mogao kazat’, a da njegovo prostodušno srce
shvati? Ovaj svijet, mislio je, mora se uništit’ do korijena - da bi se novi mogao
zasaditi. Stari se Zakon mora poderati, a moje je da to učinim; novi Zakon mora
biti uklesan u ploče srca - i moje je da ga uklešem. Sročit ću ga tako prostranog da
obuhvati prijatelje i dušmane, Zidove i one koji se idolima klanjaju - a Deset
zapovijedi će se u krhotine razletjeti. Zato sam došao u Jeruzalem: ovdje će se
nebesa otvoriti. A što će iz njih sići
 čudo nad čudima ili smrt? Ono što Bog hoće, a ja sam jednako spreman uzaći
na nebo i u pakao se survati. Gospode, ti odluči!
Bližio se blagdan Pashe. Nad Judejom se razlila neočekivana blagost zime, pa se
otvoriše puti kopnom i morem, te dohrliše hodočasnici iz svih četiriju krajeva
židovskoga svijeta. Bučni prostori Hrama usmrdješe se od ljudskih bića, poklanih
životinja i izmeta.
Toga se dana golemo mnoštvo sirotinje u dronjcima i bogalja bješe skupilo pred
Solomonovim trijemom. Blijedi, gladnih i užagrenih očiju, s mržnjom su
pogledavali dobro uhranjene saduceje i bogate, razdragane građane i njihove žene,
koje su posrtale pod težinom zlatnih ogrlica.
„Dokle se mislite smijati, pada li vam na um?“ netko zareži. „Uskoro ćemo vam
prerezat’ grkljane. Tako Učitelj reče: sirotinja će pobit’ bogatune i razdijeliti
njihova blaga.“
„Nisi dobro čuo, Manase,“ presječe ga bljedunjav muškarac očiju i kose kao u
ovna. „neće više bit’ bogatih ni siromašnih - jednaki ćemo bit’. To ti je značenje
243
kraljevstva nebeskog.“
„Kraljevstvo nebesko,“ umiješa se neki raskliman dugonja, „znači izbacivanje
Rimljana. S Rimljanima ono nije moguće!“ „Ništa ti nisi razumio od onoga što
Učitelj reče, Arone“, nato će ćelavi muškarac sa zečjom usnom, zamjetno
gospodskog držanja, te dodade - s jasnim izrazom prezira spram zagovornika
progona Rimljana: „Izraeliti i Rimljani, Grci i Kaldejci... ne postoje - kao ni
Beduini, jer smo svi braća!“
„Svi smo mi prah i pepeo!“ doviknu netko treći. „Tako sam ja to razumio, jer
sam na svoje uši čuo kad Učitelj kaza ‘Nebesa će se otvorit’... a dok je prvi potop
bio vodom, ovaj će ognjem bit’, pa će u prah i pepeo siromašni i bogati, Rimljani i
Izraeliti!’“
,,‘Zatrest će se maslinovo stablo, ali će dvije-tri masline ostati na vrhu, tri-četiri
na najvišoj grani...’ Tako reče prorok Izaija - dakle, hrabro, ljudi, jer mi ćemo biti
te preostale masline. Samo se moramo držat’ učitelja da ne ode bez nas.“ Te je riječi
kazao čovjek boje zagorjela lonca, izbuljenih očiju kojima je gledao niz bijeli
prašnjav put prema Betaniji. „Kasni danas,“ progunđao je, „kasni... Pripazite,
momci! Ne dajte mu da nam umakne.“
„A kamo bi mogao otići?“ onaj će sa zečjom usnom. „Bog mu kaza da ima
zametnut’ boj u Jeruzalemu, pa će ga zato ovdje i zametnuti!“
Sunce se bješe uspelo do sredine svoda, pa su se pločnici užarili, a s vrućinom je
i smrad bio sve nepodnošljiviji. Jakov farizej se ukaza, ruke mu bjehu krcate
amuletima. Izvikivao je svrhu svakog od njih: ovaj liječi ospice, onaj želučane
grčeve, treći upaljenu kožu, četvrti istjeruje zloduhe... a najmoćniji, dakako i
najskuplji, ubija vaše neprijatelje.
Vidje odrpance i bogalje, zgadiše mu se, te im svojom otrovnom jezičinom
dobaci: „I’te dovraga!“ i triput pljune, ne bi li se zaštitio od njihove sudbine.
Dok su se ubogi prepirali - svatko je iskrivljavao Učiteljeve riječi sukladno
žudnjama svoga srca — krupan muškarac plemenitaškog izgleda, s dugačkim
štapom u ruci, dođe preda njih, preznojen i prašnjav, a blistava još neizboranoga
čela.
„Melčizedeče!“ uzviknu starac zečje usne. „Koju nam to dobru vijest iz Betanije
donese - vidim da si sav ozaren.“
„Radujte se i kličite, ljudi!“ poviče uglednik, te ih - neprestance plačući - stade
sve grliti. „Leš je iz mrtvih ustao - svojim očima vidjeh! Ustao iz groba i prohodao.
Vode mu dadoše, pa se napio - zatim hljeba, te je i jeo, a onda i progovorio!“
„Ma ‘ko?! ‘Ko je iz mrtvi’ ust’ö?... ‘Ko se iz groba diže?“ navališe svi pitati
staroga plemenskog poglavara. Čuli su to i oni pod obližnjim trijemovima, muško i
žensko, a i nekolicina levita i farizeja priđe, ne bi li čuli o komu se radi. Baraba,
prolazeći onuda, začu žagor uzbuđenoga mnoštva, pa se i on priključi.
Melčizedek se itekako obradovao što toliki svijet njegovu riječ iščekuje, te se
naslonio na štap i počeo pričati pun ponosa. „Lazar, sin Elijakimov... znade li ga
i’ko? Bješe umro prije nekoliko dana, te ga pokopaše. Prođe dan, dva, tri...
zaboravismo ga, kadli, četvrtoga dana, začusmo uzvike na ulici. Istrčao sam, te
244
vidjeh Isusa, sina Marije iz Nazareta, i Lazarove dvije sestre kako se ničice preda nj
bacaju i stope mu ljube, tugujuć’ za bratom svojim. ‘Da si uza nj bio, ne bi bio
umro,’ tužile su, naričući i kose čupajući. ‘Vrati nam ga iz donjega svijeta, Učitelju.
Zazovi ga i on će doć’.“ „Isus im objema ruke pruži i podiže ih s tla, pa reče
‘Hajdemo!’ I mi svi potrčasmo za njima i tako do groba - Isus ondje stade, sva mu
krv navre u glavu, a oči nestadoše... samo su mu se bjeloočnice vidjele. Onda je
tako riknuo, da pomisliš razjaren bik je u njemu... svi se prestravismo. Potom, dok
je tako stajao ondje sav se tresući, još jednom kriknu, divlje i neobično... k’o s
onoga svijeta. Mora bit’ da arhanđeli tako urlaju kad se razbjesne... ‘Lazare’, poviče
onda, ‘izlazi!’ Uto najednom čusmo kako se zemlja u grobu rasipa, grobna se ploča
pomače - ne’ko ju je s druge strane pomalo gurao. Strava nas spopade, narod
uzdrhta... a ni ja se nikad u životu nisam smrti prestrašio, k’o što se uplaši’
uskrsnuća. Kunem vam se, ljudi, da me pitaju bi’ li radije izbliza vidio lava ili
uskrsnuće, rek’o bi’ lava!“
„Bog nam se smilovao! Nema nam se Gospod smiluje!“ stade vapiti svjetina,
većina gorko ridajući. „Pričaj, oče Melčizedeče, kazuj dalje!“
„Žene stadoše vrištati, mnogi muškarci za stijene se skriše, a mi koji ostadosmo
tresli smo se od užasa. Grobni se kamen malo- pomalo diz’ö... prvo vidjesmo
mrtvački blijedožute ruke, a onda i glavu, sivozelenu, ispucale kože i punu
truleži... dok na kraju ispuza iz groba k’o kostur mršavo tijelo ovijeno umrljanim
posmrtnim pokrovom. Pomače jednu nogu, pa drugu i izađe iz rake... Lazar to
bješe.
Stari je glavar tu zastao da obriše znoj svojim širokim rukavom, a svjetina se sva
uzburka: neki su plakali, drugi zaigrali kolo od radosti.
„Laže! Laže!“ poviče Baraba, dižući teške runjave ruke. „Rimljani mu platiše da
smulja to s Lazarom. Dolje izdajice!“
„Zaveži gubicu!“ zagrmi divlji glas za njegovim leđima. „Što Rimljani?...“
Narod se okrenu i strese od nelagode: centurion Rufus prilazio je Barabi s
visoko podignutim bičem. Bljedunjava plavokosa djevojčica držala se za njegovu
ruku - a prije toga stajala je ondje i cijelo vrijeme slušala Melčizedeka, dok su se
suze slijevale iz njenih krupnih zelenih očiju. Baraba šmugnu kroz okupljeni narod
i izgubi se, Jakov farizej sa svojim zapisima — za njim. Sustigao ga je za stupovima,
pa ondje njih dvojica počeše pričati glavom-uzglavu: razbojnik i farizej braća
postadoše.
Baraba je prvi progovorio, znatiželjno pitajući: „Zaista misliš da je istina?“
„Što?“
„Što govore: da ga je dig’o iz mrtvi’.“
„Čuj ti mene dobro što ću ti kazat’ - ti si zelot, a ja farizej... pa sam dosad vazda
govorio da će se Izrael spasit’ samo molitvom, postom i Zakona se držeći. Ali sad...“
„Što sad?“ upita haramija strijeljajući očima.
„Sada, zelote, počinjem uviđat’ da si u pravu. Nisu post i molitva dostatni - ima
tu i za noža posla. Razumiješ me?“
„Mene pitaš?“ isceri se Baraba. „Nema bolje molitve nego nožem. Onda?“
245
 „Aj’mo počet s njim.“
„S kim? Jasnije zbori.“
„S Lazarom. Silno je važno da ga opet pod zemlju strpamo. Jer, dokle ga ljudi
budu mogli gledat’, svi će govorit’ da mrtav bješe, pa ga sin Marijin uskrisio. Tako
će se širit’ slava lažnog proroka... Imaš ti pravo, Barabo, Rimljani su njega potkupili
da viče ‘Ne marite za kraljevstvo na zemlji - usmjerite oči prema nebeskomu!’
Stoga će nam, sve dok mi budemo dangubili zijanjem u nebo, Rimljani sjedit’ za
vratom. Razumiješ?“
„Onda?... ‘Oćeš da ga se otarasimo - iako ti je brat?“
„Nije on meni brat, a niti želim s njim imat’ posla!“ razdera se farizej, hineći da
si halje cijepa. „Eto ti ga, tebi ga predajem.“ Rekavši to, spuznuo je sa stupa i
krenuo dalje tržiti svoje talismane - vrlo zadovoljan time što je podjario Barabu.
Za to vrijeme je siromaško mnoštvo, koje se bješe skupilo kraj Solomonova
portika, izgubilo svaku nadu da će vidjeti Isusa, te se stade razilaziti. Starac
Melčizedek kupio je dvije bijele golubice da bi ih žrtvovao u znak zahvale Bogu
Izraelovom što se najzad smilovao svom narodu, te mu - nakon toliko godina -
poslao novog proroka.
Kamenje bješe živa žerava, a od silna se blještavila nije gledati dalo. Ali,
najednom se s puta prema Betaniji diže oblak prašine i začuše radosni usklici: cijelo
selo bješe batalilo poslove i krenulo put Jeruzalema. Prvo se ukazaše djeca s
palminim i lovorovim granama, a za njima dođe Isus blistava lika - iza njega
učenici, crveni u licu i preznojeni kanda svaki od njih osobno diže čovjeka iz
mrtvih... a nakon njih, promukli od uzvikivanja, stanovnici Betanije.
Svi su hitali Hramu. Isus je preskakivao po dvije stube odjednom, prošao prvi
niz komora i stigao do drugoga. Žestoko svjetlo žarilo mu se s lica i ruku, takvo da
mu nitko nije mogao prići. U nekom trenu je stari rabin, koji je bez daha trčao za
njim kao i ostali, pokušao ući u nevidljiv krug oko Učitelja, ali se istom i povuče,
kao da ga plameni jezici oblizaše.
Isus bješe upravo izašao iz Božje peći za kaljenje, te mu je krv sveudilj žestoko
vrela. Nije on još mogao povjerovati, a nije ni htio - da snaga duše tolika može biti.
Može li brda pokrenuti? Kažeš im ‘Krenite!’ I ona se zaista pomaknu?... Može li
razoriti zemlju, izbacit’ mrtve iz nje, srušiti sav svijet u tri dana — i u tri ga opet
podići? Ali, ako je duša snagom tako svemoćna, onda je i sva težina propasti ili
spasenja na plećima čovječanstva: dodirnuše se međe Božje i čovječje... Od te
strašne, opasne misli, Isusove sljepoočnice snažno zabubnjaše.
Lazara bješe ostavio na nogama, ovijenog posmrtnim pokrovom nad samim
grobom, te krenuo neviđeno žurno prema Hramu jeruzalemskom. Prvi je put
osjećao tako nepokolebljivo da ovaj svijet mora vidjeti svoga kraja i da se novi
Jeruzalem ima iz grobova dići. A čas je došao: znak što ga je čekao - jer Lazar bješe
taj beznadno sagnjili svijet. Dođe tren da usklikne: „Svijete, diži se!“ obavezu je
imao, a što bješe najstrašnije od svega - kako je sad shvaćao - imao je i snage. Nije
se više mogao izvući govoreći ‘Ne mogu ja to!’ - mogao je, pa ako se svijet ne spasi,
cjelokupan grijeh mora na nj pasti.
246
 Krv mu je navrla u glavu. Odasvud su ga promatrale oči potlačenih, odrpanaca,
bogalja... pa je divlje kliknuvši skočio na povišeno mjesto namijenjeno
propovjednicima, a svjetina se natiska oko njega. Podrugljivo se osmjehujući,
priđoše i tusti bogataši, kako bi ga čuli. Isus ih vidje, te im se okrenu dižući
pesnicu:
„Počujte me vi, bogatuni,“ zagrmio je, „počujte gospodari ovoga svijeta.
Nepravda, beščašće i glad ne daju se više trpjeti! Bog mi natrlja usne živom
žeravom, pa vam poručujem: Dokad ćete lijegat’ u postelje od slonovače i na
mekane prostirke? Dokad ćete se hraniti mesom siromaha, piti im krv, znoj i suze?
‘Ne mogu to više podnijeti!’ urla moj Bog. Oganj nadire, mrtvi ustaju, smak svijeta
dođe!“
Dvojica skitnica dohvatiše ga i podigoše nad svoje glave, a mnoštvo se skupi
oko njih mašući palminim granama. Para se diže s prorokove užarene glave.
„Ne dođoh da bi svijetu mir donio, nego mač. Posijat ću neslogu domovima, sin
će na oca ruku dići, kći na mater, snaha na svekrvu — a sve zbog mene. Tko god za
mnom krene, sve napušta. Onaj tko na ovoj zemlji životu spasenja ište - izgubit će
ga; onaj tko zarad mene izgubi život svoj sadašnji, steći će život vječni.“
„A što Zakon kaže, buntovniče?“ povika netko izvan sebe. „Sto Sveti spisi
govore, Luciferu?“
„A što su kazali veliki proroci Jeremija i Ezekijel?“ odgovori Isus, a oči mu
zablistaše. „Ukinut ću Zakon uklesan na Mojsijevim pločama i urezat’ novi u
čovječjem srcu. Odgurnut ću kameno srce što ga ljudi sad u grudima nose i
darovat’ im živo - a u tom ću srcu novo ufanje zasaditi. Ja sam onaj koji im upisuje
novi Zakon u ta nova srca, ja sam i novo ufanje! Ljubav širim - otvaram sva četvora
vrata Gospodinova: istočna, zapadna, sjeverna i južna... da uđu svi narodi. Jer Božje
grudi nisu tijesan tor, one prihvaćaju sav svijet. Nije Bog Izraelićanin, on je Duh
besmrtni!“ Stari rabin bješe skrio lice među dlanovima; htjede mu doviknuti:
Umukni, Isuse - golema je to hula! Ali prekasno bješe: razlijegoše se usklici
oduševljenja. Sirotinja bješe razgaljena, leviti su bijesno bučali, a Jakov i farizeji
razderaše svoje halje i u zrak pljunuše... pa starac Šimun, svladan očajem, odusta.
Gorke suze lijući, pridigao se i krenuo odande prijekorno mrmoreći: „Gotovo je s
njim! Koji li samo vrag... ili bog... onako iz njega urla?“
Tako umoran bješe da se spoticao preko vlastitih stopala, jer je tih dana i
tjedana, dok je jurio za Isusom ne bi li doznao tko on uistinu bješe, njegovo
oronulo tijelo posve okopnilo. Ništa ne ostade od njega osim kosti i suncem
sparušene kože - duša ih se jedva držala, čekajući svoj čas. Je li taj čovjek Mesija
koga mu Bog obeća poslati... ili nije? Sva čuda što ih je učinio mogao je i Sotona
izvesti, uključujući oživljavanje mrtvaca - stoga ona, kao ni proroštva, starom
rabinu ne bjehu dostatna za konačan sud. Sotona je pronicljiv i krajnje moćan
arhanđel, mislio je, pa — da bi obmanuo čeljad — u stanju je svoje riječi i čini
besprijekorno uskladiti sa svetim proročanstvima. Stoga je rabin provodio noći u
postelji oka ne sklopivši, nego Boga moleći da mu se smiluje i jasan mu znak
daruje... Ali, kakav znak? Šimun je najzad savršeno shvatio: smrt, njegovu smrt!
247
Kad mu je sinulo da bi ona taj znak mogla biti, žestoko je zadrhtao.
Uronio je u oblak prašine nad putom prema Betaniji, koja mu se ukaza u
daljini, navrh brda, kao spaljena suncem. Teško dišući, krenuo je nizbrdo.
Lazarova kuća bješe danonoćno otvorena: seljaci su neprestance ulazili i izlazili,
dolazili vidjeti i taknuti uskrsloga, pažljivo su osluškivali diše li, provjeravali govori
li i je li zaista živ — ili je možebit duh. Iscrpljen i povučen u se, Lazar je sjedio u
najmračnijem zakutku kuće, jer mu je svjetlo smetalo. Ruke, noge i trbuh bjehu
mu zeleni i natečeni kao i u svakoga četverodnevnog leša, koža na podbuhlom licu
ispucala - iz procjepa je curio žućkasto- bjeličast gnoj, natapajući bijeli pokrov što
ga je i nadalje nosio, jer mu se bješe zalijepio za tijelo i nije se dao skinuti. U
početku je strašno zaudarao, pa su oni koji su mu prilazili začepljivali nos, ali je
smrada postupno dijelom nestalo, pa je sada vonjao zemljom i tamjanom. S
vremena na vrijeme pružio bi ruku i odstranio vlati trave što mu se bjehu
ispreplele s kosom i bradom, dok su ga sestre Marija i Marta čistile od zemlje i
trijebile crve što se bjehu za nj primili.
Neki mu dobrostiv susjed donese pile, pa ga je starica Saloma, čučeći uz
ognjište, kuhala da bi uskrsnuli blagovao krepke čorbe i snagu povratio. Suseljani
su i nadalje ulazili, ali ostajući samo po časak-dva, kako bi ga pažljivo promotrili i
ponešto rekli - na njihova je pitanja odgovarao zamjetno mukotrpno, samo kratkim
‘da ili ‘ne’ — a u neko doba počeše dolaziti i oni s kraja sela, te iz okolnih mjesta. I
slijepi je seoski glavar navratio, pružio ruku, te ga znatiželjno prepipao.
,,Jel’ ti bilo lijepo tamo dolje?“ upitao ga je sa smješkom. „I ne znaš koliko si
sretan, Lazare, sada kad znadeš tajne podzemnoga svijeta. Ali, ne otkrivaj ih,
kukavče, jer ćeš raspametit’ svakoga ovdje.“ Nagnuo mu se zatim na uho, te će
napola u šali, a napola gnušajući se: „Crvi, jel’ da? Samo crvi?“ Pričekao je časak, ali
Lazar ništa ne odgovori, te se slijepac rasrdi, uze svoj štap i ode.
Magdalena je stajala uz dovratak i gledala niz put što vodi prema Jeruzalemu.
Srce joj bješe ucviljeno k’o nujno djetešce, jer je cijele noći snivala loš san: vidje
Isusa kako se ženi, a to je značilo smrt. Prethodne noći, koliko se sjećala, usnila ga
je kao ribu poletušu koja je, trepereći perajama, izletjela iz vode i na suho pala.
Trzala se u grču na obalnom šljunku, uzalud se boreći da iznova zamahne
perajama. Gušeći se, ta ju je riba pogledala mutnim očima, te Magdalena uloži sav
napor ne bi li ju dohvatila i vratila u more - ali, dok se sagnula i primila ju rukom,
poletuša već bješe mrtva. Ona ju uze u naručje, tugujući i suzama ju škropeći... a
riba se onda prometnu u mrtva čovjeka.
„Neću mu dat’ da se vrati u Jeruzalem... neću,“ šaptala je uzdišući i motreći
prašnjav put na kojem se trebao pojaviti.
Ali, nije se Isus ukazao na putu od Jeruzalema, nego Magdalena vidje svoga
staroga oca, kako pognut posrče. Jadni oronuli starac, pomislila je - zašto li ustrajno
slijedi našeg Učitelja kamo god krene, a u tako je bijednom stanju... pa ipak ide za
njim poput ostarjela vjerna psa. Čujem ga kako noću ustaje, izlazi u dvorište, te se
ondje ničice baca i Boga zaziva: „Pomozi mi, znak mi daj!“ Bog, međutim, i dalje ga
pušta da se muči, bjelodano kažnjavajući ga stoga što ga voli - jer se samo tako taj
248
nevoljan čovjek primiri...
Promatrala ga je kako posrče na štap se oslanjajući, često za- stajući i
pogledavajući unatrag, prema Jeruzalemu, te šireći ruke i boreći se da dođe do
daha. Inače, tih dana, dok su otac i kći skupa boravili u Betaniji, oboje potisnuše
prošlost, te počeše opet govoriti jedno s drugim; videći da mu se kći povratila s
krivoga puta, rabin joj je oprostio - znajući da suze mogu isprati mnoge grijehe, a
Magdalena se bogme bješe naplakala.
Starac konačno prispije, posve bez daha. Magdalena se pomakla ustranu, kako
bi mogao kroz dvorišna vrata, ali on stade i uze joj ruku, te zavapi: „Magdaleno,
dijete moje... žena si, a tvoje suze i milovanje imaju golemu moć. Pred noge mu se
baci, moli ga da se ne vraća u Jeruzalem. Pismoznanci i farizeji sve su nabrušeniji
na nj... danas ih vidjeh kako se potajice dogovaraju među sobom, a otrov im kaplje
s usana. Urotu kuju, ubit’ ga hoće!“
„Ubiti!?“ kriknu Magdalena slomljena srca. „Ali, može li on umrijeti, oče?“
Stari rabin pogleda kćer i gorko se nasmiješi. „Tako govorimo o onima koje
volimo...“ prošaptao je, a onda umuknuo.
„Ali Učitelj nije čovjek poput svakoga drugog - zaista nije!“ Magdalena će sva
očajna. „Ne, nije on kao drugi... nije!“ ponavljala je kao da nastoji čaranjem
odagnati strah.
„A kako ti to znaš?“ upita ju starac; srce mu bješe ustitralo, jer je oduvijek
vjerovao u ženske predosjećaje.
„Znam,“ reče Magdalena, „ali ne pitaj me kako. Sigurna sam u to... i ne strahuj,
oče. Tko bi ga se usudio taknuti sad kad je Lazara uskrisio?“
„Eh, baš otkako Lazara iz groba diže, oni su bješnji nego ikada. Ranije bi
poslušali njegovu propovijed i slegnuli ramenima, ali se sad pročulo o čudu, te se
narod osmjelio klicati ‘On je Mesija! Mrtve oživljava, od Boga je njegova moć —
pridružimo mu se!’ Eto, danas muško i žensko pođe s palminim liščem za njim,
bogalji zaprijetiše bogatašima svojim štakama, a i najcrnja se sirotinja uznemiri.
Pismoznanci i farizeji, pak, sve to promatraju i zapadaju u luđačku srdžbu.
‘Pustimo li ga ovako još kratko vrijeme, gotovo je s nama,’ zbore, te stalno idu Ani,
od njega Kaifi, od Kaife Pilatu... grob mu kopajući. Magdaleno, dijete moje, koljena
mu obgrli da nikad više ne pođe put Jeruzalema. Svi se moramo vratit’ u Galileju!“
Sjetio se potom onoga mračnjaka rošavog lica. „Magdaleno,“ reče, „na putu
ovamo vidjeh haramiju Barabu kako lunja naokolo... a lica smrknuta k’o u anđela
smrti. Kad me je spazio, u grmlje se skrio - a to nije dobar znak!“
Rekavši to, posve je klonuo: njegovo se iznureno tijelo nije moglo držati na
nogama. Kći ga prihvati u naručje i unese u kuću, te posadi na stolac i sklupča se
uz njegova stopala.
„Gdje je sad?“ upitala je. „Gdje si ga ostavio, oče?“
„Pred Hramom. Uzvikuje poruke mnoštvu očima plamen baca... zapalit’ će
svetu građevinu! A njegove riječi — Bože moj, kakve li hule: veli da će ukinut’
Zakon Mojsijev i donijeti novi... jer da se neće on s Bogom navrh Sinaja sastat’,
nego u svom srcu.“ „Ponekad,“ tihim će glasom, nakon nekoliko trenutaka,
249
„pomišljam da s uma silazim... ili da Lucifer...“
„Umukni!“ naredi mu Magdalena i položi oba svoja dlana preko starčevih usta.
Još su tako razgovarali, kad se učenici - jedan za drugim
 ukazaše na vratima. Magdalena skoči i pogleda ih, ali Isusa ne bješe među
njima.
„A Učitelj?“ upitala je, pretrnuvši od zebnje. „Gdje vam je Učitelj?“
„Ne boj se,“ reče joj Petar, nekako zle volje, „uskoro će doć’.“ I Marija se
uznemirila; bješe ostavila brata s Martom i prišla učenicima, zabrinuto
promatrajući njihova smrknuta i zabrinuta
lica, tjeskobne oči... Naslonivši se na zid, tiho je upitala: „Gdje je Učitelj?“
„Dolazi za tren, Marijo, ide,“ kaza joj Ivan. „Zar bismo ga ostavili da mu se
nešto dogodilo?“
Učenici se, ne zna se koji turobniji, raziđoše po kući i dvoru, što dalje jedan od
drugoga.
Matej izvadi pergamenu iz njedara, pripremajući se da bi nešto zapisao.
„Pričaj, Mateju,“ reče stari rabin. „Bilo što kaži, pisaru. Imaš moj blagoslov.“
„Oče...“ oprezno će Matej, „eto, kada skupa krenusmo, centurion Rufus sustiže
nas i prepriječi nam put... taman bjesmo ostavili jeruzalemska vrata za sobom.
‘Stanite!’ povikao je, ‘Imam naređenje koje se vas tiče!’ Skamenismo se od straha,
svi osim Učitelja... jer on mirno pruži ruku Rimljaninu i reče ‘Dobro nam došao,
prijatelju. Sto hoćeš od mene?’“
„‘Ja ništa, odgovori mu Rufius, ‘nego te Pilat hoće. Pođi sa mnom, molim te.’“
„‘Idem’, reče Isus nimalo uzrujan, te krenu Jerulazemu. Mi ga, pak, saletjesmo
‘Kud ćeš, Učitelju? Ne damo ti tamo!’... ali centurion zađe među nas, te kaza ‘Ne
bojte se. Riječ vam moju dajem da mu se ne snuje zla.’“
,,‘Idite’, zapovijedi nam Učitelj, ‘i ništa ne strahujte. Još nije nastupio čas.’“
„Juda se onda umiješa: ‘Ja ću s tobom, Učitelju. Ja te ne napuštam.’“
„‘Hajde,’ Učitelj će njemu, ‘neću ni ja tebe.’ I tako se oni vratiše u Jeruzalem,
centurion i Isus naprijed, Juda za njima poput ovčarskog psa.“
Dok je Matej pričao, učenici se - bez ijedne riječi - okupiše i kleknuše na pod
pred rabinom.
„Nevolja vam je na licima,“ reče svećenik, „nešto krijete?“ „Imamo briga... ali
drugih, oče,“ promrmlja Petar, vraćajući se u muk.
I doista, dok su se vraćali, istim putom naiđoše zlodusi koji se u njima naseliše.
Mrtvi su počeli iz grobova ustajati - sudnji se dan približio, Učitelj se stao uspinjati
prema svom prijestolju. Dođe vrijeme da se plijen podijeli!
„Ja ću mu zdesna sjedit’, mene najviše voli,“ reče jedan.
„Ne tebe, mene! Mene!“ svi se razgalamiše, unoseći se jedan drugom u lice.
„E baš mene!“
„Nije nego mene!“
„Ja sam ga prvi Učiteljem nazvao,“ javio se Andrija.
„A meni češće dolazi u snove nego tebi,“ odbrusi mu Petar. „Mene zove ‘voljeni’,“
reče Ivan.
250
 „I mene!“
„Baš k’o i mene!“
Petru krv navre u glavu. „Nitko nije ispred mene!“ ljutito je povikao. „Zar ne
kaza neki dan ‘Petre, ti si stijena — na tebi ću sagradit’ novi Jeruzalem’?“
„Nije rek’o ‘novi Jeruzalem’! Imam njegove riječi ovdje zabilježene,“ oglasio se
Matej, lupkajući po svitku pod košuljom.
„A što mi je onda rek’ö, ti... mrčikožo? To bi’ htio čut’!“ „Reče ‘Ti si Petar,
Stijena, pa ću na tebi crkvu moju sazidati’. ‘Moju crkvu’, a ne ‘novi Jeruzalem’ - što
je golema razlika.“
„I što mi je još obećao? Zašto si stao?“ ljutito će Petar. „Kosi se s tvojim
interesima, jel’? Što o ključima kaza? I to reci!“
Matej nato izvadi svitak, razmota ga, te ne baš drage volje pročita: ,,‘I tebi ću
dat’ ključe kraljevstva nebeskog...’“
„Dalje! Dalje!“ Petar je ustrajao likujući.
,,‘I što god ti na zemlji svežeš, bit će svezano i na nebu, a sve što na zemlji odriješiš,
i na nebu će se odriješiti...’ Eto, to je sve.“ „Tebi je to malo?! Sitnica, jel’? Ja - svi
me počujte! - ključe držim, onaj sam koji otvara i zatvara rajske dveri. Budem li
htio, pustit ću vas unutra, ne budem li - neću!“
U tom se trenu učenici razjariše i svakako bi i šaketanja palo,
da ne bjehu već nadomak Betaniji - jer se ondje posramiše pred seljacima i
progutaše jed. Lica im svima, međutim, ostadoše jednako smrknuta.

