SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTET ORGANIZACIJE I INFORMATIKE

VARAŽ D I N

Ana Katarina Kolarić

Autizam u nastavi
Seminarski rad

Varaždin, 2017.
 SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FAKULTET ORGANIZACIJE I INFORMATIKE
VARAŽ D I N

Ana Katarina Kolarić

Studij: Informatika u obrazovanju

Autizam u nastavi
Seminarski rad

Kolegij: Psihologija učenja i poučavanja

Mentor: Mr. sc. Vesna Ciglar

Varaždin, svibanj 2017.

 Sadržaj

Sažetak...............................................................................................................................I
1. Uvod..........................................................................................................................1
2. Učenici s teškoćama u razvoju sa spektra autizma....................................................3
3. Proces obrazovanja autističnih ustanova...................................................................6
3.1. Zakonodavni okvir.............................................................................................7
3.2. Kako se poučavaju učenici iz spektra autizma?.................................................8
4. Autistični učenici na području Republike Hrvatske................................................11
5. Zaključak.................................................................................................................13
Literatura.........................................................................................................................14
 Sažetak

Cilj ovog seminarskog rada je upoznati se sa pojmom autizma, njegovim

karakteristikama i poremećajima. Danas se autistični poremećaj sve više pojavljuje. Sve
više ljudi boluje od autizma. U Republici Hrvatskoj 12 000 ljudi boluje od autizma,
uključujući djecu i odrasle. Autizam je poremećaj ponašanja koji sve češće zahvaća velik
broj djece. On se javlja već u prve tri godine djetetova života. Važno je da stručnjaci i
ostale osobe specijalizirane za ovaj poremećaj, svojim savjetima i terapijama pomognu
roditeljima, ali i odgajateljima i učiteljima kako bi se oni mogli što lakše nositi s
dijagnozom, te kako bi na adekvatan način pomogli djetetu da napreduje. Kod ovakvog
poremećaja bitan je utjecaj društva, odnosno bitno je da društvo prihvati ljude s njihovim
manama. Autistična djeca nemaju razvijene socijalne vještine i često im nedostaje intuicija
ili osjećaj za druge ljude. Uzroci autizma još uvijek nisu razjašnjeni.

Ključne riječi: autizam, autistični poremećaji, nastava, poučavanje autističnih učenika

