Albrecht Wacker

SNAJPERIST
NA

ISTOČNOJ BOJIŠNICI
Im Auge des Jagers

Memoari Seppa Allerbergera nositelja Viteškog križa

 PROLOG

S padom Staljingrada počelo je dvogodišnje povlačenje koje je vojnike s obje strane uvuklo u
vrtlog neljudskih napora i sukoba. Tijekom te dvije godine Istočna bojišnica postala je simbol
prirode njemačkog vojnika i pozornica bezbrojnih ljudskih tragedija.
O tom je ratu napisano puno analiza, istraživanja i izvješća. Ali pronalaženje odgovarajućih riječi
za opisivanje neopisivih, svakodnevnih borbi za život, užasa i straha, jedva da je moguće, i ako
barem djelomično želite uspjeti u tome to možete postići samo ako se usredotočite na sudbinu jednog
pojedinca. U dodatak tome, teško je pronaći granicu između racionalnog, šturog jezika i načina
razmišljanja vojnog povjesničara i sućutnog pristupa biografa kojeg zanima ljudska dimenzija
njegovog subjekta.
U srcu ove knjige nalazi se takozvani “snajper”, savršen primjer vojnika koji su u povijesti rata,
promatrani mješavinom divljenja i gnušanja, često previđeni i zaboravljeni, ali koji su poduzimali
veličanstvene pothvate i često, zahvaljujući svojoj hrabrosti i odvažnosti, spašavali brojne živote
svojih suboraca uzimajući neprijateljske živote preciznošću koja je ponekad bila zastrašujuća. Poput
još nekih vojnika, nakon rata su morali živjeti sa saznanjem da su oduzeli brojne živote, ne na
anonimnoj, nego na osobnoj, jedan-na-jedan razini, gledajući neprijatelja u oči. Gotovo su svi do
kraja svojih života duboko u sebi krili te činjenice. Samo je nekolicina bila voljna pričati o svojim
iskustvima.
Nakon pedeset godina jedan od najboljih prekinuo je šutnju i u dugom razgovoru sa svojim
biografom ispričao je svoje viđenje rata.
Taj spomen na posebni dio vojske služi kao podsjetnik na pravo lice rata, kako on izgleda
pješadincu na prvoj crti bojišnice.
Nakon tolikih godina neizbježno je da su njegova brojna sjećanja izblijedjela i samo su
najstravičniji događaji ostali kristalno jasni u njegovom umu, a biografu je ostavljeno oblikovanje tih
djelića informacija u dosljedan i čitak oblik. Tijekom tog oblikovanja bilo je neophodno popuniti
praznine u njegovoj priči kako bi ona bila potpuna i cjelovita.
Pred biografom se tijekom njegovog posla pojavio još jedan problem, koji je savršeno opisan
njemačkom izrekom: “Pobjednik je u pravu, ali gubitnik je u krivu”. Dok su ruski i saveznički
snajperi smatrani herojima, njemački su snajperisti - čak i u vlastitoj državi - smatrani odvratnim
ubojicama. Zbog toga je tijekom pisanja ove knjige bilo ključno da glavni protagonist ostane
anoniman. Brojna su imena u ovoj knjizi također izmišljena, ali priča je istinita.
Protagonista ove knjige nazvat ćemo “Sepp Allerberger”.
Sepp Allerberger bio je putujući stolar iz malog sela u blizini Salzburga koji je u rastući vrtlog
događaja na Istočnoj bojišnici uvučen početkom srpnja 1943. Od tog trenutka, pa do kraja rata u
svibnju 1945. njegov će život biti povezan sa životima njegovih suboraca II. bojne Gebirgsjager
regimente 144 (GJR 144) treće Gebirgsjager divizije (3. GD). Vojnici ovih postrojba uglavnom su
dolazili iz alpskih predjela. Ovo etničko jedinstvo nesumnjivo je bilo jedan od glavnih razloga
njezinog visokog morala koji je opisan tijekom ove priče.
Arktička zima dodirnula je vojnike Istočne bojišnice svojom ledenom rukom. Promrzli, iscrpljeni
do krajnjih granica i bez nade, deseci tisuća vojnika njemačke Šeste armije kod Staljingrada
žrtvovani su iz razloga koji su do dana današnjeg ostali nejasni. Pad tog grada označio je očitu
prekretnicu u sudbini Wehrmachta koji je do tada bio izuzetno uspješan. Ofanziva koja je dovela do te
katastrofe izvedena je energično, ali bez dovoljno planiranja i sukob će se sada nezaustavljivo
pretvoriti u obrambeni rat koji će rezultirati krajnjim kaosom s crvenom zastavom sovjetske vojske
koja će se zavijoriti na Reichstagu kao nagovještaj nadolazeće pedesetogodišnje podjele nacije.
Njemačka će doživjeti vlastiti sudnji dan u ruševinama svojih gradova i spomenika kulture.

Allerberger sa Selbstladegevvehrom (poluautomatskom puškom) Model 43 s teleskopskim nišanom, 20. travnja 1945. Ova
poluautomatska puška bila je dobrodošla prednost jer se energija trzaja koristila za pokretanje mehanizma za punjenje.

Treća Gebirgsjager divizija, koja će biti u središtu ove knjige, tijekom zime 1942.-43. borila se
južno od Staljingrada. Uništenjem Šeste armije našla se u središtu ruske zimske ofanzive. Suočena s
brojčano nadmoćnijim snagama, divizija je samo zahvaljujući neljudskim naporima i nakon
neopisivih gubitaka ljudstva i opreme uspjela pobjeći iz obruča i tako izbjeći sudbinu svojih
suboraca u Staljingradu. Nakon ubojite zimske noći u bazenu Milerovo i proboja kako bi se povezali
s novom crtom obrane u Vorošilovsku, GJR 144 svedena je na četvrtinu svog uobičajenog brojnog
stanja.
 Regimenta se ukopala u blizini Vorošilovska i tijekom idućih šest mjeseci popunila novacima i
opremom.
U usporedbi s bitkama kroz koje je prošla tijekom zime 1943. ovdje se nije trebala baviti ničime
osim sporadičnim sukobima i lažnim napadima. Osim navedenog, njezin se rat sveo na ophodnje,
povremene topničke napade i stalnu prijetnju ruskih snajpera čije su žrtve uglavnom bili novi i
neiskusni vojnici regimente. Zbog nedostatka težeg pješadijskog oružja Nijemci su, suočeni s ovim
fenomenom, bili više-ma-nje bespomoćni. Samo su u nekolicini slučajeva uspjeli otkriti položaj
ruskog snajpera i likvidirati ga oružjem poput minobacača, strojnica i manjih protuoklopnih topova.
Bilo je očito kako su im neophodni vlastiti snajperi.
 POGLAVLJE 1

Kraj ljudske nevinosti

Vedro ljetno jutro na Istočnoj bojišnici upravo se zagrijava. Vlaga noći širi ugodan miris zemlje i
trave na sve toplijem zraku. Ali on ne obraća pažnju na Prirodu; ne smije joj dopustiti da ga omete.
Sva su mu osjetila napeta. Podsjeća na grabežljivca u lovu na plijen. Kroz dalekozor promatra rusku
prvu crtu. Tamo negdje nalazi se savršeno kamufliran položaj njegovog neprijatelja, ruskog snajpera
koji je u posljednjih nekoliko dana ubio devet njegovih drugova. Sigurno je stručnjak jer je Sepp već
dva dana uzalud tragao za njegovim položajem. Ali kad je snajperov metak pogodio devetog vojnika
u prvim satima jutra Sepp je bio uvjeren kako će uspjeti otprilike odrediti smjer iz kojeg je metak
došao.
I napokon, izdajnički znak. Vlati trave koje su stajale nekako čudno nakrivljene ispod ruba grma.
Pogled mu se usredotočio na sumnjivo mjesto. Da, eno ga, tamo je. Adrenalin je prostrujao Seppom
kad je prepoznao zatamnjene dijelove teleskopskog nišana i kad je cijev oružja iznenada zablistala.
Uz prodoran tresak ugledao je metak kako leti prema njemu. Kao paraliziran, ležao je tamo
nesposoban se pomaknuti. Uz vlažan udarac metak ga je pogodio posred čela i njegova glava i misli
eksplodirale su u zasljepljujućoj svjetlosti.
Sepp se u tom trenutku probudio - iz dubokog sna. Srce mu se popelo do grla. Trebalo mu je
nekoliko minuta da se iz 1944. vrati u stvarnost sadašnjosti. Polako se sabrao, ali više čak ni ne
pomišlja na san. Kroz otvoren prozor njegove spavaće sobe dolaze prigušeni zvukovi noći i ugodan
svježi zrak ranog ljeta. Ustaje i odlazi do prozora. Duboko udiše noćni zrak. Nakon nekoliko
trenutaka pogled mu pada na siluetu Alpa iznad kojih blista mjesec. Kao što je blistao iznad ruske
stepe krajem ljeta, dok je mali vlak sa zalihama za bojišnicu tandrkao preko beskrajne pustoši. Sjetio
se kako je sjedio kod otvorenih vrata vagona, misli prepunih napetog iščekivanja zbog nadolazećeg
vojničkog života. “Bili smo siromašni, jadni i bijedni”, prisjetio se dok su mu misli odlutale. Kao i
puno puta tijekom proteklih godina, epizode njegovog ratnog života slobodno mu lutaju mislima. Neki
od događaja koji su se odigrali prije više od pedeset godina još su uvijek svježi kao da su se
dogodili jučer.
Rođen u rujnu 1924. kao stolarov sin, Sepp je odrastao u selu u blizini Salzburga. Proveo je
bezbrižno djetinjstvo vođen konzervativnim vrijednostima poput patriotizma, marljivosti, urednog
izvršavanja dužnosti i poštivanja vlasti. Čvrsto vjerovanje u ove etičke vrijednosti omogućilo mu je
da bez imalo problema prihvati svoju nadolazeću sudbinu. Naravno, krenuo je očevim stopama i
izučio zanat stolara pripremivši se da jednog dana preuzme obiteljski posao. Mogućnost vojne službe
istovremeno je smatrao i dužnošću i čašću, budući su vojnici uživali značajno poštovanje društva.
Novačenje je bilo zanimljivo iskustvo za mladiće, davalo im je novo samopouzdanje i osjećaj da su
postali pravi muškarci. Sepp je bio proizvod društvenih i političkih okolnosti svoga vremena.
Njegovo je djetinjstvo bilo pod utjecajem i kontrolom državne ekonomije i snažnih ideoloških
slogana Trećeg Reicha, koji je povezivao nacionalnu samosvijest i konzervativne vrijednosti s
neupitnom spremnošću za dužnost, osobito među mladima, kako bi ostvario svoje političke ciljeve.
Bilo je normalno da se mladići Seppovih godina dragovoljno javljaju na dužnost u Wehrmachtu kako
bi ciljeve svoje vlade ostvarili oružjem.
Nakon gotovo tri godine rata u kojima je Wehrmacht marširao iz pobjede u pobjedu brojni su se
mladići prestrašili kako će ostati bez svoje prigode za sudjelovanje u borbi, jer je prema sveprisutnoj
propagandnoj mašineriji konačna pobjeda bila na vidiku. Udaljeni od stravične i nemilosrdne
stvarnosti rata, na dan kad su seoski mladići proglašeni sposobnima za vojnu službu ujesen 1942. u
selu je održana velika proslava u njihovu čast. Župan je održao kratak govor o služenju domovini i
junačkoj borbi protiv boljševizma. Vatrogasni orkestar veselo je zasvirao, a djevojke iz Banci
Deutscher Madchen (Udruga njemačkih djevica) pričvrstila je male bukete na revere budućih junaka.
Pomisao na moguću smrt ili sakaćenje nikome nije pala na pamet, ali čak šestorica mladića koji su
ponosno pozirali za grupnu fotografiju neće preživjeti iduće dvije godine. Nekoliko mjeseci kasnije
prepuni entuzijazma javili su se na dužnost.
Nakon završetka šegrtovanja u veljači 1943., kad je imao osamnaest godina, Sepp je, poput
većine mladića iz ovog područja, pozvan na službu u Gebirgsjager (alpinističke postrojbe), smještene
u Kufsteinu u Tirolu. Nakon što su dobili opremu, deset dana kasnije on i njegovi kolege premješteni
su u Mittenwald na temeljnu pješadijsku obuku. Nakon šest mjeseci teške obuke Sepp je dobio tešku
strojnicu.

Skupna fotografija vojnih obveznika iz jeseni 1942. Sepp u prednjem redu, drugi slijeva

Tijekom cijele obuke tema “snajpera” kao taktičkog aspekta pješadijske borbe nije uopće
spomenuta. Bilo je samo nekoliko prezirnih komentara o ruskim snajperima i ženama s dvocijevkama
s kojima se vojnici s teškim strojnicama trebaju boriti jako i nepopustljivo. Obuka je bila teška, ali
bez maltretiranja uobičajenog za mirnodopsku vojsku ili početak rata. Umjesto toga usredotočila se
na pripremanje mladića - barem tjelesno - za napore s kojima će se suočiti na bojišnici i na
upoznavanje s oružjem. Instruktori koji su posjedovali iskustvo s bojišnice pokušavali su im prenijeti
svoje znanje. Bili su upoznati s dramatično visokim gubicima među novim vojnicima koji su kao
zamjene poslani na bojišnicu jer su bili šokirani stravičnom ratnom stvarnošću. Nakon naglog
izlaganja nemilosrdnoj brutalnosti borbe mnoge je zahvatila iskonska panika i nekontroliran poriv za
bijegom. Ali iako bi ih takvo ponašanje moglo spasiti u starim vremenima, u doba modernog
naoružanja koje može ubijati na velikim daljinama to je dovodilo do njihovog stradavanja.
Dobra obuka mogla je pripremiti čovjeka za trenutak sukoba, ali bila je od male pomoći u
kontroliranju prirodnog instinkta bijega od opasnosti. I na kraju je svatko trebao samostalno odlučiti -
ali i onda ne sve do samog početnog trenutka sukoba - može li se hladnokrvno suočiti s ratom ili ne. U
tom se trenutku rađaju ratnici kojima je borba u krvi, a bojišnica dom, ali i koji su neprestano suočeni
s vječnim pitanjem “ubij ili budi ubijen”. Snajper se rađa samo u takvom paklu ratne stvarnosti,
vojnik koji zna kako zadržati koncentraciju, koji je sposoban djelovati na prvoj crti usred bitke i koji
zna kako koristiti svoje oružje, pušku s teleskopskim nišanom, na optimalan način. Samo ti vojnici
zaslužuju titulu “strijelca”.
Početkom rujna 1943. Sepp i njegovi kolege dobili su zapovijedi da se pridruže GJR 144, koja je
još uvijek bila na južnom dijelu Istočne bojišnice u blizini Vorošilovska. Bili su posljednja skupina
zamjena kojima će regimenta ponovno doći na svoje puno operativno brojno stanje. Ali prije toga
dobili su trodnevni izlazak, i ta su tri dana prošla poput treptaja oka. Većini je to bila posljednja
prigoda da u svojim mladim životima posjete obitelji i pozdrave se. Njegova je budućnost bila
nesigurna, ali Seppa je majka u svakoj prigodi gladila po glavi i pokušavala ga utješiti. Njegov otac,
vojnik u Prvom svjetskom ratu, sakrio je svoju brigu šutnjom i radom. Neizbježan dan rastanka je
došao. Kad je Sepp ušao u autobus koji će ga odvesti natrag do vojarne u Mittenwaldu, njegova je
majka bila u suzama. Otac ga je zagrlio kad se pozdravljao, što nije inače činio i, trudeći se ostati
hladnokrvan, u uho mu šapnuo: “Pazi na sebe, dečko. Najviše od svega želim da se vratiš zdrav i
čitav. Ali to je u Božjim rukama.” Kad je autobus krenuo Sepp je jednom kratko mahnuo i onda se s
tupim pogledom okrenuo naprijed. Inače bi smirenost koju je jedva zadržavao netragom nestala.
Sa zebnjom su zaključili kako u području 3. Gebirgsjager divizije Crvena armija planira veliku
ofanzivu do Donbasa (Donjeckog bazena) i Ukrajine, pojačana dolaskom nove pošiljke američkog
oružja. Zbog toga je svaki čovjek koji je povećao brojno stanje njemačkih postrojba bio i više nego
dobrodošao. Sepp i njegovi kolege danima su putovali beskrajnom ruskom stepom u slamom
obloženim vagonima za stoku prije no što su stigli do svog odredišta, Donbasa. Njihov dolazak u
Vorošilovsk poklopio se sa samim početkom ruskog napada. Bez ikakve prigode za prilagodbu na
život na bojišnici dan nakon dolaska bačeni su u bitku za klanac Redkino, koja je bila izuzetno teška i
rezultirala je velikim gubicima. Po mišljenju prosječnog “Landsera”, ili običnog vojnika, Seppa je
čekao težak put, jer će 3. GD ostatak rata djelovati u atipičnoj, u potpunosti pješadijskoj ulozi na
južnom sektoru Istočne bojišnice, uvijek u središtu bitke. Gubici postrojbe zbog toga su bili ogromni i
proporcionalno puno veći nego u ostatku vojske.
S brojnim ugljenokopima Donbas je bio važan izvor sirovina, i zbog toga je bio ključan za obje
strane. Rudnici, s beskrajnim tunelima, nisu bili do kraja očišćeni od neprijatelja kad su Nijemci
stigli. Cijele ruske postrojbe dopustile su Wehrmachtu da prelazi preko njih dok su se krile u tunelima
i onda izlazile među iznenađene Landsere. Rezultat toga bile su brojne bitke prsa u prsa koje su se
protezale čak i do samih tunela.
Sovjeti su već probili kroz njemačke linije prije no što je Sepp stigao na bojišnicu, i sada su
pokušavali proširiti zauzeto područje. Zapovjednik 3. GD situaciju je nazvao vrlo neizvjesnom, pa je
krenuo u protunapad bez ikakvih priprema ili pregrupiranja postrojba. To je uspjelo, ali bila je to
pobjeda plaćena bezbrojnim životima Landsera.
Sepp i njegove kolege napokon su stigli u zoru 18. srpnja 1943. i šutke otišli do svojih položaja.
U mislima im je bio neprijatelj, a zabrinutost i nervoza jasno su se vidjeli na njihovim licima. Svatko
je imao vlastitu metodu potiskivanja straha prije početka bitke. Iskusni ljudi smrknutih su lica jeli
kruh, ili su pušili, ili su jednostavno sjedili bezizražajnih lica. Novaci su imali problema s
kontroliranjem nervoze; bili su nemirni, napetih živaca, blijedi. Mnogi su povraćali, i neprestano su
srali i pišali. Bez ikakvog iskustva o onome što će uslijediti, Sepp je neobičan prizor promatrao s
udaljenim osjećajem strave. Nije mogao jesti, trbuh bi mu se pobunio, a tijelo mu je bilo poput želea.
Imao je osjećaj da se ne može pomaknuti. U ovoj kritičnoj situaciji imao je puno sreće jer je
zapovjednik njegovog voda bio vrlo iskusan i unatoč tome što je očvrsnuo u borbi imao je sluha za
potrebe novaka u svom vodu. Prepoznao je Seppov strah i smireno mu rekao: “Duboko diši, čovječe.
Samo misli na svoju strojnicu i pucaj kako su te naučili.

Obrati pažnju na mene i moje zapovijedi. Ja se brinem za svoje dečke, i ako bude uistinu gadno ja
ću biti s tobom. Sve do sada izvlačio sam svoj vod iz svake gužve i nitko neće biti ostavljen.”
Mješavina mladenačke naivnosti i povjerenja u karakter zapovjednika voda dale su Seppu neophodnu
snagu da pobijedi nervozu i suoči se s događajima koji će predstavljati njegovo vatreno krštenje.
Bilo je skoro 5 sati kad je napad počeo baražom topništva iz njihove pozadine. Uz potmulu
grmljavinu zemlja je ispred pješaštva u velikim fontanama letjela u zrak i ocrtavala se na vedrom
jutarnjem nebu. Potpuno novi zvukovi nisu bili ugodni za Seppove uši u kojima su se miješali s
grmljavinom granata i prodornim zujanjem šrapnela. On i ostali vojnici skutrili su se na svojim
položajima i čekali zapovijed za napad. Nakon nekih dvadesetak minuta topništvo je zašutjelo i Sepp
je iznenada prepoznao neobičan zvuk. Bilo je to životinjsko vrištanje ranjenih Rusa. Zapovijed za
napad došla je kroz stravu koja je počinjala bujati u njemu. Sva napetost i nervoza odjednom su
pušteni u pokret. Poput vrtloga, mahniti početak bitke odvukao je Landsere za sobom. Odjednom,
ruske su granate počele eksplodirati među njima. Kad je Sepp skočio čuo je zujanje i zviždanje. S
njegove desne strane kolega, mladić njegovih godina iz Berchtesgardena, u nevjerici je zurio u svoju
rastrganu jaknu iz koje su polagano ispadali unutarnji organi, svakim trenutkom sve više i više. Nakon
nekoliko sekundi šoka prodorno je vrisnuo i pokušao ugurati crijeva natrag unutra. Sepp mu je želio
pomoći i odložio je svoju strojnicu, ali njegov zapovjednik voda ga je udario po leđima i viknuo:
“Idemo, u napad, nitko mu ne može pomoći, pokrivaj svoje prijatelje!” Sepp je otresao paralizu, a
ranjenik je naglo zašutio i, sa zbunjenim pogledom, pao na koljena i onda se potrbuške ispružio na
tlo. Sepp, koji je već bio dvadeset metara dalje, nije vidio smrt svog kolege. Njegove su misli
nestale, zahvatila ga je primitivna želja za preživljavanjem. Smrt, povrede i strah bili su nebitni.
Cijelo njegovo biće bilo je svedeno na pucanje, punjenje, jurišanje, potragu za zaklonom i potragu za
neprijateljem, njegovom metom, poput neke životinje. U njemu se događala promjena. U idućim
satima jakog sukoba naivni mladić pretvorio se u Landsera, ratnika u punom smislu te riječi.
 Mješavina straha, krvi i smrti bila je poput droge koja je sjedne strane bila omamljujuća, ali s
druge depresivna, jer nije samo označavala kraj ljudske nevinosti nego je također i brisala budućnost
i nadanja budućeg života. Ubijanje mu je postalo nametnuto znanje, i njegova je sudbina željela da to
znanje usavrši do krajnjih granica.
Seppova se skupina oprezno probijala kroz raslinje sve dok iznenada nije upala u zasjedu
udaljenu nekih dvadeset metara. Vojnik je pao bez riječi pokošen kišom metaka iz automatskog oružja.
Sepp je istog trena uzvratio vatru dok su neozlijeđeni vojnici tražili zaklon. Onda su prema
neprijatelju bacili ručne bombe i nastavili, pokrivajući jedni druge, samo da bi otkrili kako je
neprijatelj netragom nestao. Zašli su u grmlje i pronašli četiri mrtva Rusa ispred majstorski skrivenog
ulaza u rudnik. Mrtvaci su izgledali neuhranjeno poput kostura. Najvjerojatnije su se mjesecima
skrivali u tunelu.
U tunel su vodili svježi tragovi. Mješavina znatiželje i fascinacije natjerala je nekolicinu vojnika
na ulazak s oružjem na gotovs. Nekoliko minuta nakon što ih je zemlja progutala Sepp je čuo tupe
odjeke pucnjeva iznutra. Ubrzo nakon toga vojnici su doteturali na danju svjetlost mrtvački blijedi i
očito poprilično zbunjeni. Nije bilo vremena za pitanja jer je ruski vod sada napadao sektor i vrtlog
bitke odvukao je vojnike na drugu stranu.
Stravična bitka potrajala je do sumraka, negdje do 22 sata. Bilo je čudo što je Sepp preživio
današnji dan, za razliku od njegovih brojnih suboraca. Njegov je vod sada povučen na početnu crtu s
koje je jutrošnji napad krenuo. Zbog krive procjene otpora Rusa napad će se sutra morati ponoviti, i
obje su strane iskoristile prigodu za odmor. Stanka u borbi koristila je za brigu o lakšim ranama onih
koji su sposobni za borbu, donošenje hrane i streljiva. Sjedili su uz koricu kruha, konzervu ribe i
cigaretu i pričali o najznačajnijim događajima dana. Ovo je bila prva prigoda da Sepp preživjele
suborce pita što se dogodilo u tunelu. U kratkim rečenicama, još uvijek vidljivo šokirani
neočekivanim užasom viđenog, dva preživjela suborca opisala su užasan prizor kakav se vjerojatno
događao svakoga dana ovog rata.
Pipajući put pred sobom u polumraku tunela, ljudi su nakon nekih pedesetak metara naišli na
slabo osvijetljenu pećinu koja je nepodnošljivo zaudarala. Trebalo im je nekoliko trenutaka
navikavanja na tamu kako bi užas postao vidljiv. Dva su Rusa u kutu čučala jedan pored drugoga. U
blizini, na kutijama streljiva, nalazili su se dobro sačuvani ostaci dva ljudska leša. Očito su bili
dimljeni kako se ne bi pokvarili. Pored gomile izmeta u jednom kutu nalazile su se njihove iznutrice
koje su počele trunuti, i izgrižene kosti. Drhteći od gađenja, jedan od vojnika koji je znao nešto
ruskog pitao je dva preživjela što se dogodilo.
Rekli su kako su ostavljeni u ovom tunelu s trideset pet ljudi kad su se Rusi povukli, sa strogim
zapovijedima da ostanu skriveni i čuvaju položaj sve do protunapada. Taj protunapad čekali su
mjesecima, i njihove su zalihe uskoro potrošene. Ipak, njihov se časnik pobrinuo da ispunjavaju
zapovijedi, i kad je većina vojnika predložila povlačenje ubio je dvojicu najmlađih - imali su samo
šesnaest godina - za primjer ostalima. Hladnokrvno ih je ustrijelio u glavu i onda pod
 prijetnjom pištolja zapovjedio ostalim vojnicima da im izvade iznutrice, da ih izrežu na komade i
stave ih na dim. Natjerao je vojnike da podijele jetre leševa i pojedu ih sirove. Nekoliko idućih
tjedana živjeli su na mesu pobunjenika. Ostali nisu čak ni pomišljali na pobunu protiv časnika, jer su
njihov narednik i druga dva dočasnika stala na njegovu stranu i sve oružje zaključala u sanduke.
Leševi su ubrzo pojedeni i časnik je onda bez milosti ubio idućeg najmlađeg vojnika. Nekoliko dana
kasnije ruski je napad napokon ponovno zauzeo tunel i to je natjeralo skupinu na izlazak.
Dok je vojnik prevodio jedan od njemačkih vojnika počeo je povraćati od gađenja. Kad je
ponovno došao do daha viknuo je: “Vi odvratni govnari”, i opalio iz MP40. U nevjerici, očiju
ispunjenih panikom, dva su Rusa zurila u rane na tijelima dok je krv curila preko njihovih sasušenih,
šutljivih usana. Životi su uz posljednji trzaj napustili njihova izmučena tijela. “Idemo odavde, dečki”,
viknuo je zapovjednik voda i požurili su van ostavivši stravičan prizor iza sebe. Pohlepno su udisali
svježi zrak.
Za iskusne Landsere ovo je bio samo ratni događaj, ali Sepp je bio ispunjen navalom ekstremnih
emocija i dobivao uvid u neistražene dubine ljudskog ponašanja. Ipak, ovo nije bilo ništa više osim
gotovo nevinog uvoda u strahote rata u usporedbi s onim što će uslijediti. Ali ovo nije bilo vrijeme za
filozofska razmišljanja. San i glad tražili su svoj danak, a ostalo je još samo nekoliko sati odmora.
Na kraju su bila potrebna četiri dana za slamanje sovjetskog otpora uz podršku dodatnog
topništva. Ovaj komadić osvojenog ruskog tla plaćen je životima 650 njemačkih vojnika.
Na kraju petog dana Sepp je izgubio i posljednje tračke svoje mladenačke naivnosti. Iskustvo
ovih ubojitih bitaka već se urezalo na njegovo lice i učinilo ga deset godina starijim. Njegova satnija,
7., spala je na samo dvadeset ljudi. Iz njegovog voda ostali su samo on i zapovjednik voda. Sepp je u
potpunosti izgubio svaki osjećaj za vrijeme, strah i sućut. Bio je proizvod događaja oko sebe, tjeran
primitivnim instinktom da preživi zahtjeve borbe, gladi, žeđi i iscrpljenosti.
 POGLAVLJE 2

Pokušaj biti snajperist

Dana 22. srpnja pokušaj ponovnog zauzimanja izgubljene njemačke prve crte je uspio. Rusi su se
borili s očajničkom hrabrošću. Dobro kamuflirani, često su pokazivali nevjerojatnu disciplinu pri
paljbi, pucali su s udaljenosti manje od pedeset metara. Na ovaj način gotovo je svaki metak pogodio
cilj. Ruski snajperisti uglavnom su se koncentrirali na njemačke vojnike sa strojnicama.
Vojnik Allerberger naoružan strojnicom shvatio je kako je ovo u stvari samoubilačka misija.
Taktička važnost strojnica neizbježno je značila privlačenje jače vatre iz minobacača i topova i -
osobito u borbama gdje su se vojnici morali kretati - snajpera. Rezultat toga bili su neproporcionalno
visoki gubici među vojnicima sa strojnicama. Zbog toga mu je nakon nekoliko prvih dana postalo
jasno kako njegove šanse za preživljavanje ovise o hitnom pronalasku neke druge dužnosti u satniji.
Petog dana bitke Sepp je osjetio tup udarac u lijevi dlan, pogodio ga je šrapnel. Prihvatio je ranu
s nevjerojatno hladnom fanatičnošću, kao neizbježnu posljedicu rata. Začudo, nije jako boljela i
jedva da je krvarila. Provjerio je pokretljivost prstiju i uvjerio se kako je sve u redu. Zastao je i
odložio strojnicu, pa je uzeo komad zavoja i uz pomoć suborca zavio ranu u podnožju palca. Jedva da
su zavezali zavoj kad je njegov suborac povikao: “Seppi, pazi - stižu. Pucaj, pucaj!”
Sat vremena kasnije, kad je satnija povučena s prve crte i kad se malo odmorio napokon je
osjetio bol. U stožeru, koji je također bio i opskrbno mjesto, liječnik i nekoliko bolničara pružali su
prvu pomoć ranjenima i Sepp je otišao kako bi obradili njegovu ranu. Mala kućica s trošnim krovom,
malo podalje od stožera regimente, služila je kao poljska bolnica. Bez ikakvih osjećaja Sepp je
slušao jauke i jecanje i udahnuo miris sirovog mesa. Jedan od bolničara raspoređivao je ranjenika na
temelju ozbiljnosti rana. Vrlo mladog vojnika donijeli su noseći ga na komadu šatorskog krila. Ispod
njegovog dječjeg lica, koje je ispuštalo tipične jecaje: “Ne mogu se micati, oh Bože, ne mogu se
micati”, njegovo nepokretno tijelo klatilo se poput marionete. Narednik je podigao ranjenika i
pregledao mu prsa, koja su sprijeda bila neozlijeđena. Ali na leđima je imao rupu dovoljno veliku da
u nju stanu dvije šake. Iz nje su stršili komadi rebara i kičme. Pažljivo ga je položio na šatorsko krilo.
“Dečki, ovome nema pomoći. Za ovakvu ranu, smrt je milost. Odnesite ga do svećenika u štalu.” Svi
beznadni slučajevi slani su u štalu gdje je svećenik - očito shrvan od boli - pokušavao smrtno
ranjenima pružiti malo utjehe.
Seppova je rana smatrana lakom, pa je morao čekati u redu kako bi ga pregledao narednik koji je
uvježbanom preciznošću čistio i šivao rane. Pored Seppa je sjedio narednik čija je desna podlaktica
bila podvezana krpom zategnutom štapom: njegova gotovo otkinuta desna šaka visjela je na nekoliko
komada kože i žila kao da je na koncima. Nepomično je u šoku zurio u pod.
Prošla su tri ili više sati prije no što je Sepp napokon došao na red. Narednik je bez riječi skinuo
zavoj, pregledao ranu kako bi provjerio ima li u njoj nečistoća i očistio ju otopinom sulfonamita.
Onda je izuzetno snažan desetnik zgrabio Seppovu ruku i okrenuo mu leđa kako bi mu blokirao pogled
na ranu. Čim je to učinio narednik je počeo, bez anestetika, brzo i vješto obrezivati rubove rane i
šivati ih. Držeći mu ruku čeličnim stiskom desetnik je rekao: “Vrišti ako želiš, to će ti skrenuti misli.”
Sepp je osjetio kako njegova samokontrola popušta i postao je u potpunosti svjestan boli. Njegovo
vrištanje predstavljalo je neljudska iskustva posljednjih nekoliko dana.
Njegova je rana zahtijevala odmor pa je na četrnaest dana prebačen u transportnu jedinicu
regimente zajedno s nekim suborcima koji su također bili lakše ranjeni kako bi obavljali pomoćne
poslove. Tijekom tog razdoblja regimenta, koja je bila iscijeđena, je prebačena natrag do
Vorošilovska kako bi dočekala pojačanja u ljudima i opremi. Sepp koji je, sjećate se, bio stolar
dodijeljen je kao pomoćnik regimentnom dočasniku zaduženom za oružje i dobio je zadatak
razvrstavanja zaplijenjenog oružja, i kako je njegov oporavak napredovao, za popravak kundaka
oštećenih njemačkih pušaka.
Ovdje, u relativnoj sigurnosti stožera regimente Sepp je, nakon razmišljanja o svom položaju,
odlučio kako će se prvom prilikom pokušati izvući od svoje dužnosti vojnika sa strojnicom.
Možda je bilo pretkazanje što je među zaplijenjenim oružjem koje je trebao razvrstati pronašao
jedan ruski snajper. Čim ga je ugledao Sepp je pitao oružara može li dobiti pušku za vježbu. Imali su
dosta ruskog streljiva i, u trenutku prosvjetljenja, oružar mu je rekao: “Pokaži mi što možeš s tom
puškom."

Pružanje liječničke pomoći na prvoj crti.

Te iste večeri Sepp je počeo vježbati. Nakon nekoliko dana postalo je očito kako ima talenta za
precizno pucanje i oružar je bio impresioniran njegovom vještinom. Bez imalo muke pogodio bi
kutiju šibica na sto metara, a s tristo metara mogao je pogoditi drvenu kutiju za streljivo koja je bila
otprilike trideset centimetara s trideset centimetara.
Četrnaest dana odmora brzo su prošli, rana je zacjeljivala i Sepp se morao vratiti u svoju satniju.
Kad se pozdravljao s oružarom ovaj mu je dao pušku s pripadajućim teleskopskim nišanom. “Sepp,
pričao sam s tvojim starim”, to je bilo ime kojim su Landseri nazivali zapovjednika voda. “Nema
ništa protiv ako se okušaš kao snajperist. Ajde, dečko, pokaži Ivanu njegovog Boga!”
 U prvim danima kolovoza 1943. Sepp se vratio u svoju satniju sa snajperskom puškom pod
rukom. Kad se javio svom naredniku bez formalnosti je dobio certifikat i crnu medalju “ranjen u
borbi”. “Allerbergeru, nemoj misliti kako je nakon onoga sve gotovo. To je bio samo početak. Drži
dupe blizu tla, osobito sada kada si snajperist. A sada idi i pokaži Ivanu njegovog Boga.”
Bojišnica je bila relativno mirna i borbe su bile ograničene na manja topnička prepucavanja i
borbe ophodnji. Ali pritisak je bio golem zbog ruskih snajperista. Bilo je izuzetno opasno izlagati se,
i unatoč upozorenjima njemačkih generala ruski su snajperisti neprestano pronalazili nove mete.
Seppov je nadređeni bio inteligentan čovjek koji je shvaćao vrijednost snajperista i koji je često
proklinjao njihov nedostatak u njemačkoj vojsci. To gledište nije bilo općeprihvaćeno. Mnogi su
časnici snajperiste smatrali nečasnim i bezbožnim borcima i odbijali su ih koristiti. Časnik iz 3. GD u
svojim je memoarima prilično živopisno izrazio svoje mišljenje: “Možda je to bio jedan od onih
strijelaca koji su puzali tamo vani u zoru ili prije sumraka i koji su nepomično ležali - poput mačke
pored mišje rupe - kroz teleskopski nišan promatrali neprijateljske položaje s kojih se podiglo rame
ili glava - samo na trenutak - ali sasvim dovoljno. I pucanj bi razbio tišinu. Iz ruke koja se polagano
grči ispada prazna konzerva. Potreba ga je koštala života. To je Rat!”
(Objašnjenje: jedan problem vojnika u rovovima bio je taj što su morali odgovoriti zovu
prirode. Iz higijenskih razloga nisu mogli puniti rov izmetom i mokraćom, pa su nakon nekoliko
dana na bojišnici Landseri naučili koristiti prazne konzerve kao poljske zahode. Nakon što bi se
olakšali, smrad i gunđanje njihovih suboraca prouzročili bi brzo rješavanje sadržaja, i tada bi
prilikom bacanja konzerve iz rova neiskusni vojnici ponekad previše ustali, iz straha da se sadržaj
ne bi prosuo po rovu. Dobri snajperisti bez imalo grižnje savjesti koristili bi takve prigode za
lagan pogodak.)
Ali na kraju krajeva takvi su komentari časnika bili licemjerni. Rat nije imao ništa s etikom i
junaštvom. Njegov je cilj bio ostvarivanje političkih ciljeva korištenjem maksimalne sile, a cijena je
smrt, sakaćenje i razaranje. Nema apsolutno nikakve veze je li vas pogodio metak iz snajpera ili vas
je raznijela minobacačka granata. A ako je krhko pitanje časti ono najbitnije, tko je onda časniji i
hrabriji u borbi, časnik koji, na primjer, šalje cijelu satniju da bude masakrirana kako bi ostvario neki
strateški cilj, iz osobne koristi ili taktičkog neznanja, ili “bezbožni” ali izuzetno učinkovit snajperist
koji kontinuirano riskira i izlaže se pogibelji?
Zarobljeno sovjetsko naoružanje.

U svakom slučaju, Sepp je izbjegao svoju samoubilačku dužnost vojnika sa strojnicom. Sada se
nalazio odmah ispod zapovjednika satnije. Zato što je u ovom trenutku ratna situacija bila uglavnom
ograničena na obranu vlastitih položaja, zapovjednik je novom snajperistu dopustio da lovi unutar
granica područja satnije. Sepp je instinktivno počeo na

Sovjetska snajperska puška kakvu je koristio i Sepp.

pravi način i obišao je rovove kako bi suborce pitao što su vidjeli. Dočekali su ga uz uzdah
olakšanja. “Napokon imamo snajperista - sredi ih, Seppe!” Vođa vojnika sa strojnicama zgrabio ga je
za rukav jakne i povukao do ruba rova. Kroz rupu u balvanima koji su bili naslagani na rub rova kao
zaštita pokazao mu je ruske položaje i objasnio: “Tamo je snajperist. Puca na sve. Pogledaj ovo, čak i
posude koje smo držali iznad rova imaju rupu u sebi. Možeš li ga likvidirati?”
 POGLAVLJE 3

Nevjerojatan i ključan trenutak sreće

Naprežući oči Sepp je dalekozorom s osmerostrukim povećanjem, kojeg je dobio nakon

narednikove intervencije, gledao kroz malu rupu između balvana, ali nije uspio ugledati ništa
sumnjivo. Nakon toga je predložio zamotano šatorsko krilo s kapom na vrhu koja lagano proviruje iz
rova dok on promatra ruske položaje. Činilo se kako je ruski snajperist poprilično neiskusan, jer čim
se kapa pojavila iznad ruba rova on je pucao. Sepp je ugledao kratak bljesak vatre iz cijevi svog
protivnika sakrivenog u gomili drva. Sada kada je znao gdje se Rus skriva mogao je vidjeti i njegov
teleskopski nišan po laganom odbljesku leće. Sepp je već na svom prvom zadatku demonstrirao
intuitivan osjećaj za svoju novu ulogu snajperista, jer je za razliku od svog protivnika znao prvo
pravilo preživljavanja: nikad ne pucaj na metu koju nisi identificirao. Pucaj samo jednom s jednog
položaja, a onda smjesta ili promijeni položaj ili postani nevidljiv na trenutnom položaju.
Njegov je protivnik ostao na istom položaju i čekao je novu metu - kobna pogreška koju će platiti
životom. Sepp je položio zamotano šatorsko krilo iza balvana kao oslonac i oprezno gurnuo cijev
puške kroz otvor. Nije mogao koristiti teleskopski nišan jer je otvor bio preuzak, ali Rus se nalazio
udaljen samo devedeset metara, pa je mogao nišaniti na uobičajeni način koristeći prednju i stražnju
mušicu nišana.
Iznenada ga je uhvatila nervoza. Njegovi su suborci očekivali savršeno precizan hitac, i naglo je
shvatio kako je pred sobom imao zadatak proračunato, hladnokrvno i s predumišljajem po prvi puta u
životu ubiti čovjeka. Savjest mu je bila u nedoumici. Grlo mu se osušilo, srce mu je luđački lupalo,
ruke su mu drhtale. Bio je paraliziran i nije mogao pritisnuti okidač, pa je morao spustiti pušku i
nekoliko puta duboko udahnuti kako bi došao sebi. Njegovi su suborci stajali i zurili u njega, puni
iščekivanja. Ponovno je podigao pušku, pažljivo ju namjestio i onda opet zastao. “I, što se čeka?
Sredi ga”, čuo je glas suborca kao iz velike daljine. I napetost je naglo popustila. Kao u snu, njegov
je prst počeo pritiskati okidač s preciznošću stroja. Zastao je, duboko
Pogođeni sovjetski snajperist.

udahnuo i izdahnuo i pritisnuo okidač. Hitac je odjeknuo, ispred njegove cijevi digao se oblačić
prašine i nije ništa mogao vidjeti. Ali suborac koji je gledao kroz drugi otvor između balvana je
vikao: “Sredio si ga, čovječe! Savršen pogodak. Ta je svinja mrtva.” Poput šumskog požara vijest se
proširila rovovima: ruski je snajperist likvidiran.
Iznenada, strojnice su zaštektale, puške su se oglasile i netko je viknuo: “Juriš!” Iznenađeni ovom
aktivnošću i neočekivanim njemačkim napadom Rusi su se povukli sa svojih isturenih položaja do
glavnih. Ne naišavši na nikakav otpor njemački su vojnici, uključujući i Seppa, zauzeli napuštene
položaje. On i oni koji su svjedočili njegovom prvom hitcu kao snajperista željeli su vidjeti rezultat i
odjurili su do gomile drva iza koje je ležao njegov protivnik. Iskopao je plitku rupu u kojoj je sada
ležalo njegovo beživotno tijelo. Samo su mu noge bile vidljive. Pored njih je tekao mali potočić krvi.
Dva su ga vojnika zgrabila za noge i izvukla kako bi mogli vidjeti smrtonosnu ranu. Leđa mu je
prekrivala krvava kaša mozga i komadića kosti. Na potiljku mu se nalazila rupa veličine šake tako da
su mu mogli vidjeti unutrašnjost lubanje koja je bila ispražnjena silinom udara metka. Landseri, koji
su navikli na takve prizore, okrenuli su ga na leđa kako bi otkrili lice dječaka koji je možda imao
šesnaest godina. Seppov ga je projektil pogodio u desno oko. “Dobro si ga sredio, čovječe, i to si
učinio skoro sa sto metara bez teleskopskog nišana. Stvarno si dobar, Seppe”, bio je komentar jednog
od vojnika. Sepp je pogledao svoju žrtvu s mješavinom ponosa, strave i grižnje savjesti. Odjednom
je u grlu osjetio knedlu i morao je povratiti. Divlje se zgrčio i povratio mješavinu kruha, Muckefuck
(naziv Landsera za pljesnivu kavu) i sardina.
Iako mu je bilo neugodno zbog ovog javnog prikaza slabosti, njegovi su suborci reagirali sućutno
i s razumijevanjem prema njegovom navodnom gubitku samokontrole. Narednik koji je bio za glavu i
pol viši od Seppa, s velikim crvenkastim brkovima i vragolastim blistanjem u plavim očima - možda
je bio deset godina stariji od Seppa - utješio ga je svojim grlenim naglaskom sa sjevera Njemačke:
“Nemoj se sramiti, dečko, to se dogodilo svima nama. Kroz to jednostavno moraš proći. Bolje i da
povraćaš nego da se usereš u gaće. A i tata sa sobom uvijek ima ono pravo.” Nakon toga je iz džepa
na prsima izvukao blistavu srebrnu pljosku i ponudio ju Seppu. “Ajde, dobro potegni. To će ti s muda
maknuti bore od zabrinutosti. Ali nemoj da mi unutra upadnu komadi tvoje rigotine, jer ću te onda
razbiti k‘o staru kantu.” Zahvalni Sepp je potegnuo dobar gutljaj. Kad je naredniku vratio pljosku
sinulo mu je: “Ovaj je tip poput Vikinga, samo mu nedostaju rogovi na kacigi”, i morao se nasmiješiti
na pomisao o Vikingu u planinskom pješaštvu. Ali nije bilo puno vremena za razmišljanje i osobne
osjećaje, jer dok su oni u napuštenim ruskim rovovima tražili korisne stvari Sovjeti su krenuli u
protunapad i jednako brzo kao što su Landseri dobili ovu bitku njihov se uspjeh topio poput snijega
na ljetnom suncu. Sat vremena kasnije sve je bilo kao i prije, i svi su bili na svojim starim
položajima. Ali Sepp je prošao snajperski test inicijacije i njegovi su suborci na sve strane
prepričavali priču o njegovom uspjehu. I više su mu se divili nego ga kritizirali, i to mu je pomoglo
da jednostavno zanemari ono malo preostale sumnje zbog onoga što je učinio.
Zapamtio je i drugu lekciju: rat je nemilosrdan proces ubijanja. U borbi, sućut prema neprijatelju
je samoubojstvo, jer svaki neprijatelj kojeg ne ubiješ može idućeg trenutka ubiti tebe. Tvoje šanse za
preživljavanje rastu proporcionalno tvojim vještinama kao vojnika i nedostatku sućuti prema
neprijatelju. To je bio princip koji je poštivao sve do samog kraja rata. Ako je na nišanu imao
neprijatelja i prst na okidaču, onda je njegova sudbina bila zapečaćena - bez izuzetaka.
Sepp je istog dana uspio likvidirati još dva neoprezna Rusa. Iz mladenačkog je ponosa na
kundaku svoje puške džepnim nožićem zarezao tri recke, ritual koji se trebao nastavljati sve dok bude
imao svoju rusku snajpersku pušku s teleskopskim nišanom. Od tog samoubilačkog običaja odustao je
kad mu je godinu dana kasnije suborac tragično stradao.
Tog istog dana narednik mu je rekao kako svoje pogotke mora prijaviti stožeru, uvijek navodeći
za svjedoka dočasnika ili časnika. Ali jedini pogoci koji su se brojili nisu bili oni tijekom napada ili
obrane položaja. Morao je imati mali notes u koji je zapisivao sve svoje pogotke i časnik ili narednik
uvijek su ih trebali potvrditi. Za svakih deset pogodaka dobio je srebrnu traku dugu sedam i široku
jedan centimetar, poput onih na ovratnicima narednika, i to mu je prišivano na lijevi rukav. Ali
dobivanje potvrde za pogodak ponekad je bilo naporno. Neki od njegovih nadređenih zavidjeli su mu
na uspjehu i odbijali su se potpisati. Ovo se najviše odnosilo na topničke promatrače, koji su često
bili mladi časnici ispunjeni vojničkim idealizmom koji su vlastite nišandžije smatrali nekom vrstom
snajperista i svoju su antipatiju pokazivali odbijajući potvrditi njihove pogotke. Drugi razlog zašto se
snajperisti i topnički promatrači nisu dobro slagali bio je taj što su snajperisti običavali krasti puno
bolju opremu promatrača, poput jakni, pokrivača i šatorskih krila. Sepp će postati majstor u takvoj
neslužbenoj nabavi časničke opreme.
U idućih četrnaest dana bio je uspješan dvadeset sedam puta i njegov je novi zadatak uskoro
postao rutina. Ipak, kao novak imao je dosta sreće jer su ga ruski snajperisti izbjegavali ne znajući za
njegovo stvarno neiskustvo. Pored toga, dio bojišnice njegove satnije bio je relativno miran. To mu je
dalo prigodu za učenje iz iskustva i pogrešaka, prednost koju brojni drugi novaci snajperisti nisu
imali, pa su svoje pogreške često morali platiti životom.
Ali to je mirno razdoblje uskoro završilo. 18. kolovoza 1943., nakon nekoliko dana pojačanog
ruskog pritiska, došlo je do velikog napada cijelom dužinom donjecke bojišnice. S velikom
brojčanom prednošću Rusi su se uspjeli probiti i vojnici su morali napustiti svoje položaje. Ali sada
kada su bili u defanzivi prava taktička važnost dobrog snajperista postala je očita. Iako je Sepp na
bojišnici bio samo nekoliko tjedana već je posjedovao odlučnost i hladnokrvnost iskusnog Landsera.
Čak je i u očajničkim trenucima zadržao smirenost i borio se inspirativno i uz pomoć sreće -
sposobnost koja se nije mogla naučiti, čak ni na najboljoj obuci. Samo je stvarnost bitke mogla
pokazati jeste li pravi vojnik koji kontrolira osobne strahove i posjeduje prirodne reflekse neophodne
za preživljavanje.
Treća Gebirgsjager divizija počela je sa sustavnim povlačenjem prema Dnjepru. Uz veliku
nadmoć trideset tri kompletne divizije u odnosu na samo deset oslabljenih formacija Nijemaca Rusi
su preplavili njemačke položaje gdje je devedeset vojnika branilo kilometar bojišnice. Pukotine su
začepljene slanjem druge obrambene linije i logistike. Znači nije bilo nikoga da vam pokriva leđa, i
nije bilo pričuva. Sovjetski prodor zbog toga bi imao trenutne i izuzetno opasne posljedice.
Treća GD bila je u središtu najžešćih borbi u blizini Zaporožja gdje su dva ruska klina
pokušavala proboj i zatvaranje oko njemačkih položaja. Iako su vojnici GJR 144 bili na strateški
važnom položaju suočeni s deset puta brojnijim neprijateljem, njihova je crta izdržala i omogućila
drugim postrojbama organizirano povlačenje i stvaranje nove obrambene crte. Početkom rujna rane
jesenje kiše pretvorile su ceste u do koljena duboke kaljuže. Konstantan nedostatak sna, problemi u
opskrbi hranom i streljivom, i neprekidan pritisak borbe uzimali su svoj danak trošeći i posljednje
atome snage vojnika - situacija koja će postati tipična za ostatak rata.
Seppovoj je satniji zapovjeđeno da pokriva povlačenje regimente. Šezdeset vojnika bilo je
raspoređeno u selu oko strateški važnog raskrižja kako bi usporili napredovanje ruskih motoriziranih
postrojba. Neprijateljska izvidnica prilično je brzo otkrila njihovu brojčanu inferiornost i Rusi su
poslali još postrojba kako bi ih uništili. Preostali ljudi 7. satnije bili su iskusni vojnici, i budući su
bili dobro ukopani i sposobni precizno pucati uspjeli su zadržati Ruse na dobrom odstojanju. Čak su
izdržali vatru iz lakog topništva i tenkova uz nekolicinu gubitaka. U bitkama poput ove snajperisti su
dokazivali svoju vrijednost. Hitac za hicem, Sepp bi pogađao svoje mete na daljinama do tristo
metara, prisiljavajući neprijatelja da traži zaklon od smrtonosne preciznosti njegovog gotovo
nepogrešivog pucanja. U takvim očajničkim bitkama dolazili ste do ključne prednosti ukoliko ste
uspjeli poljuljati neprijateljev moral. Iskusni snajperist nije uvijek odmah poželio ubiti svoje žrtve,
radije ih je pogađao u tijelo, i to na najbolnije moguće mjesto i tako ih izbacivao iz akcije. Pored
toga što su snajperistu pomagali dosezanje višeg postotka pogodaka tijekom kaosa borbe, životinjsko
vrištanje teško ranjenih ljudi demoraliziralo je suborce i uništavalo zamah napada. Sepp je u takvim
bitkama, protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja koji kreće u masovni napad do savršenstva razvio
osobnu taktiku. Zanemario bi prva tri ili četiri reda napadača i onda u trbuhe ljudi u stražnjim
redovima poslao što je moguće više metaka. Njihovi iznenađeni krici boli, i činjenica da dolaze
odostraga, nervirali su prednje redove i napad je počinjao jenjavati. To je bio trenutak u kojem bi
Pripadnici Seppove bojne nakon iscrpijujućeg marša.

se Sepp koncentrirao na prve redove. Neprijatelje bliže od pedeset metara likvidirao bi

smrtonosnim pogodcima u glavu ili srce, što je već bilo moguće, kako bi ih trajno izbacio iz akcije.
Neprijatelji dalji od pedeset metara dobivali bi metak u tijelo, kako bi ih ranio što je moguće više.
Kod neprijatelja u bijegu pogodci u bubrege bili su izuzetno učinkoviti i ranjenici su neljudski
vrištali. Kao rezultat toga, napad bi iznenada prestao. U situacijama poput te Sepp je u samo nekoliko
minuta mogao doći do više od dvadeset pogodaka, iako se ti nisu ubrajali u njegov rezultat.
Na ovaj je način dva dana pomagao osiguranju preživljavanja male postrojbe. Ali kako bi
izbjegli neumitnost uništenja morali su se povući, budući da im se broj stalno smanjivao. Tijekom
druge noći 7. satnija uspjela se provući kroz pukotinu koju su otvorili u sumrak noseći sa sobom
trinaestoricu ranjenika. Snajperist je opet bio taj koji je njihove progonitelje držao na solidnom
rastojanju sve dok u zoru nisu stigli do svojeg novog položaja. Naravno, pitanje etike i vojničke časti
tijekom takvih borbi sigurno se pojavljuje u glavama modernih čitatelja. Ali usred nekontroliranog
nasilja osobno preživljavanje i preživljavanje suboraca jedine su vodilje kako bi netko trebao
reagirati.
Čak i kad su stigli do svojih glavnih položaja nije bilo vremena za razmišljanje o zasluženom
odmoru. Rusi su ponovno napali u zoru, opreznije, ali to je još uvijek zahtijevalo njihovu punu
koncentraciju. Ovoga su puta tri tenka zveketala ispred vojnika. Sepp je napravio dobro skriven
položaj među svojim suborcima, gdje se nadao kako će dugo vremena ostati neotkriven. Landseri su
također najbolje što su mogli kamuflirali svoje nove rovove kako bi što je moguće više iznenadili
Ruse. Zahvaljujući tome neprijatelj je prilazio oprezno, ne znajući što ga čeka.
Sovjetsko pješaštvo štitili su spori tenkovi koji su sada bili na nekih sto pedeset metara od
njemačkih položaja. Vodeći se tenk uz trzaj zaustavio, kupola mu se zujeći okretala kako bi uperila
cijev prema njemačkim položajima bez da ih je uistinu locirala. Kupola se zaustavila i nekoliko
sekunda kasnije njezin se poklopac podigao. Seppova je puška već bila spremna, teleskopski je nišan
bio na poklopcu. Glava je oprezno provirila iz otvora koji je bio širok nekih tridesetak centimetara i
prema očima podigla dalekozor. Seppova je puška u tom trenutku bila podešena na oko sto dvadeset
metara, pa je izračunao kako će, ako nanišani nekoliko centimetara više, njegov hitac pogoditi
tenkistovu glavu. U takvim situacijama direktan pogodak bila je njegova dužnost, jer će odjek
njegovog pucnja biti signal za početak bitke. Sepp je oklijevao nekoliko sekundi, a onda mu je na
pamet palo kako bi ovo mogao biti zapovjednik tenkova, a možda i cijelog napada.
Njegova bi smrt mogla odlučiti cijelu bitku. Dubok udah, trenutak koncentracije, a onda tihi i
postojan pritisak njegovog prsta na okidač i prasak puške. Sepp je kroz teleskopski nišan vidio kako
je krv zapljusnula kupolu i glavu kako nestaje u tenk. Nekoliko sekundi kasnije bitka se rasplamsala.
Ali tenkovi se nisu pomaknuli. Samo su pucali prema njemačkim položajima bez da su im nanosili
štetu. Nakon nekoliko minuta njihovi su motori zagrmjeli i tri su se čelična kolosa povukla. Seppova
je pretpostavka očito bila točna. Ruski je napad ostao bez vođe i kad je neprijatelj nekih sat vremena
kasnije pokušao ponovno njegovom je napadu nedostajalo stanovitog ritma i odlučnosti. Jedan jedini
dobro usmjeren hitac rezultirao je demoraliziranjem neprijatelja i najvjerojatnije je omogućio
zadržavanje trenutnih položaja.
Ofanziva je završila 20. rujna. Njemački položaji, koji su se u međuvremenu skratili, bili su
lagano pojačani i zahvaljujući visokom moralu 3. Gebirgsjager divizije spriječen je neprijateljski
prodor. S druge strane GJR 144 izgubila je više od polovice svojih vojnika. Oni koji su ostali bili su
iscijeđeni, prljavi, jadni, ranjeni i bolesni, lica su im bila prepuna dubokih bora koje su bile rezultat
nadljudskih napora. Nacistička propagandna mašinerija ta je lica cinično opisivala kao “junačku
fizionomiju junaka na Istočnoj bojišnici, iskovanu u vatrama bitke”.
Sepp je, začudo, kroz sve to prošao bez ijedne jedine ogrebotine, iako je imao uši (koje su
Landseri od milja nazivali Sackratteri) i proljev, rezultat toga što je, kao i većina suboraca, danima
živio na slanim krastavcima koje su pronalazili u ostavama napuštenih ruskih farmi.
Divizija je iskoristila privremeni mir za stvaranje novih obrambenih položaja, Wotanstellung.
Landseri su na svom trenutnom položaju imali neobičan osjećaj da su kod kuće jer su bili u području
koje su naseljavali Nijemci s Volge koje su Rusi davno odande deportirali. Među malim ljupkim
selima i gradićima s imenima poput Heidelberga, Tiefenbrunna i Rosenberga - kuće su bile lijepe i
uredne, s posuđem na policama ormara i izgledale su kao da će se njihovi vlasnici svakog trenutka
vratiti - Nijemci su iskopali rovove znajući kako će ih kroz nekoliko dana ili možda tjedana dostići
ratna oluja. Neobičan osjećaj kako i njihovim vlastitim domovima prijeti nešto slično polagano se,
poput pretkazanja, uvukao u vojnike.
Dok se Crvena armija pripremala za novu ofanzivu GJR 144 dobila je neadekvatna pojačanja u
obliku ljudi koji su se vraćali s odmora ili iz bolnice. Pošiljke oružja i streljiva koje su dobili
također nisu bile onakve kakve su očekivali. Najvažniji zadaci bili su pobrinuti se da područje
regimente bude temeljito očišćeno od neprijatelja, točno predvidjeti iduće mjesto neprijateljskog
napada i pravilno rasporediti vlastite vrlo oskudne postrojbe. Bilo je važno zavarati neprijatelja u
vezi njihovog brojnog stanja slanjem brojnih ophodnji. Tijekom ranih sati jutra i navečer Sepp se
šuljao iza njemačkih položaja kako bi likvidirao i obeshrabrio neoprezne ruske ophodnje,
iznenađujući ih i smanjujući im brojno stanje svojim preciznim hitcima i tjerajući obeshrabrene
preživjele natrag prema njihovim položajima. Ophodnje nisu očekivale sukob s jednim jedinim
snajperistom toliko daleko od glavnih položaja i takvi su sukobi ophodnje obje strane pogađale poput
groma iz vedra neba. Sepp je radi toga često uspijevao pogoditi nekoliko članova ophodnje prije no
što su uspjeli pronaći zaklon ili se povući na sigurnu udaljenost.
U zoru prekrasnog jesenjeg dana krajem rujna Sepp je dobro kamufliran ležao na vrhu malog brda
obraslog drvećem. Promatrao je ruske topničke položaje udaljene nekih tisuću metara kad se
odjednom nekih sto pedeset metara ispred njega iz šumarka oprezno pojavila ruska ophodnja. Vođena
vrlo mladim poručnikom očito bezbrižna skupina pojavila se na ranojutarnjem suncu u odveć zbijenoj
koloni po jedan. Uz uvježbanu samokontrolu kako ne bi otkrio svoj položaj Sepp je polagano podigao
pušku i u čudu promatrao neiskusnu ophodnju. Kao i obično, najprije je kroz teleskopski nišan
nanišanio časnika i bio je fasciniran činjenicom što pripada samom vrhu ruskog političkog vrha.
To je bilo prilično neuobičajeno, ali nosio je po mjeri šivanu odoru od kvalitetnog materijala i
prekrasne čizme od najkvalitetnije kože. Sepp je opčinjeno promatrao prizor s prstom na okidaču i
vidio kako se poručnik spotaknuo na korijen. Opustio je prst i vidio kako Rus ustaje i iz džepa izvlači
snježnobijeli rupčić s čipkastim rubom kako bi obrisao prste i odoru. Kod Seppa, koji je
svakodnevno živio s prljavštinom, smradom, nametnicima i nemilosrdnim bitkama za preživljavanje,
neobičnost prizora izazvala je pomiješane emocije apsurda i čežnje za mirnijim vremenima. Ali u
ratu nema mjesta za sentimentalnost. Pošteđivanjem ove ophodnje stavio bi i sebe i svoje suborce u
neposrednu opasnost. Dok je gledao kroz teleskopski nišan vidio je kako poručnik pomno otresa i
slaže rupčić, pa ga vraća u džep i nišan se neizbježno našao na desnom džepu Rusove košulje.
Situacija je prizvala gotovo duhovnu svijest o morbidnosti u njemu. Sami čin ubijanja kao da se
stilizirao u ritual, poeziju proizvoljne prolaznosti postojanja, kao što je pretvoreno u umjetnost u
japanskom samurajskom kodu Bušidu.
S nevjerojatnom je lakoćom stigao do trenutka odluke, ponovno je stegnuo prst i s laganim
osmijehom pritisnuo okidač.
Dok je pucanj razbijao jutarnju tišinu mladi je časnik u šoku i nevjerici zurio u rupu u svojim
prsima iz koje je tekao mali potok krvi. Dok su se njegovi vojnici glasno vičući raštrkali u svim
mogućim smjerovima, on je bez glasa klonuo na koljena, beživotne oči su mu se već zakolutale prema
jutarnjem nebu, i pao u grmlje. Nakon što su dva njegova čovjeka životima platila pokušaj da uzmu
njegovo tijelo, preostali su se povukli držeći se zaklona i pri tome nisu uspjeli otkriti Seppov
položaj. Ali on je znao kako njegovo skrovište više nije sigurno i hitro je nestao u raslinju, poput
duha.
Tijekom svojih dnevnih istraživanja i lova ispred glavnih položaja Sepp je vidio kako broj
neprijatelja stalno raste. Njegova i izvješća drugih snajperista bila su važni dijelovi mozaika
njemačke izvidnice koja je uspjela lokalizirati mjesto nadolazećeg napada.
U 08:00 26. rujna 1943. stotine bljeskova osvijetlilo je istočni obzor uz paklensko treperenje.
Grmljavina i urlanje približili su se njemačkim položajima i pretvorili se u nepodnošljivu buku.
Činilo se kako se u vremenu od jedne sekunde među Landserima otvorio ulaz u sami pakao. U gotovo
jednoj jedinoj eksploziji topnički plotun iz stotina topova i višecijevnih raketnih bacača obrušio se na
njih. Zrak je prepun šrapnela i bilo je teško disati zbog svih tih erupcija zemlje, dima i prašine.
Stravični krikovi ranjenih i osakaćenih uslijedili su nakon prvog vala eksplozija dok su se vojnici
pokušavali dublje uvući u svoje rovove i rupe. Brze molitve su promrmljane ili vrištane, dana su tiha
obećanja, vojnike koje je zahvatila histerija držali su suborci. Minute su postale sati.
Zemlja je drhtala od udaraca granata i detonacija. Zrak se pretvorio u zagušljivu smjesu zemlje,
dima i metalne prašine koju su vojnici jedva mogli udisati. Sepp se osjećao bespomoćno poput
djeteta dok se pokušavao dublje ukopati u svoju rupu. Instinktivno je ponavljao molitvu Bogu, koja je
povremeno bila prekinuta preklinjanjem za božanskom zaštitom. “Sranje, sranje, zašto baš ja? Bože,
daj da se iz ovoga izvučem živ, pomogni mi, pomogni mi. Oče naš koji jesi...” Odjednom, oglušio je
od bliske eksplozije i u trenu izgubio orijentaciju. Gomila zemlje i tamna silueta poletjeli su prema
njemu i pali preko ruba rova. Sepp je instinktivno gurnuo glavu među koljena i još se više zgrčio.
Naglo je ustuknuo ispunjen ledenom stravom. Bili su to zadimljeni ostaci suborca iz obližnjeg rova:
tijelo otkinutih udova, prsa, vrat i lice šrapnelima pretvoreni odvratnu, krvavu masu. Ali njegova
usta, nekim čudom čitava, iznenada su počela grleno jecati i govoriti kao da nisu s ovoga svijeta. “Što
je sa mnom? Što se dogodilo? Zašto je odjednom toliko mračno? Zašto ništa ne osjećam?”
Okrvavljeni ostaci ruku i nogu bespomoćno su se trzali. “U pomoć, u pomoć, molim vas”, grgljao je
molećivo. Seppa je zahvatila panika. Gotovo se histerično priljubio uz zid rova kako ne bi dodirivao
osakaćeno tijelo. Paraliziran i skamenjen, zurio je u stravičan prizor. Umirući je čovjek počeo
vrištati. “Slijep sam, aaaaah, slijep, aaaaah! Gdje su mi ruke? Aaaaah!” Tijelo se nakon toga počelo
grčiti i okretati u prljavštini. Sepp je pomislio kako će poludjeti. Cijelo mu je tijelo naglo počelo
drhtati. U mislima je vrištao: “Oh, Bože, dopusti mu da umre, prokletstvo, prokletstvo, dopusti mu da
umre, zašto ne umire?” Ranjenikovi su se urlici nastavili do posljednjeg nestvarnog “Aaaaaaaahhhhh
” i naglo prestali u posljednjem grču onog što je nekoć bilo ljudsko tijelo. Njegov je suborac bio
slobodan.
Prema režimskoj promidžbi, vojnici na bojišnici izgledaju puno manje iscrpljeno i otrcano.

