JACQUES LACAN

XI SEMINAR
ČETIRI TEMELJNA
POJMA PSIHOANALIZE
Tekst priredio
JACQUES-ALAIN MILLER

Prevela
MIRJANA VUJANIĆ-LEDNICKI

Redigirao
NENAD MIŠĆEVIĆ

ZAGREB 1986
 Izdaje
ITRO »NAPRIJED«

Glavni urednik
MILAN MIRIĆ

Urednici
Dr MURADIF KULENOVIĆ
GVOZDEN FLEGO
MIRJANA DOBROVIĆ
 Naslov izvornika

Jacques Lacan
LE SÉMINAIRE livre XI
LES QUATRE CONCEPTS FONDAMENTAUX
DE LA PSYCHANALYSE
© 1973 by Éditions du Seuil, Paris

Recenzenti
NENAD MIŠĆEVIČ
GVOZDEN FLEGO
 SADRŽAJ

1 Izopćenje 7

NESVJESNO I PONAVLJANJE

2 Frojdovsko i naše nesvjesno 23

3 O subjektu izvjesnosti 35
4 O mreži označitelja 48
5 Tyhe i automaton 59

O POGLEDU KAO PREDMETU MALO a

6 Shiza oka i pogleda 75

7 Anamorfoza 87
8 Pravac i svjetlost 100
9 Što je to slika? 115

PRIJENOS I NAGON

10 Prisutnost analitičara 133

11 Analiza i istina, ili zatvaranje
nesvjesnoga 146
Spolnost u nizu označitelja 159
13 Rastav nagona 172
14 Djelomični nagon i njegov tok 185
15 Od ljubavi do libida 199
 POLJE DRUGOGA I POVRATAK PRIJENOSU

16 Subjekt i Drugi: Otuđenje 217

17 Subjekt i Drugi ( I I ) : Aphanasis 231
18 O subjektu za koji se pretpostavlja da
zna, o prvoj dijadi i o dobru 246
19 Od interpretacije do prijenosa 261

OSTAJE DA SE ZAKLJUČI

20 U tebi više od tebe 281

Bilješka 295
Pogovor 297
Kazalo imena 301
1

Izopćenje

Za što sam ja ovlašten?

Element čiste komičnosti.
Što je to praksa?
Između znanosti i religije.
Histeričarka i Freudova želja.

Gospođe, gospodo,

U nizu predavanja kojima me je zadužila šesta sekcija

iz École pratique des Hautes Études, govorit ću v a m o
osnovama psihoanalize.
Danas bih vam samo htio naznačiti smisao koji na­
mjeravam dati o v o m naslovu i način na koji to mislim
ispuniti.
Ipak, najprije ću v a m se predstaviti — mada me ovdje
većina poznaje, ali ne poznaju me svi — j e r okolnosti me
navode na to da bi bilo prikladno najprije postaviti pi­
tanje — za što sam ja ovlašten?
Ja sam ovlašten da vam ovdje g o v o r i m o o n o m pred­
metu o kojem sam tokom deset godina držao seminar
namijenjen psihoanalitičarima. K a o što je nekima poz­
nato, ja sam se odrekao te funkcije — kojoj sam zaista
posvetio svoj život — zbog događaja unutar tzv. psiho­
analitičkog društva, upravo onog koje mi je povjerilo tu
dužnost.
M o g l o bi se smatrati da moja kvalifikacija nije došla
u pitanje za izvršavanje ove iste dužnosti drugdje. Pri­
vremeno smatram o v o pitanje neriješenim. A budući da
sam danas ovlašten da, recimo, nastavim o v o svoje uče­
nje, nameće mi se, prije nego li otvorim ovu novu etapu,
da izrazim zahvalu koju dugujem gospodinu M. Fernan-

7
du Braudelu, predsjedniku sekcije Hautes études, koji
me postavio pred vas. Gospodin Braudel, koji je sprije­
čen, izrazio mi je svoje žaljenje što ne može biti pri­
sutan u času kad iskazujem svoje poštovanje njemu —
kao i njegovoj plemenitosti kojom se tom prigodom
htio suprotstaviti što mi je onemogućeno poučavanje, od
kojeg su do njega doprli, uglavnom, samo stil i reputa­
cija — tako da ne budem jednostavno sveden na muk.
Plemenitost je pravi izraz kad se radi o prihvaćanju ono­
ga koji je bio u položaju u kojem sam ja — položaju
izbjeglice.
On je to učinio tako brzo, pobuđen pažnjom mog pri­
jatelja Claudea Lévy-Straussa, čija me prisutnost danas
veseli i koji zna koliko mi je dragocjen ovaj dokaz paž­
nje prema mojem radu — koji se razvija povezan s nje­
govim.
K tome izražavam svoju zahvalnost svima onima koji
su mi u o v o j prilici pokazali svoju naklonost, te gospo­
dinu Robertu Flacelièreu, direktoru École normale supé-
rieure, na susretljivosti kojom mi je stavio na raspolaga-
nje ovu dvoranu, bez koje ne znam kako bih vas bio pri-
mio, a od srca vam zahvaljujem što ste došli u tolikom
broju.
Sve se to odnosi na bazu, u lokalnom smislu, odnosno
vojničkom smislu riječi, na bazu mojega učenja. Sada
prelazim na ono o čemu je riječ — na osnove psiho­
analize.

Što se tiče osnova psihoanalize, moj je seminar tu bio

od početka, ako mogu tako reći, impliciran. On je bio
jedan od njihovih elemenata budući da je pridonosio
njenom utemeljenju in concreto — budući da je bio dio
same prakse — budući da je bio u njoj — budući da je
bio upravljen prema onome što je element ove prakse,
tj. stvaranju psihoanalitičara.

8
 Mogao sam u neko doba, ironično — možda privreme­
no, ali isto tako dobro u nedostatku boljega, u neprilici
u kojoj sam već bio — odrediti kriterij onoga što analiza
jest, naime, postupak koji vrši psihoanalitičar. Henri Ey,
koji je danas tu, sjetit će se članka koji je u pitanju, j e r
je bio objavljen u svesku enciklopedije k o j o m on uprav­
lja. Utoliko će mi biti lakše prisjetiti se, budući da je
on tu, prave žestine koja je upotrebljena da se spome­
nuti članak povuče iz enciklopedije, tako da je on, čija
je naklonost prema meni svima poznata, sam bio ne­
moćan da zaustavi o v o djelovanje koje je začeo upravni
odbor u kojem su bili baš psihoanalitičari. Taj će se članak
nalaziti u izdanju koje pokušavam sačiniti od izvjesnog
broja svojih tekstova i, mislim, da ćete moći prosuditi
da li je on izgubio na svojoj aktualnosti. To vjerujem uto­
liko manje što su sva pitanja koja tamo postavljam ista
koja pretresam i pred vama te koja su prisutna i zbog
same činjenice što sam ja ovdje, u položaju kakav je m o j ,
zato da postavljam uvijek to isto pitanje — što je to
psihoanaliza?
Nesumnjivo je da u tome ima više od jedne dvosmisle­
nosti i o v o je pitanje — prema riječi kojom ga označavam
u onom članku — uvijek pitanje slijepog miša. Postavio
sam sebi zadatak da ga rasvijetlim pri dnevnoj svjetlosti
i tome moram pristupiti danas.
Mjesto s kojega prilazim o v o m problemu u stvari je
promijenjeno, ono nije baš ni unutra, a ne zna se da li
je izvana.
Ovo podsjećanje nije anegdotsko. I zato mislim da me
nećete vidjeti da tražim utočište ni u anegdoti, ni u po­
lemici ikoje vrste, ako ovdje ističem, što je činjenica
— da je moje učenje, označeno kao takvo, doživjelo od
strane tijela koje se zove Izvršni odbor jedne međuna­
rodne organizacije koja se zove International Psychoana­
lytical Association, cenzuru koja nije uobičajena, j e r radi
se ništa manje nego o zabrani ovog učenja — koje bi tre­
balo smatrati ništavnim u svomu što so tiče habilitacije
psihoanalitičara, a ova bi zabrana trebala biti uvjet za me-

9
đunarodno uvrštenje u psihoanalitičko društvo kojemu
pripadam.
N i t o nije sve. Izrečeno j e d a ć e o v o uvrštenje biti
prihvaćeno samo ukoliko se daju garancije da moje uče­
nje nikada neće biti primjenjivano u o v o m društvu za
izobrazbu analitičara.
Riječ j e , dakle, o nečemu što se m o ž e usporediti s onim
što se drugdje naziva višim izopćenjem. A ono, na mje­
stima gdje se ovaj izraz upotrebljava, nije nikad izre­
čeno bez mogućnosti povratka.
U o v o m obliku postoji samo u jednoj vjerskoj zajed­
nici označeno indikativnim, simboličkim izrazom sinago­
ga, a i Spinoza je b i o tome izvrgnut. 27. srpnja 1656. —
zanimljiva dvostruka stogodišnjica j e r se podudara i s
Freudovom — b i o je Spinoza najprije izvrgnut khere-
mu, a poslije nekog vremena i chammati, što se sastoji u
tome da se o v o m stanju doda nemogućnost povratka.
N e m o j t e misliti da se radi o metaforičkoj igri koju bi
b i l o neozbiljno pretresati u vezi s poljem, v e l i k i m koli­
ko i ozbiljnim, koje m o r a m o prekriti. Vjerujem — a i vi
ćete vidjeti — da ova činjenica, ne samo zbog odjeka
koji izaziva već i zbog strukture koju implicira, unosi
nešto što je na izvoru našeg istraživanja psihonalitičke
prakse.
Ne kažem — ali to ne bi bilo nemoguće — da je psiho­
analitička zajednica Crkva. Ipak, neosporno, izbija pita­
nje onoga što u njoj može odgovarati religioznoj praksi.
Ja ne bih naglašavao ovu činjenicu iako u sebi nosi pu­
no otpadaka koji zaudaraju na skandal, kad, kao u sve­
mu što ću tvrditi danas, vi ne biste m o g l i biti sigurni
da ćete nadalje imati koristi od toga.
Ne može se reći da sam u takvim spregama ravnodu­
šan subjekt. N e m o j t e misliti da je to za mene — ne više
nego li, pretpostavljam, za posrednika k o g a sam bez
dvojbe odmah naveo — predmet za komediju, u smislu
predmeta za smijeh. Ipak bih vam usput htio reći da mi

10
nije izmaklo nešto od široke komične dimenzije u tome.
Ona ne pripada registru onoga što se zbiva na razini
formulacije koju sam nazvao izopćenje. Ona se više od­
nosi na situaciju kakva je bila m o j a u toku dvije godine,
u spoznaji da se sa m n o m trguje — i to upravo p r e k o
mojih kolega, odnosno učenika.
Jer riječ je bila o t o m e da se zna u kojoj su se mjeri
ustupci učinjeni habilitacijskoj vrijednosti m o g učenja
mogli izravnati s o n i m što je s druge strane značilo
postići međunarodnu habilitaciju društva. Ne želim pro­
pustiti priliku da upozorim — opet ćemo na to doći —
da je upravo u tome, kad smo umiješani, nešto što se
može doživjeti u komičnoj dimenziji.
T o , mislim, može potpuno shvatiti samo psihoanali­
tičar.
Nesumnjivo, biti predmet trgovine nije za ljudsko biće
rijedak položaj, protivno naklapanju o ljudskom dosto­
janstvu, odnosno o pravima čovjeka. Svatko je, u sva­
kom trenu i na svim razinama u položaju da se njime
trguje, j e r potpuno razumijevanje društvene strukture
pruža nam upravo razmjena. Radi se o razmjeni indi­
vidua, naime društvenih oslonaca, koje nazivamo subjek­
tima, j e r oni autonomiji pružaju sveta prava. Svatko
zna da se politika sastoji u trgovanju, a o v o g puta je
to naveliko, istim subjektima zvanim građanima. Situa­
cija nije u m o m pogledu bila ništa neobična osim što,
biti predmet trgovine onih koje sam nazivao kolegama,
odnosno učenicima, gledano izvana, ima ponekad drugi
naziv.
Ali, ako istina subjekta nije u njemu samom ni kad
je on u položaju gospodara, već, kako to analiza poka­
zuje, u nekom predmetu prikrivenom po prirodi — iz­
vući ovaj predmet upravo je element čiste komičnosti.
Smatram da na tu dimenziju treba upozoriti i to s
položaja odakle mogu o t o m posvjedočiti, j e r bi ona
možda u sličnoj prilici bila predmet nepriličnog uzdrža­
vanja, jedne vrsti lažne stidljivosti za nekog koji o tom

11
 svjedoči izvana. Gledajući iznutra, mogu vam reći da
je ova dimenzija posve opravdana, ona može biti doživ­
ljena s analitičkog gledišta, i čak, polazeći od trenutka
kad je ona primijećena, na način koji je nadilazi —
naime pod humorističkim kutom koji je tu samo pri­
znavanje komičnoga.
Ova primjedba nije izvan polja onoga što navodim u
prilog temeljima psihoanalize, j e r temelj ima više smi-
slova i nema potrebe da podsjetim na Kabbalu u kojoj
označava jedan od načina božanske objave, koja je upra­
vo u o v o m registru izjednačena s pudendum. Bilo bi po­
sve neobično da se u analitičkoj raspravi zaustavimo na
pudendumu. Temelji bi ovdje nesumnjivo preuzeli ob­
lik ispod, da ovo ispod nije već pomalo u zraku.
Neki koji su izvan toga mogu se iznenaditi da su u
o v o m trgovanju, i to vrlo naglašeno, sudjelovali neki koje
sam ja analizirao, naime oni čija je analiza bila u toku.
I treba se zapitati — kako je nešto tako moguće, uko­
liko na razini odnosa onih koje ste analizirali i vas ne
postoji neki razdor koji dovodi u pitanje samu vrijed­
nost analize? Pa, upravo polazeći od onoga što bi tu mo­
glo biti predmetom skandala, obuhvatit ćemo točnije
ono što se zove didaktička psihoanaliza — ta praksa, ili
ta etapa prakse ostavljena posve u sjeni svega što se
objavljuje — i osvijetlit ćemo ponešto njene ciljeve, nje­
ne mogućnosti, njene učinke.
To nije više pitanje pudenduma. Pitanje je o tome
da se zna što se od psihoanalize može, mora očekivati,
a što se u njoj mora utvrditi kao kočnica, odnosno pro­
mašaj.
Zato sam smatrao da ne treba ništa podešavati, već
samo iznijeti čin, i to kao predmet čije ćete obrise i
moguće upravljanje njime, nadam se, jasnije vidjeti i po­
staviti ga na sam početak onoga što imam reći u tre­
nutku kad pred vas postavljam pitanje — što su to te­
melji, u širem smislu, psihoanalize? To znači — što je
utemeljuje kao praksu?

12
 2

Što je to praksa? Čini mi se sumnjivo da ovaj izraz

može biti smatran neprikladnim za psihoanalizu. To je
najširi izraz za označavanje ljudskog djelovanja, ma ka­
kvo ono bilo, koje mu omogućava da realno ispituje
pomoću simboličkog. Što on pritom sreće više ili manje
imaginarnoga, to ima samo sekundarnu vrijednost.
Ova definicija prakse dopire dakle vrlo daleko. Mi
nećemo, poput Diogena, poći tražiti čovjeka, već našu
psihoanalizu, po raznolikim područjima prakse. Mi ćemo
radije povesti sa sobom našu psihoanalizu i ona će nas
odmah usmjeriti prema prilično lokaliziranim, označe­
nim točkama prakse.
Bez prijelaznog uvođenja dvaju termina između kojih
će se kretati moje pitanje — nipošto ironički — zapitat
ću se najprije, ovdje, pred tako širokim auditorijem, u
ovakvoj sredini, i s takvom podrškom, da li je psiho­
analiza znanost, i to ću istražiti s vama.
Drugu referencu, religioznu, već sam spomenuo pre-
cizirajući da govorim o religiji u sadašnjem smislu ri­
j e č i — ne o isušenoj, metodologiziranoj religiji vraćenoj
u udaljenu primitivnu misao, već o religiji koju vidimo
da se provodi, još ž i v o j , vrlo živoj. Psihoanaliza, bila
ona vrijedna ili ne da se upiše u jedan od dva registra,
može nam razjasniti ono što trebamo smatrati znanošću,
odnosno religijom.
H t i o bih odmah izbjeći jedan nesporazum. Vi ćete mi
reći — u svakom pogledu, psihoanaliza je istraživanje.
Pa, dozvolite mi da izjavim i to na račun javnih nadlež­
nosti kojima izraz istraživanje izgleda da od nekog vre­
mena služi kao šibolet za nemalo stvari — klonim se
izraza istraživanje. Sebe nisam nikada smatrao istraži­
vačem. K a o što je jednom rekao Picasso na veliku za-
panjenost ljudi koji su ga okruživali — Ja ne tražim,
ja nalazim.

13
 Na polju takozvanog znanstvenog istraživanja postoje
uostalom dva područja koja se m o g u savršeno spoznati,
ono na kojem se istražuje i o n o na kojem se pronalazi.
Zanimljiva stvar, to odgovara dosta dobro određenoj
granici onoga što se m o ž e okvalificirati kao znanost.
Isto tako postoji nesumnjivo nekakva bliskost između
istraživanja koje traži i religioznog registra. Obično se
o t o m kaže — Ne bi me tražio, da me već nisi našao.
Ono već našao je uvijek iza, ali pogođeno nečim iz reda
zaborava. Zar se onda ne otvara j e d n o ugodno, neodre­
đeno istraživanje?
Ako nas o v o m prilikom zanima istraživanje, to je stoga
što se ono danas prilikom rasprave postavlja na razinu
onoga što nazivamo humanističke znanosti. Doista, kao
da p o d korakom svakoga koji nalazi izbija o n o što bih
nazvao hermeneutički zahtjev, a to je upravo ono što
traži — što traži uvijek novo i neiscrpno značenje, ali
kojem prijeti da ga pretekne onaj koji nalazi.
M i , analitičari, zainteresirani smo za ovu hermeneu-
tiku, j e r se put razvoja značenja koji postavlja herme-
neutika isprepleće k o d mnogih duhova s onim što ana­
liza naziva interpretacijom. Događa se, da, ako interpre­
tacija nije posve shvaćena u istom smislu kao navedena
hermeneutika, hermeneutici se rado priznaje prednost.
K r o z ovo bar v i d i m o hodnik komunikacije između psi­
hoanalize i religioznog registra. N a i ć i ćemo već ponovo
na njega u zgodan čas.
Dakle, da bi se psihoanaliza mogla nazivati znanošću,
zahtijevat ćemo m a l o više.
Znanost obilježuje to, da ima predmet. M o ž e se sma­
trati da je znanost obilježena određenim predmetom,
izvjesnom razinom ponovljivih radnji koje nazivamo isku­
stvom. Ali, m o r a m o biti oprezniji, j e r se ovaj predmet
mijenja, a posebno u toku evolucije jedne znanosti.
Uopće ne m o ž e m o reći da je predmet moderne fizike
sada isti kao u času njena nastajanja, koji, kažem vam
odmah, datiram u 17. stoljeće. A da li je predmet mo-

14
derne kemije isti kao u času njenog nastajanja koje da­
tiram Lavoisierom?
Možda nas ove opaske prisiljavaju bar na taktički
uzmak, i, na to da pođemo od prakse, da bismo se za­
pitali, znajući da praksa ograđuje jedno područje, da li
je moguće specificirati na razini tog polja znanstvenika
moderne znanosti, koji nije čovjek koji zna m n o g o o
svemu. I
Ja se ne pridržavam Duhemova zahtjeva da se svaka
znanost odnosi na jedinstven sustav, zvan sustav svi­
jeta — referenca je više-manje idealistička, budući da
je to referenca za potrebu identifikacije. Čak ću reći
da se možemo lišiti transcendentnog komplementa im­
plicitnog položaja pozitivista, koji se uvijek odnosi na
krajnje jedinstvo svih područja.
Utoliko ćemo se bolje zamisliti, j e r je to diskutabilno
i može čak biti pogrešno. N i j e neophodno da drvo znanja
ima samo jedno deblo. Ne smatram da ih ima mnogo.
Možda su, prema modelu iz prvog poglavlja Knjige Po­
stanka, dva različita — ja ne pridajem posebnu važnost
o v o m mitu više-manje označenom mračnjaštvom, ali za­
što od psihoanalize ne bismo očekivali da nam to ra­
svijetli?
A k o se držimo pojma iskustva shvaćenog kao područje
jedne prakse, možemo uvidjeti da ono nije dovoljno za
definiranje znanosti. U stvari, ova bi se definicija mogla
vrlo d o b r o primijeniti npr. na mističko iskustvo. Ono
se na ovaj način čak uzima ponovo u znanstveno raz­
matranje i gotovo počinjemo misliti da m o ž e m o znan­
stveno shvaćati o v o iskustvo. Postoji tu jedna vrst dvo­
smislenosti — podvrgavanje iskustva znanstvenom ispi­
tivanju m o ž e uvijek navesti na pomisao da iskustvo po
sebi ima znanstveno postojanje. Očito je, dakle, da ne
m o ž e m o mističko iskustvo vratiti u znanost.
Još jedna primjedba. Da li ćemo ovu definiciju zna­
nosti, koja polazi od područja koje određuje praksu, pri­
mijeniti na alkemiju da bi ona bila znanost? Čitao sam
ponovo mali svezak koji čak nije ni uvršten u Diderotova

15
 Sabrana djela, ali mora da je njegov. Ako je kemija
rođena s Lavoisierom, Diderot ne govori tu o kemiji, već
od korice do korice tog sveska govori o alkemiji, sa svim
tankoćutnostima duha kakav je njegov. Po čemu možemo
reći da, usprkos sjajnom karakteru priča koje nam on
tokom godina iznosi, alkemija nije znanost? Nešto je u
m o j i m očima odlučujuće, a to je, da je čistoća duše iz­
voditelja bitan elemenat u tome poslu.
Ova opaska nije uzgredna, vi osjećate, j e r će se, mo­
žda, nešto analogno iznijeti u vezi s prisutnošću anali­
tičara u analitičkom Velikom djelu i zaključiti da je
možda to ono što zahtijeva naša psihoanalitička didak­
tika, i da možda i sam govorim iste te stvari u posljed­
nje vrijeme, kad odbacujući svaki veo krećem prema
središnjem pitanju — što je želja analitičara?

Što mora biti s analitičarevom željom da bi on djelovao

ispravno? Može li se o v o pitanje ispustiti izvan međa
našega polja, kao što je to u stvari kod znanosti —
kod modernih znanosti i to kod najpouzdanijih — gdje
se nitko ne pita što je npr. želja fizičara?
Zaista je potrebna kriza da bi nas g. Oppenheimer
pitao o želji koja je u podlozi moderne fizike. Uosta­
lom, nitko na to ne obraća pažnju. Smatra se da je to
politički incident. Da li je ova želja nešto što pripada
istom redu kao i ono što se zahtijeva od posvećenika
u alkemiji?
Zelja analitičara se ni u kom slučaju ne može ostaviti
izvan našeg pitanja zato što pitanje želje postavlja sam
problem formiranja analitičara. A didaktička analiza mo­
že poslužiti smo da ga dovede do one točke koju u svo­
j o j algebri označavam kao želju analitičara.
I tu opet m o r a m ostaviti otvoreno pitanje. Treba da
osjetite da vas v o d i m k pitanju kao što je o v o — da
U je poljoprivreda znanost? Odgovor će biti da i od-

16
 govor će biti ne. Ovaj je primjer istaknut samo zato da
bih vas naveo da razlikujete poljoprivredu određenu ne­
kim predmetom od poljoprivrede određene, tu se može
kazati, nekim područjem — agrikulturu od agronomije.
To mi dopušta da izvučem jednu pouzdanu dimenziju
— mi smo pri b. a. ba, konačno je potrebno i tu biti
— dimenziju stavljanja u formule.
Da li je to dovoljno za definiranje uvjeta za znanost?
Ne vjerujem to. Lažna se znanost, kao i istinska, može
staviti u formule. Pitanje, dakle, nije jednostavno, t i m
više što nam se analiza pretpostavljena kao znanost po­
kazuje u problematičnim potezima.
Na što se odnose formule u psihoanalizi? Što moti­
vira i modulira ovaj pomak predmeta? Ima li već formi­
ranih analitičkih pojmova? Na što se odnosi gotovo re­
ligiozno zadržavanje Freudovih izraza za strukturiranje
analitičkog iskustva? Radi li se o vrlo neobičnoj činje­
nici u povijesti znanosti — da je Freud prvi i ostao je­
dini u ovoj pretpostavljenoj znanosti koji je uveo te­
meljne pojmove? Bez tog debla, tog stupa, tog potpor-
nika, za što bismo učvrstili našu praksu? M o ž e li se
baš reći da je riječ upravo o pojmovima? Jesu li to
pojmovi u nastanku? Jesu li to pojmovi u evoluciji, kre­
tanju, koje još treba revidirati?
Mislim da možemo smatrati da je u vezi s tim pita­
njem uslijedilo neko napredovanje, na putu na k o j e m
može biti samo rada, pobjeda u težnji za razrješavanjem
pitanja da li je psihoanaliza znanost? Doista, zadržava­
nje Freudovih pojmova u središtu svake teoretske disku­
sije u o v o m zamornom, neugodnom, odbojnom lancu —
koje nitko osim psihoanalitičara ne čita — koji se zove
psihoanalitička literatura, ne sprečava da zaostanemo za
njima, da se većina iskrivljava, iznevjeri, uništi, a da se
oni koji su preteški jednostavno odbace — da je, na
primjer, sve što je razrađeno oko uskrate (frustracije)
posve nazadno u odnosu na frojdovske pojmove iz kojih
proizlazi.

17
 Čak se nitko više ne bavi, osim rijetkih izuzetaka iz
moga kruga, trostrukom strukturom Edipova kompleksa,
a niti kompleksom kastracije.
Da bi se utvrdio teoretski status za psihoanalizu nije
nipošto dovoljno da pisac poput Fenichela svu građu
sakupljenu iskustvom svede na razinu plitkosti, nabra­
janjem tipa velikog sabirača. Naravno, izvjestan broj či­
njenica je sakupljen i nije naodmet da budu grupirane u
nekim poglavljima — može se steći dojam da je na jed­
nom polju sve unaprijed objašnjeno. A l i analiza nije u
tome da se u nekom slučaju razluče diferencijalne crte
teorije i da onda mislimo da time m o ž e m o objasniti za­
što je vaša kći nijema — jer, radi se o tome, da se po­
stigne da ona govori, a ovaj učinak proizlazi od jedne
vrsti intervencije koja nema ništa zajedničko s poziva­
njem na diferencijalnu crtu.
Analiza se upravo sastoji u t o m e da ona progovori, ta­
ko da bi se m o g l o reći da se ona svodi, u krajnjem, u
odstranjivanju nijemosti, a to je ono što je u jednom
trenutku nazvano analizom otpora.
S i m p t o m je najprije nijemost k o d subjekta za koji se
pretpostavlja da govori. Ako p r o g o v o r i on j e , očito, iz­
liječen od svoje nijemosti. Ali nam to ne objašnjava za­
što je on p r o g o v o r i o . To nam samo naznačava diferen­
cijalnu crtu, koja je u slučaju s nijemom djevojkom,
kao što se m o g l o očekivati, histerija.
Dakle, diferencijalna crta histerične osobe jest upravo
ta — histerična osoba konstituira svoju želju u samom
činu govorenja. Zato nije čudno, da je Freud kroz ova
vrata ušao u ono što je doista b i o odnos želje prema
jeziku, i što je otkrio mehanizam nesvjesnoga.
Što mu ovaj odnos želje za g o v o r o m nije ostao skri­
ven, odlika je njegova genija, ali to ne znači da je on
posve rasvijetljen — pogotovo ne grubim p o j m o m pri­
jenosa.
T o , da je za ozdravljenje histeričarke od svih njenih
simptoma, najbolji način zadovoljiti njenoj želji histe­
rične osobe — a to je da nam svoju želju prikaže kao

18
nezadovoljenu želju — ostavlja posve izvan polja spe­
cifično pitanje zašto ona može svoju želju podržavati
samo kao neispunjenu želju. Isto nas tako histerija vodi,
rekao bih, na trag izvjesnog izvornog grijeha analize. N e k i
izvorni grijeh mora postojati. Prava može biti samo jed­
na stvar, to je želja samog Freuda, i to činjenica da ne­
što u Freudu nije nikad analizirano.
Upravo sam stigao do toga, kad sam se neobičnom slu­
čajnošću morao odreći svoga seminara.
To što sam imao reći o Imenima Oca, trebalo je samo
postaviti pitanje o izvoru, naime o tome, koja je povla­
stica omogućila Freudovoj želji da nađe ulazna vrata u
polje iskustva koje on označava kao nesvjesno.
Ako želimo postaviti analizu na noge bitno je doprijeti
đo toga izvora.
Ma što bilo, taj način ispitivanja polja iskustva bit će
u našem daljnjem susretu vođen sljedećom uputom —
kakav konceptualni status moramo dati četirima izra­
zima koje je uveo Freud kao temeljne pojmove, a to su
nesvjesno, ponavljanje, prijenos i nagon?
Razmatranje načina na koji sam u svom prethodnom
učenju postavio ove pojmove u odnosu na općenitiju
funkciju koja ih obuhvaća i koja dopušta da se pokaže
njihova operativna vrijednost u tom polju, tj. funkcija
označitelja kao takvog, implicitnog — to će biti naš
sljedeći korak pri idućem susretu.
Obećao sam sebi da ću prekinuti svoja izlaganja dva­
deset minuta prije dva, kako bih omogućio svima koji
će nemajući druga posla ostati tu, da mi po volji postav­
ljaju pitanja na koja će ih navesti predmet mojega iz­
laganja.

ODGOVORI

M. T O R T : — Kada povezujete psihoanalizu s Freudovom

Željom i sa željom histerične osobe, zar vas se ne bi mo­
glo optužiti zbog psihologizma?

19
 Referenca na Freudovu želju nije psihološka referenca.
Referenca na želju histerične osobe nije psihološka re­
ferenca.
Postavio sam sljedeće pitanje — funkcioniranje Divlje
misli koju je Levi-Strauss postavio kao temelj statuta
društva jest neko nesvjesno, ali dostaje li ono da smje­
stimo nesvjesno kao takvo? A ukoliko ono to uspije, da
li smješta frojdovsko nesvjesno?
Čisto frojdovski put k nesvjesnom naučio je Freud
od histerične osobe. Upravo sam tu uveo u igru želju
histerične osobe, napominjući da Freud nije ostao na
tome.
Što se Freudove želje tiče, ja sam je postavio na naj­
višu razinu. Rekao sam da je frojdovsko polje analitičke
prakse ostalo zavisno od izvjesne izvorne želje, koja igra
uvijek dvosmislenu ulogu, ali prevladavajuću, u psiho­
analitičkoj transmisiji. Problem ove želje nije psihološki,
bar ne više od problema Sokratove želje. Postoji čitava
tematika koja dotiče status subjekta, kad Sokrat izra­
žava da ne zna ništa osim onoga što se tiče želje. Sokrat
ne postavlja želje u položaj izvorne subjektivnosti, već
u položaj objekta. Po dobro, i kod Freuda se radi o želji
kao objektu.
15. siječnja 1964.
NESVJESNO I PONAVLJANJE
2

Frojdovsko i naše nesvjesno

Divlja misao.
Postoji uzrok samo onoga što hramlje.
Zijev, spoticanje, nalaz, gubitak.
Diskontinuitet.
Signorelli.

Započet ću svoje današnje izlaganje čitanjem pjesme

koja, zapravo, nije u vezi s onim što ću v a m govoriti
— ali je u vezi s onim što sam govorio prošle godine
na svom seminaru o tajanstvenom predmetu, najskrive­
nijem predmetu — o predmetu skopičkog nagona.
Riječ je o kratkoj pjesmi na 73. strani Fou d'Eisa koju
je Aragon naslovio Contre-chant.

Vainement ton image arrive à ma rencontre

Et ne m'entre où je suis qui seulement la montre
Toi te tournant vers moi tu ne saurais trouver
Au mur de mon regard que ton ombre rêvée

Je suis ce malheureux comparable aux miroirs

Qui peuvent réfléchir mais ne peuvent pas voir
Comme eux mon oeil est vide et comme eux habité
De V absence de toi qui fait sa cécité

Posvećujem ovu pjesmu nostalgiji koju neki mogu

osjećati za onim prekinutim seminarom, za o n i m što sam
onda razlagao o tjeskobi i o funkciji predmeta malo a.
Oni će, mislim — ispričavam se što sam tako aluzi-
van — osjetiti okus činjenice da Aragon — u o v o m div­
nom djelu za koje sam ponosan što odgovara ukusu naše
generacije, koja me primorava da se pozovem na prija­
telje mojih godina, ako hoću da me u vezi s o v o m pje-

23
 srnom tko razumije — da Aragon ovu pjesmu tim enig­
matskim pravcem — Ainsi dit une fois An-Nadji, comme
on l'avait invité pour une circoncision.
To je točka u kojoj će oni koji su prošle godine slušali
moj seminar naći podudarnost različitih oblika predmeta
a sa središnjom i simboličkom funkcijom minus phi
/(—(fi) — na koju se ovdje pozivamo posebnom refe­
rencom, i ne slučajno, koju Aragon daje povijesnoj ko­
notaciji, ako tako mogu reći, emisije svoje ličnosti, lu­
dog pjesnika ove anti-pjesme.

Znam da tu ima nekih koji se uvode u moje učenje.

Uvode se pomoću spisa koji su nastali ranije. H t i o bih
da znaju da se jedna od neophodnih koordinata za pro­
cjenjivanje smisla ovog prvog učenja mora naći u tome,
da sa mjesta na kojem se nalaze ne mogu zamisliti do
kojeg stupnja prezira, ili jednostavno nepoznavanja, svo­
jega instrumenta mogu doći praktičari. Potrebno je da
znaju da je bio potreban sav moj višegodišnji napor da
revaloriziram u njihovim očima taj instrument, govor —
da mu vratim dostojanstvo, i da postignem dâ to za njih
ne bude uvijek unaprijed obezvrijeđena riječ koja ih pri­
siljava da uprave pogled drugdje da bi našli odgova-
ratelja.

Tako se bar neko vrijeme činilo da me salijeće neka

filozofija jezika, naime, hajdeggerska, dok se radilo sa­
mo o propedeutskoj referenci. To što govorim s ovoga
mjesta ne znači da ću govoriti više kao filozof.
Prešao bih na nešto drugo što će mi biti zaista milije
spomenuti, a to ću nazvati odbacivanje pojma. T o m e je
tako j e r ću vas danas pokušati uvesti u velike frojdovske
pojmove — izdvojio sam ih četiri i oni nose upravo funk­
ciju pojmova.

24
 Ovo je nekoliko riječi na ploči pod naslovom frojdov-
skih pojmova, prva su dva — nesvjesno i ponavljanje.
Prijenos — koji ću nadam se razmatrati idući put —
dovest će nas pravo do algoritma koje, smatram, treba
istaknuti u praksi, posebno radi ostvarivanja analitičke
tehnike kao takve. Što se tiče nagona, on je još vrlo te­
ško dostižan, uistinu tako nepristupačan — pa mislim
da ću ove godine doprijeti do njega samo nakon što
budemo govorili o prijenosu.
Razmotrit ćemo, dakle, samo bit analize — posebno
ono što je u njoj duboko problematično a istovremeno
glavno, funkciju didaktičke analize. Tek nakon što pre­
đemo ovo izlaganje, moći ćemo, možda, na kraju godine
— bez potcjenjivanja klizave, odnosno škakljive strane
pristupa ovom pojmu — doći do nagona. To je nasuprot
onima koji se upuštaju u tu pustolovinu u ime nepot­
punih i krhkih referenca.
Dvije male strelice koje vidite na ploči pored nesvje­
snog i ponavljanja, usmjerene su prema upitniku koji
slijedi. On pokazuje da naše shvaćanje pojma implicira
da je on uvijek uspostavljen u pristupu koji se odnosi na
ono što nam nameće infinitezimalni račun kao oblik. Ako
se, u stvari, pojam oblikuje pod utjecajem pristupa re­
alnosti koju treba dosegnuti, ostvarit će se samo jednim
skokom, jednim prelazom granice. Tada m o ž e m o reći u
čemu može završiti — rekao bih, u obliku dovršenog
kvantiteta — konceptualna elaboracija koja se zove ne­
svjesno. Isto važi za ponavljanje.
Dva ostala izraza zapisana na kraju retka na ploči, su­
bjekt i realno, dovest će nas do uobličavanja pitanja koje
smo postavili prošlog puta — može li se, među nama,
smatrati da psihoanaliza sa svojim paradoksalnim, oso­
bitim, aporijskim aspektima tvori znanost, nadu zna­
nosti.
Najprije ću se prihvatiti pojma nesvjesnoga.

25
 2

Većina iz ovog skupa zna ponešto o onom što sam

iznio — nesvjesno je strukturirano kao jezik — koje se
odnosi na jedno polje koje nam je danas mnogo do­
stupnije nego li u doba Freuda. Ja ću ga prikazati ne­
čim što je materijalizirano na zaista znanstvenom planu,
na tom polju koje istražuje, strukturira, razrađuje Claude
Lévi-Strauss i koje je obuhvatio naslovom Divlja misao.
Prije svakog iskustva, prije svake individualne deduk­
cije, čak prije nego li se tu zapisu kolektivna iskustva
koja se mogu samo odnositi na društvene potrebe, nešto
organizira o v o polje i upisuje crte njegovih početnih
snaga. To je funkcija koju nam Claude Lévi-Strauss pri­
kazuje kao istinu totemske funkcije, i koja mu umanjuje
privid — to je primarna klasifikatorska funkcija.
K a d se uspostave relacije koje su navlastito ljudske,
već su određeni izvjesni odnosi. Oni su obuhvaćeni u
svemu što priroda može ponuditi kao oslonce koji se
raspoređuju u opozicijskim temama. Priroda nas snab­
dijeva, izgovorimo i tu riječ, označiteljima, a ovi ozna-
čitelji organiziraju inauguralno ljudske odnose, daju im
strukture i modeliraju ih.
Važno je za nas da tu vidimo razinu na kojoj — prije
svakog oblikovanja subjekta, subjekta koji misli, koji se
tu smješta — to broji, to je izbrojeno, u t o m izbroje­
nom onaj koji broji je već tu. Zatim se sam subjekt
mora prepoznati, prepoznati sebe kao onoga tko broji.
Sjetimo se naivnog spoticanja, kad se mjeritelj mental­
ne razine veseli što je uhvatio malog čovjeka koji izjav­
ljuje — Imam tri brata, Paula, Ernesta i sebe. A to je
posve prirodno — najprije su ubrojena tri brata, Paul,
Ernest i ja, a zatim postoji ja na razini gdje se ističe
da moram odbiti taj ja, tj. ja koji broji.
U naše doba, u naše povijesno vrijeme kad obliku­
j e m o znanost koju možemo ocijeniti humanističkom, ali
koju treba razlikovati od svake psiho-sociologije, tj. lin­
gvistiku, čiji je model operatorska igra koja djeluje u

26
svojoj spontanosti posve sama, predsubjektivno — upravo
ta struktura daje status nesvjesnom. Ona nam potvrđuje
da pod izrazom nesvjesno postoji nešto što se može ozna­
čiti, dostići i objektivirati. Ali kad potičem psihoanali­
tičare da ne zanemaruju o v o područje koje im pruža
čvrst oslonac za obradu, znači li to da ja mislim Freu-
dove p o j m o v e obuhvatiti izrazom nesvjesno? Pa, ne! to
ne mislim. Nesvjesno — Freudov pojam, je nešto drugo,
što bih v a m danas želio približiti.
N i j e dovoljno kazati da je nesvjesno dinamički po­
jam, budući da to znači zamjenjivanje reda običnog mis­
terija s posebnim misterijem — sila općenito služi za
označavanje mutnog mjesta. Danas ću se pozvati na funk­
ciju uzroka.
Znam dobro da zalazim na područje koje s gledišta
filozofske kritike pobuđuje čitav jedan svijet referenca,
a to je dovoljno da oklijevam među njima — bit ćemo
slobodni da biramo. Bar će dio mog auditorijuma ostati
nezadovoljen ako jednostavno kažem, da u Kantovu Ogle­
du o negativnim veličinama možemo shvatiti koliko je
izbliza obuhvaćen zijev koji funkcija uzroka oduvijek nu­
di svakoj pojmovnoj zapljeni. U o v o m eseju, rečeno j e ,
da je to pojam koji se na kraju krajeva ne može izana-
lizirati — nemoguće ga je shvatiti umom — ako je uopće
pravilo uma, Vernunftsregel, uvijek poneka Vergleichung,
ili ekvivalent — i da bitno u funkciji uzroka ostaje iz­
vjestan zijev, izraz koji upotrebljava isti autor u Pro-
legomenama.
Neću napominjati da problem uzroka zadaje oduvi­
jek neprilike filozofima i da on nije tako jednostavan
kao što se može misliti videći kako se kod Aristotela urav-
notežuju četiri uzroka — j e r ja ovdje ne filozofiram i ne
mislim se opteretiti tako teškim bremenom s ovih neko­
liko referenca koje su dovoljne da jednostavno osjetimo
što znači o v o što naglašavam. Zbog toga uzrok, iako mo­
dalitet koji Kant uvrštava među kategorije čistog uma —
točnije on ga zapisuje na tabelu odnosa između inheren-
cije i zajedništva — za nas ipak nije tim proumljeniji.

27
 On se razlikuje od onog što je determinirajuće u jed­
n o m lancu, drugačije rečeno, u zakonu. K a o primjer, po­
mislite na ono što se ocrtava u zakonu akcije i reakcije.
Tu postoji, ako hoćete, samo jedan pobornik. Jedan ne
ide bez drugoga. Tijelu koje se satire o tlo, njegova masa
nije uzrok tome što ono zauzvrat prima od svoje žive
snage, njegova masa je integrirana s o v o m snagom koja
mu se vraća da rasprši njegovu koherentnost povratnim
učinkom. Tu nema zijeva, osim ako ga nema na kraju.
Naprotiv, svaki put kad g o v o r i m o o uzroku, ima nečeg
antipojmovnog, neodređenog. Mjesečeve mijene su uzrok
plimi — to je živo, u tom času dobro znamo da je riječ
uzrok dobro upotrebljena. I l i još, kužno isparivanje je
uzrok vrućici — to ne govori ništa, postoji rupa, i nešto
oscilira u intervalu. Ukratko, postoji uzrok samo onoga
što hramlje.
Pa, dobro! U o v o m času vas pokušavam približno na­
vesti na to da se frojdovsko nesvjesno smješta na ono
mjesto gdje između uzroka i onoga na što on djeluje,
uvijek nešto hramlje. N i j e važno što nesvjesno određuje
neurozu — nad tim se Freud rado ponaša pilatovski, tj.
pere ruke. Jednog će se dana možda nešto otkriti, hu-
morne determinante, nije važno što — to mu je svejedno.
Jer, nesvjesno nam pokazuje zijev kroz koji se neuroza
izmiruje s realnim — s realnim koje može isto tako biti
nedeterminirano.
U tom zijevu se nešto zbiva. K a d je taj zijev začepljen,
da li je neuroza izliječena? Nakon svega, pitanje je još
uvijek otvoreno. Samo, neuroza postaje nešto drugo, po­
nekad obični tjelesni nedostatak, ožiljak, kako kaže Freud
— ne ožiljak neuroze, već nesvjesnoga. K r o z ovu topolo-
giju vas ne vodim baš znalački, j e r nemam vremena —
uskačem u nju, i vjerujem da će vas ovi izrazi koje uvo­
dim, voditi kad budete išli na Freudove tekstove. Pogle­
dajte odakle on polazi — od Etiologije neuroza — i što
on nalazi u rupi, u pukotini, u karakterističnom zijevu
uzroka? Nešto iz reda ne-ostvarenog.

28
 Govori se o odbijanju. To znači prebrzo ulaziti u stvari
— uostalom, već neko vrijeme, kad se govori o odbijanju,
ne zna se više o čemu se govori. Nesvjesno nam se naj­
prije očituje kao nešto što je u iščekivanju, u zraku,
rekao bih, kao ne-rođeno. N i j e čudno što potiskivanje tu
nešto izručuje. To je odnos vršiteljice pobačaja prema
limbu.

Ovu dimenziju treba zasigurno evocirati u registru koji

niti je išta irealno, niti de-realno, već ne-realizirano.
N i j e uvijek bezopasno pomicati nešto u ovoj zoni sabla­
sti, i možda je analitičarev položaj takav — ako je on
to zaista — da mora biti opsjedan — mislim reći realno
—' onima u kojih je prizvao ovaj svijet sablasni, a da
mu uvijek nije bilo moguće dovesti ih na svjetlo. N i j e
tu svaki govor bezazlen — predavanja koja sam m o g a o
držati ovih posljednjih deset godina imaju izvjesne
učinke. N i j e uzaludno što se, čak i u javnom govoru,
smjera na subjekte, i tiče ih se onim što Freud naziva
pupak — pupak snova, piše on, da bi konačno označio
središte nepoznatog, koje, poput anatomskog pupka koji
ga predstavlja, nije ništa drugo nego taj zijev o kojem
govorimo.

To je opasnost javnog govora kad je on upućen upravo

najbližima. — Nietzšche je to znao, određen tip govora
može se uputiti samo najudaljenijem.
Zapravo, ova dimenzija nesvjesnoga koju ja spomi­
njem, bila je zaboravljena, kao što je to savršeno predvi­
dio Freud. Nesvjesno se ponovo zatvorilo u svojoj po­
ruci zahvaljujući brizi marljivih ortopeda, a to su upravo
u svojoj drugoj i trećoj generaciji i postali analitičari,
koji su zakrpali taj zijev psihologizirajući analitičku
teoriju.

Vjerujte mi da ga nikad ne otvaram bez opreza.

29
 3

Svakako sam sada, u o v o m trenutku, u svome vre­

menu, u položaju da uvedem u područje uzroka zakon
označitelja tamo gdje se pokazuje zijev. Preostaje, ako
želimo shvatiti o n o o čemu se u psihoanalizi radi, obra­
titi se ponovo pojmu nesvjesnog u vrijeme kad ga je
Freud stvarao — j e r mi ga m o ž e m o upotpuniti samo do­
vodeći ga do njegove granice.
Freudovo nesvjesno nema nikakve veze sa spomenutim
oblicima nesvjesnog koji su mu prethodili, odnosno pra­
tili ga i koji ga j o š uvijek okružuju. A k o želite shvatiti
ono o čemu govorim, otvorite Lalandeov rječnik. Proči­
tajte lijep navod Dwelshauversa u knjizi koja se pojavila
prije četrdesetak godina kod Flammariona. On tu na­
braja osam ili deset oblika nesvjesnoga koji nikom ništa
ne znače, koji jednostavno označavaju ne-svjesno, manje
ili više svjesno, a na polju psihološke razrade nalazi se
hiljadu dodatnih različitosti.
Nesvjesno k o d Freuda nije romantično nesvjesno ma­
štovitog stvaranja. To nije mjesto božanstava noći. N e ­
sumnjivo, to ima neke veze s mjestom prema kojem je
upravljen Freudov pogled — ali činjenica, da je Junga,
posrednika za izraze romantičnog nesvjesnoga, Freud od­
bacio, ukazuje nam dovoljno da psihoanaliza uvodi nešto
drugo. Isto tako, da bismo zaključili da nesvjesno, takvo
kao ropotarnica, takvo heteroklitno, kakvo je cijelog svo­
ga života obrađivao usamljeni filozof Eduard von Hart-
mann, nije Freudovo nesvjesno, neće trebati ići daleko,
j e r se Freud u sedmom poglavlju Tumačenja snova sám
poziva na to u bilješci — to znači da treba izbliza pogle­
dati da bi se označilo što se kod Freuda razlikuje.
Svim t i m nesvjesnim koji su uvijek više ili manje pri­
druženi mračnoj v o l j i koja se smatra prvotna, kao nešto
ispred svijesti, Freud suprotstavlja otkriće da na razini
nesvjesnog postoji nešto posve homologno o n o m što se
zbiva na razini subjekta — to nešto govori, funkcionira

30
razrađeno kao na razini svjesnog koje na taj način gubi
ono što je izgledalo njegova povlastica.
Znam za otpore koje još uvijek izaziva ova obična opa­
ska — ipak osjetna u najmanjem Freudovom tekstu. Pro­
čitajte paragraf tog sedmog poglavlja naslovljenog Za­
boravljanje snova, p r i čemu se Freud poziva samo na
igre označitelja.
Ne zadovoljavam se o v o m grubom referencom. Ja sam
vam razlučio točku po točku funkcioniranje onoga što
nam je donio Freud kao fenomen nesvjesnoga. Što nas
najprije pogađa u snu, u omaškama, u šali? — T o , da
se pojavljuju u obliku zapreke.
Zapreka, nedostatak, pukotina. U izgovorenoj, u napi­
sanoj rečenici, nešto se spotiče. Freuda ovaj fenomen
magnetizira i on upravo tu traži nesvjesno. Tu nešto
drugo zahtijeva da bude ostvareno — nešto što se poka­
zuje kao namjerno, izvjesno, ali neobične vremenitosti.
Ono što se proizvodi u o v o m zijevu, u punom smislu iz­
raza proizvoditi se, pokazuje se kao pronalazak. Najpri­
je na taj način frojdovsko istraživanje susreće ono što se
zbiva u nesvjesnome.
Pronalazak koji je istovremeno i rješenje — ne neiz­
bježno dovršeno, ali, ma kako nepotpuno ono bilo, o n o
ima nešto što nas dira onim posebnim naglaskom koji
je Theodor Reik tako prekrasno istaknuo — samo istak­
nuo, j e r Freud je skrenuo na to pažnju prije njega —
iznenađenje — zbog kojeg se subjekt osjeća nadmašenim,
zbog kojeg on nalazi nekad manje nekad više od onoga
što je očekivao — ali u svakom slučaju to ima u odnosu
na ono što je očekivao jedinstvenu vrijednost.
Dakle, čim se pojavi, taj pronalazak jest ponovni pro­
nalazak i više od toga, on je uvijek spreman da se izmi­
golji uspostavljajući dimenziju gubitka.
Da se poslužim nekom metaforom, dvaput izgubljena
Euridika je najpristupačnija slika iz mita o tome kakav
je odnos Orfeja analitičara prema nesvjesnome.

31
 Zato se, ako mi dopuštate da dodam ponešto ironije,
nesvjesno nalazi na točno suprotnom kraju od onoga koji
pripada ljubavi, za koju svatko zna da je uvijek jedina, i
da formula jedna izgubljena, deset nađenih u njoj nalazi
svoju najbolju primjenu.
Diskontinuitet, to je dakle bitni oblik u kojem nam se
najprije pojavljuje nesvjesno kao fenomen — diskonti­
nuitet, u kojem se nešto očituje kao kolebanje. Dakle,
ako ovaj diskontinuitet ima taj apsolutni, početni karak­
ter na polju Freudovih otkrića, treba li ga smjestiti —
kao što je bila tendencija analitičara — na temelj to­
taliteta?
Da li un prethodi diskontinuitetu? Ne mislim da je
tako, a sve što sam poučavao ovih posljednjih godina te­
žilo je za tim da izokrene taj zahtjev zatvorenog un —
obmana uz koju prianja pozivanje na sveobuhvatni psihi-
zam, neku vrstu dvojnika organizma gdje je boravilo
o v o lažno jedinstvo. Vi ćete potvrditi da un uvedeno
iskustvom nesvjesnog jest un koje pripada prorezu, po­
tezu, pukotini.
Tu izbija nepoznati oblik za un, Un za. das Unbewusste.
R e c i m o da krajnja granica za das Unbewusste jest Un-
begriff — ne ne-pojam, već pojam manjka.
Gdje je temelj? Da li je to odsutnost? N e . Pukotina,
prorez, potez otvora uzrok su pojavi odsutnosti — kao
što se krik ne ocrtava na temelju tišine, već naprotiv,
uvjetuje da se ona pojavi kao tišina.
A k o zadržite ovu početnu strukturu, bit ćete zadržani da
se ne predate o v o m ili onom parcijalnom aspektu ono­
ga o čemu je riječ s obzirom na nesvjesno — kao što je
npr. subjekt otuđen u svojoj povijesti na razini gdje se
sinkopa govora stapa s njegovom željom. Vidjet ćete
da morate radikalnije smjestiti nesvjesno u dimenziju
sinkronije — na razinu bića, ali ukoliko se ono može
obratiti na sve, tj. na razinu subjekta iskaza, ukoliko se
prema rečenicama, prema načinu, gubi koliko i pronalazi,
i da je u uzviku, zapovijedi, prizivanju, odnosno manjku
uvijek nesvjesno to koje vam postavlja svoju enigmu, i

32
koje govori — ukratko, na razini gdje se sve ono što se
raspršuje u nesvjesno, rasprostranjuje kao micelij, kako
kaže Freud za san, o k o središnje točke. Riječ je uvijek
o subjektu kao nedeterminiranom.
Oblivium, to je levis s dugim e — čistim, ravnim glat­
kim. Oblivium, to je o n o što briše — što? označitelja
kao takvog. E t o gdje ćemo naći temeljnu strukturu koja
na operativni način omogućuje da nešto preuzme funkci­
ju osujećivanja, brisanja druge stvari. Ta je strukturalna
razina prvotnija razina od potiskivanja, o čemu ćemo
govoriti kasnije. Ovaj operativni element brisanja, to je
ono što Freud od početka označuje kao funkciju cenzure.

To je cenzuriranje škarama, ruska cenzura, ili pak nje­

mačka cenzura, pogledajte Heinricha Heinea na početku
Knjige o Njemačkoj. Gospodin i gospođa Taj-i-taj imaju
zadovoljstvo da vam objave rođenje djeteta lijepog kao
sloboda — doktor Hofmann, cenzor, briše riječ sloboda.
Zacijelo se možemo pitati o učinku o v e riječi zbog te či­
sto materijalne cenzure, što je ovdje drugi problem. Ali
tome vodi na najdjelatniji način dinamizam nesvjesnoga.
Ako uzmemo jedan primjer, nikad dovoljno iskorišten,
prvi koji je Freudu poslužio za demonstraciju, za zabo­
rav, smetnju pamćenja, s obzirom na riječ Signorelli na­
kon što je vidio slike u Orvietu, da li je moguće ne vidjeti
kako iz samog teksta izbija i kako se nameće ne meta­
fora, već realnost nestanka, prigušivanja, Underdruck-
unga, prelaz u donji dio? Izraz signor, Herr, prelazi u
donji dio — apsolutni gospodar, rekoh nekoć, jednom ri­
ječju smrt, tu je nestala. A zar isto tako ne vidimo tamo
iza, kako se oblikuje sve što primorava Freuda da u mitu
smrti oca regulira svoje želje? Nakon svega on se susre­
će s Nietzscheom da bi objavio da je bog mrtav. I to
možda na temelju istih razloga. Jer, mit Bog je mrtav —
u koji sam ja manje uvjeren, razumljivo kao o mitu,
od većine suvremenih intelektualaca, što nije uopće izjava
teizma, ni vjere u uskrsnuće — ovaj mit može biti samo
pronađeno utočište protiv prijetnje kastracije.

33
 A k o ih znate čitati, tu ćete prijetnju vidjeti na apoka-
liptičkim freskama katedrale u Orvietu. U protivnom, či­
tajte Freudov razgovor u vlaku — govori se samo o kraju
spolne moći, o čijem dramatičnom karakteru za one koji
su mu obično pacijenti, kazuje njegov sugovornik liječ­
nik, sugovornik nasuprot kojemu on upravo ne pronalazi
ime Signorelli.
Tako se nesvjesno uvijek očituje kao ono što se koleba
u prorezu subjekta — odakle izvire pronalazak koji Freud
prilagođava želji — želji koju ćemo privremeno smjestiti
u ogoljenu metonimiju diskursa o kojem govorimo i gdje
se subjekt zatječe na neočekivanom mjestu.
Što se tiče Freuda i njegovog odnosa prema ocu, ne
zaboravimo da ga je sav njegov napor doveo samo do
priznanja da za njega o v o pitanje ostaje potpuno, to je
rekao jednoj svojoj sugovornici — Što hoće žena? Pita­
nje koje nikada nije razriješio, uzevši u obzir kakav je
zaista b i o njegov odnos prema ženi, njegov papučarski
karakter, kao što se čedno izražava Jones u vezi s njim.
Reći ćemo da bi Freud bio sigurno postao zadivljujući,
strastveni idealist da se nije posvetio drugome, u obliku
histerične osobe.
Odlučio sam da svoj seminar zaključim u spomenuto
vrijeme, u dva sata manje dvadeset. K a k o vidite, danas
nisam zaokružio ono što je funkcija nesvjesnoga.

