Georg Bihner

Vojcek
Preveo: M. Karišik

LICA:

Vojcek
Marija
Kapetan
Doktor
Tamburmažor
Andres
Margareta
Vlasnik šatre
Komedijaš
Starac sa verglom
Židov
Gostioničar
Prvi kalfa
Drugi kalfa
Kete
Luda
Baka
Policajac
Vojnici, studenti, momci, djeca, narod i drugi.

1. SOBA

(Kapetan sjedi na stolici. vojcek ga brije.)

KAPETAN: Polako, Vojcek, polako: Jedno po jedno. Hvata me vrtoglavica od tvoje
žurbe. Šta mogu da učinim sa tih deset minuta, koje ću dobiti time, što ćeš danas ranije da
završiš? Pomisli, Vojcek, pred tobom je još trideset godina života, dobrih trideset godina!
Sve u svemu 360 mjeseci, a koliko je to tek dana, sati, minuta...! Šta ćeš da uradiš sa
toliko užasno mnogo vremena? Rasporedi ga malo bolje, Vojcek!
VOJCEK: Da, gospodine kapetane!
KAPETAN: Naprosto počinjem da strahujem za svijet, kad pomislim na vječnost! Rad,
Vojcek, rad. Kaže se: ovo je vječno, i ovo drugo je vječno, razumije se. Ali opet ni to nije
vječno, i to je trenutak, da, samo trenutak. Oh, Vojcek, naježim se, kad pomislim, da se u
jednom danu svijet okrene oko sebe. Kakvo razbacivanje vremena! Kuda to vodi?
Vojcek, ne mogu više da vidim vodenički točak: odmah postajem melanholičan.
VOJCEK: Da, gospodine kapetane!
KAPETAN: Izgledaš mi uvijek unezvjeren, Vojcek. Dobar čovjek se ne ponaša tako,
dobar čovjek, koji ima čistu savjest. Pričaj nešto, Vojcek! Kakvo je vrijeme danas?
VOJCEK: Loše, gospodine kapetane, loše, vjetar!
KAPETAN: Osjećam ja da se nešto uskovitlalo: takav vjetar postiže kod mene isti efekat
kao i miš. (Lukavo) Čini mi se kao da duva jugosjever. Je li?
VOJCEK: Da, gospodine kapetane.
KAPETAN: Ha, ha, ha!... Jugosjever! Ha, ha, ha! Bože, kako si glup, odvratno glup!
(Ganuto) Vojcek, ti si dobar čovjek, ali (dostojanstveno) nedostaje ti moral. Moral, to je
kad je neko moralan, razumiješ li? To je prava riječ. Imaš dijete bez crkvenog blagoslova,
kako veli naš velečasni gospodin garnizonski sveštenik; bez crkvenog blagoslova, ne
kažem to ja, to on kaže.
VOJCEK: Gospodine kapetane, dragi Bog neće zamjeriti jednom sirotom crviću, zbog
toga, što nije dat blagoslov prije no što je napravljen. Pa sam Gospod je govorio - pustite
djecu k meni...
KAPETAN: Šta ti tu govoriš? Kakav nastran odgovor? Ti me zbunjuješ svojim
odgovorom. Kad kažem: ti mislim na tebe!
VOJCEK: Mi siroti ljudi... vidite li, gospodine kapetane: novac... novac! Ko nema
novca... volio bih da vidim nekog, kao što sam ja, da moralom napravi dijete I mi smo od
krvi i mesa. Zlosrećni smo i na ovom i na onom svijetu. Ako bismo stigli na nebo,
vjerujem da bi smo morali pomagati pri grmljavini!
KAPETAN: Vojcek, ti si bez kreposti, ti ne posjeduješ vrline. Krv i meso? Kad se tako
poslije kiše nalaktim na prozor i gledam, kako vrckaju u bijelim čarapama, pretrčavaju
ulicu i mene do đavola obuzimaju ljubavna osjećanja! I ja sam od krvi i mesa! Ali,
Vojcek, tu je vrlina, vrlina! Kako u takvim slučajevima da prekratim vrijeme? Ali ja
uvijek kažem sebi: ti si čovjek pun vrlina, (ganuto) dobar, veoma dobar čovjek.
VOJCEK: Da, gospodine kapetane, priznajem da u pogledu vrline, ne stojim baš najbolje.
Vidite, mi prosti ljudi smo bez vrlina; kod nas se eto tako ispoljava sama priroda. Ali kad
bih bio gospodin, kad bih imao šesir, časovnik i anglez, i kad bih umio otmjeno da
govorim, e tada bih poželio da budem pun vrlina. Mora da je lijepo imati vrline,
gospodine kapetane... Ali ja sam samo jedan ubogi đavo.
KAPETAN: U redu, Vojcek. Ti si dobar čovjek, stvarno dobar čovjek. Ali suviše misliš,
a to čovjeka zamara, razjeda. Izgledaš uvijek kao progonjena zvijer. Ovaj razgovor me
baš izmrcvario. Idi sad, i nemoj mnogo da jurcaš: polako, lijepo polako niz ulicu?

2. POLJANA, GRAD U DALJINI

(Vojoek i Andres sijeku štapove u žbunju. Andres zviždi)

VOJCEK: Da, Andres, ovo je mjesto prokleto. Vidiš li onu svijetlu prugu preko trave,
gdje su se gljive tako namnožile? Tu se uveče kotrljaju glave. Jednom je tako jedan
podigao jednu, misleći da je jež: tri dana i tri noći ležala je na strugotini. (Šapatom)
Andres, to su bili slobodni zidari, dokučio sam to. Slobodni zidari!
ANDRES (Pjeva)
Dva zeca su tamo čučala,
Zelenu travu su obrstila....
VOJCEK: Pssst, čuješ li, Andres, čuješ li? Nešto se kreće!
ANDRES (Pjeva) Zelenu travu su obrstila
Sve do busenja.
VOJCEK: Kreće se iza mene, ispod mene. (Lupa nogom po tlu) Šuplje, čuješ li? Sve je
šuplje tu dolje! Slobodni zidari!
ANDRES: Strah me!
VOJCEK: Tako je neobično tiho. Čovjek bi najradije zaustavio i sopstveno disanje.
Andres!
ANDRES: Šta?
VOJCEK: Govori nešto! (Zvjera unaokolo) Andres, kako je svijetlo. Nad gradom je sve
užareno! Oganj se kovitla po nebu, a pod zemljom buka, kao od velike limene trube.
Naprosto te vuče na gore! Bježimo! Ne osvrći se! (Povuče ga u žbunje).
ANDRES (Poslije pauze) Vojcek, čuješ li to još?
VOJCEK: Tišina, sve je tiho, kao da je cio svijet zamro.
ANDRES: Čuješ li? Dobuju. Hajdemo.