Sepp je kao hipnotiziran nekoliko minuta zurio u tijelo dok je pokušavao doći sebi. Nije bio
svjestan događaja oko sebe, dok su granate iz tenkova i teških minobacača stvarale pakao. Ali sada
se približavao pješadijski napad. Naglo kao što je i počelo, nakon pola sata - vječnost za Landsere -
granatiranje je završilo. Sada se moglo čuti zveckanje ruskih tenkova pomiješano sa zvucima
nadolazećeg pješaštva. Vojnicima je trebalo samo nekoliko sekundi za oporavak. Liječnici su se
brinuli za teško ranjene, dok su lakše ranjeni i neozlijeđeni Landseri podigli cijevi svog oružja preko
ruba rovova i uzvratili na rusku vatru. Sepp je bio gotovo očaran ovom prigodom za otpuštanje
napetosti. Divljački, bez ikakvog razmišljanja o opasnosti, uletio je u borbu kako bi zaustavio ludilo
koje je raslo u njemu. Imao je osjećaj da je oslobođen.
I vrijeme snajperista opet je došlo. Pucanj za pucnjem, metci su sa smrtonosnom preciznošću
pronalazili cilj u neprijateljskim redovima. Bitka se rasplamsala i položaji su se raspali. Cijev
njegove puške bila je toliko vruća da se hrđa koja je štitila mazivo između cijevi i kundaka počela
taliti i teći mu po prstima. Oko njega granate su eksplodirale i komadi šrapnela zujali su zrakom.
Instinktivno je nastavio mijenjati položaj i na brzinu uzimati streljivo s poginulih Rusa dok je skakao
s jednog položaja na drugi. Također se trebao pobrinuti da ne izgubi kontakt sa svojom postrojbom.
Običnom vojniku nije bila jasna veza između ove ruske ofanzive i proboja u donjem dijelu toka
Dnjepra. Seppu je cijela ta taktička situacija bila svedena na primitivnu borbu za preživljavanje.
Bitka je bjesnila osam dana i stalno se mijenjala iz obrane u protunapad. Satnije i regimente su
nestajale i nisu bile zamijenjene. Bolnice su radile danonoćno, beskrajan niz bolničara bacao je kante
ljudskog tkiva i amputiranih udova u rupe za otpad iza šatora koji su služili kao operacijske dvorane.
Stotine vojnika koji su čekali pomoć ležali su i jaukali, vrištali i umirali dok su bolničari odvajali
bezizlazne slučajeve. Oni koji su imali sreće smrt su dočekali u morfijem omogućenom miru, ali
većina je umrla sama i u agoniji. Brojni teško ranjeni ljudi bez nade u oporavak bili su ustrijeljeni na
bojišnici od strane vlastitih suboraca, ako su imali sreće, jer su inače bili u opasnosti da ih pronađe
neprijatelj. Mučenje ranjenika bila je još jedna uobičajena stvar u ratnoj svakodnevici.
Smrad baruta, znoja, krvi, straha i smrti lebdio je iznad bojišnice i pohlepno proždirao misli
vojnika. Sepp, devetnaestogodišnji mladić, u takvom je okruženju izgubio svoju nevinost i bezbrižan
pogled na život, poput brojnih vršnjaka. Prihvatio je činjenicu kako će morati prodati svoj život što je
moguće skuplje, i razvio je nevjerojatan profesionalizam za nekoga toliko mladog. Ostao je smiren
dok su ostali paničarili. Koristio je svoje oružje sa smrtonosnom preciznošću, poput kirurškog
instrumenta. Primitivan instinkt za borbom isplivao je na površinu tako da su ritam obrane, zaklona i
napada postali nešto urođeno. Bio je poznat po neustrašivosti pred ranjavanjem ili pogibijom koja se
također naziva hrabrost. I imao je nevjerojatnu i neobjašnjivu sreću. To je jedna od zagonetki rata:
čini se kako su neki vojnici imuni na smrt ili ozljede. Sepp je bio jedan od njih. Preživjet će unatoč
činjenici što je uvijek bio u središtu najžešćih bitaka.
U noći s 4. na 5. listopad borbe su napokon prestale i dopustile iscrpljenoj satniji nekoliko
dragocjenih dana za reorganizaciju.
 POGLAVLJE 4

Poseban dar samokontrole

Crvena armija se obrušila 9. listopada 1943. na ostatke 3. Gebirgsjager divizije brojčano

nadmoćnija u omjeru 20:1. Obvezatno početno granatiranje - iz 400 ruskih topova i 220 višecijevnih
raketnih bacača s ispaljenih više od 15000 granata na sat - počelo je u 10:00 i natjeralo diviziju na
stravično neugodan osjećaj bespomoćnosti. Kad je granatiranje prestalo vojnici su poput duhova
izronili iz razorene zadimljene zemlje kako bi s očajničkom hrabrošću obranili svoje položaje. Sada
se moglo vidjeti kako su pravi vojnici proizvod samokontrole, borbenog iskustva, čvrstine i
odlučnosti da prežive.
Napad je poput plimnog vala krenuo prema njima. Ruske pričuve ljudstva činile su se gotovo
neiscrpne. Dok su se Wehrmachtove postrojbe smanjivale zbog nedostatka zamjena, neprijateljska
borbena sila beskrajno se povećavala. Odluka Japana da se koncentrira na južni Pacifik značila je da
Sovjeti iz Sibira mogu povući brojne postrojbe i preseliti ih na zapad. U dodatak tome, bez ikakvih
izuzetaka novačili su sve muškarce između 14 i 60 godina. Ali brojne ruske postrojbe organizirane su
vrlo brzo i smatrane su samo malo boljima od topovske hrane. Odore su odijevali na civilnu odjeću i
imali samo dva dana obuke o korištenju vatrenog oružja. Novačenje i organizacija bili su toliko
užurbani da svi nisu čak ni imali oružje. Proračunom očekivanih gubitaka tijekom napada, samo je
prvi val dobio oružje. Vojnici koji su dolazili iza njih poslani su nenaoružani i uzimali su oružje od
poginulih. Strah da ćete biti poslani u akciju među tim vojnicima koji su trebali poginuti bio je
nadjačan još većim strahom od kazne jer su te Ruse u bitku nemilosrdno tjerale postrojbe tajne službe
NKVD-a koje su se nalazile iza njih.
Ovo je bila prva bitka u kojoj je Sepp vidio Ruse kako ubijaju vlastite dezertere ili u stvari
svakoga tko se okrenuo natrag, i kako prve redove bez imalo žaljenja tjeraju naprijed prema paljbi
branitelja. Val za valom napadača jurišao je prema njemačkim položajima gdje su bili poskidani
poput glinenih golubova. Izloženi toj koncentriranoj vatri ruski mrtvaci i ranjenici počeli su se
gomilati ispred njemačkih položaja poput nekakvog zida. Novi su se valovi napadača onda morali
penjati preko svojih palih suboraca i koristiti njihova tijela kao zaklon, sve dok gomile mrtvaca nisu
postale toliko visoke da su napadi u stvari počeli popuštati kad su stigli do te sablasne prepreke.
Tenkovi su poslani kako bi se napad opet pokrenuo i prošli kroz barikadu nagomilanih tijela bez
ikakvog razmišljanja o vlastitim ranjenim vojnicima. Uz glasne zvukove tijela su se raspadala
 pod gusjenicama tenkova T-34 i kosti su im pucale poput suhih grana. Prizor smrskanih tijela i
neopisiv zvuk jecanja i urlika bio je nepodnošljiv. U braniteljima je ključao bijes dok je bitka dalje
bjesnila. Vojnici su se borili poput luđaka, samo kako bi izbjegli ludilo zbog onog što su vidjeli. Kad
su ostali bez streljiva na neprijatelja su krenuli bajunetama i lopatama. Žestina i odlučnost branitelja
bila je tolika da su Rusi navečer napokon morali odustati od napada.
To što je Sepp bio odmah ispod zapovjednika satnije značilo je kako je uvijek bio u samom
središtu borbe. Udaljenost između njega i neprijatelja bezbroj bi se puta toliko brzo smanjila da je
nakon nekoliko preciznih hitaca morao odložiti svoju snajpersku pušku i posegnuti za MP40 koju je u
takvim situacijama uvijek imao prebačenu preko ramena. Takva je vrsta borbe uvijek bila jako
problematična za Seppa jer su se prednji položaji brzo raspadali u borbi prsa o prsa, a na
udaljenostima manjima od trideset metara teleskopski nišan njegove puške bio je doslovno
neupotrebljiv jer se širina njegovog vidnog polja prebrzo smanjivala. Nišanjenje ispod teleskopskog
nišana kroz obični nišan također nije bilo osobito prikladno jer je teleskopski nišan ograničavao
njegovo vidno polje na vrlo usku pukotinu. Naravno, u takvim je situacijama snajperist bio pod
izuzetno velikim stresom, jer si kao prvo nije mogao priuštiti gubitak puške s teleskopskim nišanom, a
ako ga pak neprijatelj vidi s njom bit će izložen puno većoj pogibelji. Identificirani snajperisti bili su
neizbježno izloženi osobito intenzivnoj vatri.
Bitka je prestala dolaskom večeri, ali ostatak vojnika nije se mogao opustiti jer su se Rusi očito
samo pripremali za novi napad. Pokazalo se kako su imali samo nekoliko sati prije nastavka napada.
Ipak, ovoga je puta bio manjeg intenziteta i neprijatelj je zadržan na odstojanju, a snajperisti su tu
imali ključnu ulogu sa svojim preciznim pogodcima iz daljine.
Tijekom noći s 10. na 11. listopad ruska se vatra iznenada oglasila u području oko Seppa. Nakon
nekoliko minuta uslijedila je varljiva tišina. Zapovjednik 7. satnije iskoristio je prigodu da na brzinu
obiđe položaje svojih ljudi kako bi dobio točan uvid u situaciju. Strojnica koja je bila postavljena
malo ispred položaja prijavila je sumnjivo kretanje u grmlju.
Smjesta je poslana ophodnja od osam iskusnih vojnika. Sepp, koji im se pridružio kao čuvar,
oprezno se šuljao pored njih, nekih tridesetak metara u stranu. Sa sobom je nosio svoju snajpersku
pušku, dok su Landseri bili opremljeni strojnicama i ručnim granatama. Živci su im se napeli dok su
se kroz do koljena visoku travu prikradali mjestu koje je opisala posada strojnice. Nakon nekih
tristotinjak metara čuli su prigušene glasove. Na signal vođe ophodnje Sepp je zauzeo dobro skriven
položaj u grmlju, pripremio pušku i pregledao područje kroz teleskopski nišan. Ispred sebe je, na
nekih osamdeset metara, ugledao je izlaz iz doline. Ophodnja se kretala prema grebenu iznad njega.
Vođa ophodnje oprezno se zagledao u dolinu i ugledao skupinu od nekih stotinjak ruskih vojnika,
staraca i mladića, kako pričaju i puše kako bi prikrili strah i nesigurnost. Vodio ih je očito neiskusan
politički časnik. Vođa ophodnje se onda vratio i znakovima opisao situaciju svojim ljudima. Jedan od
njih odšuljao se do Seppa i rekao mu kako ih žele pokušati iznenaditi s dolaskom zore unatoč
brojčanoj inferiornosti. Očekivali su kako će iznenađeni Rusi instinktivno jurnuti prema izlazu iz
doline gdje bi ih Sepp mogao poskidati.
Dva sata kasnije prva blijeda svjetlost zore pojavila se na obzoru. U ovo je vrijeme većina Rusa
spavala, a njihovi su stražari očito bili neoprezni. Na znak vođe ophodnje svaki je Landser uzeo tri
ručne granate i aktivirao ih. Kao iz vedrog neba, dvadeset i četiri granate eksplodirale su među
zbunjenim Rusima. Odmah je uslijedila panika. Bježali su u svim mogućim smjerovima, mahnito
pucali i pogodili dosta vlastitih ljudi. Ranjeni su prestravljeno vrištali. Onda je ophodnja ustala i iz
strojnica zapucala u zbunjenu gomilu. Kao što su i očekivali, Rusi su pobjegli prema izlazu iz doline
točno na Seppov nišan. Poštujući nemilosrdne zakone rata učinio je ono što je morao. Njegov je
odgovor bio gotovo automatski: nanišani sredinu tijela i povuci okidač - nanišani i pucaj, brzo i
precizno. Pucanj za pucnjem pronalazio je svoju metu sa smrtonosnom preciznošću. Za nekoliko
trenutaka pet mrtvih Rusa ležalo je u travi, smrtno ranjeni, dok su ostali oklijevali. Sepp je napunio
pušku i sredio iduću petoricu. Ostali su se gurali i pokušali bježati natrag gdje su ih pokosile
strojnice i granate ophodnje. Ovo se nastavilo još nekoliko minuta, sve dok masakr nije završio.
Leševi i ranjenici koji su vrištali i umirali posvuda su ležali.
Onda su, nečujno, Sepp i ophodnja poput duhova nestali u polumraku nadolazeće zore bez ijedne
jedine ogrebotine.
Njihov odvažan napad donio je iscrpljenoj satniji nekoliko sati odmora, ali u podne se na njih
obrušio novi žestoki ruski napad. Opet su uspjeli izdržati do večeri s hrabrošću očajnika, sve dok
dolaskom tame napad nije naglo prestao. Nešto prije ponoći saznali su kako su se Rusi na drugom
mjestu uspjeli probiti i pripremaju se za novi napad. Za vojnike je ovo značilo privremeni odmor od
napada u njihovom sektoru. Ali pretrpjeli su značajne gubitke i ne bi preživjeli još jedan dan ovakvih
napada. Iscrpljenima od gladi, rana i bolesti, ovaj je odmor bio ključan. Danima su živjeli od slanih
krastavaca i jabuka koje su pronašli na ruskim farmama. Čak su i oni najsnažnije konstitucije osjetili
učinke ove nezdrave mješavine. Svi su imali proljev. Budući da nije bio šanse za odlazak na zahod
tijekom borbe, ili promjene donjeg rublja, svako je prdenje postalo riskantno. U hlačama nekih
Landsera odvijale su se prave drame. Usranih hlača, skupina smrdljivih suboraca počela je s
reorganizacijom.
Kakvo olakšanje!

Jedva da su imali tjedan dana za oporavak, nadoknađivanje izgubljenog sna, malo osobne higijene
i povratak snage od relativno dobre hrane. Važnost osobne higijene definitivno se nije smjela
zanemariti.
Wehrmacht je imao dobar razlog da pazi na tjelesnu spremu svojih vojnika. Tijekom obuke i u
vojarnama bile su česte provjere genitalija. Satnik iz saniteta bi se iznenada pojavio s bolničarima i
satnija se morala okupiti u kantini gdje su se vojnici morali razodjenuti i postrojiti goli. Liječnik bi
im onda pregledao genitalije tražeći prve znakove spolnih bolesti, upala i gljivica koje su bile
rezultat loše higijene. Budući je prljavi penis značio disciplinsku kaznu prije pojavljivanja na smotri
brojni su na brzinu očišćeni rupčićima.
Suočeni s vrlo realnim problemom održavanja higijene tijekom perioda stalnih borbi bilo je
ključno da se ljudi u svakoj mogućoj prigodi pobrinu za osobnu higijenu. Ako to ne uspiju učiniti
rezultat toga bile bi brojne neugodnosti, a mogle bi se i pojaviti puno ozbiljnije bolesti. Gljivice,
svrab, uši i čirevi komplicirali su vojnički život. Koristili su svaku moguću prigodu za pranje odjeće
i uklanjanje uši. Landseri su jedni drugima pregledavali glave i odjeću tražeći uši i ostalu gamad, i to
se pretvorilo gotovo u neku vrstu rituala. Dvojica ili trojica zajedno bi sjedila poput nekih vjernika, a
između njih se nalazila svijeća iznad koje je na žici visio poklopac konzerve paste za cipele. Svijeća
je zagrijavala poklopac poput ploče na štednjaku. Kad je gamad pronađena bačena je na usijani
poklopac kako bi uginula uz glasno cvrčanje na oduševljenje veselih Landsera.
Nakon nekoliko dana u kojima je regimenta uspjela samo djelomično srediti svoju obranu na
vojnike se punom žestinom srušila nova ruska ofanziva i opet su se našli usred nemilosrdne borbe za
preživljavanje. Unatoč povremenim njemačkim uspjesima i protunapadima, brojčana nadmoć Rusa
uskoro je došla do izražaja i morali su početi povlačenje koje se nastavljalo sve većom i većom
brzinom. Ipak, uništenje njemačkih položaja bilo je vrlo nesustavno i došlo je do zbunjujućeg
miješanja i stapanja položaja sve dok na kraju sve nije došlo do točke u kojoj ih je bilo nemoguće
identificirati. Kontakti između njemačkih postrojba su prekinuti. Ishodi bitaka postali su nejasni i
činilo se kako se svaka postrojba bori za sebe. To je bila psihološki izuzetno nestabilna situacija u
kojoj je nevjerojatan pritisak borbe pomiješan sa simultanim strahom da ne završe odsječeni sa
sobom donosio ozbiljan rizik panike. Nekontrolirani bijeg rezultirao bi katastrofom i uništenjem jer
bi onda neprijatelj mogao napredovati ne nailazeći na nikakav ozbiljan otpor i cijele bi postrojbe
bile uništene. Posljedice bi bili stravični gubici u ljudstvu i materijalu.
Ali panika je istovremeno nešto vrlo ljudsko, budući je to posljednji instinktivni pokušaj bijega
od opasnosti, ali po cijenu organiziranog i zajedničkog otpora. Za vojnu je postrojbu ona značila kraj.
Ne postoji mogućnost zaustavljanja širenja masovne panike kad se ona pojavi. Kad panika počne
trebate gotovo nadljudsku volju da ostanete mirni i svladate svoju želju za bijegom. I sada, nakon dva
dana neprekidne borbe koja je kulminirala u udaranju i bodenju ljudi lopatama i kundacima pušaka,
prvi znaci panike počeli su se pojavljivati u Gebirgsjageru. Pojedini su vojnici počeli razmišljati o
bijegu, a neki su, popustivši očaju, odustali od života i svladani su bez ikakvog otpora.
Ipak, dok je panika rasla časnici i dočasnici davali su primjer demonstrirajući svoju hrabrost i
želju za borbom. Samo vodeći na čelu, stojeći rame uz rame sa svojim ljudima, uspjeli su spriječiti
raspad postrojbe. Ali takva vrsta vodstva bila je dio vojničkog kodeksa 3. Gebirgsjager divizije, i
jamčila njezino preživljavanje kao čvrste formacije sve do samog kraja rata.
U tom pokolju Sepp je sa stravičnom opčinjenošću gledao kako dva Rusa uskaču u susjedni rov
gdje je nekolicina njegovih suboraca bila paralizirana od straha. Jedan od Rusa završio je razbijene
glave kad je

U novim odorama blizu Nikopolja.

jedan od vojnika instinktivno zamahnuo lopatom, ali drugi se pokazao kao izvrstan borac s
bajunetom. Mačjom je spretnošću parirao svakom napadu preostale šestorice vojnika. Sepp je uzalud
pokušao pomoći svojim suborcima, uzaludno tražeći prigodu za hitac u zbunjujuću gužvu, ali mogao
je samo gledati kako su jedan za drugim umirali. Činilo se kao da ih je sama sudbina prepustila
Rusovoj vještini i okrutnoj odlučnosti. Umjesto da su koordinirali obranu kako bi ga zaustavili,
dopustili su mu da ih sredi pojedinačno. Sepp je Rusa uspio srediti preciznim hitcem tek kad je ovaj
uspio srušiti posljednjeg vojnika i spremao ga se dokrajčiti. Preživjeli Landser s nevjericom je zurio
u Rusovo lice koje se razletjelo, komadiće kosti i kože koji su padali na njegovo lice i odoru. Onda
je, kao da mu je želja za životom vraćena neočekivanim spašavanjem, vojnik skočio kako bi se
pridružio Seppu u njegovom rovu.
Ovaj događaj demonstrirao je jednu od ključnih osobina koja se tražila od snajperista. Više od
praktične sposobnosti preciznog pucanja trebao je onaj posebni dar samokontrole, biti sposoban
djelovati i reagirati automatski čak i u situacijama koje su izgledale beznadno. Iako je sposobnost
traženja i izvođenja savršenog hitca bila ključna, brzo i precizno rukovanje oružjem tijekom tipične
pješadijske borbe bilo je možda čak i važnije. Zbog toga je dobar snajperist bio iskusniji od vojnika
koji su samo dobro obučeni u tehničkim i teoretskim aspektima svoje uloge. Mladi snajperisti koji su
došli ravno s obuke i nisu imali iskustva obično bi ispalili petnaest do dvadeset hitaca prije no što bi
poginuli pod neprijateljskom vatrom. Nespretan izbor položaja koji nije dopuštao uzastopnu paljbu i
skrivena odstupnica, nevoljkost prema krivudanju kroz neprijateljsku vatru i predugo pucanje s
jednog položaja bile su njihove najdrastičnije pogreške. Kad je snajperist primijećen njegov je
položaj najčešće zasut paljbom iz teškog pješadijskog naoružanja poput minobacača. Ako se ne
uspije neprimijećen izvući, jedina stvar koja mu je preostala bila je što je moguće brže trčati na
otvorenom. Među njemačkim snajperistima ta je stvar nazivana Hasensprung (zečji skok), jer je
uključivala iznenadno iskakanje i trčanje do drugog položaja koji je unaprijed trebao biti izabran - u
mahnitim krivuljama i iznenadnim, nepredvidivim mijenjanjima smjera. Takav sprint kroz
neprijateljsku vatru zahtijevao je ogromnu snagu volje i vrlo jake živce. Neiskusni vojnici obično su
ostajali na svojim položajima ne želeći riskirati, i kao posljedica toga redovno su stradavali.
Iako se 3. GD dobro borila Crvena armija je prodrla toliko duboko na njezin jug da je bila u
opasnosti da se nađe u okruženju. Rusi su se uvukli duboko u njemačke položaje i sada su bili
spremni za završni udarac. U posljednjem trenutku, prije početka konačnog napada, 31. listopada
1943. stigla je
Tri vrste novih kamuflažnih odora koje se nisu pokazale upotrebljivima na sovjetskoj bojišnici.

zapovijed za povlačenje preko Dnjepra. Ipak, istureni položaji ostali su oko rudnika mangana u
blizini Nikopolja kako bi se proizvodnja rude nastavila što je moguće duže. Te je položaje trebala
držati 3. GD zajedno s još osam divizija, sve do jedne iscijeđene i smanjene na četvrtinu uobičajenog
ljudstva. Imali su jedva tri tjedna za pripremu položaja i organiziranje obrane.
Došlo je nešto malo jadnih zaliha, uključujući među ostalim stvarima i nove zimske odore. To su
bile dvostrane pamučne odore podstavljene pamučnom vunom, jedna je strana bila bijela za upotrebu
u snježnim uvjetima dok je druga imala kamuflažni uzorak za normalno vrijeme. Ali početno
oduševljenje vojnika na nove odore brzo je splasnulo. Tanka platnena vanjština vrlo se lako
oštećivala i podstava bi onda upijala vlagu, pa odora nije samo postala neugodno teška, nego ih više
nije niti grijala. Kad je bilo mraza mokra se podstava čak i smrzavala. Isto se dogodilo s novim
krznenim čizmama. Ali uskoro su se suočili s novim problemom: podstavljeni je materijal ušima
predstavljao gotovo idealno stanište za bijeg od uništavanja njihovih ljudskih domaćina. Odore su se
toliko napunile ušima da su u proljeće zajedno očišćeni. U dodatak tome, otkrili su kako se odore
mogu koristiti na takozvanoj “suhoj hladnoći”, ili kad se nisu trebali osobito puno kretati. Razlog
tome bio je taj što su se morale nositi iznad sivih vojničkih odora, pa su se oznojili nakon vrlo malo
aktivnosti, a debela tkanina natopljena znojem nije se lako i brzo sušila. Rezultat toga bio je porast
oboljelih od prehlade i gripe. Nije bilo nikakvo iznenađenje, kad se divizija napokon povukla na
kraju zime, što je njezin put bio obilježen stotinama odbačenih zimskih odora i to je bio kraj
podstavljenih odora za 3. Gebirgsjager diviziju do kraja rata. Landseri su zaključili kako im je bolje
u debelom donjem rublju, dekama i šatorskim krilima.
U proljeće 1944. Sepp je uspio nagovoriti krojača regimente da mu sašije kamuflažnu košulju
koju je dugo koristio. Na isti je način došao i do lagane snježne kamuflažne odore, koju je mogao
zamotati i nositi bez ikakvih problema s ostatkom opreme. Njezino tanko pamučno platno nije mu
ograničavalo pokrete kad je bilo mokro, i brzo se sušilo, kao i košulja.
 POGLAVLJE 5

Nikad neobrijan ne gledaj smrti u oči

Borbe su neko vrijeme bile uglavnom ograničene na ophodnje i snajperiste. Kako bi stvorio
napetost u ruskim rovovima Sepp je svakoga dana odlazio u lov i koristio uništeni tenk na ničijoj
zemlji između rovova. Prije zore bi se podvukao pod tenk, bio zaštićen njime tijekom dana i kroz
rupu u oklopu tenka mogao je promatrati i pucati na ruske položaje.
Neuobičajeno, ali položaj pod tenkom koristio je četiri dana i tijekom tog vremena imao pet
pogodaka. Budući da Sovjeti nisu imali teškog naoružanja osjećao se apsolutno sigurnim na svom
položaju duboko ispod čeličnog diva, iako je bio svjestan važnog snajperskog pravila kako ne smije
predugo ostati na jednom mjestu. Ali Rusi su do sada postali vrlo oprezni i postalo mu je teže
pronalaziti mete. Sepp je tako petog dana odlučio sa sobom povesti promatrača. Izabrao je Balduina
Mosera, Tirolca, s kojim se sprijateljio prije nekoliko tjedana. Dok su se prije zore prikradali tenku
nisu imali pojma o stravi koja će uslijediti u dolazećim satima. Nijedan nije osjetio blizinu smrti koja
će tog dana zapečatiti sudbinu promatrača. Sepp je uistinu previše puta pucao sa svog navodno
sigurnog položaja. Sovjeti u tom području možda nisu imali topništvo kojom bi ugrozili Seppa,
sigurnog ispod tenka, ali od sada će se suočavati s puno opasnijim protivnikom - ruskim snajperistom
koji je u svom poslu bio dobar poput Seppa.
Krvavo crveno jutarnje sunce treperilo je iznad istočnog obzora i slalo svoje prve zrake preko
napuštene stepe kad su se Sepp i Balduin smjestili i počeli promatrati neprijateljske položaje u
potrazi za neopreznom žrtvom. Bio je to samo mali odbljesak s leće Balduinovog dalekozora budući
je bio podignut previsoko, ali to je bio sasvim dovoljan znak za ruskog snajperista da je položaj
zauzet. Na svom dobro kamufliranom položaju podigao je pušku u položaj za pucanje i strpljivo
čekao novi odbljesak svjetlosti. Opalio je manje od minute kasnije. Bio je to trenutak spoznaje za
obje strane, jer je u istom trenutku Balduin, s dalekozorom na očima, prošaptao: “Hej, Seppe, tamo,
dva prsta od malog brežuljka, pok...” Drugi zujavi prasak uslijedio je samo trenutak nakon prvog i
pored Seppa se začuo zvuk poput pljeskanja rukama. Lijevu stranu lica zapljusnula mu je krv i
komadi mesa. Okrenuo se prema Balduinu i ugledao demonsku grimasu. Metak ruskog snajperista
skrenut je Balduinovim dalekozorom i eksplodirao mu je točno u ustima.
Sepp pokraj uništenog T-34.

Jedva dočekan zalaz sunca.

Raznio mu je usne, prednje zube, bradu i pola jezika. Očiju ispunjenih panikom zurio je u Seppa
dok je neobično grgljanje zapjenjene krvi izlazilo iz njegovih razorenih usta. Nekoliko sekundi
kasnije još je jedan metak podigao oblak prašine između njih. Sepp se smjesta povukao dublje pod
tenk i povukao Balduina za noge. Napuštanje položaja prije mraka nije bilo moguće jer bi to značilo
sigurnu smrt od metka neprijateljskog snajperista. Bili su osuđeni na čekanje. Sepp se osjećao
bespomoćno, nije mogao učiniti ništa u vezi stravične rane svog suborca. Ovdje ne može pomoći
nikakav zavoj ili kompresa - njegova je jedina nada bila brza i stručna pomoć obučenog medicinskog
osoblja. Ali ono nije bilo u blizini. Sepp je samo mogao gledati kako ostatak Balduinovog jezika
natiče do veličine dječje lopte i postupno mu blokira dišne putove. Sepp je pokušao u stranu
pomaknuti natečeno tkivo, ali Balduin je počeo povraćati i imao je još manje zraka. Samo cjevčica ili
rupa u grlu mogli su ga spasiti. I tako Sepp nije mogao učiniti ništa drugo nego gledati kako se njegov
suborac uzalud bori za život. Umirućem je čovjeku postupno postalo sve napornije disati i svakim je
udahom u pluća unosio još više krvi. Polagano se počeo gušiti. Sepp mu je pokušao olakšati disanje.
Osjećao se bespomoćno i beskorisno, pa mu je rekao neka se drži, kako će uspjeti, kako će uskoro
doći pomoć. Kako mu se smrt bližila Balduin je uhvatio Seppa za ruku, nokti su mu se grčevito
zabijali u njegovo meso, ali Sepp to nije osjećao. Činilo se kako su prošli sati prije no što ga je
Balduin napokon po posljednji put pogledao s izrazom nevjerojatne sućuti i tuge, i izgledalo je kao da
će mu oči iskočiti iz duplji. Onda mu se pogled zastaklio i tijelo mu se opustilo, oslobođeno muke.
Skamenjen u duši, Sepp je zurio u beživotno tijelo koje je držao. Nekoliko minuta kasnije napetost je
popustila u obliku nekontroliranog plača uzrokovanog bespomoćnošću, strahom i stalnim pritiskom
svakodnevne borbe za preživljavanje.
Paraliziran, ostatak je dana proveo pored svog mrtvog prijatelja i suborca i bdjeo uz njega. Glava
mu je bila prazna - više nije bilo misli, više nije bilo osjećaja; isprale su ih njegove suze.
Naposljetku je došao sebi i postao malo pragmatičniji, čvršći i nemilosrdniji. U jednom trenutku tog
dana koji se činio beskrajan odjednom je shvatio, gledajući svog suborca, kako se on i Balduin
nekoliko dana nisu brijali. Rana na licu okružena mladenačkom bradom činila je da leš izgleda
stravično ružno. Bila je to vrsta intelektualnog apsurda koji se znao pojavljivati u ovakvim
situacijama. Sepp je odlučio kako ne želi biti ružan kao leš, ako to jednog dana postane, i prisegnuo
je kako će se od sada, kad god to bude moguće, svakoga dana brijati. Ostatak je dana vrtio tu misao u
glavi kao neku vrstu emocionalne utjehe. I od tada je uistinu održao danu riječ - nikad neobrijan ne
gledaj smrti u oči!
U sumrak je izvukao Balduinovo tijelo ispod tenka i pod okriljem tame ga odnio natrag do
položaja. Javio se zapovjedniku satnije i predao Balduinovu identifikacijsku pločicu. Ujutro su on i
još jedan suborac iskopali grob za Balduina. U stepi nije bilo drveća za križ, pa su samo stavili
njegov šljem na malu gomilu zemlje. Nesvjesno prihvaćanje nemilosrdnih zakona rata ubrzano je
raslo u njemu.
Te iste noći njemački su inženjerci postavili eksploziv oko olupine tenka i ujutro su ga dignuli u
zrak. To je bilo učinjeno kako bi spriječili eventualno rusko granatiranje tenka koje bi ozbiljno
ugrozilo njemačke položaje. Činilo se kako je to bila prava odluka, budući je neprijatelj dugo
vremena ostao miran. Ali nekoliko dana kasnije nova ruska ofanziva krenula je prema njemačkim
položajima i Balduinovom grobu. Tenkovske gusjenice su ga sravnile sa zemljom i Balduin se
sjedinio s beskrajnim ruskim krajolikom i anonimnošću povijesti, poput desetaka tisuća drugih
vojnika koji su izgubili živote.
Ruski napadi započeli su 20. studenog. Nisu bili toliko odlučni kao prije, pa obrana nije bila
problem, ali unatoč tome zahtijevali su punu njemačku pozornost i nanosili su brojne gubitke koji su
još više slabili njemačke postrojbe. U noći s 24. na 25. studeni Rusi su pripremili puno ozbiljniji
napad koji će 3. Gebirgsjager diviziju uvući u još jedan nemilosrdni vrtlog željeza i krvi, osobito u
području 144. Gebirgsjager regimente. Rusi su kao pripremu sakupili dvjesto tenkova i nekoliko
brigada pješaštva, a pedeset borbenih vozila ići će prema području koje je držala 144. GR.
Balduin Moser

U 05:00 sati topnički napad probudio je vojnike iz laganog sna. Instinktivno su se uvukli u svoje
rovove. Baraža je trajala nekih sat vremena tijekom kojih se svatko morao sam boriti protiv svojeg
straha. Landseri su se priljubili za tlo, mrmljali kratke molitve dok su oko njih zujali šrapneli. S
prvom svjetlošću zore granatiranje je naglo prestalo i prepustilo pozornicu zveketanju i škripi
velikog broja tenkovskih gusjenica. Bili su opremljeni s jako malo oružja za borbu protiv tenkova i
trebala im je sva hrabrost koju su mogli sakupiti kako bi zadržali položaje pred dvije tenkovske
brigade i posebnih postrojba. Tenkovi su u prvom pokušaju pregazili položaje 144. GR jer su se
vojnici usredotočili na rusko pješaštvo koje je stajalo na tenkovima. Okrutna borba prsa u prsa
počela je gotovo istog trena kad su ljudi s tenkova sišli dolje i brzo se raširili i pokrili područje od 2.
bojne do stožera 7. satnije. Rusi su u drugom valu poslali tenkove opremljene bacačima plamena.
Stravični urlici spaljenih i ranjenih i smrad izgorjelog mesa potkopali su moral preživjelih vojnika.
Organizirani njemački otpor je nestao, ali svaka mala skupina borila se samostalno, do posljednjeg
metka i posljednjeg noža. Stotine vojnika pogibale su pod najokrutnijim uvjetima kad su odbačene i
posljednje trunke etičkog ponašanja. Nitko nije uzimao zarobljenike i nitko se nije obazirao na
ranjenike.
Dok je karakter topničke vatre podsjećao na neodoljivu i nezaustavljivu silu Prirode, tenkovski
napad tražio je od Landsera krajnje pričuve snage volje i samokontrole. Svaki djelić njihovih tijela
bio je napet do pucanja, i unutarnji je glas vikao da se okrenu i bježe dok se potmulo zveckanje
tenkovskih gusjenica pojačavalo u tišini koja je uslijedila po završetku topničkog napada. Škripi
tenkova uskoro se pridružila potmula grmljavina eksplozija. Adrenalin je jurio venama Landsera i
njihovi
Seppov ratni drug stradao u tenkovskom napadu.

su mišići podrhtavali od iščekivanja dok su metodično pripremali oružje i granate za borbu. Rusi
su bili udaljeni samo stotinu metara prije no što je došla zapovijed za otvaranje vatre i vojnici su
mogli otpustiti napetost. Tenkovi su se već približili. Sepp je promatrao ljude oko njih i pokušao
identificirati vođe po opremi i naoružanju. Iskusni ruski jahači na tenkovima smjesta će skočiti dolje i
potražiti zaklon iza tenkova dok pucaju, što je usporavalo njihov napad, ali na one koji su ostali na
tenku, obuzeti strahom, Sepp je pucao što je duže mogao. Uvijek je završavao hitcem u pričuvni
spremnik benzina koji je bio pričvršćen za stražnji dio tenka. Ako je imao sreće benzin je ušao u
ventilaciju motora što je ponekad dovelo do plamena u motoru i zaustavljanja tenka. Sepp i njegovi
suborci borili su se za svoje živote i pucali na sve što im se našlo na nišanu, ali ruski su napadači
dolazili ne mareći za gubitke. Vojnici nisu imali oružja za borbu protiv tenkova i njihovi su laki
minobacači bili beskorisni. Neprijatelj se munjevito približavao i već su mogli jasno razaznati ruska
lica.
Koncentrirana vatra branitelja držala je rusko pješaštvo na nekih sto metara od njihovih položaja,
ali dvadeset tenkova nezaustavljivo je tutnjalo prema vojnicima u Seppovom području uz sve glasniju
grmljavinu motora. Landseri su pripremili nekoliko šupljih ljepljivih bombi koje su još uvijek imali.
Osim toga sve što su imali bili su svežnjevi zajedno vezanih granata koje su, ako se postave među
kotače, ponekad mogle uništiti gusjenicu i tako zaustaviti tenk. Ali takva defanzivna taktika
zahtijevala je direktni kontakt s vozilom. Doći toliko blizu zahtijevalo je ekstremnu količinu
samokontrole. Rovovi Landsera bili su sigurni od oružja tenka tek kad su se ovi približili na deset
metara. Kad su se tenkovi našli u tih nekoliko posljednjih metara vojnici su trebali munjevito
reagirati, jer ako je posada tenka ugledala rov pokušali je prijeći preko njega kako bi ga srušila i žive
zakopala one koji su bili u njemu. Zbog toga je ograničena zaliha protutenkovskih bombi dana samo
najiskusnijim vojnicima. Kad je pređena kritična udaljenost vojnici su krenuli na tenkove, skočili na
njih i pokušali postaviti eksploziv na kupole, na motor ili među kotače. Ali samo je nekolicina
uspjela u tome, jer je rusko pješaštvo činilo sve što je bilo u njegovoj moći kako bi ih zaustavilo.
Onesposobljeno je samo pet tenkova koji su stali praćeni potmulim eksplozijama. Drugi su nastavili
prema njemačkim položajima. Vojnici su se nervozno povukli u svoje rupe i rovove.
Sepp je čučao na svom položaju dok se željezni div uz škripu i zveket približavao. Nisu svi
vojnici uspjeli kontrolirati strah. Tu i tamo netko bi skočio u nadi kako će uspjeti pobjeći, ali vatra
ruskog pješaštva pokosila ih je bez milosti. Oko trideset metara ispred Seppa Landser je skočio u
pokušaju takvog bijega, a onda se munjevito vratio prema suborčevom rovu. Ali ruska ga je strojnica
pokosila na pola puta. Pokušao je puzati, podigao se na laktove i za sobom vukao uništene noge dok
je T-34 zveketao za njim. Ranjenik se odjednom ukopao u mjestu, najvjerojatnije kako bi sačuvao
snagu za posljednji očajnički pokušaj bijega od tenka. S posljednjim atomima samokontrole pustio je
čudovište da mu se približi na samo nekoliko metara, a onda otkotrljao u stranu sa svom snagom i
brzinom koju je uspio sakupiti. Slučajno ili intuicijom vozača - pitanje bez odgovora, a to je u ratu
čest događaj - tenk je poput magneta uspio pratiti svaki ranjenikov pokret, sve dok se nije zaustavio
od boli i iscrpljenosti. Tenkovska gusjenica uhvatila mu je noge i neumoljivo ga povukla u svoj
smrtonosni zagrljaj. Tijelo Landsera je u tom trenutku sjelo kao da je željelo zagrliti svog mehaničkog
krvnika. U samo nekoliko sekundi njegove su noge nestale ispod čudovišta. Prestravljen prizorom,
Sepp je tek nakon nekoliko trenutaka shvatio kako njegov suborac od šoka nije ispustio ni glasa. Kad
mu je gusjenica došla do genitalija vojnik je pokazao zube poput konja, lice mu se izobličilo u
demonski, beskrajni osmijeh dok mu se glava napuhnula i pocrvenila poput lubenice. Onda je njegovo
tijelo eksplodiralo, odora, kosti i crijeva pomiješali su se u odvratnu boju dok su mu prsa i glava
nestajali ispod tenka. Nije ostalo ništa više osim sablasne mrlje utisnute u tlo, prožvakane poput blata
i bezlične, koja će uskoro biti pomiješana s tlom Majke Rusije i zaboravljena.
Onda su, na čuđenje branitelja, tenkovi nastavili svojim putom bez daljnjeg sudjelovanja u borbi.
Očito je došlo do pucanja komunikacija između tenkova i pješaštva, ili su privremeno pogrešno
procijenili njemačku snagu. U svakom slučaju, s odlaskom tenkova prema pozadini vojnici su
povratili svoju hrabrost i jako krenuli na nezaštićeno rusko pješaštvo.
Snajperisti, kojih su se bojali i mrzili ih, nisu dobro prolazili kad bi ih otkrili. Sepp je iz tog
razloga prije svakog napada poduzimao mjere predostrožnosti kako bi mogao sakriti pušku ako bude
potrebno. U ovoj je prigodi pripremio skrovište ispod kutija sa streljivom. Prije no što su ruski
napadači stigli do njemačkih rovova spremio je pušku u skrovište koje je pripremio i uzeo svoj
MP40.
Rusi su uletjeli na njemačke položaje uz divljačko vrištanje i počela je nemilosrdna borba prsa u
prsa. Vođeni urođenim instinktom želje za preživljavanjem ljudi su skočili jedni na druge. Kundaci su
potmulo udarali u izobličena lica, rafali su trbuhe pretvarali u zadimljenu krvavu masu, lopate su
sjekle ramena i leđa, tijela su ubadana bajunetama i noževima. Među vrištanjem, soptanjem,
jecanjem, pucnjavom, dimom, parom, znojem i zadahom krvi nestala je sva humanost, ako je ikad i
bila prisutna u nekom prepoznatljivom obliku. Ili je ovdje možda otkriveno pravo lice čovječanstva?
Čovjek je nakon svega samo jedan dio, samo jedan djelić darwinističke borbe za opstanak vođene
jednostavnim pravilom: ubij ili budi ubijen. Inteligencija je samo još jedno oružje, a ne nekakav dar
sa sposobnošću razvoja.
Mrtvi Rus pao je u rov poput vreće krumpira i sa sobom na tlo povukao Seppa. U istom je
trenutku drugi Rus skočio unutra, ali ubod bajunetom namijenjen Seppu završio je u mrtvacu. Sepp se
izvukao ispod leša u čija je rebra bila zabodena bajuneta, dok je Rus nekoliko sekundi previše
pokušavao iščupati svoje oružje. Sepp je jurnuo na njega i svom ga snagom udario u genitalije.
Potmuli prasak, poput zvuka lomljenja keksa, rekao mu je kako je metalni vrh njegove čizme polomio
zdjeličnu kost njegovog protivnika. Dok je Rus padao na leđa, zgrčen u agoniji, Sepp ga je zgrabio za
grlo i palcem mu smrskao grkljan, a Rus je ispustio posljednji dah dok su mu oči zamalo iskočile iz
duplji. Sepp je krajičkom oka ugledao sjenu kako ide prema njemu i dok se instinktivno saginjao
udarac kundakom puške očešao mu je šljem. Na trenutak omamljen, Sepp se otkotrljao u stranu i
rukama pokrio lice dok je Rus ponovno zamahivao puškom, ali udarac nikad nije došao. Umjesto toga
napadač je iz blizine u leđa dobio rafal iz strojnice. Krv i komadići mesa poprskali su Seppa. Skočio
je taman na vrijeme kako bi vidio kako je suborac koji ga je spasio dobio bajunetu u bubrege i srušio
se poput stupa od soli. Poludio od bijesa, Sepp je zgrabio pušku mrtvog Rusa koja je ležala ispred
njega i zabio kundak u lice neprijateljskog vojnika prije no što je ovaj uspio osloboditi bajunetu.
Sepp je od bijesa izgubio svaki osjećaj za vrijeme i stravu, pa čak i bol. U jednom trenutku
tijekom borbe u lice ga je pogodio grumen zemlje kad je u blizini eksplodirala granata, i osjetio je
samo tupu bol na licu. Sada, kada je bitka završila, osjetio je krv u ustima i shvatio kako su mu lice i
vrat puni sasušene ljepljive krvi. Napad je prestao naglo kao što je i započeo. Šačica vojnika stajala
je usred klaonice koja je podsjećala na srednjovjekovno bojno polje, prepuno jecanja, vrištanja,
umirućih i poginulih vojnika. “Seppe, čovječe, dobio si po nosu. Da vidim.” Suborac mu je
pregledao lice. Seppova desna nosnica bila je rasječena, a u donjoj je usni imao nekoliko sićušnih
metalnih šrapnela. Ali nije bilo vremena da se sada nešto učini oko toga. Idući val Rusa već je
dolazio uz glasnu viku, pa su zgrabili oružje i streljivo poginulih suboraca i zauzeli položaj dvjesto
metara iza prijašnjeg gdje su im se pridružili preživjeli ostalih satnija. Sepp je svoju rusku
snajpersku pušku morao ostaviti u njezinom skrovištu.
Mala skupina od oko dvadesetak vojnika nije imala sreće i nije mogla doći do njih. Sepp je vidio
kako su pružili jak otpor sve dok im nije ponestalo streljiva, kad su posljednja petorica preživjelih
podignutih ruku izašla iz rova. Rusi su ih odveli uz udarce nogama i kundacima pušaka.
Iako je situacija izgledala beznadno, vojnici su barem uspjeli razdvojiti rusko pješaštvo od
tenkova. Tenkovi su uništeni u sukobu s njemačkim topništvom i baterijom osamdeset osmica, pa je
njihova prijetnja s leđa eliminirana. Preživjelim Landserima radijem je javljeno kako dva topa
dolaze u pomoć i kad stignu regimenta smjesta može krenuti u protunapad kako bi vratila stare
položaje. Obje su se strane pokušale pregrupirati. Sepp je sada bio naoružan samo običnim
Mauserom K98, ali on je, naravno, bio iznimno talentiran i precizan strijelac, čak i bez teleskopskog
nišana, pa je uspio zaustaviti povremene napade ruskih ophodnja preciznim kratkim rafalima koji su
bili štićeni paljbom njegovih suboraca.
Prošlo je jedva sat vremena prije dolaska topova i počeo je protunapad. Jedva je nekih
osamdesetak vojnika ostalo dovoljno sposobno za napad, uz potporu dva topa, ali Rusi su pogriješili
u taktici i nisu mogli zamijeniti žrtve koje su pretrpjeli u vlastitom napadu. Bili su vidljivo iznenađeni
iznenadnom njemačkom ofanzivom i pobjegli su natrag na svoje stare položaje i prepustili zauzete
rovove Nijemcima. Sepp je smjesta otišao potražiti svoju teleskopsku pušku i pronašao ju nedirnutu
ispod kutija sa streljivom.
Njemački je napad doveo do tolikog poleta da je njihov zapovjednik odlučio nastaviti prema
ruskim položajima. S teleskopskom puškom u rukama Sepp je neprijatelja uspio izbaciti iz takta
svojim brzim i dobro odmjerenim hitcima, osobito se usredotočio na njihove zapovjednike, pa nisu
bili sposobni za učinkovitu obranu. Bez tenkova i teškog pješadijskog naoružanja ruski položaji
počeli su popuštati, malo po malo, dok su im Nijemci pokušavali nanijeti što je moguće više
gubitaka. Brojni Sovjeti koji su mislili kako se nalaze na sigurnoj udaljenosti bili su pogođeni
metcima iz Seppove puške - kakva ironija sudbine, jer je to bila ruska puška! U borbi poput ove
kamuflaža nije bila nimalo bitna. Snajperist će jednostavno pronaći zaštićen položaj, pucati koliko
god bude moguće, a onda promijeniti položaj čim zapucaju na njega ili se borbena crta pomakne.
Tek sada, kad je ruski napad zaustavljen, liječnik je mogao pregledati rane na Seppovom licu.
Nos mu je bio začepljen i previjen, a metalni šrapneli iz usne izvučeni su magnetom. Ali rane nisu
bile ozbiljne i Sepp je ostao na bojišnici sa svojim suborcima.
 Ruski položaji raspali su se pred odlučnim njemačkim napadom i Sepp se zajedno s jedanaest
suboraca probio do neprijateljskih položaja. Više nisu nailazili na otpor i pronašli su samo mrtve ili
teško ranjene Ruse. Ali napetost nije popustila jer su ruski položaji imali dobro zaštićene bunkere u
kojima su se neprijateljski vojnici mogli kriti i čekati na njih. Pažljivo su se međusobno pokrivali i
prišli jednom od rovova iz kojeg je dolazilo neobično grgljanje. Vojnik je viknuo na ruskom:
“Sdavatsja! Vyshoditje s podnjatjami rukami!” (“Predajte se! Izađite s podignutim rukama!) Kad se
ništa nije dogodilo u bunker je poslao rafal iz svog MP40. Ništa se nije micalo, ali neobičan zvuk
nije prestao. Vojnik se oprezno približio bunkeru koji je bio slabo osvijetljen kroz rupu na krovu.
Jedva da je zakoračio unutra kad je glasno pozvao suborce. Kad je ušao, Seppa je dočekao prizor
nevjerojatne okrutnosti. Unutra su bila petorica njihovih suboraca koje su zarobili prije nekoliko sati.
Zapjenjena, topla krv tekla je iz njihovih grla koja su bila prerezana prije nekoliko minuta kako se
njihovi čuvari prilikom bijega ne bi izdali pucnjavom. Ruke i noge su im nekontrolirano podrhtavale,
a prsti su bespomoćno grebli po zemlji. Sepp i njegovi suborci nisu im mogli pomoći, i činilo im se
kako je prošlo previše vremena prije no što je njihova patnja okončana i prije no što su im se tijela
umirila.
Sepp je zbog ovakvih događao očvrsnuo i postao nemilosrdan. U njega su usadili mržnju koja je
opravdavala ubijanje svakog neprijatelja koji bi se našao na nišanu njegove puške, bez izuzetaka.
Osjećaj koji je postojao na obje strane. Svatko je imao motiv za osvetu koji mu je služio kao izgovor
za djela na bojišnici.
Njegovi suborci također nisu bili osobito sućutni. Sepp je gledao kako je zarobljeni ruski
narednik izložen bijesu Landsera koji su saznali za ubojstvo pet zarobljenika. Željeli su informacije o
neprijateljskim položajima, brojnosti i planovima. Nije bilo važno što Rus nije znao te stvari zbog
svojeg niskog čina. Bio je to samo izgovor za osvetu. U svakom slučaju, informacije koje je dao nisu
bile dovoljno dobre za poručnika koji je vodio ispitivanje i njegovi su ga suradnici pretukli kako bi
im rekao više. Naravno, još im uvijek nije rekao ono što su željeli čuti, a čak i da jest to ne bi bilo
dovoljno. Jednostavno bi pronašli neki drugi izgovor. Premlaćivanje je postalo brutalnije i
ispitivanje se pretvorilo u obično mučenje. Naposljetku je jedan od ispitivača došao na ideju da
zarobljeniku pod nokte guraju naoštrene šibice. Njegovi stravični krici boli dok su to činili samo su
još više ohrabrili njegove mučitelje. Iskusni narednik je sve to priveo kraju. Rekao je: “Dosta tog
sranja, niste bolji od Ivana”, izvukao je svoj 08 iz futrole, stavio ga Rusu na vrat i povukao okidač.
Rusova je lubanja eksplodirala i mozgom poprskala savjesti mučitelja. Čak ni poručnik nije kritizirao
zanemarivanje njegovog čina. Činilo se kao da ga je zvuk pucnja probudio iz transa.
Rusi su 27. studenog 1943. odustali od ofanzive. Njemački položaji su zadržani, ali uz veliku
cijenu. GR 144 bila je smanjena na četvrtinu svoje teoretske brojnosti. Položaji su držani u varljivom
miru iduća tri tjedna. Dolaskom zime borbe su se svele na povremene okršaje ophodnji, rafale
namijenjene živciranju i sitne sukobe. Ali ledena kiša, blato i na kraju mraz i snijeg obeshrabrili su
iscrpljene Landsere.
Kako nisu imali pitku vodu i bili su prisiljeni piti iz lokava i kaljuža dizenterija i žutica postali su
uobičajeni. Ono malo pitke vode što su imali korišteno je štedljivo. Jutarnja toaleta sastojala se od
jednog gutljaja vode iz njihovih boca. Taj su gutljaj držali u ustima. Jedan su
Njemački jurišni top okružen alpincima.

dio pljunuli na ruke kako bi ih oprali, drugi su dio ponovno pljunuli na ruke kako bi se umili, dok
je ostatak upotrijebljen za pranje zuba i onda je progutan.
Ljudi su sličili na duhove. Seppovo nekoć dječačko lice sada je podsjećalo na lice
četrdesetogodišnjaka. Oči su mu bile upale u duplje, a izraz lica bio je umoran i ogorčen kao rezultat
nehumanosti s kojom se svakodnevno susretao. Njegovo je lice od rata izgledalo kao da je isklesano
od granita. Imao je tek devetnaest godina, ali mu je lice bilo kao u nemilosrdnog veterana.
Sepp je sada svakoga dana odlazio u lov, njegovi precizni hitci stvarali su strah i nervozu u
ruskim redovima. Istovremeno je donosio dragocjene informacije o neprijateljskim tenkovima,
topničkim položajima i kretanju postrojba.
Dok su Njemci dobili nešto malo pojačanja i zaliha, Rusi su bez ikakve stanke i straha dovodili
gomile ljudi i materijala iz srca Rusije. Zbog toga su devetnaestog prosinca s deset divizija mogli
pokrenuti novu veliku ofanzivu na njemačke položaje. Nesmetani od Luftwaffe ili protuzrakoplovnih
topova ruski bombarderi i lovci također su sudjelovali u napadu. Beskrajni valovi tenkova i
pješaštva napadali su njemačke položaje i u dvanaest dana neprekidne borbe 3. Gebirgsjager divizija
bila je gotovo uništena. Na nekim su mjestima samo dva vojnika trebala braniti stotinu metara
bojišnice od gotovo pedeset puta više Rusa. U dodatak tome, čak su i najiskusniji Landseri bili
umorni od neprekidnog stresa stalnog i neizbježnog straha. Tridesetog i trideset prvog prosinca među
vojnicima je počela izbijati panika, ali u tim su se riskantnim situacijama posilni regimente i oružar
iskazali svojom hrabrošću. Dovezli su se do prve crte na motociklu i vojnici su došli sebi samo od
njihove pojave.
Sedma satnija danima je odbijala stalne napade. Sepp je neprestano mijenjao položaj i pokušavao
brzom paljbom prisiliti Ruse na traženje zaklona kako bi suborcima barem malo olakšao stvari. Kao
nekim čudom, ostao je nepovrijeđen pod kišom neprijateljskih metaka, za razliku od njegovih
suboraca. Prestravljeno je gledao kako brzo padaju. Dijelove rovova sada su branili samo jedan ili
dva čovjeka. U situacijama poput te trebalo je jako malo da čovjeka natjera u bezglavi bijeg.
Oskudne zalihe streljiva, činjenica kako satima niste vidjeli prijateljsko lice, gubitak kontakta sa
stožerom, smrt časnika, nedostatak skrbi za ranjenike, bijeg suboraca - sve je to bilo dovoljno da
čovjeka gume preko ruba. Sepp je također dolazio u iskušenje da potraži navodnu sigurnost u bijegu,
iako je imao dragocjenu prednost što se mogao slobodno kretati u području koje je zauzimala njegova
postrojba. Mogao je vidjeti olakšanje suboraca kad im se nakratko pridružio. Njihova uzbuđena
pitanja o situaciji bila su znakovi potisnute panike.