I
1. Uvod
Autistični poremećaj pervazivni je neurorazvojni poremećaj koji počinje u djetinjstvu u
većini slučajeva do treće godine života. Autizam zahvaća gotovo sve psihičke funkcije i traje
cijeli život. Za autizam je karakteristično promijenjeno ponašanje u svim područjima središnjeg
živčanog sustava (Bujas-Petković Z., Frey-Škrinjar J. i suradnici, 2010). Prema podacima u
svijetu se rodi 1 na 150 djece s nekim poremećajem iz autističnog spektra, a u Republici
Hrvatskoj danas živi oko 12 000 osoba s autizmom (Kako prepoznati autizam - osnovne
smjernice, 2015)
Sami počeci autističnog poremećaja sežu još u 1905. godinu kada je Sancte de Sanctis
opisao demenciju prekocisimu, odnosno psihozu rane dječje dobi koja uzrokuje sveukupno
psihičko i intelektualno osiromašenje u djetetu koja je prije bilo psihičko zdravo. Najčešće se
radilo o stanju dječje psihoze i o autističnom poremećaju te se brkalo sa mentalnom retardacijom
(Bujas-Petković Z., Frey-Škrinjar J. i suradnici, 2010).
Godine 1911. švicarski psihijatar Eugen Bleuler razvio je pojam autizam. Pod pojmom
autizam on je opisao jedan od osnovnih simptoma shizofrenije. Tim pojmom je označio
ponašanje shizofrenih bolesnika koji se misaono povlače u vlastiti svijet, postupno smanjuju
socijalne interakcije s ljudima u okruženju i prepuštaju se fantastičnim mislima i zatvaraju od
svijeta (Helmut, 2009).
Austro-američki psihijatar Leo Kanner i austrijski pedijatar Hans Asperger 1943. godine,
prihvaćajući pojam autizma Bleulera opisali su autistični poremećaj kod djece. Oni kažu da se
autistična djeca ne povlače aktivno u svijet fantazija, već ponajprije uopće ne uspostavljaju ili
samo ograničeno mogu uspostavljati socijalne kontakte (Helmut, 2009). Kanner pretpostavlja da
je urođena nesposobnost razvijanja komunikacije uvjetovana hladnim i odbijajućim držanjem
majke prema djetetu. Međutim, obzirom da je dvoje djece u pubertetu dobilo epileptičke
napadaje, a u troje su nađeni blaži neurološki ispadi na temelju toga bili su isključeni psihogeni
uzročni čimbenici.
Njemački psihijatar Hans Asperger, 1944. godine, ne znajući za Kannera, opisuje
sindrom kojemu daje naziv „autistična psihopatija“, poremećaj prema današnjim dijagnostičnim
kriterijima veoma sličan infantilnom autizmu (Helmut, 2009).
Autizam je ekstremno osamljivanje i samoizolacija, kao i povlačenje od socijalnih
kontakata tijekom vrlo ranog razvoja. Opsesivna potreba za nepromjenjivošću okoline i dnevne
rutine, preokupacija predmetima koji se koriste na neobičan ili nefunkcionalan način, rituali i
1
stereotipno ponašanje. Kod neke djece se može pojaviti i teško oštećenje govora, a kod drugih do
razine bizarnog nefunkcionalnog govora, koji uključuje eholaliju, perservenciju, stereotipni ili
metaforički govor i neadekvatnu upotrebu zamjenica (Kako prepoznati autizam - osnovne
smjernice, 2015).
Kod djece s autističnim poremećajem velike su individualne razlike: neki su „bolje
funkcionirajući autisti“, a neka su djeca s izrazitim teškoćama funkcioniranja kod kojih je
problem niska intelektualna razina, niska emocionalna zrelost, nerazvijen ili nedovoljno razvijen
govor i veća izraženost autističnog poremećaja (Remschmidt, 2009).
Švel (2006) govori o autizmu, ne kao bolesti, već kao stanju. On smatra da je autizam
neurorazvojni poremećaj koji proizlazi iz multifaktorskih disfunkcija razvoja centralnog nervnog
sustava.
Nikolić i suradnici (1992) autizam definiraju kao „nelagodu i povučenost u sebe,
barijera u odnosu prema drugima, ali i nelagoda za odnosom, no istodobno i strah od njega.
Autizam je nesposobnost da se u sebi pronađu razlozi vlastita postojanja, da se izgradi
minimalna sigurnost nužna u sučeljavanju s vanjskim svijetom“.
Često se kod djece s autizmom, bez obzira na dob, pojavljuje agresivnost,
autoagresivnost i destruktivnost. Razlozi takvog ponašanja mogu biti različiti, od onih zbog
nerazumijevanja okoline, do postizanja onoga što dijete želi, kao i način izražaja boli, tuge ili
očaja. Takvi oblici ponašanja izrazito su teški za dijete i njegovu okolinu (Kako prepoznati
autizam - osnovne smjernice, 2015).
Prema navedenim definicijama autizam se može definirati kao ekstremno osamljivanje i
samoizolacija, te kao povlačenje u sebe. Za autizam je karakteristično da se pojavljuje kod djece i
to tokom vrlo ranog razvoja. Kod autizma je karakteristično da se pojavljuje poremećaj
nemogućnosti uspostavljanja odnosa sa ljudima i stvarima. Odnosno, autistično dijete pokazuje
mali interes za ljude, uključujući i članove vlastite obitelji. Osnovni je problem u nedostatku
motivacije za traženjem igre, ljubavi ili drugih oblika socijalne interakcije.
Obzirom da se autizam ne definira kao bolest, već kao poremećaj, on spada u skupinu
razvojnih poremećaja karakteriziranih teškoćama u socijalnoj interakciji i komunikaciji te
ograničenim, ponavljajućim i stereotipnim obrascima ponašanja. Kod autizma simptomi su
vidljivi prije treće godine života (Summ, 2012).