3. G R A D

(Marija sa svojim djetetom na prozoru. Margareta. Prolazi vojna muzika sa

tamburmažorom na čelu.)
MARIJA: Oplala, nin, nin... ta, ta, ta..! Čuješ li? Evo ih, dolaze. Kakva ljudina, ko od
brijega odvaljen!
MARGARETA: Ohoho, kako zavodljiv pogled, gospođo komšinice! Tako nešto nismo
od vas navikli.
MARIJA (Pjeva) Vojnici, to su zgodni momci....
MARGARETA: Oči vam se još uvijek cakle!
MARIJA: Pa šta! Nos’te svoje oči Čifutinu, da i’ očisti, možda će iz nji’ istjerati toliko
sjaja, kako biste i’ mogli prodati za dva dumeta.
MARGARETA: Šta kažete? Vi? Gospođo djevice? Ja sam jedna čestita persona, a za vas
svi znaju, da ga vi vidite i kroz sedam pari kožnih čakšira.
MARIJA: Strvino! (Zalupi prozor) Hodi, ninin. Šta ‘oće ovi ljudi? Jest, da si kurvin sin,
ali tvoja majka je srećna, kad vidi tvoju kopilansku njuškicu. Tralala! (Pjeva)
Djevojko, šta ćeš sad?
Malo dijete imaš, ali muža ne!
Aj, marim ja za to?
Pjevaću cijele noći
Čedo moje, tra-lala...
Niko mi neće pomoći.
(Kucanje na prozor:) Ko je? Je si l’ ti, Franc? Uđi!
VOJCEK: Ne mogu. Moram na prozivku.
MARIJA: Jesi l’ nasjekao drva za kapetana?
VOJCEK: Jesam, Marija.
MARIJA: Šta ti je, Franc? Šta si tako unezvjeren?
VOJCEK (tajanstveno) Marija, opet je bilo mnogo toga, A zar nije pisano: "I pokuljaće
dim iz zemlje, kao dim iz peći"?
MARIJA: Čovječe!
VOJCEK: Išlo je nešto za mnom do pred sam grad. Nešto, što ne razumijemo, što nas
dovodi do ludila. Šta će to biti?
MARIJA: Ali, Franc!
VOJCEK: Moram da idem. Večeras ćemo na vašar! Opet sam nešto uštedio. (Ode)
MARIJA: Jadnik. Kako je samo sluđen. Ni dijete svoje nije pogledo! Još će poludjeti.
Zašto si tako miran, sine? Strah te? Kako je mračno. A dosad smo bar imali svijetlo sa
ulice. Čini mi se, ko da sam obnevidjela, ne mogu da izdržim, Jeza me hvata. (Ode.)

4. CIRKUSKE ŠATKE, SVIJETLO, NAROD.

(Starac pjeva, dijete igra uz vergl.)

STARAC: Na ovom svijetu sve je prolazno,
Svi moramo da urnremo,
Svi to dobro znamo.
VOJCEK: Star i siromašan, siromašan i mlad. Mizerija i praznik.
KOMEDIJAŠ: Na ovom svijetu sve je prolazno
Svi morarno da umremo,
Svi to dobro znamo.
MARIJA: Čovječe, ako su budale pri pameti, onda si i sam budala kako je svijet
smiješan. Kako je svijet lijep! (Oboje prilaze komedijašu.)
KOMEDIJAŠ: Svi moramo da umremo
Svi to dobro znamo.
(Pred šatrom sa ženom u pantalonama i kostimiranim majmunom.) Gospodo! Poštovana
gospodo! Pogledajte stvorenja, kako ga je Bog sazdao: ništa, baš ništa. Ali pogledajte sad
umjetnost hoda uspravno, ima kaput i pantalone, nosi sablju. A sada: majmun je vojnik,
ali to još nije mnogo, jer to je najniži stupanj ljudskoga roda. Hop! Pokloni se! Tako, sad
si baron! Baci poljubac! (Trubi) Ovaj ugursuz je muzikalan, poštovana godpodo, ovdje
možete vidjeti stronomskog konja i kanailske ptičice. Miljenici su svih krunisanih glava
Evrope. Proriču ljudima sve: starost, porod, bolest. Predstava počinjei Odmah će biti
komansman komansmana, komansman komansmana.
VOJCEK: Hoćeš li?
MARIJA: Može, to mora biti lijepo. Kakve kićanke ima taj čovjek, a žena pantalone.
(Oboje ulaze u šator.)
TAMBURMAŽOR: Stani! Vidiš li je? Kakva žena!
PODOFICIR: Dođavola! Kao stvorena za rasplođavanje gardista.
TAMBURMAŽOR: I za njegovanje Tamburmažora.
PODOFICIR: Kako drži glavu, čini se kao da će je crna kosa svojom težinom povući na
dolje. A tek oči....
TAMBURMAŽOR: Kao kad se gleda u bunar ili dimnjak. Naprijed, za njom!

5. UNUTRAŠNJOST JARKO OSVIJETLJENE ŠATRE

MARIJA: Kakvo svijetlo

VOJCEK: Da, Marija, crne mačke užarenih očiju. Hej, kakvo veče!
VLASNIK ŠATRE (Predstavljajući konja) Pokaži svoj talenat! Pokaži svoju životinjsku
pamet! Posrami ljudsko društvo! Poštovana gospodo, ova životinja, koju vidite, sa repom
na tijelu, sa četiri kopita, član je s svih učenih društava, profesor je na našem univerzitetu.
Kod nje se studenti uče jahanju i ritanju. Sve to, zahvaljujući njenoj normalnoj pameti. A
sad misli dupli rezon. Šta radiš, kad misliš dupli rezon? Ima li u ovom akademskom
sosiete, jedan magarac? Da l’ ima u ovom akademskom društvu jedan magarac? Jeste li
vidjeli dupli rezon? To je marvologija. Da, to nije glupa životinjska individua, to je
ličnost, čovjek, jedan životinjski čovjek, a ipak samo stoka, samo bet! (Konj se ponaša
nepristojno) Tako, posrami ljudsko društvo! Vidite li, životinja je još uvijek prirodna,
neiskvareno prirodna. Učite od nje, bez idealizma. Štetni je drukčije se ponašati, pitajte
ljekara! Nekad se govorilo: čovječe, budi prirodan! Stvoren si od prašine, pijeska,
govana! Želiš li da budeš više nego prašina, pijesak, govno? Pogledajte sad, koliko je
inteligentan: zna da računa, a ne može da broji na prste. Zašto zato, što ne umije da se
izrazi, da se objasni to je začarani čovjek. Kaži gospodi, koliko je sati? Ko od gospode i
dama ima sat, jedan sat?
PODOFICIR: Časovnik? (Dostojanstveno i odmjereno izvlači časovnik iz džepa)
Izvolite, gospodine!
MARIJA: To moram da vidim. (Penje se na prvo mjesto, podoficir joj pomaže.)
TAMBURMAŽOR: Kakva ženska!