Ostaci 2. bojne 144. regimente.

U jednom je trenutku bio u rovu kojeg je branio jedan jedini vojnik sa strojnicom čiji su živci bili
popucali i želio je napustiti svoj položaj kad je Sepp krenuo. “Seppe, idem s tobom. Nisam dovoljno
lud da ostanem ovdje i izgubim dupe. Sranje, ne odnose ranjenike, a uskoro čak nećemo ni moći
pričati o oskudici streljiva i hrane.” U tom su trenutku iza sebe čuli brijanje motocikla. Pogledali su
iza sebe i ugledali satnika kako skače s motocikla i cik-cak trči prema njima. U tom su istom trenutku
živci posljednje petorice vojnika na ovom dijelu položaja popustili, skočili su sa svojih položaja i
bezglavo jurnuli prema pozadini. Časnik je smjesta shvatio ozbiljnost situacije i, skinuvši MP40 s
ramena, ispalio rafal iznad glava vojnika. Vojnici su se naglo zaustavili i šokirano pogledali časnika.
Iznenada, jedan je podigao pušku i opalio na časnika, ali ga je promašio. Satnik, čija je strojnica već
bila spremna za paljbu, nanišanio je Landsera i rekao: “Spustite oružje i vratite se na svoje položaje,
govnari jedni!” Landseri su u tom trenutku došli sebi, i sam je časnik spustio oružje i pridružio se
skupini. Iznenadan zvuk ruske minobacačke granate natjerao ih je sve da skoče na zemlju. Sepp je
vidio časnika kako uskače u rov i vojnike kako ga prate. Deset minuta kasnije dopuzao je do Seppa i
vojnika sa strojnicom. Prljavima i iscrpljenima, njegovo im je prisustvo ipak ulilo samopouzdanja,
čak i dok su ruski projektili zujali iznad njih i iza njih podizali gomile zemlje. Komadi blata posvuda
su padali. “Ljudi, nemojte raditi sranja, držite se”, rekao je. “Sve je pod kontrolom. Ivanov pritisak
slabi. Do sada smo se izvrsno držali. Sada pripremamo nove položaje koji će biti spremni za taktičko
povlačenje. Komunikacije će uskoro biti uspostavljene. Dečki, izdržite što duže možete. Uzdam se u
vas.” Dao im je konzervu čokolade i oni su ju pohlepno napali dok je on nestajao u potrazi za idućim
rovom, i skakao od zaklona do zaklona dok je napredovao. Pola sata kasnije Sepp je napustio vojnika
sa strojnicom u potrazi za novim položajem. Bilo je nevjerojatno kakav je učinak pojava časnika
imala na vojnike. Vojnici su izdržali. Izbjegnuta je taktički katastrofalna i potencijalno smrtonosna
panika. Položaji su izdržali.
Ali nisu svi vojnici izdržali stalni stres. Jedan način od bijega strave bojišnice bio je simuliranje
bolesti ili ranjavanja. Bilo je ljudi koji su se specijalizirali za takvu vrstu obmane kao da je znanost, i
koji su svoje znanje dijelili samo s najbližim suborcima. Na primjer, saznali su kako jedenje Nivea
kreme dovodi do istih simptoma kao žutica; a kad se namjerno ranjavate, na primjer, metkom kroz
ruku ili nogu, otkrili su kako, ako se ustrijelite kroz komad Kommissbrota (vojničkog kruha), on
sprječava izdajničke tragove baruta oko rubova rane. Uoči velikih napada ili tijekom stalnih borbi ili
teških uvjeta, povećavali su se gubici kroz lažne rane ili bolesti. Časnici i narednici također su bili
izloženi istom stresu kao i njihovi ljudi i neki napadi panike uistinu su proizašli toga što su vođe
napustile svoje vojnike.
Iznenađeni njemačkim upornim otporom, Rusi su prekinuli napad na Seppov sektor i usredotočili
se na sjeveroistok kako bi dali potporu obećavajućoj ofanzivi. Ali njemački izvidnici obavljali su
dobar posao, pa su znali za premještanje u glavno područje napada. Nekolicina vojnika regimente
koja je još uvijek bila sposobna za borbu pokupljena je iz svojih rovova. S velikim su zadovoljstvom
otkrili kako im je satnik na motociklu rekao istinu, i kako su novi obrambeni položaji uistinu spremni.
Iscrpljeni Landseri ležali su poput vreća pijeska u relativnoj sigurnosti zbornog mjesta kad je
došao narednik iz saniteta. “Ljudi, sada ćete opet u muda dobiti olovo.” Išao je od čovjeka do
čovjeka i davao im male staklene cjevčice s tabletama i etiketom na kojoj je pisalo “Pervitin”. To je
metamfetamin koji potiskuje osjećaj gladi, povećava izdržljivost i smanjuje potrebu za snom. “Kad
god pomislite da više ne možete izdržati”, rekao je, “uzmite jednu od ovih tableta i vaš će se motor
ponovno upaliti. Ali nemojte uzeti previše, jer ćete izgorjeti prije no što kažete ,keks‘. Kad uzmete
jednu, onda ste spremni. Pa, dobro se borite.” I nakon toga se okrenuo kako bi se pobrinuo za
nekoliko ranjenika koje su donijeli.
Ostalo im je samo nekoliko sati za odmor i komatozan san prije no što su ih ponovno natjerali da
ustanu i zapovjedili da uzmu jednu tabletu. S time su dobili šalicu vruće kave, prvu nakon dugo
vremena, a pronašlo se čak i nekoliko boca žestice, tako da je svatko imao prigodu dobro potegnuti.
Ali kava i žestica obično su značili kako slijede loše vijesti. A tako je bilo i ovoga puta. Samo pola
sata kasnije poslani su u sektor kojem je prijetio novi ruski napad, gdje su bili potpora desetkovanoj
pješadijskoj diviziji.
 POGLAVLJE 6

Gospodin profesor i njegov karbolni miš

Snijeg se počeo otapati i vojnici su morali hodati kroz bljuzgu koja je često bila duboka do
koljena. Čizme i nogavice bile su im natopljene vodom i prepune blatom, pa su jedva mogli podizati
noge. Tjelesno iscrpljeni, s mukom su se trudili vući noge. Mnogi su bili toliko umorni da su stali i
stojeći zaspali. Njihovi su ih suborci zgrabili za ruku i povukli za sobom, i nekoliko minuta kasnije
zbunjeno bi se probudili i nisu se čak ni mogli sjetiti kako su hodali. Napor marša bio je toliki da su
čak i tablete, koje su uzimali u poprilično velikim količinama, imale samo minimalan učinak. Sepp je
pušku nosio na leđima, njezin je teleskopski nišan bio zamotan u komade šatorskog krila kako bi ga
zaštitio od blata, a oko vrata je imao MP40 za slučaj iznenadne borbe. Navikao se na zanemarivanje
umora i gladi žvakanjem suhih biskvita koje je, kad je god mogao, dobivao zamjenom za svoja
sljedovanja cigareta.
Rusi nisu samo premještali postrojbe, nego su premještali i fokus napada. Njihova se operacija
pretvorila u veliku ofanzivu koja je njemačkim postrojbama nanijela ozbiljne gubitke 30. siječnja
1944. Na ušću Bazavluka u Dnjepar dvije njemačke armije odjednom su se našle u opasnosti da se
nađu u okruženju. Kao i puno puta prije, hitni zahtjev za skraćivanjem njemačke bojišnice Glavni
stožer je toliko dugo odbijao da je, kad je dopuštenje napokon došlo, bilo gotovo prekasno. Na sreću,
nespretno rusko vodstvo pomoglo im je podjelom sovjetskih snaga u odlučnom trenutku umjesto da ih
je ostavilo na okupu, i njemački su zapovjednici uspjeli prebaciti značajni dio postrojba do sektora u
opasnosti kako bi odbili napad.
Iscrpljeni Gebirgsjager umorno je teturao kroz blato. Uzvišena svrha njihove patnje nije im bila
jasna. Sada su se borili i marširali čak i bez imalo pomisli o želji za preživljavanjem. Postali su
ratnici, povezani prijateljstvom i svakodnevnom prijetnjom smrti.
Više nije bilo odmora. Vojnici su bili poput zombija. U svojim mokrim zimskim odorama, lica
ispijenih od gladi i umora, naprijed ih je samo vukao vrtlog događaja oko njih.
Sepp se napokon razbolio. Od stalnih napora kombiniranih s pijenjem vode sakupljene iz kratera
od bombi dobio je ozbiljan napad gastroenteritisa. Uz napade drhtanja, ni u jednom se trenutku nije
mogao odlučiti što će najprije učiniti, srati ili povraćati. Satnik Kloss, zapovjednik bojne, pronašao
ga je kako drhti u kutu svog rova, zgrčen poput ranjene životinje.
Satnik Max Kloss preuzeo je II. bojnu kad se ova premjestila na bojišnicu kod Nikopolja. Vođen
željom da služi domovini kad je to najpotrebnije, dragovoljno se javio za premještaj s Laponske na
Istočnu bojišnicu. Bio je vođen čvrstim uvjerenjem kako je nacionalsocijalizam dobra stvar i nosio je
značku Hitlerove mladeži na svojoj odori kao pokazatelj njegovog uvjerenja. On nije bio
zaslijepljeni član stranke, bio je odan i odvažan vojnik. Kad je ugledao zgrčenog Seppa kako drhti,
pitao je zapovjednika satnije tko je to. Ovaj mu je objasnio kako je Sepp snajperist 7. satnije i kako
je jako dobar u svom poslu. “Svaki nam stručnjak treba”, rekao je Kloss. “Ovaj čovjek mora
ozdraviti. On je posljednji snajperist kojeg imamo u ovoj gužvi. Ne mogu i njega izgubiti.” Kloss je
rekao Seppu neka ode do stožera bojne i potraži tekliće. “Reci dečkima da se moraju brinuti za tebe.”
Onda se okrenuo prema zapovjedniku satnije i rekao: “Nadam se da je to u redu, poručniče.” Ovaj je
samo slegnuo ramenima. Sepp je još uvijek drhteći otišao.
Stožer bojne bio je udaljen samo kilometar, ali on je putom morao stati i još se dva puta posrati.
Naposljetku je stigao do bunkera teklića, srušio se kad je ušao na improvizirano mjesto za odmor i
zajecao: “Stari je rekao da se trebate pobrinuti za mene. Ali kao prvo, trebam čiste gaće.” “Naravno,
gospođice Allerberger”, došao je glas iz pozadine prostorije. “Gospodin profesor i njegov karbolni
miš će vam napudrati bolnu guzicu.” Ali uistinu su se pobrinuli za njega. Dali su mu crni čaj i
pronašli izuzetno učinkovit lijek za proljev po imenu Dolantin, koji je proizvodila tvrtka po imenu
Hoechst. Lijek nije samo djelovao protiv bolova, nego i protiv grčeva. U velikoj je mjeri olakšavao
bolne nuspojave bolesti koje je pratio proljev. Ali Dolantin je svoju pravu ulogu pronašao kao
sredstvo protiv bolova nakon što su kemičari Hoechsta početkom 1940-ih uspjeli povećati njegovu
učinkovitost za dvadeset puta. Ova jača verzija nazvana je Polamidon. Velikoj njemačkoj potrebi za
sredstvima protiv bolova posvjedočeno je 1944. kad je proizvedeno 650 tona lijeka.

U rovovima kod Nikopolja (Sepp drugi slijeva u zadnjem redu).

Dolantin, odmor i hrana izliječili su Seppove grčeve i proljev. Skrb koju je dobio od teklića bila
je fenomenalna i oporavio se za nekoliko dana. Satnik Kloss dolazio bi tu i tamo kako bi se raspitao o
njegovom zdravlju, i onda bi počeli razgovarati i shvatili su kako se dobro slažu.
Seppove su noge još uvijek bile pomalo nesigurne, ali Kloss je rekao: “Vrijeme je da se ponovno
primiš posla. Imamo četiri nova narednika. Oni su za tvoju satniju. Mislio sam da ih uzmeš pod svoje
okrilje, odvedeš ih tamo i pokažeš što trebaju raditi. Moj će te vozač odvesti.” Za manje od petnaest
minuta poslali su VW džip, ali njihova je vožnja završila za samo nekoliko minuta kad je glasna
eksplozija snažnim udarcem zabila volan u vozačeve ruke. Auto se nagnuo u lijevo i uz trzaj prevrnuo
u stranu. Sepp je čuo samoga sebe kako viče “Sranjeeee!” dok su on i njegovi suborci letjeli prema
blatu pored ceste. Svima je bilo jasno da su naletjeli na minu koja je otkinula prednji lijevi kotač, pa
se nitko nije usudio ni mrdnuti. Samo su ostali ležati. “Ova jebena mina sigurno je naša!” rekao je
vozač. “Jučer je ovdje bilo čisto, i Ivani još uvijek nisu stigli dovde. Je li netko ranjen?” Osim
nekoliko modrica, svi su bili neozlijeđeni. Prstima su oprezno pipkali tlo ispred sebe dok su
polagano otpuzali do auta. Razgovarali su što učiniti, kad su ugledali kako se prema njima, u koloni
po jedan, kreće skupina inženjeraca. “Što vi, kućanice, radite ovdje?” pitao je jedan. “Je li vam netko
dopustio da sjebete naše s ljubavlju postavljene mine?” Brutalni cinizam ove profinjene šale nije bio
dobro prihvaćen. “Jebeni govnari, treba vam razbiti njuške. Inače bi nam trebali reći kamo
postavljate svoje mine!” “Pa, sada znate”, rekao im je vođa inženjeraca, “i ako nastavite gunđati
ostavit ćemo vas tu. Predlažem da nas jako pažljivo pratite.” “Pratite ih”, rekao je vozač. Ali put do
Seppove satnije sada je bio blokiran, pa se skupina vratila do zapovjedništva bojne i javila se
starom. Nakon toga Kloss je Seppa ostavio sebi na raspolaganju zajedno s teklićima.
Rusi su činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi Nijemce natjerali na povlačenje. Poštivanje
ratnih pravila na Istočnoj bojišnici je nestalo i zamijenila ga je neljudska brutalnost. Sovjeti su
donijeli nova pravila borbe i odlučili nam se osvetiti za sve ranije uspjehe protiv njih. U tom su
procesu demonstrirali često neljudsku okrutnost prema svom neprijatelju, ne samo prema vojnicima,
nego i prema civilima.
Vlakovi su uspjeli, unatoč obilnom bombardiranju, dovesti dvije baterije Gebirgs topničke
regimente 112 kao hitno pojačanje. Ali samo je jedna lokomotiva neoštećena preživjela
bombardiranje, i na svom je posljednjem putovanju trebala evakuirati teške ranjenike. Sepp i njegovi
suborci u rano su jutro na putu prema novim položajima prošli pored željezničkog deponija. Stotine
ranjenika za koje se nisu osobito adekvatno brinuli sakupljale su se oko vagona. Kad su ugledali malu
skupinu vojnika još uvijek sposobnu za borbu u očima im se pojavila nada. Jedan je na glas izgovorio
njihove misli: “Zadržite Ivane dok vlak ne ode!” Iako je učinak njegovih riječi na Landsere bio
gotovo nevidljiv, dao im je neophodnu motivaciju da odbijaju nadolazeći napad što je moguće duže.
Sovjeti su bili samo kilometar i pol od deponija i vojnici su se pod paljbom razišli i započeli
bitku. Vlak je otišao u doslovno posljednjem trenutku, pod direktnim bombardiranjem, ali samo
nekoliko kilometara dalje ruski lovci-bombarderi napali su bespomoćni vlak i ispustili svoj
smrtonosni teret nimalo ne mareći za oznake crvenog križa koje je nosio. Vagon s medicinskim
osobljem pogođen je prvi, bomba je ubila gotovo sve liječnike. U kiši metaka i bombi, oštećeni je
vagon onda za sobom s pruge povukao ostatak kompozicije. Vagoni su se zabijali jedni u druge i
izbacivali svoj tovar iz unutrašnjosti i ostavili ranjenike da bespomoćno leže na tlu. Iduće jutro,
tijekom povlačenja Sepp i njegovi suborci prošli su pored tog mjesta. Ispred njih se nalazio prizor
koji je bio neuobičajen čak i za svakodnevne strahote rata. Zgrčeni u neobičnim pozama, leševi su
visjeli iz uništenog vlaka, otkinuti udovi ležali su posvuda, sve je bilo prepuno zavoja koji su lepršali
na vjetru. Preživjeli su se panično pokušali izvući, ali većina nije bila dovoljno snažna da izdrži
napore. Rane su im se ponovno otvorile i iskrvarili su. Život je istekao iz njih. Tijela su im bila
razbacana po tlu u krugu od nekih tristo metara. Nekolicina preživjelog medicinskog osoblja,
uključujući samo dva liječnika, bila je bespomoćna pred takvom katastrofom, ali nada se vratila kad
su ugledali nadolazeće vojnike. Ali njih je bilo samo pedeset - i među njima je također bilo ranjenika
- i u usporedbi sa njihovom situacijom oni su predstavljali samo kap u moru. U dodatak tome, Rusi su
progonili malu skupinu i sustići će ih za nekih sat vremena.
Improvizirali su nosila za ranjenika najbrže što su mogli. Koliko god to bilo okrutno prema onima
kojih se to ticalo, ali nisu imali izbora nego pomoći samo onima dovoljno sposobnima za hodanje i
onima s najvećim šansama za preživljavanje. Svi ranjenici koji su bili gotovo mrtvi ili nisu imali
prevelike šanse za preživljavanje morali su biti ostavljeni. Dvadeset četiri sata ranije Landseri su na
neki način zavidjeli ranjenicima, jer se više nisu morali boriti i teoretski su bili na putu kući. Sada ih
je rat ponovno sustigao i od njih stvorio suborce u novoj borbi za život.
Iznenada, hitac je razbio tišinu. Svi su pogledali u pravcu zvuka i ugledali vojnika s 08 u ruci
kako skamenjen stoji pored sada mrtvog čovjeka. Sepp je smjesta skočio do njega i pitao što je
pobogu učinio. Landser je pao na koljena i počeo nekontrolirano jecati. Trebala mu je minuta da dođe
sebi prije no što je ponovno dobio dar govora. Mrtvac je bio njegov prijatelj i susjed. Amputirali su
mu obje noge i rane su se otvorile nakon što je vlak izletio s pruge. U dodatak tome, prsa su mu
stradala od šrapnela. Bilo je nevjerojatno što je uz takve rane toliko dugo preživio. Bilo mu je jasno
kako će biti jedan od onih koje će ostaviti na milost i nemilost Rusima, i kad je ugledao prijatelja
zatražio je posljednju uslugu - brzo oslobađanje od patnje. Preklinjao je toliko gorljivo da mu je
vojnik učinio uslugu, iako je znao kako će ga taj prizor progoniti sve do kraja života.
Ostatak postrojbe sada je bio spreman za pokret i napustili su ovo poprište jada u nadi da će se
Rusi pobrinuti za ranjenike ili ih barem brzo ubiti.
Sepp je uzeo svoju teleskopsku pušku i ostao malo iza začelja kako bi pokrivao njihovo
povlačenje. Hodali su oko pola sata kad se Sepp, koji je bio nekih petstotinjak metara iza njih, sakrio
u grmlje. U tom je trenutku ugledao rusku ophodnju na udaljenosti od nekih sto pedeset metara. Morao
je brzo raditi kako bi ih prisilio da se zaustave. Pušku je položio na rašlje grane i pažljivo nanišanio.
Imao je problematično vidno polje isprekidano grmljem koje su Rusi lukavo koristili za zaklon.
Praksa, intuicija i osjećaj iskusnog snajperista za pravi trenutak uistinu su dolazili do izražaja u
situacijama poput ove. Tiho je kroz teleskopski nišan nanišanio vođu ophodnje, križić se nalazio na
njegovim prsima i pratio ga kroz raslinje. I pravi je trenutak stigao. Rus se na nekoliko sekundi
zaustavio na otvorenom i Sepp ga je ustrijelio u prsa i odbacio unatrag u grmlje. Ostali su bili
dovoljno iskusni da prepoznaju djelo snajperista. Raštrkali su se poput kokoši koje je napao jastreb i
sakrili se što su bolje mogli. Sepp je smjesta zapucao najbliže što je mogao prema dvojici čije je
položaje uspio vidjeti i pri tome pogodio čuturicu s vodom koju je jedan od njih držao za pojasom.
To je bilo dovoljno da ih prikuje za tlo u idućih pola sata. Onda se Sepp munjevito priključio ostatku
skupine i izvijestio kako je neprijatelj blizu. Mala skupina mu se smjesta pridružila na začelju, ali
začudo, više nije bilo ni traga ruskoj ophodnji.
U sumrak su se pridružili drugoj bojni kojih je iza sebe također ostavila neprijatelja i preko
radija im je zapovjeđeno da zauzmu položaje i što je moguće duže zadrže Ruse.
 POGLAVLJE 7

Samo još jedna unaprijed isplanirana katastrofa

U ovoj drugoj bojni Sepp je upoznao kolegu kojeg je već znao po čuvenju. To je bio snajperist
Josef Roth, mladić njegovih godina iz Numberga koji se dragovoljno prijavio u Gebirgsjager i, poput
Seppa, je dobio ideju da postane snajperist kad je pronašao rusku snajpersku pušku. Njih su se
dvojica dobro slagala od samog početka. Rothov zapovjednik bojne znao je vrijednost dobro
postavljenog snajperista na obrambenom položaju i dao im je slobodne ruke. Dok se ostatak
postrojbe ukopavao oni su dogovorili zajedničko promatranje neprijateljskih položaja i suradnju u
nadolazećoj bitci. Pokazalo se kako dva para uvježbanih očiju vide puno više od jednog.
Idućeg jutra negdje oko 08:00 metak je iznenada prozujao između vojnika dok su oni bili
zaposleni pripremom položaja i poručnik se uz vrisak srušio na tlo. Ostali su se munjevito bacili u
zaklon. Samo je jedan Landser ostao s ranjenikom nekoliko kobnih sekundi predugo. Nije čuo pucanj
metka koji je ušao u njegovu lubanju iza lijevog oka i izašao iz desnog ostavivši rupu veliku poput
šake. Žućkasta masa krvi i mozga pokuljala je iz nje dok je padao. Čuo se povik upozorenja:

Opkopar pogođen snajperskim metkom.

“Pazi, snajper!” Vojnici su bespomoćno zapucali u navodnom smjeru snajperista, ali bez ikakvog
učinka - što je dokazao hitac koji je nekoliko trenutaka kasnije u glavu pogodio jednog od vojnika.
Nitko se nije usudio pomaknuti. Sepp i Josef još su uvijek bili u svom rovu kad je teklić dojurio i bez
daha ih izvijestio o snajperskom napadu. Zapovjednik bojne samo je rekao: “Ljudi, vi znate svoj
posao. Riješite problem!” Dvojka je hitro krenula za teklićem, oprezno se držeći zaklona.
Poveo ih je do dijela rova koji je već bio dovršen, gdje im je narednik poželio dobrodošlicu i
izvijestio ih o događajima od prije nekoliko minuta. Dio rova je s jedne strane završavao kod dobro
kamuflirane promatračnice u grmlju. Sepp i Josef uspjeli su doći do tog mjesta bez da su primijećeni
i počeli su pretraživati teren u potrazi za mogućim skrovištem neprijateljskog snajperista. Unatoč
naprezanju očiju nisu ugledali ništa sumnjivo, pa čak i kad su posebnu pažnju obratili na određeno
područje zbog mjesta na kojem su prvi od njihovih suboraca pogođeni. Još uvijek ništa. Sati su
prolazili. Razgovarali su gdje bi se oni smjestili da su bili na mjestu ruskog snajperista, ali čak i na
naizgled idealnim položajima koje bi oni izabrali nije bilo nikakvih pokreta.
Oko podne pogođen je još jedan vojnik dok je preko ruba rova izbacivao svoju konzervu govana,
ali žrtva je ovoga puta imala sreće, metak se odbio od njegovog šljema i pogodio ga u nadlakticu.
Ruski snajperist na svu sreću nije koristio eksplozivni metak, što je bilo uobičajenije, pa se Landser
izvukao samo s lakšom ranom.
Josef i Sepp su u to vrijeme dalekozorima promatrali ruske položaje i obojica su vidjela kako se
trava miče kad ju je pomaknuo udarni val iz puške ruskog snajperista. Mašta njihovog protivnika ih je
zadivila: očito se sakrio u rupi prokopanoj kroz branu. Ali pitanje je sada bilo, je li dovoljno iskusan
pa će napustiti svoj položaj ili će ostati tamo? Drugu je mogućnost potvrđivala činjenica što su svi
njegovi hitci očito došli s istog mjesta. Zato su ga Sepp i Josef odlučili namamiti da se pokaže.
Dogovorili su kako će ga namamiti lažnom metom koju će suborac pokazati. Josef će zauzeti položaj
nekih pedeset metara od Seppa i zajedno će pucati prema neprijateljevom navodnom položaju čim se
trava pomakne nakon njegovog hitca. Travom su napunili vreću

Mamac pogođen sovjetskim snajperskim metkom.

za kruh, nasadili ju na štap na čiji su vrh postavili kapu. Josef je dao mamac suborcu i rekao mu
neka ga kroz deset minuta oprezno podigne preko ruba rova. Oba su se snajperista onda pripremila i
nanišanila navodni neprijateljski položaj kad se kapa pojavila iznad rova u točno dogovoreno
vrijeme. I njihova se lukavost isplatila. Rus je prerano opalio, nije računao na klopku, i pucao je s
istog položaja. Jedva da je opalio kad su Sepp i Josef gotovo istovremeno pucali. Obojica su svoje
ruske snajperske puške napunila s jednim od nekolicine zaplijenjenih eksplozivnih metaka koje su
imali. Iz zemljanog se tunela čuo potmuli tresak. S iščekivanjem su kroz teleskopske nišane
promatrali malu zemljanu branu i ugledali mahnitu aktivnost kad je nešto odvučeno iza nje. Znatiželjni
sovjetski promatrač pojavio se s dalekozorom na očima i istog trena to platio životom. Metci iz
pušaka dvojice njemačkih snajperista istovremeno su ga pogodili u glavu koja se pod silinom
dvostrukog udara razletjela poput prezrele lubenice. Na rubu rupe ostao je ležati samo njegov
neoštećeni dalekozor. Sada su Rusi bili ti koji se nisu usuđivali napustiti zaklon i Landseri su uspjeli
završiti svoje rovove bez daljnjih smetnji.
 Sepp i Josef su pripremili dobro kamuflirane alternativne položaje za nadolazeći ruski napad, i
međusobno ih podijelili kako bi mogli pokrivati jedan drugoga. Kako bi što je moguće duže ostali
neotkriveni, dogovorili su unakrsnu paljbu sve dok neprijatelj ne priđe na stotinu metara kada će
prijeći na izravnu paljbu. Ova je strategija dobro funkcionirala i doprinijela je držanju položaja dva
dana, što je omogućilo evakuaciju njihovih vlastitih ranjenika i onih spašenih iz vlaka. Ali malo po
malo, položaji oko Nikopolja su popuštali i opet su se našli u opasnosti od okruženja. Kako su se
njihove postrojbe sada pregrupirale Allerberger i Roth su se morali rastati. Budući su bili jako dobro
upoznati s poteškoćama i naporima s kojima su se snajperisti suočavali, jako su se dugo rukovali i
poželjeli jedan drugome neophodnu sreću koja im je trebala kako bi preživjeli rat. Onda su se rastali,
u nadi kako će se jednog dana ponovno sresti.
Ali iz svog su susreta naučili nešto važno: postoje situacije kad je suradnja s drugim čovjekom,
posebnim promatračem, velika prednost.

Shematski prikaz mijenjanja položaja u zajedničkom djelovanju snajperista.

Iako je Sepp nakon smrti Balduina Mosera prisegnuo kako će uvijek raditi sam, morao je priznati
prednosti timskog rada. Sepp je zbog toga uvjerio zapovjednika u vrijednost promatrača, i zbog toga
mu je, kad je god trebao promatrača, za tu ulogu bilo dopušteno izabrati jednog od iskusnijih
suboraca.
Kako su se jake borbe nastavljale GJR 144 je stalno trebala izvoditi diverzije kako bi važna
prometna raskrižja ostala slobodna za postrojbe u povlačenju. Iako je tim operacijama bila
iscrpljena, regimenti je na čast služilo to što je uspijevala zadržati svoje položaje unatoč masovnim
ruskim napadima. Landseri su ponekad čak i uspjeli krenuti u male protunapade. Ali oslabljena
regimenta pretrpjela je ogromne gubitke, pa je ugrožen čak i sam njezin opstanak. Cijele su satnije
uništene do posljednjeg čovjeka.
Nakon četiri dana jakih borbi, 12. veljače 1944. dobili su zapovijed za opće povlačenje s
položaja. Regimenta je bila toliko iscijeđena i toliko je dugo bila bez dopune zaliha da više nije
imala teškog naoružanja i svakom je Landseru ostalo pet ili deset metaka. Pod takvim okolnostima,
kad vas neprijatelj stalno napada, nekolicina snajperista postrojbe postali su njezino “topništvo”.
Samo su im oni mogli čuvati začelje i zadržati neprijatelja na pristojnoj udaljenosti. Kako bi se
snajperisti mogli nastaviti boriti svaki je Landser, kad god je bio u mogućnosti, sakupljao rusko
streljivo.
Treća Gebirgsjager divizija uspjela se izvući iz okruženja samo uz velike napore i ogromne
gubitke i stići do novih položaja kod Inguleca. Vrijeme se promijenilo i istovremeno postalo i
saveznik i neprijatelj. Neprijatelj je bio zbog mećave snijega i leda koja je tjelesno iscrpljenim
vojnicima prijetila uništenjem jer su se s njom morali suočiti bez ikakvog osiguranja njihovog
povlačenja. Ali bila je i saveznik jer je bilo kakav pokušaj organizirane potjere pod takvim uvjetima
bio nemoguć.
Landseri su bezvoljno teturali stepom, dok su im se ledeni kristali oštri poput igala zabadali u
lica. Živa se na termometru spustila na -50°C. Svatko tko se zaustavio ili pao na tlo od iscrpljenosti
kroz nekoliko je minuta zaradio ozebline, koje su se često pokazale kao smrtonosne. Željezni okovi
njihovih zimskih čizama dovodili su im hladnoću ravno na noge. Čizme, znojne čarape i koža
smrzavali su se u jedno. Mnogi od smrznutih mogli su samo puzati. Liječnici im nisu mogli puno
pomoći jer su im se svi tekući lijekovi smrznuli. Samo su za najgore slučajeve imali nekoliko ampula
morfija koje su nosili u ustima kako bi ih držali na toplome. Rane su se u trenu smrzavale i pretvarale
u led. Izbijale su tuče za zimsku odjeću ruskih leševa koje su pronašli smrznute u snijegu i sretan je
bio svatko tko je na ovaj način uspio doći do krznene kape ili krznenih čizama.
Vojnici su beskompromisno tjerali jedni druge dalje. Čim je Sepp zastao šutnut je čizmom ili
udaren kundakom puške, i on je to isto činio svakome tko je želio stati. Unatoč tim mjerama brojni su
vojnici zaradili ozebline ili su čak i umrli, toliko su slabi postali. Broj onih sposobnih za kretanje
svakodnevno se smanjivao. Uz veliki napor ranjenici su nošeni sve dok su imali imalo šanse za
oporavak. One koji će ionako umrijeti nemilosrdno su ostavljali, budući da su sve tovarne životinje
pojedene. Njihovo oružje, prekriveno ledom, bilo je neupotrebljivo. Čelik se stisnuo od ekstremne
hladnoće, pa nisu mogli pomaknuti čak ni zatvarače. Vrhunska izrada njemačkog oružja, kvalitetni
dijelovi koji su savršeno pristajali jedan uz drugi, sada je radila protiv njih. Rusko je oružje za
razliku od njemačkog bilo proizvedeno s većom tolerancijom i radilo je čak i na temperaturama ispod
nule. Čak je i smrznuta zemlja tvrda poput kamena sprječavala pripremu obrambenih položaja. Samo
je životinjski instinkt preživljavanja tjerao vojnike dalje preko depresivne stepe, dok je oluja uporno
bjesnila. Kao u transu, otupio od gladi i umora, Sepp se probijao kroz do koljena dubok snijeg, s
kapuljačom navučenom na lice, s kamuflažnom jaknom čvrsto zamotanom oko tijela i snajperskom
puškom prebačenom preko leđa i zamotanom u šatorsko krilo. Hladnoća je bila gotovo
nepodnošljiva.
Ispred, nejasni obrisi farme i ogromnog stoga sijena pojavili su se u sivoj magli gustog snijega, i
u tom je trenutku tlo pod njim iznenada popustilo. Uz vrisak je pao u rupu prekrivenu snijegom i
našao se pred vojnikom Crvene armije čije je smrznuto lice bilo izobličeno u sablasnu grimasu.
Iskobeljao se na površinu sa sve četiri kopajući
Na bojišnici su temperature padale do 50 stupnjeva ispod nule.

po snijegu poput bube. Sada su na spaljenoj farmi koja je bila udaljena samo tridesetak metara
također mogli vidjeti kretanje. Vojnici su se munjevito bacili na tlo, ali njihove smrznute ruke nisu
mogle držati oružje, koje je i onako bilo prekriveno ledom i neupotrebljivo. Šatorsko krilo koje je
pokrivalo Seppovu pušku pokazalo se korisno. Vjetar je do njih donosio razgovor na ruskom. Svi su
stali i nervozno čekali da Rusi otvore vatru, ali ništa se nije dogodilo. Prošlo je nekoliko minuta
nervoznog iščekivanja, sve dok nije postalo jasno kako ni Rusi također nisu sposobni za borbu. Obje
su se strane oprezno povukle.
Dolazila je noć i snijeg je počeo padati još obilnije. Zaštita od nevremena postala je njihova
glavna briga. Landseri su instinktivno prišli ogromnom stogu sijena, jedinoj potencijalnoj zaštiti od
bijesnih sila Prirode. Onda je došao trenutak kad su u potpunosti zanemarili svu opreznost pred sve
jačim vjetrom: morali su se zakloniti od oluje. Još nekoliko koraka i stigli su. Brzo su se uvukli u
toplo sijeno i približili jedni drugima poput mladih svinja i tako preživjeli oluju. Nezaustavljivo je
bjesnila dva dana i dvije noći, i čak su se i ratna pravila morala

Na ravnici nije bilo bolje zaštite od snježne oluje.

 povinovati njezinoj volji. Stog sijena također je postao utočište za Ruse, koji su se zavukli u
njega s druge strane. Nesposobne za borbu, Landsere i njihove nemilosrdne neprijatelje dijelilo je
samo nekoliko metara sijena.
U jutro 20. veljače oluja je popustila i otkrili su kako njihovo oružje, zaštićeno od hladnoće,
ponovno funkcionira. Nervoza se pojavila među Landserima na pomisao o skoroj borbi s Rusima s
druge strane stoga sijena, jer nitko nije znao kako i kada će početi. Tri su vojnika izašla van u
izviđanje. Kad su se pola sata kasnije vratili, s vidljivim su olakšanjem javili su kako je sve čisto.
Sovjeti su se povukli rano ujutro.
Nastavili su putovanje kroz snijeg do nove bojišnice. Tjelesna kondicija Landsera smanjivala se
alarmantnom brzinom, ali regimenta je u posljednjem trenutku stigla do opskrbne postaje i uzela
streljivo, hranu, odjeću i pokrivače. Dobili su čak i malo zamjena. Na nekoliko su se dana smjestili u
ruševinama sela.
Budući je pripadao osoblju bojne, Sepp je uživao u luksuzu poput bunkera, pa čak i peći. Sanjario
je u kutu kad se satnik Kloss vratio sa sastanka stožera regimente. Drhteći od zime, sjeo je ispred
peći i pružio noge u mokrim čizmama prema toplini. Onda ga je umor svladao i zaspao je naslonjen
na zid. Nešto kasnije Sepp je pogledao i vidio kako se Klossove čizme dime. Časnik je onda uz
vrisak skočio i počeo skakati uokolo i vikati: “Sranje, sranje, vruće je!” Pokušao je izuti čizme, ali
nije uspio jer se mokra koža prebrzo osušila i skupila oko njegovih nogu. Jedina stvar koju je mogao
učiniti bilo je politi čizme kantom vode kako bi se koža ponovno rastegnula. Prisutni vojnici veselo
su se cerili na ovo rješenje problema. Na svu sreću, među zalihama je bilo pričuvne odjeće, pa je
Kloss mogao zamijeniti svoje kožne čizme za nove krznene.
Rusi su ponovno napali 25. veljače, ali napad je zaustavljen uspješnom baražom sada operativne
planinarske topničke regimente. Vojnici su iskoristili zatišje koje je uslijedilo za povlačenje na nove
položaje kod Inguleca. Kao što se već toliko puta prije dogodilo, nekoliko ključnih pogrešaka
doneseno je kod organiziranja tih novih položaja. Dok su časnici na bojišnici mogli razviti praktične
strateške i taktičke koncepte pravilnom analizom situacije i procjenama vlastitih resursa i snage
neprijatelja, osoblje Glavnog vojnog stožera u OKH (Oberkommando des Heeres) neprestano je
torpediralo njihova rješenja slanjem luđačkih zapovijedi za čuvanjem nepotrebnih položaja.
Posljedice tih neodgovornih odluka bili su ogromni gubici materijala i ljudskih života koji se nisu
mogli zamijeniti. Malobrojna vojna logistika nije mogla kompenzirati tolike gubitke. Vojne su
operacije kompromitirane i pretvorene u nekoordinirana povlačenja koja su postajala sve kaotičnija i
kaotičnija i završavala tako što se svatko spašavao na koji je god način mogao. Nova bojišnica duž
Inguleca postala je samo još jedna unaprijed isplanirana katastrofa. Kako je skraćivanje bojišnice
kako bi ju sačuvali bilo zabranjeno, ključna reorganizacija snaga nije provedena. I ruski je napad
dočekala preduga i preslabo branjena prva crta. Postrojbe visokog borbenog morala i velikog
iskustva, poput 3. Gebirgsjager divizije, u takvim su situacijama postajale velike bijele nade
zapovjednika. Zbog toga su se neprestano nalazile u srcu borbe. Potpuna odgovornost za zaustavljanje
neprijateljskog proboja i sprečavanja okruživanja počivala je na njihovim ramenima. Pričuvni
položaji i zamjene mogli su se samo improvizirati i nisu pružali nikakvu stvarnu operativnu sigurnost.
Cijena u ljudstvu i materijalu bila je ogromna.
Ruski je napad ponovno započeo 1. ožujka. Činilo se kako je ruska odlučnost ovoga puta uistinu
velika. U području koje su držale 3. GD i susjedna 16. Panzer divizija Sovjeti su stalno dovodili
zamjene za gubitke. Svakog je dana dovođeno do tisuću novih vojnika, dok se njemački gubici nisu
mogli kompenzirati. Trećeg dana napada Rusi su doslovno uništili pješaštvo oklopne divizije i
vojnici Gebirgsjagera također su morali braniti i to područje. Četvrtog dana divizija je smanjena na
polovicu svoje borbene brojnosti. Sepp je čudom ostao neozlijeđen izuzev posjekotina i modrica,
iako je uvijek bio u središtu akcije. Opet se pokazalo kako visoki moral i iskustvo dugo vremena
mogu kompenzirati materijalnu superiornost, ali na kraju petog dana od Seppove je bojne ostalo samo
šezdeset ljudi.
Dok su se oni borili protiv neprijatelja koji ih je napadao s dvije strane zvukovi jake borbe
odjednom su im doprli s leđa. Istovremeno je vezist dobio radio poruku u kojoj ih je stožer bojne
obavještavao o ruskom napadu i tražio pomoć. Činilo se kako se jedna neprijateljska skupina uspjela
provući preko prve crte i sada je pokušavala neutralizirati kontrolno središte njemačkog otpora.
Brojčano nadmoćniji u odnosu sto prema trideset, Sovjeti su u potpunosti iznenadili stožer koji nije
bio spreman za takav napad. Počela je jaka borba u kojoj je streljivo branitelja brzo potrošeno, i sve
je više i više ljudi padalo pod vatrom njihovih napadača. Napad na prvu crtu u tom je trenutku počeo
slabjeti i pretvorio se u dalekometno prepucavanje, pa je zapovjednik riskirao slanjem nekolicine
ljudi kako bi pomogli braniteljima stožera. Također je kontaktirao susjedne postrojbe koje su poslale
još nekoliko ljudi. Ubrzo je organizirana skupina od samo dvadeset vojnika, među kojima su bili
Sepp i suborac s iskustvom brojnih borbenih ophodnji, koji će mu dati potporu kao promatrač.
Sada je bilo negdje oko 07:00 sati, i odlučeno je kako će protunapad započeti u 08:00. Sat
vremena kasnije vojnici su krenuli što su brže

mogli, ali uz neophodnu opreznost, u smjeru stožera, koji je bio udaljen manje od kilometra i pol.
Nakon petnaest minuta susreli su se s Rusima.
U šumovitom, pomalo brdovitom području stožer se nalazio u dolini u podnožju strmog brda.
Njemačke malobrojne postrojbe nisu ga mogle zauzeti, ali za Ruse je imalo veliku stratešku važnost
jer su s vrha mogli kontrolirati njemačke položaje. Branitelji su se povukli do posljednjeg utvrđenog
bunkera i ostali su na nekoliko posljednjih metaka. Sada su na jaku vatru odgovarali samo
pojedinačnim hitcima. Prilaz bunkeru bio je posut leševima s obje strane.
Spasilačka ekipa Gebirgsjagera zastala je kako bi procijenila situaciju. Sada je bilo vrijeme da
se snajperist i njegov promatrač dokažu na djelu. Sepp i njegov suborac brzo su izabrali grmlje koje
im je omogućavalo dobro skrovište, ali je imalo dobar pogled na bojno polje. Plan je bio da vojnici
započnu sa svojim napadom dok će njih dvojica eliminirati što je moguće više neprijatelja.
Promatrač je imao vrlo široko vidno polje u usporedbi s jako ograničenim vidnim poljem koje je
snajperist imao kroz svoj teleskopski nišan. S boljim pregledom situacije, promatrač je očito mogao
povećati učinkovitost snajperista dajući mu precizne upute za nišanjenje. Sepp je jedva podigao
oružje u položaj za pucanje kad je ugledao kako se Landser za kojeg je pretpostavio da je mrtav na
temelju krvave rane na glavi pokušava podići, samo da bi ga istog trena pogodio rafal iz ruske
strojnice. Od udara metaka glava i vrat su mu se pretvorili u krvavu kašu. Seppov je promatrač već
identificirao tog Rusa: “Mala hrpa zemlje, deset metara desno.” Sepp je pomaknuo pušku, nanišanio
Rusa i postavio križić na njegova djelomično izložena prsa. Njegov je hitac sa sto pedeset metara
smrtonosnom preciznošću pogodio cilj.
Njegov je hitac bio signal za napad spasilačke ekipe. Vojnici su otvorili vatru, dok su Seppovi
metci pogađali svakog neprijatelja kojeg je njegov promatrač uspio pronaći. Borba koja je uslijedila
bila je kratka i brutalna. Rusi su odjednom izgubili svoj cilj usred neočekivane unakrsne vatre i
rastućih gubitaka i, mahnito pucajući u svim pravcima, za nekoliko su se minuta povukli. Vidjeli su
kako dvadesetak Rusa nestaje među drvećem. Ostavili su osam mrtvih i ranjenih. Vojnici nisu imali
vremena kako bi učinili više, i nakon kratkog razgovora s preživjelima iz stožera ekipa je otišla.
Dvadeset minuta kasnije ponovno su bili sa svojim suborcima na prvoj crti.
Bitka je potrajala šest dana, i to gotovo neprekidno, i Landseri su bili iscrpljeni, pa su padali u
duboki, komatozni san čim bi bili neaktivni čak i nekoliko trenutaka. U ovakvim su situacijama
liječnici dijelili stimulans Pervitin kako bi mobilizirali i posljednje atome snage vojnika.
Treći GD uspjela je držati svoje položaje do 7. ožujka, ali Sovjeti su već 6. prešli Ingulec na
susjednim sektorima i probili su se kroz njemačku prvu crtu. Vojnici su sada stršili u ruskoj crti poput
trna kojeg je trebalo pod hitno iščupati. Sa sve više i više svježih pješadijskih postrojba Rusi su se
obrušili na njemačke položaje. Alpinističke postrojbe GJR 144 bile su natjerane na povlačenje sve
dok se nisu našle u jakoj borbi prsa o prsa koja se protezala čak i do stožera regimente. Smisleno
zapovijedanje postalo je nemoguće. Svaka se skupina borila samostalno i za goli život. Usred te
zbrke došla je zapovijed za trenutnim povlačenjem preko Inguleca.

Rusi su u međuvremenu uspjeli gotovo u potpunosti presjeći koridor povlačenja 3. GD. Zalihe su
im bile uništene i glavna poljska bolnica divizije bila je pregažena. Ostao je samo jedan branjeni
koridor, širok oko petsto metara, kojim su se mogli povući. Nekolicina preživjelih iz 144, još uvijek
dovoljno sposobna za kretanje, započela je povlačenje. Raštrkani vojnici i ljudi iz drugih postrojba
su im se putom pridruživali.
Među njima je bila skupina od četiri liječnika koja je izbjegla ruski napad na divizijsku poljsku
bolnicu. Ti su ljudi bili vidljivo iscijeđeni, i djelovali su izgubljeno, proizvod psihološki stresnih
iskustava koja su doživjeli. Narednik koji je želio saznati odakle su došli i što se dogodilo, u
odgovor je dobio promrmljane rečenice i čim mu se pružila prilika predao ih je drugim liječnicima.
“Doktori, pobrinite se za svoje kolege. Po onome što pričaju mislim da su vidjeli Duha Svetoga.
Treba im piće i udarac po glavi, ali pokušajte to učiniti s majčinskom ljubavlju. Možda će vama reći
što se dogodilo.” I uistinu, malo hrane i alkohola ih je smirilo. Ali njihov opis događaja kojima su
svjedočili prestravio je njihovu publiku i povećao njihov strah od mogućeg pada u rusko
zarobljeništvo.
Čini se kako nisu svi njemački ranjenici pronašli mjesto u posljednjem vlaku koji je pokušao
pobjeći iz Nikopolja. Točnije rečeno, beznadni slučajevi su ostavljeni na glavnoj postaji zajedno s
liječnikom i sedam bolničara. Kako bi pokazali svoju bespomoć postavili su bijelu zastavu i zastavu
Crvenog križa i sakupili svoje oružje na jasno vidljivu gomilu ispred šatora. Mongolska postrojba je
došla i zauzela postaju. Pažljivo trčeći od zaklona do zaklona, opkolili su bolnicu i zahtijevali da
Landseri izađu podignutih ruku. “Izađite s podignutim rukama, fašističke svinje.” Dva bolničara
izašla su iz šatora. Iz ruskih rječnika koji su davani ljudima na Istočnoj bojišnici pokupili su nekoliko
fraza koje su doviknuli Sovjetima: “Nenaoružani smo, ovdje su samo ranjenici, predajemo se
sovjetskoj armiji.”
Vrišteći nešto nejasno na Landsere, Mongoli su prišli s oružjem na gotovs. Ruku iznad glava, dva
su ih bolničara čekala dok su im koljena vidljivo klecala. Prvi je Mongol stigao do njih i vrisnuo
zapovijed koju liječnici nisu uspjeli razumjeti. Prošlo je samo nekoliko sekundi, i onda je Mongol
bez upozorenja kundakom puške jednog od njih udario u lice. Vojnik je jauknuo i pao, krv mu je curila
iz razbijenog nosa i usana i tekla kroz prste koje je pritisnuo na lice. Mongol je nastavio vikati i
šutirati čovjeka na tlu. Očito nije pravilno reagirao, jer je Mongol iznenada ustuknuo, nanišanio
vojnika pištoljem i ustrijelio ga u prsa. Bolničar se srušio i život je počeo polagano istjecati iz njega.
U tom su trenutku liječnik, u krvavoj pregači, i još jedan bolničar izašli iz šatora kako bi provjerili
što se događa. To je zbunilo Mongola s pištoljem, ali došla su četiri druga Mongola i odgurala
Nijemce natrag u šator vrišteći nerazumljive zapovijedi i gurajući im cijevi pušaka u leđa.
Na operacijskom stolu ležao je ranjenik s ozbiljnom ranom na glavi pored kojega je stajao još
jedan bolničar koji je asistirao operaciji. Jedan od Mongola ga je odgurnuo u stranu, izvukao nož iz
čizme, zabio ga ranjeniku u prsa i rekao: “Ova fašistička svinja više nam neće stvarati probleme.”
Zabio je nož u čovjekovo srce dva ili tri puta prije no što ga je spremio. Nijemci su šokirano gledali,
uz stravičan predosjećaj o onome što će uslijediti. Odveli su ih u susjedni šator u kojem su ležali
ranjenici. Mongolski je narednik odgurnuo liječnika u stranu dok ga je ovaj pokušavao nagovoriti
neka poštedi ranjenike i viknuo: “Sada ćemo vam pokazati što se događa onima koji napadnu Majku
Rusiju i ubijaju žene i djecu.” Mahnuo je rukom svojim vojnicima, pokazao ranjenike rekao:
“Zakoljite ih poput ovaca.” Landseri su se skamenili od straha kad su ugledali demonsko blistanje u
očima dvojice Mongola koji su prilazili. Sigurno su bili iskusni pastiri i mesari, jer su iz čizama
izvadili noževe koje su očito donijeli od kuće, i znali su ih koristiti. Bili su idealno oruđe za
stravično djelo koje će uslijediti. Bez imalo emocija prišli su ranjenicima, uvježbanim su im
pokretima povukli glave unatrag i prerezali grla svojim bespomoćnim žrtvama. Oštri su noževi
presjekli grla tolikom lakoćom da su se kroz potok krvi na nekim grlima mogle vidjeti kosti
kralježnice. Mongoli su radili brzo i metodično i za nekoliko se minuta cijeli šator pretvorio u
klaonicu. Umirući Landseri od boli su se grčili na svojim krevetima. Liječnik je, iako svakodnevno
suočen sa stravom rata, promijenio boju u zelenožutu i više to nije mogao podnositi. “Slabić”, viknuo
je narednik i kundakom puške udario klečećeg čovjeka u lice. Nosna kost pukla je poput šibice, s lica
je prsnula krv i poprskala narednikove čizme. “Svinjo jedna, vidi što si mi učinio od čizama!” Nakon
toga je zgrabio pušku za cijev i kundakom udario liječnika po glavi. Tanka crta, poput pukotine u
prezreloj lubenici, pojavila se na mjestu gdje mu je lubanja pukla. Dva ili tri dobro usmjerena udarca
metalnim kundakom i liječnik je bio mrtav. Skamenjeni od straha, bolničari su stajali u kutu. Narednik
je dovukao jednog kako bi na prednjem dijelu njegove odore mogao obrisati krv sa svog oružja.
Mongoli su onda počeli pljačkati postaju. Posljednjih šest bolničara čučalo je s rukama iznad
glave ispred operacijskog šatora, a čuvao ih je jedan Mongol koji je očito bio bijesan što nije mogao
sudjelovati u pljačkanju. “Koje sranje, jebem ti, zašto moram čuvati ove glupe svinje, ionako ćemo ih
pobiti. Zašto ih ne bih odmah ubio?” “Začepi i radi kao što sam ti rekao”, procijedio je njegov
zapovjednik. “Stari ih želi ispitati. Možda će ove ptičice prepjevati i reći nam gdje su njihovi junački
drugovi.”
Jedan od bolničara znao je malo ruskog i shvatio je kako ih ne očekuje ništa dobro. “Žele nas
poklati kao ranjenike”, prošaptao je kroz zube. “Ionako smo gotovi, pa mislim kako bismo prvom
prilikom trebali pokušati pobjeći i sustići ostale. Naši ljudi ne mogu biti daleko.” “U pravu si”, rekao
je bolničar pored njega. “Ja ću srediti Ivana, a onda ćemo projuriti kroz šator, preskočiti rupu za
otpad i pokušati stići do šume. Trčat ćemo sve dok ne budemo sigurni. Svatko ide za sebe, ali nastojte
ostati zajedno.”
Mongoli su se glasno hvalili plijenom, osobito kad su stigli do dijela s hranom. Zbog
isključenosti iz pljačke stražarov se bijes postojano pojačavao i većina njegove pažnje bila je
posvećena osiguravanja njegovog dijela plijena povicima svojim suborcima. Onda je došla prigoda.
Dok su Mongoli kopali po nekakvim kutijama, stražar ih je pohlepno gledao i postao nepažljiv. U
jednom brzom pokretu jedan od bolničara iz čizme je izvukao bodež, skočio poput tigra, u jednom se
trenu našao iza stražara i odvukao ga iza šatora. U idućem je trenutku zabio bodež u Rusove bubrege i
brzo ga okrenuo dva ili tri puta. Mongol se zatresao od boli, a njegove je krikove prigušila
Landserova ruka na njegovim ustima. Bolničarevi kolege već su prošli kroz šator i on je krenuo za
njima. Ali nisu se još našli na drugoj strani kad je krik boli ranjenog Mongola uzbunio ostale.
Strojnice su zaštektale i metci su počeli zujati kroz platno šatora i izrešetali posljednjeg bolničara
koji je još uvijek držao bodež u ruci. Drugi su pojurili i mahnito skočili preko rupe za otpad u kojoj
su sakupljali dijelove ljudskih tijela i iz koje su amputirani udovi stršili poput nečeg nadrealnog.
Pretposljednji bolničar se prilikom skoka sapleo o konop šatora i naglavce upao u rupu. Idući je
preskočio na drugu stranu, ali se okrenuo i pružio kolegi ruku. Čvrsto ga je zgrabio i izvukao iz rupe,
samo kako bi ga pokosio rafal iz strojnice.
Iako su zviždali opasno blizu, metci su promašili drugog bolničara koji se bacio u grmlje i
nastavio puzati dok su metci Mongola zujali kroz grane i lišće iznad njega. Na desnoj je strani
ugledao kolege u trku. Otkotrljao se u osušeno korito potoka i pojurio za njima.
Mali vojnički kompas, dio redovne opreme alpinaca.

