Kriminalistika1paviscaroni263 Modly Vei263pdf

Nakladnik
Golden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb
Za nakladnika
Ana Rešetar
Urednik
Mirko Banjeglav
Recenzenti
prof. dr. sc. Živojin Aleksić
prof. dr. sc. Vladimir Ljubanović
prof. dr. sc. Darko Maver
Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrilo je Sveučilište u Rijeci

odlukom svoga Povjerenstva za izdavačku djelatnost
klasa: 602-09/06-01/21, ur. br: 2170-57-05-06-3.
Copyright © 2006, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, Hrvatska

Sva prava pridržana
ISBN 953-212-283-4 (cjelina)

ISBN 953-212-288-5 (1. knjiga)
Berislav Pavišić - Duško Modly - Petar Veić
KRIMINALISTIKA
KNJIGA PRVA
Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje
Golden marketing-Tehnička knjiga

Zagreb, 2006.
Suradnici u trećem izdanju*
1. Vladimir Botica, dipl. ing., stalni sudski vještak za cestovni promet,
procje-
nu motornih vozila i strojarsko-tehnološka vještačenja, Centar za
sigurnost,
Zagreb
2. Željko Bursač, dipl oecc, Info-Lab, Zagreb
3. dr. sc. Zvonimir Dujmović, dipl. iur., docent, Visoka policijska škola,
Zagreb
4. Dubravka Klobučar, dipl. ing., sudski vještak za kontaktne tragove,
Zagreb
5. dr. sc. Milovan Kubat, dr. med., docent, Zavod za sudsku medicinu i
kriminali-
stiku, Medicinski fakultet, Zagreb
6. dr. sc. Tajana Ljubin, dipl. psiholog, docentica, Visoka policijska škola,
Zagreb
7. Boško Lučev, dipl. ing., APIS IT d.o.o., Zagreb
8. Damir Marić, dipl. ing., stalni sudski vještak za dokumente i rukopise,
Centar
za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", Ministarstvo unutarnjih
poslo-
va, Zagreb
9. Vojin Maštruko, dipl. ing., stalni sudski vještak za balistiku i
mehanoskopiju,
kemijsko-fizikalna vještačenja i forenzične 3D rekonstrukcije, Zagreb
10. mr. sc. Davor Mayer, dr. med., specijalist sudske medicine, asistent,
Zavod za
sudsku medicinu i kriminalistiku, Medicinski fakultet, Zagreb
11. Želimir Radmilović, dipl. kriminalist, voditelj odsjeka za kriminalističko-
teh-
ničke poslove, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske,
Zagreb
12. Biserka Riha, mr. pharm., specijalist toksikološke kemije, stalna sudska
vješ-
takinja za toksikologiju
13. Zdravko Pavić, dipl. kriminalist, kriminalistički vještak za identifikaciju i
dak-
tiloskopiju, Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić",
Ministarstvo
unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb
14. Davor Štrk, dipl. kriminalist, predavač, Visoka policijska škola, Zagreb
15. Milana Trbojević, dipl. iur., asistentica, Pravni fakultet, Rijeka
16. Tomislav Veić, dipl. ing., savjetnik uprave društva Hrvatska pošta d.d.,
Zagreb
17. mr. Romeo Vrečko, dipl. kriminalist, Centar za poslovne informacije,
Zagreb
18. Filip Vukov, dipl. iur., asistent, Pravni fakultet, Rijeka
19. mr. sc. Joško Vukosav, dipl. psiholog, viši predavač, Visoka policijska
škola,
Zagreb
20. dr. sc. Gordana Zauhar, prof. fizike i kemije, docentica, Zavod za fiziku,
Medi-
cinski fakultet, Rijeka
Abecednim redom prezimena.

PREGLEDNI SADRŽAJ
Predgovor trećem izdanju ......................................................... 25

Predgovor drugom izdanju ....................................................... 27
Predgovor prvom izdanju .......................................................... 28
Prvi dio
UVOD
Glava i.
Pojam kriminalistike .................................................................. 33
1. Određenje pojma kriminalistike.......................................... 33
2. Pojam kriminalističke procedure ........................................ 34
3. Značajke sustava kriminalističke procedure ....................... 37
Glava II.
Predmet i zadaće kriminalistike................................................ 39
1. Predmet kriminalistike ....................................................... 39
2. Zadaće kriminalistike .......................................................... 41
Glava III.
Sustav kriminalistike.................................................................. 43
1. Tradicionalna podjela ........................................................ 43
2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike ................... 45
Glava IV.
Kriminalistika i druge discipline .............................................. 49
1. Kriminalistika i kaznene znanosti....................................... 49
2. Kriminalistika i sudska medicina ....................................... 51
3. Kriminalistika i psihologija ................................................ 51
4. Kriminalistika i druge discipline ........................................ 88
Glava V.
Kriminalistika kao praksa, znanstvena disciplina
i program obrazovanja .............................................................. 91
1. Kriminalistika kao praksa ................................................... 91
2. Kriminalistika kao znanstvena disciplina ........................... 92
3. Kriminalistika kao program obrazovanja ........................... 96
7
KRIMINALISTIKA
Drugi dio
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Odsjek prvi
Radnje otkrivanja kaznenog djela ............................................ 223
Glava XI.
Mjere osiguranja učinkovitosti kaznenog postupka ............... 223
1. Poziv ................................................................................... 223
2. Dovođenje ........................................................................... 224
3. Mjere opreza ....................................................................... 225
4. Jamstvo ............................................................................... 226
5. Uhićenje .............................................................................. 226
6. Zadržavanje ......................................................................... 229
7. Pritvor ................................................................................. 231
8. Postupanje sa sumnjivim stvarima ...................................... 234
Glava XII.
Početna saznanja o kaznenom djelu ......................................... 237
1. Opći pristup......................................................................... 237
2. Način saznanja o kaznenom djelu ....................................... 238
3. Međusaznanja kao priprema istraživanja ............................ 246
Glava XIII.
Izvidi kaznenih djela .................................................................. 249
1. Općenito o izvidima ............................................................ 249
2. Opći izvidi........................................................................... 251
3. Posebni izvidi...................................................................... 291
Glava XIV.
Potražna djelatnost i kriminalističke evidencije ..................... 305
1. Potražna djelatnost .............................................................. 305
2. Kriminalističke evidencije .................................................. 307
Glava XV.
Prikupljanje podataka o kaznenom djelu
od strane posebnih subjekata .................................................... 312
1. Izvidi zapovjednika hrvatskog broda .................................. 312
2. Privatna istraživanja ........................................................... 313
Odsjek drugi
Radnje dokazivanja.................................................................... 317
Glava XVI.
6
Pretrage ....................................................................................... 317
1. Pojam i vrste pretraga ......................................................... 317
2. Opća taktička pravila pretrage ............................................ 318
KRIMINALISTIKA
3. Pripremanje pretrage ........................................................... 321
4. Jamstva valjanosti pretrage ................................................. 322
5. Pretraga osoba ..................................................................... 324
6. Pretraga stana i drugog prostora ......................................... 326
7. Pretraga prirodnoga prostora .............................................. 329
8. Pretraga pokretne stvari ...................................................... 332
9. Pretraga i pretraživanje prema posebnim propisima ........... 354
10. Izuzeci i ograničenja pretrage po međunarodnom pravu ... 358
Glava XVII.
Privremeno oduzimanje predmeta ........................................... 361
1. Općenito o privremenom oduzimanju predmeta ................ 361
2. Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta ....... 363
3. Izuzeci od primjene privremenog oduzimanja predmeta ... 368
4. Postupanje sa sumnjivim stvarima ..................................... 369
Glava XVIII.
Ispitivanje okrivljenika .............................................................. 37i
1. Općenito o ispitivanju okrivljenika ..................................... 371
2. Pristup ispitivanju okrivljenika ........................................... 374
3. Ispitivanje posebnih kategorija okrivljenika ....................... 379
4. Tijek ispitivanja okrivljenika .............................................. 380
5. Šutnja okrivljenika .............................................................. 391
6. Bilježenje iskaza okrivljenika ............................................. 391
Glava XIX.
Ispitivanje svjedoka.................................................................... 394
1. Pojam svjedoka i iskaza svjedoka ....................................... 394
2. Klasifikacija svjedoka ......................................................... 395
3. Ispitivanje svjedoka kao istražna radnja ............................. 401
4. Bilježenje iskaza svjedoka .................................................. 406
5. Psihologija svjedočenja ....................................................... 407
6. Posebno o psihološkom pristupu u procjeni laži................. 410
7. Analitička i sintetička ocjena iskaza svjedoka .................... 411
8. Tipične pogreške pri ispitivanju svjedoka ......................... 417
9. Posebne skupine svjedoka................................................... 419
7
KRIMINALISTIKA
10. Posebne vrste ispitivanja svjedoka ...................................... 425

11. Zaštita svjedoka................................................................... 434
Glava XX.
Očevid, rekonstrukcija i pokus ................................................. 439
1. Pojam očevida ..................................................................... 439
2. Načela provođenja očevida ................................................. 443
3. Organizacija istraživanja mjesta događaja .......................... 446
4. Prvi zahvat kao koncepcijska cjelina .................................. 446

5. Klasifikacija očevida ........................................................... 447
6. Taktika provedbe očevida ................................................... 450
7. Prostor očevida .................................................................... 452
8. Osiguranje mjesta događaja ................................................ 456
9. Razvojni stadiji očevida ..................................................... 457
10. Bilježenje opažanja ............................................................. 462

11. Rekonstrukcija .................................................................... 467
12. Pokus ................................................................................... 470
13. Očevid i vještačenje kao simultane radnje .......................... 472
14. Posebnosti očevida u središnjem stadiju postupanja........... 473
15. Pogreške pri očevidu ........................................................... 473
Glava XXI.
Prepoznavanje ............................................................................ 483
1. Općenito o prepoznavanju .................................................. 483
2. Čimbenici koji utječu na pouzdanost prepoznavanja.......... 484
3. Postupak prepoznavanja predmeta ...................................... 487
4. Prepoznavanje osoba na osnovi lica ................................... 490
Glava XXII.
Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela ........ 494
Glava XXIII.
Vještačenje i stručna pomoć ...................................................... 496
1. Vještačenje ......................................................................... 496
2. Postupak vještačenja ........................................................... 514
3. Pogreške u vještačenju ........................................................ 519
4. Stručna pomoć .................................................................... 520
5. Stručni savjet....................................................................... 521
6. Ekspertizna tijela ustanovljena posebnim propisima ......... 523
Treći dio
8
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Glava XXIV.
Kriminalistička identifikacija ................................................... 528
1. Pojam identiteta .................................................................. 528
2. Vrste identiteta .................................................................... 529
3. Postupovni smisao identiteta .............................................. 533
4. Pregled metoda identifikacije osoba ................................... 533
Glava XXV.
Kriminalistička traseologija ...................................................... 580
1. Pojam traga ......................................................................... 580
2. Elementi i oblici tragova ..................................................... 581
3. Taktička klasifikacija tragova ............................................. 582
4. Klasifikacija tragova prema vremenu nastanka ................. 586
5. Mikro- i makrotragovi i druge polazne klasifikacije ......... 587
6. Klasifikacija tragova prema vrsti informacija koje trag sadrži 588
7. Klasifikacija prema prirodi traga ........................................ 591
8. Postupanje s tragovima ....................................................... 649
9. Taktička važnost odsutnosti tragova ................................... 656
10. Pregled traseoloških i registracijskih metoda ...................... 656
Kazalo pojmova
9
KRIMINALISTIKA
SUMMARY OF CONTENTS*
Foreword to the 3rd edition ........................................................ 25

Foreword to the 2nd edition........................................................ 27
Foreword to the 1st edition ......................................................... 28
Part One
INTRODUCTION
Chapter I.
Notion of criminalistics .............................................................. 33
1. Defining the notion of criminalistics .................................. 33
2. The notion of criminalistic procedure ................................. 34
3. Features of the system of criminalistic procedure .............. 37
Chapter II.
The object and tasks of criminalistics ...................................... 39
1. The object of criminalistics ................................................. 39
2. The tasks of criminalistics .................................................. 41
Chapter III.
The system of criminalistics ...................................................... 43
1. Traditional classification ..................................................... 43
2. New approaches to systematic classification of criminalistics 45
Chapter IV.
Criminalistics and other disciplines.......................................... 49
1. Criminalistics and penal sciences ....................................... 49
2. Criminalistics and forensic medicine .................................. 51
3. Criminalistics and psychology ............................................ 51
4. Criminalistics and other disciplines .................................... 88
Chapter V.
Criminalistics as practice, science and educational program 91
1. Criminalistics as practice .................................................... 91
2. Criminalistics as a scientific discipline ............................... 92
3. Criminalistics as an educational program ........................... 96
Prevela Ksenija Pritchard.
10
Chapter VI.
Development of criminalistics ................................................... 102
1. Development of criminalistics through practice................. 102
2. Period of scientific criminalistics ....................................... 104
3. Development of Croatian criminalistics ............................. 105
4. Prospects for further development...................................... 107
Chapter VII.
Fundamental characteristics and principles of Croatian criminalistics
110
1. Legal framework................................................................. 110
2. Scientific approach ............................................................. 114
3. Fundamental principles of criminalistics ............................ 116
Chapter VIII.
Criminalistic procedure as investigation and exposition ........ 120
1. Cognitive functions in criminalistic procedure ................... 120
2. Description, explanation and anticipation in criminalistic procedure
123
3. Gnoseological component of the criminalistic procedure .. 127
4. Cognitive science and criminalistic procedure ................... 128
5. Cybernetics, communication and information
in criminalistic procedure .................................................. 129
6. The fact in criminalistic procedure ..................................... 132
7. Evidence in criminalistic procedure ................................... 134
8. Circumstancial evidence in criminalistic procedure ........... 137
9. Cognitive path of the criminalistic procedure..................... 150
10. Inductive and deductive methods in criminalistics ............. 160

11. Holism of the criminalistic cognition ................................. 164
Chapter IX.
Versions (criminalistic hypotheses) .......................................... 166
1. Versions in criminalistics ................................................... 166
2. Conditions for the formation of versions ............................ 168
3. Classification of versions ................................................... 168
4. Examination of versions ..................................................... 171
5. Versions and planning in criminalistics .............................. 173
6. Planning on the macro and micro level, operative models . 174
7. Phenomenology in criminalistics as a starting point of planning
183
8. Planning in criminalistics as protection
against false judicial decisions ............................................ 189
11
KRIMINALISTIKA
Chapter X.
Prevention of crime .................................................................... 191
1. Review of the strategies of crime prevention ..................... 191
2. International criminalistic cooperation ............................... 195
12
TABLE OF CONTENTS
Part Two
CRIMINALISTIC TACTICS
Section One
Acts of discovery of the criminal act ......................................... 223
Chapter XI.
Measures of securing efficacy of the criminal procedure ....... 223
1. Summons............................................................................. 223
2. Compulsory appearance ...................................................... 224
3. Precautionary measures ...................................................... 225
4. Garanty ................................................................................ 226
5. Arrest................................................................................... 226
6. Delay ................................................................................... 229
7. Detention ............................................................................. 231
8. Treatment of suspicious objects .......................................... 234
Chapter XII.
Initial knowledge of the criminal act ........................................ 237
1. General approach ................................................................ 237
2. Mode of discovering the criminal act ................................. 238
3. Intermediary information for preparation of the investigation 246
Chapter XIII.
Investigative acts ........................................................................ 249
1. Introductory about police investigative acts ....................... 249
2. General investigative acts ................................................... 251
3. Special investigative acts .................................................... 291
Chapter XIV.
Warrant proceedings and criminalistic databases .................. 305
1. Warrant proceedings ........................................................... 305
2. Criminalistic databases ....................................................... 307
Chapter XV.
Gathering of data about the criminal act
by special subjects ...................................................................... 312
1. Investigative acts of the captain of a Croatian ship ............ 312
2. Private investigations .......................................................... 313
Section Two
Evidentiary acts .......................................................................... 317
Chapter XVI.
Searches ....................................................................................... 317
1. The notion and types of searches ........................................ 317
13
KRIMINALISTIKA
2. General tactical rules on search .......................................... 318
14
TABLE OF CONTENTS
3. Preparation of the search..................................................... 321

4. Guarantees of a valid search ............................................... 322
5. Search of persons ................................................................ 324
6. Search of a home and other places...................................... 326
7. Search of natural place ........................................................ 329
8. Search of movable objects .................................................. 332
9. Special rules applying to search.......................................... 354
10. Exceptions and limitations of the search under international law ....
358
Chapter XVII.
Seizure of objects ........................................................................ 361
1. General about seizure .......................................................... 361
2. Special cases of seizure ...................................................... 363
3. Exceptions of the application of seizure ............................. 368
4. Treatment of suspicious objects .......................................... 369
Chapter XVIII.
Interrogation of the defendant .................................................. 371
1. Introductory about the interrogation of the defendant ........ 371
2. Approach to the interrogation of the defendant .................. 374
3. Interrogation of special categories of defendants ............... 379
4. Course of interrogation of the defendant ........................... 380
5. Silence of the defendant ...................................................... 391
6. Recording the defendant's statement................................... 391
Chapter XIX.
Interrogation of witnesses .......................................................... 394
1. Notion of the witness and his statement ............................. 394
2. Classification of witnesses .................................................. 395
3. Interrogation of the witness as an (evidentiary) investigative act
401
4. Recording witness statement............................................... 406
5. Psychology of examination ................................................. 407
6. In particular about the psychological approach to evaluating a lie...
410
7. Analytical and synthetic evaluation of the witness statement
411
8. Typical errors during the interrogation of a witness .......... 417
9. Special groups of witnesses ................................................ 419
10. Special forms of witness interrogation ............................... 425

11. Witness protection .............................................................. 434
Chapter XX.
15
KRIMINALISTIKA
Crime scene search, reconstruction and experiment .............. 439

1. Notion of the crime scene search ........................................ 439
2. Principles of conducting the crime scene search ................ 443
3. Organization of the crime scene investigation .................... 446
16
TABLE OF CONTENTS
4. The first approach as a conceptual compex ........................ 446

5. Classification of the crime scene searches .......................... 447
6. Tactics of the crime scene search ........................................ 450
7. The crime scene area ........................................................... 452
8. Securing the crime scene..................................................... 456
9. Developing stages of the crime scene search ..................... 457
10. Recording the observation .................................................. 462

11. Reconstruction ................................................................... 467
12. Experiment .......................................................................... 470
13. Crime scene search and expertise as simultaneous acts ...... 472
14. Special aspects of the crime scene view in the main part of the process
473
15. Errors during the crime scene search .................................. 473
Chapter XXI.
Recognition ................................................................................. 483
1. Introductory about recognition ........................................... 483
2. Factors influencing the reliability of recognition ............... 484
3. Procedure of recognizing objects........................................ 487
4. Face recognition of persons ................................................ 490
Chapter XXII.
Taking of fingerprints and prints of other body parts ........... 494
Chapter XXIII.
Expertise and professional assistance ....................................... 496
1. Expertise ............................................................................. 496
2. The process of expertise ..................................................... 514
3. Errors in conducting expertise ............................................ 519
4. Professional assistance ........................................................ 520
5. Professional advice ............................................................. 521
6. Expert agencies established through special provisions ..... 523
Part Three
CRIMINALISTIC TECHNIQUE
Chapter XXIV.
Criminalistic identification ........................................................ 528
1. The notion of identity.......................................................... 528
2. Types of identity ................................................................. 529
3. Procedural meaning of identity ........................................... 533
4. Review of the methods of identification ............................. 533
17
KRIMINALISTIKA
Chapter XXV.
Criminalistic trace study ........................................................... 580
1. Notion of the trace ............................................................... 580
18
TABLE OF CONTENTS
2. Elements and forms of traces .............................................. 581

3. Tactical classification of traces ........................................... 582
4. Classification of traces with regard to when they were created
586
5. Micro and macrotraces and other basic classifications ...... 587
6. Classification with regard to the type of information
contained in the trace .......................................................... 588
7. Classification with regard to the nature of the trace ........... 591
8. Conduct with traces............................................................. 649
9. Tactical significance of a lack of traces .............................. 656
10. Review of the methods of finding and registering traces ... 656
Subject index ................................................................................ 695
19
INHALTSÜBERSICHT
Vorwort zur 3. Auflage .............................................................. 25

Erster Teil
EINLEITUNG
Kapitel I.
Begriff der Kriminalistik ........................................................... 33
1. Definition des Begriffs der Kriminalistik ........................... 33
2. Begriff der kriminalistischen Prozedur ............................... 34
3. Eigenschaften des Systems der kriminalistischen Prozedur 37
Kapitel II.
Gegenstand und Aufgaben der Kriminalistik ......................... 39
1. Gegenstand der Kriminalistik ..................... , ...................... 39
2. Aufgaben der Kriminalistik ................................................ 41
Kapitel III.
System der Kriminalistik ........................................................... 43
1. Traditionelle Klassifikation ............................................... 43
2. Neue Ansätze der systematischen Klassifikation der Kriminalistik....
45
Kapitel IV.
Kriminalistik und andere Disziplinen ...................................... 49
1. Kriminalistik und die Strafwissenschaften ......................... 49
2. Kriminalistik und gerichtliche Medizin .............................. 51
3. Kriminalistik und Psychologie ........................................... 51
4. Kriminalistik und andere Disziplinen ................................. 88
Kapitel V.
Kriminalistik als Praxis, wissenschaftliche Disziplin
und als Ausbildungsprogramm ................................................. 91
1. Kriminalistik als Praxis ....................................................... 91
* Prevela Ute Karlavaris Bremer.
20
KRIMINALISTIK^
2. Kriminalistik als wissenschaftliche Disziplin .................... 92

3. Kriminalistik als Ausbildungsprogramm ........................... 96
Kapitel VI.
Entwicklung der Kriminalistik ................................................. 102
1. Entwicklung der kriminalistischen Praxis .......................... 102
2. Phase der Entstehung der wissenschaftlichen Kriminalistik
104
3. Entwicklung der kroatischen Kriminalistik ........................ 105
4. Entwicklungsperspektiven .................................................. 107
Kapitel VII.
Grundmerkmale und Grundsätze der kroatischen Kriminalistik ...
110
1. Rechtlicher Rahmen............................................................ 110
2. Wissenschaftlicher Ansatz .................................................. 114
3. Grundsätze der Kriminalistik .............................................. 116
Kapitel VIII.
Kriminalistische Prozedur als Untersuchung und Auslegung
......................................................................................................120
1. Kognitive Funktionen in der kriminalistischen Prozedur ... 120
2. Beschreibung, Erklärung und Erwartung
in der kriminalistischen Prozedur ....................................... 123
3. Gnoseologische Komponente der kriminalistischen Prozedur
127
4. Kognitive Wissenschaft und kriminalistische Prozedur ..... 128
5. Kibernetik, Kommunikation und Information
in der kriminalistischen Prozedur ....................................... 129
6. Die Tatsache in der kriminalistischen Prozedur ................. 132
7. Der Beweis in der kriminalistischen Prozedur ................... 134
8. Indizien in der kriminalistischen Prozedur ......................... 137
9. Kognitiver Ablauf der kriminalistischen Prozedur ............. 150
10. Induktive und deduktive Methoden in der Kriminalistik .... 160

11. Holismus des kriminalistischen Wissens ............................ 164
Kapitel IX.
Versionen (kriminalistische Hypothesen) ................................ 166
1. Versionen in der Kriminalistik............................................ 166
2. Bedingungen zur Aufstellung von Versionen ..................... 168
3. Klassifikation von Versionen ............................................. 168
4. Untersuchung derVersionen ............................................... 171
5. Versionen und Planen in der Kriminalistik......................... 173
21
KRIMINALISTIK^
6. Planen auf der Makro- und Mikroebene, operative Modelle

174
7. Kriminalistische Phänomenologie als Ausgangspunkt des Planens ..
183
8. Kriminalistisches Planen als Schutz
gegen falsche Gerichtsentscheidungen ............................... 189
Kapitel X.
Kriminalitätsprävention ............................................................ 191
22
INHALTSÜBERSICHT
1. Blick auf die Strategien der Kriminalitätsprävention ......... 191

2. Internationale kriminalistische Zusammenarbeit................ 195
Zweiter Teil
KRIMINALISTISCHE TAKTIK
Erstes Buch
Handlungen bei der Entdeckung der Straftat ......................... 223
Kapitel XI.
Maßnahmen zur Sicherstellung der Verfahrenswirksamkeit 223
1. Ladung ................................................................................ 223
2. Vorführung.......................................................................... 224
3. Vorsichtsmaßnahmen .......................................................... 225
4. Garanty................................................................................ 226
5. Verhaftung .......................................................................... 226
6. Vorläufige Festnahme ......................................................... 229
7. Untersuchungshaft .............................................................. 231
8. Behandlung von verdächtigen Sachen ................................ 234
Kapitel XII.
Erste Kenntnisse über die Straftat ........................................... 237
1. Allgemeiner Ansatz ............................................................ 237
2. Weise der Erkenntnis über die Straftat ............................... 238
3. Zwischenkenntnisse als Vorbereitung der Untersuchung ... 246
Kapitel XIII.
Polizeiliche Ermittlungen .......................................................... 249
1. Allgemeines über die polizeilichen Ermittlungen .............. 249
2. Allgemeine polizeiliche Ermittlungen ................................ 251
3. Spezielle polizeiliche Ermittlungen .................................... 291
Kapitel XIV.
Fahndung und kriminalistische Datenbanken ........................ 305
1. Fahndungsverfahren ........................................................... 305
2. Kriminalistische Datenbanken ............................................ 307
Kapitel XV.
Sammeln von Daten über die Straftat seitens spezieller Subjekte
312
1. Ermittlungen des Schiffskapitäns ....................................... 312
2. Private Ermittlungen ........................................................... 313
23
KRIMINALISTIKA
Zweites Buch
Beweishandlungen ...................................................................... 317
Kapitel XVI.
Durchsuchungen ......................................................................... 317
24
INHALTSÜBERSICHT
1. Begriff und Arten der Durchsuchung ................................. 317

2. Allgemeine taktische Regeln der Durchsuchung ................ 318
3. Vorbereitung der Durchsuchung......................................... 321
4. Gewährleistungen für eine gültige Durchsuchung ............. 322
5. Durchsuchung der Person ................................................... 324
6. Durchsuchung der Wohnung und anderer Räume .............. 326
7. Durchsuchung des natürlichen Raumes .............................. 329
8. Durchsuchung von beweglichen Gegenständen ................. 332
9. Besondere Regeln über die Durchsuchung ......................... 354
10. Ausnahmen und Grenzen der Durchsuchung im Internationalen Recht
Kapitel XVII.
Beschlagnahme von Gegenständen ........................................... 361
1. Allgemeines über Beschlagnahme ...................................... 361
2. Besondere Arten der Beschlagnahme ................................ 363
3. Ausnahmen von der Anwendung der Beschlagnahme ....... 368
4. Behandlung von verdächtigen Sachen ................................ 369
Kapitel XVIII.
Vernehmung des Beschuldigten .......................... .................... 371
1. Allgemeines über die Vernehmung des Beschuldigten ...... 371
2. Ansatz zu der Vernehmung des Beschuldigten .................. 374
3. Vernehmung von besonderen Kategorien von Beschuldigten
379
4. Verlauf der Beschuldigtenvernehmung ............................. 380
5. Schweigen des Beschuldigten ............................................. 391
6. Protokollierung der Aussage des Beschukigten.................. 391
Kapitel XIX.
Vernehmung von Zeugen.................... ...................... 394
1. DerBegriff desZeugen und seiner-_5i;:r ......... 394
2. Klassifikation von Zeugen .......... ................... 395
3. Vernehmung von Zeugen als Unte-;,:-;i_: ....................... 401
4. Protokollierung der Zeugenaussage ........... 406
5. Psychologie der Vernehmung .... ............ 407
6. Besonderes über den psychologisc-e- --sar 3~ -s;-ä:zung410
7. Analytische und synthetische Bewerbe ZK? Ze-jge^a-ssage
411
8. Typische Fehler bei der Zeugenveme'-—_-c .... 417
9. Spezielle Gruppen von Zeugen .. ......... 419
10. Spezielle Formen der Zeugenver'-e" ..... 425

11. Zeugenschutz............................ ................... 434
25
KRIMINALISTIKA
Kapitel XX.
Augenschein, Rekonstruktion, Experiment ........... 439
1. Begriff des Augenscheins .. ................ 439
26
INHALTSÜBERSICHT
2. Prinzipien für die Durchführung des Augenscheins ........... 443

3. Organisation der Tatortuntersuchung.................................. 446
4. Der erste Zugriff als konzeptuelle Einheit .......................... 446
5. Klassifikation des Augenscheins ........................................ 447
6. Taktik der Durchführung des Augenscheins ....................... 450
7. Gebiet des Augenscheins ................................................... 452
8. Sicherung des Tatorts .......................................................... 456
9. Entwicklungsphasen des Augenscheins ............................. 457
10.Protokollierung der Wahrnehmungen ................................. 462

11.Rekonstruktion ................................................................... 467
12.Experiment .......................................................................... 470
13. Augenschein und Sachverständigenbeweis als simultane Handlungen
472
14. Besonderheiten des Augenscheins in dem zentralen
Stadium des Verfahrens ..................................................... 473
15. Fehler bei der Augenscheinseinnahme ............................... 473
Kapitel XXI.
Wiedererkennung ....................................................................... 483
1. Allgemeines über die Wiedererkennung ............................. 483
2. Umstände die Einfluss auf die Verlässlichkeit
der Wiedererkennung haben ............................................. 484
3. Verfahren der Wiedererkennung ......................................... 487
4. Personenerkennung auf Grund des Gesichts ....................... 490
Kapitel XXII.
Abnahme von Fingerabdrücken und Abdrücken anderer Körperteile
494
Kapitel XXIII.
Sachverständigenbeweis und Expertenhilfe ............................ 496
1. Sachverständigenbeweis .................................................... 496
2. Das Sachverständigenverfahren .......................................... 514
3. Fehler bei Durchführung des Sachverständigenbeweises ... 519
4. Expertenhilfe ....................................................................... 520
5. Expertenrat .......................................................................... 521
6. Auf Grund besonderer Vorschriften gegründete Gutachten-Behörden
523
Dritter Teil
KRIMINALISTISCHE TECHNIK
Kapitel XXIV.
Kriminalistische Identifikation ................................................. 528
27
KRIMINALISTIKA
1. Begriff der Identität............................................................. 528

2. Arten der Identität ............................................................... 529
3. Prozessuale Bedeutung der Identität ................................... 533
4. Überblick der Methoden der Personenidentifikation .......... 533
28
INHALTSÜBERSICHT
Kapitel XXV.
Kriminalistische Spurenkunde.................................................. 580
1. Begriff der Spur .................................................................. 580
2. Elemente und Formen der Spuren ...................................... 581
3. Taktische Klassifikation von Spuren .................................. 582
4. Klassifikation von Spuren aufgrund der Zeit der Entstehung
586
5. Mikro-und Makrospuren und andere Ausgangsklassifikationen
587
6. Klassifikation aufgrund der Information, die die Spur enthält
588
7. Klassifikation aufgrund der Beschaffenheit der Spur ......... 591
8. Behandlung von Spuren ...................................................... 649
9. Taktische Bedeutung des Fehlens der Spuren .................... 656
10. Überblick über die Registrierungs-und Spurenkunde-Methoden ...
656
Sachregister .................................................................................. 695
29
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
Predgovor trećem izdanju
Drugo izdanje Kriminalistike već je dulje vrijeme rasprodano. Zbog razli-

čitih okolnosti, tek sada, sedam godina od njezina objavljivanja, u proši-
renom autorskom timu, predajemo čitateljima treće, znatno izmijenjeno i
dopunjeno izdanje.
Proširena koncepcija udžbenika, izmijenjena izlaganja u većini temat-
skih jedinica, uvođenje novih tema, detaljnija razrada pojedinih pitanja
utjecali su u znatnoj mjeri na povećanje opsega knjige.
Udžbenik u 3. izdanju obuhvaća heurističku i silogističku kriminalisti-
ku, a brojna doticajna područja obrađuje u mjeri koja je nužna studentu,
a korisna kriminalisti koji istražuje suvremene pojave kriminaliteta bez
obzira na ulogu u kojoj djeluje. Posebna je pozornost posvećena međunarod-
noj, prije svega europskoj kriminalističkoj suradnji.
Za studente i druge čitatelje koji se uvode u područje kriminalistike
iza svake glave uvrstili smo pitanja za provjeru znanja. Daljnjem, pro-
dubljenom istraživanju poslužit će tematski raspoređen popis literature
dopunjen aktualnim izvorima.
Kriminalistika je u trećem izdanju podijeljena u dvije knjige. U pr-
voj su, osim uvoda, cjeline opće kriminalističke taktike i opća pitanja
kriminalističke tehnike. Za drugu je knjigu predviđena sustavna obra-
da posebnih taktičkih cjelina istraživanja pojedinih skupina i kazne-
nih djela. U novije vrijeme posebne taktike istraživanja snažno su se
razvile i tome se nastojalo dati primjereno značenje. Time udžbenik u
trećem izdanju smjera širim ciljevima od onih koje su imala prethodna
dva izdanja.
Područje kriminalistike je u suvremenim razmjerima iznimno multi-
disciplinarno i interdisciplinarno. U nastojanju da udžbenik bude osnovni
izvor svih aktualnih komponenti kriminalističkog istraživanja, da krimi-
nalističke radnje budu prikazane u njihovim najvažnijim slojevima, mno-
ga pitanja interferentnih područja raznih disciplina, u trećem su izdanju
obradili odgovarajući stručnjaci. Njihova su imena, osim na samom počet-
ku knjige, bilješkom označena i uz dio teksta što su ih napisali ili bitno
sudjelovali u njegovu pisanju.
30
Zahvaljujemo svim suradnicima i recenzentima na uloženome trudu
i korisnim sugestijama. Zahvaljujemo nakladniku, lektorici, urednicima
teksta i priloga uz tekst, te svima drugima koji su pridonijeli u pripremi
ove knjige.
Treće izdanje Kriminalistike objavljujemo u godini u kojoj se navršava
stotinu godina od uvođenja sustavne primjene dakltiloskopije u Hrvatskoj
(1906.). Želja je autora da i ova knjiga bude skroman prilog obilježavanju
važnosti nastojanja brojnih stručnjaka tijekom punog stoljeća razvoja su-
vremene hrvatske kriminalistike.
Rijeka/Zagreb, lipanj 2006. Autori
31
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
Predgovor drugom izdanju
Knjiga koju predajemo čitatelju razlikuje se od teksta prvoga izdanja prije

svega uvodnim dijelom koji na nov način razmatra teorijske osnove krimi-
nalistike, kao i izmijenjenim ili dopunjenim sadržajima u četvrtom dijelu
posvećenom kriminalistici postupovnih radnji.
Novi sadržaji i nov pristup pojedinim ranije razmatranim temama nisu
utjecali na koncepciju djela kao kompendija silogističke kriminalistike, ni
na njegovu namjenu temeljnog udžbeničkog štiva za program kriminali-
stike u okviru studija prava. Takva namjena ove knjige uvjetovala je raz-
diobu gradiva koja se razlikuje od tradicionalnoga sustava kriminalistike
koji prevladava u literaturi srednjoeuropskih zemalja.
Pozivna literatura i u ovom je izdanju uključena u odgovarajuće dije-
love teksta. Time su autori, slijedeći prokušane uzore klasičnih kriminali-
stičkih izvora, nastojali olakšati produbljeni studij pojedinih tema, toliko
potreban u suvremenoj stvarnosti sve složenijih pojava zločina i uvećanih
zahtjeva na sudionike kaznenog postupka. Istoj svrsi služi priložena biblio-
grafija članaka objavljenih u hrvatskim časopisima.
Drugo izdanje kompendija pojavljuje se nakon značajnih izmjena kaz-
nenoga zakonodavstva. Novi su propisi nužno morali naći odraza i u raz-
matranju kriminalističkih tema. Tome su autori posvetili posebnu pozor-
nost dosljedno nastojeći ostati u okviru kriminalističkih razmatranja.
Redakciju teksta drugoga izdanja izvršio je Berislav Pavišić.
Autori duguju zahvalnost svima koji su pomogli u nastanku ove knjige,
a posebno recenzentima drugoga izdanja prof. dr. Mladenu Singeru i prof.
dr. Ivanu Beleu na korisnim prijedlozima i sugestijama.
Za nedostatke u radu odgovorni su isključivo autori.
Rijeka/Zagreb, kolovoz 1999. Autori
32
Predgovor prvom izdanju
Knjigom koju predajemo čitatelju nastojali smo postići dva temeljna cilja.
Prvi se sastoji u nakani da se u hrvatskoj stručnoj literaturi nakon dulje
stanke objavi cjelovit udžbenički izvor iz područja opće kriminalistike na-
mijenjen poglavito studentima pravnih fakulteta, mlađim dužnosnicima
sudbene vlasti, policijskim službenicima te inim stručnjacima koji se u
djelokrugu svoga rada susreću s kriminalističkim problemima. Drugi cilj
je, potaknut dijelom i stranim uzorima, pokretanje stručne kriminalisti-
čke biblioteke u kojoj bi se objavljivali ne samo udžbenički izvori nego i
monografske studije, eventualno i sustavi gradiva kriminalistike. Aktual-
nost temeljite obrade iznimno bogate i vrlo složene građe izvan je svake
dvojbe. Ona, što je također izvan dvojbe, znatno prelazi područje policijske
discipline i nameće cjelovit, promišljen i temeljit pristup.
Tijekom dosadašnjeg razdoblja kriminalistika je razvijana poglavito
kao policijska znanost i praksa. Njena silogistička komponenta učenja o
sadržaju, modalitetima i odnosima radnji od kojih se (kao stvarnih akata)
sastoji kazneni postupak znatno je slabije razvijena. Učinci takvih odnosa
ne mogu biti pozitivni niti za djelotvornost tijela državne kaznene vlasti u
razjašnjavanju (dakle i suzbijanju) zločina, niti za građanina sudionika kaz-
nenoga postupka (kao jamstvo nepovredivosti njegovih temeljnih prava).
Pomanjkanje znanstvenoga interesa za navedeno područje kriminali-
stike negativno se odražava u procesu školovanja diplomiranih pravnika.
U Republici Hrvatskoj ne postoji izvor iz kojega bi student mogao steći
sustavna, osnovna znanja o stvarnim sadržajima radnji kaznenoga postup-
ka, o "postupovnoj metodologiji, tehnologiji kaznenoga postupka". Ako se k
tome doda da je praktično osposobljavanje pravnika za rad u kaznenome
(i drugim) postupcima prepušteno spontanitetu, faktičnim prilikama u ko-
jima se ostvaruje vježbenička praksa, inicijativi pojedinca i njihovoj zain-
teresiranosti, da nema jedinstvenoga sustavno organiziranog, standardizi-
ranoga i didaktički osmišljenoga programa, onda je nužnost razmatranja
"postupovne" kriminalistike izvan svake dvojbe.
U predmetnome radu po prvi puta su uvrštene neke sasvim nove teme,
kojih u postojećim domaćim izvorima kriminalistike nema ili se spominju
33
PREDGOVOR PRVOM
IZDANJU
tek marginalno što je u oštroj suprotnosti s važnošću tih pitanje za teoriju
i praksu i zato nema nikakve dvojbe o potrebi poznavanja tih cjelina već
na temeljnoj razini predviđenoj nastavnim programom.
Kompendij silogističke kriminalistike pripremljen je upravo imajući u
vidu opisano stanje i njegove lako uočljive negativne učinke. Namijenjen
je poglavito studentima pravnih fakulteta kao izvor za pripremanje ispita
iz predmeta "Kriminalistika". Sadržaj i opseg izlaganja, a posebice način
obrade pojedinih tema dimenzionirani su sukladno programu dotičnoga
predmeta. Osim te osnovne namjene, vjerujemo da će njegov tekst, a pose-
bice pozivna domaća i strana literatura biti od koristi polaznicima poslije-
diplomske nastave, doktorandima i svima koji se s bilo kojih aspekta bave
pitanjima koja su predmetom razmatranja.
Željeli bismo posebice da za predmetnim tekstom kao temeljnim vodi-
čem posegnu i kolege praktičari suci, državni odvjetnici, odvjetnici, vještaci
i policijski službenici. U tom smislu nastojat će se u budućnosti pripremiti
praktikum silogističke kriminalistike, koji će biti poglavito usmjeren prak-
tičnim aspektima kriminalističkoga rada u okviru kaznenoga postupka.
Kompendijem kojega predajemo čitateljima htjeli smo u što kraćem
roku popuniti prazninu u domaćoj udžbeničkoj literaturi iz područja kaz-
nenih znanosti. Redakcija teksta osim tematskoga plana ograničila se na
osnovna povezivanja i usklađivanja, ostavljajući u obradi pojedine teme
slobodu svakome autoru.
Stručnjacima, istraživačima, polaznicima poslijediplomskoga studija i
znanstvenicima knjiga nudi pomoć u brojnim aktualnim izvorima citira-
nim u tekstu i u priloženoj bibliografiji radova. Njenim sastavljanjem nas-
tojali smo postaviti osnove za daljnje prikupljanje izvora.
Zahvaljujemo dipl. kriminalisti Marijanu Superini, asistentu, te Ines
Stančer, studentici Policijske akademije u Zagrebu i Nikši Marušiću, istra-
živaču Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, na pomoći u pripremi teksta
i sastavljanju priložene bibliografije.
Posebnu zahvalnost dugujemo recenzentima doc. dr. Andriji Makri i
prof. dr. Mladenu Singeru za brojne prijedloge i sugestije.
Rijeka, srpanj 1995. prof. dr. sc. Berislav Pavišić

Prvi dio
UVOD
Glava I.
Pojam kriminalistike
1. Određenje pojma kriminalistike
Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znan-

stvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i razjašnjavanju pojava kaz-
nenih djela i utvrđivanju njihovih počinitelja.
Za kriminalistiku je bitno 1) poznavanje pojava kaznenih djela (koji su
podaci važni za razjašnjenje stanovitog kaznenog djela), 2) istraživanje
metodologije (koje mogućnosti otkrivanja i prikupljanja podataka stoje na
raspolaganju) i 3) razrada načina otkrivanja, razjašnjavanja i bilježenja
(kako se u konkretnom predmetu ima postupati).
Kriminalističko istraživanje bavi se kaznenim djelom kao stvarnom
pojavom, tj. vanjskim i unutarnjim stvarnim promjenama koje je kazne-
no djelo izazvalo i koje se mogu spoznati. U to istraživanje uključene su
radnje kojima se razjašnjavaju pitanja u vezi s pojavom kaznenoga djela,
počinitelja, žrtve i drugih okolnosti.
Kriminalistika je usmjerena na prikupljanje saznanja koja su važna za
postizanje cilja istraživanja. Ta se saznanja otkrivaju i prikupljaju u pred-
kaznenom i kaznenom postupku kriminalističkim radnjama. Međusobno
se razlikuju s obzirom na svrhu zbog koje su prikupljena, načina prikup-
ljanja i značenja za postupak. Najvažnija saznanja konačno se oblikuju
u kaznenom postupku. Ostala saznanja koje također prikuplja kriminali-
stika ne oblikuju se postupovnim radnjama, već imaju radno, operativno
značenje.
Kriminalističko istraživanje je mikroanaliza, rekonstrukcija doga-
đaja iz prošlosti - vjerojatnoga kaznenog djela. Ona istraživanjem ne-
posredno rekonstruira stvarnu, objektivnu i subjektivnu strukturu kazne-
noga djela. Time se kriminalistika razlikuje od drugih kaznenih disciplina
koje se također bave kaznenim djelom, ali na drugi način.
Shematski je kriminalističko istraživanje prvi u hrvatskoj literaturi
prikazao Tomislav Marković u priloženom prikazu.
2. Pojam kriminalističke procedure
U sociologijskome smislu kriminalističko istraživanje sustav je radnji i

odnosa. Njegovo je bitno obilježje postupno obavljanje radnji i sustavna
primjena različitih mjera. Radne operacije se na istovjetan način obavljaju
u istovrsnim situacijama. Kriminalističko istraživanje je prema tome cje-
lina s tipiziranim sustavom i redoslijedom radnji. Cjelina s takvim značaj-
kama shvaća se u sociologiji kao procedura.
Kao tipični dijelovi cjeline (podsustavi radnji), kriminalističke proce-
dure jesu radnje prvog zahvata, prikupljanja obavijesti, pronalaska i osi-
guranja predmeta nositelja dokaza, potražna djelatnost itd. Unutar tih
podsustava izdvajaju se pojedine skupine (npr. obrada mjesta događaja) ili
pojedine radnje (npr. očevid, pregled, privremeno oduzimanje predmeta).
Kriminalističko istraživanje uvjetuju strukturni, teleologijski i realni
sastojci. Shematski prikaz kriminalističkog istraživanja Kriminalistika
istražuje okolnosti u vezi s
(neposredno prijetećim
ili) počinjenim kaznenim djelom i počiniteljem. Budući da kriminalističko
istraživanje dovodi do konkretnih spoznaja o pojavi kaznenoga djela, mo-
guća je njihova primjena i u djelatnosti sprječavanja tih djela.
U vezi s tim se prema nekim stajalištima kriminalistiku dijeli na re-
presivnu i preventivnu kriminalistiku. Represivna kriminalistika ili
kriminalistika u užem, strogom, smislu riječi je prema tim stajalištima
nužna komponenta radnji prikupljanja podataka o kaznenom djelu i poči-
nitelju u stadiju otkrivanja i vođenja kaznenoga postupka.
37
Preventivna kriminalistika bi prema istom shvaćanju bila usmjere-
na sustavnom istraživanju mjera kojima se sprječava počinjenje kaznenih
djela. Takvo dvodimenzionalno shvaćanje kriminalistike prema drugim
stajalištima nije prihvatljivo, jer prema njima preventivna kriminalistika
izlazi izvan okvira kriminalistike.
U smislu i pod uvjetima određenim kaznenim pravom, kriminalističko
istraživanje počinje najranije s pripremanjem određenoga kaznenoga djela.
Zaštita od mogućih, ili čak vjerojatnih (ali još nepripremanih), kaznenih djela
nije ni predmet ni zadaća kriminalistike. Time se bave strategija zaštite od
kriminaliteta, kriminalna politika, kriminologija i druge discipline. One se za
svoje svrhe koriste saznanjima i metodama kriminalistike. No to, prema tim
stajalištima, pojmovno nije kriminalistika nego primjena kriminalističkih sa-
znanja u okvirima drugih disciplina. V. izlaganje o tome infra Glava IV., pod
4.
Istraživanje kaznenoga djela i okolnosti u vezi s počiniteljem odvija se
u različitim oblicima postupanja. Temeljna dva oblika prikupljanja poda-
taka jesu otkrivanje kaznenog djela i počinitelja (izvidi kaznenih djela) i
dokazivanje (radnje kaznenoga postupka).
Izvidi kaznenih djela samo su okvirno predmet uređenja propisa kaz-
nenog postupka. Njihovi rezultati mogu se uporabiti u kaznenom postup-
ku samo kad to zakon iznimno predviđa. Detaljnije su uređeni posebnim
(policijskim) zakonskim i podzakonskim propisima. Za njihovu provedbu
posebno je važno oblikovanje i prilagodba kroz praksu.
Radnje kaznenoga postupka, naprotiv, detaljno su uređene postupov-
nim propisima. Oni prije svega uređuju oblik (formu) postupanja (iz čega
izvire i naziv postupovna ili formalna pravila).
Međutim, i pored bitnih razlika u odnosu na stupanj pravne uređeno-
sti, obje skupine radnji imaju uvijek nužno dvije komponente: formalnu
(pravom određenu) i stvarnu (provedbenu). Stvarna, kriminalistička kom-
ponenta je, kao i pravna, nužno uključena u obje kategorije radnji priku-
pljanja saznanja o kaznenom djelu.
Ispitivanje osobe, očevid i pretraga jesu postupovne radnje. Da bi rezul-
tati tih radnji mogli biti upotrijebljeni kao dokazi u kaznenom postupku,
radnje se moraju provesti prema propisima kaznenoga postupka, a to zna-
či da moraju biti provedene u obliku i pod uvjetima koji su uređeni tim
propisima. To je postupovna komponenta.
Kako će se u tim okvirima i uvjetima konkretno provesti radnja (pri-
mjerice koji će se tragovi i na koji način izmjeriti, kojim redoslijedom će se
opisati mjesto očevida, kojom će se metodom osigurati pojedini trag, hoće
li se snimiti ili osigurati trodimenzionalni model) uređuju pravila krimi-
nalistike. To je kriminalistička komponenta.
Taj odnos je suština uvodno, pod 1. spomenutoga cilja optimiranja kojeg
nastoji postići kriminalistika. Nema dakle nikakve dvojbe da je u svakoj
38
radnji kaznenoga postupka kriminalistička komponenta (ili razina), da
je ona neizbježan njen sadržaj (pojednostavljeno: očevid se mora provesti
vlastitim opažanjem koje je ili spontano ili plansko i sustavno, a tu temelj-
nu stranu razmatra kriminalistika).
Izvidi kaznenih djela, kao što je rečeno, nisu postupovne radnje. U pra-
vilu, njihovi se rezultati ne mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postup-
ku. Ipak, time već opisani odnos forme i stvarnog sadržaja nije nipošto
drukčiji od ranije opisanoga u istražnim radnjama. Naime, izvidi kazne-
nih djela su u odnosu na postupovne radnje prije svega samo manje cjelo-
vito uređene radnje u propisima kaznenoga postupka. Ti propisi uređuju
izvide okvirno i skupno.
Međutim, ako rezultati izviđa iznimno mogu biti upotrijebljeni kao do-
kaz, onda je stupanj uređenosti jednak postupovnoj radnji i u tom slučaju
vrijedi već ranije rečeno za istražne radnje. No i onda kad rezultati izviđa
ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz, postoje pravila (policijskoga zako-
nodavstva, ali i temeljne ustavne odredbe o slobodama i pravima čovjeka)
koja uređuju oblike forme) postupanja. Pregled i prikupljanje obavijesti
kao izvidi kaznenih djela također imaju nužno dvije komponente: pravom
uređene forme u kojima se izvode (postupovna komponenta koja je za izvi-
de jednim dgeloan uređena izvanpostupovnim, policijskim propisima) i
stvarni, realni sadržaj od kojega se sastoje (kriminalistička komponenta).
U odnosu na izvide kaznenih djela, postupovna (formalna) komponenta
odnosi se u pravilu na uvjete provedbe, a ne na provedbu u užem smislu.
Izvidi kao ključna otkrivačka djelatnost pretpostavljaju veću slobodu djelo-
vanja od strogih okvira u kojima se odvijaju postupovne radnje koje su srž
dokazne djelatnosti. Ta istraživačka sloboda osnova je razlikovanja cjelo-
kupne kriminalistike na heurističku (otkrivačku) i silogističku (dokaznu)
knnainalistiku, koja, kao što je pokazalo prethodno izlaganje, ima u stvar-
nom smislu relativno značenje, iako je važna s didaktičkoga stajališta.
Osim od strane tijela kaznene represije, pravila kriminalističkoga
istraživanja na odgovarajući način primjenjuju i drugi subjekti. Tako,
primjerice, branitelj u prikupljanju podataka za obranu okrivljenika obav-
lja pregled mjesta događaja ili očevid. Može to učiniti spontano, laički ili
organizirano, planski prema kriminalističkim pravilima. Ta pravila pri-
mjenjuje privatni istražitelj u okviru svojih prava i dužnosti, zatim puno-
moćnik oštećenika koji prikuplja podatke o šteti uzrokovanoj kaznenim
djelom itd.
Na opisani način kriminalistička procedura izlazi izvan uskoga prostora
shvaćanja umijeća istraživanja kaznenoga djela i postaje znatno više: ope-
racionalna tehnologija prikupljanja podataka o kaznenom djelu koju je
moguće na odgovarajući način primijeniti i u drugim istraživačkim postup-
cima usmjerenim prikupljanju i obradi podataka radi primjene prava.
39
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________________
UVOD
Formalna komponenta je uvjet koji određuje uporabljivost saznanja
prikupljenih istraživačkom radnjom. Ako nije postupljeno u skladu s po-
stupovnim pravilima, prikupljena saznanja neće se moći uporabiti. Spoz-
najna vrijednost radnje, međutim, u bitnoj mjeri ovisi o stvarnoj krimina-
lističkoj komponenti.
Svijest o tome da spoznajnu vrijednost radnje bitno određuje krimi-
nalistička komponenta nalaže drukčiji, planirani, na znanstvenim i iskus-
tvenim osnovama utemeljeni pristup. U suprotnom umjesto planiranja
dolazi spontanitet, ovisnost o slučaju i u skladu s tim manja vjerojatnost
saznanja i niža kakvoća spoznajnih rezultata.
3. Značajke sustava
kriminalističke procedure
Kriminalistička procedura kako je netom prikazana, osobit je sustav.

Objekti koji ga tvore ulaze stalno u određene procese, pa se u skladu s tim
u svakom trenutku procedura nalazi u stanovitom stanju sustava. Stanje
sustava može se karakterizirati, opisati, dijelom vrednovati.
Prema značajkama kriminalistička je procedura stohastičan, proba-
bilističan ili vjerojatnosan sustav. Stanje toga sustava ne može se jedno-
značno odrediti i predvidjeti kao što je to moguće kod determinističkoga
sustava.
U kriminalističkoj proceduri najviše je moguće postići određenu distri-
buciju vjerojatnosti u skupu svih budućih mogućnosti, pri čemu uvijek
postoji manja ili veća neizvjesnost u odnosu na buduće stanje sustava.
Promjenom stanja (prije svega novim ulazima) sustav kriminalističke pro-
cedure stvara informaciju, što je njegova glavna svrha.
Literatura:
Ackermann et al., 596; Aleksić, 3; Aleksić Ž. - Milovanović Z.,
Kriminalistika, Partenon, Be-
ograd, 1991., - Leksikon kriminalistike, Beograd, 1993.; Clages H.,
Kriminalistik, Stuttgart,
1994.; Cunliffe F. - Piazza P., Criminalistics and Scientific Investigation,
New Jersey, 1980.;
Geerds, 121, 3; Gilbert, 2 - 34; Gross - Geerds, I., 5; Kind, S. - Overman, M.,
Science Against
Crime, Doubleday and Company, New York, 1972.; Kirk, P. L., The
ontogeny of criminalistics,
Journal of Criminal Law, Criminology and Police Science, 54, 1963., 235 -
238; Kriminalistik
- Lexikon, 174; Krivokapić, V., Kriminalistika. Opšti deo. Naučna knjiga,
Beograd, 1990., 42
- 59, - Suvremene tendencije u kriminalistici, 33 - 35; Kube - Schreiber u
Kube - Störzer
40
- Timm, I., 2, 5; Luhmann, 76; Marković, 27; Maver, 15; Modly - Korajlić,
269 - 272; Nisse,
R., Symposium zum Stellenwert der Kriminalistik, Kriminalistik, 7/2003.
(57); Osterburg
- Ward, 346; Pavišić, 121, 123; Pavišić u Lee, 204; Pohl, 22; Schurich, F.,
Kriminalistik als
Wissenschaft und Studienfach, Kriminalistik, 10/1990. (44); Stoney, D. A.,
Criminalistics in
the new millennium, The CACNews, 1st Quarter, 2000.; Swanson - Chamelin
- Territo, 27;
Tuđman M., Teorija informacijske znanosti, Informator, Zagreb, 1990., 15;
Walder, 4 - 17;
Weihman, R., Kriminalistik, Hilden, 1996., Vodinelić - Aleksić, 3; Vodinelić
121, I, 32 - 51,
- Kriminalistika u sistemu znanosti, Priručnik, 1/1989., 3 - 22.
41
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________________
Pitanja za provjeru znanja:

1.Što je kriminalistika?
2. Objasnite smisao pojma kriminalističke procedure.
3.Kad počinje kriminalističko istraživanje u strogom smislu riječi?
4.Objasnite pojmove postupovna i kriminalistička komponenta u istraživanju
kaznenoga
djela i počinitelja.
5. Mogu li se kriminalistička znanja koristiti izvan kaznenoga postupka?
6.Kakve obavijesti prikuplja kriminalistika?
7.Od kojih se kategorija radnji sastoji kriminalističko istraživanje?
8.U čemu su najvažnije razlike izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji?
9.Kakav je sustav kriminalistička procedura?
10. Što je glavna svrha sustava kriminalističke procedure?
42
Glava II.
Predmet i zadaće kriminalistike
1. Predmet kriminalistike
Predmet kriminalistike je ispitivanje signala, nositelja poruke, pravila

nastanka, prikupljanja, ispitivanja i ocjene obavijesti te njezina korište-
nja u informacijskim sustavima izvanpostupovne (operativne) djelatnosti
i kaznenog postupka. To su sadržaji koji ulaze u okvire predmeta krimina-
listike kao znanstvene discipline.
Kriminalistika je prema do sada rečenom prikupljanje i prerada po-
dataka, obavijesti, informacija o pojavi kaznenoga djela, počinitelja, žrtve
i pratećih okolnosti. Ona se bavi pojavom kaznenoga djela kao objekta
istraživanja i razmatra proceduru istraživanja kao stvarnu strukturu.
Podatak i obavijest su središnje kategorije u kriminalistici. Podatak je
priopćenje o nečemu. Obavijest je protumačeni podatak. Oba pojma valja
shvatiti vrlo široko jer to priliči kriminalistici.
Izvori podataka i obavijesti su raznovrsni: osobe, predmeti, isprave,
medijske poruke, računalni zapisi itd. Sustav kriminalistike mora se pri-
lagoditi takvoj strukturi izvora podataka i obavijesti. Zato je sustav krimi-
nalistike složen, vrlo često plod sjedinjenja spoznaja i metoda više različi-
tih područja.
No, i onda kad kriminalistika koristi metodologiju drugih disciplina,
čini to na poseban način, redovito uz prethodnu pretvorbu izvorne metode
svojim posebnim ciljevima (o čemu se govori u nastavku). U tom smislu
može se govoriti o predmetu kriminalističke procedure.
Kriminalistička procedura odnosi se na tri osnovne skupine poda-
taka. To su 1) podaci o djelu (je li, ako jest - koje kazneno djelo), 2) podaci
o počinitelju (je li osoba počinitelj, tko su sudionici itd.) i 3) drugi podaci
važni za kazneni postupak.
43
KRIMINALISTIKA
Predmet kriminalističke procedure

1. Podaci o djelu: 2. Podaci o 3. Drugi podaci važni
a) radnja počinitelju za
(sredstvo, a) postupak
način, modaliteti) (su)počinitelj(i a) podaci važni za
b) uzročna veza ) primjenu propisa
c) posljedica b) suučesnici kaznenoga prava
d) protupravnost c) udio u radnji b) podaci važni za
d) krivnja primjenu postupov-
e) okolnosti važne za nih propisa
primjenu kaznenih
sankcija
Kriminalistička procedura je osobit informacijski i komunikacijski sus-

tav. U njezinoj je srži informacija kao obilježje stvari, stanja, odnosa,
iskazano u obliku određenoga znaka, svojstva, podatka s važnošću i odre-
đenom svrhom, koja služi za odlučivanje i upravljanje.
Put do kriminalističke informacije sastoji se od 1) činjenice - objekta
promatranja, 2) podatka - onoga što opisuje činjenicu, 3) obrade podataka
- spajanje podataka rečenicama prema pravilima sintakse, 4) vijesti - re-
čenice u prostoru i vremenu dostavljene od strane pošiljatelja primatelju,
5) informacije - sadržaja vijesti koji za primatelja ima vrijednost novosti
koja pokreće djelovanje.
Kakvoća rezultata kriminalističkoga istraživanja uvjetovana je velikim
brojem raznovrsnih čimbenika. Ona u velikoj mjeri ovisi o ulaznim veliči-
nama. Ulazne veličine su podaci koji tvore osnovu za pokretanje istraži-
vanja (prva obavijest o vjerojatnoj pojavi kaznenoga djela) i sastoje se u
spoznajama o kaznenome djelu i počinitelju (cjelovitost, jakost i sadržaj
sumnje). O tome opširnije v. izlaganja infra, Glava VIII.
Složena struktura sustava kaznenoga postupka zahtijeva od sudioni-
ka poznavanje njegovih pravnih okvira. Budući da je sustav kaznenoga
postupka sredstvo primjene odredaba materijalnoga kaznenoga prava,
nužno je poznavanje i toga sklopa pravnih propisa. Istražitelj mora posje-
dovati i nešto više: operativno znanje o stvarnim pojavama zločina, o sred-
stvima prikupljanja spoznaja, o upravljanju i vođenju istraživanja.
Opisana, većim dijelom izvanpravna, znanja bitna su za stvarnu komu-
nikaciju u sustavu kaznenoga predmeta, interakciju s drugim subjektima
i ponašanje prema okolini sustava. To je logičan i neizbježan uvjet kakvo-
će konkretnoga kaznenog predmeta, poglavito postizanja istinitosti utvr-
đenja u kaznenome postupku, djelotvornosti kaznenog sustava kao meha-
nizma društvene obrane od zločina i zaštite temeljnih prava i sloboda.
Promatrana sa stajališta kaznenoga prava kriminalistika razmatra
stvarne značajke pojave kaznenoga djela (što se ponekad kolokvijalno i ne
sasvim točno označuje kao corpus delicti) i u tom okviru posebice sklop
načina postupanja počinitelja ili modus operandi, odvijanje uzročnoga
44
UVOD
tijeka između radnje i posljedice, uporabu određenih sredstava radnje ili
instrumenta sceleris, predmeta nastalih kaznenim djelom ili producta
sceleris, okolnosti počinjenja djela.
Kriminalističko istraživanje usmjereno je na osobne značajke počini-
telja i žrtve, njihove prethodne odnose i odvijanje odnosa u vrijeme poči-
njenja kaznenoga djela (tempore criminis) i na mjestu počinjenja kaz-
nenoga djela (locus delicti). I mnoge druge okolnosti važne za primjenu
materijalnog kaznenog prava predmet su kriminalističkoga istraživanja.
Sa stajališta kaznenoga postupka postoji neraskidiva povezanost kri-
minalistike s postupovnim radnjama. Cjelina radnji istraživanja kazne-
noga djela uključuje, kao što je već rečeno, kriminalističku komponentu.
Kriminalistička komponenta je bitna za kakvoću i valjanost rezultata
istraživanja, tj. otkrivačke rezultate izviđa kaznenih djela i dokazne re-
zultate postupovnih radnji. Treće područje primjene kriminalističkih me-
toda jesu mjere osiguranja tijeka postupka.
2. Zadaće kriminalistike
Procedura istraživanja kaznenog djela sastoji se u 1) otkrivanju i pri-

kupljanju posebnih kriminalističkih signala, 2) njihovoj preradi pomoću
simbola i znakova te 3) izlaganju u obliku informacije koja ima formalni
(kaznena prijava, optužnica, presuda) ili neformalni oblik (operativno iz-
vješće, bilješka).
Kriminalističko istraživanje nužno uključuje 1) utvrđivanje istražne
zadaće (postavljanje problema), 2) kako (u socijalnoj interakciji) postupati
pri traženju rješenja (planiranje istraživanja), 3) koje prepreke razjašnje-
nja postoje (otklanjanje informacijskoga deficita), 4) koje rješenje proble-
ma valja prihvatiti (vrednovanje rezultata) i 5) kako prikazati prihvaćeno
rješenje (izlaganje).
Primjena kriminalističkih znanja ne prestaje otkrivanjem počinitelja
kaznenoga djela. Ona je prijeko potrebna i u djelatnosti koja slijedi, a koja
je organizirana u kazneni postupak. Ovdje je njen sklop snažno obilježen
opstojnošću niza postupovnih propisa u čije se okvire mora uklopiti kon-
kretni kriminalistički sadržaj. Kriminalistika se tu prostire u okvirima
postupovnih i supstancijalnih kaznenopravnih ustanova. Njen je sadržaj
u odnosu na ranije opisano područje sužen, strogo određen, ali ne zato
manje važan.
Zadaće kriminalistike kao znanosti jesu sustavna istraživanja o nje-
nom predmetu kako je određen u prethodnom odjeljku. Kriminalistika
kao praksa ima zadaću nastojati optimirati djelatnost istraživanja kaz-
45
nenoga djela. Usmjerena je na podatke, obavijesti, izvore, načine, sred-
stva i uvjete prikupljanja saznanja, dakle na gnoseološke i informacijske
sadržaje. U tom smislu postaje operacionalna, tehnologijska komponenta
u strukturi cjelokupnoga tijeka izvanpostupovne i postupovne obrade kaz-
nenoga djela.
Prikupljanju saznanja neophodnih kaznenome postupku kriminalisti-
ka pristupa sustavno, kao cjelini međusobno povezanih radnji. Pomoću
njih kriminalistika nastoji rekonstruirati prošlost: događaj kojega istra-
žuje, a to je (vjerojatno kazneno) djelo ili pojedini isječak prošlosti, kao i
osigurati neometan tijek procedure kojoj je predmet razmatranja kazneno
djelo.
Literatura:
Ackermann, R., Zu Funktionen und Aufgaben der Kriminalistik,
Kriminalistik, 5/2002. (56)
- Teil 2, 6/2002. (56); - Kriminalistik weiter entwickeln, Kriminalistik,
3/2003. (57); Bauer,
III, 184; Belkin - Vinberg, 7; Berthel, R., Wie sollte Kriminalistik gelehrt
werden?, Krimina-
listik, 2/2006. (60); Conklin, J., The Impact of Crime, MacMillan, New York,
1975.; Ecco, U.,
La struttura assente, Bompiani, Milano, 1968., 28; Geerds, /1/, 3; - /2/, 3;
Gilbert, 53; Grafl,
C, Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 6/2002. (56); Gross -
Geerds, I., 5; Kle-
inschmidt, 45; Klink - Kordus, 11, 27; Kriminalistik Lexikon, 171, 172;
Krivokapić, 37; Kube
- Störzer - Timm, I., 9, 19; Lee, 7; Makra, A., Krivični postupak i
kriminalistika, Zbornik
Pravnog fakulteta u Rijeci, 1980.; Makra, 20; Marković, 2, 28; Maver, 16;
Modly - Korajlić,
483, 744; Munda, 5; O'Hara C, - O'Hara G., 13; Opp, 229; Osterburg - Ward,
14, 345; Sor-
rentino, III, 15; Pause, Z., Uvod u teoriju informacije, Školska knjiga,
Zagreb, 1980., 2; Rü-
diger, W, Kriminalistik im Rahmen der Aus- und Fortbildung, Kriminalistik,
12/2001. (55);
Schmidt, A., Kriminalistik im Wandel, Kriminalistik, 8-9/1995. (49);
Schmitz, W, Kriminali-
stische Handlungslehre, Kriminalistik, 1/1995. (49); Schneider, H. J., Polizei-
Wissenschaft,
Kriminalistik, 4/2000. (54); Sielaff, W., Kriminalistik im europäischen
Wandlungsprozeß, Kri-
minalistik, 1/1997. (51); Soine, M., Meilensteine der Kriminalistik,
Kriminalistik, 8-9/1993.,
(47); Thorwald, J., Das Jahrhundert der Detektive, Verlag Das Beste, Zürich,
1966.; Vodinelić,
V, Kriminalistika u sistemu znanosti, Priručnik, 1/1989.; Vodinelić - Aleksić,
3; Vodinelić, 121
I, 247; Walder, 111, 11; Weiß, D., Kriminalistik - quo vadis?, Kriminalistik,
3/1996. (50); Wil-
helm, J. G., Einführung in die praktische Kriminalistik, 2. Auflage,
Kohlhammer, Stuttgart,
1947., 112; Willner, J., Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik,
11/1990. (44); Wietczo-
rek, 31;Zbinden, 11.
46
1. Što je osnovna zadaća kriminalističkog istraživanja?
2. Što je predmet kriminalistike?
3. Koje ciljeve vezane uz područje sociologije nastoji postići kriminalistika?
4. Zašto se ne mogu poistovjetiti kriminalistika i policijska znanost?
5. O čemu ovisi kakvoća rezultata kaznenog postupka?
6. Objasnite tvrdnju da je kriminalistika operacionalna tehnologijska
postupovna
komponenta!
7. Objasnite smisao pojmova:
- corpus delicti
- modus operandi
- tempore criminis
- locus delicti
- instrumenta sceleris
- producta sceleris.
47
Glava III.
Sustav kriminalistike
1. Tradicionalna podjela
Tradicionalna i široko prihvaćena podjela polazi od toga da kriminalistiku

tvore dvije tematske cjeline, dva njena velika znanstvena područja (diho-
tomija). To su kriminalistička taktika i kriminalistička tehnika.
a)Kriminalistička taktika
Kriminalistička taktika sustavno razmatra iskustva i saznanja o naj-

prikladnijem djelovanju u kriminalističkom postupanju. To je opća krimi-
nalistička taktika, primjenjiva na sva kaznena djela i počinitelje. Naziv
taktika potječe iz vojnoga rječnika gdje se taj pojam rabi kao oznaka za
umijeće ratovanja između suprotstavljenih strana. Ovdje se to uvjetno
može uzeti da su istražitelj i istraženik. Oznaku kriminalistička taktika
prvi je uveo Weingart 1904. godine u djelu Kriminaltaktik.
U novijoj literaturi se kao posebni dijelovi kriminalističke taktike uzi-
maju i neke druge discipline. To prije svega vrijedi za kriminalističku
fenomenologiju, koja uključuje ispitivanje 1) pojavnosti kaznenih dje-
la (kriminalistička morfologija), 2) značajki počinitelja (kriminografija) i
3) načina počinjenja kaznenoga djela (tehnika zločina).
Suvremeni ubrzani razvoj cjelokupne discipline, i posebice proces spe-
cijalizacije, doveo je do potrebe sustavnog izdvajanja i trećega područja
posebnih kriminalističkih taktika (ranije poznatih pod nazivom kri-
minalističke metodike).
b) Kriminalistička tehnika
Kriminalistička tehnika sustavno prikuplja i istražuje metode različitih

prirodnih, tehničkih i drugih znanosti i vještina radi njihove primjene u
48
UVOD
kriminalističkom istraživanju. To je vrlo široko i raznovrsno područje u

kojemu se posebice ističu cjeline traseologije i identifikacije, u čiju se svr-
hu koriste najrazličitije znanstvene metode i vještine.
Prema nekim stajalištima kriminalističku tehniku tvore cjeline:
- identifikacijskih metoda (antropometrije, signaletičke znanosti, osob-
nog opisa, daktiloskopije, kriminalističke fotografije, rekonstruktivnih
postupaka, odontologijske identifikacije, identifikacije pomoću rontgen-
skih zraka, identifikacija glasa, identifikacija putem računala);
- ispitivanja tragova koja uključuju klasifikaciju tragova (prema dinamici
postanka, materiji, mogućnosti skupne ili individualne identifikacije, vr-
sti traga) pronalaženje, osiguranje, ispitivanje i vrednovanje tragova;
- posebnih kriminalističkotehničkih ispitivanja iz područja humane me-
dicine (sudske medicine i psihijatrije te ostalih područja), veterinarstva,
biologije (antropologije, genetike, zoologije, botanike, mikrobiologije);
- psihologije (ispitivanje rukopisa, prepoznavanje glasa) i pedagogije;
- kemije (kromatografije, toksikologije, ispitivanje isprava) i fizike (mi-
kroskopija i uporaba drugih optičkih pomagala, spektrografija i krista-
lografija, ispitivanje fizikalnih svojstava, posebice radioaktivnosti i dr.);
- ostalih prirodnih i matematičkih znanosti (matematika, geologija, mi-
neralogija, balistika, metalurgija);
- humanističkih znanosti (povijest, arheologija, povijest umjetnosti, socio-
logija, lingvistika);
- različitih vještina (razni obrti, industrijsko umijeće);
- znanja koja još nemaju općepriznatu znanstvenu vrijednost (psiho-
analiza, psihologijska dijagnostika činjeničnoga stanja, grafologija,
karakterologija, numerologija, parapsihologija, radiestezija i druge tzv.
alternativne discipline).
Područje kriminalističke tehnike iznimno je heterogeno, dinamično i
izmiče uklapanju u dosljedno organiziran sustav. Mnogo je važnije izložiti
njegova praktično najznačajnija područja. Tako je postupljeno i u sustav-
nom uređivanju gradiva ove knjige.
Imajući u vidu sve poteškoće sustavnog organiziranja gradiva krimina-
lističke tehnike, u trećem dijelu rada odgovarajuća je materija sustavno
organizirana u tri odsjeka. Prvi se odnosi na kriminalističku identifikaci-
ju, drugi razmatra kriminalističku traseologiju, a u trećem dijelu izložene
su najvažnije kriminalističke ekspertize.
c) Posebne kriminalističke taktike ("kriminalističke metodike")
Posebna kriminalistička taktika sustavno je razmatranje iskustava i sazna-

nja o najprikladnijem postupanju u odnosu na pojedina kaznena djela (npr.
49
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
istraživanje silovanja) ili pojedine skupine kaznenih djela (npr. istraživanje

prometnih kaznenih djela) ili počinitelja (npr. krivotvoritelja kreditnih kar-
tica), iznimno u odnosu na neke druge okolnosti (npr. značajke žrtve: istra-
živanje podvođenja djece). Ranije su te posebne taktike imale naziv "kri-
minalističke metodike" koji, kao što je rečeno, nije semantički prihvatljiv
jer oznaka metodika ima sasvim određen smisao prije svega u pedagogiji.
Zbog postojanja posebnih taktičkih cjelina, sadržaj znanstvene discipli-
ne kriminalistike moguće je (prije svega zbog didaktičkih razloga) raspo-
rediti i kao trihotomiju: opće taktike, tehnike i posebne taktike.
Trihotomijom se zbog većeg stupnja specijalizacije stvara vrlo pregled-
na osnova za proučavanje predmeta kriminalističke znanosti. Trihotomija
je važna kao osnova stvaranja posebnih cjelina kriminalističkih saznanja,
a zatim za selekcioniranje i okupljanje sadržaja posebnih didaktičkih pro-
grama. U tom smislu je primijenjena i kod sustavnog organiziranja izlaga-
nja u ovoj knjizi.
2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike
Pitanje sustava kriminalistike danas je aktualno. Osim stajališta o kojima

je bilo riječi tijekom dosadašnjih izlaganja, valja posebice upozoriti još na
neka gledišta. U romanskim zemljama još se zadržalo poimanje krimina-
listike u okvirima discipline police scientifique (E. Locard), koja zapravo
uključuje sadržaje primjene prirodnih znanosti (kriminalističke tehnike)
na razjašnjavanje zločina, pri čemu postoje značajne razlike među poje-
dinim autorima. Takva stajališta su posebice vidljiva kod starijih francu-
skih, belgijskih i talijanskih autora.
U osnovi sličan pristup obilježava mnoge autore iz anglosaksonskog po-
dručja (primjerice u 6. izdanju Black's Law Dictionary iz 1991. godine kri-
minalistika se označuje kao "science of crime detection based upon the ap-
plication of chemistry, physics, physiology, psychology and other sciences").
To se stajalište u najnovijim američkim izvorima donekle mijenja, ali
je još uvijek obilježeno dvostupanjskim (ali trokomponentnim) pristupom:
1. forensic science uključuje: a) criminalistics (s pretežitim sadržajima kri-
minalističke tehnike) i b) forensic medicine (koja sadržajno obuhvaća cje-
lokupno područje sudske medicine i psihijatrije) koje funkcijski sjedinjuje
na znanstvenoj, didaktičkoj i dakako praktičnoj osnovi, 2. criminal investi-
gation koja kao funkcijsko sjedinjenje prema najnovijim američkim izvori-
ma postaje "a focus of academic study... in which the impact of forensic sci-
ence is felt more and more". Izraz kriminalistika u opisanom smislu prvi
put upotrijebio je Macmillan (Introduction to Criminalistics) 1948. godine.
50
UVOD
U sadašnje vrijeme kriminalistički sadržaji uklopljeni su u brojne sve-

učilišne nastavne programe predmeta criminal investigation, criminal jus-
tice i dr. Među pionirima koji su tome pridonijeli valja svakako spomenuti
američke kriminaliste Paula P. Kirka (University of California) i Ralpha
F. Turnera (Michigan State University).
U nekim bivšim socijalističkim zemljama razvoj u području kriminalis-
tike bio je vrlo dinamičan. To posebice vrijedi za rusku, poljsku, istočnonje-
mačku i mađarsku literaturu. U tome se krugu razvilo mnogo stajališta o
temeljnome pitanju naravi kriminalistike.
Prema ranijima (do 1952. prevladavajućim) stajalištima kriminalistika
sjedinjuje učenje pravne znanosti i drugih disciplina u području dokazno-
ga prava. Druga stajališta određuju kriminalistiku kao sintetičku znan-
stvenu disciplinu koja se bavi istraživanjima načina neposrednoga sprje-
čavanja i razjašnjavanja pojava kaznenih djela. Treći pod kriminalistikom
razumijevaju cjelokupno područje borbe protiv zločina. U nekim izvorima
kriminalistiku se shvaća u smislu police scientifique.
Bliskost predmeta istraživanja ponekad čini složenim dosljedno razli-
kovanje kriminalistike i kaznenoga postupovnog prava. Problemi forme
(kazneno postupovno pravo) i sadržaja (kriminalistika) u mnogim su in-
terferentnim pitanjima toliko isprepleteni da bi strogo razlikovanje bilo
ne samo teško, nego i štetno.
U tako zadanome okviru silogistička kriminalistika (kao kriminalis-
tika postupovnih radnji) svojim posebnim metodama razmatra stvarne,
konkretne sadržaje kaznenoga postupka. Ona je područje kriminalistike,
koje je neopravdano ostalo u sjeni tradicionalno mnogo privlačnijeg i vrlo
intenzivno obrađenog područja heurističke kriminalistike (kao krimi-
nalistike izvidnih radnji).
Hrvatska kriminalistička znanost pretežito je bila usmjerena na podru-
čje heurističke kriminalistike. Nasuprot tome, silogistička kriminalistika
znatno je slabije razvijena. U kojoj mjeri takvo stanje pridonosi sporosti
u radu sudova, značajnome broju ukinutih sudskih odluka, poteškoćama
u korištenju pojedinih dokaza i općenitoj nepripremljenosti obnašatelja
funkcija kaznenoga postupka za djelotvoran rad u složenim predmetima?
O tim pitanjima se iz ove perspektive u domaćoj sredini vrlo malo govori,
što potiče na sumnju da taj aspekt problema i mogući put njegova rješava-
nja nisu još uvijek prepoznati.
U doktrini postoje i drukčiji pogledi na sustav kriminalistike, koji se
također ukazuju kao tradicionalni. Uvjetovani su brojnim čimbenicima. U
tom je smislu važno spomenuti suprotstavljena shvaćanja kriminalistike
kao prirodno - tehničke ili kao (društvene) pravne znanosti.
Obje krajnosti dovode do neprihvatljivih sustavnih rješenja, kako sa
stajališta znanstvene dosljednosti, tako i sa stajališta praktičnih ciljeva.
51
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Kriminalistika je znanost o stvarnim, činjeničnim pojavama. Ali ona nije

skup odvojenih saznanja tehnike, taktike i metodike, već jedinstven, pove-
zan, složen znanstveni sustav, koji je naprosto neophodan u suvremenom
sustavu kaznene represije!
Pokušaj da se kriminalistika podijeli u dvije temeljne cjeline općega i
posebnoga dijela, što posljedično zahtijeva daljnje vrlo razgranate podje-
le, zapada u pogrešku eklekticizma. To dovodi do disperzije sustava koji,
upravo u takvoj disciplini kakva je kriminalistika, mora biti utemeljen na
jasnim i prepoznatljivim osnovama.
Znatnu je pozornost privuklo gledište o pripadnosti kriminalistike inte-
gralnoj kriminologiji kao sveobuhvatnoj znanosti o zločinu (to je u osnovi
austrijska škola ili stajališta pojedinih njenih varijanti proširenih u broj-
nim izvorima njemačkoga jezičnog kruga). Učenje je aktualno i u nekim
najnovijim djelima.
Kriminalistika je prema tome shvaćanju samostalna disciplina, dio ši-
rega sklopa učenja o suzbijanju kriminaliteta, sastavljena od kriminalne
taktike, tehnike i strategije. Stajalište uključuje razlike u gledanju na po-
jedine discipline cjeline znanosti o zločinu.
Povezanost obje discipline prema nekim je stajalištima zapravo odnos
dijela (kriminalistika) i cjeline (kriminologija). Kriminalistika bi prema
tome bila posebna kriminologijska disciplina {Teildisziplin der Kriminolo-
gie). Međutim, u tome istome području brojni autori smatraju da je krimi-
nalistika samostalna disciplina.
S obzirom na stvarne dosege opisanih nastojanja tradicionalna koncep-
cija sustava kriminalistike ostaje ipak još uvijek pouzdan, pregledan, logi-
čki strukturiran, i stoga najprihvatljiviji temelj njene znanstvene obrade.
On je prikladan za daljnje proširenje novim spoznajama i područjima, a
na suvremenome stupnju razvoja omogućuje integriranje s drugim inter-
ferentnim disciplinama.
Literatura:
Aleksić, I I I , 3, 5; Aleksić, 5; Belkin, R.S., Kurs sovetskoi kriminalistiki, tom
I., Moskva, 1977.,
18; Belkin - Vinberg, 18; Beveridge, W. I. B., The Art o f Scientific
Investigation, Norton, New
York, 1957., 55; Ceccaldi, 14; Eisman, Sovetskaja kriminalistika, Moskva,
1978., 34; Fombon-
ne, 8, 20; Geerds, 121, 111-152; Gilbert, 2, 53; Grassberger, 3, 9; Gross -
Geerds, I., 39; Gross
- Geerds, II., 152; Heinz, W., Entwicklung, Aufgaben und Probleme der
Kriminalistik, Zeitsc-
hrift für die gesamte Strafrechtwissenschaft, svezak 84/1972.; Hoeveler, H.,
Das Lehrfach Kri-
minalistik im internationalen Vergleich, Polizeiführungsakademie Seminar:
Systematik des
Lehrfachs Kriminalistik, Münster, 1978.; Holyst, B., Das System der
Kriminalistik, Krimi-
nalistik und forensische Wissenschaften, 48/1982., 5; - Kryminalistyka, PWN,
Varšava, 1981.,
12; Huelke, I I I , 43; Jäger, Systematik des Lehrfachs Kriminalistik,
Kriminalistik, 31/1978.;
52
UVOD
Kerner, H. J., Theoretische Grundlagen der Kriminalistik in:

Bundeskriminalamt Forschung-
sreihe, svezak 16/2, Wiesbaden, 1983.; — Verbrechenswirklichkeit und
Strafverfolgung, Gol-
dmann, München, 1973.; Kriminalistik - Lexikon, 171, 174; Koldin, V.,
Aktuelle theoretische
Fragen der sowjetischen Kriminalistik, Kriminalistik und forensische
Wissenschaften, 51
- 52/1983., 5; Krivokapić, 5, 49; Kube - Störzer - Timm, L, 1 - 23, 51, 151,
459; Lee, 2, 11;
Ley, T, Thüringische Fachhochschule für öffentliche Verwaltung,
Kriminalistik, 8 - 9/2001.
53
KRIMINALISTIK^
(55); Leonhardt, R., Abschied von einem Schatz (Kriminalistik an der

Berliner Universität),
Kriminalistik, Heidelberg, 1993. (47); Leonhardt - Schurich, Die
Kriminalistik an der Berli-
ner Universität, Kriminalistik, Heidelberg, 1994., 8; Locard, 18.; Makra, 2,
21, 36, 37; Marko-
vić, 24, 32, 52; Maver, 19, 31; Mergen, 35, 38; Munda, 6, 10; Naucke, H.,
Über die juristische
Relevanz der Sozialwissenschaften, Metzner, Frankfurt am Main, 1972.;
O'Hara - O'Hara, 5,
IX; Osterburg - Ward, 1, 3, 12, 29, 346, 655; Opp, 14, 109; Pfister, G.,
Begriff, Inhalt und Be-
deutung der Kriminalistik im System der Kriminalwissenschaften,
Polizeiführungsakademie
Seminar Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Münster, 1978.; Pohl, 8, 14;
Rehberg, J.,
Zur Standortbestimmung der Kriminalistik in der Gegenwart, Veldenz,
1966.; Rosenow, H.,
Vorschlag für ein Gesamtsystem "Kriminalistik", Kriminalistik, 5/1984. (48);
Sannie, C, La
Recherche scientifique du criminel, Librairie Armand Colin, Pariz, 1954., 19;
Schmelz, G., Die
Kriminalistik im System der Kriminalwissenschaften, Kriminalistik, 8-
9/1997. (51); Steinke,
W., Kriminalistische Ausbildung bei der Polizei u: Kube - Störzer - Brugger,
Wissenschaftlic-
he Kriminalistik, BKA Forschungsreihe, Wiesbaden, 1/1983.; Störzer, H. U.,
Kriminologisch
- kriminalistische Ausbildung an der Universität, u: Kube - Störzer - Brugger,
Wissenschaf-
tliche Kriminalistik, 1. i 2., BKA Forschungsreihe, Wiesbaden, 1992.; Saver -
Vinberg, 3, 5;
Ulrich, 28; Vodinelić, /1/, 24; Vodinelić, /21,1., 16, 21, 25, 30; Vodinelić -
Aleksić, 4, 6; Vorder-
maier, G, Simmross, U, Kriminaltechnik im europäischen Raum,
Kriminalistik 6/2005. (59);
Walder, 111, 17, 29, 32; Walter, B., Humboldt und die deutsche Polizei,
Kriminalistik, 11/2000.
(54); Weiss, Kriminalistik, quo vadis?, Kriminalistik, 3/1996. (50); Wigger,
E., Kriminaltec-
hnik, Bundeskriminalamt Schriftenreihe, 50/1980.; Willmer, R., Kriminalistik
im Rahmen
der Aus - und Fortbildung, Kriminalistik, 12/2001. (55); Zbinden, 11, 17, 21;
Zečević - Skavić,
13; Zipf, H., Kriminalpolitik, C. F. Müller Verlag, Karlsruhe, 1971.

1. Navedite stajališta o samostalnosti kriminalistike kao znanstvene
discipline!
2. Dvodioba sustava kriminalistike!
3. Doktrinarni pogledi na sustav kriminalistike!
4. Što je predmet proučavanja
- kriminalističke tehnike,
- taktike,
- posebne taktike?
5. Što je forensic science?
54
Glava IV.
Kriminalistika i druge discipline
1. Kriminalistika i kaznene znanosti
Kriminalistika pripada području kaznenih znanosti u širem smislu riječi

jer je njezin predmet razmatranje pojave kaznenoga djela. Središnja ne-
pravna kaznena znanost jest kriminologija. To je znanost o kriminalite-
tu kao masovnoj društvenoj pojavi.
Kriminološka saznanja važna su za razjašnjenje konkretnoga kazneno-
ga djela, ali i obrnuto. Znanstvena je zadaća kriminalistike eruiranje (pro-
nalaženje) sredstava i metoda nužnih za razjašnjenje kaznenoga djela, tj.
za otkrivanje i izvođenje dokaza o kaznenom djelu i počinitelju. Saznanja i
metode su vrlo korisne za kriminološko razmatranje.
Prije izlaganja o sustavu kriminalistike valja u osnovnim naznakama
opisati cjelinu koja se s više ili manje dosljednosti u europskoj kontinentalnoj
literaturi (posebice njemačkoga govornog područja) označava kao kaznene
znanosti (Strafwissenschaften). Time se pitanja sustava kriminalistike i, po-
sebice, njenih odnosa s drugim disciplinama ukazuju mnogo razumljivijim.
Kaznene znanosti obuhvaćaju sve discipline koje se izravno ili ne-
izravno bave kaznenim djelom. Predmet je njihova istraživanja takav da
je povezan s kaznenim djelom kako je određeno u središnjoj disciplini kaz-
nenoga materijalnog prava. One se mogu podijeliti na pravne i nepravne
kaznene discipline.
Pravne kaznene znanosti jesu materijalno, postupovno, izvršno i orga-
nizacijsko kazneno pravo. Nepravne kaznene discipline jesu kriminologija
(u najširem smislu riječi), kriminalistika i dr. Veći se broj nekih drugih
disciplina povezuje s cjelinom kaznenih znanosti (to su prije svega tzv.
pomoćne znanstvene nekaznene discipline, poput sudske medicine i psihi-
jatrije, kriminalističke biologije, kemije, toksikologije itd.).
Za kriminalistiku kao samostalnu znanost najznačajniji su odnosi sa
središnjim kaznenopravnim disciplinama. Kriminalistika nije pomoćna
kaznena disciplina u odnosu na kazneno materijalno i postupovno pravo.
55
Predmet kriminalistike bitno je drukčiji i širi od predmeta kaznenoga pos-
tupovnog prava.
a) Kriminalistika i kazneno pravo
Prostor i predmet kriminalističkog istraživanja omeđen je kaznenim

pravom. Posebnu važnost u tome imaju propisi o kaznenim djelima. Za-
konski opisi kaznenih djela sastavljeni su iz apstraktnih pojmova (tuđa
pokretna stvar, teška tjelesna ozljeda, prouzrokovanje smrti itd.). Ti se
pojmovi konkretiziraju radnjom kaznenog djela i ostvarenjem drugih
njegovih sastojaka.
Kazneno pravo tim svojim sadržajima određuje koje konkretne pojave
istražuje kriminalistika da bi postigla svoj cilj. Uz to i ustanove općega di-
jela sastavljene su iz apstraktnih pojmova kojima se također bavi krimina-
listika (napad pri nužnoj obrani, opasnost pri krajnjoj nuždi, bitan prinos
radnji supočinitelja itd.). Iz toga slijedi da kazneno pravo određuje predmet
i okvire kriminalističkog istraživanja u konkretnom kaznenom predmetu.
b) Kriminalistika i kazneno postupovno pravo

Kriminalistika je imanentna konkretnom kaznenom postupku. Ona to i
jest: njegov realitet, tehnologijska komponenta, konkretna procedura.
Ako prema ranije izloženom kazneno pravo određuje predmet i okvire
kriminalističkog istraživanja, kazneno postupovno pravo određuje uvjete
i način prikupljanja podataka, a time okvirno uređuje i oblik kriminalisti-
čkog istraživanja.
S obzirom na to tvrdnja o pomoćnome značenju kriminalistike kao
prakse neprikladna je, kao i teza o tome da je kazneno postupovno pravo u
odnosu pomoćne discipline kaznenom pravu (jer služi utvrđivanju postoja-
nja kaznenoga djela i počinitelja).
Brojna ranija stajališta povezivala su kriminalistiku poglavito s do-
kaznom teorijom. To je, primjerice, bilo prevladavajuće stajalište starije
izvanredno bogate sovjetske literature. Predmet kriminalistike međutim,
znatno je širi, kao što je to uostalom danas vladajuće stajalište i u tom
okruženju, koje počinje vraćati svoje nekada visoko mjesto.
Niti kao praktična djelatnost kriminalistika nije u odnosu pomoćne
discipline kaznenoga postupovnog prava, poput primjerice ranije spome-
nutih disciplina sudske medicine i psihijatrije. Naime, nemoguće je voditi
kazneni postupak bez (spontane, intuitivne ili racionalne) primjene krimi-
nalističkih metoda. S obzirom na to, kriminalistika je nužna komponenta
kaznenog postupka.
56
UVOD
c) Kriminalistika i druge kaznene znanosti
Kriminalistika i neke druge nepravne kaznene discipline poput socijalne

patologije i kriminalne pedagogije razlikuju se predmetom i pristu-
pom proučavanju. Za obje discipline značajna su kriminalistička istraživa-
nja, ali i obrnuto, u konkretnom kriminalističkom istraživanju koriste se
saznanja tih disciplina.
2. Kriminalistika i sudska medicina
Sudska (forenzička) medicina (i psihijatrija) i kriminalistika u

snažnom su međusobnom doticaju i ispreplitanju. Sudska medicina je
znanstvena disciplina koja sustavno istražuje medicinske pojave u svrhu
korištenja prikupljenih spoznaja u primjeni pravnih propisa. Zbog toga
između obje discipline postoji tijesna povezanost.
Povezanost dvaju područja izražava se i stvaranjem novih disciplina
- prije svega medicinske kriminalistike. Najvažnija doticajna pitanja
kriminalistike i sudske medicine nalaze se u području traseologije, identi-
fikacije i posebnih taktika (kaznena djela protiv života i tijela, ćudoređa,
djece i mladeži i dr.).
3. Kriminalistika i psihologija"
a) Općenito o psihologiji
Čovjek je oduvijek nastojao spoznati samoga sebe, tj. načine vlastitog funk-
cioniranja kako bi se što bolje prilagodio uvjetima okoline u kojoj živi. Zaš-
to smo takvi kakvi jesmo? Kako to da se u jednoj situaciji ponašamo sa-
svim različito od nekih drugih ljudi, ili, što je još manje razumljivo, kako
to da se mi sami u nekim situacijama koje su dosta slične najčešće pona-
šamo na uobičajeni način, a ponekad se dogodi da naše ponašanje bude sa-
svim različito? Zbog čega nas neki životni događaji "snažno pogađaju", dok
neke druge ljude isti ti događaji "uopće ne diraju"? Zašto su neki ljudi jako
agresivni, dok mnogi drugi to nisu? Sto potiče ljude na činjenje kaznenih
djela? - samo su neka od pitanja na koja psihologija kao znanost nastoji
odgovoriti.
Tekst 3. odjeljka napisao je Joško Vukosav.
57
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
Psihologija traži, te u mnogim slučajevima i nalazi, suvisle odgovore na

ova kao i na mnoga druga pitanja koja možemo postaviti, bilo da nas zani-
ma nešto vezano za svakodnevnu životnu problematiku, bilo iz domene po-
licijske struke. Od grčkih filozofa pa sve do današnjih dana psihologija se
razvila u suvremenu znanost koja ima svoje vlastite metode istraživanja i
predmet proučavanja. Ako razmotrimo psihologiju definiranu na ovaj način,
onda bi to bila "znanost o duši", što je ujedno i njena najstarija definicija.
Razvojem psihologije i njezina se definicija mijenjala mnogo puta, i to
vjerojatno uvijek u skladu s idejama i interesima koji su bili dominantni
u određenom vremenskom razdoblju. Suvremenu psihologiju možemo de-
finirati kao znanost koja se bavi proučavanjem ljudskog (i životinjskog)
ponašanja i doživljavanja.
Tu, naravno, spadaju i one vrste ponašanja kojima se krše legalne nor-
me ponašanja koje ima svako uređeno društvo i kojima se propisuju pri-
hvatljivi i poželjni oblici ponašanja, kao i oni koji su neprihvatljivi i nepo-
željni. Zbog složenosti pojava kojima se psihologija bavi te zbog raznolikih
mogućnosti primjene dobivenih spoznaja, psihologija se sastoji od niza raz-
ličitih grana i disciplina.
Jedan dio psihologa bavi se teorijskim istraživanjima, i tu u prvom
redu možemo spomenuti sljedeće discipline: opća ili sistematska psihologija,
socijalna psihologija, eksperimentalna psihologija, fiziološka psihologija i sl.
Neki psiholozi bave se primjenom dobivenih teorijskih spoznaja u prak-
si, dakle bave se primijenjenom psihologijom, gdje možemo spomenuti
primjerice: kriminalističku psihologiju, psihologiju kaznenog postupka,
kliničku psihologiju, forenzičku i penološku psihologiju, policijsku psiho-
logiju, školsku psihologiju, industrijsku psihologiju, vojnu psihologiju, pro-
metnu psihologiju, sportsku psihologiju itd.
Već iz površnog pregleda područja primijenjene psihologije možemo izve-
sti zaključak da su psihologija kao znanost i njene spoznaje prisutne na svim
područjima ljudskog rada i djelovanja. Isto tako, pored navedenih područja
kojima se psihologija bavi, postoje i neka "rubna područja" koja također spa-
daju u domenu proučavanja psihologije, a najzanimljivije je za kriminalistiku
područje tzv. parapsihologije, o kojem se govori u daljnjem izlaganju pod e).
b) Psihologija kaznenoga postupka
Psihologija kaznenog postupka istodobno je dio kriminalne psihologije

koja pripada kriminologiji i dio sudske psihologije koji je vezan uz kri-
minalistiku. To je znanstvena disciplina koja ispituje psihička zbivanja i
ponašanja sudionika kaznenoga postupka. U tom smislu ona je dio sudske
psihologije koja se bavi odgovarajućim pitanjima i u drugim postupcima
58
UVOD
(građanskom, upravnom). Još se uvijek tom cijelom kompleksu preteži-

to daje značenje znanstvene discipline, a ne samostalne znanosti, iako o
tome ima i suprotnih uvjerljivih stajališta. V. izlaganja infra, Glava XVIII.
pod l.g) i 4.c); Glava XIX. pod 5. i 6., XXI. pod 4.
Sudska psihologija, osim upravo opisanoga užega predmetnoga određe-
nja, ima i širi smisao. Naime, temeljito i cjelovito razumijevanje mnogih pita-
nja sudske psihologije pretpostavlja uzimanje u obzir znanja iz nekih drugih
psihologijskih disciplina ili barem tematskih područja. To poglavito u vezi s
psihologijom kaznenoga postupka kao dijelom sudske psihologije vrijedi u
odnosu na sljedeće: a) psihologiju zločina (kriminalnu psihologiju), b) kazne-
nopravnu (zakonsku) psihologiju i c) zatvorsku (penologijsku) psihologiju.
Spomenute cjeline bave se mnogim važnim pitanjima u odnosu na sud-
sku psihologiju, i posebice psihologiju kaznenoga postupka. To se najbolje
vidi iz pregleda predmeta istraživanja pojedinih disciplina.
Kriminalna ili psihologija zločina istražuje psihološke osnove i po-
jave kriminalnoga ponašanja (dinamogene i inhibitorne čimbenike). Svoju
pozornost poglavito usmjerava na psihološke osnove i pojave pojedinoga
zločina imajući u vidu značajke zločina kao masovne pojave.
Sustavno je kriminalna psihologija ustrojena oko dvije središnje cje-
line: 1. okolnosti psihološkoga razvoja počinitelja zločina i 2. psihologije
prijelaza na djelo (passage a l'acte).
U prvoj se tematskoj cjelini istražuju čimbenici razvoja ličnosti počini-
telja koji utječu na njegovo kriminalno postupanje. Tu je kriminalna psi-
hologija tijesno povezana s kriminologijskom etiologijom. Kriminologija,
naime, u istraživanju uzroka zločina primjenjuje psihološki pristup. Iz
toga je nastao veći broj psiholoških teorija o uzrocima zločina (motivacij-
ska, frustracijska, psihoanalitička, psihopatologijska i dr.).
Prijelaz na djelo uključuje niz psiholoških sadržaja: motivacijski pro-
ces, psihologiju ličnosti, psihologiju odluke, psihologiju ostvarenja, psiholo-
giju postupaka nakon ostvarenja djela.
Zakonska (kaznenopravna) psihologija istražuje psihološke sadr-
žaje pojmova kaznenoga prava. To su, prije svega, ubrojivost, svijest, volja,
oblici krivnje, psihološki sastojci djela, osnove isključenja krivnje, zablude,
opasnosti pojedinca, namjere, ciljevi, motivi, zatim posebna stanja (strah,
isprepadanost, mržnja) itd. Vrlo je važno kako na ta pitanja gleda pojedi-
na psihologijska struja itd.
c) Interindividualne razlike
Što nekog čovjeka čini posebnom individuom i koji čimbenici dovode do

nastanka interindividualnih razlika? Kad želimo objasniti zašto je svaki
59
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
pojedinac individua za sebe s nizom različitih specifičnih karakteristika

koje njegovu osobnost ili ličnost čine različitom od bilo kojega drugog živog
bića, moramo uzeti u obzir nekoliko različitih objašnjenja.
U prvu skupinu spadaju pripadnici empirizma, koji smatraju da je oko-
lina u kojoj neki pojedinac živi onaj temeljni čimbenik koji određuje ličnost
čovjeka. Naime, po shvaćanju pripadnika ove struje svaki se čovjek rađa
kao tabula rasa ili neispisana ploča, na kojoj će tek iskustvo ili empirija
ispisati sve ono što čovjeka čini takvim kakav jest. Pri tome se, naravno, go-
tovo u potpunosti zanemaruje mogućnost nasljeđivanja psihičkih osobina.
Drugu skupinu, također ekstremnu u svojim shvaćanjima, ali u suprot-
nom smjeru, čine predstavnici nativističke struje. Oni misle kako je cjelo-
kupni čovjekov fizički i psihički razvoj determiniran ili određen jedino i
isključivo nasljeđem i da okolina pri tome uopće nije važna. Prema njima,
okolinski čimbenici mogu djelovati samo ubrzavajuće ili usporavajuće u
procesu nečijeg razvoja, ali smatraju da sami po sebi uopće nisu bitni. Oba
su ova pristupa ekstremna i međusobno isključiva i u konačnici netočna.
Suvremena psihologija ističe važnost i nasljeđa i okoline u razvoju
naše osobnosti. Međutim, ona uvodi i jednu međusobnu poveznicu u ova
suprotstavljena stajališta smatrajući da je pojedinac produkt međusobnog
interakcijskog djelovanja nasljeđa i okoline. Isto tako ističe i jedan
dodatni čimbenik, a to je vlastita samoaktivnost svakog pojedinca u izgrad-
nji njegove osobnosti, koja je također iznimno važna.
U samim počecima istraživanja ličnosti istraživački okvir bio je ori-
jentiran samo na temperament i karakter. Temperament se odnosi na
afektivni, odnosno emocionalni dio čovjekove osobnosti i uglavnom je de-
terminiran genetskim čimbenicima, iako se pod utjecajem okoline može
u određenoj mjeri mijenjati. Karakter je izraz za ličnost u užem smislu i
odnosi se samo na emocionalno-motivativne karakteristike i stavove, dok
se karakterom u svakodnevnom govoru označava čvrsta etična ličnost.
Dakle, kad za nekoga kažemo daje "čovjek od značaja".
Međutim, ličnost se ne može svesti samo na navedene značajke već ona
u sebi uključuje znatno širi aspekt u koji spadaju i različite druge kognitiv-
ne, konativne i afektivne komponente (stavovi, motivi, uvjerenja, sustav
vrijednosti i sl.).
Čovjekova ličnost je iznimno strukturirana i složena, pa je bez obzira na
to koliko dobro nekoga poznajemo, gotovo nemoguće sa sigurnošću predvid-
jeti nečije ponašanje. Iako postoje određene zakonitosti ljudskog ponašanja
i doživljavanja, ne može se matematičkom preciznošću (kao što je to moguće
kod predviđanja nekih fizikalnih promjena) izvoditi takva procjena. Može-
mo reći kako će se neka osoba, za koju smo utvrdili njene psihološke karak-
teristike, u određenoj situaciji najčešće ponašati na, za tu osobu, uobičajeni
način, ali moramo biti svjesni činjenice da su iznenađenja moguća.
60
UVOD
Svakome se ponekad dogodi da iznenadimo sami sebe nekim za nas

neuobičajenim reakcijama, pa se poslije pitamo zašto smo tako reagirali
jer to nije u skladu s našim ponašanjem i svjetonazorom. Koliko smo puta
čuli da je okolina koja je "dobro poznavala" nekog pojedinca koji je izvršio
neko teško kazneno djelo (primjerice ubojstvo) ostala užasnuta i iznena-
đena takvim činom osobe koja je inače bila "vrlo draga, mirna i povučena"
i za koju se nikada ne bi pomislilo da može učiniti takvo što? Vjerojatno
mnogo puta i, nažalost, vjerojatno ćemo još mnogo puta čuti takve priče.
Sve ovo ukazuje na teški zadatak koji stoji pred psihologijom, a sve to zbog
činjenice da je njezin predmet proučavanja, čovjek, iznimno složen.
c.1) Percepcija
Kako uopće znamo da postoji vanjski svijet? Odgovor na to pitanje vjero-
jatno se čini vrlo jednostavnim jer "vidimo" i na druge načine osjećamo
svijet oko nas. Međutim, sam proces spoznavanja vanjskog i unutarnjeg
svijeta (ono što se događa u nama samima) nije ni približno jednostavan
kako se u prvom trenutku možda čini.
Ukratko ćemo pokušati objasniti procese i funkcije u organizmu koji
se nužno "trebaju izvršiti" (osim ako čovjek nema neke druge sposobnosti
koje spadaju u domenu parapsihologije) da bi uopće došlo do nastanka
nečega što se zove osjet, a koji predstavlja osnovu procesa opažanja ili
percepcije kao više razine u spoznavanju svega onoga što se događa oko
nas i u nama samima.
Dakle, da bi uopće došlo do nastanka osjeta kao elementarnog psihič-
kog doživljaja, u prvom redu mora postojati neki odgovarajući podražaj
koji djeluje na ljudski organizam. Podražaj je svaka fizikalna ili kemijska
promjena u okolini ili u samom organizmu koja izaziva osjetilni, odnosno
perceptivni doživljaj.
Ljudski organizam pomoću svojih osjetilnih sustava, specijaliziranih za
recepciju samo određenih vrsta podražaja, reagira u području vida npr. na
elektromagnetske valove određene valne duljine (vidni dio spektra), na pod-
ručju sluha na titraje zraka u određenom opsegu frekvencija (16-20 000 Hz)
i intenziteta itd. Kada govorimo o tome da podražaj mora biti adekvatan
ili odgovarajući, onda to znači da mora biti određene jačine, vrste i tra-
janja. Ako je, primjerice, na području sluha neki podražaj ispod 16 Hz ili
iznad 20 000 Hz, iako on objektivno postoji (može se instrumentima regis-
trirati), za čovjeka nema nikakvog praktičnog značenja jer "izlazi" izvan
okvira ljudske slušne osjetljivosti.
Da bi neki podražaj uopće bio registriran, osim navedenih preduvje-
ta, mora jedno određeno vrijeme "trajati" kako bi ga naš osjetilni sustav
pravilno registrirao. Primjerice, ako nekome na velikom platnu projicirate
neku sliku u trajanju od svega nekoliko milisekundi, sigurno je da taj čo-
61
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
vjek neće uspješno percipirati o čemu se radi već će to doživjeti samo kao
promjenu u osvijetljenosti podloge.
Kada je riječ o vrsti podražaja, onda moramo odmah istaknuti da čo-
vjek ne posjeduje osjetilne organe za sve vrste podražaja koji se mogu re-
gistrirati u njegovoj okolini. Primjerice, iako u svakom trenutku u našoj
okolini vjerojatno postoje određeni radio i televizijski valovi, mi ih ne mo-
žemo registrirati zbog jednostavnoga razloga što nemamo odgovarajuću
"antenu", tj. osjetilni organ ili receptor koji bi bio "zadužen i osposobljen"
za registriranje takvih podražaja. Oni za nas "kao da i ne postoje" jer po
svojim karakteristikama spadaju u one vrste podražaja za koje nemamo
"specijalizirane" receptore.
Tijekom evolucije ljudski osjetilni sustav prilagođavao se uvjetima oko-
line koja ga okružuje i razvijao se u onom pravcu koji je bio optimalan za
čovjekovu prilagodbu okolini u kojoj živi. Tako danas sa sigurnošću zna-
mo da osjet mirisa nema ni približno onako važnu ulogu kakvu je možda
imao nekada, u ranijim fazama čovjekova razvoja, ali isto tako znamo da
je organ vida "stekao" najvažnije mjesto u osjetilnom sustavu današnjeg
čovjeka.
Prema nekim procjenama, više od 90% informacija koje čovjek regi-
strira iz svoje okoline dolaze putem vidnog osjetilnog sustava. Vidljivo
je, dakle, da su osjetilni organi ili receptori drugi preduvjet (osim samih
podražajnih karakteristika) koji mora biti ispunjen da bi uopće došlo do
nastanka osjeta. Ti su receptori raspoređeni po cijelom tijelu, tako da mo-
žemo slobodno reći kako je ljudski organizam jedan "veliki osjetni organ"
koji se onda dijeli na pojedinačne osjetilne podsustave (npr. oči su organi
vida, uši sluha itd.). Samo se po sebi podrazumijeva da osjetilni organi
moraju biti "ispravni", odnosno moraju biti u mogućnosti obavljati funkci-
ju koja im je namijenjena. Zadnju instancu potrebnu za nastanak osjeta
i percepcije predstavljaju tzv. centri u mozgu u kojima i nastaju osjeti i
percepcija.
Živčani sustav i sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem organski su
sustavi koji u najvećoj mjeri sudjeluju u nastanku i regulaciji doživljavanja
i ponašanja. Osnovna je strukturalna i funkcionalna jedinica živčanog sus-
tava živčana stanica, koja je obavijena polupropusnom membranom, a sa-
stoji se od tijela i dvije vrste izdanaka dendrita i aksona. Dendriti su krat-
ki tanki izdanci kojih na svakoj živčanoj stanici može biti i više od tisuću.
Njihova je osnovna funkcija zaprimanje signala ili obavijesti koje dolaze s
osjetilnih organa ili drugih živčanih stanica. Ako se tijekom tog procesa po-
draži dovoljan broj dendrita dotične stanice, nastaje živčani impuls ili živča-
no uzbuđenje koje se onda preko tijela živčane stanice širi dalje do aksona.
Svaka živčana stanica ima samo jedan akson, čija dužina može vari-
rati od nekoliko mikrona pa do više od jednog metra (u mišićima nožnog
62
UVOD
palca završavaju aksoni čija su stanična tijela smještena u kralježničnoj

moždini, tako da netko tko je iznimno visok zasigurno ima aksone koji
su duži od jednog metra). Temeljna je funkcija aksona prenositi živčano
uzbuđenje s jedne živčane stanice na druge živčane stanice ili na izvršne
organe (mišiće i žlijezde). Taj prijenos uvijek ide u smjeru od tijela živčane
stanice prema dendritima drugih živčanih stanica i izvršnim organima, a
nikada obrnuto.
Svaki akson se na završetku grana u veći broj tankih nastavaka koji na
svom kraju imaju zadebljanje ili tzv. završne kvržice kojima se jedna živ-
čana stanica prislanja na druge stanice. U tim završnim kvržicama nalaze
se kemijske tvari koje se nazivaju neuroprijenosnici ili neurotransmiteri i
omogućuju prijenos živčanog uzbuđenja s jedne živčane stanice na druge.
Naime, između aksona jedne i dendrita druge stanice postoji razmak koji
se naziva sinapsa. Za "savladavanje" tog razmaka živčana stanica "koristi"
neurotransmitere. Svaka živčana stanica je u dodiru s mnoštvom drugih
živčanih stanica s kojima komunicira posredstvom živčanih impulsa.
Najnovija istraživanja govore nam kako u ljudskom tijelu postoje mi-
lijarde živčanih stanica, tako da bismo mogli reći kako je živčani sustav
najsloženiji poznati sustav na zemlji, znatno složeniji od najsuvremenijih
računala.
Kao što je istaknuto, živčani je sustav biološka osnova doživljavanja i
ponašanja, a možemo ga podijeliti na središnji i periferni. U središnji živ-
čani sustav spadaju mozak (koji se dijeli na tri veće cjeline: moždano deb-
lo, mali mozak i veliki mozak) i leđna moždina, koji su zbog svoje iznimne
osjetljivosti obavijeni zaštitnim koštanim oklopom. Naime, kosti lubanje
štite mozak, dok kosti kralježnice štite leđnu moždinu.
Najjednostavnije rečeno, leđna moždina i mozak primaju informacije
koji dolaze u obliku živčanih impulsa tzv. aferentnim (senzornim) dijelom
perifernog živčanog sustava. Dospjele informacije obrađuju se i onda se
eferentnim (motoričkim) dijelom perifernog živčanog sustava odašilju u
mišiće i žlijezde koje onda, u skladu sa zaprimljenim obavijestima, reagi-
raju na odgovarajući način.
Dvije temeljne funkcije leđne moždine su prijenos živčanih impulsa iz
tijela u mozak i iz mozga u tijelo i upravljanje mnoštvom refleksa. Mozak
upravlja i regulira nastanak mnogih aspekata čovjekova doživljavanja i
ponašanja kao što su: mišljenje, pamćenje, percepcija, nastanak emocija,
voljni pokreti, disanje, gutanje itd.
U mozgu postoje centri koji su specijalizirani za pojedine funkcije. Ve-
liki mozak podijeljen je na lijevu i desnu hemisferu, s time da se zna kako
su govorne funkcije kod većine ljudi vezane za rad lijeve hemisfere, dok je
desna hemisfera specijalizirana za zahvaćanje prostornih odnosa. Za neke
druge funkcije postoje pretpostavke, koje nisu u potpunosti potvrđene, o
63
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
tome gdje se nalaze centri koji su zaduženi za njihovo nastajanje. Postoje

različite "mape mozga" koje pokazuju koji dio mozga je za što odgovoran,
ali koje se mora shvatiti s određenom rezervom sve dok istraživanja ne-
dvosmisleno ne potvrde te pretpostavke.
Potrebno je spomenuti jednu predrasudu koja je duboko ukorijenjena u
svijest mnogih ljudi, a odnosi se na način nastanka emocija. Naime, mnogi
ljudi, još od Aristotela, smatrali su, ili još uvijek tako misle, da je čovjeko-
vo srce sjedište ili centar u kojemu nastaju emocije. Moramo znati kako su
danas sasvim jasno identificirane strukture u našem mozgu zadužene za
nastanak emocija. To je u prvom redu tzv. limbički sustav, koji obuhvaća
niz struktura smještenih s unutarnje strane svake hemisfere.
Periferni živčani sustav strukturalno čine snopovi živčanih vlakana,
odnosno izdanci živčanih stanica koji povezuju središnji živčani sustav sa
strukturama na periferiji, kao što su osjetilni organi, mišići i žlijezde, neke
manje nakupine živčanih stanica smještene izvan središnjeg živčanog sus-
tava. Ti snopovi živčanih vlakana, odnosno izdanci živčanih stanica koji
povezuju osjetilne organe sa središnjim živčanim sustavom te strukture
središnjeg živčanog sustava s mišićima i žlijezdama zovu se živci. Čovjek
ima ukupno dvanaest pari tzv. moždanih ili kranijalnih živaca koji izlaze
iz mozga, te trideset i jedan par tzv. moždinskih ili spinalnih živaca koji
izlaze iz kralježničke moždine.
Gledajući funkcionalno, periferni živčani sustav dijeli se na somatski
i vegetativni (autonomni). Somatski dio perifernog živčanog sustava u
vezi je s poprečnoprugastim mišićima i osjetilnim organima, a omoguća-
va nam prijenos informacija zaprimljenih od osjetilnih organa i njihovo
slanje u pojedine dijelove središnjeg živčanog sustava gdje se te infor-
macije obrađuju. Tako obrađene informacije ponovno se putem dijelova
somatskog živčanog sustava šalju natrag u izvršne organe i mišiće kako
bi se realizirala zadana reakcija. Vegetativni živčani sustav regulira rad
unutarnjih organa važnih za održanje života, kao što je rad srca, pluća,
želuca, te tako omogućuje održavanje homeostaze (ravnoteže) u organiz-
mu, a isto tako sudjeluje i u nastanku različitih tjelesnih promjena koje
nastaju uz emocije.
Autonomni ili vegetativni živčani sustav dalje se dijeli na simpatikus
i parasimpatikus. Simpatikus mobilizira organizam, odnosno uključen je
u pobuđujuće aktivnosti organizma. Kada on djeluje, dolazi do ubrzanog
rada srca, povisuje se krvni tlak, šire se zjenice, ubrzava disanje, koči rad
probavnog sustava te pospješuje lučenje adrenalina. Obično se aktivira
u nekim prijetećim situacijama u kojima je ugrožen život. Tada se znat-
no podiže razina motoričkih sposobnosti organizma kako bi se što lakše
otklonila nadolazeća opasnost. Većina čuvstava također je praćena poja-
čanim radom simpatikusa. Na taj način, primjerice, u nekim za život opas-
64
UVOD
nim situacijama simpatikus podiže razinu straha i tako omogućava bijeg

od izvora opasnosti, ali isto tako podiže i razinu srdžbe kako bi se, ako se
ukaže takva potreba, taj izvor opasnosti mogao i napasti, te se i na taj na-
čin zaštititi od njegova negativnog utjecaja.
Aktivacija parasimpatikusa ima suprotne učinke od simpatikusa,
odnosno uključen je u funkcije mirovanja i oporavka organizma. Žlijezde
s unutarnjim izlučivanjem, ili endokrine žlijezde, izlučuju svoje produkte,
a to su hormoni, izravno u krvotok. Putem krvi hormoni dolaze do razli-
čitih stanica u tijelu, kontrolirajući prvenstveno metaboličke funkcije u
organizmu. Hipofiza je glavna endokrina žlijezda, koja ujedno kontrolira
rad većine ostalih žlijezda. Njezin je rad pod neposrednim utjecajem struk-
ture u mozgu koja se zove hipotalamus, a posredno, putem hipotalamusa
i središnji živčani sustav utječe na njenu funkciju, a samim time i na rad
ostalih endokrinih žlijezda kao što su štitnjača, nadbubrežne žlijezde, guš-
terača i spolne žlijezde.
Isto tako znamo da je funkcija živčanog sustava pod značajnim utjeca-
jem hormona, tako da možemo govoriti o njihovoj međuzavisnosti koja je
važna za kontrolu određenih fizioloških procesa u organizmu, kao i za odvi-
janje i kontrolu različitih psihičkih procesa. Naime, ako dođe do poremećaja
ili disfunkcije rada pojedinih endokrinih žlijezda, koja se očituje u smanje-
nom ili povećanom lučenju pojedinih hormona, može doći do različitih or-
ganskih oboljenja, a isto tako i do poremećaja u doživljavanju i ponašanju.
Primjerice, zbog nedovoljnog lučenja hormona rasta (izlučuje ga hipofi-
za) u djetinjstvu dolazi do pojave patuljastog rasta, dok prekomjerno luče-
nje utječe na pretjerano visok rast koji nazivamo gigantizmom. Osim ovog,
hipofiza izlučuje i mnoge druge hormone koji utječu na različite funkcije
organizma, kao što su oksitocin (potreban je pri porodu jer utječe na kon-
trakcije maternice, a isto tako djeluje na započinjanje protoka mlijeka
kroz bradavice na majčinim grudima), vazopresin ili antidiuretički (ADH)
hormon (regulira količinu vode u organizmu te djeluje na procese pamće-
nja), melanocit (tzv. poticajni hormon koji uzrokuje tamnjenje kože) te niz
drugih hormona kao što su gonadotropni hormoni, tireotropin i adreno-
kortikotropni hormon kojima hipofiza kontrolira rad ostalih endokrinih
žlijezda.
Štitnjača (tiroideja) izlučuje hormon tiroksin koji regulira brzinu meta-
boličkih procesa u stanicama većine tkiva u organizmu. Zbog nedostatka
tiroksina može doći do značajnog usporavanja metabolizma, te je takav
čovjek stalno pospan, osjeća mišićnu tromost, smanjena mu je frekvencija
srčanih kontrakcija, a on je obično debeo i trom. Ako se tiroksin izlučuje
znatno manje nego što je to organizmu potrebno za vrijeme vrlo osjetljivog
doba najranijeg djetinjstva, nastaje poremećaj koji se očituje u mentalnoj
zaostalosti i patuljastom rastu, a zove se kretenizam.
65
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Prekomjerno lučenje tiroksina može dovesti do pojave tzv. Bazedovljeve

bolesti, koja se očituje u povećanju štitne žlijezde, što dovodi do gušavosti.
U takvih osoba bazalni je metabolizam povišen, imaju ubrzani puls, poja-
čano se znoje i osjećaju mišićnu slabost. Na doživljajnom planu dolazi do
osjećaja izrazite emocionalne labilnosti.
Nadbubrežne žlijezde sastoje se od dva dijela: srži i kore. Iz srži se
izlučuju dva hormona koja imaju sličan učinak kao i pojačana aktivnost
simpatikusa: adrenalin (ubrzava rad srca, ubrzava metabolizam u svim
stanicama tijela, ubrzava protok krvi kroz skeletne mišiće, povećava krvni
tlak, općenito govoreći dovodi cjelokupni organizam u stanje pojačane bud-
nosti, što onda omogućava pojačanu aktivnost čovjeka u stanjima fizičke
ili psihičke ugroženosti) i noradrenalin.
Kora nadbubrežne žlijezde luči skupinu hormona koji se zajedničkim
imenom nazivaju kortikostereoidima, a djeluju na rad imunološkog susta-
va, tako da poremećaj u njihovu radu može dovesti do značajnog smanje-
nja obrambenih sposobnosti organizma.
Gušterača izlučuje dva hormona koji reguliraju metabolizam glukoze,
koja je osnovni izvor energije iznimno važan za pravilan rad stanica, a to su
inzulin i glukagon. U doba puberteta dolazi do pojačanog lučenja
gonadotrop-
nog hormona, kojeg, kao što smo ranije naglasili, luči hipofiza, i koji dovodi
do sazrijevanja spolnih žlijezda. To su jajnici ili ovariji u žena, koji izlučuju
ženske spolne hormone estrogen i progesteron, te testisi u muškaraca, koji
izlučuju muške spolne hormone, među kojima je najznačajniji testosteron.
Navedeni hormoni utječu na razvoj sekundarnih spolnih obilježja. Muš-
karcima raste brada, glas "mutira" i postaje dublji, povećavaju se tjelesna
muskulatura, penis, prostata i sjemene vrećice. Ženama rastu grudi, poveća-
va se maternica te dolazi do pojave menstrualnog ciklusa. Ove žlijezde tako-
đer proizvode i spolne stanice (spermu kod muškaraca te jajašca kod žena).
c.2) Proces nastanka osjeta i percepcije

Kad osjetni organ zaprimi određeni podražaj, dolazi do procesa pretva-
ranja tog podražaja u živčano uzbuđenje ili živčani impuls koji se onda
živčanim stanicama i živčanim vlaknima provodi do mozga. Ovisno o vrsti
podražaja, živčani impuls će se dovesti u različite dijelove mozga. Naime,
kao što je već naglašeno, u mozgu postoje "centri" zaduženi za nastanak
različitih vrsta osjeta. Osjetom dolazimo do sljedeće faze u spoznavanju
svijeta koji nas okružuje, a to je proces percipiranja.
Riječ "percepcija" mogla bi se na hrvatski jezik prevesti kao: opažanje,
primanje dojmova, poimanje, shvaćanje. Proučavajući percepciju nastoji-
mo shvatiti kako ljudi stvaraju određene smislene cjeline od informacija
koje dobivaju putem osjetilnih organa tijela. Već smo istaknuli da se infor-
macije koje dobivamo izravno iz osjetilnih organa nazivaju osjeti.
66
UVOD
Percepcija nije isto što i osjeti, iako ona nužno nastaje iz osjeta, odnos-
no, da nema osjeta, ne bi bilo ni percepcije. Isto tako, iako nastaje iz osjeta,
percepcija se ne može svesti samo na zbroj tih osjeta, jer, kako to ističu
geštaltisti (pripadnici psihologijske škole koja se razvila u Njemačkoj,
v. izlaganje infra, Glava VIII. l.d), ona ima jednu kvalitativno višu razinu.
Odnosno, mogli bismo reći kako je cjelina doživljaja znatno više nego ukup-
nost njegovih dijelova.
Informacije ne primamo pasivno, već te informacije organiziramo, inte-
griramo, analiziramo i interpretiramo, jer u protivnome one za nas ne bi
imale nikakvu vrijednost. Ako bismo samo zaprimali podražaje, a da ih ne
"obradimo" na navedeni način, ne bismo znali što učiniti s njima.
Prilikom zaprimanja informacija vezanih za neki objekt ili događaj
vizualne informacije nisu ništa drugo nego "komadići" različitih osvjet-
ljenja i boja. Tada još moramo otkriti što ti znače, a to i jest temeljna
"zadaća" procesa percipiranja. Prvi je korak u interpretaciji osjetnih ili
senzornih informacija njihova organizacija, tako da se uzorci svjetla,
tame i boje mogu doživjeti kao podaci koji nam nešto znače, radije nego
kao slučajni senzorni odrazi. U najmanju ruku to znači biti u mogućnosti
izdvojiti, razlikovati i na pravi način "imenovati" objekte i figure iz nji-
hova okruženja.
Dakle, dvije osnovne funkcije percepcije su utvrđivanje što određeni
predmeti jesu, odnosno njihova interpretacija ili davanje tim predmetima
i pojavama određeno smisleno značenje, a druga funkcija bila bi utvrđiva-
nje gdje se oni nalaze, odnosno njihovo lokaliziranje (njihovo međusobno
razlikovanje, a zatim razlikovanje od svih ostalih struktura koje se nalaze
u njihovom okruženju).
Percepcija se također često definira kao psihički proces koji nam omogu-
ćava da predmete i pojave iz vanjskog svijeta doživljavamo na jedinstven
i cjelovit način, odnosno percepcija je subjektivni odraz ili naša interpre-
tacija nečega što objektivno postoji. Premda se često čini da svi ljudi oko
nas jednako doživljavaju svijet koji nas okružuje, to nije točno. Ako bi od
nekolicine ljudi koji se nalaze u istoj prostoriji tražili da u nekoliko jedno-
stavnih rečenica opišu tu prostoriju, vidjeli bismo da se njihovi doživljaji,
a samim time i opisi, bitno razlikuju. Što bi se tek dogodilo, a što se vje-
rojatno policajcima u obavljanju njihovih svakodnevnih poslova redovito
događa, kada bismo trebali uzeti iskaz, odnosno svjedočenje od nekoliko
svjedoka koji su bili prisutni kada se dogodila neka prometna nezgoda.
Naime, događa se da se iskazi, odnosno svjedočenja ljudi koji su bili pri-
sutni na mjestu događaja prometne nezgode toliko razlikuju da bi se tre-
balo upitati opisuju li ljudi istu prometnu nezgodu, ili bi se isto tako moglo
zapitati lažu li možda neki od njih. Najvjerojatnije bi odgovor bio niječan
(osim ako za to nemaju poseban motiv, što se vrlo lako može utvrditi) i da
67
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
su svi prisustvovali jednoj te istoj prometnoj nezgodi. Kako je onda mo-

guće da se njihovi iskazi u tolikoj mjeri razlikuju? Moguće je upravo zbog
razloga koje smo prethodno naveli.
Dakle, svatko objektivni svijet koji nas okružuje doživljava na sebi
svojstven, jedinstveni način. Međutim, kako ne bismo ostali u uvjerenju
da je percepcija svakoga od nas u potpunosti različita od percepcije svih
ostalih ljudi, moramo spomenuti i činjenicu da su ljudi skloni percipirati
svoju okolinu na sličan, iako ne i isti način. Na tu spoznaju upozorili su još
tridesetih godina prošlog stoljeća psiholozi, pripadnici već ranije spome-
nute geštaltističke psihološke škole, ukazujući na činjenicu da su neki od
načina klasifikacije vizualnih informacija koje dobivamo iz naše okoline
veoma čvrsto "ugrađeni" u naš perceptivni sustav. To su tzv faktori per-
cepcije koji pridonose sličnosti percipiranja različitih ljudi, bez obzira na
njihovu etničku, kulturnu ili rasnu pripadnost.
Na koji način ćemo doživjeti svijet koji nas okružuje, ovisi o čitavom
nizu različitih vanjskih ili podražajnih (načini strukturiranja i organizira-
nja podražaja) i unutarnjih ili subjektivnih čimbenika (motivacija, vlastite
želje i potrebe, prethodno iskustvo, očekivanja, vjerovanja, kultura iz koje
dolazimo itd.). V. izlaganje infra, Glava XX. i XXI.
c.3) Vanjski čimbenici percipiranja

Geštaltisti su identificirali nekoliko načela percepcije, kao što su: načelo
sličnosti, načelo blizine, načelo kontinuiteta ili "dobre forme" te načelo za-
tvorenosti. Ova načela nam pokazuju kako pridajemo značenje svim vrsta-
ma podražaja, od jednostavnih sve do najsloženijih vizualnih podražaja.
Grupiranje podražaja u određene smislene cjeline način je na koji to čini-
mo. U skladu s geštaltističkim načelom sličnosti, ako gledamo u skup po-
dražaja, automatski ćemo zamijetiti da slični podražaji "pripadaju" zajed-
no, te imaju znatno veću mogućnost činiti grupu.
Načelo blizine govori o tome da oni podražaji koji su bliže jedni dru-
gima formiraju grupu, te ih percipiramo kao cjelinu. Načelo "dobre for-
me" ili kontinuiteta govori o našoj tendenciji slijeđenja i doživljavanja
svojevrsne dobre forme, tj. riječ je o tome da smo skloni percipirati po-
dražajni kontekst radije kao kombinaciju pravilnih i povezanih podražaja
nego kao kombinaciju nepravilnih i nepovezanih podražaja.
Jedno od najvažnijih geštaltističkih načela percipiranja, koje na odre-
đeni način prevladava nad svim ostalima, jest načelo zatvorenosti.
Općenito govoreći, ljudi imaju snažnu tendenciju da preferiraju zatvore-
ne likove, likove koji na određeni način čine neku logičku cjelinu, nego
rascjepkane ili nepovezane linije.
Osim navedenih načela opažanja nužno je spomenuti još jednu važnu
karakteristiku procesa opažanja ili percepcije, a to je perceptivna kon-
68
UVOD
stantnost. Ova značajka percepcije omogućava nam da percipirane obje-

kte opažamo u njihovoj "pravoj" veličini, obliku, osvjetljenju i boji, bez
obzira na eventualne promijenjene uvjete opažanja, kao što su promjena
udaljenosti s koje se nešto opaža, promjena kuta opažanja, promjena os-
vjetljenja i sl.
Promatramo li vrata koja se otvaraju prema nama, primijetit ćemo da
se slika koja se pri tome stvara na mrežnici oka mijenja, ovisno o položaju
u kojem se vrata opažaju. Međutim, to ne znači da ćemo mi oblik tih vrata
doživjeti različito. Činjenica da se doživljeni oblik ne mijenja, dok se slika
tog promatranog objekta na mrežnici oka mijenja, primjer je konstantno-
sti oblika.
Konstantnost veličine najviše je istraživana perceptivna konstantnost,
odnosno činjenica da predmeti zadržavaju svoju relativnu veličinu bez
obzira na eventualnu promjenu udaljenosti s koje se neki objekt opaža.
Povećavanjem udaljenosti objekta od opažača značajno se smanjuje
slika tog objekta koja se pri tome stvara na mrežnici, ali to ne znači da
se i promatrani objekt smanjio, naprotiv, on se doživljava jednako velik.
Primjerice, netko tko s velike visine (iz zrakoplova) promatra objekte i
ljude, neće ih pogrešno percipirati kao nešto vrlo maleno (čovjek nam
može izgledati poput mrava). Bez obzira na to što je njihova projekcija
na mrežnici oka iznimno mala, postoji prijašnje iskustvo o tome da tako
mali ljudi ne postoje, pa samim time i njihova percepcija neće biti po-
grešna. Oni će se doživjeti kao ljudi normalne visine, koji izgledaju tako
zbog promijenjenih uvjeta njihova opažanja. Dodatni znaci koji nam po-
mažu pri ispravnom opažanju veličine nekih predmeta nalaze se u per-
cepciji udaljenosti.
c.4) Subjektivni čimbenici koji utječu na percepciju

Kada govorimo o subjektivnim čimbenicima, naglašavamo da smo već spo-
menuli kako je jedan od njih i naša motivacija. Naime, čovjek je motiviran
da "lakše" percipira one podražaje koji pozitivno potkrepljuju i zadovolja-
vaju njegove motive, dok će one podražaje iz okoline za koje nikada nije
bio nagrađen, nastojati ignorirati i izbjegavati.
Važni su i naši interesi, stavovi i vrijednosti. Češće opažamo ono što
je u skladu s našim vrijednosnim sustavom nego ono što nije. Životno
iskustvo pojedinca kao i njegova profesija imaju isto tako veliku važnost
za proces opažanja vanjskog svijeta. Tako će psiholog, češće i detaljnije
nego netko tko to nije, opažati reakcije ljudi i njihovo ponašanje, dok će po-
licajac, i onda kad nije na dužnosti, percipirati prekršaje koji se oko njega
događaju.
Kod osnovnih zakonitosti opažanja potrebno je još spomenuti selektiv-
nost opažanja i perceptivnu podešenost. Selektivnost opažanja odno-
69
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
si se na tendenciju čovjeka da iz mnoštva podražaja koji djeluju na njega

selektira, odnosno izabire samo one podražaje koji su za njega na određeni
način važni. Primjerice, netko tko je gladan zasigurno će prije percipirati
restoran, u kojem može zadovoljiti svoju trenutnu potrebu "za jelom" nego
što će usmjeriti svoju pozornost na neki drugi sadržaj. Međutim, to ne
znači da će čovjek doista opažati samo ono što je za njega važno, već se
može dogoditi da opazi i nešto što ga posebno ne zanima, ali je po svome
intenzitetu tako jak podražaj da ga ne može izbjeći (recimo pucanj iz piš-
tolja u neposrednoj blizini i sl.).
Perceptivna udešenost definira se kao "spremnost ili očekivanje poje-
dinca da će nešto opaziti". Ta karakteristika percepcije ponekad nam može
pomoći da brže i točnije percipiramo neki objekt ili sadržaj iz okoline, ali
nas isto tako može navesti i na "pogrešno" opažanje. Ako se dogovorimo
s prijateljem da dođe na neko mjesto u određeno vrijeme, onda ćemo ga
vjerojatno u mnoštvu drugih ljudi, možda već i na velikoj udaljenosti,
"prepoznati i lokalizirati".
Međutim, ponekad nas to očekivanje može i zavarati, i to pogotovo
onda kada je podražajna struktura koju smo očekivali u jednom obliku
poprimila sasvim drugačije karakteristike. Tako ćemo puno teže prepoz-
nati prijatelja kojeg godinama nismo vidjeli, a koji je u međuvremenu od
mršavog i mladog (mi smo ga takvog posljednji put vidjeli, pa očekuje-
mo da je još uvijek takav) postao debeo i star. Međutim, kada govorimo
općenito o načinima kojima se koristimo tijekom procesa prepoznavanja
imenovanja i interpretacije pojedinih, više ili manje kompleksnih struk-
tura podražaja, moramo naglasiti kako postoje različite teorije koje ih
pokušavaju objasniti.
Jedno objašnjenje za prepoznavanje uzoraka podražaja iznosi se u teo-
riji uparivanja oblika, a odnosi se na činjenicu da čovjek ima u svojoj
memoriji pohranjene različite uzorke i oblike. Kada opažamo neki objekt
iz vanjskog svijeta, onda te podatke koji se odnose na karakteristike pro-
matranog predmeta uspoređujemo s podacima koji su već prisutni i pohra-
njeni u našoj memoriji, te izabiremo za interpretaciju i prepoznavanje one
oblike iz memorije koji su najsličniji promatranom predmetu.
Međutim, osnovni nedostatak takvog objašnjenja odnosi se na činjeni-
cu da ovaj sustav uopće nije fleksibilan, naime pomoću njega nije moguće
objasniti kako ipak uspijevamo prepoznati karakteristike i oblike koji su
različiti od onoga što je već pohranjeno u našoj memoriji. Osim toga, vrlo
je upitno koliko je ovakav način obrade informacija racionalan i ispravan.
Kada bismo uzeli za primjer proces čitanja, onda bismo vidjeli da čovjek
obično uspije pročitati oko dvjesto riječi u minuti. Ako bi morao za svaku
pojedinu riječ "pretresti" cijelu memoriju, onda bi doista bilo vrlo teško
pročitati više od nekoliko riječi u minuti.
70
UVOD
Kasniji istraživači razvili su teoriju različitih karakteristika koja se

zasniva na ideji da se čovjek u svom opažanju usmjerava na tzv. kritične,
odnosno razlikovne detalje koji su karakteristični za neki objekt ili pojavu i
koji se stoga uvijek pojavljuju, čak i onda kada se neke druge karakteristike
onoga što opažamo od situacije do situacije mijenjaju. Znači nije bitna cjelo-
kupna forma promatranog, već specifične karakteristike promatrane struk-
ture koje uvijek ostaju iste i na temelju kojih mi onda vršimo identifikaciju.
Treća teorija koja govori o prepoznavanju onoga što opažamo jest teori-
ja prototipa, gdje se također promatrani uzorci uspoređuju s pohranjenim
mentalnim strukturama, ali ne s jasno definiranim oblicima, nego s prototi-
povima koji su mnogo fleksibilniji nego klasični oblici. Oni formiraju
idealizi-
rane, apstraktne uzorke koje se koristi za komparaciju s bilo kojim
postojećim
podražajem, ne vodeći pri tome računa o nekim specifičnim karakteristikama
onoga što se opaža, prihvaćajući sve ono što na bilo koji način sliči prototipu.
c.5) Poremećaji percepcije

Postoje situacije u kojima se pod utjecajem različitih čimbenika objektivna
podražajna situacija u značajnoj mjeri "pogrešno" percipira, odnosno dolazi
do netočne interpretacije podražaja. To je pojava koja se naziva perceptivna
varka ili perceptivna iluzija. Od čimbenika koji gotovo redovito dovode
do nastanka ovih iluzija možemo u prvom redu spomenuti tzv. podražajni
kontekst, odnosno način na koji su neki podražaji strukturirani. Jedna je od
najjednostavnijih, a ujedno i najpoznatija tzv. geometrijsko-optička iluzija.
To je Muller-Lyerova iluzija kojoj podliježe gotovo svatko tko se nađe u
poziciji da percipira. Naime, postoji sklonost čovjeka da predmete i pojave
iz okoline opaža na cjelovit način, tako da je prilično teško apstrahirati
neke elemente podražajne situacije koji nas navode na krive percepcije.
Muller-Lyerova iluzija
71
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Na slici je prikaz Muller-Lyerove iluzije. Na slici gore lijevo, gornji oblik

čini se manjim, kraćim od donjeg, iako su u stvarnosti jednake veličine;
gore desno, linija unutar zaobljenijeg luka čini se manje zaobljenom od
one unutar luka koji je više izdužen, iako su jednako zaobljene; dolje lije-
vo, oba luka pripadaju istoj kružnici, iako se tako ne čini; dolje u sredini
i desno, koncentrični lukovi (desno) u crnom obliku (u sredini) više se ne
prepoznaju, zbog različitog stupnja njihove otvorenosti u sredini.
Iluzije također mogu nastati pod utjecajem različitih očekivanja, vje-
rovanja, jake emocionalne uzbuđenosti i sl. Primjerice, netko tko se boji
mraka, a šeće sam noću, može u svakom stablu vidjeti čudovište ili susje-
da koji je davno preminuo. Jedna od poznatijih iluzija, koju često može-
mo doživjeti, iluzija je brzine kretanja vozila koja nastaje kao posljedica
utjecaja specifičnog prethodnog iskustva. Ako se duže vrijeme vozite vrlo
sporo (npr. u gradskoj gužvi, a onda se gužva naglo raščisti) pa ubrzate i
dođete do brzine od sto kilometara na sat, činit će vam se da vozite iznim-
no brzo.
Međutim, ako je vaše prethodno iskustvo drukčije, onda će ta ista br-
zina od sto kilometara biti doživljena kao iznimno spora vožnja. To se do-
gađa u situaciji kada se duže vrijeme vozite znatno većom brzinom od sto
kilometara na sat (npr. na autocesti vozite pet minuta sto osamdeset na
sat), pa onda naglo smanjite na sto kilometara na sat. Činit će vam se
kao da stojite. Dakle, vožnja istom brzinom (sto kilometara na sat), ovisno
o prethodnom iskustvu, može biti doživljena kao iznimno brza, odnosno
iznimno spora vožnja, a objektivno gledajući nije nijedno ni drugo.
Za razliku od iluzija kod kojih postoji objektivni vanjski podražaj,
ali se pogrešno interpretira, halucinacije su doživljaji koji nastaju bez
neposrednog posredovanja perifernih dijelova osjetilnih organa. To su
doživljaji koji imaju osobito visoku razinu "senzorne živosti", te je osoba
koja halucinira potpuno uvjerena da su sadržaji njenih halucinacija objek-
tivno prisutni i doživljava ih kao subjektivnu psihološku realnost.
Nemoguće je osobu koja halucinira uvjeriti da to nije stvarno, dapa-
če, čak i onda kada je sadržaj tih halucinacija takav da je nemoguć (npr.
osoba halucinira da vidi samu sebe), nije ju moguće u to uvjeriti. Halu-
cinacije se često kod ljudi koji nemaju dovoljno znanja o njima poisto-
vjećuju s psihičkim poremećajima. Naime, postoje psihički poremećaji
kod kojih su halucinacije gotovo redovita pojava, ali isto tako moramo
znati da i normalne, psihički zdrave osobe mogu u nekim situacijama
halucinirati.
Jedna je od takvih situacija i stanje ekstremne senzorne deprivacije (li-
šenosti podražaja), kao i senzorno preopterećenje (previše podražaja isto-
dobno). Istraživanja su pokazala kako ljudi nisu u stanju duže izdržati u
takvim ekstremnim situacijama podraživanja, odnosno to su situacije u
72
UVOD
kojima dolazi do prelaženja praga čovjekove normalne senzorne adaptaci-

je, te on nije u stanju ispravno interpretirati podražajnu okolinu, pa dolazi
do pojave halucinacija. Kad uopće nema podražaja, čovjek ih na neki način
"traži" kako bi situacija bila bliže normalnim okolnostima, a kad ih kroz
jedno duže razdoblje ima previše, očito se ponekad ne snalazi najbolje te
može doći do halucinacija. Isto tako je poznato da visoka tjelesna tem-
peratura, različiti lijekovi, droga, alkohol, umor i iscrpljenost, dugotrajna
nesanica itd. također mogu izazvati halucinacije.
U dosadašnjem dijelu opisali smo koliko je u stvarnosti složen sam pro-
ces nastanka najjednostavnijeg psihološkog doživljaja koji se zove osjet.
Vidljivo je da postoji mnogo preduvjeta, od samih podražajnih karakte-
ristika do složenog funkcioniranja fizioloških mehanizama, da bi osjet, a
nakon njega i percepcija, uopće nastali. Stoga se čini gotovo nevjerojatnim
da postoje ljudi koji mogu "zaobići" sve navedeno i na taj se način "suprot-
staviti" svim poznatim fizikalnim zakonitostima. Pojedinci koji to navodno
mogu predmet su proučavanja već ranije spomenute parapsihologije.
d) Kriminalistička psihologija
Kriminalistička psihologija grana je primijenjene psihologije koja se

bavi primjenom psihologijskih spoznaja za potrebe kriminalističke obra-
de. Iz toga je jasno da je dio tih znanja jednako primjenjiv i u području
forenzičke psihologije, odnosno za potrebe suda. Nekoliko je područja
psihologijskih spoznaja koje imaju direktne implikacije na djelatnosti
kriminalističke obrade, no ovdje izdvajamo samo najvažnija: a) psiholo-
gija svjedočenja odraslih i djece; b) psihologijske spoznaje o detekciji laži
putem neverbalnog ponašanja te analize izjava; c) psihologija ispitivanja
okrivljenika i priznavanja djela. 0 pitanjima pod a) i c) govori se u okvi-
rima izlaganja o ispitivanju okrivljenika i svjedoka, a o pitanju pod b) u
nastavku izlaganja.
d.1) Psihologija i grafologija

Grafologija bi se mogla definirati kao još uvijek znanstveno neprizna-
ta, ali i široko primjenjivana tehnika (disciplina) namijenjena otkrivanju i
definiranju širokog spektra osobina i sposobnosti. Katkad se naziva i psi-
hologija rukopisa. Grafologijom se u širem smislu može smatrati i analiza
rukopisa kao vrsta kriminalističke ekspertize kojom se utvrđuje identitet
osobe (skriptera), o čemu se govori u trećem i četvrtom dijelu ove knjige.
V. izlaganje infra Glava XXV., 3.h.
Grafologija se u Europi primjenjuje već oko 100 godina, a danas se naj-
više primjenjuje za analizu osobina ličnosti, općih i specifičnih intelektual-
73
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
nih sposobnosti, kao i određivanje razine empatije, socijalne kompetenci-

je i komunikativnosti, motivacije te različitih psihofizičkih poremećaja i
bolesti. Slijedom toga svoju primjenu tehnika nalazi u selekciji za najraz-
ličitije poslove, uključujući i najzahtjevnije (npr. pilota), profesionalnoj ori-
jentaciji, jer pruža brzi uvid u široki spektar sposobnosti, psihoterapiji, jer
daje kvalitetne naznake postojanja poremećaja, a može se koristiti i kao
dio terapije, tzv. grafoterapija. Prednost je što, za razliku od većine ostalih
tehnika analize osobnosti, ne zahtijeva prisutnost analizirane osobe te se
koristi u otkrivanju i sprječavanju krivotvorenja rukopisa i potpisa.
Grafološki nalaz temelji se na analizi više od 200 značajki rukopisa u
kategorijama oblika i veličine slova, njihova prostornog smještaja i odno-
sa te ritma i povezanosti. Ideja o mogućnosti i smislu analize osobnosti
putem rukopisa nalazi opravdanje u činjenici da je pisanje psihofiziološki
iznimno složen, centralno kontroliran proces koji uključuje i zahtijeva ko-
ordiniranu aktivnost širokih područja kore velikog mozga, te time prenosi
korisne informacije o osobinama ličnosti i emocionalnom stanju osobe koja
piše. Jedan od dokaza da je pisanje centralno kontroliran proces jest to da
se osnovne značajke rukopisa pojedine osobe ne mijenjaju bez obzira na to
kojim udom se (desnom ili lijevom rukom ili nogom) odnosno dijelom tijela
(usnama, glavom i sl.) piše.
Usprkos širokoj primjeni, u Europi ne postoji konzistentan i od države
potican sustav obrazovanja i osposobljavanja za zanimanje grafologa (koje
se upisuje u radnu knjižicu), već se znanja stječu uglavnom tečajevima
registriranih grafoloških društava. U Hrvatskoj nema organiziranog ospo-
sobljavanja za zanimanje grafologa.
d.2) Hipnoza
Unatoč širokoj raširenosti hipnoze, ne samo u medicinske i terapeutske
svrhe (hipnoterapija), već i kao oblika zabave (hipnotičke seanse), u zna-
nosti još je uvijek sporna njezina prava priroda. Brojni autori smatraju da
je hipnoza promijenjeno stanje svijesti slično snu, obilježeno jakim stup-
njem sugestibilnosti subjekta. Drugi, pak, ukazuju na znanstvena istra-
živanja (analize aktivnosti mozga tijekom hipnoze) koja pokazuju da su
brojne biološke funkcije tijekom hipnoze jednake kao u budne osobe, a
treći usvajaju sociološki pristup i tvrde da je riječ samo o voljnom preuzi-
manju uloge koju nameće hipnotizer (role playing) u kojemu važno mjesto
ima želja i očekivanje hipnotizirane osobe.
Brojna istraživanja ukazuju na to da je stupanj sugestibilnosti osobe
presudan za hipnozu, te su u tu svrhu izrađeni posebni testovi razine su-
5 Tekst odjeljka d.2) napisali su Joško Vukosav i Filip Vukov.
74
UVOD
gestibilnosti (Harvard Group Scale of Hypnotic Susceptibility; Stanford

Hypnotic Susceptibility Scales). Iskusni hipnotizeri, naprotiv, tvrde da
mogu hipnotizirati bilo koga. Pored svih tih dvojbi, korist od primjene hip-
noze u psihijatrijskoj terapiji, kontroli boli i raznim drugim medicinskim
tretmanima znanstveno je potvrđena.
Postupak hipnoze započinje uvođenjem (indukcijom) subjekta u stanje
transa, za što mnogi hipnotizeri koriste verbalne tehnike opuštanja, no
postoje i razne druge tehnike, npr. korištenje mehaničkih naprava. Nastup
stanja hipnotiziranosti obilježava fokusiranje pozornosti na tijek misli i
ravnodušnost u odnosu na okolinu. Stanje dublje hipnoze obilježava gubi-
tak kritičnosti i povodljivost.
Za kriminalistiku je značajno da osoba koja je uspješno hipnotizira-
na doista striktno slijedi upute hipnotizera. Potencijalne, etički i pravno
dvojbene primjene uključuju sljedeće: 1) hipnoza se uspješno može pri-
mijeniti za pristup sjećanjima na događaje koje je osoba potisnula dubo-
ko u podsvijest, tako da ih se u normalnom stanju uopće ne može sjetiti;
2) od hipnotizirane osobe moguće je dobiti odgovore i na ona pitanja na
koja bi joj u potpuno svjesnom stanju zbog različitih razloga bilo neugod-
no odgovarati.
Čovjek u svjesnom stanju svoje ponašanje i reagiranja podvrgava svo-
jevrsnoj "kognitivnoj kontroli", odnosno dobro razmisli prije nego što odgo-
vori na neka pitanja, vodeći pri tome računa da se ne kompromitira i ne
pokaže u "lošem svjetlu".
Etičnost i primjena hipnoze u svrhe kaznenog postupka vrlo je dvojbe-
na, iako ne toliko kao metode poput narkoanalize i "pranja mozga". U obzir
se mora uzeti činjenica da u rješavanju nekih slučajeva ima pojedinaca
koji su spremni potpuno surađivati s policijskim istražiteljima, pa vrlo
rado pristaju biti hipnotizirani. Tijekom ispitivanja osoba pod hipnozom
može se doista prisjetiti zaboravljenih ili potisnutih događaja, usmjerava-
jući ju na odabrane detalje zločina, a zatim i rekonstrukciju prizora. Među-
tim, istraživanja su pokazala da, iako pojedinci mogu dati više informacija
dok su pod hipnozom, one su često pogrešne, makar ih hipnotizirane osobe
daju uz visoki stupanj vlastitog uvjerenja u njihovu točnost. Zbog te poja-
ve, policijski istražitelji moraju s oprezom uzimati ovako dobivene podatke.
Vrhovni sud SAD-a u predmetu Rock v. Arkansas ocijenio je da bi opća
dokazna zabrana u odnosu na iskaz okrivljenika dobivenog nakon što mu
je hipnozom "osvježeno" pamćenje kršila ustavno pravo iskazivanja svega
što mu ide u korist. Viši sudovi nekih saveznih država SAD-a prihvaćaju
kao dokaz iskaz koji je dobiven nakon što je hipnozom "osvježeno" pamće-
nje svjedoka.
U Njemačkoj je Vrhovni sud u jednom predmetu silovanja prihvatio
kao dokaz svjedočenje žrtve koja je tek nakon provedene hipnoze prepoz-
75
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
nala počinitelja. Zabranjena je primjena hipnoze kako bi se utjecalo na

svijest i volju okrivljenika tijekom davanja iskaza.
Hipnoza se može upotrijebiti i kao tehnika počinjenja kaznenoga djela.
Poznat je slučaj Bjorna Nielsena i Palle Hardrupa iz poslijeratne Danske.
Nielsen, iskusan kriminalac, tijekom višegodišnjeg dijeljenja zatvorske će-
lije uspio je sugestibilnog Hardrupa uvesti u stanje dubokog hipnotičkog
transa, u kojemu je Hardrup funkcionirao gotovo kao robot koji se odaziva
samo na njegov glas.
Stanje hipnotičke sugestibilnosti nije prekinuto ni razdobljem od šest
mjeseci koje je Hardrup, otpušten ranije, sam proveo na slobodi. Po izlas-
ku iz zatvora, Hardrup je po Nielsenovim uputama počinio dvije razboj-
ničke krađe, a tijekom izvršenja druge usmrtio je dvoje ljudi. Nakon što
je uhićen, psihijatar je utvrdio da je počinitelj doista cijelo vrijeme bio
hipnotiziran.
Narkoanaliza je psihijatrijski terapeutski postupak utemeljen na
psihoanalitičkim postupcima uklanjanja psihičkih poremećaja pomoću
narkotičnih sredstava. Moguće ju je koristiti i u druge svrhe. Za krimi-
nalistiku je značajno korištenje da bi se dobilo obavijesti ili priznanja, uz
uporabu tzv. seruma istine.
Serum istine je pojam kojim se označavaju opojne droge koje mogu
biti upotrijebljene za dobivanje točnih informacija od strane osoba nevolj-
nih za suradnju. Postupak započinje davanjem preparata kojima se posti-
že stanje narkotične pospanosti, a zatim se drugim preparatima pospje-
šuje verbalna nadraženost, što olakšava dobivanje priznanja. Prikladne
tvari uključuju sedative, koji kao depresori središnjeg živčanog sustava
smanjuju više kortikalne funkcije, a kako je laganje složenije od govorenja
istine, uporaba prave doze može, uz prikladne metode ispitivanja, uroditi
željenim rezultatom.
Poznato je da su mnoge vojne i obavještajne službe vršile ispitivanja
različitih tvari u tu svrhu, od običnog alkohola (etanola), raznih sedativa,
do skopolamina, sodijum amobarbitala i sodijum tiopentala (naziva se i
sodijum pentotal).
Skopolamin je antikolinergik koji ima određenu primjenu u oftalmo-
logiji, a njegova primjena kao seruma istine istraživana je od strane oba-
vještajnih službi tijekom 50-tih godina 20. stoljeća. Rezultati su uglav-
nom bili nepouzdani, jer su ispitanici zbog halucinogenog djelovanja
droge bili skloni iskrivljavanju istine uslijed nerazlikovanja stvarnosti
od mašte. Danas se koristi kao "droga za silovanje", jer u žrtve izaziva
retrogradnu amneziju, tj. osoba se naknadno ne sjeća razdoblja nakon
intoksikacije.
Sodijum tiopental je snažan i brzodjelujući barbiturat koji se koristi za
postizanje opće anestezije, umjetne kome, a u kombinaciji s nekim drugim
76
UVOD
tvarima i kao smrtonosna injekcija za izvršenje smrtne kazne u Sjedinje-

nim Državama, odnosno eutanazije u Nizozemskoj.
Narkodijagnoza je psihijatrijski postupak dijagnosticiranja psihičkih
poremećaja uporabom sedativa ili hipnotičkih droga. U odnosu na narko-
analizu razlika je, dakle, u svrsi, koja se ne sastoji u pribavljanju informa-
cija koje osoba ne želi dati, već radi utvrđivanja duševnog stanja subjekta.
U prošlosti su vođene rasprave je li narkodijagnoza prikladno sredstvo
za utvrđivanje duševnog stanja okrivljenika u kaznenom postupku, a po-
neki autori su isticali kako psihijatar, vezan obvezom čuvanja profesio-
nalne tajne, ne bi na štetu okrivljenika mogao odati eventualno dobivene
informacije, nego bi se njegova uloga ograničila na utvrđivanje eventual-
nog postojanja poremećaja. Uporaba opojnih sredstava u psihijatriji raši-
rena je pojava, a u prošlosti su korištena i sredstva koja su zbog zloporaba
kasnije zabranjena ili je njihovo korištenje podvrgnuto strožem nadzoru,
poput ketamina, LSD-a i MDMA (ecstasy).
Brojni međunarodni izvori o ljudskim pravima zabranjuju uporabu
mučenja i drugih nečovječnih postupaka (i) za svrhe kaznenog postupka.
Pitanje je što sve ulazi u područje primjene tih normi.
Konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja i drugih okrutnih, ne-
ljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja u članku 1. određuje
mučenje kao: svaki čin kojim se osobi namjerno nanosi bol ili teška tjeles-
na ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavi-
jesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka
treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba
zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razlo-
ga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje
nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom
svojstvu ili na njezin poticaj ili s njezinim izričitim ili prešutnim pristan-
kom. Taj se izraz ne odnosi na bol ili patnje koje su posljedica isključivo za-
konskih sankcija, neodvojive od tih sankcija, ili koje te sankcije uzrokuju.
Priručnik Ujedinjenih naroda o učinkovitoj istrazi mučenja
i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kaž-
njavanja (tzv. Istanbulski protokol) navodi da je razlikovanje između
fizičkih i psihičkih oblika često kontraproduktivno.
Priručnik sadrži popis oblika mučenja koji se ne može smatrati konač-
nim, a uključuje: a) traume izazvane udarcima, šibanjem, padovima i sl.;
b) mučenje držanjem tijela u određenom položaju (npr. rastegnutih udo-
va) ili dulje onemogućavanje kretanja; c) opekline izazvane cigaretama
ili drugim izvorima topline, poput vruće vode; d) elektrošokovi; e) asfik-
sija - davljenjem, gušenjem, uporabom kemikalija; f) nanošenje ozljeda
udarcima, primjerice udaranje prstiju teškim predmetom; g) penetrirajuće
ozljede, primjerice ubodi hladnim oružjem te ozljede koje nastaju uslijed
77
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
ulaza projektila vatrenog oružja u tijelo; h) izlaganje kemijskim supstanci-

jama, poput otopina soli, papra, benzina (naročito rana i tjelesnih otvora);
i) svi oblici seksualnog nasilja (diranje spolovila, verbalno uznemiravanje
seksualne prirode); j) svi oblici sakaćenja prstiju i udova; k) medicinsko
odstranjenje udova ili organa; k) farmakološki oblici mučenja uz upora-
bu toksičnih doza sedativa, neuroleptika, paralizirajućih sredstava i sl;
1) uvjeti oduzimanja slobode koji uključuju sljedeće: mala ili prenapuče-
na prostorija, samica, nezadovoljavajući higijenski uvjeti, nepristupačnost
sanitarnih prostorija, neredovita ili zagađena hrana i voda, izlaganje ek-
stremnim toplinskim uvjetima, povreda privatnosti, prisilna nagost; lj) de-
privacija normalnih senzornih podražaja, poput zvuka, svjetlosti, osjećaja
za vrijeme, izolacija, manipulacija svjetlom u prostoriji, zlostavljanje isko-
rištavanjem fizioloških potreba osobe, ograničenje sna, hrane, vode, pri-
stupa prostorijama za nuždu i osobnu higijenu, onemogućavanje kretanja,
nedostupnost medicinske njege, nedostupnost socijalnih kontakata unutar
zatvora i s vanjskim svijetom; m) poniženje verbalnim i drugim oblicima
zlostavljanja; n) prijetnje smrću, prijetnje nanošenja zla članovima obite-
lji, daljnjeg mučenja ili zatvaranja, lažne egzekucije; nj) prijetnje napadom
životinjama (psi, mačke, štakori, škorpioni itd.); o) kršenje tabua; p) bi-
hevioralno zlostavljanje, primjerice, prisilno sudjelovanje u aktivnostima
protiv vlastitih vjerskih uvjerenja (npr. prisilno davanje svinjetine pripad-
nicima muslimanske vjeroispovijesti), prisilno uništenje vlastite imovine,
prisilna izdaja druge osobe; r) prisilno gledanje mučenja drugih osoba.
Priručnik određuje i način postupanja tijela vlasti u slučajevima sum-
nje na mučenje. Osnovna načela su sljedeća: 1. nužnost razjašnjenja či-
njeničnog stanja i utvrđivanja individualne i državne odgovornosti pre-
ma žrtvi i članovima njezine obitelji; 2. identifikacija mjera nužnih da se
takvi slučajevi ne bi ponavljali u budućnosti; 3. kazneni progon ili, ako je
prikladno, utvrđivanje stegovne odgovornosti počinitelja i odgovornih oso-
ba te puna odšteta od strane države, ne samo financijska, već i činjenjem
dostupnima svih potrebnih medicinskih i rehabilitacijskih sredstava.
d.3) Intuicija*
Intuicija ima ulogu u svim područjima čovjekove djelatnosti, tako da se
ovisno o kontekstu, odnosno u različitim znanostima (filozofija, matemati-
ka, psihologija, pedagogija itd.) javljaju i različita određenja toga pojma. U
filozofiji se intuitivno obično suprotstavlja diskurzivnome.
Dok diskurzivno pretpostavlja spoznavanje putem izvođenja zaključa-
ka iz premisa koje se mogu verbalizirati, intuicija predstavlja izravno sa-
Tekst odjeljka d.3) napisao je Joško Vukosav.
78
UVOD
gledavanje stanja stvari ili postizanje istine a da tome ne prethodi svjesno

logičko zaključivanje.
Ovakvo shvaćanje intuicije potječe još iz antičkog vremena. Tako in-
tuicija za Aristotela, kao i za Descartesa, predstavlja prepoznavanje aksi-
omatskih temelja znanosti do kojih se logičkim zaključivanjem ne može
doći. Wittgenstein pojam intuicije stavlja u kontekst društvene i kulturo-
loške pozadine u kojoj se koristi, te primjećuje da osoba koja je upotrijebi
time jednostavno iskazuje da nema zadovoljavajuće objašnjenje kako je
došla do određene spoznaje.
U suvremenoj znanstvenoj psihologiji intuicija se objašnjava na više
načina, prije svega funkcionalno. Prema nekim autorima, moguće je ra-
zlikovati šest osnovnih funkcija intuicije: 1) intuitivno otkrivanje - izne-
nadno spoznavanje koje prelazi granice dosadašnjeg znanja i logike stvari
u odnosu na posve određeno ili općenito pitanje ili problem; 2) kreativna
intuicija - stvaralačko, maštovito domišljanje mogućnosti i alternativa u
okviru kojega se ne traži odgovor na neko određeno pitanje; 3) intuitivno
ocjenjivanje - u odnosu na konkretno pitanje alternative se vrednuju na
određeni način a da se ne mogu iznijeti činjenice ili jasni razlozi upravo
takvog vrednovanja. Vrijednosna ocjena javlja se u obliku osjećaja, pori-
va, "unutarnjega glasa". Ova funkcija važna je uvijek kada je potrebno
donijeti odluku, a na raspolaganju ne stoji dovoljno relevantnih informa-
cija; 4) operativna intuicija - intuicija koja se javlja kao unutarnji feno-
men u osobe u situaciji djelovanja, koja izravno utječe na to djelovanje,
usmjeravajući ga. Taj "unutarnji kompas" može se doživjeti kao sila koja
djeluje nesvjesno, usmjeravajući pozornost u određenom smjeru; 5) prog-
nostička intuicija - oblik spoznaje koji se odnosi na budućnost, može se
opisati pojmom predosjećaja, no može značiti i samo svijest o mogućnosti.
U tom drugom smislu postavljanje bilo koje hipoteze implicira nešto pro-
gnostičko, pretpostavljajući njezinu valjanost moguće je promišljati i pla-
nirati nešto za budućnost; 6) prosvjetljenje - intuicija u svojem idealnom
obliku, prosvjetljenje obuhvaća sve njezine navedene aspekte, a obilježava
ga doživljavanje stanja svijesti u kojemu nestaje dualitet subjekt/objekt,
postizanje jedinstva sa svime.
Pitanje koje je neodvojivo od razumijevanja intuicije jest na koji način i
u kojoj mjeri nesvjesni psihički procesi utječu na doživljavanje i spoznava-
nje stvarnosti. U psihologiji spoznaje u novije su vrijeme provedena broj-
na istraživanja o nesvjesnoj obradi podataka, načinima na koje podsvijest
preoblikuje osjetilne podražaje, utjecaju podsvjesnoga u rješavanju proble-
ma, učenju i uopće djelovanju.
Strukturu intuicije u postupku rješavanja određenog problema Bowers
opisuje na sljedeći način: "intuicija implicira da određeni uzorak tragova
ili podataka manje ili više nesvjesno i automatski aktivira relevantne me-
79
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
morijske i semantičke mreže i tiho vodi svijest prema eksplicitnoj hipotezi

ili osjećaju (hunch)."
Cjelovito zahvaćanje fenomena intuicije prema H. Petzoldu zahtijeva
uvažavanje svega što sudjeluje u procesu nastanka spoznaje, od bioloških
(genetskih) uvjetovanosti, nesvjesno i svjesno opaženoga, emocija i pamće-
nja do anticipirajućih čimbenika. Nesvjesno opažanje poznato je pod nazi-
vom subliminalna percepcija. Mozak, naime, registrira i one podražaje koji
naoko izlaze izvan domene čovjekove svjesne osjetljivosti. Eksperimental-
ni dokazi potkrepljuju ovakve tvrdnje.
U jednom eksperimentu istraživači su za vrijeme trajanja jednog cjelove-
černjeg filma, u vrlo kratkom vremenskom intervalu od svega nekoliko de-
setaka milisekundi, na platnu prikazali veliku bocu Coca cole. Budući da je
taj podražaj iznimno kratko trajao nije moglo doći do percepcije boce već su
to gledatelji doživjeli kao lagano treperenje slike, odnosno mogli su primije-
titi samo malu promjenu u svjetlini slike. Nakon odgledanog filma, znatno
veći broj gledatelja nego što bi se to po zakonu vjerojatnosti moglo očekivati,
odlazio je kupovati upravo Coca colu. Pretpostavlja se kako je ova reklama,
iako je oni nisu bili svjesni, ipak utjecala na njihovo ponašanje.
U jednom drugom eksperimentu sa slobodnim asocijacijama traženo
je od ispitanika da, između ostalih podražajnih riječi, izraze svoju slobod-
nu asocijaciju na riječ: domaća životinja. Bile su dvije skupine ispitanika,
a samo jednoj skupini zadano je da u desetak sekundi gledaju nacrtanu
krošnju jednog stabla, dok druga grupa nije imala takvu mogućnost.
U krošnju tog stabla, koje se sastojalo od stotina različitih linija koje
su predstavljale grane i lišće, bila je integrirana slika guske. Budući da je
vrijeme od deset sekundi bilo iznimno kratko, nitko od onih koji su gleda-
li to stablo nije ništa posebno primijetio, odnosno nitko nije izjavio da je
tamo nešto vidio, pogotovo ne gusku. Drugim riječima, nitko nije percipi-
rao tu gusku, dakle na svjesnoj razini nitko od njih nije bio svjestan njene
"prisutnosti" u krošnji tog stabla.
Međutim, kad se kroz proces slobodnih asocijacija (na neku podražajnu
riječ odgovara se prvom riječju koja nam "padne na pamet") došlo do poj-
ma "domaća životinja", gotovo svi iz skupine ispitanika koji su prethodno
bili izloženi gledanju stabla odgovorili su riječju guska, dok je iz one druge
skupine, koja nije prethodno gledala stablo, rijetko tko spomenuo gusku.
Iz ovih primjera vidljivo je da naš mozak registrira mnogo informacija ko-
jih mi uopće nismo svjesni.
Postupak intuitivnog rješavanja problema prema Bowersu odvija se u
dvije faze. U prvoj određena obilježja koherentnosti, povezanosti (clues of
coherence), koja se najčešće primaju nesvjesno, aktiviraju bitne struktu-
re pamćenja i znanja (memorijske i semantičke mreže), dakle, relevantne
iskustvene sadržaje.
80
UVOD
Pe
rcipir
anje i
obrad
a tih
obilje
žja
koher
entno
sti u
prvom koraku (guid-
ing stage) rezultira boljim sagledavanjem ili razumijevanjem određenoga
problema ili teme. U drugoj fazi (integrating stage) ti procesi koji se odvi-
jaju u podsvijesti mogu na određenom stupnju aktivnosti prijeći granicu
iz podsvjesnog u svjesno, pri čemu dolazi do spoznaje u obliku osjećaja,
hipoteze ili iznenadnog razumijevanja.
Prijelazu obično prethodi nekakav predosjećaj, uvjerenje. Intuicija,
dakle, izravno ovisi o dosadašnjim iskustvima osobe, zapisanim u struk-
turama dugotrajnog pamćenja. Intuitivna obrada situacija i problema ne
javlja se na mahove, sporadično, već se na podsvjesnoj razini odvija pa-
ralelno sa svjesnim procesima i pod određenim uvjetima prelazi granicu
svjesnoga.
Neki autori psihologije spoznaje bave se konceptima implicitne spozna-
je, implicitnog učenja i "tihog" znanja (implicit cognition, tacit knowledge).
Prema riječima znanstvenika i filozofa Michaela Polanyija, svatko zna
više od onoga što može izraziti. Implicitno učenje je stjecanje znanja koje
je u pravilu neovisno o trudu da se nešto nauči i bez svijesti o tome što je
naučeno.
Prema Arthuru Reberu, takvo učenje je temeljni proces koji leži u srži
sposobnosti svakog složenog organizma za prilagođavanjem uvjetima oko-
line. Sadržaj učenja određuje sredina, kultura, ono zajedničko većoj sku-
pini ljudi, no i od pojedinca do pojedinca različiti sadržaji mikrosredine.
Krajnji rezultat takvog procesa učenja u konkretnoj situaciji može se naz-
vati intuicija.
Drugdje se upotrebljava pojam proceduralnog znanja (procedural know-
ledge), tzv. know-how, koji je u svojoj funkciji upravljanja djelovanjem pre-
dmet svjesne spoznaje, no snažno ovisi o kontekstu, situaciji u kojoj dolazi
do primjene, izvan koje se teško može jasno sagledati i verbalizirati.
G. H. Neuweg razlikuje tri osnovna obilježja implicitnog znanja: 1) ne-
mogućnost verbaliziranja; 2) nemogućnost formaliziranja - složenost i ve-
lika varijabilnost tijekom djelovanja kod primjene ovih znanja ukazuje na
81
K R I M I N A L I S T I K A ________________________________________________________________________
to da nemogućnost njihova formaliziranja i ekspliciranja nije posljedica

toga što ona izmiču svijesti subjekta koji djeluje, već njihove strukture,
koja odolijeva postavljanju strogih granica; 3) uvjetovanost iskustvom
- implicitno znanje proizlazi iz individualne obrade proživljenoga, "iz prak-
se za praksu".
Odnos eksplicitnog i implicitnog znanja ili svijesti i intuicije ne bi se
trebao shvatiti kao međusobno isključiv. Oni se greškom suprotstavlja-
ju, a trebali bi biti shvaćeni kao procesi u međudjelovanju, koji mogu
sudjelovati u sinergijskom odnosu. Postavlja se pitanje na koji način pos-
pješiti sinergijski učinak toga međudjelovanja, za što neki autori (Tony
Bastick) upotrebljavaju model četiri faze kreativnoga procesa: 1) pripre-
ma - usmjeravanje pozornosti na određeni zadatak i svjesno bavljenje
problemom, prikupljanje informacija koje mogu biti od koristi; 2) inku-
bacija - razdoblje mira i svjesnog nebavljenja predmetom, tijekom koje-
ga dolazi do podsvjesne obrade podataka o predmetu; 3) spoznaja, pros-
vjetljenje - redovito iznenadni impuls koji predstavlja bitan doprinos
u rješavanju određenog pitanja ili problema; 4) verifikacija - provjera
rezultata na temelju postavljenih kriterija ili izravna primjena spoznaje
u djelovanju.
e) Parapsihologija, ESP I PK*
Naziv u sebi sadrži prefiks "para" kojim se obično označava nešto "lažno"
ili "tobožnje". Tako da to nije ustvari "prava" nego prije "tobožnja" psiho-
logija. Proučavanje takvih tzv. paranormalnih pojava koje izlaze iz okvira
uobičajenog i znanstveno objašnjivog doživljavanja spada u područje para-
psihologije.
Kako bismo mogli suvislo razmatrati domenu parapsihologije, moramo
prije svega temeljito objasniti koji su to "uobičajeni" načini nastanka osje-
ta i percepcije. Naime, vrlo često postoje pogrešne predodžbe o tome. Počeci
razvoja parapsihologije vežu se uz pojavu spiritualizma, odnosno idealistič-
ke filozofije koja poriče stvarnost materije ističući duhovnu stranu i bit
svijeta. Uz to ističu i postojanje medija koji komuniciraju na duhovnoj ra-
zini bez korištenja ikakvih poznatih materijalnih oblika komuniciranja.
Poznat je slučaj dviju sestara, Kate i Margarette Fox, koje se smatraju
"prvim suvremenim medijima". One su navodno, još dok su bile djevojčice,
godine 1848., u svojoj drvenoj kućici u gradiću Hydesvillu, država New
York, ostvarile komunikaciju s duhom čovjeka koji je bio sahranjen ispod
njihove kuće. On im je na njihove upite o različitim stvarima "odgovarao"
Tekst odjeljka e) napisao je Joško Vukosav.
82
UVOD
kucanjem i lupanjem. Javnost je vrlo brzo saznala za taj slučaj i sestre

su ubrzo imale i javne prezentacije svojih spiritualnih moći. Taj su slu-
čaj od samog početka pratile različite kontroverze. Naime, neki istraživači
ozbiljno su posumnjali da zvukovi koji se čuju u kući nisu dolazili od duha
čovjeka koji je umro nego da su te zvukove producirale same sestre kuc-
kajući vlastitim zglobovima. Godine 1888., nakon dugih desetljeća oštrih
polemika između pobornika i skeptika o istinitosti duhovnih moći sestara
Fox, one same su priznale da su cijelo vrijeme varale sve oko sebe. Čak su
i pokazale kako su to činile.
Kritičari su to prihvatili kao priznanje vlastitih sumnji, dok su pobor-
nici isticali da su sestre to priznale zato što su tada bile alkoholičarke bez
sredstava za život, koje su bile podmićene da to učine. Nakon ovog slučaja
diljem svijeta pojavljivali su se razni mediji koji su navodno imali nadna-
ravne moći. Međutim, kod većine navodnih medija naknadno je otkriveno
da se radilo o dobro smišljenim trikovima, te da su oni bili samo relativno
uspješne varalice.
Izuzetak je slučaj jednog medija koji se zvao Daniel Dunglas Home,
koji nikad nije uhvaćen da vara. Za razliku od ostalih medija koji su re-
dovito preferirali demonstraciju svojih nadnaravnih moći u zatamnjenim
prostorima, on je svoje prezentacije izvodio redovito u dobro osvijetljenim
prostorima. Njegove prezentacije obično su uključivale nekoliko različitih
situacija kao što su: držanje goruće žeravice u ruci, a da pri tome nikada
nije bio opečen, podizanje i lebdenje teškog stola u zraku izazvano samo
snagom misli, te čak lebdenje i izlazak kroz jedan prozor i ponovni ulazak
u istu prostoriju kroz drugi prozor. Njegove demonstracije paranormalnih
moći bile su toliko impresivne da je jedan od najpoznatijih kemičara tog
doba, Sir William Crookes, bio uvjeren kako njegove moći ukazuju na pos-
tojanje jednog potpuno novog, dotad nepoznatog oblika energije.
Kad bi to bilo točno, tada bi znanost koja se temelji na materijalizmu,
a ne na duhovnosti, izgubila svoj smisao. Stoga su znanstvenici "shvatili
ozbiljno" ovo još uvijek neistraženo područje i parapsihološka istraživanja
doslovno su se "razbuktala". Osnovana su različita udruženja za parapsi-
hologiju. Među prvima bila su ona u Engleskoj (1882.) i SAD-u (1885.).
U svijetu trenutno postoji preko 50 parapsiholoških časopisa, a osnovano
je više od 150 udruženja. To su vrlo zorni pokazatelji koji govore o velikoj
popularnosti parapsihologije i među populacijom "običnih" ljudi i u popu-
laciji znanstvenika različitih usmjerenja, od psihologije, medicine, krimi-
nalistike pa sve do fizike.
U kolokvijalnom govoru pod pojmom parapsihologije podrazumijevaju
se različite pojave kao što su: komuniciranje s duhovima, različite druge
okultne pojave, magija, dijagnosticiranje bolesti pomoću viska, traženje
vode pomoću rašlji i sl. Prvi znanstvenici koji su napravili odmak od "čis-
83
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
tog" spiritualističkog pristupa objašnjavanju ovih fenomena bili su bračni

par J. B. Rhine i njegova žena Louisa. Po struci su bili biolozi, i vrlo zainte-
resirani za pronalaženje dokaza koji su suprotni stajalištima "čistog mate-
rijalističkog" pogleda na ljudsku prirodu. J. B. Rhine bio je više orijentiran
u svom radu na eksperimentalne metode, nastojeći verificirati dobivene
rezultate koristeći se statističkim i eksperimentalnim nacrtima istraži-
vanja, dok je njegova žena Louisa Rhine skupljala sve što bi joj "došlo pod
ruku", nadajući se kako će iz velikog broja slučajeva koji se pojavljuju, bez
obzira na to što oni možda nikada neće biti potvrđeni, ipak naučiti nešto o
pravoj prirodi čovjeka.
J. B. Rhine prvi uvodi pojam "ekstrasenzorne percepcije" podrazumijeva-
jući pod tim tri vrste pojava koje nastaju izvan postojećeg poznatog osjetilnog
sustava, a to su telepatija (gdje informacije dolaze od strane druge osobe),
vidovitost (informacije dolaze od udaljenih objekata ili događaja) i preko-
gnicija (informacije dolaze iz budućnosti). Sve ove pojave jednim imenom su
nazvane ESP (extrasensory perception). Osim njih, pod pojmom PSI
(parapsy-
chology) podrazumijeva se i psihokineza (PK), odnosno mogućnost
pomicanja
predmeta samo snagom uma, bez djelovanja fizičke sile. Drugim riječima,
parapsihologija u sebi uključuje ekstrasenzornu percepciju i psihokinezu.
Međutim, kao što smo već ranije istaknuli, u kolokvijalnom govoru i
laičkom pristupu u parapsihologiju ubraja se još i: okultizam, dijagnostici-
ranje bolesti pomoću rašlji ili viska, prizivanje duhova i sl.
e.1) Praznovjerje i okultizam*

Praznovjerje i okultizam, koji se uglavnom na njemu temelji, unatoč tome
što ne pripadaju sami po sebi u kriminalnu sferu, kriminalistički su zanim-
ljivi iz više razloga. Neka obilježja tih vjerovanja mogu biti elementi kri-
minalne tehnike ili utjecati na neke oblike kriminalnog ponašanja. Iako
ćemo danas na proricanje sudbine iz karata ili na horoskop u pravilu gle-
dati kao na oblik bezazlene zabave, stvari stoje drukčije s raznim urocima,
magičnim iscjeliteljima i sličnima koji iskorištavaju lakovjernost drugih
radi ostvarenja vlastite koristi.
Praznovjerjem se može smatrati svako vjerovanje u nešto prirodnim
zakonima nedokazivo, pri čemu se od religije može razgraničiti elementom
htijenja utjecanja ne samo u duševnoj ili duhovnoj sferi čovjeka, već posti-
zanja "magičnih" učinaka u vanjskom svijetu. Za kriminalistiku je važno
razlikovati između oblika praznovjerja koji imaju kriminogeno djelovanje,
od onih koji mogu biti nebitni popratni elementi počinjenja djela, a svejed-
no od važnosti za njegovo rasvjetljavanje. S obzirom na iznimnu šarolikost
Tekst odjeljka e.l) napisao je Filip Vukov.
84
UVOD
toga područja, ovdje treba ukazati samo na najznačajnije oblike prazno-

vjerja s potencijalno kriminalističkim značajem.
Proricanje sudbine prvi je takav oblik. Želja ili potreba ljudi da saznaju
što će (im) se dogoditi u budućnosti, uvijek je predstavljala priliku za za-
radu iskorištavanjem lakomislenosti drugih. Astrologija je naročito u sre-
dnjem vijeku uživala gotovo status znanosti prema kojoj ni viši društveni
slojevi nisu bili ravnodušni.
Astrologija je i danas vrlo popularna, pri čemu se može razlikovati «višu»
astrologiju, koja prema točno određenim pravilima tumači značaj određenih
odnosa nebeskih tijela i zemlje, od izmišljenog iskazivanja o budućnosti pu-
kom uporabom mašte, što se može smatrati oblikom prijevarnog ponašanja.
Drugi oblik proricanja sudbine je čitanje iz dlana (kiromantija), osnova
kojeg je vjerovanje da oblik i raspored crta na dlanu određuje budućnost
osobe. Treći oblik je čitanje budućnosti iz karata, što je tehnika stara koli-
ko i same karte. Svaka karta ima određeno ili više značenja, a kombinaci-
ja izvučenih karata pruža osnovu za cjelovitu interpretaciju, koja uz dobru
procjenu ljudskih osobina i želja iskusnim "prorocima" dopušta da iznesu
što god je prikladno.
Tumačenje snova kao iskaza podsvjesnoga u osobi danas ima sve više
psihologijskih, znanstvenih osnova, iako tumačenje koje iz snova iščitava
budućnost zasigurno spada u praznovjerje.
Rašljarstvo (biolokacija, rabdomacija) je pojam kojim se označava
navodna sposobnost otkrivanja predmeta (najčešće vode) ispod zemljine
površine, iako su se takvi predmeti u povijesti koristili i kao sredstvo di-
jagnosticiranja bolesti i u svrhu izliječenja. U pravilu se koriste rašlje ili
sličan predmet, navodno da bi se učinili vidljivim inače neprimjetni ne-
svjesni pokreti ruku, potaknuti prisutnošću nekog izvora.
U biti je riječ o ideomotornom efektu, poznatom u psihologiji kao nes-
vjesno izazvanom pokretu subjekta koji vjeruje u prisutnost neke paranor-
malne ili natprirodne sile. Poznati su primjeri iz vremena kada zajednice
u potrazi za izvorima vode nisu imale na raspolaganju suvremene tehno-
logije, nego su se često obraćale osobama koje su tvrdile da imaju takve
sposobnosti. Poznat je slučaj rašljara Edle von Graevea koji je, tvrdeći da
je svojim sposobnostima otkrio mnoge izvore vode u Palestini, financijski
ruinirao brojne općine koje su skupa iskapanja vršile na temelju njegovih
uputa. Kada je riječ o proricanju sudbine uporabom viska, njegovo kreta-
nje u određenom smjeru tumači se kao odgovor natprirodnih sila na pita-
nje koje je ispitaniku postavio voditelj "seanse".
Vjerovanje u vještice i njihove okultne sposobnosti bilo je u srednjem
vijeku ne samo rašireno u puku, već je predstavljalo državnu i crkvenu
politiku. Tako je i poznata Constitutio Criminalis Carolina (1532.), stolje-
ćima osnovni izvor kaznenog prava u njemačkim zemljama, u članku 109.
85
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
tog" spiritualističkog pristupa objašnjavanju ovih fenomena bili su bračni

par J. B. Rhine i njegova žena Louisa. Po struci su bili biolozi, i vrlo zainte-
resirani za pronalaženje dokaza koji su suprotni stajalištima "čistog mate-
rijalističkog" pogleda na ljudsku prirodu. J. B. Rhine bio je više orijentiran
u svom radu na eksperimentalne metode, nastojeći verificirati dobivene
rezultate koristeći se statističkim i eksperimentalnim nacrtima istraži-
vanja, dok je njegova žena Louisa Rhine skupljala sve što bi joj "došlo pod
ruku", nadajući se kako će iz velikog broja slučajeva koji se pojavljuju, bez
obzira na to što oni možda nikada neće biti potvrđeni, ipak naučiti nešto o
pravoj prirodi čovjeka.
J. B. Rhine prvi uvodi pojam "ekstrasenzorne percepcije" podrazumijeva-
jući pod tim tri vrste pojava koje nastaju izvan postojećeg poznatog osjetilnog
sustava, a to su telepatija (gdje informacije dolaze od strane druge osobe),
vidovitost (informacije dolaze od udaljenih objekata ili događaja) i preko-
gnicija (informacije dolaze iz budućnosti). Sve ove pojave jednim imenom su
nazvane ESP (extrasensory perception). Osim njih, pod pojmom PSI
(parapsy-
chology) podrazumijeva se i psihokineza (PK), odnosno mogućnost
pomicanja
predmeta samo snagom uma, bez djelovanja fizičke sile. Drugim riječima,
parapsihologija u sebi uključuje ekstrasenzornu percepciju i psihokinezu.
Međutim, kao što smo već ranije istaknuli, u kolokvijalnom govoru i
laičkom pristupu u parapsihologiju ubraja se još i: okultizam, dijagnostici-
ranje bolesti pomoću rašlji ili viska, prizivanje duhova i sl.
e.1) Praznovjerje i okultizam"

Praznovjerje i okultizam, koji se uglavnom na njemu temelji, unatoč tome
što ne pripadaju sami po sebi u kriminalnu sferu, kriminalistički su zanim-
ljivi iz više razloga. Neka obilježja tih vjerovanja mogu biti elementi kri-
minalne tehnike ili utjecati na neke oblike kriminalnog ponašanja. Iako
ćemo danas na proricanje sudbine iz karata ili na horoskop u pravilu gle-
dati kao na oblik bezazlene zabave, stvari stoje drukčije s raznim urocima,
magičnim iscjeliteljima i sličnima koji iskorištavaju lakovjernost drugih
radi ostvarenja vlastite koristi.
Praznovjerjem se može smatrati svako vjerovanje u nešto prirodnim
zakonima nedokazivo, pri čemu se od religije može razgraničiti elementom
htijenja utjecanja ne samo u duševnoj ili duhovnoj sferi čovjeka, već posti-
zanja "magičnih" učinaka u vanjskom svijetu. Za kriminalistiku je važno
razlikovati između oblika praznovjerja koji imaju kriminogeno djelovanje,
od onih koji mogu biti nebitni popratni elementi počinjenja djela, a svejed-
no od važnosti za njegovo rasvjetljavanje. S obzirom na iznimnu šarolikost
Tekst odjeljka e.l) napisao je Filip Vukov.
86
UVOD
toga područja, ovdje treba ukazati samo na najznačajnije oblike prazno-

vjerja s potencijalno kriminalističkim značajem.
Proricanje sudbine prvi je takav oblik. Želja ili potreba ljudi da saznaju
što će (im) se dogoditi u budućnosti, uvijek je predstavljala priliku za za-
radu iskorištavanjem lakomislenosti drugih. Astrologija je naročito u sre-
dnjem vijeku uživala gotovo status znanosti prema kojoj ni viši društveni
slojevi nisu bili ravnodušni.
Astrologija je i danas vrlo popularna, pri čemu se može razlikovati «višu»
astrologiju, koja prema točno određenim pravilima tumači značaj određenih
odnosa nebeskih tijela i zemlje, od izmišljenog iskazivanja o budućnosti pu-
kom uporabom mašte, što se može smatrati oblikom prijevarnog ponašanja.
Drugi oblik proricanja sudbine je čitanje iz dlana (kiromantija), osnova
kojeg je vjerovanje da oblik i raspored crta na dlanu određuje budućnost
osobe. Treći oblik je čitanje budućnosti iz karata, što je tehnika stara koli-
ko i same karte. Svaka karta ima određeno ili više značenja, a kombinaci-
ja izvučenih karata pruža osnovu za cjelovitu interpretaciju, koja uz dobru
procjenu ljudskih osobina i želja iskusnim "prorocima" dopušta da iznesu
što god je prikladno.
Tumačenje snova kao iskaza podsvjesnoga u osobi danas ima sve više
psihologijskih, znanstvenih osnova, iako tumačenje koje iz snova iščitava
budućnost zasigurno spada u praznovjerje.
Rašljarstvo (biolokacija, rabdomacija) je pojam kojim se označava
navodna sposobnost otkrivanja predmeta (najčešće vode) ispod zemljine
površine, iako su se takvi predmeti u povijesti koristili i kao sredstvo di-
jagnosticiranja bolesti i u svrhu izliječenja. U pravilu se koriste rašlje ili
sličan predmet, navodno da bi se učinili vidljivim inače neprimjetni ne-
svjesni pokreti ruku, potaknuti prisutnošću nekog izvora.
U biti je riječ o ideomotornom efektu, poznatom u psihologiji kao nes-
vjesno izazvanom pokretu subjekta koji vjeruje u prisutnost neke paranor-
malne ili natprirodne sile. Poznati su primjeri iz vremena kada zajednice
u potrazi za izvorima vode nisu imale na raspolaganju suvremene tehno-
logije, nego su se često obraćale osobama koje su tvrdile da imaju takve
sposobnosti. Poznat je slučaj rašljara Edle von Graevea koji je, tvrdeći da
je svojim sposobnostima otkrio mnoge izvore vode u Palestini, financijski
ruinirao brojne općine koje su skupa iskapanja vršile na temelju njegovih
uputa. Kada je riječ o proricanju sudbine uporabom viska, njegovo kreta-
nje u određenom smjeru tumači se kao odgovor natprirodnih sila na pita-
nje koje je ispitaniku postavio voditelj "seanse".
Vjerovanje u vještice i njihove okultne sposobnosti bilo je u srednjem
vijeku ne samo rašireno u puku, već je predstavljalo državnu i crkvenu
politiku. Tako je i poznata Constitutio Criminalis Carolina (1532.), stolje-
ćima osnovni izvor kaznenog prava u njemačkim zemljama, u članku 109.
87
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
propisivala kaznu za vještičarenje: "Ukoliko netko drugome čarobnjaš-

tvom učini štetu, treba biti kažnjen smrću, a kaznu treba izvršiti vatrom".
Crkveni inkvizitori širili su vjerovanje da su vještice u izravnom odnosu
sa sotonom te da vode rat protiv kršćanskog svijeta, što je bila dovoljno
neodređena osnova za optužbe zbog gotovo bilo čega, pa i prirodnih po-
java poput bolesti. Optuživane su osobe koje su inače bile na zlu glasu,
najčešće starije neugledne žene. Prema novijim istraživanjima, u cijeloj
srednjoj Europi vođeno je oko 3 milijuna postupaka protiv vještica, a na
smrt je osuđeno između 40.000 i 60.000 osoba.
Naročito u jugoistočnoj Europi bilo je rašireno vjerovanje u vampire, umr-
le koji se vraćaju kao duhovi koji ispijaju krv živih osoba, koje na taj način
usmrćuju. Ne bi li preminula osoba postala vampir (npr. samoubojice, druge
neugledne osobe), znalo se pokop izvršiti na poseban način, često uz oskvr-
nuće tijela. U novije vrijeme neki se oblici vampirizma javljaju kao dio dru-
gih okultnih vjerovanja, posebno uvjerenje da je psihokinezom ili na drugi
način moguće "isisati" životnu energiju iz jedne i prenijeti je u drugu osobu.
Vjerovanje u opsjednutost zlim duhovima, vragom i sl., koje se onda
liječi istjerivanjem tih sila - egzorcizam - ima korijene u antičkom sin-
kretizmu, tijekom povijesti ga je širila Crkva, a aktualno je i danas. Naj-
češće je riječ o duševnim bolesnicima koji se podvrgavaju raznim oblici-
ma terapije, koja je u povijesti nerijetko bila okrutna i završavala smrću.
Prirodna ili narodna medicina, koja se ne može svesti samo na vjerova-
nje u magično, čudotvorno iscjeljenje, oduvijek je popularna. Znanstvena
medicina još nije dosegla taj stupanj razvoja da tržište zdravlja ne bi nu-
dilo mjesta raznim oblicima šarlatanstva, u što se možemo uvjeriti čitajući
razne oglase.
Unatoč tome, ne treba podcijeniti značaj raznih homeopatskih oblika
tretmana naročito onih bolesti za koje medicina još nema lijeka, pa i kada
su rezultati proizvod puke (auto)sugestije. Iako je upravo zbog snage su-
gestije teško povući granicu, iscjeljenje dodirom ruke, magnetima, izgo-
varanjem magičnih formula ili davanjem čarobnih napitaka i sl. sigurno
donosi više koristi čarobnom iscjelitelju nego bolesniku.
e. 2) Telepatija*
Telepatijom se označava neposredan prijenos misli između dviju osoba, a
da se pri tome ne koriste poznati oblici prijenosa energije, već neke nepo-
znate mentalne sile i sposobnosti. Taj je fenomen dosta istraživan, a dobi-
veni rezultati nisu jednoznačni. Naime, bilo je istraživanja koja su navod-
no potvrdila postojanje ove sposobnosti u određenom broju ljudi.
Tekstove odjeljaka e.2), e.3) i e.4) napisao je Joško Vukosav.
88
UVOD
Prvi eksperiment vezan za ispitivanje telepatskih sposobnosti izveden

je davne 1882. godine. Jedna bi osoba gledala u neki crtež i slala bi misli
drugoj osobi koja je onda morala reproducirati tu istu sliku. Slike su bile
dosta složene, s mnogo detalja, tako da nije bilo sasvim jasno koje je od tih
detalja primatelj misli mogao reproducirati po čistom slučaju. Samim time
je upitna i vrijednost dobivenih rezultata.
Da bi izbjegao ove nejasnoće, već spomenuti Rhine u eksperiment za
ispitivanje telepatskih sposobnosti uvodi tzv. Zenerove karte (ime su dobi-
le po njihovu dizajneru). Te karte sastoje se od pet likova: zvijezde, kruga,
križa, kvadrata i valovitih linija. U jednom paketu ima dvadeset i pet ka-
rata, po pet od svake vrste. U ovakvim eksperimentima posebno je važno
da poredak karata koje se nalaze u špilu bude sasvim slučajan.
U početnim fazama ta se slučajnost određivala miješanjem karata, što
se pokazalo neadekvatnim i nepouzdanim. Da bi se to prevladalo, u kas-
nijim eksperimentima korištene su druge, znatno pouzdanije metode za
određivanje slučajnog poretka karata kao što je tablica slučajnih brojeva.
Primjerice, svaki od pet navedenih simbola dobio bi jedan broj za iden-
tifikaciju i zatim bi se iz tablice slučajnih brojeva iščitao poredak svake
pojedine karte.
Tablica slučajnih brojeva je niz znamenki od nula do devet gdje su dobi-
veni brojevi slučajno poredani. Naime, u svakom trenutku, svaka od deset
mogućih znamenki ima jednaku mogućnost pojaviti se, isto tako je onda i
poredak Zenerovih karata, ako se ovako određuje, u potpunosti slučajan i
neovisan o bilo kakvim sistematskim ili nesistematskim čimbenicima kao
što je, primjerice, objektivnost onoga koji provodi dotični eksperiment.
Eksperiment bi se obično sastojao u tome da dvije osobe koje navodno po-
sjeduju telepatsku sposobnost, a koje su fizički razdvojene (nema izravnog
kontakta među njima, jer su, primjerice, svaka u drugom gradu te nema ni te-
oretske mogućnosti da bi mogli komunicirati na uobičajene načine tj. vidom,
sluhom i sl.), "šalju" misli jedna drugoj. Obično je riječ bila o tome da su slali
jedan drugome već navedene likove iz Zenerovih karata. Primjerice, osoba
A zamislila bi trokut, a osoba B morala bi pogoditi što je osoba A zamislila.
U najvećem broju istraživanja rezultati su bili takvi da su ukazivali na
potpuno slučajno pogađanje, ali je bilo i takvih rezultata koji su upućivali
na statistički značajnu razliku između broja točnih reprodukcija i onoga
što bi se moglo očekivati po zakonu vjerojatnosti (naime, budući da je broj
geometrijskih likova ograničen, odnosno ima ih pet, postoji velika moguć-
nost, i to čak dvadeset posto za slučajno pogađanje). Statistički bitna razli-
ka govori o tome da dobiveni rezultat nije slučajan, nego da je posljedica
nekog sustavnog djelovanja.
Međutim, temeljni je problem u tome što i oni pojedinci koji su se u jed-
nom istraživanju pokazali kao oni koji imaju mogućnost slanja misli, već
89
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
u sljedećem, ponovljenom istraživanju nisu uspjeli ponoviti tako "dobre re-

zultate", odnosno oni su također bili na razini slučajnog pogađanja. Tako
da nije bilo sasvim jasno kako "stvari stoje" s telepatijom. Ipak, u zadnjih
dvadesetak godina rezultati dobiveni u nekim eksperimentima takvi su
da ih je teško pripisati slučajnosti, što onda baca sasvim novo svjetlo na
fenomen telepatije. U literaturi se posebno ističu tzv. Ganzfeld eksperi-
menti (njem. cjelovito polje).
Naime, tijekom godina eksperimentiranja s telepatskim sposobnosti-
ma, istraživači su shvatili da klasični eksperimentalni nacrti u kojima su
ispitanici morali pogađati vrlo duge serije karata koje su se pojavljivale, za
njih predstavljaju iznimno dosadnu aktivnost u kojoj nisu nimalo uživali,
pa je to vjerojatno utjecalo na nešto lošije rezultate koji su se s vremenom
javljali. Nasuprot tome, provedena su istraživanja gdje je prevladana ova
dosada uzrokovana karakteristikama samog eksperimenta.
Tu u prvom redu spadaju istraživanja telepatskih sposobnosti u lju-
di tijekom spavanja. Jedan od najpoznatijih eksperimenata te vrste izveo
je 1960. godine Montague Ullman. Koristeći elektroencefalograf bio je u
mogućnosti identificirati različite faze spavanja u ispitanika koji su bili
uključeni u eksperiment.
Poznato je da se u čovjeka tijekom spavanja ciklički izmjenjuju četi-
ri različite faze koje se temelje na različitim vrstama aktivnosti mozga
koja se očituje u različitim tipovima moždanih valova (od alfa do delta). U
vezi s navedene četiri faze spavanja psiholozi razlikuju dva osnovna tipa
spavanja: REM (rapid eye movement: brzo pokretanje očiju) i non-REM
spavanje.
U REM fazi gotovo redovito se javlja sanjanje, dok se u non-REM fazi
javlja dosta rijetko. Za sanjanja EEG snimka vrlo je slična snimci za vri-
jeme budnosti, tako da neki autori REM spavanje nazivaju još i "paradok-
salnim spavanjem". Odnosno, puls, disanje i EEG valovi vrlo su slični oni-
ma u budnom stanju. Taj bi eksperiment započinjao u onome trenutku
kad bi EEG pokazao da se ispitanik nalazi u REM fazi, odnosno u fazi
sanjanja.
Tada bi pošiljatelj počeo usmjeravati svoju pozornost na neke po vla-
stitom izboru odabrane ciljeve. To je moglo biti bilo što iz njegove okoline
što bi mu u tom trenutku bilo zanimljivo. Ponekad su se događale iznena-
đujuće podudarnosti između onoga što je pošiljatelj promatrao i onoga što
je primatelj sanjao. Međutim, ni ovdje nije bilo posve jasno, s obzirom na
kompleksnost sadržaja koji su bili "mete" pozornosti pošiljatelja, koliko je
toga slučajno pogođeno.
Da bi se te nejasnoće prevladale, u eksperimentima koji su uslijedili
broj mogućih meta (promatranih sadržaja) bio je reduciran na njih neko-
liko, a samo je jedna meta bila ona "prava" koju je pošiljatelj slao prima-
90
UVOD
telju poruke. Tada bi neovisni sudac, na temelju analize snova primatelja,

pokušao utvrditi broj točnih pogodaka. U tim eksperimentima dobiveni
rezultati redovito su bili bolji nego što bi se po slučaju mogli očekivati. U
nekim drugim laboratorijima ti nalazi nisu potvrđeni, a i zbog skupoće
same metode, metoda je vrlo brzo napuštena.
Iako nisu nastavljeni, ovi eksperimenti bili su odlična teorijska podloga
za nastanak već spomenutih "ganzfeld tehnika". Naime, ove tehnike prvi
je počeo primjenjivati Charles Honorton 1974. godine, ističući kako se ESP
pojave javljaju u snovima, za vrijeme meditacije i si. upravo zbog činjenice
da su to sve stanja u kojima je znatno reduciran senzorni input, a u zna-
tnoj mjeri povećana unutarnja pozornost. Nastojeći stvoriti takvo okruže-
nje, a bez uporabe skupih laboratorijskih tehnika (EEG i sl.) on dolazi na
ideju već navedenog ganzfeld postupka.
Kao i u drugim eksperimentima vezanim za proučavanje telepatije,
tako i ovdje imamo "pošiljatelja" i "primatelja" poruka, odnosno misli. Pri-
matelj bi bio smješten u akustički dobro izoliranoj sobi u određenoj percep-
tualnoj izolaciji. Naime, preko očiju bi mu bile stavljene polovice loptica
za stolni tenis kroz koje se do njegovih očiju moglo probiti samo difuzno
svjetlo, a u ušima bi mu bile slušalice kroz koje se puštao jednoličan šum
sličan onome koji se javlja kad biramo radiostanice pa smo na nekim frek-
vencijama koje se nalaze između dviju radiostanica. Na taj način stvoreno
je vizualno i auditivno okruženje nazvano ganzfeld.
To naravno nije potpuna senzorna izolacija, ali svejedno omogućava
ispitaniku veću usmjerenost na unutarnje doživljaje. Pošiljatelj bi bio u
odvojenoj, također akustički dobro izoliranoj sobi. Podražaji u obliku već
navedenih slika bili bi mu zadavani na slučajan način. Njegov zadatak bio
je da u točno određeno vrijeme usmjeri svoju pozornost na dotičnu sliku
koju je onda morao poslati primatelju te poruke. Primatelj bi morao u tom
trenutku opisati koju od pet mogućih slika prima od pošiljatelja.
Jedan malo drukčiji eksperimentalni nacrt bio je izveden tako da bi
pošiljatelj poslao primatelju neku sliku, a zadatak primatelja bio je da od
četiri slike koje bi se stavile pred njega za svaku odredi postotak za koji
smatra da je ona upravo ta slika koju je primio od pošiljatelja. Kao točan
rezultat bodovala se ona situacija u kojoj je primatelj najveću mogućnost
da je bila poslana dao slici koja je to stvarno i bila.
Kad je riječ o varijanti eksperimenta sa Zenerovim kartama, u sva-
kome od njih bilo je nekoliko stotina ili čak tisuća pokušaja. Pri tome je
nedvojbeno utvrđeno da neki ljudi gotovo redovito imaju znatno veći pos-
totak točnih reprodukcija nego što to slučaj dopušta. Tako je kod jednog
medija tijekom četiri godine izvršeno trinaest pokusa, a u svakom pokusu
bilo je po dvjesto pogađanja. Od tih dvjesto pokušaja, prilikom svakog po-
jedinog eksperimenta vjerojatnost slučajnog pogađanja dala bi rezultat od
91
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
četrdeset točnih reprodukcija (ponekad nešto više, a ponekad nešto ma-

nje), ali ovaj medij je u čak jedanaest slučajeva imao veći broj pogodaka
(između 49 i 65), a samo u dva slučaja manji broj pogodaka (33 i 39).
Kad je riječ o ovoj drugoj varijanti eksperimentalnog nacrta s pogađa-
njem između četiri ponuđene slike, analizirani su rezultati dobiveni u više
od pedeset različitih eksperimenata provedenih u deset neovisnih labo-
ratorija. Pokazalo se da neki ispitanici u prosjeku imaju oko 38% točnih
reprodukcija, što je statistički značajno više od onoga što bi se moglo oče-
kivati kod slučajnog pogađanja, gdje bi onda taj postotak trebao iznositi
25 posto. Vjerojatnost da se nešto ovako dogodilo slučajno, manja je od
jedan na bilijun slučajeva.
e.3) Ostali parapsihološki fenomeni

Prekognicija je percepcija budućih događaja koja nije mogla nastati na
temelju nikakvih poznatih podataka, npr. predviđanje da će prilikom slje-
dećeg bacanja igraće kocke pasti točno određeni broj. Osoba koja ima ove
sposobnosti prvo je morala obaviti u eksperimentu s igraćim kartama pre-
dviđanja o redoslijedu karata, a tek zatim su karte poredane na slučajan
način, bez mogućnosti da itko ima uvida u njihov raspored.
Vidovitost je mogućnost "razaznavanja" informacija koje nije moguće
dobiti putem osjetila (npr. "viđenje" prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti
bez uporabe postojećih poznatih osjetilnih organa). Informacije na temelju
kojih ove osobe ("mediji") ostvaruju svoju navodnu sposobnost, one dobiva-
ju izravno, a ne preko neke druge osobe kao što je to slučaj s telepatijom.
Vrlo često se u medijima mogu naći informacije o tome kako se policija
u nekim slučajevima koristila uslugama vidovnjaka (posebice u situacija-
ma traženja nestalih osoba), ali o tome nema službenih podataka, koji bi
se eventualno mogli naći u policijskim evidencijama.
Vjerojatno najpoznatiji slučaj traženja nestale osobe uz pomoć vidov-
njaka bila je otmica Lindbergova djeteta. Tada su se javljali mnogi vidov-
njaci koji su tvrdili da znaju gdje je dijete. Prikupljeno je ukupno 1300
takvih izjava vidovnjaka. Samo u pet posto tih izjava bilo je rečeno da je
dijete ubijeno (što je bilo točno), samo u četiri slučaja tvrdilo se da je dijete
zakopano među stablima, dok je samo u jednom slučaju bilo dosta detalja
koji su se pokazali točnima. Dakle, od 1300 prognoza, samo se jedna po-
kazala približno točnom. Dakako da se na ovako velikom broju prognoza
može dogoditi i da netko sasvim slučajno približno točno kaže što se dogo-
dilo s nestalim djetetom.
Mnogi se autori slažu da nema ništa lošega u tome da se policija u
svom poslu povremeno obrati za pomoć osobama koje navodno imaju neke
parapsihološke sposobnosti, ali da tako prikupljene informacije posluže
samo kao dodatna pomoć u istrazi, a nikako ne kao glavna metoda rada.
92
UVOD
Psihokineza je navodna sposobnost pomicanja predmeta samo snagom

"vlastite volje", bez uporabe bilo koje poznate fizikalne sile (primjerice,
utjecanje na to koji će broj pasti prilikom bacanja igraće kocke).
Izvantjelesna iskustva su fenomen koji se također istraživao pod okri-
ljem parapsihologije. Naime, prema nekim istraživanjima, gotovo deset
posto populacije tvrdi da je barem jednom u životu imala ovakvu vrstu
iskustva. Ona se očituju u činjenici da je "duša", "duh" ili, kako ga neki
nazivaju, «centar za svjesnost« tih osoba privremeno napustio tijelo, te
da putuje okolo bez tijela i iz te nove perspektive promatra svijet i svo-
je napušteno tijelo. Takva iskustva najčešće se javljaju kod osoba koje su
u stanju stresa, senzorne deprivacije, duboke relaksiranosti ili u situaciji
smrtne opasnosti, a traju vrlo kratko. Još uvijek nije pronađena valjana
metoda kojom bi se potvrdilo postojanje ove pojave.
Ono što je sigurno potvrđeno i dokazano jest djelovanje tzv. uroka. Na-
ime, kod nekih osoba koje je netko, primjerice, ukleo i prorekao im oboli-
jevanje od neke teške bolesti, doista se takva proročanstva često i ispune.
Bitno je naglasiti da se osobe nisu razboljele zbog samog uroka, već zbog
jake autosugestije koja se javlja u takvim situacijama, što je nedvojbeno
dokazano.
Istraživanja vezana za ostale parapsihološke fenomene nisu postigla
takve rezultate kakvi su dobiveni kod telepatije, odnosno gotovo da i ne
postoje valjani dokazi koji bi ukazivali na postojanje bilo koje od ovih spo-
sobnosti nekog čovjeka.
e.4) Završne napomene o parapsihologiji

Kao što se može vidjeti iz primjera koji su ranije navedeni, postoji niz
argumenata dobivenih istraživanjima koji govore u prilog postojanju pa-
rapsiholoških pojava. Stoga, kad je riječ o svim navedenim parapsiho-
loškim fenomenima, mora se reći kako ni jedan ozbiljan psiholog neće
unaprijed odbaciti mogućnost njihova postojanja, ali ih neće ni uzeti za
ozbiljno sve dok ne budu postojali čvrsti, jednoznačni znanstveni dokazi
koji bi ih potvrdili.
Poznato je da u znanosti općenito vrijedi pravilo da se neki fenomen ne
smatra dokazanim ako ga u neovisnim eksperimentima nije potvrdilo više
različitih istraživača. Drugim riječima, ako nešto doista postoji i možemo
to izraziti nekim pravilima ili zakonitostima, onda to postoji i ne može se
dogoditi da jedanput ima, a već drugi put nema nikakvog efekta. Odnos-
no, jedan od temeljnih kriterija znanstvenosti, a to je ponovljivost, u ovim
istraživanjima nije potvrđena.
Kao što je i ranije istaknuto, čak i u situacijama u kojima je isti istraži-
vač provodio ponovno istraživanje, na istim pojedincima, nisu dobiveni oni
efekti koji su utvrđeni u nekim ranijim pokusima.
93
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
Međutim, parapsiholozi ne spore da je to činjenica, ali ističu kako na-

vedene parapsihološke pojave zapravo i nisu ponovljive, jer ih ne može-
mo proizvesti kad nam se prohtije, budući da su one ovisne o "posebnom
stjecaju okolnosti" u kojima isključivo nastaju. Tu u prvom redu spadaju
okolnosti koje se odnose na određeno psihološko stanje medija, kao što je
njegovo trenutno raspoloženje i "nadahnutost".
Neke druge kritike parapsiholoških eksperimenata odnose se na objek-
tivnost samog postupka. Općenito znamo da je objektivno ono mjerenje u
kojem rezultati koji se dobivaju ne ovise o onome tko to mjerenje provodi,
već jedino i isključivo o onome što se mjeri.
U istraživanjima različitih parapsiholoških pojava gotovo redovito po-
tvrđena je činjenica da se u eksperimentima koje provode i u njima sudje-
luju osobe koje i same vjeruju u postojanje ovih fenomena dobivaju znatno
bolji rezultati nego kad te eksperimente provode oni koji nisu baš uvjereni
u postojanje parapsiholoških sposobnosti. Ovo ne mora značiti da su re-
zultati dobiveni u prvo spomenutim istraživanjima nužno neobjektivni,
ali određena sumnja postoji. Nadalje, poznata je stvar da su mnogi pokusi
u kojima nisu dobiveni nikakvi značajniji rezultati "gurnuti pod tepih" i
nikad nisu objavljeni. Dakako da nije zanimljivo pokazati da navedeni fe-
nomeni ne postoje. Mnogo su zanimljiviji pozitivni rezultati.
Tako je poznat slučaj osobe koja je izjavila da će dobiti na lutriji. Kad
se to stvarno i dogodilo, to su objavili svi mediji. Međutim, tisuće onih koji
su taj isti dan također imali osjećaj da će dobiti na lutriji, a nisu ništa
dobili, nitko nije spomenuo. Istina je d a j e vjerojatnost da će ova gospođa
dobiti na lutriji bila iznimno mala, međutim ovo se mora sagledati u malo
drukčijem kontekstu.
Naime, vjerojatnost da će dobiti netko od onih nekoliko tisuća igrača
koji su taj dan izjavili da će dobiti, znatno je veća. Da ne spominjemo či-
njenicu da je navedena osoba stotinama puta prije također izjavljivala
kako će dobiti na lutriji, a nikad nije ništa dobila, odnosno njene prognoze
su bile pogrešne.
Slične se stvari događaju s tzv. prekognitivnim snovima, tj. snovima u
kojima se vide budući događaji. Kad nešto sanjamo, ako se i sjećamo što
smo sanjali, tijekom vremena imamo tendenciju da zaboravimo te snove.
Međutim, kad se za nekoliko dana dogodi ono što smo prethodno sanjali,
"izvučemo" taj san iz našeg sjećanja i uvjereni smo kako je taj naš san bio
viđenje budućnosti. Pri tome zaboravljamo koliko je bilo sadržaja koje smo
sanjali, a nikada nam se nisu dogodili.
Da ne govorimo o nekim predviđanjima budućnosti koje iznose različiti
proroci koji vide u budućnost. Budući da je takvih proroka mnogo (a sva-
kodnevno ih je sve više), veoma je velik broj i predviđanja koje oni daju.
Po zakonu vjerojatnosti, neka od tih proročanstava će biti točna i to će
94
UVOD
onda svima biti znak "prekognitivnih sposobnosti" tog proroka. Tu se opet

postavlja pitanje što je s tisućama onih krivih predviđanja? Ona nisu za-
nimljiva i kao takva ostaju nepoznata.
Mnogi parapsiholozi bune se na vrlo rigorozne kriterije koji se jav-
ljaju kod testiranja vrijednosti dobivenih rezultata koji ukazuju na pa-
rapsihološke pojave, ističući kako bi i mnogi rezultati dobiveni u nekim
drugim, priznatim znanostima bili proglašeni nevažećima kad bi se i na
njih primjenjivali tako rigorozni metodološki i statistički kriteriji. Kriti-
čari parapsihologije pak odgovaraju kako ekstremno važne pojave (ako bi
parapsihološki fenomeni bili potvrđeni, promijenili bi svijet), zahtijevaju
ekstremno stroge kriterije provjere.
U posljednje vrijeme, posebice u području kvantne fizike, javljaju se
neke nove ideje koje idu u prilog pozitivnijem stavu prema parapsiholo-
giji. Naime, neki fizičari smatraju da u kvantnoj fizici nema niti jedne
činjenice koja bi isključivala mogućnost postojanja parapsiholoških poja-
va, odnosno tu nije riječ o pojavama koje bi se suprotstavljale poznatim
fizikalnim zakonima, već o pojavama koje su u skladu s novim, tek otkri-
venim zakonima.
e.5) Parapsihologija i kriminalističko istraživanje

U nekim, osobito težim slučajevima kaznenih djela, pojavljuju se osobe
koje putem svojih parapsiholoških sposobnosti nastoje pridonijeti razjaš-
njavanju okolnosti pojave kaznenog djela.
U pravilu radi se 1) o otkrivanju mjesta u kojemu se nalazi osoba ili
predmet (žrtva koja je oteta ili predmet koji je otuđen), 2) okolnosti u vezi
s događajem (osobe koje su sudjelovale, sredstva koja su upotrijebljena), 3)
aktualnom stanju (mogući počinitelj, tragovi, predmeti itd.).
Za kriminalistiku ključni, najvažniji smisao razmatranja odnosa s
parapsihologijom je mogućnost pomoći u prikupljanju podataka. Kri-
minalističko istraživanje je višeslojna cjelina primjene znanstvenih
saznanja i sustavno prikupljenih iskustava. Stajališta o pojavama i
procesima se tijekom razvoja ljudskog znanja bitno mijenjaju. Pitanje
je kako će se u budućnosti "službena" znanost odnositi prema parapsi-
hološkim pojavama.
Za racionalnu kriminalistiku nema dvojbe. Svako saznanje do kojega
se došlo valja svrhovito i prikladno uporabiti u istraživačke svrhe. Ako je
kriminalistički istražitelj podatak saznao od osobe koja posjeduje izvano-
sjetilne sposobnosti, i ako je taj podatak prikladan za daljnju provjeru, ili
daljnje istraživanje, valja s njim postupiti kao i s drugim saznanjem koje
vodi rješavanju kriminalističke zadaće.
95
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
4. Kriminalistika i druge discipline
Značajne podatke kriminalistika pruža i disciplini politike suzbijanja

kriminaliteta. Povezanost obje discipline navela je neke autore na sta-
jalište o preventivnoj kriminalistici. Pritom je ključna važnost diferenci-
rajućega obilježja kriminalistike kao discipline koja se bavi proučavanjem
mjera neposrednoga istraživanja pojava kaznenih djela.
Kao primijenjena znanost kriminalistika je u brojnim, vrlo složenim
odnosima i s većim brojem znanstvenih disciplina izvan kruga kaznenih
znanosti. Brojne veze postoje između prirodnih i tehničkih znanosti i kri-
minalistike u području kriminalističko - tehničkih metoda. Treba istaknu-
ti biologiju, fiziku, kemiju, medicinu i druge discipline.
Vrlo su značajni odnosi kriminalistike prema nekim društvenim discip-
linama, posebice sociologiji, statistici, ekonomiji. Važnost sociologije bitna
je
za svaku proceduru, pa tako i za cjelinu kriminalističkoga istraživanja. Po-
glavito je riječ o tome da sociologija pruža polazišta u objašnjavanju nastan-
ka pojave koja je predmet istraživanja oblikovanjem niza varijabli. Varijab-
le se vrlo prikladno mogu koristiti za svrhe kriminalističkoga istraživanja.
Sociologija posredstvom metoda odabira prikladnih mjera daje osno-
vu za stvaranje prognozirajućih sudova, koji su posebice važni u području
prevencije kriminaliteta. Njena pomoć važna je kod izvođenja vrijednos-
nih kvalifikatornih sudova, supsumpcija itd.
U tom se području mora nastojati u većoj mjeri koristiti empirijsko
- iskustvene metode na račun pretežitih pristupa s polazištem svakodne-
vnoga životnoga iskustva, dugogodišnje prakse i slično (za koje se nikad
ne zna jesu li doista rezultirale saznanjem, tko je ta saznanja prikupio, na
koji načinje to postignuto, mogu li se ona provjeriti). Sociologija omoguću-
je da se proces kriminalističkoga istraživanja organizira kao sociologijska
raščlamba. To je posebice slučaj u primjeru utvrđivanja subjektivnih činje-
nica na temelju indicija.
Statistička istraživanja su zbog svoje važnosti dovela do stvaranja
posebne kriminalističke statistike. Ekonomija ima dvostruko značenje. S
jedne strane, kao komponenta svake djelatnosti i kriminalistika uključuje
ekonomičnost. S druge strane cio niz se ekonomskih metoda primjenjuje u
kriminalističkome istraživanju. Dinamičnost i prilagodljivost novim uvje-
tima kriminalistika izražava i time što za svoje ciljeve iskušava i mnoga
druga područja ljudskih postignuća, pa tako i metode koje još nisu službe-
no verificirane, ali i razne vještine.
U suvremenim razmjerima kriminalistika je u visokom stupnju oslonjena
na organizacijsku i informacijsku znanost. Kazneni postupak je dinami-
čki, teleologijski i organizmički, prema okolini otvoren informacijski sustav.
96
UVOD
Komunikacijska znanost je također bitna za kriminalistiku jer kaz-

neni postupak mora osigurati selektivnost, otpornost prema iskrivljavanju
informacija, utjecaj na postupanje primatelja informacije i ekonomičnost.
Za planiranje i vođenje u kriminalistici važna je kibernetika, posebno sto-
ga što istražuje mogućnosti planskog djelovanja na odvijanje istraživanja
u zadanim okvirima pravnih normi.
Literatura:
Archer, D., Gartner, R., Violence and Crime in Cross-National Perspective,
Yale University
Press, New Haven - London, 1984.; Aronson, E., et al., Social Psychology,
Harper-Collins Col-
lege Publishers, New York, 1994.; Atkinson, L., et al., Hilgard's Introduction
to Psychology,
Harcourt Brace College Publishers, New York, 1996.; Berkowitz L.,
Aggression: Its Causes,
Consequences, and Control, Temple University Press, Philadelphia, 1993.;
Blackmore S., Pa-
rapsychology, Longman Group Limited, New York, 1995.; Buchmann, K. E.,
Aufgaben der
Polizeipsychologie zur Unterstützung des täglichen Polizeidienstes,
(59); Carnap-Bornheim, C, Frensel, P., Kriminalistik und Archäologie,
(52); Cornish D. B., Clarke R. V. (ur.), The Reasoning Criminal, Springer
Verlag, New York,
1986.; Curtis L. A. (ur.), American Violence and Public Policy, Yale
University Press, New
Haven, 1985; Feldman, P., The psychology of crime, Cambridge University
Press, Cambridge,
1993.; Fisher, R. P., Geiselman, R. E., Memory-enhancing techniques for
investigative inter-
viewing: The Cognitive Interview, Charles Thomas Publishers, Springfield,
1992; Gmür, W.,
Das psychiatrische Glaubwürdigkeitsgutachten, Kriminalistik, 2/2000. (54);
Goldstein, J. H.,
Aggression and crimes of violence, Oxford University Press, New York,
1986.; Gudjonsson, G.,
The psychology of interrogations, confessions and testimony, John Willey &
Sons Ltd., Chic-
hester, 1992.; Hagan, J., Peterson, R. D., Crime and Inequality, Stanford
University Press,
Stanford, 1995.; Händel, K., Aktuelle Rechtsmedizin, Kriminalistik, 3/2001.,
(55); Händel,
K., Rechtsmedizin und Kriminalistik, Kriminalistik, 12/2002., (56); Hollin,
R. C, Psycholo-
gy and crime: An introduction to criminological psychology, Routledge,
London i New York,
1998; Howitt, D., Forensic and criminal psychology, Prentice Hall, London,
2002.; Kezele, A.
P., Intuicija, Dvostruka duga, Čakovec, 2004.; Kolesarić, V., et al., Uvod u
psihologiju, Grafi-
čki zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.; Kolesarić, V. - Petz, B., Statistički
rječnik, Naklada Slap,
Jastrebarsko, 1999.; Leder, H.-C, Sozialtechniken, Kriminalistik, 7/2003.
(57); Lippert, F.,
Ratzel, M.-P., Controlling und Qualitätsmanagement bei einer
kriminalpolizeilichen Zen-
tralstelle, Kriminalistik 3/2004. (58); Malim, T., et al., Introductory
Psychology, Macmillan
97
UVOD
Press Ltd., London, 1998.; Milne, R. - Bull, R., Investigative interviewing,

Psychology and
Practice, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 1999.; Palmer, T.,
Programmatic and Nonpro-
erammatic Aspects of Successful Intervention: New Directions for Research,
Crime & Deli-
nquency, 1/1995. (41), 100-131; Petz, B., Psihologijski rječnik, Prosvjeta,
Zagreb, 1992.; Petz,
B., Uvod u psihologiju: Psihologija za nepsihologe, Naklada Slap,
Jastrebarsko, 2003.; Pollak,
5.. Rechtsmedizinische Forschung, Kriminalistik, 12/2003. (57); Pollak, S.,
Rechtsmedizin
und Innere Sicherheit, Kriminalistik, 1/2005. (59); Prins, H., Offenders,
deviants or patients?,
Routledge, London - New York, 1995.; Raskin, D. C. (ur.), Psychological
methods in criminal
investigation and evidence, Springer, New York, 1989.; Seibt, A.,
Forensische Schriftvergleic-
hung und Schriftpsychologie, Kriminalistik, 4/2004. (58); Semin, G. R.,
Fiedler, K, Applied
Social Psychology, SAGE Publications Ltd, London, 1996.; Towl, G. J.,
Crighton, D. A., The
Handbook of Psychology for Forensic Practitioners, Routledge, London and
New York, 1996.;
Vrij, A., Detecting lies and deceit: The psychology of lying and the
implications for professio-
nal practice, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 2000.; Wagner, N,
Verfahrensmanagement
in komplexen Ermittlungsverfahren, Kriminalistik, 3/2005. (59); Zarevski, P.,
Modifikacija
ponašanja u području kriminaliteta i penologije, Penološke teme, 3-4/1989.
4), 173-192.

1. Objasnite odnos kriminalistike i
- kaznenog prava,
- kaznenog postupovnog prava,
98
KRIMINALISTIKA _______________________
- kriminologije,
- sudske medicine.
2. Objasnite pojam kaznene znanosti.

3. Što je kriminalistička psihologija?
4. Što je parapsihologija?
5. Kakvo je značenje
- hipnoze u kriminalistici
- parapsihologije u kriminalistici
- okultizma u kriminalistici?
6. Objasnite značenje intuicije u kriminalistici.

7. Štoje REM?
99
Glava V.
Kriminalistika kao praksa, znanstvena disciplina
i program obrazovanja
1. Kriminalistika kao praksa
Istraživanje okolnosti kaznenog djela, utvrđivanje počinitelja, njegove kriv-

nje i uvjeta primjene kaznenih sankcija koje se odvija prema pravilima
uređenim kaznenim postupkom, nužno uključuje složeno mnoštvo radnji
kojima se rekonstruiraju činjenice iz prošlosti. Te radnje uključuju primje-
nu znanstvenih spoznaja, iskustvenih pravila i vještina.
Poput mnogih drugih disciplina kriminalistika je od svojih početaka u
praktičnoj komponenti uključivala primjenu vrlo raznovrsnih saznanja,
njihovo kombiniranje, stvaranje novih derivata izvornih metoda, povezi-
vanje s iskustvenim pravilima kako bi optimalno postigla cilj rekonstrui-
ranja prošlosti (i poduzimanja mjera za sprječavanje pojava kaznenih dje-
la u budućnosti).
Kriminalistika je prema naravi stvari smjerala postizanju što veće
učinkovitosti. Subjekti koji su provodili kriminalistička istraživanja vrlo
su rano svoju djelatnost obavljali kao tijelo državne vlasti. Kriminalisti-
čka znanja upotrebljavala su se od ranih početaka za razjašnjenje pojava
kriminaliteta, ali, gotovo u istom trajanju, sporadično upotrebljavala i zlo-
rabila za očuvanje vladajućeg poretka.
Razvoju suvremene kriminalistike najviše je pridonijela praksa. Isto-
dobno, u nekim slučajevima kriminalistika je bila izvor najgrubljih, pov-
remeno masovnih povreda ljudskih prava. Kriminalistika je zaslužna za
napredak u sprječavanju i suzbijanju kriminaliteta, za humanizaciju i
osuvremenjivanje kaznenog postupka, ali nosi teret zloporabe čije su žrtve
bili mnogobrojni subjekti prije svega u totalitarnim, ali i u demokratskim
sustavima.
U suvremenim prilikama kriminalistika se kao praksa razvija mnogo
brže od pravnih okvira u kojima se kreće. Nov, globaliziran, strukturno
složen, organizirani kriminalitet i nagli razvoj znanosti, osobito telekomu-
100
UVOD
nikacija i tehnologije, postavljaju kriminalistici nove zadaće i pružaju nove

mogućnosti primjene znanstvenih spoznaja. S tim izazovima kriminalisti-
ka u svjetskim razmjerima spremno komunicira, posebno u komponenti
novih metoda istraživanja i novog pristupa postavljenim zadaćama.
Kriminalistika je u novom vremenu organizirana uz ključnu novu
odrednicu zaštite ljudskih prava. Ta se prava, nažalost, još uvijek spora-
dično krše i organiziranom "kriminalističkom" djelatnošću pod plaštom
zaštite od najpogibeljnijih zločina, očuvanja demokratskih vrijednosti i
sličnih iz povijesti poznatih fraza opresivnog političkog čelništva nekih od
najmoćnijih država.
2. Kriminalistika kao znanstvena disciplina
Za kriminalistiku je bitno da sustavno istražuje znanstvena, ali i isku-

stvena pravila u području svojih istraživanja. Time daje vlastiti, izvorni
prinos cjelini područja znanosti o pojavama kaznenih djela. Mnoge se
kriminalističke metode, kao što je već istaknuto, koriste i izvan područja
prikupljanja saznanja o kaznenom djelu i počinitelju (npr. pravila o oče-
vidu, ispitivanju svjedoka i vještaka u građanskom i upravnom postupku
itd.).
Nastala kao sustav učenja koji je iznikao iz potrebe stalne prilagodbe
i traganja za novim metodama suzbijanja pojava kaznenih djela, krimi-
nalistika je tijekom svojega razvoja uključivala sve više novih znanstve-
nih metoda te utjecala na njihov razvoj i promjene. Znanstveni sadržaji
u nekada izrazito prakticističkome (pretežno iskustvenome) skupu kri-
minalističkih metoda danas su lako uočljivi. Uvođenje tih sadržaja zahti-
jeva sustavna istraživanja izvan područja njihove neposredne praktične
primjene.
Proširenje kriminalistike novim područjima i njihov postupni razvoj
nameće pitanje je li kriminalistika na suvremenome stupnju razvoja već
dosegla razinu da bude samostalna znanstvena disciplina, koja ispunja-
va uvjete 1) određenosti (posebnosti) predmeta istraživanja, 2) koja ima
koherentan sustav zakonitosti i 3) određene metode, ili je, naprotiv, još
uvijek samo više ili manje sustavno organiziran skup učenja o postupanju
u djelatnosti istraživanja kaznenih djela.
Na pitanje o samostalnosti kriminalistike teorija odgovara (još uvijek)
različito. Stajališta se u osnovi mogu razvrstati u četiri skupine. U prvoj
skupini su autori koji smatraju da kriminalistika na suvremenome stup-
nju razvoja ne ispunjava uvjete koji su neophodni da bi joj se priznalo
značenje samostalne znanosti (Wissenschaft). Ne odriče se postojanje i važ-
101
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
nost teorijskih istraživanja u kriminalistici, ali se ta istraživanja uzimaju

kao posebne tematske cjeline, obilježja metode pristupa, aspekta istraži-
vanja itd. Smatra se da to nije dostatno za priznavanje samostalnosti kri-
minalistike kao znanosti.
Krajnji rezultat tih stajališta gledište je o kriminalistici kao učenju
(Lehre), sustavu pravila o neposrednome istraživanju pojava o kojima je
bilo riječi, ili pravilima djelovanja (Handlungslehre). To je stajalište bilo
posebice zastupljeno u njemačkoj literaturi, čak ojačano neposredno na-
kon gašenja kriminalističkih akademskih programa u području nekadaš-
nje Istočne Njemačke. U posljednje vrijeme izloženo je vrlo ozbiljnim i
opravdanim kritikama.
Nekim područjima kriminalistike priznaju značenje samostalne zna-
nosti, iako se prema njoj kao cjelini odnose suzdržano. Zastupnici toga
gledišta ističu važnost razvoja teorijske kriminalistike, smatrajući da je
to nužan uvjet razvoja kriminalističke prakse, ali ujedno kretanje prema
samostalnoj znanosti. U tu skupinu ulaze također stajališta o kriminali-
stici kao ukupnosti funkcijski povezanih posebnih znanstvenih disciplina.
Treća skupina stajališta uzima kriminalistiku kao samostalnu znanost.
Oni smatraju da su njen skup znanja, određenost predmeta istraživanja,
zakonitosti i metode takvi da ispunjava sve uvjete za samostalno postoja-
nje i razvoj. Osim u ruskoj i poljskoj, danas je sve više takvih stajališta i u
njemačkoj literaturi.
U četvrtu skupinu ulaze mišljenja koja se temelje na posebnome sus-
tavnom pristupu. Obilježen je time što se pojmovnom oznakom krimina-
listika (criminalistics, la criminalistique) označava posebni sadržaj, uže
područje prirodnih i tehničkih znanosti. Ostali sadržaji koji su obuhvaće-
ni polaznim određenjem pojma kriminalistike (posebice područje taktike)
uključuju se u šire područje kriminalističkoga istraživanja (criminal in-
vestigation, la recherche du crime). To je stajalište posebice zastupljeno u
američkim, ali također i u izvorima iz romanskoga jezičnoga područja.
U nekim je sredinama pojmovna oznaka kriminalistike kao samostal-
ne discipline nepoznata. Umjesto nje upotrebljavaju se druge oznake. Pri-
mjerice, u talijanskim izvorima upotrebljava se oznaka polizia scientifica.
Ona poglavito obuhvaća područje primjene prirodnih i tehničkih metoda u
istraživanju kaznenih djela. Sadržaj kriminalistike označava se u nekim
izvorima i kao forenzička znanost (forensic science) i policijska znanost
(police sciences).
Kriminalistika kao kaznena disciplina sintetizira i sustavno sjedinju-
je znanja iz prirodnih, društvenih i tehničkih znanstvenih disciplina te
iskustvena pravila. Ona ispituje pojavnost oblika činjeničnoga stanja kaz-
nenoga djela, njegove posebne značajke, evidentira i katalogizira najvaž-
nije dokaze, pronalazi optimalne modalitete izvedbe postupovnih radnji
102
UVOD
konvergiranjem svih utjecajnih čimbenika, obrađuje svojstva počinitelja,

žrtve, načina ostvarenja djela itd.
Kriminalistika je usmjerena na pitanja koja su u visokome stupnju
istovjetna s disciplinom kaznenoga postupka. Bilo bi, međutim, pogrešno
poistovjetiti predmet znanstvene discipline kaznenog postupovnog (isto
tako i materijalnoga) prava i kriminalistike. Očito je da među spomenu-
tim disciplinama postoji bitna razlika. Ona je tematske, ali još više meto-
dologijske naravi.
Kazneno djelo je složeni splet sadržaja objektivne i subjektivne naravi.
Objektivna ili vanjska strana pojave kaznenoga djela obuhvaća vrijeme,
mjesto, sredstva, radnju i posljedicu, tijek i druge objektivne okolnosti dje-
la. Subjektivna ili unutarnja strana odnosi se na unutarnja zbivanja, zna-
čajke ličnosti počinitelja i žrtve, motiv, sadržaje i oblik krivnje itd.
Kazneno (materijalno i postupovno) pravo bavi se kaznenim djelom sa
stajališta pravne znanosti. Kazneno pravo određuje kaznena djela, uvjete
krivnje i primjene kaznenih sankcija. Tematski se kazneni postupak vodi
o zahtjevu ovlaštenoga tužitelja u cilju 1) da se utvrdi je li kazneno
djelo
počinjeno, 2) tko je počinitelj, 3) je li počinitelj kriv i 4) jesu li ispunjeni
uvjeti za primjenu kaznenopravnih sankcija.
Kriminalistika razmatra okolnosti u vezi s pojavom kaznenoga djela
kao stvarnog događaja. Tu valja imati u vidu dvije različite komponente
kriminalistike: otkrivačku i dokaznu, a na toj osnovi moguće je razvrsta-
vanje i cjelokupne kriminalističke djelatnosti.
U otkrivačkoj komponenti znatno je veća sloboda djelovanja i znatno
su veći prevladavajući zahtjevi otkrivanja novog, nepoznatog. Ta se krimi-
nalistička djelatnost opravdano uzima kao njena osnovna zadaća. Prema
naravi svrhe radnji koje smjeraju otkrivanju nepoznatog, novog, rješava-
nju nepoznanica, naziva se heuristička kriminalistika.
Otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja uvjet je pokretanja kazne-
noga postupka, ali to, u pravilu (još) nije kazneni postupak. U pravnom
smislu to su izvidi kaznenih djela, s obzirom na vremensku komponentu,
predistražni postupak ("otkrivačka kriminalistika"). Prema izloženom,
između heurističke kriminalistike i kaznenoga postupka postoje tematske
i metodologijske razlike.
Pokretanjem kaznenoga postupka uloga kriminalistike postaje važ-
nija u metodologijskoj, provedbenoj komponenti. Kazneni postupak je
u odnosu na predmet i ciljeve tematski jasno određen. Kriminalistika
ovdje uključuje planiranje i način provedbe postupovnih radnji, njihov
redoslijed i druge modalitete stvarnog značenja. Ona je stvarna kompo-
nenta postupovne radnje čiji je oblik određen zakonom i može se shvatiti
kao "dokazna kriminalistika". Kriminalistika se tu nalazi u "zadanim"
okvirima postupovnih propisa kojima pruža stvarni sadržaj. Zato se u
103
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
odnosu na to govori o silogističkoj kriminalistici ili kriminalistici pos-

tupovnih radnji, odnosno kriminalistici kaznenog postupka ("dokaznoj
kriminalistici").
Tematske razlike, kao u slučaju heurističke kriminalistike, kod silo-
gističke kriminalistike nema. Ona se od kaznenoga postupka razlikuje
prema metodologijskim značajkama. Ipak, opisano je važnije za potpuni-
je razlikovanje svih komponenti složene strukture kriminalistike nego za
stvarni sadržaj radnji, jer u slučaju izviđa čiji se rezultati mogu uporabiti
kao dokaz u kaznenom postupku opisane razlike znatno se smanjuju. Raz-
lika između heurističke i silogističke kriminalistike korisna je u drugom
smislu, tj. kao osnova za razlikovanje kriminalistike kao znanstvene disci-
pline od doticajnoga područja kaznenopravne znanosti.
Zakonitosti koje su predmet ispitivanja kriminalistike vrlo su složene.
Stvarnu strukturu njenoga predmeta istraživanja tvori međusobno pre-
pleten, višerazinski sklop društvenih, prirodnih i tehničkih sastojaka koji
se mogu promatrati kao posebni podsustavi.
Budući da je kazneno djelo u prvome redu društvena pojava, i krimina-
listika pripada poglavito području društvenih znanosti. Međutim pojedini
dijelovi istodobno jesu posebne inačice mnogih prirodnih, humanističkih,
tehničkih i matematičkih znanosti.
Takva heterogenost i posljedično obilježje multidisciplinarnosti, inter-
disciplinarnosti, hibridnosti nije značajka samo kriminalistike. Svojstveno
je to i medicini, komunikologiji, ali i nekim drugim novijim znanstvenim
disciplinama.
Kriminalistika se ponekad svodi na učenje o tehnici i taktici prikuplja-
nja dokaza, ili znanstvenu policiju, znanost o prikupljanju materijalnih
dokaza, iskustvenih pravila policijskoga rada i slično. Takva i slična odre-
đenja ne izražavaju bit i složenu cjelovitost predmeta kriminalistike. Ona
su izraz 1) nedovoljnoga poznavanja problema, 2) nekritičkih isključivosti,
3) prakticističkih, površnih pristupa, odnosno 4) pogrešnih motrišta na ci-
jeli sklop kaznenih znanosti.
U kriminalistici je više složenih cjelina. Među njima se važnošću ističu
poznavanje pojava kaznenih djela, razrada metodologije izvođenja radnji
kojima se otkrivaju i razjašnjavaju kaznena djela, uporaba znanstvenih
metoda u posebne kriminalističke svrhe i prilagodba kriminalističkih rad-
nji posebnim obilježjima kaznenih djela.
U suvremenim uvjetima kriminalistika mora nastojati postati zalogom
veće djelotvornosti cjeline kaznenopravne zaštite. To je posebice aktualno
u suvremenom svijetu suočenom s pojavama vrlo pogibeljnih oblika or-
ganiziranoga zločina, s nasiljem koje se izražava i masovnim stradanjem
ljudi, korupcijom te trajno prisutnim visokim brojkama niza drugih kaz-
nenih djela.
104
UVOD
Jednako je važno da se povećanje učinkovitosti kaznenopravne zaš-

tite postiže uz stalan obzir prema potrebi očuvanja temeljnih ljudskih
prava i sloboda te suzbijanja pojava koje su protivne ne samo formalnim
zakonskim propisima već i standardima zaštite nepovredivosti ljudskoga
bića.
Sukladno određenju pojma kriminalistike, i onome što je do sada istak-
nuto pri razmatranju predmeta te znanstvene discipline, kriminalistika
se ne bavi kaznenim djelom u smislu kako to čine discipline kaznenoga
prava, niti u smislu razmatranja uzroka i pojavnosti kriminaliteta kao
što je slučaj s kriminologijom. Kriminalističko djelovanje odvija se uslijed
pojave kaznenoga djela (koje je bitno određeno kaznenim pravom), u cilju
pripreme ili u okviru kaznenoga postupka (koji je uređen kaznenim postu-
povnim pravom).
3. Kriminalistika kao program obrazovanja
Kriminalistika je, sukladno ranijim izlaganjima, sustavna cjelina određe-

nih znanja. Ona se prikladnom didaktičkom preradom mogu oblikovati u
nastavni predmet. Kriminalistički sadržaji mogu također biti uključeni u
sadržaj nastave kriminologije, predmete forenzičke ili policijske znanosti,
čak policijskoga prava ili, konačno, u cjelinu organizacije djelatnosti suzbi-
janja zločina, zatim u predmete sudske medicine, psihologije i psihijatrije.
Ključnu važnost u koncipiranju predmeta kriminalistika ima konkre-
tan obrazovni program. Sadržaj predmeta kriminalistike modelira se u
ovisnosti o tome u kojim se okvirima izvodi, kakve su mu dimenzije, polo-
žaj i odnos prema drugim predmetima u cjelokupnom obrazovnom progra-
mu. U vezi s tim značajkama postoje različita rješenja.
Zadaća oblikovanja predmeta kriminalistike pojavljuje se prije sve-
ga u okvirima studija prava i (znanstvenog ili još češće stručnog) studija
policijskih učilišta te još uvijek rijetkih znanstvenih studija sigurnosti.
Strukturiranje i modeliranje predmeta kriminalistike u okvirima studija
prava uključuje više zadaća. Prva je zadaća u tom nastojanju utvrđivanje
ciljeva nastave, koji mogu biti znanstveno, znanstveno-stručno, stručno,
ili praktično obrazovanje. Kriminalistički sadržaji izlažu se na različitim
stupnjevima pravnoga obrazovanja: dodiplomskoga ili poslijediplomskoga
studija, ali i u programima specijalističkoga, stručnoga obrazovanja izvan
klasičnih akademskih modela.
Za dodiplomski pravni studij valja imati u vidu da sadržaji kriminalis-
tike pripadaju području sudskoga ili kaznenopravnoga usmjerenja. Učenje
kriminalistike mora biti povezano, uvjetovano prethodnim učenjem odgo-
105
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
varajućih pravnih i nepravnih predmeta, u prvome redu kaznenoga mate-

rijalnog i posebno postupovnog prava te kriminologije.
Sadržaj predmeta kriminalistika mora se temeljiti na općem teorijskom,
makar sažetom pristupu u kojemu se s posebnom pozornošću moraju uspos-
taviti odnosi i veze s drugim disciplinama i naglasiti multidisciplinarnost,
interdisciplinarnost te interferencija u cjelini područja kaznenih znanosti.
Objektivno, u nacionalnim, ali i općeeuropskim razmjerima, uključiva-
nje novih izvanpravnih predmeta u studij prava općeg smjera jedva da je
ostvarivo. Najviše što se može postići je uključivanje kriminalistike kao
predmeta izbornog statusa na višim godinama studija.
Bolje mogućnosti postoje odnedavno u uvjetima produljenog petogodi-
šnjeg ili dvostupanjskog pravnog studija s usmjerenjima. Izgledi za uvo-
đenje novih, a među njima i kriminalističkih, sadržaja nastave ovdje su
mnogo bolji. Da bi mogla uspješno konkurirati, kriminalistika mora biti
jasno smještena u cjelinu sustava kaznenih znanosti, i na toj osnovi mora
biti provedeno njeno uključivanje u konkretni nastavni program, posebno
dodiplomskog pravnog studija.
Novi, suvremeni program studija prava mora se "otvoriti" prema novim
sadržajima, ali i metodama nastave. To u punoj mjeri vrijedi za sadržaje
predmeta kriminalistika koji u izvedbenom smislu nalaže posve nov, druk-
čiji pristup, koji je svojim "kliničkim", praktičnim značajkama prilično
stran postojećem tradicionalnom normativističkom katedarskom modelu
nastave prava u sveučilišnim ustanovama kontinentalne Europe.
Opseg, dubina i redoslijed nastavnoga programa kriminalistike, te tri
temeljne didaktičke dimenzije, moraju se utvrditi osim nastavnim pro-
gramom, svrhom obrazovanja, nastavnom tehnologijom, intelektualnom i
emocionalnom stranom nastave, artikulacijom nastave u cjelini, te drugim
čimbenicima.
Predmet kriminalistike u dodiplomskom studiju prava mora tematski
obuhvatiti temeljna područja discipline, a zatim područja kriminalistike
vezana uz budući poziv pravnika. U najopćenitijim naznakama tu ulaze
teorijske osnove kriminalistike, zatim temeljna polazišta fenomenologije,
sustavni pregled kriminalističke tehnike, i, kao ključno područje, taktika
radnji kaznenoga postupka.
Spoznajna strana nastave (poglavito osnovne funkcije: promatranje,
mišljenje, praksa) ima za predmet kriminalistike posebno značenje. Su-
vremeni kriminalistički nastavni programi morali bi polaziti od sedam
osnovnih nastavnih metoda (demonstracije, praktičnog rada, crtanja, pisa-
nja, čitanja i rada na tekstu, razgovora, usmenoga izlaganja).
S osobitom pozornošću valja se odnositi prema metodama (operacijsko-
ga ili globalnoga sustava) vježbanja kao samostalne nastavne komponente
u vezi s kojom se koriste algoritam i druga modelska pomagala.
106
UVOD
U suvremenom modelu europskoga studija prava to je posve strani pri-

stup. Koliko je izostanak tih metodologijskih postupaka u aktualnom stu-
diju prava značajan za nedovoljnu kakvoću rada u kaznenom postupku,
može se samo pretpostavljati. Izvjesno je da pravnici koji bi trebali biti
"profesionalni zaštitnici ljudskih prava" moraju dobiti obrazovanje po mje-
ri složenosti i težine zadaća koje ih očekuju. Za njih valja pronaći pravu
mjeru i pravo mjesto.
U nastavnome programu kriminalistike posebno je važna psihologijska
strana usmjerena razvijanju operantnog reagiranja, kortikalnih funkci-
ja (odražavanja, uspoređivanja, modeliranja), a iznad svega osobite vrste
interesne pozornosti svojstvene za osobu i djelatnost kriminalista. U tom
smislu u studiju prava valjalo bi uvesti praktikume, vježbe, hospitiranja,
simulacijske modele, analize slučajeva i slične suvremene nastavne meto-
de poznate u sveučilišnim ustanovama u SAD-u.
Prema do sada rečenom, u aktualnim programima dodiplomske sve-
učilišne nastave prava u Hrvatskoj kriminalistika je predviđena kao sa-
mostalni izborni predmet (na fakultetima u Rijeci i Zagrebu), ili su njeni
sadržaji uključeni u predmete koji imaju status glavnih (u prvome redu
kaznenoga postupovnog prava, kao u okvirima studija u Osijeku i Splitu),
a rjeđe u neke druge predmete izbornog statusa (primjerice kriminologije).
Uključivanje kriminalistike kao programa nastave u studij prava nužno
je zbog više razloga. Suvremene pojave kaznenih djela i razvoj postupovnih
ustanova čija se struktura širi novim sadržajima potaknuli su napuštanje
nekadašnjih stajališta o kriminalistici kao policijskoj vještini, pomoćnoj
znanosti. Gledište o potrebi stjecanja kriminalističkih znanja u okviru prav-
noga studija više ne treba posebno obrazlagati. Ono je u nizu visokoraz-
vijenih zemalja na različit način dio nastavnih planova pravnoga studija.
Tamo gdje su brzopleta, ishitrena rješenja dovela do izbacivanja takvih
programa, kao što je to bio slučaj s izvrsnim kriminalističkim studijem u
(nekadašnjem Istočnom) Berlinu, štete su očite, na što je, uostalom, pravo-
dobno bilo upozoreno iz više najuglednijih svjetskih sveučilišnih središta.
Nažalost, uzalud!
Izrada nastavnog programa polazna je pretpostavka integriranja kri-
minalistike u okvire nastavnih planova studija prava. To zahtijeva proces
prerade kriminalistike kao znanstvene discipline u nastavni predmet, a
zatim rješavanje drugih pitanja vezanih uz proces integracije i diferencija-
cije, statusa i dimenzija predmeta.
Polazište u sastavljanju nastavnoga programa kriminalistike za prav-
nike mora biti marketinški orijentirano i koncipirano u smislu da se što
jasnije utvrdi 1) koje potrebe i ciljeve taj program mora zadovoljavati i 2)
koji sadržaji znanstvene discipline kriminalistike imaju najveću važnost
kao predvidivi sadržaji nastavnoga predmeta.
107
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
Nastavni program predmeta kriminalistika u okviru pravnog studija

mora biti orijentiran: a) na saznanja koja su važna u području budućega
rada pravnika - krivičara i b) u istome smislu na razvijanje odgovarajućih
sposobnosti. Pri tome ne treba izgubiti iz vida da se znanja i sposobno-
sti koja bi u opisanome smislu pružila kriminalistika, koriste ne samo u
kaznenome postupku, nego i u mnogim drugim postupcima kao npr. gra-
đanskom, upravnom itd. Primjera radi u tom smislu može se spomenuti
očevid, prepoznavanje, rekonstrukcija, ispitivanje, čija je izvedba u stvar-
nome smislu jednaka u svim postupcima.
Način didaktičke prerade znanstvene discipline kriminalistike u na-
stavni predmet pravnog studija mora biti takav da udovoljava određenim
didaktičkim ciljevima. Materijalni je cilj nastave stjecanje sustavnog preg-
leda činjenica i generalizacija o sadržajima u programu. Tu valja odrediti
na koja područja kriminalističkih sadržaja mora biti usmjeren sveučilišni
predmet kriminalistike i s kojim stupnjem ona moraju biti provedena.
Funkcionalni cilj nastave razvijanje je perceptivnih i praktičnih sposob-
nosti, zatim sposobnosti izražavanja i, konačno, određenih intelektualnih
sposobnosti čiji je sadržaj određen nastavnim programom. Sukladno opisa-
nim pretpostavkama valja odrediti temeljne didaktičke dimenzije: opseg,
dubinu i redoslijed nastavnog programa.
Opseg (ekstenzitet) nastavnog programa predmeta kriminalistike, kao
količina činjenica, generalizacija i aktivnosti utvrđena prema određenim
koncentrima, mora uključiti sadržaje koji su bitni za upotpunjavanje ma-
terijalne i formalne dimenzije nastavnog plana. To je sadržajna cjelina
znanstvenoga područja kriminalistike. U razmjernome odnosu s opsegom
predmeta mora biti i dubina (intenzitet) obrade, kakvoće i stupnja raščla-
njivanja nastavnih cjelina.
Nastavni program kriminalistike strukturno znači proširivanje i pro-
dubljivanje, dakle diferenciranje, obrazovanja u okviru nastavnog plana
pravnoga studija. Za nastavni program bitna je i treća didaktička dimen-
zija: redoslijed (struktura) nastavnoga programa. Tu valja razlikovati opći
program i specijalizirane programe.
Zajednički sadržaj (prva didaktička faza) svih programa jest uvodni dio
koji sadrži materiju teorijske kriminalistike. Opći dodiplomski nastavni
program kriminalistike trebao bi sadržavati sljedeća tradicionalna pred-
metna područja (didaktičke faze): uvod (teorijske osnove kriminalistike),
kriminalistička taktika i kriminalistička tehnika. Sukladno tome treba
rasporediti nastavne sadržaje kombiniranom metodom sa znatnijom ulo-
gom linijskoga ili sukcesivnog rasporeda.
Kriminalistika kao nastavni program u studiju prava zahtijeva dalj-
nja istraživanja brojnih problema. Pretpostavka za uspjeh je stvaranje
metodologije kriminalistike, u okviru koje će se povijesnim, empirijskim
108
UVOD
i teorijskim pristupom razmatrati odgovarajuća pitanja s ciljem postiza-

nja i proširivanja spoznaja. Za pravni studij program kriminalistike treba
istodobno suziti i produbiti. Osim zajedničkog uvoda u kriminalistiku, u
drugom dijelu valja izložiti učenje o kriminalističkim sadržajima postupov-
nih radnji.
U poslijediplomskom stručnom studiju kriminalistički sadržaji morali
bi imati posebno mjesto, čak tvoriti jezgru pojedinih smjerova. U tom smi-
slu mogu se naznačiti kao moguće cjeline područje istraživanja općeopa-
snih i prometnih kaznenih djela, kaznenih djela nasilja, zatim kaznenih
djela maloljetnika, organiziranoga kriminaliteta, kaznenih djela protiv
života i tijela itd. Upravo u takvim stručnim poslijediplomskim studiji-
ma potrebno je tražiti moguće putove poboljšanja razine stručnosti rada u
praksi kaznenog sudovanja.
Uz to bi dobro došli kraći tečajevi iz, primjerice, tehnike utvrđivanja
činjeničnoga stanja, psihologije i taktike ispitivanja, sudskih ekspertiza,
taktike istražnih radnji itd. Stručni poslijediplomski studiji morali bi biti
usmjerene specijalističke edukacije, toliko potrebne u djelatnosti suzbi-
janja kriminaliteta. Nikako ne koncipirane samo na pukim, mehaničkim
ekstenzijama osnovnih programa iz dodiplomskog studija.
Nužno je stalno i trajno praćenje razvoja kriminalistike u procesu sa-
moobrazovanja sudaca, državnih odvjetnika i odvjetnika. To je zadaća
stvaranja okoliša učenja koji još nedostaje, ali bez kojega nema visokih
dostignuća kaznene represije u cjelini. Na tom strateškom zadatku morat
će se u vrlo skoroj budućnosti sustavno angažirati znanstvene ustanove,
tijela državne vlasti i stručne udruge.
Kriminalistika ima svoju najrazvijeniju didaktičku razradu na po-
sebnim kriminalističkim sveučilišnim i stručnim studijima. Tu se osim
središnjega integralnoga sadržaja izvode posebni diferencirani programi
pojedinih područja kriminalistike. Diferencijacija programa je dvostupanj-
ska. Na prvima razinama izvode se opći uvodni sadržaji (uvod u krimina-
listiku, kriminalistička taktika i tehnika), a na drugoj posebni taktički i
tehnički programi, među kojima posebice kriminalističke metodike.
Konačno opredjeljenje za koncepciju studija i oblikovanje programa na-
stave u Hrvatskoj još čeka svoje rješenje. Neke susjedne zemlje (Bosna i
Hercegovina i Slovenija) već imaju više ili manje oblikovan dvojni sustav
kriminalističkog obrazovanja (znanstveni studij na kriminalističkim fakul-
tetima sigurnosti, a stručni u okviru resora policije (što je slučaj u Srbiji).
Hrvatska je krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bila znat-
no ispred mnogih drugih sredina. Do prije nekoliko godina Policijska aka-
demija u Zagrebu postigla je obećavajuće početne rezultate, povezivanje s
prestižnim inozemnim (posebno njemačkim) ustanovama. Organizacijsko-
-personalne reforme poduzete nakon 2004., uz odljev nekolicine nositelja
109
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
jezgrovnih predmeta, objektivno su stvorile stanje ozbiljne krize specifič-

nog policijskog obrazovanja u Hrvatskoj.
Policijska akademija, posebno njena Visoka policijska škola, u aktual-
nom vremenu deficitarna je nastavnicima jezgrovnih, prije svega krimina-
lističkih predmeta, njezin sadašnji program bremenit je "fundamentalnim"
ili prilično neočekivanim sadržajima, a oskudan specifičnim kriminalisti-
čkim ili "policijskim" znanjima. Ta, u nekadašnjoj Jugoslaviji najbolja po-
licijska obrazovna ustanova, zaostaje za sredinama u kojima ranije nisu
ni postojale slične ustanove (Sarajevo, Ljubljana) u specifičnom području
obrazovanja koje je postalo iznimno važno.
Istodobno, uočava se nedostatak kompetentnih policijskih profesiona-
laca. Počinitelji nekih iznimno teških kaznenih djela nisu otkriveni, ili po-
stupci "posrću" zbog krupnih pogrešaka u postupku otkrivanja. Stupanj
sigurnosti u mikrostrukturama društva nije zadovoljavajući. Neki strani
koncepti, poput policije u zajednici, nameću se autoritetom političke vlasti
kao posljedica modnih trendova ili vanjskih pritisaka, a da se nije pret-
hodno temeljito analiziralo što oni novoga objektivno donose i je li to uop-
će primjenjivo na hrvatske prilike.
Literatura:
Ackermann et al., 597; Alderson, 18 ; Aleksić, IV, 3; Clarke R. V., Felson M.
(ur.), Routine
Activity and Rational Choice, NJ: Transaction, New Brunswick, 1993.;
Clarke R. V., May-
hew P. (ur.): Designing out Crime, Her Majesty's Stationary Office, London,
1980; Fuchs, B.,
Deutsch-deutsche Kriminalistik, Kriminalistik, 3/1990. (44); Geerds, 121, 6;
Gilbert, 57, 64;
Gross - Geerds, I., 10; Kurapka, V. E., Malevski, H., Kriminalistiklehre an
Universitäten -
Notwendigkeit, Realität oder Problem?, Kriminalistik, 1/2005. (59); Klink -
Kordus, 205; Ko-
etzsche, H., Studium für Kriminalistik, Kriminalistik, 6/1992. (46); Kube,
Technische Entw-
icklung und neue Kriminalitätsformen, Kriminalistik, 10/1996. (50); Kube -
Störzer - Timm,
I., 5, 167; Makra, 2, 20; Marković, 28, 31; Leonhardt, R., - Schurich, F.-R.,
Zur Geschichte
der Kriminalistik an der Berliner Universität, Kriminalistik, 1/1993. (47);
Meixner, 121, 15;
Modly - Korajlić, 153, 140-141, 525-534; Osterburg - Ward, 5, 27, 636;
Pavišić u Lee, 246;
Quambusch, E., Hochschulausbildung von Polizei und Verwaltung,
(48); Schurich, F., Kriminalistik als Wissenschaft und Studienfach,
(44); Singer, M., Kriminologija, 2. izdanje, Globus, Zagreb, 1996., 23;
Šeparović, Z., Krimino-
logija i socijalna patologija, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb,
1981., 11; Turner,
C, Personal communication, University of Chicago Press, Chicago, 1987.;
Vodinelić, 121, I., 8,
13, 201; Vodinelić, V, Da li je kriminalistika kriminološka nauka, Anali, 1 -
2/1994., 47; We-
ihmann, R., Kriminalistik als Lehrfach, Kriminalistik, 8/1996. (50);
Weihmann, R., Deutsche
110
UVOD
Hochschule der Polizei und die Polizeiwissenschaft, Kriminalistik, 6/2005.