2. Učenici s teškoćama u razvoju sa spektra autizma

2
 Poučavanje učenika sa autizmom veoma je složeno, iz razloga što se ti učenici znatno
razlikuju od većine ostalih učenika, po načinu učenja, komuniciranju i razvoju socijalnih vještina,
stoga njihovo ponašanje često zna biti problematično (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Metode poučavanja kod djece s autizmom nisu jednake, stoga se one tijekom vremena
mijenjaju po potrebi učenika. Kod poučavanja učenika s autizmom najčešće se preporuča i
primjenjuje vizualni pristup, odnosno vizualna pomagala. Također, kod učenja, komuniciranja i
razvijanja samokontrole autističnih učenika više puta mogu pridonijeti piktografske i pisane
upute. Sama važnost korištenja spomenutih vizualnih pomagala je u tome što se u tim
pomagalima učenici mogu služiti koliko im je potrebno, kako bi procesuirali informacije.
Vizualno potkrepljivanje pomaže pojedincu da se usredotoči na informaciju, jer vizualne
informacije nisu prolazne, kao što su usmene. Vizualna pomagala mogu se poredati od
jednostavnih, konkretnih pa sve do apstraktnih. Njihov slijed pomiče se od stvarnog predmeta ili
situacije do snimke, fotografije u boji, slike u boji, crne i bijele slike, crtanja linije, te konačno do
grafičkog simbola i pisanog govora. Predmeti su većinom jednostavni, a pomagala imaju
konkretan oblik, te su se takva pomagala u radu s učenicima s autizmom pokazala
najdjelotvornija (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Kod svakodnevnog poučavanja učenika s autizmom, potrebno je pripaziti na koji način
priopćiti informaciju o tome što rade ispravno, a što ne rade. Njima je važno da im se upućuje
pohvala za točno određeno ponašanje. Ukoliko učenik ono što radi pogrešno poveže s pohvalom,
tada može doći do praznovjernog učenja. Stoga je veoma bitno prilagoditi težinu zadatka
učeniku. Učenici s autizmom mogu biti posebno ranjivi u smislu anksioznosti i netolerantnosti te
im se tada može pojaviti osjećaj frustriranosti jer ne mogu izvršiti postavljen zadata. Zato se
povećanje težine zadataka treba događati postupno, odnosno važno je povezati gradivo,
upotrijebiti vizualna pomagala, podučiti učenika novim zadacima, pomagati mu u praćenju
informacija, osigurati mu kvalitetnu poduku te pružiti mogućnost i priliku za usavršavanjem na
području na kojem učenik pokaže osobiti interes.
Kao primjer dobre pohvale podrazumijeva se da se učeniku točno kaže ono što se misli.
Na primjer: „Ivan, dobro ti ide rješavanje ovih matematičkih zadataka.“, bitno je definirati, jer
ako se kaže „Ivan, dobro ti ide.“, učenik može protumačiti da mu dobro ide na primjer lupanje
tehničke olovke o klupu. U drugom slučaju, Ivan si može protumačiti da je lupanje tehničkom
olovkom dobro, te tu može doći do određenih problema. Stoga je, kod autističnih učenika veoma
bitno na pravilan način oblikovati pohvalu.
3
 Svaki učenik s autizmom ima individualizirani program koji je važno uskladiti i
prilagoditi prema općem rasporedu. Planirane aktivnosti poželjno je prikazati vizualnim
rasporedom, te ih objaviti na radnim stolovima učenika s autizmom ili na vidljivo mjesto kako bi
oni mogli razumjeti aktivnosti i njihove promjene. Kako bi učenik lakše prihvatio promjenu,
može mu se pomoći tako da raspored samostalno koriste te ga uputiti u vrijeme kada se aktivnost
mijenja iz jedne u drugu (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Kod rada s učenicima s autizmom, učitelji se susreću sa raznim izazovima, ali jedan od
najvećih je razvijanje komunikacijskih vještina. Većina učenika s autizmom ne razvije vještine
komuniciranja, pa je prioritet da se učenicima s autizmom pruži pomoć u razvijanju
komunikacijskih vještina, tako da ona mogu izraziti svoje želje, potrebe, te da mogu međusobno
društveno djelovati, izražavati osjećaje, buniti se, pronalaziti izlaz iz situacija koje kod njih
izazivaju averziju. Kod razvoja komuniciranja takvih učenika važno je upotrijebiti funkcionalne
govorne vještine koje se najbolje uče u socijalnom kontekstu, a razredna i školska okruženja
pružaju veliku mogućnost za razvijanje funkcionalne govorne vještine. Članovi školskog tima,
roditelji i specijalizirani stručnjaci, također moraju surađivati u prepoznavanju ciljeva i zadataka
komuniciranja autističnih učenika. Intervencije bi se trebale temeljiti na sposobnostima i
potrebama učenika, a u tome može pomoći patolog govora i jezika (Agencija za odgoj i
obrazovanje, 2008).
Djeca s autizmom imaju poteškoća u socijalnim interakcijama i vještinama, te ponekad
funkcioniraju na temelju pogrešnih percepcija koje su krute ili doslovno pretjerane. Neizostavno
područje nastavno plana i programa za učenike s autizmom je razvoj socijalnih vještina te
presudan sastavni dio svakog intervencijskog plana u svezi s mijenjanjem problematičnih
ponašanja. Kod razvijanja socijalnih vještina učenici moraju imati mogućnost sudjelovanja i
interaktivnog djelovanja s drugim osobama u različitim prirodnim okruženjima u kojima se
raspolaže s primjerenim oblicima socijalnih vještina, prirodnim uputama i poticajima te
funkcionalnim osnaživanjima.
Kod autističnih učenika važno je planiranje u svezi podupiranja učenika s autizmom i
njihovih obitelji. Potrebe koje ima autistični učenik mogu nadilaziti ovlasti školskog sustava,
stoga su pri planiranju važne uloge ravnatelja škole, razrednih učitelja, stručnih učitelja, patolozi
govora i jezika, roditelji i asistenti učitelja (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Dužnosti ravnatelja škola uključuju provođenje obrazovnih programa za sve učenike
škole, određivanje osoblja, raspodjelu sredstava unutar škole te brigu za to da učitelji raspolažu
4
informacijama koje su im potrebne za rad s učenicima određenog razreda ili programa (Agencija
za odgoj i obrazovanje, 2008). Nažalost, u Republici Hrvatskoj postoje škole koje jednostavno
nisu u mogućnosti pomoći autističnoj djeci iz razloga što nemaju dovoljno sredstava ili
jednostavno ravnatelji škola ne mare za to.
Razredni učitelji su odgovorni za odgojno-obrazovne programe svih učenika u njihovom
razredu. Ukoliko u razredu postoji autistični učenik, razredni učitelj treba surađivati s dostupnim
stručnjakom kako bi utvrdili postojanje temeljito razrađenog plana i koordiniranog pristupa
(Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Stručni učitelji su posebno educirani za rad s učenicima čije su potrebe složene. Također,
raspolažu posebnim stručnim znanjima u svezi s ponašanjem i razvojem socijalnih vještina. Može
doći do situacije kada stručni učitelj može biti pomoćni učitelj s posebnim obrazovanjem na
području ponašanja ili komunikacije. Stručni učitelji pružaju podršku razrednim učiteljima
(Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Patolozi govora i jezika raspolažu stručnim znanjima koja su potrebna za procjenjivanje
komunikativnih potreba i izradu programa rada radi poboljšanja komunikacije. Oni imaju u vidu
da su komunikativne teškoće jedan specifičan problem učenika koji imaju autizam, te imaju
važnu ulogu u zajedničkom nastojanju da se utvrde primjereni ciljevi i strategije zadovoljavanja
potreba svakog pojedinog učenika (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Obitelji, odnosno roditelji učenika raspolažu znanjem i iskustvom koje je dragocjeno pri
izradi djelotvornog programa rada u školi. Njihovo znanje je od ključne važnosti, jer oni
pronalaze načine komuniciranja i kontroliranja učenika kod kuće, a ti se načini mogu iskoristiti u
okviru škole (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Asistenti učitelja se pojavljuju samo u nekim slučajevima za rad s učenicima s
autizmom. Od učitelja se očekuje kreiranje programa za učenike s posebnim potrebama.
Međutim, ključnu ulogu u većini programa rada za učenike s autizmom imaju asistenti učitelja
koji obavljaju raznolike funkcije osobne skrbi o učeniku do pružanja pomoći u svezi s
programom obrazovanja. Asistenti učitelja često su uključeni u oblikovanje primjerenih oblika
ponašanja, razvijanje životnih vještina koje se tiču postizanja samostalnosti, omogućavanja
interakcija s drugim ljudima ili poticanje komuniciranja (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).