6. KOD DOKTORA

DOKTOR: Šta sam to doživio, Vojcek? Zar tako držiš riječ? Ti, ti, ti...
VOJCEK: Šta se dogodilo, gospodine doktore?
DOKTOR: Pisao si na ulici! Vojcek, vidio sam, pišao si uza zid kao pasi i pored tri groša
dnevno i hrane. Vojcek, to nije dobro: svijet postaje iskvaren, veoma iskvaren.
VOJCEK: Ali, gospodine doktore, priroda traži svoje!
DOKTOR: Priroda traži svoje, priroda traži svojel To je sujevjerje, odvratno sujevjerje!
Priroda! Zar nisam ja dokazao, da je musculus constriktor vesike potčinjen volji? Priroda!
Vojcek, čovjek je slobodan, u čovjeku se individualnost preobražava u slobodu. Zar nisi
mogao da se uzdržiš od mokrenja? To je laž, Vojcek. Jesi li pojeo svoju porciju graška,
Vojcek? Ništa osim graška, krucifere, dođavola, zapamti to! Doći će do revolucije u
nauci, ja ću je dići u vazduh. Vojcek, da li bi mogao ponovo da pišaš? Uđi unutra i
probaj.
VOJCEK: Ne mogu, gospodine doktore.
DOKTOR (U afektu) A uza zid možeš da pišaš! Imam u rukama pismenu pogodbu!
Vidio sam, svojim očima sam vidio: upravo sam bio promolio nos kroz prozor i izložio
ga sunčevim zracima, da bih proučavao kijanje, a ti si pišao na zid. Vidio sam to. (Prilazi
mu) Ne, Vojcek, neću da se ljutim. Ljutiti se nije zdravo i nije u skladu sa naukom. Miran
sam, apsolutno miran; moje bilo otkucava svojih normalnih 60 otkucaja, i već ti se
obraćam savršeno hladnokrvno. Sakloni Bože, ko bi se uzrujavao zbog običnog,
najobičnijeg čovjeka. Da si bar zamorče, pa da mi krepaš, sačuvaj Bože. Oh, Vojcek,
nikako nisi smio da pišaš uza zid.
VOJCEK: Vidite, gospodine doktore, dešava se da neko ima takav i takav karakter, takav
i takav temperament. Ali sa prirodom, je drukčije vidite; priroda (krši prste) to vam dođe
kako da kažem, na primjer....
DOKTOR: Vojcek, opet filozofiraš!
VOJCEK: Da li ste, gospodine doktore, ikad videli nešto od udvojene prirode? Kad je
sunce u zenitu, pa izgleda kao da će se zemlja u vatri rastopiti, meni se javlja neki
strahotan glas!
DOKTOR: Vojcek, imaš aberaciju.
VOJCEK: Gljive, gljive, gospodine doktore, eto šta je. Jeste li zapazili, kakve sve forme
dobijaju gljive kad izbiju iz zemlje. Kad bih znao šta lioće da kažu.
DOKTOR: Vojcek, kod tebe se savršeno očituje izvanredna. Aberacio mentalis parcialis
drugog stupnja, Vojcek, dobićeš dodatak. Drugi stupanj: fiks-ideja sa opštim razumnim
stanjem. Radiš li, inače, sve kao i obično? Briješ li svog kapetana?
VOJCEK: Brijem.
DOKTOR: Jedeš li grašak?
VOJCEK: Jedem redovno, gospodine doktore. Novac za menažu dobija moja žena.
DOKTOR: Obavljaš li uredno svoju službu?
VOJCEK: Da,
DOKTOR: Ti si interesantan slučaj. Imaš divnu fiks-ideju. Stići ćeš još i u ludnicu!
Subjektu Vojcek, dobićeš dodatak, ponašaš se dobro. Da ti opipam puls. Da!
VOJCEK Šta treba da činim?
DOKTOR: Jedi grašak, čisti pušku.

7. MARIJINA SOBA

MARIJA (Sjedi sa djetetom u krilu i parčetom ogledala u ruci) Drugi mu je naredio i on