(59); Zbinden, 17.

1. Što su heuristička i silogistička kriminalistika?
2. Objasnite tvrdnju da je polazišna kategorija kriminalistike obavijest ili
podatak.
3. Kakav je odnos kriminalistike i pravnih disciplina?
4. Objasnite najvažnija stajališta o samostalnosti kriminalistike kao znanstvene
discipline.
5. Navedite značajke nastavnih programa kriminalistike.
111
Glava VI.
Razvoj kriminalistike
1. Razvoj kriminalističke prakse
Svako nastojanje za pregledom povijesnoga razvoja kriminalistike mora

prethodno odrediti predmet prikaza. Mora biti sasvim jasno smjera li se
prikazu povijesnoga razvoja kriminalističke prakse ili kriminalistike kao
znanstvene discipline. Znatna podudarnost u mnogim točkama ne uma-
njuje važnost toga razlikovanja.
Budući da se kriminalistika još i danas shvaća poglavito kao policijska
djelatnost, u brojnim se izvorima povijest kriminalistike prikazuje kao povi-
jest razvoja policijske službe. Neki pak povijest kriminalistike izlažu prika-
zom razvoja kriminalističkih ustanova. Sustavno, znanstveno istraživanje
povijesti kriminalistike zadaća je koju tek valja riješiti u budućnosti. Ovdje
će se u nastavku izlaganja sintetički izložiti samo najvažnije naznake.
Razvoj kriminalistike kao prakse kaznene represije moguće je prikaza-
ti s oslonom na razvojne stadije dokaznoga sustava. Na toj osnovi povijest
kriminalističke prakse može se razvrstati u četiri faze.
Prva (etnička) faza obilježena je ocjenom dokaza na temelju osobnih
iskustvenih saznanja. Kriminalistička nastojanja ovdje su tek prigodni,
prateći, fragment kaznenoga postupanja, neusporediva sa suvremenim
shvaćanjima kriminalistike.
Drugu (religijsku, mističnu) fazu obilježuju dokazne provjere putem
različitih, često pogibeljnih iskušenja (božji sudovi, ordalije). Razvoj tih
sredstava i tehnologija primjene mogu se uzeti kao "kriminalistika" tek u
instrumentalnom smislu, ali ne kao racionalno istražno djelovanje.
U trećoj fazi (formalne ocjene dokaza), koja je nastupila kao reakcija
na prethodnu, mističnu fazu, teži se utvrđivanju istine koja kao najviši cilj
nalaže pouzdane dokaze i opravdava sredstva kojima se postiže. Apsolut-
no je prevladala formalna, zakonska ocjena dokaza. U tom razdoblju se
posebice ističe značenje priznanja (sacra luce meridionalis, regina probati-
onum) i potpuni dokaz (suglasni iskaz dvaju besprijekornih svjedoka).
112
UVOD
Usmjerenost na priznanje dovela je do njegova dobivanja pod svaku ci-

jenu i konačno do mjera (tjelesne i duhovne) torture. Istodobno su zanema-
rivani gotovo svi drugi dokazi. Tortura je doduše bila uređena detaljnim
propisima, podložna posebnim uvjetima primjene, a za njenu protupravnu
primjenu predviđale su se stroge kazne, ali time nije postala prihvatlji-
vom. Stroga dokazna pravila toga razdoblja sadržavala su kriminalističke
sadržaje. Posebice važna za cjelokupni razvoj kriminalistike bila su pravi-
la rada s indicijima (tablice indicija i indicijalni proračun).
Logična reakcija na zastranjivanje u fazi formalnog dokaznoga sustava
pojavila se u sljedećoj, četvrtoj fazi dokaza na osnovi unutarnjega uvjere-
nja (intime conviction), odnosno u fazi slobodne sudačke ocjene dokaza.
Opet je u pitanju bila radikalna suprotnost prethodnome sustavu, ti-
jekom čega je unutarnje sučevo uvjerenje ili posve slobodno, ili je sučeva
slobodna ocjena dokaza uvjetovana obvezom iznošenja razloga kao značaj-
nim ograničenjem, koje je važno i za područje kriminalistike.
Faza slobodnoga sudačkoga uvjerenja prema mnogim je autorima još
uvijek bitna značajka suvremenoga dokaznoga sustava. Oni smatraju da
nije nastupila (ili da će ikad nastupiti) daljnja znanstvena faza koju bi
trebalo obilježavati ne samo znanstveno utvrđivanje činjenica, već njihovo
sustavno sjedinjavanje putem razrađenih pokusa. Neki pak misle da je
već počelo razdoblje pretežite uporabe znanstvenih dokaza.
U tom najnovijem razdoblju značajan pečat kriminalističkoj praksi
dale su mnogobrojne kriminalističke ustanove uglavnom utemeljene kra-
jem devetnaestoga ili u dvadesetom stoljeću. Nastanak i razvoj tih usta-
nova izražava nastojanje da se u djelatnost razjašnjavanja zločina uvedu
znanstvene metode. Njihovi su znanstvenici i stručnjaci pronašli i do razi-
ne praktične primjene razvili brojne metode bez kojih se djelatnost suzbi-
janja zločina na suvremenom stupnju njegova razvoja ne može zamisliti.
Kriminalistika je kao samostalna (znanstvena) disciplina nastala kon-
cem devetnaestoga stoljeća. Do tada je primjena znanstvenih saznanja u
otkrivanju i razjašnjavanju zločina bila prigodna, iako to ne znači da po-
jedine i danas korištene metode nisu bile razvijene (korištenje papilarnih
linija zabilježeno je još u staroj Kini). Ali, to nije bio jasno izdvojeni znan-
stveni sustav. Stoga se navedeno, vremenski najdulje razdoblje koje seže
od prvih istraživanja sve do druge polovine devetnaestoga stoljeća, može
označiti kao predznanstveno razdoblje kriminalistike.
113
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
2. Razdoblje nastanka znanstvene kriminalistike
Nastanak znanstvene kriminalistike, nakon radova nekih starijih autora,

vezuje se uz ime Hansa Grossa i objavljivanje njegova djela Priručnik za
istražne suce kao sustav kriminalistike (Handbuch für Untersuchungsric-
hter als System der Kriminalistik), 1893. godine. Pojava Grossova djela
značila je stvaranje sustava samostalne znanstvene discipline i istodobno
razradu niza važnih pitanja.
Nagli razvoj prirodnih i društvenih znanosti, intenzivna društvena
kretanja, ali i pojava novih, složenih vidova zločina djelovali su poticajno
na razvoj nove znanosti. U relativno kratkome vremenu kriminalistika je
oblikovala svoj sustav, stvorila metodologijsku osnovu i djelovanjem veće-
ga broja znanstvenika i, posebice, novoosnovanih ustanova izvršila snažan
utjecaj na praksu.
Razvoj kriminalistike je od početaka bio vrlo brz. Tome su pridonijela
brojna važna otkrića u prirodnim i tehničkim znanostima. Već se u toj fazi
razvija proces unutarnje diferencijacije i specijalizacije. Vrlo rano pojav-
ljuju se sustavna djela iz tih posebnih područja. Ključnu ulogu u razvoju
nove discipline imaju ustanove.
Kriminalističke ustanove razvijale su se kao policijski kriminalistički
laboratoriji, kriminalistički i kriminologijski zavodi i znanstveni instituti.
Za praksu je osobito važna djelatnost policijskih laboratorija i kriminalis-
tičkih zavoda. Dio ustanova djeluje u okviru visokih škola ili fakulteta,
drugi pripadaju državnim tijelima, a neki djeluju samostalno.
Među najstarijim ustanovama valja prije svega istaknuti Institut
znanstvene policije i kriminologije u Lausanni (utemeljitelj Rudolph
Reiss). Institut je sveučilišna znanstveno-nastavna ustanova na kojoj se
nakon sedam semestara stječe visokoškolska naobrazba (diplome d'etudes
de police scientifique). Institut osim intenzivnih kriminologijskih istraži-
vanja obavlja i najsloženije kriminalističke ekspertize.
Kriminologijski institut u Grazu utemeljen je tri godine prije smrti
Hansa Grossa, zapravo prije svega kao kriminalistički institut. Institut je
ustrojbena jedinica pravnoga fakulteta, a osim primarne nastavne zada-
će bavi se istraživanjima i ekspertizama. Na bečkome je sveučilištu grof
Gleispach 1923. godine utemeljio Institut za kaznenopravne znanosti i
kriminalistiku, koji kasnije mijenja naziv u Institut za kriminologiju.
Prvi kriminalistički laboratorij u SAD-u utemeljio je August Volmer u
Los Angelesu 1923. godine. Pod tim skromnim nazivom djeluje ta ustanova
koja je prerasla u iznimno bitan institut. Tijekom dvadesetih godina 20.
st. osnovani su policijski laboratoriji u mnogim drugim središtima. FBI je
brojne svoje institute počeo osnivati nakon 1930. godine.
114
UVOD
U Francuskoj posebno mjesto pripada Policijskome kriminalističko-

-tehničkome laboratoriju u Lyonu (utemeljitelj Edmond Locard). U Italiji
takvu je ulogu početkom stoljeća odigrao utemeljenjem škole znanstvene
policije Salvatore Ottolenghi.
U Njemačkoj je 1951. godine sa sjedištem u Wiesbadenu utemeljen
Savezni kriminalistički ured (Bundeskriminalamt). To je tehnički i kad-
rovski izvanredno opremljen institut koji obavlja niz policijsko-operativ-
nih i znanstveno-istraživačkih zadaća, izdaje vlastita izdanja, organizira
skupove, ustrojava evidencije itd. U pojedinim zemljama djeluju zemalj-
ski kriminalistički uredi, od kojih neki imaju dugu uspješnu tradiciju.
U bivšemu SSSR-u djelovali su, između ostalih, u Moskvi Svesavezni
znanstveno-istraživački institut Ministarstva zaštite javnog poretka i
Svesavezni institut za proučavanje uzroka zločina i razradu mjera spre-
čavanja kriminaliteta.
U bivšim zemljama realnoga socijalizma djelovali su zavodi, instituti i
laboratoriji u sklopu policijskoga resora. Kasnije su se pojedine ustanove
osnivale izvan toga na sveučilištima ili samostalno. Valja posebice upozori-
ti na nekadašnji kvalitetni studij kriminalistike na Sveučilištu Alexander
von Humboldt u (nekadašnjem Istočnom) Berlinu, čiji je program ugašen
1994. godine.
Povijesni osvrt na razvoj kriminalistike u mnogim se izvorima povezuje
s poviješću nastanka suvremene policije. Ne smije se zanemariti da je dje-
latnost policije od njena nastanka znatno prelazila okvire kriminalističke
djelatnosti, prakse kako se oni shvaćaju u suvremenome smislu. Važno je
podsjetiti da za razvoj kriminalistike veće značenje imaju pojedini znan-
stvenici i njihova otkrića.
3. Razvoj hrvatske kriminalistike
a) Razdoblje prije osamostaljenja
U Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pojava nove znanstvene di-

scipline imala je snažnoga odjeka. Profesor Julije Čakanić 1880. godine
vodi na Pravnome fakultetu u Zagrebu kriminalističke vježbe, koje od
1885. godine dobivaju naziv kriminalistički praktikum. Na poticaj profe-
sora Josipa Silovića, doktor Ernst Miller izvodi predavanja iz predmeta
kriminalna znanost i sociologija, u koji je uključeno i gradivo kriminalisti-
ke, koje se ostvarivalo posebnim vježbama.
Znameniti Grossov članak "Naobrazba praktičnih pravnika" objavljen
je u prijevodu Milana Müslera u Mjesečniku Pravničkoga družtva u Zagre-
115
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
bu već 1894. godine, dakle godinu dana iza pojave izvornoga teksta. Još je
ranije u istome časopisu bilo drugih članaka s kriminalističkim temama.
Nastava iz kriminalistike na (tada jedinome) zagrebačkom Pravnom
fakultetu ukinuta je 1928. godine. Nekoliko kriminalističkih djela objav-
ljeno je početkom Drugoga svjetskoga rata. Nakon toga došlo je do ozbilj-
noga zastoja u razvoju hrvatske kriminalistike, koji je trajao sve do pede-
setih godina. Tada se objavljuju prvi opsežniji praksi namijenjeni radovi.
Ured za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja (kas-
nije Zavod za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja),
kao ustrojbena jedinica hrvatskoga resora unutarnjih poslova utemeljen
je 1952. godine. S promjenama u organizaciji i područjima rada, djeluje i
danas kao ustrojbena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova i nosi ime
Ivana Vučetića. Početkom dvadeset i prvog stoljeća počinju s radom i pri-
vatne pravne i fizičke osobe u oblasti kriminalističkih ekspertiza.
Pojedini istraživači i voditelji te ustanove, poput Tomislava Markovića,
Andrije Makre i Duška Modlyja, osim stručnoga rada, svojim su djelima
bitno pridonijeli stvaranju i razvoju hrvatske teorijske kriminalistike.
Kao posebno usmjeren kriminalistički stručni časopis, prije svega struč-
noga značenja, u ranijem razdoblju izlazio je Priručnik za stručno obrazo-
vanje radnika unutarnjih poslova. Nakon osamostaljenja Republike Hr-
vatske prerastao je u znanstveno-stručni periodik Policija i sigurnost, koji
izlazi povremeno s očitim teškoćama.
Prva opsežnija kriminalistička djela pojavila su se u Hrvatskoj krajem
pedesetih i početkom 60-tih godina iz pera Ivana Kobovca, Save Gorkiča,
Mije Lazića, Milana Paukovića, a u kasnijem razdoblju Zvonimira Rose,
Dragutina Papeša, Vlade Perića, Nikole Telente, Andrije Makre i drugih.
U istom razdoblju započeo je objavljivati radove, i do sada najplodniji kri-
minalistički autor u Hrvatskoj, Duško Modly.
Prvi cjeloviti izvor kriminalistike u Hrvatskoj napisao je Tomislav Mar-
ković, dugogodišnji direktor Zavoda za kriminalistička vještačenja i krimi-
nološka istraživanja (i honorarni nastavnik Pravnog fakulteta u Zagrebu),
pod naslovom Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela (Kriminali-
stika) 1962. godine. Objavljenje u više izdanja.
Tijekom više godina na Pravnome fakultetu u Splitu djelovao je pro-
fesor Vladimir Vodinelić. Objavio je vrlo poznati udžbenik kriminalistike
u više izdanja i prometnu kriminalistiku, napisao niz članaka i utemeljio
istraživački institut. Posebice je značajna Vodinelićeva dvotomna zbirka
rasprava iz područja teorijske kriminalistike, pod naslovom Kriminalisti-
ka - otkrivanje i dokazivanje, objavljena 1985. godine u Skopju. Zajedno s
profesorom Živojinom Aleksićem, koji posebno uspješno u svojim radovima
uvodi najsuvremenije znanstvene metode, objavio je u Zagrebu 1990. godi-
ne udžbenik kriminalistike.
116
UVOD
Važne priloge razvoju pojedinih područja kriminalistike dali su i mnogi

drugi mlađi znanstvenici i stručnjaci praktičari. Kriminalistička znanost
je svojedobno dobila snažan poticaj otvaranjem Fakulteta kriminalističkih
znanosti u Zagrebu 1986. godine, koji je osim nastave razvio i značajnu
izdavačku djelatnost iz područja kriminalistike. Taj program nakon 2004.
godine prolazi vrlo neizvjesno razdoblje.
Hrvatski znanstvenici dali su ozbiljan prinos i svjetskom razvoju kri-
minalistike. Ivan Vučetić (1858. - 1925.) kao visoki policijski službenik u
Argentini objavio je djelo Usporedna daktiloskopija. Tvorac je deseteroprst-
ne daktiloskopske klasifikacije i znanstvenik svjetskoga glasa. Po njemu
je ranije bio nazvan kriminalistički zavod Pravnoga fakulteta u Splitu, a u
novije vrijeme ekspertni centar policijskog resora.
Drugi je hrvatski znanstvenik velikog međunarodnoga ugleda Vladi-
mir Vodinelić. U vrijeme dok je bio profesor Pravnog fakulteta u Splitu,
djelovao je, između ostaloga, i kao gostujući profesor na nekadašenjem
poznatom kriminalističkom studiju na Sveučilištu Alexander von Hum-
boldt u Berlinu. Vodinelić je nekoliko godina nakon osnivanja Fakulteta
kriminalističkih znanosti u Zagrebu izvodio nastavu iz više predmeta. U
nastavi na tom fakultetu su u istom razdoblju sudjelovali profesori Živojin
Aleksić i Vladimir Krivokapić.
b) Razdoblje nakon osamostaljenja

U posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća i početkom dvadeset i pr-
voga stoljeća objavljen je veći broj značajnih kriminalističkih djela. Prvi
hrvatski sveučilišni udžbenik iz (silogističke) kriminalistike (autori Beri-
slav Pavišić i Duško Modly sa suradnicima) objavio je 1995. i 1999. godine
Pravni fakultet u Rijeci.
Izašlo je više monografskih djela, priručnika i velik broj članaka (v. hr-
vatsku bibliografiju u dodatku ove knjige). Nastavljena je praksa objavlji-
vanja prijevoda inozemnih radova i članaka.
Objavljena su značajna djela iz doticajnih područja pomoćnih nekazne-
nih znanosti (npr. Zečević - Skavić, Osnove sudske medicine i dr.). Hrvat-
ski znanstvenici sudjeluju u nastavi inozemnih učilišta i na međunarod-
nim skupovima.
4. Perspektive razvoja
Tri su temeljne značajke aktualnoga razvoja kriminalističke znanosti. U

prvome redu to je prodor novih znanstvenih metoda u područje kriminalis-
tičke tehnike.
117
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Druga je značajka specijalizacija, grananje kriminalistike u posebne

cjeline. Naročito se to izražava razvojem taktičkih podsustava. U tome
smislu vrlo je važna aktualnost pojedinih skupina zločina, ali i njihova
struktura.
Povijesni razvoj kriminalistike do polovine dvadesetog stoljeća bio je
usmjeren na istraživanje tradicionalnih krvnih, imovinskih, seksualnih i
drugih "klasičnih" pojava kaznenih djela čiji je corpus delicti u komponen-
ti modus operandi obilježen 1) pojedinačnim počiniteljem (rijetko sudio-
ništvom), 2) osobnim sukobom počinitelj - žrtva i 3) neposrednim počinje-
njem radnje od strane počinitelja prema objektu radnje, 4) s manje ili više
jasnim motivom. Te opće značajke pojava tradicionalnih kaznenih djela
omogućavale su stvaranje istražnih modela koji su se tijekom vremena
razvili do vrlo visokoga stupnja specijalizacije.
Kriminalistika je danas pred novim izazovima. Kaznena djela u posljed-
njim se desetljećima bitno razlikuju od tradicionalnih pojava. Cjelokupni kri-
minalitet je sa stajališta morfologije razdvojen u dvije vrlo različite cjeline.
U prvoj su laka kaznena djela i tradicionalni oblici teških kaznenih
djela "klasičnog" općega kriminaliteta. Kriminalistika posjeduje, u odnosu
na to područje pojava kaznenih djela, zavidan izbor sredstava i načina pri-
kupljanja podataka.
Drugu skupinu tvore pojave novoga kriminaliteta. Corpus delicti novih
pojava suvremenih kaznenih djela obilježavaju: 1) primjena tehnologijskih
i tehničkih dostignuća, 2) organizirani marketinški usmjereni pristup,
3) nasilje kao sredstvo postizanja ciljeva i 4) teške posljedice nerijetko ma-
sovnoga stradanja.
Iznova je postalo aktualno istraživanje ratnih zločina. Terorizam je
ozbiljna prijetnja svjetskom poretku i nalaže hitno pronalaženje novih,
njemu primjerenih istraživačkih metoda. U stalnom su porastu nezakonit
promet opojnim drogama, oružjem, ljudima, opasnim tvarima, vozilima,
računalni kriminalitet, pranje novca, kaznena djela na štetu djece, trgovi-
na ljudskim organima. To je djelatnost zločinačkih kolektiviteta organizi-
ranih na transnacionalnoj, ili čak globalnoj osnovi. Kriminalitet je u tim
područjima poslovna djelatnost. Morfolgijska struktura tih pojava bitno se
razlikuje od tradicionalnih oblika kaznenih djela i zahtijeva toj strukturi
prilagođen sustav istraživanja.
Prilagodba kriminalističke djelatnosti konceptu zaštite prava čovjeka
je treća značajka, zahtjev posebne vrste iznikao krajem dvadesetog stolje-
ća. Ova zadaća snažno je prisutna u svim područjima kriminalistike. Jam-
stvo poštivanja temeljnih prava čovjeka opći je uvjet za kriminalističku
proceduru. Posebice za dokaznu valjanost kriminalističke radnje. Taj se
uvjet u slučaju najtežih i u pravilu najsloženijih kaznenih djela, ponekad
nalazi na ozbiljnoj kušnji. U svakom slučaju, već je do sada snažno utjecao
na pristup kriminalističkoj proceduri i obrazovanju kriminalista.
118
UVOD
Literatura:
Alderson, 20; Aleksić, I I I , 9; Bauer, 111, 1; Berthel, R., Kriminalstrategie
gestern und heu-
te, Teil 2, Kriminalistik 12/2005. (59); Biermann, T., Grieve, M., Die Zukunft
der forensisc-
hen Faseranalyse, Kriminalistik, 5/2001. (55); Eckert, S., Die SMS-Fahndung
in Deutsch-
land, Kriminalistik, 8 - 9/2005.; Eisman, 132; Flormann, W., Heimliche
Unterwanderung,
Schmidt-Römhild, Lübeck, 1996.; Fombonne, 21; Geerds, I I I , 1, 7; -121,
16, 18, 19; Gilbert, 1,
354; Grafl, C, Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 6/2002. (56);
Gross - Geerds, I.,
18, 23, 42; - IL, 611; Gorphe, I I I , 96; Huelke, I I I , 43; Kleinschmidt, 70;
Koch, K. F, Electronic
Commerce, Kriminalistik, 3/2001. (55); Kube, E., Technische Entwicklung
und neue Krimi-
nalitätsformen, Kriminalistik, 10/1996. (50); Kube - Störzer - Timm, I., 19;
Larl, W., Digitale
Spuren, Kriminalistik, 2/2003.; Lorch, S., Ermittlungen im Internet,
55); Marković, 41 - 77; Maver, 35; Meseke, B., Ermittlungen im INTERNET
- Positionen
und Dissonanzen, Kriminalistik, 4/2000. (54); Moenssens, 113; O'Hara -
O'Hara, 964; O'Hara
- Osterburg, 9; Osterburg - Ward, 16 - 23, 561 - 624; Pohl, 9; Roos, J., Nichts
geht mehr ohne
Kamera, Kriminalistik, 7/2002. (56); Schneickert, 121, 3; Schurich, F.,
Kriminalistik - eine
aussterbende Disziplin?, Kriminalistik, 4/1998. (52); Soine, M.,
Straf(verfahrens)recht und
Kriminalistik, Kriminalistik, 4/1998. (52); Tetu, 3; Veić, P., Međunarodni
standardi policij-
skog postupanja, MUP RH, Zagreb, 1996., 25; Thali, M., Kneubuehl, B.,
Wundballistik und
"Virtopsy", Kriminalistik, 12/2005. (59); Ulrich, 54; Vodinelić, 121, IL, 11;
Vodinelić - Aleksić,
10; Weingart, 7; Wiedemann, P., Tatwerkzeug INTERNET, Kriminalistik,
4/2000. (54); Wiet-
czorek, 18; Zbinden, 24, 129.
119
1. Opišite razvojne stadije dokaznoga sustava u kaznenom postupku.
2. Značajke razdoblja nastanka znanstvene kriminalistike.
3. Opišite razvoj hrvatske kriminalistike.
4. Opišite odnos kriminalistike prema pojavama novih zločina.
120
UVOD
Glava VII.
Temeljne odrednice i načela
hrvatske kriminalistike
1. Pravni okviri
Kriminalistička djelatnost je ostvarenje državne kaznene vlasti u vrlo

osjetljivome području razjašnjavanja postojanja kaznenoga djela i utvr-
đivanja počinitelja. U pretežnome dijelu stvarnoga sadržaja ta djelatnost
zahvaća temeljna ljudska prava i slobode. Zbog takve naravi kriminalisti-
čkih radnji nužno je upozoriti na opće okvire koji uvjetuju pojedini krimi-
nalistički zahvat i cjelinu konkretnoga postupka.
Pravni okviri kriminalističkog djelovanja su sva pravna pravila koja izrav-
no ili posredno određuju kriminalističku djelatnost. Oni za kriminalistiku
imaju posebnu važnost. To se ogleda u okolnosti da najnoviji kriminalistički
izvori u pravilu sadrže posebna razmatranja toga sklopa, dok u ranijima to
nije bio slučaj. U novim se izvorima najprije razmatraju pitanja ustroja zašti-
te tjelesnoga integriteta, slobode, strogo osobnih prava ličnosti,
nepovredivost
doma, pošiljaka, imovine i drugih prava, dakle (ustavom i međunarodnim
pra-
vom) zajamčeni zaštićeni ustroj u njegovim pravnim i stvarnim aspektima.
Suvremena kriminalistika razmatra stvarne sastojke konkretnih zah-
vata u zaštićeno područje ispitivanjem kriminalističkih ustanova tjelesnih
pretraga i pregleda, uhićenja, pregleda prostora, uvida u računalne zbirke
podataka, pregleda i obdukcije leša, privremenoga oduzimanja predmeta,
zabrane raspolaganja ili vršenja prava, oduzimanjem ovlasti, nadzorom
nad sredstvima priopćavanja itd.
Ukazuje se da i kriminalistika daje prinos ukupnosti učenja o ljudskim
pravima koje polazi od općih filozofskih stajališta, a oblikuju se u teoriji
ljudskih prava, okvirno uklapaju u materijalno i postupovno zakonodav-
stvo te konkretno razrađuju u kriminalističkoj proceduri.
Takvim cjelovitim, dosljednim, koherentnim ustrojem postiže se cilj
provedbe ustavnih okvira istražne djelatnosti. Pravni okviri kriminalisti-
čkoga djelovanja slijede iz većega broja različitih pravnih propisa.
121
Ustav Republike Hrvatske u III. dijelu uređuje temeljne slobode i pra-
va čovjeka i građanina. Kao ustavni okviri kriminalističkoga djelovanja
te odredbe važne su stoga jer određuju 1) doseg i mjeru zahvata u temelj-
na prava i slobode (kao primjerice odredba članka 17. stavak 3. kojom se
isključuje ograničavanje određenih temeljnih prava kao što je pravo na
život, zabrana mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjava-
nja, jamstvo pravne određenosti kažnjivog djela i kazne, sloboda misli, sav-
jesti i vjeroispovijesti), 2) temeljne standarde poduzimanja postupovnih
radnji (kao postupanje u slučaju uhićenja prema članku 24. i 25. Ustava) i
3) određuju polazne uvjete za pokretanje postupka i njegovo vođenje (kao
primjerice cjelinu jamstava prava na pošteno suđenje iz članka 29. Ustava).
Budući da je Ustav najviši normativni izvor, njegove su odredbe, iako
okvirne, od prvorazredne važnosti za kriminalistiku. U novijim se izvori-
ma toj cjelini "ustavnoga kaznenoga prava" posvećuje velika pozornost.
Kriminalistička radnja u suprotnosti s tim temeljnim, jamstvenim odred-
bama nije prihvatljiva.
Ustav suvremene demokratske države (i dakako svi niži normativni
izvori) mora biti sukladan s odgovarajućim međunarodnim aktima. Zbog
važnosti za razmatranu materiju mogu se navesti: Opća deklaracija o pra-
vima čovjeka, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,
iz 1950. s protokolima, Standardna minimalna pravila za postupanje sa
zatvorenicima, iz 1955., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pra-
vima, iz 1966. godine s protokolima, Međunarodna konvencija o ukida-
nju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966. godine, Deklaracija o policiji
Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (Rezolucija 679/1979.), Europska
konvencija protiv torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja iz 1984., Kodeks službenika odgovornih za primjenu prava
Opće Skupštine OUN, iz 1979., Europski etički policijski kodeks, doku-
menti Kopenhaškog i Moskovskoga sastanka Konferencije o ljudskoj di-
menziji KESS-a, iz 1990. i 1991. godine itd.
U spomenutim se i drugim aktima ustrojava niz standarda koji se izrav-
no ili posredno odnose na kriminalističko postupanje. Među važnijima su
1) zakonitost u postupanju, 2) poštivanje ljudskih prava, 3) jednakost služ-
benoga postupanja prema svakoj osobi u jednakoj situaciji, 4) suzdržanost
u uporabi prisile (što uključuje legitimnost, neophodnost, razmjernost, pos-
tupnost, preciznost, selektivnost), 5) isključenje ponižavajućeg, okrutnoga
i nečovječnoga postupanja, 6) obveza čuvanja tajne, 7) pravo odbijanja ne-
zakonitoga naloga, 8) obveza pomoći osobi u pogibelji, 9) otpor podmićiva-
nju, 10) stalno učenje u materiji zaštite ljudskih prava i dr.
Kriminalistika također mora posebnu pozornost poklanjati ustroja-
vanju vlastita postupanja na način da se uvijek, i u svim okolnostima,
očuvaju temeljna ljudska prava koja su neisključiva u svim okolnostima
122
UVOD
(primjerice tzv. "čvrsta jezgra" - članci 2, 3, 4, 7. i 14. Konvencije za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda).
Kazneno pravo utvrđuje kaznena djela kojima se zabranjuje zloporaba
kriminalističkih radnji. Primjeri za to su zlostava zloporabom položaja,
iznuđivanje iskaza, nezakonito lišavanje slobode, odavanje službene tajne,
neovlašteno snimanje i prisluškivanje, povreda tajnosti pisama, lažno pri-
javljivanje, zloporaba službene dužnosti, krivotvorenje isprava, prijevara
u službi i druga kaznena djela u Kaznenom zakonu.
Kriminalistika je bitno određena postupovnim i drugim propisima.
Oni tvore osnovu i okvir koji popunjavaju kriminalistički, realni sadržaji.
U spomenutome smislu takvo značenje imaju sva postupovna pravila, a
posebice ona kojima se uređuju pojedine postupovne mjere, istražne, ras-
pravne i druge radnje (u prvome redu izvođenje dokaza), način donošenja
odluka i drugo. To je nužan, polazni sadržaj istraživanja u (silogističkoj)
kriminalistici na koji se nadovezuje drugi, središnji, realni sadržaj pojedi-
ne ustanove.
Nove postupovne ustanove u određenoj vrsti predmeta (primjerice nove
istražne mjere u predmetima organiziranoga kriminaliteta) zbog svojega
se značaja, posebice jakosti zahvata u ljudska prava, uređuju kao više-
razinski sadržaji. Temelj za takvu ustanovu jest ustavni propis, polazna,
okvirna odredba nalazi se u kaznenome postupniku, njena daljnja sadr-
žajna razrada u posebnome (policijskom) zakonu, a pravila načina izvedbe
u podzakonskom aktu.
Osim toga izravnoga i odlučnog utjecaja na strukturu sadržaja silo-
gističke kriminalistike, postupovna pravila djeluju u istome smislu na
drukčiji, posredan način. Naime, iz njihove se cjeline izvode opća načela,
koja također vrijede i za silogističku kriminalistiku. To su opća, zajednič-
ka načela kaznenog postupovnog prava i (silogističke) kriminalistike,
kakva su primjerice: načelo akuzatornosti, dispozitivnosti, inkviziciona
maksima, javnosti, kontradiktornosti, usmenosti, koncentracije glavne
rasprave, legaliteta, materijalne istine, neposrednosti, oficijelnosti, opor-
tuniteta, raspravna maksima, slobodna ocjena dokaza, te zakonska ocje-
na dokaza.
Heuristička kriminalistika danas je također znatno određena sustavom
posebnih pravnih pravila. To posebice vrijedi za radnje koje znače zahvat
u ljudska prava. U takvome slučaju nema bitnih razlika režima između
obje kategorije radnji, naročito u odnosu na isključivanje određenih postu-
paka kojima se zahvaća u temeljna prava.
Osim propisa kaznenoga postupka kriminalistiku uvjetuju i druga
pravila. To su prije svega pravni propisi izvan kaznenoga postupka, koji
uređuju pojedine odnose važne za ostvarenje izviđa kaznenih djela i pos-
tupovnih radnji.
123
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Treba poglavito spomenuti propise posebnoga kaznenoga postupovnog

prava (posebne ovlasti postupovnih organa iz nužde, poput zapovjednika
broda ili zrakoplova, konzula, zatim odredbe koje uređuju pojedina postu-
povna pitanja, a nalaze se izvan kaznenoga postupnika, na primjer odred-
be u propisima o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminaliteta, o po-
stupovnim imunitetima, organske propise itd.).
Za kriminalistiku (osobito heurističku) važni su redarstveni propisi. Tu
je postavljen organizacijski ustroj i u tom okviru ustroj kriminalističke
policije. Zatim su razrađene mjere koje okvirno postavlja postupovni za-
kon (izvidi kaznenih djela i mjere osiguranja tijeka postupka, te druge
mjere). Osim toga, osnovni policijski zakonski izvor predviđa ovlast dono-
šenja provedbenih podzakonskih propisa koji sadrže detaljna provedbena
pravila kriminalističkih radnji.
Među propisima koji bitno određuju područje kriminalistike raznovr-
sna su pravila struke. Tu prvenstveno dolaze propisi o izvođenju pojedinih
stručnih poslova čiji se rezultati koriste u kaznenome postupku (primje-
rice propisi o načinu obavljanja analize uzoraka krvi i mokraće radi utvr-
đivanja koncentracije alkohola, o mrtvozorničkoj službi, obdukciji, liječni-
čkome pregledu, izvješćivanju o ozljedama u prometu itd.).
Profesionalna (znanstvena i iskustvena) pravila i standardi jednako su
značajni (primjerice način obavljanja vanjskoga pregleda i obdukcije leša,
temeljne kinematičke veličine i odnosi u prometno-tehničkim vještačenji-
ma itd). Pojedini sudionici kaznenoga postupka podvrgnuti su posebnome
režimu pravila postupanja izvan kaznenoga postupnika, pa se i utjecaj tih
pravila može ukazati važnim (poslovnički red, pravila službe). Nije moguće
zanemariti ni utjecaj etičkih pravila, kodeksa vladanja i sličnih izvora.
Deontologijski okviri kriminalističkog djelovanja izviru iz pravnih pravi-
la. Ali njihovo je izvorište znatno dublje od izričitoga sadržaja pravne norme.
Nije moguće pravila postupanja kriminalista, čak i u području silogističke
kriminalistike, propisati u svim detaljima. Baš u tim rubnim područjima,
u detaljima koji izmiču mogućnosti prethodnoga predviđanja, ističe se važ-
nost općih rukovodnih načela, standarda poduzimanja pojedine radnje.
Kolika god bila opravdana težnja za postizanjem temeljnoga cilja kaz-
nenoga postupka, on je zamisliv samo u određenim okvirima, u granicama
koje su sukladne osnovnim etičkim, moralnim, civilizacijskim shvaćanji-
ma. Zbog toga je obzir prema tim značajkama kriminalističkoga djelova-
nja posebno važan. Nužno je i poštivanje temeljnih vrijednosti dotičnoga
društva te razmatranje kriterija ocjene društvenih odnosa, moralnosti
itd. Mnoga od spomenutih i drugih pitanja nisu još temeljitije obrađena.
Deontologija kriminalističkoga rada poglavito se iskazuje u području
silogističke kriminalistike. Tu se rezultati kriminalističkoga rada podvr-
gavaju strogoj, minucioznoj postupovnoj analizi i stvaraju se pretpostav-
124
UVOD
ke za ocjenu djelotvornosti cjeline sustava kaznenopravne zaštite, ali i o

njenoj prikladnosti da osigura pouzdanu zaštitu od neosnovanih zahvata
u ličnost pojedinca.
Kriminalistička deontologija ne smije se temeljiti samo na pisanim pra-
vilima postupanja. Ona mora biti komponenta utkana u strukturu pojedi-
ne radnje i postupka u cjelini. To je zalog kakvoće kaznenoga postupka, po-
uzdanosti i društvene prihvatljivosti istine koja je njegov krajnji rezultat.
Deontologija se osobito ukazuje potrebnom u dvojbenim situacijama
nedorečenosti pravnih propisa, otvorenim problemima uporabe stanovitih
sredstava u postupku razjašnjavanja činjenica itd. Njeno je značenje mno-
go veće od pozornosti koja joj je posvećena.
U strogo pojedinačnom smislu deontologija u prvi plan ističe važnost
razvijanja stručnih sposobnosti, profesionalne odgovornosti, objektivnosti,
kritičnosti i niza drugih osobina koje igraju važnu ulogu u funkcioniranju
konkretnoga sustava kaznene represije.
O tim se pitanjima posebno mora voditi računa pri primjeni kriminalis-
tičkih radnji u kojima je sudionik postupka fizički objekt njena sadržaja
(uhićenje, pretraga, pregled, uzimanje uzoraka tjelesnih sastojaka), kao i
kod radnji koje uključuju aktivno sudjelovanje subjekta (ispitivanje, pre-
poznavanje, suočenje). Te radnje upravo mogu služiti za izravno (fizičko
ali i drugo) djelovanje na osobu, a njima se povređuju temeljna ljudska
prava. Deontologija je jednako važna i za sve druge radnje u kojima su
postupanja suprotna njenim postavkama manje uočljiva, posredna, prikri-
vena, ali neprihvatljiva. Primjera radi može se spomenuti uplitanje kao
vanjsko djelovanje suprotno propisima, a koje je usmjereno na izazivanje
određenoga postupanja tijela kaznenoga postupka.
Netom izloženo ukazuje na važnost uključivanja sadržaja koncepcije
ljudskih prava, vladavine zakona, pravne države, etičkih standarda te
drugih srodnih sadržaja u kriminalistiku. Suvremeni pristup kriminalis-
tici bez tih je sadržaja teško zamisliv. Začuđuje stoga da neki najnoviji
izvori ne ističu tu komponentu kriminalističke procedure.
2. Znanstveni pristup
a) Kriminalistika kao "znanstvena procedura"
U prethodnim je izlaganjima istaknuta važnost znanstvenoga pristupa.

To se jednako odnosi na područje heurističke i silogističke kriminalistike.
Znanstveni pristup, itekako važna komponenta u sustavu kriminalističke
djelatnosti, ne znači međutim, zamjenu postupovnog sustava možebitnim
125
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
novim modelom "znanstvene procedure" u kojoj bi se maksimalno objekti-

vizirali, racionalizirali i učinili egzaktnim izvori saznanja i metode njiho-
va prikupljanja.
Kazneni postupak u propisanim okvirima smjera istinitim i cjelovitim
utvrđenjima. Njegov je cilj pouzdano utvrđivanje činjenica u okvirima po-
stupovnih pravila, a to su uvjeti pod kojima se u kaznenom postupku utvr-
đuje istina. Za sada još uvijek nema cjelovitih znanstvenih metoda koje bi
omogućavale zamjenu klasične procedure znanstvenim postupkom - to bi
bila negativna scientizacija koja bi ugrozila, ili mogla ugroziti, značajnu
komponentu kaznenoga postupka: težnju zaštite ličnosti okrivljenika i hu-
manizacije kaznene procedure.
Kazneni postupak mora biti što je moguće racionalniji. To nalaže upora-
bu znanstvenih postignuća u posebne svrhe kaznenoga postupka. Zahtjev
se u prvome redu odnosi na dva ključna područja: a) razvoj postupovne
metodologije (procedure u formalnome smislu i realne strukture, dakle
postupovne tehnologije) i b) uvođenje znanstveno provjerenih, pouzdanih
metoda utvrđivanja istine u kaznenome postupku. Što je više takvih po-
uzdanih znanstvenih metoda, to će utvrđenja u kaznenom postupku biti
izvjesnija, bliža istini. Uporaba znanstvenih metoda ovisi i o tome jesu li
sukladna pravima sudionika postupka, prije svega zajamčenim pravima
okrivljenika.
Kriminalistika je velikim dijelom skup iskustvenih pravila. Njihovo je
poznavanje i primjena pretpostavka svake učinkovite djelatnosti. Iskus-
tvena pravila valja kombinirati, povezivati s raspoloživim i prikladnim
znanstvenim metodama. To je jamstvo postizanja valjanih rezultata.
Ovdje znanstveni pristup nalaže obvezu sustavnoga razvrstavanja i teme-
ljitoga proučavanja iskustvenih pravila te prilagodbe znanstvenih metoda
ciljevima i uvjetima kriminalističkoga istraživanja.
U naznačenim okvirima, znanstveni pristup u kriminalistici važna je i
nezaobilazna komponenta koja na poseban način uvjetuje odnos dviju te-
meljnih tendencija: djelotvornosti postupka i zaštite ličnosti okrivljenika.
b) Uklopljenost kriminalistike u djelatnost suzbijanja kriminaliteta
Kriminalistika je važna karika u lancu djelatnosti usmjerenih ka suzbi-

janju kriminaliteta. Njeno je posebno obilježje što pojavama kriminaliteta
prilazi s visokim stupnjem konkretizacije kao mikrostrukturi zločina.
Razjašnjenje sastojaka pojave kaznenog djela pridonosi poznavanju
stvarnih prilika, otkrivanju tendencija razvoja i time omogućuje modelira-
nje ne samo istražnih, nego i zaštitnih mehanizama na različitim razina-
ma cjelokupnoga sustava. Kriminalistika, posredstvom vlastitih saznanja,
u vrlo visokome stupnju komunicira s drugim znanstvenim disciplinama.
126
UVOD
Kriminalistička istraživanja su posebice značajna za kriminologiju, vik-

timologiju i kriminalnu politiku. Te discipline se u pravilu koriste saznanji-
ma do kojih je u konkretnom istraživanju predmeta došla kriminalistika.
U svome povijesnom razvoju kriminalistika je prošla kroz različite
stadije brzoga napretka, zastoja, osporavanja i konačno se našla kao rav-
nopravan, vrlo važan dio cjeline sustava zaštite od zločina, ili kaznenih
znanosti. U tome smislu valja je dalje razvijati, osobito ona njena područ-
ja koja, poput silogističke kriminalistike, objektivno zaostaju za njenim
zadaćama.
3. Temeljna načela kriminalistike
Kao i druge znanstvene discipline, kriminalistika istražuje opća pravila

koja sažeto izražavaju bit i smisao pojedinačnih znanstvenih pravila te
najvažnijih značajki promatranih odnosa. Posebna je značajka temeljnih
načela kriminalistike bitna veza s načelima kaznenoga postupka. Postupov-
na načela, kao sinteze, zajednička pravila, izviru iz postupovnih propisa.
Kriminalistika, kao znanost o realitetu procesa istraživanja kaznenog
djela, sadrži opća načela koja osiguravaju što potpunije ostvarenje postu-
povnih načela. Funkcionalni smisao kriminalističkih načela postizanje je
postavljenih ciljeva u realnoj strukturi odnosa pretkaznenog postupanja i
kaznenoga predmeta.
Kao što su discipline kaznenoga postupovnog prava i kriminalistike
usmjerene na različite aspekte i razine kaznenoga postupka, isti je odnos
između temeljnih načela u obje discipline. Budući da se kriminalistika po-
glavito odnosi na taktiku i tehniku postupovnih radnji, to se temeljna kri-
minalistička načela označavaju i kao tehničko-taktička, taktička ili opera-
tivna načela.
Kriminalistička temeljna načela djelomično izviru iz propisa koji ure-
đuju kriminalističko postupanje. To su propisi kaznenoga postupka, ali i
drugi izvori (primjerice o ljudskim pravima). U svom drugom dijelu načela
izviru iz stvarnih sadržaja kriminalističkoga postupanja. S obzirom na to
temeljna kriminalistička načela mogu se razvrstati i razraditi na različi-
tim stupnjevima njihove sadržajne određenosti.
U pojedinim izvorima temeljnim kriminalističkim načelima pristupa
se različito. Neki ih razvrstavaju na višem stupnju specijalizacije u veći
broj načela. Drugi, za razliku od toga, daju prednost okupljanju više poje-
dinačnih načela u zajedničko načelo višeg stupnja.
Sukladno već izloženim gledištima, temeljna kriminalistička načela
odnose se prvenstveno na pojedinu kriminalističku radnju, ali i na cjeli-
127
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
nu konkretne djelatnosti. Veći broj načela naglašava posebnosti koje se u

klasifikacijama s manjim brojem načela uključuju u sadržaj općenitijih i
obuhvatnijih načela.
U detaljnijem razvrstavanju nije uvijek moguće izbjeći preplitanje istih
sadržaja u različitim načelima, pa čak i stanovit unutarnji nesklad. Osim
toga smisao je načela kao najopćenitijih pravila izraziti opće, temeljno,
zajedničko, vodeće nastojanje. To ukazuje na korisnost ograničavanja nji-
hova broja.
Čini se da sadržaj temeljnih kriminalističkih djelatnih načela dosta-
tno izražava klasifikacija u kojoj su načela 1) zakonitosti, 2) objektivnosti,
3) metodičnosti, 4) operativnosti i 5) razmjernosti. Svako od tih načela sadr-
žajno obuhvaća više cjelina, koje u nekim slučajevima mogu biti uzete kao
samostalno načelo niže razine. To su, u pravilu, složena, višerazinska načela.
Načelo zakonitosti ima ishodišno značenje za kriminalističku djelat-
nost. Izravno je povezano s istoimenim načelima u materijalnom i postu-
povnom kaznenom pravu. Njime se izražava da kriminalistička radnja
može biti poduzeta 1) samo u okviru djelatnosti istraživanja kaznenoga
djela uređenog zakonom, 2) kad su ispunjene zakonske pretpostavke za
obavljanje radnje i 3) samo u okvirima zakona.
U okvire načela zakonitosti ulaze i sadržaji koji se ponegdje spominju
kao posebna načela: načela obveze diskrecije, čuvanja službene tajne i hu-
manizma. Diskrecija ne može biti djelatno načelo već je to oznaka profe-
sionalnoga odnosa, pravne obveze i etike. Čuvanje tajne profesionalna je
obveza uređena pravom, a humani pristup je komponenta već uključena u
strukturu ustavnoga te zakonskoga ustrojstva i njeno dosljedno poštiva-
nje obveza je koja ulazi u sklop načela zakonitosti.
Kriminalistički rad zahtijeva objektivnost koju je nemoguće zamisliti
bez visoko razvijene kritičnosti prema vlastitome i tuđem radu i rezultati-
ma. Objektivnost zahtijeva pozitivne komponente: savjesnost, odgovornost
i kritičnost u radu. Isto tako su važna i negativna nastojanja: odbacivanje
subjektivnosti, iracionalnosti, nekritičnosti.
Tu valja osobito uključiti zahtjev otklona vanjskoga uplitanja. Uplita-
nje u kriminalističko postupanje djelovanje je koje nije predviđeno prav-
nim propisima, a usmjereno je na izazivanje određenoga učinka. Uplitanje
određuju sastojci predmeta, subjekta i načina. Načelo objektivnosti mora
biti zaštita i od takva djelovanja. Ono se podjednako odnosi na izvođenje
radnje i ocjenu rezultata kriminalističke djelatnosti.
Načelo metodičnosti uključuje osobito nužnost organiziranja i plani-
ranja kriminalističke djelatnosti, postojanost i temeljitost u ostvarenju ci-
lja. Te se njegove komponente ponekad uzimlju kao samostalna načela.
Najvažnija je značajka kriminalističke radnje planiranje koje se ute-
meljuje na posebnim osnovama i provodi na poseban način. Planiranje je
128
UVOD
srž metodičnosti, a suprotstavlja se neplanskome, spontanom poduzima-

nju radnji. Metodičnost uključuje program izvedbe sa svim tehnologijskim,
komunikacijskim, informatičkim i drugim komponentama.
Načelo operativnosti kao složeno načelo uključuje: brzinu, koordini-
ranje, suradnju, ekonomičnost, prilagodbu stvarnim prilikama, posebne
oblike postupanja. Operativnost zahtijeva organizacijske pretpostavke, ali
poglavito uključuje modalitete izvedbe kriminalističke radnje.
Operativnost pojedinoga subjekta i cjeline sustava kriminalističke dje-
latnosti bitan je preduvjet učinkovitosti sustava kaznene represije. Visok
stupanj operativnosti sustava zalog je učinkovitome otkrivanju kaznenoga
djela i procesuiranju počinitelja, a to je prema proširenome shvaćanju bi-
tan uvjet suzbijanja pojava zločina, ali također i pravičnome postupku.
Načelo operativnosti osim osnovnih komponenti uključuje određenu
kakvoću znanja i sposobnosti, stvarne mogućnosti djelovanja u konkretno-
me kaznenom predmetu. Vrlo je važno i posjedovanje određenih svojstava
subjekta koji izvodi kriminalističku radnju.
Istražitelj, u ovisnosti o svojem formalnom položaju i istražnoj ulozi
(istražni sudac, državni odvjetnik, policijski službenik), mora posjedovati
dvije vrste uvjeta: sposobnosti (prirodne i stečene učenjem) i vještine.
Obje se moraju nalaziti na stupnju koji je neophodan za izvršenje istražne
zadaće, a to nalaže stalno obrazovanje i pripremu.
Načelo razmjernosti izražava zahtjev da se svaki kriminalistički
zahvat poduzima strogo u zakonom određenim okvirima određenoga pos-
tupanja uz ispunjenje pretpostavki neophodnosti i razmjernosti. Kazne-
ni postupak ne smije biti u povodu neosnovanih i nepotrebnih zahvata u
prava i slobode pojedinca. To znači da odabir konkretne radnje mora biti
obavljen uz uzimanje u obzir težine konkretnoga djela, stvarnih prilika i
alternativa koje eventualno postoje, da se isti cilj s jednakom djelotvornoš-
ću postigne uz najmanju mjeru zahvata u prava čovjeka. Razmjernost, ko-
načno, uključuje i vođenje računa o ekonomičnosti postupanja, sukladno
svim navedenim okolnostima.
129
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Literatura:
Alderson, 2, 23; Aleksić, III, 3; Čehok - Veić, 23 - 45; Geerds, III, 3; Gilbert,
35 - 38; Holyst,
B.. Die Verbindung der Kriminalistik mit anderen Wissenschaften,
Kriminalistik und Straf-
recht. Festschrift für Friedrich Geerds, Schmidt - Rönhild, Lübeck, 1995.,
351 - 370; Inman,
K, Principles and Practice of Criminalistics, CRC Press, Boca Raton, 2000.;
Krivokapić, 67;
Kube - Störzer - Timm, I., 199 - 309; - IL, 287; Maver, 42; Meixner, 121, 15;
Modly - Korajlić,
339-344; Moenssens, 389; Osterburg - Ward, 12, 643 - 661; Pavišić, 121,
124, 147, 243; Police
ethics in a democratic society, Council of Europe Publishing, Strasbourg,
1997., 9 - 22; Ul-
rich, 31; Veić, P., Međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH,
Zagreb, 1996., 51
- 166; Vodinelić, 12/, L, 19, 28, 45; Vodinelić - Aleksić, 14; Walder, 111, 19;
Zbinden, 24.

1. Opišite pravne okvire kriminalističkog djelovanja.
2. Koji su važniji standardi kriminalističkoga rada?
3. Objasnite pojam kriminalističke deontologije.
Objasnite smisao i važnost kriminalističkih načela.
5. Navedite sadržaj pojedinih kriminalističkih načela.
130
Glava VIII.
Kriminalističko postupanje kao istraživanje
i izlaganje
1. Spoznajne funkcije u kriminalističkoj proceduri
Predmet kaznenoga postupka u istraživačkom je smislu teza koju valja u

postupku razjasniti. To se ostvaruje istraživanjem i izlaganjem, čime se
postiže cilj kaznenoga postupka: (postupovna) istina o predmetu kazne-
noga postupka kao istraživačkome problemu. Kriminalističko postupanje
uključuje i radnje koje neposredno nisu usmjerene istraživačkom proble-
mu nego su povezane sa samim postupanjem.
Kriminalističko istraživanje uključuje ispitivanje činjeničnih okolnosti
u tri osnovne, međusobno uvjetovane cjeline: kaznenoga djela, krivnje i
kazne (sankcije). Ovo je (materijalnopravni) sklop koji tvori glavni pred-
met kaznenoga postupka. Uz to, istraživanje uključuje i druge sporedne
predmete (primjerice imovinskopravni zahtjev), kao i postupovna pitanja.
No, valja upozoriti da se sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenome pos-
tupku, utvrđuju prema pravilima toga postupka.
Proces kriminalističkog istraživanja kaznenoga djela odvija se na dva
različita načina: postupovnim radnjama, dakle na formalan način, i izvidi-
ma kaznenih djela na neformalan način. U oba slučaja radi se o krimina-
lističkom postupanju.
Kriminalističko postupanje nije jedini vid kojim se prikupljaju poda-
ci o kaznenom djelu i počinitelju. Postoje i druge radnje kojima se pri-
kupljaju podaci o kaznenom djelu (branitelj koji sam ili putem privatnog
istražitelja prikuplja podatke o djelu, oštećenik koji prikuplja podatke za
kaznenu prijavu, okrivljenik koji traži svjedoka alibija, privatni detektiv
koji istražuje povjereni slučaj, novinar koji istražuje događaj itd.). Potonje
aktivnosti nisu kriminalističko postupanje. Međutim, one u pravilu uklju-
čuju odgovarajuću primjenu kriminalističkih pravila.
Za razliku od kaznenog postupka, podaci i obavijesti o kaznenom dje-
lu i počinitelju te drugim okolnostima koje će kao činjenice biti predmet
kaznenoga postupka, prije započinjanja kaznenoga postupka - u izvidima
131
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
kaznenih djela - prikupljaju se pomoću dvije različite vrste radnji: izviđa i

istražnih radnji. Predistražni je postupak zbog te dvoznačnosti, dualiteta
radnji, strukturno najsloženija cjelina kriminalističke procedure. V. izla-
ganje infra Drugi dio, Odsjek prvi.
Predistražni postupak (dvoznačnost radnji)

a) Izvidi kaznenih djela -» otkrivačko značenje —» (iznimno imaju
dokazno
značenje) = heuristička, otkrivačka kriminalistika.
b) Hitne istražne radnje -» dokazno značenje = silogistička ili dokazna
kriminalistika.
Najprije, u zakonom izričito propisanim slučajevima moguće je poduzi-

manje postupovnih radnji (hitne istražne radnje). Njih izvodi subjekt kaz-
nenoga postupka i redarstvena vlast. Okvir kriminalističkoga postupanja i
ovdje je određen zakonom. Za provedbu tih radnji vrijedi na odgovarajući na-
čin već rečeno za kriminalističko postupanje tijekom kaznenoga postupka.
Druga, za pokretanje kaznenoga postupka ključna djelatnost, krimi-
nalističko je postupanje provedbom izviđa kaznenih djela. Izvidi kazne-
nih djela radnje su prikupljanja obavijesti, podataka o kaznenom djelu i
počinitelju, koje poduzimaju tijela otkrivanja kaznenih djela i počinitelja
i tijela kaznenog progona. Izvidi kaznenih djela nisu postupovne radnje.
Podaci prikupljeni izvidima samo iznimno, u zakonom predviđenim sluča-
jevima, mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u kaznenom postupku. Izvidne
radnje bitno određuje otkrivačka, inventivna komponenta. Oni su postu-
panje kojim se bavi heuristička kriminalistika. Mogu se uz saznanje o do
sada rečenom uzeti kao kriminalističko istraživanje u najužem smislu ri-
ječi ili otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja.
Otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja zadaća je u kojoj su početna
saznanja u pravilu vrlo skromna. Kriminalističko istraživanje počinje s
polaznim stupnjem saznanja koji se označuje kao osnove sumnje i izjed-
načuje s pojmom indicija. Prema svojem sadržaju i stupnju vjerojatnosti
ta prva obavijest o vjerojatnom kaznenom djelu može biti vrlo različita
(v. izlaganja infra Glava XII.).
U okvirima kaznenoga postupka kriminalističko istraživanje izvodi
subjekt kaznenoga postupka kao postupovnu radnju. U kaznenom postup-
ku nema dualiteta vrsti radnji. Postoje samo postupovne radnje. Njihove
kriminalističke komponente predmet su razmatranja silogističke krimi-
nalistike. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek drugi.
Kazneni postupak (jednoznačnost radnji)

Postupovne radnje -» dokazno značenje = silogistička ili dokazna
kriminalistika.
132
UVOD
Značajka koja utječe na kriminalističko istraživanje jest i svrhovit utje-

caj počinitelja kaznenoga djela. Počinitelj kaznenoga djela poduzima više
ili manje planske mjere kojima primarni stadij djela zamjenjuje sekun-
darnim stadijem (koji se označava kao "skok u tamu"). U sekundarnom
stadiju počinitelj nastoji ukloniti ili izmijeniti izvore obavijesti kojima bi
se u tercijarnome stadiju rekonstruiranja sadržaja pojave kaznenoga djela
moglo uspostaviti (rekonstruirati) stanje koje odgovara primarnome sta-
diju. Čak i ako toga cilja nema, slučajni tijek stvari može dovesti do jedna-
koga rezultata.
Kriminalistika se tim negativnim utjecajima suprotstavlja programi-
ranom djelatnošću planski vođene procedure. Ta je djelatnost uvjetova-
na kako logičko-spoznajnim tako i psihološkim pretpostavkama, odnosno
istodobnom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija:
promatranja, mišljenja i prakse.
Promatranje je plansko, organizirano percipiranje onih svojstava
predmeta koja se mogu percipirati osjetilima. Osjetima su područja (mo-
daliteti) brojna i vrlo različita. Osjetilne kvalitete koje imaju posebnu va-
žnost u kriminalističkome istraživanju su opažanja: obilježja ljudi, drugih
živih bića, boje, oblika, strukture, prostornoga položaja, prostornoga odno-
sa, množine, veličine, međusobnih odnosa, kretanja, mirovanja, materijal-
nih svojstava, zvuka, međudjelovanja itd.
Prema načinu percepcije promatranje može biti izravno ili posredno,
pomoću naprava koje proširuju, izoštravaju, produbljuju, ubrzavaju, uspo-
ravaju, odnosno uopće omogućavaju promatranje neke pojave. Te naprave
dubinske su, mjerne ili regulacijske.
Prema trajanju promatranje je kratkotrajno ili dugotrajno, trajno, po-
vremeno, neprekidno, s prekidima, unaprijed određeno ili neodređeno.
Prema načinu izvedbe vođeno je ili slobodno. S obzirom na prostor ono je u
zatvorenom ili slobodnom prostoru, a s obzirom na motritelja, pojedinačno
ili skupno. S obzirom na predmet promatranje je pojedinačno ili skupno, u
mirovanju ili kretanju itd.
Promatranjem se prikuplja činjenični materijal prijeko potreban za dalj-
nja poopćavanja. Motritelj ga prikuplja na temelju vlastitoga promatranja
ili tako da prenosi drugome subjektu koji na temelju toga vrši poopćavanje.
Mišljenjem, kao drugom spoznajnom funkcijom, spoznaju se genera-
lizacije, općenitosti, apstrakcije, a to znači da se time dostiže spoznaja o
onome što prelazi granice osjetilne danosti. To je psihički proces uspostav-
ljanja veza i odnosa između sadržaja objektivne stvarnosti.
Mišljenje počiva na brojnim, raznovrsnim misaonim operacijama. Re-
zultat tih operacija jest shvaćanje (poimanje, razumijevanje) odnosa i veza
među pojavama. U kriminalistici su jednako važne operacije upoznavanja
i operacije stvaranja. Prve poglavito u analitičkoj djelatnosti prikupljanja,
133
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
razvrstavanja i odabira obavijesti, a druge u stvaranju metodičkih osnova

(zaključaka, hipoteza). Kriminalistika je razvila široko područje krimina-
lističkoga mišljenja. Gnoseološki sadržaji tematski pripadaju logici i psi-
hologiji u ovisnosti o tome što je predmet razmatranja.
Praksa je treća spoznajna funkcija. Posebnost predmeta istraživanja,
kako je ranije opisana, ističe važnost sustavnoga prikupljanja, razvrsta-
vanja i obrade praktičnih iskustava. Praksa je u kriminalistici više nego
provjera pravilnosti naučenoga znanja. Ona ima stvaralačku spoznajnu
funkciju koja je prema svojoj važnosti ravnopravna prethodno opisanim
funkcijama promatranja i mišljenja. Na taj način stvara se spoznajna
trijada kriminalističke procedure: promatranje - mišljenje - praksa.
Kriminalističko istraživanje pretpostavlja sposobnost primjene odgo-
varajućih metoda na određene sadržaje. Ta se sposobnost stječe učenjem
i praksom. U suvremenoj psihologiji i doticajnim granama značajna je po-
zornost posvećena sklopu pitanja povezanim s teorijom učenja.
2. Opis, objašnjenje i predviđanje

u kriminalističkoj proceduri
Kriminalistička procedura uključuje komponente koje su svojstvene svakoj

racionalno zasnovanoj istraživačkoj metodi: opis, objašnjenje i predviđanje.
Opis kao polazište kriminalističkoga istraživanja mora ispunjavati
određene uvjete. Osnovni je uvjet predmetna određenost. Ona znači da
se pri opisu uvijek mora točno odrediti: a) objekt opisa, b) sredstva opisa
i c) način na koji se opisuje. Objekt opisa može biti osoba, fizički predmet,
događaj, stanje, odnos itd. On se odnosi na objekte o kojima se saznaje
davanjem odgovora na pitanja: tko, što, gdje, kada, kako i čime. Ključna je
komponenta kriminalističkoga istraživanja, kojoj se posvećuje iznimna po-
zornost. To je središnja kategorija u području kriminalističke identifikacije.
Sredstva opisa su obilježja pomoću kojih se izražava sadržaj opisa. Tako
shvaćena sredstva opisa ne uključuju sredstva kojima se priopćava sadržaj
opisa. Potonja ulaze u način iznošenja, pohrane i priopćavanja opisa. Način
na koji se iznosi opis ovisi o vrsti i namjeni opisa, subjektu i upotrijeblje-
nim sredstvima kojima se pohranjuje i priopćava opis. Za potonje je pose-
bice važno opisivanje u posebnim vrstama isprava (zapisnici) ili tehničkih
naprava (filmske, video i TV snimke, magnetofonske, računalne snimke).
Daljnja je značajka opisa u kriminalistici tipizacija, stvaranje standard-
nih modela opisa. Ona se temelji na različitim osnovama (naravi objekta,
svrsi opisa, sredstvima, načinu itd.). Pojedine vrste opisa srž su određenih
postupovnih radnji.
134
UVOD
Opis je ključni sadržaj očevida, prepoznavanja osoba i predmeta, suo-

čenja, pretraga, privremenoga oduzimanja predmeta, i vještačenja. Neke
druge vrste opisa predmet su uređenja izvanpostupovnih policijskih ili
drugih propisa. Tipizacija se odnosi na cjelinu ili pojedine sastojke struk-
ture objekta opisa. U nekim slučajevima ona ulazi u obavezni standard
sadržaja, a u drugima je pitanje odabira.
Opisi u kriminalističkoj proceduri mogu potjecati od tijela kaznenoga
postupka, vještaka, stranaka, svjedoka i drugih osoba. Prema podrijetlu
opažanja opis može sadržavati rezultat neposrednoga opažanja, rezultat
rekonstrukcije, pokusa ili analize, priopćenja drugoga izvora, reproducira-
nja tehničke snimke itd.
Objašnjenje je logički postupak kojim se predmet, događaj ili općenito
činjenicu dovodi u vezu s drugim predmetom, događajem ili činjenicom,
najčešće zbog toga što je prva činjenica razlog ili uvjet opstojnosti, promje-
ne ili stanja druge činjenice.
Zadaća je objašnjenja odgovor na pitanje zašto, te što i kako? Predmet
objašnjenja, okolnost koju valja pojasniti, označuje se kao explanandum.
Uvjet objašnjenja je prethodni opis pojave. Objašnjenje pojave ostvaruje
se putem antecedentnih okolnosti i općih zakona koji tvore sredstvo pojaš-
njenja, ono što objašnjava ili explanans.
Kao primjereno, adekvatno, uzima se objašnjenje čiji explanans doista
objašnjava explanandum. Uvjeti za to jesu: a) dostatnost explanansa za
objašnjenje explananduma, odnosno da sudovi kojima objašnjavamo ex-
planandum slijede iz sudova koji izražavaju explanans, i b) istinitost su-
dova koji izražavaju explanans. Predmet objašnjenja u kriminalističkoj
proceduri su pojedinačne činjenice ili skupovi činjenica.
Prema naravi explanansa ili točnije zakona koji ulaze u njegov sastav
razlikuje se kauzalno i statističko (prema nekima postoji i teleologijsko
kao zasebno) objašnjenje.
Kauzalno objašnjenje temelji se na kauzalnom zakonu. Kauzalni zako-
ni izražavaju pravilnost koja vrijedi uvijek i svagdje. Ti zakoni izražavaju
uzročnu povezanost među pojavama, kauzalitet kao invarijantni, neizbjež-
ni odnos između dviju pojava: uzroka i posljedice.
Kauzalni zakoni su opći, univerzalni zakoni, koji imaju jedan te isti
smisao u prirodnim znanostima i pravu. Statistički zakoni za razliku od
kauzalnih izražavaju omjer u kojemu vrijedi određena pravilnost. Prvona-
vedenim zakonima odgovara nomologijsko-deduktivno pojašnjenje, drugi-
ma pak nomologijsko-probabilistično pojašnjenje.
Kauzalno objašnjenje u kriminalistici tematski obuhvaća razmatranja:
a) o značaju općih zakona u razjašnjavanju uzročne veze, b) o kriterijima
prema kojima se u konkretnom slučaju kauzalni zakon uzima valjanim,
c) o strukturi razloga kojima se stanoviti kauzalni odnos podvodi pod za-
135
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
konska obilježja i d) o kriterijima ustanovljavanja pojedinačnih uzročnih

odnosa za svaku posljedicu.
Kriteriji značenja općih zakona su neophodnost uzimanja u obzir odre-
đenoga zakona, je li to kauzalni ili statistički zakon i, konačno, je li prema
standardnome modelu podvođenja pod zakonsku odredbu ispunjen uvjet
conditio sine qua non.
Kriterij strukture razloga podvođenja pod zakonska obilježja u prvome
redu nameće neophodnost zauzimanja stajališta o tome o kojemu se omje-
ru pravilnosti radi, kolika je vjerojatnost statističkoga zakona, odnosa više
uzroka i posebice prostora neobjašnjivih djelovanja.
Kriteriji valjanosti kauzalnoga zakona posebice se odnose na važnost
indukcije, metoda koje valja rabiti u ocjenjivanju osnovanosti ili neosnova-
nosti kauzalnoga zakona i ocjene rezultata primjene znanstvenih pravila.
Uzročno-posljedični sklop može biti složen iz većega broja uzroka i po-
sljedica čiji odnosi mogu biti različiti. Tu je prijeko potrebno prethodno utvr-
diti posljedice, zatim pojedine uzroke i uzročne odnose koje valja razjasniti.
U primjeru konkurirajućih uzroka, postavlja se pitanje kriterija izdva-
janja, posebice ocjenjivanja postojanja ili nepostojanja međusobnih veza
između pojedinih uzroka. U filozofiji znanosti u tu se svrhu predlaže mo-
del kontinuirane serije (continuous series model) primjenjiv na svekoliku
djelatnost istraživanja.
Kauzalni odnos je suštinski sastojak pojave kaznenoga djela.
Kriminalistič-
ko istraživanje posebice je u početnome stadiju snažno usmjereno upravo na
razjašnjenje njegova mehanizma. O rješenju toga pitanja ovisi objektivna op-
stojnost pretpostavki za kazneni postupak (objektivna pripisivost djela poči-
nitelju), što je prvi i najvažniji uvjet kriminalističke diferencijalne dijagnoze.
No, ništa nije manje njegovo značenje tijekom stadija kaznenoga postupka.
Valja upozoriti na ključnu važnost jasnoga određenja kaznenopravnoga
pojma uzroka koji je jednak prirodnom pojmu uzroka uz ograničenje da je
to ljudsko vladanje koje je uklopljeno u radnju kaznenoga djela. Takvim
poimanjem stvara se osnova za rješenje za praksu iznimno važnoga pita-
nja: je li sudac obvezan utemeljiti ocjenu o kauzalnome značenju radnje
na znanstvenome objašnjenju?
Problem obveznosti prihvaćanja znanstvenoga dokaza ovdje se razmat-
ra samo u odnosu na područje kauzaliteta. On je danas aktualiziran s
jedne strane opstojnošću slobodne sudačke ocjene dokaza, a s druge, raz-
vojem znanosti i većom pouzdanošću rezultata istraživanja, ali također i
ograničenjima u izvedbi pojedinih dokaza proisteklih iz načela isključenja
nevaljanih dokaza kao izvora saznanja u kaznenome postupku.
U razjašnjavanju problema kauzaliteta načelo slobodne ocjene doka-
za ne smije se pretvoriti u osnovu za odlučivanje prema nahođenju suda,
mimo ili protiv drukčijih pouzdanih utvrđenja. Sud nikad ne smije zane-
136
UVOD
mariti polazne odrednice: a) da je uzrok conditio sine qua non, b) da je to

ontologijski pojam, c) da u kaznenome pravu ne može postojati pristup koji
bi uzrokom proglasio čimbenik koji to nije u prirodnome smislu, niti koji
nije conditio sine qua non, d) da je uzrok sastojak radnje kaznenoga djela.
Polazišta u rješavanju pitanja kauzaliteta nalažu da sud ne može biti
paralelni stvaratelj kauzalnih zakona, nego samo njihov korisnik. Tamo
gdje postoje opći kauzalni zakoni, vrijede i obvezuju i sud jednako kao i
bilo koga drugog. Dakako, ti zakoni moraju imati značenje pravila koje
vrijedi uvijek i svugdje.
Nešto je drukčije ako su u pitanju statistički zakoni koji se odnose na
kauzalitet. Dokazna snaga statističkoga zakona ovisi o stupnju vjerojatno-
sti, o omjeru u kojemu pravilnost koju izražava taj zakon vrijedi. U tome
omjeru počiva i dokazna snaga takva zakona i o njoj sud mora voditi raču-
na kao i o svakome drugom dokazu.
U praksi se pojavljuje problem proturječnih ili različitih znanstvenih
gledišta o sadržaju i pouzdanosti znanstvenoga pravila. U takvim sluča-
jevima sud ne može postati znanstveni arbitar, niti je ovlašten otkrivati
nove znanstvene zakone. 0 uzročnosti kao o činjeničnome pitanju mora
se odlučiti sukladno pravilima postupka, a to u krajnjem ishodu znači pri-
mijeniti pravilo in dubio pro reo. No, ako je pravilo statističkoga zakona
visokoga stupnja vjerojatnosti, sud ne može samo na temelju naravi pra-
vila odbaciti njegovu valjanost. Tu postoji dužnost koja prethodi slobodnoj
ocjeni dokaza, a koja slijedi iz naravi stvari.
Sud je dužan uzeti u obzir "stanje znanosti" koje, u nedostatku kauzal-
noga zakona, raspolaže s neizvjesnijim statističkim zakonom. No, takva
narav toga pravila ne znači da u konkretnome slučaju to nije pouzdan
izvor saznanja. Stoga u odnosu na taj izvor saznanja pojašnjenje mora po-
laziti od znanstvenih spoznaja, logičkih pravila i iskustva.
Objašnjenje u kriminalističkoj proceduri nalaže primjenu određenih
znanstvenih metoda. Prema sadržaju objašnjenje se može odnositi na
različita pitanja. Među najvažnijima su objašnjenja koja sadrže konačne
odluke o predmetu kaznenoga postupka. Riječ je o retorici i topici kaznene
presude kao komponentama o kojima ovisi valjanost obrazloženja.
Predviđanje je valjano i osnovano ako se predviđeni događaj mora
dogoditi, ako su dani opći zakoni i antecedentne okolnosti i ako su sudovi
koji sadrže te zakone i okolnosti istiniti. U strukturi predviđanja jasno
se raspoznaje predmet predviđanja i osnova na temelju koje se predviđa.
Iako je struktura predviđanja slična objašnjenju, valja naglasiti da se pred-
viđanje odnosi samo na buduće činjenice. Za razliku od toga, pojašnjenje
se odnosi na prošle činjenice, ali i zakone.
U kriminalističkoj proceduri predviđanje je vrlo važno. Osim što može
služiti kao provjera objašnjenja, bitnu ulogu ima u odnosu na cjelinu po-
137
_____________________________________________________________________________________ UVOD
stupka i pojedine radnje. Ključnu važnost predviđanje ima za planira-

nje istraživanja i posebice za izvedbu pojedine radnje. O tome se govori u
odjeljku posvećenom planiranju. Predviđanje je stvaranje i izricanje miš-
ljenja o tome što će se dogoditi. Može se temeljiti na razumskom, diskurziv-
nom predviđanju, intuiciji, ili znanstveno nerazjašnjenim sposobnostima
pojedinca (prekognicija, proročanstvo, vidovnjaštvo, naslućivanje ili predo-
sjećaj). V. izlaganje supra Glava XIII. pod 2.d) i Glava XX.
3. Gnoseološka komponenta kriminalističke procedure
Gnoseološka (gnoseologija - spoznajna teorija) strana kriminalističke pro-

cedure izravno je povezana s materijalnim, organizacijskim i tehničkim
uvjetima. Kriminalističko istraživanje posebni je proces spoznavanja, koji
je donekle podudaran procesu znanstvenoga istraživanja.
Za razliku od, primjerice, nastavnoga procesa u kojemu nastavnik pre-
ma programu vodi učenika do već otkrivenih spoznaja, srž je kriminalis-
tičke procedure rekonstruiranje prošlosti, otkrivanje novoga, nepoz-
natog, kod čega postoje mnoge unutarnje i vanjske prepreke, neke među
njima postavljene planski, kao mjere posebno predviđene za ometanje kri-
minalističkoga istraživanja.
Kriminalističko istraživanje razlikuje se od znanstvenoga kao i od po-
vijesnoga istraživanja s kojima ima znatne sličnosti. Valja najprije podsje-
titi da je istraživanje u kaznenome postupku određeno, točnije ograničeno
predmetom postupka i svrhom te postupovnim pravilima. To se ukazuje
kao prvo kvantitativno, tj. ograničenje opsega istraživanja.
Postoje i druge, sadržajne odrednice koje razlikuju kriminalističkog
istražitelja i znanstvenika. Prva se sastoji u tome da je istraživanje u kaz-
nenome postupku (u prvome redu u utvrđivanju činjenica) nužno podložno
socijalnome nadzoru prosječne kulturne razine društva (interpersonalna
prihvatljivost dokaza) u kojemu se ostvaruje. To isključuje da se sudac
pretvori u znanstvenika jer tada navedena kontrola ne bi bila moguća.
Osim toga, sudac nipošto ne smije umjesto korištenja znanstvenoga sa-
znanja posegnuti za općim uvjerenjem. Ako znanstveno saznanje postoji,
sudac ga mora uporabiti u kaznenome postupku ali na način koji omogu-
ćuje ranije rečenu socijalnu kontrolu. To je druga odrednica.
Važno pitanje povezano je sa stupnjem socijalne kontrole utvrđenja u
kaznenome postupku. Nipošto se ne može prihvatiti da to bude samo pros-
ječni ili čak ispodprosječni stupanj opće kulturne razine. Tu se kao i u nizu
drugih područja socijalne stvarnosti (politika, gospodarstvo, promet), ima
u vidu viši prosjek, ali još uvijek prihvatljiv za većinu članova zajednice.
138
UVOD
Daljnji razlog iz kojega nije prihvatljiva "scijentizacija" kaznenoga

suda jest u nužnosti da se znanstvena saznanja u kaznenome postupku
primjenjuju sukladno znanstvenoj metodologiji, lege artis. To samo po sebi
isključuje drukčiju uporabu koja otvara put zloporabi, nepravilnosti do ko-
jih može doći ako sudac preuzme ulogu za koju nije osposobljen.
Glede odnosa djelatnosti povjesničara i suca sličnosti koje postoje ogra-
ničavaju se na opće epistemološke uvjete istraživanja, te okolnost da se i
djelatnost suca odnosi na rekonstruiranje prošlosti. Istodobno, sadržaj i
uvjeti njihove djelatnosti bitno su različiti.
4. Kognitivna znanost i kriminalistička procedura
Nakon najstarije asocijativne teorije biheviorista, uvjetno refleksnog uče-

nja, konekcionističke teorije, u novije vrijeme razvija se pristup koji se
naziva kognitivna znanost (cognitive science). Ona se posebice bavi inven-
tivnim, kreativnim učenjem.
Inventivno ili kreativno učenje i na njemu utemeljena Gestaltpsycho-
logie polazi od problemske situacije, a to je, kao što će pokazati daljnje
izlaganje, upravo tipična značajka kriminalističkoga istraživanja.
Kognitivna znanost uključuje procese spoznavanja prirodne i umjetne
inteligencije. Među brojnim istraživanjima u tome području valja spome-
nuti razmatranja: arhitektonike tvorbenih sustava, zaključivanja, pristu-
pa učenju, stvaranju i proučavanju psiholingvistike itd. Riječ je o složenoj
cjelini pitanja koja dijelom također ulaze u druga područja logike, komu-
nikologije, ali i biologije, kemije, fizike, matematike, filozofije i dr. Za kri-
minalistiku se važnima pokazuju postignuća kognitivne znanosti upravo
u područjima koja su tijesno povezana s psihologijom.
Kao važniji primjeri mogu se navesti nova koncepcija teorije učenja
i poučavanja (kompiliranje znanja koje se sastoji iz komponiranja i pro-
ceduralizacije, učenja rješavanjem problema, specifikacijom problema i
otklanjanjem pogrešaka, što je i te kako primjenjivo na pripremu rada
istražitelja), zatim nov pogled na teoriju mišljenja utemeljen na novim
okvirnim pretpostavkama situacijske kognicije, osobne i socijalne episte-
mologije i pojmovne kompetencije.
O istraživanjima u području psiholingvistike valja posebice voditi raču-
na. Ona smjera novim saznanjima u razumijevanju, proizvođenju i usva-
janju jezika. U tim se nastojanjima koriste posebne tvorbene strukture,
obrasci obrade obavijesti, spoznajne sheme i obrada diskursa.
Najvažnijim se ipak ukazuje pristup kognitivne znanosti inteligenciji.
To pitanje uključuje istraživanje procesa (algoritma, heurističke strategije,
139
KRIM INALISTIKA __________________________________________________________
mehanizma učenja u području rješavanja općih problema, znanja, ekspert-

nih sustava, baza i organizacija znanja, uvjerenja, povezivanja podataka
u bazama znanja, arhitektonika), zatim razinu razumijevanja, učenja (u
tvorbenim sustavima, u modelima usporedne distribuirane obrade), opre-
me i programa. Posebnu važnost za kriminalistiku ima metoda kognitiv-
noga interviewa. Valja podsjetiti i na kognitivno-bihevioristički pristup u
kriminologiji i psihologiji zločina.
5. Kibernetika, komunikacije i informacije

u kriminalističkoj proceduri
a) Organizacijska znanost i kriminalistika
Za upoznavanje strukture kriminalističke procedure važno je imati u vidu

opće učenje o organizaciji. Naime, i kazneni sud je oblik organizacije, kao
što su to i neka druga tijela koja djeluju u kaznenome postupku (državni
odvjetnik, policija).
Organizacija se općenito može promatrati s materijalnog, strukturnog i
teleološkog stajališta. Kao organizacijsku strukturu moguće je promatrati
na primjer kazneni sud u kojemu djeluju procesi diobe i povezivanja, unu-
tar kojih se lako raspoznaju skupine nižih zadataka, poslova, shvaćenih
kao funkcije koje su međusobno u hijerarhijskim odnosima, zatim vanjske
i unutarnje organizacijske jedinice.
Kazneni sud, shvaćen u opisanom smislu organizacije, može se teleo-
loški promatrati i tako da se kao najmanji još cjelovit njegov dio uzme
pojedina ustrojstvena jedinica (vijeće, sudac), ali također i pojedini posao
(određeni kazneni predmet, postupovna radnja). Na analogni način može
se promatrati druge subjekte kriminalističkoga istraživanja.
Predmet istraživanja, kao temeljni, cjeloviti dio funkcionalne struktu-
re, bitno je obilježen protokom informacija (upravo tome je u posebnom
smislu i namijenjen). Informacija je značajka podražaja pretvorenih u
znakove ili signale koja omogućuje odlučivanje između više mogućnosti.
Za usvajanje informacije nužno je najprije naučiti signale, a zatim prera-
diti informacije koje se njima prenose. To polazi od podatka i obavijesti o
kojima je bilo govora u Glavi II.
U kriminalistici imaju važnost informacije nižega i višega reda. Tako
shvaćena organizacija ljudske djelatnosti može se promatrati kao infor-
macijski sustav. Temeljni sastojci kaznenoga predmeta kao informacijsko-
ga sustava jesu ulaz, izlaz, proces i povratna veza. Valja pripomenuti da je
riječ o upravljačkome sustavu.
140
UVOD
To znači da se i u kaznenome predmetu shvaćenom u opisanom smislu

mogu jasno raspoznati temeljne aktivnosti: prikupljanja podataka, obrada
podataka, pohranjivanje podataka i informacija i dostavljanje informacija
i podataka korisnicima. Po vrsti informacijski sustav kaznenoga predmeta
dinamički je, teleološki i organizmički sustav. Njegovo se ponašanje može
prognozirati, ali on nije deterministički sustav. S obzirom na odnos prema
okolini, to je otvoren sustav u kojemu je rješenje obvezatno, a njegov sadr-
žaj može biti različit.
Imajući u vidu raniji prikaz najvažnijih pitanja kaznenoga postupka
kao spoznajnoga procesa, odlučujući su momenti o kojima ovisi funkcioni-
ranje razmatranoga sustava kaznenoga postupka: 1) točnost informacija,
2) odabir informacija, 3) aktualnost informacije (koja ima poglavito komu-
nikacijski značaj, o čemu se govori u nastavku) i 4) ekonomičnost funkci-
oniranja. U takvome sustavu, proces odlučivanja istodobno je intuitivan i
racionalan (formalan, algoritamski).
Ranije je već ukazano da se u kaznenome predmetu jasno prepoznaju
zadaće definiranja problema i odabira relevantnih informacija kao podlo-
ge donošenja odluke. Sukladno izloženome, u pristupu kaznenom postup-
ku također vrijede načela sustavnoga pristupa: 1) kompleksnosti (i siner-
gijskog efekta), 2) integralnosti, 3) dinamičnosti, 4) interdisciplinarnosti,
5) orijentiranosti odlučivanja, 6) samoorganiziranosti, 7) otvorenosti. Nje-
gova je struktura po svome tipu bliska zvjezdastoj.
U kaznenome predmetu odlučivanje je, ipak, pretežito neprogramira-
no jer predmet kaznenoga postupka nema sasvim određene parametre,
a ni promjene situacija nisu determinističke. Složenost strukture kazne-
noga postupka (a cjeline kriminalističkoga istraživanja u još većoj mjeri),
aktualizira zadatak informatizacije. U tome je smislu u mnogim zemljama
mnogo učinjeno. Već je vrlo razvijeno uvođenje automatske obrade podata-
ka u praksu i teoriju kaznenoga postupka.
Kao temeljna i najaktualnija područja valja spomenuti: primjenu
računala u znanstvenim istraživanjima kao pomoć u pripremi i podu-
zimanju postupovnih radnji, zatim uvođenje računalne tehnologije u
operativne sustave kriminalističke procedure, računalnih podataka kao
dokaza, stvaranje tezaurusa, evidencija prakse itd. Najvažnija područ-
ja primjene suvremene računalne tehnike jesu, osim već spomenutih,
u području ustrojavanja pomoćnih istražnih modela (npr. identifika-
cijskih slika compu-sketch), zatim operativnih evidencija (npr. daktilo-
skopskih snimki), analitičko-tehničkih naprava (sustav za prepoznava-
nje glasa).
Uz uvjet prihvaćanja pristupa koji je opisan, za uspostavljanje modela
kaznenoga predmeta važna je prethodna sustavna analiza, što je u zako-
nodavnoj djelatnosti i praksi iznimno rijetko, a u nas nepoznato.
141
KRIM INALISTIKA __________________________________________________________
Sustavna analiza kaznenoga postupka kao informacijskoga sustava po-

sebice je važna pri njegovu projektiranju, uspostavljanju (primjerice kod
zakonodavnih izmjena), kao i pri prosudbi njegove kakvoće. Njene su faze:
1) utvrđivanje informacijskih potreba, 2) istraživanje postojećega sustava,
3) izrada glavnog projekta, 4) izrada izvedbenoga projekta, 5) izgradnja
sustava, 6) provjera sustava, 7) implementiranje sustava, i 8) ocjena rada.
To je opća, prva razina sustava kaznenoga predmeta.
Kao sadržaji spoznajnih, postupovnih modela, ili druga razina struktu-
re, važne su struktura učenja o dokazima (i drugim izvorima saznanja) i
tehnologije postupka. Na daljnjem stupnju razrade u prvoj skupini izdva-
jaju se modeli učenja o pouzdanosti izvora saznanja i njihovoj vjerodostoj-
nosti. Oni se dalje mogu razvrstati na temelju kriterija izvora saznanja,
vrste dokaznoga sredstva itd.
b) Kriminalističko istraživanje kao komunikacijski sustav
Ako se kriminalističko istraživanje, sukladno svemu što je rečeno, promatra

kao ukupnost sredstava i metoda kojima se prenose posebne informacije,
moguće je njegovo ispitivanje kao komunikacijskoga sustava. Komunikacij-
ski kanali poklapaju se u tom pristupu s organizacijskim vezama. Komuni-
kacijska mreža nije u jednakome odnosu s organizacijskom strukturom jer je
komunikacijska mreža izravno povezana s temeljnom istražnom aktivnošću.
Osnovni sastojci komunikacijskoga sustava su: 1) davatelj informacije
(subjekt koji u kaznenome postupku daje obavijest u cilju izazivanja odgo-
varajućeg postupovnog učinka), 2) primatelj informacije (subjekt postupka
na čije se ponašanje želi utjecati), 3) sadržaj informacije (značenje koje
davatelj priopćuje), 4) sredstva informacije (fizički medij pomoću kojega se
informacija prenosi), 5) tijek komunikacije (krug osoba preko kojih infor-
macija prolazi - on može biti serijski i simultan).
Kao i u svim racionalnim komunikacijskim sustavima, i u kaznenome
postupku mora se osigurati: 1) selektivnost (maksimum, ali samo potreb-
nih informacija), 2) otpornost prema iskrivljavanju i brzina ispravljanja
iskrivljenih informacija, 3) utjecaj na ponašanje primatelja informacije i 4)
ekonomičnost. Tu su posebice važni brojni semantički problemi kao što su
sustav i struktura simbola, standardizacija te, posebice, utjecaj na sustav.
Razvoj kibernetike i uvođenje glavnih dijelova sustava: efektora (nositelja
djelatnosti) i regulatora (upravljača koji upravlja efektorom: selektora i
transduktora), omogućuje bolju spoznaju o mogućnostima djelovanja na
promatrani sustav. Za komunikacijsku strukturu kriminalističke proce-
dure važna su sredstva i pojedini postupci. Na njihovoj se osnovi može
cijeniti određeni komunikacijski sustav.
142
UVOD
Komunikacija i njena teorija (komunikologija s retorikom) imaju sto-

hastički značaj i počivaju na poštivanju četiri temeljna načela: pravilnosti,
preciznosti, prikladnosti i izražajnosti. Njih je vrlo lako prepoznati. Svaki
od njih ima teorijsku, normativnu i praktičnu razinu.
Značajka kaznenoga postupka kao komunikacijskoga sustava jest for-
malizacija oblika komunikacija. To je posebice važno za planiranje i
vođenje, o čemu se govori u nastavku izlaganja. Osim onoga što je bilo
ranije rečeno, valja istaknuti da se komunikacija u postupku može raz-
matrati s gledišta: 1) sintakse (legislativnog ustrojstva, komunikacijskih
kanala i redundacije), 2) semantike (značenja sredstava komuniciranja) i
3) pragmatike (utjecaja komunikacije na ponašanja sudionika u postup-
ku). Za praksu je najvažniji pragmatički aspekt, koji se vrlo jasno odraža-
va u strukturi temeljnoga relacijskoga sustava: pitanje - odgovor.
Središnja je cjelina navedenog sustava postavljanje pitanja. Nju bit-
no uvjetuju pretpostavke (okolnosti koje logički preliminarno određuju
valjanost pitanja) i predviđanje (u američkoj praksi postoji pravilo da
se u direktnome ispitivanju postavljaju pitanja na koja se očekuje odre-
đen odgovor ili neutralan odgovor). Zatim slijede semantičke i sintaktič-
ke značajke postavljenih pitanja, dopustivost pitanja i uzroci pogrešnih
odgovora.
Druga komponenta sustava je odgovor. To uključuje vrlo različite sadr-
žaje od kojih su neki određeni formalno, a neki su glede toga slobodni. U
pravilu, oblik odgovora bitno određuje pitanje.
6. Činjenica u kriminalističkoj proceduri
Prikupljanje podataka o stanovitoj činjenici predmet je kriminalističkoga

postupanja. Činjenica je stvar, svojstvo i odnos čije se postojanje utvrđuje
u kriminalističkom postupanju. Polazište poimanja činjenica u kriminali-
stici valja utemeljiti na učenju dokazne teorije uz jasno određenje eventu-
alnih posebnosti određenih pojmova.
Sa stajališta kaznenoga predmeta činjenice se mogu razvrstati u četiri
skupine: a) činjenice uključene u apstraktni zakonski opis djela, b) njima
odgovarajuće činjenice u stvarnosti, c) činjenice od važnosti za kazneni
postupak, d) činjenice koje nemaju važnost za kazneni postupak.
Činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku, prema terminologiji
u sadašnjem hrvatskom postupovnom zakonodavstvu jesu važne činjeni-
ce. To su činjenice navedene pod a) do c). U kaznenom postupku još se kao
važne činjenice u širem smislu riječi označava stanje stvari kao ukup-
nost činjenica kaznenoga predmeta.
143
KRIM INALISTIKA __________________________________________________________
U dokaznoj teoriji važne se činjenice razvrstavaju obično dvostupanjski

u dvije kategorije odlučnih i koneksnih činjenica, time da se u drugoj kate-
goriji razlikuju indiciji i pomoćne činjenice.
Odlučne (pravno relevantne) su činjenice na koje se primjenjuju prav-
ni propisi. Ukupnost odlučnih činjenica je činjenično stanje. Na činjenič-
no stanje primjenjuje se pravo tako da se one podvode (supsumiraju) pod
pravne propise.
Druga kategorija su činjenice indiciji ili dokazne činjenice. Ključna je
njihova dvostruka značajka: činjenice i dokaza (otud i funkcijska oznaka:
dokazna činjenica, tj. činjenica koja služi kao dokaz). Indicij se najprije
utvrđuje kao činjenica, a zatim služi kao dokaz za utvrđivanje odlučne
činjenice.
Konačno, treća skupina činjenica su one kojima se provjeravaju dokazi
i prethodno označene vrste odlučnih činjenica i indicija. Nazivaju se zbog
takve svoje funkcije kontrolne činjenice. Na njih se ne može uopće pri-
mijeniti pravo, ali imaju vrlo važnu instrumentalnu ulogu.
Vrste činjenica
a) Važne činjenice b) Odlučne činjenice c) Koneksne činjenice
Sve činjenice koje Činjenice na koje 1. Indiciji (dokazne
se se činjenice)
utvrđuju u primjenjuje pravo 2. Pomoćne,
kaznenom kontrolne
postupku činjenice (činjenice
za
provjeru)
Činjenice koje se utvrđuju u konkretnom kaznenom predmetu odre-

đene su predmetom kaznenoga postupka. Prije svega optužbom, zatim
zahtjevima i prijedlozima stranaka i, konačno, sudskim odlukama donese-
nim po službenoj dužnosti. Iz toga slijedi druga odrednica koja upućuje na
to koje zakonske propise valja primijeniti. To neposredno određuje koje se
odlučne činjenice imaju utvrditi u kaznenom postupku, tj. u silogističkoj
kriminalističkoj proceduri.
Kao predmet utvrđenja u konkretnom predmetu činjenica mora biti jas-
no određena. To je prva istraživačka zadaća. Druga je određivanje sredsta-
va kojima će se utvrditi i, konačno, treća je postupovno vrijeme u kojemu
će se utvrditi ta činjenica.
Krug činjenica indicija nije pravno određen na jednak način. Predmet
postupka određen optužbom ne određuje krug indicija. Pojedine indicije i
njihovu ukupnost određuje istražna situacija.
Dakle predmet postupka je quaestio facti i slijedi iz konkretnih sa-
držaja, što znači da je u više predmeta zbog istog kaznenoga djela krug
144
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
odlučnih činjenica djela (konstitutivna, kvalifikatorna i privilegirajuća

obilježja) tematski isti, sadržajno dakako različit, dok je krug činjenica
indicija uvijek tematski i sadržajno različit i neovisan o optužbi.
U heurističkoj kriminalističkoj proceduri krug činjenica znatno je širi,
manje određen. On se ovdje, ovisno o trenutnim saznanjima tek prikuplja,
oblikuje. Mnogo češće se prikupljaju podaci za pojedinačne činjenice u svrhu
oblikovanja činjeničnoga sklopa budućega predmeta kaznenoga postupka.
7. Dokaz u kriminalističkoj proceduri
Pojam dokaza se u kriminalističkoj proceduri upotrebljava u različitom

smislu. Dokaz (argumentatio) je u logici metodologijski postupak (doka-
zivanje) za potvrđivanje istinitosti postavke. On uključuje potvrđivanje
(probatio) i pobijanje (refutatio) određene postavke. Elementi dokaza u
logici jesu 1) tvrdnja ili teza čija se istinitost utvrđuje (thesis probandi),
2) razlozi ili argumenti zbog kojih se utvrđuje činjenica (argumenta pro-
bandi), 3) način na koji se utvrđuje (modus probandi) i sredstva kojima se
utvrđuje činjenica (instrumenta probandi) te 4) uvjerljivost, snaga dokaza
(nervus probandi).
Struktura dokaza u kaznenom postupku može se prikazati na
drugi način, tako da ju tvori 1) sadržaj dokaza (u nekim sustavima ele-
ment dokaza), 2) izvor dokaza (u nekim sustavima nositelj) dokaza, 3) do-
kazno sredstvo (način unošenja dokaza u postupak), i 4) rezultat dokaza
(činjenični zaključak).
Struktura dokaza u kaznenom postupku

1. Sadržaj ili 2. Izvor ili 3. Dokazno sredstvo 4. Rezultat
ele- nosi- je dokaza je
ment dokaza: telj dokaza: postupovna radnja po- zaključak
iskaz, sadržaj svjedok, pred- moću koje dokaz ulazi o činjenici.
isprave, met, isprava, u postupak:
značaj- mjesto itd. ispitivanje,
ka predmeta. vještačenje itd.
Sadržaj dokaza su, primjerice, iskaz svjedoka, značajka predmeta, sa-

držaj isprave. Prema nositelju, dokazi se dijele na osobne (personalne, pri-
mjerice svjedok) i stvarne (materijalne, primjerice isprava), iako mnogi
odbacuju takvu podjelu. Rezultat dokaza, dokazni zaključak nastaje inte-
lektualnom operacijom nakon izvođenja dokaza.
U kriminalističkoj proceduri pretežito se radi o induktivnim dokazima,
tj. takvima koji se temelje na većoj ili manjoj vjerojatnosti. Međutim, u
145
KRIMINALISTIKA
pravilu ti se dokazi razmatraju kombiniranom induktivno-deduktivnom

metodom koja stvara najpovoljnije mogućnosti zaključivanja.
Neki teoretičari kaznenoga postupka uzimaju vlastito opažanje kao
drugi, od dokazivanja različit, vid utvrđivanja činjenica. Prema tim shva-
ćanjima suštinska razlika prema dokazivanju bila bi u izravnoj spoznaji
činjenice i izostanku ocjene dokaza. Većinski dio teorije ne prihvaća tu dio-
bu utemeljenu na posebnosti opažanja činjenice smatrajući dokaze jedi-
nim izvorom saznanja o činjenicama, a vlastito opažanje kao posebni vid
kontakta s predmetom spoznaje.
Dokaz može biti izravan ili posredan. Odlučna činjenica dokazuje se
izravno, neposredno ako obavijest o njoj slijedi neposredno iz dokaza.
Izvor saznanja je u tom slučaju izravni, neposredni dokaz.
Izravni (prirodni) dokaz

Dokaz (iskaz svjedoka očevica) -» Odlučna činjenica (razbijanje
stakla)
Iz dokaza izravno slijedi zaključak o odlučnoj činjenici (očevidac je
vidio počinitelja kako
razbija staklo)
Za razliku od toga, odlučnu činjenicu moguće je u kaznenom postupku

dokazati posredno, tako da se najprije dokažu jedna ili više drugih či-
njenica indicija iz kojih se zatim logički zaključuje o odlučnoj činjenici.
Te "međučinjenice" služe kao dokaz za odlučnu činjenicu. Imajući u vidu
takvu njihovu funkciju, nazivaju se, kao što je rečeno ranije pod a), dokaz-
ne činjenice ili indiciji. Uporaba činjenice indicija kao dokaza uvijek
je uvjetovana logičkim zaključivanjem. To je dakle, indicijalni, posredni,
složeni dokaz i drukčija vrsta ocjene dokaza.
Indicijalni (posredni, složeni, logički) višestupanjski

dokaz
1. 2. 3. Odlučna
Činjenica Činjenica Činjenica činjenica
indicij -> indicij -> indicij ->
(očevid: (očevid: staklo (iskaz: osveta) (razbijanje
posjekotina na stakla)
na ruci) odjeći)
Trostruki indicijalni niz u kojemu su tri indicija (1,2,3) najprije utvrđeni
kao činjenice, a
zatim tako utvrđeni služe u međusobnoj povezanosti kao dokazi za
utvrđivanje odlučne
činjenice. Indiciji u međusobnoj vezi navode na zaključak da je počinitelj
osoba koja je pri-
jetila osvetom, s posjekotinom na ruci i staklom na odjeći koje odgovara
razbijenom staklu.
146
UVOD
To je zaključak do kojega se dolazi logičkim zaključivanjem (otuda i

naziv logički dokaz).
Neposredne i posredne dokaze kao i činjenice valja provjeriti. Tom cilju

u kaznenom postupku služe pomoćne ili kontrolne činjenice.
147
KRIMINALISTIKA
Provjera dokaza pomoćnim, kontrolnim činjenicama

Dokaz (iskaz svjedoka očevica) -> Odlučna činjenica
(razbijanje stakla)
Pomoćne činjenice za provjeru dokaza:
1. Iskaz svjedoka (ni)je dosljedan. Odlučna činjenica
2. Svjedok (ni)je vidio prozor. (ni)je dokazana.
3. Svjedok (ni)je gledao prozor.
4. Svjedok nije mogao vidjeti prozor.
U heurističkoj kriminalističkoj proceduri nema potrebe za razgraniče-

njem između indicija (u kriminalističkom smislu) i pomoćnih činjenica. To
bi, uostalom, u toj fazi bilo iznimno teško.
U kriminalističkom se istraživanju neki oblici pogrešaka u dokazu jav-
ljaju učestalije od drugih. Oni su vrlo važni ne samo stoga što izravno
utječu na rezultate kaznenoga postupka, nego i zato što je njihovo razma-
tranje ključno u obrazovanju kriminalista.
Prvi oblik pogreške u dokazuje nedovoljan dokaz. Nedovoljan dokaz
(probatio minus probans) postoji ako se tvrdnja uzima dokazanom, iako je
dokazano manje od onoga što se tvrdi. U vrlo velikom broju predmeta za
cjelokupni sadržaj kaznenoga predmeta nema dovoljnih dokaza. Pri tome
je važna još jedna okolnost. Naime, kao dokazi mogu se uzeti samo oni
koji su prikladni za unošenje u postupak. To je posebno važno u odno-
su na pravilno razlikovanje dokaza u spoznajnom i formalnom smislu.
Drugi oblik pogreške je preobilan dokaz (probatio plus probans) koji
postoji ako se dokazuje više nego što je značenje tvrdnje koju dokazujemo.
Taj je oblik pogreške u dokazu posebice bitan za ekonomično vođenje po-
stupka. Osim toga, on upozorava na neophodnost da se u kriminalističkoj
proceduri u svakom trenutku vodi računa o predmetu istraživanja i pri-
kladnosti dokaza tom sadržaju.
Treća je pogreška u dokazu prijelaz u drugi rod (metabasis), tj. slučaj
kad na temelju jednih obilježja predmeta misli dokazujemo druga obilježja
predmeta dokaza.
Četvrta je pogreška odsutnost načela (petitio principi). Ona postoji ako
argumente od kojih se polazi prethodno i same valja dokazati jer su ne-
osnovani. Treća i četvrta pogreška u dokazu za kriminalističku proceduru
važna je s obzirom na pojave da se kao dokazi uzimaju izvori saznanja koji
se mogu, ali i oni koji se ne mogu upotrijebiti u kaznenom postupku.
Začarani krug (circulus vitiosus), peta pogreška, postoji ako se postav-
ka dokazuje razlogom, a razlog postavkom.
Šesta je pogreška neistine u temelju (pseudoproton), tj. ako se polazi od
neistinite početne postavke. Ta pogreška je posebno opasna i upućuje na
nužnost stalne provjere prikupljenih saznanja.
148
UVOD
Kao sedmu pogrešku u dokazu valja spomenuti poznati argument pro-

tiv čovjeka (argumentum ad hominem) kad se umjesto protuargumentom,
tuđa teza obara upozoravanjem na neke osobine čovjeka. U kriminalistici
je to povezano prije svega s neprikladnom uporabom podataka iz života
određene osobe.
U suvremenoj utrci medija za senzacijama i osvajanja vlasti, mimo po-
litički predviđene procedure, sve je rasprostranjenija pojava uplitanja u
kazneni postupak. To novinari i urednici (u pravilu odabrani bez ikakvog
utjecaja javnosti), ostvaruju senzacionalističkim, često neobjektivnim "pa-
ralelnim" suđenjem, što teži izvesti postupak na ulicu, umjesto da ostane
isključivo tamo gdje mu je i mjesto: u sudnici.
Drugi, opasniji i vjerojatno u nekim slučajevima s kriminalnim sredi-
nama povezan (i od njih financiran) vid je "medijski racket", tj. različite
najave, napisi i priopćenja u cilju uznemiravanja, zastrašivanja, difami-
ranja ili prijetnje osobama iz javnog života s konstrukcijama kaznenih
optužbi, "hajke" na osobe itd. Alibi za takva društveno štetna postupanja
je zloporaba slobode medija.
To sve dakako ne umanjuje važnost objektivnog, profesionalnog, kvali-
tetnog obavještavanja o svim događajima, pa i kriminalističkim postupa-
njima, ali mu i te kako šteti. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek prvi.
8. Indiciji u kriminalističkoj proceduri
a) Kriminalistički pojam indicija
Indicij (od latinskog indicium, znak) u kriminalistici je okolnost poveza-

na s kaznenim djelom koja ima spoznajnu vrijednost za kriminalističko
istraživanje. U cjelokupnom kriminalističkom istraživanju indiciji imaju
ključnu ulogu. Uz stanovito pojednostavljenje može se uzeti da je krimina-
lističko istraživanje rad s indicijima.
Pojam indicija u kaznenom postupovnom pravu i kriminalistici nije
istovjetan. Indicij je u postupku, sukladno ranijim navodima (v. izlaganje
pod 19.), činjenica koja se utvrđuje da bi se pomoću nje, kao dokaza, utvr-
dila druga činjenica. Zato se indicij u kaznenom postupku označuje kao
dokazna činjenica ili posredni, logički dokaz. U funkciji posrednoga do-
kaza u kaznenom postupku mogu se uporabiti indiciji u skladu s postupov-
nim dokaznim pravilima.
Izravni dokaz osnova je za zaključak o postojanju odlučne činjenice.
Indicij sam izravno nije osnova za zaključak o postojanju odlučne činje-
nice. Da bi se izveo takav zaključak, neophodan je logički misaoni proces
149
koji se temelji na ocjenjivanju pojedinačnih i skupine indicija. To su osnov-
ne značajke indicija u kaznenom postupku.
U kriminalistici je značenje indicija drukčije. U kriminalistici kao in-
diciji ulaze, dakako, sve dokazne činjenice, dakle indiciji u postupovnom
smislu, ali i druge okolnosti koje kriminalistika uzima kao indicije. Velik
broj drugih indicija poput poligrama, operativne bilješke o karakternim
osobinama osumnjičenika, izjava u obavijesnom razgovoru, ne mogu biti
upotrijebljeni u kaznenom postupku kao dokazi. Oni, dakle, ne mogu pos-
tati dokazne činjenice. Ali, u kriminalističkom smislu jesu indiciji.
Između postupovnog i kriminalističkog pojma indicija razlika se naj-
jasnije može izraziti time da je u kriminalističkom smislu indicij istra-
živački važna okolnost, a da samo neki od ukupnoga broja indicija mogu
postati indiciji - dokazne činjenice u kaznenom postupku.
Dokazivanje pomoću indicija u izloženom je smislu složeno, stupnjevi-
to, ovisno o otkrivanju, osiguranju, kritičkoj analizi i vrednovanju većeg
broja okolnosti. Prema takvim je svojim značajkama izloženo stalnoj opas-
nosti pogrešaka i nalaže temeljit i savjestan visokostručni rad. Zbog toga
se načelno uzima da je izravni dokaz, ako je pouzdan, po dokaznoj snazi
ispred indicija.
Za indicijalni postupak je vrlo važno da se u obzir uzmu svi indiciji, pri
čemu se pozitivni i negativni moraju ocjenjivati u međusobnom odnosu.
U neizvjesnoj situaciji valja se prikloniti rješenju koje je vjerojatnije, ali
ne smije doći do neosnovanog prenaglašavanja pojedine okolnosti. Ako se
ne može postići izvjesnost, unaprijed valja odrediti vjerojatnost koja se
zahtijeva.
b) Metodologija rada s indicijima
Rad s indicijima pretpostavlja određenu metodologiju. Ona počiva na

općim i posebnim metodologijskim smjernicama. Opće smjernice vrijede
općenito, a posebne u određenim uvjetima.
Opće smjernice rada s indicijima

1. Prethodno poznavanje tipičnih (ne)očekivanih indicija
2. Otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija
3. Okupljanje i slaganje indicija u cjeline
4. Stvaranje indicijalnih verzija
5. Spoznajna provjera indicijalnih verzija
6. Dokazna provjera indicijalnih verzija
7. Konačni zaključak o stupnju vjerojatnosti
150
UVOD
Kriminalističko istraživanje uključuje rad s više indicija, iz čega slijedi

nužnost razmatranja međusobne neovisnosti i povezanosti indicija. Dva
su tipična oblika međusobne povezanosti indicija: indicijalni prsten i indi-
cijalni lanac.
U pravilu, kriminalistička procedura razmatra više indicija. U takvom
se slučaju nameće nužnost utvrđivanja međusobne (ne)ovisnosti indicija.
Ovisnost može biti pozitivna i negativna, nepostojeća, slaba ili jaka, i na
različit se način odražavati na dokaznu snagu indicija za glavnu činjenicu
i druge indicije.
Automobi Automobil Automobi Osumnjiče

l > je vlasništvo > l > -
je sredstvo osumnjičeni koristi i nik je
radnje ka njegov vozio
brat automobil
Shema indicijalnog lanca
151
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Za dokazni indicijalni prsten vrijedi količnik učestalosti, tj. ranije opi-

sani teorem - pravilo da indiciji koji terete uvećavaju konačnu vjerojat-
nost, dakle dokaznu snagu postojanja glavne činjenice.
U primjeru indicijalnog lanca za dokaznu snagu vrijedi pravilo ukup-
noga učinka (Produktregel), pri čemu se pojedini indiciji umnožavaju. Do-
kaznu snagu indicijalnog lanca određuje najslabiji indicij.
Valja još jednom ponoviti da je za kriminalistiku indicij svaka podupi-
rača okolnost, čak i onda kad njeno dokazno značenje nije takvo da bi bila
pouzdana osnova za zaključak o činjenici. Već iz toga slijedi raznolikost
kao vrlo važna značajka indicija. Naime, svaka stvar, događaj, odnos može
postati indicij ako postoji određen odnos, stanje, veza s predmetom istraži-
vanja. Niti jedno kazneno djelo nije izolirano. Naprotiv, ono je i pored svih
mjera koje poduzima počinitelj neizbježno povezano s nizom raznovrsnih,
neograničenih okolnosti. One umješnom kriminalistu stoje na raspolaga-
nju. Laik ih i ne zamjećuje! Metodologija rada s indicijima osnova je za
razradu konkretnih metoda kao načina rada s indicijima.
Rad s indicijima složena je djelatnost sastavljena iz više cjelina. Te
cjeline tvore u pravilu sukcesivni, a rjeđe paralelni slijed radnji. Obično
se uzima da se sastoji iz 1) otkrivanja, 2) sravnjivanja, 3) tumačenja i
4) uspoređivanja indicija.
Prikupljanje indicija započinje planiranim (ili spontanim) otkrivanjem
indicija. Otkrivanje i analiza indicija uključuje stvarnu i misaonu kompo-
nentu. Rad se nastavlja analizom, uspostavljanjem odnosa s drugim indi-
cijima i ocjenom rezultata saznanja koji slijede iz analize i sinteze utvrđe-
nih indicija. Ostale se faze sastoje u misaonoj djelatnosti. Tri metode rada
s indicijima značajne su u misaonom indicijalnom procesu. To su metode
eliminacije, difundiranja i akumulacije.
Metoda eliminacije temelji se na odnosu isključenja, opovrgavanju jed-
ne ili više pojava drugom pojavom. Indicijalna osnova verzije u odnosu
na konkurirajuću je njoj suprotstavljena pojava. Ako su sve takve pojave
opovrgnute, verzija je dokazana. Verzija je dokazana jednoznačno ako se
temelji na konačnom isključenju. U protivnom, ako nema osnove za takvo
isključenje, verzija je dokazana djelomično. Metoda eliminacije svoje re-
zultate daje u vidu potpunog isključenja (požar nije uzrokovan neisprav-
nom grijalicom), ili više manje ograničenog rezultata (ozljeda je nanesena
tupotvrdim predmetom).
Metoda difundiranja temelji se na negativnim činjenicama, prije svega
na izostanku očekivanih okolnosti (tipičnih ili čak neizbježnih tragova).
Negativna činjenica stvara sumnju o tezi (postojanje okolnosti koja je pro-
tivna hipotezi koja se pojavljuje u većem broju slučajeva, tako primjerice
ako između dva rukopisa postoji niz različitih obilježja, nema identiteta
skriptera). Ovdje se ne radi o lancu dokaza, dakle o uzastopnoj strukturi
152
UVOD
prednik - sljednik, nego o paralelnim, neovisnim strukturama u kojima je

pojedini indicij usmjeren na predmet dokaza. Izdvajanje jednoga indicija
ne znači nužno isključenje sustava koji je predmet dokaza, ako za to posto-
je drugi indiciji.
Metoda akumulacije dokaza temelji se na dokaznom smjeru različitih,
neovisnih indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu ti međusobno
različiti indiciji prema postojanju iste činjenice (jezgrovna, povezujuća,
čvorna okolnost). Ova se metoda vrlo uspješno koristi stvaranjem podsus-
tava dokaza za koje se zahtijevaju isti uvjeti istosmjernosti kao i za poje-
dine indicije, pri čemu je posebno značenje rijetkih i iznimnih okolnosti
(prvenstvo malog broja posebnih (visokospecifičnih), ili čak jedne iznimne
okolnosti ispred velikog broja zajedničkih (malospecifičnih) okolnosti). Či-
njenica je prema toj metodi dokazana ako su indiciji povezani u podsu-
stav. U konkretnom istraživanju pri uporabi pojedinog indicija potrebno je
koristiti sve tri metode. Time se dobivaju najbolji rezultati.
Pribavljanje indicija i rad s indicijima pravilo je u kriminalistici. To
je složen, temeljit, detaljan, obuhvatan i dugotrajan proces. On započinje
prethodnim poznavanjem tipičnih indicija do kojega se dolazi poznava-
njem 1) fenomenologijskih značajki djela, 2) analizom značajki sudionika
događaja, 3) uzimanjem u obzir pratećih okolnosti, 4) poznavanjem naravi
indicija i 5) uvažavanjem iskustvenih rezultata.
Indiciji nalažu analitičko-sintetički pristup, čije je polazište značajka
ključna za djelo koje je predmet istraživanja (kao njegovo bitno obilježje),
koje valja povezati s iskustvenim spoznajama za postavljanje indicijalne
istražne verzije. Zatim se traga za daljnjim indicijima koji se postavljaju
u odnos s ranije pribavljenim indicijem, analiziraju i nakon toga izvodi
prvi ili daljnji djelomični, parcijalni zaključak polaznoga stupnja kojega se
dalje nadograđuje na jednak način novim spoznajama. Istodobno se uvijek
ispituju pozitivni i eventualno prisutni kontrarni, negativni indiciji, upo-
rabom dostupnih indicija za provjeru.
Indiciji moraju biti pažljivo analizirani i pojedinačno vrednovani. Tek
ako se nakon toga ocijene pouzdanima, dovode se u odnos prema drugim
indicijima i zatim sintetički ocjenjuju u međusobnom odnosu.
Uzimajući u obzir prethodne naznake, indiciji su sasvim jasno klju-
čno, nužno jezgro kriminalističke procedure. To bezuvjetno vrijedi za nje-
nu heurističku komponentu, ali također u značajnoj mjeri i izvan toga u
silogističkoj proceduri. Ako se to ima u vidu, onda se zapravo bez dvojbe
kriminalistika može uzeti i kao sustav rada s indicijima. Takvo je staja-
lište, nema sumnje, posebice prihvatljivo u odnosu na područje krimina-
lističke taktike, koje je najvećim dijelom sustav učenja o umijeću rada s
indicijima.
153
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
c) Indicijalni proračuni*
Indicijalni zaključak počiva na pravilima iskustva, rjeđe na znanstvenom

pravilu. To izražava poznati primjer iz starije kriminalističke literature:
ako su u jednome mjestu posađena tri stabla u ravnoj liniji na jednakoj
udaljenosti, vjerojatno ih je posadio čovjek. Ako je na isti način posađeno
šest stabala, isti je zaključak vrlo vjerojatan. Ako je to slučaj s dvanaest
stabala, nijedna razumna osoba neće dvojiti o tome da je taj drvored zasa-
dio čovjek.
Prethodni primjer ukazuje na ključno pravilo u radu s indicjima: da
uvjerljivost raste s brojem indicija. No, jednako je bitna dokazna snaga
pojedinog indicija koji sadrži posebnu značajku. Tako primjerice okol-
nost da osumnjičenik ima krvnu grupu A jednako kao i sporni trag krvi,
manje je značajan indicij, jer je to krvna grupa koju u našim krajevima
posjeduje oko 45% ljudi. To će biti bitniji indicij, ako osumnjičenik ima
krvnu grupu AB kao i sporni trag krvi, jer tu rjeđu krvnu grupu ima
svega oko 4% ljudi.
Pravila iskustva u strukturi indicijalnog zaključka izražavaju ono što
se događa: id quod plerumque accidit. S obzirom na to postaje važnim
pouzdano utvrditi stupanj te učestalosti. To je ključni problem indicijalnog
utvrđivanja činjenica. Time se vrlo rano i na rad s indicijima nastojalo
primijeniti pravila raznih matematičkih metoda.
Rad s indicijima obuhvaća složenu djelatnost otkrivanja, prikupljanja,
razmatranja i ocjene indicija. Ta djelatnost ovisno o konkretnom slučaju
uključuje različite metodologijske i tehničke postupke. Označuje se kao
indicijalni misaoni proces, iako se realna djelatnost prostire znatno izvan
okvira misaonog procesa.
Indicijalni misaoni proces, kao što slijedi iz prethodnih izlaganja, pret-
postavlja uvijek utvrđivanje 1) glavne činjenice, 2) indicija kao činjenica
koje utječu na vjerojatnost postojanja glavne činjenice, 3) smjera indicija,
4) dokazne snage indicija, tj. kako često pojavu glavne činjenice (ne) prati
pojava indicija te 5) ocjenu dokazne snage indicija.
Takva struktura indicijalnog misaonog procesa rano je navela na pri-
mjenu računa vjerojatnosti kao indicijalnog proračuna. U vezi s tim mogu
se spomenuti Bernoullijeva pravila, Bayesov teorem itd.
Tijekom povijesti mnogi su znanstvenici rad s indicijima, u širim okvi-
rima primjene računa vjerojatnosti u pravu, pokušali poboljšati, olakšati,
učiniti što pouzdanijim i djelotvornijim primjenom matematičkih metoda.
Stvorena je tako 1713. godine Ars coniectandi in iure (naziv istoimenog
posthumnog djela Jakoba Bernoullija, u slobodnom prijevodu umijeće
Indicijalne proračune izradila je Gordana Žauhar.
154
UVOD
izvođenja zaključaka povezivanjem). Njome su se bavili i De Moivre, De

Montmort, Young, Boole, Craig.
Kod primjene matematičkih modela potrebno je imati u vidu da indiciji
koji postoje, ali se za njih ne zna, nemaju utjecaja na proces utvrđivanja
činjenica. Ta okolnost upućuje da niti jedan, ma koliko potpun, pouzdan i
valjan matematički izračun, nema nikakva značenja ako prethodno nisu
prikupljeni kriminalistički značajni podaci.
Thomas Bayes je 1764. godine formulirao teorem o vjerojatnosti hi-
poteze o stanovitom uzroku. U računu se polazi od početne vjerojatnosti
(apriori vjerojatnost) koja se mijenja uključivanjem novih podataka, te se
primjenom Bayesove formule izračunava konačna (aposteriorna vjerojat-
nost). Na konkretnom primjeru taj izvod izgleda kako slijedi.
Neka je s P(Hk)označena početna vjerojatnost hipoteze Hk. Ako se do-
gađaj A može realizirati pod bilo kojom od n disjunktnih hipoteza Hp
Hn, tada se konačna (aposteriorna) vjerojatnost hipoteze Hk izračunava
prema formuli
Tu općenitu formulu za proračun vjerojatnosti moguće je primijeniti na

primjer iz kriminalistike. U tu svrhu gore navedenu formulu malo ćemo
pojednostaviti. Neka X označava indicij, a E predstavlja činjenicu čija je
istinitost upravo dokazana. Prije nego je utvrđena činjenica E, istražitelje-
va subjektivna procjena vjerojatnosti X bila je P(X). Nakon otkrića činjeni-
ce E, mijenja se istražiteljeva subjektivna procjena vjerojatnosti. Problem
je kako točno izračunati konačnu vjerojatnost nakon uključivanja upravo
dokazane činjenice. Upravo to omogućuje primjena Bayesovog teorema
koji se u ovom slučaju može napisati u obliku
U navedenoj formuli s P(X) označena je početna procjena vjerojatnosti

indicija X, dok P(XIE) označava konačnu vjerojatnost nakon utvrđivanja
činjenice E. P(EIX) označava vjerojatnost za E, ako je X istinit, dok P(E)
označava vjerojatnost za E bez obzira je li X istinit ili nije. P(not-X) se
može lako izračunati i jednako je 1-P(X).
Radi pojašnjenja primjene Bayesovog teorema u indicijalnom proraču-
nu prikazat ćemo nekoliko konkretnih primjera izračuna (prema: Tribe,
Trial by mathematics: precision and ritual in the legal process, Harvard
Law Revieiv, sv. 84. br. 6.,1971., 1329-1393).
155
KRIMINALISTIKA
X je hipoteza da je osumnjičenik počinio kazneno djelo ubojstva.

E predstavlja činjenicu da je osumnjičenik (indicij bijega) napustio grad
prvim raspoloživim avionom, nakon što je počinjeno ubojstvo.
Prije nego je bio poznat indicij E, istražitelj je pretpostavljao, na te-
melju podataka koji su mu bili do tada poznati, da postoji dvostruko veća
vjerojatnost da je osumnjičenik počinio kazneno djelo, negoli da je nedu-
žan, pa je stoga prema njegovoj procjeni početna vjerojatnost indicijalnog
zaključka bila P(X) = 2/3, a P(not-X) =1/3.
Kakav će utjecaj na ocjenu o vjerojatnosti počinjenja kaznenoga djela
imati otkriće činjenice E? Odgovor na to pitanje ovisit će o prosudbi istra-
žitelja o tome koliko je veća vjerojatnost da stvarni krivac u cilju bijega
odleti avionom odmah nakon ubojstva, nego što bi bila vjerojatnost da to
učini neka nedužna osoba.
Pretpostavimo da je vjerojatnost takvog leta ako je osumnjičenik kriv
20%, odnosno P(E/X) = 1/5, dok je vjerojatnost takvog leta u slučaju da je
osumnjičeni nedužan 10%, odnosno P(E/not-X) = 1/10. Nakon tako postav-
ljenih osnovnih verzija valja procijeniti vjerojatnost krivnje počinitelja.
Primjenom Bayesovog teorema može se izračunati konačna vjerojatnost
na sljedeći način
Matematički proračun pokazao je da je vjerojatnost da je osumnjičenik

kriv, nakon što je utvrđeno da je odletio prvim avionom nakon izvršenog
ubojstva, porasla na 4/5. Činjenica da je osumnjičenik letio povećala je
pretpostavku o vjerojatnosti krivnje s 2/3 na 4/5.
Primjena Bayesovog teorema omogućava da se matematički proračuna
kako akumuliranje dokaza utječe na povećanje vjerojatnosti nekog indi-
cija. To je matematički izražena metoda akumulacije u radu s indicijima
o kojoj se govori u nastavku. Finkelstein i Fairlay (A Bayesian
approach
to identification evidence, Harward Lavo Review, 3/1970.) smatraju da bi
1 matematički stručnjaci trebali biti uključeni u istražni proces, te da bi
oni trebali objasniti istražitelju kako neka činjenica matematički utječe
na vjerojatnost indicija. Izložit ćemo hipotetski slučaj koji su oni uzeli za
primjer.
Ženski leš pronađen je u jarku urbanog naselja. Postoji dokaz da se
pokojnica glasno svađala sa svojim prijateljem prethodne noći i da ju je
on znao ponekad udariti. Otisak dlana sličan osumnjičenikovom prona-
đen je na nožu kojim je ubijena žrtva. Budući da su tragovi na nožu bili
slabo sačuvani, stručnjak za otiske mogao je samo reći da se takav oti-
156
UVOD
sak javlja s vjerojatnošću 1:1000 u ljudskoj populaciji. Iz toga slijedi da

je riječ o rijetkoj pojavi, što je značajno za matematički izračun.
Pronalazak relativno rijetkog otiska koji se poklapa s otiskom osumnji-
čenika svakako je značajan događaj. Finkelstein i Fairley smatraju da bi
iznošenje samo tog podatka sudu dalo premalo informacija o pravom zna-
čenju pronalaska, te da bi pri obrazloženju trebalo koristiti Bayesov teo-
rem, i to na način koji je prikazan, a koji je ujedno matematička osnova za
prikaz odnosa verzija - protuverzija.
Neka doznačava indiciju da je osumnjičenik upotrijebio nož da ubije svoju
djevojku, a neka E označava činjenicu da je otisak dlana sličan
osumnjičeniko-
vom nađen na nožu kojim je izvršeno ubojstvo. P(E/X) označava vjerojatnost
pronalaska otiska sličnog osumnjičenikovom na nožu kojim je izvršeno uboj-
stvo ako je on stvarno počinio ubojstvo, dok P(E/not-X) označava
vjerojatnost
da se takav otisak nađe na nožu ako osumnjičenik stvarno nije počinio
ubojstvo.
Istražiteljeva početna pretpostavka o vjerojatnosti da je osumnjičenik
izvršio ubojstvo označena je sa P(X), a konačna vjerojatnost nakon što je
na nožu otkriven otisak sličan osumnjičenikovu, označena je sa P(X/E).
U primjeni Bayesovog teorema u izračunu vjerojatnosti Finkelstein i
Fairley su pretpostavili da bi osumnjičenik neizbježno ostavio takav oti-
sak na nožu, pa je P(EIX) = 1. Pretpostavlja se da je vjerojatnost pronala-
ska otiska sličnog osumnjičenikovu na nožu ako osumnjičenik stvarno nije
ubio djevojku, jednaka vjerojatnosti da slučajno izabrana osoba u popula-
ciji ima takav otisak. To znači da je P(E / not-X) = 0,001.
Ako je početna pretpostavka istražitelja o vjerojatnosti da je osumnji-
čenik učinio ubojstvo bila 1:4 prije nego je saznao za otiske na nožu, onda
će vjerojatnost nakon otkrića otisaka sličnih osumnjičenikovim biti
Primjena Bayesovog teorema na izračun vjerojatnosti pokazuje da ako

se otisak sličan osumnjičenom pojavljuje s vjerojatnošću 1:1000, tada će
vjerojatnost da je osumnjičenik počinio ubojstvo nakon otkrića takvog rijet-
kog otiska na nožu kojim je izvršeno ubojstvo porasti na čak 0,997.
Valja se upitati kako promjena vrijednosti početne procjene vjerojat-
nosti P(X) utječe na konačnu vjerojatnost, te koliko bi iznosile konačne
vjerojatnosti kada bi se otisak nađen na nožu pojavljivao češće u popula-
ciji. Stoga su u tablici dane izračunate konačne vjerojatnosti za različite
vrijednosti početnih vjerojatnosti i za različite učestalosti danog otiska u
pretpostavljenoj populaciji.
Ovisnost konačne (aposteriorne) vjerojatnosti P(X/E) o početnoj (a priori)
vjerojatnosti P(X) i o učestalosti pronađenog otiska u populaciji vidljiva je
iz priložene tablice.
157
KRIMINALISTIKA
Učestalost
otisaka Početna (apriori)
u populaciji
P(E/not-X) vjerojatnost, P(X)
0,01 0,25 0,75
0,50 0,019 0,400 0,857
0,10 0,091 0,769 0,967
0,001 0,909 0,997 0,9996
U nastojanjima znanstvenika o kojima je riječ pozornost je, uz ostalo,
bila usmjerena na minimalnu vjerojatnost na kojoj se temelji indicijalna
sudska odluka. Tako se, primjerice, Bernoulli, kritizirajući slobodnu su-
dačku diskrecijsku ocjenu, zalaže da bi za slučajeve u kojima nije moguće
postići izvjesnost valjalo unaprijed odrediti koji se stupanj vjerojatnosti
zahtijeva. Na primjer, može se odrediti da je potrebna vjerojatnost od 0,99
ili čak 0,999, ali važno je da taj kriterij mora biti unaprijed određen, kako
bi sudac uvijek imao isti kriterij prema kojem donosi presude.
Indiciji uzeti u proračun nisu jednako važni. To posebice vrijedi za
identifikacijske indicije. U tom smislu razlikuje se narav indicija prema
argumentativnoj snazi (nužnost, mogućnost, vjerojatnost).
Jakob Bernoulli također dijeli indicije prema kvaliteti na čiste i mje-
šovite. Kao primjer on navodi sljedeći slučaj. Za vrijeme svađe ubijen je
muškarac. Jedan očevidac je izjavio da je ubojica nosio crno odijelo. Zna se
da G i još tri muškarca nose crno odijelo. Ovaj indicij je prema Bernoulliju
mješovit, zato jer je vjerojatnost da je G kriv 1/4, dok je vjerojatnost da je
nevin 3/4. Ako za vrijeme ispitivanja G problijedi, to je čisti indicij jer po-
većava vjerojatnost njegove krivnje.
Snaga dokaza, prema Bernoulliju, ovisi o broju slučajeva. Vjerojatnost
nekog događaja može se predvidjeti, ali samo ako se u razmatranje uzme
velik broj događaja. Kod predviđanja na temelju jednog događaja, rizik
pogreške ostaje vrlo velik. Kad broj promatranja raste, vjerojatnost apri-
ori i vjerojatnost aposteriori sve se manje razlikuju. Tu je činjenicu Jakob
Bernoulli formulirao u obliku svog "Zakona velikih brojeva".
Moguće je navesti još nekoliko primjera tih povijesnih indicijalnih ma-
tematičkih operacija (primjeri uzeti iz Rosoni, Quae singula non prosunt,
collecta juvant, Giuffre, Milano, 1995.).
Klasični problem vjerodostojnosti svjedoka Nikolas Bernoulli (De usu
coniectandis in iure, 1709.) rješava tako što smatra da je vjerodostojnost
iskaza rezultat koji se dobiva dijeljenjem broja okolnosti o kojima je svje-
dok iskazao istinu, s brojem okolnosti o kojima je vjerojatno lagao. Od
istoga autora potječe pokušaj da se izračuna vjerojatnost krivnje, odnosno
nedužnosti okrivljenika.
158
UVOD
Ukoliko se na nekog sumnja da je počinio kazneno djelo jer protiv nje-

ga postoje stanovite indicije koje same za sebe ne mogu ništa dokazati,
onda se na temelju njih može izračunati vjerojatnost da je osumnjičeni
kriv, ili da je nevin. Ako se sa svakom novom činjenicom eksponencijalno
povećava vjerojatnost da je osumnjičeni nevin, te ako se istodobno ne poja-
vi niti jedna nova činjenica protiv osumnjičenog, onda je njegova nevinost
sigurna i jednaka 1.
Neka je po početnoj pretpostavci dvostruko veća vjerojatnost da osum-
njičeni nije izvršio zločin, nego da jest. Znači da je početna vjerojatnost da
je osumnjičeni nevin 2/3, a da je kriv 1/3. Ako se u tijeku istrage pojavi i
drugi indicij, vjerojatnost da je osumnjičeni nevin iznosit će
Ako se broj indicija poveća na 3, vjerojatnost nevinosti bit će
dok će za 4 indicije vjerojatnost nevinosti biti
Vidljivo je da vjerojatnost nevinosti osumnjičenika pada kako se

povećava
broj indicija, a njezin iznos može se izračunati tako da se razlomak
potencira na eksponent koji je jednak broju indicija. Ako protiv

osumnjiče-
nog imamo deset indicija, onda će vjerojatnost da je on nevin biti
a to je mala vjerojatnost pa možemo zaključiti da je osumnjičeni kriv.

D'Alembert razvrstava ocjenu postojanja činjenice od (moralno) izvjesne
do neizvjesne, s prijelazima vjerojatne i vrlo vjerojatne. Ta četiri stupnja
mogu se prikazati matematički kao: mnogo više od 1/2 sigurnosti, više od
1/2 sigurnosti, 1/2 sigurnosti i manje od 1/2 sigurnosti. Prema D'Alember-
tu svaku činjenicu trebalo bi procijeniti prema navedenoj podjeli.
S mnogo je više skepse primjeni matematičkih modela na indicijalni
proračun prišao Jeremy Bentham, smatrajući da su znanstveni dokazi
jedna vrsta (znanstvene), a sudska utvrđenja druga vrsta (logičke, argu-
mentativne) spoznaje. I u novim radovima više je pokušaja primjene opi-
sanih metoda u kriminalističkom istraživanju.
159
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
d) Podjela indicija
Rad s indicijima nalaže njihovo prethodno poznavanje. Poznavanje indi-

cija odnosi se na dvije zadaće. Prva je otkrivanje indicija, a druga njihovo
korištenje u istraživanju. Obje zadaće ističu važnost kataloga indicija.
Katalozi indicija temelje se na različitim osnovama, a njihova izrada pret-
postavlja mnogostruku i višestupanjsku podjelu na kategorije i vrste. Zna-
čenje je tih podjela prije svega u tome da svaka iz određenoga stajališta
pruža saznanja o raznolikoj prirodi indicija.
Kriteriji za klasifikaciju indicija su: 1) sadržaj, 2) opće i posebno zna-
čenje, 3) narav, 4) prostorni smještaj, 5) kauzalno značenje, 6) vremenske
značajke, 7) način rada, 8) istinosna vrijednost i 9) dokazna snaga indicija.
Prema svojem dosegu prva je podjela na opće i posebne indicije. Opći
indiciji su okolnosti bitne za sva kaznena djela. Posebni su indiciji pove-
zani s određenim skupinama ili s određenim kaznenim djelima.
Prema vezi indiciji se dijele u tri osnovne skupine indicija: o kaznenom
djelu, počinitelju i žrtvi. Iza te osnovne podjele slijedi izdvajanje kriterija
za daljnju klasifikaciju indicija.
Za praksu ima osobitu važnost Vodinelićeva vremenska klasifikaci-
ja indicija. Prema njoj indiciji se razvrstavaju na one koji nastaju prije
(prospektivni), tijekom (simultani) i nakon (retrospektivni) počinjenja kaz-
nenoga djela.
Indiciji prije počinjenja djela su: 1) moralna sposobnost za počinjenje
kaznenoga djela, 2) motiv, 3) izražavanje volje za počinjenjem djela, 4) sum-
njivo vladanje, 5) prethodna osuđivanost, 6) osobna svojstva, 7) (nepoz-
navanje posebnih okolnosti.
Indiciji koji nastaju tijekom počinjenja kaznenoga djela su: 1) nazočnost
na
mjestu počinjenja, 2) posjedovanje sredstava počinjenja, 3) osobna svojstva,
4) karakter, 5) (ne)poznavanje okolnosti, 6) motiv, 7) sudjelovanje u radnji.
Indiciji nakon počinjenja djela su: 1) tragovi na počinitelju, 2) sudjelo-
vanje u radnji, 3) korist od djela, 4) psihičko djelovanje, 5) sumnjivo drža-
nje, 6) neuspjelo opravdanje.
S predmetnoga stajališta indiciji se mogu razvrstati na one 1) čijom se
pomoći traži odgovor na pitanje je li počinjeno kazneno djelo, 2) pomoću
kojih se razjašnjava tko je(su) počinitelj (i), 3) koji ukazuju na tijek doga-
đaja, 4) koji pružaju podatke o alibiju, 5) koji ukazuju na doticaj s predme-
tom i sredstvom ili prihodom od počinjenja kaznenoga djela, 6) koji upuću-
ju na ranije vladanje, sklonosti, značajke, 7) značajne za vladanje nakon
djela, 8) u vezi s posebnim znanjima, sposobnostima, vještinama osobe, 9)
koji ukazuju na posebne okolnosti djela.
Još u srednjemu vijeku indiciji su se razvrstavali prema dokaznoj sna-
zi, pa se tako spominju očigledni, bliski i daleki indiciji imajući u vidu je
160
UVOD
li okolnost koja je indicij s činjenicom koja je predmet dokaza imala nepo-

sredan ili posredan odnos. Prema opsegu indiciji su ili opči (koji se odnose
na sva kaznena djela) ili posebni, tipični za određenu vrstu kaznenih dje-
la. U vezi s tom podjelom jedno je stajalište prema kojemu dokaznu vrijed-
nost indicija određuje stupanj u kojemu indicij jasnije ukazuje samo na
jednu činjenicu, a manje ili ništa u odnosu na druge činjenice.
Neka suvremena postupovna zakonodavstva izričito za indicijalni do-
kaz zahtijevaju određenu količinu i kakvoću. Tako se primjerice zahtije-
va težina, jasnoća i međusobni odnos indicija (sklad) itd. S obzirom na
stvarnu narav indiciji se međusobno znatno razlikuju, a to utječe i na rad
s indicijima. Valja ponoviti: svaka okolnost koja može biti izvor saznanja
o stanovitoj činjenici može biti indicij. Tako se kao indiciji upotrebljava-
ju materijalni predmeti, duševne i tjelesne značajke, sklonosti, patološka
stanja, javni pogovor, priopćenja, nalaz predmeta, isprave itd.
e) Nedostaci i pogreške u radu s indicijima
Indicijalni zaključak uvijek je rezultat složene djelatnosti. Ta njegova slo-

ženost dovodi do toga da na svakom stupnju postoje opasnosti od pogreša-
ka u spoznaji. Postoje brojni više ili manje tipični nedostaci, ali i tipične
pogreške u radu s indicijima.
Prvi je nedostatak prethodno nepoznavanje važnosti indicija u cjelo-
kupnom kriminalističkom istraživanju. Izražava se u više oblika. Postoji
prije svega nedovoljno poznavanje općih, ali posebice tipičnih, konkretnoj
pojavi kaznenoga djela svojstvenih indicija. Time nastaje opasnost da se
takvi indiciji ne traže, ili se ne otkrivaju pa slijedom toga nisu uopće upo-
trijebljeni u funkciji indicija.
U prvoj fazi rada s indicijima važna je odsutnost tipičnih indicija. Vješt
kriminalistički istražitelj iz postojanja odnosno nepostojanja određenoga
indicija može izvoditi bitne zaključke.
Drugi je oblik nedostatak znanja o značenju indicija. Nepoznavanje
važnosti indicija odnosi se na sve sudionike kriminalističkog istraživa-
nja. Izražava se kao odricanje dokazne važnosti indicija, precjenjivanje
dokazne vrijednosti indicija ili neprepoznavanje stanovite okolnosti kao
indicija.
Postoje nadalje nedostaci druge vrste. Vrlo bitna pogreška u radu s
indicijima njihovo je nedovoljno učinkovito otkrivanje. Odnosi se na fe-
nomenologijske značajke (corpus delicti) pojava kaznenih djela, zatim na
okolnosti "tehničke izvedbe" kaznenoga djela (modus operandi), na dru-
ge tipične indicije pojedinih sastojaka pojave kaznenoga djela kao mje-
sta počinjenja, sredstava radnje (instrumenta sceleris), predmeta nastalih
161
K R I M I N A L I S T I K A __________________________________________________________________
kaznenim djelom (producta sceleris), okolnosti doticaja djela s mjestom

počinjenja (locus delicti), prethodnog i naknadnog postupanja počinitelja
i žrtve, sekundarnoga, eventualno i tercijarnoga stadija kaznenoga djela
itd.
U praksi je vrlo važna pogreška prespora, zakašnjela ili neprikladna
provjera pojedinih indicija. To se posebice odnosi na indicije koji su važni
za tijek i smjer istraživanja poput alibija i slično. Daljnja je pogreška pro-
pust uočavanja bitnih okolnosti, zatim slijede pogreške pri prepoznavanju
situacijskih značajki (poglavito tragova), utvrđivanju fizičkog i vremen-
skoga slijeda itd.
Postoje i pogreške neprikladnog načina provjere indicija. To je, primjeri-
ce, propust prikladne znanstvene provjere gdje za to postoje pretpostavke,
uporaba neprovjerenih iskustvenih spoznaja, stvaranje verzija bez sigur-
nih indicijalnih uporišta, propust stalne provjere protuindicija, pogreške u
logičkom zaključivanju itd.
9. Spoznajni tijek kriminalističke procedure
a) Opći pristup
Kriminalističko istraživanje u sociološkom je smislu vrsta procedure kao

relativno autonomne strukture različitih uloga, neovisne o ostalim društ-
venim ulogama, koja je utemeljena radi donošenja ispravnoga rješenja. Te-
melji se na svojstvima strukture: totalitetu, transformaciji i autoregulaciji.
Budući da još uvijek nema opće teorije procedure, valja najprije odre-
diti da se ovdje, za potrebe sustavno-strukturnoga pristupa kriminali-
stičkome istražnome procesu, on neophodno mora uzeti kao cjelina koja
smjera pravilnosti utvrđenja, omogućuje komunikaciju, donošenje odlu-
ka, a pri utvrđivanju istine otklanjanje predvidivih prepreka. U opisa-
nom smislu kriminalističko postupanje je procedura kao realni, vremen-
ski i socijalni sustav čija su zadaća i trajanje određeni ciljem rješavanja
predmeta.
Primarni stadij kaznenoga djela vrlo je često prikriven sekundarnim
stadijem djelovanja sudionika događaja: prikrivanjem, promjenom, uni-
štenjem, nestankom tragova i svih drugih nositelja signala. U tom smislu
valja razlikovati: primarnu, sekundarnu, (simuliranu, fingiranu) i rekon-
struiranu sekvencu. Rekonstruirana sekvenca morala bi u što je moguće
većoj mjeri biti podudarna stvarnoj, primarnoj strukturi.
Kriminalističko istraživanje tematski se sastoji iz metodologijskih
zadaća 1) određivanja (postavljanja, opažanja i oblikovanja) problema
162
UVOD
(state the problem), 2) postavljanja preliminarne i pomoćnih hipoteza (form

the hypothesis), 3) njihova razmatranja i oblikovanja, verifikacije ispitiva-
njem ili pokusom (observe and experiment), 4) izvođenja konzekvencija iz
hipoteza i 5) praktične primjene dobivenih rješenja.
Sustav procedure kriminalističkoga istraživanja nužno mora postići iz-
dvajanje od okoline, tako da može selektivno upravljati informacijama iz
okoline prema vlastitim pravilima i kriterijima "filtriranja".
Izdvajanje se ostvaruje u više područja. Posebice je važno izdvajanje
uloga sudionika kriminalističkoga istraživanja koje primjerice uključuje
određivanje okvira postupanja, održavanje kontakata, funkcionalnu spo-
sobnost i taktičku djelotvornost sudionika, prihvaćanje postupovnih odlu-
ka itd.
Daljnji je zahtjev autonomija u smislu zahtjeva da procedura upravlja
odnosima pomoću struktura koje pripadaju njoj samoj. Tu je posebice važ-
no pravilno postupanje glede pravnih i faktičnih premisa odluke koje se
jezikom postupka označavaju kao pravna i činjenična pitanja.
U okviru sustava procedure kriminalističkoga istraživanja njegovi su-
dionici ostvaruju složene odnose. Oni imaju svoj sadržajni, vremenski i
socijalni aspekt. U tome je važno preuzimanje uloga, a u vezi s tim prikazi
i rasterećenja.
Prikazi (izjave volje) sudionika procedure imaju temeljnu važnost za
rješenje predmeta istraživanja. Iz toga izvire zahtjev za njihovom konzi-
stencijom, čemu bi posebice služila ritualizacija postupovnih radnji. No,
ona može imati upravo suprotan učinak zamke (kao u primjeru unošenja
u zapisnik iskaza svjedoka koji je izrečen frazeologijom istražitelja). Pri-
kazi u postupku su u znatnome broju primjera takvi da utječu na odluku.
Rasterećenje se (nastojanje da se osobnost svede na sadržaj postupov-
ne uloge) u postupku ponajprije pojavljuje kao "anonimiziranje" udjela
vlastite osobnosti. To vrijedi za profesionalne sudionike (osobna svojstva,
vještine suca, tužitelja, istražitelja), a usmjereno je u prilog očuvanja pos-
tupka kao socijalnoga sustava kojim upravlja samo zakon. Primjer za to
su mogućnosti i granice korištenja privatnoga znanja suca u konkretnom
procesu.
Neprofesionalni sudionici ulaze u postupak sa svim osobnim značajka-
ma, a to poglavito vrijedi za okrivljenika. Kod tih sudionika se kao posebni
problem pojavljuje poteškoća pronalaženja "ekspresivne distance" glede
prikaza kojima sudjeluju u postupku, a koji sadržajno uključuju podatke
iz područja njihove privatnosti, ali također iz niza drugih područja, kao na
primjer osobnih svojstava, naobrazbe, socijalnih odnosa, imovinskog sta-
nja itd.
Kriminalističko istraživanje promatrano kao procedura instituciona-
liziran je sukob ustrojen poglavito stoga da spriječi poopćenje, generali-
163
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
zaciju određivanjem okvira predmeta istraživanja ponajprije okvirno u

heurističkoj, a zatim još preciznije u silogističkoj fazi. To se postiže speci-
ficiranjem predmeta (na kazneno postupovnoj razini poglavito pravilima o
identitetu predmeta postupka).
Drugi način institucionalizacije postupka (poglavito u fazi kaznenoga
postupka) je diferencijacija uloga. To ima za posljedicu da odluke ne dono-
se sukobljene stranke, zatim se time stvara osnova za niz pravila regula-
cije sukoba koji se kao predmet sudskoga procesa sada pretvara u nesu-
glasnost glede činjeničnih i pravnih pitanja sjedinjenih u veći broj manjih
tematskih cjelina.
Programska struktura kriminalističkoga procesa uključuje kondici-
onalni program rješenja (ako - onda). Njoj priliči dihotomni, antitetički
pristup obrazloženju sudačkih odluka (dokazano - osporeno).
Kriminalističko istraživanje započinje uočavanjem problema. Za tu
polaznu djelatnost zahtijeva se: a) prethodno znanje, b) opažanje i c) izra-
žavanje problema. U vezi s uočavanjem (budućeg) istraživačkoga problema
valja razlikovati redoslijed radnji u heurističkoj i silogističkoj kriminalis-
tici. U heurističkoj kriminalistici uočavanje problema ima bitno značenje,
jasne inventivne značajke.
Prethodno znanje odnosi se na: a) na sadržaje operativnoga znanja
morfologije kaznenih djela (iz čega slijedi neophodnost njena poznavanja)
u punini njena sadržaja kao osnove za kriminalističko istraživanje i b)
na tipične "nulte indicije" koji u pravilu postoje u ovisnosti o polaznim
saznanjima,
Opažanje može uslijediti na vlastiti poticaj ili kao rezultat primljene
obavijesti. U ovisnosti o sadržaju prvoga saznanja opažanje može imati
neformalni vid ili se može obaviti kao formalna postupovna radnja.
Izražavanje problema ili njegovo oblikovanje zapravo je preliminarna
kriminalistička diferencijalna dijagnoza. Ako je pozitivna, ispunje-
ni su uvjeti za daljnje istraživanje. Ako je, naprotiv, negativna, tih uvjeta
nema.
Izložena stajališta vrijede u situaciji u kojoj postoji dvojba glede te-
meljnoga pitanja vjerojatnosti je li promatrana pojava kazneno djelo. Me-
đutim, istraživački se problem može odnositi na drukčiju situaciju, tj. da
nema dvojbe glede toga osnovnoga pitanja nego valja postaviti osnove za
rješavanje drugih sadržaja problemske situacije, kao na primjer prijeke
potrebe poduzimanja mjera radi otkrivanja počinitelja itd.
U silogističkoj kriminalistici problemska situacija je drukčija, već obli-
kovana. Tu nema nultih saznanja, već prema naravi stvari postoji odre-
đen, značajan viši i jasnije oblikovan stupanj prikupljenih saznanja.
U strukturi kriminalističkoga djelovanja razlikuju se tri komponente
istražne radnje: inventivna, interpretativna i spekulativna. Njih nije mo-
164
UVOD
guče jasno odvojiti prema fazama istraživanja, iako u početnim stadijima

prevladava interpretativna, a u zaključnim spekulativna komponenta.
U cjelini područja kriminalistike bitno je značenje prije svega oblika i
istinitosti misli te svrhe i oblika mišljenja. O valjanosti misli bitno ovisi isti-
nitost utvrđenja. Stoga suvremena kriminalistika nužno mora na prikla-
dan način sustavno razmatrati logičke i gnoseološke sadržaje istraživanja.
Kriminalistička procedura je stupnjevita spoznaja koju su još u 13. sto-
ljeću razvrstavali u šest stadija (nescentia, dubitatio, suspicatio, opinio,
credulitas, fides).
Istraživanje u kriminalistici potaknuto je vjerojatnošću i započinje pos-
tavljanjem problema. U znanstvenoj metodologiji govori se o uočavanju
problema kao prvome stadiju procesa istraživanja i izlaganja, koji se sas-
toji iz zapažanja problema i njegova formuliranja, o čemu je već bilo riječi.
Uočavanje problema u opisanom smislu primjereno je poglavito heu-
rističkoj kriminalističkoj djelatnosti. Tu valja prikupiti saznanja (dakle u
prvome redu zapaziti), na temelju kojih se problem može formulirati na
temeljnoj, preliminarnoj, prima faciae, razini. Zatim slijede daljnji sadrža-
ji spoznajnoga procesa: prikupljanje i sustavno razmatranje podataka, te
njihova ocjena.
Spoznajna jezgra, središnji quadrum kriminalističkog istraživanja je:
sumnja - istina - zabluda - laž. Kriminalistička procedura je, dakle,
razvojna sustavna struktura zasnovana sumnjom, okončana istinom (ili
nemogućnosti njena utvrđenja).
Spoznajna struktura kriminalističke procedure

Sumnja Istina
Osnove sumnje -> ▌Osnovana sumnja ->Činjenični zaključak
Vjerojatnost Izvjesnost
Predistražni -> ▌Istraga -> Glavni stadij
▌<-
Postupak
Spoznajni tijek kriminalističke procedure bitno određuju različite kom-

ponente. Prva je logička komponenta. Logika određuje uvjete pod kojima
nešto općenito može biti istinito, dakle uvjete pod kojima se polazeći od
danih istina može s izvjesnošću izvesti istina. Važnost je logike i u krimi-
nalističkoj proceduri da je ona formalni uvjet očuvanje istinitosti.
Međutim, logika je formalna disciplina. Zbog takva značenja logika
ne sadrži konkretne istine o stvarnome svijetu, što vrijedi i za krimina-
lističku proceduru. U kriminalističkoj proceduri konkretna istina ovisi o
iskustvenoj ili znanstvenoj spoznaji, ali dakako pod uvjetom da su i ovdje
primijenjena logička pravila.
165
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Konačno, spoznajni tijek kriminalističke procedure određuju pravna

pravila prije svega u smislu na koji način se radnje koje su sredstva spoz-
naje izvode i koji se izvori spoznaje mogu upotrijebiti.
b) Sumnja
Sumnja je pretpostavka o kaznenome djelu, tj. vjerojatnost da je počinje-

no kazneno djelo. To je najmanji sadržaj koji je potrebno zahtijevati za sva-
ko kriminalističko istraživanje: neophodni spoznajni, ali i jamstveni uvjet.
U opisanom smislu sumnja je vjerojatnost (probabilitas), tj. sud koji
se ontološki temelji na iskustvu ranijih zbivanja. Ta zbivanja upućuju da
će se događaj gotovo sigurno odvijati na određeni način. Broj i vrsta razlo-
ga na koje se oslanja taj sud određuju stupanj vjerojatnosti. Vjerojatnost
je kvalitativna ako je utemeljena na primjerenim analogijama, a kvanti-
tativna ako se temelji na broju slučajeva. U subjektivnom smislu vjerojat-
nost je uvjerenje u ishod, a objektivno ukazuje na stvarnost.
Sumnja se u vezi s kaznenim postupkom može predmetno odnositi i
na druge okolnosti (uvjete primjene mjera postupovne prisile itd). U nas-
tavku se poglavito razmatra sumnja u odnosu na središnji predmet: po-
činjenje kaznenoga djela. Kriminalistički istražni proces u izloženome je
smislu 1) pokrenut sumnjom, 2) smjera istinitom utvrđivanju činjenica,
3) nastoji isključiti zabludu, pogrešku, te 4) otkriti i suzbiti laž.
U kriminalistici sumnja je uvijek vjerojatnost koja se zasniva na
okolnostima. Puko nagađanje nije dostatno. Nužni su sastojci krimina-
lističkoga pojma sumnje stvarne okolnosti koje ukazuju na postojanje
kaznenoga djela, pretpostavka, teza o kaznenome djelu i stupanj vjerojat-
nosti te pretpostavke.
Sumnja mora biti konkretna (okolnosna), zasnovana na podacima. S
obzirom na taj zahtjev prve dvije pretpostavke mogu se uzeti kao konstan-
te vrsnoga pojma sumnje. U kriminalističkome smislu nema sumnje gle-
de pitanja počinjenja kaznenoga djela, koja nije utemeljena na stvarnim
okolnostima i koja ne sadrži pretpostavke o kaznenome djelu.
Nema dakle u nekim prilikama spominjane "opće sumnje". Taj se u ne-
kim izvorima spominjani pojam može prihvatiti jedino kao polazište kri-
minalističkoga općega nadzora i poduzimanja mjera sprječavanja pojava
mogućih (ali ne pripremanih ili započetih kaznenih djela).
Sumnju je moguće stupnjevati, mjeriti. Osnova toga je upravo stupanj
vjerojatnosti sadržaja na koji se odnosi sumnja. Različiti stupnjevi sum-
nje označavaju se na različite načine. Tako se spominju osnove sumnje,
osnovana sumnja, opravdana sumnja, zatim daleka, bliska, laka, teška,
hitna, malo vjerojatna, vjerojatna, vrlo vjerojatna, vjerojatna koja graniči s
166
UVOD
izvjesnošću, početna ili osnovna sumnja, nužna sumnja, dostatna sumnja,

ozbiljna, opravdana itd. Precizno značenje pojedinih oznaka različitih stup-
njeva sumnje zavisi o konkretnom ustroju kaznenoga postupka, ali isto
tako i o tumačenju u praksi.
Za heurističku kriminalistiku bitni su polazni oblici sumnje (osnove
sumnje) jer je to stupanj vjerojatnosti s kojim započinje istraživanje pojave
za koju postoji mogućnost da je kazneno djelo. Osnova sumnje podatak je
koji potiče, navodi na vjerojatnost. Neki sustavi već u toj fazi zahtijevaju da
ta početna sumnja ima stanovitu provjerljivu utemeljenost (probable cause).
Početna je sumnja obilježena niskim diferencijalnim domašajem. On je
prvenstveno usmjeren na rješavanje temeljne dvojbe: (vjerojatnosti) posto-
janja kaznenoga djela i otkrivanja počinitelja.
U postupovnom smislu početna sumnja u pravilu ne znači postojanje
pretpostavki za pokretanje kaznenoga postupka. Ona vrlo često tek omo-
gućuje preliminarnu kriminalističku diferencijalnu dijagnozu: je li pojava
koja se ispituje vjerojatno kazneno djelo ili ne?
Moguće je, ali ne i nužno, da početna sumnja ukazuje i na počinitelja.
Međutim, početna sumnja može imati i bitno drukčiju kakvoću osnovane
sumnje kod, primjerice, agrantnih kaznenih djela (u strogome i širem, ne-
pravom smislu), ali i drugih kaznenih djela za koja u konkretnome slučaju
postoje podaci s većim informacijskim sadržajem.
Polazna sumnja redovito je uključena u kaznenu prijavu o kaznenome
djelu (ne nužno i o počinitelju, jer takva sumnja postoji i kod prijave pro-
tiv nepoznatoga počinitelja). Već to ukazuje na posebnost osnova sumnje,
koji ne moraju ukazivati na počinitelja, što je sadržajno bitno drukčije kod
osnovane sumnje.
Osnove sumnje s identifikacijom počinitelja ulaze u optužne akte skra-
ćenih vidova procedure (optužni prijedlog i privatna tužba). U njima nema
prethodnoga postupka ili nije predviđeno ispitivanje osnovanosti optužno-
ga akta. Takav optužni akt ne sadrži razloge kojima bi se tvrdnja optužbe
argumentirala. To su u prvome redu slučajevi lakih kaznenih djela.
Silogistička kriminalistika razmatra viši stupanj sumnje. Bavi se struk-
turama kaznenoga postupka te njeno istraživanje sumnje započinje tamo
gdje je sumnja bitna za kazneni postupak. To znači od već oblikovanoga
predmeta postupka kao problema istraživanja i od podataka koji omo-
gućuju kriminalističku diferencijalnu dijagnozu, tj. polaznu kvalifikaciju
kaznenoga djela i (postupovnu) identifikaciju počinitelja kao okrivljenika.
Uključuje to drugi, viši stupanj sumnje utemeljen na prikupljenim podaci-
ma te prikladan za razjašnjenje u kaznenome postupku.
Taj viši stupanj sumnje uobičajeno se označuje kao osnovana sumnja.
Nju sadrže akti kojima započinje kazneni postupak. Kod (težih) kaznenih
djela za koja je predviđeno vođenje kaznenoga postupka u njegovu razvi-
167
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
jenom obliku, taj stupanj sumnje valja razjasniti u prethodnome stadiju

postupka. Osnovana sumnja je podatak na kojemu se temelji opisani viši
stupanj vjerojatnosti.
U najvažnijoj kategoriji kaznenih postupaka bitno je i s metodološkoga
stajališta odrediti značenje zadače razjašnjavanja osnovane sumnje u pret-
hodnome kaznenom postupku. Uključuje to stvaranje verzija, njihovu pro-
vjeru i određenje vjerojatne verzije, takve koja je potkrijepljena dokazima.
Osim temeljne funkcije saznajnog kriterija, sumnja ima još neke postu-
povne funkcije, pa tako i jamstvenu, garantnu (neki je nazivaju "legitima-
cijskom"), a u smislu koje sumnja mora biti 1) jasna da bi mogla biti pre-
dočena sudu, 2) stvorena prije određene radnje i 3) okolnosna, predmetna,
prikladna za kontradiktornu provjeru.
Sumnja je zakonska osnova za zahvate u temeljna ljudska prava (pri-
mjerice privremeno lišavanje slobode, oduzimanje predmeta, pretrage),
uvjetovane posebno predviđenim postupovnim razlozima. Tijekom postup-
ka sumnja se proširuje, produbljuje i raste, pa tako dostiže količinu višeg
stupnja vjerojatnosti: opravdane sumnje. Taj stupanj sumnje sadržan je u
optužnome aktu u kojemu je definiran predmet optužbe. Potrebno je na-
glasiti da je to još uvijek samo sumnja koja i onda kad dostigne taj visok
stupanj, ostaje vjerojatnost, ali još uvijek ne izvjesnost.
Budući da se saznajni proces kaznenoga postupka dinamički razvija od
početne vjerojatnosti do takva saznanja za koje se uzima da su istinita, ko-
relativni je par: sumnja i istina. Sumnja je uvijek vjerojatnost, različita mje-
ra mogućnosti. Ona može imati različitu jakost, veću ili manju vjerojatnost.
U vezi s vjerojatnošću valja upozoriti na pojam vjerodostojnosti koji
se povezuje s personalnim dokazima. Vjerodostojnost je složen kriterij (pri-
je svega sudačkoga) vrednovanja iskaza, koji se sastoji od četiri pojedinač-
na kriterija 1) osobnih značajki, 2) motivacije, 3) situacije i 4) sadržajne
analize. Kriminalističko istraživanje mora imati u vidu aktualne sadržaje
sudačke primjene ovih kriterija i njima se rukovoditi u pribavljanju iska-
za i izjava. Iskaz će postupovno vrijediti toliko koliko se na njega uspješno
mogu primijeniti aktualni kriteriji vjerodostojnosti.
c) Istina
Istina je izvjesnost. Ona je jedna i nema alternative. Ne može se stupnje-

vati, nije mjerljiva. Ona jest ili nije, tertium non datur. Druga je kakvoća,
iako potječe iz vjerojatnosti. Sustav (primjerice istinitih dokaza) više je od
puke cjeline zbroja sastavnih dijelova (holizam sustava).
Kazneni postupak osobit je spoznajni proces u kojemu u početnome sta-
diju postoje tek izolirani, nepovezani podaci koji se postupovnim radnjama
168
UVOD
obogaćuju novim saznanjima, integriraju u sustavnu cjelinu mijenjajući

njen intenzitet i ekstenzitet sve do razine u kojoj ona postaje nešto znatno
više, drugo. Umjesto vjerojatnosti izvjesnost, umjesto sumnje istina.
Istina u kaznenome postupku bitno je obilježena značajkama općeg,
filozofskog, saznajno-teorijskog pojma istine, kojega primjerice Spinoza
izražava kao: veritas est adaequatio intellectus ac rei.
Istina je i u kaznenome postupku objektivna, ali to ne znači potpuno
poklapanje mišljenja s bitkom. Još je važnije da je utvrđivanje istine ovdje
ovisno o postupovnim pravilima, čovjeku i ljudskoj svijesti. Na istinu se
odnosi i jamstveno načelo: veritas, non auctoritas facit iudicium. Tako
shvaćenu istinu valja teorijski dokazati i praktično provjeriti.
Istina koja se utvrđuje u kaznenome postupku ima istodobno značajke
apsolutne i relativne istine. Relativna je zato što samo djelomično odra-
žava stvari i odnose među njima (poglavito zbog određenosti predmeta
kaznenoga postupka i postupovnih pravila koja djeluju u ograničavajućem
smislu), a apsolutna stoga što u sebi uključuje elemente trajnoga i apsolut-
noga značenja.
Uz optiku Lockeova i Leibnizova razlikovanja, istina u kaznenome
postupku pripadala bi kategoriji faktičnih (za razliku od logičkih) isti-
na. Kazneni postupak smjera istini kao sigurnosti, izvjesnosti, kakvoćom
drukčijem saznanju u odnosu na mogućnost i vjerojatnost. Ipak, istina u
kaznenom postupku uvijek ostaje samo bitno uvećan stupanj vjerojatnosti,
takav koji se izražava kao vjerojatnost bliska izvjesnosti. U postupovnom
sustavu common lavo ta se istina označava kao vjerojatnost izvan svake
razumne sumnje (beyond a reasonable doubt).
Objektivno kriminalističko nastojanje najviše može postići to da je isti-
na utvrđena u kaznenome postupku koherentan skup vjerovanja (kon-
tekstualnost istine). Kazneni postupak prema glavnoj funkciji jedno-
smjerno je specificiran. Postupak se mora okončati na zakonom predviđeni
način jer sadrži imperativ rješenja. Imperativ rješenja istodobno ne može
biti apsolutni jamac utvrđivanja istine jer postoje situacije u kojima nema
dovoljno osnova za utvrđivanje istine, a postupak se mora riješiti.
S obzirom na to istina u kaznenome postupku, a to vrijedi i za kri-
minalističku proceduru u cjelini, ima metodološki, funkcijski smisao.
Ona u takvom shvaćanju ispunjava određenu socijalnu zadaću prenošenja
reducirane kompleksnosti zbilje, kod čega redukcija slijedi iz postupovnih
ograničenja (prije svega pravila dokazivanja i očuvanja zajamčenih pra-
va). Koliko god da se u kriminalističkome istraživanju primjenjuju znan-
stvene metode, istina kojoj smjera ta je procedura samo najveći stupanj
izvjesnosti koji se može postići u konkretnome predmetu.
James Osterburg različite je vrste i stupnjeve dokaza razvrstao imajući
u vidu znanost, pravo i kriminalistiku prema tablici na sljedećoj stranici.
169
IZVORI DOKAZA I DOKAZI U ZNANOSTI, PRAVU I KRIMINALISTICI3
STUPNJEVI Vrsta izvora spoznaje Količina Nejasnoća Primjena u Pravo Kriminalističko istraživ
DOKAZA ili dvojba znanosti
Vllb Znanstvena Podaci mjerenjem Prevladavajući, ali U bitnom Znanstveni Rijetko postignut Rijetko dostižan
izvjesnost još vjerojatan je nema zakon
Vlb Izvan Dodatne činjenice, Dovoljna za isklju- Uglavnom Teorija Osnova na kojoj se rješa- Osnova na kojoj se rješav
razumne pretežno potvrđujuće, čenje svake razum- je nema va kazneni predmet kazneni predmet
sumnje utvrđene iskazom svje- ne hipoteze osim
doka očevica, uvidom u one koju podupire
V Jasnoća i isprave, fizičkim predme- Dovoljno za unu- Mala dvoj- Negdje Predsjednik SAD-a može Neprimjenjiv
uvjerljivost tima - otisak prsta, alata, tarnje moralno ba može između biti opozvan. Duševno
streljiva, tehnička snimka uvjerenje ostati hipoteze i bolesna osoba može biti
itd. Forenzički znanstve- teorije prisilno smještena.
nik može trebati zbog Više od 50% či- Stanovita Osnova na kojoj se rješa-
IV Pretežitost Hipoteza
dokaza tumačenja i vrednovanja njenica govori u je dopuš- va građanski predmet.
značaja nekog od ovih prilog zaključka tena
izvora spoznaje radi
primjene u pravu.
III Osnovana Činjenice prihvatljive Prima facie; Nije jasno Zadovoljava pretpostav- Ispunjava pretpostavke z
sumnja razumno pažljivom Vjerojatne, ali podno posve ke za uhićenje ili izdava- uhićenje ili izdavanje nal
čovjeku ložne pobijanju vjerojatno nje naloga za pretragu i za pretragu i privremeno
privremeno oduzimanje oduzimanje nositelja dok
nositelja dokaza
II Spekulativan Dojam, nagađanje Neuvjerljiv Prividan Otkrivanje Neprimjenjiv Upotrebljiv tijekom prvih
istraživanja. Koncept istr
1 Intuitivan Nagađanje, intuicija, Nestvarna Bitna
čkog razmišljanja primje
predosjećaj u tom rasponu.
a Iako opisana u sedam kategorija iz didaktičkih razloga, ova podjela može se promatrati i kao neprekinuti slijed,
b "Izvan sjene sumnje" kolokvijalan je izraz koji potpada između kategorije VI. i VII.
c Okolnosni izvori spoznaje ulaze u kategorije IV - VI. Riječ je o izvorima spoznaje koji se ne odnose izravno na sporne činjenice, nego na r
padajuće okolnosti pomoću kojih sud ili porota mogu logički zaključiti o postojanju sporne činjenice. To je posredan izvor spoznaje putem
se induktivno dolazi do glavne činjenice.
UVOD
S obzirom na takav položaj istine u kaznenom postupku, veliku važ-

nost za utvrđivanje istine u kaznenom postupku imaju kriteriji istine ili
realiteta. Uobičajeno se dijele u tri skupine kriterija 1) sadržaja, 2) stru-
kture i 3) ponavljanja.
Kao kriteriji sadržaja dolaze prije svega kriterij detalja (ili pojedi-
nosti), zatim individualnosti i prepletenosti (detalja). Onaj tko je stvarno
nešto doživio može to opisati živopisno, konkretno u detaljima. Pri tome
ipak svaki nedostatak ne znači nužno laž, ali je vrlo važno iznošenje kom-
plikacija, obilježja razgovora, pozivanje na ranije postupanje. U kriteriju
individualnosti važni su izvornost, osjećaji (opis osjećaja) i nerazumijeva-
nje smisla (što će onaj tko laže redovito izostaviti). Onaj tko laže ne može
prikazati prepletenost događaja kako je ona stvarno uslijedila.
Strukturalni kriteriji su kriterij strukturalne jednakosti (tempa i
drugih značajki) i kriterij neusmjeravanja (obrnutoga redoslijeda, logičke
potpore, homogenosti).
Kriterij ponavljanja tvore kriteriji konstante (ili nepromjenljivosti),
koji valja primijeniti s krajnjim oprezom, i proširivanja (koji govori u pri-
log istinitosti iskaza).
Kriteriji laži suprotnost su kriterijima istine. To je prije svega izo-
stanak kriterija istine, a zatim i znakovi mašte (fantazije). Uobičajeno se
razvrstavaju u znakove zbunjenosti, pretjerivanja i nedovoljne mjerodav-
nosti (oskudnosti ili strukturalnog prekida iskaza).
Mora se posebice podsjetiti da je saznanje istine ograničeno nekim
postupovnim propisima. Tako, primjerice, (prema nekima dvojbenim)
značajem taksativnosti propisa o dokazima, zatim isključivanjem ili za-
branom pribavljanja odnosno korištenja određenih rezultata dokaza, pre-
ostalim formalnim dokaznim pravilima, fikcijama, snižavanjem stupnja
vjerojatnosti za određena poglavito postupovna pitanja (gdje je dovoljna
primjerice osnovana sumnja), prostorom dispozicije stranaka, propisima o
granicama ispitivanja u postupku pravnih lijekova, zabranom reformatio
in peius i pravilom in dubio pro reo, zatim prijašnjim subjektivnim uvjere-
njima i stavovima suca, njegovim "životnim iskustvom" itd.
U bitnome, zabrane koje ograničavaju utvrđivanje istine u kaznenom
postupovnom pravu mogu se razvrstati u skupine zabrana 1) predmeta
dokaza, 2) uporabe dokaznoga sredstva, 3) načina izvedbe dokaza i 4) upo-
rabe dokaza.
171
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
10. Induktivne i deduktivne metode u kriminalistici
a) Induktivne metode u kriminalističkoj proceduri
Induktivna metoda sustavna je primjena induktivnih zaključaka i do-

kaza u postupku otkrivanja i dokazivanja istine. Ona se temelji na pro-
tokolarnim, zamjedbenim iskazima. Oni sadrže podatke prikupljene: a)
rezultatima promatranja i eksperimenta, b) stupnju reprezentativnosti
promatranoga uzorka i c) postojanju međusobno povezanih induktivnih
generalizacija. Na toj osnovi postavljaju se općenitije, ali uvijek samo
vjerojatnije pretpostavke ili hipoteze koje se zatim provjeravaju. Pomoć-
ne induktivne metode su: a) promatranje, b) eksperiment, c) brojenje i d)
mjerenje.
Promatranje obuhvaća predmet, cilj i rezultat promatranja. Proma-
tranje nije obično, već plansko programirano zapažanje. S obzirom na to,
predmet i cilj promatranja moraju biti točno određeni u planu promat-
ranja. Za kriminalističko promatranje važno je da mora biti nepristra-
no, objektivno i egzaktno (takvo da se zapažaju samo ona svojstva koja
objektu promatranja doista pripadaju). Kod brojčano mjerljivih predme-
ta promatranje mora biti precizno tako da što točnije izrazi količinu. Zah-
tjevi u odnosu na promatranje kao pomoćnu induktivnu metodu važni
su za cjelokupnu kriminalistiku. Kod svih identifikacijskih (traseoloških
i drugih) metoda bitno je precizno određenje predmeta promatranja i
uzorka promatranja.
Eksperiment (pokus) kao pomoćna induktivna metoda uključuje na-
mjerno izazivanje pojava koje se promatraju. U odnosu na promatranje
eksperiment je bitno obilježen aktivnim miješanjem u zbivanje. To i jest
razlika eksperimenta u odnosu na promatranje. Eksperimentom se mogu
izazvati pojave koje su u naravi vrlo rijetke. Moguće je i mijenjanje uvje-
ta nastupanja i izazivanje pojava kojih u naravi nema. Promatranje ipak
ima nad pokusom jednu, ali važnu prednost: ono je moguće i tamo gdje se
pokus ne može izvesti.
Brojenje je metodski postupak kojim se utvrđuje broj sastojaka nekoga
skupa ili klase (primjerice dakiloskopska obilježja). Može imati različite
načine, stupnjeve, oblike i sredstva pomoću kojih se provodi.
Mjerenjem se pomoću mjernoga pribora utvrđuje brojčana vrijednost
određenoga svojstva. Svojstva koja je moguće mjeriti nazivaju se eksten-
zivnim svojstvima ili kvantitetima. Ona koja se ne mogu mjeriti jesu in-
tenzivna svojstva ili kvaliteti. Nužna pretpostavka mjerenja je jedinica
mjere i mjerni pribor. Mjerenjem se doznaje vrijednost fizikalne veličine.
Mjeriti se mogu samo jednoznačno definirane fizikalne veličine. One se
mjere prema mjernoj jedinici ili prema drugoj jednoznačno definiranoj re-
172
UVOD
ferentnoj vrijednosti mjerene fizikalne veličine. Za svako je mjerenje bitno

iskazivanje mjernoga rezultata koje mora sadržavati izmjerenu i standard-
nim postupkom obrađenu vrijednost mjerne fizikalne veličine, mjernu ne-
sigurnost (pogrešku) iskazanu donjom i gornjom granicom te statističku
sigurnost, vjerojatnost da se naznačena nesigurnost nalazi unutar iskaza-
nih granica.
Izvori pogrešaka u mjerenju mogu se pojaviti kao grube pogreške, sus-
tavne pogreške ili slučajni propusti. U kriminalistici mjerenje ima iznim-
nu važnost prvenstveno stoga što je, za razliku od procjene odoka (koja je
u pravilu subjektivna), objektivno.
Induktivna metoda pretpostavlja i korištenje statističkih metoda. Za
kriminalistiku posebnu važnost imaju: srednja vrijednost, devijacija, dis-
perzija, aritmetička sredina, medijan, mode, koeficijent disperzije itd.
Dva su odnosa posebice značajna: temporalitet i kauzalitet. Tempo-
ralitet je vremenski slijed, sukcesija pojava. Vrlo je važna kako za pojave
koje su predmet istraživanja, tako i za samu kriminalističku proceduru.
Kauzalitet je tip nepromjenjivog odnosa, invarijantne relacije u kojemu
je čimbenik nepromjenljivo povezan s učinkom.
U području induktivnih metoda vrlo važno, i za kriminalistiku prvo-
razredno, mjesto imaju metode kauzalne indukcije koje je sastavio John
Stuart Mill. Millove induktivne kauzalne metode istodobno su pra-
vila za pronalaženje uzročnoga odnosa i pravila za njegovo dokazivanje.
One imaju praktičnu važnost za kriminalističko istraživanje. Zato će u
nastavku biti izložene bitne postavke tih metoda.
Prva je među njima metoda slaganja: ako se pojava P koju istražujemo
javlja jedanput u okolnostima ABC, drugi put u okolnostima ADE, treći
put u okolnostima AFG, okolnost A u kojoj se svi slučajevi slažu, može biti
uzrok ili posljedica pojave P.
Druga je metoda razlike: ako se u okolnostima ABC javlja pojava P, a u
okolnostima BC u kojima je izostala okolnost A, izostaje i pojava P vjerojat-
no je da su okolnost A i pojava P u uzročnoj vezi.
Sljedeće dvije metode izvedene su iz gore opisanih. Treća je kombini-
rana (spojena) metoda slaganja i razlike: ako se svaki puta u okolnosti A
javlja pojava P, a kad izostane A, izostane i P, vjerojatno je da su okolnost
A i pojava P u međusobnoj uzročnoj vezi.
Četvrta induktivna kauzalna metoda jest metoda ostatka: ako se u
okolnostima ABC, javljaju pojave PQR, a otprije je poznato da je okolnost
B uzrok pojavi Q, a okolnost C uzrok pojavi R, vjerojatno je da okolnost A i
pojava P mogu biti u uzročnoj vezi.
Peta je metoda popratnih promjena: svaka pojava koja se mijenja na
neki način uvijek kad se na neki način mijenja neka druga pojava jest
uzrok ili posljedica te pojave, ili je s njom uzročno povezana.
173
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Poznati su prigovori domašaju i pouzdanosti Millovih induktivnih kauzal-

nih metoda. Isključuje li to njihovu primjenu u kriminalistici? Odgovor je na
postavljeno pitanje niječan, čak i unatoč činjenici što se u najnovije vrijeme
među logičarima povećava broj pristalica induktivne metode. Kauzalitet se u
kriminalistici kao empirijskoj znanosti istražuje najprikladnijom metodom.
Budući da ovdje nema metode koja na sasvim izvjestan način vodi istini,
nužno je prihvatiti metode koje vjerojatno, ili barem češće, vode istome cilju.
Millove metode kauzalne indukcije smjeraju istini. Kad su ispunjeni
uvjeti postavljeni u pojedinoj metodi, metoda daje pouzdane (iako vjerojat-
ne) rezultate. Ako tih uvjeta nema, metode ne bi ni trebalo primjenjivati.
Razmatrajući nedostatke Millovih metoda valja posebno istaknuti jed-
nu važnu okolnost. Kad izvorni smisao pojedinih metoda kauzalne induk-
cije ne vodi željenome cilju, vrlo se korisnim ukazuje njihova inverzija u
negativni izraz. Takve pretvorbe pojedinih metoda daju vrlo korisne i za
kriminalistiku naročito pouzdane eliminacijske kriterije (primjerice inver-
zija metoda slaganja i razlike).
Kombinirana metoda vrlo prikladno služi za utvrđivanje smjera kau-
zalnoga istraživanja, osobito za eliminiranje irelevantnih okolnosti. Nače-
lo indukcije je uz spomenute nedostatke metoda kojima se ostvaruje ipak
nužni postulat saznanja, ne samo u oblasti kauzalnih razjašnjenja.
Kao primjer za primjenu induktivne metode u oblasti kriminalistike
mogu se uzeti poopćavajući i analogijski induktivni zaključci u radu s in-
dicijima. Bez induktivne metode kriminalistika kao i druge znanstvene
discipline jednostavno ne mogu postojati.
Induktivna metoda se u sklopu rada s verzijama ne upotrebljava sama,
nego u kombinaciji s deduktivnom metodom. Time se stvara mogućnost
cjelovitije provjere verzija.
b) Deduktivne metode u kriminalističkoj proceduri
Deduktivna je metoda sustavno i dosljedno postupanje u kojemu se pri-

mjenjuju deduktivni zaključci s ciljem da se otkrije i dokaže istina. Nje-
nom primjenom u području stvaranja verzija postavljaju se deduktivne
verzije. U ishodištu induktivne metode osjetilno je opažanje. Deduktivna
metoda u istu svrhu primjenjuje aksiome (očite istine koje se same ne do-
kazuju) i iz njih izvedene sudove, teoreme.
Metoda izgradnje sustava sudova koji čine aksiomi i teoremi je aksi-
omatska metoda. Međutim, o toj se metodi u užem smislu može ipak go-
voriti samo onda ako se radi o razmatranju cijeloga područja do njegovih
krajnjih polaznih ishodišta. To se označuje i kao deduktivna metoda u
užem smislu riječi.
174
UVOD
Deduktivna metoda u širem smislu riječi svaka je metoda u kojoj se

primjenjuju deduktivni zaključci. Ona služi i za: a) objašnjenje činjenica
i zakona, b) predviđanje budućih događaja, c) otkrivanje novih činjenica i
zakona, d) dokazivanje postavljenih teza i e) izlaganje znanosti.
Smisao je aksiomatske metode otkrivanje veza među dotad nepoveza-
nim spoznajama. Njihove su zajedničke pretpostavke aksiomi. Sustavno
složene konzekvencije tih pretpostavki su teoremi do kojih se dolazi eli-
miniranjem sporednih teza koje proturječe osnovnim pretpostavkama i
uklanjanjem eventualnih proturječnosti među osnovnim pretpostavkama.
Iako aksiomatska metoda ne jamči istinu, bitno pomaže da, otkrivajući
pretpostavke prihvaćenoga i konzekvencije pretpostavljenoga, isključimo
neistinu. Tako organizirani sudovi međusobno se podupiru i time imaju
veće izglede da budu istinitiji od izoliranih i nepovezanih sudova.
Isticanje najosnovnijih značajki funkcija aksiomatske metode pretpo-
stavka je za aksiomatizaciju konkretnih teorija. To je teorija koja smjera
istinitom objašnjenju jednoga područja stvarnosti.
Konkretne, materijalne ili intuitivne teorije bitne su za kriminalistiku.
Kriminalistika kao objekt istraživanja ima vrlo različite pojave kaznenih
djela. U logičkome smislu to su različite "materije i sadržaji".
Pojave koje istražuje kriminalistika, jer su kaznena djela, imaju jednaku
strukturu ili formu. U aksiomatskoj metodi to se naziva izomorfizam. Teori-
ja koja prikazuje područje određene pojave ili njen fragment naziva se mo-
del. Objekt kriminalističkoga istraživanja je model pojave kaznenoga djela.
Izomorfizam i teorija modela omogućuju i za kriminalistiku ključni
obrnuti (reverzibilni) proces: interpretacije ili tumačenja, polazeći od aksi-
omatskog sustava prema konkretnim pojavama.
Kriminalistika mora nužno imati u vidu i tradicionalna, danas sporna,
osnovna načela ili zakone misli. To također pripada problematici aksioma-
tizacije logike.
Prema tradicionalnom shvaćanju četiri su temeljna načela mišljenja: 1)
načelo identiteta (principium identitatis), 2) načelo proturječnosti (principium
contradictionis), 3) načelo isključenja trećega ili srednjega {principium
exclusi
tertii sive medii) i 4) načelo dovoljnoga razloga (principium rationis
sufficientis).
Osnovna načela mišljenja primjenjuju se na pojmove i sudove. Njihovu
je sadržaju istaknut niz prigovora. Ipak nema dvojbe da su ta načela, bez
obzira na neosnovane pretenzije njihovih zagovornika, važna logička na-
čela nužna u misaonoj djelatnosti kriminalista.
Verzije u kaznenome postupku, prema svemu što je navedeno, moraju
se postaviti sukladno temeljnim logičkim pravilima. Ali još uvijek nedo-
staje za cjelovito i temeljito proučavanje zadatka postavljanja verzija. Pos-
tavljanje verzija nije formalna, postupovna, već kriminalistička (parapos-
tupovna) djelatnost.
175
KRIMINALISTIKA
U kaznenome postupku (to u još većoj mjeri vrijedi za heuristički stadij

kriminalističkoga istraživanja) pojam verzije nužno uključuje pluralitet
(govori se o načelu maksimalno mogućega broja verzija, ali najmanje ver-
zije i protuverzije).
Dihotomija verzija - protuverzija posebice je važna u okvirima kazneno-
ga postupka, jer slijedi iz same kontradiktorne naravi kaznenoga postupka.
Koje se vrste verzija mogu uzeti tipičnim za silogističku kriminalistiku?
11. Holizam kriminalističke spoznaje
U kriminalističkoj proceduri induktivne i deduktivne metode međusobno

su povezane. U vrlo složenom procesu postupne kriminalističke spoznaje
nužno je provjeravanje predviđanja svih postavljenih hipoteza, kao i nji-
hovo opovrgavanje ako promatranje niječe posljedicu koja iz hipoteze de-
duktivno slijedi. To nalaže uporaba obiju metoda. Iz toga slijedi da je u
kriminalističkoj proceduri nužan cjelovit, dakle holistički, pristup.
Literatura:
Bender - Nack, I., 259, 453; - IL, 95; Cardozo, B. N, The Nature of the
Judicial Process, Yale
University Press, New Haven, 1921., 113 - 121; Cohen - Nagel, 31;
Damaska, M., Izazovi
slobodnoj ocjeni dokaza, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,
1/1995.; Denti, V., Sci-
entificitä della prova e libera valutazione del giudice, Rivista italiana di
diritto e procedura
penale, 1972., 414; Dewey, J., Logic: The Theory of Inquiry, Holt and Co.,
New York, 1939.,
58; Dray, W. H., Filosofia e conoscenza storica, II Mulino, Bologna, 1969.,
98; Dray, W. H.,
Leggi e spiegazione in storia, II Saggiatore, Milano, 1974., 15; Eggleston, R.,
Evidence, Proof
and Probability, 2. izdanje, Weidenfeld & Nicholson, London, 1983., 37,
277; Ekelöf, P. 0.,
My Thoughts on Evidentiary Value, u: Philosophical Judicial and
Psychological Aspects of
a Theory, edited by Gärdenfors, P., et al., Library of Theoria, Lund, 1983.;
Engisch, K., Die
Kausalität als Merkmal der strafrechtliche Tatbestände, CJB Mohr,
Tübingen, 1931., 21; Feld-
man, 262; - Geerds, 121, 42; Geerds, /3/, 5; Gil, 51; Gilbert, 52; Getto, W.,
Kriminalistisches
Denken und polizeilichen Tatsachenfeststellung, Kriminalistik, 8 - 9,
10/1998. (52); Gross,
H., Die Erforschung des Sachverhalts strafbarer Handlungen, Schweitzer,
München, 1918.;
Gross - Geerds, I., 99; Grubisa, 3, 5, 17 - 31; Haas, H., Kriminalistischer
Erkenntnisgewinn
durch „systematisches Beobachten", Kriminalistik, 2/2003; Hall, K. A., Die
Lehre vom "Cor-
pus Delicti", Kohlhammer, Stuttgart, 1933.; Kino, A., et al. (ur.), Intuitionism
and Proof The-
ory, North Holland, Amsterdam, 1970; Keller, C, Datenerhebung im
Privatbereich, Krimi-
nalistik, 11/2004. (58); Klein, T, Strategische Kriminalitätsanalysen,
176
KRIMINALISTIKA
(54); Kriminalistik. Lexikon, 147, 148; Kube - Störzer - Timm, IL, 81 - 165,
192; Maver, 76
- 83; -121, 46 - 67; Modly - Korajlić, 168-170, 191, 630; Opp, 124;
Osterburg, 14; Osterburg
- Ward, 376; Pavišić, 9; Pavišić, 121, 230; Pavišić /ZKP/, 150, 177, 187, 343;
Roll, H., Mathe-
matische Aspekte in Kriminalistik und Kriminologie, Kriminalistik, 1/1994.
(48); Schütte,
K., Beweistheorie, Springer Verlag, Berlin, I960.; Stella, 8, 25, 56, 84, 154;
Supek, L, Teorija
spoznaje, Institut za filozofiju, znanost i mir JAZU, Zagreb, 1974., 228 - 235;
Tarski A., u:
Semantica e filosofia del linguaggio, II Saggiatore, Milano, 1969.; Taruffo,
67, 71, 146, 154,
161, 171, 182, 308, 309; Tetu, 137, 158; Villa, V, Teoria della scienza
giuridica e teorie delle
scienze naturali, Giuffre, Milano, 1984., 35; Vodinelić, V, Istina - jedan od
osnovnih problema
nauke o krivičnom postupku, Naša zakonitost, 6/1978.; Vodinelić, I I I , 6; -
121, L, 62, 77, 105;
Vodinelić - Aleksić, 7; Vodopivec, K, Sistemna analiza predkazenskega in
kazenskega postop-
ka, Revija za kriminologijo in kriminalistiko, 3/1985.; Walder, 111, 54; - 121,
3, 32, 99; Yablon,
M. C, Problem diskrecije u američkoj pravnoj misli, Zbornik Pravnog
fakulteta u Rijeci, br.
9/1988., 163; Zbinden, 17, 57.
177
1.Objasnite zašto je kriminalističko postupanje istraživanje i izlaganje.
2.Što je vremenska podjela indicija?
3.Što je činjenica?
4.Što su nulti indiciji?
5.Objasnite pojam preliminarne kriminalističke diferencijalne dijagnoze.
6.Što je promatranje?
7.Objasnite sadržaj spoznajne kriminalističke trijade.
8.Objasnite kriminalističku važnost opisa, objašnjenja i predviđanja.
9.Pojam sumnje i stupnjevi sumnje.
10. Istina u kriminalistici.
11.Što je vjerodostojnost iskaza?
12.Navedite kriterije istinitosti.
13.Što je dokaz u kriminalistici?
14.Razvrstajte osnovne skupine kriterija laži.
15.Postoje li ograničenja utvrđivanja istine u kaznenom postupku?
178
UVOD
Glava IX.
Verzije (kriminalističke hipoteze)
1. Verzije u kriminalistici
Hipoteza je, općenito, sud za koji se pretpostavlja da je istinit. On je stvo-

ren da bi se pomoću njega moglo tumačiti i objašnjavati određene činjeni-
ce. Hipoteza je vjerojatan sud i temeljni dio logike otkrića.
Verzija kao kriminalistička hipoteza jedna je od više hipoteza koja
objašnjava nastanak, svojstva, međusobne veze, odnose i okolnosti pojave
kaznenoga djela, značajki, stanja i odnosa počinitelja, žrtve te druge okol-
nosti u vezi s predmetom kriminalističkog istraživanja. Ona smjera vje-
rojatnome objašnjenju. Istraživanje u kriminalistici znači odabir između
više rješenja na temelju ne sasvim pouzdanih saznanja. Kao i svako drugo
racionalno istraživanje, utemeljuje se na hipotezi o predmetu istraživanja
koja nastoji pronaći što uvjerljiviju potporu postavci koju sadrži.
Otkriće je prvo opažanje nečega ili prvo utvrđivanje neke pravilnosti.
Logički uvjeti otkrića u kriminalističkoj proceduri su istinitost i novost
otkrivene teze. Prema svojem sadržaju otkrića u kriminalističkoj proce-
duri pripadaju onima iz svakodnevnoga života, ali također i znanstvenim
otkrićima u užem smislu riječi. To su pojedinačna otkrića čije je značenje
smješteno u okvire kaznenoga predmeta.
Kriminalistička otkrića odnose se na činjenice. Prema vremenu nastan-
ka razlikuju se otkrića prije i tijekom postupka (potonja se dalje mogu di-
jeliti prema stadiju postupka). Dioba otkrića moguća je i na temelju drugih
kriterija. Kriminalistička procedura usmjerena je obogaćivanju spoznaje
novim otkrićima. Provjera istinitosti kriminalističkih otkrića provodi se
dokazima. Time je stvoren antitetički par: otkriće - dokaz. On tvori sadr-
žaj postupka provjere koja se ostvaruje na osnovi kriminalističke hipoteze.
Funkcija je kriminalističke hipoteze usmjeravanje istraživanja na
određene pravilnosti među činjenicama. Pravilnosti na koje je usmjere-
na kriminalistika ne smjeraju utemeljenju apsolutnoga suda o istinitosti
ili laži. Cilj je kriminalističke hipoteze racionalizirati neizvjesnost, pružiti
179
osnovu za ocjenu stanovitoga stupnja utemeljenosti. Dakako, hipoteza se
kao važan sastojak pojavljuje i u jednome drugom smislu.
Heuristička kriminalistika tradicionalno se služi hipotezama posebno
u cilju postavljanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze. U silogističkoj
kriminalistici hipoteza popunjava iskustvene praznine, pretpostavljajući
odnose, razloge, uzroke, pravilnosti zbivanja, zakonitosti među činjenica-
ma kaznenoga predmeta.
Pravilno postavljanje hipoteza uvjetovano je općim logičkim i poseb-
nim, kriminalističkim pretpostavkama. Hipoteza pruža moguće (vjerojat-
no) rješenje. Je li to doista rješenje problema, zadatak je istraživanja.
U tome smislu hipoteza mora prije svega udovoljavati općim uvjetima
valjanosti.
Hipoteze u kriminalistici imaju neke posebne značajke. One slijede iz
okolnosti da se kriminalističke hipoteze odnose na pojedinačne činjenice i
da su utemeljene na vrlo ograničenom promatranju. Važnost znanstvenih
zakona kod tih je hipoteza manja nego kod hipoteza u znanstvenim istra-
živanjima. U kriminalistici se hipoteze označuju kao verzije.
Kao i svaka druga hipoteza, i verzija je složen, uvjetovani, implikativni
sud. Za nju vrijede opći i posebni uvjeti stvaranja hipoteza. Ona mora biti
postavljena sukladno logičkim i metodologijskim uvjetima spoznaje.
Zbog čega je rad s verzijama toliko važan u kriminalistici? Prema do
sada izloženom slijedi da je istraživanje kaznenoga djela put od mogućih i
vjerojatnih do istinitih i vjerodostojnih zaključaka o predmetu istraživanja
uokvirenih u pravom uređena pravila postupanja. Složenost činjeničnih
pitanja djela, odnosa među sudionicima i pravnih propisa koji uređuju pos-
tupanje nalaže prethodno pretpostavljeno moguće objašnjenje predmeta
istraživanja, koje se postiže postavljanjem verzija.
Verzija je sredstvo kojim se put dokazivanja umjesto spontano, nasu-
mice, prolazi planski, svrhovito. U tom smislu stvaranje i rad s verzijama
srž je racionalnog kriminalističkog postupanja. Kao parapostupovna dje-
latnost verzije imaju jednaku važnost za kazneni postupak.
Bez prikladne uporabe verzija slaba je vjerojatnost otkrivanja i razja-
šnjenja složenih slučajeva kaznenih djela. Istodobno verzije postavljaju dalj-
nju važnu zadaću koja pripada području kriminalističke taktike: planiranja
kriminalističkoga istraživanja. U tome je njihovo mjesto također ključno.
Za sud koji donosi odluku u kaznenom postupku verzija je nezaobilaz-
no i najpouzdanije sredstvo pri donošenju i argumentiranju odluke. Spoz-
najna osnova sudske odluke mora poći od toga 1) da su postavljene
sve moguće verzije, 2) da su postavljene verzije ispitane s jednakom po-
zornošću, 3) da je jedina verzija koja je izdržala provjeru utemeljenja na
valjanim dokazima, 4) da provjerena verzija potpuno i sukladno tumači
predmet postupka te 5) da je ta verzija jedini mogući zaključak.
180
UVOD
U opisanom smislu kriminalističko istraživanje kao kazneni postupak

u širem smislu ukazuje se kao struktura koju u svim fazama bitno odre-
đuju: planiranje — verzije - dokazivanje.
2. Uvjeti postavljanja verzija
Polazište postavljanja verzije su prikupljeno saznanje (i intuicija). Struk-

tura kriminalističke verzije sastoji se od 1) prikupljanja činjenica na teme-
lju poznavanja fenomenoloških podataka o tipu vjerojatnoga kaznenoga
djela, 2) sređivanja prikupljenih činjenica, 3) raščlambe ključnih sastoja-
ka, 4) usporedbe pojedinih sastojaka s drugim suprotstavljenim stajališti-
ma, 5) usporedbe verzije i mogućih verzija, 6) vanjske provjere verzije te
7) ocjene stupnja prihvatljivosti verzije.
Svaka hipoteza (dakle i verzija) u logičkome je smislu sud o nekoj
okolnosti.
Iz toga slijedi da se u postavljanju verzija primjenjuju induktivne i
deduktivne
logičke metode izvođenja i zasnivanja sudova. Induktivne i deduktivne meto-
de se u kriminalističkoj praksi prepliću, nadopunjavaju. Isključivost u odabi-
ru metode prepreka je za rješavanje pitanja zbog kojih je postavljena verzija.
Vrlo je teško očekivati da se u kriminalističkome istraživanju koristi
samo jedna metoda. Stoga se samo općenito može govoriti o prevladava-
jućim značajkama metodološkog pristupa. U tom smislu uvjetno se može
uzeti da u heurističkoj kriminalistici prevladavaju induktivne metode, dok
silogističku kriminalistiku više obilježuje deduktivni pristup. Na odgova-
rajući način to se može primijeniti na predistražni i kazneni postupak.
3. Podjela verzija
Podjela verzija moguća je na temelju različitih kriterija. Kriteriji podjele

pripadaju ili općim logičko-metodološkim, ili specifičnim kriminalističkim
kriterijima. U prvu skupinu logičko-metodoloških kriterija ulaze primje-
rice podjele verzija na preliminarne, radne i konačne. Verzije se prema
dosegu dijele na glavne i pomoćne.
Glavna je verzija o predmetu istraživanja, a pomoćna o pojedinim sas-
tojcima kojima se provjerava glavna verzija. Osnovna je verzija ona koja
se odnosi na polazišne sastojke istraživanja. Iz nje se stvaraju pomoćne i
dopunske verzije. Prema vremenu verzije su retrospektivne ili prognozne,
sukcesivne ili simultane. S obzirom na međusobne odnose verzije su podu-
darne, isključive, neutralne itd.
181
Verzije su najčešće retrospektivne, ali kad služe kao temelj planiranja
i poduzimanja određene radnje, imaju prognozno značenje. Međusobno i
prema stvarnim okolnostima mogu biti neutralne ili u odnosu podudarno-
sti, konkurencije i isključivosti. Jedinstvenoga učenja o verzijama, posebi-
ce u teorijskome smislu, u suvremenoj kriminalistici nema, iako su tome
posvećeni brojni radovi. Kategorijalna je podjela verzija na kriminalističke
i postupovne.
Polazište kriminalističkih verzija poglavito su indiciji. Otuda se i nazi-
vaju indicijalnim kriminalističkim, heurističkim, otkrivačkim verzijama.
Postupovne verzije počivaju na dokazima. To su postupovne, silogističke,
dokazne verzije. Među kriminalističkim verzijama praktično veliko znače-
nje imaju tipične verzije, kao vrsta općih verzija. Tipične su kriminalistič-
ke verzije ustrojene modelski. Tu ulaze verzije o 1) biću kaznenoga dje-
la, 2) o radnji i posljedici i njihovim sastojcima (vladanju, kauzalnoj vezi,
posljedici), 3) subjektivnoj strani kaznenoga djela (obliku krivnje, motivu),
4) postupanju žrtve, 5) tragovima na mjestu događaja itd. Kriminalističke
verzije temelje se na indicijima u kriminalističkom smislu.
Postupovne verzije imaju sličnosti, ali i razlike u odnosu na krimi-
nalističke verzije. Među postupovnim verzijama pretežu retrospektivne,
a ima i prognoznih verzija (primjerice nalog o pretrazi temelji se na prog-
noznoj verziji da će se pretragom pronaći određeni predmet). U cjelini po-
stupovnih verzija razlikuju se istražne i raspravne verzije.
Istražne verzije se u odnosu na kriminalističke razlikuju poglavito in-
strumentalno. Umjesto indicija ovdje su elementi verzije dokazi ili indiciji,
ali potonji u postupovnom smislu dokaznih činjenica. Ove verzije imaju
pretežito prognozni značaj i u tome su slične kriminalističkim verzijama.
Verzije raspravnoga suda temelje se na dokazima ili indicijima, ali
u postupovnom smislu kao dokaznim činjenicama. U pravilu su to retro-
spektivne verzije o glavnom predmetu.
Prema sadržaju i dosegu među svim verzijama ističe se opća i osnovna,
složena metodološka verzija temeljnih ili glavnih ("zlatnih") pitanja kri-
minalistike koja stvara
cjelinu istražnih zadaća Verzija glavnih pitanja kriminalistike
ustrojenu prema pojedi- 1. što (quid) - kazneno djelo - corpus
delicti
nim pitanjima. 2. tko (quis) - počinitelj - auctor
To se uzima i kao op- 3. gdje (ubi) - mjesto kaznenoga djela -
ća, glavna, središnja, te- locus delicti
meljna, složena i cjelovita 4. kada (quando) - vrijeme - tempus
kriminalistička verzija. delicti
Gross ta pitanja (sieben 5. kako (quomodo) - modus operandi
6. čime (quibus auxiliis) - instrumenta
goldenen kriminalisti- sceleris
schen W) pripisuje 7. zašto (cur) - motiv
filozo- 8. s kime - sudionici - concursus
9. koga ili što - žrtva
182
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
fu Joachimu Georgu Dariesu (umro 1791. godine u Frankfurtu na Odri).

Vodinelić je tim pitanjima dodao još dva: s kime i koga ili što, i tako stvorio
još razrađeniju deveteročlanu klasifikaciju. Broj posebnih verzija vrlo je ve-
lik. Kao primjeri mogu se spomenuti verzije o 1) naravi kaznenoga djela, 2)
subjektu i subjektivnoj strani, 3) objektu, 4) modalitetima radnje, 5) žrtvi, 6)
situaciji i načinu, sredstvima ostvarenja, 7) tragovima itd.
Najnovija istraživanja u dokaznoj teoriji ukazuju na posebnu pozor-
nost koju kriminalistika mora posvetiti podjeli verzija na temelju kriterija
dokazne strukture verzije ili odnosa verzija - dokaz - činjenica kojega ona
sadrži.
Prema modelu dokazne strukture verzije mogu biti jednostavne i slo-
žene, konvergentne i divergentne, zatim verzije koje uključuju izravne i
neizravne dokaze, koje se odnose na odlučne ili druge činjenice itd.
Postavljanje verzija čije su logičke osnove prikazane ima ključnu važ-
nost za kazneni postupak. Verzije ne valja uzimati isključivo kao logičke
misaone tvorevine, jer je osim logičkih pravila o postavljanju verzija bitna
i prikladna primjena kriminalističkih pravila, poglavito temeljnih pojmova
kriminalističke morfologije, zatim psihologijskih saznanja i pravila taktike.
Verzija se postavlja na temelju 1) modelske strukture situacije kazne-
noga djela, 2) raspoloživih saznanja, 3) stadija istraživanja te 4) taktičkog
načina.
U silogističkoj kriminalistici osnova verzija su dokazi u formalnom
smislu riječi ili indiciji. Primjena verzija u kaznenome postupku odvija
se sukladno logičkim, taktičkim psihološkim i komunikološkim pravilima.
Osobito je to važno za provjeravanje verzija. Sadržaji verzija tvore bitni,
središnji dio planiranja kaznenoga postupka.
Za rad s verzijama bitno je poznavanje fenomenologije pojava kaznenih
djela. Na toj osnovi stvaraju se tipične planske verzije. Njihovo je polazište
radnja ili neki drugi sastojak pojave kaznenoga djela, poput mjesta ili vre-
mena počinjenja kaznenoga djela.
Primjeri takvih modela su modeli obrade mjesta događaja: Crime Scene
Research, Tatortarbeit. U primjeru povratništva (u kriminalistici perse-
veracije) verzija se planira na temelju pojave istovjetnoga postupanja.
Osnova stvaranja modela je "tragovni tekst", tj. tragovi tipični za pojavu
kaznenoga djela.
Na drugoj su osnovi utemeljene verzije postupanja usmjerene utjecaju
na tijek djela, kao primjerice sheme djelovanja u talačkim situacijama,
prijetnji eksplozivom itd.
183
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
4. Provjera verzija
Racionalni kazneni postupak nužno uključuje provjeravanje, (verifikaciju)

svih valjanih verzija. To su u ranije opisanome smislu hipoteze koje imaju
izgleda izdržati provjeru, i koje su u tome slučaju pogodne za rješavanje
problema.
Verzije moraju, u prvome redu, ispunjavati opće logičke uvjete valjano-
sti hipoteza, tj. 1) relevantnosti, 2) provjerljivosti, 3) plodnosti (eksplana-
torno-prediktivne moći), 4) kompatibilnosti s već prihvaćenim hipotezama
i 5) jednostavnosti.
Relevantnost hipoteze znači prikladnost za rješavanje problema za koji
je postavljena. U kriminalistici relevantnost verzije određuju tri kriterija.
To su 1) narav kaznenoga djela (morfološki kriterij), zatim 2) izvori saz-
nanja (dokazni kriterij) te 3) postupovne radnje kojima se provjeravaju
kakvoća i stupanj saznanja koja iz njih slijede (postupovni kriterij).
Provjera svake verzije mora biti u kaznenome postupku logički jasno
zasnovana i postupovno pravilno izvedena. To znači jasno određenje činje-
nica koje se utvrđuju i sredstava koja se koriste u tome cilju. Najčešće je
provjera usmjerena k istodobnoj verifikaciji proturječnih verzija optužbe i
obrane. Vjerojatnost tih verzija provjerava se tijekom postupka.
Provjera verzije odnosi se na glavni predmet kaznenoga postupka (kao
predmet optužbe), ili na pojedine njegove dijelove. U prvome slučaju se
radi o provjeri integralne optužne verzije kao opće verzije, a u drugome o
provjeri partikularnih verzija o pojedinim pitanjima.
Provjerljivost silogističke verzije ima svoj poseban metodološki smisao.
Zbog njene naravi, kriminalistička verzija je provjerljiva samo u krimina-
lističkom postupanju, što znači sredstvima koja predviđa to postupanje. U
tome se smislu kao posebni zahtjev može istaknuti prikladnost verzije za
praktičnu provjeru u okviru toga postupanja. To je iznimno važno, ali go-
tovo nezapaženo područje ne samo logike, nego i komunikologije i semioti-
ke. Tek se posljednjih godina o tome javljaju prva ozbiljnija istraživanja.
Verziju valja provjeriti već na polaznoj metodološkoj razini. Zatim sli-
jedi provjera njenih logičkih sastavnica (sudova, zaključaka, teorija). Tu bi
valjalo posebice primijeniti učenje o zaključku i istinosnim funkcijama.
Kriminalistika mora u potrebnoj mjeri istraživati temeljne pojmove
komunikologije i semiotike. To su npr.: primjena opće teorije govornoga
sustava (semiotike) i njenih područja sintakse, semantike i pragmatike,
zatim značajke komunikacijskoga procesa kaznenoga postupka.
Posebna je važnost materijalnih nositelja znakova (simbola), pošiljate-
lja signala i primatelja poruke, te osnovnih, složenih, pravno oblikovanih i
slobodnih izraza. Među njima, osobito važnost različitih vrsta iskaza, ulo-
184
UVOD
gu pojedinih vrsta izraza kakvo je primjerice ime (pojedine individue, opće

pravo i nepravo relativno ime, neodređeno, korelativno ime, homonimi i
sinonimi) i njemu pripadajućih denotata i dezignata, primjenu funktora
(predikatnih, onih koji zasnivaju iskaz, koji utemeljuju pravilo) i opera-
tora (kvantifikatora, upitnih i operatora - oznaka), uvrštenje posebnih i
logičkih konstanti, varijabli i formula itd. Moraju se uzeti u obzir i teleološ-
ke značajke (odnos: svrha - sredstvo), jer je to upravo posebna značajka
kriminalističkog pristupa.
U kaznenome postupku postoji sustav ciljeva koje glavna postupovna
verzija mora nužno uključiti. U tome sklopu sredstvo može istodobno slu-
žiti većem broju ciljeva. Tu valja tražiti optimalna sredstva, a to zahtijeva
procjenu odnosa pretpostavki.
Verzija može biti provjerljiva konkluzivno (kad se istinitost verzije
utvrđuje sa sigurnošću), ili parcijalno (kad je njena istinitost tek vjero-
jatna). To je vrlo bitno za izvođenje konzekvencija iz verzija, posebice za
središnju djelatnost utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku.
Verzije koje sadrže indicije po naravi stvari samo su parcijalno provjer-
ljive. Na osnovi toga može li se hipoteza potvrditi ili opovrgnuti opaža-
njem, razlikuje se izravna (direktna) i posredna (indirektna) provjerljivost.
Za verziju kao vrstu posebne empirijske hipoteze provjerljivost uklju-
čuje i opovrgljivost: prikladnost da je njeno opovrgavanje zamislivo i mo-
guće u kaznenome postupku i da takvo opovrgavanje verzija može uspješ-
no izdržati.
Plodnost verzije izravno je određena brojem konzekvencija koje se
mogu iz nje izvesti. U postupku provjere verzija to znači primjeren obzir
na narav kaznenoga djela, eventualno postojanje formalnih dokaznih pra-
vila i sadržaj pojedinoga dokaza te postupovne mogućnosti konvergiranja
raznih izvora saznanja i njihovih rezultata.
Kakvoća verzije bitno je uvjetovana kompatibilnošću s drugim verzija-
ma. To posebice vrijedi za posebne indicijalne verzije čija se logička struk-
tura izravno vezuje uz taj uvjet. Kompatibilnost ne znači apsolutnu po-
dudarnost, ali niti to da razlika može postojati u odnosu na ključne, bitne
okolnosti.
Jednostavnost verzije opcije logički zahtjev kojega u nizu situacija nije
moguće dosljedno primijeniti. Heurističke verzije mogu biti vrlo složene, a
da su ipak valjane. Samo se u tome smislu može relativizirati opći zahtjev
za jednostavnošću verzije.
U silogističkoj kriminalistici zahtjev za jednostavnošću verzije posto-
ji u općem smislu i osobito je važan kad je riječ o optužnoj verziji. Kod
preliminarnoga ispitivanja to već može ukazivati na neosnovanost verzije.
Ovdje valja ukazati na stajalište u suvremenoj logici koje je vrlo prikladno
za primjenu u kriminalističkome radu s verzijama.
185
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
Svaka hipoteza koja je dovedena u pitanje omogućuje ipak daljnju prov-

jeru stvaranjem pomoćnih (kontrolnih) ad hoc hipoteza koje mogu dovesti
do pozitivne ocjene, pod uvjetom da protuverzija nije dovela u pitanje po-
stavke koje čine jezgro hipoteze. Jednostavnijoj hipotezi, dakle lakše pro-
vjerljivoj, svojstven je manji broj takvih ad hoc hipoteza.
5. Verzije i planiranje u kriminalistici
Prethodno je izlaganje ukazalo na važnost verzija u cjelokupnom krimi-

nalističkom istraživanju. Verzija prema svojoj naravi uključuje planski
pristup. Ipak, postavljanje verzija nije samo po sebi dostatno kako bi se
radilo o planiranom kriminalističkom istraživanju.
Svrhovito kriminalističko istraživanje znači postupak svjesnog odabira
i razrade ciljeva i metoda, tj. planiranje. Planiranje se može odnositi na
programske cjeline, i tad ima strateški smisao, ili na planiranje rada koje
ima taktički smisao. Strateški ciljevi planiranja za kriminalističko istra-
živanje uređeni su postupovnim propisima: traženje odgovora na temeljna
postupovna pitanja. Planiranje rada odnosi se na kriminalistički predmet.
Verzija je polazna pretpostavka u tom planiranju. Ona je u središtu pla-
niranja rada koje mora predvidjeti: 1) ciljeve, 2) prikupljanje podataka, 3)
potrebne radne operacije, 4) raspored poslova te 5) redoslijed radnji.
U stvaranju plana moraju se imati u vidu značajke predmeta istra-
živanja kako bi se došlo do temeljnih pretpostavki za odluku. Predmet
kriminalističkoga istraživanja obuhvaća brojne raznovrsne čimbenike,
međusobno uvjetovane odnose i veze te sljedne, često kauzalno povezane
aktivnosti. Sa stajališta planiranja on je problemska situacija koju najpri-
je valja dijagnosticirati, a zatim odrediti ciljeve istraživanja (prognozu).
Planiranje se u kriminalističkom predmetu ostvaruje stvaranjem ope-
rativnih modela i razradom konkretnih planova. Pojava kaznenoga djela
promatra se kao sustavno-strukturni model. Operativni modeli pojavljuju
se kao jednostavni i složeni, a njihova je bitna značajka tipicitet. Njihovi
učestaliji pojavni oblici su tabelogrami, obrasci, upitnici, sheme, aplikativ-
ni programi, hodogrami.
Metode planiranja također su raznovrsne, od najosnovnijih tradicio-
nalnih do različitih suvremenih metoda planiranja. U sustavnom smislu
planiranje pripada području kriminalističke taktike. Polazište planiranja
istraživanja u konkretnom predmetu je situacija pojave kaznenoga djela
(kriminalna situacija). Situacija pojave kaznenoga djela sustavna je cjeli-
na svih sastojaka u vremenu i prostoru počinjenja kaznenoga djela.
U situaciju pojave kaznenoga djela ulaze sastojci osobnoga, socijalnoga,
zemljopisnoga, klimatskoga, tehničkoga i drugog značenja. Ona se u kon-
186
UVOD
kretnom predmetu istražuje kao stvarna cjelina međusobno uvjetovanih

sastojaka. Na temelju prikupljenih saznanja i daljnjih istraživanja stva-
raju se modelske strukture tipske situacije. To su osnove za planiranje
oblikovane kao kriminalističko-taktički način.
Kriminalističko-taktički način prema Vodineliću najsvrhovitiji je
i najprikladniji način obavljanja istraživanja (u predistražnom ili istraž-
nom postupku i na glavnoj raspravi). Sloboda izbora kriminalističko-tak-
tičkoga načina u kriminalistici je ograničena postupovnim propisima te
raspoloživim tehničkim i spoznajnim mogućnostima.
Kriminalističko-taktički načini su opći (primjenjivi na različite situaci-
je pojave kaznenih djela) i posebni (primjenjivi na određene situacije poja-
ve kaznenih djela). U ovisnosti o strukturi sadržaja oni su jednostavni ili
složeni (taktičke kombinacije).
Taktička kombinacija je konkretni plan postupanja, operativna
osnova djelovanja. On može obuhvatiti jednu ili više radnji, situacija itd.
Te su radnje ili istovrsne (primjerice pojedini izvidi kaznenih djela) ili raz-
novrsne (izvidi i istražne radnje).
Taktičko rješenje je daljnja konkretizacija planskoga postupanja. To
je smisleni odabir konkretnoga sadržaja postupanja koji uključuje vrije-
me, prostor, sredstva, osobe i načine provedbe radnje.
6. Planiranje na makro- i mikrorazini, operativni modeli
Kriminalističke radnje mogu se izvoditi na dva načina. Prvi je spontano

izvođenje radnji. Drugo je izvođenje na temelju plana. Planiranje je stalan
proces svjesnog predviđanja, odabiranja i razrade ciljeva i metoda. Kri-
minalistika ispituje različite sadržaje i stupnjeve planiranja. U prvome
redu ta djelatnost odnosi se na (strateško) planiranje programskih cjelina
i (taktičko) planiranje rada.
Prema opsegu planiranje se odnosi na makro- i mikrorazinu. Makropla-
niranje ili planiranje programa polazi od dijagnoze, sadrži ciljanu progno-
zu i provedbenu strategiju. Zadatak planiranja programa znači okvirno
utvrđivanje ciljeva i načina njihova ostvarenja (odabir ciljeva, utvrđivanje
stanja, razradu ciljeva u konkretne zadaće, određivanje sredstava, utvrđi-
vanje općih uvjeta ostvarenja i postavljanje mjerila za provjeru rezultata).
Makroplaniranje je napose značajno za heurističku kriminalistiku.
U odnosu na kazneni postupak makroplaniranje je uglavnom riješeno
donošenjem postupovnih propisa, dakle na legislativnoj razini. Propisima
kaznenoga postupka određeni su strateški ciljevi. Ti su ciljevi dio cjeline
kriminalno-političkih ciljeva kojima teži sustav kaznenopravne zaštite.
187
KRIMINALISTIKA _______________________________________________________________
Mikroplaniranje ili planiranje rada, djelatnost bitna za kazneni postu-

pak, tj. za silogističku kriminalistiku, ulazi u posebno područje organiza-
cija i metoda. To je za kriminalistiku ključna, najvažnija vrsta planiranja
koja je znanstvenu pozornost privukla u vrlo ranoj fazi njenoga razvoja.
Planiranje rada znači predviđanje odvijanja pojedinih radnih operacija
i njihovo međusobno povezivanje tako da se postignu najbolji mogući učinci
valjanosti, brzine i ekonomičnosti ostvarenja određenoga posla. Općenito, a
to vrijedi i u silogističkoj kriminalistici, planiranje tijeka rada nužno mora
imati u vidu: 1) određenje cilja, 2) prikupljanje podataka, 3) analizu potre-
bnih operacija, 4) raspored aktivnosti i 5) utvrđivanje redoslijeda operacija.
Time se planiranjem omogućuje dolazak i do temeljnih sastojaka za stva-
ranje odluke. Ti su sastojci uključeni kao svojstva, značajke modela i sadrže
1) opis problema, 2) ciljeve kojima teži donositelj odluke, 3) ograničenja koja
dolaze iz okoline i 4) optimizacije uvjetovane navedenim čimbenicima (1-3).
Planiranje u kriminalistici uključuje sadržaje temeljnih kriminalisti-
čkih načela te primjenu odgovarajućih sredstava i metoda. Ipak, planira-
nje kao samostalan polazni proces nije uvijek nužno. Kod jednostavnijih
slučajeva planiranje se svodi na odabir redoslijeda radnji koje su ranije
planski standardizirane (što je također rezultat planiranja).
Polazište planiranja u kriminalistici je problemska situacija koju va-
lja prije svega dijagnosticirati (dijagnoza). Sljedeći je korak prognostičko
određivanje ciljeva (prognoza), zatim razrada strategije i taktike. Kod toga
je potrebno uzeti u obzir kriminološka i sva druga saznanja o predmetu na
kojega se plan odnosi.
Planiranje u kaznenome postupku valja razlikovati od heurističkoga
planiranja pretprocesne djelatnosti, u kojemu je moguć ili čist model ope-
rativnih mjera ili mješovit model operativnih mjera i (pret)postupovnih
radnji. Razlike se ovdje temelje kako u odnosu na cilj (u prvome je slučaju
to preliminarna kriminalistička diferencijalna dijagnoza, a u drugome u
zavisnosti o stadiju postupka, osnovana sumnja ili još veća vjerojatnost
sve do "izvjesnosti" ostvarenja kaznenoga djela i krivnje počinitelja), tako
i u odnosu na sredstva kojima se taj cilj postiže.
Taktičko planiranje se u kriminalistici ostvaruje u dva vida: 1) stvara-
njem operativnih modela i 2) razradom konkretnih planova. Operativni
modeli stvaraju se istraživanjem morfologije kaznenih djela, uključiva-
njem postupovnih uvjeta te najprikladnijih metoda njihova razjašnjava-
nja. Tu je planiranje ključna polazna odrednica taktičkoga pristupa.
Operativni modeli mogu biti jednostavni ili složeni. Bitna je njihova zna-
čajka tipicitet. Zato se u tome smislu u novije vrijeme spominju kao opera-
tivni modeli: taktički načini, opcije, rješenja o kojima je bilo govora ranije.
Konkretni oblici modela postupanja su: obrasci, upitnici, standardne
sheme, aplikativni programi i dr. Konkretni planovi izrađuju se s polaziš-
188
UVOD
tem u operativnim modelima i uvrštavanjem sadržaja konkretnoga predme-

ta u njihovu strukturu. Bitno značenje u tome imaju metode planiranja.
Metode planiranja su u kriminalistici raznovrsne. Važno je istaknuti
da su uspješno primijenjene suvremene metode planiranja koje stvara-
ju racionalnu i mnogo pouzdaniju osnovu od ranijih spontanih, samo na
iskustvu utemeljenih načina postupanja. Bilo bi pogrešno apsolutizirati
bilo koju, pa i najsuvremeniju metodu kao jedino moguću.
Među novije ulazi složena američka planska cjelina MCI (Managing
Crime Investigation). Sastoji se iz funkcijskih podskupina: 1) početnoga
istraživanja (the initial investigation), 2) "prosijavanja" slučaja (case scree-
ning), 3) upravljanja daljnjim radnjama (management ofthe ongoing inve-
stigation), 4) odnosom policije i državnoga odvjetnika (police - prosecutor
relations) te 5) neprestanoga promatranja istražnoga procesa (continous
monitoring of the investigative process).
Standardne sastojke imaju najvažnije planske cjeline poput njemačke
tabele obrade mjesta događaja (Tatortarbeit). Ona se sastoji iz: 1) osigura-
nja mjesta događaja (materijalne zaštite prostora i objekata ispitivanja),
2) pregleda mjesta događaja, 3) ispitivanja, 4) vrednovanja i 5) bilježenja
rezultata ispitivanja. V. izlaganje infra Glava XX. pod 4.
Jednaku važnost ima shema prvoga zahvata (der erste Angriff). Te su
i druge planske osnove kriminalističkoga djelovanja stvorene prema naj-
novijim metodama planiranja s polazištem na fenomenološkoj strukturi
kaznenoga djela.
Kriminalističko planiranje odnosi se na strukturu koja je obilježena:
1) brojnošću relevantnih čimbenika, 2) međusobno uvjetovanim odnosima
i vezama i 3) sljednim (uglavnom kauzalno povezanim) aktivnostima. Tak-
ve značajke kaznenoga predmeta dopuštaju da se on kao objekt planiranja
promatra kao velik, složeni projekt za koji se prikladnim ukazuju poglavi-
to metode operativnoga istraživanja.
Osim spomenutoga, kazneni predmet može zahtijevati i daleko manje,
osnovno plansko skiciranje i sukladno tome različite metode. U svakome
slučaju, planiranje bi moralo poći od sinoptičkoga prikaza procesa istraži-
vanja događaja - vjerojatnoga kaznenog djela.
Osnovni metodski vid planiranja (točnije njegov pisani oblik) tabelogram
istraživanja prikazanje za stadij istrage priloženom tabelom. Na isti način
moguće je prikazati cjelinu strukture kaznenoga postupka u širem smislu
služeći se, još jednostavnijom, metodom lente kao elementarnim grafičkim
pomagalom prikladnim za prikaz vremenskoga slijeda, odnosno pravcem
s označenim točkama koje označavaju pojedine cjeline unutar određenoga
stadija kaznenoga postupka, kao što je to prikazano u priloženim skicama.
Na isti način te se modelske skice mogu upotpuniti dodatnim podacima koji
su važni za konkretan slučaj, i tada postaju prikladno radno pomagalo.
189
UVOD
191
KRIMINALISTIKA
Sinoptički prikaz procesa istraživanja djela

Faze i etape Osnovni elementi istraživanja
istraživanja Problem Metode Podaci Rezultati
a) iznošenje
Povod:
b)
Istraživanje
1. tipologijsko opće preliminarna operacionaln
Analiza klasificiranje saznanja i
pojave
2. kriminalistič - ekspertni podaci o diferencijalni
Preliminarno ka rad vjerojatnim u
ispitivanje dif. -tehničke značajkama kriminalistič-
dijagnoza kauzalne događaja kome smislu
analize
3. utvrđivanje kriminalistič prikupljeni osnova za
Kriminalistič elemenata ke: dokazi i odluku o
ko kaznenog a) podaci postojanju
istraživanje djela heurističk kaznenog
ei djela i
b) odgovornosti
silogistič
ke
4. stvaranje zakonom pouzdani i zaključci o
Registriranje, osnova za i drugim valjani činjenicama
obrada odluku propisom djela
i analiza predviđene
podataka
5. iznošenje odluka prikupljeni utvrđivanje
Interpretacija razloga predviđena istraživanje postojanja
procesnim m kaznenog
propisom djela
0 rješenje - - -
Primjena
rezultata
Osnovni metodski vid planiranja (točnije njegov pisani oblik) tabelo-
gram je istraživanja prikazan za stadij istrage priloženom tabelom.
Temeljna shema plana istrage mora imati ove dijelove:
1. Verzija 2. Pitanja 3. Istražne 4. Vrijeme 5. Ostalo
koja koja mora radnje op- (posebne
se ispituje razmotriti služivanja odluke)
192
Shema vremenskog tijeka kaznenog postupka
prikazana metodom lente:
izvršenje presude
stadij redovitoga pravnoga lijeka
glavna rasprava s donošenjem i objavljivanjem

presude
optuživanje
istraga
pretpostupovna aktivnost
Struktura glavne rasprave može se prikazati još jednostavnije: početak

glavne rasprave - ispitivanje okrivljenika - dokazni postupak - riječ stra-
naka - donošenje i objavljivanje presude
Veće zahtjeve postavlja hodogram, kao osnovni grafički prikaz.
HODOGRAM ISTRAGE
1. Istražni zahtjev
2. Dostava zahtjeva istražnom sucu
3. Rješenje o provođenju istrage
4. Istražne radnje
5. Završetak istrage
6. Dostavljanje spisa tužitelju
7. Optužnica
194
UVOD
Za donošenje odluka u kaznenome postupku vrlo je prikladna metoda tab-

lice odlučivanja s dva temeljna područja: konstelacije uvjeta i slijeda radnji.
Tablica odlučivanja istražnoga postupka
(područje konstelacije uvjeta) (POKAZATELJI UVJETA)
"ako" - protiv određene osobe
ako je podnesen istražni zahtjev - za određeno kazneno djelo
- ako postoje dokazi i podaci
predviđeni
zakonom
(područje slijeda radnji) (POKAZATELJI RADNJI)
"onda" - zahtjev podnio ovlašteni
donošenje rješenja o provođenju tužitelj
istrage - zahtjev utemeljen jer postoji
osnovana
sumnja za određeno kazneno
djelo
protiv određene osobe
- ispunjeni svi zakonski uvjeti za
provođenje istrage
Posebno mjesto u planiranju kaznenoga postupka potrebno je dati meto-
dama mrežnoga planiranja (CPM, GANNT, PERT, PLANNET). Polazne
struk-
ture mrežnoga planiranja su projekt, aktivnost i događaj. Mrežni plan može
se izraditi za pojedini stadij, skup radnji ili veći dio postupka, kao i za pojedi-
nu postupovnu radnju. Suvremeni tipični modeli postupovnih radnji vrlo su
često stvoreni mrežnim planiranjem. Mrežno planiranje omogućuje stvaranje
globalnih planskih modela, ali također i parcijalnih modela i mikroplanova.
Struktura spoznajnoga procesa kaznenoga postupka može se prikaza-
ti tako da se u tabelu uvrste kao vrijednosti: nositelji saznanja, dokazna
sredstva, postupovni oblici i realne radnje kojima se te spoznaje unose u
kazneni postupak. Mrežni plan osobito je važan za stvaranje metodičkih
modela istraživanja pojedinih kategorija delikata, što je vidljivo iz pri-
mjera osnovnoga modela takvoga plana za prometne delikte. Vrlo veliko
značenje za kriminalističko planiranje imaju sintetički funkcijski modeli
skupa postupovnih radnji.
Opći mrežni plan kaznenog postupka
195
196
____________________________________________________________________________________________ UVOD
Glavna Osnovne Zadaci Planirane

pitanja verzije istrage radnje i Rješenje
redoslijed
I.Tko i. vozač traktora ▲ ispitivanje odluka o
ii. strojovođa razjasniti osumnjičenika provođenju
iii. prometnik verzije i - iii istrage
2. Što sudar na prijelazu a)-c) saslušanje optužnica
svjedoka odbaciva-
3. Gdje mjesto x y a-c
a) traktor nje prijave
4. očevid odustajanje
Čime b) strojni vlak
c) signalne
rekonstrukcija
vještačenje
naprave
5. a) naletom na
Kako traktor
b) izlijetanjem
traktora pred vlak
c) zaustavljanjem
traktora na pruzi
6. a) 05.05.1999. u
Kada 5.40
b) 05.05.1999. u
5.53
c) 05.05.1999. u
6.00
7. a) neuključen
Zašto signal
b) alkoholizirani
vozač
c) kvar kočnica
Planiranje u silogističkoj kriminalistici mora uključiti i odgovarajuće

sheme verzija o kaznenome djelu. Kao polaznu shemu ovdje treba uzeti
makroanalitički model strukture kaznenoga djela kao najpouzdanije pola-
zište u stvaranju opće i posebnih verzija. Tu s posebnom pozornošću valja
uočiti prepletenost odnosa i veza unutar konkretne pojave kaznenoga djela.
Praktički, najčešći planovi odnose se na sheme ispitivanja, saslušanja i
suočenja. Ti se planovi znatno razlikuju u zavisnosti o stadiju postupka u
kojemu se ispitivanje izvodi. Osobito se važnim ukazuje brižljivo planira-
nje prvoga ispitivanja okrivljenika. Bitno je uvjetovano konkretnim okolno-
stima kaznenoga djela, postavljenim verzijama i prikupljenim podacima.
U suvremenoj kriminalistici planiranje dobiva sve više na važnosti. Na-
stoji se na stvaranju planskih cjelina kriminalističke strategije rješavanja
problema. U tome okviru važno je razvijati divergentno i konvergentno miš-
ljenje. Nužna pretpostavka za postizanje tako složenih ciljeva je primjena
197
KRIMINALISTIKA
teorije mišljenja, posebice tehnika kreativnog mišljenja (slobodnih asocijaci-

ja, analize putem metafora, liste aktivnosti, liste pitanja, smiješnih pitanja,
ideja nastalih imitacijom, rastavljanja pitanja, "oluje mozgova", zapisivanja
misli, Delfi-metode). U kriminalističkoj je praksi svrhovita primjena tih
spoznaja nedostatna. Nema dvojbe da bi to znatno unaprijedilo zadaću izra-
de istražne strategije i taktike te kakvoću rada na konkretnim predmetima.
Proučavanje pojavnih oblika i strukture kaznenih djela ima za krimi-
nalistiku posebno značenje. Svrhovito i plansko istraživanje nije moguće
bez temeljitoga poznavanja stvarnih značajki pojava kaznenih djela. To je,
u izloženome smislu, uočeno već u ranim radovima utemeljitelja krimina-
listike. Za postizanje toga cilja stvorena je kriminalistička fenomenologija.
7. Kriminalistička fenomenologija kao polazište planiranja
Kriminalistička fenomenologija usmjerena je na istraživanje svih

komponenti kaznenih djela. Konkretne pojave kaznenih djela složene su
od niza čimbenika koji tvore holizam sustava zločina. Njegovo potpuno
razjašnjavanje pretpostavlja isto takav sustavni pristup i na toj osnovi
temeljito razmatranje objektivnih i subjektivnih sastojaka. Tek je na taj
način moguće stvarati planske istraživačke modele.
Sustav planiranja u kriminalistici nužno mora uključivati fenomenološ-
ku cjelinu. Njezine su spoznaje putokaz za istraživanja u oblasti taktike
i tehnike, te izravna osnova za razvrstavanje kaznenih djela i stvaranje
metodičkih modela. U okvirima predmeta istraživanja kriminalističke fe-
nomenologije razlikuju se tri donekle zasebne cjeline: 1) kriminalistička
morfologija, 2) kriminografija i 3) tehnologija i tehnika zločina.
Kriminalistička morfologija istražuje značajke stvarne pojave kaz-
nenih djela s ciljem sustavne analize i razvrstavanja u skupine srodnih
djela radi stvaranja osnove za svrhovito istraživanje. Za razliku od krimi-
nološke morfologije, ovdje se primjenjuje niži stupanj apstrakcije i gene-
ralizacije. Osobito se mora upozoriti na tijesnu vezu s posebnim dijelom
materijalnoga kaznenoga prava. Poglavito je to važno za silogističku kri-
minalistiku. U posebnom dijelu kaznenoga materijalnog prava predviđeni
su apstraktni pojmovi inkriminacija kao sustavne cjeline zakonskih obi-
lježja. Kriminalistička fenomenologija ispituje njihove konkretne pojave.
Obje su discipline, na način koji je opisan, u odnosu korelacije.
Između kaznenoga materijalnog prava i kriminalističke morfologije pos-
toje i druga doticajna mjesta. Istraživanja u obje discipline nužno moraju
poštovati učenje općega dijela materijalnog kaznenog prava o kaznenome
djelu (o temeljnim sastojcima, stadijima kaznenog djela, sudionicima djela
198
____________________________________________________________________________________________ UVOD
i odnosima među kaznenim djelima). Temeljna je kategorija kriminalisti-

čke morfologije (i fenomenologije u cjelini) pojava kaznenoga djela. Ona
omogućuje daljnju razradu i dovođenje u vezu s drugim pojmovima.
Kriminografija je područje kriminalističke fenomenologije koje se
bavi proučavanjem ličnosti sudionika pojave kaznenoga djela, svojstava
koja su značajna za to djelo i međusobnih odnosa. To je sklop "personalne
strukture" pojave kaznenoga djela.
Nastojanja kriminografije idu za stvaranjem analitičke tipologije
ličnosti počinitelja i žrtve, unutarnjih (interdeliktnih) odnosa u pojavi
kaznenoga djela i odnosa prema okolini. Ti ciljevi zahtijevaju prethodno
istraživanje niza okolnosti i svojstava među kojima se važnošću posebice
ističe pojava opetovanog ostvarenja kaznenoga djela (povrat u kazneno-
pravnom smislu) ili zločinačka perseveracija. Osobito su značajne krimi-
nalističke kvalifikacije počinitelja.
Ništa manje važno nije istraživanje značajki žrtve kaznenoga djela.
Taj viktimološki aspekt nužno je uključen u kriminografska razmatranja,
osobito u slučajevima pojava kaznenih djela obilježenih suprotstavljenim
odnosima počinitelja i žrtve. Zato je i tipologija žrtava važan cilj krimino-
grafske analize. Ličnost počinitelja i žrtve nužno upućuje na promatranje
društvenoga okruženja i njegova značenja za pojavu delikta.
Razmatrana disciplina, kao i cijelo područje kriminalističke fenomenolo-
gije, ima svoj zajednički, opći, i drugi, za konkretno razmatranje važniji, po-
seban aspekt. Prvi se odnosi na istraživanje zajedničkih, kriminalistički re-
levantnih obilježja počinitelja i žrtve. U tome je dijelu kriminografija u vrlo
bliskome odnosu prema kriminologijskoj fenomenologiji, iako su razlike
jasno
prepoznatljive. U drugome su dijelu predmet razmatranja sudionici određenih
skupina, ili čak pojedinih kaznenih djela. Tu je osnova razvrstavanja konkret-
nija, podjele detaljnije. Posebice treba upozoriti da se na temelju kriminograf-
skih spoznaja izrađuju razne klasifikacije i praktične operativne evidencije.
Značajke sudionika kaznenoga djela omogućuju vrlo selektivnu klasi-
fikaciju koju je moguće konvergirati s većim brojem dopunskih obilježja,
kao što su način postupanja, mjesto i vrijeme, sredstva ostvarenja. Tako se
dolazi do vrlo znakovite relacijske kategorije: "počinitelj - proces i sredstva
ostvarenja djela - žrtva". Međutim, tematski to već ulazi u područje tehno-
logije i tehnike kaznenoga djela i, napokon, kriminalističke morfologije.
(Tehnologija i) tehnika zločina kao posebna grana kriminalističke
fenomenologije bavi se istraživanjem procesa ostvarenja zločina. Ona je
usmjerena na središnji dinamički dio pojave kaznenoga djela: radnju i sve
njene sastojke, uključujući posljedicu. Tehnološka komponenta izražava
tipski model procesa ostvarenja djela, a tehnička komponenta sastojke
mehanizma njegova konkretnoga ostvarenja. Polazni, temeljni pojam teh-
nologije zločina pojava je kaznenoga djela. To je skup sastojaka konkret-
199
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
noga događaja, stanja ili odnosa kojima se ostvaruju obilježja zakonskoga

bića kaznenoga djela. Sastojci tvore objektivnu i subjektivnu komponentu
ili stranu pojave kaznenoga djela.
Objektivnu komponentu (stranu) pojave kaznenoga djela tvore cjeli-
ne ili podsustavi stvarnih sastojaka radnje, protupravnosti i objektivnih
uvjeta kažnjivosti. Subjektivna se sastoji od stvarnih sastojaka krivnje
i kažnjivosti. Objektivnu komponentu pojave kaznenoga djela moguće je
istraživati pomoću kategorije modus operandi.
Modus operandi u užem smislu riječi odnosi se na način ostvarenja
kaznenoga djela. U širem smislu u kojemu se taj pojam ovdje shvaća modus
operandi obuhvaća cjelokupnu objektivnu stranu pojave kaznenoga djela.
Uključuje to veći broj cjelina koje je moguće analizirati i kao posebne sklo-
pove, ali prije svega radnju. Tako se radnja može istraživati kao složena
cjelina, ali predmetom analize mogu biti njeni pojedini sastojci ili značajke.
Radnja je u pojavi kaznenoga djela središnji, dinamički sastojak. Ona ima
svoj vremenski sklop, koji poglavito izražava dinamičku progresiju djela (pri-
mjerice prethodni, središnji i završni stadij), zatim sadržajni ili gramatički
sklop (konkretni akti ili propusti od kojih se sastoji), prostorni sklop (mjesto
u
kojemu je vladanje ostvareno i mjesto u kojemu je učinak nastupio, kao i
drugo
mjesto u kojemu je ostvaren doticaj s prostorom), tehnički, modalni ili instru-
mentalni sklop (način i sredstva koja su upotrijebljena), kauzalni sklop (tip
uzročno-posljedičnoga odnosa, način djelovanja uzroka i nastupanja posljedi-
ce), sklop pratećih okolnosti koje se u kaznenopravnome smislu mogu, na
pri-
mjer, sastojati u objektivnome uvjetu kažnjivosti, posebnim okolnostima itd.
Kad složeni pojam radnje i njenih modaliteta izražava tipična svoj-
stva koja ujedno odlikuju počinitelja, tada se postojanost, istovjetnost ili
sličnost postupaka počinitelja označava kao zločinačka perseveracija,
također važan pojam razmatranoga područja. On je izravno povezan s kaz-
nenopravnim pojmom povrata i stjecaja. Sustavno ulazi u područje tehni-
ke zločina. Zločinačka perseveracija je unatoč očitoj važnosti još uvijek ne-
dovoljno istražena. Vrlo je bitno da se u daljnjim nastojanjima upravo tom
području posveti odgovarajuća pozornost.
Subjektivna strana kaznenoga djela uključuje u prvome redu sklop sas-
tojaka krivnje u širem smislu riječi (ubrojivosti, oblika krivnje), zatim njenih
posebnih sastojaka (primjerice namjere, motiva, posebnih znanja i drugih
posebnih subjektivnih okolnosti), svojstava počinitelja itd. Zatim tu dolazi
odnos žrtve i počinitelja, vladanje žrtve, prinos vlastitome stradanju itd.
Ciljevi su kriminalističke fenomenologije razmatranje stvarnih pojava
kaznenih djela radi stvaranja strukturnih modela predmeta kriminalistič-
koga istraživanja. Valja utvrditi tipičnosti ostvarenja kaznenoga djela,
značajke pojedinih vidova, odstupanja, odnose s okolinom itd. Proces o ko-
jemu je riječ zapravo je morfološka analiza sastojaka zakonskoga opisa
200
UVOD
u svrhu morfološke diferencijacije i specijalizacije na kojoj se utemeljuje

klasifikacija pojava kaznenih djela.
S tim ciljem spaja se istraživanje objektivne i subjektivne strane, poje-
dini se sastojci konvergiraju, nastoji se sustavno sjediniti znanja o stvar-
nim značajkama pojava kaznenih djela kojima se raspolaže kako bi se
stvorio model na temelju kojega valja planirati istraživanje. Tu se ope-
rira s funkcijskim modelima, među kojima su ključni 1) model situa-
cije ostvarenja kaznenoga djela, 2) model načina ostvarenja djela (u tom
smislu funkcijskoga modela također se koristi modus operandi) i 3) model
viktimizacije. Uz njih se mogu oblikovati i drugi funkcijski modeli.
Opisani modeli uspostavljaju izravnu vezu kriminalističke fenomenolo-
gije, kriminalističke taktike i kaznenoga prava. Njihova je zadaća stvaranje
temelja za razradu taktičkih pravila postupanja u razjašnjavanju kazneno-
ga djela. Oni tako postaju polazištem kriminalističke metodike. Međutim,
njihovo je sustavno mjesto u kriminalističkoj morfologiji. U praktičnome
smislu funkcijski modeli osnova su kriminalističkih operativnih eviden-
cija. Tradicionalna je takva evidencija MOS (modus operandi sustav).
Funkcijski modeli vrlo su prikladna osnova za rad ne samo u operativ-
noj, heurističkoj, već i u silogističkoj kriminalistici, dakle u okviru kazne-
noga postupka. Valja posebice upozoriti da se ti modeli koriste i u krimino-
loškim istraživanjima.
Kriminalistička fenomenologija usmjerena je na prikupljanje znanja o
pojavi kaznenoga djela. Prikupljena znanja treba temeljito obraditi i sje-
diniti u sustavnu cjelinu nekoga od ranije opisanih ili drugih funkcijskih
modela. Sustavnost zahtijeva da se u stvaranju modela polazi od zakonskih
bića kaznenoga djela ili pojedinih sastojaka, i zatim ta saznanja konvergi-
raju sa stvarnim pojavama. Obje te komponente: apstraktnu, zakonsku i
konkretnu, realnu, valja razmotriti na znanstveni način, najprije selekcijom
predmeta, zatim strukturnom i poredbenom analizom da bi se ostvario te-
leološki moment: morfološka tipologija i klasifikacija pojava kaznenih djela.
Morfološka tipologija i klasifikacija pojava kaznenih djela razvrsta-
vanje je pojava kaznenih djela na temelju utvrđenih kriterija u svrhu
stvaranja funkcijskih istražnih modela opisanih u 18. odlomku. To je u
opisanom smislu sintetički kriterij razvrstavanja stvarnih pojava u čijim
se okvirima apstraktni sastojci zakonskoga bića popunjavaju stvarnim,
tipičnim i posebnim sadržajima njihova ostvarenja i tako konkretizirani
razvrstavaju u odgovarajuće skupine. Rezultat takva metodološkoga po-
stupka jest 1) stvaranje tipologije pojava kaznenoga djela, 2) istraživa-
nje značajki pojedinih vidova ostvarenja i 3) stvaranje posebnih taktičkih
cjelina (kriminalističke metodike). Budući da je morfološka klasifikacija
pojava kaznenih djela utemeljena na kombiniranom kriteriju obilježja za-
konskih bića i stvarnih značajki, ona se razlikuje od zakonske klasifikacije
201
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
kaznenih djela. Spomenute razlike izražavaju se na različit način, zavisno

o tome je li u pitanju globalna morfološka klasifikacija pojava kaznenih
djela, klasifikacija većih skupina pojava kaznenih djela na temelju odre-
đenoga kriterija ili klasifikacija pojava određenoga kaznenog djela.
Kao makroklasifikacija uobičajena je, primjerice, podjela na "krvne
delikte" i "imovinski kriminalitet", zatim "opći kriminalitet", "prometni
kriminalitet" itd. Polazište klasifikacije može biti drukčija, šira osnova, do
koje se dolazi spajanjem srodnih pojava, na primjer uzimanjem tipičnoga
zajedničkoga sastojka (kao što je nasilje, koristoljublje, politički motiv, opća
opasnost, socijalno stanje, izvanredne prilike, poremećaji u javnim služba-
ma), u kojemu slučaju morfološka klasifikacija znatno odstupa od zakon-
ske. U odnosu na pojedino kazneno djelo ona zadržava važnost. Takvom
stupnju selektivnosti odgovaraju podjele koje se susreću u praksi na "klasič-
ni kriminalitet" (kod čega je kriterij izdvajanja vrlo difuzan), "karnalni de-
likti", "politički delikti", "transnacionalni delikti", "gospodarski delikti" itd.
Vrlo je velika praktična važnost klasifikacije pojava pojedinih kazne-
nih djela. Ona se odlikuje visokim stupnjem selektivnosti i omogućuje
stvaranje posebnih funkcijskih istražnih modela. Razvijena je uglavnom
kod pojava kaznenih djela koja su brojnija i koja imaju odgovarajuće prak-
tično značenje. To je morfološka klasifikacija, ona ima najveću važnost za
kriminalistička, fenomenološa razmatranja, za taktiku u cjelini, dakle, za
operativnu i postupovnu djelatnost. Na njoj se izravno temelje metodička
pravila istraživanja pojedinih kaznenih djela.
Kako se stvara funkcijski morfološki model pojave kaznenoga djela?
Sukladno prethodno izloženome pristupu, potrebno je u prvome redu utvr-
diti stalne i promjenjive sastojke promatrane pojave. Prvi potječu pogla-
vito iz zakonskoga bića (npr. sitno djelo krađe), a drugi su stvarni vidovi
njihova pojavljivanja (npr. krađa slatkiša u samoposluzi). Najvažniji je
zadatak da se promjenjivi sastojci što prikladnije i preglednije smjeste u
sustav funkcijskoga modela koji mora biti klasifikatoran. Pojedini model
uspješan je u mjeri u kojoj omogućuje daljnju klasifikaciju. Zato je korisno
razlikovanje temeljnog i dopunskih, funkcijskih modela pojave kaznenoga
djela. Posebni modeli tvore osnovu planiranja u konkretnome predmetu.
Za pojedina kaznena djela u ovisnosti o njihovoj strukturi i odnosima
prema drugim djelima, temeljni model može biti isključiv ili zajednički s
drugim djelima, što uvjetuju značajke konkretnih pojava, ili promjenljivi
sastojci. Dopunski modeli su posebni, takvi koji vrijede samo za određene
vidove pojava kaznenoga djela. Kao diferencijalna obilježja klasifikacijsko-
ga značenja dolaze, primjerice, u obzir varijable: modus operandi u užem
smislu riječi, objekt radnje (napadni, gramatički), sredstva radnje, narav
posljedice, mjesna, vremenska i socijalna obilježja, svojstva sudionika dje-
la (posebice počinitelja i žrtve), motivi djela, posebne okolnosti i drugo.
202
KRIMINALISTIKA __ : ________________________________________________________________
Modus operandi za predmetnu je klasifikaciju temeljna osnova. Koristi

se prema posebnoj metodologiji. Ponajprije se izdvajaju pojedini konkretni
sadržaji radnje počinjenja djela, zatim se oni konvergiraju s drugim dife-
rencijalnim oznakama (na primjer, konkretan sadržaj radnje i upotrijeblje-
na sredstva (instrumenta sceleris), svojstvo sudionika djela, motivi djela).
To je provjerena metoda u stvaranju funkcijskih istražnih modela. Važno
je istaknuti da je svaka varijabla moguća osnova daljnje diferencijacije.
Posebice se istražuju kauzalne veze, podsustavi koji su utemeljeni na ne-
koj među varijablama kakvi su primjerice: traseološki podsustav kauzalno
povezan s pojedinom varijablom (modus operandi i sklop "situacijskih tra-
gova"), podsustav situacije ostvarenja kaznenoga djela uvjetovan međusob-
nim djelovanjem više varijabli, dinamički podsustav uvjetovan sadržajem
i modalitetima radnje te nastupanjem posljedice i pratećim djelovanjima,
kauzalni podsustav uključen u sklop radnje i posljedice itd.
U prethodnim je izlaganjima istaknuta važnost proučavanja krimina-
lističke morfologije. Djelotvorno razjašnjavanje zločina moguće je jedino
ukoliko se oni doista upoznaju. Tu dragocjenu pomoć kriminalistici pruža
kriminologija. I obrnuto! Bliskost kriminalističke i kriminološke fenome-
nologije iznimno je velika. Ipak, jasno se razabiru i razlike koje među nji-
ma postoje.
Kriminalistička fenomenologija mora prodrijeti u mikrostrukturu
procesa ostvarenja kaznenoga djela, izdvojiti pojedine sastojke, nastojati
utvrditi kauzalne veze, odnose među podsustavima kaznenoga djela i suk-
ladno tome otkriti djelotvorne i pouzdane metode utvrđivanja činjenica
koje su predmetom kaznenoga postupka, takve koje odgovaraju uvjetima
kaznenoga postupka. Ponekad, a to osobito vrijedi za silogističku krimina-
listiku, mora se odreći stanovite metode ukoliko je ona neprihvatljiva sa
stajališta odredaba kaznenoga postupka.
Za kriminalističku fenomenologiju u cjelini bitno značenje ima krimi-
nalna statistika. Na temelju njenih podataka mora se ocijeniti stvarno
značenje pojava kaznenih djela, njihovi konkretni oblici, sudionici u dje-
lima, sastojci strukture procesa ostvarenja itd. Vrlo vrijedan izvor pozna-
vanja fenomenologije pojava kaznenih djela pružaju prikazi slučajeva iz
prakse i pojedinačnih ili sintetiziranih iskustava praktičara, naročito uko-
liko su poslužili kao temelj znanstvene ili stručne analize.
U suvremenim uvjetima informatička znanost pruža mogućnost sustavne
obrade prikupljenih saznanja iz svih područja kriminalističke fenomenolo-
gije, što se u praktičnome smislu ostvaruje putem kriminalističkih regista-
ra, operativnih i drugih evidencija. Istraživanja u području kriminalističke
morfologije, uz sve što je istaknuto, imaju vrlo određenu, konkretnu svrhu:
odabir svrhovitoga, najprikladnijeg, taktičkog pristupa. Odnosi se to na sve
stadije: planiranja, pripreme i izvođenja radnje i vođenja postupka u cjelini.
203
_____________________________________________________________________________________ UVOD
Racionalno vođen kazneni postupak usmjeren je traženju odgovora na

sklop temeljnih pitanja silogističke kriminalistike na način predviđen postu-
povnim propisima. Jasnoća određenja predmeta istraživanja, činjeničnoga
sklopa pojave kaznenoga djela i s tim povezanih pitanja logična je
pretpostav-
ka kakvoće njegovih tvrdnji. Bez toga nemoguće je očekivati uspješan
rezultat.
U opisanom smislu kriminalistička taktika utemeljena je na krimina-
lističkoj fenomenologiji. Zbog toga se u mnogim sustavima kriminalistike
fenomenologija smješta u tu granu kriminalistike kao njen temeljni dio.
Iako se ovdje kriminalistička fenomenologija smatra posebnim područjem
kriminalistike, njena je važnost u odnosu na taktiku iznimna. Može se to
izraziti na krajnje određen i jednostavan način: morfološka identifikacija
pojave kaznenoga djela osnova je kriminalističko-taktičkoga odabira. U
tom smislu ona je polazište strateškoga i taktičkoga planiranja u krimina-
listici. Morfološka identifikacija pojave kaznenoga djela zadržat će svoju
važnost tijekom cjeline kaznenoga postupka kao stvarni sadržaj, činjenič-
ni supstrat postupka, sve do njegova završetka donošenjem odluke o pos-
tojanju kaznenoga djela i kaznene odgovornosti počinitelja.
8. Kriminalističko planiranje
kao zaštita od pogrešnih sudskih odluka
Općenito se smatra da vrlo velik broj uzroka pogrešnih sudskih odluka

leži prethodnom postupku. To se posebice odnosi na pogreške u postupa-
nju s neponovljivim i neodgodivim dokazima. Podsjećajući na već rečeno,
valja naglasiti da je zabluda o činjenicama koja potječe iz propusta u pret-
hodnom postupku opasnija od one koja nastane u glavnom stadiju. Tu zab-
ludu je teže razjasniti i zato što je u stanovitom smislu već prošla filtar
ispitivanja optužbe. S obzirom na to istražitelj u prethodnom postupku
mora postupati planski, organizirano, metodički pravilno u smislu kako je
to bilo opisano u dosadašnjim izlaganjima.
No, pravila planskoga postupanja mogu se postaviti i drukčije: sustav-
nim popisom postupaka koji se moraju isključiti kao vjerojatni ili mogući
uzroci sudskih pogrešaka. Time se omogućuje vrlo korisna osnova praktič-
noga rada.
Neki najvažniji oblici pogrešaka u vezi s planskim postupanjem su:
1) nepoznavanje tipičnih dokaza, morfoloških značajki, situacijskih tra-
gova, posebice odnosa zakonskoga opisa kaznenoga djela i djela; 2) nepot-
puno ili nepravilno otkrivanje, osiguranje i vrednovanje indicija, propusti
logičkoga zaključivanja; 3) neodgovarajući odnos prema materijalnim i
verbalnim dokazima, propust pravodobnih ekspertiza; 4) nedovoljna pri-
204
prema za hitno, ali plansko provođenje dokaznih radnji s protuučinkom
upozoravanja na težišna pitanja; 5) površno pribavljanje izjava i iskaza,
nekritično opredjeljenje za jednu ili drugu formu pribavljanja priopćenja,
pogreške u postupanju u pribavljanju priopćenja i prepoznavanju; 6) ne-
kritička procjena priznanja, terećenja, alibija, iskaza svjedoka, prepozna-
vanja, suočenja, neprikladno bilježenje sadržaja iskaza i predočavanja; 7)
neprikladni pristup određenim sudionicima postupka (djeca, starije osobe,
žrtve, ugroženi svjedoci, pokajnici); 8) izostanak stalnoga nadzora nad pri-
kupljenim dokazima, propust analize i sinteze i u skladu s tim izostanak
ili pogrešni nastavak istraživanja; 9) nedostatak istraživačke pozornosti,
pomanjkanje koncentracije pri izvođenju ili bilježenju dokaza; 10) nepri-
kladna priprema za provedbu određene radnje ili postupka u cjelini.
Literatura:
Becker, J., Die Kausalmatrix als Hilfsmittel polizeilicher Planung und
Entscheidungsfin-
dung, Die Polizei, 9/1988.; Benenson, F. C, Probability, Objectivity and
Evidence, Routledge,
London, 1984.; Brisach, u: Kube - Storzer - Timm, I., 185; Cohen - Nagel,
218, 292; Geerds,
121, 23, 25; Gross - Geerds, L, 18, 55; - II., 14; Gross - Seelig, I., 198;
Goldman, A. I., Episte-
mology and Cognition, Harvard University Press, Cambridge - New York -
London, 1986.,
326; Kerner, H. J., Theoretische Grundlagen der Kriminalistik, u: Kube -
Storzer - Brugger,
Wissenschaftliche Kriminalistik; Theorie, Lehre und Weiterentwicklung,
Bundeskriminalamt
Forschungsreihe, svezak 6/2, Wiesbaden, 1984.; Kerner, H. J.,
Verbrechensivirklichkeit und
Strafverfolgung. Erwdgungen zum Aussagewert der Kriminalstatistik,
Goldmann, Miinchen,
1973.; Klug, U., Juristische Logik, Springer Verlag, Berlin, 1958.; Kovač, 99
- 156, 158; Kube
- Storzer - Timm, I., 181 - 185; Lakatoš, L, Historija nauke i njezina
racionalna rekonstru-
kcija, Zbornik radova Filozofija nauke, Beograd, 1986., 122; Locard, 113;
Maver, 83 - 95;
Meixner, III, 72, 77; Meurer D., u: Kriminalistik und Strafrecht (Festschrift
fiir F. Geerds),
Schmidt-Romhild, Liibeck, 1995., 473; Modly - Korajlić, 714 - 716;
Osterburg, 367; Oster-
burg - Ward, 49, 347 - 349, 367; Pavišić, B., Pojam uzroka u kriminalistici,
Zbornik radova
Više škole za unutarnje poslove, Zagreb, 1991.; - Sustavna analiza uzročnoga
odnosa kazne-
noga djela, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 12/1991.; - III, 127;
Perelman, C, Logique
juridique. Nouvelle rhetorique, Dalloz, Pariz, 1976. ; Philipp, 132; Popper,
83; Ranieri, S.,
Causalita nel diritto penale, Giuffre, Milano, 1936.; Schafer, G., A
Mathematical Theory of
Evidence, Princeton University Press, Princeton, 1976.; Schafer, H.,
Hypothese und Logik
bei der kriminalistischen Aufklarungsarbeit, Die Polizei, XII/1954.;
Silberstein, L., Causality,
Macmillan, London, 1933., 71; Taruffo, 217, 218; Vodinelić, III, 231;
Vodinelić - Aleksić, 40,
78; Walder, H., Grenzen der Ermittlungstatigkeit, Zeitschrift fiXr die gesamte
205
KRIMINALISTIKA
Strafrechtswis-
senschaft, 1983.; Walder, /1/, 46, 137; - /21, 81.