5
3. Proces obrazovanja autističnih ustanova
Proučavajući različitu literaturu o autističnoj djeci može se vidjeti da postoje brojne
metode terapije i edukacije autistične djece. S obzirom da se autizam može uočiti već u trećoj
godini života, za autističnu djecu je bitno da se koriste neke od metoda ili terapija. Kod metoda i
terapija najvažnije je da se metode tretmana prilagode djetetu, da se provode kontinuirano,
dugotrajno i dosljedno (Bujas-Petković Z., Frey-Škrinjar J. i suradnici, 2010).
Veoma je važno da osim stručnjaka u procesu sudjeluje cijela obitelj. Kroz tretman
autistična djeca stječu razna znanja i vještine, raznim postupcima se nastoje ublažiti ili ukloniti
simptomi. Kako bi terapija bila uspješna, potrebno je stvaranje čvrste emocionalne veze i
povjerenja između djeteta i terapeuta.
Osnova metode modifikacije temelji se na tome ako su odgovori okoline ugodni,
ponašanje će se nastaviti, a ako su odbojni, ponašanje će se promijeniti ili prilagoditi situaciji.
Nagradom ili pohvalom terapeut potiče željeno ponašanje, stoga je potrebno najviše koristiti.
Kazne treba uvoditi u dogovoru s roditeljima i to ne često, a tjelesno kažnjavanje bi se trebalo u
potpunosti izbjegavati (Bujas-Petković Z., Frey-Škrinjar J. i suradnici, 2010).
Također, poželjno je ignorirati djetetovo nedolično ponašanje radi ostvarivanja nekog
cilja. Tretman bi se trebao provoditi i u kući, a ne samo u ustanovi, jer će tako rezultati biti
dugotrajni. Jedan od tretmana je TEACHH program 1 koji je strogo individualni program i mijenja
se prema procjeni sposobnosti djece. Cilj takvog programa je usvajanje školskih znanja,
poboljšanje adaptacije, komunikacije te općenito socijalizacije djeteta. Paralelno s programom
provodi se i savjetovanje za roditelje. Kao relaksacija djetetu može poslužiti glazbena terapija.
Postoje autistična djeca koja se radije izražavaju melodijom nego govorom. Također, postoje
djeca koja likovnom terapijom izriču ono što žele (Bujas-Petković Z., Frey-Škrinjar J. i suradnici,
2010).
Terapija igrom se razlikuje od spontane igre s vršnjacima, vodi je terapeutu i ima svoj
tok. Igra služi za upoznavanje vanjskog svijeta, te njome dijete može izreći duboko prekrivene
fantazme. Za takav tretman, izrazito je važan kineziterapija koja utječe na smanjenje
hiperaktivnosti. Osim stereotipnog držanja tijela autistična djeca imaju poteškoća s
koštanomišičnim sustavom, pa je kineziterapija veoma poželjna (Bujas-Petković Z., Frey-
Škrinjar J. i suradnici, 2010).
3.1. Zakonodavni okvir
1
Tretman and Education of Autistic and Related Comunications Handicapped Children
6
 Prema Zakonu o osnovnom školstvu (NN, 59/1990.) i Pravilniku o osnovnom
školovanju učenika s teškoćama u razvoju (23/1991.), sva djeca ostvaruju pravo na osnovno
školovanje (Švel, 2006).
U koliko dijete može svladavati redovan program ili se s njima radi po prilagođenom
programu, radi se o potpunoj integraciji. Mogući je i oblik školovanja djelomična integracija,
tako da dijete obrazovne nastavne predmete svladava u posebnom odjelu, a odgojne predmete s
ostalim učenicima. Za učenike s autizmom i lakom mentalnom retardacijom može biti primjeren
poseban program, „za učenike s lakom mentalnom retardacijom“, koji se obično provodi u
posebnim školama, ali je moguće njegovo provođenje u posebnim odjelima.
Praksa je pokazala da većina učenika uključenih u ovaj oblik školovanja ne dobiva
redovitu metodičku podršku niti dodatne rehabilitacijske postupke kojima se zadovoljavaju
specifične potrebe učenika s autizmom. Neki učenici ne uspijevaju pratiti ovaj program i bivaju
uključeni u poseban program - Program osnovnog školovanja djece i mladeži s autističnim
poremećajima.
Postoje pojedinačni primjeri ove integracije zbog izuzetno velikog angažmana roditelja,
kao i velikog entuzijazma stručnjaka koji prilagođavaju metode rada djeci s autističnim
poremećajem. Učenicima s autističnim poremećajem i umjerenom, težom ili teškom mentalnom