Pitanja i odgovori nedostaju.

22. siječnja 1964.

3

O subjektu izvjesnosti

Ni biti, ni ne-biti.
Konačnost želje.
Neuhvatljivo.
Status nesvjesnog je etički.
Da u teoriji sve treba prepraviti.
Kartezijanski Freud.
Želja histerične osobe.

Prošle sedmice je moj uvod o nesvjesnom kroz struktu­

ru zijeva pružio priliku jednom m o m slušaču, Jacques-
-Alainu Milleru, za izvrsnu skicu onoga što je u m o j i m
prethodnim spisima raspoznao kao strukturirajuću funk­
ciju manjka i on ju je smjelim lukom spojio s onim što
sam ja, govoreći o funkciji želje, mogao označiti kao ma­
njak u bivstvovanju.
Ostvarivši ovaj sinopsis koji zacijelo nije b i o uzalu­
dan, bar ne za one koji su ponešto od moga učenja pozna­
vali, pitao me je o mojoj ontologiji.
Nisam mu mogao odgovoriti u okviru koji satnica
predviđa za dijalog, a i najprije bi mi on m o r a o razjasni­
ti što on razumije pod izrazom ontologija. N e k a ne misli
da mi se pitanje činilo neprikladnim. Reći ću i više. O n o
je došlo upravo kako treba, u tom smislu što se kod zije­
va upravo radi o ontologijskoj funkciji, a smatrao sam
da kroz to treba kao najhitniju uvesti funkciju ne­
svjesnoga.

Zijev nesvjesnog mogli bismo nazvati pred-ontološkim.

Naglašavao sam taj previše zaboravljeni karakter — za­
boravljen na način koji nije bez značenja — od prve

35
p o j a v e nesvjesnoga koje ne daje povoda ontologiji. Ono
što se najprije pokazalo Freudu, otkrivačima, onima koji
su učinili prve korake, ono što se j o š pokazuje bilo kome
tko u analizi prilagodi neko vrijeme svoj pogled onome
što upravo pripada redu nesvjesnoga — to nije ni bivstvo-
vanje ni nebivstvovanje, to je ne-realizirano.
Spomenuo sam funkciju limba, a mogao sam isto tako
govoriti o onome što se u konstrukcijama gnoze naziva
prijelaznim bićima — silfi, gnomi, odnosno viši oblici
ovih neodređenih posrednika. Isto tako ne zaboravimo
da je Freud, kad je počeo prevrtati ovaj svijet, naveo
taj stih koji j e , kad ga je izgovorio, izgledao bremenit
uznemirujućim bojaznima, a čija je prijetnja nakon šez­
deset godina iskustava potpuno zaboravljena — Flectere
si nequeo superos Acheronta movebo. Značajno j e , da je
o n o što se najavljivalo kao pakleni otvor kasnije bilo
znatno aseptizirano.
Ali, isto je tako indikativno da se ono što se hotimično
pokazivalo kao otvor prema nižem svijetu nije nigdje,
o s i m u rijetkim slučajevima, ozbiljno povezalo sa svim
onim što je postojalo — postoji sada još uvijek, ali manje
nego u vrijeme frojdovskog otkrića — od metapsihičkog
istraživanja, kao što se to govorilo, odnosno od prakse
spiritističke, dozivačke, nekromantske, gotičke psihologi­
je Myersa koja se obavezivala da u stopu slijedi telepat­
ska zbivanja.
Sigurno, Freud dotiče u prolazu ove činjenice, ono što
mu je u vezi s time moglo donijeti iskustvo. Ali, jasno
je da njegova teorizacija ide u smislu racionalističke i
elegantne redukcije. Može se smatrati iznimnim, odnosno
neobičnim, ono što se u analitičkom krugu danas vezuje
za ono što je bilo nazvano — i to vrlo značajno, da bi ih
se steriliziralo — fenomenima psi (psi). Mislim, na prim­
jer, na Servadijeva istraživanja.
Zacijelo nas naše iskustvo nije vodilo u tom smjeru.
Rezultati našeg istraživanja nesvjesnog idu, naprotiv, u
pravcu izvjesnog sušenja, svođenja na herbar čiji je oda­
bir uzoraka ograničen na registar koji je postao smiš-

36
ljen katalog, na klasifikaciju koja bi rado htjela biti pri­
rodna. Ako se u registru tradicionalne psihologije mno­
go polaže na nesvladiv, beskrajan karakter ljudske želje
— videći u tome ne znam kakvu božansku stopu koja bi
se u nju utisnula — ono što nam analitičko iskustvo na­
govještava jest ograničena funkcija želje. Želja više od
bilo koje druge točke ljudskog dometa susreće negdje
svoju granicu.
Vratit ćemo se na sve o v o , ali ističem da sam rekao
želja, a ne ugoda. Ugoda je o n o što ograničava domet
ljudskog pedlja — načelo ugode jest načelo homeostaze.
Zelja nalazi svoj krug, svoj urođeni odnos, svoju granicu,,
i upravo se ona u odnosu na ovu granicu održava k a o
takva, prekoračujući prag koji postavlja načelo ugode.
Freudov osobni potez nije to odbacivanje, na polju reli­
giozne sentimentalnosti, onoga što je označio kao oce­
ansku težnju. Naše je iskustvo tu da svede ovu težnju na
fantazam, da osigura drugdje čvrstu podlogu, i da je o p e t
vrati na mjesto onoga što je Freud nazivao, u vezi s reli­
gijom, iluzijom.
U funkciji nesvjesnoga ontička je pukotina kroz koju
se načas pojavljuje nešto čija pustolovina na našem polju
izgleda tako kratka — samo trenutak, jer u idućem tre­
nutku, kad se zatvara, sve to izgleda iščezavajuće. V r a t i t
ću se tome, a to će biti korak koji sam do sada zaobila­
zio zbog konteksta. To je gorući kontekst, vi to znate.
Naše tehničke navike su postale — uslijed razloga k o j e
ćemo analizirati — tako škakljive što se tiče funkcija
vremena, da bi uvođenje tako bitnih distinkcija koje se
uvode svugdje osim u našoj disciplini, zahtijevalo da se
upustim na put manje ili više pledirajuće diskusije.
Osjetno je i na samoj razini definicije nesvjesnog —
ako se pozovemo samo na ono što Freud silom prilika
kaže približno, budući da se najprije time m o g a o služiti
samo dodirom, pokušajima, s obzirom na primarni pro­
ces — da je o n o što se u njemu događa nedostupno kon­
tradikciji, vremensko-prostornom smještavanju, a isto ta­
ko funkciji vremena.

37
 Dakle, iako želja samo prevozi prema uvijek kratkoj i
ograničenoj budućnosti, Freud ipak smatra neuništivim
ono što ona sadrži od slike prošlosti. Izraz »neuništiv«
je upravo potvrđen realnošću koja je od svega najnepo-
stojanija. A k o neuništiva želja izmakne vremenu, kojem
registru u redu stvari ona pripada? — jer, što je stvar
a k o ne ono što traje, identično, izvjesno vrijeme. N i j e li
ovdje potrebno razlikovati uz trajanje, supstancu stvari,
i neki drugi način vremena — logičko vrijeme? Vama je
poznato da sam tu temu dotakao u j e d n o m napisu.
Tu ćemo ponovno naći strukturu koju skandira udara­
nje pukotine čiju sam vam funkciju spomenuo prošli put.
Pojava neuhvatljivog se zbiva između dvije točke, po­
četne i krajnje, toga logičkog vremena — između tog tre­
nutka kad se vidi da je neka stvar elidirana, odnosno
izgubljena za samu intuiciju i onog eluzivnog trenutka
kad zapljena nesvjesnog ne završava, kad se uvijek radi
o osposobljenom obnavljanju.
Ontički, dakle, nesvjesno je neodređeno — ali, uspije­
vamo ga zaokružiti u strukturu, u vremensku strukturu
za koju ne m o ž e m o reći da do sada nikad nije bila arti­
kulirana kao takva.

Analitičko iskustvo od Freuda nadalje pokazalo je pre­

zir prema o n o m e što se pokazuje u zijevu. Sablasti koje
otuda izlaze — prema usporedbi koju Freud upotrebljava
u Tumačenju snova — nismo mi hranili krvlju.
Mi smo se zanimali za druge stvari, a ja sam tu, da
vam o v e godine ukazem kako je o v o prenošenje interesa
značilo uvijek više za smisao oslobađanja struktura o
kojima se loše govori u analizi, o kojima g o v o r i m o goto­
vo kao proroci. Prečesto, čitajući najbolja teoretska svje­
dočanstva koja iznose analitičari iz svoje prakse, imamo
osjećaj da ih treba interpretirati. Pokazat ću v a m to pra­
vovremeno, kad bude riječi o onom što je najživlje, go-

38
ruće u našem iskustvu, naime o prijenosu, o kojem po­
stoje i najnepotpunija i najpodrobnija svjedočanstva, u
potpunoj zbrci.
To vam objašnjava zašto i d e m korak po korak j e r će
vam to o čemu ću raspravljati — o nesvjesnom, o ponav­
ljanju — drugi govoriti na razini prijenosa, govoreći da
je o tome riječ. Uobičajena je stvar čuti, da je prijenos
ponavljanje. Ne kažem da je to posve pogrešno i da u
prijenosu nema ponavljanja. Ne kažem da Freud nije pri­
šao ponavljanju upravo u vezi s prijenosom. K a ž e m da
pojam ponavljanja nema veze s p o j m o m prijenosa. Pri­
siljen sam zbog toga da mu najprije pristupim u našem
objašnjenju, da mu dam logičan korak. Jer, slijediti kro­
nologiju značilo bi podržavati dvosmislenosti pojma po­
navljanja, koje proizlaze iz činjenice da je on otkriven
prilikom tapkanja u istraživanju prijenosa.
Sada bih naznačio, ma koliko v a m formula može iz­
gledati čudna, da nesvjesnom tako nejasan, tako nepo­
stojan status bivstvovanja daje postupak njegova ot­
krivača.
Status nesvjesnoga, koji vam prikazujem tako krhkim
na ontičkom planu, jest etički. Freud u svojoj žeđi za
istinom kaže — Što god to bilo, treba tamo poći — jer,
negdje se to nesvjesno pokazuje. A to on kaže iz svog
iskustva onoga što je dotada, za liječnika, najodbijanija,
najskrivenija, najsuzdržavanija, najodbacivanija realnost,
realnost histerične osobe, utoliko što je ona — na neki
način, otpočetka — obilježena znakom varke.
Zacijelo, to nam je donijelo mnogo drugih stvari na
polju kamo nas je v o d i o ovaj početni postupak, diskonti-
nuitet koji tvori činjenica da je neki čovjek-otkrivač,
Freud, rekao — Tamo je zemlja kamo vodim svoj narod.
Dugo je vremena o v o što se nalazilo na tom polju izgle­
dalo obilježeno karakteristikama njegova početna otkri­
ća — želje histerične osobe. Ali uskoro se nametnulo
nešto posve drugo, što je — s postupnim otkrivanjem —
bivalo formulirano uvijek sa zakašnjenjem, vuklo se iza

39
svega. To je zato što je teorija bila skovana za prethodna
otkrića. Zato sve treba prepraviti uključivši i ono što se
tiče želje histerične osobe. To nam nameće izvjesni retro­
aktivni skok, ako želimo označiti bitno u Freudovoj pozi­
ciji o onome što se zbiva na polju nesvjesnoga.
Ne želim impresionistički kazati da je tu njegov postu­
pak etički, — ne mislim na čuvenu hrabrost znanstvenika
koji se ne povlači ni pred čim, to je slika koju treba ubla­
žiti, kao sve ostalo. Ako kažem da je status nesvjesnoga
etički, a ne ontički, to je upravo zato što Freud to ne
ističe kad nesvjesnom dodjeljuje status. A to što kažem
o žeđi za istinom koja ga potiče, ovdje je obična indika­
cija za pristup koji će nam pomoći da se zapitamo gdje
je bila Freudova strast.
Freud poznaje svu krhkost tkanja nesvjesnog koje se
odnosi na ovaj registar, kad u posljednjem poglavlju
Tumačenja snova započinje snom, koji za razliku od svih
u knjizi analiziranih snova ima posebnu sudbinu — san
koji je obavijen oko najtjeskobnijeg misterija, koji vezu­
je oca za leš sina koji je pored njega, za mrtvoga sina.
Dok tone u san, ocu se pojavljuje sin koji mu kaže —
Zar ne vidiš, oče, da gorim? A on upravo gori u stvarno­
sti, u sobi pored njega.
Zašto onda podržavati teoriju koja san čini slikom želje,
polazeći od ovog primjera, gdje u nekoj vrsti plamenog
odraza upravo stvarnost, g o t o v o kao vjerna kopija, iz­
gleda da budi snivača iz njegova sna? Zašto, ako ne zato,
da nam prizove misterij koji nije ništa drugo nego ono-
strani svijet, i ne znam koja tajna podijeljena između
oca i tog djeteta koje mu dolazi, govoreći — Zar ne vidiš,
oče, da gorim? Od čega on gori? — od onoga što je na
drugim mjestima označeno frojdovskom topologijom —
od težine očevih grijeha, koje nosi duh u mitu o Hamle-
tu, koji je Freud zamijenio m i t o m o Edipu. Otac, Ime-oca,
podupire strukturu želje strukturom zakona — ali očevo
nasljedstvo, to nam naznačava Kierkegaard, jest grijeh.
Odakle izvire ,Hamletov duh? — iz mjesta odakle nam
objavljuje, da je u cvijetu svoga grijeha bio iznenađen.

40
 I

pokošen — i daleko od toga da on Hamletu daje zabra­

ne Zakona koje omogućavaju njegovu želju, u svakom se
trenu tu radi o dubokoj sumnji u ovog previše ideal­
nog oca.
S v e je nadohvat, na površini, u o v o m primjeru koji
Freud tu postavlja da bi nam pokazao da ga ne iskori­
štava, da ga cijeni, da ga važe, da ga odobrava. On nas
odvlači od ove najfascinantnije točke, da bi ušao u disku­
siju o zaboravljanju snova i o vrijednosti njihove trans­
misije za subjekt. Ova se rasprava kreće o k o izvjesnog
broja izraza koje vrijedi istaknuti.
Glavni izraz, u stvari, nije istina. To je Gewissheit, iz­
vjesnost. Freudov postupak je kartezijanski — u t o m
smislu što on polazi od temelja subjekta izvjesnosti. Ra­
di se o onome o čemu m o ž e m o biti sigurni. U tom cilju,
prva stvar koju treba učiniti jest natkriliti ono što kono-
tira sve što je sadržaj sna — natkriliti ono što lebdi
svugdje, ono što posipa točkama, zamračuje, šara tekst
svake poruke sna — Ja nisam siguran, ja sumnjam.
A tko ne bi sumnjao u trasmisiju sna kad je doista očit
ponor između onoga što je doživljeno i onoga što je
izneseno?
Upravo to Freud svom snagom naglašava — sumnja je
oslonac njegove izvjesnosti.
On to motivira — upravo je tu, kaže on, znak da posto­
ji nešto što treba sačuvati. A sumnja je onda znak otpora.
Funkcija koju on daje sumnji ostaje ipak nejasna, j e r
to nešto što treba sačuvati može isto tako biti i nešto
što treba pokazati — jer, u svakom slučaju to što se po­
kazuje, pokazuje se samo pod nekom Verkleidung, pre-
rušeno i suvišno, koje se slabo održava. Ali, što god to
bilo, ja naglašavam da postoji točka gdje se približavaju,
konvergiraju, dva postupka, Descartesov i Freudov.
Descartes nam kaže — Ja sam uvjeren, zato što sum­
njam, da mislim a ja ću reći, da bih se držao formule
koja nije opreznija od njegove, ali koja nas sprečava da
raspravljamo o ja mislim — Misleći, ja jesam. Obratite
usput pažnju da izbjegavanjem ja mislim, ja izbjegavam

41
diskusiju koja proizlazi iz činjenice da to ja mislim, za
nas ne može sigurno biti odvojeno od činjenice da ga on
ne m o ž e formulirati, već nam reći, implicitno — što on
zaboravlja. To ćemo načas odložiti.
Na potpuno analogan način Freud je, tamo gdje on
sumnja — jer, to su konačno njegovi snovi, i on od
polaska sumnja — uvjeren da tu postoji jedna misao
koja je nesvjesna, to znači da se ona pokazuje kao od­
sutna. Na tom mjestu on priziva, čim ima posla s dru­
gima, ono ja mislim, kroz koje će se otkriti subjekt.
S v e u svemu, on je siguran da je ova misao osamljena,
odvojena od svakog njegovog ja jesam, ako se može
reći — ako netko imalo, i tu je skok, misli umjesto nje.
Tu se otkriva disimetrija između Freuda i Descartesa.
Ona nije uopće u početnom postupku izvjesnosti zasno­
vane na subjektu. Proizlazi iz toga što je na o v o m polju
nesvjesnog subjekt k o d kuće. I upravo zato što Freud
potvrđuje izvjesnost, dolazi do napretka preko kojeg
nam on mijenja svijet.
Za Descartesa, ono što u početnom cogito — kartezi-
janci će mi o v o uzvratiti, ali ja ga ističem u diskusiji
— cilja na mislim, utoliko što se njiše u jesam, jest real­
no — ali istinito ostaje toliko izvana da se Descartes
mora uvjeravati, u što? — u Drugo, koje nije varalica
i koje bi, osim toga, m o g l o samim svojim postojanjem
jamčiti za temelje istine, jamčiti mu da u svom vlastitom
objektivnom objašnjenju ima potrebne temelje za to,
da samo realno, o k o j e m se on uvjerava, m o ž e pronaći
dimenziju istine. M o g u samo naznačiti čudesnu poslje­
dicu koju je imalo o v o postavljanje istine u ruke Dru­
goga, ovdje savršenog boga, čiji je posao istina, jer, što
g o d on htio reći, sve bi to bila istina — čak i kad bi
rekao da su dva i dva pet, to bi bila istina.
Što to implicira? — da možemo započeti igru sa slov-
cima algebre koja pretvaraju geometriju u analizu —
da su otvorena vrata teoriji skupova — da sebi m o ž e m o
dozvoliti sve kao hipotezu istine. Ali ostavimo to što
nije naš posao, t i m prije što znamo da ono što počinje

42
na razini subjekta nije nikad bez posljedica, pod uvjetom
da znamo što znači ovaj izraz — subjekt.
Descartes to nije znao, osim da je to bio subjekt neke
izvjesnosti i odbacivanje svega prethodnog znanja — ali
mi, mi znamo zahvaljujući Freudu, da se subjekt ne­
svjesnog očituje, da to misli prije nego li uđe u izvjesnost.
Mi to imamo u rukama. To je naša neprilika. Ali,
u svakom slučaju, to je odsada polje kojemu, što se
tiče pitanja koje ono postavlja, ne m o ž e m o izbjeći.

Naglasio bih sada da, prema tome, korelativ subjekta

ne pripada tada Drugome varalici, on pripada Drugome
prevarenom. A to najkonkretnije uviđamo č i m zađemo u
analitičko iskustvo. Subjekt se najviše b o j i toga da nas
prevari, da nas odvede na krivi put, ili jednostavnije,
da se mi prevarimo jer, nakon svega, jasno j e , kad vidi­
mo svoj lik, da smo ljudi koji se m o ž e m o prevariti kao
i svi ostali.
Ali, to ne uznemirava Freuda, j e r — upravo je to po­
trebno shvatiti, posebno kad se čita prvi paragraf po­
glavlja koje se odnosi na zaboravljanje snova — znakovi
se ponovo kroje, trebat će voditi računa o svemu, trebat
će se osloboditi, kaže on, sebe frei machen, od svake
ljestvice procjene koja se tu traži, Preisschätzung, pro­
cjene onoga što je sigurno i onoga što nije sigurno. I
najslabiju indikaciju da nešto ulazi u polje m o r a m o sma­
trati jednako vrijednom trasom što se tiče subjekta.
Kasnije, u znamenitoj opasci jedne homoseksualke, on
ismijava one koji j o j , na temelju njenih snova, mogu
reći — Ali, gdje je onda to čuveno nesvjesno koje bi nas
trebalo odvesti do istinitijeg, do istine, oni ironiziraju,
do božanske istine? Vaša se pacijentica vama ruga jer je
ona sanjala, u analizi, takve snove da vas uvjeri kako se
vraća onome što se od nje traži, sklonosti prema muš­
karcima. Freud ne vidi tome nikakvu zamjerku. Nesvje-

43
 sno, kaže on, nije san. Iz njegovih usta to znači da se
nesvjesno može zbivati u smislu prevare i da to za njega
nema vrijednost zamjerke. Doista, kako bi moglo ne biti
istine laži? — te istine, zbog koje je posve moguće, su­
protno tobožnjem paradoksu, tvrditi — Ja lažem.
Jednostavno, Freud je o v o m prilikom propustio da
ispravno formulira ono što je bilo predmet želje histe­
rične osobe i želje homoseksualke. Upravo tu — prema
jednima kao i prema drugima, prema Dori kao i prema
čuvenoj homoseksualki — on je popustio i liječenje je
bilo prekinuto. U odnosu na svoju interpretaciju on sam
još uvijek oklijeva, malo prerano, malo prekasno. Freud
j o š nije mogao vidjeti — zbog pomanjkanja struktural­
nih oznaka koje vama želim iznijeti — vidjeti, da je želja
histerične osobe — posve uočljiva u opasci — podržavati
želju oca — u slučaju Dore, podržavati je preko za­
stupnice.
Očito zadovoljstvo Dore zbog očeve avanture sa ženom
gospodina K., to što mu ona dopušta da j o j se udvara,
upravo je igra k o j o m treba podržavati želju muškarca.
Isto tako prijelaz na djelo, šamar raskida, kad j o j jedan
od njih, gospodin K. kaže, ne — Mene ne zanimate vi,
već — Mene ne zanima moja žena, pokazuje da j o j je
potrebno, da ova veza bude sačuvana s trećim elemen­
tom koji j o j omogućava opstojanje u svakom slučaju ne-
zadovoljene želje — isto tako želju kojeg ona favorizira
kao nemoćnog, kao svoju želju, koja se ne može ostva­
riti kao želja Drugoga.
Isto tako, što opravdava još jednom formulu koju sam
dao, izniklu na iskustvu histerične osobe, da bih tu for­
mulu smjestio na njenu pravu razinu — želja čovjeka
jest želja Drugoga — u očevoj želji homoseksualka na­
lazi drugo rješenje — prkosi ovoj želji.
Pročitajte opet ovu opasku i uvidjet ćete karakter oči­
tog izazova koji pruža ponašanje ove djevojke, koja sli­
jedi ukorak jednu ženu iz polusvijeta, obilježenu u gra­
du, ne prestaje pokazivati vitešku brigu koju j o j pokla­
nja, sve do dana kad susreće svog oca — u pogledu oca

44
ona sreće bijeg, prezir, poništenje onoga što je pred
njim — ona se odmah baca preko ograde željezničkog
mostića. Ona doslovno ne m o ž e više zamisliti drugo no
da uništi sebe, funkciju koju je imala, onu, da pokaže
ocu ono što jest, sebe, apstraktni falus, herojski, jedin­
stven i posvećen usluzi jedne dame.
Ono što čini homoseksualka u svom snu, varajući
Freuda, to je još jedan izazov u odnosu na želju oca —
Ako hoćete da volim muškarce, imat ćete snova o lju­
bavi prema muškarcu koliko god hoćete. To je izazov u
obliku ismijavanja.
S ovim sam uvodom otišao toliko daleko samo da bih
vam omogućio da razlučite što je s položajem frojdov-
skog postupka s obzirom na subjekt — utoliko što je
subjekt zainteresiran u polju nesvjesnoga. Ja sam isto
tako razlučio funkciju subjekta izvjesnosti u odnosu na
istraživanje istine.
Idući ćemo se put dotaknuti pojma ponavljanja i po­
staviti pitanje kako da ga shvatimo, i vidjet ćemo kako
Freud pomoću ponavljanja, kao ponavljanja prijevare,
koordinira iskustvo, utoliko što je varljivo, s realnim,
koje će od tada biti smješteno u polju znanosti, kao
što je subjekt osuđen da griješi, ali upravo to griješenje
razotkriva.

ODGOVORI

X. — Nisu li logičko vrijeme i vrijeme-supstanca stvari

identični?

Logičko vrijeme se sastoji od tri razdoblja. Najprije

— trenutak viđenja — koji nije bez misterija, mada je
prilično ispravno određen u onom psihološkom iskustvu
intelektualne operacije koja je insight. Zatim, — vrijeme
za shvaćanje. Na kraju, čas zaključivanja. To je samo
obično podsjećanje.

45
 Da bi se shvatilo što je logičko vrijeme treba poći od
toga, da je na polasku data označiteljska baterija. Na toj
osnovi treba unijeti dva izraza, što zahtijeva, kao što
ćemo vidjeti, funkcija ponavljanja — Willkür, arbitrar-
nost, i Zufall, slučaj.
Na taj način Freud razmatra, za interpretaciju snova,
koju posljedicu ima slučaj transkripcije i arbitrarnost
približavanja — zašto prenijeti o v o radije na jednu nego
li na drugu stvar? Sigurno je da nas tako Freud dovodi
do srži pitanja koje postavlja razvoj modernih znanosti,
ukoliko one dokazuju ono što možemo temeljiti na
slučaju.
Ništa se, doista, ne može temeljiti na slučaju — pro­
računu sreće, strategijama — što na početku ne bi im­
pliciralo ograničeno strukturiranje situacije, i to u izrazu
označitelja. K a d moderna teorija igre razrađuje strate­
giju dvaju partnera, oni će se sresti s maksimalnim šan­
sama, p o d uvjetom da svaki razmišlja kao onaj drugi.
Što daje vrijednost ovakvoj operaciji? — to, da je karta
već razdijeljena, oznake problema su već upisane, a raz­
rješenje ih neće preći.
A što se tiče nesvjesnoga, Freud sve što je nadohvat
njegovu sluhu svodi na funkciju čistih označitelja. Po­
lazeći od ove redukcije, to djeluje i m o ž e se pojaviti,
kaže Freud, čas zaključivanja — čas kad on osjeća hra­
brost da prosudi i zaključi. To je d i o onoga što sam
nazvao njegovim etičkim svjedočanstvom.
Iskustvo mu odmah pokazuje da, u odnosu na subjekt,
on nailazi na ograničenja kao što su ne-uvjerenje, otpor,
ne-ozdravljenje. Rememoriranje nosi u sebi uvijek gra­
nicu. Ono se, nesumnjivo, potpunije može postići drugim
putovima nego li analizom, ali oni su nedjelotvorni za
ozdravljenje.
Ovdje treba razlikovati domet ovih dvaju pravaca, rc-
memoriranja i ponavljanja. Od jednog do drugog nema
više vremenske orijentacije nego li povratnosti. Jedno­
stavno, oni nisu komutativni — nije isto početi s reme-

46
moriranjem da bi se radilo s otporom ponavljanja, ili
početi s ponavljanjem da bi se došlo do rememoriranja.
To nam kazuje da funkcija-vrijeme ovdje ide u logički
red i da je vezana za značenjsko uobličavanje realnoga.
Nekomutativnost j e , zapravo, kategorija koja pripada
samo registru označitelja.
Tu shvaćamo preko čega se pokazuje red nesvjesnoga.
Čemu to Freud pripisuje? T k o mu tu uzvraća? To on
uspijeva razriješiti kasnije, kad razrađuje funkciju po­
navljanja. Vidjet ćemo kasnije, kako je možemo formu­
lirati oslanjajući se na Aristotelovu Fiziku.
P. Kaufmann: — Prošle ste godine jasno rekli da je
tjeskoba ono što ne vara. Možete li ovaj iskaz staviti u
odnos s ontologijom izvjesnosti?
Tjeskoba je za analizu odlučujući izraz-oslonac, jer, zai­
sta, tjeskoba je ono što ne vara. Ali tjeskoba može izo­
stati.
U iskustvu je potrebno kanalizirati je, i, usudio bih
se reći, dozirati j e , da nas ne preplavi. Korelativna opas­
nost je u tome što treba spojiti subjekt s realnim —
izraz koji ću pokušati zaokružiti idući put, da bih ras­
pršio nejasnost koja postoji u vezi s njim kod mnogih
mojih učenika.
Što, za analitičara, m o ž e potvrditi kod subjekta ono
što se događa u nesvjesnom? Za lokaliziranje istine Freud
— ja sam v a m to pokazao učeći o formacijama nesvjes­
noga — započinje izvjesno značenjsko skandiranje. O v o
povjerenje opravdava pozivanje na realno. Ali, najmanje
što se može reći jest da mu se realno ne predaje lako.
Uzmimo na primjer Čovjeka-vuka. Izuzetna važnost ove
operacije u djelu Freuda jest da ukazuje da plan fan­
tazma djeluje u odnosu na realno. Realno podržava
fantazam, fantazam štiti realno. Da bih vam razjasnio
ovaj odnos, sljedeći put preuzet ću spinozističko mišlje­
nje, ali u igru ću uvesti drugi izraz, da zamijeni atribut.

29. siječnja 1964.

47
4

O mreži označitelja

Misli nesvjesnoga.
Kolofon sumnje.
Subverzija subjekta.
Uvod u ponavljanje.
Realno je ono što se vraća
uvijek na isto mjeto.

M o j je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja semi­

nara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao
u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima. Zado­
voljstvo mi je da vam najavim da ove godine neće biti
ništa od toga, nedostatak snijega mi je izlika da se ove
godine odreknem te obaveze.
Slučaj je htio da v a m isto tako m o g u najaviti drugi
događaj, a sretan sam da o njemu mogu upoznati najširu
javnost. Upravo u času, kad sam u agenciji otklanjao
priliku da j o j izručim neku gotovinu, mnogo su mi za­
hvaljivali, j e r su primili zahtjev za putovanje osam čla­
nova Sociite jrangaise de Psychanalyse.
M o r a m reći da mi je zadovoljstvo da vas upoznam s
ovim događajem utoliko veće što je to takozvano pravo
d o b r o djelo, o n o o kojem Evanđelje kaže — Ljevica
ne smije znati što čini desnica.
Osam najeminentnijih članova znanstvenoga društva
su, dakle, u Londonu da bi raspravljali o sredstvima
kojima bi se suprotstavili učincima mojega učenja. To
je vrlo pohvalna briga, i rečeno Društvo ne posustaje ni
pred k o j o m žrtvom za brigu oko svojih članova, ukoliko
možda, zbog uzajamnosti, englesko Društvo nije pokrilo
troškove o v o g putovanja, kao što smo mi pokrivali tro-

48
škove njegovih članova kada su dolazili da bi se izbliza
zanimali za djelovanje našega društva.
Smatrao sam da to m o r a m izjaviti, tako da hvalospjev
pokrije pokoji mali znak neuroze koji se možda pojavio
u vezi s ovom ekspedicijom.

Prošli sam vam put g o v o r i o o pojmu nesvjesnoga, čija

je prava funkcija upravo to da bude u dubokom, počet­
nom, uvodnom odnosu s funkcijom pojma Unbegriff —
ili Begriff izvornog Un, naime reza.
Ovaj rez sam duboko vezao za funkciju subjekta kao
takvog, subjekta u konstituirajućem odnosu prema sa­
m o m označitelju.
Izgleda novo, s razlogom, to što sam se u vezi s ne­
svjesnim pozvao na subjekt. Vjerovao sam da sam vas
uspio navesti da osjetite kako se sve to zbiva na istom
mjestu, na mjestu subjekta koji je — iz kartezijanskog
iskustva što temelje uvodne izvjesnosti svodi na jednu
točku — zadobio arhimedsku vrijednost, koja je kao
točka oslonca omogućila znanosti da krene posve drugim
pravcem, posebno od N e w t o n a nadalje.
Nisam u svojim prethodnim izlaganjima prestao na­
glašavati u neku ruku nagonsku funkciju nesvjesnoga,
neophodnost iščezavanja koja izgleda da mu je u neku
ruku inherentna — sve što se u jednom času pojavljuje
u njegovoj pukotini i izgleda da je namijenjeno da se
zbog neke vrsti prvokupa opet zatvori, kao što je sam
Freud upotrebio metaforu, da se skloni, da nestane. Isto­
vremeno sam iznio nadu da se tim putem obnovi oštra,
odlučna kristalizacija, koja je već nastala u fizikalnoj
znanosti, a ovaj put u drugom pravcu koji ćemo nazvati
konjekturalna znanost subjekta. Tu ima manje paradok­
sa no što izgleda na prvi pogled.
Kad je Freud shvatio da na polju snova mora tražiti
potvrdu za o n o što je shvatio iz iskustva s histeričnom

49
osobom, i kad je počeo napredovati smjelošću bez pre­
sedana, što nam je on rekao o nesvjesnom? On tvrdi
da je bitno konstituiran ne od onoga što svijest može
prizvati, razastrti, naznačiti, izvući iz sublimnog, već od
onoga što mu je po prirodi uskraćeno. A kako to naziva
Freud? Istim izrazom k o j i m Descartes označava ono što
sam svojevremeno nazvao njegovim osloncem — Gedan­
ken, misli.
Ima misli u polju s one-strane svijesti, i nemoguće je
predstaviti ove misli drugačije do li u istoj homölögiji
određenja gdje se subjekt za ja mislim nalazi u odnosu
na artikulaciju za ja sumnjam.
Descartes poima svoj ja mislim u iskazivanju toga
sumnjam, ne u samom iskazu koji nosi još sve od ovog
znati do sumnjati. Rekao bih da Freud iđe korak dalje
— koji nam dovoljno potvrđuje legitimnost naše asoci­
jacije — kad nas poziva da u tekst snova integriramo
ono što ću nazvati kolofon sumnje — kolofon je u sta­
r o m tekstu mali pokazatelj koji se tiskao na rubu, kada
je još bilo tipografija. K o l o f o n sumnje je dio teksta.
To nam pokazuje da Freud smješta svoju izvjesnost,
Gewissheit, u samu konstelaciju označitelja kakvi pro­
izlaze iz opisa, komentara, asocijacije — poricanje 'nije
važno. Sve to daje označitelje, na koje on računa kad
uspostavlja svoju Gewissheit •— jer, ističem, iskustvo po­
činje njegovim postupkom. Zato ga uspoređujem s kar-
tezijanskim postupkom.
Ne kažem da Freud uvodi subjekt u svijet — subjekt
kao distinkciju psihičke funkcije, koja je mit, zamagljena
zbrka — j e r to čini Descartes. Ali, reći ću da se Freud
obraća subjektu da mu kaže to što je n o v o — Ovdje na
polju snova, ti si na svome. Wo es war, soll Ich werden.
Što ne znači, kako to objašnjava neki nakazni prijevod
— Ja treba istjerati ono ( L e moi doit deloger le c a ) . Tako
prevode Freuda na francuski, dok je formula poput ove
jednaka u rezonanciji s onom predsokratovskom. Ne radi
se o ja u t o m soll Ich werden, radi se o t o m e što je Ich
u Freudovu peru, od početka do kraja — kad, naravno,

50
 znamo prepoznati njegovo mjesto, — potpuno, cjelovito
mjesto mreže označitelja, to jest subjekta, ondje gdje
je to bio oduvijek san. Na tom mjestu stari su prepozna­
vali svakakve stvari, a prema prilici i poruke bogova —
a zašto oni ne bi bili u pravu? Nešto su činili od tih
poruka bogova. A zatim ćete, možda, naslutiti u nas­
tavku mog izlaganja, da nije isključeno da su one tu
još uvijek — tim više, što nam je to svejedno. Zanima
nas tkanje koje okružuje ove poruke, mreže u kojoj se,
ako se pruži prilika, nešto uhvati. Možda se glas bogova
čuje, ali već je mnogo vremena otkako su se naše uši
vratile svom izvornom s t a n j u — svatko zna da su one
tu zato da ne slušaju.
Ali subjekt je tu da se nađe, tamo gdje je bilo —
anticipiram — realno. Opravdat ću pravovremeno o v o
što ; kažem, ali oni koji me već neko vrijeme slušaju
znaju da rado upotrebljavam formulu — bogovi pripa­
daju polju realnoga.
Tamo gdje je bilo, to Ich — subjekt, ne psihologija —
subjekt se mora zbiti. A da hi se znalo da smo pri tome,
postoji samo jedna metoda, a to je obilježiti mrežu, a
kako se mreža obilježava? Okreće se, vraća, presijeca
put, i uvijek se kroji na isti način, a u sedmom poglavlju
Tumačenja snova nema druge potvrde za njegovu Ge­
wissheit, osim — Govorite o slučaju, gospodo, ako vam
je do toga, ja u svom iskustvu ne utvrđujem u tome
nikakvu samovolju, jer to se siječe na takav način da
izmiče slučaju.
One koji su već slušali moje izlaganje o o v o m pred­
metu, podsjetit ću ponovo na 52. pismo upućeno Fliessu,
koje komentira shemu za koju će kasnije u Tumačenju
snova biti rečeno, da je optička. Ovaj model predstavlja
određen broj slojeva propusnih za nešto nalik svjetlosti,
čije bi se prelamanje mijenjalo od sloja do sloja. Tu
djeluje subjekt nesvjesnoga. A to nije, kaže Freud, pro­
storno mjesto, anatomsko, inače kako bi se moglo shva­
titi takvo kakvo nam je predstavljeno? — neizmjerno
razlijevanje, poseban spektar, smješten između percep-

51
cije i svijesti, kao što se kaže između kože i mesa. Poz­
nato vam je da će ova dva elementa kasnije tvoriti, kad
bude trebalo uspostaviti drugi topik, sustav percepcija-
-svijest, tj. Wahrnehmung-Bewusstsein, ali ne treba zabo­
raviti na interval koji ih razdvaja, u kojemu je mjesto
Drugoga, gdje se konstituira subjekt.
Pa, da se držimo pisma Fliessu, kako funkcioniraju ti
Wahrnehmungszeichen, znakovi percepcije? Freud iz svog
iskustva izvodi da je potrebno apsolutno razdvojiti per­
cepciju od svijesti — da to pređe u pamćenje treba naj­
prije biti izbrisano u percepciji, i recipročno. Onda nam
označava vrijeme u kojem o v i Wahrnehmungszeichen
moraju biti uspostavljeni u simultanosti. Što je to? —
a k o ne označiteljska sinkronija. I naravno, tim više, što
Freud to kaže pedeset godina prije lingvista. Ali mi mo­
ž e m o odmah o v i m Wahrnehmungszeichen dati njihovo
pravo ime označitelja. A naša nas lektira uvjerava da
Freud, kad se ponovo vraća na to mjesto u Tumačenju
snova, naznačava i druge slojeve, gdje se ovog puta zna­
kovi uspostavljaju po analogiji. Tu ponovo možemo naći
o v e funkcije kontrasta i sličnosti, tako bitne u tvorbi
metafore koja se uvodi pomoću dijakronije.
Ne zadržavam se na ovome, j e r danas moram ići dalje.
K a ž i m o samo da u Freudovim artikulacijama nalazimo
nedvosmislenu indikaciju da se u toj sinkroniji ne radi
samo o mreži sačinjenoj od slučajnih i dodirnih asoci­
jacija. Označitelji su se mogli konstituirati u simulta­
nosti samo kao vrlo definirana struktura konstituirajuće
dijakronije. Dijakroniju usmjerava struktura. Freud na­
značava da za nas na razini zadnjeg sloja nesvjesnoga,
tamo gdje funkcionira dijafragma, tamo gdje se uspo­
stavljaju prerelacije između primarnog procesa i onoga
koji će se koristiti na razini predsvijesti, neće biti čuda.
To mora imati, kaže on, veze s kauzalnošću.
Sve se ove indikacije presijecaju, a nama ova provje­
ravanja potvrđuju da ćemo ponovo pronaći Freuda -—
a da ni nećemo znati da li nam odatle stiže Arijadnina

52
nit, j e r smo ga, naravno, čitali prije nego li smo iznijeli
našu teoriju označitelja, a da ga nismo uvijek mogli
shvatiti. Nema sumnje da smo iz čiste neophodnosti na­
šeg iskustva postavili kauzalni zijev u samo središte
strukture nesvjesnoga, ali to da smo j o j pronašli zago­
netnu, neobjašnjenu indikaciju u Freudovom tekstu, znak
je za nas da napredujemo na putu njegove izvjesnosti.
Jer, subjekt izvjesnosti je o v d j e podijeljen — izvjesnost
ima Freud.

U o v o m pravcu je naznačeno ono što je u srži proble­

ma koji postavljam. Da li je psihoanaliza nakon toga
znanost? Ono što razlikuje modernu znanost od znanosti
na pragu o kojoj se raspravlja u Tajtetu, jest to, kad se
nauka uzdiže prisutan je uvijek jedan znalac-gospodar
(maître). Nesumnjivo, Freud je znalac. Ali, ako sve ono
što se piše kao analitička literatura nije čista i obična
lakrdija, on uvijek djeluje kao takav — što nameće pi­
tanje o tome da li će ova stabljika moći jednog dana
biti rasterećena.
Prema ovoj izvjesnosti postoji i subjekt, za koji sam
vam rekao da tu čeka od Descartesa. Usuđujem se izja­
viti kao istinu, da je frojdovsko polje bilo moguće tek
izvjesno vrijeme nakon pojave kartezijanskog subjekta,
utoliko što moderna nauka počinje tek nakon što je
Descartes učinio početni korak.
Od tog koraka zavisi m o ž e m o li pozvati subjekt da se
vrati sebi u nesvjesno — j e r je važno da znamo koga
pozivamo. To nije uobičajena duša, ni smrtna ni be­
smrtna, ni sjena, ni dvojnik, ni fantom, niti psihosfera
kao tobožnji oklop, mjesto obrane i drugih shematizama.
Zovemo subjekt, dakle, on može biti izabran. N e ć e biti
možda, kao u paraboli, mnogo zvanih a malo izabranih,
ali sigurno neće biti drugih osim zvanih.

53
 Da bi se shvatio frojdovski pojam, treba poći od po­
stavke da je taj pozvani subjekt — subjekt kartezijan-
skog porijekla. Ova postavka daje pravu funkciju onome
što se u analizi naziva rememoracijom. Rememoracija
nije platonovsko sjećanje, to nije povratak nekog oblika,
otiska, eidosa ljepote i dobra, koja nam dolazi iz ono-
stranosti, od najviše istine. To je nešto što nam dolazi
od neophodnosti strukture, od nečeg poniznog, rođenog
na razini najnižih susreta i svakog govornog meteža koji
nam prethodi, od strukture označitelja, od jezika na ko­
j i m a se zamuckuje, spotiče, ali koji ne mogu izbjeći pri­
silama čiji se odjeci, model, stil, mogu začudo naći danas
u matematici.
Vidjeli ste da je uz pojam presijecanja bitna i funk­
cija povratka, Wiedèrkehr. To nije samo Wiederkehr u
smislu onoga što je bilo potisnuto — sama konstitucija
polja nesvjesnoga osigurava Wiederkehr. Tu Freud po-
tvrđuje svoju izvjesnost. Ali, očito je da mu ona ne dolazi
otuda. Ona mu dolazi odatle što prepoznaje zakon svoje
želje, svoje, Freudove. On ne bi mogao napredovati tak­
v o m odlučnom izvjesnošću, da nije b i o vođen, kao što
nam tekstovi pokazuju, svojom autoanalizom.
A što je njegova autoanaliza? — što drugo do li ge­
nijalno otkrivanje zakona želje uklonjenog u Ime-oca?
Freud napreduje podržan izvjesnim odnosom prema svo­
j o j želji i onim što je njegov čin, t j . konstitucija psiho­
analize.
Neću šire o tome, mada još oklijevam da napustim
o v o područje. A k o bih se zadržao, pokazao bih v a m da
kod Freuda pojam halucinacije kao procesa regresivnog
zaposjedanja percepcije implicira nužno da subjekt mo­
ra biti posve subvertiran — što je on, u stvari, samo u
krajnje prolaznim trenucima.
Nesumnjivo, sve to ostavlja posve otvorenim pitanje
halucinacije u pravom smislu riječi, kojoj subjekt ne
vjeruje i ne priznaje da je u nju uključen. Bez sumnje,
to je samo mitsko obilježavanje — jer, nije sigurno da
se može govoriti o deliriju halucinatorne psihoze zamr-

54
šenog porijekla, kao što to čini Freud, prebrzo on u
tome vidi očitovanje perceptivne regresije zaustavljene
želje. Ali, to što postoji način, po kojem Freud može
shvatiti da je moguća subverzija subjekta, pokazuje do­
voljno do koje točke on poistovjećuje subjekt s onim
što. je izvorno subvertirano sustavom označitelja.
Ostavimo, dakle, o v o razdoblje nesvjesnoga i p o đ i m o
prema pitanju, što je to ponavljanje. Zato će biti potre­
ban više nego jedan naš razgovor.

Ovo što vam sada imam reći, tako je novo — premda

potvrđeno onim što sam obrazložio o označitelju — da
sam smatrao da v a m danas, bez ikakva ostavljanja ka­
rata u rukavu, moram objasniti kako shvaćam funkciju
ponavljanja.
Ova funkcija, u svakom slučaju, nema ništa s otvore­
nim i zatvorenim karakterom kruga koji sam nazvao
Wiederkehr. Ne kažem da je Freud uvodi, ali je prvi put
artikulira u članku iz 1914, Erinnern, Wiederholen und
Durcharbeiten, što je upravo tekst na kojem se u analizi
zasnovala najveća glupost, koja završava u petom po­
glavlju u Jenseits des Lustprinzips.
Pokušajte čitati na nekom drugom jeziku, a ne na
francuskom, o v o peto poglavlje, red po red. Oni koji ne
znaju njemački neka ga čitaju u engleskom prijevodu.
A k o čitate o v o posljednje, usput rečeno, imat ćete se
čime zabavljati. Vidjet ćete na primjer, da prijevod in­
stinct za Trieb, i instinctual za triehhaft ima takve ne­
dostatke za prevodioca, iako ga on zadržava svugdje
dosljedno — to postavlja cijelo o v o izdanje na plan
proturječja, jer nema ništa zajedničko između Trieb i
instinct — tamo, u tekstu, nesuglasnost je tako nemo­
guća da se čak rečenica ne može privesti kraju prevodeći
triebhaft s instinctual. Potrebna je pismena napomena
— At the beginning of the next paragraph, the Word

55
 Trieb... is much more revealing of the urgency than
the word instinctual. Trieb vas više gura u stražnjicu,
mali m o j i prijatelji, to je sva razlika od tobožnjeg
instinkta.
Da vidimo, dakle, kako se Wiederholen uvodi. Wieder-
holen ima veze s Erinnerung, rememoracijom. Subjekt
pri sebi, rememoracija biografije, sve to ide do izvjesne
granice koja se zove realno. K a d bih pred vama htio
skovati spinozističku formulu koja se tiče ovoga, rekao
bih — cogitatio adaequata semper vitat eamdem rem.
Odgovarajuća misao, kao misao na razini gdje jesmo,
izbjegava uvijek istu stvar — pa b i l o da se kasnije nađe
u svemu. Realno se ovdje uvijek vraća na isto mjesto —
na ono mjesto gdje subjekt kogitira, gdje ga res cogitans
ne susreće.
Čitava povijest Freudova otkrića, ponavljanja kao fun­
kcije, definira se samo takvim usmjeravanjem odnosa
misli i realnoga. To je na početku bilo lijepo, j e r se
radilo o histeričnim ženskim osobama. K a k o je proces
rememoracije bio uvjerljiv kod prvih histeričnih osoba!
Ali, orio o čemu se radi u toj rememoraciji, nije se mo­
g l o znati na početku — nije se znalo da je želja histe­
rične žene želja oca koju treba podržavati u njenom
statusu. N i j e čudno da se za dobrobit onoga koji preu­
zima mjesto oca, rememoriraju stvari sve do taloga.
U ovoj prilici napominjem da u Freudovim tekstovima
ponavljanje nije reproduciranje. N e m a kolebanja u o v o j
točki — Wiederholen nije Reproduzieren.
Reproducirati, to je ono što je smatrano da se može
učiniti u vrijeme velikih nada katarze. Imali smo repro­
dukciju praprizora, kao što danas imamo slike majstora
za devet i p o l franaka. Samo, Freud nam to ukazuje pri
svojim sljedećim koracima, a nije mu potrebno mnogo
vremena da ih učini, da se ništa ne može doseći, ni sru­
šiti, ni izgoriti, osim na simboličan način, kako se to
kaže, in effigie, in absentia.
Ponavljanje se najprije javlja u obliku koji nije jasan,
koji ne ide od sebe kao reprodukcija ili uprisutnjenje.

56
u činu (en acte). Eto zašto sam na dnu ploče stavio čin
s velikim upitnikom, da b i h vam kazao da će ovaj čin
ostati na našem horizontu sve dok budemo govorili o
odnosima ponavljanja s realnim.
Dosta je čudno da ni Freud, ni itko od njegovih epi­
gona, nije nikad pokušao rememorirati ono što je sva­
kome nadohvat u vezi sa činom — dodajmo, ljudskim
činom, ako hoćete, j e r koliko znamo postoji samo ljud­
ski čin. Zašto čin nije ponašanje? Uperimo oči, na pri­
mjer, na taj čin koji je bez dvojbe čin otvaranja utrobe
u izvjesnim uvjetima — nemojte reći hara-kiri, naziv je
seppuku. Zašto oni to čine? Jer misle da je to za druge
neugodno, j e r je to u strukturi čin koji se čini u čast
nečemu. Zastanimo. N e m o j m o žuriti, prije nego li zna­
mo, i označimo to, da jedan čin, pravi čin, uključuje
uvijek dio strukture, da se odnosi na realno koje tu
nije očito.
Wiederholen. Ništa nije predstavljalo veću enigmu —
posebno zbog te dvojne podjele koja strukturira cjelo­
kupnu frojdovsku psihologiju, zbog načela ugode i na­
čela stvarnosti — ništa nije b i l o veća enigma od tog
Wiederholen, koje je po riječima najodmjerenijih etimo-
loga, posve blizu haler (izvlačiti b r o d ) — kao što se čini
na stazi za vuču — posve blizu izvlačenju subjekta, koji
uvijek vuče svoju stvar na nekom putu s kojega nema
odstupanja.
A zašto se ponavljanje najprije pojavilo na razini ono­
ga što nazivamo traumatska neuroza?
Freud je protivno svim neurofiziolozima, patolozima
i drugima, dobro ukazao da, iako subjekt ima poteškoća
da reproducira u snu sjećanje na intenzivno bombardi­
ranje od kojega potječe njegova neuroza — to mu u
budnom stanju ne zadaje brige. K o j a je, dakle, ta funk­
cija traumatskog ponavljanja, ako se čini da ga ništa
ne može opravdati sa stanovišta načela ugode? Zavladati
bolnim događajem, kazat će vam se — ali tko vlada,
gdje je tu gospodar, da zagospodari? Zašto govoriti tako

57
brzo, kad ne znamo gdje ć e m o smjestiti instancu koja
bi preuzela ovu operaciju zavladavanja?
Freud, u nizu napisa od kojih sam vam naveo dva
bitna, ukazuje da mi tu m o ž e m o shvatiti što se događa
u snovima traumatske neuroze samo na razini najprimi­
tivnijeg funkcioniranja — onoga u kojemu se radi o odr­
žavanju veze energije. N e m o j m o unaprijed utvarati da
se radi o bilo kojem raskoraku, ili o preraspodjeli funk­
cije kakvu možemo naći na jednoj ponajprije beskrajno
više razrađenoj razini realnoga. Naprotiv, ovdje vidimo
točku kojoj se subjekt ne može približiti ako se sam
ne podijeli na izvjestan broj instanca. M o g l o bi se reći
o n o što se kaže za podijeljeno carstvo, da tu propada
svaka koncepcija jedinstva psihizma, tobožnjeg totalizi-
rajućeg, sintetizirajućeg psihizma koji se uzdiže do
svijesti.
Na kraju — u prvom razdoblju pokusa, kad se reme-
moracija malo-pomalo zamjenjuje sama sobom i pribli­
žava sve više jednoj vrsti fokusa, središtu, gdje izgleda
da bi se svaki događaj trebao predati — upravo u tom
času vidimo da se očituje ono što ću nazvati — u navod­
nicima, j e r potrebno je mijenjati smisao triju riječi, da
bi im se dao domet — otpor subjekta, koji u tom času
postaje ponavljanje u činu.
Ono što ću navesti idući put, pokazat će vam kako
ćemo, u vezi s ovim, prisvojiti čudesno četvrto i peto
poglavlje Aristotelove Fizike. On upotrebljava dva izraza
koji su apsolutno otporni njegovoj teoriji, najrazrađe-
nijoj koja je ikad nastala o funkciji uzroka — dva izraza
koja su neprikladno prevedena kao slučaj i sreća. Radi
se o tome, da se ispita odnos koji Aristotel uspostavlja
između automatona — a mi sa stanovišta moderne mate­
matike znamo da je to mreža označitelja — i onoga što
označava kao tyhé — koje je za nas susret realnoga.

Pitanja i odgovori nedostaju.

.5. veljače 1964.

58
5

Tyhe i automaton

Psihoanaliza nije idealizam.

Realno kao trauma.
Teorija sna i budnosti
Svijest i predodžba.
Bog je nesvjestan.
Predmet malo a u fort-da.

Danas ću nastaviti s ispitivanjem pojma ponavljanja,

takvog kakvog ga predstavlja Freudov diskurs i iskustvo
psihoanalize.
Namjeravam naglasiti da je psihoanaliza, na prvi po­
gled, sačinjena da nas vodi idealizmu.
Sam bog zna da su j o j to predbacivali — ona reducira
iskustvo, kažu neki, koje nas potiče da na čvrstom tlu
nalazimo uporište sukoba, bitke, odnosno eksploatacije
čovjeka po čovjeku, razloge naših slabosti — ona vodi
prema ontologiji težnji, za koje ona smatra da su prvot­
ne, interne, da su već sve dane položajem subjekta.
Dovoljno je da se prenesemo na tragove ovog iskustva
od njegovih prvih koraka nadalje pa da v i d i m o da nam
ona, naprotiv, ni po čemu ne dopušta da zaključimo afo­
rizmom život je san. Ni jedna praksa nije više od analize
usmjerena prema onome što je, u srži iskustva, jezgra
realnoga.