1.Što je hipoteza u kriminalistici?
2. Koji su uvjeti postavljanja verzija?
3. Induktivne metode i njihova uporaba u kriminalistici.
4. Objasnite smisao načela maksimalno mogućeg broja verzija.
5. Verzija temeljnih pitanja kriminalistike.
6.Koji su uvjeti valjanosti verzija?
7. Kriteriji relevantnosti verzija.
8. Navedite neke tipične modele rada s verzijama.
9. Provjera verzija.
10.Objasnite Vodinelićevo proširenje verzije temeljnih pitanja

kriminalistike.
11.Oblici nedostataka rada u prethodnom postupku.
206
Glava X.
Djelatnost sprječavanja kaznenih djela
1. Pogled na strategije prevencije kriminaliteta
Kriminalistika u širem smislu, kao što je bilo ranije rečeno, obuhvaća i pre-
venciju, sprječavanje pojava kaznenih djela. Vjerovanje u represiju kao
jedino
sredstvo u borbi protiv kriminaliteta odavno je napušteno. Još su prije više
od dva stoljeća Henry Fielding i Robert Peel u Londonu te Alan Pinkerton u
Chicagu počeli različitim mjerama sprječavati kriminalitet, dok je prevencija
kao ideja bila poznata još u staroj Grčkoj. Odustajanje od represije kao jedi-
nog sredstva rezultat je njene neuspješnosti, sjedne strane, i općeg kretanja
prema humanizaciji i traženju nepenalnih načina suzbijanju kriminaliteta.
U suvremenim društvima prevenciji se pristupa sustavno, izradom
strategi-
je sprječavanja kriminaliteta, ili spontano, poduzimanjem mjera ad hoc,
odno-
sno prigodno kad društvena potreba za to postane neizbježna. Strategija sprje-
čavanja kriminaliteta može biti opća, takva da obuhvaća sva kaznena djela ili
posebna, koja se odnosi na određene skupine ili čak na određena kaznena
djela.
Prevencija kriminaliteta obuhvaća sve mjere kojima se smanjuje ili
na drugi način pridonosi kvalitativnom i kvantitativnom smanjenju kri-
minaliteta i osjećaja nesigurnosti građana, bilo izravnim odvraćanjem od
kriminalnih aktivnosti ili politikom intervencije osmišljene u cilju sma-
njivanja potencijala za kriminalitet i uzroke kriminaliteta. To uključuje
rad državnih tijela, sustava kaznenog prava, lokalnih vlasti, udruga struč-
njaka, privatnoga, dobrovoljnog i civilnog sektora, znanstvenika i javnosti
potpomognutih medijima. Preventivne mjere ne odnose se samo na kri-
minalitet stricto sensu, nego i na antisocijalno ponašanje koje je najčešće
uvertira u kriminalitet. Ne manje važan problem odnosi se na eliminaci-
ju ili smanjenje straha od kriminaliteta, odnosno stvaranje subjektivnog
osjećaja sigurnosti.
Strategije sprječavanja kriminaliteta razlikuju se i prema većem broju
drugih značajki. Ovdje ćemo spomenuti najvažnije. Prema cilju preventiv-
ne akcije razlikuju se prevencija usmjerena na prilagodbu kaznenog za-
207
KRIMINALISTIKA
konodavstva, na kriminalnu situaciju, potencijalnog počinitelja i ostalo.

Prema dosegu strategija sprječavanja kriminaliteta obuhvaća prevenciju
koju provode tijela državne vlasti, zatim posebna tijela, društvene orga-
nizacije, obitelj, obrazovne ustanove, lokalne zajednice i prevenciju koju
provode građani. Sadržajno se mjere prevencije razlikuju s obzirom na to
jesu li usmjerene na kriminalnu situaciju, poduzimanje određenih tehni-
čkih mjera, uvođenje ili pojačanje nadzora, djelovanje na društvenu sredi-
nu i, konačno, mjere djelovanja na određene osobe. S obzirom na vrijeme
primjene, razlikuju se kratkoročne, srednjoročne ili dugoročne. Druge zna-
čajke temeljem kojih se razlikuju mjere prevencije odnose se na ciljane
skupine prema kojima su preventivne mjere usmjerene. Tako govorimo
o generalnoj prevenciji i specijalnoj prevenciji te o primarnoj, sekundar-
noj i tercijalnoj prevenciji. 0 generalnoj prevenciji govorimo onda kada su
mjere usmjerene prema društvu kao cjelini ili prema pojedinim njegovim
dijelovima. Specijalna prevencija predstavlja djelovanje prema pojedincu
poštujući pojedinosti njegove osobnosti.
Primarna prevencija stavlja naglasak na korijene kriminaliteta istra-
žujući poticajne čimbenike. Pri tome teži oblikovanju uvjeta življenja na
način da se uzroci kriminaliteta smanje ili uklone, otežanju kriminalnog
ponašanja, učvršćenju pravne svijesti građana kao čimbeniku odvraćanja
od kriminaliteta. Sekundarna prevencija usmjerena je prema počinitelju
i njegovu odnosu prema žrtvi. Glede počinitelja valja poduzimati mjere
za sprječavanje, odnosno otežavanje počinjenja djela različitim mjerama,
od onih koje jamče sigurnost do povećanja rizika otkrivanja djela. Odnos
prema žrtvi obuhvaćen sekundarnom prevencijom iscrpljuje se imunizi-
ranjem na ranjivost. Tercijarna prevencija je sprječavanje ponovnog po-
činjenja djela. U ostvarenje razmatrane prevencije pripadaju mnogobroj-
ne stvarne sankcije, postupci koji su usmjereni prema počinitelju kako bi
shvatio neprihvatljivost svojeg ponašanja, medicinske mjere i sl.
Među najpoznatije preventivne koncepte policijskog rada ulazi Com-
munity Policing. Iako ga je filozofski osmislio Trojanoivicz znatno ra-
nije, u praksu je uveden 1993. u New Yorku za vrijeme gradonačelnika
Giulianija.
U nas se Community Policing prevodi kao Policija u zajednici. To je
koncept policijskog rada utemeljen na stajalištu da društvo može imati
prihvatljivu razinu sigurnosti ako se policijski službenici ujedine s građa-
nima u rješavanju problema lokalne zajednice koji su povezani s krimina-
litetom, strahom od kriminaliteta te različitih oblika društvenih poreme-
ćaja. U tom smislu zadaća je potaknuti neporočne građane (građane koji
poštuju zakone) s kojima će se definirati prioriteti policijskog djelovanja
radi poboljšanja ukupnog života lokalne zajednice. Navedenim pristupom
policija prestaje biti reaktivna služba koja čeka poziv da se negdje doga-
208
UVOD
đa sigurnosni problem koji je u njezinoj nadležnosti. Policija je na takvim

mjestima i sprječava, djeluje proaktivno.
U svakom ozbiljnom preventivnom konceptu poseban je naglasak na
policijskoj ophodnji. Tradicionalna policijska ophodnja ne gubi u konceptu
policije u zajednici tradicionalne značajke, neke od njih se više ili manje
naglašavaju. U potonje značajke pripadaju: odvraćanje od počinjenja kaz-
nenih djela, traganje za počiniteljima kaznenih djela i njihovo lišenje slo-
bode, ispunjavanje zahtjeva građana koji nisu povezani s kriminalitetom,
razvijanje svijesti o opasnosti kriminaliteta i upoznavanje s načinima pre-
vencije i vraćanja oduzetih materijalnih dobara.
U SAD-u je nastalo više preventivnih koncepata, među koje pripada
Zero tolerance-Strategy, koja bi trebala "ponovno osvojiti javne prostore".
Temelj navedene strategije jest Broken windows theory. Polazište teorije
jest stajalište - ukoliko se jedan razbijeni prozor kuće odmah ne popravi,
uskoro će svi prozori biti razbijeni. Prepuste li se javni prostori vandaliz-
mu, beskućnicima i neredu, to se može shvatiti kao znak odustajanja od
njih, čime oni propadaju i pružaju infrastrukturu pojavama kriminaliteta.
Od preventivnih koncepata rada policije u lokalnoj zajednici valja raz-
likovati kriminalnu prevenciju, koja se do određene mjere preklapa s ra-
nije razmatranim, ali je svojom glavninom nastojanja usmjerena prema
počiniteljima kaznenih djela.
a) Državna tijela
Prevenciju i represiju kriminaliteta provode prije svega različita državna

tijela u djelokrugu svoje nadležnosti. Opće okvire prevencije kriminaliteta
trebalo bi utvrditi u najvišem tijelu vlasti - parlamentu. Planove preven-
cije trebala bi razraditi izvršna vlast.
Državna tijela provode prevenciju prije svega posredno, kao prevenci-
ju putem represije. Takvu prevenciju izvršenjem osnovnih zadaća provode
tijela kaznenog progona, policija i sudovi, zatim posebno ustrojena tijela u
okvirima njihova djelokruga (carina, ured za pranje novca, ured za suzbi-
janje zloporabe opojnih droga itd.).
Prevencija koju provode tijela državne vlasti u pravilu je povezana s re-
presivnom djelatnošću, a rjeđe je isključivo proaktivna. Obavljanjem svojih
zadaća policija, državno odvjetništvo i sudovi djeluju ujedno i preventivno.
Neposrednu, proaktivnu prevenciju tijela državne vlasti provode kao
posebnu zadaću. Osnova za to su ili zakonski propisi ili posebne odluke, u
pravilu akcijski planovi, sustavi mjera i tome slično. Posebno je važno da
te polazne osnove mogu biti nacionalne, ali i međunarodne kao što je npr.
slučaj s akcijskim planovima za suzbijanje terorizma.
209
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________
U obje komponente spoznaje kriminalistike bitni su sastojak izrade

plana prevencije i njegove provedbe. Kriminalističke spoznaje o morfologi-
ji kriminaliteta, njegovim modalitetima i sudionicima osnova su preventiv-
nog djelovanja.
b) Privatna zaštita
Uz državni, javni, u suvremenom svijetu jača privatni sustav zaštite od

kriminaliteta. Razmatrajući izvorište ovlasti uočavamo zamjetnu razliku
između javnog i privatnog sustava zaštite. Javni sustav zaštite crpi svoje
ovlasti iz prava i obveze države da progoni i kažnjava počinitelje nedopuš-
tenih ponašanja. U slučaju privatnog sustava zaštite izvorište je u pravu
pojedinca na samozaštitu koje on prenosi ugovorom na privatni sustav zaš-
tite. Koristeći pravo na samozaštitu, ovlaštenik time štiti pravni poredak.
Danas je područje samozaštite ograničeno na sprječavanje izravnih oblika
ugrožavanja u okolnostima nemogućnosti intervencije države.
Dopuštajući pojedincima prepuštanje zaštite svojih dobara drugima,
odnosno dopuštajući privatnu zaštitu, postavlja se pitanje mora li država
takvu djelatnost posebno nadzirati u onom dijelu koji se odnosi na moda-
litete takve zaštite? S obzirom na to da privatna zaštita ne može imati po-
sebna prava, zbog iznesenih razloga odgovor bi bio negativan. Na potrebu
posebnog nadzora ipak upućuje činjenica da je privatna zaštita postala
ozbiljan čimbenik sigurnosti u suvremeno doba i da su u tom području
moguće snažne zloporabe. Eventualni oštećenici ne mogu se oduprijeti
u ostvarivanju svojih prava tako snažnom sustavu kakav je privatna si-
gurnost, zbog čega je nužan poseban nadzor nad korištenjem određenih
prava. Takvo je stajalište načelno prihvatljivo i imaju ga mnoge države.
Djelatnost privatne zaštite obuhvaća poslove koji imaju za cilj zaštitu oso-
ba i imovine, a osobito: 1) osiguranje mirnih prosvjeda i javnih okupljanja,
2) osiguranje stambenih i poslovnih prostora, 3) neposrednu tjelesnu zašti-
tu osoba (tjelohranitelj), 4) zaštitu prirodnih dobara i okoliša, 5) osigura-
nje i pratnju novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti. Ovlašteni subjekti
privatne zaštite su: zaštitari, čuvari, redari, privatni detektivi, lovočuvari,
ribočuvari i dr. Njihove se ovlasti međusobno razlikuju.
c) Društveni subjekti
Gledajući u cjelini, društveni nadzor može biti formalni (državni), nefor-

malni i samonadzor. Kad se govori o društvenim subjektima nadzora, onda
imamo u vidu dio neformalnog nadzora u što pripada: škola, radno mjesto
i različite društvene organizacije koje može osnovati i država. Zakonodav-
210
UVOD
na vlast donosi okvir za njihovo djelovanje, ali akti na kojima počiva njiho-
va djelatnost radi sprječavanja nedopuštenog ponašanja nisu zakoni već
različite strategije, upute, programi djelovanja i sl. Njihov rad nije sim-
bolički, od njega se često mnogo očekuje, iako njihovi prinosi ponekad ne
zadovoljavaju. Najbolji primjer za to je škola.
U tom smislu policijski propisi predviđaju mogućnost osnivanja koor-
dinirajućih tijela sastavljenih od policijskih službenika i građana koji bi
pratili sigurnosne probleme i predlagali rješenja.
Pitanje samonadzora valja razmotriti u interakciji pojedinac - zajedni-
ca. Ovdje je od važnosti stupanj socijaliziranosti pojedinca i njegov odnos
prema moralnim normama kao najčvršćem kohezijskom faktoru.
2. Međunarodna kriminalistička suradnja
a) Uži i širi smisao pojma međunarodne kriminalističke suradnje
a.1) Opće naznake

Međunarodna kriminalistička suradnja dio je zajedničkih nastojanja za
sprječavanjem i suzbijanjem kriminaliteta. Suvremene pojave kaznenih
djela u sve većoj mjeri sadrže u sebi inozemni sastojak, tj. stvarnu okol-
nost koja djelo povezuje s najmanje dvije države. On se može sastojati u
vrlo različitim okolnostima od državljanstva sudionika u djelu, mjesta po-
činjenja djela, predmeta radnje i slično. Već ta okolnost postavlja pitanje
međunarodne policijske suradnje na posve nov način. Od tradicionalnih
vidova klasičnoga kriminaliteta, preko epidemije raširenosti prometnih
delikata, najviše pozornosti privlače novi, sofisticirani vidovi međunarod-
noga, poglavito organiziranog, zločina koji teži ekonomskom profitu, stva-
ranju paralelnih struktura vlasti te kao krajnjem cilju stvaranju države
zločina. Zločin je danas globaliziran u svojim najpogibeljnijim vidovima.
Nova, međunarodna dimenzija zločina tamna je strana znanstvenih
dostignuća u razvoju fizike, kemije, biologije, elektronike, informatike,
medicine, prometa. Suvremena komunikacijska infrastruktura omoguću-
je trenutnu razmjenu informacija i brz prijenos dobara. Suvremena sred-
stva prijenosa omogućuju zločincima iznimnu mobilnost. Te mogućnosti u
izvanredno brzim prilagodbama koriste pojedinci i zločinačke skupine. Re-
zultat je nagli rast pojava nezakonitoga prometa opojnim drogama, oruž-
jem, ljudima, terorizma, pranja novca, odlaganja opasnoga otpada, kao ti-
pičnim djelatnostima suvremenih zločinačkih skupina.
Suvremeni organizirani kriminalitet ima značajke marketinški ori-
jentirane djelatnosti, s tendencijama preuzimanja političkoga nadzora,
211
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
nasiljem kao sredstvom ostvarenja ciljeva i područjem djelovanja u više

zemalja. U međunarodnoj zajednici jedno od najaktualnijih pitanja jest
zajedničko organizirano suzbijanje pojava međunarodnoga ili transnacio-
nalnog kriminaliteta.
Mobilnost suvremenih zločinaca zahtijeva odgovarajuću zajedničku i
solidarnu akciju, organizirane i koordinirane mjere država u cilju zaštite
temeljnih vrijednosti ozbiljno ugroženih valom zločina. Svijest o nužnosti
suradnje danas je općeprisutna. Suzbijanje zločina u međunarodnoj zajed-
nici ostvaruje se u različitim oblicima i na različitim razinama. Posebno
mjesto u tome ima međunarodna policijska suradnja.
Međunarodna policijska suradnja u užem smislu obuhvaća surad-
nju među policijskim tijelima. U širem smislu u tu cjelinu ulaze i odre-
đeni sadržaji međunarodne kaznenopravne pomoći. Dakle, obuhvaćene su
raznovrsne policijske i ine djelatnosti koje se mogu razvrstati prema razli-
čitim kriterijima.
Prema prostornom kriteriju međunarodna policijska suradnja može
biti univerzalna, regionalna i dvostrana. Univerzalni značaj ima Među-
narodna organizacija kriminalističke policije - INTERPOL. Primjeri re-
gionalne suradnje su Europski policijski ured - EUROPOL i SECI. U oba
slučaja posebna međunarodna policijska tijela utemeljena su mnogostra-
nim međunarodnim ugovorima.
Međunarodna policijska suradnja odvija se i na drugim područjima,
poglavito djelatnošću znanstvenih ustanova i stručnih udruženja. Među
potonjima valja spomenuti Međunarodno policijsko udruženje (IPA) i Me-
đunarodno udruženje šefova policije (IACP) itd.
Dvostranu policijsku suradnju uređuju brojni dvostrani ugovori. Izvori
prava međunarodne policijske suradnje mogu se podijeliti u skupinu izvora
međunarodnog i unutarnjeg prava. Tako su pravila INTERPOL-a i EURO-
POL-a izvori međunarodnog prava, a pravila o međunarodnoj policijskoj
suradnji u Zakonu o policiji unutarnja pravila. Međunarodna policijska su-
radnja obuhvaća organizacijske propise, propise koji uređuju postupanje
policijskih tijela i djelatnost nekih drugih tijela.
Prema sadržaju djelatnost međunarodne policijske suradnje obuhva-
ća dvije cjeline. Prva se odnosi na prikupljanje i razmjenu obavijesti, poda-
taka i predmeta, a druga na mjere osiguranja tijeka postupka (potraga za
osobama i predmetima, uhićenje, provedba drugih mjera). U okvirima prve
cjeline veći broj međunarodnih i unutarnjih izvora predviđa prikupljanje
i razmjenu obavijesti o kaznenim djelima i počiniteljima. Razmjena poda-
taka ovisno o konkretnim prilikama može se odnositi samo na podatke u
užem smislu riječi (to se danas prije svega odnosi na podatke u računal-
nim bazama podataka) ili na podatke u širem smislu, kojima se obuhvaća
i dostava predmeta, u pravilu nositelja dokaza.
212
UVOD
U najnovije vrijeme javljaju se prve međunarodne odredbe o policij-

skom prikupljanju podataka u stranoj zemlji, sužavanju ili isključenju va-
ženja pravila locus regit actum, uporabi tehničkih uređaja za pribavljanje
dokaza (audio-video konferencije, telefonske konferencije itd.), djelovanje
zajedničkih i mješovitih istražnih timova, povezane ili objedinjene istrage
itd.
Značajan iskorak u tom području je Schengenska konvencija iz 1990.,
kojom se uvodi prekogranični kontinuirani nadzor nad osobom sumnjivom
za ekstradibilno djelo, pod uvjetima da je podnesen ili će biti podnesen zah-
tjev za odobrenjem. Mogućnost poduzimanja policijskih radnji o kojima je
riječ predviđena je u Konvenciji iz 1951. godine o položaju snaga zema-
lja članica organizacije NATO-a, za vojnu policiju jedinica zemalja članica
koje su smještene u inozemstvu.
U suvremenom pravu više je mjera međunarodne policijske suradnje
koje su usmjerene osiguranju tijeka postupka. Tu prije svega dolaze u
obzir mjere prisile prema osobi ili objektu, prikupljanje podataka o osoba-
ma i predmetima, objave i tjeralice itd.
Regionalna policijska suradnja također je razvijena u Europi, izvan
Europske unije. Primjer takve regionalne suradnje jest SECI, Ugovor o
suradnji u sprječavanju i suzbijanju prekograničnog kriminala i Povelja
o organizaciji i djelovanju inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi
- SECI Regionalnog centra sa sjedištem u Bukureštu. Ugovor uređuje
regionalnu suradnju u području prekograničnog kriminaliteta koji obuh-
vaća sva kršenja ili pokušaje kršenja unutarnjeg prava i propisa u cilju
organiziranja, upravljanja, pomaganja ili omogućavanja djelatnosti među-
narodnog kriminaliteta. Prema ugovoru stranke su dužne putem svojih
imenovanih tijela vlasti pomagati jedna drugoj u sprječavanju, otkriva-
nju, istrazi, progonu i suzbijanju prekograničnog kriminaliteta. Kao čla-
nice INTERPOL-a, Svjetske carinske organizacije (WCO), zemlje sudio-
nice dužne su razmjenjivati i razrađivati informacije o kriminalitetu, u
suradnji sa svojim tijelima za provedbu zakona i s Glavnim tajništvom tih
organizacija. Ugovorom se predviđa pomoć carinskim i kriminalističkim
istragama prekograničnih kaznenih djela, zatim utvrđivanje, proučavanje
1 iznošenje prijedloga važnih za kvalitetnu suradnju na provedbi zakona
u regiji. U Hrvatskoj tijela koja izvršavaju suradnju u području ugovora
SECI su Ministarstvo financija te Ministarstvo unutarnjih poslova.
Dvostrana policijska suradnja ostvaruje se temeljem tri vrste ugovora.
Prva su opći ugovori o policijskoj suradnji. Druga su ugovori koji uređuju
šira područja (npr. kaznenopravnu pomoć) te među njima i policijsku surad-
nju. Treću vrstu tvore ugovori o posebnim vidovima policijske suradnje.
Predviđeni oblici suradnje su: a) razmjena podataka o sudionicima
organiziranog kriminaliteta, o postojećim vezama među kriminalcima, o
213
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
udruženjima kriminalaca i o osnivanju kriminalnih skupina, o tipičnim

počiniteljima kao i o ponašanju skupine i osoba, o činjeničnom stanju, po-
glavito o vremenu, mjestu i načinu počinjenja djela, o napadnutim objek-
tima, o posebnim okolnostima kao i o prekršenim pravnim propisima te
o odgovarajućim poduzetim mjerama, ili o otkrivanju ozbiljnijih prijetnji
za javni poredak; b) poduzimanje na zahtjev jedne od ugovornih strana-
ka policijske mjere koja je u skladu s njenim propisima, c) usklađivanje
policijskih istraga i stručne pomoći pružanjem materijalne i ustrojstvene
potpore; d) razmjena podataka i saznanja o novim metodama i oblicima
koji su uočeni u međunarodnom kriminalitetu, o tvarima, predmetima ili
sredstvima koji su primijenjeni u počinjenju djela, kao i njihovih predlo-
žaka korištenih od sudionika međunarodnoga kriminaliteta; e) razmje-
na rezultata postignutih u kriminalističkim i kriminološkim proučava-
njima, f) razmjena stručnjaka potrebnih za doškolovanje i specijalizaciju
i g) ustrojavanje radnih sastanaka za pripremu i ostvarenje planiranih
djelatnosti.
Posebne odredbe ugovora uređuju suradnju u području sprječavanja
uzgoja i iskorištavanja sirovina za proizvodnju opojnih droga te psihotrop-
nih tvari i prekusora. Ugovorne stranke tu suradnju ostvaruju: 1) dava-
njem obavijesti o osobama koje su sudjelovale u nezakonitoj proizvodnji i
trgovini drogom i psihotropnim tvarima, o njihovim skloništima i prijevo-
znim sredstvima, o načinu obavljanja tih djelatnosti, o podrijetlu opojnih
droga i psihotropnih tvari, o mjestima njihove isporuke, kao i davanjem
opisa osobitih potankosti takvih kriminalnih djelatnosti, 2) razmjenom po-
dataka i saznanja o uobičajenim i novim metodama koje se koriste u me-
đunarodnom prometu droge i psihotropnih tvari kao i sve obavijesti u vezi
s tim, 3) razmjenom iskustava i rezultata kriminalističkih i kriminoloških
istraživanja, 4) razmjenom uzoraka droga biljnog podrijetla, sintetičkih ili
psihotropnih tvari te 5) osmišljavanjem i koordiniranjem policijskih akcija
u cilju poduzimanja sprječavanja nezakonite proizvodnje opojnih droga i
psihotropnih tvari.
Radi sprječavanja terorizma, ugovorne stranke sukladno zakonima na
snazi svojih država razmjenjuju podatke i saznanja o planiranim i poči-
njenim terorističkim akcijama, o osobama koje su sudjelovale u njima, o
načinu počinjenja tih djela kao i o tehničkim sredstvima koja su bila pri
tome upotrijebljena i podatke i saznanja o terorističkim skupinama i nji-
hovim članovima koji čine, koji su počinili ili namjeravaju počiniti krimi-
nalnu djelatnost u području, protiv javnog poretka ili protiv interesa dru-
ge države, kao i spoznaje koje su važne za terorističke ili druge kriminalne
djelatnosti, a predstavljaju prijetnju za javni poredak.
Suradnja uključuje i razmjenu obavijesti o pravnim propisima koji se
odnose na kaznena djela, borbu protiv nezakonitih novčano-bankovnih
214
UVOD
operacija, krivotvorenja platežnih sredstava i vrijednosnih papira i pro-

tiv kriminala u području gospodarstva i financija, borbu protiv nezakonite
trgovine umjetninama i kulturnim blagom te razmjenu obavijesti koje se
odnose na pitanja nezakonitih migracija i trgovine ljudima.
Stranka koja je dobila podatke može ih upotrijebiti samo u one svrhe i
pod onim uvjetima koje je odredila ugovorna stranka koja ih daje; na zah-
tjev stranke koja daje podatke stranka koja ih prima dužna je dati obavi-
jesti o načinu uporabe tih podataka i o postignutim rezultatima, a podaci
koji se odnose na osobe mogu se predati isključivo policijskim službama,
a drugim službenim tijelima samo na temelju pisanog dopuštenja stranke
koja je dala podatke. Prigodom davanja podataka ugovorna stranka dužna
je poštovati pravila o tajnosti, zabrani davanja, čuvanju i uništenju poda-
taka prema nacionalnom pravu stranke koja daje podatke.
a.2) INTERPOL*
Najvažniju ulogu u međunarodnoj policijskoj suradnji ima Međunarodna
organizacija kriminalističke policije (INTERPOL), utemeljena 1923. godi-
ne u Beču kao Međunarodna komisija kriminalističke policije. Od 1956.
djeluje pod novim imenom, s aktualnim sjedištem u Lyonu.
Danas ima 184 države članice, što ga čini međunarodnom organizaci-
jom s najviše članica nakon Ujedinjenih naroda. INTERPOL je utemeljen
i djeluje na ideji poštivanja nacionalnog suvereniteta. Njegov Statut nije
međunarodna konvencija u užem smislu riječi, jer ne zahtijeva ratifikaci-
ju u državama članicama.
Tijela INTERPOL-a su Opća skupština, Izvršni komitet, Generalno
tajništvo, koje na čelu s generalnim tajnikom koordinira većim brojem
stručnih i administrativnih službi, među kojima su najvažnije 1) uprava
za stalnu potporu nacionalnim uredima INTERPOL-a (I-24/7), 2) uprava
za pojedine vrste kriminaliteta, 3) uprava za informacijske sustave i teh-
nologiju. Službeni jezici organizacije su engleski, francuski, španjolski i
arapski.
Organizacija nema vlastite policijske snage. One su u isključivom dje-
lokrugu nacionalnih policija, koje s međunarodnom organizacijom surađu-
ju posredovanjem nacionalnih ureda koji djeluju u svakoj zemlji članici.
INTERPOL se bavi sljedećim pojavama kriminaliteta: a) ilegalnom tr-
govinom drogama i organiziranim kriminalitetom, b) krivotvorenjem i ras-
pačavanjem krivotvorenog novca i vrijednosnih papira, prijevarama, te ra-
čunalnim i drugim tehnološkim kriminalitetom, uključujući onaj na štetu
okoliša, c) pružanjem potpore u pronalasku bjegunaca pred tijelima kazne-
Tekst odjeljka a.2) napisao je Filip Vukov.
215
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
noga progona, c) krađama umjetničkih slika i umjetnina, f) ubojstvima, g) tr-

govinom ljudima i seksualnom eksploatacijom, f) terorizmom i ostalim obli-
cima kriminaliteta koji predstavljaju opasnost za javnu sigurnost. Ciljevi su
uspostavljanje i razvijanje opsežne međusobne policijske suradnje u okviri-
ma nacionalnih propisa te izrada smjernica djelovanja nacionalnih policija.
Djelatnost obuhvaća tijela države koja imaju ovlasti kriminalističke
policije. INTERPOL isključuje primjenu svojih pravila suradnje u predme-
tima političke, vojne, vjerske, rasne naravi, pri čemu su te okolnosti odre-
đene rezolucijama.
U vezi s klauzulom isključenja primjene na politička kaznena djela do-
šlo je do promjene u odnosu na terorističke radnje, kojima se odriče politič-
ka narav, pa je osnovan i posebni antiteroristički odjel. INTERPOL se bavi
transnacionalnim kriminalitetom jer nema ovlasti djelovanja u odnosu
na pojave kriminaliteta koje nisu obilježene prekograničnim elementom.
Svrha organizacije Statutom određena je na sljedeći način (članak 2): osi-
guranje i unapređenje što šire suradnje tijela kriminalističke policije unutar
pravnih okvira koji vrijede u državama članicama i u duhu Opće deklaraci-
je o ljudskim pravima. Daljnja je svrha razvijanje oblika i sredstava surad-
nje koji mogu unaprijediti sprječavanje i suzbijanje pojava kriminaliteta.
INTERPOL ne raspolaže vlastitim operativnim jedinicama, jer niti ima
ovlasti niti mu je svrha neposredno djelovanje na teritoriju država člani-
ca. Djelovanje organizacije, dakle, ovisi o neprestanoj i aktivnoj suradnji
nacionalnih ureda INTERPOL-a, koji imaju obvezu služiti kao sredstvo
veze između policijskih tijela na tri razine.
Prva razina je zahtjev da nacionalni ured mora ostvarivati komunikaci-
ju između različitih tijela policije koja djeluju u državi članici, (primjerice,
između Uprave kriminalističke policije i Uprave za granicu Ministarstva
unutarnjih poslova). Zatim, drugo, isti mora biti u vezi s tijelima koja u
stranim državama članicama vrše ulogu nacionalnog ureda INTERPOL-a.
Radi se o neposrednoj komunikaciji nacionalnih ureda INTERPOL-a radi
provođenja zajedničkih kriminalističkih istraživanja, traganja za bjegunci-
ma i sl. Ovim oblicima suradnje tijela u središnjici INTERPOL-a pružaju
komunikacijsku i informacijsku potporu, posebice putem svojeg Ureda za
ravnanje i komunikaciju (Command and Co-ordination Centre), ustroje-
nog kao tijelo koje je operativno 24 sata na dan.
Treće, nacionalni ured ostvaruje vezu i služi kao spona između cjelokupne
organizacije policije u državi članici i Generalnog tajništva INTERPOL-a.
Osim ovih tijela, komunikacijski sustav INTERPOL-a mogu koristiti
ovlaštena nacionalna tijela koja su prema posebnom postupku od strane
nacionalnog ureda INTERPOL-a dobila odobrenje za neposredan ograni-
čeni pristup određenim podacima iz INTERPOL-ovih baza podataka (pri-
mjerice, granična policija).
216
UVOD
Takvo tijelo može predstavljati i izvor informacija koje u skladu s pra-

vilima INTERPOL-a unosi u njegove baze podataka. Nacionalni ured
INTERPOL-a odgovoran je za poštivanje pravila vezanih uz obradu po-
dataka. Zatim može koristiti ovlaštene međunarodne i međuvladine or-
ganizacije. INTERPOL, naime, ulazi u oblike trajne suradnje s drugim
međunarodnim organizacijama radi promicanja vlastitih ciljeva, a u tom
slučaju takva organizacija može pridonositi informacijskim resursima or-
ganizacije te ih koristiti na način određen sporazumom koji mora odobriti
Opća skupština INTERPOL-a.
Među takvim instrumentima, naročito je važan Sporazum između IN-
TERPOL-a i EUROPOL-a, potpisan 5. studenog 2001. radi promicanja
suradnje u borbi protiv teških oblika međunarodnog organiziranoga kri-
minaliteta u okviru djelokruga obje organizacije. Suradnja se ostvaruje
razmjenom operativnih, strateških i tehničkih informacija, koordinacijom
djelovanja, uključujući razvoj zajedničkih standarda i akcijskih planova,
te razmjenom časnika za vezu - liaison officer (članak 2. Sporazuma).
Razmjena informacija ostvaruje se na dva načina: a) na zahtjev ili
b) spontanim informiranjem. Informacije se zahtijevaju i dostavljaju uz
obrazloženje svrhe prijenosa, a koriste pod uvjetima određenim Sporazu-
mom i dodatnim uvjetima koje može postaviti pružatelj informacije. Jamči
se "reciprocitet povjerljivosti" koji uključuje razvoj zajedničkih standarda
i razina povjerljivosti pojedinih skupina informacija te postupke njihove
izmjene (članak 11.).
Od 1. siječnja 2006. na snazi su nova Pravila o obradi informacija u
svrhe međunarodne policijske suradnje, koja u 26 članaka detaljno uređu-
ju područje koje čini osnovu INTERPOL-ove djelatnosti.
Obrada informacije predstavlja svaku radnju ili skup radnji (automat-
skih ili manualnih) učinjenih s informacijom u bilo kojem obliku i s bilo
kojim medijem, od trenutka pristupa do trenutka brisanja informacije, te
svaki prijenos informacije tijekom toga razdoblja.
S obzirom na način postupanja s informacijom, razlikuju se: a) informa-
cije koje služe međunarodnoj policijskoj suradnji, b) osobne informacije, c)
naročito osjetljive osobne informacije. Informacije se prenose putem policij-
skog informacijskog sustava, što je skupna oznaka za sve INTERPOL-ove
baze podataka i komunikacijske mreže koje služe obradi podataka u svrhe
međunarodne policijske suradnje (članak 1. Pravila).
Informacije se obrađuju radi sprječavanja, istraživanja i procesuiranja
kaznenih djela koja su predmet INTERPOL-ove djelatnosti, a posebice
radi (članak 3.1. Pravila): 1) traganja za osobom radi njezina uhićenja,
2) pribavljanja podataka o osobama koje su vjerojatni počinitelji kaznenih
djela, 3) upozoravanja nacionalnih policijskih tijela o kriminalnim aktiv-
nostima određene osobe, 4) pronalaska nestale osobe, 5) pronalaska svje-
217
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
doka ili žrtve kaznenog djela, 6) utvrđivanja identiteta osobe ili mrtvog ti-
jela, 7) lociranja i utvrđivanja identiteta predmeta, 8) radi utvrđivanja ili
opisivanja modus operandi, kaznenih djela počinjenih od strane nepozna-
tih počinitelja, obilježja krivotvorenih predmeta ili novčanica, oduzima-
nja predmeta u vezi s aktivnostima protuzakonite trgovine predmetima i
9) identificiranja zločinačkih organizacija i drugih izvora opasnosti.
Svaka radnja u procesu obrade informacija mora sadržavati naznaku
svrhe s kojom je informacija obrađena. Svako tijelo koje je sudionik u pro-
cesu obrade informacija unutar policijskog informacijskog sustava odgo-
vorno je za istinitost i relevantnost informacije koju je pružilo, a ako uvidi
netočnost ili prestanak značaja, dužno je upozoriti Generalno tajništvo da
ju je potrebno obrisati odnosno izmijeniti ili je to dužno samo učiniti, ako
je za to ovlašteno (što će, u pravilu, biti ako je upravo to tijelo unijelo in-
formaciju u sustav; članak 5.3.b Pravila).
Nacionalna tijela nisu samo korisnici, već i najvažniji izvor informa-
cija, a kao takav imaju pravo odrediti i ograničenja raspolaganja infor-
macijom, prema uvjetima propisanim Pravilima, te se protiviti davanju
odobrenja za pristup informaciji nacionalnom uredu neke druge zemlje ili
drugom tijelu (članak 5.4. Pravila). Generalno tajništvo, međutim, može
pružiti informacije i bez potrebnog odobrenja njezinog izvora (članak 17.1.
c): a) ako je informacija već u javnom optjecaju (public domain), b) u sta-
nju nužde, tj. kada Glavni tajnik INTERPOL-a ocijeni da postoji stvarna i
neposredna opasnost za organizaciju, njezine djelatnike, državu članicu ili
građane države članice, ako ta opasnost ugrožava fizičku sigurnost osoba
(članak 22.a) te c) ako je pružanje informacije nužno radi zaštite interesa
organizacije, njezinih država članica ili djelatnika.
Generalno tajništvo informacije čini dostupnima na jedan od sljedećih
načina (članak 17.1 Pravila): a) na obrazloženi zahtjev ovlaštenoga tijela,
b) na vlastitu inicijativu i c) odobravanjem otvorenog pristupa određenim
bazama podataka. Ukoliko primi obrazloženi zahtjev, Generalno tajništvo
može tražiti dodatna pojašnjenja uz točno navođenje činjenica koje zahtjev
opravdavaju. Na vlastitu inicijativu ono će pružiti informaciju nacional-
nom uredu ili drugom ovlaštenom nacionalnom ili međunarodnom tijelu
ako uvidi svrhovitost takvog postupanja s obzirom na ciljeve organizacije,
uz navođenje svrhe takvog priopćenja.
Odobrenje otvorenog pristupa nacionalnim tijelima odnosno međuna-
rodnim ili međudržavnim organizacijama predmet je detaljnog uređenja
provedbenim pravilima koja donosi Generalno tajništvo, a njihovo provo-
đenje nadzire Komisija za kontrolu INTERPOL-ovih baza podataka (Com-
mission for the Control of INTERPOL's Files). Generalno tajništvo vodi re-
gistar svakog pojedinog ostvarenog pristupa nekoj informaciji na temelju
odobrenog otvorenog pristupa (članak 20.1.b).
218
UVOD
INTERPOL-ov sustav međunarodnih objava (notices) predstav-

lja jedinstven način za brzo i učinkovito obavještavanje policijskih tijela
diljem svijeta o podacima od značaja za promicanje ciljeva organizacije.
Objave se izdaju od strane Generalnog tajništva na zahtjev države članice
ukoliko su ispunjeni propisani uvjeti, naročito u odnosu na vjerodostojnost
podataka koji se na taj način objavljuju.
Sedam je različitih vrsta objava: a) crvena - izdaje se radi uhićenja
osobe u svrhu njezina izručenja. Ovaj instrument osobito se često koris-
ti, a predstavlja sredstvo po učinku najsličnije nekakvom (nepostojećem
i nedostižnom) međunarodnom uhidbenom nalogu; b) žuta - predstavlja
zahtjev za pomoć u potrazi za nestalom osobom ili u identifikaciji nepoz-
nate osobe; c) plava - zahtjev za dodatnim informacijama vezanim uz oso-
bu koja je osumnjičena za određeno kazneno djelo; d) crna - zahtjev za
informacijama o neidentificiranom mrtvom tijelu; e) narančasta - mjera
za uzbunu policijskih i drugih javnih tijela i međunarodnih organizacija o
potencijalnoj opasnosti od eksplozivnih naprava, drugog oružja ili sredsta-
va koja predstavljaju veću opasnost; f) zelena - jedina objava koju organi-
zacija izdaje na vlastitu inicijativu, a sadrži upozorenje i kriminalistički
bitne podatke o počinitelju kaznenih djela za kojeg postoji vjerojatnost da
će ih ponovno počiniti u drugim zemljama. Tu objavu moguće je izdati pod
sljedećim alternativno postavljenim uvjetima: a) da je osoba osuđena za
kazneno djelo u najmanje tri različite države; b) osuđena je za kazneno
djelo u jednoj, a u daljnje dvije države vodi se u policijskim kriminalisti-
čkim evidencijama kao osoba koja je bila predmet kriminalističkog istra-
živanja i vjerojatno je sudionik međunarodnog kriminaliteta; c) vodi se u
policijskim kriminalističkim evidencijama u dvije države, ali za određena
teška kaznena djela; d) vodi se u kriminalističkim evidencijama jedne dr-
žave, radi vjerojatnog sudjelovanja u teškim kaznenim djelima počinje-
nih u okviru zločinačke organizacije koja djeluje na prostoru više država;
g) UN-objava - uvedena kao potpora Vijeću sigurnosti UN-a u borbi protiv
terorizma, izdaje se za pojedince i skupine za koje je utvrđena povezanost
s Al-Qaedom ili bivšim talibanskim režimom u Afganistanu.
b) Europska kriminalistička suradnja
b.1) Općenito o europskoj kriminalističkoj suradnji

Europska kriminalistička suradnja jest suradnja tijela kriminalističkog istra-
živanja europskih država. Ostvaruje se prema pravilima o međunarodnoj
pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i prema pravilima o policijskoj suradnji.
Prema prostoru u kojemu se ostvaruje razlikuje se kriminalistička su-
radnja u prostoru Vijeća Europe i ona u prostoru Europske Unije. Važno je
219
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
da postojanje ustanova europske kriminalističke suradnje počinje stvarati

cjelinu zajedničkih ustanova koje se uvjetno može smatrati europskim kri-
minalističkim ustanovama. Značajno je da je nastanak i razvoj tih ustano-
va rezultat približavanja i ujednačavanja pravila nacionalnih sustava, a u
suvremenim se razmjerima već pojavljuju i prve naddržavne kriminalisti-
čke ustanove o kojima se govori infra pod b.3).
b.2) Kriminalistička suradnja u prostoru Vijeća Europe

Policijska suradnja među državama članicama Vijeća Europe obuhvaća
različite sadržaje ovisno o području na kojem se ostvaruje. Osim u okvi-
rima INTERPOL-a države članice razvijaju regionalnu i dvostranu su-
radnju. Kriminalistička suradnja obuhvaća prije svega raznolike oblike
međunarodne kaznenopravne pomoći, a zatim i posebne specifične vidove
suradnje u sprječavanju i razjašnjavanju kaznenih djela.
Približavanjem ustanova kaznenog prava i postupka, prihvaćanje
mnogostranih konvencija Vijeća Europe, uređenje brojnih pitanja putem
preporuka i drugih načina usklađivanja stajališta, intenzivna teorijska
obrada doveli su do značajnog stupnja otvorenosti nacionalnih sustava i
konkretnih oblika suradnje.
Mnoge političke prepreke iz ranijeg razdoblja podijeljene Europe ot-
klonjene su ili umanjene što je dovelo do visokog stupnja suradnje. To
posebno vrijedi u najaktualnijim područjima internacionaliziranog kri-
minaliteta (terorizam, organizirani kriminalitet, trgovina ljudima, pro-
met opojnim drogama, korupcija, pranje novca). Neophodnost zajednič-
kog djelovanja dovela je do usklađivanja i ujednačavanja u područjima
uređenja raznih vidova kriminalističke djelatnosti (prije svega istražne
tehnike, neposrednog komuniciranja, razmjene podataka, zajedničkih
istraživanja).
Razvijena i pojačana suradnja među državama članicama Vijeća Euro-
pe, u prvim godinama trećeg tisućljeća prati mnogo intenzivniju policijsku
suradnju u zemljama članicama Europske Unije (v. izlaganje infra pod b.3)
i nagovješćuje postupni razvoj europske kriminalistike kao ukupnosti
usklađenih kriminalističkih mjera usmjerenih istim ciljevima.
b.3) Policijska suradnja u Europskoj Uniji

Policijska suradnja unutar Europske zajednice započinje 1976. progra-
mom TREVI (Terrorism, Radicalism, Extremism, Violence, International),
pokrenutom na sastanku ministara unutarnjih poslova i pravosuđa tada
devet država članica. Suradnja se odvija na tri razine.
Na prvoj razini djeluju tri stručne radne skupine. Prva (TREVI I) bavi
se pitanjima borbe protiv terorizma, druga (TREVI II) razmjenom iskus-
220
UVOD
tava o općim pitanjima policijske obuke i opreme, treća (TREVI III) surad-
njom na području borbe protiv organiziranoga kriminaliteta, naročito u
suzbijanju nezakonitoga prometa opojnim drogama.
Drugu razinu čine periodični sastanci visokih policijskih dužnosnika dr-
žava članica, a treću razinu konferencije nadležnih ministara (unutarnjih
poslova i pravosuđa). S vremenom se osniva radna skupina za pitanja pre-
kogranične kontrole (u povodu Schengenskog sporazuma) te tzv. TREVI-
Europol skupina, sa zadatkom pripreme osnivanja Europskoga ureda za
droge i, kasnije, Europskoga policijskog ureda. Stupanjem na snagu Ugo-
vora o Europskoj uniji (1. studenoga 1993.) ovaj izvaninstitucionalni oblik
suradnje zamijenjen je suradnjom u okviru "trećega stupa" Europske unije.
Pet zemalja članica Europske ekonomske zajednice (Njemačka, Francus-
ka, Belgija, Luksemburg i Nizozemska) 14. lipnja 1985. godine zaključuju
Schengenski sporazum. Cilj sporazuma je postupno uklanjanje graničnoga
nadzora na zajedničkim granicama država potpisnica sporazuma. Omogu-
ćavanje nenadziranoga kretanja fizičkih osoba državljana potpisnica spora-
zuma, ali i državljana trećih država na cjelokupnom schengenskom područ-
ju bilo je motivirano perspektivama jače ekonomske i političke integracije.
Poglavlje VI. Ugovora iz Maastrichta (potpisan je 7. veljače 1992. a stu-
pio na snagu 1. studenoga 1993.), uvodi nov institucionalni okvir policijske
i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima: "treći stup" Europske unije.
Krajnji cilj suradnje je stvaranje "područja slobode, sigurnosti i pravde".
Suradnja se ostvaruje u neposrednim odnosima policijskih, carinskih
i drugih nadležnih tijela država članica, a predviđa se i osnivanje Europ-
skoga policijskog ureda (EUROPOL). Radi promicanja pravosudne surad-
nje predviđa se osnivanje Europskoga ureda za pravnu pomoć (Eurojust).
Ugovor obvezuje države članice na poduzimanje mjera radi ujednačavanja
(materijalnoga) kaznenog zakonodavstva, naročito u odnosu na zakonske
opise kaznenih djela organiziranoga kriminaliteta, terorizma i nezakoni-
toga prometa opojnim drogama (članak 31. 1. (e) UEU).
Konvencija o primjeni Schengenskog sporazuma (Schengen II ili Proved-
bena konvencija) potpisana je 19. lipnja 1990., a stupila na snagu 1. rujna
1993. za izvorne potpisnice Sporazuma te Portugal i Španjolsku. Njome
se uređuju: a) jednoobrazna tzv. Schengen-viza za državljane trećih drža-
va, b) postupak postavljanja zahtjeva za azil u državama potpisnicama, c)
mjere za sprječavanje prekograničnog prometa opojnim drogama, d) poli-
cijska suradnja država Schengenskogci područja i e) pravosudna suradnja.
Pitanja policijske suradnje uređena su u I. poglavlju III. dijela Konvencije
(članci 39. - 47.). Navedene odredbe predviđaju suradnju radi prevencije i
otkrivanja kaznenih djela na područjima država potpisnica.
Članak 40. Konvencije ovlašćuje policijske službenike jedne države pot-
pisnice na nastavak provođenja mjera nadzora nad osobama osumnjičeni-
221
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
ma za ekstradibilna kaznena djela i na području druge države potpisnice,

na temelju prethodnoga zahtjeva i odobrenja, odnosno u hitnim slučajevi-
ma i bez odobrenja države na području koje se nadzor vrši, ali uz obavje-
štavanje njihovih policijskih tijela.
Članak 41. uređuje pitanje prekogranične potjere. Policijski službenici
države potpisnice mogu nastaviti potjeru osobe osumnjičene za određe-
na teža kaznena djela na prostoru druge države potpisnice, u slučajevi-
ma hitnoga postupanja i bez postavljanja zahtjeva. Predviđa se uspostava
sustava veza između policijskih vlasti država potpisnica putem sredstava
tehničke komunikacije, naročito u graničnim područjima, te stalna razmje-
na informacija u svrhu sprječavanja i suzbijanja pojava kaznenih djela.
Dugoročnije, predviđa se uspostava središnjeg informacijskog susta-
va (SIS, Schengen Information System), temeljenog na jedinstvenoj bazi
podataka o osobama osumnjičenima za određena kaznena djela i o ukra-
denim vozilima i drugim predmetima. Osnova sustava su podaci koje u
njega unose vlasti država članica, a baza podataka stoji na raspolaganju
svim policijskim i carinskim tijelima država potpisnica.
Policijska suradnja država članica Europske unije u pitanjima suzbija-
nja prometa opojnim drogama unaprijeđena je osnivanjem posebnoga ure-
da, Europske izvještajne jedinice za droge (EDU), na temelju sporazuma
Europskoga vijeća, od 29. listopada 1993. Jedinica je započela s radom 3.
siječnja 1994. godine. Organizacijski je EDU djelovala putem koordinato-
ra i njegova zamjenika, administrativnoga osoblja te službenika za vezu
s ovlaštenim nacionalnim policijskim uredima. Jedinica je imala zadatak
razmjene i analize informacija koje se tiču barem dvije države članice te
pružanja podrške policijskim vlastima i drugim tijelima nadležnim za suz-
bijanje nezakonitog prometa opojnim drogama. EDU je od početka djelo-
vanja zamišljena kao prethodnik Europskog policijskog ureda, te je do 1.
srpnja 1999., kad je Europol preuzeo njegove poslove, proširio djelatnost
na suzbijanje nezakonitoga prometa nuklearnim materijalom, trgovine
ljudima te na aktivnosti organiziranoga kriminaliteta i pranja novca.
Ugovorom o Europskoj uniji predviđena je uspostava središnjeg ureda
koji bi trebao omogućiti poboljšanje učinkovitosti nacionalnih policijskih ti-
jela i njihovo usklađeno djelovanje u određenim područjima. Ove odredbe
Ugovora konkretizirane su donošenjem Konvencije o Europskom
policijskom
uredu (Europolu) 26. srpnja 1995. godine. Zadaci Ureda su: a) razmjena po-
dataka između država članica, b) prikupljanje i analiza podataka o određe-
nim vrstama kaznenih djela, c) obavještavanje nacionalnih vlasti o pitanji-
ma od interesa te o uočenoj povezanosti između kaznenih djela, d) pružanje
podrške nacionalnim istragama, e) održavanje računalne baze podataka.
Djelatnost Ureda obuhvaća pitanja terorizma, nezakonitoga prometa
opojnim drogama, ljudima, nuklearnim materijalom, ukradenim vozilima,
222
UVOD
borbe protiv krivotvorenja novčanica zajedničke europske valute i drugih

sredstava plaćanja, te sprječavanje aktivnosti pranja novca. Sjedište Ure-
da je u Den Haagu. Ravnatelja Ureda bira Vijeće ministara Unije na 4
godine.
Svaka država članica osniva, odnosno određuje, nacionalni ured ovla-
šten za provođenje navedenih zadaća, koji ujedno služi kao tijelo veze
između Europskog policijskog ureda i nadležnih nacionalnih tijela. Sva-
ka država članica šalje u sjedište Ureda najmanje jednoga službenika za
vezu, koji predstavlja nacionalne interese i odgovara nacionalnom uredu.
Ured održava vlastiti informacijski sustav — Europol computer system
(TECS), koji se sastoji od baze podataka i sustava za analizu podataka. In-
formacijski sustav omogućuje razmjenu podataka između Europola i drža-
va članica, a služi i za izradu općih strateških izvješća i analizu određenih
vidova kriminaliteta.
Ugovorom iz Amsterdama (potpisan 2. listopada 1997., a stupio na sna-
gu 1. svibnja 1999.) određena područja policijske i pravosudne suradnje
prenesena su iz trećega stupa u prvi stup, čime su prestala biti isključivo
pitanja međuvladine suradnje država članica i postala područjima dje-
lovanja i odgovornosti institucija Zajednice. U tom smislu izmijenjen je
Ugovor o Europskoj zajednici unošenjem Dijela IV. s naslovom "Vize, azil,
imigracijska i druge politike koje se odnose na slobodno kretanje osoba"
(članci 61.-69.).
Tijela Unije trebaju u roku 5 godina od stupanja ugovora na snagu
osigurati slobodu kretanja osoba u granicama Unije, između ostaloga pro-
vođenjem mjera ujednačavanja nadzora vanjskih granica, useljeničkoj po-
litici i pitanjima azila (članak 61.), te mjera prevencije i suzbijanja pojava
kaznenih djela. Ovaj dio Ugovora u uskoj je vezi s primjenom Schengen-
skoga sporazuma, koji je posebnim protokolom uz Ugovor iz Amsterdama
integriran u institucionalni okvir Unije. Naime, Ugovorom iz Amsterdama
uvodi se koncept «pojačane suradnje» (closer cooperation), koji omogućuje
određenom broju država članica korištenje institucionalnoga okvira Eu-
ropske unije radi provođenja oblika suradnje u kojima ne sudjeluju sve
članice Unije (Velika Britanija i Irska).
Ugovorom iz Nice (potpisan 26. veljače 2001., stupio na snagu 1. veljače
2003.) izmijenjene su odredbe Ugovora o Europskoj uniji koje se odnose
na pojačanu suradnju pojedinih država članica. Novi članci 40., 40.a i 40.b
uređuju postupak pojačane suradnje policijskih i pravosudnih tijela te pos-
tupak naknadnoga pristupa proširenim oblicima suradnje. Ugovor iz Nice
uvodi promjene sa svrhom prilagođavanja postupka odlučivanja u tijelima
Unije u perspektivi širenja pristupom novih deset članica. Nove članice
u prvom razdoblju ostaju izvan Schengenskoga područja. U zaključcima
Europskoga vijeća, od 29. svibnja 2001., kao jedan od preduvjeta širenja
223
KRIMINALISTI KA __________________________________________________________
Schengenskog režima na nove članice ističe se razvoj druge generacije

Schengenskoga informacijskog sustava (SIS II).
Vijeće ministara Europske unije u ožujku 1998. iniciralo je Program
Falcone, sa svrhom financijske potpore suradnji i razmjeni informacija
između pojedinaca i organizacija angažiranih u borbi protiv organizirano-
ga kriminaliteta (suci, državni odvjetnici, djelatnici policijskih i carinskih
tijela, članovi akademske zajednice i drugi). U razdoblju do 2002. pokrenu-
ti su i programi Grotius-Criminal (sa svrhom podrške suradnji i razmjeni
informacija pravnih praktičara iz država članica Europske unije koji se
bave kaznenim pravom), Hipocrates (potpora privatnim udrugama i or-
ganizacijama koje djeluju na području prevencije pojava kriminaliteta),
Oisin (potpora programima razmjene iskustava pripadnika policijskih i
carinskih tijela država članica), Stop (namijenjen financiranju programa
borbe protiv trgovine ljudima) i drugi. Svi navedeni programi 2002. godine
zamijenjeni su programom AGIS, čija je svrha promicanje različitih oblika
suradnje u sprječavanju, otkrivanju, istraživanju i procesuiranju različitih
vidova kriminaliteta.
Ugovor o Europskom ustavu (Treaty establishing a Constitution for Eu-
rope) potpisan je u Rimu 29. listopada 2004. i sadrži temeljne odredbe o
policijskoj suradnji. Prema člancima III-275. do III-277. zakonodavna tije-
la Unije trebaju donijeti mjere koje se odnose na: a) prikupljanje, čuvanje,
analizu i razmjenu informacija, b) podršku obuci i razmjeni osoblja i opre-
me, c) oblikovanje zajedničke istražne tehnike radi otkrivanja ozbiljnih
oblika organiziranoga kriminaliteta. Članak III-276. odnosi se na Europol,
čija je zadaća pružanje potpore policijskim i drugim tijelima država člani-
ca i jačanju međusobne suradnje u prevenciji i suzbijanju ozbiljnih oblika
kriminaliteta koji se tiču najmanje dvije države članice, terorizma, te kri-
minaliteta koji ugrožava zajedničke interese Unije.
Organizacija, područje djelovanja i zadaci organizacije Europol uređuju
se sekundarnim zakonodavstvom Unije. Primjena mjera prisile je isklju-
čiva ovlast nadležnih nacionalnih tijela. Članak III-277. propisuje da će se
sekundarnim zakonodavstvom Unije odrediti uvjeti i ograničenja djelova-
nja policijskih i drugih nadležnih tijela jedne države članice na području
druge države članice.
Suradnja policija unutar Europske unije odvija se u području suzbijanja
organiziranog kriminaliteta (Program Falcone), dječje pornografije, urba-
noga nasilja, trgovine ljudima, korupcije. Valja napomenuti da je policijskoj
suradnji posvećeno posebno poglavlje (VI.) u Amsterdamskom sporazumu.
Za kriminalističko postupanje posebno značenje imaju nove ustanove:
europski uhidbeni nalog, europski kazneni ispis i europski dokazni nalog.*
Dio teksta o tim ustanovama napisala je Milana Trbojević.
224
UVOD
Europski uhidbeni nalog (European Arrest Warrant) kao novi oblik kaz-
nenopravne suradnje između država članica Europske unije sadržajno je
izmijenio tradicionalni sustav prava izručenja. U odnosu na klasičnu eks-
tradiciju on omogućuje: a) izravnu suradnju pravosudnih tijela bez (pret-
hodnog) korištenja diplomatskih putova, b) uzajamno priznavanje odluka
pravosudnih tijela svih država članica, c) izručenje neovisno o zahtjevu
identiteta norme u odnosu na djela izričito predviđena u katalogu, c) kra-
će rokove za izručenje tražene osobe, koja može biti i d) državljanin države
članice kojoj je upućen zahtjev da postupi prema Nalogu.
Nalog se temelji na Okvirnoj odluci Vijeća Europske unije usvojenoj
2002. godine. Na snagu je stupio dvije godine kasnije. Iako je obveza o im-
plementiranju navedene Odluke u nacionalna zakonodavstva trebala biti
izvršena do kraja 2003., do sada je samo nekoliko europskih zemalja udo-
voljilo tom zahtjevu. Trenutkom implementacije Okvirne odluke, u odnosu
na kaznena djela predviđena Okvirnom odlukom države članice prestale
su primjenjivati Europsku konvenciju o izručenju, Konvenciju o pojednos-
tavljenju postupka izručenja između država članica Vijeća Europe (1995.),
Konvenciju o izručenju između država članica Europske unije (1996.).
Okvirna odluka definira Europski uhidbeni nalog kao sudsku odluku
izdanu od strane jedne države članice Europske unije u cilju uhićenja i
izručenja određene osobe od strane druge države članice, a radi vođenja
kaznenog postupka ili izvršenja zatvorska kazne.
Pitanje koje je pravosudno tijelo nadležno za izdavanje odnosno izvrša-
vanje uhidbenog naloga uređuje se nacionalnim zakonom. Okvirna odluka
u tom smislu postavlja zahtjev da se radi o tijelu s ovlastima suda.
U odnosu pretpostavke za izdavanja Naloga nužno je razlikovati slu-
čajeve u kojima je izdavanje Naloga: a) obvezatno, odnosno b) podložno
dispozitivnoj odluci nadležnog tijela. Nalog se mora obvezno izdati kada
se radi o jednom ili više od 32 kaznena djela izričito navedena u Okvirnoj
odluci (članak 2. stavak 2.). Međutim, Vijeće može naknadno, jednoglas-
nom odlukom, dodati na listu i druga kaznena djela. Daljnja je pretpos-
tavka da je riječ o djelu za koje je prema propisima države izdavateljice
propisana kazna zatvora od najmanje 3 godine.
Nadležno tijelo može donijeti odluku o izdavanju uhidbenog naloga za
dje-
la za koja je po pravu države izdavateljice predviđena kazna zatvora ili druga
kaznenopravna sankcija oduzimanja slobode u trajanju od najmanje 12 mje-
seci, odnosno da je pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora ili
sankci-
ja koja podrazumijeva oduzimanje slobode u trajanju od najmanje 4 mjeseca.
Osim kaznenih djela koja su navedena u katalogu Okvirne odluke Europski
uhidbeni nalog može se izdati i za druga djela. U takvim slučajevima izruče-
nje se može uvjetovati postojanjem identiteta norme između države izdavate-
ljice i države izvršiteljice u odnosu na (nekataloško) djelo navedeno u
Nalogu.
225
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
U odnosu na rokove za donošenje odluke o izvršenju Naloga razlikuju

se dva slučaja. Kada postoji suglasnost određene osobe za njeno izručenje,
sudsko tijelo mora u roku od 10 dana donijeti odluku o izvršavanju Na-
loga. U svim drugim slučajevima rok za donošenje odluke je 60 dana. U
izvanrednim situacijama, rokovi se u oba navedena slučaja mogu produžiti
za još 30 dana, uz obvezu da se o razlozima kašnjenja odmah obavijesti dr-
žava izdavanja Naloga. Kada nadležno tijelo donese odluku da će postupiti
prema postavljenom Nalogu, počinje teći rok za izvršenje izručenja. Krajnji
rok jest 10 dana od dana konačnosti odluke. Međutim, izručenje se privre-
meno može odgoditi ukoliko bi se ugrozio život ili zdravlje tražene osobe.
Okvirna odluka predviđa tri obvezne i više fakultativnih osnova za
odbijanje izvršenja uhidbenog naloga. Pravosudno tijelo države izvršite-
ljice odbit će izvršiti nalog ako je: a) djelo obuhvaćeno amnestijom prema
zakonu države izvršiteljice, a ona i sama ima jurisdikciju za postupanje
u tom predmetu, b) ako pravosudno tijelo države izvršiteljice utvrdi da je
osoba za isto djelo pravomoćno osuđena u jednoj od država članica, pod
uvjetom da je izrečena sankcija izvršena, da je izvršenje u tijeku odnosno
da se više ne može izvršiti, i c) ako osoba na koju se nalog odnosi prema
pravu države izvršiteljice zbog svoje dobi ne može biti kazneno odgovorna
za djelo koje je predmet naloga. Fakultativne osnove za odbijanje naloga
uključuju: a) neizručenje zbog nepostojanja dvostruke kažnjivosti za neka-
taloško kazneno djelo, b) vođenje postupka za isto djelo od strane države
kojoj je nalog upućen, te c) pravomoćnu presudu treće države (nečlanice) u
odnosu na isto djelo.
Prema Okvirnoj odluci razlikuju se dva slučaja u kojima postoji sukob
naloga za izručenje. U prvom se slučaju radi o sukobu Europskog uhidbe-
nog nalog dvije ili više država članica Unije, a u drugom slučaju o sukobu
Naloga države članice i tradicionalnog naloga za izručenje države nečlani-
ce Unije.
U slučaju kad je više država članica izdalo Nalog za izručenje iste oso-
be, odluku o tome kojoj od njih će tražena osoba biti izručena donosi sud-
beno tijelo države izvršiteljice vodeći računa o svim okolnostima slučaja,
a posebno o: a) težini kaznenog djela i mjestu izvršenja, b) datumu izda-
vanja Naloga, i c) odnosi li se Nalog na vođenje kaznenog postupka ili na
izvršenje kazne.
Kad se radi o sukobu zahtjeva države članice i države nečlanice Uni-
je Okvirna odluka propisuje da će odluku donijeti nadležno tijelo države
izvršenja (u ovom slučaju Okvirna odluke ne propisuje da se izričito mora
raditi o sudskom tijelu) uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti. Osim
okolnosti koje su navedene u prvom slučaju, nadležno tijelo pri donošenju
odluke mora uzeti u obzir i okolnosti koje su predviđene u primjenjivim
konvencijama.
226
UVOD
Europski dokazni nalog (European Evidence Warrani) projekt je koji

smjera pojednostavljenju postupka pružanja (male) međunarodne pravne
pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama u slučaju. Tim
instrumentom mijenja se dosadašnji postupak pružanja međunarodne po-
moći u kaznenim stvarima koji je među državama članicama uređen Eu-
ropskom konvencijom o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima i
njezinim protokolima, te Konvencijom o provedbi Schengenskog sporazu-
ma. U okviru Europske unije 2000. donesena je i Konvencija o uzajamnoj
sudskoj pomoći u kaznenim stvarima između država članica, kojoj je godinu
dana kasnije pridodan i protokol, no oba izvora još nisu stupila na snagu.
Prijedlog Okvirne odluke o Europskom dokaznom nalogu iz 2003. go-
dine definira Nalog kao sudsku odluku izdanu od strane jedne države čla-
nice Europske unije u cilju pribavljanja predmeta, isprava i podataka od
druge države članice Unije, a radi vođenja izričito propisanih postupaka.
Zahtjev za izdavanje Naloga može se postaviti u: a) kaznenom postupku
za kaznena djela koja su predviđena u prijedlogu Okvirne odluke (članak
16. stavak 2.), b) upravnom postupku za prijestupe, ukoliko je predviđena
mogućnost podnošenja pravnog lijeka sudu nadležnom za kaznene stvari,
i c) postupcima koji se vode za kaznena djela ili prijestupe za koje pravna
osoba može odgovarati prema pravu konkretne države članice. Sadržaj i
oblik Europskog uhidbenog naloga određeni su obrascem koji se nalazi u
prilogu prijedloga Okvirne odluke.
U odnosu na dokaze koji se pribavljaju, mogućnost izdavanja Naloga
predviđena je u odnosu na sve predmete, isprave i podatke koji se mogu
uporabiti kao dokaz u navedenim postupcima. Izdavanje Naloga isklju-
čeno je u odnosu na: a) dokaze koji se pribavljaju ispitivanjem (uključu-
jući video i telefonsku konferenciju) osumnjičenika, svjedoka, vještaka ili
trećih osoba, b) uzimanje dokaznog materijala sa/iz tijela osobe, posebno
DNA uzoraka (kose, iz usta ili krvi osobe), c) prikupljanje dokaza u real-
nom vremenu primjenom nadzora telekomunikacijskog prometa, prikrive-
nih mjera istraživanja ili nadzora nad bankovnim računima, d) slučajeve
u kojima je nužno daljnje istraživanje, posebno kroz prikupljanje ili istra-
živanje postojećih predmeta, isprava ili podataka.
U slučaju potrebe prikupljanja dokaza za koje se ne može izdati Nalog,
države članice moraju koristiti postojeće mehanizme međunarodne pomo-
ći. Međutim, Nalog se može izdati i radi prikupljanja podataka o dokazima
koji su izvedeni prije postavljanja zahtjeva za izdavanje Naloga, što uklju-
čuje i mogućnost prikupljanja podataka o dokazima za koje je izdavanje
Naloga u pravilu isključeno (v. supra Glava X. pod 2.bi).
Prema prijedlogu Okvirne odluke Europski dokazni nalog može izdati
samo sudac, istražni sudac odnosno državni odvjetnik. Način prikupljanja
dokaza ovisi o odredbama prava države izvršiteljice. U slučaju pozitivne
227
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
odluke o izvršenju Naloga pravosudno tijelo države izvršiteljice mora ko-

ristiti mjeru najmanjeg intenziteta dovoljnu za izvršenje Naloga, te pošti-
vati pravo na slobodu od samooptužbe i načelo ne bis in idem. U odnosu na
prisilne mjere (pretragu i privremeno oduzimanje) predviđena je moguć-
nost sudskog ispitivanja zakonitosti mjere. Takav zahtjev može se podnije-
ti samo pred sudom države izdavateljice.
Europska komisija je u srpnju 2004. pripremila Bijelu knjigu o sastav-
ljanju Europskog kaznenog ispisa (European Criminal Record), čije je prih-
vaćanje bilo predviđeno krajem godine. Europski kazneni ispis predstavlja
jednostavan mehanizam međudržavne razmjene informacija između dr-
žava članica Europske unije o kriminalnoj prošlosti njihovih državljana.
U vezi s potrebom pribavljanja podataka o kažnjavanju, pojavile su
se dvije koncepcije. Prva, koja polazi od prihvaćanja jedinstvenog, zajed-
ničkog ispisa i druga koja ide za povezivanjem postojećih nacionalnih
evidencija (u lipnju 2006. godine Belgija, Češka, Francuska, Njemačka i
Španjolska pokrenule su projekt s ciljem povezivanja postojećih kaznenih
evidencija).
Stupanjem na snagu Odluke Vijeća o razmjeni podataka iz kaznenih
evidencija 2005. godine stvoren je temelj za pojednostavljenje organizira-
nja vođenja i razmjene podataka iz kaznenih evidencija u država člani-
cama Unije. Navedena Odluka obvezuje države članice na: a) međusobnu
razmjenu podataka iz kaznenih evidencija u slučajevima kada nakon pro-
vedenog postupka jedna država članica kazneno osudi državljanina druge
države članice, b) na osnivanje Središnjeg tijela nadležnog za prikupljanje
i razmjenu podataka i c) uvođenje odgovarajuće tehničke i elektroničke
infrastrukture koja će omogućiti njihovu razmjenu. U prilogu odluke na-
laze se i dva standardizirana obrasca: a) zahtjev za dostavu podataka iz
kaznene evidencije i b) odgovor na zahtjev naveden pod a).
Suradnja između Europol-a i Republike Hrvatske uređena je Sporazu-
mom o operativnoj i strateškoj suradnji od 13. siječnja 2006. godine (dalje
u tekstu: Sporazum). Osim razmjene saznanja u vezi sa specifičnim poli-
cijskim izvidima, suradnja uključuje i druge zadaće Europol-a navedene u
Konvenciji o uspostavljanju Europskog policijskog ureda, posebice razmje-
nu stručnog znanja, opća situacijska izvješća, rezultate strateških analiza,
saznanja u policijskim izvidima, saznanja o metodama sprječavanja kri-
minala, sudjelovanje u aktivnostima obuke kao i savjetovanje i podršku u
individualnim policijskim izvidima. Odsjek Europol-a pri Odjelu za među-
narodnu policijsku suradnju Uprave kriminalističke policije Ministarstva
unutarnjih poslova određen je za nacionalnu kontakt točku između Euro-
pol-a i drugih nadležnih tijela Republike Hrvatske. Uz Sporazum postoje
četiri Dodatka. Dodatak 1. sadrži opise sedam oblika kaznenih djela, i to:
nezakonito trgovanje drogom, kazneno djelo u vezi nuklearnih i radioak-
228
UVOD
tivnih tvari, krijumčarenje nezakonitim migrantima, trgovanje ljudima,

kriminal vezan za motorna vozila, krivotvorenje novca i sredstava plaća-
nja, nezakonite aktivnosti pranja novca. Dodatak 2.određuje tijela koja su
u Republici Hrvatskoj nadležna za sprječavanje i suzbijanje kaznenih dje-
la navedenih u Sporazumu. Status, obveze i metode rada časnika za vezu
uređuje Dodatak 3. Dodatak 4. potvrđuje da su razine klasifikacije službe-
ne tajne prema nacionalnim propisima Republike Hrvatske i klasifikacije
koje koristi Europol jednako vrijedne.
c) Suradnja s tijelima međunarodne sudbenosti
Kriminalistička suradnja nacionalnih policija odvija se također u podru-

čju djelovanja međunarodnih sudbenih tijela. Tematski obuhvaća sadržaje
kao i u drugim područjima suradnje, samo što je riječ o suradnji tijela dr-
žavne vlasti s tijelom međunarodne sudbenosti.
Tijela međunarodne sudbenosti su različita. To su prije svega naddržav-
ni međunarodni ad hoc tribunali i Stalni međunarodni kazneni sud, te
mješoviti međunarodni sudovi nove kombinirane koncepcije nacionalnog
i međunarodnog sastava (za Istočni Timor, Sierra Leone, Kosovo). Potonji
sudovi se vrlo razlikuju prema ustroju, vanjskim i unutarnjim odnosima i
drugim značajkama.
Tijela međunarodne sudbenosti imaju vlastite kriminalističke istražne
jedinice. Ta tijela postupaju prema pravilima odgovarajućih statuta. Kad
surađuju s međunarodnim istražnim tijelima, nacionalne policije i druga
tijela, prije svega INTERPOL, vode računa o tim pravilima (što je uređe-
no implementacijskim propisima) skrbeći da radnja koju poduzimaju ima
odgovarajući stupanj upotrebljivosti pred tijelom međunarodne sudbenosti.
d) Djelatnost Ujedinjenih naroda*
Globalni problem kriminaliteta zahtijeva i odgovarajuću, zajedničku ili ba-

rem u osnovi usklađenu reakciju država. Važnu ulogu u tome imaju nasto-
janja Ujedinjenih naroda. Ostvaruju se u više razina u raznim smjerovima.
Ujedinjeni narodi se od osnivanja bave pitanjima kaznenog pravosuđa
i borbe protiv kriminaliteta. U prvom razdoblju djelovanja naglasak je bio
na donošenju općih načela koje države članice trebaju poštivati u zako-
nodavnom osmišljavanju i provedbi vlastitih sustava kaznenog progona i
pravosuđa.
Tekst odjeljka d) napisao je Filip Vukov.
229
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Tu su u prvom redu od značaja međunarodne konvencije o ljudskim

pravima, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima
iz 1966. (posebno njegovi članci 9. i 14.), te Konvencije protiv mučenja i
drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja
iz 1984., s Protokolom iz 2002. Takvi instrumenti podložni su ratifikaciji
država članica, a često se njima predviđaju i tijela koja trebaju nadzira-
ti njihovu provedbu i poštivanje, poput Odbora za ljudska prava, Odbora
protiv mučenja ili Odbora protiv rasne diskriminacije. Preuzimanjem ob-
veza na temelju ovih konvencija, države stranke iskazuju opredjeljenje za
izgradnjom sustava vlasti, pa i sustava kaznenog pravosuđa, temeljenog
na poštivanju temeljnih ljudskih prava svakog pojedinca.
S druge strane, suradnja u okviru Ujedinjenih naroda nalaže nužnost
suradnje država u suzbijanju najtežih oblika kriminaliteta, koji ne poznaje
nacionalne granice. Štoviše, takve su konvencije donesene i prije nastanka
UN-a, (npr. u okviru Lige naroda donesena je Međunarodna konvencija o
sprječavanju krivotvorenja novca iz 1931. godine).
Konvencije bitne za kazneno pravo donesene u okviru UN-a mogu
se, prema vrsti kriminaliteta, podijeliti kako slijedi: a) najteži oblici kazne-
nih djela protiv čovječnosti, poput genocida, apartheida ili ropstva (Kon-
vencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.; Dopunska
konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i prakse sličnih
ropstvu iz 1956.; Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina
protiv čovječnosti iz 1968.); b) nedopuštena proizvodnja i promet različi-
tim vrstama opasnog oružja (primjerice, Konvencija o zabrani usavršava-
nja, proizvodnje i stvaranja zaliha bakteriološkog (biološkog) i toksičnog
oružja i o njihovu uništavanju iz 1972.); c) djela međunarodnog terorizma
(primjerice, Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim aktima izvr-
šenim u zrakoplovima iz 1963., Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice
zrakoplova iz 1971., Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca iz
1979., Međunarodna konvencija o sprječavanju financiranja terorizma iz
1999. te najnovija, Međunarodna konvencija o suzbijanju djela nuklear-
nog terorizma iz 2005.); d) djela organiziranog kriminaliteta (najvažnija je
Konvencija protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000. s
tri protokola, no treba spomenuti i druge, primjerice, Konvencija o suzbi-
janju trgovine osobama i iskorištavanja prostitucije iz 1950., Konvencija o
suzbijanju nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnim tvarima
iz 1988.); e) korupcija (Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije iz
2003. godine); f) kriminalitet na štetu okoliša ili kulturnih dobara (primje-
rice, Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nedopuštenog uvoza,
izvoza ili prijenosa vlasništva kulturnih dobara iz 1970. te Konvencija o
zabrani korištenja tehnika izmjene okoliša u vojne ili druge neprijateljske
svrhe); g) u posljednju skupinu mogu se uvrstiti instrumenti međunarod-
230
UVOD
ne kaznene sudbenosti (Statut Međunarodnog kaznenog tribunala za po-

dručje bivše Jugoslavije iz 1993., Rimski statut Međunarodnog kaznenog
suda iz 1998., Statut Međunarodnoga kaznenog tribunala za Ruandu iz
1995., Statut Specijalnog suda za Sierra Leone iz 2002.).
Osim radi donošenja međunarodnih ugovora, prihvat i stupanje na
snagu koja uvijek ovisi o državama članicama, Ujedinjeni narodi djeluju
radi promicanja zajedničkih minimalnih pravila i standarda i na manje
obvezujuće načine.
Tu je naročito važna djelatnost brojnih specijaliziranih ustanova, ek-
spertnih tijela koja djeluju unutar njih, te periodičkih svjetskih i drugih
međunarodnih kongresa. Značajni primjeri su: a) Standardna minimalna
pravila za postupanje s pritvorenicima, donesena 1955. godine; b) Smjer-
nice za sprječavanje kriminaliteta iz 2002. godine; c) Pravila ponašanja
(Code of Conduct) za djelatnike redarstvenih vlasti donesena od Opće
skupštine u obliku rezolucije 1979. godine; d) Osnovna načela o uporabi
prisile i vatrenog oružja, donesena na UN-ovom 8. kongresu o sprječava-
nju kriminaliteta i postupanju s prijestupnicima. U novije doba posebno
je bitno djelovanje dvaju tijela ustanovljenih 1997. godine: UN-ovog Ure-
da za opojne droge i kriminalitet i Centra za međunarodno sprječavanje
kriminaliteta.
UN-ov Ured za opojne droge i kriminalitet, sa sjedištem u Beču
(UNODC), a sa zadaćom pružanja potpore državama članicama u borbi
protiv zloporabe opojnih droga, kriminaliteta i terorizma. Ta se potpora
ostvaruje u prvom redu analitičkim radom na boljem razumijevanju pro-
blema zloporabe opojnih droga i kriminaliteta povezanog s tom pojavom,
podršci u usvajanju i legislativnoj provedbi međunarodnih instrumenata
s toga područja, te raznim oblicima tehničke potpore. U okviru svojega
rada usvaja programe, rezolucije, pravila, načela te objavljuje priručnike:
Osnovna načela o primjeni programa restorativnog pravosuđa u kazne-
nopravnim stvarima, Akcijski plan o promicanju učinkovitog suzbijanja
kriminaliteta (iz 2002. godine), Priručnik o međunarodnim standardima
koji se odnose na postupanje s pritvorenicima, Priručnik o maloljetničkoj
delinkvenciji, Priručnik o ulozi žrtava kaznenih djela u pravosuđu itd.
Centar za međunarodno sprječavanje kriminaliteta od 1997. godine
bavi se pitanjima sprječavanja kriminaliteta, kaznenog pravosuđa i refor-
me kaznenog prava, a od 2002. spojen je s UNODC-om i preimenovan u
Program za borbu protiv kriminaliteta Ureda za opojne droge i kri-
minalitet (UNODC Crime programme). U okviru toga tijela donesen je
niz programa borbe protiv pojedinih oblika kriminaliteta: Opći program
(Global programme) protiv terorizma, Opći program protiv korupcije, Opći
program protiv trgovine ljudima, Opći program protiv transnacionalnog
organiziranog kriminaliteta, te Opći program protiv pranja novca.
231
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
U okviru Ujedinjenih naroda djeluju i uredi koji na regionalnoj razini

pridonose ostvarenju ciljeva Programa sprječavanja i borbe protiv krimi-
naliteta. Najvažniji su UNICRI (United Nations Interregional Crime and
Justice Research Institute), osnovan 1967. godine, sa zadaćom pružanja
potpore državama u istraživanju pojava kriminaliteta, sprječavanju krimi-
naliteta i kaznenom pravosuđu, te HEUNI (European Institute for Crime
Prevention and Control, affiliated with the United Nations), osnovan Spo-
razumom Ujedinjenih naroda i Vlade Republike Finske 1981. godine, ko-
jemu je svrha koordinacija djelatnosti ustanova koje na području Europe
sudjeluju u ostvarenju Programa Ujedinjenih naroda o sprječavanju kri-
minaliteta i kaznenom pravosuđu.
e) Dvostrana policijska suradnja
Dvostrana policijska suradnja ostvaruje se temeljem tri vrste ugovora.

Prva su opći ugovori o policijskoj suradnji. Druga su ugovori koji uređu-
ju šira područja (npr. kaznenopravnu pomoć) te među njima i policijsku
suradnju. Predviđeni oblici suradnje su: a) razmjena podataka o sudionici-
ma organiziranog kriminaliteta, o postojećim vezama među kriminalcima,
o udruženjima kriminalaca i o osnivanju kriminalnih skupina, o tipičnim
počiniteljima kao i o ponašanju skupine i osoba, o činjeničnom stanju, po-
glavito o vremenu, mjestu i načinu počinjenja djela, o napadnutim objek-
tima, o posebnim okolnostima kao i o prekršenim pravnim propisima te
o odgovarajućim poduzetim mjerama, ili o otkrivanju ozbiljnijih prijetnji
za javni poredak; b) poduzimanje na zahtjev jedne od ugovornih stranaka
policijske mjere koja je u skladu s njenim propisima, c) usklađivanje poli-
cijskih istraga i stručne pomoći pružanjem materijalne i ustrojstvene pot-
pore; d) razmjena podataka i saznanja o novim metodama i oblicima koji
su uočeni u međunarodnom kriminalitetu, o tvarima, predmetima ili sred-
stvima koji su primijenjeni u počinjenju djela kao i njihovih predložaka
korištenih od sudionika međunarodnog kriminaliteta; e) razmjena rezul-
tata postignutih u kriminalističkim i kriminološkim proučavanjima, f) raz-
mjena stručnjaka potrebnih za doškolovanje i specijalizaciju i g) ustrojava-
nje radnih sastanaka za pripremu i ostvarenje planiranih djelatnosti.
Posebne odredbe ugovora uređuju suradnju u području sprječavanja
uzgoja i iskorištavanja sirovina za proizvodnju opojnih droga te psihotrop-
nih tvari i prekusora. Ugovorne stranke tu suradnju ostvaruju: 1) dava-
njem obavijesti o osobama koje su sudjelovale u nezakonitoj proizvodnji i
trgovini drogom i psihotropnim tvarima, o njihovim skloništima i prijevoz-
nim sredstvima, o načinu obavljanja tih djelatnosti, o podrijetlu opojnih
droga i psihotropnih tvari, o mjestima njihove isporuke, kao i davanjem
232
UVOD
opisa osobitih potankosti takvih kriminalnih djelatnosti, 2) razmjenom po-

dataka i saznanja o uobičajenim i novim metodama koje se koriste u me-
đunarodnom prometu droge i psihotropnih tvari kao i sve obavijesti u vezi
s tim, 3) razmjenom iskustava i rezultata kriminalističkih i kriminoloških
istraživanja, 4) razmjenom uzoraka droga biljnog podrijetla, sintetičkih ili
psihotropnih tvari, te 5) osmišljavanjem i koordiniranjem policijskih akci-
ja u cilju poduzimanja sprječavanja nezakonite proizvodnje opojnih droga
i psihotropnih tvari.
Radi sprječavanja terorizma, ugovorne stranke, sukladno zakonima
svojih država koji su na snazi, razmjenjuju podatke i saznanja o planira-
nim i počinjenim terorističkim akcijama, o osobama koje su sudjelovale u
njima, o načinu počinjenja tih djela kao i o tehničkim sredstvima koja su
bila pri tome upotrijebljena i podatke i saznanja o terorističkim skupina-
ma i njihovim članovima koji čine, koji su počinili ili namjeravaju počiniti
kriminalnu djelatnost u području, protiv javnog poretka ili protiv interesa
druge države, kao i spoznaje koje su važne za terorističke ili druge krimi-
nalne djelatnosti, a predstavljaju prijetnju za javni poredak.
Suradnja uključuje i razmjenu obavijesti o pravnim propisima koji se
odnose na kaznena djela, borbu protiv nezakonitih novčano-bankovnih
operacija, krivotvorenja platežnih sredstava i vrijednosnih papira i pro-
tiv kriminala u području gospodarstva i financija, borbu protiv nezakonite
trgovine umjetninama i kulturnim blagom te razmjenu obavijesti koje se
odnose na pitanja nezakonitih migracija i trgovine ljudima.
Stranka koja je dobila podatke može ih rabiti samo u one svrhe i pod
onim uvjetima koje je odredila ugovorna stranka koja ih daje. Na zahtjev
stranke koja daje podatke stranka koja ih prima dužna je dati obavijes-
ti o načinu uporabe tih podataka i o postignutim rezultatima, a podaci
koji se odnose na osobe mogu se predati isključivo policijskim službama,
a drugim službenim tijelima samo na temelju pisanog dopuštenja stranke
koja je dala podatke. Pri davanju podataka, ugovorna stranka dužna je
poštovati pravila o tajnosti, zabrani davanja, čuvanju i uništenju podata-
ka prema nacionalnom pravu stranke koja daje podatke.
Literatura:
Artkämper, H., Gesamtgesellschaftliche Verantwortung für die öffentliche
Sicherheit, Kri-
minalistik, 5/2002. (56); Astor, D. S., Loss Prevention: controls and
Concepts, Security World
Publishing, Los Angeles, 1978.; Bosiočić, G. - Veić, P., Zakon o zaštiti osoba
i imovine, MUP
RH, Zagreb, 1997.; Clarke R. V. (ur.), Situational Crime Prevention:
Successful Case Studies,
Harrow and Heston, New York, 1992.; Čas, X, Zasebno varovanje in
pooblastila varnostnikov,
Zbornica Republike Slovenije za zasebno varovanje, Radije ob Dravi, 1995.;
Degan - Pavišić,
Međunarodno kazneno pravo, Rijeka, 2005., 367 - 376, 553, 554;
Djelotvornost policije u suz-
bijanju kriminaliteta - neka tekuća britanska istraživanja, Izbor, 1-2/1979.;
Crowe T. D.:
233
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Crime Prevention through Environmental Design, Butterworth-Heinemann,

Boston, 1991.;
Friedrich, E., Fälschungskriminalität und Prevention, Kriminalistik, 4/2001.
(55); Geerds,
121, 316, 317; Gross - Geerds, IL, 728, 736; Hetzer, W., Europäische
Strategien gegen Geld-
wäsche und Terror, Kriminalistik, 10/2004. (58); Hoeveler, H., Internationale
Bekämpfung des
234
KRIMINALISTIKA
Verbrechens, Verlag Deutsche Polizei GmbH., Hamburg, 1966.; Klink -

Kordus, 203 - 227;
Kriminalistik - Lexikon, 98, 151, 267; Kube, E., Privates Sicherheitsgewerbe
im Aufwind?,
Kriminalistik, 7/2001. (55); Kube - Störzer - Timm, IL, 287 - 324; Manske,
M., Das Europol
- Informations - System, Kriminalistik, 2/2001. (55); Maver, 66 - 74; Modly -
Korajlić, 302
- 303, 493 - 496; Morgan, R. - Newburn, X, The Future of Policing,
Clarendon Press - Ox-
ford, 1997.; Osterburg - Ward, 622; Pavišić, B., Pojave suvremenih zločina,
Priručnik, 3/19-
91.; Pecar, J., Neformalno nadzorstvo, Kriminološki in sociološki pogledi,
Didakta, Radovljica,
1991.; - Policija jutri - izziv (bližnje) prihodnosti, Policija na prehodu v 21.
stoletje, Zbornik
posvetovanja, Višja šola za notranje zadeve, Ljubljana, 1993.; - Privatizacija
in komercijali-
zacija policijskih dejavnosti v dihotomiji: državno - zasebno, Zbornik
posvetovanja, Društvo
za zasebno varstvo in državljansko samovarovanje, Portorož, 2000., 11 - 27;
Schmidt, W.,
Handy-Ortung zur Gefahrenabwehr, Kriminalistik, 1/2002. (56); Sohn, W.,
Kriminalitätsprä-
vention in europäischer Perspektive, Kriminalistik, 1/2003. (57); Stenning, P.,
Power and
Accountability of Private Police, European Journal on Criminal Policy and
Research, 8, 3
(2000), 325-352; Storbek, J., Operation E - day im kriminalistischen Visier,
Kriminalistik,
8 - 9/2001. (55); Sturm, J., Schengen - EUROPOL - INTERPOL Konkurenz
oder Partner-
schaft, Kriminalistik, 2/1997. (51); Tuffner, M., Das Schengener
Informationssystem - (SIS),
Kriminalistik, 1/2000. (54); Ulrich, 197; United Nations Standards and
Norms in Crime
Prevention and Criminal Justice: Compendium of United Nations Standards
and Norms in
Crime Prevention and Criminal Justice; Minimum Rules for the Treatment of
Prisoners; De-
claration against Torture and other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment
or Punishment;
Use and Application of the Code of Conduct for Law Enforcement Officials,
including the
Basic Principles on the Use of Force and Firearms; Safeguards
Guaranteeing Protection of
the Rights of those Facing the Death Penalty; Guidelines for the Prevention
of Crime; Veić,
P., Privatna sigurnost u Republici Hrvatskoj, Policija i sigurnost, MUP RH.
Zagreb, 1994.;
- Zakon o policiji s komentarom i stvarnim kazalom, MUP RH, Zagreb,
2001.; - Zakonita
uporaba sredstava prisile kao razlog isključenja protupravnosti, MUP RH,
Zagreb, 2000.;
Vodinelić - Aleksić, 26; Vrbanc, D., Osobna zaštita, Zagreb-Štit, Zagreb,
2002.; Weinreich,
R., Das geographische Informationssystem GLADIŠ, Kriminalistik, 2/2000.
(54); Ziercke, J.,
Kommunale Kriminalprävention, Kriminalistik, 5/2003. (57).

1. Što je međunarodna kriminalistička suradnja?
2. Štoje INTERPOL?
235
KRIMINALISTIKA
3. Što je TREVI?
4. Što je EUROPOL?
5. Što su Schengenski sporazumi?
6. Razvrstajte međunarodnu policijsku suradnju prema važnijim kriterijima.
7. Što je privatna zaštita?
8. Što je proaktivna prevencija?
236
Drugi dio
Drugi, središnji dio knjige obuhvaća materiju kriminalističke taktike. Re-
doslijed izlaganja gradiva nastojalo se sustavno organizirati tako da isto-
dobno obuhvati cjelinu materije kriminalističke taktike i postigne jasno-
ću, preglednost i jednostavnu usporedbu s uređenjem kaznenog postupka.
Područja kriminalističke taktike izložena su u dva odsjeka.
Prvi se odsjek bavi radnjama otkrivanja kaznenog djela. Materija je u
tom dijelu izložena sljedećim redoslijedom: 1) mjere osiguranja učinkovi-
tosti kaznenog postupka, 2) početna saznanja o kaznenom djelu, 3) izvidi
kaznenih djela, 4) potražna djelatnost i kriminalističke evidencije, 5) pri-
kupljanje podataka o kaznenom djelu od strane posebnih subjekata (zapo-
vjednik broda, subjekti privatne zaštite).
Drugi se odsjek odnosi na radnje dokazivanja kaznenog djela. U tom
odsjeku razmatraju se: 1) pretrage, 2) privremeno oduzimanje predmeta,
3) ispitivanje okrivljenika, 4) ispitivanje svjedoka, 5) očevid, rekonstrukci-
ja i pokus, 6) prepoznavanje, 7) uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih
dijelova tijela, 8) vještačenje i stručna pomoć i 9) nove dokazne radnje u
području međunarodne kriminalističke suradnje. Razmatranje se odnosi
na opća pitanja navedenih radnji. Posebna taktika, tj. način postupanja
kod pojedinih skupina ili kaznenih djela izložen je u drugoj knjizi.
Podjela prema kojoj su raspoređena izlaganja u drugom, središnjem
dijelu knjige, polazi od razlikovanja heurističke i silogističke kriminalisti-
ke, što je važna komponenta s obzirom na suvremeni aktualni jamstveni
ustroj kaznenog postupka. To je ujedno samo po sebi podsjećanje da ocjena
uspješnosti kriminalističkog postupanja nije kao nekada samo u tome je li
istraživanje rezultiralo novom spoznajom. Jednako je bitno je li ta spoz-
naja stvorena i oblikovana tako da se može optimalno upotrijebiti
u kaznenom postupku čija su pravila detaljno uređena.
Taktika kriminalističkog postupanja mora biti takva da postiže optimal-
ne rezultate, na ekonomičan i djelotvoran način. Tu je nužan obzir na po-
stupovna pravila pojedinog sustava, koji bi trebao biti skladna cjelina ma-
terijalnih, postupovnih, organizacijskih i drugih doticajnih propisa. Osim
te osnovne, normativne komponente, jednako je bitna druga, praktična.
Kriminalisti moraju postupati planski. Jedan je od najvažnijih zahtje-
va pravilan odabir vrste i oblika radnje koji mora biti uvjetovan načelom
postizanja optimalnog rezultata. Ako se radnjom ide za otkrivanjem, mora
se imati u vidu daljnji korak: oblik i način na koji će se otkriveni rezultat
osigurati da se može upotrijebiti u kaznenom postupku, dakle da se postig-
ne krajnji cilj dokazivanja.
238
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Da bi postigao opisani rezultat kriminalist mora za njega biti najprije

operativno osposobljen. Bitno je prikladno, prije svega specifično, obrazo-
vanje. To je također kritično pitanje ako u sustavu nema uvjeta diferenci-
ranja stupnja i područja struke (npr. ako se zahtijeva visoka stručna spre-
ma bez dodatnog uvjeta specificiranja polja, područja i grane). Zatim je
vrlo važna praktična osposobljenost koja se u suvremenim uvjetima stječe
stalnim i planskim osposobljavanjem tijekom cijele službe. Kriminalist s
opisanim kvalitetama visoko je profesionalno osposobljena osoba koja za
punu uspješnost i općedruštvenu korisnost vlastitog rada mora potpadati
samo pod kriterije stručne sposobnosti i etičnosti djelovanja. Nipošto, kao
što je još uvijek slučaj, pod iracionalne kriterije (nekad je to bila politička
podobnost, koju danas zamjenjuje njen surogat bliskosti ili, čak, pripadnos-
ti nekoj političkoj opciji).
Zadaća je kriminalistike višestupanjska. To se prije svega ogleda u pod-
ručju kriminalističke taktike. Kriminalistika mora najprije jasno i temelji-
to razjasniti odnose pojedinih sadržaja u otkrivačkim i dokaznim radnja-
ma, kao što su vlastito opažanje, materijalno istraživanje, raspolaganje s
predmetima itd. Zatim valja utvrditi na koji su
nač†††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††
†††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††tkrivačkim i dokaznim
radnja-
ma, kao što su vlastito opažanje, materijalno istraživanje, raspolaganje s
predmetima itd. Zatim valja utvrditi na koji su način ti sadržaji uklopljeni
u pravno uređenje pojedinih radnji. Na trećoj razini potrebno je izgraditi
standardne postupke prijelaza iz jedne kategorije radnji u drugu. To je
vjerojatno jedna od najkritičnijih točaka funkcioniranja mnogih sustava.
Postizanje te zadaće nalaže sastavljanje poredbenih struktura heuristič-
kih (izvidnih) i silogističkih (postupovnih) radnji. No, osim tog osnovnog
redoslijeda, važno je razraditi unutarnji sadržaj pojedinih dokaznih radnji
i to s posebnim obzirom na posebne jamstvene dokazne uvjete, kako bi
se dobila osobito važna daljnja razina odnosa i uvjeta prijelaza iz jedne u
drugu radnju.
Na taj način praktično se razjašnjavaju tipične situacije kakve su odno-
si pregleda, očevida i pretrage, kriminalističke, stručne pomoći i vještače-
nja itd. Na toj se osnovi stvara i druga selekcija pojedinih radnji prema
kriteriju veće - m a n j e , u k l j u
e n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u
d r u g u i t d .
U n a v e d e n o m p o d r u
j u k r i m i n a l i s t i
k o j e p o s t u p a n j e b i t n o
u v j e t o v a n o
p r a v i l i m a
騠潴猋慶慫潫瘠污慪瀠潲業敪楮楴മ穉慬慧橮⁡潫慪猠楬敪敤椠慭番
瀠汯穡驩整甠愠瑫慵湬浯栠癲瑡歳浯瀠慲當ବ污⁩敳摧敪朠摯樠⁩慺琠⁯
239
楢潬瀠楲楬敫慮瑳橯⁩歵穡瑡⁩⁩慮欠浯慰慲楴湶⁡橲⁩騋湥慪
୩牥橭⁪潫潳楶⁵⁫敪楶甠敪  驯樨⁯癡牰⁯湶潰畴獯瀠潮敮穡欠潫獴慶版
楤番
ijicpecnok an avičop ijok vatsus inarizilajic

gonenzak agonarirgetni
postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom pod-
jelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na
radnje otkrivanja i dokazivanja.
240
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI.
Mjere osiguranja učinkovitosti
kaznenog postupka
1. Poziv
Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih su-

bjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to
propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva.
Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upu-
ćen, stadiju postupka itd.
Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje
obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadr-
žaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), ure-
đena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju
postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pita-
nja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razlo-
ga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u
njenom domu tijekom noći.
Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u plan-
skoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pret-
postavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja
imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi
radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovara-
jućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopća-
vanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti
vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
241
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja

relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o po-
zivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom
kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupov-
na mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom
planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u
primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pra-
vilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište
glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka,
koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućno-
sti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu
štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome
cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja).
U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu
važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postup-
ka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički
moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na
sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih
izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje.
2. Dovođenje
Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili

vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak.
Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba
dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog
mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe.
Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u ne-
kom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od
suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje
osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, do-
vođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je
pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka.
Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođe-
nje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz
prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaz-
nenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je
počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti.
Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na
koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
242
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da
pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bi-
jega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti
dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao
nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključi-
ti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi
računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed,
ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima.
Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti,
iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o
tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se
postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti
bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena.
3. Mjere opreza
Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za
određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji
upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opre-
za. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode mo-
raju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom.
Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja
određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja
određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi
i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana
poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne
i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozač-
ke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera.
U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja
propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabra-
nu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su
ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do
pravomoćnosti presude.
0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a na-
kon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti pre-
sude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda.
Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjero-
jatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa.
U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka
dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
243
______________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo
Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom po-

stupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad
postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljeni-
ka. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost
koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske
prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo.
Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno nov-
čanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o
tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o
predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku.
Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivlje-
nika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika
na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima
je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema su-
učesnicima, tragovima kaznenog djela i dr.
5. Uhićenje
Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno za-
državanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje
uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao
posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor.
Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim rad-
njama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pret-
postavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno
različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih
kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od
niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi
kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere.
Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1)
izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe
u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje
osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po
službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora.
Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga
kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja sudi-
ti temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
244
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako
obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili
kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio
rješenje o pritvoru.
Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progo-
ni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe
policiji ili sudu.
Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj
ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju
članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi
koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhiće-
nja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest).
Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega.
Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom
sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije
moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba:
a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposred-
no po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju
da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i upo-
rabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ
posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite.
Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena
u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im
je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu
počinitelji, a policija ih traži.
Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj
utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je podu-
zimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje,
postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatno-
sti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim opera-
tivnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje
klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je go-
tovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom
obliku.
Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhiće-
nje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje
obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede
mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan
izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i
odrediti njihovu opremu.
Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan,
ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
245
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisus-
tvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja,
zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pre-
gled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od
osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg.
Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem ti-
jeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe.
Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima
uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena
radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbija-
nja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome
valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači
da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okol-
nostima konkretnog slučaja.
Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog
oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja,
dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena
neuspješno ili ne jamče uspjeh.
Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi
način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje
kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet go-
dina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za
koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za ko-
jom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti
bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne toč-
ke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne
za ta kaznena djela.
Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak
uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak
naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepo-
trebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice,
osobito uz prethodno vezivanje osobe.
U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te
svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napa-
da i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje
osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje
ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne
strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U no-
vije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu.
Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što
su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih
se posebnim alatom.
246
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnosti-

ma. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe
ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bi-
jega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe.
Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, po-
sebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja,
vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnos-
ti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u
osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog
djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osob-
nog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad
novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu
službene osobe.
Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako
prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih
putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom.
6. Zadržavanje
Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom

mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Ure-
đeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja
kaznenog djela.
Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u sluča-
ju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadrža-
vanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje
točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno
radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o
dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na
mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustve-
nom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz
koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj.
Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati doka-
ze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
oji su način ti sadržaji uklopljeni
u pravno uređenje pojedinih radnji. Na trećoj razini potrebno je izgraditi
standardne postupke prijelaza iz jedne kategorije radnji u drugu. To je
vjerojatno jedna od najkritičnijih točaka funkcioniranja mnogih sustava.
Postizanje te zadaće nalaže sastavljanje poredbenih struktura heuristič-
kih (izvidnih) i silogističkih (postupovnih) radnji. No, osim tog osnovnog
drugu radnju.
247
d r u g u i t d .
u v j e t o v a n o
p r a v i l i m a
楤番

248
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

249
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

250
3. Mjere opreza
251
4. Jamstvo

5. Uhićenje
252
policiji ili sudu.
obliku.
253
se posebnim alatom.
254
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
o, osim tog osnovnog
drugu radnju.
255
d r u g u i t d .
u v j e t o v a n o
p r a v i l i m a
楤番

256
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

257
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

258
3. Mjere opreza
259
4. Jamstvo

5. Uhićenje
260
policiji ili sudu.
obliku.
261
se posebnim alatom.
262
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
javaju tipične situacije kakve su odno-
d r u g u i t d .
u v j e t o v a n o
263
p r a v i l i m a
楤番

264
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

265
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

266
3. Mjere opreza
267
4. Jamstvo

5. Uhićenje
268
policiji ili sudu.
obliku.
269
se posebnim alatom.
270
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u
d r u g u i t d .
u v j e t o v a n o
p r a v i l i m a
271
楤番

272
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

273
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

274
3. Mjere opreza
275
4. Jamstvo

5. Uhićenje
276
policiji ili sudu.
obliku.
277
se posebnim alatom.
278
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
279
cijalizirani sustav koji počiva na koncepciji integriranoga
kaznenog
280
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

281
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

282
3. Mjere opreza
283
4. Jamstvo

5. Uhićenje
284
policiji ili sudu.
obliku.
285
se posebnim alatom.
286
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
izirani sustav koji počiva na koncepciji integriranoga kaznenog
287
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

288
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

289

3. Mjere opreza
290
4. Jamstvo

5. Uhićenje
291
policiji ili sudu.
obliku.
292
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
293

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
cepciji integriranoga kaznenog
294
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

295
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

296
3. Mjere opreza
297
4. Jamstvo

5. Uhićenje
298
policiji ili sudu.
obliku.
299
se posebnim alatom.
300
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
epciji integriranoga kaznenog
301
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

302
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

303

3. Mjere opreza
304
4. Jamstvo

5. Uhićenje
305
policiji ili sudu.
obliku.
306
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
307

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
pciji integriranoga kaznenog
308
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

309
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

310
3. Mjere opreza
311
4. Jamstvo

5. Uhićenje
312
policiji ili sudu.
obliku.
313
se posebnim alatom.
314
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ciji integriranoga kaznenog
315
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

316
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

317

3. Mjere opreza
318
4. Jamstvo

5. Uhićenje
319
policiji ili sudu.
obliku.
320
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
321

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
iji integriranoga kaznenog
322
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

323
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

324
3. Mjere opreza
325
4. Jamstvo

5. Uhićenje
326
policiji ili sudu.
obliku.
327
se posebnim alatom.
328
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
iranoga kaznenog
329
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

330
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

331

3. Mjere opreza
332
4. Jamstvo

5. Uhićenje
333
policiji ili sudu.
obliku.
334
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
335

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
i glavnog stadija, s kategorijalnom pod-
336
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

337
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

338
3. Mjere opreza
339
4. Jamstvo

5. Uhićenje
340
policiji ili sudu.
obliku.
341
se posebnim alatom.
342
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
glavnog stadija, s kategorijalnom pod-
343
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

344
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

345

3. Mjere opreza
346
4. Jamstvo

5. Uhićenje
347
policiji ili sudu.
obliku.
348
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
349

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
glavnog stadija, s kategorijalnom pod-
350
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

351
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

352
3. Mjere opreza
353
4. Jamstvo

5. Uhićenje
354
policiji ili sudu.
obliku.
355
se posebnim alatom.
356
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
tadija, s kategorijalnom pod-
357
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

358
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

359

3. Mjere opreza
360
4. Jamstvo

5. Uhićenje
361
policiji ili sudu.
obliku.
362
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
363

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
adija, s kategorijalnom pod-
364
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Odsjek prvi
Glava XI.
kaznenog postupka
1. Poziv

365
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

366
3. Mjere opreza
367
4. Jamstvo

5. Uhićenje
368
policiji ili sudu.
obliku.
369
se posebnim alatom.
370
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ugih su-
371
372
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

373

3. Mjere opreza
374
4. Jamstvo

5. Uhićenje
375
policiji ili sudu.
obliku.
376
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
377

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
eđuju
378
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

379
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

380
3. Mjere opreza
381
4. Jamstvo

5. Uhićenje
382
policiji ili sudu.
obliku.
383
se posebnim alatom.
384
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
385
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
ga režima poziva. To je pozivanje odgovara-

386
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

2. Dovođenje

387

3. Mjere opreza
388
4. Jamstvo

5. Uhićenje
389
policiji ili sudu.
obliku.
390
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
391

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
imjerima valja ispitati mogućno-
392
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
2. Dovođenje

393

3. Mjere opreza
394
4. Jamstvo

5. Uhićenje
395
policiji ili sudu.
obliku.
396
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
397

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
daća. Ne manje važan kriminalistički
2. Dovođenje

398
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

399

3. Mjere opreza
400
4. Jamstvo

5. Uhićenje
401
policiji ili sudu.
obliku.
402
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
403

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
aća. Ne manje važan kriminalistički
2. Dovođenje

404
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

405

3. Mjere opreza
406
4. Jamstvo

5. Uhićenje
407
policiji ili sudu.
obliku.
408
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
409

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ća. Ne manje važan kriminalistički

2. Dovođenje
410
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

411

3. Mjere opreza
412
4. Jamstvo

5. Uhićenje
413
policiji ili sudu.
obliku.
414
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
415

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
važan kriminalistički
2. Dovođenje

416
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

417

3. Mjere opreza
418
4. Jamstvo

5. Uhićenje
419
policiji ili sudu.
obliku.
420
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
421

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ažan kriminalistički
2. Dovođenje
422
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

423

3. Mjere opreza
424
4. Jamstvo

5. Uhićenje
425
policiji ili sudu.
obliku.
426
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
427

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak.
428
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________

429

3. Mjere opreza
430
4. Jamstvo

5. Uhićenje
431
policiji ili sudu.
obliku.
432
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
433

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
434
435

3. Mjere opreza
436
4. Jamstvo

5. Uhićenje
437
policiji ili sudu.
obliku.
438
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
439

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
vu policije radi davanja obavijesti (uz
440
3. Mjere opreza
441
4. Jamstvo

5. Uhićenje
442
policiji ili sudu.
obliku.
443
se posebnim alatom.
444
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
445
riječili građani zbog osnovane sumnje da je

446
3. Mjere opreza
447
4. Jamstvo

5. Uhićenje
448
policiji ili sudu.
obliku.
449
se posebnim alatom.
450
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
nog djela to može zaključi-
451
3. Mjere opreza
452
4. Jamstvo

5. Uhićenje
453
policiji ili sudu.
obliku.
454
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
455

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
dnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o
3. Mjere opreza
456
457
4. Jamstvo

5. Uhićenje
458
policiji ili sudu.
obliku.
459
se posebnim alatom.
460
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
noće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o
3. Mjere opreza
461

462
4. Jamstvo

5. Uhićenje
463
policiji ili sudu.
obliku.
464
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
465

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
oće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o

3. Mjere opreza
466
467
4. Jamstvo

5. Uhićenje
468
policiji ili sudu.
obliku.
469
se posebnim alatom.
470
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
je bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o
3. Mjere opreza
471

472
4. Jamstvo

5. Uhićenje
473
policiji ili sudu.
obliku.
474
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
475

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
e bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o
3. Mjere opreza
476
477
4. Jamstvo

5. Uhićenje
478
policiji ili sudu.
obliku.
479
se posebnim alatom.
480
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ju sud mora raspolagati podacima koji
481

482
4. Jamstvo

5. Uhićenje
483
policiji ili sudu.
obliku.
484
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
485

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
a veze s određenom osobom, zabrana
486
487
4. Jamstvo

5. Uhićenje
488
policiji ili sudu.
obliku.
489
se posebnim alatom.
490
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
o ograničenjima koja
491

492
4. Jamstvo

5. Uhićenje
493
policiji ili sudu.
obliku.
494
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
495

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
496
mjera opreza ima policija u slučaju vjero-
497
4. Jamstvo

5. Uhićenje
498
policiji ili sudu.
obliku.
499
se posebnim alatom.
500
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
za ima policija u slučaju vjero-
501
4. Jamstvo

5. Uhićenje
502
policiji ili sudu.
obliku.
503
se posebnim alatom.
504
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
a ima policija u slučaju vjero-
505
4. Jamstvo

5. Uhićenje
506
policiji ili sudu.
obliku.
507
se posebnim alatom.
508
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
tvora zbog opasnosti od bijega okrivljeni-
509

5. Uhićenje
510
policiji ili sudu.
obliku.
511
se posebnim alatom.
512
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ravilnim odabirom predmeta, odnosno nov-
513
5. Uhićenje
514
policiji ili sudu.
obliku.
515
se posebnim alatom.
516
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
a. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika
5. Uhićenje
517

518
policiji ili sudu.
obliku.
519
se posebnim alatom.
520
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika
5. Uhićenje
521

522
policiji ili sudu.
obliku.
523
se posebnim alatom.
524
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika

5. Uhićenje
525

526
policiji ili sudu.
obliku.
527
se posebnim alatom.
528
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
m jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika
5. Uhićenje
529

530
policiji ili sudu.
obliku.
531
se posebnim alatom.
532
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika
5. Uhićenje
533

534
policiji ili sudu.
obliku.
535
se posebnim alatom.
536
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
m se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno za-
537

538
policiji ili sudu.
obliku.
539
se posebnim alatom.
540
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
njim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih
541

542
policiji ili sudu.
obliku.
543
se posebnim alatom.
544
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ređenoj osobi, 2) zatjecanje osobe
545
policiji ili sudu.
obliku.
546
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
547

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
548
toje određeni razlozi za određivanje pritvora.
549
policiji ili sudu.
obliku.
550
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
551

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
propisa
552
policiji ili sudu.
obliku.
553
se posebnim alatom.
554
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
policiji ili sudu.
555

obliku.
556
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
557

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
lobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju
558
obliku.
559
se posebnim alatom.
560
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
nog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju
561

obliku.
562
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
563

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
.
564
obliku.
565
se posebnim alatom.
566
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
erferencija s drugim opera-
obliku.
567

568
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
569

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
hićenje
570
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
se posebnim alatom.
571

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
572
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
vilan
573
se posebnim alatom.
574
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
u biti pripravni na iznenađenja,
575

se posebnim alatom.
576
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
odbija-
577
se posebnim alatom.
578
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
lučaja.
579

se posebnim alatom.
580
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
e za ko-
581

se posebnim alatom.
582
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
tak
583

se posebnim alatom.
584
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
585
i dr. U no-
se posebnim alatom.
586
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
ome ovisi o konkretnim okolnosti-
587

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
radnja je kaznenog
službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
588
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

avo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu
službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
vo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu
službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
589

o sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu

službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
suučesnici u kaznenom djelu
službene osobe.
6. Zadržavanje
590
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________

kaznenog djela.
suučesnici u kaznenom djelu
službene osobe.
6. Zadržavanje

kaznenog djela.
adzorom.
6. Zadržavanje
591

kaznenog djela.
trebno
Pojam alibi određuje mjesto - vrijeme - odnos. U tom smislu, sumnji-
vom osobom valja smatrati svaku osobu koja je prije počinjenja, u vrijeme
592
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
počinjenja ili izravno poslije počinjenja kaznenog djela bila na mjestu po-
činjenja toga djela.
Nazočnost na mjestu događaja ne znači istodobno da je osoba počinitelj
kaznenog djela, ali je to povod policiji ili tijelima kaznenog progona za
traženje objašnjenja od osobe zašto se nalazila na tom mjestu te što joj je
poznato o događaju koji je predmet istraživanja. Odsutnost osobe s mjesta
događaja predstavlja negativnu činjenicu koja se utvrđuje u slučaju sum-
nje da se tamo nalazila. Istinit alibi zato predstavlja pouzdan dokaz da
sumnjiva osoba nije bila na mjestu događaja, ali to ne znači da ona ne
može na drugi način pridonijeti kaznenom djelu.
Alibi se utvrđuje temeljem: a) iskaza osoba, b) tragova na mjestu do-
gađaja, c) tehničkim registracijama činjenica. 0 nazočnosti osobe izvan
mjesta počinjenja kaznenog djela osoba može iskazivati sama i/ili to priop-
ćava neka druga osoba. U istraživanju valja provjeravati iskaze kako bi se
utvrdila njihova vjerodostojnost.
Tragovi koji mogu poslužiti kao dokaz da se osoba nalazila na određe-
nom mjestu mogu biti tragovi koji su istovjetni kao u slučaju da je osoba
počinitelj. Kad se takvi tragovi nalaze na drugom mjestu i uz to s trago-
vima koji govore o vremenu boravka osobe na tom mjestu, to može biti
upravo potvrda alibija.
Posebno su važne tehničke registracije činjenica. Tehničke registracije
činjenica danas su brojnije nego ikada prije. Kao primjer mogu se spo-
menuti videozapisi nastali kao rezultat videonadzora poslovnih prostora,
prometnica i sl. Ovdje svakako treba podsjetiti na različite vrste karata
za javni prijevoz, predstave, mobitele, aparate koji bilježe nazočnost na
radnom mjestu i dr.
Obveza je policijskih službenika zaštititi zadržane osobe od samopo-
vređivanja, ukloniti od njih predmete podobne za samopovrjeđivanje ili
napad, skinuti vezice s cipela, remen, kravatu, oduzeti žigice, upaljač i sl.
Radi sprječavanja samoozljeđivanja, zadržanu osobu, osobito kada je ona
u policijskim prostorima za zadržavanje, treba povremeno obilaziti. Inten-
zitet, odnosno vrijeme obilaska ovisi o nizu okolnosti. Posebnu pozornost
valja posvetiti suicidogenim osobama kod kojih je ponekad nužno provodi-
ti stalan nadzor.
Osobe kojima je po bilo kojoj osnovi oduzeta sloboda kretanja imaju
potrebu za tajnim sporazumijevanjem, koje se može odvijati između oso-
ba kojima je oduzeta sloboda ili između tih osoba i onih koje su na slobo-
di. Počinitelji kaznenih djela u svrhu tajnog sporazumijevanja mogu ko-
ristiti sljedeća sredstva: a) nevidljiva sredstva za pisanje (tinta, crnila i
dr.), b) emitiranje poruka koje razumije samo primatelj, c) znakove dane
dijelovima tijela (gestikulacija), d) krijumčarenje potajnih poruka napi-
sanih uobičajenim sredstvima, e) tajno pismo (kriptogram), f) akustične
593
znakove, g) tehnička sredstva i h) ostalo. Poseban pristup zahtijevaju

osobe koje posjeduju sredstva podobna za napad.
Zadržavanje nema samo po sebi posebno dokazno značenje. Među-
tim, ono može pojačavati pouzdanost drugih radnji u vezi s postupkom
svojim preventivnim djelovanjem. Kad zadržimo osobu na mjestu poči-
njenja kaznenog djela (na što su službene osobe ovlaštene do dolaska
istražnog suca, ali najdulje šest sati), dolazi se do najpouzdanijeg iskaza
te osobe. Osoba zadržana na mjestu gdje se poduzima pretraga dovodi
se u poziciju da drugima ne može prenijeti sadržaj istražnih aktivnosti
i dr.
7. Pritvor
Pritvor je lišavanje slobode okrivljenika (iznimno nekih drugih osoba, o

čemu se ovdje ne govori) radi osiguranja njegove nazočnosti ili iz drugih
razloga predviđenih zakonom. Po jakosti, pritvor je najteža mjera usmje-
rena osiguranju učinkovitosti postupka, jer zadire u osobnu slobodu. Stoga
se za nju predviđaju strogi, zakonom predviđeni, razlozi i isto takav postu-
pak. Taj je opći standard kaznenoga postupka suvremenih pravnih država
proširen zahtjevom da o pritvoru hitno odlučuje nepristrano sudsko tijelo
(habeas corpus).
Od pritvora valja razlikovati mjere lišavanja slobode izvan kaznenoga
postupka (primjerice policijsko sigurnosno zadržavanje). U pravilu, takve
mjere ne udovoljavaju uvjetima za pritvor o kojima je bilo riječi. Konačno,
postoje i mjere iz nužde, slične pritvoru, predviđene posebnim propisima
(ovlasti zapovjednika broda na lišavanje slobode počinitelja kaznenoga
djela na brodu).
Slučajevi pritvora imaju vrlo bitnu kriminalističku stranu. U tome
sklopu valja najprije upozoriti da pritvor nije i ne može biti sredstvo ne-
dopuštenih pritisaka na volju sudionika postupka, poglavito okrivljenika,
kao ni sankcija za konkretno postupovno držanje. To su oblici zloporabe,
upravo kazneno djelo postupovnog subjekta.
Valja istaknuti kako se određivanje pritvora zbog obrane šutnjom ne
smije uvijek smatrati sredstvom postupovne prisile. Ponekad, zbog takva
okrivljenikovog držanja sud nema boljih mogućnosti od mukotrpnog pri-
kupljanja dokaza, zbog čega je nužno da mu je okrivljenik u blizini.
Pritvor, dakle, služi strogo određenim, zakonom predviđenim, ciljevi-
ma. Međutim, to nipošto ne znači da pritvor ne nameće nužnost prim-
jene posebne postupovne taktike. Naime, predmet u kojemu je određen
pritvor ima posebni postupovni režim. U prvome redu to je hitnost pos-
594
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
tupanja, zatim strogi nadzor nad trajanjem pritvora i, konačno, posebne

okolnosti povezane s razlozima zbog kojih je u konkretnome slučaju prit-
vor određen.
Općenito se može reći da je dinamika pritvorskoga predmeta bitno
uvećana u odnosu na ostale predmete. Osim toga, sam pritvor predstav-
lja relativno samostalan sadržaj postupanja, koji nije uvijek konvergen-
tan radnjama usmjerenim na glavni predmet (upućivanje spisa na odluku
izvanraspravnom vijeću i posljedična nemogućnost izvođenja istražnih
radnji za to vrijeme). Valja imati u vidu da pritvorski predmet predstavlja
uvećane zahtjeve za sve postupovne subjekte.
Pojedini slučajevi pritvora zahtijevaju poseban kriminalistički pristup
koji određuje narav pritvorske osnove, dakako uz opći, zajednički uvjet
postojanja osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo. Za
prvi slučaj među fakultativnim osnovama određivanja pritvora bitna je
pravodobna kriminalistička obrada konkretnih okolnosti koje upućuju da
se okrivljenik krije, prepreka koje sprječavaju utvrđivanje njegova iden-
titeta odnosno drugih okolnosti koje upozoravaju na opasnost od bijega.
Utvrđivanje tih okolnosti mora biti pravodobno (to znači, u pravilu, hitno),
precizno i jasno. Okolnosti o kojima je riječ najčešće utvrđuje policija. U
tom smislu one moraju biti sastojak obavijesti koje se dostavljaju držav-
nom odvjetniku uz kaznenu prijavu.
Određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti pretpostavlja osnovanu
(dakle, na konkretnim okolnostima utemeljenu) bojazan da će okrivljenik
uništiti tragove kaznenoga djela (pri čemu pojam tragova valja tumačiti
vrlo široko u smislu tragova u vezi s kaznenim djelom), odnosno opstoj-
nost osobitih (opet konkretnih) okolnosti koje pokazuju da će okrivljenik
ne samo utjecati na svjedoke i druge osobe, već da će taj utjecaj biti takav
da će ometati istragu. Kriminalističke osobitosti u vezi s pritvorom izraža-
vaju se, također, u odnosu na njegovu primjenu u skraćenome postupku i
u postupku prema maloljetnicima te u posebnim postupcima (u kojima na
mjesto pritvora dolaze posebne mjere).
Kod podnošenja optužnog prijedloga podnositelj može predložiti da se
okrivljenik stavi u pritvor. Takav prijedlog mora se obrazložiti. Ovdje tako-
đer dolazi do izražaja ranije navedena obveza policije da izvijesti državnog
odvjetnika o stvarnim razlozima koji upućuju na nužnost pritvora, kako bi
ih on mogao istaknuti u zahtjevu.
Obavijesti koje se prikupljaju kad je posrijedi maloljetnik brojnije su od
onih koje se prikupljaju u odnosu na punoljetnu osobu, jer moraju obuhva-
titi više činjenica iz osobnog i obiteljskog života maloljetnika. Razlika je i
u supsidijarnosti samog pritvora. Sudac za mladež može odrediti pritvor
tek kad svrhu nije moguće postići primjenom mjera opreza ili privreme-
nim smještajem.
595
Privremeni smještaj određuje sudac za mladež sam ili na prijedlog dr-

žavnoga odvjetnika. On se sastoji u privremenom stavljanju maloljetni-
ka pod nadzor centra za socijalnu skrb radi pružanja pomoći i zaštite ili
privremeno smještanje maloljetnika u ustanovu socijalne skrbi kad je to
primjereno očekivanoj sankciji, da bi se maloljetnik zaštitio od daljnjeg
ugrožavanja njegova razvoja, posebno od napasti ponavljanja kaznenog
djela.
Osobi s duševnim smetnjama može se odrediti pritvor kad postoji vje-
rojatnost da bi osoba zbog težih duševnih smetnji mogla počiniti kazneno
djelo. Državni odvjetnik o navedenoj opasnosti dužan je pribaviti mišljenje
vještaka psihijatra.
Vrlo važno pitanje u vezi s pritvorom povezano je s posrednim utje-
cajem pritvora na spoznajnu stranu i opći tijek postupka. U tom smislu
osobito valja imati u vidu psihološke utjecaje pritvora na okrivljenika i
njegove postupovne radnje. To je, također, jedan od važnih momenata koji
zahtijevaju strogo poštivanje zakonskoga režima pritvora u cilju onemo-
gućavanja pozivanja na "pritvorski sindrom" kao obrazloženja ranijih ne-
povoljnih iskaza. Zato je jednako važan nadzor nad režimom pritvora.
Pritvorom se osigurava dostupnost počinitelja da u svakom trenutku
može biti ispitivan, odnosno da iznese svoju obranu, zatim da se spriječi
njegov bijeg od kaznene odgovornosti, da se omogući neometano dokaziva-
nje kaznenoga djela. Posebni slučaj pritvora jest pritvor u području među-
narodne pravne pomoći.
Kao ni zadržavanje, pritvor nema samostalno dokazno značenje, iako
ponekad nužnost određivanja pritvora zbog reiteracijske opasnosti, ko-
luzijske opasnosti, može govoriti protiv počinitelja kaznenog djela. On je
mjera koja ima isključivo preventivni karakter, jamstvo koje omogućuje
poduzimanje potrebnih operativnih ili istražnih radnji.
Kućni pritvor posebna je vrsta pritvora. Može se odrediti ako se svrha
pritvora zbog ranije opisanih osnova može postići zabranom da se osoba
udaljuje iz stana ili drugog prostora u kojem boravi. Kako bi se nadzirala
provedba mjere kućnoga pritvora, sud može uz suglasnost osobe odrediti
primjenu elektroničkog ili videonadzora.
Pritvorenik tijekom trajanja pritvora ima određena prava, koja u nače-
lu moraju biti usklađena sa zahtjevima vođenja kaznenog postupka. Su-
dac koji određuje pritvor mora upozoriti zatvorsku ustanovu o posebnim
zahtjevima glede komuniciranja pritvorenika s okolinom i osobama s ko-
jima ne smije biti u istoj prostoriji ili s kojima se ne smije susretati. To
može biti koluzijska opasnost, ali i mogućnost nasilja prema oštećeniku,
sudioniku ili svjedoku. Ograničenja koja može postaviti sud odnose se i na
određivanje osoba s kojima se pritvorenik ne može dopisivati i s kojima
ne može ostvarivati telefonski kontakt. Da bi sudac mogao postaviti takve
596
KRIMINALISTIKA
zahtjeve, mora raspolagati odre-

đenim saznanjima, koja, osobito
kod prvog određivanja pritvora,
pribavlja policija.
Elektronički nadzor može se
odrediti primjenom vanjskog
elektroničkog i video nadzora za
vrijeme trajanja kućnog pritvora
na svim otvorima stana ili drugog
prostora u kojem osoba boravi.
Bolje rješenje bio bi osobni elek-
tronički nadzor, tj. da se elektro-
nička sredstva praćenja (elektro-
ničke ručne ili nožne obujmice ili
ogrlice) mogu vezati samo za oso-
bu kojoj je određen pritvor. Prema
potrebi, sud može osobi prema ko-
joj određuje pritvor zabraniti upo-
rabu sredstava za komuniciranje
na daljinu.
Nadzor nad poštivanjem kuć-
nog pritvora ima sud, a takav
nadzor može zahtijevati od po-
licije. Bez obzira na istaknuto,
Slika 7. Uređaji za praćenje
policija može i bez naloga suda
uhićenika
nadzirati kućni pritvor. Nadzor se
sastoji u provjeri - nalazi li se osoba kojoj je određen kućni pritvor u odre-
đenom prostoru, te poštuje li zabranu komuniciranja s drugim osobama.
8. Postupanje sa sumnjivim stvarima
Pod sumnjivim stvarima valja razumjeti pokretne stvari koje su nađene u

posjedu okrivljenika, a ne zna se čije su. To su stvari koje nisu u vezi s kaz-
nenim djelom zbog kojeg je okrivljenik osumnjičen, niti su to stvari koje se
imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu.
To mogu biti dvije skupine stvari. Prvo, to može biti stvar koja se pro-
nađe kod okrivljenika, a ne zna se kome pripada. Da bi se utvrdilo kako
stvar doista ne pripada okrivljeniku, moraju se prikupiti određene obavi-
jesti. Povod za takvo prikupljanje je nemogućnost da okrivljenik objasni
odakle mu stvar, a ona svojom vrijednošću ili nekim drugim okolnostima
upućuje da nije njegova.
597
U svrhu utvrđivanja pripadnosti stvari, mogu se prikupljati obavijesti

pod općim uvjetima. Druga skupina stvari pripada odbjeglom ili nepozna-
tom počinitelju. To mogu biti stvari koje ne pripadaju skupini sumnjivih
stvari, već se može raditi o stvarima koje su neupitno vlasništvo odbjeglog
ili nepoznatog počinitelja (npr. lisnica). Postupovni propisi uređuju način
čuvanja i prodaje stvari.
Stvari o kojima je riječ imaju potaknuti sud da od policije zahtijeva podu-
zimanje određenih mjera kako bi se rasvijetlile okolnosti pod kojima su ta-
kve stvari u okrivljenikovu posjedu. Veliku pomoć u traganju za vlasnikom
takve stvari pružaju kriminalističke evidencije, osobito evidencija potraži-
vanih osoba i stvari. Pored ostalog, postupovni propisi određuju način oba-
vještavanja javnosti o pronađenim sumnjivim stvarima, načinu prodaje i dr.
Posebne postupke za postupanje sa sumnjivim stvarima (iako ih tako
ne naziva) sadrži i Zakon o uredu. U prvom redu to se odnosi na prihode
pohranjene na bankovnim računima.
Čim državni odvjetnik sazna za vjerojatnost da određena osoba na svo-
jim bankovnim računima prima, drži ili na drugi način posluje s prihodi-
ma ostvarenima kaznenim djelima koja su u nadležnosti Ureda za suzbi-
janje korupcije i organiziranoga kriminaliteta (u nastavku: Ured), a ti su
prihodi važni za izvide i istragu tih kaznenih djela ili podliježu prisilnom
oduzimanju prema odredbama Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom po-
stupku i Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, Ured će
zahtjevom zatražiti od banke dostavljanje podataka o tim računima.
Banka je dužna zatražene podatke dostaviti u roku određenom u za-
htjevu Ureda. Ako banka ne postupi po zahtjevu, Ured će zatražiti od
istražnog suca da odluči o zahtjevu.
Izvanraspravno vijeće županijskog suda može odlukom, a istražni su-
dac nalogom, obvezati banku da Uredu dostavi podatke o stanju računa
osobe, prati platni promet na računima određene osobe o kojoj je riječ, te
da za vrijeme određeno odlukom ili nalogom o praćenju platnog prometa
redovito izvješćuje Ured o transakcijama na računu koji se prati.
Kad je banci izdao nalog, istražni sudac može na zahtjev Ureda pozva-
ti i ispitati članove tijela banke, dioničare, zaposlenike i sve ostale osobe
koje imaju pristup povjerljivim podacima, u svrhu prikupljanja obavijesti
o okolnostima koje je banka saznala na temelju pružanja usluga i obavlja-
nja poslova s određenim klijentom.
598
KRIMINALISTIKA
Literatura:
Goreta et at., Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj s
forenzičkopsihijatrijskog aspekta, Hr-
vatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/2002.; Hadžić, M., Pritvor u
skraćenom postupku,
Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 4/1978.; Hirjan - Singer, 127-
129; Josipović,
L, Međunarodnopravno određenje prava na slobodu, ustavne odredbe o pravu
na slobodu i
njihove implikacije na kazneni postupak, Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu, 8-12/1993.;
- Neka pitanja preventivnog oduzimanja slobode u hrvatskom kaznenom
postupku, Hrvatski
ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1994.; - Uhićenje i pritvor, Targa,
Zagreb, 1998.; - Uhi-
ćenje i pritvor u međunarodnom pravu s posebnim osvrtom na uređenje
uhićenja i pritvora
u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima te praksu Europske komisije i
suda za ljudska
prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 6/1993.; - Utjecaj tranzicije na
uređenje mjera
za osiguranje prisutnosti okrivljenika i uspješno vođenje kaznenog postupka:
načelo razmjer-
nosti kao temeljni postulat tranzicije, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i
praksu, 2/1996.;
Katušić - Jergović, S., Privremene mjere osiguranja u kaznenom postupku -
teoretski i prak-
tični aspekti, Ing biro, Zagreb, 2004.; Kobe, P., Krivični postupak i pravo na
putnu ispravu,
odnosno vizu, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo,
3/1968.; Krckovski, M.,
Oduzimanje putnih isprava, Naša zakonitost, 4/1978.; - Pravni aspekti
zadržavanja, Priruč-
nik, 6/1970.; Ljubanović, V., Problematika pritvora u krivičnom postupku,
Pravni vijesnik,
1-2/1998.; Marina, P, Neka pitanja pritvora kao mjere obezbjeđenja prisustva
okrivljenika i
uspješnog vođenja krivičnog postupka, Pravni život, 1-2/1994.; Matovski, N.,
Izvjesni aspekti
lišenja slobode okrivljenika u krivičnom postupku, Priručnik, 3/1972.;
Pavišić, B., Ustavna
tužba protiv odluke o pritvoru u kaznenom postupku, Zbornik Pravnog
fakulteta u Rijeci,
1/1999.; Pavišić - Kos - Čalić, Progon plovnog objekta zbog kaznenog djela,
Policija i sigur-
nost, 1/1994.; Pavlica, J., Pritvor u krivičnom postupku, Jugoslavenska revija
za kriminologi-
ju i krivično pravo, 4/1978.; Radić - Tomašević, Neke napomene o pritvoru u
sudskoj praksi,
Naša zakonitost, 2 - 3/1989.; Vasiljević - Grubač, 322; Vasiljević, 373-409;
Veić, P., Hrvatska
policija i međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH, Zagreb,
1996.; Vodinelić,
121 II, 933 - 951; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West
Publishing Company,
Minneapolis/St. Paul, 1994., 323-350, 712-724; Zalman, M. - Siegel, L.,
Criminal Procedure.
Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 347 -
409; Zupančić et
al., Ustavno kazensko procesno pravo, 3. izd., Pasadena, Ljubljana, 2000.,
475 - 525.
599
1.Navedite mjere kojima se osigurava učinkovitost kaznenog postupka.

2. Navedite osnove za izdavanje dovedbenog naloga.
3. U kojim je slučajevima policija ovlaštena odrediti dovođenje?
4. Na koji se način izvršava nalog za dovođenje?
5.Kako će se postupiti u slučaju da okrivljenik nije u mogućnosti odazvati se
pozivu zbog
neke neotklonjive smetnje (bolest, trudnoća itd.)?
6.Tko odlučuje o primjeni mjera opreza?
7. Koja se mjera može primijeniti u slučaju kada okrivljenik prekrši obećanje
da neće
napustiti boravište?
8. U kojim se slučajevima može primijeniti jamstvo?
9.Navedite razloge za uhićenje.
10.Tko je ovlašten spriječiti bijeg osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se

progoni po
službenoj dužnosti?
11.Navedite slučajeve u kojima se u vezi s kaznenim postupkom može
odrediti
zadržavanje osobe.
12.Što je alibi i kako se utvrđuje?
13.Objasnite sadržaj pojma habeas corpus.
14.Što je kućni pritvor?
15.Navedite posebne postupke postupanja sa sumnjivim stvarima prema
Zakonu o Uredu.
600
Glava XII.
Početna saznanja o kaznenom djelu
1. Opći pristup
Početna saznanja o kaznenom djelu su prva vijest i "međusaznanja"

prije započinjanja prve radnje, dakle spoznaja koju kriminalist ima o do-
gađaju prije početka prve radnje. Početna su saznanja quaestio facti. Ipak,
valja imati u vidu značajke pojava kaznenih djela koje utječu na početna
saznanja. Sasvim točno radi se o zakonskom biću i značajkama pojava ka-
znenih djela.
Kaznena djela razlikuju se u opisanom smislu. Najprije, neka kaz-
nena djela svojim bićem određuju krug počinitelja (službenička, vojna,
kaznena djela, ratni zločini, nehatna jamstvena kaznena djela, kaznena
djela protiv okoliša itd.). "Skok u tamu" ovdje je moguć u smislu nijeka-
nja djela ili njegovih sastojaka, a ne kao klasično sredstvo prikrivanja
počinitelja.
Tome nasuprot, kaznena djela "klasičnog" kriminaliteta mogu imati
vrlo različitu situaciju glede početnih saznanja: od situacije zatjecanja, po-
stojanja tehničke snimke, do vrlo razrađenog prikrivanja djela i počinitelja.
Kaznena djela protiv sigurnosti prometa, u pravilu su događaji čiji su
sudionici od početka poznati. Međutim, ima situacija u kojima to nije tako
(bijeg s mjesta prometne nezgode).
Kaznena djela organiziranog kriminaliteta obavijena su, u pravilu, po-
sebnom zaštitom čiji opseg i struktura može imati vrlo razvijen sadržaj.
Nerijetko se u vezi s tim kaznenim djelima poduzimaju i proaktivne mjere
poništenja i skretanja saznanja.
Kod nekih kaznenih djela početna saznanja otežana su situacijom ili,
točnije, okolinom počinjenja djela. Primjeri su spolna iskorištavanja djece
i mladeži, obiteljsko nasilje, rodoskvrnuće itd.
Pojave novog kriminaliteta (pedofilija, trgovina ljudima, računalni kri-
minalitet itd.) u odnosu na početna saznanja stvaraju sasvim nove pro-
blemske situacije za koje valja primijeniti nove metode.
601
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Posebnosti koje su navedene nalažu i posebnu prilagodbu postupanja

jer su početna saznanja odrednica koju nije moguće zaobići u kriminalistič-
kom istraživanju.
Prva vijest i "međusaznanja" nalažu kriminalistu temeljito poznavanje
kriminalističke morfologije. Tipične situacije u praksi su najčešće polaziš-
te za stvaranje plana prvog zahvata (v. izlaganja supra Glava IX., pod 6.
i infra Glava XX., pod 4.).
2. Način saznanja o kaznenom djelu
a) Operativni rad policijskog službenika

Policijski službenici obavljajući svakodnevne policijske poslove prikupljaju
obavijesti o svim događajima koji mogu biti zanimljivi za sigurnost građa-
na, odnosno za obavljanje policijskih poslova.
Policijski službenik prikuplja obavijesti usmjerenim radom na određe-
no kazneno djelo ili o tome saznaje slučajno, obavljajući druge zadaće. Vrlo
je važno razviti sposobnost, ali i način prikupljanja obavijesti u obje situ-
acije. To nije isključivo vezano uz pojedinačnu osposobljenost policijskog
službenika, nego ulazi u sustavna pitanja kriminalističkog nadzora, stra-
tegije sprječavanja i otkrivanja kriminaliteta.
b) Kaznena prijava
Kaznena prijava (notitia criminis, denuntiatio) je pisana ili na drugi na-
čin priopćena obavijest o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj
dužnosti (eventualno i o njegovu počinitelju), upućena izravno ili posredno
državnom odvjetniku.
Kaznena prijava glavni je povod za pokretanje kaznenog postupka. Po-
daci u kaznenoj prijavi, osim iznimno u zakonom propisanim slučajevima,
nisu izvor saznanja u kaznenom postupku. Posebna vrsta kaznene prijave
jest kaznena prijava policije, koja može biti različita s obzirom na sadržaj,
a posebice imajući u vidu je li ta prijava povod za poduzimanje izviđa kaz-
nenih djela ili je rezultat tih izviđa.
Kaznena prijava može biti protiv poznatog ili nepoznatog počinitelja.
To je važno za daljnje postupanje. S obzirom na podnositelja, razlikuju se
službene ili privatne kaznene prijave, u ovisnosti o tome je li ih podnijelo
tijelo državne vlasti u vezi s obavljanjem poslova iz svoje nadležnosti ili
je prijavu podnijela privatna osoba. Podnositelj prijave može biti poznat,
s prikrivenim identitetom (pseudonimna kaznena prijava) ili nepoznat
(anonimna kaznena prijava).
602
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Podnošenje kaznene prijave obvezatno je u zakonom predviđenim slu-

čajevima. To se osobito odnosi na državne službenike, poglavito na policij-
ske službenike i druge službene osobe.
Postupovni propisi propisuju dužnost prijavljivanja koja obvezuje tijela
državne vlasti, neovisno o tome je li im obavijest o kaznenom djelu dojav-
ljena ili su za kazneno djelo saznali na drugi način. Tijelo državne vlasti
u tom slučaju ima obvezu navesti dokaze koji su poznati i poduzeti mjere
da bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na kojima ili kojima je
djelo počinjeno te svi drugi dokazi.
Posebna dužnost podnošenja kaznene prijave uređena je u Zakonu o
Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u slučaju pos-
tojanja naznaka organiziranog kriminaliteta.
Pored policijskih službenika važno je spomenuti i inspektore Državnog
inspektorata u koji je organizacijski smještena većina inspekcijskih službi
u Republici Hrvatskoj. Inspektori su educirani za samostalnu obradu slu-
čajeva iz svoje nadležnosti.
Međutim, oni često u obavljanju svojih poslova dolaze do podataka o
kaznenim djelima koja nisu u njihovoj nadležnosti ili zbog složenosti ne
mogu po njima postupati, što je razlog da o tome podnose prijave polici-
ji. Posrijedi je pouzdana prijava uz koju mogu biti naznačene osobe koje
mogu dati dodatna obrazloženja. Valja istaknuti da inspektori ne mogu
poduzimati izvide kaznenih djela, jer je to ovlast policijskih službenika i,
pod određenim okolnostima, vojnih policajaca.
Bitno mjesto imaju i carinski službenici prema Zakonu o carinskoj služ-
bi. Oni također nisu redarstvena vlast u smislu postupovnih propisa, sto-
ga nemaju ovlast poduzimanja izviđa kaznenih djela. Važno je istaknuti
da su pojedine ovlasti carinskih službenika poglavito u odnosu na pregled
i pretragu po modalitetu izvedbe i značenju za eventualni kazneni postu-
pak ekvivalentne ovlastima koje imaju policijski službenici, ali bitno razli-
čite s obzirom na mogućnost uporabe u kaznenom postupku.
Otkrivanje kaznenog djela uključuje velik broj međusobno različitih
radnji pojedinaca, tijela vlasti i pravnih osoba. Zaštitu vlastitih interesa
uspostavljaju trgovačka društva, banke, financijske i druge ustanove, obrt-
nici i tvrtke za zaštitu imovine i osoba.
Postupovni propisi određuju tajnost podataka o istovjetnosti prijavljene
osobe i podataka na temelju kojih se može zaključiti o njenoj istovjetnosti.
Time se nastoji zaštiti osoba koja je prijavljena i osigurati svrhovito provo-
đenje potrebnih radnji. Državni odvjetnik dužan je prije davanja podataka
o kaznenoj prijavi utvrditi koji su podaci u tom smislu službena tajna u
konkretnom slučaju.
U praksi, posebno u novinskim napisima, mnogo je primjera kršenja
zabrane i objavljivanja podataka iz kriminalističkih evidencija o prethod-
603
nim izvidima, što pojačava difamiranje osobe u krajnje dvojbenom trenut-

ku, ali uz to bitno negativno utječe na djelotvornost postupanja.
Kaznena prijava je usmena (usmeno priopćena državnom odvjetniku ili
drugom tijelu) ili pisana (pisani sastavak dostavljen državnom odvjetniku
ili drugom tijelu). Lažno prijavljivanje kaznenog djela je prema uvjetima
iz Kaznenog zakona kazneno djelo. Pri podnošenju usmene prijave tijelo
koje prima takvu prijavu mora na to upozoriti podnositelja. O usmenoj
prijavi, ovisno o načinu na koji je podnesena, sastavlja se zapisnik ili služ-
bena zabilješka. Zaprimanje prijava uređuju i podzakonski propisi poli-
cijskog postupanja. Kaznena prijava podnesena drugom tijelu odmah se
dostavlja nadležnom državnom odvjetniku.
b.1) Službena kaznena prijava

Kad kaznenu prijavu podnosi policija, u njoj treba navesti dokaze za koje
su saznali tijekom izviđa kaznenih djela. U kaznenu prijavu ne unose se
sadržaji izjava koje su pojedini građani dali pri prikupljanju obavijesti. Uz
nju se dostavljaju predmeti, skice, slike, pribavljena izvješća, spisi o podu-
zetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijal
koji može biti koristan za uspješno vođenje postupka.
Obveza je policije da ako nakon podnošenja kaznene prijave sazna za
nove činjenice, dokaze, tragove kaznenog djela, podatke o tome, kao dopu-
nu kaznene prijave, dostavi državnom odvjetniku.
Postupovni propisi ovlašćuju državnog odvjetnika na odbacivanje kaznene
prijave na temelju podataka koji proistječu iz prijave. Državni odvjetnik
odba-
cuje kaznenu prijavu obrazloženim rješenjem: 1) ako iz same prijave
proistječe
da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj
dužnos-
ti, 2) ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilova-
njem, 3) ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni
progon
i 4) ako ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio prijavljeno
kazneno djelo. 0 razlozima odbacivanja kaznene prijave obavještava ošteće-
nika u roku od osam dana (osim u propisanim slučajevima kad je odlučio ne
poduzeti progon), a ako je prijava podnesena policiji, obavještava i to tijelo.
Postupanje državnog odvjetnika u cilju prikupljanja podataka radi
odlučivanja o kaznenoj prijavi ili o obavijesti o kaznenom djelu poduzima
se 1) ako državni odvjetnik iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjero-
dostojni navodi prijave (nevjerodostojna prijava), 2) ako podaci u prijavi ne
daju dovoljno osnove da državni odvjetnik može odlučiti hoće li zahtijevati
provođenje istrage (neosnovana prijava), 3) ako je do državnog odvjetnika
samo došao glas da je počinjeno kazneno djelo i 4) ako je počinitelj ostao
nepoznat (kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja). Državni odvjet-
604
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
nik može sam poduzeti prikupljanje podataka - izvidima kaznenih djela i

drugim mjerama ili obraćanjem policiji.
605
U zahtjevu policiji državni odvjetnik može: 1) prepustiti policiji odabir

mjere i radnje i tijek njihova poduzimanja, a može i 2) pobliže odrediti
sadržaj mjere i radnje te a) odrediti da ga policija odmah obavijesti o po-
duzetoj mjeri ili radnji ili b) zatražiti da prisustvuje mjeri ili radnji. U tom
slučaju policija mora provesti mjeru ili radnju na način na koji joj se to
omogućuje.
Ako državni odvjetnik nije istaknuo poseban zahtjev glede modaliteta
provođenja mjera ili radnji, policija je dužna o svemu što je poduzela oba-
vijestiti državnog odvjetnika najkasnije u roku od trideset dana. U protiv-
nom je dužna postupiti prema posebnom zahtjevu državnog odvjetnika.
Posebno pravo davanja obvezujućih naputaka policiji predviđa Zakon o
Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta.
Navedena i druga državna tijela i sve druge pravne osobe dužne su
postupiti prema zahtjevu državnog odvjetnika za dostavu podataka. Zah-
tjev se mora odnositi na određene podatke. Iznimka od dužnosti dostave
podataka su oni podaci koji su zaštićeni kao tajna, npr. podaci o štednim
ulozima i bankovnim depozitima građana te o poslovanju putem tekućih
računa građana, koji se mogu dati isključivo na pisani nalog suda kad je
pokrenut kazneni postupak ili ako to traže interesi zaštite banke prema
posebnim propisima.
Nepostupanje ili zakašnjenje s dostavom teža je povreda službene ili
radne dužnosti. Posebne ovlasti kontrole poslovanja pravne i fizičke osobe
predviđene su posebnim propisima.
Državni odvjetnik može pozvati podnositelja kaznene prijave, osumnji-
čenika i druge osobe za koje smatra da mogu pridonijeti ocjeni vjerodostoj-
nosti kaznene prijave. Pozivanje se obavlja prema pravilima pozivanja u
izvidima.
Državni odvjetnik odbacuje službenu kaznenu prijavu nakon prikuplje-
nih obavijesti 1) ako postoje okolnosti na koje je naprijed ukazano i 2) ako
nema osnovane sumnje da je prijavljena osoba počinila kazneno djelo za
koje se progoni po službenoj dužnosti.
b.2) Privatna kaznena prijava

U pravilu je relativno malo prijava koje pojedinci i različiti društveni sub-
jekti podnose izravno državnom odvjetništvu, a ne policiji. Prijave o doga-
đajima koji mogu upućivati da se radi o kaznenom djelu svatko može upu-
titi policiji. Pri tome podnositelj, kao što je uvodno istaknuto, nije vezan
načinom podnošenja ni formom.
Policijski službenik dužan je zaprimiti prijavu o počinjenom kaznenom
djelu koje se progoni po službenoj dužnosti. Ako se pri podnošenju kazne-
ne prijave utvrdi postojanje osnovane sumnje da se radi o kaznenom djelu
koje se progoni po privatnoj tužbi ili se utvrdi da događaj nema obilježja
606
K R I M I N A L I S T I K A _________________________________________________________________________
kaznenog djela, policijski službenik dužan je o tome izvijestiti oštećenog

kad oštećenik sam nije prijavitelj.
Ako policijski službenik zaprimi pisanu ili usmenu prijavu o kaznenom
djelu s poznatim počiniteljem za koje se progoni privatnom tužbom, dužan
je o tome obavijestiti oštećenu osobu. I u potonjem slučaju policijski služ-
benik ne može biti potpuno nezainteresiran. Policijski propisi ga obvezuju
da na zahtjev oštećenog ili druge osobe ovlaštene na podnošenje privatne
tužbe poduzme nužne radnje koje one ne mogu samostalno poduzeti, osim
kada postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo protiv časti i
ugleda. Navedena prijava nije kaznena prijava o kojoj ovdje raspravljamo
u smislu postupovnih propisa.
Oštećeni je čest izvor saznanja o kaznenom djelu. Bez obzira na to što
je propisana odgovornost za lažno prijavljivanje, prijave oštećenika često
prate nedostaci. Osobito se to odnosi na agravaciju događaja. Osoba koja
se u kasnijem tijeku može koristiti kao svjedok može zbog svoje nezainte-
resiranosti za ishod biti pouzdanija od oštećenika.
b.3) Anonimne i pseudonimne kaznene prijave

Anonimnoj prijavi nedostaje potpis ili druga oznaka stvarnog podnositelja,
dok pseudonimna nosi lažni potpis ili lažnu oznaku podnositelja. Iskustvo
uči da su veoma česte anonimne prijave. Navedenim načinom podnositelji
prijave ne žele da se sazna za njihov identitet. Oni tako izbjegavaju svaku
odgovornost za ishod postupka i ujedno izbjegavaju moguće neugodnosti
zbog prijavljivanja kaznenog djela. U novije doba važne su poruke odasla-
ne putem interneta, e-mail i sms poruka s prikrivenim identitetom.
Anonimne i pseudonimne prijave brojne su u praksi i one bitno optere-
ćuju sustav zbog čega je nužno izraditi određene kriterije kako bi se olak-
šala selekcija i postupanje. Načelno, stajalište o tome da te prijave nisu
prikladne za postupanje, da su one povod za uznemirivanje i difamiranje
prijavljenih, samo su djelomično prihvatljive.
Postoje naime, kaznena djela za koje se sasvim razumno može očekivati
da će za njih eventualno biti podnesena jedino anonimna ili pseudonimna
prijava. To su npr. kaznena djela terorizma, organiziranoga kriminaliteta,
obiteljskog nasilja, spolne zloporabe u obitelji, namjernog otuđivanja imo-
vine pravne osobe, špijunaže itd. Tu se naprosto anonimna ili pseudonim-
na prijava mora razjasniti.
Nadalje, anonimne ili pseudonimne prijave su očekivane od strane oso-
ba u podređenom položaju na čiju je štetu počinjeno kazneno djelo (dom-
sko dijete koje je žrtva spolnog zlostavljanja, član zločinačke organizacije,
zaposlenik tvrtke). S obzirom na to postoje brojne situacije u kojima je
anonimna ili pseudonimna prijava jedini očekivani oblik prijave od strane
takvih osoba.
607
_____________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Valja imati u vidu i činjenicu da se mnoge anonimne i pseudonimne

prijave podnose iz osobnih ili tuđih interesa ili psihopatoloških razloga.
To nalaže posebni obzir u postupanju s prijavom. Nadasve diskreciju, jer
postoji ozbiljna pogibelj nanošenja nepopravljive štete nedužnoj osobi. Za-
pravo, to je ključna osobitost postupanja s takvim prijavama.
Prijave o kojima je riječ mogu biti lažne, istinite ili djelomično istinite.
Bitan je u pravilu sadržaj prijave, a ne podnositelj. Zato općenito u tom
smjeru valja usmjeriti postupanje.
Postoje situacije u kojima se istraživanje usmjerava na podnositelja.
To se prije svega odnosi na samoprijave, zatim na započeta ili kaznena
djela koja traju, te na neke druge situacije. Radnje usmjerene utvrđivanju
podnositelja su prije svega uvjetovane oblikom u kojemu je prijava podne-
sena (pisana prijava, poruka, telefonska obavijest itd.).
c) Samoprijava počinitelja
Samoprijava počinitelja (i sudionika) kaznenog djela relativno je rijedak

slučaj. Različiti razlozi mogu potaknuti počinitelja na takvo ponašanje.
To može biti kajanje zbog djela, pokušaj umanjivanja posljedica, strah od
eventualnoga grubog uhićenja, želja za publicitetom, kažnjavanjem i dr.
Samoprijavljivanje može biti istinito ili neistinito. Navedena moguć-
nost stvara obvezu vođenja cjelovitog razgovora, odgovaranjem na "zlatna
pitanja" kriminalistike. Samoprijavljivanje izravno nakon počinjenog dje-
la, u stanju uzbuđenja, može biti korišteno za počiniteljev cjeloviti prikaz.
Lažnom prijavljivanju sklone su neke kategorije duševnih bolesnika
koji mogu reagirati samoprijavljivanjem djela za koje su čule da se dogodi-
lo ili kao prijavu izmišljenog djela. Povod za preuzimanje djela druge oso-
be kao oblik lažnog samoprijavljivanja dolazi u obzir radi koristoljublja,
solidarnosti između srodnika, iz samilosti, straha i sl.
Posebnu važnost imaju samoprijave podnesene u cilju stvaranja ali-
bija za neko drugo teže kazneno djelo. Upravo ta mogućnost nalaže da se
samoprijava razmatra analitički čak i onda kad postoje i druge okolnosti
koje navode na njenu istinitost.
d) Javni pogovor
d.1) Općenito o značenju javnog pogovora za kriminalistiku

Javni pogovor predstavlja prenošenje vijesti o tome kako je počinjeno neko
kazneno djelo ili da je određena osoba počinitelj djela, a ne zna se je li to
istina i od koga potječe vijest. To znači da vijest koja se prenosi može biti
608
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
istinita ili neistinita ili da istinit može biti smo jedan njezin dio. Javni
pogovor, osobito ako je duljeg trajanja, može mijenjati vijest tako da prvo-
bitna vijest može biti umanjena ili uvećana. Isto tako, može se izmijeniti
ili dopuniti uloga pojedinih sudionika.
Javni pogovor može biti snažno sredstvo manipulacije koje je osobito
korišteno u kriminalnom ambijentu, često radi zavaravanja i skretanja
pozornosti kriminalističkih tijela. Posljedica javnog pogovora može biti i
objavljivanje njegova sadržaja u sredstvima javnog priopćavanja.
d.2) Javni pogovor kao izvor saznanja o kaznenom djelu

Kad se javnim pogovorom pronose vijesti o počinjenom kaznenom djelu,
zadaća je policije da najprije istraži, ako je to u konkretnim okolnostima
moguće, je li kazneno djelo prijavljeno.
Ako je kazneno djelo prijavljeno, valja smatrati da je policija već po-
duzela ono što je nužno poduzeti nakon saznanja o kaznenom djelu. Kad
je vijest tek prvo saznanje o počinjenom kaznenom djelu valja postupati
žurno, izaći na mjesto događaja, poduzeti radnje prvog zahvata, izraditi
određene planove postupanja i dr.
Svakako se mora podnijeti izvješća o onome što je sadržaj javnog pogo-
vora, od koga i gdje se to saznalo i od koga je osoba saznala vijest te ima li
saznanja da je o sadržaju vijesti upoznata još koja osoba.
Prenošenje vijesti o prijavljenom kaznenom djelu zanimljivo je stoga
što policijski službenik koji je saznao za sadržaj javnog pogovora u dalj-
njem postupanju polazi od činjenice da se zna o postojanju kaznenog djela.
Navedeno istodobno ne mora značiti da odsutnost javnog pogovora doka-
zuje da se ne zna o počinjenom kaznenom djelu.
d.3) Javni pogovor i odnos prema kriminalističkom istraživanju

Javni pogovor je važan za tijek kriminalističkog istraživanja jer on izaziva
interes javnosti. Javni pogovor može se odnositi na interpretaciju činjeni-
ca koje su poznate, ali i na iznošenje pretpostavki, nagađanja i činjenica
koje nisu poznate tijelima koja istražuju.
Na javni pogovor tijekom kriminalističkog istraživanja valja gledati
kao na dinamičan proces koji ovisi ne samo o sposobnostima sudionika već
i o stupnju napretka u kriminalističkom istraživanju, zbog čega mu uvijek
valja pridavati važnost. Često, osobito u javnosti zanimljivim slučajevima,
policijski službenici radi umirivanja javnosti moraju komentirati javni po-
govor i poduzimati radnje koje nije nužno poduzimati i koje se ne temelje
na rezultatima kriminalističkog istraživanja sve u cilju koncilijantnosti.
U oblikovanju javnog pogovora sudjeluju i osobe koju su davale obavi-
jesti policiji. Vrlo je teško takve osobe obvezati na šutnju. One iznose sadr-
609
žaj svoje obavijesti ali i pitanja istražitelja koja mogu poticajno djelovati i
stvaranju javnog pogovora.
e) Javna priopćavanja
e.1) Općenito o javnom priopćavanju
U oblasti javnog priopćavanja više je važnih pitanja u vezi sa saznanjem
o kaznenom djelu. To je važno, ali jedva prepoznato pitanje koje u znatnoj
mjeri utječe na kriminalističko istraživanje.
Kao izvor saznanja o kaznenom djelu i počinitelju bitne su dvije skupi-
ne sadržaja koji se prenose sredstvima javnog priopćavanja. To su autorski
prilozi kao vijesti, kolumne i sl., na jednoj strani, i oglasi, na drugoj. U prvoj
skupini sadržaja može izravno biti počinjeno kazneno djelo (npr. odavanje dr-
žavne tajne) ili se može iz same vijesti ili reportaže zaključiti da je počinjeno
kazneno djelo ili saznati o osobi koja je počinila kazneno djelo. Također,
može
se raditi o radnji vezanoj uz kazneno djelo (kojom se npr. upozorava na nove
sigurnosne mjere, ili naprotiv, na njihov nestanak i tome slično). Za drugu
skupinu bitno je da oglasi sadrže usluge koje su kazneno djelo (npr. prostitu-
cija ili prodaja robe čiji je pravni promet zabranjen ili potječe iz zabranjene
aktivnosti). Oglasi su također sredstvo kojima se priopćavaju vijesti u krimi-
nalnom prostoru, poput šifriranih poruka ili drugih priopćenja.
Iznimno važno mjesto u razmatranom području ima tajnost izvora ili
pravo novinara i urednika da ne otkrije izvor informacija. Neka zakono-
davstva diferenciraju tu blagodat predviđajući iznimke za teška kaznena
djela. Druga, (poput hrvatskog), naprotiv, predviđaju gotovo apsolutno va-
ženje tajnosti izvora.
Za javno priopćavanje nadalje je vrlo važno pitanje zaštite kriminalisti-
čkog istraživanja od javnog objavljivanja podataka za koje postoji interes
da ostanu u diskreciji. Ili drugim riječima, to je pitanje kako se priopćava
o kriminalističkom istraživanju.
Mediji idu za brzom i privlačnom vijesti. Istražitelj, naprotiv, mukotrp-
no slaže mozaik spoznaja. Tu su moguće napetosti i sukobi. Nije isključe-
no ni manipuliranje medijima, opstrukcija kriminalističkog istraživanja,
stvaranje neprijateljske klime ili klime javnog progona itd. Zloporabe slo-
bode medija mogu u kriminalističkom postupanju imati ozbiljne posljedice.
e.2) Subjekti kriminalističkog istraživanja kao "medijske zvijezde"

Noviji je razvoj u više različitih sredina donio novu pojavu: stvaranje "me-
dijskih zvijezda" od subjekata kriminalističkog istraživanja (najčešće poli-
cijskih službenika i sudaca). Postupci se iz sudnice sele na novinske strani-
ce, tamo se daju prognoze prije okončanja, iznose "dokazi" itd. Okrivljenik
dolazi u sudnicu već "osuđen" ili "oslobođen" - jer tako piše novinar.
610
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Stvarna kakvoća samozatajnog sudačkog i istražiteljskog rada posta-

je drugorazredna značajka koja u sredini nesigurnog poretka vrijednosti
ustupa pred količinom prisutnosti u novinarski stvorenoj posredovanoj jav-
nosti. U pravilu to ima negativne posljedice za kakvoću kriminalističkog
istraživanja koje su u nekim slučajevima krajnje ozbiljne.
e.3) Javna priopćavanja i uporaba u kriminalističkom istraživanju

Sadržaji javnog priopćavanja važan su i učestali predmet kriminalističkog
istraživanja.
U priopćenjima se prije svega nalaze podaci koji su predmet istraživa-
nja (opisi događaja, kronologije, fotografije itd.), ili predmet provjere (npr.
alibi). To su podaci kojima se prikupljaju osnove za stvaranje verzija itd.
3. Međusaznanja kao priprema istraživanja
a) Opća priprema
Međusaznanja se prije svega temelje na kriminografiji, tj. dobrom pozna-

vanju pojavnosti kaznenog djela koje je budući predmet istraživanja (v.
izlaganja supra Glava IX. pod 6. - 8.). To je opći, sintetički pogled na istra-
živanje koje slijedi.
Kriminalna situacija je, naprotiv, analitički pristup, uzimanje u obzir
posebnosti pojave kaznenog djela koje je u pitanju, svih poznatih okolnosti
i okvirno postavljanje istraživačkog plana.
Prethodna dva uvjeta dovode do trećeg i ključnog koji se oblikuje u tak-
tičkom načinu kao konkretnoj planskoj osnovi istraživanja kaznenog djela
(v. izlaganje supra Glava IX. pod 6.).
b) Kriminalističko profiliranje
Kriminalističko profiliranje (criminal profiling, offender profiling) temelji

se na saznanjima biheviorističkih i kriminalističkih znanosti, a primjena
te metode razvija se od početka pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u
prvome redu u posebnom odjelu FBI-ja, Behavioral Science Unit, koji da-
nas kao jedinica za potporu istragama (Investigative Support Unit) djeluje
u sklopu nacionalnog centra za analizu kaznenih djela nasilja (National
Center for the Analysis ofViolent Crime).
U okviru INTERPOL-a djeluje odjel za kriminalističku obavještajnu
analitiku (Analitical Criminal Intelligence Unit), koji se u svome radu
611
također bavi izradama profila počinitelja na temelju analize brojnih po-

dataka, izrade hipoteza, prepoznavanja nizova povezanih kaznenih djela
i uzoraka u kriminalnom ponašanju. U praksi je izrada kriminalističkih
profila naročito značajna u istraživanju serijskih ubojstava.
Izrada osobnog profila počinitelja kaznenog djela temelji se na pretpo-
stavci da je ponašanje, pa tako i počinjenje odnosno konkretan način po-
činjenja kaznenoga djela, odraz osobina ličnosti. Profiliranje ima za svr-
hu suziti opseg kriminalističkog istraživanja na one osobe koje posjeduju
značajke potrebne za počinjenje djela na način na koji je ono, prema dos-
tupnim podacima, počinjeno.
Profiliranje dolazi do izražaja kad su na raspolaganju samo početna,
za identifikaciju mogućeg osumnjičenika nedovoljna saznanja, a svrha mu
nije identifikacija konkretnog počinitelja, već sužavanje "popisa" mogućih
počinitelja. Metoda također pruža mogućnost da se redarstvena vlast s
određenim psihološkim profilom obrati za pomoć javnosti, ukazujući na
određene neobične značajke koje se mogu ispoljiti u ponašanju počinitelja.
Kod istraživanja kaznenih djela ubojstva, profiliranje se vrši na više
načina. Prema jednom autoru, (Gregg O. McCrary) ono obuhvaća traženje
odgovora o značajkama počinitelja s obzirom na četiri faze u počinjenju dje-
la: 1) prethodna - kakav je plan ili fantazija, ili oboje, pokrenulo počinitelja?
Što je počinitelja nagnalo da počini djelo u određeno, a ne neko drugo vrije-
me?; 2) metoda i način - kakvu je žrtvu (žrtve) počinitelj izabrao? Na koji
načinje izvršio djelo: vatrenim oružjem, hladnim oružjem, davljenjem ili na
drugi način; 3) tijelo žrtve - što je učinio s mrtvim tijelom? Je li ga ostavio
na licu mjesta, u kakvom stanju, odnosno, je li ga premjestio na jedno/više
mjesta; 4) razdoblje nakon počinjenja djela - naročito su bitne pojave kada
počinitelj pokušava "sudjelovati u istrazi", bilo kontaktima sa sredstvima
javnoga priopćavanja, istražiteljima, ostavljanjem tragova ili na drugi način.
Prema drugima (Douglas, Ressler, Burgess i Hartman), profiliranje
se sastoji od pet ili šest faza: 1) podaci za profiliranje {profiling inputs):
prikupljanje svih podataka o djelu, naročito temeljitom analizom mjesta
počinjenja kaznenog djela i svih tragova i predmeta na i oko njega, izja-
va svjedoka, žrtve i drugoga; 2) izrada modela: profiler sastavlja modele
svrhovitih pitanja s obzirom na dostupne podatke; 3) ocjena djela sastoji
se u misaonoj rekonstrukciji počiniteljeva i žrtvinog ponašanja, ocjeni je li
počinitelj djelovao organizirano ili spontano itd.; 4) izrada prvog mogućeg
psihološkog opisa počinitelja - takav opis obično obuhvaća procjenu spola,
dobi, bračnog statusa, uvjeta života, obrazovanja i radnog iskustva, psiho-
loških osobina, uvjerenja, moguće reakcije na istragu policije te moguću
kriminalnu prošlost; 5) istraga; 6) otkrivanje počinitelja.
U suvremenim prilikama profiliranje je važno i u nekim područjima
"profesionaliziranog" kriminaliteta (transnacionalni organizirani krimi-
612
KRIMINALISTIK^ ___________________________________________________________________
nalitet, terorizam, trgovina ljudima itd.). Kod toga se uglavnom radi o pe-
rifernim (počiniteljskim) radnjama (npr. profesionalni ubojice), koje ipak
nisu zbog toga manje opasne.
Literatura:
Cohen, W. - Danelski, D. J., Constitutional Law. Civil Liberties and
Individual Rights, 4.
izdanje, Foundation Press, Westbury, 1997., 301 - 321; Esherick, J., Criminal
Psychology
and Personality Profiling, Mason Crest Publishers, Broomall, 2005.; Fatić,
Pravna priroda
odbačaja krivične prijave, „13. maj", 1/1972.; Krapac, D., Smiju li organi
unutrašnjih poslova
tražiti od banke podatke o štednim ulozima građana, Odvjetnik, 5 - 6/1974.;
Krivokapić, V.,
Krivična prijava organa unutrašnjih poslova, Jugoslavenska revija za
kriminologiju i krivič-
no pravo, 1/1974.; Lüpke, A., Täterprofile, Kriminalistik, (1999) 12, 814 -
820; Makra, A., Kri-
vična ili kaznena prijava, Priručnik, 6/1991.; Modly, D., Krivična prijava
organa unutarnjih
poslova, MUP RH, Zagreb, 1992.; - Sadržaj kaznene prijave redarstvenih
vlasti kod ubojstva,
Policija i sigurnost, 13(2004) 3 -4; Pavišić, /ZKP/, 224 - 229; Sijerčić -
Čolić, 26 - 30; Simo-
nović, 28 - 30; Simović, 20 - 31; Trifunović, M., Odbačaj krivične prijave
protiv nepoznatog
izvršioca, Pravni život, 8-9/1970.; Vasiljević - Grubač, 471; Vasiljević, 197 -
216; Vodinelić,
/2/, tom I, 273 - 276; Vodinelić, Zaprimanje prijave o sumnjivoj ili nasilnoj
smrti, Suzbijanje
kriminaliteta, 7-17; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West
Publishing Compa-
ny, Minneapolis/St. Paul, 1994., 153—167; — Criminal Procedure.
Constitution and Society, 2.
izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 195-206.

1. Navedite moguće izvore saznanja o kaznenom djelu.
2. Što je sadržaj operativnog rada policijskog službenika?
3. Na koji način i kome se podnosi kaznena prijava?
4. Mogu li se podaci navedeni u kaznenoj prijavi upotrijebiti kao izvor
saznanja u
kaznenom postupku?
5. Kakva može biti kaznena prijava s obzirom na njenog podnositelja?
6. Je li stupanj obvezatnosti u vezi s podnošenjem kaznene prijave od strane
državnih
tijela i građana isti ili je različit?
7. Koji se problemi javljaju pri pitanju zaštite kriminalističkog istraživanja
od javnog
objavljivanja podataka?
613
Glava XIII.
Izvidi kaznenih djela
1. Općenito o izvidima
a) Pojam izviđa kaznenih djela
Izvidi kaznenih djela su radnje koje se poduzimaju ako postoje osnove

sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj
dužnos-
ti. Saznanja prikupljena izvidima kaznenih djela ne mogu se upotrijebiti
kao dokaz u kaznenom postupku, osim ako to Zakon iznimno ne predviđa.
Pored izviđa propisanih Zakonom o kaznenom postupku, izvide propi-
suje i Zakon o sudovima za mladež u predmetima kaznenih djela za koja
vrijede odredbe tog zakona, kao i Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i
organiziranog kriminaliteta. Izvidima se otkrivaju, prikupljaju i izlažu po-
daci o vjerojatnom kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnos-
ti, njegovu počinitelju i drugim okolnostima bitnim za pokretanje kazne-
nog postupka. Izvide poduzima, sukladno postupovnim propisima, policija
na vlastiti poticaj ili na zahtjev državnog odvjetnika. Krug subjekata koji
ulaze u pojam policije ovisan je o konkretnom zakonodavstvu. Valja imati
u vidu da se i u području izviđa sve više razvija međunarodna policijska
suradnja (v. izlaganje supra Glava X. pod 2.).
Pravna pravila koja uređuju izvide kaznenih djela prema svojoj naravi
pripadaju posebnom upravnom (točnije policijskom) pravu. Izvidi se mogu
shvatiti kao parapostupovna djelatnost u uvjetima potrebe prikupljanja
podataka u vrijeme kad još nisu sazreli uvjeti za kazneni postupak.
Izvidima se, kao i postupovnim radnjama, zahvaća u prava i slobode
pojedinca. Važnost zaštite prava i sloboda nalaže da se postave granice
takve djelatnosti baš u kaznenom postupku, kako ciljevi zbog kojih je pred-
viđen taj postupak ne bi postali opravdanje za posezanje izvan zakonom
predviđenih okvira. To su razlozi zbog kojih su osnovna pravila o izvidima
uvrštena u Zakon. Dakle, valja razlikovati pitanje pripadnosti propisa o
izvidima kaznenih djela kaznenom postupovnom pravu od pitanja (postu-
povno) pravne naravi izviđa.
614
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Svrha izviđa je da se 1) pronađe počinitelj kaznenog djela, 2) počinitelj

ili sudionik ne sakrije ili ne pobjegne, 3) otkriju i osiguraju tragovi kazne-
nih djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica i 4) pri-
kupe sve obavijesti koje mogu biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog
postupka.
Predmet izviđa je prikupljanje podataka. Podatak je opis ili priopćenje
o činjenici koji daje subjektivnu sliku o objektivnoj stvarnosti (v. izlaganje
supra Glava II.). On je osnovna jedinica svakog informacijskog sustava.
Kad je protumačen, postaje obavijest (informacija - v. izlaganje supra Gla-
va II.). Da bi se obavijest mogla upotrijebiti u kaznenom postupku, valja
ju oblikovati na način uređen postupovnim pravilima, tj. postupovnom rad-
njom. Tad postaje izvor spoznaje u kaznenom postupku i može se upotrije-
biti kao dokaz.
Dvije su vrste izviđa kaznenih djela: a) opći i b) posebni izvidi (priv-
remenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda). Opći izvidi namijenjeni
su za sva kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti. Posebni
izvidi poduzimaju se samo za zakonom određena kaznena djela i prema
posebnim pravilima. U Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organizi-
ranog kriminaliteta uređeni su posebni modaliteti, ali i neki posebni oblici
izviđa kaznenih djela za čiji je progon nadležan Ured.
Ključna je razlika između izviđa i postupovne (istražne) radnje ta što se
prvim otkriva, a drugom dokazuje. Izvidi se poduzimaju u svrhu odluči-
vanja o pokretanju postupka. Zbog takve značajke podsustav izviđa kazne-
nih djela označuje se kao pripremna, latentna faza ili kazneni postupak u
nepravom, širem smislu, odnosno kriminalističko istraživanje i slično. Važ-
nost razlikovanja izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji bitna je po-
sebice stoga što, u pravilu, među njima postoji stvarna (fizička) podudar-
nost ili sličnost strukture (osjetilno opažanje, način stvaranja spoznaje).
Spoznajni rezultati do kojih se došlo izvidima kaznenih djela koriste
se za 1) pokretanje kaznenog postupka, 2) odlučivanje o započinjanju kaz-
nenog postupka, 3) provedbu pojedinih radnji u prethodnom postupku i 4)
iznimno, kao dokaz u kaznenom postupku
Nisu izvidi kaznenih djela mjere istraživanja koje poduzimaju: a) tije-
la državne vlasti poput financijske policije, carine, inspekcijskih tijela, b)
tijela osnovana s posebnom zadaćom prikupljanja podataka, poput Ureda
za sprječavanje pranja novca, c) posebna istražna tijela poput istražnih po-
vjerenstava Hrvatskog sabora, d) stručna tijela osnovana prema posebnim
propisima, kao primjerice povjerenstva za ispitivanje nesreća brodova i
zrakoplova, e) povjerenstva ili osobe koje prikupljaju podatke o kazneno-
me djelu počinjenom u vezi s djelatnošću pravne osobe i f) privatni detek-
tivi. Izvidi kaznenih djela nisu ni radnje tajnoga prikupljanja podataka
koje u okviru svoje djelatnosti obavljaju sigurnosne službe.
615
_____________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Za izvide ključnu važnost ima provedbena komponenta. Naime, izvidi

se provode 1) u pravilu s bitno većim stupnjem slobode od postupovnih
radnji, 2) često uz primjenu posebnih "istražnih tehnika" od kojih se samo
neke na posebno uređen način primjenjuju u provođenju istražnih radnji,
3) pri čemu za neke izvide nema propisanih pravila postupanja dostupnih
javnosti (posebni izvidi), jer bi to onemogućilo ili bitno otežalo njihovu ra-
zumnu provedbu.
b) Poredbene naznake
Kategorijalno razlikovanje izviđa i postupovnih radnji svojstveno je judi-

cijaliziranim sustavima kaznenog postupka, u kojima prethodni postupak
vodi istražni sudac.
U sustavima gdje prethodni postupak vodi državni odvjetnik ili drugo
nesudsko tijelo (npr. policija) razlikuju se dokazne radnje od otkrivačkih
(i drugih) radnji. Za prve se postavljaju posebni jamstveni uvjeti ili odre-
đuje da ih mora provesti sud (npr. prethodno dokazno ročište), a za druge
vrijede policijska pravila postupanja. U tim sustavima često prethodni pos-
tupak ne ulazi u pojam kaznenog postupka, koji u znatnom broju sustava
počinje tek pravomoćnošću optužnice.
Razlike sustava važne su u području međunarodne kaznenopravne
i kriminalističke suradnje, a nastoje se prevladati načelom locus regit
actum, posebnim odredbama međunarodnih sporazuma ili, u novije doba,
usklađivanjem sadržaja i oblika radnji.
Međutim, za oba je sustava značajno da radnje koje se ovdje razmatra-
ju kao izvidi kaznenih djela tvore ključnu jezgru prikupljanja saznanja,
koja će svoju konačnu provjeru imati u kaznenom postupku.
2. Opći izvidi
Izvidi su usmjereni otkrićima bitnim za budući kazneni postupak. Otkriće,

nova spoznaja do koje se došlo izvidnom radnjom, mora biti tako obliko-
vano da se može koristiti za: a) odluku o pokretanju kaznenog postupka i
b) iznimno, kad to Zakon predviđa, kao dokaz u kaznenom postupku. Sto-
ga se kao jedan od najvažnijih momenata u sklopu izvidnih radnji upućuje
način na koji će se otkrića do kojih se došlo izvidima osigurati, omogućiti
njihovu uporabu.
Rezultat izviđa služi kao izvor spoznaje u obliku u kojem je sačuvan
(zapisan, snimljen, usmeno priopćen, zapamćen). Taj rezultat temelj
616
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
je odluke državnog odvjetnika o pokretanju kaznenog postupka. Prema

postupovnim odredbama državni odvjetnik dostavlja istražnom sucu uz
istražni zahtjev sve spise i zapisnike o radnjama koje su poduzete. Spisi
i zapisnici o kojima je riječ uključuju u prvom redu zapisnike o izvidima
kaznenih djela. Rezultati izviđa su na taj način bitna osnova odluke o po-
kretanju kaznenog postupka. To valja uzeti kao redovitu, izravnu uporabu
rezultata izviđa kaznenih djela. Ona je usmjerena i strogo ograničena na
odlučivanje o postojanju uvjeta za vođenje kaznenog postupka, tj. na odlu-
čivanje o istražnom zahtjevu. U drugom slučaju koji je iznimka, izvidna
radnja služi kao dokaz za utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku.
Samo u tim slučajevima izvidna radnja se s obzirom na rezultat izjedna-
čava s istražnom radnjom i postaje dokazno sredstvo, tj. postupovni način
unošenja spoznajnog materijala.
Izvidi kaznenih djela služe u spoznajne svrhe i u jednom drugom smis-
lu koji je njihova tipična značajka. Radi se o situaciji u kojoj se spozna-
ja do koje se došlo izvidnom radnjom nakon toga oblikuje na postupovno
predviđeni način, osobnim ili stvarnim dokaznim sredstvom. Izvidi su
u ovom slučaju povod za istražnu radnju. To se sa spoznajnog stajališta
može označiti kao prijelaz ili pretvorba (rezultata) izvidne u istražnu rad-
nju. U tom smislu postoje tipični odnosi među pojedinim izvidnim i istraž-
nim radnjama.
Najvažniji primjeri takva odnosa postojanja spoznajnih veza izvidnih i
istražnih radnji su: a) traženje potrebnih obavijesti od građana i ispitiva-
nje okrivljenika i svjedoka, b) pregled prijevoznog sredstva, osoba, prtljage,
objekata i prostorija i pretraga stana, osobe i stvari te privremeno oduzi-
manje predmeta, c) utvrđivanje istovjetnosti osobe i predmeta i prepozna-
vanje. Do pretvaranja spoznajnih rezultata izviđa u dokaz može doći: a)
prije početka kaznenoga postupka i b) tijekom kaznenog postupka. U pr-
vom slučaju to se ostvaruje hitnim istražnim radnjama, u drugom slučaju
istražnim radnjama ili radnjama dokazivanja tijekom glavne rasprave.
Postupovni propisi sadrže deset općih izvidnih radnji i još jednu otvore-
nu, neimenovanu kategoriju "drugih" radnji. Izvidne radnje su 1) traženje
potrebnih obavijesti od građana, 2) poligrafsko testiranje, 3) analiziranje
glasa, 4) pregled prijevoznih sredstava, osoba i prtljage, 5) nadzor i ogra-
ničenje kretanja na određenom prostoru (promatranje, pratnja, bloka-
da, racija, zasjeda, klopka, nadzor prijenosa stvari i druge slične mjere),
6) utvrđivanje istovjetnosti osoba i predmeta, 7) potraga za osobom i stva-
rima, 8) pregled određenih objekata i prostorija državnih tijela i pravnih
osoba te drugih poslovnih prostora i uvid u njihovu dokumentaciju i podat-
ke, 9) prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe ili svojstva policijskoga
službenika ili putem tajnoga izvjestitelja, 10) provjera istovjetnosti teleko-
munikacijskih adresa i 11) druge mjere ili radnje.
617
a) Prikupljanje obavijesti
Prva među imenovanim izvidnim radnjama jest traženje potrebnih oba-

vijesti od građana. Traženje se predmetno odnosi na obavijest koju ovdje
valja shvatiti kao priopćenje određenoga sadržaja, informaciju, tj. iskaz o
stvari, svojstvu ili odnosu. Taj iskaz ima oblik podatka, znaka ili svojstva,
a danje s određenom važnošću i svrhom.
U skladu s rečenim i ovdje se za obavijesti može jasno razabrati sastav-
ne dijelove njena nastanka: 1) činjenica - objekt promatranja, 2) podatak
kao ono što činjenicu opisuje, 3) rečenica ili obrada kao oblik koji spaja
podatke, 4) vijest kao prostorno i vremensko dostavljanje pošiljatelja pri-
matelju i 5) informacija kao dio vijesti koji služi primatelju. Sadržaj obavi-
jesti bilježi se u službenoj zabilješki.
U službenoj zabilješki ne vrijedi pravilo isključivosti sadržaja koje je
ključno za zapisnik o istražnoj radnji, a prema kojemu se u zapisniku
(osim uvoda i drugih općih dijelova) imaju nalaziti; a) upozorenja tijela
koje izvodi postupovnu radnju kojom se pribavlja iskaz, b) sadržaj priopće-
nja osobe koja se ispituje, c) eventualno sadržaj pitanja koja su postavlje-
na ispitaniku. Glede sadržaja priopćenja u službenoj zabilješki tih ogra-
ničenja nema. Za izdvajanje iz spisa zabilješki i zapisnika s obavijestima
građana vrijede posebni postupovni propisi.
Izvidna radnja ima svoj najvažniji vid u prikupljanju obavijesti od gra-
đana, koje ovaj daje usmenim ili pisanim priopćavanjem određenog sa-
držaja. Prikupljanje obavijesti od građana, promatrano u perspektivi bu-
dućega, vjerojatnoga kaznenog postupka, uključuje izjave dviju različitih
skupina osoba: vjerojatne okrivljenike i vjerojatne svjedoke.
Vjerojatno svojstvo u kojemu će osoba sudjelovati u pripremanom kaz-
nenome postupku određuje modalitete pribavljanja obavijesti. To posebice
vrijedi ako se izjava pribavlja verbalnom komunikacijom, što je najvažniji
oblik te izvidne radnje.
Izjava koju daje vjerojatni okrivljenik pribavlja se na način koji se u
kriminalistici označuje kao informativno (obavijesno) ispitivanje, pribav-
ljanje izjave. U sudskoj psihologiji označuje se kao (obavijesni) informativ-
ni razgovor.
Od toga se razlikuje izjava koju daje vjerojatni svjedok ili druga oso-
ba različita od vjerojatnoga okrivljenika. Za tu se izjavu u psihologiji kaz-
nenoga postupka upotrebljava oznaka interview. U odnosu na to pitanje
nema dvojbe da se u oba slučaja radi o pribavljanju izjava ispitivanjem,
te je sukladno tome riječ o obavijesnom ispitivanju kao izvidnoj radnji.
U prvome slučaju to je obavijesno ispitivanje osumnjičenika, a u drugo-
me obavijesno ispitivanje vjerojatnoga svjedoka. Time je označena izvidna
radnja, koja je bitno različita, ali usporediva s postupovnom radnjom ispi-
618
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
tivanja i, što je posebice važno, koja se, iznimno, u slučaju predviđenom

Zakonom, može uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku.
Osumnjičenik nije dužan davati obavijesti. Vjerojatni svjedok također
ima mogućnost odbijanja davanja obavijesti. Budući da je prema postupov-
nim propisima isključena mogućnost da policijski službenik ispita osobu kao
svjedoka, to lažna izjava u obavijesnom razgovoru nije davanje lažnog iskaza
u smislu Kaznenog zakona, jer ta izjava nije iskaz svjedoka, nego obavijest.
Drukčije je, međutim, glede neprijavljivanja pripremanja kaznenoga
djela iz članka 299., neprijavljivanja počinjenja kaznenoga djela iz član-
ka 300. i lažnoga prijavljivanja kaznenoga djela iz članka 302. Kazneno-
ga zakona. Ta kaznena djela osoba koja daje ili uskraćuje obavijesti može
počiniti kao i svaka druga osoba. Obavijesna ispitivanja izvode se prema
pravilima kriminalistike stvorenim na temelju iskustvenih pravila i uče-
nja psihologije kaznenoga postupka, posebice područja psihologije iskaza.
Tradicionalno mjesto pripada priznanju, takvom sadržaju izjave kojom
osumnjičenik priznaje djelo zbog kojega se ispituje. Priznanje je u psi-
hološkome smislu proces koji rezultira izjavom određenoga sadržaja. V.
detaljnije izlaganje infra Glava XXVIII. 4.c.
Izjava o priznanju može biti istinita ili neistinita. U potonjem sluča-
ju može se raditi o priznanju u zabludi ili o svjesnom lažnom priznanju.
Svjesno lažno priznanje, u pravilu, izraz je taktike ispitanika. Motivi tak-
va priznanja su najčešće (dragovoljni ili iznuđeni) utjecaj na tijek izviđa.
Osim toga, pojavljuju se izmjena, oduzimanje, dopuna, povlačenje, pojaš-
njenje i slične promjene u sadržaju priznanja. U vezi s povlačenjem priz-
nanja kriminalistika sadrži posebna taktička pravila kojima se već pri
davanju priznanja sprječava kasnije manipuliranje. Ta posebna pravila
svode se na to da priznanje mora biti uvijek detaljno, okolnosno i što je
prije moguće potkrijepljeno "vanjskim" podatkom. S obzirom na to, priz-
nanje je doista samo jedan mogući, vrlo važan, ali nikako odlučujući sadr-
žaj izjave osumnjičenika.
Cilj obavijesnoga ispitivanja ne smije biti priznanje osumnjičenika nego
prikupljanje obavijesti. U takvome nastojanju priznanje gubi u stvarnosti
nepostojeću kardinalnu važnost. Izjava, pa tako i priznanje, moraju biti
dani vlastitom slobodnom voljom. Izjava osumnjičenika, kao i svjedoka ti-
jekom izvidne radnje ispitivanja, mora isto tako biti pribavljena na način
koji isključuje primjenu zabranjenih metoda ispitivanja. Među zabranje-
ne metode ulaze takve koje uključuju fizičku ili psihičku silu i prijetnju,
primjenu sredstava kojima se utječe na svijest i volju ispitanika. Tu nema
nikakve razlike u odnosu na ispitivanje kao postupovnu radnju. Glede
uporabe zabranjenih metoda nema razlike između obavijesnoga ispitiva-
nja i ispitivanja kao postupovne radnje. U nedopuštene metode ulaze i
psihološke nasilne metode.
619
_______________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Glede vrste pitanja valja smatrati da su i u obavijesnom ispitivanju

isključena kapciozna i sugestivna pitanja te uporaba obmane. No, za oba-
vijesno ispitivanje valja nužno razlikovati dvije razine pitanja. Prva se
odnosi na vodeće, osnovno pitanje (izjašnjenje o činjenici), a druga na po-
jedinosti o činjenici. Pri obavijesnom ispitivanju glede osnovnih pitanja
valja smatrati da vrijede iste zabrane kao i kod formalnoga ispitivanja.
Takva pitanja moraju biti neutralna, izravno postavljena i jasno obliko-
vana. Glede pitanja o pojedinosti o činjenici o kojoj se osumnjičenik već
izjasnio, zabrana sugestivnih pitanja nije stvarno provediva. Ta se pitanja,
međutim, moraju postavljati kao pitanja za provjeru ili dopunu izjave.
Koliko su pri obavijesnom ispitivanju dopušteni postupci usmjereni
na dobivanje određenoga sadržaja izjave poput taktičkih varki, obećanja
pogodnosti, stavljanjem u izgled nastupanja štetnih posljedica? Do kraja
jasan, općenito važeći odgovor na postavljeno pitanje nije moguće dati, jer
valja kazati da su u nekim primjerima teško raspoznatljive granice izme-
đu dopuštenoga i nedopuštenoga.
Posebice je krajnje složeno pitanje razgraničenja između taktičke var-
ke i obmane. Izvjesno je to da je zabranjeno sve što predstavlja radnju
kaznenoga djela. Izvan toga, zabranjeno je nadalje sve što je usmjereno
na dobivanje izjave određenog sadržaja (u pravilu, priznanja ili terećenja
drugoga), pod svaku cijenu, bez obzira je li istinita ili nije i bez obzira je li
dana slobodnom voljom osumnjičenika. To je, naime, radnja ispitivača koja
znači zloporabu, dakle, opet kazneno djelo.
Taktičke varke izvan toga tijekom obavijesnoga ispitivanja koje ne slu-
ži kao dokaz u kaznenome postupku, nisu isključene pod uvjetom da je
osumnjičenik dao izjavu svjestan da je može uskratiti i da ju je dao svojom
slobodnom voljom. Okolnost da je pri tome "upao" u taktičku zamku ne
dovodi u pitanje spoznajnu vrijednost te izjave. To vrijedi i za vlastoručno
napisane izjave osumnjičenika.
Drugo je pitanje uporabe tih saznanja u kaznenom postupku. Problem
prikupljanja obavijesti od građana, vjerojatnih osumnjičenika, koji su ni-
jemi, gluhi ili nesposobni da se sami brane, valja razmotriti u prvome redu
kao pitanje povezano s ispitivanjem osumnjičenika sukladno postupovnim
propisima.
Obavijesno ispitivanje svjedoka razlikuje se od ispitivanja vjerojatnoga
osumnjičenika. U odnosu na svjedoka to je komunikacija kojoj se pristupa
prema načelu "promatrati i razgovarati", čime se upućuje na važnost ver-
balne i neverbalne komunikacije između ispitivača i ispitanika. To ispiti-
vanje posebna je vrsta interviewa. Ovisno o zadaći kojoj je namijenjeno,
ispitivanje se izvodi i kao obični nesustavni interview za kojega nema po-
sebne pripreme. Učestalija je primjena sistematskoga interviewa. Njegove
su značajke da je unaprijed određeno područje problema kojega valja raz-
620
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
jasniti, ali ne i pojedina pitanja, što sa sobom nosi opasnost izlaska izvan
tematski zadanoga područja.
Standardizirani interview izvodi se na temelju točno određenih pitanja
na koja se traže odgovori koji se unose što vjernije. On izražava smisao
izreke da se dokaz zapravo sastoji iz pitanja i odgovora.
Komunikacija tijekom ispitivanja svjedoka odvija se na više razina,
kao i pri ispitivanju osumnjičenika. Način pristupa mora biti takav da se
uspostavlja kontakt sa svjedokom. Primarni izvori saznanja imaju prven-
stvo nad sekundarnim i tercijarnim. U obzir se nužno uzimaju sve verzije,
izvore saznanja valja sačuvati, a posebice je važno odmah zabilježiti izja-
vu. Pozitivni i negativni motivacijski čimbenici bitno utječu na rezultate
ispitivanja.
Za svjedoke za koje se očekuje da će govoriti istinu vrlo je korisna prim-
jena spoznajnoga (cognitive) interviewa. Ona se temelji na četiri polazišta
(obnova konteksta događaja, cjelovitost prisjećanja, prikaz različitim slije-
dom i u pojedinostima i promjena načina promatranja). U praksi taj se oblik
ispitivanja provodi u pet stadija (1. uvod, 2. otvoreno izlaganje, 3. analiza
pamćenja, 4. revizija sadržaja i 5. završetak) korištenjem određenih vješti-
na (1. predstavljanje i uvodni razgovor, 2. slušanje, 3. poziv ispitaniku da
sam iznese prikaz, 4. otvorena i zatvorena pitanja, 5. stanka u ispitivanju,
6. slušanje odgovora, 7. pitanja za razjašnjenje detalja, 8. poziv ispitaniku
na najveću koncentraciju, 9. poziv ispitaniku na slikovit opis, 10. predo-
čavanje izvorne situacije, 11. prihvaćanje položaja očevica, 12. postavlja-
nje kompatibilnih pitanja i 13. praćenje slijeda kognitivnoga ispitivanja).
Bilježenje izjava pribavljenih ispitivanjem određuje stupanj uporablji-
vost sadržaja zabilješke. Kao osnovno pravilo u planiranju obavijesnoga
ispitivanja valja uzeti tri komponente svakoga ispitivanja: a) okolnosti o
kojima se ispituje, b) okolnosti koje su poznate i c) izvori koje valja razjas-
niti ili pribaviti.
Pri obavijesnom ispitivanju osumnjičenika izjava može biti zabilježena
simultano (snimanjem, pisanjem) ili sukcesivno (diktiranjem u zapisnik).
Obje metode imaju prednosti i nedostatke. Pri simultanoj metodi dobiva
se izvorni sadržaj izjave bez taktičke pretvorbe: a) ako je izjava snimlje-
na i b) ako ju je osumnjičenik sam diktirao. Kod sukcesivnoga bilježenja
izvorni sadržaj izjave nužno se mijenja. Taj se sadržaj može proširiti, saže-
ti i sustavno rasporediti, a ako izjavu diktira osobno osumnjičenik, može
tijekom diktata unositi izmjene izvornoga priopćenja.
Sukcesivno bilježenje, kao i uporaba bilježaka pri ispitivanju, stvara
ozračje službene komunikacije, s neizbježnom napetošću, ali je istodobno
jasno da bez toga u pojedinim predmetima nije moguće postupati. Polazno
i najvažnije načelo pri sukcesivnom modelu bilježenja može se sažeti tako
da se zahtijeva da zapis bude: 1) jasan, 2) određen i 3) razmjeran.
621
Sastavljanje službene zabilješke o obavijesnom ispitivanju bitno se raz-

likuje od zapisnika, jer u odnosu na prikupljene podatke omogućuje pret-
hodnu provjeru, sustavno sređivanje, procjenu i međusobnu usporedbu.
Osim toga, tu nema smetnje da se unesu i "prateće protokolarne zabilješ-
ke" kakve su, primjerice, opis držanja ispitanika, način njegova vladanja i
slično. Ako je predmet obavijesnog razgovora podatak koji ulazi u područje
tajnih podataka, valja postupati prema postupovnim i posebnim propisi-
ma koji uređuju razmatrana pitanja. U okvirima prikupljanja obavijesti
posebno se uređuje provjera alibija koja se zasniva na načelima 1) konkret-
nosti podataka, 2) kontinuiteta provjere i 3) žurnoga postupanja. U krimi-
nalistici se razlikuje istinit od neistinitoga alibija, prethodno planiran od
naknadno konstruiranoga itd.
Uspješnost izvršavanja policijskih poslova značajno ovisi o suradnji
policije s građanima. Traženje obavijesti od građana samo je jedna vrsta
suradnje jer, pored navedenog, policijski službenici mogu tražiti obavijesti
od građana i radi otklanjanja opasnosti.
Da bi pristupili traženju obavijesti od građana, nužno je utvrditi osobe
koje mogu dati podatke o kaznenome djelu ili počinitelju. Policijski službe-
nik može doći do osoba na različite načine. Ako su na mjestu događaja, tada
je potrebno utvrditi identitet osoba koje bi mogle dati podatke, a kada nisu
i ne zna se tko je očevidac događaja, tada je nužno raspitivati se o osobama
koje nešto znaju o događaju ili koristiti druge kriminalističko taktičke mjere.
Kad je istražitelj na mjestu događaja na kojem se može zateći veći broj
osoba, postavlja se pitanje koliko je osoba nužno za prikupljanje obavije-
sti, samo jedna, više njih ili sve. U navedenu svrhu ne može se dati opće
pravilo, primjenjivo na sve situacije. Od kolikog broja osoba treba tražiti
obavijesti, ovisi o konkretnim okolnostima događaja.
Valja istaknuti da policijski službenik može obavijesti tražiti od svake
osobe, a na njegovoj je stručnoj procjeni da odluči kada je slika o događaju
do te mjere potpuna da bi daljnje ustrajanje bilo suvišno. U svakom slu-
čaju, bolje je prikupljati obavijesti od osoba koje su očevici nego od osoba
koje su o događaju saznale od treće osobe. Nikada se ne može isključiti
mogućnost da se utvrdi identitet svih prisutnih osoba, ponekada i onih
koje tvrde da nisu ništa vidjele ili čule.
Teži je put dolaska do osoba koje mogu dati obavijesti o kaznenom djelu
raspitivanjem kod građana. To je dvostupanjska aktivnost. Najprije je po-
trebno utvrditi osobu koja ima informacije o tome da netko drugi zna nešto
o događaju ili o počinitelju. Nakon toga potrebno je pronaći tu drugu osobu.
U praksi nisu rijetki slučajevi da građani samoinicijativno dojavljuju
policiji obavijesti o događajima i o počiniteljima. To je oblik suradnje poli-
cije i građana koji treba poticati i njegovati jer o takvoj suradnji u velikoj
mjeri ovisi djelotvornost policije.
622
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Kada god je to moguće, policijski službenik se za razgovor mora pripre-

miti. To znači da mora pomno proučiti prijavu i sve do tada prikupljene
obavijesti. Nakon toga valja razgovor, odnosno pitanja sastaviti u obliku
podsjetnika. Kada to okolnosti ne dopuštaju, nužno je barem misaono raz-
raditi plan razgovora.
Misaona priprema razgovora osobito mora uključiti psihološki pristup
osobi uzimajući u obzir do tada poznate podatke o njenom spolu, dobi, so-
cijalnom podrijetlu, obrazovanju i sl.
Policijski službenik mora biti lišen svake predrasude, glede krivnje kao
i svega drugog što može biti povezano s rasnom, vjerskom, etničkom, spol-
nom i drugom pripadnošću osobe.
Sljedeće pitanje koje se postavlja jest: gdje i kada voditi razgovor? Niti
na ovo pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor. Ponekad je dovoljno
da se porazgovara na mjestu događaja, odnosno na mjestu gdje je osoba
zatečena, a ponekad je potrebno pronaći mirno mjesto (službene prostorije,
stan i sl.). Razgovor na mjestu događaja može imati višestruke prednosti.
To je mjesto gdje je osoba zapažala činjenice i još ih uvijek može zapažati.
Policijski službenik te činjenice može izravno provjeravati. Mjesto događa-
ja izravno nakon što se događaj zbio ima snažno emocionalno djelovanje
na osobu i ne ostavlja vrijeme za gubitak sjećanja i eventualni utjecaj tre-
ćih na sadržaj izjave.
Odabir mjesta za razgovor može ovisiti o duljini vođenja razgovora, nje-
govoj povjerljivosti, emocionalnom stanju osobe i dr. Iako nema formalnih
ograničenja oko vremena kada je moguće razgovarati, ipak treba istaknuti
- u pravilu tijekom dana. Razgovor tijekom noći može se dopustiti kada
to nalažu stvarne okolnosti, kada je temeljem pretpostavljenih obavijesti
nužno poduzeti one radnje koje ne trpe odgodu.
Postupovni propisi ne sadrže mjere postupovne prisile prema osobama
koje odbiju razgovor, stoga razgovor u načelu možemo smatrati aktom do-
brovoljne suradnje. Netom istaknuto ne odnosi se na slučajeve kada gra-
đani moraju prijaviti pripremanje ili počinjenje kaznenog djela.
Policija prikuplja obavijesti i od osumnjičenika u različitim situacija-
ma. Najvažniji su slučajevi: a) bez poziva, b) na temelju poziva i c) od uhi-
ćenika. Bez poziva policija prikuplja obavijesti od osumnjičenika u različi-
tim situacijama: na mjestu provođenja očevida, izvan službenih prostorija
u poduzimanju izviđa te u službenim prostorijama ako je osumnjičenik
pristupio bez poziva. Na temelju poziva policija prikuplja obavijesti od
osoba u (pravilu službenim) prostorijama za koje je poziv poslan.
Prikupljanje obavijesti od osobe koja je u pritvoru moguće je pod odre-
đenim uvjetima. Prvi uvjet je svrha (otkrivanje kaznenih djela iste osobe,
njenih sudionika i kaznenih djela drugih osoba), a drugi je odobrenje suda
na temelju pisanog prijedloga. Prijedlog ne mora biti obrazložen, ali u nje-
623
mu mora biti označena svrha zbog koje se ima ispitati pritvorenika. Treći
uvjet je nazočnost pri ispitivanju istražnog suca ili branitelja i ukazivanje
na određena prava.
b) Poligrafsko testiranje*
Uporaba poligrafa tijekom općih izviđa ima dvije važne uloge: a) izravnu
ulogu: u kojoj usmjerava rad policijskih službenika u razjašnjavanju kaz-
nenog djela, i b) neizravnu ulogu: koja nije manje važna, u smislu pogo-
dovanja postizanju priznanja, odnosno saznanja o činjenicama važnim za
vođenje budućega kaznenog postupka.
Poligrafsko ispitivanje obavlja se na osnovi potpune dragovoljnosti oso-
be. Isključena je primjena sile u bilo kojem obliku. Osim što osoba mora
dragovoljno pristati kako bi se ispitivanje uopće moglo izvršiti, pri plani-
ranju ispitivanja mora se svakako znati da nije moguće ili nije poželjno
svaku osobu testirati, jer postoje određene skupine ljudi koje zbog svojih
fiziološko-psiholoških karakteristika nisu podobne za testiranje, te bi se
njihovim testiranjem dobili netočni ili se ne bi uopće dobili rezultati, a
svaki neuspjeh testiranja navodi osobu na osjećaj nadmoćnosti i ona učvrš-
ćuje svoje obrambene pozicije.
Pri odabiru slučajeva za poligrafsko testiranje najprimjereniji su oni
slučajevi kod kojih su glavni detalji poznati počinitelju kaznenog djela,
osobama koje su s njime u vezi i policijskim službenicima.
Masovna proizvodnja poligrafa, sve veći broj ispitivača i interes javnos-
ti utjecali su na to da se primjena poligrafa proširi izvan kriminalistike.
Banke su počele provjeravati poštenje svojih službenika, osiguravajuće
tvrtke poštenje svojih klijenata, trgovine testiraju namještenike kao pre-
venciju protiv krađa, a obavještajne službe lojalnost svog osoblja. To je da-
nas u mnogim državama, a od nedavna i u nas, značajno područje primje-
ne poligrafa.
Da bi se prikazalo rad poligrafa, nužno je osvrnuti se na neke pojmove
čije je razumijevanje nužno za shvaćanje njegova rada. U tom smislu valja
započeti s emocijama.
Za emocije se može reći da su to jaki osjećaji koje prate psihičke i tje-
lesne reakcije. Psihičke reakcije predstavljaju izvjesnu disocijaciju svijes-
ti i prolaznu intelektualnu smetnju. Dokaz za povratnu vezu emocija na
percepciju svakodnevno nalazimo. Može se reći da se percepcija sužuje
proporcionalno s intenzitetom emocija. Slično je i s kvalitativnim promje-
nama percepcije koja se u funkciji emocija mijenja u značenju. Tjelesne
Tekst odjeljka b) napisao je Romeo Vrečko.
624
KRIMINALISTIKA
reakcije spadaju u grupu neurovegetativnih simptoma kao što su crvenilo,

znojenje, promjene u disanju, srčanom ritmu, ali i motoričkim manifesta-
cijama: mimika, geste, položaj tijela.
Emocije imaju svoju neurološku osnovu. Smatramo da su u izravnoj
vezi s radom autonomnog živčanog sustava, koji se pak dijeli na dva pod-
sustava. Simpatikus ima aktivirajuću (ergotropnu) funkciju, njegov je za-
datak pripremiti organizam za što efikasniju akciju. Parasimpatikus je
protuteža simpatikusa. Zadaća mu je, općenito govoreći, omogućiti organiz-
mu stvaranje "zaliha" i opuštanje organizma.
Izravna kontrola ta dva sustava nalazi se u nižim dijelovima središnjeg
živčanog sustava. Tako su centri za kontrolu disanja i krvotoka smješte-
ni u produženoj moždini (medulla oblongata). U hipotalamusu nalaze se
glavni centri autonomnog živčanog sustava. On regulira rad srca, krvni
tlak, disanje, osjećaj gladi i žeđi, ritam budnosti i spavanja, razinu šećera
i vode u organizmu, temperaturu organizma, izmjenu tvari i seksualnu
aktivnost.
Talamus se nalazi u gornjem dijelu međumozga i ima integracijsku
funkciju. Na neki način usmjerava informacije prema velikom mozgu po
principu važnosti i hitnosti. Zbog toga se smatra da je odgovoran za emo-
cionalni ton i raspoloženje.
Emocije su usko vezane s tjelesnim promjenama. Možemo reći da ako
nema tjelesne promjene, nema niti emocije. Za njih je uglavnom odgovo-
ran hipotalamus. Najizrazitija fiziološka simptomatska slika jest ona ele-
mentarnih emocija: veselja, žalosti, bijesa i straha, a za nju je odgovoran
simpatički dio autonomnog živčanog sustava. Treba naglasiti i da nema
specifičnih "obrazaca" fiziološke reakcije za pojedinu emociju.
Sljedeći je pojam strah. Strah je svrhovita reakcija čovjeka na opas-
nost. On je svakodnevna pojava i pomaže čovjeku da se obrani od opasno-
sti mobiliziranjem čitavog organizma. U poligrafskom se ispitivanju strah
(shvaćen u dosta širokom smislu) pojavljuje kao emocija lažljivca koji se
boji da će biti otkriven.
Fiziološka strana straha očituje se u napetosti shvaćenoj u najširem
smislu. Dolazi do napetosti poprečnoprugaste muskulature koja daje čo-
vjeku poseban izgled, a nakon dužeg trajanja rezultira i drhtanjem. Po-
većan stupanj napetosti muskulature može dovesti i do nakostriješenosti
dlačica na koži i kose. Zbog pojačanog lučenja adrenalina dolazi i do većeg
tonusa glatke muskulature u arterijskom krvožilnom sustavu, što dovodi
do smanjenja volumena krvnih žila i porasta krvnog tlaka.
Skupljanje krvnih žila pri površini kože daje izgled za koji se kaže "pro-
blijedjeo od straha". Dolazi do promjene u ritmu rada srca, ono kuca snaž-
nije i brže. Povećava se frekvencija udisaja i izdisaja. Mišići oko bronha
mogu se toliko stegnuti da disanje postane otežano. Probava se u strahu
625
____________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
uglavnom obustavlja, a može se javiti i osjećaj grča. Vidljiv je i grč mišića

za žvakanje. Za takvog se čovjeka kaže da je "blenuo od straha".
Ljudi su svjesni da je njihov strah lako uočiti pa tome nastoje doskočiti
samokontrolom. Oni se ponašaju strogo pravilno, sjede upadljivo mirno,
govore polagano i kontrolirano bez gestikulacije.
Poligrafi standardne konstrukcije baziraju se na bilježenju parametara
rada kardiovaskularnog sustava, disanja i električne provodljivosti kože.
Može se koristiti i dodatnom opremom za preciznije očitavanje osnovnih
parametara, npr. monitor srčanog ritma (Heart Rate Monitor). Koriste se
i ergografski uređaji za kontrolu pokreta mišićnih skupina. Specijalne
stolice koje se isporučuju s novijim modelima poligrafa imaju mogućnost
registracije pokreta ruku i bedara, koji su bitni kao indikatori tjelesne i
psihičke uznemirenosti, ali i pokušaja svjesnog ometanja testiranja.
Potrebno je spomenuti neke od pomoćnih poligrafskih metoda. Pletis-
mografija se zasniva na činjenici da je ljudska koža prozirna, i da je na
osnovi toga moguće utvrditi prokrvljenost određenog dijela tijela. Uređaj
je jednostavan i nalikuje štipaljci koja se ispitaniku stavlja na prst.
Analizator stresa u glasu (Voice stress analyzer) temelji se na analizi
nečujnih frekvencija glasa koje su superponirane glavnoj frekvenciji. Nas-
taju kao posljedica mikrotremora glasnica. U stresnom stanju organizma
ovaj mikrotremor nestaje. Ovaj uređaj može se koristiti za analizu audio-
zapisa i telefonskih razgovora.
Oftalmometrija i pupilometrija polazi od činjenice da se iskrenost odgo-
vora može provjeriti analizom pokreta oka i širenjem i skupljanjem zjeni-
ce. Utvrđeno je da se prilikom "ugodnih" podražaja zjenica širi, a u suprot-
nom se slučaju skuplja.
Računalni poligrafski sustavi (CPS) predstavljaju spoj računalne teh-
nike i klasičnih poligrafskih metoda. Osim pohranjivanja rezultata i dru-
gih podataka na magnetski medij, izrađeni su i algoritmi za automatsku
procjenu vjerojatnosti iskrenosti ispitanikova odgovora.
Kardiosfigmograf je standardni dio poligrafskog uređaja. Bilježi krvni
tlak, sistolni volumen i frekvenciju pulsa. Kao noviji dodatak opreme u
uporabi je Korotkoff manšeta s mikrofonom koji registrira specifične tono-
ve u radu srca i pretvara ih u slušni signal.
Stupanj, intenzitet reakcije krvnim tlakom individualan je. Ovisi o
temperamentu i općem zdravstvenom stanju ispitanika. Kretanje krivu-
lje krvnog tlaka označavamo kao: lagan ili nagli pad, blagi porast, izrazit
i maksimalan porast krivulje krvnog tlaka. Kut "uspona" krivulje tlaka
proporcionalan je doživljenoj emociji ispitanika. Pulsna frekvencija je in-
dikativna ako nakon kritičnih pitanja raste za 5 do 10 otkucaja u minuti.
Usprkos mišljenju da je disanje podložno samokontroli, treba naglasiti
da je ono samo djelomično voljna radnja. Pokušaj kontroliranog disanja
626
KRIMINALISTIKA
toliko je očit na poligramu da ispitanik njime postiže suprotan efekt. Sa-

botiranje testa lako je uočljivo.
Pneumograf bilježi ritam disanja, što znači respiratorni volumen, frek-
venciju i odnos trajanja udisaja i izdisaja. Uređaj se sastoji od dvije cijevi
koje se postavljaju u visini grudi i želuca (prsno i trbušno disanje). Cijevi
se zbog promjene volumena torza stežu i rastežu.
Odavno je poznato da se električne karakteristike kože mijenjaju pod
utjecajem emotivnog uzbuđenja. Radi se o otporu što ga koža pruža prolas-
ku električne struje i koji se u slučaju uzbuđenja smanjuje. Ta se pojava
naziva psihogalvanskim refleksom (PGR), elektrodermalnom reakcijom
(EDR), ili kožno-električnom reakcijom. EDR u osnovi obuhvaća dvije
pojave. Prvu pojavu predstavljaju promjene u električnoj provodljivosti
tijela. Drugu pojavu nazivamo Tarchanovljevim efektom. Radi se o krat-
kotrajnim promjenama u električnom potencijalu različitih dijelova tijela
bez utjecaja vanjske struje.
U svakom slučaju, EDR je prilično pouzdana mjera emotivnog stanja
jer čovjek nema podataka o električnoj vodljivosti kože i bez posebnog tre-
ninga ne može je kontrolirati.
U situaciji poligrafskog ispitivanja uzbuđenje ili strah zbog otkrivanja
pojačava EDR, dok ju ravnodušnost smanjuje. Osim amplitude krivulje
EDR-a bitna je i brzina reakcije kao značajan pokazatelj reagiranja na
kritično pitanje. Individualne karakteristike ispitanika utječu na rezultate
poligrafskog ispitivanja i praktično rezultiraju time da je neku osobu lakše
otkriti u laži nego drugu. Zbog toga je upoznavanje osobnosti ispitanika
bitno pri sastavljanju pitanja za testove i kod interpretacije poligrama.
Različite fiziološke i psihološke anomalije i oboljenja mogu biti smetnja
ili zapreka primjeni poligrafa. Od fizioloških abnormalnosti kao kontrain-
dikaciju testiranju treba spomenuti ekstremnu hipotenziju i hipertenziju,
Bazedovljevu bolest praćenu tahikardijom, smetnje u disanju, od kronično
smanjenog plućnog kapaciteta, astme od bronhitisa pa sve do kašlja, bron-
hitisa i hunjavice. Na rezultate poligrafskog testiranja negativno utječe i
velika fizička iscrpljenost i umor bilo kojeg podrijetla, nesanica, povrede
i drugi bolni procesi u organizmu, toksična i narkotizirana stanja, stanje
šoka, adrenalnog iscrpljivanja i ekstremna tjelesna debljina.
Duševni bolesnici su, bez iznimke, osobe nepogodne za poligrafsko tes-
tiranje. Granični poremećaji, kao što su neuroze ili psihopatije, mogu ote-
žati interpretaciju poligrama, ali im poligraf nije kontraindiciran. Osobe
ometene u razvoju, izrazito niskih intelektualnih sposobnosti također spa-
daju u kategoriju nepogodnih.
Farmakoterapija sredstvima za umirenje ili stimulaciju značajno mije-
nja način prenošenja živčanih impulsa i onemogućuje registraciju uobiča-
jenih fizioloških promjena u organizmu. Zbog toga je tijekom predtestnog
627
____________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
razgovora neophodno od ispitanika tražiti podatke o zdravstvenom stanju

i eventualnoj terapiji kojoj se podvrgavaju.
Poligrafsko ispitivanje sastoji se od tri dijela: od predtestnog razgovora,
poligrafskog testiranja i poslijetestnog razgovora. Predtestni razgovor s
ispitanikom ima četiri osnovna cilja: a) međusobno upoznavanje i prila-
godbu ispitanika na okolinu i situaciju, b) utvrđivanje ispitanikove infor-
miranosti o predmetu testiranja i primanje na znanje njegove verzije po-
dataka koji će biti provjeravani, c) objašnjavanje postupka i osiguravanje
potrebnih uvjeta za testiranje, i d) promatranje ponašanja ispitanika.
Trajanje predtestnog razgovora određeno je ispitanikovim osobinama i
predmetom ispitivanja. Ne preporučuje se predtestni razgovor dulji od 90
minuta. Podatke koje treba prikupiti tijekom predtestnog razgovora mo-
guće je podijeliti u nekoliko skupina: a) osnovni biografski podaci i podaci
s područja socijalne anamneze, b) zdravstveno i psihičko stanje ispitanika,
te c) podaci o predmetu testiranja. U kriminalističkoj praksi to su podaci
iz tzv. kriminalističke anamneze.
Poligrafsko testiranje započinje stavljanjem mjernih priključaka na
ispitanika, ispitaniku se daje standardna uputa: "Sjedite mirno na stolici
i na pitanja odgovarajte kratko s "da" ili "ne". Ako želite, možete uskratiti
odgovore ili zatražiti objašnjenja na pitanja koja vam nisu jasna. Želite li
dati neku izjavu izvan pitanja u testu ili ih opširnije komentirati, učinite
to u stankama između testova. Pojedini test traje oko pet minuta. Nakon
toga slijedi stanka i s vas će biti uklonjeni priključci. Od daljnjeg testira-
nja možete odustati kad god želite."
Nakon toga treba bilježiti fiziološke parametre ispitanika u trajanju od
oko jedne minute, bez postavljanja pitanja. Ovaj postupak služi baždare-
nju mjernih instrumenata i fiksiranju ispitanikovog "nultog stanja".
Prije samog testa ispitaniku se mora pokazati pitanja i upitati ga kako će
na njih odgovoriti. Pitanja treba postavljati jednakom intonacijom u razma-
cima od oko 15 do 30 sekundi. Po završetku jednog testa ispitanik ostaje
prik-
ljučen na uređaj još desetak sekundi. Pauza između testova traje nekoliko
minuta, a s ispitanika se skidaju priključci. U tom vremenu može se razgo-
varati i o predmetu testiranja i o samim testovima. U kriminalističkoj prak-
si čest je slučaj da ispitanik priznaje djelo upravo u pauzi između testova.
Jedan test ne treba ponavljati više od tri do četiri puta. Ponavljanje je
obvezatno. Cijelo testiranje ne smije trajati duže od 90 minuta jer dolazi
do zamora i pada koncentracije ispitanika i ispitivača.
Rečeno je da se poligrafski testovi izrađuju od slučaja do slučaja, ali nji-
hovo sastavljanje nije nasumično. Kontrolni (stimulativni) ili eksperimen-
talni testovi služe da se prije ili tijekom testiranja utvrde specifični nači-
ni fiziološkog reagiranja kako bi ih se mogli komparirati s reakcijama u
stvarnom testu. Druga svrha im je uvjeriti ispitanika u točnost poligrafa.
628
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Operativni testovi su oni koje ispitivač sastavlja i primjenjuje u rješa-

vanju konkretnog problema. Njih se, opet, najgrublje može podijeliti u slje-
deće skupine: a) testovi vrhunca napetosti (Peak ofTension Test, PoT), b) di-
rektni testovi ili testovi s kontrolnim pitanjem (Control Question Test, CQT),
c) testovi poznavanja kritičnih činjenica (Guilty Knowledge Test, GKT).
Test vrhunca napetosti (PoT) polazi od pretpostavke da će počinitelj
kaznenog djela intenzivno emotivno reagirati nakon lažnog odgovora na
kritičnu činjenicu koja je u testu uklopljena u druge činjenice sličnog zna-
čenja za "nedužnu" osobu. Nevina osoba ili neće reagirati niti na jedno
pitanje, ili će, ako je uzbuđena, reagirati na sve činjenice podjednako. Test
vrhunca napetosti po pretpostavkama rabi se u slučajevima razjašnjava-
nja kaznenog djela ili kada se samo sumnja na izvršenje kaznenog djela.
Tako se može doći do relevantnih podataka o sredstvu, načinu i objektu
izvršenja djela. Testiranje i konstrukcija pojedinog testa ovisi o reakcija-
ma ispitanika na prethodnom testu.
Test s kontrolnim pitanjem ili direktna metoda (Control Question Test,
CQT) ima težište na spoznaji krivnje i signifikantnosti pitanja, a ne na
samom krivcu i emocionalnom sadržaju pitanja.
Test poznavanja okrivljujućih činjenica ili test prikrivene informacije
(CIT ili GKT) možemo nazvati indirektnim jer nevinoj osobi ne kazuju niš-
ta o djelu koje je predmet ispitivanja. Nedužnoj osobi ne smije se ni dati
naslutiti kritične činjenice, jer bi time test postao nevaljan. CQT se zasni-
va na postavljanju izravnih i jasnih pitanja o okolnostima djela koje se
istražuje. GKT ima cilj utvrditi zna li ispitanik pojedinosti koje su poznate
samo počinitelju. Prilikom interpretacije rezultata testova treba očekiva-
ti da će krivac neprestano pokazivati reakcije na točnu tvrdnju, dok se
reakcije nevinog ispitanika neće razlikovati. Test se ponavlja tri ili četiri
puta, a za siguran zaključak potrebna je konzistentnost ispitanikovih reak-
cija. Testom se mogu naknadno provjeravati ranije dane izjave.
Test tihog odgovora (Silent Answer Test, SAT) smatra da se deceptivni
ispitanik mora više koncentrirati na pitanja na koja bi lagao, a reakciju
izaziva ili čak pojačava činjenica da se ispitanik glasno lažući "brani" od
ispitivača i time rješava psihičke napetosti.
Takav test stimulirajuće utječe i na reakcije koje će se javiti i u kasni-
jim testovima. Smatra se da je to zbog bolje koncentracije ispitanika na
pitanja i strepnju u vezi sa situacijom kada će morati glasno odgovarati
na pitanja.
Sastavni dio svakog poligrafskog ispitivanja je i razgovor nakon završe-
nog testiranja, odnosno poslijetestni razgovor. Taj se razgovor razlikuje od
klasičnog ispitivanja. U njemu poligrafski ispitivač vodi običan neformalan
razgovor fleksibilniji od svakog ispitivanja i lišen proceduralnih formalno-
sti. Tijek razgovora nenametljivo se usmjerava u željenom smjeru, služeći
629
se pritom rezultatima dobivenim poligrafskim testiranjem, prikupljenim

dokazima te ostalim saznanjima o kaznenom djelu i osobnosti ispitanika.
Interpretacija poligrama svakako je najdelikatniji i najsloženiji dio pos-
la. Od ispitivača zahtijeva stručnost kojoj je teorijsko obrazovanje samo
preduvjet, a iskustvo glavni kriterij. "Eksperimentalnim" rječnikom reče-
no, unutarnja psihološka stanja unutarnje su organske ili intervenirajuće
varijable koje imaju svoj utjecaj na zavisne varijable, u ovom slučaju mje-
rene fiziološke parametre koji su dijagnostički izvori za procjenu. Na te
"organske" varijable utječe ispitivač svojim pitanjima koja predstavljaju
nezavisne varijable.
Poligraf spada u indicijalnu metodu, jer se tijekom interpretacije poli-
grama ispituju emocionalna stanja, a o istini i laži govori se zbog prakti-
čnih razloga. U praksi su polazna točka za interpretaciju iregularnosti u
fiziološkom stanju koje se javljaju kao posljedica psihološke stimulacije.
Postavlja se pitanje koje su iregularnosti dovoljne indikacije da ispi-
tanik laže. Često se spominje pojam specifične reakcije. Po poligrafskoj
teoriji specifičnom reakcijom smatra se ona koja indicira lažan odgovor
ispitanika, odnosno njegovu aktivnost u izvršenju kaznenog djela ili nekog
drugog predmeta ispitivanja. Takva reakcija mora biti u vezi sa stimulan-
som i emocijama koje takav stimulans izaziva.
Za uspješnu interpretaciju potrebno je utvrditi dvoje: je li reakcija spe-
cifična i na koji način su reakcije raspoređene u testu. Sve druge iregu-
larnosti u fiziološkim funkcijama ne smatraju se specifičnom reakcijom i
eventualno se mogu koristiti u kontrolne svrhe. Upravo takva nespecifič-
na reagiranja otežavaju interpretaciju poligrama.
Osim opće poznatih stanja i bolesti (psihoze, alkoholizam, narkomani-
ja), poligrafsko ispitivanje može biti otežano i u slučajevima kad su posri-
jedi nedužne osobe i kad su posrijedi počinitelji.
Kod nedužnih osoba navedena stanja grupiramo na: a) bolesna stanja
kao što su glavobolja i zubobolja koje se javljaju u bolnim "valovima", a
mogu utjecati na reaktivnu sliku krvnog tlaka, b) tjelesna iscrpljenost od
teškog rada, dugog putovanja, gladi, žeđi, nesanice, postoperativna sta-
nja, c) nevina osoba može pokazati strah ili opće uzbuđenje zbog izražene
sumnje u nju ili zbog samog testiranja u tolikoj mjeri da omete testiranje,
d) suviše senzibilan ispitanik ili osoba u stanju psihičkog šoka, u velikoj
žalosti ili egzaltiranosti, e) neke osobe mogu biti previše zabrinute da ispi-
tivač ili poligraf ne pogriješe na njihovu štetu, f) postoje osobe koje iz ne-
kih iracionalnih razloga zaziru od bilo kakvih tehničkih uređaja, bojeći se
da im oni ne nanesu bol ili neku drugu nepoznatu štetu, g) stanje ogorče-
nosti osumnjičenih osoba može otežati interpretaciju poligrama, h) neke
nevine osobe nisu u stanju surađivati u testiranju, i) preduga kriminali-
stička ispitivanja osoba (pogotovo nevinih) ometaju testiranje jer im pro-
630
KRIMINALISTIKA
širuju "asocijativni repertoar" ili im omogućuju i saznanja o konkretnim