retardacijom isključivo je primjeren poseban program koji se provodi u Centrima za autizam
(Švel, 2006).
Cilj je posebnog programa da se učenicima ponude odgovarajući edukacijski sadržaji.
Sljedeći je cilj terapijskim postupcima stabilizirati učeničko ponašanje. Oba cilja i adaptacijski i
edukacijski cilj, jednako su važna. Jedan vodi brigu o ponašanju djeteta, o njegovoj psihičkoj i
emocionalnoj stabilnosti, a drugi o usvajanju vještina i navika neophodnih u svakodnevnom
životu mlade osobe s autističnim poremećajem. Valja voditi brigu o skladnom mentalnom,
emocionalnom i socijalnom razvoju kako usmjeravati dijete k njegovoj najboljoj razini
funkcioniranja. Previsoki i za dijete nerazumljivi edukacijski ciljevi, ustrajanje na djetetu
neprimjerenim zadacima mogu rezultirati teškoćama ponašanja: ispadima agresije prema učitelju
ili drugoj djeci ili destruktivnošću. Pristupit ćemo tako da ih gledamo s obzirom na njihovu
razvojnu perspektivu i nježno ih guramo naprijed bez forsiranja samostalnosti. Na defektologu je
ozbiljna zadaća kako dozirati zadatke, kako izmjenjivati periode aktivnosti i relaksacije. Tu valja
dobro poznavati obilježja autističnog poremećaja kao i velike individualne razlike koje se javljaju
među pojedincima. Primjerice nedostatak zadataka, prevelika količina slobodnog vremena
7
također mogu rezultirati agresijom ili autoagresijom. Vrlo je velika odgovornost na osobama koja
se bave učenicima s autizmom (Švel, 2006).
U Hrvatskoj živi 8000 djece i odraslih s autizmom te nailaze na brojne poteškoće. U
posljednjih dvadeset pet godina, na državnoj i institucionalnoj razini za oboljele od autizma nije
gotovo ništa učinjeno. Skrb, njega i briga su u potpunosti prepušteni roditeljima autistične djece.
Unatoč svakodnevnom susretanju s problemima, roditelji autistične djece susreću se i s mnogim
predrasudama društva.
Najnovija istraživanja američkog Centra za kontrolu bolesti upozoravaju da broj djece s
autizmom dramatično raste. Spominje se brojka od 1 na 50 djece koju mnogi smatraju
pretjeranom, ali činjenica je da sve veći broj djece biva dijagnosticirano autističnim poremećajem
(Klinfo.hr, 2013).
Osobe s autizmom su među nama i uvijek su bili. Oni trebaju vrlo specifičnu njegu i
puno razumijevanja i od strane institucija i od strane društva i okoline općenito. Najmanje što
možemo učiniti je informirati se i odustati od nekih stereotipa koje formiramo na temelju slike
autizma kakvog nam serviraju holivudski filmovi ili rekla-kazala priče.
3.2. Kako se poučavaju učenici iz spektra autizma?
Kod poučavanja učenika s autizmom najčešće se preporučuje pristup primjene vizualnih
pomagala, kao što je već i spomenuto ranije. Jedna od prednosti korištenja vizualnih pomagala je
u tome što se njima učenici mogu služiti toliko dugo koliko im je potrebno radi procesuiranja
informacija (Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008). Za učenike s autizmom usmena informacija
je prolazna, odnosno kada se jednom izgovori, poruka više nije dostupna. Stoga je primjena
vizualnog potkrepljivanja dobra jer olakšava pojedincu da se usredotoči na poruku.
Kod poučavanja autistične djece vizualnim pomagalima i simbolima, tada se oni slažu
prema složenosti, od jednostavnih i konkretnih do apstraktnih. Slijed vizualnih pomagala pomiče
se od stvarnog predmeta ili situacije do snimke, fotografije u boji, slike u boji, crne i bijele slike,
crtanja linije, te konačno do grafičkog simbola i pisanog govora. Predmeti su jednostavni, a
pomagala imaju konkretan oblik. Za autističnu djecu postoje i paketi računalnih programa koji
osiguravaju brz pristup grafičkim simbolima, te nude mogućnost kreiranja uobičajenih simbola.
Vizualna pomagala mogu se koristiti za organiziranje aktivnosti učenika, za osiguravanje
pravila ili uputa za učenika, za pomaganje učeniku oko razumijevanja organizacije okruženja, za
poticanje primjerenog ponašanja, za poučavanje socijalnim vještinama, za slikovito prikazivanje