26
u to vrijeme Isus je sa centurionom - i Judom, koji ih je slijedio kao sjena -
zašao uskim i vijugavim uličicama u središte Jeruzalema, koračajući u smjeru
Hrama, jer u istom bješe i tvrđava, u sklopu koje se nalazila palača Poncija Pilata.
Rimljanin je prvi zapodjenuo razgovor: „Učitelju,“ reče zamjetno emotivno,
„moja je kći i više nego dobro i stalno misli na tebe. Kad god čuje da negdje govoriš
puku, potajice se iskrade iz kuće i pohita da bi te čula. Danas smo zajedno bili pred
Hramom, a morao sam ju čvrsto držati rukom, jer ti je htjela pritrčati i noge
poljubit’.“
„Pa što ju nisi pustio?“ upita ga Isus. „I časak je dovoljan da se spasi čovječja
duša. Zašto si pustio da joj propadne takav tren?“ Da mlada Rimljanka poljubi
stopala jednom Židovu! Rufus se zgrozio nad takvom mogućnošću, ali ništa ne
reče.
Kratkim je bičem, što ga je stalno imao u rukama, krčio njima dvojici put
svjetinom - što nije bilo nimalo lako, jer je vrućina bila takva da su ljudi tumarali
kao ošamućeni, i to kroz guste rojeve muha. Centurion je osjećao teško gađenje, a
premda je već godinama služio u Palestini, i nadalje mu je bio odvratan i sam
zadah Židova - nikako se nije uspijevao na nj naviknuti. Uto prispješe do trgovišta,
gdje je tlo bilo pokriveno slamenim prostirkama, pa bješe nešto svježije i oni
usporiše.
„Kako se možeš obraćati ovom čoporu džukela?“ upita ga centurion s
251
gađenjem.
Isus se zacrvenje. „Nisu to džukele,“ reče, „nego duše, iskrice Božje... jer Bog je
požar, a svaka je duša njegova iskra koja zaslužuje i tvoje poštovanje.“
„Ja sam Rimljanin,“ odvrati Rufus, „pa je Rimljanin i moj Bog, a taj otvara
putove, gradi nastambe, dovodi vodu gradovima, navlači brončani oklop i polazi u
rat. On nas vodi, mi ga slijedimo... a duša i tijelo, o kojima ti govoriš, u nas su
jedno te isto, nad svime je žig Rima. Kad umremo, duša i tijelo nam zajedno umru,
a za nama ostaju naši sinovi. Oni su nam zalog besmrtnosti, tako da je... oprosti mi,
nama kraljevstvo nebesko o kojem propovijedaš - puka bajka.“
Nakon kratka predaha, opet se oglasio: „Mi Rimljani stvoreni smo da vladamo
ljudima, a ljudima se ne vlada ljubavlju.“
„Ljubav nije goloruka,“ reče Isus, gledajući centuriona u hladne plave oči,
svježe izbrijane obraze i ruke s kratkim debelim prstima. „I ljubav vodi ratove,
juriša u napad.“
„Ali, onda nije ljubav,“ tvrdokorno će centurion.
Isus pognu glavu. Moram iznaći nove mješine, pomislio je, ako kanim otočiti
novo vino. Nove mješine, nove riječi...
Konačno su stigli: pred njima se uzdizala kula, koja u isti mah bješe tvrđa i dvor
u kojem je boravio bahati rimski namjesnik Poncije Pilat. Tomu su se Zidovi toliko
gadili da je, kad bi morao proći jeruzalemskim poljanama ili progovoriti s
Hebrejcima, stalno držao mirisom natopljen rupčić pod nosom. Nije vjerovao ni u
bogove, ni u ljude - ni u samoga Poncija Pilata, ni u što. Oko vrata, na krasnomu
zlatnom lancu neprestance je nosio pomno nabrušeno sječivo da si prereže vene
ako mu jednom bude dosta gošćenja, napijanja ili upravljanja bestragijom u koju ga
je car po nesreći prognao.
Bješe počesto čuo kako Zidovi bogorade, grubim glasovima i kricima zazivajući
Mesiju da dođe i oslobodi ih - a to ga je itekako nasmijavalo. U takvim bi
trenucima govorio ženi, upirući prstom u svoju britvu: „Pogle’ moga Mesiju, mog
osloboditelja.“ Ona bi, međutim, ništa ne kazujući, samo okrenula glavu.
Isus zastade pred samom tvrđavom. „Centurione,“ reče, „duguješ mi uslugu,
sjećaš li se? A kucnu čas da ju zaištem.“
„Isuse iz Nazareta, tebi dugujem svu radost u mom životu,“ odgovori Rufus.
„Kaži, učinit ću sve što mogu.“
„Ako me zarobe, ako me u tamnicu bace, ako me ubit’ nakane... ne čini ništa da
bi me spasio. Daješ li mi svoju riječ?“
Prođoše kroz dveri, stražari digoše ruke i vojnički pozdraviše centuriona.
„Zar je to što od mene tražiš nekakav uzvrat?“ u čudu će Rufus. „Zaista ne
razumijem vas Zidove.“
Dvojica gorostasnih crnaca, tjelesnih čuvara, stajali su pred Pilatovim vratima.
„Jest, centurione, to će uzvrat biti,“ kaza Isus. „Daješ li mi čvrstu riječ?“
Rufus potvrdno kimnu i crnci otvoriše vrata.
Pilat je sjedio na povišenom naslonjaču ukrašenom grubo izrezbarenim
orlovima. Stamen, glatko izbrijan, niskoga čela i hladnih sivih očiju... usana kao
252
mačem prerezanih - podigao je glavu, te osmotrio Isusa koji bješe stao preda nj.
„Ti li si Isus iz Nazareta, kralj židovski?“ prošištao je s izrazom dosade na licu,
pokrivajući nozdrve namirisanim rupcem. „Nisam ja kralj,“ odgovori Isus.
„Kako?... Pa zar ti nisi Mesija, a Mesija biva da je onaj koga tvoji zemljaci,
pleme Abrahamovo, čekaju toliko naraštaja - iščekujući ga da zasjedne na
prijestolje Izraelovo i zbaci nas Rimljane? Zašto onda kažeš da nisi kralj?“
„Jer moje kraljevstvo nije na zemlji.“
„A gdje je onda: na vodi, u zraku?“ Pilat će prasnuvši u grohotan smijeh.
„Na nebesima,“ Isus odgovori posve staloženo.
„Dobro, kad je tako,“ reče Pilat. „Uzmi si nebesa na dar, ali da nisi dirao zemlju!
“
Zatim je skinuo debeli prsten što ga je nosio na palcu, te ga podigao prema
svjetlu i počeo zuriti u njegov rubin; u crvenomu poludragom kamenu bješe
ugravirana lubanja, uokvirena natpisom: Jedi, pij i veseli se — kao da ćeš sutra umrijeti!
„Židovi mi se... gade,“ procijedi zatim. „Nikad se ne peru, a i Bog im je na istu
sliku i priliku - duge kosurine, prljav, pohlepan, pun samohvale i prgav kao deva.“
„Znaj da je taj Bog već stavio ruku na Rim,“ Isus će i nadalje posve mirno.
„Besmrtan je Rim!“ otpovrnu Pilat zijevajući.
„Rim je golemi kip što ga prorok Danijel vidje u svojoj viziji.".
„Kip? Kakav kip? Vi Zidovi u snu vidite sve za čim žudite na javi. Živite i
umirete s vizijama...“
„Tako čovjek polazi u bitku - s vizijom. Malo pomalo sjena se zgušnjava i
učvršćuje, duh odijeva tijelo i na zemlju silazi. Jest, prorok Danijel je imao viziju, a
stoga što ju je imao duh i hoće odjenuti tijelo, sići na zemlju i razoriti Rim.“
„Isuse iz Nazareta, divim se tvojoj odvažnosti - ili je to samo bezumlje? Kada se
ne bojiš smrti, pa tako slobodno zboriš... Sviđaš mi se, zaista. Pričaj mi malo o toj
Danijelovoj viziji.“
„Jedne noći vidje prorok Danijel golem kip. Glava mu bješe od zlata, grudi i
ruke srebrene, a trbuh i bedre od bronce, potkoljenice od željeza... ali stopala,
najdonji njegov dio, od gline. Iznenada neka nevidljiva ruka pogodi kamenom iz
praćke ta glinena stopala, te ih zdrobi, pa se u hipu cijeli kip - sve ono od zlata,
srebra, bronce i željeza - na zemlju sasu. Ta nevidljiva ruka, Poncije Pilate, Bog je
Izraelov, ja onaj kamen iz praćke, a kip je Rim.“
Pilat opet zijevnu. „Prozreo sam ja tvoju igru, Isuse iz Nazareta, kralju židovski,
“ reče s izrazom krajnje dosade. „Vrijeđaš Rim, ne bi li me razljutio, pa da te dadem
razapeti, eda bi se među junake uzdigao. Sve si ti to mudro pripremio - kako
čujem, čak si počeo i mrtve iz groba dizati. Da, da, put si raščišćavaš. Kasnije će,
jednako tako, tvoji učenici pronijeti glas da nisi umro, nego uskrsnuo i na nebo
uzašao. Ali, draga moja protuho, promašio si hram u kojem ćeš boga moliti.
Zastarjele su ti smicalice, bolje bi ti bilo da nove smisliš. Neću ja tebe pogubiti, ne
stvara mi se heroja od tebe - nećeš bog postati, izbij si to iz glave.“
Isus ništa ne reče. Kroz prozor je promatrao kako se golemi Jahvin hram ljeska
na suncu poput nepomične ljudožderske zvijeri, kojoj mnoštvo čeljadi svakojakih
253
boja prilazi i ulazi u njezine crne razjapljene ralje. Pilat se za to vrijeme igrao
svojim krasno izrađenim zlatnim lancem, također ništa ne govoreći; naime, sram
ga je bilo išta tražiti od Zidova - ali bješe obećao ženi da hoće, pa nije imao izbora.
„Je li to sve?“ upita Isus i da će prema vratima.
„Ne idi još,“ reče Pilat ustajući. „Imam ti nešto kazat’... stoga te i jesam pozvao
ovamo. Moja žena kaže da joj dolaziš u san svake noći, pa se zbog tebe boji i oka
sklopiti. Kaže da joj se u snu žališ kako sunarodnjaci ti Ana i Kaifa zahtijevaju tvoju
smrt, a ti ju svake noći moliš da razgovara sa mnom ne bi li me uvjerila da im ne
dopustim ubit’ te. Prošle je vrisnula, probudila se u grču i plakat’ počela, žaleći te...
zaista ne znam zašto - klonim ti se ja ženskih besmislica. Ali, pade ona jutros ničice
preda mnom, zaklinjuć’ me da te pozovem kako bih ti kazao da bježiš i spasiš se.
Vrati se u Galileju, dakle. Nije ti meni do primjene sile - to ti kao prijatelj kažem.
Vrati se ti lijepo u Galileju!“
„Život je bitka!“ odgovori Isus odlučnim, sveudilj mirnim glasom. „Ti to,
naravno, znaš, jer si vojnik i Rimljanin, ali postoji nešto što ne znaš: Bog je stvarni
zapovjednik, a svi mi njegova vojska. Od trena kad se čovjek rodi, Bog pred njim
razastire zemlju, a na njoj gradove, sela, planine, mora ili pustinje... kazujući mu
‘Tu ćeš zapodijevati ratove!’ Namjesniče Judeje, jedne me je noći Bog zgrabio za
kosu i podigao, donio me u Jeruzalem i posadio ispred Hrama, te kazao ‘A ti ćeš
ovdje svoj rat zapodjenuti!’ Ja, pak, namjesniče, nisam bjegunac s ratišta - pa ću
ovdje i ratovati!“ Pilat skupi ramena; već mu bješe krivo što je molio da ga sasluša i
jednom Židovu otkrio tajnu iz svoje spavaće odaje. Kao što mu običaj bješe,
rješenje je našao u pranju ruku.
„Učini kako ti drago,“ reče, „ali znaj da ja perem ruke od svega. Odlazi!“
Isus diže ruku na pozdrav i pođe, ali upravo dok je prelazio prag Pilat mu
dobaci, s porugom u glasu: „Ej, Mesijo, a kakvu to strahotu navješćuješ svijetu?“
„Oganj,“ otpovrnu Isus posve staloženo. „Da, plamen koji će očistiti zemlju.“
„Od Rimljana?“
„Ne, od nevjernika. Od nepravednih, nečasnih, presitih.“ „A potom?“
„A potom će na spaljenoj, ali pročišćenoj zemlji, bit’ sagrađen Novi Jeruzalem.“
„A tko će sazidat’ taj Novi Jeruzalem?“
„Ja.“
Pilat prasnu u grohot. „Dakle... itekako sam bio u pravu kad rekoh ženi da si
lud. Trebat ćeš me opet posjetit’ — pomoći ćeš mi ubiti dosadu. Ali, sad idi,
zamorio si me!“
Pljesnuo je zatim dlanovima, pa ona dvojica crnaca uđoše i izvedoše Isusa na
ulicu.
Juda ga je znatiželjno iščekivao pred tvrđavom. Zamijetio bješe da u posljednje
vrijeme kao da nekakav skriveni crv izjeda Učitelja: iz dana u dan lice mu je bivalo
sve naboranije i ozračenije žestinom, a riječi pune tuge i krcate prijetnjom. Cesto je
odlazio na Golgotu, brdo kraj Jeruzalema na kojem su Rimljani razapinjali
pobunjenike, i ondje sam ostajao satima. Itekako je vidio da visoko svećenstvo biva
sve goropadnije i da mu kopa grob, ali ih je on svejedno - i to sve žešće - napadao,
254
nazivajući ih gujama otrovnicama, lažljivcima i licemjerima, koji se ustresu pri
pomisli da progutaju komarca, a onda odu i požderu devu! Danomice je, od svitanja
do mraka, stajao pred Hramom i izgovarao takve oštre i opasne riječi, kao da
namjerno zaziva vlastitu smrt - a jednom, kad ga je riđobradi upitao kada će
konačno svući janjeće runo da bi se lav pojavio u svojoj svojoj slavi, odmahnuo je
glavom... i nikad u životu ne vidje Juda gorči smješak na čovječjim usnama. Od tog
trenutka nije ga napuštao, pa i kad bi vidio da Isus kreće prema Golgoti, krišom bi
išao za njim da ne bi neki skriveni neprijatelj digao na nj ruku.
Čekajući Učitelja, Juda je koračao gore-dolje ispred ozloglašene tvrđe i bijesno
pogledavao na nepomične rimske stražare u brončanim oklopima i njihove
odvratne njuške, te veksilum s orlovima na vrhu visokog jarbola, kako se povija na
lahoru. Sto li Pilat čini s njim, zašto li ga je zvao... Juda je naslućivao, jer mu
jeruzalemski zeloti rekoše kako Ana i Kaifa neprestance dolaze u namjesnikov
dvor, optužujući Isusa da kani bunu dići i protjerati Rimljane, eda bi se proglasio
kraljem.
Ali, Pilat se nije slagao s njima: govorio im je da je Isus luđak koji se ne miješa
u rimska posla, te kad je jednom poslao svoje ljude da ga upitaju što misli, odobrava
li židovski Bog da se plaćaju porezi Rimu, Isus da je odgovorio, iskreno i mudro:
‘Caru carevo, a Bogu Božje!’ Dakle, nije lud koliko je svet, znao im je kazati Pilat,
dodajući sa smijehom da mu se čini kako je ‘poludio od svetosti’. Na kraju da je
rekao židovskim svećenicima da ga oni kazne, ako je prekršio zakone njihove vjere
- dok on pere ruke od cijelog prijepora, jer se on uistinu Rima ne tiče. Tako bi im
kazao i potom ih otpravio - ali sad?... Da se nije možda predomislio?
Juda je u neko doba prešao na drugu stranu ulice, nasuprot kuli, te se ondje
naslonio leđima na zid i nestrpljivo stiskao šake i lomio prste.
Najednom se prenu: trublje su se oglasile, a četvorica levita spustiše nosiljku,
bogato ukrašenu zlatnim intarzijama, pred vrata Pilatove rezidencije. Razmaknuše
se svilene zavjese i bljedoputi Kaifa, zaogrnut žutom svilenom haljom, polako iz
nje siđe; tako tust bješe da su mu se vrećice sala objesile i na mjestu podočnjaka.
Teške se dvokrilne dveri otvoriše propuštajući Isusa van, pa se njih dvojica
susretoše licem-u-lice, točno na pragu. Isus zastade, bos, ogrnut bijelom haljom
poderanom i zakrpljenom na bezbroj mjesta — zastavši kao ukopan, zagledao se
visokom prelatu pravo u oči. Taj podiže teške kapke, prepozna ga, te ga sagleda
jednim hitrim pogledom od glave do pete i procijedi kroz jarčja usta: „Što ćeš ti
ovdje, bundžijo?“
Isus ga je, međutim, i dalje nepomičan, mjerio svojim krupnim očima,
pogledom oštrim, ali i obojenim patnjom.
„Ne bojim te se, visoki svećeniče Sotonin,“ dobaci mu.
„Otjerajte ga!“ dreknu Kaifa onoj četvorici nosača, te krenu put dvora, gegajući
se - onako predebeo nalik krivonogu kepecu, koji golemom stražnjicom dere po
zemlji.
Četvorica levita okružiše Isusa, ali im se Juda munjevito primače i poviče
„Mičite ruke s njega!“ Razgrnuvši ih snažnim rukama, dohvatio je Isusa za desnicu,
255
te mu reče „Dođi, idemo odmah odavde.“
Juda je krčio put kroz mnoštvo, između deva i ovaca, čisteći prolaz Isusu, te
ubrzo prođoše kroz utvrđena gradska vrata, siđoše u Cedronsku dolinu, te se uspeše
nasuprotnom strminom i dohvatiše puta prema Betaniji.
„Što htjede od tebe?“ upita Juda, u tjeskobi stišćući Učiteljevu ruku.
„Judo,“ odgovorio je Isus nakon duge šutnje, „sad ću ti povjeriti najstrašniju
tajnu.“
Juda se nagnu k njemu, iščekujući otvorenih usta.
„Ti si najizdržljiviji od svih sudrugova, mislim da ti jedini to možeš podnijeti...
te stoga i ne rekoh ništa bilo kojem od njih, a niti ću. Nema u njih tolike
postojanosti.“
Juda se ozari zadovoljstvom. „Hvala ti što mi vjeruješ, Učitelju,“ reče. „Samo
kaži, vidjet ćeš - mene se nećeš posramiti.“
„Judo, znaš li zašto sam ostavio voljenu Galileju i pošao u Jeruzalem?“
„Znam... jer se u njem ima zbiti ono što se dogoditi mora,“ odgovori riđobradi.
„Tako je, oganj Gospodinov iz Jeruzalema će buknuti. Ne mogu spavat’ više,
prenem se usred noći i pogledam u nebesa — zar se još nisu otvorila? Zar
plamenovi ne sukljaju nadolje? A kad svane, pohitam pred Hram, navješćujem
ondje, prijetim, grozim se put neba pokazujući, preklinjem oganj da se na zemlju
sruči... ali moj glas gore ne dopire. Nebesa nada mnom ostaju zatvorena, nijema i
spokojna. Ali, iznenada jednoga dana...“
Isusu kanda puče glas - Juda se nadvio nada nj ne bi li čuo preostale riječi, ali
do njega dopre samo Učiteljevo isprekidano dahtanje i cvokotanje zübä.
„Nastavi! Nastavi!“ poticao ga je.
Učitelj je nekako došao do zraka i nastavio: „Jednoga sam dana ležao sam-
samcat na vrhu Golgote, a prorok Izaija dođe mi u misli... ali ne kao pomisao na nj,
nego ga vidjeh kao živog preda mnom na golgotskoj stijeni, s jarčjom kožom u
rukama, a mrtvački naduvenog... izgledao je uprav k’o onaj crni jarac što ga nađoh
u pustinji. Slova su se vidjela na onoj koži, razvio ju je u zraku preda mnom, te reče
‘Čitaj!’... ali, čim se oglasio, nestade njega i jarčje kože, a samo slova ostadoše
lebdjeti, crna... samo početna bjehu crvena.“
Isus se zagleda put sunca, problijedje, te stisnu Judinu nadlakticu i osloni se na
nj. „Eno ih opet!“ šapnuo je silno ustrašen. „Ispuniše mi vidno polje!“
„Čitaj!“ Juda će, također uzdrhtavši od uzbuđenja.
Jedva dolazeći do daha, Isus je počeo sricati promuklim glasom... teško i sporo,
jer ta slova kanda živa bjehu - bježala su njegovom pogledu, otimala se iščitavanju.
Neprestance znoj brišući, mukotrpno je slagao riječ za riječju: „‘On preuze grijehe
naše... bješe ranjen zbog prijestupa naših... svojom ga zloćom okrznusmo. Očajan
bješe, ali još ne otvori usta. Prezren i odbačen, istupio je ne pružajući otpora... kao
janje koje vode na klanje.’“ Isus zašutje, samrtno problijedjevši.
„Ne razumijem,“ reče Juda, zbunjeno gurkajući kamenčiće nogom. „Tko je
jaganjac koga na klanje vode? Tko će umrijeti?“ „Judo,“ Isus će poluglasno, „Judo,
brate, ja sam onaj komu je mrijeti.“
256
„Ti?“ upita Juda pribirući se. „Onda ti nisi Mesija?“ „Jesam.“
„Sad ništa ne razumijem!“ glasno će Juda, i nadalje razbacujući kamenčiće
nogama.
„Ne viči... Tako to mora biti - da bi se svijet spasio, ja moram umrijeti... svojom
voljom. Nije mi Bog uzalud slao znakove: ponekad vizije na javi, ponekad snove...
pa lešinu onoga žrtvenog jarca u pustinji, sa svim grijesima ljudskim obješenim o
njegovu šiju. A sve od dana kad sam napustio majčin dom, sjena me jedna prati
poput psa, ili ponekad hita preda mnom, put mi pokazujući. Koji put? Prema križu!
“
Isus se ogledao oko sebe: za njim bjehu Jerulazem i Golgota, blistavo bijela vrha
poput lubanje, a pred njim stjenovita udolina s ponekom srebrenolisnom maslinom
i crnozelenim cedrom. Sunce na zalasku već se bješe obojilo bojom krvi.
Juda si je u očaju čupao bradu i razbacivao pramenove uokolo- jer on bješe
očekivao drugačijeg Mesiju, mačem opasanoga, na čiji će poklič svi pomrli naraštaji
izletjet’ iz grobova u dolini Jošafatskoj i sa živima se pomiješati. Iz mrtvih će se dići
i židovski konji i deve, pa će pješaci i jahači pokuljati poput razjarene bujice i
hametice potući Rimljane... a Mesija će zasjesti na prijestolje Da- vidovo, sa cijelim
svijetom pod njegovim nogama poput jastuka, da ih na njemu odmara. Takav bješe
Mesija koga je Juda Iškariotski očekivao - a sad...
Ošinuo je Isusa bijesnim pogledom, grizući usne eda bi spriječio da mu
pobjegne neka ružna riječ. Opet stade ljutito razbacivati kamenčiće nogama, sad
petama svojih golemih stopala. Isus to vidje i bude mu ga žao.
„Samo hrabro, Judo, brate moj,“ reče mu blagim glasom. „Ja moram tako, nema
drugoga puta... taj je jedini.“
„A onda, nakon...?“ upita Juda zagledan u stijene.
„Vratit ću se u svoj mojoj slavi, suditi živima i mrtvima.“
„A kad?“
„Ni mnogi od sadašnje generacije neće umrijeti, prije nego me vide.“
,,‘Ajd’mo!“ Juda će žurno polazeći dalje, tako da ga je Isus jedva pratio,
zadihano se upinjući da ne zaostane. Sunce je upravo tonulo za planine Judeje, u
daljini se naziralo Mrtvo more... čaglji samo što se nisu oglasili.
Juda je grabio naprijed, glasajući se povremeno gnjevnim kricima - u njemu je
tutnjao potres, sve se urušavalo. Nije vjerovao u opravdanost Isusove smrti, njemu
to bješe najgori put spasenja od svih zamislivih. Prisjetio se Lazara, koga Isus iz
groba diže
 a koji se njemu učini mrtvijim i gnjilijim od svih mrtvaca koje ikada vidje. Pa i
sam Mesija - kakav će izaći iz bitke s bogovima podzemlja?... Ne, Judi smrt nikako
nije bila put spasenja.
Okrenuo se Učitelju: pobunit’ se htjede, izbacit’ iz sebe one grube riječi što su
mu bile na jeziku, pekle ga poput žara. Možda bi mogao nagovorit’ Isusa da se
okani puta što ga bješe odabrao, puta smrti — ali, kad vidje Učitelja, iz njegovih se
grudi prolomi krik užasa: Isusova sjena ne bješe njegova, nego sjena križa!
„Pogle’!“ uzviknu, primajući ga za ruku i pokazujući kakvu mu sjenu tijelo baca.
257
 „Smiri se, Judo, brate moj... ni riječi,“ Isus će zahvaćen strašnom drhtavicom.
Krenuše dalje, bez glasa i za ruke se držeći, uspinjući se blagom uzvišicom
prema Betaniji. Za uspona, Isusa izdadoše koljena, te ga Juda uze u naručje — sve
bez riječi. Prolazeći pored neke izbočine, Isus dohvati još topao kamen i stisnu ga
dlanovima... pitajući se jel’ to bješe običan oblutak, ili ruka voljene osobe? Ogledao
se uokolo - zemljište, opustjelo tijekom zime, bješe se zazelenjeno travom, osulo
poljskim cvijećem.
„Juda, brate moj,“ reče, „ne žalosti se. Pogledaj kako vlati izbijaju iz zemlje...
Bog posla kišu i zemlja bi okrilje sjemenu da proklija, žitu da nikne kako bi
nahranilo ljudski rod. A da lanjska vlat ne umrije, bi li ovogodišnja mogla izrasti,
klasje se iz mrtvih dići? Jednako ti je sa sinom čovječjim.“
Judu se, međutim, nije dalo utješiti. Nastavio se uspinjati bez odgovora, krajem
što je, po nestanku sunca, tonuo u nagli sumrak. Navrh brijega zatreperiše prve
svijeće.
„Sjeti se Lazara...“ započe Isus, ali ne nastavi, jer Juda zgađen otpljunu i požuri
uza stranu.
Kad je Marta užegla svijeću, Lazar pokri oči rukama - svjetlo mu je još uvijek
nanosilo bol. Petar uze Mateja za ruku i sjedne s njim u osvijetljen krug, dok se
starica Saloma predala predenju šake crnoga runa — neprestance misleći o svojim
sinovima. Bože moj, razmišljala je, hoću li ih ikad vidjeti gizdave, sa zlatnom
vrpcom oko glave, da njihovo bude cijelo Genezaretsko jezero?
Magdalena je sveudilj pogledavala niz put - Učitelj je već dobrano kasnio.
Tolika njezina patnja bješe da je pomišljala kako joj je tijesna i prostrana Zebedijina
kuća, pa je krenula nizbrdo ufajući se da će sresti svoga voljenog. Ostali učenici,
skutreni u kutu dvorišta, pogledavali su ispod oka prema uličnim vratima... niti da
zucne ijedan od njih. Ljutnja se u njima još ne bješe stišala
 bez obzira što dvor bijaše utonuo u tišinu, ni daha da se čuje.
Bio je to pravi tren za Petra, koji je danima žudio vidjeti što li ono činovničko
piskaralo svake večeri ispisuje po pergameni — jer, posebice nakon svađe sa
sudruzima, nije više mogao čekati: htio je znati što je mrčikoža o njem napisao. Jer,
znao je da su pisari bez srama i stida, podmuklice nadasve, te mu bješe itekako
stalo da se pobrine kako se budući naraštaji ne bi smijali na njegov račun. Usudi li
se Matej tako ga ocniti, sve će mu - ispisane kože, pero i tintarnicu - u oganj baciti.
I to već večeras!... Stoga povede, naoko blagonaklono, zapisivača pod svijeću i
kleknu ondje s njim.
„Pročitaj mi opet ono, Mateju,“ kaza mu. „Ako se pitaš zašto, htio bi’ znat’ što si
o Učitelju zapisao.“
Mateju te riječi drage bijahu, pa je polako izvukao svitak iz njedara, gdje ga je
držao umotanog u vezen rubac što mu ga dade Lazarova sestra Marija. Pažljivo ga
je odmotao, kao da u rukama drži nešto živo i silno ranjivo, te ga razvio, zanjihao
se naprijed- natrag, kao i uvijek pri čitanju, te — pošto je uspostavio zamah -
počeo iščitavati napola pjevajući:
„‘Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu
258
se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodiše Juda i njegova braća. Tamara Judi
rodi Peresa i Zeraha...’“
Petar je sklopio oči i slušao, naraštaji Hebreja prolazili su pred njim: od
Abrahama do Davida - četrnaest njih; od Davida do sužanjstva babilonskog, opet
četrnaest generacija, četrnaest generacija od izlaska iz babilonskog sužanjstva do
Krista... kakvoga li mnoštva, koje li neprebrojive, besmrtne vojske! I kojeg li
ponosa, koje radosti, Židov biti! Petar je naslonio glavu na zid i očaran slušao, a
naraštaji stupahu pred njegovim očima... sve do Isusova doba. Kolika li se čuda
dogodiše, a on nikad ne vidje ijedno krajičkom oka.
Dakle... Isus bješe rođen u Betlehemu, ali mu otac nije bio drvodjelja Josip,
nego Duh Sveti vidje Mariju... pa mu se tri mudraca s Istoka dođoše pokloniti... pa
krštenje — koje li ono riječi izreče bijela golubica što s neba sletje? On, Petar, nije
ih čuo - a tko li ih kaza Mateju, koji i ne bješe ondje?!
Sve manje je Petar čuo pisarove riječi, a sve više jednoličnu, tugaljivu i
uspavljujuću glazbu - te konačno, posve nesvjestan, prijeđe u san. Tako je sanjajući
savršeno jasno čuo i glazbu, i riječi, i svaka mu se učini zrelim šipkom, što ga je
prošle godine pojeo u Jerihonu: rasprskavale su se put neba, a iz njih su ponekad
izlijeta
 ognji, drugom anđeli, trećom krila i trublje nebeske.
Najednom, u blaženstvu sna, začu on usklike od sreće. U trenu se razbudio,
vidje pred sobom Mateja kako još čita, držeći svitak na koljenima, sjeti se svega
otprije i posrami što je u san pao, te se baci u zagrljaj zapisivaču i poljubi ga u usta.
„Oprosti mi, Mateju, brate,“ reče, „ali dok sam te slušao u sam raj uđoh.“
Uto se Isus pojavi na vratima, Magdalena za njim - zračeći od radosti, kanda su
joj plameni titrali na usnama, iz očiju i s raz- golićena vrata. Kad Isus vidje Petra
kako grli i ljubi pisara, milina ga oblije - „Tako je u kraljevstvu nebeskom,“ reče
pokazujući put dvojice zagrljenih.
Priđe potom Lazaru, koji je pokušavao ustati, ali mu kosti tako zaškripaše, da je
pomislio kako će se polomiti, pa opet sjede. Pruživši ruku, samo je dodirnuo Isusa
vršcima prsta - dovoljno da ovaj protrne, jer ruka Lazarova bješe posve studena i
crna, vonja ilovače.
Isus izađe u dvorište da udahne zraka, misleći kako taj iz groba ustali još
glavinja između života i smrti. Bjelodano, Bog nije bio u stanju pobijediti trulež u
njemu. Nikada smrt nije pokazala svoju snagu kao na tom čovjeku, pa Isus bje’
pogođen stravom i golemom žalošću.
Starica Saloma, s kudjeljom pod rukom, priđe mu i kriomice šapnu u uho:
„Učitelju...“
„Kaži, Salomo,“ on će, nagnuvši se da bi ju bolje čuo.
„Učitelju, kad uzađeš na nebo, molila bi’ te nešto... a vidiš koliko činimo za te.“
„Reci, Salomo,“ Isus će osjećajući kako mu se od njenih riječi steže oko srca;
kad li će ljudi shvatiti, upitao se, da dobra djela ne treba činiti zarad ufanja u
uzvrat.
„Na prijestolje ćeš stati, dijete moje... pa, molim te, posadi moje sinove Ivana i
259
Jakova zdesna i slijeva sebi.“
Zagrizavši si usne da ne bi progovorio, Isus se zagledao u zemlju.
„Jesi li me čuo, dijete moje? Ivana...“
Isus se diže i dugim koracima pođe u kuću. Vidje Mateja kako još uvijek sjedi
pod svijećom, držeći razvijen svitak preko koljena. Stao je preda nj, ali ga ovaj nije
vidio - još bješe uronjen u ono što je pročitao.
„Mateju,“ kaza mu Isus, „daj mi taj spis ovamo. Sto zapravo ispisuješ?“
Nekadašnji carinik ustade i pruži svitak Učitelju, sav sretan zbog njegovog
zanimanja za nj.
„Učitelju,“ odgovori mu, „nabrajam o tvom životu i djelima, zarad sutrašnjeg
svijeta.“
I Isus kleknu pod svjetiljku, te stade čitati — da bi se stresao vidjevši već prve
retke. Nastavio je brzo premotavati svitak, sve žurnije, sve crveniji u licu...
nesumnjivo i sve ljući, pa se Matej u strahu povuče u kut, čekajući što će Učitelj
reći. Isus je letimice pregledao pergamenu sve do kraja, a onda bijesno ustade, te
tresnu Matejevim Evanđeljem o pod.
„Što je ovo?“ izderao se na nj. „Laži! Sve same prijesne laži! Ne treba se Mesija
čudima dokazivati - jer on je čudo, što će mu drugo! Nadalje, u Nazaretu sam
rođen, kakav sad Betlehem?! Nikad nisam ondje nogom kročio, a i ne sjećam se
nikakvih mudraca. Nikad u životu nisam bio u Egiptu, a tko ti je kazao riječi što ih
navodno golubica izgovori za moga krštenja: ‘Ovo je sin moj voljeni...’? Je li, tko ti
ih je mogao reći, ako ih ni ja nisam razgo- vjetno čuo? Otkud one tebi — koji nisi
ni bio ondje?“
,Anđeo mi ih je otkrio,“ odgovori Matej tresući se od silne nelagode.
„Anđeo? Koji anđeo?“
„Onaj koji mi dođe svake noći i povede mi pero. Na uho mi šapće što mi je
zapisat’.“
,Anđeo?“ Isus će uzrujano. „On ti kazuje, a ti zapisuješ?“
Matej prikupi smjelosti, te potvrdi: „Da, anđeo! Ponekad ga vidim, a redovito
ga čujem, jer mi gotovo dodiruje uši svojim blagim usnama. Osjetim kako me ovija
krilima, pa u njih zašušuren... baš poput novorođenčeta... pišem i pišem - ovaj, ne
pišem, nego zapisujem što mi on kazuje. A što si mislio - zar sam mogao sve te
listine sam ispisati?“
„Anđeo, veliš?“ Isus je opet promrmljao, te uronio u razmišljanje. Betlehem,
mudraci, Egipat... ‘sin moj voljeni’... a što ako su to najistinije istine? Ako je to
najviša razina istine, Bogom zadana... a ono što mi zovemo istinom Bog lažju
naziva?
Ništa ne govoreći, sagnuo se i pažljivo prikupio svitak, smotao ga i dao Mateju,
koji ga žurno zamota u onaj vezeni rubac, te sakri u njedrima, između košulje i
kože.
„Piši sve što ti anđeo kaže,“ reče mu Isus. „Kasno je da ja...“ - rečenica mu
ostade nedovršena.
Za to su se vrijeme učenici u dvorištu okupili u krug oko Jude, navaljujući da
260
im kaže što je Pilat htio od Učitelja - ali se on, i ne pogledavši ih, odmaknu i stade
na dvorišta vrata. Nije ih mogao čuti ni vidjeti: od njihovog uzmaka iz Jeruzalema,
htio je razgovarati samo s Isusom. Ona ih strašna tajna bješe povezala - i u isti mah
odvojila od ostalih. Naslonjen na dovratak, riđobradi je promatrao kako noć naglo
guta obrise okoliša, te kako se prve zvjezdice pojavljuju na nebu nad njim, trepćući
poput netom upaljenih žižaka.
„Bože Izraelov,“ otelo mu se iz dubine grudi, ali jedva čujno i njemu samom,
„pomozi mi, ili ću skrenut’ s uma.“
Magdalena bješe naslutila njegovu nelagodu, te mu priđe i stade uza nj — on da
će otići, ali ga ona povuče za rub halje.
„Judo, meni možeš tajnu otkriti bez straha. Znaš me...“ „Kakvu tajnu? Pilat ga
je pozvao da mu kaže kako mora biti na oprezu. Kaifa...“
„Ne tu, nego onu drugu.“
„Kakvu drugu? Opet si se uspalila, Magdaleno, oči su ti dvije žeravice,“ reče joj
uz osmijeh na pola srca. „Plači, samo plači. Suzama ćeš ih pogasit’.“
Magdalena, međutim, od jada zagrize svoj rubac i zubima ga pocijepa. „Zašto li
je tebe odabrao,“ promrmljala je, „tebe, Judo Iškariotski?“
Riđobradoga je njezina primjedba zamjetno dirnula, zgrabio ju je za nadlakticu
i žestoko stisnuo. „A koga bi ti, Marijo iz Magdale, htjela da je odabrao - možda
onog prevrtljivca Petra, ili Ivana... priglupog, blago rečeno. A da ne htjede da tebe
odabere?! Ženu?... Ja sam ulomak pustinjskog kremena, mene se ne može pohabati.
Eto, zato je mene odabrao!“
Magdalenine se oči napuniše suzama. „Pravo imaš,“ šapnula je. „Žena sam, biće
ranjivo i ubogo.“ Rekavši to, korak po korak ode k ognjištu i ondje se sklupča uza
sam plamen.
Marta je u međuvremenu postavila sofru, pa učenici uđoše i kleknuše uokolo,
večeru iščekujući. Lazar bješe srknuo pileće juhe, što je pokrenulo krv u njemu, pa
nije više samo šutio i tupo zurio u pod. Malo-pomalo, što svježim zrakom, što
suncem i krepkom hranom, njegovo se oronulo tijelo vraćalo nekadašnjoj snazi i
pokretljivosti.
Uto zaškripaše dvorišna vrata i u njihovom se okviru ukaza stari rabin, blijed i
prozračan poput duha. Održavao se na nogama s pomoću štapa - njegova ga koljena
više nisu nosila. Kad vidje Isusa, dade mu znak da bi htio razgovarati s njim, pa se
ovaj diže, te ga dovede sofri i posjedne između sebe i Lazara.
„Oče,“ kaza mu, ,,i ja itekako želim s tobom govoriti.“ „Ma... ja se hoću požalit’
na tebe, dijete moje,“ starac će, pogledavajući sve uokolo čela smrknutog od
nelagode. „Kazat ću to otvoreno pred svima, pa me — muško i žensko - dobro
slušajte... i ti Lazare, jer vjerujem da si, u grobu boraveći, doznao mnoge tajne.
Dakle, svi počujte, pa prosudite.“
„A što ljudi znaju?“ odvrati mu Isus. ,Anđeo lijeće ovom kućom - pitaj Mateja -
i sve nas sluša, pa neka on prosudi. A što te muči, oče?“
„Zašto si nakanio ukinut’ Stari zavjet? Dosad si ga uvažavao, baš k’o što je
valjano da sin poštuje oca. Ali, danas pred Hramom, ti podiže vlastiti stijeg! Dokle
261
će li te ta pobuna u srcu odvesti?“ „Do ljubavi, oče... Bogu pred noge. Tek će tu
naći potpore i spokoja.“
„A zar ne bi mogao dotle i sa starim Zakonom? Zar ne znaš što naši sveti Spisi
kažu - da je Zavjet bio napisan devet stotina i četrnaest naraštaja prije nego što Bog
svijet stvori. Ali, ne bješe ispisan na pergameni, jer onda nije bilo životinja, pa ni
na dasci, jer ne bješe drva... ni na kamenu, jer ni kamena još ne bješe, nego crnim
plamenom po bijelom ognju na lijevoj ruci Gospodnjoj. Eto,
sukladno tomu svetom Zakonu Bog je svijet stvorio, da znaš.“ „Nije! Nije nikako!“
uzviknu Isus; nije se mogao suzdržati. Stari ga rabin uze nježno za ruku. „A što si
se tako uzgalamio, sine moj?“
Isus se posrami, te pocrvenje: uzde mu se bjehu otele iz ruka - nije više vladao
svojom dušom. Kanda bješe pokriven ranama od glave do pete: gdje god bi ga
netko taknuo, kriknuo bi od boli.
Kad se primirio, uze rabinovu ruku, te će staloženim glasom: „Sveti su Spisi,
oče, stranice moga srca. Poderao sam sve ostale.“ Zatim će, kao da se predomislio:
„Nisam ja... nego ih je poderao Bog koji me posla.“
Stari rabin, sjedeći uz Isusa - a oko niskoga stola bješe tako tijesno da su se
koljenima dodirivali, osjetio je kako neka nepodnošljivo snažna sila zrači iz
Učiteljeva tijela - a kad je nalet žestokog vjetra iznenada prodro kroz prozor i
pogasio svijeće, rabin u mraku vidje kako Marijin sin stoji usred prostorije, blješteći
poput ognjenoga stupa. Osvrnuo se desno i lijevo, pomislivši da bi Elija i Mojsije
trebali stajati uza nj, ali ne vidje nijednog od njih. Samo Isus, u punom sjaju -
glavom strop dotičući - bješe ondje... a upravo kada starom rabinu samo što se nije
krik oteo, Isus rašiti ruke i postade križ oblizivan žarkim plamenovima.
Marta bješe ustala i ponovo užegla svijeću, te se sve vrati u prijašnje stanje: Isus
je sjedio za sofrom oborene glave, u dubokim mislima - a rabin, osvrnuvši se
uokolo, razumje da za mraka nitko drugi ništa nije vidio: svi su mirno sjedili na
svojim mjestima, večeru iščekujući. Bog me je uzeo u svoje ruke i igra se mnome,
pomislio je - a kako njegova istina ima sedam razina, meće me s jedne na drugu, pa
nikakvo čudo da sam ošamućen.
Isus ne bješe gladan, te se nije primakao sofri ni poslužio jelom - kao ni stari
rabin - pa su ostali sjediti uz Lazara, koji sklopi oči kao da je u san pao... ali nije,
nego se samo duboko zamislio. Što li ono bješe usnio? Zar zaista bješe umro, pitao
se, u zemlju ukopan... a onda najednom začu strašan glas: „Lazare, izlazi!“...
pa se digao posmrtnim pokrovom ovijen, istim onim što ga u snu vidje? Ili to
možda i nije bio san? Je li moguće da bješe sišao u podzemni svijet?
„Zašto ga iz groba diže, dijete moje?“
„Nisam htio,“ odgovori Isus. „Zaista nisam htio, oče. Itekako sam se prestrašio
kada vidjeh da se miče grobni kamen... i pobjeć’ sam htio, ali nisam mogao od
srama, nego sam ostao ondje sav se tresući.“
„Sve mogu podnijeti,“ reče rabin, „ama baš sve — osim smrada sagnjila tijela.
Jednom vidjeh osobito strašno... u raspadu, a još živo... jelo je, govorilo i uzdisalo.
Kralja Heroda, velikog čovjeka na paklene muke osuđenoga... jer ubi lijepu
262
Marijanu, ženu koju je volio, pa silne prijatelje, vojskovođe, sinove svoje. Pokori
mnoga kraljevstva, tvrđe sazida, dvorce i gradove... i sam sveti Hram jeruzalemski,
bogatiji od staroga Solomonovog. Upisao je taj svoje ime duboko u kamenu, bronci
i zlatu, za besmrtnošću žudeći. A onda, kad bješe na vrhuncu slave, Božji ga prst
taknu po potiljku, te najednom počne gnjeti. Neprestance je gladan bio - jeo bez
zastoja, a nikako da se najede. Utroba mu se bješe pretvorila u gnojnu ranu... takvu
je glad trpio da su, kad bi noću urlao, čagljevi drhtali od jeze. Trbuh, noge i pazuha
mu natekoše, crvi mu se pojaviše iz muda - ona mu prva istruliše - a smrad je bio
tako užasan da mu nijedno ljudsko biće nije moglo prići. Robovi su u nesvijest
padali. Odnesoše ga do toplih izvora kraj Jordana, ali mu nagore krenu, isto kao i
kad su ga namakali u vrućem ulju. U to sam vrijeme ja već bio stekao stanovit glas
kao liječnik i iscjeljitelj, netko mu to reče, te kralj posla po mene... Boravio je onda
u Jerihonu, u vrtovima, a smrad se širio od Jeruzalema do Jordana. Kad sam mu
prvi put prišao, onesvijestio sam se... ali sam pripremio balzam i namazao ga, cijelo
vrijeme potajice povraćajući. Zar je to kralj? pitao sam se. Zar je to čovjek, sami
gnoj i smrad? A gdje mu je duša da ga dovede u red?”
Rabin je pričao što je tiše mogao, kako drugi ne bi slušali takve riječi dok
večeraju. Isus, pognut u očaju, netremice ga je slušao — jer je te večeri htio s
rabinom upravo o tom razgovarati:
o smrti, kako bi našao snage da ju podnese. Znao je da ju odsad mora stalno imati
pred očima, kako bi se svikao na nju... ali, što je to rabin iznosio?! Dođe mu da
starcu dlanom zatvori usta, jer mu zaista dosta bješe, ali tko je rabina više mogao
zaustaviti? Naime, Šimun kanda je odavno čekao kako bi nekomu ispričao tu
groznu priču, pa da onaj gnoj izbaci iz pamćenja i tako se očisti.
„Moji mu melemi nisu ni najmanje pomogli, crvi i njih pojedoše, jer je sam
Vrag stolovao u onoj truleži i nadahnjivao ga. Tako kralj naredi da se u njegovom
vrtu okupe svi bogataši i moćnici izraelski, a sestru svoju Salomu pred samu smrt
uputi da ih dade sve pobiti. ‘Čim dušu ispustim, sve ih pokolji - tako da se nijedan
ne raduje mojoj smrti!’ I onda izdahnu - Herod Veliki, posljednji od roda Judinoga.
Ja se sakrih iza nekih stabala i dođe mi da zaplešem od veselja, jer s posljednjim
kraljem Judinoga roda nastupi ono što je Mojsije prorokovao u svom Zavjetu: ‘Na
kraju će vladati kralj pokvaren i rastrošan, ništarije će mu sinovi biti, a sa zapada će
nadoći barbarske vojske i zaposjesti Svetu zemlju. I tada će nastupiti smak svijeta!’
Tako je Mojsije predskazao - i sve se tako i zbilo: smak svijeta dođe.“
Isus se strese: to mu bješe prvom da čuje takvo proročanstvo. „Gdje je to
zapisano?“ uskliknuo je. „Tko je tako prorokovao? Prvom o tomu čujem.“
„Nije davno bilo, prije nekoliko godina, da neki monah nađe u pećini u
Judejskoj pustinji prastaru pergamenu u glinenom ćupu. Razvio ju je i pročitao
prva slova: ‘Mojsijev zavjet’. Prije smrti, veliki je patrijarh dozvao Jošuu, sina
Nunovog, a svog nasljednika, da mu u pero kaže što se ima u budućnosti zbiti.
Pokvareni kralj bješe Herod, barbarske vojske sa zapada rimske - a što se tiče
smaka svijeta, digneš li glavu, vidjet će kako nastupa i kroz ova vrata!“
Isus se diže, kuća ga je gušila. Prošao je pored sudrugova, koji bezbrižno
263
blagovahu, te izašao u dvorište. Ondje diže glavu prema nebu: mjesec, golem i
zebnjom obojen, dizao se nad planinama Moaba - bješe to posljednji puni uoči
Pashe.
Zagledao se u nj, zadivljen kao da ga prvom vidi. Je li to uistinu mjesec, upitao
se, onaj koji - kad se digne nad planinama - ustraši pse tako da podviju rep među
noge i laju na nj? Gledao ga je kako se diže u potpunoj ogluhi, a kao da otrov s
njega kaplje... pravo u čovječje srce. Isus je osjetio nekakav otrovan jezik da mu
plazi obrazima i rukama, jezik što ga je oblizivao, kanda mu cijelo tijelo omotava
laganim bijelim pokrovom.
Ivan je naslutio Učiteljevu patnju, pa izađe u dvorište, uronivši cijelim tijelom
u mjesečevu svjetlost. „Učitelju...“ zovnu ga što je tiše mogao, kako ga ne bi
uplašio, te mu na prstima priđe.
Isus se okrenu i ugleda ga - a u tom trenu golobradog momka nestade: pod
mjesečinom, nasred dvora, ukaza se starac, posve oronuo, s praznim svitkom u
jednoj i perom u drugoj ruci... dugačkim, nalik koplju s bakrenim šiljkom. Bijela
mu brada do koljena bješe.
„Sine groma,“ kriknu Isus kao izvan sebe, „piši: ‘Ja sam alfa i omega, onaj koji je
bio, koji jest i koji će biti Kralj kraljeva.’ Jesi li čuo gromke glasove trubljama nalik?
“
Ivan se silno prestraši: pomislio je da se Učiteljev um pomutio. Znao je da
mjesečina mnoge smućuje — zato i bješe izašao, eda bi Isusa vratio natrag u kuću.
Ali, zlo i naopako! Okasnio bješe.
„Smiri se, Učitelju,“ reče mu, „ja sam Ivan, onaj koga osobito voliš. Hajd’mo
unutra. Ovo je Lazarov dom.“
„Piši!“ opet naredi Isus. „‘Oko Božjeg prijestolja sedam je anđela, svaki s
trubljom na usnama.’ Vidiš li ih, sine groma? Piši: ‘Prvi se anđeo stušti na zemlju:
tuča i oganj, s krvlju pomiješani. Trećina zemlje bješe spaljena, trećina stabala,
trećina zelenih travnjaka. Drugi anđeo zatrubi u trublju: ognjena planina pade u
more, pa trećina mora krv postade, trećine ribe uginu, trećina se brodovlja potopi.
Treći anđeo puhnu u trublju: trećina rijeka, jezera i bunara bješe zatrovana. Četvrti
anđeo puhnu u trublju: zamrači se trećina sunca, kao i trećina mjeseca, te zvijezda.
Peti anđeo puhnu u trublju: još jedna zvijezda grunu, bezdani se otvoriše iz kojih
pokuljaše oblaci dima, a iz tog dima popadaše skakavci, ali ne po travi ni drveću,
nego po ljudima; kose bjehu duge kao u žena, a zubi im lavlji bjehu. Nosili su
željezne oklope i krilima stvarali grmljavinu kao višeprezi kad srljaju u boj. Šesti
anđeo puhnu u trubu...“
Ivan više nije mogao izdržati: briznuo je u plač i pao pred Isusove noge:
„Učitelju moj,“ zavapio je, „smiri se... smiri.“
Isus je čuo jecaj, uzdrhtao, sagnuo se te vidje voljenog učenika kraj nogu. „Ivane,
ljubljeni,“ reče mu, „zašto si se rasplakao?“ Ivan se na tren sramio kazati da se sinu
Marijinom pod mjesečinom um poremetio, te reče „Učitelju, ajd’mo unutra. Starac
pita što ti se desilo, a i učenici te žele vidjeti.“
„I zbog toga plačeš, Ivane, voljeni?... Pa, hajd’mo unutra.“ Ušao je i opet sjeo
264
kraj starog rabina. Krajnje je iscrpljen bio, ruke mu se orosiše znojem, cijelo mu je
tijelo gorjelo - a tresao se od studeni.
Starac ga pogleda, te se prenerazi. „Dijete moje, ne smiješ mjesec ni pogledati,“
reče stežući Isusove uzdrhtale ruke. „Kažu da je on bradavica na sisi Sotonine
glavne ljubavnice, Noći, i da iz nje teče...“
Isusu, međutim, na umu bješe smrt. „Oče,“ izusti, „mislim da si ružno govorio o
smrti. Nema ona Herodovo lice... ona je velika plemenitašica, čuvarica Božjih
ključa, ona koja otvara vrata. Sjeti se još nekog umiranja, utješi me.“
Učenici su za to vrijeme završili s večerom, pa prestali pričati među sobom, ne
bi li nešto čuli. Marta stade raspremati sofru, a obje Marije kleknuše Isusu kraj
nogu. Povremeno bi pogledavale jedna drugu, motreći si ruke, grudi, usta i kosu,
promišljajući u sebi koja je ljepša.
„Dijete moje, pravo imaš,“ reče starac. „Opanjkao sam Božjega crnog
arhanđela... a istina je da on uvijek ima lice umrloga. Kad umre Herod, Herodom
biva, ali kad umre sveti čovjek, lice smrti blista kao sedam sunaca. Jest, velika je
plemenitašica — dođe svojom kočijom, pa uzme sveca sa zemlje i u nebo ga
ponese. Htio bi vidjet’ svoje lice kakvo ćeš zauvijek imati? Onda pogledaj smrt
kakva će ti se ukazat’ posljednje ure.“
Svi u kući slušali su ga bez daha, a svatko od njih u mislima je vagao vlastitu
dušu. Dugo je potrajala ta šutnja - kanda nikomu ne bješe lako napregnuti se da
vidi lice svoje smrti.
Naposljetku Isus zausti, te reče: „Jednom, oče, kad mi je bilo dvanaest godina,
uđoh u sinagogu baš kad si ti puku nazaretskom propovijedao o mučeništvu i smrti
proroka Izaije. Nakon toliko godina, bjeh to i zaboravio, a noćas bih tako želio
iznova slušati o njegovom kraju, da mi se duša smiri i da se sa smrću pomirim... jer,
oče, onom si me pričom o Herodu silno uzrujao.“
„A zašto bi da večeras o smrti razgovaramo, dijete moje? Je li to ono što si me
moliti htio?“
„Jest, upravo to. Ne možeš mi učiniti veće zadovoljstvo.“ Okrenuo se zatim
učenicima. „Ne bojte se smrti, sudruzi, blagoslovljena bila! Da je nema, kako bismo
mogli doseći Boga i ostati uza nj zauvijek? Zaista vam kažem da ona drži ključe i
otvara vrata nebeska.“
Stari ga rabin pogleda zamjetno začuđen. „Isuse, kako možeš
o smrti govori s toliko ljubavi i pomirenosti? Odavno ti ne čuh tako blaga glasa.“
„Kazuj nam o smrti proroka Izaije, pa ćeš vidjeti da sam u pravu.“
Starac se namjesti u ugodniji položaj, ali dobro pazeći da ne dodirne Lazara.
„Razvratni kralj Manaseh zaboravi naredbe oca svoga, bogobojažljivog Ezekije,
pa Sotona u nj uđe i posvema ga opsjednu, tako da nije više trpio riječi Izaije,
glasnika Božjeg. Odasla stoga ubojice po cijeloj Judeji da ga pronađu i grkljan mu
prerežu, da se više oglasit’ ne može. Izaija bješe tad u Betlehemu, gdje se skrivao u
golemomu cedru, moleći ondje i posteći, ne bi li se Bog smilovao Izraelu i spasio
ga.“
„Jednoga dana neki Samarićanin, čovjek izvan zakona, prođe onuda i vidje ruku
265
prorokovu - dok je ovaj molio - kako viri iz debla, odmah otrča kralju, te ga
izvijesti. Tako uhvatiše proroka i odvedoše ga pred kralja. ‘Uzmite pilu kojom se
stabla obaraju i nadvoje ga presijecite!’ naredi prokletnik. Položiše onda Izaiju na
zemlju, pa dvojica uzeše pilu i stadoše ga rezati. ‘Odreci se svojih proročanstava,’
poviče kralj, ‘pa ću ti poštedjeti život!’ Ali, Izaija već bješe raju krenuo i nije više
mario za glasove zemaljske. ‘Zani- ječi Boga,’ poviče kralj opet, ‘pa ću narediti
mojim podanicima da ničice pred tobom padnu i slave te.’“
„‘Nemaš ti druge moći, osim da mi tijelo ubiješ,’ odgovori mu prorok na rubu
smrti. ‘Niti mi dušu taknuti možeš, a niti utrnut’ moj glas, jer su oboje besmrtni... a
duša će moja uzaći k Bogu, dok mi glas, kao propovijed, ostaje na zemlji na sve
vijeke vjekova.’ U tom trenu smrt dođe u ognjenoj kočiji, s krunom od pozlaćena
cedra na glavi, te ga poveze sa sobom.“
Isus ustade - svi zamijetiše da mu se oči neobično sjaje; ognjena kočija već je
hitala po nj.
„Prijatelji,“ reče, pogledavajući učenike jednog po jednog, „ljubljeni moji
suputnici: ako me volite, poslušajte riječi što ću vam ih večeras kazati. Uvijek
morate biti spremni za veliko putovanje - onaj tko ima sandale, neka im remenje
pritegne, onaj tko se na štap oslanja, neka ga pripravnog ima. Jer, što je tijelo? Šator
u kojem duša obitava. ‘Sklapamo svoje šatore i odlazimo!’ morate moći kazat’ u
svakom trenu. ‘Polazimo, postojbini se svojoj vraćamo.’ Kojoj postojbini?
Nebesima!“
„Prijatelji, evo i zadnje riječi što vam ju večeras hoću reći. Kad se nađete pred
grobom voljenoga, nemojte plakati — imajte na umu, kao veliku utjehu, da je smrt
put prema besmrtnosti... i da nema drugih vrata kroz koja se njoj ide. Vaš voljeni
nije umro
 nego besmrtan postao.“