činjenicama vezanim uz djelo.
Ove poteškoće možemo većim dijelom ublažiti i preduhitriti tijekom
predtestnog razgovora. Ispitanika se može i jednostavno pitati osjeća li se
sposoban za testiranje. On ionako ima pravo odbiti poligraf bez ikakvog
objašnjenja. Mogu se primjenjivati tehnike relaksacije kod uzbuđenih ispi-
tanika. Kontrolni testovi primijenjeni na početku ispitivanja mogu otkloni-
ti sumnju u netočnost postupka. Objašnjavanje i demonstriranje rada po-
ligrafa i njegove neškodljivosti (čak i na ispitivaču) smanjit će iracionalan
strah manje obrazovanih osoba od kontakta s kompliciranom aparaturom.
U slučaju kada bi osoba bila počinitelj, tj. lagala na ispitivačeva pitanja,
moguće je da se pojave sljedeći slučajevi koji ometaju ispravno dijagnostici-
ranje: a) "lutajuća stanja svijesti" uzrokovana unutarnjim poremećajima ili
medikamentima, narkoticima ili alkoholom, b) emocionalna tupost ili izra-
zito flegmatičan temperament ispitanika u kojega izostaje osjećaj krivnje
ili straha od otkrivanja, c) autosugestivna kontrola (biofeedback), u onim
rijetkim slučajevima potpune kontrole fizioloških funkcija, d) stanje adre-
nalnog iscrpljenja (podšoka) zbog suviše dugog ispitivanja ili nekog drugog
razloga, e) ako je ispitanik u dovoljnoj mjeri uspio racionalizirati svoje djelo,
uvjerivši sebe da nije kriv ili da je u stvari učinio ono što je trebao, f) poči-
nitelji mogu sabotirati ispitivanje simuliranim disanjem i grčenjem mišića.
Kao i u svakoj praktičnoj primjeni znanosti, i u poligrafiji ima odstu-
panja od standarda, ali i neistraženih područja. U praksi se, međutim,
susreću i atipični i nečitki poligrami. U tom slučaju je najbolje primijeniti
kontrolne postupke i njih koristiti kao normative za interpretaciju.
Na kraju se treba osvrnuti i na stupanj određenosti dijagnoze koju ispi-
tivač treba dati. Mnogi smatraju da dihotomna "da" ili "ne" dijagnoza nije
znanstveno utemeljena niti je pogodna za praktičnu primjenu. Predlaže
se sljedeća ljestvica: 1) sigurna eliminacija, 2) vjerojatna eliminacija, 3)
moguća eliminacija, 4) neodređeno mišljenje, 5) mogući počinitelj, 6) vjero-
jatni počinitelj, 7) sigurni počinitelj.
Dogma o potpunoj samostalnosti autonomnog živčanog sustava odavno
je srušena. Budući da je dokazano da čovjek može imati voljnog utjecaja na
svoje fiziološke reakcije, može li na taj način prevariti poligrafskog ispitiva-
ča? Protumjere koje ispitanici koriste ovise o korištenoj metodi ispitivanja.
Ako se radi o testu s kontrolnim pitanjima, ispitanici nastoje pojačati
svoje reakcije na kritično pitanje. Kod drugih vrsta testova, nastoje iza-
zvati reakcije na sva pitanja i na taj način "preplaviti" reakciju na kritično
pitanje. Pokušaji "suzdržavanja" fizioloških reakcija uglavnom su neuspješ-
ni i upravo kontraproduktivni. 0 posebnim protupoligrafskim treninzima
agenata nekih službi nema konkretnih podataka. Međutim, sigurnosne
službe posvećuju tome ozbiljnu pozornost.
631
Slika
2.
Polig
ram i
popi
s
pitan
ja
Pr
otum
jere
koje
ispit
anici
prim
jenju
ju
PITANJA tijekom poligrafskog ispitivanja
1. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u automobil? mogu
2. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u kiosk? se
3. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u kuću? podij
4. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u trgovinu? eliti u
5. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u vikendicu?
tri
skupine: a) svladavanje fizioloških reakcija na re-
levantna pitanja, b) pojačavanje fiziološkog reagiranja na kontrolno pita-
nje, c) svladavanje cjelokupnog fiziološkog reagiranja.
Najjednostavniji način sabotiranja testa je izvođenje neprimjetnih po-
kreta, tj. kontrakcija nekih mišića. Ovime se isprovociraju fiziološke reak-
cije na kontrolna pitanja. Postoje poligrafi suvremene konstrukcije koji
imaju mogućnost registracije takvih pokreta.
Tražitelj poligrafskog ispitivanja dužan je poligrafskom laboratoriju,
odnosno poligrafskom ispitivaču dostaviti Zahtjev za provođenje poligraf-
skog ispitivanja (propisan obrazac). U zahtjevu navodi anamnestičke po-
datke ispitanika, opis inkriminiranog događaja te željena saznanja, odnos-
no provjere do kojih želi doći poligrafskim ispitivanjem. Zahtjevu prilaže
cjelokupan predmet, odnosno: zapisnik o očevidu, kaznenu prijavu, službe-
ne zabilješke, fotoelaborat i ostalo.
632
KRIMINALISTIKA
O
poli
graf
sko
m
ispit
ivan
ju
sasta
vlja
se
zapi
snik.
U
dom
aćoj
poli
cijskoj Slika 3. Soba za poligrafsko ispitivanje praksi primjenjuje
se tipizirani obrazac. On sadrži
podatke o ispitaniku,
ali i njegove izjave da prije testiranja nije konzumirao alkohol ili dru-
ga omamljujuća sredstva te da je upozoren da je pristupanje ispitivanju
dragovoljno. Obvezatno je od ispitanika prikupiti anamnestičke podatke
o eventualnim oboljenjima relevantnim za ispitivanje. Sustavno se navo-
de testovi i pitanja koja su korištena, korištene metode testiranja i opis
ispitanikovih reakcija. Predviđeno je i mjesto za druge ispitanikove izjave
koje je dao tijekom razgovora. U zapisnik se stavlja i kratak opis djela,
predmeta testiranja. Uz njega se pohranjuju poligramske trake. Posebna
rubrika odnosi se na verifikaciju ispitivanja.
Izvješće o poligrafskom ispitivanju isprava je koja se dostavlja tijelu
koje je ispitivanje tražilo. Uglavnom se unose rezultati ispitivanja, podaci
o ispitaniku i kaznenom djelu.
Vođenje poligrafske dokumentacije važno je i zbog provođenja statistič-
ke obrade i zbog edukativnih razloga. Posebno je važno voditi kartoteku
poligrama ako se očekuje ponovno poligrafiranje istih osoba. Atipične reak-
cije su od posebne vrijednosti.
c) Analiza glasa
Ponekad je za policijsko postupanje važno utvrditi identitet osobe koja neš-

to dojavljuje ili koja je zbog drugog razloga važna za prikupljanje obavije-
633
sti, a čiji identitet nije poznat. Isto tako, analizom glasa moguće je ocijeniti
stupanj ozbiljnosti neke obavijesti. Potreba za analizom može se pojaviti
osobito kod različitih prijetnji (terorizam, ucjena, prijetnja, iznuda i sl.)
kada identifikacija osobe može biti od velike koristi za daljnje postupanje.
Glas koji je predmetom analize mora biti snimljen na neki od medija.
To znači da razmatranu izvidnu mjeru nije moguće primijeniti tako da
osoba koja analizira glas taj glas sluša izravno, bez tehničkih pomagala.
Potonje stajalište ima iznimku - kad se glas analizira putem elektroni-
čkih medija. Kad je potrebno koristiti tehnička sredstva kako bi se snimio
i analizirao nečiji glas, radit će se o prisluškivanju, odnosno, tajnom sni-
manju, što je mjera posebnih izviđa.
Kao i kod vještačenja glasa, identitet osobe moguće je utvrditi putem
predočavanja snimljenog glasa drugim osobama ili fonoskopskom identifi-
kacijom, što znači određenim tehničkim sredstvima. Navedena aktivnost
ima spoznajnu vrijednost i od značenja je za poduzimanje drugih izviđa
kao i za sprječavanje počinjenja drugih kaznenih djela. U dokazne svrhe
metoda može biti korištena samo kao dio vještačenja, podložna propisima
o vještačenju. 0 fonoskopskoj identifikaciji v. infra Glava XXIV. e.4.
d) Pregled
d.1) Značajke pregleda

Pregled je usmjereno opažanje (promatranje) osjetilima ili pomagalima
ljudskih osjetila. Za pregled se mogu koristiti sva ljudska osjetila, iako se
najčešće radi o osjetilu vida. U okviru pregleda moguće je koristiti različi-
ta pomagala ljudskih osjetila koja bilježe promjene kemijskih ili fizikalnih
veličina i pretvaraju ih u signale koji se mogu mjeriti. V. izlaganje supra
Glava VIII. pod 2.
Razlike pregleda - izviđa i pregleda kao sastojka istražne radnje jesu,
prije svega, u cilju radnje. Cilj pregleda - izviđa jest otkrivanje (neposto-
janja određene okolnosti. Pregledom ta okolnost nije utvrđena kao činjeni-
ca nego je otkrivena.
Pregled je radnja kojom se otkrivaju izvori saznanja. Otkrivena okol-
nost je nakon pregleda predmet druge radnje (pretrage, privremenog odu-
zimanja, očevida, vještačenja) u kojoj sadržaj pregleda ima drugi smisao.
Tek se tim drugim, istražnim radnjama, okolnost otkrivena pregledom do-
kazuje (ili utvrđuje) kao činjenica. Za to je neophodan prijelaz (pretvorba)
rezultata izviđa u rezultat postupovne radnje.
Pregled kao izvid u fizičkom smislu seže samo do granice vanjske struk-
ture objekta, bez djelovanja na njegove sastavne dijelove. Granice pregle-
da moraju se odrediti načelno, ali tumačiti ovisno o vrsti objekta pregleda
634
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
(osoba, stvar, prostor, vozilo, arhiva), njegovu stanju i položaju u kojem se

nalazi, zatim o mjestu i vremenu u kojima se pregled obavlja.
Određivanje granica pregleda zapravo je određivanje početne zone za-
hvata u nepovredivost osobe i stvari, ali istodobno i određivanje granice
do koje ta radnja može ići. Prema intenzitetu, pregled uključuje opažanja
koja su na dosegu osjetila bez ikakvih prepreka (poznata američka doktri-
na plain view, odour, feel, hear). Prema opsegu, pregled u odnosu na objekt
može biti potpun ili djelomičan.
Smisao određenja sadržaja i granica pregleda jest uspostavljanje stvar-
nih razlika između: a) pregleda kao izvidne radnje, b) pregleda kao stvar-
nog sastojka postupovnih radnji: prepoznavanja, očevida, vještačenja i
c) pretraga.
Imajući u vidu razmatranje o sadržaju, naravi i opsegu pregleda, valja
upozoriti da je pregled vrlo važna otkrivačka izvidna radnja na temelju koje
se dolazi do saznanja o potrebi poduzimanja istražne radnje (pretrage, pri-
vremenog oduzimanja predmeta). Nju policija poduzima pod uvjetima koje
određuju predmetne odredbe i policijski propisi. U momentu nove spozna-
je - primjerice otkrića predmeta kaznenoga djela - policija mora postupiti
tako da se osigura uporaba toga izvora saznanja u kaznenom postupku.
To je pretvorba izvidnog otkrića u dokazno saznanje. Valja razli-
kovati dvije situacije, ovisno o tome kakva je važnost otkrića do kojega se
došlo pregledom. Ako je otkriće takvo da već sljedeća istražna radnja omo-
gućuje uporabu saznanja do kojega se došlo pregledom, poduzet će se ta
istražna radnja. Ako, međutim, otkriće pregledom ima drukčije značenje,
posebice ako su njime otkriveni važni indiciji, to je osnova za poduzimanje
istražne radnje, pri čemu je ključno postupanje prema propisima o dotič-
noj istražnoj radnji. Primjerice, ako je pregledom otkriven trag, valja na-
ložiti vještačenje, provesti očevid, naložiti pretragu ili prepoznavanje. Ako
su tijekom pregleda otkriveni podaci koji su tajni, valja postupiti prema
odredbama posebnih propisa.
Svojstvo objekta pregleda može se shvatiti u različitom smislu. Osim
fizičkih razlika, tu su posebice značajne razlike u namjeni, stanju, ali, pri-
je svega, u pravnome položaju pojedinoga objekta pregleda. To su posebni
slučajevi pregleda.
U vezi s tim valja upozoriti da je pregled zapravo jedina radnja koja se
barem djelomično može izvesti i onda ako je u pitanju prijevozno sredstvo
koje zbog posebnoga položaja putnika ili namjene ne može biti objektom
pretrage, očevida ili druge istražne radnje (diplomatsko vozilo, strani ratni
brod itd.). U tom slučaju pregled valja obaviti tako da se ni sa čim ne povre-
đuje nepovredivost takva prijevoznoga sredstva. Tu se opet ranije određeni
kriterij pokazuje prikladnim. U tom slučaju pregled se doista ograničava na
vanjsko opažanje, odnosno služenje pomagalima koja ostaju u tim okvirima.
635
Ako postoje osnove sumnje da pregledavana osoba kod sebe, u promet-

nom sredstvu ili u predmetu koji nosi sa sobom posjeduje predmete koji
mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom ili prekršajnom postupku, policijski
službenik ovlašten je zadržati osobu do pribavljanja naloga za pretragu, a
najdulje šest sati.
Prilikom poduzimanja svih vrsta pregleda valja usmjeriti pozornost
na osobu prema kojoj se pregled poduzima. Ponekad navedena osoba ima
interesa osujetiti pregled bijegom ili napadom na policijskog službenika.
Isto tako valja obratiti pozornost na nesvjesne reakcije osobe koje mogu
biti smjerokaz za daljnje postupanje.
Glede postupaka za sprječavanje osujećenja pregleda taktika policijskog
postupanja stvorila je niz pravila kojih se nužno pridržavati. Pravila o kojima
je riječ ovise o stvarnim i ambijentalnim značajkama obavljanja pregleda,
okolnostima na kojima se temelji potreba za pregledom, broju osoba prema
kojima se pregled obavlja i broju policijskih službenika koji pregled poduzi-
maju. 0 razlikama između pregleda i pretraga v. izlaganja infra Glava XVI.
d.2) Pregled prijevoznih sredstava

Prijevozno sredstvo valja shvatiti u najširem smislu riječi, kao svako sred-
stvo koje služi prijevozu ljudi ili dobara premještanjem s jednoga mjesta
na drugo. U tako shvaćen pojam ulaze kategorije vozila i transportnih
sredstava, odnosno tehnološki sustavi kojim se obavlja prijenos ljudi i do-
bara, a to znači da su ovdje uključeni svi dijelovi tehnološke cjeline koji
služe kao prijevozno sredstvo (npr. žičara, pokretna traka itd.).
Valja razlikovati pregled prijevoznih sredstava kao policijski, sigurno-
sni pregled, koji se obavlja pri prelasku preko državne granice, kontroli
prometa i pregled kao izvidnu radnju. S tim u vezi valja uvijek imati u
vidu da rezultat obje kategorije radnji može dati jednak otkrivački rezul-
tat, iza kojega valja poduzeti dokaznu radnju (privremeno oduzimanje
predmeta, pretragu itd.).
Za određenje granica pregleda prijevoznih sredstava treba postaviti
kriterij da se pregled sastoji u promatranju bez djelovanja na stvar-
no stanje objekta. To se može označiti kao funkcionalno određenje gra-
nica pregleda. Pri tome se imaju u vidu kako dijelovi cjeline složene stvari
koju tvori prijevozno sredstvo, tako i njegove pripadnosti, te stvari koje se
nalaze u prijevoznom sredstvu. Ako je neka stvar u prijevoznom sredstvu
u posebnom stanju glede dostupnosti (zatvorena, zaključana i slično), tada
se o toj okolnosti mora posebno voditi računa.
Ključnu važnost ima kategorija prijevoza (ili prijenosa). Naime, bitno
je različita situacija u javnom ili privatnom prijevozu, odnosno u javnom
ili privatnom transportu. U javnom prijevozu, odnosno prijenosu, moguć
je pregled u odnosu na sve dijelove prijevoznog ili prijenosnog sredstva,
636
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
njihove pripadnosti, kao i pregled stvari u tim prostorima trećih osoba

(putnika i sl.). Ulazak u potonje više nije pregled.
Tako se, primjerice, zaključani pretinac osobnog motornog vozila ili bro-
dice može pregledati samo ako to svojom voljom omogući vozač, u protiv-
nom taj se prostor jedino može pretražiti.
Unutrašnjost motornoga vozila, vlaka ili broda, čak i ako su vrata ili
drugi ulazi samo zatvoreni, ali ne i zaključani, može se pregledati samo
izvana. Međutim, ako su vrata otvorena, unutrašnjost se može pregledati.
Pregled se ne ograničava samo na osjetilo vida. Prtljagu na krovnom
nosaču osobnog motornoga vozila može se izvana pregledati opipom, nju-
hom, sluhom. Isto vrijedi i za opip prostora motora, blatobrana, prikolice,
teretnoga prostora koji nije zatvoren itd.
Unutrašnjost otvorenog prijevoznog sredstva može se pregledati kao i
njegovi vanjski dijelovi (otvorena vrata napuštenoga automobila, otvoren
prostor prtljažnika, otvorena kabina brodice). Prostor u kojem se nalazi
prijevozno sredstvo te predmeti u njemu također se mogu pregledati.
Pregled prijevoznih sredstava obavlja se kao mjera posebnoga upravnog
postupka za svako prijevozno sredstvo pri prijelazu državne granice, o čemu
postoje posebni policijski, carinski i drugi propisi. Nadalje, u pojedinim vi-
dovima prometa postoji ovlaštenje državnih tijela za obavljanje tehničko-
-sigurnosnih pregleda. U cestovnom prometu tu zadaću obavlja policija.
Posebni vid pregleda propisan je za policiju propisima koji uređuju
nadzor državne granice i u tom sklopu poslove granične kontrole. Poslovi
granične kontrole obuhvaćaju: a) kontrolu osoba, b) kontrolu stvari i c)
kontrolu prijevoznog sredstva. U sklopu kontrole osobe kao iznimna mjera
- ako na drugi način nije moguće obaviti kontrolu - propisano je obavlja-
nje kontrole osobe pregledom.
Kontrola stvari obuhvaća kontrolu predmeta koje osoba koja namje-
rava prijeći državnu granicu ima sa sobom ili u prijevoznom sredstvu.
Policijski službenik ovlašten je zahtijevati od osobe da pokaže predmete
koje ima kod sebe te izvršiti njihov pregled u cilju pronalaska zabranjenih
stvari i predmeta ili zbog utvrđivanja identiteta.
Kontrola prijevoznog sredstva obuhvaća unutarnji i vanjski vizualni
pregled prijevoznog sredstva, pretragu prijevoznog sredstva i provjeru u
potražnim evidencijama.
Policijski službenik obavit će pretragu prijevoznog sredstva u slučaju
kada postoji osnova sumnje da osoba u prijevoznom sredstvu prevozi skri-
vene osobe, zabranjene predmete ili stvari koje bi pridonijele utvrđivanju
njezinog identiteta ili identiteta drugih putnika, radi sprječavanja neza-
konitog prelaska državne granice, te kada je potrebna pretraga svih njego-
vih dijelova, uključujući i rastavljanje prijevoznog sredstva. Pri obavljanju
poslova pregleda prijevoznog sredstva policijski službenici smiju koristiti
odgovarajuća tehnička pomagala i službene pse.
637
Kada policijski službenik pri pregledu ili pretrazi osobe, stvari ili prije-
voznog sredstva nađe predmete koji se trebaju oduzeti prema odredbama
Zakona o kaznenom postupku, odnosno Zakona o prekršajima ili predmete
koji su potrebni za vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka, policijski
službenik nastavit će postupak po odredbama zakona koji uređuje kazne-
ni, odnosno prekršajni postupak.
Policija pri obavljanju poslova u zračnim lukama obavlja protudiverzij-
ski pregled zrakoplova, putnika i prtljage, pregled prtljage koja se prevozi
odvojeno od putnika, pregled zaostale, izgubljene, nađene i nepraćene prt-
ljage, te poslove granične kontrole. Na odgovarajući način tako se postupa
i u pomorskim i lukama unutarnje plovidbe.
U posebnim slučajevima pristup prijevoznom sredstvu u određeni pro-
stor može biti uvjetovan prethodnim pregledom (industrijski, vojni, zdrav-
stveni i slični objekti).
d.3) Pregled osoba

Pregled osobe znači usmjereno opažanje putem tjelesnih osjetila: odjeće,
obuće, vanjskih proteza (slušni aparat, štap, naočale), stvari u neposred-
noj, fizičkoj detenciji osobe, iznimno i druge osobe koja se nalazi u takvoj
detenciji (kao dojenče u naručju), te pod istim uvjetima tijela životinje koja
je u fizičkoj detenciji osobe.
Slika 4. Načini pregleda osobe
638
KRIMINALISTIK^ ____________________________________________________________________
Pri pregledu osobe ne smiju se skidati proteze unutar tijela (primjerice

zubalo) ili proteze tjelesnih udova ili dijelova tijela. Nikako se ne smije
upotrijebiti sredstvo istražne tehnike koje može ugroziti ili oštetiti zdrav-
lje osobe, s obzirom na posebne okolnosti (primjerice, ugrađen stimulator
rada srca). Pregled osoba je prije svega pregled osjetilom vida, sluha, miri-
sa. Opip u odnosu na osobu znači veći stupanj zahvata nego kod pregleda
stvari.
d.4) Pregled prtljage

Prtljaga kao objekt pregleda zahtijeva šire razmatranje. U prvome redu
valja odrediti pojam prtljage. U prometnome pravu prtljagu određuje niz
propisa koji uređuju različite vrste prometa. Predmetna odredba je ozna-
kom prtljaga posebice imala u vidu ručnu prtljagu, tj. stvari koje putnik
ima u vozilu ili na njemu, ili koje čuva ili nadzire. Proširenje u smislu čuva-
nja i nadzora ovdje je nužno jer uključuje i stvari koje putnik ima sa sobom
tijekom pripreme ili nakon završetka putovanja, što je za svrhe pregleda
nužno. Ručna i prtljaga općenito podložna je pregledima na temelju poseb-
nih, već spomenutih propisa (prijelaz državne granice, ali i ostavljanje u
garderobi, na temelju ugovora o depozitu). Izvan toga, pregled prtljage kao
izvidna radnja obuhvaća vanjski pregled svih stvari koje prtljaga sadrži.
Ulazak u unutarnju strukturu, poput ulaska u zaključanu torbu ili
kovčeg, nije više pregled. Nema smetnje da se takve stvari pregledaju po-
magalima (primjerice, da ih izvana provjeri dresirani pas, da se pregleda-
ju röntgenskim aparatom). No, ulazak u takve zatvorene prostore izvan je
okvira pregleda i u slučaju potrebe tu pretragu valja obaviti. Pregledi vo-
zila s imunitetom nisu isključeni. Dakako, oni se doslovno svode na vanj-
ski pregled, vlastito opažanje kriminalista, bez ikakva doticaja, ulaženja u
strukture ili daljnjega opažanja.
Za uspješno obavljanje pregleda kriminalist mora praktično poznavati
strukturu prijevoznog ili prijenosnog sredstva. U tom smislu korisni mogu
biti tehnički podaci, promidžbeni materijali i slično. Međutim, najpriklad-
nija je pomoć stručne osobe (inspektora tehničke ispravnosti prijevoznih
sredstava, istražitelja osiguranja i slično).
d.5) Pregled objekata i prostorija

Pregled određenih objekata i prostorija državnih tijela, pravnih osoba te
drugih poslovnih prostora policija može poduzeti iz dva razloga. Prvi ra-
zlog sadržan je u postupovnim propisima kao izvidna radnja, a drugi u
policijskim propisima.
Prvi slučaj pregled je određenih objekata i prostorija državnih tijela, prav-
nih osoba te drugih poslovnih prostora u nazočnosti odgovorne osobe. Pred-
639
metna odredba uređuje pregled unutar objekta, kojemu prethodi ulazak u

objekte i prostorije. Ovdje je riječ o sljedećim objektima pregleda: a) objekti,
b) prostorije, c) poslovni prostori. Kao poslovni prostor u smislu predmet-
nog članka valja uzeti svaki prostor koji je određen posebnim propisima.
Za ulazak u poslovni prostor kao izvidnu radnju postupovni propisi ne
predviđaju posebne uvjete nego dostaju uvjeti za izvide. Drugo je, daka-
ko, pitanje korištenje rezultata saznanja proisteklih iz ulaska u poslovni
prostor. U odnosu na to vrijede pravila o pretrazi, pri čemu valja imati u
vidu da je neovlašteno prodiranje ili neudaljavanje iz poslovnog prostora
kazneno djelo.
Drugu vrstu pregleda prostorija i objekata propisuju policijski propisi.
U smislu toga propisa policijski službenik ovlašten je ući u poslovni pros-
tor te obaviti njegov pregled radi pronalaska počinitelja kaznenih djela ili
prekršaja te kada postupaju po dojavi o nazočnosti eksplozivne naprave ili
druge opasnosti.
Policijski propisi obvezuju policijskog službenika na javljanje odgovor-
noj osobi i priopćavanje razloga policijskog postupanja. Brzina policijskog
postupanja mora imati prednost pred predstavljanjem i objašnjavanjem
razloga postupanja prisutnim osobama.
Policijski službenik je u pregledu razmatranih prostora radi pronalas-
ka počinitelja kaznenih djela ili prekršaja ovlašten pregledati sve prostore
za koje je vjerojatno da se u njih može skloniti tražena osoba. U svrhu
utvrđivanja takvih prostora ovlašten je pregledati dokumentaciju iz koje
je vidljivo gdje su takvi prostori.
Kad postupa po dojavi o nazočnosti eksplozivne naprave u određenom
poslovnom prostoru, policijski službenik dužan je poštivati propisanu pro-
ceduru za takve slučajeve. To znači da je prvi zadatak pristupiti objektu
i odgovarajućom obavijesti skrenuti pozornost korisnicima poslovnog pro-
stora. Istodobno valja obavijestiti policijske službenike osposobljene za
protueksplozijski pregled objekta. Hoće li se odrediti evakuacija osoba iz
takvog objekta sukladno policijskim propisima, to je quaestio facti. O utvr-
đenim okolnostima na mjestu događaja i cijelom nizu drugih okolnosti ovi-
se modaliteti konkretnog postupanja.
d.6) Uvid u određenu dokumentaciju i podatke

Uvid je sadržaj pregleda koji se provodi u odnosu na određenu dokumen-
taciju i podatke. Podatak je u smislu ove odredbe sadržaj, a dokumentacija
skup podataka koji su zabilježeni u vezi s djelatnošću navedenih subjekata.
Razmatrana ovlast povezana je uz pregled određenih objekata i prostorija
državnih tijela, pravnih osoba te drugih poslovnih prostora, v. supra d.5.
Uvid se kao izvidna radnja obavlja u određenu dokumentaciju i podat-
ke. On ne može biti osnova za pregled cjelokupne dokumentacije i svih po-
640
dataka, jer obuhvaća samo dokumentaciju i podatke za koje postoji vjerojat-
nost da su u vezi s kaznenim djelom u povodu kojeg se poduzimaju izvidi.
Ta izvidna radnja osnova je za privremeno oduzimanje dokumentacije
i (nositelja) podataka. Privremeno oduzimanje valja provesti na propisani
način. Uvid u dokumentaciju i podatke iz predmetnog članka uključuje i
preslikavanje (snimanje ili prepisivanje) dokumentacije ili podataka ako
je preslikavanje ili snimanje moguće ostvariti bez iznošenja dokumentaci-
je i spisa iz prostorija državnog tijela, pravne osobe ili drugog subjekta ili
uz njegov pristanak. Ako se dokumentacija iznosi iz prostorija bez pristan-
ka, tada valja primijeniti odredbe o privremenom oduzimanju predmeta.
d.7) Pregled prema drugim propisima

Osim pregleda sukladno postupovnim i policijskim propisima, u koje se
može ubrojiti i propise o nadzoru državne granice i nadzoru prometa, posto-
je i propisi koji uređuju postupanje pravosudnih policajaca i carinika. Poto-
nji propisi govore o pretragama iako je posrijedi pregled (v. infra XVI. pod
9.). Kao posebnu vrstu pregleda možemo označiti pregled mjesta događaja.
Pregled mjesta događaja je radnja na koju je ovlaštena policija nakon
saznanja da je na određenom mjestu počinjeno kazneno djelo, prekršaj ili
drugi događaj u povodu kojeg je potrebno izravnim opažanjem utvrditi ili
razjasniti činjenice. Svrha je utvrđivanje tragova i predmeta koji mogu
poslužiti kao dokaz, pronalaženje počinitelja te prikupljanje obavijesti u
vezi s kaznenim djelom. Takvim se pregledom zapravo utvrđuje mjesto do-
gađaja kako bi ga se osiguralo ili kako bi se određeni prostor isključio kao
mjesto događaja. Navedena radnja može biti uvod u očevid, a najčešće ga
poduzimaju policijski službenici koji će, kada utvrde mjesto događaja, isto
osiguravati do dolaska tijela za obavljanje očevida.
e) Nadzor i privremeno ograničenje kretanja osoba

na određenom prostoru
Riječ je o dvije vrste policijskih radnji. Radnje nadzora predstavljaju pro-

matranje određenog prostora, objekata i prijevoznih sredstava. U to pripa-
daju: promatranje, pratnja, zasjeda, klopka i prijenos stvari. Druga skupi-
na je stvarno ograničenje slobode kretanja: potjera, blokada i racija.
Dok kod prve skupine osobe koje su predmet interesa policije nisu toga
svjesne, u drugoj skupini radnji policija dolazi u izravni susret s osobama,
mora im se predstaviti i navesti razlog zbog kojeg poduzima kriminalistič-
ko-taktičke radnje. Iako postupovni propisi uređuju ovu kriminalističko-
-taktičku mjeru kao izvidnu aktivnost, o njoj opširnije govore policijski
propisi uređujući uvjete za njezinu dopustivost.
641
Privremeno ograničenje slobode kretanja poduzima se radi 1) sprječa-

vanja izvršenja kaznenih djela ili prekršaja, 2) pronalaženja i hvatanja
počinitelja kaznenih djela ili prekršaja, 3) pronalaženja i hvatanja osoba
za kojima se traga, i 4) pronalaženja tragova i predmeta koji mogu poslu-
žiti kao dokaz da je počinjeno kazneno djelo ili prekršaj.
Zakon o policiji uređuje privremeno ograničenje slobode kretanja i za-
državanja na određenom prostoru ili objektu u slučajevima ugrožavanja
sigurnosti izazvanih elementarnim nepogodama, epidemijama i u drugim
slučajevima ugrožavanja sigurnosti i imovine, dok takvo ugrožavanje tra-
je. Potonji slučaj u praksi nazivamo sigurnosni pregled, koji je usmjeren
na pronalaženje eksplozivnog ili sličnog sredstva.
e.1) Promatranje i pratnja

Promatranje (observatio) i pratnja operativne su mjere kojima je cilj
prikupljanje obavijesti o osobama koje se nalaze na određenom području
o putu kretanja određene osobe ili o predmetima koji su važni za izvide
kaznenih djela.
Policijski službenik koji izvršava navedenu mjeru promatranjem odre-
đenog objekta ili osobe nastoji zapaziti okolnosti koje imaju važnost za
policijsko postupanje. On će tako pokušati saznati koje se osobe nalaze na
određenom otvorenom prostoru ili objektu, s kim se sastaju, imaju li uz
sebe neke stvari ili kakve stvari razmjenjuju s drugim osobama i sl. Na-
kon promatranja određene osobe može uslijediti provjera ili utvrđivanje
identiteta osobe, uhićenje osobe za kojom se traga i sl.
Način promatranja i pratnje, njihova svrha te korištena sredstva mora-
ju biti utvrđeni u planu koji je nužna pretpostavka navedenih mjera kada
one traju dulje od dva sata. S obzirom na to da se navedenim mjerama
značajno zahvaća u temeljna prava čovjeka, dopuštenje za njihovo izvođe-
nje, sukladno podzakonskim policijskom propisima izdaju viši operativni
policijski rukovoditelji.
Obje mjere mogu biti sastojak općih i posebnih izviđa. Sukladno podza-
konskim policijskim propisima, razmatrane mjere su kratkotrajne i ima-
ju samo spoznajnu važnost. Kad su posrijedi mjere posebnih izviđa, njih
određuje sud, one su dugotrajnije i pored spoznajnog mogu imati i dokaz-
no značenje.
e.2) Racija
Racija je operativna mjera koja se provodi iznenadno i žurno radi hvata-
nja počinitelja kaznenih djela, pronalaženja osoba i predmeta za kojima se
traga, kontrole prijavljivanja prebivališta i boravišta građana i sl. Ona je
s jedne strane privremeno ograničenje slobode kretanja osoba, a s druge
642
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
strane prikupljanje informacija. Njome mogu biti obuhvaćena određena

mjesta (prostor) ili određene skupine osoba. Iako je od značenja za kazne-
ni postupak, racija nije uvjetovana odlukom tijela kaznenog postupka, već
policije, jer pripada skupini općih izviđa.
Racija je mjera koja se provodi nakon počinjenog kaznenog djela kako
bi se uhitili počinitelji tih djela. Međutim, može biti i preventivna mjera,
kada se poduzima radi prikupljanja informacija o vjerojatnim počinitelji-
ma kaznenih djela. Stoga je važan pravilan odabir objekata, odnosno pro-
stora gdje se zadržavaju osobe sklone određenom, zabranjenom ponašanju.
U izvedbi racije najprije je potrebno opservirati objekt kako bi se stvo-
rila određena situacijska slika i kako bi se temeljem te slike odredio naj-
pogodniji trenutak za početak racije. Nakon odluke o početku racije pros-
toru ili objektu prilaze policijski službenici za vanjsku blokadu određenog
prostora ili objekta. Njihova je zadaća brzo onemogućavanje napuštanja
prostora svim osobama koje se tamo zateknu.
Raciju je moguće poduzeti i u objektu kako bi se stabiliziralo uznemire-
nje osoba koje se zateknu. Zatim slijedi ulazak policijskih službenika radi
provjere i eventualnog oduzimanja slobode osoba ili određenih predmeta. U
vanjskom području valja smjestiti policijske službenike za prihvat, obradu i
prijevoz osoba, regulaciju prometa i eventualno za rad s javnošću.
Prema potrebi, raciji u objektu može prethoditi blokada, kako bi se sta-
biliziralo uznemirenje osoba koje se zateknu. Zatim slijedi ulazak policij-
skih službenika koji su temeljem plana zaduženi za provjere identiteta
osoba i eventualnog oduzimanja slobode osoba ili pronalazak i oduzima-
nje određenih predmeta. U vanjskom području valja smjestiti policijske
službenike za prihvat osoba za kojima se traga ili kojima treba utvrditi
identitet, te njihov prijevoz do određenog mjesta. Isto tako, valja osigurati
normalno odvijanje prometa oko objekta (kada osobita potreba ne nalaže
zatvaranje). Kod racija većih razmjera nužno je odrediti i policijske služ-
benike za rad s javnošću.
e.3) Zasjeda
Zasjeda je mjera kojoj je cilj sprječavanje počinjenja kaznenih djela ili
uhićenje osoba za kojima se traga. To je potajno nadziranje određenog
objekta ili prostora sa svrhom da se uhiti određena osoba, bilo da izvršava
kazneno djelo, bilo da je raniji počinitelj kaznenoga djela. Uspjeh takvog
nadziranja ponajprije ovisi o saznanjima o tome što se događa, odnosno
što bi se trebalo dogoditi na određenom mjestu, kako bi se u skladu s tim
izradio potreban plan.
Plan zasjede prije svega određuje njezin cilj, nadalje, vrijeme i mjesto
obavljanja zasjede, policijske službenike koji će je izvršiti, i, na kraju, po-
trebna sredstva. Ona može trajati unaprijed određeno vrijeme, međutim,
643
može biti organizirana i u neodređenom trajanju, tako da plan akcije mora

sadržavati i način smjene policijskih službenika. Za uspjeh zasjede zna-
čajne su psihofizičke karakteristike policijskih službenika, jer oni moraju
odražavati smirenost, strpljenje, ne smiju se udaljavati s ponekad veoma
ograničenog prostora i dr.
U zasjedi se mogu, ako se smatra svrsishodnim, koristiti policijski psi.
Sudionicima zasjede mora se ukazati na sva pitanja koja se očekuju tije-
kom zasjede: kada treba intervenirati, na koji način, kojim sredstvima, što
s uhićenom osobom, oduzetim predmetima i sl.
e.4) Blokada
Blokada je složena mjera kojom se oko određenog prostora zatvaraju
svi izlazni ili ulazni pravci za promet vozila ili osoba, ili se takav promet
ograničava. Ciljevi blokade mogu biti sljedeći: a) sprječavanje počinjenja
kaznenih djela, b) pronalaženje ili uhićenje počinitelja kaznenih djela (u
koje ubrajamo i osobe za kojima se traga), c) pronalazak tragova kaznenih
djela, d) pronalazak žrtava kaznenih djela ili elementarnih nepogoda, e)
sprječavanje ometanja na mjestu intervencije, f) radi zaštite osoba od opće
opasnosti ili otklanjanje posljedica takvih opasnosti. Blokadom mogu biti
obuhvaćeni otvoreni i zatvoreni prostori.
Blokada je složena mjera jer u nju mogu biti uključene mnoge druge
policijsko-taktičke radnje, zasjeda, racija, potjera i dr. Bez njih ona ne bi
imala smisla, ali se ona razlikuje od svake navedene aktivnosti. Najveća
je sličnost s racijom.
Svaka racija sadrži elemente blokade, ali ne i obrnuto. Od iznimne su
važnosti za uhićenje počinitelja teških kaznenih djela stalni planovi blo-
kade. Oni sadrže načine zatvaranja posebno ugroženih objekata unutar
određenog mjesta, kao što su zrakoplovne luke, važni gospodarski objekti i
dr. U primjerima napada na takve objekte ili određenih akcidenata postu-
pa se po ranije pripremljenim planovima.
Plan izvedbe koji se sastavlja u konkretnom slučaju mora, pored raz-
loga zbog kojih se poduzima, sadržavati i stajalište o mogućnosti propuš-
tanja osoba i vozila, određenje osoba koje su ovlaštene prelaziti, način
provjere osoba i nadležnost za odlučivanje o prijelazu. Kad nije moguće
blokadom obuhvatiti sav prostor, govori se o blokadi s "rupama". Takve
situacije obično se događaju kod iznenadnih događaja, kad u pravilu na
raspolaganju ne stoji dovoljan broj policijskih službenika.
Pojedini kriminalističko-taktički zahtjevi mogu određivati vrstu i oblik
blokade. U tom smislu razlikuje se: a) blokada opkoljavanjem, b) blokada
dio po dio, c) unutarnja blokada - vanjska blokada, d) stacionarna blokada
- mobilna blokada, e) otvorena blokada, f) prikrivena blokada, g) kombini-
rana blokada.
644
KRIMINALISTIKA
Pojedine vrste blokada mogu se poduzimati uz korištenje tehničkih

sredstava, a njihovo ostvarivanje može se pratiti iz zraka. Kada se poduzi-
manjem blokade pretpostavlja stvaranje opće opasnosti za ljude ili imovi-
nu, mora se voditi briga o nazočnosti stručnih službi.
e.5) Potjera
Potjera je radnja koja se poduzima radi hvatanja počinitelja kaznenog
djela ili prekršaja. Navedenu radnju izrijekom ne spominju postupovni
već policijski propisi. U njenom izvođenju naglasak je na korištenju pro-
metnih sredstava i takvom kretanju koje brzinom ili prostorom gdje se
potjera ostvaruje izlazi iz okvira redovnog prometovanja.
Najčešće se u svrhu skretanja pozornosti okolini, a radi njene uspješno-
sti, koriste zvučni i svjetlosni prometni znaci. Potjeru najčešće nije moguće
unaprijed planirati. Modalitete izvedbe određuju ambijentalne okolnosti,
vrsta i gustoća prometa, razlog njenog poduzimanja i dr. Zato za potjeru
vrijede opća načela policijskog postupanja. Poseban je oblik potjere progon
plovnog objekta.
e.6) Klopke
Klopke su kriminalističko-taktičke mjere koje se temelje na iskorištava-
nju navika počinitelja kaznenih djela kako bi ih se spriječilo u počinjenju
ili kako bi ih se uhitilo.
Najraširenije su sljedeće vrste klopki: daktiloskopska klopka postavlja
se tako da počinitelj mora ostvariti kontakt s predmetima glatkih ploha
na kojima se relativno jednostavno fiksiraju tragovi papilarnih linija. Pri
tome mogu biti korišteni predmeti koji navode počinitelja da skida rukavi-
ce kako bi ih uklonio; alarmni uređaji su tehnička sredstva koja akustički
ili vizualno reagiraju na nazočnost osobe na određenom mjestu, najčešće
tako da počinitelja odvrate od kaznenog djela ili da izazovu potajno upo-
zorenje kako bi se određena osoba uhitila; softwarska klopka postavlja se
na računalu ili računalnoj mreži kako bi se utvrdilo korištenje određenih
podataka; kemijske klopke se najčešće postavljaju nanošenjem kemijskih
supstanci na predmete kod kojih je predvidivo da su zanimljivi počinitelju
kaznenog djela. Nakon kontakta takve supstance najčešće su nevidljive, a
uklanjaju se posebnim postupkom.
e.7) Nadzor prijenosa stvari

Nadzor prijenosa stvari poseban je oblik promatranja bitan za određena
kaznena djela (primjerice tranzitna kaznena djela, djelovanje organiziranih
zločinačkih mreža), a uređen je policijskim propisima. Ima ključnu važnost
za otkrivanje i suzbijanje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.
645
Nadzor i ograničenje kretanja na određenom prostoru moguće je po-

lazište i okvir za druge izvidne radnje, prije svega, pregled prostora ili
istražne radnje kao što su očevid, pretraga ili privremeno oduzimanje
predmeta, pri čemu je važno da se postupa prema pravilima koja uređuju
te radnje, posebno ako su one uvjetovane posebnom odlukom suda, kao što
je npr. slučaj s pretragom. Nadzor prijenosa stvari je opći izvid koji je pro-
vedbeno sličan posebnom izvidu nadziranog prijevoza i isporuke predmeta
kaznenog djela.
f) Provjera i utvrđivanje istovjetnosti osoba i predmeta
Postupovni propisi govore o poduzimanju potrebnih mjera u vezi s utvrđi-

vanjem istovjetnosti osoba i predmeta. U tom sklopu, poštujući policijske
propise, valja govoriti o provjeri identiteta i utvrđivanju identiteta. Ovlast
za utvrđivanje identiteta sadržana je i u Zakonu o sigurnosti prometa na
cestama, Zakonu o nadzoru državne granice i drugim propisima.
Provjerom identiteta određuje se identitet osobe uvidom u osobnu
iskaznicu, putovnicu ili drugu javnu ispravu koja sadrži fotografiju osobe
i njene osobne podatke. Provjera identiteta djece može se obaviti i uvidom
u ispravu koja sadrži fotografiju. Kada osoba kod sebe nema odgovarajuću
javnu ispravu, provjera identiteta može se utvrditi i temeljem vjerodostoj-
nog iskaza osobe čiji je identitet provjeren.
Razlozi za provjeru identiteta brojni su, a najšire su sadržani u policij-
skim propisima. Osobi se mora priopćiti razlog utvrđivanja njenog iden-
titeta. Ono što se mora istaknuti s policijsko-taktičkog gledišta su mjere
predostrožnosti u pristupu osobi kojoj se namjerava provjeriti identitet
kako bi se osujetio napad ili bijeg.
Postupak utvrđivanja identiteta po modalitetima izvedbe složeniji je od
postupka provjere identiteta. Na to upućuje sama činjenica da se poduzi-
ma prema osobi kojoj se ne zna identitet ili postoji sumnja u ustanovljeni
identitet ili to zahtijeva sud ili drugo nadležno tijelo. Policijski službenik
dužan je osobi nad kojom provodi radnju utvrđivanja identiteta, na njoj
razumljiv način objasniti svrhu i način poduzimanja radnje.
Utvrđivanje identiteta osoba provodi se provjerom podataka o građan-
skom statusu osobe korištenjem osobnih isprava i uvidom u matice rođenih,
vjenčanih, umrlih i druge evidencije: uzimanjem otisaka papilarnih linija i
usporedbom s otiscima u bazama podataka, fotografiranjem i usporedbom
s već postojećim fotografijama, utvrđivanjem strukture DNA, prepozna-
vanjem odjevnih predmeta, osobnim opisom osobe koja poznaje određenu
osobu te drugim raspoloživim metodama. U potonju skupinu valja ubrojiti
superpoziciju, analizu glasa, grafološko vještačenje, zubnu formulu i sl.
646
Metode o kojima je riječ možemo podijeliti u dvije skupine: to su krimi-
nalističke metode koje poduzima policija kao izvidne radnje i vještačenje
koje se poduzima po nalogu suda.
Provjeru i utvrđivanje identiteta osoba treba razlikovati od prepozna-
vanja osobe u smislu postupovnih propisa. Potonje je istražna radnja ko-
joj cilj nije provjera ili utvrđivanje identiteta već utvrđivanje istovjetnosti
okrivljenika, svjedoka, ili predmeta.
g) Prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe prikupljanja

ili prikrivanjem svojstva policijskog službenika
Izvid obuhvaća dvije policijske aktivnosti: prikupljanje obavijesti uz pri-

krivanje svrhe prikupljanja i prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svoj-
stva policijskog službenika.
Obje aktivnosti iznimke su od pravila da policijski službenik mora izvi-
jestiti osobu od koje prikuplja obavijesti, razlog zbog kojeg on postupa i
tom prilikom se predstaviti kao policijski službenik.
Prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe prikupljanja pose-
ban je taktički način pri čemu se glavni predmet prikriva prikupljanjem
obavijesti o drugom, sporednom predmetu ili drugim razlogom.
Policijski službenik može, ako to zahtijevaju interesi postupanja, pri-
kriti svoje službeno svojstvo, to jest neće se predstaviti kao policijski
službenik pokazivanjem službene značke i službene iskaznice ako bi time
mogao ugroziti postizanje mjere ili radnje koju provodi.
U provođenju mjere policijski službenik može imati isprave koje ne
odgovaraju njegovu identitetu i isprave o vlasništvu nad stvarima (npr.
motornom vozilu). Posebno odobrenje za takvo prikupljanje obavijesti daje
prema policijskim propisima načelnik Uprave kriminalističke policije.
h) Prikupljanje obavijesti putem tajnog izvjestitelja
Tajni izvjestitelj jedan je od subjekata koji prikupljaju ili daju podatke i

obavijesti na prikriveni način, a pripada skupini informatora. Razlikuje
se od drugih kategorija informatora. To je građanin koji temeljem plana
kojeg sastavlja policija obavješćuje policiju o stvarima koje su korisne za
obavljanje policijskih poslova. Tajni izvjestitelj mora potpisati pisanu izja-
vu o suglasnosti da dragovoljno pristaje na suradnju, i tom prilikom mora
biti upoznat s pravima i obvezama.
Ne može se koristiti za tajnog izvjestitelja osoba koja je svjedok ili su-
dionik kaznenog djela u vezi s kojim se provodi prikrivena izvidna mjera.
Prilikom podnošenja izvješća o prikupljenim obavijestima tajnog izvjesti-
647
telja, policijski će službenik uskratiti podatak o identitetu osobe ako pro-

sudi da bi je otkrivanjem njenog identiteta izložio ozbiljnoj opasnosti po
život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost ili bi time ugrozio njenu slobodu i
imovinu. Tajnom izvjestitelju pripadaju troškovi koje je imao tijekom izvr-
šavanja postavljenih zadaća, a policija ga može i novčano nagraditi.
Kao informatori se, osim tajnog izvjestitelja, još imaju uzeti pouzdanik,
koji djeluje u posebnim izvidima te osobe koje povremeno ili stalno oba-
vještavaju kriminaliste o okolnostima važnima za istraživanje ili sprječa-
vanje kaznenih djela. Te se osobe pejorativno označavaju i kao "doušnici",
"dostavljači" i slično, ali ih je najpravilnije označavati kao informatore.
Informatori djeluju na vlastiti poticaj, na zahtjev policije, stalno ili pov-
remeno, a pružaju podatke u pravilu iz okoline u kojoj žive ili djeluju. Ces-
to su pripadnici kriminalne sredine.
j) Provjera istovjetnosti telekomunikacijskih adresa*
Uvid u ispis ulaznih i izlaznih poziva određenog uređaja za tehničko komu-

niciranje na daljinu provodi se kad je potrebno prikupiti obavijesti važne
za otkrivanje počinitelja kaznenog djela te sprječavanje ili prekidanje činje-
nja kaznenih djela ili kada je tijekom prikrivenih istražnih mjera potrebno
prikupiti obavijesti o kontaktima osobe koju se nadzire s drugim osobama.
Nadzor zaprimljenih poziva na uređaju za tehničko komuniciranje
na daljinu oštećenika može se poduzeti na zahtjev oštećenika i u situa-
ciji iznude, tj. kojem nepoznata osoba prijeti ugrožavanjem života, tijela,
imovine i sl., ili ucjene, kad mu prijeti da će protiv njega ili njemu bliskih
osoba otkriti nešto što bi moglo škoditi njegovoj časti ili ugledu, u svrhu
prisiljavanja da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine.
Zlonamjerni telefonski pozivi mogu biti upućivani tako da imaju velik
utjecaj na život građana. Zbog toga je za policiju važno utvrđivanje s kojeg
se telefona upućuje poziv, npr. lažne obavijesti da je na određenom mjestu
postavljena eksplozivna naprava, preuzimanje odgovornosti za teroristički
čin, pozivanje hitne službe i dr. U okvirima razmatrane mjere ne mogu
se prikupljati podaci o sadržaju telekomunikacijskih poruka. Razmatrana
izvidna radnja može se poduzeti u fiksnoj i mobilnoj telefonskoj mreži.
Kako bi se uspostavio nadzor nad svim sustavima za telekomunika-
cije, zakonodavac je predvidio osnivanje operativno-tehničkog centra za
nadzor telekomunikacija koji u suradnji s operaterima i davateljima uslu-
ga provodi mjere tajnog nadzora - prisluškivanja telefona i mobitela te
nadzor elektroničke pošte.
Tekst odjeljka j) napisali su Željko Bursač i Tomislav Veić.
648
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
Detaljno su propisane mjere koje tvrtke i davatelji telekomunikacijskih

usluga moraju poduzeti da bi se mogle primijeniti mjere tajnog nadzo-
ra. Tako davatelji telekomunikacijskih usluga moraju osigurati sadržaj
nadziranog poziva, sve podatke o pozivu, sve pokušaje uspostave poziva,
podatke o korištenim telekomunikacijskim uslugama, datume i vremena
te aktivnosti, kao i lokaciju subjekta tajnog nadzora. Sve podatke moraju
čuvati na način kako je propisano zakonom.
Nadzor poziva primjenjuje se na subjekt tajnog nadzora, pri čemu funk-
cija tajnog nadzora mora osigurati: a) sadržaj poziva, b) podatke o pozivu.
Posebno treba navesti koje podatke o pozivu (dolaznim i odlaznim pozi-
vima) davatelji usluga moraju osigurati. To je važno jer se naknadnom
analizom sa specijalnim programskim aplikacijama može doći do bitnih
saznanja koja mogu biti od velike važnosti prilikom provedbe istražnih
radnji za počinjeno kazneno djelo.
Podaci o pozivu moraju se bilježiti: a) pri pokušaju uspostave poziva,
b) pri uspostavi poziva, c) kod prekida poziva, d) pri neuspjelom pokušaju
uspostave poziva, d) pri promjeni statusa (npr. pristupna mreža), e) pri
promjeni telekomunikacijske usluge ili obilježja usluge, f) kod promjene
lokacije neovisno o telekomunikacijskoj aktivnosti.
Podaci o pozivu moraju sadržavati: a) identifikacijske podatke sredsta-
va za komuniciranje koja su pokušala ostvariti telekomunikacijsku vezu,
neovisno o tome jesu li u tome uspjela ili ne, b) druge podatke vezane uz
identitet subjekta tajnog nadzora, c) podatke o korištenim telekomunika-
cijskim uslugama i pripadajuća obilježja, d) podatke vezane uz status ci-
ljane telekomunikacijske usluge, e) datume i vremena telekomunikacijske
aktivnosti, f) lokaciju subjekta tajnog nadzora.
Treba naglasiti kako je za učinkovito obavljanje nadzora nad teleko-
munikacijskim linijama nužno osigurati od strane davatelja usluga tajni
nadzor telekomunikacija u stvarnom vremenu. Svi podaci o pozivu moraju
biti na raspolaganju odmah po završetku poziva. Tajni nadzor mora biti
neprekinut za cijelo vrijeme trajanja poziva. Davatelji usluga moraju ču-
vati podatke o svim pozivima ostvarenim unutar i putem vlastitih teleko-
munikacijskih kapaciteta za razdoblje od 12 mjeseci.
U okvire izvidne radnje ulazi i utvrđivanje adresa sms (short message
service) poruka. Mjesta na kojima se mogu pronaći podaci o istovjetnosti
telekomunikacijskih adresa su tehnički uređaji pravne osobe koja pruža
telekomunikacijske usluge (operater), ali i interne centrale poslovnih sub-
jekata, kućni telefonski uređaji koji imaju mogućnost registracije telefon-
skih poziva i bežični telefoni.
Provjera istovjetnosti telekomunikacijskih adresa ima svoju širu upo-
rabu kad su posrijedi prijenosni telefoni. Prijenosni telefon ili "mobitel" u
svijetu ima velik broj sinonima, a potrebno je spomenuti engleske nazive
649
mobile ili cellular ili skraćeno cell, radi razumijevanja terminologije koja
će u nastavku biti korištena.
Mobitel je postao sredstvo svakodnevne uporabe u različitim oblicima
komuniciranja. Pored vrlo široke razmjene podataka u privatnoj namjeni,
mobitel se koristi i u poslovnim komunikacijama. Pri tome se primjenjuju
različite komunikacijske metode i tehnologije kako audio tako i vizualnim
sredstvima.
Pored klasične glasovne komunikacije, koriste se sustavi razmjene al-
fanumeričkih i multimedijalnih poruka, mobiteli postaju TV-prijamnici,
terminali za pristup internetu, digitalne kamere velike razlučivosti, radio-
prijamnici i uređaji za audio-vizualno snimanje i reprodukciju, koriste se
kao planeri i računala.
Zbog tako masovne primjene i funkcionalne upotrebljivosti mobitel je
vrlo tražena potrošna roba, pa je tako postao i predmet kriminalnog in-
teresa i zloporabe. Najčešći oblik kriminalnog napada je krađa, džepare-
nje ili razbojništvo zbog mogućnosti jednostavne preprodaje. Sve se češće
javljaju i sofisticiraniji oblici zloporabe zamjenom identiteta i pokušajem
pristupa do povjerljivih podataka izvornog vlasnika radi stjecanja imovin-
ske koristi. U svijetu se za ove potonje koristi izraz mobitelska prijeva-
ra (cellular fraud), koju se definira kao neovlaštenu uporabu, kopiranje ili
manipulaciju bežičnog telefona ili bežične telefonske usluge. Koristi ga se
i kao sredstvo u počinjenju najrazličitijih oblika kriminalnih radnji koje
su komunikacijom putem mobitela olakšane i ubrzane.
Danas se u svijetu koristi više od 4 milijarde mobitela. Primjenu i kon-
trolu prometa na bežičnim mrežama provode u međusobnoj suradnji GSM
telefonski operatori - poduzeća specijalizirana za prihvat mobitelskog po-
ziva i uspostavu komunikacije s pozvanim mobitelom (ili "fiksnim" tele-
fonskim aparatom) u okviru svoje mreže ili u komunikaciji s nacionalnim
i međunarodnim mrežama drugih operatora bilo na bežičnim ili tzv. fiks-
nim linijama. Pri tome, zbog naplate svojih usluga, operatori sve te uspo-
stavljene komunikacije evidentiraju u računalnim bazama podataka.
Mobiteli su uređaji s ograničenim emisijskim dosegom iz dva osnovna
razloga. Prvi je njihova dimenzija koja onemogućuje ugradnju uređaja
veće emisijske snage, a drugi je razlog ograničenom dosegu onemoguća-
vanje međusobnog ometanja. Zbog toga se operatori nužno koriste teri-
torijalno distribuiranom mrežom repetitora pomoću kojih se signalom u
potpunosti pokriva teren od interesa za pojedinog operatera.
Da bi se mobitele kod uspostave komunikacije moglo razlikovati, svaki
mora biti jednoznačno identificiran. To se provodi kako slijedi:
1. Dodjelom jedinstvenog broja kojega upisuje proizvođač u EEPROM
(Ellectricaly Erasable Programable Read Only Memory, tj. električki
izbrisiva programabilna čitljiva memorija) mikročip mobitela.
650
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
2. Kod starijih modela to je ESN (Electronic Serial Number, tj. elektro-

nički serijski broj) koji je zbog golemog povećanja broja uređaja u pri-
mjeni postao premalen i zamijenjen je 15-znamenkastim kodnim bro-
jem IMEI (International Mobile Equipment Identifier, tj. međunarodna
oznaka mobitelske opreme). U SAD-u se taj broj naziva MEID (Mobile
Equipment Identifier).
3. IMEI broj se kod tzv. multimode terminala (tj. višenamjenskih termi-
nala) ili, kako ih nazivaju, GSM (Global System for Mobile Communi-
cations) telefona, a to je većina modernih mobitela, upisuje u decimal-
nom obliku, a struktura je broja kako slijedi:
Oznaka proizvođača Serijski broj KB

Z Z P P P P O O S S S S S S K
ZZ Zemlja proizvodnje
PPPP Identifikator proizvođača
00 Oznaka odobrenja za proizvodnju
SSSSSS Serijski broj uređaja
Kontrolni broj (ne emitira se kod uspostavljanja veze)
Jednoznačni IMEI broj mobitela utvrđuje se jednostavno upisivanjem

sljedećeg niza znakova: *# 0 6 #
4. Uključivanjem tzv. SIM kartice (Subscriber Identity Module, tj. modul
za identifikaciju pretplatnika) u mobitel, koja se kupuje kod operatora
po izboru, mobitelu se pridjeljuje na njoj upisani pretplatnički telefon-
ski broj IMSI (eng. International Mobile Subscriber Identity Number)
koji sadrži pozivni broj države (3 znaka) predodređeni pozivni broj
mreže GSM operatora (2 znaka) kao i pretplatnički broj SIM kartice
(do 10 znakova). Operatori koriste ovaj broj za svoje potrebe dajući nji-
me mogućnost korisnicima za ostvarivanje željene komunikacije s dru-
gim korisnicima, ali ga ne treba miješati s ranije spomenutim IMEI
brojem. Naime, SIM karticu moguće je premještati u druge mobitelske
uređaje, pa samim time ona ne određuje jednoznačno mobitelski ure-
đaj već ugovornog pretplatnika nekog operatora.
Spomenuta EEPROM memorija još se naziva i "fleš" (eng. flash) memo-
rija. Podaci u njoj upisani mogu se mijenjati primjenom specijaliziranog
uređaja koji se naziva "flešer" (eng. flasher) i kojim bi prema prihvaćenim
standardima i legislativi smjeli raspolagati isključivo ovlašteni servisi za
potrebe održavanja mobilnih uređaja. Nažalost, ti se uređaji danas mogu
naručiti čak i putem interneta, što omogućuje tzv. kloniranje mobitela, tj.
nelegalno mijenjanje izvornog IMEI broja mobitela u neki drugi postojeći
IMEI broj.
651
GSM operatori evidentiraju uspostavljene veze među mobitelima (i

"fiksnim" telefonskim uređajima). Pri tome kontroliraju pretplatničke bro-
jeve radi autentifikacije korisnika i naplate usluge, a neki operatori kon-
troliraju i evidentiraju i IMEI brojeve.
Zbog učestalih krađa i gubitaka mobitela, operatori putem svojih udru-
ženja (npr. GSMA Europe) osnivaju baze podataka u kojima se globalno
evidentiraju prijavljeni ukradeni i izgubljeni uređaji. Kako pristup do tih
baza podataka imaju svi nacionalni operatori, članovi udruženja, uklju-
čujući i hrvatske operatore T-Com, Vip-Net i Tele2, krađa mobitela radi
preprodaje gubi smisao jer se automatski onemogućuje uporaba takvih
uređaja kao i uređaja s evidentiranim "kloniranim" IMEI brojevima. Pred-
uvjet učinkovitoj primjeni takvog oblika zaštite promptno je prijavljivanje
gubitka i krađe mobitela uz prethodno evidentiranje svih prodanih ure-
đaja. Baza podataka europskog udruženja GSM operatora zove se skraće-
no CEIR (Central Equipment Identity Register) i nalazi se na računalima
smještenim u sjedištu GSMA (GSM Association) u Dublinu u Irskoj.
Pored toga, neki proizvođači mobitela od "kloniranja" se štite korište-
njem memorijskih čipova čiji se sadržaj ne može mijenjati, na što ih je npr.
u SAD-u obvezao i zakon. To u drugim državama nije slučaj. Također, pro-
izvođačka industrija u SAD-u razvila je autentifikacijske sustave koji su
se pokazali kao vrlo učinkovita protumjera "kloniranju". Autentifikacija je
nadopunjena primjenom IMEI i IMSI brojeva s promjenjivim kriptiranim
kodom do kojega se ne može dostupiti bez uspostavljene direktne veze s
operatorom prilikom promjene IMEI broja.
Masovna uporaba mobitela kao osobnog sredstva za komuniciranje čini
u svijetu sve važnijim korištenje mobilnih telefona kao dokaznog sredstva.
U budućnosti će se mobiteli sve više koristiti kao sredstvo poslovnih ko-
munikacija, naročito u e-trgovini, tj. za obavljanje poslovnih transakcija
putem priključenja na internet, te će time i korištenja mobitela u dokaz-
nim postupcima dobiti daleko veću važnost. Dobar primjer te masovno-
sti već je i današnja primjena naplate parkiranja pomoću mobitela što se
obavlja u izravnoj vezi s operatorom i samo naznačuje koje će razmjere
dosegnuti korištenje mobitela u e-trgovini.
U ranim danima uporabe mobitela kao podatka pojavljuje se velika
mogućnost da nepotpuno razumijevanje ove tehnologije od strane policije
i pravosudnog sustava može dovesti do pogrešnih sudskih odluka. Stoga
je potrebno ukazati na neke ključne podatke do kojih se može doći iz evi-
dencija u mobitelskim memorijama koji su podjednako važni za opće i po-
sebne izvide.
To su: a) uvid u pretplatničke brojeve koji su s mobitela pozivani s da-
tumom i vremenom poziva, b) uvid u pretplatničke brojeve s kojih su na
mobitelu primljeni pozivi s datumom i vremenom poziva, c) uvid u eviden-
652
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
ciju osoba (kontakata) iz adresara u mobitelu, d) uvid u detalje primljenih i

poslanih sms poruka, e) uvid u detalje sms predložaka, f) uvid u spremljene
(muzičke) tonove i igre u uređaju, g) uvid u fotografije i video zapise sprem-
ljene u memoriju na SIM kartici ili na "fleš" memorijskoj kartici mobitela.
Podaci iz točaka a) i b) također su raspoloživi i iz evidencije operatora.
Dapače, dok je broj upisa u evidencije na mobitelu ograničen veličinom
memorije uređaja (zavisne od tipa i modela), operatori imaju detaljnije i
pouzdanije podatke s vremenom trajanja poziva, radi naplate usluge. Ope-
rator može pružiti podatke zapisane u svom računalu, a na temelju poda-
taka iz SIM kartice koju je njihov sustav prepoznao kod uspostavljanja
poziva. Ako podaci s operatorovog sustava odgovaraju podacima o nedu-
go pozvanim i primljenim pozivima kako su zatečeni na uređaju, to može
značiti da su podaci na SIM kartici u mobitelu identični onima koji su
raspoloživi kod operatora. Ako se ti podaci ne podudaraju, to znači da je
na SIM kartici bilo manipulacija s podacima.
Kao što smo rekli, manipulacija podacima na ovom tipu memorije na
SIM kartici relativno je jednostavna te prema tome podatke sa SIM karti-
ce treba uzeti samo kao sumnju koja mora biti potpuno dokazana da bi ju
se upotrijebilo kao dokaz.
S druge strane, podacima na operaterovom računalu ne može se mani-
pulirati osim uz izričito odobrenje operatora, naravno, uz uvjet pravilne
i potpune zaštite od neovlaštenog (hakerskog) pristupa do računala ope-
ratora te se vidljivi podaci s terminala operatorovog računala mogu uzeti
kao prima facie pouzdani, na koje se može osloniti uz potkrijepljenu potvr-
du da podaci nisu skoro mijenjani.
Budući da se konverzacija s mobitela kod operatora u redovnom radu
za sada ne evidentira, nije ju moguće dobiti kao podatak, iako je, uz odgo-
varajući zakonski postupak, to snimanje tehnološki moguće obavljati. Da-
pače, tehnološki je moguće i vještačiti tako snimljene glasove.
Određeni broj ulaznih sms poruka sprema se u evidenciju mobitela te
se usporedbom s podatkom o datumu i vremenu poruke iz operatorove evi-
dencije mogu uzeti kao dokaz o ulaznoj poruci. Predlošci mogu ukazivati
na vjerojatnost postojanja izlaznih poruka te, ako sadrže inkriminirajuće
podatke, mogu indicirati namjeru korisnika mobitela i ništa više od toga.
Spremljene muzičke sekvence i igre mogu biti relevantne sa stanovišta
kršenja autorskih prava.
Detalji slika i videozapisa iz pratećih memorijskih kartica mogu uka-
zivati na namjeru korisnika mobitela te ako ih se može upariti s izlazom
(paketnih) podataka prema evidenciji operatora, mogu biti upotrijebljeni
kao dokaz vjerojatno poslanih poruka. S ugradnjom digitalnih kamera u
mobitele stvorena je mogućnost njihove primjene za svrhe videonadzora
koji u dokaznom postupku opet, radi vjerodostojnosti mora biti povezan
653
sa operaterovom evidencijom. U svakom slučaju, povezivanje spremljenih

podataka iz mobitela i poslanih poruka zahtijeva vještačenje.
Na kraju, radi mogućeg provođenja potražnih mjera, treba spomenuti i
tehnološku mogućnost geografskog lociranja bežičnog telefona. Kao što je
rečeno, mobiteli se pri međusobnom komuniciranju koriste mrežom repe-
titora koje operator postavlja radi pokrivanja terena signalom.
Dok je mobitel uključen, on emitira signal prema najbližem repetitoru
i obratno, s najbližeg repetitora signal dolazi do mobitela. Prema tome je
općenito, uz suradnju s operatorom, moguće ustanoviti geografsku lokaciju
mobitela i iskoristiti je za spomenutu svrhu. Pri tome postoje tehnološka
ograničenja u pogledu preciznog određivanja lokacije vezane uz karakteri-
stike samog uređaja, geografsku zaklonjenost uređaja, vremenskih uvjeta,
eventualnih ometanja itd.
k) Javno raspisivanje nagrade
Javnom raspisivanju nagrade za danu obavijest pribjegava se radi: a) ot-

krivanja i uhićenja osobe koja je počinila teže kazneno djelo, b) pronalaže-
nja nestale osobe, c) drugih opravdanih slučajeva kada su obavijesti gra-
đana potrebne u ostvarenju policijskih poslova.
U raspisivanju nagrade koriste se sredstva javnog priopćavanju ili dru-
gi pogodni način. Visinu nagrade sukladno policijskim podzakonskim pro-
pisima utvrđuje ravnatelj policije uz suglasnost ministra. Kada policija
raspolaže informacijom za koju je raspisana nagrada u trenutku kada je
osoba dala obavijest, ona nema pravo na nagradu.
I) Snimanje na javnim mjestima
Snimanje na javnim mjestima uređuju policijski propisi, a radnja spada

u tzv. druge potrebne mjere i radnje o kojima govore postupovni propisi.
Zakon o policiji razlikuje dvije situacije u kojima se može snimati prostor
(javno mjesto) uporabom tehničkih sredstava.
Prvo, to je trajno snimanje prostora na kojima je svakodnevna koncen-
tracija ljudi, npr. trgovi, kolodvori, prolazi i si. Smisao je toga nadzora pre-
vencija (počinjenja kaznenih djela ili narušavanje javnog reda i mira) i
pravodobno reagiranje na određene nezakonite aktivnosti. Temeljni uvjet
za primjenu ovlasti učestalost je kaznenih djela ili prekršaja. Koji je broj
navedenih nedopuštenih ponašanja minimalan za primjenu mjere fakti-
čno je pitanje.
Druga vrsta snimanja povezana je s javnim okupljanjem, kad postoji
opasnost da će doći do ugrožavanja života i zdravlja ljudi te imovine. U toj
654
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
prilici moguće je snimanje već prije početka javnog skupa, kao i za vrijeme
njegovog trajanja.
Prva vrsta snimanja obavlja se pomoću stacionarnih kamera pričvršće-
nih na zidove zgrada ili posebne stupove, koje su povezane s određenim
policijskim stanicama. Razmatrano snimanje preventivnog je značenja,
ono služi odvraćanju počinitelja od počinjenja kaznenih djela ili prekršaja
i omogućuje policiji brzo reagiranje.
Prilikom snimanja javnog okupljanja snimanje ima najčešće preventiv-
ni i represivni smisao. Ono se poduzima kad je očito da će doći do eskalaci-
je, do pretvaranja javnog skupa u mjesto nereda bilo ograničenog ili širih
razmjera. Kamere registriraju vrijeme snimanja, a stacionarne i mjesto.
Snimke dobivene snimanjem na javnim mjestima slijede sudbinu re-
zultata izvidnih aktivnosti policije. One se kao takve dostavljaju državnom
odvjetniku, odnosno sucu za prekršaje. Radi utvrđivanja identiteta sudi-
onika određenog događaja snimke se mogu objaviti u medijima. Na takvo
objavljivanje ne odnose se postupovni propisi, jer se ne radi o osumnjičeni-
ku za što bi trebalo odobrenje istražnog suca.
Nadzoru u oba slučaja mora prethoditi obznanjivanje namjere u tom
smislu. Namjera se može izraziti u sredstvima javnog priopćavanja kada
je posrijedi snimanje mjesta gdje se učestalo čine kaznena djela ili prekr-
šaji te zvučnim priopćenjem kada je posrijedi održavanje javnog skupa.
Izvan normativnog uređenja su snimanja na prometnicama (frekvent-
nijim raskrižjima, naplatnim postajama autocesta, tunelima, graničnim
prijelazima, i si). Svrha je takvog snimanja nadzor i upravljanje prometom.
Primarna svrha sustava videonadzora za nadzor prometnica je sigur-
nost i efikasnost upravljanja prometom sukladno zakonima koji uređuju
navedeno područje. Potrebno je napomenuti kako se nadzorom prometni-
ca bitno smanjuje vrijeme reagiranja na uočena nezakonita ponašanja na
prometnicama. Tako na primjer, operator sustava može trenutno reagirati
na prometnu nesreću koja je snimljena putem sustava videonadzora na
prometnici. Navedene snimke mogu biti važne pri otkrivanju počinitelja
drugih kaznenih djela pri čemu se koristi prometno sredstvo koje je pri-
mjerice upotrijebljeno pri razbojništvu.
U okviru snimanja prometa posebno mjesto zauzimaju sustavi za au-
tomatsko prepoznavanje registarskih oznaka. Posrijedi je globalna sigur-
nosna metoda koja se koristi prepoznavanjem registarskih pločica očita-
vanjem znakova s njih putem optičkog prepoznavanja. Sam sustav može
očitati znakove na registarskim pločicama u kratkom vremenu za vozila
koja se kreću brzinom do 300 km/h. Potrebno je istaknuti kako se za funk-
cioniranje predmetnog sustava može iskoristiti postojeći sustav videonad-
zora koji se nalazi na prometnicama, jer je predmetno rješenje bazirano
na softverskom prepoznavanju registarskih oznaka vozila.
655
Pr
edme
tni
susta
vi
mog
u se
iskor
istiti
za
nadzi
ranje
neza
konit
ih
pro-
metn
ih aktivnosti Slika 5. Snimka tehničkog nadzora prometa na cestama, kao
primjerice: prolazak kroz
crveno svjet-
lo, prekoračenje brzine itd. Ujedno predmetni sustavi mogu biti učinkoviti
za rad kriminalističke policije, npr. za nadzor kretanja sumnjivog vozila
po gradu.
Tehnička iskoristivost očituje se u mogućnosti spremanja slike koju je
snimila kamera, kao i teksta sa registarske pločice, te mogućnosti sprema-
nja i fotografije vozača. Sustav se koristi zajedno sa infracrvenim osvjetlje-
njem za noćno snimanje. Bitan dio sustava je programska aplikacija koja se
koristi za obradu i arhiviranje snimaka, te dodavanje specifičnih zahtjeva
u smislu snimanja vozila (npr. alarmiranje ako je prepoznata registarska
pločica vozila kojim je izvršeno razbojništvo). Alarm se istog trenutka pu-
tem programske aplikacije i telefonske linije prosljeđuje policiji. Upotreblji-
vost tih snimki u svrhe kaznenog postupka ovisi o postupovnim propisima.
3. Posebni izvidi
a) Pojam i značajke
Posebni izvidi kaznenih djela privremenim ograničenjem ustavnih

prava i sloboda razlikuju se od općih izviđa prema većem broju značajki.
Prva je supsidijarnost - poduzimaju se samo ako nema mogućnosti pro-
656
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
vesti opće izvide kaznenih djela ili je poduzimanje općih izviđa povezano
s nerazmjernim teškoćama. Posebne izvide određuje istražni sudac na
zahtjev državnog odvjetnika. Mogu se poduzeti samo za točno propisana
kaznena djela (katalog kaznenih djela), njihovo je trajanje vremen-
ski ograničeno i podložno nadzoru suda. Posebni izvidi taksativno su
predviđeni u Zakonu o kaznenom postupku i Zakonu o Uredu za suzbija-
nje korupcije i organiziranog kriminaliteta.
Imajući u vidu takve njihove značajke, jasno je da su posebni izvidi u
pravilu jači zahvat u temeljna ljudska prava od općih izviđa i zbog toga
su podložni posebnom uređenju. Posebni izvidi kaznenih djela još se ozna-
čavaju kao mjere prikrivenog istraživanja, posebne istražne tehnike itd.
Posebni izvidi uređuju se i u međunarodnim konvencijama, prije svega
u području nezakonitog prometa opojnih droga, korupcije, pranja novca,
kibernetičkog i organiziranog kriminaliteta i terorizma. Konačno, poseb-
nim izvidima posvećene su i rezolucije i preporuke međunarodnih orga-
nizacija. To je važno jer se posebni izvidi u suvremenim uvjetima provode
kao nacionalna, dvostrana ili mnogostrana međunarodna policijska surad-
nja (v. izlaganja supra Glava X. pod 2.).
S postupovnim, prije svega istražnim radnjama, posebni izvidi imaju za-
jedničku značajku da njihovi rezultati mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u
kaznenom postupku. Razlikuje ih otkrivačka komponenta, koja je kod poseb-
nih izviđa izričito naglašena, a kod istražnih radnji eventualno uključena.
Posebni izvidi kaznenih djela uređeni su na poseban način. Okvirna
pravila su u Zakonu o kaznenom postupku (i Zakonu o Uredu za suzbija-
nje korupcije i organiziranog kriminaliteta). Ta su pravila bitna za ogra-
ničavanje zahvata u ljudska prava i njihovu zaštitu. Isto tako bitna su
za upotrebljivost spoznaja u kaznenom postupku. Provedbena pravila su
opća unutarnja pravila policijskog postupanja, tehnička pravila uporabe
određenih naprava i sredstava i iskustvena pravila. Protivno stajalištima
o tome kako bi i te "niže" komponente valjalo urediti pravilima koja bi bila
svima dostupna, postoje jasni razlozi iz kojih to nije svrhovito. Navedena
pravila u posebnim izvidima moraju ostati izvan dosega javnosti. Bez toga
nema učinkovitog djelovanja u predmetima najtežeg kriminaliteta. Zašti-
ta temeljnih prava građana osigurana je okvirnim pravilima i to je jedini
interes javnosti.
Za javno objavljivanje detaljnih "tehničkih" provedbenih pravila prikri-
venog policijskog istraživanja interes imaju zločinačke organizacije, ali ne
građani. Provedba mjera prikrivenog istraživanja zbog istih razloga prela-
zi okvire udžbeničkog teksta iz općeg programa kriminalistike. To je pita-
nje posebnog stručnog obrazovanja užeg kruga službenika.
Prikriveno istraživanje uključuje sljedeće mjere: a) dugotrajne prikri-
vene mjere praćenja (opservacija), b) tehničko snimanje, c) prisluškivanje
657
i snimanje nejavno izgovorenih riječi, d) presretanje i snimanje telefon-

skih komunikacija, e) uporaba tehničkih sredstava, f) uporaba privatnih
osoba kao nositelja informacija (tajni izvjestitelji, pouzdanici), g) uporaba
službenih osoba kao prikrivenih istražitelja, h) simulirano davanje i pri-
manje potkupnine, predmeta, sklapanja poslova, i) simulirano osnivanje
trgovačkih društava, j) rasterska potraga itd.
b) Osobe i predmeti prema kojima se provode posebni izvidi
Posebni izvidi provode se 1) protiv osumnjičenika ili drugih sudionika u

kaznenom djelu, 2) prema osobama za koje postoje osnove sumnje da po-
činitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose priopćenja i
poruke ili osobama čijim se telekomunikacijskim uređajima osumnjičenik
služi, 3) na sredstvima oštećenika ili sredstvima kojima se oštećenik koris-
ti i 4) prema predmetu kaznenog djela.
Za svaku od navedenih kategorija moraju se ispuniti opći (osnove sum-
nje, neophodnost, katalog kaznenih djela) i posebni uvjeti koji vrijede za
pojedinu kategoriju subjekata, što je određeno postupovnim propisima
(npr. pristanak oštećenika, nepoznati počinitelj itd.).
c) Svrha posebnih izviđa kaznenih djela
Opći izvidi kaznenih djela imaju u pravilu otkrivački, heuristički smisao.

Oni se provode kako bi državni odvjetnik mogao pokrenuti kazneni postu-
pak. Samo iznimno, rezultati tih izviđa mogu se upotrijebiti kao dokaz u
kaznenom postupku.
Posebni izvidi kaznenih djela, suprotno tome, uvijek imaju i dokazni,
silogistički smisao. Oni se poduzimaju da bi se njihovi rezultati upotri-
jebili kao dokaz u kaznenom postupku. S obzirom na to, podložni su de-
taljnom zakonskom uređenju. Ranije spomenuta okvirna pravila za te su
izvide detaljnija od odgovarajućih okvirnih pravila koja vrijede za opće
izvide.
d) Zabrana poticanja na kazneno djelo
Neke mjere u okviru posebnih izviđa kaznenih djela lako mogu postati
poticanje na kazneno djelo. Zbog toga zakon izričito zabranjuje takvu de-
formaciju u provedbi posebnih izviđa.
Zabrana u prvom redu ima u vidu djelatnost prikrivenih istražitelja
kao policijskih službenika zatim pouzdanika, ali i druge posebne izvide.
658
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Toj zakonskoj odredbi cilj je spriječiti zloporabu izviđa u svrhu poticanja

na kazneno djelo.
U nekim situacijama vrlo je teško postaviti granicu između dopušte-
nog djelovanja u okvirima izviđa i provokacije na kazneno djelo. Za ma-
terijalno kazneno pravo to je pitanje (ne)postojanja razloga isključenja
protupravnosti i skrivljene radnje koje nije lako riješiti.
Kriteriji važni za prosudbu su djelovanje u okvirima utvrđenog istra-
živačkog plana, situacija u kojoj se prikriveni istražitelj nalazio tijekom
određene djelatnosti, oblik i važnost konkretnih radnji za obavljanje sta-
novite djelatnosti, razmjer između glavnog djela i vladanja prikrivenog
istražitelja itd. Prosudba uvijek mora uzeti u obzir konkretnu situaciju.
e) Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora,

odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu
Nadzor nad tehničkim komuniciranjem na daljinu mjera je zahvata u ne-

povredivost komuniciranja. Telekomunikacijski uređaj je u smislu Zakona
o telekomunikacijama žični, bežični, svjetlosni ili drugi elektromagnetski
uređaj za prijenos, odašiljanje i prijam znakova, signala, pisanog teksta,
slika i zvukova ili priopćenja bilo koje prirode.
U tehničkom smislu izvid se primjenjuje na sva sredstva i uređaje za
tehničko komuniciranje na daljinu (nepokretne "fiksne" telefonske i tele-
faks priključke, pokretne telefone, radio stanice, internetske priključke,
elektronsku poštu). Međutim, uređaj za tehničko komuniciranje na dalji-
nu ima se tumačiti i šire od toga - prema značajkama i svrsi uređaja. Taj
pojam, dakle, ima autonomno značenje jer bi u protivnom izvan dosega
mjere mogao ostati neki posebno pripremljen uređaj za kriminalnu dje-
latnost.
Izvid uključuje dva oblika: nadzor i tehničko snimanje sadržaja komu-
niciranja. Oba oblika, dakako, uključuju opći izvid utvrđivanja kontakta
telekomunikacijskih adresa, tj. ispis ulaznih i izlaznih poziva određenog
uređaja za tehničko komuniciranje na daljinu i nadzor primljenih poziva
na uređaju za tehničko komuniciranje na daljinu (v. izlaganje infra pod j).
Nadzor telefonskih razgovora i komunikacija na daljinu drugim sred-
stvima sastoji se u "presretanju" (detournement, interception) komuni-
kacijskih poruka, koje se sastoji u tajnom nadzoru razgovora što se vode
sredstvima komunikacije na daljinu.
Mjera se može odrediti prema počinitelju, ali i prema osobama za koje
postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja iz kataloga kaznenih
djela prenose priopćenja i poruke u vezi s djelom, odnosno da se počinitelj
služi njihovim priključcima na telekomunikacijski uređaj.
659
Tehničko snimanje je djelatnost tajnoga bilježenja zvučnih ili optič-

kih signala. Nadzor i tajno snimanje uključuju razne situacije. Kao tipič-
na područja mogu se uzeti kaznena djela zloporabe opojnih droga, iznude,
otmica, primanje i davanje mita, djelatnosti transnacionalnog organizira-
nog kriminala i dr.
f) Ulazak u prostorije radi provođenja nadzora

i tehničko snimanje prostorija
Posebni izvid sastoji se od ulaska u prostoriju radi provođenja nadzora i

tehničkog snimanja prostorija. Provodi se ulaženjem u prostoriju i postav-
ljanjem uređaja te tehničkim snimanjem prostorije putem postavljenih
uređaja. To su dva "opća" oblika tog posebnog izviđa. Tehničko snimanje
prostorije obuhvaća snimanje prostorija koje su određene u nalogu i koje
su predmet nadzora.
Treći oblik tog izviđa provodi se prema odredbama Zakona o Uredu za su-
zbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. U tom slučaju izvid je proši-
ren sadržajem uporabe tehničkih sredstava za snimanje nejavnih razgovora.
Te uređaje može upotrebljavati policijski službenik izravno (npr. da je "ozvu-
čen") ili neizravno, tako da se razgovori snimaju "na daljinu". Najpoznatiji
uređaji koji se upotrebljavaju za svrhe predmetnoga izviđa su audio predajni-
ci manje snage i video predajnici u kombinaciji s kamerom. Oba sustava
mogu
biti povezana s određenim mjestom (centrom) žicanim i bežičnim putem.
g) Tajno praćenje i tehničko snimanje

osoba i predmeta (observotio)
Izvid obuhvaća plansko, prikriveno i sustavno, vremenski određeno pro-

matranje s tehničkim snimanjem osoba i predmeta. Potonja komponenta
uključuje sadržaje prethodno opisanog posebnog izviđa.
Ciljevi praćenja mogu biti sljedeći: a) otkrivanje osoba s kojima kontak-
tira sumnjiva osoba, mjesta i vremena njihova sastajanja, b) tajno foto-
grafiranje ili prisluškivanje razgovora, c) priprema i izvršenje diskretnog
uhićenja, d) otkrivanje pojedinih momenata iz privatnog života osobe, e)
provjera anonimne dostave, f) utvrđivanje sadržaja korespondencije, g)
utvrđivanje skrovišta, priprema i provođenja pretrage, privremenog oduzi-
manja predmeta te hvatanja osoba za kojima se traga, h) kontrola tajnih iz-
vjestitelja, i) otkrivanje mogućeg kontrapromatranja, j) utvrđivanje drugih
pravno relevantnih činjenica, k) sprječavanje počinjenja kaznenog djela.
Da bi praćenje bilo uspješno, policijski službenik koji ga izvršava mora
dobro upoznati opservata, njegove navike, uobičajene pravce kretanja i
660
KRIMINALISTIKA
drug
e
okol
nosti
koje
su
bitne
za
tajno
st
izvrš
enja
ove
radnj
e.
Ono
mož
e
biti
staci
onar
no
(stac
ionar
na
opse
rvaci
ja)
ili u
pokr
etu.
Stacionarna Skica 6. Načini praćenja opservacija obuhvaća
promatranje i osobe nadziranje određe-
nih mjesta i objekata koje koristi praćena osoba. Osnovna poteškoća na-
vedene opservacije je u pronalaženju pogodne baze za smještaj proma-
tračke skupine.
Praćenjem u pokretu policijski službenik (ili više njih) fizički slijedi
praćenu osobu, pri čemu se mogu koristiti i prometna sredstva. Ono se
može nadovezivati na stacionarnu prismotru, a ima različite modalitete.
661
Praćenje pješice fizički je slijed jedne ili više osoba, pri čemu mogu biti
korištene različite tehnike. Najčešće su sljedeće: a) lančani sistem, u ko-
jem dva do četiri službenika slijede opservata na određenom međusobnom
odstojanju. Ta se tehnika koristi na frekventnim mjestima; b) modifikacija
lančanog sistema, gdje se ekipi za praćenje na suprotnoj strani ulice do-
daje "pojačanje". Ovoj je varijanti slična ABC tehnika; c) sustav paralelnih
ulica, kod kojeg se usporedo s praćenjem lančanom tehnikom u sporednim
ulicama nalaze službenici koji se uključuju kada opservat u namjeri izbje-
gavanja praćenja skrene u te ulice ili kada posumnja da je praćen.
Tehnike praćenja ovisne su o mnogobrojnim situacijskim elementima i
tijekom izvođenja mogu biti modificirane. Posebni zahtjevi postoje u slje-
dećim primjerima: praćenje u prometnoj ulici s dva nogostupa, praćenje u
prometnoj ulici s jednim nogostupom, praćenje u neprometnoj ulici, praće-
nje po parkovima i šumama.
Za praćenje biciklom, motociklom i automobilom potrebno je najmanje
dvoje pratitelja s odgovarajućim prometnim sredstvima, povezanih sus-
tavom veze. Tako se mogu pratiti opservati - pješaci ili oni koji koriste
prometna sredstva. Pri takvom praćenju posebnu pozornost treba pridati
ponašanju kako ono ne bi bilo kompromitirajuće za pratitelja. Valja izbje-
gavati situacije prisilnog pretjecanja. Mjesta na kojima se odvija kružni
tok prometa podobna su za opservata da utvrdi praćenje.
Posebna vještina potrebna je kod praćenja prometnih sredstava. U pro-
metno sredstvo treba ulaziti nakon ulaska opservata i zadržati se blizu
izlaza. Potrebno je da praćenje izvršava više službenika, koji će svoje po-
našanje usklađivati s postojećom situacijom.
U lokalu pratitelji, u pravilu, sjedaju za stol nakon opservata, ako
je moguće za više stolova, tako da mogu "pokriti" opservata i izlaz. Na-
ručeno jelo ili piće valja odmah platiti. Tijekom svakog načina praćenja
praćenik i pratitelj mogu koristiti različite varke koje ovise o situaciji i
domišljatosti.
Na pretpostavljena mjesta dolaska osobe koju je potrebno uhititi mogu
se postavljati različite vrste klopki. Klopkama je svrha utvrđivanje da se
osoba nalazila na određenom mjestu, odnosno da je imala kontakt s odre-
đenim predmetom, kako bi nakon toga uslijedilo uhićenje.
h) Uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika
Prikriveni istražitelj je (domaći ili inozemni) policijski službenik, po-

sebno obrazovan, s promijenjenim identitetom i uklopljen u kriminalnu
sredinu u kojoj djeluje sukladno određenim smjernicama koje je primio od
istražnog suca. Svojom pripadnošću kriminalnoj sredini on prati i izvješ-
662
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
ćuje o kretanjima, kriminalnoj aktivnosti, planovima i drugim pojedinosti-

ma koje mogu biti važne za kazneni postupak.
Ako se pojave takve okolnosti da prikriveni istražitelj mora otkriti
svoje svojstvo policijskog službenika, on je to ovlašten učiniti prema pret-
hodno utvrđenom planu koji uključuje obzir prema izbjegavanju dovođe-
nja u opasnost drugih osoba. Ta okolnost ovisi o konkretnim prilikama, u
pravilu pojavi okolnosti koje ugrožavaju prikrivenog istražitelja.
Prikriveni istražitelj (ne i pouzdanik) ima pravo ulaska u nečiji dom
sukladno propisima Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organizira-
nog kriminaliteta, ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski pro-
pisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga a u tom slučaju, prema na-
logu, može upotrijebiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora.
Pouzdanik je građanin koji nije policijski službenik, koji se u posebne
izvide uključuje na osnovi naloga suda. Pripada skupini informatora (v.
izlaganje supra pod g). Djeluje na osnovi jednakih smjernica kao i prikri-
veni istražitelj i ima u osnovi jednake zadaće, ali je njegov položaj drukčiji.
Pouzdanik se može ispitati o onome što je opazio prilikom simuliranog
otkupa provedenog u okvirima i uvjetima iz pisanog naloga, pa tako i o
identitetu osoba koje su sudjelovale u simuliranom otkupu, a u odnosu
na koje nije izdan pisani nalog. Pouzdanika se ne može ispitati o sadržaju
razgovora s osumnjičenikom ili svjedocima.
i) Simulirani otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine

i simulirano primanje potkupnine
Radi se o složenom izvidu koji obuhvaća tri oblika: 1) simulirani otkup

predme-
ta, 2) simulirano davanje potkupnine i 3) simulirano primanje potkupnine.
Svrha je simuliranog (hinjenog) otkupa predmeta da policijski službe-
nici kupuju predmete koji su izvan pravnog prometa, potječu od kaznenog
djela, ili su namijenjeni za počinjenje kaznenog djela, ili su na bilo koji
način povezani s kaznenim djelom.
Simulirano davanje potkupnine je tipično povezano s istraživanjem
određenih kaznenih djela, npr. davanjem mita, nedopuštenim prometom
opojnih droga, krivotvorenjima itd. Simulirano primanje potkupnine dru-
ga je "zrcalna" strana prethodno spomenutih kaznenih djela kao npr. pri-
manjem mita itd. Za uspjeh mjere od odlučujuće je važnosti opskrba oso-
be koja će "nositi" potkupninu s odgovarajućim pouzdano, ali neprimjetno
označenim predmetima. Najčešće su to novčana sredstva. Za označavanje
se koriste različite tehnike.
Davanje potkupnine, u pravilu, obavlja osoba od koje se potkupnina
traži. Sredstva kojima se potkupnina ostvaruje mogu pripadati osobi od
663
koje se potkupnina traži ili policiji. Važno je istaknuti kako davanje pot-
kupnine, kao i izvršenje drugih sličnih mjera, ne smije predstavljati poti-
canje na kazneno djelo. To znači da potkupnina mora biti na jasan način
tražena. Način traženja potkupnine mora biti vidljiv iz kaznene prijave
koju osoba od koje se traži mito mora podnijeti prije nego sud odluči o
primjeni mjere.
Razmatrana mjera nije primjenjiva na sva kaznena djela u istraživanju
kojih mogu biti korištene mjere posebnih izviđa. Važnija područja primje-
ne simuliranog otkupa predmeta vezana su za kriminalitet opojnih droga,
oružja, krijumčarenje roba i sl. Simulirano davanje potkupnine i simulira-
no primanje potkupnine povezano je s korumptivnim kaznenim djelima.
j) Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela
Posebnom izvidu cilj je utvrditi putove kretanja određenih predmeta kaz-

nenog djela radi identificiranja osoba koje sudjeluju u njemu. Prvi put je
takva mjera predviđena Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv nezako-
nitog prometa opojnim drogama i psihotropnim tvarima. Osim toga nadzi-
ranu isporuku (controlled delivery) predviđaju i drugi međunarodni izvori
(v. izlaganje infra pod m).
Izvid se u pravilu odvija kao kontinuirani nadzor uz prijenos ili zadrža-
vanje ovlasti provođenja. Ako se zadržava provođenje i izvan državnog po-
dručja, radi se o prekograničnom nadzoru koji mora biti uređen međuna-
rodnim sporazumom (npr. Schengenskim). Inače se radi o prijenosu ovlasti
provođenja, kao o obliku međunarodne kriminalističke suradnje koja se
također određuje u međunarodnom sporazumu (v. izlaganje supra Glava
X. i infra pod m).
k) Sravnjivanje računalnih podataka (Rasterfahndung)
Posebni izvid oslanja se na uporabu posebnih računalnih programa za me-

đusobno sravnjivanje osobnih podataka građana u policijskim registrima
s podacima koje vode drugi subjekti, npr. financijske ustanove, sustavi za
opskrbu energijom i dr. u koju se svrhu upotrebljavaju posebne aplikacije
nekih programa (npr. Watson).
Temeljno je pravilo u stvaranju računalnih baza podataka zakonska
dopustivost prikupljanja podataka i korištenje podataka u svrhu radi koje
su sustavno prikupljani i uvršteni u odgovarajuću bazu.
U vezi s razmatranom mjerom značajna su dvije okolnosti. Prvo, mogu
se sravnjivati samo podaci iz policijskih evidencija i podaci koje vode drugi
subjekti, ali ne samo podaci koje vode drugi subjekti.
664
Usporedba podataka povezana je s postojanjem sumnje na počinjenje
zakonom taksativno nabrojenih kaznenih djela. Cilj mjere je pribaviti po-
datke koji su potrebni za istraživanje pojava tih djela.
I) Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje

simuliranih pravnih poslova
Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta pred-

viđa kao posebne izvide mjere pružanja simuliranih poslovnih usluga i
sklapanje simuliranih pravnih poslova. Pojam poslovne usluge ima opći
smisao. Posebni izvid slijedi pravila pružanja poslovnih usluga, ali je
njegova bitna značajka da se radi o simuliranom postupanju koje ide za
istraživačkim ciljevima, a ne za ciljevima kojima inače smjera pružanje
usluge.
Sklapanje simuliranih pravnih poslova odnosi se na sve pravne poslove
kad je to motivirano postizanjem istraživačkih ciljeva.
Oba izviđa mogu se primijeniti samo ako se na drugi način kazneno
djelo ne može otkriti, spriječiti ili dokazati ili bi to bilo povezano s neraz-
mjernim teškoćama. Provedba posebnog izviđa nalaže dopunsko uređenje
u provedbenim policijskim propisima.
m) Posebne tehnike kriminalističkog istraživanja

u međunarodnom i inozemnom pravu*
m.l) Posebne izvidne tehnike u međunarodnom pravu

Posljednjih desetljeća u međunarodnom se pravu pojavljuje posebna sku-
pina izviđa u području "globaliziranog" kriminaliteta (predmeti kaznenih
djela transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, nedopuštenog prome-
ta opojnim drogama, oružjem, umjetničkim djelima, trgovinom ljudima,
organima, nuklearnim i drugim opasnim otpadom, računalnim krimina-
litetom itd). Osim toga, djelovanje međunarodnih naddržavnih sudbenih
tijela i razvoj ustanova međunarodne kaznenopravne pomoći rezultirao je
također nekim novim vidovima istražnih tehnika.
Tri su skupine izvora koji okvirno uređuju predmetnu materiju. Prvu
tvore mnogostrane konvencije koje uređuju određeno područje kriminali-
teta. Druga su međunarodne konvencije u području pravne pomoći, a treća
dvostrane konvencije i sporazumi, u prvom redu one o policijskoj suradnji.
Tekst odjeljka m) napisala je Milana Trbojević.
665
U prvoj skupini valja podsjetiti na Konvenciju protiv nezakonite tr-

govine opojnim drogama i psihotropnim tvarima iz 1988., Europsku kon-
venciju o pranju, traganju i privremenom oduzimanju prihoda stečenog
kaznenim djelom iz 1990., Sporazum Vijeća Europe o nezakonitoj trgovini
opojnih droga morem iz 1995., Konvenciju o suzbijanju transnacionalnog
organiziranog kriminaliteta iz 2000., Kaznenopravnu konvenciju o korup-
ciji i Konvenciju o kibernetičkom kriminalitetu. U drugoj skupini primjeri
su Drugi protokol uz Konvenciju o sudskoj pravnoj pomoći u kaznenim
stvarima, dok treću skupinu tvori cio niz dvostranih izvora, kao što je spo-
menuto, prije svega onih o policijskoj suradnji.
Važnije nove kriminalističke radnje koje se predviđaju u tim izvo-
rima su: prekogranično nadziranje, prekogranično praćenje, razmjena po-
dataka (npr. Schengenski informacijski sustav - SIS - v. izlaganje supra
Glava X. pod 2.), nacionalni informacijski sustavi u zemljama članicama
Schengenskog sporazuma (NSIS), nadzor prometa i isporuke opojnih sred-
stava, psihotropnih tvari, oružja, nuklearnog otpada i drugih predmeta,
zatim nadzor nad financijskim operacijama, tijekovima kretanja novca
itd Vrlo bitna novost su povezane istrage i zajednički istražni timovi
bez čijeg je djelovanja jedva moguće djelotvorno otkrivanje i suzbijanje
suvremenog, posebno organiziranog kriminaliteta.
Nove istražne metode oblikuju se i profiliraju na općoj razini. Važno
je također da te metode snažnije zahvaćaju u temeljna prava i slobode.
U pravilu uključuju uporabu sofisticirane tehničke potpore i vrlo često
sasvim nove vidove suradnje tijela različitih država. Neke nove metode
vezane su uz određene skupine kaznenih djela pri čemu se u posljednjim
godinama posebno razvijaju tehnike istraživanja terorističkih kaznenih
djela (v. supra pod Glava X.).
m.2) Posebne izvidne tehnike u inozemnom pravu

Nove istražne metode uvedene su posljednjih desetljeća u nacionalna za-
konodavstva. U nastavku izlaganja lapidarni je osvrt na sedam suvreme-
nih zakonskih sustava.
U Austriji se primjenjuju sljedeće metode: računalno sravnjivanje
podataka, optičko i akustičko nadziranje osoba primjenom tehničkih
sredstava, elektronički nadzor telekomunikacija, korištenje prikrivenih
istražitelja, simulirano davanje potkupnine i simulirani otkup predmeta
kaznenog djela, policijska prismotra i dugotrajni policijski nadzor, nad-
zirana isporuka predmeta kaznenog djela i druge mjere. Reforma kazne-
nog postupovnog zakonodavstva iz 2004. osim opservacije, prikrivenog
istraživanja, uvodi i neke novosti kao sklapanje simuliranog pravnog
posla, prikupljane obavijesti o podacima vezanim uz mjesto i prijenos
kao i nadzor nad porukama koje se prenose putem telekomunikacije ili
666
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
računalnog sustava, optički i akustički nadzor osoba, te sravnjivanje po-

dataka uz računalnu podršku.
U Engleskoj se primjenjuju sljedeće metode: dugoročni policijski nad-
zor, tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor
telekomunikacija radi pribavljanja spoznaja za vođenje drugih istražnih
radnji (saznanja prikupljena ovom mjerom ne mogu se koristiti pred su-
dom na glavnoj raspravi), ozvučenje prostorija, uporaba prikrivenih istra-
žitelja za otkrivanje kaznenih djela u vezi sa zloporabom droge, terorizma
i javnih nemira, simulirani otkup droge, oružja ili eksploziva, simulirana
prodaja droge, nadzirana isporuka predmeta kaznenih djela u vezi sa zlo-
porabom droge, oružja i eksploziva.
Francusko zakonodavstvo također propisuje mogućnost korištenja
posebnih izvidnih tehnika, kao što su: dugotrajni policijski nadzor, tajno
praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomuni-
kacija radi pribavljanja saznanja i dokaza potrebnih za vođenje kaznenog
postupka, ozvučenje prostorija, uporaba prikrivenih istražitelja sa svrhom
razjašnjenja kaznenih djela u vezi sa zloporabom droge, simulirano da-
vanje potkupnine, simulirani otkup predmeta, nadzirana isporuka pred-
meta kaznenog djela. Osim navedenih tehnika to zakonodavstvo dopušta
korištenje mjera koje nisu uobičajene u kriminalističkoj praksi drugih eu-
ropskih zemalja, osim djelomično u Italiji. To je simulirano osnivanje tzv.
paravanskih trgovina, simulirano osnivanje pravnih osoba radi otkrivanja
i sprječavanja pranja novca.
U Italiji navedene metode obuhvaćaju: dugotrajni policijski nadzor,
tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor tele-
komunikacija, ozvučenje prostorija, presretanje komunikacija, uporabu
prikrivenih istražitelja, simulirano davanje potkupnine, simulirani otkup
predmeta, nadziranu isporuku predmeta kaznenog djela. Ostale, uobiča-
jene izvidne mjere nisu posebno zakonski uređene, nego su prepuštene
policijskoj praksi i uglavnom se poduzimaju u preventivne svrhe.
U Njemačkoj se predviđaju sljedeće mjere: računalno sravnjivanje po-
dataka, ozvučenje prostorija, zaplijena poštanskih pošiljaka, elektronički
nadzor telekomunikacija, utvrđivanje dolazno-izlaznih telefonskih poziva
s nadziranog telefonskog priključka (metering), tajno praćenje uz uporabu
tehničkih sredstava, uporaba prikrivenog istražitelja sa svrhom razjašnje-
nja kaznenih djela u vezi sa zloporabom droga, oružja i krivotvorenja novca,
nadzirana isporuka predmeta kaznenog djela u vezi sa zloporabom droge.
Posebne izvidne tehnike u SAD-u su: dugotrajni policijski nadzor, tajno
praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomuni-
kacija radi pribavljanja saznanja i dokaza potrebnih za vođenje kaznenog
postupka, ozvučenje prostorija, uporaba prikrivenih istražitelja, simulira-
no davanje potkupnine, simulirani otkup predmeta, nadzirana isporuka
667
predmeta kaznenog djela. Osim spomenutih, u SAD-u se uvode i druge no-

vije tehnike (npr. termičko snimanje zgrada) pod uvjetom da se njihovom
primjenom ne povrjeđuje Amandman 4. Ustava.
Literatura:
Bakalović, H., Predkrivični postupak i istraga, Pravna misao, 3-4/1978.;
Buterin, T., Krimi-
nalistička motrišta na nove pojavne oblike kriminala u financijskim
institucijama, Policija
i sigurnost, 3-4/1999.; Carić, A., 124-131; Cvitanović, L., Kontrola
zakonitosti postupanja
OUP (policije) u vezi s kaznenim (krivičnim) postupkom, Priručnik, 4/1991.;
Damjanović,
D., Javnost prethodnog krivičnog postupka u jugoslavenskom pravu, „13.
maj", 5-6/1976.;
Dimitrijević, D., Okrivljeni u prethodnom krivičnom postupku, Godišnjak
Pravnog fakulteta
u Sarajevu, 1/1957.; Dundović, D., Kriminalistička motrišta na nove pojavne
oblike krimi-
nala zloporabom opojnih droga, Policija i sigurnost, 3-4/1999.; - Tajne
policijske operaci-
je, Informator, Zagreb, 2003.; Fatić, H., Procesno-pravne pretpostavke i
ovlašćenja suda za
odluku da nema mjesta zahtjevu za sprovođenje istrage i da nema mjesta
optužbi, „13. maj",
11/1973.; Gavrilović, M., Uloga javnog tužilaštva kod otkrivanja krivičnih
dela i usmerava-
nja prethodnog krivičnog postupka, Pravni život, 5/1973.; Gluščić, S.,
Kaznenopravni sustav
pred izazovom organiziranog kriminaliteta - međunarodnopravna
kaznenopravna pomoć i
suradnja, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Guyton, A. C,
Medicinska
fiziologija, Medicinska knjiga, Zagreb, 1981.; Jelačić, O., Medicinska
kriminalistika, Pravni
fakultet u Splitu, 1978.; Kankaraš, S., Aktuelni problemi predkrivičnog
postupka s aspekta
javnog tužilaštva, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo,
2/1979.; Karanović,
M., Sumnja u krivičnom postupku, Pravni život, 6-7/1984.; Krapac, D.,
Pogled na neke važni-
je odredbe novog hrvatskog kaznenog zakonodavstva o organiziranom
kriminalitetu i pitanja
njihove praktične primjene, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,
2/1998.; - Posebne
mjere i radnje za otkrivanje i suzbijanje kaznenih djela organiziranog
kriminaliteta u novom
ZKP RH, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1997.; Krckovski,
M., Način i obim
korištenja materijala prikupljenih operativnim radom u pretkrivičnom
postupku, „13. maj",
6/1978.; Marina, P., O pretkrivičnom postupku u jugoslavenskom
krivičnoprocesnom pra-
vu, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 1-2/1982.;
Marinković, D., Tajna
opservacija u sprječavanju i suzbijanju krivičnih djela, Suzbijanje
kriminaliteta, 215 - 235;
Matte J. A., Forensic Psychophysiology using the polygraph, J. A. M.
Publications, New York,
1996.; Meesing R. - Horvath F., A National Survay of Practices, Policies and
Evaluative Com-
ments on the Use of Pre-Employment Polygraph Screening in Police
668
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
Agencies in the United

States, Polygraph, 2/1995. (24); Modly, D., Informatori, Ministarstvo
unutarnjih poslova Zag-
reb, 1992; - Priprema poligrafskog ispitivanja, Policija i sigurnost, 3/1998.;
Moore, M. H., et
al., Polygraph and Lie Detection, National Academies Press, Washington,
2003.; Pavišić, B.,
Kazneni postupak u Republici Hrvatskoj: pogled na reformu iz 1997. godine
s posebnim osvr-
tom na predistražni postupak i istragu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i
praksu, 2/2000.;
543-637; - Mjesto i uloga organa unutrašnjih poslova u istrazi, Jugoslavenska
revija za kri-
minologiju i krivično pravo, 4/1989.; - Pretprocesna aktivnost, Hrvatski
ljetopis za kazneno
pravo i praksu, 1/1994.; Roso, Z., Poligraf u kriminalistici, MUP RH,
Zagreb, 1996.; Sačić,
Z., Kaznenopravne mogućnosti u suzbijanju organiziranog kriminaliteta,
Hrvatski ljetopis
za kazneno pravo i praksu, 2/1996.; - Organizirani kriminalitet u Hrvatskoj,
Zagreb, 1997.;
- Primjena prikrivenih, posebnih izvidnih mjera za suzbijanje organiziranog i
drugog teškog
kriminala na području Republike Hrvatske, Hrvatski ljetopis za kazneno
pravo i praksu,
2/2000.; Svedrović, M., Položaj branitelja u kaznenim postupcima za kaznena
djela u vezi s
organiziranim kriminalitetom, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,
2/1998.; Tomaše-
vić, G, Organizirani kriminalitet - neka kaznenoprocesna pitanja, Hrvatski
ljetopis za ka-
zneno pravo i praksu, 2/1998.; - Primjena novih istražnih metoda na području
Županijskog
suda u Splitu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/2000.;
Vasiljević, T, 467-480;
Veić, P., Kaznenopravne mogućnosti u suzbijanju organiziranog
kriminaliteta, Hrvatski lje-
topis za kazneno pravo i praksu, 2/1996.; Vodinelić - Aleksić, 31-53; Vrečko
R., Interpretacija
poligrafskog grafikona, Policija i Sigurnost, 6/1996.; - History O f Polygraph
in Croatia, Poly-
graph, APA, Maryland, 1997.; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure,
West Publishing
Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 184-225; - Criminal Procedure.
Constitution and So-
ciety, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 206-216; Zobec, Ž.,
Aktuelni problemi pred
krivičnog postupka, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo,
2/1979.
669
KRIMINALISTIKA

1.Kada se poduzimaju izvidi kaznenih djela?
2.Koja je svrha izviđa?
3.Objasnite zašto izvidi predstavljaju latentnu fazu kaznenog postupka.
4.Navedite u koje svrhe koristimo rezultate izviđa.
5.Navedite opće izvidne radnje.
6.Pod kojim je uvjetima moguće prikupljanje obavijesti od osobe koja je u
pritvoru?
7.Objasnite što je sastavni dio svakog poligrafskog testiranja.
8.Kojom se izvidnom radnjom može izvesti pregled vozila zaštićenog
imunitetom?
9.Što čini nadzor, a što stvarno ograničenje slobode kretanja?
10.Kojim je zakonom regulirano i pod kojim je uvjetima moguće snimanje na

javnim
mjestima?
11.Navedite osnovna načela, tj. značajke poduzimanja posebnih izviđa.
12.Koji su adresati protiv kojih se poduzimaju posebni izvidi?
13.Nabrojite posebne izvide.
14.Objasnite razliku između prikrivenog istražitelja i pouzdanika.
670
Glava XIV.
Potražna djelatnost i kriminalističke evidencije
1. Potražna djelatnost
Potražna djelatnost predstavlja sustav mjera koje imaju za cilj otkrivanje

počinitelja kaznenih djela i njegovo dovođenje ovlaštenom tijelu. Njome
policija traži osobe nepoznatog boravišta ili nestale stvari te prikuplja
obavijesti o pojedinim okolnostima i stvarima od važnosti za kazneni pos-
tupak. Osnovno je načelo brzina.
Potrage se obično organiziraju u cilju pronalaženja i hvatanja počini-
telja kaznenih djela, što zahtijeva visok stupanj operativnosti i koordini-
ranosti policije, koja je uključena ili može biti uključena u potražnu dje-
latnost. Počinitelji kaznenih djela najčešće su svjesni traganja, zbog čega
poduzimaju različite mjere osujećenja, uz spremnost na pružanje otpora.
Kada se traga za počiniteljima određenih kaznenih djela, policijski služ-
benici ovlašteni su u cilju sprječavanja bijega na uporabu sile opasne po
život ili koja može teško narušiti zdravlje uhićenika.
U potražne mjere pripadaju sve one radnje koje provodi policija radi
pronalaženja poznatih i nepoznatih osoba ili stvari koje se dovode u vezu s
kaznenim djelom ili koje su zbog nekog drugog razloga od interesa za poli-
ciju. Uspješnosti potražnih mjera umnogome mogu pomoći kriminalističke
evidencije. Potražne mjere sastoje se od operativnih mjera policije, koje su
najčešće kombinacija pojedinih mjera, opservacija, prikupljanja obavijesti,
legitimiranja, pregleda prijevoznih sredstava, putnika i prtljage, prirodno-
ga prostora, racija, zasjeda, blokada i dr. U navedenom sklopu poseban je
položaj triju potonjih mjera, o čemu v. infra pod 2.
Interesi kaznenog pravosuđa, posebno kada je riječ o teškim kaznenim
djelima ili djelima koja su uznemirila javnost, zahtijevaju posebnu učin-
kovitost. U takvim okolnostima može se posegnuti za svestranom akcijom
kako bi se pronašlo počinitelja kaznenog djela. Te posebne mjere moraju
predstavljati ultima ratio, treba ih koristiti kao krajnje sredstvo, ne samo
zbog velikih troškova, nego i zbog uznemiravanja javnosti. U takve mjere
671
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
pripadaju: a) objava fotografije tražene osobe putem dnevnog tiska, radija

i televizije, interneta, b) objave plakata i letaka u području gdje se pretpos-
tavlja skrivanje okrivljenika, c) javno izlaganje predmeta koji su u vezi s
kaznenim djelom kako bi ih građani doveli u vezu s konkretnom osobom,
d) pojačana kontrola objekata u kojima se kriju sumnjive osobe, e) kontro-
la prometa s naglaskom na traženu osobu, f) javno raspisivanje nagrade,
g) postavljanje zasjeda i blokada te organiziranje racija.
Postupovni i policijski propisi su u razmatranom području nepovezani,
pa govore o: tjeralici, međunarodnoj tjeralici, objavi i potrazi. Tjeralica
je akt suda ili kaznene ustanove kojim se pokreće potražna djelatnost za
određenom osobom. Uvjete za raspisivanje tjeralice propisuju postupovni
propisi. Tjeralica može biti raspisana za okrivljenikom protiv kojeg je po-
krenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje se progoni po slu-
žbenoj dužnosti i za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili
teža kazna, a nalazi se u bijegu, ili ako je osuđenik pobjegao s izdržavanja
kazne ili zavodske mjere. Prema području na kojem se vodi potražna dje-
latnost, tjeralice mogu biti raspisane za područje cijele države ili mogu biti
međunarodne
Kad raspisuje tjeralicu na području države, sud koji vodi kazneni po-
stupak obraća se nalogom određenoj policijskoj upravi mjesno nadležnoj
za određeni sud. Policijska uprava raspisuje tjeralicu putem računalnog
sustava, tako da je cjelokupnom području države u svakom trenutku do-
stupna lista potraživanih osoba.
Međunarodnu tjeralicu raspisuje sud putem Središnjeg nacionalnog
ureda INTERPOL-a. U sklopu INTERPOL-a od 1987. godine djeluje ra-
čunalni sustav kriminalističkih informacija (CIS). Baze podataka tog su-
stava sadrže i podatke: a) traže li se određene osobe ili su osumnjičene za
određena kaznena djela, b) terete li određene osobe obavijesti temeljem
kojih se zahtijeva uhićenje ili postoji nalog ili opis određenog modus ope-
randi; c) smatraju li se pojedine osobe međunarodno važnima i postoji li
opasnost da će počiniti nova kaznena djela.
Potrebno je razlikovati tjeralicu od potrage. Osnova za raspisivanje
potraga jesu postupovni i policijski propisi. Potragu raspisuje policijska
uprava koja provodi kriminalističku obradu, putem istog sustava kao i
tjeralicu, zbog određenog kaznenog djela, a kada joj osumnjičenik, neka
druga osoba ili stvar za koju je ovlaštena raspisati potragu nije dostupna.
U okvirima potrage, koja se raspisuje u cijeloj državi, postoje tzv. cilja-
ne potrage, koje predstavljaju poseban način potražne djelatnosti. Ciljane
potrage usmjerene su na određene objekte ili prostore gdje je predvidivo
pronalaženje tražene osobe.
Potrage, za razliku od tjeralica, nisu ograničene samo na osumnjičene,
one se mogu odnositi i na: oštećenike, svjedoke ili druge osobe koje mogu
672
dati podatke važne za kazneni postupak ili druge važne podatke koji su od
interesa za rad policije, za dijete ili maloljetnika koji su se udaljili od kuće,
radi prikupljanja podataka za identifikaciju osoba koje o sebi ne mogu
dati podatke. Zatim, potrage se mogu odnositi i na stvari, kada je potrebno
prikupiti podatke ili pronaći stvari koje su u vezi s kaznenim djelom.
Objava je akt kojim sud od policije zahtijeva traženje okrivljenika, tra-
ženje potrebnih podataka o određenim stvarima ili traženje obavijesti o
leševima i nestalim osobama. Valja razlikovati objavu u smislu policijskih
propisa. Policijski propisi proširuju je i na traganje za nestalim osobama
radi utvrđivanja identiteta osoba koje ne mogu dati podatke o svom iden-
titetu i dr. Valja razlikovati tri vrste objava: a) objava radi pronalaska po-
dataka o predmetima koji su u vezi s kaznenim djelom, b) objava radi pri-
kupljanja podataka o leševima i nestalim osobama kada postoje sumnje u
nasilnu smrt, c) objava u smislu policijskih propisa.
Raspis o traganju propisuju policijski propisi. On se objavljuje za osoba-
ma oštećenim kaznenim djelom, svjedokom ili drugom osobom koja može
dati važne podatke za provođenje kaznenog postupka, na zahtjev suda
kada traži adresu za osobu, na zahtjev drugog državnog tijela ili ustanove
kada traži dojavu adrese, za maloljetnika ili dijete koje se udaljilo od kuće
kada roditelj ili staratelj zatraži traganje
2. Kriminalističke evidencije*
Kriminalističke evidencije su sustavno prikupljanje, unošenje, snimanje,

organiziranje i spremanje podataka o kaznenim djelima, počiniteljima,
osobama, stvarima, objektima i događajima od interesa za policiju, a u
cilju otkrivanja kaznenih djela, pronalaženja stvari i poduzimanja mjera
za sprječavanje kaznenih djela.
Kriminalističke evidencije pomažu da se pronađe počinitelj kaznenog
djela, da se utvrdi je li kazneno djelo počinjeno, da se otkriju i osiguraju
tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju ka-
znenog djela i njihovog počinitelja. Otkrivanje kaznenog djela i njegova
počinitelja ovisi i o sposobnosti policijskog službenika da se koristi krimi-
nalističkim evidencijama. Međutim, treba ukazati da kriminalističke evi-
dencije više služe kod rasprostranjenih, masovnih oblika kaznenih djela i
pronalaženju počinitelja koji su povratnici.
Tekst odjeljka 2. napisao je Zvonimir Dujmović.
673
KEIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
a) Prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka
U kriminalističkim evidencijama spremaju se, pohranjuju podaci. Razvoj

informacijske tehnologije i njena primjena u policiji dovele su do tri različi-
te faze u korištenju kriminalističkih evidencija. U prvoj fazi, koja je trajala
od prvih početaka stvaranja kriminalističkih evidencija s kraja 19. stoljeća
do 80-ih godina 20. stoljeća, korištena je ručna, odnosno mehanička obrada
podataka u zadovoljavanju potrebe policijskih službenika za informacijama.
Posebno poučeni policijski službenici analizirali su kriminalističke pred-
mete (spise) i unosili podatke u različite formulare koje su zatim pohra-
njivali u kartoteke, ormare ili 'bazene'. Policijski službenici koji su radili
u kriminalističkim evidencijama bili su nižeg ili srednjeg ranga i odvojeni
od samih operativnih ustrojstvenih jedinica i više ili manje neovisni od
njihova djelovanja.
Formalno ili neformalno takav rad specijaliziranih policijskih službeni-
ka i njihove kriminalističke evidencije svrstavale su se u pomoćne krimi-
nalističke aktivnosti (službe). Takvo korištenje podataka bilo je razumljivo
svim kriminalistima, jednostavno za uporabu - nije zahtijevalo dublje ra-
zumijevanje informacijsko-tehničkih procesa.
Druga faza razvoja kriminalističkih evidencija vezana je za razvoj in-
formatičke tehnologije, odnosno primjenu računala, posebno osobnih ra-
čunala u policiji. Nema više pomoćne službe koja bi kao logistička služba
održavala cijeli sustav, formulirala okvire, standarde unošenja i korištenja
podataka. Podatke u sustav trebali bi unijeti policijski službenici koji su
obrađivali određeni slučaj. Prijenos podataka iz klasičnih evidencija u ra-
čunalne baze podataka pratila je nužna promjena evidencijskih listova.
Na obrascima su se pojavila nova polja s oznakama za šifre. Ono što une-
su, odnosno kvalitetu koju unesu, sutra mogu dobiti kada budu koristili
kriminalističke evidencije.
Nestala je nekadašnja klasična pomoćna služba. Unošenje podataka i
stvaranje kriminalističke baze podataka demistificirano je, ali ponekad
previše vezano za individualni pristup pojedinog policijskog službenika,
možda njegov amaterski entuzijazam ili nedovoljno sagledavanje cjeline
sustava i njegovih informatičko-tehničkih karakteristika.
Treća faza korištenja kriminalističkih evidencija, koja je započela na
samom kraju 20. stoljeća, zapravo je faza koja će se u potpunosti razviti
tijekom 21. stoljeća. Tu fazu karakterizira integriranje policije primjenom
informacijske tehnologije. Korištenjem programske podrške križanjem po-
dataka dolazi se do nove informacije. Unos podataka u pravilno organi-
ziranu računalnu bazu podataka nije samo njegovo pohranjivanje, već se
tom prilikom pokreće proces međusobnog dovođenja podataka u vezu te
nastaju novi podaci odnosno informacije.
674
KRIMINALISTIKA
b) Prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka

kao policijska ovlast
Policija prikuplja, obrađuje i koristi podatke radi obavljanja policijskih po-

slova. To su policijske evidencije. Sve su kriminalističke evidencije i poli-
cijske, ali sve policijske evidencije nisu kriminalističke. Prikupljeni poda-
ci, kada je to određeno, spremaju se u evidencije (zbirke).
Izrijekom je propisana ovlast policije da prikuplja, obrađuje i koristi
osobne podatke radi sprječavanja i otkrivanja kaznenih djela i prekršaja
te pronalaska počinitelja. Osobni podaci spremljeni u evidencijama mogu
se koristiti samo u svrhu za koju je evidencija osnovana.
Osobnim podatkom valja smatrati svaki podatak koji se odnosi na odre-
đenu ili odredivu osobu, nezavisno od načina na koji je izražen. V. izlaganje
supra Glava II. pod 1. Prikupljanje, obrada i davanje osobnih podataka mora
biti u skladu s propisima o zaštiti osobnih podataka. To znači da je potreb-
no u svakom konkretnom slučaju utvrditi razmjernost i nužnost korištenja
osobnih podataka. Prikupljeni i u evidencije uneseni osobni podaci moraju
biti točni. Podatke koji su spremljeni u evidencijama, zbirkama podataka,
moraju se ispraviti kada se nakon njihovog bilježenja utvrdi da su netočni.
Osobe o kojima su podaci prikupljeni u evidencijama imaju pravo uvida u
sadržaj zbirke. Polazi se od prava 'vlasnika' osobnog imena da se uz njegovo
osobno ime vežu točni podaci. Međutim, pravo na uvid može se isključiti ako
bi uvid mogao prouzročiti štetne posljedice za svrhu njihova sakupljanja.
Policija može tražiti podatke od državnih tijela i drugih pravnih i fizič-
kih osoba koji posjeduju određene podatke ili su ovlašteni voditi zbirke
podataka. Također može pod zakonskim uvjetima sravnjivati tako dobive-
ne osobne podatke s osobnim podacima koje je ovlaštena prikupljati (srav-
njivanje računalnih podataka).
Osobne podatke pohranjene u evidencijama (zbirkama) koriste policij-
ska tijela. Policija ih u skladu sa zakonom daje sudu i državnom odvjet-
ništvu, a mogu se dati na korištenje tijelima državne uprave te pravnim
osobama, kada su takvi podaci nužni za otklanjanje opasnosti.
Policija može sakupiti ili učiniti dostupnim podatke koje je prikupila
temeljem zakonskih ovlasti inozemnim policijskim tijelima ili međunarod-
nim organizacijama koje se bave suzbijanjem kriminaliteta. Mogu se kori-
stiti u znanstvene i statističke svrhe u skladu s posebnim propisima.
Osobni podaci moraju se brisati u slučaju kad se utvrdi da nisu točni
ili su prestali postojati razlozi, odnosno uvjeti radi kojih je osobni podatak
unesen u evidenciju koja se vodi u računalnom sustavu. Oni moraju biti
zaštićeni od strane voditelja evidencije odgovarajućim organizacijskim,
tehničkim, kadrovskim i drugim sigurnosnim mjerama. Posebno treba na-
glasiti da će biti zaštićen i identitet osobe koja je dala podatke.
675
c) Katalog policijskih evidencija
Policija vodi evidencije: 1) osoba kojima je po bilo kojoj osnovi oduzeta

sloboda (uhićenje, zadržavanje, dovođenje, i dr.), 2) osoba za koje postoji
osnovana sumnja da su počinile kaznena djela i prekršaje, 3) počinjenih
kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti, prekršaja i osoba
oštećenih tim djelima, 4) počinjenih kaznenih djela nepoznatih počinitelja
koja se progone po privatnoj tužbi, 5) traženih osoba i predmeta te osoba
kojima je zabranjen ulazak u Republiku Hrvatsku, 6) provjere identite-
ta osoba, 7) osoba nad kojima je provedeno utvrđivanje identiteta, dakti-
loskopiranih osoba, fotografiranih osoba, i DNA pretraga, 8) operativnih
izvješća, operativnih izvora saznanja i osoba pod posebnom policijskom
zaštitom, 9) događaja, 10) upotrijebljenih sredstava prisile, 11) predstavki
građana.
Policijski službenik mora sve što utvrdi na mjestu kaznenog djela i što
sazna od osoba, "preslikati" u podatke. Na njihovoj osnovi sastavlja se do-
kumentacija za tijela progona i dokumentacija o aktivnosti policije.
Kriminalističke podatke o kaznenim djelima, oštećenim osobama i po-
činiteljima kaznenih djela unosi se u kriminalističke upitnike. Njihovom
obradom može se doći do informacija koje su podloga za sprječavanje i
otkrivanje novih kaznenih djela.
Vezu između pohranjenih podataka u bazi podataka i korisnika čine
modeli podataka - slike podataka u bazi, iz kojih su vidljiva sva moguća
pitanja koja policijski službenik može postaviti. Različiti korisnici imaju
prema istoj bazi podataka različite zahtjeve.
Literatura:
Allen, R. J. - Kuhns, R. B., Are Analytical Approach to Evidence, Little,
Brown and Company,
Boston, 1989., 461-472; Bayrle, T. - Gallwitz, K., Rasterfahndung,
Suhrkamp, Frankfurt a.
M., 1985.; Belair, R. R., Intelligence and Investigative Records (Criminal
Justice Information
Policy), U. S. G. P. O., Washington, 1985.; Brezak, M., Prva hrvatska
policija - čimbenik inte-
gracije Hrvatske u sjedinjenu Europu, Priručnik, 6/1991., 437-445;
Burghardt, 102; Gemmer,
K., Fahndung und Polizeialltag, Kriminalistik, 1/1980., 2-7; Graf, V.,
Rasterfahndung und
organisierte Kriminalität, Forum Verlag Godesberg, Mönchengladbach,
1997.; Haring, K. H,
Grenzfahndung, Kriminalistik, 2/1980., 83-87; 216-260; Hinton, D., The
Criminal Records
Manual: The Complete National Reference for the Legal Access and Use of
Criminal Records,
2. izdanje, Facts on Demand Press, Tempe, 2004.; Klever, S., Die
Rasterfahndung nach § 98a
StPO, Schilling, Münster, 2003.; Leitner, N, Fahndung durch
Sicherheitsbehörden und Sic-
herheitsorgane, Neuer Wissenschaftlicher Verlag, Beč, 2002.; Lisken -
Deninnger, 280; Mar-
ković, 148 - 161, 392-404; Maver, 103-135; Proschak, C. A., Moderne
Fahndungstechnologien
676
KRIMINALISTIKA
im Spannungsfeld mit dem Privatleben. Sicherheits- und kriminalpolizeiliche

Information-
seingriffe im Lichte der Rechtsprechung ... Europäischen Gerichtshofs für
Menschenrechte,
Verlag Dr. Kovač, Hamburg, 2005.; Quinn, O, The Medical Record as a
Forensic Resource,
Jones and Bartlett Publishers, Boston, 2004.; Schöffler, R., Modus operandi -
System und
Elektronische Datenverarbeitung, Kriminalpolizei und Technik,
Bundeskriminalamt, Wies-
baden, 1967., 167-176; Schwan, Identitätsfeststellung, Sistierung und Razzia,
Archiv des öf-
fentlichen Rechts, 1977., 102; Simon, J. - Taeger, J., Rasterfahndung.
Entwicklung, Inhalt
und Grenzen einer kriminalpolizeilichen Fahndungsmethode, Nomos,
Baden—Baden, 1981.;
Simonović, B., 24; Stefanou, C. - Xanthaki, H, Financial Crime in the EU:
Criminal Records
677
as Effective Tools or Missed Opportunities?, Kluwer Law International, Den

Haag, 2005.;
Vodinelić, 111 I, 355 - 367; Vodinelić - Aleksić, 86-90; Vogt - Siegbert,
Fahndung - Planung
und Durchführung u: Polizeiführungsakademie. Rechtsfragen zu Fahndung
und Observati-
on einschliesslich der Verwendung optischer und akustischer Hilfsmittel,
Münster, 1977.,
39-64; Zeiger, u: Kube - Störzer - Timm, L, 237-242, 315-339.

1. Objasnite potražnu djelatnost te navedite koje je njeno osnovno načelo.
2. U čemu se sastoji razlika između tjeralice i potrage?
3. Što se pohranjuje u kriminalističkim evidencijama?
4. Što su to policijske evidencije te u kojem su odnosu s kriminalističkim
evidencijama?
5. S kojom je izvidnom radnjom povezana policijska ovlast prikupljanja i
korištenja
osobnih podataka?
678
Glava XV.
Prikupljanje podataka o kaznenom djelu
od strane posebnih subjekata
1. Izvidi zapovjednika hrvatskog broda
U Zakonu o kaznenom postupku izvide kaznenog djela počinjenog na hr-

vatskom pomorskom ili brodu unutarnje plovidbe provodi zapovjednik
broda na način uređen posebnim zakonom. Posebni plovidbeni propisi
uređuju to postupanje sasvim općenito. Pravo i dužnost zapovjednika na
provođenje izviđa kaznenih djela uvjetovano je time da je kazneno djelo
počinjeno na pomorskom ili brodu unutarnje plovidbe koji vije hrvatsku
zastavu.
Brod je plovni objekt kojega takvim određuju odgovarajući plovidbeni
propisi. Ovdje se ima u vidu brod u smislu plovidbenog i posebno među-
narodnog prava, a njegove plovidbeno-tehničke značajke su sporedne. Po-
činjenje kaznenog djela procjenjuje se u smislu ubiciranja i lokaliziranja
kaznenog djela prema materijalnom kaznenom pravu.
Zapovjednik broda je izvidno tijelo iz nužde: on postupa ako redovna ti-
jela provođenja izviđa ne mogu postupati. To nije samo slučaj ako se brod
nalazi izvan područja državne vlasti, kad druga tijela ne mogu djelovati,
nego i onda kad djelo kao stvarni događaj ne izlazi izvan prostora broda i
kad je zapravo jedina zainteresirana država zastave broda. Upravo u tom
slučaju radi se o tipičnom postupanju u nuždi.
Zapovjednik broda poduzima izvide kaznenih djela i posebne mjere
koje odgovaraju mjerama osiguranja nazočnosti i drugim mjerama opreza.
U poduzimanju izviđa kaznenih djela, zapovjednik broda nije isključivo
vezan pravilima provođenja izviđa, nego i posebnim plovidbenim propisi-
ma o provođenju javnih ovlasti na brodu. To je posebno važno, jer se u tom
slučaju omogućuje uporaba rezultata radnji zapovjednika broda kao doka-
za u kaznenom postupku i bez obzira na to jesu li izvorno radnje poduzete
kao izvidi iz nužde.
679
O poduzetim radnjama zapovjednik broda sastavlja izvješće koje preda-

je policiji pri dolasku u prvu hrvatsku luku. Uz to ključne radnje upisuje u
brodski dnevnik. Time podatak o radnji postaje sadržajem javne isprave,
što ima veliku važnost u odnosu na upotrebljivost rezultata kao dokaza.
Prema naravi, radnje zapovjednika broda mogu se razvrstati u tri sku-
pine. Prva su mjere osiguranja postupka i broda koje zapovjednik poduzi-
ma nakon počinjenja kaznenog djela (uklanjanje posljedica, ograničenje
slobode počinitelja, obavještavanje itd.). Drugoj skupini pripadaju radnje
kojima se prikupljaju materijalni dokazi: očevid, privremeno oduzimanje
predmeta, pretraga. Treću skupinu tvore radnje prikupljanja izjava osoba:
svjedoka i počinitelja.
Iako je zapovjednik broda tijelo koje provodi izvide, a ne istražne rad-
nje, ne može se izjednačiti njegov položaj s položajem policijskog službe-
nika. Naime, neki su izvidi koje provodi zapovjednik broda neponovljivi
i via facti moraju se njihovi rezultati uporabiti u kaznenom postupku. To
upućuje na to da zapovjednik mora sve takve radnje zabilježiti u obliku
javne isprave, prije svega u brodskom dnevniku, zatim cjelovit zapisnik
priključiti uz brodski dnevnik i time osigurati upotrebljivost u dokaznom
postupku. Dakako, zapovjednik bi morao primijeniti sva jamstvena pravi-
la u odnosu na konkretnu radnju (npr. ispitivanje počinitelja, svjedoka) uz
dopunska jamstva (npr. nazočnost svjedoka).
2. Privatna istraživanja
a) Djelatnost privatnih istražitelja
Privatni detektiv je osoba koja ima ovlast za obavljanje detektivskih

poslova i odobrenje za početak rada. Detektivska djelatnost razumijeva
poslove prikupljanja i obrade podataka i dokaza od osoba koje su takve
podatke i dokaze voljne dati. To mogu biti podaci o: a) izgubljenim osoba-
ma ili osobama koje se skrivaju od stranke ili osobama koje su napisale
ili poslale anonimna pisma ili osobama koje šire klevete, sumnjičenja ili
uvrede, b) osobama koje su stranci prouzročile štetu, c) predmetima koji
su izgubljeni ili ukradeni, d) podacima koji su stranci potrebni za osigu-
ranje ili ostvarivanje prava ili povlastica koje ostvaruje pred sudbenim ili
drugim tijelima državne vlasti te društvima i udrugama, e) uspješnosti
osoba u obavljanju poslova, i f) uspješnosti i poslovnosti trgovačkih druš-
tava i drugih pravnih osoba.
Prikupljajući podatke privatni detektiv ne smije ometati obavljanje
poslova iz djelokruga tijela državne vlasti. To se poglavito odnosi na pri-
680
kupljanje podataka u situacijama kada i tijela državne uprave prikuplja-
ju istovjetne ili slične podatke. Kao primjer valja istaknuti poduzimanje
izvidnih mjera. To područje zbog interferencije detektivske djelatnosti i
djelatnosti policije zahtijeva pobliže uređenje.
Zakon o zaštiti osoba i imovine obvezuje ovlaštene osobe tijela državne
vlasti ili pravne osobe koja na temelju javnih ovlasti vodi određene upi-
snike te drugih pravnih osoba na davanje podataka privatnom detektivu
o: a) stalno i privremeno prijavljenim osobama, b) policama osiguranja, c)
poreznim prijavama, d) vlasnicima motornih vozila i plovila, e) podatke iz
državnih matica i f) podatke o mirovinskom i invalidskom osiguranju.
Ovlaštena osoba neće dati privatnom detektivu podatke koji su poseb-
nim propisom određeni kao službena tajna. Posebna obveza postoji prema
kaznenom djelu o kojem je privatni detektiv saznao tijekom obavljanja
poslova koji su mu povjereni. Takvo kazneno djelo dužan je bez odgode
prijaviti. Ako je saznao da je takvo kazneno djelo počinila stranka s kojom
je sklopio ugovor o obavljanju detektivskih poslova, to nije dužan prijavi-
ti, osim kada su posrijedi kaznena djela protiv Republike Hrvatske, vri-
jednosti zaštićenih međunarodnim pravom te kaznena djela protiv spolne
slobode i spolnog ćudoređa. Ono što poprilično dezavuira netom spomenu-
to odnosi se na omogućavanje uvida policijskom službeniku u sve prikup-
ljene podatke i dokaze kojima detektiv raspolaže, što je teško shvatljivo.
Problem nastaje i onda kada privatni detektiv obavlja poslove za odvje-
tnički ured. Obveza stavljanja na uvid prikupljenih podataka policiji je i
u takvim slučajevima okolnost koja u bitnom kolidira s nužnošću zaštite
odnosa između odvjetnika i njegova klijenta.
b) Djelatnost građana i pravnih osoba
Uz opću građansku dužnost da prijavljuju kaznena djela koja se progone

po službenoj dužnosti, građani mogu obavještavati tijela kaznenog progo-
na o činjenicama koje su važne za progon bez obzira na to kako su saznali
za kazneno djelo. Javni pogovor i sredstva javnog priopćavanja često su
prožeti podacima o kaznenim djelima, što može poticajno djelovati da gra-
đani "pozornije promatraju" i eventualna saznanja dojavljuju. Motiv zbog
kojeg se građani samoinicijativno angažiraju nije bitan, ali ga je dobro
znati. Važno je istaknuti da građani mogu prikupljati tragove o činjeni-
cama važnim za rješavanje slučajeva u kojima su izravno zainteresirani.
Tragove o kojima je riječ mogu dostavljati policiji a mogu ih opisivati kao
svjedoci, oštećenici ili stranke u kaznenom postupku.
Djelatnost pravnih osoba u vezi s istraživanjem kaznenih djela veza-
na je uz vrstu njihove djelatnosti, gospodarsku snagu, broj zaposlenih i
681
sl. Često se u pravnim osobama s određenom gospodarskom djelatnošću

osniva posebna služba koja prati stanje i poduzima preventivne i istražne
mjere radi samozaštite. Djelatnost o kojoj je riječ pripada u pojam busi-
ness-intelligence u najširem smislu. Navedenim pojmom označavaju se
postupci sustavne analize vlastitog poslovnog pothvata i njegovog poslo-
vnog okruženja, odnosno određenih aspekata tog okruženja. Svrha im je
ostvarenje boljeg, bržeg i potpunijeg informiranja o svemu što je od zna-
čaja za donošenje operativnih, taktičkih i strateških poslovnih odluka.
Za vrednovanje podataka dobivenih na različite načine koriste se koncep-
tualna sredstva i sustavi računalne obrade podataka.
U vezi s načinom prikupljanja poslovnih podataka treba spomenu-
ti pojam industrijske špijunaže (industrial espionage), obavještajnog
djelovanja čija je svrha prikupljanje podataka o poslovnim aktivnostima
konkurenata, ali i drugih subjekata iz vlastita poslovnog okruženja, prim-
jerice javnih vlasti, tijela koja provode postupke javnih natječaja itd. Pri-
tom se koriste različita sredstva, no u suvremeno doba najvažniji su su-
stavi tehničkog nadzora.
Praksa obavještajnog djelovanja u gospodarske svrhe upućuje na pre-
pletenost javnih i privatnih interesa: države koje upravljaju suvremenim
obavještajnim sustavima koriste njihove resurse i za velike korporacije.
c) Djelatnost subjekata privatne zaštite
U djelatnost privatne zaštite pripadaju zaštitari, čuvari, redari, privatni

detektivi i dr. Djelatnost privatnih detektiva, zbog njihova posebnog zna-
čaja u prikupljanju osobnih podataka prikazana je supra pod b.
Djelatnost privatne zaštite obuhvaća poslove koji za cilj imaju zaštitu
osoba i imovine, a osobito: 1) osiguranje mirnih prosvjeda i javnih okup-
ljanja, 2) osiguranje stambenih i poslovnih prostora, 3) neposrednu tjeles-
nu zaštitu osoba (tjelohranitelj), 4) zaštita prirodnih dobara i okoliša, 5)
osiguranje i pratnja novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti.
Radnje zaposlenika u privatnoj zaštiti ne mogu imati neki drugi smi-
sao od onog koji ima radnja "izvornog" ovlaštenika — subjekta čija se prava
štite.
Literatura:
Bienert, A., Private Ermittlungen und ihre Bedeutung auf dem Gebiet der
Beweisverwertungs-
verbote, Shaker Verlag, Aachen, 1997.; Bockemühl, J., Private Ermittlungen
im Strafprozess.
Ein Beitrag zu der Lehre von den Beweisverboten, Nomos, Baden-Baden,
1996.; Dessau, M.,
Privat-detektive, Einführung in den Beruf, Detektivische Schriftenreihe Nr.
102, 1995.; Hil-
liard, T. M., Public vs. private security: what's the difference?, Security
Management, vol.
35 (1991) 1.; Hulnick, A. S., Risky business: private sector intelligence in the
United States,
682
Harvard International Review, vol. 24 (2002) 3., 68-79; Joh, E. E., The
Paradox of Private
Policing, Journal of Criminal Law and Criminology, vol. 95 (2004) 1.;
Kriminalistik. Lexikon,
683
K R I M I N A L I S T I K A _____________________________________________________________________
42; Pavišić, B., Istraživanje krivičnih djela u plovidbi, Pomorski zbornik,

Rijeka, 22/1984.;
- Organi sigurnosti plovidbe i pretkrivični postupak, Jugoslavenska revija za
kriminologiju
i krivično pravo, 4/1972.; - Krivično djelo izvršeno na brodu i radnje
zapovjednika broda,
Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1/1984.; - Metodika istraživanja
prometnih delikata,
MUP RH, Zagreb, 1993.; - Ovlaštenja zapovjednika broda u predkrivičnom
postupku, Jugos-
lavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3/1977.; - Uloga stručnjaka
u prethodnom
krivičnom postupku, Naša zakonitost, 6/1981.; Simović, M., 42-51;
Sklansky, D. A., Private
Police and Democracy, American Criminal Law Review, vol. 43 (2006) 1.;
Ström, P., Die Übe-
rwachungsmafia. Das gute Geschäft mit unseren Daten, Hanser, München,
2005.; Veić - Nađ,
Komentar Zakona o privatnoj zaštiti, Zagar, Rijeka, 2006.

1. Za koje tijelo kažemo da je izvidni subjekt iz nužde?
2. Kako će postupiti privatni detektiv ako tijekom obavljanja povjerenih mu
poslova
sazna za kazneno djelo?
3. Navedite subjekte privatne zaštite.
4. Koji je cilj djelatnosti privatne zaštite?
684
Odsjek drugi
RADNJE DOKAZIVANJA
Radnje dokazivanja ključna su djelatnost kaznenog postupka i središnje

područje silogističke kriminalistike. Analitički pregled pojedinih radnji
dokazivanja sustavno je raspoređen prema istražnim radnjama u aktual-
nom hrvatskom kaznenom postupku. Međutim, kao što je to navedeno u
uvodu drugoga dijela, i ovdje se vodilo računa o drugim sustavima, te je na
odgovarajućim mjestima izložen poredbeni osvrt.
Glava XVI.
Pretrage
1. Pojam i vrste pretraga
Pretraga je istraživanje predmeta uporabom osjetila i njihovih pomaga-

la. Prema svojim stvarnim sadržajima i osobito načinu spoznaje pretraga
je u osnovi istovjetna s pregledom kao izvidom, ali jednako i očevidu i pre-
poznavanju. V. izlaganje infra Glave XX. i XXI.
Međutim, iako se u pravilu kod pretrage radi o pojačanom istraživa-
nju, razlika između pretrage i pregleda je prije svega u pravnom uređenju.
Za pretragu je nužno da se izvodi prema strogim zakonskim pravilima. U
protivnom, njeni se rezultati ne mogu upotrijebiti kao dokaz i svode se na
opće spoznaje do kojih se dolazi pregledom.
Pretrage se mogu razvrstati na temelju različitih kriterija. Najprije,
valja imati u vidu da pretragu uređuju različiti propisi (Ustav, zakon-
ski i podzakonski propisi). Prema tom kriteriju valja razlikovati pretra-
ge uređene općim propisima (to je zapravo vertikala propisa: Ustav,
685
Zakon o kaznenom postupku, Zakon o policiji i policijski podzakonski
izvori) i pretrage izričito uređene posebnim propisima (propisi o
graničnoj i carinskoj službi) ili uključene u posebne propise (ovlast
za pretragu zapovjednika hrvatskog broda). Izlaganja koja slijede odno-
se se na opće propise, a tamo gdje je potrebno, upućuje se na posebne
propise.
Prema postupovnom cilju za kojim idu, pretrage se poduzimaju radi
1) pronalaska i uhićenja počinitelja, 2) pronalaska i privremenog oduzi-
manje predmeta, tragova i drugih nositelja dokaza (dokazne pretrage),
3) osiguranja tijeka postupka ili s drugim posebnim ciljem.
S obzirom na predmet pretrage se dijele na 1) pretragu osoba, 2) pre-
tragu stana, 3) pretragu prirodnoga prostora, 4) pretragu pokretne stvari,
5) pretragu prijevoznog sredstva, 6) pretragu opasne stvari i 7) pretragu
računala.
Prema postupanju pri pretrazi razlikuje se 1) redovita, 2) izvanred-
na i 3) hitna pretraga. U odnosu na stadij u kojemu se poduzima pre-
traga se provodi 1) prije početka, 2) tijekom kaznenog postupka i 3) kao
radnja nepravog kaznenog postupka (npr. kod pružanja međunarodne
pravne pomoći).
Pretragu u pravilu nalogom određuje sud, a provodi u pravilu polici-
ja. U ovisnosti o konkretnoj vrsti pretrage uređeni su modaliteti proved-
be i jamstveni uvjeti (sudjelovanje branitelja, nazočnost osoba, način
postupanja).
2. Opća taktička pravila pretrage
Opća taktička pravila pretrage su 1) planiranje, 2) zakonito postupanje,

3) tajnost priprema, 4) iznenadno postupanje.
a) Planiranje pretrage
Pretragu se uvijek mora izvoditi planski. Kad je to moguće, valjaju una-
prijed konkretno planirati. Planiranje pretrage je planiranje radne cjeline
međusobno povezanih raznorodnih zadaća usmjerenih određenom cilju.
Kod planiranja valja uzeti u obzir dvije konstante: 1) predmeta pretra-
ge i 2) vrste pretrage (radi li se o redovitoj i izvanrednoj, s jedne strane,
ili hitnoj pretrazi, s druge strane). Ostali su čimbenici varijabilni i ovise o
konkretnim sadržajima istraživanja.
Redovitu i izvanrednu pretragu valja temeljito i detaljno pripremiti. Hit-
nu pretragu mora se izvoditi planski prema općem obrascu postupanja ko-
686
jega mora praktično usvojiti svaki službenik ovlašten na njeno provođenje.

Svaki plan pretrage mora imati pravnu, tehničku i provedbenu komponentu.
Planiranje pretrage posebna je vrsta kriminalističkog planiranja koja
polazi od 1) elemenata istražne situacije, 2) razrađuje taktički način i 3)
određuje ciljeve koji se namjeravaju postići. To su osnovne zadaće planira-
nja i ujedno kostur svih planskih shema pretrage. Prije prelaska na kon-
kretnu izradu plana valja sastaviti katalog tih elemenata.
Elementi istražne situacije obuhvaćaju postojeća saznanja, s jedne
strane, i očekivane spoznaje, s druge strane. U konkretnom planiranju re-
dovitih i izvanrednih pretraga valja ih postaviti u tablicu odlučivanja (ako
- onda), kako je to bilo prikazano supra u Glavi IX. pod 7. Bez toga, po-
duzimanje pretrage je više spontano (možda se nešto pronađe - umjesto:
vjerojatno će se određeni objekt pronaći).
Za planiranje u prvoj komponenti bitno je dobro poznavanje krimina-
lističke morfologije i uopće fenomenologije i posebno poznavanje tipičnih
tragova i njihovih nositelja, a vrlo korisno je poznavati modus operandi i
druge posebne okolnosti.
U sklop elemenata istražne situacije ulaze, osim okolnosti u vezi s dje-
lom i počiniteljem, okolnosti prostora u kojemu se planira pretraga (vrsta
prostora, stanje, okolina i drugo) ili osobe, odnosno objekta pretrage (osob-
na svojstva, stanje u kojemu se nalazi, posebni rizici i drugo).
Sve što djeluje kao "vanjski" čimbenik mora se uzeti u obzir kod plani-
ranja konkretne pretrage. To u detalje mora poštivati voditelj pretrage, a s
tim moraju biti upoznati subjekti koji obavljaju pretragu.
Taktički način polazno uvjetuju elementi istražne situacije, pravila po-
stupanja koja se imaju primijeniti i konkretni modaliteti pretrage. Pravila
postupanja određuju vrstu, okvire, sadržaj i doseg zahvata.
Konkretni modaliteti pretrage odnose se na njenu stvarnu, tehničku
provedbu. Njih mora u što je moguće većoj mjeri unaprijed odrediti (i pro-
vesti) voditelj pretrage. On mora znati točno što traži, značajke objekta u
kojem pretražuje i način na koji to traži! U protivnom, pretraživanje se
svodi na spontano ili, još gore, improvizirano "kopanje" koje nema izgleda
na uspjeh, osim ako on nije slučajan.
Osim preciznog određenja (jednog ili više) objekata koje se traži, važ-
no je uzeti u obzir značajke prostora pretrage. To je posebno važno ako
se pretražuju prijevozna sredstva, tehnološka postrojenja, računala, tele-
komunikacijski sustavi, mase (npr. kamenolom) i drugi objekti posebnih
značajki. U nekim od takvih slučajeva valja koristiti proceduru rutinskih
pregleda (carinski i granični pregledi brodova) ili pak planske sheme i na-
crte strukture.
Dio plana pretrage moraju biti tehnička sredstva (vozila, istražna teh-
nika, eventualno tehnika za rastavljanje predmeta, pristup predmetima
687
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
itd.). U tom dijelu plana valja predvidjeti sudjelovanje stručnih osoba i

druge oblike tehničke pomoći.
Planiranje hitne pretrage značajno se razlikuje od netom opisane. To
nije planiranje konkretne pretrage, nego primjena općeg plana hitne pre-
trage na konkretni slučaj. Opći plan hitne pretrage valja izraditi s drukči-
jim pristupom od opisanog za redovitu i izvanrednu pretragu.
Naime, polazište su tipični slučajevi hitne pretrage (hitna pretraga sta-
na i drugog prostora, hitna pretraga osobe) i tipične zadaće hitne pretrage
(uhićenje ili dokazna pretraga). Provedba hitne pretrage mora biti prila-
godba općega plana postupanja konkretnim okolnostima slučaja.
Službenici koji imaju ovlast poduzimanja hitne pretrage moraju detalj-
no poznavati opći plan hitne pretrage i način na koji će ga provesti u kon-
kretnim okolnostima. To nalaže ne samo poznavanje pravila postupanja i
elemente plana, nego praktično usvajanje hodograma poduzimanja kon-
kretnih radnji, dakle praktičnu uvježbanost.
Pravna komponenta mora uključiti sve što je odlučujuće za valjanost
dokaznih rezultata pretrage. Tu valja postupati tako da se u dvojbi uvijek
ide za najvišim jamstvenim uvjetom (ako je dvojbeno je li branitelj valja-
no obaviješten ili nije, uzeti da nije, ako je sumnjivo postojanje uvjeta za
izvanrednu pretragu, treba obaviti redovitu itd.). Policijski službenik koji
obavlja pretragu mora uvijek kao načelo postupanja imati u vidu da pre-
tragu poduzima radi toga da njeni rezultati budu pouzdani i uvjerljivi, ali
posebno provjerljivi na način koji uređuju postupovna pravila.
Sama spoznajna vrijednost rezultata pretrage nije dovoljna, niti je pri-
mjereno samozadovoljstvo policijskog službenika postignutim rezultatima
koji su neupotrebljivi u kaznenom postupku (poznata floskula: "...sve smo
otkrili, ali je palo na sudu.").
Pretraga je postigla punu svrhu samo ako su njeni rezultati takvi da
mogu izdržati postupovnu provjeru. To je jedini kriterij na temelju kojega
se ima vrednovati uspješnost izvršitelja pretrage. Sve drugo je nebitno (za
državu jako skupo, za građane beskorisno).
b) Zakonitost postupanja
Pretraga ima u pretežnom području primjene stroga jamstvena pravila

kojih se uvijek mora pridržavati. Povreda tih pravila u najtežim je sluča-
jevima kazneno djelo, a uvijek neopravdano trošenje sredstava državnog
proračuna i, u pravilu, neuspješan kazneni progon ili, što je najgore, po-
grešna sudska odluka.
688
c) Tajnost priprema
Pripreme za pretragu moraju se zaštiti tajnošću. To je operativno načelo

od kojega se može odstupiti samo iz taktičkih razloga kad je "curenje" in-
formacija svrhovito. Objava planirane pretrage nužno dovodi do nemoguć-
nosti postizanja ciljeva i trebala bi posljedično dovesti do kaznenog progo-
na službenika koji su odali tajnu.
Isto tako, objavljivanje planirane pretrage trebalo bi - kad su za to
ispunjeni uvjeti - uzeti kao pomaganje počinitelju kaznenog djela, bez
obzira na to radi li se o građaninu ili novinaru (jer potonjeg u toj ulozi ne
zaštićuje imunitet neodgovornosti).
d) Iznenadnost postupanja
Pretraga u pravilu mora biti iznenadna. Iznimke su neke pretrage u ne-
pristupačnim prostorima ili takve kod kojih se opravdano uzima da nema
mogućnosti utjecaja na prostor, te pretrage kod kojih je objekt uočen, ali se
pretraga provodi tek nakon osiguranja tehničkih mogućnosti (špilje, pod-
morje i slično).
Iznenadnost je isključena i kod rekonstruktivnih pretraga koje se u do-
kazne svrhe provode tijekom rasprave ili u kasnijoj fazi. Isto vrijedi i za
pretrage koje su uvjetovane priznanjem okrivljenika u kojemu označuje
prostornu lokaciju određenog predmeta (npr. leš na morskom dnu ili u pla-
ninskoj špilji) ili osobe (talac zatočen u stanu).
3. Pripremanje pretrage
Pripremanje pretrage različito je od planiranja. Prije pristupa samoj pre-

trazi potrebno je izvršiti određene pripreme. U pripremanje pretrage obično
ulaze sljedeće radnje i postupci: prikupljanje informacija o mjestu gdje će se
obaviti pretraga, prikupljanje informacija o vremenu kada obaviti pretragu.
Nadalje, potrebno je obaviti izbor službenika i odrediti potrebnu opremu.
Kad god postoji mogućnost, pretragu valja temeljito pripremiti, priku-
piti potrebne informacije i izvršiti odgovarajuće provjere. Pretragu treba
provoditi oprezno i uvijek valja imati u vidu opasnosti, mogućnost otpora ili
nekog oblika iznenađenja u cilju ometanja uspješnog provođenja pretrage.
Nadalje: treba primjenjivati načelo razmjernosti, izbjegavati površnost,
pretragu treba provoditi sustavno i planski, koristiti ranija iskustva, do-
voljan broj ovlaštenih osoba i potrebnu tehničku opremu, policijske pse i
sl., pretragu treba izvršiti pravilno, dosljedno i temeljito, po mogućnosti
bez prekidanja i bez nanošenja nepotrebnih šteta.
689
S pretragom se ne smije započeti ni prerano ni prekasno. Ako se s pre-

tragom započne kada se još traženi predmeti ili osobe ne nalaze na mjestu
pretrage, time se daje signal i otkrivaju ciljevi istrage. Ako se s pretragom
započne prekasno, tragovi i predmeti mogu biti uništeni, uklonjeni, skri-
veni, a osobe mogu pobjeći ili se sakriti na drugom mjestu.
Prilikom rješavanja pitanja kad započeti s pretragom, treba uzeti u
obzir karakter kaznenog djela, sve podatke o kriminalnoj djelatnosti okriv-
ljenika, njegovim vezama i planovima. S obzirom na to da pretraga dekons-
pirira radnju, ona je uvijek svojevrsni rizik.
Treba se čuvati taktički neutemeljenih pretraga, koje vrlo lako mogu
predstavljati oblik šikaniranja. Kao pravilo uvijek treba služiti kriterij:
ako se s obzirom na raspoložive podatke prije očekuju negativni nego pozi-
tivni rezultati, provođenje pretrage treba odložiti.
Nepravilno je s taktičkog stajališta odustati od pretrage zato što je
prošlo određeno vrijeme ili zato što su izvršene druge postupovne radnje,
pa se pretpostavlja da okrivljenik ili druge osobe neće više držati tražene
predmete i sl. Kad se tijelo postupka odluči za provođenje pretrage, treba
je izvršiti planski, pravilno i dosljedno, sustavno i temeljito, u pravilu bez
prekidanja. Treba prikupiti podatke o osobnim svojstvima osoba kod kojih
će ili na kojima će biti izvršena pretraga.
Prema tim svojstvima, s obzirom na moguća vladanja (fizički ili oruža-
ni otpor, primjena varki, navike, način života i sl.) valja prilagoditi taktiku
i vrijeme pretrage te broj ovlaštenih osoba, izvršiti pravilan izbor ovlašte-
nih osoba koje će vršiti pretragu s obzirom na iskustvo, sposobnosti (oso-
bito mentalne), poznavanje predmeta i sl., predvidjeti i osigurati dovoljan
broj ovlaštenih službenika.
Nadalje, treba osigurati potrebnu opremu za sigurno i učinkovito pre-
traživanje (izvori svjetlosti, detekcijska sredstva, alati za nasilno otvara-
nje, sredstva za pakiranje, sredstva za tehničku registraciju nalaza itd.).
Ponekad će biti potrebno osigurati službene pse, bilo napadače, bilo traga-
če, a kad god je moguće, valja načiniti operativni plan pretrage.
U okviru operativnog plana pretrage treba odgovoriti na sljedeća pi-
tanja: a) što ili koga treba tražiti (objekti pretrage), b) gdje treba tražiti,
c) kad treba tražiti, d) kako treba tražiti, e) s kakvom opremom, f) s kojim
brojem i profilima ovlaštenih osoba treba pretraživati?
4. Jamstva valjanosti pretrage
Najvažnija jamstva pretrage su: predaja naloga, pouke o pravima, nazoč-

nost osoba, način pretrage, privremeno oduzimanje predmeta, bilježenje
tijeka i rezultata pretrage i njihova uporaba u postupku.
690
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Prije početka (redovite) pretrage osobi se predočava sudbeni nalog za

pretragu. Prije pretrage stana osobu se poučava da ima pravo izvijestiti
branitelja. Prije početka pretrage pozvat će se osoba na koju se odnosi na-
log o pretrazi da dobrovoljno izruči osobu, odnosno predmete koji se traže.
(Izvanrednoj) pretrazi može se pristupiti i bez prethodne predaje nalo-
ga te bez pouke o pravu na branitelja, odnosno poziva za predaju osobe ili
stvari, ako se pretpostavlja oružani otpor ili ako je nužno da se kod sumnje
na teška kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili
čiji su počinitelji povezani s inozemstvom, pretraga obavi iznenada ili ako
se pretraga ima obaviti u javnim prostorijama.
Za (hitnu) pretragu bez naloga vrijede posebna pravila. To je pretraga
u slučaju kad je policija po posebnom zakonu ovlaštena ući u tuđi stan ili
drugi prostor, a postoje posebno propisani uvjeti, zatim ako je to prijeko
potrebno radi izvršenja naloga o uhićenju ili hvatanja počinitelja kazne-
nog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri
godine, te kad je to prijeko potrebno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po
život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega.
Kad se provodi razmatrana pretraga radi izvršavanja naloga o uhiće-
nju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela u stanu ili drugim pros-
torijama počinitelja, ona može obuhvaćati i pronalaženje ili osiguranje do-
kaza. Za potonje je nužna nazočnost svjedoka.
Pretraga se u pravilu obavlja danju, u vremenu od sedam do dvadeset
jedan sat. Pretraga se može obaviti noću ako je danju započeta pa nije
dovršena, ako postoje razlozi za poduzimanje pretrage koja se može oba-
viti bez sudskog naloga ili ako osoba kod koje se pretraga obavlja to sama
zahtijeva.
Da bi rezultati pretrage stana i osoba imali postupovnu vrijednost, po-
trebni su svjedoci pretrage, za koje treba koristiti punoljetne osobe. Svje-
doke se ne smije izvrgnuti mogućnosti tjelesnoga napada, zbog čega je
potrebno osigurati nepovredivost prije njihova ulaska u stan. Svjedoci ne
smiju imati nikakav dodir, odnosno interes s predmetom u povodu kojeg
se obavlja pretraga.
U primjerima pretrage osoba treba obratiti pozornost vrijeđanju osje-
ćaja srama osobe. Ženske osobe mogu pretraživati samo ženske osobe, a
kada se pretraga provodi razodijevanjem ženske osobe, svjedok može biti
samo ženska osoba. Ako okolnosti konkretnog slučaja ne nalažu skidanje
dijelova odjeće, svjedok može biti i osoba suprotnog spola. Predaja predme-
ta ne mora biti zapreka za nastavak s pretragom ako postoji vjerojatnost
pronalaženja drugih sumnjivih predmeta ili osobe.
691
5. Pretraga osoba
Pretraga osoba predstavlja jednu od vrsta pretrage koja se obavlja sa svr-

hom da se kod pretraživane osobe pronađu tragovi kaznenog djela, pred-
meti važni za kazneni postupak ili drugi predmeti.
U okvire pretrage osobe ulazi pretraga odjeće i obuće, stvari kojima
osoba faktično raspolaže, pa i prijevoznih sredstava poput bicikla, motocik-
la, automobila ili brodice.
Pretraga osobe uključuje i pretragu dijelova prostora u kojima se osoba
nalazi u vrijeme pretrage. To posebice vrijedi za slučajeve hitne i iznenadne
pretrage. Ako pretragom osobe ne bi bio obuhvaćen uži prostor u kojemu se
nalazi osoba kod koje se obavlja pretraga, stvar koja se u trenutku pretraži-
vanja ne nalazi u njenom fizičkom doticaju izlazila bi izvan okvira pretrage,
iako je u takvom odnosu da se može kazati da osoba koja se pretražuje glede
te stvari ima faktičnu vlast. Faktičnu vlast ovdje valja shvatiti ne isključivo
u fizičkom, naturalnom smislu, nego u smislu vršenja posjedovnih akata. U
pretragu osobe, prema takvu stajalištu, ulaze svi oni slučajevi kad se prema
općem životnom iskustvu može uzeti da osoba drži stvar i onda kad ona nije
u stalnoj njenoj izravnoj fizičkoj vlasti. Nužno je da ta osoba stvarno raspo-
laže s tom stvari, jer ona nije u detenciji druge osobe koja bi je ograničavala.
Tu valja imati u vidu američki standard area within immediate control.
Za pretragu osobe vrlo je važno odrediti način, granice i jakost posiza-
nja u osobu koja se pretražuje. Način pretrage kod osobe uključuje, prije
svega, odabir prostora, vremena, sadržaja i redoslijed pojedinih radnji ma-
terijalnoga istraživanja (pretraživanja), ali i pratećih radnji, među koji-
ma su posebno važne radnje osiguranja pretrage i sprječavanja bijega ili
otpora osobe kod koje se obavlja pretraga. To su pitanja taktike i tehnike
pretraživanja kojima se bavi kriminalistika.
Pitanje bitno za dokaznu pretragu vezano je uz granice do kojih dopi-
re pretraga, a s tim je u vezi i jakost posezanja u osobu koja se pretražu-
je. Pretraga je radnja kojom se, prije svega, pribavljaju predmeti, tragovi
ili drugi dokazi da bi se na toj osnovi drugim radnjama utvrđivale činje-
nice. Zbog toga treba poglavito odrediti granicu između pretrage osobe,
s jedne strane, i očevida i tjelesnoga pregleda kao vještačenja, s druge
strane.
U okvire pretrage osobe, shvaćene u ranije opisanom širem smislu,
ulaze samo radnje koje su usmjerene pronalaženju dokaza materijalnim
istraživanjem u sljedećih sedam objekata: 1) na (i u) odjeći i obući, 2) na (i
u) osobnim stvarima, 3) na (i u) prtljazi, 4) na (i u) prijevoznim sredstvima
pod ranije opisanim uvjetima, 5) na (i u) stvarima koje su u detenciji oso-
be, 6) na površini tijela osobe i 7) u prostoru u kojemu se nalazi osoba kod
koje se obavlja pretraga u ranije opisanom smislu.
692
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Pretraga osobe se prema izloženom zapravo sastoji od većega broja po-

jedinačnih objekata pretraživanja i ovisno o konkretnom slučaju može se
izvesti kao potpuna ili djelomična, odnosno proširena pretraga. Ona jest
pretraga na tijelu osobe koja uključuje pretragu površine tijela. U to ulaze
šupljine tjelesnih nabora, kosa, prostori na tijelu obrasli dlakama, prostori
između nožnih prstiju, pod pazusima. Pretraga se sastoji u istraživanju
osjetilima i njihovim pomagalima.
Granice pretrage ostaju na površini tijela. Tu je situacija drukčija nego
u odnosu na pokretne stvari, a razlog leži u ustavnoj zaštiti osobnosti u
koju ulazi i tjelesna nepovredivost. Sve više od toga što se poduzima na
tijelu, osobito svaki prodor u tijelo osobe, više nije pretraga nego tjelesni
pregled i to valja obaviti sukladno propisima o vještačenju. To, međutim,
ne isključuje primjenu određenih pomagala već pri pretrazi (službeni psi,
detektorske naprave i slično), ali pod uvjetom da se oni koriste stručno i u
opisanim okvirima pretrage, što posebice znači njihovo korištenje na način
koji još nije posezanje u tijelo, niti je opasan za zdravlje osobe.
Stručno korištenje medicinskih pomagala nalaže liječničku radnju.
Takva je radnja prema postupovnim propisima tjelesni pregled, a to znači
vještačenje. Kod pretrage osobe važno pitanje vezano je uz svladavanje
osobe koja se pretražuje, i to kako glede sudjelovanja u postizanju ciljeva
pretrage, tako i u odnosu na očuvanje prava te osobe na obranu, koja su
predviđena postupovnim propisima.
Osoba koja se pretražuje nije dužna surađivati u pretrazi, ali je tijelo
koje obavlja pretragu dužno tu osobu pozvati da dobrovoljno izruči osobu,
odnosno predmete koji se traže. Zahtjev za izručenjem stvari u pravilu je
povezan s prikrivanjem stvari, jer ako osoba na taj poziv preda stvar koja
je cilj pretrage, tada za njom prestaje potreba.
Međutim, situacija je bitno drukčija ako osoba ne postupi po zahtjevu tije-
la koje obavlja pretragu, odnosno ako se aktivnim ili pasivnim otporom proti-
vi pretrazi. Subjekt pretrage može radi njenog obavljanja zahtijevati određe-
no postupanje od osobe koja se pretražuje (okretanje glave, zabacivanje kose,
širenje nogu, pregibanje tijela, podizanje masnih naslaga, dizanje ruku itd.).
Osoba koja se pretražuje nije dužna provoditi zahtjeve subjekata koji
pretražuju, kao što nije dužna predati predmete koji se traže. No, kako
je ovdje objekt pretrage tijelo osobe, nepostupanje prema zahtjevu tijela
koje obavlja pretragu jest oblik otpora pretrazi. U takvu slučaju tijelo koje
obavlja pretragu moralo bi potražiti pomoć stručne osobe ili, još bolje, u
slučaju kad na to upućuju opravdane okolnosti, pomoć vještaka.
Primjena fizičke prisile radi pronalaženja stvari skrivenih u tjelesnim
šupljinama dolazi u obzir samo kao tjelesni pregled kojeg poduzima vješ-
tak (primjerice, vađenje prikrivenog predmeta iz tjelesne šupljine). To su,
dakle, liječničke radnje (vještačenje), a ne više pretraga.
693
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Od razmatrane uporabe sredstva prisile valja razlikovati uporabu

sredstava prisile radi odbijanja napada, sprječavanja bijega osobe, sprje-
čavanja uništavanja predmeta koji se imaju oduzeti ili sprječavanja samo-
ozljeđivanja. Potonji razlozi, kada postoji vjerojatnost, dovoljni su sami po
sebi za posebnu taktiku policijskog postupanja.
Taktika o kojoj je riječ dopušta izdavanje određenih zapovijedi osobi da
nasloni ruke na okolne čvrste predmete (zid, stablo, vozilo i sl.), da raširi
noge, stavi ruke iza potiljka, da legne i dr. Koju će mjeru policijski služ-
benici primijeniti, ovisi o konkretnim okolnostima. Važnu ulogu pri tome
ima načelo razmjernosti, koje se temelji na pretpostavljenoj opasnosti. To
znači da presudni značaj nema povod pretrage.
Zakon izričito zabranjuje odvajanje nadomjestaka tjelesnih organa pri
pretrazi. Ako je to potrebno, mora se provesti kao liječnička radnja, a to zna-
či kao vještačenje. Valjalo bi uzeti kao načelni pristup za sve sadržaje pre-
trage osobe da se dvojba glede granica pretrage rješava u korist vještačenja,
tj. tjelesnog pregleda i drugih liječničkih radnji. Valja upozoriti da se posebni
propisi o pretrazi i pregledu tijela kaznenika predviđaju u Zakonu o izvrša-
vanju kazne zatvora. Propis o kojem je riječ bitno se razlikuje od postupov-
nih propisa. Važno je istaknuti da se taktika pretrage u potonjem primjeru
ne razlikuje od taktike pretrage koja je sadržana u postupovnim propisima.
Pregled i pretragu osobne prtljage i druge stvari koje osobe u preko-
graničnom putničkom prometu nose sa sobom, sukladno propisima o ca-
rinskoj službi, ovlašteni su poduzeti i carinski službenici. Pregled i pretra-
ga obuhvaća pregled svega što osoba nosi u tijelu, na tijelu ili uza se, pri
čemu se utvrđuje ima li kod sebe odnosno na sebi stvari koje su predmet
kršenja carinskih, odnosno trošarinskih propisa. Pregled i pretragu smi-
ju obavljati samo ovlašteni carinski službenici istoga spola kojeg je oso-
ba koju pregledavaju ili pretražuju. Pregled i pretragu maloljetne osobe
smije se obaviti samo u prisutnosti njenih roditelja ili skrbnika, ili ako
njih nema ili odbiju prisustvovati pregledu odnosno pretrazi, u prisutnosti
socijalnog radnika. Navedeni propisi koriste pojmove pregled i pretraga u
bitno različitom smislu od postupovnih propisa.
6. Pretraga stana i drugog prostora
a) Pojam stana
Postojeće zakonsko uređenje opravdano široko određuje pojam stana kao

jednu ili više prostorija koje osoba koristi kao svoj dom i prostorija poveza-
nih istom svrhom. Stan prema tome može biti vrlo raznovrstan prostor, od
694
samostojećih kuća, imanja, gradskih stanova do automobilskih prikolica,

koliba, brodskih kabina, podstanarskih i hotelskih soba itd.
Način pretrage stana uvjetuju cilj pretrage (što se traži) i predmet, ve-
ličina stana, vremenski i prostorni uvjeti u kojima se ona poduzima, ras-
položiva tehnička sredstva i broj službenika koji su na raspolaganju.
Pristup zgradi temelji se na pribavljenom nacrtu objekta i okoline. Naj-
prije se izvrši blokada u cilju onemogućavanja bijega osoba, iznošenja pred-
meta, bacanja predmeta kroz prozor, a nakon toga službenici određenim
planom za pretragu same zgrade pristupaju pretrazi. Kad policija izvrša-
va naredbu suda o pretrazi, potrebno se pridržavati propisanog redoslije-
da radnji. Tu je važno očekuje li se otpor ili drugo ometanje pretrage.
Ako se ne očekuje otpor, nalog za pretragu predaje se osobi kod koje se
pretraga obavlja, u suprotnom se najprije poduzimaju mjere za suzbijanje
otpora. Nakon toga određuju se svjedoci pretrage, osobe koje su punoljetne
i koje su jamci pravilnosti postupanja. Pri odabiru svjedoka moguće je po-
štivati prijedloge osobe kod koje se pretraga obavlja, što nije obvezno jer
mogu postojati razlozi koje govore protiv takvog odabira.
Pretraga mora imati sustavni redoslijed. U zavisnosti od prostora i
predmeta traženja, pretragu je moguće, uz odgovarajuće mjere predostrož-
nosti, započeti od tavanskih, odnosno najviših prostora zgrade ili od pod-
ruma, odnosno najnižih prostora. Iznimno, uigrani tim može provoditi
simultanu pretragu, pri čemu se mora uvijek paziti da nalaz predmeta
pretrage uvijek bude u neposrednoj nazočnosti svjedoka.
Pretražuje se prostore koji su u neposrednoj uporabi, ali i one koji nisu
(razvodne kutije elektroinstalacija, odvode vode, kutije roleta i dr.), za što
su ponekad potrebni odgovarajući stručnjaci.
Prolazak kroz određeni prostor ne smije značiti završetak pretrage na
tom prostoru, njemu se uvijek, dok je pretraga tijekom, može vraćati. Ko-
risteći psihološke razloge ponekad je dobro ponoviti pretragu. Počinitelj se
nakon prve pretrage može osjećati sigurnim i tražene predmete staviti na
dostupna mjesta ili ih može premjestiti i time olakšati njihovo pronalaženje.
Vlasnik ili korisnik stana ima pravo biti nazočan pretrazi. Međutim,
pretraga se može provesti bez njegove nazočnosti uz pridržavanje zakon-
skih propisa. Pretragu je moguće provesti i protiv volje vlasnika ili korisni-
ka stana, a u tom se slučaju postupa prema pravilima o sredstvima prisile.
Na odbijanje vlasnika stana da dopusti pristup stanu ili mogućnost očeki-
vanja napada, mora se uvijek računati i to mora biti stavka u planu akcije.
Kod pravilne procjene, predviđeni su i policijski službenici za blokadu
zgrade, stana ili drugog prostora koji se pretražuje. Nakon blokade objek-
ta pristupa se pregovaranju ili poduzimanju drugih potrebnih mjera koje
mogu ići do postupaka koji se koriste kada se lišavaju slobode zabarikadi-
rane osobe. Ne treba isključiti mogućnost da se za omogućavanje pretra-
695
ge koriste posebne policijske jedinice. Njihova je uloga da uđu u prostore

predviđene za pretragu i svladaju eventualni otpor. Nakon toga se pripad-
nici navedenih jedinica mogu povući.
Odugovlačenje držatelja stana s otvaranjem prostorija valja razjasniti.
Potrebno je obratiti pozornost na one promjene koje je moguće u takvom
razdoblju izvršiti i tražiti objašnjenje zbog čega je došlo do odugovlačenja
u otvaranju. U nekim slučajevima nasilno pretraživanje je posebno slože-
no (brod, opasno postrojenje, skupina ljudi, javno okupljanje), što bi valjalo
prethodno uzeti u obzir pri planiranju.
Pretraga stana uključuje i pretragu stvari koje su u stanu. To znači
i pretragu zasebno odvojenih i zaključanih stvari koje su dio stana (npr.
ugrađen trezor), ili se radi o pokretnim stvarima u stanu (ručna prijenosna
blagajna). Imajući u vidu da je pretraga stana radnja najvišeg jamstvenog
stupnja, to se i te inkludirane pretrage imaju obaviti po njenim pravilima.
Pored navedenih taktičkih uputa ne smije se izgubiti iz vida i druge
psihološke elemente koji se temelje na sljedećem: pretražujući određene
prostore uvijek smo spremniji pozornost usmjeravati na otkrivanje tajnih
skrovišta, tražiti po teško pristupačnim mjestima i dr., izostavljajući pog-
led prema stvarima koje su "ispred nosa". Ta je činjenica dobro poznata
počiniteljima kaznenih djela koji su skloni držati predmete na vidljivim
mjestima i tako odvratiti pozornost policijskih službenika.
Moguće je koristiti zaštitne pse zbog blokade prostora oko zgrade,
sprječavanja bijega osoba, zaštite osoba koje obavljaju pretragu, te pse
tragače. Ovi potonji mogu tragati za predmetima temeljem slijeđenja tra-
ga, konzerviranih mirisa ili za predmetima čija opasnost nalaže posebnu
dresuru, kao što su eksplozivi i narkotici.
Prilikom pretrage zgrada, od tehničkih sredstava najčešće se koriste
sredstva uobičajene namjene: odvijači, čekić, razna kliješta i dr., koji su
smješteni u kovčežić za obavljanje pretrage. Uz to mogu biti u zavisno-
sti od predmeta koji tražimo i različiti specifični uređaji i alati, detektor
metala, različiti otpirači za brave i sl. Iz vida se nikada ne smije ispuštati
osoba protiv koje je pretraga usmjerena, kako bi se temeljem njezinih nes-
vjesnih reakcija formirali određeni zaključci.
Od svjedoka treba tražiti pomno i stalno praćenje tijeka pretrage da bi
njihova nazočnost imala stvarni smisao. Posebice kada je glede svjedoka
udovoljeno izboru osobe kod koje se vrši pretraga, pratimo i njih, kako ne
bi poduzimale mjere usmjerene na osujećenje pretrage.
b) Pretraga drugog prostora

Kao drugi neimenovani prostori značajni su uredi, obrtničke i druge ser-
visne radionice, trgovine, industrijski pogoni, ugostiteljski objekti, škole,
bolnice, vjerski objekti i dr.
696
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Mutatis mutandis za pretragu drugog prostora vrijedi prije rečeno o

pretrazi stana, osim dakako jamstvenih pravila koja su bitno različita.
7. Pretraga prirodnoga prostora
Prirodni prostor je prostor na kojega se ne odnose propisi o pretrazi stana i

drugog prostora. Policija provodi pretragu prirodnog prostora na način koji
smatra svrhovitim prema konkretnim okolnostima, vodeći brigu o tome da
rezultati pretrage mogu biti upotrijebljeni u kaznenom postupku. To na-
čelno upućuje na primjenu pravila o očevidu i, dakako, privremenom odu-
zimanju predmeta. Potonja se i ovdje imaju primijeniti u punini sadržaja.
Prirodni prostor kao objekt pretrage obuhvaća: planinsko zemljište,
šumsko područje, poljoprivredno zemljište, potoke, rijeke, jezera, obale,
more, javne ceste, javne željeznice itd. Ako je na neki od tih dijelova pris-
tup ograničen, valja uzeti da se ne radi o prirodnom prostoru i postupati
kao kod pretrage drugih prostora.
Kod pretrage prirodnoga prostora posebnu okolnost tvori veličina pro-
stora na kojem se provodi, broj policijskih službenika i drugih koji je provo-
de te sredstva koja pri tomu koriste. Iz toga izviru posebne zadaće 1) snala-
ženja u prostoru, 2) pronalaženja i pristupa objektu, 3) utvrđivanja pozicije
objekta, 4) provedbe privremenog oduzimanja i 5) bilježenja tijeka pretrage.
a) Snalaženje u prirodnom prostoru i utvrđivanje pozicije objekta
Prilikom planiranja i provođenja pretrage potrebno je odrediti prostor na

koji će se ona ograničiti. Ponekad je potrebna stručna pomoć topografa
ili geometra. U nekim prilikama potrebno je prostor prethodno podijeliti
na sekcije. Za planiranje, pripremu i provođenje pretrage prostora valja
koristiti neku od standardnih geografskih karata. Još je pouzdanije i prak-
tičnije upotrijebiti suvremena sredstva određivanja geografske pozicije.
Više o tome govori se u izlaganju o očevidu infra u Glavi XXI.
Prilikom provedbe valja primijeniti operativne mjere kako bi se spri-
ječio izlaz iz tog prostora, odnosno ulaz osoba koje namjeravaju poduzeti
radnje u cilju sprječavanja uspješnosti racije, zasjede, blokade. Osobe koje
izvode akciju moraju biti upoznate s njezinim ciljem, podijeljene u skupine
koje imaju određene dionice prostora i pomoću rukovoditelja skupine mo-
raju biti povezane s rukovoditeljem akcije.
Ta se pretraga može odnositi na otvorene prostore, ali može zahvaćati
i građevinske objekte na njima. Zato je potrebno unaprijed odrediti stav
697
prema objektima na pretraživanom prostoru, treba li ih zaobilaziti ili i

njih pretraživati. Kada ih se pretražuje, primjenjuju se taktička pravila o
pretrazi prostora.
Prethodno valja razjasniti radi li se o prirodnom prostoru ili prostoru -
dijelu prirode s ograničenim pristupom (npr. posjed koji obuhvaća privatni
park). U sumnji treba uzeti da se radi o prostoru na koji se odnose pravila
o pretrazi i postupati u tom smislu. Višak jamstvenosti samo će pojačati
dokaznu vrijednost radnje, ali izostanak može dovesti do neupotrebljivosti
njenih rezultata.
b) Pronalaženje i pristup objektu
Za pretragu prirodnog prostora potrebna su posebna tehnička sredstva.

Tako će za vizualni pregled prostora biti iznimno korisna letjelica ili plov-
ni objekt, terensko vozilo, sredstva veze, promatranja, suvremene tehničke
naprave kojima se otkrivaju predmeti u zemlji ili moru.
Osim toga, pretrage u prirodi moguće su samo uz posjedovanje trivi-
jalne tehnike (lopate, pijuci, motike, četke, plastične vreće itd.), čemu vrlo
korisno može poslužiti odabir alata za arheološka iskopavanja.
Često pronalaženje i pristup objektu ovise o posebnim sposobnostima i
opremi (podvodni nalazi, planinske stijene). U tim slučajevima, ako nema
osposobljenih policijskih službenika, valja kao stručnu pomoć uzeti ronio-
ce odnosno gorsku službu spašavanja, speleologe i slično.
U pretrazi prirodnoga prostora vrlo je značajan službeni (policijski)
pas. U svrhu pretrage može se koristiti pozorničko-patrolne pse i pse tra-
gače. Pozorničko-patrolni psi nemaju tragačkih sposobnosti, već se mogu
koristiti u cilju odbijanja napada na policijske službenike koji provode
traganje te kao pomoć policijskom službeniku prilikom čuvanja uhićenih
osoba.
Psi tragači, koji su važniji za razmatranu svrhu, služe za pronalazak
osoba koje se kriju, izgubljenih i odbačenih predmeta, progon i uhićenje
osoba koje su u bijegu te za slijeđenje tragova. Rezultati njihova korištenja
ovisni su o frekventnosti osoba na mjestu događaja, atmosferskim prilika-
ma i karakteristikama podloge na kojoj je ostavljen trag. Povoljni su uvjeti
traganja po maglovitom, mirnom, hladnom vremenu (ne ispod 15 °C) po
polju, šumi, mjestima koja nisu frekventna, te koja nisu obložena asfal-
tom, kamenom ili drugim vrstama umjetnog pokrova.
Predmete pronađene na mjestu događaja koji su bili u vezi s počinite-
ljem moguće je konzervirati, dovesti u takve prostore gdje neće gubiti mi-
ris (staklene boce, varenje u polietilenske vrećice i dr.). U tom smislu valja
unaprijed planirati način osiguranja predmeta.
698
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Za pronalazak metalnih predmeta valja koristiti detektore metala, a za

pronalazak osoba termoviziju.
c) Sheme tijeka pretrage
Za pretrage prostora važno su pomagalo sheme pretraživanja. Radi se o

grafičkim prikazima plana pretrage prostora. Njih ima više i posebno su
prilagođene nekim tipičnim situacijama.
Važnije sheme su: a) linijska, b) paralelna, c) po prugama, d) rešetkas-
ta, e) zonska, f) zrakasta, g) stezno spiralna i h) rastezno spiralna.
d) Bilježenje tijeka pretrage
Pretragu prirodnog prostora valja u zapisniku logičnim slijedom opisati

tako da je jasna tijelima postupka, provjerljiva eventualnim izlaskom u pro-
stor i precizna glede utvrđivanja lokacija. Važno je navesti na kojoj je osnovi
tijek izložen (kronološki, geografski, rekonstruktivno prema fazama itd.).
Uz zapisnik bi trebalo, ovisno o prostoru u kojemu je obavljena pretra-
ga, obvezatno priložiti skicu prostora s temeljnim geografskim koordina-
699
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
tama te kartu u razmjeru s ucrtanim referentnim točkama koje se imaju

povezati s navodima zapisnika i fotografijama.
8. Pretraga pokretne stvari
Postupovni propisi govore o pretrazi pokretnih stvari, ali izrijekom ne

određuju taj pojam. Iz toga slijedi da se taj pojam ima tumačiti prema
općem određenju u Kaznenom zakonu. U sklopu pretrage posebno se spo-
minju: prijevozna sredstva, pokretne stvari koje osoba nosi sa sobom ili su
u njezinu posjedu, opasna stvar i računalo i slični uređaj za automatsku
obradu podataka. Svim navedenim pretragama zajednička je mogućnost
korištenja stručnih osoba koje tijelu koje obavlja pretragu može pomoći
savjetom ili izravno fizički u ostvarenju pretrage.
a) Pretraga prijevoznog sredstva*
Pretraga prometnih sredstava obuhvaća pretragu prometnog sredstva u

prometu kopnom, vodom ili zrakom, bez obzira na posebne značajke pojedi-
nog sredstva. Pretragu prometnih sredstava moguće je obaviti u sklopu pre-
trage zgrada kada se ono nalazi uz zgradu, u samoj zgradi ili samostalno.
Kad se pretražuju prometna sredstva namijenjena javnom prijevozu,
autobusi, vlakovi, brodovi ili zrakoplovi, razlikujemo situacije u kojima je
nužno pretražiti samo prometna sredstva od situacije kad su kod pretrage i
osobe sa svojom prtljagom. 0 pretrazi osobe i prtljage v. supra pod 5. Kod
vla-
kova i brodova navedeni problem pojačan je mogućnošću kretanja putnika
po prometnom sredstvu i ostavljanje predmeta bez nadzora ili odbacivanje
predmeta. O tome valja voditi računa kod planiranja i provedbe pretrage.
Prostor osobnog automobila trebalo bi prije započinjanja pretrage na-
čelno podijeliti u četiri cjeline i to: a) prostor motora automobila, b) putnič-
ki prostor, c) prtljažni prostor, i d) podvozje, gume i rezervoar automobila.
Pretrazi prostora motora valja pristupiti krajnje sustavno i nastojati
provjeriti i pretražiti sve one prostore i dijelove koji s obzirom na oblik i
svojstva predmeta koje se traži predstavljaju pogodno skrovište. Kod kri-
jumčarenja opojnih droga, dragog kamenja i sličnih predmeta, dijelovi vozi-
la akumulatora, filtara zraka, filtara ulja, ekspanzionih posuda rashladnih
sistema, posuda s uljem za kočnice i slično idealno su skrovište. Kod motora
s više od četiri cilindra postoji mogućnost da se primjerice peti i šesti cilin-
dar namjerno onesposobe kako bi mogli poslužiti za skrivanje predmeta.
Tekst odjeljka a) napisao je Davor Štrk.
700
Kod pretrage putničke kabine valja krenuti od krova prema podu. Pro-
stor krova između lima i zaštitne dekoracijske oplate predstavlja potenci-
jalno skrovište. Prilikom pretrage krova pozornost valja obratiti na rasvje-
tu interijera, koja se veoma lako demontira i na taj način čini dostupnim
ranije spomenuti međuprostor krova, a da se ne demontira i ne oštećuje
zaštitna dekoracijska oplata krova. Štitnici za sunce također su pogodni
za skrivanje raznih dokumenata i, primjerice, novca koji se sakriva iza
ogledala ili u samoj unutrašnjosti štitnika.
Neka vozila u prostoru krova imaju ugrađene razne pretince koje tako-
đer treba obuhvatiti pretragom. Prostor komandne ploče vozila isto tako
se može koristiti kao skrovište. Predmeti se obično sakrivaju unutar ko-
mandne ploče, što zahtijeva njenu demontažu, pa je stoga korisno traži-
ti stručnu pomoć automehaničara. Kod novijih generacija vozila koja su
opremljena sigurnosnim sustavima poput zračnih jastuka, njihovim de-
montiranjem u kokpitu vozila nastaju prostori koji također mogu poslužiti
kao skrovišta. U praksi se veoma često kao skrovište koristi i prostor sire-
ne u kolu upravljača, te ventilacijski otvori.
Razni serijski ugrađeni pretinci u automobilu mogu, premda rjeđe radi
svoje očitosti i dostupnosti, poslužiti kao skrovišta. Prilikom pretrage kok-
pita pozornost valja obratiti i na prostore gdje su ugrađeni zvučnici. Vrata
automobila, tj. međuprostor između lima i zaštitne dekoracijske oplate u
praksi se vrlo često koristi kao skrovište, pri čemu, da bi se izvršila njihova
pretraga, valja demontirati zaštitne dekoracijske oplate. Unutrašnjost sje-
dišta vozila ispunjena je spužvom u koju se mogu sakriti razni predmeti.
Pritom valja napomenuti da se češće kao skrovište koristi prostor naslona
sjedišta negoli sjedeće površine. Prostor poda automobila često služi za
ugradnju posebnih skrovišta - bunkera, koja se najčešće ugrađuju između
prednjeg i zadnjeg sjedišta.
U podu prtljažnog prostora automobila obično je smještena rezervna
guma, obvezna oprema poput kutije za prvu pomoć, trokuta, žarulja, rezerv-
nog alata i slično. Prilikom pretrage prtljažnog prostora preporučljivo je
isprazniti cjelokupni sadržaj prtljažnika i pomno pretražiti sve ranije spo-
menute predmete. U unutrašnjosti rezervne gume često se skrivaju razni
predmeti i to u unutarnjoj zračnici, ako ona postoji. Iz prostora prtljažnika
dostupna su stražnja svjetla, čiju unutrašnjost također treba pretražiti.
Kao vrlo često skrovište upotrebljava se rezervoar vozila i to na način
da se prethodno pregradi bilo okomito ili paralelno, odnosno da se ugradi
rezervoar manjeg obujma unutar postojećeg rezervoara, pri čemu nastaju
idealna skrovišta za razne predmete. Pregrade unutar rezervoara moguće
je detektirati kucanjem, pri čemu se javljaju različiti zvukovi, međutim,
to nije moguće kada se radi o skrovištu (rezervoaru) unutar rezervoara, a
tada je najbolje provjeriti obujam.
701
KRIMINALISTIKA
I
sto
tako
treb
a
prip
aziti
i na
spre
mni
k za
gori
vo
koji
tako
đer
mož
e
biti
mod
ifici
ran
kak
o bi
se
dobi
lo
skro
vište
.
Gume na kotačima Slika 8. Fleksibilni endoskop također, kako
je već rečeno, mogu poslužiti kao skrovišta.
Provjeriti nalazi li se što unu-
tar guma moguće je na način da se vrhovi prstiju jedne ruke polože na
vlakno gume dok se drugom rukom ili tvrdim predmetom lupi po suprot-
noj strani. Ako je u gumi samo zrak, osjetit će se samo jasna zvonka vibra-
cija, dok će se u suprotnom osjetiti mukla tutnjava i slabe vibracije. Osim
navedenog, kao skrovište mogu poslužiti i ispušni sustav, te tzv. krila za
gume unutar kojih se ugrađuju skrovišta.
702
U pretraživanju kamionskih prikolica osobitu pozornost valja usmje-

riti na zidove, krovove, stropove, podove i teret. Osim navedenih mjesta,
veoma zanimljiv je i stajni trap prikolica, zračni tankovi i gume.
Pretragu prikolica valja vršiti krajnje sustavno i to na način da se naj-
prije pretraže vanjski dijelovi, obraćajući pozornost pritom na stanje me-
talnih dijelova i zakovica koje drže krov. Krov bi morao biti ravan, dok bi
na zakovicama trebali biti vidljivi znakovi vremena (istrošenosti).
Ako se naiđe na suprotno, odnosno na postojanje novih zakovica, te na
mehanička oštećenja, to svakako govori u prilog postojanja potencijalnog
skrovišta. Sljedeći korak je pretraga stajnog trapa. Vrlo male pukotine
u konstrukciji stajnog trapa ponekad mogu poslužiti kao odlično skroviš-
te za krijumčarenje manjih količina opojnih sredstava. Vrlo često se kao
skrovište koriste i dovodi zraka iz tankova do zračnog kočionog sustava.
Ako su tankovi u kojima se nalazi zrak prazni, prilikom udarca metalnim
predmetom po njima moraju proizvesti jasan, zvonki zvuk.
Kao skrovište koriste se i gume. Ako naiđemo na premalo napumpane
gume, to može biti indicij za potencijalno skrovište. U prilog sakrivanju
raznih predmeta u gumama govore i ogrebotine na nosaču matice, čisti
nosač matice na inače prljavom kotaču, svježa boja ili masnoća na nosači-
ma matice i dr.
Prikolicu pridržavaju dva seta traverzi koje idu ispod poda od stražnjih
vrata do prednje ploče kućišta. Montiranjem čelične ploče od jedne do dru-
ge traverze nastaje pogodan prostor za skrivanje predmeta. Spomenuti
prostor u normalnim je okolnostima otvoren, a drveni pod prikolice jasno
vidljiv.
Sljedeće potencijalno mjesto za skrivanje predmeta nastaje produže-
njem platforme koja služi da bi se prikolica mogla zakačiti za vučno vozilo.
Mnoge prikolice imaju panele od različitih materijala koji prekriva-
ju unutarnje stijenke, a služe za zaštitu unutarnjih stijenki od oštećenja
prilikom podizanja tereta. Isto tako panel pločama može biti prekriven i
strop prikolice. Lažne stijenke predstavljaju idealno mjesto za skrivanje
predmeta. Prilikom pretrage stijenki prikolice valja obratiti pozornost i
na prisutnost raznih mirisa ljepila, zatim na nove zakovice, vijke, čavle i
druga sredstva koja se koriste za pričvršćivanje panela.
Jedan od načina otkrivanja lažnog zida jest mjerenje i komparacija
unutarnjih i vanjskih dužina prikolice. Da bi se otkrile preinake na podu
prikolice, treba izvršiti komparaciju unutarnjeg i vanjskog drvenog poda,
odnosno utvrditi odgovaraju li propisanim standardima. Nadalje, valja po-
tražiti nove dijelove drvenog ili čeličnog materijala u podu i provjeriti je li
pod neuobičajeno podignut.
Osobitu pozornost valja obratiti i na zračne i druge tankove koji pred-
stavljaju već gotove odjeljke koji se mogu uporabiti za skrivanje predmeta.
703
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Željeznička vozila su prijevozna sredstva predviđena za kretanje

tračnicama bilo da imaju vlastiti pogon ili ih pokreću druga vozila. Pred-
viđena su za prijevoz putnika ili roba ili za vlastite tehničke potrebe že-
ljeznice. U organiziranom prijevozu putnika ili roba vozila se povezuju u
odgovarajuću skupinu posebnih karakteristika koju nazivamo vlak.
U prigradskom prijevozu putnika često se koriste motorni vlakovi sastav-
ljeni od motornih vagona, upravljačkih vagona i prikolica, koji pak može biti
izveden kao dvodijelni, trodijelni i slično. Osim prema dosegu opsluživanja
(lokalni, prigradski, međugradski, međunarodni vlakovi), mogu se podijeliti
i prema eksploatacijskoj namjeni (putnički, teretni, univerzalni).
Vlakovi kao i druga prijevozna sredstva također mogu poslužiti kao po-
tencijalna skrovišta za prijevoz i sakrivanje različitih nedopuštenih sred-
stava koji su predmet interesa policije.
Predmeti se mogu sakriti u svima dostupnim unutarnjim i vanjskim
područjima putničkih i teretnih vagona, kao i u područjima koja su do-
stupna prvenstveno uslužnom i tehničkom osoblju vlaka, poput kuhinja,
dijelova vagon restorana (šank, skladišta i slično), te sama lokomotiva.
Prilikom pretrage vlakova valja krenuti od ulaza, gdje vrlo često kod
pojedinih tipova vlakova postoji mogućnost pomoću obične kovanice otvo-
riti prostor koji se nalazi iza ulazno/izlaznih rukohvata i čini pogodno
skrovište. Osim toga, novije generacije vlakova opremljene su raznim vi-
trinama u kojima su izloženi zemljovidi i rute kretanja vlaka, koje se tako-
đer vrlo lako otvaraju i koje je radi toga potrebno pretražiti, kao i prostor
ormarića u kojem je smještena ručna kočnica.
Kod pretrage zahoda pozornost valja obratiti i na prostor iza ogledala,
gdje je smješten upravljački ormarić i odgovarajuća šupljina. Osim toga,
treba pregledati i koševe za smeće koji se moraju u potpunosti izvaditi te
prostor WC školjke i umivaonika.
Prostori kupea obično imaju klizna vrata čiji se klizni mehanizam na-
lazi u zaštitnim kutijama iznad vrata čiji se poklopci lako otvaraju i mogu
poslužiti za skrivanje predmeta. Prilikom pretrage kupea pretragu treba
vršiti na način da se započne s prostorom stropa, a završi s podom. Prili-
kom pretrage stropa pozornost valja obratiti na ugrađene zvučnike i ras-
vjetna tijela koja valja demontirati i pretražiti dotični prostor. U kupeima
je potrebno pretražiti i sama sjedišta te koševe za smeće. Osim zvučnika
treba otvoriti i sve panele kojima su zatvoreni otvori na stropovima iza
kojih se nalaze prostori pogodni za skrivanje stvari. U vlakovima su kao
posebno pogodno mjesto za skrivanje predmeta i garderobe te stalci za
kišobrane.
Kod vanjskog pregleda vlaka potrebno je pregledati sanduke s pije-
skom za kočenje koji se nalaze s vanjske strane kotača i lako su dostupni,
kao i prostore gdje su smješteni kontrolni instrumenti kočionog uređaja.
704
Tijekom pretrage vlaka, a po-

sebice lokomotive, preporučljivo je
koristiti stručnu pomoć željeznič-
kih djelatnika koji su opremljeni
alatima za otvaranje svih spo-
menutih prostora koje valja pre-
tražiti. Isto tako, preporuča se da
prilikom pretrage restorana bude
prisutno osoblje.
Pri pretrazi plovnih obje-
kata valja poznavati neke osnove
vezane uz osnovne klasifikacije
plovnih objekata. Moguće izved-
be brodova raznovrsne su, pa ih
stoga možemo podijeliti temeljem
g vagona raznih kriterija kao što su: namje-
na, područje plovidbe, materijal
od kojeg je izrađen trup broda, vrsta pogona i dr.
Najprije valja razlikovati brodove u užem plovidbeno-tehničkom smi-
slu od brodica i plutala.
Pomorski propisi određuju brod kao plovni objekt namijenjen za plovid-
bu morem, čija je duljina veća od 12 metara, a bruto tonaža veća od 15 brt,
ili je ovlašten prevoziti više od 12 putnika, dok se brodicom smatra plovni
objekt namijenjen za plovidbu morem koji nije brod ili jahta, čija je dulji-
na veća od 2,5 metara, ili ukupne snage porivnih strojeva veća od 5 kW.
Pojam brodice ne obuhvaća: a) plovila koja pripadaju drugom pomor-
skom objektu u svrhu prikupljanja, spašavanja ili obavljanja radova,
b) plovila namijenjena isključivo za natjecanja, c) kanue, kajake, gondole
i pedaline, d) daske za jedrenje i daske za jahanje na valovima. Osim toga
od brodova i brodica valja razlikovati i plutala odnosno plutajuće objek-
te koji su definirani kao pomorski objekt stalno privezan ili usidren na
moru, koji nije namijenjen za plovidbu (npr. plutajući dok, plutajuće skla-
dište, plutajući restoran, plutajuća elektrana, pontonski most, pontonska
marina i sl.).
S obzirom na namjenu, možemo govoriti o trgovačkim brodovima (te-
retni, putnički, teretno-putnički), o ratnim brodovima, specijalnim brodo-
vima (ribarski, tegljači, ledolomci). S obzirom na područje plovidbe dijele
se na pomorske brodove, brodove unutarnje plovidbe (potisnice, teglenice,
samohodni brodovi), pomorsko riječne brodove. S obzirom na materijal od
kojeg je izrađen trup broda dijele se na drvene, čelične, kompozitne bro-
dove i dr. S obzirom na vrstu pogona možemo ih podijeliti na jedrenjake,
parobrode, motorne brodove i brodove s električnim pogonom.
705
KRIMINALISTIKA
Tr
gova
čki
brod
ovi s
obzir
om
na
vrstu
roba
koju
prevo
ze
mogu
biti
teret-
ni
brodovi, Slika 10. Shema presjeka putničkog broda brodovi za prijevoz
rasutih tereta, brodovi za prijevoz kontejne-
ra, tankeri za prijevoz sirove nafte i raznih tekućina, brodovi za prijevoz
plina, Ro - Ro brodovi, Ro - Lo brodovi i dr.
Za plovidbu unutarnjim plovnim putovima moguće je koristiti potiski-
vane ili tegleće sastave ili samohodne brodove. Tegleći sastavi sastoje se
od tegljača i niza teglenica, pri čemu je tegljač opremljen pogonskim ure-
đajem i iza sebe vuče teglenice koje su namijenjene za smještaj tereta.
Svaka teglenica za razliku od potisnica zahtijeva vlastitu posadu i ima
vlastiti uređaj za kormilarenje. Za razliku od njih, potiskivani sustavi se
sastoje od potiskivača i potisnica, pri čemu se potiskivač nalazi na kraju
potiskivanog sastava i ispred sebe gura potisnice na kojima je smješten te-
ret. U novije doba potiskivani sastavi sve više zamjenjuju tegleće sastave.
S obzirom na mnoštvo klasifikacija plovnih objekata na ovom mjestu
bilo bi korisno nakratko se upoznati s osnovnim dijelovima plovila, jer o
njihovu temeljnom poznavanju uvelike ovisi sama taktika provedbe pre-
trage kao i njena učinkovitost.
Gledano po vertikali, svaki brod/plovilo može se podijeliti na pramčani
i krmeni dio broda te trup, a po horizontali na nadgrađe, palubu, potpalub-
lje gdje je smještena strojarnica, tankovi ili štive i drugi radni prostori, te
dno i dvodno gdje se nalazi stro tunel pogonske osovine. U donjem dijelu
pramca nalazi se bulb broda (prednji ojačani dio broda koji se obično na-
lazi ispod razine vode), a u koji se ulazi iz dvodna, te s obzirom da nema
706
KRIMINALISTIK^
neku posebnu namjenu glede prijevoza tereta predstavlja veoma intere-

santan i pogodan prostor za skrivanje osoba i predmeta.
Pramac je prednji dio broda. Na pramčanom dijelu palube nalaze se
privezana vitla, dizalice, jarboli, čamci za spašavanje (s motorom ili bez),
konopi i dr., dok se s unutarnje strane u samom pramcu obično nalazi
spremnik lančanika lanca i skladište sidrenog lanca. Svi navedeni pre-
dmeti potencijalna su skrovišta i samim time predmet pretrage. Valja ima-
ti na umu činjenicu da na brodu ne postoji niti jedan prostor u koji se ne
može ući iz susjednog prostora, osim u tankove koji također moraju imati
dva ulaza, jedan za punjenje i jedan za pražnjenje. Ako naiđemo na neki
takav prostor, on samim time postaje veoma ozbiljan indicij da je upravo
na tom mjestu nešto skriveno. Pri utvrđivanju takvih činjenica od velike
su nam pomoći konstrukcijski nacrti broda, kao i tragovi koji nastaju pri-
likom zavarivanja i eventualno svježeg bojenja.
Krma je stražnji dio broda, te se kod teretnih brodova i tankera obično
na krmenom dijelu nalazi nadgrađe s komandnim mostom. Na krmenom
dijelu palube nalaze se privezana vitla, samarice brodskih dizalica, kr-
meni jarbol, signalni jarbol, dimnjak, čamac za spašavanje (s motorom ili
bez), skladište sidrenog lanca, konopi i dr. U potpalublju krmenog dijela
nalazi se više raznih skladišta kao i glavno brodsko skladište, a do njih
i brodska radionica. Ovisno o samoj konstrukciji broda kormilarski stroj
može se nalaziti u nadgradnji ili u potpalublju.
Strojarnica je prostor u više etaža u kojem su smješteni motori broda
(glavni i dva pomoćna). Osim motora u strojarnici se nalaze i agregati raz-
ne namjene i veličine, veći broj manjih tankova za vodu, ulje, naftu i dr.
Tankovi ili stive nalaze se u potpalublju i međusobno su odvojeni jedan
od drugoga, kako konstrukcijski, tako i oplatama i izolacijom koja je ugra-
đena oko tankova. Upravo spomenute oplate i izolacija, kao i unutrašnjost
samih tankova potencijalna su skrovišta. I na ovom mjestu valja naglasiti
da do svih tankova mora biti moguć pristup, te je u svaki tank moguće
ući i izvršiti pretragu. Prije započinjanja pretrage nužno je izvršiti uvid u
brodsku dokumentaciju glede dobivanja informacija o sadržaju i karakte-
ristikama tereta koji se prevozi. Iznad štiva na palubi, ako se radi o brodu
za prijevoz rasutih tereta i kontejnera, nalazi se veći broj različitih dizali-
ca u čijim se samaricama također mogu sakriti razni predmeti.
Dvodno je prostor cca 80 cm od dna do prve platforme, te se proteže
cijelom duljinom broda i ima isključivo sigurnosnu ulogu prilikom even-
tualnog nasukavanja broda. U dvodno je moguće ući, te samim time pred-
stavlja potencijalno skrovište. U dvodnu se nalazi tunel pogonske osovine
broda, koji je ovisno o veličini broda dimenzija 60 - 80 x 40 cm, s gornje
strane prekriven oplatom i također je pogodno mjesto za skrivanje raznih
predmeta.
707
S lijeve i desne strane broda nalaze se balansni tankovi koji služe za

održavanje ravnoteže broda. Prilikom pretrage korisno je znati da oba ba-
lansna tanka ne mogu istodobno biti puna, što znači da prazniji tank može
poslužiti za skrivanje predmeta.
Nadgrađe je prostor iznad palube koji se sastoji od raznih kabina i dru-
gih prostora, hodnika, restorana, sala i komandnog mosta, koji se također,
ovisno o veličini i namjeni broda, može sastojati od više prostorija. Kod te-
retnih brodova nadgrađe se obično nalazi na krmenom dijelu broda, dok se
kod putničkih brodova nalazi po cijelom brodu. Komandni most smješten
je na gornjoj etaži pramčanog dijela broda. U samom nadgrađu nalaze se
kabine posade broda, radne prostorije za časnike broda, prostorije dne-
vnog boravka posade broda, TV sale, restorani, kuhinje, hodnici, skladište
prehrambenih artikala, skladišta carinjene robe i brodskog materijala,
ambulanta, zatvor, putničke kabine i dr.
Kroz šupljine konstrukcije broda između izolacije i oplata provlače se
razne instalacijske cijevi i kablovi (električne instalacije, rasvjeta, ventila-
cija, vodovod, odvodnja i dr.) koji su razvedeni po cijelom brodu, pri čemu
se najveći dio cijevi i kablova nalazi u dvodnu. Upravo spomenute cijevi
pogodne su za skrivanje raznih predmeta. Kabine, hodnici i drugi prostori
obično su obloženi izolacijskim materijalom i oblogama koje su vijcima pri-
čvršćene na konstrukciju broda, te se samim time vrlo lako demontiraju i
prostori iza i unutar njih postaju pogodni za skrivanje predmeta. Upravo
radi toga valja obratiti pozornost na stanje i eventualna oštećenja vijaka
kojima su pričvršćene obloge.
S vanjske strane broda na podvodnom dijelu krme nalazi se smješteno
kormilo (ravna ili profilirana pokretna ploča), koje služi za usmjeravanje
kretanja plovila a pokreće se ručno ili pomoću motora. Samo kormilo kao
predmet pretrage nije suviše zanimljivo, osim u slučajevima kada se za nje-
ga pričvršćuju razni predmeti, pri čemu je prilikom pretrage samog kormila
kao i podvodnog dijela trupa broda potrebno koristiti ronioce. Međutim, kod
kormila valja imati na umu kanale za lance koji vode do stroja kormila i
predstavljaju potencijalan prostor za skrivanje predmeta.
Brodski vijci smješteni na stražnjem i bočnim dijelovima broda, nisu
nimalo pogodni za skrivanje predmeta. Međutim, pozornost valja obratiti
na privezna vitla koja se nalaze na pramčanom i krmenom dijelu, te trupu
broda, odnosno na njima pripadajuće konope koji predstavljaju pogodno
mjesto za skrivanje predmeta.
Pretraga brodova, osobito ako imamo u vidu velike putničke i teretne
brodove, velik je izazov za osobe koje ju provode, odnosno to je jedna od
najtežih operativno-taktičkih mjera koje poduzima policija.
Složenost i opseg same pretrage determinirana je veličinom, konstruk-
cijom i namjenom broda, odnosno vrstom i količinom tereta, brojem put-
708
KRIMINALISTIK^
nika i same posade, ako se radi o putničkom brodu. Pretraga se može pro-
voditi na sidrištu, u luci ili pristaništu, što ovisi o svrsi i cilju provođenja
pretrage, te je stvar procjene voditelja pretrage.
Provođenje pretrage manjih plovila tipa glisera, ribarskih čamaca i
manjih jahti te jedrilica ne zahtjeva veliki angažman ljudskih potencijala,
te je u ovisnosti gdje se pretraga provodi dostatna posada patrolnog poli-
cijskog čamca, odnosno maksimalno desetak osoba.
Kod provođenja pretrage na velikim putničkim i teretnim brodovima
stvar je daleko složenija i zahtijeva prethodno planiranje i u skladu s time
formiranje više grupa za pretragu.
Kao kriterij za formiranje grupa valja uzeti osnovne konstrukcijske di-
jelove broda te u skladu s time formirati grupu za pretragu nadgrađa,
grupu za pretragu palube, grupu za pretragu strojarnice itd.
Broj djelatnika unutar svake grupe ovisi o veličini i namjeni broda,
odnosno predmetima koji se traže.
U pretrazi putničkog broda važno mjesto zauzimaju prethodne mjere
osiguranja mjesta provođenja pretrage. S obzirom na to da se može dogo-
diti da se ponekad pretraga broda mora provesti na sidrištu broda, potreb-
no je prethodno osigurati dovoljno plovila kojima će se djelatnici koji će
vršiti pretragu transportirati do samog sidrišta. Valja izbjegavati situaci-
ju da se svi djelatnici transportiraju jednim plovilom, posebice u situaciji
kade je objekt pretrage brod većih gabarita, zbog učinkovitosti, odnosno
mogućnosti efikasne provedbe mjera osiguranja. Naime, za pretpostaviti
je da su za učinkoviti nadzor nad plovilom koje je predmet pretrage potreb-
na minimalno dva plovila za nadzor oba boka broda, odnosno u idealnim
uvjetima četiri plovila koji bi nadzirali bokove, pramac i krmu broda. Prije
samog dolaska na putnički brod i započinjanja pretrage nužno je formirati
tim za pretragu.
Organizacijsku strukturu za pretragu trebao bi činiti: a) rukovoditelj,
b) pomoćnici rukovoditelja, c) inspektori sigurnosti plovidbe i d) grupe za
pretrage pojedinih dijelova broda (skupina za pretragu nadgrađa, grupa
za pretragu palube, grupa za pretragu trupa broda, grupa za pretragu
strojarnice, grupa za pretragu pramca i dvodna, vodiči službenih pasa i
liječnička ekipa). Isto tako, korisno je pribaviti nacrt broda u kojem su
ucrtani svi prostori broda, kao i kanali i brodske instalacije.
Nakon ukrcavanja na brod, rukovoditelj sa svojim malim zapovjednim
stožerom (pomoćnici i inspektor sigurnosti plovidbe) dužan je potražiti za-
povjednika broda, uručiti mu nalog o pretrazi, te izvršiti uvid i pretragu
brodskih dokumenata. Pomoćnici za to vrijeme mogu izvršiti pretragu za-
povjedničkog mosta.
Prije započinjanja pretrage preporučljivo je putem razglasa naložiti
putnicima i članovima posade da uđu u svoje kabine i ostanu u njima do
709
završetka pretrage. Članovi posade kojima je to nužno mogu ostati na svo-

jim radnim mjestima.
Prilikom pretrage kabina valja utvrditi identitet prisutnih te utvrđene
podatke usporediti s listom putnika. U kabinama se nalaze kreveti, stolo-
vi, stolice, ormari, a u ponekim i sanitarni čvorovi. Prilikom pretrage kabi-
na valja se pridržavati taktičkih pravila koja vrijede i za pretragu zatvore-
nih prostora tj. doma. Kao što je već ranije spomenuto, u prostoru između
pregradnih zidova i osnovne konstrukcije broda nalazi se izolacijski ma-
terijal, cijevi, cjevovodi te kablovi koji su obloženi raznim panelima (drvo,
metal, plastika), pričvršćeni vijcima na samu konstrukciju. Zbog toga su
dotični prostori putnicima i posadi relativno lako dostupni i predstavljaju
idealan prostor za skrivanje raznih predmeta.
Prilikom pretrage kabine osobitu pozornost valja obratiti na vijke kojima
su paneli pričvršćeni, odnosno na postojanje eventualnih oštećenja na njima.
Prema vlastitoj procjeni panel možemo demontirati i izvršiti detaljnu pretra-
gu prostora iza panela u cilju pronalaska traženih predmeta. Osim spome-
nutih prostora, posebnu pozornost valja obratiti na krevete, razne šupljine,
podove, stropove, rasvjetna tijela, wc školjke, odvodne cijevi i kanalizaciju.
Prilikom pretrage palube osobitu pozornost valja usmjeriti na pomoćne
čamce, razne namotane konope, ulaze u dizalice, jarbole, stepeništa i sve
ono što je već ranije spomenuto u vezi s palubom broda.
Pretraga trupa broda kod putničkih brodova odnosi se na pretragu me-
đuprostora između tankova koji su smješteni iznad dvodna, samih tanko-
va, kotlova, cijevi, cjevovoda, kablova i prostora u sredini broda u dvodnu.
Pritom naročitu pozornost valja obratiti na vijke kojima su zavrnute brtve
na prolazima između rebara i dvodna. Kod pretrage pramca treba obratiti
pozornost na dio dna od pramca do trupa broda, prostor između tankova,
skladište sidrenog lanca i sam bulb i prostor dvodna.
Pretraga strojarnice zasigurno je najteža, što proizlazi iz same činje-
nice da su u tom prostoru smještena tri motora, dva agregata, razni tan-
kovi, radionice, skladišta, posude, bačve i drugo. Kao prikladno mjesto za
skrivanje predmeta mogu poslužiti motori koji trenutno nisu u pogonu.
Prilikom pretrage strojarnice bilo bi uputno koristiti stručnu pomoć, te
detaljno pregledati svaki spomenuti predmet.
Osim skladišta u sklopu strojarnice na brodu se, najčešće u neposred-
noj blizini kuhinje i restorana, nalaze skladišta za hranu i piće, te, osim
njih, skladišta za rezervne dijelove, carinjenu i necarinjenu robu i dr., koja
su također vrlo pogodan prostor za skrivanje predmeta.
Ako se radi o trajektima, tada svemu ranije spomenutom valja nadoda-
ti i potrebu provođenja pretrage u prostoru garaža, gdje mogu biti smje-
šteni osobni, teretni automobili i autobusi kao i potrebu pretrage samih
vozila koja također mogu poslužiti kao pogodan prostor za skrivanje pred-
710
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
meta. Pretragu zatečenih vozila valja provoditi temeljem utvrđenih općih

taktičkih pravila.
Posebnu skupinu putničkih brodova čine hidrogliseri koji mogu biti jed-
notrupci ili dvotrupci - katamarani. Što se građe tiče, sastoje se samo od
mosta, salona za putnike i prtljagu, te strojarnice koja se nalazi u dvodnu.
Provođenje pretrage takvog broda uvelike je olakšano te je potreban znat-
no manje ljudi. Kod pretrage pojedinih dijelova hidroglisera provode se
identični postupci kao i kod pretrage ranije opisanih putničkih brodova.
Za razliku od putničkog broda, teretni brod za prijevoz rasutih tereta
ima sasvim drukčiju namjenu i konceptualno je potpuno drukčije obliko-
van, jer se mora imati u vidu da mu je, za razliku od putničkog broda,
osnovna namjena prijevoz rasutih tereta. Upravo iz toga proizlazi činje-
nica da će putničke kabine zamijeniti mnoge stive i tankere koji služe za
smještaj rasutih tereta. Iako se na prvi pogled možda čini da je upravo
radi toga provođenje pretrage mnogo lakše, u stvarnosti nije tako. Pretra-
ga stiva i tankova te pramčanog dijela i dvodna predstavlja velik izazov za
djelatnike koji vrše pretragu.
Pretraga nadgrađa, strojarnice pramca i palube vrši se u načelu na isti
način kao i kod pretrage putničkog broda. Razlika je jedino u tome što se
kao dodatni element kod ove vrste brodova javlja veći broj dizalica koje
služe za utovar i istovar roba, a koje kao takve predstavljaju dodatno po-
tencijalno skrovište koje, kao i prostor oko njih, skupina za pretragu palu-
be moraju detaljno pretražiti.
Pretragu stiva i tankova otežava rasuti teret, u koji se vrlo lako mogu
sakriti različiti predmeti koje je vrlo teško pronaći da se teret prethodno
ne iskrca. Pritom se prije započinjanja pretrage treba upoznati sa vrstom
i svojstvima prevoženog tereta, kako bi se izbjegle eventualne opasnosti i
štetni utjecaji na zdravlje djelatnika koji provode pretragu. Sama pretra-
ga zbog spomenutog razloga često zahtijeva korištenje raznih tehničkih
naprava poput sondi i mjerača kako bi se mogli detektirati i pronaći tra-
ženi predmeti.
Osim stiva, pozornost prilikom pretrage broda valja obratiti i na unu-
trašnjost balastnih tankova, tankova za otpadna ulja, naftu i drugo, koji
u praksi vrlo često služe za skrivanje predmeta. Postoje razni modaliteti
skrivanja predmeta unutar tankova, od najjednostavnijih, poput ubaciva-
nja predmeta, do zavarivanja unutar tankova, pregrađivanja tankova i dr.
Kao što je već ranije spomenuto, u svaki se tank mora moći ući i izvršiti
pretragu pod pretpostavkom da je prazan. Ako se pak radi o tanku ispu-
njenom teretom, prilikom pretrage valja koristiti sonde i razne vrste mje-
rača. Prilikom pretrage tankova stvarno stanje treba usporediti sa sta-
njem navedenim u svjedodžbi o pregledu tankova. Ako ima odstupanja,
valja provesti detaljnu pretragu.
711
Što se tiče samih kabina, i kod ove vrste brodova postoje kabine za
smještaj posade, pri čemu se valja držati principa koji se odnose na pre-
tragu putničkih kabina kod putničkog broda.
Broj djelatnika i broj grupa koje obavljaju pretragu ove vrste brodova
ovisi prvenstveno o njegovoj veličini i teretu koji prevozi, odnosno pred-
metima za kojima tragamo. Ekipu za pretragu teretnog broda trebali bi
činiti rukovoditelj, pomoćnici rukovoditelja, inspektori sigurnosti plovidbe,
grupa za nadgrađe, grupa za palubu, grupa za strojarnicu, grupa za stive i
tankove, grupa za pramac i dvodno, vodiči pasa i liječnička ekipa, pri čemu
grupu čine vođa grupe, službenici kriminalističke policije po liniji rada, služ-
benici kriminalističke policije za droge, službenici carinske službe, službeni-
ci temeljne policije, policijske službenice i kriminalistički tehničar.
Brodovi za prijevoz kontejnera po svojoj konstrukciji vrlo su slični brodo-
vima za prijevoz rasutih tereta, pri čemu su stive namijenjene slaganju kon-
tejnera, pa su stoga nešto šire. Paluba je vrlo sužena i svodi se na prolaze sa
strana broda, dok se po sredini broda nalaze stive za slaganje kontejnera.
Što se tiče pretrage nadgrađa, način provođenja je identičan prethodno
opisanom. Isto vrijedi i za pretragu strojarnice, pramca, bulba, dvodna i
drugih prostorija. Najprikladnije mjesto za skrivanje raznih predmeta
upravo su kontejneri. Kako bi se to koliko je god moguće spriječilo, kontej-
neri se u stive broda slažu na način da se vrata kontejnera okreću jedna
prema drugima s manjim prolazima između njih, pri čemu se u tom sluča-
ju vrata kontejnera ne mogu u potpunosti otvoriti. Osim toga, vrata kon-
tejnera se zaključavaju i pečate tako da se postavlja plomba. Upravo zbog
toga posebnu pozornost valja obratiti vizualnom pregledu plombe.
Za različite potrebe koriste se razne vrste kontejnera, pa tako postoje za-
tvoreni kontejneri namijenjeni transportu robe koja nije u tekućem stanju,
kontejneri otvoreni na vrhu, kontejneri s bočnim otvorom, kontejneri za rasuti
teret, kontejneri s policama ili prečkama, kontejneri s tankovima i rashladnim
uređajima i dr. Kao najučestaliji javljaju se oni dužine 20 odnosno 40 stopa.
Kontejneri se sastoje od čvrstog okvira, obično od čelika ili aluminija,
s panelima između konstrukcijskih dijelova. S prednje i stražnje stijenke
kontejnera nalaze se otvori za prozračivanje. Većina kontejnera na uglovi-
ma ima izbočene odljevke koji služe za podizanje kontejnera pomoću kra-
na. Pod kontejnera sačinjen je od drveta ili kombinacije metala i drvenih
obloga, dok se vanjsko dno kontejnera sastoji od isturenih čeličnih poluga
s četiri viljuške okrenute prema gore.
Kao najčešće metode skrivanja u tzv. suhim kontejnerima javljaju se
lažne prednje stijenke, lažni ili ugrađeni dvostruki podovi, lažni stropovi,
ograđena vanjska dna, vanjske konstrukcije kontejnera i dr.
Prilikom ugradnje lažne prednje stijenke ugrađuju se i lažni kutni blo-
kovi, pri čemu je lažni zid poravnan uz panel za obilježavanje. Indiciji koji
712
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
govore u prilog ugradnje lažne prednje stijenke su svježa boja, tragovi va-
renja na unutarnjem ili vanjskom zidu kontejnera, varijacije u kvaliteti
stijenke, nedostaci nabora na metalnom dijelu, miris svježe boje, izgorjelog
drveta ili tvari koja se nalazi u samom kontejneru.
Kod ugradnje lažnih podova podne daske obično vire iznad razine okvi-
ra ili se pronalaze nove koje nisu u razini ili su pak iskrivljene prema gore
u odnosu na prednju stijenku kontejnera, što sve govori u prilog postoja-
nja dvostrukoga lažnog poda. Drugi način otkrivanja lažnog poda je da se
pokuša dohvatiti strop kada se uđe u kontejner i hoda po prednjoj stijen-
ci. Ako se to čini rutinski, promjena u visini ili mogućnost da se dotakne
strop mora biti očita ako su na podu učinjene izmjene.
Konstrukcija lažnih stropova može biti vanjska ili unutarnja. Vanjski
lažni strop ili lažni krov može se detektirati promatranjem udaljenosti
između vrhova kutnog bloka i vrha krova, pri čemu bi krov u normalnim
okolnostima trebao biti nešto ispod ili u ravnini s vrhom kutnih blokova.
Ako je krov iznad kutnih blokova, tada se može raditi o lažnom krovu.
Lažni strop iznutra se detektira također dosezanjem stropa rukom,
odnosno promjenama visine unutrašnjosti kontejnera. Osim navedenog, u
prilog postojanja lažnog stropa govore i svježa boja, prikriveni kutni blo-
kovi, tragovi varenja, nagorena boja uslijed varenja i dr.
Predmete skrivene u samoj konstrukciji kontejnera najčešće je moguće
otkriti isključivo bušenjem i probijanjem konstrukcije kontejnera.
Kontejneri s rashladnim uređajem, u odnosu na ostale vrste kontejne-
ra, najpogodniji su za skrivanje predmeta. Unutarnji zidovi, strop i vrata
odvojeni su od svih vanjskih dijelova izolacijskim materijalom. Na pred-
njem dijelu kontejnera zaštitni zid dijeli rashladni uređaj od tereta, čija
veličina i udaljenost od zida može varirati. Neki od ovih zidova su okovani
šarkama u sredini i mogu se uklanjanjem nekoliko vijaka povući nadolje.
Unutarnji dio ispušne cijevi izlazi kroz prorezani dio zaštitnog zida. Od
tog odvoda, cijelom dužinom kontejnera proteže se cijevni sustav koji ras-
poređuje rashlađeni zrak po unutrašnjosti.
Ako zaštitni pregradni zid doseže strop ili pod ili ako unutarnji ispušni
sustav jedva proviruje u kontejner, postoji mogućnost da postoji dvostruki
prednji zid. Stražnji zidovi s kojih je oguljena izolacija također mogu pos-
lužiti kao idealno skrovište. Indiciji da su na zidovima načinjene preina-
ke su nove zakovice, zakrpe od kudjelje i smole, tragovi ljepila, nabori na
mjestima gdje je stijenka kontejnera savijena unazad, valovita ili neravna
stijenka i slično.
Podovi su ovih kontejnera izrađeni od valovitog aluminija, dok su stro-
povi izolirani izolacijskim materijalom. U prilog postojanju lažnih podova
i stropova govore varijacije u visini, neravne površine, dodatni materijali
kao zakrpe i slično.
713
KRIMINALISTIK^
B
roj
djela
tnika
i
broj
grup
a
koji
obav
ljaju
pretr
agu i
kod
ove
vrste
bro-
dova
ovisi
o
njeg
ovoj
veličini i teretu Slika 7 7. Sastavni dijelovi kontejnera koji prevozi,
odnosno predmetima za
kojima tragamo. Ekipu za pretragu teretnog broda trebali bi činiti ruko-
voditelj, pomoćnici rukovoditelja, inspektori sigurnosti plovidbe, grupa za
nadgrađe, grupa za palubu, grupa za strojarnicu, grupa za stive i pretra-
gu kontejnera, grupa za pramac i dvodno, vodiči pasa i liječnička ekipa,
pri čemu grupu čine vođa grupe, službenici kriminalističke policije po li-
niji rada, službenici kriminalističke policije za droge, službenici carinske
službe, službenici temeljne policije, policijske službenice i kriminalistički
tehničar.
Tankeri su brodovi za prijevoz tekućina i ukapljenih plinova i obično
se radi o brodovima duljine do, pa i više od 300 metara, čija nosivost može
dosezati i 500 000 BRT. Specifičnost ovih brodova je u tome da se u trupu
broda nalazi više tankova dok je udio nadgrađa relativno malen. Način
obavljanja pretrage nadgrađa, strojarnice, dvodna i pramčanog dijela bro-
da istovjetan je kao i kod prethodno opisanih brodova. Dakle, posebnu po-
zornost prilikom pretrage tankera valja obratiti na tankove kao središnji
dio broda.
714
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Za razliku od otvora u tankove i stive broda za prijevoz rasutih tere-

ta, otvori tankova kod tankera relativno su mali i obično su zatvoreni, te
se moraju učestalo kontrolirati. Postoji mogućnost da su tankovi ostali
otvoreni, ali to treba prihvatiti s osobitim oprezom, jer prilikom prona-
laska otvorenog grotla tanka mora se postaviti osnovana sumnja da je
tank poslužio kao skrovište te da je u njemu nešto skriveno. Prije zapo-
činjanja pretrage nužno je utvrditi sadržaj koji se prevozi ili se prevozio
u tankovima.
Tijekom pretrage, svojstvima prevožene materije valja prilagoditi zaš-
titnu i drugu opremu koja će se koristiti. Prilikom pretrage tankova u
kojima se prevozi tekućina najčešće će se koristiti razne sonde, mjerači i
druga dostupna i pogodna sredstva za detekciju. Svakako valja napome-
nuti da se u unutrašnjost tankova, bez obzira na to jesu li puni ili prazni
nikada ne ulazi bez propisane opreme. Ako se radi o tankerima za prijevoz
ukapljenog plina tada su dotični opremljeni i rashladnim sustavima koji
se sastoje od niza cjevovoda i ventila smještenih između ostalog i na palu-
bi broda. Imajući to u vidu, posebnu pozornost kao potencijalnim skrovi-
štima valja posvetiti i njima, s time da se tijekom provođenja pretrage pre-
poruča, ili bolje rečeno, uvjetuje prisutnošću stručnog djelatnika poduzeća
koje se bavi utovarom i transportom ovakvih sredstava. Broj djelatnika i
broj grupa koji obavljaju pretragu i kod ove vrste brodova ovisi o njegovoj
veličini i teretu koji prevozi, odnosno predmetima za kojima tragamo.
Predmet pretrage mogu biti i brodske isprave, i to: upisni list, očevid-
nik za čamce, popis posade, brodski dnevnik, brodski manifest tereta, plan
utovara, carinski manifest, odobrenje za plovidbu, dozvola za ribarenje u
hrvatskom obalnom moru, prijava o dolasku broda u luku, prijava o odla-
sku broda, potvrda o sposobnosti pomorskog broda za krcanje krutog, ra-
sutog i opasnog tereta, svjedodžba o sigurnosti opreme teretnog broda, po-
tvrda o obavljenim pregledima, svjedodžba o sigurnosti putničkog broda,
popisna lista narkotika.
Upisni list, očevidnik za čamce - temeljem ovog dokumenta moguće je
doznati državnu pripadnost plovila, namjenu, kategoriju plovidbe, vlasniš-
tvo, luku upisa, tonažu, dimenzije i dr. Popis posade - podaci o svim čla-
novima posade ukrcanih na temelju pomorske knjižice (matrikula). Popis
putnika - popis svih putnika ukrcanih na brod koji je sastavljen na teme-
lju njihovih putnih isprava, te njihov raspored i smještaj po kabinama.
Brodski dnevnik — svi podaci vezani uz navigaciju, teret, putnike, odnos-
no događaje vezane uz plovidbu. Dužni su ga voditi svi brodovi nosivosti
veće od 50 BRT, odnosno čija snaga motora prelazi 150 KS.
Brodski manifest tereta — popis ukrcanog tereta s mjestima i raspore-
dom tereta po skladištima, štivama, tankovima, palubi i dr. Kao prilog ma-
nifestu postoji i plan krčanja - grafički prikaz razmještaja tereta na brodu.
715
Carinski manifest - popis svih predmeta koji podliježu carinjenju, a

koji se nalaze na brodu.
Odobrenje za plovidbu - ako se radi o stranom plovilu za sport i
razonodu.
Dozvola za ribarenje u hrvatskom obalnom moru - ako se radi o stra-
nom ribarskom brodu (navedene granice i dopuštene ribolovne zone).
Prijava o dolasku broda u luku - isprava iz koje je vidljivo odakle je
brod došao, na kojoj ruti je plovio, vrsta tereta, opterećenost i dr. Prijava o
odlasku broda - isprava iz koje je vidljivo kada je brod otplovio, što prevo-
zi, opterećenost, veličina i snaga roda i dr. Jedan primjerak prijave nalazi
se kod zapovjednika broda dok se drugi nalazi u lučkoj kapetaniji.
Potvrda o sposobnosti pomorskog broda za krcanje krutog, rasutog i
opasnog tereta - sadržaj vidljiv iz naziva. Svjedodžba o sigurnosti opreme
teretnog broda - popis sigurnosne opreme koja se nalazi na brodu, njenim
kapacitetima i svojstvima. Potvrda o obavljenim pregledima - koji su dije-
lovi broda i kada pregledani, eventualne opaske i dr. Svjedodžba o sigur-
nosti putničkog broda - iz koje je vidljivo kada je brod pregledan, kada je
pregledana konstrukcija trupa, glavni i pomoćni kotlovi, posude s tlakom,
čime je brod opremljen i dr. izdaje se u skladu s Međunarodnom konven-
cijom o zaštiti ljudskih života na moru iz 1974. godine. Popisna lista nar-
kotika - popis medikamenata iz brodske ljekarne, s napomenama kome,
kada i u koju svrhu su medikamenti izdani i dr. Vodi je kapetan broda.
Osim spomenutih isprava na brodu se nalazi i niz drugih isprava koje
je sve prije ili tijekom pretrage broda potrebno proučiti kako bi se olakšala
i efikasnije provela sama pretraga. Sve brodske isprave nalaze se kod ka-
petana broda na komandnom mostu. Pretragu i uvid u brodske isprave u
pravilu će izvršiti rukovoditelj tima i njegovi pomoćnici, djelatnici carine
te lučke kapetanije.
Pri pretrazi zrakoplova preporučljivo je s obzirom na brojnost vrsta
zrakoplova da se za pretragu koriste podsjetnici o prostorima podobnim
za smještaj stvari, koje za svaku vrstu zrakoplova posjeduje osoblje zra-
koplova. Podsjetnici o kojima je riječ namijenjeni su protueksplozijskom
pregledu zrakoplova (In-flight Bomb Search Procedure).
Pretraga zrakoplova provodi se u sljedećim razvojnim stadijima: a) pre-
traga vanjskih dijelova zrakoplova, b) pretraga prostora zrakoplova u pod-
ručju ulaza, c) pretraga pilotske kabine, d) pretraga toaleta, i e) pretraga
jedinica za posluživanje putnika.
Vanjskom pretragom pretražuju se odjeljci, otvoreni prostori koji su
dostupni zemaljskom osoblju. Spomenuta mjesta vrlo se lako otvaraju po-
moću brzih kopči i sličnih tipova zatvarača. Sva mjesta koja je potrebno
pretražiti prilikom vanjske pretrage zrakoplova dostupna su sa zemlje i
pritom nije potrebno ulaziti u unutrašnjost zrakoplova. Provođenje vanjske
pretrage zrakoplova preporučljivo je provesti od nosa k repu zrakoplova.
716
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Ti
jeko
m
pretr
age
pilot
ske
kabine Slika 72. Traka za pečaćenje otvora na zrakoplovu osobitu
pozornost valja obratiti na
upravljačke ručice i prekidače, koji se ne smiju dirati. Ako je moguće, pre-
tragu pilotske kabine valja obavljati uz nazočnost člana posade. Pretragu
svih dijelova zrakoplova valja poduzimati uz pomoć stručnih osoba.
Važno je istaknuti da postoje pravila o pečaćenju propisanih vanjskih
dijelova zrakoplova kad je on izvan uporabe (aircraft seal kit). Oštećenje
navedenih traka upućuje na otvaranje zapečaćenih prostora, o čemu valja
voditi osobitu brigu.
b) Pretraga opasne stvari
Opasna stvar je u smislu pravila o pretrazi quaestio facti, bez obzira na to