Iskusni Landseri brzo su izvadili mali kompas koji su uvijek nosili sa sobom za slučaj da se
odvoje od suboraca. Sepp je, na primjer, uvijek imao kompas u džepu, a jedan od bolničara također
ga je imao, i to je bjeguncima spasilo život. Uspjeli su izbjeći neprijatelja i požuriti za njemačkim
postrojbama koje su se povlačile i za dva dana su ih naposljetku sustigli. Onda su se, nakon što su
zapovjedniku dali imena pobijenih suboraca, šutke, zadubljeni u misli, pridružili koloni Landsera
koja je marširala.
Preživjeli iz GJR 144 uspjeli su se povezati s glavnom borbenom crtom, ali to je donijelo samo
malo olakšanja. Ti su vojnici bili na izmaku snaga. Danima nisu dobili nimalo hrane i svi su bili
prljavi i šugavi. Gotovo da su ostali bez streljiva i trebalo je štedjeti svaki metak. Sve što ih je
držalo bila je zlokobnost njihove situacije. Znali su kako im samo red, disciplina i tiho podnošenje
patnji daju nekakvu šansu za preživljavanje muka, jer je jedina alternativa bila sigurna smrt od
neprijateljske ruke.
Iako vojnici koji su se borili na prvoj crti to nisu mogli vidjeti, zapovjednici Šeste armije u
posljednji su trenutak pokušali spriječiti okruženje. Rusi su se već duboko probili u njemačke
položaje i samo zahvaljujući nedostatku koordinacije između njihovih vojnih zapovjednika nije došlo
do okruženja. Petnaest njemačkih divizija sada se grupiralo kako bi se probilo kroz jedini mogući
izlaz, prijeći Ingulec i Bug i organizirati nove položaje na njegovoj zapadnoj obali. Treća GD bila je
na čelu ove operacije i prva je stigla do Inguleca. Uspjela je pronaći pogodan gaz za prijelaz i pod
vodstvom inženjerske bojne izgrađena je brana. Sovjetski su napadi i dalje bili nekoordinirani i s
lakoćom su odbijeni.
138. i 144. regimenta divizije zauzele su položaj za obranu pred očekivanim neprijateljskim
napadom i kako bi osigurale prijelaz ostalim divizijama. Jaka se kiša 15. ožujka 1944. naposljetku
smrznula i pretvorila u ledenu oluju. Bez ikakve zaštite, među kronično umornim vojnicima izloženim
elementima, zavladala je epidemija jake prehlade. Bez ikakve mogućnosti olakšanja muka, Landseri
su stajali u svojim rovovima mučeni groznicom i hladnoćom.
 POGLAVLJE 8

Snajperov zaštitni znak

Sepp i njegovi suborci hodali su uz kolonu vozila dok su se divizije okupljale na prijelazu rijeke.
Bezvoljno su stavljali nogu pred nogu i mislili kako su sigurni od neprijateljskog napada među
tolikim postrojbama.
Sepp je teleskopski nišan svoje puške zamotao komadom šatorskog krila kako bi ga zaštitio od
ledene kiše. Hodao je zajedno sa zapovjednicima 138. i 144. regimente dok su oni diskutirali o
obrani riječnog prijelaza s ostatkom stožera. S nekih tridesetak metara od njih iznenada je došao
povik: “Uzbuna! Ivani! Tenkovi!” U istom je trenutku zaštektala strojnica T-34 kad se pojavio iz
ledene kiše. Svi su se razbježali u potrazi za zaklonom, dok se top pokušavao namjestiti u položaj za
paljbu. Konj je panično njištao od straha i boli od rane na slabinama. Životinja je pripadala
zapovjedniku GJR 138, Oberstu Grafu von der Goltzu, koji je, umjesto da potrči u zaklon, krenuo
pomoći životinji. U tom je trenutku uz snažan bljesak granata napustila cijev ruskog tenka i nekoliko
sekundi kasnije grupa vozila u blizini zapovjedne skupine pretvorila se u goruće i zadimljene olupine.
Metalni dijelovi zujali su i zviždali zrakom, i Oberst je kao gromom pogođen pao na zemlju. Konjske
iznutrice bile su razbacane posvuda, i zanjištao je još jednom prije no što je crkao. Sada je njemački
top odgovorio i pogodio T-34 u rub kupole. Tenk je uz potmuli prasak završio u plamenu.
Iznenadni napad bio je završio za nekoliko minuta. Sepp je vidio kako Oberst ustaje. Nije imao
desnu ruku. Ostaci kostiju nadlaktice stršili su mu iz ramena poput štapa. Komadi mesa, žila i kože
visjeli su iz otvorene rane poput kabela. Šutke, s panikom u očima, pogledao je desnu stranu tijela.
Nekoliko sekundi kasnije strava ga je svladala i onesvijestio se. Njegovi su suborci već bili tamo
kako bi mu pomogli.
Za Seppa je to bio samo još jedan događaj na kakve je nailazio svakoga dana. Ali divizija je s
Oberstom von der Goltzom izgubila jednog od najsposobnijih zapovjednika, koji se dokazao ne samo
svojim natprosječnim taktičkim talentom, nego i osobnom hrabrošću. Bio je jako neobičan i
nekonvencionalan časnik, koji se više puta suprotstavio svom zapovjedniku. S alpinističkim je
postrojbama napokon pronašao postrojbu i stil zapovijedanja koji mu je odgovarao i dopustio da
svoje sposobnosti dovede do maksimuma. Bio je jedini regimentni zapovjednik 3. Gebirgsjager
divizije koji je uz svoj Viteški križ dobio hrastovo lišće. Sepp je tek kasnije saznao za Oberstovu
smrt od gangrene u bolnici u Odesi.
Rusi su napade pojačali 16. ožujka i u krvave bitke uključili položaje koje su čuvale 138. i 144.
regimenta. Ali vojnici su se uspjeli uspješno obraniti. 3. GD posljednja se povukla preko Inguleca, i
osim sitnih borbi u začelju bez problema je stigla do Buga i smjestila se na njegovoj zapadnoj obali.
Tijekom takvih povlačenja taktičke vrijednosti snajperista postajale su očite. Držali su ophodnje i
pješaštvo koje ih je pratilo na sigurnom rastojanju i istovremeno sa sobom donosili vrijedne podatke
o neprijatelju.
Postrojbe su bile osobito ranjive tijekom povlačenja, i kako bi se osigurao uspjeh takvih
manevara bilo je potrebno što je moguće duže neprijatelja držati u mraku. Zaštitnica je uvijek ostajala
na položaju dok se ostatak postrojbe selio na novi položaj. Ta zaštitnica bi u idealnom slučaju
zadržala neprijateljsku potjeru i onda se povukla. To je zahtijevalo veliku količinu samokontrole i
hrabrosti kakvu su posjedovali samo iskusni vojnici. Kako bi imali učinka na neprijatelja u potjeri,
bilo je neophodno da oružje zaštitnice nanese vidljivi učinak, pa su vojnici sa strojnicama i snajperi
bili najčešći izbor. Snajperist je nesumnjivo najučinkovitiji oblik pješadijske zaštitnice. Na dobro
kamufliranom položaju čeka neprijatelja, promatra ga što je moguće duže kako bi sakupio informacije
o njegovoj snazi i opremi, i naposljetku ga prikuje za tlo s dva ili tri brza i precizna hitca kojima je
otkriven zaštitni znak snajperista. Pješaštvo u potjeri često se satima nakon toga ne usuđuje izaći iz
svojih zaklona.
Sepp je obično ostajao u zaštitnici nakon svakog noćnog povlačenja kako bi usporio Ruse koji bi
ujutro došli za njima. Za to je pažljivo pripremao položaje, tako da su mu osim kamuflaže davali i
stanoviti zaklon od neprijateljske paljbe. Ali također su mu trebali omogućiti brz i neprimijećen
bijeg. Ako je bilo moguće, smjestio se daleko od napuštenih položaja svoje postrojbe, na ničijoj
zemlji, kako bi pripremio rovove i rupe za vlastito povlačenje. Ako je situacija dopuštala postavio bi
klopke od ručnih granata i poteznih mina kako bi pokrio prilaze, što mu je omogućavalo da zbrku
uzrokovanu eksplozijom iskoristi ili za povlačenje ili za dva ili tri hitca.
Ova igra otpora i povlačenja sada je trajala već četiri dana i Sepp je primijetio kako su Rusi
svakim danom postajali sve oprezniji. Sada je uspio opaliti samo jedan ili dva metka nakon čega se
činilo kako je neprijatelj propao u zemlju. Sovjeti su šestog dana prišli osobito oprezno. Prvi su bili
udaljeni samo nekih stotinjak metara prije no što je dobio prigodu za precizan hitac. To je sigurno bio
izviđač. Zauzeo je položaj iza grma i malo previše provirio iz raslinja. Sepp je ugledao netipično
pomicanje lišća i kad je bolje pogledao mogao je vidjeti obrise tijela. Jednostavno je nanišanio u
sredinu. Potvrda njegovog pogotka došla je u obliku snažnog podrhtavanja lišća. U napetom
iščekivanju Sepp je čekao daljnju aktivnost Rusa. Ali ništa se nije dogodilo. Izgledalo je kao da su
nestali. Nakon sat vremena postao je izuzetno sumnjičav. Nešto nije bilo u redu. Koncentrirao se i
pregledao prilaze bez ikakvog rezultata. U međuvremenu su ga počeli boljeti mišići i morao se malo
ispružiti. Pomaknuo je noge. Upravo je stavio desnu nogu na lijevu petu kad je osjetio snažan udarac
u desnu petu i istovremeno čuo snažan prasak s ruske strane. Instinktivno se dublje zavukao na
položaj i pogledao svoje bolno stopalo. Nedostajala je cijela peta njegove čizme i na tabanu je imao
krvavu ogrebotinu. Smjesta je prepoznao snajperistov zaštitni znak, i sigurno je bio dobar sudeći po
hitcu, koji je bio vrhunski.
Seppova jedina pomisao bilo je preživljavanje. Kako je neprijatelj otkrio njegov položaj ne
smije pokazati ni milimetar tijela. Ostao je u svom skrovištu kao da je zalijepljen za njega. Rusi očito
nisu bili potpuno sigurni u navodnu lokaciju njemačkog snajperista i također nisu vidjeli da je
pogođen, pa su se našli u pat poziciji. Nitko od Sovjeta nije se želio izložiti riziku da bude pogođen,
a Sepp nije mogao vidjeti svog protivnika unatoč temeljitom pregledu terena. Nadao se kako će Rusi
ostati na miru sve do sumraka kako bi neprimijećen mogao otići. Budući je očekivao brz odlazak s
trenutnog položaja nije obavio nikakve sanitarne pripreme, i nakon nekoliko sati povrh svih ostalih
stvari u njegovom se mjehuru počeo stvarati pritisak. Nije želio pišati u hlače, pa je rukama bez
suvišnih pokreta iskopao rupu ispod zatvarača na hlačama. Olakšao se u tu rupu. U takvim napetim
situacijama pišanje je bilo gotovo poput orgazma.
Dan je polagano prolazio i sumrak je napokon oslobodio Seppa njegove muke. Kad je pala noć
nestao je poput duha niz svoj unaprijed pripremljeni put. Idućeg se dana premjestio na sektor
susjedne satnije i bio je osobito oprezan. Na sreću, ovoga puta ruskom snajperistu nije bilo ni traga ni
glasa. Dan poslije postrojba je napokon stigla na odredište.
Sepp i njegovi suborci pronašli su dobro utvrđene položaje duž Buga koje su izgradili prije dvije
godine prilikom napredovanja. Uz malo utvrđivanja mogli su ih nazvati “udobnim” rovovima. Rusima
je trebalo neuobičajeno dugo da stignu. Ova zbunjujuća stanka dala je Landserima oko tjedan dana
odmora, tijekom kojih su dobili oružje, streljivo, pa čak i nešto zamjena. Za vojnike je ovaj odmor
bio poput praznika. Napokon su mogli dugo spavati, jesti u miru i pobrinuti se za osobnu higijenu. Ali
idila je potrajala samo nekoliko dana.
U noći s 25. na 26. ožujka ruski komandosi prešli su Bug pod okriljem noći i ukopali se iza strme
obale. Ovi opasni i iskusni vojnici uletjeli su u rovove bojne zajedno s prvom dnevnom svjetlošću
poput gladnih grabežljivaca. S noževima i lopatama pregazili su iznenađene isturene položaje. Nije
bilo pucnjave. Nisu uzimali zarobljenike. Oprezni stražar sa strojnicom koji je s nekih dvjestotinjak
metara kroz dalekozor promatrao obalu u jutarnjoj je magli ugledao Ruse na nečemu sličnome splavi,
a onda je više slučajno no namjerno pogledao njemačke isturene položaje. Tamo je na djelić sekunde
ugledao dva ruska šljema koji su izvirili iznad ruba rova.
Onda su uslijedili pucnji i štektanje strojnica. Začulo se vrištanje. Početak ruskog napada
napokon je primijećen i u rovovima je izbila mahnita bitka. Svi su se vojnici probudili u roku od
nekoliko sekundi, zgrabili oružje i krenuli na položaje. Onda su ih Rusi napali preko rijeke. U
čamcima i na splavima, dolazili su preko rijeke nimalo ne mareći za smrtonosnu njemačku obrambenu
vatru. Kako su Rusi napali bez topničke podrške branitelji su imali sve prednosti svoje strane u
dobro utvrđenim rovovima. Iako odbijanje napada koji je dolazio preko rijeke nije bilo
problematično, u rovovima koje su tijekom noći napali ruski komandosi razvijala se opasna situacija.
Zauzimali su rovove sektor po sektor. Nijemci su brzo oformili skupinu za protunapad. To je uspjelo
spriječiti neprijatelja u daljnjem zauzimanju rovova, ali Rusi su jako branili položaje koje su već
zauzeli. Dok je Sepp neumorno skidao Ruse koji su prelazili rijeku, narednik je dalekozorom
pogledao rovove koje su Rusi zauzeli. Primijetio je vojnika u bijeloj krznenoj šubari, očito vođu
skupine, jer ga se uvijek moglo vidjeti u žarištu borbe kako hrabri svoje ljude na žešći otpor.
Narednik je potapšao Seppa po ramenu: “Mislim kako je ona lijepa šubara njihov vođa. Ako ga
središ naši suborci će srediti Ivane.” Seppu je motivacija koju su davali časnici koji se bore na prvoj
crti bila jako dobro poznata, kao i pad morala kad bi poginuli. U dva se koraka našao pored
narednika, pronašao dobro mjesto da nasloni pušku s izvrsnim pregledom zauzetih rovova. Kako bi
bio siguran u likvidaciju mete u cijev je ugurao jedan od svojih dragocjenih eksplozivnih metaka koje
je rijetko pronalazio u ruskom zaplijenjenom streljivu.
Sa spremnom je puškom čekao prigodu za smrtonosni hitac. Narednik je sada bio njegov
promatrač. Dalekozorom je mogao vidjeti cijeli rov, dok je Seppovo vidno polje bilo ograničeno
teleskopskim nišanom. Krznena se šubara odjednom pojavila iznad ruba rova. “Seppe, tamo je”,
viknuo je narednik. Puška se okrenula, ali meta je ponovno nestala. Sada se promatrač dokazao na
djelu otkrivanjem smjera Rusovog kretanja. “Seppe, ide desno. Prati ga. Vidiš li djelić šubare iznad
ruba?” Sepp je sada uhvatio ritam kretanja svog protivnika. Iduće će se pojaviti na raskrižju, jedinom
mjestu gdje je Sepp trenutno mogao dobiti prigodu za precizan hitac. Sepp je pomaknuo pušku i
nanišanio mali dio rova. Čekao je odlučujući trenutak. Onda se krznena šubara iznenada pojavila u
njegovom teleskopskom nišanu. Metak je u djeliću sekunde preletio udaljenost od sto dvadeset
metara i pogodio cilj. Sepp i narednik vidjeli su kako se krznena šubara napuhnula poput balona i
onda eksplodirala u oblaku krvi poput prezrele lubenice.
Rusi su bez vođe bili zbunjeni i dezorijentirani. Vojnici su to iskoristili, preplavili zauzeti rov i u
divljoj bliskoj borbi uspjeli ubiti sve uljeze.
Nakon ovog hitca Sepp se smjesta usredotočio na Ruse koji su dolazili preko rijeke. Njegov je
promatrač također ponovno uzeo svoju pušku. Vrijednost snajperista u ovom je trenutku bila brza i
jako precizna paljba. Budući su napadači na splavima predstavljali vrlo lake mete, počeli su skakati
u vodu dosta daleko od obale kako bi izbjegli jaku njemačku vatru. Za snajperista je pogađanje glava
iznad vode bilo poput streljane. Kako su Rusi nastavili svoj napad nimalo ne mareći za gubitke rijeka
se pretvorila u stravično krvoproliće. Nakon nekoliko sati izgledala je poput odvoda iz klaonice.
Krvavosiva voda prepuna leševa, otkinutih udova i komada mesa tekla je prema Crnom moru.
Regimenta je uspjela uspješno odbiti sve napade i zadržati svoje položaje. Ali u susjednim
sektorima Sovjeti su se probili kroz njemačku obranu. 144. je unatoč nebranjenom boku ipak uspjela
zadržati svoje položaje do 27. ožujka.
U noći s 27. na 28. ožujak regimenta je napokon počela povlačenje prema Dnjestru. Trebali su
pješice prijeći tristo kilometara. Kako bi smanjili pritisak ruske potjere divizija je pokušala stvoriti
veće rastojanje usiljenim četrdeset osam satnim maršem. Ali jedno od temeljnih pravila rata je da
neprijatelju u bijegu ne treba dopustiti nimalo odmora, i Rusi su to naučili tijekom prvih godina
sukoba. Unatoč naporu da im ostanu za petama, njihov pritisak na vojsku u povlačenju nije nimalo
popustio.
Povrh svega, opskrbne linije 3. GD su popucale. Nisu dobivali streljivo, nisu dobivali hranu, nisu
dobivali protutenkovsko oružje. Posljednji tegljač koji je teoretski dovozio hranu dovezao je dvije
tone obične čokolade i 500 Željeznih križeva druge klase - to je bila jedna od onih neobičnih
situacija kad su se Landseri ozbiljno zapitali koji je to organizacijski genij radio u odjelu logistike. I
tako su vojnici danima živjeli na pola čokolade dnevno i brodskim biskvitima. Ta je kombinacija bila
bogata vlaknima i dala im je opaki zatvor - što je bila lijepa promjena u odnosu na uobičajeni
proljev.
I usiljeni dvodnevni marš nije rezultirao očekivanim olakšanjem. Ruska je prethodnica uspjela u
stopu pratiti neprijatelja, a njihove glavne snage bile su im za petama. Povlačenje divizije pretvorilo
se u bitku u trku bez ikakve prave prve crte. Sovjeti su ponovno bili posvuda. Formirani su
individualni džepovi njemačke obrane koji su se samostalno borili dok su se kao bezbroj puta prije
pokušavali ujediniti u veću postrojbu.
Karabin 98k s optičkim nišanom Mod. 41.

Rusko pješaštvo počelo je koristiti novu taktiku: sada je imalo oklopljene gusjeničare koji su ga
mogli transportirati ravno do borbene zone. Protiv njih su se mogli boriti samo protutenkovskim
topovima, ali uz izuzetak ručnih granata vojnici nisu imali čak ni najosnovnija takva oružja. I tako se
zaštićeno rusko pješaštvo svom silinom obrušilo na njih.
Uz brujanje motora i zveckanje gusjenica dvanaest takvih polugusjeničara krenulo je prema
položajima Landsera. Grozničavo su tražili način na koji bi se obranili od ove nove opasnosti, budući
je sposobnost ruskog pješaštva da u trenu siđe s vozila u običajenu protutenkovsku taktiku Landsera s
ručnim bombama činila neučinkovitom. Sepp je dalekozorom promatrao vozila koja su im prilazila i
tražio slabu točku. Tamo, kroz otvor u oklopljenoj ploči koja je prekrivala kabinu ugledao je pokret:
vozač. Prorez od deset centimetara sa trideset centimetara, i udaljen osamdeset metara. Šansa da ga
pogodi bila je mala, ali to je bila jedina mogućnost za zaustavljanjem takvog vozila samo metkom iz
obične puške. Sepp je usredotočio kad je vozilo usporilo na brzinu hoda zbog iznenadnih neravnina
na terenu. Ubacio je eksplozivni metak u cijev i nanišanio. Kao što je već činio stotinama puta prije,
disao je ravnomjerno i polagano unatoč iznimnom naporu. Nišan je pronašao svoju metu, njegov se
desni prst savinuo oko okidača, sva su osjetila bila usredotočena na ključni trenutak.
Polugusjeničar je bio udaljen nekih šezdeset metara i na djelić je sekunde kroz otvor mogao
vidjeti vozačeve oči. Pucanj je uslijedio samo nekoliko sekundi kasnije - i pronašao svoj cilj. Vozilo
je smjesta skrenulo i uletjelo u krater od granate gdje se zaglavilo s gusjenicama koje su se nastavile
vrtjeti. Ruski su vojnici panično iskočili iz svog uništenog vozila i smjesta se našli pod vatrom
njemačkog pješaštva koja ih je zaustavila u daljnjem napredovanju. U kabini se očito nalazio samo
jedan vozač, i činilo se kako je odvojen od ostatka vozila, pa nitko nije mogao doći do volana kad je
vozač pogođen. Ahilova je peta otkrivena, i s njom je došla nada kako će uspjeti smanjiti opasnost.
Koristeći svojih posljednjih dvadeset eksplozivnih metaka Sepp je uspio onesposobiti sedam od
dvanaest vozila ubijajući ili ranjavajući vozače. Preostalih pet se probilo kroz položaje Landsera i
iskrcalo svoj tovar vojnika, ali Landseri su ih uspjeli uništiti u jakoj borbi prsa o prsa.
Iako je ruski napad tu uspješno odbijen, položaji susjednih divizija ponovno su probijeni na
mnogo mjesta. Još je jedno povlačenje bilo potrebno za organiziranje novih obrambenih položaja.
 Vojni zapovjednici u OKH uspjeli su dovesti rumunjske bombardere i bateriju protutenkovskih
topova kako bi smanjili pritisak; to je omogućilo neophodno olakšanje za organizaciju novih položaja
uništavanjem dvadeset i četiri ruska tenka. Nakon mjeseca borbe bez zračne potpore Landserima su
njihovi vlastiti zrakoplovi izgledali nestvarno. Unatoč tome, pješadijski je napad ostao glavno žarište
akcije i 3. GD je opet uspjela obraniti svoj sektor - po cijenu trećine ljudstva. Kako nisu uspjeli u
tom sektoru, Rusi su prebacili svoj napad na slabije mjesto u njemačkim položajima. Dok je samo
nekoliko kilometara dalje nova postrojba bila pod jakim ruskim napadom i stotine mladih vojnika je
vrišteći umiralo, vojnici GJR 144 uspjeli su čak i malo odspavati u iznenadnom miru vlastitog
sektora.
 POGLAVLJE 9

Prekomjernosti ljudskog nasilja

Predvođen velikim brojem tenkova, ruski je proboj napokon uspio 2. travnja 1944. Brzi bijeg iz
smrtonosnog ruskog zagrljaja bio je neophodan čak i za 3. Gebirgsjager diviziju - iznimno riskantna
operacija, budući su njezine postrojbe bile naoružane samo lakim naoružanjem i ručnim granatama.
Ali nagli dolazak fronte lošeg vremena bio je dobrodošao saveznik. U večer tog dana počela je
snažna mećava. Vidik je bio smanjen na manje od pedeset metara. Ono malo preživjelih vojnika
divizije napustilo je svoje položaje i počelo marširati u dugim kolonama koje su krivudale beskrajem
novog snijega poput crva. Kao i što je kod takvih povlačenja uvijek slučaj, to je donijelo samo jad, a
ranjenici su bili ti koji su najviše patili. Svi koji su bili relativno pokretni vukli su se uz pomoć
suboraca, strah od smrti pod ruskim mučenjem u svakome je pronalazio i posljednje atome snage. Oni
koji se nisu mogli kretati morali su biti ostavljeni. Oni su se predali olakšanju brze smrti. Mnogi su
tražili pištolje kako bi si sami oduzeli živote.
U tihoj boli rastanka, suborci iz jakih bitaka po posljednji su put jedni drugima gledali tugu u
očima, obećavali kako će proslijediti poruke njihovim obiteljima ili im davali dragocjene uspomene
koje će odnijeti kući njihovim voljenima. Nije potrebno napominjati kako veliki broj tih fotografija,
amajlija i ostalih manje spektakularnih ali vrijednih uspomena nije nikad stigao na svoje odredište,
budući su ubrzo nakon toga uništene u eksplozijama ili do neprepoznatljivosti uprljane blatom i
krvlju.
Posljednje tužno rukovanje, a onda je mećava progutala napuštene ljude.
Nekoliko minuta nakon što su vojnici napustili svoje položaje potmuli pucnji odjeknuli su iz tame
iza njih budući su neki ranjenici potražili lakše oslobođenje od svojih muka. Mnogi su vojnici gotovo
neprimjetno zadrhtali, ali bol je ostala, skrivena duboko unutra, iza debelog vanjskog oklopa
bešćutnosti.
Sepp je kao i obično svoju snajpersku pušku zamotao u šatorsko krilo i stavio ju na leđa, dok je
MP40 nosio na prsima. Čuvao je krilo svoje skupine s nekolicinom suboraca. Hodali su nekih sat
vremena kad su čuli razgovor i korake. Ispunio ga je osjećaj olakšanja - između njih i neprijatelja
nalazili su se suborci. Ali nekoliko minuta kasnije imao je osjećaj kao da ga je udarila struja: ruske
su se riječi sada mogle jasno čuti, i kroz snijeg su mogli vidjeti siluete udaljene ni deset metara.
Marširali su paralelno s ruskim konvojem! “Nemojte sada izgubiti živce”, pomislio je. Ako dođe do
borbe, to će im biti kraj. Sepp je mahnuo suborcima i signalizirao im pogledom. To je bilo dovoljno.
Tiho upozorenje poslano je niz njemačku kolonu i svi su smjesta shvatili. Nije izgovorena ni riječ, i
polagano su se odmaknuli od ruske postrojbe.
Ali u ranim jutarnjim satima, dok je još uvijek bio mrak, naišli su na cestu koju su držali Rusi, a
koja se nalazila na putu njihovog marša, i ugledali beskrajni niz ljudi i materijala. Nakon sat vremena
nervoznog oklijevanja odlučili su se probiti preko ceste. Kad je naišao transportni konvoj vojnici su
izjurili iz grmlja i probili se na drugu stranu u kratkoj, ali jakoj borbi. Sepp je krenuo prvi, zajedno s
četvoricom suboraca. Koristeći nekih četrdesetak metara razmaka između vozila skočili su iz grmlja
nekoliko metara ispred kamiona. Dok su trojica vojnika praznila okvire svojih MP40 u vozačevu
kabinu, Sepp i preostali suborac ubacili su ručne granate u prikolicu. Prednji kotači kamiona su
skrenuli, i uz potmuli tresak ručnih granata završio je u kanalu pored ceste. Vrata kabine su se
otvorila i na blijedoj svjetlosti gorućeg kamiona na trenutak se pojavilo vozačevo lice, krvavo i
izobličeno. Grgljao je i iz usta ispljunuo krv, pa onda pao na snijegom prekriveno tlo poput srušenog
drveta. Dok su petorica vojnika pucala na idući kamion, ostatak regimente požurio je preko ceste.
Cijela je stvar bila gotova za nekoliko minuta i tama je progutala vojnike kao da su bili duhovi.
Ostaci divizije uspjeli su se pregrupirati, ali otkrili su kako je njihovo povlačenje počelo
prekasno. Bili su u blizini grada Bakalova, dvadeset i pet kilometara od Kučurgana, prirodne
barikade. U brzom i odvažnom napadu ruske tenkovske postrojbe već su zauzele grad i okružile pet
njemačkih divizija, uključujući i 3. GD. Sve su te postrojbe bile u očajnom stanju. Bojne su bile
smanjene na polovicu brojnog stanja, i imali su samo lako pješadijsko naoružanje i ručne granate.
Landseri su bili gladni i na izmaku snaga. Ali njihov strah od ruskog zarobljeništva spriječio je svaku
pomisao na predaju. Kao časnik s najvišim činom, zapovjednik 3. GD general Wittmann je preuzeo
zapovjedništvo nad svim njemačkim postrojbama. Njegova je odluka bila proboj iz smrtonosnog
okruženja i povezivanje s njemačkim položajima na zapadnoj obali Kučurgana.

Selo u kojem su Seppovu postrojbu napali Kozaci.

Proboj iz obruča 6. 4. 1944.

Pokušaj proboja trebao je biti energičan i trebalo ga je smjesta poduzeti, ali u dodatak njihovoj
očajnoj logističkoj situaciji, cijela njemačka radio mreža također je pala, pa je komunikacija bila
moguća samo zahvaljujući teklićima. To je rezultiralo gubitkom prilične količine dragocjenog
vremena. U vrijeme kad su pripreme za proboj analizirane već je bilo kasno poslijepodne 5. travnja.
U 17:00 3. GD se postrojila kao prethodnica. Rusi su bili očito iznenađeni odlučnošću tih
iscrpljenih postrojba i jedva da su pružili ikakav ozbiljan otpor, pa je do 21:00 Bakalovo zauzeto.
GJR 144 bila je u malom selu dva kilometra od grada.
Uz dodatak pet divizija pod generalom Wittmannom pokazalo se kako je XXIV. korpus u
okruženju u susjednoj dolini, i kako bi njemačka ofanziva dobila na snazi dva su zapovjednika
dogovorila pokušaj zajedničkog proboja. Ali pokušaj koordiniranja njihovih napada je propao zbog
teškoća u međusobnom komuniciranju. Kontakt između dvije postrojbe naposljetku je u potpunosti
prekinut. General Wittmann se s pravom pribojavao kako će proboj brigade ići presporo i sada se
činilo kako je u potpunosti stao. Za zajedničko je preživljavanje bilo ključno uspostaviti kontakt
između njihove dvije postrojbe, pa je Wittmann prekinuo vlastitu operaciju i zapovjedio svojim
postrojbama da čekaju oko Bakalova. Kako bi smanjio pritisak na susjednu dolinu izložio je svoje
postrojbe sve češćim i koordiniranijim ruskim napadima.
GJR 144 napadana je osobito jako. Između spaljenih kuća okupiranog sela kozačka konjica ih je
cijelu noć napadala. Sepp i desetorica njegovih suboraca smjestili su se među ruševinama farme. S
uobičajenom je vještinom pripremio četiri položaja s dobrim zaklonima i pregledom terena, i osobito
se pobrinuo da posjeduju mogućnost brzog i neprimijećenog mijenjanja položaja.
Sama kozačka satnija u svojoj je pojavi pomalo djelovala poput duhova kad je u 21:30
dogalopirala iz crvenog sumraka zapaljenih vatri. Jahači su bili izuzetno vješti i u tren su se oka našli
unutar njemačkih položaja. Bilo je gotovo nemoguće pogoditi jahače na treperavoj svjetlosti, pa su
Nijemci umjesto toga gađali njihove konje. Iz povremenih hitaca u ruske tovarne konje Sepp je znao
koja mjesta gađati. Ako je metak pogodio prsnu kost konj je smjesta pao, prevrnuo se i često pod
sobom zarobio jahača. Ako je bio pogođen u crijeva ili bubrege životinja se počela mahnito
propinjati, postala je nemoguća za kontrolirati i naposljetku je pala i polako uginula uz divlje i
grčevito mlataranje nogama. Ovisno o udaljenosti Kozaka od njemačkih položaja Sepp je pucao u
prsnu kost najbližih životinja, a u probavne organe i bubrege onih udaljenijih. Njegovi su suborci
onda sredili srušene jahače. Na ovaj su način uspjeli odbiti nekoliko napada. Nakon sat vremena
prilaz farmi bio je ispunjen umirućim životinjama, nevinim žrtvama prekomjernosti ljudskog nasilja.
Sepp se počeo gaditi samome sebi jer je bio prisiljen pucati u te sirote životinje.
Sukob se pretvorio u jaku bitku. Kozak se iznenada pojavio nekih pedeset metara od Seppovog
položaja. Okrenuo je pušku i opalio konju u prsa, ali u trenutku kad je pritisnuo okidač konj je
preskočio leš. Metak ga je zbog toga pogodio u trbuh i razrezao ga gotovo po cijeloj dužini. Konjske
su iznutrice ispale van, konj je stao na njih i još ih više izvukao. Tih od iznenadnog straha od smrti
koji se vidio u njegovim očima koje su bile velike poput kuhanih jaja, stajao je tamo i drhtao, a jahač
na njegovim leđima bio je skamenjen. Seppu se činilo kako ga je životinja nekoliko minuta
neprekidno gledala pogledom neopisive tuge i žaljenja, kao da traži značenje svoje apsurdne skore
smrti. Ali u stvarnosti, prošle su samo sekunde prije no što je Sepp hitcem u glavu prekinuo
životinjine patnje. Rafal iz strojnice raznio je prsa Kozaka koji je još uvijek sjedio na umirućem
konju.
Idući val konjanika uspio se probiti u selo i započela je jaka bitka prsa o prsa. Sepp je ponovno
sakrio svoju snajpersku pušku i borio se s MP40 u skupini od sedam ljudi koja se sakrila na
ruševinama farme. Njihova je situacija svakom minutom postajala sve bezizlaznija. Odjednom,
urlanje višecjevnih raketnih bacača dalo im je samo nekoliko sekunda da se sakriju u navodnu
sigurnost ruševina. Granate su pale između Kozaka i vojnika, i ironično, ali ruski su konjanici više
stradali. Komadi konja i jahača pomiješani s komadima zemlje i otpada poletjeli su zrakom.
Eksplozije i vrištanje umirućih čuli su se posvuda oko njih, a stravičnoj grmljavini sada se pridružilo
i njemačko topništvo.
Obje su strane pokušale dati potporu svojim ljudima bez da su uistinu znali u kojem je stadiju
bitka ili gdje se nalaze položaji njihovih vojnika. Raketna i topnička vatra trajala je samo nekoliko
minuta, ali uništila je cijelu kozačku bojnu i ubila nekoliko vojnika i rezultirala kratkim prekidom
bitke, sablasna tišina uoči novog neprijateljskog juriša.
Brzo izrađeni položaji regimente, manjak oružja i opreme rezultirali su ogromnim gubicima. U
nekoliko sati ove obrambene bitke sama GJR 144 izgubila je gotovo tristo ljudi, od čega je sto
šezdeset i osam bilo ranjeno. Svi kontakti s divizijom bili su prekinuti. Ophodnje se nisu uspijevale
probiti jer su u međuvremenu organizirani ruski položaji. Samo postojanje regimente sada je bilo u
ozbiljnoj opasnosti. U ovoj ekstremno opasnoj situaciji njezin zapovjednik, Oberst Lorch, odlučio se
za jedino praktično rješenje. Samo će im trenutni proboj omogućiti nekakvu šansu za priključivanje
diviziji.
Ono što je u vojnim izvješćima i povijesti divizije opisano kao mala lokalizirana akcija u
stvarnosti je značilo nevjerojatan jad za ranjenike koji su trebali biti ostavljeni. Medicinska logistika
u takvim se trenucima uvijek raspala. Put od prve crte do glavne bolnice bio je prekidan gubicima
vozila, goriva i osoblja puno više no put iz unutrašnjosti prema prvoj crti, osobito kad je situacija
bila kaotična kao prigodom povlačenja.
Satnije su teklićima obaviještene o planu Obersta Lorcha. Nekoliko liječnika i bolničara onda se
pobrinulo za ranjenike, a onim ranjenicima koje će ostaviti dani su pištolji na njihov zahtjev. Te su
pripreme protjecale brzo i bez imalo sentimentalnosti: ubijati ili biti ubijen bilo je u principu isto.
Odlučni je napad počeo u zoru. Vojnici su bili svjesni ozbiljnosti situacije i izvukli su posljednje
atome snage, bacili se u borbu i uspjeli se izvući iz smrtonosnog okruženja.
Službena izvješća koja su uslijedila govorila su o junačkoj i pomno planiranoj operaciji. Ali
stvarnost je bila zbunjujuća zbrka koja je uspjela samo zahvaljujući velikoj količini sreće. Mnogi su
vojnici izgubili živce. Njihova se borba pretvorila u bijeg, bijeg se pretvorio u paniku. Nešto prije
odlučujućeg napada Sepp je sa skupinom suboraca stajao pored jedne od posljednjih poljskih
kuhinja, punio čuturicu s vrućim čajem, kad je vjetar prema njima kroz jutarnju maglu donio potmulo
brujanje motora i čegrtanje gusjenica. Smjesta su skočili. Napetih osjetila, zurili su u smjeru zvuka.
Ništa se nije vidjelo, ali odjednom se začuo povik: “Ivani su se probili - tenkovi!’ Vojnici su potrčali.
Kuhar je skočio na svoju poljsku kuhinju, ošinuo konje i nestao dok se čaj prolijevao iz još uvijek
otvorenih lonaca. Iskusniji vojnici pokušali su spriječiti paniku, smirili su neke Landsere šutiranjem i
šamaranjem. Ali gotovo je polovica nestala u istom smjeru kao i poljska kuhinja. Oni koji su ostali
drhtali su čekajući ruske tenkove koji su se pojavili nekoliko minuta kasnije - i pokazalo se kako se
radi o njemačkom lakom topništvu koje im je došlo u potporu! Trebalo im je pola sata da sakupe sve
uspaničarene vojnike. Sada su šutiranja i šamari bili puno učinkovitiji od strogih disciplinskih mjera.
Bilo je čak i mjesta za cinični humor. Među onima koje nije uhvatila panika Sepp je prepoznao
stožernog narednika s brojnim odlikovanjima bio je to Viking s ogromnim crvenim brkovima koji ga
je tješio nakon njegovog prvog pogotka i ponudio mu cugu. Kroz cijelu je operaciju prošao sa
stoičkom mirnoćom i svoje je ljude nemilosrdno držao pod kontrolom. Dok su se ostali okupljali na
svoj je osebujan način, suho poput prdenja, prokomentirao: “Dečki, jeste li znali kako više neće biti
plaće?” Oko njega je zavladala tišina nerazumijevanja. “U budućnosti će biti samo Fersengeld!” - što
doslovno znači “dati petama lovu”, njemački izraz za dati petama vjetra. Nakon toga je prasnuo u
smijeh. Bio je tip kojeg će se Sepp neprestano prisjećati.
Pogođena sovjetska snajperistica.

Oko podneva, pričuvna bojna regimente sjeverozapadno od Bakalova susrela je posebnu vrstu
neprijatelja. Nevjerojatno precizna paljba došla je iz šume. Za nekoliko minuta jedanaest Landsera
vodeće satnije ubijeno je pogodcima u glavu ili prsa. Začuo se povik “Snajperi!”, i svi su se sakrili
što su bolje mogli. Dva zapovjednika satnija koji su izvirili iz zaklona kako bi pogledali kroz
dalekozor platili su životima. Ruski eksplozivni metci raznijeli su im glave. Veliki broj pogodaka
mogao je značiti samo jednu jedinu stvar: ispred njih se sigurno nalazio cijeli vod snajperista. Vojnici
su samo načuli za takve stvari i sve do sada su se susretali s pojedinačnim ruskim snajperistima. Bez
topništva ili teških minobacača bili su bespomoćni. Vatra je dolazila iz gustog zelenila crnogorične
šume. Rafali iz strojnice u tom općenitom smjeru bili su bez ikakvog vidljivog učinka i na njih je bilo
odgovoreno preciznom paljbom koja se pokazala smrtonosnom za one vojnike koji su previše izvirili
iz zaklona. Najopreznije što su mogli, vojnici su se povukli na zaštićene položaje gdje su im uništene
zgrade kolhoza pružile zaklon. Onda su poslali teklića kako bi o situaciji izvijestio stožer regimente.
Bojna se nadala kako će teškim naoružanjem moći granatirati šumu, ali trenutna situacija i manjak
topništva takvo su konvencionalno rješenje učinili nemogućim.
Seppa je sada cijela regimenta poznavala kao inteligentnog i uspješnog snajperista, ali također je
bio poznat i zapovjedniku. I zato je Oberst Lorch, iako se činilo kako je ruske snajperiste smatrao
simboličnim otporom, tekliću dao pisanu zapovijed koju je trebao odnijeti u zapovjedni bunker II.
bojne. Zapovjedio je snajperistu Allerbergeru da se suprotstavi cijelom vodu ruskih snajperista. Tri
sata kasnije Sepp se nalazio među ruševinama farme gdje su ga izvijestili o situaciji.
Šuma je bila na nekih tristo metara od kolhoza. Kako bi spazio Ruse u gustoj šumi Sepp se trebao
približiti i natjerati ih da zapucaju. Za to im je trebao pripremiti metu. Zbog toga je pet vreća za
granate napunio travom, na njih stavio šljemove i komadom spaljenog ugljena nacrtao oči, nos i usta.
Sa sobom je uvijek nosio kišobran bez platna za čije su žice sada bili pričvršćeni trava i grane, s
malim otvorom u sredini kroz koji je mogao gledati. Sto metara od farme nalazio se mali kanal
okružen grmljem, savršeno mjesto za promatranje do kojeg je mogao doći puzeći bez da ga neprijatelj
primijeti. Dogovorio je signal po kojem će ostali vojnici znati kad da oprezno izvire s “glavama”
meta na različitim položajima duž ruševina. Nekih dvadeset minuta kasnije Sepp je stigao do svoje
promatračnice, pažljivo postavio kamuflažni kišobran na mjesto kako njegovi pokreti ne bi privukli
pažnju. Onda je pomno pregledao ruske položaje u potrazi za mogućim lokacijama na kojima bi se
mogao skrivati snajperist. Analiza dosadašnjih pogodaka govorila je kako Rusi dobro vide Nijemce,
pa su sigurno na povišenim položajima, najlogičnije u gustim krošnjama. Ali Sepp je teško mogao
zamisliti kako bi iskusni snajperist mogao počiniti toliko kobnu pogrešku, pucati s drveta bez ikakve
mogućnosti za sigurno povlačenje ili odlazak u zaklon. Dao je dogovoreni signal i njegovi su suborci
pokazali lažne glave. S ruske se strane odjednom oglasilo nekoliko hitaca i vidio je kako se grane
miču od udarnog vala iz njihovih pušaka.
Sepp se smjesta vratio do kolhoza gdje je raspravio o svom planu s narednikom koji je preuzeo
zapovjedništvo nad satnijom nakon smrti njezina dva časnika. Sepp je postavio pet strojnica na dobro
skrivene položaje s čistom vatrenom linijom prema šumi i premjestio vojnike zadužene za lažne
glave. On se malo pomaknuo u stranu i smjestio se na dobro kamufliran položaj. Onda je vojnicima
signalizirao neka dignu lažne glave, dok je on iz zaklona promatrao ruske položaje. Kad je jedna od
glava pogođena, uspio je otkriti snajperistov položaj. Onda je, dok su strojnice pucale prema
krošnjama, i sam Sepp počeo pucati. Na ovaj je način dosta dugo mogao kamuflirati svoju paljbu i od
Rusa prikriti prisustvo njemačkog snajperista. Činjenica što su sovjetski snajperisti pet puta opalili
prema glavama svojih neprijatelja, ali su sjedili na drveću, Seppu je dokazala da su izvrsni strijelci,
ali taktički neiskusni. To je smanjilo strah od skorog dvoboja s brojčano nadmoćnijim neprijateljem.
Njegov je plan uspijevao gotovo sa zastrašujućom učinkovitošću. Kad se “glava” pojavila, jedan,
dva, a ponekad čak i tri Rusa istovremeno bi opalili prema njoj. Sepp je locirao zaljuljane grane,
nanišanio, čekao rafal strojnica, opalio i skidao jednu metu za drugom. Pogođeni Rusi su poput vreća
padali s drveća. Brza promjena položaja, i igra je počela ispočetka. Na ovaj je način za sat vremena
ustrijelio osamnaest neprijateljskih snajperista. Onda je paljba na lažne glave naglo prestala. Bilo je
17:00 i kako iz šume već sat vremena nije ispaljen ni jedan jedini metak narednik je odlučio da uđu u
šumu. Sepp i strojnice

su ih pokrivali. Satnija je mirno stigla do šume i postalo je očito da se neprijatelj povukao.

Narednik je mahnuo Seppu i ostalima. Oprezno, ne vjerujući varljivoj tišini, prišao je šumi i ispred
sebe ugledao mladu djevojku kako mrtva leži u travi.
 Slanje skupine snajperista bila je posebna ruska taktika koja je, začudo, svoje podrijetlo
dugovala njemačkom utjecaju.
Godine 1920. dva bivša neprijatelja stupili su u brak iz interesa. Rusiju je na koljena u
tehnološkom i ekonomskom pogledu srušila revolucija, dok Njemačkoj nije bio dopušten razvoj
vojne opreme na temelju Versajskog ugovora. Iako su bile političke suparnice, njihove su vlade
potrebu pretvorile u vrlinu. Nijemci su Rusiji davali tehnologiju i industrijsku opremu, a u zamjenu
im je u Rusiji dopušten razvoj i testiranje nove vojne opreme. Blisko su surađivali osobito u razvoju
borbenih vozila i zrakoplova. Kao dio dogovora koji je u to vrijeme smatran beznačajnim Njemačka
je Rusima također davala tehnološku i taktičku podršku za konstrukciju učinkovitog teleskopskog
nišana i poboljšanje obuke ruskih snajperista. Rusi do tada nisu koristili teleskopske nišane.
Dok se Wehrmacht nakon toga oslanjao na vrlo mobilan rat kretanja i zanemarivao odgovarajući
razvoj pješadijskog naoružanja i taktike, mlada sovjetska armija se, zbog ograničenih sredstava,
usredotočila na ovo drugo. Primjeri njihovih inovacija su automatsko oružje, protutenkovsko oružje i
višecjevni raketni bacači. I dok je njemačka vojska do 1940. nastavila koristiti stare prijeratne
teleskopske nišane, Crvena armija je razvila moderno snajpersko oružje i obučila značajan broj
snajperista. Oni su operirali sami, kao tim snajperista i promatrača ili parovi snajperista koji su
zajedno radili ili cijele postrojbe do maksimalno šezdeset snajperista.
Od samog početka ruske kampanje Sovjeti su nadolazećem Wehrmachtu nanosili značajne gubitke,
osobito među časnicima i vođama. Često su danima uspijevali zaustavljati njemačko napredovanje
bez ikakvog teškog naoružanja. U euforiji zbog njihovih pobjeda tijekom prvih mjeseci kampanje
Nijemci su snajperiste opisali kao skrivene strijelce i zanemarivali latentnu opasnost koju su
predstavljali. Ali 1942., s početkom statičnijeg rata i obrambenih akcija problem je postao očitiji i
hitniji.
Nedostatak teleskopskih nišana u njemačkoj se vojsci sada pokazao kao ključan. Uvođenje
teleskopskog nišana s povećanjem od samo 1.5 bilo je krajnje neadekvatno za precizne hitce na
daljinu.
Sve do početka redovne proizvodnje jačih teleskopskih nišana trebali su pronaći načine za
improvizaciju. Zaplijenjeno oružje poput Seppovog bilo je uvedeno u upotrebu, a lovačko oružje s
teleskopskim nišanima bilo je sakupljano u Njemačkoj i slano na bojišnicu. Nekoliko snajperskih
pušaka iz vojarni u Njemačkoj i iz posjeda policije je zaplijenjeno i predstavljale su prvu opremu
Wehrmachtovih snajperista. Upute za puške s teleskopskim nišanima i obuku snajperista prvi su se
puta pojavile krajem 1942., ali prve službene upute izdane su tek u svibnju 1943.
U šumi su iznenada odjeknuli pucnji dok su Seppovi suborci sakupljali oružje i streljivo
djevojaka koje su ustrijelili u krošnjama.
Jedna od djevojaka, još uvijek mlađa od dvadeset, potrbuške je ležala na svojoj pušci, i jedan od
vojnika se sagnuo kako bi prevrnuo njezino navodno mrtvo tijelo kako bi uzeo pušku. Desnu je ruku
držala unutar svoje krvlju natopljene bluze, a po sredini grudi zjapila je ogromna rana od metka. Usta
su joj bila prepuna krvave pjene. Kad se vojnik sagnuo kako bi uzeo pušku iznenada je izvukla
automatski pištolj Tokarev iz bluze, progrgljala: “Smrt fašistima!” i pritisnula okidač. Upozoren
njezinim pokretom, vojnik je odskočio u stranu tako da ga je metak samo očešao preko stražnjice i na
hlačama mu ostavio krvavu crtu. Dok je skakao unatrag Landser je okrenuo svoju MP40 i pritisnuo
okidač. Uz tup udarac, metci su se zabili u prsa umiruće Ruskinje. Zadrhtala je kao da ju je udarila
struja i onda umrla.
To je bio prvi put što su prisutni vojnici znali da su se borili protiv žena. Sada kada su stajali
iznad njihovih beživotnih tijela i vidjeli zgrčena mlada lica svi su osjetili neobično gađenje i sram,
iako su znali kako, kad se sve uzme u obzir, ne postoji način za izbjegavanje zakona ubij ili budi
ubijen. Da su znali da su njihovi neprijatelji djevojke možda bi se borili s malo manje žestine i kao
uzrok toga postali bi žrtve vlastitog morala.
U zoru idućeg dana ruski su položaji razbijeni i divizija se probila, ali odvojenim postrojbama i
raštrkanim skupinama trebali su sati kako bi se povezali s glavninom. Seppova bojna, koja je sada
brojila šezdeset ljudi, bila je jedna od tih. Kao i uvijek tijekom povlačenja, iza sebe su pokušali
ostaviti samo spaljenu zemlju i uništiti neprijateljevu infrastrukturu, i njemački su se inženjerci zbog
toga pripremili u zrak dići željeznički tunel koji je bio važna ruta za bijeg vojnika koji su dolazili s
bojišnice. Kad je II. bojna izašla iz tunela satnik Kloss rekao je vođi inženjeraca kako ih druga
skupina inženjeraca prati kao zaštitnica i kako treba čekati s uništenjem sve dok ne izađu iz tunela.
Ali živci časnika inženjeraca su popustili i detonirao je naboje samo desetak minuta kasnije. Nakon
idućih deset minuta samo su dva prljava i prestravljena inženjerca iz zaštitnice stigla ostatak
bataljuna i javila kako je tunel eksplodirao dok su oni prolazili kroz njega. Ta dva čovjeka preživjela
su samo zato što su bili prethodnica postrojbe. Ljudi su počinjali bjesnjeti. Mnogi su razmišljali o
uzaludnosti i sve većem ludilu ovog rata. Ali što je običan vojnik mogao učiniti u vezi toga? Sada je
bilo važno samo preživljavanje.
Nastavili su put i za oko sat vremena stigli do dogovorenog sastajališta. Stražar je iznenada
viknuo prema njima: “Stoj! Lozinka?” “Kakva lozinka, govnaru?” pitao je vojnik s prethodnice.
“Otkud nam lozinka? Idi u kurac i ti i lozinka.” I nakon toga je nastavio. Landseri iza njega su se
skamenili u nevjerici kad je strojnica iznenada zaštektala i rafal je raznio Landserova prsa i posvuda
je prsnula krv. U sekundi su se bacili u zaklon. Satnik Kloss dopuzao je naprijed i viknuo: “Prestani
pucati, govnaru! Ovo je II. bojna. Smjesta dovedi zapovjednika!” Nekoliko minuta kasnije poručnik
je počeo postavljati pitanja na koja je Kloss ljutito odgovarao. Klossa su naposljetku samog pozvali
naprijed. Oprezno je ustao i sa spremnim oružjem prišao stražarskom mjestu. Bio je poludio od
bijesa zbog smrti vojnika i gubitka izviđača. Sada je i poručnik ustao. Pod njegovim je nogama ležao
stražar sa strojnicom i gledao gore. Bio je to mladić koji je drhtao od straha. Glasom koji je pucao od
bijesa, Kloss je vrisnuo: “Ti jebeni govnaru, ubio si suborca! Ja ću te srediti, svinjo, ja ću ti spremiti
metak u čelo!” Sve je više i više bjesnio i naposljetku je izgubio kontrolu. Uz dugi vrisak naglo je
ispraznio cijeli okvir pištolja u nemoćnog vojnika koji je razrogačenih očiju zurio u njega. Onda su se
neki Landseri bacili na svog zapovjednika, srušili ga na tlo i počeli ga šamarati kako bi ga smirili.
Osim njegovih vlastitih ljudi i poručnika, koji je pokazao razumijevanje za ovaj satnikov slom
živaca, nije bilo svjedoka ovom incidentu, pa je prošao bez posljedica, i to je predstavljalo potvrdu
atipične i proizvoljne prirode vojne discipline. Ali standardna poruka koja će biti poslana obiteljima
dva mrtva vojnika “Umrli za Grossdeutschland”, ovdje je imala više nego gorak okus.
Norveški karabin Krag-Jorgensen sa i bez montiranog optičkog nišana.