27
Po cijele dane, počevši od samog praskozorja - pa čak i ranije, potiskujući noći
prije nego što je itko zamijetio - proljeće je postupno razmicalo koru i probijalo se
iz zemlje Izraelove. Odista prekonoći, Šaronska se visoravan u Samariji i
Esdrelonska u Galileji osuše žutim maslačkom i divljim ljiljanima, a kratkovjeki se
mak - poput velikih kapi krvi - rascva među golim stijenjem Judeje. Loza je
izbacila listiće i vitice, u svakomu zelenkasto-žućkastom cvatu nazirao se budući
grozd, što će se dozreo u vino pretočiti... a u svakomu tom pupoljku, u njegovom
srcu, bješe jesenska pjesma. Anđeo čuvar bdjeo je nad svakom, pa i najmanjom
vlati, pomažući joj da naraste. Da pomisliš kako se iznova zbivaju prvi dani
stvaranja svijeta, kad se svaka Božja riječ, padajući na svježe uzoranu zemlju,
pretvarala u stablo, divlji cvijet ili drugo bilje.
Toga je jutra, u podnožju planine Gerizima, ona Samarićanka opet vjedrom
punila krčag na Jakovljevom bunaru i pogledavala niz put prema Galileji, kao da je
još uvijek željela vidjeti onoga bljedolikog mladića koji joj je nekoć govorio o vodi
besmrtnosti. A kako proljeće bješe, ta je pustopašna udovica gotovo posve otkrila
266
svoje bujne grudi.
Tih je proljetnih noći besmrtna duša Izraelova mijenjala obličja, postajući slavuj
koji je slijetao na prozor svakoj mladoj i neudanoj Židovki, ne dajući joj da zaspi
sve dok traje njegov poj. Zašto li sama liježeš? cvrkutao bi joj prijekorno; zašto
misliš da ti
Bog dade dugu kosu, propupale grudi i zanosna bedra? Ustani, okiti se svojim
draguljima i nagni kroz prozor... izađi na prag u predvečerje ili u zoru, uzmi krčag i
po vodu pođi, odgovori na riječi mladića kojeg ćeš sresti i uputi mu svoje što zrače
izazovom, jer Židovi imaju mnogo neprijatelja - ali će besmrtni biti dok im se
rađaju sinovi i kćeri. Ja, Bog Izraelov, besmrtan sam dok je besmrtan Izrael i stoga
prezirem neuzorana polja, necijepljene voćke - i djevice.
U Idumejskoj pustinji, podno Hebrona što ga Bog čuva, oko presvetoga groba
Abrahamova, židovska su se djeca zorom budila — i igrala se Mesije. Izrađivala su
lukove i strijele od trstike, izbacivala ih visoko put neba i klicala Mesiji - kralju
izraelskomu
 zazivajući ga da najzad siđe, s dugačkim mačem u ruci i pod kacigom od zlata.
Pripremila mu bjehu prijestolje: janjeće krzno prostrto po svetomu grobu. I pjesmu
su mu spjevala, prizivajući ga i plješćući rukama - a onda se najednom s druge
strane grobnice začuše pokliči i bubnjevi, te urlajući izađe Mesija gizdava hoda, s
bradom i brkovima od trstikina klasa, a izobličenoga, ratničkim bojama
namazanoga lica. Nosio je mač izdjeljan od palmine peteljke, kojim posiječe djecu
po vratu, sve do posljednjega - u igri popadaše, baš kao da bjehu pobijena.
Svitalo je i u Betaniji, ali Isus - u Lazarevoj kući - ne bješe protekle noći oka
sklopio. Tjeskoba mu nikako nije jenjavala, jer se pred njim nije otvarao nijedan
put osim smrti. O meni proročanstva govore, mislio je: ja sam onaj jaganjac koji će
preuzeti grijehe svijeta i stoga biti ubijen o nadolazećoj Pashi. A neka onda janje
bude zaklano uru ranije - od slabe je tvari, nemam povjerenja u nj. Taj se može
prometnut u kukavicu zadnjega trena. Stoga, neka smrt dođe sada, dok još osjećam
da mi se duša uspravno drži... O, kad li će se već sunce dići da krenem prema
Hramu! Moram sve kraju privesti, i to još danas.
Pošto je donio odluku, donekle se umom smirio, te sklopio oči, zaspao i san
usnio: nebo bješe voćnjak okružen ogradom, u njemu sva sila divljih zvijeri. I on
bješe zvijer, skakao je i naganjao se s ostalima, ali je u tom metežu preskočio
ogradu i pao na zemlju. Kad ga ljudi vidješe, silno se prestrašiše... žene počeše
vrištati sklanjajući djecu s ulica, da ih ta neman ne proždere, a muškarci dohvatiše
koplja, kamenje i bodeže, te ga počeše goniti. Sav u krvi bješe i prije nego što je
posrnuo i pao na tlo - a tada priđoše da mu presude. Ali, ne bjehu ti suci ljudi, nego
lisci, psi, krmci, vukovi... koji ga osudiše na smrt. Dok su ga vodili na stratište, pak,
on se prisjeti da ne može umrijeti, jer - kao nebeska zvijer - besmrtan bješe.
Upravo dok je o tom razmišljao, neka ga žena primi za ruku: Marija Magdalena!
Izvela ga je iz grada u polja, govoreći mu „Ne odlazi na nebesa, proljeće je ovdje... s
nama ostani.“ Koračali su tako i koračali, sve do granice sa Samarijom, a ondje se
pojavi ona Samarićanka s bunara, s krčagom na ramenu, te mu piti dade... pa ga i
267
ona uze za ruku i nastavi bez riječi s njim do galilejske međe. Onda njegova mati
izađe ispod stare masline u cvatu - bješe svezala crni rubac, plakala je. Kad mu
vidje rane, krv po tijelu i trnovu krunu na glavi, podiže ruke i zavapi: „K’o što si ti
mene iznevjerio, neka Bog iznevjeri tebe. Ime mi predade zlim jezicima: cijeli
svijet
o meni bruji. Ruku si digao na Domovinu, na Zakon, na Boga Izraelovog — zar ga
se ne bojiš? Zar te nije sram pred ljudima? Zar nisi nikad na majku i oca pomislio?
Kletva te moja sustigla!“ Pošto reče to, nestade je.
Probudio se žestoko potresen, sav u znoju. Oko njega, učenici bjehu po podu
opruženi, blaženo snivajući, a vani, u dvorištu, pijetao se oglasi. Petar ga je čuo, te
otvorio oči - pa vidje Isusa kako ustaje.
„Učitelju,“ reče, „dok pijetao nije kukurijeknuo, sanjao sam da si uzeo dvije
ukrštene gredice, a one u tvojim rukama postadoše gusle i gudalo - pa si guslio i
pojao, a divlje se zvjerinje sa svih strana okupilo da te posluša... Sto li to znači? Da
pitam rabina?“
„Nije to kraj sna, Petre,“ odgovori mu Isus. „Ne bješe ti se prerano buditi... taj
sam ima nastavak.“
„Nastavak? Ne razumijem... da ga ti, Učitelju, nisi cijelog usnio?“
„Kad su počule poj, zvijeri su navalile i rastrgale pjevača.“ Petar iskolači oči; u srcu
jest naslutio značenje tog sna, ali mu slutnja još ne bješe doprla do uma. „Ne
razumijem...“ reče.
„Razumjet ćeš,“ kaza mu Isus, „već onoga jutra kad opet začuješ pijetla.“
Stade potom gurkati sudruge nogom, jednog po jednog, govoreći im: „Budite se,
ljenčine! Mnogo nas posla danas čeka.“
„Idemo nekamo?“ upita Filip trljajući oči. „Ja mislim da bismo se trebali vratiti
u Galileju, na sigurno.“
Juda zaškrguće zubima, ali ništa ne reče.
U unutarnjoj sobi žene se bjehu probudile i počele pričati; starica Saloma
uskoro izađe i naloži oganj. Učenici se već bjehu okupili u vrtu, čekajući Isusa koji
se zadržao u tihom razgovoru sa starim rabinom; starac, teško oronuo, nije mogao s
postelje u stražnjem kutu prostorije.
„A kamo ćeš sad, dijete moje?“ upitao ga je. „Kamo vodiš svoju vojsku... opet u
Jeruzalem? Zar ćeš iznova ruku dići da bi Hram rušio? Kao što znaš, riječ - kada
dolazi iz moćne duše - djelo postaje... a tvoja je duša itekako moćna. Stoga si
odgovoran za sve što kažeš, a najaviš li da će Hram srušen biti, jednoga dana zaista
i hoće. Stoga, mudro odmjeravaj svoje riječi!“
„Odmjeravam ih, oče. Cijeli mi je svijet na umu dok propovijedam, itekako
biram što stoji, a što ne... odgovornost preuzimam.“
,,Oh, da mi je samo poživjet’ dovoljno da vidim tko jesi! Ali, ostarjeh... svijet mi
postade privid koji mi se oko glave vije, ući hoće, ma su sva vrata zabravljena.“
„Nastoj izdržati još nekoliko dana, oče. Do Pashe... Zadrži dušu da ti ne
pobjegne, poživi pa ćeš vidjeti. Još nije nastupila ura.
Rabin odmahnu glavom.“A kad će?... Zar me Bog prevario?
268
Što je s njegovim obećanjem? Umirem ja... a Mesija, gdje je?“ zavapio je zgrabivši
Isusa za ramena svom preostalom snagom.
„Izdrži do Pashe, oče, pa ćeš vidjeti da Bog drži zadanu riječ,“ Isus će
oslobađajući se njegovog stiska i polazeći prema dvorištu.
„Natanijele,“ reče, ,,i ti, Filipe... otiđite do posljednje kuće u selu. Ondje ćete
naći magaricu s pulićem, privezanu za šarku na vratima. Odvežite ju i dovedite
ovamo, a ako vas netko upita kamo ju vodite, kažite ‘Učitelj ju treba, a svakako
ćemo vam ju živu i zdravu vratiti.’“
„U nevolju ćemo se uvalit’,“ šapnu Natanijel prijatelju. ,,‘Aj’mo,“ Filip će bez
oklijevanja. „Učinit’ ćemo kako je naredio, pa što bude...“
Matej, od ranog jutra s pripravnim perom, sav se u oko i uho pretvorio. Bože
Izraelov, pomislio je, gle kako se sve zbiva točno kao što proroci, u božanskom
prosvjetljenju, najaviše. Zar ne reče Zaharija: ‘Radujte se i kličite, kćeri sionske, od
veselja poj- te, kćeri jeruzalemske - jer, pogledajte, kralj vaš dolazi da bi vas sastao,
ponizan i na magaretu jašući... iako je osvajač!’“
„Učitelju,“ reče Matej, ne bi li provjerio, „kanda si umoran da bi mogao
Jeruzalemu na noge...“
„Ne, nisam umoran,“ odgovori Isus, „nego mi se najednom jaše onamo. A zašto
pitaš?“
„Trebao bi pojahati bijeloga konja!“ umiješa se Petar. „Kralj si Izraelov, zar ne?
Dakle, u svoju bi prijestolnicu trebao ujahati na bijelomu konju.“
Isus ga samo ošinu bljeskovitim pogledom, dok Juda ništa ne reče.
Za to vrijeme, Magdalena bješe izašla i stala u okvir vrata; njezini teški
podočnjaci svjedočili su da cijelu noć nije oka sklopila. Naslonivši se na dovratak,
promatrala je Isusa s dubokim poštovanjem i neutješno kao da se zauvijek od njeg’
oprašta. Kanila mu je kazati da ne polazi, ali joj riječ ne htjede iz grla. Matej, koji
ju vidje kako otvara i zatvara usta, a glasa ne puštajući, savršeno je razumio:
proroci joj ne daju da riječ izgovori - ne daju joj da omete Učitelja u onom što
bjehu najavili. Pojahat će on magaricu i krenuti k Jeruzalemu, htjela to Magdalena
ili ne htjela, želio on to sam ili ne želio... jer tako zapisano bješe!
Uto su prispjeli Filip i Natanijel, veselo vukući za sobom magaricu s
neosamarenim mladunčetom. „Bilo je baš kako nam reče, Učitelju,“ uskliknu Filip.
„Uzjaši sad, pa da se krene.“
Isus se okrenu i pogleda put kuće: žene su stajale pred vratima, prekrštenih
ruku, nijeme - starica Saloma, dvije sestre, te Magdalena - korak ispred njih.
„Imate li kakav bič u kući, Marta?“ upita Isus.
„Nemamo, učitelju,“ odgovori ona. „Imamo samo bratovljev štap za podbadanje
goveda.“
„Dajte mi ga.“
Učenici položiše svu suvišnu odjeću na samar, kako bi Učiteljevo „sedlo“ bilo
što udobnije, a Magdalena povrh svega prostre crveni pokrivač što ga sama bješe
izatkala, urešen uz rub malim crnim čempresima.
„Jeste li spremni?“ upita ih Isus. „Svi dobre volje?“
269
 „Jesmo,“ odgovori Petar, koji krenu prvi, držeći magaričin povodac, dok ostali
krenuše za njima.
Stanovnici Betanije, čuvši da netko prolazi, stadoše otvarati dvorišna vrata.
„A kamo, mladići? Zašto prorok danas jaše?“
Učenici im potiho otkriše tajnu: „Danas će se na prijestolje uspeti.“
„Kakvo prijestolje, zaboga?“
„Tiho... to je još tajna. Čovjek pred vama kralj je Izraela.“ „Zaista!? Onda idemo
i mi s njim,“ uskliknuše neke mlade žene, pa se sve više naroda stade tiskati za
Isusom i oko njega.
Djeca nalomiše palminog lišća i proguraše se ispred svih, pjevajući od sreće:
„Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodinovo!“ Muškarci, pak, rasprostriješe
ogrtače po putu da preko njih prijeđe. A kako li samo hitali! Kakvo li to proljeće
bješe! Kako visoko izraste cvijeće te godine, kako su ptice pjevale i lijetale za
povorkom prema Jeruzalemu!
Jakov se nagnu put brata: „Naša je mati jučer s njim razgovarala... kazala mu
kako bi nas trebao posaditi lijevo i desno od sebe, sada kad se uspinje na prijestolje
slave. Nije joj ništa odgovorio... možda se naljutio, rekla je da mu se na njezine
riječi lice smrklo.“ „Svakako da se razljutio,“ odgovori Ivan. „Nikako mu to nije
trebala reći.“
„Nego što onda? Zar će nas ostaviti onakve kakvi smo bili... tko zna? Ili dati
prednost Judi Iskariotskom? Valjda si zamijetio da su svih ovih dana oni nešto
potajice razgovarali... jedva su se i rastajali. Na oprezu budi, Ivane, sam govori s
njim da ne ostanemo kratkih rukava. Dođe ura za podjelu časti, zar ne?“
Ivan, međutim, odmahnu glavom. „Brate moj,“ reče, „pogledaj ga kako pati:
kao da se ima sa smrću suočiti.“
Da mi je znati što sudbina hoće da se sada zbije, mislio je Matej sam pješačeći
daleko za ostalima. Naime, u proročanstvima
o tomu nije bilo jasnih poruka: po nekima, Mesiju je čekalo prijestolje, po drugima
smrt. A kojem da se prikloni, na koje se da se osloni - kad se nijedno ne može
valjano protumačiti nego nakon što se ostvari. Tek potom nam je jasno što je
značilo. Stoga, nema druge nego strpljivo čekati dok ne vidimo što će se zbiti.
Zapisat ću to noćas, po povratku, zaključio je carinik.
U međuvremenu je dobra vijest stekla krila i obletjela okolna sela, kao i kolibe
razasute među maslinicima i vinogradima. Sa svih su strana seljaci pritrčavali i
rasprostirali svoje halje i rupce po zemlji da prorok preko njih prijeđe, a za njim
pođe i mnoštvo bolesnika, odrpanaca i bogalja. Isus se povremeno osvrtao i
pogledavao tu svoju vojsku, osjećajući sve bolniju usamljenost. U nekom se trenu
okrenuo i zazvao Judu, ali je njegov nedruštveni učenik bio daleko na začelju, pa ga
nije čuo.
„Judo!“ povikao je stoga iznova, u krajnjem očaju.
„Tu sam!“ konačno je odgovorio riđobradi, te se progurao između ostalih
učenika kako bi ga sustigao.
„Što hoćeš, Učitelju?“
270
 „Budi uza me, Judo. Društvo mi čini.“
„Ne brini, Učitelju. Neću te napustit’,“ reče uzimajući iz Petrovih ruku
magaričin povodac i preuzimajući vodstvo.
„Ne ostavljaj me, Judo, brate moj,“ kaza Isus ponovo.
„A zašto bi’ te ostavio, Učitelju? Nismo li odlučili o tom’?“ Konačno dodoše
nadomak Jeruzalemu: sveti grad, blještavo bijel pod nemilosrdnim suncem, ukazao
im se na vrhu brda Siona. Dok su prolazili seocem na padini, od prve do posljednje
kuće pratila ih je tužbalica, tiha i blaga poput tople proljetne kiše. „Koga oplakuju?
Tko je umro?“ upita Isus duboko dirnut. Ali, seljaci koji su hodali za njim samo se
nasmijaše. „Ne brini, Učitelju, ni’ko nije umro, nego seoske snahe pjevaju tužbalicu
okrećući žrvanj.“
„Žrvanj...? Ali, zašto?“
„Da nauče naricat’, Učitelju, eda bi znale kako se tuži kada dođe čas.“
Nedugo potom, dohvatiše se kaldrme i uđoše u ljudožderski grad. Bučno,
bogato odjeveno mnoštvo iz svih enklava židovstva bješe se skupilo ondje - svaka
od tih skupina donese osobit vonj i prljavštinu - a svi su se grlili i ljubili
međusobno, jer je preksutrašnji dan svetkovine bio onaj kojeg su svi Židovi braća.
Kad vidješe Isusa na skromnoj magarici i rulju za njim kako maše palminim lišćem,
prolomi se grohotan smijeh.
,,‘Ko li je ovaj, zaboga?“
Na tu njihovu porugu, bogalji, bolesnici i odrpanci zaprije- tiše im pesnicama,
dovikujući: „Itekako ćete saznat’! Isus je ovo iz Nazareta, kralj židovski!“
Isus sjaši i žurno se uspne stubama Hrama, preskačući dvije po dvije. Stigavši do
Solomonova trijema, ogleda se uokolo: posvuda bjehu podignute tezge - na tisuće
ljudi ondje je prodavalo i kupovalo, cjenkalo se i sporilo, hvaleći svoju ili
kudeći tuđu robu... a među trgovcima su se tiskali mjenjači novca, gostioničari,
prostitutke. Isusu silna žuč navre, spopade ga posvećena srdžba, te uze žilu
volovsku i stade udarati nemilice po tezgama vinara i trgovaca, rušeći im robu s
njih i prevrćući stolove, te mlateći po njima samima.
„Odstupite! Gubite se odavde! Nestajte!“ urlao je udarajući po svima i svačemu,
kročeći od početka do kraja sajmišta. U njem’ je odjekivao gorki zaziv: Gospode, o
Gospode... mora se dogodit’ ono što si odlučio, pa neka se i dogodi što prije. Ništa
drugo ne ištem od tebe - samo da dođe brzo, dok snage imam.
Mnoštvo koje ga je dopratilo nastupalo je za njim, jednako vičući „Gubite se!
Bjež’te odavde!“ - rušeći tezge i pljačkajući ih. Isus, pred svjetinom, zastade uz
arkadu kraljevskog dvora nad Cedronskom dolinom. Od žestine mu se para dizala
sa cijeloga tijela, a crna, kao gavranovo krilo sjajna kosa, bješe mu pala po
ramenima, dok su mu iz oči plamenovi sukljali.
„Dođoh zapalit’ svijet!“ povikao je. „U pustinji je Ivan objavljivao ‘Pokajte se!
Pokajte se! Dan se Gospodnji bliži!’ — a ja vam kažem da više nemate vremena za
pokajanje. Sudnji je dan došao
 ja sam njegov donositelj! Na Jordanu je Ivan krstio vodom, ja krstim ognjem.
Sve: ljude, planine, gradove, brodove. Već vidim kako plameni zahvaćaju četiri
271
strane svijeta, sva četiri kraja duše - i kličem: sudnji je dan došao, moj dan!“
„Oganj!“ urlala je rulja. „Oganj razjari, sav svijet zapali!“ Leviti se nato mašiše
kopalja i mačeva - predvodio ih je Jakov, brat Isusov, sa snopovima zapisa oko
vrata. Pohitaše da uhvate Isusa, ali se svjetina razjari, a i učenicima nadođe
hrabrost, te se, kao jedno tijelo, vičući baciše u metež.
Visoko nad trgom, u namjesnikovu utvrđenom dvoru, rimski su stražari
promatrali nerede i grohotom se smijali.
Petar dohvati baklju zataknutu u jedan držač, te poviče: „Na njih, braćo!
Ognjem... kucnuo je čas!“
Mnogo bi krvi bilo proljeveno u Božjem dvorištu, da se s Pilatove kule ne oglasi
zlokobna rimska trublja. Veliki svećenik Kaifa pojavio se na vratima Hrama i
naredio levitima da spuste mačeve, jer već dugo bješe kopao jamu u koju će
buntovnik upasti
bez greške i suvišne buke.
Učenici okružiše Isusa gledajući ga u iščekivanju: hoće li im, ili neće, dati znak?
Sto li čeka? I koliko misli čekati? Zašto odgađa... umjesto da digne ruke prema
nebu, on u zemlju gleda? Možda on nema razloga za hitnju - ali oni bjehu siromasi
koji su, za njim pošavši, sve žrtvovali, pa dođe vrijeme da se naplate.
„Odluči, Učitelju!“ reče Petar, crven u licu, sav preznojen. „Daj nam znak!“
Isus, nepomičan, zatvori oči. Graške znoja slijevale su mu se čelom. Dan tvoj
dođe, Gospode, ponavljao je u sebi - a znam da ga donosim svojom smrću. Svjestan
je bio da ponavljajući te riječi postupno hrabrost stječe.
Ivan mu također priđe, prodrma mu rame ne bi li progledao. „Ako nam sada ne
daš znak, svršeno je s nama... jer to što si danas učinio znači smrt.“
„Da, to znači smrt,“ složi se Toma, ,,a trebao bi imati na umu da se nama ne
umire.“
„Ma kakvo umiranje!“ oglasiše se Filip i Natanijel, obojica preneraženi. „Mi smo
vladati došli!“
Ivan se nasloni Isusu na grudi. „O čem’ razmišljaš, Učitelju?“ upita ga.
On ga, međutim, odgurnu, te se obrati Judi: „Dođi, uza me budi...“ i nasloni se
na čvrstu ruku riđobradoga.
Jakov ošine Judu pogledom punim mržnje, čudeći se otkud najednom među
njim i Učiteljem toliko prijateljstvo - stalno se nešto u potaji sašaptavaju, a ranije
ga Učitelj nije ni pogledat’ htio.
„Mute nešto njih dvojica u potaji, jel’ da? Što ti, Mateju, na to kažeš?“
„Ne kažem ja ništa, kao ni inače. Samo slušam što svi vi govorite i zapisujem...
to mi je posao.“
Isus zgrabi Judu za ruku, najednom osjećajući kao da će se onesvijestiti. Juda ga
snažno podupre — „Umoran si, Učitelju?“ upita ga.
„Jesam. Vrlo umoran.“
„Misli na Boga, bolje ćeš se ćutjeti,“ reče mu riđobradi.
Isus nekako povrati ravnotežu, te se obrati učenicima: „Hajdemo... idemo
odavde.“
272
 Oni, pak, ostadoše kao ukopani - nikamo im se nije dalo. A i kamo bi sad?
Natrag u Betaniju? Na koliko dugo... a navrh glave bješe im već pješačenja tamo, pa
natrag.
„Mislim da se zamlaćuje s nama,“ Natanijel će tiho svom prijatelju, ,,a ja se ne
dam preveslat’!“ Rekavši to, ipak je pošao za Isusom i ostalim učenicima, koji
nevoljko krenuše prema Betaniji. Leviti i farizeji ispratili su ih uvredama i grdnim
prijetnjama, a neki je mlađahni levit ženskastih ramena bacio koru od limuna
kojom pogodi Petra u obraz.
„Sjajan pogodak, Saule! Pravo pa u oko!“
Petar se okrenu da će se obračunati s levitom, ali ga Andrija zadrža. „Smiri se,
brate,“ reče mu, „doći će naše vrijeme.“
„A kada... kvragu, Andrija, kada?“ gnjevno je promrmljao Petar. „Zar ne vidiš u
kakvoj smo stisci?“
Poniženi i ušutkani, dohvatiše se puta. Ona gomila što ih je slijedila raziđe se
psujući - nitko više da za njima pođe, a nekmoli da prostre halju kako bi Učitelj po
njoj gazio. Filip je vodio magaricu s Isusom na samaru, dok joj se Natanijel držao
repa da ga pomalo vuče - a obojici se žurilo da što prije vrate životinju vlasniku,
kako se ne bi uvalili u nevolju. Sunce je žestoko žeglo, iz pustinje je dopirao vruć
povjetarac noseći oblake prašine što su gušili ljude. Kad su se primakli Betaniji,
pred njima se stvori Baraba s dvojicom njegovih, golemih brčina i divljeg izgleda.
„Kamo to vodite vašeg učitelja?“ doviknu im. „Neka nam je Bog na pomoći, taj
si je napunio gaće!“
„Vode ga da uskrsne Lazara!“ dobaciše ona dvojica razbojnika, prasnuvši u
grohot.
Kad su ušli u Betaniju i domogli se kuće, nađoše starog rabina kako izdiše.
Marija i Marta klečale su pored njegovog odra, u tišini i bez pokreta prateći njegov
odlazak. Znale su da ga više ništa ne može vratiti životu. Isus priđe i stavi mu ruku
na čelo - starac se nasmiješio, ali nije otvorio oči.
Učenici se skupiše u dvorištu, s gorkim osjećajem na usnama
 nitko ni da zucne.
Isus pogleda Judu, te mu reče: „Juda, brate moj... čas je došao. Jesi li spreman?“
„Opet te pitam, Učitelju: zašto mene odabra?“
„Znaš da si najsnažniji, ostali to ne bi podnijeli. Jesi li razgovarao s Kaifom,
visokim svećenikom?“
„Jesam. Reče mi da hoće znati kad i gdje?“
„Kaži mu: uoči Pashe, nakon blagovanja beskvasnih pogača, u Getsemanskom
vrtu. Nastoj hrabar biti, Judo, brate moj... i ja se trudim.“
Juda kimnu glavom i bez riječi izađe na put kako bi ondje pričekao da izađe
mjesec.
„Što se zbilo u Jeruzalemu?“ upita stara Saloma sinove. „Što vam se dogodilo da
te tako utihnuli?“
„Mislim, majko, da kuću na pijesku sagradismo,“ odgovorio joj je Jakov. „Šteta
je počinjena...“
273
 „A Učitelj, uzdizanje u plemstvo, svilena vrpca sa zlatnim nitima, prijestolje?
Prevario me, dakle?“ starica će promatrajući sinove i kršeći ruke, ali joj nijedan od
njih ni riječi ne reče.
Uto se mjesec pojavio nad Moabskim brdima, pun i tužna lika. Kanda je
oklijevajući zastao na planinskom grebenu, pogledao svijet pod sobom, te odlučivši
da ipak nastavi svodom, nekako se odlijepio od vrhunca. Lazarovo, inače mračno
selo, zabijelje se blistajući, kao da mu kuće bjehu netom okrečene.