Gdje mi srećemo to realno? U onome što je analiza

otkrila, radi se zapravo o bitnom susretu — o jednom
sastanku na koji smo uvijek pozvani na susret s realnim
koje izmiče. Zato sam na ploču stavio nekoliko riječi

59
koje su za nas oznake za ono čemu se želimo približiti.
Najprije tyhe, koju smo posudili, to sam prošli put
rekao, iz Aristotelova rječnika o istraživanju uzroka. Mi
smo je preveli kao susret s realnim. Realno je s one-stra-
ne automatona, povratka, uzvrata, zahtjeva znakova, ka­
mo nas upravlja načelo ugode. Realno uvijek leži iza
automatona, i očito je u cjelokupnom Freudovom istra­
živanju da je to njegova briga.
Sjetite se razvoja, tako središnjeg za nas, Čovjeka-vuka
da biste shvatili istinsku Freudovu zaokupljenost, raz­
mjernu njegovom otkrivanju funkcije fantazma. On go­
tovo s tjeskobom prianja ispitivanju što je prvi susret,
realno, koje možemo potvrditi iza fantazma. Osjećamo
da to realno tokom cijele ove analize odvlači za sobom
subjekt i gotovo ga svladava, i toliko usmjerava istraži­
vanje da se nakon svega danas m o ž e m o zapitati nisu li
ta groznica, ta prisutnost, ta Freudova želja, mogle u
njegova bolesnika uvjetovati kasniji razvoj njegove
psihoze.
Tako, nema razloga da se s ponavljanjem pobrkaju
ni povratak znakova, ni reprodukcija, ili modulacija s
ponašanjem jedne vrsti potaknute rememoracije. Ponav­
ljanje je nešto što je po svojoj pravoj prirodi u analizi
uvijek zamagljeno, zbog toga što se ponavljanje i prije­
nos poistovjećuju u konceptualizaciji analitičara. To je
upravo mjesto gdje treba unijeti distinkciju.
Odnos prema realnome, o kojem se u prijenosu radi,
izrazio je Freud ovako — ništa ne može biti shvaćeno
in effigie, in absentia — a ipak, zar nam prijenos nije
dan kao lik, i odnos prema odsutnosti? Ovu dvosmisle­
nost realiteta koja je u pitanju u prijenosu mogli bismo
razmrsiti samo polazeći od funkcije realnoga u ponav­
ljanju.
Ono što se ponavlja, zapravo je uvijek nešto što na­
staje — izraz nam dovoljno govori o svom odnosu prema
tyhe — kao slučajno. Tu se mi analitičari ne damo nikad
nasamariti, ne u načelu. U najmanju ruku, mi ukazu­
j e m o uvijek da se ne smijemo dati uhvatiti, kad nam

60
subjekt kaže da se dogodilo nešto što ga je tog dana
'spriječilo da ostvari svoju volju, naime da dođe na
seansu. Ne treba prihvaćati stvari na temelju izjave sub­
jekta — mada imamo upravo posla s tom zaprekom, s
tom poteškoćom na koju nailazimo svaki čas. To je pravi
način shvaćanja, k o j e nalaže n o v o dešifriranje odnosa
subjekta prema onome što čini njegov položaj.
Funkcija tyhe, realnog kao susreta — susreta utoliko
što može biti neostvaren, što jest bitno neostvaren susret
— najprije se pojavila u povijesti psihoanalize u obliku
koji je sam po sebi već dovoljan da pobudi našu pažnju
— u obliku traumatizma.
Uočljivo j e , da se u začetku analitičkog iskustva real­
no prikazalo u obliku onoga što je u njemu nemoguće
asimilirati — u obliku traume, određujući sav njen slijed,
i namećući mu prividno slučajno porijeklo. Nalazimo se
u srži onoga što nam m o ž e omogućiti da shvatimo radi­
kalni karakter konfliktnog pojma, koji je uveden kao
suprotstavljanje načela ugode načelu stvarnosti — zato
ne bismo mogli shvatiti da načelo stvarnosti ima zbog
svog utjecaja posljednju riječ.
U stvari, traumu zamišljamo kao nešto što treba biti
tamponirano subjektivirajućom homeostazom koja u-
smjerava čitavo funkcioniranje definirano načelom ugode.
Iskustvo nam onda postavlja problem koji proizlazi iz
toga što je u samom primarnom procesu sačuvana us­
trajnost traume da se podsjeća na nas. Tu se trauma
doista pojavljuje i često je razotkrivena. K a k o san, no­
silac želje subjekta, može proizvesti ono što ponavlja­
njem ponovo budi traumu — ako ne njegov lik, barem
ekran koji nam pokazuje da je trauma iza njega?
Zaključimo, da sustav realnosti, ma koliko se on dalje
razvija, drži zarobljenikom mreže načela ugode, bitan
dio onoga što jednostavno pripada realnom.
Moram sondirati tu realnost, ako se tako može reći,
čija je prisutnost za nas pretpostavka, tako da razvojno
kretanje, kakvo nam, na primjer, predstavlja jedna Me-

61
 lanie Klein, ne bude svodivo na ono što sam svojevre­
meno nazvao život je san.
O v o m zahtjevu odgovaraju one radikalne točke u real­
nom koje nazivam susretima i zbog kojih poimamo stvar­
nost kao unterlegt, untertragen, što će se prevesti istom
riječi, koja je u francuskom dvosmislena, souffrance.
Realnost je tu en souffrance, u zastoju. A Zwang, prisila,
koju Freud definira pomoću Wiederholung, traži skre­
tanje primarnog procesa.
Primarni proces — koji nije ništa drugo nego li ono
što sam v a m u zadnjim predavanjima pokušao definirati
u obliku nesvjesnoga — trebamo j o š jednom shvatiti u
njegovu iskustvu rascjepa između percepcije i svijesti,
na onom mjestu za koje sam rekao da je bezvremeno,
koje primorava da se postavi ono što Freud naziva,
odajući poštovanje Fechneru, die Idee einer anderer Lo­
kalität — drugi lokalitet, drugi prostor, druga scena,
između percepcije i svijesti.

Taj primarni proces možemo shvatiti u svakom času.

N e k i dan sam b i o probuđen iz kratkog sna u kojem
sam tražio odmor, nečim što je lupalo o moja vrata pri­
je nego li sam se probudio. Ovim užurbanim udarcima
već sam b i o oblikovao san, san koji je izražavao nešto
drugo, a ne o v e udarce. A kad se probudim, ako posta­
nem svjestan o v i h udaraca — ove percepcije — o k o njih
ja ipak rekonstruiram svoju cjelokupnu predodžbu. Znam
da sam tu, kada sam zaspao i što sam tražio o v i m spa­
vanjem. K a d dopre buka udaraca, ne do m o j e percepci­
j e , već do m o j e svijesti, moja se svijest p o n o v o uspo­
stavlja o k o o v e predodžbe — da ja znam da sam pod
udarom buđenja, da sam knocked.
Ali, pritom se trebam upitati što sam ja u tome času
— u tako neposredno prethodnom i o d v o j e n o m času,
kad sam p o č e o sanjati p o d tim udarcem koji me privid-

62
no budi. Ja sam, koliko znam, prije nego li se ne probu­
dim — takozvano ekspletivno ne, već naznačeno u mo­
j i m spisima, jest sam način prisutnosti ovoga jesam pri­
je buđenja. Ono nije uopće ekspletivno, ono je izraz
moje uključenosti, svaki put kad se ona treba očitovati.
Francuski jezik je definira u činu njezine upotrebe. Ho­
ćete li završiti prije nego li on ne dođe? — nije važno jes­
te li vi završili, nedaj bože, da on dođe prije. Hoćete li
proći prije nego li on dođe — jer, kad vi budete došli,
on već neće biti tu.
Pogledajte kamo vas v o d i m -r- prema simetriji ove
strukture koja čini da se, nakon udarca buđenja, mogu
prividno održati samo u odnosu sa svojom predodžbom,
koja, prividno, čini od mene svijest. Na neki način to je
smotan odraz — u m o j o j svijesti ja zahvaćam samo svoju
predodžbu.
I da li je to sve? Freud je dosta puta rekao, da bi tre­
bao — nije to nikad učinio — vratiti se na funkciju svi­
jesti: Možda ćemo bolje vidjeti o čemu se radi, shvativši
ono što motivira pojavu prikazane realnosti — naime,
fenomen, udaljenost, sam zijev koji uspostavlja buđenje.
Da to naglasimo, vratimo se snu — koji je sav sazdan
na buci — i za koji sam v a m dao dovoljno vremena da
ga nađete u Tumačenju snova. Sjetite se onog nesretnog
oca koji je otišao prileći u isobu susjednu onoj u ko­
j o j leži njegovo m r t v o dijete — ostavljajući dijete na
čuvanje, kako kaže tekst, j e d n o m drugom starcu — i ko­
jega odjednom nešto budi, što? — to nije samo realnost,
šok, knocking buke proizvedene da ga podsjeti na real­
nost, već to prevodi točno u njegovu snu kvazi-identitet
onog što se zbiva, samu realnost prevrnute svijeće koja
pali krevet u kojem počiva njegovo dijete.
E v o nečega, što ne izgleda naznačeno da potvrdi Freu-
dove teze u Traumdeutung — da je san ostvarenje želje.
V i d i m o da tu izbija, gotovo prvi put u Traumdeutung,
jedna funkcija sna koja je prividno sekundarna — san
ovdje samo zadovoljava potrebu da se produži spavanje.
Što Freud želi kazati, navodeći na tom mjestu upravo

63
 taj san naglašavajući da je on puna potvrda za njegovu
tezu u vezi sa snom?
A k o je funkcija sna da produži spavanje, ako se san
m o ž e toliko približiti realnosti koja ga izaziva, zar se ne
bi m o g l o kazati da bi se ovoj realnosti moglo odgovoriti
bez prekidanja spavanja? — konačno, postoje somnam-
bulne aktivnosti.
Postavlja se pitanje na koje, uostalom, navode sve
prethodne Freudove indikacije, koje glasi — Sto nas to
budi? N i j e li to jedna druga realnost u snu? — ona real­
nost koju nam Freud opisuje ovako — Dass das Kind an
seinem Bette steht, da je dijete pored njegova kreveta,
ihn an Arme fasst, hvata ga za ruku i šapuće mu predba­
cujući, und ihm vorwurfsvoll zuraunt: Vater, siehst du
denn nicht, Oče, zar ne vidiš, dass ich verbrenne? da ja
gorim?
Više je realnosti, zar ne, u o v o j poruci, nego u buci
uslijed koje otac identificira neobičnu realnost onoga
što se zbiva u susjednoj prostoriji. Zar se u ovim riječi­
ma ne događa promašena realnost koja je uzrokovala
smrt djeteta? Zar nam sm Freud ne kaže u toj rečenici,
treba raspoznati to što ovjekovječuje za oca ove riječi,
zauvijek odvojene od mrtvog dječaka, koje mu je možda,
pretpostavlja Freud, bio izgovorio zbog groznice — ali,
tko zna, možda ove riječi ovjekovječuju očevu grižnju
savjesti, j e r onaj koga je ostavio da bdije pored kreveta
svoga sina, starac, neće možda biti sposoban da dobro
izvrši svoje zaduženje, Die Besorgnis dass der greise
Wächter seiner Aufgabe nicht gewachsen sein dürfte, ne­
će, možda, biti na visini svog zadatka. I doista, on je
zaspao.

Zar vas ova rečenica u vezi s groznicom ne podsjeća

na ono što sam u j e d n o m od svojih posljednjih preda­
vanja nazvao uzrokom groznice? Radnja, ma koliko ona
vjerojatno bila hitna, da se spriječi o n o što se događa u
susjednoj sobi — nije li možda isto tako doživljena, u
svakom slučaju, sada prekasno — u odnosu spram onog
o čemu se radi, spram psihičke realnosti koja se očituje

64
u izgovorenoj rečenici? N i j e li nastavljeni san, ako mogu
reći, bitno posvećen promašenoj realnosti? — realnosti
koja ne može nastati, već ponavljati se beskrajno, u bez­
granično nikad dostignuto buđenje. Do kakvog susreta
može doći s tim zauvijek nepokretnim bićem — čak ako
ga proguta plamen — ako ne, do onog koji se događa
upravo u času kad ga na nesreću slučajno zahvaća pla­
men? Gdje je realnost u toj nesreći? — ako ne u tome
da se nešto fatalnije ponavlja pomoću realnosti — real­
nosti u kojoj je onaj koji je b i o zadužen da bdije pored
tijela, ostao spavati, čak i kad otac dolazi nakon buđenja.
Tako je došlo do susreta, uvijek promašenog, između
sna i buđenja, između onoga koji uvijek spava i čiji san
nećemo doznati, i onoga koji je sanjao samo zato da se
ne probudi.
A k o Freud zadivljen vidi u o v o m e potvrdu teorije želje,
to je znak da je san samo fantazam koji ispunjava zavjet.
Jer, samo se u snu potvrđuje da je sin još živ. Ali mrtvo
dijete, koje hvata svoga oca za ruku, okrutna vizija, oz­
načava onostranost, koja izbija iz sna. Želja se tu upri-
sutnjuje kroz gubitak zamišljen na najokrutnijoj točki
predmeta. Samo se u snu može dogoditi ovaj zaista je­
dinstven susret. Samo ritual, uvijek ponavljani čin, mo­
že obnoviti uspomenu na ovaj susret za pamtivijek —
jer, nitko ne može reći što je to smrt djeteta — ako ne
otac kao otac — to jest ništavno svjesno biće.
Jer, istinska formula ateizma nije Bog je mrtav — čak
ako i utemeljuje funkciju oca na njegovu ubojstvu, Freud
štiti oca — istinska formula ateizma jest Bog je nesvje­
stan.
Buđenje nam pokazuje buđenje svijesti subjekta kroz
predstavljanje onoga što se zbilo — nesretan slučaj u
realnosti, kojem se treba suprotstaviti. Ali, kakav je to
bio događaj? — kad svi spavaju istovremeno, onaj koji
se htio odmoriti, onaj koji nije mogao izdržati bdijenje
i onaj pred čijim je krevetom netko dobronamjeran mo­
rao reći — Reklo bi se da spava, kad mi znamo samo jed­
no, a to je, da se u cijelom ovom svijetu utonulom u

65
san, čuo samo jedan glas — Oče, zar ne vidiš da gorim?
Sama ova rečenica je varnica — ona donosi vatru tamo
gdje padne — a ne vidimo o n o što plamti kad nas vatra
zasljepljuje činjenicom da se vatra oslanja na Unterlegt,
na Untertragen, na realno.
Upravo nas to navodi da u o v o j rečenici iz sna, odvo­
jenoj od oca u njegovoj patnji, sagledamo naličje onoga
što će biti, kad se on probudi, njegova svijest i da se
zapitamo što je u snu korelativ te predodžbe. Ovo pita­
nje je utoliko upadljivije, što ovdje san doista vidimo
kao naličje predstavljanja — to je slikovnica sna, a to je
prilika za nas da naglasimo ono što Freud, kad govori o
nesvjesnom, označava kao ono što ga bitno određuje —
Vorstellungsrepräsentanz. To ne znači, kao što je preve­
deno, reprezentativni predstavnik (le representant repre-
sentatif), već zastupnik predstavljanja. U sljedećem izla­
ganju razmotrit Ćemo njegovu funkciju.
Nadam se da sam uspio omogućiti vam da shvatite što
je kod zauvijek promašenog susreta čvorno i što u Freu-
dovu tekstu stvarno podržava ono što mu se.u o v o m snu
čini apsolutno primjerno.
Sada nam treba obilježiti mjesto realnog, koje ide od
traume do fantazma — utoliko što je fantazam uvijek
samo ekran koji prikriva nešto posve primarno, determi-
nirajuće, u funkciji ponavljanja. Uostalom, to nam ujed­
no objašnjava dvosmislenost u funkciji buđenja i u funk­
ciji realnoga u t o m buđenju. Realno m o ž e m o prikazati
pomoću nesretnog slučaja, male buke, malo-realnosti, što
potvrđuje da ne sanjamo. Ali, s druge strane, ove realno­
sti nije malo, j e r ono što nas budi jest druga realnost
skrivena iza manjka onoga što nadomješta predodžbu —
to je Trieb, kaže Freud.
Pažnja! nismo j o š rekli što je taj Trieb — ako on kriv­
njom predodžbe nije tu, kakav je to Trieb o k o j e m je
riječ — m o ž e m o ga smatrati kao Trieb koji će tek doći.
K a k o ne vidjeti da buđenje ima dvostruki smisao — da
buđenje koje nas vraća u konstituiranu i predočenu real­
nost ima dvostruku ulogu? Stvarno je s one-strane sna

66
koji moramo ponovo istražiti — u onome što je san oba­
vio, omotao, što nam je skrio, iza manjka predodžbe čiji
je tu samo zastupnik. Tu je realno koje više od svega
upravlja naše aktivnosti, a psihoanaliza nam to označava.

Tako se dogodilo da je Freud donio rješenje za prob­

lem, koji je najoštriji ispitivač duše prije njega — Kierke­
gaard — bio već usredotočio na ponavljanje.
Pozivam vas na ponovno čitanje teksta pod tim naslo­
vom, tekst koji je blještav od lakoće i ironičke igre,
zaista mocartovski u s v o m donžuanskom načinu rušenja
ljubavnih obmana. K o d mladog čovjeka, čiji nam ujedno
potresan i smiješan portret daje Kierkegaard, s oštri­
nom, bez mogućih replika, naglašena je ova crta, koja
je ü njegovoj ljubavi upućena putem sjećanja sama sebi.
Zaista, ne postoji li tu nešto dublje od La Rochefoucaul-
dove izreke — kako bi malo njih iskusilo ljubav da im
nisu objašnjeni njeni načini i putovi? Da, ali tko je za­
počeo? A zar sve u biti ne počinje s varkom prvoga koji
je obuzet ljubavnim čarom — tko je dopustio da ovaj
čar bude egzaltacija drugoga, postavši zarobljenik ove eg­
zaltacije, njene zahuktalosti — koja je, s drugim, stvo­
rila najlažniji zahtjev, zahtjev za narcisnom satisfakci­
j o m , bilo da ona pripada idealu — ja, ili pripada tome
ja koji sebe smatra idealom?
K a o ni u Kierkegaarda, ni u Freuda se ne radi ni o
kakvom ponavljanju koje počiva na prirodnome, ni o
kakvom povratku potrebe. Povratak potrebe smjera na
potrošnju, koja je na usluzi apetitu. Ponavljanje traži
nešto novo. Ono se okreće prema ludičkom, koje od tog
novog stvara svoju dimenziju — to nam Freud također
kaže u tekstu poglavlja o kojem sam vam prošli put dao
podatke.
Sve što se u ponavljanju mijenja, modulira, samo je
otuđenje njegova smisla. Odrastao čovjek ili naprednije

67
san, čuo samo jedan glas — Oče, zar ne vidiš da gorim?
Sama ova rečenica je varnica — ona donosi vatru tamo
gdje padne — a ne vidimo ono što plamti kad nas vatra
zasljepljuje činjenicom da se vatra oslanja na Unterlegt,
na Untertragen, na realno.
Upravo nas to navodi da u ovoj rečenici iz sna, odvo­
jenoj od oca u njegovoj patnji, sagledamo naličje onoga
što će biti, kad se on probudi, njegova svijest i da se
zapitamo što je u snu korelativ te predodžbe. Ovo pita­
nje je utoliko upadljivije, što ovdje san doista vidimo
kao naličje predstavljanja — to je slikovnica sna, a to je
prilika za nas da naglasimo ono što Freud, kad govori o
nesvjesnom, označava kao ono što ga bitno određuje —
Vorstellungsrepräsentanz. To ne znači, kao što je preve­
deno, reprezentativni predstavnik (le representant repre-
sentatif), već zastupnik predstavljanja. U sljedećem izla­
ganju razmotrit ćemo njegovu funkciju.
Nadam se da sam uspio omogućiti vam da shvatite što
je kod zauvijek promašenog susreta čvorno i što u Freu-
dovu tekstu stvarno podržava ono što mu se u o v o m snu
čini apsolutno primjerno.
Sada nam treba obilježiti mjesto realnog, koje ide od
traume do fantazma — utoliko što je fantazam uvijek
samo ekran koji prikriva nešto posve primarno, determi-
nirajuće, u funkciji ponavljanja. Uostalom, to nam ujed­
no objašnjava dvosmislenost u funkciji buđenja i u funk­
ciji realnoga u t o m buđenju. Realno m o ž e m o prikazati
pomoću nesretnog slučaja, male buke, malo-realnosti, što
potvrđuje da ne sanjamo. Ali, s druge strane, ove realno­
sti nije malo, j e r ono što nas budi jest druga realnost
skrivena iza manjka onoga što nadomješta predodžbu —
to je Trieb, kaže Freud.
Pažnja! nismo j o š rekli što je taj Trieb — ako on kriv­
njom predodžbe nije tu, kakav je to Trieb o k o j e m je
riječ — m o ž e m o ga smatrati kao Trieb k o j i će tek doći.
K a k o ne vidjeti da buđenje ima dvostruki smisao — da
buđenje koje nas vraća u konstituiranu i predočenu real­
nost ima dvostruku ulogu? Stvarno je s one-strane sna

66
koji moramo ponovo istražiti — : u o n o m e što je san oba­
vio, omotao, što nam je skrio, iza manjka predodžbe čiji
je tu samo zastupnik. Tu je realno koje više od svega
upravlja naše aktivnosti, a psihoanaliza nam to označava.

Tako se dogodilo da je Freud donio rješenje za prob­

lem, koji je najoštriji ispitivač duše prije njega — Kierke­
gaard — bio već usredotočio na ponavljanje.
Pozivam vas na ponovno čitanje teksta pod tim naslo­
vom, tekst koji je blještav od lakoće i ironičke igre,
zaista mocartovski u s v o m donžuanskom načinu rušenja
ljubavnih obmana. K o d mladog čovjeka, čiji nam ujedno
potresan i smiješan portret daje Kierkegaard, s oštri­
nom, bez mogućih replika, naglašena je ova crta, koja
je u njegovoj ljubavi upućena putem sjećanja sama sebi.
Zaista, ne postoji li tu nešto dublje od La Rochefoucaul-
dove izreke — kako bi malo njih iskusilo ljubav da im
nisu objašnjeni njeni načini i putovi? Da, ali tko je za­
počeo? A zar sve u biti ne počinje s varkom prvoga koji
je obuzet ljubavnim čarom — tko je dopustio da ovaj
čar bude egzaltacija drugoga, postavši zarobljenik ove eg­
zaltacije, njene zahuktalosti — koja j e , s drugim, stvo­
rila najlažniji zahtjev, zahtjev za narcisnom satisfakci­
j o m , bilo da ona pripada idealu — ja, ili pripada tome
ja koji sebe smatra idealom?
K a o ni u Kierkegaarda, ni u Freuda se ne radi ni o
kakvom ponavljanju koje počiva na prirodnome, ni o
kakvom povratku potrebe. Povratak potrebe smjera na
potrošnju, koja je na usluzi apetitu. Ponavljanje traži
nešto novo. Ono se okreće prema ludičkom, koje od tog
novog stvara svoju dimenziju — to nam Freud također
kaže u tekstu poglavlja o kojem sam vam prošli put dao
podatke.
Sve što se u ponavljanju mijenja, modulira, samo je
otuđenje njegova smisla. Odrastao čovjek ili naprednije

67
dijete traže u svojim aktivnostima, u igri, novo. Ali, ovaj
pomak prikriva pravu tajnu ludičkoga, naime najradikal­
niju različitost koju uspostavlja ponavljanje u sebi sa­
m o m . Pogledajte to u djeteta, u njegovoj prvoj kretnji,
u času kad se ono oblikuje kao ljudsko biće, to se oči­
tuje kao potreba da priča bude uvijek ista, da njeno is­
pričano ostvarenje bude ritualizirano, tj. doslovno isto.
Ovaj zahtjev za jasnom konzistencijom detalja njegova
pripovijedanja znači da ostvarenje označitelja neće ni­
kada moći biti dovoljno brižljivo u njegovoj memoriza-
ciji da bi dostiglo označavanje prvenstva značenja kao
takva. To znači, dakle, uzmicanje, prividno, razvijajući ga
mijenjanjem značenja. Ovo mijenjanje čini da se zabo­
ravi cilj značenja, preobražavajući njegov čin u igru i
rasterećujući ga u pogledu načela ugode.
K a d je Freud shvatio ponavljanje u igri svog unuka,
u učestalom jort-da*, on može naglasiti da dijete t a m p o
nira učinak nestanka svoje majke, tako da sebe čini uzro­
k o m toga nestanka — ovaj fenomen je sekundaran. Wal-
Ion to naglašava, dijete u prvi mah ne nadzire vrata kroz
koja je majka izišla, pokazujući tako da očekuje da će
je ponovo tu vidjeti, već otprve usmjerava svoju pažnju
na mjesto gdje ga je ona napustila, na mjesto koje je
ona napustila pored njega. Zijev unesen naznačenom
odsutnošću uvijek je otvoren, on ostaje uzrokom centri­
fugalnog pravca gdje, ono što se bira, nije drugi kao lik
u kojem se projicira subjekt, već kalem vezan za njega
pomoću niti koju on drži — kalem, gdje se izražava ono
što se od njega odvaja u o v o m ogledu, samosakaćenje,
polazeći od kojeg će se red značenja ocrtati u perspekti­
v i . Jer, igra kalema jest odgovor subjekta na ono što je
stvorilo odsutnost majke na granici njegove domene, uz
njegovu kolijevku, naime jarak o k o kojeg se samo m o ž e
igrati preskakanja.

* Fort-da (onamo-ovdje) riječi su jednogodišnjeg dječaka čiju

igru Freud analizira u I I . poglavlju »S onu stranu načela ugode«
(Prim. ur.).

68
 Ovaj kalem nije majka svedena na malu lopticu uslijed
nekakve igre dostojne Jivaroa — to je malo ne-znam-što
subjekta koje se odvaja sve bivajući još njemu pripadno,
j o š zadržano. Tu treba reći, prema Aristotelu, da čovjek
misli sa svojim predmetom. Sa svojim predmetom dijete
preskače granice svojega područja koje se pretvara u
okno i započinje s urokom. A k o je istina da je označitelj
prvo obilježje subjekta, kako ne prepoznati — samom
činjenicom da je ova igra praćena jednom od prvih opo­
zicija koja se pojavljuje — da moramo naznačiti subjekt
tu, u predmetu na koji se ova opozicija primjenjuje, upra­
vo u klupku. O v o m predmetu dat ćemo zatim i m e iz
lakanovske algebre — malo a.
Skup aktivnosti simbolizira ponavljanje, ali nikako
ponavljanje potrebe koja bi zahtijevala povratak majke
i koja bi se očitovala jednostavno u kriku. To je ponav­
ljanje odlaska majke kao uzroka za Spaltung u subjektu
— natkriljeno alternativnom igrom foruda, koje znači
tu: i tamo, i koje u svojoj naizmjeničnosti smjera samo
to da bude fort nekoga da, i da nekoga fort. Ono cilja
na ono što u biti nije tamo kao predstavljeno — jer, to
je samo igra koja je Repres'dntanz neke Vorstellung. Sto
će postati Vorstellung, kad to Repres'dntanz majke — u
njenom crtežu označena potezima, gvašom želje — bude
opet nedostajalo?
I ja sam vidio, vidio svojim očima koje je otvorila maj­
činska vidovitost, dijete traumatizirano zato što odlazim
usprkos njegovom pozivu prerano nagoviještenom u glasu,
koji se obnavljao j o š mjesecima — v i d i o sam ga, još
dugo vremena nakon toga, kad" sam uzimao to dijete
u naručaj — vidio sam da spušta glavu na m o j e rame
da (utone u san, san koji je jedini u stanju da mu omogući
pristup ž i v o m označitelju, koji sam b i o od dana traume.

Ta skica koju sam v a m danas dao za funkciju tyhe, bit

će nam bitna da razlučimo ono što je r dužnost analitičara
u tumačenju prijenosa.
Neka mi za danas bude dovoljno da naglasim, da nije

69
uzaludno što se analiza postavlja kao radikalniji modu­
lator ovog odnosa čovjeka prema svijetu, a koji je dugo
vremena uziman za spoznaju.
Ako spoznaju nalazimo tako često u teoretskim napi­
sima gdje se odnosi na nešto analogno relaciji ontogene-
ze prema filogenezi — to je samo zbrka, a idući put ćemo
pokazati da se sva originalnost psihoanalize sastoji u
tome, da ne usredotočuje psihološku ontogenezu na te ta­
kozvane stadije — koji doslovno nemaju nikakve odre­
đene osnove u razvoju u biološkom smislu. Ako razvoj
posve oživljava uslijed nesreće, uslijed neprilike tyhé, to
je u onoj mjeri u kojoj nas tyhé dovodi na istu točku
gdje je predsokratovska filozofija pokušala motivirati sam
svijet.
Negdje j o j je trebao clinamen. Demokrit — kad je po­
kušao to označiti, postavljajući se već kao protivnik čiste
funkcije negativiteta pri uvođenju m i s l i — nam kaže —
nije μηδέν to što.' je bitno, i dodaje — pokazujući vam
da je već u to doba, što je jedna naša učenica nazvala
arhaičkom etapom filozofije, manipulacija riječi bila ko­
rištena kao u vrijeme Heideggera — to nije μηδέν, to je
dev , što je u grčkom kovanica. On nije rekao iv , a da i
ne govorimo ο 6v , što je rekao?.— rekao j é , odgovara­
jući na pitanje koje je i naše današnje, pitanje ο idealiz­
mu. — Ništa, možebiti? ne — možebiti ništa, već ne-ništa.

ODGOVORI

F. D O L T O : — - N e vidim kako bi se opisivanje formira­

nja inteligencije prije tri, četiri godine obavilo bez sta­
dija. Mislim da se za fantazme obrane od kastracije i pre­
krivanja kastracije,, jednako kao i za prikrivanje kastra­
cije, treba pozivati na stadije.

Opis stadija, tvoritelja libida, ne mora se pozivati na

prirodno pseudo-zrenje, koje uvijek ostaje mutno. Stadiji
se organiziraju o k o kastracijske tjeskobe. Kopulatorni
čin uvoda u seksualnost je traumatski — eto jednog reza

70
— i ima organizatorsku funkciju za razvoj. Kastracijska
tjeskoba je poput žice koja probada sve etape razvoja.
Ona usmjerava sve odnose što prethode njenoj pojavi
u užem smislu riječi — odbijanje od dojke, analna disci­
plina itd. Ona kristalizira svaki od ovih momenata u dija­
lektici čije je središte loš susret. Ako su stadiji posto­
jani, to je zbog funkcije njihove moguće registracije u
izrazima lošeg susreta.
Središnji loš susret je na spolnoj razini. To ne znači
da stadiji dobivaju spolnu boju koja bi se počela širiti
od kastracijske tjeskobe. Naprotiv, zato što se ova em-
patija ne stvara, g o v o r i m o o traumi i o praprizoru.

12. veljače 1964.

 O POGLEDU
KAO PREDMETU MALO a
6

Shiza oka i pogleda

Shiza subjekta.
Patvorenost traumatizma.
Maurice Merleau-Ponty.
Filozofska tradicija.
Mimetizam.
Svevideći.
U snu to pokazuje.

Nastavljam.
Wiederholung, podsjetio sam vas na to — a već sam
vam dovoljno rekao, da bih vam naglasio u etimološkoj
referenci koju sam vam dao, haler (vući), to da ona im­
plicira zamornu konotaciju.
Vući, izvlačiti. Izvlačiti što? Možda treba iskoristiti dvo­
smislene"riječi na francuskom, izvlačiti na sreću (tirer au
sort). Taj Zwang bi nas onda usmjeravao prema carte
forcée — ako je samo jedna karta u igri, ne mogu izvući
drugu.
Karakter skupa, u matematičkom smislu, koji pred­
stavlja stranu označitelja, i koji ga npr. suprotstavlja
neodređenosti cijelog broja, omogućava nam da shvati­
mo shemu gdje se odmah primjenjuje funkcija carte
forcée. Ako je subjekt subjekt označitelja — njime odre­
đen — možemo zamisliti sinkroničnu mrežu kakvu on
daje u dijakroniji prvenstvenih učinaka. Shvatite da se
tu ne radi o nepredvidivim statističkim učincima, već da
sama struktura mreže implicira povratke. Tu je lik koji,
pomoću elucidacije onoga što nazivamo strategijama, za
nas dobiva Aristotelov automaton. A isto tako mi auto­
matizmom prevodimo Zwang iz Wiederholungzwang, kao
prinuda ponavljanja.

75
 1

Iznijet ću vam kasnije činjenice koje navode na to, u

izvjesnim trenucima onog infantilnog monologa neoprez­
no okvalificiranog egocentričnim, da su te igre koje pro­
matramo čisto sintaksičke. Ove igre zavise od polja koje
nazivamo predsvjesnim, ali tvore, ako mogu reći, ležište
nesvjesnog rezervata — to treba shvatiti kao rezervat In­
dijanaca, unutar društvene mreže.
Sintaksa j e , naravno, predsvjesna. Ali subjektu izmiče
to, da je njegova sintaksa povezana s nesvjesnim rezerva­
tom. K a d subjekt priča svoju priču, latentno djeluje ono
što upravlja .ovom sintaksom i čini je sve zatvorenijom.
Zatvorenijom u odnosu na što? — na ono što Freud od
početka svog opisa psihičkog otpora naziva jezgrom.
A k o kažemo da se ta jezgra odnosi na nešto traumat­
sku, to je samo približno. Od otpora subjekta treba nam
razlikovati taj prvi otpor diskursa, kad se on steže o k o
jezgre. Jer, izraz otpor subjekta implicira i previše, jedno
pretpostavljeno ja, za k o j e nije sigurno — približavajući
se ovoj jezgri — da je to nešto što možemo opravdano
okvalificirati kao ja.
Jezgra m o r a biti označena kao nešto što pripada real­
nome — realnome utoliko što je identitet percepcije nje­
no pravilo. U krajnjem, ona se temelji na onome što
Freud smatra j e d n o m vrsti predujma, koji nam, preko
osjećaja realnosti koji je autentificira, potvrđuje da smo
u percepciji. Što to znači? — ako je to samo od strane
subjekta, to se zove buđenje.
A k o sam prošli put preko sna iz sedmog poglavlja Tu­
mačenja snova pristupio onome o čemu se radi u ponav­
ljanju, to je zato što. izbor ovog sna — tako ograđenog,
tako zatvorenog, tako dvostruko, trostruko zatvorenog
— jest ovdje indikativan, budući da se radi o procesu
sna u njegovoj krajnjoj snazi. D'à li je realnost koja od-
ređuje buđenje lagani šum usprkos kojemu se carstvo
snova i želja održava? N i j e li to nešto drugo? N i j e li to

76
o n o što se izražava u dnu tjeskobe ovog sna? — naime,
najintimniji odnos oca prema sinu, a koji ne izbija toliko
u ovoj smrti, koliko u onome što je ona onostrana, u
smislu sudbine.
Između onoga što se zbiva slučajno, kad svi spavaju —
svijeća koja pada i vatra na plahtama, besmisleni doga­
đaj, nesretni slučaj, loša sreća — i onoga što je potresno,
mada zamagljeno, u Oče, zar ne vidiš, ja gorim — postoji
isti odnos koji imamo u ponavljanju. To je ono što nama
predstavlja izraz neuroza sudbine, ili neuroza neuspjeha.
N i j e promašeno prilagođavanje, već tyhé, susret.
T o , što Aristotel formulira — da se tyhé definira time
što nam može doći samo od bića sposobna za izbor,
proairesis, da nam tyhé, dobra ili loša sreća, ne može doći
od neživog predmeta, od djeteta, od životinje — ovdje je
iskonstruirano. Sam događaj u o v o m primjernom snu
nam to pokazuje. Sigurno, Aristotel označuje na toj točki
isto ono ograničenje koje ga zaustavlja na rubu nastra­
nih oblika spolnog ponašanja, koje on može okvalificirati
samo kao teriotes, monstruoznosti.
Zatvorena strana odnosa između događaja koji se po­
navlja i prikrivenog smisla, koji je istinska realnost i
vodi nas prema nagonu — daje nam izvjesnost da se de­
mistifikacija ovog artefakta u tretmanu, koji se zove pri­
jenos, ne sastoji u dovođenju na ono što se naziva aktual­
nost situacije. Smjer koji se ukazuje u o v o m svođenju na
aktualnost seanse ili niza seansi, nema propedeutičku
vrijednost. Točan pojam ponavljanja treba postići u dru­
gom smjeru, koji ne m o ž e m o zamijeniti cjelokupnim učin­
kom prijenosa. Bit će naš problem, kad budemo prišli
funkciji prijenosa da shvatimo kako nas prijenos može
dovesti do srži ponavljanja.
Upravo radi toga je potrebno najprije utemeljiti ovo
ponavljanje u samoj shizi koja nastaje u subjektu na mje­
stu susreta. Ta shiza uspostavlja karakterističnu dimen­
ziju analitičkog otkrića i iskustva, koja omogućuje da
shvatimo realno u njegovu dijalektičkom upadu, kao pr-

77
 votno neumjesno. Upravo tu pri subjektu realno najviše
sudjeluje u nagonu — do kojeg ćemo doći na kraju, jer
će nam samo ovaj pređeni put pomoći da shvatimo od
čega se on odvraća.
Jer, konačno, zašto je praprizor tako traumatski? Za­
što je on uvijek ili preran ili prekasan? Zašto subjekt u
tome ili previše uživa — barem smo tako, najprije, shva­
tili traumatski kauzalitet opsjednutosti — ili premalo,
kao kod histerije? Zašto on ne budi subjekt odmah, ako
je istinito da je subjekt tako duboko libidan? Zašto je tu
događaj toliko dystyhia? Zašto je sazrijevanje pseudo-in-
stinktâ povezano, ispresijecano, isprekidano s » t i h i č k i m « ,
rekao bih — od riječi tyhé?
Za sada je naš horizont ono što se pojavljuje izvješta-
čeno u temeljnom odnosu prema spolnosti. U analitič­
kom iskustvu treba poći od toga da, ako je praprizor trau­
matski, onda modulacija onoga što se može analizirati ne -
podržava spolna empatija, već izvještačeni događaj. Iz-
vještačeni događaj poput onoga koji se pojavljuje u tako
surovo zacrtanom prizoru u iskustvu Čovjeka-vuka —
neobičnost nestanka i ponovnog pojavljivanja penisa.
Prošli put sam htio naznačiti gdje je shiza subjekta.
Ova shiza nakon buđenja ostaje — između povratka real­
nome, ponovnog predočivanja svijeta koji opet staje na
svoje noge, uzdignutih ruku, koja nesreća, što se dogodilo,
užas, koja glupost kakav idiot onaj koji je pošao spavati
— i svijesti koja se opet tka, koja zna da sve to doživ­
ljava kao košmar, ali koja se ipak vraća sebi, ja to sve
živim, nema potrebe da se uštinem da bih znala da ne
sanjam. Ispada da je ova shiza tu samo kao predstavnik
dublje shize, koju treba smjestiti među ono što izvješću­
je subjekt u mašineriji sna, slika djeteta koje se približa­
va, pogled pun predbacivanja i, s druge strane, onoga
što ga uzrokuje i u čemu on pada, poziv, glas djeteta,
traženje p o g l e d o m — Oče, zar ne vidiš...

78
 2

Tamo — slobodan kako jesam da nastavim putem ko­

j i m vas vodim, na način koji mi izgleda najbolji — pro-
vlačeći svoju krivu iglu kroz tapiseriju, ja preskačem na
onu stranu gdje se postavlja pitanje koje se nudi kao
raskršće između nas i svih onih koji pokušavaju zamisliti
put subjekta.
Da li taj put, ukoliko je on traženje istine, treba pro-
krčiti u našem avanturističkom stilu, s njegovom trau­
mom kao odrazom izvještačenosti? I l i ga treba lokalizira­
ti tamo gdje je to tradicija oduvijek činila, na razinu
dijalektike istinitog i privida, uzete na početku percepci­
je u onome što ona ima temeljno ideičko, estetsko na
neki način, i kad je nalašena vizualnim centriranjem?
To uopće nije samo puki slučaj — prenesen na red čisto
»tihičkog« — što će v a m ovaj tjedan doći u ruke knjiga
našeg prijatelja Mauricea Merleau-Pontyja, koja se po­
javila posthumno Le Visible et V Invisible (Vidljivo i ne­
vidljivo).
Tu se izražava, utjelovljeno, ono što se izmjenjivalo
u našem dijalogu, a ne trebam poći daleko da se podsjetim
na kongres u Bonnevalu, gdje je njegova intervencija
svjedočila o njegovu putu, koji je prekinut na jednoj
točki djela koje zbog toga nije manje dovršeno, j e r je
uobličeno štujućim radom Claudea Leforta, kojemu že­
lim odati čast za savršenost koju je, mislim, dostigao u
jednoj dugoj i teškoj transkripciji.
Ovo Vidljivo i nevidljivo može za nas označiti doseg
filozofske tradicije — one tradicije koja počinje kod Pla­
tona promaknućem ideje, za koju m o ž e m o reći da se od
polazišta u estetskom svijetu determinira u cilju datom
biću kao suvereno dobro, dosežući tako ljepotu koja
je također njena granica. I nije tek tako što Maurice Mer­
leau-Ponty u oku prepoznaje njenog voditelja.
U t o m djelu, konačnom i početnom ujedno, otkrit ćete
povratak i korak naprijed na putu prema onome što je
najprije formulirala Fenomenologija percepcije. Doista

79
se tu podsjećamo na regulatornu funkciju oblika, prizva­
nu onim što je postepeno s progresom filozofske misli
bilo dotjerano do vrtoglave krajnosti koja se očitovala
u izrazu idealizam — kako onda da se ta podvojenost
kakvom je postala predstava, poklopi s onim što bi ona
trebala pokrivati? Fenomenologija nas je dovodila do re­
gulacije oblika, koji ne predvodi samo subjektovo oko,
već sve njegovo čekanje, njegovo kretanje, njegov zahvat,
njegova muskulatorna i visceralna emocija — ukratko,
njegovu konstitutivnu prisutnost usmjerenu prema ono­
me što se naziva njegovom potpunom intencionalnošću.
Maurice Merleau-Ponty čini daljnji korak prelazeći gra­
nice ove iste fenomenologije. Vidjet ćete da putovi koji­
ma će vas voditi ne pripadaju samo redu fenomenologi­
je vizualnog, j e r će oni pronaći — to je bitno — zavisnost
od vidljivog u odnosu na ono što nas postavlja pod oko
vidioca (le voyant). Možda sam previše rekao, j e r to oko
je samo metafora za nešto što bih radije nazvao izdanak
vidioca — nešto ispred njegova oka. Ono što treba okru­
žiti posredstvom puta koji nam pokazuje, to je preegzi-
stencija pogleda — ja vidim « a m o s jedne točke, ali u
svojoj sam egzistenciji gledan odasvud.
To vidjeti, kojemu sam podložan na originalan način,
nesumnjivo je ono što nas mora voditi k svrsi ovoga
djela, k o n o m ontološkom obratu čije bi slojeve trebalo
naći u primitivnijoj instituciji oblika.
Za mene je to prilika da nekima odgovorim, da ja
imam svoju ontologiju — zašto ne? — kao što je svatko
ima, naivnu ili razrađenu. Jasno, ono što pokušavam ocr­
tati u svom izlaganju — koje, iako reinterpretira Freudo-
v o , nije bitno manje usredotočeno na partikularnost is­
kustva koje trasira — nema zahtjeva da pokrije cijelo
polje iskustva. Čak ovaj međusloj, koji nam otvara razu­
mijevanje nesvjesnoga, zanima nas samo utoliko koliko
je, po Freudovoj uputi, naznačen kao ono što će subjekt
posjedovati. Samo bih dodao, da održavanje ovog aspekta
frojdizma, koji običavamo okvalificirati naturalizmom,
izgleda neophodno, j e r je jedan od rijetkih pokušaja, ako

80
ne i jedini, da se otjelovi psihička realnost bez njenog
supstantificiranja.
U polju koje nam iznosi Maurice Merleau-Ponty, uosta­
l o m više ili manje polariziranom nitima našeg iskustva,
u skopičkom polju, ontološki status se predstavlja svo­
j o m najnestvariiijom incidencom, naime najruševnijom.
Ali, mi ne idemo između vidljivog i nevidljivog. Shiza
koja nas zanima nije razdaljina uslijed oblika koje na­
meće svijet, prema čemu nas upravlja namjernost feno-
menološkog iskustva, odakle su i granice koje susreće­
mo u iskustvu vidljivoga. N a m a se pogled predstavlja sa­
mo u obliku čudne mogućnosti koja simbolizira ono što
nalazimo na horizontu i kao poduprtom našim iskustvom,
naime kao konstitutivni nedostatak straha od kastracije.
Oko i pogled, takva je za nas shiza u kojoj se nagon
očituje na razini skopičkog polja.

U našem odnosu prema stvarima, kakav je uspostav­

ljen putem vida i uređen likovima predstave, nešto klizi,
prenosi se s kata na kat, da bi uvijek bilo na nekom iz­
bjegnutom stupnju — to se zove pogled.
Da biste to osjetili — postoji više od jednog načina.
Dà to prikazem, u krajnosti, pomoću jedne od zagonetki
koju nam postavlja priroda? Radi se ništa manje nego o
fenomenu nazvanom mimetizam (mimikrija).
O tome je bilo mnogo rečeno, a najviše apsurdnosti —
na primjer, da se fenomeni mimetizma objašnjavaju kao
prilagođavanje. To nije m o j e mišljenje. Ja bih vas uputio,
už ostalo, na jedno malo djelo koje mnogi od vas nesum­
njivo poznaju, Méduse et compagnie od Cailloisa, u ko­
jem je referencija prilagođavanja podvrgnuta posebno
pronicavoj kritici. S jedne strane, kod nagona npr., da bi
odredbena mutacija mimetizma bila efikasna, mora na­
stati odmah i na početku. S druge strane, njeni navodni
selektivni efekti su poništeni konstatacijom, da u želucu

81
ptica, posebno grabljivica, nalazimo insekte koji su to­
bože zaštićeni mimetizmom, kao i insekte koji to nisu.
Ali, naravno, problem nije u tome. Najradikalniji prob­
lem mimetizma jest u tome da doznamo, da li ga trebamo
pripisati nekoj oblikovnoj m o ć i samog organizma koji
pokazuje te manifestacije. Da bi to bilo opravdano, tre­
balo bi shvatiti kojim putem bi se ova snaga mogla naći
u položaju da svlada, ne samo sam oblik mimetiziranog
tijela, već i njegov odnos prema sredini u kojoj se treba
ili isticati ili prikriti. A da bi se sve kazalo, kao što s
mnogo umješnosti podsjeća Caillois, kad se radi o takvim
mimetičkim manifestacijama, a posebno o onoj na koju
nas podsjeća funkcija očiju, naime šarenice, trebalo bi
shvatiti da li ona impresionira — činjenica je da ona ima
učinka na grabljivca ili na pretpostavljenu žrtvu koja je
gleda — da li ona impresionira svojom sličnošću s očima,
ili naprotiv, oči fasciniraju svojim odnosom prema obliku
šarenice. Drugačije rečeno, zar u t o m pogledu ne treba
razlikovati funkciju oka od funkcije pogleda?
Ovaj distinktivni primjer, izabran kao takav — zbog
svoje lokalnosti, svoje izvještačenosti, zbog svog izuzetnog
karaktera — za nas je samo sitna manifestacija funkcije
koju treba izdvojiti — one, kažimo tu riječ, pjege. Ovaj
primjer je dragocjen za utvrđivanje preegzistencije viđe­
nog pred danim-za-viđenje.
N e m a p o t r e b e da se pozivam na b i l o koju pretpostavku
postojanja univerzalnog vidioca. A k o je funkcija pjege
priznata u svojoj autonomiji i izjednačena s funkcijom
pogleda, m o ž e m o j o j potražiti trag, nit, trak, na svim ka­
tovima ustrojstva svijeta u skopičkom polju. Opazit će­
mo onda da je funkcija pjege i pogleda ujedno i ono što
njima najtajnije upravlja, a š t o stalno izmiče shvaćanju
ovog oblika vida, koji se sam sobom zadovoljava zamiš­
ljajući se kao svijest.
T o , u čemu se svijest može okrenuti sebi samoj —
shvatiti se kao Valéryjeva Mlada Parka, k a o videći se ka­
ko se vidi (se voyant se voir), — predstavlja zasljeplje-
nje. Dolazi do izmicanja funkciji pogleda.

82
 To je ono što možemo obilježiti topikom koju smo pro­
šli put sačinili polazeći od toga što se od položaja subjekta
pojavljuje, kad on pristupa imaginarnim oblicima koje
mu daje san, kao suprotnost oblicima u budnom stanju.
Zar isto tako, u o v o m za subjekt posebno zadovoljava­
jućem redu, koji je analitičko iskustvo konotiralo p o j ­
mom narcizma — gdje sam se trudio da ponovo uvedem
bitnu strukturu koja proizlazi iz referencije na zrcalnu
sliku — u tome što se rasplinjuje od zadovoljstva, odnos­
no ljubaznosti, gdje subjekt nalazi podršku za tako te­
meljito nepoznavanje — ne ide li moć do te referencije
filozofske tradicije koja je potpunost koju sreće subjekt
u obliku motrenja — zar ne možemo isto tako shvatiti
ono što je mimoiđeno? — naime, funkciju pogleda. Ja
smatram, a Maurice Merleau-Ponty nam to ističe, da smo
mi promatrana bića u kazalištu svijeta. Ono što nam tvori
svijest, ustrojava nas u isti mah kao speculum mundi.
Zar nije zadovoljstvo biti p o d tim pogledom o kojem sam
upravo govorio slijedeći Mauricea Merleau-Pontyja, pod
tim pogledom koji nas okružuje i koji najprije čini od
nas gledana bića, a da nam to ne pokazuje?
Svjetsko kazalište, spektakl, u o v o m smislu nam se po­
kazuje kao svevideće. Upravo je to fantazam koji nalazi­
mo u platonskoj perspektivi jednog apsolutnog bića ko­
jemu je prenesen kvalitet svevidećeg. Na samoj razini fe­
nomenalnog iskustva motrenja pojavljuje se ova svevi-
deća strana u zadovoljstvu žene koja zna da je gledana,
pod uvjetom da j o j se to ne pokaže.
Svijet je svevideći, ali nije ekshibicionist — on ne iza­
ziva naš pogled. K a d ga počinje izazivati, onda počinje
i osjećaj nastranosti.
Što to znači? — da, u budnom stanju postoji elizija
pogleda, elizija onoga što, ne samo to gleda, već to poka­
zuje. U polju sna, naprotiv, slika karakterizira to što ono
pokazuje.
Ono pokazuje — ali se tu još pokazuje poneki oblik
izmicanje subjekta. Prenesite se na bilo koji tekst sna —
ne samo na onaj kojim sam se poslužio prošli put, gdje,

83
84
 ni za koga. Kad je on budan, on je Čuang-ce za druge i
uhvaćen je u njihovu mrežu za leptire.
Zato mu leptir m o ž e — ako subjekt nije Čuang-ce,
već Čovjek-vuk — ulijevati fobički strah pri saznanju da
Iepet malih krila nije tako daleko od lupanja uzroka,
od prvobitne brazde koja označava svoje biće zahvaćeno
prvi put mrežom želje.
Nalažem sebi, da vas idući put uvedem u bit skopičkog
zadovoljenja. Pogled m o ž e sadržavati u sebi samom pred­
met a iz lakanovske algebre, gdje subjekt pada, a ono što
određuje skopičko polje, i stvara zadovoljstvo koje mu
je svojstveno, jest, da tu, zbog strukture, pad subjekta
ostaje uvijek neprimijećen, j e r se svodi na nulu.
U onoj mjeri, u kojoj pogled kao predmet a može sim­
bolizirati središnji manjak izražen u fenomenu kastraci­
je i, u onoj mjeri u kojoj je predmet a po svojoj prirodi
sveden na točkoliki, prolazni oblik — ostavlja on subjekt
u neznanju o onome što postoji s one-strane privida —
u tom neznanju tako karakterističnom za svaki napredak
misli na putu koji uspostavlja filozofsko istraživanje.

ODGOVORI

X. AUDOUARD: — U kojoj mjeri je u analizi potrebno

dati subjektu do znanja, da ga se gleda, tj. da smo po­
stavljeni kao onaj koji kod subjekta gleda proces gle­
danja sebe?

Poći ću odozgo, kad v a m kažem, da izlaganje tu ima

dva cilja, jedan koji se tiče analitičara, drugi, onih koji
su tu da bi doznali da li je psihoanaliza znanost.
Psihoanaliza nije ni Weltanschauung, ni filozofija ko­
ja namjerava dati ključ za svemir. N j u vodi poseban cilj,
koji je historijski definiran razradom pojma subjekt. Ona
ovaj pojam postavlja na nov način vodeći subjekt njego­
voj značenjskoj zavisnosti.

85
 Ići od percepcije do znanosti jest perspektiva za koju
se čini da polazi sama od sebe, utoliko što subjekt nije
i m a o bolji pokusni prostor za shvaćanje bića. Taj isti put
slijedi Aristotel, nastavljajući se na predsokratovce. Ali,
to je put koji analitičko iskustvo želi ispraviti, jer on zao­
bilazi ponor kastracije. To se, na primjer, vidi tako, što
tyhé ne ulazi, osim u obliku točke, u teogoniju i genezu.
Pokušavam ovdje shvatiti kako je tyhé predstavljena u
vizionalnom zahvatu. Pokazat ću da se tihička točka u
skopičkoj funkciji nalazi na razini koju ja nazivam pje-
ga. To znači da je plan uzajamnosti pogleda i gledanoga,
povoljan više od ostaloga, subjektu za alibi. Zato bi bilo
dobro, da mu našim intervencijama na seansama ne omo­
gućimo postavljanje na tu razinu. Trebalo bi mu, na­
protiv, okresati ovu točku krajnjeg pogleda, koja je ilu­
zorna.
Prepreka koju primjećujete ilustrira činjenicu da mi
bivamo vrlo oprezni. Mi ne kažemo svaki čas pacijentu
— Ohol Kakvo lice činite! ili — Gornje dugme vašeg ka­
puta je otkopčano. N i j e stoga tek tako što se analiza ne
provodi licem u lice. Shiza između pogleda i vizije će nam
omogućiti, vidjet ćete, da skopički nagon dodamo popi­
su nagona. A k o znamo čitati, primijetit ćemo da ga već
Freud smješta u prvi plan u Triebe und Triebschicksale
(Nagonima i njihovim sudbinama), i pokazuje da nije ho-
m o l o g a n drugima. Doista to je onaj koji najpotpunije iz­
bjegava termin kastracije.

19. veljače 1964.

7

Anamorfoza

O temelju svijesti.
Povlastica pogleda kao predmeta a.
Optika slijepih.
Falus na slici.

Vainement ton image arrive à ma rencontre

Et ne m'entre où je suis qui seulement la montre
Toi te tournant vers moi tu ne saurais trouver
Au mur de mon regard que ton ombre rêvée

Je suis ce malheureux comparable aux miroirs

Qui peuvent réfléchir mais ne peuvent pas voir
Comme eux mon oeil est vide et comme eux habité
De l'absence de toi qui fait sa cécité

Sjećate se možda, da sam jedno od svojih posljednjih

izlaganja započeo o v i m stihovima koji su u Aragonovoj
Fou d'Eisa naslovljeni kao Contre-chant. Onda nisam znao
da ću dopustiti da se pitanje o pogledu toliko razvije. Na
to me naveo način na koji sam vam predstavio pojam po­
navljanja kod Freuda.
N e m o j m o nijekati da se ova digresija o skopičkoj funk­
ciji smješta unutar objašnjenja za'ponavljanje, koja je
nesumnjivo uvedena djelom Mauricea Merleau-Pontyja
koje se upravo pojavilo, Vidljivo i nevidljivo. Isto mi se
tako čini, ako susret postoji, onda je to sretan susret,
kojemu je svrha da naglasi, kao što ću ja danas to poku­
šati, kako mi u perspektivi nesvjesnoga možemo smjesti­
ti svijest.
Vi znate da poneka sjena, ili čak, da upotrebimo izraz
kojim ćemo se služiti, poneka rezerva — u smislu u ko-

87
j e m se govori o rezervi na platnu izloženu bojanju —
označava činjenicu svijesti u samom Freudovom diskursu.
Ali, prije nego li proslijedim sa mjesta na kojem sam
prošli put stao, treba najprije točno odrediti pitanje oko
izraza za koji sam doznao, da su ga oni koji me slušaju
pogrešno čuli. Ne znam koja je zabuna ostala u tim uši­
ma o k o dosta jednostavne riječi koju sam upotrebio i
komentirao, tihički. Za neke je zazvučala kao kihaaje.
Ipak sam razjasnio da se radi o pridjevu nastaiom od
tyhé, kao što je psihički pridjev koji je nastao prema
imenici psyché. Nisam se slučajno poslužio o v o m analo­
gijom iz jezgre iskustva ponavljanja, j e r za svaku koncep­
ciju psihičkog razvoja kakvu je analiza rasvijetlila, či­
njenica tihičkog je središnja. Upravo u odnosu prema
oku, odnosu prema entyhia-i, ili prema dystyhia-i, sret­
n o m susretu, zlosretnom susretu, ravnat će se moje da­
našnje izlaganje.