Regimenta je sada napokon mogla stupiti u radio kontakt s ostatkom Wittmannove borbene
skupine i omogućila da napad pet divizija za iduću fazu proboja bude koordiniran. Dolaskom novog
dana uspjeli su se probiti kroz posljednji prsten smrtonosnog ruskog zagrljaja. Ali njemački su
položaji i sami sada bili u alarmantnom stanju. Wittmannovo zapovjedništvo bilo je u potpunosti
izolirano. Ophodnje koje su poslane u svim pravcima naišle su samo na neprijatelja. Iz svojih
vlastitih izviđačkih misija snajperisti su uvijek donosili vrijedne informacije.
Snajperisti su odgovarali samo zapovjednicima svojih postrojba i bili su oslobođeni redovnih
dužnosti. Od njih su dobivali zapovijedi za borbu ili izviđanje. Zato što je njihovo preživljavanje
ovisilo o tome da za neprijatelja budu nevidljivi, iskusni su snajperisti razvili sposobnost diskretnog
kretanja. Egzotična kamuflaža koja se preporučala u uputama za obuku i bila prikazivana u
propagandnim filmovima i fotografijama jedva da je imala nekakvu svrhu. Potpuna kamuflaža
oduzimala je jako puno vremena i vojnik nije bio mobilan. U ekstremno brzim i kaotičnim situacijama
na Istočnoj bojišnici rijetko je kada bilo dovoljno vremena za takve mjere. Svaki je snajperist, uz
uvjet da je preživio prvih nekoliko tjedana u toj ulozi, razvio svoj improvizirani sustav kamuflaže
koji je bio brz, lak za transportiranje i ometao je njegovu mobilnost u najmanjoj mogućoj mjeri. Kao
što je već spomenuto, Sepp je našao stari kišobran koji je skratio i skinuo platno kako bi u žice
mogao zaglaviti grane, travu i lišće. Kad mu nije trebao, ovaj je mali kamuflažni kišobran mogao
spremiti i bez ikakvih problema nositi s ostalom opremom.
 U večer 6. travnja 1944. radio kontakt sa susjednim postrojbama borbene skupine Wittmann
napokon je uspostavljen. Vijest koju su dobili stvorila je mračnu sliku raspada. Svaka se postrojba
borila u izoliranim akcijama. Povlačenje i konsolidacija bojišnice bili su ključni. Nacistički
propagandni stroj izmislio je dobro ime za ovo: “elastično ratovanje”.
Oko 22:00 zapovjedno mjesto generala Wittmanna počelo je dobivati radio poruke 97. Jager
divizije. Sve postrojbe iz tog područja trebale su se povući do novih položaja iza Kučurgana. 97. JG
pripremila je mjesta za prijelaz i osiguravat će ih uz potporu 257. pješadijske divizije. Bilo je i
vrijeme, jer su ih Rusi energično progonili i sve ih više i više granatirali. Zbog toga su sakupljeni
preostali topovi borbene skupine i započela je baraža na Ruse koji su ih pokušavali spriječiti u
bijegu. Dok su Rusi još uvijek bili iznenađeni granatiranjem njemačke pješadijske postrojbe su
krenule. Ali Rusi su brzo reagirali, prebacili dio raspoloživih postrojba do zone proboja i zasuli
vojnike jakom paljbom. Ali iskusni vojnici i narednici poveli su vojnike u mahniti protunapad. Bacili
su se u borbu poput mačaka i pucali s boka dok su jurišali na neprijateljske položaje. Snajperisti su
ostali u pozadini i pucali između svojih suboraca i uglavnom se usredotočili na ruske položaje sa
strojnicama i minobacačima. Bitka je bjesnila sat vremena, a onda je neprijateljeva hrabrost
popustila i borbena skupina Wittmann punom je brzinom projurila kroz pukotinu. Noć bez mjesečine
im je pomogla i zaštitila od novih velikih ruskih napada. Mogli su riješiti sukobe s neprijateljskim
ophodnjama. U 09:00 7. travnja skupina je stigla do Kučurgana i smjesta ga prešla. Pet divizija
skupine sada je brojilo 4500 vojnika, 3. GD imala je manje od tisuću. Bez zastoja su nastavili prema
Dnjestru kojeg su prešli tri dana kasnije.
Bio je to odlučan prijelaz, jer su napuštali rusko tlo i ulazili u Besarabiju u Rumunjskoj. Nakon tri
godine jakih borbi i šokantnih gubitaka ruska kampanja naposljetku nije uspjela. Vojnicima je postalo
jasno kako se rat sada približava njihovoj domovini. Više se nije radilo o osvajanju: sada je trebalo
spriječiti nemilosrdnu neprijateljsku osvetu što je moguće duže sve dok postoji i trunka nade u
njegovo zaustavljanje.
 POGLAVLJE 10

Gore od gladnih lisica

Njemačke su se postrojbe sada pregrupirale i u svoje redove uključile rumunjske postrojbe. Ali
broj njihovih rumunjskih saveznika bio je malen, i zbog nedostatka iskustva i opreme, nisu donijeli
nikakvo trajnije olakšanje. 3. Gebirgsjager divizija ponovno je bila u jako lošem stanju što se tiče
osoblja i opreme i mogla je smanjiti dio štete apsorbiranjem raštrkanih postrojba i opreme
rasformiranih divizija. U dodatak tome, više od trećine 3. GD bilo je premješteno samo deset dana
kasnije, 17. travnja, kako bi bili potpora ozbiljno ugroženom dijelu bojišnice, gdje je završila pod
zapovjedništvom divizije koja je već bila tamo. Sepp je imao sreće i ostao s ostatkom divizije, jer je
ono što je bilo nazivano “Borbena skupina Rhode” (Kdr. GJR 138) - u kojoj je GJR 138 bila glavni
dio - pretrpjela stravičan gubitak od više od osamsto ljudi.
Sudbina je nekoliko tjedana bila naklonjena ostatku divizije. Svibanj se pokazao u najboljem
svjetlu što se tiče vremena i u sektoru bojišnice GJR 144, na obali Dnjestra, činilo se kako je rat
napravio stanku. Njihovi su se neprijatelji ukopavali u dometu oružja, ali su se ograničili na
“slobodnu” statičnu borbu - što je značilo kako su povremeno razmijenili pokoju granatu iz
minobacača ili rafal iz strojnice, a kako bi razbili dosadu s vremena na vrijeme slali su male
ophodnje. Rijeka između protivnika bila je široka tristo ili četiristo metara, i nije bilo moguće da se
snajperist uvuče iza neprijateljskih linija i potraži dobre položaje za paljbu. I zato je Sepp
svakodnevno obilazio položaje svoje postrojbe i ograničio se na skidanje posebnih meta na koje su
mu suborci ukazali. Kad je uspio pogoditi glavu na daljinama do četiristo metara to je bila više
umjetnost nego preciznost. Ali logično je, zaključio je, kako će demoralizirajući učinak na one koji su
za dlaku izbjegli njegove metke jer su smatrali kako se nalaze na sigurnoj udaljenosti biti vrlo velik.
Činilo se kako je dnevna rutina rata smanjila osjećaj vojnika za opasnost. U pravilu neprijateljsku
vatru nisu mogli smatrati direktnom i osobnom prijetnjom. Samo ako je na njih bilo pucano iz jednog
oružja ili ako su bili umiješan u blisku borbu prsa o prsa mogli su opet osjetiti onu individualnu
zlobu, osjećaj “kako ih žele srediti”. Selektivna paljba nevidljivog snajperista plašila je čak i
najiskusnije vojnike. Snajperist je predstavljao individualiziranu prijetnju njihovim životima. To
objašnjava čudesan učinak takvih vojnika na bojišnici gdje je, na primjer, jedan jedini snajperist
mogao satima u šahu držati cijele satnije. Zahvatila bi ih neka vrsta psihološke paralize u kojoj je
svaki čovjek imao osjećaj individualne prijetnje i koji se bojao kako će ga čak i najmanji pokret
pretvoriti u iduću žrtvu snajperista.
U principu, vojnik mora stalno živjeti sa saznanjem o vlastitoj ranjivosti i potencijalnoj smrti.
Mnogi ne uspiju izdržati taj psihološki napor i tijekom akcije ih uhvati panika. To se pokazuje
nekontroliranim i nepreciznim pucanjem i latentnom spremnošću za bijeg koja postaje nekontrolirana
čim se neprijatelj približi ili se vojnik navodno nađe sam. Znači otpornost na stres važnija je osobina
vojnika nego njegova preciznost ili tehničko znanje. Zbog toga je u mirnodopsko vrijeme teško
pronaći dobre snajperiste, i izbor i obuka budućih snajperista koji se temelje samo na njihovoj
preciznosti treba se smatrati velikom pogreškom. Snajperist prije svega treba imati veliku dozu
samokontrole i jake živce. Pucati se može naučiti, pogotovo zato što je preciznost snajperista u
vojnom kontekstu pretjerana. Realnost na terenu dokazala je kako su najveće udaljenosti za precizno
pucanje do najviše četiristo metara, a obično su ispod dvjesto metara, i ako je snajperist gađao u
središte najveće površine pogodak je bio gotovo siguran. Apsolutna pouzdanost, metodična rutina i
sigurni pogodci činili su snajperista, ne umjetnički pogodci s udaljenosti od nekoliko stotina metara.
Takvi hitci iz velikih daljina više su bili trikovi za zabave, ako su uopće i bili uspješni.
Sepp je po svom običaju obilazio položaje. Danima je bilo samo beznačajnih sukoba s Rusima
koji se nisu usuđivali napuštati svoje položaje jer su znali kako je u blizini majstor snajperist. Cijelo
je jutro proveo s raznim stražarima sa strojnicama i promatrao neprijateljske položaje bez da je
pronašao metu. Poslijepodne je odlučio posjetiti sjeverne položaje bojne, koje je rijetko obilazio jer
su se nalazili na jako širokoj okuci rijeke pa su ruski položaji bili udaljeni više od kilometra. Nije
bilo nikakvih borbi osim povremene i nasumične paljbe iz strojnica, a udaljenost je bila prevelika za
hitac iz puške.
Među njegovim suborcima vladalo je gotovo praznično raspoloženje. Uživali su u lijepom
vremenu, izležavali se na suncu goli do pojasa, čistili uši iz kose. Neki su se i prali, koristeći
poklopac kotla kao kadu. Esteti su čak pokušali ostrugati tragove sasušenog proljeva s donjeg rublja
koje nije bilo prano već tjednima, a cijelim se područjem širio težak, zasićeni miris trulog sira iz
čarapa koje su obješene kako bi se prozračile. Raspoloženje je bilo toliko lagodno da je Sepp bio
pozvan na neformalnu gozbu od tvrdih kolača s umjetnom marmeladom iz konzerve i instant kavom.
Taj je luksuz dan ranije zaplijenio kradljivac satnije iz džipa dvojice topničkih časnika koji su došli u
kratko turističko izviđanje.
Dok su vojnici čavrljali, stražar sa strojnicom koji je upravo zamijenjen ispričao im je o
neobičnim zvukovima s ruske strane rijeke. Opisao ih je kao zvukove koje čujete oko bazena. To je
probudilo Seppovu znatiželju, i odlučio je istražiti.
Između njihovih i položaja susjedne satnije nalazio se komad nezauzetog terena s kojeg se nadao
dobiti dobar pogled na ruske položaje. Nakon što je prešao nekih petsto metara naišao je na grmovito
brdašce s dovoljno zaklona za promatranje.
Oprezno je puzao kroz visoku travu između dva grma i ispred njega se ukazao nevjerojatan prizor.
Nevidljiv s njemačkih položaja, mali zaljev bio je pun Rusa koji su uživali u kupanju. Očito su se
osjećali jako sigurno - nitko ih nije čuvao ili štitio. Sepp je pretpostavio kako je udaljenost oko šesto
metara. Nije bilo vjetra i zrak je bio suh. U mješavini ljubomornog bijesa radi njihove bezbrižnosti,
osobne ambicije da pogodi s ove daljine i uvjerenja kako je neprijatelju u svakom trenutku potrebno
pokazati odlučnost, odluka da puca iz toliko velike daljine počela se polagano oblikovati u njegovoj
glavi. Izabrao je veliku, nepomičnu metu. Na suprotnoj obali neki su Rusi ležali na pijesku i sunčali
se. Budući je Sepp bio na povišenom položaju vojnici koje je nišanio gotovo da su predstavljali hitac
pod pravim kutom. S bajunetom je brzo iskopao malo busenja i složio čvrst oslonac za pušku, a onda
nanišanio iznad glave svoje žrtve. Nekoliko je puta polagano i smireno udahnuo. Nakon posljednjeg
udaha stavio je prst na okidač, zadržao dah i pritisnuo ga. Prodoran prasak razbio je tišinu. Odmah
nakon kratkog trzaja oružja, vratio je pušku u njezin početni položaj i u djeliću sekunde ponovno
gledao svoju metu kroz teleskopski nišan i vidio kako je metak bezbrižnog Rusa pogodio iznad pupka.
Savinuo se poput sklopivog noža. Vjetar je do Seppa donio njegov krik i panične glasove njegovih
suboraca. Smrtonosno ranjeni čovjek prevrnuo se na bok i ogromna lokva krvi iz njegovih leđa bila
je jasno vidljiva na pijesku. Ostali su se Rusi raštrkali u svim smjerovima poput pilića koje je
prestrašio jastreb i nitko se nije usudio pomoći umirućem suborcu. Činilo se kako su njegove patnje
nakon nekoliko minuta završile jer se prestao micati. Sepp je u međuvremenu vidio grozničavu
aktivnost među Rusima u odorama iznad obale, i nekoliko trenutaka kasnije čuo je zvuk minobacačke
granate koja je eksplodirala na obali ispod njega. Bilo je vrijeme za nestanak prije no što stvari
postanu ozbiljne. Odšuljao se poput lasice i odjurio do rovova, zaštićen brdom, dok su granate
uništavale njegov položaj.
Domaćin piknika dočekao ga je sa stanovitom ljutnjom u glasu. Čuo je hitac koji je razbio
poslijepodnevnu tišinu i smjesta shvatio što se dogodilo. “Sranje, je li to bilo apsolutno neophodno?
Naš je odmor završen. Dečki, odjenite se, Ivan će nam prirediti pakao. Gospodin Precizni nije mogao
dočekati da nam upropasti idilu.” Jedva da je završio kad su prvi rafali iz strojnica zasuli njihov
položaj, praćeni kratkim baražom iz minobacača koji je pao iza rovova bez da je učinio imalo štete.
Sepp je iznenadnu aktivnost iskoristio za častan uzmak kako se ne bi izlagao daljnjim pokudama.
Idućeg dana opasno precizni hitci počeli su pogađati položaje II. bojne, jasan pokazatelj da se
specijalist s ruske strane došao pozabaviti problemom po imenu Sepp Allerberger. Ali Sepp je ostao
poprilično miran, jer dvoboj preko rijeke nije bio moguć. Naravno, postao je dvostruko oprezniji.
Bilo je nevjerojatno koliko su se brzo vojnici smjestili na položaje i učinili ih udobnima.
Nekoliko tjedana na tom mjestu rezultiralo je položajima koji su podsjećali na mala sela. Kao ni iz
čega, izgradili su sve potrebne stvari praonice, frizerske salone i tuševe. Kuhali su, pekli i
organizirali gozbe. Bilo je čak i kokoši, koje su njihovi vlasnici čuvali vlastitim životima jer su
predstavljale ukusan obrok pečenog mesa i jaja. Ali vojnici su bili gori od gladnih lisica, i njihovi su
suborci izuzetno cijenili uspješne krađe kokoši.
Sepp i teklići bojne s kojima je radio nisu imali prigodu razviti život na položajima. Zbog toga su
ovisili o nemilosrdnim krađama kako bi imali raznoliku i miješanu prehranu i shvatili kako ih njihovi
suborci pomno motre. Ali bilo je samo pitanje dana kada će se baciti na posao.
Kako se Sepp mogao slobodno kretati područjem bojne on je bio taj koji je tražio potencijalne
žrtve. Narednik susjedne satnije imao je prekrasnu kokoš koju je od milja zvao Josephine, i koja mu
je svakog dana nesla jaje jer se toliko dobro brinuo za nju. To je jaje pojeo sam ili ga je mijenjao za
neke druge delikatese. Jedna kokoš predstavljala je idealnu metu, jer ako Sepp bude vješt nije bilo
opasnosti da će ga izdati kokodakanje drugih ptičurina. Budući je bio specijalist i snajperist, Sepp je
jednoglasno izabran za ubojicu: “Seppe, ovo je očito posao za snajperista! Tvoji lovački instinkti i
mačja okretnost čine te očitim izborom.”
Bio je mlad mjesec i nebo je bilo oblačno, idealni uvjeti za ovako delikatnu akciju. Dok su
njegovi suborci palili vatru i obavljali pripreme za brzo i munjevito pripremanje obroka, Sepp je po
prvi i posljednji put navukao punu kamuflažu. Namazao je lice i ruke ugljenom, i vezao grane za kapu
i odoru. Polagano šušteći na vjetru, nestao je u tami, iako je najprije suborca koji je bio farmer pitao
koji je najbrži način da golim rukama likvidira kokoš.
Tiho i nečujno poput pantere prikradao se rovovima susjedne satnije. Kokoš je bezbrižno
drijemala u svom uobičajenom skrovištu s ljubavlju izrađenom od pletenih košara namijenjenih za
topničko streljivo. Stražar je bio udaljen nekih dvadeset metara i sa suborcem dijelio cigaretu koju su
sakrili u šljem kako ih žar ne bi odao. Znao je da će nastradati ako ga uhvate. Sada je bio kod košare.
Jedva se usuđivao disati i srce mu je luđački lupalo dok je milimetar po milimetar podizao poklopac
košare. Kokoš je bila unutra, mirno je spavala s glavom gurnutom pod krilo. Sada nije bilo vrijeme
za pogreške. Naslonio je poklopac košare na čelo kako bi mu obje ruke bile slobodne. Približio je
ruke kokoši. Ostalo je još samo nekoliko centimetara, a onda je lijevom rukom zgrabio kokoš za vrat.
U isto je vrijeme desnom rukom uspio uhvatiti glavu kokoši i prije no što je shvatila što se događa uz
tihi prasak energičan trzaj ruke prekinuo je Joshephinein život. Sepp je na trenutak zastao kako bi
pogledao stražara, ali on je samo nastavio šaputati sa svojim suborcem i očito nije ništa primijetio.
Sepp je brzo ugurao kokoš u svoju kamuflažnu jaknu i nestao nečujno kao što je i došao.
Četvrt sata kasnije kokoš je očerupana i očišćena, i svi tragovi njezinog postojanja su zakopani
dosta daleko od njihovih položaja. Nakon sat vremena kokoš je ispečena i podijeljena na četiri
dijela, banket za Seppa i njegove suborce. Kako bi prigodno proslavili, zalili su ju bocom schnappsa.
Siti i pijani, utonuli su u zasluženi i nemiran san - iz kojeg ih je idućeg jutra trgnulo vikanje bijesnog
narednika. “Koja šugava svinja je ukrala moju kokoš? To može biti samo netko iz vaše satnije,
ubojičini tragovi vode u vašem smjeru. Ni jedan od mojih ljudi ne bi se usudio dirnuti Josephine - ja
bih ga osobno ubio.” Sepp i njegovi suborci trudili su se izgledati iznenađeno i šokirano, i očito su
uspjeli, jer su se izvukli, iako je narednik jasno pokazao kako sumnja na njih. Nije imao dokaza, ali
obećao je kako će ih potražiti, i zaprijetio kako će ih, ako uspije pronaći dokaze, dati na ratni sud i
ustrijeliti kao lopove.
Između 25. i 28. svibnja mir bojne je završio, ali samo na kratko. Preživjeli iz GJR 138 su se
vratili i 3. Gebirgsjager divizija prebačena je do tjesnaca Aurel u Karpatima. Njihovi položaji pratili
su tok Moldave, koja se sada nalazila između njihovih i ruskih položaja. Pored te vodene prepreke
šumoviti prilazi na planinama blagih nagiba predstavljali su dobre zaklone za vojnike. Teren koji se s
druge strane rijeke nalazio pred njima bio je jako otvoren, ravan i dobre preglednosti. Sudbina je bila
milostiva prema diviziji, jer se središte ruskog napada premjestilo sjeverno od njihovih položaja, i s
neprijateljem su imali samo manje okršaje.
Zajedno s uistinu lijepim vremenom ovaj neočekivani odmor i mir dali su iscrpljenim vojnicima
prigodu za oporavak. Život na položajima ponovno je uspostavljen. Izgrađeni su udobni bunkeri i sve
je bilo organizirano da život čini što je moguće ugodnijim.
Landseri su se ozarili kad im je zahodska ophodnja rekla kako će Wehrmachtov bordel na dva
tjedna biti preseljen u njihov tihi sektor radi moralne pouke i psihoseksualnih razloga. Rat je
vojnikov život sveo na apsolutno ključne stvari: preživljavanje, prežderavanje, alkoholiziranje i -
ako je bilo moguće - jebanje. Posljednje je, naravno, bilo jedino moguće - izuzev silovanja, koje nije
bilo za svačiji ukus i često je bilo kažnjavano - ako su postrojbe bile u relativno mirnoj situaciji i ako
su se mogle družiti s lokalnim stanovništvom, ili ako je negdje u blizini bio bordel. Kad se postrojba
mogla opustiti, stres neprekidne borbe često se praznio u obliku nevjerojatnog seksualnog nagona.
Zadovoljavanje tog nagona bilo je izuzetno važno, samo zato da bi se održala disciplina. Dok su
časnici i narednici koristili ženske Marketendienerinnen - pomoćnice iz Wehrmachta, zvane “časnički
madraci” na slengu Landsera - niži vojni rang Landsera značio je kako su takve žene njima bile
nedostupne. Za njih je ostajalo samo silovanje ili bordel.
Kad se god ukazala prigoda, seksa gladni vojnici preplavili bi bordele. Ali njihovi posjeti
predstavljali su jedan mali problem: pregledavalo ih je medicinsko osoblje i dobili su dezinfekciju u
svrhu sprječavanja spolnih bolesti. Priličan se broj vojnika običavao namjerno zaraziti tim bolestima
kako bi izbjegli bojišnicu. Kako bi ih liječili na posljetku su organizirali bolnice, koje su Landseri
nazivali “viteškim dvorcima”, u kojima se njihov sifilis liječio korištenjem ponekad vrlo neugodnih
metoda. Boravak u viteškom dvorcu bio je dovoljan da vam iz glave u budućnosti izbije svaku
pomisao na seksualnu nedisciplinu. Stručnjaci o toj temi još su se uvijek s malo ekstaze sjećali
Dittelstaba. To je bio okrugli nazubljeni štapić koji se koristio za otvaranje skorenog bolesnog tkiva
unutar mokraćnog kanala koje se kasnije dezinficiralo. Naravno, to se radilo bez anestetika. Štoviše,
ponovno zaraženi vojnici završili su s disciplinskom kaznom, i to još u prvoj godini rata, na temelju
činjenice kako je njihova bolest smatrana oblikom samoranjavanja.
Striktna dezinfekcija mokraćnih kanala kod posjetitelja bordela u teoriji je rješavala problem.
Landseri koji su imali iskustva s takozvanim “komercijalnim uslugama”, znali su detalje tog postupka
i dobro su se zabavljali hrabreći mlađe suborce pričama o svom opsežnom iskustvu. Ali Sepp, u
nevinosti svojih godina, nije predvidio ništa od toga.
Tijekom ovog perioda odmora Sepp je opet susreo svog kolegu snajperista Josefa Rotha.
Razmijenili su ideje, pili i pričali o seksu. Budući su bili mladi, nijedan nije imao previše iskustva sa
suprotnim spolom, ali kad su se susreli s neizbježnim iskušenjem bordela porazgovarali su o
pozitivnim i negativnim stranama posjeta u svrhu otkrivanja stvari koje su propuštali. Uostalom, to im
je možda posljednja prigoda za te stvari. Naposljetku su došli do zaključka: sada ili nikada, prije no
što bude prekasno. Josef je to delikatno pitanje pripisao sudbini. “Razmisli, možda ti je ovo
posljednja prigoda da ga metneš. Možda sutra popušiš metak i umreš a da nikad nisi jebao. Čovječe,
to je stravična sudbina!”
Dok su razgovarali Seppov je pogled pao na stožernog narednika iz postrojbe koja je upravo
dopremila streljivo, koji je sjedio na haubi Opela Blitza i čekao tovar koji će odvesti natrag. Bio je
to Viking s crvenim brkovima! Uhvatio je Seppov pogled i očito načuo njihov razgovor. “Hej, vi
napaljeni kurvini sinovi, digao vam se dok ste razmišljali o čvrstim guzama. Ha ha!” Prestao se
smijati i, ugledavši njihova iznenađena lica, dodao: “Iskreno govoreći, dečki, odustanite od toga i
 profitirajte iz životnih iskustava starog narednika. Pet minuta zabave nije vrijedno boli koja
slijedi.” Nakon tih riječi uslijedila je sadržajna tišina koju je prekinuo Roth, sada već pomalo pijan, i
rekao: “Možda bi nam ti, pametni jebaču, mogao odati svoju veliku tajnu!” “Pa”, nastavio je Viking,
“kao budući akademik dopustit ću vam da profitirate iz mojeg iskustva. I ako budete dobri i poslušate
starog iskusnog vuka, možete izbjeći gomilu problema.” “Daj nemoj raditi toliku melodramu, pričaj”,
viknuo je Roth. “U redu, malo cinizma je dopušteno”, odgovorio je narednik. “Najprije mi daj gutljaj
tvoje vatrene vode.” Nakon što je dobro potegnuo, uz zadovoljan je uzdah započeo svoju priču.
“Pa, bilo je to dosta davno. Kad sam jednom morao otići do deponija stožera moj je suvozač bio
narednik, stvarno lukav stari vrag, kažem vam. Cijelu je vožnju pričao o seksu i hrani. Preseravao se
do boli - što je jeo i gdje je jebao. Kad smo stigli do deponija on je, naravno, znao gdje se može do
toga. Što da vam kažem? Odvukao me do bordela. Nisam želio izgledati prestrašeno. Najprije smo
pili, a onda ga uvalili. Bordel je bio bivša škola. Jedva da smo otvorili vrata kad nas je
Rijetki trenuci opuštanja u karpatskim šumama.

narednik iz saniteta zgrabio za vratove. Kažem vam, bio je velik i jak poput medvjeda. Smjesta je
viknuo na nas: ‘Gdje su vam kondomi?’ Ja sam ga iznenađeno pogledao. Nacerio se i zavukao ruku u
džep. ‘Kondom, curice. Ovdje se nitko ne bori s otkrivenim oružjem’, dodao je. To mi uopće nije
palo na pamet. Ali za pišljivih 30 pfenniga mogao sam dobiti Wehrmachtov kondom. ‘Jebi dvaput bez
ikakvih dodataka, i to će biti Heiermann jebačina.’ Vidio je moj zbunjen pogled i dodao: ‘To je pet
Reichsmaraka, seronje.’ Bio sam tamo samo minutu i već sam se razočarao. Ali pravi pripadnik
alpinističkih postrojba nikad se ne predaje kad se suoči s nezgodnim okolnostima. Platio sam
liječniku i on mi je dao smeđu papirnatu vrećicu s kondomom.”
“Onda je rekao: ‘Kokoši su tamo u učionici’, i nakon tih riječi ugurao nas je u susjednu
prostoriju. Ispred nas pet oskudno odjevenih Rumunjki izležavalo se na otrcanom namještaju i
dosađivalo, dok smo mi bojažljivo ulazili. Moj je suborac brzo zgrabio madam i s njom nestao iza
zavjese, i najvjerojatnije se već primio posla dok sam ja tamo stajao kao tele pred šarenim vratima.
Moje erotske želje bile su tamo, ispred mene, a ja se nisam mogao ni mrdnuti. Sada je postalo
ozbiljno i otišao bih da sam mogao. Stajao sam tamo paraliziran dok mi se lice sve više i više
crvenilo. Žene su u međuvremenu razgovarale i odlučivale koja će se pobrinuti za ovog mladića.
Jedna od njih naposljetku je ustala, bez riječi me uzela za ruku i odvela me iza druge zavjese. Jako
uzbuđen, nisam primijetio otrcanost tog ljubavnog gnijezda dok mi je moja ljubavnica raskopčavala
hlače koje su mi se spustile do gležnjeva.”
“Kad me uhvatila snažno, ali nježno, imao sam osjećaj da me udarila struja. Ovo što slijedi
moram malo ukrasiti kako bi vas jumfere malo mučio.” Viking se uz teatralnu gestu nagnuo prema
njima, a Sepp i Roth su upijali svaku riječ njegovog detaljnog opisa onoga što je uslijedilo. “Pozor,
djeco”, nastavio je. “Djevojka koja mi je prišla izgledala je uistinu lijepo i znala je svoj posao. ‘Pst,
vjeruj mi’, prela je, zgrabila me za muda i onda me počela ritmično gladiti objema rukama. Obuzeli
su me drhtaji pohote. Privukao sam njezino lice i prekrio ga poljupcima. Dopustila mi je da ju ljubim,
znajući da sam mlad i naivan.”
“Pohlepno sam upijao miris njezinog tijela i kose, ruke su mi se izgubile u blistavoj crnoj kosi
koja joj je poput svile padala peko ramena. Moje su ruke pohlepno pratile konturu njezinog tijela.
Strah, napetost i požuda posljednjih nekoliko mjeseci - u stvari cijelog mog života - koncentrirali su
se u taj jedan trenutak. Njezin mi je dah gotovo nepodnošljivo golicao uho. Njezin je jezik nježno
pratio konturu mog vrata, grickala mi je uho, lagano me ugrizla za grlo, dodirnula mi obraze, a ruke su
joj se, inspirirane mojom pohotom, počele brže kretati. Drhtao sam od zadovoljstva, spustio se na
madrac na podu i prepustio ekstazi trenutka.”
“Nježni zagrljaji navodno ti daju lažan osjećaj sigurnosti u hladnoći ovih teških vremena.
Dopuštaju ti pad, ali te uhvate na vrijeme. Njezin je jezik poput neke bube jurio mojim trbuhom,
kružio oko pupka, projurio preko mojeg ponosa i dodirnuo moju svetinju. Ekstaza trenutka kroz moje
je tijelo poslala drhtaj uzbuđenja i topline. Okrutnost rata na nekoliko je minuta iščezla.”
“Tijelo mi se izvijalo i migoljilo u iščekivanju tog neobičnog, ali poznatog trenutka. Moje ruke i
njezini snažni, ali nježni prsti pronašli

Landseri u društvu djevojaka iz pomoćnih ženskih jedinica.

su jedni druge, zagrlili se i ostali tako jedan kratak trenutak. Moja je nježnost na njezinom licu
tražila trenutak ispunjenja, ali shvatio sam kako gledam u oči ispunjene neshvatljivom i šupljom
tugom. Prekinule su me i poslale na putovanje usamljene introspekcije. Usud ili sudbina? Sreća i bol
su željezni elementi sudbine. Pohlepno sam upio kratak trenutak sreće, sve dok me bol ponovno nije
vratila u stvarnost.”
Sepp i Roth su sjedili razjapljenih usta, nesposobni komentirati ovaj gotovo pjesnički opis.
“Čovječe, ti si nekakav pjesnik ili što?” progunđao je Roth. “Zar nam ne možeš jednostavno reći što
se dogodilo?” “Oh, gospoda žele malo jednostavnije, proleterski”, rekao je Viking, čiji je pjesnički
naboj ispario. “Pa, zapisujte ako želite: toliko mi ga je dobro popušila da su mi jaja skoro
eksplodirala. Je li vam sada jasno?” “U redu, stari”, smirio ga je Sepp. “Ja sam uživao u priči.
Nastavi, zašutjet ćemo.” Nakon toga je laktom udario Rotha u rebra.
“U redu”, rekao je Viking i nastavio. “Staklenog pogleda, zadovoljan, i s novim osjećajem o sebi
kao o muškarcu, izašao sam iz otrcanog odjeljka. Veselo sam poskakivao prema izlazu samo kako bi
Vojnici uspostavljaju kontakt i s lokalnim stanovništvom.

me strogi glas narednika iz saniteta vratio u stvarnost. ‘Ne toliko brzo! Najprije dođi ovamo i
skini hlače.’ Isprva nisam shvatio što se traži od mene zbog sjevernjačkog slenga liječnika (bio je iz
Munstera u Vestfaliji). “Nije dovoljno samo očistiti kurac”, rekao je malo razgovjetnije, “moramo
upotrijebiti Kemijski malj. Zato se nemoj sramiti, izvadi svog junaka.” Već me privukao i zgrabio
najsvetije rutinom mesara. Brzo poput munje u moj je mokraćovod ugurao injekciju bez igle i u mene
ubrizgao oko stotinjak mililitara zelene tekućine. Snažno peckanje završilo je u mom trbuhu kad je
otopina za dezinfekciju pročistila put do mog mjehura. Stisnutih zuba, stegnuo sam šake toliko snažno
da su mi zglobovi pobijelili i trpio mučenje, nemoćan za obranu jer liječnikov čelični stisak nije
tolerirao nikakvo opiranje. ‘Boli, ha?’ rekao je taj predstavnik vojne zdravstvene skrbi i uživao u
mom bolnom očajavanju. Senzualno zadovoljstvo proteklih pola sata je nestalo u dimu. ‘Spremi svog
junaka’, nacerio mi se liječnik. ‘Možeš pišati za pet minuta, ali ni sekundu ranije.’ Moj narednik, stari
kurvin sin, cijelu je rutinu imao u malom prstu. Izdržao ju je kao da se ništa ne događa. Još uvijek
mogu vidjeti njegovo debelo, nacereno lice dok me gledao kako se grčim od boli. Dok me strogi
stožerni narednik iz saniteta promatrao ja sam skakutao ispred bivšeg muškog zahoda i palcem i
kažiprstom pridržavao svoju malu kobasicu. Pretpostavljam kako je osvetoljubivi liječnik rastegnuo
vrijeme vidjevši moju bol, sve dok me riječi ‘Sada možeš’ nisu spasile od muke. Uz ekstatičan mlaz
pustio sam otopinu sulfonamida na zasluženu slobodu. Osjećaj olakšanja bio je gotovo poput orgazma
i umalo bolji od uživanja u seksu. Moj je narednik u međuvremenu umirao od smijeha.”
“Nakon posljednje provjere mojih genitalija napokon mi je dopušteno napuštanje tog
gostoljubivog mjesta. Odteturao sam na slobodu i prisegnuo kako više nikad neću jebati pod takvim
uvjetima.”
Nakon ovog dramatičnog opisa dva su seksualno motivirana kandidata od samog slušanja osjetila
snažno peckanje u hlačama. “Ja obično volim učiti iz vlastitog iskustva”, prokomentirao je Roth, “ali
u ovom slučaju poslušat ću starog iskusnog vuka. Seppe, naša je akcija odgođena.” Sepp je zbog toga
bio prilično sretan, jer čak ni prije Vikingove priče nije osjećao preveliki entuzijazam. Odupirao se
ovakvim iskušenjima sve do povratka u domovinu.
U međuvremenu, činilo se kako se čuda još uvijek povremeno događaju. Divizija je neočekivano
popunjena ljudstvom i opremom na svoju punu borbenu snagu. Ipak, časnici su znali kako će to biti
posljednji put, jer su oni već shvatili kako je rat izgubljen. Motivirala ih je samo jedna stvar:
spriječiti rusku odmazdu na njihovoj domovini. Rusi su se grupirali za novi udar na nekoliko
njemačkih i rumunjskih postrojba ispred njih. Zatišje prije nadolazeće oluje bit će posljednja prigoda
za nekolicinu preostalih “staraca” koji su više ili manje neozlijeđeni preživjeli krvave bitke da po
posljednji put vide svoje obitelji. Dobivali su dopuste, koliko je god to bilo moguće. Sepp se, koji je
u diviziji bio samo godinu dana, ubrajao u one koji su dugo preživljavali, ali sa samo devetnaest i pol
godina morao je ustupiti mjesto očevima i ljudima koji su služili još duže. U dodatak tome, ta
nekolicina iskusnih snajperista bila je nezamjenjiva. Seppove šanse za odlazak na dopust bile su
ništavne. Ali satnik Kloss, zapovjednik njegove bojne, kojem se jako sviđao, znao je mali trik koji će
mu omogućiti odlazak kući.
 POGLAVLJE 11

Griješi se samo jednom

U posljednjem tromjesečju 1943. Wehrmacht je u svojim najvećim centrima za obuku počeo

osnivati snajperske škole. Ovdje su, na tečajevima koji su trajali samo četiri tjedna, pokušavali
obučiti izabrane vojnike za posebnu ulogu snajperista. Vojnici izabrani za taj tečaj sastojali su se od
novaka i starijih s velikim iskustvom s bojišnice koje su njihovi časnici izabrali za potencijalne
snajperiste. Svi će dobiti - osim snajperske puške - neophodnu posebnu obuku. Obuka za snajperiste
Gebirgsjagera odvijala se u Austriji, u vojnom centru za obuku po imenu “Seetaleralpe” u blizini
grada Judenburga. Seppovo rodno selo nije bilo jako daleko od njega. I satnik Kloss lukavo ga je
degradirao u rang povremenog snajperista koji je trebao pohađati posebni tečaj u Seetaleralpeu.
Kako ga je to gotovo dovelo kući, nakon toga je odande mogao iskoristiti svoj desetodnevni dopust. I
tako je Sepp, zajedno s deset drugih ljudi, 30. svibnja 1944. dobio dopuštenje za odlazak i Opelom
Blitzom krenuo prema opskrbnoj liniji divizije. Prije odlaska svoju je rusku snajpersku pušku dao
oružaru regimente, koji ju je dao drugom vojniku dok je Sepp bio tamo. “Vidiš li recke na kundaku?”
pitao je dočasnik vojnika. “Svaka recka je jedan Rus manje. Dobiti ovu pušku istovremeno je i čast i
obveza. Daj sve od sebe, i kad se Sepp vrati dokaži mu da si bio dostojan njegove puške.” Mladi je
Landser izgledao poprilično impresioniran i zbunjen ovim junačkim riječima, ali Sepp mu je položio
ruku na rame i rekao: “Ne daj im da te izlude. Samo budi oprezan i čuvaj dupe.” Posegnuo je u džep i
izvukao šaku ruskih eksplozivnih metaka zamotanih u rupčić, koje je čuvao za posebne prigode, i dao
ih suborcu. “Sada mi neće trebati. Ako trebaš pravu snagu puške, i želiš se pobrinuti da kroz
teleskopski nišan vidiš nešto spektakularno, upotrijebi jednog od ovih. To je eksplozivno streljivo.
Budi ekonomičan s njim, jako je rijetko. Osim toga, samo se pazi — morat ćeš mi prepričati sve što
se događalo kad se vratim za šest tjedana.”
Motor kamiona je zabrujao. Sepp je uskočio iza i opet se rukovao sa suborcem. U tom je trenutku
osjetio onaj neobjašnjivi predosjećaj smrti i iznenada pomislio: “Jadnik, brzo će poginuti.” “Curice,
jeste li više završile s vašim dirljivim oproštajem? Još malo pa ću zaplakati”, viknuo je vozač
kamiona. Onda je nagazio na gas i Seppovi su suborci nestali u oblaku prašine i ispušnih plinova.
Obuzela ga je neobična mješavina olakšanja što je nakratko uspio pobjeći od pakla rata i krivnja što
ostavlja suborce. Nakon samo godinu dana vojske njegov je prijašnji život bio izbrisan i
svakodnevna borba za preživljavanje postala je njegova jedina stvarnost. I činilo mu se kako je
ovisan o brutalnom pravilu ubij ili budi ubijen. Ali nije prošlo dugo i takve su duboke misli nestale
pod utjecajem dosadnog brujanja motora kamiona. Uskoro je utonuo u ugodni san.
Prošla su dva dana prije no što je shvatio kako se izvukao iz rata. Idilični, mirni krajolik kojim je
putovao vlakom izgledao je gotovo nestvarno. Dok je njegov put na bojišnicu prije godinu dan trajao
više od deset dana, sada mu je trebalo samo pet da dođe na svoje odredište, Judenburg. Sepp je imao
sreće, jer ga je stožerni narednik koji je na postaju dostavio paket za zapovjednika satnije svojim
džipom odvezao do centra za obuku. Sepp je obuku dočekivao pomiješanih osjećaja jer se jako dobro
sjećao temeljne obuke na kojoj su instruktori uvijek vikali i vojnici su bili obučavani na glupim
vježbama. Složio se s odlaskom na obuku samo zato što nije želio propustiti prigodu za nekoliko
tjedana dobrih obroka, redovnog spavanja i šanse za provođenje nekoliko dana kod kuće.
Bio je iznenađen kad su ga dočekali na gotovo ugodan način kad se javio u narednikov ured u
centru za obuku. Nije bilo stajanja u stavu pozor, samo prijateljsko i ugodno upoznavanje sa
spavaonicom i skorim tečajem. Postalo je jasno kako se ovdje radi samo o kvalitetnoj obuci
specijalista, a ne zatupljivanju osnovnim stvarima kao na temeljnoj obuci.
Unutar velikog poligona škola za snajperiste bila je u izdvojenom kompleksu baraka. Sepp je
dijelio sobu s četiri osamnaestogodišnjaka iz Mittenwalderlanda, koji su u školu poslani odmah
nakon tri mjeseca temeljne obuke. Pokazali su se kao izuzetno dobri strijelci stoičkog ponašanja i
jako dobrih moći zapažanja. Kad je ušao u sobu pogled mu je pao na uokvirene riječi na zidu. Bile su
napisane gotičkim pismom:
“Snajperist je lovac među vojnicima! Njegova je dužnost teška i zahtijeva cijelog čovjeka, i
tjelesno i mentalno. Samo potpuno spreman i ustrajan vojnik može postati snajperist. Neprijatelja je
jedino moguće poraziti ako ste ga naučili mrziti i progoniti iz dubine vaše duše! Biti snajperist
predstavlja čast za vojnika! On se bori nevidljiv. Njegova snaga leži u korištenju terena poput
američkog Indijanca u kombinaciji sa savršenom kamuflažom, mačjom spretnošću i vrhunskim
rukovanjem svojim oružjem. Svijest o njegovim vještinama daje mu sigurnost i superiornost i jamči
mu pobjedu.”
Te junačke riječi nisu ga ostavile ravnodušnim; osjetio je stanoviti ponos. Ali u isto je vrijeme
osjetio iskušenje radi svog poznavanja realnosti i nemilosrdnosti rata. I nešto se u njemu smrznulo
zbog toga, i pomislio je: “Kad bi samo znali kakav je rat, a da umirete riječi poput ovih ne bi vam
puno koristile.”
Njegova je obuka započela istog dana, u ponedjeljak, s lekcijom o posebnom oružju posvećenoj
temi pušaka s teleskopskim nišanima. Instruktor je bio narednik s umjetnom nogom. Pokazalo se kako
su svi instruktori iskusni vojnici s prve crte hendikepirani ranama. Mnogi su čak i bili bivši
snajperisti koji su, poput Seppa, naporno radili kako bi naučili svoje vještine sve dok više nisu bili
sposobni za dužnost na bojišnici. Tečaj se sastojao od šezdeset vojnika podijeljenih u skupine od pet.
Svaka je skupina za svaku temu imala vlastitog instruktora.
Na stolu su bile četiri puške s teleskopskim nišanima. Tu su bila tri K98k modela i oružje koje
nitko od njih do tada nije vidio. Sepp je na bojišnici čuo glasine o novoj poluautomatskoj pušci, ali u
svojoj postrojbi nije vidio ni jednu. Bio je to Walther Model 43 s Voigtlander Model 4 teleskopskim
nišanom. Pored nje se nalazila K98k s uistinu malim teleskopskim nišanom dužine oko petnaest
centimetara po imenu Model 41. Druga K98k koje je ležala pred njima imala je Dialytan teleskopski
nišan sa šesterostrukim povećanjem koji je proizvodila tvrtka Hensoldt i masivni nosač koji je
instruktor nazivao “Mauser nosač”, ali u modernoj terminologiji taj je nosač bio nazivan pokretni
nosač. I on se smatrao najboljim i najpouzdanijim nosačem za teleskopski nišan na K98k.
Nakon nekoliko natuknica o učinkovitosti teleskopskih nišana i nosača detaljnije je opisao pušku
s pokretnim nosačem jer je to bilo oružje s kojim će svi polaznici tečaja biti opremljeni.
Poslijepodne su otišli do streljane kako bi isprobali sva četiri oružja. Sepp je pokazao veliko
zanimanje za domet, čistoću i oštrinu Zeissove i Hendsoldtove optike koja je očito bila puno bolja od
one na njegovom bivšem ruskom oružju. Ali optika poluautomatske puške bila mu je jako slična.
Pucanje iz Walthera bilo je jako lako jer je dio trzaja apsorbiran automatskim mehanizmom za
punjenje, ali preciznost je bila manja od K98k pušaka. Oružje s malom ZF 41 optikom svima je bilo
smiješno. Bilo je dosta precizno, ali jedva da ste nešto mogli vidjeti kroz njegov nišan. Instruktorov
je komentar bio: “Ovakvo sranje mogu smisliti samo oni idioti iz administracije. Ti seronje u
foteljama imaju pojma o snajperistima koliko i krava o pjevanju.”
Nakon toga su morali izvesti razne vježbe pucanja s normalnom K98k s klasičnim nišanom,
stojeći, klečeći, ležeći i s različitih udaljenosti od pedeset do tristo metara. Imali su obilje streljiva i
mogli su prolaziti kroz vježbe bez za streljane uobičajenih protokola. Vježba i učenje ovdje su očito
bili prioritet.
Idućeg su dana otišli na poligon centra za obuku kako bi procjenjivali daljinu i taktičke
vrijednosti različitih tipova skrovišta. Poslijepodne su opet proveli u streljani, a pokazat će se kako
će tako biti svakog dana obuke. Kasnije u tjednu teme kamuflaže i posebnih položaja dodane su na
dnevni red. Sepp tu nije previše naučio. Neke od kamuflaža i položaja zahtijevale su previše vremena
i izgledale su mu nerealno, jer svakodnevna rutina rata nije mu ostavljala dovoljno vremena ili
sredstava za njih. Na primjer, bilo je šupljih stabala, kompletna kamuflaža izrađena od kore drveta i
zemljano sjedište ispod oslonca od grana. Ali po njegovom vlastitom iskustvu kamuflaža je trebala
biti brza, učinkovita i laka za izradu od najjednostavnijih dostupnih materijala, i trebala je u što
manjoj mjeri ograničavati snajperistovu pokretljivost. Zapovjednik tečaja znao je da je Sepp bio
snajperist, ali nije poznavao stupanj njegove stručnosti i vještine. Ipak, kako je tečaj trajao prepoznao
je njegovu stručnost.
Raspored posljednjeg dana prvog tjedna imao je sat koji se trebao održati u “vrtu za pucanje”.
Sepp i njegovi suborci nisu imali pojma što to znači i bili su znatiželjni. Njihovo je čuđenje bilo
uistinu veliko kad su ih odveli do minijaturnog krajolika. Oko pedeset metara ispred njihovih
položaja za pucanje nalazio se model idilične doline sa selom i cestama, izgrađenima u smanjenom
mjerilu. Svi su se osjećali poput

Četiri vrste snajperskih pušaka koje su pokazane polaznicima tečaja.

Gullivera u Liliputu. Za vježbu su im dali posebno oružje, jer su trebali pucati s malokalibarskim
sportskim puškama. Oružje su izrađivali Gustloff i Walther i imalo je teleskopske nišane. Gustloffova
puška imala je Model 41 optiku na lijevoj strani, dok je Waltherova puška imala optiku s
četverostrukim povećanjem tvrtke Oigee iz Berlina.
Njihov je zadatak bio promatranje minijaturnog krajolika i pucanje na male likove čim se negdje
pojave, na prozorima, iza kuća ili među drvećem. Bilo je čak i vozila i zaprežnih kola koja su se
kretala cestama, i na njih su također morali pucati. Seppovo taktičko iskustvo pokazalo se uistinu
dobro tijekom ove vježbe. Njegovo iskusno oko otkrivalo je i najmanji pokret i jedva da je prošlo
trideset sekundi prije no što je njegov hitac pogodio metu, ali samo s četverostrukom optikom na
Waltheru. Optika Modela 41 imala je toliko mali promjer i ograničeno vidno polje da su ju gotovo
svi vojnici smatrali u potpunosti neupotrebljivom za snajperista. Talenti perfekcionista poput Seppa
uistinu su došli do izražaja na ovoj vježbi, i bili su toliko rijetki među uobičajenim polaznicima
ovakvih tečajeva da je njegov instruktor shvatio kako može učiniti jako malo kako bi usavršio
njegovu vještinu.

Malokalibarske puške za vježbu s optičkim nišanima.

Redovna vježba u vrtu za pucanje bila je dio programa tijekom cijelog tečaja. Ne samo da su
trebali pucati na model sela, nego i na stalno preuređivane i mijenjane krajolike u kojima su bile
skrivene nepoznate mete koje su trebali pronaći i boriti se s njima.
Natjecanje između kandidata počelo je s njihovim prvim danom u vrtu za pucanje, jer su se
rezultati dnevnih vježbi bilježili na posebne stranice dnevnika tečaja. Na ovaj će način dobiti
najboljeg polaznika tečaja koji će biti nagrađen velikim paketom luksuznih stvari uključujući piće,
cigarete, čokoladu i konzervirano meso.
Originalni nacrti “Vrta za pucanje”.

Svi polaznici tečaja morali su voditi mali dnevnik i nositi ga sa sobom. U njega su zapisivali
stvari poput opažanja o terenu i rezultata pucanja. To je služilo da se budući snajperisti naviknu na
vođenje sličnog dnevnika kad se vrate na bojišnicu, u koji bi trebali unositi detalje o terenu,
promjenama položaja i uspješnim pogodcima. Sepp je suborcima rekao neka uvijek šifriraju sve
bilješke koje bi mogle izdati njihovu ulogu snajperista i neka nikad ne upisuju svoje ime. Bilo bi
najbolje kad u dnevnik uopće ne bi upisivali nikakve pogotke, rekao je, nego ih na zasebnom spisku
držali kod svog narednika. Takva će im diskrecija najvjerojatnije spasiti živote ako ih zarobe, jer će
njihova uloga ostati nepoznata. Zarobljeni snajperisti na Istočnoj bojišnici uvijek su bili mučeni i
ubijeni. Mladići su poblijedili nakon Seppovog upozorenja.
Ponedjeljak drugog tjedna bio je velik dan za sve polaznike, jer je stigao kamion s velikim
kutijama označenima “byf” kodom tvrtke Mauser. Svi su ih pomogli istovariti i uspjeli su zadovoljiti
svoju znatiželju otvaranjem jednog. Unutra se nalazila potpuno nova puška K98k s velikom optikom s
četverostrukim povećanjem na pomičnom nosaču.
“Vrt za pucanje"

Makete koje se naizmjence podižu iz kutija sa i bez kamuflaže.

Tijekom idućih nekoliko sati svaki je polaznik dobio jednu. Broj je upisan u njegov dnevnik s
napomenom “puška s teleskopskim nišanom”. To je značilo kako će svaki polaznik koristiti samo
jednu jedinu pušku. Rekli su im kako puške neće uistinu postati njihove sve do uspješnog završetka
tečaja. To je povećalo odlučnost za završetkom tečaja, osobito među mlađim vojnicima bez imalo
borbenog iskustva. Sepp je dobio pušku s optikom tvrtke Hensoldt, koja je imala kodno ime “bmj”.
Bila je puno kraća od ruske puške koju je ostavio, a optika je bila puno bolja, što je već otkrio
prošlog tjedna tijekom isprobavanja različitih pušaka. Ponosni na svoje novo oružje, jedva su
dočekali odlazak u streljanu kako bi ih isprobali. Nakon prvog hitca Sepp je znao kako u rukama drži
izvrsno oružje.
Sada su, po prvi put, dobili posebno streljivo za snajperiste. Instruktor je objasnio kako su to
metci s osobito preciznim nabojem, sličnim onima koji su se koristili tijekom izrade i popravka
oružja kako bi se odredila preciznost oružja. Preporučio im je da nakon povratka na bojišnicu traže
oružara bojne neka im daje takvo streljivo što je moguće češće. Nakon toga su se s entuzijazmom
bacili na kalibriranje oružja. Temeljna kalibracija radi se na daljini od sto metara. Kako bi to učinili,
skinuli su zadnjak cijevi, onda položili oružje na vreće s pijeskom i nanišanili središte mete gledajući
kroz cijev. Naizmjeničnim gledanjem kroz cijev i nišan, mušica nišana poravnata je s cijevi.
Skretanje u stranu onda je ispravljeno naizmjeničnim stezanjem i otpuštanjem dva vijka na stražnjoj
strani nosača pomoći posebnog ključa koji je dolazio sa svakom puškom. Nakon ovih početnih
podešavanja, precizno je podešavanje dovršeno tijekom vježbe gađanja.
Dan je završio napomenom kako nikada ne smiju ispuštati oružje iz ruku. Tijekom ostatka tečaja
puške su cijelog dana nosili sa sobom. U svakoj se sobi nalazio stalak za puške u kojem je oružje
stajalo preko noći. Na taj su način naučili kako se brinuti za pušku, čuvati ju od oštećenja, osobito
optiku. Svaki pad ili jači udarac u optiku mogao je poremetiti podešenost i ozbiljno utjecati na
njezinu preciznost. Sepp je, naravno, to naučio kroz vlastito gorko iskustvo, tijekom svojih prvih dana
s ruskom snajperskom puškom i pažljivo rukovanje oružjem sada mu je bilo uobičajeno. Ali ostali
polaznici tečaja prvih su nekoliko dana imali problema s rukovanjem sa svojim puškama. Ali naučili
su, budući su, osim činjenice što su nakon svakog pada ili udarca nišani trebali biti podešeni, takve
nespretnjakoviće odmah nakon svakog takvog incidenta očekivale tjelovježbe - dvadeset sklekova i
trideset čučnjeva s puškom držanom ispred sebe.
Njihov posjet vrtu za pucanje idućeg dana opisan je kao “izbor i poboljšavanje položaja”. Ali
prije no što su započeli s vježbom u učionici su pogledali film o obuci snajperista. Na njihovo
iznenađenje film je bio na ruskom s njemačkim titlovima. Bio je snimljen 1935. i davao je impresivan
uvid u visoke standarde ruske obuke. Prije početka prikazivanja, instruktor je prokomentirao: “Jako
dobro gledajte. Ivani nisu loši. Njihovi su nam snajperisti stvarali probleme tijekom napredovanja
1941.-42., a mi smo stajali u majicama kratkih rukava. Onda čak nismo znali ni napisati ‘snajperist’.
Gubici među našim časnicima bili su katastrofalni. Ako nije bilo teškog naoružanja ruski su
snajperisti znali danima zaustavljati naše napredovanje. S teleskopskim puškama zaplijenjenima od
Ivana pokušali smo promijeniti situaciju. Ali svinje su bile uistinu dobre i to smo naučili na teži
način. I ja sam naposljetku naišao na sebi ravnog. Možete vidjeti gdje me pogodio. Bio sam sretan što
sam opet izbjegao smrt.” Nakon toga je pognuo glavu kako bi svi mogli vidjeti veliki ožiljak s čijeg
je završetka na mjestu gdje se nalazilo lijevo oko u nas tupo zurilo stakleno oko. “Bila je to igra
sudbine i veliki publicitet za tvrtku Zeiss što se Ivanov metak odbio od mojeg dalekozora i što sam
samo izgubio oko, a ne i život”, nastavio je.

Ključ za precizno podešavanje optičkog nišana.

Kao što je već rečeno, gotovo svi instruktori u školi bili su bivši snajperisti koji više nisu bili
sposobni za borbu zbog ozbiljnih ozljeda, ali mogli su obavljati dragocjen posao prenoseći svoje
iskustvo i znanje novacima. “Znači imajte na umu kako i neprijatelj također ima profesionalce. I mogu
vam dati jedan jako dobar savjet - odjebite čim shvatite da je neprijateljski snajperist u blizini. Kad
je tamo, možete učiniti samo jednu stvar: nakon svakog hitca promijeniti položaj.”
Uz monotono zujanje film je uvučen u projektor. Njegovi su suborci gledali film s dužnom
pozornošću, ali Sepp nije vidio ništa novo i nakon nekoliko minuta u zamračenoj prostoriji morao se
boriti protiv sna. Drijemao je poput zeca s otvorenim očima u polukomatoznom stanju koje su samo
iskusni vojnici mogli kontrolirati u predavaonicama, prije no što mu je jedna scena iznenada privukla
pažnju. Prikazivala je satniju ruskih snajperista kako pripremaju položaje u krošnjama drveća na rubu
šume. Tekst titla glasio je: “Krošnje prepune lišća izvrstan su položaj. Strijelac je nevidljiv, ali ima
široko vidno polje i savršenu vatrenu liniju.”
 Sranje, pomislio je Sepp i smjesta podigao ruku. Predavanja su bila interaktivna, i pitanja su se
mogla odmah postavljati, kao i iznositi prijedlozi i komentirati odgovori. Njegovo javljanje odmah je
primijećeno i film je zaustavljen. Sepp je rekao kako im iz vlastitog iskustva može detaljnije opisati
prizor koji su upravo vidjeli na filmu, i ispričao im je sve o svom sukobu sa snajperisticama u
krošnjama drveća. Tišinu čuđenja koja je uslijedila prekinuo je instruktorov komentar: “Slušajte to,
dečki! Ovaj vojnik zna što govori, jer je na bojišnici kao snajperist preživio više od godinu dana. I
trebali bi si utuviti u glavu kako snajperist griješi samo jednom, i u devedeset posto slučajeva to vam
je posljednja pogreška u životu. Zato kad god možete zapamtite korisne savjete. Svaki dobar savjet
koji dobijete i zapamtite može vam jednog dana spasiti guzicu.”

Streljivo za pješaštvo razvijeno iz avionskih metaka - B-naboj.

Potvrda o položenom snajperističkom tečaju.

Dani su prolazili i Sepp je uživao u dobrim obrocima i redovnom spavanju. S jedne je strane bio
sretan što je na neko vrijeme pobjegao od svakodnevnog straha za vlastiti život, ali s druge je strane
često razmišljao o svojim suborcima i kako im je. Pokušavao je saznati što 3. Gebirgsjager divizija
radi, ali u strogo cenzuriranim novinama nije bilo korisnih vijesti. Instruktori su nekoliko puta
prenijeli informacije koje su dobili od vojnika na dopustima. Prema tim informacijama u sektoru 3.
GD bilo je relativno mimo.
Teorija i praksa su se nadopunjavali. Tijekom nekoliko idućih dana postavljeni su u zamišljene
borbene situacije u kojima su trebali neovisno reagirati, i zahtjevi koji su postavljani pred njih bili su
sve veći i veći, i kulminirali su vrlo realističnim scenarijem. Dan prije toga svi su trebali pripremiti
snajperski položaj pod danim okolnostima i trebali su se smjestiti na njega iduće jutro. Nešto prije
zauzimanja položaja dan im je opis borbene situacije u kojoj su dva neprijateljska snajperista
poslana da ih srede. Dva instruktora će promatrati i bilježiti svaku prigodu koju će dati
neprijateljskim snajperistima da ih srede: svako vidljivo kretanje učenika značit će da su mrtvi.
Rečeno im je kako će im napuštanje položaja biti dopušteno tek u zoru idućeg dana. Strava se
pojavila na licima svih ostalih učenika. Sepp je znao zašto. Biti toliko dugo prikovan za jedno mjesto
značilo je obilje logističkih problema: jedenje, pijenje, pišanje i sranje - kada, kako i gdje to učiniti?
Sepp je, kao veteran, pripremio svoj položaj na odgovarajući način, kako bi te stvari mogle biti
obavljene što je moguće dalje. Njegovi neiskusni suborci bili su suočeni s većim izazovom. Nakon
toga su na šljemove stavili laganu kamuflažu od trave i svježih grana i krenuli prema svojim
položajima.
Počinjao je opako vruć dan. Poligon se pružao pred njima na treperavoj sunčevoj svjetlosti. Do
podneva znoj je s njih curio u potocima, udovi su ih počeli boljeti i razne tjelesne potrebe zahtijevale
su njihovu pozornost. Sepp je prvih nekoliko sati samo promatrao prilaze i bilježio značajne stvari.
Tijekom tog vremena uspio je otkriti položaje instruktora. S time su, što se njega ticalo, završeni svi
važni dnevni poslovi.

Pohvala za postignuto 2. mjesto.