U svitanje učenici se okupiše oko Učitelja - a on ni riječi da im kaže: promatrao

ih je, jednog po jednog, kao da ih prvi put vidi. Progovorio je tek nešto prije
podneva. „Prijatelji, želim s vama proslaviti blagdan Pashe - dan kad su naši preci
ostavili za sobom zemlju robovanja i zašli u pustinju koja im je slobodu značila. I
mi smo, prvom za ove Pashe, izašli iz ropstva, premda drugačijega, i zašli u također
drugačiju slobodu. Onaj tko uši ima, neka i počuje.“
Nitko se ne oglasi, jer svima te riječi nejasne bjehu; što li bješe novo ropstvo —
a što nova sloboda? Oni to jednostavno nisu razumjeli, pa se, nekoliko trenutaka
kasnije, Petar prvi javio: „Ima nešto, Učitelju, što ne shvaćam: nema Pashe bez
janjca, a gdje ćemo ga naći?“
Isus se gorko nasmiješi. „Spremno je janje, Petre. Ovoga trena samo, svojom
voljom, na klanje polazi, tako da sirotinja cijeloga svijeta može proslaviti Pashu. Ne
brinite... tu je jaganjac.“
Lazar, koji je dotad sjedio nijem u kutu, pridiže se i položi ruku, sasušenu kao u
kostura, na prsi, te reče: „Učitelju, život ti dugujem, pa kakav je da je, bolji je od
tmnine podzemnoga svijeta. Ja ću ti stoga donijeti janje za Pashu... na dar, jer mi je
prijatelj pastir u brdima. Zbogom, idem k njemu.“
Učenici se zgledaše u čudu: gdje li taj živi mrtvac nađe snage ustati i krenuti
put vrata?! Obje njegove sestre skočiše ne bi li ga spriječile da ode, ali ih on
odgurnu, lati se trstike da se njom podupire i ode preko praga.
Krenuo je tako seoskim ulicama, a kako je nailazio pored njihovih kuća, tako su
seljani otvarali vrata i zastrašene, preneražene se žene na njima pojavljivale, čudeći
se što taj s nogama nalik preslici uopće može hodati, kako li se ne prelomi u
omlitavljelu pasu! Iako je trpio bol, srčan bješe i borio se s njom - s vremena na
vrijeme bi se upinjao i zazviždati, ne bi li svima pokazao da se nesumnjivo
pomladio. Ali, nikako da spoji usne, pa se okanio zvižduka i stao se uspinjati uza
stranu, prema toru svog prijatelja.
Ne bješe, međutim, odmakao ni koliko se dijete kamenom baci, kadli iz rascvale
brnistre Baraba iskoči preda nj! Koliko li je dana razbojnik tumarao selom
iščekujući trenutak da uskrsli pomoli nosom iz kuće - eda bi ga se konačno
riješio!... Morao ga je maknuti da ne podsjeća čeljad na Isusovo čudo, jer je sin
Marijin upravo od dana kad ga je oživio stekao golemo sljedništvo. Stoga je Lazar
morao natrag u grob, jednom zauvijek.
„Proklet bio, bjegunče iz pakla!“ povikao je na nj. „E, baš te je krasno sresti. Pa
kaži, jel* ti lijepo bilo tamo dolje, bogati? Što je bolje, život ii’ smrt?“
274
 „K’o da me pitaš jel’ pola tuceta manje ili više od šest,“ odbrusi mu Lazar; zatim
htjede proći, ali mu haramija rukom prepriječi put.
„Oprosti mi, slavni duše,“ podrugljivo će, „ali Pasha ide, a kako nemam
jaganjca, zakle’ se jutros Bogu da ću, eda bi’ i ja slavio, mješte njega zaklat’ prvo
živo biće koje mi se nađe na putu. Elem, jesi sretnik! Pružaj šiju, žrtvovat ću te u
slavu Jahvinu.“
Lazar stade kričati, Baraba ga dohvati za Adamovu jabučicu... i istoga se trena
zgrozi, jer bješe zgrabio nešto gnjecavo, mekše od pamuka. Prsti mu prođoše kroz
tu tvar neuhvatljivu poput dima, a na noktima ni kapljice krvi; možda je duh,
pomisli razbojnik, te mu mračno rošavo lice naglo problijedje.
„Boli li te?“ upita užasnut.
„Ne,“ odgovori Lazar, otimajući se Barabinog stiska, ne bi li umakao.
„Stani!“ dreknu Baraba, za kosu ga pograbivši - ali mu Lazarovovi prorijeđeni
uvojci, zajedno s kožom tjemena, ostadoše u ruci, a nesretnikova se bjeličasto-
žućkasta lubanja ukaza na sunčevom svjetlu.
„Proklet bio!“ procijedi Baraba ustresavši se od zebnje. „Vrag da te nosi, pa jesil’
ti duh?“ Potom, da bi se uvjerio, dohvati Lazara za desnu ruku i žestoko ga
prodrma govoreći: „Reci da si duh, pa ću te pustit’.“
Ali, nije ni dovršio rečenicu, a Lazaru ruka otpade i ostade u njegovoj šaci.
Silan ga užas obuze, pa je odbacio raspadnutu ruku u grmlje i zgađen stao pljuvati -
tako prestrašen da mu je svaka dlaka na glavi o sebi stajala. Potom trgnu nož, ne bi
li se što brže riješio živoga leša.
Oprezno ga je zgrabio za šiju, pritisnuo ga grlom na nekakav kamen, te ga
počeo klati - ali, koliko god je nastojao zariti mu nož u vrat, sječivo nije moglo na
čvrsto naići. Kao da ga u vunu tiskam... zar lešinu ubijam?! upita se Baraba,
osjećajući kako mu se ledi krv u žilama. Htjede pobjeći niz brijeg, ali onda vidje da
se Lazar još miče, pa pomisli da bi ga njegov smušeni prijatelj mogao naći, te ga
opet uskrsnuti. Stoga, nadvladavši jezu, vrati se i zgrabi Lazara za noge i glavu,
presavi ga kao mokru halju, te - kao što bi netko pretresao komad odjeće prije
vješanja na sušilo - nemilice ga prodrma, od čega mu kralješnica puče na dva dijela.
Baraba tisnu dijelove leša u grmlje i dade se u bijeg; trčao je kao bez duše, jer mu to
bješe prvom u životu da ga zaista silan strah spopade. Nije se ni usudio osvrnuti -
samo je pomislio kako treba što prije do Jeruzalema, da u Jakova uzme amulet za
istjerivanje đavla.
U isto vrijeme, u Lazarovoj kući Isus je nastojao učenicima barem donekle
objasniti što će se zbiti, tako da ih ono što budu vidjeli ne uplaši toliko da se
rasprše.
„Ja sam put,“ reče im, ,,a i dom kojemu netko kroči. I vodič sam, i onaj koga
netko polazi naći. Morate mi vjerovati, a što god vidite, nemajte straha, jer ja ne
mogu umrijeti. Jest li čuli - ne mogu umrijeti!“
Juda jedini bješe ostao u vrtu. Gurkao je oblutke svojim golemim stopalima -
Isus ga je često pogledavao, svaki put s neizrecivom tugom u očima.
„Učitelju,“ požali se Ivan, „zašto ga uvijek prizivaš da bude uza te? A da mu se u
275
zjenice zagledaš, bodež bi vidio.“
„Ne bih, Ivane, voljeni,“ odgovori mu Isus, „nikako nož - nego križ.“
Učenici se zgledaše, duboko uznemireni.
„Križ!“ uzviknu Ivan, bacivši se Isusu na prsa. „Učitelju, koga razapinju?“
„Tko god mu se u oči unese i zagleda se u njegove zjenice
 na križu će se vidjeti. Ja sam se u Judine oči zagledao i u njima moj lik vidjeh.“
Učenici to, pak, nisu razumjeli; neki se i nasmijaše.
„Dobro da si nam rekao, Učitelju,“ dobaci Toma. „Što se mene tiče, neću ja
riđobradom u oči pogledat’ dok sam živ!“
„Ali hoće tvoja djeca i unuci, Toma,“ reče Isus, gledajući
Judu kroz prozor; riđobradi je stajao na pragu dvorišnih vrata, pogleda uperenog
put Jeruzalema.
„Zamršene su ti riječi, Učitelju,“ požali se Matej. „Kako misliš da ću ih vjerno
upisat’ u moj svitak?“ Naime, cijelo to vrijeme nekadašnji je carinik prosjedio vrteći
pero među prstima - jer nije razumio ništa od onoga što je trebao na pergamenu
staviti.
„Ne govorim ja, Mateju, zato da bi ti zapisivao,“ gorko će Isus. „Vas činovnike
ne zovu uzalud pijetlima: mislite da sunce ne smije izaći, dok vi ne zakukuriječete.
Najradije bih ti taj svitak i pero u oganj bacio!“
Nato Matej hitro smota svoju pergamenu i povuče se.
Isusa, međutim, gnjev nije napuštao. „Ja kažem jedno, ti drugo pišeš, a oni koji
čitaju razumiju nešto treće! Eto, izgovorim: križ, smrt, kraljevstvo nebesko, Bog... a
kako ti to razumiješ? Svatko od nas lijepi na te svete riječi svoju patnju, svoje
razloge i žudnje, pa se moje riječi gube. Dušu mi oteste! Ne mogu to više podnijeti!
“
Diže se, gušeći se kao da mu se um i srce najednom pune pustinjskim pijeskom.
Učenici se usplahiriše, baš kao da je Učitelj još držao batinu za volove u ruci i
podbadao ih - kanda odista bjehu tvrdoglavi bikovi, koji neće da se pomaknu.
Svijet bjehu kola u koja su bili upregnuti, Isus ih je tjerao, a oni su se tr'apili pod
jarmom, ali nikako da se pokrenu. Dok ih je promatrao, Isusa kao da napusti i
zadnja snaga; dug li je put od zemlje do neba, a oni nepokretni.
„Koliko biste vi da još budem s vama?“ podviknuo je. „Oni od vas koji u se
potiskuju teška pitanja, neka ih odmah izgovore. I oni koji bi mi blagu riječ rekli,
neka časa ne čase - pomoći će mi. Sve kažite, tako da se, kad me nestane, ne žalite
što mi ne uputiste blagu riječ... što mi nikada niste otkrili koliko me volite. Jer će
nakon toga biti kasno.“
I žene su ga slušale, skutrene u kutu, brada oslonjenih na koljena. S vremena na
vrijeme neka bi od njih uzdahnula - sve su razumjele, ali ništa nisu mogle reći.
Najednom Magdalena kriknu: ona je prva naslutila što slijedi i posmrtna joj se
tužbalica ote iz grudi. Ustala je i pobjegla u pokrajnju sobicu, zavukla ruku pod
jastuk i našla staklenu žaru, što ju bješe sobom donijela - punu mirisa iz Arabije;
neki joj ga negdašnji ljubavnik dade kao plaću za jednu noć. Dok je slijedila Isusa,
uvijek ju je nosila uza se, pomišljajući - jadno žensko - kako je Bog velik, pa da će
276
možda jednom doći dan da kosu svoga dragog namiriše tom skupocjenom vodicom.
Možda će dan svanuti, govorila je samoj sebi, da ushtjedne stati uza me kao
ženik; takva joj bješe tajna žudnja, a sad je u očima voljenoga smrt ugledala: ne
eros, nego tanatos. A i smrti, jednako kao i vjenčanju, miris priliči, te je stoga
izvadila žaru iz skrovišta i privila ju na grudi, pa se rasplakala. Držeći posudu i
njišući ju kao djetešce, tiho je suze lijevala, da drugi ne čuju.
Kad se isplakala, obrisala je obraze, izašla iz sobička i pala ničice pred Isusa, te
prije nego što se on stigao sagnuti da ju podigne, skršila žaru i razlila miris po
njegovim nogama. Tada, iznova zaplakavši, stade mu ih kosom brisati... onda mu i
glavu namirisa, te opet klonu uz njegova stopala, obgrljujući ih i ljubeći.
Učenici se silno uzrujaše.
„Golema je šteta potratit’ toliko skupocjenog mirisa,“ reče Toma, trgovac. „Da
smo ga prodali, bogme smo mogli nahraniti mnogu sirotu.“
„I siročad darivati,“ oglasi se Natanijel.
„A tek ovaca nakupovat...“ ote se Filipu.
„Loš je to znak,“ promrmlja Ivan, uz dubok uzdah. „Takvim se mirisom škrope
bogataški leševi. Nisi to trebala učiniti, Marijo... jer gospodar podzemnog svijeta
može osjetit’ omiljeni mu vonj, pa doći.“
Isus se nasmiješi. „Uvijek ćete imati siromaha oko sebe,“ reče učenicima, „ali ja
neću uvijek uz vas biti. Nije šteta, stoga, što je žara mirisa na me potrošena.
Ponekad i sama Rastrošnost uzađe na nebesa i sjedne uza svoju u obilju rođenu
sestru Plemenitost. Stoga se dragi Ivane ne protivi. Smrt ionako dođe, a svakako je
bolje da naiđe dok čeljadetu mirišu vlasi.“
Cijela je kuća zavonjala poput bogatunskoga groba. Juda se pojavi na vratima i
baci upitan pogled prema Isusu; da nije možda otkrio tajnu sudruzima, pa da ga oni
stoga - jer mu je mrijeti - ne škrope ukopnom mirom?
„Juda, brate moj,“ reče mu Isus nasmiješivši se, „lastavica brže leti zrakom,
nego što jelen zemljom može, a od lastavice brža je misao ljudska... a i od misli u
muškarca, brže je žensko srce.“ Pri posljednjim riječima, očima mu je pokazao put
Mangdalene.
Ponovo se oglasi Petar: „Mnogo toga smo rekli, a zaboravili najvažnije:
Učitelju, gdje ćemo u Jeruzalemu Pashu slaviti? Ja bi’ da odemo do Simuna
Cirenca.“
„Bog je drugačije odredio,“ odgovori mu Isus. „Diži se Petre, uzmi Ivana i
pođite u Jeruzalem. Ondje ćete vidjeti čovjeka s vjedrom na ramenu, slijedite ga...
u jednu će kuću ući. Uđite i vi za njim, pa recite domaćinu: ‘Naš te učitelj
pozdravlja i pita je li postavljen stol za kojim će s učenicima pashalnu večeru
blagovati.’ On će vam kazati da uzvraća pozdrav vašem gospodaru, kako je sve
spremno i da se raduje što će nas vidjeti.“
Na te njegove riječi, učenici se u čudu zgledaše, očiju razgrogačenih kao u
djece.
„Ne šališ se, Učitelju?“ Petar će ništa manje zapanjen. „Da je sve spremno?...
Janje, ražanj, vino - baš sve?“
277
 „Baš sve,“ odgovori mu Isus. „Idite... s vjerom, jer dok mi ovdje sjedimo i
brbljamo, Bog niti sjedi, niti priča, nego djeluje na dobro čovjekovo.“
U tom se trenu iz stražnjega kuta prostorije začu slabašan hropac - svi se
okrenuše, a sram ih obli, jer bjehu zaboravili da je stari rabin na umoru! Magdalena
i ostale tri žene skočiše onamo, a potom se i učenici nanizaše uz odar. Isus položi
ruku na starčeva ledena usta, a rabin otvori oči, vidje ga i nasmiješi mu se. Potom
Isus istom rukom dade znak ostalima da se udalje, a kad su ostali sami, poljubi
starca u usta, oči i čelo — Šimun ga je netremice u oči gledao, najednom ozaren.
„Opet vas trojicu vidjeh... Eliju, Mojsija i tebe. Sad sam siguran da umirem.“
„Bog neka te blagoslovi, Oče. Jesi li spokojan?“
„Još kako. Daj da ti poljubim ruku...“
Uze potom Isusovu desnicu, te ju dugo zadrža priljubljenu uza svoje studene
usne. Gledao ga je u zanosu, opraštajući se bez riječi - a onda najednom prozbori:
„Kad ćeš ti stići... tamo gore?“
„Sutra, na blagdan Pashe. Vidimo se, Oče.“
Stari rabin prekriži ruke na grudima. „Otpusti slugu svojega sad, o Gospode,“
promrmljao je, „jer moje oči vidješe Spasitelja!“

28
Sunce se bješe naslonilo na zapadni obzor i spremalo se zaci, a na istoku se već
javila plavkasto-bjeličasta svjetlost — pashalni je mjesec izlazio, golem i nijem.
Posljednji zraci sunca nađoše put u kuću i ovlaš obasjaše Isusovo mršavo lice,
dotaknuše čela njegovih učenika, prosuše se im se po podlakticama, te, zašavši u
sam kut, pomilovaše beživotno lice staroga rabina, ozareno srećom jer se bješe
vinuo u besmrtnost. Marija je sjedila za tkalačkim stanom, u dubokoj sjeni, pa
nitko ne vidje suze što su joj se kotrljale niz obraze i bivale utkane u napola
dovršeno platno. Sva je kuća još mirisala, kao da se mira cijedi iz jagodica Isusovih
prsta.
Najednom, dok su oni tako sjedili u tišini - svatko sve sjetniji, kako se noć
bližila - kroz prozor uletje lastavica, hitra poput mača u vještoj ruci, obleti, veselo
cičeći, tri kruga nad njihovim glavama, te izleti put sunca poput strijele... jedva joj
stigoše vidjeti bijeli trbuh i duga perca na krilima.
Kanda njena pojava bješe tajnovit znak što ga je čekao, Isus se diže i reče:
„Dođe vrijeme...“
Zaokružio je, lutajući pogledom, od ognjišta do alata u jednom kutu, posuđa i
krčaga s vodom u drugomu, svjetiljke i ognjišta do četiriju žena - starice Salome,
Marte, Magdalene i Marije za njenim razbojem - te posivjeloga tijela mrtvaca, čija
duša već bješe odlutala put beskonačnosti.
„Zbogom,“ izusti, mahnuvši rukom.
Nijedna od triju mladih žena nije smogla snage da mu uzvrati, a stara Saloma
reče: „Ne gledaj nas tako, dijete moje... kao da se zauvijek od nas opraštaš.“
„Zbogom,“ ponovi Isus, te priđe ženama; prvo je položio dlan na Magdaleninu,
a zatim na Martinu glavu. Marija se diže i priđe mu, te također pognu glavu.
278
Osjećale su kao da ih blagosilja i grli, kao da će ih povesti sobom, da će zauvijek s
njim biti - a onda najednom sve tri tužiti stadoše.
Izašli su tako skupa u dvorište, Isus prvi, učenici za njim. Uz rub dvora bješe se
rascvao grm kozje krvi, pa mirisom ispunio noć. Isus ubere jedan cvijet, te ga stavi
među zube. Neka mi Bog dade snage, molio je u srcu, snage neka mi da da ovaj
cvijetak budem mogao držati među zubima tijekom svih muka na križu, a da ga ne
pregrizem.
Na pragu dvorišnih vrata još je jednom zastao, digao ruku i rekao dubokim
bolnim glasom: „Zbogom, žene!“
Nijedna ne odgovori — dvorom su ječale njihove tužbalice.
Isus se dohvati puta prema Jeruzalemu, cijela skupina za njim. Pun se mjesec
dizao nad Moabskim planinama, a sunce na zalasku tonulo je za brda Judeje - kao
da su dva nebeska dragulja zastala da pogledaju jedan drugoga. Potom se mjesec
odlijepio od nazubljenih gora, a sunce potonulo za obzor.
Isus kimnu Judi, ovaj mu priđe i tako nastaviše zajedno kročiti. Tiho su
razgovarali - bjelodano dijeleći nekakve tajne. Povremeno bi Isus poginjao glavu,
pa onda Juda, a obojica su pažljivo birali riječi odgovarajući jedan drugomu, kao da
im svaka bješe od zlata.
„Oprosti mi, Judo, brate,“ reče Isus, „Ali tako mora biti.“
„Već sam te pit’ö, i jope’ te pitam Učitelju - zar nema drugog načina?“
„Nema, Judo, brate... i ja bih rado da ga ima. Sve sam dosad čekao i ufao se da
bi ga moglo biti, ma uzalud. Ne, zaista nema drugoga puta. Ovaj svijet, kraljevstvo
Đavolje, mora se razoriti da bi nastupilo kraljevstvo nebesko... koje ću ja donijeti.
A kako?
Smrću. Nema drugog načina. A što drhtiš, Judo, brate moj?... Za tri ću dana iz
groba ustati.“
„To mi govoriš da bi me utješio i naveo da te izdam laka srca. Kažeš da mogu to
podnijet’... također da bi mi snage d’ö. A, Učitelju, što smo bliže tom času, sve
manje vjerujem da mogu.“ „Moći ćeš, Judo, brate moj. Bog će ti dati svu snagu koja
ti nedostaje, jer tako treba biti - ja trebam biti ubijen, a ti me trebaš izdati. Jer nas
dvojica moramo spasiti svijet, pa mi pomozi.“
Juda pognu glavu, te će nakon nekoliko trenutaka:
„Da ti moraš iznevjeriti svog učitelja, bi li mog’ö?“
Isus je dugo razmišljao, pa onda reče:
„Ne, vjerujem da ne bih. Zato mi se Bog smilovao i stavio me pred lakši izazov:
da budem razapet.“
Potom primi Judu za nadlakticu, te mu reče blago, nagovarajući ga:
„Ne napuštaj me, nego pomagaj. Zar nisi razgovarao s Kaifom, velikim
svećenikom? Hramski robovi, oružnici koji će me ščepati, spremni su, zar ne? Zar
se ne događa sve kako smo zamislili, Judo? Hajd’mo stoga večeras proslaviti Pashu
svi zajedno, a onda ću ti dati znak da ustaneš i odeš po njih. Samo su tri mračna
dana, proći će kao bljesak munje, a trećega ćemo se veseljeti i u kolo hvatiti - kad
uskrsnem!“
279
 ,,‘Oće li ostali to znat’?“ upitao je Juda, pokazujući palcem preko ramena put
učenika koji su pješačili za njima.
„Večeras ću im kazati. Ne želim da pruže ikakav otpor, kad me oružnici i leviti
budu hvatali.“
Juda nabra usne, te će s prijezirom: „Oni da se odupru! Gdje li ih samo nađe,
Učitelju? Jad i tuga, jedan veći od drugoga.“
Isus obori pogled, ne odgovorivši.
Uspinjući se nebom, mjesec je oblijevao srebrom zemlju, stijenje, drveće i ljude,
a tlo se prošaralo dugim modrim sjenama. Hodajući za Isusom i Judom, učenici su
razgovarali, pomalo se i rječkali, neki oblizujući se pri pomisli na obilatu večeru,
drugi zabrinuto se osvrćući na Učiteljeve višeznačne riječi, dok je Toma zdvojno
primijetio:
„Gotov je on... sad je na nama red.“
„Za što? Za umiranje?!“ uzbuđeno će Natanijel. „Pa, ne reče li nam da kročimo
prema besmrtnosti?“
„Svakako, ali se čini da do nje ne možemo nego smrću,“ objasnio mu je Petar.
Natanijel odmahnu glavom. „Pogrešnim smo putom pošli prema besmrtnosti,“
progunđao je. „Zapamti što ti kažem, neće nam bit’ nimalo ugodno... tamo dolje u
paklu!“
Jeruzalem se - mjesečinom obasjan - ukazao pred njima bijel i prozračan poput
duha. Njegove građevine, okupane srebrom, kao da bjehu odvojene od temelja...
lebdjele su nad tlom, a kako su mu se primicali, sve su im jasnije iz noći izranjale
nevelike skupine pjevača psalama, a raspoznavali su i one koji su klali žrtvene
životinje.
Petar i Ivan čekali su ih pred istočnim gradskim vratima. Lica blistavih pod
mjesečevim svjetlom, kad ih vidješe, potrčali su im ususret. „Sve je bilo točno kako
si kazao, Učitelju: stol je postavljen, a večera spremna da bude poslužena!“
„Ako li, pak, pitaš za domaćina,“ Ivan će s osmijehom, „sve je pripravio - i
nestao.“
I Isus se namijao. „Dakle, to je vrhunac gostoprimstva - kad domaćin iščezne.“
Ubrzaše korak ulicama krcatim ljudima, osvijetljenim bezbrojnim svjetiljkama i
zagušenim teškim mirisima. Iza svakih zatvorenih vrata trijumfalno je odjekivao
pashalni psalam:

Kad Izrael iz Egipta izađe,

Kad se dom Jakovljev oslobodi barbara,
More se smiri i uzmače,
Jordan uzvodno poteče,
Planine uzdrhtaše,
Brijezi se razmakoše...
Što li te nagna, more, te se povuče?
Što li vas nagna, planine, te uzdrhtaste?
Što li vas nagna, brijezi, te se razmakoste?
280
 Strahuj pred Gospodom, o Zemljo,
Pred Bogom Izraelovim,
Koji dodirom stijenje u jezera pretvara,
A kamenje studenom vodom nosi!

Učenici, kročeći ulicama, i sami počeše pjevati pashalni psalam. Petar i Ivan išli
su pred ostalima, vodeći ih blagdanskoj trpezi, jer svi - osim Isusa i Jude - bjehu
smetnuli s uma brige i strahove.
Kad su stigli do vrata obilježenih otiskom ruke okrvavljene pri klanju janjeta,
Ivan i Petar stadoše, otvoriše i uđoše - Isus i ogladnjeli sudruzi za njim. Prošli su
prvo dvorom, a zatim se kamenim stubištem uspeli na kat, gdje stol bješe
postavljen: tri su sedmerokraka svijećnjaka obasjavala janje, vino, beskvasne
hljebove, ostala jela... a uza svako mjesto bješe i štap što su ga trebali držati pri jelu,
kao da kreću na dugo putovanje.
„Tako nam te je drago sresti!“ reče Isus dižući ruku i pozdravljajući nevidljivog
domaćina.
Učenici se nasmijaše: „A koga pozdravljaš, Učitelju?“ „Nevidljivoga,“ odgovori
Isus, prijekorno ih pogledavši. Zatim je vezao veliki ručnik oko pojasa, uzeo
posudu s vodom, kleknuo i stao učenicima noge prati.
„Nikad neću prihvatiti da mi ti stopala opereš, Učitelju!“ pobunio se Petar.
„Petre, ako ti ne operem noge, nećeš mi se pridružiti u kraljevstvu nebeskom.“
„Ako je tako... Učitelju, onda mi operi ne samo noge, nego i ruke... i glavu.“
Posjedaše potom oko stola. Izgladnjeli bjehu, ali se nitko nije usuđivao
posegnuti za jelom - jer Učiteljev lik bješe tmuran, a usne obojene gorčinom.
Pogledavao je učenike jednog po jednog, od Petra, koji mu je bio zdesna, do Ivana,
koji je sjeo lijevo od njega, pa sve do svoga nikad zadovoljnog suučesnika, teške
čudi i riđe brade.
„Najprije,“ reče im, „moramo se napiti slane vode, u sjećanje na suze što nam ih
očevi proliše u zemlji robovanja.“
Uzeo je zatim krčag zasoljene vode i prvio nalio Jüdin kalež tako da se umalo
prelio, zatim pomalo svakom od učenika, te na kraju svoj - do samoga ruba.
„Sjetimo se sad suza, boli i muke što ju ljudi podnose zarad slobode,“ reče te
iskapi svoj kalež u jednom gutljaju.
Ostali srknuše iz svojih, stišćući usta - samo Juda, kao i Isus, naiskap popi svu
vodu iz svoga kaleža, te ga, pokazavši Učitelju da u njem ne ostade ni kapi, odloži
prevrnutog na stol.
„Žestok si borac, Judo,“ reče mu Isus s osmijehom, „možeš izdržat’ i najgoru
gorčinu.“
Zatim je dohvatio beskvasni hljeb, razlomio ga i podijelo, te onda poslužio
janjetinu. Svatko za stolom pruži ruku i uze svoj dio gorkoga bilja, kako nalaže
Zakon: mravinca, lovora i čubra. Nakon toga meso bješe preljeveno crvenim
umakom, u spomen na crvenu glinu od koje su im preci za sužanjstva opeke
oblikovali. Jeli su žurno, također kao što Zakon zahtijeva, i to oslanjajući se o štap i
281
s jednom nogom u zraku - spremni za polazak.
Isus ih je promatrao kako blaguju, sam ne uzimajući ni zalogaja — premda jest
dohvatio svoj štap i digao desnu nogu od poda, pripravan za veliko putovanje.
Nitko ni riječi da kaže, čulo se samo mljackanje, zveket vinskih kaleža i škripa zübä
koji oglodavaju kosti. Mjesec se bješe navirio kroz svjetlarnik nad njima, blještavo
obasjavši jednu polovicu stola, dok druga ostade u rumenu polumraku.
Nakon duboke šutnje, Isus najzad otvori usta. „Pasha, vjerni moji suputnici,
znači prijelaz - iz tmine u svjetlo, iz ropstva u slobodu. Ali, ova što ju večeras
slavimo nadilazi takvo tumačenje: noćašnja Pasha znači put iz smrti prema
vječnom životu. A ja, druzi moji, polazim kao predvodnik, raščišćavajući vam
stazu.“
Petar se nato uznemiri. „Učitelju,“ reče, „opet zboriš o smrti, tvoje su riječi
iznova poput dvosjekla noža. Ako ti ikakva nesreća visi za vratom, slobodno kaži...
muškarci smo.“
„Zaista, Učitelju,“ oglasi se Ivan. „Riječi su ti gorče od ovoga gorkog bilja.
Smiluj nam se i jasno se izrazi.“
Isus uze svoj nedirnuti ulomak pogače i razlomi ju tako da svakom učeniku
dotekne po zalogaj.
„Uzmite i blagujte,“ kaza im, „ovo je tijelo moje.“
Uze potom i svoj kalež, još uvijek pun, te ga dade od usta do usta govoreći:
„Uzmite i pijte, ovo je krv moja.“
Svi iz njega otpiše, a kad su osjetili okus zalogaja hljeba i vina što im ih pruži,
ono im bješe gusto i slankasto poput krvi, a kruh im siđe u utrobe žareći kao
žeravica. Najednom, užasnuti, osjetiše da se Isus u njima ukorijenio i počeo im
proždirati biće. Petar se nasloni laktima na stol i počne plakati. „Ti želiš otići,
Učitelju... odlaziš, jer ti to hoćeš... otići...“ progovorio je kroz jecaje koji mu ubrzo
zagušiše svaku riječ.
„Ne ideš ti nikamo!“ poviče Andrija. „Reče nam onomad ‘Onaj tko bodeža
nema, neka halje svoje proda da bi ga kupio!’ Prodat ćemo svoje halje, naoružat
ćemo se, pa onda neka i sam vladar podzemnoga svijeta po tebe dođe — i neka se
samo usudi taknuti te!“
„Svi ćete me napustiti,“ reče Isus, bez imalo tuge ili prijekora u glasu. „Svi.“
„Ja neću nikad!“ poviče Petar otirući suze.
„Petre, Petre... prije nego što pijetao zakukuriječe, tri ćeš me puta zanijekati.“
„Ja? Zar ja?!“ pobuni se Petar, u prsa se busajući. „Ja da te se odreknem? I u
smrt ću s tobom!“
„I u smrt!“ oglasiše se i ostali učenici, poskakavši na noge u silnom zanosu.
„Samo sjedite,“ reče im Isus mirno. „Još nije došao čas, a ove vam Pashe moram
povjeriti veliku tajnu. Otvorite umove, srca otvorite... ne dajte strahu da vas
savlada!“
„Govori, Učitelju,“ Ivan će tiho, srca ustreptalog poput trske na vjetru.
„Blagovali ste? Ne žuri vam se više nikamo? Tijela ste namirili? Možete li onda
pustiti duše da na miru poslušaju?“
282
 Uzdrhtali, svi stadoše iščekivati riječi s Isusovih usana. „Voljeni druzi,“
gromkim će glasom, „zbogom! Odlazim!“ Učenici na te riječi skočiše, baciše se na
nj i obuhvatiše ga rukama, ne bi li ga spriječili poći. Gotovo svi se i rasplakaše, a
Isus se samo staloženo obrati Mateju:
„Ti znaš Spise naizust, pa ustani, Mateju, te im što glasnije možeš kaži riječi
proroka Izaije, ne bi li smirili svoja srca. Prisjeti se: ‘Rastao je on u očima
Gospodinovim kao krhko stabalce...’“ Sav ushićen, Matej skoči na noge - koliko
god bješe uskih ramena, krivonog i sparušen, te dugih mršavih prsta vječito
umrljanih crnilom, uspravio se poput čempresa! Rumen mu nadre u obraze, grlo
nabreknu i proročke riječi odjeknuše pod visokim svodom, pune gorčine, ali i
snage:
‘Rastao je on u očima Gospodinovim
kao krhko stabalce
koje niknu na žednu zemljištu.

Ne imaše ljepote ni sjaja da bismo na nj pogled svratili, ničega na njegovom licu ne bješe
da nas razgali.

Prezren bješe i odbačen od ljudi, čovjek boli koji za patnju znade, okrenusmo glave od
njega, baš nimalo ne cijeneć ga.

Ali on sve naše boli nd se uze, ranjen zbog naših prijestupa bješe, zbog naših opačina ga
probodoše, a stradanje nas njegovo ozdravi.

Bičevahu ga i mučen bješe,

al’ usta ne otvori da jekne,
baš poput janjca pod nož vođenog
ni da jaukne, niti da zaplače...

„Dovoljno je,“ reče Isus uzdišući, a onda im se obrati.

„O meni je riječ,“ kaza im tiho. „Prorok Izaija o meni govori: ja sam jaganjac
kojeg na klanje vode, a neću usta otvoriti.“ Zašutio je na tren, a zatim dodao: „Na
klanje me vode sve od dana moga rođenja.“
Učenici, preneraženi i zadivljeni u isti mah, upinjali su se ne bi li razumjeli što
im je rekao, a onda se najednom svi baciše čelom o trpezu i stadoše naricati.
U tom času i Isus se izbezumio: ta, kako da ostavi ucviljene drugove? Digao je
pogled i susreo se s Judinim modrim očima — koje su ga već dugo promatrale.
Riđobradi bješe naslutio što se zbiva u Učiteljevom srcu i da mu ljubav može lako
zalediti snagu. Njihova se dva pogleda susretoše i nakratko pohrvaše, jedan mračan
i nemilosrdan, drugi preklinjüći i pun očaja - ali na tren zaista, jer Isus odmah
kimnu glavom, gorko se nasmiješi Judi i opet se obrati učenicima.
„Zašto kukate?“ upita ih. „Zašto se smrti bojite? Ona je najmilosrdnija od Božjih
arhanđela, ona čovjeka voli više od ijednoga drugog. Neizbježno je da budem
283
mučen i na križ razapet, da završim u podzemlju... ali ću se za tri dana dići iz
groba, uzaći na nebo i sjesti uz Oca moga.“
„I onda nas više nećeš napustit’?“ upita Ivan, te će potom plačući: „Vodi nas sobom,
Učitelju... pa bilo u pakao ii’ u nebesa!“ „I zadaća na zemlji je teška, Ivane, voljeni -
pa vam je ostati ovdje, na zemlji, te djelovati. Borite se, ljubite i čekajte - a ja ću se
vratiti.“
Jakov se već bješe pomirio s Učiteljevom smrću, te je premetao po umu što im
je činiti kad ostanu bez njega.
„Ne možemo mi protiv Božje volje, a ni tvoje... jer, kako
proroci svjedoče, tebi je, Učitelju, dužnost umrijeti, a nama poživjet zato da ne
usahnu riječi što si ih izrekao. Stoga ćemo ih valjano zapisat’ u našemu Novom
zavjetu, sročit ćemo nove zakone, sagraditi svoje sinagoge i probrati naše visoke
svećenike, pismo- znance i farizeje.“
Isus se prenerazi. „Ti bi i sam duh na križ razapeo, Jakove,“ povikao je na nj.
„Ne, to nikako ne bih!“
„A kako da drugačije spriječimo da se duh ne preobrazi u ništavilo pa iščezne?“
usprotivio se Jakov.
„Zarobite li ga tako, neslobodan neće duh ni biti.“
„Zar je važno?... Izgledat će kao duh, a nama i to dosta.“ Studen znoj oblije
Isusa. Ogledao se oko sebe, promotrio učenike - nitko da se pobuni. Petar je,
štoviše, gledao Zebedijinog sina s divljenjem, misleći kako je od oca baštinio
ponajbolje
 sposobnost predvodništva... pa ćete vidjeti kako on sve dovodi u red, u
Učiteljevo ime.
Isus, već u očaju, diže ruke kao da pomoć priziva. „Tješitelja ću vam poslati,
duha istine. On će vas voditi.“
„Pošalji nam ga što prije, Učitelju,“ zavapi Ivan, „kako ne bismo zastranili i
izgubili moć da te opet nađemo!“
Jakov zatrese svojom tvrdom glavom. „I taj će duh istine,
o kojem govoriš, završit’ na križu. Moraš shvatiti, Učitelju, da će duh bit’
razapinjan sve dok je čovjeka. Ali, nije važno... nešto uvijek preostane, a to nam je,
velim ti, posve dovoljno.“
„Nije meni!“ uzviknu Isus razdraženo.
Jakova itekako zgromi taj bolan krik, pa priđe Učitelju i uze mu ruku. „Znam,
tebi to nije dosta... pa ćeš stoga na križ. Oprosti mi što ti se suprotstavljam.“
Isus spusti ruku na njegovu tvrdu glavu. „Ako Bog tako želi, neka duh
zanavijek bude razapet na zemlji, a križ blagoslovljen da bi bio. Podnesimo sve to s
ljubavlju, strpljenjem i vjerom... pa će nam se jednoga uzvratiti krilima na
ramenima našim.“
Nitko više ne reče ni riječi. Mjesec se bješe visoko uspeo nebom i njegovo se
grobno svjetlo razlilo stolom. Isus sklopi ruke, te reče:
„Ono što sam za dana trebao učiniti, učinio sam - i rekao sve što sam trebao
reći. Dakle, cijenim da sam obavio dužnost... a sada skrštam ruke.“
284
 Kimnuo je zatim Judi, koji se diže, pritegnu kožni remen i dohvati kvrgavi štap;
Isus diže ruku kao da mu domahuje zbogom.
„Noćas ćemo,“ reče mu, „moliti pod maslinama u Getsemanskom vrtu, prema
Cedronskoj dolini. Judo, brate moj... idi sad s Božjim blagoslovom. Bog nek’ je s
tobom!“
Juda zausti kanda htjede nešto reći, ali se predomisli, te ode kroz već otvorena
vrata. Projutio je kroz njih i čuše se samo njegovi koraci niz kamene stube.
Petar osjeti nelagodu, te upita: „Kamo on to ide?“ Htjede i poći za riđobradim,
ali ga Isus zadrža.
„Petre, Božji se kotač pokrenuo - ne stoj mu na putu.“ Lahor se uto diže, pa
zatreperiše voštanice na onim sedmero- krakim svijećnjacima - da bi vjetar onda
naglo pojačao i sve ih do jedne utrnuo. Samo je mjesečina i nadalje prodirala u
prostoriju.
Natanijel se uplaši, te se nasloni na prijatelja. „Nije to bio vjetar. Nešto... netko
je ušao. O, Bože - da nije anđeo smrti?“
„Pa što ako i jes’,“ odgovori mu pastir, „ne ište nas.“ Pljesnuo je pritom drugara
po plećima, ne bi li ga povratio iz gubitka prisebnosti.
„Na velike se lađe oluje obaraju,“ dodade potom. „Hvala Bogu, pa smo mi
barčice k’o ljuske od oraha.“
Uto mjesec obasja Isusovo lice - i kao da ga u svjetlost pretvori: ništa se od
njega nije vidjelo nego dva mračno-crna oka. Ivana strah obuze - oprezno je pružio
ruku da bi provjerio imade li još Učitelja i njegovog obraza. „Gdje si... Učitelju?“
šapnuo je, sapet neizvjesnošću.
„Nisam još otišao, voljeni Ivane,“ odgovori Isus. „Malo sam odsutan duhom bio,
jer sam se sjetio što mi nekoć reče jedan od onih pustinjaka na svetom brdu
Karmelu — da je prošao kroz pet krugova vlastitoga tijela. ‘I kako si se spasio?’
pitao sam ga. ‘Bješe
 to težak boj?’ ‘Ni najmanje,’ odgovorio mi je. ‘Jednoga sam jutra ugledao badem
u cvatu i spašen bio...’ Eto, Ivane, voljeni - i meni se smrt sada takvom ukaza.“
Diže se potom, te reče:
„Idemo, dođe čas.“
Krenuo je zatim prvi, učenici za njim duboko zamišljeni. ,,‘Ajd’mo mi na svoju
stranu,“ Natanijel će šapatom prijatelju. „Slutim nevolje.“
„I ja sam isto pomislio,“ odgovori Filip. „Da i nevjernoga Tomu povedemo?“
Potražiše ga pod mjesečinom, ali se Toma već bješe izgubio u nekoj od
pokrajnjih uličica. Njih dvojica stoga prvo zaostadoše, a čim se čelo skupine počelo
spuštati u Cedronsku dolinu, pustiše ostale da još odmaknu, a onda pobjegoše
vjerujući da spašavaju živu glavu.
Isus je s preostalima najprije sišao u Cedronsku dolinu, a zatim se ispeo uza
suprotnu strminu i izašao na put prema getse- manskim maslinicima. Koliko li je
puta probdjeo noć pod tim stablima, razgovarajući o Božjoj milosti i pokvarenosti
ljudskoj!
U nekom trenu učenici zastadoše - kako se bjehu zasitili i podnapili, san ih je
285
svladao, pa odguravajući kamenje nogama raščistiše mjesto i da će leći, kadli Isus
vidje da nisu na broju, te reče: „Nema nekih... Što li je s njima?“
„Pobjegli,“ Andrija će ljutito.
Isus se nasmije. „Ne osuđuj ih, Andrijo. Vidjet ćeš: jednoga će se dana vratiti, a
svaki će nositi trnovu krunu - kraljevskiju od svake, jer ta je neuništiva!“
Rekavši to, i sam se naslonio na staro maslinovo deblo, jer je najednom osjetio
golem umor.
Učenici već bijehu polijegali; nađoše i poveliko kamenje za pod glavu, te se
udobno smjestiše.
„‘Ajde, Učitelju, lezi s nama,“ Petar će zijevajući. ,Andrija će bit’ na straži.“
Isus se nato odvoji od stabla, te kaza glasom u kojem su se miješali patnja i
naredba: „Petre, Jakove i Ivane, dođite sa mnom!“ Petar se učini da nije čuo, te se
opružio po tlu i zijevnuo, ali ga dvojica Zebedijinih sinova uzeše za ruke i podigoše.
,,‘Aj’mo,“ rekoše mu. „Zar te nije sram?“
Petar priđe bratu, te mu šapne: ,,‘Ko zna što će se dogodit’, Andrijo. Nož mi
daj.“
Isus krenu pred njima - ubrzo izađoše iz maslinika i dohva- tiše se čistine. Na
suprotnom je brijegu blistao Jeruzalem, u bijeloj halji od mjesečine. Svjetlo punog
mjeseca bješe toliko snažno da se na mliječno-bijelom nebu nije vidjela nijedna
zvijezda, a sudruzima se činilo da njegov srebreni krug, koji kao da je ranije hitao
svodom, sada nepomično miruje na njegovoj sredini.
„Oče,“ mrmljao je Isus, „Oče koji jesi na nebu i na zemlji... predivan je svijet što
si ga stvorio, ovaj koga vidimo... a prelijep je i svijet što ga ne vidimo. Ne znam,
oprosti mi, Oče, ali ne znam koji je ljepši.“
Zastao je, dohvatio pregršt zemlje i omirisao ju; njezin mu vonj siđe duboko u
nutrinu bića. Mora da je u blizini rastao grm pistacije, jer je zemlja mirisala
smolom i medom. Protrljao se onom grudvom po obrazima, vratu i usnama. „Kojeg
li mirisa,“ šaptao je pritom, „koje li topline, kakvoga li bratstva!“
Onda brižnu u plač, držeći šaku zemlje na dlanu, ne htijući se nikad od nje
odvojiti. „Skupa,“ prošapta, „skupa ćemo umrijeti, sestro moja. U smrti nemam
drugog sudruga.“
Petru bješe svega dosta. „Tako sam iscrpljen... a kamo li nas to vodi? Ne idem dalje,
“ progunđa, „tu ću leć’, pa kako mi bude.“ Ali, dok je tražio prikladno mjesto da se
opruži, vidje Isusa kako mu polako prilazi, pa skupi snage i pođe priključiti se
ostalima.
„Blizu je ponoć, Učitelju,“ reče kad se primakao Isusu, ,,a ovo mi se mjesto čini
dobro za zaspat’.“
„Djeco moja,“ odgovori mu ovaj, „moja je duša nasmrt žalosna. Idi te vi natrag,
pa ležite ispod stabala, a ja ću moliti ovdje na
proplanku. Ali, preklinjem vas, nemojte zaspati — ostanite budni i pomolite se sa
mnom. Pomozite mi, djeco moja, da izdržim ove teške trenutke.“
Okrenuvši se licem Jeruzalemu, još im šapnu: „Idite sad. Samog me ostavite.“
Učenici se povukoše koliko bi se dijete kamenom dobacilo, te se smjestiše pod
286
maslinama. Isus, pak, pade ničice na zemlju, te se opruži licem prema tlu. Njegov
se um, srce ni usne nisu više dali odvojiti od zemlje - i sami zemlja postadoše.
„Oče,“ reče poluglasno, „tu mi je tako dobro: prah prahu... pa me tu i ostavi.
Gorka li je, pregorka, čaša što mi ju daješ ispiti. Nemam ja te izdržljivosti - ako je
ikako moguće, Oče, makni mi ju s usana.“
Umuknuo je osluškujući, ne bi li možda začuo Očev glas iz tame. Zatvorio je
oči. Tko to može znati - dobar je Bog, može se razbudit’ Otac u njemu, pa se
suosjećajno sinu svom nasmiješiti, znak mu dati. Čekao je i čekao, sve nesavladivije
dršćući. Ništa nije vidio ni čuo: sam samcat, osvrnuo se uokolo, jeza ga spopade, te
se uspravi i pođe tražiti učenike ne bi li se smirio. Nađe svu trojicu u dubokom snu.
Prvo rinu nogom Petra, pa Ivana, te Jakova.
„Zar vas nije sram... kako se držite?“ prekorio ih je. „Ne možete ni to malo
izdržati, moliti sa mnom.“
„Učitelju,“ odgovori Petar, jedva držeći kapke napola podignute, „duša je
spremna i voljna, ali je tijelo preslabo. Oprosti nam.“
Isus se vrati na čistinu i baci se koljenima na oštro kamenje. „Oče,“ iznova
zavapi, „gorka je, pregorka, čaša što mi ju ispiti dade. Otkloni ju s mojih usana.“
Dok je to izgovarao, vidje nad sobom anđela sumorna blijeda lika - krila mu od
mjesečine bjehu, a među dlanovima je držao srebren kalež. Isus sakri lice rukama i
sruši se na zemlju.
„To li je tvoj odgovor, Oče? Zar nemaš milosti?“
Kratko je vrijeme počekao, a onda bojažljivo, malo-pomalo raširio prste da vidi
je li anđeo još nad njim. Nebeski posjetitelj bješe se još niže spustio, dodirujući mu
osta onim kaležom. Isus kriknu i pade sučelice zemlji.
Kad se povratio, mjesec bješe za širinu ruke otplovio od središnje točke na
svodu, a anđeo se izgubio u njegovom svjetlu. U daljini, na putu prema Jeruzalemu,
vidje raštrkana svjetla u pokretu - očito razgorjele baklje. Prema njemu li idu? Ili
od njega?... Iznova ga spopade strah, a javi mu se i žudnja da vidi ljude, čuje ljudske
glasove, dodirne ruke voljenih. Pohitao je stoga ne bi li našao trojicu sudruga.
Usnuli bjehu sva trojica, njihovim se bezbrižnim licima razlijevala mjesečina.
Ivan bješe naslonio glavu na Petrovo rame, a ovaj Jakovu na grudi, dok je Jakov
podmetnuo kamen pod potiljak prekriven bujnom crnom kosom. Ruke bješe
raširio kao da hoće zagrliti nebo, a sjajni su mu zubi blistali između brkova i brade
crnih poput gavranova perja. Mora da je nešto ugodno sanjao, jer se stalno
smješkao, pa Isusu bješe žao da ga prodrma - a i ostalu je dvojicu buđenja poštedio.
Tiho se povukao, te opet pao ničice na zemlju i zavapio, ali tako tiho kao da ne
htjede da ga Bog čuje:
„Oče, tvoja će se izvršiti... ne moja, Oče.“
Ustao je zatim te ponovo pogledao put staze prema Jeruzalemu: ona svjetla sada
su mu bliže bila, a već su se vidjele i titrave sjene, te odrazi plamena na brončanim
oklopima.
„Dolaze... dolaze...“ promrmljao je, a onda ga koljena iz- dadoše. Upravo u tom
trenu slavuj doletje, spusti se na mladi čempres nasuprot njemu, te diže glavicu i
287
stade čarobno bigli- sati. Kanda opijena blještećom mjesečinom, mirisima proljeća i
noćnom vlagom, ptičica je svjedočila svemogućega Boga u sebi, istoga onog koji
stvori nebesa, zemlju i čovječju dušu. Isus pridiže glavu i stade ju pažljivo slušati,
pitajući se zar je Bog koji ljubi tlo, svježinu noći i malene grudi raspjevanoga
slavuja isti onaj koji ljudima upravlja?
U tom trenu, kao da odgovara onom ptiću, drugi se slavuj javio iz najskrovitije
dubine njegove duše i otpočeo himnu o vječnim bolima i radostima: Bogu, ljubavi,
ufanju...
On je pjevao, a Isus drhtao od ganuća nad otkrićem da su tolika neznana mu
blaga u njemu, toliko predivnih nikad otkrivenih radosti i grijeha. Nutrina mu se
rascvala — a onaj slavuj u njoj zapleo se u grančice osute cvijećem, pa više nije
mogao, a niti želio, ikad odletjeti. A kamo i bi? Kamo bi trebao? Jer zemlja je raj!
Ali, dok je Isus tako - slijedeći udvojen poj - kročio u blaženstvo ne lišivši se
tijela, začuše se grubi glasovi, baklje i brončani oklopi mu priđoše, a među dimom i
sjajem odora učini mu se da je nazreo Judu: dvije ga snažne ruke obujmiše, a oštra
riđa brada dodirnu mu obraze.
Kriknuo je i na časak se onesvijestio — ili mu se učinilo da jest - ali ne prije
nego što je osjetio težak zadah iz Judinih usta i same njegove usne na svojima, te
začuo hrapav i očajan glas: „Zdravo, Učitelju!“
Mjesec samo što ne bješe sjeo na bjeličasto-plavičaste planine Judeje. Diže se
studen i vlažan vjetar, tako da Isusu u hipu pomodrješe usta i nokti. Jeruzalem, u
daljini, najednom poprimi samrtno bljedilo mjesečine na odlasku.
Isus se osvrnu i pogleda vojsku i levite. „Dobrodošli izaslanici Božji!“ reče im, te
poluglasno dodade: „Idemo...“
Najednom, usred meteža, spazi Petra kako suče bodež s nakanom da odsiječe
uho jednom od levita.
„Vrati nož u korice,“ naredi mu. „Ako na bodež budemo bodežom uzvraćali,
hoće li se svijet ikad osloboditi klanja?“