Vidjela sam se, kako se vidim (Je me voyais me v o i r ) , ka­

že negdje Mlada Parka. Zasigurno ova izjava ima svoj puni
a ujedno i kompleksni smisao, kad se radi o temi koju
razvija Mlada Parka, o ženskosti — mi nismo dotle stigli.
Mi imamo posla s filozofom, koji poima nešto što je je­
dan od bitnih korelata svijesti u njenu odnosu prema
predodžbi i koje se naznačava kao ja se vidim kako se
vidim. K o j a se očitost može nadovezati na ovu formulu?
K a k o to da ona ostaje, sve u svemu, korelativna o v o m
temeljnom postupku na koji smo se pozvali u kartezi-
janskom cogito, pomoću kojega subjekt poima sebe kao
misao?
Ono što izdvaja o v o poimanje same misli sobom to je
vrst sumnje, nazvane metodička sumnja, koja zadire u
sve na što bi se misao mogla osloniti u predodžbi. K a k o
to onda vidim se kako se vidim ostaje njen omotač i pod­
loga i utemeljuje izvjesnost, možda i više nego li se to

88
misli? Jer, ja se grijem da se ogrijem jest referencija na
tijelo kao tijelo, svladan sam osjećajem topline koja se
iz bilo koje točke u meni širi i ograničava me kao tijelo.
Dok se u ja se vidim kako se vidim ne može osjetiti da
sam na analogan način svladan viđenjem.
Štoviše, fenomenolozi su m o g l i s točnošću obrazložiti,
i to na zbunjujući način, da je posve jasno da ja vidim
izvana, da percepcija nije u meni, da je ona na predmetu
koji zahvaća. A ipak, ja p o i m a m svijet percepcijom koja
izgleda da proizlazi iz imanentnosti toga ja se vidim,
kako se vidim. Izgleda da se povlastica subjekta utvrđu­
je u tom refleksivnom, bipolarnom odnosu koji čini da
moje predodžbe pripadaju meni čim ih opazim.
Zato je ovaj svijet pogođen pretpostavkom idealizacije,
sumnjom da sebi predajem samo svoje predodžbe. Ozbi­
ljan praktičar ne teži mnogo, ali, zauzvrat, filozof idealist
je tu stavljen u neugodan položaj i prema sebi kao i pre­
ma onima koji ga slušaju. K a k o osporiti da mi se sve na
svijetu pojavljuje samo u m o j i m predodžbama? — to je
nesvediv postupak biskupa Berkeleya, o kojem bi se mo­
glo, što se tiče njegova subjektivna položaja, mnogo reći
— što se tiče onoga što v a m j e , bez sumnje, usput iz­
maklo, to pripadaju mi od predodžaba, što podsjeća na
vlasništvo. U krajnjem, proces ove meditacije, ove reflek-
tirajuće refleksije, svodi subjekt, koji poima kartezijan-
ska meditacija, na moć ništenja.
Način m o j e prisutnosti u svijetu jest da sam subjekt,
utoliko što od silnog svođenja na ovu jedinu izvjesnost da
sam subjekt, on postaje aktivno ništenje. Nastavak filo­
zofskog razmišljanja zaista gura subjekt prema preobra-
žujućoj historijskoj akciji, i, oko toga određuje oblikov­
ne načine aktivne svijesti o sebi, putem njenih metamor­
foza u povijesti. Što se tiče meditacije o bitku, koja
dostiže svoju kulminaciju u Heideggerovoj misli, ona
vraća samom bitku tu moć ništenja — ili, u najmanju
ruku, postavlja pitanje kako se ono tu m o ž e ispostaviti.
I Maurice Merleau-Ponty nas dovodi ovamo. Ali, ako
se vratite na njegov tekst, vidjet ćete da izabire o v o mje-

89
 sto za odstupnicu da bi nam predložio da se okrenemo
izvorima intuicije što se tiče vidljivog i nevidljivog, da se
vratimo onome što je prvenstveno refleksija, tetička ili ne-
-tetička, da bismo obilježili pojavu samog viđenja. On
želi obnoviti — jer, kaže on, m o ž e biti samo riječi o re­
konstrukciji ili restauraciji, a ne o prelaženju puta u
suprotnom smjeru — o p o n o v n o m uspostavljanju puta,
ne od tijela, već od nečeg što on naziva mesom svijeta,
na kojem se mogla pojaviti prvotna točka viđenja. Izgle­
da da se nazire, u ovom nedovršenom djelu, nešto poput
istraživanja neimenovane supstance iz koje se ja sâm,
onaj koji vidi, izvlačim. Iz mreža, iz zraka, ako hoćete,
prelijevanja boja, čiji sam najprije ja dio, pojavljujem
se kao oko, izbijajući na neki način iz onoga što bih
mogao nazvati funkcijom viđenja (voyure).
Širi se divlji vonj koji dopušta da se na horizontu
nazre Artemidin lov — čiji dodir kao da se spaja s ovim
časom tragičnog nastanka, kad smo izgubili onoga koji
govori.
Ali, ipak, da li je to put kojim je htio krenuti? Tragovi
što nam ostaju od dijela njegove meditacije koji bi tre­
bao uslijediti dopuštaju nam da sumnjamo. Naznake ko­
je su tu dane, osobito one za nesvjesno čisto psihoanali­
tičko, omogućuju nam da opazimo da bi se možda bio
usmjerio prema istraživanju koje bi bilo izvorno s obzi­
r o m na filozofsku tradiciju, prema toj novoj dimenziji
meditacije o subjektu, koju možemo trasirati zahvaljuju­
ći analizi.
Što se mene tiče, ja samo mogu biti zapanjen nekim
bilješkama, za mene manje tajanstvenim nego li što će
se učiniti drugim čitateljima, jer se točno prekrivaju she­
mama — posebno j e d n o m među njima, koje ću ja ovdje
imenovati. Pročitajte, recimo, tu bilješku koja se odnosi
na ono što on naziva preokretanjem prsta na rukavici,
mada se čini da to pokazuje — pogledajte kako koža
obavija podstavu u zimskoj rukavici — da svijest, u svo­
j o j iluziji da se vidi kako se vidi, nalazi svoj temelj u pre­
okrenutoj strukturi pogleda.

90
 2

A što je pogled?
Poći ću od te prve točke ništenja, gdje se u polju reduk­
cije subjekta pokazuje prijelom — koji nas upozorava na
neophodnost uvođenja druge referencije, one koju uzima
analiza da bi ograničila povlastice svijesti.
Analiza smatra svijest nepopravljivo ograničenom i
uspostavlja je kao načelo, ne samo idealizacije, već i ne-
spoznavanja, kao — kao što se reklo, izrazom koji do­
biva novu vrijednost što se odnosi na područje vizual­
nog — kao skotom. Izraz je na polju analitičkog rječni­
ka uvela Ecole française. Da li je to jednostavno metafo­
ra? — nalazimo tu dvosmislenost koja zahvaća sve što se
upiše u registar skopičkog nagona.
Svijest važi za nas samo kad se odnosi na ono što sam
vam iz propedeutičkih razloga pokušao pokazati pomo­
ću nepotpunog teksta — polazeći od čega treba ponovo
usredotočiti subjekt kao govoreći, u same šupljine onoga
u čemu se, u samom početku, prikazuje kao govoreći.
Ali, mi tu iskazujemo samo odnos predsvjesnog prema
nesvjesnome. Dinamika vezana za svijest kao takvu, paž­
nja koju subjekt poklanja svom vlastitom tekstu, ostaje
do sada, kao što je Freud potcrtao, izvan teorije i, pravo
govoreći, još neartikulirana.
Ovdje ja dodajem, da je interes koji subjekt pokazuje
prema vlastitoj shizi vezan za ono što određuje, naime,
za povlašten predmet koji je iskrsnuo iz nekog primitiv­
nog razdvajanja, iz neke automutilacije koju uvodi pri­
stup realnome, čije je ime u našoj algebri predmet a.
U skopičkom odnosu, predmet od kojeg zavisi fanta-
zam koji je obješen o subjekt u bitnom njihanju jest po­
gled. Njegova povlastica — a isto tako i ono zbog čega je
obješeni subjekt tako dugo mogao zaboraviti da biva u
toj zavisnosti — zavisi od same njegove strukture.
Shematizirajmo odmah to što želimo kazati. Čim nasta­
ne pogled, subjekt mu se pokuša prilagoditi, pogled posta­
je taj točkoliki predmet, ona točka bića koja iščezava,

91
 s kojim subjekt miješa vlastitu slabost. Isto tako, od
svih predmeta u kojima subjekt može prepoznati svoju
zavisnost u registru želje, pogled se pobliže označuje kao
neshvatljiv. Zbog toga je on više od svakog drugog pred­
meta nepoznat i možda iz tog razloga subjekt tako sretno
simbolizira svoju vlastitu iščezavajuću i točkoliku crtu,
u iluziji svijesti toga vidjeti se kako se vidim, gdje se
pogled elidira.
A k o j e , dakle, pogled, naličje svijesti, kako ćemo ga
pokušati zamisliti?
Pitanje nije uopće neopravdano j e r pogledu možemo
dati tijelo. Sartre mu u jednom od najsjajnijih stavaka
iz Etre et le Néant daje funkciju u dimenziji egzistencije
drugoga. Drugi bi ostao vezan za same uvjete, djelomično
neostvarujuće, koji u Sartreovoj definiciji pripadaju ob­
jektivnosti, kad ne bi bilo pogleda. Pogled, takav kako ga
shvaća Sartre jest pogled k o j i m sam iznenađen — izne­
nađen utoliko što on mijenja sve perspektive, sve crte
moga svijeta kojim upravlja iz točke ništavila gdje se na­
lazim, u neku vrstu zrakolike mreže organizma.
K a o mjesto odnosa između mene, ništećeg subjekta, i
onoga što me okružuje, pogled bi tu imao takvu povla­
sticu da bi išao dotle da navede mene koji gledam da sko-
tomiziram oko onoga koji me gleda kao predmet. Utoli­
ko što sam pod pogledom, piše Sartre, ne vidim više oko
koje me gleda, a ako v i d i m oko, onda nestaje pogleda.
Da li je ova fenomenološka analiza točna? N e . N i j e
istina, da, kada sam p o d pogledom, kad tražim pogled,
kad ga održim, da ga onda ne v i d i m kao pogled. Slikari
su bili izvrsni u hvatanju tog pogleda kao takvog u ma­
ski, a trebam vas samo podsjetiti na Goyu, na primjer,
da biste to osjetili.
Pogled se vidi — upravo taj pogled o kojemu govori
Sartre, taj pogled koji me iznenađuje i natjera me na
sram, jer to je osjećaj za koji on kaže da je najnagla-
šeniji. Taj pogled koji susrećem — to treba obilježiti u
samom Sartreovom tekstu — nije nikako viđeni pogled,
već pogled koji sam ja zamislio na polju Drugoga.

92
 Ako se obratite njegovom tekstu, vidjet ćete, on je
daleko od toga da govori o ulasku ovog pogleda na scenu
kao o nečemu što se tiče organa vida, on se prenosi na
iznenadni šum lišća, koji se čuo dok sam u lovu, na is-
krsli korak u hodniku, i kada? — u času kad se on sam
pokazao kako gleda kroz ključanicu. Jedan pogled ga iz­
nenađuje u ulozi voajera, smiče ga i natjera na osjećaj
stida. Radi se o pogledu koji je prisutnost drugoga. Ali,
treba li reći da prvotno poimamo ono o čemu se radi u
pogledu kod odnosa subjekta prema subjektu, u funk­
ciji egzistencije drugoga kao one koja me gleda? Zar
nije jasno da pogled posreduje tu samo utoliko što to
nije ništeći subjekt, korelativan svijetu objektivnosti ko­
ji je iznenađen, već subjekt koji smatra da je u funkciji
želje?
N i j e li upravo zato, što se tu želja osniva u domeni
viđenja, da je možemo prikriti?

Ovu povlasticu pogleda u funkciji želje možemo shva­

titi protječući, ako tako mogu reći, uzduž vena preko ko­
j i h se područje viđenja integriralo s poljem želje.
N i j e slučajno što se upravo u razdoblju kad kartezi-
janska meditacija otkriva funkciju subjekta u njenoj či­
stoći, razvija ova dimenzija optike, koju ću ovdje istak­
nuti nazivajući je geometrijskom.
Prikazat ću vam pomoću jednog predmeta ono što mi
se čini kao primjer za funkciju koja je svojedobno ne­
obično navodila na mnoge refleksije.
Jedna referencija za one koji bi htjeli poći dalje od
onoga što v a m danas pokušavam približiti — knjiga Bal-
trusaïtisa Anamorphoses.
U svom seminaru se uveliko služim anamorfozom, uto-
liko koliko je ona struktura za primjer. U čemu se sa­
stoji anamorfoza, jednostavna, ne cilindrična? Pretposta-

93
 vite portret koji bi se nalazio ovdje, na o v o m ravnom
listu koji držim. Ovdje, na sreću, vidite ploču koja je
u kosom položaju prema listu. Pretpostavite da pomoću
niza konaca i idealnih crta prenosim na kosu ploču svaku
točku slike nacrtane na listu, lako ćete zamisliti što će
proizići — dobit ćete proširenu i izobličenu sliku prema
linijama onoga što se može nazvati perspektiva. Pret­
postavlja se, da će — ako odstranim ono što je poslu­
žilo za konstrukciju, tj. sliku postavljenu u m o j e vlastito
vidno polje — dojam koji ću dobiti ostajući na istom
mjestu, biti osjetno isti — u najmanju ruku, da ću pre­
poznati glavne crte slike — u najbolju ruku, imat ću
isti dojam.
Sad ću vam dati da pogledate nešto što ima već sto­
tinjak godina, iz 1553. godine je, reprodukciju slike koju,
mislim, svi poznajete — Ambasadori Hansa Holbeina.
Oni koji je poznaju neka se podsjete, a oni koji je ne
poznaju neka je pažljivo promatraju. Kasnije ću se na to
vratiti.
Viđenje je raspoređeno na način koji m o ž e m o opće­
nito nazvati funkcijom slike. Ova se funkcija definira po­
dudaranjem po točkama dviju jedinica u p r o s t o m . Ma
koji da su optički posrednici za uspostavljanje njihova
odnosa, bilo da je slika virtualna, bilo da je realna, bitna
je podudarnost točku po točku. To što u v i d n o m polju
pripada načinu slike može se svesti na tako jednostavnu
shemu koja dopušta da se ustanovi anamorfoza, to jest
na odnos jedne slike, utoliko što je ona vezana za neku
površinu izvjesnom točkom koju ćemo nazvati očištem
ili geometrijskom točkom. Slikom će se m o ć i nazvati
bilo što što je određeno o v o m metodom — gdje ravna
crta ima ulogu da bude trasa za svjetlost.
Ovdje se umjetnik miješa sa znanošću. Leonardo da
Vinci je i znanstvenik i umjetnik sa svojim dioptričkim
konstrukcijama. Vitruvijev traktat o arhitekturi nije da­
leko od toga. K o d Vignole i Albertija nalazimo poste­
peno ispitivanje geometrijskih zakona perspektive, a u
istraživanjima perspektive interes je nadasve usmjeren

94
prema području viđenja — čiji odnos s uspostavljanjem
kartezijanskog subjekta koji je isto tako jedna vrst oči-
šta, točke perspektive, ne m o ž e m o vidjeti. Oko geome­
trijske perspektive, slika — ova važna funkcija na koju
ćemo se vratiti — organizira se na posve nov način u
povijesti slikarstva.
Sad se, molim vas, sjetite Diderota. Pismo o slijepima
za upotrebu onih koji vide istaknut će vam činjenicu
da ova konstrukcija posve ispušta ono što se odnosi na
vid. Jer, geometrijski prostor viđenja — čak uključivši
tu imaginarne dijelove u virtualni prostor ogledala na
koje sam, kako znate, mnogo polagao — slijepac može
sasvim rekonstruirati, zamisliti.
U geometrijskoj perspektivi se radi samo o obilježa­
vanju prostora, a ne o vidiku. Slijepac može posve shva­
titi, da se prostorno polje koje poznaje, i poznaje ga
kao realno, može oćutiti na udaljenosti, i kao simultano.
Za njega se radi samo o tome, da shvati vremensku
funkciju, naime trenutačnost. Pogledajte Descartesovu
dioptriku, radnja očiju je tu predstavljena kao spreg­
nuta radnja dvaju štapova. Geometrijska dimenzija vi­
đenja ne crpe, dakle, i daleko od toga, to što nam vidno
polje kao takvo predlaže kao prvotni subjektivirajući
odnos.
Zato je važno opravdati obrnutu upotrebu perspektive
u strukturi anamorfoze.
Sam Diirer je izmislio spravu za određivanje perspek­
tive. Diirerova vratašca se mogu usporediti s onim što
sam čas prije postavio između sebe i slike, naime izvje­
snu sliku (image), ili, točnije, platno, mrežu kroz koju će
prolaziti prave crte — koje nisu obavezno zrake, već
mogu biti i niti — koje će povezivati svaku točku koju
vidim u svijetu s točkom na platnu kroz koje će ova
crta prolaziti.
Vratašca su izumljena da bi nastala ispravna perspek­
tivna slika. Ako ih obrnuto upotrebim, imat ću zado­
voljstvo da postignem, ne povratak svijeta koji je na

95
početku, već na drugoj površini deformaciju slike koju
bih dobio na prvoj, i ja bih se zadržao na o v o m postupku
kao u divnoj igri, pri čemu se svaka stvar može dobiti
posebno razvučena.
M o l i m vas, da vjerujete, da je takvo ushićenje vladalo
svojevremeno. Baltrusaïtisova knjiga pokazat će v a m že­
stoke polemike koje su izbile iz ovih praksa i koje su
dovele do zamašnih djela. Franjevački samostan, sada
razoren, koji se nalazio pored ulice des Tournelles, imao
je na v r l o dugačkom zidu jedne od svojih galerija, pred­
stavljenog sv. Ivana na Patmosu, sliku koju je trebalo
gledati kroz jednu rupu, da bi njena izobličujuća vri­
jednost došla do punog izražaja.
Deformacija m o ž e biti p o v o d — to nije slučaj s o v o m
neobičnom freskom — svakoj paranoičkoj dvosmisleno­
sti, a sve se to iskorištavalo, od Arcimbolda do Salva-
dora Dalija. Otići ću tako daleko, da kažem da ova fas-
cinacija nadopunjava ono što od viđenja izmiče geomet­
rijskim istraživanjima perspektive.
K a k o to, da nitko nije pomislio da to p o v e ž e . . . s
učinkom erekcije? Zamislite šaru utetoviranu na organu
ad hoc u stanju mirovanja, a koja dobiva u drugom po­
ložaju oblik, ako mogu reći, razvijeni.
K a k o ne vidjeti tu, imanentno geometrijskoj dimen­
ziji — parcijalnoj dimenziji u vidnom polju, dimenziji
koja nema ništa s vizijom kao takvom — nešto simbo­
lično za funkciju manjka — pojavu faličkog fantoma?
A sada, na slici Ambasadora — koja j e , nadam se, do­
voljno kružila i prošla kroz sve ruke — što vidite? K o j i
je to neobičan predmet, lebdeći, kos, u prvom planu
ispred ove dvije ličnosti.
Dvije ličnosti ukrućene, ukočene u svojim ukrasima.
Između njih cijeli niz predmeta koji predstavljaju u sli­
karstvu tog razdoblja simbole vanitas. Kornelije Agripa,
u isto doba, piše svoj De vanitate scientiarum, imajući
pri tome u vidu znanost koliko i umjetnost, a svi ovi
predmeti su simboli znanosti i umjetnosti kakve su bile

96
u to doba grupirane u trivium i quadriviutn, kako znate.
Što je onda, pred ovim prikazivanjem područja privida
u najočaravajućim oblicima, što j e , dakle, taj predmet
koji lebdi, nagnut? Vi to ne možete znati — jer, vi se
odvraćate, izmičući fascinaciji slike.
Počnite izlaziti iz prostorije, gdje vas je slika, nesum­
njivo, dugo očaravala. Onda ćete, osvrnuvši se pri od­
lasku — kao što to opisuje autor Anamorfoza — obu­
hvatiti pod ovim oblikom, što? — mrtvačku glavu.
Tako se u početku ne predstavlja taj lik, koji autor
uspoređuje sa kosti sipe, a koji mene podsjeća više na
kruh od dvije libre koji je svojedobno Dali sa zado­
voljstvom postavio na glavu starice, koju je namjerno
izabrao siromašnu, prljavu i uostalom nesvjesnu, ili pak
mlitave kazaljke, čije značenje nije manje faličko od
onoga što je prikazano u lebdećem položaju, u p r v o m
planu ove slike.
Sve nam to Holbein pokazuje usred razdoblja kad se
crta predmet i kad se traži geometrijska optika, i pre­
dočuje nam nešto, koje je ništa drugo nego poništeni
subjekt — poništen u obliku koji j e , pravo rečeno, sli­
kovita inkarnacija za minus phi [ ( — 9 ? ) ] kastracije, koja
za • nas usredotočuje svu organizaciju želje kroz okvir
temeljnih poriva.

Ali, funkciju vida treba tražiti još dalje. Vidjet ćemo,

kako se polazeći od nje, ocrtava, ne falički simbol, ana-
morfički fantom, već pogled kao takav, u svojoj pulsa-
tivnoj, jasnoj i otvorenoj funkciji, kao što je ona na
toj slici.
Ova je slika ono što i svaka druga, zamka za pogled.
Na bilo kojoj slici, dok tražite pogled, vidjet ćete da on
u svakoj točki nestaje. To ću pokušati obrazložiti idući
put.

97
 ODGOVORI

F. W A H L : — Objasnili ste nam da prvotna zapljena po­

gleda u tuđem pogledu, kako je opisuje Sartre, nije bila
temeljno iskustvo pogleda. Volio bih da točnije odre­
dite to što ste skicirali, zapljenu pogleda u pravcu želje.

A k o se ne istakne dijalektika želje, ne shvaća se zašto

bi tuđi pogled dezorganizirao polje percepcije. To je zato,
što subjekt u pitanju nije subjekt refleksivne svijesti,
već subjekt želje. Vjerujemo da se radi o oku-očištu,
a radi se o posve drugom oku —- onome koje lebdi, u
prvom planu Ambasadora.

— Ali, ne razumije se, kako će se drugi ponovo pojaviti

u vašem izlaganju...

Slušajte, glavno je da ne slomim vrat!

— Htio bih vam i to reći, da, kad govorite o subjektu

i o realnome, pri prvom slušanju čovjek je doveden u
napast da razmatra ove izraze po njima samima. Ali,
malo-pomalo se opazi, da ih treba uzeti u njihovu od­
nosu i da imaju topološku definiciju —: subjekt i realno
treba smjestiti s jedne i s druge strane shize, u otporu
fantazma. Realno je, na neki način, iskustvo otpora.

Tako teče m o j e izlaganje — svaki izraz se odražava

samo u svom topološkom odnosu prema drugima, a za
subjekt cogito važi isto.

— Da li je topologija za vas metoda otkrivanja ili

izlaganja?

Topološko obilježavanje svojstveno našem analitičkom

iskustvu, m o ž e se uzeti u metafizičkoj perspektivi. Mi­
slim da je Merleau-Ponty išao tim putem, pogledajte dru-

98
gi dio knjige, njegovu referenciju na Čovjeka-vuka, i na
prste na rukavici.

P. K A U F M A N N : — Dali ste tipičnu strukturu u vezi

s pogledom, ali niste govorili o dilataciji svjetlosti.

Rekao sam da pogled nije oko, osim u tom lebdećem

obliku u kojem Holbein ima drskosti da mi pokaže mo­
ju vlastitu mlitavu k a z a l j k u . . . Idući ću vam put g o v o ­
riti o utjelovljenoj svjetlosti.

26. veljače 1964.

8

Pravac i svjetlost

Želja i slika.
Priča o jednoj kutiji sardina.
Ekran.
Mimetizam.
Organ.
Nikad me ne gledaS tamo gdje te
ja vidim.

Funkcija oka može dovesti onoga koji vas nastoji rasvi­

jetliti, do dalekih istraživanja. Kada su se, na primjer,
funkcija organa, a najprije sama njegova prisutnost, po­
j a v i l i u razvoju živih bića?
Odnos subjekta i organa je u žiži našeg ispitivanja.
M e đ u svim organima s kojima imamo posla, dojkama,
stražnjicama i drugima, postoji i oko, i iznenađuje nas
kad vidimo, da ono seže tako daleko kod vrsta koje pred­
stavljaju pojavu života. Vi jedete posve nedužno kame­
nice, a ne znate da se na toj razini u životinjskom car­
stvu, već pojavilo o k o . Ovakva poniranja nas uče sva-
•čemu, može se kazati. Usred svega toga treba izabrati
o n o što se tiče nas.
Mislim da sam prošli put dovoljno naglasio stvari
i omogućio vam da shvatite značenje ove male troku­
taste sheme, v r l o jednostavne, koju sam nacrtao na vrhu
ploče.
Ona je tu da bi vas pomoću tri izraza podsjetila na
optiku koja je upotrebljena u ovoj operatorskoj mon­
taži, koja svjedoči o obrnutoj upotrebi perspektive, koja
je zavladala tehnikom slikarstva, posebno krajem 15.
stoljeća, te u 16. i 17. stoljeću. Anamorfoza nam poka­
zuje da slikarstvo ne ide za realističkom reprodukcijom

10C
 predmet geometrijska točka
(očiste)

svijetla točka slika (tableau)

predmeta u prostoru — izraz od kojeg se, uostalom,,

treba ograditi.
Mala nam shema omogućava da primijetimo da izvje­
sna optika propušta ono što pripada vidu (la vision).
Ta je optika nadohvat slijepima. Spomenuo sam v a m
Diderotovo Pismo, koje pokazuje koliko je od svega što
nam pruža prostor slijepac u stanju uvidjeti, rekonstru­
irati, zamisliti, reći. Nesumnjivo je, da Diderot na ovoj
mogućnosti gradi trajnu dvosmislicu s metafizičkim pri­
krivenim mislima, ali ova dvosmislenost oživljava njegov
tekst i daje mu zajedljiv značaj.
Nama geometrijska dimenzija omogućava da naslu­
timo kako je subjekt koji nas zanima uhvaćen, vođen,
svladan u vidnom polju.
Na Holbeinovoj slici sam maločas pokazao neobičan
lebdeći predmet u prvom planu, koji tu gleda, hvata, re­
kao bih skoro da hvata u zamku gledajućega, tj. nas.
To je, kratko rečeno, manifestan način, bez sumnje iz­
vanredan, koji treba zahvaliti nekakvom trenutku sli-
kareve refleksije, način da nam pokaže da smo, u svoj­
stvu subjekta, na slici doslovno pozvani, i na njoj pri­
kazani kao uhvaćeni. Jer, tajna slike, čije sam v a m re­
zonance i srodstvo s vanitas naznačio, te očaravajuće
slike koja između dva lika urešena i prikovana, prika­
zuje sve što podsjeća, u perspektivi toga vremena, na
ništavnost umjetnosti i znanosti — tajna slike dana je

101
 u trenutku dok se udaljujući p o l a k o od nje, malo-pomalo
na lijevo, a zatim se osvrnuvši, ugledamo ono što pred­
stavlja magični lebdeći predmet. On odražava našu vla­
stitu ništavnost u obliku mrtvačke glave. Dakle, upo­
treba geometrijske dimenzije vida za svladavanje subjek­
ta — očigledan odnos prema želji koja ipak ostaje enig-
matična.
Ali, koja je to želja obuhvaćena, fiksirana, na slici?
— a koja ipak motivira umjetnika, da stavi nešto, i što,
u djelo? To je put kojim ćemo pokušati danas prosli­
jediti.

U ovoj građi vidljivoga sve je zamka, i čudnovato —

o n o što je tako dobro označio Maurice Merleau-Ponty u
naslovu jednog poglavlja u Vidljivom i nevidljivom T—
isprepletenost (entrelacs). Nema ni jedne jedine podjele,
ni jedne jedine od dvostrukih strana što ih predstavlja
funkcija vida, koja nam se ne manifestira kao labirint.
K o l i k o g o d mi razlikujemo polja, opažamo uvijek sve
više koliko se ona križaju.
U području koje sam nazvao geometrijskim, izgleda
najprije kao da nam svjetlost daje, ako m o g u tako reći,
nit. Doista, ta nit, koju ste prošli put vidjeli da nas po­
vezuje sa svakom točkom predmeta, i, na mjestu gdje
prolazi kroz rešetku u obliku ekrana na koji ćemo na­
nijeti sliku, funkcionira posve kao nit. Dakle, svjetlost
se prostire, kako se kaže, pravocrtno, i to je dokazano.
Izgleda kao da nam ona daje nit.
Ipak, razmislite, o v o j niti nije potrebna svjetlost —
njoj je samo potrebno da bude napeta nit. Zato će sli­
jepac moći pratiti sve naše demonstracije, ako se imalo
potrudimo. Dat ć e m o mu da opipa, npr. p r e d m e t izvje­
sne visine, zatim da prati napetu nit i naučit ć e m o ga da
razlikuje o p i p o m vrškova prstiju na površini izvjesnu
konfiguraciju koja reproducira oznaku slike (image) —
na isti način kako mi zamišljamo, u čistoj optici, odnose

102
različito proporcionirane i temeljito homologne, suklad­
nosti jedne točke prema drugoj u prostoru, što se uvi­
jek na kraju polažu dvije točke iste niti. Ova konstruk­
cija, dakle, ne omogućava naročito da se shvati ono što
pruža svjetlost.
K a k o pokušati dosegnuti ono što se čini da nam iz­
miče i u optičkoj strukturaciji prostora? Na tome uvi­
jek počiva tradicionalna argumentacija. Filozofi, od
Alaina, posljednjega koji se pokazao najsjajniji u izvo­
đenju, od Platona do Kanta, razmatraju tobožnju var-
ljivost percepcije — a istovremeno, svi su oni majstori
izvođenja, ističući činjenicu da percepcija nalazi pred­
met tamo gdje on jest, a da kubus ima izgled paralelo-
grama upravo zbog l o m a prostora koji pod-nosi samu
našu percepciju, zbog čega ga i percipiramo kao kubus.
Sva ta igra, obmana klasične dijalektike oko percepcije,
proizlazi iz toga što se ona bavi geometrijskim viđenjem,
naime viđenjem u prostoru koji u svojoj biti nije vid-
nost (le visuel).
Ono što je bitno u odnosu privida prema biću, ko­
jemu filozof, osvajajući vidno polje, postaje tako lako
gospodar, nalazi se drugdje. Ono nije u ravnoj crti, ono
je u svjetlosnoj točki — točki iradijacije, otjecanja, vat­
re, u vrcavom izvoru odraza. Svjetlost se prostire ne­
sumnjivo pravocrtno, ali ona se prelama, rasprostranju-
je, širi, preplavljuje, ispunjava — ne zaboravimo onu
čašicu, naše oko — ona je premašuje, ona okolo očne ča­
šice uvjetuje cijeli niz organa, naprava, obrana. Šare-
nica ne reagira naprosto na udaljenost, već i na svjet­
lost, i treba štititi ono što se događa na dnu čašice
koja bi u izvjesnim prilikama mogla biti oštećena —
a, i naš je kapak zadužen da na prejaku svjetlost od­
mah žmirne, odnosno da se sklopi dobro nam poznatim
pokretom.
Osim toga, nije samo oko fotosenzibilno, mi to znamo.
Sav površinski sloj kože — iz raznih razloga, koji ni­
kako nisu samo vidni — može biti fotosenzibilan, a ova
dimenzija nikako ne bi mogla biti svedena na funkcio-

103
niranje vida. Izvjesni nagovještaj fotosenzibilnih organa
su pigmentna zrnca. U oku pigment funkcionira u pot­
punosti, tako da vrlo kompleksan fenomen pokazivanja
funkcionira i u unutrašnjosti očne jabučice, npr. u ob­
liku rodopsina, isto tako funkcionira u unutrašnjosti
različitih ležišta mrežnice. Taj pigment dolazi, odlazi, u
funkcijama koje nisu ni sve, ni uvijek odmah otkrivene
i jasne, ali koje nagovješćuju dubinu, kompleksnost, a
istovremeno i jedinstvo mehanizama u odnosu na svjet­
lost,
Odnos subjekta prema onome što je svojstveno svjet­
losti već se dobrano najavljuje kao dvosmislen. Vi to,
uostalom, vidite na shemi dvaju trokuta, koji se obrnju-
ju u isto vrijeme kad se trebaju prekriti. Oni vam tu
pružaju pravi primjer za funkcioniranje tog isprepleta-
nja, križanja, hijazma, koje sam v e ć naveo, i koje struk-
turira čitavo o v o područje.
Da biste osjetili pitanje koje postavlja odnos subjekta
prema svjetlosti, da bih vam pokazao da je njegovo
mjesto nešto drugo od mjesta očišta, koje definira geo­
metrijska optika, ispričat ću v a m sada kratku priču.
Ova priča je istinita. Ona je nastala kad mi je bilo
dvadeset godina, — a u to vrijeme nisam imao drugih
briga nego da idem okolo, da se zaokupim nekom di­
rektnom, ruralnom, lovnom, naime morskom praksom.
Jednog dana, b i o sam na m a l o m brodu s nekoliko
osoba, članova obitelji ribara u maloj luci. U to doba
naša Bretanja nije još imala veliku industriju, a ni ri­
barskih brodova, ribari su lovili u svojoj orahovoj ljusci,
u opasnost su išli na svoj rizik. V o l i o sam dijeliti upra­
vo te rizike i opasnosti, a bilo je i dana s lijepim vre­
menom. Jednog dana, dakle, dok smo očekivali čas kad
ćemo izvući mreže, Petit-Jean, tako ćemo ga nazivati
— on j e , kao i njegova obitelj, umro od tuberkuloze,
koja je u to doba bila zaista bolest te sredine, koja je
istisnula čitav taj društveni sloj — pokaže mi neki pred­
met koji je plutao na valovima. Bila je to mala kutija,
točnije kutija za sardine. Ona je plutala tu na suncu,

104
kao svjedok industrije konzerva, koju smo mi bili duž­
ni snabdijevati. Ona se zrcalila na suncu. A Petit-Jean
mi reče — Vidiš li ovu kutiju? Vidiš li je? E, pa dobro,
ona tebe ne vidi!
Ovu malu epizodu smatrao je on vrlo smiješnom, ja
manje. Razmišljao sam zašto sam je ja smatrao manje
smiješnom. To je vrlo poučno.
Najprije, ako to ima smisla, što mi Petit-Jean kaže,
da me kutija ne vidi, to je zato što me, u izvjesnom
smislu, ona ipak gleda. Ona me gleda na razini svijetle
točke, gdje je sve ono što me gleda, a o v o nije metafora.
Iznošenje ove male priče nastale u mašti mog druga,
činjenica da ju je on smatrao smiješnom, a ja manje,
vezana je za to, što, ako mi se ispriča priča poput ove,
to je zato što ja, u t o m času — takvom kako sam ga
sebi ocrtao, s ovim ljudima koji su s mukom zarađivali
za život, u stisku onoga što je za njih okrutna priroda
— ja, ja sam sačinjavao sliku na dosta neiskaziv način.
Da kažem pravo, ja sam bar malo bio mrlja na slici. A
zato što sam osjetio da sam pozvan tako, u toj humo-
rističkoj, ironičnoj priči, meni ona nije baš smiješna.
Tu uzimam strukturu na razini subjekta, ali ona odra­
žava nešto što se već nalazi u prirodnom odnosu koji
oko unosi na mjestu svjetlosti. Ja nisam naprosto to
točkoliko biće, koje je obilježeno geometrijskom toč­
kom, odakle je moguće obuhvatiti perspektivu. Nesum­
njivo, u dnu m o g oka nastaje slika. Slika, naravno jest
u mom oku. Ali, ja, ja sam u slici.
Ono što je svjetlost, gleda me, i zahvaljujući toj svjet­
losti, na dnu m o g oka se nešto slika — a to nije na­
prosto konstruirani odnos, predmet na kojem se zadr­
žava filozof — već je dojam, slijevanje površine koja za
mene nije unaprijed smještena na svojoj udaljenosti.
Tu je nešto što upleće ono izostavljeno iz geometrijskog
odnosa — dubina polja sa svim onim dvosmislenim,
promjenjivim, što ona predstavlja, kojim nikako ne mo­
gu ovladati. Dapače, ona me svladava, potiče me u sva­
kom času i čini od krajolika nešto posve različito od

105
perspektive, nešto drugačije od onoga što sam nazvao
slikom.
Korelat slici, koji se smješta na isto mjesto kao i ona,
tj. izvana, to je gledište, točka pogleda. A ono što po­
sreduje između njih, što je između njih, drugačije je
prirode od geometrijskog optičkog prostora, nešto što
igra upravo obrnutu ulogu, koje djeluje ne zato da bude
probojno, već naprotiv, da bude neprozirno — to je
ekran.
U tome što se meni predstavlja kao prostor svjetlosti,
u tome što je pogled, postoji uvijek poneka igra svjet­
losti i neprozirnosti. To zrcaljenje koje se nalazilo u sre­
dištu m o j e male priče, uvijek me sprečava, u svakoj
točki, da budem ekran, da učinim da svjetlost izgleda
kao blistanje koje ga preplavljuje. Sve u svemu, točka
pogleda je uvijek dio dvosmislenosti dragulja.
A ja, ako jesam nešto na slici, onda sam to u obliku
ekrana, koji sam maločas spomenuo. ,—^

Takav je odnos subjekta prema području vida. Subjekt

tu ne treba shvatiti u uobičajenom smislu riječi, u sub­
jektivnom smislu — ovaj odnos nije idealistički odnos.
To nadlijetanje koje nazivam subjektom i pomoću ko­
jeg slici dajem postojanost nije samo reprezentativno
nadlijetanje.
I m a tu više načina da se prevarimo u vezi s funkci­
j o m subjekta na području spektakla.
Sigurno, za funkciju sinteze onoga što se zbiva u po­
zadini mrežnice ima primjera u Fenomenologiji percep­
cije. Merleau-Ponty izvlači znalački iz obilne literature
vrlo značajne činjenice koje pokazuju da, na primjer,
sama činjenica što se pomoću ekrana maskira jedan
dio polja k o j i funkcionira kao izvor složenih boja —
napravljenih, na primjer, pomoću dva kotača, dva ekra­
na, koji okrećući se jedan za drugim, moraju složiti od­
ređeni ton svjetlosti — da samo ova intervencija poka-

106
zuje posve drugačije kompoziciju o kojoj se radi. Ovdje
u stvari shvaćamo posve subjektivnu funkciju, u uobi­
čajenom smislu riječi, prikaz središnjeg mehanizma koji
posreduje, jer se podešena igra svjetlosti u eksperimen­
tiranju, a čije sve sastavnice mi poznajemo, razlikuje
od onoga što spoznaje subjekt.
Treba primijetiti i drugu stvar — što ima i subjek­
tivnu stranu, ali posve drugačije uređenu — učinke od­
raza jednog polja ili jedne boje. Postavimo, na primjer,
žuto polje pokraj plavog — plavo će se polje, prima­
jući svjetlost odraženu sa žutog polja, ponešto izmije­
niti. Ali sigurno, sve što je boja, jest subjektivno — ni­
kakav objektivni korelat u spektru ne omogućuje nam
da povežemo kakvoću boje s valnom dužinom ili sa za­
interesiranom frekvencijom na toj razini svjetlosne vi­
bracije. Tu postoji nešto subjektivno, ali drugačije po­
stavljeno.
Da li je to sve? Da li je tu ono o čemu govorim,
kad govorim o odnosu subjekta prema onome što sam
nazvao slikom? Sigurno ne.
N e k i su filozofi dotakli odnos subjekta prema slici,
ali su ga postavili, ako mogu reći, po strani. Pročitajte
knjigu Raymonda Ruyera naslovljenu Néo-finalisme, i
pogledajte kako se, da bi smjestio percepciju u teleo-
logičku perspektivu, smatrao pozvanim da smjesti su­
bjekt u apsolutno nadlijetanje. N e m a nikakve potrebe,
osim u najapstraktnijem pristupu, za postavljanjem sub­
jekta u apsolutno nadlijetanje, kad se radi, u njegovom
primjeru, samo o tome da nam predoči što je percep­
cija jedne šahovske ploče — koja u biti pripada onoj
geometrijskoj optici koju sam izdvojio na početku. Mi
smo tu u prostoru partes extra partes, koji uvijek po­
stavlja toliko zamjerki shvaćanju predmeta. U t o m po­
gledu, stvar je nesvediva.
Ipak je to fenomenalno područje — beskrajno raspros-
tranjenije od povlaštenih točaka gdje se ono pojavljuje
— koje nam omogućava shvaćanje subjekta u njegovoj
pravoj prirodi, u apsolutnom nadlijetanju. Jer, on nije

107
potraživ zato što mu mi to ne damo da bude. I m a či­
njenica koje se mogu artikulirati samo fenomenalnom di­
menzijom nadlijetanja, čime se ja smještam u sliku kao
mrlja — to su mimetičke činjenice.
Tu se ne mogu upustiti u obilje problema, više ili
manje obrađenih, koje oni nameću. Pristupite posebnim
djelima koja nisu samo privlačna već su i krajnje bo­
gata građom za razmišljanje. Zadovoljit ću se naglaša­
vanjem onoga što, možda, nije bilo dovoljno naglašeno.
A najprije ću postaviti pitanje o poznavanju važnosti
funkcije prilagođavanja u mimetizmu.
Strogo uzevši, u određenim fenomenima mimetizma
može se govoriti o prilagodbenoj ili o prilagođenoj obo­
jenosti, i shvatiti na primjer — kao što je naveo Cuénot
— da je obojenost, ukoliko se prilagođava podlozi, samo
način obrane od svjetlosti. U sredini gdje zbog okoliša
prevladava zeleno isijavanje, kao dno vode usred zelene
trave, jedan sitnoživ — mnogobrojni su, koji nam mogu
poslužiti za primjer — postaje zelen ukoliko svjetlost
može na nj štetno djelovati. On, dakle, postaje zelen, da
bi odvratio svjetlost kao zelenu, i tako, pomoću prila­
gođavanja, bio zaštićen od njenog učinka.
Ali, u mimetizmu se radi o posve drugoj stvari. Pri­
mjer je izabran gotovo nasumce — da ne mislite da se
radi o posebnom slučaju. K a d se mali rak zvan caprella,
i kojem dodajemo pridjev acanthifera, ugnijezdi usred
one vrste životinja, na rubu životinjskog, koje nazivamo
bryozoa, što oponaša? — oponaša ono, što je k o d ove
životinje, skoro biljke, mrlja — na toj fazi bryozoa jed­
nu uvijenost crijeva čini mrlju, u drugoj funkcionira
nešto poput obojenog centra. Ovom zamrljanom obliku
prilagođava se rak. On postaje mrlja, on postaje slika,
on se upisuje u sliku. Tu je, zapravo, prvotni pokretač
mimetizma. I, polazeći odatle, temeljni razmjeri upisiva­
nja subjekta u sliku izgledaju opravdaniji nego li bi. se
to m o g l o u početku proreci.
Već sam spomenuo što o tome kaže Caillois u svojoj
knjižici Méduse et compagnie, s nedvojbenom pronica-

108
vošću, koja je ponekad svojstvena nestručnjacima — nje­
gova mu distanca omogućava da shvati bolje obrise ono­
ga što je specijalist m o g a o samo sricati.
Poneki žele vidjeti u registru obojenosti samo različito
uspjele učinke prilagođavanja. Ali, činjenice pokazuju,
da gotovo ništa iz reda prilagođavanja — takvog kakvo
je obično naznačeno, vezano za potrebe preživljavanja
— da, gotovo ništa nije uključeno u mimetizam, koji
se u većini slučajeva, bilo djelotvoran, bilo nedjelotvo­
ran, pokazuje u posve suprotnom smislu nego što bi
zahtijevao pretpostavljeni prilagodbeni ishod. Naprotiv,
Caillois ističe tri razdjela, koji su zaista glavne dimen­
zije, u kojima se odvija mimetička aktivnost — preru-
šavanje (travesti), prikrivanje (camouflage) i zastraši­
vanje (intimidation).
Û ovoj se domeni, u stvari, pokazuje dimenzija kroz
koju će se subjekt uvući u sliku. Mimetizam pokazuje
nešto, toliko koliko se ono razlikuje od onoga što bi
se moglo nazvati on-sam, a koje je pozadi. Učinak mi-
metizma je prikrivanje, u čisto tehničkom smislu. N i j e
riječ o slaganju s podlogom, već, da se na šarenoj pod-
lozi postane šaren — upravo kakva je i tehnika prikri­
vanja u ratnim operacijama kod ljudi.
K o d prerušavanja se smjera na izvjestan spolni kraj­
nji cilj. Priroda nam pokazuje da se ovaj spolni cilj
stvara svim vrstama efekata koji u biti pripadaju pre­
tvaranju, maskaradi. Tu se stvara plan odvojen od sa­
mog spolnog cilja, koji igra bitnu ulogu i koji ne treba
prebrzo izdvojiti, kao da pripada obmani. U ovoj pri­
lici funkcija varke jest nešto drugo, pred čim je uputno
odložiti odluke našeg duha prije nego li j o j se dobro
odmjeri incidenca.
Konačno, fenomen zvan zastrašivanje sadrži također
tu nadvrijednost koju subjekt uvijek želi dosegnuti u
svom prividu. I tu ne treba prenaglo unijeti u igru
intersubjektivnost. Svaki put kad se radi o oponašanju,
čuvajmo se prebrzog razmišljanja o drugome, koji bi
bio tobožnji oponašani. Oponašati jest, nesumnjivo, re-

109
 producirati jednu sliku (image). Ali, za subjekt to znači
uvući se u funkciju čije obavljanje ga obuzima. Na tome
se moramo privremeno zaustaviti.
Da vidimo sada što nam kaže nesvjesna funkcija kao
takva, ukoliko je ona polje koje se za nas nudi subjektu
na osvajanje.

U tom nas smjeru vodi opaska samog Cailloisa, koji

nas uvjerava, da su mimetička djela na životinjskoj ra­
zini analogna onima koja se kod ljudskih bića očituju
kao umjetnost, ili slikarstvo. Jedina je primjedba tome
što izgleda da to ukazuje na to da je za René Cailloisa
slikarstvo dovoljno jasno da bismo pomoću njega razjaš­
njavali druge stvari.
Što je slikarstvo? Očito je da nismo tek tako nazvali
slikom funkciju u kojoj se subjekTTtreba^ obilježiti kao
takav. Ali, kad se ljudski subjekt založi da stvori sliku,
da stavi u djelo nešto čemu je središte pogled, o čemu
se radi? Na slici, kažu poneki, umjetnik želi biti subjekt,
a umjetnost slikarstva se razlikuje od svih ostalih po
tome, što nam se umjetnik namjerava nametnuti kao
subjekt, kao pogled. Na to drugi odgovaraju ističući pred­
metnu stranu umjetničkog proizvoda. U ta dva pravca
se očituje nešto više ili manje podesno, koje sigurno
ne iscrpljuje ono o čemu se radi.

Preći ću na iduću tezu — sigurno j e , da se na slici

uvijek očituje nešto od pogleda. Slikar to dobro zna,
njegova pouka, ispitivanje, traženje, zaista su odabir iz­
vjesnog načina pogleda, bilo da pri tome ostaje ili da
to varira. Gledajući slike, čak i one najlišenije onog
što obično nazivamo pogledom i koje se uspostavlja pa­
rom očiju, slike na kojima je odsutno svako predstav­
ljanje ljudskog lika, kao što su krajolici holandskih i
flamanskih slikara, na kraju ćete vidjeti kao na filigra­
nu nešto tako specifično za svakog slikara, da ćete imati

110
osjećaj, da je pogled prisutan. Ali, to je samo predmet
istraživanja, a možda i iluzija.
Funkcija slike — s obzirom na onoga kojemu slikar do­
slovno daje svoju sliku da je vidi — u vezi je s pogle­
dom. Taj odnos nije takav, kao što se čini u prvi mah, tj.
da bude zamka za pogled. M o g l o bi se povjerovati, da,
kao sudionik, slikar teži za jesi-li-me-vidio, i želi biti gle­
dan. Ja to ne vjerujem. Mislim, da postoji odnos prema
pogledu ljubitelja, ali da je kompleksniji. Slikar daje
onome koji treba biti pred njegovom slikom nešto, što
bi se najmanje u čitavom j e d n o m dijelu slikarstva, moglo
sažeti ovako — Ti hoćeš gledati? Pa dobro, vidi ovo! On
daje oku nešto da pase, ali i poziva onoga kome je slika
predstavljena da tu položi svoj pogled, kao što se polaže
oružje. U tome je umirujući, apolinijski učinak slikar­
stva. Nešto je dano, ne toliko pogledu koliko oku, nešto
što sadrži opuštanje, polaganje pogleda.
Problem je, što se cijela jedna strana slikarstva odva­
ja od ovog polja — ekspresionističku slikarstvo. Ono, a
to ga razlikuje, ono pruža nešto što vodi u smisao izvjes­
nog zadovoljenja — u smislu u kojem Freud upotreblja­
va izraz kad se radi o zadovoljenju nagona — izvjesnog
zadovoljenja onoga što je traženo pogledom.
Drugim riječima, sada treba postaviti pitanje, što je^
s o k o m kao organom. Funkcija, kaže on, stvara organ.
Čisti apsurd — ona je čak ni ne objašnjava. Sve što u
organizmu postoji kao organ uvijek pokazuje mnoštvo
funkcija. Jasno je da se u oku spajaju različite funkcije.
Razlikovna funkcija se izdvaja maksimalno na razini fo­
vea, odabranom mjestu distinktivnog vida. Nešto se dru­
go odvija na preostaloj površini mrežnice koju specijali­
sti s nepravom razlikuju kao mjesto skotoptičke funkci­
je. Ali, tu se opet vraća hijazam, j e r to je posljednje
polje tobože napravljeno da osjeti što je u efektima os­
vjetljavanja neznatnije, što daje najveću mogućnost da
se osjete učinci svjetlosti. Ako želite vidjeti zvijezdu pete
ili šeste veličine — to je Aragoova pojava — nemojte upe-

111
 riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da
bi se ona pojavila.
Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko­
liko se on pojavljuje na divanu i što on tu determinira
ono što i svaki organ — dužnosti. K a d se pozivamo na
nagon, tako zbrkan, pogrešno je što ne primjećujemo,
da je nagon način na koji organizam treba najbolje mo­
guće izaći na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri
slučajeva, na životinjskoj ljestvici, kad organizam podli­
ježe zbog povećanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle­
da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz­
ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. Čudi­
mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. Čudno je da or­
ganizam može od svog organa nešto napraviti.
Za nas se, u našoj referenciji na nesvjesno, radi o
odnosu prema organu. Ne radi se o odnosu prema spol­
nosti, čak ni prema spolu, ako uopće možemo ovom iz­
razu dati specifičnu referenciju — već o odnosu prema
falusu, utoliko što ne udovoljava onome što bi od real­
noga mogao dostići spol u svojoj usmjerenosti.
Zato što u jezgri istraživanja nesvjesnog imamo ovaj
organ — određen k o d subjekta manjkom koji je organi­
ziran u kompleksu kastracije — mi m o ž e m o shvatiti u
kojoj je mjeri o k o zahvaćeno sličnom dijalektikom.
V e ć pri p r v o m pristupu v i d i m o da u dijalektici oka i po­
gleda nema podudarnosti, već postoji potpuna obmana.
K a d u ljubavi tražim pogled, uvijek je potpuno nezado­
voljavajuće i promašeno ono — Nikad me ti ne gledaš,
tamo gdje te ja vidim.
Obrnuto, to što gledam, nije nikad ono što želim vi­
djeti. A odnos na koji sam maločas podsjetio, odnos sli­
kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma što god ka­
zali. Tu nema nikakve referencije na ono što se netočno
naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re­
ferenciju na realnost kao podlogu.
U antičkoj apologiji o Zeuksidu i Paraziju, zasluga je
Zeuksidova što je stvorio grožđe koje je privuklo ptice.
Naglasak nije na činjenici što su o v i grozdovi na neki na-

112
čin savršeni, naglasak je stavljen na činjenicu da je čak
ptičje oko bilo prevareno. Dokaz, što njegov drug Para-
zije likuje nad njim, j e r je na zidu znao naslikati takav
zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvši se
prema njemu, rekao — Dakle, pokaži nam sada ti, što si
iza ovoga naslikao. Čime je dokazao da je riječ o tome, da
se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.

O ovoj funkciji oka i pogleda nastavit ćemo našim pu-

ODGOVORI

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

slike oko se odmara od pogleda.

Vratit ću se na dijalektiku privida i onog što mu j e ,

kazavši, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi,
onda ima pogled. U tom odnosu smješta se oko kao organ.

— Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?

Na razini skopičke dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na­

gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je moguće
obilježiti u svim ostalim dimenzijama.
Predmet a je nešto od čega se subjekt, da bi se kon­
stituirao, odvojio kao organ. To važi kao simbol manjka,
tj. falusa, ne kao takvog, već ukoliko on čini manjak.
Treba, dakle, da to bude jedan predmet — prvo, odvojiv
— drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah ću
vam obrazložiti ono što želim kazati.
Na oralnoj razini, to je ništa, ukoliko ono čega se sub­
jekt lišio nije više ništa za njega. U mentalnoj anorek-
siji, ono što dijete jede, jest ništa. Ovim zaobilaznim pu­
tem shvaćate kako predmet lišavanja može početi funk­
cionirati na razini kastracije kao odricanje.
Analna razina je mjesto metafore — jedan predmet
umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaćate za­
što je analni nagon područje žrtve, dara i poklona.

113
T a m o gdje smo zatečeni, tamo gdje se zbog manjka ne
može dati ono što treba dati, postoji uvijek način da
se da druga stvar. Zato se s v o j i m moralom čovjek upisu­
je na analnu razinu. I to je istina posebno za materija-
lista.
Na skopičkoj razini, nismo više na razini zahtjeva, već
želje, želje Drugoga. I s t o je tako čak i na razini invoka-
cijskog nagona koji je bliži iskustvu nesvjesnog.
Na općenit način, odnos pogleda prema onome što že­
l i m o vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao
nešto drugo nego li jest, a to što mu se daje da vidi,
nije ono što želi vidjeti. Zato o k o može funkcionirati kao
predmet a, tj. na razini manjka ( - 9 3 ) .

4. ožujka 1964.
9

Biće i njemu nalik.

Varka ekrana,
Kroti-pogled i trompe-l'oeil,
Pogled od pozadi.
Kretnja i dodir.
Datividjeti i invidia.

Danas, dakle, treba ispuniti ono što sam obećao izabrav­

ši teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk­
ciji simboliziranja središnjeg manjka želje, koji sam ja
uvijek jednoznačno bilježio algoritmom (-φ).
Ne znam vidite li ploču na koju sam, kao i obično, sta­
vio neke bilješke. Predmet a u polju vidljivog jest pogled.
Nakon toga sam u zagradi napisao:

Doista možemo shvatiti nešto što već u prirodi prila-

gođava pogled funkciji, do koje u simboličkom odnosu
može doći kod čovjeka.
Niže sam nacrtao dva trokutna sustava, koje sam već
ranije uveo — prvi je onaj koji u geometrijskom polju

pogled subjekt predodžbe

115
 riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da
bi se ona pojavila.
Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko­
liko se on pojavljuje na divanu i što on tu determinira
o n o što i svaki organ — dužnosti. K a d se pozivamo na
nagon, tako zbrkan, pogrešno je što ne primjećujemo,
da je nagon način na koji organizam treba najbolje mo­
guće izaći na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri
slučajeva, na životinjskoj ljestvici, kad organizam podli­
ježe zbog povećanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle­
da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz­
ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. Čudi­
mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. Čudno je da or­
ganizam može od svog organa nešto napraviti.
Za nas se, u našoj referenciji na nesvjesno, radi ο
odnosu prema organu. Ne radi se ο odnosu prema spol­
nosti, čak ni prema spolu, ako uopće možemo o v o m iz­
razu dati specifičnu referenciju — već ο odnosu prema
falusu, utoliko što ne udovoljava onome što bi od real­
noga mogao dostići spol u svojoj usmjerenosti.
Zato što u jezgri istraživanja nesvjesnog imamo ovaj
organ — određen kod subjekta manjkom koji je organi­
ziran u kompleksu kastracije — mi možemo shvatiti u
kojoj je mjeri oko zahvaćeno sličnom dijalektikom.
Već pri p r v o m pristupu v i d i m o da u dijalektici oka i po­
gleda nema podudarnosti, već postoji potpuna obmana.
K a d u ljubavi tražim pogled, uvijek je potpuno nezado­
voljavajuće i promašeno ono — Nikad me ti ne gledaš,
tamo gdje te ja vidim.
Obrnuto, to što gledam, nije nikad ono što želim vi­
djeti. A odnos na koji sam maločas podsjetio, odnos sli­
kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma što god ka­
zali. Tu nema nikakve referencije na ono što se netočno
naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re­
ferenciju na realnost kao podlogu.
U antičkoj apologiji ο Zeuksidu i Paraziju, zasluga je
Zeuksidova što je stvorio grožđe koje je privuklo ptice.
Naglasak nije na činjenici što su ovi grozdovi na neki na-

112
čin savršeni, naglasak je stavljen na činjenicu da je čak
ptičje oko bilo prevareno. Dokaz, što njegov drug Para-
zije likuje nad njim, j e r je na zidu znao naslikati takav
zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvši se
prema njemu, rekao — Dakle, pokaži nam sada ti, što si
iza ovoga naslikao. Čime je dokazao da je riječ ο tome, da
se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.