što posebni propisi taksativno određuju taj pojam. U smislu propisa koji
uređuju promet opasne stvari, opasna stvar razvrstana je na sljedeći način:
- klase 1 - eksplozivne tvari i predmeti punjeni eksplozivnim tvarima
("eksplozivne tvari") krute su i tekuće kemijske tvari koje imaju svoj-
stvo da, pod pogodnim vanjskim djelovanjem (udar, trenje ili toplina),
eksplozivnim kemijskim razlaganjem oslobađaju plinove i energiju u
obliku topline,
- klase 2 - stlačeni plinovi, tekući plinovi ili pod tlakom otopljeni plinovi
("plinovi") tvari su koje imaju kritičnu temperaturu nižu od 50°C ili na
50°C tlak pare viši od 300 kPa (3 bara),
- klase 3 - zapaljive tekućine su tekućine ili smjese tekućina koje na
temperaturi od 50°C imaju tlak pare niži od 300 kPa (3 bara), a plami-
šte niže od 100°C,
- klase 4.1 - zapaljive krute tvari su krute tvari koje se, kada su u
suhom stanju, lako mogu zapaliti u dodiru s plamenom ili iskrom
(sumpor, celuloid, nitroceluloza, crveni fosfor i dr.), ali nisu sklone
samozapaljenju,
- klase 4.2 - samozapaljive tvari krute su tvari koje se pale u dodiru sa
zrakom ili vodom bez posredovanja drugih tvari (bijeli i žuti fosfor, cinko-
vi-alkili, otpaci, nitrocelulozni filmovi, sirovi pamuk, rabljene krpe i dr.),
717
KRIMINALISTIK^ ___________________________________________________________________
- klase 4.3 - tvari koje stvaraju zapaljive plinove u dodiru s vodom tj.
koje u dodiru s vodom razvijaju plinove koji se pale u dodiru s plame-
nom i iskrom (natrij, kalij, kalcij, kalcijev karbid, alkalni silicidi i dr.),
- klase 5.1 - oksidirajuće tvari su tvari koje se u dodiru s drugim tvarima
razlazu i pritom mogu uzrokovati vatru (kloriti, perklorati, vodena otopi-
na vodikova peroksida, peroksid alkalnih metala i njihove smjese i dr.),
- klase 5.2 - organski peroksidi organske su tvari s višim stupnjem oksi-
dacije koje mogu izazvati štetne posljedice za zdravlje ili život ljudi ili
oštećenje materijalnih dobara, a manje su osjetljive na eksploziju od
dinitrobenzena u dodiru s plamenom ili na udar, odnosno trenje,
- klase 6.1 - otrovi su tvari sintetičkog, biološkog ili prirodnog podrijetla
i preparati proizvedeni od tih tvari, koji uneseni u organizam ili u dodi-
ru s organizmom mogu ugroziti život ili zdravlje ljudi ili štetno djelova-
ti na životnu okolinu,
- klase 6.2 - zagađujuće i infektivne tvari su one koje šire neugodan mi-
ris ili sadrže mikroorganizme ili njihove toksine za koje se zna da mogu
izazvati zarazne bolesti u ljudi i životinja (svježa nesoljena ili usoljena
koža, otpaci, iznutrice, žlijezde, fekalije i dr.),
- klase 7 - radioaktivne tvari su tvari čija specifična aktivnost prelazi 74
bekerela (0,002 mikrokirija) po gramu,
- klase 8. - korozivne (nagrizajuće) tvari su one koje u dodiru s drugim
tvarima i živim organizmima izazivaju njihovo oštećenje ili uništenje
(sulfatna kiselina, nitratna kiselina, brom, mravlja kiselina, natrijev
hidroksid i dr.),
- klase 9. - ostale opasne tvari i predmeti su one koje tijekom prijevoza
predstavljaju opasnost za sudionike prometa, ljude i okoliš, a ne mogu
se svrstati u klase od 1 do 8 (azbest, suhi led, magnetni materijali i sl.).
Opasnim tvarima smatraju se i sirovine od kojih se proizvode opasne
tvari i otpadi ako imaju svojstva tih tvari.
Tipični slučajevi pretrage opasne stvari su pretrage u prostorima s
opasnim stvarima, bilo da se opasna stvar koristi u proizvodnji, ispitiva-
nju ili je skladištena ili se nalazi u prijevoznom sredstvu. Prilikom pre-
trage opasne stvari osoba koja upravlja ili raspolaže takvom stvari dužna
je na zahtjev tijela koje provodi pretragu poduzeti neophodne mjere za
sigurno i neometano provođenje pretrage, pod prijetnjom sankcija.
Osoba koja rukuje takvim stvarima najbolje zna kako se stvar može
uništiti ili kako se može stvoriti opasna situacija koja će tijelo koje pro-
vodi pretragu natjerati na odustajanje od pretrage. Zato je preporuka
da se pretraga takve stvari pažljivo isplanira. Potrebno je u tu svrhu
prikupiti podatke o stvari, stupnju opasnosti, mogućnostima uništenja
i osigurati sudjelovanje stručne osobe, te poduzeti mjere osiguranja od
opasnih događaja.
718
c) Pretraga računala*
Pretraga računala važna je osobito nakon prihvaćanja Konvencije o kiber-

netičkom kriminalu. Navedena konvencija uvodi niz postupaka koji mo-
raju biti uređeni nacionalnim pravom kako bi se pružila zaštita podataka
koji su pohranjeni u računalnim bazama i kako se računalni sustavi ne bi
zloporabili.
Radnje koje moraju biti propisane u nacionalnim zakonodavstvima kao
kaznena djela su: nezakoniti pristup, nezakonito presretanje, ometanje
podataka, ometanje sustava, ometanje naprava, računalno krivotvorenje,
dječja pornografija i povreda autorskih i srodnih prava.
Pretraga računala i sličnih uređaja za obradu podataka koji su pove-
zani s računalom pripada skupini pretraga pokretnih stvari. Objekti na
kojima se nalaze dokazi su prema radnim svojstvima aktivni ili pasivni.
Aktivni objekti imaju sposobnost izmjene sadržaja. Najčešći oblici su: a)
osobno računalo, b) računala povezana u malu/kućnu mrežu, c) računala u
manjoj poslovnoj mreži, d) velike računalne mreže, e) korporacijski infor-
macijski sustavi i mreže.
Pasivni objekti su mediji koji sadrže podatke. Najvažniji predstavnici
su: a) diskete, b) ZIP i Jazz diskovi, c) CD / DVD diskovi za jednokratni
upis, d) CD / DVD diskovi za višekratni upis, e) USB memorije, f) memorij-
ske kartice raznih formata, g) magnetske vrpce raznih oblika, h) PCMCIA
memorije, i) vanjski HDD itd.
Prema radnom okolišu računalni sustavi mogu biti jednostavni i slo-
ženi. Jednostavni računalni sustavi su oni koji nemaju vezu prema nekoj
drugoj aktivnoj komponenti koja bi na bilo koji način u određenom trenut-
ku mogla utjecati na njegov rad. Složeni su sustavi svi ostali.
Razvojem jeftinih bežičnih komunikacija i stalnim proširenjem moguć-
nosti spajanja uređaja putem USB tehnologije nužno je sve sustave pro-
matrati kao složene. Utvrđivanje postojanja skrivene bežične komunikaci-
je prema nekom aktivnom uređaju moguće je jedino detaljnim pregledom
kompjutora, uključujući i njegovu unutrašnjost ili uporabom detektora
bliskog radio zračenju što najčešće nije moguće. Pretraga računala podra-
zumijeva pretragu sadržaja samog računala kao i pretragu sadržaja svih
pripadajućih medija i uređaja.
U prvim koracima pretrage nameće se jedno vrlo važno pitanje: Što
ako je računalo u pogonu, kako ga isključiti? Treba li koristiti standardni
shutdown postupak? U čemu je smisao ovako postavljenog pitanja?
Računalna tehnologija omogućava brzo i nepovratno izvršavanje ope-
racija kojima je moguće obrisati ili uništiti neki sadržaj odnosno trag. Ra-
Tekst odjeljka c) napisao je Boško Lučev.
719
KRIMINALISTIKA
čunalo može biti tako programirano da zbog poremećaja u predviđenom

postupku izvrši pripremljenu proceduru brisanja određenih podataka ili
skrivanja sadržaja. Zbog takvih mogućnosti postupci izuzimanja moraju
biti planirani i izvršavani prema propisanoj proceduri.
Kao odgovor na prije postavljeno pitanje teorija i praksa pokazale su
kako je najbolje odnosno najmanje rizično nasilno isključiti struju za po-
gon računala. Na isti način treba postupati i s ostalom opremom. Takvim
postupanjem se očekuje najmanji gubitak tragova. Posebno je korisno cije-
li postupak snimati videokamerom i opisivati sve detalje.
Prvi postupci na mjestu počinjenja djela odnose se na sigurnost oso-
ba i imovine, uz stalnu brigu o očuvanju integriteta tragova, kako klasič-
nih tako i elektroničkih. Svi postupci moraju biti u skladu s propisanim
postupanjem. Prvi je korak, nakon uspostave elementarnih sigurnosnih
preduvjeta, udaljavanje svih osoba koje nisu nužne za obavljanje pregleda
mjesta događaja. Sljedeći korak je vizualno utvrđivanje mjesta i procje-
njivanje eventualnih lako pokvarljivih tragova. Tek nakon toga počinje se
planirati provedba prikupljanja tragova.
Istodobno se može provoditi ispitivanje sudionika i svjedoka. Osim kla-
sičnih policijskih pitanja treba obraditi i ona vezana uz računalno područje:
a) namjena sustava i vlasništvo opreme, b) sigurnosna shema i sigurnos-
ne lokacije, c) dizajn i specifičnosti sustava, d) dokumentacija koja objaš-
njava hardver i softver na sustavu, e) imena i oznake korisnika, zaporke,
f) logon procedure, g) vanjski dobavljači usluga (internet, mreža, telefonija)
i kontakt osobe, h) identifikacijske oznake telefonskih, ISDN i DSL linija.
Prilikom postupka izuzimanja elektroničke opreme s ciljem kriminali-
stičkog ispitivanja treba poštivati sva pravila kojima se isključuje utjecaj
na valjanost dokaza, a određena su postupovnim propisima. Elektronički
uređaji mogu sadržavati i klasične tragove, npr. otiske prstiju koje je po-
trebno obraditi. Pri tome valja imati u vidu osjetljivost računalne opreme
i primijeniti provjerene metode i sredstva.
Tijekom pripreme računala za prijenos do laboratorija mora se izra-
diti određena dokumentacija i opis istraživanog mjesta: a) sve uređaje,
kabele i međusobne veze treba označiti i popisati, b) sve uređaje popisati
po nazivu i serijskom broju, c) skenere je potrebno posebno zaštititi od
dodira kako bi se očuvali tragovi na staklenoj ploči uređaja, d) precizno
dokumentirati sve detalje, osobito one čiju funkciju ne prepoznajemo,
e) pokupiti sav zatečeni softver i pripadajuće upute zbog eventualnih spe-
cifičnosti uređaja, f) pokupiti sve zatečene računalne medije, g) pregledati
okolinu radnog mjesta zbog eventualnih bilješki sa zaporkama, čime se
mogu olakšati daljnji postupci, h) bilo koja nelogičnost mora biti višestru-
ko dokumentirana jer takve informacije kasnije mogu biti vrlo korisne,
i) posebno je važna logika označavanja i opisivanja zbog kasnijih koraka.
720
Prikupljene materijale treba osigurati od namjernog ili nenamjernog
poremećaja sadržaja. Preporučljivo je: a) odvojeno spremati uređaje i pri-
padajuće kabele i konektore, b) onemogućiti pristup konektorima na raču-
nalu, c) medije zaštititi od elektromagnetskog zračenja, svjetlosti, vlage i
topline, d) onemogućiti pristup pohranjenim materijalima, e) sve postupke
popratiti odgovarajućom dokumentacijom.
Osim uobičajene opreme predviđene za osiguravanje mjesta kaznenih
djela, potrebno je osigurati i specifična sredstva za obradu slučajeva "ra-
čunalnog" kriminaliteta: oznake za kabele, neizbrisivi flomaster, samolje-
pive oznake, odvijače s posebnim nastavcima (križni, šesterokutni, imbus,
zvjezdasti itd.), antistatičke vrećice, mekane vrećice sa zračnim jastucima,
zaštitne ljepljive vrpce.
Druga grupa poslova odnosi se na tehničku obradu prikupljenog mate-
rijala. Glavna značajka postupaka je kopiranje svih sadržaja u dva prim-
jerka. Taj se postupak mora provesti prije bilo kakvog istraživanja sadrža-
ja prikupljenih računalnih medija. Za pregled sadržaja koristi se jedna od
kopija. Najveću pozornost treba pokloniti unutarnjim tvrdim diskovima
računalnog sustava. Oni se moraju pomoću posebno pripremljenih uređaja
i programa najprije identično prepisati takozvanom bit stream ili mirror
metodom. U ovaj početni dio posla ubraja se i analiza hardverske kon-
figuracije. U ovoj "tehničkoj skupini poslova" potrebno je specijalističko
poznavanje interne strukture i arhitekture tvrdih diskova i raznih "file
sustava" koji opisuju tu strukturu. Pretražuje se struktura sadržaja dis-
kova. Najprije se istražuje postojanje više particija, uz posebnu pozornost
na postojanje tzv. non-DOS particija, jer one upućuju na mogući skriveni
sadržaj ili korištenje više operativnih sustava. Isto tako i utvrđivanje bilo
kakvih anomalija file sustava, značajni pomak datuma ili sistemskog vre-
mena, raspored i izgled particija indicira nešto neuobičajeno i zahtijeva
dodatni oprez.
Poslovi u ovoj grupi provode se specijaliziranim programima točno
određene namjene. Zbog mogućih primjena poznatih i nepoznatih načina
skrivanja sadržaja, mnoge je operacije korisno provoditi različitim pro-
gramskim sredstvima pa uspoređivati njihove nalaze i rezultate. Nakon
ove faze potencijalni dokazi pripremljeni su za nastavak pretraživanja.
U svim ovim poslovima nužan je oprez zbog mogućih prepreka postav-
ljenih od strane korisnika računala kojima se navodi na pogrešan trag.
Time se u pitanje može dovesti vjerodostojnost metode obrade dokaza kao
i sposobnost osobe koja je provodi. U posljednjem koraku može biti potreb-
no uključenje stručnjaka za tumačenje značenja podataka, od ekonomista
i pravnika do matematičara, fizičara i inženjera. Pri analizi specifičnih po-
dataka i sadržaja vjerojatno će biti potrebna pomoć stručnjaka. U nekim
slučajevima može biti potrebna i pomoć tvorca određene aplikacije.
721
d) Pretrage ostalih pokretnih stvari
Tijekom obavljanja očevida, pretraga i privremenog oduzimanja predmeta

može se pojaviti potreba za pretragom određenih pokretnih stvari. Isto
tako moguće je da tijelo koje vodi postupak raspolaže okolnostima zbog
kojih se može s osnovom očekivati da se u pokretnoj stvari nalazi predmet
koji može poslužiti kao dokaz u postupku. Stvar o kojoj je riječ može se
nalaziti u posjedu osobe, njegovu domu i na drugom mjestu.
Pri pretrazi doma važno je pitanje otvaranja zatvorenih predmeta, npr.
sefa, metalnog ormara. Ako otvaranje slijedi u okvirima pretrage, pokri-
veno je izvornim nalogom o pretrazi. Međutim, ako se npr. provodi očevid,
u okvirima te radnje nije uključeno pravo otvaranja takvih predmeta i
zato tu valja tražiti nalog, a osiguranje pronađenog predmeta, bez njegova
otvaranja, moguće je samo putem privremenog oduzimanja predmeta.
9. Pretraga i pretraživanje prema posebnim propisima
a) Posebni slučajevi pretrage
Postoji više propisa koji određuju posebnosti provođenja "kaznene" pretra-

ge u odnosu na pojedine prostore. To su: članak 17. Zakona o odvjetništvu,
članak 40. Zakona o javnom bilježništvu, članak 55. Zakona o znanstvenoj
djelatnosti i visokom obrazovanju i članak 26. Zakona o liječništvu.
U sva četiri slučaja radi se o pravim "kaznenim" pretragama. Poseb-
nosti se odnose na: uvjete, način provedbe, nazočnost osoba, ograničenje
predmeta pretrage, isključenje pretrage bez sudskog naloga odvjetničkog
ureda i liječničke ordinacije i dr.
Zakon o odvjetništvu uređuje pretragu odvjetnika i odvjetničkog ureda.
Pretragu odvjetnika i odvjetničkog ureda može odrediti samo nadležni sud
ako su za to ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom kojim se propisuje kaz-
neni postupak. Kada se odredi pretraga odvjetnika i odvjetničkog ureda,
sud će o tome odmah obavijestiti Komoru i odvjetnički zbor na čijem se
području nalazi ured u kojemu treba obaviti pretragu.
Pretragu se ne smije započeti ni provesti bez nazočnosti ovlaštenog
predstavnika Komore ili područnog zbora, osim ako se oni bez opravdanog
razloga ne odazovu pravodobnom pozivu da prisustvuju pretrazi. Pretrazi
je dužan nazočiti sudac koji je izdao nalog za pretragu ili drugi sudac ko-
jega on na to ovlasti, koji će odlučiti o tome koje će se isprave i predmeti
pregledati. Kod pretrage odvjetnika i odvjetničkog ureda ne smije biti po-
vrijeđena tajnost isprava i predmeta na štetu stranaka. Pretraga odvjet-
722
nika i odvjetničkog ureda ograničit će se na pregled samo onih isprava i
samo onih predmeta koji su u izravnoj vezi s kaznenim djelom zbog kojega
se vodi postupak.
Zakon o javnom bilježništvu uređuje pretragu javnobilježničkog ureda.
Pretraga ureda i oduzimanje isprava koje su povjerene na čuvanje javnom
bilježniku, novca i predmeta od vrijednosti koje je javni bilježnik preuzeo
radi predaje trećim osobama te javnobilježničkih spisa i knjiga dopuštena
je samo glede isprava, predmeta i knjiga koje su izričito navedene u odluci
o pretrazi donesenoj u kaznenom postupku protiv javnog bilježnika. Pri
pretrazi ureda mora biti nazočan predstavnik Komore.
Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju govori o ne-
povredivosti sveučilišta. Nadležna državna tijela na prostoru sveučilišta
mogu uredovati samo uz suglasnost čelnika, prema odluci nadležnog suda
ili ako postoji neposredna opasnost za život i zdravlje ljudi ili za imovinu.
Pretragu prostora sveučilišta može iznimno odrediti samo nadležni sud
ako su ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o kaznenom postupku. Pretra-
ga visokog učilišta može se poduzeti bez nazočnosti čelnika, odnosno osobe
koju on ovlasti, samo ako se oni bez opravdana razloga nisu odazvali pra-
vodobnom pozivu.
Zakon o liječništvu uređuje pretragu liječničke ordinacije. Pretragu li-
ječničke ordinacije može odrediti samo nadležni sud pisanim nalogom ako
su za to ispunjeni uvjeti propisani zakonom.
Kad se odredi pretraga liječničke ordinacije, sud će o tome odmah oba-
vijestiti Hrvatsku liječničku komoru, odnosno njezino povjerenstvo na
čijem se području nalazi ordinacija u kojoj treba obaviti pretragu. Pravo
je liječnika da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka, od kojih
jedan može biti i predstavnik Hrvatske liječničke komore, prisustvuju pre-
trazi liječničke ordinacije.
Kod pretrage liječničke ordinacije ne smije biti povrijeđena tajnost li-
ječničke dokumentacije i predmeta na štetu pacijenata. Pregled liječničke
ordinacije ograničit će se na pregled samo onih dokumenata i predmeta
koji su u izravnoj vezi s kaznenim djelom zbog kojeg se vodi postupak.
Posebna pravila o pretrazi predviđena su nekim drugim propisima.
Neki se od tih propisa odnose na pretragu kojoj je povod kazneno djelo, a
drugi taj uvjet ne predviđaju.
b) Pretraga pri prijelazu granice
Na prvom mjestu valja upozoriti na propise o graničnom nadzoru i carin-

skoj službi. Radi se o dvije "administrativno-sigurnosne" pretrage: policij-
skoj i carinskoj. Važne su s obzirom na to da u oba slučaja posebni zakon
723
ovlašćuje tijela graničnog nadzora na pretragu, ali, da bi se njeni rezul-

tati mogli uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku, valja pretraživanje
uskladiti s odredbama o pretrazi.
Propisi o graničnom nadzoru pregled i pretragu sagledavaju u sklopu
poslova granične kontrole. Poslovi granične kontrole obuhvaćaju: a) kon-
trolu osoba, b) stvari i c) prijevoznog sredstva. Pri obavljanju granične
kontrole policijski službenici smiju koristiti odgovarajuća tehnička poma-
gala i službene pse.
Pregled i pretraga su iznimna sredstva granične kontrole - ako ju nije
moguće obaviti na drugi način, policijski službenik ovlaštenje obaviti kon-
trolu osobe pregledom ili pretraživanjem. Pretraživanje ne podrazumijeva
pretraživanje tjelesnih šupljina. Kontrola stvari obuhvaća pregled pred-
meta koje osoba koja namjerava prijeći državnu granicu ima sa sobom ili
u prijevoznom sredstvu.
Kontrola prijevoznog sredstva obuhvaća unutarnji i vanjski vizualni
pregled prijevoznog sredstva, pretragu prijevoznog sredstva i provjeru u
potražnim evidencijama. Policijski službenik će obaviti pretragu prijevoz-
nog sredstva u slučaju kada postoji osnova sumnje da osoba u prijevoz-
nom sredstvu prevozi skrivene osobe, zabranjene predmete ili stvari koje
bi pridonijele utvrđivanju njezina identiteta ili identiteta drugih putnika,
radi sprječavanja nezakonitog prelaska državne granice, te kada je potreb-
na pretraga svih njegovih dijelova, uključujući i rastavljanje prijevoznog
sredstva. Vlasnik prijevoznog sredstva i vlasnik stvari, odnosno osoba koja
ih posjeduje, može biti nazočna pri pregledu, odnosno pretrazi.
Kad policijski službenik pri pregledu ili pretrazi osobe, stvari ili prije-
voznog sredstva nađe predmete koje se treba oduzeti po odredbama Za-
kona o kaznenom postupku, odnosno Zakona o prekršajima ili predmete
koji su potrebni za vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka, policijski
službenik će nastaviti postupak po odredbama zakona koji uređuje kazne-
ni ili prekršajni postupak.
Propisi o carinskoj službi ovlašćuju carinske službenike na pregled i
pretragu: a) prijevoznog sredstva za prijevoz osoba u području graničnog
prijelaza i ostalog prostora carinarnice, b) prijevoznog sredstva za prijevoz
robe i stvari u prijevoznom sredstvu na cijelom carinskom području Repub-
like Hrvatske. O pregledu kao izvidnoj radnji v. supra XIII, pod d.
Isto tako carinski službenici mogu na cijelom carinskom području obav-
ljati pregled i pretragu poslovnih prostorija i drugog poslovnog prostora u
kojima se roba istovaruje ili utovaruje ili pretovaruje, te poslovnih prosto-
rija i drugog poslovnog prostora u kojima se obavlja djelatnost proizvodnje
ili dorade robe, uključujući uredski prostor.
Carinski službenici ovlašteni su i prisilno zadržati prijevozno sredstvo
radi obavljanja pregleda i pretrage na području graničnog prijelaza ili pro-
724
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
stora carinarnice ili drugih uredovnih prostora duže od šest sati, odnosno
u slučaju prisilnog zadržavanja prijevoznog sredstva za prijevoz robe radi
obavljanja pregleda i pretrage na preostalom dijelu carinskog područja, ali
o poduzetoj radnji moraju obavijestiti nadležnu policijsku upravu.
Razmatrana ovlast uključuje i pravo pregleda svih dijelova prijevoznog
sredstva i stvari u njemu te pravo rastavljanja pojedinih dijelova prijevoz-
nog sredstva ako postoji osnovana sumnja o izvršenju ili pokušaju izvr-
šenja prekršajnog ili kaznenog djela u povodu carinskih ili trošarinskih
propisa.
Kad se pri pregledu ili pretrazi robe, prijevoznog sredstva ili osobe pro-
nađe oružje, druge opasne stvari, opojne droge ili druge stvari koje se ne-
ovlašteno prenose u carinsko područje ili iz carinskog područja Republike
Hrvatske, odmah će se oduzeti, a osobama kod kojih su pronađene i voza-
čima prijevoznih sredstava privremeno će se ograničiti sloboda kretanja i
o tome izvijestiti nadležna policijska uprava.
c) Pretraga kaznenika i prostora kaznionice
Pretraga obuhvaća: pretragu osoba (zatvorenika, zaposlenika, posjetitelja,

branitelja ili punomoćnika zatvorenika), stvari, prostorija, prostora kazni-
onice ili zatvora te vozila koja ulaze ili izlaze iz kaznionice ili zatvora.
Pretraga osobe može biti djelomična ili temeljita. Djelomična pretraga
osobe uvid je u sadržaj njezine odjeće i obuće, a obavlja se na način da služ-
benik pravosudne policije otvorenih šaka i jednoličnim pokretom tj. laga-
nim dodirom bez zastoja prelazi po odjeći koju pretražuje, te pregled obuće.
Temeljitu pretragu osobe obavljaju najmanje dva službenika pravosud-
ne policije u zasebnoj prostoriji, bez nazočnosti drugih osoba, detaljnim
pregledom i uvidom u sadržaj odjeće, obuće i stvari osobe koja se pre-
tražuje. Pregled tjelesnih otvora obavlja se u zatvorenoj prostoriji bez
nazočnosti drugih osoba, a u prisutnosti službenika pravosudne policije.
Prilikom pretrage osobe i njezinih stvari smiju se koristiti tehnička po-
magala (detektori, sustav ogledala i sl.). Pretragu osobe bez tehničkih
pomagala obavlja službenik pravosudne policije istog spola kao osoba
koju se pretražuje.
Posjetitelji, branitelj ili punomoćnik koji bez nadzora posjećuju zatvo-
renika u zatvoru, zatvorenoj ili poluotvorenoj kaznionici, pretražit će se
djelomično, a temeljito u slučaju sumnje da unose nedopuštene stvari ili
tvari. Pretraga prostorija i prostora obuhvaća pregled prostorije i prostora
u kojoj zatvorenici borave, rade ili se kreću, opreme, uređaja i drugih stva-
ri koje se u njima nalaze kao i zidova i podova, a obavlja se prema planu
osiguranja (redovita), a najmanje dvaput godišnje.
725
Razmatrana pretraga prostorija i prostora obavlja se uvijek kad postoji

sumnja da se u njima nalaze stvari ili tvari čije držanje nije dopušteno ili
kad postoji sumnja da zatvorenici obavljaju nedopuštene radnje (izvanred-
na). Pretragom se pretražuju pojedine prostorije ili prostori (posebna) ili
sve prostorije i prostori kaznionice ili zatvora (opća). Tijekom pretrage
prostorija i prostora pretražuju se i zatvorenici i stvari. Pretrazi podliježu
i paketi. Pošiljatelj paketa obvezan je uz paket priložiti popis sadržaja. Pa-
ket otvara i pregledava ovlaštena službena osoba u nazočnosti zatvorenika.
Zatvorenika i njegove stvari može se u svako doba pretražiti. Zatvore-
nika smije pretražiti samo ovlaštena službena osoba istoga spola. Pregled
tijela koji uključuje razodijevanje obavljaju najmanje dvije ovlaštene služ-
bene osobe u zatvorenoj prostoriji bez nazočnosti drugih osoba. Pregled
tjelesnih otvora može obaviti samo liječnik.
10. Izuzeci i ograničenja pretrage

prema međunarodnom pravu
Najvažniji slučajevi izuzimanja od pretrage su personalni i realni imuni-

teti po međunarodnom pravu.
Personalni imunitet odnosi se na nepovredivost osobe koja uživa imunitet.
Realni imunitet je isključenje da se prema određenim prostorima,
(zgrade, stanovi) i stvarima (prijevozna sredstva, dokumentacija, valiza,
namještaj) obavi pretraga, privremeno oduzimanje ili neke druge izvidne
ili istražne radnje.
U smislu propisa međunarodnoga javnog prava izvjesne prostorije
(zgrade, stanovi i sl.) uživaju kaznenopostupovni imunitet. U tim prosto-
rijama ne mogu se obavljati nikakve procesne radnje kaznenog postupka,
bez obzira na to što se taj postupak vodi protiv osobe koja ne uživa imuni-
tet prema međunarodnom pravu.
Prema međunarodnom pravu nepovredive su prostorije diplomatske
misije. Pod tim pojmom podrazumijevaju se zgrade ili dijelovi zgrada i
okolno zemljište, ma tko bio njihov vlasnik, a iskorištavaju se za potrebe
misije, uključujući i rezidenciju (stan) šefa misije. U navedene prostorije
može se ući samo uz pristanak šefa misije. Istu nepovredivost uživa i pri-
vatni stan diplomatskog agenta.
Službene prostorije konzulata također su nepovredive. U njima se ne
mogu poduzimati nikakve službene radnje bez prethodnog odobrenja šefa
konzulata ili druge ovlaštene osobe. Nepovredive su i prostorije Organiza-
cije Ujedinjenih naroda. Isto tako nepovredive su i prostorije specijalizira-
nih ustanova Organizacije Ujedinjenih naroda.
726
Potpuni kaznenopostupovni imunitet isključuje mogućnost kaznenog

progona osoba bez obzira na to koje su djelo počinile. To istodobno uključuje
nemogućnost da se prema njima poduzimaju mjere kojima je cilj utvrđiva-
nje jesu li one počinitelji kaznenog djela. Takav imunitet uživaju: a) šefovi
stranih država kad borave u Republici Hrvatskoj, njihovi bračni partneri
i njihova djeca, te članovi njihove službene pratnje, ako je riječ o službe-
nom posjetu, b) diplomatski agenti stranih država akreditirani u Republici
Hrvatskoj. Pod diplomatskim agentima smatraju se šefovi stranih diplo-
matskih misija i članovi diplomatskih misija. Te osobe dokazuju svoj status
diplomatskom iskaznicom. Uz njih, imunitet uživaju i članovi obitelji diplo-
matskog agenta, pod uvjetom da nisu hrvatski državljani, članovi admini-
strativnog i tehničkog osoblja i članovi njihovih obitelji, pod uvjetom da nisu
hrvatski državljani i da nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj.
Glede osoblja Organizacije Ujedinjenih naroda, kaznenopostupovni
imunitet uživaju sljedeći međunarodni službenici: dužnosnici Organizacije
Ujedinjenih naroda koje odredi Glavni tajnik, stručnjaci što ih OUN šalje
u misijama, predstavnici država članica u specijaliziranim ustanovama
OUN-a, dužnosnici specijaliziranih ustanova OUN-a što ih svaka speci-
jalizirana ustanova sama određuje i predstavnici država članica u OUN-u
koji svoju državu predstavljaju u tijelima OUN-a.
Posebne klauzule proširuju imunitet na nepovredivost prostorija, po-
kućstva, ostale imovine koja se nalazi u prostorijama misije i prijevoznih
sredstava od svakog pregleda, pretrage, zaplijene ili mjera izvršenja. Ne-
povredivi su također arhiva i dokumenti misije, službeni dopisi i valiza te
nepovredivost kurira.
Konzularni agenti uživaju konzularni imunitet koji se odnosi na nemo-
gućnost vođenja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena u obavlja-
nju službe. Konzularna valiza je nepovrediva, isto kao i diplomatska.
Posebna pravila se odnose na valizu predanu zapovjedniku trgovačkog
broda ili zrakoplova koji je kurir ad hoc. On se zbog toga ne smatra kuri-
rom, što znači da ne uživa imunitet, ali valiza koju on nosi je nepovrediva.
Od drugih osoba koje prema međunarodnom pravu uživaju imunitet
valja spomenuti: a) suce i tužitelje te određene službenike međunarodnih
sudbenih tijela, b) osobe koje sudjeluju u radu određenih ustanova, npr.
Svjetske poštanske unije, Međunarodne telekomunikacijske unije, Svjet-
ske meteorološke organizacije i dr., c) osobe koje postupaju temeljem
određenih međunarodnih dokumenata koji utvrđuju imunitet, npr. člano-
vi Odbora za prava čovjeka koji djeluje temeljem Međunarodnog pakta o
građanskim i političkim pravima, i dr.
Kad se pretraga ne smije poduzeti valja izvijestiti sud koji je pretragu
odredio. U slučaju sumnje u vjerodostojnost isprave o imunitetu ili drugim
pitanjima, valja zatražiti izvješće Ministarstva vanjskih poslova.
727
KRIMINALISTIKA
Literatura:
Bassiouni, M. C, Citizen's Arrest: The Law of Arrest, Search and Seizure for
Private Citi-
zens and Private Police, Thomas Publishing, New York, 1977.; Bertron, M.
C, Home is where
your modem is: an appropriate application of search and seizure law to
electronic mail,
American Criminal Law Review, vol. 34 (1996) 1., 163 - 195; Bloom, R. M.,
Searches, Sei-
zures, and Warrants: A Reference Guide to the United States Constitution,
Praeger Publi-
shers, Westport, 2003.; Bramow, Festnahmen, Durchsuchungen und
Beschlagnahmen u:
Das kriminalpolizeiliche Ermittlungsverfahren, Bundeskriminalamt,
Wiesbaden, 1957., 183;
Burghardt, 81; Ciolek - Krepold, K., Durchsuchung und Beschlagnahme in
Wirtschaftsstraf-
sachen, NJW-Schriftenreihe, Beck, München, 2000.; Clark, F. - Diliberto, K.,
Investigating
Computer Crime, CRC Press, Boca Raton, 1996.; Fleischmann, V., Die
Bedeutung des Verw-
altungs und Polizeirechts für die kriminalpolizeiliche Aufklärungstätigkeit u:
Taschenbuch
für Kriminalisten, Band XXIV/1974., 381; Gluščić, S., Pretraga stana i
drugih prostorija u
kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1997.; -
Pretraga stana
prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, Hrvatsko udruženje za
kaznene znanosti
i praksu, MUP RH, Zagreb, 2001.; Günther, J., Die Durchsuchung von
Räumen und Sachen,
Eine strafprozessualkriminalistische Studie zu den par. 102 ff. StPO unter
besonderer Berück-
sichtigung der Geschichte und der Regelungen im ausländischen Recht,
Frankfurt am Main,
1972., 107; Hubbart, P. A., Making Sense of Search and Seizure Law: A
Fourth Amendment
Handbook, Carolina Academic Press, 2005.; Hutchison, S. C. - Morton, J. C,
Search and Sei-
zure Law in Canada, Carswell Legal Publications, Toronto, 1992.; Krapac,
D., Načela o pri-
bavljanju okrivljenikova iskaza te pretraga stana i prostorija u krivičnom
postupku prema
novom ustavnopravnom uređenju u Republici Hrvatskoj, Zbornik Pravnog
fakulteta u Zagre-
bu, 1/1991.; - Izdvajanje zapisnika o nezakonitoj pretrazi, Hrvatski ljetopis za
kazneno pravo
i praksu, 1/1999.; Kriminalistik. Lexikon, 81, 82; Kube - Störzer - Timm, I.,
249-257; Modly
Leksikon, 838, 882; -121, 85-87; Moore, R., Search and Seizure of Digital
Evidence, LFB Scho-
larly Publishing, New York, 2005.; Park, T., Handbuch Durchsuchung und
Beschlagnahme,
Beck, München, 2002.; Pavišič, /ZKP/, 287-298; Polizei. Lexikon, 147, 148;
Rutledge, D., The
Search and Seizure Handbook, 6. izdanje, Wadsworth Publishing, Belmont,
2001.; Sijerčić
- Čolić, H, I., 267-279; Souvall, H. H, Recent Trends involving the Law of
Arrest, Search and
Seizure, Lorman Education Services, Eau Ciaire, 2005.; Stone, R., The Law
of Entry, Search
and Seizure, 4. izdanje, Oxford University Press, New York, 2005.; Tetu, 45
- 52; Zalman,
M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company,
Minneapolis/St. Paul, 1994.,
728
KRIMINALISTIKA
225-319, 354-437; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution

and Society, 2.
izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 117-179, 283-347.

1. Što je pretraga?
2. Koja se vrsta pretrage provodi primjenom općeg plana pretrage, a koje su
značajke
pretrage koja se uvijek unaprijed konkretno planira?
3. Navedite jamstva valjanosti pretrage te objasnite u kojim se slučajevima od
njih može
odstupiti.
4. U kojem se slučaju pretraga može poduzeti bez zakonom izričito
propisanih uvjeta?
5. Koja se pravila načelno primjenjuju prilikom pretrage prirodnog prostora?
6. Kojoj skupini pretraga pripada i što uključuje pretraga računala?
7. Objasnite zašto je važno odrediti sadržaj i granicu pregleda?
729
Glava XVII.
Privremeno oduzimanje predmeta
1. Općenito o privremenom oduzimanju predmeta
a) Općenito o postupanju kod privremenog oduzimanja predmeta
Privremeno oduzimanje predmeta je istražna radnja kojoj je cilj uči-

niti predmet dostupnim sudu ili nekom drugom tijelu koje će ga koristiti
kao dokaz ili u neku drugu svrhu, nakon čega može biti vraćen njegovu
vlasniku. Privremenom oduzimanju predmeta pridružena je dužnost pre-
daje (edicijska dužnost).
Privremeno oduzimanje predmeta namijenjeno je pokretnim stvarima,
ali se ne može isključiti njegova smislena primjena u odnosu na nepokret-
ne stvari (ograničenjem pristupa nekretnini, zabrana mijenjanja posjeda
ili slobodnog raspolaganja).
Privremeno oduzimanje predmeta heteronomna je istražna radnja, a
posebne odredbe predviđene su za sljedeće: a) oduzimanje podataka po-
hranjenih u uređajima za automatsku, odnosno elektroničku obradu po-
dataka, b) pokazivanje ili izdavanje spisa i drugih isprava, c) davanje po-
slovnih podataka, d) davanje bankovnih računa, e) obustava financijskih
transakcija, f) privremeno oduzimanje spisa koji mogu poslužiti pri utvr-
đivanju činjenica, g) zadržavanje i otvaranje poštanskih, telefonskih, brzo-
javnih pošiljaka i pisama.
Osim općih propisa postoje i posebna međunarodna i unutarnja pravila
o privremenom oduzimanju predmeta. Od međunarodnih izvora primje-
rice valja spomenuti Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog
prometa opojnim drogama, Konvenciju o pranju, traganju, privremenom
oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom Vijeća Eu-
rope i Kaznenopravnu konvenciju o korupciji te dvostrane sporazume iz
područja kaznenog prava.
Navedeni dokumenti omogućuju poduzimanje privremenih mjera i
oduzimanje prihoda stečenog kaznenim djelom. Oblici privremenih mjera
mogu biti zamrzavanje ili privremeno oduzimanje radi sprječavanja sva-
730
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
ke trgovine, prijenosa ili raspolaganja vlasništvom nad imovinom koja bi

kasnije mogla biti predmetom zahtjeva za oduzimanjem, odnosno koja je
takva da bi mogla udovoljiti tom zahtjevu.
Glede unutarnjih propisa valja imati u vidu osnovne pojmove iz Za-
kona o zaštiti tajnosti podataka, kojima su određeni: tajna (podatak koji
je zakonom, drugim propisom, općim aktom ili drugim aktom nadležnog
tijela donesenim na temelju zakona, određen tajnim), zatim podaci (doku-
menti i njihov sadržaj i prilozi, predmeti, objekti, mjere ili postupci, kao i
usmena priopćenja ili informacije povjerljive naravi izneseni u radu tijela
državne vlasti, jedinica lokalne samouprave i uprave, ustanova i pravnih
osoba koje imaju javne ovlasti) i dokumenti (svi pisani sastavci - akti, ta-
blice, grafikoni, nacrti, crteži i sl.).
Kod privremenog oduzimanja predmeta treba se pridržavati sljedećih
pravila: 1) predmeti moraju biti oduzeti na zakonit način, 2) moraju biti
adekvatno opisani u zapisniku o pretrazi i potvrdi o privremenom oduzi-
manju predmeta, a poželjno ih je fiksirati i tehničkim snimkama, 3) treba
ih propisno identificirati i obilježiti, 4) treba ih adekvatno pakirati i po-
hraniti tako da se osigura njihov identitet i integritet.
Namjena i način privremenog oduzimanja predmeta mogu biti razli-
čiti: 1) oduzimanje predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom
postupku, a pronađeni su tijekom pretrage stana, drugih prostorija, obje-
kata, dokumentacije tijela i organizacija ili osoba, 2) kad okolnosti slučaja
upućuju da je određeni predmet namijenjen izvršenju kaznenog djela ili
prekršaja, 3) oduzimanje predmeta koji su podobni za napad, bijeg ili sa-
mopovređivanje, a pronađeni su prilikom pretrage osobe koju se privodi,
prepraćuje ili lišava slobode, 4) predmeti koji se moraju oduzeti jer to zah-
tijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala.
Privremeno oduzimanje predmeta može poduzeti sud ili policija. Uvi-
jek kad je to moguće, poziva se osoba koja drži predmet da ga dobrovoljno
preda. Uz to joj se može uputiti prijetnja da će se primijeniti sila ako izo-
stane dobrovoljnost kod oduzimanja predmeta. O oduzetim predmetima
izdaje se potvrda u kojoj se opisuje predmet te se upisuju osobni podaci
vlasnika. Potrebno je istaknuti obvezu brižljivog opisivanja i snimanja
predmeta. Pri oduzimanju novčanica potrebno je navesti i serijske brojeve
novčanica.
Zahtjevi za pomnim opisivanjem predmeta postoje glede generički
određenih predmeta, npr. oduzetog nakita. Nužno je kod oduzimanja i
opisivanja takvih predmeta koristiti stručnu osobu. Ako to nije u moguć-
nosti odmah osigurati, najbolje je nakit pohraniti u prikladnu kutiju i
zapečatiti.
Predmeti koji zbog svojih karakteristika (količine, veličine, posebne
osjetljivosti i dr.) ne mogu biti otpremljeni s mjesta gdje se oduzimaju,
731
mogu se zaključati u posebnu prostoriju, zapečatiti ili osigurati na drugi

pogodan način. Oduzimanje predmeta ne može se promatrati odvojeno od
pojedinih oblika pretraga, jer je ono najčešće njihov produkt. Uz oduzima-
nje predmeta vezana je operativna radnja prepoznavanja predmeta. Cilj je
takve radnje utvrđivanje pripadnosti nekog predmeta određenoj osobi ili
nekom mjestu.
Ako se privremeno oduzimaju spisi koji mogu poslužiti kao dokaz, oni
će se popisati. Ako to nije moguće, spisi će se staviti u omot i zapečatiti.
Vlasnik spisa može na omot staviti i svoj pečat.
Prepoznavanje predmeta obavlja se tako da osoba koja prepoznaje pred-
mete najprije opiše predmete prepoznavanja, pri čemu se pozornost pridaje
individualnim karakteristikama predmeta. Što je veća rasprostranjenost
određenih predmeta i što su individualne karakteristike manje izražene,
to je prepoznavanje teže i s manje samostalne dokazne vrijednosti.
Nakon opisivanja predmeta osobu se dovodi do mjesta gdje je neospor-
ni predmet u skupini sa sličnim predmetima, sa zahtjevom da pokaže pre-
dmet prepoznavanja. Zapisnički je potrebno konstatirati po kojim je dife-
rencijalnim obilježjima stvar prepoznata. Predmet oduzet prema zakonom
propisanoj proceduri dokaz je koji se može koristi pri donošenju odluke.
Osobi od koje se oduzima predmet izdaje se potvrda koja, pored osobnih
podataka, mora sadržavati i opis predmeta te potpise osobe koja oduzima
predmete i od koje se predmeti oduzimaju.
Oduzeti predmet može biti isprava koja se uz potvrdu nalazi u spisu
predmeta, međutim, to može biti i predmet koji se zbog svojih karakte-
ristika čuva odvojeno od spisa. Kada se osobi ne izda potvrda o oduzetim
predmetima, logično je da se takav predmet ne može koristiti kao dokaz
pred sudom. Kada govorimo o zakonom propisanoj proceduri za oduzima-
nje predmeta, onda ovdje treba razlikovati razmatrano oduzimanje pred-
meta od oduzimanja predmeta u sklopu pretrage stana i osoba, o čemu
govorimo na odgovarajućim mjestima.
2. Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta
Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta su: a) pokazivanje

i izdavanje spisa državnih tijela, b) zahtjev trgovačkog društva da se ne
objave podaci o poslovanju, c) davanje bankovnih podataka, d) obustava
izvršenja financijske transakcije, e) zadržavanje i otvaranje pisama i dru-
gih pošiljki i f) zadržavanje i predaja istražnom sucu pisma, brzojavne i
druge pošiljke. Posebnim zakonom je uređeno osiguranje prisilnog oduzi-
manja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom (g).
732
a) Pokazivanje i izdavanje spisa državnih tijela
Državna tijela mogu uskratiti pokazivanja i izdavanja spisa i drugih

isprava ako smatraju da bi objava njihova sadržaja bila štetna za opće
probitke. Radi li se o šteti za opće probitke, odlučuje sud. Da bi to sud mo-
gao učiniti, državno tijelo mora navesti razloge koji istodobno moraju udo-
voljiti dvama suprotnim zahtjevima. Za te podatke ne zahtijeva se da su
državna, vojna ili službena tajna, pa čak ni isprava sa sadržajem tajnosti
sukladno posebnim propisima.
b) Zahtjev trgovačkog društva

da se ne objave podaci o poslovanju
Trgovačko društvo može zahtijevati da se ne objave podaci o poslovanju.

Takav zahtjev može podnijeti samo pravna osoba koja ispunjava uvjete
za trgovačko društvo. Ako se radi o podacima koji nisu u okviru radnje
počinjenja kaznenog djela niti su s njom u vezi, takav zahtjev je načelno
opravdan. Istražitelji su inače obvezni postupati tako da se nepotrebno
ne otkrivaju podaci o poslovanju. Namjerno drukčije postupanje može biti
zloporaba službenog položaja.
Ako se podaci o poslovanju odnose na radnju počinjenja kaznenog djela
za koje može biti odgovorna osim fizičke i pravna osoba, o zahtjevu trgova-
čkog društva odlučuje sud, vodeći pri tome računa o interesima istrage.
c) Davanje bankovnih podataka
Banka mora čuvati kao povjerljive podatke o stanju pojedinačnih štednih

uloga i ostalih novčanih depozita banke te stanju i prometu po tekućim i
žiro računima, kao i sve podatke, činjenice i okolnosti koje je saznala na
temelju pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim
klijentom. To znači da bankovna tajna predstavlja obvezu kreditne usta-
nove na šutnju o imovinskim prilikama svoga klijenta i uskratu trećima
obavijesti o svom klijentu ili o trećemu o kojemu se doznalo u radu s kli-
jentom. Navedeni podaci mogu se dati isključivo na pisani nalog suda kad
je pokrenut kazneni postupak ili ako to traže interesi zaštite banke prema
posebnim propisima.
Sadržaj tajne može za određenu osobu biti službena tajna i poslovna
tajna. Konačnu odluku glede opravdanosti uskrate donosi vijeće županij-
skog suda na osnovi zahtjeva istražnog suca ili državnog odvjetnika.
Posebni oblik istražne radnje privremenog oduzimanja predmeta je da-
vanje podataka o bankovnim računima okrivljenika ili druge osobe protiv
733
koje se vodi postupak za oduzimanje imovinske koristi pribavljene kazne-

nim djelom.
Bankovni podatak koji potpada pod posebna pravila privremenog odu-
zimanja je podatak o bankovnom računu navedenih osoba. Bankovni ra-
čun u smislu ove odredbe je poslovni oblik prema kojem banka ili neka
financijska ustanova obavlja promet novcem ili drugim platežnim sred-
stvom dopuštajući njegovo polaganje i podizanje za tuđi "račun".
Posebnom uvjetu - zahtjevu istražnog suca, podložan je bilo koji po-
datak o bankovnom računu, od sama postojanja, do detaljnih podataka o
sadržaju računa.
Pravila o primjeni tog oblika istražne radnje su različita s obzirom na
to je li je radi o postupku tijekom, ili postupanju prije započinjanja ka-
znenog postupka. U potonjem slučaju traži se vjerojatnost da se na ban-
kovnim računima nalaze sredstva pribavljena sudjelovanjem u kaznenim
djelima koje je počinila grupa, ili zločinačka organizacija ili kaznenom dje-
lu zloporabe opojnih droga za koja je propisana kazna zatvora u trajanju
višem od tri godine. Ako banka ne dostavi zatražene podatke nakon odlu-
ke vijeća, istražni sudac obavještava Hrvatsku narodnu banku i poduzima
druge zakonske mjere. Te druge zakonske mjere mogu biti npr. nalog vješ-
taku da pregleda odgovarajuće podatke ili nalog za privremenim oduzima-
njem odgovarajuće dokumentacije itd.
Ovaj oblik privremenog oduzimanja predmeta može biti predmet me-
đunarodne kriminalističke suradnje što je predviđeno mnogostranima
(npr. u Konvenciji o pranju traganju, privremenom oduzimanju i oduzi-
manju prihoda stečenog kaznenim djelom, Kaznenopravnoj konvenciji o
korupciji Vijeća Europe, Konvenciji Ujedinjenih naroda o transnacional-
nom organiziranom kriminalitetu, Konvenciji UN-a protiv nezakonitog
prometa opojnih droga i psihotropnih supstancija iz 1988.) i dvostranim
ugovorima.
d) Obustava izvršenja financijske transakcije
Financijska transakcija je svaki oblik plaćanja robe i usluga kao i svaki

drugi oblik kretanja novca, kao konverzija, pri kupnji ili prodaji valuta,
vrijednosnica, otplate kredita i sl. Obustavu izvršenja financijske transak-
cije može zatražiti istražni sudac ako se protiv osobe vodi kazneni postu-
pak za oduzimanje imovinske koristi, ako postoji vjerojatnost da se na
bankovnim računima nalaze sredstva pribavljena sudjelovanjem u kazne-
nim djelima koje je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili kaznenim
djelom zloporabe opojnih droga te kaznenih djela za koja je propisana kaz-
na zatvora više od tri godine.
734
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Sud može naložiti pravnoj ili fizičkoj osobi obustavu financijske trans-
akcije za koju postoji sumnja da služi prikrivanju kaznenog djela ili pri-
krivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom. Takva sredstva deponiraju se
na posebni račun i čuvaju do prestanka razloga koji su doveli do obustave,
odnosno do okončanja postupka.
Odredbe o obustavi izvršenja financijske transakcije nalaze se i u pro-
pisima koji uređuju postupanje u slučaju sumnje da se radi o pranju nov-
ca. Osobita ovlast predviđena je Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije
i organiziranog kriminaliteta prema kojoj Ured od Ministarstva financi-
ja može zatražiti kontrolu poslovanja pravne i fizičke osobe i privremeno
oduzimanje, do donošenja presude, novca, vrijednosnih papira, predmeta i
dokumentacije koji mogu poslužiti kao dokaz, obavljanje poreznog nadzora
i dostavu podataka koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom
djelu ili imovini ostvarenoj kaznenim djelom, obavljanje inspekcijskog
nadzora te zatražiti obavijesti o prikupljenim, obrađenim i pohranjenim
podacima u vezi s neobičnim i sumnjivim novčanim transakcijama.
Navedeni propisi uređuju i osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava,
prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom. Postupak o kojemu je ri-
ječ nije kazneni postupak i u njemu se na odgovarajući način primjenjuju
odredbe propisa o ovrsi, ako odredbama Zakona o Uredu za suzbijanje ko-
rupcije i organiziranog kriminaliteta nije što drugo propisano. Oduzimanje
osiguranih sredstava, prihoda ili imovine izvršit će se prema odredbama o
oduzimanju imovinske koristi Zakona o kaznenom postupku.
e) Zadržavanje i predaja istražnom sucu pisma,

brzojavne i druge pošiljke
Kad postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da pisma, br-
zojavne i druge pošiljke mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku,
istražni sudac može naložiti da poštanske, telefonske i druge prometne
organizacije zadrže i njemu dostave uz potvrdu primitka takve pošiljke.
Postupovni propisi koji uređuju otvaranje pisama, brzojavne i druge
pošiljke, odnose se na otvaranje pisma temeljem rješenja istražnog suca.
Pri tome se ne čini razlika glede težine i značenja kaznenog djela, već je
ključno da se sadržaj pisma koje je upućeno okrivljeniku može koristiti
kao dokaz u postupku. Kriminalističko rasvjetljavanje sumnji vezanih za
pismo obuhvaća primjenu taktičkih postupaka, zavisno od konkretnog slu-
čaja, a odnose se na prikupljanje činjenica vezanih za namjenu pisma, nje-
govu uporabu, njegov odnos prema ostalim prikupljenim činjenicama i dr.
Pored sadržaja pisma koji treba saznati, potrebno je razjasniti sumnju
u mogućnost da je ono potpuno ili djelomično krivotvoreno te da u njemu
postoji tajno sporazumijevanje, odnosno da sadrži tajne poruke.
735
Prvi korak nakon uzimanja pisma jest pronalaženje otisaka prstiju,

pronalaženje znakova mehaničkog ili kemijskog oštećenja, obraćanje po-
zornosti na pojedine detalje, je li pismo namjerno gužvano, jesu li poje-
dini dijelovi namjerno zbijeni ili razvučeni, jesu li pojedine riječi ili slova
ispravljani ili mijenjani.
Mnoge od navedenih elemenata nije moguće utvrditi jednostavnim
metodama, pa je potrebno laboratorijsko ispitivanje dokumenta, koje obu-
hvaća optičke, kemijske, fizikalne, grafičke i druge metode (v. infra Glava
XXV, pod 10.).
U sklopu pisma moguće je vidjeti znakovlje koje upućuje na tajno spo-
razumijevanje. Najčešći načini takvog sporazumijevanja su udubljeni
tekst, tajna crnila, vodeni žig, tajni indigo i mikrotočke.
Udubljeni tekst nastaje utiskivanjem pomoću tvrdog predmeta na pa-
piru ili nekoj drugoj podlozi. Kao tajna crnila mogu poslužiti razni soko-
vi, sapunica, slana i slatka voda, pljuvačka, znoj i dr. Vodeni žig nastaje
kao posljedica pisanja na vlažnom papiru tvrdim predmetom. Kada se
papir osuši, napisani tekst na njemu postaje nevidljiv. Ponovno je vidljiv
vlaženjem.
Tajna indiga su određenom kemijskom supstancom posebno prepa-
rirani papiri. Naizgled se ne razlikuju od ostalog papira. Kada se preko
takvog papira napiše tekst, na indigu ostaju udubljenja, odnosno s dru-
ge strane ispupčenja. Mikrotočke nastaju umanjivanjem fotografije teks-
ta ili predmeta na vrlo male dimenzije, uz korištenje specijalne optičke
tehnike.
Otvaranje i pregled pisma ponekad može biti iznimno važan postupak
namijenjen stručnim osobama. Sam čin otvaranja može uzrokovati samo-
zapaljenje pisma, a uporaba pogrešne supstance pri čitanju nevidljivog
pisma uništenje njegova sadržaja. Izvedbu mjere za potrebe kaznenog pos-
tupka uređuju postupovni propisi.
Poštanskoj organizaciji državni odvjetnik može odrediti zadržavanje
pošiljke, a istražni sudac može odrediti zadržavanje i predaju. Procedura
otvaranja pošiljke kad je to u interesu sigurnosti zemlje, uređena je poseb-
nim propisima. Dokazno značenje pisma upućenog okrivljeniku ili onoga
koje on šalje nije sporno. Sadržaj tog pisma može se koristiti kao dokaz u
kaznenom postupku, pod uvjetom da je poštovana procedura sadržana u
postupovnim propisima.
Propisi koji uređuju poštanski promet poglavito Zakon o poštama ovlaš-
ćuju davatelja poštanskih usluga na otvaranje i pregledavanje sadržaja
poštanske pošiljke uz pristanak ili bez pristanka pošiljatelja ili primate-
lja. Kriminalistički je značajno otvaranje poštanske pošiljke koje mogu
provoditi i carinski službenici zbog sumnje da se u njoj nalaze zabranjeni
predmeti (npr. otrovi, eksplozivne tvari ili opojne droge).
736
U slučaju da davatelj poštanskih usluga ili carinik utvrdi da sadržaj
poštanske pošiljke predstavlja predmet koji se po procesnim propisima
ima oduzeti valja privremeno oduzeti predmet pri čemu je nužno voditi
brigu o ostalim tragovima koji se javljaju pri otvaranju pošiljke.
f) Osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava,

prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom
Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta
predviđen je posebni nekazneni postupak osiguranja prisilnog oduzimanja
sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom. To su prethodne
i privremene mjere kojima Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog
kriminaliteta i sudovi osiguravaju prisilno oduzimanje sredstava, prihoda
ili imovine ostvarene kaznenim djelom istraživanje kojih je u nadležnosti
navedenog Ureda. Navedeni propisi određuje pojmove: sredstvo, prihod i
imovina. Sredstvo je svaki predmet uporabljen ili namijenjen uporabi, na
bilo koji način, u cijelosti ili djelomice, pri počinjenju jednog ili više kaz-
nenih djela ili predmet koji je rezultat kaznenog djela. Prihod predstav-
lja bilo kakvu imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Imovina su
nekretnine, imovinska prava, novac te pokretne stvari. Taj postupak nije
kazneni postupak, a na njega se primjenjuju odredbe Ovršnog zakona.
3. Izuzeci od primjene
privremenog oduzimanja predmeta
Izuzeci od privremenog oduzimanja predmeta taksativno su navedeni u

postupovnim propisima, to su: a) spisi i druge isprave državnih tijela čije
bi objavljivanje povrijedilo obvezu čuvanja službene, državne ili vojne taj-
ne, dok nadležno tijelo ne odluči drukčije, b) pisana priopćenja okrivljenika
branitelju ili osobama koje su oslobođene obveze svjedočenja, osim ako ih
okrivljenik dragovoljno na zahtjev preda, c) tehničke snimke koje se nala-
ze kod osoba koje su oslobođene obveze svjedočenja, a koje su one učinile o
činjenicama o kojima su oslobođene dužnosti svjedočenja, d) zapisi, izvodi
iz registara i slične isprave koje se nalaze kod osoba oslobođenih obveze
svjedočenja, a koje su one sačinile o činjenicama za koje su u obavljanju
svoga zanimanja saznale od okrivljenika, e) zapisi o činjenicama koje su
učinili novinari i njihovi urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvo-
rima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanima-
nja i koji su korišteni prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja,
a koji se nalaze u njihovom posjedu ili u uredništvu u kojem su zaposleni.
737
Zabrane privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snim-

ki od točke b) do točke d) ne primjenjuju se u pogledu branitelja ili osobe
oslobođene obveze svjedočenja ako postoji osnovana sumnja da su okriv-
ljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon po-
činjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji, te ako se radi o pred-
metima koji se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu.
4. Postupanje sa sumnjivim stvarima
Sumnjive stvari su pokretne stvari nađene u posjedu okrivljenika, a ne

zna se kome pripadaju. To su stvari koje nisu u vezi s kaznenim djelom
zbog kojeg je okrivljenik osumnjičen, niti su to stvari koje se imaju oduzeti
prema Kaznenom zakonu.
Stvari o kojima je riječ moraju potaknuti sud da zahtijeva od policije
poduzimanje određenih mjera kako bi se rasvijetlile okolnosti pod kojima
su takve stvari nađene u okrivljenikovu posjedu.
Bitnu pomoć u traganju za vlasnikom takve stvari pružaju krimina-
lističke evidencije, osobito evidencija potraživanih osoba i stvari. Pored
ostalog, postupovni propisi određuju način obavještavanja javnosti o pro-
nađenim sumnjivim stvarima te načinu prodaje putem objave.
Literatura:
Apap, J., Justice and Home Affairs in the EU: Liberty and Security Issues
after Enlargement,
Edward Elgar Publishing, Cheltenham, 2004.; Burghardt, 40; Califana -
Levkov, Criminali-
stics for the Law Enforcement Officer, McGraw-Hill, New York, 1978., 307;
Čule, J., Traganje
i osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene
kaznenim djelom
prema odredbama ZUSKOK—a, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,
12 (2005.) 2,
703—738; Dvoršek, A. — Selinšek, Lj., Problematika finančnega kriminala
v Sloveniji, Fakul-
teta za policijsko-varnostne vede, 2005.; Hehn, Linguistische Aspekte von
Erpresserbriefen,
Kriminalistik, 7/1992., 463-467; Krapac, D., Pogled na neke važnije odredbe
novoga hrvat-
skoga kaznenog zakonodavstva o organiziranom kriminalitetu i pitanja
njihove praktične
primjene, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Kube -
Störzer - Timm, I.,
259-271; Kurtović, A., Organizirani kriminalitet: Kaznenopravna pitanja
odgovornosti (kriv-
nje) i sankcija, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.;
Kurtović, A. - Tomaše-
vić, G., Organizirani kriminalitet: Oduzimanje koristi stečene kaznenim
djelom, Policija i
sigurnost, 3-4/1999.; Marković, 313, 424-426; Modly, 121, 65-85; Modly,
Leksikon, 530; Mosch,
Rechtliche Probleme bei Fangschaltungen und
Zahlervergleichseinrichtungen, Kriminali-
738
stik, 1976., 441; Novoselec, P, Organizirani kriminal - pitanja
kaznenopravnih inkriminacija
nedopuštenih ponašanja i dr., IX. savjetovanje hrvatskoga udruženja za
kaznene znanosti i
praksu, Opatija, 8. - 12. VII. 1998., Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i
praksu, 5 (1998) 2;
Pavišić, /ZKP/, 185-186, 298-306; Sačić, Z., Suzbijanje organiziranog
kriminaliteta u Repub-
lici Hrvatskoj - kriminalistička stajališta, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i
praksu, 2/19-
98.; Schott, P. A., Reference Guide to Anti-Money Laundering And
Combating the Financing
of Terrorism, World Bank, Washington, 2006.; Simonović, 285-286; Singer,
M., Organizirani
kriminalitet, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Svedrović,
M., Bankarska
tajna i njezina normativna ograničenja prema ZUSKOK-u, Hrvatski ljetopis
za kazneno pra-
vo i praksu, 12 (2005) 2, 573-596; Vodinelić, I I I , 161-162; Welp, J.,
Strafprozessuale Funktio-
nen der Post u: Archiv für das Post und Fernmeldewesen, 1976., 763;
Zbinden, 140.
739
KRIMINALISTIK^

1. Što je to edicijska dužnost?
2. Koji predmeti ne podliježu radnji privremenog oduzimanja predmeta?
3. Kojih se jamstvenih pravila potrebno pridržavati prilikom poduzimanja
privremenog
oduzimanja predmeta?
4. Može li redarstvena vlast privremeno oduzeti predmet?
5. Navedite posebne slučajeve privremenog oduzimanja predmeta.
740
Glava XVIII.
Ispitivanje okrivljenika
1. Općenito o ispitivanju okrivljenika
a) Pregled djelovanja okrivljenika u kaznenom postupku
Okrivljenik u mješovitom kaznenom postupku, kakav je uređen Zakonom

okaznenom postupku, ima položaj stranke, nositelja materijalne obrane i
nositelja dokaza. Kao stranka djeluje u postupku priopćenjima, radnjama
i propustima na temelju kojih raspolaže s obranom u odnosu na optužbu,
tijek postupka i odluku.
Položaj okrivljenika u akuzatornim sustavima znatno je različit. Okriv-
ljenik je u njima stranka u postupku koja ostvaruje funkciju obrane, a koji
u klasičnom akuzatornom postupku samo iznimno može biti nositelj doka-
za, a ako se ispituje, potpada pod pravila ispitivanja svjedoka.
Kao nositelj materijalne obrane slobodno bira sadržaj i način obrane u
okvirima postupovnih propisa. Uz to može ili mora imati i stručnog pomoć-
nika - branitelja koji ostvaruje formalnu ili stručnu obranu okrivljenika.
Kao nositelj dokaza okrivljenik osobno, fizički sudjeluje u dokaznim sred-
stvima: postupovnim radnjama koje su usmjerene na utvrđivanje činjeni-
ca. Riječ je o dvije vrste takvih radnji.
Prva je ispitivanje okrivljenika, kojim se pribavlja iskaz okrivljenika kao
dokaz. Ispitivanje okrivljenika različito je uređeno u različitim postupovnim
situacijama. Najvažnija je razlika između uređenja ispitivanja u prethod-
nom postupku i na glavnoj raspravi. U prvom slučaju ispitivanje je uređeno
s polazištem u inkvizitornom modelu. Ispitivanje na raspravi (prije svega
u redovitom postupku) uređeno je prema modelu akuzatornog postupka.
Drugu skupinu tvore ostale radnje u kojima okrivljenik fizički sudje-
luje: pretraga, očevid, prepoznavanje, vještačenje, privremeno oduzimanje
predmeta, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela itd. U
nekima među tim drugim radnjama okrivljenik sudjeluje aktivno, a kod
drugih trpi, dakle sudjeluje pasivno u provođenju određene radnje. Niti u
jednoj od tih radnji nije rezultat iskaz okrivljenika kao dokaz. To je ključ-
741
na razlika u odnosu na ispitivanje okrivljenika koje ima posebno mjesto

među radnjama dokazivanja.
b) Značajke radnje ispitivanja okrivljenika
Ispitivanje okrivljenika je postupovna radnja kojom se dolazi do iskaza

okrivljenika kao dokaza. Ispitivanje je radnja u kojoj okrivljenik aktivno
sudjeluje. Ispitivanje okrivljenika sredstvo je spoznavanja istine, dakle,
dokazno sredstvo. Istodobno ispitivanje je pravo okrivljenika da izlaže
svoju obranu ili da ju uskrati.
Ispitivanje okrivljenika pojmovno uključuje postupovnu radnju pribav-
ljanja iskaza od različitih subjekata, čiji postupovni položaj ima određene
razlike koje se odražavaju na njenu provedbu.
Naime, ispitivanje okrivljenika obuhvaća ispitivanje: osumnjičenika,
okriv-
ljenika u užem smislu i optuženika (i osobe protiv koje se vodi posebni
postu-
pak za primjenu sigurnosne mjere, te osobe u postupku pružanja međunarod-
ne pravne pomoći). Različitost postupovnog položaja navedenih kategorija
ispitanika, ipak, nije tolike jakosti da se ključna kriminalistička pitanja ne bi
mogla razmatrati jedinstveno za sve osobe koje se ispituju u tome svojstvu.
Ispitivanje okrivljenika prema sadržaju postupovna je radnja u kojoj je
okrivljenik pozvan dati priopćenje u obliku iskaza. Pravila o toj radnji se
odnose na odgovarajući izvid, ali pod posebnim uvjetima provođenja (na-
zočnost branitelja) o kojima je bilo govora supra u Glavi XIII, 2.a).
c) Jamstvena pravila
Ispitivanje okrivljenika dokaz je samo u slučaju ako je provedeno prema

određenim postupovnim pravilima. Među njima se ističu jamstvena pravi-
la uređena međunarodnim izvorima (npr. Konvencijom za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda i Međunarodnim paktom o građanskim i politič-
kim pravima), Ustavom i razrađena u Zakonu o kaznenom postupku.
Ključna su jamstvena pravila 1) obavijest o optužbi, 2) pravo na šut-
nju, 3) sloboda obrane, 4) pravo na branitelja, 5) sloboda i ravnopravnost
u predlaganju i izvođenju dokaza, 6) nepovredivost osobe i 7) pravo na
tumača. Posebnu važnost ima presumpcija nedužnosti i sklop prava na
javni postupak određene kakvoće pred zakonom ustanovljenim, neovisnim
i nepristranim sudom u razumnom roku.
Rečena jamstvena pravila razrađena su u Zakonu o kaznenom postup-
ku, i to posebno u uvodnim odredbama općenito i posebno za uhićenje,
prvo ispitivanje i općenito postupanje prema okrivljeniku uz posebna na-
čelna pravila o dokaznim standardima (presumpcija nedužnosti, in dubio
Tekst odjeljka f) napisala je Tajana Ljubin.
742
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
pro reo i dr.) i favor defensionis. Zatim slijedi niz pravila o obrani okrivlje-
nika te drugih pravila među kojima posebno jamstveno mjesto imaju pra-
vila koja uređuju ispitivanje okrivljenika u prethodnom i glavnom stadiju.
d) Subjekti koji provode ispitivanje okrivljenika

Ispitivanje okrivljenika provode različiti subjekti. To su redom: policijski
službenik, državni odvjetnik, istražni sudac, raspravni sudac i članovi vi-
jeća, te branitelj i oštećenik.
U kaznenom postupku ispitivanje okrivljenika je u pravilu sudska rad-
nja (osim ako se ne radi o povjerenoj istražnoj radnji). Prije kaznenog pos-
tupka ispitivanje osumnjičenika može biti sudska (hitna istražna) radnja
ili radnja drugog tijela (koje provodi izvide).
e) Povod, prostor, vrijeme i druge okolnosti ispitivanja

Ispitivanje okrivljenika poduzima se u različitim situacijama (u povodu
uhićenja, prije početka istrage, tijekom istrage, na glavnoj raspravi itd.).
U pravilu radnja se provodi u službenim prostorijama tijela koje provodi
ispitivanje, ali također i na vanjskim uredovanjima (na mjestu očevida,
prepoznavanja, u zdravstvenoj ustanovi itd.).
Mnoge druge okolnosti također su značajne za radnju ispitivanja (je li oso-
ba uhićena i dovedena, je li došla na temelju poziva ili na vlastiti poticaj, ima
li branitelja i je li nazočan itd.). Značajno je i psihofizičko stanje i socijalni
tre-
nutak u kojemu se nalazi okrivljenik, kao i narav kaznenog djela. Isto su tako
važni vanjski utjecaji (obitelj, uža društvena sredina, javna glasila i drugo).
f) Verbalne i neverbalne komunikacije okrivljenika*

Ispitivanje okrivljenika daje rezultate koji su po svom sadržaju verbalne i
neverbalne komunikacije. Osobe koje su dobri intervjueri izuzetno su vješ-
ti i u komunikaciji, verbalnoj i neverbalnoj. Oni znaju stvoriti dobar emo-
cionalni odnos s ispitanikom, dobro uočavaju neverbalno ponašanje, u sta-
nju su dobro pročitati verbalnu poruku (kako onu očitu tako i ono što stoji
"između redova"), vladaju komunikacijskim vještinama (pregovaranje, uvje-
ravanje, konfrontacija, racionaliziranje itd.). V. izlaganje Glava IV. pod 3.
Dobra verbalna komunikacija uključuje bogatstvo rječnika i ideja, pri-
lagođavanje sugovorniku izborom riječi i stilom, izbjegavanje komunika-
743
cijskih blokada, strpljenje u građenju odnosa, stvaranje pozicije u kojoj

kriminalist ima autoritet, no uz istovremeni odnos poštovanja.
O čitanju neverbalnih znakova postoji opsežna literatura. Neverbalni
znakovi manje su pod svjesnom kontrolom od verbalnih i njima se pretežno
izražavaju emocije i stavovi (ne uvijek, npr. geste imaju direktni sadržaj).
Danas je prihvaćena Ekmanova neuro-kulturalna teorija emocija. Pre-
ma njoj, temeljne ljudske emocije imaju univerzalne facijalne izraze i spe-
cifični fiziološki sklop, no kako će u konačnici izgledati facijalni izraz, ovisi
i o procesu socijalnog učenja po pravilima dotične zajednice u kojoj pojedi-
nac živi. Npr. osoba može osjećati gađenje, ali ako socijalna pravila nalažu
da u određenoj situaciji ne pokaže tu emociju, tada će pojedinac pokušati
sakriti taj facijalni izraz i maskirati ili modificirati neverbalno ponašanje.
No što je emocija jača, to ju je, naravno, teže maskirati.
Postoje dva odvojena neuralna puta koji upravljaju facijalnom ekspre-
sijom. Voljni pokreti lica potječu iz motornog korteksa i putuju pirami-
dalnim motoričkim putem. Nevoljni pokreti lica podrijetlo imaju u sub-
kortikalnim dijelovima mozga povezanim s emocijama, a impulsi putuju
ekstrapiramidalnim motoričkim putem.
Istraživanja su pokazala kako facijalna ekspresija koja prati stvarno
doživljene emocije ima donekle drukčiji oblik od one kada čovjek nastoji
glumiti emociju. Npr. kada ljudi nastoje pokazati da su sretni, obično to
pokazuju ustima šireći ih (kao u klauna), no kada su istinski sretni, to se
osim po ustima vidi po sitnim pokretima oko očiju. Osim čitanja neverbal-
nih facijalnih znakova i čitanje drugih neverbalnih znakova od velike je
važnosti: pokret ruku, nogu, položaj tijela i drugo.
No, osim čitanja neverbalnih znakova u drugih, poznavanje neverbalne
komunikacije važno je i zbog upravljanja vlastitim neverbalnim ponašanjem.
Primjerice, izborom mjesta sjedenja u odnosu na drugog može se ostvariti
pozicija kakvu želimo. Da bi bio uspješan intervjuer, kriminalist svojim dr-
žanjem mora odražavati kompetentnost, odnosno samopouzdanje. Ako pak
ostavlja dojam neodlučnosti, i dokazi mogu također izgledati nesigurno, a to
može imati znatan utjecaj na rezultat intervjua, jer je percepcija dokaza od
strane ispitanika ključan čimbenik za odluku da prizna djelo. Za procjenu
laži tijekom ispitivanja okrivljenika v. izlaganje infra Glava XX, pod 3.b).
2. Pristup ispitivanju okrivljenika
a) Opći pristup
Pristup ispitivanju okrivljenika određuje 1) stadij u kojemu se radnja pro-

vodi, zatim 2) svojstva okrivljenika i 3) skup okolnosti koje se može ozna-
čiti kao "postupovna situacija".
Tekst odjeljka f) napisala je Tajana Ljubin.
744
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________
Stadij u kojemu se ispituje okrivljenik ima ključno značenje zbog više

razloga. Najprije, stadij uvjetuje mogućnost ili nemogućnost upoznavanja
s predmetom, (ne)mogućnost pripreme za ispitivanje, zatim način proved-
be i posebno ograničenja koja se postavljaju pri ispitivanju. Tu se jasno
razlikuju "istražna" od "raspravnih" ispitivanja.
Ispitivanje osumnjičenika prije početka kaznenog postupka provodi se kao
ispitivanje okrivljenika samo ako iskaz može biti upotrijebljen kao dokaz. Pri
takvom ispitivanju bitno se razlikuje situacija flagrantnog kaznenog djela od
situacije u kojoj se prikupljaju podaci o ranije počinjenom kaznenom djelu.
U prvom slučaju ispitivanje je usmjereno na prvi, spontani iskaz osu-
mnjičenika. To ispitivanje valja nastojati provoditi paralelno s drugim rad-
njama imajući u vidu da će u mnogim slučajevima osumnjičenik uskratiti
iskaz. Za prvo ispitivanje u slučaju zatjecanja u kaznenom djelu ili ispiti-
vanje u povodu uhićenja, bitno je da istražitelj odredi ključne ciljeve ispiti-
vanja i ako osumnjičenik iznosi obranu, da na njih dobije odgovore.
U drugom slučaju istražitelj u pravilu priprema ispitivanje. Taktička
pravila su uglavnom iskustvena. Točnije je govoriti o preporučljivom po-
stupanju nego o pravilima. U nastavku se navode najvažnija. Ispitivanje u
težem slučaju ne započinje osoba koja nema dovoljno iskustva. Prvo ispiti-
vanje treba biti rezervirano za najiskusnije ispitivače. Prije ispitivanja ili
tijekom ispitivanja potrebno je informirati se o osobnim prilikama, socijal-
nom okružju, sklonostima i željama okrivljenika.
Potrebno je odbaciti predrasude o ljudima, a naročito one koje se odno-
se na rasnu, vjersku, nacionalnu ili socijalnu pripadnost. Navođenjem sit-
nih pojedinosti iz životopisa ispitanika stvara se dojam da se o njemu zna
mnogo više nego on pretpostavlja. Treba uspostaviti neposredan kontakt s
ispitanikom tijekom ispitivanja i nalaziti se u njegovoj blizini.
Ispitaniku treba omogućiti da u neometanom neprekidnom izlaganju
iznese sve što zna o kaznenom djelu, a odgovarajuća pitanja valja postav-
ljati nakon toga. Valja obratiti pozornost na tzv. simptomatsku sliku ispi-
tanika. Potrebno je da ispitivač govori što manje, ne smije moralizirati i sl.
Neka govore činjenice, dokazi, kontradikcije.
Ako ispitivač utvrdi da ispitanik laže, treba ga pustiti da laže, ali iskaz
mora detaljno bilježiti. Ispitivač treba povremeno pokazivati znakove pri-
jateljstva ili izigravati ljutnju. Ako bi se ispitivač stvarno naljutio, ispita-
nik bi postigao jedan od svojih ciljeva.
Dokaze treba predočavati postupno, od slabijih prema jačima. Najbolji
je put do priznanja brižljivo skupljanje, provjeravanje i predočavanje do-
kaza. Treba objasniti ispitaniku prednosti iskrenog priznanja, ali izbjega-
vati frazu: "Priznaj, mi sve znamo". Ako je tako, čemu onda ispitivanje?
Ispitivač ne treba stvarati utisak da razjašnjenje slučaja ovisi od priz-
nanja okrivljenika. Pretjerano inzistiranje u tom pravcu izaziva suprotne
745
učinke. Ako je ispitanik priznao ili povukao priznanje, treba provjeriti za-
što. Kad se dobije priznanje, treba se ponašati kao da ono ne postoji. Treba
se čuvati sugestivnog djelovanja priznanja, jer ono može djelovati tako da
se zapostavi utvrđivanje objektivnog stanja.
Ispitivač mora stvoriti dojam da ima još mnogo vremena za ispitivanje,
a stvarni završetak ispitivanja ne treba unaprijed najavljivati.
Priznanje ima dokaznu snagu samo ako je jasno i potpuno razjašnjeno kaz-
neno djelo, motiv počinjenja i ličnost počinitelja. Nedopuštene metode ispi-
tivanja (sila, prijetnja, obmana) imaju svoju genezu upravo u nepravilnom
shvaćanju dokazne snage priznanja (v. izlaganje infra Glava XVIII, pod 4.c).
b) Razlike između prikupljanja obavijesti

(interview) i ispitivanja (interrogation)
Kriminalistika mora imati u vidu razlikovanje koje poznaju suvremena

postupovna zakonodavstva između prikupljanja obavijesti i ispitivanja.
Razlika je uvjetovana drukčijom biti otkrivačke i dokazne naravi pojedine
radnje. Polazi se od zajedničkih značajki važnih za obje radnje. Istodobno
se mora imati u vidu zajedničke ciljeve obje radnje: prikupiti novo sazna-
nje, isključiti nedužne osobe, identificirati krivca i pribaviti priznanje.
Razlike su brojne. One se sastoje u svrsi (prikupljanje obavijesti ili pro-
vjera postojećih saznanja), tijeku (prethodna pouka o pravima), načinu
(kooperativni odnos ispitivača i ispitanika, odnosno formalna distanca),
pripremi (temeljitost priprema), prostoru (neslužbeni, odnosno službeni
ambijent) itd.
c) Pripremanje ispitivanja
Priprema ispitivanja uključuje više raznovrsnih zadaća. Kao opće, zajednič-

ke (koje vrijede za svako ispitivanje) mogu se uzeti: 1. opća pravila pristu-
pa postupovnoj radnji ispitivanja okrivljenika, 2. poznavanje predmeta,
3. poznavanje ispitanika i 4. određivanje načina provedbe ispitivanja. Po-
sebne zadaće izviru iz svojstava okrivljenika, stadija postupka i drugih
okolnosti. Opća pravila pristupa radnji ispitivanja okrivljenika odnose se
na ispitivača, opću i posebnu tehniku ispitivanja, jezik i bilježenje iskaza.
Poznavanje predmeta ispitivanja temeljni je uvjet uspjeha. Kao opći
uvjet mogu se uzeti osam pravila pristupa ispitivača: prilagodba, usposta-
va kontakta (Columbo efekt), pristojan odnos, zanimanje, poziv na surad-
nju, otvorenost za iskaze okrivljenika, stručna sposobnost i strpljenje.
Konkretni sadržaj, i, posebice, doseg toga zahtjeva, ovisi poglavito o vrs-
ti ispitivanja okrivljenika. Naime, kod iznimno važnoga prvog ispitiva-
746
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________
nja, poznavanje predmeta znatno je skromnijega sadržaja nego, primjeri-

ce, poznavanje predmeta za ispitivanje na glavnoj raspravi.
Bez obzira na to o kojemu se konkretnom sadržaju radilo, poznavanje
predmeta mora biti takvo da omogućuje stvaranje verzija koje će biti pre-
dmetom ispitivanja. To su, u pravilu, verzije o biću kaznenoga djela, o na-
činu ostvarenja djela, o suučesnicima te o drugim konkretnim obilježjima
njegove pojave, koje se razjašnjavaju ispitivanjem. Tu kao osnove postupa-
nja dolaze funkcijski modeli (v. izlaganje supra Glava IX, pod 6.).
Poznavanje predmeta znači prethodno proučavanje spisa predmeta ili
barem isprava s kojima se prije ispitivanja raspolaže, a u kojima postoje
podaci o kaznenome djelu koje je predmet ispitivanja. Bez ispunjenosti
toga uvjeta ispitivanje nema smisla. Ono, naime, nije heuristički nefor-
malni razgovor.
U formalnom se ispitivanju, naprotiv, poznate okolnosti moraju raz-
jasniti, precizirati, nove okolnosti unijeti na postupovno valjan način i
ujedno otkloniti do tada postojeće nejasnoće. Time ispitivanje osim spoz-
najne funkcije dobiva i drugu, jednako značajnu funkciju ukazivanja na
druge radnje koje valja poduzeti. Proučavanje predmeta kao priprema za
ispitivanje metodologijski uključuje: 1. utvrđivanje obilježja konkretne
pojave kaznenoga djela i izvora saznanja o tome, 2. određivanje pitanja
koja valja razjasniti ispitivanjem i 3. odnos prema drugim postupovnim
radnjama.
Rezultat opisane pripreme može se izraziti tablicom ispitivanja u
koju su uvrštena pitanja koja valja razjasniti, njihov redoslijed, odnos pre-
ma drugim pitanjima i podacima, zatim raniji odgovori, iskazi drugih itd.
Ta pre-interrogation checklist sastoji se od više detalja (opisa djela, po-
sljedica, vremena i mjesta događaja, opisa mjesta događaja, prikupljenih
materijalnih dokaza, vremenskih prilika, opisa kretanja počinitelja, opisa
dolaska i povratka s mjesta događaja, modus operandi, sredstava počinje-
nja djela, mogućih motiva, kruga sumnjivih osoba).
Tablica ispitivanja nužna je osnova ispitivanja na glavnoj raspravi jer
jamči cjelovitost, sustavnost i preglednost podataka o kaznenome djelu,
ali istodobno i ekonomičnost postupka. Još veću važnost ima kao priprema
za prvo ispitivanje. Tu se njenom uporabom osigurava unošenje prvih for-
malnih saznanja o kaznenome djelu u spis predmeta.
Bitno je da su prva formalna saznanja o kaznenom djelu upravo u za-
pisniku prvoga ispitivanja što je moguće više određena. To poglavito znači
okolnosna (takva da sadrže konkretne detalje), cjelovita (da se odnose
na cjelinu predmeta ispitivanja i cjelokupne spoznaje), izvorna (da okriv-
ljenik iznosi nove sadržaje) i sustavna (da prvo ispitivanje, koje ima ključ-
no mjesto u kriminalističkom istraživanju, pruža lako preglednu sliku po-
jave kaznenoga djela i stava okrivljenika o tome).
747
U kriminalističkoj se literaturi kao općeprihvaćeni zahtjev postavlja
poznavanje ličnosti okrivljenika. To osobito znači poznavanje karak-
tera, predživota i okoline u kojoj živi okrivljenik. Taj je uvjet bitan za psi-
hološku komponentu pristupa ispitivanju, ali također i za sam predmet
ispitivanja.
d) Provedba ispitivanja
Određivanje načina provedbe ispitivanja uključuje izradu plana ispiti-

vanja korištenjem verzija i ranije opisanih saznanja o djelu i okrivljeni-
ku, zatim odluku o konkretnim detaljima taktike ispitivanja i bilježenja
iskaza, a posebice redoslijed pojedinih radnji koje prethode ili slijede iza
ispitivanja.
Modaliteti prostora, vremena i sredstava uvjetovani su postupovnim
odredbama i njih se valja bezuvjetno pridržavati. To je iznimno važna okol-
nost o kojoj se mora voditi računa i kod pripreme ispitivanja, jer propusti
u odnosu na postupovne odredbe mogu obezvrijediti sadržajno i stvarno
vrlo važan, ponekad ključni iskaz.
Plan ispitivanja okrivljenika nužno mora sadržavati i sastojke koji
jamče formalnu besprijekornost iskaza (primjerice obvezu imenova-
nja branitelja po službenoj dužnosti i pravodobno izvješćivanje branitelja
o terminu ispitivanja). U aktualnim prilikama još uvijek je previše lutanja
i nesnalaženja. Tužitelji u velikom broju nisu operativno pripremljeni za
aktivnu ulogu u raspravnom ispitivanju. Još uvijek ima pretjerano revnih
sudaca koji ne uvažavaju položaj kojega imaju prema aktualnom ustroju i
uzimaju ispitivanje "u svoje ruke".
Svojim "inkvizitorskim pristupom" i pretjeranom aktivnošću takvi suci
u dokazivanju kompenziraju nedovoljnu aktivnost državnih odvjetnika
(rjeđe branitelja), što je pozitivno, ali gube položaj trećeg, nepristranog u
postupku, dakle jedini položaj kojega može imati sudac u sustavu pošte-
nog suđenja, što je bitan nedostatak.
e) Postupovna situacija
Postupovna situacija su sve ostale okolnosti konkretnog predmeta koje

određuju ispitivanje. Među njima je ključni splet okolnosti situacije kaz-
nenog djela, koji se odnosi prije svega na pitanje dokazivanja činjenica
kaznenog djela.
Ispitivanje okrivljenika je dokazno sredstvo koje samostalno i u vezi s
drugim takvim sredstvima valja najprikladnije uklopiti u cjelinu radnji
istraživanja. Kod toga su značajni redoslijed i konkretni oblik i modalite-
748
ti provođenja. Ta radnja je provedbeno bitno slična ispitivanju svjedoka.

Međutim, uvijek valja voditi računa o tome da je ispitivanju okrivljenika
prvenstveni cilj pribaviti njegovu materijalnu obranu. Ispitivanje svjedo-
ka naprotiv, prvenstveno je usmjereno utvrđivanju istine. Bez obzira na to
tko ga je predložio, svjedok se ispituje radi utvrđivanja istine.
3. Ispitivanje posebnih kategorija okrivljenika
a) Ispitivanje maloljetnika
U postupku prema maloljetniku primjenjuju se posebna pravila usmjere-

na prema što jačoj zaštiti osobe maloljetnika. Ona obvezuju sve subjekte
koji sudjeluju u postupku na osobiti obzir.
Najprije, propisani su određeni uvjeti za suce i druga tijela u vidu nag-
nuća za odgoj, za potrebe i probitke mladeži te vladanje osnovnim zna-
njima iz područja kriminologije, socijalne pedagogije i socijalne skrbi za
mlade osobe.
Položaj maloljetnog okrivljenika pri ispitivanju pojačan je i obvezom
nazočnosti branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi za
kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora dulja od tri godine, a
za ostala kaznena djela, za koja je propisana blaža kazna — ako sudac za
mladež ocijeni da je maloljetniku potreban branitelj. Prilikom postavljanja
branitelja treba, po mogućnosti, postaviti odvjetnika s izraženim sklonos-
tima i osnovnim znanjima u području odgoja i skrbi za mlade osobe.
b) Ispitivanje okrivljenika s duševnim smetnjama
Posebnu prilagodbu nalaže ispitivanje okrivljenika s duševnim smetnja-

ma. Prije svega, duševne smetnje mogu biti različita oblika, vrste i težine.
Za svaku je situaciju potrebno unaprijed predvidjeti odgovarajući način
pri čemu valja voditi računa o stanju u kojemu se osoba nalazi te o svrsi
ispitivanja.
U nekim slučajevima ispitivanje se provodi u cilju provjere stanja po-
činitelja, a u drugima uz to ima opće spoznajne ciljeve. Dakako, potonji se
moraju ocjenjivati s posebnom pozornošću.
Valjalo bi kao pravilo uzeti da ispitivanju prisustvuje vještak ili struč-
na osoba. Osim toga, valja voditi računa o posebnim opasnostima uvje-
tovanim stanjem ispitanika i s obzirom na njih poduzeti posebne mjere
osiguranja tijeka ispitivanja.
749
c) Ispitivanje predstavnika pravne osobe
Ako se postupak vodi i protiv pravne osobe, u postupku se ispituje njen

predstavnik bez obzira na to je li imenovan prema ustroju pravne osobe ili
odlukom suda. Pravila ispitivanja okrivljenika primjenjuju se na predstav-
nika pravne osobe samo djelomično, i to prije svega u komponenti ispitiva-
nja kao dokazne radnje. U tom smislu vrijede, mutatis mutandis, pravila
kao i za ispitivanje okrivljenika fizičke osobe.
4. Tijek ispitivanja okrivljenika
a) Općenito
Hrvatsko kazneno postupovno zakonodavstvo na bitno različit način ure-

đuje ispitivanje okrivljenika u prethodnom i skraćenom postupku od ispi-
tivanja na glavnoj raspravi u redovitom postupku. U potonjem slučaju
ispitivanje ima značajke dokaznog iskazivanja, "ispitivanja stranke" na-
kon prethodnog očitovanja o optužbi koje nije ispitivanje u razmatranom
smislu. U izlaganju koje slijedi pozornost je usmjerena prije svega na ispi-
tivanje prije glavne rasprave.
U početnoj fazi uspostavlja se komunikacijski odnos između ispiti-
vača i ispitanika, postavljaju pitanja ad personam, koja ulaze u sklop
temeljnih identifikacijskih podataka ispitanika, daju pouke o pravima
ispitanika tijekom ispitivanja te određuje polazna taktika ispitivanja.
Ona, osim o već spomenutim čimbenicima, ovisi posebice o predmetu
ispitivanja (jedno ili više djela, narav djela, modaliteti ostvarenja, plura-
litet počinitelja i dr.).
U tome stadiju ostvaruje se ključni psihološko-komunikacijski pro-
ces: međusobna procjena ispitivača i ispitanika i uspostavljanje njihove
interakcije koje mogu imati različit sadržaj (povjerenje, nepovjerenje,
simpatija, antipatija, interes, ravnodušnost, otpor, osuda itd.). Posebice
je važno da u tome stadiju ispitivač mora započeti promatranje držanja
ispitanika u cjelini, njegove svjesne i nesvjesne reakcije, čija se važnost
poglavito ogleda u heurističkom ispitivanju, ali se ni ovdje ne može sa-
svim zanemariti.
Ispitivači koriste taktiku "čitanja misli" okrivljenika. To su slučajevi
u kojima se ispitivač stavlja u položaj okrivljenika (empatički pristup) i
nastoji si predočiti njegove reakcije, imajući na umu njegovu osobnost i
okolnosti slučaja. Da bi se postiglo "čitanje misli" o kojem je riječ, ispitivač
treba nastojati shvatiti duševno stanje okrivljenika.
750
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Vođenje ispitivanja vrlo je zahtjevna postupovna aktivnost za koju je,

osim temeljite pripreme, bitno iskustvo u pojedinoj vrsti ispitivanja. Tu
je, prije svega, značajan: konkretni postupovni ustroj ispitivanja, stadij (i
vrsta) postupka, kazneno djelo.
Za tehničku izvedbu ispitivanja važne su i neke stvarne okolnosti
kao kabinetska atmosfera, reducirana (stranačka) javnost istražnoga
postupka, zatim opća javnost ili njeno isključenje tijekom ispitivanja na
glavnoj raspravi. Nije nimalo pogrešno ukazati na to da je ispitivanje
u istrazi primarno usmjereno na komponentu dokaznoga sredstva, dok
je ispitivanje na glavnoj raspravi usto snažno obilježeno komponentom
obrane. U oba slučaja zahtjevi koji se postavljaju pred ispitivača dosta se
razlikuju, kao što je uopće različita komunikacijska struktura istrage i
glavne rasprave.
Posebnu pozornost zaslužuju jezik i ton ispitivanja, tj. modalitet go-
vora kao sredstva verbalne komunikacije između ispitivača i ispitanika
(iznimno će biti pisano komuniciranje ili posebni znakovi za određene ka-
tegorije osoba). Najvažnija pravila koja se odnose na jezik ispitivanja jesu
razumljivost (jasnoća i jednoznačnost), određenost i postupnost pitanja.
Ton ispitivača mora biti takav da potiče ispitanika da odgovara, ozbi-
ljan, s otklonom prema objema strankama, miran, jasan i razgovijetan.
Ispitivač ne smije dopustiti da mu postupak izmiče ispod nadzora, ne smi-
je se dati isprovocirati, niti smije dopustiti bilo koju radnju koja ugrožava
pravilan tijek ispitivanja.
U slučaju da ispitanik koristi pravo uskrate davanja iskaza ili odgo-
vora na pojedina pitanja, upozorenje na moguće štetne posljedice mora
biti izraženo u istome tonu. Pitanja koja se postavljaju okrivljeniku mo-
raju biti precizna, kratka i jasno oblikovana, takva da je na njih moguće
odgovoriti pod istim uvjetima, o čemu je općenito bilo riječi u ranijem izla-
ganju. Tako postavljena pitanja sprječavaju nesporazume koji, bez obzira
što ih pojmovno nije moguće isključiti, uglavnom služe okrivljeniku kao
opravdanje za kasnije izmjene i dotjerivanja iskaza.
Za jasno postavljena pitanja (koja se prema potrebi mogu izričito uni-
jeti u zapisnik) takva će argumentacija biti očito neprihvatljiva. Suprotno,
ako ispitivač postavlja opsežna, složena, komplicirana i duga pitanja, logič-
no je očekivati nejasne, dvosmislene i neprecizne odgovore. To, međutim,
ne znači da se od ispitanika bezuvjetno zahtijeva precizan odgovor, jer ga
on uvijek (ne želi) ne može dati. No, ako je pitanje bilo jasno postavljeno,
takav je odgovor sasvim razumljiv, a to je osnovni zahtjev svakog ispitiva-
nja. Prema potrebi pojedina se pitanja mogu ponoviti, razdvojiti, postaviti
potpitanja itd. Tijekom ispitivanja ispitaniku se predočavaju drugi dokazi,
iskazi i predmeti, što mora biti jasno ubilježeno kao i odgovori ispitanika
u vezi s tim.
751
Ispitivanje mora biti vođeno na način koji je predviđen postupov-

nim propisima. Ti se propisi razlikuju s obzirom na oblik postupka i sta-
dij u kojemu se okrivljenik ispituje.
Okrivljenika u istrazi ispituje osobno sudac ili u zakonom predviđenim
slučajevima policijski službenik ili sudski savjetnik. Također, u zakonom
predviđenim okvirima, pojedina pitanja mogu postavljati tužitelj i drugi
sudionici postupka.
Ispitivanje optuženika na glavnoj raspravi u redovitom postupku po-
stavljeno je "akuzatorno", jer u stvarnom smislu bitno ovisi o sadržaju
očitovanja optuženika o osnovanosti optužbe. Ako se optuženik očitovao
krivim za sve točke optužbe, ispitivanje je bitno reducirano u komponenti
dokaznoga sredstva.
Ispitivanje ne smije dovesti do iscrpljivanja ispitanika, ne smije tra-
jati toliko dugo da se ispitanik više nije u stanju koncentrirati. Ispiti-
vač uvijek mora omogućiti okrivljeniku slobodno iznošenje iskaza koji on
smatra svrhovitim. Niti okolina u kojoj se ispitanik ispituje ne smije u
tome smislu dovesti u pitanje tu svrhu. Posebne mjere ispitivač mora po-
duzeti u slučaju simuliranja bolesnih stanja (padavice, srčanoga napada
itd.). U pravilu, tu je najvažnije osigurati hitan dolazak liječnika koji će
se nakon pregleda izjasniti o mogućnostima ispitivanja, o čemu ispitivač
sastavlja bilješku.
Ponekad će biti potrebno primijeniti metodu "pipanja" pri ispitivanju
okrivljenika. To je metoda koja se primjenjuje kada ispitivač raspolaže s
malo dokaza ili kada dokazi nisu čvrsti. U okviru te metode koriste se fini
psihološki mehanizmi kao što su: transfer odgovornosti, osjećaj časti, osje-
ćaj krivnje, sukob sa "super egom" i sl. Kod primjene ove metode dolaze do
izražaja iskustvo i intelektualna intuicija ispitivača.
Središnji stadij postupovne radnje ispitivanja okrivljenika uključu-
je poseban komunikacijski odnos ispitivača i ispitanika, koji ima osobne,
stvarne, informacijske i druge značajke. U tome odnosu posebnu važnost
imaju okolnosti koje se mogu uzeti kao temeljne odrednice tijeka ispi-
tivanja. To su: 1. odnos ispitanika prema ispitivanju, 2. vrsta ispitivanja,
3. početak ispitivanja, 4. tijek ispitivanja, 5. prigovori i teškoće u ispitiva-
nju i 6. neuspjeh u postizanju cilja ispitivanja: uskrata odgovora i lažni
iskazi.
Četiri skupine čimbenika uvjetuju odnos ispitanika prema ispitiva-
nju: 1. energija otpora, suprotstavljanja, 2. inteligencija suprotstavljanja,
3. osjećajna strana i 4. karakterne osobine. Navedeni čimbenici mogu dje-
lovati samostalno, izdvojeno, ali će, u pravilu, njihov utjecaj biti složen,
zajednički, pri čemu je uloga pojedinih od njih različita.
Vrsta ispitivanja ima mnogo veće značenje nego što se misli. Opravda-
no se u svim kriminalističkim radovima ističe važnost prvoga ispitivanja.
752
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Između ostaloga zato što samo tijekom toga ispitivanja okrivljenik iznosi
izravna sjećanja, a kasnija su ispitivanja, u pravilu, izvedena iz prvoga.
Uz to, na prvom se ispitivanju, i izvan skupine pitanja ad personam, pri-
kupljaju najvažnija saznanja o osobi ispitanika.
Posebnu pozornost ovdje privlače posebnosti taktike uvjetovane razli-
kama između ispitivanja osumnjičenika, (po naravi stvari to je uvijek prvo
ispitivanje), okrivljenika u istrazi i optuženika (ili okrivljenika) na glavnoj
raspravi (ili drugostupanjskoj raspravi). Usto, u istome smislu djeluju raz-
like do kojih dolazi u zavisnosti o kojoj se vrsti kaznenoga postupka radi
(već spomenute razlike između redovnoga oblika kaznenoga postupka, su-
marnih oblika, postupka prema malodobnicima ili posebnoga postupka za
primjenu mjera sigurnosti).
Određeno značenje za praksu imaju teorijska nastojanja da se stvori
prikladna klasifikacija ispitanika koja bi bila pouzdana osnova taktičkoga
pristupa, a koju valja utemeljiti na "operacionalizaciji" karakternih i dru-
gih osobina. Tako se dobivaju brojni, međusobno različiti tipovi ispitanika
(lukav, iskren, tih, razmetljiv, sklon konfliktu itd.).
Pokušaji stvaranja tipologije ispitanika imaju ograničenu vrijednost,
koja se poglavito odražava u tome da se skreće pozornost na važnost pro-
sudbe i odgovarajuće taktičke prilagodbe očekivanom ponašanju okrivlje-
nika tijekom ispitivanja.
Za razliku od heurističkoga ispitivanja, silogistička radnja mora biti
ostvarena tako da se ispitaniku omogući neometano izlaganje. Predmet
ispitivanja na glavnoj raspravi je sasvim određen optužnim aktom, u
istrazi zahtjevom ili rješenjem o provođenju istrage, i to je bitna razlika u
odnosu na jednu jedinu vrstu silogističkoga ispitivanja gdje to nije slučaj:
ispitivanje osumnjičenika, u kojemu ispitivač mora sam izložiti predmet
ispitivanja i okolnosti koje upućuju na njega.
Iz tih okolnosti slijedi važno ograničenje u odabiru taktičkih opcija silo-
gističkoga ispitivanja. Ovdje, naime, ne dolazi u obzir primjena određenih
taktičkih opcija heurističke kriminalistike poput taktike iznenadnoga
pitanja (koje odmah ide u samu srž predmeta računajući s psihološkim
učinkom iznenađenja). Neki drugi taktički postupci mogu se primijeniti
tek u drugoj fazi ispitivanja. To se odnosi, primjerice, na taktiku mrvlje-
nja i sitnoga kriminalističkog rada, u kojoj je dominantna značajka
krajnja temeljitost i dosljednost u razjašnjavanju ključnih detalja i ciljano
ponavljanje pitanja koja su važna za ocjenu, primjerice, priznanja, zbog
toga što ispitanik iznosi pojedinosti koje su bitne kod procjene naknadno-
ga poricanja.
Praktično je nezaobilazna primjena sondažnih pitanja posebice kod
upornih a neuvjerljivih poricanja. Različite taktičke opcije uvjetovane su
nizom drugih čimbenika među kojima valja posebice istaknuti narav kaz-
753
nenoga djela. Moguće je, naime, da ona zahtijeva ne samo pažljiv odabir
taktičke opcije nego još više od toga, korištenje složene taktičke sheme.
Primjer za to je ispitivanje uz pomoć stručnoga savjetnika, zahtjev za zor-
nim iskazom, skiciranjem, predočavanjem itd. Analogni problemi i zahtje-
vi nastaju u slučaju posebnih dokaznih struktura. Početak ispitivanja ima
višestruku važnost, iako je teško prihvatiti stajalište da prve tri minute
odlučuju o uspjehu ili neuspjehu ispitivanja.
Ispitivanju čiji rezultati govore protiv interesa okrivljenika obično se
stavljaju prigovori koji su uglavnom usmjereni na isticanje: a) nepravilnos-
ti u vezi s obranom okrivljenika (odsutnost, nepravodobno pozivanje bra-
nitelja, nemogućnost uvida u spis i kontakta s okrivljenikom), b) nepravil-
nosti postupanja ispitivača (propust davanja pouke o pravima, samovoljno
sastavljanje sadržaja zapisnika, nekorektan odnos prema ispitaniku, ne-
jasne, dvosmislene formulacije, propuštanje bitnih pitanja, ignoriranje
prigovora i prijedloga okrivljenika itd.), c) okolnosti u kojima je vođeno
ispitivanje (nazočnost policijskih službenika, prijetnje pritvorom, zadrža-
vanje u policijskim prostorijama prije formalnoga ispitivanja, lažna obe-
ćanja itd.).
Spomenuti prigovori vrlo su dragocjeno didaktičko pomagalo u nao-
brazbi ispitivača. Valjalo bi, naime, sustavno obraditi i temeljito proučiti
takve prigovore, ocjenu instancijskih sudova o njihovoj osnovanosti i na-
stojati da se unaprijed spriječi mogućnost njihova isticanja dosljednom i
pravilnom primjenom postupovnih odredaba.
U nekim primjerima ispitivanje okrivljenika ima negativni rezultat
za utvrđivanje istine u kaznenome postupku. Ti se slučajevi mogu raz-
vrstati u dvije skupine. Prvu skupinu tvore slučajevi u kojima je neisti-
nitost iskaza posljedica postupaka okrivljenika. Najvažnije situacije u
ovoj skupini povezane su s pravima okrivljenika na šutnju i njegovom mo-
gućnošću da daje lažne iskaze. Konkretne su pojave različite.
U prvoj su podskupini one koje se svode na to da okrivljenik nije pri-
donio utvrđivanju istine. One se mogu sastojati u odbijanju okrivlje-
nika da iskazuje, da daje odgovore na pojedina pitanja. On nadalje može
iznositi sadržaje koji nemaju veze s predmetom ispitivanja (sabotiranje
pitanja). Drugu skupinu tvore lažni iskazi. Lažni iskaz može biti takav
da zadire u pravna dobra trećih osoba (tu okrivljeniku prijeti mogućnost
pozivanja na odgovornost u posebnome postupku) ili da je u odnosu na
to neutralan (takav iskaz okrivljenik može davati praktično bez ikakve
opasnosti).
Zajedničko je svim nabrojenim, međusobno različitim slučajevima da
ne pridonose utvrđivanju istine. Zbog toga je ispitivač dužan da s po-
sebnom pozornošću o tim situacijama vodi računa. Mogućnosti reagiranja
na pojedine pojave znatno se razlikuju, što ovisi o postupovnim pravilima.
754
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Općenito, vrlo su skromne mogućnosti kompenziranja informacijskoga de-

ficita uvjetovanog postupanjem okrivljenika. To je specifična posljedica
okol-
nosti da je iskaz okrivljenika uvjetno i u ograničenoj mjeri (poglavito određe-
noj voljom okrivljenika) dokaz u kaznenome postupku. Jedini nadomjestak
takvome ishodu jest izvođenje drugih dokaza, eventualno ponovno ispitiva-
nje itd. Uostalom, ni odlučno priznanje okrivljenika ne oslobađa sud obve-
ze izvođenja drugih dokaza, barem onih kojima se to priznanje provjerava.
Ispitivač mora s posebnom pozornošću paziti na laž ispitanika. Sloboda
u odabiru sadržaja obrane koju ima ispitanik nije zapreka da se s najve-
ćom pozornošću pazi na svjesno iznošenje neistine. To zahtijeva poseban
taktički pristup s većim brojem varijanti, među kojima je elementarna
ona kojom se svi iskazi detaljno bilježe, posebice ponavljanja ispitanika,
u kojoj se zahtijeva iznošenje okolnosti u ponovljenome ispitivanju, pre-
dočavaju skice, crteži, fotografije, da bi u tom krugu mnogostrukih provje-
ra ispitanik nužno došao u proturječnost. I u tome smislu je važno ranije
upozorenje o izbjegavanju nesporazuma zbog nejasnoća u postavljanju pi-
tanja, koje može otežati primjenu kriterija vjerodostojnosti iskaza.
b) Dvojbene i zabranjene metode
Druga vrlo važna skupina slučajeva u kojima iskaz okrivljenika ne prido-

nosi utvrđivanju istine u kaznenome postupku povezana je s uporabom
stanovitih metoda ispitivanja okrivljenika (to su zabranjene ili barem
sporne metode kao primjerice: uporaba varki, lažnih obećanja, sugestivnih
i kapcioznih pitanja, sile, psihičke zlostave, prijetnje i već spomenutih me-
dicinskih, tehničkih i drugih sredstava).
Uporaba varki predstavlja način ispitivanja pri kojem ispitivač svjes-
no dovodi ispitanika u zabludu, isticanjem lažnih pretpostavki ili okol-
nosti kako bi ispitanik nešto priznao ili negirao. Ispitivanje korištenjem
varke polazi od pretpostavki koje nisu točne ili ispitivač nije siguran da su
točne, a okrivljeniku ih predstavlja kao istinite ili vjerojatne. Ispitivač je
u slučaju uporabe varke svjestan da ispitanika dovodi u zabludu. Upora-
ba varki predstavlja postupak protivan pravu na dostojanstvo ispitanika,
zbog čega ih valja smatrati nedopustivim.
Lažnim obećanjima označavaju se postupci kojima ispitivač nastoji
potaknuti ispitanika na suradnju, otvorenost i vjerodostojnost za trajanja
ispitivanja i pri tome ga dovodi u zabludu obećavajući neke pogodnosti
koje mu ne može ili ne smije ispuniti. Prava koja ispitanik ima u postup-
ku normativno su uređena u visokom stupnju tako da tijelo koje provodi
ispitivanje ima ograničeni prostor diskrecije. Neprihvatljivo je dovođenje
u zabludu okrivljenika da će mu se dati određene pogodnosti ili da njegov
755
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
iskaz neće imati osobito značenje za njegov dalji položaj ili da će mu se

zapravo uzeti u obzir kod odlučivanja o krivnji i dr. Poticanje na iskaz te-
meljem lažnog obećanja negacija je prava na dostojanstvo ispitanika.
Sugestivnim pitanjima okrivljeniku se predočuju okolnosti koje bi se
trebale saznati tek iz njegovih odgovora pa ga se tako navodi na sadržaj
odgovora. Svako pitanje je na određeni način sugestivno, ono potiče odgo-
vor u određenom smjeru, ali ono ne smije biti takvo da ispitanika navodi
na netočne odgovore. Sugestivnost pitanja očituje se u njegovoj formulaci-
ji, sadržaju, ali i cjelokupnom ponašanju ispitivača u određenoj situaciji.
Osobito su opasna za ispitanike slabijeg obrazovanja i inteligencije jer oni
mogu potpasti pod utjecaj ispitivača. Pitanja o kojima je riječ mogu se pos-
tavljati svim ispitanicima: okrivljenom, svjedoku i vještaku. Ipak se kao
posebna opasnost ističu svjedoci. Sugestivna pitanja mogu biti: a) potpu-
no disjunktivna, b) nepotpuno disjunktivna, c) ekspektativna, d) odlučna i
e) nadovezna pitanja.
Kod potpuno disjunktivnih pitanja ispitivanoj osobi se ne dopušta dru-
gi odgovor osim odgovora samo s "da" ili "ne", npr. "jeste li vidjeli nalet
automobila na pješaka?" Kada u konkretnim okolnostima ne bi bilo postav-
ljeno takvo pitanje, ispitivana osoba bi možda iznijela treći odgovor. Ispiti-
vanu osobu se "prisiljava" da odgovori na ograničen način. To je razlog za
isticanje kako ovakva pitanja nisu načelno korektna.
Nepotpuna disjunktivna pitanja ne isključuju i druge mogućnosti osim
onih koje su obuhvaćene pitanjem. Kad se ispitaniku postavi, primjerice,
pitanje je li automobil bio crvene ili tamne boje, on može odabrati i neki
treći odgovor. Navedenim pitanjem sugerira se odgovor, što ga čini opas-
nim za vjerodostojnost iskaza.
Ekspektativna pitanja dijele se na potvrdna i odrečna. Ona su tako
uobličena da se očekuje točno određeni odgovor. Primjer je za potvrdno
pitanje sljedeći: "Vi ste vidjeli crveni automobil, zar ne?" Odrečno pitanje
glasilo bi: "Vi niste vidjeli crveni automobil, zar ne?"
Odlučnim pitanjem se na pogrešan način potiče prisjećanje. Kod ove
vrste pitanja ispitanik ne osjeća poticanje, ali je ono svakako prisutno, npr.
"je li automobil bio crven?" Kod nadoveznih pitanja ispitaniku se postav-
ljaju pitanja nakon što je on ranije popustio sugestiji i pogrešno odgovorio.
Takvim ispitivanjem on produbljuje svoja pogrešna prisjećanja. Valja upo-
zoriti da netom izloženo vrijedi za radnju ispitivanja tijekom istrage.
Kapcioznim pitanjima ispitivač smjera brzom odgovoru na pitanje koje
ima pogrešnu ili neprovjerenu premisu, npr. "je li crveni automobil jurio
velikom brzinom?" U istaknutom primjeru ispitivač polazi od pretpostav-
ke da je automobil bio crven, iako to nije utvrđeno. Tako postavljenim pi-
tanjem želi se ispitanikova pozornost usmjeriti u pogrešnom smjeru i tada
ga "uhvatiti" da on iskaže ono što ne bi želio reći.
756
Sila je primjena tjelesne snage prema osobi radi svladavanja njena

otpora ili radi prisiljavanja na poslušnost. U razmatranom smislu ona
može biti kao i u materijalnom kaznenom pravu, apsolutna i kompulzivna.
Apsolutna sila postoji kad osoba prema kojoj je primijenjena nema ni-
kakva izbora i kada ona mora izvršiti upravo ono što se od nje traži. To
može biti slučaj kad se osobi pruža olovka da potpiše određenu izjavu uz
prijetnju smaknućem.
Kod kompulzivne sile ozbiljnost zla je udaljenija i osoba ima moguć-
nost izbora. Uporabom sile tijekom ispitivanja osobe moguće je ostvariti
slijedeća kaznena djela: iznuđivanje iskaza, zlostavljanje u obavljanju služ-
be ili javne ovlasti i mučenje i drugo okrutno, neljudsko i ponižavajuće
postupanje. Uporaba sile tijekom prikupljanja dokaza nezakonit je način
pribavljanja dokaza.
Psihička zlostavljanja predstavljaju nečovječno postupanje prema ispi-
taniku u sklopu kojeg se primjenjuju posebne tehnike ispitivanja kao npr.
stajanje uza zid, izlaganje buci, uskraćivanje spavanja, vode i hrane. Pored
navedenog, u psihička zlostavljanja ulaze i ponižavajuća postupanja, kad
se kod osobe pobuđuje osjećanje straha, tjeskobe ili inferiornosti, prikladne
da ih se ponizi i prema okolnostima slomi njihov tjelesni i moralni otpor.
Prijetnja predstavlja stavljanje u izgled zla nekoj osobi ako se ona ne po-
kori zahtjevu onog tko upućuje prijetnju. Postupanje počinitelja u određe-
nim okolnostima mora biti ozbiljno, što znači djelotvorno u odnosu na volju
osobe prema kojoj se djeluje. Prijetnju je moguće primijeniti prema svim
ispitanicima, najčešće ipak prema okrivljeniku ili svjedoku. Uporaba pri-
jetnje tijekom prikupljanja dokaza nezakonit je način pribavljanja dokaza.
Od medicinskih sredstava valja spomenuti narkoanalizu (o kojoj je bilo
govora supra Glava IV. pod 3. d.2) i lobotomiju. Lobotomija predstavlja
mehaničko djelovanje na koru mozga i odstranjivanje "svjesne cenzure".
Metoda o kojoj je riječ bila je sredstvo u liječenju osoba s duševnim smet-
njama, ali je kao sredstvo za dobivanje iskaza zbog svoje tjelesne okrut-
nosti ili/i odstranjivanja svijesti kod osobe nedopustiva.
Od tehničkih sredstava valja spomenuti uporabu struje odnosno struj-
nih udara. Gledajući u cjelini, uporaba sredstava o kojima je riječ pred-
stavlja uporabu sile sa svim daljim posljedicama.
Razmatranje ovih sredstava sustavno ovdje ulazi samo u mjeri u ko-
joj je riječ o uporabi koja je sukladna postupovnim pravilima (primjerice
mehanički zapisnik). Izvan toga silogistička kriminalistika se njima mora
baviti kao s posebnim oblicima kaznenih djela iznuđivanja iskaza, prisile,
zloporabe položaja ili ovlaštenja itd. Važna razlika između te dvije sku-
pine je u tome što su pod zakonskim uvjetima slučajevi druge skupine
formalno nevaljani dokazi. Lažni iskaz okrivljenika ili iskaz u kojemu je
uskraćen odgovor na pojedina pitanja to, dakako, nije.
757
KRIMINALISTIKA
c) Priznanje
Priznanje mora biti dovoljno opsežno da obuhvati one elemente koji su po-
trebni da se pokrene kazneni progon. Riječ je o legalnoj definiciji priznanja.
Priznanje zahtijeva i shvaćanje potrebnih elemenata kaznenog djela od
strane okrivljenika. Ono treba odražavati protupravnost djela i ukazivati
na namjeru počinitelja. Na temelju toga može se odrediti stupanj štetnosti
delikta i pridruženog stupnja kažnjavanja.
Priznanje može omogućiti predviđanje počiniteljeve sklonosti nasilju i
eventualnom povratu. To je tek jedan među dokazima. Confessio non est
regina probationum. Svako priznanje treba kritički ocijeniti i provjeriti u
smislu: a) povoda priznanja, b) vremena priznanja, c) sadržaja priznanja i
d) oblika priznanja.
Priznanje mora: a) biti činjenično detaljno, tzv. okolnosno priznanje,
b) obuhvatiti što više pojedinosti u vezi s pripremanjem i počinjenjem
kaznenog djela, c) obuhvatiti radnje i postupke poslije počinjenja djela,
d) obuhvatiti motiv ili motive i duševno stanje prije, u vrijeme i posli-
je počinjenja kaznenoga djela, e) obuhvatiti povod i vrijeme priznanja i
f) mora biti zabilježeno riječima i govornim stilom onoga tko priznaje, tako
da predstavlja vjerno zrcalo njegove ličnosti, bez ikakvih govornih trans-
formacija ili transpozicija ispitivača. Preporučuje se registracija priznanja
tehničkim registracijskim sredstvima.
Priznanja okrivljenika s formalnopravnog stajališta dijele se na sudska
i izvansudska. S psihološkog stajališta dijele se na ona motivirana osob-
nim motivima, tzv. "ja" priznanja i ona rukovođena motivima usmjerenim
na okružje. Prema opsegu dijele se na potpuna i djelomična priznanja. Jed-
nako tako, koristi se i podjela na jednostavna i složena priznanja.
Etiološki gledano, lažna priznanja svrstavaju se u svjesna lažna priz-
nanja, lažna priznanja kao rezultat nepravilnog ili nedopuštenog načina
ispitivanja i lažna priznanja s psihopatološkom pozadinom.
Svjesno lažno priznanje može biti taktički potez počinitelja kada priz-
naje kazneno djelo koje je stvarno počinio. Međutim, on to čini tako da u
nepotpuno priznanje umeće neke bitne elemente koji ne odgovaraju činje-
ničnom stanju. Te je neusklađenosti kasnije lako otkriti, osporiti prizna-
nje, pa i samo počinjenje kaznenog djela.
Svrha je takvog priznanja da se nedovoljno stručnog i neiskusnog ispi-
tivača navede na "tanak led", tj. odvrati od daljnjeg ispitivanja i prikuplja-
nja daljnjih relevantnih obavijesti, da mu se ukrade vrijeme i zavede ga
se u pogrešnom smjeru. Time okrivljenik dobiva na vremenu, omogućuje
mu se da kasnije na sudu tvrdi kako je priznanje iznuđeno na policiji ili
kod istražnog suca nedopuštenim sredstvima, što može neutralizirati ili
obezvrijediti prikupljene dokaze.
758
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Profesionalni kriminalci ponekad priznaju lažno ili istinito jedno kaz-

neno djelo da prekinu akciju otkrivanja čitave serije takvih kaznenih djela
koja su počinili ili da na takav način izbjegnu otkrivanje sudionika. Pone-
kad se priznaje izmišljeno ili lakše kazneno djelo da bi se izbjeglo otkriva-
nje težeg ili težih kaznenih djela.
Lažno priznanje može biti motivirano i normalnim emotivnim ljudskim
stanjem, kao što su ljubav, samilost, privrženost rodbini, bližnjima, mržnja
ili osveta, želja da se nekome nanese bol i sl. Kada profesionalni kriminal-
ci priznaju kazneno djelo, obično je riječ o šturom priznanju i bez detalja.
Ne upućuju na motiv, način počinjenja, ne opisuju mjesto, sredstvo poči-
njenja i sl.
Lažno priznanje može biti rezultat nepravilnog ili nedopuštenog
načina ispitivanja. Riječ je o uporabi sile, prijetnje, nerazmjernih psi-
holoških pritisaka, obmanjivanja, sugestivnih pitanja i sl. Ispitanik je
svjestan da priznaje djelo koje nije počinio, ali procjenjuje da priznanjem
trenutno nešto dobiva (spas od fizičke prisile, puštanje na slobodu, pre-
stanak zamornog ispitivanja i sl.). Takve osobe obično ne brinu dovoljno o
značenju i posljedicama priznanja.
Umor i fizička iscrpljenost, osobito ako se ispitivanje ne vodi korektno,
mogu djelovati kao opojno sredstvo. Nerijetko je riječ o slučaju mirenja sa
sudbinom ili pojavi fatalizma. Može se javiti konfuzija izazvana velikim
psihološkim pritiskom, gubitak povjerenja u vlastitu memoriju i sl.
Lažna priznanja mogu biti uvjetovana psihopatološkim razlozi-
ma. Postoje psihološki "ranjive" osobe koje su sklonije lažnim priznanjima
nego druge osobe. To su, primjerice, osobe s umanjenim kognitivnim (spo-
znajnim) mogućnostima zbog niske inteligencije, neukosti i sl., maloljetni-
ci, osobe s mentalnim poremećajima (manično-depresivne osobe, histerici,
psihopate, padavičari, neurotici i sl.).
U određenim stanjima svijesti takve osobe ne razlikuju stvarnost od
fantazije i u stanju su prihvatiti zločine kao svoje. Opsesivna želja za po-
pularnošću i publicitetom može biti tako jaka da osobe same sebe lažno
okrive za teške delikte ne bi li došle u fokus javnosti.
U praksi problem stvaraju tzv. dragovoljna lažna priznanja. To su
priznanja koja su dali pojedinci bez ikakvog vanjskog pritiska. Najčešće
zastupljeni oblik takvog priznanja u kriminalističkoj praksi onaj je koji
se manifestira na način da pojedinci odu na policiju i prijave sebe kao
počinitelje, tj. priznaju počinjenje kaznenog djela koje nisu počinili. Takva
priznanja mogu biti dana i na sudu.
Pod pretpostavkom da je ispitivač dobro procijenio ličnost okrivljeni-
ka i primijenio odgovarajuću taktiku ispitivanja, geneza samog priznanja
obično ima sljedeći tijek, stadije priznanja: jači ili slabiji početni otpor
okrivljenika, slabljenje verbalne obrane, pojava simptoma opće nervoze i
759
psihosomatski znaci unutarnje napetosti, prva nepotpuna verzija prizna-

nja i potpuno priznanje. Kod ispitivanja okrivljenika (ali i drugih osoba)
treba paziti na tzv. "govor" tijela ispitanika o čemu je bilo govora u
ranijim izlaganjima pod d).
Uvijek treba misliti i o tzv. "inteligenciji otpora" okrivljenika. To je zbir
razumskih snaga koje su odlučujuće po sposobnost okrivljenika da sam
kritički procijeni djelovanje svoje neistinite obrane, da uvidi smisao pret-
postavki ispitivača, te da nasluti i, konačno, spozna kad je igru neopozivo
izgubio i kad je svaki daljnji otpor besciljan. Riječ je o čistoj funkciji razu-
ma u smislu dara opažanja i duševne okretnosti, sposobnosti kombinira-
nja, sposobnosti kritike, oštrine rasuđivanja i shvaćanja itd.
Kriminalističko-taktički dokazi istinitosti priznanja jesu: pozna-
vanje okolnosti kaznenog djela i detalja raznih opisa koje može znati samo
počinitelj ili suučesnik (iznimno promatrač), izvornost iskaza u smislu da
je riječ o podacima koje može znati samo počinitelj, tajnost podataka, ori-
ginalnost upotrijebljenih izraza, izbjegavanje dvosmislenosti i opisivanje
raznih mirisa i zvukova i drugih stvarnih detalja.
Posebni problemi javljaju se pri ispitivanju lukavih (prepredenih)
okrivljenika. Riječ je o osobama koje su sposobne i spremne smišljati raz-
ne smicalice i neistinitosti tijekom ispitivanja. Za to je potrebno na nji-
hovoj strani dosta iskustva i drskosti. Takve se osobe uglavnom nalaze
među profesionalnim kriminalcima ili osobama koje često imaju posla s
policijom i sa sudovima. Oni "vladaju" sobom pa mogu mimikom prikriti
svoje unutarnje raspoloženje. Mogu se čak i zabavljati na račun ispitiva-
ča. Kod njih se ne smije gubiti strpljivost ili dopustiti skretanje s glavne
teme.
Ako se ne postigne uspjeh postavljanjem pitanja, valja okrivljenika
pustiti da govori, pri čemu treba biti oprezan i iskoristiti trenutak kada
se ispitanik uhvati u mrežu vlastitih laži. Potrebno je tražiti da ponavlja
iskaze, jer se tada mogu uočiti mnoge promjene, s obzirom na to da su na-
vodi izmišljeni, a ne doživljeni. Za njih se preporučuje tzv. "luping" tehnika
ispitivanja. U njoj ispitivač prijeđe na neku novu temu i onda se nakon
nekog vremena opet vrati na istu temu, ali pod drugim kutom, npr. izmje-
nom pitanja.
Pri priznanju posebno su važni tzv. "pametni" okrivljenici. Oni posjedu-
ju zdrav razum i sposobnost izražavanja i često ne žele ostati dužni odgo-
vora. Tome je uzrok taština koja brani pametnom čovjeku da izgleda kao
da se ne može jasno izraziti u određenoj okolnosti. Ponos od njega traži da
ustraje na svom mjestu, da se ne da uplašiti i iznenaditi.
Priznanje se može dobiti izazivanjem taštine ili upućivanjem na nelo-
gičnost navoda. Oni često prihvaćaju nešto nepovoljno po sebe radije nego
da budu ocijenjeni kao nelogični. Ispitivač mora imponirati nastupom,
760
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
izgledom i znanjem. Suzdržani pametni okrivljenici vrebaju s hladnom

proračunatošću ne bi li prozreli sve i sagradili čvrsta uporišta za obranu.
Treba im postavljati određena pitanja i ne gubiti se u sporednim stvari-
ma. Ispitivač ne smije pokazati da je nespreman ili iznenađen. V. izlaganja
infra Glava XIX., pod 6.
5. Šutnja okrivljenika
Pravo na šutnju temeljno je jamstveno pravo okrivljenika. Okrivljeni ima

pravo na slobodnu obranu, a u tom okviru i pravo na uskratu iskaza u ci-
jelosti ili djelomično (npr. uskratu odgovora na određena pitanja). S tim u
vezi valja razlikovati suzdržavanje okrivljenika da poduzima radnje vlas-
tite obrane (dakle njegovu pasivnost kao postupovne stranke) i pravo na
šutnju u okvirima (dokazne) radnje ispitivanja.
Šutnja okrivljenika u zakonom predviđenim slučajevima uzima se kao
poricanje optužbe, što je izraz favor defensionis. To je u skladu s presump-
cijom okrivljenikove nedužnosti jer okrivljenik nije dužan dokazivati vlas-
titu nedužnost, teret dokaza je na tužitelju. U nekim drugim slučajevima
šutnja, ili točnije pasivnost okrivljenika ima drukčije značenje (npr. kad
propusti podnijeti prigovor protiv presude s kaznenim nalogom).
U dokaznom smislu šutnja okrivljenika je okolnost o kojoj sud vodi ra-
čuna - jer zakonska presumpcija govori u prilog poricanja optužbe. Samu
po sebi šutnju sud ne može uzeti okrivljeniku na štetu. U takvu slučaju
ocjenjuje druge dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi i na temelju njih
donosi odluku.
6. Bilježenje iskaza okrivljenika
Iskaz okrivljenika vjerodostojan je dokaz u mjeri u kojoj je ubilježen u

zapisniku o ispitivanju. U tom smislu postoje mnoga otvorena pitanja.
Naime, ekonomičnost i brzina postupka upućuju na bitno, sažeto prepri-
čavanje sadržaja priznanja. Analiza dokaza i kasnija sinteza, pak, tome
nasuprot, upućuju da priznanje, posebno njegova "jezgra", mora biti što
vjernija priopćenom sadržaju. S tim u svezi značajan je način, put kojim
se došlo do priznanja.
Priznanje do kojega je došlo spontano, na vlastiti poticaj okrivljenika,
valja zabilježiti što je moguće vjernije. Druga priznanja do kojih se do-
šlo uspješnom taktikom, ili koje je okrivljenik dao pod dojmom rezultata
761
prikupljenih dokaza, zahtijevaju cjelovito upisivanje pitanja i odgovora,

po mogućnosti što vjernije stvarnome tijeku ispitivanja. Korisno je njiho-
ve glavne sadržaje ponoviti na više mjesta u zapisniku. Time se u dalj-
njemu postupku dobiva vrlo značajno uporište za ocjenu vjerodostojnosti
toga dokaza.
Skice, crteže, modele i druge zorne prikaze valja priključiti zapisniku.
Za ključni iskaz treba osigurati da okrivljenik pročita iskaz i osobno (ako
je to u stanju) unese ispravke. Mehanički zapisnici objektivno pružaju
znatne prednosti upravo kad registriraju priznanja okrivljenika.
Strogi formalni zahtjevi prema zapisniku o ispitivanju okrivljenika
nameću nužnost odgovora na pitanja da li se iskazi okrivljenika nalaze
samo u tim zapisnicima ili isto značenje imaju i izjave okrivljenika, tje-
lesni pokreti i sl., kojima je on sudjelovao u drugim radnjama (primjerice
rekonstrukciji, očevidu, prepoznavanju, suočenju). Načelno, valja uzeti da
je iskaz okrivljenika samo priopćenje u kojemu su primijenjena jamstvena
pravila ispitivanja.
Kada je ispitivanje okrivljenika završeno, tada je nužno potrebno uz
pomoć zapisnika još jedanput predočiti u mislima cijelo ispitivanje korak
po korak. Kad ispitivanje bude završeno, ispitivač bi se u retrospektiv-
noj analizi uvijek i ponovno morao upitati: jesam li i kada previdio da je
okrivljenik lagao? Koje se psihološke indicije tada nije pravilno objasnilo
ili su previđene i sl. Takvom samokontrolom dolazi se do usavršavanja
tehnike poznavanja ljudi.
Ispitivanje okrivljenika može se snimiti uređajem za zvučno i optičko
snimanje. Odluku o tome donosi sud koji je dužan obavijestiti okrivljeni-
ka. Prije snimanja iskaza okrivljenika moraju se istaknuti svi identifika-
cijski podaci (o predmetu i osobi) kao i kod registracije iskaza zapisnikom.
Nakon obavljenog snimanja snimka se, na zahtjev okrivljenika, mora pro-
vjeriti odnosno osoba može dati ispravke ili objašnjenja.
Uz snimku obvezno se vodi zapisnik o radnji u koji se unosi da je obav-
ljeno tehničko snimanje, podaci o osobi koja je obavila snimanje, da je
prethodno upoznata sa snimanjem, zatim da je snimka reproducirana te
mjesto gdje se snimka čuva, ako nije priložena spisu. Sud može odrediti pot-
puno ili djelomično prepisivanje tehničke snimke uz bilježenje tehničkih
značajki uređaja radi olakšavanja eventualnog vještačenja vjerodostojnos-
ti snimke. Ispitivanje okrivljenika može se, kad to predviđaju postupovni
propisi, obaviti kao audio-video konferencija ili telefonska konferencija.
(V. izlaganje infra Glava XIX, pod 13.).
762
Literatura:
Aleksić, I I I , 188; Bauer, 111, 319-330; Bauer, 121, 326, 355; Bayer, 124,
141-142; Bender -
Nack, IL, 1, 492, 534; Bloom, R. M. - Brodin, M. S., Constitutional Criminal
Procedure, Little,
Brown and Company, Boston, 1992., 215-291; Cohen, W. - Danelski, D. J.,
Constitutional
Law. Civil Liberties and Individual Rights, 4. izdanje, Foundation Press,
Westbury, 1997.,
1145-1172; Damaska, 11, 54, 57, 68, 87; Davis, R., The Right to Silence,
Hodder & Stoughton,
Abingdon, 1999.; Deb, J., Wie soll man Verdächtige vernehmen?
Internationale Kriminalpoli-
zeiliche Revue, 1958., 239; Döhring, E., Persönlichkeitserforschung im
Rahmen der Beschul-
digtenvernehmung, Kriminalistik, 1967.; Fisher, 48; Geerds, 210; - III, 203-
211; -131, 11, 70,
79, 95, 99, 177; Gorphe, III; Gössweiner - Saiko, Vernehmungskunde, Ein
Grundriss, Graz,
1979.; Gross - Geerds, IL, 167-179, 189; Gross - Seelig, L, 45, 158; - IL, 19;
Grassberger,
19, 126, 146, 157, 164; Hampton, 78; Heitmann, H, Wert und Sicherung der
ersten Beschul-
digten Vernehmung, Kriminalistik, 1962., 102; Hellwig, 184, 204 - 207, 265;
Herren, R., Die
Vernehmung als soziale Kommunikation. Strategie und Gegenstrategie,
Archiv für Krimi-
nologie, 159/1977., 129; Ingraham, B. L., The right of silence, the
presumption of innocence,
the burden of proof, and a modest proposal: a reply to O'Reilly, Journal of
Criminal Law and
Criminology, svezak. 86 (1996)2, 559-595; Leng, R., The Right to Silence in
Police Interroga-
tion: Study o f some Issues Underlying Debate, Stationery Office Books,
London, 1993.; Leone,
237; Marković, 493, 501, 511; Modly, Leksikon, 67,100,130-131,149, 193,
202, 220, 302-303,
324-325, 333, 349, 459-460, 502, 588-589, 734; O'Hara, 30; Quaderni del
Consiglio Superiore
della Magistratura, 49/1991.: Tecnica dell'esame delle parti e dei testimoni
nel dibattimento
penale: Amodio - Chelazzi, Disciplina processuale e poteri del giudice nel
dibattimento, Car-
poni - Schittar - Gulotta, L'uso strategico delle domande: Fesame diretto,
l'esame incrociato;
Pavišić, /Kazneno/, 103, 104; - /ZKP/, 306-316; Redecker, 46; Roxin, 37,
137; Schneickert, 121,
229; Sijerčić - Čolić, I., 173-197, 291-303; Šaver - Winberg, 133; Vodinelić -
Aleksić, 287,
360 - 370; Williamson, T., Investigative Interviewing: Rights, research and
regulation, Willan
publishing, Portland, 2006.; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure,
West Publishing
Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 515-629, 877-902; Zalman, M. -
Siegel, L., Criminal
Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont,
1997., 467-535,
678; Zbinden, 154-155; Zupančić B. et al., Ustavno kazensko procesno
pravo, II. Izdanje, Pa-
sadena, Ljubljana, 1996., 146.
763
1. Kojim se dokaznim sredstvom pribavlja iskaz okrivljenika i što ono

uključuje?
2. Pod kojim se uvjetima iskaz okrivljenika može koristiti kao dokaz?
3. Objasnite značenje tablice ispitivanja za prvo ispitivanje okrivljenika.
4. Navedite posebne kategorije okrivljenika.
5. Koji su subjekti ovlašteni provoditi ispitivanje okrivljenika?
6. Navedite temeljne odrednice tijeka ispitivanja.
7. Čime je određen predmet ispitivanja osumnjičenika, a čime predmet
ispitivanja
okrivljenika?
8. Na koje načine okrivljenik utječe na nemogućnost utvrđivanja istine u
kaznenom
postupku?
9. Za razliku od dragovoljnih lažnih priznanja, čime mogu biti uvjetovana
lažna priznanja?
764
Glava XIX.
Ispitivanje svjedoka
1. Pojam svjedoka i iskaza svjedoka
Svjedok je osoba različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da će moći

dati obavijesti o kaznenome djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnosti-
ma. Postupovni položaj svjedoka je bitno određen time što on nije stranka
(niti glavni subjekt postupovnog odnosa) nego sudionik postupka. To je
svjedok u užem smislu riječi. Osim toga se kao svjedok u kaznenom pos-
tupku pojavljuje osoba koja je jamac pravilnosti radnje (tzv. solenitetni
svjedok).
Temeljne su obveze svjedoka odazivanje na poziv suda, svjedočenje i
(ako postoji takva odluka) polaganje zakletve. U tome se smislu govori o
svjedočenju kao građanskoj dužnosti. Od toga postoje značajne iznimke
uređene postupovnim odredbama o tome koje se osobe ne mogu saslušati
kao svjedoci (isključenje svjedoka), zatim osobe koje su oslobođene dužnos-
ti svjedočenja (privilegirani svjedoci) i o tome na koja pitanja svjedok nije
dužan dati odgovor.
Svjedok kojega treba ispitati je svjedok optužbe, obrane ili svjedok ko-
jega je sud pozvao prema vlastitoj odluci. Međutim, tijekom ispitivanja
svaki je od njih samo svjedok istine. To vrijedi i za iskaz svjedoka, koji je
isključivo izvor saznanja istine.
Ispitivanjem svjedoka u postupku dobiva se poseban dokaz: iskaz svje-
doka. 0 značenju iskaza svjedoka kao dokaza postoje različite gledišta, od
stajališta da je iskaz svjedoka osnovni i najvažniji dokaz, zatim suprotnog
stajališta da je to najnepouzdaniji dokaz i, konačno, srednjeg, realističkog
gledišta koje iskazu svjedoka ne daje a priori ni veću ni manju dokaznu
vrijednost od drugih dokaza, ali uzima u obzir njegovo golemo, ključno
praktično značenje i brojne izvore mogućih pogrešaka.
Iskaz svjedoka je priopćenje koje sadrži podatak. Priopćenja koja daje
svjedok o činjenicama koje se razjašnjavaju u kaznenome postupku imaju
vrijednost iskaza (dokaza) samo ako su dana u postupovnim odredbama
765
predviđenoj formi. Ta priopćenja postaju obavijest na način koji uređuju

postupovna pravila (v. o pojmu podatka i obavijesti izlaganje supra Glava
II. pod 1.). Iskaz svjedoka odnosi se predmetno na osjetima opažanja činje-
nice ili odnosa.
U domaćem postupovnom zakonodavstvu nije predviđena apsolutna
nesposobnost svjedočenja prema kojoj stanovita osoba ne bi mogla uopće
biti svjedokom. Za razliku od toga, relativna nesposobnost, koju poznaju
svi postupovni režimi, odnosi se na isključenje od svjedočenja određene
osobe zbog veze s konkretnim kaznenim predmetom.
2. Klasifikacija svjedoka
Nužnost istraživanja iskaza svjedoka, kao jednoga od najzastupljenijih (i

već stoga najvažnijih) dokaza, potaknula je na stvaranje velikoga broja
podjela svjedoka utemeljenih na različitim osnovama.
Na osnovi toga tko je predložio ispitivanje svjedoka razlikuju se svjedo-
ci optužbe, obrane i svjedoci čije je ispitivanje (u postupcima u kojima je to
predviđeno) odredio sud na vlastitu inicijativu. Opisana podjela utemelje-
na je na formalnome kriteriju i nema osobite važnosti za kriminalističko
istraživanje.
Sasvim drukčija je važnost kategorijalne podjele svjedoka utemeljene
na razlici u načinu stjecanja znanja o činjenicama koje su predmet iskaza.
U tom smislu svjedoci se dijele na dvije osnovne skupine. U prvu skupinu
ulaze svjedoci koji imaju izravna (neposredna) opažanja činjenica tzv. svje-
dok očevidac (testis de scientia propria).
Svjedok po čuvenju (testis de auditu) kao iskaz iznosi sadržaj koji
mu je priopćen od treće osobe, o kojemu nema vlastitih, izravnih opažanja
i stoga se bitno razlikuje od svjedoka s izravnim opažanjem činjenica.
Kriminalistički nije bez važnosti upozoriti na to da svjedok po čuvenju
može iskazivati o sadržaju koji je čuo izravno od osobe koja ga je opažala,
ali i od osobe kojoj je ta osoba priopćavala o tom opažanju, a takvih posred-
nika, prenositelja sadržaja iskaza svjedoka po čuvenju, može biti nekoliko.
Na taj način se izvorni sadržaj opažanja na svakom stupnju mijenja, pri-
lagođava i, u pravilu, udaljuje od izvornoga opažanja. U tom smislu može
se razlikovati osnovni (jednostupanjski) i složeni (višestupanjski) iskaz
svjedoka po čuvenju.
Temeljni problemi u vezi s iskazom svjedoka po čuvenju jasno se raza-
bira ako se poduzme strukturna analiza dokazne situacije. Nju obilježa-
vaju četiri osnovna pitanja: 1. Je li osoba koja je opazila činjenicu uopće
nešto priopćila svjedoku po čuvenju? 2. ako je odgovor na prvo pitanje po-
766
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
zitivan, kako je svjedok po čuvenju reproducirao to priopćenje, 3. što je u

dokaznom smislu točno reproducirana izjava osobe koja je opažala činjeni-
cu i 4. je li iskaz svjedoka po čuvenju istinit?
Iskaz svjedoka po čuvenju je a priori manje pouzdan i nameće nužno
uvećan obzir. Ipak, nije ga moguće sasvim isključiti iz sustava iskaza svje-
doka, posebice u prethodnome postupku, jer se uz pojačanu kritičnost pre-
ma takvu izvoru saznanja u nekim slučajevima mogu izvoditi za postu-
povne ciljeve korisni zaključci. Neki pravni sustavi (SAD) ga kao dokaz,
osim izuzetno, isključuju.
Složene probleme u vezi sa svjedokom po čuvenju nametnuli su novi
oblici organiziranoga međunarodnog zločina, korištenje informatora itd.
No, niti time izazvana nužda ne može dovesti u pitanje načelo da se, ako
postoje neposredni svjedok i svjedok po čuvenju, uvijek mora dati pred-
nost prvome (što dakako ne znači bezuvjetno prihvaćanje toga iskaza).
Taj se iskaz, naime, ocjenjuje prema pravilima o kojima će biti riječi u
nastavku.
Iskaz svjedoka po čuvenju uvijek je samo indicijalnog značenja. Kao na-
čelni kriterij prihvaćanja iskaza svjedoka po čuvenju može se uzeti uvjet
da se uz pomoć iskaza svjedoka po čuvenju mogu utvrditi druge činjenice
(a ne samo činjenica da je priopćenje ostvareno). To valja procjenjivati pre-
ma općim kriterijima, o kojima će biti još riječi u nastavku.
Daljnja osnova moguće podjele svjedoka je na zainteresirane i nezain-
teresirane. Zainteresiranost se procjenjuje poglavito u odnosu prema okriv-
ljeniku, ali nije isključena niti ona u odnosu prema tužitelju ili oštećeniku.
U opisanom je smislu važna podjela svjedoka prema značajkama njiho-
va odnosa prema kaznenoj stvari kao cjelini ili pojedinome dijelu. Prema
tom kriteriju svjedoci se dijele na: dobronamjerne, neprijateljske, prija-
teljske, zainteresirane i nezainteresirane svjedoke. Taktičko značenje te
podjele izloženo je u nastavku.
Razrađena klasifikacija svjedoka moguća je na temelju karakternih
osobina, odnosa prema okrivljeniku, sociologijskih obilježja te drugih okol-
nosti. U kriminalističkoj teoriji navode se klasifikacije čija je metodologij-
ska važnost nedvojbena. Takve su, primjerice, podjele na svjedoke koji su
objektivno - konzervativni i druge, subjektivno - obrađivačke.
Prema značajkama iskaza svjedoci se dijele na: površne, harmonične
opisivače, ambiciozne opisivače i tumače. Sasvim određeni smisao ima po-
djela na (deskriptivne) svjedoke koji opisuju i (interpretativne) svjedoke
koji objašnjavaju. Tu podjelu neki još određenije daju kao podjelu na svje-
doke promatrače i svjedoke tumače. Te podjele imaju taktičku vrijednost
u konkretnom slučaju zbog toga da se u iskazu svjedoka razdvoje sudovi
(rasuđivanje, zaključci) od opažanja, što nije jednostavan niti lak zadatak.
O tome će biti govora i kod suočenja i prepoznavanja.
767
Indiferentni svjedoci su oni koji nastoje izbjeći ispitivanje, a ako baš

moraju svjedočiti, teže da ga što prije završe, a da se pri tome nikome ne
zamjere. Najmiliji su im odgovori tipa: "O tome ne znam ništa", "Ne mogu
ništa reći" i sl. Načelno njihovi iskazi nikome ne štete, ali ne služe ni spo-
znaji istine.
Inteligentan tip svjedoka je onaj svjedok koji ima sljedeće kvalitete: do-
bar je promatrač, razmatra cjelinu i bavi se karakterističnim elementima
slučaja, ima dobro i pouzdano pamćenje, pravilno izražava svoja prisje-
ćanja, daje precizne i logične odgovore, sposoban je oduprijeti se sugestiji
itd.
Neobrazovan, ali prirodno inteligentan tip svjedoka ne razlikuje bi-
tno od nebitnog. Lakše podliježe sugestiji. Otežano je sporazumijevanje s
ispitivačem zbog jezično-terminoloških barijera. Ne smije mu se istodobno
postaviti više pitanja. Ne ide dalje od konkretnog, ne može apstrahirati i
zapada u opasnost da opažanje zamijeni tumačenjem.
Instrumentalni svjedoci su osobe koje svojim potpisom na nekom doku-
mentu, odnosno vrijednosnom papiru potvrđuju da je određena osoba pre-
uzela obvezu po tom papiru. Instrumentalni svjedoci najčešće se javljaju
kod slijepih, nepismenih i tjelesno nesposobnih osoba kada ove preuzima-
ju neku obvezu, a nisu u mogućnosti da to perfektuiraju svojim potpisom.
Toj skupini pripadaju i solenitetni svjedoci.
Interpretirajući svjedoci su utjelovljenje subjektivizma. Preobražavaju
svoja opažanja i tumače stvarnost na njima svojstven način. Teže da pripi-
šu određeno značenje slučaju i da ga objasne (interpretiraju).
Neprijateljski svjedoci su svjedoci koji s neuspjehom postupka mogu
nešto izgubiti, pretrpjeti neku štetu. Obično su to prijatelji, rodbina, or-
taci, jataci i druge osobe koje žele dobro okrivljeniku i njegovoj obitelji. U
radu s takvim svjedocima treba biti jako oprezan. Oni su skloni ispitivača
navesti na krivi trag, zavesti postupak u krivom smjeru. Kod korištenja
tih svjedoka ispitivač mora biti faktičan, razborit i odlučan. Na strani ispi-
tivača traži se, osim službenog autoriteta, inteligencija i duh. Ispitivač ne
smije dopustiti da takav svjedok prozre njegovu namjeru. Uvijek je dobro
iznenaditi ga.
S nervoznim svjedocima treba postupati polako i postupno. Treba im
dati vremena da se saberu i postavljati pojedina pitanja postupno, jedno
za drugim (metodički). Ako ih se obaspe pitanjima, to samo povećava nji-
hovu nervozu i zbunjuje ih. Treba ih primiti sa simpatijom i ispitivati ih
u ambijentu koji im najviše odgovara. Ispitivanje bi trebalo imati oblik
interviewa.
U nezainteresirane svjedoke spadaju osobe koje niti imaju što dobiti,
niti izgubiti, bez obzira na rezultat postupka. Njihovu svjedočenju treba, u
pravilu, pokloniti najviše vjere. Treba izabrati mjesto i vrijeme koje njima
768
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
odgovara. Tijekom iskaza treba pokazati zanimanje za iskaz i osobu svje-

doka. Ovim svjedocima ne treba postavljati pitanja "iz neba pa u rebra".
Postupajući na taj način izbjegava se da ovi svjedoci zapadnu u indiferent-
nost. Vrlo dobar dojam na njih ostavlja ljubazan prijam. To stvara uvjete
da se razgovor zatim povede u ugodnoj atmosferi.
Zainteresirani svjedoci su osobe koje imaju neki interes u postupku i žele
postići neke rezultate. U te svjedoke spadaju rođaci počinitelja i žrtava, raz-
ni rivali, susjedi s kojima je netko u zavadi, ljubomorni ljudi, nezadovoljni
namještenici i sl. Ti svjedoci skloni su pretjerivanju, poradi čega treba kri-
tički prosuđivati njihove iskaze. U protivnom ispitivač može postati igrač-
ka u njihovim rukama. Nerijetko dolaze s unaprijed smišljenom pričom.
Oprezni svjedoci su oni koji vode računa o tome da govore samo istinu.
To može prijeći u plahost i nesigurnost i kočiti iskaz. Opširni svjedoci su
svjedoci koji kad počnu svjedočiti, ne znaju prestati. Zapliću se u sporedne
činjenice i udaljavaju se od teme ispitivanja, ponavljaju se i sl. Površni
(efemerni) svjedoci imaju smisla za orijentaciju i dobro pamćenje, iskazu-
ju bez kontradikcija, brzo govore i sugestibilni su, ali su im iskazi obično
dokazno nekorisni jer su zapazili samo površinu događaja, a ne i njegovu
srž. Oni opažaju i opisuju samo najočitije karakteristike osoba, predmeta
i događaja.
Strašljivi svjedoci su svjedoci koji zbog zbunjenosti i treme postaju bes-
pomoćni. Najčešće je riječ o ženama, djeci i mladeži, osobito ako im je to
prvi susret s tijelima postupka. Iz njih valja izvlačiti riječi. Treba ih pret-
hodno umiriti i uspostaviti odnos povjerenja i ljudski kontakt. Svjedoci
s otvorenim preduvjerenjem obično su žrtve autosugestije. Imaju čvrsto
oblikovano (oformljeno) mišljenje koje je "jedino ispravno." Motivi koji su
doveli do preduvjerenja usmjeravaju i iskaz. Najčešće nije riječ o svjesnom
krivotvorenju sjećanja.
Svjedoci dobri govornici rado govore i uživaju u slušanju samoga sebe.
Za volju svoje govorničke vještine mogu zbog forme iskaza zanemariti sa-
držaj iskaza. Svjedoci fanatici su oni iza kojih se u pozadini nalaze borbe
političkih stranaka, ideologija, religija, sekti i sl. Te se borbe nastavljaju i
u kaznenom postupku. U žestini političke borbe sugestija i autosugestija
snažno djeluju na mnoge svjedoke. Opažanje i "prerada" opaženog trpe od
snažnih afekata koji ih prate. Ukrštaju se mnogostruki utjecaji.
Svjedoci koji lažu mogu dati krive obavijesti o činjenicama npr. zato
što uopće nisu prisustvovali događaju i vidjeli činjenice o kojima svjedoče,
ili zato što su slabo opazili ili što im je inteligencija ispod prosječne, što
nemaju dovoljno naobrazbe ili zato što su u bilo kom smislu zainteresirani
za ishod postupka ili okrivljenika. Treba otkriti motiv laži i na to paziti
pri postavljanju pitanja. S prvim znacima umora javit će se kontradikcije
u iskazu, prvi tragovi laži.
769
Uzroci uskraćivanja iskaza svjedoka mogu biti različiti. Jedan od raz-

loga može biti određena vrsta zainteresiranosti za ishod postupka, za
okrivljenika i sl. Ima svjedoka koji ne žele svjedočiti jer ne trpe tijela pos-
tupka, ne žele se pojaviti pred sudom, mrze publicitet ili se boje za svoju
sigurnost, ne žele se inkomodirati obvezama koje proizlaze iz postupka, ne
žele se nikome zamjeriti itd. Treba nastojati odstraniti uzroke odbojnosti
i nastojati privoliti svjedoka na svjedočenje. Prijetnjama i zastrašivanjem
samo se pogoršava situacija. Danas je sve više svjedoka koji žele da se
njihov identitet sačuva u tajnosti i onih kojima je potrebno pružiti zaštitu
nakon davanja iskaza.
Svjedok "o vladanju" onaj je svjedok koga se pita o tome je li neka oso-
ba u stanju učiniti određeno kazneno djelo, o općem ponašanju okrivlje-
nika, njegovoj radinosti, skromnosti, sklonosti pijanstvu ili drogi, mržnji,
ljubomori itd. Isto vrijedi i u odnosu na žrtvu.
Svjedok "učesnik" naziv je za osobe koje nisu izravno pogođene djelom,
ali su u unutarnjoj kauzalnoj povezanosti s djelom, što upućuje na potenci-
jalnu zainteresiranost. To su npr. roditelji djece žrtava seksualnih delikata
ili se radi o roditeljima djece koja su počinila kaznena djela.
Šutljivi svjedok je onaj svjedok koji obično odgovara s "da" ili "ne", "ne
znam", "točno je", "možda" i sl. Nestrpljivi ispitivači mogu postaviti suges-
tivna pitanja, što je opasno za spoznaju istine. Da se oslobodi "tereta" iska-
za, odgovara potvrdno na sva pitanja.
Spori svjedoci (kunktatori) su oni svjedoci koji mogu dobro opažati i
pamtiti, precizno se izražavati, ali sporo misle i treba im puno vremena da
završe s izlaganjem. Takve se svjedoke ne smije požurivati ili ljutiti, jer ne
mogu biti brži, a ako ih se zbuni ili naljuti, trpi vjernost iskaza.
Tašti (častoljubivi svjedoci) su svjedoci koji nastoje izazvati što veći uti-
sak iznošenjem svog znanja i mišljenja. Oni govore kao glumci na "forenzič-
koj" sceni. Svjedočenje im je prilika da istaknu vlastitu ličnost. Osjećaj vlas-
tite vrijednosti tjera ih naprijed, diže ambiciju, potiče uobraženost i maštu.
Oduševljavaju se svojom sposobnošću da na fantastičan način preobraža-
vaju stvarnost. To je kod njih nesvjestan proces, ali neće ustuknuti ni pred
laži samo da bi ostavili dojam. Zbog efektnosti scene uljepšavaju svoj iskaz.
Sigurni svjedoci su svjedoci koji iskazuju sigurno (kategorički), jasno,
živo, hladnokrvno, spremno i brzo. Uporno ostaju pri danom iskazu uspr-
kos postupovnoj borbi. Izlažu masu pojedinosti ne dolazeći u kontradikci-
ju s ranijim iskazom. Kod njih se ne smije zamijeniti istinitost iskaza sa
sigurnošću iskaza.
Nesigurni svjedoci ostavljaju dojam plašljivih ljudi, govore tiho, gledaju
u pod, kroz prozor, "jedu" slogove i riječi, dugo pauziraju. Nesigurnost se
javlja zbog pritiska odgovornosti. Javlja se paraliza mišljenja. Važu i pro-
vjeravaju svaku riječ kako bi rekli maksimalnu istinu.
770
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Tvrdoglavim svjedocima ne može se dokazati da su u zabludi. Treba

izbjegavati konflikt s njima i bilo kakvo proturječje. Svjedoci s otvorenim
preduvjerenjem obično su žrtve autosugestije. Imaju čvrsto oblikovano
(oformljeno) mišljenje koje je "jedino ispravno". Motivi koji su doveli do
preduvjerenja usmjeravaju i iskaz. Najčešće nije riječ o svjesnom krivotvo-
renju sjećanja.
Svjedoci homo duplex su osobe loših etičkih kvaliteta i insuficijentnog
karaktera. Ispod dopadljive maske vrlo uspješno skrivaju svoje lice, koje je
ustvari beskarakterno. Oko sebe šire cinični osmijeh i hladni lažni "šarm"
koji nije ništa drugo nego svojevrsna mimikrija. Puni su manira i malo-
građanskog ponašanja koje je lišeno pravog dostojanstva. Za sve druge
ljude i za sve situacije oni imaju imperativ kojim oni određuju pravila.
Prema različitim osobama različito se ponašaju. Ti suvremeni Janusi na-
laze jedno od svojih lica i za ulogu svjedoka, ovisno o tome o čijem slučaju
treba svjedočiti. Pri tome se mogu opredijeliti za potpunu šutnju, parcijal-
no prešućivanje nekih činjenica ili pak za neistinito kazivanje. Oni se ne
upuštaju u rizike, otvorene sukobe, strpljivo čekaju svoju karijerističku
šansu ili materijalne uspjehe. Oni jedno misle, drugo govore i treće rade.
To su za spoznaju istine opasni svjedoci.
Suviše objektivni svjedoci jesu oni koji žele biti rigorozno objektivni,
zato što su svjesni svojih simpatija i antipatija. To je nesvjestan proces.
Oni su svjesni svoje težnje za nepristranošću, ali ne primjećuju da su u
tome pretjerali.
Nespretni svjedoci ne upravljaju svojim govorom. Ne kažu ono što bi
htjeli reći. Ne daju govorom prikladan oblik svojim mislima. Paze više na
tehniku nego na sadržaj iskaza. Kojiput sve potvrđuju. Nestrpljivi ispiti-
vači mogu im postaviti sugestivna pitanja.
Brbljavi svjedoci preobražavaju svoja opažanja tumačeći ih na nepovo-
ljan način po svoje bližnje. Skloni su beskrajnim ogovaranjima. Često nisu
svjesni da preoblikuju svoja opažanja, a ako su toga svjesni, neugodno im
je povući iskaz. Deskriptivni svjedoci daju točne i iscrpne iskaze, držeći se
teme. Nedostatak im je što znaju izgubiti iz vida povezanost cjeline, udub-
ljujući se u nevažne činjenice. Previđaju važne okolnosti. Nisu sugestivni.
Ličnost svjedoka u smislu kako je to bilo već opisano, također je je-
dan od važnih kriterija za ocjenu vjerodostojnosti njegova iskaza. Pri tome
valja misliti o tzv. oportunizmu svjedoka. To je nastojanje svjedoka da se
ravna prema situacijama i prilikama, iskorištavajući ih sebi u prilog, bez
obzira na etička i pravna načela društva čiji je pripadnik. Svjedok oportu-
nist je sklon pasivnosti, ne želi iskazivati, prikriva se šutnjom (prešućiva-
njem), očekuje da se problem riješi bez njega. Svjedoci oportunisti moralno
su bezbojne osobe, kalkulanti. Karakterizira ih strah od posljedica svjedo-
čenja, nezdravi karijerizam i ljudski egoizam.
771
Najvažnije pitanje kriminalističke taktike u odnosu na svjedoka je raz-

likovanje istinitoga i (svjesno i nesvjesno) neistinitoga iskaza. O tome se
govori u nastavku izlaganja. Najprije o "poštenim pogreškama" svjedoka.
To je naziv za slučajeve svjedočenja u kojima je svjedočenje svjedoka kom-
binacija onoga što je svjedok zapazio i onoga što je svjedok zaključio ne-
posredno nakon događaja, a čega on tijekom iskaza nije svjestan. Znano
je da je pamćenje nestalna stvar i da se čovjek ne sjeća svega čega se želi
sjetiti.
Drugo je slučaj tzv. "pozitivne laži svjedoka". To su slučajevi potpune
izmišljotine, dodavanja, izobličavanja, pretjerivanja, pretvaranja i sl. Njom
se mijenja istina u namjeri da se prevari. Drugo su zabune svjedoka. To
su mješavine predodžbi na temelju kojih se jedna osoba ili stvar uzima
za drugu, ili se svojstva jednog predmeta pripisuju drugom. Događa se u
slučajevima kada opažanje nije jasno ili kada je ometeno uzbuđenjem ili
iznenađenjem, što može izazvati ozbiljne zablude.
"Nazovi-laž" svjedoka je oblik izvrtanja istine. Do nje dolazi zbog nedo-
voljnog obraćanja pozornosti istini, a ne od svijesti da se laže. Obično se
javlja u slučajevima postavljanja sugestivnih pitanja ili neke žive strasti,
u pretjeranoj mašti i sl. Ni sam svjedok ne pravi više dobro razliku između
istine i laži. Negativne zablude svjedoka slučajevi su lokalnih amnezija
kada svjedoci tvrde da stvar u pitanju ne postoji. "Negativne laži" svjedo-
ka naziv je za slučajeve potpune dvoličnosti u iskazu, poricanju, uskrati
iskaza, propuštanju, sakaćenju i ublažavanju u iskazu.
Posebna vrsta svjedoka jesu anonimni i pseudonimni svjedoci. To su
svjedoci čiji se iskaz unosi u postupak, a da identitet svjedoka nije poz-
nat svim postupovnim sudionicima, ili svjedok nastupa pod izmišljenim
identitetom. Takvi svjedoci mogu se u postupku pojaviti samo pod strogo
određenim zakonskim uvjetima. Oni se ili ispituju izravno ili posredno,
posredstvom tehničkih naprava. 0 ranjivim i ugroženim svjedocima govo-
ri se infra pod 9.
3. Ispitivanje svjedoka kao istražna radnja
Pribavljanje dokaza, iskaza svjedoka, ostvaruje se postupovnom radnjom

ispitivanja svjedoka. Temeljna polazišta i priprema za ispitivanje već su
izloženi u odgovarajućim dijelovima posvećenim ispitivanju okrivljenika.
Ispitivanje svjedoka ovisi poglavito o tome o kojoj se vrsti radi s postupov-
noga stajališta (ispitivanje kao hitna istražna radnja, u istrazi, na glav-
noj raspravi, na instancijskoj raspravi). Zatim se kao taktičke odrednice i
ovdje pojavljuju čimbenici koji su opisani u odnosu na ispitivanje okrivlje-
772
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
nika, ali i o okolnostima u vezi s osobom svjedoka na koje je ranije uka-

zano. Ovdje se izlaže radnja ispitivanja svjedoka u prethodnom postupku,
dakle kao istražna radnja.
Mutatis mutandis, priprema za ispitivanje svjedoka uključuje sve za-
daće o kojima je bilo riječi, s time da se neke od njih, kao primjerice pozna-
vanje ličnosti ispitanika, ne čine toliko važnim kao kod ispitivanja okriv-
ljenika. Uvijek treba misliti o psihološkom redoslijedu pitanja.
Planiranje ispitivanja, odnosno stvaranje plana ispitivanja posljednji
je dio priprema za ispitivanje, čiji temelj čini sedam (ili devet) zlatnih pi-
tanja kriminalistike. Ide se postupno korak po korak, od poznatog prema
nepoznatom. Treba odrediti pravilnu polazišnu točku, ono što se želi utvr-
diti i dokazati ispitivanjem te jesu li predviđene mjere, radnje i njihov
redoslijed za to pogodni.
Uvijek se mora polaziti od neosporno utvrđenih činjenica, privatne i
društvene sredine ispitanika, njegovih životnih i stambenih prilika, pro-
fesionalne sredine itd., dakle, od socijalne anamneze ispitanika. Ako se
ispitivač ne pridržava postupnog načela spoznaje istine, dolazi do preska-
kanja u pronalaženju činjenica i razmišljanjima o njima, što dovodi do za-
bluda. U pravilu, plan ispitivanja treba sadržavati: popis okolnosti koje
treba razjasniti ispitivanjem i oblikovanje pitanja s tim ciljem, te eventu-
alno redoslijed pitanja.
Ispitivanje je živ i gibak proces, pa se plan "u hodu" ispitivanja mijenja i
nadopunjuje. Plan nije anketa i ispitivanje se ne iscrpljuje u davanju odgo-
vora na tu anketu. Taktička situacija će diktirati čitav niz nepredviđenih
pitanja u postupku ispitivanja, bilo da je takvu situaciju stvorio ispitivač,
bilo da ju je nametnuo ispitanik; redoslijed pitanja i u kom vremenskom
intervalu treba pristupiti razjašnjavanju različitih okolnosti, dakle, u kom
trenutku i kojim redom će se postaviti određeno pitanje i predviđanje tzv.
vanjskih elemenata ispitivanja: dan i sat ispitivanja, određivanje mjesta
gdje će ispitanik čekati do početka ispitivanja i sl. Plan ispitivanja je neo-
dvojiv od plana istraživanja kaznenog djela.
Iskaz svjedoka pribavlja se zato da svjedok iznese opažanja o činjeni-
cama. U iskazu nije moguće sasvim izbjeći mišljenja i zaključke svjedoka.
Štoviše, to ponekad može biti i korisno.
Opažanje svjedoka o činjenicama (glavni sadržaj iskaza svjedoka) mora
biti jasno razdvojeno od njegovih zaključaka i mišljenja, i to je jedna od
najvažnijih zadaća ispitivača. Valja jasno oblikovati opažanje svjedoka te
odvojeno, na jednako jasan način, ubilježiti njegove sudove, stajališta i mi-
šljenja koja su u vezi s predmetom opažanja.
Uvijek treba od svjedoka zahtijevati da objasni podrijetlo sadržaja koji
iznosi (causa scientiae). S tim u vezi valja provjeriti sve objektivne i subjek-
tivne uvjete i okolnosti opažanja, koje mogu biti endogene ili egzogene
773
naravi. Tu su posebice važne ambijentalne okolnosti u kojima je svjedok

opažao (vidljivost), njegovo stanje (umor, iscrpljenost, strah, uzbuđenje,
preplašenost), tjelesne sposobnosti (vid, sluh, raspoznavanje boja, mi-
ris), odnos prema događaju (izravno ili posredno sudjelovanje, slučajno ili
usmjereno opažanje, profesionalni odnos) itd. Važne su i osobine svjedoka
koje se mogu uzeti kao konstante barem u odnosu na konkretno opažanje
(obrazovanje, stručnost, dob, spol, obiteljsko stanje, posebni interesi).
Tijekom ispitivanja mora se voditi računa o aktualnome stanju svjedo-
ka (umor, uzbuđenje, strah, ogorčenje, napetost). Ispitivač mora pokazati
zanimanje za iskaz svjedoka i razumijevanje situacije koju svjedok iznosi.
Vrlo je ozbiljna pogreška ispitivanje svjedoka "na brzinu", bez poznava-
nja problema i pripreme ispitivanja. Jednako je loše autoritativno postu-
panje prema svjedoku. Čak i kad je svjedok nedobronamjeran, više uspje-
ha valja očekivati od dobro prostudiranoga ponovnog ispitivanja nego od
grubo izrečenih prijetnji primjene sankcija za odbijanje iskaza.
Ispitivanje dobronamjernih svjedoka vrši se po određenim stadijima u
okviru kriminalističke psihologije iskaza osoba. Prvi stadij počinje utvrđi-
vanjem identiteta i drugih pitanja "ad personam" i priopćavanjem svjedo-
ku zašto se poziva i u vezi s kojim slučajem. Ta prva pitanja i prvi razgo-
vor na relaciji ispitivač - ispitanik omogućuju prirodni kontakt koji služi
za uspostavljanje određenog odnosa povjerenja.
Dobiveni podaci služe i za određivanje tipa svjedoka. Stvarno je riječ o
svojevrsnom anketiranju i uspostavljanju radnog kontakta, što treba po-
moći dobronamjernom svjedoku da zaboravi na eventualne neugodnosti i
svlada taktičku zbunjenost.
Od dobrog početka ovisi mnogo! Osobnim kontaktom ispitivač može stvo-
riti sliku o svjedoku, a svjedoku se omogućava snalaženje u novonastaloj si-
tuaciji i stvaranje slike o ispitivaču. Treba pronaći pravi ton. Nisu umjesni
činovnička ukočenost, prisnost, galama, napuhanost i sl. na strani ispitiva-
ča. Trajanje ove faze ovisi uz ostalo i o tipu svjedoka i slučaju o kojem se
radi.
U drugom stadiju poziva se svjedok da u slobodnom (spontanom) izla-
ganju iznese sve što zna o slučaju. Tijekom spontanog iskaza nije umjesno
prekidati svjedoka pitanjima, osim iznimno, npr. kada svjedok iskazuje
o irelevantnim činjenicama, kada "skrene s puta". Riječ je o činjenicama
koje nisu ni u kakvoj vezi sa slučajem u vezi s kojim se ispituje svjedok.
Ispitivač je prividno pasivan. On sluša i treba znati slušati! Pri tome
intenzivno misli. Proučava inteligenciju, vanjske manifestacije obrazova-
nja, sposobnost izražavanja, logičnost u kazivanju i simptomatsku sliku
svjedoka. Pokušava shvatiti ličnost svjedoka. Pri tome zaključuje ostavlja
li svjedok utisak osobe koja govori istinu. Prenagljuje li svjedok ili iska-
zuje trijezno i oprezno? Je li iskaz samostalan ili se razvio pod utjecajem
okruženja svjedoka (obitelj, ideologija, predrasude i sl.).
774
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Kriminalistička praksa pokazuje da su iskazi utoliko bolji ako su do-

gađaji o kojima se svjedoči jednostavniji i zanimljiviji, opažanje potpunije,
događaj vremenski bliži, ako svjedok nije zainteresiran (pristran), a ispiti-
vač kritičan. Prekidi u ispitivanju dezorijentiraju svjedoka i skreću s pra-
vog puta ometajući njegove asocijacije.
Treći stadij obično započinje postavljanjem pitanja svjedoku nakon sta-
dija spontanog iskaza. Riječ je o iskazu u vidu odgovora na postavljena
pitanja. U ovom stadiju ispitivač mora stvoriti konačnu sliku o tome radi
li se o dobronamjernom svjedoku ili svjedoku koji laže. Pri tome se treba
čuvati prenaglih zaključaka. Naime, sadržaj iskaza svjedoka može biti u
potpunoj suprotnosti s utvrđenim činjenicama putem drugih dokaza, a da
nije riječ o lažnom (zlonamjernom) svjedoku.
Svjedok može zbog raznoraznih razloga govoriti neistinu, ali to nije laž.
On može dobronamjerno iznositi svoju subjektivnu istinu koja se ne mora
poklapati s objektivnom istinom. Uzroci tome mogu biti: pogrešno opaža-
nje, zaboravljanje i ponavljanje zaboravljenih sadržaja zaključivanjem i dr.
I u ovom stadiju iskazivanje svjedoka treba na neki način ostati "slobodno".
Svjedok priča o onome što zna i na način kako može, ali je pri tome ve-
zan pitanjima. U ovom stadiju ispitivač je aktivniji. Zadaće ove faze ispiti-
vanja jesu: 1. dopuna onih dijelova iskaza koji nisu potpuni; 2. preciziranje
dijelova sadržaja slobodnog izlaganja koji su ostali neodređeni i 3. omogu-
ćavanje svjedoku da iznese kontrolne podatke ili se izjasni o predočenim
dokazima.
Postavljena pitanja moraju biti kratka, konkretna, jasna, točno određe-
na i formulirana s obzirom na pretpostavljeni simultani kapacitet svjedo-
ka i raspoređena tako da čine logičnu cjelinu. U drugom dijelu ovog iskaza
svjedoku se, prema potrebi, postavljaju dopunjujuća pitanja, ako je nešto
propušteno u spontanom dijelu iskaza, zatim precizirajuća i kontrolna pi-
tanja, ako je iskaz nedovoljno točan te podsjećajuća i kontrolna radi pro-
vjere pravilnosti iskaza.
Sjećanja izazvana pitanjima nisu sasvim pouzdana. Zahvaća se u šire
područje sjećanja ispitanika. Pitanja se trebaju odnositi na slabo zapamće-
ne pojedinosti. Uočeno je u praksi da pitanja koja sadrže mnogo pojedinos-
ti dovode do krivotvorenog sjećanja, kao i u slučajevima kada su previše
detaljizirana. Više detalja ograničava područje o kome se daje iskaz.
U kriminalističkoj taktici vrijedi pravilo: postavljaj opća pitanja, a u
pojedinosti ulazi samo ako je neizbježno. Uvijek treba imati u vidu da je
svako pitanje u izvjesnom smislu sugestivno. Ta sugestibilnost često leži u
sadržaju i načinu oblikovanja pitanja, kao i u načinu njihova postavljanja.
Iz ispitivača može "zračiti" sugestija, a svjedok može biti predisponiran.
Dakle, osim sadržaja pitanja važni su i ton, pogled kojim su pitanja popra-
ćena, pokreti i dr. ispitivača, cijela mimika i motorika.
775
S autoritetom ispitivača raste mogućnost sugestije. Ako je svjedok pod

sugestivnim utjecajem, davat će netočne odgovore. Sugestivna pitanja
usmjeravaju iskaz u pogrešnom smjeru.
Treba se čuvati gomilanja ili slaganja pitanja. Riječ je o postavljanju
više pitanja odjedanput, prije nego se ispitaniku omogući da odgovori na
pojedino prethodno pitanje. Gomilanje pitanja obično je prevelik zahtjev za
ispitanike s obzirom na opseg njihove memorije. Ono može dovesti do kon-
fuzije, tako da ispitanik ne zna na koje pitanje treba odgovoriti. To je pre-
ma saznanjima kriminalističke psihologije osobito opasno pri ispitivanju
djece žrtava delikata nasilja i seksualnih delikata. I druge se žrtve mogu
zbuniti i biti pod još većim pritiskom i anksioznošću u jednom već samom
po sebi traumatskom ispitivanju kada je riječ o žrtvama kao svjedocima.
Pri ispitivanju svjedoka treba uvijek voditi računa o grupama intelek-
tualnih sposobnosti svjedoka. To su: 1. sposobnost pamćenja, 2. sposobnost
kognitivnog mišljenja, 3. sposobnost konvergentnog mišljenja, 4. sposob-
nost divergentnog mišljenja i 5. sposobnost evolutivnog mišljenja.
Također treba misliti i o tzv. metakomunikacijskim ključevima.
Naime, izjava svjedoka može imati mnogo značenja, što ovisi o konteks-
tu i načinu na koji su riječi izgovorene. Ispitivač mora neprekidno tražiti
"ključ" koji pokazuje kako svjedok želi da njegovo svjedočenje bude pro-
tumačeno. Ovi se čimbenici često spominju u psihologiji iskaza osoba kao
metakomunikacijski ključevi. Primjeri tih ključeva su visina i jačina gla-
sa, volumen i modulacija glasa, geste, izrazi lica (mimika), gestikulacija,
odjeća, osobno distanciranje i sl. Ti "ključevi" mogu pojačati značenje riječi
ili čak biti u njihovoj suprotnosti.
Ako između svjedočenja i metakomunikacijskih ključeva postoji kon-
flikt, svjedok neće djelovati vjerodostojno. U nekim slučajevima prepo-
ručuje se primjena metode "rekonstruirania" događaja. To je jedna od
tehnika za osvježenje sjećanja svjedoka. Sastoji se u tome da se od svje-
doka traži da pokuša rekonstruirati u svojim mislima (misaona rekon-
strukcija) sve ono što se zbilo u vezi s kaznenim djelom (npr. razmislite
o tome kako je prostorija izgledala i gdje ste se u toj prostoriji nalazili i
što ste radili).
Na kraju ispitivanja treba provjeriti istinitost sadržaja iskaza osobe.
Za tu provjeru kriminalistička taktika razradila je dvije temeljne metode:
1. provjeru sadržaja iskaza putem ostalih raspoloživih dokaza (objektivna
metoda) i 2. provjeru prikladnosti osobe za davanje istinitog iskaza (su-
bjektivna metoda). Iskaz se može smatrati pouzdanim ako su ove dvije
metode dale suglasne (potvrđujuće) rezultate.
Uvijek treba imati na umu opseg svjedočenja. On je predstavljen odno-
som između ukupnog broja činjenica na koje se treba odnositi svjedočenje
i broja odgovora koji trebaju biti točni ili netočni.
776
Problem prešućivanja svjedoka u postupku danas je sve aktualniji fe-
nomen. Prešućivanje relevantnih činjenica negativno se odražava na re-
zultat postupka. Šutnja kao negacija intelektualnog komuniciranja među
ljudima kod svjedoka koji nemaju zakonsko pravo na šutnju suprotna je
zakonu i etičkim normama i smetnja utvrđivanju istine kao temeljnog
postulata zakonitosti i pravde. Neki svjedoci prešućuju sve, a neki samo
neke važne činjenice. Motivi takvih ponašanja različiti su.
Uvijek treba uzeti u obzir da se svjedoci i sudionici događaja međusob-
no dogovaraju o sadržajima svojih izjava. Oni se možda poznaju od vre-
mena prije nego se kazneno djelo dogodilo. Branitelji ponekad sa svojim
klijentima i svjedocima rade tzv. probna ispitivanja. Također i zainteresi-
ranost za doživljeni događaj i potreba da ga se "razradi" dovodi do toga da
svjedoci i drugi sudionici u događaju razgovaraju o njemu prije službenog
ispitivanja. Pri tome oni zajednički "osvježavaju" doživljeno. Nije uvijek
namjera da se tijekom postupka da prethodno dogovoreni krivi iskaz.
Često svjedoci međusobno utječu jedni na druge a da toga nisu svjesni.
Ako je više osoba doživjelo neki događaj, a o tome se nisu dogovorili, goto-
vo uvijek iskazuju različito. Općenito vrijedi pravilo da se čovjek sigurno
sjeća samo biti događaja, dok se periferni i prateći elementi doživljaja za-
boravljaju.
Poseban oprez potreban je u slučajevima kod kojih se sadržaji iskaza
većeg broja osoba slažu baš u svim pojedinostima, kada prikaz događaja
odudara od ličnosti ispitanika, kada su priopćenja dana kao po obrascu,
stereotipno, bezbojno i bez pojedinosti, ili kada ispitanik upotrebljava za
njega netipične izraze, tj. one koji, inače, nisu prisutni u njegovu uobiča-
jenom rječniku. U takvim slučajevima prilikom ispitivanja treba pokušati
proširiti iskaz, ali pri tome ne treba ispitivati o relevantnim činjenicama
kronološkim redom. Korisnije je prolaziti temu "uzduž i poprijeko" kako bi
se ispitanika navelo da daje spontane i nepripremljene odgovore, postav-
ljajući takva pitanja na koja će morati biti u stanju odgovoriti, ako je do-
ista osobno doživio prikazano.
4. Bilježenje iskaza svjedoka
Za bilježenje iskaza svjedoka vrijedi polazno ono što je istaknuto u odnosu

na iskaz okrivljenika. Uz to valja posebice paziti na okolnosti koje ovdje
imaju posebnu važnost. Svjedok mora biti propisno upozoren na svoja pra-
va i dužnosti. To mora biti propisno ubilježeno u zapisnik. Iskaz svjedoka
mora u zapisniku biti unijet što vjernije, sukladno njegovu stvarnom sa-
držaju i obliku.
777
Pitanja postavljena svjedoku radi razjašnjavanja, dopune ili provjere,

moraju se izdvojiti od cjeline iskaza. Iskazi koji se odnose na ključne okol-
nosti mogu se radi sigurnosti ukratko ponoviti s dodatnim objašnjenjem
ili sličnim, za autentičnost bitnim podatkom.
Pri snimanju iskaza svjedoka valja paziti na postupovne zahtjeve koji se
kod toga postavljaju. Ako se, primjerice, na glavnoj raspravi iskaz svjedoka
reducira na određeni detalj ranije danog širega iskaza, tada taj dio valja uni-
jeti prema općim pravilima, a ne skraćeno, prepričavanjem u trećem licu i
slič-
nim nepravilnim metodama koje onemogućuju ocjenu i interpretaciju iskaza.
Prema potrebi (primjerice kod lažnoga iskaza) uz zapisnik o ispitivanju
korisno je vođenje posebnih bilješki o svemu što je ispitivač zapazio u po-
našanju svjedoka. Te bilješke korisno su pomagalo i za dopunska pitanja,
planiranje drugih radnji itd.
Uvijek valja u zapisnik o iskazu svjedoka precizno unijeti što je svje-
doku predočeno i na koji način se on o tome očitovao. Posebni oblici ispi-
tivanja svjedoka jesu ispitivanje uz prikrivanje identifikacijskih podata-
ka i posredstvom tehničkih naprava, zatim iskazi tijekom drugih radnji:
očevida, pretrage, prepoznavanja itd. Važno je kod toga da se iskaz uvijek
uzima prema pravilima o ispitivanju svjedoka.
5. Psihologija svjedočenja*
Intervjuiranje svjedoka jedan je od središnjih dijelova kriminalističke

obrade, a prema mišljenju mnogih, točnost i cjelovitost podataka dobivenih
od svjedoka jedan su od najvažnijih čimbenika za rješenje slučaja. Točno
svjedočenje skraćuje kriminalističku obradu, jer su osumnjičenici skloniji
priznati djelo ako su suočeni s podacima dobivenim od svjedoka.
Što će svjedok iznijeti u svom navodu ovisi o tome što je percipirao, o
tome što je zapamtio, no i o tome na koji se način odvija iznošenje informa-
cija iz sjećanja. Već na razini percepcije dešava se ispuštanje informacija
te iskrivljavanje. Na razini epizodičkog pamćenja, o kojem je ovdje riječ,
također dolazi i do ispuštanja informacija tijekom vremena i do iskrivlja-
vanja. Naime, jedna od središnjih karakteristika pamćenja epizoda jest
rekonstruktivnost: pojava da se praznine u sjećanju nesvjesno popunja-
vaju sadržajima umetnutima na temelju prethodnog znanja i pretpostavki
o tome što se dogodilo. V. izlaganje Glava IV, pod 3.
Ako protekne duže vrijeme između događaja kojemu je svjedok bio pri-
sutan i dosjećanja tog događaja, točnost dosjećanja kao i cjelovitost do-
Tekst 5. odjeljka napisala je Tajana Ljubin.
778
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
sjećanja dramatično se smanjuje. Stoga je nužno što prije (važni su sati!)

ispitati svjedoka. No, dosjećanje svjedoka ovisi i o tome kako ga se ispituje.
Primjerice, dosjećanje je bolje ako je kontekst dosjećanja sličan onome u
kome se pamćenje odvijalo. Točnost podataka koje će se od svjedoka dobiti
ovisi u velikoj mjeri o tome kojim se pitanjima informacije "izvlače" iz me-
morije. Primjerice, dokazan je utjecaj sugestibilnih pitanja na pamćenje,
ne samo djece već i odraslih osoba.
I razina stresa, odnosno s time povezan komunikacijski stil, ima utjecaja
na dosjećanje svjedoka. Ako taj stil nije relaksirajući (pauze, aktivno sluša-
nje, uporaba empatije i dr.), dosjećanje je lošije negoli kada se odvija u le-
žernoj atmosferi, bez osjećaja napetosti. Ove i druge spoznaje iz kognitivne
psihologije (koja se bavi pitanjima pamćenja) te primijenjene socijalne psiho-
logije - psihologije komunikacije (koja se bavi pitanjima ostvarivanja primje-
rene socijalne interakcije te vještinama komunikacije) navele su psihologe
da razviju posebne tehnike kojima je moguće poboljšati dosjećanje svjedoka
(npr. tehnika strukturiranog intervjua, tehnika vođenog dosjećanja, itd.).
Kognitivni intervju jedna je od najpoznatijih tehnika za koju je
znanstveno potvrđeno da daje više podataka. Razvila su ga dva američka
psihologa, Ronald P. Fisher sa Sveučilišta u Floridi i R. E. Geiselman sa
Sveučilišta u Kaliforniji.
Postoje dvije verzije kognitivnog intervjua, originalna i poboljšana (čes-
to se naziva i revidirana) verzija. Originalna verzija kognitivnog intervjua
sadržava kognitivne tehnike, a poboljšana verzija uz kognitivne tehnike
naglašava i vještine socijalne interakcije i komunikacije.
Četiri kognitivne upute koje se daju svjedoku jesu: a) uputa o obnavlja-
nju konteksta događaja (svjedoku se kaže da se u mislima vrati na mjesto
događaja, da se prisjeti detalja o izgledu mjesta), b) uputa o reprodukciji
svih detalja kojih se svjedok sjeća (svjedoka se poziva da kaže sve čega
se sjeća, pa i najsitnijih detalja koji mu se čine nevažni), c) naputak za
dosjećanje u obrnutom redoslijedu (svjedoka se poziva da ponovno ispriča
događaj, no ovaj put odostraga prema naprijed), d) uputa o promijenjenoj
perspektivi (naputak svjedoku da još jednom ispriča događaj, no ovaj put
iz promijenjene perspektive).
Kognitivni intervju danas se upotrebljava u kriminalističkim policijama
u nizu zemalja, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, nekim zemljama SAD-a, a pou-
čava se i u Hrvatskoj na studiju kriminalistike. Iako se pred svjedoka puno
češće stavlja zahtjev ispričati događaj i opisati osobu, a puno rjeđe prepoz-
nati osobu, u psihološkim istraživanjima tek su se nedavno počeli prouča-
vati procesi intervjua i ranije opisane tehnike intervjua, a dominirala su
istraživanja o čimbenicima koji utječu na točnost prepoznavanja.
Pokazalo se da način na koji se provodi prepoznavanje može znatno
povećati vjerojatnost pogreške, tj. vjerojatnost da će svjedok u identifika-
779
cijskom redu kao počinitelja prepoznati osobu koja u stvari nije počinitelj.
Ova pogreška povećava vjerojatnost da će svjedok nakon što je jednom ne-
točno prepoznao nevinu osobu, i u ponovnim prepoznavanjima opet prepoz-
nati tu nevinu osobu kao počinitelja. V. izlaganje infra Glava XXI. pod 3.
Primjerice, istraživanja su pokazala da se vjerojatnost da svjedok ne-
točno identificira nevinu osobu kao počinitelja uvećava ako se povećava
vrijeme između događaja i prepoznavanja, ako je svjedok uvjeren da je po-
činitelj u liniji za prepoznavanje, ako postupak prepoznavanja vodi osoba
koja zna tko je osumnjičenik, ako je svjedok prethodno gledao fotoalbum,
ako je osumnjičenik po bilo čemu uočljiv i privlači pozornost u odnosu na
ostale osobe u liniji za prepoznavanje, ako je osumnjičenik osoba druge
rase negoli svjedok, ako je u liniji za prepoznavanje osoba koja je svjedoku
od nekud ranije poznata, npr. također se nalazila na mjestu događaja, ili je
tu osobu svjedok vidio u policijskoj postaji, ili u nekom drugom kontekstu,
ako se od svjedoka prije nego je provedeno prepoznavanje uporno zahtije-
va da dade potpun i detaljan opis počinitelja.
Iako bi se na temelju znanstvenih istraživanja o čimbenicima koji utje-
ču na točnost prepoznavanja moglo izvesti brojne upute, tj. pravila o tome
kako provesti postupak prepoznavanja, ovdje navodimo minimalni broj
takvih pravila koja je preporučio Izvršni Odbor Američkog društva za psi-
hologiju i pravo (Executive Committee of the American Psychology / Law
Society).
Radi se o sljedeća četiri pravila: 1. da osoba koja vodi postupak nije
upoznata s tim tko je osumnjičenik, 2. da se svjedoku obvezno treba
eksplicitno reći da počinitelj možda nije u liniji za prepoznavanje te da
se svjedok ne treba osjećati obveznim nekog identificirati, 3. treba mu
reći da osoba koja vodi prepoznavanje ne zna tko je osumnjičenik i 4. da
osumnjičenik ne smije u odnosu na druge osobe u liniji za prepoznava-
nje po nečemu biti različit niti privlačiti pozornost, a svjedokovu izjavu
o sigurnosti u identifikaciju treba uzeti za vrijeme prepoznavanja, a ne
kasnije, odnosno prije bilo kakve povratne informacije koju svjedok može
naknadno dobiti.
U novije doba posebna pozornost počela se posvećivati načinima na koje
se intervjuiraju djeca, jer se prepoznalo da i djeca mogu, pod uvjetom da ih
se ispravno ispituje, biti pouzdani svjedoci, te je i tom području posvećena
brojna literatura. I ovdje je razvijeno nekoliko postupaka za ispitivanje
djece, a primjenjiv je i kognitivni intervju.
Općenito je prepoznato da su djeca u dobi od 4-5 godina većinom spo-
sobna razlikovati laž od istine, da su sugestibilnija od odraslih te da sto-
ga ispitivanje treba obavljati trenirani ispitivač, i to određenim redosli-
jedom pitanja, tako da se prvo postavljaju pitanja koja potiču slobodno
dosjećanje, a tek onda prepoznavanje. S djecom je važno ostvariti dobar
780
kontakt, objasniti prirodu intervjua i očekivanja od djeteta s obzirom
na način odgovaranja, dati uputu da dijete kaže da "ne zna" ako ne zna
odgovor, kao i da kaže da "ne razumije pitanje" ako ga ne razumije. Iznim-
no je važna sposobnost ispitivača da se prilagodi djetetu te da znade u
dovoljnoj mjeri poticati dijete kako bi ono dalo odgovor i izbjegavati pi-
tanja koja su djetetu nerazumljiva, ili koja navode na odgovor ili su za
dijete prijeteća (npr. pitanja s dvostrukom negacijom, zatvorena pitanja,
pitanje zašto i sl.).
6. Posebno o psihološkom pristupu u procjeni laži*
Iako postoji brojna policijska literatura o detekciji laži, koja se većinom

temelji na osobnim iskustvima autora, tek su u novije vrijeme provede-
na znanstvena istraživanja koja su pružila točniji uvid u ponašanje ljudi
kada lažu, posebno u kriminalističkim situacijama.
Jedan od najinteresantnijih nalaza je da su ljudi, pa i detektivi, u pra-
vilu loši u detekciji laži (iako za sebe, posebno detektivi, ne misle tako), te
se njihova sposobnost procjene laže li netko kreće oko slučajnog pogađa-
nja. Ipak, određene kategorije osoba relativno su uspješne u detekciji laži:
osobe koje su prošle određene treninge, osobe koje su iskusne i prepoznate
u svojoj sredini kao iskusni kriminalisti, osobe koje se bave špijunažom i
kriminalci. Ovi posljednji, ne treba čuditi, uspješniji su zato što o toj spo-
sobnosti - s obzirom na okolinu u kojoj se kreću, u kojoj laganje i prijevara
uobičajen način ponašanja - izravno ovisi njihovo snalaženje u životu.
Možda je najznačajniji aspekt koji se vidi iz pregleda literature činje-
nica da neka "nervozna" ponašanja, kao što su skretanje pogleda ili nemir
ispitanika, suprotno općem (pogrešnom) stereotipnom uvjerenju, zapravo
nisu povezana s laganjem. Objašnjenje za to može biti da neki ljudi (npr.
recidivisti, za koje je vjerojatnije da imaju sklonost psihopatskom pona-
šanju) čak i u situacijama u kojima je ulog visok (kao što je u krimina-
lističkoj situaciji, gdje je ulog sloboda), pokušavaju kontrolirati svoje po-
našanje, a uz to laganje predstavlja i kognitivno naporan zadatak, što za
posljedicu ima smanjenje motoričkih pokreta, a ne njihovo povećanje.
Ostaje i činjenica da su neki ljudi nervozni, čak i kada govore istinu.
U ispitivanju Mannove i suradnika (2002.) najizrazitiji pokazatelj laži 13
muških osumnjičenika bilo je smanjenje treptaja tijekom intervjua. U sva-
kom slučaju, znanstvene studije pokazale su da laganje nije jednostavan
proces.
Tekst 6. odjeljka napisala je Tajana Ljubin.
781
Tijekom laganja mogu se iskusiti različite emocije i o tome koja se doživi,

ovisi i ponašanje osobe (npr. strah ili izazov da će se uspjeti prevariti krimi-
nalista). Uspješnost laganja i ponašanje ovisi o ličnosti osumnjičenika (odre-
đen broj psihopata hladnih je emocija i u stresnoj situaciji ostaje miran, što
im dopušta da mogu kontrolirati svoje ponašanje te racionalno razmišljati
o tome što reći), o usvojenoj vještini laganja (osobe koje često lažu postaju
vještije), o visini uloga (kod većih uloga vjerojatnije je da raste nervoza), o
određenim aspektima inteligencije (brzo domišljavanje odgovora koji mogu
zvučati vjerojatno i nisu kontradiktorni) i drugo. Sveukupno se pokazalo da
je procjena laži najbolja ako se radi ne samo na temelju neverbalnih već i
verbalnih pokazatelja, te kod osoba koje znamo od ranije.
Za analizu verbalnog sadržaja izjave njemački i švedski psiholozi razvili
su posebnu metodu po kojoj se analizira izjava, poznatu u literaturi pod na-
zivom procjena valjanosti izjave (SVA - Statement Validity Assessment).
Metoda je razvijena prije svega za analizu izjave djece o seksualnom
zlostavljanju, no primjenjiva je i na odrasle osobe. Metoda obuhvaća: a)
intervju; b) analizu izjave pomoću 19 kriterija; c) analizu načina na koji je
dobivena izjava pomoću ček-liste.
Istraživanja potvrđuju da istinite izjave u većoj mjeri naglašavaju ovih
19 kriterija, no metoda ima i nedostataka. Primjerice, jedan od nedostata-
ka je da se ljude može poučiti kako da daju izjavu koja će biti ocijenjena
većim brojem bodova (što povećava vjerojatnost da će izjava biti ocijenjena
kao istinita).
U novije vrijeme ova se metoda nastoji kombinirati s drugom metodom,
poznatom pod nazivom monitoriranje izvora sjećanja (Reality Monitoring),
te s promatranjem neverbalnog ponašanja, i predlaže se kao metoda u kri-
minalističkim istragama za eliminaciju potencijalnih osumnjičenika, za
provjeru istinitosti navoda informanata, ili da se pomoću nje ispitaju kon-
tradiktorni navodi žrtve, svjedoka i osumnjičenika.
7. Analitička i sintetička ocjena iskaza svjedoka
Cilj je zakona da se kao podloga za utvrđivanje činjenica uzima iskaz svje-

doka koji je vjerodostojan i smatra se istinitim. O psihološkim kriterijima
za ocjenu vjerodostojnosti iskaza bilo je govora u prijašnjim izlaganjima.
To je polazište u ocjenjivanju svih iskaza, pa tako i iskaza svjedoka. Me-
đutim, posebno značenje i praktična važnost iskaza svjedoka kao dokaza
zahtijeva poseban osvrt.
Ocjena iskaza svjedoka uvijek je sinteza vrednovanja niza okolnosti.
Među njima se na prvome mjestu moraju spomenuti osobine svjedoka.
782
K R I M I N A L I S T I K A _________________________________________________________________________
U njih ulaze moralne osobine, intelektualne sposobnosti, dob, spol, fizič-

ki status (posebice stanje osjetila), psihičko stanje, emocionalni odnos.
Daljnji, vrlo važan kriterij su svojstva predmeta, situacija i način opa-
žanja. Opažanje, naime, može biti ostvareno nižim osjetilima i takvo da ne
traži tumačenje (primjerice opažanje predmeta). No, ono može biti takvo
da je tumačenje nužno (zvuk izazvan određenim izvorom, a takav je slučaj
i s drugim opažanjima posredstvom osjetila sluha ili mirisa, ali i s nekim
vrstama opažanja osjetilom vida, i to u prvome redu opažanjima dimenzija
predmeta, dinamike kretanja i slično, zatim kod prepoznavanja, o čemu se
govori posebno). Za kakvoću iskaza također su vrlo bitni uvjeti u kojima je
opažanje ostvareno.
U razmatranje kriterija ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka pri-
pada i primjena i detaljnije razvijanje općih kriterija o kojima je bilo go-
vora prije. Vjerodostojnost svjedočenja označava pouzdanost svjedokova
iskaza, stupanj istinitosti, tj. podudarnosti sadržaja iskaza sa stvarnim
događajem.
Svjedoci očevici događaja, u najboljoj namjeri i uvjerenju da govore isti-
nu, daju iskaze koji su samo subjektivno točni. Takvi iskazi često su manje
ili više, barem u nekim dijelovima, objektivno neistiniti, jer nisu vjero-
dostojni opis stvarnog događaja. Psihološka osnova za procjenu, odnosno
ocjenu vjerodostojnosti iskaza počiva na relativnim spoznajama o deter-
minantama percepcije, procesima pamćenja, zaboravljanja i reprodukcije
doživljenog, kao i o postupku i načinu dobivanja iskaza. Utjecaj mnogih
specifičnih čimbenika na točnost iskaza istražuje se primjenom testova
iskaza (svjedočenja).
Kod ocjene vjerodostojnosti svjedočenja primjenjuje se provjeravanje
sposobnosti svjedoka za svjedočenje, raspolaže li svjedok nužnim osobina-
ma za davanje pouzdanog iskaza, kao i kriteriji za ocjenu vjerodostojnosti
samog iskaza.
Detaljno izlaganje prelazi okvire ovoga rada pa će u odnosu na to biti
istaknuta samo najznačajnija posebna obilježja koja upućuju na vjerodo-
stojnost iskaza svjedoka: sadržajno bogatstvo detalja (brojnost detalja, va-
žnost, vrsnoća detalja, vlastiti udio psihičkih doživljaja, okolnosno uvjer-
ljiv opis, zatim izvorne komplikacije koje iznosi svjedok u okviru iskaza,
uvjerljivo opisivanje odnosa, ispreplitanje i povezanost sadržaja iskaza
s drugim vanjskim okolnostima, nagađanje o nekim okolnostima koje je
na taj način izloženo, stanje pojedinih tipičnih detalja); cjelovitost iska-
za — uključuje u prvome redu razvojnost u iskazu (uvjerljiv opis promje-
na stanja i odnosa, razvoja situacije), ali i druge s tim povezane sadržaje
koji mogu biti pozitivni ili negativni (izostavljeni, ali zbog svoje tipičnosti
dragocjeni za ocjenu vjerodostojnosti iskaza); homogenost iskaza - izra-
žava temeljne odnose cjeline iskaza, poglavito kauzalnu strukturu opisa-
783
nih sastojaka, odsutnost proturječnosti itd.; postojanost iskaza - jedan je

od temeljnih kriterija za sudsku ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka,
ali valja upozoriti da u iznimnim slučajevima kao kriterij vjerodostojnosti
može doći u obzir i odstupanje od ranijega iskaza.
Na što se mora odnositi postojanost iskaza? Općenito, na najvažnije
momente koji su predmet razmatranja u kaznenome postupku: opis po-
našanja (počinitelja, suučesnika, žrtve), mjesne prilike, način kretanja
(promjene mjesta), odnos između pojedinih događanja, okolinskih uvjeta,
posebice osvjetljenja, položaja osoba i stvari itd.
Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza važno je i razmatranje pojava nepo-
stojanosti iskaza. Njih valja razlikovati od razlika između iskaza koje su
prirodna posljedica zaboravljanja, a koje su spomenute u prijašnjem izla-
ganju. Općenito se uzima da rastuća nedosljednost u iskazu upućuje na
neistinitost. No, valja upozoriti da to može biti posljedica propusta u vođe-
nju ranijega ispitivanja, pa je kasnije ispitivanje zbog toga drukčije.
Odstupanja iskaza pojavljuju se posebice u odnosu na sporedna zbivanja,
redoslijed postupaka, datume, vrijednosne sudove, učestalost pojava koje se
ponavljaju, prostorne odnose i položaje tijela, postupanja sporednih sudioni-
ka događaja, opise odjeće, objašnjenja sadržaja ranijih iskaza, smisao razgo-
vora, motive postupanja, vremenske prilike, osjećaje boli, brojeve itd.
Životno iskustvo svjedoka, posebna znanja, interesi bitno utječu i na po-
stojanost iskaza, a jednako značenje imaju i akutna stanja, zatim potiski-
vanje osjećaja, poteškoće izražavanja i slično; osjećajno sudjelovanje (emo-
cionalna participacija) svjedoka u iskazu vrlo je važan kriterij. Kod lažnih
iskaza to je umjetno, glumljeno, više ili manje uvjerljivo prikazivanje osje-
ćaja, dok je kod istinitoga iskaza važna osnova za takvu njegovu ocjenu.
Inkontinentnost kao značajka iskaza traži temeljitu analizu jer može
biti uvjetovana osobinama svjedoka, ali i izraz neistinitoga iskazivanja.
Ona često izaziva nejasnoće iskaza i pojavljuje se, u pravilu, u početnome
dijelu iskaza.
Motivacija svjedoka bitna je za objektivnost njegova iskaza. Njeno ispi-
tivanje otežano je momentima koji općenito utječu na analizu motivacije,
ali još posebice složenošću odnosa svjedoka i okoline prema osobama na
koje se iskaz odnosi. Tu valja tražiti najvažnije razloge za davanje lažnoga
iskaza. Među takvima valja spomenuti potrebu isticanja, osvete, seksual-
nih želja, stanja nužde, solidarnosti i dr.
U kaznenome postupku iskazi svjedoka ocjenjuju se najprije samostal-
no, svaki za sebe. Jednaku važnost ima ocjena više iskaza, dakle skupine
svjedoka. Polazni kriterij u toj sintetičkoj ocjeni uklapanje je i međusobno
upotpunjavanje više iskaza koji tako tvore "zupčaničku povezanost". Pos-
toje prirodne reakcije ljudi koje se mogu ocijeniti kao znak govorenja isti-
ne. Gleda se da li se osoba koja daje iskaz ponaša prirodno ili se pretvara.
784
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
U prilog govorenja istine idu i neka tjelesna stanja: a) što se mimi-

ka i gestikulacija više podudaraju s onim što je rečeno, to prije se može
pretpostaviti da ispitanik govori istinu; b) što su vanjske emocije više u
skladu s prikazanim slijedom događaja, i s njim se mijenjaju, tim prije sve
govori u prilog prikaza koji odgovara istini; c) mimika i gestikulacija, više
nego sam iskaz, upućuju na emocionalnu uzbuđenost. To je osobito slučaj
s osobama koje daju iskaz, a kojima je teško riječima izražavati svoje do-
življaje. Brži govor tijela uzima se kao znak za subjektivnu istinu, a izo-
stanak emocionalnog uzbuđenja nije bezuvjetno i znak laganja. Osobe pod
snažnim pritiskom nekog događaja pokušavaju ponekad takve događaje
odbaciti od sebe; pokušavaju ignorirati stvarnost kako se ne bi slomili pod
tim društvenim teretom. Navedene reakcije jedan su od načina provjere
vjerodostojnosti iskaza svjedoka.
Tu se posebice govori o podudarnosti pojedinih navoda do koje dola-
zi bilateralnom ili multilateralnom motivacijom. Riječ je o podudarnosti
navoda u iskazima svjedoka koji, inače, pokazuju (ili objektivno imaju)
posebni odnos prema subjektima postupka čiji su interesi suprotstavljeni.
Primjer koji se pojavljuje u praksi jesu kolektivni iskazi protiv učitelja i
odgojitelja (i uopće osoba prema kojima svjedok ima odnos zavisnosti).
Slične su pojave moguće kod svjedoka alibija, posebice u skupini poz-
natih ili povezanih osoba, zatim masovnoga psihološkoga djelovanja jed-
nih svjedoka na druge, djelovanjem roditelja na djecu, stranke na svjedo-
ka, međusobnim komuniciranjem svjedoka itd.
Uvijek treba brinuti o dodatnim elementima verbalnog ponašanja
svjedoka. Tim elementima pripadaju: a) stupanj sigurnosti i jasnoće
iskaza; b) klasificiranost primjedaba; c) zainteresiranost koja se očituje
u tonu glasa; d) geste; e) brzina govora; f) snaga intonacije ili akcenta;
g) izvor riječi i h) složenost gramatičkih konstrukcija. Zakočenja se često
manifestiraju kao neprijatna kašljucanja i začepljenja glasa i mogu na-
javljivati predstojeću laž. Poteškoće u disanju javljaju se ponekad kada
se ispitanik koleba između istine i laži, a svjestan je velikog rizika. Suha
usta upućuju na neurovegetativnu napetost, na nemir kojim čovjek ne
upravlja svjesno u slučajevima laganja. Ponekad se javlja i nervozno gu-
tanje sline. Znojenje i crvenilo upućuju na nervozu i napetost, ali i na
ljutnju.
Opisani kriteriji ocjene istinitosti iskaza svjedoka omogućuju sažeto
ponavljanje najvažnijih osnova za zaključak o tome da je iskaz lažan. Na
prvome mjestu to je slučaj odsutnosti kriterija istinitosti iskaza svjedoka.
Najčešće se radi o iskazima koji pretežito sadrže pasivno laganje. Iskazi
koji su izravno lažni (aktivna laž) ocjenjuju se takvima na osnovi kriterija,
"signala" lažnoga iskaza. U tu skupinu ubraja se cijeli niz netom spome-
nutih osnova od kojih se neke ne mogu prihvatiti kao pouzdane.
785
Obično se polazi od toga da se odsutnost nekog kriterija istinitosti pod

daljnjim pretpostavkama uzima osnovom za ocjenu o lažnosti iskaza. Za-
tim se ističu izravni simptomi lažnoga iskaza, kao što su manjkavost izno-
šenja detalja koje je logično očekivati, prelaženje preko kritičnoga mjesta,
prevelika određenost prema nekoj okolnosti i dr.
Vrlo se pozorno i temeljito u svakome slučaju sumnje mora tragati za
motivima lažnoga iskaza koji mogu biti vrlo različiti (materijalne i psi-
hološke naravi). Taktički je vrlo značajan problem razlikovanje lažnoga
iskaza i lažnoga navoda (dijela iskaza koji se odnosi na pojedinu okolnost).
Nije prihvatljivo stajalište koje se susreće u praksi o tome da se iskaz
mora cijeniti uvijek globalno. U nizu je primjera gotovo vjerojatna laž su-
dionika stanovitih kategorija delikata o pojedinim okolnostima, a da je
kod toga u odnosu na druge okolnosti iskaz vjerodostojan. Posebnu kate-
goriju lažnih iskaza tvore lažni opozivi iskaza do kojih često dolazi zbog
solidarnosti. Lažni iskaz može, dakako, biti nesvjesno takav. 0 tome je bilo
govora u ranijim izlaganjima.
Vrlo je složen zadatak ocjena kratkoga lažnog iskaza koji najčešće ima
sadržaj negativne činjenične tvrdnje s dodatkom kako svjedok ne raspola-
že nikakvim drugim znanjem (to je zapravo uskrata iskaza).
U zakonodavstvu i praksi vrlo često se kao kriteriji ocjene vjerodostoj-
nosti iskaza svjedoka primjenjuju: a) tzv. preambula vjerodostojnosti (pre-
ambula fidei) koja se sastoji iz svih, pretežito unutarnjih, okolnosti koje
utječu na vjerodostojnost iskaza svjedoka, b) raniji život svjedoka, c) obve-
za iskazivanja istine (prisega), d) postupovni interes (oštećenik, privatni
tužitelj, srodnik okrivljenika) itd.
Kod ocjene iskaza svjedoka (osoba) posebnu ulogu ima tzv. kriterij re-
alnosti iskaza ili bliže veze sa stvarnošću. Riječ je o zahtjevu koji jedan
iskaz treba ispuniti da bi se moglo reći da je suglasan sa stvarnošću.
Smatra se da su oznake priopćenja suglasne s istinom ako su ispunje-
ni sljedeći uvjeti: 1. da postoji odsutnost proturječnosti s drugim do tog
trenutka utvrđenim činjenicama. Njima pripadaju kako faktične životne
okolnosti, tako i zakonitosti prirodno-znanstvene, tehničke, medicinske i
psihološke prirode; 2. ako je opis realističan i blizak istini; 3. ako se opis
tijeka vanjskog događanja kaznenog djela odlikuje konkretnošću, očitošću,
originalnošću i individualnim obilježjem.
Prema ovom kriteriju osoba koja daje iskaz stvarnim je opažanjem
događaja postala kompetentna da dade iskaz. To su slučajevi kada osoba
koja je izvršila stvarno opažanje može priopćiti pojedinosti za čiji joj opis,
inače, nedostaje kompetencija. To su npr. iskazi djece kod seksualnih de-
likata ili kad svjedok opiše opservacije koje sam ne može razumjeti, ali se
to kasnije može objasniti uz pomoć nezavisnih informacija; 4. ako postoji
unutarnja suglasnost i dosljednost u iskazu.
786
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
Ovaj se kriterij naziva i kriterij homogenosti. Riječ je o elementima

koji neovisno opisuju istu okolnost, kazivanje jedinstvenih i posebnih po-
jedinosti. Te se pojedinosti ne javljaju više puta, nego su baš zbog jednog
javljanja jedinstvene.
Homogenost postoji kad su realna zbivanja "okolnosna" tj. utkana vre-
menski i prostorno u posebne životne okolnosti počinitelja i žrtve, kada
"izrastaju" iz određenih polaznih situacija i na neki način moraju odgova-
rati razvoju kasnijih zbivanja, pa to i u iskazu treba doći do izražaja.
U istom smislu valja cijeniti priopćenje pojedinosti koje leže izvan ka-
paciteta osobe koja daje iskaz ili čak i izvan njenog horizonta razumijeva-
nja, osobito kada značenje tih pojedinosti osobi koja daje iskaz ni naknad-
no nije postalo jasno, npr. kada neuka osoba opisuje postupak isključenja
struje prije počinjenja djela ili kada dijete opisuje kako ga je u parku pe-
dofil milovao i davao čokoladu prije nego ga je seksualno zlostavljao.
Na homogenost upućuje situacija kad iskaz pored vanjskih zbivanja
djela pokazuje i nešto od psihičkih zbivanja koja su se razvila u odnosnoj
situaciji (npr. krik oštećene iz susjednog stana jako je potresao svjedoka
jer mu se činilo da dolazi iz sobe njegove kćeri).
Spontano popravljanje vlastitog iskaza važan je signal koji upućuje na
homogenost. Ima veliku simptomatsku vrijednost. Fragmenti i komplika-
cije zbivanja obično se ne unose u netočne iskaze jer traže daljnje objašnje-
nje, ponekad vrlo komplicirano. Iznošenje nečeg neugodnog za svjedokovu
ulogu u odnosnoj situaciji ili neko samoterećenje govori u prilog činjenici da
se svjedok ne koristi maštom, da ne izmišlja, ako svjedoci optužbe odmah
sami navode odlučne prigovore protiv pravilnosti vlastitih iskaza, osim ako
je riječ o vrlo inteligentnim osobama (npr. kad prostitutka izjavi da djelo
nije ranije prijavila jer je smatrala da joj se neće vjerovati zato što je pros-
titutka) itd. Posebnu važnost ima konstantnost i nepromjenjivost iskaza.
Pri ocjeni sadržaja iskaza svjedoka uvijek treba voditi računa o mogu-
ćim njihovim izmišljanjima. To su normalni procesi koji se javljaju kod po-
remećenog pamćenja. Sastoje se u tome da se nesvjesno dopunjavaju sub-
jektivnim predodžbama očite praznine u sjećanju, tzv. rupe u pamćenju,
kojih svjedok nije potpuno svjestan, ali osjeća potrebu da dopuni ono što
nedostaje. To su obično slučajevi amnezije, staračke iznemoglosti, stanja
alkoholičara i ovisnika o drogama, ranjavanja u glavu i sl.
Isto tako, treba skrbiti o mogućem krivotvorenju sjećanja svjedoka. To
su slučajevi kada svjedoci "praznine" u sjećanju popunjavaju svojim tuma-
čenjem, zaključcima do kojih su došli obavljajući rekonstrukciju opaženog
na temelju iskustva, mašte, stereotipa, shema kojima raspolažu. Riječ je o
metamorfozi sjećanja.
Ispitivač treba nastojati u iskazu svjedoka razdvojiti ono što je stvarno
opaženo od onoga što je zaključeno. Isto tako treba imati na umu tzv. kri-
787
vulju zaboravljanja. Ustvari, radi se o primjeni kriterija istine (realiteta)

pri analizi sadržaja iskaza svjedoka. Oni se obično dijele u tri skupine:
sadržajne kriterije, strukturalne kriterije i kriterije ponavljanja.
8. Tipične pogreške pri ispitivanju svjedoka
Suvremena kriminalistička psihologija prepoznala je pogreške koje se

smatraju vrlo opasnima za spoznaju istine, posebno ako se ispitivač ne
pridržava određenih pravila: ako ne poštuje načelo objektivnosti i ako se
"upliće" u situaciju kaznenog djela, bilo sa simpatijama ili antipatijama,
pa čak i osvetoljubivosti; ako nije dovoljno uporan i odlučan, ali ne tvr-
doglav; ako ispitivanje osobe nema istraživački karakter; ako postavlja
nejasna ili neodređena pitanja, nerazgovjetno, prerano, ako pitanja nisu
razumljiva ili nisu u slijedu od općeg prema posebnom.
Među najopasnijim pogreškama je postavljanje sugestivnih i kapcioz-
nih pitanja; ako pitanjima nameće vlastita mišljenja, kako putem njihova
sadržaja i formulacije, tako i tonom, naglaskom, mimikom i gestikulaci-
jom; ako ispitivač ne izbjegava konfliktne situacije; ako se ne prilagođava
osobi ispitanika i situaciji kaznenog djela te uvjetima ispitivanja; ako ispi-
tanika zbunjuje i dovodi u nepriliku; ako ispitivač preuzima dominirajuću
ulogu; ako ispitivač gubi kontrolu nad tijekom ispitivanja; ako podudar-
nost u iskazima više osoba a priori smatra dokazom istinitosti iskaza, a
ne eventualnim dogovorom ili razmjenom opaženih sadržaja.
Drugim riječima, kada ispitivač zaboravlja da se iskazi osoba "važu," a
ne broje, ako ispitivač ne "sravnjuje" sadržaj verbalnog iskaza s govorom
tijela ispitanika (kinetički govor), ako ispitivač gubi koncentraciju tijekom
ispitivanja, ako se sadržaj iskaza ne bilježi selektivno, ako se ispitanika
nepotrebno prekida tijekom spontanog iskaza, ako ispitivač ne sluša paž-
ljivo ispitanika ili ne sluša tzv. "trećim" uhom.
To znači kad ispitivač ne pokušava uočiti skrivene osjećaje iz određenih
riječi, poluizražena ili neizražena mišljenja i sl.; kada se unaprijed ogra-
ničava krug osoba koje treba ispitati; ako se ispitivač prema ispitaniku
ne ponaša s razumijevanjem, pa ponekad i diplomatski; ako ne obuzdava
svoje osjećaje, želje i afekte; ako određene ispitanike ne stimulira na dava-
nje iskaza, ako ih ne ohrabruje, ako im ne sugerira da se pokušaju prisje-
titi i si. kada je to potrebno; ako ne otklanja ono što smeta koncentraciji;
ako ne nastoji otkloniti strah kod ispitanika kada on realno postoji; ako
ne utvrđuje objektivne i subjektivne uvjete opažanja ispitanika; ako kao
kostur ispitivanja ne uzima devet "zlatnih" pitanja kriminalistike; ako ne
vodi računa o tome da je ispitanik u prvom planu, a ne on; ako zaboravlja
788
da je ispitivanje osoba živ i gibak proces; ako zaboravlja da se istina spoz-
naje korak po korak, bez žurbe; ako ne radi plan ispitivanja, kada je to
potrebno; ako ne vodi računa o tome da svako novo pitanje ovisi od odgo-
vora na ranije postavljeno pitanje, s kojim mora činiti logičku i psihološku
cjelinu; ako ne uspostavi duševni kontakt s ispitanikom tako da se odmah
počne uživljavati u razumski, osjećajni i voljni život ispitanika (empatički
pristup); ako pravovremeno ne formulira pitanja i ne odredi redoslijed nji-
hova postavljanja; ako pušta ispitanike da dugo čekaju na davanje iskaza,
što rađa nervozu, bilo zbog fizioloških potreba, radnih obveza ili osjećaja
neodgovornosti ispitivača, uz prateći osjećaj poniženja na strani ispitani-
ka; ako ne vodi računa o simultanom kapacitetu ispitanika i o tome je li
riječ o induktivnom (sintetskom) ili deduktivnom (analitičkom) tipu ispi-
tanika itd.
Danas se općenito smatra da ispitivač mora imati sljedeće kvalitete:
da je dobar poznavatelj ljudi (psiholog zdravog razuma); da u svim situa-
cijama tijekom ispitivanja mora ostati stvaran, ozbiljan, hladnokrvan i
miran; da nikada ne smije izgubiti prisutnost duha; da ne smije biti sklon
ponižavanju ispitanika i da ispitanik mora steći utisak njegove maksimal-
ne objektivnosti; da se mora pokazati kao snažna ličnost, ali pri tome ne
smije biti grub, ciničan, podrugljiv, galamdžija i sl.; mora biti uljudan i
uravnotežen, ne smije se dati izazvati ili padati u afektivna stanja i to
manifestno pokazivati; ne smije imati osoran ton, a još manje je prikladan
prijateljski šaljivi ton; mora imati dobro pamćenje, mora znati strpljivo
promatrati (često neupadno), diferencirati i razumjeti; mora biti inteligen-
tan i prodoran, metodičan, praktičan, kojiput i duhovit i prilagodljiv sva-
koj situaciji; mora imati dar za kombiniranje, koncentraciju pozornosti,
kritičnost, otklanjanje pogrešaka u interpretaciji i sl.; treba izbjegavati
nepotrebnu gestikulaciju i biti "bezličan"; ne smije dolaziti u osobni sukob
s ispitanikom; mora se strogo pridržavati zakona, biti samostalan u radu,
hrabar i imati snažan karakter.
Smatra se da suvremeni ispitivač mora biti: oštrouman, mudar, po-
nosan, nepodmitljiv, strpljiv, marljiv, ustrajan, uporan, nepopustljiv i sl.,
drugim riječima treba biti dosljedno ispravan; mora imati sposobnost uživ-
ljavanja i biti čovječan u postupcima; ličnost ispitivača mora zračiti auto-
ritetom, a ne da on ističe svoje pravo na autoritet. Pri tome treba imati u
vidu da autoritet ne isključuje ljubaznost i dobrodušnost; vanjština treba
biti pristojna, ali ne ekstravagantna, a nastup prirodan, itd.
Kao posebne metode provjere istinitosti iskaza svjedoka javljaju se
centripetalna i centrifugalna metoda. Međusobno su proturječne, ali ih je
moguće kombinirati. Po centripetalnoj metodi pitanja koja se postavljaju
svjedoku ne odnose se izravno na kazneno djelo, već bi se prije moglo reći
da se udaljuju od njega.
789
Pitanja dolaze s periferije "društvenog kompleksa zločina". Iako meto-

da glede zamisli koja ju diktira nije lako shvatljiva, ona svjedoku otežava
iskrivljavanje istine. Pitanja se postavljaju tako da kod svjedoka izazivaju
osjećaj iskrenosti ili laži.
Centrifugalna metoda, za razliku od centripetalne, ide suprotnim
smjerom. Prema njoj ispitivanje ima oslonac u deliktnoj situaciji ili pona-
šanju okrivljenika. Svjedok koji je sklon okrivljeniku ili mu želi naškoditi,
zna kako se treba ponašati i time se otkriva. Pitanja se također postav-
ljaju tako da kod svjedoka izazivaju osjećaj iskrenosti ili laži. Uvijek treba
voditi računa o tzv. nesvrsishodnim odgovorima svjedoka.
Opisani odgovori se u kriminalističkoj taktici obično dijele u tri sku-
pine. U prvoj skupini su odgovori koji nisu proizašli iz sjećanja, nego su
nametnuti svjedoku. To su naročito odgovori s "da". Svjedok se dao zavesti
autoritetom ispitivača. Zbog toga odgovara odmah i bez prisjećanja.
U drugoj su skupini odgovori dani usprkos znanju o činjenicama. To su
slučajevi kada svjedok popušta pod oštrim ili grubim nastupom ispitivača,
ne usuđujući mu se oduprijeti i svjedoči prema želji ispitivača ili svjedok
dobiva utisak da je njegov iskaz bez značenja i stoga popušta.
U trećoj skupini nalaze se odgovori koji su doveli do unutarnjeg suprot-
stavljanja i do toga da se svjedok suprotstavio svojim iskazom ispitivaču
koji je previše inzistirao na svom autoritetu. Takvi odgovori nisu pogodni
za spoznaju istine.
9. Posebne skupine svjedoka
a) Ranjivi svjedoci
Ranjivi svjedoci su 1) osobe koje uslijed posebnih svojstava ili 2) pos-

ljedica kaznenog djela ne mogu bez opasnosti za vlastita prava i slobode
sudjelovati u kaznenom postupku na način koji je općenito propisan za
svjedoke. Pribavljanje iskaza tih svjedoka valja provesti na način koji je
prilagođen takvu stanju svjedoka.
Radi se o prilagodbi općeg načina pribavljanja iskaza (ranjivog) svjedoka,
ili točnije modificiranja provedbe ispitivanja. Situacija ranjivog svjedoka nije
nužno vezana uz kazneno djelo (teška bolest, tjelesna mana, dječja dob ili po-
odmakla starost i nemoć ne moraju biti ni u kakvoj vezi s kaznenim djelom).
a.1) Ispitivanje žena kao ranjivih svjedoka

Žena je ranjivi svjedok prije svega ako se radi o žrtvi seksualnog kaznenog
djela, kaznenog djela obiteljskog nasilja, trgovine ljudima i sličnim kazne-
nim djelima u kojima spolnost ima ključnu ili značajnu ulogu.
790
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Konkretne modalitete prilagodbe pribavljanja iskaza određuju osobine

ličnosti svjedoka i okolnosti kaznenoga djela. To će u nizu situacija zahti-
jevati da ispitivanje obavi ispitivač žena.
Preporuka R (2002) 5 Odbora ministara Vijeća Europe o zaštiti žena
od nasilja navodi da države imaju obvezu spriječiti, istražiti i kazniti kaz-
nena djela nasilja nad ženama, neovisno o tome jesu li djela počinjena od
strane države (službenih osoba) ili građana, te su u obvezi osigurati zašti-
tu žrtvama nasilja.
Pojam "nasilja nad ženama" definira se kao svaki oblik spolnog zlostav-
ljanja koje kao učinak ima ili može imati fizičku, seksualnu ili psihičku
povredu žene, a uključuju prijetnje zlostavljanjem, prisilu, ograničenje slo-
bode, kako u javnosti tako i privatno, te dalje nabraja specifične oblike
nasilja.
Kazneni zakon treba propisati kažnjivim nasilje među bračnim dru-
govima, izvanbračnim drugovima, odnosno osobama koje žive zajedno. U
kaznenom se postupku mora osigurati da se za ta kaznena djela postupci
vode po službenoj dužnosti, a žrtvi omogućiti medicinsku i psihološku po-
moć i podršku nužnu za učinkovito sudjelovanje u postupku. Predviđa se
osiguranje posebnih uvjeta uzimanja iskaza žrtava tih kaznenih djela, te,
ako je potrebno, izvanpostupovna zaštita. Ako su u postupak uključena
djeca, mora im biti pružena stručna pomoć.
Istodobno, nije manje važan ni psihološki utjecaj žene svjedoka na
ispitivača, pri čemu na iskaz djeluju koketiranje, izazivanje osjećaja sa-
milosti, solidarnosti, opraštanja. U tom se cilju koriste plač, prikazivanje
stanja bespomoćnosti, zatim zavođenje itd. Najteži problemi mogu nastati
s histeričnim osobama pa je u takvim slučajevima pri davanju iskaza ob-
vezatna pomoć psihologa.
a.2) Ispitivanje (mladeži i) djece kao ranjivih svjedoka

Kod ispitivanja mladeži nalaže se općenito obzirno postupanje kako se ne
bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. Ispitivanje djece - svje-
doka uključuje u prvome redu temeljitu pripremu tijekom koje se mora
utvrditi stupanj razvijenosti i razumijevanja djeteta. Sposobnost davanja
iskaza je posebice važna za najmlađi uzrast. Zatim se u razdoblju prije i
za vrijeme puberteta mora uzeti u obzir cijeli niz momenata koji obilježa-
vaju tu dob, a mogu utjecati na iskaz.
Dijete je uvijek ranjivi svjedok. Međutim, modaliteti ispitivanja djeteta
su različiti. Najviši zahtjevi su pri ispitivanju djeteta žrtve kaznenog
djela. U takvom slučaju ispitivanje se provodi 1) uz pomoć stručne osobe,
2) bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje je dijete, 3) posrednim
postavljanjem pitanja i 4) snimanjem tehničkim uređajima. U tom slučaju
je, dakle, obvezatna audio-video konferencija.
791
Posebnu pozornost valja posvetiti mogućnosti utjecaja na dijete zbog

njegove veće sugestibilnosti. Pitanja moraju biti oblikovana s posebnim
oprezom i mora se izbjegavati svaka sugestivnost. Držanje ispitivača jed-
nako je značajno i mora biti takvo da se dijete svjedok osjeća slobodno i,
koliko je moguće, sigurno. Općenito se preporučuje ograničiti broj ispitiva-
nja po mogućnosti na samo jedno ili najviše dva. S primjerenim obzirom
postupa se i kod bilježenja iskaza djeteta.
Treba imati u vidu da djeca često prenose svoje subjektivno stanje na
objektivni svijet, da ne prave dovoljno jasnu razliku između istine i laži,
mašte i stvarnosti. Mašta djece ima važnu ulogu i ne smije se zanemariti.
S djecom ne treba razgovarati djetinjastim tonom. S njima valja postupati
kao sebi ravnima, treba ih pitati ozbiljno i razumno. Pitanja se moraju pos-
tavljati tako da ih djeca razumiju i ne pitati ih za stvari, pojave i odnose
koje ona ne shvaćaju. Posebno treba izbjegavati apstraktne pojmove. Ti-
jekom prvog ispitivanja posebnu pozornost treba posvetiti uspostavljanju
kontakta. Pri tome službene prostorije mogu djelovati negativno.
Djeca su vrlo sugestibilna, osobito pred autoritetom odraslih. Već sa-
mim ponavljanjem pitanja djetetu se može sugerirati da se tu nešto dogo-
dilo. Ako je to moguće, djetetu se ne smije dati vremena i priliku da razgo-
vara s drugim osobama. Brzo postupanje i žurno provođenje ispitivanja
može svesti na minimum krivotvorenje iskaza.
Važno je postići koncentraciju djetetove pozornosti. Stalno treba imati u
vidu činjenicu da djeci nedostaje životno iskustvo. Ispitivač ne smije pred
djetetom ispitanikom dijelu iskaza ili cijelom iskazu poklanjati preveliku
pozornost, jer se na taj način kod djeteta može pobuditi želja za isticanjem.
Odnos ispitivača ne smije biti ni preblag, ni prestrog. Bezuvjetno treba
sačuvati mirnoću, nastojati da se stekne povjerenje djeteta i razbije even-
tualni strah, postupati krajnje strpljivo i voditi računa da se ispitivanje
obavlja u granicama simultanog kapaciteta ispitanika. Prvo ispitivanje,
kada god je to moguće, trebalo bi biti i posljednje, osobito kada je riječ o
djeci žrtvama seksualnih delikata ili svjedocima takvih delikata.
Iskaz djeteta ne treba a priori ni odbaciti ni usvojiti, nego provjeriti i
pažljivo ocijeniti. Treba imati u vidu da su djeca, u pravilu, moralno ne-
pokvarena i iskrena. S druge strane, ona su bez životnog iskustva, lako
padaju pod tuđi utjecaj i obdarena su bogatom maštom. Zbog toga često
netočno tumače pojave oko sebe i daju netočan iskaz. Mogu poslužiti kao
svojevrsno "oružje" određenim osobama.
U skupini djece moguća je pojava svjedoka ejdetičara, osoba koje posje-
duju sposobnost očitih optičkih predodžbi sa svim značajkama osjeta i sto-
ga su iznimno pouzdani svjedoci. Najčešće je riječ o mladeži u pubertetu.
Odbor ministara Vijeća Europe donio je brojne preporuke radi zašti-
te i poboljšanja uvjeta pod kojima djeca kao ranjivi svjedoci sudjeluju u
792
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
kaznenom postupku. Preporuke sadrže opsežan katalog mjera koje države

članice trebaju poduzeti u odnosu na kazneni postupak.
U odnosu na kazneni postupak, država mora osigurati zaštitu interesa
djeteta u postupku, pružanjem stručne pomoći i podrške, te, gdje je po-
trebno, pravne pomoći. Te mjere moraju se provesti uz poštivanje prava
obrane. Postupci u povodu kaznenih djela seksualnog iskorištavanja djece
moraju se voditi žurno, uz naročitu pozornost usmjerenu zaštiti privatnos-
ti djeteta, žrtve kaznenog djela.
Države moraju osigurati posebne uvjete pribavljanja iskaza djece žrta-
va kaznenih djela seksualnog zlostavljanja, kako bi se izbjeglo ponavljano
uzimanje istih iskaza tijekom postupka, a ujedno osigurao visok stupanj
vjerodostojnosti takvih iskaza. Žrtvama se, kad je potrebno, mora osigura-
ti i prikladna izvanpostupovna zaštita.
U odnosu na počinitelje, ističe se da oni moraju biti kažnjeni, a gdje je
potrebno, podvrgnuti liječenju; predviđa se odgoda tijeka zastarnog roka
do punoljetnosti žrtve, a preporuča se i uvođenje posebne sigurnosne mje-
re zabrane kasnijeg obavljanja djelatnosti koje bi osuđenog počinitelja
mogle dovesti u kontakt s djecom.
a.3) Ispitivanje starijih, bolesnih osoba ili osoba s tjelesnim manama

kao ranjivih svjedoka
Ispitivanje starijih osoba ovisi o konkretnome psihofizičkom stanju svjedo-
ka koje može biti takvo da uvjetuje posebni taktički pristup. Ako je stanje
takvo da se zbog njega osobe ne mogu odazvati pozivu, mogu biti ispitane
1) u mjestu gdje borave, odnosno 2) putem audio-video konferencije, pri
čemu se određuje stručna osoba, a prema potrebi i liječnik vještak ili dru-
ga osoba ili tumač.
Proces starenja obično prate sljedeće psihofizičke promjene: a) fiziološ-
ko slabljenje osjeta, što dovodi do zabluda, pa i halucinacija. Oštrina vida
popušta, sluh slabi, sporije se shvaća (jer slabi produktivnost predodžbi) i
sl.; b) pamćenje zbog reducirane plastičnosti ganglijskih stanica mozga do-
vodi do nepotpunosti sjećanja novih događaja ili zaboravljivosti. Sukladno
tom se postupa i pri ocjeni iskaza takvoga svjedoka.
Praznine u opažanju proizvoljno se popunjavaju izmišljenim sadrža-
jima. Stare osobe su sugestibilne i lako padaju pod utjecaj drugih osoba
i postaju tvrdoglave, pune ironije i prezira ili postaju blage i mirne itd.;
c) javlja se promjenjivost raspoloženja, nepovjerenje, neosnovano sumnji-
čenje drugih osoba; d) rijetko objektivno shvaćaju i prosuđuju.
Javljaju se duboke promjene karaktera, egocentričnost koja se manifes-
tira u sužavanju kruga interesa i u traženju da se poštuju njihove navike,
zdravlje i interesi; e) naginju melankoliji i sanjarenju, a proizvode svojih
sanjarenja mogu smatrati istinom; f) praznine u sjećanju popunjavaju ele-
793
mentima iz ranijih događaja (ranije doživljenog). Budući da je to popu-

njavanje nesvjestan proces, sami vjeruju da govore istinu; g) zbog slabijeg
pamćenja, brzog umaranja i sugestibilnosti opasno je izvrgnuti ih dužem
ispitivanju.
Treba imati u vidu i karakteristike duševnog života starijih osoba kao
što su, npr.: a) popuštanje životnog tonusa; b) stanovita krutost; c) povla-
čenje u sebe; d) smanjenje interesa; e) odbijanje novog; f) više ili manje
uspjela prilagodba na starenje.
Iskaz starih osoba načelno nije ni istinit ni lažan, ali treba biti sumnji-
čav kod ocjene sadržaja iskaza, možda čak više nego kod djece. Izvori po-
grešaka mnogobrojni su, no to nije razlog da se stare osobe ne ispituju kao
svjedoci. Treba biti posebno oprezan pri ocjeni iskaza starih osoba jer su
one, kako je istaknuto, u pravilu, krajnje subjektivne, jer pri opisivanju
događaja unose svoje zaključke.
Na prikladan način treba ispitati je li se na njih utjecalo jer, s obzirom
na veliku sugestibilnost, valja utvrditi stupanj vjerodostojnosti i objektiv-
nosti iskaza. Na odgovarajući (neopažen i neuvredljiv) način treba utvr-
diti stanje osjetila, moć pamćenja i sl. Ispitivanje starih osoba treba biti
vremenski što kraće. Ne smije ih se ostaviti da dugo čekaju na ispitivanje.
Ispitivanje treba prilagoditi njihovoj ličnosti.
b) Ugroženi svjedoci
Ugroženi svjedok je osoba za koju postoji vjerojatnost da davanjem iska-

za ili davanjem odgovora na pojedina pitanja može izložiti sebe ili bliske
osobe ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu
ili imovinu većeg opsega. U tu skupinu ulaze prije svega a) slučajni svje-
doci, b) žrtve kaznenog djela i c) sudionici u kaznenom djelu - pokajnici
koji u postupak ulaze kao krunski svjedoci. Pribavljanje iskaza ugroženog
svjedoka obuhvaća ne samo prilagodbu načina pribavljanja iskaza nego
posebne mjere zaštite svjedoka u postupku i izvan postupka.
Za razliku od ranjivog svjedoka, ugroženi svjedok je izravno ili neizrav-
no vezan uz kazneno djelo (on o njemu ili njegovu počinitelju ima saznanja
ili je njegova žrtva ili sudionik). Moguća je kumulacija položaja ranjivog i
ugroženog svjedoka. U tom slučaju postupa se prema najvišim zahtjevima
situacije, a to je primjena pravila o ranjivom i ugroženom svjedoku.
Ispitivanje ugroženih svjedoka je stupnjevano: od općih pravila, preko
ano-
nimiziranja podataka, audio-video konferencije s prikrivanjem građanskog
i fizičkog identiteta, do uspostavljanja izvanpostupovne zaštite svjedoka.
Zaštita svjedoka sastoji se od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja
u postupku i mjera zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka.
794
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Svjedok ima pravo uskratiti iznošenje podatka o svojem identitetu dok

mu se ne osigura potrebna zaštita. Prijedlog za zaštitu svjedoka može
uputiti državni odvjetnik istražnom sucu, a može i sam svjedok istaknuti
takav zahtjev tijekom ispitivanja. Do zaštite svjedoka u postupku može
doći i temeljem odluke izvanraspravnog vijeća suda.
Prijedlog za posebni način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u pos-
tupku državni odvjetnik podnosi istražnom sucu u zapečaćenom omotu
s naznakom "ugroženi svjedok — tajna". U prijedlogu državni odvjetnik
označava posebni način sudjelovanja svjedoka u postupku i posebni na-
čin ispitivanja svjedoka i razloge za to. Uz prijedlog dostavlja i mjere
zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka koje je prihvatilo
tijelo koje provodi program zaštite svjedoka i podatke o početku njihove
primjene.
Prijedlog za posebno sudjelovanje i poseban način ispitivanja svjedoka
može se podnijeti i prije prvoga ispitivanja svjedoka.
Ako istražni sudac prihvati prijedlog državnog odvjetnika, odredit će
pseudonim svjedoka i posebni način ispitivanja i sudjelovanja u postupku,
a ako se ne suglasi s prijedlogom, odluku donosi izvanraspravno vijeće
suda. Podatke o svjedoku koji će se ispitati i sudjelovati u postupku na
posebni način, istražni sudac će zapečatiti u poseban omot i predati na
čuvanje tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. To će zabilježiti u
spisu koristeći pseudonim ugroženoga svjedoka. Zapečaćeni omot s poda-
cima svjedoka može iznimno zatražiti od tijela koje provodi program zašti-
te svjedoka i otvoriti samo drugostupanjski sud kad odlučuje o žalbi protiv
presude. Na omotu će se zabilježiti da je otvoren i navesti imena članova
vijeća koji su upoznati s njegovim sadržajem. Nakon što se članovi vijeća
upoznaju sa sadržajem, omot će se ponovno zapečatiti i vratiti tijelu koje
provodi program zaštite svjedoka.
Ako je svjedok uskratio iznošenje podataka o svojem identitetu tije-
kom ispitivanja te ga obrazložio postojanjem opasnosti za sebe ili svoje
bližnje, istražni sudac će, ako ocijeni osnovanim postojanje opasnosti,
prekinuti ispitivanje i o tome bez odlaganja obavijestiti državnog odvjet-
nika dostavom prijepisa zapisnika, s pozivom da u roku koji ne može
biti dulji od tri dana dostavi pisani obrazloženi prijedlog za primjenu
posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku i, prema
potrebi, izvješće o mjerama zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan
postupka.
Ako istražni sudac uskratu iznošenja podataka ocijeni neosnovanom,
može primijeniti mjere procesne prisile prema svjedoku koji odbija svjedo-
čiti bez opravdanog razloga, a ako državni odvjetnik ne podnese prijedlog
za posebni način ispitivanja svjedoka ili predloži da se svjedok ispita pre-
ma općim pravilima, istražni sudac će zatražiti odluku vijeća.
795
Ispitivanje svjedoka provodi se na način određen u rješenju. On se

može odnositi na anonimizaciju svjedoka i na prikrivanje izgleda svjedo-
ka. Ako se posebni način ispitivanja svjedoka odnosi samo na anonimi-
zaciju, tada se ispitivanje provodi pod pseudonimom. U ostalom dijelu,
ispitivanje svjedoka provest će se prema postupovnim propisima. Ako se
posebni način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku odnosi pored
anonimizacije i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje se obavlja po-
moću tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Prilikom ispitivanja lik
i glas svjedoka moraju se izmijeniti. Svjedok se tijekom ispitivanja mora
nalaziti u prostoriji koja je odvojena od prostorije u kojoj se nalaze istraž-
ni sudac i druge osobe koje su nazočne ispitivanju.
Nakon završenog ispitivanja, svjedok potpisuje zapisnik pseudonimom
u nazočnosti istražnoga suca i zapisničara. Osobe koje u bilo kojem svoj-
stvu saznaju podatke o svjedoku (stvarni identitet, lik) dužne su ih čuvati
kao tajnu. Presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može se temeljiti
samo na iskazu ugroženog svjedoka.
10. Posebne vrste ispitivanja svjedoka
a) Predočavanje
Predočavanje je postupak tijekom ispitivanja u kojem se osobi koju se

ispituje predočavaju sadržaji a) njenih izkaza ili iskaza drugih osoba ili
b) predmeti. Zadaća je provjere vjerodostojnosti iskaza da im se ukaže na
stajališta drugih ili na njihove ranije iskaze, ili da im se pomogne prisjeti-
ti se određenih okolnosti.
Predočavanje je primjenjivo tijekom ispitivanja kad se iskaz osobe ne
podudara s već izvedenim dokazima ili kad osoba ne daje odgovore na ona
pitanja za koja je vjerojatno da bi ih morala znati.
Posebni je oblik radnje predočavanje radi prepoznavanja, identifi-
ciranje osobe, predmeta, crteža i sl. Predočavanje radi prepoznavanja raz-
likuje se od prepoznavanja kao istražne radnje po tome što se osobu ne
dovodi u situaciju da između više predmeta ili iskaza odabire jedno, već
joj se predočava samo ono o čemu se može izjasniti da to prepoznaje ili
ne. Predočavanje je upravo zbog takvih značajki prije svega prikladno za
raspravno razmatranje.
796
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
b) Suočenje
b.1) Općenito o suočenju

Suočenje (confrontatio) je postupovna radnja s kriminalističkim sadrža-
jem u okviru koje se zajedno ispituju dvije osobe koje su ranije ispitane o
važnim činjenicama o kojima su njihovi prijašnji iskazi različiti (proturječ-
ni ili nepodudarni).
Postupovna radnja ima za cilj da postupovno tijelo vlastitim opažanjem
utvrdi koji je od nesuglasnih iskaza već ispitanih osoba istinit. Suočava-
njem se nastoji potaknuti rasprava koju postupovno tijelo promatra i ocje-
njuje o tome koji je iskaz vjerodostojniji. Teorijski se može suočiti više oso-
ba, ali se, u pravilu, suočavaju samo dvije osobe. To je psihološki i taktički
opravdano.
Suočenje se, u pravilu, temelji na stvaranju konfliktne situacije. Ispi-
tivač mora potpuno nadzirati takav konflikt, njegovo odvijanje i registri-
rati njegov tijek. Cilj suočavanja je ocjena vjerodostojnosti iskaza osoba.
Uspjeh suočavanja ovisi o nizu subjektivnih i objektivnih okolnosti. Traži
se izrada plana suočavanja, koji u prvom redu uključuje određivanje redo-
slijeda iskaza osoba koje se suočavaju.
S postupovnog stajališta suočavanje je samostalna postupovna radnja.
Njen je rezultat, ako ga tijelo postupka prihvati, oblik dokaza. To je pose-
ban oblik ispitivanja osoba. Mogu se suočiti dva svjedoka, dva suokrivlje-
nika i svjedok i okrivljenik. Ponekad suočavanje okrivljenika i svjedoka
treba provesti i onda kada su mali izgledi na uspjeh. Impresioniran onim
što mu se predočava, okrivljenik može promijeniti iskaz.
Kod suočavanja treba promatrati i "govor tijela" suočavanih osoba.
Suočavanje je dvoboj riječima i rat živaca. Pri ocjeni istinitosti dobivenih
iskaza treba biti oprezan i rukovoditi se taktičkim načelom kritičnosti i
samokritičnosti (skepse). Suočavanje ne treba ponavljati niti provesti ako
se ne računa na uspjeh. Okrivljenika se ne smije prisiliti na suočavanje.
Suočavanje kao planska, namjerno stvorena konfliktna situacija je me-
toda kojom se kombinirano djeluje na razum i osjećajne elemente suoče-
nika. Pri stvaranju plana suočavanja treba ocijeniti je li suočenik, za koga
se pretpostavlja da je dao lažan iskaz, pretežito intelektualno ili osjećajno
biće, te se na temelju toga odabire način suočavanja.
Kod lažljivog okrivljenika ulogu igraju inteligencija i energija obrane,
a kod lažnog svjedoka osjećajnost i sustav karakternih osobina. U planski
stvorenoj konfliktnoj situaciji važno je održati stegu suočavanja.
Suočenje na mjestu događaja bitno utječe na prisjećanje, kako u pogle-
du obujma, tako i točnosti. Ono potiče i pomaže maksimalnom izazivanju
asocijacija. Dolazi do vjernog oživljavanja bogatstva vanjskih predodžbi
po prostoru, dodiru i vremenu. Prirodno okružje oživljava sjećanje putem
797
asocijacija slika i ideja. Ovo suočavanje mobilizira sjećanje i omogućava

istovremenu uspješnu kontrolu. Kriminalni događaj nije bio opažen izoli-
rano, nego u okviru složenih utisaka osjetila.
Cilj suočavanja je ocjena vjerodostojnosti iskaza. Za uspjeh suočenja va-
žan je opći plan i, posebice, detaljno promatranje i bilježenje tijeka suočava-
nja i odgovora na pojedina pitanja te drugih reakcija sudionika suočavanja.
Planiranje suočavanja uključuje u prvome redu određivanje redoslijeda
iskaza kojima se provodi suočenje. Smatra se da je taktički preporučlji-
vo da prvi iskaz bude: 1) pozitivan (kojim se nešto tvrdi), 2) takav kojim
se počinitelja okrivljuje za djelo, 3) od osobe koja je predlagala suočenje,
4) onaj za kojega se vjeruje da je istinit i 5) od osobe koja svojim iskazom
otkriva netočnosti u iskazu okrivljenika.
Konkretna postupovna situacija može, međutim, zahtijevati sasvim
drukčiji pristup. To posebice u slučaju nužnosti da se okrivljenika koji laže
taktički iznenadi provođenjem suočavanja sa svjedokom koji iznosi uvjer-
ljivu istinu. U tome primjeru bolje je suočavanje započeti s iskazom okriv-
ljenika kojemu se tada suprotstavlja iskaz pouzdanoga svjedoka.
Neki vidovi suočavanja nisu obilježeni umjetnim, taktičkim stvaranjem
konflikta. Naime, razlike u iskazima nisu uvijek proturječnosti. Suočava-
nje može poslužiti za otklanjanje pogrešaka i praznina u iskazu. Tada je
preporučljivo provesti ga na mjestu događaja, ili u drugome prostoru u
kojemu je djelovanje asocijacija očekivano snažnije, odnosno na način koji
će služiti istome cilju.
Suočavanje treba voditi osoba koja je vodila i ranija ispitivanja suoča-
vanih osoba jer poznaje detalje. Preporučuje se da suočavanje vode dva
ispitivača. Razjašnjavanje proturječnosti tijekom suočavanja mora se te-
meljiti na postavljanju općenito formuliranih pitanja koja se odnose na
sporne točke. Na ta pitanja suočene osobe spontano odgovaraju u okviru
neprekidnog monologa. Zatim se ta ista pitanja ili pitanje postavlja dru-
goj suočenoj osobi, koja također na njega spontano odgovara. Potom slijedi
postavljanje detaljnih pitanja pojedinim suočavanim osobama. Zbog toga
se objašnjenje proturječnosti prilikom suočavanja odvija u obliku pitanje
- odgovor, uz izostavljanje spontanih iskaza.
Suočenim osobama pitanja postavlja tzv. voditelj suočavanja prema
redoslijedu koji sam odredi. Takav način suočavanja pruža mogućnost
potpune kontrole izjava suočavanih osoba, a istodobno ograničava moguć-
nost slučajnog ili namjernog informiranja osoba o drugim činjenicama bi-
tnim za daljnji tijek postupka, koje ne ulaze u područje suočavanja.
Iskaze i/ili objašnjenja treba davati prvo osoba čije se izjave smatraju
vjerodostojnima. Ta činjenica lišava osobu koja laže mogućnosti da se suo-
čavanje odvija u njezinu korist. Osim toga, izazivanjem snažnog utiska
navodi se osobu koja laže da dade istinit odgovor.
798
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Treba zabraniti neposredno obraćanje suočavanih osoba jedne drugoj.