29
Uhvatiše Isusa. Ružeći ga, svezanog su ga potom vukli kamenjarom među
šumarcima čempresa i maslinicima, prvo nizbrdo, u Cedronsku dolinu, a onda
uzbrdo prema Jeruzalemu, te u Kaifin dvor, gdje se bilo okupilo Vijeće da sudi
buntovniku.
Zastudilo je, pa se sluge natiskaše oko ognjeva što ih upališe po dvorištu. Leviti
su svako malo izlazili iz palače, prenoseći za što optužiše Isusa — a dokazi protiv
njega bili su takvi da im se svaka vlas kostriješila. Te da je primio đavolje
pomazanje, te izrekao takve-i-takve hule na Boga Izraelovog, te takve-i-takve
pogrde Zakonu Izraelovom, te da se zakle kako će sveti Hram sa zemljom sravnit’ i
zemljište mu zasijat’ solju!
Petar, zamotan ogrtačem od glave do pete, prokrao se u dvorište, te pognute
glave stao uz jedan od ognjeva, pružio ruke da ih ogrije i tresući se od straha slušao
izvještaje.
288
 Neka sluškinja naiđe, pa zastade kad ga vidje. „Hej, starče,“ obrati mu se, „zašto
se kriješ od nas? Digni glavu da te vidimo... mislim da si s njim bio.“
Nekoliki leviti bjehu čuli njezine riječi, pa se primakoše. Petar se uplaši, diže
ruku, te će: „Kunem vam se da ne poznam tog čovjeka!“ Potom se žurno izgubi put
dvorišnih vrata, ali ga na pola puta - videći da pokušava pobjeći - zaustavi druga,
koja mu reče: „A kamo, starče? S njim si bio, vidjela sam te!“
„Ma, nit’ ne poznam tog čovjeka,“ opet će Petar u silnom strahu, odgurnu
curetinu i da će na ulicu, ali ga na samim vratima zaustaviše dvojica levita,
dograbiše za ramena i žestoko prodrmaše.
„Govor te izdaje,“ povikaše. „Galilejac si, jedan od njegovih učenika!“
Petar se nato stade zaklinjati, psovke mu se omakoše, te trećom poviče: ,,Nit’
ne poznam tog čovjeka!“
U tom času pijetao u dvoru zakukurijeka - a Petru se ote krik iz grudi, jer se
sjetio kako Učitelj reče ‘Petre, Petre, triput ćeš me se odreći - prije nego što pijetao
kukurijekne.’
Prošao je pored straže, izašao na ulicu i ondje se srušio na zemlju, te počeo
gorko plakati.
Svitati poče - nebo se obojilo krvavim rumenilom.
Bljedoliki levit istrči iz palače kao bez duše, te će: „Veliki svećenik trga svoje
halje! Što mislite da je onaj razbojnik upravo kazao? ‘Ja sam Krist, Sin Božji!’
Velikodostojnici nato skočiše, halje parajući... samo viču ‘Smrt! Smrt!’“
Ubrzo i drugi levit izađe: „Sad će ga odvest’ Pilatu. Samo on ima prava izreć’
mu smrtnu presudu... Stvorite im mjesta da prođu. Vi tamo, otvarajte dveri!“
Vrata se otvoriše i na njima se ukaza plemstvo Izraelovo. Prvi, sporo kročeći,
razjaren veliki svećenik Kaifa. Za njim - mnoštvo zlopogledih bradonja izobličenih
fizionomija, bezubih usta s otrovnim jezičinama... uglednici, redom zajapureni od
bijesa i himbe. Nakon njih - Isus, staložen i žalostan, okrvavljene glave, jer su ga
tukli.
Dvorištem se prolomi hučanje, zatim grohotan smijeh i kletve. Petar se diže s
tla i priljubi uz vratnicu dvorišnog ulaza, sveudilj gorko plačući.
„Petre, Petre,“ mrmljao je prijekorno sebi u bradu, „kukavelju i lažljivče...
izdajniče! Uspravi se i vikni ‘S njim sam!’ pa makar i tebe ubili.“
Te riječi bješe uputio svojoj duši i ona se jest uzrujala, ali tijelo ostade
nepomično, naslonjeno na dovratak, sleđeno od straha.
Na pragu je Isus posrnuo i spotakao se, a kad je ispružio ruku da se na nešto dočeka
- oslonio se na Petrovo rame. Ovaj se okameni, dah mu se presječe, nit’ se
pomaknuo, nit’ riječi izustio. Osjetio je kako Učiteljeva ruka prodire u njegovo
tkivo poput kuke, ne dajući mu da ode. Još se ne bješe dovoljno razdanilo, pa se
Isus ne okrenu da u plavičastom polumraku vidi što je to zgrabio, nastojeći se
održati na nogama. Pošto je povratio ravnotežu, vukući se za velmožama, a
okružen oružnicima sa svih strana, nastavio je prema utvrđenim dvorima rimskog
namjesnika.
Pilat se bješe probudio, oprao i namazao mirisnim uljem, pa je mrzovoljno
289
šetkao tamo-amo sunčalištem na visokoj terasi svoje palače. Oduvijek je zazirao od
blagdana Pashe: Židovi, u stanju obuzetosti svojim Bogom pijanstvu nalik, redovito
bi se oteli s lanca i sukobljavali s rimskim vojnicima — a ove godine još prijeti i
krvoproliće, koje nikako nije u interesu Rima. Teška ga briga snađe, jer Hebreji
navališe neizostavno razapeti tog nekakvog šu- gavog Nazarećanina, jadnog
luđaka... O, kakve li proklete sorte!
Udarajući u pest skupljenom desnicom po dlanu lijeve ruke, pa lijevom pešću
po desnom šaci, Pilat se dovijao kako bi spasio kožu tom bezumniku - nikako stoga
što je nedvojbeno nevin... jer, kad se o Židovu radi, ta riječ nema nikakvog
značenja! - još manje zato što bi mu se možda sažalio... hm, zar mu se to moglo
desiti: da se na Židova sažali?!... nego jedino da bi razbjesnio tu prokletu hebrejsku
rulju.
Uto je začuo silnu graju pod kulama dvora, nagnuo se i vidio da se veliko
tvrđavsko dvorište puni Izraelićanima. Vidje i da golemo mnoštvo nadire iz smjera
Hrama, naoružano batinama i praćkama, nimalo prijateljski raspoloženo spram
rimskih oružnika koji sprovode Nazarećanina, potiskujući ih prema masivnim
dverima utvrde.
Pilat uđe i sjede na svoje grubo izrezbareno prijestolje. Vrata se otvoriše i
dvojica gorostasnih crnaca gurnuše Isusa u prostoriju.
Odjeća mu bješe u dronjcima, lice obljeveno krvlju... ali se držao uspravno, visoko
podignute glave, a svjetlo u njegovim očima svjedočilo je o staloženosti i činjenici
da je taj čovjek bio stadijima daleko od stvarnosti oko njega.
Pilat mu se nasmiješio. „Opet te pred sobom vidim, Isuse iz Nazareta, kralju
židovski! Čini se da te ubiti hoće...“
Isus je gledao četvorinu neba uokvirenu svjetlarnikom; ništa ne odgovori -
njegovi duh i tijelo već bjehu negdje drugdje.
Rimljanin se razljuti, te podviknu: „Okani se neba, bolje ti je da u me gledaš.
Zar ne znaš da imam ovlasti i osloboditi te, kao i na križ te poslati?“
„Nemaš ti nada mnom nikakve ovlasti,“ otpovrnu Isus posve smireno. „Samo ih
Bog ima.“
Iz dvorišta se neprestance čulo: „Smrt! Smrt!“
„Zašto su pobješnjeli?“ upita Pilat. „Što si im to učinio?“ „Istinu sam im objavio,“
odgovori Isus.
„Kakvu istinu?“ Pilat će uz prezriv smješak. „Što ti ta riječ uopće znači?“
Tuga okuje Isusovo srce: takav li je svijet, takvi li su mu vladari... pitaju što je
istina i smiju se pritom?
Pilat priđe prozoru - i u tom se trenu sjeti da su njegovi vojnici dan ranije
uhvatili Barabu, optuženog za umorstvo Lazarovo, a bješe ustaljen običaj da se, o
blagdanu Pashe, daruje sloboda jednom uzniku.
„Koga hoćete da vam oslobodim,“ poviče on stoga, „Isusa, kralja židovskoga, ili
razbojnika Barabu?“
„Barabu! Barabu!“ riknu svjetina.
Pilat nato pozove stražu, te - pokazujući rukom prema Isusu - reče: „Bičujte ga,
290
trnovu mu krunu stavite na glavu, ogrnite ga crvenim plaštom i dajte mu dugačku
trstiku kao žezlo. Kad je kralj, kraljevski ga odjenite i opremite!“
Rimljanin je mislio da će, ako Isusa prikaže u tako jadnom
 ponižavajućem stanju, u rulje razbuditi sažaljenje spram njega.
Oružnici ga zgrabiše, privezaše za stup u dvorištu, te ga počeše mlatiti i
zapljuvati. Ispletoše krunu od trnja divlje kruške, te ga njom okruniše - krv mu po
teče čelom i sljepoočnicama. Zatim ga omotaše crvenim platnom i gurnuše mu
trstiku u desnu ruku, te ga opet povedoše Pilatu. Kad ga rimski namjesnik vidje,
nije mogao suspregnuti grohot.
„Dobrodošli, Vaše Veličanstvo!“ reče mu podrugljivo. ,,Dodite da Vas prikažem
Vašim podanicima.“
Uze Pilat Isusa za ruku, te ga povede na terasu, gurnu do ruba i odande poviče:
„Evo vam vašeg čovjeka!“
„Razapni ga! Na križ s njim!“ zaurla mnoštvo.
Pilat naredi da mu donesu umivaonik i vrč vode, a kad ih donesoše, opra ruke
nagnuvši se nad svjetinu, tako da svatko vidi što radi.
„Perem ruke,“ doviknu rulji, „jer neću ja proliti njegovu krv - neka grijeh
padne na vaše glave!“
Pažljivo brišući kratke zdepaste prste i tuste dlanove, dobaci svećenicima
židovskim: „Eto vam ga i ne gnjavite me više s njim!“
Straža dograbi Isusa, navali mu križ na rame — neprestance ga udarajući i
pljujući po njemu - te ga potjera put Golgote. Križ golem i težak bješe, pa je stao
posrtati čim ga je ponio. Ogledao se uokolo u potrazi za nekim od učenika, ne bi li
mu iz sućuti pomogao, ali uzalud... niti jednog ne vidje.
„Blagoslovljena nek’ je smrt,“ promrmljao je uz uzdah iz dubine bića. „Slava
budi Bogu!“
Učenici njegovi za to su se vrijeme domogli skrovišta u konobi Šimuna Cirenca,
naumivši da ondje pritajeni sačekaju dok Isus ne bude razapet, te da zatim, pod
okriljem noći, nezamijećeni pobjegnu iz Jeruzalema. Sklupčani za bačvama, napeto
su osluškivali žagor uzbuđene svjetine koja je prolazila ulicom: cijeli se grad
 muško i žensko, staro i mlado - bješe pokrenuo put Golgote. Kakve li sjajne
Pashe, čulo se: prejedosmo se mesa, prenapismo se vina, a sad eto i razapinjanja da
nam okruni blagdan!
Mnoštvo je stalno tutnjalo ulicom, a učenicima od te halabuke bješe hladno
oko srca. Povremeno se čuo Ivanov prigušen plač, Andrija se dizao s vremena na
vrijeme i u srdžbi koračao tamo-amo krčmom, stenjući od boli i nižući grozne
prijetnje, dok je Petar proklinjao samoga sebe što je kukavica, pa nema snage
istrčati van i poći u smrt s Isusom. A koliko mu je puta prisegnuo: „I u smrt s
tobom, Učitelju!“ A sad, kad je ona pokucala na vrata
 on se skriva za bačvama.
Jakova bijes spopade, te se izdera na sudruge: „Dosta cviljenja, Ivane - muško
budi! A ti, Andrijo... ljepoduše - bi li prestao uvrtat’ brk? Sjednite ovamo, moramo
doći do nekakve odluke. Pretpostavimo da je zaista Mesija - kakvi ćemo preda nj
291
stati, ako za tri dana ustane iz groba? Jeste li ikad o tom pomišljali? Što ti kažeš,
Petre?“
„Ako je on uistinu Mesija... onda smo ga lijepo nagrabusili,“ odgovori Petar
snuždeno. „Rekoh vam već, tri sam ga se puta odrekao.“
„Ali, stradali smo i ako nije,“ reče Jakov. „Sto ti na to veliš, Natanijele?“
„Ja kažem... da treba kidnut’ odavde. Bio on Mesija ili ne, mi smo ga...“
„Pa da ga ostavimo tek tako, bez zaštite? Kakva su vam to srca u grudima?“
jeknu Andrija i da će na vrata, ali ga Petar dohvati za halju.
„Sjedi, nesretniče, prije nego što te sasijeku u tisuću komada! Ajd’mo smislit’
nekakvo rješenje.“
„Licemjeri i farizeji!“ sikćući će Toma. „Kakvo rješenje? Kažimo otvoreno i ne
žaleći: upustili smo se u pothvat u kojem smo spiskali ama baš sve. Jes’, o poslu je
riječ! Što me tako gledate, kanda ćete me satrt’ pogledima? Posao, nego što...
upravo tako: dam-daš. Eto, ja dado’ češljeve, igle i kaleme konca, kopče i
ogledalca... sve za kraljevstvo nebesko, baš k’o što i svaki od vas nešto priloži.
Ne’ko barku, ne’ko ovcu, ne’ko spokoj u duši — a sada sve ode kvragu! Propali
smo, sav nam ulog bujica odnese... fali još samo da i živote izgubimo k’o dio uloga.
Dakle, što bi’ ja mog’ö savjetovat’? Da kidamo odavde dok se može.“
„Slažem se!“ povikaše u isti mah Filip i Natanijel. „Bjež’mo dok se uteći može.“
Petar pogleda upitno Matej a - taj je sjedio postrance, napeto osluškujući, a bez
ijedne riječi. „Za miloga Boga, Mateju,“ reče mu, „da nisi ovo sve zapisao! Napravi
se da nisi ni čuo... Nemoj nas izvrgnut’ ruglu za sva vremena!“
„Ne beri brige, znam ja što mi je činiti,“ mrzovoljno će Matej. „Mnogo toga ja
čujem i vidim, ali biram što ću zabilježit’. Nego, kazao bi’ vam nešto za vaše dobro:
Smislite plemenitu odluku, pokažite da ste hrabri i mudri - da vas takve mogu
opisat’, proslavit’ vas, jadnici Božji. Jer, apostoli ste vi, a to nije bilo što.“ U tom
trenu Šimun Cirenac otvori vrata i uđe u gostionicu. Odjeća mu bješe poderana,
lice i prsa krvavi, desno oko natečeno i podljeveno krvlju. Gunđajući kletve, zbacio
je ostatke odjeće sa sebe, uronio glavu u posudu u kojoj je bukare prao, te dohvatio
ručnik i počeo brisati ruke, grudi, leđa... ječeći od boli i hiileći od srdžbe i jada.
Zatim priđe jednoj od bačava, odvrnu slavinu i stade piti ravno iz nje - a onda začu
komešanje za sudom, nagnu se i vidje učenike, pa doslovce pobješnje.
„Gubite mi se s očiju, paščadi prljava!“ izderao se na njih. „Tako li se iskazuje
odanost vođi?! Podvili repove i kidnuli, a?... Ušljivi Galilejci! Ušljiviji Samarićani!
Najušljiviji ološ od zla oca i gore matere!“
„Bog zna da smo u duši htjeli,“ Petar se usudio zucnuti, „ali naša tijela...“
„Umukni, laprdalo! Koješta - kad duša uistinu ‘oće, tijelo joj se oduprijet’ ne
može. Sve duša postaje, čak i batina u ruci, ogrtač na ramenima, kamen po kom
kročiš... sve! A pogledajte mene, kukavci, sav u modricama i podljevima, roba mi u
dronjcima, a oči ‘oće iz glave iskočit’. A zašto? Vrag da vas nosi, prljavci... jer sam
branio vašeg Učitelja. Ja, ušljivi krčmar, Cirenac k tomu, po- tuko’ se sa svom
onom ruljom. A zašto i ne bi’? Nikako zato što vjerujem da je Mesija, pa da će me
sutra uznijet’ na važan položaj! Ni koliko je crno ispod nokta - nego zato što me
292
obuze moje prokleto samopoštovanje... eto zašto, pa bilo vam pravo ili krivo!“
Pritom je gazio konobom uzduž i poprijeko, spoticao se o klupe, pljuvao, kleo...
Matej je cijelo to vrijeme sjedio kao na žeravi, jer silno htjede doznati što se zbilo u
Kaifinom dvoru, što u Pilatovomu, što je Učitelj rekao, a što svjetina urlala... kako
bi sve upisao na svoju pergamenu.
„Ako u Boga vjeruješ, Šimune, brate moj,“ reče mu, „daj se smiri i potanko nam
ispričaj što se zbilo: kako, kad i gdje... i je li Učitelj išta kazao.“
„Naravno da jest!“ odgovori Šimun. „‘Pakla dopali, učenici!’ - eto što je rekao.
Slobodno zapisuj, mrčikožo, što me tako gledaš? Lati se pera i piši: ‘Pakla dopali!’“
Teška kuknjava odjeknu za bačvama. Ivan se stao valjat’ po tlu i vrištati, a Petar
udarati glavom o zid.
„Šimune, ako u Boga vjeruješ,“ iznova ga stade preklinjati Matej, „istinu reci, da
ju takvu i zapišem. Zar ne razumiješ da u ovom času budućnost cijeloga svijeta
ovisi o onom što ćeš ti reć’?“ Petar je još očajnički tukao glavom po zidu.
„Ma, batali, Petre... kog’ si vraga tako očajan. Kazat ću vam ono čime možete
steći vječnu slavu. Poslušajte: uskoro će ga ovuda provesti - već čujem dernjavu s
ulice. A onda se dignite k’o ljudi, izađite i uzmite njegov križ na svoja pleća. Težak
je bogme, vrag s njim, a vaš je Bog i nježan, i iscrpljen.“
Smijući se, zatim pokaže nogom put Petra. „Učinit ćete tako? Htio bi’ da vas
vidim kako nešto i činite... konačno. Sad i ovdje!“ ,,Bi’ ja, kunem ti se, da nije
tolike svjetine,“ Petar će šmrcajući. „Ali, skašit će me, čovječe.“
Krčmar se razjari, te pijunu, ,,I’te kvragu svi! Svi, reko’! Zar baš ni’ko od vas
neće to učinit’?“ derao se srdito. „Ni ti, Natanijele... kolčino bijedna? A ti, Andrijo,
koljaču? Baš ni’ko?! Fuj vas bilo! Đav’o neka vas nosi... E, jadni moj Mesijo, baš
odabra dične vojskovođe s kojima ćeš svijet pokorit’! Bolje bi bio učinio da si mene
odabr’ö! Možebit ću zaslužit’ da me objese, ii’ da mi glavu na kolcu izlože, al’ imam
mrvu samopoštovanja... a kad muškarac ima mrvu samopoštovanja, posve je
svejedno je li pijanac, pljačkaš ili lažov - jer je još uvijek muško. A nemaš li
samopoštovanja, ma možeš bit’ nevin k’o grlica - utaman ti! Fuuuj! Nisi vrijedan
zakrpe na opanku!“
Opet pljunuvši, otvorio je vrata i stao na prag otpuhujući.
Na ulici bješe sve više svjetine, muškaraca i žena, a uskoro se pronesoše povici
„Ide! Evo ga... kralja židovskog!“ - zaglušeni gromkim hučanjem.
Učenici opet utekoše za bačve, a Šimun ih navali podbadati: „E, baš nemate
samopoštovanja! Nećete ga ni pogledat’ u prolazu? Niti da bi se na tren utješio,
videći vas...? Neka! Ja oću. Ja ću izać’
 mahnut’ mu - javit’ se: Šimun Cirenac, sjećaš li me se?“
Onako ljut, u jednom se skoku našao na ulici.
Mnoštvo je nailazilo u valovima, a konačno stiže i sredina povorke. Ispred svih,
Rimljani na konjima, za njima Isus, križ noseći - sav u krvi bješe od silnog
bičevanja, a odjeća mu u dronjcima. Nije više imao snage koračati, posrtao je
nagnut, prelomljen u pasu, licem prema zemlji — a kad bi se činilo da će pasti,
pritrčao bi neki od oružnika, te ga udario da se uspravi i krene dalje. Na kraju
293
mnoštva vukli su se slijepi, kljasti i gluhonijemi, ogorčeni na nj što ih nije izliječio.
Kad bi mu se primakli, udarali su ga štakama i štapovima.
Isus se počesto osvrtao, pitajući se zar se neće pojaviti baš nijedan od njegovih
voljenih učenika; što li se s njima dogodilo?...
Kad je naišao pored Šimunove krčme, vidje Cirenca kako mu maše i srce mu se
razgali. Htjede mu kimnuti glavom, kako bi se pozdravio s njim, ali se spotače o
nekakav kamen i složi se na zemlju - a križ mu pritisnu leđa. Urliknuo je od boli.
Cirenac pritrča, podiže ga, te uze križ i navali ga na svoja pleća. Zatim se
okrenuo Isusu, nasmiješio mu se te rekao: „Samo hrabro! Ja sam tu, ne boj se.“
Prođoše tako kroz Davidova vrata i krenuše strminom prema vrhu Golgote,
kamenitoga brda prošaranog trnjem i - kostima. Naime, tu su stoljećima
pobunjenike razapinjali na križ, a zatim bi im posmrtne ostatke prepuštali
lešinarima, pa je cijeli kraj zaudarao strvinom.
Cirenac spusti križ, a dvojica vojnika počeše kopati jamu kako bi ga uglavili
među kamenovima. Isus je sjeo na stijenu i čekao. Sunce nad mnoštvom bješe u
zenitu, na užarenomu bjeličastom nebu - koje se nije otvaralo... ni ognjenim
jezicima, ni anđelima, čak ni nekom oku, koje bi ukazivalo da netko odozgor
promatra što se zbiva dolje na zemlji. A dok je tako čekao, mrveći grudicu zemlje
među prstima, osjetio je da netko stoji pred njim
 gleda ga. Polako je digao glavu, nadasve smireno, te ju vidje i prepozna.
„Dobrodošla, vjerna suputnice,“ šapnuo je. „Eto, dođe putu kraj — ispunilo se
što si htjela, a i ono što sam ja htio. Cijeli sam život potraćio da kletvu preobratim
u blagoslov... i uspio sam, pa samo sad prijatelji. Zbogom, Majko!“ Zatim je
slabašno mahnuo rukom prema zlokobnoj sjeni.
Dvojica ga vojnika pograbiše za ramena. „Diž’te se, Vaše Veličanstvo,“
dreknuše na nj. „Penjite se na Vaš tron!“
Svukoše ga potom - njegovo mršavo tijelo bješe cijelo u krvi.
Vrućina postade nepodnošljiva. Svjetina, umorna od dernjave, nijemo je
promatrala prizor.
„Neka popije malo vina da povrati snagu,“ predloži jedan od vojnika, ali Isus
odgurnu vrč i diže ruke prema križu. „Oče,“ promrmljao je, „tvoja će se izvršiti.“
Slijepci, gubavci i bogalji nadadoše tad silnu graju, bučeći i dovikujući mu:
„Lažljivče! Varalico! Obmanjivaču naroda!“
„Gdje ti je sad kraljevstvo nebesko? Gdje peći s hljebovima?“ povikaše i
odrpanci, gađajući ga smećem i kamenjem.
Isus raširi ruke i otvori usta da bi povikao ‘Braćo!’, ali ga vojnici zgrabiše i
digoše na križ. Pozvaše zatim Cigane sa čavlima, ali kad oni zamahnuše čekićima i
prvi udarci odjeknuše, sunce sakri svoje lice — kad se drugom začuše čekići, nebo
se smrači i zvijezde se pojaviše... ali ne bjehu to zvijezde, nego goleme suze koje
počeše natapati zemlju.
Svjetinu obuze silan strah. Pomamiše se i konji pod rimskim vojnicima, te se
počeše divlje propinjati, gazeći Zidove. Onda zemlja, nebo i zrak zanijemiše kao
pred veliki potres.
294
 Šimun Cirenac pade ničice na kamenu ploču - mnogo se puta tlo zatreslo pod
njegovim nogama, pa se itekako prestravio. „Jao i pomagaj! Sad će se zemlja otvorit’
i sve nas progutat’,“ zavapio je poluglasno.
Digao je glavu i osvrnuo se uokolo: kao da se svi onesvijestiše, samrtno blijedi
ljudi jedva su se nazirali u plavičastom polumraku - samo su im se oči, prazne crne
rupe - jasnije raspoznavale. Gusto jato gavranova, koji bjehu doletjeli namirisavši
krv, prestrašeno se rasprši. S križa se začuše tihi vapaji, pa Cirenac podiže oči -
sputavši prisebnošću srce, eda ne bi počeo naglas ridati
 i kriknu kada vidje da ne prikivaju Cigani Isusa na križ, nego da je s neba
sletjelo mnoštvo anđela sa čekićima i čavlima u rukama! Lijetali su oko Isusa,
veselo zamahujući batovima i probijajući mu klinovima ruke i stopala. Drugi mu
svezaše tijelo užetima pri drvo križa da ne padne, a sitan anđelak rumenih obraza i
zlatnih uvojaka prileti s kopljem i probode Isusovo srce.
„Što li je ovo?!“ Cirenac će tresući se od užasa. „Säm Bog... sam Bog ga
razapinje!“
A onda se od zemlje do neba prolomi krik pun tuge - Šimun Cirenac nikad u
životu ne bješe iskusio takav strah i takvu bol: „ELI!... ELI!...“
Patnik nije mogao dovršiti vapaj; htio jest, ali nije više imao daha.
Razapeti klonu glavom i izgubi svijest.