8
socijalne situacije sa socijalnim uputama i primjerenim reakcijama, za poučavanje samokontroli
(Agencija za odgoj i obrazovanje, 2008).
Učitelj koji poučava autistične učenike mora koristiti predviđenu preciznu i konkretnu
pohvalu tijekom učenja. Potrebno je na pravilan način odabrati pohvalu, kako ne bi dovelo do
nenamjernog učenja. Učenici s autizmom mogu naučiti nešto i na temelju samo jednog pokušaja,
stoga je izuzetno važno upućivati pohvalu za sasvim određeno ponašanje.
Kod svakog pojedinog djeteta važno je prepoznati što kod njega djeluje kao
potkrepljenje, jer potkrepljenje može biti sve, od pohvale do određenih predmeta kojim se
osnažuje ponašanje koje učenik uči. Učenike s autizmom nije moguće motivirati uobičajenim
potkrepljenjima koja su djelotvorna kod drugih učenika.
Učenici s autizmom mogu biti posebno ranjivi u smislu anksioznosti i netolerancije
osjećaja frustriranosti ako ne mogu izvršiti postavljene zadatke. Kako bi se smanjila frustriranost
učenika potrebno je postupno povećavati težinu zadataka.
Učenici s autizmom su osjetljivi na dostojanstvo, stoga je veoma bitno poštivati njihovo
dostojanstvo kroz izbor nastavnog gradiva.
Prihvatljive metode koje omogućuju izbor za učenike čija je sposobnost komuniciranja
ograničena treba razvijati na osnovi individualnosti. Učenici s autizmom mogu biti frustrirani
svojom nesposobnošću da sami sebe razumiju, pa im je potrebna uputa i vježba za odabir valjanih
izbora. Poslužiti može neposredno poučavanje biranja. Izbor treba ograničiti na jednu ili dvije
omiljene aktivnosti sve dok učenik ne shvati koncepciju izbora. Izbori koji su očito-svršeni neće
unaprijediti vještinu učenika u svezi s biranjem, već ga jedino mogu frustrirat
Kod navođenja uputa za učenike s autizmom učitelji trebaju izbjegavati nizanje usmenih
informacija, već podupirati usmene upute vizualnim znacima i prikazima.
Kod procesuiranja i tempiranja ispitivanja učenicima s autizmom je potrebno više
vremena za odgovor od ostalih učenika.
Apstraktne pojmove i pojmovno mišljenje potrebno je poučavati primjenjujući
specifične primjere koje je potrebno mijenjati tako da se koncepcija ne usvaja slučajno
primjenom samo jednoga načina.
Ponekad je potrebno da učitelji i roditelji složene zadatke raščlane na pod zadatke i
osnaže ih malim koracima koje je moguće usvojiti. Učenik mora imati vještine koje su potrebne
za svaki taj pojedinačni korak. Te vještine mogu tražiti poučavanje i osnaživanje u nizu.