je moro da ode. (Ogleda se) Kako to kamenje svjetluca! Od čega li je? Šta li je on to
reko? Spavaj, sine moj! Čvrsto zatvori oči. (Dijete pokriva oči rukama) Jos čvrsće! Tako!
I budi miran, inače će te odnijeti. (Pjeva)
Djevojko, zaključaj se sad
Ciganin mlad,
Za ruku će te uzeti
U zemlju Cigana odvesti.
(Opet se ogleda) Sigurno su od zlata. Kako će mi pristajati na igranci? Za nekog, ko što
sam ja, određen je na ovom svijetu samo budžak i komadić ogledala. Pa ipak, imam
rumena usta ko i velike gospođe sa svojim ogledalima od poda do tavanice i finom
gospodom, koja im ljube ruke. Ali, ja sam samo jedna sirotica. (Dijete se uspravlja)
Spavaj, čedo moje, zažmuri. Dolazi noćni anđeo. Kako juri po zidu. (Svjetluca ogledalom
po zidu) Zažmuri, jer ako te pogleda u oči, odmah ćeš oslijepiti. (Vojcek ulazi i stane iza
nje, ona đipi i maša se rukama za uši.)
VOJCEK: Šta ti je to?
MARIJA: Ništa.
VOJCEK: Hešto svjetluca pod tvojim prstima.
MARIJA: Minđušice. Našla sam ih.
VOJCEK: Ja još nikad nisam našao dvije odjednom.
MARIJA: Zar sam ja kurva?
VOJCEK: Dobro, dobro, Marija! Kako mali spava! Podmetni mu nešto pod leđa, stolica
ga žulji. Vidi, kako mu se čelo orosilo, sve je to teško pod suncem, znoj čak i kad spavaš.
Mi, siromašni ljudi! Evo još novca, Marija; moja plata i nešto od mog kapetana.
MARIJA: Bog će te nagraditi, Franc!
VOJCEK: Moram da idem. Do viđenja večeras, Marija!
MARIJA (Sama, poslije kraće pauze) Ipak sam ja rđavo stvorenje! Trebalo bi da se
ubijem! Ah, kakav je svijet, i onako idu svi dođavola! I muškarci i žene!
TAMBURMAŽOR: Marija!
MARIJA (Naglašeno pilji u njega) Daj da te vidim! Grudi ko u bika. Nijedan nije takav!
Ponosim se pred ženama.
TAMBURMAŽOR: A tek, kad nedjeljom stavim veliku perjanicu i navučem bijele
rukavice, sto mu gromova. Princ uvijek kaže: "ljudi, ovo je močina"!
MARIJA (Podsmješljivo) Je l’ te? (Stane ispred njega) Kakva muškarčina!
TAMBURMAŽOR: I ti si žena i po! Dođavola, začećemo pasminu tamburmažora! (Grli
je.)
MARIJA (Neraspoloženo) Pusti me!
TAMBURMAŽOR: Divljakušo!
MARIJA (Žustro) Dirni me!
TAMBURMAŽOR: Viri ti đavo iz očiju!
MARIJA: Ha kraju krajeva, svejedno je.

8. ULICA

(Kapetan, Doktor, Eapetan ide niz ulicu, dahćući, zastane, dahće, osvrće se.)
KAPETAN: Kuda tako žurno, vrlo poštovani klinu od mrtvačkog sanduka?
DOKTOR: Kuda tako polako, velepoštovani gospodine egzerciru?
KAPETAN: Odmorite se malo, postovani nadgrobni spomeniče.
DOKTOR: Ja ne tračim svoje vrijeme kao vi, cijenjeni!
KAPETAN: Gospodine doktore, ne jurite toliko! Ne vitlajte tim svojim štapom, kao da
veslate. Posustaćete, jureći za smrću. Dobar čovjek, koji ima čistu savjest, nikad tako ne
žuri. Dobar čovjek (dahće) gospodine doktore, dozvolite mi da spasim jedan ljudski
život. (Hvata ga za kaput)
DOKTOR: Žuri mi se, gospodine kapetane, žuri mi se!
KAPETAN: Gospodine klinu od mrtvačkog sanduka, otrcaćete tako vaše nožice na
pločniku. Vaše cipele nisu čizma od sedam milja.
DOKTOR: S Za četiri nedjelje će dobra žena biti mrtva: collaps congestaticus u 7.
mjesecu; imao sam već 20 sličnih pacijenata za četiri nedjelje. Imajte na umu ovaj rok.
KAPETAN: Gospodine doktore, obuzima me sjeta, tako sam tužan; zaplačem, čira
ugledam svoj mundir, kako visi na zidu.
DOKTOR: Hm! Nabrekao, mastan, debeo vrat, apoplektička konstitucija. Da, gospodine
kapetane, možete da dobijete apopleksia cerebri; može se dogoditi da vam zahvati samo
jednu stranu, pa ćete tako biti samo do pola paralizovani ili u najboljem slucaju, može
doći sa mo do mentalne oduzetosti, što znači, da ćete nakon toga, samo vegetirati: to su,
otprilike, vaši izgledi za slijedeće četiri sedmice. Uostalom, ja vam garantujem, da ćete
biti vrlo zanimljiv slučaj, i ako Bog da, da vam se i jezik djelomično oduzme, onda ćemo
praviti kolosalne eksperimente.
KAPETAN: Ne plašite me, gospodine doktore. Događalo se već, da su ljudi umirali od
straha, od čistog straha. Već vidim ljude sa limunima u rukama; ali oni će govoriti; bio je
dobar čovjek, dobar čovjek, đavolji klinu od mrtvačkog sanduka!
DOKTOR (Pruža šešir prema njemu) Šta je ovo, gospodine kapetane? To je šuplja glava,
poštovani gospodine kurčetane.
KAPETAN: (Crta u vazduhu tup ugao) A ovo? Šta je ovo, gospodine doktore? To je tupa
glava, gospodine klinu od mrtvačkog sanduka! Ha, ha, ha... Ali, ne zamjerite mi! Ja sam
dobar čovjek, ali i ja umijem, kad hoću, gospodine doktore, ha, ha, ha! Kad hoću...
(Nailazi Vojcek i hoće žurno da prođe) Hej, Vojcek, kud žuriš? Stani, Vojcek! Juriš kroz
život, kao otvoreni brijač; može neko i da se posiječe na tebi; zapeo si, kao da regimentu
kastriranih, treba da obriješ, i kao da će te objesiti o najdužu dlaku, prije nego što
nestaneš. No, a pro pos duge dlake, šta sam htio da kažem?... Da, Vojcek: brkovi...
DOKTOR: Da, brkovi. Još je Plinije govorio da bi vojnike trebalo odvikavati od brkova.
KAPETAN: (Nastavlja) Ah, da, o brkovima. Je li, Vojcek, nisi li već u svome čanku supe
našao dlaku iz nečijeg brka? He, valjda me razumiješ? Ljudsku dlaku iz brka jednog
pionira, podoficira, jednog... no, jednog Taraburmažora? A, Vojcek? Ali, ti imaš dobru
ženu. Ne prolaziš ti kao drugi.
VOJCEK: Dabome! Šta hoćete da kažete, gospodine kapetane?
KAPETAN: Kakvo to lice praviš, momče? Možda ne baš u supi, ali ako požuriš i zaviješ
za ćošak, možda ćeš naći koju dlaku na nečijim usnama. Na nečijim usnama, Vojek! I ja
sam iskusio ljubav, Vojcek! Momče, pa ti si pobijelio kao kreč!
VOJCEK: Gospodine kapetane, ja sam ubogi đavo i nemam ništa drugo na svijetu, a vi se
šalite, gospodine kapetane.
KAPETAN: Ja da se šalim? S tobom da se šalim?
DOKTOR: Puls, Vojcek, puls! Slab, rezak, skakutav, neravnomjeran.
VOJCEK: Gospodine kapetane, zemlja je vrela kao pakao, a meni je hladno, ledeno...
Pakao je hladan, smio bih se kladiti... Nemoguće, Isuse! Nemoguće!
KAPETAN: Hej dobri čovječe, hoćeš da ja tebi spasem dva metka u glavu. Sijeva na
mene očima, a ja mu mislim najbolje, jer je dobar čovjek! Vojcek, dobar čovjek.
DOKTOR: Mišići na licu ukočeni, zategnuti, povremeno poigravaju. Držanje uzbuđeno,
napregnuto.
VOJCEK: Idem. Svašta je moguće. O, ljudi! Svašta je moguće. Imamo lijepo vrijeme,
gospodine kapetane. Pogledajte, kako je lijepo olovno sivo nebo; čovjeka naprosto
spopadne želja, da u njega zabije kuku i da se objesi o nju, samo zbog crtice između DA i
opet DA i NE. Gospodine kapetane, DA i NE? Da li je DA krivo za NE, ili je NE krivo
za DA? Moraću da razmislim. (Odlazi dugim koracima. Najprije lagano, a onda sve
brže.)
DOKTOR (Stušti se za njim) Fenomen! Vojcek, povišice!
KAPETAN: Hvata me vrtoglavica od tog čovjeka. Kako je samo brz! Kratki obješenjak
grabi, kao da juri sjenka paukove noge, a dugački kao da kaska. Kratki je munja, a
dugački je grom.
MARIJA: Mnogo se toga može vidjeti kad sija sunce, ako čovjek ima dva oka i ako nije
slijep. Ha, ha, ha! Groteskno? Groteskno! Uvijek jedno za drugim. To mi se ne sviđa.