30
Radosno je i iznenađeno zatreptao kapcima: ne bješe to križ, nego ogromno
stablo protegnuto od zemlje do neba. Proljeće dođe, pa se cijelo osulo cvijetom, a
na kraju svake grančice sjedila je ptičica i cvrkutala... A on, uspravan i cijelim
tijelom naslonjen na to rascvalo drvo, digao je glavu i brojao: jedna, dvije, tri...
„Trideset i tri,“ šapnu na kraju, „upravo koliko i mojih godina. Trideset i tri
ptičice, sve raspjevane.“
Oči mu se raširiše, probiše granice kapaka i pokriše mu cijelo lice. Ne okrećući
se, mogao je sagledati sve strane svijeta u cvatu. Njegove uši, naborane morske
školjke, prihvatiše kletve, plač i metež cijeloga svijeta, pretvarajući sve u pjesmu.
Iz njegovog srca, kopljem probijenoga, krv poteče.
Nije bilo vjetra, ali je samilosno stablo otresalo latice, jednu po jednu, na
njegovu kosu okruženu trnjem i krvave ruke... a on se u tom moru cvijeća i
cvrkuta upinjao da se sjeti tko je i gdje je, a tada se zrak najednom uzvrtloži i u
nešto uobliči: anđeo se nađe pred njim i dan svanu.
Bješe vidio mnoge anđele, što u snu, što na javi, ali nikada nekoga poput tog -
tople čovječje ljepote, s blagim paperjem po obrazima i nad gornjom usnom. A tek
kakve mu oči bjehu, kako je razigrano treptao njima, poput zaljubljenog mladića ili
djevojke. Tijelo mu bješe skladno i čvrsto, oko nogu - od članaka do oblih bokova -
bješe omotan prozračnim crnomodrim platnom, a pazuha su mu mirisala
privlačnim ljudskim znojem.
Isus se uznemiri. „Tko si ti?“ upita ga, osjećajući kako mu srce sve žešće lupa.
Anđeo se nasmije, a lice mu poprimi izraz kao u blaga čovjeka. Zatim sklopi
295
svoja velika zelena krila, kanda ne htjede suviše preplašit Isusa.
„Poput tebe sam,“ odgovori mu, „tvoj anđeo čuvar. Vjeruj u mene.“
Glas mu je bio dubok i nježan, suosjećajan i odnekud poznat - baš kao u nekog
muškarca. Glasovi anđela, što ih Isus dotada bješe čuo, bili su osorni i redovito su
ga prekorijevali - stoga se razgalio i promatrao ovoga sa žarkom željom da opet
progovori.
Anđeo je to naslutio, te je sa smješkom udovoljio čovjekovoj želji. „Bog me
poslao da donesem meda tvojim ustima, jer im ljudi dadoše mnogo gorčine, baš kao
i nebesa. Borio si se i patio, a u posljednjemu strašnom času svi te napustiše: tvoja
mati, braća, učenici, siromasi, bogalji, potlačeni... svi. Sam si ostao na onoj stijeni,
u tmini, nebranjen. A onda ti se Bog Otac smilovao. ‘Hej, ti tamo! Sto sjediš
skrštenih ruku?’ upitao me je. ‘Nisi li ti njegov anđeo čuvar? Leti dolje i spasi ga.
Ne želim da bude razapet - što je previše, previše je!’“
„‘Kralju kraljeva’, odgovorih mu ustresavši se, ‘zar ga nisi poslao na zemlju da
bude razapet kako bi spasio čovječanstvo? Zato mirno ovdje sjedim... misleći da je
takva tvoja volja.’“
„‘Neka bude raspet u snu,’ odgovori mi Bog, ‘tako da osjeti jednaki strah,
jednaku bol.’“
„Anđele čuvaru,“ zavapi Isus, sklapajući ruke oko njegove glave, kako ga ne bi
izgubio, „anđele čuvaru... posve sam zbunjen
 zar nisam bio razapet na križu?“
Anđeo spusti svoju bijelu ruku na Isusove uzdrhtale grudi, kako bi mu srce
primirio. „Tiho sad, ne uzrujavaj se, voljeni,“ reče mu trepćući svojim očaravajućim
očima. „Ne, nisi bio razapet.“ „Onda se križ zbio u snu? Kao i čavli, bol, sunce koje
se pomračilo?“
„Tako je, u snu. Cijelu si muku u snu proživio - dignut na križ, prikovan na nj...
sve u snu. I tvojih pet rana, na rukama, nogama i srcu, bjehu ti u snu nanijete... ali
takvom snagom da, gle! još krvare.“
Isus se ogleda oko sebe kao u transu. Gdje li je to bio? Koja li je to ravan s
drvećem u cvatu i tekućim vodama? A Jeruzalem? A njegova duša? Okrenuo se
anđelu i dodirnuo mu ruku - kako mu studeno bješe tijelo, kako tvrdo!
,Anđele čuvaru,“ kaza mu, „dok tako zboriš, tijelo mi se opušta, od križa ostaje
samo njegova sjena, od čavala njihove, a cijeli prizor razapinjanja lebdi nebom nada
mnom poput oblaka.“ „Pođimo sad,“ anđeo će zatim, te krenu živahno livadom u
cvatu. „Velike te radosti čekaju, Isuse iz Nazareta, jer mi je Bog dopustio da ti
dadem kušati sva zadovoljstva za kojima si ikad u potaji žudio. Voljeni, lijepo je na
zemlji - vidjet ćeš. Vino, smijeh, ženine usne, prvi sin koji ti jaši na koljenima... sve
je divno. Mi anđeli, bojim se da nećeš vjerovati, često se nagnemo preko ruba neba,
gledamo na zemlju i uzdišemo.“
Zamahnuvši velikim zelenim krilima, ovio je njima Isusa, a onda mu reče:
„Okreni se, pogledaj iza sebe.“
Isus okrenu glavu - i što vidje? U daljini je, obasjan izlaze- ćim suncem, blistao
nazaretski brijeg, vrata utvrde bjehu otvorena, a tisuće i tisuće - sve same velike
296
gospode i njihovih gospa - izlazile su kroz njih. U zlatnim haljama, pojahaše konje
bijelce... njihovi barjaci povijani lahorom bjehu sniježnobijele boje, ukrašeni
zlaćanim ljiljanima. Povorka stade silaziti putom među planinama posutim
cvijećem, prođe kraljevske dvore, pregazi rijeke, vijugajući kao da obgrljuje padine
brežuljaka. Čuo je bučnu mješavinu smijeha, dovikivanja, te - iza gustih skupina
drveća - nježne uzdahe.
„Anđele čuvaru,“ Isus će zadivljen, „kakvo je to mnoštvo plemenitaša? Tko su ti
kraljevi i kraljice? Kamo jašu?“
„To je blistava kraljevska svadbena povorka,“ odgovori anđeo osmjehnuvši se.
„Na vjenčanje idu.“
„A tko se vjenčava?“
„Ti,“ odgovori mu. „To je prva radost, što ti ju darujem.“ Isusu navre krv u
glavu - najednom se sjetio tko bi mogla biti nevjesta i cijelo mu se biće uzbudi.
Žurba ga spopade, te reče „Hajd’mo!“
Istoga je trena osjetio da je i on pojahao konja bijelca, osedlanog i prekrivenog
zlatnim plaštom. Plavo pero povijalo se s njegove glave, a ona jadna halja sa
stotinama zakrpa postade od baršuna i zlatoveza.
„Dječače moj, je li ovo ono kraljevstvo nebesko, što sam ga najavljivao ljudima?
“ upitao je.
„Ne, nije,“ odgovori anđeo smješkajući se, „na zemlji smo.“ „Kako li se toliko
promijenila?“
„Nije se ona promijenila, nego ti. Nekoć tvoje srce nije željelo zemaljske radosti,
postupalo je protiv zemaljskog poretka stvari... a sada ih želi - u tom je sva tajna.
Sklad između zemaljskog i onoga što srce hoće, to je kraljevstvo nebesko, Isuse iz
Nazareta. Ali, čemu traćiti vrijeme pričom? Hajdemo, nevjesta čeka.“
I anđeo uzjaši na svoga bijelca, te tako krenuše, dok je za njima planina
odjekivala njištanjem konja kraljevske kavalkade, koja je silazila u dolinu. Ženski je
smijeh sve glasniji bio, a ptice, lepršajući krilima, navodile su povorku prema jugu,
cičeći „Eto ga, dolazi! On dolazi!“
Isusovo srce također se u pticu prometnu - kanda mu je s tjemena cvrkutalo:
„Eto me! Dolazim!“
Ali, dok je tako jahao s anđelom, usred golemog uzbuđenja, sjetio se svojih
učenika; osvrnuvši se, pogledom je pretražio cijelo to mnoštvo velikaša i njihovih
gospa, očima ih išteći - ali ih ne nađe.
Silno iznenađen, prvo pogleda upitno svog pratitelja, a onda ga upita:
„A moji učenici?... Ne vidim ih. Gdje li bi mogli biti?“ „Raspršili se!“ odgovori mu
anđeo podrugljivo se nasmijavši. „Raspršili?... Zašto?!“
„Od straha.“
„I Juda?“
„Svi do jednoga! Vratiše se svojim brodicama, posakrivaše u kolibama...
zaklinjući se da te nikad nisu ni vidjeli, ni upoznali. Ne osvrći se više, zaboravi ih.
Samo naprijed gledaj!“
Opojan miris limunova cvijeta bješe zasitio zrak.
297
 „Evo smo stigli,“ reče anđeo i sjaše - a u istom se trenu njegov konj u svjetlost
pretvori i nestade ga.
Tužbalica pojana dubokim glasom, sama patnja i beznađe, začu se iz obližnjeg
maslinika. Isus se uznemiri: dirnula ga je do najskrovitije dubine bića. Pogledao je
onamo: vezan za maslinovo deblo, stajao je ondje bik u punoj snazi, sjajne crne
dlake, s bijelom zvijezdom na čelu. Rep bješe visoko digao, a na rogovima mu je
počivala svadbena kruna. Nikada prije ne vidje Isus takvu apoteozu snage, takvo
moćno mišićje, takvu blistavu dlaku, toliko žestine... te se prestraši, pomislivši
kako to i nije bik, nego neko od mračnih i besmrtnih obličja Svemogućega Boga.
Anđeo, stojeći uza nj, lukavo se nasmiješio. „Ne plaši se, Isuse iz Nazareta. To
jest bik, mlad još i nevin. Pogle’ kako žustro oblizuje svoje vlažne nozdrve, kako
poginje glavu i tuče o maslinovo deblo željan borbe, kako se upinje ne bi li
pretrgao uže i pobjegao. A baci oko onamo prema tratini. Što vidiš?“
„Junice, mlade junice. Pasu...“
„Ni govora - samo se pretvaraju da pasu, čekajući mladoga bika da prekine
konopac. Počuj ga još jednom kako riče - koje li strasti, kojeg li snubljenja, snage!
Uistinu, kanda je sam mračni ranjeni bog... A zašto ti se lice ozarilo žestinom, Isuse
iz Nazareta? Zašto me tako gledaš tim tvojim tamnim očima, koje za smijeh ne
znaju?“
„Hajd’mo odavde,“ Isus će tiho; glas mu bješe krcat strasti, snubljenja, snage.
„Prvo ću oslobodit’ bika,“ reče anđeo nasmijavši se. „Tebi ga nije žao?
Primakao mu se potom i odriješio uže. U prvi se mah nevino june ne pomače -
ali ubrzo shvati: ne bješe više vezano. Kao mahnito potrča prema tratini.
U isti mah Isus začu zveckanje ogrlica i narukvica iz limunova nasada; okrenuo
se — Marija Magdalena, okrunjena limunovim cvjetićima, stade preda nj,
sramežljivo dršćući.
Isus pohita i primi ju za ruku. „Magdaleno, voljena Magda- leno!“ ote mu se
usklik, „O, koliko... previše dugih godina sam žudio za ovim trenom! Tko li stade
među nas, odbijajući da nam slobodu dade?... Bog?... A zašto plačeš?“
„Od pregoleme radosti, ljubljeni... jer i moja čežnja bješe jednako golema. Dođi!
“
„Hajd’mo, povedi me!“
Okrenuo se pritom, kako bi se pozdravio sa svojim pratiteljem, ali anđeo bješe
nestao - kanda se rasplinuo u zraku. Nestade i one silne kraljevske pratnje velmoža,
gospa, oružnika, bijelih konja i modrih ljiljana na bijelim stjegovima - samo je na
tratini onaj mladi bik junice opasivao.
„Koga išteš, voljeni? Za kim se osvrćeš? Nema nikoga - samo smo nas dvoje na
svijetu. Ljubim ti tvojih pet rana na stopalima, rukama i srcu... a koje li radosti,
kakve li Pashe! Cijeli je svijet uskrsnuo! Dođi.“
„A kamo? Ruku mi daj, povedi me. Posve ti vjerujem.“
„U gust voćnjak ćemo.... jer te progone, hoće te ščepati. Sve je bilo spremno:
križ, čavli, svjetina, Pilat... ali iznenada anđeo dođe i ote im te. Dođi, prije nego što
sunce izađe, da te ne zamijete. Pobješnjeli su — tvoju smrt hoće!“
298
 „Ali, što sam im učinio?“
„Dobro si ti njima htio, spasenje... a kako bi ti to oprostili! Daj mi ruku, voljeni.
Ženu slijedi, ona će uvijek, budi siguran, put naći.“
Povela ga je, njezin je vatreno-crveni veo lepršao, dok je žurno kročila pod
rascvalim stablima limuna, što će uskoro donijeti roda, a njeni prsti, isprepleteni s
muškarčevim bjehu poput žeravice, usta joj mirisna kao limunovo lišće.
Zadihana, zastala je na tren i okrenula se Isusu; njega obuze nelagoda, jer vidje
da joj oči blistaju zavodnički, zračeći nekom nakanom, kao u onog anđela - ali mu
se ona osmjehnu.
„Ne strahuj, voljeni. Godinama sam nešto čuvala navrh jezika, nikad ne imajuči
hrabrosti da ti otkrijem... a sad hoću.“
„Što je to? Bez straha kaži, voljena.“
„Da si na sedmom nebu, pa da ti namjernik ište čašu vode, valja ti sići sa
sedmoga neba i dat’ mu ju... a sve da si svetac, pa žena zatraži da ju poljubiš, spusti
se s visina svoje svetosti i poljubi ju. Inače, nećeš se spasiti.“
Isus ju obujmi, nagnu joj glavu prema potiljku i poljubi ju u usta.
U istom trenu oboje problijedješe, koljena ih izdadoše. Nemajući snage
nastaviti dalje, legoše pod rascvalo limunovo stablo i počeše se valjati po tlu.
Sunce se diže i zastane nad njima, povjetarac puhnu, nekoliko limunovih
cvjetova pade na dva gola tijela. Zeleni gušter ispeo se na kamen nasuprot njima,
ukočio se ondje kao okamenjen i stao ih promatrati svojim okruglim nepomičnim
očima. Povremeno se u daljini čula rika onoga mladog bika, sada utažene žudnje i
smirene strasti. Blagi je lahor hladio dva užarena tijela i obavijao ih mirisima
zemlje.
Marija Magdalena zagrlila je svoga muškarca, slijepivši se tijelom s njegovim.
„Nikada me muškarac nije poljubio, nikad nisam osjetila mušku bradu na
usnama i obrazima, niti muškarčevo koljeno među mojima. Ovo je moj
rođendan!... Zar plačeš, voljeni moj?“ „Ljubljena ženo, nisam ni pomišljao da je
svijet tako divan i tjelesno tako božanstveno. I ono od Boga dolazi, tijelo je
milostivi brat duše. I pojma nisam imao da u radostima tjelesnog ničega grešnoga
nema.“
„Zašto si bio krenuo osvajat’ nebesa, žudio za čudesnom vodom vječnog života?
Ja sam ta voda. Sad si se sagnuo, napio, mir našao... Uzdišeš li još za nebom? O
čemu misliš?“
„Srce je moje uvela jerihonska ruža, koja oživljava i iznova se otvara kad se
stavi u vodu... a žena je vrelo vode besmrtnosti. Sad razumijem.“
„Što razumiješ, sunce moje?“
„Ovo je put.“
„Kakav put? Prema čemu, najdraži Isuse?“
„Put kojim smrtno besmrtnim postaje, put kojim Bog kroči zemljom u
ljudskom obličju. Zastranio bjeh, jer sam taj put tražio izvan tjelesnoga - kročeći
oblacima, zanoseći se velikim mislima, pribjegavajući smrti. Ženo, dragocjena
Božja suradnice, oprosti mi. Klanjam ti se i poštivam te, Majko Božja... A kako
299
ćemo nazvati sina, koji će nam se roditi?“
„Ponesi ga na Jordan i krsti po svojoj volji. Tvoj je.“
„Nazvat ćemo ga Paraklet, Tješitelj!“
„Psssst, netko dolazi... čujem korake između stabala. Bit će da je moj vjerni
mali Negro. Rekla sam mu da drži stražu, kako nam se nitko ne bi približio. Evo ga!
“
„Saul, gospo!“
Dječak je živahno zvjerao svojim blistavim očima, a pretilo mu je tjelešce bilo
preznojeno kao u konja nakon trke.
Magdalena skoči i položi mu ruku na usta. „Šuti!“
Onda se okrenu Isusu. „Ljubljeni mužu, umoran si... Spavaj, brzo ću se vratiti.“
On već bješe sklopio oči. Slatki se san spustio na njegove vjeđe i sljepoočnice,
pa i ne vidje Magdalenu kad je otišla kroz nasade limunovih stabala i nestala niz
opustjeli put.
Ali, um mu se prenuo, napustio tijelo usnulo na tlu i krenuo za njom. Kamo li
je pošla? Zašto su joj se oči najednom ispunile suzama i cijeli svijet poprimio
nejasne konture? Njegov je um, poput sokola, lebdio nad njom, ne dajući joj da
umakne.
Mali je crnac, nečim prestrašen, hitao pred njom... i maslinikom su prošli,
sunce još ne bješe krenulo zapadnom obzoru. Zakoračiše tratinom — junice su
ležale na travi i preživale — a zatim zađoše u sjenovit kameni klanac, gdje se začu
lavež pasa i divlji krici nekakvog mnoštva.
Crnčić joj užasnut dobaci „Bježim ja!“ te nekamo otrča. Ostavši sama,
Magdalena se ogledala oko sebe: stijenje, kre- meni ulomci, nekoliko grmića
kupine. Divlja smokva golih grana, izrasla vodoravno iz pukotine u hridima. Dva
gavrana - stražari na vrhu oštrog grebena - zamijetiše Magdalenu i stadoše graktati,
kao da dozivaju svoje jato.
Onda je čula kako se pomače kamen - neki su se ljudi uspinjali kamenjarom.
Pojavi se crn pas, posut crvenim mrljama, isplaženoga jezika... a klanac se, poput
groblja, ispuni čempresima i palmama.
Staložen i zadovoljan glas se začu: „Dobrodošla.“
Magdalena se osvrnu. „Tko to govori? Tko me pozdravio?“ „Ja sam.“
„A tko si ti?“
»Bog.“^
„Bog! Čekaj da pokrijem kosu i skrijem grudi. Okreni svoje lice, Gospode - ne
bih da vidiš moju nagost, sramim se. A zašto si me doveo u ovu pustu divljinu? Gje
sam uopće? Ne vidim ništa... samo čemprese i palme.“
„Točno! Smrt i besmrtnost... Velika mučenice, doveo sam te upravo gdje sam i
htio. Pripremi se na umiranje, Magdaleno, tako da i ti postaneš besmrtna.“
„Ali, ja ne želim umrijeti. Ne želim ni postati besmrtna. Pusti me da živim na
zemlji... a kad umrem, u pepeo me pretvori.“ „Smrt je karavana natovarena
začinima i mirisima. Ne boj se, Magdaleno, samo uzjaši na crnu devu i zađi u
nebesku pustinju.“ „A tko su oni pridošlice koji se pojavljuju za čempresima?“ „Ne
300
boj ih se, Magdaleno - oni su moji goniči. Zasjeni oči rukom, pa ćeš vidjeti crnu
devu... onu s ljubičastim sedlom, nju ćeš pojahati. Ne opiri se.“
„Gospode, ne bojim se ja smrti, ali bih se požalila... jer upravo danas, po prvi
put, moje tijelo i moja duša bjehu dostojni istih usta — prvom oboje poljubljeni
bjehu. Moram li zaista umrijeti?“ „Stoga i jest ponajbolji trenutak da umreš,
Magdaleno. Neće više boljega biti, te se stoga ne odupiri.“
„A kakvi su to povici, prijetnje i grohot što se čuju? Gospode, ne napuštaj me.
Dolaze me ubiti!“
Čula je opet onaj glas, i nadalje staložen i pun zadovoljstva, ali nekako kao da se
udaljajava. „Magdaleno, dosegla si najveću radost u životu, veću nije moguće... a
smrt je blaga. Dok se opet ne sretnemo, Prva Mučenice!“
Glasa zatim nestade, a iz klanca se pojavi čopor razjarenih levita i krvožednih
slügä Kaifinih, s noževima i kosijerima. Kad vidješe Magdalenu, ustremiše se na nju
šakama i sječivima, a i pse podjariše.
„Marijo Magdaleno, kurvo!“ urlali su između provala grohotna smijeha.
Crn oblak zakri sunce, zemljom se razli mrak.
„Nisam, nisam!“ kriknu nesretna žena. „Bila jesam, ali nisam više. Danas se
preporodih!“
„Marijo Magdaleno, kuuurvo!“
„Bila sam, nisam više, kunem se. Nemojte me ubiti. Milost! Tko ste vi...
ćelavoglavi, debelih trbušina, krivonogi... grbavi? Ne dirajte me!“
„Marijo Magdaleno, kurvo... ja sam Saul. Bog Izraelov iz Damaska me posla i
dade mi ovlasti da ga ubijem.“
„Koga njega?!“
„Tvog ljubavnika!“
Zatim se okrenuo rulji.
„Ščepajte ju, momci! Ona mu je ljubovca, ona će znati... Kaži nam gdje si ga
skrila, droljo!“
„Neću!“
„Ubit ću te!“
„U Betaniji!“
„Lažljivice! Upravo dolazimo odande. Ovdje si ga negdje sakrila. Van s istinom!
“
„Pusti mi kosu! Zašto ga hoćeš ubiti? Što ti je učinio?“
„Tko god ustane protiv Zakona, ne zaslužuje nego smrt!“ Dok joj je govorio,
grbavac ju je sve strastvenije promatrao i približavao joj se... zamjetno uspaljen.
Magdalena zatrepće očima. „Säule,“ reče mu, „pogledaj moja prsa, moje ruke,
grlo... zar ne bi šteta bila da nestanu? Nemoj ih usmrtiti.“
Saul joj se još primaknu, te će grubim režećim glasom: „Priznaj gdje si ga
sklonila, pa te neću pogubiti. Sviđaju mi se tvoje grudi, tvoje ruke, grlo... smiluj se
svojoj ljepoti i priznaj. Sto me tako gledaš? O čem’ misliš?“
„Mislim, Saule - i teško uzdišem - kakva bi čuda ti učinio da te Bog najednom
prosvijetli, pa da istinu sagledaš. Moj je voljeni za osvajanje svijeta trebao učenike
301
poput tebe - ljude od ognja, Saule, a ne ribare, torbare i pastire.“
„Za osvajanje svijeta! Zar je svijet osvojit’ htio? A kako? Govori, Magdaleno, jer
upravo to i ja želim.“
„Ljubavlju.“
„Ljubavlju?“
„Saule, počuj što ću ti kazati. Otpravi ostale natrag - ne želim da oni to slušaju.
Čovjek koga ganjaš i hoćeš ubiti Sin je Božji, Spasitelj čovječanstva, Mesija! Jest,
duše mi moje što ću ju Bogu predati!“
Mršav sušičavi levit, rijetke sijede brade, prosikta:
„Saule, Saule! Njezine su ruke opasne poput stupice za vukove, čuvaj se!“
„Odlazi!“
Potom se opet obratio Magdaleni: „Ljubavlju, veliš? I ja želim osvojiti svijet...
pa silazim u luke, gledam brodove kako otplovljavaju i srce mi žar obuzima. Htio
bih dosegnuti kraj svijeta, ali ne kao prosjak, židovski sluga - nego kao kralj, svojim
mačem. Ali, kako? To nije moguće. Stoga se tako bijedno osjećam da bih se ubiti
mogao... u međuvremenu nalazim oduška ubijajući druge.“ Pošutio je na tren, a
onda će, još joj se više primakavši:
„Gdje ti je gospodar, Magdaleno?“ upitao ju je blagim glasom. „Kaži da bih ga
mogao naći i porazgovarati s njim. Htio bih da mi kaže što je ljubav, te kojom
vrstom ljubavi se svijet može osvojiti... A zašto plačeš?!“
„Jer ti želim otkriti gdje on jest, jer bih htjela da se vas dvojica susretnete. Zajedno,
zaista ćete osvojiti svijet, a plačem jer ti ne vjerujem, Saule. Ne, nemam povjerenja
u tebe... i zato plačem.“ Još je govorila, kadli povelik kamen zazviždi zrakom i
prebi joj vilicu.
„Braćo, u ime Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, udri- te!“ urliknu onaj
sušičavi levit. On bješe prvi i bacio kamen, te pogodio Magdalenu.
S neba zagrmje, a u daljini, sunce na zalasku u krvi se okupa. „Evo što zaslužuju
tisućama puta ljubljena usta!“ dreknu jedan od Kaifinih robova i prosu Magdaleni
zube po zemlji.
„Evo ti za tvoju grešnu utrobu!“
„Evo ti i za lažljivo srce!“
„Evo ti za zavodnički lijep nos!“
Magdalena bješe sagnula glavu na grudi ne bi li se zaštitila, ali krv joj poteče iz
usta, njenih grudi, maternice... bješe počela samrtno hropiti.
Sokol zaklepeta krilima, jer njegovom oku ništa ne promakne, pa prodorno
kriknu, te se obruši na njegovo tijelo koje je još ležalo pod limunovim stablima i
sleti na nj. Isusovi su očni kapci treperili; na usta mu pade krupna kap kiše, pa se
probudio, te sjeo na masnu grobljansku zemlju, izgubljen u mislima. Sto je to
usnio? Nije se mogao sjetiti - ništa nije preživjelo u njegovom umu osim kamenja,
neke žene i krvi...
Je li ta žena možda bila Magdalena? Njezino lice mu je titralo poput valića na
vodi, prelijevalo se i razlijevalo, nikako se nije dalo sagledati. Dok se trsio ne bi li
ga raspoznao, okrvavljeno kamenje oko njega kao da se u tkalački razboj pretvorilo,
302
pa sad ona žena raspjevana tkalja za stanom postade. Glas joj bješe nevjerojatno
blag, a pun žalosti.
Nad njegovom glavom, limunovi su se plodovi zlatjeli među tamnozelenim
lišćem. Spustio je dlanove na zemlju, te osjetio njenu svježinu i proljetnu toplinu.
Ogledao se uokolo: nitko ga nije promatrao - pa se sagnuo i poljubio tlo.
„Majko,“ reče nježno, „drži se uza me, ja ću se tebe držat’. Majko, zašto ti ne bi
bila moj Bog?“
Limunovo lišće zatreperi, začuše se nečiji laki koraci po vlažnoj zemlji,
nevidljiv kos zazviždi. Isus diže pogled i vidje svoga zelenokrilog anđela čuvara
pred sobom, zadovoljnog i radosnog. Kovrčavo paperje na njegovom licu blistalo je
u kosim zracima sunca na zalasku.
„Zdravo,“ reče mu Isus, „vidim da ti lice blista - kakve mi još dobre vijesti
nosiš? Imam povjerenja u tebe... zelena boja tvojih krila jednaka je onoj trave na
zemlji.“
Anđeo se nasmije i sklopi ih, te čučne uz Isusa. Potom je otrgnuo limunov
cvijet i stao ga požudno mirisati, a onda pogleda put zapada: nebo sad bješe boje
zrele višnje. Zapuhao je blag povjetarac, pokrenuvši limunovo lišće na radostan i
šuštav ples.
„Mora da ste izvanredno sretni, vi, ljudska bića,“ reče anđeo. „Od zemlje ste i
vode, baš kao što je i sve drugo na ovom planetu od vode i zemlje, pa se sa svime
podudarate: muškarci, žene, meso, povrće, voće... jer je sve od iste zemlje i iste
vode. Nego, na putu ovao začuh neku ženu kako te doziva.“
„Zašto me zove? Sto hoće?“
Anđeo se nasmije. „Njezina zemlja i voda prizivaju tvoju vodu i zemlju. Sjedi za
tkalačkim stanom, tka i pjeva... a njezina pjesma probija planine, razlijeva se
ravnima - traži te. Počuj: za tren će doprijeti ovamo, tu pod limunove. Tiho - evo
je. Čuješ li ju? Mislio sam da pjeva, ali ne... tuži. Počuj pažljivo - što čuješ?“ „Čujem
ptice koje se vraćaju u gnijezda. Mrači se.“
„Ništa drugo? Nastoj svim silama... neka ti duša napusti tijelo, da bi mogla čuti.“
„Čujem, čujem! Glas neke žene, dalek... dalek. Ona oplakuje, nekoga ili nešto,
ali joj ne razabirem riječi.“
„Ja ih besprijekorno čujem. Poslušaj i sam - što oplakuje?“ Isus se diže i
napregnu se svom snagom: duša zaista kao da mu izađe iz tijela. Zašla se u selo,
prišla nekoj kući i zastala u dvorištu.
„Čujem...“ šapnu Isus, stavljajući prst na usta.
„Što? Kazuj.“

Grobe od srebra, od zlata grobe, grobe zlaćani,

Ne otimaj rumene usne, ne gasi crne mi oči,
Ne ušutkuj ovaj nježan slavujski glas...

„Prepoznaješ li pjevačicu, Isuse iz Nazareta?“

„Da.“
303
 „Marija, sestra Lazarova. Tkaje svoje svadbeno ruho, a misli da si mrtav, pa
plače. Kao snijeg bijelo grlo joj je otkriveno, niz grudi je pustila ogrlicu od tirkiza, a
cijelo joj je tijelo mokro od znoja - a kako li miriše!... Poput kruha netom iz peći
izvađenog, kao zrela dunja, zemlja nakon kiše. Ustani - hajd’mo ju utješit’.“ „A
Marija Magdalena?“ kriknu Isus obuzet mračnom slutnjom.
Anđeo ga uze za ruku i pokaže mu da sjedne na zemlju. „Magdalena...“ reče
zatim snuždeno „...smetnuh ti s uma kazat’: mrtva je.“
„Mrtva?!“
„Ubiše ju. Hej, kamo ćeš sad, Isuse iz Nazareta? Čemu tako pesti stišćeš - koga
si krenuo zatući? Boga?... Jer, on ju je usmrtio. Sjedi samo! Svemogući je odapeo
strijelu, pogodio ju na vrhuncu sreće i sad je ona gore - besmrtna. Može li žena
doživjeti veću radost? Neće vidjeti svoju ljubav da blijedi, srce koje gubi zanos,
tijelo kako propada. Bio sam ondje cijelo vrijeme dok ju je ubijao i vidjeh što se
zbilo: digla je ruke prema nebesima i uzviknula: „Hvala ti, Bože. Upravo sam to i
htjela!“
Isus se, međutim, razjario. „Samo paščad tako žudi za potčinjavanjem, paščad i
anđeli! A nisam ni pseto, ni anđeo. Muškarac sam i stoga urličem ‘Nepravda!
Nepravda!’ Nije bilo pravedno, Svemogući, što si joj život oduzeo. I najsiroviji
drvosječa ustručava se posjeći stablo u cvatu, a Magdalena se bješe račvala od
korijena do najviše grančice!“
Anđeo mu svojom ljevicom uze desnu ruku, a desnicom ga pomilova po kosi,
ramenima, koljenima... govoreći mu tiho i nježno. Mrak već bješe pao, vjetar
pojačao, oblaci se raspršili i ukazala se krupna blještava zvijezda, nesumnjivo
Večernjica.
„Strpljiv budi,“ reče mu anđeo, „prihvati što se zbilo, ne očajavaj. Samo jedna je
žena u cijelom svijetu - jedina, a s bezbroj lica. Kad jedno iščezne, drugo se javlja.
Marija Magdalena umrije, a Marija, sestra Lazarova, živa je i čeka te. Ona je
Magdalena glavom, ali s drugačijim licem. Počuj... opet je uzdahnula. Hajd’mo ju
tješiti. U svojoj utrobi ona — Isuse iz Nazareta - čuva tvoju najveću radost: sina,
tvoga sina. Hajd’mo!“
Anđeo lagano udari prijatelja po ramenu i odiže ga s tla. Uspraviše se obojica
pod limunovim stablima, a Večernjica ih radosno obasja.
Malo-pomalo, Isusovo se srce smekša, a u vlažnom polumraku lica Marije
Magdalene i Marije, sestre Lazarove, pomiješaše mu se, stapajući se u jedno. Dođe
noć, pokrivši ih svojim mirisima.
„Hajde,“ tiho će anđeo, uzimajući ga maljavom rukom oko struka. Dah mu je
vonjao muškatnim oraščićem i vlažnom zemljom. Isus se nasloni rukom na nj,
zatvori oči i duboko udahnu
 htio je da mu miris anđela čuvara siđe sve do utrobe.
Smješkajući se, anđeo raširi krila, a kako noć bješe donijela oštar mraz, njima je
i Isusa ovio, da mu ne bude hladno. Još se jednom u zraku punom studene vlage
začula ženina tužbalica, nalik lepršavu proljetnom lahoru:

304
 Grobe od srebra, od zlata grobe, grobe zlaćani...

„Hajd’mo,“ Isus će, i on se nasmiješivši.

31
Cijele je noći Isus lebdio nad dom, omotan zelenim anđelovim krilom i držeći
se čvrsto njegova struka. Golem se mjesec uspinjao nebom - a čudan bješe, radosna
lika, umjesto onakvoga kad vidje Kaina kako ubija Abela. Usta mu bjehu razvučena
u sretan osmijeh, a dva ogromna oka i njegovi blještavi pretili obrazi kupali su se u
svjetlu - bješe poput žene okrugla lica, koja noću lunja u bunilu zaljubljenosti.
Drveće je lebdjelo, noćne se ptice glasale poput ljudskih bića, planine se rastvarale
da propuste dvojicu kasnih lutalica i opet se zatvarale za njima.
Kakve li sreće: letjeti nad zemljom, baš onako kao u snima! Život bješe snom
odmijenjen. A da nije to pravo značenje raja? - htjede Isus upitati anđela, ali ne
reče ništa, pobojavši se da bi, progovori li, mogao sama sebe probuditi.
Promatrao je prizore pod njima, čudeći se kako stijene, pa i same planine,
lagane postadoše - baš kao kad sjedneš s prijateljima bremenita srca, a rujno ti vino
malo-pomalo rastereti misli i nadme jedra, pa uzletiš, a cijeli ti se svijet čini
zlatastim oblakom... okrenutim naglavce.
Opet jednom htjede nešto kazat’ anđelu, ali mu ovaj stavi prsta na usta, te mu
nježno poruči da šuti. Valjda se bjehu približili nekom selu, jer se začu pijetao kako
najavljuje svitanje. Mjesec se uto otkotrljao za brda, a zora blago obasjala zemlju
koja se trijeznila, vraćajući se ustaljenom poretku stvari: gorja, naselja i maslinici
vratiše se ondje gdje ih je Bog postavio da čekaju smak svijeta.
Uskoro Isus prepozna put prema Betaniji, zatim i samo selo milosrdnih ljudi
razasuto među vinogradima, maslinama i smokvama. Vidje i prijateljsku kuću s
posvećenim tlakačkim stanom, ognjište što se ne gasi i dvije sestre, dva plamena
nespokojna.
„Eto nas,“ tiho će anđeo.
Dim se dizao kroz dimnjak na krovu: sestre vjerojatno već bjehu ustale, te su
raspirivale vatru.
„Isuse iz Nazareta,“ reče anđeo odmotavajući krilo s njega, „eno su naložile
oganj, obavile jutarnju mužnju, pa ti pripremaju vrelo mlijeko. Tijekom putovanja,
ti me htjede pitati o značenju raja; on je u tisućama malih radosti, Nazarećanine.
Da ti žena otvori vrata kad pokucaš, da možeš sjesti uz oganj, da ju gledaš kako ti
stol postavlja... te, kad se smrači, da osjetiš kako te grli. Tako nam se Spasitelj
ukazuje: postupno - iz zagrljaja u zagrljaj, jednim djetetom, pa drugim. To je put
spasenja.“
„Shvatio sam,“ šapnu Isus, kročeći prema modro obojenim dvorišnim vratima i
pružajući ruku prema zvekiru — a onda mu ju anđeo zadrža.
„Ne žuri,“ kaza mu. „Nego, čuj... bolje će biti da se više ne rastajemo. Bojim se
pustit’ te samoga, nezaštićenog, pa ću i ja s tobom. Pretvorit ću se u crnčića, onoga
305
Negra koga vidje pod limunovim krošnjama, a ti reci da sam dječak-rob koji ti
obavlja sitne poslove. Ne bih želio da opet kreneš krivim putom, da se izgubiš.“
Nije ni završio rečenicu, a mali se crnac stvori uz Isusa — visinom jedva nešto
iznad njegovih koljena, širokog osmijeha i bijelih zübä, sa zlatnim prstenovima o
ušnim resicama, te s ogromnom, do vrha punom, košarom u rukama.
„Uzmi, gospodaru,“ reče nasmiješivši se, „tu su darovi objema sestrama: svilena
odjeća, naušnice, narukvice, lepeze od skupocjenih pera... sve o čem’ svaka žena
sanja. Sad možeš pokucat’ na vrata!“
Isus udari dva-tri puta zvekirom, a zatim se začuše nečiji koraci po kaldrmi u
dvoru i nježan glas upita: „Tko je?“
Isus pocrvenje do ušiju. Prepoznao je glas: Marijin bješe.
Vrata se otvoriše i obje sestre padoše ničice preda nj.
„Učitelju, molitvama smo popratile tvoju muku, pozdravljamo tvoje sveto
uskrsnuće. Dobro nam došao!“
„Dopusti mi, Učitelju, da ti grudi dodirnem... da se uvjerim jesi li to zaista ti,“
Marija će ponizno - ali ju Marta preduhitri kličući:
„Tjelesan je, Marijo, tjelesan... baš kao i nas dvije. Pogle’ mu sjenu na pragu,
vidiš li ju?“
Isus se prvo nasmijao, a zatim se prepustio njihovim dodirima, omirisavanju,
veselju.
„Marto i Marijo, dvoglavi plamenu, kako je divno opet vas vidjeti... i vašu
gostoljubivu kuću, tako otvorenu muškarcu. Svi smo još živi, još osjećamo glad,
djelujemo i plačemo. Slava budi Bogu!“
Govoreći tako i izmjenjujući pozdrave sa sestrama, ušao je u njihov dom.
„O, kako je lijepo opet vidjet’ i ognjište, tkalački razboj, tijesto koje se diže,
sofru, krčag, svjetiljku... Vjerni ženini sluge, klanjam vam se i poštivam vas. Kad
žena stigne na rajska vrata, zastane i pita ‘Gospode, mogu li i moji pratitelji ući?’“
„‘Koji sad pratitelji?’ čudi se Bog.“
„‘Ovi: korito za miješenje hljeba, kolijevka, svjetiljka, krčag i tkalački stan. Ako
ne mogu oni, neću ni ja.’“
„Bog, dobrostiva srca, nasmije se, te veli: ‘Žena si - pa kako bih ti odbio? Ulazi,
sa svime svojim... premda je u raju već toliko korita, kolijeväkä i tkalačkih stanova
da nema mjesta za svece!’“
Obje se od srca nasmijaše, a tada ugledaše crnčića s prepunom košarom.
„Učitelju, a tko ti je ovaj dječak?“ upita Marija. „Krasne zube ima.“
Isus sjede uz oganj, a one izniješe mlijeko, med i pšenični kruh - što mu natjera
suze na oči.
„Ne bjehu mi dostatna sedmora nebesa,“ reče, „ni sedam najvećih vrlina, ni
sedam čudesnih zamisli. A, sestre moje, gle sada
čuda: dovoljna mi mala kuća, zalogaj hljeba i obična ženska riječ!“ Ustao je, pa
prošao kućom gore-dolje baš kao domaćin, donio iz dvorišta naramak lozja i bacio
ga na vatru, pa se plamenovi digoše uvis. Nagnuo se nad posudu s vodom i napio
se, položio ruke Marti i Mariji na ramena, te ih obje osvojio.
306
 „Najdraže Marijo i Marto,“ kaza im, „promijenit ću ime. Ubili su vam brata
kojeg bijah iz mrtvih digao, pa ću odsad ja sjedit’ ovdje u kutu gdje je on sjedio.
Uzet ću i njegovu šibu za volove, te orati, sijati i žeti njegovo polje... a kad se
uvečer vratim, sestre će mi oprat’ umorne noge i postavit’ stol. Onda ću sjest’ uz
ognjište, na njegov tronožac. Lazar ću se zvati.“
Dok je tako govorio, crni ga je dječak promatrao širom razgrogačenim očima - a
što ga je dulje gledao, Isus se sve zamjetnije mijenjao, najprije likom, a onda cijelim
tijelom. Glavom, grudima, bedrima, rukama, stopalima... sve je više nalikovao
Lazaru, ali onomu nekadašnjem, u punom zdravlju i snazi, bikovskoga vrata, prsa
suncem opaljenih i krupnih čvornovatih šaka. U polusvjetlu, sestre vidješe tu
preobrazbu, te uzdrhtaše.
„Tijelo sam preoblikovao, promijenio i dušu, a sad objavljujem rat siromaštvu i
postu. I duša je živo biće, zvijer štoviše, hrane joj se hoće. Ova usta pod mojim
brkovima i njezina su, jedina koja imade! I rat čednosti najavljujem, jer djetešce,
gluhonijemo i slijepo, sniva u utrobi svake žene - vrata mu otvorit’ treba i dati da
se rodi. Onaj tko tu dužnost ne obavi ubojica je... Marijo, zar plačeš?“
„A kako bih ti drugačije odgovorila, Učitelju? Mi žene nemamo drugog
odgovora.“
Marta, šireći ruke, nato reče: „Mi žene dvije smo ruke nezalječivo raširene.
Dođi, Učitelju, sjedi, naređuj... ti si gospodar u ovoj kući.“
„Gotovo je s mojim ‘rvanjem s Bogom,“ Isus će sav ozaren. „Sprijateljili smo se,
neću više križeve djeljat’. Izrađivat ću korita, zipke, postelje... Javit’ ću u Nazaret
da mi pošalju moj alat, a i ojađenu ću majku pozvat’ da dođe, tako da može podizat’
unuke i
osjetit’ i nešto slatko na svojim usnama, tužna i nesretna.“
Jedna od žena nasloni se prsima na njegovo koljeno, a druga mu uze ruku, ne
dajući mu da ode. S druge strane ognjišta, Negro bješe spustio bradu na koljena,
pretvarajući se da spava - ali je itekako, kroz duge trepavice, motrio Isusa i sestre, a
lukav i zadovoljan smješak razlio mu se lišćem.
Marija, grudima oslonjena na Isusova koljena, tiho reče: „Sjedeći za razbojem,
Učitelju, tkala sam pokrivač s prizorom tvoje muke: križ s tisućama lastavica
posvuda uokolo... na bijeloj osnovi, a onda sam počela premetat’ crnu i crvenu
pređu, gorko naričući - i ti si me čuo, smilovao mi se i došao.“
Marta je šutjela, čekajući da joj sestra završi kazivanje, te zatim poče:
„Ništa ne znam osim kruh umijesit’, rublje oprat’ i reći ‘da’. To su jedine moje
vrline, Učitelju... pa stoga imam predosjećaj da ćeš moju sestru odabrat’ za ženu, ali
mi dopustite da s vama udišem dah bračnog života - da vam prostirem postelju i
prozra- čujem ju, te vodim računa o svemu ostalom u kućanstvu.“
Zastala je na tren, uzdahnula, pa nastavila: „U našem selu djevojke pjevaju vrlo
tugaljivu, sjetnu pjesmu... u proljeće, kada ptice sjede na jajima. Umjesto daju
naizust kazujem, dopustite mi da ju otpjevam, jer joj je gorčina i u melodiji:

Hej vi, golobradi nakupci —

307
 Dojadilo mi samu sebe prodavat’
A mušteriju ne nalazeći Te se nudim uz dobar popust —
Pa tko prvi, njegova i slast!
Onom tko mi dade lastavičje jaje Usne ću svoje darovat’
Tko li donese orlovo jaje,
Grudi mu moje dajem,
A onom tko me nalupa Zanavijek srce predajem!