Kao i obično, svoje je položaj pripremio na način koji će mu omogućiti da neprimijećen nestane.
To ne samo da je pružalo bolju zaštitu od neprijateljskih granata, nego mu je također dopuštalo duže
čekanje u relativnoj udobnosti. Već je iskopao dodatnu rupu u koju je mogao pišati laganim
okretanjem u stranu, a “velike poslove” uvijek je obavljao prije početka radnog dana. I na kraju, kao
iskusni snajperist uvijek je sa sobom ponio hranu, pa makar to bila samo korica kruha ili keksi. I onda
je samo kliznuo u zaštitu dubine svog položaja i ostatak dana proveo drijemajući, sanjajući i žvačući.
Nakon zore idućeg dana došla je zapovijed za povlačenje i sakupili su se za odlazak u kamp. Mnogi
od njegovih neiskusnih suboraca jedva su hodali od krajnje iscrpljenosti. Svi su na hlačama imali
velike mrlje od pišaline i mnogi su hodali raširenih nogu i lica izobličenih od gađenja, budući su se
usrali u gaće. Jedan od njihovih instruktora nije mogao suzbiti samozadovoljni osmijeh kad je to
vidio. “Dečki, imam dobar savjet za vas: uvijek serite ujutro. Svatko tko od kuće ode a nije se posrao
sam si je kriv.” “Seronje su to namjerno napravile”, prosiktao je Seppov susjed.
Idućeg su dana obišli i ocijenili položaj svakog kandidata na temelju njihove pripremljenosti. Od
Seppa su zatražili da objasni prednosti i nedostatke svog položaja i on je drage volje svojim
kolegama prenio svoje iskustvo s bojišnice i objasnio kako je ključ izbora dobrog položaja
uključivao tri važna “kako”: kako neprimijećen doći na položaj; kako neprimijećen napustiti položaj;
kako na idući položaj doći brzo i neprimijećen.
Činilo se kako je ostatak tečaja proletio, i brojni su polaznici počeli osjećati nelagodu od skorog
odlaska na bojišnicu. Dobili su kratki uvid tijekom obuke o streljivu.
Snajperisti su se obično kretali ispred vlastitih položaja. Ako ih je neprijatelj primijetio obično
bi se našli pod jakom paljbom teškog pješadijskog naoružanja. Zbog toga je bilo važno raspoznati ta
oružja po zvuku kako bi mogli poduzeti odgovarajuće obrambene akcije. Ako su na njega na primjer
pucali iz minobacača bilo je samo pitanje vremena kad će neprijatelj ili pravilno procijeniti njegov
položaj ili zasuti cijelo područje sve dok naposljetku ne pogodi snajperista. Pod tim je okolnostima
bilo neophodno što je moguće brže napustiti položaj i, ako je povlačenje u zaklonu nemoguće
jednostavno hrabro iskočiti i pojuriti natrag prema vlastitim položajima. Kao što je već objašnjeno,
ovo se među snajperistima nazivalo “zečji skok”. To je zahtijevalo veliku količinu samokontrole, ali
je u takvoj situaciji bio jedini način za preživljavanje. “Zečji skok” stalno je vježban tijekom tečaja,
iako će brojni snajperisti kasnije ipak umrijeti jer kad trenutak istine dođe ostat će u svojim rupama
paralizirani panikom i strahom.
Dok im se minobacač mogao demonstrirati pucanjem bojevim streljivom, zvuk jednog od
najstrašnijih ruskih oružja bio je dostupan samo kao snimka na gramofonskoj ploči. Vojnicima na
prvoj crti poznat kao “Staljinove orgulje”, ovaj višecjevni raketni bacač postavljen na kamion mogao
je samo jednim baražom područje nogometnog igrališta pretvoriti u pakao usijanih šrapnela i spaljene
zemlje. Snimka ovog ritmičnog urlikanja pojačanog do daske zaledila im je krv u žilama. Kod Seppa
je probudilo toliko živopisno sjećanje da je na jeziku mogao osjetiti sumpor, dim i krv. Kad su ga
suborci pitali kako se zaštititi od takvog oružja na licu mu se pojavila sjena koja ga je učinila deset
godina starijim i imao je samo kratak odgovor: “Pomoći će vam samo duboka rupa. Onda skupite
guzove i počnite se moliti.”
Predavanje je završilo upoznavanjem s novim streljivom za pješaštvo, takozvanim B-nabojem. To
je u početku bilo razvijano kao svjetleći metak za strojnice lovačkih zrakoplova, “B” je značilo
Beobachtung (promatranje). Ti su metci prilikom pogotka eksplodirali i tako pokazivali preciznost
vatre. Paljba iz zrakoplova onda se mogla brzo prilagoditi. To je streljivo bilo vrlo skupo za
proizvodnju i dugo je vremena bilo rezervirano samo za svoju originalnu upotrebu. Ali Rusi, koji su
ovakvo streljivo imali dosta prije početka rata, već su ga počeli koristiti protiv pješaštva. Bilo je
razumljivo što su Landseri strahovali od brutalnog učinka takvih projektila, osobito zato što su ih
ruski snajperisti voljeli koristiti. Sepp je, naravno, već znao za takvo streljivo, budući da je koristio
zaplijenjene ruske metke. Zbog toga je smatrao pravednim da takvo streljivo također bude dostupno i
Nijemcima. Prema Ženevskoj konvenciji eksplozivno streljivo za ručno oružje u stvari je bilo
zabranjeno, ali situacija na Istočnoj bojišnici sada se toliko izopačila da je cilj opravdavao sva
raspoloživa sredstva. U kratkoj demonstraciji mladice stabala promjera nekih pet centimetara bez
problema su polomljene tim streljivom.
Od četvrtog tjedna tečaja obuka je postala još realističnija. Pored uobičajenih dnevnih temeljnih
vježbi u streljani i vrtu, budući snajperisti prolazili su kroz praktičnu obuku mijenjanja položaja. U tu
su svrhu borbene situacije imitirane u najvećoj mogućoj mjeri. Ta je obuka uključivala neprimijećeno
kretanje između drugih postrojba koje su uvježbavale vojnu taktiku na poligonu, i međusobni lov kao
što bi snajperisti činili na bojišnici. I naposljetku, vježbe gađanja u “vrtu” bile su uključene u tu
obuku, i nisu samo trebali pronaći skrivene mete, nego su u njih također trebali pucati bojevim
streljivom. To je uključivalo lociranje i pucanje u lutke u određenom vremenskom periodu. Ako nisu
uspjeli dobili bi negativne ocjene od instruktora, i strogo upozorenje kako bi u stvarnoj borbi na
bojišnici završili mrtvi. Na ovaj su način Seppovi neiskusni suborci dobili bolji uvid u opasnost koja
će ih dočekati na bojišnici. Kad je ovakva obuka počela učenici snajperisti “umirali” su poput muha.
Čak je i Sepp griješio, iako je to bilo zbog činjenice što se obuka držala službene Wehrmachtove
politike da je snajperistova borbena uloga striktno napadačka, gdje bi Sepp brojne situacije riješio uz
puno više opreza. Dobar je snajperist trebao znati kad nestati, ali tečaj pojedincima nije dopuštao
donošenje takvih odluka.
Tečaj je proletio i završio je proslavom posljednju subotu navečer. Njihov je narednik uspio
nabaviti bačvu piva, nekoliko boca žestice i svinjskih polovica, pa su prekrasan ljetni dan iskoristili
za roštilj. Iz baraka su donijeli stolove i stolce. Roštilj su napravili od očišćenog okvira vrata, žice i
treseta borovine. Razbuktala vatra ispunila je zrak ugodnim mirisom. Ali prije no što su počeli
uživati u večeri narednik ih je sve postrojio. Na stolu ispred njega nalazilo se pedeset i šest
snajperskih pušaka i gomila dnevnika. Kandidati su pojedinačno prozivani. Četiri učenika koja nisu
položila tečaj pozvani su prvi: oni će se u svoje postrojbe vratiti kao obični vojnici. Onda su
snajperisti koji su položili tečaj pozivani obrnutim redoslijedom, najprije oni s najmanjim brojem
bodova. Narednik je svakome uz stisak ruke predao pušku koju su koristili na tečaju, njihov dnevnik i
ukrašeni papir iz administracije na kojem je pisalo deset zapovijedi snajperista.
Kao što su svi i očekivali, Sepp je bio među trojicom najboljih koji su pozvani posljednji. Dok su
narednikove čestitke bile pišanje u vjetar, Seppova nagrada u obliku kutije streljiva napunjene
hranom bila je dobrodošla, jer je to značilo kako obitelj neće morati posjetiti praznih ruku.
Predavanjem pušaka učenici su i službeno postali snajperisti. Ali dok su neiskusniji vojnici bili
sretni zbog svog novog statusa elitnog borca, veterani s prve crte poput Seppa na budućnost su gledali
nervozno i pesimistično - ali ne zadugo: život Landsera pripadao je trenutku, i sada je bilo hrane i
piva u kojima je trebalo uživati. I počeo je grabiti sve što je mogao, jer je znao kako mu je svaki dan
mogao biti posljednji.
Dok se većina polaznika tečaja ukrcavala na vlakove koji su išli na istok, Sepp je u nedjelju
poslijepodne kamionom krenuo do Mittemvalda odakle je otišao do rodnog sela. Pismom je
obavijestio roditelje o svom posjetu i roditelji i sestre su ga čekali kad je pokucao na vrata. Riječi
nisu bile potrebne. Roditelji, prepuni emocija, su ga zagrlili, dok su sestre nesigurno stajale i čekale.
Onda se Sepp okrenuo prema njima i rekao: “Pogledajte što imam za vas, cure.” I nakon toga je
skinuo pušku s ramena, naslonio ju na zid, skinuo ruksak i iz gomile nagrada koje je dobio izvukao
čokolade zamotane u crvenu foliju.
 POGLAVLJE 12

S Rumunjima nešto nije u redu

Koliko je njegovoj obitelji bilo poznato, Sepp je nekoliko posljednjih mjeseci bio na nekoj vrsti
pustolovnog putovanja, ako se općeprisutnoj propagandnoj mašineriji moglo vjerovati. “Reci nam,
kako ide rat?” pitali su. “Dečko, loše izgledaš”, izjavila je njegova majka. “Zar vam u vojsci ne daju
jesti?” “Daj neka dečko najprije sjedne”, rekao je njegov otac i posjeo ga na klupu kod kuhinjskog
stola. “Najprije popij nešto, a onda ćeš nešto i pojesti.” Njegova je obitelj očito imala dovoljno
hrane, koju je njegov otac nabavljao od lokalnih seljaka u zamjenu za stolarske radove. Bilo kakva
nelagoda koju je netko mogao osjetiti zbog obiteljskog okupljanja ubrzo je iščezla, ali zbunjeni izrazi
na licima njegovih roditelja i dalje su bili prisutni. Ali što da im kaže? Jednostavno nije imao riječi
kojima bi opisao svoja iskustva. Ne bi shvatili kako je tamo, a i nije imao želje dovesti stravu rata u
ovaj svijet mirne naivnosti. Lagano očevo kimanje dalo mu je znak da nastavi kad je započeo pričati
anegdote iz svakodnevnog vojničkog života. Njegova majka i sestre fascinirano su slušale dok je rat
opisivao kao pustolovinu, nešto uzbudljivo, jako i pomalo opasno, upravo onakav život za kojim
čezne svaki mladić.
Kasnije, u svom udobnom krevetu, suprotnost laži i istine, mira i rata, borila se u njemu.
Nesigurnost u vlastitu budućnost satima mu je napinjala živce, sve dok naposljetku nije utonuo u
nemiran i prekratak san. Probudio se iduće jutro, još uvijek iscrpljen, glave ispunjene zbunjujućim
mislima. Pokušao se opustiti pomažući ocu u radionici i naposljetku pronašao mir u obiteljskom
poslu. Otac ga nije pitao zašto je šutljiv, jer su mu unutarnji problemi s kojima se njegov sin
suočavao bili poznati. Činilo mu se kao da je to bilo jučer, kad se sjetio vlastitog kratkog povratka
kući iz pakla borbe na prvoj crti prije četvrt stoljeća. U rat je otišao veseo, ali je došao pokunjen i
mudriji, brutalno izudaran nemilosrdnom šakom stvarnosti. Mogao se sjetiti svojih osjećaja kad se
suočio s mirom doma nakon strave rata na talijanskoj bojišnici, neznanja obitelji o onome kroz što je
prošao i nesposobnosti da pronađe riječi kojima bi im to opisao.
Otac i sin šutke su radili u radionici. Njihovi su pokreti bili isti i gotovo u savršenoj harmoniji.
Među njima je postojalo razumijevanje koje nije trebalo riječi. Obojica su znala kakva je iskustva
Sepp ostavio iza sebe i njegovu nesposobnost za suočavanje s budućnošću. Neizbježnost sudbine
opterećivala je svakoga, ali osobito vojnika na prvoj crti, čiji se život svodio na ovdje i sada, sa
saznanjem kako bi mu svaka nova misija mogla biti posljednja. To je saznanje diktiralo ritam
njegovog života.
Tišina je prekinuta kad je otac s neobičnom melankolijom pogledao Seppa u oči i rekao: “Pazi na
sebe, dečko, i vrati se živ i zdrav. Trebamo te ovdje.”
Dani su prolazili i Sepp ih je sve provodio s obitelji. Selo mu je postalo strano. Svi njegovi
prijatelji i kolege iz škole otišli su na bojišnicu, i mnogi su poginuli. Sada su svi u budućnost gledali
nesigurno i nervozno. Cenzurirane novine mogle su neumorno izražavati njihovu vjeru u konačnu
pobjedu Trećeg Reicha, ali u međuvremenu svi su mogli čitati između redaka. Ako su pisale o
“elastičnom ratovanju na svim bojišnicama”, svima je bilo jasno kako je to značilo “povlačenje”.
Zapadni su se saveznici u međuvremenu iskrcali u Francuskoj i otvorili novu bojišnicu koja je tražila
brojne postrojbe tako da vojska na Istočnoj bojišnici više nije dobivala nikakva pojačanja.
Istovremeno, Amerikanci i Britanci su povećavali pritisak na južnoj bojišnici u Italiji dok su Rusi
započeli ofanzivu na istoku. S pritiskom na svim bojišnicama bilo je jasno kako se Wehrmacht neće
moći još dugo odupirati. Potpun, neizbježan poraz bio je sve bliži. Pokušaj nekih viših časnika
Wehrmachta da ubiju Hitlera i pregovaraju o miru je propao i sudbina Njemačke bila je zapečaćena.
Seppov je kratki dopust došao do kraja. Dok su se na rastanku rukovali lice njegovog oca bilo je
kao isklesano od kamena, ali u kratkom je zagrljaju osjetio kako drhti od emocija. Majka i sestre su
plakale i nisu mogle izgovoriti ni jednu jedinu riječ ohrabrenja. Svi su se nalazili u rukama sudbine.
Dok se Seppov vlak početkom kolovoza kotrljao prema bojišnici u Rumunjskoj obuzelo ga je
neobjašnjivo olakšanje kako se vraća

Sepp s ocem i šegrtima u stolarskoj radionici.

životu i ponašanju u skladu s arhaičnim zakonima rata. Dok je bio na dopustu Sepp je u sebi
osjetio neobične kontradikcije. Mir oko njega nije bio stvaran. Život kod kuće bio je okarakteriziran
nesigumošću i strahom od nepoznatog. Za razliku od toga, na bojišnici je znao što činiti, snalazio se, i
njegova vojnička dužnost bila mu je poznata. S tim je osjećajima došla sigurnost kako je spreman
nastaviti, ako bude potrebno i do gorkog kraja, sa skupinom suboraca koji su postali njegov dom i
obitelj.
Njegov povratak u Rumunjsku prošao je bez incidenata, ali shvatio je kako su svi njemački
vojnici koje je putom sreo zabrinuti i nervozni. To su bili prvi opasni znakovi pada morala. Kad je
stigao do posljednje postaje, Sepp i sedam suputnika dobili su prijevoz Opelom Blitzom kojeg je
njegova bojna poslala po stvari iz vlaka. Sepp je poznavao vozača, stožernog narednika po imenu
Alois, koji je već dugo vremena služio u GJR 144. Što su bili bliže bojišnici Sepp je sve više
osjećao nemir oko sebe. Osim bezveznih zahodskih tračeva nije čuo
Otac i sin provode zajedno većinu vremena.

ništa konkretno, ali Alois ga je izvijestio o važnim stvarima. “Seppe, kažem ti, nešto se kuha. Kad
sam pokupio starog iz regimente čuo sam kako časnici pričaju o poruci izviđača. Misle kako dolazi
velika Ivanova ofanziva, i priča se kako naši dragi rumunjski saveznici mijenjaju stranu, kao što je i
mađarska tajna služba izvijestila. Sranje je već počelo za Istočni stožer, a naša Šesta armija već je u
pravoj gužvi. Uskoro će ih okružiti. Kažem ti, u idućih nekoliko dana nešto će se dogoditi. Razvalit će
nas; i to opako. Drži, čovječe, život je jedino podnošljiv ako popiješ nešto jako.” Nakon tih riječi
posegnuo je pod sjedalo i izvukao bocu voćnog schnappsa. “Ovo je prava stvar”, rekao je i cmoknuo
jezikom. “Ukrao sam ga od blagajnika regimente. Taj stari prdonja iz fotelje dobio ga je od supruge u
paketu. Na nesreću, paket je doživio malo ‘štete tijekom transporta’! Ali preživjet će - bile su dvije
boce.” Sepp je drage volje otpio dobar gutljaj i s uživanjem dopustio ukusnom, jakom domaćem
gorivu neka mu klizne u grlo.
Njihov se razgovor ostatak vožnje bavio raznim stvarima, a prekidali su ga samo povremenim
gutljajima iz boce. Alois je Seppu rekao kako je proteklih nekoliko tjedana bilo mimo i mogli su
uživati u prekrasnom ljetu. Također su se dobro slagali sa susjednom rumunjskom postrojbom i dobili
su zamjene i materijal koje su Seppovu satniju gotovo dovele na puno borbeno brojno stanje. Kad su
naposljetku stigli do II. bojne Alois je pitao Seppa želi li navečer posjetiti Rumunje, budući su imali
dobru zalihu cuge od lokalnih seljaka. “Ponekad tamo bude i zgodnih žena. Uz malo talenta, šarma i
komad kruha možeš pojebati neku od njih.” “Najprije idem vidjeti kako su moji ljudi”, rekao je Sepp.
“Doći ću čim stignem.” Sepp se onda oprostio i javio u stožer bojne. Satnik Kloss dočekao je ga je s
iskrenim veseljem. “Vratio si se točno na vrijeme. Treba nam svaki dobar čovjek.” Onda je namignuo
i dodao: “Uostalom, sigurno si postao dobar snajperist nakon onog napornog tečaja! Dolazi velika
ofanziva. Ivan će nas u nekoliko idućih dana pokušati razvaliti.” Znači onaj lukavi vrag Alois bio je u
pravu, pomislio je Sepp. “S Rumunjima nešto nije u redu”, nastavio je Kloss. “Mislim kako se
spremaju baciti ručnik. Časnici regimente dobili su poruku iz Istočnog stožera kako, prema mađarskoj
obavještajnoj službi, postoji frakcija unutar rumunjske vojske koja se želi dogovoriti s Rusima.
Glavni stožer takvim informacijama pridaje malo važnosti, ali ja osobno smatram kako u tome možda
nečega i ima. Zato mi učini uslugu i drži se podalje od Rumunja. Ima još nešto.” Uzeo je dokument i
smeđu papirnatu vrećicu s vrha gomile papira. “Evo još malo metala za tvoja prsa. Čestitam na
dodijeljenom ordenu pješadijske ofanzive.” Dao je Seppu potvrdu i orden, rukovao se s njim i
potapšao ga po leđima prije no što se vratio za svoj stol. “A sada malo prošeći, pa ćemo sutra
razgovarati.”
Sepp je uzeo svoje stvari i odnio ih do šatora koji je dijelio s jednim od teklića i onda su zajedno
obišli rovove u potrazi za poznatim licima. Onda mu se u mislima pojavio stih iz Lilli Marlene:
“Recite mi gdje su ljudi, iznad rovova puše vjetar.” Nekolicina preostalih starih vojnika izgledala je
neobično među svim tim mladim novopridošlicama na čijim je mladenačkim licima Sepp mogao
vidjeti sjenu smrti. Shvatio je kako će polovica tih novih suboraca također nedostajati nakon idućeg
napada. Kad je ugledao starog Landsera tu nije bilo veselja radi ponovnog susreta, nego samo osjećaj
olakšanja i sigurnosti. Znali su da se mogu osloniti jedan na drugoga, što je u borbi bilo
neprocjenjivo. Za razliku od njih, novopridošlice su morale dokazati svoju pouzdanost prije no što
ste se mogli osloniti na njih.
Na kraju svog obilaska Sepp je posjetio oružara regimente. Njegovo je prvo pitanje bilo o
mladom snajperistu kojem je ostavio svoju rusku pušku. “Taj je tip doživio težak kraj”, rekao je
stožerni narednik smrknuta lica. “Ovdje je proteklih nekoliko tjedana bilo prilično mimo, ali u
okolini je bilo nekoliko ophodnja - znaš, izvidnice, potraga za zarobljenicima koje će ispitati,
ponekad samo mala akcija s namjerom održavanja pritiska. Tip je prebrzo postao samouvjeren.
Nakon nekoliko dana otišao je sam, u lov i izviđanje. Ne znamo što se točno dogodilo. U svakom
slučaju, otišao je navečer i nije se vratio. Četiri dana kasnije jedna od naših ophodnji pronašla je
njegovo tijelo, od vrućine napuhnuto poput balona. Sigurno je pao u ruke ruske ophodnje, a glupan je
definitivno zaboravio riješiti se puške. Možeš zamisliti što Ivan radi njemačkom snajperistu, osobito
onome koji je zaplijenio rusku pušku i ima onoliko recki na kundaku. Gadno su ga mučili. Divljački
su ga premlatili i rezali noževima. Na kraju su mu odrezali jaja i nagurali mu ih u usta. Ali najgore je
bilo što su mu u šupak nagurali pušku sve do stražnjeg nišana. Sigurno je umro u agoniji. Ophodnja
koja ga je pronašla pokopala ga je tamo, na ničijoj zemlji. Kad su se vratili svi su u trenu bili
spremni za osvetu. Seppe, kažem ti, ovo sranje postaje preveliko za nas. Ne želim ni pomišljati što će
se dogoditi kad Ivan dođe na njemačko tlo. Jasno je da smo izgubili ovaj rat. Sada se samo možemo
boriti za preživljavanje.” Položio je ruku na Seppovo rame, pogledao ga u oči i dodao: “Ali učinit
ćemo to kako i priliči alpinističkim postrojbama, do posljednjeg metka, a nakon toga lopatama i
golim rukama.”
Smrt je bila svakodnevna rutina u tolikoj mjeri da Sepp nije bio odveć potresen tim događajem,
osim brutalnim mučenjem zarobljenog snajperista. Ali to ga je natjeralo na razmišljanje. Prisegnuo je
kako više nikad neće zarezivati recke na kundak puške i kako će dati sve od sebe da sakrije svoj
identitet snajperista ako dođe u opasnost da bude zarobljen.
Pritisak na Karpatsku bojišnicu se pojačavao. Zapovjednici 3. Gebirgsjager divizije pokušali su
osigurati vlastiti sektor najbolje što su mogli i uključili susjedne rumunjske postrojbe u svoju
defanzivnu shemu. Ruski je napad počeo nekoliko dana nakon Seppovog povratka i njegov se
intenzitet stalno povećavao. 19. kolovoza 1944. baraža ruskog topništva pretvorila se u plameni zid
praćen koncentriranim napadom. Rumunjske postrojbe u napadnutom sektoru su pregažene bez imalo
otpora i GJR 138 se našla u okruženju, iako se uspjela održati na okupu. Nekolicina pričuva divizije
brzo je ubačeno uz nešto strateškog rizika, i nakon četiri dana jakih borbi okruženje oko 138. je
razbijeno i položaji su stabilizirani. Seppova je postrojba jedva bila uključena u te borbe osim sitnih
sukoba s ruskim ophodnjama.
 Sepp je gotovo svake noći bio vani u izviđanju ispred njemačkih položaja i često je vidio kako
male neprijateljske postrojbe nestaju na položajima koje su držale susjedne rumunjske postrojbe.
Neobično, ali nikad nije bilo nikakvih zvukova borbe. Posumnjao je u zavjeru i izvijestio satnika
Klossa o svojim opažanjima. “Sranje”, rekao je Kloss, “znači ima nešto u glasinama. Seppe, znači
počinje. Vidjet ćeš, Rumunji će nam zabiti nož u leđa.”
U ludom, ali pogrešno usmjerenom optimizmu, OKH je negirao opasnost promjene strane njihovih
rumunjskih saveznika, unatoč izvješćima zapovjednika s bojišnice. Tijekom ljeta njemačke sumnje u
njihove saveznike postojano su se povećavale jer su male stvari počele ukazivati na promjenu
razmišljanja kod Rumunja. Zapovjednici koji su prijateljevali s Nijemcima zamijenjeni su drugima
koji nisu voljeli Nijemce, a izvješća rumunjske tajne službe postala su neredovita i kontradiktorna. U
dodatak tome, obični rumunjski vojnici bili su iscijeđeni i umorni od borbe čak i više od svojih
njemačkih saveznika zbog stalnih vrlo velikih gubitaka u borbama na Istočnoj bojišnici s
neodgovarajućim oružjem. Nadolazeći ruski napad na njihovu domovinu sada se iščekivao s
osjećajem vojne nemoći.
Kad je ruski napad na vojnu formaciju Ukrajina jug započeo s ciljem da okruže Šestu armiju,
dvije rumunjske formacije koje su trebale braniti njezino južno krilo bile su potučene unutar dvadeset
i četiri sata i započele su kaotično povlačenje. Od katastrofe kod Staljingrada rumunjska je vlada
tajno pregovarala s Rusima o prekidu neprijateljstava, iako u početku nije bilo ništa od toga zbog
strogih ruskih uvjeta. U lipnju 1944. razne suprotstavljene frakcije unutar Rumunjske pomirile su se
pod utjecajem rumunjskih komunista i donesen je plan za svrgavanje rumunjskog fašističkog diktatora
Iona Antonescua i prekid s Njemačkom. Realnom procjenom bezizlazne situacije, rumunjski kralj
Mihael pristao je na predaju saveznicima i 23. kolovoza promijenio stranu. Te iste večeri rumunjska
je vojska dobila zapovijed za prekid neprijateljstava prema Rusima i napad na Nijemce. Te su
zapovijedi izvršene istog trenutka. Protivno uvjetima novog rumunjsko-ruskog sporazuma njemačkom
ambasadoru i vrhovnom zapovjedništvu Wehrmachta u Rumunjskoj u početku je rečeno kako će
njemačkim postrojbama biti dopušten siguran prolaz kroz zemlju s oružjem i opremom. Ipak, Hitler je
odbio takvu ponudu i Rumunjskoj objavio rat - još jedna kobna pogreška koja je i onako opasan
položaj Šeste armije dovela u još veću pogibelj. Kao posljedicu toga, Wehrmacht se kroz nekoliko
sati našao u ratu na dvije bojišnice što je rezultiralo ogromnim gubicima u ljudstvu i opremi koji su
bili nenadoknadivi, i potpunom uništenju njihovih položaja. Do 30. kolovoza vojna formacija
Ukrajina jug bila je gotovo uništena. Vrhovni stožer u Berlinu mogao je pratiti događaje samo
pomicanjem i uklanjanjem zastavica sa zemljovida, ali Landseri su se morali suočiti s glazbom
Hitlerove junačke odluke na terenu.
Za vojnike 3. GD borbena je situacija bila komplicirana. Ne samo da su sada imali dva
neprijatelja, nego se i rumunjski narod podijelio na one koji su odobravali novi savez njihove vlade s
Rusima - budući partizani protiv Wehrmachta - i one vojnike i civile koji su ostali vjerni nacizmu i
vukli su se za Nijemcima. Ova je zbrka dovela do brojnih nesretnih i tragičnih incidenata.
Sam 23. kolovoz bio je vedar ljetni dan i nije bilo ozbiljnih borbi u sektoru GJR 144. Ipak, živci
Nijemaca bili su napeti do krajnjih granica zbog depresivne situacije. Sepp je u podne ponovno
susreo vozača Aloisa koji je služio kao teklić regimente. “Što ima, kradljivče?” pitao je Alois. “Želiš
li večeras na piće? Naši su Rumunji dobili nešto novo i pozvali su nas na zabavu. Nemoj se sramiti -
dođi.” Sepp je bio znatiželjan, i cuga nije bila nešto što se odbijalo, pa je pristao. Alois je opisao
mjesto i put do rumunjske postrojbe i pozdravio ga kroz prozor svog vozila. “Vidimo se večeras oko
osam, pa im nemoj dati da te do tada upucaju.”
Bio je skoro 21:00 sat tog kobnog dana kad je Sepp šetao šumom prema mjestu susreta s puškom
prebačenom preko ramena. Iako je prva linija bila udaljena oko dva kilometra bio je stalno svjestan
svoje okoline, što mu je često znalo spasiti život. I zbog toga je postao svjestan neobične pozadinske
buke nešto malo prije no što je stigao do rumunjskih položaja, koji su se nalazili iza idućeg zavoja
staze. Nerazumljivo i uzbuđeno brbljanje razbilo je mirnoću večernjeg zraka. Sepp je smjesta iz
opreza napustio stazu i nestao u raslinju, pa se vratio do male uzvisine s koje se nadao dobrom
pogledu na rumunjske položaje. Napetih osjetila, puzao je poput mačke u smjeru zvukova i pažljivo
se probijao kroz gusto raslinje na vrhu uzvisine. S tog je mjesta imao pogled na dolinu široku poput
nogometnog igrališta u kojoj su se smjestile rumunjske postrojbe. Oko sto metara dalje, na križanju
šumskog puteljka kojeg je upravo napustio, Sepp je kroz dalekozor ugledao Aloisa i još četiri
Landsera u društvu Rumunja i dva Rusa. Landseri su bili vezani i spremni za ispitivanje. Rusi su
razgovarali s Rumunjima, i onda je jedan od njih zarobljenicima postavio neka pitanja. Činilo se
kako odgovori nisu zadovoljili njihove ispitivače, jer je jedan od Rusa odgurnuo Rumunja u stranu i
počeo štapom udarati Landsera. U međuvremenu, veća skupina Rumunja počela je gledati, i Sepp je
po njihovom ponašanju vidio kako im se ne sviđa ono što je Rus činio. Onda se pojavio časnik i
ukorio promatrače bez ikakvog učinka sve dok naposljetku nije izvukao pištolj, na što su se Rumunji
vratili na svoje položaje praćeni prijekorom svojih dočasnika. Onda je časnik porazgovarao sa
skupinom ispitivača koja se udaljila kako bi očito nastavila svoje ispitivanje na mjestu manje
izloženom pogledima.
U podnožju padine, točno ispod Seppovog položaja, nalazio se zahod. Ispitivači i njihovi
zarobljenici obišli su stražnji zid kako ih više ne bi mogli vidjeti iz kampa, i to je Seppu omogućilo
još bolji pogled na njih. Udaljenost je bila nekih osamdeset metara. Uz pet zarobljenika, tu su bila još
dva Rusa i tri Rumunja. Jedan Rumunj je bio tumač: druga su dvojica stražarila. Rus je opet počeo
udarati Landsera. Kroz zvukove tog premlaćivanja do Seppovih su ušiju došle riječi i fraze poput
“prljava svinjo” i “izdajniče”, i prepoznao je Aloisov glas. Sada su se Rusi usredotočili na Aloisa.
Snažno su ga udarali štapovima, a onda su ga jedan Rus i jedan Rumunj počeli udarati po licu i trbuhu
tako da je zgrčen od boli pao na zemlju. Onda su mu odvezali ruke, odvukli do zida zahoda gdje su
mu desnu ruku pritisnuli na gredu i onda je glavni Rus izvukao pištolj i na Aloisovim prstima počeo
njegovu dršku koristiti kao čekić. Alois je vrištao u mješavini bijesa i boli dok su mu vrhovi prstiju
jedan po jedan pretvarani u krvavu kašu. Sepp je bio gotovo lud od bijesa i manijakalne želje da
nešto poduzme. Ali iskustvo ga je naučilo da kontrolira takve impulse i čeka pravi trenutak.
Preuranjena bi akcija mogla ugroziti i njegovu sigurnost i živote njegovih suboraca, jer je još uvijek
postojala vjerojatnost kako bi zarobljenici mogli biti odvedeni u kamp kad sve ovo bude gotovo.
Sepp se smirio i nastavio promatrati, iako je cijelo vrijeme grozničavo razmišljao kako bi i kada
mogao pomoći svojim suborcima. Nije bilo smisla u povratku do njemačkih položaja i organiziranja
ophodnje kako bi napali cijelu rumunjsku postrojbu - kao prvo, zato što je bilo prilično nevjerojatno
da bi zarobljenike izvukli žive, kao drugo zato što bi to odnijelo još njemačkih života i kao treće zato
što je promjena strane cijele rumunjske vojske bila očekivana svakog trenutka. I Seppu je izgledalo
kako postoji samo jedno jedino rješenje: sve je ovisilo o njemu.
Kako bi mu prigušili krikove, Aloisu su vezali usta. Njegovi su mučitelji očito bili uvjereni kako
će njegove patnje ostalim zarobljenicima razvezati jezike, pa će im dati potrebne informacije, ali
ispitivanje nije donijelo očekivane rezultate, čak i nakon što su također smrskali prste Aloisove
lijeve ruke. Jecao je i kotrljao se po prašini dok su premlaćivali i ispitivali njegove suborce. Sepp je
u međuvremenu pripremio postolje za pušku i pripremio se za paljbu. Bio je spreman zapucati,

ali se još uvijek nadao kako će Rusi odustati od mučenja svojih žrtava i odvesti ih u
zarobljeništvo. Lažna nada, pokazalo se uskoro. S čuđenjem je vidio kako Rus s pištoljem iznenada
otvara Aloisovu košulju i hlače tako da mu je blijedi trbuh blistao u tami. Rus je naglo iz jakne
izvukao nož, rasklopio oštricu i njome prijeteći zamahnuo prema preostaloj četvorici Landsera koji
su klečali u prašini. Viknuo je na njih, a onda je rumunjski tumač počeo mahnito gestikulirati i brzo
govoriti prije no što je naposljetku rezignirano slegnuo ramenima. Rus se nakon toga okrenuo prema
Aloisu i naglim mu pokretom razrezao trbuh iznad pupka, gurnuo ruku u ranu i iščupao oko metar
crijeva. Aloisov krik agonije jasno se čuo unatoč vezanim ustima.
Sepp je navikao gledati stravične stvari u ovom ratu, ali ovo mu se krajnje gadilo. Srce mu je
toliko divljački lupalo da je pomislio kako će eksplodirati i obuzeo ga je bespomoćni bijes. Trenutak
za akciju je došao. Rusova okrutnost šokirala je čak i rumunjskog tumača koji je iznenada izvadio
pištolj i prekinuo Aloisove patnje s dva brza metka u glavu. Situacija je naglo eskalirala. Oba su
Rusa sada izvukla pištolje i

oni i Rumunji vikali su i prijetili jedni drugima. Ruski je mučitelj mahnuo pištoljem prema tumaču
i onda se iznenada okrenuo prema klečećim zarobljenicima i opalio prvome u lice. Kiša krvi i tkiva
izletjela je iz Landserova potiljka. Nekoliko je sekundi samo klečao poput kipa, a onda se srušio u
stranu i pao na noge svojih suboraca.
Sepp je u međuvremenu došao sebi. Bijes je ustupio mjesto njegovim lovačkim instinktima. Već
je nanišanio Rusa. Kratak udah, koncentracija, i onda je njegov prst pritisnuo okidač. Hitac je
pogodio mučiteljeva prsa poput željezne šake i odbacio ga unatrag. Sepp je ponovno bio spreman čak
i prije no što je njegova prva žrtva pala na tlo, i njegov je idući metak okončao život drugog Rusa.
Rumunjski je tumač smjesta shvatio što se događa i u jednom je skoku preskočio zid zahoda: čuo se
pljusak govana kad je sletio u dobro napunjenu rupu. Dva preostala Rumunja mahnito su zapucala
prema šumi, ali ni jedan njihov metak nije došao Seppu ni blizu, ali je Seppov treći hitac odbacio
jednog od njih na zid zahoda. U međuvremenu se cijeli rumunjski kamp probudio od buke. Prekriven
govnima od glave do pete, tumač je

izjurio iz zahoda. Prve strojnice sada su zapucale prema šumi, i njihova je kiša metaka došla
opasno blizu Seppa. Nije mogao pomoći preživjelim Landserima. Morao je pobjeći što je moguće
brže kako bi upozorio svoje suborce. Nestao je u šumi poput duha.
Kad je stigao do položaja Gebirgsjagera, sve je bilo prepuno mahnite aktivnosti. Smjesta je
otišao do satnika Klossa i u kratkim rečenicama izvijestio o onome što je vidio. Iako je preskočio
detalje Kloss je mogao zamisliti što se dogodilo. “Do vraga”, prosiktao je, i pokušao stupiti u radio
kontakt sa stožerom regimente i susjednim postrojbama. Pokazalo se kako su Rumunji već napali na
nekim mjestima i zarobili dvije postrojbe bojne. Seppovo je izvješće samo dalo konačnu potvrdu
kako su Rumunji sada njihovi neprijatelji.
Stožer regimente nije mogao ponuditi nikakav savjet i nije mogao učiniti ništa više osim tražiti
savjet iz divizijskog stožera. Kloss je nakon toga kontaktirao III. bojnu Gebirgs topničke regimente
112, ali odmah nakon toga radio mreža je sabotirana. Onda je svaka postrojba bila prepuštena sebi
samoj, kao što je proteklih nekoliko mjeseci bio čest slučaj. Ali Klossova je bojna bio sretna što
stvari nisu krenule na gore. Reagirali su hitro jer su bili upozoreni dovoljno rano i svaka je satnija
uzbunjena kako bi se obranila od rumunjskog napada.
Ali brojne druge postrojbe gadno su nastradale. Rumunji su prišli Nijemcima koji obično nisu
sumnjali u njih i onda jako napali. Rumunjske borbene skupine su se udružile u postrojbe slične
partizanskim skupinama, kojima su na čelu bili ubačeni ruski agenti. Djelujući krajnje jako i okrutno,
širili su paniku među njemačkim postrojbama koje nisu mogle razlikovati saveznika od neprijatelja.
Dok su ostale postrojbe pretrpjele velike gubitke, vojnici II/GJR 144 branili su se jakom odlučnošću.
Kad su skupine Rumunja prišle njihovim položajima s uobičajenom ležernošću, ali sa spremnim
oružjem, upozoreni vojnici pucali na njihov prvi sumnjivi pokret, iako su takve situacije postale puno
škakljivije kad su se odvijale noću. Na svu sreću Rumunji nisu imali teškog naoružanja i superiorna
vatrena moć donijela je Landserima prevagu kad se radilo o otvorenoj borbi. I GJR 144 postala je
središte

Položaji kod Bistrice u Rumunjskoj od 1. do 6. 9. 1944.

otpora 3. GD i okupljalište za njezinu taktičku i stratešku reorganizaciju. Preživjeli iz ostalih

razbijenih dijelova divizije probijali su se do 144. i predstavljali neophodna pojačanja za
protunapad kako bi izvukli opkoljene postrojbe. Do idućeg jutra formirane su skupine koje su počele
napadati Rumunje. Puni bijesa i prezira zbog njihove izdaje, i u potrazi za osvetom zbog rumunjskog
nasilja prema njihovim nedavnim saveznicima, vojnici su jurišali na njih poput bijesnih pasa.
Njemački su protunapadi bili divlji i nije bilo zarobljenika, budući je neophodna logistička potpora
bila uništena. Tijekom ove kaotične borbe Sepp je imao ulogu običnog vojnika jer bi mu njegova
snajperska puška samo smetala. Umjesto nje borio se s poluautomatskom puškom Model 43 koju je
dobio nakon povratka s dopusta, iako je na nju morao paziti budno poput sokola kako mu ju nitko ne
bi ukrao. Na udaljenostima do nekih stotinu metara i napunjena eksplozivnim metcima imala je
izvrsnu probojnost.
Kroz nekoliko dana divizija je uspjela otjerati Rumunje iz svog sektora i utvrditi svoje položaje.
Tijekom tog istog vremena Šesta armija bila je gotovo u potpunosti uništena. Rusi su istovremeno
zauzeli Bukurešt i južne naftne bušotine Ploeštija. Na taj su način položaji 3. GD bili zabijeni u ruske
položaje poput trna. Rusi su ih zbog svog uspjeha protiv Šeste armije na sjeveru napali iduće.
Intenzitet sovjetskih napada prešao je 27. kolovoza intenzitet uobičajenih sukoba i postao velika
ofanziva na sve karpatske prolaze koje je divizija držala.
Druga bojna je tijekom tih bitaka imala posebnu važnost, jer se koristila kao neka vrsta hitne
pomoći budući je bila slana tamo gdje je opasnost bila najveća. Njeni su vojnici neprestano
uspijevali odbiti neprijatelja jer su se borili na terenu koji su imali prilike dobro upoznati i, kako su
bili u svom elementu jer su obučeni kao alpinističke postrojbe, imali su i očitu taktičku prednost nad
Rusima. I iako su se borili svom svojom snagom, silina vrtloga zbivanja oko njih bila je sve veća i
veća dok ih postupno nije usisala. Povijest regimente mogla je bez imalo emocija i racionalizacije
zabilježiti te bitke riječima bombastičnog optimizma - general Klatt je, na primjer, napisao:
“U djevičanskim Karpatima vojnici su se osjećali snažno i slobodno, u harmoniji s planinama.
Ako uistinu dođe vrijeme Pakla na Zemlji, zašto onda sudbina ne bi odlučila da umru ovdje?” - ali
realnost je bila puno neugodnija. Gebirgstruppen nisu ginule u naslikanom sutonu, uz zvukove glazbe
na mirisnom planinskom zraku, i čistim pogotkom u srce i iznenadnom smrću. Ne, smrt je uvijek bila
prljava, smrdljiva i tijela je pretvarala u rastrgane, drhtave, okrvavljene komade mesa. Svaki je dan
vojniku mogao biti posljednji i strah od smrti, sakaćenja i nesigurnosti ruskog zatočeništva proždirao
je sve i svakoga. Ali, ili su naučili živjeti s ludilom, ili su za nekoliko dana bili mrtvi. I unatoč
svemu, nastavili su se nadati.
Istočna bojišnica sada je proždirala do četrdeset Landsera dnevno - broj žrtava koji Njemačka
više nije mogla podnositi. Vojna je logistika propala još u zimi 1941.-42., a ujesen 1944. nije bila
ništa više osim šupljeg naziva. Landseri su neprestano morali predavati zauzeti teritorij iz
jednostavnog razloga što zalihe nisu stigle do njih. Čak je i opskrba medicinskim zalihama bila
neredovna zbog stalnih fluktuacija prve crte bojišnice, a organizirana evakuacija ranjenih često je
bila nemoguća. Ozbiljna rana na bojišnici doslovno je predstavljala smrtnu kaznu.
 POGLAVLJE 13

Još jedna anonimna statistika

U posljednjim danima kolovoza brojne postrojbe 3. GD bile su u rumunjskom i ruskom okruženju,

ali su se odvažno nastavile boriti. 144. je činila sve što je mogla kako bi pomogla tim džepovima
otpora, poduzimala odvažne napade koji su se često uspijevali probiti i pomoći njihovim okruženim
suborcima u bijegu. Sepp se pridružio ophodnji poslanoj da smijeni malu skupinu koja je tri dana
branila tjesnac od Rusa, a povlačenje su joj onemogućavale rumunjske postrojbe. Rumunjska
postrojba sastojala se od deset ljudi naoružanih strojnicama i puškama. Iako brojčano inferiorniji u
odnosu na branitelje mogli su spriječiti njihov bijeg zbog superiornije vatrene linije i izvrsno
izabranih položaja. I sami su se Rumunji očito osjećali sigurno i nisu očekivali napad. Napredovanje
njemačke ophodnje je na sreću bilo prikriveno gustim raslinjem i Rumunji, čiji im položaji nisu bili
poznati, ih nisu uspjeli primijetiti. Kad su ih Sepp i narednik napokon primijetili dalekozorima s
olakšanjem su zaključili kako njihov dolazak nije primijećen. To im je omogućilo ključni element
iznenađenja. Rumunji su likvidirani za nekoliko sekundi bacanjem granata i preciznom paljbom iz
strojnica i pušaka. Nije im bilo spasa. Ali ovaj uspjeh još uvijek nije riješio problem, jer se između
njih i odsječene postrojbe nalazio prazan prostor koji je Rusima bio kao na dlanu i u dometu njihovog
oružja.
Uzbunjeni pucnjavom u svojoj pozadini, sedam preostalih branitelja sada je shvatilo kako je
neočekivana pomoć u blizini. Sepp je dalekozorom vidio kako razgovaraju i gestikuliraju. Ali kako
će doći do njih? A onda, dok su branitelji i ophodnja razmišljali o svojim opcijama, zujanje ruskih
teških minobacača razbilo je tišinu. Sovjeti su naposljetku donijeli teško oružje kako bi raščistili
tjesnac. Ophodnja je zalegla, ali granate su letjele prema obrambenim položajima, a ne prema njima.
Uz potmulu grmljavinu granate su eksplodirale i plameni zid se postojano zakotrljao prema
njemačkim položajima. Sepp je kroz dalekozor vidio kako su se lica branitelja izobličila od panike.
Ophodnja koja ih je trebala zamijeniti nije mogla ništa učiniti. Branitelji su sada imali vrlo malo
šansi za bijeg od sigurne smrti trkom preko otvorenog prostora u njihovom zaleđu. Ophodnja je samo
mogla bespomoćno gledati. Ubrzo nakon što su prve granate pogodile njihove položaje sedam je ljudi
iskočilo i potrčalo preko polja - samo da bi ih na tlo srušili precizni puščani hitci u leđa. Umjesto
cik-cak trčanja pokušali su doći do šume trčeći ravno. Sepp je smjesta prepoznao potpis ruskog
snajperista naoružanog poluautomatskom puškom Tokarev 40. Vidio je ovu pušku i čak je i isprobao
jednu od zaplijenjenih. Nije bila toliko precizna što se tiče repetiranja kao njemački Model 43, ali
bila je pouzdana i iskusnom je snajperistu u značajnoj mjeri povećavala brzinu pucanja. Sepp je od
oružara bojne saznao za postojanje snajperske verzije tog oružja s teleskopskim nišanom poput onog
na njegovoj staroj ruskoj pušci.
Iduća salva minobacačkih granata pala je ispred njemačkih položaja i raznijela poginule vojnike i
većinu zakopala ispod kiše kamenja i zemlje. Onda je uslijedila iznenadna tišina, razbijena
vrištanjem nekolicine povrijeđenih ljudi koji su preživjeli. Dva člana ophodnje javila su se za
pokušaj spasilačke misije i oprezno su koristili ono malo dostupnog zaklona dok su se približavali
svojim suborcima. Kad su stigli do prvog, jedan od spasilaca podigao se malo više no što je bilo
pametno i metak ga je smjesta pogodio u prsa. Sepp je kroz dalekozor na nekoliko sekundi vidio kako
iz njega prska krv. Eksplozivni metak ruskog snajperista sigurno je pogodio arteriju u blizini srca.
Vojnikovo je tijelo drhtalo i poskakivalo u samrtnim grčevima. Sepp je očajnički promatrao ruske
položaje, ali oni su ostali skriveni i izvan dometa njihovog oružja. Prisustvo ruskog snajperista
značilo je kako je novi pokušaj spašavanja suborca uzaludan. Drugi se vojnik samo pukom srećom
vratio neozlijeđen. U međuvremenu je vrištanje i zapomaganje ranjenika prestalo kad je stiglo
olakšanje smrti, osim za jednog, koji je po iskustvu Landsera bio pogođen u bubreg. Njegovo bolno
vrištanje bilo je prekidano samo kratkim periodima kad je padao u nesvijest. Ali očajnički se borio
za život i nadao spasu. Ipak, kako god ophodnja sagledala situaciju, nije bilo načina da ga spase bez
riskiranja novih života. Sada je vrištanje prestalo i čuli su kako ranjenik jedva čujno zove pomoć.
Vidjeli su kako je podigao jednu ruku i tražio pomoć. Nekoliko sekundi kasnije ruku je otkinuo metak
iz puške ruskog snajperista. Krvavi patrljak koji je sličio na polomljenu granu nastavio je mahati
zrakom. Ruski je snajperist očito Landserima želio održati predavanje iz strave.

Vrištanje je opet počelo. Narednik je mahnuo Seppu neka dođe do njega, položio mu ruku na rame
i pogledao ga smrknutog lica. “Ne mogu te prisiliti, mogu te samo zamoliti, i znam da je ono što
tražim od tebe jako teško, ali molim te - jednim preciznim hitcem skrati muke našem suborcu. Ti si
jedini koji to s ove udaljenosti može učiniti.”
To je bila situacija koje se Sepp uvijek užasavao. Često je vidio Ruse kako ubijaju ranjene
suborce na ničijoj zemlji. Ali na njemačkoj je strani takvo ponašanje bilo neuobičajeno, jer bi takvo
sustavno ubijanje ozbiljno narušilo moral njihovih ljudi. Nepisano pravilo Wehrmachta je bilo da se
ranjenici uvijek spašavaju ako je to moguće. Jedini je izuzetak bilo ubijanje iz milosti na zahtjev
ranjenika u bezizlaznoj situaciji. Sepp je zadrhtao kad je vidio kako se to čini tijekom nekoliko
proteklih tjedana, kad su ozbiljno ranjeni vojnici koje se nije smjelo pomicati preklinjali suborce da
ih ubiju kako bi ih poštedjeli daljnje patnje. Bilo je za očekivati kako će Sovjeti mučiti i ubiti ljude
koje ostave, jer baš i nije bilo vjerojatno kako će im neprijateljski vojnici pružiti pomoć.
Sepp je još uvijek oklijevao, ali ostali su ga nagovarali da posluša narednika. “Hajde, čovječe,
učini nešto. Ne možeš ga samo tako ostaviti u tom stanju. Sranje, oslobodi sirotog jadnika muka.”
Nevoljko, spriječen svojim skrupulama, Sepp je položio pušku na zamotano šatorsko krilo.
Udaljenost je bila oko osamdeset metara, ali ranjenikova je glava bila sakrivena travom i tijelo mu je
bilo djelomično pokriveno uzvisinom na tlu i nekoliko velikih stijena. Sepp je pokušao pažljivo
nanišaniti, ali drhtao je od pomisli na ono što se sprema učiniti i emocije su ga naglo preplavile.
Odjednom je postao svjestan čudovišnosti i apsurdnosti rata i stalnog besmislenog ubijanja.
Borba je sada sama po sebi postala kraj. Ali sada kada anonimnost njegove mete nije mogla spasiti
njegovu savjest, po prvi je put uistinu oklijevao zbog onog što čini. Osjetio je kako kroz njega kola
val sućuti i tražio odgovore koji nisu postojali. Dopustio je momentu rata da pod svoj plašt sakrije
njegovu moralnost. Poput mnogih drugih, posvetio se svojoj dužnosti snajperista zbog iskrenog
patriotizma, i s tom je dužnosti prihvatio svoju sudbinu, digao hipoteku na svoj budući zdravi razum
prihvaćanjem neizbrisive odgovornosti za svoju nesebičnu dužnost.
Bilo je potrebno samo nekoliko sekundi da ove lude misli projure njegovom glavom, ali njemu se
činilo kako je to trajalo čitavu vječnost. Onda je donio jedinu moguću odluku - donijeti brz kraj
suborčevim patnjama. Sepp se prisilio da bude miran, ubacio B-metak u cijev, nanišanio nemirnu
glavu i čekao povoljan trenutak za hitac. Iznenada, tijelo ranjenika se ukočilo i njegov je vrisak
postao promukao. Glava mu je mirovala. Seppov nišan našao se na uhu umirućeg čovjeka i uz lagan
drhtaj prsta Sepp je pritisnuo okidač. Glava njihovog suborca eksplodirala je u fontani krvi i
uslijedila je paralizirajuća tišina.
Rusi su se utišali. Očito nisu očekivali nešto ovakvo i zaključili su kako je sigurnije da ostanu
gdje jesu. Landseri su iskoristili prigodu ovog zatišja i neprimijećeni nestali. Nitko nije ništa govorio
i nitko nije mogao pogledati drugog suborca u oči. Tihi i pokunjeni, Landseri su odlazili, i svaki je
osjećao olakšanje što on nije bio taj koji je to trebao učiniti. Snajperist je učinio neophodno i sada je
plaćao cijenu unutarnjeg konflikta i izolacije. Tijekom nekoliko idućih dana nastavili su tražiti
džepove obrane koje je trebalo spasiti, ali njihov neuspjeh u tjesnacu, iako samo manja epizoda rata,
na neki će neobičan način opsjedati Seppa sve do kraja njegovog života.
Uskoro nakon povratka zapovjeđeno mu je neka se pridruži drugoj ophodnji koja je tražila
odsječene ljude. Sada je prva crta bojišnice postala prilično zbunjujuća, i putom su trebali proći
preko minskog polja. Dan ranije skupina inženjeraca raščistila je usku stazu kroz mine i označila ju
malim štapićima. Unatoč tome osjećali su nelagodu, hodali su gotovo na prstima i zadržavali dah.
Oko devedeset minuta kasnije prešli su minsko polje i oprezno su se provlačili kroz raslinje.
Stari vojnici među njima razvili su osjećaj za tlo i opasnost, pa je prethodnica ophodnje već bila
spremna kad je naišla na novo neočekivano minsko polje, ovoga puta opremljeno poteznim minama.
Takve su mine uvijek značile blizinu ruskih položaja. Oprezno su koristili svaki mogući zaklon i
pokušali obići minsko polje, ali to se pokazalo problematičnije i vremenski duže no što su
pretpostavili. U međuvremenu je došao sumrak i morali su se povući, budući je kretanje po minskom
polju u mraku izuzetno opasno. Ali prije toga vođa ophodnje je želio provjeriti situaciju s obližnjeg
brda i mahnuo je Seppu neka mu se pridruži. S tog su mjesta imali dobar pogled na utvrđene ruske
položaje. Dok su ih promatrali dalekozorima Sepp je primijetio kretanje u grmlju nekih dvadeset
metara dalje i vidio svijetlu mrlju u tami. Pogledao je bolje i vidio Rusa kako spuštenih hlača čuči i
olakšava se. “Seppe, i ti si ga također vidio?” prošaptao je narednik. “Tamo je Ivan koji čuči i sere.
Ako ga uspiješ pogoditi dobro ćeš prestrašiti ostale. Misle da smo u potpuno drugom području. Ja ću
se vratiti do ostalih. Odgodi pucnjavu što je moguće duže, a onda kreni za mnom.” Njegov je suborac
nestao i Sepp je nanišanio Rusa. “Pusti ga neka se posere do kraja, a onda ga sredi”, pomislio je
Sepp. Odjednom, u glavi mu se pojavila uistinu smiješna misao: “Grom će te pogoditi dok sereš.”
Ah, te ratne doskočice.
 Udaljenost je bila oko sto pedeset metara. Kako bi bio siguran da će neprijatelja pogoditi u trbuh
nanišanio je njegovo grlo. Onda je duboko udahnuo, koncentrirao se i opalio. Rus je u istom trenutku
ustao, pa ga je projektil pogodio u donji dio trbuha, prošao kroz crijeva i napustio njegovo tijelo kroz
veliku rupu u leđima. Urliknuo je poput krajnje prestravljene životinje. Iznenađeni hitcem, njegovi su
suborci izašli iz bunkera i uzvratili mahnitom, nepreciznom vatrom. Sepp je otpuzao natrag i požurio
za svojim suborcima.
U cik zore idućeg dana opet su bili vani u potrazi za svojim nestalim suborcima. Ali sada su
također imali i novu zapovijed. Ako je moguće trebali su zarobiti Rusa i dovesti ga na ispitivanje.
Koristili su dobro poznate putove i puzali prema neprijatelju. Čini se kako su i Rusi također odlučili
saznati malo više o neprijateljskim položajima, ali oni su krenuli kasnije od Landsera i dvije su se
ophodnje susrele tik ispred sovjetskih položaja. Kako su se Landseri kretali puno opreznije prvi su
primijetili Ruse, pa su na svojoj strani imali faktor iznenađenja. U dodatak tome bili su opremljeni
novom strojnicom koja je postala dostupna tek prije nekoliko tjedana i to samo u malom broju. To je
bio Sturmgewehr 44, koja je bila kombinacija starih strojnica i karabina, s polugom koja je mijenjala
paljbu iz poluautomatske u rafalnu. Ispaljivala je posebne skraćene metke za karabin zvane
Pistolenpatrone 43, a okvir je sadržavao trideset metaka. To je streljivo imalo dovoljnu brzinu da
putuje do tristo metara. Sturmgewehr je također bio ugodniji za pucanje od karabina 98k, budući je
punjenje bilo slabije i dio trzaja je korišten za proces automatskog punjenja, dok je snažan trzaj 98k
rezultirao bolnim modricama na ramenu nakon nekih četrdeset ili pedeset hitaca, čak i među ljudima
koji su navikli na njega. To je i bio jedan od razloga zašto je u bitci bilo tako malo pogodaka s 98k,
vojnici su se više brinuli oko izbjegavanja trzaja nego za preciznu paljbu.
Tijekom kratke i mahnite borbe s ruskom ophodnjom Sturmgewehri su se dokazali na djelu. Za
nekoliko minuta svi su njihovi neprijatelji bili mrtvi ili teško ranjeni, bez ikakvih gubitaka na
njihovoj strani. U stvari bili su toliko temeljiti da nije bilo preživjelih u dovoljno dobrom stanju koje
bi odveli natrag na ispitivanje. Vojnici nisu imali nimalo problema sa sređivanjem ranjenih Rusa.
Očvrsnuli Landser neosjetljiv

Povlačenje kroz Rumunjsku.