9. MARIJINA SOBA

VOJCEK: Hm, ne vidim ništa, baš ništa. Oh, moralo bi se vidjeti, moralo bi se pesnicama
uhvatiti,
MARIJA (Preplašeno) Šta ti je, Franc? Ti si poma’nito, Franc.
VOJCEK: Grijeh je to težak i velik, a bazdi toliko da bi njegovim smradom mogao
anđele istjerati iz raja, Imaš rumene usne, Marija. Nemaš li plik na njima? Kako si lijepa,
Marija, lijepa kao grijeh može li smrtni grijeh biti toliko lijep?
MARIJA: Franc, ti buncaš.
VOJCEK: O, Isuse! Je li stajao ovdje? Ovako? Ovako?
MARIJA: Kako je dan dug i svijet star, mnogo je ljudi moralo stajati na tom mjestu, sve
jedan za drugim.
VOJCEK: Vidio sam ga.
MARIJA: Mnogo se toga može vidjeti, kad sija sunce, ako čovjek ima dva oka, i ako nije
slijep.
VOJCEK: Kurvo! (Ide prijeteći prema njoj)
MARIJA: Dirni me, Franc. Radije ću otrpjeti nož u tijelu, nego tvoju ruku na svojoj. Kad
mi je bilo deset godina, otac se, kad bi’ ga pogledala, nije usuđivao da me takne.
VOJCEK: Kurvo, kurvo! Ne, u tebi mora da je nešto! Svaki čovjek je jedan ponor; hvata
me vrtoglavica kad gledaš u njega. Neka! Ona se ponaša kao nevinašce. Pa, nevinosti, ti
moraš imati svoj biljeg. Znam li ga ja? Da li ga znam? Ko ga zna? (Ode.)

10. STRAŽARA

ANDRES (Pjeva)
U krčmarice je vrijedna služavka
Sjedi u vrtu bez prestanka
Sjedi u vrtu svom....
VOJCEK: Andres!
ANDRES: Šta hoćeš?
VOJCEK: Lijepo vrijeme.
ANDRES: Pravo praznično vrijeme. Muzika pred gradom. Sve žene su krenule napolje.
A ljudi se puše od toliko igranja. Tako ide.
VOJCEK (Uznemireno) Igrati... Andres, igraju.
ANDRES: Kod "Konjića" i kod "Zvijezde".
VOJCEK: Igrati, igrati
ANDRES: Briga me za to.
U krčmarice je vrijedna služavka
Sjedi u vrtu bez prestanka
Sjedi u vrtu svom...
VOJCEK: Andres, ne mogu da se smirim.
ANDRES: Budalo!
VOJCEK: Moram da idem. Sve mi titra pred očima. Igranka, igranka! Ruke će joj biti
vrele. Jebem ti sirotinju, Andres!
ANDRES: Šta namjeravaš?
VOJCEK: Moram tamo, moram da vidim.
ANDRES: Bijedniče! Zar zbog te kurve?
VOJCEK: Idem, tako je vruće ovdje.

11. GOSTIONICA

(Otvoreni prozori, igranka, klupe pred kućom, momci.)

PRVI KALFA: Košulju nosim koja moja nije
Duša mi smrdi od rakije
DRUGI KALFA: Hej, burazeru, hoćeš li da te proburazim, onako kao prijatelj prijatelja?
Naprijed! I ja sam dasa, to valjda znaš sve ću buve da istjeram iz tebe.
PRVI KALFA: Duša moja, duša smrdi od rakije! Pa i novac se raspada od truleži.
Spomenku moj, kako je lijep ovaj svijet! Burazeru moj, od silne tuge mogo bi’ da
nacmizdrim čitavo bure. Baš bi bilo fino da su nam nosevi dvije butelje, pa da ih jedan
drugome ispraznimo u ždrijela!
ANDRES (Pjeva) Lovac jedan iz Falačke
Jahao je jednom kroz šumu zelenu
Holi-halo, haj veseo je lov
Svud po šumi zelenoj
Radost je mona lov.
(Vojcek stane kod prozora, Marija i Tamburmažor prolaze, igrajući pored njega, ali ga ne
primjećuju.)
VOJCEK: On! Ona! Krista ti Boga, dođavola!
MARIJA (Prolazeći u plesu pored njega) Daj još, daj još!
VOJCEK: (Gušeći se) Daj još, još, još, još. Okrećite se, okrećite, valjajte se, valjajte!
Bože, duneš u sunce i ne ugasiš ga, pa da otpočne sveopšte bludničenje, da se valjaju
jedni preko drugih, muškarci i žene, ljudi i stoka! Parite se usred bijela dana, pari te se na
očigled svih, kao muhe na nečijem dlanu. Prava kurva topla je žena. Daj još, daj još.
Mangup, kako je stiska i kako jo hvata po cijelom tijelu. Oh, on je ima, kao što sam je
imao ja, kad smo počeli. (Skljoka se ošamućen.)
PRVI KALFA (Stoji na stolu i drži besjedu) I tada hodočasnik zamišljen nad
ovozemaljskom prolaznošću poželi da protumači božansku mudrost, postavljajući sebi
pitanje: zašto postoji čovjek? Zašto postoji čovjek? Ali zaista, zaista vam kažem, da Bog
nije stvorio ljude, od čega bi živio ratar, bačvar, obućar, ljekar? Od čega bi živio krojač,
da Bog nije usadio ljudima osjećanje stida, a od čega vojnik, kad u njemu ne bi bilo
ukorijenjene potrebe, da se bije do smrti? I zato ne sumnjajte, sve je lijepo i krasno, ali
sve ovo zemaljsko je zlo, čak se i novac raspada od truleži. A na kraju, dragi moji
slušaoci, hajde da se popišamo na krst, hajde da se popišamo na krst, da bi jedan Židov
umro. (U opštem metežu, Vojcek se prenuo i odlazi.)