Oči joj se pritom suzama napuniše, a Marija obgrli Isusa oko pojasa, kao da se
boji da će joj ga oteti.
Marta osjeti kako joj bodež prodire u srce, ali skupi hrabrosti i opet progovori:
„Učitelju, samo ću ti još nešto kazat’, a onda ću ustat’ i ostavit’ te s Marijom.
Bješe jednom naprasit zemljoposjednik imenom Boaz, tu u blizini, u Betlehemu.
Ljeto bješe, pa su njegovi robovi žnjeli, vršili, pajali i na gumnu odjeljivali zrno od
pljeve. Leže on tako među tim dvjema hrpama i zaspa, a usred noći sirotica Ruta
tiho se prikrade, eda ga ne bi probudila, i sjede mu kraj nogu. Bješe udova bez
djece, koja se silno napatila. Čovjek osjeti toplinu njezinog tijela uza svoja stopala,
pruži ruku, pretraži da vidi tko je ili što je... nađe ju i privi na svoje grudi.
Razumiješ li, Učitelju?“ „Da... ne kazuj više.“
„Idem sad,“ reče Marta i ustade.
Njih dvoje ostadoše sami, uzeše prostirku i pokrivač ukrašen križem i
lastavicama, te se uspeše na krov. Milostiv oblak bješe skrio sunce, a oni se sakriše
pod tkaljino djelo da ih Bog ne vidi, te se počeše milovati. U nekom trenu, kad mu
je pokrivač spao s lica, Isus vidje crnčića kako sjedi na rubu krovne terase - svirao
je pastirsku frulu, pogleda usmjerenog put dalekog Jeruzalema.
Sljedećega dana cijelo se selo sjatilo da se divi novom Lazaru. Crni je dječak
donosio vodu s bunara, muzao mliječna grla, pomagao Marti razgorjeti oganj... a
onda bi se sklupčao na pragu i vadio svoju sviralu. Seljani, s košarama žitnih
klasova, mlijekom, medom, datuljama... navališe pozdraviti stranoga gosta tako
nalik Lazaru, a vidjevši Negra na pragu, šalili su se s njim, zadirkivali ga i smijali
mu se - i on se smijao s njima.
I slijepi seoski glavar dođe, te pruži ruku i prepipa Isusu koljena, bedra i
ramena. Potom odmahnu glavom i nasmije se.
„Taman posla! Zar ste vi slijepi, a ne ja?“ povikao je seljacima koji bjehu ispunili
dvorište. „Nije ovo Lazar. Niti mu dah smrdi jednako, nit’ mu je meso raspadnuto,
a bogme mu se kosti dobro drže na okupu - ni satarom ih se ne bi rastavit’ dalo!“
Isus je sjedio u dvoru, preplitao istinu i laži, smijući se cijelo vrijeme. „Ne bojte
se, ljudi, nisam ja Lazar. Nema njega više, a meni jest ime Lazar - ali majstor Lazar,
jer sam drvodjelja. Anđeo zelenih krila donese me pred ovu kuću, te uđoh.“
Pogledao je pritom crnčića - koji se previjao od smijeha.
Vrijeme je teklo poput besmrtne vode i natapalo svijet. Žito dozrije, grozdovi
zablistaše među lišćem, plodovi masline napuniše se uljem, nekoć rascvali grm nara
svijao se pod težinom plodova. Jesen dođe, za njom i zima - sin im se rodi. Ležeći
308
za babinja, tkalja Marija divila se novorođenomu bez kraja i konca.
„Bože moj, kako li ovo čudo izađe iz moje utrobe? I ja sam se napila vode
besmrtnosti,“ ponavljala je uz osmijeh. „Jest, vode besmrtnosti sam se napila - neću
umrijeti!“
Duboko u noći, kiša se spustila: primajući nebo u svoju utrobu, zemlja se u
blato pretvarala. Majstor Lazar, opružen među napola dovršenim kolijevkama i
koritima na stolarskoj klupi u svojoj radionici, osluškivao je grmljavinu,
razmišljajući o svomu novorođenom sinčiću i Bogu.
Zadovoljan je bio, jer prvi put bješe Bog u njegov život ušao u obliku čeda. Čuo
ga je kako u pokrajnjoj sobi plače i smije se, kako se pokušava osoviti na nožice na
majčinim koljenima. Zar nam je Bog tako blizu? Pitao se, mrseći svoju crnu bradu -
jesu li i njemu tabanići tako nježni, je li toliko škakljiv, smije li se tako lako, taj
Svemogući Bog, kada ga čovječji prst pomiluje?
Crni je dječak zijevao, pretvarajući se da spava - u drugom kutu, kraj vrata. I on
se zadovoljno smiješio, kad bi čuo majku kako uljuljkuje djetešce. U noći, pak, kada
ga nitko ne bi vidio, opet bi anđelom postajao i opuštao se šireći zelena krila preko
iverja od bradve i blanje.
„Isuse, jesi li budan?“ šapnuo je u mraku.
Ovaj se pretvarao da spava - silno mu je godilo šutjeti i osluškivati glasanje
novorođenoga u tišini noći. Nasmiješio se, pak, jer mu taj crnčić bješe prirastao
srcu. Po cijele dane obavljao je kojekakve poslove za nj i pomagao mu oblikovati
drvo, a i prošle je večeri - kad su posvršavali dnevne zadaće - sjeo na prag i
uveseljavao ga sviralom. Slušajući ga, Isus bi zaboravljao svagdašnje trude, a kad bi
se ukazala prva zvijezda i svi posjedali da bi zajedno blagovali, Negro bi se u beskraj
šalio - čak bockajući sirotu Martu zbog njezine nevinosti.
„U Etiopiji, mojoj postojbini,“ govorio bi, smješkajući se i motreći Martu
podbadački, „mi ne krijemo žudnje, ni strahove u srcu, kao što vi Zidovi činite - o
svemu govorimo pošteno, otkrivajući svoje želje i slijedeći ih. Ako mi se jede
banana, ja ću ju pojesti - i baš me briga je li bila moja i tuđa. Ako mi se ide plivati,
plivam, poljubiti ženu - poljubim ju. A naš nas Bog ni za što ne prekorijeva. Crn je
kao i mi, voli crnce, također nosi zlatne alke o ušnim resicama i čini što ga je volja.
On je naš veliki brat, jer nam je ista majka — Noć.“
„A umire li vaš Bog?“ upitala ga je Marta jedne večeri, da bi i ona njega malo
gnjavila.
„Dok ijedan crnac bude na životu, ni naš Bog neće umrijeti!“ odgovorio je,
poškakljavši ju ispod tabana.
Svake bi noći, kad bi utrnuli uljanicu, anđeo čuvar rastvorio krila i u mraku
legao uza svog prijatelja. Razgovarali su šapatom, da ih netko ne čuje, pa bi anđeo
dao Isusu savjete što mu je činiti sljedećega dana - kad bi se on opet prometnuo u
crnoputoga dječaka, motao se po iverju i ondje lijegao.
Ali, te noći nije mu se dalo zaspati. „Isuse, jesi li budan?“ sve je glasnije
ponavljao, a kad je uvidio da mu ovaj ne želi odgovoriti, primakao mu se i
pogurnuo ga.
309
 „Hej, meštre Lazare, znam da ne spiš. A zašto mi onda ne odgovaraš?“
„Nije mi do razgovora. Sretan sam,“ reče Isus sklapajući oči.
„Jesi li zadovoljan mnome?“ upita anđeo. „Imaš li možda kakvih pritužaba?“
„Nikakvih, dječače moj, baš nikakvih.“ Oko srca mu toplo bješe, pa se pridiže,
te će:
„Kako li sam lošim putom bio pošao Boga iskati!“ promrmljao je. „Kojom
nesavladivom strminom, kojim stijenjem i ponorima! Dozivao sam ga i zazivao,
misleći da je njegov glas jeka što mi se vraćala od planina bez žive duše.“
Anđeo se nasmija. „Säm, Boga nisi ni mogao naći. Dvoje se hoće, muškarac i
žena. Nisi to znao - ja sam te podučio - pa si ga našao, nakon tolikih godina
potrage, tek kada se stopi s Marijom. A sad sjediš u mraku, slušaš ga kako plače,
guguče i smije se, pa se raduješ.“
„To uistinu jest značenje Boga,“ poluglasno će Isus, „kao i značenje čovjeka. To
je put...“
Zatvorio je oči, a njegov mu se prijašnji život stade odvijati mislima, pa
uzdahnu. Pružio je ruku, dodirnuo anđelovu.
„Moj anđele, moj čuvaru,“ reče mu ganuto, „da ti ne dođe, dječače moj,
izgubljen bih bio. Ostani uza me zauvijek.“
„I hoću, ne strahuj - neću te napustiti. Zavolio sam te.“ „Dokle će ova sreća
potrajati?“
„Sve dok ja budem s tobom i ti sa mnom, Isuse iz Nazareta.“ „Cijelu vječnost?“
Anđeo se nasmija. „A što je vječnost? Hoćeš li se već jednom otarasiti preteških
riječi, Isuse iz Nazareta - velikih ideja, kraljev- stava nebeskih? Znači li to da te ni
tvoj sin nije uspio izliječiti?“ „Ovdje je kraljevstvo nebesko, na zemlji,“ reče
trenutak kasnije, udarivši šakom po tlu. „Tu je Bog: u tvom sinu. Tu je vječnost: u
svakom trenutku, Isuse iz Nazareta, u svakom časku što prođe. A nisu ti dostatni ti
trenuci? Ako je tako, iskusit ćeš da ti ni vječnost neće bit’ dovoljna.“
Upravo kad anđeo zašutje, nečiji se laki koraci začuše... netko je bosonog
dolazio.
„Tko je tamo?“ upita Isus ustajući.
„Neka žena,“ reče mu anđeo sa smješkom, te ode i odbravi vrata radionice.
„Kakva žena?“
Anđeo diže prst kao da ga prekorijeva. „Rekoh ti jednom, zar si smetnuo s
uma? Samo je jedna žena na svijetu -a s bezbroj lica. Eto, jedno od tih lica ti stiže.
Ustani, prihvati ju... odoh ja.“
Kazavši to, poput zmije se zavukao u iverje i iščeznuo.
Ona bosonoga zastala je pred vratima, a Isus se okrenuo prema zidu, te zatvorio
oči kao da spava. Neka ruka gurnu vrata i ona se otvoriše, a ta žena šmugnu unutra
zadržavajući dah. Polako je napredovala, stigla do kuta u kojem je Isus ležao, te se -
bez riječi i ne stvarajući nikakva šuma - smotala uz njegova stopala.
Ubrzo je osjetio kako mu toplina struji od njih prema koljenima, bedrima, srcu,
glavi. Pružio je ruku, napipao u mraku njene pletenice, pretražio prstima ženino
lice, grlo, bujne grudi... Ona se prvo bješe okamenila u iščekivanju i žudnji za
310
podvrgavanjem, ni riječi ne reče, ali ju onda obuze drhtavica i studen znoj.
Muškarac ju tiho, nježno i s beskrajnim suosjećanjem upita: „Tko si?“
Žena, još jače dršćući, ništa ne odgovori. Isusu bješe žao što je išta pitao — još
je jednom bio zaboravo anđelove riječi: zar je važno njezino ime, odakle dolazi, pa
stas, boja kože, ljepota ili ružnoća njezinog lica? Jer ono je uvijek lice jedinstvene
zemaljske žene. Njezina ju je utroba pritiskala, jer su se mnogi sinovi i kćeri u njoj
gušili - nemajući moći sami iz nje izaći. Stoga je došla muškarcu da im otvori put.
Isusovo srce preplavi plima sućuti.
„Ja sam Ruta,“ oglasi se ona titravim šapatom.
„Ruta? Koja Ruta?“
„Marta“.

32
Prolazili su dani, mjeseci, godine... a u kući majstora Lazara umnožavali su se
sinovi i kćeri - Marta i Marija natjecale su se koja će ih više poroditi. Domaćin se
trapio, ponekad u radionici
 obrađujući borovinu, drvo česmine ili čempresa, pretvarajući ga u pomagala
korisna ljudima - a ponekad u polju, boreći se s vjetrima, krticama i koprivom.
Navečer bi se vraćao iznuren, sjeo bi u dvoru i njegove bi žene pritrčale da mu
operu noge, te bi mu zatim prostrle stol i primale ga u zagrljaj. A tada bi, jednako
kao što je, drvom se baveći, oslobađao u njemu zatočene zipke, a obrađujući zemlju
oslobađao grozdove i klasje koji u njoj bjehu, iz njihovih utroba oslobađao u njima
zatočenoga Boga.
Koje li sreće, pomišljao je Isus, kakva li dubokog sjedinjenja tijela i duše, zemlje
i čovjeka! Marta i Marija pružale su ruke da bi pomilovale muškarca koga su voljele
i djecu koja se rodiše iz njihovih utroba, a tako mu nalikovahu - dodirivale su ih da
se uvjere kako je sva ta radost i ljepota prouzročena nečim stvarnim. Jer, toliko
sreće činilo im se previše za njih dvije - nisu se mogle otarasiti zebnje.
Jedne je noći Marija usnila strašan san. Ustala je, pošla u dvorište i vidjela Isusa
kako — pošto se oprao - sjedi zadovoljan na tlu, dlanovima oslonjen o zemlju.
Prišla je i sjela uza nj. „Što su snovi, Učitelju?“ blago ga je upitala. „Od čega se
sastoje? Tko nam ih šalje?“
„Nisu ni od anđela, ni od vragova,“ odgovori joj Isus. „Kad se Lucifer pobunio
protiv Boga, snovi se nisu mogli opredijeliti na čiju bi stranu. Ostadoše, stoga,
između vragova i anđela, pa ih Bog baci u pakao spavanja... A zašto pitaš? Sto si
usnila, Marijo?“ Ali, umjesto da mu odgovori, Marija brižnu u plač. Isus ju
pomilova po ruci, govoreći: „Sve dok to budeš čuvala u sebi, iznutra će te
proždirati. Izbaci taj san na danje svjetlo, pa ćeš ga se osloboditi.“
Marija htjede započeti iznošenje tog sna, ali bješe tako prestrašena da je jedva
uspijevala disati; Isus, nježno ju milujući, nastojao ju je ohrabriti.
„Cijele noći pun je mjesec sjao, pa nisam mogla zaspati. Ali, pred jutro, valjda
sam zaspala jer vidjeh pticu... ali, ne bješe to ptica, jer je imala šestora ognjena krila
- možda bješe jedan od serafima koji borave uz prijestolje Gospodinovo. Doletio je,
311
tiho kružio oko mene, a onda se odjednom obrušio i sklopio krila oko moje glave i
rekao... oh, Učitelju, ničice se pred tobom bacam, stopala ti ljubim, naredi mi da
zašutim!“
„Samo hrabro, Marijo, S tobom sam, zar ne? Čega se onda bojiš?... Dakle, rekao
ti je nešto - a što?“
„Da je sve ovo, Učitelju...“
Opet je ostala bez daha, te obujmila Isusova koljena i snažno ih stisnula objema
rukama.
„Da je ovo sve... što, najdraža Marijo?“
„San,“ reče i brižnu u plač.
„San?“ Isus se strese.
„Jest, Učitelju. Da je sve san.“
„A što to sve...?“
„Ti, ja, Marta, naša noćna grljenja, djeca... sve da je sve laž! Laž što ju Iskušavatelj
stvori, eda bi nas obmanuo! Uzeo je spavanje, smrt i zrak, smiješao te ih oblikovao
u... pomozi mi, Učitelju!“ Sklupčala se na tlu, trenutak-dva se grčila i onda ukočila.
Marta je priskočila s ružinim octom i namočila joj sljepoočnice.
Marija se povrati, otvori oči, te — vidjevši Isusa — primi se za njegove noge.
„Miče usnama, Učitelju,“ reče Marta. „Sagni se, nešto ti hoće reći.“
Isus se sagnu i pridigne joj glavu - Marija pokrenu usne.
„Sto si rekla, ljubljena Marijo? Nisam te čuo?“
Marija prikupi sve svoje snage: „Reče da si ti, Učitelju...“ jedva je promrmljala.
„Da sam ja... što? Kaži!“
„...razapet!“ izgovori i svali se na zemlju posve smućena.
Položiše ju na ležaj. Marta ostade uza nju, a Isus otvori vrata i krenu u polje.
Gušio se... a onda začu korake za sobom; kad se okrenuo, vidje - crnčića.
„Što je sad?“ obrecnu se na nj. „Hoću biti sam.“
„Bojim se ostaviti te samoga, Isuse iz Nazareta,“ odgovori crni dječak, zapiljivši
se u nj blistavim očima. „Ovo je težak trenutak, strahujem... da bi se mogao
pokolebati.“
„Samo mi to još fali! Ionako ima trenutaka kad mi moj zbunjeni um itekako
zamagljuje pogled.“
Crnčić se nasmije. „Jesi li žena?! Zar vjeruješ u snove? Pusti žene da se isplaču.
One, čovječe, ne mogu podnijet’ veliku radost, pa cmizdre. Ali mi možemo, zar ne?
“
„Možemo... al’ ušuti!“
Koračali su zajedno, žurnim korakom, te se ispeše na vrh zelena brijega.
Maslačci i bijele margarete bjehu posijani bujnom travom, zrak je mirisao
majčinom dušicom... preko livada, Isus je nazirao svoj dom među maslinama. Dim
se mirno povijao iz dimnjaka na rubu ravnoga krova, pa Isus osjeti da mu nestaje
tereta s duše. Pomislio je da i obje žene dolaze sebi, pa da sjede uz naložen oganj.
„Hajd’mo natrag, bez riječi,“ reče svom crnčiću. „Žene su one samo, smilujmo
im se.“
312
 Dani su nadalje protjecali. Jedne se večeri, pak, pojavi napola pijan putnik
izdaleka. Isus nije radio, jer Sabat bješe, nego je sjedio na kućnom pragu, držeći
najmlađega sina i najmlađu kćer, igrajući se s njima. Tijekom jutra je kišilo, ali se
nakon podneva razvedrilo - još su samo tanašni ružičasti oblaci plovili prema
zapadu. Među njima, pak, nebo bijaše zagasite modrozelene boje, poput tratine.
Par golubova gugutao je na krovu... Marija im priđe punih i otežalih prsa.
Onaj prolaznik zastade, pa se, videći Isusa, zlobno nasmija. „Hej, meštre Lazare,
“ reče zaplićući jezikom, „reklo bi se da si itekako im’ö sreće! Mnogo je godina
prošlo otkad je tako patrijarh Jakov živio s dvjema ženama, Leom i Rakelom, k’o
što ti imaš dvije, Mariju i Martu. Priča se da ti jedna vodi brigu o kućanstvu, a
druga o tvojim potrebama... dok ti skrbiš o svemu: drvu, zemlji, ženama... čak i o
Bogu. Ali, pomoli malo nosom u svijet, izađi iz svoje rupe, zakloni oči od svjetla i
pogledaj uokolo što se događa. Primjerice, jesil’ ikad čuo za Pilata? Poncija Pilata...
kosti mu u katranu sagnjele!“
Isus prepozna napola pijanoga i nasmija mu se. „Šimune Cirenče, Božji
čovječe... i vinopijo! Dobro mi došao - evo ti stolca pa sjedi. Marto, daj vrč vina za
moga starog prijatelja.“
Namjernik sjede na tronožac i obgrli vrč dlanovima. „Cijeli me svijet poznaje,“
reče ponosno, „jer nema toga ‘ko se nije u mojoj taverni vinskom bogu zavjetov’ö! I
ti moraš doć’, meštre Lazare... nego, da ne zaboravim: jesil’ čuo za Poncija Pilata?
Ili ga vidio nekom prigodom?“
Crnčić se pojavi, nasloni se na dovratak i stade slušati. „Kanda mi oblak zastire
pamćenje,“ reče Isus, upinjući se da se sjeti. „Dva studena oka pepeljastosive boje,
kao u sokola... osmijeh zagađen porugom... zlatni prsten... to je sve čega se sjećam.
O, da - i srebrenog umivaonika, što su mu ga donosili kad bi htio ruke oprati. Ništa
više. To mora da je u snu bilo, pa prekriveno mrazom utrnulog pamćenja. A onda
sunce izađe, pa njega nestade. Nego, kad me podsjeti na nj, Cirenče, da, zapamtio
sam: taj me opako mučio u snu.“
„Proklet bio! Čuo sam da u Božjim očima sni teže više od dnevne stvarnosti.
Njega je, pak, Bog itekako okrutno kaznio: na križ ga raspeše.“
„Na križ?!“ kriknu Isus.
„Sto se uzbuđuješ? Nije bolje zaslužio. Jučer ga, u samu zoru, nađoše raspetog.
Kanda ga je savjest mučila, nije spavat’ mog’ö... jer čim bi leg’ö namah bi i ust’ö,
potražio umivaonik i cijele noći ruke prao, jaučući ‘Evo, ruke perem! Ja sam nevin!’
Ali krv sveudilj ostajaše na njegovim rukama, pa bi isk’ö još vode i iznova i’ pr’ö. A
onda bi se dig’ö i lunj’ö po Golgoti. Nigdje mira! Svake bi noći naredio dvojici
vjerni’ sluga, onim crncima, da ga bičem tuku... draču je skuplj’ö i krunu načinj’o,
na glavu stavlj’ö, pa mu krv potekla.“
„Sjećam se... sjećam,“ prošapta Isus; povremeno je krišom pogledavao na crnoga
dječaka, koji je - na dovratak naslonjen - slušao došljaka s najvećom pažnjom.
„Onda poče pit’, pa je birtije obilazio... i u moju svrać’o, dakako. Napijao se
zvjerski, i pijevac i krmak postaj’ö. Žena se zgadila nad njim, te ga ostavi, a iz Rima
dođe naredba da ga se smijeni. Slušaš Ii ti mene, meštre Lazare?... A zašto uzdišeš?“
313
 Isus se bješe zagledao u zemlju, ni riječi da mu odgovori. Negro iznova napuni
Šimunovu bukaru - šapnuvši mu usput, ne baš tiho: „Zašuti već jednom! I Odlazi!“
Šimun Cirenac na to se opako razljuti. „Da umuknem?! Ma, zašto? Nego, da
skratim... jučer u zoru nađoše tvog prijatelja Pilata navrh Golgote - razapetog!“
Isus osjeti bol u srcu kao da bješe kopljem probijen, a sivo- modri mu se ožiljci
na rukama i nogama zacrvenješe.
Marija zamijeti da je naglo problijedio, priđe mu i obujmi njegova koljena.
„Ljubljeni,“ reče, „umoran si, itekako... Uđi u kuću i prilegni.“
Uto sunce zađe, pa naglo postade prohladno. Cirenac, sada potpuno pijan, a i
umoran od priče, zaspao je kao klada — a crnčić ga uze pod ruku, diže kao od šale i
iznese iz sela.
„Baš si koješta baljezgao!“ reče mu ljutito, te će mu - pokazujući prema
Jeruzalemu - „Gubi se!“
Potom se vratio u kuću, itekako znatiželjan. Isus se bješe opružio u radionici,
zagledan u svjetlarnik nad sobom. Marta je poslovala oko večere, a Marija dojila
najmlađe djetešce i ispod oka promatrala Isusa. Crni dječak uđe u kuću - iz očiju
mu je sijevala ljutnja.
„Otišao je,“ reče. „Dakle, taj je bio pijan kao crna zemlja. Nije znao što trabunja.
“
Isus se okrenu i pogleda crnčića očima punim bola; zagrizao je usnu da ne
progovori. Promatrao je svog anđela čuvara bjelodano išteći pomoć, ali mu ovaj
stavi prst na usta i nasmiješi se. „Hajde, naspavaj se,“ reče mu. „Samo spavaj.“
Isus sklopi oči, grča oko njegovih usana nestade, bore na čelu iščeznuše i on
usnu. Sljedećega jutra, kad se probudio, osjećao se poletno i pun radosti, kao da
bješe izbjegao golemoj opasnosti. I Negro se bješe probudio: smijuljeći se za se,
dovodio je radionicu u red.
„Čemu se smiješ?“ upita ga Isus.
„Ljudskom rodu se smijem, Isuse iz Nazareta,“ odgovori mu anđeo tiho, da žene
ne bi čule. „Kakvi li vas strahovi, bijednici Božji, sustižu u svakom trenu! Provalija
lijevo, ponor desno, bezdan za vama... a pred vama - samo uže razapeto nad
jamama s oštrim stijenjem na nesagledivu dnu!“
„U nekom je trenu,“ reče mu Isus, „i moj um kročio tim tvojim užetom, umalo
padoh, ali izbjegnuh najgore!“
Žene uđoše, pa razgovor poprimi drugačiji tijek. Naložiše oganj, novi dan je
počinjao. Cijeli čopor djece istrča na dvorište i otpoče igru skrivača.
„Marijo, zar ih imamo toliko?“ upita Isus smijući se od srca. „Marto, pa krcato
ih je dvorište - što ćemo: ili ću ja dogradit’ kuću, ili ćete vi prestati rađati?“
„Kuću ćemo dogradit’,“ odgovori Marta.
„Kako rastu, uskoro će se pentrati po zidovima i drveću poput divljih mačaka i
vjeverica! Objavili smo rat smrti, Marijo - blažene da su vam utrobe, žene moje.
Pune su vam ikre, kao u riba, a svako je jajašce novo ljudsko biće. Neće nas smrt
nadjačati!“ „Ne, ljubljeni, smrt nas neće pobijediti. Samo ti pazi na sebe i dobro
nam stoj,“ odvrati mu Marija.
314
 Isus bješe dobre volje, pa ju je htio draškati; osim toga, privukla ga je još u zoru,
napola budnog, kada ju vidje kako se češlja.
„Marijo,“ reče joj, „zar nikad ne pomišljaš na smrt, ne išteš Božju milost i ne
pitaš se što će biti s tobom na drugomu svijetu?“ Marija zanjiše svoju dugu
raspletenu kosu i nasmije se. „To su muške brige,“ reče, ,,a ja, kao žena, ne tražim
milost od Boga, nego od moga muža. I ne kucam na Božja vrata, moleći, kao pro-
sjakinja, vječne radosti u raju - nego zagrlim muškarca koga volim, pa nemam želje
ni za kakvim drugim rajem. A vječne radosti neka ostanu muškarcima!“
„Vječne radosti muškarcima?“ upita ju Isus, milujući joj gola ramena. „Voljena
ženo, zemlja je tijesno gumno - kako se možeš zatvorit’ u tom prostoru ne žudeći
za bijegom?“
„Žena je sretna samo unutar međa. Znaj, Učitelju, žena je vodosprema, a ne
izvor.“
Uto Marta uđe žurnim korakom. „Netko se raspituje za našu kuću,“ reče s
praga. „Niska je rasta i grbav, glave ćelave k’o jaje... hita koliko ga god krive noge
nose - za tren će bit’ ovdje.“
I crnčić dotrča, dahćući od jurnjave. „Ne sviđa mi se njegov izgled. Zalupit ću
mu vrata pred nosom - eto nam još jednoga koji će sve okrenuti naglavce.“
„Ma, čega se bojiš?“ Isus će ošinuvši dječaka oštrim pogledom. „Tko je taj kad si
ga se tako prestrašio? Otvorite vrata!“
„Otjeraj ga!“ anđeo će tiho, dajući glavom nekakav čudan znak Isusu.
„Ali zašto? Pa, tko je on?“
„Samo ga ti otjeraj!“ ponovi crnčić. „I ništa ne pitaj.“
Isus se nato razgnjevi. „Za nisam slobodan čovjek? Zar ne mogu raditi što me
volja? Otvori vrata!“
Uto se začuše koraci na ulici; taj koji je hodao zastade, a onda odjeknu zvekir.
„Tko je to?“ upita Isus hitajući dvorištem.
Začu se piskav raspuknut glas: “Onaj koga Bog šalje. Otvaraj... odmah!“
Isus otvori vrata: pred njim se ukaza grbavac, još mlad, ali posve ćelav.
Naslonio se na dovratak - iz očiju mu je oganj sijevao. Žene, koje bjehu istrčale da
ga vide, zgroziše se.
„Radujte se i likujte, braćo,“ reče posjetitelj šireći ruke. „Dobru vam vijest
nosim!“
Isus ga osmotri, nastojeći se sjetiti gdje li ga je već vidio. Mraz mu prođe gore-
dolje kičmom. „Tko li si ti? Hm... mislim da smo se negdje sreli. U Kaifinom
dvoru? Ili za raspeća?“
Mršteći se, crni dječak - koji se bješe povukao u jedan kut dvorišta - reče
poluglasno: „To je Saul, krvožedni Saul!“
„Ti li si Saul?“ Isus će prestravljeno.
„Bio sam, ali više nisam Saul krvi žedni, jer ugledah svjetlo istine - sad sam
Pavao. Spasih se — slava Bogu! — i krenuh spašavat’ čovječanstvo. Ne Judejce ili
Palestince, nego cijeli svijet, jer dobra vijest što ju nosim zahtijeva oceane i daleke
gradove, golema prostranstva. Ne odmahuj glavom, majstore Lazare, ne smij mi se
315
i ne podruguj, jer ja ću zaista spasiti ljudski rod!“
„Dragoviću moj,“ reče mu Isus, „ja sam se vratio otamo kamo ti tek polaziš.
Sjećam se da sam, kada bjeh mlad kao ti sad, i ja bio krenuo svijet spašavat’. Zar
nije upravo to značenje pojma biti mlad - htjet’ spasiti cijeli svijet? Hodao sam
naokolo bosonog i u dronjcima, opasivao se remenom punim čavala... poput
drevnih proroka. Vikao ‘Ljubavi! Ljubavi!’ i mnogo toga što ne pamtim, a niti se
želim sjećati. Gađali su me limunovim lupinama, tukli... Dlaka je nedostajala, pa da
budem na križ razapet. Isto će se, dragoviću moj, i tebi dogodit’!“
Ponijelo ga bješe, pa je - zaboravivši da je preuzeo osobnost majstora Lazara -
počeo svoje tajne otkrivati jednom strancu. Preneraženi crnčić im stoga priđe, ne
bi li preusmjerio razgovor.
„Ne razgovaraj s njim, gospodaru - nego ja bih ga nešto pitao, pa mi dopusti da
ga oslovim,“ zamoli.
„Zar nisi ti, prokletniče iz pakla, bez ikakvog razloga ubio Mariju Magdalenu?“
upita on grbavca. „S ruku ti krv kaplje - gubi se iz dvora ovoga časnog doma!“
„Ti? Ti si ju...?“ jeknu Isus stresavši se od užasa i gnjeva. „Jesam, ja...“ priznade
Pavao uz dubok uzdah. „Otada se u grudi tučem, halje svoje param i plačem... jer
počinih golem grijeh. Ovako je bilo: dođe mi pismo s uputama da ubijem svakoga
tko krši Mojsijev zakon, pa i jesam... ubio svakoga koga sam mogao, a onda me, kad
sam se vraćao u Damask, iz vedra neba grom udari i na zemlju baci. Silan me
bljesak zaslijepio, ništa nisam vidio - ali začuh prijekoran glas nad sobom: ‘Saule,
Saule, zašto me proganjaš? Sto sam ti ja učinio?’“
,,‘A tko si ti, Gospode?’ kriknuh.
„‘Isus. Mene proganjaš. Digni se i pođi u Damask... ondje će ti moji vjernici
kazati što ti je činit’.’ Skočih se na noge, dršćući od straha, a premda mi oči bjehu
širom otvorene, ništa nisam vidio. Moji me sudruzi povedoše za ruku i dovedoše u
Damask, a ondje jedan od Isusovih učenika - Ananija, Bog ga blagoslovio - dođe u
kolibu u kojoj sam boravio. Položio mi je ruku na glavu i pomolio se: ‘Kriste, vid
mu vrati da može putovati cijelim svijetom i Evanđelje propovijedat’!’ Čim je to
kazao, mrene mi padoše s očiju, vid mi se povrati i kršten bijah - postadoh Pavao,
apostol narodima. Otada propovijedam, putujući kopnom i morem... dobru vijest
najavljujem. A zašto me gledaš tako - k’o da će ti oči iz glave ispasti? Meštre
Lazare, zašto te takav nemir spopade?“
Isus ustade, te poče koracima premjeravati dvorište, a stisnutih pesnica i s
pjenom na ustima. Zene, problijedjevši, stisnuše se u kutu, grleći djecu, koja se
vrišteći bjehu nagurala oko njih. „Idite unutra,“ naredi im. „Ostavite nas nasamo!“
Crnčić, i on izvan sebe, priđe da bi mu nešto rekao, ali ga ovaj ljutito odgurnu.
„Zar nisam slobodan? Dovoljno sam prepatio da smijem govorit’!“
„Kakvu dobru vijest pronosiš?“ obrati se Pavlu; glas mu bješe gromovit i
uzdrhtao od uzbuđenja.
„Isus iz Nazareta - valjda si čuo za nj - ne bješe sin Josipov i Marijin, nego Božji.
Siđe na zemlju i uze ljudsko obličje da bi spasio ljudski rod, ali ga kvarni svećenici i
farizeji uhvatiše, izvedoše pred Poncija Pilata i na križ raspeše. Trećega dana po
316
smrti na križu, pak, diže se on iz mrtvih i na nebesa uzađe. Smrt pobijedi, braćo,
grijesi nam bjehu oprošteni i dveri nam se nebeske otvoriše!“ „Vidje li ti toga
uskrslog Isusa iz Nazareta?“ zagrmi Isus. „Jesi li ga vidio vlastitim očima? Kakav li
bješe?“
„Munja! Bljesak munje koji je govorio.“
„Lažove!“
„Njegovi su ga učenici vidjeli. Bjehu se skupili, nakon njegovog razapinjanja, na
nekom tavanu... vrata zatvorena bjehu - a onda odjednom dođe on i stade među
njih, te im reče ‘Mir vama!’ Svi su ga vidjeli i silno se uznemirili, samo se Toma
nije dao uvjeriti, te stavi prste u njegove rane i dade mu malo ribe, što ovaj
pojede...“
„Lažljivče!“
Pavao, međutim bješe zapao u vrućicu propovijedanja: oči mu zablistaše, a
grbavo mu se tijelo protegnu, te nastavi: „Ne bješe on rođen po čovjeku, djevica
mu mati bješe. Anđeo Gabrijel s neba siđe, te joj reče ‘Zdravo, Marijo’ i Riječ pade
poput sjemena u njezinu utrobu. Tako začet bješe.“
„Lažeš! Same laži nižeš!“
Zapanjen, Pavao kanda se okameni. Negro, pak, ustade i zabravi vrata, jer
susjedi — čuvši nadvikivanje - bjehu otškrinuli svoja i naćulili uši. Uplašene žene
bjehu se obje vratile u dvor, ali ih crni dječak potjera natrag. Isusa bješe golema
srdžba spopala, nije više uspijevao primiriti svoje srce. Priđe Pavlu, zgrabi ga za
ramena i žestoko prodrma.
„Lažljivče! Lažljivčino!“ izdera se na nj. „Ja sam Isus iz Nazareta, a nikad ne
bjeh razapet, niti sam uskrsnuo. Sin sam Marije i Josipa, drvodjelje iz Nazareta,
nisam sin Božji, nego čovječji - kao i svatko drugi. Koje li ti hule izreče! Koje
besramne izmišljotine! Kakve sirove laži! I takvim se ti trabunjanjima, smutljivče
jedan, usuđuješ svijet spašavati?“
„Ti... ti...?“ promuca Pavao preneraženo, jer je, dok je majstor Lazar bjesnio
zapjenjenih usta, zamijetio sivomodrikaste ožiljke, nalik tragovima rana od čavala,
na njegovim rukama i nogama, te nad srcem.
„Zašto kolutaš očima?“ poviče Isus. „Zašto buljiš u moje ruke i noge? Te mi je
znake Bog utisnuo dok sam spavao... Bog ili Iskušavatelj, još mi nije jasno koji od
njih dvojice. Sanjao sam da sam na križu, u strašnim bolovima, ali kad sam kriknuo
i probudio se - boli nestade. Ono što sam trebao pretrpjeti na javi, pretrpio sam u
snu... i izvukao se!“
„Šuti! Šuti!“ zavapi Pavao, stišćući si sljepoočnice dlanovima, jer mu htjedoše
prsnuti.
Ali, tko je mogao Isusa ušutkati! Osjećao je kao da su mu te riječi godinama
zatočene u grudima, pa da mu se sad srce otvorilo, a one pohrlile van. Crnčić mu se
objesi o ruku, također vičući „Šuti! Umukni!“ - ali ga on strese i baci na zemlju, te
se unese u lice Pavlu.
„Da, da... sve ću ti kazat’, jer moram dat’ duši oduška! Ono što sam trebao
pretrpjeti na javi, u snu sam otrpio. Jer sam pobjegao, te došao u ovo seoce pod
317
drugim imenom i u drugom tijelu. Ovdje živim životom muškarca: jedem, pijem,
radim, djeca mi se rađaju. Kad me prošao onaj silan žar, postadoh neka vrsta tihog
ognja... pa sjedim uz ognjište, gledam kako žena priprema djeci objed. Bijah digao
jedra da svijet osvojim, ali bacih sidro u ovomu malenom domu - i ne žalim se. Sin
sam čovječji, velim ti, ne Božji... pa ne obilazi svijet pričajuć’ laži! Jer ću i ja
krenut’, al’ istinu kazujući!“
Sad bješe Pavlov red da prasne: „Začepi tu besramnu gubicu!“ poviče
ustremljujući se na nj. „Umukni, ili ćete ljudi čut’, pa pomrijet od straha. U
gnjilosti, nepravdi i bijedi ovoga svijeta, na križ je raspeti i uskrsli Isus jedna od
dragocjenih utjeha poštenu čovjeku, kao i grešniku. A bila priča o tom istinita ili
lažna - ni najmanje ne marim! Meni je dovoljno da svijet ima spasenja.“ „Bolje je
svijet propadne po istini, nego da se spasi po laži. U samoj srži takvog spasenja
veliki je crv - Sotona.“
„A što je ‘istina’? Što ‘obmana’? Sve što ljudima daje krila, što urodi velikim
djelima i velikim dušama, što nas diže iznad zemlje za visinu čovjeka... živa je
istina. Ono, pak, što čovjeku odsijeca krila nije nego laž.“
„Ti baš nikako da umukneš, sine Sotonin! Krila o kojima govoriš upravo su
poput Luciferovih.“
„Ne, neću zašutjet’. Ne dam ja ni šuplje pare za to što istina nije ili što jest, a
niti vidjeh li ga ili ne, bješe li na križ raspet’, ii’ ne bješe... jer ja stvaram istinu!
Stvaram ju od tjeskobe, žudnje i vjere. Ne borim se da bi’ ju našao, nego ju gradim.
Zidam ju višu od čovjeka i time tjeram čovjeka da raste. Ako se svijet treba spasit’,
ona treba - čuješ li ti mene - neupitno je potrebno da ti budeš razapet, pa ću te i
razapet, htio ti ne htio... k’o što je potrebno i da uskrsneš, te ću te i uskrsnuti, bilo
ti pravo il’ ne bilo. Sto se mene tiče, možeš ti ostat’ sjedit’ ovdje u svomu ubogom
selu i djeljat’ kolijevke, korita i djecu. Ako baš hoćeš znat’, umijesit ću ni od čega
tvoj lik - tijelo, trnovu krunu, čavle, krv... jer je sve to sad građa sustava spasenja -
on je nezamisliv bez toga. U svakom zakutku svijeta, bezbrojne će oči pogledat’ put
neba i vidjeti te u zraku - raspetoga. Plakat će, a suze će im spirat’ sve grijehe s
duša. A onda ću te, trećega dana, dići iz mrtvih, jer bez uskrsnuća nema spasenja.
Najstrašniji nam je dušmanin smrt, a ja ću ju dokinut’... a kako? Uskrsavajuć’ tebe,
Isuse, sine Božji - Mesijo!“
„Ne drži ti to vodu! Dić ću se i uzviknut’ da ne bjeh razapet, da nisam ustao iz
mrtvih, da nisam Bog!... A što se smiješ?!“
„Viči što god hoćeš, ne bojim te se. Pače, više te i ne trebam - pokrenuti se
kotač zahuktao, ‘ko ga sad može nadzirat’? Iskreno da ti velim, dok si maloprije
galamio, bješe mi došlo da skočim na te i zadavim te, za svaki slučaj... ako bi ti palo
na um razglasit’ ‘ko si i tvrdit’ jadnom čovječanstvu kako nisi razapet - ali sam se
odma’ i ohladio. Neka se samo razgalami, pa što onda? - upitao sam se: pravovjerni
će ga zgrabit’, bacit’ na lomaču i spalit’ kao hulitelja.“
„Ja samo jednu riječ rekoh, donijeh samo jednu poruku: Ljubavi! Ljubavi nam
treba! - i ništa više.“
„Jest, ali si pokličem ‘Ljubavi!’ pustio s lanca sve anđele i demone što su snivali
318
u utrobi ljudskoga roda, jer ljubav nije, k’o što si ti mislio, jednostavna riječ, puna
spokoja. U njoj su cijele vojske raščerečenih, popaljeni gradovi i mnogo krvi. Rijeke
krvi i mora suza - promijenilo se lice zemljino. Možeš danas plakat’ koliko hoćeš,
možeš promuknuti derući se ‘Nisam to htio kazati - nije to ljubav. Ne ubijajte jedan
drugoga! Svi smo braća! Stanite!’... Ali, kukavče sinji, bi li ih zaustavio? Sto je
učinjeno, učinjeno je!“ „Smiješ se k’o sam vrag...“
„Ne, nego k’o apostol. Tvoj ću apostol postat’, bilo ti po volji, ne bilo. Uobličit
ću tebe i tvoj život, tvoja učenja, razapinjanje na križ i uskrsnuće, kako ja hoću.
Nije tebe začeo Josip, drvodjelja iz Nazareta; ja te začeh - ja, pisar Pavao iz Tarza u
Ciliciji.“
„Ne! Nisi!“
„Ma tko tebe pita? Ne treba meni tvoja dozvola - što guraš nos u moja posla?“
Isus se sruši na ploču za sušenje smokava, te zabi glavu među koljena, potpuno
bespomoćan. Kako bi ovog zloduha mogao ščepati za gušu?...
Pavao mu priđe, stade nada nj i obrati mu se glasom punim jeda: „A kako si ti,
majstore Lazare, kanio spasit’ svijet? Kakav ti to nadahnjujući primjer pružaš
čovječanstvu da bi te slijedilo? Uza te, može li ono nadmašit’ ograničenja svoje
prirode, mogu li mu duši izrasti krila? Bude li svijet htio dosegnut’ spasenje, mene
će slušat’ - mene!“
Ogledao se uokolo: dvorište pusto bješe. Sklupčan u jednom kutu, kolutajući
blistavim očima, crnčić je cvilio kao pastirsko pašče na lancu. Žene se bjehu skrile,
susjedi razbježali. Ali Pavao, kao da dvorište bješe beskrajno golem trg krcat
ljudima, skoči na povišeno mjesto i otpoče propovijed nevidljivu mnoštvu.
„Braćo, dignite pogled: evo nas - na jednoj strani meštar Lazar, na drugoj
Pavao, sluga Kristov. Pa birajte! Ako za njim pođete, majstorom Lazarom, živjet
ćete u bijedi, osuđeni na vječnu trku u bubnju što ćete ga svojim nogama okretat’,
a nikamo ne putujući; rađat ćete se i umirat’ k’o što se ovce kote i ugibaju,
ostavljajući za sobom šaku vune, umiruću jeku blejanja i gomilu brabonjaka.
Budete li, pak, mene slijedili putom ljubavi, truda i boja - osvojit ćemo svijet. Eto,
birajte! Na jednoj vam je strani Krist, sin Božji, spasenje svijeta... a na drugoj
meštar Lazar.“
U oganj bješe zapao: strijeljao je orlovskim očima po nevidljivom mnoštvu. Krv
mu uzavrije, urušiše se zidovi oko dvora, nestade crnčića i Lazara - a do njega
dopre glas:
„Apostole närödä, veliki duše, ti koji si svojom krvlju i suzama prepleo obmanu
i u istinu ju pretvorio: stani pred nas i vodi nas. Dokle ćemo stići?“
Pavao širom raskrili ruke, te - grleći cijeli svijet - uskliknu: „Sve dokle ljudsko
oko seže... i dalje, dokle čovječje srce može dosegnuti! Golem je svijet - slava budi
Bogu! Za zemljom Izraelovom leži Egipat, a na drugu stranu Sirija, Fenicija, Mala
Azija, Grčka i veliki bogati otoci Cipar, Rodos i Kreta. Još dalje je Rim... a još dalje
zemlje barbara s dugim plavim uvojcima i dvosjeklim bojnim sjekirama. Koje li
radosti isploviti u rano jutro, kada te vjetar s planina ili pučine miluje po licu, pa
uzeti križ i zasadit’ ga u stijenje i ljudska srca, te njime obilježit’ osvojene dijelove
319
svijeta! Koje li radosti biti prezren, premlaćen, bačen u tamnicu i ubijen - a sve
zarad Krista!“
Polako dolazeći sebi, utihnuo je, nevidljivo se mnoštvo rasplinulo u zraku.
Okrenuo se i vidje Isusa, koji ga je dotad slušao oslonjen o zid - preneražen i
zadivljen.
„Zarad Krista... ali ne tebe, meštre Lazare, nego pravoga, moga Krista!“
Isus stade ridati; nije se više mogao suzdržati. Crnčić mu priđe, te reče:
„Zašto plačeš, Isuse iz Nazareta?“
„Tajni moj druže,“ šapnu Isus, „nađi mi nekoga tko se ne bi rasplakao videći
jedini puta spasenja svijeta.“
Pavao siđe s onog kamena - iz prorijeđene kose na tjemenu para mu se dizala.
Skide sandale s nogu, udari jednom o drugu da strese prašinu, nazuje ih, te da će
put dvorišnih vrata, a onda vidje Isusa, duboko potištenog, nasred dvora.
„Otresao sam prašinu tvoga doma sa sandala... pa, zbogom! Neka ti, majstore
Lazare, ne uzmanjka dobra jela, boljega vina, nježnih poljubaca, a i lijepu starost
doživio. Ali, da se nisi usudio u posao mi se miješat’! Budeš li, gotov si - čuješ li me,
meštre? - gotov! Bila bi ti to vrlo pogrešna zamisao... E, baš te je bilo divno sresti:
oslobodih te se, a upravo sam to i htio - otarasit’ te se. Pa, eto, jesam i sad sam
slobodan, svoj sam gazda. Zbogom!“
Rekavši to, skinuo je rezu s vrata i jednim skokom izašao na put prema
Jeruzalemu.
„Kako li mu se žuri!“ reče crnčić, prilazeći vratima i ispraćajući Pavla ljutitim
pogledom. „Zasukao je rukave i hita poput izgladnjela vuka... taj će požderat’ svijet.
“
Okrenuo se zatim da bi ozračio Isusa svojim moćima, te ga lišio sjene kobnoga
zloduha, koji bješe sišao s neba i uzrujao ga. Isus prekorači prag i izađe nasred
ulice, te s bolom i čežnjom pogleda za pomahnitalim apostolom koji, već
poodmakavši, prijeđe u trk. Strašne uspomene i gorčina u želucu, što ih bješe posve
zaboravio, iznova uzavriješe u njemu.
Negra obuze zebnja, te mu priđe i uze ga za ruku. „Isuse,“ reče mu tiho, ali
zapovjednički, „Isuse iz Nazareta, um ti se uskovitlao. U što si se zagledao? Dođi
unutra.“
Ali Isus, nijem i problijedio, protrese svoju ruku, te odbaci anđelovu s nje.
„Uđi u dvor,“ ponovi anđeo ljutito. „Bolje ti je da poslušaš što ti govorim...
dobro znaš tko sam.“
„Ostavi me na miru!“ zagrmi Isus, i dalje prateći očima Pavla, koji mu je
nestajao u daljini.
„Želiš li poći s njim?“
„Ostavi me na miru!“ uzviknu ponovo Isus. Osjetio je naglu studen, zubi mu
zacvokotaše.
„Marijo,“ pozva ju crnčić, „Marto!“ - uskliknu, grabeći Isusa čvrsto oko pojasa,
da mu se ne bi oteo.
Obje ga žene čuše, te istrčaše - s buljukom djece za sobom. I vrata okolnih kuća
320
se pootvaraše, a susjedi pritrčaše i okružiše Isusa ukopanog nasred puta, blijedog
kao krpa. Najednom zakoluta očima i bez riječi se složi na zemlju.
Osjetio je da ga dižu, nose u postelju, prskaju mu sljepoočnice ružinom
vodicom, stavljaju rubac namočen octom pod nos... Kad je otvorio oči, vidje svoje
žene i nasmiješi im se - a kad je krajičkom oka ugledao crnčića, sklopi ruke i reče
mu molećivo:
„Dobro me drži, ne daj da odem. Dobro mi je tu gdje sam.“