na takve stvari pištoljem je ustrijelio nekolicinu preživjelih Rusa, dok je ostatak ophodnje
pretresao mrtvace u potrazi za korisnim informacijama u obliku platnih knjižica, propusnica i
identifikacijskih kartica s taktičkim oznakama. Ali Rusi su to prekinuli jakom paljbom iz minobacača
s obližnjih položaja, bez imalo brige za suborce, i Landseri su morali nestati što je moguće brže.
Trčali su uz rub minskog polja koje su otkrili dan ranije i uletjeli u raslinje, nakon kojeg su, nakon
nekih stotinjak metara probijanja, iznenada ugledali položaje suboraca koje su tražili. Ali istog su
trena vidjeli da su svi mrtvi. Nakon što su ispalili svoje posljednje metke očito su bili ubijeni u borbi
prsa o prsa. Promotrili su položaj iz grmlja, jer temeljitiji pregled nije bio moguć zbog nedostatka
zaklona između njih i ruskih položaja. U dodatak tome, u blizini su začuli zvukove i pretpostavili su
kako je neprijatelj u blizini.
Dok je Sepp dalekozorom promatrao područje nešto mu je zapelo za oko. Tamo. Potpuno nova
Gebirgsjager kapa, njezin mjedeni runolist blistao je na suncu. Bacio je pogled na svoju u potpunosti
izlizanu kapu i smjesta odlučio uzeti onu novu kao zamjenu. Oprezno je puzao prema predmetu svojih
želja. Ostalo mu je još samo nekoliko metara kad je iznenada ugledao tijelo suborca kojem je kapa
pripadala. Njegove staklene oči zurile su u nebo, a prsa su mu bila razorena bezbrojnim šra-pnelima
tako da su na nekim mjestima rebra stršila van. Stotine muha zujalo je oko leša. Lanac njegovih
identifikacijskih pločica kliznuo mu je do ušiju, a pločice su mu ležale kraj glave. Kad je Sepp stigao
do njega stavio je svoju kapu na lice mrtvaca, a na svoju glavu stavio novu. Bio je zadovoljan što mu
je savršeno pristajala. U tom je trenutku čuo brujanje vozila i zaključio kako je krajnje vrijeme za
odlazak. Pomisao da uzme identifikacijske pločice mrtvog suborca pala mu je na pamet tek kasnije,
kada je bilo prekasno. U vrijeme kad je pomislio na to već je bio u grmlju i rusko je vozilo bilo
preblizu, pa se nije mogao vratiti. I s time je mrtvi vojnik postao samo još jedna anonimna statistika
na spisku ljudi nestalih u akciji. Bio je potreban samo trenutak da uzme pločice kako bi čovjekova
obitelj saznala njegovu sudbinu. Ali sve na što je Sepp mislio bila je nova kapa. Taj nenamjerni čin
sebičnosti proganjat će ga do kraja života.
Kako je cijela Rumunjska zahvaćena jakim borbama samo su odvažno branjeni položaji 3. GD
stajali na putu sili Crvene armije. Unatoč brojčanoj inferiornosti u ljudstvu i opremi divizija se borila
najduže što je mogla kako bi se njemački položaji mogli stabilizirati, ali Sovjeti su se na kraju uspjeli
probiti samo zahvaljujući svojoj brojnosti. Nijemci su zbog toga počeli koristiti taktike zasjede dok
su Rusi pokušavali proći kroz uske planinske tjesnace. Uvjeti su za snajperiste bili idealni, mogli su
pripremiti dobro kamuflirane položaje koji su se nalazili iznad poznatih ruta neprijateljskog
napredovanja i pucati s unaprijed određenih udaljenosti. Njemačka je obrana čak i sa svojim
inferiornim snagama bila poprilično uspješna jer se neprijatelj u uskim dolinama nije mogao raširiti
kako bi na najbolji način iskoristio svoju brojčanu superiornost, nego se bio prisiljen probijati metar
po metar i zbog toga trpjeti teške gubitke. Sepp je tijekom tih bitaka dnevno imao do dvadeset
pogodaka, iako je samo nekolicina našla svoj put do njegovog službenog rezultata.
Početkom rujna Kloss je Seppu pokazao okružnicu iz OKH koja se ticala Wehrmachtovih i
Waffen-SS-ovih snajperista. Po zapovijedi Fuhrera uvedena je posebna oznaka snajperista u tri
stupnja. Prvi je stupanj dodijeljen za dvadeset potvrđenih pogodaka, drugi, sa srebrnom lentom, za
četrdeset pogodaka, i treći, sa zlatnom lentom, za šezdeset pogodaka. Nova vezena ovalna oznaka
trebala se nositi na lijevom rukavu odore iznad svih ostalih oznaka. Ali očito, nijedan snajperist
zdrave pameti nikad neće nositi takvu oznaku u bitci. Neprijatelj će ubrzo saznati značenje oznake, i
onoga koji bi ju nosio smatrali bi sklonim samoubojstvu.
Kao i prije, pogodci u borbi nisu se ubrajali u rezultat, a Heinrich Himmler objavio je kako su svi
pogodci do tada izbrisani iz statistike kao poklon Fuhreru. Brojanje je trebalo početi ispočetka. Ipak,
kao nagradu za dobro obavljen posao svaki će snajperist dobiti Željezni križ druge klase, ili prve
klase ako je već imao križ druge klase. Sepp je nekoliko dana kasnije primio svoj Željezni križ druge
klase.
U stvarnosti, ovo službeno priznanje snajperistima koji su do tada bili omalovažavani,
prouzročeno je stalnim smanjivanjem proizvodnje njemačke vojne industrije, i namjera mu je očito
bila da ohrabri jak otpor takvih usamljenih ratnika. Vođe su se nadale kako će takvi ljudi naoružani
samo puškom, bez previše misli o vlastitoj sigurnosti uspjeti kompenzirati sve veći i veći nedostatak
oružja i opreme u vojsci.
U isto vrijeme dok su Sovjeti održavali pritisak na doslovno neprobojne položaje Landsera,
preko Mađarske su se uspjeli probiti u drugi sektor. Kao rezultat toga, 3. Gebirgsjager divizija opet
se našla u opasnosti okruženja i nije imala izbora nego napustiti položaje i povući se do rijeke Moriš
udaljene dvjesto kilometara. Vojnici su se povukli najbrže što su mogli, marširali su noću i
zaustavljali svoje ruske progonitelje danju. Dok je bojna marširala, Kloss je požurio naprijed kako bi
isplanirao njihove položaje za idući dan. Sepp je išao s njim jer ga je Kloss smatrao iskusnim i
čvrstim vojnikom na kojeg se mogao osloniti. Klossu je bio nešto poput tjelesnog čuvara.
Kao redovni časnik Kloss je tijekom obuke naučio jahati, i kako bi putovao, a da se ne oda bukom
motora tijekom svojih dnevnih izviđanja, jahao je konja. Sepp je zbog toga također morao jahati, i
jahao je jednog od snažnih konja iz stepe koji su na Istočnoj bojišnici tvorili kičmu logističkih napora
Wehrmachta sve od 1943. Ipak, za razliku od svog zapovjednika Sepp nije imao iskustva s jahanjem
osim konjića za ljuljanje u djetinjstvu. Kad je po prvi puta skočio na neosedlanog konja obuzeli su ga
vrlo neobični osjećaji. Raširio mu se na leđima poput majmuna i stisnuo noge najsnažnije što je
mogao kako bi se zadržao na jednom mjestu. Ipak, unatoč tome kad se konj kretao poskakivao je
poput gumene lopte i u Klossovim je očima vidio trunku zlobnog humora dok je čekao da padne. Ali
Sepp je odlučio ne pasti i hrabro se držao cijelo vrijeme puta koji je trajao oko sat vremena. Nakon
što su pregledali nove položaje zamolio je za posao prethodnice, jer nije bilo teorije da se natrag
vrati na konju - grubo platno njegovih hlača nadražilo mu je međunožje tijekom jahanja. Kad je
ostatak postrojbe stigao smjesta je otišao do liječnika i zatražio diskretnu pomoć oko svoje delikatne
ozljede. Liječnik mu je dao konzervu Penaten kreme koja će mu trenutno olakšati muke, ali ni pod
koju cijenu u idućih nekoliko dana nije smio uzjahati konja. Kloss je uz veselo cerenje glumio sućut i
za svoje izviđačke misije počeo koristiti BMW-ov motocikl s prikolicom. Kloss je sjedio u prikolici
dok je Sepp sjedio iza vozača. Pušku je ostavio u kampu jer su mu leđa bila prepuna modrica od
neprestanih udaraca puške dok je poskakivao na konju. Umjesto nje nosio je MP40.
Dok su brujali cestom susreli su pješadijsku skupinu koja se također povlačila i sa sobom imala
dva topa koji su još uvijek bili ispravni. Kloss je iz razgovora s časnicima saznao kako je ophodnja
negdje duž ceste vidjela ruski tenk, pa je izuzetan oprez bio neophodan. Vozili su se nekoliko minuta i
dok su prolazili pored prednjeg topa on je iznenada stao i opalio. Motocikl je u tom trenutku bio
jedva dva metra od vrha cijevi i Sepp je imao osjećaj kako je granata eksplodirala u njegovoj glavi.
Zaslijepljen bljeskom iz cijevi izbačen je iz sjedala i odletio je u grmlje pored ceste i na nekoliko je
trenutaka izgubio svijest. Kad je kroz nekoliko sekunda došao sebi ležao je u travi i svaka kost u
tijelu ga je boljela, u glavi mu je tutnjalo, a u ušima zvonilo. Točno ispred njega vozač motocikla
valjao se jednako zbunjen, dok je Kloss sam sjedio u prikolici i tupo zurio u njih. Bili su toliko
izgubljeni da se nisu mogli ni pomaknuti dok se oko njih odvijala kratka borba s ruskom
prethodnicom. Neprijatelj se ubrzo povukao i vojnici su za nekoliko minuta dobili pomoć. Ali trebalo
im je više od pola sata da nastave put, a zvonjava u Seppovim ušima prestala je tek za nekoliko dana.
 Nije ga ovaj događaj natjerao natrag na konja, nego općenite okolnosti koje su sada vladale na
bojišnici. Do 1944. njemačka je vojska ovisila o stotinama tisuća konja kako bi održavala svoju
bijednu logistiku i jamčila bilo kakav oblik pokretljivosti. Nedostatak goriva, ogromni gubici i
nedovoljna standardizacija dijelova rezultirala je velikim smanjenjem broja vozila koje su mogli
popraviti. To se osobito odnosilo na pješadijske postrojbe koje često nisu imale nikakva motorna
vozila. Zato su ti snažni konji postali toliko ključni za logistički opstanak njemačke vojske.
Iz potrebe stvarajući vrlinu Sepp je zatražio instrukcije od suborca koji je bio seljak i znao je o
konjima, i nakon nekih tjedan dana vježbe bio je u stanju poprilično dobro jahati tako da je ostatak
njegovih konjičkih izleta prošao bez daljnjih problema.
Uskoro nakon toga do njih je stigao opskrbni kamion s nekoliko zamjena i malo toliko potrebnog
streljiva. Sepp je dobio poruku od narednika skladištara divizije u kojoj je pisalo kako ima
izvanredne vijesti i kako bi Sepp trebao doći do njega. Kad je došao pred sobom je ugledao deset
novih poluautomatskih pušaka Model 34 i tri male zelene kutije s četverostrukim nišanima Model ZF
41. Narednik je dobio pisanu zapovijed od oružara divizije da stavi nišane na tri najpreciznije nove
puške i svaki nosač označi serijskim brojem puške. Znajući da je Sepp na svom snajperskom tečaju
rukovao takvim oružjem i nišanima, zamolio ga je da mu pomogne i izabere najbolje tri puške.
Pronalaženje najbolje tri nije dugo trajalo, ali kad je Seppu ponuđena jedna odbio je, jer je nišan ZF
41 bio inferioran u odnosu na onaj na njegovoj K98k, bilo da se radilo o svjetlini, optičkoj čistoći i
širini vidnog polja. Ali ipak je narednika zamolio neka mu sačuva jednu od pušaka, jer je poznavao
njezine taktičke prednosti u određenim situacijama. Dva dokazana strijelca dobila su druge dvije
puške. Ali označavanje nosača serijskim brojem pušaka pokazalo se prilično problematično, posebni
čelik iz kojih su bili izrađeni bio je toliko čvrst da su brojevi koje su urezali na njih bili jedva
vidljivi.
Nakon usiljenog noćnog marša vojnici su zauzeli svoje nove položaje u ranu zoru i ukopali se.
Rusi su im bili za petama i svakog su trenutka očekivali prve ophodnje. Sepp se pridružio satniku
Klossu na posljednjoj neformalnoj inspekciji položaja. Odjednom, jedan jedini hitac razbio je
jutarnju tišinu i pogodio položaj strojnice oko pet metara ispred njih. Sagnuli su se i odjurili do rova
gdje je vojnik u ruci držao kapu s koje je skinuta oznaka runolista. Sepp je smjesta shvatio o čemu se
radi: ruski snajperist. Landser koji je na bojišnici bio samo nekoliko dana ugledao je svog
zapovjednika i želio izvijestiti otkud je hitac došao. Prije no što ga je Sepp uspio zaustaviti opet je
ustao kako bi pokazao preko ruba rova, ali prva riječ nije ni izašla iz njegovih usta prije no što je
Sepp skočio na njega i srušio ga na tlo. U istom tom trenutku Rus je ponovno opalio i njegov je metak
očešao glavu vojnika koji je padao. Krv je posvuda prskala kad je metak otkinuo komadić kosti s
lijeve strane njegove glave. Unatoč ozbiljnosti svoje ozljede Landser nije izgubio svijest. Sepp i
drugi vojnik na strojnici iz džepa su mu izvukli zavoj i zamotali mu glavu. Onda ga je Kloss odveo do
bolnice. Vojnik je cijelo vrijeme mrmljao: “Što se dogodilo? Tko me pogodio? Jesam li povrijeđen?”
Onda je iznenada razrogačenih očiju pogledao Klossa i pitao: “Tata, hoćeš li me sada odvesti kući?
Mama će nas čekati!” Kloss je zadrhtao na te riječi, ali je rekao: “Budi miran, dečko. Samo si pao.
Idemo kući i sve će biti u redu.”
Sepp je ostao na položaju kod strojnice. Vijest da se negdje u blizini nalazi ruski snajperist
proširila se poput požara položajima Landsera i svi su se uznemirili. Svi su se zagledali u Seppa koji
je trebao riješiti njihov problem. Snajperisti su često bili pod ovakvim pritiskom. Pogotovo su
časnici uvijek očekivali da odvažno i uspješno riješe svaki problem s kojim bi se suočili, bez obzira
na njegovu izvedivost. Ako je snajperist uspio, obavio je svoj posao. Ali ako nije uspio, često je bio
optužen za kukavičluk i nesposobnost. Ipak, nije mogao svaki put izvoditi čuda, osobito kad se borio
protiv neprijateljskog snajperista. Iako je Sepp ponekad osjetio takav neugodan pritisak, bio je
dovoljno sretan što je imao neuobičajeno razumne nadređene.

Najbrojnija transportna sredstva kojima je divizija raspolagala u Mađarskoj.

Kad je god bilo moguće konstruirao bi si dobro kamufliranu promatračnicu svaki put kad bi se
postrojba preselila na novi položaj, i krenuo je prema onoj koju je pripremio ovdje čim je zamjena za
posadu strojnice stigla da ga smijeni. Nadao se kako će s tog mjesta uspjeti pronaći Sovjeta. Ali ovaj
je protivnik bio vraški lukav, jer je odjednom samo nestao. Dan je prošao u napetom promatranju, ali
se više ništa nije dogodilo, i vojnici su navečer ponovno napustili svoje položaje upravo u trenutku
kad su prve ruske strojnice počele štektati preko ničije zemlje.
Nekoliko dana kasnije došli su do šumovite doline rijeke Moriš. Klossovo dnevno izviđanje
njihovih idućih obrambenih položaja bilo je završilo i Sepp je hodao okružen suborcima. Svi su bili
kronično iscrpljeni i hodali su kao u transu. Samo su straže bile u potpunosti budne. Prethodnica od
pet ljudi marširala je nekih pedeset metara ispred njih. Odjednom, potmula je eksplozija probudila
Landesere iz njihove iscrpljenosti. Svi su se smjesta probudili, i skočili u zaklone. Sepp je skočio u
kanal i vidio kako je jednog od njegovih suboraca eksplozija bacila na tlo i kako ga je druga
detonacija pogodila kad je pao na zemlju. Sepp je u istom trenu shvatio kako ovo nije nikakva
zasjeda: vojnik je stao na minu. Njegovo se upozorenje brzo proširilo među preživjelima i svi su
nastavili napredovanje najopreznije što su mogli. Kako je Sepp bio na čelu s liječnikom je išao
prema ranjeniku. Na svjetlosti baterijske lampe lice umirućeg čovjeka bilo je bijelo poput krede. Iz
usta mu nije izlazio nikakav zvuk, a oči su mu već imale staklen pogled usmjeren prema vječnosti.
Prva mu je mina otkinula lijevu potkoljenicu, a kad je pao na zemlju njegova su leđa aktivirala drugu
minu koja mu je razorila stražnjicu i butine. Krvavo tkivo podrhtavalo je poput želea. Mali potočići
krvi tekli su iz njegovih rastrganih arterija. Kad su stigli do njega, smrtno ranjeni vojnik je uzdahnuo,
po posljednji put zadrhtao i umro.
U ovom ratu više nije bilo vremena za rituale. Mrtvi je vojnik bio samo leš, i ostavili su ga tamo
gdje je umro. Liječnik je samo uzeo njegove identifikacijske pločice. Ostatak postrojbe u
međuvremenu je formirao kolonu po jedan iza dvojice ljudi na sve četiri koji su pomno pretraživali
tlo ispred sebe u potrazi za novim minama. Kasnije se pokazalo kako su naišli na minsko polje koje
su postavile mađarske postrojbe kako bi zaštitile vlastito povlačenje. Landserima je trebalo više od
pet sati da prijeđu nekoliko stotina metara, a svatko je pokušavao stati točno u trag svog prethodnika,
ali prešli su minsko polje bez novih gubitaka. Na sreću takvi su susreti s minama bili poprilično
rijetki. Budući su se Nijemci stalno povlačili uglavnom su oni bili ti koji su postavljali mine, dok su
Rusi koji su brzo napredovali rijetko osjećali potrebu za takvom zaštitom vlastitih položaja.
Ovaj je incident probudio vojnike iz njihove apatije i nakon toga su držali otvorene oči kako bi na
vrijeme primijetili tragove mina. Kad su stigli do svojih novih položaja vidjeli su kako je jedan
grmoviti dio prepun sumnjivih malih humaka koji su govorili kako je tamo nešto zakopano. Znali su
kako su položaji mađarske regimente bili u tom području, pa su pretpostavili najgore i označili
područje kako bi upozorili ostatak bojne koji ih je pratio. Kako područje nije moglo biti izostavljeno
iz defanzivne sheme odlučeno je da se djelomično očisti, i pod vodstvom inženjeraca formirane su
ekipe za uklanjanje mina. Puzali su na sve četiri i počeli pipkati sumnjive humke prstima i vrhovima
bajuneta. Iznenada, nekolicina vojnika ispustila je uzvike gađenja. Pokazalo se kako su mine u stvari
hrpe govana. Bili su u zahodu, ne u minskom polju!
Divizija je jedva stigla do svojih novih položaja oko Dede u Mađarskoj kad je neprijatelj jako
napao i ofanziva je potrajala od 24. rujna do 8. listopada. Te su jake bitke rezultirale brojnim
gubicima, ali Gebirgsjager je uspio odbiti napad i zadržati svoje položaje. Ipak, Sovjeti su se uspjeli
probiti južno od 3. GD i s oslabljenom prvom crtom divizija je ponovno morala napustiti položaje za
koje je žrtvovala toliko života kako bi ih obranila. Povukli su se do novih obrambenih položaja duž
rijeke Tise.
Situacija je bila komplicirana činjenicom kako Mađarska više nije bila pouzdan saveznik.
Njezine političke frakcije su se polarizirale i polovica vojske prebjegla je Rusima, iako su druge
postrojbe ostale bezuvjetno odane Nijemcima. Pod ovim okolnostima daljnje ključno slabljenje
njemačke prve crte bilo je neizbježno. Sada su Sepp i njegovi suborci mogli vidjeti duge kolone
civilnih izbjeglica kako bježe uz postrojbe Wehrmachta koje su se povlačile, i to ne samo ljude
njemačkog podrijetla, nego i brojne Mađare protivnike komunizma. Rat je zbog toga postao još više
stresan, zato što su ti civili često bili uvučeni u borbu i Landseri im nisu mogli pomoći, i morali su
gledati kako pate i umiru. S time svaki vojnik više nije vidio nikakav smisao dužnosti u onome što je
činio. Bitke su se svele na puku borbu za preživljavanje.
Na ogromnim mađarskim ravnicama poznatima kao Puszta, brojčano nadmoćnije ruske oklopne
divizije krenule su u ofanzivu. Kako bi ostala u kontaktu s glavninom njemačke vojske u povlačenju
borbena skupina Wohler, kojoj je 3. Gebirgsjager divizija pripadala, morala se probiti kroz Ruse do
grada Nyiregyhaze. Započele su jake bitke u koje su bez milosti uvučene kolone izbjeglica. Kako je
promjena mađarske politike bila samo polovična, i Rusija ju nije smatrala saveznicom, Crvena
armija došla je osvajački i stanovnicima i Nijemcima u povlačenju omogućila kušanje gorkog okusa
nadolazećeg poraza. Bilo je brojnih incidenata krajnje okrutnosti ruskih vojnika prema civilima, dok
su leševi stravično mučenih njemačkih vojnika postali uobičajeni prizor.
 POGLAVLJE 14

Sat snajperista

Bilo je to malo selo u blizini Nyiregyhaze. Ruski tenkovi koji su ga pregazili već su otišli, i
pješadijska postrojba tamo je napravila položaje. Kad su alpinističke postrojbe stigle uslijedila je
kratka i jaka borba koju su bitkama očvrsnuli Landseri dobili. Nakon teških gubitaka ostaci ruske
postrojbe su se povukli. Nakon oprezne okupacije sela vojnici su shvatili da su se stanovnici sakrili u
svoje podrume. Kad su shvatili da su Rusi otjerani izašli su i prišli Nijemcima uz glasno jadikovanje.
Kad su pretražili kuće Nijemci su shvatili i zašto. Pronašli su silovane žene i djevojčice, ustrijeljena
i zaklana tijela rodbine koja je pokušala zaustaviti silovatelje. Sepp i dva suborca su pronašla
zbunjenog starca kojeg nisu uspjeli smiriti, i koji je neprestano pokazivao prema ulazu u neku vrstu
podruma. Pretpostavili su kako se tamo sigurno kriju neprijateljski vojnici, smjesta su se raspršili i
prišli građevini. Kad njihovi ponovljeni pozivi nisu izazvali reakciju jedan od Landsera je uzeo
granatu iz torbe i spremao ju se ubaciti kroz otvorena vrata kad je starac došao i zaustavio ga.
Vrišteći na mađarskom i mahnito gestikulirajući, ugurao je Landsera u prostoriju. Jedva da je ušao
kad se okrenuo, zelenog lica, naslonio na zid i počeo povraćati. Unaprijed upozoreni, Sepp i suborac
su zavirili unutra. Prizor ih je natjerao na glasan uzdah nakon čega su im se grla stegnula od strave. U
prostoriji je ležala žena u posljednjem stadiju trudnoće, njezin je trbuh bio razrezan dok je još uvijek
bila živa i fetus je bio izvučen van. Iskrvarila je do smrti. Gotovo odrasli fetus bio je bajunetom
pribijen za gredu. Skinuli su ubijeno dijete, zamotali ga u šatorsko krilo zajedno s majkom i sahranili
ih u vrtu.
Dva dana kasnije regimenta se približila na puščani domet malom gradu Nyiregyhazi. Dok je II.
bojna čekala zapovijed za napad, Sepp je to vrijeme koristio za istraživanje okoline. Nakon nekoliko
sati sna nestao je u zaštiti tame prije zore. Nakon nekog vremena prišao je prvim kućama predgrađa.
Oprezno je prelazio preko vrtova i ruševina uništenih zgrada. Predgrađe je izgledalo napušteno, iako
se govorilo kako su ga Rusi zauzeli. Sunce je u međuvremenu počelo izlaziti, pa je morao tražiti
zaklonjena mjesta za promatranje. Dok je jurio od jednog zaklona do drugog iznenada je začuo
dolazak vozila u njegovom smjeru. Sada je prošlo pola sedam i već se trebao vraćati prema vlastitim
položajima, ali nije mogao prestati razmišljati kako tijekom svog izviđanja nije našao ništa za
izvijestiti i još se uvijek nadao kako će otkriti nešto korisno. Brzo je hodao i popeo se na gomilu krša
i sakrio iza ruba krova srušene kuće. Tiho je očistio mjesto koje će mu omogućiti bolji pregled
situacije.
Ispod njega se nalazila ulica s opljačkanim trgovinama i restoranom. Mali kamion i tri američka
Willys džipa sa sovjetskom zvijezdom na poklopcu motora pojavila su se iza ugla i zaustavila ispred
restorana. Vojnici su iskočili s vozila, viknuli zapovijedi i podijelili se u male skupine i ušli u kuće.
Sepp je osjetio strah, ali Rusi su ignorirali njegovu gomilu krša i usredotočili se na građevine koje su
još uvijek bile čitave i očito napuštene. Vojnici su započeli s pljačkom i uskoro su se razne stvari
koje mogu olakšati vojnički život našle na gomili oko njihovih vozila: konzervirano voće, povrće,
meso, gramofon s pločama, svijeće, slike i boce alkoholnih pića. Kako nisu pronašli onoliko hrane ili
alkohola ili vrijednih stvari koliko su se nadali postali su agresivniji i počeli su bezrazložno
uništavati. Komadi namještaja letjeli su kroz prozore; knjige i odjeća za njima. Stariji je časnik
naposljetku pobrinuo za najvrjedniji cilj: restoran. Sepp je čuo glasan razgovor iz zgrade praćen
razbijanjem stakla i zvukom lomljenja namještaja. Iznenada se začuo rafal iz strojnice, i glasne
zapovijedi i bolni krikovi približili su se otvorenim vratima. Vojnici su u skrovištu pronašli vlasnika
i njegovu suprugu i sada su ih gurali i šutirali na ulicu. Sepp je pretpostavio kako je vlasnik u kasnim
pedesetima, a njegova supruga dvadeset godina mlađa. Znatiželje probuđene pucnjavom ostali su se
Rusi vratili do svojih vozila. Sepp je nabrojao dvadeset trojicu. Glasno su se svađali oko nečega.
Očito oko žene. Vlasnik je iznenada, naslutivši što će se dogoditi, skočio na najbližeg vojnika, ali
srušen je na tlo udarcem kundaka u leđa. Dva su ga vojnika onda odvukla i vezala mu ruke i vrat za
stup ulične rasvjete. Ostali su vojnici u međuvremenu bacili vrišteću ženu na poklopac motora jednog
od džipova. Jedan joj je držao ruke, dok su joj dvojica širila noge. Časnik, poručnik, je bio prvi na
redu. Iz čizme je izvukao nož i, nakon nekoliko grubih komentara na koje su se ostali Sovjeti okrutno
nasmijali, zasjekao je i potrgao njezino donje rublje. Onda je spustio hlače i praćen povicima svojih
suboraca ušao u nju mahnitim zamasima stražnjice.
Iz svog skrovišta samo trideset metara dalje Sepp je gledao s neobičnom mješavinom uzbuđenja i
gađenja. Ali njegovi su se osjećaji vrlo

Regimenta u povlačenju kod Nyiragyhazija.

Borbe na Tisi krajem listopada 1944.

brzo pretvorili u krajnji prezir i bespomoćni bijes zbog onog što je uslijedilo. Na temelju ranga
svi su Rusi jedan za drugim nastavili silovati bespomoćnu djevojku koja je nepomično ležala na
džipu sve dok, mljekasta i mutna, njihova sperma nije počela teći niz njezine noge i kapati s
blatobrana. Njezin vezani suprug, osuđen na bespomoćno gledanje, je šutio, ali pogled njegovih očiju
postao je demonski, životinjski. Prošao je gotovo cijeli sat prije no što su se sva dvadeset trojica
izredala, a Sepp nije mogao ništa učiniti: divizija je trebala napasti u 09:00, a sada je već bilo 09:10.
To je značilo kako se njegovi suborci već kreću prema svom cilju. Trebao je samo čekati da se
približe i onda će im se moći pridružiti dok budu prolazili i izbjeći rizik da ga pogode njegovi
vlastiti suborci. Na svu sreću sve slabija topnička baraža padala je na drugi dio grada. Začudo, Rusi
se nisu odveć uzbuđivali zbog udaljene pucnjave. Gotovo hladnokrvno pakirali su svoj plijen u
vozila dok je silovana žena još uvijek onesviještena ležala na poklopcu motora. Ali od onog što je
uslijedilo Seppu se zaledila krv u žilama. Neki od Sovjeta stajali su oko žene i opet se prepirali,
onda su ju dvojica zgrabila za noge i raširila ih dok je treći iz futrole izvukao signalni pištolj, stavio
raketu u njega i gurnuo joj cijev među noge. Uz uzdah je došla sebi trenutak prije no što je pritisnuo
okidač. Crvena raketa je uz šištanje uletjela u njezino tijelo i počela gorjeti. Sepp nikada u životu nije
čuo takav vrisak dok je tekuća, crvena usijana lava tekla između njezinih nogu. Poludjela od bola,
otkotrljala se s poklopca motora i vrišteći počela grčiti i drhtati na zemlji. Trebalo joj je nekoliko
stravičnih minuta da umre. Sepp je bio skamenjen od strave, ali činilo se kako ruski vojnici uživaju u
prizoru.
Sepp je u tom trenutku ugledao svoje prve suborce kako se šuljaju kroz ruševine udaljeni nekih
dvjesto metara. Ako sada zapuca na Ruse, pomislio je, najvjerojatnije bi izdržao do dolaska ostatka
bojne. Nekoliko sekunda kasnije prvi od njegovih smrtonosnih metaka doletio je među zvjerske
Sovjete. Ali oni su bili iskusni vojnici. U trenutku kad je Sepp likvidirao dvojicu ostatak se bacio u
zaklon i počeo uzvraćati vatru uznemirujućom preciznošću. Morao se priljubiti na krš kako ga njihova
kiša metaka ne bi pogodila. Ali ostvario je svoj cilj. Njegovi su suborci brzo krenuli prema izvoru
pucnjave i nekoliko minuta kasnije posvuda oko njega vodila se jaka borba.
Mađar vezan za rasvjetni stup nekim je čudom uspio neozlijeđen preživjeti kišu metaka. Kad su
ga vojnici oslobodili s manijakalnim je izrazom lica promatrao svoju mrtvu suprugu i ubijene Ruse.
Činilo se kako ne zna gdje je i stajao je prikovan u mjestu s rukama koje su mlohavo visjele. Njegov
je pogled naposljetku pao na jednog Rusa koji je bio samo ranjen. Uz stravičan vrisak Mađareva je
paraliza iščezla. Odjurio je do restorana i nekoliko sekundi kasnije vratio se s ogromnom satarom u
rukama i počeo luđački bijesno udarati po silovateljevom zgrčenom, drhtavom tijelu. Krv ga je
poprskala, ali nije prestao sve dok nije Rusovo tijelo sasjekao na komadiće. Nakon toga je ispustio
oružje i odjurio do supruginog leša, pao na koljena i prigrlio ju na prsa. Bez riječi, ali uplakan,
ljuljao se naprijed-natrag. Nitko od vojnika nije mu se usudio prići. Nestali su što su tiše mogli i
ostavili vlasnika da tuguje u samoći.

Raskomadani Rus koji je silovao Mađaricu u predgrađu Nyiragyhazija.

Divizija je 3. studenog 1944. napokon prešla Tisu i zauzela nove položaje. Uslijedila je jaka kiša
i Tisa se izlila, i Rusi ih nisu mogli pratiti blisko kao prije, pa je barem jednom ružno vrijeme išlo u
prilog Nijemcima. Ali Wehrmachtovi su resursi sada bili u potpunosti upotrijebljeni, pa je učinkovit
dugoročni otpor bio nemoguć. Zbog toga se sredinom studenog divizija povukla do industrijskog
grada Miškolca.
Nakon što su borbe u Mađarskoj potrajale nekoliko tjedana politička i vojna situacija u državi
postala je nevjerojatno nestabilna. Kapitulacija i prebjeg čitavih mađarskih regimenti stvorile su
velike rupe u bojišnici koje dostupne njemačke postrojbe nisu uspjele popuniti. To je rezultiralo vrlo
opasnim strateškim situacijama i borbe oko Miškolca postale su u potpunosti nepredvidive
dezertiranjem tolikog broja mađarskih postrojba. Strateški problemi koji su se u svakom trenutku
pojavljivali kompromitirali su svaki predloženi plan obrane. Zapovjednici su morali biti na bojišnici
zajedno sa svojim postrojbama kako bi trenutno mogli reagirati na neočekivane situacije.
Uz katastrofalno vrijeme, fluktuacije temperature između minus deset i nula stupnjeva Celzija,
stalnu kišu i snijeg, vojnici su bili natopljeni do kože i smrznuti. Nije pomagalo što su se njihovi
položaji oko Miškolca sastojali od blatnih močvara prepunih vode. Sedam ruskih divizija i
mehaniziranih brigada jako je pritisnulo 3. GD koja pod danim okolnostima nije mogla izdržati njihov
napad. Zbog toga se povukla u grad i ukopala među kućama. S tih relativno sigurnih položaja uspjela
je odbiti ruske napade, ali Rusi su se probili s lijeve i desne strane grada. Unatoč katastrofi
Staljingrada OKH se još uvijek držala Hitlerovih instrukcija kako takozvani gradovi “tvrđave” ni pod
koju cijenu ne smiju pasti, ali kako Wehrmacht više nije bio u stanju pojačavati ili opskrbljivati takve
“tvrđave” zapovijed za držanje takvih položaja uvijek je značila uništenje postrojbe kojoj je to
zapovjeđeno. Strah od dobivanja zapovijedi “tvrđava” visio je nad glavama zapovjednika poput
Damoklovog mača.
Vojnici su danima branili Miškolc. Seppova je dužnost bila štititi stožer bojne na prvoj crti, koju
su ruski minobacači i topništvo pogađali nevjerojatnom preciznošću. Svako malo minobacačka
granata bi zazviždala i svi bi se bacili u zaklon. Ali Sepp je naposljetku skočio prema rovu djelić
sekunde prekasno i iduća granata eksplodirala je blizu uz gromoglasnu eksploziju. Usijani metalni
šrapneli zujali su oko njega. Upravo u trenutku kad je skočio u zaklon učinilo mu se kako je na licu
osjetio dah Smrti i mali okret glave u tom trenutku spasio mu je život jer mu je komadić šrapnela
zarezao desnu stranu čela, a ne ušao u lubanju kao što bi se inače dogodilo. Sepp je unatoč tome imao
osjećao kao da je udaren maljem i naglavačke je odletio u rov gdje je nekoliko minuta ležao
omamljen. Kad je došao sebi otpuzao je iz rova prekriven krvlju, nesiguran u ozbiljnost svoje
ozljede. Pozvao je liječnika glasom koji je pucao od straha. Bio je sretniji od tisuća drugih ranjenika
u tome što je pomoć brzo stigla. Liječnik mu je rutinski pregledao ranu i smirio Seppa. Bila je to
samo površinska rana, lubanja mu je bila nedirnuta osim te male ogrebotine. Ali Seppove su noge
bile gumene kao rezultat šoka i morao se nasloniti na liječnika dok su išli do postaje prve pomoći.
Ovoga je puta bio njegov red za prioritetni tretman. Asistent mu je očistio ranu i onda, ne gubeći
vrijeme s anestetikom nategnuo kožu, zašio ranu iglom i zamotao ju zavojem. Seppu je rečeno neka se
javi na dužnost nakon jednog sata odmora. Sada je bio ranjen tri puta, i 27. listopada dodijeljen mu je
Srebrni orden ranjavanja, počast koju je primio s gorkim okusom u ustima. U njegovom slučaju rane
su bile bezopasne, ali desetine tisuća drugih ljudi platili su ove male komadiće bijelog lima
sakaćenjem i doživotnom boli.
Gubitak iskusnih časnika i dočasnika u tim je bitkama dosegnuo dramatične brojke. Kako nikakve
zamjene nisu bile raspoložive gubici su nadoknađivani postavljanjem narednika za zapovjednike
satnija, dok su satnici zapovijedali bojnama. Kloss, koji je nedavno unaprijeđen u bojnika, preuzeo je
zapovijedanje cijelom regimentom.
Kloss je 10. studenog pozvao zapovjednike svojih bojni na sastanak u svom bunkeru, koji je bio
smješten u elegantnoj vili industrijalca. Postavljanje telefonskih komunikacija bilo je nemoguće u
kaosu stalne promjene prvih crta i mobilnih zapovjednih mjesta, i kontakt s divizijskim stožerom
održavao se radijem. To je bilo problematično jer su Rusi davali sve od sebe kako bi locirali
njemačke radio postaje i uništili ih topništvom. Nakon sastanka Kloss je namjeravao obići prvu crtu,
pa je poslao po Seppa koji si je pronašao udobno sjedalo u kutu sobe iz kojeg je promatrao časnike
koji su bili pognuti nad zemljovidima. Ruske granate padale su vani na naizgled sigurnoj udaljenosti,
iako je jedan od časnika povremeno čučnuo kad bi koja granata eksplodirala preblizu. Ali naravno,
svakodnevna rutina rata u određenoj je mjeri otupjela njihov strah na takvu buku. Ispred kuće,
regimentni radio automobil pokušavao je dobiti informacije iz divizijskog stožera.
Ali pukom srećom ili sigurnom rukom talentiranog topnika, iduća ruska granata direktno je
pogodio radio automobil. Eksplozija je razbila posljednje prozore vile, žbuka je padala sa stropa i
šrapneli su zujali prostorijom. Svi su se bacili na tlo. Kloss je stajao leđima okrenut prozoru. Kad je
eksplodirao prema unutra pao je na koljena, šljem mu je kliznuo na čelo i oči su mu zamalo iskočile
iz glave. Onda je pao na stol i uz neobičan drhtaj kliznuo na pod. Sepp je istog trena shvatio kako je
Kloss pogođen. Prašina je još uvijek bila u zraku dok mu je Sepp priskočio u pomoć. Kloss je ležao
potrbuške s rupom velikom poput kovanice od pet maraka iza desnog uha. Iz nje je istjecalo malo
krvi, teklo prašnjavim vratom i nestajalo ispod njegovo ovratnika. Kad ga je okrenuo Sepp je ugledao
prazan, paničan pogled mrtvih očiju koje je pažljivo zatvorio. Sepp nije izgubio samo dobročinitelja
i anđela čuvara, nego dragog i dobrog prijatelja. Nije imalo smisla razmišljati o besmislenosti
njegove smrti. Brzo su ga sahranili u vrtu bez ikakvih komentara. Sve što je ostalo bio je križ
napravljen od letvi na kojem je visio šljem koji ga je iznevjerio kad je bilo najpotrebnije.
Nakon Klossove smrti Sepp se morao vratiti u svoju satniju i s tim je gubitkom izgubio pristup
boljim stvarima koje su bile dostupne osoblju bojne. Naravno, zapovjedniku njegove satnije bilo je
drago što je dobio toliko iskusnog snajperistu i davao ga je bojni samo za posebne zadatke. Ali
Seppu su se sviđale takve povremene promjene, jer prije no što je otišao u svojoj je satniji dobio
sljedovanje, a onda kad se javio na svoje odredište tvrdio je kako nije jeo i dobio je još jedno
sljedovanje. Povrh toga, kad je putovao amo-tamo vozio se opskrbnim kolima koja su tijekom noći
išla od postrojbe do postrojbe, i ako se dobro slagao s vozačem od njega je također obično dobivao
dodatne delicije.
Treća GD je 1. prosinca naposljetku predala Miškolc i povukla se u slovačke planine. Cijela
Istočna bojišnica bila je u stanju ubrzanog kolapsa. Wehrmacht je bio u borbi bez bojišnica. Pored
nezaustavljive plime Crvene armije posvuda je bilo partizana i nacionalističkih pobunjenika.
Strateško planiranje bilo je nemoguće. Svaka se postrojba borila samo kako bi spasila vlastitu kožu,
kako ju Rusi ne bi sustigli i kako bi se vratila na teritorij Reicha. Partizanski napadi na njihovo
zaleđe bili su osobito naporni, brojnost partizanskog pokreta u međuvremenu se s raštrkanih gerilskih
skupina pretvorila u organizirane vojne formacije koje su savjetovali ruski časnici i bile su dobro
naoružane zaplijenjenim njemačkim i prošvercanim ruskim oružjem. Njihove su aktivnosti bile
strateški i regionalno koordinirane kako bi davale potporu i iskoristile ruske ofanzive. Bilo je
partizanskih postrojbi brojčano snažnih poput bojni.
Do kraja siječnja GJR 144 već se povukla do doline Vaha između slovačkih planina, gdje je
ostatak njemačke Šeste armije po posljednji put pokušao zaustaviti rusko napredovanje strateškim
preraspoređivanjem. Seppova je regimenta prebačenu u dolinu Vaha između Visokih i Niskih Tatri, u
blizini grada Rosenberga gdje je, iznenađujuće, dobila nešto zamjena. Među njima su bila dva nova
snajperista, mladići bez imalo iskustva koji su na bojišnicu došli ravno s temeljne obuke i
snajperskog tečaja. Tim osamnaestogodišnjacima mozak je ispran tijekom obuke i sada su žudjeli za
akcijom protiv “boljševičke oluje”, željeli su “žeti krv” svojim snajperskim puškama. Jedan od njih
dodijeljen je Seppovoj bojni.
 Partizanski napadi bili su sve češći i žešći i regimenta je bila uključena u komplicirane bitke u
kojima je razlika između boraca i civila bila poprilično nejasna. Posljedica toga bila je veća
okrutnost. Njemački vojnici koji su pali partizanima u ruke obično su bili maltretirani i mučeni do
smrti, i vojnici su se osvećivali ne uzimajući zarobljenike tijekom bitki s partizanima. Napadi na
njihove opskrbne konvoje djelovali su posebno demoralizirajuće i gubitak neophodne hrane, oružja i
streljiva, koji su ili bili uništeni ili su završili u rukama partizana, samo je još više povećavao njihov
borbeni potencijal. Opskrbni su konvoji iz tog razloga trebali posebnu pratnju.

Bojnik Kloss, poginuo 10. 11. 1944.

Jedan od prvih zadataka dodijeljenih novom snajperistu bila je pratnja pet kola koje su dovozile
streljivo i hranu za bojnu. U blizini napuštenog sela napala ih je mala skupina partizana. Počela je
jaka bitka u kojoj su njihovi napadači odbijeni natrag u selo gdje su se ukopali u kućama. Nakon što
se oporavio od početnog šoka mladi se snajperist dokazao kao odlučan borac i precizan strijelac. Uz
pomoć iskusnog stožernog narednika uspio je skinuti nekoliko partizana s njihovih položaja. Landseri
su naposljetku otjerali neprijatelja, ali nekolicina je partizana uspjela pobjeći. Kad su pretražili kuće
pokazalo se kako je među ljudima koje su ubili bilo i žena. Jesu li bile civili nije bilo jasno, jer nisu
nosile odore ili oznake, a oružje koje su možda imale uzeli su oni koji su pobjegli.
Dva dana kasnije novi je snajperist bio umiješan u novu partizansku zasjedu u blizini male pilane.
Tijekom borbe koja je uslijedila izgubio je kontakt sa svojim suborcima i zapeo na mjestu s kojeg
nije bilo mogućnosti za bijeg. Partizanska je skupina bila prejaka i vojnici su bili prisiljeni na
povlačenje. Pogledali su iza i vidjeli kako je snajperist podigao pušku iznad glave u znak predaje, a
partizani su navalili na njega i počeli ga udarati i šutirati. Vojnici su se što su brže mogli vratili na
svoje položaje i nakon izvješća zapovjedniku dana je zapovijed za trenutni protunapad u nadi kako će
spasiti zarobljenika.
Oko sat vremena kasnije Sepp je bio jedan od dvadeset Landsera koji su prišli pilani i otkrili
kako su partizani još uvijek tamo. Neprimijećeni su im prišli na samo pedeset metara i onda je Sepp
otvorio vatru pogodivši stražara. Partizani su mahnito zapucali i počeli se neorganizirano braniti
prije no što su shvatili kako se pred njima nalazi iskusniji i brojčano superiorniji neprijatelj, pa su se
povukli u obližnju šumu. Veći dio vojnika krenuo je u potjeru dok je Sepp s trojicom suboraca ušao u
pilanu.
Oprezno su se probijali kroz polutamu građevine, sve vrijeme svjesni neobičnoj zujanja u
pozadini. Kad je jedan od vojnika naposljetku stigao do prostorije s pilom vratio se nakon minutu ili
dvije lica bijelog poput snijega. Nije bio u stanju govoriti i samo je mrmljao: “Da, da, da” i
pokazivao otkud je došao. Sa spremnim oružjem Sepp i preostala

Borbe u okolici Miškolca u prosincu 1944.

dva suborca krenuli su prema sumraku i shvatili kako je zujanje cirkularna pila. Kad su im se oči
polagano naviknule na tamu pred njima se postupno počeo pojavljivati stravičan prizor, dovoljno
stravičan da od njega i najiskusniji vojnik osjeti trnce u kičmi.
Na stolu je ležalo beživotno tijelo mladog snajperista. Cirkularna pila u njegovom trbuhu još se
uvijek okretala i stigla mu je do pupka. Pored stola su se nalazile njegove ruke i noge, izrezane na
komade. Kako bi spriječili da ne umre prebrzo od gubitka krvi partizani su mu podvezali ruke i noge
prije no što su ih odrezali. Cirkular je bio poprskan krvlju i komadima mesa. Ludi od bijesa na ovo
krajnje divljaštvo sva su trojica izletjela iz pilane kako bi pomogla suborcima, samo kako bi otkrili
da su već pobijedili. Preživio je samo jedan od partizana, i sada je bio udaljen tristo pedeset metara i
jurio je preko polja prema zaštiti druge šume. Sepp je kleknuo, sjeo na list desne noge, položio lijevi
lakat na podignuto lijevo koljeno, zamotao remen puške oko ruke i nanišanio. Duboko je udahnuo dva
puta, pa onda još tri puta, koncentrirao se i onda opalio. Prošao je djelić sekunde, a onda je partizan
u bijegu raširio ruke i pao unaprijed. Dok je odvažni vojnik išao po identifikacijske pločice mladog
snajperista Sepp se otišao uvjeriti je li njegov neprijatelj uistinu mrtav. Sa zadovoljstvom je otkrio
kako ga je pogodio točno među lopatice.
Nije bilo vremena za sahranu mučenog suborca. A i da budemo iskreni, nitko nije imao želudac za
sakupljanje svih dijelova. Svi su se što je moguće brže željeli maknuti od pilane. Kad je njihov satnik
počeo pisati obavezno pismo obitelji poginulog napisao je kako je na mjestu poginuo u akciji, od
metka u prsa. Pravo lice rata bilo je neopisivo.
Divizija je nastavila povlačenje, prešla poljsku granicu i zauzela položaje izvan Bielitza
(Bielsko-Biala), u blizini Auschwitza. Ruski je pritisak u ovom trenutku malo oslabio, jer je žarište
njihove ofanzive bilo južnije. Unatoč tome, vojnici su svaki dan napadani. Glavne položaje držala je
Seppova satnije na rubu sela. Škola i učiteljičina kuća sa štalom bili su točno na prvoj crti. Ruski su
položaji bili udaljeni nekih petsto metara, savršena vatrena linija za snajperista. Sve što je Sepp
trebao učiniti bilo je pronaći dobar položaj. Tavan učiteljičine kuće činio se idealan, pa je skinuo
crijepove na nekoliko mjesta kako bi rupu kroz koju će uistinu pucati učinio težom za pronalaženje.
Dok je pripremao položaj bio je siguran kako je čuo dječji plač. Činilo se kako zvuk dolazi
odozdo. Ostavio je pušku i oprezno sišao dolje prema smjeru zvuka s pištoljem u ruci. Pretražio je
prizemlje, ali nije ništa pronašao, a dok je neodlučno stajao u kuhinji prigušeni su glasovi došli ispod
poda. Otkrio je otvor u drvenom podu, tiho napustio kuhinju i doveo dva suborca. Kad su pripremili
oružje Sepp je nogom udario po otvoru i viknuo: “Izađite s podignutim rukama!” Glas je na slabom
njemačkom odgovorio: “Ne pucati, ovdje samo žena i dijete.” Podrum se otvorio i žena u
četrdesetima je izašla van u društvu još jedne s djetetom u naručju. Pokazalo se kako su to učiteljica s
njezinom majkom i djetetom. Iako su vojnici ženama objasnili opasnost situacije, odbile su napustiti
kuću sve dok su njemački vojnici tamo, razlog je bila krava u štali koju su trebale kako bi nahranile
dijete. Kad su otišli pogledati životinju otkrili su kako ju je šrapnel ranio u trbuh. Rana joj se
inficirala. Sirota je životinja bezvoljno stajala u svom odjeljku. Kad bi bol postala prevelika
zamukala je kao da zove u pomoć. Bilo bi bolje poštedjeti životinju od patnje, ali trebala je što je
moguće dulje ostati na životu kako bi davala mlijeko. I Landseri i civili pokušavali su iz situacije
izvući maksimum. Vojnici su se brinuli za kravu, a žene su zauzvrat kuhale i brinule se za njih. Štala i
kuća bile su povezane rovom, i probili su malu rupu u podrumskom zidu kako bi neprimijećeni mogli
doći do rova.
Tijekom dana Sepp je sjedio na tavanu i pucao po neprijateljskim položajima, uši je začepio
voskom kako bi ih zaštitio od praska njegove puške koji je skučenim prostorom bio pojačan do
zaglušujuće snage. Ali kao što je i očekivao, Sovjetima nije trebalo dugo da otkriju vjerojatno
skrovište neprijateljskog snajperista. Budući da nije bilo vjerojatno kako će s tolike udaljenosti
njihov snajperist uspjeti pronaći točan Seppov položaj, Sovjeti su se odlučili riješiti problem nečim
većim.
U jutro trećeg dana kamion se dovezao do štale na ruskim položajima i istovario protutenkovski
top. Dok su tri vojnika namještala mali top, drugi su s kamiona istovarivali streljivo i slagali ga iza
štale.
Dan je bio miran i suh, idealni uvjeti za hitce na velikoj daljini. Sepp je napravio dobar oslonac i
stabilno sjedalo iza njega. Nanišanio je prvom sovjetskom topniku iznad glave. Hitac ga je pogodio u
trbuh i savinuo se poput preklopnog nožića. Čak i prije no što je pao na tlo Sepp je nanišanio drugog.
Još jedan pogodak u tijelo. To su sigurno bili neiskusni vojnici jer im je trebalo previše da shvate
kakva im opasnost prijeti. Umjesto da pobjegne u zaklon treći je topnik odlučio preko ramena
prebaciti jednog od ranjenih suboraca i pokušati se vratiti do štale, ali sudbina ga je sustigla još dok
je podizao ranjenika. Većina ostalih sada se već dovoljno opametila da se sakrije oko kuće. Sepp se
više nadao nego očekivao kako će uspjeti pogoditi nišansku optiku protutenkovskog topa kroz
dvadeset centimetarsku pukotinu u njegovom oklopu. Nije bio siguran je li ju pogodio ili ne, ali nije
vidio udar metka u oklop. Nakon toga, Rusi koji su još uvijek bili ispred kuće odjednom su postali
vrlo aktivni i naglo su nestali iza nje. U isto vrijeme zabrujao je motor kamiona i vozilo je nestalo
otkud je i došlo. Protutenkovski je top stajao napušten, okružen s tri leša. Ostatak dana činilo se kao
da su ruski položaji napušteni. Suborac je navečer izvijestio kako se, na temelju poruke koju su
presreli, odustalo od operacije s protutenkovskim topom jer je top oštećen. Nakon što je to čuo, bilo
je razumljivo što je Sepp ponosan na svoju preciznost.
Ali Rusi su se osvetili idućeg dana, kad je sovjetski snajperist počeo pucati na sve što se micalo.
Njegova prva žrtva bila je starija od dvije žene. Kad je napustila rov nedugo nakon što je stigla do
štale metak ju je pogodio u grudi. Njezina su koljena popustila bez glasa i pala je na lice, mrtva.
Eksplozivni metak u grudima joj je otvorio rupu veličine šake i razorio srce. Bilo bi samoubojstvo
pokušati doći do njenog tijela tijekom dana, ali njezinu je kći ipak trebalo fizički spriječiti kako ne bi
pokušala. Samo ju je očajničko podsjećanje vojnika kako treba ostati živa i brinuti se za svoje dijete
dovelo pameti. Idućih nekoliko dana svi su na obje strane bili pažljivi kako se ne bi izložili, i stvari
su bile mirne. Čak ni Sepp nije zabilježio nijedan pogodak. Krava koja je bila toliko važna za dijete
naposljetku je pala i više nije mogla izdržati, pa joj je kuhar olakšao muke hitcem iz pištolja i
odvukao njezinu lešinu do terenske kuhinje.
Nekoliko dana kasnije izviđači su javili kako se ruska 4. ukrajinska armija priprema za ključnu
bitku. 3. Gebirgsjager divizija stavljena je u stanje pripravnosti jer su Sovjeti već i sada slali
ophodnje i satnije u iznenadne napade u potrazi za slabom točkom neprijateljeve obrane. Učiteljica i
njezino dijete s njima su otišli do susjednog sela kad su odmarširali.
Drugog ožujka 1945. Sepp je pozvan u stožer. To samo po sebi nije bilo ništa neobično, budući je
na taj način uvijek dobivao nove posebne misije, ali ovoga ga je puta dočekao poručnik iz stožera
regimente koji mu je uz srdačan osmijeh i stisak ruke poželio dobrodošlicu. “Čestitam, dragi moj
Allerbergeru. Čast mi je dodijeliti ti Fuhrerovu snajpersku značku. Bio si toliko uspješan da si
odjednom dobio sve tri. Molim te, pruži desnu ruku.” Onda je pribadačom privremeno na njegov
rukav pričvrstio oznaku i dao mu potvrdu u obliku običnog natipkanog komada papira s njegovim
imenom ubačenim na odgovarajuće
Snajperist na položaju.

mjesto. Izmijenjene su neke trivijalnosti i dobre želje i Sepp je dobio otpust. Unatoč ponosu na
dobivenu nagradu Sepp je shvatio kako je zadržavanje potvrde ili znamena vrlo opasno, pa je smjesta
otišao do poštanskog ureda i poslao ih kući roditeljima.
Wehrmachtova snajperska značka bila je jedna od najegzotičnijih nagrada u Drugom svjetskom
ratu. Iako je službenim dekretom uvedena krajem 1944., rijeko je dodjeljivana, jer je jako malo
snajperista preživjelo dovoljno dugo da dosegne zahtijevani broj potvrđenih pogodaka. I tako mala
potražnja i poteškoće u proizvodnji značilo je kako je proizveden samo mali broj znamenja i potvrda.
Mnogi nagrađeni uništili su svoje i to je još jedan razlog zašto ih je danas ostalo toliko malo. Često
nisu niti bile dostupne za dodjelu vojnicima. Brojne snajperske značke trebale su se dodijeliti
korištenjem improviziranih certifikata, poput Seppovog, ponekad čak i bez prave značke, koja će,
bilo je obećano, biti poslana kasnije. Ali zbog ratne situacije koja je svakog dana bila sve gora to se
nije dogodilo.
U međuvremenu nacistička propagandna mašinerija neumorno je vojsci obećavala svakakva
čudesna oružja. Želja je bila iskrena, ali njezino ispunjenje bilo je lažno. Ako bi nova oružja uopće i
došla, došla bi u vrlo malim količinama. Ohrabrenja za vojnike da demonstriraju svoje vojne vrline
postala su zahtjevi za dragovoljno žrtvovanje. U tom su kontekstu snajperisti postali osobito važni za
“izdržite” mentalitet pisaca propagande. Njihova su djela opisivana u ružičastoj prozi i njihovi su
pogodci slavljeni. Ponižavajuće riječi kao “snajperist” i “potajno” nisu se upotrebljavale. Umjesto
toga termin “strijelac” je postao sinonim za odane i nesebične vojnike, u novinama opisane izrazima
poput “lovci”, “grabežljivci” i “neumorni usamljeni lovci”. Naravno, propagandna mašinerija trebala
je fotografije svojih novih junaka i kako povremene fotografije ratnih izvjestitelja nisu bile dovoljno
organizirana su posebna snimanja.
Budući su snajperisti 3. GD neprestano postizali nevjerojatne stvari i dvojica su odlikovana
zlatnim snajperskim značkama početkom ožujka novinska je ekipa poslana kako bi o njima napisala
reportažu i snimila nekoliko fotografija. Fotografije su snimljene u sunčano jutro. Fotograf im je
rekao da zauzmu junačku pozu i pretvaraju se da nišane: “Neprijatelj se treba reflektirati u oku
lovca!” Tijekom snimanja zbio se smiješan incident. Jedan od snajperista, Fritz Konig, trebao je
pozirati s puškom naslonjenom na drvo dok pije vodu iz bistrog planinskog potoka. Fotografija je
upravo trebala biti snimljena i Konig je podigao glavu dok mu je voda još uvijek kapala s usana
Landser koji je prolazio s gađenjem je rekao: “Uh! Piješ tu vodu? Čak i ako trideset metara uzvodno
u njoj leži mrtvi Ivan i trune? Uh, zlo mi je od same pomisli na to.” Isprva su pomislili kako se njihov
suborac samo želi našaliti, ali nisu mogli prestati razmišljati o tome, pa su otišli uzvodno kako bi
provjerili. I naravno, nakon što su prešli nekih tridesetak metara uistinu su našli Rusa kako trune u
vodi. Konigu je trebalo samo nekoliko sekundi da počne povraćati.
Kad su se vratili do fotografa Wehrmachtov ratni umjetnik skicirao je snajperista koji je na svojoj
K98k imao jednu od malih ZF 41 optika. Kad je to vidio Joseph Roth je prokomentirao: “Nema
smisla u slikanju te stvari, kroz to ne možete ništa vidjeti.”
Posjet novinske ekipe također je bio prigoda za nekoliko fotografija za uspomenu - na primjer,
novi snajperist koji se tek vratio sa svoje obuke želio se fotografirati sa svojim idolom Seppom
Allerbergerom. Snajperistova je želja ispunjena idućeg dana jer je novinska ekipa u svom kamionu
imala mali fotografski laboratorij. Sepp je svoje fotografije istog dana u pismu poslao roditeljima.
Nekoliko dana kasnije njemačka ophodnja dovela je ruskog zarobljenika koji im je rekao za
satniju koja se spremala zauzeti oko petsto metara širine ničije zemlje ispred područja II. bojne.
Skupina od osamnaest iskusnih vojnika poslana je kako bi locirala položaj Sovjeta i osigurala
područje sve dok regimenta ne uspije zatvoriti pukotinu i premjestiti bolnicu na sigurno. Sepp je
dodijeljen skupini kao osiguranje.
Vojnikove šanse za preživljavanje ovisile su o šestom čulu o stvarima koje će se dogoditi. Sepp
je shvatio kako bi ova trenutna misija mogla postati samoubilačka, pa je otišao do narednika

Zlatna snajperska značka s potvrdom.

 skladištara bojne i zamijenio svoju K98k za poluautomatski Model 43 koju je čuvao za njega.
Također je uzeo četiri dodatna okvira B-metaka, plus još streljiva u džepove.
Opelom Blitzom su tijekom noći otišli do ugroženog sektora. Šutke su sjedili iza, svatko izgubljen
u vlastitim mislima, jer su znali što dolazi i što će trebati učiniti. Kad se kamion zaustavio, spustili su
stražnju stranicu, iskočili van, postrojili se, primili svoje zapovijedi i onda nestali u noći i krenuli u
pravcu zore.
Sepp je sa spremnim oružjem hodao pored njih. Nakon sat vremena, kad se prva blijeda svjetlost
zore pojavila na istočnom obzoru počeli su se uspinjati uz malo brdo. Odjednom, bijele su rakete
zasiktale na nebu i osvijetlile cijelo područje. Ubojita vatra iz strojnice zasula je kolonu vojnika i
srušila sedmoricu, među njima i njihovog narednika.