0 ovoj funkciji oka i pogleda nastavit ćemo našim pu­

tem sljedeći put.

ODGOVORI

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

slike oko se odmara od pogleda.

Vratit ću se na dijalektiku privida i onog što mu j e ,

kazavši, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi,
onda ima pogled. U tom odnosu smješta se oko kao organ.

— Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?

Na razini skopičke dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na­

gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je moguće
obilježiti u svim ostalim dimenzijama.
Predmet a je nešto od čega se subjekt, da bi se kon­
stituirao, odvojio kao organ. To važi kao simbol manjka,
tj. falusa, ne kao takvog, već ukoliko on čini manjak.
Treba, dakle, da to bude jedan predmet — prvo, odvojiv
— drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah ću
vam obrazložiti ono što želim kazati.
Na oralnoj razini, to je ništa, ukoliko ono čega se sub­
jekt lišio nije više ništa za njega. U mentalnoj anorek-
siji, ono što dijete jede, jest ništa. Ovim zaobilaznim pu­
tem shvaćate kako predmet lišavanja može početi funk­
cionirati na razini kastracije kao odricanje.
Analna razina je mjesto metafore — jedan predmet
umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaćate za­
što je analni nagon područje žrtve, dara i poklona.

113
 riti pogled ravno u nju. Morate gledati malo po strani, da
bi se ona pojavila.
Ove funkcije oka ne iscrpljuju karakter organa, uko­
liko se on pojavljuje na divanu i što on tu determinira
ono što i svaki organ — dužnosti. K a d se pozivamo na
nagon, tako zbrkan, pogrešno je što ne primjećujemo,
da je nagon način na koji organizam treba najbolje mo­
guće izaći na kraj s nekim organom. Brojni su primjeri
slučajeva, na životinjskoj ljestvici, kad organizam podli­
ježe zbog povećanja, hiperrazvoja, nekog organa. Izgle­
da, da pretpostavljenu funkciju nagona u odnosu organiz­
ma i organa, treba definirati kao moralnu pouku. Čudi­
mo se takozvanoj preadaptaciji nagona. Čudno je da or­
ganizam može od svog organa nešto napraviti.
Za nas se, u našoj referenciji na nesvjesno, radi ο
odnosu prema organu. Ne radi se ο odnosu prema spol­
nosti, čak ni prema spolu, ako uopće možemo o v o m iz­
razu dati specifičnu referenciju — već ο odnosu prema
falusu, utoliko što ne udovoljava onome što bi od real­
noga mogao dostići spol u svojoj usmjerenosti.
Zato što u jezgri istraživanja nesvjesnog imamo ovaj
organ — određen kod subjekta manjkom koji je organi­
ziran u kompleksu kastracije — mi možemo shvatiti u
kojoj je mjeri oko zahvaćeno sličnom dijalektikom.
V e ć pri p r v o m pristupu v i d i m o da u dijalektici oka i po­
gleda nema podudarnosti, već postoji potpuna obmana.
K a d u ljubavi tražim pogled, uvijek je potpuno nezado­
voljavajuće i promašeno ono — Nikad me ti ne gledaš,
tamo gdje te ja vidim.
Obrnuto, to što gledam, nije nikad ono što želim vi­
djeti. A odnos na koji sam maločas podsjetio, odnos sli­
kara i ljubitelja, jest igra trompe-l'oeil, ma što god ka­
zali. Tu nema nikakve referencije na ono što se netočno
naziva figurativnim, ako unutar postavite bilo koju re­
ferenciju na realnost kao podlogu.
U antičkoj apologiji ο Zeuksidu i Paraziju, zasluga je
Zeuksidova što je stvorio grožđe koje je privuklo ptice.
Naglasak nije na činjenici što su ovi grozdovi na neki na-

112
čin savršeni, naglasak je stavljen na činjenicu da je čak
ptičje oko bilo prevareno. Dokaz, što njegov drug Para-
zije likuje nad njim, j e r je na zidu znao naslikati takav
zastor, tako vjerodostojan da je Zeuksid okrenuvši se
prema njemu, rekao — Dakle, pokaži nam sada ti, što si
iza ovoga naslikao. Čime je dokazao da je riječ ο tome, da
se prevari oko. Likovanje pogleda nad okom.

Ο ovoj funkciji oka i pogleda nastavit ćemo našim pu­

tem sljedeći put.

ODGOVORI

M. SAFOUAN: Ako dobro razumijem, pri promatranju

slike oko se odmara od pogleda.

Vratit ću se na dijalektiku privida i onog što mu j e ,

kazavši, da, ako s-one-strane privida nema stvari u sebi,
onda ima pogled. U tom odnosu smješta se oko kao organ.

— Da li je s one-strane privida manjak, ili je pogled?

Na razini skopičke dimenzije, ukoliko tu sudjeluje na­

gon, nalazimo istu funkciju predmeta a, koju je moguće
obilježiti u svim ostalim dimenzijama.
Predmet a je nešto od čega se subjekt, da bi se kon­
stituirao, odvojio kao organ. To važi kao simbol manjka,
tj. falusa, ne kao takvog, već ukoliko on čini manjak.
Treba, dakle, da to bude jedan predmet — prvo, odvojiv
— drugo, da ima nekakav odnos s manjkom. Odmah ću
vam obrazložiti ono što želim kazati.
Na oralnoj razini, to je ništa, ukoliko ono čega se sub­
jekt lišio nije više ništa za njega. U mentalnoj anorek-
siji, ono što dijete jede, jest ništa. Ovim zaobilaznim pu­
tem shvaćate kako predmet lišavanja može početi funk­
cionirati na razini kastracije kao odricanje.
Analna razina je mjesto metafore — jedan predmet
umjesto drugoga, izmet umjesto falusa. Tu shvaćate za­
što je analni nagon područje žrtve, dara i poklona.

113
 stavlja na naše mjesto subjekt predodžbe, a drugi je onaj
koji mene čini slikom. Na desnoj crti se, dakle, nalazi
vrh prvog trokuta, točka geometrijskog subjekta, i na
toj crti ja isto postajem slika pod pogledom, koji treba
upisati na vrh drugog trokuta. Dva su trokuta tu polo­
žena jedan na drugi, kao što je to u stvari kod djelovanja
skopičkog registra.

Za početak moram naglasiti to — u skopičkom polju

p o g l e d je izvana, ja sam gledan, tj. ja sam slika.
Tu je funkcija koja je najbliža instituciji subjekta u
vidljivome. O n o što me posve određuje u vidljivome,
to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjet­
lost, a od pogleda primam učinak. Odatle proizlazi, da
je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovlju­
j e , i preko kojeg — ako mi dozvolite da se poslužim jed­
n o m riječi, kao što to često činim, razlažući je — sam
ja foto-grafiran.
Tu nije riječ ο filozofskom problemu predodžbe. U toj
perspektivi, u prisutnosti predodžbe, ja sebe uvjeravam,
ukratko, ja se uvjeravam kao svijest koja zna da je to
s a m o predodžba i da s one-strane postoji stvar po sebi.
Iza fenomena je noumen, na primjer. Ja tu ne mogu ništa,
j e r m o j e transcendentalne kategorije, kao što kaže Kant,
rade po svojoj volji i prisiljavaju me da uzmem stvari po
njihovoj volji. A na kraju je i dobro tako — sve se sretno
sređuje.
Za nas stvari nisu uravnotežene u ovoj dijalektici povr­
šine i onoga što je s one-strane. Mi polazimo od činjenice
da postoji nešto što uspostavlja prijelom, podvojenost,
shizu bića, čemu se ono prilagođava po prirodi.
Ta se činjenica može zamijetiti na različito modulira­
noj ljestvici onoga Što je konačno moguće upisati pod
glavnim predmetom m i m e t i z m a . T o je ono što ulazi u
igru, očito, isto tako spolnom u sjedinjenju, kao i u borbu

116
na smrt. Biće se na uzbudljiv način razlaže na s v o j e
biće i na njemu nalik, na sebe samo i na tog papirnatog,
tigra kojeg pokazuje. B i l o da se radi ο paradi, najčešće-
kod mužjaka životinje, ili ο kreveljavom napuhivanju
kojim stupa u borbenu igru i zastrašuje, biće prima od
drugoga ili daje od sebe nešto što je maska, dvojnost,
omotač, oderana koža, oderana da bi pokrila okosnicu
(bâti) štita. Ovim oblikom odvojenim od sebe biće ulazi:
u igru života i smrti, i m o ž e se reći, da se pomoću ove
podvojenosti drugoga, i sebe sama, ostvaruje spoj od
kojeg polazi obnavljanje bića u razmnožavanju.
Varka ovdje igra bitnu ulogu. N e m a druge stvari koja
nas zahvaća na samoj razini kliničkog iskustva kad, u
odnosu na ono što bi se m o g l o zamisliti kao privlačnost
prema drugom polu, privlačnost kao združivanje muškog,
sa ženskim spolom, shvatimo prevagu onoga što se po­
kazuje kao travestija. Bez sumnje, muško i žensko se-
sreću na najoštriji, najžešći način posredstvom maska-
S a m o subjekt-ljudski subjekt, subjekt želje koji je bit
čovjeka — nije uopće, protivno životinjskom, potpuno
uhvaćen o v o m imaginarnom zapljenom, on je tu obilje­
žen. K a k o ? Utoliko što on izdvaja funkciju ekrana, i igra.
je. Čovjek u stvari zna igrati masku kao da je to ono, s
one-strane čega je pogled. Ekran je tu mjesto za medi­
taciju.
Spomenuo sam prošli put referenciju koju iznosi Mau­
rice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije, gdje na
dobro izabranim primjerima, koji ističu pokuse Gelba i
Goldsteina, v i d i m o već na jednostavno perceptivnoj razi­
ni, kako ekran opet uspostavlja stvari u njihov status re­
alnoga. A k o nama zavlada svjetlost, ako nas, na primjer,
snop svjetlosti koji vodi naš pogled osvoji toliko, da
nam izgleda poput mliječnog stošca, i spriječi nas da vi­
dimo ono što osvjetljava — samo uvođenje malog ekrana
u to polje, koji izdvaja ono što je osvijetljeno, a ne vidi
se, stavlja u sjenu, ako se tako može reći, mliječnu svjet­
lost i ističe predmet koji je ona skrivala. To je na percep-

117
T a m o gdje smo zatečeni, tamo gdje se zbog manjka ne
može dati ono što treba dati, postoji uvijek način da
se da druga stvar. Zato se s v o j i m moralom čovjek upisu­
je na analnu razinu. I to je istina posebno za materija-
lista.
Na skopičkoj razini, nismo više na razini zahtjeva, već
želje, želje Drugoga. I s t o je tako čak i na razini invoka-
cijskog nagona koji je bliži iskustvu nesvjesnog.
Na općenit način, odnos pogleda prema onome što že­
limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao
nešto drugo nego li jest, a to što mu se daje da vidi,
nije ono što želi vidjeti. Zato o k o može funkcionirati kao
predmet a, tj. na razini manjka (-φ).
t
4. ožujka 1964.
9

Što je to slika?

Biće i njemu nalik.

Varka ekrana.
Kroti-pogled i trompe-l'oeil.
Pogled od pozadi.
Kretnja i dodir.
Dati-vidjeti i invidia.

Danas, dakle, treba ispuniti ono što sam obećao izabrav­

ši teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk­
ciji simboliziranja središnjeg manjka želje, koji sam ja
uvijek jednoznačno bilježio algoritmom (-ψ).
Ne znam vidite li ploču na koju sam, kao i obično, sta­
vio neke bilješke. Predmet a u p^lJu~vidljivog^j^st pogled.
Nakon toga sam u zagradi napisao:

U. prirodi
( kao = (-φ)

Doista m o ž e m o shvatiti nešto što već u prirodi prila-

gođava pogled funkciji, do koje u simboličkom odnosu
može doći k o d čovjeka.
N i ž e sam nacrtao dva trokutna sustava, koje sam već
ranije uveo — prvi je onaj koji u geometrijskom polju

pogled subjekt predodžbe

115
T a m o gdje smo zatečeni, tamo gdje se zbog manjka ne
može dati ono što treba dati, postoji uvijek način da
se da druga stvar. Zato se svojim moralom čovjek upisu­
je na analnu razinu. I to je istina posebno za materija-
lista.
Na skopičkoj razini, nismo više na razini zahtjeva, već
želje, želje Drugoga. Isto je tako čak i na razini invoka-
cijskog nagona koji je bliži iskustvu nesvjesnog.
Na općenit način, odnos pogleda prema onome što že­
limo vidjeti, jest odnos varke. Subjekt se pokazuje kao
nešto drugo nego li jest, a to što mu se daje da vidi,
nije ono što želi vidjeti. Zato o k o može funkcionirati kao
predmet a, tj. na razini manjka (-φ).

4. ožujka 1964.
9

Što je to slika?

Biće i njemu nalik.

Varka ekrana.
Kroti-pogled i trompe-l'oeil.
Pogled od pozadi.
Kretnja i dodir.
Dati-vidjeti i invidia.

Danas, dakle, treba ispuniti ono što sam obećao izabrav­

ši teren gdje je predmet a najnepostojaniji u svojoj funk­
ciji simboliziranja središnjeg manjka želje, koji sam ja
uvijek jednoznačno bilježio algoritmom (-φ).
Ne znam vidite li ploču na koju sam, kao i obično, sta­
vio neke bilješke. Predmet a u polju vidljivog jest pogled.
Nakon toga sam u zagradi napisao:

Doista možemo shvatiti nešto što već u prirodi prila-

gođava pogled funkciji, do koje u simboličkom odnosu
može doći kod čovjeka.
Niže « a m nacrtao dva trokutna sustava, koje sam već
ranije uveo — prvi je onaj koji u geometrijskom polju

pogled subjekt predodžbe

115
 stavlja na naše mjesto subjekt predodžbe, a drugi je onaj
koji mene čini slikom. Na desnoj crti se, dakle, nalazi
vrh prvog trokuta, točka geometrijskog subjekta, i na
toj crti ja isto postajem slika p o d pogledom, koji treba
upisati na vrh drugog trokuta. Dva su trokuta tu polo­
žena jedan na drugi, kao što je to u stvari kod djelovanja
skopičkog registra.

Za početak moram naglasiti to — u skopičkom polju

p o g l e d je izvana, ja sam gledan, tj. ja sam slika.
Tu je funkcija koja je najbliža instituciji subjekta u
vidljivome. Ono što me posve određuje u vidljivome,
to je pogled, koji je izvana. Preko pogleda ulazim u svjet­
lost, a od pogleda primam učinak. Odatle proizlazi, da
je pogled instrument preko kojeg se svjetlost utjelovlju­
j e , i preko kojeg — ako mi dozvolite da se poslužim jed­
n o m riječi, kao što to često činim, razlažući je — sam
ja foto-grafiran.
Tu nije riječ ο filozofskom problemu predodžbe. U toj
perspektivi, u prisutnosti predodžbe, ja sebe uvjeravam,
ukratko, ja se uvjeravam kao svijest koja zna da je to
s a m o predodžba i da s one-strane postoji stvar po sebi.
Iza fenomena je noumen, na primjer. Ja tu ne mogu ništa,
j e r m o j e transcendentalne kategorije, kao što kaže Kant,
rade po svojoj volji i prisiljavaju me da uzmem stvari po
njihovoj volji. A na kraju je i dobro tako — sve se sretno
sređuje.
Za nas stvari nisu uravnotežene u ovoj dijalektici povr­
šine i onoga što je s one-strane. Mi polazimo od činjenice
•da postoji nešto što uspostavlja prijelom, podvojenost,
shizu bića, čemu se ono prilagođava po prirodi.
Ta se činjenica m o ž e zamijetiti na različito modulira­
noj ljestvici onoga što je konačno moguće upisati pod
glavnim predmetom m i m e t i z m a . ' T o je ono što ulazi u
igru, očito, isto tako spolnom u sjedinjenju, kao i u borbu

116
 na smrt. Biće se na uzbudljiv način razlaže na svoje-
biće i na njemu nalik, na sebe samo i na tog papirnatog,
tigra kojeg pokazuje. B i l o da se radi ο paradi, najčešće
kod mužjaka životinje, ili ο kreveljavom napuhivanju
kojim stupa u borbenu igru i zastrašuje, biće prima od
drugoga ili daje od sebe nešto što je maska, dvojnost,
omotač, oderana koža, oderana da bi pokrila okosnicu
(bâti) štita. Ovim oblikom odvojenim od sebe biće ulazit
u igru života i smrti, i m o ž e se reći, da se pomoću ove
podvojenosti drugoga, i sebe sama, ostvaruje spoj od
kojeg polazi obnavljanje bića u razmnožavanju.
Varka ovdje igra bitnu ulogu. N e m a druge stvari koja
nas zahvaća na samoj razini kliničkog iskustva kad, u
odnosu na ono što bi se m o g l o zamisliti kao privlačnost
prema drugom polu, privlačnost kao združivanje muškog,
sa ženskim spolom, shvatimo prevagu onoga što se po­
kazuje kao travestija. Bez sumnje, muško i žensko se
sreću na najoštriji, najžešći način posredstvom maskâ-
S a m o subjekt-ljudski subjekt, subjekt želje koji je bit
čovjeka — nije uopće, protivno životinjskom, potpuno
uhvaćen o v o m imaginarnom zapljenom, on je tu obilje­
žen. K a k o ? Utoliko što on izdvaja funkciju ekrana, i igra.
je. Čovjek u stvari zna igrati masku kao da je to ono, s
one-strane čega je pogled. Ekran je tu mjesto za medi­
taciju.

Spomenuo sam prošli put referenciju koju iznosi Mau­

rice Merleau-Ponty u Fenomenologiji percepcije, gdje na-
dobro izabranim primjerima, koji ističu pokuse Gelba i
Goldsteina, vidimo već na jednostavno perceptivnoj razi­
ni, kako ekran opet uspostavlja stvari u njihov status re­
alnoga. A k o nama zavlada svjetlost, ako nas, na primjer,
snop svjetlosti koji vodi naš pogled osvoji toliko, da
nam izgleda poput mliječnog stošca, i spriječi nas da vi­
dimo ono što osvjetljava — samo uvođenje malog ekrana
u to polje, koji izdvaja ono što je osvijetljeno, a ne vidi
se, stavlja u sjenu, ako se tako može reći, mliječnu svjet­
lost i ističe predmet koji je ona skrivala. To je na percep-

117
tivnoj razini fenomen onog odnosa koji treba shvatiti u
bitnoj funkciji, znajući da se u s v o m odnosu prema želji
realnost pojavljuje samo marginalno.

realnost je
marginalna

Upravo tu je jedna od crta koju smo, izgleda, jedva vi­

djeli u slikovnom stvaranju. I p a k je to igra koja osvaja
— iznaći na slici ono što j e , pravo rekavši, kompozicija,
crte koje je slikar stvorio da dijele površinu, smjernice,
silnice, sklop u kojem slika nalazi svoje pravilo — ali,
čudim se, da se u jednoj knjižici, uostalom zapaženoj,
nazivaju okosnicama (charpentes). Jer, tako se ispušta nji­
h o v glavni učinak. K a o nekom ironijom, na poleđini ove
knjige stoji Rouaultova slika, gdje je nacrtana kružnica,
leoja omogućava da se dokuči ono bitno ο čemu se radi.
Doista, postoji nešto na slici, čija se odsutnost uvijek
m o ž e primijetiti — protivno od onoga što je u percep­
ciji. To je središnje polje, gdje se separativna m o ć oka
u viđenju provodi do maksimuma. U svakoj slici o n o
m o ž e biti samo odsutno i nadomješteno rupom — ukrat­
k o , odraz zjenice iza koje je pogled. Posljedično, i uko­
liko slika ulazi u odnos prema želji, označeno je uvijek
mjesto središnjeg ekrana, koji je upravo ono zbog čega
sam pred slikom elidiran kao subjekt geometrijskog
plana.
Zato slika ne djeluje u polju predodžbe. Njena svrha i
učinci su drugdje.

118
 2

U skopičkom polju se sve artikulira između dva izraza

koji djeluju antinomički — po strani stvari postoji po­
gled, tj. stvari me gledaju, a ja ih ipak vidim. U tom smi­
slu treba shvatiti udarnu riječ u Evanđelju — Oni ima­
ju oči da ne vide. Da ne vide, Što? — upravo to, da ih
stvari gledaju.
To je razlog što u naše istraživačko polje uvodim sli­
karstvo kroz mala vrata koja nam je otvorio R o g e r Cail-
lois — svi su primijetili m o j lapsus, prošli put, kad sam
ga nazvao René, bogzna zašto — uz zapažanje, da je mi-
metizam nesumnjivo ekvivalent funkcije koja se kod
čovjeka ispunjava slikarstvom.
Ovo nije trenutak da izvršimo psihoanalizu slikara koja
je uvijek tako skliska, škakljiva i kod auditorija izaziva
reakciju stida. Ne radi se ni ο kritici slikarstva, a ipak,
netko tko mi je blizak i čije mišljenje znači za mene
mnogo, rekao mi j e , da se pobojao da se ne prihvatim
nečega što bi bilo tome nalik. Naravno, to je opasno, pa
ću pokušati učiniti tako da ne bude zbrke.
A k o razmotrimo sve modulacije koje su tokom vre­
mena slikarstvu nametnule varijacije subjektivirajuće
strukture, jasno j e , da ni jedna formula ne može sabrati
ove težnje, prevare, te beskrajno različite trikove. Uosta­
lom, vidjeli ste prošli put, nakon što smo formulirah da
u slikarstvu postoji dompte-regard (kroti-pogled), tj. da
onoga koji gleda slika uvijek navodi da spusti svoj po­
gled, ja sam naveo odmah nakon toga ispravak, da se
ipak ekspresionizam direktno obraća pogledu. Za one koji
bi se kolebali, objasnit ću, što želim kazati — mislim na
slikarstvo jednog Muncha, jednog Jamesa Ensora, jed­
nog Kubina, i k tome na ono slikarstvo, koje bismo, čud­
novato, mogli geografski postaviti kao slikarstvo koje
opsjeda ono što se danas od slikarstva skuplja u Parizu.
H o ć e m o li doskora vidjeti da su prekoračene granice
ove opsade? — sa slikarom André Massonom sam ne­
davno razgovarao ο tome. Pa, navesti referencije poput

119
ovih, ne znači ući u historijsku igru, prekopavanja, kriti­
ke, koja pokušava shvatiti koja je funkcija slikarstva u
datom trenutku, kod tog autora ili u tom vremenu. Što se
mene tiče, ja pokušavam postaviti na osnovnom načelu
funkcije ove lijepe umjetnosti.
Odmah ističem, da je Maurice Merleau-Ponty upravo
polazeći od slikarstva došao do toga, da obrne odnos ko­
ji je misao stvorila između oka i duha. Da je funkcija
slikara nešto posve drugo od organizacije polja pre­
dodžbe, gdje nas je držao filozof u našem statusu subjek­
ta, to je izvrsno naznačio, polazeći od onog što naziva,
zajedno sa Cézanneom, ta mala plavetnila, te male sme-
đine, te male bjeline, te mrlje, koje kiše sa slikareva
kista.
Što je to? Što to određuje? K a k o to određuje nešto?
To već daje oblik i utjelovljenje polju, kojem se psiho­
analitičar približio slijedeći Freuda, pomoću onog što je
kod Freuda luda smjelost, a koje kod onih koji ga slijede
ubrzo postaje nerazboritost.
Freud je uvijek isticao s beskrajnim strahopoštova­
njem da nije kanio razlagati ono što je kod umjetničkog
stvaranja tvorilo istinsku vrijednost. Što se tiče slikara,
kao i pjesnika, postoji crta na kojoj se njegova procjena
zaustavlja. On ne može reći, on ne zna, za sve, za one koji
gledaju ili čuju, što tu čini vrijednost umjetničkog stva­
ranja. Međutim, kad proučava Leonarda, on nastoji pro­
naći ulogu koju je njegov prvotni fantazam odigrao u
njegovu stvaranju — njegov odnos prema tim dvjema
majkama koje vidi predočene na slici u Louvreu, ili na
crtežu u Londonu, prema t o m dvostrukom tijelu koje se
račva iz struka, koje izgleda da nestaje u mješavini nogu
na podnožju. Treba li na t o m putu istraživati?
Ili treba vidjeti riačelo umjetničkog stvaranja u onome
što će ono izvući — sjetite se kako ja prevodim Vorstel­
lungsrepräsentanz — to nešto što zastupa predodžbu? Da
li je tu ono čemu vas vodim razlikujući sliku (tableau) od
onog što je predodžba?

120
 Zasigurno ne — osim u v r l o rijetkim djelima, osim u
slikarstvu koje se ponekad pojavljuje, u oniričkom sli­
karstvu, tako rijetkom, da ga jedva smještamo u funkci­
ju slikarstva. Uostalom, možda je tu granica, gdje bi
trebalo postaviti takozvanu psihopatološku umjetnost.
Ono što je slikarevo stvaralaštvo, strukturirano je v r l o
različito. Upravo u onoj mjeri u kojoj uspostavljamo
stanovište strukture u libidnom odnosu, možda je došlo
vrijeme da ispitamo s uspjehom — j e r nam naši novi
algoritmi omogućuju da bolje artikuliramo o d g o v o r —
ono ο čemu se radi kod umjetničkog stvaranja. Za nas
se radi ο stvaranju kakvo označava Freud, tj. u obliku
sublimacije, i ο vrijednosti koju ono dobiva u društve­
n o m polju.
Na neodređen i određen način ujedno, i koji se tiče
samo uspjeha djela, Freud, formulira, da, ako stvara­
nje želje, čiste što se tiče slikara, dobije komercijalnu
vrijednost — nagradu koju ipak možemo okvalificirati
kao sekundarnu — to je zato, što njegov učinak ima nešto
korisno za društvo, za ono što od društva padne pod
njegov učinak. Ostanimo još u neodređenom, dok ne ka­
žemo, da ih djelo smiruje, tješi, pokazujući im da može
postojati poneko tko živi od iskorištavanja svoje želje.
Ali, da bi ih to potpuno zadovoljilo, treba postojati i
druga podudarnost, da njihova želja za promatranjem
nađe tu neko smirenje. To im uzdiže dušu, kako se kaže,
tj. to ih potiče na odricanje. Zar ne vidite, da se tu po­
kazuje nešto od funkcije koju sam nazvao kroti-pogled
(dompte-regard) ?
Kroti-pogled, rekao sam prethodni put, pokazuje se
kao trompe-l'oeil. Izgleda da idem protivno od tradicije,
koja smatra da mu je funkcija v r l o različita od one kod
slikarstva. Ipak, nisam oklijevao da prošli put zaključim,
naznačujući u opoziciji djela Zeuksida i Parazija, dvo­
strukost dviju razina, one koja pripada prirodnoj funkci­
ji varke, i one kod trompe-l'oeil.
Ako bi se dvije ptice sručile na površinu gdje je Zeuk-
sid nanio svoje mrlje, smatrajući sliku grozdovima za

121
kljucanje, primijetimo da uspjeh takvoga pothvata ni u
čemu ne implicira to da su grozdovi zadivljujuće repro­
ducirani, takvi kakve m o ž e m o vidjeti u košari koju drži
Caravaggiov Bacchus u Ufficima. Da su grozdovi bili
takvi, malo je moguće da bi se ptice prevarile, jer, zašto
bi ptice vidjele grozdove u t o m snažnom stilu? M o r a po­
stojati nešto sažetije, nešto bliže znaku, u tome što za
ptice može sačinjavati plijen grozd. Ali, oprečan primjer,
Parazije, osvjetljava to — ako hoćemo prevariti čovjeka
pružamo mu sliku zastora, tj. nečega iza čega on traži
da vidi.
Ova apologija dobiva vrijednost u tome da nam uka­
zuje zašto se Platon buni protiv iluzije slikarstva. Glav­
na stvar nije u tome što slikarstvo daje iluzorni ekviva­
lent predmeta, iako se Platon prividno može tako izrazi­
ti. Već, trompe-l'oeil slikarstva se prikazuje nečim dru­
gim, nego li jeste.
Što nas zavodi i zadovoljava u trompe-l'oeil? Kada nas
osvaja i dovodi do ushićenja? U času kad uslijed jedno­
stavnog premještanja našeg pogleda možemo primijetiti
da se predodžba ne miče s njim, i da je tu samo trompe-
-l'oeil. Jer, on se tu pojavljuje u tom času kao nešto drugo
od onoga za što se prikazivao, ili pak, on se sada prika­
zuje kao da je nešto drugo. Slika se ne nadmeće s privi­
dom, ona se nadmeće s onim što nam Platon naznačava s
one-strane privida kao bivajući Ideja. Zato što slika jest
taj privid koji kaže da je ona to što daje taj privid.
Platon ustaje protiv slikarstva, kao protiv aktivnosti koja
j e protivnička njegovoj.
Ta druga stvar je malo a, oko koje se vrti bitka, čija
je duša trompe-l'oeil.
Ako pokušamo predstaviti konkretni je položaj slika­
ra u povijesti, primijetit ćemo da je on izvor nečega što
može preći u realno, i da to u svako doba, ako mogu reći,
uzimamo u zakup. Slikar, kaže se, ne zavisi više od boga­
tih mecena. Ali, situacija se nije temeljito izmijenila s
prodavačima slika. I oni su mecene, i to mecene iste vrste.
Prije plemenitog mecene, crkvena institucija je naruči-

122
vala svete slike i davala posla. Uvijek za slikara postoji
neko zakupničko društvo, i uvijek se radi ο predmetu a,
ili bolje, da ga se svede — što vam na izvjesnoj razini
može izgledati mitsko — na jedno a s kojim, to je u kraj­
njem točno, slikar kao stvaralac razgovara.
Ali, mnogo je uputnije vidjeti kako a funkcionira u
svojoj društvenoj reperkusiji.
Ikone — Krist u slavi na svodu Daphnisa ili krasni
bizantski mozaici — djeluju očito tako da nas drže pod
svojim pogledom. Mogli bismo se tu zaustaviti, ali to
zaista ne bi značilo shvatiti pobudu onoga što čini da je
slikar angažiran da napravi tu ikonu i onoga čemu ona
služi kad nam je prikazana. I m a tu unutra pogleda, si­
gurno, ali on dolazi iz veće daljine. Vrijednost ikone je u
tome što je bog kojega ona prikazuje također gleda.
Smatraju da se ona sviđa bogu. Umjetnik djeluje na toj
razini na žrtvenom planu — igra na to, što ima stvari,
ovdje likova, koji mogu pobuditi želju boga.
Bog je stvoritelj, uostalom, zato što stvara neke slike
— knjiga Postanka nam na to ukazuje sa Zelem Elohim.
A ikonoklastička misao čuva bar to, da postoji jedan
bog koji to ne voli. Taj je jedini. Ali, danas ne želim poći
dalje u tom registru, koji bi nas doveo do srži jednog od
najhitnijih elemenata iz područja Imena-Oca, a to je da
se neka nagodba može uspostaviti s one-strane svake sli-
ke (image). Tu gdje jesmo, slika ostaje posrednik za bo­
žanstvo — ako Jahve zabranjuje Zidovima da stvaraju
idole, to je zato što se oni sviđaju i drugim bogovima.
U određenom registru, nije bog taj koji nije antropo-
morfan, već se traži od čovjeka da to ne bude. Ali, ostavi­
m o to.
Pređimo na sljedeću etapu koju ću nazvati komunal­
nom. Pođimo u veliku salu Duždeve palače gdje su na­
slikane sve vrste bitaka, Lepantska i ostale. Društvena
funkcija, koja se ocrtavala već na religioznoj razini, tu
je očita. Tko dolazi na takva mjesta? Oni koji tvore ono
što Retz naziva narodi (les peuples). A što narod vidi na
tim prostranim kompozicijama? — pogled ljudi, koji vi-

123
 jecaju u ovoj sali, kad oni-narod, nisu tu. I z a slika je
njihov pogled.
K a k o vidite, može se reći da je tamo pozadi uvijek sve
puno pogleda. Ništa novoga u t o m pogledu nije uvelo
razdoblje koje André Malraux razlikuje kao moderno,
ono u kojem prevladava neusporediva neman, naime po­
gled slikara, koji nastoji da se nametne kao da je sam
po sebi pogled. Uvijek je postojao pogled tamo-iza. Ali,
to je najosjetljivija točka — odakle dolazi taj pogled?

Vraćamo se sada Cézanneovim malim plavetnilima,

malim bjelinama, malim smeđinama, ili pak onom što
M. Merleau-Ponty uzima tako lijepo za primjer, u jed­
n o m skretanju u Znakovima, vraćamo se toj neobično­
sti usporenog filma u kojem je uhvaćen Matisse u tre­
nutku kad slika. Značajno je da je i sam Matisse b i o time
potresen. Maurice Merleau-Ponty naglašava paradoks te
kretnje, koja je povećana uslijed razvučenosti vremena,
i tako nam omogućava da zamislimo najpotpunije raz­
mišljanje pri nanošenju svake od ovih mrlja. To je samo
obmana, kaže on. U ritmu u kojem kaplju sa slikareva
kista, ove mrlje, koje će postati čudesna slika, nije riječ
ο izboru, već ο nečem drugom. Zar ne možemo pokušati
formulirati to nešto drugo?

Zar nije u pitanju, da se pobliže zahvati ono što sam

nazvao kiša kista? K a d bi ptica slikala, zar to ne bilo
tako što bi pustila da pane njeno perje, a kod zmije bi
to bile ljuske, a stablo bi se otreslo gusjenica ili bi otki-
šilo svoje listove. To što se ovdje nagomilava, jest prvi
čin polaganja pogleda. Nesumnjivo, suvereni čin, j e r se
odvija u nečem što se materijalizira i što će, od ove su­
verenosti, učiniti nemoćnim, isključenim, nedjelotvornim
sve ono što se bude, proistječući s drugog mjesta, poja­
vilo pred tim proizvodom.

124
 Ne zaboravimo da je slikareva mrlja nešto gdje zavr­
šava pokret. Nalazimo se pred nečim, što daje novi i dru­
gačiji smisao izrazu regresije — nalazimo se pred po­
kretačkim elementom u smislu odgovora, utoliko što on
stvara, unazad, svoj vlastiti stimulus.
Tu je ono, uslijed čega je prvotna vremenitost, kroz
koju se kao odnos spram drugog, postavlja razgovijetno,
ovdje, u skopičkoj dimenziji koja pripada završnom tre­
nutku. Ono što će se u identifikatorskoj dijalektici ozna-
čitelja i govorenoga projicirati unaprijed kao žurba, ovdje
je, naprotiv, kraj, tj. o n o što će se na početku svakoga
novog razumijevanja nazivati trenutak viđenja.
Taj završni trenutak nam omogućava da razlikujemo
čin od kretnje. Putem kretnje se na platno stavlja dodir.
A toliko je istina da je kretnja tu uvijek prisutna da, ne­
sumnjivo, sliku najprije doživljujemo, kako kaže izraz
impresija ili impresionizam, kao bližu kretnji od bilo
koje druge vrste kretanja. Svaka radnja predstavljena na
slici izgledat će nam kao prizor iz bitke, tj. kao teatral­
na; nužno nastala kretnjom. A upravo to uvrštavanje u
kretnju, čini da sliku — kakva g o d ona bila, figurativna
ili ne — ne možemo postaviti naopako. Ako se obrne
dijapozitiv, odmah ćete primijetiti da v a m je pokazan
slijeva umjesto zdesna. Smisao kretnje ruke dovoljno
označava tu bočnu simetriju.
Tu, dakle, vidimo, da pogled djeluje u izvjesnom spu­
stu, spustu želje, nesumnjivo, ali kako to izraziti? Sub­
jekt nije potpuno tu, on je upravljan iz daljine. Modifici­
rajući formulu koju dajem za želju kao nesvjesno —
želja.čovjeka je želja Drugoga (de l'Autre) — reći ću da
se radi ο nekoj vrsti želje Drugome (à l'Autre), na kraju
čega se nalazi dati-vidjeti (le donner-à-voir).
K a k o to dati-vidjeti zadovoljava nešto? — tako, što
postoji apetit oka kod onoga koji gleda. Taj apetit oka
koje treba nahraniti, čini vrijednost draži slikarstva. N j u
treba, za nas, tražiti na nižem planu nego li se pretpostav­
ljahu onome što je prava funkcija organa oka, oka pu-
nog pohlepe, kakvo je zlo oko.
 Zapanjujuće je, ako se pomisli na univerzalnost funk­
cije zla oka, da nigdje nema traga d o b r o m oku, oku koje
blagoslivlja. Što reći — nego, da o k o sa sobom nosi smrt­
nu funkciju, da je po sebi obdareno — dozvolite mi tu
da igram na više registara — separativnom moći. Ali
o v o separativno ide mnogo dalje od odvojenog vida. Moći
koje mu se pripisuju, da može presahnuti mlijeko kod
životinje na koju se usmjeri — vjerovanje rašireno i u
naše vrijeme kao i u ostalim vremenima i u najcivilizira­
nijim zemljama — da sa sobom donosi bolest, nesretan
susret, gdje ove moći možemo bolje zamisliti ako ne kod
invidie.
Invidia dolazi od videre. Za nas analitičare najizraziti-
ja je invidia ona, koju sam već davno otkrio kod Augusti­
na, naime kod malog dječaka koji promatra svog malog
brata na dojci majke, gleda ga amare conspectu (tako je
u izvorniku — nap. red.), gorka pogleda, koji ga izobli­
čuje i na njega utječe kao otrov.
Da bi se shvatilo što je invidia u svojoj funkciji pogle­
da, ne treba je pobrkati s ljubomorom. Ono dijete, ili bilo
tko, zavidi (envie), to nije neizbježno ono što bi mogao
željeti (avoir envie), kako se netočno izražavamo. T k o
kaže da je dječaku koji promatra svog malog brata još
potrebna dojka? Svatko zna da je zavist općenito izazva­
na posjedovanjem dobara koja, onome koji zavidi, ne bi
bila ni od kakve koristi i čiju stvarnu prirodu on čak i
ne sluti.
Takvà je stvarna zavist. Ona čini da subjekt problijedi,
pred čim? — pred slikom (image) potpunosti koja se za­
tvara, i p r e d t i m da malo a, a odvojeno za k o j e se on
zakvači, m o ž e biti za drugog posjedovanje; koje mu pru­
ža zadovoljstvo, Befriedigung.
Treba ići po o v o m registru oka očajnog zbog pogleda
da bismo shvatili utažujući, civilizatorski i očaravajući
djelokrug funkcije slike. Temeljni odnos a prema želji
poslužit će mi kao primjer za uvođenje u ono što je po­
vezano s prijenosom.

126
 ODGOVORI

M . T O R T : — Da li biste mogli točnije odrediti odnos

koji ste postavili između kretnje i trenutka viđenja?
Što je to kretnja? Kretnja prijetnje, na primjer? To
nije udarac koji se prekida. To je nešto učinjeno da bih
se zaustavio i primirio.
Možda ću je poslije dovesti do kraja, ali kao kretnja
prijetnje, ona se uvrštava pozadi.
Ova vrlo posebna vremenitost, koju definiram izrazom
zaustavljanja, i koja stvara iza sebe svoje značenje, up­
ravo ona čini razliku između kretnje i čina.
Neobičan je — ako ste bili na zadnjoj izvedbi Pekinške
opere — n a č i n na koji se tamo bore. Tuku se kao što se
tuklo u svako doba, više kretnjama nego udarcima. Na­
ravno, sama predstava se odvija u potpunoj prevlasti
kretnje. U tim se baletima nikad ne udara, klizi se u
različitim prostorima ili se rasprostire niz kretnji, koje
ipak imaju u tradicionalnoj borbi vrijednost oružja, zato
što u krajnjem m o g u zadovoljiti kao sredstva za zastraši­
vanje. Svi znamo da primitivni narodi idu u borbu s na-
kreveljenim maskama uz strašne, zastrašujuće, pokrete.
To j o š nije prestalo! Američke marince uče da u borbi s
Japancima čine tolike grimase kao i oni. Naše suvre­
meno oružje m o ž e m o isto tako smatrati kretnjama. Dao
bog da ostane na t o m e !
Autentičnost onoga što se pojavljuje k o d slikarstva,
umanjena je k o d nas, ljudskih bića, stoga što m o r a m o
naše boje tražiti tamo gdje one jesu, tj. u govnima. A k o
sam spomenuo ptice koje bi mogle ispustiti perje, to je
zato što mi nemamo perja. Stvaralac će sudjelovati samo
u stvaranju malog prljavog taloga, slijeda malih prljavih
taloga jednog do drugoga. Mi smo zbog o v e dimenzije u
skopičkom stvaranju — gesta kao kretnja, dana na vi­
djelo.
Da li vas o v o objašnjenje zadovoljava? Je li to pitanje
koje ste mi postavili?

127
 — Ne, htio sam da precizirate ono što ste rekli ο toj
vremenitosti, koju ste već jednom spomenuli, i koja pret­
postavlja, čini mi se, referencije koje ste dali drugdje, ο
logičkom vremenu.

Slušajte, ja sam naznačio šav, pseudo-identifikaciju,

koja postoji između onoga što nazivam vrijeme konač­
nog zaustavljanja kretnje i onoga što, u drugoj dijalek­
tici, koju sam nazvao dijalektika identifikatorske žurbe,
uzimam kao prvo razdoblje, tj. trenutak viđenja. To se
prekriva, ali sigurno nije identično, j e r je jedno početno,
a drugo završno.
Recimo i drugo, ο čemu, zbog nedostatka vremena ni­
sam mogao dati neophodne podatke.
Ovo završno doba pogleda, koje okončava kretnju, do­
v o d i m u tijesnu vezu s onim što sam rekao ο zlu oku.
Pogled, po sebi, ne samo da završava kretnje, već ih i
prikiva. Pogledajte te plesove ο kojima sam vam go­
vorio, oni su uvijek istaknuti serijom zaustavnog trenut­
ka, kad se glumci zaustavljaju u ukočenom položaju. Što
je o v o uporište, ovaj trenutak zaustavljanja kretnje? To
je samo opčinjavajući učinak, utoliko što se radi ο odu­
zimanju pogleda od zlog oka, radi odvraćanja. Zlo oko
je fascinum koje djeluje tako da zaustavlja kretnje i da
doslovno ubija život. U času kad se subjekt zaustavlja
prekidajući kretnju, on je ponižen. Funkcija anti-život,
anti-kretnja te završne točke jest fascinum, i to je upravo
jedna od dimenzija gdje se izravno izvršava moć pogle­
da. Trenutak viđenja može tu posredovati samo kao šav,
sastavljanje imaginarnog i simboličnog, i on je preuzet
u dijalektici, u toj vrsti vremenskog progresa koja se
zove žurba, polet, pokret naprijed, koji se zaključuje u
fascinumu.
Ja ističem potpunu razliku između skopičkog registra i
prizivajućeg, prizivnog polja (invoquant, voćatoire, voca-
tionnel). U skopičkom polju, protivnom od onoga, sub­
jekt nije bitno neodređen. Subjekt je, zapravo, određen
samim odvajanjem koje određuje prorez maloga a, tj.

128
ono fascinatorsko što uvodi pogled. Jeste li malo zado-
voljniji? Posve? — Zamalo.

F. W A H L : — Ostavili ste po strani jedan fenomen koji

se poput zla oka nalazi u mediteranskoj civilizaciji, a to
je profilaktičko oko. Postoji neka zaštitnička funkcija ko­
ja traje za vrijeme izvjesnog prijelaza, a nije vezana za
zaustavljanje, već za kretanje.

Ono što je profilaktičko jest, ako se može reći, alopa-

tičko, bilo da su to rogovi, od koralja ili ne, ili tisuću
drugih stvari čiji je izgled jasniji, kao što je turpicula
res, koju je, mislim, opisao Varon — to je falus, jedno­
stavno. Jer, utoliko što je svaka ljudska želja utemeljena
na kastraciji, oko preuzima svoju pakosnu, agresivnu
funkciju, a ne jednostavno varljivu, kao u prirodi. Među
ovim amuletima mogu se iznaći oblici u kojima se ocrta­
va protu-oko. To je homeopatsko. Pomoću ovog okoliša­
nja uspijevamo uvesti rečenu profilaktičku funkciju.
Govorio sam sebi, na primjer, da u Bibliji mora biti
odlomaka, gdje je oko dalo blagoslov. Postoji pokoje
mjesto koje me pokolebalo — ali, ne. Oko može biti pro­
filaktičko, ali u svakom slučaju ono nije dobronamjerno,
ono je zlokobno. U Bibliji, čak u N o v o m Zavjetu, dobrog
oka nema, zlo oko nalazimo posvuda.

J.-A. M I L L E R : — Vi ste nam objasnili nakon izvjes­

nog broja predavanja, da
u dimenziju kvantiteta ili
S druge strane, rekli ste
nje konvergira s vašim, vi
oznake za nesvjesno...
se subjekt ne može lokalizirati
mjere, u kartezijanski prostor.
da Merleau-Pontyjevo istraživa­
ste čak tvrdili da je postavio

Nisam to kazao. Pretpostavio sam da bi ga poneki trag

koji ο nesvjesnom postoji u tim bilješkama možda bio
doveo, recimo, do mog polja. Ali, nisam siguran.

— Nastavljam. Dakle, ako M. Merleau-Ponty pokušava

oboriti kartezijanski prostor, da li je to zato da bi otvo-

129
rio transcendentalni prostor odnosa prema Drugome?
Ne, to je radi pristupanja ili dimenziji takozvane inter-
subjektivnosti, ili onoj iz takozvanog predobjektivnog,
divljeg, prvobitnog svijeta. To me sve navodi da vas upi­
tam navodi li vas Vidljivo i nevidljivo da promijenite ne­
što u članku koji ste objavili ο Mauriceu Merleau-Ponty-
ju u jednom broju Temps modernes?
Apsolutno ništa.

11. ožujka 1964.

PRIJENOS I N A G O N
10

Prisutnost analitičara

Problemi prijenosa.
Mračnjaštvo u analizi.
Ablata causa.
Drugi, već tu.
Nesvjesno je izvana.
Članak u International Journal.

Da ne bili stalno tražio šibice, dali su mi jednu kutiju,

veliku kakvu vidite, na kojoj piše o v o — umijeće slušanja
gotovo je isto umijeću dobrog izražavanja. To dijeli naše
zadatke. Nadajmo se, da ćemo im gotovo biti na visini.
Danas ću raspravljati ο prijenosu, naime, prići ću tom
pitanju i nadam se da ću v a m uspjeti dati ideju ο tom
pojmu prema projektu koji sam najavio u našem drugom
razgovoru.

Prijenos je, prema općem mišljenju, prikazan kao afekt.

Kvalificira se neodređeno, kao pozitivan ili kao negati­
van. Općenito je prihvaćeno, ne bez osnove, da je poziti­
vni prijenos ljubav — pri t o m treba reći da je ovaj izraz
u ovoj upotrebi posve približan.
Freud je vrlo rano postavio pitanje autentičnosti takve
ljubavi kakva nastaje u prijenosu. Da odmah kažemo,
opća tendencija je da se smatra kako se radi ο nekoj
vrsti lažne ljubavi, sjene ljubavi. Freud j e , naprotiv, da-
leko od toga da daje prevagu o v o m smislu. V r l o je zanim-
ljivo za iskustvo prijenosa da postavlja pitanje ο onome
što se zove autentična ljubav, eine echte Liebe, i da nas
vodi dalje nego li se ikada uspjelo stići s tim pitanjem.

133
 K o d negativnog, prijenosa s m o oprezniji, umjereniji u
načinu na koji ga spominjemo i nikad ga ne izjednačuje­
mo s mržnjom. Radije se upotrebljava izraz ambivalen-
cija, izraz koji još više od prvoga dobro maskira stvari,
zbrkane stvari, čija upotreba nije uvijek odgovarajuća.
Točnije rečeno, pozitivni prijenos je kad imamo onoga
ο kome se radi, analitičara u o v o j prilici, po dobrome, —
a negativni kad nam bode oči.
Postoji druga upotreba izraza prijenos, koja zaslužuje
da se izdvoji; kad kažemo da on strukturira sve odnose
spram onog drugoga, koji je analitičar, i da vrijednost
svih misli koje gravitiraju o k o ovog odnosa moramo ko-
no tira ti znakom posebne uzdržanosti. Odatle izraz — koji
se uvijek bilježi kao neka vrst zagrade, suspenzije, sum­
nje, kad se on uvodi u vezi s ponašanjem subjekta —
on je u punom prijenosu. To pretpostavlja da se sav nje­
g o v način apercepcije restrukturira na nadmoćnijem
središtu, prijenosu.
Ne idem dalje, j e r mi se o v o dvostruko semantičko
snalaženje čini zasada dovoljnim.
U svakom slučaju ne bismo se njome zadovoljili, jer,
naš je cilj približiti se pojmu prijenosa.
Ovaj je pojam određen funkcijom koju on ima u prak­
si. Taj pojam upravlja načinom postupanja s pacijentom.
Obrnuto, način postupanja upravlja p o j m o m .
M o ž e se činiti da se od samog pristupa rješavaju pita­
nja da li je prijenos vezan ili nije za analitičku praksu,
da li j o j je On proizvod, odnosno artefakt. Među brojnim
autorima koji su izrazili svoje mnijenje ο prijenosu, Ida
Madalpine je pošla najdalje u pokušaju artikuliranja pri-
jenosa u o v o m smislu. K o j a god bila njena zasluga —
radi se ο v r l o tvrdoglavoj osobi — kažimo odmah, da ne
možemo prihvatiti o v o ekstremno stanovište.
Ako smo pitanju pristupili na taj način, u svakom slu­
čaju to ne znači da smo ga i riješili. Ako i moramo pri­
jenos smatrati p r o i z v o d o m analitičke situacije, možemo
reći da ova situacija ne bi mogla stvoriti od svake stvari

134
taj fenomen, a za njegovo stvaranje potrebno je da izvan
nje već postoje navedene mogućnosti kojima će ona dati
kompoziciju, možda jedinstvenu.
To uopće ne isključuje da tamo gdje nema analitičara
na horizontu može biti efekata prijenosa, koji se točno
mogu strukturirati poput igre prijenosa u analizi. Jedno­
stavno, analiza će, otkrivajući ih, pustiti da im se da
eksperimentalni model, koji se neće posve razlikovati od
modela koji će nazvati prirodnim. T a k o pojava prije­
nosa u analizi, gdje nalazi svoje strukturne temelje, može
biti jedini način da se izloži univerzalnost primjene ovog
pojma. Bit će onda dovoljno da se presiječe vrpca nje­
gove sadržine u sferi analize, i još više, doxe, koja je tu
dodirna.
Sve je to na kraju samo otrcana istina. Vrijedilo je
truda što smo je ograničili na početku.

O v o m je uvodu cilj da vas podsjeti na sljedeće: prilaz

temeljima psihoanalize pretpostavlja da u glavne p o j m o v e
koji je utemeljuju uvedemo izvjesnu koherenciju. Ona se
već pokazuje u načinu na koji sam pristupio pojmu ne­
svjesnoga — možete se sjetiti da ga nisam mogao odvojiti
od prisutnosti analitičara.
Prisutnost analitičara — to je v r l o lijep izraz i ne bi
bilo pravo da ga svedemo na onu vrst plačljive propovi­
jedi, na mlaku nadutost, na ono pomalo žarko milovanje,
kako ga utjelovljuju u jednoj knjizi p o d tim naslovom.
Prisutnost analitičara jest i sâmo očitovanje nesvjesno­
ga, tako da, kad se ona danas očituje u određenim susre­
tima kao odbijanje nesvjesnoga — to je tendencija, i
priznata, koju neki u teoriji formuliraju — i to mora
biti integrirano u pojam nesvjesnoga. Tu možete brzo
pristupiti formulaciji koju sam postavio u prvi plan, jed­
nog kretanja subjekta koji se otvara samo zato da bi se
u određenoj vremenskoj pulsaciji zatvorio — pulsaciji

135
koju naznačavam radikalnijom od umetanja u označite-
lja koje ga nesumnjivo motivira, ali mu nije primarno
na razini biti, kad ste me već izazvali da govorim ο biti.
Iznio sam majeutički, raspravljački, da je trebalo vidje­
ti u nesvjesnom učinku govora na subjekt — utoliko što
su ovi učinci tako radikalno primarni da su upravo ono
što određuje status subjekta kao subjekta. To je pretpo­
stavka koja treba vratiti frojdovsko nesvjesno na njego­
vo mjesto. Zasigurno, nesvjesno je bilo oduvijek prisutno,
postojalo je, djelovalo, i prije Freuda, ali važno je na­
glasiti da sva značenja koja su prije Freuda dana ovoj
funkciji nesvjesnog nemaju uopće ništa zajedničkog s
Freudovim nesvjesnim.
Prvotno nesvjesno, nesvjesno kao arhaična funkcija,
nesvjesno kao zastrta prisutnost jedne misli koju treba
postaviti na razinu bivstvovanja prije nego se ona otkrije,
metafizičko nesvjesno Eduarda von Hartmanna — uspr­
kos referenciji koju daje Freud u ponekom argumentu
ad hominem — nesvjesno nadasve kao nagon — sve to
nema ništa s Freudovim nesvjesnim, ništa — koji god
bio analitički Vokabular, njegovo pregibanje, savijanje
— ništa to nema s našim iskustvom. Ovdje ću se obratiti
analitičarima — da li ikad, bar na trenutak, osjećate da
mijesite tijesto od nagona?
U svom sam referatu iz Rima prišao novom savezu sa
smislom frojdovskog otkrića. Nesvjesno je zbroj učinaka
govora na subjekt, na onoj razini na kojoj se subjekt
konstituira od učinaka označitelja. To dobro pokazuje
da u izrazu subjekt — zato sam ga ja vratio na početak
— ne naznačavamo živi supstrat potreban subjektivnom
fenomenu, niti ikoju vrst supstance, niti ikakvo biće spoz­
naje u njegovoj pathiji, drugoj ili prvotnoj, čak ni logos
koji bi se negdje otjelovio, već kartezijanski subjekt koji
se pojavljuje u trenutku kad se sumnja prepoznaje kao
izvjesnost — izuzevši da se, našim pristupom, podloga
ovog subjekta pokaže mnogo šira, ali istovremeno zavis-
nija u odnosu na izvjesnost koju ne postiže. U tom leži
nesvjesno.