33
Isus je sjedio pod starom odrinom u svom dvoru, sijede brade spuštene niz gole
grudi. Pasha bijaše, pa se okupao, namiri- sao kosu, bradu i pazuha, te se presvukao
u čistu odjeću. Dvorišna vrata bjehu zatvorena, a nikoga uza nj - žene, djeca i
unuci igrali su se u stražnjem dijelu kuće. Crni dječačić, pak, koji se u zoru bješe
ispeo na krov, gledao je odande put Jeruzalema, mučaljiv i mrzovoljan.
Isus pogleda svoje ruke: od ramena do zapešća bjehu mu se strahovito
otromboljile, dok mu šake postadoše same kvrge. Tamnomodre vene izrazite kao
da će iskočiti iz kože, a na dlanovima čudni tragovi rana, sve nezamjetniji na putu
nestajanja. Odmahnuo je sijedom glavom, namrštio se grubim crtama lica i
uzdahnuo.
„Kako li brzo godine prođoše... kako ostarjeh! A ne samo ja, nego i moje žene,
drveće oko kuće, pa i vrata na njoj, prozori, kamene ploče po kojima gazim.“
Užasnut tom spoznajom, sklopio je oči i učini mu se da čuje protjecanje
vremena poput rijeke što teče iz visoka izvora — njegova uma — pa niz vrat, leđa,
prsa, kukove i bedra... sve do stopala.
Začuvši nečije korake u dvoru, otvorio je oči — bješe to Marija. Vidjela ga je
utonulog u misli, te prišla i sjela uz njegove noge; Isus joj se zagleda u kosu, nekoć
crnu kao gavranovo pero, sada bijelu kao i njegova. Obuze ga beskrajna nježnost: u
mojim je rukama posijedjela, u mojim...
Sagnuo se, te joj reče: „Sjećaš li se, voljena Marijo, pamtiš li koliko su puta laste
doletjele od onoga blagoslovljenog dana, kada prekoračih prag vaše kuće da bih
njezin domaćin postao i kao muž ti u utrobu prodro? Koliko smo puta sijali
zajedno, požnjeli, vinograd obrali, masline pokupili? Posijedjela ti je kosa, najdraža
Marijo, kao i odvažnoj Marti.“
„Jest, ljubljeni, posijedjeli smo,“ odgovori ona. „Prođoše godine... Lozu pod
kojom sjedimo zasadili smo one godine kad naiđe onaj prokleti grbavac, koji baci
čini na te i u nesvijest te sruši, sjećaš li se? A koliko se već godina sladimo grožđem
s nje?“
Negro spuznu s ruba krova i stade preda njih, bez riječi. Marija se diže i ode;
nije voljela to čudno usvojenče, koje nije odrastalo ni starilo - nikad ne bješe
načistu s tim je li čeljade ili duh... zloduh, pače, koji im jednom uđe u kuću da ju
nikad ne napusti. Osobito je zazirala od njegovih prodornih zvjeravih očiju i tajnih
noćnih razgovora s Isusom.
Crnčić mu priđe, u očima mu - kao i gotovo uvijek - podrugljiv smješak; iskesio
321
se, otkrivajući oštre, blještavo-bijele zube, te će tiho:
„Isuse iz Nazareta, kraj se primakao.“
„Kakav kraj?“ Isus će iznenađeno ga pogledavši.
„Kraj se bliži...“ opet će crni dječak pokazujući mu prstom preko usana da ne
diže glasa; čučnuo je preda nj, cerekajući se.
„Hoćeš reć da me ostavljaš?“ upita Isus, najednom osjetivši da ga ta pomisao
raduje i donosi mu golemo olakšanje.
„Jest, kraj dođe... a što se smiješiš, Isuse iz Nazareta?“ „Sretan ti put. Dobih od
tebe sve što sam htio - ne treba mi baš ništa više.“
„Tako li mi kažeš zbogom? Zar si tako nezahvalan? Sve godine moga truda za
te, svi napori da ti ispunim svaku želju... sva ta tlaka utaman?“
„Ako ti nakana bješe u med me umočit k’o pčelu, da oguglam od obilja,
uzaludan ti bješe trud. Pojeo sam meda koliko sam htio, koliko sam mogao... ali mi
se od njeg’ ne razviše krila.“
„Kakva sad krila, vidovnjače?“
„Duša!“
„Kukavče, misliš da imaš duše?“ Negro će uza zloban grohot. „Imam! A njoj ne
treba ni anđela čuvara, ni crnčića potrčka
 slobodna je.“
Anđeo čuvar se razbjesni. „Buntovniče!“ siknu, te uze kamen iz kaldrme, zdrobi
ga među dlanovima i rasu prašinu zrakom.
„Neka ti bude,“ procijedi, „vidjet ćemo još!“ Zatim krenu prema vratima, nižući
kletve sebi u bradu.
Očajnički krici odjeknuše, začu se zapomaganje, naricanje... njištanje konja,
topot mnoštva u bijegu. „Jeruzalem gori!“ vikala je svjetina. „Osvojiše Jeruzalem!
Propadosmo!“
Rimljani su mjesecima opsjedali grad, ali su se Izraelićani uzdali u Jahvu,
vjerujući da nisu u pogibelji - da se sveti grad ne može ognjem razoriti, te da stoga
smiju biti neustrašivi pod zaštitom anđela sa žezlom nad svakim njegovim vratima.
A sad...
Žene su mahnito jurile ulicama kosu čupajući, a muškarci halje razdirali,
zazivajuć’ Boga da se ukaže. Isus se diže, uze Mariju i Martu za ruke, uvede ih u
kuću i zabravi vrata.
„Zašto plačete?“ reče im suosjećajno. „Zašto se opirete Božjoj volji? Počujte što
ću vam kazat’ i odagnajte strah. Vrijeme je požar, žene moje ljubljene: vrijeme je
vatra, a Bog drži ražanj na kojem svake godine okrene pashalnog janjca. Ove mu je
godine to janje Jeruzalem, sljedeće će biti Rim, one za njom...“
„Joj, ne govori ništa, Učitelju,“ vrisnu Marija. „Zaboravljaš da smo žene, slaba
bića.“
„Oprosti, Marijo,“ Isus će samoprijekorno, „smetnuo sam to s uma. Kad srce
krene uzbrdicom, zaboravlja... nema milosti.“ Dok je tako zborio, s ulice se začuše
nečiji teški koraci, zatim dahtanje, te udarci batinom po vratima.
Crnčić skoči na noge i dohvati zasun, pogleda Isusa i nasmiješi se podrugljivo:
322
„Da otvorim?“ upita, jedva se sustežući da ne prasne u grohot. „Evo ti starih
drugova, Isuse iz Nazareta.“
„Mojih starih drugova?!“
„Sad ćeš ih vidjeti!“ uskliknu Negro i širom rastvori vrata. Na pragu se pojavi
nekoliko žguravih starčića, oronulih i neprepoznatljivih - navališe u dvor jedan se
na drugog naslanjajući, kao da bjehu slijepljeni, pa da se ne mogu odijelit’ jedan od
drugoga.
Isus učini korak prema njima i stade; htjede u prvi mah ruku pružiti da im
poželi doborodošlicu, ali mu se istom duša uruši pod bremenom nepodnošljive
gorčine, sažaljenja i gađenja. Spontano je stisnuo šake i zastao, ćuteći kako od te
skupine dolazi težak vonj dima od izgorjela drva, osmuđene kose i gnojnih rana.
Crnčić se uspne na kamen za uzjahivanje na konja, obuhvati ih pogledom i zlobno
se isceri.
Koraknuvši prema nezvanim posjetiteljima, Isus se obrati starcu koji je posrtao
pred ostalima. „Ti, prvi... priđi amo. Stani tu dok ne razgrnem ruševine vremena i
ne sjetim se ‘ko si. Srce mi se uznemirilo, ali ta izobličena tjelesa, oči pune
beznađa... ne prepoznajem vas.“
„Zar mene ne prepoznaješ, Učitelju moj?!“
„Petre!... Zar si ti ona stijena na kojoj nekoć, u mladosti- ludosti, htjedoh crkvu
moju sagraditi? Kako li si propao, sine Jonin!... Ma kakva stijena - spužva puna
rupa.“
„Godine, Učitelju moj...“
„Koješta! Kakve godine? Ne možeš na njih svalit’ — dok se duša uspravno drži,
ona tijelo podupire i ne dopušta im da ga dodirnu. Duša ti je oronula, Petre, tvoja
duša!“
„Sustigoše me sve nevolje ovoga svijeta. Bjeh se oženio, djeca mi se narodila,
ranjavan bio... vidio Jeruzalem u plamenu... a čovjek sam običan, pa me sorilo.“
,,Jes’... čovjek si, pa te urušilo,“ promrmlja Isus sućutno. „Jadni moj Petre, u
svijetu kakav je danas, trebaš bit’ Bog i Vrag da bi izdur’ö.“
Obrati se zatim sljedećemu, koji se bojažljivo pojavio preko Petrova ramena: „A
ti? Nos ti odsjekoše... Čovječe, glava ti je k’o
mrtvačka lubanja - same rupetine. Kako misliš da te mogu prepoznat’? Nego,
drugaru, reci nešto... kaži ‘Učitelju!’ pa ću se možebit sjetit ko si.
Poharan stvor kriknu „Učitelju!“, pognu glavu i umuknu. „Jakov! Zebedijin
najstariji sin, onaj gorostas trezvena uma?!“ „Njegovi ostaci, Učitelju,“ Jakov će
tugaljivo. „Strašna me oluja poharala... kobilica mi se skršila, oplata raspucala,
jarbol pao... k’o podrtina se luci vratih.“
„Kojoj luci?“
„Tebi, Učitelju.“
„A što bi’ ja mogao učinit’ za te? Nisam ti ja škver, gdje bi te se dalo pošuperit’.
Nije mi to lako izustit’, ali je uprav’ tako, Jakove: jedina tvoja luka sad je morsko
dno. K’o što bi tvoj otac znao reć’: nije nego kako ti ja kažem.“
Preplavljen osjećajem tjeskobe i tuge, obratio se sljedećemu urušenom starčiću:
323
„A ti tamo? Da ti, sparušeni kolče za lozu — da nisi nekoć Natanijel bio? Nešto si
mi se rasklimao... Ta, vidi tu nabranu kožu, opušten trbuh, prazan podbradak - sve
visi s tebe! A gdje nestadoše mišići, Natanijele? Ništa ne ostade osim kostura s
nešto kožurine. Jes’ - k’o skela bez građevine, ali... što će ti više, i takav možeš na
nebo.“
„Kakvo nebo?!“ razjari se Natanijel. „Nije me dovoljno zla snašlo što mi
odsjekoše uši, prste... jedno oko izbiše - nego ostadoh i bez svega čime si nas
obrlatio: slave, uznositosti, sjaja kraljevstva nebeskog. Svega čime nas opi... ma se,
bogme, istrijeznismo. Što ti, Filipe, veliš - imam li pravo?“
„A što da ti kažem, Natanijele,“ oglasi se starčić skriven u sredini skupine. „Što
da ti kažem, brate moj... ja, koji te nagovori’ da nam se pridružiš?“
Isus sažaljivo kimnu glavom i uze za ruku sparušenog čovječuljka, koga nekoć
Filip zvahu. „O, kako te bjeh zavolio, Filipe... najboljeg od svih pastira, jer ovce ne
imaše. Samo si čobanski štap nosio i njime zrak natjerivao, noćni vjetar na pašu
izgonio. U tvojoj si mašti ognje palio, goleme kotlove na njih stavljao, mlijeko u
njima kuhao i slijevao ga s planina u nizine da se sirotinja napije. Cijelo ti imanje u
srcu bijaše, a izvan njega bijeda, poruga, samoća i glad. To je značilo moj učenik
biti!... Filipe, Filipe, ponajbolji među pastirima, kako li propade! A žudio si za
pravim ovcama, onima čiju vunu i meso možeš rukom opipat’ - i to te poždera!“
„Gladujem,“ odvrati Filip. „Što mi možeš reć’?“
„Misli na Boga, pa će ti se napunit’ trbuh!“ reče mu Isus, najednom kamena
srca.
Okrenu se potom ostarjelom grbavcu, koji se bješe srušio u korito za zalijevanje
vrta i tako ostao, dršćući cijelim tijelom. Podigao ga je, razdrljio dronjke što su ga
pokrivali, digao mu kosu s obrva, ali ga nije mogao prepoznati. Ipak, dok mu je
micao vlasi, vidje mu velika obješena uha - i od starosti pohabano pero za desnim,
te se grohotom nasmija.
„Ma, dobro mi došao, klempavi,“ pozdravi ga. „Na što li ti spadoše one goleme
uši, uspravne i runjave k’o u tovara, a naćuljene k’o zečje... vazda u strahu,
znatiželji i gladi za riječju. Dobro mi došle crne žvrljotine, tintarnico mješte srca!
Škrabaš li još išta, Mateju, pisarino moja? Vidim da ti je pero, premda skršeno, još
za uhom... zar si ratovao njime, koristeći ga kao koplje?“
„Što se sprdaš sa mnom?“ ovaj će s gorčinom na ustima. „Zar mi se nikad nećeš
prestat’ izrugivati? A sjeti se kako sam veličanstveno bio počeo ispisivati tvoje
rodoslovlje... ufajuć’ se da ću, uza te, i ja u besmrtnost kročiti. A sad, pogubi paun
perje - jer paun i ne bješe, nego omitarena kokoš. Grdne li štete moga truda!“
Isus osjeti kako mu klecnuše koljena. Sagnuo je glavu, ali ju odmah i uspravi,
razdraženo upirući prstom u Mateja.
„Umukni!“ zaprijeti mu. „Kako se samo drznu!“
Uto se neki olinjali razrok starčić progura Natanijelu između štula, te se skvrči
pred njim. Isus se okrenu, vidje ga i odmah prepozna.
„Toma, nevjerno moje čedo, dobrodošao! Gdje li zube posij a? Kamo li ti se
djenuše one dvije dlake s glave? Kojem li jarcu iščupa tu masnu četkicu što ti visi s
324
brade? Dvoličnjak sa sedmorim očima, vazda nepovjerljiv... “ko bi to mogao bit’
nego Toma?“ „Glavom i bradom! Samo mi zubi fale - poispadaše usput - i one dvije
vlasi. Sve ostalo, na okupu.“
„A pamet?“
„Pijevac bio, pijevac ostao. Penjem se na hrpu gnoja dobro znajuć’ da ne
donosim sunce, ali svejedno kukuriječem svake zore - jer znam kad je pravi tren da
se kukurijekne.“
„I ti si se, junačino nad junačinama, tukao za spas Jeruzalema?“
„Ja da se tučem? Nisam toliki blesan! Igrao sam se proroka.“ „Proroka?! Zar
takvomu mravu krila izrastoše? A jel’ te Bog nadahnuo - ii’ otpuhao?“
„Kakve on veze ima s tim? Pamet je moja, sama samcijata, tajnu nababrljala.“
„Kakvu sad tajnu?!“
„Što znači bit’ prorok. I tvoja je svetost to nekoć znala, ali cijenim da je
zaboravila.“
„Dobro, lukavi Toma, podsjeti me - možda mi opet ustreba. Dakle, što je
prorok?“
„To ti je onaj koji, kada svi padnu u očaj, ponudi nadu - a kad se svi ponadaju,
on očajava. Pitaš me zašto? Zato jer je razvalio veliku tajnu: da se kolo okreće.“
„Opasno je čeljadetu s tobom razgovarat’, Toma,“ reče Isus namignuvši mu. „U
tvojim sitnim zvjeravim i razrokim očima nazirem repinu, dva roga i žarki žižak
svjetla što sažiže.“
„Pravo svjetlo sažiže, Učitelju, znaš ti to dobro... ma griješiš sažalijevajuć’ se
nad ljudima. Srce ljudsko suosjeća, zato se svijet i urušava u tminu - al’ je um
nemilosrdan: stoga je svijet u vječnom požaru... Ah, daješ mi znak da umuknem - i
pravo imaš, zašutjet ću. Zar da otkrivamo takve tajne pred ovim priprostim
dušama? Nitko ih od njih ne može podnijet’ osim njega.“
„Koga njega?“
Toma se povuče natraške do dvorišnih vrata i pokaza mu
ali ne dodirujući ga, ljudeskaru s onu stranu praga, nalik stablu vremenima
poharanom, gromovina spaljenih grana.
„Njega!“ reče, uzmakavši u istom trenu. „Jude!“ Samo se taj još uspravno drži.
Pripazi se, Učitelju, pun je sile, taj se nikom nije povinovao. Blago s njim govori,
umili mu se... jer, gle, tvrda mu tikva od bijesa paru pušta.“
„Dobro... pa ćemo, da bismo izbjegli da nas taj divlji pustinjski lav ugrize,
uputit’ na nj pripitomljenoga. Na što li smo spali...“
Zatim će, povišenim glasom: „Judo, brate moj, vrijeme je kraljevski tigar
ljudožder, ali nisu njemu ljudi dovoljni - taj pustoši gradove, kraljevstva, pa i...
prosti mi, Bože... same bogove. Tebe, pak, vrijeme kanda nije dodirnulo! Srdžba
tvoja neće da umine - ne, ti nikad nisi sklopio primirje sa svijetom. Još nazirem
neotupljen nož u tvojim njedrima, u očima ti vidim mržnju, bijes i ufanje, žestoke
ognje tvoje mladosti... Dobrodošao!“
„Judo, zar ne čuješ?“ promrmlja Ivan, koji se bješe bacio pred Isusove noge.
Neprepoznatljiv bijaše, duge bijele brade i s dvjema dubokim ranama, na obrazu i
325
vratu. „Judo, ne ču li? Učitelj te pozdravlja, uzvrati mu!“
„Zadrt je i tikve k’o u mazgova,“ oglasi se Petar. „Taj će sva usta izgrist’ da ne bi
progovorio.“
Isus, pak, priđe svomu starom divljem prijatelju očima prikovan za njegove, te
mu se obrati blagim glasom: „Judo, nekakve mi brbljave ptice-glasonoše kuću
nadletješe, pa neke vijesti ispustiše, što mi u dvor padoše. Po njima, ti se kanda u
brda odmetnu, te zarati protiv ugnjetača, domaćih i stranih. Onda siđe do
Jeruzalema, pohvata saduceje izdajnike, veza im crvene vrpce oko vratova, te ih
pokla k’o janjce na oltaru Boga Izraelovog. Velika si ti duša, Judo, ma očajna i
mračna... otkad se rastadosmo, ne vidje jednoga dana dobrote. Judo, brate moj,
silno si mi nedostajao. Dobrodošao!“
Ivan bješe nastavio promatrati Judu užasnutim pogledom, videći da još grize
usne kako ne bi riječ rekao. „Neće taj gusti dim nikad prestat’ kuljati nad njegovom
glavom,“ promrmljao je sebi u bradu i vratio se ostalima.
„Pripazi se, Učitelju,“ reče Petar. „Promatra te iz svakoga kuta i procjenjuje s
koje bi te strane napao!“
„Judo, tebi govorim, brate moj,“ nastavi Isus. „Zar me ne čuješ? Lijepo te
pozdravljam, a ti nikako da položiš ruku na srce i kažeš ‘Dago mi je da te vidim!’ Je
si li oglušio od patnje u Jeruzalemu?... Ne grizi usne - muško si, pa podnesi, a i da
mi nisi zapao u bugarenje. Ti si svoju dužnost valjano ispunio. Te duboke rane po
tvojim rukama, grudima, obrazu - a sve sprijeda - potvrđuju da si se tukao kao lav.
Ali što može čovjek protiv Boga? Jer, ratujući za spas Jeruzalema, protiv Boga si se
borio. Još je davnih godina sveti grad u njegovim nakanama u pepeo pretvoren.“
„Gle, primače mu se na korak,“ promrmlja Filip, sve ustrašeniji. „Utisnuo je
glavu među ramena, kao bik... sad će ga udarit’!“ „Maknimo se mi ustranu, momci,
“ reče Natanijel. „Evo na! Diže šaku...“
„Učitelju, Učitelju, čuvaj se!“ kriknuše Marija i Marta stupivši bliže.
Isus, međutim, nastavi mirno govoriti - premda su mu usne počele zamjetno
drhtati.
„I ja sam se tukao najbolje što sam mogao, Judo, brate. U mladosti krenuh, kako
i priliči mladu čovjeku, svijet spašavat’, a kasnije, kad mi je um dozorio, priklonih
se ponašanju odraslih... prilagodih se. Bacih se na posao: zemlju sam orao, bunare
kopao, lozu i masline sadio. Uzeh ženu u naručje i porod stvorih - pobijedili smrt.
Nisam li ti uvijek govorio da ću... i održa’ ti riječ: pobijedio sam ju!“
Juda se najednom ote s lanca, razgrnu Petra i žene koji bjehu stali preda nj,
unese se Isusu u lice i divlje kriknu iz dubine grudi: „Izdajico!“
Svi se okameniše, a Isus problijedi i stavi ruke na prsi.
„Ja?! Jel’ ja?“ šapnu. „Opaku si riječ izrekao. Povuci ju!“ „Izdajico! Bjegunče!“
Sparušeni starčići problijediše i dadoše se u bijeg — Toma je prvi izletio na
ulicu. Žene ostalima prepriječiše put.
„Ne uzmičite, braćo! Sotona diže ruku na Učitelja, udarit će ga!“ poviče Marija.
I Petar jurnu put vrata, ne bi Ii umakao, ali ga Marta dograbi za šiju.
„A kamo bi ti?“ reče mu oporo. „Hoćeš li ga se još jednom odreći?“
326
 „Ne bi’ se ja u ovo miješ ö,“ sa zebnjom će Filip. „Iskariot ima moćnu ručetinu, a
ja sam star. Ajd’mo mi, Natanijele.“
Juda i Isus stadoše licem u lice. S tijela riđobradoga para se dizala, vonjajući
znojem i gnojnim ranama.
„Izdajniče! Pobjegunče!“ zaurla ponovo. „Na križu ti mjesto bješe. Ondje ti Bog
Izraelov odredi ratni raspored. Al si se usprpao, pa kada smrt diže glavu da te
pogleda, kidnu glavom bez obzira. Sakri se Mariji i Marti pod suknje. Kukavče!
Promijenio si ime i lik, lažni Lazare, sve da bi se spasio!“
„Judo Iškariotski,“ u tom se trenu oglasi Petar (žene mu bjehu razbudile
smjelost), „čuj me, Judo, jel’ se tako razgovara s Učiteljem? Zar nemaš nimalo
poštovanja spram njega?“
„S kojim učiteljem?!“ riknu Iskariot, udarivši pesnicom desne u dlan lijeve ruke.
„On? Zar nemate oči, pa da vidite... pameti da prosudite? On učitelj?! Što nam je
nekoć naprič ö, a što je od toga ostvario? Gdje mu je anđeoska vojska, za koju kaza
da će sletjet’ i spasit’ Izrael? Gdje mu je križ, uz koji smo se trebali na nebesa
uspet’? Kad ga vidje, ovaj se lažni Mesija smeo i u nesvijest srušio... a onda ga ove
gospe uzeše da im djecu naklepa. Veli da se tukao, i to hrabro... Jes’, šepurio se k’o
kopun, ali je tvoje mjesto, bjegunče, na križu bilo, k’o što znaš. Ima drugih da oru
jalova polja i opasuju usidjelice, a tvoja je dužnost bila da skončaš na križu - i to ti
jasno kažem! Hvastaš se da si pobijedio smrt - a čime?! Djecom, zalogajem boga
podzemnoga svijeta? Pukim zalogajem! Sto ti je dijete, ništa nego objed anđelu
smrti. Pretvorio si sama sebe u njegovu mesnicu, pa mu isporučuješ obrok za
obrokom.
Izdajnice! Pobjeglico! Kukavico!“
„Judo, brate moj,“ Isus će poluglasno, sav se tresući. „Pokaži malo
razumijevanja.“
„Srce si mi slomio, sine drvodjeljin,“ zaurla Juda, „a htio bi da pokažem
razumijevanja! Dođe mi da naričem k’o udova i udaram glavom o stijenje. Proklet
dan kad si se rodio, onaj kada mene mati porodi, a nadasve ura kada te sreto’ i kad
mi srce ufanjem ispuni! Kakva li ono radost bješe, kakav osjećaj slobode i
ispunjenosti, kada bi na čelo stao i poveo nas propovijedajući o nebesima i zemlji!...
Grozdovi su se činili veličine dvanaestogodišnjeg dječaka, znali smo se zasitit’
jednim zrnom žita. Jednoga samo dana imali pet hljebova, a nahranismo tisuće i još
nam preteče dvanaest košara. A tek zvijezde: kojeg’ li blještavila, koje li poplave
svjetla na nebu! Ne bjehu to zvijezde, nego anđeli... ma, ne ni oni, nego mi - tvoji
učenici. Svitali smo i zapadali, a ti nam bješe u sred sredine k’o sjevernjača, mi oko
tebe u kolu razigrani! U naručje si me uzeo - sjećaš li se? - i molio me ‘Izdaj me,
izdaj! Moram biti razapet i uskrsnuti, eda bi’ svijet spasio!’“
Juda predahnu na tren, a od naprezanja mu se rane otvoriše i gnoj stade iz njih
curiti. Starčići, nagruvani jedan do drugoga, upinjali su se ne bi li se sjetili onoga o
čem je govorio i vratili se u život.
Suza zablista u Judinom oku. Ljutito ju je obrisao, te nastavio urlati - bjelodano
još ne bješe ispraznio srce. „‘Ja sam jaganjac Božji’, blejao si. ‘Ja idem na klanje da
327
bi’ svijet spasio. Judo, brate moj, ne boj se... smrt predstavlja vrata besmrtnosti - i
moram proći kroza njih. Pomozi mi!’ A ja sam te toliko volio, tako ti vjerovao, da
reko’ ‘Da!’ i izdado’ te. A ti... ti...“
Pjena mu je udarila na usta. Zgrabio je Isusa za ramena, žestoko ga protresao i
pritisnuo uza zid. Opet je počeo urlikati: „Što uopće radiš ovdje? Zašto nisi bio
razapet? Kukavice! Izdajniče! Pobjeguljo! To ti je sve što si u životu postigao?... Zar
nemaš srama. Još te jednom pitam, s podignutom pesti: Zašto si kidnuo s križa?“
„Ušuti! Smiri se!“ zavapio je Isus... a krv mu poteče iz svih pet rana.
„Judo Iškariotski,“ opet se umiješa Petar, „zar nemaš milosti? Pogledaj mu ruke,
stopala... stavi mu ruku na grudi, ako ne vjeruješ. Krvari!“
Juda se usiljeno nasmije, onda pljune na zemlju, te poviče: „E... drvodjeljin sine,
baš mi ne daš da se istutnjim, jel’? Očito te tvoj anđeo čuvar i noćas posjetio.“
„Moj anđeo čuvar...“ promrmlja Isus stresavši se.
„Da, tvoj anđeo čuvar - Sotona! Narisao ti je krvave mrlje na rukama, nogama i
boku, kako bi prevario cijeli svijet, a i samoga sebe. Sto si tako blenuo u me? Što ne
odgovaraš? Kukavelju! Izdajice! Povrh svega, bjegunče s bojnoga polja!“
Isus zatvori oči - osjetio je da gubi svijest, ali se nekako održao na nogama.
„Judo,“ progovori drhtavim glasom, „uvijek si bio svojeglav i divlje naravi, nikad se
nisi srodio s ljudskim ograničenjima. Zaboravljaš da je duša u čovjeka kao strijela -
koliko god ju izbacio put neba, uvijek padne natrag na zemlju... a život na zemlji
podrazumijeva odbacivanje krila.“
Čuvši to, Juda je doslovce pobjesnio. „Sram te bilo!“ zaurlao je. „Je li ti to
najbolje što si smislio, sine Davidov, sine Božji, Mesijo?! Život na zemlji, ako nisi
znao, jest blagovati hljeb i u krila ga pretvoriti — vode se napiti i u krila je
pretvoriti. Smisao života na zemlji je u širenju krila... a tako si nam i ti govorio,
izdajico. Nisu to moje riječi, nego tvoje: samo te podsjećam, ako si ih slučajno
zaboravio!“
„Mateju, gdje si, škrabalo? Ovamo dolazi! Odmotavaj svitak, vazda ti je u
njedrima... baš k’o meni nož. Odmotavaj tu kožurinu, a premda je požderaše
godine, moljci i tvoj znoj, nešto se još dade vidjeti. ‘Ajde, otvaraj svoje pisanije i
čitaj, da bi plemeniti gospodin, o kojem se radi, čuo svoje riječi i sjetio ih se. Ono
kako mu jedne noći dođe značajan jeruzalemski plemenitaš, imenom Nikodem, te
ga u potaji upita: ‘Tko si ti? Sto si to naumio?...’ A ti, drvodjeljin sine, odgovori mu
- pamtiš li? - da krila kuješ! Kad si to rek’ö, svi osjetismo kako nam na leđima
izrastaju. A do koje
 si mudrolije sad stigao, ti operušani kokote? Cviliš tu kako život na zemlji
podrazumijeva odricanje od krila. Uh!... Gubi mi se s oči, kukavče! Kad život ne bi
bio od munja i gromova, što bi mi onda? Ne prilazite mi, Petre, ti prevrtljivče, ni
Andrijo, ljepoduše. I dosta dernjave, žene! Neču ja njega... Zašto bi’ dig’ö ruku na
nj, kad je već mrtav i pokopan? Jes’, drži se na nogama, još govori, plače... al’ je
mrtav. Lešina! Neka mu Bog ‘prosti, jer ja ne mogu. Dabogda mu krv, suze i pepeo
Izraelov na glavu pali!“
U tom trenutku uzbuđenu starčad snaga izdade i svi se složiše u hrpu na tlu.
328
Pamćenje im se bješe razbudilo: opet su se osjećali mladi, sjećali se kraljevstva
nebeskoga, prijestolja, uzvišenosti... pa najednom stadoše naricati. Ridajući i
lelečeći, glavama su o kamenje tukli.
I Isus počne suziti, te zavapi: „Judo, brate... oprosti mi!“ Htjede se baciti
riđobradom u zagrljaj, ali ovaj odskoči, te ispruži ruke, ne dopuštajući Isusu da mu
priđe. „Da me ni dirnuo nisi!“ dobaci mu gnjevno. „Ni u što više ne vjerujem... i ni
u koga. Srce si mi slomio!“
Isus se zanjiha, te se osvrnu uokolo išteći na koga bi se oslonio. Ali, žene - u
očaju, ničice na zemlji - čupale su kosu i vrištale, dok su ga učenici promatrali s
bijesom i mržnjom. Crni dječak bješe nestao.
„Jesam... izdajnik, kukavica i pobjeg,“ tiho reče. „Sad shvaćam: propao sam.
Jest, trebao sam bit’ razapet, ali mi je uzmanjkalo hrabrosti, pa sam kidnuo.
Oprostite mi, braćo, prevario sam vas... O, kad bi’ mogao proživjet’ život još
jednom ispočetka!“ Srušio se na zemlju i stao udarati čelom o velike oblutke
kaldrme u dvoru, sveudilj zapomažući:
„Drugari, stari moji prijatelji... kažite mi blagu riječ, utješite me. Izgubljen sam,
nestajem. Ruku vam pružam... a zar se nitko ne usuđuje prihvatit’ ju, položit’ svoj
dlan na moj i reć’ mi lijepu riječ? Baš nitko? Ni ti, voljeni Ivane? Čak ni ti, Petre?“
„A zašto govorit’, kad se nema što kazat’?“ ridajući će najdraži mu učenik.
„Kakve li si čari bio bacio na nas, sine Marijin?“ „Obmanuo si nas,“ reče Petar
otirući suze. „Ima Juda pravo: riječ si prekršio. Uzaludni nam bjehu životi.“
Nato se cijela skupina gnjevnih starčića oglasi jednodušnim uzvicima krcatim
jada:
„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“
„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“
I Matej se ojadi: „Uzalud sav moj trud... baš utaman. A kako sam vješto
usklađivao moje zapise s kazivanjima i knjigama proroka! Ne bješe nimalo lako, ma
sam uspijevao. Sama sam sebe sokolio govoreći kako će u nekim budućim
sinagogama vjernici otvarati debele svitke sa zlatnim uresima i govoriti ‘Danas
čitamo iz presvetog Evanđelja po Mateju!’ Ta mi je misao krila davala, pa sam
pisao... pisao... A sad, kad se sva veličina razišla poput dima, neka sramota padne
na tvoju glavu - ti nezahvalni, nepismeni, kukavni izdajico! Trebao si bit’ raspet.
Jesi, ako ni za što drugo, onda zarad mene, da moje pisanije ne budu lišene svrhe i
smisla. Jest, na križ si trebao!“
Još se jednom s hrpe sparušene starčadi začu jednoglasno jadikovanje i ruženje:
„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“
„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“
U tom se času Toma vrati kroz dvorišna vrata. „Učitelju,“ poviče, sad kada te
svi napustiše i pogrdama te blate, ja te neću ostavit’. Ne, ja te ne ostavljam - prorok
Toma ostaje uza te! Ne rekosmo li da se kotač okreće?... E, pa stoga ti neću leđa
okrenut’
 jer čekam da se kolo okrene.
Petar se diže, te će Judi: „Iskariote, kreni prvi... vodi nas. Idemo!“
329
 Teško sopeći, starčići se pridigoše, dobacujući Isusu - koji bješe zauzeo pola
dvorišta, ležeći potrbuške, licem prema tlu i raširenih ruku - sveudilj isto:
„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“
„Kukavico! Bjegunče! Izdajniče!“
Jedan po jedan, bijesno viđajući pestima, izađoše iz dvora i nestadoše niz ulicu.
Isus zakoluta očima punim tjeskobe, te vidje da je sam. Sve bješe iščezlo:
dvorište i kuća, vrata prema ulici, samo selo... ničega ne bješe. Ništa ne ostade,
osim kamenja pod njegovim nogama - kamenja krvlju obljevenog, a podalje
nizbrdo... gomila: tisuće glava u tmini.
Svim je silama nastojati otkriti gdje se nalazi, tko jest i zašto osjeća bol. Htjede
dovršiti onaj povik, kriknuti LAMA SABAHTANIL. Pokušao je pokrenuti usne, ali
nije mogao. Smračilo mu se pred očima, nesvjestica ga je svladavala - učini mu se
da ga nekakav vrtlog nosi nadolje, da nestaje.
Ali najednom, dok je tako ponirao u ništavilo, mora biti da se netko dolje na tlu
smilio na nj, jer vidje pred sobom trstiku sa spužvom namočenom u ocat - taj netko
mu je njom dodirnuo usne i nozdrve. Duboko je udahnuo gorko-kiseli miris,
živnuo, udahnuo što je više mogao, pogledao put nebesa i ispustio ojač- nički krik:
LAMA SABAHTANI!
Odmah zatim je oborio glavu, posve iscrpljen.
Osjećao je strahovite boli u rukama, stopalima i oko srca. Pogled mu se na tren
razbistrio, te vidje trnovu krunu, krv, križ... a dvije zlatne naušnice i dva niza
blistavo bijelih oštrih zuba blje- snuše u pomračenomu sunčevom svjetlu. Onda je
čuo zloban i podrugljiv smijeh, onih naušnica i zuba nestade... Isus ostade visjeti u
zraku, sam samcat.
Glava mu klonu, ali se najednom sjetio gdje je, tko je i zašto osjeća bol. Obuze
ga neopisiva i nesputana radost - jer ne bješe on kukavica, izdajnik, bjegunac! Ne,
razapet bješe, na križ čavlima pribijen. Časno se ponio do samoga kraja, održao je
riječ... a u trenutku kad je uskliknuo ELI! ELI! iskušenje ga spopade i na djelić
sekunde u zabludu odvede. Sva ona veselja, vjenčanja i djeca lažni bjehu —
jednako kao i oronuli starčići, koji su mu vikali da je izdajica, kukavac, pobjeg. Sve,
ama baš sve to bjehu prividi što ih Đavao posla - a njegovi učenici bjehu živi i puni
zanosa. Razišli su se zemljama i morima najavljujući dobru vijest. Sve se odigralo
kako je trebalo, slava budi Bogu!
Trijumfalno je kriknuo: IZVRŠILO SE!
I jest, kao što bi na mjestu bilo i da je rekao: Počelo je.

KRAJ

KIKA
330