Jaukali su, vikali i grčili se od agonije. Vojnici su smjesta uzvratili vatru i uspjeli pronaći zaklon
na brdu i sa sobom odvukli petoricu ranjenih. Rusi su smjesta iskočili sa svojih položaja i napali ih.
Sepp je u međuvremenu pronašao zaklon u blizini preostala dva ranjenika i ostao je neprimijećen. To
mu je omogućilo odlučujući element iznenađenja. Pustio je prva dva vala Rusa iz njihovih rovova i
onda iznenada ustao i otvorio vatru s udaljenosti od pedeset do osamdeset metara na svoj isprobani i
testirani način: uvijek na neprijatelja koji je zadnji ustao. Kako bi bio siguran u svoje pogotke i kako
bi nanio maksimalnu štetu ciljao je u tijelo i eksplozivni su metci pogađali trbuhe Rusa, kidali im
želuce i probavne organe. Sovjeti su bili krajnje iznenađeni ovom vatrom s boka i očito zbunjeni.
Njegovi su suborci u međuvremenu došli sebi i također su otvorili
 preciznu vatru. Ruski je napad posustao. Nakon deset hitaca okvir Seppove poluautomatske puške
bio je prazan. Za nekoliko je sekundi ubacio drugi i nastavio paljbu. Svaki je hitac bio pogodak.
Neprijateljska vatra nije mu došla ni blizu, a dvadeset vojnika Crvene armije ležalo je na zemlji i
zapomagalo. Ispraznio je i svoj treći okvir. Do tog su trenutka urlici ranjenika demoralizirali
napadače koji su odustali od juriša i povukli se na svoje položaje. Sepp je skočio, cik cak odjurio do
dva ranjenika i bacio se u zaklon pored njih. Kao nekim čudom, ostao je nepovrijeđen, ali njegov je
opasni sprint kroz kišu ruskih metaka bio uzaludan. Nije mogao pomoći svojim suborcima. Jedan je
već bio mrtav, a narednik, prsa izrešetanih metcima, samo je uspio progrgljati nešto nerazumljivo
kroz krvavu pjenu u ustima prije no što je kroz nekoliko minuta umro.
Ponovo u sigurnosti svojih položaja Rusi su sada zasipali područje metcima. Sepp je bio
prikovan za svoj trenutni položaj, s malo šansi za bijeg. Kako bi se zaštitio od neprijateljevih
metaka privukao je dva leša i od njih improvizirao zaklon i položio pušku na nogu jednog od njih.
Sada je došao sat snajperista. Dok su mu njegovi suborci pružali podršku, Sepp je nanišanio Sovjete
s daljine od oko sto metara. S prva je dva hitca skinuo glave posadi strojnice, dok su metci pogađali
tijela njegovih mrtvih suboraca i tjerali ih da sablasno poskakuju.
Novi snajperist se fotografira sa svojim idolom - Seppom Allerbergerom.
Sepp u kompletnoj odori.
I najuspješniji njemački snajperist Mathias Hetzenauer bio je pripadnik 3. G. D.

Nakon toga radilo se o pukoj vježbi gađanja. Svaka ruska glava koja se pojavila preko ruba rova
bila je pogođena. Za manje od deset minuta još je dvadeset i jedan Sovjet bio mrtav. Odjednom,
preko ruba rova prebačena je cijev lake strojnice iz koje je poletjela kiša metaka, dok su druga dva
vojnika pokušavala pobjeći, jedan od njih je očito bio ranjen jer ga je onaj drugi nosio. Vojnik sa
strojnicom već je bio odbačen unatrag u rov pogotkom u glavu, i za sobom je preko ruba rova
povukao svoje oružje tako da je još nekoliko sekundi pucalo u nebo sve dok mu se okvir nije
ispraznio. Sepp je onda nanišanio dva bjegunca. Kad je njegov metak pogodio vreću na leđima
nošenog čovjeka i uslijedila je spektakularna eksplozija koja je raznijela obojicu. Ranjeni je Sovjet
očito nosio eksploziv.
Detonacija je označila kraj borbe i uslijedila je mrtvačka tišina. Prestali su čak i krikovi ranjenih
Rusa. Minute su prolazile, i onda su Landseri ustali sa svojih položaja i oprezno krenuli prema
ruskom rovu.
 Ništa se nije micalo. Cijela ruska satnija bila je mrtva. Na bojnom je polju bilo razasuto preko
pedeset leševa, a još se dvadeset i jedan nalazio u rovu s eksplozivnim metcima u glavama. Rubovi
rova bili su poprskani krvavim komadićima mozga i kostiju. Raznesene su glave izgledale poput
nacerenih lubanja sa srednjevjekovnih slika Pakla.
Čini se kako je gubitak ove satnije uvjerio Ruse kako je njemački otpor u ovom području još
uvijek jak, i promijenili su svoje planove i pregrupirali postrojbe. Ovaj je odmor dao Gebirgsjageru
potrebno vrijeme za evakuaciju ugrožene bolnice. Ipak, odbijanje ruskog napada nije dovelo do
promjene fokusa njihove usredotočenosti kao što su se Landseri možda nadali, nego do dramatičnog
pojačanja njihovih napada. Idući ruski napad, koji je uslijedio tri dana kasnije, imao je potporu
brojnih snajperista koji su se krvavo osvetili za prijašnji sukob. Seppova je skupina u međuvremenu
pojačana, ali ruski su snajperisti nevjerojatnom preciznošću poskidali njemačke časnike i dočasnike.
Sepp i njegovi neadekvatno naoružani suborci nisu imali šanse zaustaviti uporne napade i on je uspio
zabilježiti samo nekoliko pogodaka sa svojih pažljivo pripremljenih položaja. Bilo je čudo što su on
i ostali Landseri uopće i preživjeli ovaj napad prije no što su se u posljednjem trenutku povukli.
Nekolicina preživjelih skakala je od zaklona do zaklona i branila se najbolje što je mogla,
precizna i brza paljba Seppovog Modela 43 pokrivala
Prema njemačkoj granici.

ih je dok su to činili. Upravo su se spremali krenuti dalje kad su izgubili svojeg posljednjeg
dočasnika, narednika i zapovjednika voda Willija Hohna. Upravo je ustao kako bi dao signal za
pokret kad ga je metak ruskog snajperista pogodio iza očiju i nosa. Oči su mu ispale iz duplji poput
dvije lopte. Krv i komadići kostiju prsnuli su iza njih. Pao je na tlo kao gromom pogođen, ali
nekoliko sekundi kasnije je ustao i vrisnuo: “Moje oči, aaahh, ne vidim!” Vojnik koji je bio uz njega
ga je srušio na tlo kako bi ga spasio od ruske vatre. Prestravljeno se zagledao u krvavu lubanju
praznih očnih duplji. Bilo je diskutabilno je li imao sreće što snajperist nije upotrijebio eksplozivni
metak, jer bi jedan od tih ubio nesretnog narednika. Ali sada je barem imao nekakvu šansu za
preživljavanje. U međuvremenu nije mogao prestati vrištati i mahnito se bacati. Dok je Sepp
ispaljivao streljivo koje mu je ostalo u pušci, njegovi su suborci zgrabili ranjenog čovjeka i odvukli
ga sa sobom. Preživio je svoje rane kako bi postao jedan od brojnih njemačkih ratnih vojnih invalida.
 POGLAVLJE 15

Junak dana

Početkom rata nagrade su nešto značile i dodjeljivane su u otmjenom okruženju, ali sada kada su
Landseri bili u beskrajnoj borbi za preživljavanje Glavni stožer je nagrade smatrao samo načinima za
jačanje morala. Iz toga je proizašlo omalovažavanje nagrada koje ih je lišilo velikog dijela njihovog
značenja. Dobivanje nove nagrade jednostavno je postalo dio uobičajene svakodnevice. Ali nekoliko
dana nakon opisanih bitaka poručnik iz osoblja regimente ponovno je pozvao Seppa. “Herr desetniče,
čini mi se kako ste vi strašan momak”, rekao je kad je Sepp ušao. “Ponosan sam što vam mogu
dodijeliti Željezni križ prve klase za hrabrost pokazanu tijekom taktičkog pregrupiranja regimente i
evakuacije bolnice. Moram vam u povjerenju reći kako su vaša djela privukla pozornost najviših
časnika divizije. Nešto se kuha, pa budite spremni na iznenađenje.” Sepp je ovoga puta dobio
ukrašeni otisnuti dokument i orden u kutiji. Sepp je smjesta stavio križ na lijevi džep na prsima i
roditeljima poslao dokument.
Svojim djelima u nedavnim borbama Sepp nije samo dokazao nevjerojatnu osobnu hrabrost, nego
su njegova djela također rezultirala privremenom strateškom prednošću nad neprijateljem. Za to
inače ne bi dobio više od Njemačkog križa u zlatu - najviše odlikovanje za hrabrost koje je
Wehrmacht dodjeljivao običnim vojnicima. Ali zapovjednik Središnje vojne skupine, general
Schomer (1. ožujka 1945. unaprijeđen u feldmaršala) pokušavao je podići moral svojih postrojba
neortodoksnim dodjeljivanjem ordena. Sepp je zbog toga za svoja djela bio predložen za Viteški križ,
koji se obično dodjeljivao časnicima i starijim dočasnicima za osobnu hrabrost i izuzetne doprinose
strateške važnosti. Viteški križ bio je jedno od najviših Wehrmachtovih odlikovanja i obično se
dodjeljivao na posebnoj ceremoniji i posebnim dopustom na koji se odlazilo odmah nakon dodjele.
Ali s kolapsom njemačke vojne infrastrukture vrijednost i značenje odlikovanja unutar umirućeg
Reicha se smanjilo, osobito nakon što su kriteriji za njihovo dobivanje bili smanjeni do krajnje
mjere. Sada je to, kako su to Landseri u šali, ali točno govorili, bio slučaj “postroji se za nagrade i sa
sobom ponesi pribor za jelo”. I tako je dodjeljivanje tog Viteškog križa, kojeg je Sepp dobio zajedno
sa svojim suborcem Josefom Rothom, bilo poprilično mali događaj.
On i Roth su 20. travnja pozvani da dođu do stožera. Pokupio ih je amfibijski VW i odvezao do
Monnighofena, malog grada u blizini Mahrisch-Ostraua. Stožer se nalazio na nekoj vrsti male farme
na kojoj je sve bilo užurbano kao u košnici. Teklići i vozila su dolazili i odlazili,
Amfibijsko vozilo kakvo je prevezlo Seppa na dodjelu Viteškog križa.

zapovijedi su izvikivane, i časnici su bili posvuda. Činilo se kako se ubrzano pripremaju za

odlazak. Sepp i Josef su se, u svojim izlizanim odorama i očvrslih lica, osjećali poput svinja u butiku
među uredno odjevenim časnicima. “Bilo bi im dobro malo ležati u govnima”, progunđao je Roth.
“Mogao bih im pokazati dobra mjesta.” Stajali su tamo poput izgubljenih duša sve dok naposljetku
jedan vojnik nije obojici donio posudu s haringom u umaku od rajčice, a onda komad kruha i
konzervu sa zamjenom za kavu. I tako je njihovo dugo čekanje dobro iskorišteno za ugodno punjenje
trbuha, što je ovih dana bio rijedak događaj za Landsere.
Sati su prolazili i njih su dvojica sjedila kod zida farme kad su ih iznenada pozvali iz kuće: “Gdje
su ljudi za Viteški križ?” Narednik je izašao van i pozvao ih s jedva skrivenim sarkazmom: “Jeste li
vi vojnici koji će postati vitezovi? Pukovnik i njegov mač spremni su za svečani ritual.” Polagano su
ustali. “Malo brže, dečki, očekuje nas veliki događaj!” Nekoliko minuta kasnije stajali su u nekoj
vrsti predsoblja i pukovnik s crvenim prugama glavnog stožera na hlačama prišao im je s fasciklom u
rukama, praćen vojnikom s kamerom. Sepp i Josef su nevoljno stali mirno sa svojim puškama na
leđima. “Otpust, gospodo”, obratio im se pukovnik veselo. “Molim vas, nemojte nam zamjeriti na
ovako trivijalnom izgledu ove svečanosti, ali nadam se kako ćete nam zbog trenutnih okolnosti ipak
moći oprostiti. U stvari feldmaršal vam je želio osobno čestitati, ali na žalost nema vremena. Zato ću
vam ja zahvaliti u njegovo ime.” S time je otvorio fascikl i pročitao:
“Stožer Središnje vojne skupine, 20. travnja 1945.
Desetniku Seppu Allerbergeru!
Čast mi je u Fuhrerovo ime dodijeliti vam Viteški križ Željeznog križa i pripadajuću kutiju
dana 20. travnja 1945. Iz izvješća vaših zapovjednika saznao sam kako ste se ponašali kao uzoran
vojnik i iskazali nevjerojatnu hrabrost. Želim vam puno sreće i siguran povratak kući.
Heil Hitler!
General feldmaršal Schorner.”
General Paul Klatt, zapovjednik 3. G. D.

General feldmaršal Ferdinand Schorner.

Čovjek poprilične osobne hrabrosti, bio je zapamćen kao nemilosrdan u provođenju discipline,
iako je to možda bilo zato što je uvijek bio poslan u najteže situacije gdje je njegova odanost
nacističkoj ideologiji osiguravala činjenicu kako će doslovno izvršiti svoje zapovijedi.
Sepp s improviziranim Viteškim križem.

Isti je tekst pročitan ponovno, ali s imenom Josefa Rotha na mjestu Seppovog.
Pukovnik je onda mahnuo vojniku koji je donio dva Viteška križa koji su u stvari bili dva
modificirana Željezna križa druge klase, na složenom komadu šatorskog krila. Časnik je uzeo prvi,
prišao Seppu i pitao: “Perete li vrat, Herr desetniče?” Kad je vidio Seppovo zbunjeno lice dodao je:
“Samo se šalim.” Onda im je stavio križeve i nastavio očinskim glasom: “Uistinu sam ponosan što
vojnike poput vas imamo u našim postrojbama. Čestitam vam i odajem vam priznanje. Nadam se da
ćete preživjeti nadolazeće bitke i sigurno se vratiti vašim obiteljima i civilnim životima.” Nakon toga
se rukovao s njima, dok je fotografova bljeskalica sablasnom svjetlošću osvijetlila prizor. “Kasnije
ćete dobiti prave Viteške križeve, kad se situacija konsolidira, na pravoj ceremoniji s dokumentom
kojeg će potpisati Fuhrer. Ali za sada vam mogu dati ova pisma od feldmaršala. Kao znak njegovo
osobne zahvalnosti sadržavaju njegove potpisane fotografije. A također i potpisanu fotografiju
zapovjednika vaše divizije, generala Klatta.”
Obojica su prepoznala gorčinu u pukovnikovom glasu. Svima je bilo jasno kako je rat izgubljen i
kako ih očekuje konačni slom. “Iz očitih razloga nesumnjivo odmah želite dobiti Fuhrerov poklon
paket.” Dva su vojnika nakon toga donijela dvije kutije za topničko streljivo duge jedan metar, visoke
pedeset centimetara i široke trideset, prepune stvari. S riječima: “Sve najbolje, gospodo”, pukovnik
se okrenuo i nestao kroz vrata. Fotograf se u međuvremenu vratio. “Mogu li vas još jedanput
fotografirati za strane novine?” Nakon toga ih je namjestio u pozu i bljeskalice su još dvaput
zasvijetlile. Prije no što je fotograf otišao Sepp ga je pitao bi li poslao jednu fotografiju kući
njegovim roditeljima. Obećao mu je kako će to učiniti, i tako je uistinu i bilo.
Ceremonija je s time završila. “Gdje da stavimo poklon pakete naših junaka?” zadirkivao ih je
jedan od vojnika. U tom se trenutku pojavio vozač džipa. “Ja ću vas vratiti do vaših ljudi, pa stavite
kutije u moje vozilo.” Dok su vojnici iznosili kutije Sepp je pitao vozača gdje je poštanski ured kako
bi kući poslao pismo. Pod danim okolnostima želio je kući poslati dokuemnte Viteškog križa što je
moguće brže. Nadao se kako će pošta iz stožera imati veće šanse da stigne do njegovih roditelja. Iz
predostrožnosti je upotrijebio dvije koverte. U jednu je stavio potpisane fotografije, a u drugu
dokumente. Kasnije se pokazalo kako su fotografije sigurno stigle, ali koverta s dokumentima se
izgubila.
S njihovim provizornim Viteškim križevima oko vrata odvezli su se natrag do svojih postrojba
gdje su s nestrpljenjem iščekivali njihov dolazak. Sepp nije imao problema s istovarom svoje kutije s
džipa, jer su ga suborci gotovo natjerali da mu pomognu. Kad su se smjestili u bunker skinuli su
poklopac i ugledali konzerve mesa i ribe, schnapps, bocu konjaka, cigare, cigarete, čokoladu i kekse.
U spontanoj orgiji cijeli je sadržaj potrošen, iako je naravno Sepp dobio najveći dio keksa i mesa.
Kao junak dana također je zadržao bocu konjaka i cigare.
Novine su bile opsjednute propagandom i smjesta su iskorištavale ovakve prigode. Seppova su
djela vrijedila više od naslova u lokalnim novinama njegovog rodnog grada, Mittenwalder
Nachrichten. Izdanje od 25. travnja 1945. imalo je naslov:
“Naš alpinistički vojnik kao snajperist.”
“Snajperist Gebirgsjager regimente u odlučnim obrambenim bitkama oko Tise ostvario je
nevjerojatan broj pogodaka. Snajperist 2. satnije, Gebirgsjager iz Berchtesgardenerlanda, 1. travnja
je ustrijelio osamdeset i tri boljševika. Desetnik Sepp Allerberger iz Mittemwalda, koji pripada
drugoj satniji, likvidirao je dvadeset i jednog Sovjeta 2. travnja i dosegao broj od sto pogodaka.
Desetnik Hetzenauer iz Brixena u blizini Kitzbuhla u Tirolu zabilježio je 3. travnja svoj dvjestoti
pogodak. On je najuspješniji snajperist divizije.”
 POGLAVLJE 16

Trenutak kolapsa

Treća Gebirgsjager divizija bila je leđima okrenuta prema njemačkoj granici. Krug se trebao
zatvoriti. Tisućugodišnji Reich izgrađen samo na ponosu rušio se poput kule od karata nakon samo
dvanaest godina. Njemačka je iskrvarila. Svijetu je donijela rat i sada su joj se njezini neprijatelji
približavali sa svih strana. Hitlerova maksima -“Njemačka će ili pobijediti ili umrijeti” - dovela je
nakon Staljingrada do povećanog broja uzaludnih samoubilačkih zapovijedi ili žrtvovanja. Kako je
situacija postajala katastrofalnija to su Hitlerove pristaše u policiji, SS-u i Wehrmachtu imale
odrješenije ruke. Represijom i mobilizacijom posljednjih ljudskih resursa države pokušali su
zaustaviti neizbježan poraz i uništenje. Ali ratni sudovi, Hitlerova mladež, starci i neobučene skrpane
postrojbe nisu mogle odgoditi katastrofu. General Schomer, uvjereni nacionalsocijalist, unaprijeđen
je u čin feldmaršala i naposljetku vrhovnog zapovjednika Wehrmachta zbog svoje nepokolebljive
odlučnosti da mobilizira sve dostupne snage i podvrgne ih strogoj disciplini.
U stvarnosti nije ostalo ništa što bi zaustavilo rastući vrtlog kaosa. Trenutak kolapsa toliko se
približio da ga je bilo nemoguće zaustaviti. Wehrmachtova logistička infrastruktura, komunikacije i
zapovjedni lanac srušili su se poput spaljene kuće. Stanovnici okupiranih područja ustali su protiv
Nijemaca u nekontroliranom broju, i broj stravičnih djela se približavanjem nasilnog kraja povećao
na obje strane.
Ophodnje policajaca, vojnih policajaca i Waffen SS-a formirane su u pokušaju vraćanja vojne
discipline i uvođenja reda u opći kaos. Rezultat toga bila je opća brutalnost. Nakon suđenja koja su
trajala samo nekoliko minuta vojnici bez papira su osuđivani na smrt i istog trena obješeni ili
strijeljani, unatoč činjenici što u kaosu posljednjih mjeseci rata nije postojala nikakva birokracija
koja bi ljudima koji su izgubili papire u akciji izdala zamjenske dokumente. I tako su se njemački
vojnici često susretali s nepravednim i nasilnim krajem od ruku vlastitih suboraca. Civili su ubijani
čak i s manje obzirnosti, iako su pratili pojedine postrojbe kao ispomoć i sluge tijekom rata.
Neutemeljene optužbe za subverziju ili suradnju s partizanima rezultirale su brojnim smrtnim kaznama
donesenima na ratnim sudovima.
Iako je smrt postala Seppov svakodnevni pratilac, jedan takav incident imao je snažan učinak na
njega. Gotovo u isto vrijeme kad je stigao u Rusiju, u kasno ljeto 1943. mlada Ukrajinka počela je
pratiti Gebirgsjager regimentu 144. Stara dvadeset i dvije godine Olga je bila ljubavnica
administracijskog časnika. U dodatak grijanju njegovog kreveta, također je obavljala korisne poslove
za osoblje regimente, uključujući prevođenje. Bila je jednostavna, zabavna žena čija je jedina
ambicija bila preživjeti ta katastrofalna vremena. Na nikakav način nije bila povezana s partizanima.
Bila je jednostavno sretna što se mogla maknuti od ograničenosti i zadrtosti svog sela i nadala se
kako će negdje na zapadu pronaći bolji život kad rat završi. Časnik s kojim je Olga bila bio je
predmet zavisti zbog svoje prekrasne djevojke, a i Sepp ju je ponekad znao čeznutljivo pogledati.
Nikad nije saznao je li to bio rezultat zlobne prijave nekog ljubomornog vojnika, ili samovolje
Waffen SS ophodnje koja ju je odvukla s položaja regimente, ali Sepp je svjedočio njezinom uhićenju
i pogubljenju samo deset minuta kasnije po navodnoj optužbi suradnje s partizanima. Pokušaj nekih
vojnika da joj kažu nešto u prilog bio je uzaludan i upozoreni su jakim prijetnjama. Seppa je obuzeo
bespomoćni bijes kad je vidio kako administrativni časnik, njezin ljubavnik, nije učinio ništa kako bi
ju spasio, unatoč njezinom preklinjanju. Činilo se kako je gotovo sretan što je se može riješiti. Bilo je
poznato da je oženjen i najvjerojatnije se bojao kako će njegova afera postati poznata izvan regimente
ako se pobuni. I Olga je odvučena pod drvo i stavljena na kamion zajedno s nekim civilima. Oko
vrata su im vezali kabele koje su onda zakačili za grane iznad njih. Zapanjena, sirota je djevojka
samo stajala i tiho jecala dok je pogledom tražila svog ljubavnika još se uvijek nadajući spasu. Ali
dobri gospodin časnik elegantno je odjebao i nitko ga nije mogao pronaći. Kad su svi kabeli
učvršćeni SS-ovac u stražnjem dijelu kamiona rukom je udario po krovu kabine i kamion je krenuo.
Vrištanje osuđenih postalo je grgljanje i krkljanje dok su jedan po jedan padali s kamiona. Poput crva
na udici, njihova su se tijela grčila u očajničkoj borbi za život. Ovisno o tome koliko ih je kabel
davio toliko su im jezici ispadali iz usta, ili su im oči izgledale kao da će iskočiti iz duplji. Olgini
samrtni grčevi trajali su nekoliko minuta. Dok su SS-ovci izgledali kao da uživaju u prizoru, vojnici
su se zgađeno okrenuli jako mrmljajući u znak protivljenja. Sepp se morao kontrolirati kako ne bi

U društvu mlade Ruskinje 1943. godine.

izgubio živce. Ipak, nekoliko dana kasnije incident je postao samo još jedna epizoda, poput
mnogih drugih u ovom besmislenom ratu.
Regimenta se sada povukla u blizini Mahrisch-Ostraua, dok je sovjetska bojišnica stigla do
Brunna. U međuvremenu Rusi su ušli u Berlin. Više nije bilo moguće govoriti o otporu pod
koordiniranim i učinkovitim zapovjedništvom. Ovisno o organizaciji, opremi, iskustvu i
zapovjedništvu Wehrmacht se raspao na više ili manje učinkovite džepove otpora. 3. Gebirgsjager
divizija bila je među onima koji su se držali zajedno i nastavili su s otporom. Ali kraj je bio blizu.
Bezbrojne izbjeglice kretale su se prema zapadu, blokirajući putove i ceste.
Vojnici su se borili s onime što im je ostalo na raspolaganju. Jedna od gorkih ironija tih
posljednjih tjedana rata bila je činjenica što se na bojišnici iznenada pojavilo oružje i oprema o
kojima su Landseri prije samo mogli sanjati. Satnija Waffen SS-ovih snajperista poslana je kao
potpora tijekom jednog od posljednjih napada za koje su vojnici mobilizirali svoje snage. Sepp nije
mogao vjerovati svojim očima kad je vidio njihovu opremu. Preko svojih odora su nosili posebne
kamuflažne jakne s kapuljačama, imali kamuflažu za šljemove, pa čak i veo koji se mogao zakačiti na
prednju stranu šljema kako bi sakrio lice. Njihova kamuflažna mreža bila je izrađena od zelenog
materijala. Na njega je bila pričvršćena bajuneta koja se mogla staviti na K98 i vrlo praktičan
komplet alata. Svaki je imao poluautomatski Model 43 s optikom s četverostrukim povećanjem.
Dvojica su čak imala najnoviji automatski Sturmgewehr Model 44, opremljen istom optikom kao
poluautomatska puška. Ali postrojba se sastojala samo od mladića starih oko šesnaest godina koji su
pozvani tek prije nekoliko tjedana. Nakon dvotjednog tečaja oni su formirali “borbenu elitu
Wehrmachta”, koja će se sada baciti na neprijatelja divljačkom odlučnošću i vjerom u svoju
nepobjedivost. Poručnik u ranim dvadesetima bio je zapovjednik te postrojbe od četrdeset ljudi.
Sepp je primijetio očitu okrutnost časnika, i nije bilo sumnje kako mu životi njegovih ljudi znače vrlo
malo. Kad su odmarširali i nestali u oluji Sepp je samo mogao pomisliti: “Jadnici!”
Divizija se probila do Olmutza. U međuvremenu tvornica glasina radila je punom parom. “Berlin
je okupiran”, govorilo se,

Ukrajinka Olga, pogubljena 1945.

“Fuhrer je mrtav, Njemačka je pred predajom.” Unatoč tome divizija se nastavila hrabro boriti. A
onda, 8. svibnja 1945. Rusi su se iznenada povukli na svoje položaje i prestali s paljbom.
Neprijateljski zrakoplov bacio je gomile tiskanih letaka koji su javljali o njemačkoj bezuvjetnoj
predaji i pozivali Wehrmacht da odbaci oružje i preda se. Posljednji zapovjednik 3. GD, general
Klatt, nije želio svoje ljude predati Rusima, s pravom strahujući za njihovu sudbinu. U večer 9.
svibnja posljednja zapovijed Wehrmachtovog Glavnog stožera stigla je radijem do divizije:

“Pripadnicima svih postrojba na jugoistočnoj i istočnoj bojišnici zapovjeđeno je da prekinu

paljbu. Pobuna Čeha u Bohmenu i Mahrenu može se kositi s uvjetima kapitulacije i mogla bi
onemogućiti naše komunikacije u ovom području. Glavni stožer nije dobio izvješća od borbenih
skupina Lohr, Rendulic i Schomer ... Oružje je u ponoć položeno na svim bojišnicama. Po zapovijedi
admirala (Donitz) Wehrmacht je prekinuo ovu uzaludnu borbu. Junačka borba koja je trajala gotovo
šest godina došla je kraju. Donijela nam je velike pobjede, ali također i teške poraze. Wehrmacht je
na kraju poražen zbog brojčane superiornosti neprijatelja. Njemački su vojnici s ponosom postigli
brojne velike stvari za svoj narod i ostali su odani svojoj prisezi. Domovina im je do samog kraja
svim silama pružala potporu ... Čak ni neprijatelj ne može negirati poštovanje prema djelima i
žrtvama njemačkih vojnika na tlu,
Nacističke parole još nisu uklonjene.

moru i u zraku. Zbog toga svaki vojnik može časno i ponosno odložiti oružje... U ovom trenutku
Wehrmacht misli na one suborce koji su pali. Naši mrtvi obvezuju nas na bezuvjetnu odanost,
poslušnost i disciplinu prema Domovini koja krvari iz bezbrojnih rana.”
Časnici su ovu zapovijed pročitali jadnim ostacima svojih bojni i satnija. Pogledali su izmučena i
očvrsnula lica nesigurna u često stravičnu budućnost.
General Klatt je odlučio sve vojnike otpustiti od njihove prisege i pružiti im šansu da sami
pokušaju doći do kuće. To je bilo lakše reći nego učiniti. Uz nekontrolirane pukotine u njemačkoj
bojišnici kroz koje su prolazile sovjetske postrojbe tu je također bio i problem čeških ustanika u
njihovoj pozadini. Unatoč tome što su sve ceste bile blokirane izbjeglicama, većina je vojnika
odlučila pokušati doći do američkih položaja uz rijeku Vltavu koristeći bilo kakvo vozilo do kojeg su
mogli doći. Ali Sepp je sumnjao kako će na taj način uspjeti izbjeći rusko zarobljeništvo i odlučio je
sa suborcem Peterom Gollupom, koji je u postrojbi bio samo nekoliko tjedana, prijeći u Austriju.
Trebat će prijeći dvjesto pedeset kilometara neprijateljskog teritorija, ali Sepp je imao dosta iskustva
u korištenju kompasa i nečujnom kretanju. Kako bi smanjili rizik od zarobljeništva morali su činiti
sve što su mogli kako bi izbjegli sukob. To je oružje dugog dometa poput Seppove puške sa
teleskopskim nišanom činilo suvišnim. U dodatak tome, bilo je jasno kako će ga zadržavanje
snajperske puške dovesti u veliku opasnost ako ga uhvate - sudbina uhvaćenih vojnika identificiranih
kao snajperisti bila je jako dobro poznata. Zbog toga je nevoljko shvatio kako će morati uništiti svoje
oružje i umjesto njega ovisiti o pištolju i MP 40. Otišao je do tenka koji je stajao u blizini, s brojnim
Landserima koji su sjedili na njemu spremni za proboj na zapad. “Čekaj malo”, rekao je vozaču koji
je virio iz kupole. “Želim svoju pušku staviti pod tvoje gusjenice kako bih ju u potpunosti uništio.”
Gurnuo je kundak pod lijevu gusjenicu i mahnuo vozaču. “U redu, možeš krenuti.” Motor je zagrmio u
život i tenk je krenuo naprijed. Gusjenica je nagazila kundak puške. Drvo se razletjelo i metal je
zaškripao po metalu. Uz tupi prasak pukla je optika teleskopskog nišana. Onda je puška u potpunosti
nestala ispod njegovih gusjenica. Nekoliko sekunda kasnije gomila smrskanih dijelova pojavila se iza
tenka. Iako je njegovo oružje bilo samo alat, to je za njega ipak bio težak trenutak.
 Uz nekolicinu izuzetaka svi njemački snajperisti uništili su svoje oružje ili na kraju rata ili prije
no što su uhvaćeni, i iz tog su razloga originalne snajperske puške danas toliko rijetke.

Komplet alata uz bajunetu, postaje standardna oprema tek krajem rata.

Povlačenje kroz Slovačku, Poljsku i Češku zadnjih dana rata.

Sepp je sa žaljenjem gledao ostatke svoje puške i iz njegovog ga je sanjarenja naglo probudila
grmljavina glasa pored uha. “Pozor, pozor - ovo je glas Pan-njemačkog radija.” Sepp se okrenuo.
Pored njega je opet stajao brkati Viking. “Zahvaljujući svojoj unaprijed određenoj strategiji Fuhrer je
došao do svog cilja ujedinjenja svojih istočnih postrojba s onima na zapadu kako bi formirao moćnu
vojnu formaciju. Nakon jakih borbi, te su postrojbe uspjele dovesti svoje boljševičke neprijatelje do
prijestolnice. Ovdje će ih Fuhrer dovršiti hitcem u koljeno, uz potporu Reichs-idiota Himmlera i
propagandne njuške Goebbelsa. Sieg Heil, dosta nam je.” Čak i u trenutnoj sumornoj situaciji očito
neuništivi stožerni narednik definitivno nije izgubio svoj vrckavi smisao za humor. Potapšao je Seppa
po leđima i kimnuo prema smrskanoj pušci i dodao: “Nemoj to primati toliko teško, stari moj. Sada
su tvoje šanse da se čitav vratiš kući puno veće. I nemoj pratiti mase kad budeš pišao. Pa, uživaj u
miru, ako uspiješ.” I nakon toga se okrenuo i poput duha nestao u raslinju.
Sepp i Peter su se na najbolji mogući način pripremili za svoj dugi marš, ali unatoč njihovom
trudu nisu mogli doći do hrane. Ipak, cijelo područje lijevo i desno od ceste bilo je posuto stvarima
izbjeglica, odbačenima ili ostavljenima, i Sepp i njegov suborac su iz toga izvukli stvari koje su
mogli lako nositi i koje će putom moći zamijeniti za hranu: razne posude, mlinac za kavu, dva para
elegantnih ženskih cipela - odlučili su ponijeti cipele zbog neizbježne ženske taštine!
Samo se nekolicina postrojba predala kako su Rusi zahtijevali, većina je odlučila pokušati bijeg
na zapad. Sovjeti su radi toga 10. svibnja nastavili svoju ofanzivu, s masovnim tenkovskim i
zrakoplovnim napadima na miješane konvoje izbjeglica i vojnih postrojba koje su ispunjavale ceste.
Lovački zrakoplovi pucali su čak i na najmanje konvoje izbjeglica i vojnika. Sepp i njegov suborac
zbog toga su odlučili marširati noću, a skrivati se danju. Druge noći, dok su još uvijek bili u
njemačkom dijelu Sudeta, pronašli su usamljenu farmu. Slabašna svjetlost izlazila je kroz jedan
prozor prekriven zavjesom. Već su jako ogladnjeli i nadali su se kako će napokon moći dobiti nešto
hrane od seljaka. Oprezno su se približili i pokucali na prozor. Zavjesa je pomaknuta u stranu i
pojavio se pedesetogodišnji muškarac sa svijećom u ruci. Kad je ugledao dva vojnika otvorio je
prozor i na slabom njemačkom pitao što žele. Sepp je smjesta shvatio kako se radi o Čehu i
instinktivno je ustuknuo u tamu, ali njihova je glad bila tolika da je njegov neiskusni suborac
zaboravio na oprez i ponudio zamijeniti par cipela za nešto hrane. Čeh je pristao na zamjenu, uzeo
cipele i rekao: “Ruski vojnik gore, psst. Čekajte, dođem za nekoliko minuta.” I nakon toga je nestao.
Iako u to vrijeme nije znao za brutalno protjerivanje sudetskih Nijemaca od strane Čeha, Sepp je
odjednom postao jako sumnjičav, jer je kroz prozor na zidu mogao vidjeti uokvireni njemački tekst i
njemački kalendar za 1944. Što je Čeh radio u njemačkoj kući? Zašto je ruski vojnik mimo spavao na
katu? Laktom je gurnuo Petera i prošaptao: “Čovječe, ovo smrdi! Zaboravi na cipele, idemo.” Nakon
toga je povukao suborca od prozora. Ali Peter je rekao: “Ne, ne želim u to vjerovati”, i istrgnuo se iz
Seppove ruke. Sepp ga je pustio i i odjurio do

Kolodvor prepun odbačenih stvari izbjeglica nakon zračnog napada.

šume iz koje su došli i prosiktao: “Dođi, budalo, prije no što te srede.” Njegova odlučnost za
bijeg uznemirila je Petera, koji je, nakon što je još jednom pogledao prozor, krenuo za njim. Sepp je
bio udaljen trideset metara i tama ga je već progutala, ali njegov je suborac jedva prešao deset
metara kad se Čeh pojavio na prozoru s MP 40 u rukama i otvorio vatru. Čim je ugledao strojnicu
Peter je pojurio prema šumi. Sepp se okrenuo na prvi rafal i zgrabio svoju strojnicu dok je njegov
suborac jurio prema njemu. Peter je onda pao kao gromom pogođen, i Sepp je otvorio vatru. Staklo
se razbilo i drveni okvir prozora se razletio, i iako nije pogodio Čeha ovaj je nestao s prozora i više
nije pucao. Sepp je pognut odjurio do suborca i odvukao ga u sigurnost šume, cijelo vrijeme
očekujući da naoružani ljudi izađu iz kuće. Ali sve je ostalo mimo kao na groblju. Spustio je Petera
čim su stigli do prvog grmlja i okrenuo na trbuh. Peter je zajecao. Sepp je popipao njegovu odoru i
otkrio da je mokra od krvi. Kad ga je ponovno okrenuo na leđa već se onesvijestio, a kroz nekoliko je
minuta bio mrtav.
Sepp je cijelo ovo vrijeme krajičkom oka promatrao kuću, ali još uvijek nije bilo nikakvih
znakova života. Pobjegao je čim je Peter umro i orijentirao se po zvijezdi sjevemjači i svom malo
džepnom kompasu. Sada kada je bio sam trebao je biti posebno oprezan, jer je čuo kako su češki
partizani počeli nositi njemačke odore kako bi izmamili neprijatelje iz skrovišta. Sepp se radi toga
skrivao od malih skupina ljudi u njemačkim odorama koje su prolazile pored njega, osobito kad se
skrivao tijekom dana. Dok je tražio skrovište drugog dana bijega iznenada je u blizini čuo njemačke
glasove. Krenuo je u njihovom pravcu i ugledao malu skupinu ljudi iz topničke regimente njegove
vlastite divizije. Oprezno im se javio i onda ustao iz svog skrovišta. Prije no što se uspio predstaviti
jedan od njih ga je prepoznao: “To je Sepp Allerberger, snajperist s brojnim pogodcima upisanima uz
njegovo ime. Dobio je zlatnu snajpersku značku i Viteški križ.” Skupina se sastojala od dvanaest
vojnika koje je vodio kuhar regimente, stožerni narednik po imenu Viermaier. Nakon spomena
Seppovog imena uslijedila je diskusija trebaju li ga povesti sa sobom. Učinkovitost nacističke
propagande sada je radila protiv njega, jer je bilo puno novinskih članaka o njemačkim snajperistima
koji su na veličanstven način opisivali njihove pothvate, a i objavljene su fotografije mnogih. Sepp je
osobito često bio tema tih priča. Bilo je prilično vjerojatno da Česi i Rusi znaju njegovo ime i kako
izgleda i sigurno ga traže. I tako se većina Landsera bojala jake kazne ako ih uhvate u društvu toliko
zloglasnog snajperista. Seppu nije bilo ugodno radi toga i želio je krenuti svojim putom, ali stožerni
narednik je naposljetku lupio nogom o tlo i prekinuo diskusiju rekavši kako će Sepp ići s njima. Ali
uvijek je morao ići na kraju kolone kao zaštitnica, i četiri je dana putovao s njima, trudeći se da ih što
manje podsjeća na svoje prisustvo.
Osjećajući se sigurno u toliko velikoj skupini Landseri su radije putovali danju nego pod okriljem
noći. Četvrtog su dana pronašli mrtvog Čeha. Krv na njegovim prsima još se nije osušila, znači umro
je nedavno. Znatiželjni, ali nervozni, stajali su oko njega i nagađali što se moglo dogoditi. Onda je
leš iznenada otvorio oči. Prsa su mu se podignula i iz glasan pisak iz usta mu je izletjela gruda krvi. U
istom je trenutku sjeo, zgrabio MP 40 koja je ležala pored njega i pritisnuo okidač. Vojnici su se
raštrkali u svim smjerovima i bacili na tlo. Metci su bezopasno zviždali visoko iznad njih, i samo
nekoliko sekunda kasnije Čeh je pao mrtav i ostatak njegovog okvira ispraznio se u nebo. Sada su
vojnici bili potpuno oprezni, jer nije bilo vjerojatno kako je partizan bio sam.
U tom su ih trenutku još tri Landsera pozvala iz grmlja udaljenog nekih pedeset metara: “Ne
pucajte, prijatelji! Mi smo vojnici iz 144. regimente, 3. Gebirgsjager divizija.” Sepp ih je prepoznao
kao vojnike iz osoblja regimente - jedan je bio fotograf regimente, drugi službeni vojni umjetnik, a
treći je bio činovnik po imenu Schmidt, zvan “Schmidtle”, zbog svog niskog rasta. Sepp je osobito
dobro poznavao fotografa koji je dokumentirao velik broj njegovih misija. Njih trojica se nisu bojala
biti sa Seppom u čijem su se društvu osjećali samouvjereno i sigurno, i Seppu je bilo drago što može
pobjeći od prezira topnika, pa su njih četvorica odlučila poći svojim putom. Budući su i fotograf i
Schmidtle imali kompase Sepp je svojeg dao topniku po imenu Thiermaier za pola konzerve mesa.
Nakon incidenta s umirućim Čehom svi su se što je moguće prije željeli udaljiti od tog mjesta, i nakon
što je fotograf snimio fotografiju za rastanak jedni su drugima poželjeli sreću i rastali su se. Topnici
su nastavili svojim putom na suncu, dok je Sepp potražio sigurno mjesto na kojem će se on i njegova
tri nova suputnika moći sakriti do noći.
 Nije prošlo ni petnaest minuta, a u blizini su začuli jaku pucnjavu. Sepp je odlučio izvidjeti
situaciju i oprezno se kretao kroz raslinje u smjeru zvuka. Nakon što je prešao oko kilometar ugledao
je topnike u jakoj borbi s češkim partizanima. Sedam Landsera ležalo je na zemlji, očito mrtvi. Cijela
je situacija izgledala beznadno. Sepp nije vidio mogućnost da on i njegova tri suputnika pomognu,
budući bi to samo ugrozilo njihove živote, pa se vratio do njihovog skrovišta. Nakon što je opisao što
je vidio svi su odlučili potražiti novo skrovište i otišli su.
Danima su marširali noću i skrivali se danju, uvijek prema sjeverozapadu. Izbjegavali su kuće i
sela, a također su pokušavali izbjeći

Većina topnika sa slike bit će mrtva kratko nakon nastanka fotografije.

otvorene ceste i putove. Ali imali su jedan problem: umjetnik je bio ranjen u desnu ruku u ranijem
sukobu s češkim partizanima i kako ju nisu mogli propisno obraditi rana se upalila. Dobio je laganu
temperaturu i rana se za nekoliko dana zagnojila i počela stravično zaudarati: kad god su naišli na
vodu pokušali su ju očistiti i oprati zavoj prije no što su ga vratili natrag. Više nisu imali ništa za
jelo, ali nastavili su žvakati lišće breze, kiselicu i maslačak i piti vodu pomiješanu s tabletama
saharina koje je Schmidtle imao u maloj zalihi.
U zoru petnaestog dana njihovog marša tražili su skrovište uz obalu bistrog potoka. Upravo su se
pobrinuli za ranu svog suborca kad su čuli brujanje nekoliko vozila. Sepp je ostavio ostale i otišao
provjeriti o čemu se radi. Nakon petsto metara došao je do ceste upravo u trenutku kad su prošla
četiri Mercedes kamiona s SS registracijama. Iza su se nalazili nenaoružani Landseri. Sepp je
instinktivno skočio u zaštitu raslinja. Pretpostavio je kako se radi o dijelu teritorija kojeg još uvijek
drže fanatični SS-ovci koji nisu prihvatili kraj rata i još uvijek
 Bjegunci se danju skrivaju, a kreću noću.

sakupljaju Landsere u bijegu kako bi nad njima proveli svoju nemilosrdnu pravdu.
U sumrak su on i njegovi suputnici napustili svoje skrovište i oprezno nastavili put. Po njihovim
su proračunima sada trebali biti blizu teritorija Reicha. Kad su krenuli Sepp je pretpostavio kako
treba prijeći nekih dvjesto pedeset kilometara, i uzevši u obzir njihovu iscrpljenost i prosječan noćni
marš od oko petnaest kilometara, u najboljem slučaju, izračunao je kako će im do granice trebati oko
dvadeset noći.
Sat kasnije došli su do farme. Žena je u dvorištu slagala alat. Dok su se ostali skrivali u travi
fotograf je otišao porazgovarati s njom. Nekoliko sekundi kasnije uzbuđeno je mahnuo suborcima.
“Dečki, uspjeli smo, uskoro smo kod kuće. Već smo dvadeset kilometara unutar Austrije. Ameri su
bili ovdje, ali Ivani su dovoljno daleko da nas mogu
Konačno u Austriji!

poljubiti u dupe.” Žena ih je srdačno dočekala i pozvala da uđu, gdje je s njima podijelila hranu i
pobrinula se za umjetnikovu ruku. Uz krumpir i prvo proljetno povrće iz njezinog vrta ponudila im je
svježi jogurt i sok od jabuke. Nakon mjeseci gladovanja ovo je bilo poput nektara i ambrozije.
Osjećali su se sigurno i jeli sve dok nisu pomislili kako će im trbusi puknuti.
Poput stotina tisuća majki, ova je seljanka platila krvavu ideološku borbu na Istočnoj bojišnici
životima njezina dva sina. Kad je izvadila odjeću njezine djece kako bi se Sepp i njegovi suputnici
preodjenuli niz obraze su joj potekle suze. Landseri su sa zahvalnošću uzeli odjeću. Onda su se oprali
i otišli na spavanje u prave krevete. Koliko su se mogli sjetiti to je bilo po prvi puta u više mjeseci.
Nakon doručka, opet s jogurtom i sokom od jabuke, seljanka im je pokazala put kojim trebaju ići
kako bi stigli do susjednog sela, i

Od seljanke dobivaju odjeću njezinih poginulih sinova.

srdačno su joj zahvalili pri odlasku. Mahnula je za njima i jedva uspjela zadržati suze.
Najvjerojatnije se pitala zašto njezini sinovi nisu mogli biti među vojnicima koji su se vraćali kući.
Odmorni i siti, vojnici su se osjećali prepuni energije. Dobro raspoloženi, sada su putovali danju
i otvorenim cestama. Zakopali su oružje na rubu polja u nadi kako će se, budući su nenaoružani,
Amerikanci, ako ih uhvate, prema njima odnositi pošteno. Šalili su se i pričali o svojim željama dok
su se počinjali veseliti mirnom civilnom životu. Schmidtle je onda iznenada rekao: “Dečki, čekajte
malo. Naš će povratak biti dočekan fanfarama. Dupe će mi se razletjeti ako ne prdnem!” Lice mu je
poprimilo koncentriran izraz, ali umjesto da prdne čuo se stravičan grgljavi zvuk. Njegovo veselo
lice odjednom se pretvorilo u masku gađenja i iz njegovih se hlača osjetio užasan smrad. Probavni
mu sustav očito nije dobro podnio naglo uvođenje stvari kao što su jogurt i sok od jabuke. Njegova tri
suputnika jedva su ostala na nogama koliko su se
 S užitkom hodaju u civilu po poznatom tlu.

Nadomak Salzburga 25. 5. 1945.

smijali dok je Schmidtle poskakivao u svojim usranim hlačama. Ali njegova nelagoda barem ih je
naučila da se odupru nagonu da prdnu, što je bila dobra ideja, budući su cijelog dana neprekidno
trebali prekidati marš kako bi netko od njih odjurio u grmlje. Schmidtleov organizacijski genij spasio
ga je od hodanja u usranim hlačama, jer je negdje usput pronašao nekoliko pari svilenih ženskih
gaćica koje je namjeravao odnijeti kući zaručnici, i odlučio je navući jedne kad je oprao hlače u
potoku i sušio ih. Fotograf je rekao: “Nemoj čučnuti nigdje blizu mene ako misliš srati dok nosiš te
gaće. Ako vidim tvoje golo dupe i to seksi donje rublje možda se zaboravim!” Svi su se grohotom
nasmijali.
Poslijepodne su stigli do malog sela koje im je seljanka opisala. Razgovarali su dok su hodali
glavnom cestom i odjednom se skamenili kad su ispred vidjeli gužvu. Niti pedeset metara ispred njih
američki vojnici stajali su oko velike skupine zarobljenih Landsera. Dok su stajali tamo i na trenutak
razmišljali o bijegu ili predaji, jedan od američkih

Američka puška Garand M1 koju je Sepp zamijetio prilikom zarobljavanja.

vojnika ih je primijetio. S ramena je skinuo nešto slično poluautomatskoj snajperskoj pušci,

nanišanio prema njima i viknuo: “Gore ruke, dečki! Ne mičite se. Rat je gotov, Švabe. Vaš kurvin sin
Hitler je mrtav. Vas usrani Fiihrer više vam ne može pomoći. Dođite ovamo. Ruke gore i polako.”
Iako je sve što su razumjeli bilo nešto o “podignutim rukama”, “Hitleru” i “usranom Fuhreru”, Sepp
je bio pametan i nije čak ni trepnuo. Vojnik ih je u trenu mogao ustrijeliti. Sada se činilo kako je rat
napokon završio. Oprezno su podigli ruke i krenuli prema vojniku. Dok su ih pretresali Sepp je bacio
svoje profesionalno oko na američku snajpersku pušku. Bila je tehnički čvrste i masivne konstrukcije,
ali bio je iznenađen što je njezina optika bila postavljena desno.
Drugi ih je vojnik gurnuo kako bi se pridružili zarobljenicima. “Sjedajte tamo i nadajte se boljim
vremenima”, rekao je i cinično se nasmiješio. “Mislim kako vas u Rusiji očekuje dug odmor.”
Značenje njegovih riječi pogodilo ih je poput groma. Umjetnik je prošaptao: “Do vraga, sranje -
predat će nas Ivanima. Moramo pobjeći ili smo nadrapali.” U tom su se trenutku američki džip i dva
Mercedes kamiona s SS registracijama i SS vojnicima za upravljačima, pojavila na cesti i zaustavila
ispred zarobljenika. Najbliži Landseri natjerani su u kamione i onda su opet odvezeni. “Sretan put,
jebeni arijevski junaci”, viknuo je jedan od vojnika za njima. Sepp se iznenada sjetio SS-ovih
kamiona koje je vidio prije dva dana: prevozili su zarobljenike Rusima.
Sepp je pogledao oko sebe. Njihovi stražari nisu bili osobito pažljivi, jer je većina zarobljenika
bila previše iscrpljena i pomirila se sa zarobljeništvom. Očito nisu znali ništa o njihovom izručenju
Rusiji. Iza Seppa i njegovih suputnika nalazio se metar visok zid, a iza njega padina grmlja, uska
dolina u dnu i onda gusta šuma - idealan zaklon za bijeg. Pažljivo šapćući složili su se kako moraju
nestati prije dolaska idućih kamiona. Dok su Sepp, umjetnik i fotograf bili definitivno spremni na
rizik, Schmidtle je u početku oklijevao jer nije vjerovao kako će ih uistinu predati Rusima. Ali
dogovorili su redoslijed kojim će pokušati pobjeći: ranjeni umjetnik prvi, onda fotograf, pa
Schmidtle i na kraju Sepp. Adrenalin je kolao njihovim venama, srca su im luđački lupala. Još su
jednom morali riskirati živote kako bi preživjeli. Kad su se na

U krugu obitelji 5. 6. 1945.

vidiku pojavila tri kamiona iskoristili su tu prigodu za bijeg. Umjetnik i fotograf su neprimijećeni
nestali preko zida. Ali kad je Sepp pozvao Schmidtlea, on je odbio: “Sranje, ja ću čekati. Više neću
riskirati dupe. Ameri nas sigurno neće predati Ivanima.” Svi Seppovi napori da ga uvjeri su propali.
Kamioni su se sve više približavali i ukoliko je namjeravao pobjeći bilo je vrijeme da krene.
Preostalo mu je samo nekoliko sekundi. “Onda nemoj ići, babo jedna”, prosiktao je na činovnika.
“Čekat ćemo te na rubu šume pola sata.” Sepp je onda skočio preko zida, upravo u trenutku kad su
zaškripale kočnice kamiona. Nekoliko minuta kasnije u šumi se sastao sa svoja dva suborca, ali pola
sata je prošlo bez da se Schmidle pojavio. Na kraju će se šest godina kasnije vratiti iz ruskih rudnika
olova u Karagandi kao bolestan i slomljen čovjek.
Sepp i njegovi suputnici marširali su prema zapadu. Još su se uvijek kretali danju, ali sada su bili
puno oprezniji radi američkih ophodnja. Jednom su prigodom išli putom zaraslim u raslinje kako bi
obišli malo selo i dobro se prestrašili kad su ih napali likovi odjeveni u prugasta odijela, mršavi
poput kostura. Uslijedila je jaka tučnjava, ali njihovi su napadači na sreću bili preslabi tako da su se
mogli obraniti od ozbiljnijih ozljeda, stajali su jedan drugome okrenuti leđima i udarali izgladnjela
tijela i lica. Ipak, tijekom tuče brojne ruke njihovih napadača oduzele su im ono malo stvari koje su
nosili. A onda, iznenadno kao što je i počela, neobična je epizoda završila. Poput duhova, njihovi su
napadači iščezli u grmlju. Tri su suborca stajala bez daha i zbunjeni, u potrazi za objašnjenjem tko su
bili njihovi neobični napadači. Naposljetku su se složili kako su to sigurno mentalno poremećeni
stanovnici ludnice. Sepp je tek nekoliko mjeseci kasnije shvatio kako se radilo o bivšim zatočenicima
koncentracijskog logora koji su pobjegli čuvarima i pljačkali su u okolini. Kad je naposljetku saznao
za svu stravu njemačkih koncentracijskih logora njegovi osjećaji o napadu postali su neobična
mješavina grižnje savjesti i sigurnosti u njegovo pravo da se brani.
Idućeg su dana stigli u grad Linz, koji se, činilo se, sastojao samo od izbjeglica. Ovdje su si
uspjeli pronaći mjesto u prepunom Opel Blitz kamionu, ali nakon što su se od grada udaljili nekoliko
kilometara naišli su na američku blokadu ceste. Svi su putnici poredani uz rub ceste i pretraženi -
ovoga puta puno temeljitije. Amerikanci su zadržali sve što su mogli upotrijebiti kao suvenir. Po
zapovijedi ogorčenog dočasnika svi su muškarci morali pokazati prsa kako bi vojnici mogli
provjeriti ima li netko ispod desne ruke tetovažu SS-a. Onda su morali sjesti uz cestu i čekati. Ostatak
dana svi muškarci koji su bili u godinama za vojnu službu bili su zaustavljeni, pretraženi i onda im je
zapovjeđeno neka se pridruže ostalima koji su već čekali. Navečer je cijela skupina, koja je sada
brojila više od stotinu, ukrcana na kamione i vraćena na željezničku postaju u Linzu, gdje su natjerani
u vagone za stoku i iste noći prevezeni do zarobljeničkog kampa u Mauerkirchenu. Deseci tisuća
bivših vojnika ovdje su bili prisiljeni na spavanje pod vedrim nebom. Amerikanci su u međuvremenu
shvatili kako je nemoguće opskrbiti toliki broj ljudi, pa su samo dva dana kasnije počeli puštati
ranjenike koji su mogli hodati. Ta je cijela situacija bila toliko zbrkana da su Sepp i fotograf, koji su
se pretvarali kako su došli iz istog sela, pušteni s ranjenim umjetnikom kako bi se brinuli za njega.
Iz Mauerkirchena su kamionom prevezeni do Garmisch-Parten-kirchena i iskrcani na željezničkoj
postaji. Bili su slobodni! Njihovi su životi ponovno pripadali samo njima, čak i ako to u tom trenutku
još nisu mogli shvatiti. Njihov je prvi prioritet bio smjestiti umjetnika u bolnicu, i nakon što su to
obavili mogli su krenuti vlastitim domovima. Gledali su kako prepun vlak napušta postaju s ljudima
koji su stajali na krovovima i stubama vagona. Sepp je razrogačio oči. Na vrhu posljednjeg vagona
sjedio je Viking! Ostao je bez riječi kad su se istovremeno ugledali. Viking mu je mahnuo, a onda
stavio desnu ruku na svoju kapu - koja je još uvijek, prilično iznenađujuće, na sebi imala znamen
runolista - i uputio mu posljednji vojnički pozdrav. Sepp je instinktivno učinio isto i gledao sve dok
vlak nije nestao s vidika. Sepp više nikada nije vidio Vikinga, ali ga nikada nije ni zaboravio.
Nekoliko sati kasnije stajao je pred kućom svojih roditelja u malom selu u blizini Mittenwalda.
Kuće su izgledale mirno kao da su prespavale cijeli rat. Bio je 5. lipnja 1945. Sepp Allerberger
preživio je pakao gotovo neozlijeđen - tjelesno. Ali njegovo će srce do kraja njegovog života ostati
kao od kamena i prepuno ožiljaka. Ratna sjećanja nikada ga neće napustiti.
 Epilog

Iza planina se pojavila prva svjetlost novoga dana. Sepp se vratio iz mračnih sjećanja i otkrio
kako drži desni kažiprst koji je tolikim neprijateljima donio smrt. Postavio si je ista pitanja koja si je
postavio već bezbroj puta. Je li to što je činio bilo pravedno? Je li postojala neka razlika između
njegove borbe za preživljavanje i one brojnih neprijatelja koje je ubio, koji su bili stavljeni u istu
situaciju i koji su se morali ponašati u skladu s istim sablasnim zakonima rata? To su bila pitanja na
koja desetnik nikad nije uspio pronaći odgovor. Obični Landseri nikad nisu imali izbora. Za njih je to
bila jednostavna stvar: bori se ili umri.
Sepp je odjednom postao svjestan jutarnje hladnoće i vratio se u krevet na spavanje. Dok je ležao
sjetio se pjesme koju je pročitao na jednom izvješću, koju je napisao nepoznati suborac:
Ljudi pod znamenom sokola,
Prepoznaju si lica.
Rukuju se.
Ne govore.
Dok drugi govore i hvale se
Oni se mršte i šute.
U njihovim srcima pretvorenima u čelik
Strava nastavlja živjeti.
Strava bezbrojnih mrtvaca Vrištanje,
Njihovi suborci u nevolji, Molećivo podižu ruke,
Crvene od njihove prolivene krvi.
Strava zviždanja granata, Gromoglasne eksplozije,
Kad se zemlja podizala i stenjala, Gorjela kao na sudnji dan.
Ležali su u grlu Pakla.
Bili su vojnici,
Obavljali su svoju dužnost.
Seppova zlatna snajperska značka s potvrdom.

Nekoliko potvrda o Seppovim odlikovanjima tijekom rata.