136
 Postoji veza između tog polja i trenutka, Freudova tre­
nutka, kad se ono objavljuje. Izražavam tu vezu, približu-
jući ga postupku Newtona, Einsteina, Plancka, kao a-
-kozmološki postupak, u t o m smislu što se sva ova
polja karakteriziraju time što u realnome trasiraju novu
brazdu u odnosu na spoznavanje, koje bismo od pamti­
vijeka mogli pripisati bogu.
Razlika koja osigurava postojanje Freudova polja je
paradoksalna, jer je frojdovsko polje polje koje se po svo­
j o j prirodi gubi. Tu je nenadomjestiva prisutnost psiho­
analitičara kao svjedoka o v o g gubitka.
Na toj razini ne možemo više ništa izvući — j e r to je
čisti gubitak koji se ne plaća nikakvim dobitkom, ukoli­
ko se ne radi ο preuzimanju u funkciji nagona — gubitak
nastaje u sjenovitoj zoni — koju naznačava kosa crta ko­
j o m odjeljujem formule što se razvijaju linearno prema
svakom od ovih izraza, nesvjesno, ponavljanje, prijenos.
Što se tiče tih činjenica analitičke prakse, ova zona gu­
bitka čak na izvjestan način pojačava mračnjaštvo, vrlo
karakteristično za čovjekovo stanje u naše doba tako­
zvane informacije — mračnjaštvo za koje, a da ne znamo
baš zašto, vjerujem da će u budućnosti izgledati be­
zazleno.
Uloga koju je analiza preuzela u propagiranju stila, ko­
ji se sam naziva american way of life, jest upravo ono što
označavam pod ovim izrazom mračnjaštva, utoliko što
revalorizira već davno oborene pojmove na polju psiho­
analize, kao npr. prevladnost funkcije Ja.
Stoga, dakle, prisutnost psihoanalitičara tamo gdje se
pojavljuje ispraznost njegova diskursa, mora biti uklju­
čena u pojam nesvjesnoga. M i , današnji psihoanalitičari,
treba da ο o v o j šljaki v o d i m o računa u našim operacija­
ma kao ο caput mortuum otkrivanja nesvjesnoga. Ona
opravdava, unutar analize, održavanje konfliktne situaci­
je, neophodne za postojanje same analize. A k o je točno
da analiza počiva na temeljnom sukobu, na početnoj i ra­
dikalnoj drami svega što se može staviti u rubriku psi­
hičkog, obnova na koju sam podsjetio, a koja se zove

137
 pozivanje na polje i na funkciju govora i jezika u psiho­
analitičkom iskustvu, ne traži da bude položaj iscrpljiva­
nja u odnosu na nesvjesno, budući da je ona sama inter­
vencija u sukobu. O v o pozivanje ima svoju neposrednu
važnost u tome što je i samo odraz prijenosa. Ovo je isto
tako priznato upravo zbog toga što se moglo predbaciti
m o m seminaru da igra, u odnosu na moje slušateljstvo,
opasnu ulogu, kako je smatralo u svojoj ortodoksnosti
psihoanalitičko udruženje, opasnu, j e r sam zahvatio u pri­
jenos. Dakle, daleko od toga da ja to odbijam, ovaj od­
raz prijenosa čini mi se u stvari radikalnim, budući da
je sastavni dio ovog obnavljanja veze s Freudovim ot­
krićem. To pokazuje da je uzrok nesvjesnom — a vidite
da riječ uzrok treba uzeti u njenoj dvosmislenosti, kao
stvar koju treba podržati, ali isto tako i funkcija uzroka
na razini nesvjesnoga — ovaj uzrok m o r a biti posve shva­
ćen kao izgubljena stvar. A to nam je jedina mogućnost
koju m o ž e m o postići.

Zato sam u neshvaćenom pojmu ponavljanja istakao po­

dručje k o j e pripada uvijek promašenom susretu, pro­
mašenoj sreći. Funkcija promašaja je u središtu anali­
tičkog ponavljanja. Susret je uvijek promašen, što čini,
spram tyhé, ništavnost ponavljanja, njegovo konstitutiv­
no prikrivanje.
P o j a m ponavljanja podupire dvojbu: ili da čisto pre­
uzmemo kao analitičari našu implikaciju u raspravijač-
kom karakteru nesloge svega iznesenog u našem isku­
stvu — ili, da se pojam ispravi na razinu nečega što bi
bilo teško objektivirati, osim transcendentalnom anali­
z o m uzroka.
Ona bi se izrazila polazeći od klasične formule ablata
causa tollitur effectus — mi bismo samo istakli jedninu
protaze, ablata causa, stavljajući u množinu izraze apo-
doze, tolluntur effectus — što bi značilo da su učinci
dobri samo u odsutnosti uzroka. Svi učinci su podvrg­
nuti pritisku transfaktualnog reda, uzročnog, koji traži
da uđe u njihovo kolo, ali ako bi se o n i dobro držali

138
za ruku, kao u pjesmi, spriječili bi da se uzrok umiješa
u njihov krug.
Ovdje ne treba definirati nesvjesni uzrok ni kao biv-
stvujuće, niti kao ούκ δν ne-bivstvujuće — kao što to
kaže, mislim, Henri Ey, da je to jedno ne-bivstvujuće
koje pripada mogućnosti. Ona (mogućnost) je μή δν in-
terdikcija koja donosi biću neko bivstvujuće usprkos
svom ne-događanju, ona je funkcija nemogućeg na čemu
se temelji izvjesnost.

To nas dovodi do funkcije prijenosa. Jer, to neodre­

đeno Čistog bivstvovanja koje nema pristupa određenju,
taj primarni položaj nesvjesnoga koji se artikulira kao
konstituiran neodredivošću subjekta — to je ono čemu
nam prijenos omogućava pristup, na enigmatski način.
To je gordijski čvor koji nas dovodi do toga — subjekt
traži svoju izvjesnost. A izvjesnost samog analitičara u
vezi s nesvjesnim ne m o ž e se izvući iz pojma prijenosa.
Neobično je što se zamjećuje mnogostrukost, plura-
Iitet, odnosno višeznačnost koncepcija prijenosa, koje su
u analizi bile formulirane. Ne kanim v a m iznijeti iscr­
pan pregled. Pokušat ću vas voditi izabranim putovima
istraživanja.
Od same pojave prijenosa u Freudovim tekstovima i
učenjima, vreba na nas opasnost od nekog iskliznuća,
koje ne treba pripisati Freudu — a to j e , da u pojmu
prijenosa vidimo samo pojam ponavljanja. Ne zabora­
v i m o da nam Freud, predstavljajući ga, kaže — Ono
čega se ne možemo prisjetiti ponavlja se u postupku.
Da bi se otkrilo što ponavlja taj postupak, on je pre­
pušten rekonstrukciji analitičara. M o ž e se vjerovati da
se neprozirnost traume — takva kakvu je Freudovo mi­
šljenje sačuvalo u njenoj početnoj funkciji, za nas, nai­
me, otpor značenja — smatra posebno odgovornom za
ograničenost sjećanja.

139
 Napokon, tu bismo se mogli dobro snalaziti u vlasti­
tom teoretiziranju, spoznavši da postoji vrlo značajan
momenat prelaza moći od subjekta na Drugoga, onoga
koji nazivamo veliki Drugi, mjesto govora, virtualno
mjesto istine.
Da li je to mjesto, gdje se pojavljuje pojam prijenosa?
Prividno je tako, i toga se često držimo. Ali, pogledajmo
iz bližega. Taj momenat nije u Freuda jednostavno gra­
nični momenat, koji bi odgovarao onome što sam ozna­
čio kao momenat zatvaranja nesvjesnoga, vremenska pul-
sacija koja čini da ono nestane u izvjesnom trenutku
svog iskaza. K a d Freud uvodi funkciju prijenosa, trudi
se da dobro označi taj momenat kao uzrok onoga što
nazivamo prijenosom. A Drugi, latentan ili ne, od po­
četka je prisutan u subjektivnoj objavi. On je već tu,
kad se iz nesvjesnog nešto počelo izručivati.
Analitičareva interpretacija samo prikriva činjenicu da
je nesvjesno — ako je ono to što ja kažem, naime, igra
označitelja — već u svojim formacijama — san, lapsus,
simptom — krenulo putem interpretacije. Drugi, veliki
Drugi je već tu u ostvarenju nesvjesnog, ma koliko ono
bilo kratkotrajno.
Freud nam od početka ukazuje da je prijenos bitan
otpor, Übertragungswiderstand. Prijenos je sredstvo pre­
ko kojega se prekida komunikacija nesvjesnoga, preko
kojega se nesvjesno zatvara. Daleko od toga da bude
prelazak moći na nesvjesno, prijenos je naprotiv nje­
govo zatvaranje.
Bitno je naznačiti paradoks koji se općenito izražava
u o v o m e — koji se čak m o ž e naći u Freudovom tekstu
— da analitičar treba čekati na prijenos da bi započeo
s interpretacijom.
Naglasit ću o v o pitanje, j e r je ono razmeđa dobrog i
lošeg načina shvaćanja prijenosa.
U analitičkoj praksi postoji više načina da se to učini.
Oni se nužno ne isključuju. Oni se mogu definirati na
različitim razinama. Na primjer, ako su koncepcije od­
nosa subjekta prema jednoj od ovih instanca, što je Freud

140
u drugom dijelu svoje Topike definirao kao ideal za Ja
ili Nad-ja, parcijalne, to je često samo lateralno viđenje
onoga što je bitan odnos prema velikom Drugom.
Ali, ima i drugih razilaženja, koja su nesvodljiva. Po­
stoji jedna koncepcija, koja, tamo gdje se formulira,
može samo kontaminirati praksu — ona koja traži da
analiza prijenosa djeluje na temelju veze sa zdravim di­
j e l o m subjektova Ja, i da se sastoji u pozivanju na zdrav
razum da bi mu ukazala na iluzorni karakter takvih nje­
govih držanja unutar odnosa prema analitičaru. To je
teza koja obara ono ο čemu se radi, naime uprisutnjenje
ove shize subjekta, koja se ostvaruje tu, u samoj pri­
sutnosti. Pozivati se na zdravi d i o subjekta, koji bi bio
tu u realnome, sposoban da s analitičarem prosuđuje ono
što se zbiva u prijenosu, značilo bi ne priznati da je
upravo taj dio sudionik u prijenosu, da on zatvara vrata,
ili prozor, ili zaslon, kako hoćete — i da je ljepotica
s k o j o m želite razgovarati tamo iza, i samo čeka da se
zaslon podigne. Zato u t o m času interpretacija postaje
odlučujuća, j e r je potrebno obratiti se ljepotici.

Tu ću samo ukazati na to, da ova shema obrće model

koji se ima u glavi. N e g d j e sam kazao da je nesvjesno
diskurs Drugoga. Dakle, diskurs Drugoga koji treba ostva­
riti, diskurs nesvjesnoga, ne nalazi se s one strane za-
pora, on je izvana. Upravo on, ustima analitičara, zove
da ponovo ostvarimo zaslon.
Preostaje da se naznači paradoks koji je u ovoj kret­
nji zatvaranja kao početnom momentu kad interpreta­
cija može dostići svoj domet. A tu se otkriva trajna kon­
ceptualna kriza koja postoji u analizi u vezi s načinom
na koji treba shvatiti funkciju prijenosa.
Proturječnost njegove funkcije koja omogućuje da se
shvati kao dodirna točka interpretätivnog dometa, uto­
liko što je on u odnosu na nesvjesno trenutak zatva­
ranja — sve to uvjetuje da ga smatramo onim što on
jest, naime, č v o r o m . Smatrat ćemo ga ili ne, gordijskim
čvorom, to treba vidjeti. On jest čvor i navodi nas na

141
 to da ga razrješujemo — što ja već više godina činim
— i to u topičkim razmatranjima koja, nadam se, neće
biti izlišno iznijeti.

U analizi postoji kriza, a ja imam razloga, budući da

u tome nema ništa pristranog, da izaberem posljednji
tekst, koji to može najočitije pokazati, jer nije osrednji.
To je zgusnuti, v r l o privlačan članak Thomasa S. Szasza
— koji nam govori iz Sirakuze, što ga, nažalost, ne čini
srodnim Arhimedu, j e r se ta Sirakuza nalazi u državi
N e w Y o r k — ; u zadnjem broju International Journal of
Psychoanalysis.
Autora je u t o m članku nadahnula jedna ideja kohe­
rentna s istraživanjem, koje nadahnjuje i njegove pret­
hodne članke, to je zaista dirljivo istraživanje autentič­
nosti analitičkog puta.
Posve je zapanjujuće da jedan od autora najuvaže-
nijih u svom krugu, krugu američke psihoanalize, raz­
matra prijenos samo kao psihoanalitičarevu obranu i
završava zaključkom poput ovoga — prijenos je oslonac
na kojem počiva cjelokupna struktura psihoanalitičkog
tretmana. To je p o j a m koji on naziva inspired — klonim
se uvijek lažnih prijatelja u engleskom rječniku, poku­
šao sam da mu odvažem prijevod. Ćini mi se da o v o
inspired ne znači nadahnut, inspiriran, v e ć nešto poput
uslužan (officieux) — to je uslužan koncept koliko i
neophodan — citiram — i pruža utočište — harbour —
ne samo klicama svog vlastitog razaranja, već i raza­
ranja same psihoanalize. Zašto? Zato što nastoji postaviti
ličnost analitičara izvan kušnje realnosti, takve u kakvu
može zapasti sa svojim pacijentima, svojim kolegama i
samim sobom. Ovaj rizik — this hazard — treba biti
iskreno — frankly — priznat. Ni profesionalizacija, ni
podizanje standarda, ni didaktičke analize dovedene do
prisiljavanja — coerced training analysis — ne mogu
nas zaštititi od ove opasnosti. A tu dolazi do zbrke —

142
 samo nas integritet analitičara i analitičke situacije može
spasiti od gašenja — the unique dialogue — jedinstve­
nog dijaloga između analitičara i analiziranog.
Taj posve izmišljen procijep uvjetovan je za autora
činjenicom da bi on m o g a o shvatiti analizu prijenosa
samo u okviru pristanka dobivenog od zdravog dijela
ja, onoga koji je u stanju prosuditi ο realnosti i otklo­
niti iluziju.
N j e g o v članak počinje tako, logično — prijenos je na­
lik pojmovima poput greške, iluzije ili fantazma. K a d je
uveo prisutnost prijenosa, -preostaje samo pitanje sla­
ganja između analiziranog i analitičara, s t o m razlikom
što je analitičar tu sudac bez opoziva i priziva, pa smo
dovedeni do toga da svu analizu prijenosa nazovemo po­
ljem čistog rizika, bez kontrole.
Uzeo sam taj članak kao krajnji slučaj, ali izrazit,
koji nas potiče da obnovimo određenje koje bi uvelo
u igru jedan drugi red. To je red istine. Istina se temelji
samo na tome da se govor, čak i lažljiv, poziva na nju
i potiče j e . Ta je dimenzija uvijek odsutna iz logičkog
pozitivizma koji dominira u analizi pojma prijenosa kod
Szasza.
M o g l o se govoriti, u vezi s m o j o m koncepcijom ne­
svjesne dinamike, ο intelektualizaciji — p o d izlikom da
sam u prvi plan postavio funkciju označitelja. Zar se
ne primjećuje da u o v o m operativnom načinu — gdje
se sve odigrava u suočavanju između realnosti i kono­
tacije iluzije, koja v o d i pojavi prijenosa — boravi to­
božnja intelektualizacija?
Daleko smo od toga da razmatramo dva subjekta u
dualnom položaju, da raspravljamo ο objektivnosti koja
bi se tu odložila kao učinak pada pritiska u ponašanju,
mi moramo izazvati pojavu područja moguće varke. K a d
sam uveo subjekt kartezijanske izvjesnosti kao neophod­
no polazište svake naše spekulacije ο onome što otkriva
nesvjesno, dobro sam označio kod Descartesa ulogu bit­
ne protuteže koju ima Drugi koji, kaže se, ne smije ni
u kom slučaju biti varljiv. U analizi je opasno da taj

143
drugi bude prevaren. To nije jedina dimenzija koju treba
shvatiti kod prijenosa. Ali, priznajte, ako postoji ijedno
područje u govoru u kojem varka može uspjeti, to je
zasigurno ljubav, koja pruža model. Najbolji način da
se uvjerimo u kojoj se mjeri varamo jest da uvjerimo
drugoga u istinu onoga čemu prilazimo! N i j e li to te­
meljna struktura dimenzije ljubavi, struktura koju mo­
žemo zamisliti zahvaljujući prijenosu? Uvjeravajući dra­
goga da posjeduje ono što nas može upotpuniti, mi uvje­
ravamo sebe da možemo nastaviti ne poznavati ono što
nam upravo nedostaje. Krug obmane, utoliko što će u
navedenoj točki učiniti da se pojavi dimenzija ljubavi —
poslužit će nam kao uzorni pristup za pokazivanje obrata
koji se zbiva.
Ali, to nije sve što sam vam htio reći, jer nije to ono
što radikalno uzrokuje zatvaranje, koje donosi prijenos.
Ono što ga uzrokuje i što će biti druga strana našeg
ispitivanja pojma prijenosa, to je strana koja se odnosi
na upitnik upisan na lijevoj strani, strani sjene, nedo­
stupnoj strani — označio sam je kao predmet a.

ODGOVORI

F. W A H L : — Na koju bi se teoriju spoznaje u sustavu

postojećih teorija moglo nadovezivati ono što ste rekli
u prvoj polovici izlaganja?
K a k o sam upravo rekao, da je novost frojdovskog
polja u tome što nam u iskustvu daje nešto što je kao
takvo potpuno shvaćeno, nije čudno što ne nalazite mo­
del kod Plotina.
K a d sam to rekao, znam da sam ja, usprkos svom
odbijanju da slijedim prvo Millerovo pitanje ο subjektu
ontologije nesvjesnoga, ipak ispustio mali krajičak ko­
nopa pomoću vrlo, vrlo preciznih referencija. Govorio
sam ο δν, ο ούκ. Pomoću δν sam vrlo precizno smjerao
na formulaciju koju daje Henri Ey, što se ne može reći
da je najkompetentnije što se tiče nesvjesnoga — on

144
uspijeva negdje smjestiti nesvjesno u svojoj teoriji svi­
jesti. Govorio sam ο μή δν, ο zabranjenom, ο rečeno-da-ne.
Το ne ide daleko kao čisto metafizička indikacija, i tu
ne mislim preći granicu koju sam sebi postavio. Ali,
ipak, to strukturira neki savršeno prenosiv način, točke
na koje ste oslonili vaše pitanje. U nesvjesnom postoji
znanje koje se ne može shvatiti posve kao znanje, koje
se dovršava, zatvara.
δν, ούχ δν, μή δν, i slične formule još uvijek previše
supstantiviraju nesvjesno. Zato ih ja pažljivo izbjegavam.
Ono što postoji s druge strane, što sam nazvao ljepo­
ticom iza kapaka, to je ono ο čemu se radi, a što danas
nisam dotaknuo. Treba označiti kako je nešto od su­
bjekta pozadi magnetizirano, magnetizirano do visokog
stupnja disocijacije, shize. To je ključna točka u kojoj
treba vidjeti gordijski čvor.

P. K A U F M A N N : — Koji je odnos između onoga što

ste označili kao trosku, šljaku, i onoga ο čemu ste pret­
hodno govorili kao ο ostatku?

Ostatak je uvijek u ljudskom životu plodan. Troska

je ugašeni ostatak. Ovdje je p o j a m troska upotrebljen
u posve negativnom značenju. On smjera na stvarno na­
zadovanje do kojeg može doći na teoretskom planu psi­
hološke spoznaje, u onoj mjeri u kojoj se analitičar nađe
u polju koje mora izbjegavati. On onda traži potvrde
u teorijama koje se izvode kao ortopedske, prilagođava-
juće terapije, koje pripremaju subjektu pristup najmit-
skijim shvaćanjima happinessa. T o , zajedno s nekritičkim
postupanjem s evolucionizmom stvara ugođaj naše epo­
he. Troska su ovdje sami analitičari, ništa drugo — dok
je otkriće nesvjesnog još svježe, i prilika je, kakve nije
bilo, za prevrat.

15. travnja 1964.

11

Analiza i istina,
ili zatvaranje nesvjesnoga

Reći istinu, lagati, prevariti se.

Lažem i mislim.
Homunkul ili $.
Valjanost psihologije.
Iluzija i njeno ispravljanje.
Prijenos je provođenje realnosti
nesvjesnoga.

Prošli sam put uveo pojam prijenosa. To sam postavio

problematski, temeljeći se na teškoćama koje on po­
stavlja analitičaru. Iskoristio sam slučajnost koja mi se
pružila kad sam naišao na posljednji članak objavljen u
službenom glasilu za psihoanalizu, International Journal
of Psychoanalysis, koji čak dovodi u sumnju upotrebu
pojma prijenosa u psihoanalizi. Nastavit ću s izlaganjem.

Prema autoru, smatra se da analitičar naznačava pa­

cijentu više ili manje očigledne učinke nesuglasica koje
nastaju s obzirom na realnost analitičke situacije, naime,
s obzirom na dva realna subjekta koji su tu prisutni.
Najprije imamo slučaj kad je učinak nesuglasica v r l o
očit. Može se vidjeti ilustriran pod humorističkim perom
jednog Spitza, veterana koji poznaje sredstvo da zabavi
svoju publiku. On uzima za primjer svoju pacijenticu,
koja ga u snu koji nazivamo prijenosnim — t j . u snu
u kojem ostvaruje ljubav sa svojim analitičarem, a u
o v o j prilici je to Spitz — vidi s bujnom p l a v o m kosom

146
— što će se svakoj osobi koja je vidjela jajoliku lubanju
te ličnosti, a on je d o v o l j n o poznat da bi b i o slavan,
učiniti slučajem na kojem će analitičar moći dobro po­
kazati subjektu do kojih iskrivljenja dovode efekti ne­
svjesnoga.
Ali, kad treba okvalificirati ponašanje pacijenta kao
neljubazno prema analitičaru — onda postoji jedna od
dvije stvari, kaže Szasz, ili se pacijent slaže, ili se on
uopće ne slaže; ο tome tko ima pravo tko će odlučiti,
ako ne načelna postavka, da analitičar ima uvijek pravo.
To nas prebacuje prema ujedno mitskom i idealiziraju-
ćem polu, koji Szasz naziva integritet analitičara. Što to
znači, ako ne povratak dimenziji istine.
Ja, dakle, mogu samo smjestiti ovaj članak u onu per­
spektivu u koju ga smješta i njegov autor, smatrajući da
ne djeluje na heurističkoj osnovi, već na erističkoj, i
izražavajući, u svojoj refleksiji u procijepu, prisutnost
stvarne krize svijesti u funkciji analitičara. Ova nas kri­
za svijesti zanima samo lateralno, budući da smo poka­
zali da k tome nužno teži izvjestan unilateralan način
teoretiziranja prakse analize prijenosa. Na to smo već
davno ukazali.
Da bismo došli do g o t o v o fenomenoloških podataka
koji nam omogućuju da opet postavimo problem t a m o
gdje on jest, prošli sam vam put ukazao, da je u odnosu
jednog prema drugome (subjektu), koji se uspostavlja
u analizi, jedna dimenzija izmakla.
Jasno je da se ovaj odnos uspostavlja na planu koji
nije recipročan, simetričan. To ustanovljuje Szasz, ža­
leći s nepravom — u o v o m odnosu jednoga prema dru­
gome uspostavlja se istraživanje istine, gdje se pretpo­
stavlja, da jedan zna, u najmanju ruku da zna više od
drugoga. Iz toga izvire odmah pomisao, da, ne samo da
on ne smije da se prevari, već i da ga se može prevariti.
To prevariti se u isti je mah prebačeno na subjekt. Ne
radi se samo ο tome da je jednostavno subjekt statički
u manjku, u zabludi. On je — u svom diskursu — živo,
bitno smješten u dimenziju toga prevariti se.

147
 Nalazim te naznake još kod jednog analitičara. Radi
se ο Niinbergu, koji je napisao u International Journal
of Psychology, 1926, članak p o d naslovom The Will of
Recovery. Recovery nije zapravo ozdravljenje, to je opo­
ravak, povratak. Riječ je vrlo dobro izabrana i postavlja
pitanje koje zaslužuje pažnju. Što, konačno, može na-
gnati pacijenta da potraži analitičara, da od njega zatraži
nešto što on naziva zdravlje, kad je njegov simptom
takav — teorija nam to kaže — da mu donosi izvjesno
zadovoljenje?
M n o g i m primjerima, ne bez humora, Nünberg je bez
muke pokazao da ne treba mnogo zakoračiti u analizu,
da bi se vidjelo, da ono što je motiviralo pacijenta da
zatraži zdravlje, ravnotežu, da je to upravo njegov ne­
svjesni cilj u svojem najneposrednijem dometu. K a k v o
mu, na primjer, utočište pruža pribjegavanje analizi, da
bi uspostavio m i r u svojoj kući kad zakaže u svojoj sek­
sualnoj funkciji, ili pri kakvoj izvanbračnoj želji! Od
samog početka pacijent potvrđuje da time što napušta
svoj d o m želi suprotno od onoga što je predložio kao
svrhu svoje analize — ne spašavanje svojega braka, već
njegov prekid.
Mi smo konačno najtješnje — u samom činu angaži­
ranja analize i, dakle, izvjesno pri njenim prvim kora­
cima — suočeni s dubokom dvosmislenošću svake tvrd­
nje pacijenta i sa činjenicom da ona sama po sebi ima
dvostruko lice. K a o da še najprije uspostavlja u nekoj
laži, i pomoću nje, tako vidimo nastajanje dimenzije
istine, pri čemu ona nije, pravo rekavši, uzdrmana, jer
se laž kao takva i sama postavlja u tu dimenziju istine.

Vi shvaćate zašto je odnos subjekta prema označitelju

znak koji smo htjeli postaviti u prvi plan u općem is­
pravljanju analitičke teorije, jer on je prvi i konstitu­
irajući pri uspostavljanju analitičkog iskustva, kao i u
temeljnoj funkciji nesvjesnoga.

148
 To nesumnjivo znači da smo u našoj didaktičkoj po­
stavci ograničili nesvjesno na o n o što bi se m o g l o na­
zvati njegovom najužom platformom. Ali, upravo u odnosu
na ovu točku diobe m o ž e m o izbjeći grešku bilo kakve
supstantifikacije.

Usredotočit ćemo stvari na shemu sa četiri kuta, na

našem nacrtu, koji razlikuje plan iskazivanja od plana
iskaza. Njena upotreba se objašnjava time što suviše
formalna logičarska misao unosi apsurdnosti, naime an-
tinomiju uma u iskazu ja lažem, kad svatko zna da je
nema.

Svakako je pogrešno odgovoriti tome ja lažem, da, ako

kažeš ja lažem, znači da govoriš istinu, dakle ti ne la-
žeš, i tako redom. Posve je jasno, da je ja lažem, us­
prkos svom paradoksu, posve važeće. Doista, ono ja koje
iskazuje, ja iz iskazivanja, nije isto što i ja iz iskaza,
tj. shifter koji ga u iskazu označava. Tada mi je, s točke
s koje iskazujem, posve moguće valjano formulirati da
ja — ja, koje u tom času formulira iskaz — upravo laže,
da je lagalo maločas, da će lagati nakon toga, ili čak da,
govoreći lažem, ono potvrđuje da ima namjeru prevariti.
Ne treba ići suviše daleko, da bi se ovaj primjer ilu­
strirao — pogledajte židovsku pričicu ο vlaku, za koji
jedan od dva sudionika u pričici tvrdi da će njime pu­
tovati. Ja idem u Lemberg, kaže on, na što mu drugi
odgovara — Zašto mi kažeš da ideš u Lemberg, kad ti
zaista tamo ideš, a ti mi to govoriš, samo da bih ja
pomislio da ideš u Krakov?

Ta podjela na iskaz i iskazivanje čini da doista od

ja lažem, koje je na razini lanca iskaza — lažem je ozna-
čitelj, koji je u Drugome dio rječničkog blaga gdje ja,
determinirano retroaktivno, postaje stvoreno značenje na
razini iskaza, onoga što proizvodi na razini iskazivanja
— nastaje ja te varam. Ja te varam proizlazi iz točke
odakle analitičar očekuje subjekt i šalje mu prema for­
muli svoju vlastitu poruku u istinskom značenju, tj. u
obrnutom obliku. Ono kaže — u tome ja te varam, što

149
ti šalješ kao poruku, upravo je ono što ti ja izražavam, i
čineći to, ti kažeš istinu.
Na putu obmane na koji se upušta subjekt, analitičar
je u mogućnosti da formulira to ti kažeš istinu, a naša
interpretacija ima smisla samo u ovoj dimenziji.
H t i o bih vam ukazati na p o m o ć koju nam pruža ova
shema u shvaćanju temeljnog Freudovog postupka, ko­
j i m datiram mogućnost otkrivanja nesvjesnoga — koje
j e , sigurno, tu oduvijek, u Talesovo vrijeme kao i na
razini najprimitivnijih načina međuljudskih odnosa.
Prenosimo na tu shemu kartezijansko ja mislim. Si­
gurno, razlikovanje iskazivanja od iskaza omogućuje uvi­
j e k izmicanje, a time i moguću točku spoticanja. U stvari,
ako je nešto uspostavljeno od cogito, to je registar mi­
sli, kao nešto što je izvučeno iz opozicije prema pro-
težnosti — krhki status, ali dovoljan u redu značenjske
konstitucije. K a ž i m o , da tome cogito daje izvjesnost upra­
vo zauzimanje mjesta na razini iskazivanja. Ali, status
za ja mislim, je isto tako ograničen, isto tako minima­
lan, isto tako punktualan — mogao bi isto tako biti u
službi konotacije to ne znači ništa — kao za spomenuto
ja lažem.
Možda, mislim svedeno na ovu punktualnost da se
uvjeri samo u apsolutnu sumnju u odnosu na svako

150
 iskazivanje
cogito

značenje, uključujući i svoju, ima još krhkiji status od

onoga gdje se m o g l o oboriti na ja lažem.
Prema tome, usudit ću se okvalificirati kartezijansko
ja mislim kao nešto što sudjeluje, u svojoj težnji za
izvjesnošću, u nekoj vrsti pobačaja. Razlika statusa, koju
subjektu daje dimenzija otkrivena frojdovskim nesvjes­
nim, proizlazi iz želje, koju treba smjestiti na razini co­
gito. Ono što pokreće iskazivanje, ono ο čemu govori
svako iskazivanje, pripada želji. Usput vam napominjem,
da želja kakvu ja formuliram, u odnosu na ono što nam
donosi Freud, kazuje više ο tome.
Zakačit ću za funkciju kartezijanskog cogito izraz ne­
donošče ili homunkul. Ona je prikazana nazadovanjem
koje se događalo u povijesti, nazadovanjem onoga što
nazivamo misao, a koje se sastojalo u tome, da se ja
iz cogito smatra homunkulom koji se odavno pokazuje
svaki put, kad se hoće provoditi psihologija — svaki
put kad se obrazlaže psihološka ništavnost ili nesklad,
time što je u čovjeku prisutan čuveni mali čovječuljak
koji njime upravlja i koji je upravljač kola — točka, za
koju se danas kaže da je točka sinteze. Funkcija tog čo­
vječuljka je već demaskirana u predsokratovskoj misli.

M i , naprotiv, u svom rječniku simboliziramo subjekt

pomoću prekriženog $ [ S ] , ukoliko je on konstituiran
kao drugi (po redu), u odnosu na označitelja.

151
 Da vam ilustriram, podsjetit ću vas da se stvar može
najjednostavnije prikazati unarnom crtom. Prvi označi-
telj, to je urez kojim je označeno, na primjer, da je
subjekt ubio jednu životinju. Zbog toga ureza on se neće
zabuniti u svom sjećanju, nakon što bude ubio još deset
ostalih. On se neće trebati sjećati koja je koja, i polazeći
od te unarne crte on će ih brojiti.
Sam subjekt se označava unarnom crtom, i najprije
se označava tetoviranjem kao prvim od označitelja. K a d
je taj označitelj, taj jedan, uspostavljen — iznos je jedno
jedan. Na razini ne jednog, već jednog jedan, na razini
iznosa, subjekt se smješta kao takav. Pri tome se već
dva jedan razlikuju. T a k o se označava prva shiža, koja
uzrokuje da se subjekt kao takav razlikuje od znaka u
odnosu na koji se mogao najprije konstituirati kao su­
bjekt. Pokazujem vam da se čuvate, da ne pobrkate
funkciju $ sa slikom predmeta a, utoliko što subjekt
na taj način vidi sebe udvostručenog — vidi sebe kao
da je konstituiran odraženom, trenutačnom, privreme­
nom slikom nadmoći, zamišlja se čovjekom samim tim
što zamišlja.
A k o u analitičkoj praksi obilježimo subjekt u odnosu
na realnost, kakvu pretpostavljamo da nas konstituira,
a ne u odnosu na označitelja, to znači pad u degradaciju
psihološke konstitucije subjekta.

Svako polazište od odnosa subjekta prema realnom

kontekstu može imati svoje opravdanje u takvom isku­
stvu psihologa. M o ž e dati rezultate, imati učinka, omo­
gućiti sastavljanje tabele. Sigurno, uvijek će to biti u
kontekstima u kojima mi stvaramo realnost — npr. kad
predlažemo subjektu testove koje smo sami izradili. To
je domena valjanosti onoga što nazivamo psihologijom,
koja nema nikakve veze s razinom na kojoj podržavamo

152
psihoanalitičko iskustvo, i, ako to mogu reći, nevjerojat­
no učvršćuje lišavanje subjekta.
Ono što sam nazvao psihološki izolat nije stara, ili
uvijek mlada, tradicionalno sazdana monada kao sredi
šte spoznaje, jer lajbnicovska monada npr. nije uopće
izolirana, ona je središte spoznaje, ona nije odvojena
od kozmologije, ona je u kozmosu središte, gdje se iz­
vršava ono što je zavisno od infleksije, kontemplacija ili
harmonija. Psihološki izolat se nalazi u pojmu Ja koji
je — devijacijom, koja j e , mislim, samo zaobilaznica —
pomiješan u analitičkoj misli sa subjektom koji je u opas­
nosti u odnosu na realnost.
Najprije želim naznačiti da je ovaj način teoretizira­
nja ο radnji u potpunom neslaganju, u potpunom razdo­
ru s onim na što nas iskustvo navodi da ga promičemo,
i što ne možemo izostaviti iz analitičkog teksta — s funk­
cijom unutarnjeg predmeta.
Izrazi introjekcija i projekcija uvijek se upotreblja­
vaju na sreću. Ali, sigurno, čak u tom kontekstu šepave
teoretizacije, dano nam je nešto što na svakoj strani do­
lazi u prvi plan, a to je funkcija unutrašnjeg predmeta.
Ona se polarizirala u krajnosti u tom dobrom ili lošem
predmetu oko čega se sigurno okreće sve što u ponašanju
subjekta predstavlja iskrivljenje, otklon, paradoksalan
strah, strano tijelo. To je i operativna točka na kojoj su,
u hitnim slučajevima — na primjer pri izboru subjekata za
razna zaduženja, za rukovodioce, kibernetičare, kad se
radi ο obučavanju pilota u avijaciji ili vlakovođa —
neki zabilježili, da se radi ο koncentriranju fokusiranja
brzom analizom, odnosno munjevitom analizom, odnosno
upotrebom izvjesnih testova za ličnost.
Treba postaviti pitanje statusa tog unutarnjeg pred­
meta. Da li je to predmet zamjedbe? K a k o mu pristupi­
ti? Gdje se on pojavljuje? U nastavku ovog ispravljanja,
u čemu bi se sastojala analiza prijenosa?
Pokazao sam vam model koji će trebati nadalje usavr­
šavati, dakle, shvatite ga kao problematički model. She­
me usredotočene na funkciju ispravljanja iluzije imaju

153
 takvu privlačnu moć, tako da nikad neću prerano lansi­
rati nešto što bi predstavljalo prepreku.
A k o je nesvjesno ono što se prema vremenskoj pulsa­
ciji zatvara čim se otvorilo, ako s druge strane ponavlja­
nje nije jednostavno stereotipija ponašanja, već ponav­
ljanje u odnosu na nešto uvijek promašeno, vidite sada
da bi prijenos — takav smo sebi predstavili, kao način
pristupa onome što se skriva u nesvjesnom — mogao biti
sam po sebi nestalan put. A k o je prijenos samo ponav­
ljanje, bit će to ponavljanje uvijek istog neuspjeha. A k o
prijenos zahtijeva da pomoću ponavljanja vrati konti­
nuitet jednom događaju, on će to učiniti samo oživlja­
vajući odnos koji je po svojoj prirodi sinkopiran. Vidi­
m o , dakle, da prijenos kao operativni način ne bi b i o u
stanju da se pomiješa s djelovanjem ponavljanja, s ob­
navljanjem onoga što je skriveno u nesvjesnom, naime
s katarzom nesvjesnih elemenata.
K a d vam g o v o r i m ο nesvjesnom kao ο onome što se
pojavljuje u vremenskoj pulsaciji, može vam se pojaviti
slika vrše koja se otvara, na dnu koje će se ostvariti ulov
ribe. Prema slici bisage nesvjesno je nešto izuzetno,
zatvoreno iznutra, u što moramo prodrijeti izvana. Ja,
dakle, obrćem topologiju tradicionalnih slika, pokazuju­
ći vam ovu shemu

Morat ćete je prekriti optičkim m o d e l o m koji sam

vam dao u svom članku Remarque sur le rapport de Da­
niel Lagache, u vezi s idealnim Ja i idealom — ja. Vidjet
ćete da se subjekt kao ideal konstituira u Drugome, da
on mora izoštriti ono što dolazi kao ja, ili idealno Ja —
koje nije ideal za Ja — tj. mora se konstituirati u svojoj

154
imaginarnoj realnosti. Ova shema osvjetljava — nagla­
šavam to u vezi s posljednjim elementima koje sam iz­
nio oko skopičkog nagona — da tamo, gdje se subjekt
vidi, naime gdje se kuje ova realna i okrenuta slika nje­
gova vlastitog tijela datog u shemi za Ja, to nije tamo
odakle se on promatra.
Ali, doista, on se vidi u prostoru Drugoga, a točka
odakle se on gleda je također u tom prostoru. Dakle, tu
je i točka odakle on govori, j e r utoliko što on govori,
na mjestu Drugoga počinje on uspostavljati tu istinitu
laž, čime se privuče o n o što od želje sudjeluje na razini
nesvjesnoga.

Optički model prikazan u

Remarque sur le rapport de Daniel Lagache

Dakle, subjekt m o r a m o razmatrati u odnosu na vršu

— posebno u odnosu na njen otvor, koji tvori njen bitni
karakter — kao da je unutar nje. N i j e važno ono što
ulazi, u skladu s riječima Evanđelja, već ono što iz nje
izlazi.
M o ž e m o shvatiti zapor nesvjesnoga kao nešto što igra
ulogu zatvarača — predmet a, isisan, usisan, na otvo­
ru vrše. M o ž e m o nacrtati sliku nalik onim velikim bub­
njevima u kojima se miješaju brojevi za lutriju. Ono
što se u toj velikoj ruleti probavi, prvi iskazi slobodne

155
 asocijacije, izlazi van u intervalu kad predmet ne začep-
ljuje otvor. Ova gruba, elementarna slika omogućuje vam
da povratite konstitutivnu funkciju simboličkoga u nje­
nu recipročnu kontrapoziciju. To je igra subjekta, ravno­
pravna ili neravnopravna, s onim što se prikazuje u
stvarnoj akciji analitičkog manevra.
Ta shema je posve nepotpuna, ali to je buldožer-shema,
koja omogućava spoznaju da je prijenos ujedno prepre­
ka rememoriranju i uprisutnjenju zapora nesvjesnoga,
koji je u navedenom času uvijek promašaj pravog
susreta.
M o g a o bih vam ilustrirati sve to ο mnogostrukosti i
neskladu formula koje su dali analitičari za funkciju
prijenosa. Sigurno je da je prijenos jedno, a terapeutski
cilj drugo. Prijenos se ne smije brkati s običnim sred­
stvom. Tu se nalaze dva ekstrema onoga što je bilo for­
mulirano u analitičkoj literaturi. K o l i k o ćete puta pro­
čitati formule koje, na primjer, spajaju prijenos s po-
istovjećenjem, a poistovjećenje je samo zastoj, samo lažan
završetak analize, koji je vrlo često pobrkan s normalnim
završetkom. N j e g o v odnos s prijenosom je vrlo uzak, ali
upravo u tome što prijenos nije bio analiziran. Obrnuto,
vidjet ćete da se funkcija prijenosa formulira kao sred­
stvo realizirajućeg ispravljanja, protiv čega je upravlje
no cijelo m o j e današnje izlaganje.
Nemoguće je prijenos smjestiti u bilo koju od ovih
referencija. Budući da se radi ο realnosti, namjeravam
prenijeti kritiku na taj plan. Danas ću iznijeti aforizam
koji će vas uvesti u ono što želim izložiti idući put —
prijenos nije pokretanje (mise en acte) iluzije, koja bi
nas dovela do tog otuđujućeg poistovjećenja koje čini
svaki konformizam, b i l o to prema idealnom modelu ko­
jemu analitičar ni u kom slučaju ne može biti oslonac
— prijenos je pokretanje realnosti nesvjesnoga.

To sam ostavio neriješeno u pojmu nesvjesnoga —

čudna stvar, to što se sve više i više zaboravljalo nisam
ni ja do sada spomenuo. Nadam se da ću u nastavku mo-

156
ći opravdati takav postupak. Od nesvjesnog sam do sa­
da spomenuo utjecaj konstitutivnog čina subjekta, j e r to
moramo isticati. Ali, ne smetnimo ono što je u prvom
redu istakao Freud kao strogo konsupstancijalno di­
menziji nesvjesnoga, naime spolnost. T i m e što je anali­
za sve više zaboravljala što znači ovaj odnos nesvjesnog
prema spolnom, vidjet ćemo da je ona naslijedila koncep­
ciju realnosti koja više nema veze s realnošću kakvu je
Freud postavljao na razinu sekundarnog procesa. Ostav­
ljajući prijenos kao pokretanje realnosti nesvjesnoga,
poći ćemo dalje.

ODGOVORI

Dr R O S O L A T O : — Mogu vam iznijeti svoja razmišlja­

nja u toku seminara. Najprije jedna analogija — vaša
shema neobično sliči oku. U kojoj mjeri bi malo a igralo
ulogu leće? U kojoj mjeri bi ova leća mogla igrati ulogu
mrene? Volio bih nadalje da precizirate ono što možete
reći ο idealu Ja i ο idealnom Ja unutar ove sheme? Na
kraju, što razumijevate pod pokretanjem (mise en acte)?

Pokretanje (mise en acte) je izraz koji obećaje. N u ž n o

je definirati prijenos pokretanjem, zato da on ne bi b i o
mjesto alibija, nedovoljnih operativnih načina shvaćenih
kao okolišanja, koja nisu utoliko neizbježno nedjelotvor­
na i koja izvještavaju ο granicama analitičke intervencije.
Danas sam iznio netočne definicije koje možemo dati ο
njegovu završetku, kao što je Balintova kad on govori
ο poistovjećenju s analitičarem. Ako ne uzmete prijenos
na ispravnoj razini, koja, moram reći, danas još nije bila
prikazana, a što će biti predmet idućeg seminara, m o ć i će­
te shvatiti samo djelomične incidence.
Što se tiče vaših primjedbi, to je zabavno. K o d topolo-
gije se uvijek treba čuvati onoga što j o j daje funkciju
Gestalt. Što ne znači da nam ponekad izvjesni živi oblici
ne pružaju osjećaj da su neka vrst biološkoga napora
da bi skovali nešto nalik iskrivljenju tih osnovnih topo-

157
 loških predmeta koje sam iznio počevši od seminara ο
Poistovjcćenju, na primjer, sjećate se sigurno mitre ko­
ja je odbačena površina u prostor s tri dimenzije, koja
se sama ponovo kroji. M o g a o bih vam vrlo dobro nazna­
čiti tu točku ih plan anatomske konfiguracije koji kao
da nam prikazuje dirljiv napor života da dostigne to-
pološke konfiguracije.
Izvjesno je da nam samo ova razmatranja m o g u dati
sliku onoga ο čemu se radi, kad je ono koje se nalazi
unutra također i izvana. Zato su ona posebno neophodna
kad se radi ο nesvjesnome, kad vam prikazujem ujedno
kao ono što je unutar subjekta, ali se ostvaruje samo
izvana, tj. na onom mjestu Drugoga gdje jedino može za­
dobiti svoj status. Ne mogu se ovdje poslužiti svime što
smo stekli na prethodnim seminarima, zato što je dobar
dio mojih slušalaca nov. Dakle, ja sam upotrebio čistu
i jednostavnu shemu vrše, i jednostavno uveo pojam
zatvarača. Predmet je zatvarač, treba j o š samo znati ka­
ko. On nije pasivni zatvarač, čep, koji sam htio slikovito
prikazati da bih usmjerio vašu misao na izvjesnu puta­
nju. Dat ću potpuniji prikaz, gdje ćete možda naći tu
srodnost sa strukturom oka.
Posve je čudnovato što nam struktura oka pokazuje
opći oblik na koji se lako podsjetimo svaki put kad po­
kušamo kronološki predstaviti odnose subjekta prema
svijetu. Nesumnjivo, to nije slučajno. B i l o bi dobro ne
zalijetali se na to da ne bismo pristupili predmetu
preusko.
Što g o d bilo, budući da ste napravili tu opasku, isko­
ristit ću da vam naznačim razliku između m o j e sheme i
one na kojoj Freud prikazuje Ja kao leću kroz koju per-
cepcija-svijest djeluje na amorfnu masu Unbewusstsein.
Freudova shema vrijedi koliko vrijedi, isto je tako ogra­
ničena u dosegu kao i moja, na izvjestan način. Ali ipak
možete opaziti razliku — da sam negdje u shemu htio
postaviti Ja, b i o bih napisao i(a). Za nas je tu u pitanju a.

22. travnja 1964.

158
12

Spolnost u nizu označitelja

Realnost nesvjesnog je spolna.

Ο kineskoj astronomiju
Protiv Junga i hermeneutike.
Deseksualizacija realnosti.
Ulaz u nesvjesno.
Anna Ο. i Freudova želja.

Završio sam prošli put s formulom i primijetio sam

da se ona svidjela, što mogu pripisati samo tome, što ona
sadrži obećanja, jer u svom aforizmatičkom obliku ona
još nije bila izložena.
Rekao sam da ćemo se uzdati u sljedeću formulu —
prijenos je pokretanje realnosti nesvjesnoga. T i m e je na­
javljeno ono što se u analizi prijenosa najviše želi izbjeći.

K a d pristupim ovoj formuli nađem se u problematič­

noj situaciji — što sam najavio u svom učenju ο nesvjes-
nome. Nesvjesno, to su učinci govora na subjekt, to je
dimenzija u kojoj se subjekt određuje u razvijanju uči­
naka govora, uslijed čega je nesvjesno strukturirano kao
jezik. Eto dobrog usmjerenja da se, naoko, svaki domet
nesvjesnog istrgne iz realnosti drugačije od one koja
uspostavlja subjekt. A ipak je o v o učenje bilo usmjere­
no na cilj koji sam okvalificirao transferencijalnim. Da
bih ponovo usmjerio one do kojih mi je najviše stalo
u auditoriju — psihoanalitičare — u svrhu koja odgo­
vara analitičkom iskustvu, samo upravljanje p o j m o m
mora, prema razini s koje polazi govor učitelja, voditi
računa ο djelovanju formulacije na slušateljstvo. Svi smo

159
 mi tu, uključivši onoga koji poučava, u jednom odnosu
prema realnosti nesvjesnoga, koju naš zahvat ne samo
objelodanjuje, već, do izvjesne mjere, proizvodi.
Pređimo na činjenice. Realnost nesvjesnog jest — ne­
održiva istina — spolna realnost. U svakoj je prilici to
Freud artikulirao, kao smijem reći, tvrdoglavo. Zašto
je to neodrživa istina?
U pitanju spola mi smo od vremena kad je Freud ob­
razložio svoje otkriće, tj. od 1900. godine, ili u godina­
ma koje j o j neposredno prethode, znanstveno napredo­
vali. K o l i k o god je znanost ο spolnosti bila integrirana s
našim mentalnim slikama, ne možemo smatrati da je ta
znanost koju smo tada uveli, bila tamo oduvijek. Mi zna-
mo malo više ο spolnosti. Znamo da spolna podjela, uto­
liko što vlada kod najvećeg dijela živih bića, jest ono
što osigurava održavanje bića jedne vrste.
Da li ćemo zajedno 's Platonom svrstati biće jedne vrste
među ideje, ili ako skupa s Aristotelom kažemo da nije
nigdje do li u jedinkama koje je nose, ovdje je to ne­
važno. K a ž i m o da vrsta opstoji u obliku svojih jedinki.
Opstanak konja kao vrste ima smisla — svaki konj je
prolazan i umire. T i m e shvaćate, da je veza između spol­
nosti i smrti, smrti jedinki, temeljna.
Egzistencija, zahvaljujući spolnoj podjeli, počiva na
kopulaciji, koja je obilježena dvama polovima koje vje­
kovna tradicija označava kao muški pol i ženski pol.
Na tome počiva područje razmnožavanja. Oduvijek su
se o k o o v e temeljne realnosti grupirale, harmonizirale
ostale osobine više ili manje vezane za krajnji cilj raz­
množavanja. Tu m o g u samo navesti ono što se u biološ­
k o m registru povezuje sa spolnom diferencijacijom u
obliku sekundarnih karakteristika i funkcija. Danas zna­
mo kako se na o v o m terenu osnovala u društvu čitava
jedna raspodjela funkcija u jednoj naizmjeničnoj igri.
Najbolje je to znao precizirati moderni strukturalizam,
ukazujući da se na razini srodstva, kao opreci prirodnom
množenju, obavljaju temeljne razmjene — dakle, na ra­
zini označitelja — a tu ponovo nalazimo na j elementarni je

160
strukture društvenog funkcioniranja, koje treba upisati
u izraze kombinatorike.
Uključivanje ove kombinatorike u spolnu realnost po­
stavlja pitanje, nije li tim putem označitelj došao na svi­
jet, u čovjekov svijet.
Ono što bi opravdano m o g l o potvrditi da je označitelj
ušao u svijet preko spolne realnosti — što znači da je
čovjek naučio misliti — to je skorašnje polje otkrića,
koje počinje korektnijim studiranjem mitoze. T a k o se
otkrivaju načini zrenja spolnih stanica, naime dvostruki
proces redukcije. U ovoj se redukciji radi ο gubitku iz­
vjesnog broja elemenata, kromozoma. Svatko zna da nas
je to dovelo do genetike. Što proizlazi iz te genetike? —
dominantna funkcija, u određenju nekih elemenata živog
organizma, jedne kombinatorike — koja djeluje u nekim
svojim fazama isključivanjem ostaloga.
Pozivajući se na funkciju malog a, ne upadam u ana­
lognu spekulaciju — samo naznačujem sklonost zago­
netke spolnosti prema igri označitelja.
Tu samo iznosim opasku da se zaista kroz povijest pri­
mitivna znanost ukorijenila u jedan način mišljenja, ko­
ji se oslanja na kombinatoriku, na opoziciju kao što su
Jing i Jang, voda i vatra, toplo i hladno, i primorava ih
da vode ples — riječ je izabrana zbog svoje metaforično­
sti, j e r se njihov ples temelji na ritualima plesa potpuno
motiviranog spolnom podjelom u društvu.
Ne mogu ovdje održati tečaj, čak ni skraćeni, ο kine­
skoj astronomiji. Pozabavite se knjigom Leopolda de
Saussurea — ima s vremena na vrijeme genijalnih ljudi u
toj porodici. T a m o ćete vidjeti da se kineska astronomija
temelji na igri označitelja, koji posve odzvanjaju politi­
kom, društvenom strukturom, etikom, provjeravanjem i
najmanje radnje, a ona je ipak vrlo dobra astronomska
znanost. Istina j e , do izvjesnog trenutka cijela se nebeska
realnost može upisati samo u jednu široku konstelaciju
označitelja.
U krajnjem, primitivna bi nauka bila — idemo do kraj­
nosti — jedna vrst spolne tehnike. Granicu je nemogu-

161
 će obilježiti, jer to je ipak znanost. Njihova posve valjana
opažanja pokazuju nam, da su Kinezi imali, na primjer,
savršeno efikasan sistem predviđanja dnevnih i noćnih
promjena, i to vrlo rano — pomoću njihovih znatnih bi­
lježenja možemo datirati, a ono je dosta davno da bi se
preciznost ekvinocija pokazivala prema nebu, da polarna
zvijezda nije na istom mjestu kao i danas. Tu nema dio­
bene crte između eksperimentalnog sravnjivanja, koje
ostaje valjano za sve, i načela koja su njime upravljala.
A Claude Lévy-Strauss naglašava da se ne m o ž e reći da
je sve fantazija i dim u primitivnoj magiji, j e r se u njoj
skuplja mnoštvo posve upotrebljivih iskustava.
Ali, ipak dolazi čas kad se prekida lanac spolnim uvo­
đenjem tog mehanizma. Ma koliko to izgledalo paradok­
salno, raskid nastaje to kasnije što je funkcija označite­
lja implicitnija, manje obilježena. Ilustrirat ću ono što
želim reći. N a k o n kartezijanske revolucije i newtonske
revolucije, još nalazimo u srcu pozitivističke doktrine
religioznu teoriju ο zemlji kao velikom fetišu, teoriju
savršeno koherentnu s izjavom Comtea — da nikad neće­
mo upoznati kemijski sastav zvijezda, da će zvijezde i
dalje biti prikovane na svom mjestu, t j . — ako to znamo
postaviti u drugu perspektivu — u čistoj funkciji ozna­
čitelja. Comte nema sreće, g o t o v o u isto vrijeme analiza
svjetlosti nam je omogućila da na zvijezdama v i d i m o ti­
suću stvari, uključujući i njihov kemijski sastav. Onda
je došlo do rascijepa između astronomije i astrologije
— što ne znači da za velik broj ljudi j o š uvijek ne živi
astrologija.

K a m o v o d i o v o izlaganje? — da se zapitamo treba li

nesvjesno smatrati preostatkom o v o g arhaičkog spoja
misli sa spolnom realnošću. Ako je spolnost realnost ne­
svjesnog — pripazite što ovdje treba razriješiti — tako
je teško pristupiti stvari, da je mi možda možemo ra­
svijetliti samo razmatrajući povijest.