12. U POLJU

VOJCEK: Daj još, daj još. Hiš, haš! Tako zvuče violine i svirale. Daj još, daj još.
Umukni, muziko! Šta se to čuje iz zemlje? (Sagne se prema tlu) Hej vi, šta to govorite?
Šta? Glasnije! Glasnije! Šta? Raspori, raspori kuju? Raspori, raspori kuju! Da je
rasporim? Moram li? Da li dobro čujem? Da li to i vjetar kaže? Stalno čujem, stalno:
raspori, raspori!

13. SOBA U KASARNI

(Noć. Andres i Vojcek u istom krevetu.)

VOJCEK: (Tiho) Andres! (Andres mrmlja u snu) Ej, Andres, Andres!
ANDRES: Ta šta hoćeš?
VOJCEK: Ne mogu da spavam! Čim zatvorim oči, sve mi se vrti, i čujem violine. Daj
još, da još. I onda čujem govor iz zidova. Ne čuješ ništa?
ANDRES: Pusti ih neka igraju. Neko je i umoran, i Bože blagoslovi nas, Amin.
VOJCEK: Neprestano mi govori: Raspori je, raspori! I kao nož mi se uvlači među oči.
ANDRES: Spavaj, budalo.
VOJCEK: Andres! Daj još, daj još.
14. DOKTOROVO DVORIŠTE

(Studenti i Vojcek dole, doktor na prozoru mansarde.)

DOKTOR: Moja gospodo, nalazim se na krovu, kao David, kad je ugledao Betsabeju, ali
ja vidim jedino Gildepari, kako se suše u dvorištu djevojačkog internata. Moja gospodo,
došli smo do važnog pitanja odnosa subjekta prema objektu. Ako uzmemo samo jednu od
stvari u kojoj se najednom tako visokom stupnju manifestuje organsko samopotvrđivanje
božanstvenosti i njen odnos prema prostoru, Zemlji, planetarnom sistemu, dakle, moja
gospodo, ako ja ovu mačku izbacim kroz prozor: kako će se to biće, shodno svom
sopstvenom instinktu odnositi prema centrum gravitacionis. Hej, Vojcek! (Urla) Vojcek!
VOJCEK: (Uhvati mačku) Ujeda, gospodine doktore!
DOKTOR Mangupe, držiš mačku tako nježno, kao da je to tvoja baba.
VOJCEK: Gospodine doktore, spopada me drhtavica.
DOKTOR (Veoma obradovan) Oho! Oho! Vrlo dobro, Vojcek? (Uzima mačku) Šta to
vidim, moja gospodo: novu vrstu zečije vaši, sjajnu vrstu... Moja gospodo, životinja ne
posjeduje instinkt za nauku... Ali, zato možete vidjeti nešto drugo. Pogledajte: ovaj
čovjek je posljednja tri mjeseca jeo isključivo grašak. Primjećujete li dejstvo? Opipajte
njegov neujednačeni puls. A zatim, obratite pažnju i na njegove oči.
VOJCEK: Gospodine doktore, mrači mi se pred očima. (Sjeda)
DOKTOR: Hrabro, Vojcek! Još nekoliko dana, i bićemo gotovi. Opipajte, moja gospodo,
opipajte! (Pipaju mu sljepoočnice, puls i grudi) A pro pos, Vojcek, mrdni malo ušima
pred gospodom. Hoću da vam po kažem, kako su mu ova dva mišića aktivna. Hajde,
mrdaj! Alo!
VOJCEK: Nemojte, gospodine doktore!
DOKTOR: Beštijo, hoćeš li da ti ja pokrenem uši? Namjeravaš li da se po našaš kao
mačka? Tako, moja gospodo! To vam je prelaz ka magarcu, a često i posljedica ženskog
vaspitanja i majčine nježnosti. Koliko je kose mati iz nježnosti iščupala i ostavila za
uspomenu? Od prije nekoliko dana sasvim ti se prorijedila. Da, grašak, moja gospodo!
Grašak!

15. KASARNSKI KRUG

VOJCEK: Nisi ništa čuo?

ANDRES: Tamo je još sa jednim drugom.
VOJCEK: Rekao je nešto.
ANDRES: Otkud znaš? Šta da ti kažem? Smijao se, a zatim rekao: prima ženska! Što ima
butine, a što je strasna!
VOJCEK: (Sasvim hladno) Veliš, tako je rekao? Šta sam ono noćas sanjao? Nije li to bilo
o nekom nožu? Kakve glupave snove može čovjek da sanja.
ANDRES: Kuda, prijatelju?
VOJCEK: Da odnesem vino svom oficiru. Ipak, Andres, bila je to jedinstvena djevojka,
ANDRES: Koja to?
VOJCEK: Mani! Zbogom! (Ode)

16. GOSTIONICA
TAMBURMAŽOR: Ja sam momčina! (Lupa se po grudima) Muškarac i po, kažem vam.
Je li neko nešto htio? Ko nije pijan, Gospod Bog neka rau se kloni. Sabiću mu nos u
dupe! Hoću... (Vojceku) na, loči, mamlaze! Volio bih da je cio svijet rakija, rakija čovjek
mora da loče! (Vojcek zviždi) Mamlaze, hoćeš li da ti iščupam jezik i da ti ga omotam
oko trupa? (Rvu se, Vojcek gubi) Da ti ostavim makar toliko daha, koliko baba ima
prdeži, a? (Vojcek iznuren, drhteći sjeda na klupu.) Zviždi, mamlaze, dok ne pomodriš!
Rakija je moj život. Rakija daje hrabrost!
JEDNA: Taj je dobio svoje.
DRUGA: On krvari.
VOJCEK: Jedno po jedno.