Može se iznimno dopustiti kada je voditelj suočavanja siguran da neće do-
vesti do neželjenih posljedica, i to samo u određenom dijelu suočavanja. U
prostoriju gdje se vrši suočavanje treba prvo uvesti osobu za koju se pret-
postavlja da govori istinu, čime se postiže bolji psihološki učinak. S tom
osobom treba obaviti kratki razgovor i tako je pripremiti za suočavanje s
osobom koja laže.
Suočavane osobe moraju sjediti na sigurnoj udaljenosti. Suočavanje tre-
ba biti trenutak iznenađenja za osumnjičenika, odnosno osobu koja laže.
Takve osobe ne smiju znati da će biti suočene. Pitanja suočenim osobama
moraju biti jednostavna i razumljiva. Neprimjerena su tzv. "zakučasta" pi-
tanja. Redoslijed pitanja mora biti takav da postupno dođe do objašnjenja
proturječnosti, od manje važnih do najvažnijih za konkretni slučaj.
Posebna taktika suočavanja nužna je u slučajevima u kojima u suo-
čavanju sudjeluju osobe s posebnim osobinama. To su poglavito posebne
kategorije subjekata o kojima je već bilo riječi, ali i cijeli niz, primjerice,
svjedoka s određenim psihičkim i psihološkim posebnostima.
Posebni problemi nastaju kod suočavanja djece i odraslih. Polazište u
planiranju takvih suočavanja mora biti studiozno proučavanje značajki lič-
nosti suočenika, utvrđivanje modaliteta suočavanja i redoslijeda pitanja
i nužan obzir tijekom provođenja radnje. Valja unaprijed procijeniti, ali i
na vrijeme prekinuti suočavanje ako bi njegov rezultat bio učvršćivanje
obrane okrivljenika i negativno djelovanje na sigurnost svjedoka posebnih
značajki. Tada suočavanje valja brižljivo pripremiti i provesti, ako je ikako
moguće, na glavnoj raspravi.
Pravila kriminalističke taktike preporučuju da prvi suočenik treba biti
osoba: koja je dala pozitivan iskaz, dakle, nešto tvrdila a ne negirala; koja
tereti drugog suočenika; koja je inzistirala na suočavanju; čiji je iskaz po
mišljenju ispitivača točan i koja razotkriva okrivljenika (osumnjičenika).
Ovu formulu ne treba smatrati kategoričkom. Srž pravila kriminalistič-
ke taktike je u tome da se njena opća pravila smiju primjenjivati sukladno
stvarnim okolnostima i situaciji svakog konkretnog slučaja.
Šablone, recepti i rutina suprotni su učenju o planiranju u kriminalis-
tici. Zato odluka o redoslijedu mora ovisiti o snazi i mjerljivosti iskaza
i svojstvima vjerodostojnosti suočenika. Suočavanja moraju neposredno
slijediti jedna za drugima radi ostvarenja taktičkog načela iznenađenja.
Snaga emocionalnog djelovanja suočavanja jača paralelno s intenzitetom
iznenađenosti. Kada je riječ o svjedocima, treba izabrati najpouzdanije i
najsigurnije svjedoke.
Suočavanje dobronamjernih svjedoka može biti korisno kada uklanja
ozbiljne nesporazume i osigurava točke oslonca koje se, inače, ne dobivaju
čak ni ponovnim ispitivanjem.
799
Nekonfliktno suočavanje može biti izvršeno s ciljem da se jednom od

suočenika pomogne što potpunije i vjernije prisjetiti se kriminalnog doga-
đaja, što većeg broja činjenica i okolnosti koje je zaboravio, jer su potisnuti
u tzv. posredno sjećanje. U praksi ovaj oblik suočavanja daje dobre rezul-
tate. Dobra je strana suočavanja ta što uspješna taktika i tehnika (stra-
tegija) ispitivanja primoraju lašca da mijenja iskaz i na taj način otkriva
novu frontu za lakše razotkrivanje.
Tijekom suočenja lažac može utjecati na drugog suočenika da promije-
ni iskaz u prilog lažnog iskaza ili lažne obrane. Suočavanjem se stvaraju
i velike mogućnosti za sugestiju i time ono može postati izvor pogrešaka
i smetnji za utvrđivanje istine. Ponekad suočenik ne želi priznati pogreš-
nost iskaza pred drugim suočenikom, već radije samo pred ispitivačem.
Uvijek treba poduzeti mjere opreza radi sprječavanja tajnog dogovora.
Zbog toga pravila kriminalistike stoje na stajalištu da suočavanju treba
pristupiti samo ako se smatra da se njime mogu otkloniti bitne razlike u
iskazima. Prednost uvijek treba dati jednostavnijim postupovnim radnja-
ma, a suočavanje treba tretirati kao posljednju u nizu radnji.
Zapisnik o suočenju valja voditi s posebnim obzirom na oblikovanje pi-
tanja i odgovora. U njega valja ubilježiti verbalne i sve druge odgovore na
pitanja ili osvrte tijekom suočavanja. Ako je sudionik suočavanja zorno
nacrtao neku pojavu, i to valja priključiti. Jednako je važno i ovdje unijeti
sva upozorenja kao i kod drugih iskaza.
b. 2) Ograničenja pribavljanja i provjere dokaza suočenjem

Suočenje je ključna radnja kojom se neposredno provodi kontradiktorna
provjera suprotstavljenih ili različitih dokaza, prije svega iskaza okrivlje-
nika i svjedoka ili vještaka odnosno iskaza svjedoka i vještaka.
U nekim slučajevima takva je provjera isključena. To je vrlo značaj-
no ograničenje slobode obrane. Najvažniji su slučajevi pribavljanje iskaza
ranjivih i ugroženih svjedoka kad su njihovi iskazi pribavljeni kao iskazi
zaštićenih svjedoka. To ograničenje uvjetovalo je posebno pravilo o tome
da iskaz zaštićenog svjedoka ne može biti jedini dokaz. Iz toga slijedi da u
takvim predmetima valja posebno intenzivno pribavljati druge dokaze.
c) Posebno o dokaznom ispitivanju svjedoka

izravnim i unakrsnim ispitivanjem
c.1) Opća napomena
Akuzatorni sustavi kaznenog postupka ispitivanje svjedoka uređuju na
posebni način na raspravi, kao središnjem stadiju postupka. Uz to suvre-
mene angloameričke (adverzarijalne) inačice tog sustava predviđaju poseb-
nu radnju: ispitivanje okrivljenika kao svjedoka (u vlastitoj stvari).
800
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Sve veći je broj suvremenih europskih kaznenih postupaka koji izvođe-

nje dokaza ispitivanjem svjedoka i vještaka te ispitivanje okrivljenika kao
dokaznog sredstva u središnjem stadiju rasprave, uređuju prema modelu
izravnog i unakrsnog ispitivanja, ali kombinirano s elementima mješovi-
tog modela.
To zahtijeva posebni kriminalistički pristup, koji pred sudionike ras-
prave, prije svega tužitelja i branitelja, postavlja vrlo visoke zadaće. Sud
postaje pasivan, proaktivna ("inkvizitorna") uloga raspravnog suca ne-
staje. Valja ponoviti već prije rečeno: i ovdje vrijedi načelno stajalište da
postoji svjedok optužbe i obrane, ali samo do početka ispitivanja, a nakon
toga, svaki svjedok je svjedok istine (v. izlaganje supra pod 1.).
c.2) Izravno i unakrsno ispitivanje (direct and cross examination)

Izravno ispitivanje provodi tužitelj ili branitelj koji je predložio ispitivanje
svjedoka ili vještaka kao vlastiti dokaz. Svjedok u izravnom ispitivanju
izlaže logički i kronološku svoj iskaz, a prekida ga se ako iznosi nebitne
detalje ili skrene s teme svjedočenja.
U skladu s obvezama utvrđivanja činjenica u prilog i na štetu okrivlje-
nika, tužitelj, u pravilu, predlaže sve svjedoke za koje smatra da imaju saz-
nanja o činjenici koja se utvrđuje. Naprotiv, branitelj okrivljenika predlaže
svjedoke za koje drži da će biti od koristi za obranu. Tužitelj i branitelj
moraju prije predlaganja "svojih" svjedoka znati što će njihovim iskazom
dobiti, a što izgubiti. To praktično znači da je dio taktičkih priprema pred-
viđanje sadržaja odgovora.
Kod izravnog ispitivanja u središtu je svjedok (ispitanik). Procjena pri-
kladnosti svjedoka obuhvaća stanje stvari u predmetu (prije svega struk-
turu ostalih dokaza), osobu svjedoka (prošlost, osobne značajke, odnose,
situaciju u kojoj živi itd.). To je dakle važna planska djelatnost i značajan
dio priprema. Ključno mjesto ima analiza i procjena koliko je svjedok po-
uzdan i postojan, vodeći računa o tome da odmah nakon izravnog ispi-
tivanja slijedi unakrsno ispitivanje protivnika. Pouzdanost se odnosi na
opažanje, prisjećanje, sposobnost pamćenja i iznošenja, a postojanost na
"otpornost" svjedoka u ispitivanju.
Predlagatelj prije davanja iskaza može svjedoka pripremiti za sudjelo-
vanje na raspravi opisom tijeka radnji, simuliranjem pitanja, ali ne smije
svjedoku davati sadržaj odgovora.
Predlagatelj bira način i redoslijed postavljanja pitanja koja moraju opti-
malno utjecati na sud. Izravno ispitivanje je prema svojoj strukturi dijalog
predlagatelja - ispitivača i svjedoka. Svjedok iskazuje o sadržajima koje je
svojim pitanjima odredio ispitivač. Pitanja su izravna, tematska i opisna
(npr. koliko je osoba bilo u prostoriji kad ste ušli u nju), moraju biti jasna i
razumljiva za sve sudionike postupka, posebno za laički dio sudskog tijela.
801
Iskaz svjedoka mora biti potpun, što znači da se svjedok mora izjasniti
o svim poznatim okolnostima, bile one povoljne ili nepovoljne. To je bitno,
jer se time ograničava prostor "neprijateljskog" unakrsnog ispitivanja. Po-
kazatelj je uspješnosti ispitivanja izostanak unakrsnog ili dopunskog ispi-
tivanja od strane suda.
Unakrsno ispitivanje provodi (protu)stranka koja nije predložila svje-
doka kao svoj dokaz. U njegovu središtu je ispitivač. Cilj unakrsnog ispi-
tivanja je 1) provjeriti sve dokaze ako ima sumnje, 2) utvrditi činjenice
koje idu u prilog onoga tko provodi unakrsno ispitivanje, 3) diskreditirati
svjedoka i 4) razotkriti nedostatke osobe svjedoka ili njegova iskaza.
Predmet je provjera istinitosti sadržaja pribavljenog izravnim ispitiva-
njem, prikupljanje daljnjih dokaza ili drugo. Način na koji se nastoji pos-
tići ta svrha je provjera vjerodostojnosti, sigurnosti i pouzdanosti iskaza
svjedoka traženjem pogrešaka, nesklada, neistina itd.
Unakrsno ispitivanje uključuje posebnu strategijsku i taktičku pripre-
mu. Provodi se kratkim, određenim i jasnim pitanjima koja u sebi sadrže
sugestiju, a postavljaju se planski, prema unaprijed utvrđenom redoslije-
du. Obično se grupiraju u nekoliko skupina.
Do unakrsnog ispitivanja dolazi samo onda ako je izravno ispitivanje
svjedoka rezultiralo štetom za postavke predlagatelja (tzv. destruktivni
svjedok) i ako se opravdano očekuje uspjeh.
Tome nasuprot, ako iskaz svjedoka nakon izravnog ispitivanja nije pro-
uzročio štetu (konstruktivni svjedok) nema potrebe za unakrsnim ispitiva-
njem jer može štetiti tezi protivnika. Općenito, unakrsno ispitivanje važno
je prije svega za obranu, jer omogućuje diskvalificiranje svjedoka optužbe.
Priprema unakrsnog ispitivanja je u pravilu mnogo zahtjevnija od pripre-
ma za izravno ispitivanje jer uključuje detaljnu analizu svih dokaza i tra-
ženje "slabih" mjesta.
Provedba tehnike unakrsnog ispitivanja je prepričavanje iskaza svjedo-
ka na koje svjedok odgovara potvrdno ili niječno. Ispitivač stalno nadzire,
"pritišće" svjedoka, ne dopušta mu samostalno iskazivanje ili objašnjavanje
te prekida ispitivanje čim postigne cilj jer u protivnom ugrožava vlastiti cilj.
Unakrsno ispitivanje posebno je uspješno diskreditiranjem svjedoka
što je moguće prethodnom detaljnom analizom svih podataka. Provodi se
prema najraširenijem obrascu u tri stadija.
Svjedoka se najprije podsjeća na ranije iskaze ili neke druge "neutral-
ne" okolnosti ("omekšavanje"). Zatim se prelazi na fazu vezivanja svjedoka
za iskaz ("želite li iskazati drukčije od onoga što ste rekli?"). U trećoj fazi
se svjedoku predočava okolnost koja njegov iskaz dovodi u sumnju ("kako
je moguće da ste s tog mjesta vidjeli pješaka?")
U razmatranom sustavu ključnu važnost imaju replike i duplike. Nai-
me, nakon unakrsnog ispitivanja moguće je ponovno drugo izravno ispiti-
802
K R I M I N A L I S T I K A __________________________________________________________________
vanje (redirect examination). Ono je ograničeno na pitanja koja su se poja-

vila u unakrsnom ispitivanju. Iza njega može slijediti ponovno unakrsno
ispitivanje (recross examination), opet vezano uz nova pitanja iz ponovnog
izravnog ispitivanja.
U sustavu izravnog i unakrsnog ispitivanja sugestivna komponenta je
uređena znatno drukčije nego u sustavu inkvizitornog i mješovitog postupka.
Načelni stav u potonjem je da su sugestivna pitanja isključena. To stajalište
kao polazno u akuzatornom postupku vrijedi i u odnosu na izravna pitanja.
Izravna pitanja koja navode na određeni odgovor (leading question) mogu se
pri izravnom ispitivanju iznimno postaviti samo radi razjašnjenja iskaza.
Pri unakrsnom ispitivanju sugestivna su pitanja dopuštena. To vrijedi
posebno u odnosu na svjedoka protivne stranke ili neprijateljskog svjedo-
ka koji ne želi surađivati (hostile witness), kad sud može dopustititi upora-
bu takvih pitanja. To je prijelaz s izravnog na unakrsno ispitivanje, čime
stranka dobiva mogućnost ispitivanja svjedoka protivne stranke kao vlas-
titog, izravnim umjesto unakrsnim ispitivanjem.
Posebno značenje pri adverzarijalnom ispitivanju imaju prigovori
(objections). Razlikuju se formalni (objections as to form) i supstancijalni
prigovori (objections as to substance).
U mješovitom postupku, ali i u nekim sustavima akuzatornog postup-
ka, sud nije potpuno isključen iz dokaznog postupka. Sud može nakon
stranke postavljati pitanja, ali također izvoditi dokaze bez obzira na pri-
jedloge stranaka. Time se kontradiktornost kao temeljno načelo uređenja
dokaznog postupka, nadopunjuje inkvizitornošću, a to povezivanje ima po-
služiti za pouzdano i potpuno utvrđivanje istine. U tim slučajevima najpri-
je sud, zatim stranke ispituju svjedoka prema pravilima izravnog ispitiva-
nja, a stranke ga zatim mogu unakrsno ispitati. U akuzatornim sustavima
postoje također posebna pravila ispitivanja u određenim predmetima (npr.
za seksualna kaznena djela).
d) Pribavljanje iskaza svjedoka

audio-video i telefonskom konferencijom*
Pribavljanje iskaza moguće je, ovisno o konkretnom uređenju i putem

audio-video konferencije, "na daljinu". Njegova je značajka 1) prostorna
izdvojenost svjedoka, makar i jednog od ispitivača te 2) uporaba audio i
video sredstava kojima se prenosi slika i glas ili samo glas. Za svrhe te rad-
nje koriste se zatvoreni audio-vizualni televizijski ili digitalni računalni te
telefonski sustavi, što ovisi o konkretnom uređenju.
Tekst odjeljka d) napisao je Tomislav Veić.
803
Ispitivanje svjedoka "na daljinu" poduzima se u različitim, ali tipičnim

situacijama o kojima je dijelom već bilo riječi. To je 1) ispitivanje ugrože-
nog ili ranjivog svjedoka, zatim 2) provjera alibija, ali je u novije vrijeme
takav model ispitivanja uređen, i 3) kao oblik međunarodne suradnje i
suradnje s naddržavnim tijelima, koji zahvaljujući tehničkim uređajima
bitno ubrzava i pojeftinjuje izvršenje zamolbe a ujedno je kompromis u
odnosu na pravilo locus regit actum. Taj oblik ispitivanja svjedoka znat-
no mijenja suštinu radnje jer isključuje neposredni kontakt ispitivača i
ispitanika.
Sustav videokonferencije interaktivna je tehnologija kojom se putem
javne telekomunikacijske mreže prenose slika, zvuk i podaci na način
da dvije ili više osoba ili grupe osoba mogu istodobno komunicirati na
daljinu.
Pojednostavljeno gledano, tehnologija koja se koristi u sustavima video-
konferencije je dvosmjerna digitalna audio/video veza koja se sastoji od
televizijskih monitora, Videokamera za snimanje sudionika i dokumenata,
mikrofona i specijalnih programskih aplikacija koje digitalno kompresira-
ni zvuk i sliku prenose putem ISDN linije na drugu lokaciju.
Komunikacija u realnom vremenu između dviju (moguće i više) loka-
cija omogućuje osjećaj kao da se komunicira istodobno na jednoj lokaciji.
Potrebno je naglasiti kako sustavi video konferencije ne moraju nužno ko-
ristiti ISDN linije; neki od sustava koriste izravne veze optičkim kabeli-
ma, mikrovalne linkove ili satelitske linkove (satelitski telefoni), no velika
većina koristi se ISDN linijama.
Sustav videokonferencije može biti trajno instaliran na određenoj lo-
kaciji (npr. sudnici) ili može biti izveden na način da je mobilan, te da se
može premještati s jedne na drugu lokaciju. Na primjer, iz jedne sudnice
u drugu.
Općenito gledajući, bilo koja dva sustava videokonferencije koji koriste
ISDN linije mogu biti zajednički povezani bez obzira na njihovu veliku
geografsku udaljenost. Odnosno, da bi dvije strane bile videokonferencijs-
ki povezane, sudionik na jednoj lokaciji jednostavno mora putem ISDN
telefonske linije pozvati drugu lokaciju.
Videokonferencijski uređaji isporučuju se s različitim vrstama proto-
kola. Komunikaciju mogu ostvariti samo oni uređaji čiji se komunikacij-
ski protokoli podudaraju. Iako neki proizvođači još uvijek koriste vlastite
protokole, većina ih ipak koristi standardne protokole: H.320 (ISDN i TI
proizvodi), H.323 (mrežni proizvodi za LAN, WAN i Internet), H.324 (to su
obične analogne linije i sporiji ISDN uređaji).
Iako se često izražava u FPS (slika u sekundi), kvaliteta videokonfe-
rencijske veze ovisi o nekoliko čimbenika. Kvaliteta slike i zvuka funkcija
je: a) širine pojasa veze (digitalna 64-712 kbps, analogna 9,6-33,6 kbps)
804
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
b) broja prikazanih piksela (Full CIF (352x288), Quarter CIF (176x144),

Sub Quarter CIF (128x96) c) količine pokreta na slici (spiker koji govori
zahtijeva mnogo manje prijenosa podataka nego full-motion) d) kvalitete
programa i programiranja kojim se vrši kompresija slike.
Broj slika u sekundi (FPS) mijenjat će se u ovisnosti o raspoloživoj ši-
rini pojasa i količini podataka koji se šalju. Na primjer: a) Na 384 kbps,
maksimum je 30 FPS za full CIF (odgovara fps kod TV-a), B) Na 128 kbps
maksimum je 15 FPS za full CIF.
Značajna razlika u kvaliteti (i pouzdanosti) postoji između sustava te-
meljenih na DSP-u (digital signal processing) i videokonferencijskih sus-
tava temeljenih na PC-u. Ostale komponente kvalitete uključuju: audio
kvalitetu, korisničko sučelje, veličinu ekrana, mogućnost spajanja dva mo-
nitora, mogućnost multi-point veze, itd.
11. Zaštita svjedoka
a) Općenito o zaštiti svjedoka
Zaštita svjedoka je nova ustanova koja je odgovor na nove vidove zastra-

šivanja, pa čak i eliminiranja svjedoka ili njemu bliskih osoba. Kasnije je
zaštita proširena i na neke druge osobe, u pravilu žrtve ili osobe posebnih
značajki zbog kojih valja prilagoditi način postupanja.
Zaštita svjedoka složena je djelatnost postupovnih i izvanpostupovnih
sadržaja. Postupovna zaštita uređena je pravilima kaznenog postupka, a
odnosi se na posebnosti ispitivanja svjedoka i sudjelovanja u postupku.
Zaštita izvan postupka provodi se prema posebnom zakonu. Objekti zašti-
te ranjivi su i ugroženi svjedoci (v. izlaganje supra pod 9.a).
b) Zaštita svjedoka u kaznenom postupku

Postupovna zaštita svjedoka je višestupanjska. Prvi stupanj je anonimizi-
ranje. U cilju samozaštite svjedok ima pravo uskratiti iznošenje podatka
o svojem identitetu dok mu se ne osigura potrebna zaštita. Prijedlog za
posebni način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku podnosi dr-
žavni odvjetnik istražnom sucu prema posebno propisanom postupku.
U prijedlogu državni odvjetnik označava posebni način sudjelovanja
svjedoka u postupku i posebni način ispitivanja svjedoka koji predlaže,
kao i razloge za to. Uz prijedlog se dostavljaju i mjere zaštite svjedoka i
njemu bliskih osoba izvan postupka koje je prihvatilo tijelo koje provodi
program zaštite svjedoka i podatke o početku njihove primjene.
805
Ako istražni sudac prihvati prijedlog državnog odvjetnika, odredit će

pseudonim svjedoka i posebni naćin ispitivanja i sudjelovanja u postupku.
Podatke o svjedoku kojeg će se ispitati i koji će sudjelovati u postupku na
poseban način, istražni sudac će zapečatiti u poseban omot i predati na
čuvanje tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. To će zabilježiti u
spisu koristeći pseudonim ugroženoga svjedoka.
Zapečaćeni omot s podacima svjedoka može iznimno zatražiti od
tijela koje provodi program zaštite svjedoka i otvoriti samo drugostu-
panjski sud kad odlučuje o žalbi protiv presude. Na omotu će se zabi-
lježiti da je otvoren i navesti imena članova vijeća koji su upoznati s
njegovim sadržajem. Nakon što se članovi vijeća upoznaju sa sadrža-
jem, omot će se ponovno zapečatiti i vratiti tijelu koje provodi program
zaštite svjedoka.
Ako je svjedok uskratio iznošenje podataka o svojem identitetu tijekom
ispitivanja, te ga obrazložio postojanjem opasnosti za sebe ili svoje bližnje,
istražni sudac će, ako ocijeni osnovanim postojanje opasnosti, prekinuti
ispitivanje i o tome bez odlaganja obavijestiti državnog odvjetnika dosta-
vom prijepisa zapisnika, s pozivom da vrlo brzo dostavi pisani obrazloženi
prijedlog za primjenu posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka
u postupku i, prema potrebi, izvješće o mjerama zaštite svjedoka i njemu
bliskih osoba izvan postupka.
Ispitivanje svjedoka može se provoditi na dva načina: prikrivanjem
osobnih podataka i prikrivanjem izgleda svjedoka. Kad se posebni način
ispitivanja svjedoka odnosi samo na prikrivanje osobnih podataka, tada se
ispitivanje provodi pod pseudonimom. U ostalom dijelu, ispitivanje svjedo-
ka provodi se prema općim odredbama o ispitivanju svjedoka.
Kad se posebni način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku
odnosi osim na prikrivanje osobnih identifikacijskih podataka i na prikri-
vanje izgleda svjedoka, ispitivanje se obavlja posredstvom tehničkih ure-
đaja za prijenos slike i zvuka, (audio-video i telefonskom konferencijom.
V. prethodno izlaganje pod d.)
Nakon završenog ispitivanja svjedok potpisuje zapisnik pseudonimom
u nazočnosti istražnoga suca i zapisničara. Iskaz svjedoka ne može biti
jedini dokaz: presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može se temeljiti
samo na iskazu ugroženog svjedoka.
c) Krunski svjedok
Krunski svjedok je pripadnik zločinačke organizacije kojem je Glavni dr-

žavni odvjetnik Republike Hrvatske, zbog važnosti njegovih saznanja, do-
dijelio položaj svjedoka u kaznenom postupku protiv pripadnika organiza-
cije kojoj je bio član.
806
K R I M I N A L I S T I K A ________________________________________________________________________
Glavni državni odvjetnik može pod uvjetima i na propisani način rješe-

njem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona tijekom
kaznenog postupka protiv osobe koja je pripadnik zločinačke organizacije
ako je to, razmjerno težini počinjenih kaznenih djela i važnosti iskaza te
osobe, važno za otkrivanje kaznenih djela i članova zločinačke organizacije.
Položaj krunskog svjedoka može se dodijeliti osobi koja je pripadnik
zločinačke organizacije: 1. protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se
vodi kazneni postupak za kazneno djelo iz nadležnosti Ureda za suzbija-
nje korupcije i organiziranog kriminaliteta, 2. protiv koje postoje okolnosti
na temelju kojih se prema Kaznenom zakonu pripadnik zločinačke organi-
zacije može osloboditi kazne i postoje olakotne okolnosti na temelju kojih
se ta kazna može ublažiti, 3. kad je iskaz krunskog svjedoka razmjeran
težini počinjenih kaznenih djela i 4. kada je iskaz važan za otkrivanje,
dokazivanje i sprječavanje kaznenih djela zločinačke organizacije odnosno
otkrivanje članova organizacije.
Prije donošenja odluke o krunskom svjedoku mora se pribaviti pisana
izjava od osobe kojoj se namjerava dodijeliti status krunskog svjedoka ko-
jom se osoba obvezuje na istinito svjedočenje i suradnju u kaznenom pos-
tupku. Status krunskog svjedoka ne može dobiti osoba koja je počinitelj
točno određenog, teškog kaznenog djela.
Na ispitivanje krunskog svjedoka primjenjuju se odredbe Zakona o kaz-
nenom postupku s tim da on mora odgovarati i na pitanja koja njega i nje-
gove bližnje izlažu teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom
progonu. Mjere zaštite krunskog svjedoka i njemu bliskih osoba izvan kaz-
nenog postupka provode se prema posebnim propisima.
d) Zaštita svjedoka izvan kaznenog postupka
Zaštita svjedoka izvan kaznenog postupka obuhvaća postupke za pružanje

zaštite i pomoći ugroženim osobama radi svjedočenja u kaznenom postup-
ku. Ugrožene osobe su svjedoci ili druge osobe čije je uključenje u program
zaštite opravdano zbog vjerojatnosti ugrožavanja života, zdravlja, tjelesne
nepovredivosti, slobode ili imovine većeg opsega, a zbog važnosti njihovih
saznanja za kazneni postupak. Bliska osoba je član zajedničkog kućanst-
va ugrožene osobe, kao i druga osoba koju ona označi i zahtijeva njezino
uključivanje u program zaštite.
Do uključenja u program zaštite dolazi ako ugrožena osoba na to pri-
stane dobrovoljno, a njezin iskaz, kao budućeg svjedoka u kaznenom pos-
tupku ocjenjuje se toliko važnim da bi dokazivanje kaznenog djela bez nje-
ga bilo povezano s nerazmjernim teškoćama ili se ne bi moglo provesti
na drugi način kod kaznenih djela protiv Republike Hrvatske, vrijednosti
807
zaštićenih međunarodnim pravom, organiziranog kriminaliteta i drugih

kaznenih djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od 5
godina ili teža kazna.
Program zaštite provode državno odvjetništvo i policija putem Jedinica
za zaštitu i Povjerenstva. Zadaća je Povjerenstva donositi odluke o uklju-
čivanju osoba u program zaštite svjedoka. Sastav Povjerenstva određen je
tako da objedinjuje sva tijela države koja sudjeluju u kaznenom progonu.
Jedinica za zaštitu dio je Ravnateljstva policije, a zadaća joj je provoditi i
organizirati program zaštite. Ona odlučuje o vrsti mjera koje će se provo-
diti, osim mjere promjene identiteta, a u odnosu na osobe lišene slobode, to
čini u dogovoru s tijelom nadležnim za upravljanje zatvorskim sustavom.
U programu zaštite primjenjuju se: mjere zaštite, mjere pomoći i mjere
potpore. Mjere zaštite ugroženih osoba su: 1. tjelesna i tehnička zaštita,
2. premještanje, 3. mjere prikrivanja identiteta i vlasništva, 4. promjena
identiteta. Mjere pomoći su: 1. psihološka pomoć, 2. pravna pomoć i 3. soci-
jalna pomoć. Mjere potpore su: 1. ekonomska potpora i 2. socijalna potpora.
Zaštita osobe traje dok traje opasnost, odnosno dok postoji potreba za
zaštitom, osim u slučajevima promjene identiteta, kad osoba ostaje doživot-
no u programu zaštite.
Literatura:
Aengenendt, J., Die Aussagen von Kindern in Sittlichkeitsprozessen, Basel,
1955.; Aleksić,
111, 194; Allen, R. J. - Kuhns, R. B., An Analytical Approach to Evidence,
Little, Brown and
Company, Boston, 1989., 293-493, 498-502; Altavilla, 90, 310, 379, 391;
Arntzen, R, Verne-
hmungspsychologie, München, 1978.; - Begabungspsychologie, Berlin,
1976.; - Psychologie
der Kindervernehmung, Bundeskriminalamt, Wiesbaden, 1970.; Bach, W.,
Kindliche Zeu-
ginen in Sittlichkeitsprozessen, New York, 1957.; Bauer, I I I , 170, 290, 326;
Bayer, 296, 302;
Bender - Nack, IL, 257, 873; Black's Law Dictionary, 498; Breucker, M. -
Engberding, R., Die
Kronzeugenregelung. Erfahrungen, Anwendungsfälle, Entwicklungen,
Boorberg, Stuttgart,
1999.; Brown, P. The Art o f Questioning: Thirty Maxims o f Cross
Examination, New York,
Macmillan, 1987, 18 - 59; Burghardt, W., Gegenüberstellungen im
Ermittlungsverfahren,
Taschenbuch für Kriminalisten, svezak XXVI/1976., 87; Conso, G., Le nuove
norme del pro-
cesso penale, Giuffre, Milano, 1991.; Cordero, 480, 954; Döhring, 92;
Geerds, 121, 217; Geerds,
/3/, 125, 189; Gluščić, S. — Kralj, T., Zakon o zaštiti svjedoka. Tekst zakona
s bilješkama i
poveznicama, Narodne novine, Zagreb, 2004.; Gorphe, 121, 145-146, 170,
227; Grassberger,
122, 144, 201, 203, 227; Gross - Geerds, II., 180, 183, 193, 237; Gross -
Seelig, I., 74, 142;
Hampton, 45, 137, 225; Hellwig, 28, 46, 88, 163, 213, 299; Holland, K, Zur
Psychologie der
Zeugenaussage, Kriminalistik, 1972.; Janovsky, T., Zeugenvernehmung mit
Video, Krimina-
listik, 7/1999.; Kalleicher - Grimm, Die Gegenüberstellung als
808
kriminalistische Massnahme,
Grundlagen der Kriminalistik, svezak 11/1977., Ill; Klein, I. J., Law o f
Evidence for Crimi-
nal Justice Professionals, 4. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 47-
97; Kleinknecht,
139, 727; Kube - Leineweber, Polizeibeamte als Zeugen und
Sachverständige, Bundeskrimi-
nalamt, Wiesbaden, 45/1976.-1977.; Lechat, 857; Leone, 214; Ljubin, T. -
Bauer, K, Vjerodo-
stojnost izjave djeteta o seksualnom zlostavljanju — CBCA procedura,
Policija i sigurnost,
12 (2003) 4-6; Marković, 475, 478; Maver, 185-226; Meinert, 73; Modly,
Leksikon, 50, 59,
65, 78, 91, 129-130, 148, 155, 183, 192-199, 212, 229, 251-252, 312, 339-
340, 347-353, 367,
368, 404, 406, 410, 413-418, 456, 463, 468, 484-485, 511-512, 525-527, 529,
541, 546, 547,
551, 557, 558, 562-566, 574, 583, 615-616, 637, 668, 671-672, 695, 708,
727-728, 731-733,
740, 756, 800, 823-824, 837, 864, 867, 873; Mönkenmöller, 30, 68, 108;
Osterburg - Ward,
667 - 673; Pavišić, /ZKP/, 316-334; Plaut, 54, 213, 224; Quaderni del
Consiglio Superiore
della Magistratura, 49/1991.: Tecnica dell'esame delle parti e dei testimoni
nel dibattimento
penale: Addezio, Simulazioni; - 50/1992.: Albano, II convincimento sulla
attendibilitä della
809
dichiarazione; Rieder, H., Die Gegenüberstellung zur Identifizierung des
Beschuldigten, Kri-
minalistik, 1977., 111; Roso, Z., Poligrafu kriminalistici, MUP RH, Zagreb,
1996.; Roxin, 143,
264; Schneickert, 152, 163, 180, 207; Schneickert, 121, 152; Sijerčić - Čolić, H,
Svjedok u kaz-
nenom postupku (doktorska disertacija), vlastita naklada, Sarajevo, 1997.; Sijerčić -
Čolić,
H., I., 303-321; Spangher, 153; Stefani - Levasseur - Bouloc, 600; Šaver - Winberg,
125; Un-
deutsch, U., Beurteilung der Glaubhaftigkeit von Zeugenaussagen, Forensische-
Psychologie,
11., Göttingen, 1967., 175; Vodinelić - Aleksić, 337; Vodinelić, 121, II., 62, 582,
587, 589, 593,
599, 604, 611, 628, 632; Williams, 6, 77, 105, 195; Williamson, T., Investigative
Interviewing:
Rights, research and regulation, Willan publishing, Portland, 2006.; Zalman, M. -
Siegel, L.,
Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 841-
872; Zal-
man, M. - Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje,
West/Wads-
worth, Belmont, 1997., 679, 680; Zbinden, 157; Zlatarić - Damaska, 322.

1. Tko je svjedok?
2.Tko je svjedok po čuvenju?
3. Što su to kognitivne upute?
4.Objasnite stadije ispitivanja svjedoka.
5.Kojim je kriterijem moguće provjeriti suglasnost sadržaja iskaza svjedoka sa
stvarnošću?
6.Objasnite metode provjere istinitosti iskaza svjedoka.
7.Tko je svjedok ejdetičar?
8.Što se postiže suočenjem?
9.Što je izravno i unakrsno ispitivanje?
10.Objasnite smisao oznake: svjedok istine.

1 1 . Kojim se osnovnim mjerama provodi zaštita svjedoka, što one uključuju te
kojim su
zakonima uređene?
810
Glava XX.
Očevid, rekonstrukcija i pokus
1. Pojam očevida
Očevid je postupovna radnja koju poduzimaju tijela postupka, a u propi-

sanim slučajevima i policija. Obilježava ga izravno čulno opažanje, utvrđi-
vanje i razjašnjenje pojedinih činjenica i okolnosti koje su važne za vođe-
nje postupka.
Činjenice i okolnosti koje se utvrđuju očevidom raznovrsne su, što ovisi
o pojedinom slučaju. Najčešće se očevid poduzima radi: a) utvrđivanja radi
li se u konkretnom slučaju o kaznenom djelu, b) razjašnjenja o kojem se
kaznenom djelu radi, c) prikupljanja tragova, d) pronalaženja i utvrđiva-
nja identiteta žrtve, e) utvrđivanja vrste i razmjera štete, f) ispitivanja
vjerodostojnosti tragova.
Tragovi o kojima je riječ dijele se na sljedeće skupine: a) tragovi kojima
se dokazuje postojanje kaznenog djela; b) tragovi kojima se otkriva tijek
kaznenog djela; c) tragovi kojima se otkriva počinitelj i stupanj njegove
krivnje; d) tragovi koji upućuju na uzroke i ciljeve djelovanja; e) tragovi
koji upućuju na nepoznatog oštećenika.
Očevidna djelatnost, koja je po svom sadržaju kriminalistička, mnogo
je šira i od osjetilnog opažanja i obuhvaća kriminalističko-tehničko i tak-
tičko-metodičko postupanje, dakle, određenu metodiku rada. Provođenje
očevida nije jednostavno osjetimo opažanje objektivne stvarnosti kako se
ona nameće očevidnom tijelu, već je riječ o svestranom kriminalističkom
opažanju, istraživanju, opisivanju, fiksiranju i registriranju činjeničnog
stanja na mjestu očevida i samog mjesta očevida, dakle, materijalnih obje-
kata očevida.
Postupanje očevidnog tijela i članova očevidnog tima na mjestu očevida
obuhvaća niz mjera i radnji koje se po svom karakteru ne mogu isključivo
smatrati vlastitim opažanjem. Zbog toga se aktualne definicije očevida još
uvijek smatraju jednim od spornih pitanja u dokaznom postupku. Ipak, u
osnovi svih definicija očevida nalazi se spoznaja da je očevid cjelina tehnič-
811
K R I M I N A L I S T I K A _________________________________________________________________________
kih, taktičkih i metodičkih mjera kojima se na mjestu događaja opažanjem

utvrđuju ili objašnjavaju zapažene činjenice.
Očevid je osnovna istražna (postupovna) radnja koja ulazi u radnje pr-
vog zahvata, čija se priroda i funkcija iscrpljuju u pronalaženju (ptkriva-
nju), fiksiranju i aserviranju, tumačenju i ocjenjivanju dokaznih informa-
cija materijalne prirode. Drugim riječima, očevid je postupovno oblikovana
metoda, sustav sredstava i načina otkrivanja, prikupljanja i aserviranja
tragova i predmeta kaznenog djela.
Očevidno tijelo obavlja očevidne radnje kao niz predmetno-praktičnih
operacija. Pri tome se služi metodikom provođenja očevida u cilju pronala-
ženja, fiksiranja i interpretacije stvarnih dokaza, kako bi putem njih došlo
do spoznaje o postojanju ili nepostojanju (prema zakonskoj terminologiji
"važnih") činjenica. Očevid je formalna istražna radnja.
Pod pojmom postupovna vrijednost očevida treba razumjeti prikuplja-
nje opsežnog objektivnog materijala lege artis u cilju dokumentiranja svih
okolnosti u vezi s kaznenim djelom, koji sudu omogućava potpuno snala-
ženje i ocjenu prijestupničkog djelovanja počinitelja.
Kriminalistička pravila o provedbi očevida promjenjiva su kategorija i
ovise o nizu čimbenika kao što su: lokacija mjesta događaja, opseg i veličina
mjesta događaja, vrsta predmeta očevida, vrsta događaja, način počinjenja
djela, vrste i oblici nastalih tragova, doba dana ili noći, atmosferski i
klimatski
uvjeti, vidljivost, konfiguracija terena i sl. Može se govoriti samo o relativnoj
stalnosti pravila i načela kriminalistike koja se primjenjuju tijekom očevida.
Istaknuto je da propisima Zakona o kaznenom postupku nisu detaljno
regulirani struktura očevida i tijelo njihove provedbe. Ako forma za provo-
đenje očevida, kao postupovne radnje, nije propisana, postupovni subjekt
obavlja očevid na način koji smatra najpogodnijim za postizanje cilja oče-
vida u skladu s osnovnim načelima kaznenog postupka i pravnog poretka.
Zbog toga očevidno tijelo tijekom provedbe očevida primjenjuje pravila
kriminalistike koja osiguravaju provedbu očevida s tehničko-taktičkog
aspekta kao kontinuirani radni i misaoni dokazni proces sukladan norma-
ma Zakona o kaznenom postupku. Riječ je o kriminalističkom postupku od
sumnje do dokaza kao misaonoj i radnoj cjelini.
Primjena pravila kriminalistike u okvirima očevida proces je utvrđiva-
nja i spoznaje relevantnih činjenica i njihova uzročno-posljedičnog obja-
šnjenja i povezivanja s iskazima osoba i drugim dokazima u cilju utvr-
đivanja istine. Kriminalističko razmišljanje očevidnog tijela (i očevidnog
tima) intelektualna je aktivnost sui generis, koju mora razviti onaj koji
želi razjasniti kazneni događaj. Budući da očevidno tijelo očevidom mora
utvrditi i objasniti činjenično stanje i njegove specifičnosti vlastitim opa-
žanjem, ono mora na poseban način zapažati činjenice i imati jasne i defi-
nirane pojmove kao pretpostavke svojih intelektualnih napora.
812
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
Bez obzira na aktualna pravila kriminalistike, očevidno tijelo prilikom

određivanja najsvrhovitijih kriminalističkih metoda mora uvijek skrbiti o
postupovnim odredbama, čak i onda kada bi možda drugačiji postupak s
kriminalističkog motrišta bio svrsishodniji.
Očevid je, dakle, jedinstvena postupovna i kriminalistička radnja koja
se poduzima u zakonom propisanim okvirima (formalni aspekt) uz prim-
jenu pravila kriminalistike (sadržajni aspekt), čija je svrha jedinstvena.
Postupovnopravni propisi reguliraju postupovne formalnosti u vezi s
provedbom očevida, a pravila kriminalistike reguliraju način provedbe
očevida s tehničko-taktičkog motrišta.
Osjetimo opažanje nije samo karakteristika očevida, već zajednička ka-
rakteristika svih postupovnih dokaznih radnji. U biti sve dokaze utvrđuje
se vlastitim osjetilnim opažanjem tijela postupka. Međutim, pojam radnji
koje se poduzimaju u okviru očevida ne može se poistovjetiti s pojmom
"osjetilnog opažanja". V. izlaganje supra Glava IV. pod 3. i infra XXI. pod 4.
Očevid kao misaono-osjetilna djelatnost ne iscrpljuje se u golom opaža-
nju, percepciji, već je on sustav radnji s bogatim kriminalističkim sadrža-
jem, po čemu se i razlikuje od ostalih srodnih postupovnih radnji. Uloga
osjetilne spoznaje u okviru očevida vrlo je važna, ali ne smije se zaustaviti
samo na osjetilnoj spoznaji (percepciji), jer je bit očevida u pronalaženju,
fiksiranju, ispitivanju i ocjeni dokaznih informacija materijalne prirode,
planiranju verzija i poduzimanju niza praktičnih kriminalističkih radnji
i mjera.
Složenost radnji tijekom provedbe očevida nije u tome što materijalne
objekte kao signale, nositelje informacija, treba opažati i fiksirati, nego
u složenosti i kompliciranosti misaonih zadataka koji se javljaju tijekom
očevida, kao rezultat opservacije. Tijekom očevida proučavaju se stanja,
svojstva, obilježja pronađenih materijalnih dokaznih informacija, dovo-
di ih se u vezu s kaznenim događajem. Osjetila, kao putovi za dobivanje
informacija o materijalnim objektima očevida, pružaju očevidnom tijelu
iskustvene podatke.
Promatračka djelatnost očevidnog tijela osjetima je i teorijska (postav-
ljanje ciljeva i zadataka očevida, planiranje verzija i sl.) i organizacijsko-
-praktična (dolazak na mjesto kaznenog događaja, organizacija očevida,
korištenje kriminalističko-tehničkih i drugih metoda i sredstava, poduzi-
manje očevidnih radnji, promatranje pokusa u okviru očevida i sl.).
Iz izloženoga proizlazi da očevidne činjenice nisu rezultat pasivnog opa-
žanja i jednostavnog opisivanja nekakve očite stvarnosti (na što upućuje
odredba Zakona o kaznenom postupku), nego su one rezultat složene spoz-
najne djelatnosti koju obilježava isprepletenost osjetilnog i racionalnoga.
Očevidno tijelo tijekom promatranja primjenjuje specifična sredstva
promatranja i posebna sredstva za fiksiranje i aserviranje materijalnih
813
objekata, primarno tragova. Posebnu ulogu pri tome igraju konceptualna

sredstva, npr.: kriminalistički pojmovi, traseologija, učenje o verzijama i
sl., pomoću kojih se organizira i interpretira promatranje tijekom očevi-
da. Korištenje tih specijalnih materijalnih i konceptualnih sredstava daju
promatranju prilikom očevida kvalitetu koja nedostaje svakodnevnom laič-
kom opažanju.
Ključnu ulogu imaju tzv. produžena osjetila očevidnog tijela. Pod
tim pojmom podrazumijevaju se različita tehnička pomagala očevidnog
tijela i članova očevidnog tima koja se koriste tijekom očevida da se nevid-
ljivo učini vidljivim. To su npr. detektori, endoskop, ogledala, izvori svjet-
losti s promjenjivom frekvencijom svjetla, UV svjetiljke, razni ispitivači
i instrumenti za ispitivanje strujnih krugova i elekrične energije, ručne
lupe - povećala i sl.
Detektori se ovisno o namjeni mogu koristiti za: detekciju plinova, eks-
ploziva, lakozapaljivih tvari, radiološkog zračenja, bojnih otrova i drugih
opasnih tvari, pokreta, toplinskog zračenja, prisutnosti osoba i tvari i dr.
Detektori pokreta uglavnom se koriste radi osiguravanja prostora.
To su protuprovalni alarmi, ali mogu se koristiti i za detekciju pokreta u
prostoru na kojem se obavlja očevid. Detektori toplinskog zračenja prim-
jenom u najkraćem mogućem roku (do 60 minuta pri sobnoj i stabilnoj
temperaturi) mogu pomoći pri određivanju nazočnosti osoba u prostoru, te
određivanju njihova međusobnog položaja i kretanja, kao i položaja njiho-
va tijela.
Endoskopi su izrađeni na optičkom sustavu leća koji omogućuje preg-
led prostora kroz minimalne otvore npr. kroz bravu se pregledava pros-
torija u koju se ne može ući. Uređaj se sastoji od minimalnog optičkog
sustava i gleda se kroz okular. Kad se radi o fleksibilnom endoskopu, to
je uređaj s optičkim kablom koji na svom kraju ima objektiv, a na početku
je monitor na kojem se vidi ono što objektiv registrira. Viđeno se može
snimiti u vidu fotografija, ili videozapisa, odnosno pohraniti na razne di-
gitalne medije.
Specijalna inspekcijska ogledala za pregled nepristupačnih dijelova
obično imaju izvor svjetlosti koji omogućuje pregled slabo vidljivih i nepri-
stupačnih dijelova prostora; ispod automobila, donji postroj vozila, podovi
ormara i dr. namještaja, prostor iza ormara, ispod kupaoničke kade, sudo-
pera i sl.
Izvori svjetlosti s promjenjivom frekvencijom svjetla, od infracrvenog do
ultraljubičastog (poliylight, dactilight) mogu raditi autonomno (s vlastitim
izvorom el. energije) ili se napajaju iz električne mreže. Osnovna namjena
ovih uređaja je pregled mjesta događaja s ciljem pronalaska prostim okom
nevidljivih ili slabo vidljivih tragova, uglavnom u sferi daktiloskopije i bio-
loških tragova.
814
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
UV svjetiljke imaju široku primjenu u postupku pronalaska tragova,

npr. nevidljive ljudske izlučevine pod UV svjetlom postaju vidljive. U po-
dručju falsifikata, opće je poznato da dokumenti, a posebno novčanice ima-
ju "tajnu" zaštitu koja se uočava pod UV svjetlom.
Razni ispitivači i instrumenti za ispitivanje strujnih krugova i elek-
trične energije (voltmetar, ampermetar, ohmmetar), primjenjuju se kod
strujnih udara i požara kod kojih se sumnja na struju kao uzrok, njima se
provjerava napon, otpor, zatvorenost strujnog kruga, ispravnost osigura-
ča, kratki spoj. Ručne lupe/povećala omogućavaju ili pojačavaju vidljivost
određenih tragova.
2. Načela provođenja očevida
U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi iskristalizirala su se određena kri-

minalističko-taktička načela prema kojima treba provoditi očevid da bi se
postigla svrha očevida i optimalni rezultati i otklonile moguće pogreške,
dakle, da bi se očevid obavio lege artis. Isto tako, navedena načela omo-
gućavaju da se očevid provede s maksimalnom uštedom vremena, snage i
sredstava, uz istovremenu maksimalnu učinkovitost i primjenu odgovara-
juće metodologije rada (načelo ekonomičnosti postupka).
Kriminalistička taktička načela u vezi s očevidom mogu se svrstati u
dvije skupine. Prvu, u kojoj su taktička pravila o postupanju očevidnog ti-
jela od trenutka donošenja odluke o potrebi provođenja očevida, pa sve do
ocjene rezultata dobivenih očevidom. Drugu, u kojoj su temeljna taktička
načela (načini) koja se primjenjuju u provođenju pojedinih kriminalistič-
ko-tehničkih radnji i mjera na mjestu očevida sukladno pojedinim stadiji-
ma očevida.
Najvažnija načela pri provođenju očevida su: zakonitost, humanizam,
potpunost, pravodobnost, istina, načelo pažljivosti i svestranosti, načelo
objektivnosti, sustavnost, brzina i točnost, racionalno djelovanje i svrsi-
shodnost, programiranje djelovanja, temeljitost, aktivnost očevidnog tijela
i članova očevidnog tima, dosljednost itd. Svako od navedenih načela ima
svoje etimološko značenje. Dalje se detaljnije objašnjavaju neka od nave-
denih načela.
Načelo metodičnosti i dosljednosti kod provođenja očevida zna-
či da se očevid mora provoditi planski. Metodičnost se sastoji u planskoj
primjeni potrebnih kriminalističko-tehničkih sredstava i metoda. Dosljed-
nost se očituje u poduzimanju određenih radnji i mjera na temelju utvrđe-
nog redoslijeda.
Načelo programiranja očevida - s obzirom na razlike među kazne-
nim djelima zbog njihove prirode i karaktera ne mogu se unaprijed dati
815
"recepti" za izradu programa temeljnih radnji i mjera tijekom očevida,

jer pravila kriminalistike ne trpe šablone. Ipak, u kriminalističkoj prak-
si iskristalizirala su se neka opća pravila koja vrijede za programiranje
očevida. To su sljedeća pravila: detaljna analiza prvih informacija o kazne-
nom djelu, identifikacija objekata gdje će se i/ili na kojima će se provoditi
očevid, podjela zadataka (poslova) među članovima očevidne ekipe prema
njihovim stručnim profilima i specijalnosti, određivanje područja na kome
će se provesti očevid, određivanje redoslijeda mjera i radnji koje će biti
poduzete itd.
Načelo racionalizacije djelovanja znači da treba stvoriti uvjete za
pravilno poduzimanje, organiziranje, planiranje i provođenje kriminalistič-
ko-tehničkih mjera i radnji.
Načelo sustavnosti provođenja očevida dolazi do izražaja kroz su-
stav postupanja kao kompleks uzajamno povezanih sastojaka. Kazneno
djelo i mjesto njegova počinjenja određeni su dinamički materijalni sustav
koji je podložan strukturalno-funkcionalnoj analizi. U sustavu kakav je kaz-
neno djelo, određeni podsustavi osposobljeni su za samostalno postojanje,
pa se osnovna svojstva podsustava ne određuju strukturom (zakonomjer-
nošću) sustava kao cjeline, nego unutarnjom strukturom tog podsustava.
Počinjenjem kaznenog djela dolazi do uzajamnog djelovanja raznih sus-
tava jednih na druge. Pa i sam proces provođenja očevida složeni je sus-
tav koji sjedinjuje u jednu cjelinu sve moguće modele objekata očevida.
Objekti očevida se javljaju kao sustav u dezorganizaciji. Riječ je o raspadu
sustava na određene podsustave i sastojke, koji su sve manje ovisni o sus-
tavu i međusobno.
Načelo temeljitosti i upornosti znači da sve što se otkrije tijekom
očevida mora biti precizno opisano i postupovno i tehnički dokumentirano.
To načelo osobito je važno u vezi s budućim vještačenjima jer se objektivni
nalazi tijekom očevida javljaju kao potencijalni predmeti vještačenja, a to
znači da treba pronalaziti (otkrivati) i osiguravati sve potencijalne dokaz-
ne informacije i poduzimati mjere i radnje strpljivo i uporno. Primjena
ovog načela traži dobru i pravovremenu procjenu onoga što je bitno, a što
sporedno za utvrđivanje istine. Pretjerana naglost, u pravilu, uzrokuje po-
vršnost u radu.
Načelo točnosti tijekom očevida odnosi se na pregled mjesta oče-
vida i pojedinih objekata i tragova na njemu. Točnost pregleda u velikoj
mjeri ovisi o stručnom znanju članova očevidne ekipe, ispravnosti njihovih
osjetila, njihovu profesionalnom i životnom iskustvu, marljivosti, razini
tehničke opremljenosti i dr.
Načelo taktičko-tehničke slobode u osnovi znači da je tijelo očevida
slobodno u izboru tehničkih sredstava i metoda i pomoći stručnih osoba
unutar zakonskih okvira.
816
KRIMINALISTIKA
Načelo potpunosti znači da tijekom očevida treba obuhvatiti sve do-

kazne činjenice. Da bi ovo načelo došlo do izražaja, očevidno tijelo i članovi
očevidne ekipe moraju biti aktivni. Aktivnost kao odlika očevida upućuje
na to da očevidno tijelo određuje i izvodi očevid po službenoj dužnosti i da
u postupku otkrivanja i razjašnjavanja kaznenog djela i počinitelja poka-
zuje stvaralačku aktivnost.
Načelo najboljeg dokaza pretpostavlja nužnost izvođenja najboljeg
dokaza neovisno o troškovima njegova izvođenja. To je posebno važno kod
nastojanja za potpunošću očevida.
Načelo objektivnosti znači da se tijekom provođenja očevida ne
smije biti pristran ili jednostran. Ono dolazi do izražaja kroz sustavnost,
svestranost, potpunost i realnost u provođenju očevida. Prema tom nače-
lu očevidno tijelo kao aktivni subjekt dužno je ostvariti opažanje koje je
u skladu s postulatom da predodžbe o stvarnosti moraju imati karakter
objektivnih istina ako njihov sadržaj točno odražava tu stvarnost. Zato se
od očevidnog tijela traži posebna savjesnost, marljivost, strpljenje, upor-
nost, dinamičnost, nepristranost i dr. Sukladno tom načelu, tijekom očevi-
da treba stalno paziti da se otkloni sve ono što nije odraz stvarnosti, sve
subjektivno.
Očevidno tijelo i drugi sudionici u očevidu postižu to tako što verzije o
događaju ravnomjerno provjeravaju i što se opažanje, ispitivanje i fiksira-
nje utvrđenog činjeničnog stanja obavlja bez ikakvog preduvjerenja.
Otkrivanje pojedinosti (u kriminalističkom žargonu "provaljivanje")
može dovesti do neuspjeha postupka (prikrivanje ili uništavanje tragova i
predmeta, prilagođavanje lažne obrane i sl.).
Javnost očevida odnosi se na njegovo javno provođenje, ali ne i na po-
vod, cilj i rezultate. Preuranjeno objavljivanje podataka može otežati ili
paralizirati otkrivačko-dokaznu funkciju tijela postupka i bitno otežati
prikupljanje, izvođenje i provjeru dokaza. To načelo odnosi se na planirane
mjere i radnje i rezultate poduzetih mjera i radnji. Diskrecija uz ostalo
onemogućava poduzimanje osvetničkih čina i sl. Njegova primjena osigu-
rava uspjeh postupka i dobru suradnju s građanima.
Načelo pravodobnosti znači da se očevid mora poduzeti odmah kada
je nastala potreba za njegovom provedbom i kada se očekuje da se provo-
đenjem mogu postići optimalniji rezultati, najveća učinkovitost i korisnost
u kriminalističkom i postupovnom smislu.
Načelo lojalnog prikupljanja dokaza predviđa prikupljanje dokaza
na način koji je sukladan izvjesnim etičkim postulatima koji se odnose na
okrivljenikova prava u kaznenom postupku.
Načelo kritičnog prilaženja postupanju načelo je kritičnosti i sa-
mokritičnosti. Riječ je o poznatom načelu skepse koje je posebno važno za
očevide kao hitne radnje.
817
3. Organizacija istraživanja mjesta događaja
Organizacija istraživanja mjesta događaja kod očevida pojam je koji obuh-

vaća tri glavne funkcije koje se moraju ostvariti na mjestu očevida: koordi-
nacija i integracija napora, tehničke i istraživačke usluge.
Prvu funkciju provodi tzv. koordinator rada na mjestu očevida, koji je
odgovoran za tehničke i istražne funkcije. On mora donijeti i osigurati
provođenje svih glavnih odluka u vezi s konkretnim slučajem. Tehničke
usluge tiču se kriminalističko-tehničkog postupka na mjestu očevida i
obuhvaćaju prikupljanje, obilježavanje, osiguranje i identifikaciju tragova,
prateću dokumentaciju, skiciranje, tehničko dokumentiranje i dr. i slanje
stvarnih dokaza u pohranu ili na vještačenje. Istraživačke usluge tiču se
korištenja personalnih izvora dokaza.
Cilj je svakog očevida pronalaženje i prikupljanje maksimalne količi-
ne bitnih informacija stvarne prirode o kaznenom djelu i počinitelju. Te
informacije sadržane su primarno u otkrivenim i osiguranim tragovima
i predmetima koji su u vezi s kaznenim djelom. Treba nastojati osigura-
ti maksimalnu količinu kvalitativno i kvantitativno pravilno odabranih
relevantnih tragova i predmeta kaznenog djela kao stvarnih dokaza ili
budućih predmeta vještačenja.
Kvaliteta i kvantiteta tragova i predmeta kao izvora informacija ovisi
o mehanizmu njihova nastanka i protoku vremena od trenutka počinjenja
kaznenog djela do početka očevida. Riječ je o traseološkom (gnoseološkom)
kritičnom vremenu. Stvarno činjenično stanje na mjestu očevida treba biti
zatečeno u što manje izmijenjenom stanju. Ako je došlo do bitne promjene
činjeničnog stanja u informacijskom smislu, i to na gore, rezultati očevida
u otkrivačko-dokaznom smislu mogu biti bezvrijedni. V. izlaganje supra
Glava IX. pod 6.
4. Prvi zahvat kao koncepcijska cjelina
Pojmovno prvi zahvat je posebna sustavno ujedinjena cjelina radnji tipi-

zirana u postupanju njemačke policije. Prvi zahvat (Erster Angriff) obuh-
vaća prve poduzete policijsko-taktičke radnje radi obrane od opasnosti i/ili
radi rasvjetljavanja kaznenog djela. Koncept prvog zahvata usporediv je
s planskom shemom Crime Scene Research, iako ta cjelina više odgovara
drugom konceptu Tatortarbeit (v. izlaganje supra Glava IX, pod 5.).
Prvi zahvat vezan je uz mjesto i vrijeme, što znači da policija najprije
mora utvrditi mjesto gdje se nešto zbilo i prikupiti informacije koje su nuž-
ne za preliminarnu kriminalističku diferencijalnu dijagnozu. Izlasku na
mjesto događaja prethodi analiza saznanja o potrebi izlaska bez obzira na
818
KRIMINALISTIKA
to je li se do toga saznanja došlo

radom policijskih službenika ili
na neki drugi način.
Nakon dolaska na mjesto do-
gađaja, potrebne radnje razvijaju
se u više smjerova. Uvjetno ih mo-
žemo podijeliti u tri skupine: rad-
nje pružanja pomoći i otklanjanja
daljnje opasnosti, utvrđivanje oso-
ba koje mogu dati informacije o
događaju i utvrđivanje prostora
na kojem se nalaze tragovi kako
bi ih se zaštitilo od propadanja ili
oštećenja.
Pretežit broj kriminalističko-
taktičkih radnji koje se poduzima-
ju u sklopu prvog zahvata važne
su za očevid ili sastavni dio očevi-
Slika 13. Tragovi na mjestu događaja da, čemu se mora pridati odgova-
rajuća pozornost zbog postupovnog značenja očevida kao istražne radnje.
5. Klasifikacija očevida
Očevide se može klasificirati temeljem različitih kriterija. S obzirom na

polaznu vjerojatnost glede ostvarenja kaznenog djela, očevid se često po-
duzima u okolnostima izvjesnosti da se kazneni postupak neće voditi, ali
upravo je svrha očevida da na polaznoj razini utvrdi ili razjasni činjenice
na kojima se temelje odluke.
Vrsta kaznenog djela vrlo je važan kriterij za klasifikaciju očevida. Kod
krvnih delikata očevid je zahtjevniji glede stručnog znanja i korištene opre-
me u odnosu na provalu u osobni automobil. Dulje vrijeme u nas je prisutna
podjela koja se temelji na vrsti kaznenog djela prema kojoj su, na jednoj
strani prometni delikti, a na drugoj svi ostali. Navedeni kriterij u razmatra-
nom slučaju je nadopunjen i određenim zahtjevima policijske organizacije.
Sljedeći je kriterij podjela očevida prema širini i specifičnosti posljedica
pri čemu se za njegovo poduzimanje moraju koristiti posebna pomoćna
sredstava (helikopteri, zrakoplovi, izvori energije) i stručne osobe.
Karakter situacije na mjestu kaznenog događaja diktira način provo-
đenja očevida. Za rad tijela kaznenog postupka važno je da se očevid pro-
vodi s jasnih pravnih stajališta, uzimajući u obzir određene elemente bića
pretpostavljenog kaznenog djela.
819
M
jesto
očevi
da je
prost
or
koji
je u
nekoj
vezi s
djelo
m.
To je
mjest
o Slika 14, Pribor za obavljanje očevida radnje, posljedice,
odbacivanja predmeta, skrivanja
počinitelja, kretanja
žrtve itd. Primarno su to mjesta gdje je kazneno djelo pripremano, poku-
šano, počinjeno ili gdje su nastupile posljedice. U obzir se uzimaju faze
kaznenog djela. Da bi se mogle objasniti okolnosti mjesta očevida, treba ga
prethodno identificirati, tj. odrediti: a) njegovu preciznu lokaciju, b) grani-
ce rasprostranjenosti, objekte koji ga čine, c) stanje koje na njemu vlada i
d) okvirne odrednice pristupa daljnjoj obradi.
Predmet očevida je svaki objekt, bez obzira na to gdje se nalazi, ako
je dostupan, pod uvjetom da je u relevantnoj vezi s kaznenim djelom. To
mogu biti mjesta, stvari, živa bića, mrtva tijela, životinje i sl. Oni se jav-
ljaju kao predmeti očevida ako je vjerojatno da na sebi nose relevantne
materijalne informacije, tzv. signale, dakle, da je riječ o nositeljima mate-
rijalnih informacija. U osnovi signali se dijele na: optičke, akustičke, odo-
riferne (olfaktroničke) i mehaničke. Ti signali kao materijalne informacije
izraz su strukturalnih promjena u određenoj sredini, izazvanih priprema-
njem ili počinjenjem kaznenog djela.
Po prirodi stvari najveći broj predmeta očevida nalazi se na mjestu kaz-
nenog događaja. Ono je najvažniji izvor relevantnih materijalnih informa-
cija. Ukratko, očevid se može poduzeti na mjestu kriminalnog događaja,
na pokretnim i nepokretnim stvarima, ispravama, biljkama, prijevoznim
sredstvima (automobilima, plovilima, zrakoplovima), tvarima bez obzira
na njihovo agregatno stanje itd. Predmeti koji se lako prenose ili prevoze
u kriminalistici se nazivaju pokretno mjesto događaja.
Uspjeh i kakvoća budućeg kaznenog postupka ovisi o kakvoći i pravo-
dobnosti pronalaženja i osiguranja nositelja informacija. Tragovi i pred-
820
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________
meti u vezi s kaznenim djelom kao prirodno-materijalne forme signala u

osnovi sadrže informacijske elemente glede tzv. sedam (ili devet) zlatnih
pitanja kriminalistike.
Danas kriminalisti sve informacije materijalne prirode s identifikacij-
skog aspekta dijele na: 1. informacije s općom informacijskom vrijednošću
i 2. informacije s identifikacijskom vrijednošću.
Iz tih se informacija otkrivaju i dokazuju kaznenopravno relevantne
činjenice pod pretpostavkom da su osigurane (fiksirane) u postupovnom
ruhu. Kako je istaknuto, mjesto kaznenog događaja i svi navedeni dru-
gi objekti postaju objekti očevida ako postoji vjerojatnost da na sebi nose
određene tragove važne za objašnjenje kaznene stvari, dakle, ako su nosi-
telji materijalnih informacija.
Predmete kao objekt očevida u osnovi možemo podijeliti s identifikacij-
skog motrišta na: 1. one koji su poslužili kao sredstvo počinjenja kaznenog
djela ili su za to bili namijenjeni; 2. one koji su nastali počinjenjem kazne-
nog djela; 3. one koji su pribavljeni kaznenim djelom ili su dobiveni kao
nagrada 4. one koji na sebi nose tragove kaznenog djela (nositelji tragova)
i 5. koji pružaju podatke o osobi počinitelja ili žrtve, odnosno oštećenika.
Tijelo živih ili mrtvih osoba (leš) može biti objekt očevida.
Očevid na mrtvom tijelu (lešu) postupnik naziva "pregled". Poduzima
se kada u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja ili je očito da je smrt
uzrokovana kaznenim djelom, ili je u vezi s kaznenim djelom. Ako je leš
zakopan, odredit će se njegova ekshumacija u cilju pregleda i obdukcije. U
praksi se, u pravilu, očevid kombinira s obdukcijom.
U pravilu se očevid na mrtvom tijelu provodi na mjestu pronalaska
leša (tijela), na koje mjesto je leš mogao biti donijet. Očevid se uvijek pro-
vodi i na okolini gdje je mrtvo tijelo otkriveno. Obično mjesto nalaza mrt-
vog tijela prate tragovi biološkog podrijetla, osobito ljudskog. Ako mrtvo
tijelo pregledava vještak sudske medicine, onda je riječ o pregledu mrtvog
tijela unutar vještačenja.
Instrumentalni očevid je naziv u kriminalistici za onaj dio očevida u
kome se provodi tzv. posredno promatranje. To su slučajevi kada očevidno
tijelo i članovi očevidne ekipe ne mogu opažati stanja i svojstva objeka-
ta očevida neposredno svojim osjetilima, nego se pri promatranju služe
tehničkim sredstvima (pomagalima). Ta sredstva se interpoliraju između
očevidnog tijela i promatranih objekata i drugih subjekata.
Ograničenost ljudskih osjetila ne javlja se kao prepreka za spoznava-
nje objekata očevida koji su od interesa za tijelo postupka. Tako se npr.
m'ikrotragovi na mjestu očevida izuzimaju "na pamet", jer nisu dostupni
osjetilnom opažanju. Njihova traseološko-dokazna interpretacija moguća
je tek u kriminalističkim i inim laboratorijima. Aktivni trenutak u oda-
biru kruga i objekata promatranja kod posrednog promatranja odnosi se
821
na svjesno biranje objekata i kruga za koje se pretpostavlja da su nositelji

mikrotragova na temelju makro-traseološke situacije. Zato s teleološkog
stajališta postupovne odredbe pokrivaju i izuzimanje mikrotragova tije-
kom očevida.
6. Taktika provedbe očevida
Riječ je o organizacijsko-taktičkim načelima istraživanja mjesta kaznenog

događaja, pri čemu je važna primjena kriminalističkih i postupovnih nače-
la i pravila. Pravila provedbe očevida promjenjiva su i ovise o nizu čimbe-
nika kao što su: lokacija, opseg i veličina mjesta događaja, vrsta događaja,
način počinjenja djela, vrste tragova i predmeta, klimatski uvjeti, doba
dana, vidljivost i sl. Postupak očevidnog tijela tijekom očevida treba biti s
tehničko-taktičkog aspekta kontinuirani misaoni i dokazni proces u skla-
du s pravilima kriminalistike i normama postupovnog prava.
Primjena pravila kriminalistike u okvirima očevida proces je utvr-
đivanja i spoznaje relevantnih činjenica i njihova uzročno-posljedičnog
objašnjenja i povezivanja s iskazima osoba u cilju utvrđivanja istine.
Istaknuto je da norme Zakona o kaznenom postupku ne uređuju nepo-
sredno način provedbe očevida s organizacijsko-taktičkog i metodološko-
tehničkog stajališta.
Svaki oblik istraživanja mjesta događaja u okviru očevida složena je i
odgovorna djelatnost, određeni sustav, diktiran metodološkim razlozima i
odlikuje se time da među elementima koji ga čine postoji niz povezanosti
i odnosa. Zbog toga način i redoslijed realizacije pojedinih mjera i radnji
tijekom očevida, u pravilu, imaju određeni utjecaj na mogućnost nasta-
janja, učinkovitost i svrsishodnost ispoljavanja drugih elemenata danog
sustava.
Neizbježan uvjet za pravilno odvijanje složenih procesa tijekom oče-
vida jest izrada odgovarajućeg sustava njihove provedbe (organizacije),
temeljenog na klasificiranju radnji što tvore te procese u skladu s utvr-
đenim redom koji obuhvaća karakter, svrhu i mogućnost tih aktivnosti.
Pravilna organizacija rada tijekom provedbe očevida (način njegova pro-
vođenja) treba osigurati: 1. svođenje na minimum nepredviđenih okolnos-
ti koje mogu otežati ili onemogućiti pravilnu provedbu očevida i 2. takav
način postupanja u kojem se postiže maksimalna učinkovitost u smislu
pronalaska dokaznih izvora materijalne i personalne prirode i korištenja
raspoloživih ljudskih efektiva i tehničkih sredstava.
Kod određenih kategorija kaznenih djela postoje posebne "istražne si-
tuacije" u različitim varijacijama. Za svaku istražnu situaciju radi se al-
822
KRIMINALISTIKA _________________________________________________________
goritam koji omogućava da se pravila kriminalističkih metodika podignu

na višu razinu. Tako se za određene kategorije kaznenih djela uočavaju
tipične situacije koje se javljaju kod očevida. Za te situacije izrađene su
posebne metodičke preporuke tehničko-taktičke prirode.
Istraživanje i objašnjenje materijalne situacije na mjestu očevida krea-
tivan je kriminalistički rad za koji nije dovoljna samo intuicija i veliko
iskustvo, nego i znanstvena utemeljenost i orijentacija. Zato se unutar
kriminalistike posebnim taktikama pri provođenju očevida za različita
kaznena djela poklanja posebna pozornost, poglavito tzv. tipičnim istraž-
nim situacijama koje se javljaju u pojedinim etapama postupka, pa tako
i očevida, i to sukladno njegovim stadijima. Riječ je o tipičnim radnjama i
sklopovima radnji.
Očevidno tijelo i članovi očevidnog tima moraju sve događaje i pred-
mete sagledati, shvatiti, opisati i registrirati određenim redoslijedom, s
njihovim individualnim osobinama, specifičnostima i obilježjima. Samo
na taj način može se realizirati kriminalistička i kaznenopravna identifi-
kacija predmeta i osoba ili rekonstrukcija činjeničnog stanja. Promatra-
nje, zapažanje, utvrđivanje i mišljenje prilikom provođenja očevida treba
shvatiti i prakticirati kao jedinstveni, kompleksni postupak. Tijekom oče-
vida ide se unatrag, od posljedica djela i zaključuje se o njegovim uzroci-
ma i modalitetima.
Uspjeh očevida ovisi o pravilnosti rada očevidne ekipe na mjestu do-
gađaja. Istraživanje mjesta kaznenog događaja vrlo je složena aktivnost,
koja se sastoji od niza mjera i radnji. Zato na osnovi početnog informa-
cijskog fonda treba očevidno tijelo sastaviti plan rada očevidne ekipe. U
pravilu, pisani plan rada sastavlja se u složenijim slučajevima.
Planom rada treba predvidjeti vremenski redoslijed poduzimanja par-
cijalnih kriminalističko-tehničkih radnji koje tvore kriminalistički proces
istraživanja objektivne stvarnosti. Planom se svode na minimum nepred-
viđene okolnosti i omogućava postizanje maksimalne učinkovitosti. Mno-
gi teoretičari kriminalisti smatraju da se ne može unaprijed i općenito
propisati način provedbe očevida i slijed tehničko-taktičkih mjera i radnji
koje treba poduzeti. Zato se plan rada u pogledu slijeda navedenih mjera
i radnji stvara ad hoc, jer ovisi o objektivnoj situaciji svakog konkretnog
slučaja. Stoga se mogu dati samo opće smjernice o načinima provođenja
očevida.
Uvijek treba brinuti o globalnom planu provođenja očevida. On
predstavlja sistematiziranje niza radnih operacija koje se moraju poduzeti
tijekom očevida. Te radne operacije razrađuju se prema temeljnim pita-
njima: 1. svrhe pojedinih skupina radnih operacija, 2. njihovu sadržaju,
3. načinu postupanja tijekom njihova izvođenja, 4. subjektu zaduženom
za njihovo izvođenje, 5. vremenu u kojem ih treba provesti, 6. logističkoj
823
tehničkoj potpori nužnoj za njihovo obavljanje i 7. uvjetima pod kojim ih
mora primijeniti. Osiguranje mjesta događaja i izlazak na mjesto događa-
ja suvremeni kriminalisti ne smatraju stadijem očevida.
Izlazak na mjesto događaja inherentan je dio mjera prvog zahvata,
ključnog kompleksa radnji čiji se pretežiti dio ostvaruje na mjestu doga-
đaja. Kompleks radnji i mjera koje predstavljaju prvi zahvat omogućava
utvrđivanje lokacije mjesta događaja, njegovo osiguranje, primjenu dalj-
njih aktivnosti, isključenje negativnih utjecaja na daljnji tijek radnji u
cjelini, te omogućuje da se u slučaju potrebe poduzmu dodatne tehničko-
-organizacijske mjere i započne s istraživanjem na mjestu događaja.
Na mjesto kaznenog događaja treba izaći što prije i započeti s obavlja-
njem očevida kako bi nastupile što manje promjene dokaznih informacija
objektivne prirode. Razloge hitnosti izlaska na mjesto događaja i provo-
đenja samog očevida procjenjuje očevidno tijelo. Pri tome osnovni kriterij
kojim se treba rukovoditi je dobivanje odgovora na pitanje: hoće li kasnija
provedba očevida dati iste rezultate kao i očevid koji je započet ranije?
V. još izlaganje supra Glava XVI. pod 7.
7. Prostor očevida
Očevid treba precizno smjestiti u određeni geografski prostor. To pretpos-

tavlja smještanje u užem smislu, tj. određivanje prostora očevida. U slu-
čaju potrebe, orijentacija se ostvaruje egzaktnim metodama: upotrebom
kompasa, topografskim kartama, elektroničkim, radarskim napravama,
sustavom globalnog pozicioniranja itd.
Uporaba kompasa i topografske karte - iako je to danas zastarjeli
način utvrđivanja određenog mjesta - ipak je vrijedna pozornosti. Nave-
denim načinom može se utvrditi mjesto događaja s većim ili manjim od-
stupanjima. Odstupanja o kojima je riječ većim dijelom ovise o mjerilu
topografske karte.
Radarske naprave predstavljaju jedan od načina utvrđivanja određe-
nog mjesta, npr. potonuća broda, pada zrakoplova i sl. S obzirom na suvre-
menije i pouzdanije načine utvrđivanja mjesta nužno ga je koristiti kada
nema drugog izbora.
Sustav globalnog pozicioniranja (Global Positioning System) radi tako
što "prevodi" signale primljene od satelita u točne geografske širine i du-
žine. Na taj način se dobiva trenutačna lokacija prostora. Riječ je o pozicio-
niranju (određivanju) prostornog odnosa cjeline mjesta događaja prema
drugim objektima koji su važni za djelatnost obrade mjesta događaja u
kriminalističko-taktičko-tehničkom smislu. Za smještanje u širi geografski
824
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
prost
or
bilo
bi
dobr
o
upot
rijeb
iti
ozna
ku
lokal
izaci
je,
ali u
razli
čito
m
smis
-
lu (geografske Slika 15. Mjesto događaja koordinate, predio mora
ili kopna, dio vodotoka, planine).
Za širi prostor (mjesto) prikladna oznaka bila bi ubikacija. Ona označava
uži fizički dio prostora obavljanja radnje.
Pozicioniranje znači i određivanje unutarnjeg odnosa u okviru prostora
mjesta očevida koji će biti predmet istraživanja u kasnijim stadijima nje-
gove obrade. U početnim stadijima očevida pozicioniranje se ostvaruje na
temeljnoj, indicijalnoj razini. Riječ je o tzv. preliminarnom pozicioniranju.
Detaljno pozicioniranje provodi se u statičkom i dinamičkom stadiju oče-
vida. Pozicioniranje je osobito važno kada je riječ o disperzivnosti objekata
na mjestu očevida.
Prostor očevida je netaknut ako nakon događaja na njemu nije bilo
utjecaja koji mijenjaju odnose objekata očevida i njihovo stanje. Neizmije-
njen je prostor očevida u kojemu je došlo do promjena stanja objekta očevi-
da (utjecaj kiše, mraza, snijega, truleži), ali ne i njihovih odnosa.
Izmijenjenim prostorom smatra se onaj prostor po kome su se prije oče-
vida kretale osobe ili životinje, na kome su pomicani predmeti, odnošene
ozlijeđene osobe, otklanjana opasnost i sl. Na taj način prostor je konta-
miniran u traseološkom smislu, a, u pravilu, dolazi i do izazivanja novih
tragova.
825
Pod zatvorenim prostorom razumiju se prostorije namijenjene za sta-

novanje (stanovi, hotelske sobe, vikendice i sl.) kao i sporedne prostorije
(smočnice, praonice, podrumi, štale, ambari i sl.), te radionice, skladiš-
ta itd. Zatvorenim prostorima smatraju se i pokretni zatvoreni prostori,
koji služe za stanovanje (kabine na plovilima, automobilske prikolice,
unutrašnjost šatora itd.). Takvi su i unutrašnjost prometnih sredstava
(automobili svih vrsta, brodovi, čamci, željeznički vagoni, tramvaji, zra-
koplovi i sl.).
Kao objekti očevida javljaju se kako navedeni prostori, tako i predmeti
koji se u njima nalaze. Pod prirodnim prostorima razumiju se otvoreni
prostori na kopnu i vode, ali i objekti koji nisu nikakvi građevinski pojam,
kao što su dvorišta, oranice, kupovi drva, stogovi sijena ili kukuruzovine
i sl.
Očevid se ne provodi samo na usko ograničenom prostoru unutar koje-
ga je počinjeno kazneno djelo, već i na bližoj i daljoj okolini u kojoj se mogu
pronaći tragovi i predmeti u vezi s kaznenim djelom. To mogu biti: put
dolaska i odlaska počinitelja, skrovišta u kojima je skriven plijen, sredstva
počinjenja kaznenog djela i sl. To može biti mjesto gdje je zakopan ili spa-
ljen leš.
Kod nekih kategorija kaznenih djela (terorizam, sabotaža, diverzije i
sl.), kod eksplozija, požara i masovnih katastrofa, javlja se plurilokali-
zacija mjesta očevida. O plurilokalizaciji mjesta očevida govori se kada
se prostor mjesta događaja prostire na više lokaliteta u geografskom, prav-
nom (sudbenost i mjesna nadležnost), strukturalno-morfologijskom (pros-
tor radnje počinjenja i nastupanja posljedice), dinamičkom, kauzalnom ili
drugom smislu.
0 diskontinuitetu mjesta očevida govori se kada ono iskazuje odli-
ke dinamike kaznenog događaja, modalitete djelovanja aktera kriminalne
drame. U uskoj vezi s plurilokalizacijom i diskontinuitetom mjesta očevida
je i pozicioniranje mjesta očevida. Riječ je o određenju prostornog odnosa
cjeline mjesta očevida prema drugim objektima koji su značajni za djelat-
nost obrade mjesta očevida.
Kad je riječ o plurilokalizaciji i diskontinuitetu mjesta očevida u krimi-
nalističkoj praksi, na odvojena mjesta očevida upućuje se više očevidnih
ekipa, osobito kada to nalažu razlozi hitnosti traseološke prirode. Para-
lelno provođenje više očevida u vezi s jednim kaznenim djelom zahtijeva
najužu suradnju očevidnih timova.
Ako jedna očevidna ekipa provodi očevid, a očevid nije moguće završiti
na vrijeme, morat će se njegovo provođenje prekinuti i naknadno nasta-
viti. U takvim slučajevima već tijekom prvog očevida treba pronaći i fik-
sirati tzv. prolazne ili privremene tragove. Nakon prekida očevida treba
osigurati njegovo čuvanje. Prema pravilima kriminalistike očevid bi treba-
826
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
lo
nast
aviti
isto
očev
idno
tijel
o i
očev
idni
tim.
U
proti
vno
m
treba
detal
jno
upoz
nati
novo Slika 16, Prijenosni GPS s digitaliziranom kartom očevidno tijelo i
očevidni tim s rezultatima
postignutim ra-
nijim očevidom.
Prvi idealno-materijalni podsustav kaznenog djela čini ličnost počinite-
lja, a drugi čine: mjesto događaja s tragovima i predmetima kaznenog dje-
la, kao i oštećenik (ali ne kao svjedok). Radnjom počinjenja kaznenog dje-
la oba podsustava dolaze u međusobni uzajamni odnos, vezu i djelovanje.
Treći idealno-materijalni podsustav čine svi elementi koji teku od mjesta
događaja prema počinitelju - u ovaj podsustav ulaze tragovi i predmeti
kaznenog djela, korist od djela (materijalne posljedice djela), psihičko dje-
lovanje djela na počinitelja itd., a četvrti čine svjedoci i vještaci, pri čemu
ovi potonji dešifriraju kazneni događaj na osnovi stvarnih dokaznih infor-
macija. Navedeni složeni dinamički sustav, uz uzimanje u obzir mjesta i
vremena počinjenja djela, objektivno uvjetuje način postupanja očevidnog
tijela.
Ponekad će biti potrebno da žrtva ili svjedok (eventualno počinitelj) po-
kažu tijelu postupka mjesto počinjenja kaznenog djela. Pri traženju tog
mjesta ulogu igraju karakteristike mjesta događaja (orijentacijske točke) i
protok vremena od trenutka počinjenja djela. Prepoznavanje mjesta očevi-
da treba obaviti što prije.
827
8. Osiguranje mjesta događaja
Osiguranje mjesta događaja je cjelina aktivnosti koje se provode već od

stadija otkrivanja kaznenog događaja. Ono se nastavlja i tijekom provođe-
nja očevida, a po potrebi i nakon njegova završetka.
U pravilu, osiguranje obavljaju policijski službenici, kao neformalnu
taktičko-tehničku mjeru i radnju, ali to mogu učiniti i druge ovlaštene oso-
be ili građani. Kada osiguranje mjesta događaja provode djelatnici policije,
riječ je o samostalnoj operativnoj taktičko-tehničkoj mjeri i radnji.
Cilj osiguranja je zaštita tragova i predmeta kaznenog djela, cijele si-
tuacije, zatjecanje svjedoka očevidaca i njihovo zadržavanje, uhićenje poči-
nitelja ili zadržavanje osumnjičenika, ako je poznat i nazočan, poduzima-
nje drugih mjera koje pripadaju radnjama prvog zahvata, a obavljaju ih
policijski službenici, primarno u odori. Opseg mjesta događaja koji valja
osigurati ovisi o karakteru mjesta događaja, njegovoj lokaciji, vrsti kazne-
nog događaja (pretpostavljenog), načinu počinjenja i samim tragovima i
predmetima.
Način osiguranja diktiran je objektivnim okolnostima svakog konkret-
nog slučaja, lokacijom, vrstom i prirodom tragova i predmeta i inim uvjeti-
ma i drugim modalitetima događaja. To je osiguranje uvijek žurno i prijeko
potrebno zbog opasnosti od traseološkog informacijskog deficita (traseo-
loška entropija) i zbog kritičnoga gnoseološkog vremena kada je riječ o
osobama kao potencijalnim izvorima informacija (krivulja zaboravljanja).
Kriminalistika je razradila posebna pravila za osiguranje mjesta doga-
đaja, i to s obzirom na njegovu lokaciju, na vrstu kaznenog djela, način i
vrijeme njegova počinjenja i dr. U slučaju dvojbe glede prostora koji treba
osigurati treba poduzeti šire osiguranje. Osiguranje mjesta događaja kao
mjesta budućeg očevida obuhvaća mjere i radnje kojima se zabranjuje pris-
tup i kretanje po mjestu događaja nepozvanim osobama, kao i provizorno
osiguranje (zaštita) tragova i predmeta. Ponekad bit će primijenjen i pro-
vizoran konzervacijski postupak.
Situacije na mjestu događaja često postavljaju svoje zahtjeve i prio-
ritete koji su u suprotnosti s apsolutnim traseološkim razlozima, npr.
pružanje pomoći žrtvama ili otklanjanje opasnosti. Riječ je o neodgodi-
vim razlozima zbog kojih traseološki postulati nisu u funkciji, tj. moraju
odstupiti. Tako se zbog razloga humanosti dopuštaju izmjene činjeničnog
stanja na mjestu budućeg očevida. Isto tako, traseološki razlozi nerijetko
traže da ovlašteni policijski djelatnici uđu u tzv. unutarnji krug mjesta
događaja prije dolaska očevidne ekipe. To su već spomenuti razlozi pro-
vizorne zaštite tragova, pružanja pomoći žrtvama, otklanjanja opasnosti
i sl.
828
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
Radnje osiguranja mjesta događaja uključuju i žurnu identifikaciju

osoba, razdvajanje potencijalnih svjedoka i presumptivnih okrivljenika
radi sprječavanja bilo kojeg oblika komunikacije i stavljanje pod siguran
i učinkovit nadzor. Slijedi udaljavanje nepozvanih osoba i znatiželjnika,
prikupljanje obavijesti svih vrsta itd.
Posebni slučajevi osiguranja mjesta događaja jesu oni kada na mje-
stu događaja ima mrtvih osoba ili su velike štete, odnosno kada prijeti
bilo koji oblik ozbiljne opasnosti po ljude i okolinu. Ako mjesto događaja
osiguravaju policijski djelatnici, od njih se traži određena razina stručnos-
ti iz područja traseologije i kriminalističke psihologije. Mjesto događaja
treba ne samo čuvati nego i "sačuvati". Pri tome oni moraju imati u vidu
da se posljedice kaznenog djela kao realna pojava u vanjskom svijetu na-
laze u procesu stalne dekompozicije, a ne u stanju mirovanja. Zbog toga
je svako grubo kašnjenje glede osiguranja mjesta događaja postupanje
vitium artis.
9. Razvojni stadiji očevida
Orijentacijsko-informacijski stadij očevida započinje dolaskom očevidnog

tijela i tima na mjesto događaja. Očevidno tijelo (s rukama u džepovima
ili na leđima) orijentira se o mjestu budućeg očevida i vremenu (orijenta-
cija glede mjesta i vremena). U ovoj fazi očevidno tijelo prima izvješće od
policijskih djelatnika, ako su oni osiguravali mjesto događaja, ili obavlja
razgovor s drugim osobama koje su osiguravale mjesto događaja ili imaju
neka saznanja o samom kaznenom događaju. Načelno treba obići mjesto
događaja bez ulaženja u njegov prostor. Prostor mjesta očevida može se
sukladno prosudbi očevidnog tijela i članova očevidnog tima povećati ili
smanjiti.
Posebna pozornost posvećuje se dobivanju saznanja o mogućim promje-
nama na mjestu događaja nakon počinjenja kaznenog djela (da li su i koji
tragovi i predmeti uništeni, kontaminirani ili generirani). Prikupljaju se
podaci o atmosferskim prilikama u vrijeme kaznenog događaja i konstati-
raju vremenske prilike u vrijeme započinjanja očevida (vidljivost, oborine,
smjer i jačina puhanja vjetra, temperatura i sl.). U ovoj fazi donosi se i
odluka o tome kako izvršiti očevid (od periferije k centru ili obratno, ili po
tzv. čvornim situacijama).
Kod većeg prostora mjesta događaja na otvorenom, u pravilu, treba ići
od periferije k centru, a kod manjih mjesta obratno. U složenim slučaje-
vima izrađuje se pisani plan provođenja očevida, s posebnim naglaskom
na kriminalističko-tehničkim mjerama i radnjama, njihovu redoslijedu i
829
određivanju tko će ih i čime provesti. Donosi se i odluka o eventualnom

proširivanju očevidne ekipe ili o sudjelovanju vještaka.
Struktura činjenične situacije (stanje na licu mjesta) na početku očevida
javlja se kao kaotična cjelina koja se sastoji od nepoznatih, neuočenih, neo-
bjašnjenih podsustava i elemenata. Samo manji dio te cjeline neposredno se
zapaža, a veći dio strukture otkriva tek pomoću misaonih operacija (anali-
ze, sinteze, analogije, dedukcije, indukcije, generalizacije i sl.). To se osobito
odnosi na različite veze između tragova i predmeta, kao i njihove odnose.
Statički stadij očevida svodi se na pregled lica mjesta i utvrđivanje
općih uvjeta u kojima se događaj zbio. Obavlja se pregled šire okoline,
raznih prostorija i sl. U ovom stadiju utvrđuje se točno mjesto kaznenog
događaja, pronalaze i promatraju tragovi i predmeti u vezi s kaznenim
djelom bez dodirivanja, micanja, mijenjanja položaja i sl.
Tragove i predmete se opisuje, mjere razdaljine između njih, obilježa-
vaju brojevima ili slovima (markiranje), proučavaju, fotografiraju u cje-
lokupnosti izgleda mjesta kaznenog događaja i u detaljima, određuje se
njihov odnos i suodnos s drugim tragovima i predmetima. Opažene činje-
nice moraju se objektivno konstatirati i fiksirati. Stalno treba paziti da se
odvajaju zapažene činjenice od mišljenja i zaključaka. Objektivno opisiva-
ti znači opisivati rezultate osjetilnih zapažanja bez iznošenja vlastitih ili
tuđih sudova.
Uz ostalo, u ovoj fazi teži se sintetiziranju saznanja prikupljenih u ra-
nijim stadijima: izlazak na mjesto događaja, osiguranje mjesta događaja i
orijentacijsko-informacijski stadij. Tijekom ove faze stvara se i plan rada
za naredni, dinamički stadij očevida. Riječ je o općem pregledu tijekom
kojeg se dobivaju odgovori o morfologiji konkretnoga kaznenog događaja i
činjenicama koje treba objasniti očevidom. Riječ je o utvrđivanju polazne
osnove i konkretnih zadataka.
Očevidno tijelo i članovi očevidnog tima predviđaju konkretne mjere i
radnje koje treba poduzeti i njihov redoslijed i sadržaj. Pri tome se mora
brinuti o metodičkim aspektima očevida. Tu se određuje početna (nulta)
točka mjerenja, u slučaju potrebe mjesto očevida dijeli sa na sektore ili
čvorne točke i sl. Rezultate statičke faze treba opisati s krajnjom određe-
nošću i jasnoćom tako da se lako razlikuje od kasnijih utvrđenja u dinamič-
koj fazi očevida.
Dinamički stadij očevida središnji je dio istraživanja mjesta događaja.
Način njegova provođenja diktiran je konfiguracijom terena (topografski
aspekt) i dimenzijama prostora kaznenog događaja, osobito njegovim dis-
kontinuitetom i disperzijom njegovih elemenata, te prilika uvjetovanih sa-
mim tijekom događaja.
Poslije opisivanja, mjerenja, skiciranja, fotografiranja i drugih tehnič-
kih registracija objektivnog nalaza nastupa navedeni aktivni, dinamički
830
stadij očevida. U ovom stadiju ekipa je aktivnija, dinamičnija, traži, otkri-

va i fiksira pojedine predmete i tragove i njihov međusobni odnos. Mogu
se raditi potrebne promjene i istraživanje pojedinih tragova i predmeta.
Tako se obavlja mulažiranje, izazivanje latentnih otisaka papilarnih lini-
ja, fotografiranje različitim tehnikama, izuzimanje mikrotragova i sl. Ovaj
stadij ima naglašeni istraživački karakter. Utvrđuje se podrijetlo pronađe-
nih tragova i predmeta i gleda koji se zaključci iz njih mogu izvući glede
kaznenog događaja koji ih je uzrokovao. To i jest cilj i težište očevida u
traseološkom smislu.
Statički i dinamički dio očevida ne smiju se, a najčešće i ne mogu, u
praksi mehanički odvajati, jer se često po prirodi stvari (logički) "u hodu"
očevida izmjenjuju, kad to zahtijeva stanje na licu mjesta (veliki prostor,
udaljenost, puno traseoloških čvornih situacija i sl.).
Podjela stadija očevida ima veliku praktičnu vrijednost jer omogućava
da se na mjestu događaja može u svako doba konstatirati (rekonstruirati)
relevantna situacija kakva je postojala u vrijeme počinjenja djela i da se
činjenično stanje fiksira i locira za raspravni sud i državnog odvjetnika
kako bi mogli dobiti živu predodžbu događaja, kao da su sami sudjelovali
u provedbi očevida.
U dinamičkoj fazi, koja se nadovezuje na statički stadij, i, kako je istak-
nuto, s njim "u hodu" očevida stalno isprepliće, mogu se predmeti uzima-
ti u ruke, micati, razgledati i sl., pazeći pritom da se ne unište postojeći
tragovi (osobito latentni), ne kontaminiraju i ne generiraju novi tragovi i
predmeti koji nemaju veze s kaznenim događajem.
Iz do sada izloženoga proizlazi da se u svim navedenim stadijima, a
poglavito u dinamičkom, mora izvršiti tzv. katalogiziranje predmeta očevi-
da. U osnovi ono se sastoji u uspostavljanju odnosa važnosti, redoslijeda,
sortiranju prema grupnoj pripadnosti i sl. Riječ je o standardnom obilježa-
vanju uz uzimanje u obzir navedenih kriterija.
Samo obilježavanje uvjetovano je raspoloživom tehničkom opremom,
općim prilikama u kojima se provodi očevid, karakteristikama tragova i
predmeta. Privremenost (prolaznost) tragova zahtijevat će kojiput njihovu
prioritetnu obradu u smislu aserviranja. Niz objekata javlja se kao nositelj
tragova.
Tijekom očevida kumuliraju se svi podaci o makrosituaciji. Dioba pros-
tora na dijelove olakšava obradu tragova, predmeta i samog prostora. Dis-
kontinuitet i disperzija mjesta očevida (događaja) mogu zahtijevati da se
pojedini segmenti prostora, ako to nije već učinjeno u statičkoj fazi, obilje-
1
že u dinamičkoj, i to nerijetko na različite načine radi lakšeg razlikovanja.
V. izlaganje supra Glava XVI. pod 7.b.
Istraživanje mjesta događaja u dinamičkoj fazi upravo se svodi na de-
taljno opisivanje uz paralelno ili sukcesivno snimanje i paralelan izmjer
831
razdaljina, dimenzija i značajki prostiranja predmeta. Središnji zadatak

istraživanja mjesta očevida jest obrada tragova (pronalaženje i neprona-
laženje očekivanih, izmjere, analize strukture i pripadnosti, opisivanje,
snimanje, skiciranje itd.). Kriminalistička tehnika daje odgovor na pitanje
detekcije, konzervacije, aserviranja i interpretacije tragova.
Pregledom mjesta događaja u svim stadijima očevidno tijelo realizira
dvije mogućnosti: prvo: da vlastitim opažanjem utvrdi činjenično stanje
objektivne prirode i drugo: da na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja izve-
de verzije o djelu, njegovu načinu počinjenja, vremenu počinjenja, mogu-
ćim motivima, o počinitelju (kriminalističko profiliranje) itd., da dobije
odgovore na zlatna pitanja kriminalistike. Svako očevidno tijelo prije po-
četka očevida u osnovi si postavlja dva pitanja: što treba tražiti i istraživa-
ti na mjestu događaja (očevida) i kako treba tražiti?
Ispitivanje tragova provodi se primarno u dinamičkom stadiju očevida.
Pri tome je bitno da se tragovima i predmetima osigura njihov identitet,
integritet, izvorna struktura, da ne dođe ni do kakvih promjena, izmjena,
uništenja, kontaminacije ili da ne postanu nepodesni za daljnje ispitivanje
i korištenje u otkrivačko-dokazne svrhe zbog bilo kojih razloga.
Središnji zadatak ispitivanja mjesta očevida u dinamičkom stadiju jest
obrada tragova, pod kojim pojmom se danas u suvremenoj kriminalistici
podrazumijeva pronalaženje ili nepronalaženje očekivanih tragova, njiho-
va izmjera, analiza strukture i pripadnosti, njihovo osiguranje, snimanje,
skiciranje, mulažiranje i sl.
Ovisno o morfološkoj strukturi tragova i uvjetima mjesta očevida, pri-
lazi se s kriminalističko-tehničkog stajališta njihovoj detekciji, konzerva-
ciji, aserviranju i spoznajnom korištenju (interpretaciji). Pri tome brojnost
i raznovrsnost tragova zahtijevaju različit pristup u obradi i ispitivanju.
Mora se paziti na to da li se radi o trodimenzionalnim, dvodimenzionalnim
(površinskim), statičkim ili dinamičkim tragovima, lokalnim ili perifernim
tragovima nanosa i formi, privremenim ili prolaznim tragovima itd.
U pravilu, ispitivanje i interpretacija tragova obavlja se prema utvr-
đenim ili pretpostavljenim mehanizmima njihova nastanka u fizikalno-
kemijskom smislu, tj. s obzirom na strukturu djelovanja sila i prijenosa
energije. Da bi se ispitalo tragove lege artis, moraju se primijeniti krimina-
lističko-tehnička pravila pojedinih metoda i podijeliti ih prema taktičkim
cjelinama. Riječ je o operacionalnoj podjeli (diobi) tragova, koja omogućava
sustavni pregled najvažnijih značajki pojedinih skupina tragova.
Iz svakodnevne kriminalističke prakse poznato je da tragovi na mjestu
kaznenog djela ili mjestima koja su s njim u vezi mogu, sami za sebe ili u
kombinaciji s iskustvom kriminalista i drugim tragovima i dokazima, pru-
žiti niz relevantnih informacija o kaznenom djelu i počinitelju. To mogu
biti informacije o tijeku i načinu počinjenja kaznenog djela, o vjerojatnom
832
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
počinitelju kaznenog djela, njegovu ponašanju prije, tijekom i nakon po-

činjenja djela, tj. je li ono bilo profesionalno, amatersko-diletantsko (osim
ako nije riječ o fingiranju), je li se radilo o afektu, pomnom pripremanju,
poznavanju lokalnih prilika, tjelesnim osobinama počinitelja, sposobnosti-
ma, motivu, psihološkom profilu i sl.
Riječ je o tzv. indirektnoj kriminalističkoj identifikaciji počinitelja
kaznenog djela. U osnovi, ispitivanjem tragova utvrđuje se postojanje ili
nepostojanje kaznenog djela, počinitelja i suučesnika, žrtve, štete koja je
nastupila i sl. Posebna je vrijednost tragova tijekom očevida u tome što
oni pomažu pri provjeri personalnih dokaza, ako se pojavi sumnja glede
točnosti ili vjerodostojnosti iskaza osoba u vezi sa slučajem u povodu kojeg
se provodi očevid. Oni mogu poslužiti i kao tipično asocijativno sredstvo za
pobuđivanje memorije osoba.
Promjene materijalne prirode u obliku tragova i predmeta kaznenog
djela, kao objektivni nalaz na mjestu očevida, pružaju brojne informacije
o kaznenom djelu. Nerijetko je riječ o tzv. stvarnim dokazima (res ipsa
loquitur, internal evidence) kada te promjene koristi u dokazne svrhe
izravno tijelo postupka bez pomoći stručnih osoba ili vještaka u okviru
očevida.
Te materijalne promjene moraju biti utvrđene i ispitane od strane
očevidnog tijela i sudionika u očevidu općim spoznajnim, kriminalistič-
ko-tehničkim i postupovno-pravnim metodama i sredstvima, da bi mogle
biti korištene u kaznenom postupku kao dokazi. Kako je naglašeno, njih
u postupak uvodi tijelo postupka bez pomoći stručnih osoba ili vještaka,
na temelju svojih općih znanja i poznavanja pravila kriminalistike. Riječ
je o slučajevima kada objektivni nalaz u vidu tragova i predmeta ne traži
stručno tumačenje i objašnjenje, nego oni govore sami za sebe svojim po-
stojanjem, svojom pojavnošću. Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali se
time ne dovodi u pitanje njihovo neposredno korištenje u dokazne svrhe.
Tragove kao stvarne dokaze stvaraju, u pravilu, počinitelj i žrtva te drugi
sudionici u kaznenom djelu. V. izlaganje infra Glava XXV. pod 9.
U istraživanju mjesta očevida nerijetko dolazi u radu očevidnog tijela
i članova očevidne ekipe do tzv. misaonih stanki. Suprotno nazivu, riječ
je o zastoju u radu kada se intenzivno razmišlja i analizira o svemu što
je do tada utvrđeno i urađeno (prijeđeni put) u smislu utvrđenog činjenič-
nog stanja i poduzetih kriminalističko-tehničkih mjera i radnji. Riječ je
o stalnom procesu misaone rekonstrukcije i trasiranju puta za nastavak
očevida. Misaone stanke se koriste za izmjenu i dopunu plana provođenja
očevida "u hodu" očevida.
Završnim mjerama pripadaju: kontrolni stadij očevida i finalni stadij
očevida. U okviru kontrolne faze očevidno tijelo i članovi očevidnog tima
rezimiraju rezultate očevida i traže eventualne propuste. U tom stadiju
833
dolazi do važnoga taktičkog načela kontrolnog provjeravanja učinjenih

mjera i radnji i eventualnog ponavljanja nekih od njih, kada se ustanovi
daje to potrebno. Finalna etapa očevida ostvaruje se sastavljanjem zapis-
nika o očevidu, pakiranjem corpora delicti, aserviranjem predmeta i trago-
va i njihovim prilaganjem u zapisnik.
Svaki pojavni oblik kaznenog djela odlikuje se kompleksom svojevrsnih
i neponovljivih obilježja. Zato pravilna orijentacija glede provedbe očevi-
da, osobito u odnosu na kriminalističko-taktičko-tehničke mjere i radnje,
mora biti apsolutno individualizirana i prilagođena uvjetima i specifično-
stima svakog konkretnog slučaja.
Zbog raznolikosti kriminalističkih situacija na mjestu očevida ne mogu
se unaprijed dati recepti za izradu programa osnovnih radnji i mjera.
Iako nema šablona u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi, stvorena su
nova opća pravila koja vrijede za sve očevide, kao npr.: 1. uvijek raditi de-
taljnu analizu prvih informacija; 2. odrediti potencijalne objekte očevida;
3. izvršiti podjelu zadaća među članovima očevidne ekipe prema stručnim
profilima i adekvatno odrediti područje provedbe očevida, način njegove
provedbe, poglavito glede slijeda mjera i radnji kriminalističko-tehničkog
karaktera.
10. Bilježenje opažanja
Sve pronađene činjenice i okolnosti očevida treba trajno i u potpunosti

sačuvati od uništenja ili zaborava. To se čini adekvatnim fiksiranjem. Ri-
ječ je o činjenicama i okolnostima koje su rezultat neposrednog opažanja
očevidnog tijela.
Sav dokazni materijal mora se registrirati u njegovu izvornom obliku.
To znači da tragovi i predmeti kaznenog djela, kao nositelji materijalnih
dokaznih informacija, tzv. signali kaznenog djela, moraju biti osigurani i
fiksirani u onom stanju u kojem su zatečeni, po mogućnosti s nositeljem
traga. Konstatira se i odsutnost činjenica koje bi po prirodnom tijeku stva-
ri morale biti prisutne ili odsutne, tzv. negativne činjenice.
Sve činjenice treba konstatirati i fiksirati bez navođenja mišljenja oče-
vidnog tijela ili članova očevidnog tima. Osnovni načini fiksiranja činje-
ničnog stanja utvrđenog očevidom jesu: 1) opisivanje riječima i sastavlja-
njem zapisnika o očevidu kao ključne postupovne isprave, 2) mehanički
zapisnici (tehničke snimke), 3) grafički načini (skice, sheme, nacrti i sl.),
4) fotografije i izrada fotoelaborata, 5) ostali posebni načini fiksiranja tra-
gova i predmeta kao što su mulažiranje (odljevci), izazivanje i "skidanje"
otisaka papilarnih linija folijama, čestice baruta, 6) maketom i sl.
834
a) Zapisnik o očevidu
Zapisnik o očevidu je pisana isprava u kojoj se reproducira određeni misao-

ni sadržaj vezan uz utvrđivanje činjeničnog stanja tijekom očevida. To je
javna i službena isprava. S dokaznog stajališta zapisnik o očevidu, odnos-
no njegov sadržaj, jest dokaz ispravom.
Neovisno o tome što je zapisnik o očevidu javna i službena isprava, on
sam po sebi nema neku posebnu dokaznu snagu u postupku niti je njegov
sadržaj isključen iz redovitog postupka ocjene dokaza. On mora imati neo-
borivu dokaznu snagu na temelju biti svog sadržaja, a to su objektivno
utvrđene činjenice tijekom očevida.
Objektivno utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice teško je s uspje-
hom pobijati, osim ako se ne raspolaže s činjenicama koje ove prve argu-
mentirano pobijaju. Ovo tim više ako je mjesto očevida istodobno fiksirano
tehničkim, grafičkim i drugim načinima.
Sadržaj zapisnika o očevidu treba uključiti sustavan, organiziran, te-
meljit i cjelovit, istodobno detaljan opis stanja i izgleda mjesta događaja,
koji je rezultat kompleksne djelatnosti tijekom očevida.
Koncepcijski, zapisnik o očevidu može se sastaviti na osnovi metode
upitnika, liste, dakle, skale pitanja, anketnog obrasca ili u slobodnoj formi
bez rubriciranja sadržaja. Riječ je o supstancijskom spoznajnom sadržaju
koji predstavlja minimum formalnih sastojaka propisanih zakonom.
Ne može se prihvatiti kao opće pravilo posve slobodno sastavljanje
zapisnika o očevidu. Time bi se umanjila uporabljivost u postupku, npr.
zbog traganja za tematskom cjelinom gdje se određena tematska jedinica
obrađuje. Zapisnici bi bili glomazni (nekritičko gomilanje registracija) ili
obratno, potpuno sumarni, uz moguće previde važnih činjenica ("očitih")
okolnosti.
Sadržaj zapisnika o očevidu usmjerava način istraživanja (standard),
objašnjenja određenog tipa delikta te diktira sadržaj kaznene prijave ti-
jela unutarnjih poslova (tzv. službena kaznena prijava). Taj sadržaj mora
biti objektivan nalaz o stvarima i činjenicama, odnosima, stanjima, kreta-
njima i sl., dakle, o situaciji lica mjesta.
U zapisniku se ne smiju nalaziti hipoteze, mišljenja, sudovi (zaključci).
O tome treba sastaviti posebnu bilješku jer to može korisno poslužiti u
kasnijem postupku. Ne unose se ni verzije ili sumnje o stupnju doprinosa
sudjelovatelja u deliktu ili njihovoj eventualnoj krivnji. Tematski, zapis-
nik o očevidu treba sadržavati pretežito okolnosti bitne za objašnjenje di-
namike i uzroka, okolnosti koje su pratile delikt, tehnički modus operandi
počinitelja i dr.
Model standardnih dijelova zapisnika o očevidu sastoji se od uvodnog,
općeg (opisnog) i zaključnog dijela. Uvodni dio (formalni), strogo određeni
835
dio s redoslijedom podataka koji su postavljeni u zakonskoj odredbi glede:

tijela, povoda, prisutnih osoba, vremena i sadržaja polaznih saznanja, izla-
ska na mjesto događaja, vremena početka radnji, općih uvjeta u kojima se
očevid provodi i posebnih prilika. Uvodni dio zapisnika sadrži podatke o
kaznenoj stvari u vezi s kojom se poduzima očevid. U preambuli se navo-
de podaci iz Zakona o kaznenom postupku, tj. podaci o kaznenoj stvari u
povodu koje se poduzima očevid. Kazneni događaj treba opisati činjenično,
bez ikakva prejudiciranja biti stvari. Navode se i osobe koje prisustvuju
provođenju očevida. Točno se geografski locira mjesto očevida, navode po-
daci o osiguranju lica mjesta i sl., te početku očevida.
Opći dio je dio zapisnika s prikazom općeg stanja na mjestu događa-
ja, utvrđivanjem bitnih elemenata makrosituacije, stanja tragova i drugih
predmeta, razdiobe mjesta događaja na pojedine sektore, žurno poduzetih
mjera osiguranja tragova i drugim podacima statičke faze očevida. Zapis-
nik mora sadržavati precizne poveznice s pratećim snimkama i prikazima
zatečenog stanja te jasnim naznakama programa ispitivanja mjesta do-
gađaja. Ispitivanje okolnosti na mjestu događaja, središnji dio, dinamički
stadij, mora biti opisan sustavno, detaljno i temeljito, s posebnim naglas-
kom na redoslijed kojim se taj opis izlaže. Evidentiranje predmeta očevida,
koje je učinjeno u prethodnom dijelu, mora se upotpuniti njihovim meto-
dičkim razvrstavanjem te iznošenjem načina izmjera, označavanja, osigu-
ranja, privremenih oduzimanja, svih stvarnih mjera na mjestu događaja,
objašnjenja pojedinih pitanja. Sve mjere poduzimaju se sinkronizirano s
njihovim snimanjem i skicom, odnosno planom. Posebno mjesto tu pripada
obradi tragova. U opisnom dijelu zapisnika detaljno se opisuje makro- i
mikrotraseološka situacija zatečena na mjestu događaja. Opisivanje mora
ići određenim redom od općeg izgleda mjesta događaja do karakteristika,
s tim da se ide od općeg k posebnom. U pravilu, prvo se opisuju veličine,
oblik, visina i druge karakteristike objekta očevida. Posebno se opisuju
leševi i ozlijeđene osobe. Opisuje se i način fiksiranja tragova i predmeta,
izuzimanja i sl.
Na kraju ovog dijela treba navesti vrstu i približnu visinu štete, ime
oštećenoga, naziv osiguranja i sl.
U zaključnom dijelu zapisnika unosi se vrijeme završetka očevida,
eventualne primjedbe sudjelovatelja i drugih kaznenopostupovnih subje-
kata koji su prisustvovali očevidu (pitanja, primjedbe, prijedlozi), što je
učinjeno s corpora delicti i sl. Ako zapisnik o očevidu ispunjava sve postu-
povne zahtjeve glede forme i kriminalističke zahtjeve glede sadržaja, on
je svojevrstan neoborivi dokaz ispravom glede činjenica koje su u njemu
sadržane.
Zaključni dio zapisnika o očevidu, osim odgovarajućeg formalnog sa-
držaja, mora posebice imati detaljan opis i pregled svih priloga zapisnika
836
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
o očevidu, oznake u prilogu te njihove poveznice s pojedinim dijelovima

teksta zapisnika o očevidu.
Neki kriminalisti navedene dijelove zapisnika o očevidu nazivaju: uvod-
ni dio, opisni dio i zaključni dio zapisnika.
b) Snimke, grafički prikazi i drugi prilozi zapisnika o očevidu

Grafički prikazi i drugi prilozi uključuju i sve oblike uporabe vizualnih i
audio sredstava tehničke registracije. Fotografsko snimanje mjesta doga-
đaja uključuje: orijentacijske, pregledne, čvorne, detaljne snimke i snimke
mrtvog tijela. Fotografiranje mora biti integrirano u druge radnje očevida,
posebice traseološke, obradu makrosituacije, izmjere i sl.
Povezanost mora biti ostvarena na stvarnoj razini i u formalnom pogle-
du, tako što će bilježenje zapaženih činjenica u zapisniku o očevidu pratiti
fotografija i što će svaki odsječak toga biti jasno obilježen. Kada je riječ o
očevidu, fotografije su poseban postupovni spis tehničke prirode. Riječ je o
tehničkoj registraciji činjenica pomoću tehničkih instrumenata (optičkih,
akustičkih ili kombiniranih).
Tehničke snimke sačinjene tijekom postupovnih radnji, pa i anticipira-
nih istražnih radnji, samostalan su postupovni dokaz sui generis. Sadržaj
tih snimki dokaz je i na njemu se može temeljiti odluka. Tako je i fotografija
izvor dokaznih činjenica, odnosno oblik (forma) u kome su sadržane ili se
javljaju činjenice koje su predmet utvrđivanja (dokazivanja) u kaznenom
postupku.
Zakon o kaznenom postupku ne govori o tehničkim snimkama u smislu
forme u kojoj trebaju biti izvedene. Fotografije se prilažu zapisniku o oče-
vidu i s njime čine cjelinu. Tehnički moraju biti opremljene tako da su preg-
ledne, razumljive i što duže upotrebljive. Tehnička se oprema standardno
ostvaruje izradom fotoelaborata, fotodokumentacije i sl.
Važan je i smjer iz kojeg je snimano, i to je potrebno označiti u skici.
Potrebno je označiti fotografsku kameru s kojom je snimano, karakteristi-
ke objektiva i sl. Sve se više ističe zahtjev da sva tehnička sredstva koja se
koriste budu standardizirana i odgovarajuće testirana. V. izlaganje supra
Glava XVI. pod 7.b.
Kod određenih kategorija kaznenih djela postoje posebne "istražne
situacije" u različitim varijacijama. Za svaku istražnu situaciju radi se
algoritam koji omogućava da se pravila postupanja podignu na višu ra-
zinu. Tako se kod određenih kategorija kaznenih djela uočavaju tipične
situacije koje se javljaju kod očevida. Za te situacije izrađene su metodičke
preporuke taktičko-tehničke prirode. Riječ je o posebnim istražnim situa-
cijama koje se javljaju tijekom provođenja operativnih i istražnih radnji,
pa tako i očevida.
837
Istraživanje i objašnjenje situacije na mjestu kaznenog događaja krea-

tivan je kriminalistički rad za koji nije dovoljna samo intuicija i veliko
iskustvo, nego i znanstvena osnovanost i orijentacija. Zato se posebnim
taktikama prilikom provedbe očevida različitih kaznenih događaja pokla-
nja posebna pozornost, poglavito tzv. tipičnim istražnim situacijama koje
se javljaju u pojedinim etapama obrade, pa tako i očevida kao mjere prvog
zahvata. Riječ je o tipičnim radnjama ili sklopovima radnji.
Grafički prikazi se u osnovi sastoje od karata, nacrta, crteža, skica.
Kada se govori o kartama, onda valja imati u vidu prije svega katastarsku
izmjeru, topografske karte koje su u takvom mjerilu da se omogućava pre-
poznavanje određenog mjesta i karte nastale GPS-sustavom.
Nacrti građevina vrlo su korisno sredstvo kada je potrebno vjerno pri-
kazati određene prostorije. Pri tome treba imati u vidu eventualne građe-
vinske zahvate koji mogu izmijeniti stanje u odnosu na nacrte.
Skice u metodologijskom smislu služe kao podsjetnik za sastavljanje
zapisnika o očevidu, za izradu drugih grafičkih prikaza, za zorni prikaz
i kao pomoćno, vizualno sredstvo tijekom uzimanja iskaza osoba ili izvo-
đenja drugih dokaza, ali i kao izvor saznanja o činjenicama u kaznenom
postupku s jednakim režimom i statusom ocjene vjerodostojnosti kakvom
je podvrgnut zapisnik o očevidu.
Dakle, skice su poseban procesni akt, posebna vrsta dokaza. Može se
smatrati da je skica specifičan dokaz ispravom, samostalan, s naglaše-
nim tehničkim karakteristikama. Riječ je o posebnom grafičkom obliku
izražavanja (pismom). Ovaj pojam dokaza obuhvaća sve oblike grafičkog
izražavanja, kao što su crteži, gravure i sl. Ipak, skiciranje nikad ne može
zamijeniti fiksiranje činjeničnog stanja fotografijom. Skice i fotografije se
međusobno ne isključuju, već nadopunjuju.
Očevidno tijelo mora odabrati adekvatnu vrstu skica i one moraju biti
u razmjeru. Prema opsegu skice mogu biti opće, pregledne i posebne. Prvi
stadij izrade skice je rad na krokiju, prostoručnom grafičkom opisu poda-
taka i veličina objekata očevida. Izrada krokija inherentan je dio rada tije-
kom očevida. Drugi je stadij, ili kabinetski stadij, izrada skice u razmjeru.
Pregledna skica bez razmjera ima vrijednost crteža s dokaznog stajališ-
ta. Ona nije prikladna za kritičku provjeru i s teškoćama se može koristiti
u radu tijela postupka. U skici mora biti jasno obilježeno polazište mje-
renja, a sve mjere moraju u naravi i u skici biti uzete na propisani način.
Bitni detalji zahtijevaju posebne (detalj) skice.
Osobite mogućnosti u određenju mjesta očevida pruža GPS (Global Po-
sitioning System). On se bazira na orijentaciji, odnosno preciznom odre-
đivanju određene točke na zemlji, pomoću mreže satelita Ministarstva
obrane SAD-a koji kontinuirano odašilju signale, kodirane informacije na
prijamnik.
838
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Uz prikladnu informatičku i kartografsku podršku, GPS ima konkret-

nu kriminalističku primjenu u preciznom lociranju pozicije u prostoru
u kojem nije moguća orijentacija putem postojećih objekata, npr. mjesta
pada zrakoplova u pustom i nepristupačnom području. Ovakvo, vrlo pre-
cizno definiranje točke-mjesta gdje se nalazi GPS prijamnik omogućuje
"ubacivanje" te pozicije u digitalne zemljopisne karte i jednostavno grafič-
ko prikazivanje određene zemljopisne pozicije mjesta događaja.
11. Rekonstrukcija
Rekonstrukcija je radnja koja se poduzima radi provjere izvedenih do-

kaza ili utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjenje stvari. Ona
se može izvoditi samostalno a može biti dio metodike provođenja očevida
ili vještačenja. U tom slučaju nema samostalno značenje. Dakle, pojedini
metodologijski postupci nemaju značenje samostalne radnje. Ako se re-
konstrukcijom uspostavlja (modelira) stanje koje je objektom ispitivanja,
riječ je o samostalnoj postupovnoj radnji, koja zahtijeva poseban pristup u
pripremi, provođenju i ocjenjivanju njezinih rezultata.
839
Rekonstrukcija u supstancijalnom smislu stvara stanje koje je slično

onome kakvo je bilo na očevidu ili tijekom neke druge radnje, a ta sličnost
može iznimno ići do istovjetnosti. Zato je ona po svojim obilježjima slična
očevidu, ali nije poseban vid očevida jer se u njenim okvirima umjetno po-
navljaju neke činjenice i okolnosti kaznenog djela u umjetno postavljenim
uvjetima.
Rekonstrukcija nije nikad radnja čiji bi objekt bio ispitivanje original-
nog stanja. Uvijek treba brinuti o tzv. istinskim uvjetima kod provođenja
rekonstrukcije. Riječ je o uvjetima pod kojima se provodi rekonstrukcija
i koji moraju biti što sličniji (približniji) uvjetima koji su vladali u vrije-
me počinjenja kaznenog djela. Uvjeti pod kojima se obavlja rekonstrukcija
uvijek su umjetno stvoreni.
Rekonstrukcijom se fiksira stanje pod umjetno obnovljenim elementi-
ma sustava mjesta događaja. Rekonstrukciju prati podešavanje i upravlja-
nje. Uvijek je riječ o simulaciji kaznenog djela. U njenim okvirima, kako je
istaknuto, umjetno se obnavljaju elementi sustava mjesta događaja i razni
oblici veza među objektima.
Neposredno osjetilno opažanje, ispitivanje (istraživanje, proučavanje)
materijalnih objekata, poduzimanje kriminalističko-taktičko-tehničkih
mjera i radnji, postavljanje verzija i sl. javlja se i kod rekonstrukcije. Ipak,
iako se i kod rekonstrukcije radi o neposrednom osjetilnom opažanju objek-
tivne stvarnosti, ona nema široko postavljene zadatke proučavanja i fiksi-
ranja cjelokupne situacije na licu mjesta, što je karakteristika očevida.
Rekonstrukcija je po svojim obilježjima slična očevidu. Prema odredbi
Zakona o kaznenom postupku ona je vrsta očevida, postupovna radnja s
kriminalističkim sadržajem, koja se poduzima radi provjere izvedenih do-
kaza ili utvrđivanja činjenica koje su značajne za objašnjenje stvari. U
okviru rekonstrukcije ponavljaju se radnje ili situacije pod uvjetima u ko-
jima se prema izvedenim dokazima kazneni događaj odigrao. Rekonstruk-
cija sa sadržajne strane ne može biti očevid. Iako i očevid ima rekonstruk-
tivni karakter, kod njega je težište na istraživanju objektivnih nalaza na
licu mjesta koje je intaktno ili relativno izmijenjeno.
Pri rekonstrukciji težište je na obavljanju stanja ili radnji. Tijekom
očevida ne smije biti nikakve prilagodbe zahvata od strane tijela postup-
ka, dok se rekonstrukcija upravo i sastoji u intervenciji tijela postupka.
Zato rekonstrukcija bez obzira na niz sličnosti s očevidom nije poseban
vid očevida, jer se u njenim okvirima umjetno ponavljaju neke činjenice ili
okolnosti kaznenog događaja u umjetno postavljenim uvjetima, o čemu je
naprijed bilo riječi.
U pravilu, ako se rekonstrukcija ne provodi nakon završenog dinamič-
kog dijela očevida, provodi se na osnovi modela što ga je dao provedeni
očevid, pa se na taj način stvarno pojavljuje kao "model modela" i time
840
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
gubi na autentičnosti i originalnosti. Uvjeti rekonstrukcije kaznenog do-

gađaja uvijek su umjetno stvoreni. Rekonstrukcijom se samo provjeravaju
poznate činjenice i uspoređuju s izvedenim dokazima, odnosno provjera-
vaju poznate ili pretpostavljene okolnosti s utvrđenim činjenicama kako
bi se utvrdila neka nova okolnost koja može biti od važnosti za kazneni
postupak.
Za uspjeh rekonstrukcije važna je priprema. Rekonstrukciju treba briž-
no planirati. U obzir se mora uzeti sve što je utvrđeno, kritički preispitati
i stvoriti planske osnove za rekonstruktivne zahvate. Nužno je prosudi-
ti mogućnost adekvatnog provođenja i očekivani rezultat, razraditi način
provedbe i redoslijed mjera i radnji te uvjete u kojima će se obaviti. Pri
tome važnu ulogu igraju i stručni profili sudionika rekonstrukcije.
Rekonstrukcijom se provjeravaju nalaz i mišljenje vještaka. Inače, mo-
daliteti rekonstrukcije uvjetovani su morfologijskim značajkama pojedi-
nih tipova kaznenih djela. O tome treba misliti pri sastavljanju standarda
postupanja za takva djela. Uvijek treba kritički prihvatiti rezultat rekon-
strukcije kao dokaz, jer je on rezultat situacije stvorene modeliranjem.
Ipak, moguće je tijekom rekonstrukcije ispraviti pogreške do kojih je došlo
tijekom očevida. Zato se i kaže da je rekonstrukcija posljedica loše prove-
denog očevida. Rekonstruirati se može cijeli kazneni događaj ili samo neki
njegovi dijelovi.
Cilj rekonstrukcije provjera je izvora saznanja i dotadašnjih činjeničnih
spoznaja i samo utvrđivanje (novih) činjenica. Rekonstrukcijom se kojiput
analiziraju okolnosti koje nemaju materijalni karakter, npr. je li svjedok
pod određenim uvjetima mogao nešto vidjeti, čuti i sl.
Budući da se kod rekonstrukcije radi o ponavljanju kaznenog događa-
ja na razini simulacije u umjetno postavljenim uvjetima, ti uvjeti trebaju
biti što sličniji uvjetima koji su bili u vrijeme počinjenja djela, tzv. istinski
uvjeti. Zato, kako je rečeno, rekonstrukcija može biti samo uvjetno poseb-
na vrsta očevida.
I rekonstrukcija, kao i očevid, ima dvojaki karakter. Ona je uvijek pos-
tupovna radnja ako su ispunjeni propisani formalni uvjeti. Ako nisu ispu-
njeni propisani formalni postupovni uvjeti, dokazna vrijednost rezultata
rekonstrukcije isključena je. Ona bi trebala imati kriminalistički sadržaj.
Na taj način se javlja kao jedinstvo forme i sadržaja.
Rekonstrukcija se vremenski (temporalni element rekonstrukcije),
može poduzimati tijekom očevida (nakon dinamičke faze), neposredno na-
kon očevida, te kraće ili duže vrijeme iza očevida u svim stadijima postup-
ka. Bischoff je svojevremeno upozorio da rekonstrukcija izvršena mjese-
cima poslije trenutka kada je djelo počinjeno, nikada nije vjerna, što više,
ona je često vrlo opasna jer može dati posve pogrešan dojam o onome što
se u stvarnosti tempore delicti zbilo. Rekonstrukcija se ne smije obavljati
841
na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili
zdravlje ljudi.
Provođenje rekonstrukcije nije unaprijed uvjetovano određenim situa-
cijama i okolnostima već o provedbi prosuđuje ad hoc tijelo postupka. Za
uspjeh rekonstrukcije važna je priprema.
Rekonstrukciju treba detaljno planirati. Tijek i rezultati rekonstrukcije
bilježe se na način analogan bilježenju zapaženih činjenica tijekom očevi-
da. Sadržajno, zapisnik o rekonstrukciji ima dijelove u kojima se moraju
opisati zadaci rekonstrukcije, način provođenja, sredstva i sudionike, opći
uvjeti i odstupanja od ranije situacije. Sadržaj zapisnika o rekonstrukciji
mora biti komplementaran grafičkim prikazima i snimkama. Po prirodi
stvari, modaliteti rekonstrukcije uvjetovani su i morfologijskim značajka-
ma pojedinih tipova kaznenih djela. O tome valja misliti prilikom sastav-
ljanja standarda postupanja kod takvih djela.
U zapisnik o rekonstrukciji unose se, za razliku od zapisnika o očevidu,
zorni iskazi osoba, sudionika ili svjedoka kaznenog događaja. Rekonstruk-
cijom se kojiput provjerava nalaz i mišljenje vještaka. Rekonstrukciju uvi-
jek provodi tijelo postupka, a ne vještak. Rekonstruktivni postupci vješta-
ka tijekom rekonstrukcije nisu rekonstrukcija.
12. Pokus
U praksi se pokus javlja kao sastavni dio drugih postupovnih radnji, npr.
vještačenja, očevida, rekonstrukcije. Tijekom očevida pokus se javlja kao
nastavak dinamičkog stadija očevida ili kao stadij dijela rekonstrukcije.
Pokus je složena i autonomna kriminalistička radnja, dokazno iznimno
važna. Neposredno osjetilno opažanje, ispitivanje (istraživanje, proučava-
nje) materijalnih objekata, poduzimanje pojedinih kriminalističkih taktič-
ko-tehničkih mjera i radnji, postavljanje verzija i sl. javlja se i kod krimi-
nalističkog, odnosno istraživačkog pokusa (ali i rekonstrukcije).
Za razgraničenje očevida od pokusa potrebna je pravilna definicija oče-
vida i srodnih postupovnih radnji. Osnovni cilj pokusa jest provjeravanje
činjenica koje bi mogle poslužiti kao dokaz.
U okviru pokusa planski se vrši eksperimentiranje u svjesno izmijenje-
nim uvjetima. Riječ je o promatranju u okviru prilagodbe stvari i okolnosti
čije se ponašanje želi proučiti.
Pokus se izvodi uz svjesno podešavanje scenarija, promatrajući i rekon-
struirajući ono što se želi proučiti. Dakle, planski se uvodi nove okolnosti u
strukturu umjetno obnovljenog događaja. Kod očevida je i rekonstrukcije
obratno je, tijelo postupka trudi se da u izvođenje tih postupovnih radnji
842
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
ne uđu pretpostavljene i nove okolnosti. Zato pokusu nedostaje original-

nost. Štoviše, pokusom, kao i rekonstrukcijom, često se proučavaju i fiksi-
raju okolnosti koje nisu materijalni objekt.
Ne ulazeći u postojeće definicije pokusa, riječ je o provjeravanju bilo
kojeg dokaza tijekom očevida ili rekonstrukcije svjesnim i planskim uvo-
đenjem novih činjenica u strukturu kaznenog događaja na osnovi kojih se
vrši rekonstrukcija i očevid, a u cilju utvrđivanja učinka koji će te činjeni-
ce proizvesti.
Pokus prolazi skoro kroz iste faze kao i rekonstrukcija: planiranje, pri-
premanje, eksperimentiranje, fiksiranje, interpretacija rezultata. Konačni
učinak pokusa svodi se na to da nakon provjeravanja određenih činjenica
one bivaju eliminirane kao dokaz ili se pretvaraju u dokaz.
Kod pokusa tijelo postupka "miješa" se u stvari i promatra rezultate
svoje intervencije. Riječ je o promatranju uz predočavanje stvari čije se
promatranje želi proučiti. Pokusom se utvrđuje što to mora biti prisutno
da bi se pojavilo ili dogodilo nešto drugo. Riječ je o temeljnom metodičkom
pravilu poznatom kao izolacija, tj. da se smije mijenjati samo jedna okol-
nost u danoj prilici, te, eventualno, sukcesivno mijenjanje druge u drugom
pokusu. Drugim riječima, rezultat pokusa služi da se sazna može li ovaj ili
onaj uzrok izazvati odgovarajuće posljedice koje su utvrđene očevidom ili
nekom drugom postupovnom radnjom.
Pokus služi za kontrolu registriranih dokaza i omogućava tijelu postup-
ka da utvrdi pravnu prirodu i značenje već poznatih činjenica, pa čak i da
otkrije nove činjenice u vezi s poznatim dokazom.
Ima dokaza koje je jedino moguće otkriti pokusom. Zbog toga tijelo pos-
tupka koje provodi istražni postupak mora znati splet okolnosti koje čine
kriminalni događaj. Ono mora u mislima stvoriti sliku pretpostavljene pr-
vobitne cjeline i nakon toga umjetno rekonstruirati cjelinu. To tijelo plani-
ra i odlučuje koje će utvrđene ili neutvrđene, provjerene ili neprovjerene,
pretpostavljene ili nove činjenice i okolnosti uvesti u strukturu događa-
ja koji se rekonstruira pokusom u cilju utvrđivanja kakve će posljedice
proizvesti. Istodobno se smije mijenjati samo jedna okolnost (varijabla).
U protivnom, ne postiže se cilj pokusa. Zato se ponavljanje pokusa u pla-
niranim varijacijama javlja kao primjena metode eliminacije. Pokusom se
stvarno provjeravaju ili odbacuju postavljene verzije.
U osnovi pokusa leži misao da se s najvećom mogućom točnošću uspo-
stave okolnosti (sve ili pojedine) koje su postojale tempore delicti i da se
približno u istoj objektivno-subjektivnoj situaciji i sredini ispita i prosudi
kazneni događaj. Na licu mjesta, tijekom istražnog postupka, moguće je
utvrditi i uzeti u obzir sve okolnosti i uvjete koji se više ne mogu rekon-
struirati, kao i uočiti stupanj nastalih promjena. Uloga pokusa osobito je
važna kod fingiranih kaznenih djela. Potreba za pokusom može se javiti i
843
tijekom glavne rasprave. Tada od kvalitete provedenog očevida ovisi kvali-

teta, pa čak i mogućnost provedbe pokusa.
Pokus se osniva na primjeni metode komparacije sličnosti i razlika. To
pretpostavlja intenzivan misaono-logički rad. Zaključivanje tijela postup-
ka polazi od utvrđenog činjeničnog stanja i pokušava ga objasniti logikom
koja je znanstveno-kriminalistički i psihološki osnovana.
Kriminalističko rasuđivanje o rezultatima pokusa složena je misaona
radna djelatnost. Polazi se od općeg pravila da isti uzroci, u pravilu, izazi-
vaju iste posljedice. Sve što se zbilo u jednom slučaju pod istim okolnosti-
ma, trebalo bi se zbiti i u drugom slučaju ili slučajevima, pod pretpostav-
kom da se radi o stvarnoj jednakosti. Zato je zaključak izveden iz pokusa
uvijek zaključak po analogiji.
Iz izloženog proizlazi da se pokus bavi novostvorenim promjenama, dok
se tijekom očevida promatraju originalni objekti. Kod očevida se ne unose
novi sadržaji, naprotiv, u okviru pokusa se unose. Zato pokus kao temeljnu
oznaku ima kauzalno značenje - utvrđuje se i objašnjava da li neki uzrok,
pod kojim uvjetima i u kojoj mjeri uzrokuje određene posljedice.
Tipični slučajevi pokusa su: 1. provjera mogućnosti zapažanja, 2. pro-
vjera mogućnosti ostvarenja određene radnje, 3. provjera opasnosti odre-
đene pojave, 4. objašnjenje nastanka određene pojave (poglavito tragova)
i 5. objašnjenje tijeka određenog događaja. Tijek i rezultate pokusa treba
posebno zapisati. Načelno je samo uvodni dio zapisnika (preambula) jed-
nak onom kod zapisnika o očevidu. U ostalim dijelovima zapisnik o po-
kusu mora jasno izražavati objekt provjere, njenu svrhu i posve određen
način i modalitete provjere, te njihov ishod. Sigurnosno-zaštitni uvjeti po-
kusa jednaki su onima koji vrijede kod rekonstrukcije.
13. Očevid i vještačenje

kao simultane radnje
Tijekom očevida mogu se pojaviti pitanja o kojima ovisi tijek očevida, a na

koja tijelo očevida ne može dati odgovor ili činjenice upućuju na to da bi
potpune odgovore na otvorena pitanja trebala dati osoba određene struke.
To je povod za uzimanje vještaka već tijekom očevida. U takvim uvjeti-
ma vještak je podređen očevidnom tijelu i u obvezi je odgovarati na pi-
tanja koja postavlja očevidno tijelo. Razlog je takvom odnosu funkcijski:
očevidno tijelo ovlašteno je na obavljanje očevida, a funkcija vještaka je u
konkretnom slučaju bitno drugačija. Odgovori vještaka na postavljena pi-
tanja mogu olakšati postavljanje verzija i tako pridonijeti bržem rješenju
slučaja.
844
Očevid i vještačenje kao simultane radnje ne bi smjele biti vezane samo

za teške slučajeve već za sve one gdje se upravo vrijeme obavljanja očevi-
da pokazuje kao najprikladnije za odgovore na stručna pitanja. U praksi
se navedene radnje najčešće koriste kod prometnih nesreća, požara i eks-
plozija, ubojstava i dr.
14. Posebnosti očevida u središnjem stadiju postupanja
Očevid je u prethodnim izlaganjima izložen prije svega kao istražna rad-

nja, individualno postupanje istražitelja. Takav individualni očevid mogu-
će je provesti i u središnjem stadiju. Za njega vrijedi mutatis mutandis,
već rečeno.
Međutim, očevid je predviđen i kao radnja zbornoga sudskoga tijela ti-
jekom glavnog stadija (rasprave i eventualno postupka o pravnom lijeku).
Imajući u vidu da se očevidom činjenice utvrđuju vlastitim opažanjem,
"raspravni" očevid je ukupnost takvih opažanja članova vijeća. To može
izazvati vrlo ozbiljne probleme: što je raspravni sud utvrdio?
Vlastito je opažanje individualno. Ovisi o osjetilnim sposobnostima
pojedinca. Pojedini članovi sudskoga tijela imaju različite sposobnosti. U
tom smislu kolektivno tijelo koje provodi očevid mora, prema pravilima
o vijećanju i glasovanju, utvrditi rezultate očevida. To valja zabilježiti na
odgovarajući način u zapisniku.
U protivnom, ne samo što se ne bi znala činjenica koja je utvrđena nego
bi strankama bilo nemoguće pobijati njenu pravilnost. Posebna postupov-
na pravila u odnosu na to pitanje ne postoje. Zbog toga su kriminalistička
pravila i te kako značajna.
15. Pogreške pri očevidu
Uspjeh očevida u velikoj mjeri ovisi o pravilnosti rada očevidnog tijela i su-
dionicima u očevidu. Pogreške učinjene tijekom očevida često su nepoprav-
ljive. Sam način provođenja očevida zavisi uz ostalo i od mentalnog sklopa
očevidnog tijela i sudionika u očevidu, njihove stručnosti i intelektualne i
praktične intuicije. Svakodnevno se tijekom provođenju očevida zbog objek-
tivnih i subjektivnih razloga javljaju brojne pogreške. U nastavku će biti
upozoreno na najvažnije od njih.
Izlasci na mjesto očevida nisu pravovremeni, osobito kada je gnoseo-
loški kritično vrijeme nalagalo žuran izlazak. Dinamika promjena poje-
845
dinih tragova, brzina izlaska na mjesto očevida i započinjanje s očevidom

uz brigu o traseološkim prioritetima ponekad uvjetuju početak očevida s
dinamičkom fazom.
Očevidna tijela ponekad pogrešno tumače odredbe Zakona o kaznenom
postupku o rukovođenju očevidom, pa misle da moraju osobno obaviti sva-
ku pojedinu radnju. Očevidna tijela, s druge strane, nisu uvijek sklona
nadziranju rada sudionika očevida. Posebno se zazire od stručnih osoba i
vještaka.
Provođenju očevida ne pristupa se mirno i staloženo. U nekim slučaje-
vima s teškim posljedicama u smislu broja poginulih osoba ili velikih ma-
terijalnih šteta prisutna je i panika. Ne skrbi se dovoljno o prirodi i spe-
cifičnosti svakog konkretnog kaznenog djela s obzirom na način, mjesto,
sredstvo i vrijeme počinjenja, sudionike i sl. Riječ je o posebnim taktikama
postupanja u pojedinim kategorijama kaznenih djela.
Ne pazi se dovoljno na razini pripremnih radnji i određivanja sastava
očevidnog tima, osobito glede stručnih profila, ni o razlozima neponovljivos-
ti očevida s traseološkog (ne postupovnog) aspekta, i pogrešno se smatra
da će se i kasnijom provedbom očevida postići bitno isti traseološki rezul-
tati, što je iluzija.
Ponekad se na mjestu očevida radi neorganizirano, bez potrebne podje-
le rada među sudionicima u očevidu. Ne poklanja se dovoljno pozornosti
traseološkoj situaciji na mjestu očevida. Ne postavljaju se ili se postavljaju
prekasno verzije o kaznenom djelu, počinitelju i drugim modalitetima dje-
la. Kada se verzije i postavljaju, očevidno tijelo ne rukovodi se načelom
pluraliteta verzija. Jednako tako, postavljene verzije se u "hodu" očevida
neadekvatno provjeravaju, eliminiraju, dopunjuju, a ne postavljaju se nove
u skladu s novoutvrđenim činjenicama.
Kazneno djelo ne promatra se svaki put kao dinamički materijalni
proces, s određenim posljedicama i određenim međudjelovanjem različi-
tih čimbenika, niti se dijagnosticira kao sustav sa svojim podsustavima.
S tim u vezi ni mjesto očevida se svaki put ne tretira kao materijalni
okvir unutar kojeg je počinjeno kazneno djelo. Zbog komotnosti, žurbe i
sl. ne traže se svi pretpostavljeni tragovi i predmeti, nego se radi po ne-
dopuštenoj metodi uzoraka. Ne koristi se uvijek sva raspoloživa tehnička
oprema.
Uočena je tendencija da se raspoloživim kriminalističko-tehničkim
sredstvima ne fiksiraju svi pronađeni tragovi u njihovoj ukupnosti,
poretku i suodnosu, obliku (formi) i sl. Ne daje se prednost modernim
tehničkim načinima pronalaženja i fiksiranja utvrđenih činjenica, nego
se radi po inerciji i robuje starim metodama i tehničkim sredstvima.
Ne poklanja se dovoljno pozornosti utvrđivanju postojanja negativnih
(odrečnih) okolnosti i ne traži se uzrok njihova postojanja ili nepostoja-
846
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
nja. To su činjenice i okolnosti koje bi po prirodnom tijeku stvari morale

postojati na mjestu očevida, a ne postoje ili obratno, postoje, a ne bi mo-
rale postojati.
Opisivanje objekata očevida ne obavlja se po određenom planu i redo-
slijedu, nego stihijski, spontano, kako se nameće osjetilima očevidnog tije-
la i sudionika u očevidu, s visokim udjelom elemenata slučajnosti. Nema
sustavnih prijelaza od općeg k pojedinačnom, nego se radi skokovito. Ne
brine se dovoljno o tzv. situacijskim tragovima. Tragovi se ne dijele i ne
traže prema stadijima počinjenja kaznenog djela. Stadij prije počinjenja
(ante delictum), stadij počinjenja (tempore delicti) i stadij nakon
počinjenja
djela (post delictum). Ne vodi se dovoljno brige o posebnim interdeliktnim
situacijama na relaciji: počinitelj - način počinjenja - sredstvo počinjenja
- žrtva ili objekt napada.
Premalo pozornosti posvećuje se interpretaciji pronađenih tragova,
osobito u smislu daljnjeg trasiranja provođenja očevida, odnosno poduzi-
manja paralelnih istražnih radnji. Rijetko se traži tzv. "vodeći" trag koji
se na mjestu očevida javlja kao stožer oko kojega se "roje" drugi tragovi.
Osnovni razlog tome leži u činjenici da se ne provodi misaona rekonstruk-
cija tijeka kaznenog djela.
U složenijim kriminalnim slučajevima u kaznenopravnom i krimina-
lističkom smislu ne izrađuje se pisani plan provođenja očevida. Planovi
očevida su osobito važni kad se mjesto očevida pruža na velikom prostoru
ili kad je riječ o plurilokalizaciji ili diskontinuitetu mjesta očevida.
Pri izradi plana očevida ne pazi se dovoljno na sektorsku ili čvornu dio-
bu mjesta očevida, koja omogućava pravilno provođenje očevida. Ne skrbi
se dovoljno o tome da očevid predstavlja središnju radnju obrade mjesta
kaznenog djela i da posebnost očevida određuju konkretne okolnosti i pri-
like svakog kaznenog djela, nego se nastupa po šabloni kao da su svi oče-
vidi jednaki bez obzira na to o kojem je kaznenom djelu riječ. Zaboravlja
se i da je očevid uvijek zbroj pojedinačnih radnji izvedenih od strane oče-
vidnog tima.
Prije početka očevida ne prikupljaju se informacije o tome radi li se o
netaknutom, neizmijenjenom ili izmijenjenom mjestu očevida. Određuje
se premalen opseg mjesta očevida, što rezultira traseološkim deficitom.
Postoji tendencija da se očevid ne poduzima kada je proteklo "dosta" vre-
mena od trenutka počinjenja kaznenog djela. Zaboravlja se da svrha oče-
vida nije samo pronalaženje tragova i predmeta u vezi s kaznenim djelom,
nego i dobivanje predodžbe o lokaciji, konfiguraciji i topografiji mjesta do-
gađaja, kada je riječ o otvorenim prostorima, odnosno o karakteristikama
interijera, kad je riječ o zatvorenim prostorima.
Očevidno tijelo i sudionici u očevidu ne pridržavaju se kriminalističko-
-traseološkog načela da se do dinamičkog stadija očevida na mjestu oče-
847
vida ništa ne smije mijenjati, kontaminirati ili stvarati nove tragove koji
nisu u vezi s počinjenim kaznenim djelom. Nerijetko je prisutna malo-
građanska znatiželja. Ne poštuje se postupnost u provođenju očevida u
smislu njegovih stadija. Tijekom opisivanja zatečenog stanja na mjestu
očevida opisuju se i registriraju tragovi irelevantni za razjašnjavanje
slučaja.
U složenim i društveno štetnijim slučajevima, osobito onima koji iza-
zivaju poseban interes javnosti i koji zahtijevaju sudjelovanje većeg broja
stručnih osoba različitih stručnih profila, zbog interdisciplinarnog pristu-
pa obradi mjesta očevida, te osobe se ne angažiraju u dovoljnom broju ili
se čak uopće ne angažiraju zbog troškova postupka. Načelu ekonomije
nema mjesta kada se utvrđuje istina, što se u praksi zaboravlja.
Tijekom očevida ne provodi se "dešifriranje" traseološke situacije ili se
težište stavlja na pronalaženje samo tzv. klasičnih tragova. Ne nastoji se
pronaći što više tragova nego se postupa protivno postulatima kriminalis-
tike prema nekakvom principu uzoraka. Ne poštuje se kriminalistička
maksima da tek svi tragovi zajedno, ili barem najveći dio tragova, njihov
cjelokupni izgled, raspored i suodnos, tzv. dokazna zgrada, mogu dati pot-
punu sliku kaznenog djela.
Ne poklanja se dovoljno pozornosti analiziranju vrste, prirode, vremena
nastanka i redoslijeda nastanka tragova, iako te analize uz ostalo upućuju
na mjesta gdje treba tražiti tzv. dopunske tragove. Ne poklanja se dovoljno
pozornosti mehanizmu nastanka tragova, odnosno traseološkom podsus-
tavu koji obuhvaća cjelokupnost tragova i predmeta u vezi s počinjenim
kaznenim djelom.
U znatnom broju slučajeva ne opisuju se sljedeći elementi: 1. vrsta, du-
žina, širina, početak, tijek i svršetak traga; 2. pojavni oblik traga (mor-
fološki aspekt); 3. izvor (generator) traga i mehanizam nastanka traga;
4. vrsta, svojstvo i oblik podloge na kojoj je nastao trag (podloga kao no-
sitelj traga); 5. ne povezuje se način nastanka, položaj i međusobni odnos
tragova, kao i njihov odnos prema raznim predmetima i okružju; 6. ne
označava se pravac kretanja tragova; 7. nedostaju podaci o tome gdje je
pronađen trag, na kojoj udaljenosti od određenih orijentacijskih točaka
(orijentiri) i u kom položaju: 8. ne navode se izmjere u odnosu na okružje
traga kao što su visina traga iznad razine tla ili njegova dubina; 9. ne
označuju se mjesta s kojih se fotografiraju tragovi; 10. ne navode se meto-
de i sredstva fiksiranja tragova i tko je fiksiranje obavio itd.
U praksi ima i nepreciznog opisivanja tragova i mjesta njihova na-
laza uz upućivanje na skicu i fotografije. Neke vrste tragova se jedno-
stavno izostavljaju. Objektivni nalaz u vidu tragova i predmeta ne koris-
ti se za izvođenje zaključka o nositeljima subjektivnih tragova u vidu
engrama u sjećanju ljudi. Ne traže se tragovi koji upućuju na mjere
848
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
predostrožnosti koje je poduzeo počinitelj radi zaštite od iznenađenja,

prepoznavanja (maskiranje), lakšeg savladavanja određenih fizičkih i
tehničkih prepreka i slično iako ti podaci upučuju na profesionalnost
počinitelja, njegova znanja, sposobnosti i vještine, kao i poznavanje
prilika na mjestu očevida. Ne poklanja se dovoljno pozornosti prona-
laženju i interpretaciji tragova koji omogućavaju izvođenje zaključka o
vještini, upornosti, drskosti, okrutnosti i drugim nerijetko kvalifikacijs-
kim elementima.
Površno se utvrđuju točno mjesto počinjenja djela, položaj žrtve i na-
padača u vrijeme počinjenja djela kada je to relevantno za ocjenu situa-
cije i kvalifikaciju djela. Površno se utvrđuju i fiksiraju tragovi i pred-
meti koji upućuju na mehanizam počinjenja djela, tzv. tehnički modus
operandi. Na temelju utvrđenog načina počinjenja djela, upotrijebljenih
sredstava počinjenja i drugih podataka ne izvode se misaone pretpostav-
ke (verzije) o tjelesnim osobinama počinitelja, njegovu poznavanju navi-
ka, odnosa i sl.
U odnosu na žrtvu jednako se tako ne izvode zaključci o spolu, dobi,
zanimanju, mogućem motivu počinitelja. Ne utvrđuje se kakve je trago-
ve počinitelj morao ili mogao ponijeti na sebi s mjesta počinjenja kazne-
nog djela. Ne poklanja se dostatno pozornosti adekvatnom uzimanju tzv.
neutralnih komparativnih uzoraka ni utvrđivanju podataka o odnijetim
predmetima u smislu njihova opisa i vrijednosti te identifikacijskih ka-
rakteristika, iako se putem tih podataka omogućava i olakšava traganje
za njima, a time i rad na pronalaženju počinitelja i dokazivanju njegove
krivnje.
Pri ocjenjivanju dokazne vrijednosti pronađenih materijalnih indici-
jalnih dokaza dolazi do podcjenjivanja ili precjenjivanja pojedinih doka-
za, što je suprotno postulatima suvremene kriminalistike. To ocjenjivanje
ili neocjenjivanje provodi se u skladu s osobnim stavovima, mišljenjem i
uvjerenjem očevidnog tijela ili članova očevidnog tima.
Zaključci izvedeni iz materijalnih indicijalnih dokaza nerijetko se tu-
mače kao "istina", i to na početku očevida i cijeli kasniji tijek očevida pod-
vrgava se toj navodnoj istini. To je, u pravilu, kretanje u smjeru iz koga
nema povratka. Materijalni indicijalni dokazi ne uzimaju se u obzir i ne
interpretiraju u njihovu totalitetu, te se na temelju razmatranja nepot-
punog činjeničnog indicijalnog traseološkog dokaznog stanja postavljaju
"sigurne" dijagnoze. Tijekom provođenja očevida ne koristi se postupak re-
trogradne analize.
Pri provođenju očevida mora se ići od posljedica prema uzrocima, kao
činjenicama iz prošlosti. Na taj način zanemaruje se svrha poduzimanja
očevida, a to je dobivanje odgovora na brojna pitanja u vezi s počinjenjem
kaznenog djela.
849
Posebno se ne vodi računa o podjeli tragova na one koji dokazuju po-

stojanje kaznenog djela, upućuju na njegov tijek i modalitete, koji služe za
pronalaženje počinitelja, upućuju na oblik krivnje i nju dokazuju, i služe
za utvrđivanje identiteta žrtve i utvrđivanje štete itd. Ne utvrđuje se rele-
vantna uzročno-posljedična veza između situacije na mjestu očevida i tra-
gova i predmeta kaznenog djela. Drugim riječima, ne utvrđuje se kauzalni
neksus. Na taj način se, uz ostalo, onemogućava otkrivanje fingiranih kaz-
nenih djela.
Trajanje očevida prekratko je u odnosu na zahtjeve traseološke situa-
cije. Pregled mjesta očevida obavlja se površno, članovi očevidnog tima se
žure, ne traže se svi relevantni tragovi i predmeti. Često je previše nagla-
šeno osjetimo opažanje u odnosu na racionalnu stranu očevida, tj. očevid
se doživljava kao mehaničko fiksiranje materijalnog činjeničnog stanja,
onako kako se ono nameće osjetilima očevidnog tijela i sudionicima u oče-
vidu. Budući da je očevid uvijek jedinstvo osjetilnoga i racionalnoga, zbog
takvog pristupa i ponašanja promatranje očevidnog tima nema postupov-
no-rekonstruktivan karakter.
Često se zaboravlja da je očevid takva postupovna radnja koja traži
misaonu rekonstrukciju događaja. Očevidna ekipa mora ići od posljedica
prema uzrocima, retroaktivno. Zbog navedenog nerijetko je potrebno na-
kon dinamičkog stadija očevida provesti realnu rekonstrukciju. U tome
i leži istraživački karakter očevida. Iscrpnost poduzetih mjera i radnji u
okviru očevida i vrijeme njegova trajanja ne prilagođavaju se karakte-
ru kaznenog djela. Orijentacija glede načina provedbe očevida, osobito
u odnosu na kriminalističko-tehničke radnje i mjere, često nije dovoljno
individualizirana i prilagođena uvjetima i specifičnostima konkretnog
slučaja.
Ponekad se previše pozornosti poklanja tragovima i predmetima koji
upućuju na postojanje kaznenog djela, a premalo onima koji upućuju na
tijek i način počinjenja ili služe u identifikacijske svrhe. Ne poklanja se
dovoljno pozornosti traseološkoj eksploataciji puta dolaska i odlaska poči-
nitelja, njegovu kretanju po mjestu događaja, vremenu zadržavanja, podu-
zetim radnjama i si.
Traseološki nalaz ne nastoji se fiksirati sa što više raspoloživih regi-
stracijskih sredstava. Ne poklanja se dovoljno pozornosti pronalaženju i
tumačenju tragova koji upućuju na broj sudionika u počinjenju djela i kak-
ve su im pri tome bile uloge. Ne brine se dovoljno o kriterijima podobnosti
nositelja tragova, kao i kriterijima podobnosti tragova i predmeta za iden-
tifikaciju ili grupifikaciju.
U slučajevima požara tragovi se ne grupiraju na: 1) tragove iz šireg
i užeg okružja mjesta požara; 2) tragove iz središta požara i 3) trago-
ve na osumnjičenicima i žrtvama. Pri eksplozijama ne traži se dovoljno
850
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
uporno i ne utvrđuje središte eksplozije i kretanje eksplozivnog vala,

termičke i mehaničke promjene (destrukcije), lomne površine kod pri-
marnih i sekundarnih lomova i sl. Zaboravlja se da je pregled mrtvih ti-
jela sastavni dio očevida. Odabir, pakiranje i obilježavanje (aserviranje)
pronađenih tragova i predmeta ne obavlja se prema pravilima krimina-
lističke tehnike.
Kad se poduzima očevid u vezi s pronalaskom mrtvog tijela, ne poštuje
se pravilo da se na mjestu očevida od samog početka treba ponašati kao
da je riječ o ubojstvu. Ne vodi se dovoljno računa o mogućnosti fingiranja
nesretnih slučajeva ili samoubojstava. Ne poklanja se dovoljno pozornosti
promjenama na tijelu koje indiciraju način i vrijeme smrti i sl.
Leševima iz vode pristupa se kao utopljenicima i smrtna posljedica pri-
marno dovodi u vezu sa samoubojstvom ili nesretnim slučajem. Ne po-
klanja se dovoljno pozornosti objektivnim nalazima koji govore u prilog
samoubojstva, nesretnog slučaja ili ubojstva.
U slučajevima vješanja među očevidnim tijelima rašireno je mišljenje
da je ono tipičan samoubojstveni čin, pa se ne poklanja dovoljno pozornos-
ti objektivnom nalazu koji govori u prilog samoubojstva, nesretnog slučaja
ili ubojstva. Isto tako provođenje očevida ne prilagođava se mjestu nalaza
obješenog (otvoreni ili zatvoreni prostori).
Kad je riječ o padu s visine od početka se polazi od pretpostavke da se
radi o samoubojstvu ili nesretnom slučaju. U slučaju gaženja vlakom ne
uzimaju se dovoljno u obzir stadiji pregaženosti i tragovi pruge. Tijekom
organiziranja provođenja očevida, kada je riječ o mrtvim tijelima, očevid-
na tijela nisu dovoljno uporna i ne inzistiraju na sudjelovanju sudskog
liječnika i drugih stručnih osoba različitih profila s obzirom na poznati ili
pretpostavljeni mehanizam smrti.
Često se ne nastoji dobiti odgovor na dvadeset osnovnih pitanja zbog
kojih se očevid i poduzima. Ta pitanja su: 1) koji je put dolaska koristio
počinitelj; 2) kuda se po mjestu očevida počinitelj kretao i koja je mjes-
ta kontaktirao ili se na njima nalazio; 3) koliko dugo se počinitelj (ili
počinitelji) zadržao na mjestu očevida; 4) vrijeme počinjenja djela i na-
stupanja posljedica (makar i približno); 5) vremenske prilike u vrijeme
počinjenja djela; 6) vremenske prilike koje su vladale u vrijeme provo-
đenja očevida, kao i uvjeti vidljivosti, čujnosti i sl.; 7) sredstva, načini i
metode počinjenja djela; 8) koliko je osoba sudjelovalo u počinjenju dje-
la ili bilo umiješano u počinjenje djela i na koji način; 9) položaj sudio-
nika u djelu u vrijeme ostvarenja radnje počinjenja; 10) mjesta s kojih
se moglo opaziti počinjenje kaznenog djela; 11) postojanje negativnih
ili odrečnih činjenica; 12) okolnosti pripremanja djela, osiguranje od
iznenađenja ili prepoznavanja, okolnosti koje upućuju na poznavanje
mjesnih prilika i okolnosti; 13) izgubljene, ostavljene ili zaboravljene
851
stvari počinitelja ili suučesnika; 14) posljedice djela; 15) ostale materi-
jalne indicije o objektivnim okolnostima djela; 16) objektivni nalaz koji
upućuje na motiv; 17) smjer udaljavanja počinitelja s mjesta kaznenog
djela; 18) poduzete mjere predostrožnosti i osiguranja od iznenađenja
na mjestu počinjenja djela; 19) vrsta i visina nanijete štete, po kome,
pod kojim uvjetima i 20) put kojim se počinitelj udaljio s mjesta poči-
njenja djela i ostale okolnosti.
Pri prekidu provođenja očevida zbog mraka, vremenskih neprilika ili
umora sudionika, ne poduzimaju se adekvatne mjere osiguranja mjesta
očevida do njegova nastavljanja. Nisu rijetki slučajevi da očevid nastavlja
drugo očevidno tijelo i članovi očevidnog tima koji nisu dovoljno upoznati s
dosadašnjim tijekom provođenja očevida.
Postupovno-tehničkoj dokumentaciji očevida ne poklanja se dovoljno
pozornosti. Ne obavljaju se potrebne izmjere, nego se rastojanja procjenju-
ju odoka. Ne vodi se dnevnik fotografiranja. Fotografije se poveznicama ne
povezuju sa skicama i ne čine s njima logičnu cjelinu.
Pri opisivanju poduzetih kriminalističko-tehničkih mjera i radnji u
zapisniku o očevidu često se koristi previše laički rječnik, a ne stručni
kriminalistički i pravni rječnik. Zaboravlja se da kriminalistika i pravo
imaju svoj terminološki i pojmovni aparat, jezik struke. Da bi odgovorno
i uspješno obavili očevid, očevidna tijela i sudionici u očevidu moraju u
svom radu koristiti jasno diferencirane kriminalističke pojmove i pretpos-
tavke za ostvarivanje svojih intelektualnih funkcija. Opasno je za budući
rezultat postupka kada očevidna tijela i sudionici u očevidu upotrebljava-
ju samo njima znane kovanice i izraze, kao i sinonime.
Izbjegava se provođenje očevida noću i onda kada to tehnički uvjeti
omogućavaju, a priroda kaznenog djela to imperativno traži. Pronađe-
ni tragovi i predmeti neadekvatno se izuzimaju, pakiraju i obilježavaju
(aserviraju).
Tijekom provođenja očevida svaki put se ne poduzima istodobno i oče-
vid na tijelu osumnjičenika ili počinitelja i žrtve kada je to indicirano. Pro-
nađeni tragovi se na mjestu očevida odmah ne selekcioniraju na one koji
upućuju na postojanje kaznenog djela, one koji upućuju na njegov tijek,
služe pronalaženju počinitelja i suučesnika, upućuju na oblik krivnje i mo-
gući motiv ili služe za identifikaciju žrtve i utvrđivanje štete itd.
Kad raspoložive informacije to omogućavaju, ne postavljaju se sve mo-
guće verzije, iako one služe kao misaoni instrument za pronalaženje novih
relevantnih činjenica, provjeravanje i sl.
Postoji težnja da se rezultati očevida ne uspoređuju s rezultatima dru-
gih operativnih i postupovnih radnji i mjera. Očevidna tijela i sudionici u
očevidu ne čuvaju se tzv. "očitih situacija". To su situacije kod kojih je od
početka na prvi pogled "sve jasno," a ustvari ništa nije razjašnjeno. Postoje
852
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
brojne druge pogreške taktičke, tehničke i metodičke prirode, ali prostor

ne dopušta da se na njih upozori.
Literatura:
Adams, T. F. et al., Crime scene investigation, Prentice Hall, Upper Saddle
River, 2004.; Alek-
sić - Kostić, Požari i Eksplozije, Savremena administracija, Beograd, 1982.;
Almirall, J. R.
- Furton, K. G., Analysis and Interpretation of Fire Scene Evidence, CRC
Press, Boca Raton,
2004.; Byrd, M., Crime scene evidence - Guide to the Recovery and
Collection of Physical
Evidence, Staggs Publishing, Wildomar, 2001.; Carić, A., Krivičnopravni
status broda, Pravni
fakultet Sveučillišta u Splitu, Split, 1985., 32-34; - Elementarne nezgode i
zaštita, Zagreb,
1985., 150-157; Fisher, 1-89; Gardner, R. M., Practical crime scene
processing and investiga-
tion, CRC Press, Boca Raton,, 2005.; Gilbert, 99; Goc, M., Organizacija
očevida - kriminalistič-
ko istraživanje mjesta događaja, Problemy Kryminalistyki, 144., Varšava,
1980., 249; Guth,
R., Checklisten für den Ersten Angriff: Ein praxisorientiertes Handbuch für
die Scutz— und
Kriminalpolizei, Boorberg, Stuttgart, 2000.; Hawthorne, M. R., First unit
responder - a guide
to physical evidence collection for patrol officers, CRC Press, Boca Raton,
1999.; Klein, I. J.,
Law of Evidence for Criminal Justice Professionals, 4. izdanje,
West/Wadsworth, 1997., 439-
471; Kulišić, D., Neki aspekti hitnih mjera osiguranja mjesta incidenta s
velikim količinama
zapaljivih eksplozivnih tvari, Zbornik radova Fakulteta kriminalističkih
znanosti, Zagreb,
1992., 193., 45-70; Lakoš, S., Pomorske nezgode na Jadranu, Policija i
sigurnost, Zagreb, 5-6/
1993., 382-392; Lee, 169-170; Marković, 316; Maver, III, 137, 145; Modly,
111, 20-21; -121,19,
97, 108-117, 125-140, 149-162, 165-166, 175-178; - Leksikon, 28, 148, 192,
205-206, 208,
212, 303, 371-372, 385-391, 407, 416, 469, 472-473, 475-476, 514, 523, 534,
546, 547, 556,
563, 593, 594, 639-640, 753, lid-Ill;-Metodika uviđaja, Fakultet
kriminalističkih nauka,
Sarajevo, 1999., 40-61; - Objašnjenje trileme: ubojstvo, samoubojstvo ili
nesretni slučaj, MUP
RH, Zagreb, 1999., 1-2, 223-234; Ogle, J. R., Crime scene investigation and
reconstruction -
with guidelines for crime scene search and physical evidence collection,
Prentice Hall, Upper
Saddle River, 2004.; Pavišić, 111, 58, 59, 115, 145-153, 164-172, 170-171,
175-178, 222-235,
266-277, 342; -121, 141; - /ZKP/, 335-340; - u: Lee, 229, 231, 233; -
Istraživanje plovidbenih
nezgoda, Pomorski zbornik, Rijeka, 20/1982.; - Kaznenopravni režim morske
luke, Pomorski
zbornik, Rijeka, 1993.; - Krivično djelo napada na sigurnost nepokretnih
platformi smješte-
nih u epikontinentalnom pojasu, Pomorski zbornik, Rijeka, 1993.; - Posebni
upravni postupci
ispitivanja nesreća brodova i zrakoplova, Priručnik, 4/1989., 350; - Temeljni
elementi me-
todike istraživanja željezničkog prometnog delikta, Priručnik, 6/1990., 441;
853
Pfister, Prilog
kriminalističkom misaonom procesu, Izbor, 1/1981., 45; Schramm, G.,
Podsjetnik pomaže
pri osiguranju lica mjesta, Izbor, 1-2/1961., 75; Schurich, 37; Simonović,
287-323; Simović,
52-54; Staggs, S., Crime scene and evidence photographer's, Staggs
Publishing, Temecula,
1997.; Šipraga - Aleksić, Kriminalistička metodika, VSUP, Beograd, 1986.,
313-335; Vodine-
lić, III, 378; - 121, I., 471; - Revidirani pojam uviđaja - uvjet uspješne
forenzičke djelatnosti,
Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3/1977., 37; - Novo
shvaćanje očevida
u krivičnoprocesnoj nauci i kriminalistici, Naša zakonitost, Zagreb, 9/1979.,
70, 371; Vodinelić
V. et al., Saobraćajna kriminalistika, Savremena administracija, Beograd,
1986., 704-711,
735-744; Zeba, J., et al., Glavne značajke željezničkih nesreća u razdoblju
1987. - 1991., Poli-
cija i sigurnost, 5-6/1993., 418-425.
854
KRIMINALISTIKA

1.Što obuhvaća očevidna djelatnost?
2.Što omogućuju kriminalističko-taktička načela te kako se ona dijele?
3. Kako se postiže načelo objektivnosti?
4. Što je mjesto, a što predmet očevida?
5.Je li očevid moguće provoditi posrednim opažanjem?
6. Što se postiže tzv. prvim zahvatom?
7. U kojem se stadiju očevida primarno provodi obrada tragova?
8. U čemu je značaj zapisnika o očevidu?
9. Kakva je vrijednost tehničkih registracija činjenica u zapisniku o očevidu?
10.Što je rekonstrukcija?
11.U čemu se razlikuje pokus od očevida?
12.Koje su najčešće pogreške kod očevida?
855
Glava XXI.
Prepoznavanje
1. Općenito o prepoznavanju
Prepoznavanje (agnoscia) je identifikacijska metoda i posebna vrsta

iskaza osoba. Prepoznaju se: osobe, prostori i prostorije, fotografije, crteži,
leševi i razni drugi objekti. Radnju čine: opisivanje objekata prepoznava-
nja, razgledanje objekta prepoznavanja i davanje suda o identitetu ili ne-
identitetu. O prepoznavanju osobe temeljem glasa kao izvidnoj radnji v.
supra Glava XIII, pod 2.c).
Prepoznavanje može biti izvršeno kao postupovna radnja uz pridržava-
nje postupovnih kautela ili kao operativno-taktička radnja redarstvenih ti-
jela. Pravila kriminalistike utvrdila su maksimalan i minimalan broj osoba
u liniji prepoznavanja. U praksi se javljaju problemi u vezi s određivanjem
najnižeg "praga" sličnosti. Istovremeno predočavanje više objekata prepoz-
navanja nije moguće kada je riječ o leševima ili rijetkim predmetima.
Vrijednost prepoznavanja uvjetuje niz čimbenika među kojima valja
istaknuti pridržavanje postupovnih odredaba o izvođenju radnje prepo-
znavanja, pouzdanost, detaljnost i karakterističnost prethodnoga opisa,
sigurnost u prepoznavanju i jasnoća iskaza o tome.
Neizvjesnost prepoznavanja kao dokaznoga sredstva povezana je po-
glavito sa subjektivnim osobinama onoga tko obavlja prepoznavanje, nje-
govim općim i posebnim sposobnostima uočavanja konkretnih identifika-
cijskih obilježja i stvarnih prilika u kojima je opažanje ostvareno.
U odnosu na osobe, uvjet za prepoznavanje je primjena metode osob-
noga opisa prema kojoj svjedok prethodno opisuje osobu koju će prepoz-
navati. Ako su predmet prepoznavanja stvari ili prostori, valja također
primijeniti standardne metode opisa karakterističnih, identifikacijskih
obilježja. Prepoznavanje u užem smislu sastoji se iz predočavanja predme-
ta prepoznavanja. Taj se dio radnje prepoznavanja razlikuje u ovisnosti o
samom predmetu. Kod prepoznavanja osoba i pokretnih stvari svjedoku
valja predočiti više predmeta. V. izlaganje supra Glava XIX., pod 5.
856
KRIMINALISTIKA
Slika 19. Prepoznavanje predmeta
Predmeti koji se prepozna-

ju moraju biti slični. Sličnost se
ovdje zahtijeva u odnosu na ve-
ćinu identifikacijskih obilježja.
Nije prihvatljivo već na osnovnoj
razini odabrati predmete koji su
očito različiti. Takvo prepoznava-
nje nema postupovnu vrijednost.
Da bi se to moglo provjeriti, prethodni opis predmeta prepoznavanja mora
sadržavati i popis obilježja pomoću kojih se ostvaruje prepoznavanje.
2. Čimbenici koji utječu na pouzdanost prepoznavanja
Za prepoznavanje je vrlo važna tipologija percepcije svjedoka. Razlikuju

se, naime, sintetički tip (koji prima opći dojam), ali ne uočava detalje,
zatim analitički tip, čija je percepcija obrnuta i, konačno, analitičko-sin-
tetički tip koji objedinjuje svojstva prethodnih. Govori se i o simultanom ili
sintetičkom i sukcesivnom ili analitičkom opažanju.
Valja upozoriti da između prethodnoga opisa i prepoznavanja vrlo čes-
to nema podudarnosti i da razlike između njih same za sebe ne isključu-
ju vrijednost prepoznavanja. Naime, to je samo razlog da se nakon takva
prepoznavanja krajnje detaljno sasluša svjedok i provjeri prihvatljivost
asocijacijom izazvanoga prepoznavanja, rekognicije.
Prepoznavanje valja uzeti individualno. Grupno prepoznavanje nije
identifikacija već određivanje skupne pripadnosti. Kao posebna pitanja u
kriminalistici razmatraju se mogućnosti zapažanja s obzirom na rastoja-
nje, osvjetljenje, kretanje, narav događaja itd.
U okviru kriminalističke taktike i forenzičke psihologije na temelju prakse
i eksperimentalnih ispitivanja - istraživanja razvila su se posebna pravila kod
prepoznavanja osoba, kojih se treba pridržavati u postupku prepoznavanja.
857
Treba nastojati doznati da li se svjedok očevidac nekoga ili nečega boji,

osjeća li tjeskobu ili možda strah od osvete ili svjedočenja na sudu. Neki
svjedoci očevici već unaprijed umanjuju mogućnost prepoznavanja potenci-
jalnog počinitelja pa postavljene osobe u vrsti gledaju samo letimično i po-
vršno. Prije prepoznavanja treba što približnije utvrditi osobni opis počini-
telja, odnosno osobe koju treba prepoznati i valja imati u vidu mogućnost
prerušavanja. Konačno, treba utvrditi postoji li kod svjedoka očevica osob-
na zainteresiranost da nekog prepozna ili ne prepozna. Neki svjedoci osje-
ćaju strah od moralne osude okoline, osobito kod seksualnih delikata, strah
od obiteljskih neprilika i sl. Kod takvih svjedoka postoji tendencija svjes-
nog neprepoznavanja osumnjičenika. V. izlaganje supra Glava XIX. pod 5.
U (paradi) liniji prepoznavanja (vrsti) treba se nalaziti najmanje tro-
je, a najviše sedam osoba, iznimno do dvanaest. Moraju biti što ujedna-
čenijeg osobnog izgleda, što sličnije, tako da nitko od njih suviše ne odu-
dara od drugih. Time se smanjuje mogućnost autosugestije i sugestije.
Osumnjičenika treba na odgovarajući način pripremiti za prepoznava-
nje, tako da se ne drži bojažljivo, servilno ili nesigurno, nego spontano i
normalno. U protivnom postoji opasnost od krivog prepoznavanja. Osobe
postavljene u liniju prepoznavanja ne smiju znati tko je osumnjičenik.
U liniju za prepoznavanje ne smiju se stavljati policijski službenici. Oni
svojim autoritativnim i krutim držanjem nesvjesno otkrivaju svoj status,
a ako ih pozna ili prepozna osumnjičenik, može se neprirodno ponašati i
tako demaskirati. U liniji prepoznavanja moraju se nalaziti osobe nepoz-
nate svjedoku očevicu.
Uvijek treba nastojati utvrditi psihosomatsko stanje svjedoka očevica,
a osobito emocionalno stanje u kojem se nalazio u vrijeme promatranja
događaja. Jednako tako važne su i njegove emocionalne reakcije u vrijeme
prepoznavanja. Ponekad je potrebno svjedoka očevica prethodno "uigrati"
probnim (simuliranim) prepoznavanjem.
Prepoznavanje osoba treba biti prividno spontana radnja, izvedena slo-
bodno i bez straha, ali isto tako i dobro organizirana da je ne očekuju ni
subjekti ni objekti prepoznavanja. Preporučuje se korištenje jednosmjer-
nog, transparentnog tzv. feničkog ili venecijanskog zrcala. Valja nastojati
izbjeći ili neutralizirati sve oblike svjesne ili nesvjesne sugestije. Očevidac
koji je pod sugestivnim pritiskom nastojat će pod svaku cijenu prepoznati
počinitelja, da udovolji želji tijela postupka.
Treba izbjegavati ponovno prepoznavanje, jer postoji opasnost da svje-
dok zamijeni prije viđene osobe u liniji prepoznavanja sa sada pokazanim.
Izbor mora biti slobodan i spontan.
U slučaju pozitivne identifikacije treba uzeti u obzir okolnost da je oče-
vidac mogao zamijeniti slično s identičnim. Opasne zamke postoje ako je
očevidac prije neposrednog izbornog prepoznavanja vođen u kriminalistič-
858
KEIMINALISTIKA ___________________________________________________________
ku evidenciju poznatu kao album fotografija kriminalaca, jer je među fo-

tografijama mogao vidjeti i osobu koju je kasnije prepoznao u liniji prepo-
znavanja na temelju sjećanja posljednje viđene fizionomije.
Prepoznavanje bi trebalo provoditi pod uvjetima što sličnijim onima
koji su vladali u vrijeme opažanja. Nije isto prepoznavati nekog u zatvo-
renim prostorijama ili na mjestu događaja koji se zbio na otvorenom. Sta-
nje vidljivosti ili nevidljivosti, čujnosti, pokretne prepreke i sl. moraju biti
uzete u obzir.
Već poziv svjedoku očevicu da dođe u tijelo postupka koje će provesti
prepoznavanje oblik je sugestije. Zato pod svaku cijenu treba izbjeći svaki
oblik svjesne ili nesvjesne sugestije da se osumnjičeni nalazi u liniji za
prepoznavanje. Treba se ponašati kao da se sumnjivac još uvijek traži, a
ne d a j e tu. Slično je i kod izdvajanja sumnjivih osoba putem razgledanja
signaletičkih fotografija.
Očevici su skloni prepoznavanju osoba koje imaju grub izgled lica ili
djeluju kao "snagatori". Prepoznati znači utvrditi istovjetnost prisutne
osobe ili stvari s ranije viđenom osobom ili stvari. Prepoznavanje je složen
psihički proces, koji je manje ili više emotivno obojen, počiva na utjecaju
već ranije viđenog. On dolazi do izražaja u sudu o istovjetnosti između
jednog sadašnjeg i jednog prošlog opažanja. Drugim riječima, prepoznava-
nje je sjećanje ranije viđenog.
Psihološki proces prepoznavanja, osobito prepoznavanja fizionomije
osoba, temelji se na nekoj vrsti potpunog utiska, obavijestima pohranje-
nim u pamćenju neke osobe. Psiholozi govore o "paketu utisaka". Praksa i
iskustvo kriminalista i kritičara pokazuju da nije samo riječ o zbirci poje-
dinih karakteristika. V. izlaganje supra Glava XIX. pod 5. i infra pod 4.
Forenzičko-psihološki gledano prepoznavanje osoba temelji se na pam-
ćenju individualnih obilježja osobe koja je viđena i korištenja tih obilježja
postupkom prisjećanja radi prepoznavanja (iznalaženja) opaženog (promat-
ranog) objekta između više sličnih objekata iste vrste - osoba. Prepozna-
vanje je rezultat predočavanja osoba, stvari ili njihovih fotografija.
Ako postoji opravdana bojazan za sigurnost života i tijela osobe koja
obav-
lja prepoznavanje ili njoj bliskih osoba, ili ako postoji opravdana bojazan da
će osoba čije će se prepoznavanje obavljati utjecati na tijek prepoznavanja,
tijelo koje provodi prepoznavanje provest će ga tako da osoba čije se prepo-
znavanje obavlja ne može čuti i vidjeti osobu koja obavlja prepoznavanje.
Građanska je dužnost sudjelovati u prepoznavanju osobno ili dati na
raspolaganje stvari, osim ako ne postoji opravdani razlog za oslobođenje
od te dužnosti.
0 vrijednosti prepoznavanja odlučuju dar promatranja, sposobnost
pamćenja fizionomija, motorike i sl., sposobnost prisjećanja (reprodukcije),
ali i taktika i tehnika ispitivanja. Metode prepoznavanja su predočava-
859
nje osoba i stvari, tzv. izborno prepoznavanje, posredno prepoznavanje

putem fotografija, prepoznavanje predočavanjem subjektivnih portreta
(compu - sketch, fotorobot, identitet i sl.).
Eksperimentalna psihologija i kriminalistička praksa upozoravaju na
opasnosti koje u sebi krije prepoznavanje. U prepoznavanju se odražavaju
nepreciznosti ranije percepcije i njenog pamćenja. Osnovni razlozi zabluda
pri prepoznavanju su: zamjenjuje se istovjetnost sa sličnošću, nepovoljni
uvjeti u vrijeme opažanja kao i u vrijeme prepoznavanja i sl.
Postupak prepoznavanja ima određene stadije. Prvi stadij je davanje
detaljnog opisa osobe ili stvari u smislu navođenja karakteristika prema
kojima se razlikuju od drugih osoba ili stvari. Drugi stadij je postupak pre-
poznavanja, a treći ocjena rezultata prepoznavanja, tj. objašnjavanje na
temelju kojih diferencijalnih karakteristika su osoba ili stvar prepoznati.
Fotografije su nužno pomoćno sredstvo za pronalaženje i prepoznava-
nje traženih osoba i stvari. Naime, čovjek se vremenom mijenja, a na slici
nisu "uhvaćena" sva obilježja ličnosti, ona je statična, a čovjekova je ličnost
dinamična. Prepoznavanje je često izvor sudskih zabluda.
Prepoznavanje stvari provodi se u vezi s počinjenim kaznenim djelima
ili izgubljenim stvarima. Da bi stvari mogle poslužiti kao dokaz, potrebno
ih je sačuvati relativno neoštećene i nepromijenjene glede integriteta i u
postupovnom smislu registrirati od koga, kada, gdje i kako su oduzete.
3. Postupak prepoznavanja predmeta
Postupak prepoznavanja predmeta sličan je onome pri prepoznavanju oso-

ba. Svjedok koji vrši prepoznavanje mora prethodno opisati predmet i to
prema individualnim karakteristikama, prema kojima se jedna stvar raz-
likuje od stvari iste vrste, a nakon toga slijedi postupak prepoznavanja.
Mišljenja kriminalista su podijeljena glede broja stvari koje treba pre-
dočiti, ali po svemu sudeći idealan je broj od 5 - 7. Preporučuje se neparan
broj, kako bi prepoznavanje imalo izborni karakter. Prepoznavanje pred-
meta viđenih u pokretu, kao što su automobili, izaziva u praksi znatne
teškoće. Česte su zamjene brojeva na registarskim pločicama (inverzija) ili
dolazi do ispuštanja brojeva i slova. Profesionalne navike, npr. kod vozača,
policajaca i sl., umanjuju ove teškoće.
Sukladno pravilima kriminalističke taktike, prepoznavanje treba obav-
ljati u prostornim i svjetlosnim uvjetima što sličnijim onima kakvi su vla-
dali u stvarnosti u vrijeme opažanja. Ako se ne poštuje ovo pravilo, postoji
realna opasnost od pogrešnog prepoznavanja jer se zamjenjuje sličnost s
identitetom. Kada se obavlja prepoznavanje u prostorijama, te prostorije
860
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
trebaju ispunjavati određene uvjete glede dimenzija, rasvjete, mogućnosti

smještaja, dolaska i odlaska svjedoka, osobito u slučaju potrebe čuvanja
identiteta svjedoka u diskreciji. Teško je svjedoku omogućiti da promatra
osobu koju je vidio u ambijentu i pod uvjetima koji su vladali u vrijeme
opažanja.
Fotografije prema kojima se obavlja prepoznavanje osoba mogu potje-
cati iz različitih izvora. Osim tzv. kriminalističkih signaletičkih fotografija,
to mogu biti i amaterske fotografije. Prepoznavanje prema fotografiji može
dovesti do zablude jer taj postupak ima puno nedostataka. Snimljeni objek-
ti predočavaju se u dvije dimenzije. To onemogućava uočavanje mnogih
karakteristika kao što su: izgled čitavog stasa, mimika, gestikulacija i sl.
Izvor mogućih pogrešaka su i različiti uvjeti rasvjete koji uzrokuju pro-
mjene u izgledu lica. Određeno značenje ima i činjenica radi li se o crno-
bijeloj ili kolor fotografiji. Ulogu igra i vrijeme kada je nastala fotografi-
ja. Ako je previše stara, neće odgovarati izgledu osobe u vrijeme kada je
snimljena. Kada se svjedocima pokazuju signaletičke fotografije iz albuma
kriminalaca, oni znaju da je riječ o osobama s kriminalnom prošlošću. Ta
okolnost stvara posebno psihološko stanje kod kojeg se povećava stupanj
subjektivne tolerancije prema eventualnoj pogrešci u smislu "pa oni su i
tako kriminalci".
U prepoznavanju putem fotografija važan je i način kako se to čini.
Postoje određena pravila, npr. ne smije se predočavati samo jedna fotogra-
fija, nego više njih istodobno. Najbolje je predočavati 5 - 7 fotografija. Broj
fotografija mora biti dovoljno velik da omogući istinsku provjeru sposob-
nosti svjedoka da izvrši prepoznavanje.
Važan je i način predočavanja fotografija i njihov izbor. One ne smiju
sugerirati koja bi od njih mogla predstavljati osumnjičenika. Preporučuje
se izdvajanje fotografija koje imaju najveći stupanj sličnosti. Osim putem
fotografije, prepoznavanje se može izvršiti i putem drugih tehničkih regis-
tracija, kao što su video ili filmske projekcije i sl.
Nerijetko je u praksi potrebno da žrtva ili svjedok, iznimno i počini-
telj, pokažu mjesto događaja. Pri tome ulogu igraju karakteristike mjes-
ta događaja i protok vremena od trenutka počinjenja kaznenog djela. I
ovo prepoznavanje treba obaviti što prije. Poteškoće se javljaju u vezi s
okolnostima pod kojima je osoba opažala (dan, noć, u stanju mirovanja, u
pokretu i sl.), poznaje li to mjesto od ranije ili ne i si. Posebne karakteris-
tike mjesta mogu pomoći u prepoznavanju. Njih se naziva orijentacijskim
točkama.
Prepoznavanje leša nerijetko prati pogrešna identifikacija. Razlozi
za to su mnogobrojni, npr. perspektiva iz koje se promatra leš, nedos-
tatak mimičkog izraza, mrtvačka ukočenost ili mlohavost, nagost leša,
stanje u kome se leš nalazi kad nije izvršeno njegovo tzv. toaletiziranje,
861
raskomadanost ili ozlijeđenost, uzbuđenost osobe koja obavlja prepozna-

vanje. Preporučuje se leš zavezati za dasku i postaviti ga u okomit ili
barem sjedeći položaj. Nije dobro obavljati prepoznavanje u ležećem po-
ložaju jer je to perspektiva u kojoj pokojnika možda nikada nije vidjela
osoba koja obavlja prepoznavanje.
Na temelju rezultata eksperimentalne i kriminalističke psihologije došlo se
do spoznaje da neki čimbenici relativiziraju dokaznu prirodu prepoznavanja.
Ti su čimbenici: 1) nepreciznost opažanja i shvaćanja; 2) nepreciznost pam-
ćenja; 3) nepreciznost prisjećanja (evokacije) itd. V. supra Glava XLX. pod
5.
Osnovni razlozi zabluda pri prepoznavanju su: 1) zamjenjivanje isto-
vjetnosti sa sličnošću i 2) nepovoljnost uvjeta opažanja uopće ili samo za
neku osobu (kratkoća promatranja, stanje vidljivosti, udaljenost, položaj
objekta promatranja, kretanje objekta promatranja, položaj svjedoka tije-
kom promatranja, psihičko i emocionalno stanje svjedoka u trenutku pro-
matranja, njegov stupanj koncentracije itd.). Postoje individualne razlike
u vezi s mogućnošću prepoznavanja. Ulogu igraju značajke svjedoka: dob,
spol, zanimanje, trenutno duševno stanje i dr.
Kao što je već istaknuto pri analizi dobne strukture svjedoka (v. supra
Glava XIX. pod 6.), dob osobe bitno određuje kvalitetu prepoznavanja. U
pravilu bolje mogućnosti za prepoznavanje imaju mlađe osobe. U toj do-
bnoj skupini, iako malobrojni, osobito se ističu ejdetičari. Osobama starije
životne dobi u prepoznavanju pomaže životno iskustvo a na prepoznava-
nje negativno djeluje sklonost zaboravljanju.
Spol osobe utječe na selektivnost u prepoznavanju. Tako će osobe žens-
kog spola lakše i pouzdanije upamtiti one predmete koji su vezani uz opće-
niti interes žena, modne detalje, stvari namijenjene kućanstvu. Osobe muš-
kog spola će biti određenije glede tehničkih predmeta.
Zanimanje osobe omogućuje značajnu pouzdanost u prepoznavanju kad
se predmet prepoznavanja odnosi na područje određenog zanimanja. Oso-
ba određenog zanimanja može istaknuti gotovo neprimjetne individualne
karakteristike predmeta.
Duševno stanje osobe važno je kako u trenutku opažanja predmeta
tako i u trenutku prepoznavanja. Kad u trenutku opažanja osoba očeku-
je da se nešto dogodi, ona je duševno napeta i perceptivne sposobnosti
usmjerene su prema očekivanom. Ona je tada zainteresirana i temeljitije
memorira situaciju.
Ako se događaj odvija iznenadno, za promatrača nezainteresirano, mo-
gućnosti percepcije su skromne, osobito tamo gdje nema opasne situacije
koja promatrača prisiljava na samoobrambene reakcije. Govoreći o dušev-
nom stanju, uvijek se mora imati u vidu je li osoba alkoholizirana, pos-
pana, umorna i sl. jer takva stanja utječu kako na percepciju tako i na
prepoznavanje.
862
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
4. Prepoznavanje osoba na osnovi lica*
Za kriminalistiku je od iznimne važnosti proces prepoznavanja i identifikacije

čovjeka na temelju izgleda njegova lica. Prepoznavanje ljudi na osnovi lica
nešto
je do čega dolazi naizgled automatski, bez ikakvog napora. Možemo
prepozna-
ti osobu koju nismo godinama vidjeli, bez obzira na to što se njeno lice
možda
tijekom godina značajno promijenilo. Međutim, kada su se istraživači počeli
baviti ovim područjem, ustanovili su da je to postupak koji u sebi uključuje
či-
tav niz različitih kompleksnih zadataka. V. izlaganje supra Glava IV. pod 3.c.
Ljudsko lice je dosta mobilno i promjenjivo i makar se ne čini poseb-
no teškim prepoznati ga bez obzira na čitav niz promjena koje su na nje-
mu možda tijekom godina nastale, takav zadatak za računalo predstavlja
iznimno tešku i gotovo nerješivu zadaću.
Općenito se smatra da se ljudi prilikom prepoznavanja nečijeg lica više
oslanjaju na gornje dijelove glave kao što su oči ili kosa. Isto tako je prilič-
no važno na koji su način ove karakteristike kombinirane. Ako računalo
dobije zadatak prepoznati neko lice, onda je vrlo moguće da i najmanja
promjena na tom licu bude dovoljna da ga "zavara" tako da to lice ne bude
prepoznato. Izgleda da postoje i značajne razlike u načinu prepoznavanja
otprije poznatih i nepoznatih lica.
Kada je riječ o prepoznavanju poznatih lica, ljudi imaju tendenciju da se
usmjere na neke "unutarnje" karakteristike lica kao što su oči, nos i usta, dok
se u prepoznavanju nepoznatih lica više usmjeravaju na vanjske znakove, kao
što su kosa i brada. Bruce i Young sugerirali su da za svako poznato lice
razvi-
jamo određeni set podataka za prepoznavanje. Za lica stranaca taj set poda-
taka nije razvijen, tako da smo prisiljeni usmjeriti se na neke detalje, kao što
je kosa, da bismo se sjetili jesmo li to lice ili njegovu sliku vidjeli ranije ili
ne.
Ovo također može biti objašnjenje zašto sličnosti među prijateljima vrlo
često ostaju neprimijećene, dok je lakše zamijetiti sličnost nekog stranca
s nekim od prijatelja. Za svakog prijatelja postoji specifični nezavisni set
podataka koji je dovoljan sam za sebe. Lica stranaca mogu se, međutim,
povezati s drugim setovima podataka jer oni nemaju svoj vlastiti zase-
ban set elemenata za prepoznavanje. Ovaj set podataka za prepoznavanje
uključuje u sebi i jedno "šire" poznavanje određene osobe, koje u sebi sadr-
ži i emocionalni odnos prema toj osobi, npr. sviđa li nam se ili ne.
Lica koja se svakodnevno susreću opažaju se zbog različitih razloga. U
policijskom poslu pravilno prepoznavanje nečijeg lica često može biti od
iznimne važnosti. Lica nam služe da bismo prepoznali prijatelje ili doni-
863
jeli određene procjene o nepoznatim osobama iz naše okoline koje možda

mogu biti "interesantne" policiji.
Tekst 4. odjeljka napisao je Joško Vukosav.
864
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Sliko 20. Prepoznavanje osoba putem fotografije
Slika 21. Prepoznavanje osobe
Čovjekovo lice je prvi stupanj u stvaranju dojmova o nekoj osobi. Pro-

matranjem nečijeg lica može se dobiti mnogo dragocjenih podataka o sta-
nju u kojem se nalazi neka osoba, te na osnovi toga prilagoditi socijal-
ne kontakte sa svojom okolinom. Naime, ne treba biti psiholog da bi se
na osnovi izgleda nečijeg lica zaključilo u kakvom se "stanju" otprilike u
tom trenutku nalazi ta osoba. Naravno da takva brza procjena na temelju
nekih neverbalnih znakova koje se može primijetiti kod drugih ljudi nije
dovoljna (čak ni ako je radi neka stručna osoba) za neku objektivniju pro-
sudbu psiholoških karakteristika nekog pojedinca, kao što to često zna biti
predrasuda ljudi koji se ne bave stručno ovom problematikom.
865
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Često se može čuti kako osobe koje se nađu u društvu psihologa izjav-
ljuju "kako sad trebaju dobro paziti što govore", jer ovaj to sve "snima i
analizira" i "odmah zna sve o nama". Prepoznavanje ljudi koje smo već
sreli uključuje u sebi čitav niz različitih podataka kao što su sjećanja na
naša prošla iskustva, znanje o tome kako se tijekom godina (proces stare-
nja) događaju različite promjene na ljudima, ponekad se nastojimo sjetiti
gdje smo neku osobu sreli, odnosno u kojoj situaciji i društvenom okruže-
nju i sl.
Dakle, u prepoznavanju nečijeg lica, osim informacija koje su dostupne
u trenutku dok to lice gledamo, također nastojimo "izvući" iz sjećanja i
"iskoristiti" sve naše prethodno znanje o dotičnoj osobi kako bismo je mog-
li na ispravan način doživjeti. Naime, mnogo puta opazimo neku osobu u
našoj okolini za koju "sigurno znamo" da smo je već negdje vidjeli, ali ne
znamo ni gdje ni kada. Tada se najčešće osjećamo nelagodno jer ne znamo
kako se postaviti prema njoj.
Ne znamo najčešće, barem ne u prvom trenutku, jesmo li u prošlosti
imali ugodno ili pak neugodno iskustvo vezano uz tu osobu. Zbog toga
se u početku držimo dosta oprezno, dok ne uspijemo "dozvati" informacije
koje imamo o tom licu, odnosno o osobi koju to lice predstavlja. Kad je
proces prepoznavanja prošao, možemo uspostaviti odgovarajući socijalni
kontakt.
Literatura:
Beth, M., The Effects of Repeated Tests on Face Recognition: Some New
Twists on a Classic
Paradigm (disertacija), University of California, Irvine, 2006.; Bloom, R. M.
- Brodin, M. S.,
Constitutional Criminal Procedure, Little, Brown and Company, Boston,
1992., 293-299;
Bruce, V., Face Recognition, Special Issue of the European Journal of
Cognitive Psychology,
1. izdanje, Taylor & Francis, Oxford, 1991.; Gilbert, 509 i 510; Gong, S. et
al., Dynamic Vi-
sion: From Images to Face Recognition (Image Processing), World
Scientific Publishing Com-
pany, Singapore, 2000.; Johnson, M. H. - Morton, J., Biology and Cognitive
Development:
The Case of Face Recognition, Blackwell Publishers, Oxford, 1991.; Kreutz,
K., - Verhoff,
M. A., Gesichtserkennung oder der etwas andere Sinn des Menschen,
Giessener Universi-
tätsblätter, 2004., (sv. 37), str. 23-29; Lee, K. C, Representing the
Appearances of Human
Faces for Recognition, ProQuest, Ann Arbor, 2006.; Li, S. Z. - Jain, A. K.,
Handbook of Face
Recognition, Springer, New York, 2005.; Künzel u: Kube - Störzer - Timm,
I., 817 - 843;
Maver, 227-238; Modly, D., Prepoznavanje osoba u toku kriminalističke
obrade, Priručnik
za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1975.; Milovanović, Z.,
Prepoznavanje
osoba po fotografiji, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih
poslova, 1988.;
Osterburg - Ward, 159 - 170; Rakover, S. S. - Cahlon, B., Face Recognition:
866
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Cognitive and
Computational Processes (Advances in Consciousness Research), John
Benjamins Publi-
shing, Amsterdam, 2001.; Rose, P., Forensic Speaker Identification, Taylor
& Francis, New
York, 2002.; Schwarzfischer u: Kube - Störzer - Timm, I., 735 - 763;
Simonović, B., Neka
nova saznanja u vezi s predočavanjem radi prepoznavanja, Suzbijanje
kriminaliteta, 95
- 115; Swanson - Chamelin - Territo, 216 - 222; Valentine, T, Cognitive and
Computatio-
nal Aspects of Face Recognition; Explorations in Face Space, 1. izdanje,
Routledge, Oxford,
1995.; Vodinelić 111 II, 575 - 588; Wechsler, H. (ur.), Face Recognition:
From Theory to Ap-
plications, NATO Advanced Study Institute on Face Recognition, Springer
Verlag, Berlin,
1998.; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing
Company, Minneapo-
lis/St. Paul, 1994., 655-680; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure.
Constitution and
Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 535-577.
867

1. Od čega se sastoji prepoznavanje?
2. Ima li prepoznavanje uvijek postupovnu vrijednost?
3. Što prethodi prepoznavanju?
4. Što predstavljaju orijentacijske točke?
5. Koja je vrsta prepoznavanja iznimno važna za kriminalistiku?
6. Navedite tipične pogreške u prepoznavanju.
7. Što je "dozivanje informacija" kod prepoznavanja?
868
Glava XXII.
Uzimanje otisaka prstiju i otisaka
drugih dijelova tijela
Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela je identifika-

cijska istražna radnja. Razlikuje se s obzirom na svrhu i način provedbe od
izvidne radnje utvrđivanja istovjetnosti osumnjičenika putem otisaka prstiju.
Otisci prstiju mogu se uzimati od osoba za koje postoji vjerojatnost da su
mogle doći u dodir s pojedinim predmetom na kojemu su nepoznati otisci
prsti-
ju ili otisci drugih dijelova tijela. Otisci o kojima je riječ mogu se uzimati i
bez
privole osobe za koju je vjerojatno da je mogla doći u dodir s pojedinim
predme-
tom. Vjerojatnost se odnosi na dodir s predmetom, a ne na pripadnost otiska.
Pravo uzimanja otisaka bez privole ne odnosi se samo na eventualno
teško provedivo prisilno uzimanje otisaka, nego i na uporabu nespornih
otisaka osobe koja odbija dati otisak.
Otisci se uzimaju prema jedinstvenim pravilima koja vrijede i za uzi-
manje otisaka prstiju osumnjičenika i u slučajevima utvrđivanja identite-
ta osoba koji su uređeni policijskim propisima.
Postupovni propisi ne ograničavaju dijelove tijela od kojih se mogu uzi-
mati otisci. Pored otisaka prstiju u obzir najčešće dolaze otisci tabana, dla-
na, usnica, zubi i tjelesnih proteza itd.
Otisci prstiju uzimaju se prema daktiloskopskim pravilima (v. izlaganje
infra Glava XXIV, pod 3. b). Na mjestu nalaza daktiloskopskog traga valja
uz ostalo pouzdano otkloniti mogućnost simulacije i disimulacije, podmeta-
nja lažnih tragova ili iskrivljavanja postojećih. To nužno uključuje pažljivo
obavljanje očevida, pretrage i privremenog oduzimanja predmeta, a prema
potrebi vještačenje. Među otiscima drugih dijelova tijela značajni su otisci
zuba, usnica, tabana, ušnih resa i drugih dijelova tijela. Hoće li se uzimati
te otiske ovisi o traseološkoj situaciji i verzijama na mjestu događaja. Važno
je naglasiti da se uzimanje otisaka dlanova i tabana primjenjuje kod pro-
nalaska fragmenata otiska papilarnih linija, kad jednostavnim pregledom
nije moguće utvrditi kojem dijelu tijela otisak papilarnih linija pripada.
Otisci usnica sumnjičenika mogu nastati na mekanoj i tvrdoj podlozi.
Na mekanoj podlozi (npr. kolači) to može biti mehanički trag u obliku utis-
nuća a na čvrstoj podlozi u obliku otiska. Otisak o kojem je riječ nastaje
od tragova hrane na usnicama (npr. masti, šećera i sl.), ruža i zaštitnih
869
krema. Identifikacijom osoba temeljem veličine, položaja i oblika usnica

bavi se heilologija, v. izlaganje infra XXIV. pod 5. a.
Tragovi otisaka zubi mogu biti kvalitetno sredstvo za identifikaci-
ju osobe (v. izlaganje infra Glava XXIV. pod 4. i.). Posebno su značajni u
slučajevima događaja u kojima smrtno strada velik broj osoba uz prateće
uništenje mrtvih tijela (prometne nesreće, industrijske katastrofe i slični
događaji). V. izlaganje infra Glava XXIV. Pod 4. i. Od tragova otisaka pro-
teza mogu doći u obzir tragovi proteza zubi i ekstremiteta. Otisci proteza
zubi mogu se izuzimati istovjetnim postupcima kao i tragovi otisaka zubi.
Tragovi proteza nogu (rjeđe ruku), ovdje dolaze u obzir prije svega kao
otisci obuće (v. izlaganje infra Glava XXV. pod 7. b) ili otisci proteza šake.
Od drugih dijelova tijela valja spomenuti tragove ušne školjke koje imaju
visoke diferencijalne značajke i otiske tjelesnih nabora na koljenima, lakto-
vima ili drugim dijelovima tijela. Tragovi ušnih školjki mogu se pronaći na
mekanim podlogama kao utisnuća ili otisak nastao krvarenjem ili od tjelesne
masnoće. Navedeno vrijedi i za otiske tjelesnih nabora na koljenima i laktovi-
ma. Identifikacijsko značenje navedenih tragova pojačavaju deformacije kože
nastale mehaničkim oštećenjima. V. još izlaganja infra Glava XXIV. pod 4.
b.
Otisci drugih dijelova tijela zahtijevaju također odgovarajući postupak
koji omogućuje pouzdanu usporedbu, njeno predočavanje sudu. Pri tome je
nužna pomoć stručnih osoba ili vještaka sudskomedicinske struke.
Literatura:
Ahouse, J. J., Fingerprinting, Gems Publishing, Killarney, 1987.;
Amerkamp, U., Spezielle
Spurensicherungsmethoden. Verfahren zur Sichtbarmachung von
daktyloskopischen Spuren,
Verlag für Polizeiwissenschaft, Frankfurt a. M., 2002.; Barnes, D. K., Dusted
and Busted!: The
Science of Fingerprinting, Franklin Watts, London, 2006.; Brandon, M., Egli,
K., Unander, A.,
"Klonirani primati" i mogućnost identičnih otisaka prstiju, Izbor članaka iz
stranih časopisa,
1998.; Cole, S. A., Suspect Identities: A History of Fingerprinting and
Criminal Identification,
Harvard University Press, London, 2002.; Collins, C. G., Fingerprint
Science, Wadsworth Pu-
blishing, Belmont, 2001.; Edzhubov, L. G, Nacionalni standardi identifikacije
otisaka prstiju,
Izbor članaka iz stranih časopisa, 1997.; Gilbert, 489 - 503; Iyengar, G. V.,
et al., Element
Analysis of Biological Samples: Principles and Practices, Volume II, CRC
Press, Boca Raton,
1998.; Maltoni, D., et al., Handbook on Fingerprint Recognition, 1. izdanje,
Springer Verlag,
Berlin, 2005.; Maver, 250-253; Mrgić, N., Tragovi otisaka papilarnih linija,
Priručnik za struč-
no obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1985., - Klasifikatori za otiske
prstiju, Priruč-
nik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1984.; — Nove
metode izazivanja
tragova otisaka papilarnih linija s raznih podloga, Priručnik za stručno
obrazovanje radnika
unutrašnjih poslova, 1983.; Osterburg - Ward, 63 - 77; Smolić, T.
Fragmentarni tragovi oti-
870
saka papilarnih linija i njihovo korištenje, Priručnik za stručno obrazovanje
radnika unu-
trašnjih poslova, 1991.; Swanson - Chamelin - Territo, 95 - 107; Vodinelić
121, II, 849 - 877;
Vodinelić, V., Sto je to daktiloskopski dokaz i starost otisaka prstiju kao
njegov relevantni
elemenat (studija), Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih
poslova, 1988.