9
 Većina stručnjaka slaže se da moderna tehnologija dobro funkcionira kod autistične
djece kojoj odgovara jednostavan i predvidljiv način rada elektroničkih uređaja. Primjena
potpomognute komunikacije u praksi, posebice u ranoj dobi, i nadalje su prisutne predrasude.
Predrasude tipa da će uvođenje PK onemogućiti razvoj govora ili da su uređaji s govornim
izlazom namijenjeni isključivo djeci urednog kognitivnog razvoja. U situacijama kada se
potpomognuta komunikacija i počne koristiti, često se ona koristi u točno određenom kontekstu
ili s jednim ili nekolicinom komunikacijskih partnera. Često djeca s poremećajem iz spektra
autizma za koju roditelji kažu da jesu korisnici PECS-a dolaze na razvojnu procjenu bez
komunikacijske knjige (Ivšac Pavliša, 2016).

10
4. Autistični učenici na području Republike Hrvatske
Prema analizama Izvješća UNDP-a smatra se da je oko 10% stanovništva u Republici
Hrvatskoj socijalno isključeno, a dodatnim 5% prijeti socijalna isključenost. U socijalno
isključene ljude u Republici Hrvatskoj spada grupa osoba s autizmom i njihovi roditelji
(skrbnici). Osobe s autizmom u Republici Hrvatskoj nisu službeno uvrštene u ni jednu kategoriju
stanovništva ni invalida, nego su u jednom od Vladinih izvješća samo naznačena da postoje.
(Švel, 2006)
Hrvati su relativno slabo upoznati s autizmom, unatoč tome što se broj oboljelih od
autizma sve više povećava. Za razliku od grupe stanovništva s posebnim potrebama koje je lako
prepoznati u javnosti, osobe s autizmom je teško prepoznati u javnosti, jer su po izgledu
normalno razvijene kao i svi drugi. Prepoznaju se tek u govornom kontaktu, u ponašanju s očitim
elementima izgubljenosti, sa stereotipnim ponavljanjem, odsustvom straha, pogledu, pažljivijem
promatranjem.
U Hrvatskoj nije sustavno riješena skrb za odrasle osobe s autizmom. Nema razvojnih programa
skrbi za ove osobe, niti na nacionalnoj, ni lokalnoj razini, stoga su odrasle osobe s autizmom u
najnepovoljnijem položaju. Velik broj odraslih osoba s autizmom živi u obitelji sa starijim i često
bolesnim roditeljima. Roditelji dugi niz godina nose teret brige za svoju djecu bez dovoljne potpore
društva. Mnogi se više ne mogu kvalitetno brinuti za svoju djecu koja su sada odrasle osobe i imaju svoje
specifične potrebe. Njihov je život određen stalnom neizvjesnošću i dubokom zabrinutošću za budućnost
djeteta. Najviše ih boli beznađe jer ne vide kvalitetna rješenja za život svoje djece u vremenu kada njih
više ne bude. Danas na području Republike Hrvatske postoji 15 udruga za autizam, a to su sljedeće
(Udruga za autizamn Pogled, 2017):
 Udruga za autizam Hrvatske,
 Udruga za autizam Bjelovar,
 Udruga za autizam Istra,
 Udruga Zvončići Karlovac,
 Udruga za autizam Nova Gradiška,
 Savez udruga za autizam Hrvatske,
 Udruga za autizam Rubikon Zaprešić,
 Udruga za autizam Zadar,
 Udruga Stakleno zvono Varaždin,
 Udruga Naša dica Kaštela,
11
 Udruga za autizam Rijeka,
 Udruga Dar Osijek,
 Udruga Zajedno do zdravlja Dubrovnik,
 Udruga za autizam Split,
 Udruga Kišni čovjek.