162
 Povratiti razinu na kojoj ljudska misao slijedi padine
spolnog iskustva, koje je ograničilo osvajanje znanosti,
to je rješenje koje je u povijesti uobličila Jungova misao
— što dovodi do otjelovljenja psihičkog odnosa subjekta
prema realitetu, pod nazivom arhetip.
Dakle, jungizam je — ukoliko on od svojih primitiv­
nih načina artikulacije svijeta čini nešto postojeće, jez­
gru, kaže on, same psihe — nužno praćen odbacivanjem
izraza libido, neutraliziranjem ove funkcije pribjegava­
njem pojmu psihičke energije, pojmu interesa koji je
mnogo više poopćen.
Ne radi se tu jednostavno ο verziji neke škole, ο ma­
loj razlici. Jer, to što Freud želi prikazati u funkciji li­
bida nije uopće arhaički odnos, primitivni pristup misli,
svijet koji bi tu b i o kao postojeća sjena starog svijeta
preko našeg. Libido je prisutnost želje, djelatna prisut­
nost kao takva. Preostaje da se tako obilježi želja — koja
nije supstanca, koja je tu na razini primarnog procesa
i određuje našem pristupu način.
Nedavno sam ponovo čitao, u vezi s m o j o m intervenci­
j o m na kongresu održanom 1960, ono što je ο nesvjesnom
najavio netko izvana koji se pokušao približiti koliko
god je mogao, sa mjesta na kojem se nalazi, da bi kon-
ceptualizirao našu domenu — gospodin Ricoeur poi­
mence.
On je doista bio dovoljno daleko da bi prišao onom
što je za jednog filozofa najteže, naime realizmu nesvjes­
noga — tome, da nesvjesno nije dvosmislenost ponaša­
nja, buduće znanje koje već zna da se ne zna, već rupa,
rez, rascjep, koji je sastavni dio nekog manjka. Gospo­
din Ricoeur se slaže da postoji nešto od o v e dimenzije
što treba zadržati. K a o filozof on je prisvaja. On to nazi­
va hermeneutikom.
Danas se mnogo polaže na hermeneutiku. Hermeneu-
tika ne zamjera samo onom što sam nazvao našom anali­
tičkom avanturom, ona zamjera strukturalizmu takvom
kakav je iznesen u radovima Lévy-Straussa. Dakle, što je
hermeneutika? — ako to nije, da u slijedu čovjekovih

163
promjena razaberemo napredak znakova prema kojima
on stvara svoju povijest, napredak svoje povijesti — po­
vijesti koja se može i produžiti u neodređenija vre­
mena. A gospodin Ricoeur vraća u čistu slučajnost
o n o sa čime se analitičari susreću na svakom kora­
ku. Treba kazati da mu udruženje analitičara ne daje
dojam, izvana, tako temeljnog slaganja, da bi ga se to mo­
g l o dojmiti. Ipak, to nije razlog da mu se prepusti teren.
Smatram da se na razini analize — ako se koji korak mo­
že napredovati — treba otkriti ono čime je pulsacija ne­
svjesnog vezana za spolnu realnost. To čvorno mjesto se
z o v e želja i sve teoretske razrade koje sam pratio pos­
ljednjih godina pokazuju kako se želja postavlja u zavis­
nost prema zahtjevu — koji, artikulirajući se u označite­
lja, ostavlja metonimički ostatak koji dospijeva p o d nje­
ga, element koji nije neodređen, koji je ujedno apsolutni
i nedostižni uvjet, element nužno u procijepu, nezadovo-
ljen, nemoguć, element koji se zove želja. To čini spoj s
poljem koje je Freud definirao kao polje spolne instance
na razini primarnog procesa.
Funkcija želje je posljednji preostatak učinka označi­
telja u subjekta. Desidero, to je frojdovski cogito. Odatle
se neophodno ustanovljava bitno u primarnom procesu.
Razmotrite dobro što Freud kaže ο o v o m polju gdje se
poticaj bitno zadovoljava halucinacijom.
Ni jedna shema mehanizma neće nikad m o ć i objasniti
o n o što je dano kao regresija refleksivnog luka. Ono što
dolazi putem sensoriuma mora otići putem motoriuma, a
ako motorium ne radi, to se vraća. Ali, vraga, ako se to
vrati natrag, kako možemo shvatiti da to čini percepciju?
— ako to nije slika nečega što čini da od zaustavljene
struje poteče energija u obliku svjetiljke koja se pali,
ali, za koga? Dimenzija trećega je bitna u ovoj takozva­
n o j regresiji. Ona se može shvatiti samo u strogo analog­
nom obliku, u onome što sam neki dan nacrtao na tabli
kao oblik dvoličnosti subjekta iskaza prema subjektu
iskazivanja. Samo prisutnost subjekta koji želi, i koji

164
spolno želi, donosi nam ovu dimenziju prirodne metafo­
re, odakle se odlučuje takozvani identitet percepcije.
Freud smatra libido bitnim elementom primarnog pro­
cesa. To znači — protivno nego što izgleda u tekstovima
gdje pokušava ilustrirati svoju teoriju — da u halucina­
ciji, u najjednostavnijoj halucinaciji najjednostavnije po­
trebe, u samoj halucinaciji u vezi s hranom kakva se na
primjer događa u snovima male Ane, kad ona kaže, ne
znam već što, kolač, jagoda, jaje i ostale poslastice, —
nema čistog i jednostavnog uprisutnjenja predmeta po­
trebe. Samo je zbog seksualizacije tih predmeta moguća
halucinacija sna — jer, možete zapaziti, mala Ana haluci­
nira samo zabranjene predmete. Treba stvar raspraviti, u
svakom slučaju, ali je apsolutno bitno označiti dimenziju
značenja u svakoj halucinaciji da bismo mogli shvatiti
ono ο čemu je riječ u načelu ugode. Na točki gdje subjekt
želi, dana je u halucinaciji konotacija realnosti. A ako
Freud suprotstavlja načelo stvarnosti načelu ugode, upra­
vo je to u onoj mjeri u kojoj je realnost tu definirana
kao deseksualizirana.
U najnovijim analitičkim teorijama često se govori ο
deseksualiziranim funkcijama, kaže se, na primjer, da
ideal-ja počiva na zaposjedanju deseksualiziranog libida.
Izgleda mi vrlo teško govoriti ο deseksualiziranom libidu.
Ali, da pristup realnosti sadrži deseksualizaciju, to doista
stoji u načelu Freudove definicije u Zwei Prinzipien des
psychischen Geschehens, ο dva načela gdje se dijeli psi­
hičko događanje.
Sto reći — da treba vidjeti težinu spolne realnosti u
prijenosu. Najvećim dijelom nepoznata i do izvjesne mje­
re skrivena, ona teče p o d onim što se zbiva na razini
analitičkog diskursa, koji, prema svojim oblicima pripada
zahtjevu — nije nas tek tako cjelokupno iskustvo dovelo
do toga da je njišemo između izraza uskrate i nagrade.
Pokušao sam upisati na tablu topiku subjekta prema
oznaci koju sam svojevremeno nazvao unutrašnja osmi­
ca. To je zasigurno nešto što podsjeća na čuveni Eulerov
krug, tim više, što se, kao što možete opaziti, radi ο po-

165
vršini koju možete sami izraditi. Rub se nastavlja, osim
u jednoj točki, ne ide a da ne biva prekriven površinom
koja se već prethodno razvila. Ovaj crtež gledan s odre­
đene perspektive, može izgledati kao da predstavlja dva
polja koja se presijecaju.
Libido sam uvrstio tamo gdje režanj, određen kao raz­
v o j n o polje nesvjesnoga, prekriva i zamračuje drugi re­
žanj, režanj spolne realnosti.

Unutrašnja osmica

Libido bi tako b i o ono što pripada obama poljima —

sjecište, kako se kaže u logici. Ali, to upravo nisam htio
reći. Jer, ovaj sektor, gdje izgleda da se polja prekrivaju,
jest, ako vidite pravi profil površine, praznina.
Ova površina pripada drugoj, čiju sam topiku svoje­
vremeno opisao učenicima, a koja se naziva cross-cap,
drugačije rečeno mitra. Nisam je tu nacrtao, ali vas mo­
l i m da jednostavno razmotrite koja je njena karakteri­
stika koja upada u oko. Možete je dobiti polazeći od
unutrašnje osmice. Učinite tako da se dva i dva kraja
spoje, tako kako se pokazuje ovdje, komplementarnom
površinom, i zatvorite j e . Ona u neku ruku igra istu ulo­
gu komplementa u odnosu na početnu osmicu, kao kugla
u odnosu na krug, kugla koja bi zatvarala o n o za što bi
se već krug ponudio spremnim da sadrži. Pa dobro! ova
je površina Moebiusova površina, a njeno lice nastavlja
njeno naličje. I druga nužnost proizlazi iz ovog crteža, a
to je da on mora, da bi zatvorio svoju krivulju, negdje
preći prethodnu površinu, a to je na o v o j točki, prema li­
niji koju ću dati na drugom modelu.

166
 Ovaj nam crtež omogućava da predstavimo želju kao
mjesto spajanja polja zahtjeva, gdje se uprisutnjuju
sinkope nesvjesnoga sa spolnom realnošću. Sve to zavisi
od crte koju ćemo nazvati crtom želje, vezane za zahtjev
i putem koje se u iskustvu uprisutnjuje spolni odraz.
Kakva je to želja? Smatrate li da tu označavam instan­
cu prijenosa? Da i ne. Vidjet ćete, da stvar ne ide po sebi,
kad vam kažem, da želja ο kojoj je riječ, jest želja ana­
litičara.

Da ne biste ostali zatečeni tvrdnjom, koja vam se

može činiti odvažnom, samo ću vas podsjetiti na ulaz u
nesvjesno u Freudovu vidokrugu.
Anna Ο. — ostavimo tu priču ο Ο., z o v i m o je njenim
pravim imenom Bertha Pappenheim — veliko je ime u
socijalnoj pomoći u Njemačkoj — nedavno mi je jedan
m o j učenik donio za zabavu markicu s njenim likom, a pe­
čat je udaren u Njemačkoj, to kažem, da vidite da je osta­
vila neki trag u povijesti. U vezi s Annom O. otkriven je
prijenos. Breuer je b i o oduševljen postupkom koji je pro­
vođen s rečenom osobom, to je išlo kao podmazano. U
tom času nitko ne bi opovrgavao označitelja da su znali
oživjeti ovu riječ iz stoičkog rječnika. S t o je više označi­
telja davala Anna, to je bolje išlo. Bila je to chimney-
-cure, čišćenje. U cijeloj stvari nije bilo traga ni najma­
njoj neugodnoj stvari, primite tu opasku na znanje. Ništa
spolnosti, ni pod mikroskopom, ni na daleko.
Spolnost je uveo Breuer. N j e m u dolazi ta misao — Ti
se malo previše baviš time. Onda se taj dragi čovjek, a do­
bar suprug uostalom, prestrašio, i nalazi da je toliko do­
voljno — zbog čega, kao što v a m je poznato, O. pokazu­
je divne i dramatične znakove onoga što se naučnim je­
zikom naziva pseudocyésis, š t o jednostavno rečeno znači
mali balon — trudnoću, koja je neurotična.
Što ona pokazuje? — možemo postavljati teorije, ali bo­
lje je ne prenagliti se s g o v o r o m tijela. Recimo, jednostav-

167
no da domena spolnosti pokazuje prirodno funkcioniranje
znakova. Na toj razini se radi o označiteljima, j e r je lažni
balon simptom, a prema definiciji znaka, nešto za ne­
koga. Označitelj, koji je posve nešto drugo, predstavlja
subjekt za drugog označitelj a.
U o v o j je prilici potrebno spomenuti veliku razliku, jer
smo skloni reći da je u svemu tome greška na Berthi. Ali,
ja ću vas zamoliti da na čas prekinete misao o takvoj te­
zi — zašto ne bismo Berthinu trudnoću razmatrali pre­
ma formuli želja čovjeka je želja Drugoga, kao manifesta­
ciju želje Breuera? Zašto ne biste došli do pomisli, da je
Breuer želio dijete? Dat ću vam početak dokaza, a to je
da je pošavši sa svojom ženom u Italiju Breuer požurio
da j o j napravi dijete, na što Jones podsjeća sugovornika
— dijete koje je, zbog toga što je rođeno u ovim okolno­
stima, kaže ovaj nepokolebljivi Velšanin, u času kad
Jones govori, upravo izvršilo samoubojstvo.
Ostavimo po strani ono što u stvari možemo misliti o
želji kojoj ni ovaj izlaz nije stran. Ali, razmotrimo ono
što kaže Freud Breueru — Ah, što! kakva neprilika! Pri­
jenos je spontanost nesvjesnoga rečene Berthe. To nije
tvoja, nije tvoja želja — ne znam da li su se tikali, ali to
je vjerojatno — to je želja Drugoga. Pri čemu, mislim da
je Freud smatrao Breuera histerikom, budući da mu on
kaže — Tvoja želja jest želja Drugoga. Čudna stvar, on
ga ne lišava krivnje, ali je sigurno da ga oslobađa straha
— oni koji poznaju razliku koju činim između o v e dvije
razine, mogu tu dobiti indikaciju.
To nas uvodi u pitanje o onome što je Freudova želja
odlučila, kad je okrenula sav domet prijenosa, tako da
je on sada doveden do krajnje apsurdne točke, kad jedan
analitičar može reći da je sva teorija prijenosa samo ana-
litičareva obrana.
Poljuljat ću ovaj krajnji izraz. Pokazujem točno drugu
stranu kazujući vam, da je to analitičareva želja. Treba
me slijediti. Sve to ne činim jednostavno zato da bih stvari
izokrenuo. Pomoću o v o g ključa čitajte opći pregled o pi­
tanju prijenosa — takav kakav može napisati bilo tko,

168
netko, tko može napisati jedan Que sais-je? o psihoanali­
zi može vam dati opći pregled prijenosa. Čitajte dakle ta­
kav općenit pregled prijenosa, koji je tu dovoljno nazna­
čen i oslonite se na to.
Zar doprinos koji svatko daje resoru prijenosa nije,
Freud na stranu, nešto gdje je njegova želja savršeno
čitljiva? Izvršit ću analizu Abrahama jednostavno pola­
zeći od njegove teorije djelomičnih predmeta. Ne postoji
samo ono što analitičar u poslu kani učiniti od svog pa­
cijenta. Postoji i ono što analitičar hoće da njegov pa­
cijent učini od njega. Abraham j e , recimo, htio biti pot­
puna majka.
A zatim, mogao bih se još zabavljati naznačavajući
granice Ferenczijeve teorije na čuvenoj Georgiusovoj pjes­
mi Ja sam sin-otac.
I Niinberg ima svoje namjere, a u svom zaista zapaže­
nom članku Amour et transfert, pokazuje se u položaju
suca o moći života i smrti, pri čemu se ne m o ž e ne zapa­
ziti težnja za božanskim položajem.
Sve to može biti zabavno. Ali, u toku takvih događaja
mogu se izdvojiti funkcije kao što su one, koje sam htio
prikazati na ploči.
Da bih povezao shemu vrše sa shemama koje sam na­
pravio prilikom odgovora na psihologizirajuću teoriju
psihoanalitičke ličnosti, dovoljno je da od zatvarača, o
kojem sam vam već govorio, napravite zatvarač fotograf­
skog aparata, tako da on bude ogledalo. U t o m malom
ogledalu koje zatvara o n o što je s druge strane, subjekt
vidi kako se oblikuje igra, zahvaljujući čemu on može
— prema iluziji koja se dobiva u iskustvu okrenutog bu­
keta, naime realne slike — prilagoditi svoju vlastitu sliku
oko onoga što se pojavljuje, oko maloga a. U zbroju ovih
prilagođavanja slika subjekt mora naći priliku za bitnu
integraciju. Što mi znamo o svemu tome? — ako je to
samo prepušteno plutanju u povijesti analize, angažira­
nju želje svakog analitičara, došli smo do toga da doda­
mo takav mali detalj, koji nam omogućava da na razini

169
 želje kvalificiramo prisutnost svakog analitičara. Freud
je tu ostavio ovaj čopor, kako on kaže, koji ga slijedi.
Konačno, ljudi koji su slijedili Krista nisu bili tako
blistavi. Freud nije b i o Krist, ali je on možda b i o nešto
poput Viridijane. Oni, k o j i su u t o m filmu tako ironično
slikani malim aparatom, ponekad me podsjećaju, neodo­
ljivo, na grupu, isto tako slikanu bezbroj puta, onih koji
su bili Freudovi apostoli i epigoni. Treba li ih umanjiti?
Ne više od apostola. Upravo na toj razini mogli su oni
nositi najbolje svjedočanstvo. Oni su nas najviše poučili
izvjesnom naivnošću, izvjesnim siromaštvom, izvjesnom
nevinošću. Istina j e , da je oko Sokrata bila mnogo sjajni­
ja prisutnost i da nas ona ne uči manje prijenosu — oni
k o j i se sjećaju m o g seminara o o v o m predmetu mogu
to posvjedočiti.

Odatle ću nastaviti svoje koračanje idući put pokuša­

vajući v a m iznijeti doseg funkcije analitičareve želje.

ODGOVORI

J.-A. MILLER: — Postavlja se pitanje specifičnog

odnosa ovih dvaju diskursa, znanstvenog diskursa i dis-
kursa Drugoga, bilo to nesvjesnoga. Za razliku od diskur­
sa koji prethode njenom pojavljivanju, znanost se ne te­
melji na nesvjesnoj kombinatorici. On se ustanovljava
tako da s nesvjesnim uspostavlja odnos ne-odnosa. Ona
je isključiva. Nesvjesno ne nestaje, ipak, a njegovi se od­
razi i dalje osjećaju. Moida bi razmišljanje o znanstve-
nosti analize, koje vi zastupate, dovelo do pisanja nove
historije znanosti misli. Volio bih znati što o tome kažete.

V i d i t e da se pokazuje dvostruko dovođenje u pitanje.

A k o m o ž e m o vezati psihoanalizu za tok moderne znano­
sti, usprkos bitnoj incidenti, i nadalje za analitičarevu
želju, i m a m o p r a v o postaviti pitanje o želji koja stoji iza
moderne znanosti. Sigurno je da znanstveni diskurs kida

170
veze s uvjetima diskursa nesvjesnoga. To se vidi u teoriji
skupova. U času kad je kombinatorika skopčana za zap­
ljenu spolnosti, teorija skupova ne može doći do izražaja.
K a k o je moguće o v o isključenje? Odgovor m o ž e m o dati
na razini želje.

29. travnja 1964.

 13

Rastav nagona

Završio sam svoje posljednje izlaganje ističući mjesto

do kojeg sam vas doveo topološkom shematizacijom sta­
novite podjele i perimetra, koji se uvija nad samim so­
bom, a koji tvori ono što obično netočno nazivamo anali­
tičkom situacijom.
Ova topologija će vam pomoći da shvatite gdje je točka
razdvajanja i spajanja, udruženja i granice, gdje se samo
m o ž e smjestiti analitičareva želja.
Da bismo išli dalje, da bih vam pokazao kako je o v o
označivanje uvjetovano svim okolišanjima pojma i prak­
se, što nam omogućava da sakupimo dugačko iskustvo
analize i njenih doktrinarnih iskaza, potrebno mi je —
za sve one koji nisu mogli pratiti moje prethodne semina­
re — iznijeti četvrti pojam, koji sam najavio kao bitan
za analitičko iskustvo — a to je nagon.*

Ovaj uvod, da upotrebim Freudov izraz Einführung

— m o ž e m o učiniti samo slijedeći Freuda, iako je ovaj po­
j a m kod Freuda posve nov.
Izraz Trieb ima, naravno, dugu povijest, ne samo u
psihologiji ili u fiziologiji, već i u samoj fizici i, doista,
nije samo slučajnost što je Freud izabrao ovaj izraz. Ali,

* Na francuskom: la pulsion, op. ur.

172
on je Trieb tako specifično upotrebio, a Trieb je toliko
uključen u samu analitičku praksu, da je njegova proš­
lost zaista zastrta. Prošlost izraza nesvjesno jako pritišće
njegovu upotrebu u analitičkoj teoriji — toliko o tome
što se odnosi na Trieb, svatko ga upotrebljava kao ozna­
ku neke radikalne danosti u našem iskustvu.
Čak ga ponekad neki navode protiv mojeg učenja u
vezi s nesvjesnim, predbacujući tom učenju intelektuali-
zaciju — da se znalo što mislim o inteligenciji, sigurno
bi razmislili o ovom prigovoru — i o tom nekom nema­
ru prema onom što svaki analitičar zna iz iskustva.
U stvari, iz iskustva znamo za nešto što ima nerepresivan
karakter čak i kroz represiju — uostalom, tamo gdje
treba nešto suzbijati, tamo postoji i nešto što izbija. N i j e
potrebno otići daleko u analizu odraslog, dovoljno je biti
praktičar s djecom, da bi se upoznao ovaj element što
svakom slučaju na kojem radimo daje kliničku težinu, a
koji se zove nagon. Čini se da ovdje postoji referencija na
posljednji podatak, na arhaično, na prvotno. Takvo pri­
bjegavanje odricanju, na koje vas poziva moje učenje,
izgleda neizbježno, da bi se shvatilo nesvjesno.
Da li ono o čemu je riječ u nagonu pripada organskom
registru? Treba li ovako interpretirati ono što kaže Freud
u jednom tekstu, koji je dio iz Jenseits des Lustprinzips —
da nagon, Trieb, predstavlja die Äusserung der Trägheit,
očitovanje inercije u organskom životu? Da li je to jed­
nostavno shvaćanje, koje bi se upotpunilo referencijom
na obuhvaćanje ove inercije, koja bi bila učvršćivanje,
Fixierung?
Ne samo da ja tako ne mislim, već smatram da bi oz­
biljno ispitivanje Freudove razrade pojma nagona po­
kazalo protivno.
Nagon nije pritisak. Trieb nije Drang ako ne zbog dru­
gog a ono iz sljedećeg razloga. U jednom članku napisa­
nom 1915. — znači godinu dana nakon Einführung zum
Narzissmus, uvidjet ćete važnost ovog podsjećanja — pod
naslovom Triebe und Triebschicksale — treba izbjeći
prevođenje sa avatar, kad bi bile Triebwandlungen, to bi

173
bilo avatar, Schicksal to je avantura, preokret — dakle,
u tom članku Freud kaže da je kod nagona važno razliko­
vati četiri momenta. U z m i m o najprije Drang, pritisak.
Quelle, izvor. Objekt, predmet. Ziel, cilj. Naravno, kad
čitamo, o v o nabrajanje m o ž e izgledati posve prirodno.
Želim vam dokazati da je svaki tekst napravljen da nam
pokaže kako to i nije tako prirodno.
Bitno je najprije podsjetiti se, da nam sam Freud kaže
na početku ovog članka, da je nagon Grundbegriff, te­
meljni pojam. On dodaje, pri čemu se pokazuje dobrim
epistemologom, da je počevši od trenutka kad je on,
Freud, uveo u nauku nagon, moguća od dvije stvari jed­
na — ili će ovaj pojam biti zadržan, ili će biti odbačen.
On će biti zadržan ako bude funkcionirao, kako bi se
to danas reklo — ja bih rekao, ako trasira svoj put u
realnom u koje treba prodrijeti. To je slučaj sa svim
ostalim Grundbegriffe u naučnoj domeni.
Tu se ocrtava ono što pripada Freudovu duhu, a to su
temeljni p o j m o v i fizike. N j e g o v i učitelji iz fiziologije su
oni koji promiču ostvarenje, npr. integraciju fiziologije s
temeljnim pojmovima moderne fizike, a posebno energe­
tike. K o l i k o je u toku historije p o j a m energije, kao i
sile pri svakom ponovnom preuzimanju teme obuhva­
ćao sve više i više realnost!
To predviđa Freud. Napredak spoznaje, kaže on, ne
podnosi nikakvu Starrheit, nikakvu opčinjenost definici­
jama. N e g d j e drugdje kaže, da je nagon d i o naših mitova.
Što se mene tiče, ja bih odstranio ovaj izraz mit —
uostalom, u istom tekstu, u p r v o m paragrafu Freud upo­
trebljava riječ Konvention, konvencija, koja je mnogo
bliža onome o čemu se radi, a koje bih ja nazvao bentha-
movskim izrazom — fikcija, na koji sam ukazao onima
koji me slijede.
To je izraz, kažem usput, poželjniji od modela koji je
previše zloupotrebljen. U svakom slučaju m o d e l nije ni­
kad Grundbegriff, jer, u izvjesnom polju više modela
može funkcionirati korelativno. A to ne vrijedi za Grund­
begriff, temeljni pojam, niti za temeljnu fikciju.

174
 2

Zapitajmo se sada, što se najprije pojavljuje kad iz

bližega promatramo četiri momenta nagona koje je iz­
nio Freud. Kažimo, da se ova četiri izraza mogu pojaviti
samo odvojeno.
Pritisak, najprije, koji će biti poistovjećen sa čistom
i jednostavnom težnjom za rasterećivanjem. Ova težnja
se ostvaruje stimulusom, naime transmisijom dijela do­
datne energije prihvaćene na razini stimulusa — to je
čuvena količina Qn iz Entwurf a.
Samo, Freud daje dalekosežnu opasku o tome.
Nesumnjivo, tu ima stimulacije, nadražaja, da upotre-
bimo izraz kojim se na o v o j razini služi Freud, Reiz, na-
dražaj. Ali, Reiz o kojem se radi u nagonu, različit je od
svake stimulacije koja dolazi iz vanjskog svijeta, to je
unutarnji Reiz. Što to znači?
Za objašnjenje imamo pojam potrebe, kakva se mani­
festira u organizmu, na različitim razinama, a najprije
na razini gladi, žeđi. Izgleda da Freud želi reći to, kad
razlikuje unutrašnji i vanjski nadražaj. Pa, dobro, neka
bude tako, da od prvih redaka Freud postavlja najfor-
malnije, da se u Trieb uopće ne radi o pritisku potrebe
kakva je Hunger, glad, ili Durst žeđ.
Zaista, da bi ispitao što je Trieb, da li se Freud poziva
na nešto što se odvija na razini organizma u njegovu to­
talitetu? Da li realno u svojoj skupnosti tu provaljuje?
Da li je živo biće tu zainteresirano? N e . Uvijek se speci­
fično radi o samom freudovskom polju, u njegovu naj-
nediferenciranijem obliku, koji mu je Freud dao na po­
četku i koji je na ovoj razini, da se prenesemo na Skicu,
koju sam dao maločas, Ich, Real-Ich. Redl-Ich je zamiš­
ljeno kao nešto nošeno, ne cijelim organizmom, već živ­
čanim sustavom. On ima karakter planiranog, objektivi­
ranog subjekta. Naglašavam karaktere površine o v o g
polja razmatrajući ga topološki, i pokušavajući vam po­
kazati kako svim potrebama njegova upravljanja odgo­
vara, ako ga uzmemo u obliku površine.

175
 Ovo je bitna točka, jer, kad budemo gledali iz bližega,
vidjet ćemo, da je Triebreiz ono čime su neki elementi
tog polja, kaže Freud, triebbesetzt, nagonski zaposjednu­
ti. Ovo zaposjednuće nas dovodi na područje energije,
j e r — Freud to najbolje razlaže — karakteristika nagona
jest da je konstante Kraft, stalna sila. On ga ne može
koncipirati kao momentane Stosškraft.
Što to znači, momentane Stosškraft? Oko riječi Mo­
ment smo već u povijesti imali nesporazuma. Parižani
su se za vrijeme opsade Pariza 1870. rugali izvjesnom
psychologisches Moment, koji je upotrebio Bismarck.
To im se činilo posve smiješno, j e r su Francuzi sve do
nedavno, kad su se navikli na sve, bili osjetljivi na točnu
upotrebu riječi.
Taj posve novi psihološki moment pružio im je priliku
za ismijavanje. To je jednostavno značilo psihološki fak­
tor. Izraz momentane Stosškraft možda ne treba uzeti
posve u smislu faktora, već u smislu momenta u kine-
matici. Mislim da ova Stosškraft, udarna sila, nije ni­
šta drugo nego referencija na živu silu, na kinetičku ener­
giju. K o d nagona se ne radi o kinetičkoj energiji, ne radi
se o nečemu čime se može upravljati zajedno s pokretom.
Rasterećenje o kojem je riječ je posve drugačije prirode,
a njegovo mjesto je na posve drugom planu.
Postojanost pritiska priječi svaku usporedbu nago­
na s biološkom funkcijom koja uvijek ima neki ritam.
P r v o što Freud kaže o nagonu jest, ako se tako mogu
izraziti, da on nema ni dana ni noći, da nema ni pro­
ljeća ni jeseni, da nema ni uspona ni pada. To je kon­
stantna sila. Trebalo bi, ipak, voditi računa o tekstovi­
ma, a i o iskustvu.

Na drugom kraju navodi Freud nešto što piše posve

čisto, ali sa par navodnika — Befriedigung, zadovoljenje.
Što znači zadovoljenje nagona? Vi ćete kazati — Pa, to

176
je posve jednostavno, zadovoljenje nagona znači, da on
dostiže svoj Ziel, cilj.
Divljač izlazi iz svoje rupe querens quam devoret, a
kad je našla nešto što će staviti p o d zube, zadovoljna je,
probavlja. Sama činjenica da se slična slika može prizva­
ti pokazuje dovoljno, da smo je doveli u suglasje s
mitologijom nagona.
Postoji jedna stvar koja se tu odmah suprotstavlja —
zamjetljivo j e , da je nitko nije istaknuo, od doba kad
nam zadaje zagonetku, koja je poput svih Freudovih za­
gonetki držana zalogom do kraja njegova života, a da
se Freud nije udostojao da je bolje razjasni — ostavio
je vjerojatno posao onima koji bi ga mogli obaviti. Doi­
sta, sjećate se da treća od četiriju temeljnih promjena
nagona, koju Freud stavlja na početak — čudno je da po­
stoje četiri promjene, kao što ima četiri elementa nagona
— jest sublimacija, pa! ü tom nam članku Freud po tisuću
puta kaže, da je.sublimacija zadovoljenje nagona, iako je
ona zielgehemmt i zapriječena da dođe do cilja — iako ga
ona ne dostiže. Sublimacija: je ipak zadovoljenje nagona,
i to bez potiskivanja.
Drugim riječima ^ u o v o m času ja ne v o d i m ljubav,
ja ne tucam, ja vam govorim, ali, ja mogu osjećati isto
zadovoljstvo kao kad b i h vas tucao. To sam htio reći. To
uostalom postavlja pitanje, da li se ja zaista tucam. Iz­
među ta dva izraza uspostavlja se krajnja antinomija,
koja nas podsjeća da upotreba funkcije nagona nema za
nas-drugog domašaja osim da postavi pitanje što je to
zadovoljenje nagona.
Svi oni tu među vama, koji su psihoanalitičari, mora­
ju sada osjetiti do k o j e točke dovodim najhitniju razinu
prilagođavanja. Jasno j e , da se oni s kojima sam imao
posla, pacijenti, ne zadovoljavaju, kako se kaže, onim
što jesu. A ipak, mi znamo da sve ono što oni jesu, sve
što<oni proživljavaju, sami njihovi simptomi, sve to za­
visi Od zadovoljstva. Oni zadovoljavaju nešto, što se ne­
sumnjivo protivi o n o m e što bi ih moglo zadovoljiti, ili
bolje, oni zadovoljavaju nečemu. Oni nisu zadovoljni

177
svojim stanjem, ali ipak, bivajući u tako malo zadovo­
ljavajućem stanju, oni se zadovoljavaju. Cijelo je pitanje
upravo u tome, da znamo, što je o v o se, k o j e je tu za­
dovoljeno.
U cjelini uzevši, i pri p r v o m pristupu, rekli bismo da
je ono čemu se zadovoljava neugodom, ipak — to je
općenito prihvaćeno — zakon ugode. K a ž i m o , da se za
tu vrst zadovoljstva, oni previše muče. Do izvjesne mje­
re, ovo preveliko mučenje jedino opravdava naše inter­
vencije. , i
Ne može se, dakle, reći da cilj nije dostignut, što se
tiče zadovoljstva. On je dostignut. T i m e nismo zauzeli
konačno etičko stanovište. Ali, na određenoj razini je to
način na koji; mi, analitičari pristupamo problemu —
utoliko što i mi znamo malo više od ostalih o t o m e što je
normalno, a što nije. Znamo da: oblici uređenja koji po­
stoje između onog što ide dobro i onog'što ide loše, tvore
kontinuirani niz: Ono što .je pred nama u analizi, sustav
je, u kojem.se -sve sređuje, i k o j i dostiže svoju vlastitu
vrst zadovoljstva. Mi se tu uplećemo u. onoj mjeri u ko­
j o j smatramo da postoje i drugi putovi, kraći na prim­
jer. U svakom slučaju, na nagon se pozivamo prema tome
da li se stanje zadovoljstva može ispraviti na razini nagona.

To zadovoljstvo je paradoksalno. K a d se gleda izbliza,

primjećuje se da u igru ulazi nešto n o v o — kategorija ne­
mogućeg, i Ona je u temeljima frojdovskih zamisli posve
radikalna. Put subjekta — da tu izrečemo izraz u odno­
su na koji se jedino može postaviti zadovoljstvo — put
subjekta prolazi između dvije zidine nemogućeg.
T o j funkciji nemogućeg treba prići oprezno, kao i
svakoj funkciji koja se predstavlja u negativnom obliku.
H t i o bih vas jednostavno naputiti, da nije najbolji način
pristupa o v o m pojmu, ako ga u z m e m o za negaciju. Ta
metoda bi nas dovela do pitanja o nemogućem, a nemogu­
će nije nužno protivno mogućem, ili pak, budući da je
protivno mogućem sigurno realno, mi ć e m o doći do toga,
da definiramo realno kao nemoguće.

178
 Što se mene tiče, ne v i d i m prepreku toj definiciji, uto­
liko manje što se kod Freuda realno pojavljuje u tom ob­
liku, naime kao prepreka načelu ugode. Realno je udar,
to je činjenica da se stvar ne sređuje odmah, kao što želi
pružena ruka prema vanjskim predmetima. Mislim da
je to posve iluzorna zamisao, da ju je Freudova misao
svela na tu točku. Realno se razlikuje, kao što sam prošli
put rekao, odvajanjem od polja načela ugode svojom
deseksualizacijom, činjenicom da njegova ekonomija do­
pušta nešto novo, a to je upravo nemoguće.
Ali, nemoguće je prisutno i u drugom polju, kao bitno.
Načelo ugode se čak karakterizira time, što je nemoguće
tu prisutno, što nije nikad priznato kao takvo. Ideja, da
je funkcija načela ugode da se zadovolji halucinacijom,
jest tu da ilustrira — to je samo ilustracija. Dostižući
svoj predmet, nagon na neki način shvaća da nije baš
tako zadovoljen. Jer, ako na početku dijalektike nagona
razlikujemo Not i Bedürfnis, potrebu od zahtjeva nagona
— to je zato što ni jedan predmet bilo koje Not, potre­
be, ne može zadovoljiti nagon. K a d biste, ipak, vi klju-
kali usta — ta usta, koja se otvaraju u registru nagona
— ona se ne bi zadovoljila hranom, već, kako se kaže,
ugodom usta. Zato se u analitičkom iskustvu oralni na­
gon sreće u zadnjem terminu, u situaciji, kad on samo
traži jelovnik. To što pripada načelu zadovoljenja, obav­
lja nesumnjivo ustima — što ide kroz usta, vraća se kroz
usta i troši se u ugodi, koju sam nazvao ugodom usta.
To nam kaže Freud. Uzmite tekst — Ono što se tiče
predmeta u nagonu, znajte, da on nema, čisto rečeno,
nikakve važnosti. On je posve indiferentan. Uvijek treba
čitati Freuda napetih ušiju. K a d se čitaju slične stvari,
treba ih malo pretresti.
Kako treba shvatiti predmet nagona da bi se m o g l o
reći, da je on u bilo kojem nagonu indiferentan? Za oral­
ni nagon na primjer, očito je da se u njemu ne radi uopće
o hrani, ni o sjećanju na hranu, ni o odjeku hrane, ni o
majčinoj brizi, već o nečem što se zove dojka i što se
čini da ide samo po sebi, j e r je u istom nizu. A k o Freud

179
stavlja opasku, da predmet nagona nema nikakve važno­
sti, vjerojatno nam treba revidirati dojku u njihovoj funk­
ciji predmeta.
T i m dojkama u njihovoj funkciji predmeta, predmeta
kao uzroka želji — treba dati takvu funkciju, da im mo­
ž e m o odrediti mjesto u zadovoljenju nagona. Najbolja
nam se formula čini ova — da ih nagon tu izvrće. Pri­
mijenit ćemo je i na druge predmete. Izvrće (fait le tour)
treba uzeti s dvosmislenošću koju mu daje francuski
jezik, i kao turn, što omeđuje o n o oko čega kruži, i trick,
nekoga izigrati, smotati.

Na kraju donosim pitanje o' izvoru. A k o hoćemo pod

svaku cijenu vratiti životnu regulaciju u funkciju nago­
na, reklo bi se sigurno da je u tome okolišanje.
Zašto? Zašto su takozvane erogene zone priznate samo
ukoliko se za nas diferenciraju svojim rubnim struktu­
rama? Zašto se govori o ustima, a he o jednjaku, ili o že­
lucu? Svi oni sudjeluju u oralnoj funkciji, ali na eroge-
noj razini g o v o r i m o o ustima, i ne samo o ustima, već o
usnama i o zubima, o onom što H o m e r naziva ogradom
zubi!
Isto je tako s analnim nagonom. N i s m o sve rekli, kad
kažemo, da je izvjesna živa funkcija — izmet, uklopljena
u funkciju izmjene sa svijetom. I m a i drugih izlučnih
funkcija, ima i drugih elemenata koji u tome sudjeluju
osim anusa, koji je ipak za nas specifično onaj, koji se
definira kao izvor i početak nekog nagona.
Kazat ću, ako je nagon ičemu nalik, to je montaža
(sklapanje).
To nije montaža shvaćena u perspektivi svrhovitosti.
To je perspektiva koja se uspostavlja u modernim teori­
jama nagona, gdje je prikazivanje takve montaže uzbud­
ljivo. Montaža je npr. specifičan oblik, zbog kojeg će
kokoš leći uz tlo, ako nekoliko metara iznad nje stavite

180
papir izrezan u obliku sokola, naime, nešto što uključuje
manje ili više odgovarajuću reakciju, uostalom, možemo
opaziti da ova reakcija nije neophodno pogodna. Ne go­
v o r i m o toj vrsti montaže.
Montaža nagona je montaža koja se najprije pokazuje
kao nešto što nema ni glave ni repa — u smislu u kojem
g o v o r i m o o montaži u nadrealističkom kolažu. Ako pri­
bližimo paradokse koje smo definirali na razini Drang,
paradoks o predmetu i paradoks o cilju nagona, mislim
da bi nastala slika pokazivala hod dinama priključenog
na plin, odakle izlazi paunovo pero koje škaklja trbuh li­
j e p e žene, koja je tu zbog ljepote stvari. Uostalom stvar
postaje zanimljiva po tome što nagon, prema Freudu,
određuje sve načine na koje se obrće sličan mehanizam.
To ne znači da ćemo obrnuti dinamo — odvit ćemo nje­
gove niti, one će postati paunovo pero, plinovod će ući u
usta dame, a trtica izaći po sredini.
E t o , što Freud pokazuje kao razvijen primjer. Čitajte
taj Freudov tekst, vidjet ćete u svakom času skok, bez
prelaza, najheterogenijih slika s jedne na drugu. Sve to
prolazi kroz gramatičke reference, čiju ćete zamršenost
shvatiti drugi put.
Doista, kako se m o ž e čisto i jednostavno reći, kako
to čini Freud, da je ekshibicionizam suprotan voajerizmu,
ili da je mazohizam suprotan sadizmu? On to tvrdi samo
iz čisto gramatičkih razloga, zbog inverzije subjekta i
objekta, kao da su gramatički subjekt i objekt realne
funkcije. Lako je dokazati da nije tako, i dovoljno je
prenijeti se na našu strukturu jezika da bi ova dedukcija
postala moguća. Ali, to što nam on o k o te igre donosi u
vezi s biti nagona, jest ono što ću vam idući put defini­
rati kao putanju čina.

ODGOVORI

Dr GREEN: — Postoji točka koju ste istakli i koja

izgleda da je očito kapitalna, to je činjenica da četiri od­
like koje specificiraju nagon moraju biti shvaćene kao

181
 diskontinuirani elementi. Pitanje koje postavljam odno­
si se na element pritiska, koje ste malo zanemarili u
svom današnjem izlaganju, jer, mislim da vam je izgle­
dao jedan od najkraćih putova da nas zavedete. Ali, ako
je,,kako vi pokazujete, nagon konačno posvećen kombi­
natorici činjenica diskontinuiteta, postavlja se problem
proturječja koje je inherentno energiji sustava, koja je
shvaćena kao sila ujedno konstantna i podložna promje­
nama. Volio bih da precizirate ovo pitanje, utoliko što
ono posreduje^, kod gledišta koje je za mene vrlo važno,
a koje slabo uočavam u vašem učenju, naime, ekonom­
sko gledište.

Da, mi ćemo dotle doći, i vidjet ćete kojim putem. To

je uostalom lako..predvidjeti, ako pročitate m o j članak.
Postoji referenca koja nas može .dovesti do puta, a na
koju se nisam htio pozvati, i zato što nisam imao vre­
mena, i zato što se to samo po sebi eliminira — najčešće
ja zacrtam put u samom, dodiru sa slušačima. To je re­
ferenca na određeno poglavlje energetike.
U graničnom sustavu postoji izvjestan način upisiva­
nja svake definirane točke kao karakterizirane u odnosu
na potencijalnu energiju prema najbližim točkama — go­
v o r i se o označavanju ili skalarnoj kotaciji. Tako se može
svaka točka : definirati određenom derivacijom vi
znate d a j e to u .infimtezimalnom računu j e d a n od načina
za kotiranje;.beskrajno malih varijacija. Postojat će, dak­
le, za svaku točku derivacija u odnosu na najbližu stranu,
a ta će derivacija b i t i zabilježena za svaku točku polja.
Ta se derivacija m o ž e upisati u obliku vektora, a skup
vektora m o ž e m o lako sastaviti. Postoji zakon koji na prvi
pogled izgleda čudan, ali koji je nesumnjivo temeljen —
ono što od takvog vektora — koji ostvaruje kompoziciju
tih konotiranih derivacija svake točke polja sa stanovišta
potencijalne energije, dakle, — ono što od takvog vekto­
ra prevali određenu površinu — koja nije ništa drugo,
nego o n o što ja nazivam zijev, j e r je definiran rubnom
strukturom — jest, za istu površinu, konstanta. Varija-

182
cije sustava su ono što mogu biti, ono što se nalazi ipak
na razini integracije potencijalnog, ono što se naziva pri­
liv je, dakle, konstantno.
Ono o čemu bi se radilo o nagonu u Drang, to je nešto
koje se, i to jedino, može konotirati u odnosu prema
Quelle, utoliko što Quelle upisuje tu rubnu strukturu u
ekonomiju nagona.
Psihološke varijacije, duboke varijacije, one koje su
sastavni dio cjeline organizma, podvrgnute su svim rit­
movima, štoviše i rasterećenjima koja mogu nastati usli­
j e d nagona. Naprotiv, ono što karakterizira Drang, priti­
sak nagona, to je održavana postojanost, koja j e , zavisno
od otvora, do izvjesne mjere individualizirana, promje­
njiva. To znači, ljudi imaju više ih manje veliku gubicu.
Trebalo bi o tome ponekad voditi računa pri izboru ana­
litičara. Ali, konačno, to je stvar kojom ć e m o se baviti
u drugom kontekstu. E t o , što ne iscrpljuje pitanje koje
ste postavili, ali što ukazuje na racionalno rješenje anti-
nomije koju ste naveli, i koja je upravo ono što sam
zanemario. Jer, ja sam potcrtao ono što Freud potcrtava
—- da, kad sustav funkcionira u spoju s Umwelt, radi se
o rasterećivanju, a kad se radi o Triebreiz, postoji pre­
preka. To je točka kojoj se ne poklanja pažnja. Ali, što
to znači. Nema prepreke, ako zaposjednuće nije u sa­
m o m polju. Tako da treba točno naznačiti sljedeće —
utoliko što polje samo sadrži to zaposjednuće, u, njemu
se ne može raditi o funkcioniranju zapreke.

Dr M A T H I S : — Jedno pitanje u vezi s rubnom struk­

turom. Kad se radi o ustima ili o analnom završetku, da
li vi lokalizirate erotizaciju na ta dva ekstremiteta? Gdje
smještate ono što se može događati na razini jednjaka,
na gastričkoj razini, kod šmrkanja, kod povraćanja, na
razini dušnika? Postoji li tu nešto temeljito različito od
onoga što ste obrazložili na razini usana?

Ja sam se ograničio na dva kraja koja pripadaju trak­

tu. Mogao sam vam isto tako reći da su krmeljiv rub na-

183
šili kapaka, naše oko, naš pupak, isto tako krajevi, i da
je sve to u funkciji erotizma. U analitičkoj tradiciji mi
se uvijek pozivamo na posve fokusiranu sliku zona sve­
denih na njihovu rubnu funkciju. To uopće ne mora
značiti da u našu simptomatologiju ne ulaze i druge zone.
Ali, mi smatramo da one ulaze u zonu pada, koju nazi­
vam deseksualizacijom i funkcijom realnosti.
U z m i m o jedan primjer. U funkciji u k o j o j spolni pred­
met ide prema padini realnosti i pokazuje se kao paket
mesa, izbija onaj oblik deseksualizacije tako očite, koja
se kod histerične osobe naziva reakcijom gađenja. To ne
znači, da smatramo da je užitak lokaliziran u o v i m ero-
genim zonama. Zelja zanima — bogu hvala, mi dobro
znamo — druge stvari, i čak posve drugačije stvari od
organizma, a sve implicirajući na raznim razinama orga­
nizma. Ali, središnja funkcija nagona koje zadovoljstvo
treba proizvesti? Upravo ü onoj mjeri u kojoj su aneksne
i koneksne zone isključene, druge preuzimaju njihovu
erogenu funkciju, one postaju specificirani izvori za na­
gon. Shvaćate? '
Naravno, i druge zone osim ovih erögenih sudjeluju u
ekonomiji želje. Ali, razmotrite dobro što se zbiva svaki
put kad se one pojave. Nisam slučajno uzeo funkciju
gađenja. Postoje zaista dva velika sliva želje, kakva se
m o ž e pojaviti u padu seksualizacije — s jedne strane
gađenje izazvano svođenjem -spolnog partnera na bilo
koju funkciju realnosti, s druge strane, o n o što sam naz­
vao, u vezi sa skopičkom funkcijom, invidia, zavist. Za­
vist je nešto drugo od skopičkog nagona, a gađenje nešto
drugo od oralnog nagona.

6. svibnja 1964.
14

Pri čitanju članka gospodina Edwarda Glovera u Psy­

choanalytic Quarterly, koji je naslovljen Freudian or neo-
-freudian, potpuno usmjeren protiv konstrukcija gospo­
dina Alexandera, osjećam ružan zadah ustajalog, u ime
zastarjelih kriterija napada se konstrukcija poput ove,
gospodina Alexandera. B o ž e m o j , nisam oklijevao da je
napadnem prije četrnaest godina na kongresu psihijatrije
1950, ali, konačno, to je konstrukcija vrlo talentiranog
čovjeka, i kad v i d i m na kojoj se razini o njoj raspravlja,
odajem sebi priznanje, što se uza sve preobražaje koje
doživljava moje predavanje, ovdje, a sigurno i drugdje,
ipak može reći> da ±o m o j e predavanje sprečava da v a m
iskustvo analize bude preneseno na zaglupljujući način.
Nastavljam predavanje o nagonu. Pristupio sam mu
prije nego li sam izložio, da je prijenos ono što se u
iskustvu očituje pokretanjem realnosti nesvjesnoga, uto­
liko što je ona spolnost. Zastao sam nad sadržajem o v e
tvrdnje.
Ako smo sigurni da je spolnost prisutna u djelovanju
prijenosa, to je zato što se u izvjesnim trenucima otvore-

185
no pokazuje u obliku ljubavi. Tu je ono o čemu se radi.
Da li ljubav predstavlja vrhunac, završni trenutak, ne­
osporan faktor, koji nam uprisutnjuje spolnost u hic et
nunc prijenosa?
T o m e najjasnije prigovara Freudov tekst, naravno, ne
izoliran, već središnji, koji za predmet, ima nagone i nji­
hove peripetije.
To je tekst kojem sam pristupio prošli put, pokušava­
jući vain predočiti u k o j e m se problematičnom obliku,
koji vrvi pitanjima, pokazuje uvod u nagon. N a d a m se,
da se znatan dio m o g auditorija u međuvremenu mogao
prisjetiti tog teksta, bilo da se radi o onima koji su ga
mogli čitati na njemačkom, što mi se čini vrlo poželjno,
ili su ga mogli, u nedostatku boljega, čitati na engleskom
ili francuskom, u više ili manje točnim prijevodima —
najlošiju ocjenu dajem francuskom prijevodu, a neću
se zadržavati naznačujući istinske falsifikate kojima vrvi.
Čak ste pri p r v o m čitanju m o g l i primijetiti, da je taj
članak podijeljen na dva toka: prvo, rastav nagona; dru­
go, ispitivanje das Lieben, ljubavnog čina. Mi ćemo prići
o v o j drugoj točki.

Freud-je izričito rekao da se ljubav ne bi mogla ni­

kako smatrati 1 predstavnikom onoga što on dovodi u
pitanje p o d izrazom die ganze Sexualstrebung, tj. težnja,
oblici, konvergencija spolnog napora, utoliko što bi se
ona završavala u Ganze, u dostižno sve, koje bi j o j rezi­
miralo bit i funkciju.
Kommt aber auf damit nicht z u h e r , to ne ide posve
tako, uzvikuje on, u času dok odgovara o v o j okolnoj su­
gestiji. Dali smo je mi,-ostali analitičari, u svim vrstama
formula, koje su isto tako varke. Sav je članak sazdan
tako da nam pokaže da su nagoni u odnosu na biološki
cilj, odnosno razmnožavanje, takvi kakvi se pokazuju u
procesu psihičkog realiteta, djelomični nagoni.

186
 Nagoni su po svojoj strukturi, po napetosti koju uspo­
stavljaju, vezani za jedan ekonomski faktor. Taj ekonom­
ski faktor zavisi od uvjeta u kojima se odvija funkcija
načela ugode na razini o kojoj ćemo govoriti kad bude vri­
jeme, pod nazivom Real-Ich. K a ž i m o odmah, da Real-Ich
možemo shvatiti kao središnji živčani sustav, utoliko što
on ne funkcionira kao sustav odnosa, već kao sustav pred­
određen da osigura izvjesnu homeostazu unutrašnjih na­
petosti.
Zbog realnosti homeostatičkog sistema spolnost ne
ulazi u igru u obliku djelomičnog nagona. N a g o n je upra­
vo ona montaža preko koje spolnost sudjeluje u psi­
hičkom životu, na način koji se mora prilagoditi struktu­
ri zijeva u nesvjesnome.
Pođimo u dvije krajnosti analitičkog iskustva. Prvot­
no potisnuto jest označitelj, i o n o što se nadograđuje da
bi stvorilo simptom m o ž e m o uvijek smatrati građenjem
označitelj a. Potisnuto i simptom su homogeni i može ih
se svesti na funkcije označitelja. Njihova struktura, ma­
da se gradi redoslijedom kao svaka zgrada, ipak se na
kraju može upisati u sinkroničnim terminima.
Na drugom kraju postoji interpretacija. Interpretacija
se odnosi na taj faktor posebne vremenske strukture, ko­
ju sam pokušao definirati metonimijom. Interpretacija,
u svom terminu, obilježava želju, kojoj je u izvjesnom
smislu istovjetna. Zelja j e , sve u svemu, sama interpre­
tacija.
U intervalu je spolnost. Da se spolnost nije u obliku
djelomičnog nagona očitovala kao dominirajuća nad eko­
nomijom ovog intervala, naše bi se iskustvo svelo na
mantiku, kojoj bi možda pristajao neutralni termin psi­
hičke energije, ali gdje bi promašio ono što tu tvori po­
stojanje, Dasein, spolnosti.
Spol je u interpretaciji nesvjesnih mehanizama čitljiv
uvijek retroaktivno. Čitljivost bi pripadala prirodi inter­
pretacije, kad u svakom povijesnom trenutku ne bismo
mogli biti uvjereni, da su djelomični nagoni uspješno

187
posredovali u pravo vrijeme, na pravom mjestu. I to ne
kako se m o g l o smatrati u početku analitičkog iskustva, u
nepravilnom obliku. Da dječja spolnost nije plutajući
ledeni blok otrgnut od velikog ledenjaka spolnosti odras­
lih — to se dokazalo odmah u analizi i s takvom preg-
nantnošću da možemo biti iznenađeni.
N a k o n Tri eseja o teoriji spolnosti mogao je Freud po­
staviti spolnost kao nešto što je u biti polimorfno, abe-
rantno. Draž takozvane infantilne nevinosti je razbijena.
Budući da se ta spolnost nametnula tako rano, rekao bih
skoro previše rano, prebrzo nas je odvela na ispitivanje
onoga što ona predstavlja u biti. Treba znati da su u
odnosu na instancu spolnosti svi subjekti jednaki, od dje­
teta do odraslog — da oni imaju posla samo s onim
što iz spolnosti prelazi u mreže subjektivnog ustroja, u
mreže označitelja — da se spolnost ostvaruje samo dje­
lovanjem nagona, utoliko što su oni djelomični nagoni,
djelomični u odnosu na biološku svrhovitost spolnosti.
Integracija spolnosti s dijalektikom želje provodi se
uvođenjem u tijelo onoga što ćemo označiti nazivom apa­
rat — ako p o d tim shvaćamo ono čime se tijelo u odnosu
na spolnost može po sličnosti sabrati (s'appareiller), za
razliku od onoga čime se tijela mogu spariti (s'apparier).
A k o u diskusiji o spolnim nagonima postoji zbrka, to
je stoga što ne uviđamo da nagon nesumnjivo predstavlja,
ali samo predstavlja, i to djelomično, krivulju ispunje­
nja spolnosti k o d živog bića. Zašto se čuditi što je njen
zadnji termin smrt? Jer, prisutnost spolnosti kod živog
bića je vezana za smrt.
Danas ću na ploči reproducirati Heraklitov odlomak
iz monumentalnog djela u kojem je Diels sakupio ono
što je ostalo rasuto iz predsokratskog vremena. Bios,
piše on, a to kao da izvire iz njegovih učenja o mudrosti,
za koje možemo reći da, prije svakog kruženja znan­
stvene razrade, idu posve ravno do cilja — luku je dano
ime života — Bios, naglasak je na prvom slogu, a nje­
govo djelo je smrt.

188
 Ono što nagon otprva integrira u svoje cjelokupno
postojanje, to je dijalektika luka, rekao bih čak hitac
lukom. Time mu možemo odrediti mjesto u psihičkoj
ekonomiji.

Freud nas sada uvodi u nagon najtradicionalnijim pu­

tem, koristeći neprestano zalihe iz jezika, i ne oklijeva­
jući da se osloni na nešto što pripada samo izvjesnim
lingvističkim sustavima, to su tri načina, aktivni, pasiv­
ni i povratni. Ali, to je samo ovitak. Treba uvidjeti da
je taj označiteljski povrat nešto drugo od onoga što on
odijeva. Na razini svakog nagona temeljni su odlazak 5
povratak, gdje se on strukturira.
Značajno je, da je Freud m o g a o označiti ova dva pola
samo upotrebivši nešto poput glagola. Beschauen und
beschaut werden, gledati i biti gledan, quälen i gequält
werden, mučiti i biti mučen. To je zato što Freud smatra
da je po sebi razumljivo da ni jedan dio pređenog puta
nagona ne može biti odvojen od svog odlaska i povratka,
od svojeg temeljnog obrata, od svog kružnog karaktera.
Isto je tako značajno da je za ilustriranje dimenzije
Verkehrung on izabrao Schaulust, zadovoljstvo gledanja,
i ono što može označiti samo spajanjem dvaju izraza,
sado-mazohizam. K a d bude govorio o ta dva nagona, a
posebno o mazohizmu, bit će mu stalo da dobro naznači
da u o v o m nagonu ne postoje dva razdoblja, već tri.
Treba dobro razlikovati povratak u kružni tok nagona
od onoga što se pojavljuje — ali isto tako da se ne
pojavi — u trećem razdoblju. Naime, pojava ein neues
Subjekt treba shvatiti ovako — ne, da već jedan subjekt
postoji, tj. subjekt nagona, već da je novo to što se
pojava subjekta vidi. Taj subjekt, koji je upravo drugi,
pojavljuje se utoliko što je nagon mogao zatvoriti svoj
kružni tok. Samo njegovom pojavom na razini drugoga,
može se ostvariti o n o što pripada funkciji nagona.

189
 Aim

Goal

Ovim gore želim privući vašu pažnju. Ovdje je na ploči

označeno gibanje po krivulji o v e strelice koja se uspinje
i spušta, kao Dräng što je ona u početku, ; prelazeći po­
vršinu uspostavljenu onim što sam v a m prošli put defi­
nirao kao rub koji je u teoriji smatran izvorom, Quelle,
tj. takozvana erogena zona u nagonu. Napetost je uvijek
petlja, i ne m o ž e ne slagati se,sa svojim povratkom na
erogenu zonu., : T.