1. Kojim radnjama pripada uzimanje otiska prstiju i otisaka drugih dijelova
tijela?
2. Navedite kriterije razlikovanja uzimanja otiska prstiju kao izvidne radnje
utvrđivanja
istovjetnosti i kao identifikacijske istražne radnje.
3. Tko je, kada i na koji način ovlašten uzeti otiske prstiju od žive osobe?
4. Određuju li postupovni propisi dijelove tijela od kojih se mogu uzimati
otisci?
5. Mogu li se otisci prstiju uzimati bez privole osobe?
871
Glava XXIII.
Vještačenje i stručna pomoć
1. Vještačenje
Vještačenje je postupovna radnja kojom se utvrđuju ili razjašnjavaju či-

njenice na osnovi posebnog izvanpravnog znanja, iskustva ili umijeća. To
je uvijek postupovna radnja u okviru koje se izvodi znanstvena ili stručna
interpretacija materijalnih činjenica, materijalnog činjeničnog supstrata,
promjena, okolnosti i sl., bez obzira na to o kojoj fazi postupka se radi. Ri-
ječ je o primjeni znanstvenih, stručnih ili iskustvenih načela i metoda na
činjenično stanje koje predstavlja predmet vještačenja od strane vještaka
kao osobe koja raspolaže posebnim stručnim znanjem ili umijećem.
Vještačenje je oblik utvrđivanja činjenica u postupku uz pomoć vješta-
ka. Svako vještačenje je, za razliku od postupka istraživanja, nužno frag-
mentarno. Vještačenje kao postupovna radnja (dokazno sredstvo) posebna
je stručna djelatnost koja se mora odvijati u propisanoj postupovnoj formi.
Iskaz vještaka (nalaz i mišljenje) postaje dokaz ako ga tijelo postupka na-
kon ocjene prihvati.
Postupovno uređenje vještačenja odnosi se na njegovu formu (vanjska
strana vještačenja, tj. sam postupak vještačenja). Unutarnja strana
vještačenja, sadržajna strana, odvija se prema pravilima određene zna-
nosti i tehnike ili struke, koju primjenjuje vještak ovisno o stručnom profi-
lu u postupku vještačenja i ona nije predmet pravnog reguliranja.
O vještačenju u užem smislu govori se kada je inokosni vještak ili
iznimno tim vještaka u mogućnosti da na ročištu na kojem preuzimaju
vještačenje ili tijekom glavne rasprave odmah daju iskaz. U praksi je
rijetko moguće da vještak na ročištu određenom u nalogu o vještačenju
odmah obavi vještačenje. U takvim se slučajevima najprije treba održati
ročište za preuzimanje vještačenja. Samo u slučajevima kad nije potreban
dugotrajniji pregled predmeta vještačenja ili ranijeg nalaza, kada se od
vještaka traži da na temelju tog nalaza da mišljenje na ročištu određenom
u nalogu o određivanju vještačenja i vještaka, obavit će se i vještačenje.
872
Pravila kriminalistike daju postupovnoj formi (pravnom okviru) stva-
ran, iskustveni životni sadržaj. Ona pružaju postupovnim normama realni
sadržaj, ispunjavaju postupovnu formu životnom konkretnošću i detaljizi-
raju taktičko-tehničke načine i metode, znanstveno-tehnička sredstva i me-
todičke načine postupanja, pa tako i u vezi s vještačenjem. Kriminalistika
u svojim okvirima istražuje i stvara obrasce (modele) taktičkih, tehničkih
i metodičkih načina postupanja kojima se oživotvoruju postupovne radnje.
U okviru kriminalistike stvaraju se posebne teorije i samostalne meto-
de. Znajući kako i zašto nastaju dokazne informacije, gdje ih i kako treba
tražiti, što su one kao izvori informacija, kriminalist može odlučiti koja
mu znanost putem vještačenja može pružiti sredstva i metode za otkriva-
nje i istraživanje kaznenih djela. Zahvaljujući pravilima kriminalistike,
kriminalist praktičar znat će kad i kako optimalno iskoristiti znanstvena
sredstva i metode.
Pravila kriminalistike i razlozi hitnosti određuju koje činjenice treba
samo osigurati, a koje treba i izvesti postupkom vještačenja. Normama
kaznenog postupovnog prava normirana je formalna, postupovna strana
vještačenja kao postupovne radnje (forma utvrđivanja činjenica). Ali vješ-
tačenje po svojoj prirodi i sadržaju ima i drugu stranu, koja je u vezi s
primjenom stručnog znanja i/ili umijeća. Taj aspekt nije, i ne može biti,
normiran pravnim normama.
Znanstvena (stručna) djelatnost vještaka odvija se po pravilima odre-
đene struke, znanosti ili umijeća (lex artis). U odnosu na te metode utvrđi-
vanja činjenica pravila kriminalistike igraju veliku ulogu. Štoviše, vješta-
ke obvezuju nepisana pravila kriminalističke deontologije. Vještak mora
povezati razmišljanje prema pravilima struke s normativnim pravnim
kriminalističkim mišljenjem. Kriminalističko mišljenje pomaže da se či-
njenično stanje utvrdi različitim spoznajnim procesima. Dobro poznavanje
pravila kriminalistike potrebno je tim više što je riječ o utvrđivanju činje-
nica koje imaju rekonstruktivni karakter.
Specifičnost vještačenja je kreativnost u radu u smislu samostalnog
razvijanja i iskorištavanja znanstvenih dostignuća u raznim područjima
znanosti i tehnike s ciljem prilagođavanja i korištenja za otkrivanje i do-
kazivanje kaznenih djela i počinitelja. Primjena često paralelnih metoda
jamči mogućnost provjere točnosti rezultata. Vještaci, uz poznavanje pra-
vila matične struke, moraju dobro poznavati i pravila kriminalistike i pos-
tupovne odredbe vezane uz vještačenje i šire.
873
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
a) Klasifikacije vještačenja
U teoriji kaznenog postupovnog prava i zakonodavstvu primjenjuju se raz-

ličiti kriteriji za klasifikaciju vještačenja u kaznenom postupku. Osnovni
razlog leži u tome što su predmeti vještačenja vrlo raznovrsni, pa se s tim
u vezi javlja i relativnost klasifikacija vještačenja na njihovoj osnovi. Vješ-
tačenja koja se mogu javiti u kaznenom postupku mogu biti vrlo raznovrs-
na s obzirom na znanstvena područja čija se dostignuća i metode primje-
njuju u postupku vještačenja.
Osnovna razlika između obligatornih i fakultativnih vještačenja
leži u tome što za obligatorna vještačenja, osim općeg režima koji je normi-
ran postupovnim normama, vrijede i posebne dopunske odredbe. Za njih
se propisuju pored općih i posebni uvjeti u smislu kada i u kom pravcu
treba poduzeti vještačenje.
Obligatorna vještačenja ujedno su relativne dokazne zabrane. To su
slučajevi kada zakon propisuje da se određene činjenice isključivo ili pri-
marno utvrđuju vještačenjem, npr. kao što su uzrok i vrijeme smrti (sud-
sko-medicinsko vještačenje), narav ozljeda, neubrojivost, trovanje.
Prema broju stručnih osoba koje sudjeluju u postupku vještačenja
razlikuju se individualna i timska vještačenja (komisijska). Timska vješ-
tačenja provode se onda kada se tijekom vještačenja traže vrlo uske speci-
jalizacije. Kao kriterij javlja se broj vještaka.
Kod osnovnih i dopunskih vještačenja kao kriterij javlja se opseg
ekspertizne djelatnosti. Razlikuju se prve i ponovne ekspertize. Tu se
kao kriterij javlja vrijeme počinjenja (provođenja) ekspertize. Zatim se
razlikuju vještačenja s obzirom na faze postupka. Slijedi podjela na kom-
pleksne i sve ostale ekspertize. Kod njih se kao kriterij javlja primjena
specijalnih znanja iz određenog znanstvenog područja ili iz više znan-
stvenih područja.
Zakon o kaznenom postupku neka vještačenja navodi izrijekom, ime-
nuje ih (nominira) u svojim odredbama, od kojih su neka istodobno i obli-
gatorna. Tako se npr. imenuju: pregled i obdukcija leša i začetka, odnosno
leša novorođenčeta, toksikološka vještačenja, tjelesnih ozljeda, ubrojivosti,
poslovnih knjiga. Takvim pravnim normiranjem zakonodavac je omogućio
određivanje niza neimenovanih vještačenja za koja se u postupku osjeti
potreba, sukladno dostignućima znanosti i tehnike.
Neki teoretičari kaznenog postupovnog prava i kriminalisti razlikuju
postupovna (formalna) i izvanpostupovna (neformalna) vještače-
nja. Prva su ona koja se provode sukladno postupovnim normama tijekom
postupovnih radnji.
Druga se, u pravilu, provode prije pokrenutog kaznenog postupka,
primarno od strane tijela unutarnjih poslova. To su neformalni nalazi i
874
KEIMINALISTIKA ____________________________________________________________
mišljenja vještaka, zapravo ekspertize kojima se utvrđuje je li riječ o kaz-

nenom djelu i sl. Isto tako, pomoću njih suzuje se krug osoba koje dolaze
u obzir kao počinitelji kaznenog djela itd. Za ovo potonje nije dobro upo-
trebljavati izraz neformalna vještačenja, nego je bolje govoriti o posebnim
ekspertizama. Samo kod postupovnih vještačenja nalaz i mišljenje vješta-
ka, ako su ispunjeni postupovni uvjeti, mogu biti korišteni kao dokaz u
kaznenom postupku.
Jedna od klasifikacija vještačenja je i prema vrsti činjenica koje se
otkrivaju, utvrđuju i ocjenjuju (dokazuju) u postupku, dakle, prema pred-
metu vještačenja. Naš zakonodavac primjenjuje taj kriterij vještačenja.
Sam predmet vještačenja može biti raznovrstan.
Predmet vještačenja važne su činjenice za čije je utvrđivanje i razjaš-
njenje potrebno pribaviti nalaz i mišljenje vještaka. Te činjenice se mogu
odnositi na sam kazneni događaj. To su primarno tragovi i predmeti kao
nositelji tragova, sredstva počinjenja kaznenog djela (instrumenta scele-
ris), predmeti koji su bili objekt radnje kaznenog djela, predmeti nastali
počinjenjem kaznenog djela (producta sceleris), leševi, žive osobe u odnosu
na njihova somatska, fiziološka i psihološka svojstva itd. Nadalje, to su či-
njenice koje su uzrokovale ili pogodovale počinjenju kaznenog djela (uzroci
i uvjeti), tzv. činjenice etiološke prirode.
Logičkim tumačenjem odredaba Zakona o kaznenom postupku dolazi
se do zaključka da je pod predmetom vještačenja zakonodavac mislio na
predmete u fizičkom smislu. Međutim, postoji mogućnost da predmeti vje-
štačenja budu odnosi, pojave i sl., kao vanjske manifestacije koje vještak
opaža. U osnovi, predmet vještačenja može biti: lice mjesta i druga mjesta
u vezi s kaznenim djelom (situacijsko-dijagnostička vještačenja), predme-
ti, žive i mrtve osobe i sl.
Raznovrsnost predmeta vještačenja uvjetuje i raznovrsnost klasifika-
cije vještačenja. Zakonodavac je nominirao neka vještačenja prema pred-
metu vještačenja i poredao prema njihovu značenju. Postavlja se pitanje
cilja i motiva takvog zakonskog reguliranja vještačenja. Vrsta predmeta
vještačenja nužno opredjeljuje stručne profile vještaka, potrebni instru-
mentarij i metode vještačenja.
Individualno vještačenje može biti cjelovito i djelomično. Tijelo
kaznenog postupka može zatražiti od vještaka samo stručno mišljenje,
a da vještak prethodno ne da bilo kakav nalaz. To mogu biti slučajevi
kada je nalaz i mišljenje već prije dao drugi vještak, pa mišljenje toga
vještaka tijelo postupka želi provjeriti pomoću iskaza drugog (novog)
vještaka.
Moguće je da sud zatraži od vještaka samo apstraktno mišljenje o ne-
kom stručnom pitanju koje se pojavilo pri utvrđivanju činjenica tijekom
postupka.
875
Ponekad će tijelo postupka zatražiti samo nalaz, bez mišljenja, tj. jed-
nostavnu stručnu konstataciju neke činjenice koju vještak na osnovi svog
stručnog znanja i vlastitog opažanja može konstatirati bez ikakvog zaklju-
čivanja, npr. kao što je utvrđivanje količine neke robe u skladištu i sl.
U ovim slučajevima riječ je o djelomičnim individualnim vještačenjima.
Navedeni slučajevi su u praksi dosta rijetki. U pravilu, sud u pisanom
nalogu postavi vještaku određena pitanja, nakon čega je vještak obvezan
obaviti pozorno sva potrebna opažanja predmeta vještačenja, a zatim na
osnovi tih opažanja dati odgovore na postavljena pitanja. Taj dio iskaza
vještaka zove se mišljenje ili zaključak. Kod većine vještačenja danas da-
vanju nalaza i mišljenja prethode laboratorijske analize i druga ispitiva-
nja. Ovdje je riječ o cjelovitom individualnom vještačenju.
Skupno vještačenje može biti kolektivno (multidisciplinarno) i kom-
pleksno (interdisciplinarno). S obzirom na broj vještaka koji sudjeluju u
postupku vještačenja, ona se dijele na individualna i kolektivna (timska).
Pravo kolektivno vještačenje postoji kad isti predmet vještačenja
ispituju (analiziraju) vještaci koji mogu biti istih ili različitih struka i koji
na kraju vještačenja sastavljaju zajednički nalaz i mišljenje. Međutim, bez
obzira na broj vještaka koji se javlja u okviru vještačenja, njihova su miš-
ljenja uvijek individualna.
Nepravo kolektivno vještačenje, tzv. kompleksno, postoji kada u
postupku vještačenja sudjeluju stručnjaci različitih struka, stručnih pro-
fila, dakle, uski specijalisti, a njihov se zajednički nalaz i mišljenje sastoji
od niza sukcesivnih nalaza i mišljenja pojedinih vještaka.
Međutim, i pri pravom i nepravom kolektivnom vještačenju vještaci
snose individualnu moralnu, materijalnu i kaznenu odgovornost za dati
nalaz i mišljenje.
Kompleksne ekspertize provode se kada je na pitanje iz jedne znan-
stvene kompetencije nemoguće odgovoriti bez specijalnih znanja iz srod-
nih ili nesrodnih znanosti. U pravilu, javlja se tzv. vodeći vještak. To je
vještak čijem stručnom profilu najviše odgovara široko oblikovano pitanje
ili pitanja suda (tijela postupka).
Kao uski specijalisti javljaju se vještaci koji odgovaraju na posebna de-
taljizirana pitanja radi utvrđivanja pojedinačnih i posebnih činjenica, čija
tek cjelokupnost dopušta davanje mišljenja o činjenicama na koje se odno-
se pitanja koje je formuliralo tijelo postupka. Iako u vještačenju sudjeluje
više vještaka uskih specijalnosti različitih ili srodnih kompetencija, pola-
zeći s motrišta više srodnih ili nesrodnih znanosti, u kompleksnoj eksper-
tizi ne dolazi do stapanja i utapanja primijenjenih znanstvenih grana.
U okviru kompleksne ekspertize jedne te iste činjenice ispituju se po-
moću metoda raznih srodnih znanstvenih disciplina. Različite metode i
načini ekspertiznog ispitivanja organski su povezani, te se dobivaju odgo-
876
KEIMINALISTIKA ____________________________________________________________
vori na tijesno povezana pitanja koja sva ulaze u prvobitno široko formu-
lirana pitanja.
Mišljenje u kompleksnoj ekspertizi ima uvijek individualan karakter.
Na kraju, obično vodeći vještak sintetizira sve zaključke, ali tako da se oni
izlože odvojeno i kao takvi označe.
Jedna od poznatih klasifikacija vještačenja je i ona prema vrsti
stručnog znanja ili umijeća koja primjenjuju vještaci u svom radu
(sudskomedicinska, psihijatrijska, knjigovodstvena i sl.). Poznata je i
klasifikacija vještačenja na kontradiktorna i nekontradiktorna. Kod
kontradiktornih vještačenja uz tijelo postupka imenovanje vrše i stranke
ili samo one.
Prema vrsti postupka vještačenja se dijele na ona u kaznenom pos-
tupku, prekršajnom, upravnom i sl. Poznata je i podjela na kriminalistička
vještačenja i sva ostala vještačenja. Kriminalistička vještačenja u širem
smislu riječi bila bi ona koja se javljaju u okviru kaznenog pravosuđa, a u
vezi s objašnjenjem, ali i otkrivanjem kaznenih djela.
S obzirom na svrhu možemo načelno razlikovati kriminalistička vješ-
tačenja koja se poduzimaju radi dokazivanja određenih činjenica i krimi-
nalistička vještačenja radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih
kaznenih djela i njihovih počinitelja.
Kriminalistička vještačenja predmet su kriminalističke eksperto-
logije, koja je nastala na temelju kriminalističkog učenja o identifikaciji.
Pojam kriminalističkog vještačenja obuhvaća sam postupak te djelatnosti
i njezin rezultat.
Kriminalistička vještačenja se u osnovi nalažu radi rješavanja sljede-
ćih kategorija zadaća: 1. utvrđivanja i dokazivanja relevantnih činjenica,
koje se ne mogu utvrditi običnim opažanjem, nego samo kriminalističko-
-znanstvenim metodama; 2. rješavanja identifikacijskih pitanja svih vr-
sta; 3. rješavanja dijagnostičkih zadaća u smislu dijagnosticiranja nekih
činjenica, stanja ili situacija; 4. rekonstrukcije određenih kaznenih djela
ili procesa ili njihovih pojedinih aspekata (npr. starost traga); 5. utvrđi-
vanja uzročno-posljedične veze uvjeta koji su pogodovali kriminogenezi
ili viktimogenezi raznih oblika veza između predmeta i predmeta i osoba
(individualizirajuća, supsidijarna veza, povezanost u vremenu i prostoru,
veza preobražavanja i sl.) i 6. izrade prijedloga za profilaktičko djelovanje
(preventivni aspekt kriminalističkih vještačenja).
Postupak kriminalističkih vještačenja ima više faza. U prvoj fazi pret-
hodnog ispitivanja predmeta vještačenja vještak se upoznaje s okolnostima
kaznene stvari u potrebnoj mjeri i opsegu. Ekspertiznom utvrđivanju zada-
ća i opsega ispitivanja slijedi faza pregleda objekata, predmeta kriminalistič-
kog vještačenja, proučavanje postavljenih pitanja i odlučivanje o metodama
i sredstvima koja će vještak primijeniti tijekom vještačenja. U trećoj fazi
877
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
izolirano se ispituje predmet vještačenja (utvrđivanje svojstava predmeta

vještačenja analizom njihovih obilježja - odraza svojstava u tragu, otkriva-
njem podudarnosti i razlika komparativnom metodom i ocjena kompleksa
utvrđenih razlika i podudarnosti, te utvrđivanje temelja za zaključivanje).
Često se u okviru komparativnog ispitivanja poduzima i pokus vještaka.
Kriminalističko vještačenje je genusni pojam koji je širi od pojma iden-
tifikacijskih traseoloških vještačenja. Ona se poduzimaju znanstvenim
metodama i sredstvima radi ispitivanja tragova i predmeta za koje se pret-
postavlja da su u vezi s kaznenim djelom. Osnovna je i središnja zadaća kri-
minalističkih vještačenja identifikacija predmeta vještačenja, a ako to nije
moguće, barem utvrđivanja njihove grupne pripadnosti tzv. grupifikacija. U
vezi s tim kriminalistička vještačenja se u osnovi dijele na identifikacijska i
neidentifikacijska ili dijagnostička. Druga skupina zadaća kriminalističkih
vještačenja jest davanje odgovora na devet zlatnih pitanja kriminalistike.
Kriminalistička vještačenja imaju svoje podvrste: traseološka, balistič-
ka, grafološka (grafoskopska), identifikacija cjeline prema ranijim dijelo-
vima (mehaničko uklapanje) i sl. Najvažnije su traseološke identifikacij-
ske ekspertize koje imaju zadaću da se putem njih utvrdi identitet osoba,
stvari, životinja i svih ostalih kategorija predmeta koji su u nekoj vezi
s kaznenim djelom. Tipična kriminalistička vještačenja jesu: traseološka
(vještačenje tragova papilarnih linija, stopala, oruđa, vozila i sl.), utvrđi-
vanje identiteta osoba prema elementima osobnog opisa, balistička i dr.
V. izlaganje infra Glava XXV.
Postoje tri razine rješavanja zadaća u okviru kriminalističkih vješta-
čenja: identifikacijska, dijagnostička i situacijska razina. Najviša
razina rješavanja ekspertnih zadaća odvija se u okvirima identifikacijske
ekspertize. Tu su mišljenja vještaka najodređenija. U okviru ovih vještače-
nja vještaci operiraju s konkretno-individualnim čimbenikom. Tim vješta-
čenjima utvrđuje se konkretni identitet traženog objekta.
Kod ovih vještačenja zaključak vještaka može biti apsolutno pozitivan
(kategoričan) ili negativan. Pri ostalim kriminalističkim vještačenjima
postoje različiti stupnjevi vjerojatnosti i mogućnosti u mišljenju vješta-
ka. Sva kriminalistička vještačenja traže znanstvenost metoda i sredsta-
va koja se primjenjuju tijekom vještačenja, egzaktnost tih metoda i ne-
sumnjivost podrijetla predmeta vještačenja u smislu njegova identiteta i
integriteta.
Kriminalistička vještačenja se s obzirom na njihovu svrhu u osnovi di-
jele na ona koja se poduzimaju radi dokazivanja određenih činjenica i ona
koja se poduzimaju radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih
Kriminalistička vještačenja u širem smislu javljaju se gotovo
isključivo u vezi s radom pravosuđa, a u vezi s počinjenim kaznenim dje-
878
lima. Kriminalistička vještačenja u užem smislu jesu ona u okviru

kojih se vještače relevantni kriminalistički tragovi i predmeti u vezi s kaz-
nenim djelom u identifikacijske svrhe.
b) Dokazna vrijednost vještačenja
Vještak tijekom vještačenja iz utvrđenog činjeničnog stanja izvodi određe-

ne zaključke (sudove). Oni mogu biti valjani ili nevaljani. Istinitost zaključ-
ka vještaka ovisi i o istinitosti premisa, a ispitivanje premisa nije stvar
logike nego pojedinih disciplina u koje te premise spadaju.
U okviru vještačenja dolazi do široke primjene znanstvenih saznanja
iz mnogih područja, pri čemu gotovo svaka disciplina, bez obzira na njenu
integriranost u pravila kriminalistike, ima svoja pravila ponašanja, svo-
ja lex artis. Točnost iskaza vještaka varira ovisno o objektivno-subjektiv-
nim čimbenicima. Znatnu ulogu igra napredak u pojedinim znanstvenim
disciplinama, kao i napredak glede instrumentalne tehnike. Iz izloženog
proizlazi da je iskaz vještaka izvorni dokaz, nov dokaz, jer stvara nove
informacije. Vještak otkriva nove činjenice, iako su njihovi nositelji ranije
fiksirani i izuzeti tijekom procesnih radnji (aserviranje).
Zbog primjene znanstvenih i aprobiranih metoda iskaz vještaka naziva
se i znanstveni dokaz. Unatoč tome, on nije poseban vid dokaza, iako
je, kako je istaknuto, stvoren na temelju znanstvenog ispitivanja i u po-
sebnom postupovnom poretku. Iskaz vještaka postaje dokazom tek nakon
što ga tijelo postupka ocijeni i prihvati.
Sve veća uloga i dokazna vrijednost iskaza vještaka ne umanjuje dokaz-
nu vrijednost drugih dokaza, već samo povećava mogućnost tijelu postup-
ka da utvrdi istinu. Iskaz vještaka kao dokaz, nikad, ne smije potisnuti
ostale dokaze. Prije svega, to je nerealno, a znači i pasivizaciju tijela pos-
tupka i prepuštanje otkrivanja i dokazivanja kaznenih djela vještacima,
što je vrlo opasna orijentacija.
Mišljenje vještaka ne treba suprotstavljati ostalim dokazima, nego ga
uklapati u sustav raspoloživih dokaza. Tijelo postupka mora uvijek cijeni-
ti nalaz i mišljenje (a ne samo nalaz ili samo mišljenje) vještaka u odnosu
na rezultate ostalih dokaza izvedenih tijekom postupka, koji se ne moraju
slagati s iskazom vještaka. Ako drugi dokazi proturječe iskazu vještaka,
proturječje se mora razjasniti.
Razlikovanje određenih kategorija dokaza danas, silom prilika, ima još
samo ograničenu vrijednost. Nije dopušten izolirani način promatranja i
ocjenjivanja dokaza. U postupku dokazivanja treba uzeti u obzir sve do-
kaze i može ih se razlikovati u dokaznom smislu samo u okvirima odre-
đenim postupovnim propisima. Tijelo postupka je, sukladno pozitivnim
879
KRIMINALISTIKA
propisima, dužno iskaz vještaka tretirati kao i svaki drugi dokaz i na isti
ga način ocjenjivati. Činjenice utvrđene iskazom kao dokazom moguće je
konfrontirati i dovesti u vezu s činjenicama utvrđenim drugim dokazima,
ako dokaz iskazom vještaka nije jedini dokaz.
U svakom stadiju postupka određeni postupovni subjekti imaju pravo i
dužnost kritički ocjenjivati dokaze, pa tako i dokaz vještačenjem. Načelno
uzevši, ocjena dokazne vrijednosti iskaza vještaka (nalaza i mišljenja) kri-
tička je ocjena tog dokaza u vidu iskaza, kojoj je krajnji cilj prihvaćanje ili
neprihvaćanje iskaza što ga je dao vještak u konkretnom kaznenom slu-
čaju. Tu ocjenu osobito daju istražni sudac i raspravni sud. Ona obuhvaća
pravne i stvarne činjenice utvrđene iskazom vještaka, pri čemu se u ocjeni
ovih posljednjih subjekti služe prirodno-znanstvenim metodama, ako nji-
ma vladaju ili koriste određene stručne osobe kao svojevrsne "tumače".
Dakle, rezultat vještačenja, kao i svaki drugi dokaz, podvrgava se ocjeni.
Tijelo postupka cijeni iskaz vještaka prema općim pravilima o ocjeni doka-
za, prema slobodnom sudačkom uvjerenju.
Ako iskaz vještaka sadrži određene nedostatke, potrebno ih je, suklad-
no zakonskim odredbama, otkloniti prije nego se pristupi ocjeni iskaza.
Nedostaci se mogu odnositi kako na nalaz, tako i na mišljenje. Tek kada je
sud poduzeo sve što je imao na raspolaganju da otkloni nedostatke u iska-
zu vještaka, dobiven je konačni iskaz vještaka u konkretnom predmetu.
Konačni iskaz vještaka sud će prihvatiti ili neće prihvatiti. Iako kod
ocjene iskaza vještaka vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza, ta "sloboda"
je snažno ograničena elementom nestručnosti suda.
Nalaz vještaka znači utvrđivanje činjenica prema pravilima određene
struke. To znači da pri ocjeni iskaza vještaka tijelo postupka mora utvrditi
postojanje, odnosno nepostojanje svih onih činjenica koje je prema pravili-
ma struke vještak trebao utvrditi u nalazu i je li ih ispravno utvrdio. Očito
je da onaj koji daje takvu ocjenu mora poznavati pravila odnosne struke,
a ta pravila tijelo postupka, u pravilu, ne poznaje. Stoga tijelo postupka
može kritički ocijeniti nalaz vještaka samo u onoj sferi u kojoj on ne znači
primjenu pravila odnosne struke, a ta sfera je vrlo ograničena, u nekim
slučajevima praktički uopće ne postoji.
I ocjena vještakova mišljenja moguća je u cijelosti samo onda kada
ocjenjivač poznaje pravila odnosne struke. Naime, mišljenje kao zaključak
daje se na temelju nalaza i pravila odnosne struke, koja upućuje na to
kako treba odgovoriti na pitanja koja su vještaku postavljena. Znači da je i
kod ocjene mišljenja mogućnost laičke ocjene svedena samo na sferu pita-
nja za rješenje kojih nije potrebna specijalna stručna sprema.
Iskaz vještaka na glavnoj raspravi predmet je kontradiktornog rasprav-
ljanja. Pravo stranke da pobije dokaz vještačenjem istodobno znači obvezu
suda da se upusti u ocjenu njegove vrijednosti i kaže tko je u pravu. Budu-
880
ći da iskaz vještaka, kao rezultat vještačenja, u pravilu, predstavlja znanst-

veno-objektivan dokaz, on rijetko pobuđuje sumnju tijela postupka.
Zbog toga se danas u praksi povremeno javlja predominantnost dokaza
vještačenjem, tako da ponekad stvarno vještak odlučuje o sudbini kazne-
nog predmeta. Razlozi su sljedeći: 1. tijelo postupka nije dovoljno stručno
osposobljeno za samostalnu ocjenu iskaza vještaka; 2. tijelo postupka pro-
suđuje ekspertizni dokaz u odnosu na druge dokaze, nesvjesno polazeći
od pretpostavke da je rezultat vještačenja u obliku mišljenja kao rezultat
primjene znanosti i tehnike dokaz superioran ostalim dokazima.
Iz navedenog je vidljivo da ocjena iskaza vještaka prema slobodnom
sudačkom uvjerenju nije samo teorijski zahtjev integralnog provođenja
ovog načela, već i zakonska obveza. Da bi znanstvena metoda mogla biti
primijenjena u rečenome cilju, mora ispunjavati određene uvjete. Prvi
uvjet je pouzdanost znanstvene metode. Taj se uvjet ocjenjuje prema kri-
terijima znanosti kojoj pripada znanstvena metoda, a kod metoda koje su
stvorene na temeljima više znanosti, prosudba također mora poštovati sve
sastavnice takve složene ili skupne metode. Drugi uvjet jest provjerljivost
rezultata znanstvene metode.
Provjerljivost je opća, bitna značajka svake znanstvene metode. Ona
nužno mora postojati kod znanstvenog dokaza jer u protivnom izvor saz-
nanja gubi značenje znanstvenog dokaza. Taj uvjet u forenzičnoj znanosti
uključuje provjerljivost znanstvenih, kriminalističkih i postupovnih hi-
poteza (verzija) uporabom metoda određenog znanstvenog područja, ali u
okvirima i pod uvjetima uporabe propisa kaznenog postupka. Treći uvjet
je prikladnost znanstvene metode za uporabu u kaznenom postupku.
Za razliku od prvog (i djelomično drugog) uvjeta, koji pripada općim
pravilima znanstvene metodologije i logike otkrića, ovdje se radi o poseb-
nom, forenzičkim metodama svojstvenom uvjetu, koji se odnosi na više
zahtjeva. Naime, znanstveni dokaz, kao i svaki drugi dokaz u kaznenom
postupku, može rezultirati samo iz djelatnosti koja je u svojoj formalno-
postupovnoj i izvanpostupovnoj znanstvenoj komponenti ustrojena tako
da je sukladna međunarodnim i ustavnim pravilima o zaštiti temeljnih
prava čovjeka, posebice ličnosti, osobne nepovredivosti, slobode, privatnos-
ti, doma, imovine itd., koji tvore osnovni okvir postupka. Znanstveni do-
kaz mora u opisanom smislu biti pribavljen na postupovno pravilan način.
Pod uvjetom poštivanja svih pravnih i deontologijskih okvira u njegovu
stvaranju, znanstveni dokaz postaje prikladan ili, jezikom kaznenog po-
stupka, valjan izvor saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom
postupku.
Opisana tri uvjeta moraju se ispuniti kumulativno. Njihovim ispunje-
njem izvori saznanja o činjenicama koje su predmetom razjašnjavanja u
kaznenom postupku utemeljenom na uporabi znanstvenih metoda, znanst-
881
______________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
veni su dokazi. Naprotiv, u slučaju neispunjenja bilo kojeg od rečenih

uvjeta, ne može se govoriti o znanstvenom dokazu. Ako, naime, nije ispu-
njen prvi uvjet, takav izvor nije pouzdan izvor saznanja. Na nepouzdanom
izvoru saznanja ne može se temeljiti saznanje o činjenicama kaznenog
postupka.
Neprovjerljiv izvor saznanja gubi značajku znanstvenog dokaza jer je
upravo provjerljivost značajka znanstvenog dokaza. U oba spomenuta pri-
mjera takav izvor saznanja nije znanstveni dokaz. Time još uvijek nije
isključena njegova spoznajna vrijednost. No, ona će se cijeniti jednako kao
za druge dokaze koji nisu znanstveni u netom izloženom smislu. Izosta-
nak trećeg uvjeta postupovne pravilnosti dovodi do posljedica nevaljanosti
dokaza u drugome smislu, uvjetovanih nedostacima u postupku prikuplja-
nja dokaza.
Postavlja se pitanje kakva je danas mogućnost tijela postupka da sam
ocijeni dokaz vještačenjem sa svojim općim iskustvom i pravnom naobraz-
bom u okvirima znanstveno-tehnološke revolucije, koja je, uz ostalo, obilje-
žena sve dubljom socijalizacijom znanstvenog i stručnog znanja. On može
dokaz vještačenjem prihvatiti u cijelosti ili djelomično, ili ne prihvatiti
odnosno djelomično odbaciti, ako ga njegov sadržaj nije uvjerio u postoja-
nje relevantnih činjenica. Drugim riječima, iskaz vještaka podliježe istim
metodama i pravilima slobodne ocjene dokaza kao i svaki drugi dokaz,
iako se tijelu postupka sve više osporava stručnost, kompetentnost glede
ocjene iskaza vještaka.
Vještačenje je jedan od načina i metoda utvrđivanja činjenica. Ocje-
nu nalaza i mišljenja vještaka treba zato uvijek promatrati kroz prizmu
postupovnih odredaba. Prema njima, kako je navedeno, sud ne mora pri-
hvatiti iskaz vještaka kao dokaz, dakle, nije vezan mišljenjem vještaka.
Odredbe Zakona o kaznenom postupku imaju imperativan karakter. Tijelo
postupka, međutim, ne može odmah ne usvojiti nalaz i mišljenje vještaka
koji imaju nedostatke (netočnost, neuvjerljivost i sl.), nego mora prvo po-
kušati otkloniti te nedostatke.
Prema načelu slobodne ocjene dokaza, sud je ovlašten ne usvojiti miš-
ljenje vještaka. To znači da takvo mišljenje prema ocjeni suda s dokaznog
stajališta ne zadovoljava. Zato činjenice koje je trebalo utvrditi vještače-
njem mora smatrati neutvrđenim, tj. nedokazanim. Sud je obvezan primi-
jeniti institut in dubio pro reo, što znači da nije ovlašten odbačeno mišlje-
nje zamijeniti svojim, suprotnim.
Da bi se mogla učiniti kontrola slobodne ocjene dokaza vještačenjem,
sud je dužan obrazložiti svoje slobodno sudačko uvjerenje, svoju ocjenu
dokaza. Danas se pravo tijela postupka da samostalno ispituje i konačno
ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka često svodi na golo pravo (nudum
jus), pravo bez stvarnog učinka. Ipak, sudac, iako laik u odnosu na stru-
882
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
ku koju primjenjuje vještak, mora biti konačni arbitar vještakova struč-

nog djelovanja.
Sud pri ocjenjivanju izvedbe vještačenja glede pravilnosti ili nepra-
vilnosti, odnosno uspjelosti (u cijelosti ili djelomice) ili neuspjelosti može
postupiti na dva načina: 1. da nalaz i mišljenje vještaka podvrgne samo-
stalnoj ocjeni glede njihove pravilnosti ili nepravilnosti i prihvatljivosti s
gledišta logike i općih pravila iskustva ili 2. da angažira stručne osobe kao
svojevrsne "tumače" nalaza i mišljenja vještaka, odnosno da angažira nove
vještake koji će se eventualno konfrontirati s prvim vještakom.
Ne smije se nekritički i odmah usvojiti zaključak vještaka, jer tada via
facti odlučuje vještak, a ne sud. Privremenu (radnu) ocjenu iskaza vještaka
mogu donositi i policija, istražni sudac, a definitivno raspravni sud. Tijelo
postupka ispituje: 1. koliko je vještak poštovao odredbe Zakona o kazne-
nom postupku tijekom vještačenja (npr. je li vještak izašao izvan određenih
granica zadanih nalogom glede opsega vještačenja ili izvan postavljenih
pitanja, zadataka, je li zakoračio u zonu pravnih pitanja (npr. davanja kva-
lifikacije djela i sl.); 2. kreće li se iskaz vještaka u granicama specijalnosti
vještaka (to je posredna provjera stručnosti i podobnosti vještaka); 3. jesu
li činjenice koje vještak uzima kao polaznu osnovicu svojih istraživanja i
zaključaka objektivno utvrđene i postoje li druge važne činjenice o kojima
vještak nije vodio računa; 4. autentičnost predmeta vještačenja, podobnost
i dovoljnost materijala prema opsegu i kvaliteti za dobivanje pravilnog zak-
ljučka (provjera načina izuzimanja, fiksiranja, pakiranja i obilježavanja
predmeta vještačenja); 5. jesu li metode koje je vještak primijenio i opseg u
kojem je obavio vještačenje zadovoljavajući; 6. usklađenost nalaza i mišlje-
nja s drugim dokazima (sukladnost ili proturječnost, potpuna ili djelomič-
na); 7. vrijednost zaključka o istovjetnosti, te je li jasan, razumljiv i logičan.
Nalaz mora biti istinit i potpun, vjerodostojan i pouzdan. Ovisno o na-
lazu, i mišljenje može biti istinito i neistinito, pouzdano i nepouzdano,
potpuno i nepotpuno, argumentirano i neargumentirano. Tijelo postupka
provjerava sadržaj iskaza vještaka kontrolom logike zaključka.
Vještak mora obrazložiti mišljenje i navesti znanstvene podatke iz
područja svog stručnog znanja pod koje podvodi otkrivene činjenice i za-
ključuje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje treba utvrditi tijekom
vještačenja. Tijelo postupka može utvrditi unutarnje proturječnosti izme-
đu pojedinih dijelova mišljenja istih vještaka ili između mišljenja različi-
tih vještaka o istom pitanju, ispitati uzroke neslaganja, ocijeniti stupanj
uvjerljivosti i stvoriti sud o pravilnosti i nepravilnosti.
Tijelo postupka mora provjeriti i jesu li dedukcije vještaka u skladu s
pravilima logike. Isto tako jesu li znanstveni "zakoni" koje je vještak uzeo
kao osnovicu svog iskaza nepobitni, koliko se konstatacije vještaka slažu s
ostalim dokazima i sl.
883
______________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Tijelo postupka treba ocijeniti i razloge nemogućnosti davanja katego-

ričkih zaključaka vještaka. Najčešći su razlozi tome: nedovoljnost ili nepo-
tpunost predmeta vještačenja ili njegova kontaminiranost, nekvalitetnost
predmeta vještačenja, ograničenost dometa metode ispitivanja (anali-
ziranja) u smislu nedovoljne znanstvene pouzdanosti, neprimjenjivanje
odgovarajuće metode ili neadekvatno primjenjivanje metode, nepostojanje
znanstvene kvalifikacije vještaka (kompetentnosti), neadekvatnost primi-
jenjenog laboratorijskog instrumentarija, odnosno nedostatak kondicioni-
ranja i baždarenja instrumenata i nejasna, nestručna ili sadržajno nepra-
vilno oblikovana pitanja vještaku itd.
Tijelo postupka treba ocijeniti je li vještak tijekom vještačenja planirao
potrebne verzije. Vještaci tijekom prvog stadija vještačenja trebaju plani-
rati opće i osnovne verzije na temelju raspoloživog činjeničnog supstra-
ta. Vještak ne smije automatski preuzeti verzije tijela postupka jer je on
zahvaljujući svojim specijalnim znanjima i iskustvu, u pravilu, u stanju
planirati potpunije, pravilnije, sadržajno bogatije verzije.
Ako bi verzije vještaka proširivale granice zadaća postavljenih vješta-
ku u nalogu za vještačenje, vještak mora zatražiti dopunu naloga za
vještačenje u smislu njegova proširivanja, modificiranja ili preciziranja
postavljenih zadaća i pitanja. Opće i posebne verzije vještak treba navesti
u zapisniku o vještačenju, opisati ih i obrazložiti, i to na plastičan i uvjer-
ljiv način. Na taj način vidljivi su tzv. putovi vještačenja, a ne samo njegov
rezultat.
Planiranje verzija u radu vještaka znači i traženje pravilnih putova
za vršenje vještačenja. Posebne verzije vještak planira za pojedine etape
ekspertiznog planiranja, a opće vrijede za čitav postupak i rezultat vješta-
čenja. Planiranje verzija često je usko povezano s vještakovim pokusom.
Rezultati pokusa mogu nalagati potrebu planiranja novih verzija vješta-
ka, ako se došlo do podataka koji negiraju dotadašnje verzije.
Iz predočenoga proizlazi da se ocjena iskaza vještaka svodi na ocjenji-
vanje četiri skupine činjenica: 1. provjeru stvarnog i postupovnog fiksiranja
činjenica; 2. posrednu provjeru stručnosti i podobnosti vještaka; 3. provjeru
metoda rada; 4. provjeru usklađenosti iskaza vještaka s ostalim dokazima.
Analizirajući navedena pitanja, tijelo postupka može posumnjati u toč-
nost danog mišljenja i odlučiti ne prihvatiti ga. Zakon o kaznenom pos-
tupku razlikuje slučajeve nedostataka nalaza od slučajeva nedostataka
mišljenja.
Ako je nalaz nejasan, nepotpun, proturječan sam sa sobom ili drugim
okolnostima, ili ako je vještačilo više vještaka, a njihovi se nalazi bitno
razilaze, tijelo postupka treba najprije pokušati otkloniti te nedostatke po-
novnim saslušanjem istog vještaka, a tek ako to nije moguće, ponovnim
vještačenjem (obnova vještačenja) s istim ili drugim vještacima.
884
Razmatrajući rječnik zakonodavca, izraz "točnost" odnosi se na točnost

odnosno netočnost podataka na osnovi kojih je donijeto mišljenje, a ne ne-
pravilnost ili neosnovanost samog konačnog mišljenja vještaka. Obično su
to slučajevi kada su podaci na kojima se temelji mišljenje vještaka netočni
ili je vještačenje očito nekvalitetno provedeno. Nakon što je tijelo postupka
poduzelo sve zakonom predviđene radnje kako bi otklonilo nedostatke u
iskazu vještaka (ako ih je bilo), dobiva se konačni iskaz vještaka.
Rečeno je da mišljenja vještaka mogu biti suprotstavljena, mogu se ra-
zilaziti, a mogu biti i pogrešna. Zato pri kritičkoj ocjeni dokaza vještače-
njem prema unutarnjem sudačkom uvjerenju tijelo postupka mora cijeniti
sve okolnosti kaznenog djela i sve raspoložive dokaze na potpun i objekti-
van način. Pri ocjeni mišljenja vještaka mogu se javiti sljedeće dokazne
situacije: 1. mišljenje vještaka slaže se s drugim raspoloživim dokazima;
2. postoji suprotnost između zaključaka vještaka i drugih dokaza (svih ili
nekih); 3. između vještačenja i drugih dokaza nema nužne povezanosti.
Ako se proturječnosti među dokazima ne mogu riješiti bez određivanja
ponovnog vještačenja, treba ponoviti vještačenje, ako je to s obzirom na pred-
met vještačenja moguće. Tijelo postupka ne smije unaprijed pokloniti vjeru
niti jednom dokazu i odbaciti drugi ili druge bez studioznog provjeravanja,
jer je takav postupak protuzakonit. Svi dokazi moraju činiti elemente jedne
cjeline, tzv. sustav dokaza (dokazna zgrada). Ta cjelina daje sintetičan i defi-
nitivan dokaz na kojemu sa gradi rekonstrukcija činjeničnog stanja.
Ocjenjujući iskaz vještaka, tijelo postupka mora paziti ne radi li se slu-
čajno o tzv. ispričivoj pogrešci vještaka. Riječ je o slučajevima atipičnog
događaja ili predmeta vještačenja, kada redovito profesionalno stručno
znanje uza sve individualne napore vještaka ne omogućuje uspješno rješe-
nje slučaja, pa ako pri tome vještak pogriješi, riječ je o ispričivoj pogrešci
vještaka (ispričivi vitium artis).
S druge strane, postoje i neispričive pogreške vještaka. To su slu-
čajevi kada vještaci ne raspolažu potrebnim stručnim znanjem ili vješti-
nama. Može se raditi i o nedostatnosti ili neadekvatnosti predmeta vješta-
čenja, pri čemu se vještak, iako je toga svjestan, ipak upušta u postupak
vještačenja i meritorno rješavanje neke stvari, ne dopuštajući mogućnost
alternativa, iako su one, barem teoretski, moguće.
Ako vještak u takvim slučajevima očiti nedostatak znanja ne kompen-
zira potrebnim konzultacijama s drugim vještacima (stručnjacima), ili ne
konzultira stručnu literaturu ili ne da mišljenje s potrebnim ogradama u
smislu njegove kategoričnosti, i pri tome pogriješi, riječ je o neispričivoj
pogrešci vještaka, neispričivom vitium artis. Ovom pogreškom dovodi se
u pitanje ne samo objektivnost zaključka vještaka nego se i degradiraju
temeljni postulati funkcije vještaka i samog pravnog instituta vještačenja.
Time se ipso facto takav vještak kompromitira.
885
Tijelo postupka mora brinuti i o elementima neznanstvenosti pri

vještačenju. Neznanstvenost se manifestira kroz sljedeće oblike: 1) misti-
ku (kada budete radili tako dugo kao ja ...); 2) intuiciju (ja se pouzdajem u
svoju intuiciju...); 3) samozadovoljstvo (riješio sam tisuće slučajeva i nika-
da se nije utvrdilo da sam u krivu...); 4) "ukopavanje" (moji nalazi i mišlje-
nja podnijeli su test vremena...).
Tijelo postupka jednako tako mora voditi računa o tzv. obvezi znanstve-
nosti vještačenja, koja dolazi do izražaja kroz: 1. znanstveno istraživanje,
znanstveni i vještakov pokus i diskusiju: (koji su naši temeljni principi?);
2. kontinuirano usavršavanje: (zašto sam to učinio na taj način, postoji
li bolji način?); 3. samoanaliziranje: (zašto tako zaključujem, mislim?);
4. kalibraciju: (jesam li tako dobar kao što mislim da jesam?)
Riječ je o kontroli znanstvene utemeljenosti sredstava i metoda vješ-
taka. Za procjenu navedene znanstvene utemeljenosti danas vrijede slje-
deći kriteriji: 1) znanstvenost upotrijebljenog sredstva ili metode prema
osobnom izboru vještaka u postupku vještačenja mora biti utemeljena
na znanstvenoj provjeri ili preporuci prakse; 2) primijenjena sredstva i
metode moraju biti u skladu sa suvremenom razinom znanosti i tehnike;
3) mora postojati mogućnost znanstvenog predviđanja rezultata vještače-
nja i određivanja stupnja pouzdanosti rezultata i 4) mora postojati moguć-
nost pravovremenog i utemeljenog određivanja optimalnih uvjeta primje-
ne sredstava ili metoda (vještakovih zahvata).
Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, ako se podaci vješ-
taka u njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je njihov nalaz nejasan,
nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnosti-
ma, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka,
obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima. Ako u mišljenju
vještaka ima proturječnosti, ili nedostataka ili se pojavi osnovana sum-
nja u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu ot-
kloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih
vještaka.
Iz izloženog proizlazi da se nedostaci u nalazu i mišljenju vještaka o ko-
jima je riječ mogu otkloniti: ponovnim saslušanjem istog vještaka, ponov-
nim vještačenjem istog vještaka i ponovnim vještačenjem drugog vještaka.
Ponovna ekspertiza određuje se glede istog predmeta vještačenja i radi
rješavanja istih pitanja koja su bila postavljena i u ranijem vještačenju.
Zbog toga zakonodavac vjerojatno i koristi izraz "obnovit će se", dakle, ri-
ječ je o obnovljenom vještačenju.
Stvarno je riječ o ponovnom vještačenju. Bitna obilježja ponovnog vje-
štačenja jesu da se određuje u vezi s istim predmetom vještačenja i radi
rješavanja istih pitanja koja su bila postavljena u prvobitnom nalogu za
vještačenje. Po svemu, izraz "obnovljeno" vještačenje nije prikladan, jer
886
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
upućuje na obično ponavljanje, a radi se upravo o tome da se izbjegne stari

nalaz i ponovi vještačenje na drugi način.
Tijelo postupka mora uvijek utvrditi mogu li se nedostaci u ranijem
vještačenju otkloniti ispitivanjem istog vještaka. To znači da on mora oci-
jeniti karakter nedostataka i nepotpunosti u prvom vještačenju i kako su
se oni odrazili na zaključak prvog vještaka. To je ključ za razgraničenje i
razlikovanje dopunskih od obnovljenih (ponovnih) vještačenja.
Tijekom dopunskog vještačenja ispituju se dopunski materijali koji
nisu bili ranije ispitivani kao predmeti vještačenja tijekom prvog vještače-
nja i daju se odgovori na pitanja koja nisu bila postavljena ranijem vješta-
ku. Novi nalaz i novo mišljenje o novim činjenicama koje su bile predmet
dopunskog vještačenja u izvjesnoj su mjeri neovisni od ranijeg vještače-
nja. Ako novo vještačenje ima za predmet isti objekt koji je imalo i ranije
vještačenje, ali se provodi radi dobivanja odgovora na nova pitanja, koja
nisu bila postavljena ranijem vještaku, riječ je, ustvari, o novom samo-
stalnom vještačenju. Takvo vještačenje može se povjeriti i istom (ranijem)
vještaku.
Odnos između osnovnog i dopunskog vještačenja određen je njihovim
nazivom. Dopunsko vještačenje dovršava "ekspertiznu zgradu", zaokružu-
je osnovno vještačenje. Nepotpunost osnovnog vještačenja, što vodi u obvez-
no provođenje dopunskog, u osnovi se svodi na slučajeve kad prvi vještak
nije ispitao materijal vještačenja u cjelini ili/i kad nije odgovorio na sva
pitanja u slučajevima parcijalnih nejasnoća u nalazu ili mišljenju osno-
vnog (prvog) vještačenja. To je primarni razlog za određivanje dopunskog
vještačenja. Isto tako, preporuča se provođenje dopunskog vještačenja ako
se jave nove činjenice iz istoga kompleksa ili/i nova pitanja u vezi s njima.
Iz navedenoga slijedi da se nužnost glede određivanja dopunskog vještače-
nja može javiti neovisno od kvalitete osnovnog vještačenja.
Za brojna kriminalistička vještačenja neće biti moguće provesti dopun-
ska vještačenja ili ponovno vještačenje jer je sav materijal koji je bio pred-
met vještačenja uništen tijekom prvog ispitivanja. To su slučajevi kada su
primijenjene destruktivne metode ispitivanja predmeta vještačenja. Zato
tijekom vještačenja prednost uvijek treba dati nedestruktivnim metoda-
ma. Zakon o kaznenom postupku propisuje, ako je moguće, da se dio pre-
dmeta vještačenja ostavi za ponovno vještačenje.
Određivanje dopunskog vještačenja ne mora značiti nezadovoljstvo
osnovnim (prvim) vještačenjem, nego može značiti da su se pojavili novi
materijali za vještačenje i javila nova pitanja, bilo da su otkrivene nove
činjenice ili je postupak bacio novo svjetlo na već poznate činjenice, pa je
za njihovo objašnjenje potrebno dopunsko vještačenje. To znači da osnovno
vještačenje može biti i vrlo kvalitetno provedeno, pa da se, ipak, javi potre-
ba za dopunskim vještačenjem.
887
Kad je riječ o obnovi vještačenja (ponovno vještačenje), ono mora biti

rezultat kritičke ocjene mišljenja prvog vještačenja s negativnim rezulta-
tom. Kao osnova za obnovu vještačenja mogu se javiti sljedeće činjenice:
1. bitno razilaženje podataka u nalazima više vještaka kod timskih vješ-
tačenja; 2. nejasnoće u nalazu ili nepotpunost nalaza; 3. proturječnost na-
laza u njemu samom ili s izviđenim okolnostima.
Za obnovu vještačenja važne su: 1. proturječnosti u samom mišljenju ili
s izviđenim okolnostima; 2. osnovana sumnja u točnost danog mišljenja; 3.
pogreške u mišljenju, npr. u vidu bitnog razilaženja podataka u mišljenju
s onim u nalazu; 4. nejasnoća ili nepotpunost mišljenja.
Kada sud raspolaže s dva proturječna mišljenja vještaka, koja su kate-
gorička (izvjesna), ili s dva neodređena mišljenja vještaka, odnosno s neo-
dređenim i kategoričkim mišljenjem, može se postupiti na sljedeće načine:
1. ukloniti proturječnosti ili nedostatke ponovnim saslušavanjem istog ili
istih vještaka (dopunsko vještačenje); 2. odrediti ponovno vještačenje s
istim vještakom ili drugim vještakom; 3. ukloniti iskaz jednog, a prihvatiti
iskaz drugog vještaka.
Obnova vještačenja provodi se ako su nejasnoće i nepotpunosti od bitne
važnosti, a ne mogu se ispraviti s istim vještakom koji je proveo osnovno
vještačenje. Kod ponovnog vještačenja ono će iznimno biti povjereno rani-
jem vještaku, inače, novim vještacima.
Ponovna se vještačenja najčešće određuju zbog znanstvene neosnova-
nosti osnovne ekspertize ili primjene neadekvatnih metoda vještačenja.
Isto tako, to su slučajevi kad je činjenično stanje i nakon vještačenja osta-
lo nerazjašnjeno, kad se predmet vještačenja ne može postupovno iden-
tificirati ili je manjkav, a naknadno je primljen materijal koji omogućuje
uspješno ispitivanje i sl. Kad god se javlja sumnja u kvalificiranost ranijeg
vještaka, treba u obnovljenom vještačenju odrediti nove vještake.
Proturječnosti koje se javljaju pri vještačenju mogu biti rezultat prim-
jene različitih metoda ispitivanja. Međutim, iako se može raditi o različi-
tim metodama, ako su one znanstveno verificirane i stručno primijenjene,
moraju dovesti do istog rezultata. Primjena neznanstvenih metoda vodi
do kontradiktornih rezultata vještačenja. Kao česta i značajna osnova za
obnovu vještačenja javlja se postojanje proturječnosti između nalaza eks-
pertize i drugih dokaza u istoj kaznenoj stvari. Zakonodavac za to koristi
izraz "s izviđenim okolnostima".
Kada je riječ o mišljenju vještaka, tijelo postupka, ako nije zadovoljno s
njim, prosuđuje je li mu potrebno novo mišljenje ili ne. On može prihvatiti
nalaz, a odbaciti mišljenje, osobito ako ono ne proizlazi iz danog nalaza.
S obzirom na prirodu spornih činjenica i metodiku njihova utvrđivanja,
tijelo postupka će zatražiti ponovno mišljenje kada nije u stanju samo raz-
graničiti identifikacijska obilježja i dati njihovu pravilnu ocjenu, jer ne ras-
888
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
polaže posebnim izvanpravnim znanjima. Međutim, i kada bi raspolagalo

tim znanjima potrebnim za davanje nalaza i mišljenja, ono ih ne može
dati zbog nespojivosti funkcija.
Proturječnost rezultata vještačenja s drugim dokazima svakako dovodi
u sumnju pravilnost mišljenja vještaka. Ako tijelo postupka spornu činje-
nicu ne može dokazati drugim dokazima, mora odrediti novo vještačenje.
Međutim, ako tijelo postupka smatra da je sporna činjenica dokazana dru-
gim dokazima, koji su pouzdani, ne mora odrediti ponovno vještačenje.
U protivnom, obvezatno je ponovno vještačenje. Tijelo postupka nije
dužno licitirati nova vještačenja sve dok se ne postigne jednoglasnost
među vještacima. Sud je ovlašten prikloniti se jednom vještačenju, a odba-
citi drugo ili druga, ali tu svoju odluku mora uvjerljivo i jasno obrazložiti i
čvrsto argumentirati (potkrijepiti činjenicama).
Nema svrhe određivati ponovno vještačenje ako se unaprijed sigurno
zna da njegovo određivanje nema smisla jer neće pružiti nove i sigurne
rezultate, npr. zato što je uništen ili bitno izmijenjen predmet vještačenja
ili ne postoje provjerene znanstvene metode za rješavanje postavljenih pi-
tanja i sl.
Dopunsko vještačenje ili ponovno vještačenje određuju se novim pisa-
nim nalogom u kojem se mora navesti u vezi s kojim se činjenicama po-
duzima vještačenje i kome se povjerava. Treba navesti da je u konkretnoj
kaznenoj stvari već ranije provedeno vještačenje i koji su odgovori dobive-
ni, kome je bilo povjereno.
Ako je bilo više vještačenja, sud mora navesti koje iskaze vještaka ne
smatra prihvatljivim i zbog čega, navesti eventualne primjedbe i prigovo-
re stranaka ako ih je bilo u odnosu na prvo vještačenje, obrazložiti u čemu
se sastoji nejasnoća, nepotpunost, proturječnost prvog iskaza vještaka.
Dakle, tijelo postupka mora dati kritičku analizu ranijeg vještačenja s
do tada utvrđenim činjenicama. Isti je slučaj kada tijelo postupka usvaja
mišljenje vještaka. On mora detaljno obrazložiti zašto je prihvatio odre-
đeno vještačenje. U slučaju kada ne prihvati iskaz vještaka, ali i ne odre-
di ponovno vještačenje, mora osim obrazloženja zašto nije prihvatio iskaz
vještaka navesti i razloge zašto nije odredio ponovno vještačenje.
Iz obrazloženja proizlazi da je temelj za razlikovanje dopunskih od po-
novnih vještačenja pitanje o kakvim se prazninama radi u nalazu i mišlje-
nju prvog vještaka (ranijeg), tj. jesu li oni problematični u određenom di-
jelu ili u cjelini. U prvom slučaju sud mora odrediti dopunsko, a u drugom
ponovno vještačenje.
Zadaci ponovnog vještačenja jesu stvaranje novog znanstvenog dokaza
i kritička ocjena ranijeg vještačenja. Sud ne može odrediti ponovno vješta-
čenje samo radi dobivanja kritičkog osvrta na ranije vještačenje. Ocjena
prvog vještačenja pitanje je suda.
889
Sud mora riješiti sljedeća pitanja: 1. je li provođenje ponovnog vještače-

nja uopće moguće; 2. je li iskaz vještaka bitan za rješenje kaznene stvari;
3. mogu li nedostaci u osnovnom vještačenju utjecati na njegovu osnova-
nost, pravilnost i potpunost; 4. je li ponovno vještačenje svrsishodno; 5. je
li moguće dati odgovor na tražena pitanja; 6. kako je naknadno utvrđiva-
nje razloga za izuzeće moglo utjecati na objektivnost osnovnog vještače-
nja, dakle, kada je riječ o tzv. sumnjivom vještaku (expertus suspectus) u
smislu objektivnosti njegova iskaza. Određivanje ponovnog vještačenja je
taktičko pitanje koje se rješava ovisno o okolnostima svakog konkretnog
slučaja.
U praksi se postavlja i pitanje koliko vještaka treba odrediti pri ponov-
nom vještačenju? Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku odre-
đuje se jedan vještak, a dva ili više kada je riječ o složenim vještačenjima.
Sud će odrediti više vještaka ako to zahtijeva opsežnost vještačenja, ako
se traži veća pouzdanost njegovih rezultata, kada je predmet vještačenja
potrebno pregledati sa stajališta različitih struka, zbog kratkoće vremena,
odnosno zbog vezanosti za rokove i sl.
2. Postupak vještačenja
U svakodnevnoj praksi najčešće se stadiji vještačenja dijele na uvodni,

analitički i sintetički. Uvodni se stadij sastoji u određivanju vještačenja
i pozivanju vještaka da predmet vještačenja pažljivo razmotri, da točno
navede sve što zapazi i nađe, te da svoje mišljenje iznese nepristrano i u
skladu s pravilima znanosti i vještine. Posebno treba upozoriti vještaka na
posljedice davanja lažnog iskaza. Pitanja koja se u ovom stadiju postav-
ljaju vještaku moraju pripadati području njegove stručnosti i moraju biti
stručna.
Vještak ne smije sam proširivati pitanja iz svog stručnog područja,
niti smije ulaziti u pitanja izvan područja svoje stručnosti, iako su u
vezi s njim. Tom stadiju ponekad pripadaju i prethodne konzultaci-
je s vještakom. To su konzultacije tijela postupka koje ono poduzima s
vještakom prije određivanja naloga za vještačenje. One tijelo postupka
usmjeravaju na pravo znanstveno područje, omogućuju mu pravilno for-
muliranje pitanja i zahtjeva vještaku, kao i osiguranje potrebnog mate-
rijala za vještačenje.
Vještak vještači ono što mu je naloženo. Zadaci vještačenja moraju biti
precizirani. On je dužan tijelo postupka uputiti na potrebu provođenja do-
punskih ispitivanja te zatražiti dopunu ili izmjenu naloga. Zaključni sta-
dij svodi se na davanje nalaza i mišljenja.
890
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
a) Odabir vještaka
Jedno od središnjih pitanja dokazivanja vještačenjem jest izbor osobe

vještaka, što je u nadležnosti tijela postupka, i to kako s obzirom na struč-
ni profil vještaka, tako i u odnosu na njegovu osobnost. Svrsishodan izbor
osobe vještaka pretpostavlja posjedovanje širokog općeg i profesionalnog
obrazovanja na strani tijela postupka. Bez tog znanja tijelo postupka ne
može ni pravilno sastaviti nalog za vještačenje.
S obzirom na to da vještak u postupku svojim stručnim znanjem iz
izvanpravnih područja treba dopuniti iskustveno znanje tijela postupka,
izbor osobe vještaka javlja se kao središnji problem dokaza vještačenjem.
Pri određivanju vještačenja tijelo postupka mora voditi računa o slje-
dećem: 1. potrebnoj specijalnosti i kompetentnosti vještaka u odnosu na
konkretni slučaj (karakter stručnosti) - riječ je o elementima tzv. tehničke
sposobnosti vještaka. To je posjedovanje potrebnog znanja u vidu stručne
spreme koje omogućuje vještaku provođenje vještačenja prema pravilima
struke.
Pojam stručne spreme prilično je neodređen, što u praksi dovodi do re-
lativnosti potrebe izvođenja dokaza vještačenjem, osobito ako se sporne
činjenice mogu utvrditi drugim dokazima. Krug znanja i vještina koje se
koriste u postupku vještačenja praktički je bez granica.
Kako bi tijelo postupka moglo odlučiti kome povjeriti vještačenje, mora
postaviti bar približnu verziju o tome kako će se vještačenje konkretno
odvijati. Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku nalog za vješ-
tačenje dostavlja se i strankama. Ovaj postupovni institut jamči stran-
kama mogućnost kontroliranja ispravnosti naloga za vještačenje, profila
vještaka ili stručne ustanove (državnog tijela), kao i, eventualno, činjenica
vezanih uz moralne i profesionalne kvalifikacije vještaka, tehničku oprem-
ljenost itd.
Kvaliteta pitanja postavljenih vještaku igra veliku ulogu u postupku
vještačenja. Ta pitanja moraju imati određeni sadržaj i kvalitetu, moraju
biti što konkretnija, precizna i jasna, tako da omoguće vještaku davanje
jasnog i odlučnog odgovora.
Ne treba rabiti malo poznate termine, osobito ne one koji nisu poznati
vještaku, a ako je to nužno, treba ih objasniti. Pitanja moraju biti pravo-
vremeno postavljena, što znači niti prerano niti prekasno, vezana uz struč-
na znanja zbog kojih se i određuje vještačenje (ovo u svakodnevnoj prak-
si tijelima postupka čini određene teškoće), tako formulirana da vještak
može dati ili pozitivan ili negativan odgovor, postavljena određenim redom,
kako bi odgovori na njih dali jasnu sliku okolnosti koje se ispituju. Riječ
je o skali pitanja od općih do konkretnih, koja moraju biti nedvosmislena
i vezana uz bitne (važne) činjenice koje pridonose razjašnjavanju slučaja.
891
Sukladno postupovnim odredbama, vještačenje se određuje pisanim

nalogom tijela koje vodi postupak. U nalogu se mora navesti u vezi s
kojim činjenicama se vještačenje obavlja i kome se povjerava. Nalog se
dostavlja i strankama. Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna
ustanova ili se vještačenje može obaviti unutar državnog tijela, takva vješ-
tačenja, osobito složenija po slovu zakona, povjeravaju se takvim ustano-
vama, odnosno državnom tijelu.
Zakonska koncepcija davanja prednosti stručnim ustanovama i držav-
nim tijelima polazi sa stajališta da ta tijela mogu najpotpunije udovoljiti
visokim aspiracijama kaznenog postupka, jer se pretpostavlja stručnost
vještaka i suvremena znanstveno-tehnička instrumentalna baza. Inače se,
u pravilu, nalogom određuje jedan vještak, a ako je vještačenje složeno
- dva ili više vještaka.
b) Preuzimanje vještačenja
Preuzimanje vještačenja jedna je od temeljnih obveza vještaka. To je duž-

nost pristupa tijelu postupka i preuzimanja zadatka vještačenja. Sukladno
zakonskim odredbama, osoba koja se poziva za vještaka dužna je odazvati
se pozivu, preuzeti nalog za vještačenje i dati nalaz i mišljenje.
U slučaju postojanja razloga za izuzeće, vještak nije dužan prihvatiti
vještačenje (pravo odbijanja vještačenja). Pravne osobe koje ne raspolažu
odgovarajućim stručnim profilima kadrova ili opremom nisu dužne postu-
piti po nalogu, ali moraju obavijestiti tijelo postupka o razlozima neprih-
vaćanja vještačenja.
Najvažnija dužnost vještaka je izrada nalaza i mišljenja (iznimno samo
nalaza ili samo mišljenja). To je druga dužnost. Treća je dužnost vještaka
iznošenje nalaza i mišljenja nepristrano i u skladu s pravilima znanosti
i vještine čije su metode primijenjene tijekom vještačenja. Četvrta je duž-
nost polaganje prisege prema odluci suda, osim ako nije riječ o vještacima
koji rade u stručnim ustanovama i državnim tijelima ili su stalni sudski
vještaci.
Zakon inzistira na dužnosti vještačenja kao posebnoj dužnosti uteme-
ljenoj na nalogu, iako je vještak načelno zamjenjiv. Inače, vještak ne odgo-
vara za svoje neiskustvo i neznanje jer je u tom pogledu pokriven nalogom
tijela postupka. Budući da nema dužnosti bez prava, i vještak ima odre-
đena prava, npr. pravo prisustvovanja očevidu ili rekonstrukciji ili drugoj
postupovnoj radnji. U takvim slučajevima ima pravo predložiti da se raz-
jasne pojedine okolnosti ili da se osobama postave određena pitanja.
Vještak može predložiti izvođenje određenih novih dokaza ili tražiti
pribavljanje određenih predmeta, odnosno podataka koji su od važnosti za
892
davanje nalaza i mišljenja, a može tražiti razna dodatna objašnjenja, kao

i razmatrati spise. Prirodno, vještak ima pravo upoznati se s kaznenom
stvari u sadržajnom smislu onoliko koliko se sadržaj neposredno odno-
si na objekt vještačenja. Odredba Zakona o kaznenom postupku obvezuje
vještake da brižljivo prouče predmet vještačenja, točno navedu sve što za-
paze i nađu i da daju mišljenje nepristrano i sukladno pravilima znanosti
i umijeća. Često će biti nemoguće da vještak na ročištu određenom u na-
redbi o određivanju vještačenja i vještaka odmah obavi vještačenje. U tak-
vom se slučaju najprije mora održati ročište za preuzimanje vještačenja.
Slična je situacija kada se od vještaka zahtijeva da dade samo nalaz
ili samo mišljenje, a za davanje takvog nalaza, odnosno mišljenja, potre-
ban je dugotrajniji pregled predmeta vještačenja, odnosno ranijeg nalaza.
I tu će najprije trebati odrediti ročište za preuzimanje vještačenja. Samo
u slučaju kada nije potreban dugotrajniji pregled predmeta vještačenja
ili ranijeg nalaza (ako se od vještaka zahtijeva da na temelju tog nalaza
da mišljenje), na ročištu određenom u naredbi o određivanju vještačenja i
vještaka obavit će se i samo vještačenje.
c) Unošenje rezultata vještačenja u predmet
Da bi se na rezultatima vještačenja mogle temeljiti sudske odluke, oni mora-

ju postati sastavni dio spisa predmeta. U nj se uvrštavaju na različite načine.
Kad vještačenje određuje policija ili istražni sudac prema načelu hit-
nosti, vještak daje pisani iskaz koji je prilog kaznene prijave ili sastavni
dio istražnog spisa, a on to postaje trenutkom dostave tijelu koje je izdalo
nalog. Prigovor protiv optužnice je prva prilika za očitovanje o vještačenju.
Kad se vještačenje određuje tijekom glavne rasprave, vještaka se iznimno
rijetko poziva radi vještačenja na samoj raspravi, u pravilu u jednostav-
nim slučajevima, kad je moguće dati iskaz temeljem određene dokumena-
tacije. U pretežitom broju slučajeva vještaka se poziva da preuzme pred-
met i da vještačenje obavi izvan suda.
Kad se vještačenje obavlja tijekom glavne rasprave, vještak svoj iskaz
diktira na zapisnik. Nakon što iskaz iznese, otvara se mogućnost da mu
stranke postavljaju pitanja. To znači da je iskaz vještaka podložan kontra-
diktornoj raspravi. Sastavnim dijelom predmeta navedeni iskaz postaje
trenutkom sastavljanja zapisnika.
Kad se vještačenje obavlja izvan glavne rasprave, vještak sastavlja nalaz
i mišljenje i dostavlja ga sudu odnosno sam ga donosi na glavnu raspra-
vu. S obzirom na načelo neposrednog izvođenja dokaza, vještak je dužan na
glavnoj raspravi izložiti svoj iskaz. Pri tome njegov pisani nalaz i mišljenje
mogu biti položeni u spis ili, što ovisi o nizu detalja, diktirani u zapisnik.
893
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
d) Zapisnik o vještačenju
Zapisnik o nalazu i mišljenju vještaka mora se odnositi na predmet vješta-

čenja naveden u nalogu suda, kao i na postavljena pitanja. U protivnom,
iskaz vještaka nema postupovnu vrijednost u konkretnoj kaznenoj stvari i
ne može se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku.
Uvodni dio zapisnika, kako je ranije navedeno, treba sadržavati po-
datke o tijelu koje je naredilo vještačenje, uz navođenje broja i datuma
naloga, njegova kratkog sadržaja (navode se opći podaci o predmetu vješ-
tačenja, postavljenim pitanjima i sl.), navode se uvjeti pod kojima je vješ-
tačenje provedeno i sl.
Nalaz (visum repertum)je drugi dio zapisnika o vještačenju ili dispozi-
tivni (opisni) dio. On u sadržajnom smislu mora biti izravan odraz onoga
što je vještak ustanovio ispitivanjem predmeta vještačenja. U tom dijelu
zapisnika vještak navodi sve što je opazio tijekom ispitivanja (analizira-
nja), a što je relevantno za zadaće dobivene od tijela postupka.
Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, vještak je du-
žan predmet vještačenja pozorno razmotriti i točno navesti sve što opazi
i nađe. Formulacije u nalazu moraju biti takve da glede važnih činjenica
daju najvjerniju sliku o onome što je bilo predmet vještačenja bez ikakvog
uopćavanja ili operiranja s vjerojatnošću. Ako vještak pregledom predme-
ta vještačenja nije mogao utvrditi pravo činjenično stanje, treba tu nepouz-
danost bez sustezanja posebno istaknuti.
Iz izloženoga proizlazi da je nalaz navođenje skupa činjenica potrebnih
za davanje mišljenja vještaka. U nalaz primarno ulaze činjenice koje je
zapazio, pronašao i odabrao vještak, ali i druge činjenice koje je tijelo pos-
tupka utvrdilo ili koje je utvrdio i pronašao drugi vještak i sl. To znači da
vještak može uzeti za osnovu svog nalaza i činjenice iz sudskog spisa za
čije opažanje i pronalaženje nije potrebno posebno stručno znanje.
Posebno detaljno mora biti opisan materijal primljen za vještačenje
(predmet vještačenja). Mora se konstatirati pravilnost ili nepravilnost gle-
de pakiranja predmeta vještačenja, jesu li nastupile kakve promjene (pos-
ljedice), i koje, od kakvog su eventualno mogućeg utjecaja na tijek i ishod
vještačenja i sl.
Navođenje i opisivanje predmeta vještačenja mora biti izvršeno tako
da u svako doba omogućava njegovu identifikaciju. Slijedi prikaz pitanja i
zahtjeva postavljenih vještaku, prikaz primijenjenih metoda i instrumen-
tarija i postignuti rezultati.
Navodi u zapisniku moraju biti takvi da predstavljaju vjernu sliku opa-
ženoga (ustanovljenog) činjeničnog fonda koji je bio predmet vještačenja,
bez ikakvog uopćavanja ili operiranja s pretpostavkama i vjerojatnošću.
Ako vještak nije mogao utvrditi pravo činjenično stanje, on to mora u na-
894
lazu istaknuti. Preporučuje se utvrđene činjenice i nalaze fiksirati tehnič-

kim i grafičkim sredstvima, osobito ako se ne mogu dobro opisati riječima.
Nalaz mora biti iscrpan i jasan. Kad je netko prisustvovao vještačenju,
treba i to navesti, i u kojem svojstvu, kao i nove okolnosti otkrivene tije-
kom vještačenja uz analizu dostavljenog materijala.
Ako je vještak tijekom vještačenja koristio i druge izvore saznanja o
činjenicama, a ne samo rezultate svojih pregleda, to treba posebno istak-
nuti radi preglednosti i potpunosti materijala. Sadržaj nalaza je de facto
odraz onoga što je vještak zapazio tijekom vještačenja, korištenjem svog
posebnog stručnog znanja i umijeća. U zapisniku o vještačenju moraju biti
navedene i opće i posebne verzije vještaka, a ne samo konačan rezultat, jer
je važan i put do rezultata.
Mišljenje (parere) je treći dio iskaza vještaka. Ono se izvodi iz utvrđe-
nog činjeničnog stanja navedenog u nalazu. Kad god je to moguće, mišlje-
nje (zaključak) treba biti sažet i jezgrovito formuliran, znanstveno osno-
van odgovor na postavljena pitanja i zadatke. Zaključak je tvrdnja koja
mora biti obrazložena. Posebno treba apostrofirati činjenice na kojima se
tvrdnja temelji, način na koji je izvedena, u kojoj su mjeri izvedene činje-
nice pouzdan temelj za izvođenje tvrdnje, daju li se tvrdnje s rezervom i sl.
Mišljenje mora biti nepristrano i u skladu s pravilima znanosti ili vješ-
tine koju je tijekom vještačenja primijenio vještak. To je logični znanstveni
sud o činjenicama iz nalaza, što znači da mora logički proizlaziti iz rezul-
tata dobivenih ispitivanjem predmeta vještačenja, a u vezi s postavljenim
pitanjima i zadacima vještaka od strane tijela postupka. Osim što mora
biti jasno izloženo, mišljenje mora biti potkrijepljeno dokazima.
3. Pogreške u vještačenju
Pogreške do kojih dolazi u vezi s vještačenjem raznovrsne su, a najčešće

je riječ o sljedećim: 1. vještacima se postavljaju pitanja na koja oni prema
svom stručnom profilu ne mogu dati odgovore, dakle, ona koja su u dome-
ni drugih vještaka; 2. tijelo postupka ne poznaje dovoljno domete pojedi-
nih područja kriminalističkih vještačenja i ne vodi dovoljno računa o ne-
razrađenosti odgovarajuće metodologije kod ispitivanja objektivnog nalaza
u vidu tragova i predmeta kaznenog djela; 3. tijelo postupka određuje vješ-
tačenja i u slučajevima kada sporna pitanja može riješiti i bez izvođenja
dokaza vještačenjem; 4. kad postoje brojni predmeti vještačenja, slučajevi
tzv. mnogopredmetnih vještačenja, koji traže timsko vještačenje, tijelo pos-
tupka - što zbog brzine postupka, što zbog financijskih razloga - ne upućuje
na vještačenja sve predmete vještačenja. Provođenje vještačenja ne smije
ovisiti o vremenu njegova trajanja ili troškovima vještačenja, jer se provodi
895
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
u interesu spoznaje istine. Ispitivanje u postupku vještačenja samo dijela

predmeta vještačenja javlja se kao dokazno nepouzdano; 5. vještačenja se ne
određuju pravovremeno, što dovodi do odugovlačenja postupka,
nemogućnos-
ti utvrđivanja pravog stanja stvari zbog nastalih promjena na predmetima
vještačenja (kontaminacija, uništenje ili oštećenje); 6. predmeti vještačenja
se ne upućuju na vještačenje istodobno s nalogom za vještačenje; 7. sadržaji
naloga za vještačenje nisu standardizirani. Tamo gdje je to potrebno, navodi
se premali broj pitanja ili su ona pogrešna, ne opisuje se dobro predmet vješ-
tačenja, već se izlaz nalazi u tzv. generalnoj klauzuli; 8. tijelo postupka ne
poznaje dovoljno metode i sredstva kriminalističkih vještačenja, osobito one
koji se primjenjuju u posebnim stručnim ustanovama i državnim tijelima.
4. Stručna pomoć
a) Opće naznake
Stručna pomoć je posebni oblik djelatnosti koji se sastoji u pružanju raz-

novrsnih oblika stvarne pomoći tijelu koje provodi kriminalističku radnju.
Teško je nabrojati u kojim se sve oblicima javlja. Ona obuhvaća ekspertiznu
djelatnost, stručno-tehničku pomoć, vještine, posebna iskustvena znanja itd.
Odredbe Zakona o kaznenom postupku posebno su riješile pitanje pru-
žanja potrebne pomoći istražnom sucu od strane redarstvenih tijela i dru-
gih državnih tijela. Riječ je o kriminalističko-tehničkoj pomoći i drugim
oblicima potrebne pomoći tijekom provođenja istrage.
Stručna pomoć mora biti raznovrsna, nesebična i stalna. U osnovi može
biti izravna i neizravna. Neki oblici pružanja stručne pomoći ustalili su se
u praksi i često se ponavljaju kao kriminalističko-tehnička pomoć.
b) Oblici stručne pomoći
b.1) Opći oblici

Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, kada istražni sudac
provodi očevid ili rekonstrukciju može zatražiti pomoć stručne osobe kri-
minalističko-tehničke, prometne ili neke druge struke. Riječ je o tzv. struč-
nim pomoćnicima.
Kao stručna osoba u kaznenom postupku može biti samo fizička oso-
ba, bez obzira na to što ta pomoć može biti zatražena i od pravnih osoba.
Zakon o kaznenom postupku u svojim odredbama samo nominira neke
oblike stručnosti koja se traži od stručnih pomoćnika.
896
KRIMINALISTIK^ ____________________________________________________________
O broju stručnih osoba koje mogu biti angažirane u postupku Zakon o

kazne-
nom postupku ne govori ništa. Sve ovisi o tehničkim i stručnim pitanjima
koja
se javljaju u konkretnom kaznenom slučaju, a to je opet u najužoj vezi s
dostig-
nućima znanosti i tehnike i stručnim znanjima koja se s time u vezi javljaju.
Oba oblika pružanja stručne pomoći tijelu kaznenog postupka, u vidu
davanja stručnih savjeta ili stručne pomoći, mogu se odvijati paralelno.
Inicijativu za pružanje savjeta ili stručne pomoći, u pravilu, daje tijelo pos-
tupka, tj. istražni sudac. Bez njegova zahtjeva ne može doći do pružanja
te pomoći. To znači da on slobodno ocjenjuje je li mu u konkretnom slučaju
potrebna stručna pomoć, a, ovisno o vrsti tehničkih i drugih stručnih pita-
nja, odlučuje o vrsti i obliku stručne pomoći.
b.2) Posebni oblici

Posebni oblici stručne pomoći tijelima kaznenog postupka nužni su u pos-
tupcima u kojima je oštećenik dijete ili u postupcima protiv maloljetnika,
u složenim istražnim predmetima i kad je nužno ispitivanje osoba putem
audio-video konferencije.
Postupovni propisi obvezuju tijelo postupka da pri ispitivanju djeteta
koristi psihologa, pedagoga, psihijatra ili drugu stručnu osobu. Mišljenja
stručnih osoba o kojima je riječ važna su i u pitanjima hoće li se dijete
ispitati u sudnici ili putem audio-video konferencije.
U složenim istražnim predmetima predsjednik suda može odrediti da
istražnom sucu u radu pomažu sudski savjetnici i stručni suradnici kao
stručni pomoćnici (diplomirani kriminalisti). Oni mogu pripremati provo-
đenje pojedinih radnji, primati izjave i prijedloge stranaka, te samostalno
poduzeti pojedinu istražnu radnju koju im je istražni sudac povjerio.
Kad se radi o ispitivanju osoba putem audio-video konferencije sudu je
potrebna stručna pomoć radi ostvarenja i održavanja veza.
5. Stručni savjet
Stručni savjet je oblik ekspertizne djelatnosti koji se sastoji u davanju

savjeta i objašnjenja iz područja važnih za kriminalističko istraživanje.
Kad je riječ o stručnim savjetnicima, Zakon o kaznenom postupku ne pred-
viđa njihove stručne profile, nego samo mogućnost korištenja.
Tijelo kaznenog postupka može imenovati stručne savjetnike onih
stručnih profila koji se traže u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu
tehničkih i drugih stručnih pitanja, kao i vrstu i prirodu kaznenopostu-
povne radnje koja se poduzima. Stručni savjetnici dužni su dati savjete i
897
objašnjenja tijelu kaznenog postupka prema svom najboljem znanju te su

za dane savjete i objašnjenja odgovorni.
898
KRIMINALISTIK^ ____________________________________________________________
Istražni sudac može od stručne osobe tražiti stručna objašnjenja i savje-

te izvan kaznenog postupka, ali samo kao svoju osobnu informaciju. U tak-
vim slučajevima ne postoji obveza udovoljavanja zahtjevu istražnog suca.
Rezultati stručne pomoći u obliku savjeta, mišljenja, objašnjenja i sl.
ne obvezuju sud. On može zatražiti stručni savjet ili stručnu pomoć i od
drugih stručnih osoba ako nije zadovoljan rezultatima pružene stručne
pomoći. Rad stručnih osoba u ulozi savjetnika ili pomoćnika može sadržaj-
no biti jednak radu vještaka, ali bez jednake postupovne vrijednosti.
Sva državna tijela dužna su sudovima i državnim tijelima koja sudje-
luju u kaznenom postupku pružiti potrebnu pomoć, poglavito ako se radi
o otkrivanju kaznenih djela i pronalaženju njihovih počinitelja. Riječ je o
tzv. unutarnjoj pomoći u širem smislu riječi.
Zakonodavac koristi izraz "potrebna pomoć". To je širi pojam od pravne
pomoći, jer pored pravne obuhvaća i druge oblike pomoći, posebno one
tehnič-
ke prirode. To može biti i korištenje prijevoznih sredstava, komunikacija i sl.
Prema Zakonu o kaznenom postupku, istražni sudac može zatražiti od
osobe odgovarajuće struke da mu radi objašnjenja pojedinih tehničkih ili
drugih stručnih pitanja koja se postavljaju u vezi s pribavljenim dokazi-
ma ili prilikom ispitivanja, odnosno poduzimanja drugih istražnih radnji,
daju potrebna objašnjenja. U slučaju potrebe istražni sudac može tražiti
objašnjenje i od odgovarajuće stručne ustanove. Radi se o tzv. stručnim sa-
vjetnicima istražnog suca u slučajevima kada istražni sudac ne raspolaže
dovoljnim znanjima iz izvanpravnih područja, kao što su razna znanstve-
na i tehnička područja, a čije poznavanje je odlučno za objašnjenje kazne-
ne stvari ili za provođenje istražne radnje.
U stadiju izviđa kaznenih djela spoznajnu važnost imaju rezultati
kriminalističko-tehničkog ispitivanja. Riječ je o primjeni kriminalističko-
tehničkih mogućnosti u prikupljanju obavijesti o kaznenom dijelu i poči-
nitelju. Kako je istaknuto u prethodnom dijelu, za početak vještačenja nu-
žan je nalog suda ili policije (kada se radi o određenim hitnim istražnim
radnjama). Ponekad policija na početku, prilikom prikupljanja obavijesti,
raspolaže s određenim tragovima za koje nije jasno kakav im je značaj u
odnosu na konkretne okolnosti.
Kad su tragovi takvog karaktera da omogućuju i kasnije vještačenje, po-
licija ima mogućnost zatražiti kriminalističko-tehničko ispitivanje. Najčešće
u obzir dolazi primjena jednostavnijih kriminalističko-tehničkih metoda, ali
to nije uvjet. To mogu biti i složenije odnosno tehnički zahtjevnije situacije
koje kasnije mogu prerasti, pod zakonom propisanim uvjetima, u vještačenje.
Osobe koje obavljaju ispitivanja moraju biti odgovarajuće struke; to
mogu biti i osobe koje su u našim uvjetima tzv. stalni sudski vještaci, ali
to nije nužno. Odgovori koji se tom prilikom mogu dobiti imaju usmjeri-
vački značaj za poduzimanje policijskih izviđa. Kriminalističko-tehnička
899
ispitivanja mogu se obavljati u tzv. policijskih laboratorijima, kojima je to

i prvenstvena uloga ili u određenim policijskim organizacijskim oblicima
koji imaju stručne osobe i opremu.
6. Ekspertizna tijela ustanovljena posebnim propisima
Posebna ekspertizna tijela su u suvremenim razmjerima: instituti, zavodi,

policijski laboratoriji i sl. Formiranje navedenih ustanova nužna je poslje-
dica uvođenja znanstvenih metoda u postupak otkrivanja i dokazivanja
U okviru tih ustanova obavljaju se složene ekspertize. Ekspertizno tijelo
može ostvarivati istraživačku funkciju. To je posebice slučaj u predmetima
pojava složene strukture kao što su, primjerice, plovidbene i nesreće zra-
koplova, željezničke, rudarske nesreće, ekološki incidenti itd.
Literatura:
Aleksić, /3/.10-28; Bayer, 184-199, 201-206; Allen, R. J. - Kuhns, R. B., An
Analytical Ap-
proach to Evidence, Little, Brown and Company, Boston, 1989., 729-759;
Barišić^Iaman, B.
- Mršić. G., Primjena kompjuterskog programa PC-Crash u vještačenju
prometnih nezgoda,
Policija i sigurnost, 13 (2004) 3-4; Blaskiewicz, Dostignuća i perspektive
poljske fonoskopije
u borbi protiv kriminaliteta, Izbor, 4/1977., 386-391; Bosanac - Mandić -
Petković, Rječnik
sociologije i socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977., 510-512;
Buturović, J., Psihija-
trijsko vještačenje u krivičnom postupku, Jugoslavenska revija za
kriminologiju i krivično
pravo, 3-4/1980., 429-447; Carević, J., Osnove elektroničke obrade
podataka, Zagreb, 1986.;
Domachowska, R., Iz problematike identifikacije tragova usana, Izbor, 1-
2/1980., 67-71;
Georg et al., Antropološko-komparativno vještačenje, Izbor, 2-3/1984.,
Zagreb, 186-191;
Gilbert, 29; Gorkič, S., Medicinska kriminalistika, Beograd, 1981., 61, 88-90;
Grozdanić, V.,
Psihijatrijski nalaz i mišljenje kao osnova odluke o krivičnoj odgovornosti,
Zbornik Pravnog
fakulteta u Rijeci, 8/1987.; Grubiša, M., Utvrđivanje uračunljivosti u
krivičnom postupku,
Odvjetnik, 6/1963.; Gryglewski, J., Metalografska ispitivanja u kriminalistici,
Izbor, 4/1962.,
397-408; Hertz, H., Grafologija, Matica hrvatska, Zagreb, 1968., 5-132;
Ionescu, L., Kom-
pleksno sudskomedicinsko vještačenje, Izbor, 2-3/1984., Zagreb, 192-197;
Jelačić, O., Osnovi
sudske medicine za pravnike, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split,
1985.; Jevtić, D.,
O uračunljivosti, Beograd, 1957.; Jurković, K. - Juričić, I. - Mršić, G.,
Vrednovanje DNA
analize u predmetima vještačenim prije uvođenja DNA tehnologije, Policija i
sigurnost, 13
(2004) 1-2; Kirk, P, Istraživanje zločina, I., Zagreb, 1973., 130-149; -
Istraživanje zločina,
II., Zagreb, 1973., 50-59; Kobe, P., Kazensko procesno pravo, Izabrane teme,
900
KRIMINALISTIK^ ____________________________________________________________
Ljubljana, 1976.;
Kube - Störzer - Timm, I., 100; - IL, 44; Lagache, D., Psihoanaliza, Matica
hrvatska, Zagreb,
1970., 5; Lee, 3, 18, 26, 51, 56, 61, 82-83, 91, 156,194; Marcikić., et al.,
Epidemiology and Fo-
rensic Pathology Characteristics of Homicides in Eastern Croatia, Croatian
Medical Journal,
1997., (38), 338-344; Marković, 111-143, 176-179, 217-219, 237-242, 307-
308, 310-313;;
Marković, T, Kriminalistička ekspertiza, Jugoslavenska revija za
kriminologiju i krivično
pravo, 4/1971., 638; Medicinsko i psihološko-socijalno proučavanje
delinkvenata, materijali
OUN ST/SOA/Ser. M/3. Odsjek za socijalna pitanja, New York, 1953.,
Zagreb, (materijal MUP
RH); Melada, A., et al., Analysis of projectile destructive effect in missile
injury to the brain,
Acta medica Croatica, 1993., (47), 135-140; Milovanović, Z., Identifikacija
osoba na osno-
vi genomskog „otiska", Priručnik, Zagreb, 5/1998., 403-407; Mimica, N, et
al., Fatal Traffic
( Accidents in the Area of Zagreb (Croatia) in the Period 1940-1981. Coll.
Antropol., 1993.,
1), 91-101; Mitrović,V., Kriminalistička tehnika, VŠUP, Beograd, 1986.,
110-112, 161-187,
311-312, 322-330, 397-407; Modly, 121, 16-20, 30-32, 71-74, 166-172, 182-
202, 208-210,
219-226, 234-245, 408-409, 415-430; - Kriminalističke metodike, Fakultet
kriminalističkih
nauka, Sarajevo, 1998.; - Leksikon, 68-69, 72-73, 244, 246, 262, 270-271,
288-290, 299-300,
318, 325, 363-364, 396-398, 416-417, 436-439, 491, 515, 521-522, 534-536,
621, 632, 691,
901
KRIMINALISTIKA
711-713, 839-842, 843-844; - Objašnjenje trileme: ubojstvo, samoubojstvo,

nesretni slučaj,
Zagreb, 1994., 223-231, 238-242; - Operativni (kriminalistički) i
krivičnopravni aspekt osi-
guranja mjesta događaja i očevida kod cestovnih prometnih nezgoda,
Zagreb, 1991., 39—42;
- Lječnički pregledi žena žrtava silovanja, Policija i sigurnost, 13(2004) 5-6;
Novičić, S., Or-
ganizacija i problemi psihijatrijskih vještačenja u krivičnom postupku,
Jugoslavenska revija
za kriminologiju i krivično pravo, 3-4/1980., 449-455; O'Hara - O'Hara, 255;
Papes, D., Pri-
vredna kriminalistika, Zagreb, 1986., 334-337; Pavišić, III, 115, 198; -121,
153-154, 192; - u:
Lee, 204, 236, 239; - u: Zečević - Skavić i suradnici, 207; Petz B. et al.,
Psihologijski rječnik,
Prosvjeta, Zagreb, 1992., 301-302; Ramljak, A., Medicinska kriminalistika,
Fakultet krimi-
nalističkih nauka, Sarajevo, 1999.; Rot, N, Psihologija ličnosti, Zavod za
udžbenike i nasta-
vna sredstva, Beograd, 1969., 185-197; Rotim, D., Elementi sigurnosti
cestovnog prometa, II. i
III, Informator, Zagreb, 1990.; Ryzl, M., Parapsihologija, Prosvjeta, Zagreb,
1981., 235; Sabol,
Z., Dokazna vrijednost vještačenja rukopisa, Pravni fakultet u Beogradu,
Beograd, 1985.; Si-
mović, 52-54; Soković, S., Neka sporna pitanja veštačenja u krivičnom
postupku, Suzbijanje
kriminaliteta, 489 - 505; Sommerville B. - Gee D., Znanstveno istraživanje
tjelesnih mirisa,
Izbor, 1/1988., 59-63; Strinović, D., et al., Prijelomi zdjelice pješaka kao
element utvrđivanja
naletnog položaja, Radovi Medicinskog Fakulteta u Zagrebu, 1990., (31),
167-172; Strinović,
D. et al., Utvrđivanje naletne brzine vozila na pješaka na temelju ozljeda
pješaka i oštećenja
vozila, Radovi Medicinskog Fakulteta u Zagrebu, 1988., (29), 255-263; -
Određivanje položa-
ja korisnika bicikla na osnovi ozljeda, Zbornik III. znanstvenog sastanka
prometne medicine,
Beograd, 1989., 487-497; - Pedestrians deadly wounded in traffic accidents
by a motor vehi-
cle hit, Proceedings, III International Meeting on Forensic Medicine Alpe-
Adria-Panonia,
Portorož, 1993., 101-116; Skavić, J. - Strinović, D., Lethal gunshots to the
head and neck,
Proceedings, 3rd European Congress of the European Federation of Oto-
Rhino-Laryngologi-
cal Societies EUFOS. Budimpešta, 1996., 579 -584; Vodinelić, 121, IL, 752,
894-895; Skavić,
J., et al., Wounds Inflicted by High Velocity Projectils, Croatian Medical
Journal, 1992., (33),
211-215; Vodinelić- Aleksić, 300-308, 415-427, 431-453, 479-490, 568-572,
622-630; Vodi-
nelić et al., Saobraćajna kriminalistika, Savremena administracija, Beograd,
1986., 355-510;
Vouk, Odnos suda prema nalazu i mišljenju psihijatrijskih vještaka, Naša
zakonitost, 5/1964.;
Winberg, V, Identifikacijska, dijagnostička i situacijska kriminalistička
ekspertiza, Izbor,
4/1978; Zečević, D. Organizacija i problemi sudskomedicinskih vještačenja,
Jugoslavenska
revija za kriminologiju i krivično pravo, 3-4/1980., 457-468; Zečević -
Skavić i suradnici,
71, 108-120, 149, 203, 211, 231, 295-307; Zečević, D., et al., Mogućnost
902
KRIMINALISTIKA
interdisciplinarnog
vještačenja u prometnim nesrećama kod naleta dvaju vozila na pješaka,
Zbornik na trudovi
od XII Stručen sobir na Udruženieto za sudska medicina na SFRJ, Kruševo,
1982., 44-48;
Zečević, D. et al., Use of ballistic expertise in Practice, Proceedings, V
International Meeting
on Forensic Medicine Alpe-Adria-Panonia, Zagreb, 1995., 41-45; -
Određivanje naletnog po-
ložaja pješaka u odnosu na vozilo na osnovi prijeloma kostiju potkoljenice,
Zbornik na trudo-
vi od XII Stručen sobir na Udruženieto za sudska medicina na SFRJ,
Kruševo, 1982., 77—84;
Županić, D., Prometno tehnička ekspertiza, Policija i sigurnost, Zagreb, 5-
6/1993., 299-304.
Pitanja za provjeru zananja:

1.Tko, kada i pod kojim uvjetima nalaže vještačenje?
2. Navedite vrste vještačenja s obzirom na njihovu obvezatnost.
3. Koje su činjenice predmet vještačenja?
4. Koja je osnovna zadaća kriminalističkog vještačenja?
5.Što je to znanstveni dokaz?
6. Podliježe li iskaz vještaka ocjeni dokazne vrijednosti?
7. Koja tri uvjeta moraju biti ispunjena da bi iskaz vještaka imao značajku
znanstvenog
dokaza?
8.Na što se odnosi ocjena iskaza vještaka?
9. Objasnite kada će se odrediti ponovljeno, a kada dopunsko vještačenje.
10.Koji je uvjet nužan da bi uopće došlo do pružanja stručne pomoći?

11.Kako je moguće podijeliti ekspertize s kriminalističkog motrišta?
12.Kada su stručni savjetnici dužni dati traženi savjet, a kada to ipak nisu?
13.Od čega se sastoji iskaz vještaka?
903
Treći dio
Kriminalistička tehnika iznimno je heterogeno, složeno i dinamično pod-
ručje koje obuhvaća primjenu znanstvenih spoznaja, umijeća i vještina u
kriminalističkom istraživanju. U suvremenim uvjetima kriminalističku
tehniku tvore posebne, ciljano razrađene kriminalističke istražne tehnič-
ke metode, prilagodbe drugih metoda za ciljeve kriminalističkog istraži-
vanja, sustavi pravila njihove primjene, komunikacijski kanali subjekata
kriminalističkog istraživanja i stručnjaka, praksa i prateća znanstvena
istraživanja.
Kriminalističko istraživanje ima i svoju "tehničku", provedbenu, logis-
tičku komponentu (prijevozna sredstva, mjerne naprave i druga osnovna
očevidna pomagala, baze podataka, komparativne uzorke itd.).
Njih se u suvremenim razmjerima uzima kao standardni sastojak opće
tehničke osnovice iako je, zapravo, i ovdje riječ o uporabi tehničkih spoz-
naja koje su razvojem prihvaćene kao svakodnevno pomagalo.
Područje kriminalističke tehnike je zbog stupnja razvijenosti mnogih
metoda, njihove složenosti i opsega u općem udžbeničkom izvoru jedva
moguće cjelovito sustavno klasificirati. Struktura pojedine metode je pi-
tanje posebne discipline, ekspertna djelatnost koja samo rubno pripada
području kriminalistike, koja se u tom općem pristupu bavi ispitivanjem
prikladnosti njenih metoda, pouzdanosti rezultata i mogućih nedostataka
u perspektivi ciljeva kriminalističkog istraživanja.
U skladu s netom rečenim, u trećem dijelu knjige obrađene su dvije
ključne opće i zajedničke tematske cjeline: kriminalistička identifikacija
i kriminalistička traseologija. Detaljnije razmatranje najvažnijih pitanja
kod pojedinih metoda ostavljeno je za posebne kriminalističke taktike u
drugoj knjizi. Time se nastojalo omogućiti cjelovito upućivanje na dosege
pojedine metode, njenu funkcionalnu uporabu i povezanost s drugim pita-
njima kriminalističkog istraživanja skupine ili pojedinih kaznenih djela.
905
Glava XXIV.
Kriminalistička identifikacija
1. Pojam identiteta
Identitet je ukupnost obilježja koja čine određenu osobu ili stvar. To su

obilježja koja su neponovljiva. Situacija s neponovljivošću obilježja i pro-
mjenama nije jednaka u osoba i stvari. Identitet osobe se protekom vre-
mena ne mijenja, iako ona stari. Identitet stvari se uporabom i na druge
načine može mijenjati.
Identifikacija je utvrđivanje istovjetnosti nepoznatoga s otprije poz-
natim. Ostvaruje se na više razina. Prva je utvrđivanje jednakosti između
objekata skupine (roda) koji se uspoređuju. To je identifikacija u širem
smislu riječi. Utvrđivanje jednakosti može biti usmjereno na pripadnost
klasi, vrsti. Obje identifikacije imaju skupni, a ne pojedinačni značaj.
Daljnja razina je utvrđivanje istovjetnosti između predmeta. To je in-
dividualna identifikacija ili identifikacija u pravom, užem smislu rije-
či, odnosno utvrđivanje svih činjenica i obilježja prema kojima se određena
osoba ili predmet razlikuje od ostalih.
Polazište kriminalističke identifikacije moraju biti logička pravila postup-
ka traženja identiteta. Identitet u logici odnos je među pojmovima označen
time što oni imaju isti sadržaj i opseg, što se izražava sudom o identitetu.
Identifikacija se sukladno tome i u kriminalistici nužno ostvaruje po-
moću suda kao oblika misli kojim se nešto tvrdi ili poriče i za kojega je
bitno da ima istinosnu vrijednost. Sudovi koji se koriste za identifikaciju
ostvaruju se u misaonom procesu zaključivanja čiji je krajnji rezultat zak-
ljučak o identitetu. Posebnost identifikacije u silogističkoj kriminalistici
je u tome što je ona: 1. realna djelatnost, 2. ostvarena u kaznenim postup-
kom ustrojenom obliku i 3. s posebnim ciljem.
Posebnu važnost za identifikaciju imaju značajke stabilnost - pro-
mjenljivost kao i izolacijska apstrakcija. U kriminalistici se ne utvr-
đuje apsolutni nego relativni identitet. Naime, apsolutna podudarnost
sadržaja i opsega predmeta poredbe, zbog stalnoga kretanja i promjena
906
vanjskoga svijeta, ne postoji. Iz toga slijedi da je apsolutni identitet zapra-

vo apstraktan pojam.
Zanemarivanje apsolutnog identiteta kao cilja kriminalističke identifi-
kacije nameće iznimno važnu zadaću preciznoga određenja smisla relativ-
noga identiteta, i posebice, osnove na kojoj on mora biti utemeljen. Čim je
odabran takav pristup, nužno je utvrditi metodologijske postupke koji se
moraju primijeniti.
Po naravi stvari, zadaće uključene u utvrđivanje identiteta nameću
nužnost izolacijske apstrakcije, opredjeljenja za određena obilježja među
cjelokupnim svojstvima. To su identifikacijska obilježja. Identifikacijska
obilježja kao gnoseološki pojam uključuju određena, u cilju identifikacije
izdvojena, izolirana svojstva objekta i sredstva identifikacije na temelju
kojih se na određen način utvrđuje identitet. Svojstva objekata, pak, on-
tologijski su pojam, jer postoje sama po sebi, neovisno o bilo kakvom spoz-
najnom procesu.
Identifikacijska obilježja jesu svojstva koja su izdvojena iz cjeline
svojstava predmeta. Kriterij odabira tih svojstava u njihovoj je prikladnos-
ti da izraze posebnost, individualnost (pravnu ili stvarnu).
Identifikacijska obilježja mogu biti pravna (takva koja su određena
pravnim pravilima) i stvarna (u tu skupinu ulaze sva faktična obilježja
koja se dalje mogu razvrstavati prema raznim kriterijima, kao, primjerice,
na osnovi znanstvene metode kojom se analiziraju na biologijska, kemij-
ska, fizikalna i druga).
Ovisno o konkretnoj vrsti identifikacije zahtijeva se određena vrsnoća
i količina identifikacijskih obilježja. Nema dvojbe da je poredbena metoda
od temeljne važnosti za kriminalističku identifikaciju. Međutim, neprihvat-
ljivo je stajalište da je to jedina metoda kojom se provodi kriminalistička
identifikacija.
U identifikaciji koju određuju okolnosti, naprotiv, primjenjuje se i niz
drugih metoda, poput analogije, ali i drugih metoda različitih znanstvenih
disciplina. Stoga se kriminalistička identifikacija nipošto ne može svesti
samo na usporednu ni bilo koju drugu metodu kao isključivu. Ona je pro-
ces unutar radnji postupka u okviru kojega se primjenjuju vrlo različite
znanstvene metode.
2. Vrste identiteta
Već je ranije rečeno da identitet može imati različit smisao. On, bez obzira
na to radi li se o osobi ili stvari, može biti pravni i faktički. Pravni iden-
titet osobe tvore npr. prezime i ime, prezime i ime roditelja, JMBG i sl. U
907
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
faktički identitet pripadaju fizička obilježja osobe, osobni opis, set gena
stanične jezgre, krvna grupa i sl.
Policijski propisi razlikuju provjeru i utvrđivanje identiteta. Provjera
identiteta je postupak koji se provodi uvidom u javne isprave, npr. osob-
nu iskaznicu, putnu ispravu i sl. Ona prethodi mnogim kriminalističko-
-taktičkim i drugim radnjama koje poduzimaju policija i sud.
Utvrđivanje identiteta predstavlja složeniji postupak od provjere
identiteta. On se provodi kad identitet osobe nije poznat ili se u točnost
identiteta sumnja. Zahtjev za utvrđivanje identiteta je u pravilu uređen
kao skup radnji određenog postupka (kaznenog, upravnog i sl.).
Postupanje u kojemu se provjerava ili utvrđuje identitet u vezi s kaz-
nenim djelom je kriminalistička identifikacija. Kriminalistička identi-
fikacija strukturno uključuje: 1. objekt čiji se identitet utvrđuje (objekt
identifikacije), 2. objekt pomoću kojega se identitet utvrđuje (sredstvo
identifikacije) i 3. način na koji se identitet utvrđuje (metoda identifikaci-
je). Takvim se određenim stajalištem otklanjaju mnoge dvojbe i nejasnoće
u kriminalističkoj literaturi.
Objekti kriminalističke identifikacije mogu biti vrlo različiti pa se su-
kladno tome u prvome redu dijele na: osobe i stvari. U skladu s time govo-
ri se o osobnoj i stvarnoj identifikaciji.
U osobnu identifikaciju ulaze: 1. prepoznavanje osoba (fotografija,
vizualna rekonstrukcija pomoću pomagala, izravno prepoznavanje, prepoz-
navanje mrtvoga tijela), 2. antropometrijski opis - Bertillonage, 3. osobni
opis, 4. crtež papilarnih linija, 5. identifikacija pomoću tragova usana,
6. identifikacija pomoću tragova noktiju, 7. odontology ska identifikacija,
8. identifikacija pomoću morfologijskih obilježja stopala, 9. identifikacija
pomoću rukopisa, 10. identifikacija pomoću glasa, 11. identifikacija na
osnovi mirisa i 12. identifikacija na osnovi biologijskih tragova.
Stvarna identifikacija uključuje prepoznavanje: predmeta kojima je
ostvareno kazneno djelo ili koji su tome namijenjeni (instrumenta sceleris),
predmeta koji su stvoreni kaznenim djelom (producta sceleris), predmeta
koji su (izravno ili posredno) pribavljeni kaznenim djelom i predmeta na
kojima se mogu naći tragovi kaznenoga djela. To je temeljna klasifikacija
objekata identifikacije.
Uz stvarnu identifikaciju valja istaknuti važnost drugih podjela. Takva
je i podjela na osnovi kriterija prikladnosti za identifikaciju: 1. predmeti
prikladni za (individualnu) identifikaciju, 2. predmeti prikladni samo za
utvrđivanje skupne pripadnosti i 3. predmeti koji su svojstvima ili sadrža-
jem važni za utvrđivanje činjeničnoga stanja.
Posljednja klasifikacija zapravo je sastavljena iz dvije cjeline. Samo je
prvonavedena skupina predmeta prikladna za identifikaciju u užem smis-
lu riječi. Preostale dvije mogu biti samo objektom utvrđivanja skupne pri-
908
padnosti, što ulazi u širi pojam identifikacije, točnije u utvrđivanje ne in-

dividualnih, nego zajedničkih, skupnih značajki.
Kriminalistička identifikacija uključuje vrlo velik broj raznih meto-
da. To je uobičajen, najčešći kriterij podjele područja identifikacije. Svaka
od njih stvara autonomni, posebni katalog identifikacijskih obilježja koje-
ga oblikuje u identifikacijske standarde. Oni određuju vrsnoću i količinu
identifikacijskih obilježja. Upravo spomenuto odnosi se poglavito na tra-
seološku kriminalističku identifikaciju, ali mutatis mutandis i na druge
njene vrste.
U nastavku izlaganja valja razmotriti drugo, ranije spomenuto pitanje:
mogu li se utvrditi zajednički, temeljni kriteriji kojima moraju udovoljiti
identifikacijska obilježja? Oni su spoznajne naravi, ali moraju udovoljiti i
određenim logičkim pretpostavkama. U tom smislu u novijim se krimina-
lističkim radovima koristi teorija sustava, modelski pristup, analogija i,
poglavito, teorija odraza i izomorfizam, koji je već ranije spomenut.
Polazi se, naime, od toga da postoji odgovarajući stupanj ekvivalent-
nosti objekta koji ostavlja odraz i objekta na kojemu ostaje odraz traga.
Ako se oni uzmu kao dva sustava, moguće je tu okolnost promatrati kao
primjer funkcijskoga izomorfizma. Tu se dalje primjenjuju modelska eks-
trapolacija, analogija i druge također već spomenute logičke metode kao
okvirne pretpostavke za primjenu znanstvenih metoda prirodnih i drugih
disciplina.
Odnos između objekta identifikacije i njegova odraza odnos je izvorno-
ga, primarnog i izvedenoga, sekundarnog. To je izotopnost odraza, koja
je temelj stvaranju pojma identifikacijskoga obilježja. Naime, u novijoj
kriminalističkoj znanosti i praksi prevladava stajalište da se identifikacija
zasniva isključivo na sekundarnim svojstvima objekta identifikacije, koja
su predmetom odraza na drugome objektu, a ne na njegovim primarnim
svojstvima.
U izloženom smislu identifikacijska obilježja su isključivo sekun-
darna, tj. stvarno odražena svojstva objekta identifikacije. Njihov odabir
mora se ostvariti sukladno saznanjima u temeljnoj disciplini i opisanih
osnovnih, zajedničkih pravila. Kao opći kriteriji prihvaćanja određenoga
svojstva kao identifikacijskoga obilježja ističu se: 1. individualnost, 2. jed-
nokratnost, 3. postojanost, 4. nezavisnost (samostalnost) i 5. brojnost.
Vrijednost identifikacijskih obilježja uvjetuje njihova vrsnoća, ali i broj-
nost. To je posebice aktualno zbog pitanja primjene statistike kao metodo-
logije, kao "alata" općega značenja. Ovdje se, zbog značenja u kriminalistič-
koj identifikaciji, mora spomenuti temeljne pojmove vjerojatnosti, mjere
centralne tendencije, varijabilnosti, korelacije, uzorka i pogreške.
Kriminalistička identifikacija je u ranije opisanome smislu realna
djelatnost uklopljena u postupovnim pravilima oblikovane radnje i, suklad-
909
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
no tome, prilagođena posebnim ciljevima kaznenoga postupka. Istovreme-

no, konkretnu identifikaciju određuje i metodologija znanstvene discipli-
ne. Iz toga slijede i temeljna, zajednička načela identifikacije.
Prvo načelo izražava se zahtjevom da se konkretna cjelina identifika-
cijskih obilježja ne može pronaći kod drugog objekta identifikaci-
je. Protivno tome, ako identifikacijska obilježja postoje kod nekog drugog
objekta, ona mogu biti valjana osnova samo za utvrđivanje skupne pripad-
nosti.
Drugo je načelo da identifikacijska obilježja moraju ostvariti određen
stupanj podudarnosti uzoraka. Taj stupanj određuje način, smisao i
metoda konkretne identifikacije.
Upravo u vezi s opisanim sadržajem drugoga načela postoji i treće na-
čelo, po kojemu se konkretni proces identifikacije ostvaruje prema
posebnoj metodologiji u ovisnosti o naravi i vrsti identifikacije, u čemu
je najvažnija odrednica polazna znanstvena disciplina ili njena više ili ma-
nje samostalno izgrađena kriminalistička izvedenica.
Veći broj postupovnih ustanova izravno je povezan s različitim vrstama
identifikacije. To je poglavito kategorija radnji osiguranja uspješnoga vo-
đenja postupka, uključivši i radnje izdavanja tjeralice i objave.
Kao sredstva identifikacije povezana s tom skupinom postupovnih rad-
nji valja spomenuti: osobni opis, tjelesni pregled, fotografiranje, uzimanje
otisaka papilarnih linija, izravno i posredno prepoznavanje, provjerava-
nje podataka, uvid u službene evidencije, prepoznavanje predmeta u cilju
utvrđivanja identiteta osobe ili predmeta.
Druga, još važnija skupina postupovnih radnji bitnih za kriminalistič-
ku identifikaciju jesu: pretraga stana i osoba, privremeno oduzimanje
predmeta, postupanje sa sumnjivim stvarima, ispitivanje okrivljenika, sa-
slušanje svjedoka, očevid i vještačenje (i stručna pomoć).
Radnje pretrage, privremenoga oduzimanja predmeta, postupanja sa
sumnjivim stvarima, očevida i, posebice, vještačenja i stručne pomoći, pos-
tupovni su predložak upravo za traseološku identifikaciju. U toj skupini,
ali i u cjelokupnom području kriminalističke identifikacije, vrlo je znača-
jan udio ekspertiza, osobito takvih koje se i u formalnome smislu odvijaju
kao radnja vještačenja.
Identifikacijske ekspertize dijele se (kao i druga vještačenja) na:
1. osnovne i dopunske, 2. prve i ponovljene, 3. individualne i timske i
4. složene. Tipični stadiji kriminalističke identifikacije u njenome razvi-
jenom obliku jesu: 1. pripremni stadij (pregled i priprema materijala),
2. pronalazak i utvrđivanje identifikacijskih obilježja, 3. utvrđivanje uvje-
ta i mehanizma nastanka tih obilježja, 4. poredbena analiza identifikacij-
skih obilježja i 5. zaključna ocjena. Cilj je identifikacije utvrđivanje identi-
teta: dokaz identiteta u užem i širem smislu riječi.
910
_____________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
3. Postupovni smisao identiteta
U pravilima kaznenog postupka nema pojmovnog određenja identiteta.

Međutim, nema nikakve sumnje o važnosti identiteta za kazneni postu-
pak. Na to upućuje nekoliko osnovnih naznaka.
Identitet je činjenična pretpostavka vođenja kaznenog postupka i obli-
ka kaznenog postupka. Kazneni postupak se može voditi samo protiv in-
dividualizirane (ne nužno i točno identificirane) osobe, za najvažnije pos-
tupovne radnje propisuje se utvrđivanje građanskog, a više je dokaznih
radnji predviđeno za utvrđivanje stvarnog identiteta itd.
Identitet počinitelja i žrtve utvrđuje se u izvidima, a osim njihovog utvrđu-
je se i identitet svjedoka i drugih osoba. Identitet je polazište za razjašnjenje
nekih drugih pitanja (npr. kauzalne veze, pripadnosti radnje ili sredstva i dr.).
Za utvrđivanje identiteta kriminalistika razvija posebne metode koje
kazneno postupovno pravo ima u vidu, te u odnosu na neke izričito uzima
da je to najpouzdanije sredstvo utvrđivanja identiteta, a druge uređuje
kao alternativna sredstva koja služe istom cilju.
4. Pregled metoda identifikacije osoba
a) Osobni opis*
Osobni opis jedan je od najstarijih načina registracije i identifikacije oso-
ba. Znanstveno ga je obradio Alphons Bertillion. Osobni opis za potrebe
identifikacije znatno se razlikuje od osobnog opisa u svakodnevnom životu
građana. Ustvari, osobni opis je opisna slika riječima (Portrait parle), koja
ima svoju statičku i dinamičku dimenziju.
Dinamička dimenzija osobnog opisa obuhvaća: gestikulaciju, mimiku,
pan-
tomimiku, tikove, manitizme, facijalnu ekspresiju, držanje tijela, način hoda-
nja, govor itd. Sa statičkog stajališta, dakle, kada je osoba u mirovanju,
osobni
opis je kompleks vanjskih anatomsko-morfoloških obilježja čovječje
vanjštine.
Temelj kriminalističkog osobnog opisa za potrebe identifikacije pred-
stavljaju osnovne kategorije podataka, a to su: spol, dob, rasa, veličina,
boja, morfološki podaci, opći podaci i osobiti osobni znaci. Od tih elemena-
ta sastavlja se osobni opis.
Osobni opis danas je još uvijek jedan od elemenata suvremenog sustava
identifikacije. Danas se u kriminalističkoj praksi težište stavlja na utvrđivanje
tzv. diferencijalnih razlika, tj. onih elemenata fizionomije, vladanja, navika
koji
su svojstveni određenoj osobi i prema kojima se ona razlikuje od drugih
osoba.
911
Tekst odjeljka a) napisao je Želimir Radmilović.
912
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Važnost osobnog opisa za djelatnost policije i drugih sigurnosnih čim-

benika izrazito je velika, posebno imajući u vidu nove načine počinjenja
kaznenih djela, kao i moderne identifikacijske metode bazirane na bio-
metrijskim principima. Kod suvremenih kaznenih djela (posebno razboj-
ništava u novčarskim i sličnim ustanovama) najčešće se zbog specifičnog
modus operandi susrećemo s izrazitim traseološkim deficitom.
Počinitelj kaznenog djela u pravilu izbjegava ostvarivati kontakt s
mjestom događaja, predmetima i drugim osobama, pa je mogućnost pro-
nalaska materijalnih tragova minimalna. S druge strane, vrlo je velika
mogućnost da je počinitelj u nekom stadiju počinjenja kaznenog djela
viđen, pa se tako pribavljen osobni opis može koristiti pri njegovoj iden-
tifikaciji. Suvremene biometrijske metode identifikacije otvaraju široke
mogućnosti korištenja takvih osobnih opisa i na osnovi njih izrađenih
crteža.
Osobni opis ili, bolje rečeno, opis osobe ustvari je slika osobe oslikana
riječima. Ona se čini radi ustanovljavanja diferencijalnih ili podudarnih
elemenata izgleda neke osobe u postupku identifikacije.
Osobni opis i kasnija identifikacija temelji se na iskustvima anatomije
i antropologije (biometrije), fiziologije, biologije, sudske medicine, psiholo-
gije i drugih znanosti i znanstvenih disciplina.
Osobni opis treba razmatrati u dva smisla: registracijski i istražni
(detekcijski). Registracijski smisao uzima a) osobni opis poznate osobe
(počinitelja kaznenog djela) radi unosa u kriminalističke evidencije (osobu
koja je pred nama opisujemo radi uvođenja u evidencije, u cilju buduće
mogućnosti usporedbe tog opisa s osobnim opisima, fotocrtežima i video-
snimkama nepoznatih osoba-počinitelja, kao i s bazama poznatih eviden-
tiranih počinitelja kaznenih djela); b) osobni opis nestale osobe (kombina-
cija opisa dobivenog od bliskih osoba, s fotografija i drugih dokumenata),
koji se unosi u policijsku bazu nestalih osoba radi njihova pronalaska. Ova
baza sastavni je dio evidencije nestalih osoba, koja se vodi paralelno s evi-
dencijom pronađenih nepoznatih leševa, a podaci iz obje permanentno se
uspoređuju; c) opis nepoznatog mrtvog tijela, koji je sastavni dio evidenci-
je nepoznatih leševa. Istražni opis nepoznate osobe (počinitelja kaznenog
djela) izrađuje se na osnovi iskaza očevidaca.
Osobni opis temelji se na odmaku percepcije od prosječnog i uobičaje-
nog, pa se treba temeljiti na iskoraku iz prosječnosti, apstrahiranju svega
onoga što ne diferencira opisanu osobu od svih drugih, a naglašava in-
dividualne osobine. Posebno je opasan i kontraproduktivan birokratski i
shematiziran pristup sklapanju osobnog opisa prema uzoru na registracij-
ski, gdje se inzistira na opisu detalja osobnog opisa koje u realnoj situaciji
nije bilo moguće zapaziti, kao i na detaljima koji nemaju diferencijalnu ili
identifikacijsku kvalitetu.
913
KRIMINALISTIKA
Policajci moraju razvijati vještinu opažanja kako bi pri opisivanju na-

glasili upravo one detalje koji određuju opisanu osobu. Pri "izradi" osobnog
opisa na osnovi opisa očevica ta vještina pomoći će usmjeravanju i konkre-
tizaciji osobnog opisa. Prikupljanje informacija o osobnom opisu izrazito je
žurna radnja, jer, kao što je poznato, proces zaboravljanja proporcionalan
je protoku vremena. Taktika i psihologija pristupa osobi koja daje podatke
o opisu također je vrlo važna, osobito zbog izražene mogućnosti sugestije.
Kad se opisuju osobe, najprije treba pribaviti neke opće podatke, poput
spola i dobi, a zatim tjelesne karakteristike, poput stasa, položaja tijela,
izgleda glave, lica, nosa, očiju, usta, kose i drugo.
a.1) Stas
Izrazito je važna identifikacija stasa, a odnosi se na opću viziju osobe, per-
cepciju njenog načelnog izgleda formulacijom: slab, jak, vitak, debeo, visok,
nizak itd. Važnost opisivanja stasa posebno dolazi do izražaja pri kaznenim
djelima gdje je počinitelj maskiran, pa nema podataka o izgledu glave i lica.
Pri određivanju kriterija za opis stasa preporučljivo je koristiti tzv.
komparativnu metodu, odnosno usporedbom s nazočnim osobama ustano-
viti kriterije, na primjer: "Je li nepoznata osoba bila viša od mene? Koli-
ko?" Tako ćemo vrlo precizno odrediti visinu i druge karakteristike stasa
nepoznate osobe. Primjenom ove metode mogu se dobiti pouzdani podaci i
o drugim karakteristikama opisa nepoznate osobe.
Slika 22. Oblici stasa
a.2) Položaj tijela

Radi se o osobitosti položaja tijela, odnosno trupa, leđa, ramena, nogu, vrata
i glave, dakle specifičnosti u držanju koje su karakteristične za neku osobu,
odnosno predstavljaju odmak od uobičajenoga. Položaj tijela može se opisati
sljedećim načinom: a) glava - nagnuta lijevo, desno, naprijed, b) vrat -
povijen
lijevo, desno, naprijed, c) leđa - grba (lijevo, desno), pogrbljena, povijena
914
lije-
vo, desno, i d) ramena - uzdignuta, spuštena, nesimetrična (jedno spušteno).
915
KRIMINALISTIKA
Slik
a
25.
Ram
ena
a.3)
Glava Slika 23. Položaj glave
Slika 24. Položaj leđa

Za glavu važna su
dva
krite
rija:
velič
ina i
obli
k.
Za
velič
inu
načelno može-
mo izdvojiti ekstreme: velika i mala.
Pri opisu glave opisuju se sljedeće odrednice: a) dijelovi glave - čelo
(koje može biti visoko, nisko, usko, široko), tjeme, potiljak i lice, b) oblik
glave - ovalna, okrugla, četvrtasta, piramidalna, izdužena, široka, i c) oso-
bitosti glave - spljošteno tjeme ili potiljak, deformacije, nesimetričnost.
916
Slika 26, Oblik čela
Slika27. Oblici glave
Slika 28. Osobitosti glave
917
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
a.4) Lice
Lice je dio tijela, glave, koji uobičajeno najpreciznije definira osobni opis
neke osobe. Osobe u svakodnevnoj komunikaciji prepoznajemo prema licu
(od tuda i inačica naziva osoba-lice). Pri postupovnoj radnji prepoznavanja
naglasak je na prepoznavanju lica, iako je važno prepoznati i neke druge
karakteristike.
Primjenom biometrijskih metoda (precizno definirane proporcije) pre-
poznavanje lica dobiva vrlo visoku identifikacijsku razinu.
Slika 29. Oblici lica
a.5) Usta i usnice

Ovdje ćemo ponuditi moguće karakteristike usta i usnica, iako će se u
praktičnoj primjeni one opisivati samo ako se radi o izraženoj osobitosti,
npr. izrazito velika, mala, tanka, debela i slično, odnosno ako se radi o
deformacijama usta ili usnica prouzročenih operativnim zahvatima, faci-
jalnim grčom ili traumom.
Slika 30. Oblici usta i usnica
918
a.6) Nos
Nos je dio lica koji je izrazito uočljiv i izrazito utječe na definiranje opće
slike o izgledu nekog čovjeka. Uz općenite odrednice: velik, malen, širok i
uzak, poznajemo i niz osobitosti vezanih uz dijelove nosa: korijen, hrbat,
bazu i nosnice, pa se svaki od tih dijelova može opisivati.
Za opis nosa izrazito je važan profil, odnosno međusobni odnos i položaj
korijena, hrpta i baze nosa, kao i odnos tih dijelova nosa prema ostatku lica.
919
KRIMINALISTIKA
Slika 35. Hrbat nosa
Slika 36. Nosno usni profil
a.7) Oči
Oči su vrlo važan segment osobnog opisa, a posebno u situacijama maski -
ranja u kojima je moguće uočiti karakteristike očiju. Uz oblik, veličinu i
položaj, opisuje se i boja očiju. U opis očiju, ako je to moguće, uključit će se
i opis trepavica, očnih kapaka i pojedinih dijelova očiju.
Slika 37. Izgled očiju
a.8) Obrve
Poput drugih teško uočljivih segmenata ljudskog tijela, tako je i kod obrva
teško očekivati da osoba zamijeti detalj njihova izgleda. Zato će se opisivati
samo ako se radi o nekoj doista zamijećenoj osobitosti, odnosno ekstremu.
920
a.9)
Uši
U
krim
inali
stičk
oj teoriji detaljno se Slika 38. Izgled obrva opisuju uši. U konkretnoj
situaciji neće biti moguće zamijetiti
i opisati detalje poput ušne školjke, tragusa,
antitragusa, resice, pa ćemo se zadržati na veličini, obliku i položaju uške,
te karakteristikama usne resice.
Uška može biti velika ili mala, okrugla, ovalna, trokutasta, četverokut-
na, priljubljena uz glavu, odstojeća ili tzv. klempava.
Resica može biti raznih oblika, ali najvažnije je definirati njenu veliči-
nu, te je li sraštena ili odstojeća.
Slika 40. Usna školjka
921
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________________
a. 10) Kosa i ćelavost

Identifikacijska kvaliteta opisa kose vrlo je mala, kako zbog nemogućnosti
preciznog definiranja njenih specifičnosti, tako i zbog mogućnosti modifici-
ranja izgleda kose promjenom duljine, kemijskim i fizikalnim tretmanom,
odnosno nošenjem perike.
Opisuje se boja, duljina i kvaliteta kose. Boja kose uobičajeno se defini-
ra kao crna, smeđa, kestenjasta i plava. Međutim, s obzirom na mogućnos-
ti kemijskog tretiranja, odnosno bojenja kose, spektar boja bezgranično
se proširio. Duljina kose može se definirati kao kratka, srednja i duga.
Kriterij, odnosno granice duljine nije moguće standardizirati, pa se, naža-
lost, moramo osloniti na percepciju i poimanje duljine osobe koja opisuje.
Prema kvaliteti kosa može biti ravna, valovita, kovrčava i kudrava (afro).
Slika 41. Izgled

kose
S l i k a 42. Vrste ćelavosti
922
a.11) Brkovi i brada

Za brkove i bradu vrijedi slično kao i za kosu, ali posebno značajnim čini
opis kad je riječ o maskiranju. Opis oblika, boje i kvalitete brkova ili bra-
de, kao i kasnije prepoznavanje maskirnog rekvizita može pomoći pri iden-
tifikaciji nepoznate osobe.
Slika 43. Brade i brkovi

a.12) Naočale
Sve veći broj ljudi u svakodnevnom životu koristi naočale, bilo da se radi o
dioptrijskim, sunčanim ili zaštitnim naočalama. Industrijska proizvodnja
rezultirala je izuzetnim šarenilom modela i vrsta naočala, što u bitnome
smanjuje identifikacijsku vrijednost opisa naočala.
923
KRIMINALISTIKA
Ipak, radi se o moguće važnom detalju osobnog opisa, pa su dani neki

osnovni oblici i vrste naočala.
Slika 44. Izgledi naočala
a.13) Pokrivala za glavu

Za pokrivala glave, odnosno razne vrste kapa, šešira i slično, vrijedi slična
konstatacija kao i za naočale. Opis karakteristične kape, šešira, kacige, uz
kasnije prepoznavanje prema postupovnim pravilima, može postati vrlo
kvalitetno sredstvo za identifikaciju.
Slika 45. Pokrivala za glavu
924
a.14) Noge
Pod opisom nogu podrazumijeva se položaj i oblik nogu, odnosno položaj
natkoljenice, koljena i potkoljenice u odnosu na središnju os ljudskog tije-
la. Tako poznajemo ravne i tzv. "O" i "X" noge.
Slika 46. Izgledi nogu
a.15) Hod
Hod se opisuje položajem stopala, smjerom koraka i ritmom, odnosno frek-
vencijom hodanja.
S obzirom na položaj stopala: prsti prema van, paralelan i prsti prema
unutra.
paralelan prsti prema van prsti prema unutra
Slika 47. Položaj stopala
925
S obzirom na smjer koraka: ravan, vijugav, isprekidan.
lika
48.
Smjer
koraka
S
obzirom na frekvenciju hodanja: spor, ubrzan, brz, trk.
Slika 49. Brzina hodanja
Pri opisivanju hoda, odnosno identifikacije na osnovi njega, posebno je

važno uočiti eventualne karakteristične devijacije, koje mogu biti posebno
važne, kao npr. šepanje, vučenje stopala, nesimetrično hodanje i slično.
b) Daktiloskopija*
Daktiloskopija je učenje o papilarnim linijama (dermatoglifima), formira-

nim u raznim oblicima na jagodicama prstiju, člancima prstiju, dlanovima i
stopalima. Papilarne linije zapravo su ispupčene šare na površinskom sloju
kože (epidermis) koje su sastavljene od redova pora, a kroz te pore izlaze
kanali
znojnih žlijezda te se na taj način izlučuje znoj. Baš taj znoj uz razne ostatke
materija (prljavština i sl.) čine osnovnu sastavnicu tragova papilarnih linija.
To je najraširenija sigurna metoda utvrđivanja identiteta osoba i leševa,
a u kriminalistici najzastupljenija kod utvrđivanja podrijetla tragova papi-
larnih linija pronađenih na mjestu događaja. V. izlaganje supra Glava XXII.
Tekst odjeljka b) napisao je Zdravko Pavić.
926
Već je ranije rečeno da izgled papilarnih linija ostaje nepromijenjen od

rođenja do raspada kože, i to nakon smrti. Razlike su vidljive u kalibru
- debljini papilarnih linija, ispupčenosti grebena, obliku takozvanih linija
života npr. na dlanovima, kožnim oboljenjima te raznim oštećenjima (braz-
gotinama) nastalim uslijed ozljeđivanja.
Individualnost dermatoglifa s kriminalističkog je stajališta iznimno zna-
čajna. Opet treba naglasiti kako ne postoje dva čovjeka s identičnim otisci-
ma papilarnih linija. Galton je matematički izračunao da postoji više od 64
milijarde kombinacija šara papilarnih linija. Također je poznato da neki krv-
no vezani članovi obitelji imaju stanovite sličnosti po fizičkim svojstvima,
pa je ta sličnost izražena i kod otisaka prstiju. Tako, dakle, u nasljedstvu
unutar obitelji može biti većih sličnosti, ali nikada nema takve podudarnos-
ti da bi se u daktiloskopskom smislu moglo govoriti o identičnim otiscima.
Nova pitanja u vezi s identifikacijom osoba pomoću otisaka papilarnih li-
nija potakla su kloniranja u životinjskom svijetu kakva su moguća i kod ljudi.
U znanosti o tome još nema jasnih stajališta. Eventualno postizanje istovjet-
nosti papilarnih linija, dovelo bi u pitanje taj tradicionalni oblik identifikacije.
Sljedeća bitna karakteristika je ta da oblici šara papilarnih linija omo-
gućuju klasifikaciju otisaka i uspoređivanje, odnosno vještačenje papilar-
nih linija prema uzorcima i anatomskim karakteristikama (minucijama).
Kao daljnja važna karakteristika navodi se sposobnost da na stvarima
s kojima dolaze u dodir, papilarne linije ostavljaju nevidljive otiske, koji se
mogu učiniti vidljivima i tako upotrijebiti za identifikaciju. Baš na tim se
karakteristikama i zasniva značajna dokazna snaga papilarnih linija kao
materijalnog traga s mjesta događaja.
Osnovna slika crteža ili osnovnog oblika papilarnih linija javlja se u
svega nekoliko osnovnih oblika, pa to predstavlja veliku prednost u siste-
mu kvalifikacije. Radi pojednostavljenja pristupa analizi izdvojena su tri
osnovna uzorka: luk, zamka i krug.
Lučni uzorak najjednostavniji je za prepoznavanje, jer linije teku sjed-
ne strane, uzdižu se u sredini te čine luk i spuštaju prema završecima na
drugoj strani.
Zamka kao sljedeći osnovni uzorak nešto je kompliciraniji, jer sadr-
ži jednu deltu ili triradijus (mjesto gdje se sastaju papilarne linije iz tri
smjera) i takozvani otvor zamke. Iz otvora zamke, koji se nalazi u središtu
uzorka linije i suprotno od delte, linije teku prema rubu uzorka. Zamke se
u osnovi dijele na ulnarne (otvor prema malom prstu iste ruke) i radijalne
(otvor prema palcu iste ruke).
Krugovi su, zbog svojeg složenijeg izgleda, osnovni uzorci najkomplici-
raniji za analizu. Oni sadrže najmanje dvije delte, a papilarne linije formi-
raju kružnu sliku koja je po svojim zavijucima složenija od lukova i zamki.
Delte se u pravilu nalaze na suprotnim stranama uzorka. Prema različi-
927
KRIMINALISTIKA
Slika
53.
Spor
ni i
nesp
orni
Slika 50. Lučni uzorak Slika 51. Zamke, ulnarna i radijalna Slika 52. Kružni otisa
k
papilarnih linija s označenim anatomskim karakteristikama
tim osnovnim crtežima koje krugovi formiraju, dijeli se na razne podgru-

pe; krugovi, elipse, spirale, dvostruko zamke, i mješoviti.
Tri su osnovne grupe crteža papilarnih linija i više desetaka podgrupa,
ali se svi crteži papilarnih linija ipak ne daju svesti na te osnovne oblike,
Između sva tri oblika postoje rijetke kombinacije, kada se na jednom otis-
ku pojavljuju dva ili tri međusobno kombinirana uzorka.
Ostale karakteristike individualnosti koji se pojavljuju na papilarnim
linearna označene su kao; početak ili završetak papilarne linije (u daktilo-
skopskom žargonu tzv. kraj), račvanje linije (rašlje lijevo i desno ili rašlje
gore i dolje), otočić, kukica prema gore ili dolje, mostić i teškica.
Daktiloskopiranje osoba uzimanje je otisaka prstiju ili dlanova,
odnosno preslikavanje slike papilarnih linija pomoću boje (tamnije boje
ili nevidljive emulzije) na papirnu podlogu te elektronički, pomoću tzv
skenera. Provodi se postupkom valjanja prsta u potpunosti ili pritiskom
po unaprijed obojenoj podlozi, za prste, dok se na dlanove boja češće na-
nosi izravno valjkom. Tako dobiveni otisci nazivaju se nespornima jer su,
u pravilu, poznati podaci o identitetu davatelja otisaka. Ako je identitet
daktiloskopiranib otisaka neke osobe nepoznat, otisci se i dalje vode kao
sporni. Za takvu je osobu važno utvrditi pravi identitet.
928
Daktiloskopiranja za eliminaciju provode se kada je potrebno utvrditi

od koga potječu tragovi papilarnih linija pronađeni na mjestu događaja ili
na predmetu u vezi s počinjenjem kaznenog djela. Takvi se otisci također
nazivaju nespornim otiscima.
Takve osobe smatraju se tzv. domaćim osobama. Daktiloskopiranje se
obavlja na bijelom listu papira formata A4. Nesporni otisci prstiju i dlanova
domaćih osoba odmah se nakon provedenog postupka eliminacija uništavaju.
Otisci jednog prsta (monodaktiloskopija; najčešće kažiprst desne ruke)
uzimaju se za tzv. građanske evidencije, npr. izdavanje osobnih iskaznica
ili u kriminalističkim evidencijama pri formiranju dosjea za osobu te pri
uspoređivanju radi opsežnih identifikacija u velikim katastrofama (popla-
ve, potresi, avionske nesreće, ratni sukobi i sl,).
Otisci papilarnih linija na mjestu događaja mogu biti vidljivi (oko 20
posto) i nevidljivi (oko 80 posto). U praksi ih nazivamo spornim trago-
vima papilarnih linija. Ti tragovi papilarnih linija s mjesta događaja u
više su od 90 posto slučajeva fragmentalnog oblika, što znači da nisu cjelo-
viti, već su djelomični, npr. otisak prsta sadrži samo vrh prsta, dio članka
(falange), krajnji rub ili samo jednu deltu, Slično je i s nespornim trago-
vima papilarnih linija dlanova, kod kojih je iznimno rijetke na mjestu do-
gađaja pronači cjeloviti otisak, Većinom se susreću rubni dijelovi strane
malog prsta, palčane strane ili dijelovi dlana u korijenu prstiju,
Vidljivi tragovi papilarnih linija nazivaju se i reljefnim (utisnuća u
nekoj mekanoj masi ili otisci u prašini, krvavi otisci, ostaci masnoće i sl,),
a nevidljivi latentnima.
Nevidljivi tragovi posljedica su ostatka znoja s prstiju, dlanova ili stopa-
la u kontaktu s nekom odgovarajućom podlogom, Nevidljivi latentni sporni
otisci papilarnih linija ponekad se na mjestu događaja (npr, na prozirnom
staklu) mogu učiniti vidljivima obilnim izlaganjem kosoj svjetlosti, Tretira-
njem takvih nevidljivih tragova papilarnih linija pomoću daktiloskopskih
prašaka (prašci tipa argentorata, magnetni prasci, grafitni i sl,) na trag se
nanosi puder-obojenje te tako tra-
govi postaju djelomično reljefni, uoč-
ljivi i prilagođeni su za fiksiranje,
Daktiloskopske pretrage ra-
de se prema obveznoj misaonoj re-
konstrukciji na mjestima događaja
i na predmetima pronađenima u
vezi s izvršenim kaznenim djelima,
Daktiloskopske pretrage pri-
mjenjuju se kao optičke (ljudsko
Slika 54. Latentni otisci papilarnih linija oko, obično koso svjetlo i posebni
izazvani praškom izvori svjetlosti kao npr, "Dacty-
929
KRIMINALISTIKA
Slika 55. Uporaba posebnih izvora svjetla za pronalazak papilarnih linija
light" ili "Crimescope"), fizikalne (daktiloskopski prašci uz korištenje raznih

četkica i pulverzatora) i kemijske (npr. cyanacrylatno zaparivanje, ninhi-
drin, amido-black i dr.).
Tragovi papilarnih linija izazvani kemijskim metodama fiksiraju se
pomoću fotografije u omjeru 1:1. Općom snimkom fiksira se npr. grupacija
tragova, i predmet na kojem se trag nalazi. Obvezno je korištenje mjerne
trake i brojčanih ili slovnih oznaka.
Prvim načinom fiksiranja tragova papilarnih linija smatra se fotogra-
fija (uz korištenje oznaka i mjerne trake). No, najraširenija metoda fiksi-
ranja spornih tragova papilarnih linija jest pomoću daktiloskopskih folija.
Uglavnom se koriste za fiksiranje tragova papilarnih linija izazvanih na
neporoznim podlogama pomoću daktiloskopskih prašaka. Iznimno se folije
(gel-podizači) mogu koristiti za skidanje vidljivih tragova na neporoznim
podlogama bez tretiranja prašcima. U radu se najčešće koristi crna želati-
nasta (schneiderova) folija, transparentna folija na bijelu ili crnu podlogu i
bijela želatinasta folija.
Pri fiksiranju tragova papilarnih linija folijama potrebno je paziti na
kontrastnost linija spornog traga u odnosu na podlogu.
Tijekom fiksiranja spornih tragova papilarnih linija izazvane cjeline
tragova (npr. dlan s prstima ili grupa prstiju) ne smiju se razbijati, odnos-
no izrezivati i dostavljati zasebno kao više tragova. Ako se tragovi "razbi-
jaju", dobiva se više tragova, a uništava cjelina s mjesta događaja i na taj
se način otežava postupak daktiloskopske identifikacije.
Da bi se daktiloskopsko vještačenje moglo stručno i kvalitetno proves-
ti, vještaci za monodaktiloskopiju i daktiloskopiju trebaju svladati: a) poz-
navanje i korištenje daktiloskopskih zbirki i klasifikacije; b) poznavanje
ovlasti i načina korištenja baza podataka u vezi s daktiloskopskim zbir-
kama; c) poznavanje daktiloskopskih identifikacija uspoređivanjem spor-
nih i nespornih uzoraka papilarnih linija prstiju i dlanova; d) poznavanje
daktiloskopskih identifikacija uspoređivanjem uzoraka papilarnih linija
930
e) poznavanje izrade nalaza i mišljenja, te izrade fotodokumentacije; f) po-

znavanje vođenja svih daktiloskopskih zbirki otisaka papilarnih linija.
Iako se nalazi daktiloskopskih vještačenja u više od 98 posto slučaje-
va određuju "sa sigurnošću", ipak postoji i mali dio nalaza kod kojih se
vještak ne može opredijeliti za potpuno siguran nalaz. Tu se onda govori
o određenom stupnju vjerojatnosti da neki trag s mjesta događaja prema
svojim karakteristikama odgovara nespornom otisku s obrasca. Značajno
je spomenuti da se u svijetu za dokazivanje podudarnosti najčešće koristi
10-12 anatomskih karakteristika.
Još se Locard bavio podudarnošću otisaka kako bi mogućnost zablude
bila što manja te se smatra da se u praksi mogu javiti 3 vrste slučajeva:
1. podudarnost u 12 i više anatomskih karakteristika - identitet je nes-
poran (i sami Galton i Balthazard su pomoću matematičkih istraživanja
utvrdili da se 12 anatomskih karakteristika može smatrati dovoljnim da
se isključi mogućnost zablude); 2. podudarnost u rasponu od 8 do 12 ana-
tomskih karakteristika - tu nespornost identiteta još ovisi i o jasnoći sli-
ke, rijetkosti tipa karakteristike neke minucije, postojanja centra slike ili
triradijusa u dijelu koji se može vidjeti i razlučiti analizom, prisutnosti
pora i očiglednosti širine grebena i brazde (kalibar linija), pravca linija i
uglova račvanja; 3. podudarnost u 7 i manje anatomskih karakteristika
— u ovom slučaju govori se samo o vjerojatnom, mogućem identitetu.
Daktiloskopska identifikacija provodi se na zahtjev, a radi utvrđivanja
identiteta pomoću otisaka papilarnih linija. Takve se provjere najčešće obav-
ljaju temeljem zahtjeva INTERPOL-a, tj. policija stranih zemalja, veleposlan-
stava i sl. Otisci papilarnih linija na obrascima koje je dostavio INTERPOL
provjeravaju se, prilagođavaju zbirci i unose u opću daktiloskopsku zbirku.
Jedna vrsta provjere odnosi se na klasifikaciju dostavljenih otisaka prs-
tiju lijeve i desne ruke osobe ili nepoznatog leša i provjeru metodom perlu-
stracije (korištenje daktiloskopske formule i brojnih kombinacija koje pro-
izlaze iz nje) kroz opću daktiloskopsku zbirku. Metodom perlustracije kroz
opću daktiloskopsku zbirku pronalaze se osobe koje koriste lažna imena i
lažne podatke o identitetu.
Druga je vrsta provjere uspoređivanje različitih vrsta obrazaca, na ko-
jima su daktiloskopirani otisci na različitim mjestima u različito vrijeme,
a nerijetko pod različitim podacima o identitetu. Zbog tih je razloga važno
dostaviti sva saznanja o identitetu osobe (pravna i fizička obilježja).
Najčešći oblik utvrđivanja identiteta jest uspoređivanje otiska ka-
žiprsta s obrasca za izdavanje osobne iskaznice s otiskom kažiprsta des-
ne ruke na daktiloskopskom obrascu dostavljenom od inozemne policije
posredstvom INTERPOL-a. Radi provođenja vještačenja važno je da su
dostavljeni otisci jasni i sadržajni.
Računalni sustav AFIS (Automated Fingerprint Identification System)
modernije sustav za automatiziranu obradu otisaka papilarnih linija prs-
931
KRIM INALIST IKA
Verzija od 500 DPI izlučene slike korisna je neovisno o

početnoj rezoluciji slike, izlučivanje minucija se uvijek
vrši na slici od 500 DPI. Međunarodni standardi određuju
500 DPI za standardnu rezoluciju u sustavima obrade
otisaka prstiju. Kao takva, ova se rezolucija koristi u
čitačima otisaka prstiju, uspoređivačima otisaka prstiju i
algoritmima kompresije otisaka.
Kvalitativna mapa pokazuje pozadinu (crno) i četiri

razine kvalitete, ukazujući na mjesta gdje su brazde
konzistentnije odnosno mjesta gdje slika ima smetnje
odnosno nedostatak informacija o brazdama.
Binarna slika pokazuje obrađenu sliku nakon što su
uklonjeni sivi tonovi. Dobra slika jasno pokazuje brazde
otisaka prstiju.
Mapa smjera brazde pokazuje prosječan smjer brazdi na

određenoj točki slike.
Konačno, slika brazdi pokazuje brazde otkrivene pomoću

Griaule AFIS algoritma.
Slika 56. Način rada AFIS-a

933
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
tiju i dlanova. Prva generacija takvog sustava instalirana je sredinom se-

damdesetih godina u SAD-u, i od tada je sustav u stalnom razvoju.
Posljednji su koraci u tom razvoju u SAD-u izgradnja IAFIS-a (Integra-
ted AFIS), a u Engleskoj NAFIS (National AFIS) te APIS, koji uključuje
obradu papilarnih linija dlanova (Palmprints). To su sustavi umreženih lo-
kalnih AFIS-a, sa centralnom bazom podataka i mogućnošću provjere s bilo
koje radne stanice u mreži. Također, u najnovije se vrijeme radi, posebice u
SAD-u, na povezivanju AFIS-a različitih proizvođača pomoću ANSI-NIST
standarda, što omogućava njihov međusoban rad i razmjenu informacija.
Skandinavske zemlje u određenoj mjeri surađuju na način da se (uz
prethodnu najavu) mogu izravno koristiti AFIS bazom druge zemlje u svr-
hu pretrage. AFIS sadrži u bazi podataka otiske iz opće deseteroprstne
DKT zbirke, otiske dlanova i sporne tragove papilarnih linija (uključuje
fragmente prstiju i dlanova). Najnovija tendencija povezivanja zemalja
Europske unije planira se u obliku EURODAC-a (European Dactylosco-
pye), koji bi pokrivao granične prijelaze u Europi, te mogućnosti provjere
otisaka sa svih graničnih prijelaza u jednoj ili više baza otisaka.
Uz pomoć sustava obavlja se nekoliko vrsta provjera koje se smatraju
iznimno važnim u radu policije: a ) provjera deseteroprstnog s deseteroprst-
nim obrascima (TP/TP), a služi za izbjegavanje duplikata u bazi te za
utvrđivanje lažnih imena, a u potpunosti zamjenjuje dosadašnji način ruč-
ne klasifikacije i perlustraciju; b) provjera deseteroprstnih obrazaca kroz
zbirku NN tragova (TP, PP/LP), a služi da se svaka novodaktiloskopirana
osoba provjeri kroz cijelu bazu NN tragova; c) provjera NN traga s bazom
NN tragova (LP/LP), a služi da se svaki novi trag provjeri kroz cijelu bazu
NN tragova papilarnih linija. Uporabom sustava moguće je ustanoviti se-
riju kaznenih djela istog počinitelja; d) usporedba svakog novog upotreblji-
vog NN traga papilarnih linija sa svim otiscima prstiju u bazi podataka
(LP/TP, PP), što je osnovna funkcija AFIS-a, tj. čime sve daktiloskopirane
osobe provjeravamo kao osumnjičene; e) AFIS sustav ima brojne mogućnos-
ti obrade spornih tragova papilarnih linija u svrhu poboljšanja kvalitete,
što olakšava ili omogućava identifikaciju.
Uporaba AFIS-a isključuje dosadašnji način klasifikacije po Roscheru
opće daktiloskopske zbirke, a u potpunosti stavlja izvan uporabe mono-
daktiloskopsku zbirku i složeni sustav monodaktiloskopske klasifikacije.
Time se štedi vrijeme potrebno za monodaktiloskopiranje (14 obrazaca za
osobu), kao i za dugotrajni postupak ocjenjivanja, provjere i ulaganja u
zbirku. Sustavom AFIS dobivaju se mnogo veće mogućnosti za provjeru ci-
jele baze podataka, bilo da se radi o provjeri s deseteroprstnim obrascima
ili usporedbi sa spornim tragovima papilarnih linija.
Tendencija je u cijelom razvijenom svijetu automatizirati obradu poda-
taka, a ovo je sustav koji je pravi primjer obrade goleme količine podataka
934
u kratkom vremenu, što "ručnom" obradom nije moguće. Uporaba AFIS-a

toliko je razvijena od pojavljivanja u sedamdesetima, da se danas već
ozbiljno razmišlja o povezivanju baza podataka različitih zemalja, čime bi
se dobio umreženi sustav koji daje neslućene mogućnosti za daljnji razvoj.
Pri tome treba posebno naglasiti da je imperativ za proizvođače da proiz-
vode sustave koji su međusobno kompatibilni, upravo zbog mogućnosti
njihovoga kasnijeg povezivanja.
c) Fotografija*
U kriminalističkoj tehnici u cilju identifikacije osobe posebno mjesto pri-

pada kriminalističkoj fotografiji. U svrhu identifikacije osoba važna je oso-
bito signaletička fotografija.
Signaletička fotografija izrađuje se u boji ili crno-bijeloj tehnici veli-
čine 4,8 x 3,8 cm, na način da se osoba fotografira s tri strane: desni profil,
sprijeda i lijevi poluprofil u omjeru 1:10, fotografija je proporcionalno deset
puta umanjena od fotografirane osobe.
U slučaju da osoba koja se signaletički fotografira u trenutku snima-
nja nosi pokrivalo za glavu ili lice, naočale ili koji drugi predmet, osobu
je potrebno (barem na slici poluprofila) snimiti s takvim predmetima. Na
signaletičkoj fotografiji mora biti vidljiva pločica koja sadrži važne podat-
ke o fotografskoj obradi (npr. naziv PU, fotobroj i datum). Signaletičku
fotografiju treba obnavljati i za nju je potreban pisani zahtjev nadležne
policijske postaje. Takva se fotografija može koristiti u identifikacijskom
postupku i pri izradi crteža-portreta NN počinitelja kaznenih djela.
Slika 57. Signaletička fotografija
Tekst odjeljaka c) i d) napisao je Želimir Radmilović.
935
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________
d) Fotorobot
Fotorobot je općeprihvaćeni naziv za crtež nepoznate osobe izrađen na

osnovi osobnog opisa. Može se izrađivati rukom, uporabom računalne teh-
nologije (računala i odgovarajućeg softwarea) i kombinirano. Pri izradi fo-
torobota potrebno je, uz opća pravila osobnog opisa, posebno naglasiti di-
ferencijalne značajke osobe, a do izražaja dolazi i talent crtača, koji treba
riječi osobnog opisa simplificiranim crtežom vizualizirati. Allen spominje
primjer studenta likovne umjetnosti koji vježbanjem percepcije i vještine
vremenom pri risanju počinje izostavljati detalje, ostavljajući bitne linije
i sjene, postižući minimalnim crtežom maksimalnu sličnost s objektom.
Tipičan primjer takvog pristupa su portreti koje izrađuju karikaturisti.
Prednosti ručne izrade crteža pred strojnom mnoge su, ali najvažnije je
istaknuti individualizaciju, kreativnost i razradu crteža do sitnih nijan-
si, što je u šabloniziranim računalnim okvirima nemoguće. Pri tome će,
uz vještinu crtača, posebno važna biti sposobnost usmjeravanja iskaza te
"izvlačenja" maksimalnog opisa uz izbjegavanje sugestija koje bi dovele do
odmaka opisa pod utjecajem crtača.
Izrađeni foto-crteži ipak trebaju biti standardizirani (dimenzije, tehni-
ka crtanja, podloga) radi mogućnosti unosa u centraliziranu bazu neophod-
nu za moguće korištenje u provedbi postupka identifikacije (prepoznava-
njem, usporedbom u evidenciji fotografija poznatih počinitelja kaznenih
djela, usporedbom sa snimkama
različitih oblika video i drugih
nadzorno-zaštitnih sustava) na ci-
jelom području države.
e) Biometrijske metode
identifikacije*
Biometrija je matematičko-sta-
tistička metoda za istraživanje
živih bića s obzirom na njihove
odnose mjere i broja. U krimina-
listici je poznata duže vrijeme,
međutim, zbog razvoja računalne
tehnologije, tek danas dobiva po-
sebno značenje.
Metode biometrije koriste se
ot
pri izradi identifikacijskih doku-
Tekst odjeljka e) napisali su Želimir Radmilović i Milana Trbojević.
936
_________________ - — .................. ____ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
menata, autorizaciji ulaska i kretanja štićenim područjima i objektima, pri

ograničenju pristupa računalu, pa i u kriminalističkoj identifikaciji. Kao
što i sama definicija kaže, matematsko-statističke metode primjenjuju se
u definiranju nepromjenjivih odnosa i mjera pojedinih dijelova ljudskog
tijela, prije svega dermatoglifa i glave, odnosno lica.
Brojni sigurnosni sustavi, kako u svakodnevnom životu (pristup raču-
nalu, bankovnom računu, mobilnom telefonu), tako i u specifičnim područ-
jima ljudske djelatnosti (sigurnost, policija, obavještajne službe), vezani su
uz potrebu identifikacije osoba, odnosno provjeru je li neka osoba baš ta za
koju se predstavlja. Takva provjera mora biti jeftina, brza, pouzdana, te ne
smije zadirati u tjelesni integritet osobe.
Povijesno gledano, provjere te vrste temeljile su se na vizualnom prepo-
znavanju (npr. portir prepoznaje djelatnike pri ulasku u poduzeće), sigur-
nosnim karticama, PIN-kodovima, potpisima i sl. Osim "ozbiljnih" iden-
tifikacijskih metoda, poput DNK i daktiloskopskih, svi ostali načini su u
suvremenom svijetu postali izrazito nepouzdani.
Biometrijska identifikacija temelji se na fiziološkim osobinama i oso-
bitostima ponašanja određene osobe. Temelji se, dakle, na prepoznavanju
obrazaca, odnosno prepoznavanju biometrijskih karakteristika.
Biometrijski način identifikacije pojedinca znači uzimanje u obzir indivi-
dualnih čovjekovih fizičkih osobina ili značajki ponašanja i evidentiranje te
pohranu tog uzorka (živi uzorak) u standardnom podatkovnom obliku. Taj
uzorak se u postupku identifikacije uspoređuje s uzorkom (memoriran uzo-
rak ili potpis) koji se temelji na istim značajkama, a pohranjen je u sigurnos-
nom sustavu. Usporedba oba uzorka potvrđuje ili negira identitet pojedinca.
Da bi neka biometrijska karakteristika mogla biti sredstvo za identifika-
ciju, treba biti: a) univerzalna (da je svatko posjeduje), b) individualna (razli-
čita kod svakoga), c) trajna i nepromjenjiva (da se ne mijenja protekom vre-
mena i da se ne može promijeniti), d) da se jednostavno prikuplja i
uspoređuje
(jednostavnost apliciranja je najveća prednost biometrijske identifikacije).
Potreba za zaštitom prostora, resursa, sustava i informacija obično se
povezuje s kontrolom pristupa. Kroz taj se sustav osoba prvo identificira, a
onda joj se omogućuju radnje u skladu s njezinim pravima i dužnostima.
Ovisno o sigurnosnim postavkama, kontrola pristupa može se podijeliti
na dva dijela: a) fizička kontrola pristupa, kojoj je cilj kontrolirati pristup
zaštićenim zonama i prostorijama, i b) logička kontrola pristupa, gdje je
cilj kontrolirati pristup zaštićenim sustavima, informacijama i resursima
na računalima ili računalnoj mreži.
Sam se proces pristupa može provesti u skladu s nekoliko različitih
mehanizama: a) diskrecijska kontrola pristupa (osoba koja je zadužena za
zaštićeno dobro nadležna je i za definiranje osoba koje će tom dobru imati
pristup), b) mandatna kontrola pristupa (kontrola pristupa povjerena je
937
KRIMINALISTIKA
opunomoćenom administratoru (ili više njih) koji samostalno odlučuje o

pristupu zaštićenom dobru, c) funkcijska kontrola pristupa (pristup zašti-
ćenim dobrima ovisi e funkciji koju osoba obnaša u organizaciji, može se
primijeniti na pojedinca ili grupu) i d) odredbena kontrola pristupa (pris-
tup zaštićenim dobrima ovisi o prethodno donesenim odredbama).
Najkritičniji trenutak je provođenje jedinstvene identifikacije pojedina-
ca. To se može postići na mnogo načina: a) pouzdavajući se u zaštitara koji
provjerava zaposlenika, b) ukucavanjem tajnog broja, PIN-a na tastaturu,
c) provlačenjem magnetske ili bezkontaktne magnetske kartice, d) provje-
rom biometrijske osobine, e) kombiniranjem dva ili više navedenih načina.
Ovisno o načinu primjene, biometrijski sustav može raditi u dva re-
žima: 1) provjera (verifikacija, autentikacija) identiteta ili 2) utvrđivanje
(identifikacija) identiteta.
Režim provjere zahtijeva da osoba na neki način 'kaže' sustavu tko je,
a sustav onda radi tzv. provjeru jedan-na-jedan i vraća rezultat koliko je
neka karakteristika te osobe slična ranije pohranjenoj karakteristici pod
tim imenom. Dakle, sustav nam daje vjerojatnost da izmjerena i pohranje-
na karakteristika pripadaju istoj osobi.
Režim identifikacije puno je tehnički zahtjevniji proces i u njemu sus-
tav radi tzv. jedan-na-više provjeru. Sustav vraća koliko je neka karakte-
ristika slična svakoj pohranjenoj
u bazi (radi tzv. line-up). Najviši
rezultat imat će osoba čija je ka-
rakteristika pohranjena u bazi
najsličnija nepoznatoj osobi.
Svaki biometrijski sustav u
načelu se sastoji od četiri osnovna
dijela: 1) senzor koji mjeri (uzor-
kuje) određenu biometrijsku ka-
rakteristiku, 2) modul za izvlače-
nje (ekstrakciju) karakteristika,
3) modul za usporedbu i odlučiva-
nje (s ranije pohranjenim karakte-
ristikama) i 4) baza podataka u
koju se pohranjuju karakteristike.
e.1) Otisak prsta

Biometrijska identifikacija pomo-
ću otiska prsta ima brojne prednos-
ti. Prije svega, gotovo sve zemlje
S l i k a 59. Biometrijske metode identifikacije svijeta imaju ogromne baze oti-
na osnovi lica
saka prstiju. Prelazak na novu
938
_________________ - — .................. ____ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
tehn
ologi
ju je
zbog
toga
izni
mno
jedn
ostav
an.
Isto
Slika 60. Biometrijske metode identifikacije na osnovi zjenice oka tako,
ljudima je
ovaj način identifikacije poznat i
ne izaziva nikakve predrasude.
S obzirom na specifičnost udub-
ljenja i ispupčenja od kojih se prst
sastoji, pri analizi njegova otiska
može se poći ili od: a) analizira-
nja mjesta spajanja i završetaka
zavijutaka otiska, ili od b) anali-
ziranja cjelokupnog pravca svake
pojedine linije. Razlika u odnosu
Slika 61. 3D fotogrametrijska metoda
na ove dvije metode postoji s obzi-
identifikacije nepoznatog počinitelja rom na: a) veličinu prostora koji zauzima
skenirani otisak (otisak skeni-
ran prvom metodom zauzima oko 250 bajta, dok drugom metodom otisak
zauzima 150 kilobajta), b) brzinu prepoznavanja otiska (u prvoj metodi
uspoređuje se nekoliko karakterističnih točaka, dok se u drugoj metodi
uspoređivanje obavlja u bazi podataka, što traje daleko dulje).
Različita je i tehnologija kojom se skenira otisak. Razlikuju se: a) mje-
renje pritiskom prsta na senzor, b) optička metoda, c) termoelektrična,
d) mjerenje električnog polja iznad gornjeg sloja kože gdje otisak počinje.
Najzastupljeniji način jest mjerenje pritiskom prsta na senzor koji je sas-
tavljen od niza kondenzatora, ispupčenja i udubljenja otiska mijenjat će nji-
hov kapacitet. Prednost ove metode je što zahtijeva pravi otisak prsta. Me-
đutim, problemi se javljaju s obzirom na kvalitetu slike koju ostavlja otisak
mokrog odnosno suhog prsta. Mokri prsti dat će tamnu, a suhi svijetlu sliku.
Pri optičkoj metodi skeniranja otiska prsta CCD senzor (Charge Coup-
led Device) bilježi sliku prsta prislonjenog na staklo, a LED diode (Light
Emiting Diode) osvjetljavaju ispupčenja i udubljenja otiska. Prednosti ove
939
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
metode su jednostavnost i niska cijena, a nedostatak su tzv. latentni otisci.

Na senzorima na koje se prst prislanja cijelom površinom ostaje otisak
prsta kao i na svakoj drugoj površini, što ne samo da ometa svako iduće
snimanje već omogućuje "skidanje" konkretnog otiska.
Termoelektrična metoda je prilično rijetka. Senzor mjeri razliku u tem-
peraturi ispupčenja na otisku i zraka uhvaćenog u udubljenju kada je prst
prislonjen uz senzor, pri čemu se dobiva slika visoke rezolucije, čak i kada
je prst prljav ili otisak plitak. Prilikom skeniranja, prst se mora prevući
preko senzora, čime se ujedno rješava i problem čišćenja senzora i latent-
nih otisaka. Dva glavna nedostatka ove metode su: a) korisnik mora zna-
ti kako koristiti senzor, i b) potreba za zagrijavanjem senzora kako bi se
izbjeglo poklapanje temperature senzora i prsta, povećava potrošnju.
Električno polje ispod gornjeg sloja kože gdje otisak počinje mjeri se
pomoću E-Field senzora. Prednost ove metode je što se njom mogu snimiti
i suhi, istrošeni i zaprljani otisci. Glavni nedostaci jesu: a) mala rezolucija
snimka i b) malo polje skeniranja, što povećava postotak pogreške. V. izla-
ganje supra Glava XXII. i XXIV. pod 4.b.
e.2) Crte lica

Ljudsko lice je u najvećem broju slučajeva različito i predstavlja osnovni
način na koji razlikujemo i pamtimo osobe. Međutim, glavni nedostatak
prepoznavanja primjenom osjetila vida jest to što osjetilo vida ljudsko lice
doživljava kao cjelinu.
Prilikom softverskog prepoznavanja lica ono se dijeli na oko 80 obi-
lježja (npr. udaljenost između očiju, širina i dužina nosa, jagodice, brada
itd.). Sva ta obilježja pretvaraju se u numerički oblik. Niz tako dobivenih
brojki naziva se otisak lica.
Proces identifikacije obavlja se u nekoliko koraka. Softver pretražuje
snimku videokamere u potrazi za licima osoba. Lice se na slici traži grubo,
u niskoj rezoluciji, a na visoku rezoluciju se prelazi kada se pronađe oblik
sličan licu. Zatim se određuju veličina i položaj lica u odnosu na kameru.
Lice mora biti pod kutom od barem 35 stupnjeva u odnosu na kameru. Po-
tom se vrši normalizacija, tj. lice se rotira i mijenja mu se veličina kako bi
se obavilo uspoređivanje. Podaci o licu prebacuju se u numerički oblik, a za-
tim se oni uspoređuju s podacima u bazi. Za uspješno prepoznavanje potreb-
no je poklopiti između 15 i 20 obilježja, tako da se pojedinac može identifi-
cirati čak i nakon izvršene plastične operacije, što uključuje i bojanje kose
ili nošenje sunčanih naočala. Budući da otisak lica zauzima samo 84 bajta,
sustav je u mogućnosti usporediti između 15 i 60 milijuna otisaka u minuti.
Tehnologija prepoznavanja lica iznimno je zanimljiva jer, slično otisci-
ma prstiju, postoje velike baze fotografija ili se mogu lako napraviti (slike
za osobne iskaznice ili vozačke dozvole). Također, proces identifikacije je
940
jednostavan, a pojedinac čak nije ni svjestan da se određuje njegov identi-

tet. Međutim, tehnologija prepoznavanja lica još uvijek je u razvoju i osla-
nja se i dalje u velikoj mjeri na ljudskog operatera.
e.3) Geometrija ruke i raspored vena
Geometrija ruke je proces u kojem se analizira oblik šake i dužina prstiju. Pri
analizi ruke uzima se oko 90 obilježja. Kako geometrija ruke nije jedinstvena
za svakog pojedinca, ovi se sustavi koriste samo za provjeru identiteta. Kada
se radi o identifikaciji, geometrija ruke se najčešće upotrebljava u kombina-
ciji s nekom drugom metodom, kao npr. s analizom rasporeda vena na šaci.
Slično otisku prsta, metoda analize rasporeda vena traži mjesta njiho-
va spajanja koja prave karakterističnu šaru. Čitači funkcioniraju tako da
se dlan postavi na nekoliko centimetara iznad površine skenera.
e.4) Skeniranje oka

Postoje dvije metode određivanja identiteta pomoću oka: a) skeniranje ša-
renice (irisa) i b) skeniranje mrežnice (retine) oka. Skeniranje šarenice
zasniva se na analizi pojedinosti prstena u boji koji okružuje zjenicu. Na
šarenici postoji više od 200 točaka koje se mogu iskoristiti za identifikaci-
ju, kao što su prsteni, brazde i pjege. Kako su navedene šare jedinstvene
za svakog pojedinca, ova se metoda može koristiti za provjeru identiteta,
ali i za identifikaciju određene osobe.
Snimanje šarenice može se obaviti običnom kamerom čak i s određene
daljine (i do pola metra), ali i kroz naočale. Da bi se izbjeglo korištenje
umjetnog oka, sustav može osvijetliti oko da vidi dolazi li do skupljanja
zjenice. Vrijeme potrebno za pregled iznosi oko dvije sekunde.
Prednost ove metode je njena pouzdanost i relativna jednostavnost. Nedo-
statak je to što je za skeniranje oka glavu potrebno držati na točno određenom
mjestu, što nije naročito praktično ako netko to ne želi učiniti svojevoljno.
Također, baze skeniranih šarenica ne postoje, već bi se morale tek napraviti.
Skeniranje mrežnice koristi individualnost krvnih žila na dnu oka.
Ovaj oblik identifikacije je najpouzdanija od svih biometrijskih metoda.
Budući da ne postoji način da se krivotvori, ona se ne mijenja tijekom
cijelog života osobe, a mrežnica mrtve osobe toliko brzo propada da nisu
neophodne dopunske mjere utvrđivanja je li osoba živa ili ne.
Za uspješno skeniranje potrebno je skinuti naočale (ako ih osoba nosi),
oko treba biti blizu skeneru i neophodno je fokusirati se na određenu toč-
ku. Proces skeniranja traje između 10 i 15 sekundi i za to vrijeme je oko
osvijetljeno svjetlošću slabog intenziteta. Jasno je da je ovo složeniji i neu-
godniji način utvrđivanja identiteta od prethodno spomenutih. Zbog toga,
a i zbog visoke cijene i pouzdanosti, skeniranje mrežnice koristi se samo
za instalacije visoke razine sigurnosti (banke, vojni objekti itd.).
941
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
e.5) Prepoznavanje glasa

Prepoznavanje glasa bilježi: a) frekvenciju, b) ritam, c) tonalitet i d) vi-
sinu glasa. Iako se za snimanje glasa može koristiti i običan ili telefon-
ski mikrofon, pouzdanost skeniranja povećava se uporabom kvalitetnijih
mikrofona. Budući da ova metoda i nije naročito pouzdana, u pravilu se
koristi samo u svrhu provjeravanja identiteta. Vrijeme provjere je oko pet
sekundi. Krivotvorenje korištenjem snimke gotovo je nemoguće jer sustav
kojim se provjerava glas traži istodobno i visoke i niske frekvencije zvuka
koje se mogu naći samo u pravom glasu.
Prednost ove metode je ta što je potrebna oprema iznimno jeftina i svaki
se današnji kompjutor, uz odgovarajući softver, može iskoristi kao platforma
za prepoznavanje glasa. Međutim, niska razina pouzdanosti prepoznavanja
glasa čini ovu metodu dopunskom biometrijskom metodom (v. infra pod h).
f) Fotogrametrija
Fotogrametrija kao mjerna metoda, uz već prihvaćenu primjenu pri radu

na mjestu događaja i izradi 3D grafičkih prikaza, sve više prostora dobiva
u sferi kriminalističke identifikacije, odnosno u sferi biometrije (v. izlaga-
nja infra, Glava XXV. pod 10.b).
Najnoviji primjeri su tzv. 3D fotogrametrijska antropologija i 3D faci-
jalna rekonstrukcija. Obje metode vrlo su značajne, kako za identifikaciju
nepoznatih počinitelja kaznenih djela, tako i za identifikaciju pronađenih
nepoznatih leševa s uništenim mekim tkivom.
U okviru biometrije razvijena je 3D biometrijska antropologija. Primje-
na ove metode vrlo je zanimljiva, jer se fotogrametrijskom metodom može
vrlo precizno izmjeriti pojedine dijelove tijela osobe, te na osnovi tih mjera
i određenih proporcija razlikovati tu osobu od svih drugih.
Punu primjenu metoda doživljava u identifikaciji nepoznatih i maski-
ranih počinitelja razbojništava koji su snimljeni postojećim sigurnosnim
videonadzorom. Primjenom fotogrametrije moguće je "izmjeriti" dimenzije
nepoznate osobe poput: visine, duljine stopala, obujma glave i sl., a ako
postoji osumnjičena osoba, usporedbom se može izvršiti eliminacija ili po-
tvrda istovjetnosti.
g) Tjelesni mirisi
Tjelesni miris pripada specifičnom području kriminalističkih istraživanja.

Na tome je izrasla posebna grana kriminalistike - kriminalistička odo-
rologija, znanost o mirisima. Iako se za detekciju mirisa i dalje koriste
policijski psi, danas se sve više primjenjuju dostignuća kriminalističke
942
istražne tehnike. Plinska kromatografija i spektrometar masa sigurne su

metode identifikacije ljudskih mirisa.
Ustanovljeno je da čovjek ispušta u zrak oko 300 mirisnih sastojaka. Po-
moću spektrometra masa uspjelo se identificirati 130 sastojaka mirisa. Ve-
ćina proizlazi iz površine tijela, ali i iz pluća i gastro-intestinalnog trakta.
Još uvijek je sporno pitanje je li tjelesni miris pojedinog čovjeka jedin-
stven i neponovljiv u odnosu na druge ljude. Ako jest, on je genetički
određen.
Drugim riječima, je li miris nasljedan i ostaje li nepromjenjiv tijekom života?
Izgleda da je danas individualnost i relativna nepromjenjivost mirisa čovje-
ka nepobitno utvrđena. To stajalište potvrđuju istraživanja biologa, kinolo-
ga, liječnika i sl. Ova je metoda kriminalističke identifikacije u razvoju. Još
uvijek imaju prednost psi kao biologijski analizatori. Uzorci mirisa na licu
mjesta uzimaju se specijalnim usisivačem u vakumizirane metalne cilindre.
Ljudski miris je, inače, poseban tip mikrotraga. Kako se kreće, čovjek
ostavlja iza sebe molekule mirisa. Počinitelji ne mogu uništiti tragove mi-
risa, niti spriječiti njihovo lučenje. Trag mirisa čovjeka treba razmatrati
kao složeni kompleks raznovrsnih mirisa. Sastavu spomenutog kompleksa
pripadaju: 1. pozicijski mirisi (karakteristični mirisi pojedinih dijelova ti-
jela), 2. individualni miris - njega tvore svi pozicijski mirisi, 3. opći miris
- to je miris odjevenog čovjeka koji ga veže uz profesiju, a i sporedni mirisi
kao parfem, sapun, pasta za zube, cigarete i dr.
Prema izloženom, trag mirisa čovjeka sastoji se od individualnog miri-
sa i raznovrsnih mirisa sredine (stan, predmeti koji ga okružuju, zemlja i
sl.). Složenost takvog traga odlučuje o njegovoj individualnosti. Promjenji-
vost mirisa javlja se zbog biologijskih razloga u kraćim vremenskim raz-
macima, ali ne utječe na njegovu identifikaciju.
h) Identifikacija osoba na osnovi glasa
Identifikacija osoba na osnovi glasa moguća je na dva načina: prepozna-

vanjem njegova glasa od drugih osoba ili pomoću tehničkih sredstava.
Identifikacija glasa prepoznavanjem putem osoba dosta je nepouzdana,
poglavito ako se vrši nakon proteka vremena većeg od 24 sata. Najvažniji
činitelj je boja glasa, ali ulogu igraju i modulacija i frekvencija i sl. Uvjetno
rečeno, prepoznavanje osoba po glasu od strane drugih osoba nije egzakt-
no i ima orijentacijsku vrijednost.
Ljudski glas može ostaviti tragove u svijesti ljudi koji su ga čuli (na-
mjerno ili slučajno) ili biti registriran pomoću tehničkih registracijskih
sredstava, također namjerno ili slučajno. Kako je istaknuto, tragovi čovječ-
jeg glasa koji su ostali u svijesti čovjeka i koji se koriste za prepoznavanje
osoba nisu od važnosti u kriminalističko-tehničkom smislu jer ne podlije-
943
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
žu kontroli (matematički mjerljivoj). Zbog toga se takvo prepoznavanje u

biti svodi na iskaz svjedoka, oštećenika ili osumnjičenika.
Kriminalistička tehnika koristi se samo snimljenim glasovima. Postupak
identifikacije, tzv. fonoskopska identifikacija teče tako da se glas osobe
zvučno i/ili optički snimi, pa se zajedno sa snimkom inkriminiranog glasa
dostavlja vještaku. Vještak pomoću posebnog uređaja te glasove "prevodi"
u električne signale, koje zatim preko pisača prevodi u grafike. Pri tome
se prati promjena visine i jačine svakog tona u vremenu. Dobivene grafike
se uspoređuju i vještak daje mišljenje je li oba glasa izgovorila ista osoba.
Ova je metoda jako osjetljiva, pa pored identifikacije osobe po glasu
omogu-
ćava utvrđivanje nekih okolnosti nastanka i manipulacije snimkama, kao što
su: 1. identifikacija uređaja kojim je glas snimljen na osnovi karakterističnih
šumova uređaja za snimanje; 2. identifikacija prostorije, odnosno položaja
uređaja u prostoriji za vrijeme snimanja; 3. utvrđivanje prekida i nastavljanja
snimanja, čime se isključuje mogućnost prikrivenog (zlonamjernog) selektiv-
nog snimanja ili presnimavanja fragmenata nečijeg govora u vidu cjeline.
Na osnovi navedena tri elementa sa sigurnošću se može utvrditi au-
tentičnost, odnosno falsifikat snimljenog govora. Teškoće u vještačenju
predstavljaju prevelika udaljenost od mikrofona, neprikladno postavljen
mikrofon u odnosu na izvor zvuka, prigušivanje uzrokovano njegovim pri-
krivanjem, širenje glasovnih valova u fizičkoj okolini, svjesno ometanje
razgovora, namjerne i prirodne smetnje u govoru, stresna emocionalna
stanja, utjecaj alkohola i droga i slično.
Važna je kvaliteta snimljenog glasa. Decidirana mišljenja fonoskopskih
vještaka nisu moguća ako se snimljeni glas odlikuje vrlo niskim elektro-
akustičkim parametrima. Dokazni akustički zapisi razlikuju se po tome
što delinkvent u većini slučajeva ne govori neposredno u mikrofon, već iz
znatne udaljenosti, s iznimkom telefonskih razgovora ili kada koristi oda-
šiljač radiostanice. U snimcima se često javljaju i smetnje koje nastaju na
telefonskim linijama i radioprijenosima.
Loša kvaliteta snimaka uzrokuje dugotrajan rad, a vještačenje je iznim-
no komplicirano i odvija se u raznovrsnim okolnostima. Tijekom vještače-
nja utvrđuju se tehničko-akustički parametri zapisa. Poznavanje pravih
parametara omogućuje eliminaciju raznih mjernih pogrešaka koje bi mo-
gle utjecati kako na ocjenu snimanja, tako i na mišljenje vještaka.
Eliminiranjem raznih tipova pogrešaka zapisa primjenom specijalnih
tehničkih kontrolno-mjernih i korekcijskih uređaja popravlja se kvaliteta
reproduciranog snimka. S kriminalističkog stajališta to znači da se mogu
činiti ispitivanja snimaka s intenzivnim smetnjama, objektivizirati para-
metre zapisa te olakšati i ubrzati proces mjernih i auditornih analiza.
U osnovi moderne fonoskopije identifikacijske metode obuhvaćaju cje-
lokupnost psihofizioloških pojava koje se ispoljavaju u procesu govorenja.
944
KRIMIMALISflSA _____________________________________ ................. ________
Osim situacijskog konteksta one obuhvaćaju individualne skupine seman--

tičkih, lingvističkih, fonetskih i akustičkih osobina, kao i psiholegiju i pa-
tologiju govora, gluha i glasa,
Uzimaju se u obzir individualne karakteristike pojedinih govora (500 i
više),
što omogućava identifikaciju osoba s karakterističnim zaključkom, pa čak i
kod snimaka s intenzivnim smetnjama, deformiranim i registriranim u ogra-
ničenom spektru frekvencija, pod uvjetom da razina govornih signala prelazi
razinu smetnji nešto iznad teorijske ganice percepcijske mogućnosti čovjeka.
Danas je uspješno riješen i problem fluktuacije pojedinih skupina osobina
koje u prirodnom govoru ovise o kontekstu situacije i psihofizičkom stanju
čovjeka. Postoje izrađeni kriteriji i principi uzimanja komparativneg mate-
rijala, Većina metoda koje su u primjeni danas univerzalne su, jer praktički
omogućuju identifikaciju osobe neovisno o jeziku kojim se služi, pod uvje-
tom da se u procesu identifikacije uzima u obzir specifičnost danog jezika i
da se raspolaže komparativnim materijalom uzetim na odgovarajući način.
Uz ostalo, moguće je utvrditi mjesto gdje osoba govori ili je govorila
(grad, selo i sl.), ulicu, prostoriju, vrstu otvorenog prostora, radi li se e
snimkama s plovila, zrakoplova ili drugih prometnih sredstava, doba godi-
ne, mjesec, dan, sat i minuta snimanja (kada se radi o istovremenom sni-
manju radio ili televizijskih emisija), radnju koju obavlja osoba dok govori,
vrstu upotrijebljenog oruđa za vrijeme vršenja kaznenog djela, nominalnu
vrijednost kovanog novca itd. Govornik može šaptati ili ometati govor, ali
sve smetnje mogu se otkloniti i osoba identificirati, Dokazno gledajući, fo-
noskopska identifikacija izvršena lege artis ima visoku dokaznu vrijednost,
Rezultati identifikacije glasa mogu se svrstati u jednu od pet katego-
rija; 1, sigurno isti govornik, 2, sigurno nije isti govornik (kategorička miš-
ljenja), 3, vjerojatno isti govornik, 4, vjerojatno nije isti govornik i 5. nema
odluke zbog loše snimke, nema dovoljno zvukova za identifikaciju, buka itd.
Od netom opisane fonoskopske identifikacije valja razlikovati analiza-
tore glasa usmjerene drugim ciljevima, To se prije svega odnosi na ranije
spomenuti analizator stresa (v. supra Glava XIV. pod 2.b).
i) Odontologijska identifikacija
Odontologijska identifikacija ili utvrđivanje identiteta osoba po stanju
zubala uglavnom se primjenjuje kod mrtvih osoba. Identifikacija o kojoj je
riječ provodi se zajedno s određivanjem uzroka smrti, najčešći je krajnji cilj
sudsko-antropoloških analiza. Te osobine najčešće su antemortalni medicin-
ski ili dentalni podaci. Ovi podaci mogu biti zubni kartoni, röntgenske
snimke
pojedinih zuba ili čitavog zubala, medicinska dokumentacija o preboljelim
bo-
945
KRIMIMALISflSA _____________________________________ ................. ________
lestima ili traumama, i dr. U znatnom broju slučajeva moguća je identifikaci-

ja. Nezgoda je u tome što veliki broj ljudi nema registriran svoj zubni status.
946
K
ad je
riječ
o
trag
ovi
ma
zuba
, to
mog
u
biti:
ugri
zi,
odgr
izi i
otisc
i
zuba
.
Oni se Slika 62. Identifikacija osobe na temelju tragova zubi mogu naći na
ljudskom tijelu (živom ili
mrtvom), i to kako na žrtvi
tako i na počinitelju, a, iznimno, i na svjedoku kaznenog djela, i to na koži
ili muskulaturi. Žrtva nerijetko ugrize napadača u samoobrani, ali i na-
padač žrtvu, npr. kod seksualnih delikata ili sadističkih ubojstava. Pored
tragova zuba javljaju se i dodatni tragovi, kao što su slina i pljuvačka,
zubne naslage (plaque), ruž za usne i sl.
Tragovi zuba ostaju i na prehrambenim proizvodima plastične prirode
kao što su: maslac, suho meso, čokolada, voće i povrće (sirovo i kuhano) i
sl. Oni se mogu naći i na nekim drugim tvrdim predmetima koje ljudi drže
i stavljaju u usta, kao što su: lule, alat za počinjenje kaznenog djela, olov-
ke, "cigaršpici" i sl.
I progrizeni odjevni predmeti mogu se javiti kao predmeti ekspertize
(tzv. mehanoskopska vještačenja). Predmete i površine s tragovima zuba
treba hitno fotografirati razmjernom fotografijom, a, ako je moguće, uči-
niti i odljevak (tehnika mulažiranja) pomoću najprikladnije mase. Ako je
nemoguće uzeti otisak (kopija), treba ga pohraniti u odgovarajućim otopi-
nama, npr. ljudsku kožu u 0,5% otopini formalina, kao i voće i povrće, jer
brzo gube svoj oblik ili ga mijenjaju zbog dehidracije. Nažalost, često pri
tome gube prirodnu boju, zato ih je potrebno prije stavljanja u prezervati-
947
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
ve snimiti u koloru. Postoje i drugi načini konzerviranja podloga s tragovi-

ma zubi, ali nema potrebe da ih se na ovome mjestu elaborira.
Tragove zuba, bez obzira na podlogu, treba uvijek prvo osigurati foto-
grafijom. Radi uspoređivanja uzimaju se odljevci zuba osumnjičenoga iz
plastelina, stentsa, gipsa, crvenog voska i sličnog materijala. Preporuča
se da to obavi stomatolog. Kod ravnog otiska zuba više površinske priro-
de, preporuča se postupak zvan odontoskopija. Gornja vilica obilježava se
obično slovom "G", a donja slovom "D", desna strana sa "d", a lijeva s "1", a
zubi rednim brojevima počevši od desnog sjekutića ("1").
Kod uspoređivanja tragova ugriza i odgriza (spornih i nespornih) pri-
mjenjuju se u osnovi dvije metode: mjerenja i mehaničkog poklapanja.
Radi utvrđivanja identiteta sporni i nesporni odljevak moraju se podu-
darati glede broja zuba, njihova oblika, rasporeda u vilici, veličine svakog
zuba, rastojanja između zuba i individualnim karakteristikama svakog
zuba.
Mogućnost identifikacije određuje vrsta nositelja traga, mehanizam
nastanka traga i snaga ugriza ili odgriza. Suradnja kriminalista i odonto-
loga prijeko je potrebna. Osobita je kvaliteta zuba kod nasljednih bolesti,
a postoje i prolazne bolesti koje, dok traju, utječu na formiranje zuba. Tako
npr. stomatolog može na osnovi defekta cakline zaključiti da je riječ o ra-
hitisu, a kod nasljednog sifilisa opažaju se na površini srednjih gornjih
sjekutića defekti polumjesečastog oblika.
Po vilicama i zubima utvrđuje se i spol mrtvog tijela, kao i približna
starost. Vilica koju je tretirao liječnik zubar, kako je istaknuto, često pru-
ža sigurne mogućnosti identifikacije. Kod raspadnutih ili spaljenih leševa
nerijetko su zubi jedino identifikacijsko sredstvo. Zubi su osobito otporni
prema kemijskom, fizikalnom i mehaničkom utjecaju. Jači su od kostiju.
Individualna obilježja zuba čine: forma, kakvoća, položaj i raspored u vili-
ci. Ulogu igra i svojevrsnost rasporeda zuba u odnosu na pojedini zub (nag-
nut, izvan ravnine žvakanja i drugo) ili u odnosu na čitav zubni sustav
(npr. zubi gornje vilice strše na neobičan način iznad zuba donje vilice ili
obratno).
Karakteristike zuba su: 1. veći ili manji broj od normalnog broja,
2. anomalije oblika, 3. anomalije veličine, 4. anomalije mjesta gdje se zubi
u vilici nalaze, 5. anomalije pravca rasta zuba i 6. tipične porodične ano-
malije. Identifikacijski gledano kod zuba nas zanima: njihov broj, odnos
- položaj i raspored, veličina svakog pojedinog zuba (krupni, sitni), uda-
ljenost između pojedinih zuba (gusti, rijetki), ostale karakteristike svakog
zuba (šiljati, ravni, okrnjena ivica, rijetki otvori) i sl. Defekti mogu biti: ža-
lom zuba, prijelom zuba, truli zubi, istrošeni zubi. Značajni su i popravci:
plombe, krune, mostovi, proteze (parcijalne ili totalne) i slično. Navedeni
detalji pripadaju osobnom opisu čovjeka.
948
______________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Sastav zuba odražen u tragu morfološki je dokaz. Raspored tragova

može uputiti na mehanizam njihova nastanka i radnju počinjenja te po-
ložaj žrtve i napadača. Pri tome važnu ulogu igra njihova lokacija. Broj,
oblik, veličina i raspored zuba imaju utjecaj na izgled (crte) čovječjeg lica,
što je od značenja pri sastavljanju osobnog opisa i njegovu provjeravanju.
Odontolozi i fizionomičari došli su do spoznaje da ljudi s duguljastim li-
cem imaju obično duže zube, nedostatak prednjih zubi uzrokuje bore, zubi
samo s jedne strane dovode do asimetričnosti lica, ljudi s rijetkim zubima
drže usta poluotvorenim, čovjek koji nema prednje zube "šuška", "vrška",
govori piskavo ako ima samo jedan prednji zub itd. Po tragovima zuba
lako je razlikovati ugriz i odgriz djeteta od odrasle osobe. Opis zuba igra
veliku ulogu i kod prepoznavanja.
j) Identifikacija osobe analizom DNK

Sredinom osamdesetih godina, zahvaljujući dostignućima molekularne
biologije, počela je primjena DNK (deoxyribonucleic acid, tj. deoksiribonu-
kleinska kiselina) u istraživanju kriminalnih radnji, utvrđivanju identite-
ta osoba i dokazivanju očinstva.
Godine 1985. u Velikoj Britaniji je tijekom jedne kriminalističke istrage
prvi put primijenjena tzv. analiza MLP (multi locus probes), što je ujedno i
prva primjena DNK tehnologije u forenzične svrhe.
Identifikacija osobe analizom DNK u nastavku izlaganja izložena je
sljedećim redom: 1) struktura DNK, 2) uzorci biologijskog materijala pot-
rebni za analizu, 3) metode analize DNK, 4) uvjeti primjene rezultata ana-
lize u području kriminalističke istrage i kaznenog postupka, 5) pohrana i
čuvanje prikupljenih podataka, 6) međunarodna razmjena podataka.
j.1) Struktura DNK*
Iako su stanice, kao najmanje strukturne jedinice ljudskog organizma,
specijalizirane za različite funkcije, po svojoj su strukturi slične - građene
su od jezgre i citoplazme. Uz postojanje određenih iznimki, svaka od sta-
nica u ljudskom organizmu sadrži potpuno identičnu genetsku poruku,
naslijeđenu od biologijskih roditelja
Cjelokupni genetički materijal jedne stanice ili organizma, bez obzira
na to kakvu molekulu DNK ona sadržavala i kakvu funkciju dijelovi te
DNK imali, naziva se genom.
Kromosomi, od kojih je sastavljen genom, jesu nitasti ili spiralni sastav-
I ni dijelovi stanične jezgre koji su vidljivi samo za vrijeme diobe stanice i
sastoje se od deoksiribonukleinske kiseline (DNK) i proteina.
Tekst odjeljka j.l) napisao je Milovan Kubat.
949
KRIMINALISTIKA
Od ukupno 23 para kromoso-

ma (diploidan broj kromosoma)
22 para su autosomi i jedan je
par spolnih kromosoma. Autoso-
mi su kromosomi koji se po broju i
morfološkom izgledu ne razlikuju
između muškaraca i žena. Spolni
kromosomi (X i Y) su, za razliku
od autosoma, odgovorni za razvoj
gonada i determinaciju spola.
Uz 22 autosoma kod žena na-
lazimo dva X kromosoma, dok
muškarci imaju jedan X i jedan
Y kromosom. U zrelim spolnim
stanicama (jajna stanica, spermij)
nalazi se, za razliku od ostalih
tjelesnih stanica, samo jednostru-
ki (haploidan) broj kromosoma,
odnosno njih 23.
Sastavni dijelovi DNK su nu-
Slika 63, Struktura DNK kleotidi (osnovna jedinica građe
nukleinskih kiselina) koji su gra-
đeni od molekule šećera (deoksiriboze), fosfatne skupine i baze. Poveziva-
njem nukleotida nastaje lanac, pri čemu su dva lanca međusobno poveza-
na u dvostruki lanac poput spiralne uzvojnice.
U svakom lancu DNK baze su poredane u slijedu jedna za drugom. Sli-
jed baza naziva se sekvenca. Pojedini funkcionalni odsječci DNK značajni
su za nasljeđivanje (kodirajuća područja). U tom slučaju sekvenca baza
predstavlja nasljednu informaciju (genetski kod). Sve tjelesne stanice ne-
kog individuuma sadrže identičnu nasljednu informaciju.
Položaj gena na nekom određenom kromosomu označava se kao gen-
sko mjesto (lokus). Odsječak DNK može biti prisutan u različitim oblicima
(aleli). Ako su aleli obaju roditelja na nekom genskom mjestu identični, to
nazivamo homozigotnost. Različitost alela govori o heterozigotnosti.
Pod genetičkom raznolikošću (polimorfizmom) podrazumijeva se za-
jednička prisutnost najmanje dvaju alela kod stanovništva s učestalošću
većom od 1%. Jednostavni odlomak DNK iz stanične jezgre sastoji se od
3xl09 parova baza. Kada bismo mogli izravnati DNK molekule iz jezgre
jedne jedine stanice, dobili bismo lanac dulji od 3 m.
Bjelančevine su produkti gena, koje se u organizmu koriste kao struk-
turne bjelančevine ili kao enzimi u izmjeni tvari.
Osim DNK u jezgri (nuklearna DNK), u citoplazmi stanice nalazi se
mnogo
mitohondrija od kojih svi posjeduju identičnu mitohondrijsku DNK
(mtDNK).
950
Kružna molekula sadrži 16 569 parova baza. Najmanji broj mitohon-

drija imaju spermiji (oko 50), a najveći jajne stanice (oko 10 000).
Za razliku od jezgrine DNK, čije nasljeđivanje slijedi Mendelove zako-
ne, mtDNK nasljeđuje se po majčinoj liniji.
Udio kodirajućih odsječaka DNK procjenjuje se na manje od 10%. Preos-
talih više od 90% smatra se nekodirajućim područjima. Za sada ti odsječci
nemaju dokazanu funkciju.
Jezgrina DNK pokazuje izvan kodirajućih regija visoku varijabilnost s
ponavljanim slijedovima istih sekvenca baza (ponavljajuća DNK). Ponav-
ljajuća DNK strukturno može biti u obliku ponavljajućih sekvenci koje
slijede jedna za drugom (tandem repeats) ili u obliku razbacanih ponavlja-
jućih sekvenci.
Ponavljajuća DNK može se podijeliti na satelite, minisatelite i mikro-
satelite na temelju duljine ponavljane sekvence, koja se izražava brojem
parova baza i učestalošću ponavljanja.
Satelitska DNK sastavljena je od dugih nizova ponavljanih sekvenci
s jedinicama ponavljanja koje obuhvaćaju nekoliko tisuća parova baza i
mogu se ponavljati od 103 do 107 puta.
Kod minisatelita duljina ponavljanja iznosi između 9 i oko 100 parova
baza. Više tisuća ponavljanih sekvenci mogu slijediti jedna za drugom.
Mikrosatelitska DNK sadrži ponavljanja od 1 do 6 parova baza. Pri tome
nalazimo do oko 100 ponavljanja. Osobito česta su ponavljanja dinukleo-
tida. Ponavljanja tandema tri i tetra nukleotida nastupaju rjeđe. Za ozna-
čavanje mikrosatelita koristi se skraćenica STR (Short Tandem Repeat).
Polimorfizmi DNK (odsječci DNK) mogu se formalno podijeliti u poli-
morfizme sekvenci i polimorfizme duljine. Varijacije sekvenci nastaju za-
mjenom nukleotida i ne uzrokuju promjenu duljine. Prilikom dodavanja ili
izostavljanja pojedinog ili više nukleotida dolazi do polimorfizma duljine.
Varijabilnost mini i mikrosatelita obuhvaćena je pojmom VTNR - po-
limorfizama u regijama minisatelita koje predstavljaju ishodište analize
DNK. Tijek ispitivanja obuhvaća dva glavna koraka: 1) ekstrakcija DNK
iz biologijskog materijala traga i 2) dokaz varijabilnih odsječaka DNK.
j.2) Uzorci biološkog materijala potrebni za analizu DNK*

Za molekularno biologijsku ispitivanje traga neophodni su materijali koji
sadrže jezgru. Pravilnik o načinu uzimanja uzoraka biološkog materija-
la za analizu deoksiribonukleinske kiseline određuje da se uzimaju samo
dostupni i uporabljivi uzorci. To su: a) uzorak krvi izuzimanjem u venilu
s antikoagulansom ili ubodom u jagodicu prsta na filterpapir, b) uzorak
Tekst odjeljka j.2) napisala je Milana Trbojević.
951
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
sline brisom usne šupljine sterilnom vatom ili žvakanjem sterilne gaze,
c) čupanjem najmanje 15 vlasi ili dlaka s korijenom.
Osim krvi, sline i dlaka za analizu DNK pogodni su i neki drugi biološ-
ki tragovi: a) sperma, vaginalni sekret i drugi tjelesni sekreti, b) koža,
c) tjelesna tkiva (mišići, unutrašnji organi, kosti zubi) i d) tjelesne izluče-
vine (urin) i dr.
Uzorak biološkog materijala uzima, u nazočnosti ovlaštene službene
osobe Ministarstva unutarnjih poslova, doktor medicine ili drugi zdravst-
veni djelatnik zdravstvene ustanove pod njegovim izravnim nadzorom.
j.3) Metode analize DNK*

Analiza DNK obavlja se sukladno tehnološkim postupcima koji su utvrđe-
ni međunarodnim standardima prihvaćenim u Republici Hrvatskoj. Obav-
lja se pod nadzorom Povjerenstva koje imenuje ministar zdravstva.
Uvođenjem RFLP sistema (Restriction Fragment Lenght Polymorphism)
u sudsko medicinsku znanost o tragovima uspješnost ispitivanja se znatno
poboljšala, ali su i dalje bile potrebne relativno velike količine svježe visoko
molekularne DNK u ispitivanom materijalu traga. Najmanja količina izno-
sila je oko 1 - 2 pg (1 mikrogram = 10-6 g), što odgovara otprilike broju od
200 000 do 400 000 tjelesnih (= diploidnih) stanica. DNK molekule nadalje
moraju biti neoštećene, tj. dulje od 30 000 parova baza. Upravo u materi-
jalu tragova DNK se brzo oštećuje autolizom uz pomoć mikroorganizama.
Lančana reakcija polimeraze (Polymerase Chain Reaction; PCR) en-
zima koji katalizira polimerizaciju molekule DNK, omogućila je ciljano
umnožavanje (amplificiranje) definiranih odsječaka DNK.
Princip PCR metode sastoji se u tome da se od jednog DNK odsječka
proizvedu mnogobrojne kopije. Nastali produkti amplifikacije mogu se
razdvojiti elektroforezom.
Za PCR metodu dvostruki lanac DNK mora se zagrijavanjem rastaviti
u jednostruke lance (denaturacija). Reakcijska smjesa, uz ispitivani DNK
uzorak, sadrži i dvije kratke DNK molekule. To su sintezom proizvedeni
jednostruki lanci DNK duljine 20 do 30 parova baza (oligonukleotidi).
Obje takve molekule sparuju se po principu komplementarnosti s ne-
kim jednostrukim lancem i tako određuju ciljanu sekvencu. Sa svakim
sljedećim ciklusom ciljana sekvenca se ponovo udvostručuje, tako da broj
kopija eksponencijalno raste (lančana reakcija).
Nakon 30 ciklusa teoretski bi iz jedne DNK molekule moglo nastati 230
kopija, koje reprezentiraju jedan određeni polimorfni DNK odsječak. To bi
iznosilo 106 do 107 kopija.
Tekst odjeljka j.3) napisao je Milovan Kubat.
952
Primjenom PCR tehnike osjetljivost dokazivanja jako se povećala, tako da

je i iznimno mala količina DNK iz traga dostatna za uspješnu analizu. Gra-
nica dokaznih mogućnosti teoretski jednaka je jednoj jedinoj molekuli DNK.
U praksi ishodna količina DNK u materijalu traga od 100 do 500 pg
(1 pikogram = 10-12g), što odgovara 20 - 100 tjelesnih stanica, osigurava
pouzdan nalaz.
Budući da je PCR metoda osobito dobra za kratke DNK odsječke (ne-
koliko stotina parova baza), prednost ove metode je njena primjenjivost i
u slučaju degradirane DNK. Ta činjenica je u analizi tragova od iznimne
vrijednosti, jer se često ispituje zastarjeli materijal.
Onečišćenje se može spriječiti osiguravanjem tragova na mjestu doga-
đaja kao i pri postupcima ispitivanja u laboratoriju. Rizik od kontamina-
cije treba smanjiti provođenjem odgovarajućih mjera na mjestu događaja
(npr. nošenjem zaštitne odjeće) i pridržavanjem odgovarajućih standarda
tijekom postupka u laboratoriju.
Kod STR lokusa repetitivne sekvence i duljine fragmenata još su ma-
nje te su radi toga STR lokusi metoda izbora u slučaju analiza jako degra-
dirane DNK. STR lokusi mogu se podijeliti ovisno o stupnju polimorfizma
u tri kategorije: a) visoko polimorfni lokusi s više od 30 alela, b) srednje
polimorfni lokusi s oko 10 alela, c) nisko polimorfni lokusi s brojem alela
između 5 i 10.
Na razini DNK moguće je i određivanje spola. To je značajno za forenzič-
ke svrhe ne samo u slučaju analize tragova nego i u pri ispitivanju dijelo-
va leša kada anatomsko razjašnjenje spola nije moguće.
Određivanje spola metodom DNK moguće je PCR amplifikacijom spe-
cifičnih područja X ili Y kromosoma. Najčešće uporabljavani lokus u fo-
renzičkoj praksi jest Amelogenin (Amel). Pri tome se amplificira fragment
duljine 106 parova baza na X kromosomu i fragment s 112 parova baza na
Y kromosomu. Razdvajanje uz pomoć elektroforeze otkriva nakon toga 1
alel u žena, dok se u muškaraca nalaze 2 alela, od kojih jedan potječe od
X, a drugi od Y kromosoma.
U svrhu kombiniranog dokazivanja i spola i identiteta koriste se viso-
ko polimorfni STR lokusi. Budući da se putem Y kromosoma sva obilježja
koja su na njemu lokalizirana prenose dalje isključivo na muško potom-
stvo, svi muški srodnici, neovisno o stupnju srodstva i generaciji, pokazuju
ista Y kromosomska obilježja (nasljeđivanje po očevoj liniji, paternalno na-
sljeđivanje). Ta činjenica omogućuje razvrstavanje nepoznate muške osobe
usporedbom s daljnjim muškim srodnicima jedne nasljedne linije.
Ako se radi o materijalu traga koji ne sadrži jezgru, kao npr. korijeni
dlaka ili nokti, može se napraviti analiza mtDNK. Pri tome materijali koji
ne sadrže jezgre dolaze u obzir kao nosači traga koji sadrži DNK stanične
jezgre (npr. krv, stanice kože).
953
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Stanice kože i sluznica od osobite su važnosti kao materijal odnosno

trag. Ovisno o načinu primjene sile, DNK počinitelja može se prenijeti na
tijelo i odjeću žrtve sljedećim načinima: a) gušenjem, b) udarcem šakom,
c) grebanjem i obranom, d) griženjem i sisanjem kože (trag od poljupca).
Ako su primijenjeni predmeti kao sredstvo počinjenja djela, može se
analizirati na njima zadržana DNK žrtve: a) sredstva za nanošenje uda-
raca, b) sredstva za bodenje ili rezanje, c) sredstva za davljenje, d) vatreno
oružje, e) obuća.
Nakon prometnih nesreća ponekad je potrebna rekonstrukcija mjesta
na kojima su sjedile osobe u vozilu. Karakteristični materijalni tragovi
(npr. koža, dlake, krv) u unutrašnjosti vozila mogu se koristiti za uspoređi-
vanje prilikom analize. I u slučaju prometnih nesreća s bijegom sa mjesta
nesreće, može se uz pomoć analize biologijskih tragova žrtve na vozilu raz-
jasniti pravo stanje događaja.
Analiza mitohondrijske DNK (mtDNK) obogatila je forenzičku ana-
lizu tragova. Ovisno o vrsti tkiva, u stanicama se nalazi različito velik
broj mitohondrija. Tako forenzički značajna epitelna tkiva (koža, sluznica
usne šupljine, rodnica) imaju oko 1000 mitohondrija u svakoj stanici. Pri
tome jedan mitohondrij može sadržavati više DNK molekula. Za razliku
od DNK stanične jezgre, koja je u većini stanica jednostruka, kod mtDNK
nalazimo nekoliko tisuća kopija po stanici. Radi toga su za analizu dostat-
ni čak i dijelovi stanice koji ne sadrže jezgru.
Kontrolna regija kružne DNK molekule, koja predstavlja nekodirajuću
regiju, sadrži veliku količinu informacija. Analiza se provodi u više kora-
ka uz pomoć selektivne amplifikacije nakon koje slijedi sekvencioniranje.
Time se dokazuju polimorfizmi sekvenci kontrolne regije. Za sada je poz-
nato nekoliko stotina sekvenci hipervarijabilne regije 1 i 2 (HV1 i HV2),
HV3 regija pokazuje nisku varijabilnost.
MtDNK omogućuje analizu mikro i problematičnih tragova (npr, korijen
dlake, nokti, vrlo stari materijal kao kod ostataka skeleta i mumija, mješoviti
tragovi), u slučajevima kada je nemoguća analiza genomske DNK, S višom
je osjetljivošću metode povezan visoki rizik od kontaminacije stranom DNK,
Vrlo je značajan način nasljeđivanja mtDNK, koji slijedi isključivo po
majčinoj liniji. MtDNK nalazi se samo u repu i u srednjem dijelu spermija,
ali ne i u glavi. Budući da pri oplodnji samo glava spermija prodire u jajnu
stanicu, mtDNK se ne prenosi u oplođenu jajnu stanicu. Nasljeđivanje po
majčinoj liniji omogućuje utvrđivanje identiteta nepoznate osobe uspored-
bom s udaljenim srodnicima po majčinoj liniji.
Pojedini koraci analize DNK sve se više automatiziraju. Tako je una-
prijeđen postupak razdvajanja (elektroforeza na gelu ili kapilari) te postu-
pak kojim se fragmenti učine vidljivima (fluorescentno obilježavanje PCB
fragmenata). Uz odgovarajući softver provodi se analiza fragmenata,
954
R
ezult
ati
anali
ze
DN
K
omo
guća
vaju
razli
čite
iska
ze.
Ako
se
ispit
uje
materijal traga i u Slika 64. DNK uzorak (način uzimanja) njemu se nađu
najmanje tri obilježja jednog
sustava,
radi se o mješovitom tragu od najmanje dviju osoba, Da bi se neki trag
mogao pripisati nekoj osobi, mora se provesti analiza materijala traga i
materijala s kojim se trag uspoređuje,
Ako se pronađe različito obilježje, ispitivana osoba od koje potječe ma-
terijal za usporedbu, može se isključiti jer od nje ne potječe ispitivani trag.
Isključenje treba biti barem u dva ili vise lokusa, Naprotiv, ako se obilježja
traga poklapaju s onima iz materijala za uspoređivanje, ispitivana se oso-
ba ne može isključiti kao osoba koja je mogla ostaviti trag, To znači da je
ta osoba mogla ostaviti trag čije se podrijetlo ispituje. No, taj trag može
ppticati i od neke treće osobe, a osoba s čijim se materijalom za uspore-
đivanje trag ispituje, samo slučajao ima isto obilježje koje je prisutno i u
tragu.
Ako se utvrdi preklapanje obiljelja iz materijala u tragu i materijala s
kojim se trag uspoređuje, postavlja se pitanje dokazne vrijednosti takvog
nalaza. Vjerojatnost da je ispitivana osoba doista ostavila trag može se
izračunati. Za takav izračun potrebno je poznavati raspodjelu učestalosti
obilježja ispitivanog lokusa u populaciji. Iz toga proizlazi pojedinačna vje-
rojatnost za svaki pojedini lokus (diskriminacijska vrijednost).
Multipliciranjem pojedinačnih vjerojatnosti dobiva se kombinirani dis-
kriminacijski indeks, koji pokazuje vjerojatnost da dvije nasumce odabra-
ne nesrodne osobe neke populacije imaju istu kombinaciju obilježja. Osobe
5955
moraju biti nesrodne zbog toga što je kod krvnih srodnika znatno veća
vjerojatnost prisutnosti istih obilježja i kao posljedica toga procjena raspo-
djele učestalosti bi mogla biti pogrešna.
Na temelju svog nasljednog identiteta jednojajčani blizanci imaju
u svim sustavima identična obilježja, pa se tako istojajčani partner ne
može isključiti kao ostavljač traga. Budući da raspodjela obilježja varira
od populacije do populacije, učestalosti se smiju primijeniti samo za onu
populaciju za čije pripadnike će se izračunavati ova vjerojatnost. Visoka
osjetljivost DNK analize prisiljava na najveću moguću pozornost prilikom
rukovanja s ispitivanim materijalom.
Vanjske nepogodnosti za sve biologijske tragove su vlaga i toplina. Pod
tim uvjetima bakterije i gljivice razmnožavaju se osobito brzo, što ima za
posljedicu razgradnju DNK. Skladištenje vlažnog traga u uvjetima bez
pristupa zraka (staklena ili plastična posuda, plastična vrećica) često je
istovjetno s uništenjem traga.
j.4) Uvjeti primjene rezultata analize DNK u području kriminalistike*

Tehnika analize DNK pruža određene prednosti, posebno u području otkri-
vanja počinitelja kaznenih djela nanošenja tjelesnih ozljeda ili seksualnih
delikata. Međutim, kontrola postojećeg sadržaja i granica zaštite ljudskih
prava javljaju se kao neizostavna posljedica konstantnog razvoja i usavr-
šavanja ove tehnike.
Države članice Vijeća Europe svjesne ubrzanog razvoja biologije i me-
dicine, te mogućeg ugrožavanja ljudskog dostojanstva uslijed njihove zlo-
porabe, usvajanjem Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini nastojale
su zaštiti: a) dostojanstvo i identitet, b) poštovanje ljudskog integriteta i
c) drugih prava i temeljnih sloboda u području primjene biologije i medicine.
U cilju razrade odredbi Konvencije usvojen je i Dodatni protokol uz
Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini, u vezi s biomedicinskim
istraživanjima.
Opseg i ograničenja primjene rezultata analize DNK u kriminalistič-
koj istrazi ograničeno je na ispitivanje sljedećih pitanja: a) tko, b) kada,
c) od koga, i d) na koji način može naložiti uzimanje uzoraka biologijskog
materijala.
U većini europskih zemalja uzimanje takvog uzorka moguće je jedino
pod točno određenim zakonskim uvjetima i u točno određenim slučajevi-
ma, npr.: a) ako postoji osnova sumnje da je osoba počinila određeno kazne-
no djelo, b) ako je za konkretno kazneno djelo predviđena kazna zatvora
(u nekim je slučajevima dovoljno da je to kazneno djelo prema zakonskoj
Tekst odjeljaka j.4), j.5) i j.6) napisala je Milana Trbojević.
956
definiciji težak oblik kriminalnog ponašanja), c) ako se smatra da će se

tom analizom pribaviti podaci od važnosti za ishod kriminalističke istrage,
d) ako uzimanje uzoraka ili ispitivanje može biti izvedeno bez nepotrebnog
rizika, e) ako postoje zakonske odredbe koje dopuštaju uzimanje uzoraka,
f) ako to zahtijeva javni interes.
Odluku o uzimanju uzorka biologijskog materijala za potrebe anali-
ze DNK donosi u pravilu sud. Prema Preporuci R (92) 1 analiza DNK
trebala bi biti dopuštena u svim relevantnim slučajevima, bez obzira na
težinu kaznenog djela. Međutim, Zakon o kaznenom postupku odstupa
od tog pravila u odnosu na uzimanje uzorka od osumnjičenika odnosno
okrivljenika.
Uzimanje uzorka sud može odrediti prema osobi za koju smatra da će
se primjenom te analize pribaviti podaci važni za uspješno vođenje kazne-
nog postupka. Spomenuta Preporuka propisuje da se uzorci mogu uzimati
od: a) osobe za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo u
svrhu njezine identifikacije, ali i od neke b) druge osobe bitne za ostvari-
vanje ciljeva kriminalističke istrage i kaznenog postupka.
Pravilnik o načinu uzimanja biologijskog materijala za analizu deoksi-
ribonukleinske kiseline, koji je donijet na temelju te Preporuke, izričito
propisuje da se uzorak može uzeti od a) osobe za koju postoje osnove su-
mnje da je počinila kazneno djelo, b) bilo koje osobe radi utvrđivanja njene
istovjetnosti, c) dobrovoljnih donora, i od d) članova obitelji radi utvrđiva-
nja istovjetnosti mrtvog tijela.
U odnosu na odluku suda osoba može: a) dati pristanak za uzimanje
medicinskog uzorka ili b) se može protiviti radnji u cijelosti ili njezinom
dijelu.
Mogućnost uzimanja biologijskog materijala u nekim je europskim zem-
ljama uvjetovana pribavljanjem, vrlo često i pisane, suglasnosti od strane
osobe od koje se zahtijeva davanje uzorka. Suglasnost osobe od koje se uzi-
ma uzorak DNK za analizu obvezna je u Francuskoj i u Velikoj Britaniji.
U odnosu na pitanje radi li se o povjerljivim (krv, sperma itd.) ili nepovjer-
ljivim uzorcima (kosa, nokti itd.) postoje neznatne razlike između Engles-
ke, Welsa, Škotske i Sjeverne Irske. Za uzimanje povjerljivih uzoraka u
ovim je državama, u pravilu, potrebno zatražiti pisanu suglasnost.
Odbijanje osumnjičene osobe može biti tijekom glavne rasprave upotri-
jebljeno protiv nje kao dokazno sredstvo. U odnosu na uzimanje nepovjer-
ljivih uzoraka moguća je primjena sile od strane policije.
U slučajevima kada osoba odbija dati svoj pristanak, ovlasti istražnog
suca ovise o: a) svrsi koja se želi ostvariti analizom uzorka biologijskog
materijala, i b) davatelju od kojeg se uzima.
Prikupljanje uzoraka i analiza DNK poduzima se u svrhu identifikacije
određene osobe radi ostvarivanja ciljeva vođenja kriminalističke istrage
957
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
odnosno kaznenog postupka. Uzorci DNK, prikupljeni od živih osoba, a

namijenjeni za medicinske svrhe, te rezultati takve analize, ne mogu se
koristiti u svrhe istrage i kaznenog postupka, osim u slučajevima koji su
izričito predviđeni obiteljskim pravom.
Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, uzimanje uzorka bez
privole osobe istražni sudac može odrediti samo ako postoji osnova sumnje
da je počinila kazneno djelo za koje je predviđena kazna zatvora kao glav-
na kazna (v. supra). U odnosu na sve druge osobe sud je vezan izričitom
privolom davatelja.
Prema odluci Europskog suda za ljudska prava, pravo čovjeka da sam
sebe ne optužuje prije svega se odnosi na poštovanje njegove volje da šuti.
Međutim, to se pravo, prema stajalištu Suda, ne odnosi na uporabu ma-
terijala u kaznenim postupcima, koji se mogu pribaviti od osobe putem
sredstava prisile, ali koji postoje neovisno o njegovoj volji kao što su do-
kumenti pribavljeni u skladu s nalogom, alkotestovi, uzorci krvi, urina i
biologijskog materijala za potrebe analize DNK.
U slučajevima kada ne postoji privola osobe valja razlikovati poduzi-
manje liječničkih radnji u cilju uzimanja biologijskog materijala bez privo-
le osumnjičenika odnosno okrivljenika od primjene sredstava prisile da on
u njima aktivno sudjeluje. On mora trpjeti liječničke radnje poduzete bez
njegove privole, ali nema obveze da u njima aktivno sudjeluje.
j.5) Pohrana, čuvanje i brisanje

Pohranjivanje osobnih podataka dobivenih analizom DNK mora biti ogra-
ničeno na podatke koji su nužni za uspješno okončanje kaznenog postupka.
Postupci prikupljanja podatka te njihove analize moraju biti u skladu sa
standardima zaštite podataka koje je odredilo Vijeće Europe u Konvenciji o
zaštiti osobe glede automatizirane obrade podataka i u svojim preporukama
pri čemu posebnu pozornost treba obratiti na Preporuku R (87) 15, kojom je
regulirana uporaba osobnih podataka pri obavljanju policijskih poslova.
Uzorak uzet od osobe za koju postoji osnova sumnje da je počinila kaz-
neno djelo označava se barkodom. Uzorci se pohranjuju u Centru za kri-
minalistička vještačenja "Ivan Vučetić" u Ministarstvu unutarnjih poslova
RH u Zagrebu, a podaci dobiveni analizom u Ministarstvu unutarnjih pos-
lova, koje o tome vodi evidenciju.
Naznakom imena, prezimena i jedinstvenog matičnog broja građana
označava se uzorak uzet od osobe u svrhu utvrđivanja njene istovjetnosti,
od članova obitelji u svrhu utvrđivanja istovjetnosti mrtvog tijela te od
dragovoljnih donora. Uzorak biologijskog materijala mrtvog tijela osobe
označava se prema utvrđenim pravilima kriminalistike. Podaci dobiveni
analizom uzoraka navedenih osoba pohranjuju se u evidenciji DNK labo-
ratorija ustanove koja je obavila analizu.
958
Uzorci DNK uzeti za analizu i dobiveni podaci mogu se pokazati

potreb-
nima za znanstvena istraživanja i statistička praćenja. Takva primjena
uzoraka DNK i rezultata njihove analize prihvatljiva je jedino pod uvje-
tom da se osigura anonimnost identiteta osobe od koje je uzorak uzet. Sto-
ga, imena i prezimena te drugi identifikacijski podaci moraju biti uklonje-
ni prije nego se određeni uzorak DNK uopće primjeni u te svrhe. O načinu
označavanja uzoraka biologijskog materijala v. supra.
Prema Pravilniku o načinu uzimanja biologijskog materijala za ana-
lizu DNK podaci dobiveni analizom uzoraka od osumnjičenika odnosno
okrivljenika smatraju se službenom tajnom. Zaštita osobnih podataka o
fizičkim osobama, te nadzor nad prikupljanjem, obradom i njihovim koriš-
tenjem regulirana je Zakonom o zaštiti osobnih podataka.
Osobni podatak je svaka informacija koja se odnosi na identificiranu
fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati. Osobni podaci
smiju se dalje obrađivati samo: a) uz privolu ispitanika ili b) u slučajevi-
ma određenim zakonom. Način obrade uređuje Uredba o načinu pohranji-
vanja i posebnim mjerama tehničke zaštite posebnih kategorija osobnih
podataka i Uredba o načinu vođenja i obrascu evidencija o zbirkama osob-
nih podataka.
Podaci o analizi uzoraka drugih osoba mogu se koristiti za znanstvena
istraživanja i statistička praćenja.
S obzirom na to da je primarni cilj prikupljanja uzoraka i provođenje
analize DNK identifikacija počinitelja kaznenog djela odnosno sužavanje
kruga osumnjičenih osoba, podaci bi trebali biti izbrisani iz dosjea onog
trenutka kada njihovo daljnje postojanje nije više nužno za ostvarivanje
svrhe zbog koje su pohranjeni, odnosno, ne postoji sumnja da je osoba po-
činila konkretno kazneno djelo. U određenim slučajevima i za određene
kategorije kaznenih djela prikupljeni podaci mogu se pohraniti i čuvati
nakon završetka kaznenog postupka.
Preporuka R (92) 1 određuje da se uzorci i ostala tkiva ljudskog tijela
te iz njih dobiveni rezultati mogu pohraniti na duže vrijeme: a) kada osoba
od koje su uzeti to zahtijeva, ili b) kada određeni uzorak ne može biti pove-
zan s određenom osobom. Kad je u pitanju ugrožavanje sigurnosti države i
ustavnog poretka, zadržavanje i pohranjivanje uzoraka, rezultata analize
DNK i tako dobivenih spoznaja može se dopustiti i onda kada osoba nije
optužena ili osuđena za konkretno kazneno djelo.
Prema Zakonu o kaznenom postupku takve iznimke dopuštene su pod
sljedećim uvjetima: a) kad je osobi u kaznenom postupku izrečena osuđu-
i juća presuda, b) kad je osoba osuđena zbog teškog kaznenog djela protiv
života i tijela, spolne slobode i spolnog ćudoređa, braka, obitelji i mladeži i
zdravlja ljudi. Vrijeme pohranjivanja izričito je ograničeno na deset godi-
na nakon završetka postupka.
959
KRIMINALISTIKA
j.6) Međunarodna razmjena podataka

Podaci o rezultatima analize DNK smatraju se službenom tajnom. Među-
tim, u svrhu utvrđivanja istovjetnosti neke osobe ili mrtvog tijela nepoz-
nate osobe, uzorci biologijskog materijala i rezultati analize DNK mogu
se dostaviti inozemnim policijskim tijelima sukladno odredbama Statuta
INTERPOL-a, a u druge svrhe odredbama međunarodnih ugovora o pruža-
nju međunarodne pravne pomoći (v. izlaganje supra Glava IX. pod 2. a.2).
Svaka država može se koristiti rezultatima analize DNK provedene u
laboratoriju ili instituciji neke druge države ako taj drugi laboratorij ili
institucija ispunjavaju sve zahtjeve navedene u Preporuci R (92)1.
Međunarodna rasprava i razmjena zaključaka i iskustava analize DNK
moguća je između država koje se pridržavaju uvjeta propisanih istom pre-
porukom. Pri takvim razmjenama mora se postupati u skladu s međuna-
rodnim pravilima razmjene podataka vezanih uz kaznenopravne probleme
te u skladu sa člankom 12. Konvencije za zaštitu podataka.
Literatura:
Belkin, R. S., Sobiranie, issledouanie i ocena dokazateljstva, Moskva, 1966.;
Beveridge, W. I.
B., The Art of Scientific Investigation, Norton, New York, 1957.; Butler, J.
M., Forensic DNA
Typing: Biology and Technology behind STR Markers, Academic Press, San
Diego, 2001.;
Castner, J. L. - Byrd, J. H., Forensic Insect Identification Cards, Feline Pr,
2000.; Clement,
J. G. - Ranson, D. L., Craniofacial Identification in Forensic Medicine,
Oxford University
Press, New York, 1998.; Crippin, J. B., Explosives and Chemical Weapons
Identification (Fo-
rensic Science Techniques), CRC Press, Boca Raton, 2005.; Döhring, 160;
Eisman, Zaključenie
eksperta, Moskva, 1967., 37; Gross - Geerds, I., 443; Gross - Seelig, 284;
Harvey, W., Dental
Identification and Forensic Odontology, Kimpton, 1976.; Hepler, A. B.,
Improving Forensic
Identification using Bayesian Networks and Relatedness Estimation (Diss.),
North Carolina
State University, 2006.; Huelke, /2/, 138; Hogben, Zahl und Zufall,
Oldenburg, München,
1956.; Hollien, H., Forensic Voice Identification, Academic Press, San
Diego, 2002.; Ianna-
relli, A. V., Ear Identification (Forensic Identification Series), Revised
Edition, Paramount
Publishing, Hertfordshire, 1989.; Jain, L.C., Intelligent Biometrie Techniques
in Fingerprint
and Face Recognition, CRC Press, Boca Raton, 1999.; Kasper, 67; Kässer,
W., Wahrheitserfor-
schung im Strafprozess, Schweitzer, Berlin, 1974.; Koldin, Theorie und
Praxis der kriminali-
stischen Identifizierung, Verlag des Ministeriums des Innern, Berlin, 1959.,
16; Krogman, W.
- Iscan, M. Y, Human Skeleton in Forensic Medicine, 2. izdanje, C. C.
Thomas, Springfield,
1986.; Kube, E., Beweisverfahren und Kriminalistik in Deutschland,
Kriminologische Schrif-
tenreihe, svezak 13/1964.; Mally, /2/, 28; Marković, 107; Masters, N. E.,
Safety for the Forensic
960
KRIMINALISTIKA
Identification Specialist, Lightning Powder Co., Jacksonville, 1995.; Maver,

269-274; McCar-
tney, C, Forensic Identification in the Criminal Justice System, Willan
Publishing, Devon,
2006.; Meyers, C, Silent Evidence: Firearms Forensic Ballistics and
Toolmarks, Parkway Pu-
blishers, Boone, 2004.; Morris, R. N, Forensic Handwriting Identification:
Fundamental Con-
cepts and Principles, Academic Press, San Diego, 2000.; Nagel, E., Struktura
nauke, Nolit,
Beograd, 1974.; O'Hara - Osterburg, 70; Osterburg, 139; Osterburg - Ward,
42; Ottolenghi,
234; Sannie, C, La recherche scientifique du criminel, Armand Colin, Pariz,
1954.; Pavišić,
157; Petz, B., Statistika za praksu, MUP RH, Zagreb, 1994.; Potapov, S. M.,
Vvedenie v krimi-
nalistiku, Moskva, 1946.; Reichs, K. J., et dl., Forensic Medicine of the
Lower Extremity: Hu-
man Identification and Trauma Analysis of the Thigh, Leg and Foot, Humana
Press, Totowa,
2005.; Reichs, K. J., et al., Forensic Osteology: Advances in the
Identification of Human Re-
mains, 2. izdanje, C. C. Thomas, Springfield, 1998.; Rose, P., Forensic
Speaker Identification,
CRC Press, Boca Raton, 2002.; Rudin, N. - Inman, K., An Introduction to
Forensic DNA Ana-
lysis, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2002.; Schneickert, /2/, 137, 182;
Smith, E. J, Princi-
ples of Forensic Handwriting Identification and Testimony, C. C. Thomas,
Springfield, 1984.;
Ševčenko, B. I., Teoretske osnove traseološke identifikacije u kriminalistici,
Moskva, 1975.;
961
Silverstein, R. M., et ed., Spectrometric Identification of Organic

Compounds, John Wiley &
Sons, Chichester, 2005.; Thompson, T. - Black, S., Forensic Human
Identification, CRC Press,
Boca Raton, 2006.; Vejzagić, N., Kriminalistička policija i DNA
identifikacija, Dani krimina-
lističkih nauka, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2001., 261-271;
Vodinelić, 121, II.,
657, 669-670, 740, 753; Walls, Forensic Science, 2. izdanje, London, 1974.,
127; Wigger, 17;
Winberg, V., Kriminalisticeskaja ekspertiza v sovetskom ugolovnom
processe, Moskva, 1973.,
34, 35; Zbinden, 85.

1.Objasnite pojmove: a) identitet, b) identifikacija, c) identifikacijska
obilježja.
2. Nabrojite metode identifikacije osobe.
3.Objasnite što je daktiloskopija. Koje su suvremene metode daktiloskopske
identifikacije?
4. Koja su obilježja prepoznavanja na osnovi crta lica?
5. Što je signaletička fotografija?
6.Navedite vrste odontologijskih tragova.
7.Koje pretpostavke moraju biti zadovoljene da bi se neka biometrijska
karakteristika
mogla koristiti u svrhu identifikacije?
8.Navedite i objasnite metode identifikacije korištenjem svojstava oka.
9. Navedite osnovne elemente strukture DNK.
10. Koji su uzorci biološkog materijala uporabljivi za DNK analizu?
962
______________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Glava XXV.
Kriminalistička traseologija
1. Pojam traga
U kriminalistici nema jedinstvenog shvaćanja pojma traga. Polazno, naj-

šire određenje uzima trag kao materijalnu promjenu nastalu u vezi s
ostvarenjem kaznenoga djela. Tako shvaćen trag je zapravo signal, nosi-
telj informacije, kao što su to razni optičko-akustički (iskazi), odoriferni,
palpacijski, mehanički (u koje ulaze i tragovi) i drugi signali.
Trag u sebi nosi informacijske sastojke (modalne, lokalne, temporal-
ne, objektivne, subjektivne, motivacijske, instrumentalne i druge). U tome
smislu govori se o "tragovnome tekstu" (Spurentext) pojave kaznenoga
djela.
Kao objekt ispitivanja, tako određen najširi pojam traga predmet je raz-
nih znanstvenih disciplina povezanih s razjašnjavanjem kaznenoga djela
(primjerice sudsko-medicinska, prometno-tehnička, balistička traseologi-
ja). U tome smislu moguće je govoriti o traseologiji kao učenju o trago-
vima, kao ukupnosti raznovrsnih disciplina koje povezuje to što se bave
tragovima kao objektima znanstvenoga ispitivanja. Ako je povod konkret-
noga ispitivanja (vjerojatno) kazneno djelo, radi se o pripadnosti krimina-
lističkoj traseologiji u širem smislu riječi.
Uži pojam traga kao specijalizacija polaznoga određenja može imati
razna značenja i doseg. Među posebnim pojmovima traga važnošću za kri-
minalistiku ističe se pojam identifikacijskoga traga. Identifikacijski trag
je odraz vanjske strukture objekta (ili njegova dijela), na drugome objektu
(ili njegovu dijelu), nastao u vezi s ostvarenjem kaznenoga djela, koji je
prikladan za identifikaciju. Ta je skupina tragova isključivi objekt krimi-
nalističkoga ispitivanja: kriminalističke traseološke identifikacije.
Kao učenje o tragovima, traseologija se bavi sustavnim istraživanjem
tragova što uključuje djelatnosti: a) pronalaženja, b) osiguranja i c) raz-
jašnjavanja (tumačenja) tragova. U ovisnosti o konkretnoj vrsti traga te
se djelatnosti izvode na različit način, u njima sudjeluju razni subjekti.
963
Ovdje se u nastavku daje samo opći osvrt na temeljne zajedničke osnove
kriminalističke traseologije prema njenim osnovnim komponentama.
2. Elementi i oblici tragova
Osnovni elementi kriminalističkog traga jesu: 1) kriminalistička re-

levantnost, koja znači da se mora raditi o tragu koji je nastao u povodu
kaznenog djela ili u vezi s kaznenim djelom i koji može pridonijeti činjeni-
čnom objašnjenju kaznenog slučaja; 2) kriminalistički trag je materijalna
promjena u vanjskom svijetu, vidljiva ili nevidljiva, makro ili mikro, do
koje je u osnovi došlo kombinacijom fizikalnih procesa odražavanja i/ili
separacije, a koji su rezultat djelovanja čovjeka, životinja ili predmeta i
3) podobnost za identifikaciju koja ovisi o kakvoći "zapisa" i stupnja defor-
miranja traga prilikom "zapisivanja". Fiksirani trag kao izvor informacija
(signal) praktički ne stari.
Promjene u vanjskom svijetu koje se smatraju tragovima mogu biti
vrlo raznorodne. Obično se klasificiraju kao: 1) promjene oblika predme-
ta na koji je djelovao drugi predmet (reljefni otisci stopala, alata i sl.);
2) prenošenje supstancije s jednog predmeta na drugi, tzv. odvajanje (se-
paracija), npr. obojeni tragovi papilarnih linija, blata i slično; 3) ostaci bilo
kakvih predmeta, ili čak cijelih predmeta, ostavljenih na licu mjesta u
vezi s počinjenjem kaznenog djela (npr. krhotine stakla, čahure projektila,
mirisi i sl.); 4) promjena položaja pojedinih predmeta u prostoru ili njihov
nestanak (srušene stolice, otvorena knjiga, rasparane stranice teke i sl.);
5) promjena kemijskog sastava ili fizikalne strukture pojedinih predmeta
(izgorjeli ili polusagorjeli predmeti, raspadnuti tijekom eksplozije, brisani
tekstovi i sl.); 6) promjene stanja električnog ili magnetnog polja (statički
elektricitet na predmetima npr. na stolici zbog sjedenja, elektrostatička
slika potplata cipela na čistom tapisonu i sl.).
Sve navedene promjene vezane su uz stanje supstancije (materije), bilo
da se radi o njihovu sastavu, obliku, položaju ili odnosu prema elektromag-
netskom polju. Svi kriminalistički tragovi nastaju i egzistiraju prema za-
konima prirodnih znanosti, primarno fizike i kemije. Ovi tragovi nastaju
uvijek kada se steknu određeni uvjeti i uvijek na isti način, tako da onaj
tko poznaje zakonitosti prirodnih znanosti može iz tragova dobiti pouzda-
ne informacije o događaju, odnosno objektu od kojega trag potječe i okol-
nostima koje su događaj pratile.
Riječ je o interpretiranju (tumačenju), a često i dekodiranju (dešifrira-
nju) informacija koje pružaju tragovi kao tzv. "nijemi svjedoci". Ovo inter-
pretiranje često obavljaju stručne osobe i vještaci. Informacije dobivene
964
iz tragova, pod pretpostavkom da se pravilno postupalo i da osoba koja ih

interpretira raspolaže potrebnim stručnim znanjem, objektivne su i vjero-
dostojne, dakle, izvan svake sumnje. Tragovi su nepodmitljivi.
Tragovi o kojima je riječ nazivaju se i materijalni kriminalistički tra-
govi, jer se u kriminalistici operira i s tzv. psihičkim tragovima, kao svo-
jevrsnim zapisima opaženih činjenica u mozgu osoba (tzv. engrami), koji
se kasnije koriste u postupku davanja iskaza na osnovi prisjećanja. Tim
tragovima bavi se kriminalistička taktika, a materijalnim kriminalistička
tehnika, ali i taktika.
S obzirom na složenost pojma kriminalistički identifikacijski trag i va-
rijacije u kojima se javljaju tragovi, teško ih je klasificirati. Postoje različi-
ti kriteriji za klasifikaciju tragova, primjerice: prema mjestu pronalaska,
prema izvoru, tj. onome što stvara (generira) ili ostavlja trag, prema vrsta-
ma kaznenih djela (metodološki smisao), prema načinu njihova nastanka
(kriminalističko-taktička klasifikacija), prema znanstvenim područjima
koja se bave određenom vrstom traga itd.
3. Taktička klasifikacija tragova
Pronalazak tragova pretpostavlja njihovo prethodno poznavanje. U tome

je najvažnija pretpostavka klasifikacija tragova. Ona se može temeljiti na
različitim osnovama, koje istodobno određuju konkretnu funkciju i doseg
klasifikacije. U mnogim izvorima problemu znanstvene klasifikacije kri-
minalističkih tragova ne posvećuje se prikladna pozornost. Istodobno je
metodologija ispitivanja pojedinih skupina tragova na praktičnoj razini
razvijena do visokoga stupnja.
Ta pojava, vidljiva već u ranim počecima stvaranja kriminalističke
znanosti, izaziva i danas značajne probleme zbog kojih nije moguće izbje-
ći osvrt na temeljna znanstvena polazišta kriminalističke traseologije. U
tom je smislu nužno uputiti na značenje klasifikacije tragova. U mnogim
izvorima tome se pitanju prilazi mehaničkim grupiranjem tragova bez jas-
nih kriterija, što ne omogućava cjelovit obuhvat i pregled vrlo brojnih i
raznovrsnih skupina tragova.
U kriminalistici se na osnovi funkcijskoga kriterija (značenja traga za
određeni sklop u sustavnoj cjelini predmeta postupka) razlikuju tragovi
koji upućuju na: 1) postojanje kaznenoga djela, 2) tijek njegova ostvare-
nja, prethodna i naknadna zbivanja, 3) osobu počinitelja i njegovu odgo-
vornost, 4) motive, ciljeve i uzroke djela i 5) žrtvu djela. Ta polazna kla-
sifikacija tragova sukladna je temeljnim kriminalističkim pitanjima, iz
čega slijedi njezino istaknuto metodološko značenje. Ona je važna i zato
965
što izravno korespondira s jasno prepoznatljivim temeljnim zadaćama kaz-
nenoga postupka.
Kategorijalno značenje ima podjela tragova na makro i mikrotragove.
Mikrotragovi su takva vrsta kriminalističkih tragova koji se zbog svojih
malih dimenzija mogu teško neposredno zapaziti. Oni se zbog toga mogu
(otkrivati) i istraživati pomoću posebnih pomagala. Pojedini su pisci poku-
šali mikrotragove odrediti i egzaktnim veličinama mikročestica od kojih
se sastoje.
Praktična je važnost mikrotragova iznimna. Oni se mogu klasificirati na
osnovi međusobnih odnosa četiri temeljna objekta: počinitelj — žrtva —
sred-
stvo — mjesto. Na toj osnovi dijele se mikrotragovi u nekoliko relacijskih
kla-
sa: počinitelj — mjesto (ostvarenja radnje, drugo mjesto), mjesto —
počinitelj,
žrtva — mjesto, mjesto — žrtva, počinitelj — žrtva, žrtva — počinitelj,
sredstvo — počinitelj, počinitelj — sredstvo, sredstvo — žrtva, žrtva —
sredstvo, sredstvo— mjesto, mjesto — sredstvo. Daljnja podjela
mikrotragova moguća je na te-
melju znanstvene discipline čijom se pomoću pojedini mikrotrag ispituje.
Klasifikacije u raznim izvorima koriste i druge kriterije, pa tako pose-
bice podjelu na makro, mikro i submikrotragove. Posljednja klasa tragova
je takva da se ne može zapažati ni pomoću mikroskopa, već se mogu utvr-
diti samo rastvaranjem. Za kriminalistiku je značajna podjela mikrotra-
gova na osnovi odnosa traga s objektom nositeljem traga: 1. mikrotragovi
nanosi i 2. mikrotragovi unosi.
Kao važnu diferencijalnu okolnost pisci uzimaju da li mikročestica
dodirom s nositeljem traga prestaje postojati kao fizičko tijelo. Opisana
podjela nije istovjetna s klasifikacijom na vidljive, nevidljive i latentne
tragove. S tim je povezana i podjela na trajne i promjenljive tragove. U
literaturi se mikrotragovi dijele i na temelju kriterija opredmećenja (mi-
krotragovi fizička tijela i mikrotragovi koji nemaju formu fizičkoga tijela,
već su u obliku tekuće, sipke ili polutekuće tvari).
Fingirani (lažni, simulirani, namješteni) tragovi, odnosno nedostaju-
ći, uništeni, izmijenjeni tragovi, daljnje su klase tragova koji su objektom
kriminalističkoga istraživanja. Takvi tragovi su, u pravilu, sastavni dio
(sekundarnog stadija) prikrivanja kaznenoga djela, lažnoga prijavljiva-
nja djela ili počinitelja, namjernoga ili nesvjesnog dovođenja u zabludu
postupovnoga tijela. Neki razlikuju skrivanje, uništavanje, prerušavanje i
krivotvorenje tragova, zatim prave i neprave tragove itd.
Tragovi se prema obliku dijele na otiske i utisnuća. Otisak je trag koji
ostaje na površini nositelja traga, a utisnuće prodire u njegovu struktu-
ru. U tu podjelu pojedini pisci uvrštavaju i "psihički uvjetovane" tragove,
poput uzorka rukopisa i snimljenoga glasa, koji su predmetom identifici-
966
ranja, za razliku od tjelesnih i stvarnih tragova. Ima i (neprihvatljivih)

stajališta da su trag i promjene u psihi čovjeka.
967
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Materijalnima se označavaju tragovi koji nastaju promjenama tvari

koje se ispituju kemijskim, fizikalnim, medicinskim i drugim egzaktnim
metodama. Veliko značenje imaju dinamičke podjele tragova. U nekima
od njih razlikuju se tri temeljne kategorije: a) tragovi djela, b) tragovi po-
činitelja i c) tragovi na počinitelju. Tragovi djela služe poglavito za rekon-
struktivnu analizu tijeka odvijanja djela. Pomoću njih traže se odgovori
na pitanja: što, gdje, kada, kako? Ti tragovi imaju značenje situacijskih ili
okolnosnih tragova koji upućuju na zbivanja u djelu.
Za razliku od opisane dinamičke podjele, postoji i materijalna podje-
la tragova na one koji omogućuju utvrđivanje skupne (rodne ili vrsne)
pripadnosti i druge kojima se postiže (individualna) identifikacija. Ta naj-
važnija zadaća povezuje područje kriminalističke traseologije s identifi-
kacijom i tvori moguću osnovu izdvajanja oba područja kao kompleksne
cjeline izravno povezane sa svim kriminalističkim disciplinama, iako su
predmetno kriminalistička traseologija i identifikacija u sustavnom smis-
lu poglavito područja kriminalističke tehnike.
Tragovi se, kao vrlo složena i heterogena cjelina, klasificiraju u veće sku-
pine, komplekse srodnih tragova. To se, za razliku od opisanih klasifikacija,
u brojnim izvorima uzima kao posebni dio kriminalističke traseologije. Tako
se, primjerice, kao klasifikacija značajna za praksu uzimlju sljedeće temelj-
ne cjeline: daktiloskopski tragovi, tragovi nogu i vozila, tragovi oruđa (ala-
ta i drugih sredstava), tragovi od oružja i na oružju, tragovi u požarima i
eksplozijama, tragovi koji služe kemijsko-fizikalnoj identifikacijskoj analizi,
tragovi otrova, tragovi koji služe medicinskoj i biologijskoj analizi (posebice
tanatologijskim ispitivanjima), tragovi koji služe ispitivanju isprava, trago-
vi na temelju kojih se ispituje rukopis, ostali tragovi.
Iako izložena klasifikacija nije ustrojena na strogo dosljednim znanstve-
nim kriterijima, kao operativna osnova kriminalističkoga istraživanja vrlo je
pregledna i, što je posebice značajno, svaka od navedenih kategorija omogu-
ćuje daljnje podjele. Klasifikacija tragova nužna je pretpostavka za razmatra-
nje redoslijedom prve, polazne djelatnosti označene kao pronalazak tragova.
a) Tragovi počinitelja
Tragovi počinitelja su svi tragovi koji služe kao osnova za pružanje odgo-
vora na pitanje: tko? Pretežno su smješteni na mjestu ostvarenja djela,
sredstvima ostvarenja i oštećeniku (žrtvi). Njihova odsutnost može biti od
jednake važnosti za konkretno istraživanje kao i nalaz traga. Tragovi na
počinitelju (njegovu tijelu, odjeći, obući i drugim predmetima) su svi tra-
govi što potječu od djela, mjesta njegova ostvarenja ili žrtve. Pod uvjetom
prikladnoga korištenja to su najvažniji tragovi za razjašnjavanje djela.
968
b) Tragovi na počinitelju
Na počinitelju djela kao tragovi su poglavito važne sve ozljede (medicinska
traseologija), zatim tragovi krvi, sperme, tuđega tkiva, izlučevina, prašine,
baruta i drugih tvari, nečisti ispod nokata itd. Tragovi o kojima je riječ,
kao i svi drugi tragovi, uvjetovani su načinom počinjenja i vrstom kazne-
nog djela. Odsustnost određenih tragova na osobi, osobito kad se tragovi
traže izravno nakon počinjenja djela, može upućivati na to da ona nije
počinitelj ili da je koristila sredstva za uklanjanje tragova. Potonje je od
osobite važnosti kad su pronađeni tragovi takvih sredstava.
c) Tragovi žrtve
Tragovi žrtve su oni tragovi koje je ostavila žrtva na mjestu događaja ili
na počinitelju. To su tragovi koji govore o njenoj prisutnosti (daktiloskops-
ki tragovi, tragovi obuće, tekstilnih vlakana, biološki tragovi i dr.) i tragovi
koji govore o odnosu žrtve i počinitelja, koji potječu od žrtve i prisutni su
na počinitelju. To mogu biti tragovi borbe, (tjelesne ozljede, biološki trago-
vi, tekstilna vlakna i sl.) ili kontaktni tragovi (tragovi tekstilnih vlakana,
biološki tragovi i dr.). Odsutnost tragova žrtve može upućivati na to da se
radi o fingiranom kaznenom djelu, ili da su tragovi žrtve uklonjeni, ili da
su uništeni djelovanjem trećih osoba nenamjerno. Tragovi žrtve kao i svi
drugi tragovi mogu nestati djelo-
vanjem prirodnih sila (kiša, vje-
tar) ili prirodnih procesa (trulenje
i sl.) Te i druge složene okolnosti
valja detaljno razjasniti.
d) Tragovi na žrtvi
Tragovi na žrtvi pojavljuju se u
slučajevima kada je kazneno djelo
izvršeno na žrtvi ili je ona postala
žrtvom, jer je bila prisutna počinje-
nju kaznenog djela. Kad je kazneno
djelo počinjeno na žrtvi, a ona se
opirala počinjenju kaznenog djela,
mogu se pronaći takvi tragovi.
U pravilu, na žrtvi su trago-
vi borbe, različite vrste tjelesnih
ozljeda, biološki tragovi, tragovi
Slika 65, Tragovi brisotina krvi nastali tekstilnih vlakana, tragovi oruž-
pomicanjem žrtve ja. Kad se osoba nije opirala kaz-
969
K R I M I N A L I S T I K A ___________________________________________________________________
nenom djelu, moguće je pronaći tragove kojima se može dokazivati njena

prisutnost, otisci obuće ili noge, otisci papilarnih linija, biološki tragovi,
tragovi tekstilnih vlakana i drugi. Odsutnost tragova na žrtvi kod određe-
nih kaznenih djela može dovesti u sumnju počinjenje djela. To je osobito
važno kod krvnih i seksualnih delikata.
e) Situacijski tragovi
Situacijska (dinamička) podjela tragova, prema nekim mišljenjima, ima
posebnu važnost. Bitno ovisi o pojavi kriminalnog događaja. Zbog toga se
situacijski tragovi pobliže razmatraju u drugoj knjizi. Prema toj se karak-
teristici razlikuje tragove u odlasku i dolasku na mjesto događaja, na poči-
nitelju, žrtvi i sredstvima ostvarenja te drugim objektima.
Ovisno o vrsti kaznenoga djela i konkretnim okolnostima njegova
ostvarenja, tragovi stadija dolaska i odlaska su, primjerice, tragovi na
obući, nogama, koljenima. Zatim slijedi skupina tragova gornjih ekstre-
miteta, poput otisaka prstiju, dlanova, nadlaktica, rukavica itd. Osim te
dvije skupine tragova, postoji i treća, u koju ulaze ostali tragovi izazvani
izravno od počinitelja i žrtve (krv, ugriz, mokraća, izmetine, sperma, kosa,
tkivo, nokti, proteze, mlijeko, zametak, plodna voda itd.).
Na samome mjestu djela (locus delicti) nalaze se tragovi korištenoga
sredstva (instrumenta sceleris), predmeta s pisanim tekstom, komada
odjeće i obuće, omota, odbačenih šibica, kutija cigareta, upaljača, opušaka,
pića, jela, ambalaže itd.
Posebna kategorija tragova na mjestu ostvarenja djela pojavljuje se pri
raznim vrstama prometnih kaznenih djela (traseološki sklop prometnoga
delikta). Na sredstvima ostvarenja radnje i drugim objektima također se
mogu nalaziti opisani i drugi tragovi. Ujedno ta sredstva sama ostavljaju
tragove na drugim objektima.
4. Klasifikacija tragova prema vremenu nastanka

Prema vremenu nastanka tragove možemo podijeliti na tragove nastale
prije počinjenja kaznenog djela, za vrijeme počinjenja kaznenog djela i na-
kon počinjenja kaznenog djela.
Tragove nastale prije počinjenja djela počinitelj ostvaruje priprema-
njem za sam čin kaznenog djela, a to mogu biti tragovi nastali pratnjom
žrtve, nabavljanjem sredstva za počinjenje kaznenog djela, pripremom
skloništa za počinitelja i sredstva nastalog ostvarenjem djela i slično.
To su tragovi koji se najčešće ne nalaze na samom mjestu počinjenja,
iako ni takav slučaj nije isključen (npr. počinitelj unese narkotik u ugosti-
teljski objekt i sakrije ga u posudu s cvijećem, prije predstave). Za vrijeme
počinjenja kaznenog djela nastaju tragovi na žrtvi, počinitelju i situacijski
tragovi, o kojima je bilo riječi.
970
Nakon počinjenja kaznenog djela tragovi koje se može pronaći na mjes-

tu počinjenja kaznenog djela i izvan toga mjesta govore o onemogućavanju
otkrivanja kaznenog djela ili počinitelja te pohrani sredstava kojima je
počinjeno kazneno djelo ili koji su nastali kaznenim djelom.
5. Mikro- i makrotragovi i druge klasifikacije
Prema veličini tragove dijelimo na makro i mikrotragove (i submikro-

tragove). Kao granica služi najmanja veličina traga koju ljudska osjetila
mogu percipirati bez pomoći instrumentarija.
Mikrotragovi su tragovi čiji je informacijski sadržaj ispod podražaj-
nog praga ljudskih osjetila i zbog toga se bez primjene pomoćnih sredsta-
va ne mogu zapaziti i čija se egzistencija pretpostavlja. Oni su uz uporabu
određenih instrumentarija i metoda kriminalistički upotrebljivi kao i ma-
krotragovi. Mikrotragovi se u najvećem broju slučajeva prenose "kriminal-
nim" kontaktom i drugim fizikalnim procesima. Zato uvijek treba misliti o
tzv. kontaktnim zonama.
Kada je riječ o mikrotragovima, tu važnu ulogu igra kontaktna teo-
rija ili teorija transferacije mikrotragova. Prema toj teoriji, svaki kontakt
između predmeta ili osoba ostavlja trag, makro ili mikro. Fizički je nemo-
guće da počinitelj izvrši kazneno djelo a da ne ostavi mikrotragove i isto-
dobno s mjesta počinjenja ne ponese mikrotragove (sa sredstva počinjenja,
žrtve, objekta napada i sl.). Ovaj lanac prijenosa mikrotragova uvijek je
prisutan. Kontaktne tragove u kriminalistici nazivaju i kriminalističkim
vodećim elementima.
Mikrotragovi, kao stvarni dokazi ili budući predmeti vještačenja koje
počinitelj i ne znajući odnosi sa sobom, ili ih donosi i ostavlja na mjestu
događaja, povezuju ga s počinjenim kaznenim djelom. Količina i kakvoća
prenijetih mikročestica ovisi o vrsti i količini materijala predmeta i tvari
koje su kontaktirale, snazi kontakta i njegovu trajanju, te uvjetima okoli-
ne u vrijeme kontakta, kao što su visoke ili niske temperature, vlažnost,
suhoća zraka i sl. Navedeni prijenos mikrotragova uvijek je prisutan.
Prirodno-znanstveni temelj kontaktne teorije mikrotragova čine sljede-
će pojave: 1 otkrivanje, lomljenje, mrvljenje, 2. adhezija i 3. difuzija. Zna-
čajno je pronalaženje mikrotragova. Mikrotragovi se pronalaze na temelju
poznavanja procesa kojima oni nastaju i provođenjem misaone rekonstruk-
cije na temelju makro situacije.
Svojom logičkom uvjerljivošću mikrotragovi sile počinitelja na prizna-
nje, a sudu daju temelj i za osudu bez priznanja. Što su mikrotragovi sit-
niji i nevidljiviji, počinitelj je manje u stanju da ih uništi, a njihova je do-
971
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
kazna snaga veća. Izdvajaju se posebnim metodama i sredstvima, kao što

su: specijalni usisivači, ljepljive trake, daktiloskopske folije, struganjem,
upijanjem, naelektriziranim štapom, magnetom, sve do posebnih vakumi-
ziranih cilindara za uzimanje uzoraka zraka.
U suvremenoj kriminalističkoj traseologiji mikrotragovi ne uživaju ni-
kakav poseban status unutar kriminalističkih tragova. Svi temeljni prin-
cipi koji vrijede za tragove uopće, vrijede i za mikrotragove.
Posebnosti mikrotragova proizlaze iz njihova količinskog i prostornog
elementa, što se odražava na metodološkom planu u odnosu na posebne
taktičke i tehničke metode traganja, pronalaženja i osiguranja tih tragova.
Sljedeća je klasifikacija prema broju značajnih dimenzija, jer se
trag pojavljuje u prostoru (ima zapreminu), jer je to u prirodi materije i
mora biti trodimenzionalan. Ponekad se treća dimenzija zanemaruje, jer
je njihovo korištenje moguće i samo na osnovi dvije dimenzije. Zato se u
osnovi razlikuju reljefni i površinski tragovi.
Prema uočljivosti, tragovi se dijele na vidljive i nevidljive. Nevidljivi
ili latentni tragovi mogu biti tragovi papilarnih linija, znoja i sl., ali tu
pripadaju i mirisi.
Tragovi se nadalje mogu podijeliti prema podrijetlu: na tragove ljud-
skog, životinjskog i biljnog podrijetla, zatim tragove predmeta i djelovanja
sile.
Prema načinu nastanka razlikujemo statičke i dinamičke tragove.
Statički nastaju dodirivanjem površina dvaju objekata koji se ne kreću.
Kod ovih tragova postoji relativno kretanje, ali ono ne utječe na točnost
preslikavanja traga, pa se zanemaruje. Dinamički tragovi nastaju ako se
bar jedan od objekata koji je u interakciji kreće u vrijeme nastanka traga.
To su npr. tragovi rezanja ili klizanja. Mehanizam nastanka ovih tragova
dosta je složen. Na kojem objektu će se vidjeti tragovi, ovisi o njegovoj
tvrdoći.
Kad se preslikavanje izvrši u jednoj ravnini, tragove nazivamo otisci,
a kad preslikani objekt uđe u drugi, tragovi se nazivaju utisnuća. Prvi su
površinski, a drugi udubljeni ili reljefni.
6. Klasifikacija tragova prema vrsti informacija

koje trag sadrži
Prema vrsti informacija koje trag sadrži razlikuju se: tragovi koji upu-
ćuju na postojanje kaznenog djela, na identitet počinitelja, suučesnika, na
identitet oštećenika (žrtve), na način počinjenja kaznenog djela (kriminal-
na tehnika počinitelja), na sredstva počinjenja kaznenog djela (instrumenta
sceleris), na mjesto počinjenja kaznenog djela, na vrijeme počinjenja kazne-
972
nog djela, na motiv kaznenog djela i sl. Uvijek treba nastojati ustanoviti
izvor traga (čovjek, životinja ili predmet). Bitan je i dinamizam u nastanku
tragova.
Identifikacijski trag je trag u vidu odraza (vanjske) strukture objekta
ili njegova dijela na drugom objektu ili njegovu dijelu koji je nastao u vezi
s pokušanim ili počinjenim kaznenim djelom i koji je podoban za identifi-
kaciju uzročnika traga.
Identifikacijska vrijednost kriminalističkih tragova primarno ovisi o
kakvoći "zapisa" i stupnju deformiranja traga prilikom njegova nastanka
(generiranja). Prikladno fiksirani trag kao prirodno-materijalna konzervi-
rana forma signala koja potječe ili je u vezi s počinjenjem kaznenog djela
praktički ne stari, što se ne može reći i za izvor (uzročnik) traga (čovjek,
životinja, predmet).
Analizom sedam zlatnih pitanja kriminalistike može se zaključiti da
kriminalistički trag kao nositelj informacije (signal) može sadržavati in-
formacijske elemente koji imaju: mjesni, lokalni (gdje), vremenski (kada),
subjektivni identifikacijski (tko, s kim, koga), objektivni identifikacijski
(što), instrumentalni identifikacijski (što) i motivacijski (zašto) značaj.
Sve informacije koje proizlaze iz tragova mogu se okvirno podijeliti na
one koje imaju opću informacijsku vrijednost i one koje imaju identifika-
cijsku informacijsku vrijednost. Sve te informacije mogu činiti traseološ-
ki odraz, a neke i traseološki identifikacijski dokaz, izravni ili neiz-
ravni. Riječ je o tzv. stvarnom dokazu.
Iz navedenih informacija otkrivaju se i dokazuju kaznenopravno rele-
vantne činjenice, a te informacije obuhvaćene postupovnim "ruhom" postaju
dokazi u postupovnom smislu ako ih tijelo postupka kao takve prihvati.
Pronađeni i osigurani tragovi koji su laboratorijski obrađeni, s obzirom
na vrstu i prirodu, mogu uputiti na način i tijek počinjenja djela (MOS),
na uzrok nastanka i omogućiti izvođenje misaone i realne rekonstrukcije
događaja, na dopunske tragove i na mjesta na kojima ih treba tražiti, na
osnovi starosti tragova omogućiti vremensku rekonstrukciju tijeka kazne-
nog djela, opovrći lažnu obranu ili alibi, uputiti na redoslijed nastanka
tragova, činjenice i okolnosti važne za otkrivanje i traganje za počinite-
ljem, mogu olakšati identifikaciju počinitelja itd.
U osnovi, izvori (generatori) kriminalističkih tragova mogu biti: ljudi,
životinje, predmeti i prirodne pojave. Ti izvori moraju imati svojstvo da
mogu stvarati (generirati) tragove kao materijalne nositelje informacija
tzv. signale. To su tzv. uzročnici tragova.
Kriminalističke tragove uvijek treba tražiti tamo gdje je uzročnik tra-
gova imao mogućnost stvarati ih. Uvijek treba nastojati utvrditi proces
nastanka (zapisivanja - otud izrazna oznaka "tragovni tekst"), tragova, i
to kako iz traženih izvora tragova, tako i sporednih. Sporedni izvori trago-
973
KRIMINALISTIKA ______________________________________________________________
va su oni koji stvaraju tragove informacije, ali nisu u uzročno-posljedičnoj

vezi s kaznenim djelom.
Mehanizam nastanka tragova je proces čija je konačna faza nasta-
nak traga. U okviru tog mehanizma obvezno se javlja: 1) uzročnik traga
(objekt koji stvara trag), 2) nositelj traga (objekt koji prima trag, na kome
se trag odražava/ostaje ili ostaje tvar koja čini trag) i 3) kontakt (dodir)
kao rezultat međusobnog djelovanja uzročnika i nositelja traga.
Taj mehanizam pretpostavlja međusobno djelovanje objekata koji uzro-
kuju trag i objekata koji imaju pasivnu ulogu (relativno pasivnu), koji pri-
maju trag, na kojima se trag formira. Taj proces specifičan je i modificiran
kada je riječ o zvučnim (akustičkim) i mirisnim (odorifernim, olfaktronič-
kim) tragovima. Uvijek treba imati u vidu mogućnost stvaranja lažnih,
simuliranih (fingiranih) tragova.
Položaj, oblik (forma), veličina, količina i međusobni odnos makrotrago-
va, cjelokupni izgled mjesta kaznenog djela, tzv. situacija traga omoguća-
vaju izvođenje zaključaka o mehanizmu nastanka traga. Kad se poznaju
prirodni zakoni i iskustvena pravila koja uvjetuju i određuju nastanak
tragova, moguće je, polazeći od situacije traga, izvesti zaključke o okolnos-
tima koje su uzrokovale nastanak traga, a kada je riječ o mikrotragovima,
i zaključke o vrsti i mjestima na kojima bi se trebali nalaziti.
U pronalaženju tragova veliku ulogu igra misaona rekonstrukcija kaz-
nenog djela koju mora ostvariti tijelo postupka (kriminalist), kao i način
"zapisivanja" tragova procesima odražavanja ili/i separacije (odvajanja) od
ranije cjeline. To su primarno mjesta s kojima je počinitelj ili drugi sudionik
kaznenog djela dolazio u dodir s obzirom na stadije odvijanja kaznenog djela.
Važno je utvrditi i dinamiku nastanka tragova. Zato misaona rekonstruk-
cija treba biti dosta sveobuhvatna, jer joj je cilj pronalaženje i prikupljanje
što više tragova. Pri tome se još ne ulazi u ocjenu njihove relevantnosti.
Ova, uvjetno rečeno, prva misaona rekonstrukcija nužan je preduvjet
za drugu misaonu rekonstrukciju, koja se odvija u kasnijim stadijima po-
stupka, kada se na temelju provedenih operativnih i postupovnih radnji
sređuju i provjeravaju prikupljeni dokazi i stvara definitivna dokazna
zgrada. Za pravilno postavljanje prve misaone rekonstrukcije važno je što
prije pronaći tzv. vodeći trag ili trag jezgru. Riječ je o stožernom tragu
oko koga se "roje" ostali tragovi.
Količina i kakvoća ostavljenih tragova ovisi i o načinu i vremenu djelo-
vanja uzročnika traga, načinu reagiranja objekta napada, vrsti, kakvoći i
količini objekata koji su sudjelovali u nastanku traga, stupnju opreznosti
i vještini postupanja počinitelja i drugim okolnostima. Svaki trag je mate-
rijalizacija (objektivizacija) određenog djelovanja ili kretanja. Radnja po-
činitelja javlja se kao posrednik između traga i počinitelja, jer je uzročno
posljedično vezana s tragom.
974
7. Klasifikacija prema prirodi traga
a) Biološki tragovi*
Tragovi biološkog podrijetla su tragovi koji potječu od ljudi, životinja i bi-

ljaka. Tragovi biološkog podrijetla iznimno su važni za istraživanje kaz-
nenih djela i događaja, posebno u spoznajnoj sferi, a izvor su informacija
o tijeku događaja, interakciji između mjesta događaja, počinitelja, žrtve i
sredstva izvršenja.
Prijelaz značenja bioloških tragova s indicijalne na dokaznu razinu po-
sebno je ostvaren uvođenjem genetičkih metoda u kriminalistiku (DNA
fingerprint). Uvođenjem genotipiziranja, odnosno analize DNK, biološki
tragovi koji sadrže stanice ili njihove dijelove postaju nepobitan dokaz
istovjetnosti pronađenog traga i genetskog koda neke osobe.
Tragovi ljudskog podrijetla su tragovi: a) krvi, b) ljudskih izlučevina,
c) dlake i kose i d) nokata. Radi se o tragovima koji su najprisutniji kod
kaznenih djela protiv života i tijela (krvnih delikata), kao i kaznenih djela
protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (seksualni delikti).
a.1) Tragovi krvi

Analiza tragova krvi započet će provjerom potječe li pojedini trag doista
od krvi. Ako se na to osnovno pitanje odgovori potvrdno, daljnjim će se
ispitivanjem utvrditi je li krv ljudskog ili životinjskog podrijetla, kojoj krv-
noj grupi ili podgrupi pripada.
Kriminalističkim ispitivanjima mogu se dobiti vrlo važne informacije
koje definiraju okolnosti događaja i usmjeravaju daljnje aktivnosti policije:
a) količina tragova krvi govori o vrsti ozljede, ozljedama vitalnih krvnih žila
i slično. S druge strane, nenazočnost tragova krvi na mjestu na kojem bi ih,
prema svim pokazateljima, trebalo biti, predstavlja jak indicij da je tijelo na
to mjesto naknadno donijeto; b) oblik tragova krvi govori nam o tome je li
trag nastao iz tijela ili dijela tijela koji je mirovao ili se kretao, koji je smjer
i intenzitet kretanja bio, s koje visine je pala krv i si. Oblici tragova krvi su:
a) tragovi slijevanja, b) tragovi kapanja i c) tragovi nastali prijenosom krvi.
Tragovi slijevanja su: a) pruge, b) prožimanje i c) lokva krvi. Pruge do-
kazuju da se krv slijevala iz izvora krvarenja prema zemlji (gravitacija). Po-
micanjem tijela nastaju naknadne pruge krvi čiji smjerovi mogu biti različi-
ti. Prožimanje nastaje kad se izvor krvarenja nalazi u predjelu odjeće ili kad
se krv slijeva do odjevnog predmeta. Krv biva upijena u tkaninu, odnosno
Tekst odjeljka a) napisao je Želimir Radmilović. Sudsko-medicinska

pitanja razradio je
Davor Mayer.
975
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
tkanina biva prožeta krvlju. Lokva krvi posljedica je obilnijeg ili trajnijeg
krvarenja na više ili manje vodoravnu podlogu iz rane na tijelu koje miruje.
Tragovi kapanja nastaju kapanjem iz rane slabijim intenzitetom krva-
renja. Razlikuju se sljedeći oblici: a) ako kap padne na površinu okomito,
svi njeni rubovi približno su jednako udaljeni od središta mrlje. Ovisno o
visini s koje je kap pala, kao i o svojstvima podloge (glatka, hrapava), rub
može biti okrugao, valovit ili zvjezdast; b) ako kap padne na kosu podlogu,
trag će se razliti i izduljiti u smjeru pada. Ovisno o stupnju kosine podlo-
ge, formirat će se trag izduljenog oblika, kombinacija kapi i pruge ili pak
oblik uskličnika; c) ako je izvor krvarenja u pokretu, nastaju tragovi na-
lik onima kod pada kapi na kosu podlogu. Prskotine, nastaju prskanjem
krvi iz izvora u različitim smjerovima. Do prskanja može doći izravno iz
ozlijeđene arterije, udarcem po zakrvavljenom području ili zamahom zakr-
vavljenog dijela tijela ili zakrvavljenim predmetom.
Tragovi nastali prijenosom krvi jesu: a) otisci, b) brisotine. Otisci jesu
tragovi
zakrvavljenih prstiju, dlana, stopala, potplata obuće, pneumatika. Vrlo su
važni
jer mogu biti nositelj individualnih karakteristika identifikacijske kvalitete.
Brisotine nastaju brisanjem (pokušajem uklanjanja) ili povlačenjem
zakrvavljenog dijela tijela ili predmeta po drugom tijelu ili predmetu. Po-
mažu pri rekonstrukciji tijeka događanja i međusobne interakcije.
S obzirom da se radi o vrlo osjetljivim tragovima sklonim promjenama
kako u kvantitativnom (uništenje, raznošenje i dr.), tako i u kvalitativnom
smislu (truležne i druge promjene, kontaminacija i dr.), načelo žurnosti i
opasnosti od odgode posebno je izraženo.
Najčešće se radi o tragovima čija je nazočnost očita, međutim, kad je
u pitanju mikro količina ili je pokušano prikrivanje ili uništenje, njihovo
pronalaženje bitno je otežano. Da bi se na mjestu događaja pronašli takvi
tragovi, potrebno je napraviti tzv. misaonu rekonstrukciju događaja prema
svim verzijama. Kad se na takav način utvrde mogući scenariji događaja,
dinamika događanja, smjer kretanja počinitelja, žrtve i drugih sudionika
događaja, te predmeti s kojima su oni mogli i trebali doći u doticaj, prelazi
se na detaljan pregled mjesta događaja.
Posebnu pozornost treba usmjeriti na mjesta gdje su se tragovi, unatoč
prikrivanju ili uništenju, morali zadržati, poput raznih utora, rubova, tepi-
ha, hrapavih površina, sudopera, umivaonika, odvoda, ubrusa, ručnika i sl.
Kad je riječ o osobama, odnosno ljudskom tijelu, tragovi se mogu pronaći
u kosi (nastaju provlačenjem krvavih ruku kroz kosu), na licu (u ušima, nos-
nicama, brkovima i bradi), na odjeći (ovratnicima, naborima, šavovima, dže-
povima, dugmadi, remenu, manžetama hlača itd.), na obući (na vezicama,
otvorima vezica, šavovima, udubljenjima, na potplatima itd.), na rukama
(ispod noktiju, uz rub noktiju, kod prstena, sata, narukvice itd.) te na drugim
dijelovima tijela. Kod žrtve će se tragovi pronaći na istim mjestima kao i kod
počinitelja, s tim da će ti tragovi biti očiti, jer ih žrtva najčešće ne prikriva.
976
S l i k a 66. Oblici tragova krvi u odnosu na kut padanja
977
KRIMINALISTIK^ ___________________________________________________________
Slika 67. Tragovi prskotina krvi

U pronalaženju mikrotragova krvi na mjestima na kojima se prema
misaonoj rekonstrukciji pretpostavlja njihova nazočnost, poslužit ćemo se
raznim sredstvima, a među ostalim: a) izvorima svjetlosti s promjenjivom
978
žarišnom daljinom: razna svjetla s rasponom frekvencije od infracrvene do

ultraljubičaste, s filterima koji nevidljive tragove čine vidljivima; b) ben-
zidinska proba: u 5 ml 96%-tnog alkohola otopi se do zasićenja benzidin
i doda nekoliko kapi ledene octene kiseline. U drugoj posudi pripremi se
3-5%-tna otopina vodikovog peroksida. Ovom otopinom tretira se mjesto,
na kojem se očekuje nazočnost krvi, te u slučaju potvrde dolazi do tamno-
plavog obojenja; c) luminolska proba: otopina luminola rasprši se po mje-
stu na kojem se pretpostavlja nazočnost krvi, te ako je stvarno ima, dolazi
do iluminiscencije svijetloljubičaste boje; d) reagentne trake: danas se u
medicini koriste razne vrste traka s tvornički pripravljenim reagensom
na krv. Traka se neposredno prije uporabe navlaži destiliranom vodom, te
prisloni na sumnjivo mjesto. Nakon 10-ak sekundi traka će se, ako se radi
o krvi, obojiti u plavo ili zeleno.
Pri postupanju s tragovima krvi vrijede univerzalna pravila postupanja
s tragovima, s nekim specifičnostima vezanim u prvom redu uz nepostoja-
nost, odnosno laku kvarljivost krvi, te uz veliku mogućnost kontaminacije
(za analizu DNK). Pravilo je da treba uvijek uzimati što više uzoraka, a
ako je moguće, trag treba uzimati u izvornom obliku, s predmetima ili
podlogom na kojoj se nalaze. Uzorak traga se uzima tek ako se nalazi na
predmetu koji nije moguće transportirati. Ako je riječ o krvi koja je još
tekuća, treba je spremiti u posudu s antikoagulansom, ili je pak osušiti,
čime se njena trajnost višestruko povećava.
Identifikacijska važnost krvi, ljudskih izlučevina i tkiva bitno se pove-
ćava pronalaženjem novih metoda koje se nazivaju biometrijskim, kao i
implementacijom analize DNK u forenzičke svrhe.
a.2) Tragovi ljudskih izlučevina

Čovjekov organizam izlučuje različite tvari. Dio njih su organizmu nepo-
trebne, štetne tvari koje nazivamo ekskretima (mokraća, fekalije), dok se
druge izlučuju radi osiguravanja nekih tjelesnih funkcija - sekreti (slina,
znoj, sjemena tekućina, vaginalni sekret, mlijeko, cerumen).
Kriminalistička vrijednost ljudskih izlučevina prvenstveno je u tome
što se u njima mogu pronaći stanice podobne za analizu DNK, odnosno
karakteristike krvne grupe.
Sperma se kao trag pojavljuje uglavnom kod seksualnih delikata. Ona
je tekućina koja se sastoji od spermija - muških spolnih stanica koje su
suspendirane u viskoznoj, sluzavoj tekućini. Izlučuje se za vrijeme koitu-
sa, onanije ili polucije u količinama od 2-4 ml. U svakom mililitru sperme
nalazi se 50 do 100 milijuna spermatozoida.
Tragovi sperme mogu se pronaći: a) na mjestu događaja: na posteljini,
ležajevima, stolicama, tepisima, sjedištima vozila, travi, ručnicima, ma-
ramicama, odjeći itd.; b) na žrtvi: na spolnom organu, u rodnici (kod žive
žene mogu se spermiji u vaginalnom sekretu naći i više desetaka sati na-
979
KRIMINALISTIK^ ___________________________________________________________
kon snošaja, dok se kod mrtvog tijela mogu uočiti i do nekoliko dana na-
kon smrti), u analnom otvoru, na trbuhu, ispod pazuha, na bedrima, doj-
kama, odjeći i obući; c) na počinitelju: na spolnom organu, na donjem rub-
lju, na hlačama oko "šlica", na obući i sl. Tragovi kod seksualnih delikata
izuzimaju se prigodom obavljanja liječničkog pregleda, od strane liječnika,
na propisani način u tzv. kitove za seksualne delikte.
Tragovi sline mogu se pronaći na opušcima cigareta, poštanskim mar-
kama, kuvertama, odbačenim papirnatim rupčićima i drugim predmetima
koji su bili u dodiru s ustima osobe, pa i na koži kad je riječ o ugrizu. Već
i mikrokoličine traga sline mogu biti dostatne za pronalazak biologijskog
materijala pogodnog za analizu DNK, kojom se nepobitno utvrđuje njihov
izvor, odnosno identitet osobe.
Uzorci sline za usporedbu uzimaju se tako da se sažvače sterilna gaza,
uzme bris vatenim štapićem ili štapićem od filterpapira, odnosno na način
kako je nastao sporni trag, kao npr. da popuši cigaretu poput one na kojoj
je trag, da marku ili kuvertu zalijepi svojom slinom i sl. Primjena analize
DNK redefinirala je poimanje i značaj sline kao traga i podigla njegov kri-
minalistički, odnosno identifikacijski značaj.
Tragovi znoja mogu se pronaći kod gotovo svih vrsta kaznenih djela, ali
treba istaknuti da se u praksi samo iznimno koriste.
Tragovi mokraće vrlo su rijetko predmet ispitivanja ili vještačenja.
Uglavnom se ispitivanje svodi na utvrđivanje radi li se o mokraći. Ispituje
se prisutnost klorida, fosfata, mokraćne kiseline i urina. Nema posebnog
značenja u identifikacijskom smislu.
Iscjedak iz rodnice sastoji se od izlučevina rodnice, stanica sluznice rod-
nice i bakterija. Primjenom analize DNK može se identificirati osoba od
koje potječe.
Minimalna je mogućnost identifikacije osobe od koje potječe izmet. Kod
ispitivanja mogu se uočiti muskularna vlakna u vidu konaca različite du-
žine. Dodavanjem octene kiseline omogućuje se uočavanje i razlikovanje
među njima ostataka povrća, biljnih vlakana, biljnih stanica i kristala or-
ganskih spojeva.
U povraćenom želučanom sadržaju mogu se pronaći ostaci uzetog lije-
ka, otrova ili hrane koju je osoba konzumirala. Analizom uzorka može se
utvrditi i krvna grupa, odnosno genotip osobe.
a.3) Tragovi dlaka i kose

Veći dio ljudskog tijela obrastao je dlakama, a glava kosom. Dlake i kosa
permanentno otpadaju te izrastaju nove, što čini neprekidni ciklus. Niti
kosa niti dlake nemaju morfološke ni fizikalne karakteristike koje bi im
dale identifikacijski značaj. Zato možemo kazati da one nemaju dokaznu
vrijednost, već predstavljaju indicij, informaciju koja se priključuje dru-
gim indicijima i dokazima i daje im veću važnost.
980
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
Međutim, situacija se mijenja ako dlaka ili kosa ima korijen (živu sta-
nicu ili jezgru), jer u tom slučaju postaje iznimno pogodan rezervoar biolo-
gijskog materijala za utvrđivanje istovjetnosti.
Dlake su do puberteta nježne i tanke dlačice, vršak im je bjelkast, a
stablo manje ili više pigmentirano. Te dlačice nazivaju se maljama. Na
njihovom mjestu, kad otpadnu, izrastaju dlake.
Orijentacijski, prema duljini i debljini dlake te po njenom obliku, mo-
žemo zaključiti s kojeg dijela tijela potječe: 1. dužine do 3 cm: a) sa istroše-
nim vrhom, dlake trupa i udova; b) savinute s oštrim vrhom, dlake obrva
i trepavica; 2. dužine 3 do 8 cm: a) kovrčave, s donjeg dijela trbuha; b) ne-
pravilno valovite, s mošnje i stidnice; c) obložene masnim slojem, s pazuha.
Dlake se uglavnom mogu naći na mjestu događaja (na posteljini, tepisima,
ležajevima, sjedištima vozila) te na tijelu i odjeći aktera događaja. Najčešće
ih susrećemo kod seksualnih delikata. Pored dlaka i kose koja je sama otpala,
mogu se pronaći i one koje su nasilno iščupane, prelomljene ili odrezane.
Kod
kaznenih djela s elementom nasilja, gdje je uglavnom prisutan otpor žrtve,
dolazi do borbe, hvatanja za kosu i sl., pa je čupanje gotovo redovita pojava.
Često se u rukama žrtve može pronaći cijeli pramen kose počinitelja.
Kod seksualnih delikata, uslijed trenja tijela o tijelo, dlake se s jedne oso-
be prenose na drugu. Prilikom nanošenja ozljede, dlake, odnosno, vlasi
kose prenijet će se na sredstvo, tako da će se na tom predmetu uz tragove
krvi i tkiva pronaći i tragovi kose ili dlaka.
Ispitivanjem kose može se saznati: radi li se o kosi, dlaci ili vlaknu
(prirodnom ili umjetnom); je li dlaka ljudskog ili životinjskog podrijetla;
od koje životinje potječe; ako je ljudskog podrijetla, je li od muškarca, žene
ili djeteta; s kojeg je dijela tijela; je li otpala, otkinuta, odrezana ili iščupa-
na; je li oštećena i kakva su oštećenja; je li izmijenjena (bojana, frizerski
tretirana itd.); potječe li od određene, konkretne osobe (ako ima korijen,
moguća je analiza DNK).
a.4) Tragovi nokata