12
5. Zaključak
Autizam je kompleksan razvojni poremećaj čiji je uzrok medicinskoj znanosti još
nepoznat, a nastaje u ranom djetinjstvu. On se ubraja u skupinu pervazivnih razvojnih
poremećaja, karakteriziran slabom ili nikakvom socijalnom interakcijom, komunikacijom i
stereotipnim obrascima ponašanja. Dijete je zaokupljeno samo sa sobom, ne mari za okolinu,
teško komunicira, ima govorne smetnje i ne uspostavlja kontakt. Gotovo polovica autistične
djece ne razvije govor i ne upotrebljava geste. Također, poneka djeca se koriste samo primitivnim
komunikativnim oblicima kao što je uzimanje ruke odraslih kad nešto želi, ili napad bijesa kako
bi prekinuo zahtjeve okoline. Druga polovica autistične djece koja razvije govor, upotrebljava
neke riječi sa značenjem, ali često uz eholaliju riječi ili fraza bez razumijevanja (Ibrahimpašić i
Jelčić, 1992).
Rad s autističnom djecom odgovoran je i težak. Svaka osoba koja je uključena u rad s
ovom djecom osim širokog znanja, iznimno važnih komunikacijskih vještina mora imati mnogo
strpljenja.
Autistična djeca se ponekad znaju ponašati nepredvidivo i u takvim situacijama je
potrebno znati ispravno postupiti. Ovakva vrsta bolesti zahtjeva svakodnevnu brigu cijeli život.
Mnogo je terapijskih postupaka i edukacijskih strategija koje se primjenjuju u tretmanu
autizma. Najučinkovitijima su se pokazali sveobuhvatni programi rehabilitacijskih strategija
zahvaljujući kojima 95% osoba s autizmom ostaje živjeti u zajednici. Sve je više onih koji se
realno zapošljavaju i vode neovisan život uz podršku specijaliziranih službi (Bujas-Petković Z.,
Frey-Škrinjar J. i suradnici, 2010).
Kao autorica ovog rada smatram da rad s autističnom djecom zahtjeva mnogo vremena i
truda, a rezultati ponekad nisu vidljivi. Ne treba gubiti volju jer nijedan trud nije uzaludan.
Roditeljima je ponekad teško nositi se s time, društvo bi trebalo pružiti psihološku pomoć i
potporu. Podrška okoline povećava osamostaljivanje i sposobnost sudjelovanja osobe s autizmom
u svakodnevnim životnim aktivnostima. Nažalost, danas živimo u svijetu u kojem ljudi ovakvu
djecu radije zaobilaze nego da im pruže ruku i pokušaju pomoći.

13
 Literatura

1. Agencija za odgoj i obrazovanje (2008), Poučavanje učenika s autizmom, preuzeto 3. 5. 2017.

iz http://www.azoo.hr/images/izdanja/Poucavanje_ucenika_s_autizmom.pdf
2. Bujas-Petković Z., Frey-Škrinjar J. i suradnici (2010), Poremećaju autističnog spektra-
značajke i edukacijsko-rehabilitacijska podrška, Zagreb: Školska knjiga.
3. Helmut, R. (2009), Autizam, Zagreb: Naklada Slap.
4. Ibrahimpašić, F., & Jelčić, S. (1992), Govorna komunikacija, Zagreb: Školska knjiga.
5. Ivšac Pavliša, J. (2016), Potpomognuta komunikacija temeljno je pravo osoba s invaliditetom,
preuzeto 12. 5. 2017. iz http://www.in-portal.hr/in-portal-news/in-mreza/11490/intervju-
jasmina-ivsac-pavlisa-potpomognuta-komunikacija-temeljno-je-pravo-osoba-s-invaliditetom
6. Kako prepoznati autizam - osnovne smjernice (2015), preuzeto 2. 5. 2017. iz
http://www.autizam.org/index.php/2016-07-28-19-20-00
7. Klinfo.hr (2013), Odbacimo predrasude i mitove vezane za djecu i odrasle s autizmom,
preuzeto 7. 5. 2017. iz http://klinfo.rtl.hr/roditelji-3/zdravlje/odbacimo-predrasude-i-mitove-
vezane-za-djecu-i-odrasle-s-autizmom/
8. Nikolić S. i Suradnici (1992), Autistično dijete, Zagreb: Prosvjeta.
9. Remschmidt, H. (2009), Autizam - Pojavni ovlici, uzroci, pomoć, Jastrebarsko: Naklada Slap.
10. Summ, S. (2012), Prevalence of autism spectrum disorders--Autism and Developmental
Disabilities Monitoring Network, 14 sites, United States, 2008., preuzeto 2. 5. 2017. iz
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/22456193
11. Švel, B. (2006), Priručnik za edukaciju i zaštitu osoba s autizmom, Zagreb: Udruga za
autizam Hrvatske.
12. Udruga za autizamn Pogled (2017), Udruge za autizam na području Republike Hrvatske,
preuzeto 12. 5 2017 iz https://www.udrugapogled.com/

14