17. CARINARNICA

VOJCEK: Pištoljčić je preskup.

ŽIDOV: No, šta je, kupuješ ili ne kupuješ?
VOJCEK: Šta staje ovaj nož?
ŽIDOV: Lijep i gladak. Hoćete li sebi da prerežete vrat? No, šta je? Dajem vam ga
jeftino, kao nikom. Da vam smrt bude jeftina, a ipak ne sasvim besplatna. No šta je?
Hoćem da ti smrt bude ekonomičan.
VOJCEK: Ovaj može više, nego samo hljeb da siječe.
ŽIDOV: Dvije groša.
VOJCEK: Na! (Odlazi.)
ŽIDOV: Na! Kao da to je ništa! A novac je to! Pseto!

18. MARIJINA SOBA

LUDA (Leži i priča, brojeći na prste) Ovaj ima zlatnu krunu, taj gospodin kralj... Sutra ću
gospođi kraljici uzeti dijete... Krvavica kaže: dođi, džigernjačo...
MARIJA (Lista Bibliju) "I nije bilo laži na usnama njegovim"... Gospode Bože, Gospode
Bože! Ne gledaj na mene! (Lista dalje) "Ali Fariseji dovedoše k njemu ženu jednu,
uhvaćenu u preljubi i staviše je u sredinu, a Isus govoraše: Neću te prokleti. Idi, i ne
griješi više". (Pljesne rukama) Gospode Bože! Gospode Bože! Ne mogu! Gospode Bože,
daj samo toliko, da mogu da se molim! (Dijete se privija uz nju) Dijete mi lomi srce, o,
Karl! (Luda uzima dijete i umiri se) Franc nije dolazio ni juče ni danas. Vrućina mi je.
(Otvara prozor i dalje čita) "I pristupi nogama njegovim i plaka še, i poco suzama svojim
noge njegove rositi i kosom svojom ih sušiti, i ljubljaše noge njegove i mirisavim uljem
ih mazaše..." (Udra se po grudima) Sve je mrtvo! Spasitelju! Spasitelju! Želela bi’ noge
tvoje mirisnim uljem da namažem!

19. KASARNA

(Vojcek pretura po svojim stvarima.)

VOJCEK: Ovaj grudnjak nije više za uniformu, Andres, ali ga još možeš upotrijebiti.
ANDRES: Da.
VOJCEK: Krst i prsten su od moje sestre.
ANDRES: Da.
VOJCEK: Imam još jednog sveca sa dva srca, boje zlata, lijep je. To so nalazilo u Bibliji
moje majke. I tamo piše: "Gospode, kao što je tvoje tijelo bilo krvavo i ranjeno tako neka
bude svako trenutka i moje srce." Moja majka osjeća još jedino, kad joj sunce prije ruke,
ali nije važno.
ANDRES: Da.
VOJCEK: Da. (Vadi neki papir) Fridrih Johan Franc Vojcek, vojnik, strijelac druge
regimente, drugog bataljona, četvrte kompanije, rođen na Blagovijest 20. jula danas
imam 30 godina, 7 mjeseci i 12 dana.
ANDRES: Franc, moraćeš u bolnicu. Tako će ti dati da piješ rakiju sa praškom. To ubija
groznicu.
VOJCEK: Da, Andres, kad stolar skuplja strugotinu, niko ne zn, ko će na nju položiti
glavu.

20. ULICA

(Marija sa djevojkama pred kapijom, baka, a kasnije Vojcek.)

DJEVOJKA: Kako sunce sija na Sretenje
I žito počinje da zri
Kroz polja su išli
Išli su par po par
Ispred su koračali frulaši
Violinista iza njih
Crvene zokne su imali...
PRVO DIJETE: To nije lijepo.
DRUGO DIJETE: Ti uvijek nešto zanovijetaš!
PRVO DIJETE: Marija, pjevaj nam!
MARIJA: Ne mogu.
PRVO DIJETE: Zašto?
MARIJA: Zato.
DRUGO DIJETE: Ali, zašto zato?
TREĆE DIJETE: Bako, pričaj!
BAKA: Hajde, dođite, male moje švrće! Bilo jednom jedno siroto dijete, koje nije imalo
ni oca ni majku, sve je bilo mrtvo i nikoga više nije bilo na svijetu. Sve je bilo mrtvo, a
ono je lutalo i tražilo danju i noću. I kako na zemlji nikoga više nije bilo, dijete poželi da
ode na nebo, odakle se mjesec tako ljupko osmjehivao. I kada je najzad stiglo do mjeseca,
bijaše to komad trulog drveta. Onda je krenulo ka suncu, i kada je dospjelo do sunca,
bijaše to uvenuo suncokret. A kada je došlo do zvijezda, bijahu to male, zlatne bubice,
koje su visile, kao svračci na trnjini. I kada je poželjelo da se opet vrati na Zemlju, ona
bijaše prevrnuti nokšir. Bilo je sasvim samo, samo. Sjelo je i plakalo, i još uvijek sjedi i
sasvim je samo.
VOJCEK (Dolazi) Marija!
MARIJA (Trgne se) Šta je?
VOJCEK: Marija, hajdemo, vreijeme je.
MARIJA: Kuda?
VOJCEK: Znam ja.
21. OBRONAK ŠUME NA JEZERU

MARIJA: Damo, u tom pravcu je grad. Mračno je.