Tragovi nokata dosta su česti kod krvnih i seksualnih delikata. Ovi trago-
vi mogu biti statički (crtež ruba nokata), koji nastaju pri stezanju vrhovi-
ma prsta, odnosno udaru po njima, i dinamički.
Statički tragovi nokata javljaju se prije svega u obliku crtastih ili luč-
nih oguljotina praćenih krvnim podljevima. Pojedini trag može veličinom
i izgledom odgovarati noktu koji ga je prouzročio te omogućuje usporedbu.
Dinamički nastaju uslijed grebanja nokata po površini kože i slično.
Imaju oblik manje ili više paralelnih linija, ogrebotina. Tragovi nokata
nemaju posebno identifikacijsko značenje, osim iznimno, kod većeg broja
statičkih tragova. Sami nokti, odnosno njihovi dijelovi, mogu biti nositelji
informacija o osobi od koje potječu, poput krvne grupe odnosno genotipa.
981
KRIMINALISTIKA
Slika 68. Pribor za izuzimanje tragova kod

kaznenih djela protiv spolne slobode
a.5) Tragovi
životinjskog podrijetla
Tragovi životinjskog podrijetla
najčešće se ispituju pri sumnji da
se radi o tragu ljudskog podrijet-
la. Odnosno, najčešće se ispitu-
ju samo do onog trenutka kad se
utvrdi da ne pripadaju čovjeku.
Radi se o području na kojem ima puno prostora za daljnji rad i razvijanje
novih metoda.
a.6) Tragovi biljnog podrijetla
Tragovi biljnog podrijetla koriste se u kriminalistici vrlo malo. Iako ih čes-
to susrećemo, nismo svjesni njihove važnosti. Kako su biljke nepokretna
živa bića, one ne mogu prouzročiti tragove, već se tragovi biljnog podrijet-
* Tekst odjeljaka b) i d) napisao je Želimir Radmilović.
982
la javljaju kao tragovi prisutnosti biljke ili njezinih pojedinih dijelova na

mjestu događaja, tijelu, odjeći, predmetima i dr.
Neke karakteristike biljaka, poput fotosinteze, mogu uvelike pomoći u
razjašnjavanju nekih okolnosti. Primjerice, ako se neki predmet ili mrtvo
tijelo pronađu na travnatoj površini, nakon njihova odmicanja treba obra-
titi pozornost na izgled trave: izblijedjelost (etiolement) navodi na zaklju-
čak da biljke tijekom nekog vremena nisu bile izložene svjetlosti, tj. da su
bile prekrivene pronađenim predmetom, odnosno tijelom.
U slučajevima kada je leš zakopan, u zemlji se mogu pronaći biljke koje
upućuju na dio godine kada je zakopavan. Kod uzimanja uzoraka bitno je,
uz sporni uzorak, za komparaciju uzeti i nesporni uzorak iste biljne vrste
s istog staništa. Osnova za uporabu tragova biljnog podrijetla je i činjenica
da su pojedine vrste locirane upravo i samo na određenim područjima i
površinama.
b) Mehanički (mehanoskopski) tragovi*
Govoreći o mehaničkim tragovima u najširem smislu može se zaključiti da

je velik broj tragova mehanička promjena u okolini. U razmatranom smis-
lu pojmom mehaničkih ili mehanoskopskih tragova podrazumijevaju se
promjene (oštećenja) koje nastaju primjenom određenog sredstva (alata),
kako bi se savladale prepreke radi ostvarenja kaznenog djela.
Dakle, to su tragovi alata, bilo da je riječ o: 1. alatima uobičajene pri-
mjene: čekić, kliješta, odvijač, pila, bušilica, brusilica, aparat za autogeno
zavarivanje i sl.; 2. specijalnim alatima (koji se izrađuju za kriminalnu
namjenu): "ruski ključ", "balerina", "top", "češljevi", "belgijaner", "svinjska
noga" i sl; 3. priručni alati i sredstva (razne poluge, žice, šipke, cijevi, užad
i slično).
Mehaničke tragove ili tragove mehaničkih oštećenja nalazimo uglav-
nom u području imovinskih delikata, tzv. provalnih krađa, a važni su jer
se na osnovi takvih tragova primjenom određenih mehanoskopskih i fizi-
kalno-kemijskih postupaka može identificirati sredstvo koje ih je prouzro-
čilo. Posebno važno je istaknuti značenje mehaničkih tragova na bravama,
lokotima i sličnim sredstvima.
Tragovi rezanja, sječenja, piljenja, brušenja, bušenja (otisci, utisci, ogrebo-
tine, rezovi, sjekotine) mogu se pronaći na raznim podlogama, a najčešće na
metalu (metalne kase, alke i narbe lokota, metalna ograda i sl.), drvetu (di-
jelovi vrata, dovratnika, namještaja i sl.) te na tekstilu (kod delikata nasilja
s oštrim sredstvom izvršenja), plastici, na gumi (na pneumaticima) i drugim
materijalima.
983
KRIMINALISTIKA
U
spore
dbo
m
traga
i
sumn
ji-
vog
sreds
tva
može
se
primj
eno
m
meha
nosk
opskih metoda Slika 69. Razni provalnički alati identifi-
cirati sredstvo koje je prouzročilo
sporni trag. Ova metoda temelji
se na činjenici da svaki predmet-
alat ima svoje individualne karak-
teristike (bilo da su rezultat proiz-
vodnog procesa, bilo korištenja),
koje se pri korištenju prenose na
predmet koji se reže, siječe, pili,
buši, grebe i sl.
Važno je napomenuti da se
radi o komparativnoj metodi, za
koju je neophodno uz trag sječe-
nja (sporni trag) imati i sumnjivo
sredstvo (nesporni trag). Uz kom-
parativnu metodu može se koris-
Slika 70. Uparivanje spornog i nespornog
traga sječenja
titi i tzv. metoda uklapanja, gdje
se dva razdvojena dijela istog
predmeta uklapaju u cjelinu,
poklapanjem
crte loma, sječenja ili rezanja.
* Tekst odjeljaka b) i d) napisao je Želimir Radmilović.
984
_______________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Fizikalno-kemijske metode zasnivaju se na činjenici da prilikom reza-

nja, sječenja, a posebno prilikom piljenja, bušenja i brušenja, na sredstvu
izvršenja ostaju određene količine materijala skinutog s predmeta napada.
Uglavnom se radi o mikroskopskim količinama tvari koje se mogu ustano-
viti raznim fizikalno-kemijskim metodama (mikroskop, spektro-kemijske
metode).
Ovim područjem bavi se poseban dio mehanoskopije, gdje se uporabom
mikroskopa i drugih tehničkih pomagala može odgovoriti na pitanja: je li
brava otključana originalnim ili sličnim ključem, kopijom ili provalničkim
alatom (češljem), odnosno je li počinjeno kazneno djelo ili je fingirano (izos-
tanak tragova tipičnih za provaljivanje). Nastavno, klasičnim kompara-
tivnim metodama, ako nam je dostupan alat, možemo povezati sporni i
nesporni trag, odnosno sredstvo i predmet napada.
c) Tragovi stakla
Tragovi stakla česti su tragovi na mjestu događaja i u pravilu dolaze u

kombinaciji s drugim tragovima. Nalaze se na mjestu događaja različitih
tipova kaznenih djela (silovanja, provalne krađe, kod sudara vozila ili na-
leta na pješaka u kombinaciji s bijegom s mjesta događaja, ubojstava vat-
renim oružjem. Ako je riječ o većim komadima stakla, onda se izuzimaju
na klasičan način, a ako je riječ o sitnim komadima stakla, oni se izuzima-
ju ljepljivim trakama ili pomoću specijalnog usisivača s filterom.
Veće krhotine stakla treba pažljivo izuzeti te ih zajedno s glavninom
razbijenog stakla uklopiti u cjelinu. Na krhotinama razbijenog stakla raz-
likuju se radijalni i koncentrični lom. Na temelju reljefa linija naprezanja
stakla (konhoidalnih linija) moguće je zaključiti smjer djelovanja sile koja
je razbila staklo.
Istovjetnost spornih krhotina stakla (npr. na odjeći oštećenog) s nespor-
nim staklom nađenim na mjestu događaja, utvrđuje se različitim kemij-
Slika 71, Radijalni lom Slika 72. Kut prostrijela stakla

stakla
985
KRIMINALISTIKA
sko-fizikalnim metodama. Klasične metode pomoću određivanja indeksa

loma i određivanja specifične gustoće danas mogu poslužiti samo kao po-
moćne metode u svrhu trijaže.
Danas se za određivanje grupnih karakteristika koristi SEM-EDX, a
za identifikaciju sitnih krhotina BAAS (besplamena atomska apsorpcijska
spektrometrija) ili LA-ICP-MS (Laser Ablation - Inductively Coupled Plas-
ma - Mass Spectrometar), što bi se opisno moglo prevesti kao uređaj s
laserskom ablacijom i induktivno pobuđenom plazmom te masenim detek-
torom (v. izlaganja infra pod 10.j i k).
d) Tragovi stopala
Tragovi stopala pripadaju u mehaničke tragove. Mogu biti statički i

dinamički ili kombinirani. Poznate su sljedeće klasifikacije tragova:
1. prema broju značajnih dimenzija svi tragovi stopala dijele se na:
a) dvodimenzionalne (površinske), koji nastaju na čvrstoj podlozi na-
slojavanjem boje, prašine, brašna i drugih tvari i sl. ili odslojavanjem
- podizanjem sličnih tvari s podloge i b) trodimenzionalne (reljefne),
koji nastaju u plastičnoj ili rastresitoj podlozi i mogu biti pozitivni i
negativni (iznad ili ispod razine podloge);
2. prema broju i međusobnom položaju, tragovi stopala dijele se na: a) po-
jedinačne (bez obzira na broj) koji su raspoređeni bez neke vidljive lo-
gične veze i b) grupne, koji predstavljaju niz (veći broj) tragova lijevog i
desnog stopala, raspoređenih tako da čine logičku cjelinu neprekidnog
kretanja;
3. prema stanju stopala tragovi stopala dijele se na: a) tragove bosog sto-
pala; b) tragove stopala u čarapama i c) tragove stopala u obući;
4. prema vidljivosti tragovi stopala dijele se na vidljive i nevidljive. Nevid-
ljivi tragovi mogu se podijeliti na: a) tragove papilarnih linija stopala;
b) tragove znoja (npr. na čarapama, kao biološki trag); c) stopalom na-
nijeti trag - sloj prašine na podlozi; d) stopalom podignut sloj prašine
s podloge; e) sloj čestica materijala potplata i f) naelektrizirane gažene
čestice.
Postoje posebni načini i sredstva za vizualizaciju nevidljivih tragova
stopala u različitim agregatnim stanjima: pare, tekućine i prašci. Moderni
način izazivanja obavlja se pomoću lasera i cijanoakrilatnih ljepila. Kada
je riječ o tragovima stopala bose noge, treba imati u vidu da nožni prsti,
osim palca, rijetko imaju kompletan uzorak papilarnih linija, kao što su
one formirane na vršcima prstiju šake. Zbog toga se njihovi tragovi ne
mogu podvrći strogom sustavu klasifikacije. Isto tako, najčešće su nesavr-
šeni i nejasni otisci nožnih prstiju koji se nađu na mjestu događaja.
986
_______________________________________________________________________ KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 74. Slika 73. Tragovi bose noge na mekanoj podlozi Uparivanje
spornog i nespornog traga obuće
Jasni i potpuni uzorci linija normalno se formiraju na prednjem ili dis-

talnom dijelu tabana, koji se obično zove "jastučić tabana". Ti uzorci sasto-
je se od lukova, zamki, kružnih i složenih uzoraka, raznih varijacija.
987
Za potrebe klasifikacije, jastučić tabana dijeli se u: fundamentalnu

zonu ili holukalno područje (područje jastučića tabana koje se nadovezuje
na palac i uključuje i pravi razmak između prstiju) i tri akcesorne ili spo-
redne zone koje čine područje ispod preostala četiri nožna prsta.
Uzorci papilarnih linija koji se susreću u fundamentalnoj zoni ili holu-
kalnom području osnova su za "primarnu" klasifikaciju, a oni koji se nala-
ze u akcesornoj ili sporednoj zoni čine osnovu za "pomoćnu" ili "sekundar-
nu" klasifikaciju.
Način klasificiranja sastoji se u određivanju slova kao simbola za uzor-
ke linija koje nalazimo u "fundamentalnoj" zoni i u određivanju vrijednos-
ti ili indeksnih brojki za one koje nalazimo u tri akcesorne zone. Tragovi
stopala o kojima je riječ mogu biti potpuni ili fragmentarni. Služe za iden-
tifikaciju osobe ili čarapa, odnosno obuće i na taj način neizravnu identifi-
kaciju osoba korisnika tih odjevnih predmeta.
e) Tragovi oružja*
Postoji više klasifikacija oružja. Za predmetno razmatranje nužno je poći

od Zakona o oružju. U tom se smislu oružjem smatra: a) vatreno oružje,
b) zračno oružje, c) plinsko oružje, d) rasprskavajuće oružje, e) oružje s
tetivom, i f) hladno oružje. Oružjem se smatraju naprave koje su Zakonom
o oružju utvrđene kao oružje.
Vatreno oružje su sve vrste pušaka, pištolja i revolvera, kao i sve vrste
naprava iz kojih se pomoću potisnutog djelovanja barutnih plinova izba-
cuje kroz cijev zrno, kugla, sačma, strelica ili drugi projektil. Ono može
biti kratko ili dugačko vatreno oružje, koje može biti s repetirajućim me-
hanizmom, poluautomatsko ili automatsko.
Zračno oružje su sve vrste pušaka, pištolja, revolvera i druge naprave
koje snagom stlačenog zraka ili drugog plina izbacuju kroz cijev zrno, kug-
licu ili druge projektile.
Plinsko oružje su sve vrste pištolja i revolvera te drugih naprava koje
potisnom energijom barutnog punjenja ili stlačenog plina usmjereno ras-
pršuju ili izbacuju neškodljive nadražljive plinske tvari koje na ljudsko
zdravlje imaju kratkotrajan učinak.
Rasprskavajuće oružje su sve vrste bombi, mina, granata i drugih na-
prava opremljene s eksplozivnom tvari ili detonatorom kod kojih pod po-
godnim vanjskim ili unutarnjim djelovanjem (težina, udar, potez, trenje,
kemijska reakcija, električna energija i sl.) dolazi do oslobađanja energije
i njihovog rasprskavanja.
Tekst odjeljka e) napisali su Vojin Maštruko i Davor Mayer.
988
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________________
Oružje s tetivom jesu lukovi, samostreli, praćke i druge naprave koje

snagom napete tetive potiskuju strijelu ili drugi projektil.
Hladno oružje su bokseri, bodeži, kame, mačevi, sablje, bajunete, buz-
dovani (topuzi) i drugi predmeti kojima je osnovna namjena napad ili na-
nošenje ozljeda. Hladnim oružjem u smislu razmatranog Zakona smatraju
se i predmeti pogodni za nanošenje ozljeda kada se nose na javnim okup-
ljanjima, u lokalima i na sličnim mjestima.
Mehanizmi djelovanja navedenih skupina oružja različiti su, zbog čega
nastaju i različiti tragovi. U praksi se najčešće upotrebljava hladno i vat-
reno oružje. Posljedice njihova djelovanja, kada se radi o tijelu čovjeka,
bitno su različite. U odnosu na posljedice djelovanja, kada se radi o stvari-
ma, neka oružja ne mogu uzrokovati oštećenja.
Hladno oružje se najčešće koristi za počinjenje kaznenih djela protiv
života i tijela, a od ostalih skupina kaznenih djela možemo spomenuti ona
protiv slobode i prava čovjeka i građanina i ona protiv imovine. Kada se
hladnim oružjem djeluje prema tijelu čovjeka, nastaju mehaničke ozljede
tijela zbog djelovanja oštre ili tupe sile. Pritom se ne govori o sili kao tak-
voj, već o posljedici i obliku mehaničkog oštećenja nastalog na ljudskom
tijelu.
Mehaničke ozljede mogu nastati na jedan od tri načina: kretanjem, tj.
udarcem sredstva po tijelu, kretanjem tijela prema sredstvu (padom) te
uzajamnim kretanjem, tj. sudarom tijela i sredstva. Mehaničke ozljede
moguće je podijeliti na različite načine. Jedna od najčešćih podjela temelji
se na značajkama sredstva ozljeđivanja tako da se ozljede dijele na one
nastale šiljkom, oštricom i plohom.
Budući da ova skupina ozljeda predstavlja i najbrojnije ozljede uopće,
to je praktički važna podjela mehaničkih ozljeda prema sredstvu zadava-
nja. Ako na osnovi značajki ozljede nije moguće zaključiti ništa ili gotovo
ništa o sredstvu ozljeđivanja, kaže se kako je riječ o nespecifičnoj mehanič-
koj ozljedi, za razliku od ozljede čije značajke upućuju na sredstvo ozljeđi-
vanja, pa su one specifične s obzirom na sredstvo.
Skupinu specifičnih mehaničkih ozljeda čine rane. S obzirom na djelu-
juću silu i svojstva sredstva, razlikuje se djelovanje oštre i tupe sile. Tri
su moguće posljedice djelovanja oštre sile na tijelo: rez, sjekotina i ubod, a
koje rezultiraju nastankom odgovarajućih rana. Rezne rane nastaju kom-
binacijom djelovanja povlačenja i pritiska oštrice, rane sjekotine nastaju
isključivo djelovanjem pritiska sječiva, a ubodne rane nastaju pritiskom
šiljka.
Djelovanje tupe sile uspostavlja se udarcem, tj. pritiskom ili težinom
sredstva na tijelo. Oguljotina kože nastaje kosim povlačenjem tupo-tvrdog
sredstva, najčešće hrapave površine, po koži, zbog čega dolazi do struganja
i traumatskog defekta površinskog sloja kože - epidermisa.
989
KRIMINALISTIKA
Nakon nastanka, oguljotina se ovlaži izlaskom tkivne tekućine koja

se u kontaktu sa zrakom skrutne, stvarajući krastu. Boja kraste upućuje
katkad na dubinu oguljotine. Na smjer djelovanja sile može se, osim na
osnovi pomaka krpica epidermisa, zaključiti na temelju širokog početka
oguljotine koji je i oštro ograničen, a u smjeru djelovanja gubi na intenzi-
tetu i širini, završavajući često u obliku pruge ili repića.
Krvni podljev (haematoma) ili modrica posljedica je djelovanja sile
nastale udarcem tupo-tvrdog sredstva po tijelu ili padom tijela na takvo
sredstvo, odnosno kombinacijom ovih mehanizama. Pritom dolazi do ozlje-
de krvnih žila, te izlaska i prožimanja okolnog tkiva krvlju.
Dekolman je odizanje kože od potkožnog tkiva zbog gnječećeg, strižu-
ćeg, navlačećeg (natežućeg) djelovanja sile, što dovodi do krvarenja i stva-
ranja džepova u tkivu. Ovi džepovi, koji se šire pretežito u potkožnom mas-
nom tkivu, mogu sadržavati veliku količinu izlivene tekućine ili krvi.
Prijelom (fractura) je prekid kontinuiteta kosti. On može biti potpun
(prijelom u užem smislu riječi) i nepotpun. O nepotpunom se prijelomu
govori pri napuknuću (infractio), ali i otkinuću dijela kosti.
S obzirom na broj nastalih koštanih ulomaka prelomljene kosti, prije-
lom može biti jednostruk ili višestruk. Ako su na mjestu prijeloma ozlije-
đena meka tkiva (koža, potkožno tkivo, mišićje i slično), pa prijelom preko
ove ozljede komunicira prema van, govori se o kompliciranom ili otvore-
nom prijelomu. Prijelom koji nastaje na mjestu djelovanja sile naziva se
direktnim, a onaj koji nastaje na mjestu udaljenom od mjesta djelovanja
sile, indirektnim prijelomom.
Rana nagnječina nastaje u čistom obliku gnječenjem kože i potkožnog
tkiva između tupo-tvrdog sredstva koje udara po koži i tvrde podloge, kos-
ti koja se nalazi ispod kože. Ona je, prema tome, posljedica gnječenja i
napetosti tkiva koja prelazi granicu elasticiteta kože.
Rana prskotina nastaje kad na kožu djeluje sila rastezanja koja pre-
korači elasticitet kože pa dolazi do njezina prskanja. Takva je rana obično
linearnog oblika, oštrih rubova i kuteva koji nisu nagnječeni, a ni podli-
veni krvlju. Sva tkiva u prostoru također su oštro prsnuta, uz postoja-
nje mostića tkiva. Takve se ozljede vrlo često viđaju prilikom pregaženja
na mjestu penjanja kotača vozila na tijelo, pri čemu dolazi do natezanja
kože.
Rane nagnječine i rane prskotine u čistom obliku u praksi se viđaju
relativno rijetko, zbog strogo specifičnih uvjeta pod kojima nastaju. Mnogo
češće nastaju rane razderotine, koje predstavljaju kombinaciju rane na-
gnječine i prskotine. Naime, okomitim ili kosim udarcem tupo-tvrdog sred-
stva (obično bridovitog) po dijelu tijela gdje se ne nalazi kost ispod kože,
dolazi do kombiniranog djelovanja gnječenja tkiva zbog težine sredstva
i siline udarca, ali i do rastezanja kože zbog njena elasticiteta.
990
R
ezna
rana
je
ozlje
da
koja
nasta
je
povl
ačen
jem
oštri
ce i
pritis
kom
ne-
kog
sredstva Slika 75. Vrste rana (rezna, ubodna, sjekotina i razderotina) tangencijalno
po površini tijela, pa joj je obično veća duljina
nego dubina. Rubovi su rane glatki, a kutovi oštri i nerijetko se nastavljaju
u fine izdanke (čak mogu završavati površinskom ogrebotinom). Za nasta-
nak rane bitna je oštrina sredstva, a manje važna snaga povlačenja. Nai-
me, rana nastaje samo pritiskom ili pritiskom i povlačenjem oštrice po koži.
Rana sjekotina predstavlja ozljedu nastalu djelovanjem sječiva sjeki-
re ili sredstva nalik sjekiri (alati za sječenje mesa, elisa izvanbrodskog
motora i sl.) Ovakvo sredstvo djeluje udarcem, tj. pritiskom, a ne povla-
čenjem, zbog čega je osim oštrine važna i težina sredstva. Za razliku od
reznih rana, kojima mogu katkad nalikovati, sjekotine su dublje, poprečni
presjek im je klinastog oblika, a kod jakog udarca kosti ne predstavljaju
granicu rane već su i one presječene.
Ubodna rana je ozljeda koja nastaje kada šiljasto mehaničko sredstvo
pritiskom usmjereno djeluje u dubinu tijela. Tako nastala ubodna rana
ima veću dubinu od duljine. Prototipom ubodne rane smatra se rana nas-
tala ubadanjem noža u tijelo i izvlačenjem u smjeru dulje osovine sječiva.
Značajke sredstava koja nanose ovakve ozljede jesu duljina i uskoća,
a ona mogu biti: 1) ubodna oruđa, tj. predmeti kao što su nož i odvijač;
2) ubodna oružja, npr. bajunete, bodeži, stileti; 3) slučajna strana tijela;
kao npr. komadi stakla i tvrde plastike.
991
KRIMINALISTIKA
Tijekom izvlačenja sječiva može u nastavku ubodnog otvora na koži

nastati veća ili manja rezna rana koja se nadovezuje na ubodnu, pa se
govori o ubodno-reznoj rani.
Kad se hladnim oružjem djeluje prema tijelu osobe, na njemu je mo-
guće pronaći biologijske tragove, tragove tekstila, zemlje (kad se odvijala
borba) i dr. Hladno oružje moguće je koristiti i za ostvarenje drugih kazne-
nih djela, npr. provala, oštećenja tuđe stvari i sl. Tragovi u takvim slučaje-
vima mogu biti utisnuće i drugi mehanički tragovi.
Uporabom vatrenog oružja nastaju tragovi na oružju, čahuri, zrnu,
osobi koja oružje koristi i prema kojoj ga koristi i na okolnim predmetima.
Mogućnost identifikacije vatrenog oružja na osnovi zrna i čahura osniva
se na pojavi nastajanja mehaničkih tragova pri ispaljivanju na njima. Me-
hanički tragovi na čahurama i na zrnima nastaju u procesu opaljenja iz
vatrenog oružja, pri čemu čahura i zrno dolaze u kratkotrajni kontakt s
dijelovima mehanizma vatrenog oružja.
Dijelovi mehanizma vatrenog oružja su u tvornici izrađeni pomoću
odgovarajućih strojeva za obradu metala. Noževi tih strojeva napravljeni
su od vrlo tvrdog materijala, no u procesu proizvodnje mehanizma vatre-
nog oružja oštrice se tih noževa također troše.
Sve nepravilnosti na oštricama noževa za obradu metala u procesu pro-
izvodnje dijelova za vatreno oružje preslikavaju se na dijelove mehanizma
vatrenog oružja. Te nepravilnosti su jedinstvene i neponovljive. Npr. kod
tvorničke, serijske izrade zatvarača vatrenog oružja, na čelima zatvarača
iz iste tvorničke serije postoje fine razlike nastale u procesu proizvodnje, a
kao posljedica trošenja oštrice noževa za obradu metala.
Kasnije, pri uporabi vatrenog oružja, zbog pucanja te neodgovarajućeg
održavanja vatrenog oružja dolazi do pojave lokalnih ogrebotina, korozije
i, općenito, trošenja pojedinih dijelova, što sve zajedno dovodi do povećanja
stupnja individualnosti tih tragova.
U procesu opaljenja streljiva u vatrenom oružju dolazi do kratkotraj-
nog mehaničkog kontakta čahure i zrna ispaljenog streljiva s pojedinim
dijelovima mehanizma vatrenog oružja. Npr. čahura poluautomatskog va-
trenog oružja dolazi u kontakt s udarnom iglom, čelom zatvarača, izvlaka-
čem, izbacivačem i ležištem metka.
Zrno ispaljeno iz vatrenog oružja sa užljebljenom cijevi, prolazeći kroz
cijev dolazi u mehanički kontakt sa žljebovima koji se nalaze u unutraš-
njosti cijevi. Za vrijeme navedenog kratkotrajnog mehaničkog kontakta
dolazi do nanošenja mehaničkih tragova na čahurama i zrnima.
Na čahurama tipično ostaju mehanički tragovi udarne igle, čela zatva-
rača, izvlakača, izbacivača i ležišta metka, dok na zrnima tipično ostaju
mehanički tragovi od žljebova i polja koja se nalaze u unutrašnjosti cijevi.
Za navedenog kratkotrajnog mehaničkog kontakta na čahure se utiskuju
992
Slika 76.
Individualne karakteristike mehaničkih tragova čela zatvarača na spornoj
i probno ispaljenoj čahuri, uklopljene pomoću komparativnog mikroskopa
i individualne karakteristike mehaničkog traga žijeba cijevi na spornom i
probno
ispaljenom zrnu, uklopljeni pomoću komparativneg mikroskopa.
tragovi udarne igle, čela zatvarača i izbacivača, dok se tragovi izvlakača
nanose grebanjem izvlakača po rubu čahure.
Tragovi žljebova i polja na zrnima nastaju na način da pritisak nastao
sagorijevanjem barutnog punjenja istiskuje zrno kroz cijev, koja ima nešto
uži promjer od promjera zrna, a u čijoj su unutrašnjosti napravljeni spi-
ralno uvijeni žljebovi. Na zrnu se, prolaskom kroz takvu cijev, mehanički
ugraviraju negativi žljebova u cijevi, a samo zrno, osim translacione brzi-
ne, dobije i rotaciju oko uzdužne osi.
Opisani mehanički tragovi na čahurama i zrnima imaju svoje opće i
individualne karakteristike. Opće ili grupne karakteristike su zajedničke
za pojedine klase tragova (npr. sve čahure ispaljene iz pištolja marke Wal-
ther, model PPK, kal. 7,65 mm imaju iste opće karakteristike mehaničkog
traga čela zatvarača, a isto tako i udarne igle, izvlakača, izbacivača i le-
žišta metka, te se po njima razlikuju od općih karakteristika mehaničkih
tragova čela zatvarača zaostalih na čahurama ispaljenih iz pištolja neke
druge marke i modela, npr. pištolja marke Beretta, model 70, kal. 7,65 mm.
Dakle, po općim karakteristikama mehaničkih tragova mehanizma vatre-
nog oružja na čahurama i zrnima prepoznajemo marku i model vatrenog
oružja iz kojeg su ispaljene čahure i zrna.
Opaljenjem i prolaskom zrna kroz cijev oružja nastaje mnoštvo procesa
čija posljedica je kontaminacija površine ispaljenog zrna velikim brojem
mikroskopski malih GSR (Gunshot Residue) čestica, koje za vrijeme leta
zrna ubrzano otpadaju s njega zbog otpora zraka te zbog centrifugalne
sile, koja je posljedica rotacije zrna oko svoje osi. Kad zrno pogodi neku
prepreku, ono u neposrednoj okolini mehaničkog oštećenja koje načini
ostavlja depozit GSR čestica.
993
KRIMINALISTIKA
Depozit GSR čestica treba razlikovati od tzv. prstena barutne gareži

tamne boje. GSR čestice su mikroskopski male i nije ih moguće vidjeti go-
lim okom, pa čak niti optičkim mikroskopom. U projektilnoj brisotini zrna
se, osim GSR čestica (antimon, barij i olovo), može naći bakar, nikal i slični
metali ovisno o vrsti košuljice projektila.
Kod tzv. kratkih cijevi (do 30 cm) nesagorjele barutne čestice te GSR
čestice mogu se, ovisno o vrsti i konstrukciji streljiva, naći na krajnjim
udaljenostima pucanja od 50 do 100 cm, a kod dugih cijevi, ovisno o punje-
nju i konstrukciji streljiva, od 150 do 200 cm. Nazočnost barutnih čestica
u rijetkim slučajevima moguće je opaziti golim okom, a najčešće pomoću
raznih kolorimetrijskih kemijskih testova (Gonzales, Walker, Griess,
Marshall i Tewari, Leszczyinski, te natrijev rodizonat-test).
U praksi se javlja i problem utvrđivanja je li neka osoba pucala iz vat-
renog oružja ili ga je samo držala u ruci. Ranije se taj problem rješavao
pomoću tzv. Gonzalesovog testa ili parafinske rukavice, koji je u praksu
USA uveden 1933. godine. Gonzalesov test su zbog nespecifičnosti, pozi-
tivnih i negativnih lažnih rezultata te subjektivnosti procjene rezultata
odbacili stručnjaci na konferenciji INTERPOL-a u Parizu 1963. godine.
Sudionici navedenog INTERPOL-ovog seminara su u pogledu vrijed-
nosti Gonzalesovog testa naveli sljedeće: "Sudionici seminara smatraju da
tradicionalni parafinski test nema dokazne vrijednosti, ni kao dokaz za
sudove, niti kao pouzdana indikacija za policijske službenike. Sudionici
seminara smatraju da se ovaj test više ne bi trebao upotrebljavati...".
Danas je u Europskoj uniji standardna metoda dokazivanja tragova
pucanja na šakama osumnjičenika metoda pomoću SEM-EDX (Scanning
Electron Microscope with Energy Dispersive X-ray). Tom metodom se na
šakama osumnjičenika pouzdano identificiraju mikroskopske čestice koje
potječu isključivo od procesa opaljenja iz vatrenog oružja. Ako se na šaka-
ma strijelca dokažu GSR čestice, tada je to materijalni dokaz da je osum-
njičenik pouzdano povezan s procesom opaljenja iz vatrenog oružja.
Na tijelu osobe zbog djelovanja vatrenim oružjem moguće je prepoznati
više vrsta ozljeda. Strijelna rana je ozljeda nastala djelovanjem projektila
ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja. U širem smislu, prema više autora, ova-
mo se ubrajaju i rane nastale djelovanjem strijelnih naprava, kao što su, na
primjer, one koje služe za plašenje (pištolji plašljivci), zatim za ispaljivanje
signalnih raketa, za ubijanje stoke, sprave na C02, podvodni harpuni i slič-
no, koje, sukladno naprijed istaknutom, ne ulaze u pojam vatrenog oružja.
Djelovanje brzih projektila na tijelo bitno je drukčije od djelovanja spo-
rih projektila. Dok pri djelovanju sporih projektila, koji uglavnom samo
gnječe tkiva, smrtni ishod nastupa zbog ozljeđivanja jednog od vitalnih
organa ili kao posljedica komplikacija ozljeđivanja, smrt zbog djelovanja
brzog projektila može nastupiti zbog šoka, a da pritom nije pogođen ni
jedan od vitalnih organa.
994
KRIMINALISTIK^
Slika 77.
a) Izgled GSR čestica, b) raspodjela antimona, barija i olova u GSR čestici, c)
dijagram
opadanja broja GSR čestica s vremenom proteklim između pucanja i
obljepljivanja šaka,
te d) način obljepljivanja šaka za GSR analizu.
Kod strijelnih ozljeda nastalih djelovanjem brzih projektila (brzine

veće od 650 m/s) hidrodinamsko je rasprskavajuće djelovanje u prvom pla-
nu biološkog djelovanja projektila.
Posljedice djelovanja ovih brzih projektila podsjećaju, prema nekim au-
torima, na djelovanje projektila lovačkog oružja s djelomičnom košuljicom
ili na djelovanje projektila ispaljenog iz blizine iz lovačke puške na sačmu.
Naime, prilikom dodira projektila s tijelom, projektil prenosi
na tijelo ki- netičku
energiju koju je moguće izračunati po formuli .
Takvo se djelovanje pokušalo objasniti različitim teorijama, a jedna
je od najprihvatljivijih teorija hidrodinamskog djelovanja tlaka, vezana
uz imena Colersa i von Scherninga, a odgovara Kochersovu "vlažnom ili
hidrodinamsko-ekspolozivnom djelovanju". Teorija polazi od činjenice da
ljudsko tijelo sadrži od 76 do 81% vode, pa čak i kompakta kortikalisa du-
gih kostiju sadrži oko 14% vode.
996
Teorija hidrodinamskoga djelovanja krajem I. svjetskog rata prošire-

na teorijom "postraničnog udara" (Ge-newein). Kako je količina tekućine
u najvećem dijelu tijela vrlo velika, to projektil na probijanje tkiva troši
samo mali dio svoje kinetičke energije, dok najveći dio predaje česticama
tkiva. Cestice koje dobiju kinetičku energiju pomiču se radijarno u stranu,
tj. okomito na strijelni kanal. Taj je pomak to veći što je veća brzina, a
time i predana kinetička energija projektila. Sirenjem čestica tkiva u stra-
nu kinetička energija prelazi u elastičnu.
Kada sva kinetička energija prijeđe u elastičnu energiju tkiva, tada
elastična energija vraća čestice tkiva prema strijelnom kanalu, one se
sudaraju, elastična energija prelazi u kinetičku. Taj se proces pulsiranja
tkiva ponavlja nekoliko puta. Kako je taj proces, u odnosu na brzinu pro-
jektila spor, to se tako nastala šupljina stvara nakon prolaska projektila,
a kako traje vrlo kratko vrijeme, tj. oko 5, 10 do 30 milisekundi, to se
ona naziva prolaznom, temporarnom ili pulsirajućom šupljinom (ili
kavernom).
Ulazna strijelna rana predstavlja rupičasti defekt kože neadaptabil-
nih rubova, nastao djelovanjem projektila ručnog vatrenog oružja. Ona je
kod okomitog pucanja na kožu okruglog, a kod kosog pucanja u pravilu
eliptičnog oblika.
Ulazna strijelna rana nastaje u vrlo kratkom vremenskom odsječku u
kojemu projektil probija kožu. Snimanjem ultrabrzom kamerom vidi se
da u kožu najprije udari čelo projektila, koje vrlo jako komprimira tkivo.
Kako se radi o praktički inkompresibilnom tkivu (tekući medij u kojemu
su raspršene krute čestice), to je utiskivanje tkiva vrlo slabo, pa nastali
visoki tlak raširi tkivo u obliku polukugle.
Taj val tlaka - rastezanja događa se u tekućem mediju brzinom od oko
1600 m/s, dakle mnogo brže od brzine kretanja projektila. Tlak, tj. val tla-
ka u smjeru hica i okomito na njega u stranu ograničen je protusilom tki-
va, dok se potisak prema natrag, tj. suprotno od smjera gibanja projektila
- prema ustima cijevi oružja, može slobodno razvijati (osim na mjestu čela
projektila), tako da dolazi do prskanja finih kapljica tkiva navedenom br-
zinom od oko 1600 m/s, pa te sitne čestice ostružu kožu radijarno od mjes-
ta prodiranja projektila.
Ovako nastali prsten ostrugane kože, koji je kod okomitog pucanja na
kožu koncentričnog oblika oko otvora rane, naziva se nagnječnim ili kontu-
zijskim prstenom. Promatran pod povećalom pokazuje gubitak epidermisa
(površinskog sloja kože) i sitne radijarno postavljene razderotine kože.
S obzirom na karakteristike ulazne strijelne rane treba razlikovati tri
mogućnosti ustrijela, i to: a) ulazna strijelna rana iz udaljenosti, b) ulazna
strijelna rana iz relativne blizine i c) ulazna strijelna rana iz apsolutne
blizine.
997
KRIMINALISTIK^
Iz usta cijevi oružja pri opalje-

nju osim projektila u obliku kruš-
kolikog oblaka izlijeću neizgorene
barutne čestice, dim i plamen.
Pritom neizgorjele barutne česti-
ce, kao najteže, dopiru najdalje, a
njihov doseg ovisi, osim o karak-
teristikama oružja (dugocjevo,
kratkocjevo, raspucano, novo), još
Slika 78, Ulazna strijelna rana iz i o jačini barutnog punjenja. Prib-
apsolutne ližno na polovicu udaljenosti do
blizine koje dopiru barutne čestice dose-
že dim, a na polovicu pak udaljenosti plamen.
Ako se tijelo nalazi izvan dosega kruškolikog oblaka (neizgorenih čes-
tica koje dopiru najdalje), tada na mjestima ulazne strijelne rane djeluje
samo projektil, i takav se ustrijel naziva ustrijelom iz udaljenosti. Pribli-
žavajući usta cijevi oružja tijelu (ili obratno, tijelo ustima cijevi oružja),
uz djelovanje projektila nalaze se i neizgorene barutne čestice; kod manje
udaljenosti nalazi se uz čestice baruta i ogarenje zbog djelovanja dima, a
kod još manje udaljenosti uz barutne čestice i dim djeluje i plamen, te se
nađe opeklina ili osmuđenje kože.
Prema tome, pri pucanju iz male udaljenosti vidi se na koži oko ulazne
rane ili na odjeći ispred ulazne rane, ako je pucano preko odjeće, djelo-
vanje neizgorenih barutnih čestica, dima i plamena, pa se takvu ulaznu
strijelnu ranu naziva ustrijelom iz relativne blizine (neki razlikuju bližu i
dalju relativnu blizinu).
Treća je mogućnost pucanje iz apsolutne blizine. Pri takvom su ustri-
jelu usta cijevi oružja prislonjena na kožu ili nekoliko milimetara odmak-
nuta od nje, te na kožu na mjestu ulazne strijelne rane djeluju osim pro-
jektila još i potisni barutni plinovi koji dovode do opsežnog razaranja, što
rezultira ulaznom strijelnom ranom daleko većom od kalibra oružja, tj.
daleko većom od rane koja bi nastala djelovanjem jednakog projektila pri
pucanju iz udaljenosti ili relativne blizine. Učinci neizgorenih barutnih
čestica, dima i plamena pri takvom pucanju nalaze se u početnom dijelu
strijelnog kanala, dok u pravilu nedostaju na koži uokolo ulazne rane.
S procjenom udaljenosti iz koje je pucano nerazdruživo je vezano raz-
likovanje ulazne od izlazne strijelne rane (naravno, ako je riječ o prostri-
jelnoj ozljedi): naime, rekonstrukcija tijeka strijelnog kanala omogućuje
nam zaključivanje o smjeru iz kojeg je pucano. Prepoznavanje ulazne rane
na tijelu u nadležnosti je vještaka sudske medicine, a obavlja se temeljem
njezina karakteristična izgleda. Uz nalaz na obdukciji, sudski medicinar
može svoj zaključak potkrijepiti i rezultatima mikroskopske pretrage ru-
bova rane. Prilikom protiskivanja projektila kroz kožu, čestice s njegove
998
površine budu otrte, obrisane o okolnu kožu, tvoreći tzv. projektilnu bri-
sotinu. Ako je projektil na putu do tijela prošao kroz neku prepreku, pri-
mjerice odjeću, brisotinu valja tražiti na tkanini odjeće. Ova je brisotina
predmet bavljenja (u nadležnosti) balističkih vještaka.
Izlazna rana je oštećenje kože, u pravilu adaptabilnih rubova, nastao na
mjestu izlaska projektila iz tijela u slučaju prostrijelne rane. Izlazna je rana u
oko 60 posto slučajeva veća od ulazne. Izgled joj daleko više varira po obliku
i
veličini nego što je to slučaj s ulaznom ranom. Na izgled i veličinu rane
utječu
brzina, materijal i građa projektila, kao i karakteristike ozlijeđenoga tkiva.
Izlazna rana može biti ekstremno mala, čak manja od ulazne, što se
viđa kod sporih projektila, najčešće maloga kalibra, kao na primjer 5,6 mm
kratki i dugi, 6,35 mm, koji nakon probijanja tkiva izgube gotovo svu svoju
brzinu i energiju, tako da češće čine ustrijelne nego prostrijelne rane. Ako
projektili ipak imaju dovoljnu brzinu da izađu iz tijela, dovode do rasteza-
nja kože na izlazu i njezina pucanja u smjeru elastičnih vlakana pa izlazna
rana nalikuje prorezu koji se može i previdjeti, tim prije što je obično praćen
oskudnim krvarenjem.
Osobito velika razlika između ulazne i izlazne strijelne rane postoji kod
pucanja puščanim projektilima. Ulazna rana nastala djelovanjem šiljastog
projektila bit će manja od one nastale djelovanjem projektila zaobljenog vrha
(pri ostalim jednakim veličinama mase i brzine). Ako se radi o projektilu
pune košuljice, ulaz je jedva nešto manji od izlaza. Nasuprot tome, projektil
djelomične košuljice (projektil ima efekte dum-dum metka), pogotovo ako se
raspada u tkivu, dovodi do daleko veće izlazne rane, veličine dlana, a i veće.
Pritom se nerijetko u tkivu nađu komadići raspalog projektila (dijelovi
košuljice ili jezgre). Postoje i posebne vrste projektila koji su tako konstrui-
rani da se tijekom puta kroz tijelo programirano raspadaju. Da bi došlo do
dum-dum djelovanja, potrebna je određena brzina, koja ne smije biti ispod
300 m/s, jer se ispod tih brzina projektili djelomične košuljice ne raspadaju.
Goleme izlazne rane stvaraju i brzi projektili koji pri prolasku kroz
tijelo pogode kost, pa komadići kosti dobiju ubrzanje, tako da svaki od njih
tada djeluje kao zaseban projektil. Veća izlazna rana od ulazne nerijetko
nastaje zbog skretanja i prevrtanja projektila.
Dubina prodiranja projektila u ljudsko tijelo ovisi o mnogim čimbeni-
cima, tako da nije predvidiva, za razliku od eksperimentalnog pucanja, na
primjer, u jelovu dasku. Šupljina zaostala nakon prolaska projektila, koja
na obdukciji izgleda kao krvlju prožeta cesta, naziva se strijelni kanal.
Strijelni kanal započinje ulaznom strijelnom ranom i predstavlja nje-
zin nastavak u tijelu. U slučaju prostrijela, kanal završava izlaznom stri-
jelnom ranom, dok u slučaju ustrijela kanal završava slijepo, na mjestu
pronalaska projektila. Strijelni se kanal rijetko prikazuje kao šupljina, i
to obično kod djelovanja brzih projektila: tada kanal započinje relativno
uskim prostorom kod ulazne rane da bi se proširio u opsežnu šupljinu.
999
Prostrijeli kostiju lubanje pro-
jektilima većih kalibara dovode do
većih razaranja i opsežnih prijelo-
ma kostiju. Projektili malih ka-
libara prave rupičasto oštećenje
ljevkastog oblika, čiji je širi kraj
okrenut u smjeru putanje projek-
tila bez stvaranja radijalnih prije-
lomnih pukotina okolne kosti. Ne-
rijetko kod hica kosog na površinu
kosti lubanje, prijelom na mjestu
ulazne rane može imati izgled
ključanice, a ne tipičnog lijevka.
Djelovanje sačme ovisi o tome
je li pucano iz blizine, kada na tije-
lo djeluje odjednom čitav snop sač-
me, ili iz takve udaljenosti da na
Slika 7 9 . Strijalni kanal tijelo djeluju pojedina zrna sačme.
Određivanje udaljenosti pucanja
temelji se na izgledu (morfologiji) ulazne rane, tj. na odnosu središnjeg sno-
pa sačme i njegova rasapa na mjestu ulaska u tijelo, kao i na eventualnoj
dubini prodiranja pustenog čepa u ranu. Pucanjem iz udaljenosti do oko
3 metra, snop sačme je još uzak i ulazna rana imponira kao šaka velik de-
fekt kože i tkiva. Zrna sačme, promjera većeg od 3 mm, probijaju kožu i unu-
tarnje organe čak i na udaljenosti od 10 do 30 m. Smrtonosna ozljeđivanja,
ovisno o veličini zrna sačme, mogu se očekivati i na udaljenosti iznad 50 m.
Kako prilikom djelovanja snopa sačme ili pojedinačnog zrna dolazi do
predavanja velike količine energije tijelu, to su izlazne strijelne rane sač-
mom, tj. prostrijeli, izvanredno rijetki.
Ostale mehaničke ozljede na tijelu čovjeka su: razdor, penetracija, per-
foracija, raskinuće i zgnječenje.
Razdor je ozljeda unutarnjih organa koja nastaje obično pri jakom
djelovanju sila na širu površinu tijela. Nerijetko se na mjestu djelovanja
sile izvana tragovi ozljede ili ne vide ili su oni neznatni i u nesrazmjeru s
obujmom ozljeda organa. Ovakve se ozljede najčešće viđaju pri prometnim
nesrećama, pri padovima s visine i slično.
Penetracije ne predstavljaju određenu vrstu ozljeda, već skupni naziv
za sve ozljede koje prodiru u neku od tjelesnih šupljina (prsna, trbušna šup-
ljina), otvarajući ih. Perforacije uopće nisu mehaničke ozljede, već predstav-
ljaju patološka stanja gdje zbog nekog bolesnog (patološkog) procesa dolazi
do otvaranja nekog šupljeg organa i do komunikacije s okolinom. Raski-
nuće je mehaničko odvajanje, tj. otkinuće dijela tijela, ali i raskomadanje
1000
čitavog tijela (nalet vlaka na pješaka i slično). Zgnječenje je uništenje di-

jela tijela ili čitavog tijela, što se viđa isključivo pri djelovanju sile iznimno
velike snage, u prometnim nesrećama, pri padu s velike visine i slično.
f) Tragovi požara i eksplozija
Tragovi požara i eksplozija tvore zasebnu vrlo složenu cjelinu i poglavito

su predmet obrade posebnih taktika kaznenih djela uz koja se u pravilu
javljaju. Ovdje se izlažu samo osnovne naznake. Heterogenost problemati-
ke požara i eksplozija sustavno i detaljno će se obraditi u drugoj knjizi.
Kako bi se stvorili uvjeti za požar mora postojati: a) materijal koji je
prikladan za gorenje, b) određena količina topline dovoljna da zapali gori-
vi materijal ili da taj materijal potakne na sagorijevanje, i c) kisik. Materi-
jali se u odnosu na gorenje dijele na nezapaljive ili negorive i na zapaljive
ili gorive. Zapaljivi materijali, koje je moguće zapaliti i nakon toga mogu
gorjeti, nalaze se u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju.
Uzroci koji dovode do požara mogu biti: a) izravan dodir s plamenom
ili užarenim materijalom, b) električna energija, c) mehaničko djelovanje,
d) samozapaljenje i e) ostalo. Najveći broj požara i eksplozija izaziva čov-
jek, namjerno ili iz nehaja, odnosno zbog neznanja.
Očevid na mjestu požara obavlja se, u pravilu, pod vrlo nepovoljnim
uvjetima, jer je mjesto požara jako destruirano djelovanjem topline, aktiv-
nostima gašenja ili eksplozijom.
Zbog navedenih razloga, analiza stanja na mjestu događaja zahtijeva
nazočnost stručnjaka u očevidnom timu. Ponekad se zbog opasnosti izbi-
janja novih požara ili eksplozija, odnosno visokih temperatura, otrovnih
isparavanja i sl. ne može s očevidom započeti odmah, nego nakon proteka
određenog vremenskog intervala.
Isto tako, zbog kontaminiranosti mjesta očevida otrovima u svim agre-
gatnim stanjima, zbog radioaktivnih zračenja i drugih štetnih emisija,
očevid se ne može provesti bez posebnih stručnjaka i posebne opreme. U
slučajevima diverzija kojiput će mjesto očevida prethodno morati pregle-
dati kontradiverzijski stručnjaci.
Svakako da djelatnost takvih osoba dovodi do izmjena stanja na mjestu
očevida u traseološkom smislu, i to na gore. Nerijetko na mjestu očevida
ima mrtvih i ozlijeđenih osoba.
Mrtve osobe mogu biti ugljenizirane ili raskomadane tako da je za nji-
hovu identifikaciju prijeko potrebno sudjelovanje sudskog medicinara. S
obzirom na to da uzroci požara i eksplozije mogu biti vrlo različiti, u oče-
vidnom timu moraju sudjelovati stručnjaci različitih stručnih (tehničkih)
profila.
1001
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Profili stručnjaka određeni su okolnostima konkretnog slučaja, pa zato

već prve prosudbe o vrsti događaja moraju biti što točnije. Kad je riječ o
požarima, treba razlikovati požare u zatvorenim i otvorenim prostorima.
Istraživanje uzroka požara vrlo je složen i stručan rad.
Kako bi se utvrdilo mjesto izbijanja požara, koriste se tri metode: statič-
ka, dinamička i metoda eliminacije. Statičkom metodom utvrđuju se sveu-
kupne posljedice koje je izazvao požar. Na temelju njih nastoji se utvrditi
je li požar izbio u objektu ili izvan njega, nakon čega se proširio i na unu-
tarnje prostore. Nakon postavljanja verzija prilazi se utvrđivanju tragova.
Dinamička metoda polazi od rekonstrukcije svih važnih okolnosti i či-
njenica pod kojima je nastao požar i širio se po objektu. Metoda eliminaci-
je objedinjava u sebi obje navedene uz dodatak osobitosti koje one nemaju.
U prethodnim metodama, na temelju pojedinih tragova nastoji se doći
do zaključka o mjestu izbijanja požara, načinu širenja i njegovu uzroku.
Metodom eliminacije postupno se isključuju pojedine mogućnosti, sve dok
se ne dođe do stvarnog i pouzdanog rješenja.
Specifični tragovi kod požara u osnovi se dijele na: a) tragove iz središ-
ta požara, b) tragove iz dalje i uže okoline požara, i c) tragove na osum-
njičeniku. Tragovi u središtu požara prikupljaju se s ciljem utvrđivanja
načina na koji je nastala toplina, tj. uzrok požara, te sastav i svojstva ma-
terijala koji se prvi zapalio i eventualno prisustvo materijala koji je služio
pospješenju požara.
Važno je glede pospješivanja požara tražiti tragove koji upućuju na pri-
sutnost lako zapaljivih supstanci. Njihova nazočnost u pravilu govori u
prilog paljevinama. Uvijek se mora imati u vidu mogućnost distancirane
paljevine. Uređaji koji se koriste za takve paljevine najčešće imaju i me-
talne dijelove, koji često do kraja ne izgore.
Tragovi iz uže i šire okoline u pravilu su oni tragovi koji se susreću i
kod drugih kaznenih djela, npr. tragovi obuće, prometnih sredstava, biološ-
ki tragovi i sl. Od karakterističnih tragova valja istaknuti tragove sred-
stava za pospješivanje požara, instalacije i dr.
Na osumnjičenom tragovi se mogu pronaći na njegovoj odjeći, bilo da ih
je ostavio na samom mjestu ili se na odjeći i obući nalaze tragovi koje je
"pokupio" s mjesta događaja. To mogu biti tragovi tekućine, prašine, čađe,
dima, i sl.
Paljevine kao namjerno izazvani požari u kriminalističkoj teoriji i
praksi zauzimaju posebno mjesto s obzirom na specifičnost koju imaju pri-
roda i uzroci požara uopće, ali i zato što se još uvijek radi o nedovoljno
precizno određenom pojmu.
Paljevinama se smatraju namjerni ili kriminalni požari izazvani svjes-
nom ili namjernom ljudskom aktivnošću iz različitih pobuda, prema raz-
nim objektima i na razne načine. Posebni problem predstavljaju tzv. di-
1002
stancirane paljevine. Kao predmet požara, odnosno paljevine, može se po-

javiti svaka stvar koja može gorjeti. Pod požarom ili paljevinom podra-
zumijeva se i vatra koja samo tinja, dakle, ne mora biti plamen. Objekt
požara, odnosno paljevine, mogu biti ljudi i imovina.
Istaknuto je da objašnjenje požara traži stručno osposobljene i specija-
lizirane osobe. Osnovno pitanje s kojim se susreću kriminalisti jest trile-
ma: prirodni uzrok požara, slučajni uzrok požara ili paljevina. Uključena
grijalica ili koji drugi izvor topline mogu biti ostavljeni uključeni iz nema-
ra ili namjerno. Zato na paljevine treba uvijek sumnjati. Paljevinama se
nerijetko prikrivaju druga kaznena djela, npr. ubojstva, pronevjere i sl.
Nažalost, u praksi se, i kada je utvrđen neposredni uzrok požara, ne
može svaki put utvrditi da je riječ o paljevini. Tako se u velikom broju
slučajeva (tamna brojka) paljevine smatraju požarima. Zbog toga je pos-
tupak za utvrđivanje radi li se u konkretnom slučaju o požaru ili paljevi-
ni, sustav kompleksa radnji - od kriminalističko-tehničke obrade mjesta
očevida, pronalaženja središta požara, prikupljanja i obrade tragova do
operativnih provjera.
Za ovu vrstu očevida vrlo su važne izjave osoba koje su prve primijetile
požar. Od njih treba dobiti što precizniji opis boja plamena i dima, smjer
širenja vatre i sl. Cesto se mogu dobiti i podaci o mirisima sredstava koji-
ma je vršeno potpaljivanje. Sumnju da se radi o paljevini potkrepljuju tra-
govi i nalazi koji upućuju na to da im je cilj bio olakšavanje širenja vatre i
otežavanje gašenja požara.
Odgovor na pitanje tko je počinitelj, dobiva se analizom stanja, načina
počinjenja, pravilnim tumačenjem pronađenih tragova i predmeta, prikup-
ljenih obavijesti, pretpostavljenog motiva, pravilnim postavljanjem općih i
posebnih verzija i sl. 0 tome će se više govoriti u metodama otkrivanja po-
žara i eksplozija te ekspertizama požara i eksplozija u drugoj knjizi. Ako se
na mjestu očevida nađu izgorjele ili ugljenizirane osobe, nužno je da u očevi-
du sudjeluje sudski medicinar. Nerijetko će sudski medicinar već na mjestu
očevida moći reći je li osoba bila živa ili mrtva kada je nastradala u požaru.
Kad je riječ o biološkim procesima, poznato je da postoje mikroorganiz-
mi (mezofilne i termofilne bakterije) koji tijekom svog razvoja izazivaju
takve kemijske reakcije na organskim tvarima da se njihova temperatura
povećava. Termofilni organizmi pod određenim uvjetima (prisutnost mini-
malne količine vlage i sabijenost tvari) mogu izazvati porast temperature
do točke paljenja. Riječ je o tzv. samozapaljenjima. To su slučajevi vlažnog
sijena i gnojiva i sl. To može biti i vlažan papir natopljen raznim otapali-
ma i razrjeđivačima.
Kao sredstva potpale javljaju se različite tvari i sredstva. Paljevine se
mogu izazvati paljenjem inicijalne vatre (šibica, hrpa papira ili suhog liš-
ća, benzin, lož ulje, barut i sl.) izravno ili putem tempiranog uređaja.
1003
KRIMINALISTIKA ________________________________________________________________
Kao tempirani uređaji mogu poslužiti svi sporogoreći predmeti, ako se

potpale s jednog kraja, a lako zapaljivi materijal postavi s drugog kraja
(svijeća, štapin i sl.). Nešto složeniji su uređaji s kemijskim procesima, tzv.
kemijski upaljači. Tempirati se može i uporabom satnog mehanizma ili ne-
kog uređaja s daljinskim upravljanjem. Tijekom obavljanja očevida važno
je posvetiti odgovarajuću pozornost pronalasku tragova metala, nesagor-
jelih plastičnih, tekstilnih i papirnatih predmeta koji mogu upućivati na
sredstvo počinjenja.
Za utvrđivanje uzroka požara u osnovi se koriste podaci o razvoju poža-
ra i tragovi na licu mjesta. Kad je riječ o tragovima, prvi zadatak na očevi-
du je pronalaženje središta požara (žarišta). Sa žarišta se vatra prenosi na
okolne predmete. Smjer prenošenja ovisi o smjeru strujanja zraka i raspo-
redu predmeta od lako zapaljivog materijala. Zračna struja sa sobom nosi
toplinu inicijalne vatre (plamena), time suši susjedne objekte, snižava im
točku paljenja, zagrijava ih i donosi nedogorjele čestice, čime se ubrzava
proces paljenja.
U samom žarištu mogu se naći tragovi koji upućuju na uzrok poža-
ra, npr. nalaz više žarišta - uz isključenje udara groma - govori u prilog
paljevine, ako je požar izazvao neki uređaj, naći će se njegovi ostaci, ako
je došlo do samozapaljenja zbog razvoja termofilnih bakterija, naći će se
karbonizirana jezgra itd. Paljevine se koriste radi prikrivanja drugog kaz-
nenog djela, npr. pronevjere ili ubojstva. Vatru podmeću duševno bolesne
osobe, tzv. piromani (nerijetko padavičari) i duševno nerazvijene osobe. Pa-
ljevina može biti izazvana radi dobivanja osiguranja i sl. Uloga vještaka
i istražne kriminalističke tehnike vrlo je velika pri objašnjavanju uzroka
požara, odnosno utvrđivanja paljevina.
Pod pojmom eksplozije podrazumjeva se naglo oslobađanje energije koje
je povezano sa stvaranjem pritiska koji dovodi do razaranja. Da bi se neko
sredstvo shvaćalo eksplozivnim, ono mora zadovoljavati slijedeće uvjete: a)
pri eksplozivnom procesu mora oslobađati veliku količinu energije, b) pri
eksplozivnom procesu produkti moraju biti, potpuno ili djelomično - pli-
novi, c) tijekom eksplozivnog procesa sredstvo mora brzo mijenjati oblik.
U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi eksplozije također izazivaju prob-
lem pri provođenju očevida. Najčešće je riječ o tzv. tehnološkim eksplozija-
ma, ali se može raditi o eksplozijama eksplozivnih naprava i sl. Tehnološke
eksplozije obično se događaju u industrijskim pogonima, domaćinstvima,
zanatstvu i sl., kada se koriste eksplozivne tvari, tekućine ili pare. Česte su
eksplozije lako zapaljivih i eksplozivnih para (benzin, alkohol, otapala i sl.).
U industriji su s kriminalističkog stajališta zanimljive eksplozije tzv.
velikih sudova pod pritiskom, kao i raznih prašina organskog i anorgans-
kog podrijetla. U kriminalističkoj praksi posebna se pozornost poklanja
eksplozijama bombi i eksplozivnim napravama.
1004
Slika 80, Središte požara
Slika 81, Tragovi eksplozije
1005
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
Provedbu očevida pri eksplozijama karakterizira to što je većina mjes-

ta očevida destruirana. Osnovni zadatak je otkrivanje središta eksplozije,
kretanje eksplozivnog vala i traseološka obrada mjesta očevida - eksplo-
zije. Registriraju se sve termičke i mehaničke promjene, deformacije, se-
kundarne ogrebotine, devijacije materijala, traže se dijelovi eksplozivnih
naprava itd.
Eksplozivna sredstva se dijele: a) prema agregatnom stanju — u obliku
čvrstog materijala, tekućine te u obliku želatine, b) po brzini detonacije
- brizantni eksploziv i ne brizantni (obični) eksploziv, c) prema namjeni -
vojni eksploziv, gospodarski eksploziv, eksploziv za streljivo i pirotehnički
materijal, d) prema stabilitetu - eksploziv siguran za rukovanje i neosjet-
ljivi eksploziv, eksploziv osjetljiv na udarac i termički osjetljivi eksploziv,
eksploziv osjetljiv na vatru.
U eksplozivna sredstva ubrajaju se: a) eksplozivi, b) sredstva za palje-
nje eksploziva, c) pirotehnički proizvodi, d) gospodarsko streljivo, e) barut,
i f) sirovine eksplozivnog karaktera za proizvodnju navedenih sirovina.
Kad je riječ o eksplozijama na otvorenom, postavlja se i pitanje određi-
vanja mjesta očevida. Vrijedi pravilo da se na zadnju točku nalaza djelova-
nja eksplozivnog vala ili primarnih i sekundarnih fragmenata dodaje još
50% dužine, računajući od središta eksplozije. Pri eksplozijama na otvo-
renom najbolje je da se očevidni tim kreće u koncentričnim krugovima ili
njihovim isječcima.
Priroda događaja diktira i sastav očevidne ekipe, u kojoj mora biti barem
jedan stručnjak za eksplozije i eksplozivne naprave. Nakon očevida slijedi
vještačenje uzoraka uzetih s lica mjesta uz obvezatno izuzimanje tzv. neut-
ralnih poredbenih uzoraka, pretrage prostora, prostorija i sumnjivih osoba i
sl. I eksplozijama se ponekad prikrivaju druga kaznena djela. Pri znatnom
broju požara i eksplozija ostaju neutvrđeni uzroci i ova tamna brojka zauzi-
ma istaknuto mjesto u strukturi pojedinih uzročnika požara i eksplozija.
Eksplozije su osobito važne kao modus operandi terorističkih radnji.
U navedenim slučajevima kriminalističko istraživanje ne treba usmjeriti
samo na konvencionalna sredstva, već treba razmišljati o prilagodbi sred-
stava svakodnevne uporabe u terorističke svrhe (s obzirom na brojnost ke-
mijskih spojeva koje je moguće redizajnirati i prilagoditi razmatranoj svr-
si, kao npr. proizvodnja eksploziva iz umjetnog gnojiva (amonijev nitrat).
Terorističkoj svrsi moguće je prilagoditi i predmete svakodnevne upo-
rabe, npr. autobombe, pisma-bombe, spavajuće bombe, buby traps i dr.
Govoreći o eksplozijama kao terorističkim radnjama valja u to uključiti i
sabotaže na energetskim i gospodarskim postrojenjima kod kojih izvor eks-
plozije nije eksplozivno sredstvo već poremećaj procesa rada energetskog
ili gospodarskog postrojenja. Tragovi koji u tom slučaju nastaju bitno su
različiti, što zahtijeva i različite metode rada na mjestu događaja.
1006
Eksplozivne ozljede nastaju djelovanjem krhotina rasprsnutog eksplo-

zivnog sredstva. Najčešće se viđaju ozljede nastale djelovanjem krhotina
rasprsnutih ručnih granata (bombi), koje je po učinkovitosti moguće podi-
jeliti na ofenzivne (napadačke) i defanzivne (obrambene).
Sagledavajući eksplozivna sredstva, kriminalistički osobito važno je razli-
kovanje na konvencionalna, tehnički proizvedena u tu svrhu i nekonvencio-
nalna, koja ne sadrže tehničke elemente izrađene radi izazivanja eksplozije.
Unutar konvencionalnih eksplozivnih sredstava razlikujemo brizantna
eksplozivna sredstva, sredstva za streljivo i pirotehniku. Brizantna eks-
plozivna sredstva su: Trinitrotoluol (TNT), Trinitrophenylmethylnitramin
(Tetryl, Tetra, Tetralit), Nitropenta (Pentryl, Pentrit, Penta, PENT), Hexo-
gen (Trimethylentrinitramin, RDX, T4), Oktogen (Tetramethylentetra-
nitramin, HMX), Nitroglycerin i Nitroglykol. Kao inicijalna eksplozivna
sredstva pri uporabi brizantnih eksplozivnih sredstava koriste se: olovni
azid, olovni trinitroresorcinat i tetrazen. Sredstva za streljivo i pirotehni-
ku su: crni barut, nitroceluloza te chlorat i Perchlorat.
Vrlo korisno sredstvo za otkrivanje tragova eksploziva je itemiser (Ion
Track Instrument). Itemiser predstavlja novu generaciju detektora za ot-
krivanje krijumčarene robe i identifikaciju supstance, pri čemu predstav-
lja jedini detektor sposoban istodobno otkrivati tragove eksploziva i nar-
kotika na ljudima, prtljazi, teretu, vozilima, sadržajima, putnim kartama i
osobnim dokumentima za identifikaciju.
Uzorci se prikupljaju usisavanjem ili uzimanjem brisa s površine sum-
njivog predmeta, nakon čega se papirić s uzorkom umeće u uređaj koji
obavlja raščlambu i identifikaciju u stvarnom vremenu.
Prosječno vrijeme potrebno za raščlambu iznosi između 4 i 10 sekundi
po uzorku. Rezultati detekcije mogu se očitati na monitoru, te ne zahti-
jevaju nikakvu dodatnu interpretaciju, a ako se želi, postoji mogućnost
ispisa na ugrađenom pisaču.
Uređaj se vrlo uspješno može primijeniti u zaštiti civilnog zračnog pro-
meta, u zaštiti javnih institucija, u zatvorima i sličnim institucijama, u
svakodnevnom radu djelatnika carine, granične, temeljne i kriminalistič-
ke policije, te u vojsci.
g) Tragovi prijevoznih sredstava u cestovnom prometu*
Prijevozna sredstva u cestovnom prometu često su sredstva koja koristi

počinitelj u počinjenju kaznenog djela, ali i sredstva kojim se ostvaruje
kazneno djelo. Bez obzira na bivalentnost značenja prijevoznog sredstva,
Tekst odjeljaka g) napisao je Vladimir Botica.
1007
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
tragove koji nastaju kretanjem (ili stajanjem) dijelimo na jedinstveni na-

čin. Najznačajniji među njima su tragovi pneumatika, koji mogu biti tra-
govi otisaka, utisaka i struganja.
Kad je riječ o prometnim nesrećama, potrebno je utvrditi jesu li imali
utjecaja na nastanak prometne nezgode ili je moguće oštećenje na vozilu
posljedica prometne nezgode. U slučajevima drugih kaznenih djela važno
je utvrditi trag radi identifikacije vozila.
Oštećenja pneumatika nastaju na različite načine. Kod prejako napum-
panog pneumatika niti kostura jako su napete, pa prilikom naleta kotača
na neku tvrdu i čvrstu zapreku (kamen na cesti, rubni kamen i sl.) zbog
jakog vlačnog opterećenja niti kostura (karkasa) može doći do pucanja po-
jedinih niti s unutarnje strane pneumatika. U konačnoj fazi rezultiraju
eksplozijom - naglim pražnjenjem pneumatika.
Osim toga, zbog povećanog broja deformacija, moguća je pojava umora
materijala, što može rezultirati eksplozijom pneumatika. Ako tlak zraka
u pneumatiku padne za oko 30% ispod propisane vrijednosti, pri prolasku
vozila kroz krivinu većom brzinom, zbog djelovanja bočnih sila može doći
do svlačenja pneumatika od naplatka, što ima za posljedicu naglo pražnje-
nje pneumatika, a time i zanošenje vozila.
Povećano opterećenje pneumatika (prema proizvođaču pneumatika)
preko dopuštenih granica za određenu brzinu kretanja vozila, može do-
vesti do nezgode. Posljedica preopterećenja pneumatika očituje se na isti
način kao i u opisanom primjeru preniskog tlaka zraka u pneumatiku.
Preopterećenje pneumatika može nastupiti ili zbog pretovarivanja vozila
ili zbog nepravilnog smještaja tereta na vozilu.
Velike brzine vozila (posebno u krivinama) zbog bočnog proklizavanja te
poduzetim kočenjima, uz mjeru pojačanog unutarnjeg trenja, rezultiraju po-
većanom temperaturom pneumatika. Porast temperature smanjuje njegovu
čvrstoću, čime se olakšava odvajanje protektora (gazećeg sloja) od kostura
pneumatika, pa i međusobno razdvajanje pojedinih niti kostura, a raste tlak
zraka u pneumatiku. Rezultat jednog i drugog može biti prskanje pneumatika.
Loše stanje cestovne mreže pridonosi bržoj pojavi umora materijala, a
time i smanjenju vijeka trajanja pneumatika. Loše stanje putova (udarne
rupe, kamenje i sl.), osim što rezultira vanjskim mehaničkim oštećenjima
gazećeg sloja, rezultira i dodatnim pojačanim pregibanjima niti karkase,
što znači da ubrzava proces zamora materijala.
Tragovi otisaka pneumatika nastaju kretanjem pneumatika po čvrstoj
podlozi. Oni su dvodimenzionalni, mogu biti vidljivi i nevidljivi. Vidljivi
tragovi fiksiraju se fotografijom uz mjernu traku ili podizačima otisaka.
Pneumatici u kretanju preuzimaju dijelove površine po kojoj se kreću,
prašinu, zemlju i dr. Jednako tako, tragovi se mogu zadržati na donjim
dijelovima vozila, osobito u vanjskim dijelovima blatobrana.
1008
T
rago
vi
utisa
ka
nasta
ju
kreta
njem
po
mek
anoj
podl
ozi,
kao
što
su
bla-
to, pijesak i sl. Slika 82. Tragovi utisnuća pneumatika Djelovanjem sile na
opisanoj površini nastaje slika dodir-
ne površine pneumatika u podlozi. Na toj slici mogu biti jasno vidljive
individualne karakteristike pneumatika, što je važno za identifikaciju.
Tragovi utisaka pneumatika fiksiraju se fotografiranjem uz mjernu traku
i mulažiranjem.
Tragovi struganja nastaju pri eksploziji pneumatika ili drugih defeka-
ta zbog kojih je on ispražnjen. U navedenim situacijama, naplatak kota-
ča vozila u pokretu može strugati po podlozi, što je vidljivo bez posebnih
pomagala, bez obzira na to je li ona čvrsta ili mekana. Temeljem tragova
pneumatika možemo zaključiti je li vozilo u dolasku ili odlasku.
Dodirom jednog vozila s drugim vozilom ili predmetima nastaju više
ili manje vidljiva oštećenja. Na vozilu nastaju mehanička oštećenja laka,
metalnih i plastičnih dijelova automobila i stakla. Tragovi mogu otpasti s
vozila i pronaći se uokolo na mjestu događaja ili na predmetima s kojima
se vozilo dotaklo. U tom slučaju dolazi i do prijenosa materijala s jednog
vozila na drugo, s predmeta na vozilo i obrnuto. Svi navedeni tragovi ima-
ju vrijednost za korištenje u daljem postupku.
1009
KRIMINALISTIKA
h) Tragovi krivotvorina"
Govoreći o krivotvorinama, valja se osvrnuti na tragove krivotvori-

na rukopisa, krivotvorine različitih dokumenata te krivotvorine novca.
Opće značajke rukopisa su: opći izgled rukopisa, stupanj ispisanosti, ve-
ličina rukopisa, nagib i pravac pisanja, odnos prema liniji pisanja, veza-
nost i nevezanost slova, pisanje interpunkcijskih i dijakritičkih oznaka,
brzina pisanja, ritam i dinamika rukopisa, pritisak na površinu pisanja
i dr.
Sve posebne značajke rukopisa nije moguće nabrojati, niti ih je mogu-
će svrstati u neke cjeline, s obzirom na to da one izražavaju individualnost
pojedinog rukopisa, te su različite od slučaja do slučaja.
U pravilu, posebna rukopisna značajka je svako odstupanje od "škol-
skog rukopisa" i što je to odstupanje veće, to je veća njezina vrijednost. U
slučaju sumnje u krivotvorenje određenog rukopisa, valja za usporedbu
imati nesporni rukopis.
Posebni slučaj krivotvorenja rukopisa je krivotvorenje potpisa osobe.
Potpis svakog čovjeka podložan je velikim promjenama tijekom godina,
koje ovise i o tome koliko često se pojedinac potpisuje, kakvu važnost
pridaje dokumentima na koje stavlja potpis i slično.
Potpisi se mogu krivotvoriti na sljedeće načine: a) kopiranjem: ovo
podrazumijeva posjedovanje nečijeg vjerodostojnog potpisa, te njegovo
precrtavanje na željeni dokument. Osnovne značajke tako dobivenih
potpisa su velika sličnost u općem izgledu, ali izrazito spori ritam pisa-
nja, beživotni "crtani" potezi bez dinamike, često jače izraženog pritiska;
b) imitiranjem, u ovom slučaju krivotvoritelju mora biti dostupan nečiji
autentičan potpis koji on imitira ili neposrednim gledanjem ili po sjeća-
nju na pravi potpis; c) slobodno krivotvorenje potpisa: krivotvoritelj ne
ispisuje sporni potpis po uzoru na pravi, već to radi po sjećanju ili najčeš-
će posve slobodno.
Kako bi se olakšala uporaba i kontrola dokumenata, osobito javnih, do-
kumenti moraju zadovoljavati određene uvjete te moraju biti: 1. jasnih i
očitih osnovnih karakteristika u smislu prepoznatljivog oblika (formata)
obrazaca dokumenata, boje i dr.; 2. jednoobrazni (istovrsni dokumenti u
uporabi); 3. adekvatno zaštićeni od različitih oblika zloporabe i krivotvo-
renja, kako samog obrasca dokumenta tako i upisanih podataka te foto-
grafija vlasnika, a zaštitni elementi i djelomično prepoznatljivi za svakog
građanina odnosno imaoca dokumenta; 4. prilagođeni svjetskim standar-
dima, kako bi se omogućio i uvelike olakšao nesmetan međudržavni pro-
met osoba i roba te njihova učinkovita kontrola.
Tekst odjeljka h) napisao je Damir Marić.
1010
Kako svaki dokument čini obrazac dokumenta i sadržaj dokumenta,

sukladno tome formirani su i različiti oblici elemenata zaštite od krivo-
tvorenja. Pri izradi obrazaca dokumenata koriste se posebne vrste papira,
specijalnog sirovinskog sastava te iznimno visoke kvalitete koja zadovo-
ljava sve zahtjeve vezane uz tiskanje dokumenata, apliciranje dodatnih
zaštitnih elemenata te uporabu gotovih dokumenata.
Uobičajeni zaštitni elementi jesu: 1. vodeni znak - ovaj pasivni zaštit-
ni element papira formira se pri samoj proizvodnji papira utiskivanjem
određenog motiva u još vlažnu papirnu masu, i to utiskivanjem speci-
jalno izrađenih reljefnih oblika, pri čemu je papirna masa na pojedinim
mjestima veće ili manje debljine; 2. zaštitna vlakanca - pri prizvodnji
papira, u papirnu masu dodaju se obojena vlakanca ("končići"), a rezul-
tat toga je papir koji u svojoj masi sadrži fiksna, nepravilno raspoređena
zaštitna vlakanca određenih karakteristika; 3. zaštitne podloge - nerijet-
ko se pri proizvodnji papirne mase dodaju i različiti kemijski reagensi
(indikatori) koji, pri eventualnom kemijskom ili mehaničkom tretiranju
površinske strukture papira, mijenjaju boju; 4. tisak - vrlo učinkovita
zaštita obrazaca originalnih dokumenata od krivotvorenja je zasigurno
i u visokoprofesionalnom postupku tiskanja osnovnih obilježja obrazaca
i rubrika.
Obrazac dokumenta tiskan određenom tehnikom zaštićen je već
standardnim i prepoznatljivim svojstvima tiskarske tehnike. Tako će npr.
dijelovi dokumenta tiskani tehnikom dubokog tiska (intaglio) biti lako
prepoznatljivi zbog osjetnog reljefnog nanosa boje na aversu papira, dok
su na reversu ti dijelovi udubljeni. Najčešće su tiskarske tehnike korište-
ne za tiskanje obrazaca originalnih dokumenata: a) duboki tisak (intaglio)
b) visoki tisak (knjigotisak) c) plošni tisak (offset, višebojni offset).
Kako bi zaštita dokumenata bila što potpunija, za tiskanje obrazaca koris-
te se, u pravilu, kombinacije tiskarskih tehnika, što uvelike otežava "posao"
eventualnom krivotvoritelju.
Važno sredstvo zaštite predstavlja i motiv (lik ili oblik) na dokumentu
tiskan preciznim tiskarskim tehnikama ili formiran sitnim valovitim lini-
jama koje se nazivaju gijoše. Gijoše su fino razgranate linije, gusto ispre-
pletene i najčešće simetrične na zamišljenu os, koje stvaraju čitavu mrežu
ornamenata ili pravilnih oblika.
Tiskarske boje koje se upotrebljavaju za tiskanje obrazaca originalnih
dokumenata jesu posebne boje prilagođene vrsti tiskarske tehnike, čiji sa-
stav je tajna, te se ne mogu dobiti u slobodnoj prodaji (zaštićene boje). Od
posebnih tiskarskih boja najkorištenije u funkciji zaštitnih elemenata za-
sigurno su "UV-zaštitne boje". Dijelovi obrazaca tiskani ovim bojama često
se samo naziru pod običnim (plavim) svjetlom, dok osvijetljeni ultraljubi-
častim izvorom svjetlosti fluoresciraju.
1011
KRIMINALISTIKA _____________________________________________________________
Često su na dokumentima pojedini natpisi, oznake ili rubrike tiska-

ne izrazito sitnim slovima i to, gotovo u pravilu, tehnikom dubokog tiska.
Ova vrsta tiska, odnosno, element zaštite, naziva se mikrotisak.
Dokument čini njegov sadržaj, odnosno, činjenice kojima se nešto do-
kazuje ili, jednostavno rečeno, upisani podaci izdani od za to nadležnog
tijela. Dakako da je uz obrazac nekog dokumenta, njegov sadržaj najčešći
predmet raznih zloporaba te se stoga i javila potreba za što učinkovitijom
zaštitom upisanih podataka, kako u smislu nemogućnosti bilo kakvih pre-
inaka, tako i u smislu njihovoga lakšeg uočavanja.
Iz navedene potrebe razvijeni su učinkoviti načini i dodatni elementi zašti-
te podataka te ćemo najčešće korištene i najučinkovitije navesti i u kratkim
crtama objasniti. Postoji niz načina i elemenata zaštite upisanih podataka
i samih dokumenata, koji se nazivaju i "pomoćnim zaštitnim elementima".
Zaštitna folija sa, gotovo u pravilu, dodatnim elementima i specifičnim
značajkama, jedan je od najčešćih načina zaštite upisanih podataka, foto-
grafija vlasnika dokumenata i samih dokumenata uopće. Laminacija ili
plastificiranje dokumenata postupak je kojim se obrazac dokumenta s
upisanim podacima "upakira" u plastičnu košuljicu te se primjenom top-
linskog tretiranja (100-180 °C) fiksira.
Svaka preinaka ovako zaštićenog dokumenta (npr. osobna iskaznica
RH) vrlo lako je uočljiva, s obzirom na to da je za svaki oblik krivotvorenja
(izmjena fotografije vlasnika, prepravljanje podataka i sl.) nužno destru-
irati stabilni plastični omotač. Pečati odnosno otisci pečata zasigurno su
najstariji i najčešće korišteni oblik zaštite podataka. Bilo da su mokri ili
suhi, njihove opće i posebne značajke (dimenzije, oblik, sadržaj, sadržajna
forma, posebna obilježja kao što su grbovi ili razni amblemi, brojčane ozna-
ke i dr.) strogo su određene i nepromjenjive, čak i zakonskim odredbama.
Kako je načina krivotvorenja dokumenata nebrojeno mnogo, nemo-
guće ih je navesti sve, no moguće ih je svrstati u dvije osnovne skupine:
a) potpuno krivotvoreni dokumenti, i b) djelomično krivotvoreni dokumen-
ti. Potpuno krivotvoreni dokument je u potpunosti krivotvoren obrazac
nekog dokumenta, što podrazumijeva i to da ga nije izdao onaj koji je u
njemu naznačen kao izdavatelj, bez obzira na to je li sadržaj takvog doku-
menta lažan ili istinit.
Ovakav oblik krivotvorenog dokumenta u praksi je rjeđe prisutan
upravo zbog izvanredno učinkovitih elemenata zaštite originalnih doku-
menata. Obrazac potpuno krivotvorenog dokumenta u potpunosti je razli-
čit od originala, uključujući i sve elemente zaštite.
Papir koji krivotvoritelji koriste za izradu krivotvorenih dokumenata
vrlo često je približno istih "vanjskih svojstava" (boja, izgled površinske
strukture, fizikalna svojstva, izgled papira u UV-području zračenja i dr.),
no najčešće su razlike od originalnog već na prvi pogled uočljive.
1012
Dimenzije krivotvorenih obrazaca kao i njihov format uglavnom u pra-

vilu odgovaraju obrascima originalnih dokumenata s većim ili manjim
odstupanjima. Tiskovna forma u kojoj su tiskane rubrike obrazaca te po-
sebna obilježja (motivi, serijski brojevi) odgovaraju originalima uz even-
tualne pojedinačne pogreške koje se pripisuju neadekvatnim tiskarskim
tehnikama.
Za tiskanje obrazaca krivotvorenih dokumenata krivotvoritelji koriste
tehnike koje su im lako dostupne i uz mala ulaganja materijalnih sredsta-
va. Najčešće "zamjenske" tiskarske tehnike jesu offset tisak i sitotisak, čije
su karakteristike već ograničavajući čimbenik pri krivotvorenju.
Osim tiskarskih tehnika, sve učestalija je primjena sofisticiranih
aparata za fotopresliku u boji, a koji potpomognuti odgovarajućim ra-
čunalnim sustavima imaju neslućene mogućnosti. Zaštitni elementi na
ovom tipu krivotvorenog dokumenta uglavnom su imitirani više ili manje
uspješno, s obzirom na to da krivotvoriteljima originalni elementi zaštite
nisu dostupni.
Za izradu potpuno krivotvorenih dokumenata, a i različitih vrijednos-
nih papira (novčanice, čekovi građana), sve se više upotrebljavaju i stroje-
vi za fotopresliku.
Kvalitetnim strojem za fotopresliku u boji moguće je dobiti reprodukci-
ju koja je, uz minimalnu doradu, svojim vanjskim izgledom gotovo identi-
čna originalu. Kako takvi strojevi novije generacije imaju mogućnost po-
vezivanja s računalom te korištenja određenog softwarea, mogućnosti se
uvelike povećavaju.
Djelomično krivotvoreni dokumenti, koji nastaju zahvatom u original-
ni, vjerodostojni dokument koji se preinačuje bilo na obrascu dokumenta
ili na originalnom sadržaju, a u svrhu prikrivanja, prijevare, lažnog pred-
stavljanja i slično, daleko su češći oblik krivotvorenja dokumenata.
Preinake na originalnim obrascima dokumenata postižu se najčešće
brisanjem serijskih brojeva te naknadnim upisivanjem lažnih, a u svrhu
prikrivanja određenih činjenica (npr. preinake serijskih brojeva na otuđe-
nim originalnim bianco obrascima dokumenata).
Preinake originalnog sadržaja, odnosno dijela sadržaja dokumenta
češći je pojavni oblik djelomičnog krivotvorenja. Najčešće se krivotvore
dijelovi sadržaja u rubrikama s osobnim podacima vlasnika dokumenta
(uz supstituciju fotografije vlasnika kod nekih vrsta dokumenata), vremen-
skim razdobljem za koje vrijedi dokument, te podaci u rubrikama kojima
se dokazuje vlasništvo ili određene sposobnosti (npr. prometna dozvola -
podaci o vrsti, starosti vozila, identifikacijskim brojevima, vozačka dozvola
- rubrike u kojima su upisane određene kategorije za koju vrijedi doku-
ment). Preinačenje dokumenta odnosno nekog njegovog dijela, obavlja se
brisanjem, dodavanjem, prikrivanjem, supstitucijom, izostavljanjem i sl.
1013
KRIMINALISTIKA
B
risan
je
poje
dini
h dijelova Slika 83. Sporni i nesporni rukopis originalnog dokumenta,
neovisno o tome vrši
li se brisanje dijela obrasca ili sadržaja dokumenta, može biti mehaničko i
kemijsko. Dodavanje te interpolacija, uglavnom dijelova sadržaja dokumen-
ta, obavlja se najčešće u kombinaciji s brisanjem dijelova originalnog sadr-
žaja, i to sredstvom kojim su uneseni originalni podaci, ako je ono dostupno.
Kako se danas za unos originalnog sadržaja koriste za tu namjenu oda-
brani pisaći strojevi ili kompjutorski pisači, koji nisu dostupni širokom
krugu ljudi, za krivotvorenje se rabe zamjenski, npr. pisaći strojevi približ-
no istih karakteristika. Sadržaj dokumenta prikriva se primjenom sred-
stava za pisanje, raznim korekturnim sredstvima ili čak lijepljenjem kri-
votvorenih dijelova dokumenta s lažnim sadržajem na postojeći originalni
sadržaj koji se želi prikriti.
Supstitucija fotografije vlasnika dokumenta u kombinaciji s izmjenom
podataka najučestaliji je oblik krivotvorenja kod nekih vrsta dokumenata
(putovnica, vozačka dozvola).
i) Tragovi tla*
Tragovi tla su tako uobičajeni da se primjećuju samo kod čišćenja. Čak ni

onda se ne razmišlja o njihovom značaju ili sastavu. U forenzičkom kon-
tekstu tragovi tla mogu odlučiti o smjeru cjelokupne istrage i dati ključni
dokaz kojim se osumnjičenik povezuje s mjestom zločina.
Razmatrani tragovi nalaze se gotovo na svim mjestima počinjenja kaz-
nenih djela. To su u pravilu heterogene smjese, prašine u kojima se nalaze
čestice zemlje, pijeska, kamenja, bilja i drugih mikroorganizama. Dakle,
sastav tla varira u širokim granicama, što omogućuje diferenciranje na
temelju individualnih karakteristika. U praksi nisu rijetki slučajevi da
se tragovi tla nalaze na mjestu događaja u većim količinama. Tlo može
biti izvorni dio mjesta događaja, a može biti i donijeto ili odnijeto s mjesta
događaja.
Tlo je najčešće sastavljeno od: a) anorganskih tvari, b) organskih tvari,
c) umjetnih ili građevinskih materijala. Anorganske tvari su uglavnom čes-
* Tekst odjeljaka i) i j) napisala je
Dubravka Klobučar.
628
tice minerala, bez obzira na to jesu li izvorni dio prirodnog ambijenta ili
potječu s drugog mjesta. Organske tvari dijelovi su biljnog ili životinjskog
podrijetla koji se raspada. Umjetni ili građevinski materijali su najčešće
krhotine plastike, gume, stakla, boje, asfalta, betona, vlakana i dr. mikro-
tragova.
Treba napomenuti da na sastav tla utječu vanjski čimbenici, kao što
su vjetar, kiša, snijeg, odnosno atmosferalije, koji sa površine tla odnose
pojedine komponente koje izravno ili neizravno ulaze u sastav tla i donose
ih na drugo mjesto, tako da se može dogoditi da se u istim uzorcima tla ne
nalaze iste komponente koje se inače nalaze u jednom od uzoraka. Osim
toga, na lokalnu prirodu tla također utječu dodana prirodna ili umjetna
gnojiva (insekticidi, herbicidi, fungicidi - tj. sva dodana umjetna sredstva
koja se koriste u poljodjelstvu), kao i djelovanje mikroorganizama.
Pravilan način dokumentiranja, izuzimanja i pakiranja tragova tla od
iznimne je važnosti za rekonstrukciju događaja ili za povezivanje osumnji-
čenika s mjestom događaja. Uzorci tla izuzimaju se tek nakon pravilnog
dokumentiranja mjesta događaja i predmeta odgovarajućim fotografijama,
skicama, videozapisom i opisivanjem.
S mjesta događaja uzorci tla moraju se izuzeti u što kraćem vremenu
nakon izvršenog inkriminiranog djela. Najmanja količina izuzetog uzorka
je 100 g, a ako mogućnosti dopuštaju, izuzima se veća količina. Ako su
uzorci vlažni, obavezno ih treba prostrijeti na čisti papir i sušiti 24 sata na
zraku prije pakiranja, jer u protivnom dolazi do razvijanja plijesni, koja
kontaminira uzorke. Izuzeti uzorci tla ne smiju se pakirati u plastične vre-
ćice, papirnate omotnice ili neku drugu ambalažu iz koje bi uzorak mogao
ispasti, već u papirnate ili plastične kutijice, odnosno staklene epruvete ili
kutijice.
Staklene kutijice ili epruvete moraju se zaštititi vatom ili staničevinom
kako se prilikom transporta ne bi razbile. Ako su tragovi zemlje prisutni
na odjeći/obući/sredstvu izvršenja, moraju se osušiti na zraku i pakirati
zasebno u označene papirnate vrećice. Pritom treba naglasiti da se tragovi
tla obavezno dodatno zaštite čistim, bijelim papirom, kako bi se onemogu-
ćio prijenos i gubitak tragova. Kao i u slučaju drugih tragova, ni odjeća ni
obuća ne smiju se pakirati u plastične vrećice.
Uzorci tla nikada se ne smiju izuzimati transparentnom ljepljivom tra-
kom, jer se zbog ljepljivog sloja mijenjaju prvobitne značajke uzorka tla.
Isto tako se čestice tla ne mogu fizički odvojiti sa trake bez uporabe nekog
organskog otapala. Naime, uporabom organskog otapala ekstrahiraju se
organske komponente iz uzorka tla, što naravno mijenja značajke uzorka.
Važno je naglasiti da zbog velike raznolikosti sastojaka tla i neograni-
čenog broja vrsta mješavina tla najčešće nije moguće individualizirati trag
tla. U većini slučajeva moguće je samo izreći mišljenje o sličnosti između
1015
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________________
inkriminiranog traga i komparativnog uzorka. Pri ispitivanju tragova tla

uvijek se obavljaju komparativna ispitivanja inkriminiranog uzorka sa
komparativnim uzorkom. Makroskopsko ispitivanje inkriminiranih trago-
va i komparativnih uzoraka vrši se pregledavanjem uzoraka pod lupama
malih povećanja i opisuju fizičke značajke uzoraka, kao što su boja i gra-
đa. Pri tome se pronađeni mikrotragovi i krhotine materijala odvajaju i
zasebno ispituju.
Odjeljivanje sastojaka inkriminiranih tragova i komparativnih uzo-
raka obavlja se prosijavanjem prethodno usitnjenih uzoraka u tarioniku
kroz sita različitih veličina otvora, počevši s prosijavanjem kroz sita veli-
čine otvora 20 mesh-a, pa sve do sita veličine otvora 300 mesh-a. Na taj se
način odjeljuju sastojci prema veličini čestica.
Gradijent metodom komparativnog mjerenja gustoće dobivaju se po-
daci o gustoćama pojedinih čestica tla te o raspodjeli tih čestica u svakom
uzorku tla u svrhu usporedbe. Metoda je relativno brza i vrlo osjetljiva.
Mikroskopski pregled omogućit će identifikaciju veličine čestica ili vrs-
te čestica svakog uzorka i svakog prosijanog dijela. Uporaba polarizacij-
skog (spektrografskog) mikroskopa omogućava daljnju individualizaciju
i identifikaciju sastojaka. Instrumentalne metode - uporabom atomske
apsorpcijske spektroskopije (AAS), SEM/EDX ili emisijske spektroskopi-
je (ES) mogu se identificirati anorganske tvari u uzorku tla. Infracrvena
spektroskopija (FTIR), plinska kromatografija (GC) i diferencijalna ter-
mička analiza (DTA) mogu se upotrijebiti radi ispitivanja ostalih topivih
i netopivih sastojaka tla. Za uspjeh vještačenja važno je da su tragovi tla
pravilno izuzeti sa mjesta događaja, odjeće, obuće i predmeta, da nisu kon-
taminirani i da su osigurani neutralni komparativni uzorci.
Ispitivanjem tragova tla mogu se dati sljedeći odgovori: 1) na temelju
jednakih fizikalno-kemijskih svojstava ispitivanih uzoraka tla moguće je
utvrditi da li neki trag tla može potjecati sa određenog mjesta događaja.
Vrijedi i obratno, na temelju različitih ispitanih osobina, isključuje se mo-
gućnost potjecanja nekog traga sa određenog mjesta; 2) rezultate ispitiva-
nja tragova tla uvijek treba uzeti s mjerom opreza jer nekada na mjestu
događaja ostaju samo pojedini slojevi nataloženog tla. To je čest slučaj kod
otpadanja tla s unutarnjih strana odbojnika vozila, kada pri sudaru ne
otpadnu sve naslage tla, a za ispitivanje se uzmu svi slojevi tla s odbojni-
ka. Naravno da uslijed nejednolikog uzorka za ispitivanje dolazi do razli-
ka u rezultatima analiza, koji mogu dovesti do krivih zaključaka; 3) pozi-
tivni, odnosno negativni rezultati ispitivanja tragova tla mogu potvrditi
ili isključiti mogućnost prisustva osumnjičenika ili oštećenog na mjestu
događaja, odnosno mogu potvrditi ili isključiti mogućnost da trag na nekoj
alatki, oruđu, oružju, odjeći, obući i drugom predmetu potječe, odnosno ne
potječe s mjesta događaja.
1016
j) Tragovi tekstilnih vlakana

Odjevni i uporabni predmeti, prema različitosti tragova koje ostavljaju,
prema učestalosti tih zaostalih tragova, vezanosti za određena kaznena
djela (kontaktni delikti) i po mogućnosti vještačenja, imaju posebnu kri-
minalističku vrijednost.
Odjeća i vlakna pružaju vrlo široku mogućnost identifikacije počinitelja
kaznenog djela. Često se odjeća počinitelja lakše zapamti nego njegovo lice
ili stas. Nadalje, odjeću će mnogo lakše opisati svjedok, a brže će je primi-
jetiti i svjedok na izvjesnoj udaljenosti negoli fizionomiju, stas ili druge
osobine počinitelja kaznenog djela.
Nisu rijetki slučajevi u kriminalističkoj praksi da u mekim podlogama
(zemlja, kit, nesasušena boja i sl.) ostanu utisnuti (reljefni) tragovi teksti-
la. Ako su pravilno fiksirani (fotografija i mulažiranje), mogu se uspješno
koristiti u odnosu na utvrđivanje načina tkanja (tekstura).
Nadalje, na mjestu događaja nekog kaznenog djela često se mogu pro-
naći i istrgnuti komadići odjeće, niti, čuperci vlakana, a najčešće pojedina
vlakna (mikrotragovi). Svaki se odjevni ili uporabni predmet proizvodi od
prirodnih ili sintetičkih vlakana koja se mogu tkati ili presti.
Rijetko se tkanine izrađuju od jedne vrste tekstilnih vlakana, češće u
raznim kombinacijama vlakana. To je prva objektivna osnovica za razliko-
vanje tkanina. Druga je način izrade tkanina. Za uspješno vještačenje u
tom smjeru potrebna je uska specijalizacija glede izrade tekstila.
S obzirom na podrijetlo, tekstilna vlakna možemo klasificirati na
prirodna i sintetička vlakna. Tragovi tekstilnih vlakana klasična su vrsta
mikrotragova, koji — kao tipični kontaktni tragovi — imaju posebnu kri-
minalističku vrijednost. Naime, dok o makrotragovima počinitelj vodi ra-
čuna, o mikrotragovima zna malo ili gotovo ništa. Sto su tragovi sitniji i
nevidljiviji, počinitelj ima manju mogućnost njihovog uništenja. Kao ele-
menti za uspoređivanje tkanina služe: dimenzije, boja, oblik, tip tkanine,
način tkanja, broj niti i pravac sukanja niti.
Sve tkanine nose u sebi otpuštena vlakna. To mogu biti otpala vlakna
te iste tkanine ili otpala vlakna neke druge tkanine koja su se skupila
kontaktom s nekim drugim tekstilnim predmetom. Stoga su otpuštena
vlakna od iznimne važnosti u kriminalistici jer se upravo ona podijele i
prenose pri kontaktu dvaju različitih tekstilnih predmeta. Ovo osnovno
načelo o kontaktnim tragovima postavio je 1920. godine Edmond Locard.
Svojim kratkim motom "svaki dodir ostavlja trag" Locard je postavio
načelo koje još uvijek rukovodi istraživanjem svakog kaznenog djela.
Jednostavnost Locardova načela uzajamnosti može zavarati. Tvrdnja
možda izgleda sama po sebi očita, no njezino značenje je duboko i daleko-
sežno. Bez obzira na to koliko se počinitelji trudili, nikada ne mogu ostavi-
ti mjesto zločina u istom stanju u kojem su ga zatekli.
1017
Vrijednost mikrotragova leži upravo u činjenici da oni povezuju počini-
telja kaznenog djela s mjestom izvršenja. Ova povezanost mjesta izvršenja
- kao lokaliziranog nosioca tragova kaznenog djela - i počinitelja, može
se naći posvuda na liniji njegovog dolaska, boravka, djelovanja i odlaska s
mjesta događaja.
Da bi se moglo pristupiti pronalaženju, a potom i izuzimanju tragova
tekstilnih vlakana (mikrotragova), prije svega se mora znati u kojim slu-
čajevima i gdje oni mogu zaostati, jer se tragovi vlakana traže "na pamet",
odnosno "s pameću". Zbog toga je prijeko potrebna misaona rekonstrukcija
djela i znanje o tome kakve je tragove počinitelj određenog djela mogao
ostaviti iza sebe.
Samo prenošenje tragova u velikoj mjeri ovisi o svojstvima kontaktnih
površina, broju i dužini kontakta, sili trenja te vanjskim utjecajima koji
potom utječu na prenesena vlakna. Grube površine su kao davaoci, pri-
maoci i nosioci tragova pogodnije od glatkih površina. Tako npr. vunena
(prirodna) tkanja mnogo lakše otpuštaju vlastita i bolje primaju strana
vlakna od gusto tkanih sintetičkih (kemijskih) tkanja.
Kod mješovitih tkanja prijenos vlakana otprilike odgovara njihovom
učešću u cjelokupnom sastavu. No postoje odstupanja od ovog načela,
uzrokovana lakšim otpuštanjem kraće rezanih vlakana.
Dugo rezana vlakna su bolje učvršćena u strukturu tkanine te do nji-
hova otpuštanja dolazi tek pri većem trenju. Učestalošću kontakata i tre-
njem materijala o materijal većom silom u svakom će slučaju zaostati više
vlakana nego kratkotrajnim (slučajnim) kontaktom.
Strana vlakna su sve do trenutka njihova otkrivanja izložena najraz-
novrsnijim utjecajima te se, stoga, broj prenesenih vlakana s vremenom
smanjuje. Na temelju serije eksperimenata utvrđeno je da se nakon jed-
nosatnog nošenja odjevnog predmeta koji je bio u kontaktu sa stranim
vlaknima broj prenesenih vlakana smanjio na cca 40%.
Za uspjeh vještačenja tragova tekstilnih vlakana od velike je važnosti
količina pronađenog traga koja zaostane na mjestu događaja. Prema koli-
čini zaostajanja tragova možemo razlikovati: 1) makrotragove (odjevni ili
uporabni predmet, komadić/fragment tkanine ili pletiva, nit ili nekoliko
niti vidljivih okom ili čuperak vlakana) i 2) mikrotragove (vlakna nevidlji-
va okom).
Bez obzira na to o kojoj se količini zaostalog traga radi, svaki prona-
đeni trag mora se fiksirati tijekom očevida (obilježavanje traga mjernom
trakom, brojem i fotografijom). Nakon fiksiranja slijedi izuzimanje prona-
đenog traga. Ako se radi o odjevnom/uporabnom predmetu ili komadiću
(fragment) tkanine/pletiva, on se izuzima zaštitnom rukavicom i pakira
u čisti bijeli papir, a potom u papirnatu vrećicu s natpisom i oznakom. U
slučaju da je mjesto pronalaska traga nepristupačno, trag se izuzima pin-
1018
četom, pri čemu osobito treba obratiti pozornost na to da pinceta ne ošteti

površinu tkanine. Ovakav postupak provodi se i pri pronalaženju jedne ili
više pojedinačnih niti, odnosno čuperka.
U slučaju da se trag ne vidi okom (mikrotrag), a pretpostavlja se da je
mogao zaostati na nekom predmetu, potrebno je to mjesto fiksirati, a po-
tom izuzeti tragove s prozirnom ljepljivom trakom (25 x 5 cm). Izuzeti mik-
rotragovi fiksiraju se na označenu čistu prozirnu foliju ili staklenu plo-
ču. Osim metode izuzimanja mikrotragova vlakana prozirnom ljepljivom
trakom, postoji još nekoliko prihvatljivih metoda: a) izuzimanje tekstilnih
vlakana usisavanjem preko filtara, b) otresanjem odjeće na čisti bijeli pa-
pir, c) četkanjem odjeće.
C. A. Pounds je uspoređivao prednost pojedinih metoda izuzimanja tra-
gova tekstilnih vlakana te došao do zaključka da je efikasnost pronalaže-
nja vlakana 1 sat nakon kontakta bila sljedeća: a) 18% tekstilnih vlakana
izuzetih usisavanjem odjeće; b) 28% tekstilnih vlakana izuzetih otresa-
njem odjeće; c) 55% tekstilnih vlakana izuzetih četkanjem odjeće; d) 65%
tekstilnih vlakana izuzetih slabo adhezivnom ljepljivom trakom; e) 85%
tekstilnih vlakana izuzetih jako adhezivnom ljepljivom trakom.
Kao što se i iz ovog prikaza vidi, izuzimanjem tragova tekstilnih vlaka-
na prozirnom ljepljivom trakom izuzme se najveći broj stranih prenesenih
vlakana. Tako izuzeti tragovi mogu se čuvati duže vrijeme bez bojazni da
će im se promijeniti kemijski sastav ili oblik. Metoda je učinkovita, jeftina
i jednostavna.
Međutim, mora se naglasiti da se u pojedinim slučajevima ta metoda
ne smije primjenjivati (kod izuzimanja mikrotragova sa kuverata, papir-
natog novca, kartona, papira za pakiranje i sličnih predmeta). U tim bi
slučajevima adheziona snaga ljepila pored inkriminiranih tragova išču-
pala s površine i brojna papirna vlakna. U takvim slučajevima je najsi-
gurnije navedene predmete pakirati u bijeli papir s pravilnom oznakom i
natpisom, te proslijediti na daljnju obradu u laboratorij.
Metodu usisavanja pri izuzimanju mikrotragova treba primjenjivati
tek u slučajevima koji opravdavaju takav postupak, jer ta metoda ima više
nedostataka nego prednosti. Specijalni slučajevi u kojima je usisavanje
prikladno su npr. obrada šavova, džepova, te drugih teško pristupačnih
mjesta.
1019
KRIMINALISTIKA ____________________________________________________________________
k) Tragovi otrova*
Otrov je svaka tvar ili smjesa tvari, prirodna ili sintetska, koja jednokrat-
no ili višekratno unesena u organizam u određenoj dozi može izazvati na-
rušenje zdravlja i/ili smrt čovjeka ili životinje. Kada govorimo o otrpvnosti,
mislimo na štetne učinke u organizmu ili nekom njegovom dijelu. Štetni
učinak je svako prolazno ili neprolazno oštećenje u organizmu ili nekom
njegovom dijelu. Doza je količina primijenjenog otrova, bilo da je ta koli-
čina unesena u organizam udisanjem, per os (na usta) ili polivena po koži.
Posljedice jednokratnog djelovanja otrova na organizam, odnosno dje-
lovanje relativno velike količine otrova u relativno kratkom vremenskom
razdoblju naziva se akutno otrovanje (akutna intoksikacija). Najteža je
posljedica smrt, ali ni ostali štetni učinci nisu zanemarivi (oštećenja or-
gana koja mogu dovesti do invaliditeta). Slučajevi akutnih otrovanja po-
vezani su obično s nesrećama na radnom mjestu, odnosno sa slučajnim ili
namjernim uzimanjem otrovne tvari.
Nije važno samo koliko je kemikalija otrovna nego i kolika je količina
otrova ušla u organizam. Primjerice, etilenglikol (antifriz) po klasifikaci-
ji otrova tek je štetna tvar koja pripada III. skupini otrova, no proguta-
na u dovoljnoj količini može izazvati smrt ili tešku invalidnost, oštećenje
bubrega izazvano oksalnom kiselinom - metabolitom etilen glikola. Više-
kratno unošenje otrova u organizam, odnosno djelovanje relativno malih
količina otrova kroz duže vrijeme naziva se kronično otrovanje (kronična
intoksikacija).
Prema svom ishodu otrovanja mogu biti smrtna ili ne. Ako nema smrti,
onda mogu, ali i ne moraju ostati trajne posljedice po organizam. Prema
podrijetlu trovanja mogu biti ubilačka, samoubilačka ili slučajna. Slučajna
mogu biti zbog nepažnje, zbog zamjene lijekova, itd. Profesionalna otrova-
nja su posljedica djelovanja otrovnih plinova, otapala i tvari na radnom
mjestu. Otrovanja mogu biti i posljedica liječenja (medicinska trovanja).
Otrovnost nije lako definirati jer to nije oblik, boja ili neko drugo ke-
mijsko-fizikalno svojstvo. Ne djeluje otrov na sve isto, niti se otrovi po-
našaju uvijek isto. Zna se da su zec i koza otporni na buniku, a čovjek se
otruje jedući meso ili pijući mlijeko zatrovanih životinja. Puž je otporan na
strihnin, a jež na kantaridin.
Arsenovi spojevi, iznimno jaki otrovi, sastavni su dio našeg organizma i
u vrlo malim količinama nalaze se u hrani biljnog i životinjskog podrijetla.
S druge strane, kuhinjska sol sastavni je dio ljudskog i životinjskog organiz-
ma. Svakodnevno se upotrebljava kao začin, ali u starim zapisima navo-
di se da su stari Kinezi vršili samoubojstva i mučenja s kuhinjskom soli.
Tekst odjeljaka k), l) i lj.l) napisala je Biserka Riha.
1020
Razlika između lijeka i otrova je, dakle, ne samo u kvaliteti nego i u

kvantiteti. Paracelsus je rekao: Sole dosis facit venerium. Morfin je u dozi
od 0,01 g nezamjenjiv analgetik, no u dozi 10 puta većoj iznimno jak otrov.
Jasno je da djelovanje nekog otrova ne mora biti jednako za svakog čovje-
ka, jer će učinkovita doza ovisiti o brojnim činiteljima, kao što su dob, spol,
zdravlje, tjelesna građa, otpornost prema tom otrovu itd.
Ako uzmemo primjer alkohola, lako je dokazati da će djeca biti na nje-
ga osjetljivija nego odrasli. Na osjetljivost prema alkoholu imat će utjecaj
veličina tijela, učestalost konzumiranja alkohola, vrsta hrane koja je uze-
ta prije ispijanja i mnogo drugih čimbenika. Individualne osobine trova-
nih su različite i nejednake. Jedan čovjek može dobro podnijeti neki otrov
(lijek), dok drugi to ne može, pa u istoj količini može izazvati lakše ili teže
simptome otrovanja. Primjer za to je već spomenuti alkohol.
Osim preosjetljivosti, postoji i otpornost. Otpornost je neovisna o spolu,
starosti, zdravstvenom stanju. Može biti urođena ili stečena. Stečena nas-
taje tijekom duže i češće konzumacije otrova (lijeka) i naziva se toleran-
cija. To je, zapravo, postupno smanjivanje djelovanje otrova (droge, lijeka)
pri opetovanom uzimanju, odnosno za isto djelovanje mora se uzeti veća
količina otrova (droge ili lijeka). Tako duža konzumacija lijeka (sedativa)
ili droge može dovesti do navike. U prvom slučaju govorimo o tabletomani-
ji, a u drugom o narkomaniji. Važno je reći da uz naviku dolazi i kronično
otrovanje, no nije nužno da svako kronično otrovanje dovodi do navike.
Uza sve navedeno, mora se spomenuti i međusobno djelovanje otrova
koje može biti sinergističko (pojačavajuće) ili antagonističko (poništavaju-
će). Kalijev cijanid u kiseloj sredini djeluje toksično, a na zraku prelazi u
netoksični karbonat. Poznat je pokušaj trovanja Raspućina kalijevim cija-
nidom, koji su njegovi neprijatelji stavljali u slatkiše koje je obožavao. Iako
je jeo otrovane kolače, ostao je živ. Njegovi neprijatelji bili su zaprepašteni
i iznenađeni, a njegov je utjecaj porastao. Smatrali su ga čudotvorcem, a
zapravo, djelovanjem kalijevog cijanida i šećera nastao je neotrovan spoj.
Većina podataka o otrovnosti dobivena je pokusima na laboratorijskim
životinjama (štakor, miš, pas, svinja). Kvantitativnih podataka o otrovnos-
ti čovjeka izrazito je malo. Možemo zabilježiti da je neki čovjek primljen
u bolnicu jer je zabunom popio etilenglikol (antifriz), možemo mu izmje-
riti koncentraciju etilenglikola u krvi te pratiti kako se ona mijenja tije-
kom medicinskih zahvata te na kraju usporediti njezin tijek s oštećenjima
nastalim kod bolesnika. Međutim, nismo sigurni u odnos doze i štetnih
učinaka zbog nepouzdanih podataka koje dobivamo od pacijenta. Zato je
dogovoreno i prihvaćeno koje će životinje biti prikladne za ispitivanje štet-
nih učinaka tvari, odnosno, njihove otrovnosti. Smrtne doze (dosis letalis)
imaju oznake LD25 LD50 i LD100 što znači da je kod 25%, 50% i 100% ispiti-
vanih životinja došlo do smrtnog ishoda.
1021
KRIMINALISTIKA __________________________________________________________
Otrovi se dijele na nekoliko načina: liječnik kliničar i farmakolog dijeli

otrove prema fiziološkom i farmakološkom djelovanju (na one koji djeluju
u krvi, na SZS itd.), analitičari ih dijele s obzirom na metode ekstrakcije i
redoslijed analiziranja (kisele, bazne, neutralne).
Prema podrijetlu dijele se na mineralne (olovo, živa), na biljne (opijum,
konoplja tipa droge, kokain) i životinjske otrove (zmijski i pčelinji otrov).
Prema načinu djelovanja dijele se na korozivne (kiseline i lužine),
tkivne otrove (arsen, fosfor), krvne otrove (ugljični monoksid, anilin) i otro-
ve koji djeluju na SZS (središnji živčani sustav), a to su lijekovi, droge, i dr.
Prema fizikalno-kemijskim svojstvima, otrove dijelimo na plinovite
(ugljični monoksid), lako hlapive (fenoli, alkoholi), mineralne (olovo, živa,
arsen), organske sintetičke otrove (lijekove) i pesticide.
Sve navedeno treba imati na umu kada se uzimaju uzorci te njihovo
pakiranje za analizu. Patolog ne smije poslati zajedno u istoj boci uzorke
želučanog sadržaja, jetre i bubrega.
Kad je sumnja na trovanje voćke u voćnjaku, na analizu se šalje dio
voćke s vidljivim promjenama, a i zemlja ispod te voćke. Naime, moguće je
da je do promjena došlo uporabom pesticida koji se mogu koristiti tako da
se prskaju ili zaprašuju po biljci ili da se zalije zemlja oko voćke.
Kada se izuzima voda iz bunara pri sumnji da je u njoj neki pesticid,
mora se izuzeti voda s površine, iz sredine i s dna bunara, ovisno o topi-
vosti pesticida u vodi ili organskom otapalu. Kada se sumnja na trovanje
riba u ribnjaku, zbog pravilne interpretacije dobivenih rezultata, voda se
uzima na ulazu u ribnjak, iz sredine ribnjaka i na izlazu iz ribnjaka.
Da bi toksikolog analitičar pravilno proveo analizu, dakle identificirao
otrov ili njegov metabolit (razgradni produkt), kvantificirao otrov ili nje-
gov metabolit te konačno interpretirao dobiveni rezultat, osim podrijetla,
djelovanja i fizikalno-kemijskih svojstava, mora poznavati puteve ulaska
otrova u organizam te puteve izlučivanja otrova iz organizma.
Otrov može ući u organizam udisanjem, kroz kožu ili na usta (per os),
a izlučivanje se vrši preko organa primarne resorpcije (želudac, crijeva),
te kroz organe za izlučivanje (bubreg, jetra, znoj, slina, mlijeko i izdahnuti
zrak). Najčešće se analizira mokraća, s obzirom na to da se u njoj može
identificirati u malom postotku nepromijenjeni otrov i njegovi metaboliti.
Neki otrovi imaju sposobnost kumuliranja u organizmu zahvaljujući
sporom izlučivanju. Takav otrov je alkaloid digitalis, koji se kumulira u
srcu te male doze mogu dovesti do smrti. Sve ovo potrebno je znati kako se
na analizu ne bi dostavilo želučani sadržaj i tražilo analizu na neku lužinu
ili kiselinu kad se zna da korozivni otrovi (a to su kiseline i lužine) jedini
ne trebaju biti resorbirani da bi izazvali toksični efekt. Oni već prilikom
unosa na usta izazivaju nekrozu tkiva, samim tim krvarenje, ugušenje i
smrt ili iznimno teška oštećenja.
1022
Predstavnik plinovitih otrova je ugljični monoksid, plin bez boje i mirisa,

lakši od zraka, te je upravo zbog toga nazvan savršenim ugušivačem. Nastaje
pri sagorijevanju uz nedovoljnu prisutnost kisika, dakle u rudnicima, ljevao-
nicama, pri ekspolozijama, požarima, u ispušnim plinovima benzinskih mo-
tora, itd. U organizam ulazi udisanjem, a princip toksičnog djelovanja temelji
se na njegovom velikom afinitetu vezanja uz hemoglobin, većem nego što ga
ima kisik. Pri toj reakciji nastaje karboksihemoglobin umjesto oksihemoglo-
bina, a njegov postotak određuje se spektrofotometrijski, mjerenjem u krvi.
Trovanje monoksidom može biti kronično (pušači, prometni policajci) ili
akutno (nesreća pri radu ili samoubojstvo). Opći znaci trovanja su u prvo
vrijeme razdraženost uz ubrzani puls i disanje te nakon toga razdoblje de-
presije s usporavanjem pulsa i disanja. Pored toga, javljaju se glavobolja,
nesvjestica, povraćanje, slabljenje vida, malaksalost, teška pokretljivost. S
obzirom na to da osobu u toj fazi "ne drže noge", pokušava skinuti odjeću,
to može izazvati sumnju na neku drugu vrstu nasilja. Krv otrovane osobe
intenzivno je crvene boje, a na ustima je često ružičasta pjena. Nakon toga
osoba postaje sanjiva, gubi svijest, disanje i rad srca sve su sporiji te na-
kon duboke kome dolazi do smrti.
Predstavnik lako hlapivih otrova je cijanovodična kiselina, odnosno ci-
janovodik, spoj koji je ispod 26°C tekućina, a iznad te temperature bezboj-
ni plin, lakši od zraka, mirisa na gorke bademe.
Sredinom prošlog stoljeća zabranjena je njegova uporaba kao mamca
kojim su lovci uništavali štetne divlje životinje. Naime, u mamce od loja ili
mesa stavljali bi male okrugle od vrlo krhkog stakla izrađene ampule ve-
ličine trešnje s 0,5 g do 1,0 g cijanovodične kiseline. Životinja bi pregrizla
ampulu i gotovo na mjestu, jednim udahom, ostala mrtva.
U prirodi se HCN nalazi u sjemenkama koštičavog voća, a naročito u
gorkim bademima. Važno je znati da 7-10 gorkih badema može izazvati
smrt djeteta. Deset puta veća količina može izazvati smrt odrasle osobe.
Osim same kiseline, otrovne su i njene soli, kalijev i natrijev cijanid.
Kod akutnog trovanja udisanjem, osoba se već kod prvog udisaja sruši
"kao gromom pogođena", katkad prodorno vrisne i onesviještena umire u
grčevima za nekoliko minuta. Kronična trovanja ovim otrovom moguća
su u industriji, a simptomi su mršavljenje, bljedilo kože, gađenje, grčenje
mišića i paraliza ruku i nogu. Jedino obdukcijski nalaz, zbog karakteri-
stičnog mirisa na gorke bademe i svjetlocrvena krv te pojava mrtvačkih
mrlja mogu dati odgovor o uzroku smrti.
U ovoj skupini otrova nalazi se i metanol (metilni alkohol), koji nastaje
suhom destilacijom drveta ili sintetskom proizvodnjom. Čisti metanol je
bistra, bezbojna tekućina, mirisa sličnog etanolu, zapaljen gori plavičas-
tim plamenom. Upotrebljava se kao sredstvo za gorivo, otapalo za lakove i
boje u zanatstvu i industriji.
1023
Metilni alkohol ima manje narkotičko djelovanje od etanola, ali zato
veću otrovnost. Razgradnjom metanola nastaje formaldehid i mravlja ki-
selina. Njegovi metaboliti oštećuju živčane stanice, a naročito je osjetljiv
očni živac.
Trovanja ovim alkoholom nastaju kao posljedica uživanja raznih rakija
s velikim postotkom metanola ili uslijed zabune. Naime, etanol je antidot
za metanol. Znaci akutnog trovanja slični su znacima trovanja etanolom,
a to su: gađenje, povraćanje, bolovi u trbuhu, teturanje, smetnje vida, a po-
nekad i gluhoća. Metanol se sporo izlučuje iz organizma tako da se sedam
dana nakon intoksikacije u mokraći može pronaći mravlja kiselina koja
se određuje plinskom kromatografijom. U slučaju smrti analizira se krv
i mokraća, želučani sadržaj te sumnjiva pića koja se zateknu na mjestu
događaja i to metodom plinske kromatografije.
Nekada su samoubilačka trovanja bila vrlo česta ispijanjem korozivnih
otrova, kiseline ili lužine. Kiseline i lužine izazivaju nekrozu (propada-
nje) tkiva usta i jednjaka. Nakon toga osoba počne nesvjesno povraćati uz
neizdržive bolove. Izjedine u želucu mogu biti tako duboke da dolazi do
perforacije želuca te se želučani sadržaj izlije po trbušnoj šupljini. Osobe
koje su popile kiselinu ili lužinu obično dugo ostaju pri svijesti, premda
oslabljenoj, a često su u šoku. Smrt može nastupiti nakon nekoliko sati, ali
i kroz nekoliko dana.
Skupini mineralnih otrova pripadaju arsen, živa, olovo i talij. Osim ta-
lija, navedeni otrovi u današnje vrijeme mogu izazvati samo profesionalne
intoksikacije, naročito živa i olovo. Čisti arsen nema otrovnog djelovanja,
dok su njegovi organski i anorganski spojevi vrlo toksični. Nekada su nje-
govi spojevi imali veliku primjenu u industriji, za prepariranje životinja se
i danas koriste, kao rodenticid, u medicini i zubarstvu.
Arsen je prisutan i u našem organizmu, ali u vrlo malim količinama. U
slučaju namjernog trovanja sa smrtnim ishodom, s obzirom na to da se de-
ponira u kostima, noktima i kosi, može se naći nakon 30 godina. Pri anali-
zi kostiju, kose ili noktiju, primjenjuje se metoda atomske apsorpcije.
Elementarna živa, ona koja se nalazi u termometrima, nije otrovna,
otrovne su njezine pare te organska živa. Poznata su profesionalna, kronič-
na trovanja živinim parama kod ljudi u tvornici termometara. Toksično je
metalno olovo u obliku olovne prašine ili olovnih para te isto tako može
izazvati kronične intoksikacije.
Talij se u obliku svojih soli, sulfata i acetata upotrebljavao kao roden-
ticid u tzv. "žutoj pasti" kojom su se mazali komadi hrane i ostavljali na
mjestima na kojima se sakupljala štetna divljač i glodavci. Trovanja tali-
jem nekad su davno bila samoubilačka, a rijetko ubilačka. Znaci akutnog
trovanja mogu nastupiti nakon nekoliko sati ili dana, a manifestiraju se
bolovima u trbuhu, zapaljenjem desni te opadanjem kose.
1024
Pesticidi su kemijska sredstva koja se upotrebljavaju u poljoprivredi,

šumarstvu, medicini, veterini i domaćinstvu. Prema svojoj namjeni, dijele
se na insekticide - sredstva protiv insekata, herbicide - sredstva protiv
korova, fungicide - sredstva protiv gljivica, rodenticide - sredstva protiv
glodavaca itd. Primjena im je vrlo raširena, a i lako su dostupni. Prepara-
ti dolaze u raznim oblicima: prašiva, granule, koncentrati za suspenzije,
otopine, koncentrati za emulzije, a u prometu su pod raznim zaštićenim
tvorničkim imenima.
Prašiva su najčešće bijele, rjeđe žućkaste ili sivkaste boje. Granule su
tamnosive boje, a tekućine mogu biti bezbojne, žute, smeđe, plave, crvene
i dr. Kao otrovi mogu djelovati oralno, dakle ako ih se uzme na usta, in-
halacijski, udisanjem ili preko kože, dermalno. Ovim otrovima mogu se
izazvati ubilačka, samoubilačka i slučajna trovanja.
Najtoksičniji među njima su organofosforni, organoklorni i karbamat-
ni spojevi. Navedeni spojevi koriste se i kao bojni otrovi. Od organoklornih
treba spomenuti DDT, lindan, dieldrin, aldrin itd. Imaju sposobnost otapa-
nja i deponiranja u mastima. Izlučivanje iz ljudskog organizma sporo je i
nepotpuno, a izlučuju se putem mokraće, žuči i mlijeka.
Organofosforni pesticidi su paration, tiometon, metasistoks i sl. Vrlo
su otrovni. U dinitro spojeve pripada i DNOC (žuto ulje), koje se koristi za
zimsko tretiranje voćaka.
Karbamatom su nedavno otrovani bjeloglavi supovi, a njime se truju
psi i mačke. No, najpoznatiji su otrovi za ubijanje pasa i mačaka rodentici-
di, koji su zapravo antikoagulansi. To su sredstva koja sprječavaju zgruša-
vanje krvi, tako da životinja iskrvari. Pri obdukcijskom nalazu vidljiva su
abdominalna krvarenja.
I) Tragovi opojnih droga

Posebno područje jesu tragovi droga. Opojna droga jest svaka tvar prirod-
noga ili umjetnoga podrijetla, uključivši psihotropne tvari, uvrštena u
popis opojnih droga i psihotropnih tvari. Droge možemo podijeliti prema
djelovanju na organizam, prema kemijskoj strukturi ili prema podrijetlu.
Potonja podjela je najprihvatljivija. Prirodne droge su konoplja, opijum,
kokain.
Konoplja tipa droge (marihuana, marica, mary jane, kiff) prema defini-
ciji UNDP-a jest samo lišće konoplje. Konoplja je jednogodišnja, dvospol-
na biljka koja može narasti i do 3 m visine, karakteriziraju je prekrasni
prstasti listovi. Na listovima se nalaze cistolitske dlačice pune smole koju
biljka luči da bi se zaštitila od nepovoljnih uvjeta (vrućine, svjetla). U toj
smoli nalaze se tvari nazvane kanabinoidima od kojih je za halucinogeno
djelovanje odgovoran tetrahidrokanabinol (THC).
1025
KRIMINALISTIČKA
U
kon
oplji
se
nala
zi do
10%
TH
C-a.
Kon
oplj
a se
konz
umir
a na
neko
liko
načina: Slika 84, a) Konoplja, b) marihuana, c) hašiš, d) hašišovo ulje puši se
sama, puši se u mješavini s duhanom, rade se "pite zeljanice",
koristi se kao začin, kuha se čaj. Za analizu dolaze zasebno pakirane lule,
opušci, omoti i omotići. Kod velikog broja omota (od po 500-1000 g) iz veli-
kih zapljena (i do nekoliko tona) točno je određen način izuzimanja uzorka.
Ako se radi o tako velikim količinama, na mjesto zaplijene bilo bi dobro
pozvati kriminalističkog vještaka, koji će na mjestu odlučiti hoće li se na
vještačenja poslati cjelokupna materija ili će se uzeti reprezentativni uzo-
rak u skladu s uvriježenim i opće prihvaćenim međunarodnim načelima
o uzorkovanju u analitičkoj kemiji. Ovo vrijedi za sve velike zapljene bilo
koje droge.
Hašiš je smola kanabisa koja se dobiva iz sasušenih cvjetova i lišća
ženske biljke. Droga je zelene ili smeđe boje, stajanjem na zraku tamni, ali
s vremenom i gubi na kvaliteti, jer se THC raspada na neaktivne kompo-
nente. Udio THC-a može biti i do 40%. Koristi se na isti način kao i konop-
lja tipa droge.
Opijum se dobiva zarezivanjem nedozrelih čahura maka (Papaver som-
niferum, podvrsta album i niger). U toj smoli, koja je isprva blijeda, a su-
šenjem na sjenovitom i prozračnom mjestu postaje sve tamnija i tvrđa,
nalazi se oko 25 alkaloida koji imaju djelovanje na SZS. Najzastupljeniji
alkaloid je morfin (25%), a zatim slijede kodein, papaverin, narcein, nar-
kotin, itd. Opijum se može konzumirati jedenjem, pušenjem, pijenjem, inji-
ciranjem u venu, vaginalno i rektalno. Izaziva psihičku i fizičku ovisnost.
1026
Slika 85. a ) Čahure m a k a b )

heroin
Slika 86. a) Branje koke b) list koke, c) kokain prah, d) kokainski krek
Heroin je zapravo polusintetska droga jer se dobiva acetiliranjem mor-

fina. Heroin je kemijski diacetilmorfin, odnosno diamorfin. Karakteristič-
nog je mirisa na octenu kiselinu i zato se u većim količinama krijumčari
na sve moguće načine ne bi li se prikrio miris. Heroin je sintetiziran s
idejom da se dobije analgetik dobar kao morfin, ali da ne izaziva takvu
ovisnost, no heroin izaziva još jaču ovisnost od morima. Kada je proizve-
den u laboratoriju, bijele je boje, a što je bliže konzumentu, ovisniku, to
mu je boja tamnija. Naime, da bi se povećala masa, a samim tim i novčana
dobit, u heroin se dodaju razni dodaci: šećer, brašno, puder za lice, kreč,
puding, kakao, pa čak i željezne strugotine, te tako zapravo nastaje hero-
inska smjesa.
1027
KRIMINALISTIČKA __________________________________________________________________
Kokain je bijeli prah koji se dobiva iz lišća biljke Eritroxilon coca, grma
koji raste u Južnoj Americi. Alkaloidi koji se nalaze u lišću jesu kokain,
benzoilekgonin. Najčešće se konzumira ušmrkavanjem, injektiranjem
u venu i pušenjem u obliku slobodne baze, poznatije pod nazivom crack.
Crack se dobiva ukuhavanjem kokaina sa natrijevim bikarbonatom. U ko-
kainu se kao onečišćenja nalaze tetrakain, lidokain, benzokain, prokain, a
ostali aditivi su šećer, škrob, talk, borna kiselina itd. Konzumacija kokaina
izaziva psihičku ovisnost. Po svom djelovanju kokain je stimulans SZS.
U skupinu sintetičkih droga mogli bismo svrstati sve lijekove koji na bilo
koji način djeluju na SZS, bilo kao depresori, bilo kao stimulansi, poznati
pod imenima apaurin, lexaurin, heptanon, metadon, itd. Dakle, lijekovi koji
su otprije poznati, no toj skupini pripadaju i oni koji su, osim LSD-a i amfe-
tamina novijeg datuma, kao npr. MDMA, MDA, GHB, piperazin itd.
Kod sintetskih droga tipa LSD, MDMA, MDA, GHB, metamfetamin
itd. postoji još jedan problem. Dok je proizvodnja apaurina - diazepama
ili heptanona - metadona kontrolirana, dotle su nabrojane droge proizvodi
ilegalnih laboratorija. Poradi loše provedene sinteze i nekvalitetnih kemi-
kalija, u konačnom proizvodu više je prekursora, međuprodukta i smeća,
koji su toksičniji od ionako toksičnog npr. MDMA, poznatog pod imenom
Ecstasy. To su, između ostalog, razlozi smrti mladih konzumenata tih sin-
tetičkih droga.
Dietilamid lizerginske kiseline (LSD) sintetiziranje 1943. godine. To
je bezbojna tekućina koja može biti nakapana na male perforirane osli-
kane papiriće, veličine 5 x 5 mm, popularno nazvane "markice", ili na
vrlo male tablete, koje se stave u usta. Izuzetno je jaka halucinogena
droga koja osobu šalje "na put" u trajanju od 8 do 12 sati. Na tom putu
osoba vidi muziku i čuje boje. Put može biti loš (bad trip) ili dobar (good
trip), ovisno o okolnostima uzimanja droge i o samoj osobi. Ponekad oso-
ba može pomisliti da je ptica, pa jednostavno poleti sa 12. kata nebodera
ili zbog doživljenog imaginarnog straha, od npr. velike muhe, ostane s
one strane razuma.
Amfetamin se gotovo do 70-ih godina prošlog stoljeća normalno konzu-
mirao, s obzirom na to da je pripadao tzv. kategoriji droga o kojima društvo
nema čvrstog stava. Koristio se u tabletama za mršavljenje, upotrebljavali
su ga studenti kada su spremali ispite, osobe koje su morale izdržati ve-
like fizičke i psihičke napore itd. Danas se koristi u medicini kao lijek za
liječenje hiperaktivnosti kod djece. Stimulans je SZS. Od njega su potekli
i njegovi derivati, MDMA (metilendioksimetamfetamin - ecstasy, MDA-
metilendioksiamfetamin i drugi).
To su iznimno jaki stimulansni SZS, ali i halucinogenih svojstava, a
neki pojačavaju i seksualni nagon. Dolaze u obliku tableta raznih boja
i logoa. Primamljivog su izgleda i jeftini (dostupni). Zovu ih "bonkasi",
1028
"bonboni". Koriste se na techno i rave-partyjima, obično od 1 do 4 tablete

dnevno. Korisnici uza se nose ruksake s bezalkoholnim pićem i rezervnom
odjećom. Konzumacijom tablete dolazi do pojačanog znojenja, aritmije srca
koja prelazi u tahikardiju, povećanja krvnog tlaka te njegova naglog pada,
nakon toga nastupa bradikardija, a može doći do kome i smrti uslijed za-
tajenja rada srca i respiratornih organa.
GHB je skraćenica za gama hidroksi butirat, koji se normalno nalazi
u organizmu i zato ga je iznimno teško identificirati u biologijskom ma-
terijalu. Naziva se još i droga za silovanje. Bezbojna je tekućina koja se
neprimjetno može dodati u piće osobe koja nakon nekog vremena utone
u san. U tom stanju može biti silovana, opljačkana i zlostavljana na sve
moguće načine, a da se toga nakon buđenja uopće ne sjeća. Jedino se pre-
ma tjelesnim pokazateljima može pretpostaviti što joj se dogodilo. Meta-
don spominjemo samo zato što se vrlo često zloupotrebljava, a trebao bi se
isključivo koristiti u terapiji odvikavanja od opijata. To je jaki analgetik
koji u navedenoj terapiji treba ordinirati liječnik.
1029
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
lj) Alkohol
lj.1) Općenito
Posebnu važnost u toksikologiji ima alkohol (etilni alkohol, etanol). To je
bistra, bezbojna tekućina karakterističnog mirisa i okusa. Dobiva se enzi-
matskom razgradnjom škroba u šećer i alkoholnim vrenjem. U medicini
se upotrebljava kao bakteriostatik i antiseptik. Njegova rasprostranjena
uporaba u obliku različitih alkoholnih pića, koja uzrokuje i narušavanje
zdravlja uživaoca i alkoholiziranost, glavni je društveni, socijalni i eko-
nomski problem.
Alkohol u organizam može ući udisanjem, preko kože i na usta. S to-
ksikološkog stajališta jedino je važan alkohol uzet na usta. U ustima već
započinje resorpcija, prolazi kroz jednjak i dolazi u želudac, te u tanko
crijevo, gdje se oko 80% unijetog alkohola resorbira. Taj prelazak alkohola
u krv procesom difuzije naziva se resorpcija.
U fazi resorpcije najviše alkohola ima u organima bogatim krvlju. U
početnoj fazi resorpcije najintenzivnije je djelovanje alkohola na koru moz-
ga. Kad se piće konzumira na prazan želudac, resorpcija je brža. Poreme-
ćaji se očituju u smetnjama ravnoteže, govora, vida, sluha, mišljenja i svih
drugih tjelesnih funkcija. Povećanjem koncentracije alkohola u krvi može
doći do kome, a na kraju i do otrovanja, pa nastupa smrt.
Za jednu do dvije minute resorbira se 1 gram alkohola. Alkoholna pića
u kojima je veći postotak vode (vino, pivo) duže se resorbiraju. Kod kon-
zumacije žestokih pića (sa po 25-30 vol. postotaka alkohola) resorpcija se
skraćuje. Općenito se može reći da resorpcija u prosjeku traje od 15 do 30
minuta, no kod obilnije hrane može potrajati i do 2 sata.
Nakon resorpcije nastupa eliminacija alkohola iz organizma. Najviše
se alkohola razgradi u jetri, manji dio se izluči nepromijenjen izdahnutim
zrakom, a mokraćom i znojem najmanje. U jetri se alkohol razgradi uz
pomoć enzima alkoholdehidrogenaze, a razgradnja ide preko acetaldehida
i octene kiseline do ugljičnog dioksida i vode.
Već dugo se pokušava pronaći način da se ubrza izlučivanje alkohola
iz tijela da bi se osoba što prije otrijeznila. No takvog sredstva do danas
nema. Brzina razgradnje alkohola u jetri iznosi od 6 do 12 grama po satu
za osobu prosječne težine. Preračunato, to je zapravo oko 50-100 ml vina
na sat. Koncentracija alkohola u krvi nekada se izražavala u promilima, a
danas se izražava u g/kg.
1030
lj.2) Alkohol i prometna kaznena djela

Posebna je važnost alkohola za prometna kaznena djela. Koncentracija
alkohola u krvi je glavni čimbenik o kojemu ovisi djelovanje alkohola na
čovjeka. Negativno djelovanje alkohola na vid očituje se u smanjenju oštri-
ne vida, a utvrđeno je da alkohol započinje s djelovanjem već kod oko 0,3
g/kg, dok se oštrina dubinskog vida znatno smanjuje kod koncentracije od
oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, kada dolazi do slabijeg uočavanja
udaljenosti između dva predmeta.
Kod određenog broja vozača se već kod oko 0,2 g/kg apsolutnog alkoho-
la u krvi javlja optički nistagmus, pod kojim se podrazumijeva nehotično
pokretanje očiju da bi slika predmeta u pokretu pala na mrežnicu. On se
najčešće javlja kod koncentracija od 0,6 do 0,8 g/kg apsolutnog alkohola u
krvi. Dokazano je pokusima da nistagmus može kod koncentracija od 0,8
do 1,50 g/kg apsolutnog alkohola u krvi trajati 15 i više sekundi.
Zbog alkoholiziranosti dolazi do smetnji prostorne orijentacije. Dalje,
ona djeluje na sposobnost i brzinu pravilnog opažanja i donošenje te pro-
vedbu odluka. Nepravilno se procjenjuje brzina i udaljenost nadolazećeg
vozila, slabije se uočavaju predmeti u pokretu. Predodžba o situaciji u pro-
metu se oslanja na pogrešnu koordinaciju pojedinih gibanja, pa je stoga
nepravilna. Dolazi do trzanja očiju, što otežava fiksiranje predmeta. Pri
promatranju udaljenih predmeta, kao i predmeta u mraku, zjenice se šire,
a na svjetlosti se sužavaju.
Uslijed djelovanja alkohola, brzina akomodacije oka poslije "zasljeplji-
vanja" može se produžiti do 60%, a osjetljivost rožnice kod koncentracije
od oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi smanjuje se oko dva puta. Kod
iste se koncentracije pojavljuje i proširenje zjenice oka. Vidni kut trijezne
osobe iznosi oko 180°, a može iznositi, bez pokretanja glave, i do 220°, a
kod alkoholizirane osobe on se sužava, te vozač zbog toga prekasno na ras-
kršću uočava vozila koja mu dolaze sa strane.
Trijezan vozač u svakoj sekundi prima do 18 individualnih optičkih
podražaja od kojih stvara cjelovitu sliku. Onaj s oko 1,0 g/kg apsolutnog
alkohola u krvi prima 4 - 5 optičkih individualnih podražaja, dok onaj s
oko 2,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi prima još samo jedan podražaj u
sekundi. U brzoj vožnji, slike mu zbog toga postaju nejasne i mutne, ne-
maju oštrinu, a mnogo toga oko sebe nije u stanju zamijetiti. Dolazi i do
pojava dvostrukih slika.
Pri koncentraciji od oko 2,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi ljudi teško
ili više uopće ne mogu razlikovati crvenu od zelene boje na semaforu. U
Izvodi iz teksta autora Zdravka Kovačića, preuzeti iz knjige: Berislav

Pavišić i suradnici,
Komentar Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Adamić, Rijeka,
2005., str. 189 — 191.
1031
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
noćnim uvjetima vožnje pod utjecajem alkohola dolazi do stvaranja ilu-

zija, kada npr. tamna mrlja na cesti predstavlja vozaču prepreku koju je
potrebno zaobići, ili zbog nje naglo zakočiti. Navedeno se zamjećuje već
kod koncentracija 0,5 - 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Kod koncen-
tracije od 0,4 g/kg apsolutnog alkohola u krvi gubi se sposobnost određiva-
nja izvora zvuka, kod oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi kvaliteta i
kvantiteta sluha opadaju za 40%.
Pod utjecajem alkohola reakcijsko vrijeme ili "psihička sekunda", koje
se sastoji od reakcije opažanja opasnosti, shvaćanja podataka i izvršenja
određenih radnji, produžava se. Reakcijsko vrijeme prosječnih zdravih
osoba može iznositi od 0,50 do 1,50 sekunde, a smatra se da optimalno
iznosi 0,75 sekunde. Osim što dolazi do produženja reakcijskog vremena,
raste i broj neispravnih reakcija i pogrešaka.
Alkohol jače djeluje na ispravnost reakcije nego na brzinu reakcije, pa
tako kod niskih koncentracija apsolutnog alkohola u krvi može brzina reak-
cije biti ubrzana, ali se smanjuje kvaliteta reakcije, tako da vozač reagira
brže, ali lošije. I reakcijsko vrijeme i kvaliteta reakcije pri iznenadnim zvuč-
nim ili optičkim upozorenjima slabija je kada se alkohol nalazi u fazi resorp-
cije u organizmu nego kada se nalazi u fazi eliminacije iz organizma. To vri-
jedi u slučaju da koncentracija nije prešla vrijednost od 1,0 g/kg apsolutnog
alkohola u krvi. Iznad ove vrijednosti koncentracije apsolutnog alkohola u
krvi više nije odlučujuće u kojoj se fazi nalazi alkohol u organizmu vozača.
Razlika u vožnji trijeznog i alkoholiziranog vozača je u sljedećem: i tri-
jezan vozač za vrijeme vožnje čini pogreške, one su pojedinačne, a kako
ih je svjestan, odmah ih i ispravlja. Alkoholizirani vozač nije svjestan po-
grešaka, tijekom vožnje one se zbrajaju, jer ih ne uklanja te ostaju sve
dok traje vožnja u alkoholiziranom stanju. Alkohol nije jedini uzročnik
nastanka prometne nesreće, on je samo jedan od čimbenika koji dovode do
nastanka prometne nesreće, ali svaka, pa i najmanja količina alkohola u
krvi vozača ima negativni utjecaj na vozačke sposobnosti.
Nesposobnost vozača za upravljanje motornim vozilom određuje se kon-
centracijom apsolutnog alkohola u njegovoj krvi i njegovim ponašanjem. S
porastom koncentracije apsolutnog alkohola raste i nesposobnost vozača
za sigurno upravljanje motornim vozilima.
Na osnovi izvršenog ispitivanja vozača, smatra se da su oni čija kon-
centracija apsolutnog alkohola u krvi iznosi do 1,30 g/kg, relativno nespo-
sobni za sigurno upravljanje motornim vozilom, odnosno da su im vozačke
sposobnosti smanjene, ali ne bitno.
Također se smatra da oni vozači čija koncentracija apsolutnog alkohola
u krvi prelazi vrijednost od 1,30 g/kg jesu apsolutno nesposobni za sigurno
upravljanje motornim vozilom, a vozačke sposobnosti su im bitno smanje-
ne. Apsolutno nesposoban za vožnju je onaj vozač koji je popio toliku koli-
1032
činu alkoholnog pića da bi kod te koncentracije apsolutnog alkohola u krvi

svaki vozač bio nesposoban za sigurnu vožnju.
S porastom koncentracije apsolutnog alkohola u krvi vozača, statistički
je dokazano u brojnim ispitivanjima, raste i broj teških prometnih nesreća.
Prema ispitivanjima K. Freudenberga, ako vjerojatnost da dođe do promet-
ne nesreće sa smrtnim ishodom, ili s ozljedama, ili samo s materijalnom
štetom, kod trijeznog vozača s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi
od 0,00 g/kg, iznosi 1,00, tada je vjerojatnost da dođe do smrtnog ishoda
kod vozača s koncentracijom od 0,50 g/kg već 2,5 puta veća.
Pri koncentraciji od 1,30 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, a što pred-
stavlja granicu relativne i apsolutne nesposobnosti za sigurno upravljanje
motornim vozilom, vjerojatnost da će doći do prometne nesreće sa smrt-
nim ishodom je 11 puta veća nego kod trijeznog vozača s koncentracijom
od 0,00 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, ili oko 4 puta veća od onog koji u
krvi ima 0,50 g/kg apsolutnog alkohola.
Dokazano je da alkohol i pri nižim koncentracijama dovodi do psihič-
kih promjena, pa ljudi postaju slobodniji, smanjuje im se samokritičnost,
raste osjećaj vlastite važnosti, javlja se euforija, a govore i rade ono što
u trijeznom stanju ne bi radili. Kod koncentracija od 0,50 g/kg pa do oko
1,00 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, zbog povećanog osjećaja sigurnosti,
vozači su skloni brzoj, riskantnoj vožnji i nepažljivim pretjecanjima.
Karakteristično ponašanje vozača sa srednjim koncentracijama apsolut-
nog alkohola u krvi je prebrza vožnja uz zadržavanje smjera kretanja te
izlijetanje na zavojima. Pri visokim koncentracijama apsolutnog alkohola
u krvi vozače je na cesti najlakše prepoznati po polaganoj vožnji, vožnji
u cik-cak liniji, a prometne nesreće najčešće prouzrokuju zbog premalog
bočnog razmaka.
Kad vozač pod utjecajem alkohola tvrdi da bolje vozi ako mu je koncen-
tracija apsolutnog alkohola u krvi viša od dopuštene nego kad je u trijeznom
stanju, može se zaključiti da je to posljedica smanjene samokritičnosti.
Neke osobe, doduše, bolje podnose alkohol od drugih, navikli na alkohol
mogu ga i brže razgrađivati, a svakodnevne, uobičajene i automatizirane
radnje mogu izvršavati bez nekih vidljivih grubljih ispada. Ali zato kom-
plicirane i složene radnje, kao i iznenadne prepreke na cesti, dakle radnje
koje moraju izvršiti kod neočekivanih novostvorenih uvjeta, i nenaviknuti
i naviknuti na alkohol podjednako loše izvršavaju. Značenje navike na al-
kohol obično se precjenjuje.
Testiranjem vozača Drägerom i kemijskom analizom, moguće je u nji-
hovom organizmu dokazati i prisutnost tzv. endogenog alkohola ili fizio-
loškog alkohola, čije podrijetlo u tijelu nije u potpunosti razjašnjeno. To je
alkohol koji se stalno nalazi u organizmu pojedinih osoba koje nisu konzu-
mirale alkoholna pića.
1033
KRIMINALISTIKA
Forenzička literatura priznaje postojanje endogenog alkohola u koncen-

tracijama od 0,01 do 0,03 g/kg. Svaka viša koncentracija alkohola u krvi,
uz pretpostavku da je uzorak na analizu uzet na propisani način, poslje-
dica je konzumacije alkoholnih pića. Niti Dräger, a niti kemijska analiza
nije u mogućnosti utvrditi je li koncentracija do 0,03 g/kg alkohola u orga-
nizmu posljedica endogenog alkohola ili konzumacije alkoholnog pića.
Slučajevi prometnih kaznenih djela počinjenih pod utjecajem alkohola
(i drugih stanja) mogu se podijeliti u dvije skupine. Za one slučajeve u ko-
jima je (prethodno) uzimanje alkohola, droga, lijeka ili neki drugi uzrok,
doveo vozača do toga da tempore criminis nije mogao shvatiti značenje
svojega djela ili upravljati svojim postupcima, primjenjuje se i u odnosu na
prometna kaznena djela odredba o samoskrivljenoj neubrojivosti (actiones
liberae in causa seu ad libertatem relatae — članak 41. Kaznenog zakona).
Ključno mjesto za pravilno rješavanje konkretnog predmeta imaju postu-
povna pitanja utvrđivanja činjenica 1) prisustva alkohola u tijelu počinitelja
(i žrtve, iznimno drugih osoba), njegove koncentracije i 2) djelovanja alkoho-
la na svijest i volju počinitelja djela (iznimno žrtve). Utvrđivanje alkohola u
organizmu je zapravo utvrđivanje stanja alkoholne intoksikacije, akutnog
pijanstva. Zakon predviđa uporabu etilometra (alkometra), liječničkog preg-
leda, te kemijskotoksikološku kvantitativnu analizu. To su metode koje su u
području prekršajne odgovornosti metode druge razine, koje se provode pod
zakonskim uvjetima (poricanje ispitanika, provjera rezultata prve razine).
Metode prve razine nisu dovoljno diferencirane (poput običnoga liječ-
ničkoga pregleda) da bi mogle pouzdano odgovoriti na drugo, za kazneno
pravo posebno važno pitanje konkretnoga utjecaja na duševne i tjelesne
sposobnosti sudionika prometa. Klinički nalaz daje sigurnu dijagnozu
akutnog pijanog lakšeg stanja samo u vrlo ograničenom broju slučajeva.
Pri tome je takav pregled otežan zbog vanjskih okolnosti (strah, šok iza-
zvan nesrećom, prikrivanje znakova, tzv. "situacijsko" otrežnjenje). Liječ-
nički pregled radi utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu ispitanika
sastoji se od većeg broja psihosenzornih i psihomotornih testova (Rom-
berg-ov pokus, rotacijski nistagmus itd.).
I unatoč iskustvu liječnika, koji svakodnevno obavljaju navedena ispi-
tivanja, dešava se da zapažanja liječnika o stanju alkoholiziranosti nisu su-
kladna analizom utvrđenim koncentracijama apsolutnog alkohola u krvi
testiranih osoba. U pojedinim slučajevima, nakon prometne nesreće, zbog
šoka, vozač se ponaša tako da liječnik nije u stanju zapaziti djelovanje alko-
hola. To je tzv. situacijsko ili prividno otrežnjenje, kada se može previdjeti
djelovanje alkohola, iako je analizom utvrđeno da koncentracija apsolutnog
alkohola u krvi iznosi 2,00 g/kg, pa čak i 3,00 g/kg. Suprotno tome, osoba
koja
je tijekom prometne nesreće doživjela potres mozga, za vrijeme pregleda
će, iako nije pod utjecajem alkohola, ostavljati dojam alkoholizirane osobe.
1034
8. Postupanje s tragovima
a) Otkrivanje i pronalaženje tragova
Pronalazak tragova bitno ovisi o općim morfologijskim značajkama i kon-

kretnim okolnostima ostvarenja djela, tipičnim svojstvima tragova o ko-
jima je bilo riječi u prethodnom izlaganju, kao i o modalitetima radnje u
okviru koje se ta zadaća ostvaruje.
To je tipična i ključna radnja heurističke kriminalistike. Kao silogistič-
ka (pret)postupovna djelatnost se, u pravilu, izvodi u okviru hitnih radnji
osiguranja dokaza. Nju bitno označuje žurnost, stvaranje opće slike o (vje-
rojatnom) djelu, određivanje zadaće otkrivanja tragova, pronalazak trago-
va u užem smislu.
Žurnost je nužna jer su tragovi kaznenoga djela podložni promjenama
i nestanku zbog djelovanja vanjskih prirodnih čimbenika i utjecaja trećih
osoba. Opća slika o djelu temelj je preliminarne radne hipoteze na temelju
koje se prema metodičkome modelu izvodi konkretna zadaća pronalaska
tragova.
Uspjeh te djelatnosti određuju mnogi čimbenici objektivne i subjektivne
naravi. Središnju ulogu, ipak, ima sposobnost kriminalista da otkrije tra-
gove (općim pregledom mjesta događaja koje je kao cjelina također složeni
trag, da misaonom djelatnošću i uvidom u konkretne prilike utvrdi doticajne
"kontaktne" zone u kojima treba tražiti latentne tragove, objekte - nositelje
tragova), prepozna njihove temeljne odnose (ključni trag, "jezgru" i prateće
tragove, kauzalni mehanizam nastanka traga, da razjasni nedostatak poje-
dinih tragova, naknadne okolinske utjecaje i druge okolnosti).
Vrlo značajne skupine različitih tragova zahtijevaju posebnu stručnost
već u tom prvom stadiju njihova prikupljanja. To određuje i sudionike kon-
kretne (izvan)postupovne djelatnosti otkrivanja tragova, ali i sredstva po-
moću kojih će takvi tragovi biti pronađeni i osigurani. Postupovne radnje
kojima se ostvaruje pronalazak tragova jesu pretraga objekata (stana,
prostora, osoba), očevid (sa ili bez stručne pomoći) i vještačenje.
Da bi se tragovi mogli zaštititi, treba ih pronaći. Pronalaženje tragova
diktirano je objektivnim i subjektivnim činiteljima. Objektivni su činitelji:
vrsta (karakter) kaznenog djela i njihovi modaliteti (osobito način počinje-
nja i mjesto počinjenja). Subjektivni činitelji vezani su uz ličnost počinite-
lja, tzv. kriminalnu uvjetovanost ličnosti počinitelja. Vrijedi opće pravilo:
bez obzira na fazu postupka, potrebno je pronaći što više kriminalistički
relevantnih tragova, jer izolirano ispitivanje i tumačenje samo nekih tra-
gova može dovesti do pogrešnih zaključaka.
Pronalaženje i osiguranje tragova na mjestu kaznenog događaja, a, kako
je istaknuto, to su sva mjesta u vezi s kaznenim događajem, hitno je i nužno.
1035
KRIMINALISTIKA
Razlozi su sljedeći: na licu mjesta

postoji opasnost od nastanka dviju
vrsta promjena - jednih koje na-
staju neovisno o ljudskoj volji ili
vanjskih utjecaja samom činjeni-
com postojanja kemijsko-fizikalnih
procesa u materiji, a koji utječu na
kvalitetu i kvantitetu materije tra-
ga ili predmeta; riječ je o promje-
nama u samoj strukturi materije;
drugih koje nastaju zbog različi-
tih vanjskih utjecaja na tragove i
predmete, kao što su namjerno ili
nenamjerno djelovanje ljudi, djelo-
vanje životinja, insekata, mikroor-
ganizama i sl., kao i već navedeno
negativno djelovanje atmosferilija
i sl. Ovi utjecaji posebno su štetni
kada je riječ o mikrotragovima.
Zbog navedenih utjecaja, prete-
kom vremena, koje može biti vrlo
kratko, tragovi mogu promijeniti
svoju prirodu, svoj oblik (formu), di-
menzije (količinu), supstanciju (kak-
voću), svojstva, boju, energetsko
i agregatno stanje, kompaktnost,
orijentaciju, starost, temperaturu i
Slika 88. sl. Dolazi do promjene međusobnih
Hodogram postupanja s tragovima odnosa i položaja tragova u smislu
longitudinalne i transverzalne osi,
kao i do promjena svojstava nositelja tragova. Tragove koji su izrazito skloni
navedenim promjenama kriminalisti zovu prolazni ili privremeni tragovi.
Svaku kriminalističku, a ujedno i kaznenopravnu situaciju, karakteri-
zira činjenica da pretekom vremena dolazi do promjena informativnog sta-
nja, i to na gore, bez obzira radi li se o informacijama materijalne prirode
(tragovi i predmeti) ili personalne prirode (osobe kao izvori informacija).
Traseološki informacijski deficit pojava je s kojom treba uvijek računati.
Da bi se tragovi i predmeti kaznenog djela adekvatno osigurali na licu
mjesta, potrebno je poznavati vrste tragova, njihove pojavne oblike (morfo-
Hodogram je sastavio Želimir Radmilović.
1036
logija) i mehanizme nastanka. Potrebno je planski postupati tijekom osigu-

ranja lica mjesta i koristiti potrebna raspoloživa priručna sredstva. Trago-
ve treba osigurati i onda kada veza između njih nije očita, ili je dvojbena.
Danas, na prvi pogled, bezvrijedan trag, sutra možda ključ za rješenje slu-
čaja. Za korektnost i čistoću stvarnih dokaza prijeko je potrebno unaprijed
izbjeći pogreške pri osiguranju lica mjesta i tragova i predmeta na njemu.
b) Osiguranje tragova
Osiguranje tragova uključuje poglavito osiguranje mjesta pronalaska traga,

zatim osiguranje traga u užem smislu riječi. Osiguranje traga ostvaruje se
različitim metodama ovisno o značajkama traga i mjesta u kojemu se nalazi.
Osim izravnoga fizičkoga smisla, osiguranje ima i jamstveno postupovno
značenje. To se izražava postupovnim odredbama koje zahtijevaju da se rad-
nje namijenjene uglavnom osiguranju tragova (kao fazi traseološkoga ispi-
tivanja) izvedu na način da se osigura mogućnost ocjene istovjetnosti traga.
U prvome redu nameće se obveza određenoga načina bilježenja značaj-
ki traga (opisom, mjerenjem, tehničkim snimanjem, fizičkim osiguranjem,
korištenjem kriminalističko-tehničkih postupaka ili posebnih metoda
i načina, prigodno korištenim pomagalima, skicom, crtežom, registracij-
skim zapisima, kopiranjem, preslikom, modeliranjem, uzimanjem otisaka,
odvajanjem, rekonstruiranjem itd.). Kod pojedinih kategorija kaznenih
djela mogu u tome smislu postojati posebni, izričitim propisom predviđeni
ili praksom standardizirani zahtjevi kojih se bezuvjetno treba pridržavati
(vještačenje mrtvoga tijela, narkotičnih tvari, delikti zagađivanja mora i
uzimanje uzoraka, utvrđivanje alkohola u tijelu itd.).
Zadaća osiguranja traga, u pravilu, aktualna je u heurističkoj fazi istra-
živanja kaznenoga djela, već u sklopu polazne cjeline koja se metodološki
označuje kao prvi zahvat. Međutim, tu se mora uzeti u obzir nužnost po-
sebnoga postupanja prema tragu kao objektu koji će u formalnom smislu
biti korišten u kaznenom postupku za utvrđivanje činjenica.
Propusti u osiguranju traga mogu to onemogućiti. Zbog toga se kao
opća smjernica može postaviti zahtjev da se integritet tragova od prvo-
ga zahvata i tijekom cijeloga postupka osigura na postupovnim pravilima
predviđen način. Tu, dakle, valja posegnuti za silogističkim mjerama, for-
malnim radnjama kaznenoga postupka.
Osiguranje tragova provodi se osiguranjem lica mjesta. U osnovi, ono
se sastoji u zabrani pristupa na lice mjesta nepozvanim osobama te pro-
vizornoj zaštiti tragova kaznenog djela, ako je to nužno, priručnim raspo-
loživim sredstvima. Na licu mjesta ništa se ne smije dirati, niti se smije
pomicati prije nego što je traseološka situacija u tijeku očevida fiksirana.
1037
KRIMINALISTIČKA
Ra
spore
d i
različ
itost
opera
tivno-
taktič
kih
mjera
osigu
ranja
lica
mjes-
ta
ovisi
i o
vrsti i
težini
kazne
nog
djela.
Da bi
se
adekv
atno
osigu
Slika 89. Kutije i vrećica za aserviranje ralo
tragova lice
mjesta s tragovima, na njemu treba pravilno odrediti krug lica mjesta. To
često nije samo onaj prostor na kome se nalaze vidljivi tragovi i predme-
ti kaznenog djela, nego i šira okolina, kao i pretpostavljeni put dolaska i
odlaska počinitelja.
Tragovi su izloženi promjenama osobito zbog djelovanja atmosferskih
prilika, pa ih treba provizorno zaštititi. Način zaštite diktiraju atmosfer-
ske prilike, stanje na licu mjesta (otvoren ili zatvoren prostor, topografija
lica mjesta i sl.), vrsta tragova i njihova lokacija te raspoloživost sredsta-
va za provizornu zaštitu. U pravilu, zaštita se svodi na improvizaciju. Pri
1038
tome treba paziti na tzv. situaciju traga, pod kojom se podrazumijeva po-
ložaj, forma (oblik), veličina i međusobni odnos tragova, cjelokupni izgled
lica mjesta kaznenog događaja.
c) Analiza tragova
Razjašnjavanje (tumačenje) tragova bitno je osobito kao silogistička kri-

minalistička djelatnost. U heurističkoj kriminalistici ono je važno u opera-
tivnom smislu. U kaznenome postupku, naime, razjašnjavanje i tumačenje
tragova dio je djelatnosti izvođenja i ocjene dokaza.
Budući da je dosadašnje izlaganje pokazalo složenost traseološkoga
ispitivanja u kaznenome predmetu, ocjena dokaza koji se sastoje u trago-
vima bitno ovisi o njihovoj naravi, posebice pripadnosti određenoj skupini
tragova te o odnosu prema drugim izvorima saznanja.
Narav traga određena je značajkama o kojima je bilo govora u ranijem
izlaganju. Već ta okolnost može nametati posebnosti u postupanju prema
dotičnom tragu. Niz je tragova koji zahtijevaju posebnu stručnu analizu i
bez koje nije moguća njihova postupovna uporaba. Za neke tragove to izri-
čito zahtijevaju postupovne odredbe (mrtvo tijelo, ozljede, trovanje).
U primjeru takvih tragova nužno je vještačenje, što znači da sud mora
biti sposoban uporabiti vještačenje, a vještak sposoban obaviti zadatak
vještačenja. U taj prvi, opći uvjet, uključeni su brojni niži zahtjevi koji se
odnose na prikladnu pripravu vještačenja, pravilan odabir vještaka, jasno
postavljanje zadaća.
Trag je, u pravilu, indicij. Ako je riječ o tragu kao neutralnom poredbe-
nom uzorku, uzima se da je on pomoćna činjenica. On se najprije ocjenjuje
samostalno i konvergira s drugim izvorima saznanja. To je daljnja okolnost
koja od suda zahtijeva poznavanje realnoga dosega uporabljenih metoda,
utjecaja konkretnih okolnosti kriterija znanstvenoga vrednovanja traga.
Na toj osnovi posebnu pozornost treba pokloniti vrlo razvijenim, za
kazneni postupak bitnim metodama identifikacije, o kojima se govori u
nastavku izlaganja. Ako se, naprotiv, trag ne ocjenjuje na temelju vješta-
čenja, tada sudac mora imati nužna znanja o njegovim temeljnim svoj-
stvima, vrlo strogo analizirati njegove morfologijske značajke, pouzdanost
dokaza u kojemu je fiksiran, prikladnost traga kao dokaza za utvrđivanje
određene činjenice. Tu na prvome mjestu mora poštivati posebne zahtjeve
koje kriminalistika predviđa u odnosu na stanovite kategorije tragova i
pojedine vrste kaznenih djela (posebni dio traseologije).
Kad tragove analiziraju stručne osobe, one koriste odgovarajuća sred-
stva i metode. Sredstva i metode pripadaju različitim prirodnim znanosti-
ma, poglavito području fizike i kemije.
1039
d) Ispitivanje tragova
Ispitivanje tragova, u pravilu, provodi se u tijeku očevida, i to u dinamičkoj

fazi. Bitno je da je tragovima osiguran njihov identitet, integritet, izvorna
struktura, da nije došlo do kakvih izmjena, uništenja, kontaminacija ili da
su postali nepogodni za daljnje ispitivanje.
Središnji zadatak ispitivanja mjesta događaja jest obrada tragova. Pod
tim pojmom podrazumijeva se: pronalaženje ili nepronalaženje očekivanih
tragova, njihov izmjer, analiza strukture i pripadnosti, osiguranje, snima-
nje, skiciranje i sl.
Ovisno o morfološkoj strukturi tragova prilazi se s kriminalističko-teh-
ničkog polazišta njihovoj detekciji, konzervaciji, aserviranju i spoznajnom
korištenju. Pri tome brojnost i raznovrsnost tragova zahtijevaju različit
pristup u njihovoj obradi i ispitivanju. Mora se imati na umu radi li se
o trodimenzionalnim, površinskim, statičkim ili dinamičkim, lokalnim ili
perifernim tragovima nanosa i formi itd.
U osnovi, ispitivanje i interpretacija tragova čini se prema mehaniz-
mima njihova nastanka u fizikalnom smislu, tj. s obzirom na strukturu
djelovanja sila. Da bi se ispitalo tragove lege artis, treba primijeniti kri-
minalističko-tehnička pravila pojedinih metodika i podijeliti ih prema tak-
tičkim cjelinama. Riječ je o operacionalnoj diobi tragova, koja omogućava
sustavni pregled najvažnijih značajki pojedinih skupina tragova.
Iz svakodnevne kriminalističke prakse poznato je da tragovi na mjestu
kriminalnog događaja (ili mjesta koja su s njim u vezi) mogu sami za sebe
ili u kombinaciji s iskustvom kriminalista i drugim dokazima pružiti niz
relevantnih informacija o kaznenom djelu i počinitelju.
To mogu biti informacije o tijeku i načinu počinjenja kaznenog djela, o
vje-
rojatnom počinitelju i njegovu ponašanju tempore delicti (profesionalno,
ama-
tersko-diletantsko, afekt i sl.), njegovu poznavanju lokalnih prilika, fizičkim
karakteristikama, njegovim sposobnostima, motivu i sl., tzv. indirektna kri-
minalistička identifikacija počinitelja. U osnovi, ispitivanjem tragova utvr-
đuje se postojanje kaznenog djela, počinitelja i suučesnika, žrtve, štete i sl.
Posebna vrijednost tragova je u tome što oni pomažu kod provjere perso-
nalnih dokaza ako se pojavi sumnja glede točnosti iskaza osoba. Oni mogu
poslužiti i kao tipično sredstvo za pobuđivanje memorije osoba. Vidimo da
ove promjene materijalne prirode u vidu tragova, ali i predmeta kaznenog
djela, kao objektivni nalaz pružaju niz informacija o kaznenom događaju.
Riječ je o tzv. stvarnim dokazima, odnosno kada res ipsa loquitur. Da
bi te materijalne promjene u objektivnoj stvarnosti mogle biti korištene
u kaznenom postupku, mora ih saznati i utvrditi tijelo postupka na na-
čin propisan Zakonom o kaznenom postupku. Riječ je o izvođenju dokaza
u postupovnom smislu. Međutim, da bi ti stvarni dokazi kao svojevrsni
1040
nositelji informacija materijalne prirode (signali) bili dokazi, moraju biti

uvedeni u postupak, dakle, saznati i korišteni u dokazne svrhe bez pomoći
stručnih osoba ili vještaka.
Drugim riječima, stvarni dokazi su promjene objektivne prirode koje
tijelo postupka može spoznati i ocijeniti bez posebnog stručnog znanja
izvanpravnih područja. To su slučajevi kad ti dokazi ne traže stručno objaš-
njenje, nego govore sami za sebe. Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali
se time ne dovodi u pitanje njihovo korištenje u dokazne svrhe.
Stvarne dokaze o kojima je riječ stvara počinitelj kaznenog djela, a ti-
jelo postupka ih pronalazi, interpretira i koristi u dokazne svrhe. U ma-
terijalnim promjenama u vidu tragova (ali i predmeta) sadržane su infor-
macije "na materijalan način". One traže ispitivanje i dešifriranje. Stvarne
dokaze ne predstavljaju samo postojeći tragovi i predmeti u vezi s kazne-
nim djelom, već i njihovo nepostojanje, odnosno postojanje suprotno uobi-
čajenom hodu stvari ili određenoj verziji (tzv. negativne činjenice).
Uloga tragova kao stvarnih dokaza golema je kada se ima u vidu da ti-
jelo postupka uvijek ima posla s kaznenim događajima (djelom) kao doga-
đajem iz prošlosti. Tijelo postupka na temelju tragova misaono rekonstru-
ira sliku kaznenog događaja postavljanjem verzija na osnovi materijalnih
promjena (ali i "idealnih" tragova u svijesti ljudi - engrami). Kad je riječ
o stvarnim dokazima kao zajedničkom pojmu za više vrsta materijalnih
promjena, važna je njihova podjela.
Prema kriteriju uzročnosti dijele se na: 1. promjene položaja stvari u
prostoru i vremenu, tzv. "trag situacije"; 2. mehaničko premještanje ma-
terije, pojava nove stvari ili njen nestanak; 3. izmjena energetskog sta-
nja stvari (zagrijavanje, hlađenje i sl.), faznog stanja stvari (ubrzavanje,
usporavanje), same strukture materije i agregatna promjena materije;
4. razdvajanje jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove (odvajanje,
separacija) i 5. primjena određene stvari u konkretnim uvjetima mjesta i
vremena na individualan način (tehnički modus operandi).
Prema funkcionalnom kriteriju razlikujemo: 1. predmete koji su poslu-
žili kao sredstvo počinjenja kaznenog djela, 2. predmete koji su proizašli
iz kaznenog djela, 3. predmete koji su pribavljeni kaznenim djelom ili do-
biveni kao nagrada za počinjeno kazneno djelo, 4. predmete na kojima se
mogu naći tragovi kaznenog djela, 5. predmete koji služe osvjetljavanju
osobe počinitelja i motiva djela, i 6. sve druge predmete koji mogu biti od
važnosti za otkrivanje kaznenog djela i počinitelja, kao i utvrđivanje nje-
gove kaznene odgovornosti.
Podjela prema znanstvenim područjima (disciplinama) primjenjuje se
u ispitivanju pojedinih vrsta tragova i pokazuje kako gotovo sva znanstve-
na područja daju prinos ispitivanju i vještačenju tragova. Prije svega, to
su matematičke znanosti, koje čine temelj niza klasifikacija, npr. daktilo-
1041
skopskih. Geometrija kao posebna grana matematike predstavlja osnovu
svake metričke fotografije. Matematičke metode igraju veliku ulogu u ba-
lističkim vještačenjima itd.
Primjena metoda fizike u postupku vještačenja tragova svestrana je,
neposredna, a zbog egzaktnosti, kao i matematičke metode, osjetljivosti i
sigurnosti, vrlo je prihvatljiva. To je veliko područje optičke tehnike i istraž-
nog, laboratorijskog instrumentarija. Metode kemije dolaze do izražaja u
mikrokemijskim ispitivanjima niza tvari. Metode biologije primjenjuju se
kod ispitivanja biologijskih tragova, poglavito humanog podrijetla. U kri-
minalističkim ispitivanjima primjenjuju se i tehnike mineralogije, botani-
ke i zoologije. Od primijenjenih znanosti treba istaknuti metalografiju i sl.
Nakon niza povijesnih zabluda o dokazivanju putem personalnih do-
kaza i priznanja, do općeproklamiranog, suvremenog stava o potrebi ma-
terijalnog dokazivanja, držimo potrebnim izložiti tijek postupanja s mate-
rijalnim tragovima, kako bi oni zadržali svoje karakteristike i neupitnost
integriteta, neophodne za ostvarenje mogućnosti da u nekom daljnjem pos-
tupku budu procijenjene dokazom.
9. Taktička važnost odsutnosti tragova
Tragovi mogu izostati zato jer ih je počinitelj kaznenog djela izbjegao poseb-
nim načinom počinjenja djela koji odstupa od onoga što bi se normalno oče-
kivalo u konkretnoj situaciji, tako da ne nastaju i ne ostaju tipični tragovi.
U izvjesnom smislu, riječ je o posebnoj kriminalnoj tehnici kojom se
preventivno uspijeva izbjeći uobičajene tragove. Drugi je način da se tra-
gove naknadno odstrani ili učini neupotrebljivima. Tada ostaju tragovi od-
stranjivanja, koji su kriminalistički također relevantni i pružaju brojne
informacije o počinitelju i njegovu ponašanju.
Pronalazak ili nepronalazak tipičnih tragova važan je u heurističkoj
kriminalistici jer o tome ovisi stvaranje verzija i cjelokupna dalja otkrivač-
ka aktivnost.
10. Pregled traseoloških i registracijskih metoda
a) Kriminalistička fotografija
Kriminalistička fotografija je sustav znanstvenih postavki i metoda koje
se na njima osnivaju, načina i vrsta fotografskog snimanja, koji se pri-
mjenjuju pri prikupljanju i ispitivanju stvarnih dokaza i realizaciji drugih
mjera na planu suzbijanja kriminaliteta. Kriminalistička fotografija razli-
1042
kuje se od opće po pravnoj osnovi za primjenu, cilju primjene, specifičnos-

tima objekata snimanja i po pravilima snimanja (v. izlaganje supra Glava
XXIV. pod c).
Pod metodama kriminalističke fotografije danas se podrazumijevaju
pravila i naputci za izbor tehničkih sredstava i načina njihove uporabe
s obzirom na cilj snimanja i svojstva objekata snimanja. Riječ je o izbo-
ru kamera, materijala i pomoćnog pribora, osvjetljenja i izbora para-
metara snimanja, načinima razvijanja i fiksiranja negativa i pozitivnog
materijala.
Način snimanja predstavlja skup pravila koja imaju zadaću osigurati
rješenje informacijskih i taktičko-operativnih zadataka. Drugim riječima,
to je odgovor na pitanje: što, kada, kako i kojim redom snimati, iz kojeg
položaja (kut snimanja) i koje perspektive. Način snimanja određuje se
prema konkretnoj situaciji i cilju snimanja. Kriminalistička fotografija
primjenjuje se kako u sustavu registracije i identifikacije osoba, stvari
i događaja, tako i u operativnom radu policije i kriminalističkim vješta-
čenjima. Kriminalističku fotografiju možemo podijeliti na registracijsku,
operativnu i istražnu.
Registracijska kriminalistička fotografija je ona koja služi za snimanje
osoba i stvari koje se unose u kriminalističke evidencije i služe identifika-
ciji osoba i stvari. Tipični predstavnik je signaletička fotografija. Operativ-
na kriminalistička fotografija ima širok spektar zadataka, koji su uglav-
nom vezani uz pronalaženje i fiksiranje tragova i predmeta kaznenog dje-
la i specifičnog ponašanja određenih kategorija osoba. Ona se dijeli na:
očevidnu, tajnu, reprodukcijsku i projekcijsku.
Pod istražnom kriminalističkom fotografijom treba podrazumijevati fo-
tografiju koja se koristi u postupcima koji omogućuju da se nevidljivi tra-
govi učine vidljivim, dakle, primarno u području vještačenja. Ona je našla
posebnu primjenu u istražnoj kriminalističkoj tehnici na dva načina: za
dokumentiranje nalaza vještaka i kao metoda saznanja novih činjenica.
Ovoj kategoriji fotografija pripadaju: makro i mikrofotografija, fotografi-
ranje pod različitim uvjetima osvjetljenja (koso, upadno i prodorno svjetlo,
prolazno), fotografiranje raznobojnim filterima, nevidljivim zrakama i sl.
Fotografija predstavlja važno sredstvo za fiksiranje činjeničnog stanja
na licu mjesta. Primarno se koristi na licu mjesta tijekom očevida. Njen je
zadatak da potpuno, vjerno i pregledno dokumentira utvrđeno činjenično
stanje. Načine fiksiranja određuju i faze očevida, o čemu je već bilo riječi.
Kriminalistički fotograf, osim odgovarajuće tehnike, mora imati i posebna
znanja. Treba poznavati ne samo zakone optike već i različita djelovanja
spektralnog sastava svjetlosti kako bi odgovarajućim izborom filtera i ma-
terijala za snimanje bio u stanju što vjernije reproducirati činjenično sta-
nje s lica mjesta u totalu i detaljima.
1043
KRIMINALISTIČKA
S
ve
fotog
rafije
treba
ju
prika
zivat
i
izgle
d
lica
mjes
ta u
sklad
u s
nači-
nom
gledanja čovjeka. S l i k a 9 0 , Fotografiranje mikrotragova Fotografija također
mora omogućiti kvantitativno
uspoređivanje položaja i veličina tragova i predmeta. Stoga treba snimiti
dvije vrste kriminalističke fotografije: panoramsku i razmjernu.
Panoramska fotografija sastoji se u snimanju lica mjesta po dijelovima,
pa se kasnije te fotografije spajaju u cjeline. Postoje dva načina za izradu
panoramskog snimka: linearan i kružni. Razmjerna fotografija predstav-
lja način fotografiranja koji omogućava mjerenje pojedinih veličina na fo-
tografiji poslije očevida. Pri tome prema složenosti problema treba voditi
računa o tome da a) sve veličine koje treba izmjeriti leže u jednoj ravnini i
b) da su veličine koje treba mjeriti raspoređene u prostoru. U prvom sluča-
ju razmjerna fotografija je jednostavna, a u drugom složena. Nema potre-
be na ovom mjestu elaborirati postupak snimanja i mjerenja.
Mikrofotografija je, ustvari, snimanje pomoću mikroskopa. Ovom foto-
grafijom dobivaju se snimljene pojedinosti nerazmjerno veće od njihove
prirodne veličine. U pravilu, fotografira se tako da se odgovarajuće fotoka-
mere prilagode okularu mikroskopa pomoću posebnog adaptera. Snimaju
se mikroskopski sitni predmeti i mikroreljef određenih površina. Pod mi-
krofotografijom podrazumijeva se snimanje objekata sa željom da se dobi-
je snimka znatno veći od snimljenog objekta ili osobe. Za tu svrhu upotreb-
ljavaju se objektivi s kratkom fokusnom daljinom i specijalne fotografske
ploče s tankim slojem emulzije i sitnozrnastom površinom.
1044
Slika 91. Fotografiranje uz mjernu traku
Slika 92. Nepravilni i pravilni kut fotografiranja
Bertillon je stvorio tzv. metričku fotografiju, koja omogućava da se oba-

ve sve vrste mjerenja i rekonstruira plan mjesta koje se snima na osnovi
jedne jedine fotografije. Riječ je o snimanju pod posebnim uvjetima, pri
čemu ne postoji potreba izoštravanja pri snimanju, jer je na snimku sve
oštro od 1,5 m do beskonačnosti. Rekonstrukcija plana prema metričkoj
fotografiji vrši se povlačenjem niza vertikalnih crta i tako se dobiva uda-
ljenost pojedinih predmeta na snimci. Loša strana ovog metričkog sustava
bila je u tome što zahtijeva specijalan aparat, koji je glomazan.
Heindl je, da bi otklonio nedostatke Bertillonova metričkog sustava u
prak-
si, predložio jednostavniji sustav. On se sastoji u tome da se pored predmeta
koji se snimaju stavlja jedan predmet poznatih dimenzija (obično drvena
1045
kvadratna daščica, bijelo obojena, čija je stranica 50 cm). I po ovoj metodi
rekonstrukcija je bila dosta duga i često je davala samo približne rezultate.
Razvojem kibernetičke i elektroničke tehnologije dolazi do pojave novih
fotografskih tehnika koje se, za razliku od analogne ili klasične fotografije
temeljene na svjetlosnom zapisu na negativskom materijalu-filmu, temelje
na svjetlosnom zapisu na elektronskom mediju tzv. chipu. S obzirom na uo-
čene trendove može se pretpostaviti da će spomenute tehnologije u skoroj
budućnosti u potpunosti "izgurati" klasičnu fotografiju. Ova fotografija još
uvijek trpi prigovore usmjerene na mogućnost krivotvorenja. Navedena mo-
gućnost postoji, međutim, tog prigovora nije lišena ni klasična fotografija.
Izraz "palimpsest" upotrebljava se za stare pergamentske rukopise koji
su, većinom zbog oskudice materijala ili zbog nekih drugih razloga, bili
sastrugani radi ponovne uporabe. Tako se javio fenomen da se na velikom
broju pergamentskih rukopisa nalazi više slojeva pisanog teksta. Već dav-
no pristupilo se palimpsest-istraživanjima, čiji je cilj utvrđivanje sadržaja
ranije uništenih tekstova.
U početku su se koristile kemijske metode. Dobiveni su mnogi raniji
tekstovi, ali ih je još veći broj uništen. Kasnije se pristupilo korištenju
fotografskih metoda. One se temelje na činjenici da se intenzivnim osvjet-
ljavanjem, bilo sa svjetlom koje pada, koje probija ili ima različiti upadni
kut, postižu veći kontrasti koji omogućuju dobivanje traženog teksta. Kao
izvori svjetla primjenjivane su lampe s lučnim osvjetljenjem ili živinim
svjetlom. Uz navedeno osvjetljenje primjenjivani su i različiti filteri koji
povećavaju kontrast.
Poznati fizičar Kegel primijenio je ultravioletnu osvjetljenje palimpses-
ta i snimanje radi čitanja. Osim UV lampe, primjenjivao je i živinu lampu.
Kriminalistička tehnika je za svoje potrebe uvela primjenu ultravioletnih
lampi i živinih lampi. Naime, UV zrake imaju to svojstvo da veliki dio tva-
ri mogu dovesti do toga da počnu fluorescirati.
Ustvari, riječ je o luminiscenciji koja se, grubo rečeno, dijeli na fluores-
cenciju - svjetlucanje za vrijeme zračenja UV zraka i fosforescenciju koja
traje i poslije zračenja, dakle, naknadno svjetluca. Danas se npr. u kri-
minalističkim laboratorijima obavljaju luminiscentne analize u filtrira-
nom UV svjetlu. Na taj način moguće je razlikovati vrste papira, bankno-
te, taksene marke, ljepila, ulja, masti obojene tvari i sl., odnosno utvrdi-
ti falsifikate. Osnovni princip palimpsest-fotografije, čitanje bez oštećenja
prvobitnog teksta, danas se široko primjenjuje u svakodnevnoj praksi u
kriminalističkim laboratorijima.
Sadržaj fotografije, kao specijalni izvor informacija iz tzv. tehničkih re-
gistracija, općeprihvaćen je kao dokaz sui generis. Naravno, da bi određe-
na fotografija, odnosno njen sadržaj, ono što prikazuje, bila prihvaćena kao
dokaz, moraju biti poznati putovi koji su doveli do nastanka fotografije.
1046
Ipak, izgleda da se u svakodnevnoj praksi tom dokazu ne prilazi dovoljno

kritički, ponajprije zbog toga što fotografija djeluje vrlo ilustrativno.
Nažalost, danas je moguće izraditi snimke kakve se žele. Tako se npr.
kontrasti mogu proizvoljno povećati ili smanjiti kraćom ekspozicijom i
dužim razvijanjem negativa, tako da je falsificiranje kontrasta vrlo lako.
Isto tako, manipuliranjem s pravcem osvjetljenja osobe koja se fotografira
može se u potpunosti izmijeniti njezina fizionomija. Pri rekonstrukciji pro-
metne nezgode izborom odgovarajuće perspektive može se stvoriti utisak
da je pješak ili vozilo bilo mnogo dalje nego je stvarno bilo.
Izbor isječka slike koja se povećava može stvoriti pogrešnu predodžbu o
snimljenom objektu, atmosferi i okolini oko njega. Uočeno je da fotografije
izmasakriranih leševa kod sadističkih i inih ubojstava utječu na sud da
pooštrava kaznu. Na fotografiju se može utjecati i izborom načina osvjet-
ljenja, uporabom filtera i negativa. Retuširanjem mogu se ukloniti ožiljci,
mijenjati oblik frizure i sl., a mogu se snimci dodavati i novi dijelovi, npr.
nepostojeći trag. U izmjeni činjeničnog stanja najdalje od navedenih meto-
da ide fotomontaža, kojom se može od dvije ili više snimki sastaviti nova
snimka sa željenim sadržajem. Kad su u pitanju fotografije u boji, intenzi-
tetom osvjetljenja mogu se mijenjati boje predmeta.
Da bi se izbjegle navedene mogućnosti, u praksi treba u zapisnik o po-
duzetoj radnji točno navesti podatke o tehnici snimanja, kameri i drugom
korištenom materijalu i sl. Kada se radi o fotografiji u boji, dobro je sni-
miti jednu sivu skalu i kolor tablicu svih boja kako bi se moglo prosuditi
koliko je vjerno i u kojem stupnju prenijeta boja na fotografiju.
Navedene metode danas se uspješno koriste kod niza izvanpostupov-
nih i postupovnih radnji i mjera. Najčešće se primjenjuju pri provođenju
očevida. Osobito su korisne kada je riječ o većim prostorima lica mjesta.
Primjena metoda korisna je i kod vještačenja, poglavito kada se provode
ekspertizni eksperimenti, a posebno pri tzv. neponovljivim vještačenjima,
kod kojih se destruira predmet vještačenja. Snimke omogućavaju vještaci-
ma da kasnije u postupku plastično izlože svoj nalaz i mišljenje.
Primjena se preporuča i pri provođenju eksperimenata, rekonstrukcija,
kao i pri tzv. zornim iskazima. Pri saslušanju svjedoka i ispitivanju okriv-
ljenika, osim verbalnog iskaza, registrira se i tzv. simptomatska slika, tj.
vanjske objektivne manifestacije pri iskazu, kao što su mimika i pantomi-
mika. Ove neverbalne manifestacije poglavito su važne kod suočenja. Isto
tako, primjena ovih metoda korisna je pri pretragama svih oblika, odnosno
tjelesnog pregleda, osobito kada je riječ o perfidnim tajnim skrovištima
(bunkerima) koja upućuju na profesionalnost i kriminalnu volju počinitelja.
Nadalje, navedene snimke omogućuju kasniju kontrolu provedenih radnji
i mjera. U osoba koje su alkoholizirane ili pod djelovanjem droga, navedenim
tehnikama zorno se fiksira stanje manifestne opijenosti ili drogiranosti. Tije-
1047
KRIMINALISTIČKA _________________________________________________________________
kom dokaznog postupka ponekad će navedene snimke biti podvrgnuti

postup-
ku vještačenja radi utvrđivanja jesu li snimljene lege artis, tj. da nije riječ o
nekim naknadnim tehničkim montažama i dodacima, dakle, falsifikatima.
b) Fotogrametrija*
Fotogrametrija je mjerna fotografija koja svoje korijene ima o drugoj po-
lovini XIX. stoljeća. U nas, u policiji se počela koristiti u drugoj polovini
XX. stoljeća kao stereofotogrametrija. Potonja je bila geodetska mjerna
metoda koja se danas uglavnom ne koristi u radu policije zbog svoje slože-
nosti. Stereofotogrametrijski sustav čine tzv. stereokamera, koja se sastoji
od dvije sinkronizirane fotografske kamere postavljene na vodoravnu os
(simuliraju se ljudske oči, odnosno vid) te autografa, odnosno analitičkog
uređaja koji omogućuje da se na osnovi takvih, sinkronih snimki dobije
trodimenzionalna slika snimljenog prostora.
Suvremeni autograf je optičko-mehaničko-računalni uređaj pomoću ko-
jeg se može vrlo precizno izmjeriti sve što je u vidnom polju kamera. Po-
moću sustava mehaničkog prijenosa ili putem računala u situacijski plan
prenose se s fotografskih snimki na papir ili u računalo objekti i dimenzije
koji su relevantni za predmetni događaj.
Razvojem informatičke tehnologije usvojene su nove fotogrametrijske
metode koje se temelje na digitalnoj fotografiji i računalnim alatima koji
omogućuju analitičku obradu digitalnog zapisa. Ovakve metode puno su
jednostavnije i jeftinije od klasične stereofotogrametrije, a preciznost mje-
renja vrlo je visoka. Danas kriminalistička tehnika koristi mjerni digital-
ni fotoaparat Rollet metric i pripadajući software. U domeni prometnih
nezgoda koriste se računalni programi za rad na mjestu događaja i rekon-
strukciju tijeka prometne nezgode poput PC RECT-a i PC CRASH-a.
U budućnosti će primjena ovih metoda u radu na mjestu događaja,
odnosno pri očevidu, apsolutno promijeniti današnje viđenje registracije,
odnosno registracijskih metoda i sredstava. Naime, digitalna tehnologija
omogućuje vrlo jednostavnu primjenu fotogrametrijskih metoda, čime se
duljina rada na samom mjestu događaja svodi na minimum, uz maksimal-
nu preciznost mjerenja i neograničene mogućnosti rekonstrukcije stvarnog
stanja na mjestu događaja. Uz prednosti vezane za kratkoću trajanja mje-
renja na mjestu događaja, mogućnost registriranja stanja na mjestu doga-
đaja bez ulaženja u njega, te veliku preciznost mjerenja snimljenog prosto-
ra, dodatna prednost je trajnost i postojanost snimljenog materijala, kao
i mogućnost da se sukladno razvoju situacije naknadno obave mjerenja
i rekonstrukcije bez izlaženja na teren, odnosno terenske rekonstrukcije.
Tekst odjeljka b) napisao je Želimir Radmilović.
1048
Slika 93. Fotogrametrijska kamera, autograf
Slika 94. Fotogrametrijska snimka,

fotogrametrijska skica
Fotogrametrija, kao mjerna
metoda uz već prihvaćenu prim-
jenu pri radu na mjestu događa-
ja i izradi 3D grafičkih prikaza,
sve više prostora dobiva u sferi
kriminalističke identifikacije,
odnosno u sferi biometrije.
Najnoviji primjeri su tzv. 3D
fotogrametrijska antropologija i 3D faci-
jalna rekonstrukcija. Obje metode vrlo su važne za identifikaciju nepozna-
tih počinitelja kaznenih djela i za identifikaciju pronađenih nepoznatih
leševa s uništenim mekim tkivom.
Fotogrametrijska antropologija - ovom metodom može se vrlo precizno
izmjeriti pojedine dijelove tijela osobe, te na osnovi tih mjera i određenih
proporcija razlikovati tu osobu od svih drugih.
Punu primjenu metoda doživljava u identifikaciji nepoznatih i maski-
ranih počinitelja razbojništava koji su snimljeni postojećim sigurnosnim
videonadzorom.
1049
Primjenom fotogrametrije moguće je "izmjeriti" dimenzije nepoznate oso-
be poput: visine, duljine stopala, obujma glave i sl., a ako postoji osumnjiče-
na osoba, usporedbom se može izvršiti eliminacija ili potvrda istovjetnosti.
c) Fizikalno-kemijske metode*
Tradicionalno se metode i sredstva koje se koriste u kriminalističkim eks-
pertizama dijelilo na fizikalne i kemijske. U tom smislu se govorilo da se
fizikalne analize zasnivaju na zakonima fizike i predstavljaju utvrđiva-
nje nekog od mnogih svojstava uspoređivanih uzoraka. Najznačajnije je
obilježje svih fizikalnih metoda diferenciranja nedestruktivnost, tj. upora-
bom navedenih metoda ne uništavaju se objekti analize, te se poslije njih
može primijeniti svaka druga metoda ispitivanja.
Kemijske metode kriminalistika je usvojila u izvornom obliku, a neke
prilagodila svojim potrebama. Većina kemijskih metoda diferenciranja
supstancija i utvrđivanja njihova sastava zahtijeva posjedovanje znatne
količine uzorka. Koriste se za određivanje kemijskog sastava neke tva-
ri, međusobno identificiranje dviju tvari, izazivanje latentnih tragova ili
tekstova pisanih nevidljivom tintom, za restituciju uništenih tekstova na
papiru ili oznaka na metalu i sl.
Danas je sve manje razlika između kemijskih i fizikalnih metoda, pa
je i najbolje rabiti naziv kemijsko-fizikalne metode. Sve se one u većoj ili
manjoj mjeri baziraju na analizi interakcije materije (atoma i molekula) s
upadnim zračenjem različitog tipa. To može biti snop elektrona, X-zraka,
UV-zraka, IR-zraka, laserskih zraka i sl. Odabir tipa upadnog zračenja
ovisi o vrsti i strukturi aservata koji se ispituje i radi se zapravo o "pum-
panju" energije u aservat.
Anorganski spojevi (metali, nemetali, kompozitni materijali i sl.) imaju
sa stajališta kvantne fizike i kvantne kemije relativno grubu raspodjelu
energetskih razina i prema tome se odabiru odgovarajuća upadna zra-
čenja koja imaju odgovarajuću energiju (frekvenciju), npr. ubrzani snop
elektrona. Nasuprot tome, aservate organskog tipa karakterizira znatno
finija mreža energetskih razina, pa se onda za interakciju koriste finija
zračenja (IR ili lasersko svjetlo, na primjer).
Princip je u tome da se atomi ili molekule u aservatu pobude upadnim
zračenjem (svjetlom ili česticama) na pobuđeno energetsko stanje, to sta-
nje traje vrlo kratko i nakon njega se atomi ili molekule aservata vraćaju
u osnovno energetsko stanje, a pritom otpuštaju zračenje koje odgovara
razlici energija. Mjerenjem energija (frekvencija) koje ispušta aservat, po-
moću odgovarajućih detektora, zaključujemo kakva je energetska struktu-
ra aservata, tj. od čega se sastoji.
Tekst odjeljka c) napisao je Vojin Maštruko.
1050
d) Termovizija*
Termovizija koristi jednostavan princip: otkriva izvjesne toplinske obrasce

i daje ih na uvid bilo kao fotografiju ili kao film. Ovi obrasci nazivaju se
termogramima i predstavljaju temperaturni profil predmeta. Stručnjaci
mogu iz ovakvih toplinskih mapa izvući dragocjene informacije, čak i dale-
ko detaljnije nego što bi bili u stanju korištenjem drugih metoda. Ustvari,
termografija je grana infracrvene radiometrije, koja mjeri i bilježi infracr-
vene valove emitirane iz smjera predmeta.
Osnovni je princip registracija valova. Neki predmeti apsorbiraju vrlo
mnogo infracrvene energije, ali i emitiraju tu energiju u istoj količini koju
apsorbiraju. To omogućava mjerenje otpuštene energije i njeno dovođenje u
vezu s temperaturom predmeta. U sljedećoj fazi slika se pretvara u toplin-
sku mapu ili termogram i omogućena je praktična eksploatacija fenomena.
U tu svrhu služi instrument koji prikuplja infracrvene valove pomoću
leća. Informacije o zračenju preinačuju se u električne impulse koje, kao
iz neke elektronske puške, instrument baca na unutarnju stranu katodne
cijevi, slično TV-signalima.
Rezultat je toplinska slika predmeta, konturna mapa različitih tempe-
ratura. Crna boja predstavlja najhladnije, a bijela najtoplije točke. Nijan-
se sivog reprezentiraju međutemperature. Takva slika upotrebljiva je za
mnoge svrhe.
Načelno se primjenjuju dva osnovna tipa termografskih instrumenata.
Jedni daju pokretnu sliku, slično TV-emisijama. Slika se javlja na ekranu i
prati pokrete snimanog subjekta. Drugi tip termografa sličan je fotoaparatu.
Ekspozicija zračenju osjetljivog materijala može potrajati od 15 sekun-
di do 4 minute, tijekom kojeg vremena predmet ili osoba moraju mirovati.
Svaka temperaturna razina označava se jednom bojom korištenjem filtera.
Na taj način, praćenje rezultata daleko je lakše i onemogućavaju se
zabune koje nastaju analizom nijansi sive boje. Ovim postupkom može se
utvrditi je li nedavno s parkinga odvezen automobil, je li se negdje u šumi
na određenom mjestu nalazio leš koji je nedavno uklonjen itd. Mogu se pre-
traživati vodene površine i na osnovi razlike u temperaturi utvrditi gdje
se na dnu nalazi leš čija je temperatura povišena zbog truležnih procesa.
Najnovije dostignuće su termovizijske kamere koje rade na principu
digitalne video kamere. Termovizija se uglavnom razvijala kroz vojne
programe, a našla je svoju komercijalnu primjenu u industriji i nadzoru
tehnoloških procesa. U radu policije vrlo je široka mogućnost korištenja
termovizije, a posebno pri nadzoru državne granice, traganju za osobama,
nekim domenama vještačenja i sl.
Tekst odjeljka d) napisao je Želimir Radmilović.
1051
KRIMINALISTIKA
e) 3D
Slika 95. Termovizijska kamera,

termograf i termovizijska snimka
simulacija*
3D simulacija je moderna vizual-

na tehnologija kojom se pomoću
računalne trodimenzionalne teh-
nologije ostvaruje rekonstrukcija
događaja konkretnog kaznenog djela pri
kojem je došlo do kaznene upora-
be vatrenog oružja. 3D simulacija je nadopuna verbalnog izričaja vještaka,
koja omogućava bolje razumijevanje tradicionalno teških situacija, u koji-
ma treba objasniti položaj i stav tijela oštećenika u trenutku ranjavanja
ili ubojstva, bolje pojašnjavanje dinamike događaja, te je iznimno korisna
u slučajevima procjene vjerojatnosti za pojedinu verziju događaja.
3D simulacija nije zamjena, već svojevrsna nadopuna za klasičnu sud-
sku rekonstrukciju s nekoliko bitnih prednosti: 1) za vrijeme provedbe sud-
ske rekonstrukcije osumnjičeni u pravilu ne želi surađivati ili je "duhom
odsutan", nastojeći potisnuti iz svijesti misli na traumatične događaje. Po-
sljedica toga je da često otežava ili čak opstruira sudsku rekonstrukciju.
Navedenom problemu može se doskočiti pomoću 3D modela osumnjičenog
generiranog računalom, te provođenjem računalne trodimenzionalne rekon-
strukcije događaja; 2) u slučaju rekonstrukcije ubojstava nužno je pronaći
osobu koja mora odigrati ulogu oštećenika. Zbog različitih razloga (visina,
tjelesna građa, nezainteresiranost odabrane osobe...) ovo je često loš izbor.
Računalno generirani 3D model oštećenika može se napraviti kao njegova
vjerna replika, a animiranjem 3D modela oštećenika može se postići željeni
cilj; 3) često su posljedice strijelnih rana oštećenika takve da im je znatno
smanjena pokretljivost te nisu u stanju odgovoriti zahtjevima koji se pred
njih postavljaju za vrijeme sudskih rekonstrukcija. Računalno generirani
Tekstove odjeljaka e), f), g), h), i), j), k), 1), lj), m), n) i nj) napisao je
Vojin Maštruko.
1052
3D model oštećenika nema takvih problema; 4) u većem broju slučajeva nije

moguće provesti klasičnu rekonstrukciju događaja zbog toga što je od tre-
nutka izvršenja kaznenog djela pa do trenutka obavljanja rekonstrukcije
proteklo toliko vremena da je u međuvremenu došlo do značajne izmjene
mjesta događaja (npr. zbog promjene vlasnika lokala često dolazi do adapta-
cija, te značajnih građevinskih izmjena lokala, a također su poznati i sluča-
jevi da je mjesto događaja nepovratno izmijenjeno zbog požara). U takvim
slučajevima je na temelju podataka iz spisa moguće "rekonstruirati" mjesto
događaja računalom, te u nastavku provesti rekonstrukciju događaja po-
moću 3D tehnologije; 5) simulacija različitih uvjeta osvijetljenosti (dnevno,
noćno svjetlo, snažno svjetlo "u oči"...) i vidljivosti (kiša, snijeg, magla...) ne
predstavlja problem, kao ni dodavanje raznih šumova ili zvukova. Na taj
način je pomoću računalne tehnologije moguće vjerno rekonstruirati razli-
čite situacije kod kojih su važni uvjeti osvijetljenosti i vidljivosti na mjestu
događaja, što je veliki problem za klasičnu sudsku rekonstrukciju i što nije
uopće moguće provesti bez uporabe računala; 6) balističke simulacije ra-
njavanja ili ubojstava u lovu uporabom 3D mogu uključivati i animirane
životinje (pse, konje, medvjede, lisice, srnjake, jelene, patke, fazane i dr.), što
je nemoguće izvesti klasičnom sudskom rekonstrukcijom.
Računalne 3D rekonstrukcije ubojstava moraju uvijek biti bazirane na ma-
terijalnim tragovima izuzetim s mjesta događaja, na oštećenom i okrivljenom.
To znači da se posebna pozornost mora posvetiti sljedećem: a) položaju
čahura
izuzetih s mjesta događaja; b) položaju oštećenja od zrna na vratima, dovra-
cima, zidovima i sličnim nepomičnim objektima na mjestu događaja; c) tra-
govima pucanja (GSR) na rukama, odjeći, licu, kosi, obrvama i unutrašnjosti
nosa oštećenog, okrivljenog te svjedoka; d) tragovima pucanja (GSR) na
odjeći
oštećenog, a u neposrednoj blizini mehaničkih oštećenja na odjeći; e) nalazu
i mišljenju sudskog medicinara, a posebno dijelu koji opisuje strijelni kanal.
Tipični su ulazni podaci za 3D rekonstrukciju događaja u kojima je doš-
lo do kaznene uporabe vatrenog oružja sljedeći: a) svi podaci s mjesta do-
gađaja (zapisnik o očevidu, videosnimka i fotoelaborat očevida, skica mjes-
ta događaja i sl.); b) verzije događaja okrivljenika, oštećenika i svjedoka;
c) balistička identifikacija korištenoga vatrenog oružja; d) procjena ili iden-
tifikacija strijelca temeljena na tragovima pucanja (GSR) na šakama, odje-
ći, licu, kosi, obrvama i unutrašnjosti nosa okrivljenog; e) procjeni značaja
dokazanih tragova pucanja (GSR) na šakama, odjeći, licu, kosi, obrvama
i unutrašnjosti nosa oštećenika i svjedoka; f) identifikacija ulazne/izlazne
rupe od zrna na odjeći oštećenog bazirane na GSR analizi okoline, meha-
nička oštećenja na odjeći; g) određivanje udaljenosti pucanja bazirane na
GSR analizi okoline mehaničkog oštećenja na odjeći; h) procjena položaja
strijelca na temelju pozicije pronađenih čahura te eksperimentalno utvrđe-
nog načina izbacivanja čahura iz predmetnog vatrenog oružja; i) procjena
1053
KRIMINALISTIKA ___________________________________________________________
rezultata balističke i GSR ekspertize te usporedba s rezultatima sudskome-

dicinske ekspertize; j) procjena položaja i stava tijela oštećenika u 3D pros-
toru mjesta događaja u trenutku kada je projektil pogodio tijelo oštećenika.
Simulacija 3D zahtijeva poznavanje različitih disciplina i tehnika:
1) tehnike koje nisu isključivo kriminalističke, kao što su: geodetske (upo-
raba totalne stanice, laserskog skenera ili terestričke fotogrametrije), kar-
tografske, tehnike editiranja i nelinearne montaže digitalnog videa, cijeli
spektar tehnika 3D modeliranja, animiranja i simulacija uporabom CAD i
CAM softwarea, nelinearnu montažu digitalnog videa i 2) forenzične disci-
pline: forenzične balističke ekspertize, ekspertize tragova pucanja (GSR)
pomoću SEM/EDX, BAAS ili ICP/MS (Inductively Coupled Plasma/Mass
Spectrometar), sudskomedicinske ekspertize.
Idealna simulacija 3D zahtijeva timski rad više kriminalističkih ekspe-
rata, kao što su specijalisti za geodeziju i kartografiju, specijalista za 3D
modeliranje, animacije i simulacije, specijalista za nelinearnu montažu di-
gitalnog videa, sudskog vještaka za balistiku i tragove pucanja (GSR), sud-
skomedicinskog vještaka te kriminalističke eksperte drugih specijalnosti,
ovisno o specifičnostima pojedinog slučaja. Svi uključeni forenzičari i spe-
cijalisti koordiniraju svoj rad i djeluju kao tim, dok su idealno samo jedan
do dva eksperta odgovorni za konačni zaključak kojeg podnose sudu.
Tipični redoslijed postupaka kod simulacije 3D: 1. modeliranje kom-
pjutorskog 3D modela mjesta događaja; 2. modeliranje kompjutorskog
3D modela oštećenog, okrivljenog i svjedoka (zajedno sa svim kontrolama
potrebnim za animaciju); 3. ubacivanje kompjutorskog 3D modela ošte-
ćenog, okrivljenog i svjedoka u 3D model mjesta događaja; 4. simulacije
raznih verzija događaja sukladno iskazu oštećenog, okrivljenog i svjedoka;
5. simulacija vjerojatne/najvjerojatnije verzije događaja.
3D tehnologija u stvarnom vremenu je daljnje značajno unaprjeđe-
nje simulacijske 3D tehnologije koje sudionicima u dokaznom postupku
omogućava ne samo da promatraju forenzične animacije kao pasivni pro-
matrači, već da "uđu" u dubinu 3D prostora mjesta događaja u kojem su
simulirani vjerojatni položaji i stavovi tijela okrivljenika i oštećenika u
pojedinim bitnim odsječcima vremena.
Uporabom odgovarajućeg grafičkog sučelja računala te korištenjem
VRML (Virtual Reality Modeling Language) tehnologije, sudionici u dokaz-
nom postupku mogu "ući" u mjesto događaja i kretati se po njemu prema
svojem nahođenju. Na taj način mogu dobiti realistični uvid u samo mjesto
događaja te međusobne odnose pojedinih tragova na mjestu događaja, kao
i na samim akterima događaja. Sucima, tužiteljima i braniteljima u istraž-
nom i dokaznom postupku na taj se način omogućava virtualno kretanje
po mjestu događaja i olakšava razumijevanje rasporeda tragova na mjestu
događaja, kao i lakše razumijevanje detalja pojedinih verzija događaja.
1054
f)
Mik
rosk
opi
Mikr
osko
pi su
optič
ki
uređ
aji
koji
imaj
u
dva
susta
va
leća.
Sustav leća koji Slika 96. Računalna 3D rekonstrukcija stoji na strani objekta
promatranja zove se objektiv, a sustav koji stoji na
strani oka okular. Postoje razne vrste mikroskopa koji mogu uvećati pred-
mete od deset puta do milijun puta (elektronički rasterski mikroskop). Za
dobivanje uvećanja većih od deset tisuća puta koriste se elektronički mi-
kroskopi. Kod njih se umjesto svjetlosti koriste brzi elektroni, a umjesto
optičkih koriste tzv. elektronske (elektrostatičke ili magnetske) leće, a sli-
ka se dobije na flourescentnom ekranu.
Pored osnovnih optičkih dijelova, objektiva i okulara, svaki mikroskop
mora imati sljedeće dijelove: 1. tubus (cijev koja povezuje objektiv i okular
i štiti sustav od upada bočne svjetlosti), 2. stalak ili nosač (to je konstruk-
tivni mehanički dio koji spaja sve dijelove mikroskopa u cjelinu i osigu-
rava mu stabilan oslonac), 3. stolčić (mehanički uređaj koji ima zadatak
da čvrsto drži objekt promatranja, a on se može pomicati lijevo-desno i
naprijed-nazad u odnosu na os objektiva), 4. pribor za osvjetljenje objekta
s izvorima svjetlosti.
1055
Prema namjeni postoji više vrsta mikroskopa koji se koriste u krimina-
lističkoj tehnici. Najpoznatiji su stereomikroskop i komparativni mikro-
skop. U težnji da se od instrumenata za promatranje prijeđe na aparatu-
re za mjerenje, danas se mogu sresti različite kombinacije mikroskopa s
drugim uređajima, što proširuje polje njihove primjene. Od takvih uređaja
najčešće se rabi polarizirajući mikroskop, mikrospektrofotometar i laser-
ski mikroanalizator u sprezi sa spektrografom.
Stereomikroskop je binokularni optički instrument. Upotrebljava se
u vidljivom i kratkovalnom infracrvenom području zračenja. Primjena u
području infracrvenog zračenja omogućava specijalni dodatni uređaj, tzv.
infracrveni pretvarač za stereomikroskop. Povećanja se kreću od četiri
do sto puta, ovisno o modelu. Može se koristiti u odbijenoj ili propuštenoj
svjetlosti.
Posebno je pogodna uporaba tzv. kosog svjetla (razantnog) kojim se jače
ističe reljef promatranog predmeta. Na mikroskop se može montirati i fo-
tografska kamera za neposredno fotografiranje u vidljivom području zra-
čenja. Primarno se koristi za otkrivanje i interpretaciju mikrotragova ili
njihovo odvajanje za daljnja fizikalno-kemijska ispitivanja.
Komparativni mikroskop je optički instrument za istodobno promat-
ranje dva predmeta u istom vidnom polju. Ustvari, riječ je o dva mikro-
skopa ugrađena tako da u jednom vidnom polju daju istodobno sliku dva
predmeta. Može se uporabljavati u odbijenoj ili propuštenoj svjetlosti.
Postoji više vrsta komparativnih mikroskopa, različite namjene i mo-
gućnosti povećanja: monokularni i binokularni komparativni mikroskopi,
kao i komparativni mikroskopi s ekranom. Prema namjeni postoje također
različiti komparativni mikroskopi. Jedan od najpoznatijih je onaj koji se
rabi pri balističkim ispitivanjima, tzv. balistoskop, kao i onaj za promatra-
nje predmeta. Većina ih je opskrbljena uređajima za fotografiranje.
U kriminalističkoj tehnici upotrebljavaju se različiti komparativni
mikroskopi opsega povećanja od svega pet puta pa do više tisuća puta.
Ubrajaju se u klasične mikroskope, premda su još uvijek nezamjenjiv in-
strument kriminalističke tehnike. Oni upravo predstavljaju osnovni ele-
ment mehanoskopske identifikacije, odnosno identifikacije predmeta.
Polarizacijski mikroskop u okvirima kriminalističke tehnike upotreb-
ljava se za relativno usko područje ispitivanja. Pomoću njega vrši se pro-
matranje u tzv. polarizacijskoj svjetlosti. To je, ustvari, običan mikroskop
s dodatnim uređajima za polarizaciju, odnosno analizu svjetlosti. U krimi-
nalističkoj tehnici uglavnom se koristi za ispitivanje vlakana (pamučnih,
vunenih, sintetskih).
Mikrospektrofotometar je aparat sastavljen od jednog mikroskopa i
vrlo osjetljivog fotometra s mogućnošću selektivnog mjerenja u cijelom
području vidljivog dijela spektra zračenja. Načinjen je tako što je fotome-
1056
tar s klinastim filterom montiran na mikroskop, koji se može koristiti sa-

mostalno ili u sklopu cijele aparature, jer se mjeri neposredno kroz njega.
Mikroskop ima uređaj za promatranje i u odbijenoj i u propuštenoj
svjetlosti, te se cijela aparatura može koristiti za kvalitetno mjerenje re-
fleksije i apsorpcije, odnosno transparencije. Uvećanja mikroskopa kreću
se od četrdeset do tisuću šesto puta, što omogućava mjerenje i golim okom
potpuno nevidljivih detalja. Koristi se za ispitivanje boja, uglavnom u
odbijenoj svjetlosti, odnosno za mjerenje refleksije.
Laserski mikroanalizator sa spektrografom predstavlja kombinaciju
dva instrumenta. Osnovni uređaj je laserski izvor svjetlosti, odnosno la-
serska zraka pulsnog lasera koja je fokusirana pomoću sustava leća, te
na odabranom mjestu na uzorku postiže veliku gustoću energije. Drugi
dio ovog uređaja predstavlja jedan binokularni refleksijski mikroskop s
mogućnošću uvećanja do petsto puta. Priključenjem laserskog mikroana-
lizatora na ulaznu pukotinu spektrografa, dobiva se kompletni uređaj za
mikrospektrografsku analizu.
Nakon što se pomoću mikroskopa odabere mjesto na tragu koje se želi
analizirati, radi se mikrokemijska analiza odabranog mjesta. To se radi na
način da se odabrano mjesto gađa laserskom zrakom pulsnog lasera, koja
odabrano mjesto na tragu pretvara u aerosol, oblak sitnih čestica, plina i
rastaljenog materijala uzorka. Na pogođenom mjestu, kao posljedica uda-
ra laserske zrake, na uzorku ostaje krater mikroskopskih dimenzija.
Dobiveni oblak se dodatno nabija energijom pomoću električne iskre, te
se tako dobiveni izvor svjetlosti analizira pomoću uređaja za spektralnu
analizu u vidljivom i bliskom UV području. Za to se koristi monokromator
s holografskom optičkom rešetkom, koji kutno raspršuje valne duljine koje
se nalaze u sastavu svjetla dobivenog interakcijom laserske zrake i uzor-
ka, te dodatno pojačanog električnom iskrom.
Rezultat analize je zapis o kemijskim elementima koji sačinjavaju mjes-
to na tragu te informacija o njihovoj količini (kvantitativna i semikvanti-
tativna mikrokemijska analiza). Nije moguće analizirati samo zanimljivi
dio na tragu i u potpunosti izbjeći analizu pozadine na kojoj se nalazi za-
nimljivi trag. Zbog toga se koriste uobičajene tehnike obrade rezultata u
smislu uklanjanja udjela pozadine u korisnom signalu. Pregledom se dobi-
va potpun elementarni sastav nekog uzorka. Ovim uređajem mikrotragovi
se ne samo vizualiziraju već se obavlja i spektrokemijska analiza samog
mikrotraga, što pruža više podataka i pridonosi sigurnijoj identifikaciji
mikrotragova.
1057
KRIMINALISTIČKA ________________________________________________________
g) Infracrvene zrake
Infracrvene (IC) zrake po svom se djelovanju u odnosu na tvari IC zrake

znatno razlikuju od UV zraka. I njihova se primjena u kriminalistici osni-
va na različitom ponašanju tvari pod djelovanjem ovih zraka. Naime, neke
tvari propuštaju IC zrake, druge ih apsorbiraju, a neke reflektiraju. One
prodiru kroz neke tvari koje ne propuštaju vidljive zrake (magla, oblak,
dim, papir, koža i sl.).
Zahvaljujući tome svojstvu, našle su široku primjenu u kriminalisti-
ci. Koriste se za fotografiranje kroz maglu i dim, kroz sadržaj zatvorenih
kuverti, za rekonstrukciju nagorjelih i sagorjelih dokumenata, precrtanih
tekstova, za otkrivanje barutne gareži na tamnim površinama, potkožnih
krvnih podljeva koji se golim okom ne opažaju i sl.
Prirodni izvor IC zraka je sunčeva svjetlost, a umjetni izvor su jake
ugljikove i električne lampe. Inače, djelovanje IC zraka na tvari nevidljivo
je za čovjekovo oko. Tek pomoću uređaja zvanog infracrveni konverter ili
pretvarač slike djelovanje IC zraka može se i vizualno pratiti. Omogućeno
je i istodobno slikanje.
Za razliku od svjetlosnih zraka drugog podrijetla, koje su uvijek skup
zraka različitih valnih duljina (polikromatsko svjetlo), laserske zrake su
poseban tip zraka koje se odlikuju precizno definiranom valnom duljinom
(monokromatsko svjetlo) ili skupom više precizno definiranih valnih du-
ljina. Tako npr. argonski-ionski laser istodobno svijetli na više precizno
definiranih valnih duljina različitih inteziteta. Zbog svoje precizno defi-
nirane valne duljine, kao i usmjerenosti, laserske zrake imaju cijeli niz
primjena.
U forenzičnoj primjeni ih se najčešće koristi za izazivanje nevidljivih
otisaka prstiju. Proširenom laserskom zrakom argonsko-ionskog konti-
nuiranog lasera plavozelene boje izaziva se fluorescencija fluorescentnog
materijala u otisku prsta. Interakcija laserske zrake i objekta promatra
se pomoću skupa naročitih optičkih uskopojasnih filtara koji propuštaju
valne duljine svjetla kojima fluorescira otisak prsta, a ne propuštaju valne
duljine svjetla kojima fluorescira pozadina na kojoj se nalazi otisak prsta,
te lasersko svjetlo koje se reflektiralo od pozadine. Forenzičar pritom vlas-
tite oči štiti naročitim zaštitnim naočalama s ugrađenim optičkim filterom
koji ne propušta lasersku zraku. Fotografsko snimanje izazvanog otiska
prsta obavlja se pomoću fotoaparata kojemu se pred objektiv stavlja neki
od spomenutih optičkih uskopojasnih filtara.
Lasersko izazivanje nevidljivih otisaka prstiju ima neke komparativne
prednosti pred klasičnim izazivanjem pomoću praškova ili cijanoakrilat-
nih para i primjenjuje se u slučajevima kada klasične metode ne daju dob-
re rezultate (glatke površine, stari otisci prstiju, otisci prstiju na tamnoj
1058
podlozi), te za slučajeve kad nije dobro koristiti prašak jer bi to ugrozilo

druge važne tragove koji su moguće prisutni na istom aservatu (tragove
krvi, vlakna, GSR čestice i sl.).
Nekadašnji laseri bili su glomazni, tražili su snažno električno napa-
janje te vodeno hlađenje. Zato su se mogli rabiti samo u laboratorijskim
uvjetima, a ne i za pretrage na mjestu događaja. Današnji laseri manjih
su dimenzija, rade na akumulatorski pogon i uz pomoć zračnog hlađenja,
te se koriste za laboratorijske pretrage, ali i pri pretragama samog mjes-
ta događaja. Navedeno je osnova za ekspanziju primjene lasera u nova
područja, kako na mjestu događaja, tako i tijekom pretrage aservata u
forenzičnim laboratorijima.
Danas laseri služe za pronalaženje nevidljivih otisaka prstiju, dokazivanje
krivotvorina na dokumentima i novčanicama, pronalaženje korisnih tragova
na mjestu događaja (otisaka obuće, sperme, krvi, prašine, krhotina stakla i
sl.).
h) Rendgenske zrake
Rendgenske (RTG) zrake imaju svojstvo da jače ili slabije prodiru kroz raz-
ličite tvari. Zahvaljujući tom svojstvu nalaze svoju primjenu u kriminalis-
tici, za otkrivanje stranih tijela u čovjekovom organizmu, za utvrđivanje
defekata nastalih u tehnološkom postupku, za otkrivanje nevidljivih tra-
gova baruta, tajnih tekstova pisanih nekim supstancijama koje ne propuš-
taju ove zrake i sl. RTG zrake mogu se rabiti za vizualno ispitivanje i za
fotografiranje. Kao izvor RTG zraka služe specijalne rendgenske cijevi.
i) Neutronska aktivacijska analiza

Neutronska aktivacijska analiza je analiza aktiviranih neutrona, vrlo
osjetljiva i specifična, ne uništava uzorak koji se ispituje i dovoljne su nje-
gove neznatne količine za ispitivanje, dakle, razina mikrotragova.
Bit ove metode sastoji se u sljedećem: materijal koji se ispituje stavlja
se u plastičnu kapsulu, a onda u nuklearni reaktor gdje se bombardira
neutronima, pa kroz određeno vrijeme postaje privremeno radioaktivan i
zrači gama-zrake svakog elementa koji se nalazi u uzorku.
Trajanje radioaktivnog raspadanja elemenata i energije koja se stvara
mjerljivi su i vrlo karakteristični za svaki element. To omogućuje da se
precizno utvrdi sastav ispitivane materije.
Nedostaci su metode: potreban je nuklearni reaktor, kojiput postupak
je prilično dugotrajan zbog različite dužine vremena potrebnog za radioak-
tivno raspadanje i potrebne su posebne mjere osiguranja. Slični rezultati
postižu se putem atomske apsorpcijske spektrofotometrije, o kojoj će nas-
tavno biti riječ.
1059
KRIMINALISTIČKA ________________________________________________________
j) Laserska mikrospektralna analiza
Laserska mikrospektralna analiza za razliku od drugih spektralnih ana-

liza uništava vrlo malo tvari koja se istražuje. To se postiže tako da se
pomoću laserskih zraka energija koncentrira na vrlo malu površinu, na
kojoj se temperatura u vrlo kratkom vremenu podigne čak na nekoliko
tisuća stupnjeva.
Impulsi laserskih zraka koncentriraju se kroz mikroskop na površinu
promjera 0,01 do 0,25 mm. Kada takav uski laserski zrak padne na povr-
šinu nekog čvrstog tijela, na tom mjestu, u djeliću sekunde, temperatura
se podigne na 6000 - 8000°C. Na tako visokim temperaturama gotovo sve
poznate tvari se skoro eksplozivno pretvaraju u paru.
Tako dobiveni oblačić pare vodi se kroz električnu iskru između dviju
elektroda od ugljena, pri čemu para zrači karakteristične zrake koje se
preko prizma u spektrografu razlažu na spektar. Taj se spektar fotografi-
ra, pa se na snimci utvrđuju elementi koji su sadržani u ispitivanju tvari.
Tijekom postupka u paru je pretvoren vrlo neznatan dio tvari, koji za-
uzima promjer od svega 0,05 mm i težak je svega milijunti dio grama. Ovo
istraživanje praktički ne ostavlja nikakve tragove na ispitivanoj površini,
pa se može primijeniti na vrijedne predmete i na vrlo male dijelove tvari.
Vrlo uspješno se rabi u području mikrotragova.
Laserski mikroanalizatori sa spektrografom se zbog relativno niske
granice detekcije praktično više ne upotrebljavaju, a umjesto njih se rabe
skenirajući elektronički mikroskopi s EDX detektorom (SEM-EDX), te tzv.
uređaj s induktivno pobuđenom plazmom i masenim detektorom te laser-
skom ablacijom uzorka (LA-ICP-MS).
k) SEM-EDX
SEM-EDX (Scanning Electron Microscope with Energy Dispersive X-ray)

je uređaj u kojem se uzorak vrlo precizno bombardira tankim snopom ubr-
zanih elektrona koji sa uzorkom reagiraju na cijeli niz različitih načina, te
se posebnim detektorima vrši monitoring tog procesa. Kod skenirajućeg
elektronskog mikroskopa uzorak se više ne promatra pomoću objektiva i
okulara, već isključivo preko kompjuterskog monitora.
Povećanja skenirajućeg elektronskog mikroskopa kreću se do oko
100 000 puta. EDX detektor omogućava mikrokemijsku semikvantitativ-
nu analizu svake pojedine točke na promatranom uzorku. Konačni rezul-
tat analize je slika uzorka uz mogućnost određivanja kemijskog sastava
cijelog uzorka ili njegovog malog dijela. Prag detekcije EDX detektora je
oko 0,5%, što je znatno lošije od praga detekcije LA-ICP-MS, koji je sposo-
ban detektirati kemijske elemente prisutne u tragovima (ppb područje).
1060
S
EM-
ED
X
ima
širok
u
prim
jenu
na razne vrste kemijsko- Slika 97. SEM-EDX fizikalnih
ispitivanja sitnih uzoraka zemlje, prašine, otpalih
automobilskih lakova,
žarnih niti žarulja, sitnih fragmenata stakla, uzoraka opožarene materije,
analiza dlaka i kose, ukrštenih poteza kod grafoloških ispitivanja, a vjero-
jatno najvažnija vrsta ispitivanja jest analiza GSR čestica, tj. mikroskop-
skih čestica koje potječu od procesa opaljenja iz vatrenog oružja.
I) LA-ICP-MS
LA-ICP-MS (Laser Ablation Inductively Coupled Plasma Mass Spectro-

meter) je uređaj kojim se pomoću optičkog mikroskopa odabere zanimljivi
dio na uzorku, a zatim se taj dio gađa s fokusiranim laserskim snopom u
dubokom UV području (213 nm) Nd:YAG pulsnog lasera velike snage koji
odabrani dio na uzorku pretvara u aerosol, fini suhi oblak koji se sastoji
od čestica, plina i kapljica rastaljenog materijala.
Uzorak kojeg pogađa puls laserske zrake nalazi se u ablacijskoj komori
kroz koju se propušta struja plemenitog plina argona i na njemu laserska
zraka ostavlja rupu čiji se promjer, ovisno o tipu analize i uzorka podešava
između 5 i 300 mikrona (0,005 i 0,3 mm), pri čemu je ukupna masa odstra-
njenog materijala uzorka manja od 1 mikrograma (0,000001 g). Laserom
prouzročeni aerosol se pomoću struje plina argona uvodi u ICP, gdje se
raspada na sitnije djelove, atomizira i ionizira, a nakon toga ioni uzorka
ulijeću u vakuumski sustav masenog spektrometra, gdje maseni detektor
detektira vrste masa u uzorku.
LA-ICP-MS ima ogroman dinamički raspon koncentracija kemijskih ele-
menata koji se proteže na devet redova veličina i mjeri elementarne i
izotopske
koncentracije kako većinskih komponenata (%), tako i elemenata u tragovima
(ppb područje). Veliki dinamički raspon koncentracija, zanemarivo priprema-
nje uzoraka za analizu te mogućnost analize izotopa karakteristike su koje
ovu praktično nedestruktivnu mikrokemijsku analizu promoviraju na prvo
mjesto u svakom forenzičnom laboratoriju za anorgansku kemijsku analizu.
1061
Danas se LA-ICP-MS koristi
za forenzičnu analizu kose, dlaka,
vlakana, krhotina stakla, otpalih
krhotina automobilskih lakova,
analize tinti, plastičnih vreča,
ljepljivih traka, u analizi tragova
pucanja i dr. Visoka cijena LA-
-ICP-MS uređaja je za sada smet-
nja njegovoj široj primjeni u kri-
minalistici, no realno je očekivati
S l i k a 98. LA-ICP-MS uređaj njegovu veću primjenu u skoroj
budućnosti.
LA-ICP-MS i SEM-EDX (scanning electron microscopy / energy
dispersive
X-ray spectroscopy) su važne metode s kriminalističkog stajališta jer se
pomoću njih vrši mikrokemijska analiza in-situ, tj. bez ikakvog zahvata
ili s minimalnim zahvatom na objektu analize, za razliku od drugih me-
toda kod kojih je nužno otapati uzorke, razarati ih pomoću kiselina, fino
samljeti i pomiješati s neutralnom supstancom i sl., što povećava moguć-
nost neželjene kontaminacije i time potencijalno smanjuje upotrebljivost
dobivenih rezultata.
Ij) Atomska apsorpcijska spektrofotometrija
Atomska apsorpcijska spektrofotometrija zasniva se na pojavi da atomi sva-

kog kemijskog elementa apsorbiraju svjetlost valne dužine koja je karakte-
ristična za taj kemijski element. Kod ove metode uzorci moraju biti u teku-
ćem agregatnom stanju. Tekući uzorci se programiranim grijanjem najprije
suše, zatim spaljuju i konačno atomiziraju. Svaki element ima nekoliko
svojih rezonantnih valnih dužina na kojima emitira, ali i apsorbira svjetlo.
Spektar, čije rezonantne linije moraju apsorbirati element koji se odre-
đuje, proizvodi se svjetiljkama sa šupljom katodom, čije svjetlo prolazi kroz
atomizirane pare uzorka. Apsorpcija energije zračenja mjerena u plamenu
razmjerna je koncentraciji kemijskog elementa u atomiziranim parama
uzorka. Metoda je vrlo osjetljiva za kvalitativno određivanje prisutnosti
metala i polumetala u ispitivanom uzorku.
Razlikujemo plamenu i besplamenu atomsku apsorpcijsku spektro-
fotometriju, pri čemu besplamena ima oko sto do tisuću puta niži prag
detekcije pojedinih kemijskih elemenata, te zato ima veću primjenu u kri-
minalistici. Pomoću nje određujemo koncentracije elemenata u otopina-
ma. Ako je uzorak krut, analizi BAAS metodom mora prethoditi razaranje
uzoraka kiselinom pomoću naročitog uređaja, tzv. laboratorijske mikroval-
ne pećnice.
1062
Besplamena atomska apsorpcijska

spektrofotometrija s grafit- nom
kivetom (BAAS) ima granice
detekcije od oko nekoliko nano- grams
po litri (ng/L) i zbog toga je
dobar izbor za detekciju elemenata u
tragovima. Njena mana je u
tome što za svaki kemijski element
od interesa mora postojati
posebna lampa sa šupljom katodom
Slika 99. Atomska apsorpcijska
koja emitira svjetlo karakte- spektrofotometrija
ristične valne duljine za pojedini
kemijski element, a osim toga, jednim se mjerenjem može odrediti koncen-
tracija samo jednog kemijskog elementa u uzorku.
Budući da se pomoću BAAS metode mjere iznimno niske koncentracije
kemijskih elemenata u uzorku, nužno je veliku pozornost posvetiti pranju
kemijskog posuđa u kojemu se uzorci pripremaju, a idealno je korištenje
kemijskog posuđa za jednokratnu uporabu.
m) Rendgenska difrakcijska analiza
Rendgenska difrakcijska analiza je posebna metoda. Poznato je da oko

98% neorganskih i 93% organskih tvari ima kristalnu strukturu. S obzi-
rom na raspored atoma u takvoj kristaličnoj supstanciji oblikuju se rav-
nine različitog položaja i međusobnog rastojanja. Ako se na te kristale
usmjeri uzak snop rendgenskih zraka, one će se od tih ravnina odbijati u
različitim smjerovima. Pri tome dolazi do pojave interferencije, tj. uzajam-
nog pojačavanja ili slabljenja rendgenskih zraka prilikom prolaska kroz
kristalne površine. Ova pojava može se registrirati na kristalografu.
Kristalna struktura svake tvari ovisi o njenom kemijskom sastavu.
Dvije tvari koje imaju različit kemijski sastav ne mogu nikada imati jed-
nake kristalne strukture. Na taj način ova metoda omogućava da se me-
đusobno razlikuju tvari različitog kemijskog sastava. Zbog toga se upotreb-
ljava kao dopuna spektralnoj analizi.
Znanost koja proučava oblike, sastav, fizikalna svojstva i strukturu
kristala i međusobne odnose tih svojstava je kristalografija. Dijeli se na
geometrijsku, kemijsku, fizikalnu i strukturalnu kristalografiju. Koristi se
u mineralogiji i u mnogim granama industrije.
U području anorganske kemijsko-fizikalne analize najvažniji je instru-
ment sa detektorom masa - uređaj s induktivno pobuđenom plazmom i
masenim detektorom (Inductively Coupled Plasma Mass Spectrometry,
ICP-MS). To je uređaj kojim se analiziraju tekući uzorci i utvrđuje prisut-
1063
nost kemijskih elemenata u uzor-
ku u iznimno niskim količinama.
Tipične granice detekcije ICP-MS
su oko ng/L ili niže, a odlikuje se
vrlo velikim dinamičkim raspo-
nom koncentracija koje može mje-
riti, te istodobno mjeri sve kemij-
ske elemente prisutne u uzorku.
ICP-MS razlikuje se od ostalih
instrumenata slične namjene jer
Slika 100. ICP-MS je sposoban određivati ne samo
kemijske elemente u tragovima
već i izotope pojedinog kemijskog elementa. Većina kemijskih elemenata
postoji u više varijacija - izotopa i u prirodi se nalaze u određenim težin-
skim omjerima izotopa koji su karakteristični za neko geografsko područje.
Pomoću ICP-MS uređaja je zbog toga moguće s daleko većom pouz-
danošću interpretirati rezultate mikrokemijske analize (npr. potječe li
sporna krhotina stakla nađena na odjeći osumnjičenika od razbijenog
stakla pronađenog na mjestu događaja, potječe li trag zemlje nađen na
potplati osumnjičenika od zemlje na mjestu događaja i sl.). Danas ICP-
-MS sve više zamjenjuje široko rasprostranjenu atomsku apsorpcijsku
spektrofotometriju.
Metode kao što su SEM-EDX i LA-ICP-MS na uzorku ostavljaju mini-
malna oštećenja i može se kazati da su to praktično nedestruktivne meto-
de. To je važno zato što istodobno omogućava kontrolu dobivenih rezultata
po drugom vještaku, instituciji, kontrolu rezultata analize dobivenog u
istražnom postupku i sl.
n) Kromatografija
Kromatografija je vrlo osjetljivo raspoređivanje elemenata ispitivane ma-

terije na specijalnom kromatografskom papiru (filter papiru). Metoda se
primjenjuje u analizama otrova, droga, tinte, lakova, kemijskih olovaka
i sl. tvari. Razlikujemo dvije vrste kromatografije: tankoslojnu i plinsku.
Tankoslojna kromatografija uspješno se primjenjuje na malim uzorci-
ma ( 0 , 1 - 1 mg), što omogućuje analizu mikrotragova kao što je točka u
tekstu. Njome se ispituje širi krug supstancija. Po učestalosti primjene na
prvom je mjestu među kemijskim metodama u kriminalistici.
Pomoću nje ispituju se: otrovi, boje, droga i sl. Nema potrebe elaborira-
ti proces analize uzoraka. Osim filter papira upotrebljavaju se i staklene
ploče, a posebno silikagel ploče. Metoda se svakim danom usavršava i pro-
širuje se njezina primjena. Jednostavna je, brza i učinkovita. Temelji se na
1064
uspore
đivanj
u
poduda
rnosti,
odnosn
o
nepodu
darnost
i
neutral
nih
kompa
-
rativni
h
uzorak
a sa spornim Slika 101. Maseni kromatograf uzorcima.
Plinska kromatografija koristi
se za utvrđivanje alkohola u krvi i uri-
nu osoba, tragova zapaljivih tvari, za analizu masti i ulja, parafina, voska,
droga itd. Temelj plinske kromatografije je postupak u kojem se materija
koja se ispituje pretvara u plinovito stanje, rastavlja na plinovite kompo-
nente. Tehnika se zasniva na fenomenu apsorpcije, tj. koncentraciji jedne
tvari na površini druge tvari.
Dakle, dok se kod tankoslojne kromatografije radi o razdvajanju razli-
čito obojenih komponenti, kod ove metode razdvajaju se pojedini plinovi
iz plinske smjese. Ali i ova potonja metoda postiže isto što i tankoslojna
kromatografija - razdvaja komponente iz smjese spojeva. Nema potrebe
elaborirati sastavne dijelove uređaja i način primjene.
nj) Elektroforeza
Elektroforezom naziva se pojava kod koje ioni, koloidi i veći komadići, sus-
pendirani u tekućini, putuju u električnom polju prema anodi ili katodi,
ovisno o tome jesu li pozitivno ili negativno naelektrizirani. To je jednostav-
na metoda izdvajanja, kojom se iz mješavine (složene supstancije) izdvaja-
ju kemijski srodne tvari koje se ne bi mogle uspješno izdvojiti primjenom
klasičnih metoda analitičke kemije.
1065
KRIMINALISTIKA
Znanstvena osnova metode leži u činjenici da su u većini molekula nji-

hovi dijelovi vezani elektrostatičkom silom (ionska veza). Kod takvih mo-
lekula se dva ili više ioniziranih atoma međusobno vezuju. Kada se takve
molekule nađu u rastvaraču, dolazi do spontanog raspada izdvojenog broja
molekula. Postotak razloženih molekula stalan je na stalnoj temperaturi i
koncentraciji rastvora.
Ako se takva otopina nađe u električnom polju jednosmjerne struje, do-
lazi do usmjerenog kretanja iona, i to tako da se pozitivni ioni kreću pre-
ma negativnoj elektrodi i obratno. Kad bi se taj proces obavljao dovoljno
dugo, došlo bi do potpunog razlaganja supstancije, dakle, elektrolize, ali bi
se pri tome sve sastavne komponente pomiješanih spojeva opet pomiješale
na elektrodama.
To se izbjegava uporabom kromatografskog filter papira, na koji se
stavlja djelić tvari, a papir namoči odgovarajućim sredstvom za otapanje
i kroz njega se pusti slaba stabilizirana jednosmjerna struja. Djelići sus-
pektne tvari putuju u jednom ili drugom smjeru. Pošto različito naelek-
trizirani djelići putuju pod istim uvjetima različitim brzinama, oni se tije-
kom putovanja odvajaju u pojedine elektroforetske frakcije koje se mogu
izolirati.
Literatura:
Aleksić, III, 72; Anuschat, 10; Bauer, 121, 73, 218; Belkin, 147; Belkin, R.
S., Kurs sovetskoi kri-
minalistiki, tom I., Moskva, 1979., 236; Bender-Nack, I., 132; Berke-Müller,
272, 320-321;
Beršadski, S., Problema mikrosledov v sovremenoi kriminalistike,
Kriminalistika i sudbena-
ja ekspertiza, Kiev, 3/1977., 64; Bevel, T. - Gardner, R. M., Bloodstain
Pattern Analysis: With
an Introduction to Crime Scene Reconstruction, 2. izdanje, CRC Press, Boca
Raton, 2001.;
Carter, R., Problemi sa drogama i narkoticima, Dani kriminalističkih nauka,
Fakultet kri-
minalističkih nauka, Sarajevo, 2001., 127-135; Cornille, N, Accurate 3D
Shape and Displa-
cement Measurement Using a Scanning Electron Microscope, ProQuest, Ann
Arbor, 2006.;
Dereniak, E. L. - Boreman, G. D., Infrared Detectors and Systems (Wiley
Series in Pure and
Applied Optics), Wiley-Interscience, Chichester, 1996.; Döhring, 82;
Eliopulos, L. N., Death
Investigator's Handbook: A Field Guide to Crime Scene Processing,
Forensic Evaluations, And
Investigative Techniques, Paladin Press, Boulder, 1993.; Ferry, T. S., Modern
Accident Investi-
gation and Analysis, 2. izdanje, Wiley-Interscience, Chichester, 1988.;
Fisher, B. A. J., Techni-
ques of Crime Scene Investigation, 7. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2004.;
Fox, R. - Cun-
ningham, C, Crime Scene Search and Physical Evidence Handbook, Paladin
Press, Boulder,
1987.; Gardner, R., Practical Crime Scene Processing and Investigation,
CRC Press, Boca Ra-
ton, 2004.; Garrison, D., Practical Shooting Scene Investigation: The
Investigation and Recon-
struction of Crime Scenes involving Gunfire, Universal Publishers,
1066
KRIMINALISTIKA
Macquarie Park, 2003.;

Geerds, 111, 126; - 121, 125-134; Genge, N. E., The Forensic Casebook: the
Science of Crime
Scene Investigation, Ballantine Publishing Book, New York, 2002.; Gerber,
S. M. - Saferstein,
R., More Chemistry and Crime: From Marsh Arsenic Test to DNA Profile,
American Chemical
Society, Washington DC, 1997.; Gross-Geerds, I., 476,482, 545; - II., 31, 38;
Gross-Seelig, II.,
33; Hinners, T. A., Interim Report on the Use of ICP-MS for Trace Element
Analysis of Blood,
U. S. Environmental Protection Agency, Washington, 1989.; Huelke, 111, 2,
15, 152; - 121, 46;
Hunter, W, Mark and Trace Analysis (Forensics: the Science of Crime-
Solving), Mason Crest
Publishers, Broomall, 2005.; James, S. H., et al., Interpretation of Bloodstain
Evidence at Cri-
me Scenes, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 1998.; Kasper, S. G., Freie
Beweiswürdigung
und moderne Kriminaltechnik, Kriminologische Schriftenreihe, svez.
61/1975.; Kleinschmidt,
217, 269; Kriminalistik - Lexikon, 300; Kriminalistische Spurenkunde,
Bayerisches Lande-
skriminalamt, München, 1990., 6-12, 16, 26; Kubic, T., Forensic Science
Laboratory Manual
and Workbook, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2005.; Kucera, J., et al.,
Nuclear Analytical
1067
Methods in the Life Sciences (Biological Trace Element Research), Humana

Press, Totowa,
1994.; Kulišić, D., Procjenjivanje ugroženosti od požara i eksplozija i
odlučivanje o prevenciji
na bazi metoda indeksa opasnosti, Zbornik radova nastavnika i suradnika
Više škole za unu-
tarnje poslove, MUP RH, Zagreb, 1991., 93-112; Lee, H. C, et dl., Henry
Lee's Crime Scene
Handbook, Academic Press, 2001.; Linder, W., Digital Photogrammetry: A
Practical Course,
Springer, New York, 2003.; Locard, 124; Louwage, Police criminelle -
Technique et Tactique,
Ninove, Belgique, 1948., 176; Mally, II., 16; Marković, 99, 102, 273;
Maštruko, V., GSR pomo-
ću SEM/EDX - modema metoda dokazivanja tragova pucanja iz vatrenog
oružja, Odvjetnik
1-2/2005.; - Forenzični 3D, Odvjetnik 3-4/05; Maver, 247-268; Meixner, 121,
134; Menzel, E.
R., Fingerpring Detection with Lasers, Marcel Dekker Inc., 1980.; Miller, L.
S. - Sansone,
S. J., Police Photography, 4. izdanje, Anderson Publishing, Cincinnati,
1998.; Miller, J. M.,
Chromatography: Concepts and Contrasts, 2. izdanje, Wiley-Interscience,
Chichester, 2004.;
Milosavljević, M., Nove tehnologije kao perspektiva kriminalističke nauke,
Dani kriminalis-
tičkih nauka, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2001., 219-249;
Modly, 121, 11, 12,
19; Montero, S. et al., Elemental Analysis of Glass Fragments by ICP-MS
and Evidence of
Association: Analysis of a Case; Mörbel u Kube-Störzer-Timm, I., 669, 679,
683; Munda, 114;
Nickell, J. - Fischer, J.F., Crime Science: Methods of Forensic Detection,
University Press of
Kentucky, Lexington, 1998.; Niemöller, 436; Payne-James, J., et al.,
Forensic Medicine: Cli-
nical and Pathological Aspects, Greenwick Medical Media, London, 2003.;
Osterburg-Ward,
35; Pavišić, 111, 153; Scharf, D., Magnifications: Photography with the
Scanning Electron Mi-
croscope, Schocken Books, New York, 1977.; Shepherd, R., Simpson's
Forensic Medicine, 12.
izdanje, A Hodder Arnold Publication, London, 2003.; Staggs, S., Crime
Scene and Evidence
Photographer's Guide, Staggs Publishing, Wildomar, 1997.; Thomas, R.,
Practical Guide to
ICP-MS: Practical Spectroscopy, Marcel Dekker, New York, 2003.; Vander,
L., Ponatie i zna-
čenie mikročestic v kriminalistike, Pravovedenie, 2/1978., 71; Vodinelić-
Aleksić, 539; Vodine-
lić, 111, 249; - 121,1., 63, 99; - II., 706, 717, 719, 805; Weihmann, R., Lehr-
und Studienbriefe
Kriminalistik 22. Spurenkunde 1. Grundlagen, Suche, Sicherung, Beweiswert,
Deutsche Po-
lizeiliteratur, Hilden, 2000.; Weihmann, R., Lehr- und Studienbriefe
Kriminalistik 23. Spu-
renkunde 2. Spurenkomplexe, Entstehung, Bedeutung, Auswertung, Deutsche
Polizeiliteratur,
Hilden, 2000.; Weingart, 65; Wigger, 58, 85, 271; Zbinden, 52, 62-68, 74-80,
105, 110; Zeče-
vić-Škavić, 21; Zirk, W. - Vordermaier, G, Kriminaltechnik und
Spurenkunde. Lehrbuch für
Ausbildung und Praxis, Boorberg, Stuttgart, 1998.; Zonderman, J., Beyond
the Crime Lab:
1068
The New Science of Investigation, Revised Edition, John Wiley & Sons,
Chichester, 1998.

1.Što je trag?
2.Koji su osnovni elementi kriminalističkog traga?
3.Razlikovanje tragova na osnovi funkcijskog kriterija.
4. U čemu se sastoji situacijska (dinamička) podjela tragova?
5.Nabrojite biologijske tragove.
6. Koje su opće značajke rukopisa?
7.Što je obuhvaćeno pojmom osiguranja tragova?
8. Objasnite pojam stvarnog dokaza.
9. Kako se dijele tragovi prema kriteriju uzročnosti?
10. Nabrojite traseološke i registracijske metode.
1069

Kriminalistika1paviscaroni263 Modly Vei263pdf

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kriminalistika1paviscaroni263 Modly Vei263pdf

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Nakladnik

Golden marketing-Tehnička knjiga

Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrilo je Sveučilište u Rijeci

Copyright © 2006, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, Hrvatska

ISBN 953-212-283-4 (cjelina)

Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje

Golden marketing-Tehnička knjiga

Abecednim redom prezimena.

Predgovor trećem izdanju ......................................................... 25

10. Posebne vrste ispitivanja svjedoka ...................................... 425

4. Prvi zahvat kao koncepcijska cjelina .................................. 446

10. Bilježenje opažanja ............................................................. 462

Foreword to the 3rd edition ........................................................ 25

Prevela Ksenija Pritchard.

10. Inductive and deductive methods in criminalistics ............. 160

2. General tactical rules on search .......................................... 318

3. Preparation of the search..................................................... 321

10. Special forms of witness interrogation ............................... 425

Crime scene search, reconstruction and experiment .............. 439

4. The first approach as a conceptual compex ........................ 446

10. Recording the observation .................................................. 462

2. Elements and forms of traces .............................................. 581

Subject index ................................................................................ 695

Vorwort zur 3. Auflage .............................................................. 25

* Prevela Ute Karlavaris Bremer.

2. Kriminalistik als wissenschaftliche Disziplin .................... 92

10. Induktive und deduktive Methoden in der Kriminalistik .... 160

6. Planen auf der Makro- und Mikroebene, operative Modelle

1. Blick auf die Strategien der Kriminalitätsprävention ......... 191

1. Begriff und Arten der Durchsuchung ................................. 317

10. Spezielle Formen der Zeugenver'-e" ..... 425

2. Prinzipien für die Durchführung des Augenscheins ........... 443

10.Protokollierung der Wahrnehmungen ................................. 462

1. Begriff der Identität............................................................. 528

Sachregister .................................................................................. 695

Predgovor trećem izdanju

Drugo izdanje Kriminalistike već je dulje vrijeme rasprodano. Zbog razli-

Rijeka/Zagreb, lipanj 2006. Autori

Predgovor drugom izdanju

Knjiga koju predajemo čitatelju razlikuje se od teksta prvoga izdanja prije

Rijeka/Zagreb, kolovoz 1999. Autori

Rijeka, srpanj 1995. prof. dr. sc. Berislav Pavišić

1. Određenje pojma kriminalistike

Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znan-

U sociologijskome smislu kriminalističko istraživanje sustav je radnji i

Kriminalistička procedura kako je netom prikazana, osobit je sustav.

Pitanja za provjeru znanja:

Predmet kriminalistike je ispitivanje signala, nositelja poruke, pravila

Predmet kriminalističke procedure

Kriminalistička procedura je osobit informacijski i komunikacijski sus-

Procedura istraživanja kaznenog djela sastoji se u 1) otkrivanju i pri-

Pitanja za provjeru znanja:

Tradicionalna i široko prihvaćena podjela polazi od toga da kriminalistiku

Kriminalistička taktika sustavno razmatra iskustva i saznanja o naj-

Kriminalistička tehnika sustavno prikuplja i istražuje metode različitih

kriminalističkom istraživanju. To je vrlo široko i raznovrsno područje u

c) Posebne kriminalističke taktike ("kriminalističke metodike")

Posebna kriminalistička taktika sustavno je razmatranje iskustava i sazna-

istraživanje silovanja) ili pojedine skupine kaznenih djela (npr. istraživanje

2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike

Pitanje sustava kriminalistike danas je aktualno. Osim stajališta o kojima

U sadašnje vrijeme kriminalistički sadržaji uklopljeni su u brojne sve-

Kriminalistika je znanost o stvarnim, činjeničnim pojavama. Ali ona nije