VOJCEK: Ostani još. Dođi, sjedi!
MARIJA: Moram da idem.
VOJCEK: Hoćeš li izubijati noge od trčanja?
MARIJA: Zašto si sad takav?
VOJCEK: Znaš li, koliko je sada tome, Marija?
MARIJA: O Du’ovima biće dvije godine.
VOJCEK: A znaš li i koliko će još trajati?
MARIJA: Moram ići da spremim večeru.
VOJCEK: Je li ti hladno, Marija? A... tako si topla. Kako su ti samo usne vrele! I vreo je,
vreo kurvinski dah! Pa ipak, nebo bi’ dao, da ih još jednom poljubim. Hladno ti je? Kada
je čovjek hladan, onda mu više ne može biti zima. Od rose ti neće biti hladno.
MARIJA: Šta to govoriš?
VOJCEK: Ništa.
MARIJA: Kako se mjesec crveni!
VOJCEK: Kao krvavo gvožđe.
MARIJA: Šta to smjeraš? Franc, tako si blijed. (On zamahuje nožem) Franc, stani! Za
ime božije!
VOJCEK: (Bode je nožem)Evo ti, evo ti! Ne možeš da umreš? Tako! Tako! Ha, još se
trza, zar još nije mrtva? Još uvijek ne? Još je živa! (Ponovo udara) Mrtva! Mrtva! (Ispusti
nož.)
PRVI ČOVJEK: Stani!
DRUGI ČOVJEK: Čuješ li? Ćuti! Eno tamo!
PRVI ČOVJEK: Uh! Čuj, kakav zvuk!
DRUGI ČOVJEK: To voda zove, već se odavno niko nije utopio. Hajdemo! Nije dobro
da se to sluša, donosi nesreću.
PRVI ČOVJEK: Evo, onet! Kao čovjek na umoru!
DRUGI ČOVJEK Strašno je. Tako je maglovito i sivo, a bube zuje kao naprsla zvona.
Bježimo odavde.
PRVI ČOVJEK: Ne suviše jasno, suviše glasno. Ovamo! Hajde sa mnom!

22. GOSTIONICA

VOJCEK: Igrajte, svi... samo tako! Znojte se i smrdite! Jednog dana će i vas ionako sve
skupa odnijeti đavo! (Pjeva.)
Ah, kćeri, draga kćeri
šta si mislila
Kad si se seoskim kočijašima
i kirdžijama pustila..!
(Igra) Tako, Kete, sjedi! Vrućina mi je, vrućina! (Skida bluzu) Tako ti je to na svijetu
đavo uzme jednu, a ostavlja drugu! Kete, tako si vruća! Otkuda to? Kete, i ti ćeš jednog
dana postati hladna. Budi pametna! Znaš li da pjevaš?
KETE (pjeva)
Ah, kćeri, draga kćeri,
Šta si mislila
Kad si se seoskim kočijašima
I kirdžijama pustila.
U švapsku zemlju ne želim ja
Dugačke haljine ne nosim ja,
Jer šimicipele i haljine dugačke
Suviše su otmjene za služavke.
VOJCEK: Ta, kakve cipele! U pakao se može i bez cipela.
KETE (pjeva)
Fuj, dragane, to nije lijepo, znaj,
Zadrži svoj talir i spavaj sam!
VOJCEK: Da, odista, ne bih želio da se okrvavim.
KETE: Šta ti je to na ruci?
VOJCEK: Meni?
KETE: Crvena je krv!
VOJCEK: Krv.
KRČMAR: Naopkao krv!
VOJCEK: Čini mi se, da sam se posjekao; tu na desnoj ruci!
KRČMAR: Kako je onda dospjela na lakat?
VOJCEK: Kad sam se brisam.
KRČMAR: Kako? Desnom rukom po desnom laktu? E, baš si vješt!
LUDAK: I tada reče div: Mirišem, mirišem ljudsko meso. Fuj, već se usmrdjelo!
VOJCEK: Do đavola, šta hoćete? Šta se sve to vas tiče? Mjesta, inače će prvi! Do
đavola? Mislite li da sam nekog ubio? Zar sam ubica? Šta buljite u mene? Pogledajte
radije sebe! Mjesta! (Istrči napolje.)

23. ULICA

PRVO DIJETE: Hajdemo kod Marije.

DRUGO DIJETE: Šta je?
PRVO DIJETE: Zar ne znaš? Svi su već otišli. Napolju leži neka žena.
DRUGO DIJETE: Gdje?
PRVO DIJETE: Lijevo, na čistini, gdje stoji onaj crveni krst.
DRUGO DIJETE: Hajde brzo, da je vidimo, dok je nisu sklonili.

24. ŠUMSKI PUT PORED JEZERA

VOJCEK: Nož? Gdje je nož? Tu sam ga ostavio. Odaće me! Bliže, još bliže! Kakvo je to
užasno mjesto? Šta to čujem? Nešto se miče?... Tiho!... Tu blizu... Marija? A, Marija?!
Tiho. Sve je tiho! Zašto si tako blijeda, Marija? Kakva ti je to crvena vrpa oko vrata? Od
koga si svojim grijesima zaradila tu crvenu ogrlicu? Crna si bila od grijehova svojih.
Jesam li te ja načinio bijelom? Kako ti je kosa razbarušena... Zar nisi danas uplela svoje
pletenice? Nož, nož! Da li je ovaj? Da, taj je. Tako, ovamo dolje! (Baca nož u vodu)
Tone u tamnu vodu, kao kamen. Mjesec je kao krvavo gvožđe. Hoće li cijelom svijetu
izbrbljati? Ne, suviše je blizu obale, kad se kupaju... (Ulazi u vodu i baca ga daleko) Sad
je dobro. Ali, na ljeto, kad budu ronili za školjkama?... Eh, do tada će već zarđati, ko će
ga prepoznati! Što ga nisam polomio? Jesam li još krvav?... Moram se oprati. Tu je mrlja.
Evo još jedne. (Ulazi u vodu, dolaze ljudi.)

25. MARIJINA SOBA.

KARL (Drži dijete na krilu) Taj je pao u vodu, taj je pao u vodu, tai je pao u vodu.
VOJCEK: Sine, Kristijane!
KARL (Gleda ga ukočeno) Taj je pao u vodu.
VOJCEK: (Hoće da pomiluje dijete, ali se ono opire i viče) Gospode Bože!
KARL: Taj je pao u vodu.
VOJCEK: Kristijane, kupiću ti konja, op-sa-sa! (Dijete se opire Karlu) Evo, kupi konjića
za dijete! (Karl ukočeno posmatra.) Hop, Hop, konjiću, hop!
KARL: Hop, hop, konjiću, konjiću! (Otrči sa djetetom.)

26. ŠUMSKI PUT KOD JEZERA

POLICAJAC: Jedno dobro, pravo, lijepo ubistvo! Tako će lijepo, kako se samo poželjeti
može. Već dugo takvo nismo imali!

Kraj