Ovdje će, se objasniti misterij; o k o zielgehemmt, tog

oblika i k o j i nagon može, uzeti da bi dostigao zadovolje­
nje, a da ne dostigne svoj cilj — utoliko što će on biti
određen biološkom funkcijom, realizacijom reproduktiv­
nog sparivanja. Jer, nije u tome cilj djelomičnog nagona.
Što je cilj?
Sačekajmo još s odgovorom, ali pristupimo tom izra­
zu » c i l j « , i dvojakom smislu koji on može imati. Da
bismo te smislove razlikovali, izabrao sam engleski jezik
u kojem su oni posebno izražajni. Aim — netko kome
je zadano neko zaduženje, to ne znači o n o što on mora
donositi, to znači kojim putem mora poći. The aim, to
je trasa. Cilj ima drugi oblik, to je Goal. Godi nije pri

190
hicu luka cilj, to nije ptica koju ćete pogoditi, to je
označavanje pogotka i time postizanje cilja.
Ako nagon može biti zadovoljen, a da nije dostigao
ono što bi u pogledu biološke totalizacije funkcije bilo
zadovoljenje u svrhu razmnožavanja, to je zato što je
on djelomični nagon i njegov cilj nije ništa drugo nego
povratak u kružni tok.
Ova je teorija prisutna kod Freuda. Negdje nam on
kaže, da su idealan model za autoerotizam, jedna jedina
usta koja bi ljubila sebe — sjajna metafora, čak zano­
sna, kao i sve ostalo p o d njegovim perom, i koja samo
zahtijeva da bude upotpunjena jednim pitanjem. Zar ta
usta nisu u nagonu o n o što bi se m o g l o nazvati ustima
prostrijeljenä strelicom? — zašivena usta, iz kojih u
analizi, u izvjesnim šutnjama, izbija do vrhunca čista
instanca oralnog poriva, zatvarajući se nad svojim za­
dovoljenjem.
U svakom slučaju, ono što nas primorava da razliku­
j e m o o v o zadovoljenje od čistog i jednostavnog auto-
erotizma erogerie zone, to je onaj predmet koji prečesto
brkamo s onim nad čim se p o r i v zatvara — onaj pred­
met koji je uistinu samo prisutnost šupljine, praznine,
koju može,zauzeti, kaže Freud, bilo koji predmet, a čiju
instancu poznajemo samo u obliku izgubljenog predme­
ta malog a. Predmet m a l o a nije izvor oralnog nagona.
On nije uveden kao prvotna hrana, on je uveden zbog
toga, što nikakva hrana nikad neće zadovoljiti oralni
nagon, osim ako ne okružuje vječno nedostajući predmet.
Pitanje je za nas sada da znamo gdje se ovaj tok
grana i, najprije, da li je zaodjenut karakteristikom spi­
rale, tj. da li se tok oralnog nagona nastavlja analnim
nagonom, koji bi tako b i o sljedeći stadij. Postoji li tu
dijalektičko napredovanje koje nastaje iz opozicije? T o ,
za one koji su navikli da u ime ne znam kojeg misterija
razvoja drže stvar g o t o v o m , upisanom u organizmu, zna­
či dotjerati daleko s pitanjem.

191
 Izgleda da ovu koncepciju podržava činjenica da, što
se tiče pojave spolnosti u takozvanom konačnom obliku,
doista imamo posla s organskim procesom. Ali, nema
uopće razloga da se ova činjenica proširi na odnos iz­
među ostalih djelomičnih nagona. N e m a nikakvog od­
nosa stvaranja jednog djelomičnog nagona prema dru­
gome.

Prelaz od oralnog nagona na analni ne nastaje pro­

cesom sazrijevanja, već posredstvom nečega što ne pri­
pada polju nagona — intervencijom, obrtanjem pitanja
Drugoga. Ako navedemo na intervenciju ostale nagone,
čiji niz može biti utvrđen, a čiji je broj dosta malen,
posve je jasno da bismo se našli u nedoumici kad bismo
htjeli Schaulust ili skopički nagon, odnosno o n o što ću,
kad bude vrijeme, razlikovati kao zazivni nagon, posta­
viti u odnos prema nagonima koje sam imenovao, u
historijskom redoslijedu, i uspostaviti među njima i naj­
manji odnos dedukcije ili geneze.
Ne postoji nikakav prirodni preobražaj oralnog nago­
na u analni. Ma kakav bio privid koji nam, prema pri­
likama, može pružiti igra simbola, koja u drugim kon­
tekstima tvori takozvani analni predmet, naime izmet,
u odnosu na falus u njegovom negativnom nagibu, ne
može se ni u kojoj mjeri — iskustvo nam dokazuje —
smatrati da postoji kontinuitet analne faze u faličku
fazu, da postoji odnos prirodnog preobražaja.
Treba razmatrati nagon u okviru konstante Kraft, koji
ga podržava kao stalnu napetost. Pođimo sve do meta­
fora koje nam daje Freud, da bi izrazio te ishode, Schub,
kaže on, što odmah prevodi slikom koju nosi u svom
duhu, vatromet lave, materijalnog odašiljanja energet­
ske deflagracije, koja se odvija u raznim susljednim vre­
menima, koja dolazeći jedno za drugim upotpunjuju taj
oblik putanje povratka. Zar še ne vidi da se u frojdov-
skoj metafori ötjelovljuje ta temeljna struktura — ne­
što što izlazi iz jednog ruba, što j o j udvostručuje za­
tvorenu strukturu, slijedeći putanju koja se vraća, a čiju

192
 konzistenciju osigurava j e d i n o predmet, u ime nečega
što m o r a biti okruženo.
Ova nas artikulacija navodi da manifestaciju nagona
shvatimo u obliku acefalnog subjekta, j e r se tu sve ar­
tikulira u terminima napetosti i prema subjektu ima
samo odnos topološke zajednice. Mogu artikulirati ne­
svjesno kao nešto što se nalazi u zijevu, koji raspodjela
znaČenjskih opsada uspostavlja u subjektu, i koje se
predstavljaju u algoritmu kao r o m b [OJ koji postavljam
u srž svakog odnosa nesvjesnog između realnosti i su­
bjekta. Pa, dobro! zato što je nešto u aparatu tijela
strukturirano na isti način, zbog topološkog jedinstva
zijeva, nagon preuzima svoju ulogu u funkcioniranju
nesvjesnog.

Slijedimo Freuda, kad nam on govori o Schaulust,

vidjeti, biti viđen. Da li je to ista stvar? K a k o se može
tako održati, osim ako se ne upiše u izrazima označi-
telja? I l i postoji neki drugi misterij? Postoji jedan po­
sve drugačiji misterij, i, da bih vas u nj uveo, treba samo
imati na umu, da se Schaulust očituje u perverziji. Na­
glašavam da nagon nije perverzija. Enigmatski karakter
Freudova predočenja nagona upravo je u tome, što nam
on želi dati radikalnu strukturu — u kojoj subjekt još
nije smješten. Naprotiv, ono što definira perverziju jest
način na koji se subjekt tu smješta.
Treba pažljivo razmatrati Freudov tekst. U njemu je
dragocjeno, u ovoj materiji gdje Freud krči tlo, što po­
put dobrih arheologa ostavlja iskopanu građu na mje­
stu — tako da, ako istraživanje ostane nedovršeno, mo­
žemo znati što znače iskopani predmeti. K a d gospodin
Fenichel prođe, on učini kako se činilo ranije, on pokupi
sve, stavi to u svoje džepove i vitrine, bez reda, ili po
nekom proizvoljnom redu, tako da više nitko ništa ne
može naći.

193
 Što se događa u voajerizmu? G d j e je u času voajerova
čina subjekt, gdje je objekt? Ja sam vam rekao, subjekt
nije tu ukoliko se radi o gledanju na razini nagona gle­
danja. On je tu kao perverzan i nalazi se samo na za­
vršetku petlje. Što se tiče predmeta — to je ono što
v a m moja topologija ispisana na ploči ne omogućava da
vidite, ali će vam dopustiti da pretpostavite — petlja
se kreće oko njega, on je raketa, i pomoću njega se u
perverziji dostiže nišan.
Predmet je tu pogled — p o g l e d koji je subjekt, koji
ga dostiže, koji je mušica u hicu na metu. Trebam vas
samo podsjetiti na ono što sam rekao o Sartreovoj ana­
lizi. A k o ta analiza prouzroči pojavu instance pogleda,
to nije na razini drugoga čiji pogled iznenađuje subjekt
u času kad gleda kroz ključanicu. Drugi ga iznenađuje,
njega, subjekt, kao da je on sav skriveni pogled.
Vi shvaćate dvosmislenost ovoga o čemu je riječ kad
govorimo o skopičkom nagonu. Pogled je taj izgubljeni
predmet, odmah pronađen, u požaru srama, uvođenjem
drugoga.
Što do tog trena subjekt pokušava vidjeti? Ono što
pokušava vidjeti, znajte dobro, to je predmet kao odsut­
nost. Ono što voajer traži i nalazi, samo je sjena, sjena
iza zavjese. On će u svojoj fantaziji izmisliti ne znam
koju magičnu prisutnost najljupkije m l a d e djevojke, čak
i ako se na drugoj strani nalazi dlakavi atlet. To što
on traži nije, kako se kaže, falus — v e ć upravo njegova
odsutnost, i zato daje prednost izvjesnim oblicima kao
predmetima svojega traženja.
Gleda se ono što se ne može vidjeti. A k o se, zahva­
ljujući uvođenju drugoga pojavi struktura nagona, ona
se upotpunjuje doista samo u svom o b r n u t o m obliku,
u svom obliku povratka, koji je pravi aktivni nagon. U
ekshibicionizmu subjekt cilja na o n o što se ostvaruje
u drugome. Istinski cilj želje je drugi, utoliko što je
prisiljen izvan svoje implikacije u sceni. U ekshibicio­
nizmu ne sudjeluje samo žrtva, već žrtva u odnosu pre­
ma nekom drugom koji je gleda.

194
 Tako u o v o m Freudovom tekstu imamo ključ, č v o r
onoga što je toliko priječilo shvaćanje mazohizma. Freud
postavlja najodlučnije, da na početku sado-mazohistič-
kog nagona boli nema. Radi se o Herrschaft, o Bewälti­
gung, nasilju nad čim? — nad nečim što je tako nedo­
voljno imenovano da se Freud kloni da mu nađe model,
koji bi se uklopio u ono što v a m iznosim, u nasilju koje
subjekt čini nad sobom, radi nadmoći.
On tu odstupa. A iz dobrih razloga. Asket koji se bi-
čuje čini to za trećega. Dakle, nije to uopće ono što
Freud želi reći. On samo hoće označiti da se početak i
kraj nagona vraćaju, da se uključuju u vlastito tijelo.
U kojem trenutku možemo vidjeti, kaže Freud, da se u
sadomazohistički nagon unosi mogućnost bola — moguć­
nost bola podvrgnuta onome što je u t o m času postalo
subjekt nagona.
To j e , kaže nam on, u času kad se petlja zatvorila,
kad postoji prelazak od jednog pola na drugi, kad je
drugi ušao u igru, kad je subjekt uzeo sebe kao cilj,
odredište nagona. U t o m času ulazi u igru bol, utoliko
što ga subjekt doživljava od drugoga. On će postati, moći
postati, u toj teoretskoj dedukciji, sadistički subjekt,
u t o l i k o što će dovršena petlja nagona uvesti u igru akciju
drugoga. Ono o čemu se radi u nagonu otkriva se ko­
načno tu — put nagona je jedini oblik prijestupa dopu­
šten subjektu u odnosu na načelo ugode.
Subjekt će primijetiti da je njegova želja samo uza­
ludno skretanje u lovu, u hvatanju užitka drugoga —
utoliko što će drugi intervenirati, a on će opaziti da
postoji uživanje s one strane načela ugode.
Djelomični nagon probija načelo ugode, i eto, to nam
omogućava da shvatimo da su djelomični nagoni dvo­
smisleni, smješteni na granici Erhaltungstrieb a, održa­
vanja homeostaze, njegove zapljene od strane skrivena
lika koji pripada spolnosti.
Utoliko što nagon svjedoči o probijanju načela ugode,
posvjedočeno nam je da s one-strane od Real-Ich inter-

195
venira druga realnost, za koju ćemo vidjeti kojim je po­
vratkom ona, u zadnjoj instanci, dala tom Real-Ich svoju
strukturu i promjenjivost.

ODGOVORI

J.-A. M I L L E R : — Pitanje je o odnosu nagona prema

realnom, i o razlikama između predmeta nagona, fantaz­
ma i želje.

Predmet nagona treba postaviti na razinu onoga što

sam metaforički nazvao acefalnom subjektivizacijom, su-
bjektivizacijom bez subjekta, kosti, tragom, strukturom,
koja predstavlja jedno lice topologije. Drugo lice je ono
što čini da je jedan subjekt, svojim odnosima prema oz-
načitelju, šuplji subjekt. Te rupe potječu odnekud.
U svojim prvim konstrukcijama, svojim prvim zna-
čenjskim mrežama raskršća koje se stabiliziraju, Freud
ide za nečim što je kod subjekta predodređeno da odr­
žava do maksimuma ono što sam nazvao homeostazom.
To ne znači naprosto prekoračivanje izvjesnog praga raz-
draženosti, već i dijeljenje putova. Freud čak upotreblja­
va metafore, koje doznačuju jedan promjer t i m puto­
vima, koji omogućavaju održavanje neke opsade i njenu
uvijek jednaku disperziju.
Negdje Freud formalno kaže da je pritisak onoga što
u spolnosti treba potiskivati da bi se održavalo načelo ugo­
de — libido — omogućio napredak mentalnog aparata
kao takvog i, na primjer, uspostavljanje one mogućnosti
zaposjednuća u mentalnom aparatu, koju nazivamo Auf-
marksamkeit, mogućnost pažnje. Određivanje funkcioni­
ranja Real-Ich, koje ujedno zadovoljava načelo ugode,
a istovremeno je zaposjednuto bez obrane usponom spol­
nosti, eto, to je odgovorno za njegovu strukturu.
Na toj razini nismo čak ni primorani da uračunamo
bilo kakvu subjektivizaciju subjekta. Subjekt je aparat.
Taj aparat je nešto šupljikavo i u šupljini subjekt uspo­
stavlja funkciju nekog predmeta kao izgubljenog pred-

196
meta. To je status predmeta a, utoliko što je on prisutan
u nagonu.
U fantazmu je subjekt često neopažen, ali je tu uvijek,
b i l o u snu, sanjarenju, u b i l o k o j e m više ili manje raz­
vijenom obliku. Subjekt se sam postavlja kao određen
fantazmom.
Fantazam je podupirač želje, a predmet nije podupi­
rač želje. Subjekt se drži kao onaj koji želi u odnosu
na značenjski skup, koji je uvijek kompleksniji. To se
stvarno vidi po obliku scenarija koji on uzima, gdje je
subjekt više ili manje prepoznatljiv, negdje rascijepljen,
obično podvojen u svom odnosu prema t o m predmetu,
koji najčešće više ne pokazuje svoj pravi lik.
Idući put ću se osvrnuti na ono što sam nazvao struk­
turom perverzije. Pravo rečeno, to je inverzan učinak
fantazma. Subjekt se sam određuje kao predmet, u svom
susretu s podjelom subjektiviteta.
Pokazat ću vam — danas sam morao prekinuti zbog
vremena, i to žalim — da upravo subjekt koji preuzima
ulogu predmeta podržava realitet situacije onoga što na­
zivamo sado-mazohističkim nagonom, i koji postoji samo
u jednoj točki — u samoj mazohističkoj situaciji. Sado-
-mazohistički nagon se zatvara i konstituira zbog toga
što subjekt postaje predmetom druge volje.
Samo je u drugoj fazi, kao što nas Freud upućuje u
o v o m tekstu, moguća sadička želja u odnosu na fanta­
zam. Sadička želja postoji u mnoštvu konfiguracija, isto
tako u neurozama, ali to još nije sadizam u pravom smi­
slu riječi.
M o l i m vas, da se sjetite m o g članka Kant avec Sade,
vidjet ćete da sadist sam zauzima mjesto predmeta, ali
ne znajući to, za dobitak drugoga, za čije uživanje on
obavlja svoju radnju perverzno-sadističku.
Tu, dakle, vidite više mogućnosti funkcije predmeta
a, koji se nikad ne nalazi u položaju mete želje. On je,
ili predsubjektivni, ili je temelj poistovjećenja subjekta,
ili temelj poistovjećenja koje subjekt osporava. U tom
smislu sadizam je samo nijekanje mazohizma. Ova će

197
formula omogućiti osvjetljavanje mnogih stvari koje se
tiču istinske prirode sadizma.
Ali, predmet želje općenito jest ili fantazam, koji je
u stvarnosti podupirač želje, ili obmana.
Analiza koju daje Freud za ljubav, omogućit će nam
da se približimo subjektu obmane, koji istovremeno po­
kreće prethodna pitanja koja ste maločas postavili o od­
nosu subjekta prema realnome.
Freudova neophodnost da se pozove na odnos Ich pre­
ma realnome, da bi uveo dijalektiku ljubavi — dok j e ,
pravo rečeno, neutralno realno uistinu deseksualizirano
realno — nije intervenirala na razini nagona. To će nam
biti najkorisnije u vezi s o n i m što m o r a m o shvatiti o
funkciji ljubavi — naime, o njenoj strukturi koja je
temeljno narcistička.
Da postoji realno, posve je nesumnjivo. Subjekt ima
konstruktivni odnos s realnim samo u uskoj zavisnosti
od načela ugode, načela ugode koje nije prisiljeno na­
gonom, i to je točka kad se pojavljuje predmet ljubavi,
što ćemo vidjeti idući put. Cijelo je pitanje u tome da
se zna kako ovaj predmet ljubavi može ispuniti ulogu
analognu predmetu želje — na k o j i m nesporazumima
počiva za predmet ljubavi mogućnost da postane pred­
met želje.

Da li sam o v i m izlaganjem unio nešto svjetla?

— Nešto svjetla i nešto sjene.

13. svibnja 1964.

15

Od ljubavi do libida

Subjekt i Drugi.
Narcističko polje.
Spolna razlika.
Nagonsko polje:
Dati se ... vidjeti, čuti, sisati,
srati.
Mit o lameli.

Danas sam naumio — što ne znači da ću imati vremena

i da provedem — da vas od ljubavi, na čijem sam
pragu ostavio stvari prošli put, odvedem do libida.
Odmah najavljujem što će biti vrhunac ovog pojašnje­
nja — libido nije nešto što izmiče, fluidno, on se ne
dijeli i ne sakuplja se kao magnetizam u središtima fo-
kusiranja, koja mu nudi subjekt, libido treba shvatiti
kao organ, u dvostrukom smislu ove riječi, organ — dio
organizma, i organ — instrument.
Ispričavam se ako, kao što mi je prošli put rečeno,
ima tame na putovima kojima vas vodim. Mislim da je

199
 to osobina našeg polja. Ne zaboravimo da je uobičajeno
prikazivati nesvjesno kao jamu, ako ne kao spilju, da
podsjetimo na onu Platonovu. Ali to nije dobra uspo­
redba. Nesvjesno je prije nešto blisko mjehuru, ako se
unutar tog mjehura stavi malo svjetla, to može poslu­
žiti kao lanterna. Zašto se čuditi, ako je ponekad svjetlu
potrebno nešto vremena da se upali?
U subjektu koji se alternativno pokazuje i skriva uz
p o m o ć nesvjesnoga, mi zahvaćamo samo djelomične na­
gone. Ganze Sexualstrebung, predstavljanja totaliteta
spolnog nagona — Freud nam to kaže, toga tu nema.
Prema o v o m rezultatu vodim vas nakon Freuda, i tvrdim
vam da se sve što sam naučio iz svog iskustva slaže s
tim. Ne mogu tražiti od svih ovdje prisutnih da se s t i m
slože, j e r nekima to iskustvo nedostaje, ali vaša prisut­
nost tu odgovara izvjesnom povjerenju prema onome
što ćemo nazvati — ja sam prema vama u ulozi Drugoga
— dobra vjera. Ta je dobra vjera nesumnjivo uvijek
nesigurna, pretpostavljena, jer, konačno, gdje završava
taj odnos subjekta prema Drugome?

Subjekt je kao takav u neizvjesnosti zbog toga što je

podijeljen učinkom jezika, eto, to vas učim ja, Lacan,
slijedeći Freudove tragove istraživanja. Uslijed učinka
govora subjekt se sve više ostvaruje u Drugome, ali on
tu već ne prati više od polovice sebe. Naći će svoju želju
sve podjeljeniju, raspršenu, u metonimiji govora. Uči
nak govora je neprestano pomiješan s onim što je pod­
loga analitičkog iskustva, da je subjekt samo subjekt
utoliko što je pokoravanje polju Drugoga. Subjekt pro­
izlazi iz svog sinkroničnog pokoravanja u polju Drugoga.
Z b o g toga iz njega mora izići, izvući se, i u t o m izvla­
čenju (s'en sortir) će on konačno znati, da se realno
Drugo treba poput njega izvući, ispetljati se. Tu postaje
neophodna dobra volja temeljena na izvjesnosti, da se
ista implikacija poteškoće u odnosu na putove želje na­
lazi isto tako i u Drugome.

Istina je, u o v o m smislu, ono što trči iza istine —

a to je tamo gdje ja trčim, kamo vas ja vodim, kao

200
Akteonovi psi, iza mene. K a d budem našao prebivalište
boginje, preobrazit ću se nesumnjivo u jelena, a vi ćete
me moći raznijeti, ali j o š imamo vremena pred sobom.

Jesam li vam, dakle, prošli put prikazao Freuda poput

Abrahama, Isaaka i Jakoba? Leon Bloy u Salut par les
juifs, ih otjelovljuje u liku tri jednaka starca, koji su
tu, prema jednom od oblika poslanstva Izraela, preda­
jući se na nekom sabiralištu t o m temeljnom zanimanju
koje se zove starina. Oni odabiru. Jednu stvar odlažu
na jednu stranu, drugu na drugu. Freud na jednu stranu
stavlja djelomične nagone, a na drugu ljubav. On kaže
— to nije isto.
N a g o n i nas uvjetuju u spolnom redu — to, to dolazi
od srca. Na naše veliko iznenađenje, on nas uči, da lju­
bav, s druge strane, dolazi iz trbuha, to je am-am.
To može iznenaditi, ali nam osvjetljava nešto temeljno
u analitičkom iskustvu, a to je da genitalni nagon, ako
postoji, nije posve artikuliran kao ostali nagoni, i to
usprkos ambivalenciji ljubav-mržnja. U svojim premisa­
ma i u svom vlastitom tekstu, Freud sebi proturječi up­
ravo kad kaže da ambivalentnost može biti jedna od
karakteristika obrata nagona, Verkehrung. Ali, kad ga
ispituje, on nam kaže da to nije posve jednako, ambi­
valentnost i obrat.
Ako, dakle, genitalni nagon ne postoji, on se samo m o ž e
dati f . . . formirati drugdje, na drugoj strani, a ne ondje
gdje je nagon, s lijeve strane moje sheme. Vi već vidite
da je to desno, u polju Drugoga, gdje se genitalni nagon
ima oblikovati.
Pa, to se upravo pridružuje onome što nas uči ana­
litičko iskustvo, naime, da je genitalni nagon potčinjen
kretanju Edipova kompleksa, elementarnim strukturama
i ostalim srodnima. To je ono što se označava poljem
kulture — nedovoljno, j e r se pretpostavlja, da se to polje
temelji na no man's land gdje bi genitalnost kao takva

201
postojala, dok je ona u stvari rasuta, nesabrana, jei
nigdje u subjektu nije dostižna ganze Sexualstrebung.
Ali, mada nije nigdje, ona je ipak rasprostranjena, a
to Freud u o v o m članku želi da osjetimo.
Sve što on kaže o ljubavi naglašava to da se za spo­
znavanje ljubavi treba obratiti na strukturu posve dru­
gačiju od nagona. On tu strukturu dijeli na tri razine
— razinu realnoga, razinu ekonomskoga i razinu bio­
loškoga.
Opozicije koje tu odgovaraju su trostruke. Na razini
realnoga, to je opozicija između onoga što nas zanima i
onoga prema čemu smo ravnodušni. Na razini ekonom­
skoga je o n o što izaziva zadovoljstvo i ono što izaziva
nezadovoljstvo. Samo na razini biološkoga se opozicija
aktivnost — pasivnost predstavlja u svom pravom obli­
ku, jedino valjanom što se tiče njenog gramatičkog smi­
sla, pozicije voljeti — biti voljen.
Freud nas potiče, da ljubav u njenoj biti smatramo
kao spolnu strast od gesamt Ich. Gesamt Ich je tu u
njegovu djelu kao hapax kojemu trebamo dati smisao
onoga što je zacrtano kad izvještava o načelu ugode.
Gesamt Ich je ono polje za koje sam v a m predložio da
ga smatrate površinom i to tako ograničenom površinom
da bi je tabla mogla predstavljati i da se na nju može
sve nanijeti. Radi se o mreži koja se prikazuje lukovima,
linijama koje povezuju sjecišta, čiji zatvoreni krug ozna­
čava ono što se ima sačuvati od homeostaze napetosti,
od najmanje napetosti, od nužne derivacije, od širenja
uzbuđenja u tisuću kanala — svaki put kad bi u jed­
nome od njih ona mogla biti previše intenzivna.
Filtracija od podražaja do rasterećenja, to je onaj apa­
rat, kalota — gdje se najprije određuje ono što on naziva
stadijem Real-Ich-a. I tome on u svom izlaganju pripi­
suje odliku autoerotisch.
Iz toga su analitičari zaključili, da — kako je to mo­
ralo biti smješteno u onome što se naziva razvoj, a bu­
dući da je Freudova riječ sveto pismo — da su za do-
jenče sve stvari o k o njega indiferentne. Pitamo se kako

202
se takve stvari m o g u održati u polju promatrača, kad
načela vjere imaju veću vrijednost od promatranja. Jer,
konačno, ako postoji nešto na što nas dojenče navodi,
to je da se zanima za ono što ulazi u polje njegove
percepcije.
N e m a sumnje da postoje predmeti iz najranije dobi
novorođenačke faze. Autoerotisch ne može nikako imati
smisao nezainteresiranosti. A k o čitate Freuda, u o v o m
ćete tekstu vidjeti da se drugo razdoblje, ekonomsko,
sastoji upravo u tome da drugo Ich — drugo po pravu,
drugo u logičkom vremenu — jest Lust-Ich, za koje on
kaže da je purifiziert. Pročišćeno Lust-Ich, koje se uspo­
stavlja u vanjskom polju, u kaloti u kojoj naznačavam
prvo Real-Ich iz Freudova objašnjenja.
Autoerotisch se sastoji u tome — a Freud sam to na­
glašava — da ne bi bilo pojave predmeta, da nema pred­
meta dobrih za mene. Ono je mjerilo za pojavu i dije­
ljenje predmeta.
Tu se, dakle, uspostavlja Lust-Ich, a također i polje
za Unlust, predmeta kao ostatka, kao stranog. Predmet
dobar da se upozna, i to opravdano, jest onaj koji se
definira u polju Unlust, dok su predmeti iz polja Lust-
-Ich vrijedni ljubavi. Hassen sa svojom dubokom vezom
sa spoznavanjem pripada drugom polju.
Na toj razini nema traga nagonskim funkcijama, osim
onima koje nisu istinski nagoni, a koje Freud u svom
tekstu naziva Ich-Triebe. Ich ima ne-nagonsku razinu,
i na tome — molim vas da pažljivo pročitate ovaj tekst
— Freud temelji ljubav. Sve što je definirano na razini
Ich nema spolnu vrijednost, a prelazi od Erhaltungs­
trieb, nagona održavanja, na Sexualtrieb samo u funkciji
prisvajanja svakog od ovih polja, njegova zaposjednuća
jednim od djelomičnih nagona. Freud upravo kaže da
Vorhang des Wesentlichen, izvlačenje bitnoga, jest posve
pasivni način, a ne nagonski, na koji subjekt registrira
äussere Reize, ono što dolazi iz vanjskoga svijeta. Nje­
gova aktivnost dolazi samo durch seine eigenen Triebe,
(sic — nap. prev.), od njegovih vlastitih nagona. Tu se

203
radi o različitosti djelomičnih nagona. Pri tome smo do­
vedeni do treće razine koju on uvodi, aktivnost-pasivnost.
Prije nego li označimo posljedice, htio bih vam jedno­
stavno svratiti pažnju na klasični karakter ove koncep­
cije ljubavi, htjeti sebi svoje dobro — da li je potrebno
naglasiti da je to upravo ekvivalent onome što nazivamo,
u tradiciji, fizičkom teorijom ljubavi, velle bonum alicui
svetog T o m e , koji za nas ima zbog funkcije narcizma
upravo istu vrijednost. Ja sam davno naglasio varavi ka­
rakter ovog takozvanog altruizma, koji se zadovoljava
čuvanjem dobra, čijega? — upravo onoga, koji nam je
potreban.

Eto, dakle, gdje Freud hoće položiti temelje ljubavi.

Samo pomoću aktivnosti-pasivnosti ulazi u igru ono što
zaista pripada odnosu spolova.
Dakle, da li odnos aktivnost-pasivnost pokriva odnos
spolova? M o l i m vas da se obratite tom poglavlju u Čo-
vjeku-vuku, ili takvim poglavljima u Pet psihoanaliza.
Sveusvemu, Freud tu objašnjava da je polarna referen-
cija aktivnost-pasivnost tu da imenuje, prekrije, meta-
forizira ono što ostaje nedokučivo u spolnoj razlici. On
nikad nigdje ne tvrdi, da je odnos muško-žensko psi­
hološki shvatljiv drugačije osim pomoću predstavnika
opozicije aktivnost-pasivnost. Utoliko što takva opozicija
muško-žensko nije nikad dosegnuta. To dovoljno ozna­
čava važnost onoga što je ovdje ponavljano, u obliku
glagola prilično oštrog u izražavanju onoga o čemu je
riječ — ova opozicija aktivnost-pasivnost se provlači, pri­
ljubljuje, ubrizgava. To je arteriografija, a sami odnosi
muško-žensko ne iscrpljuju j e .
Naravno, dobro se zna da nas opozicija aktivnost-pa­
sivnost može upoznati s m n o g i m stvarima iz domene lju­
bavi. Ali, mi imamo posla upravo s tom injekcijom, ako
tako mogu reći, sado-mazohizma, koju ne možemo, što
se tiče spolnog ostvarenja, posve uzeti za gotovo.

204
 U odnosu spolova sigurno ulaze u igru svi intervali
želje. Koju vrijednost ima za tebe moja zelja? — vječno
pitanje koje se postavlja u dijalogu između ljubavnika.
Ali, takozvanu vrijednost, na primjer, ženskog mazohiz­
ma, kako se kaže, bolje je staviti između zagrada ozbilj­
nog pitanja. Ona je dio tog dijaloga koji se može defi­
nirati, u dosta točaka, kao muški fantazam. M n o g o stvari
daje do znanja da podržavati ga znači suradnju s naše
strane. Da se ne bismo posve prepustili rezultatima an­
glosaksonske ankete, koja u o v o m predmetu ne bi dala
bogzna što, da ne bismo rekli da se radi o pristanku
žena, što ništa ne znači — ograničit ćemo se, opravda-
mje, mi, ostali analitičari, na žene koje pripadaju našoj
grupi. V r l o je upadljivo što su predstavnice ovog spola
u analitičkom krugu specijalno raspoložene da podrža­
vaju temeljno vjerovanje u ženski mazohizam. Nesum­
njivo je da tu postoji veo koji je bolje ne podići pre­
rano, a koji se tiče interesa spola. To je uostalom uda­
ljavanje od našeg predmeta, ali udaljavanje duboko po­
vezano s njim, vidjet ćete, jer ćemo se na to još morati
vratiti.

Bilo o čemu da se radi, na ovoj nam razini ništa ne

izlazi iz polja ljubavi, t j . iz okvira narcizma, za koji nas
Freud u tom članku upućuje vlastitim izrazima da je
sačinjen od umetanja autoerotisch u organizirane inte­
rese ja.
Unutar ovog okvira može postojati predstavljanje
predmeta iz vanjskog svijeta, izbora i rasuđivanja, mo­
gućnosti spoznavanja, ukratko, uključeno je cijelo polje
na kojem se odvijala klasična psihologija. Pa, zbog toga
je cijela psihologija afekta do Freuda propala — jer,
ništa tu ne zastupa Drugoga, radikalnog Drugoga, Dru­
goga kao takvog.
Ovo predstavljanje Drugoga nedostaje upravo između
ta dva suprotstavljena svijeta koja nam spolnost ozna­
čava kao muško i žensko. Ako idemo do kraja možemo
čak reći da su muški ideal i ženski ideal predstavljeni

205
 u psihizmu drugim stvarima, a ne ovom opozicijom ak­
tivnost-pasivnost o kojoj sam upravo govorio. Oni pro­
izlaze upravo iz termina koji ja nisam uveo, ali čime je
jedna psihoanalitičarka zahvatila žensko spolno ponaša­
nje — to je maskiranje.
Maskiranje nije ono što ulazi u igru, u nužnu paradu
sparivanja kod životinja, j e r se isto tako ukras pojav­
ljuje općenito na muškoj strani. Maskiranje ima drugi
smisao u ljudskoj domeni, a to je da ne djeluje više na
imaginarnoj razini, već na simboličkoj.
Polazeći otuda, trebamo pokazati da se spolnost kao
takva ponovo pojavljuje, razvija svoju vlastitu aktivnost,
pomoću — ma koliko to izgledalo paradoksalno — dje­
lomičnih nagona.

Sve to što Freud sriče o djelomičnim nagonima, po­

kazuje nam pomak koji sam prošli put trasirao na ploči,
taj kružni pomak pritiska, koji izlazi preko erogenog
ruba da bi se vratio na nj kao svojoj meti, nakon što
je napravio krug oko nečeg što nazivam predmet a. Tvr­
dim — a točno ispitivanje cijelog teksta potvrđuje isti­
nitost toga — da subjekt tim putem dostiže ono što je,
pravo govoreći, dimenzija velikog Drugoga.
Ističem radikalnu razliku koja postoji između voljeti
se preko drugoga — što u narcističkom polju predmeta
ne daje nikakvu transcendenciju uključenom predmetu
— i kružnosti poriva, gdje heterogenost polaska i po­
vratka otvara u svom intervalu zijev.
Što » v i d j e t i « i »biti viđen« imaju zajedničkoga? Uzmi­
mo Schaulust, skopički nagon. Freud suprotstavlja
beschauen, promatrati strani predmet, predmet čisto
rečeno, prema biti gledan od strane osobe, beschaut
werden.
Stvar je u tome da predmet i osobe nisu ista stvar. Na
rubu kruga, recimo, da se oni otpuštaju. I l i , da nam
točkasta linija izmiče. Uostalom, da bi ih vezao, treba

206
u bazi — tamo gdje se početak i kraj sustižu — da ih
Freud stisne u šaku, i da ih pokuša povezati — upravo
u točki povratka. On ih stiska govoreći da korijen sko-
pičkog nagona treba zahvatiti u subjektu, u činjenici da
se subjekt sam vidi.
Samo, tu se, zato što je on Freud, ne vara. To ne znači
vidjeti se u ogledalu, to je selbst ein Sexualglied beschau­
en — on se gleda, rekao bih, u svoj spolni ud.
Samo, pažnja! ni to ne ide. Zato što je taj iskaz izjed­
načen sa svojim naličjem — koje je prilično neobično
i čudim se da nitko nije otkrio njegovu duhovitost. To
daje — Sexualglied von eigner Person beschaut werden.
U neku ruku, kao što se broj dva veseli što je neparan,
tako se seks, ili ud, veseli što je gledan. T k o je zaista
ikada mogao shvatiti subjektivirajući karakter takvog
osjećaja?
U stvari, artikulacija petlje polaska i povratka nagona,
dobro postiže to, što mijenjamo u posljednjem iskazu
samo jedan Freudov termin. Ja ne mijenjam eigenes Ob­
jekt, predmet pravo rečeno, koji je ono na što se svodi
subjekt, ja ne mijenjam von fremder Person, drugi na­
ravno, niti beschaut, ali umjesto werden stavljam ma­
chen — ono o čemu je riječ k o d nagona, to je dati se
vidjeti. Aktivnost nagona se koncentrira u o v o m e dati
se, a ako to prenesemo u polje ostalih nagona, možda
ćemo dobiti ponešto svjetla.
M o r a m požuriti, i ne samo što skraćujem, već i zatva­
ram rupu koju je Freud, vrlo čudna stvar, ostavio otvo­
renu u svom nabrajanju nagona.
Nakon dati se vidjeti, navest ću nešto drugo, dati se
slušati, o čemu nam Freud čak ni ne govori.
M o r a m vam brzo navesti razliku od dati se vidjeti. Uši
su u polju nesvjesnog jedini o t v o r koji se ne može za­
tvoriti. Dok se dati se vidjeti pokazuje strelicom koja se
zaista vraća prema subjektu, dati se slušati ide prema
drugome. Razlog je u strukturi, važno je da to usput
kažem.
Pređimo na oralni nagon. Sto je to? Govori se o fan-

207
tazmu proždiranja, dati se jesti. Svatko zapravo zna, da
je to, na granici sa svim rezonancama mazohizma, altri-
ficirani termin oralnog nagona. Ali, zašto ne dovesti stva­
ri do kraja? Budući da se pozivamo na ishranu i na dojku,
a ishrana je sisanje, kažimo da je oralni nagon dati se
sisati, a to je vampir.
To nam uostalom objašnjava ono što je tako posebno
— što želim u vašem duhu otrgnuti od metafore ishrane
— dojke. Dojka je isto tako nešto prikriveno, koja sisa,
što? — organizam majke. Na taj je način dovoljno na­
značeno, na ovoj razini, koja je potraživanje subjekta, za
nečim što je odvojeno od njega, ali mu pripada, i čime
se mora upotpuniti.
Na razini analnog nagona — malo opus tanja tu — iz­
gleda da to baš posve ne ide. A ipak, dati se srati ima
smisao! K a d kažemo dajemo se tu žestoko posrati, po­
stoji odnos s vječnim gnjavatorom. N e m a m o pravo kad
jednostavno poistovjetimo poznati izmet s funkcijom
koju ima u metabolizmu opsesivne neuroze. N e m a m o
pravo kad ga prikratimo u onome što prigodice pred­
stavlja, kao dar, kao odnos prema nečistoći, iščišćavanju
— katarzi. N e m a m o pravo kad ne vidimo da odatle pro­
izlazi funkcija oblativiteta, darivanja. Da kažemo sve,
predmet tu nije baš udaljen od domene duše.
Što nam ovaj kratki pregled otkriva? Zar ne izgleda,
da je u o v o m izvrtanju koje pokazuje njegov džep, i
invaginirajući se kroz erogenu zonu, nagon opterećen
traženjem nečega, što svaki put odgovara u Drugome?
Neću ponovo navesti čitav niz. Kažimo, da je na razini
Schaulusta to pogled. N a v o d i m ga samo zato, da bih
kasnije raspravljao o učincima koje ima na Drugo ta
prizivajuća kretnja.

Označio bih tu odnos polariteta nagonskog ciklusa pre­

ma nečemu što je uvijek u središtu. To je organ nagona
uzet kao instrument — u drugačijem smislu, dakle, od

208
onog koji je imao dosad, u sferi indukcije Ich. Taj ne­
dostižni organ, taj predmet koji m o ž e m o samo okružiti,
i da sve kažem, taj lažni organ — eto, taj organ treba
sada ispitati.
Organ nagona se smješta u odnosu prema pravom
organu. Da biste to osjetili i da bih potkrijepio tvrdnju
da je to u području spolnosti jedini p o l podesan za naše
shvaćanje, posegnut ću za m i t o m — u kojem ću preu­
zeti povijesno skrbništvo nad onim što je rečeno u Pla­
tonovoj Gozbi, kroz usta Aristofana, o prirodi ljubavi.
To pretpostavlja upotrebu aparata koji sam uvijek
pred prethodnim auditorijem izbjegavao upotrebiti. Dao
sam svojim slušačima antičke modele, posebno iz Pla­
tona, ali dao sam im samo aparat za kopanje toga polja.
Nisam od onih koji kažu — Djeco moja, tu ima blaga
— zbog čega će oni preoravati polje. Ja sam im dao ralo
i plug, naime znanje da je nesvjesno sazdano od jezika,
i u jednom trenutku, tri i p o l godine je od toga, nastala
su tri dobra rada. Ali, sada treba reći — Blago se može
naći samo na putu koji pokazujem.
Taj put ima u sebi nešto komično. To je bitno za
shvaćanje i najmanjeg dijaloga k o d Platona, a fortiori
onoga što je u Gozbi. Radi se čak, ako hoćete, o farsi.
Riječ je naravno o Aristofanovoj bajki. Ta bajka je sto­
ljećima izazov, j e r je ona kroz njih prošla a da nitko
nije učinio nešto bolje. Ja ću pokušati.
Trudeći se da sažmem ono što je rečeno na Kongresu
u Bonnevalu, izazvao sam nešto što se izražava ovako
— Govorit ću vam o lameli.
Ako želite naglasiti učinak farse, nazvat ćete je hom-
melette. Lakše je animirati taj hommelette, od prvobit­
nog čovjeka u čiju glavu uvijek treba postaviti homun-
kulusa, da bismo ga pokrenuli.
Svaki put kad se razbiju opne na jajetu, odakle izlazi
fetus koji postaje novorođenče, nešto — zamislite načas
— odatle polijeće, nešto što se lako može učiniti s jaje­
tom kao i sa čovjekom, naime hommelette, ili lamela.

209
 Lamela je nešto posve plosnato, što se premješta kao
ameba. Samo je m a l o kompliciranije. Ali, prolazi svu­
gdje. A budući da je to — odmah ću v a m reći — nešto
što ima veze s onim što spolno biće gubi u spolnosti,
to j e , k a o što je ameba u odnosu na spolno biće, bes­
mrtno. Z a t o što nadživljuje svaku podjelu, zato što op­
stoje u svakoj razdiobi.
Pa, to nije ohrabrujuće. Zamislite samo, da v a m to
obavije lice dok mirno s p a v a t e . . .
M o r a l i bismo ući u bitku s takvim bićem. A l i , to ne
bi bila ugodna bitka. Ta lamela, taj organ, čija je oso­
bina da ne postoji, ali koji zato nije manje organ —
m o g a o b i h v a m više izlagati o njegovom zoološkom po­
ložaju — to je libido.
To je libido kao čisti nagon života, t j . besmrtnog ži­
vota, neuništivog života, života k o j e m nije potreban or­
gan, pojednostavnjenog i nerazorivog života. Upravo to
je oduzeto živom biću kad je potčinjeno ciklusu spol­
nog razmnožavanja. A tome su predstavnici, ekvivalenti,
svi oblici predmeta a, koje m o ž e m o nabrojiti. Predmeti
a su samo predstavnici, figure. Dojke — kao nesporazum,
kao karakterističan element organizacije sisavaca, pla­
centa na primjer — predstavlja taj dio samog individua
koji on gubi pri rođenju, a koji m o ž e poslužiti za simbo­
liziranje najdublje izgubljenog predmeta. Za sve ostale
predmete mogao bih navesti iste referencije.
Odnos subjekta prema polju Drugoga je tu rasvijet­
ljen. Pogledajte što sam nacrtao na donjoj strani ploče.
E v o objašnjenja.

S,

I
I-

I
I
210
 U svijetu Real-Ich, Ja-a, spoznaje, sve može postojati
kao sada, uključivši i vas i svijest, a da za to ne postoji,
ma što g o d vi mislili, ni najmanji subjekt. A k o je su­
bjekt o n o što vas učim, naime, subjekt određen j e z i k o m
i govorom, t o znači da subjekt, in initio, počinje na
mjestu Drugoga, utoliko što se tu pojavljuje prvi ozna-
čitelj.
š t o j e t o označitelj? j a v a m t o v e ć dugo verglam, p a
ga ne bih p o n o v o m o r a o artikulirati, označitelj je o n o
što predstavlja subjekt, za koga? — ne za drugi subjekt,
već za drugog označitelja. R a d i ilustracije o v o g aksioma
pretpostavite da u pustinji nađete ploču prekrivenu hi-
jeroglifima. Vi ne sumnjate da iza toga stoji subjekt koji
ih je ispisao. Ali smatrati da je svaki označitelj upućen
vama, to je greška — dokaz je to, što ne možete ništa
razumjeti. Naprotiv, vi ih definirate kao označitelje, z a t o
što ste sigurni da se svaki od ovih označitelja odnosi na
svakoga od ostalih. A o t o m e je riječ u odnosu subjekta
prema polju Drugoga.
Subjekt se rađa utoliko što se u polju Drugoga pojav­
ljuje označitelj. Ali, uslijed toga, to se — što ranije nije
bilo ništa, do li subjekt u nastajanju — zgušnjava u
označitelja.
Odnos prema Drugome je upravo to što za nas uzro­
kuje pojavu onoga što predstavlja lamelu — ne seksual­
ni polaritet, odnos muškoga prema ženskome, već odnos
živog subjekta prema o n o m e što gubi zbog toga što radi
razmnožavanja mora prolaziti kroz spolni ciklus.
Tako objašnjavam bitni afinitet svakog nagona prema
području smrti, i tako izmirujem dva lica nagona —
nagona koji ujedno uprisutnjuje spolnost nesvjesnog i
predstavlja u svojoj biti smrt.
Vi svejedno shvaćate da, ako sam vam g o v o r i o o ne­
svjesnom kao o onom što se zatvara i otvara, to je zato
što je njegova bit označavanje toga vremena kojim se
subjekt rađa odvojen, j e r se rađa s označiteljem. Subjekt,
to je pojavljivanje, koje prije toga kao subjekt nije bilo
ništa, ali čim je iskrslo zgušnjava se u označitelja.

211
 Od tog spoja subjekta u polju nagona sa subjektom
kakav se evocira u polju Drugoga, od tog napora da se
sustignu, zavisi hoće li biti potpore za ganze Sexualstre­
bung. N e m a druge. Samo je tu relacija spolova pred­
stavljena na razini nesvjesnoga.
Uostalom, odnos spolova je prepušten rizicima polja
Drugoga. On je prepušten objašnjenjima koja se za nju
daju. On je prepušten starici od koje — to nije isprazna
bajka — Dafniš uči što treba činiti da bi se vodila ljubav.

ODGOVORI

F. W A H L : — Pitanje se odnosi na gubitak koji doživ­

ljava spolno biće, zatim na artikulaciju aktivnost-pasiv­
nost.

Vi zaista ističete jedan nedostatak m o g izlaganja. La­

mela ima rub, ona se umeće u erogenu zonu, tj. na jedan
od otvora tijela, utoliko što su ovi otvori — cjelokupno
iskustvo nam to pokazuje — vezani za otvaranje-zatva-
ranje zijeva nesvjesnoga.
Erogene zone su vezane za nesvjesno, j e r se tu razvija
prisutnost živoga bića. Mi smo otkrili da upravo organ
libida, lamela, vezuje za nesvjesno nagon zvani oralni,
analni, kojima ja pridodajem skopički nagon i onaj koji
bi trebalo gotovo nazvati zazivnim nagonom, koji, kao
što sam uzgred rekao — ništa od onoga što kažem nije
za šalu — ima prednost da se ne može zatvoriti.
Sto se tiče odnosa nagona prema aktivnosti-pasivnosti,
mislim da sam se dovoljno izjasnio rekavši da je on
na razini nagona čisto gramatički. On je potpora, umije­
će koje Freud upotrebljava, da bismo mogli shvatiti od­
lazak i povratak nagonske kretnje. Ja sam u pet-šest
navrata došao do toga da ga ne bismo mogli jednostavno
svesti na uzajamnost. Danas sam naveo vrlo jasno da
je svako od tri vremena a, b, c, kojima Freud obrazlaže
nagon, važno zamijeniti formulom dati se vidjeti, slu-

212
Sati, i cijelim popisom koji sam dao. To temeljito uklju­
čuje aktivnost, pri čemu dostižem o n o što je Freud sam
obrazložio razlikujući dva polja, nagonsko polje s jedne
strane i narcističko polje ljubavi s druge strane, isti­
čući da na razini ljubavi postoji uzajamnost između vo­
ljeti i biti voljen, a da se u drugom polju radi o čistoj
aktivnosti durch seine eigene Triebe za subjekt. Shva­
ćate? U stvari, uočljivo je da čak u takozvanoj pasivnoj
fazi izvršavanje nagona, mazohističkog na primjer, za­
htijeva da sebi mazohist zada, ako smijem tako reći,
pasju bol.

29. svibnja 1964.

 POLJE DRUGOGA
I POVRATAK PRIJENOSU
16

Subjekt i Drugi: Otuđenje

Spolna dinamika.
Aphanisis.
Piažeovska greška.
Vel.
Kesu ili život!
Zašto?

A k o psihoanalizu treba uspostaviti kao znanost o ne­

svjesnom, trebalo bi poći od toga, da je nesvjesno struk­
turirano kao jezik.
Ja sam izveo topologiju čija je svrha da objasni ustroj
subjekta.
Na to se dogodilo, u doba za koje mislim da je nadi-
đeno, da mi se predbaci kako sam, čineći to, ističući
strukturu, zapostavio dinamiku koja je tako prisutna
u našem iskustvu — čak je rečeno da ja zaobilazim afir­
mirano načelo u frojdovskoj doktrini, da je ova dina­
mika u svojoj biti kroz naskroz spolna.
Nadam se da vam tok mog seminara ove godine, a
upravo kad je stigao do svog vrhunca prošli put, poka­
zuje da je ova dinamika daleko od toga da gubi.

Podsjećam, da bi oni koju su prošli put bili odsutni

znali da sam dodao posve novi element toj dinamici,
čiju ćemo primjenu uskoro vidjeti.
Najprije sam istakao razdiobu koju uspostavljam, da
bih u odnosu na ulazak nesvjesnog suprotstavio dva
polja, polje subjekta i polje Drugoga. Drugi je mjesto

217
gdje se postavlja lanac označitelja, koji upravlja svim
što se od subjekta može uprisutniti, to je polje tog živog
bića, gdje se subjekt ima pojaviti. A ja sam rekao —
na strani tog živog bića, pozvanog na subjektivnost, oči­
tuje se bitno nagon.
Budući da je s obzirom na bit nagona, svaki nagon dje­
lomičan nagon, ni jedan nagon ne predstavlja — što
Freud u j e d n o m času napominje, da bi se zapitao, da li
ga ljubav ostvaruje — totalitet Sexualstrebunga, seksual­
ne tendencije, ukoliko bi se mogla shvatiti kao prezenti­
ranje funkcije Fortpflanzung, razmnožavanja, u psihiz-
mu, ako bi ona tu spadala.
T k o ne bi priznao tu funkciju na biološkom planu? Ja
tvrdim, prema Freudu, koji to na sve načine potvrđuje,
da ona kao takva nije zastupljena u psihizmu. U psihiz­
mu nema ničega preko čega bi se subjekt m o g a o posta­
viti kao biće muško ili biće žensko.
Subjekt u s v o m psihizmu postavlja samo ekvivalente
— aktivnost i pasivnost su daleko od toga da tu funkciju
iscrpno predstavljaju. Freud to postavlja čak ironično,
naglašavajući da o v o predstavljanje nije ni tako obavez­
no, ni tako iscrpno — durchgreifend und ausschliesslich
— polaritet ženskoga i muškoga bića predstavljen je sa­
mo polaritetom aktivnosti, koja je samo pasivnost prema
vani, gegen die äusseren Reize.
Sama ova podjela — tu sam zastao prošli put — čini
neophodnim o n o što je najprije osvijetljeno analitičkim
iskustvom, da su putovi onoga što trebamo činiti kao
muškarac ili k a o žena prepušteni posve drami, scenariju,
koji pripada polju Drugoga — što je upravo Edip.
Prošli sam put to naglasio, rekavši vam, da ono što
treba činiti kao muškarac ili kao žena, ljudsko biće uvi­
j e k uči u potpunosti od Drugoga. Podsjetio sam vas na
staricu iz priče o Dafnisu i Kloe, bajke koja nam poka­
zuje, da postoji krajnje polje, polje spolnog izvršenja,
čije putove, na kraju, nevinašce ne poznaje.
Da je to nagon, djelomični nagon, koji ih usmjeruje,
da je j e d i n o djelomični nagon taj koji u psihizmu zastu-

218
pa posljedice spolnosti, znak je da se spolnost u psihiz­
mu predstavlja odnosom subjekta koji se izvodi iz druge
stvari, a ne iz same spolnosti. Spolnost se uspostavlja u
polju subjekta putem k o j i pripada manjku.
Tu se prekrivaju dva manjka. Jedan proizlazi iz središ­
njeg nedostatka o k o kojeg se kreće dijalektika ostvare­
nja subjekta u svoje pravo biće u odnosu prema Drugo­
me — uslijed činjenice da subjekt zavisi od označitelja
i da je označitelj najprije u polju Drugoga. Ovaj manjak
preuzima drugi manjak, koji je stvarni manjak i prethodi
nadolasku živog bića, t j . spolnom razmnožavanju. Stvar­
ni manjak je ono što ž i v o biće gubi kao živo, razmnoža­
vajući se spolnim putem. Taj manjak je stvarni j e r se
odnosi na nešto stvarno, a sastoji se u t o m e da živo biće,
budući da je spolni subjekt, potpada p o d individualnu
smrt.
Postupak dopunjavanja tog manjka nam slika Aristo-
fanov mit, na patetičan i varljiv način, obrazlažući da ži­
vo biće u ljubavi traži drugo, svoju spolnu polovicu.
Umjesto mitskog predstavljanja misterija ljubavi, anali­
tičko iskustvo uzima subjekt, ne kao spolnu dopunu,
već kao dio koji je zauvijek izgubljen, a uspostavljen je
činjenicom da je on samo spolno ž i v o biće i da više nije
besmrtno.
Otuda, vi shvaćate — iz istog razloga što je putem var­
ke spolno živo biće navedeno na svoje spolno ostvarenje
— nagon, djelomični nagon je u potpunosti nagon smrti,
i u sebi samom predstavlja dio smrti u spolnom ž i v o m
biću.
Tako, prkoseći možda prvi put u povijesti mitu koji
uživa tako velik ugled, a podsjetio sam da ga Platon pri­
pisuje Aristofanu, ja sam prošli put umjesto njega uzeo
mit, da bih otjelovio dio koji nedostaje, a nazvao sam ga
m i t o m o lameli.
On je važan j e r ne označava libido kao polje sila, već
kao organ.
Libido je bitan organ za shvaćanje prirode nagona.

219
 To je irealan organ. Irealan nije imaginaran. Irealno se
određuje artikuliranjem realnoga na način koji nam iz­
miče i upravo to uvjetuje da njegovo predstavljanje bude
mitsko, kao što smo i učinili. Ali, to što je irealan, ne
sprečava jedan organ da se otjelovi.
Pružam vam odmah materijalizaciju. Jedan od najsta­
rijih oblika da se ovaj irealni organ otjelovi u tijelu jest
tetoviranje, brazgotinanje. Urez ima funkciju bića narni-
jenjenog Drugome da u njemu smjesti subjekt označu­
jući njegovo mjesto u polju grupnih odnosa između sva­
koga i svih ostalih. A istovremeno on očito ima erotsku
funkciju koju su osjetili svi oni koji su se približili re­
alnosti.
Pokazao sam još da je u temeljnom odnosu nagona
bitna kretnja kojom strelica koja putuje prema meti is­
punjava svoju funkciju samo kad se stvarno udalji od
m e t e da bi se vratila k subjektu. Perverzan je u t o m
smislu onaj koji u kratkom spoju, izravnije od svakog
drugog, uspijeva u svom potezu spajajući najdublje svo­
ju funkciju subjekta sa svojim postojanjem želje. Po­
vratak nagona je tu posve drugačija stvar od varijacije
ambivalencije, zbog koje prelazi predmet iz polja mržnje
u polje ljubavi, i obratno, prema t o m e da li on koristi
ili ne koristi dobrobit subjekta. Ne postaje se mazohist
zato što predmet nije dobar s v o m cilju. N i j e mala Freu-
dova bolesnica, zvana homoseksualka, postala homosek­
sualka zato što ju je otac razočarao — ona je mogla imati
ljubavnika. Svaki put kad smo u dijalektici nagona, za­
povijeda druga stvar. Dijalektika nagona se razlikuje te­
meljito od onoga što pripada redu ljubavi kao ono što
pripada dobru subjekta.

Zato danas želim naglasiti operacije ostvarenja sub­

jekta u njegovoj označiteljskoj zavisnosti od mjesta
Drugoga.

220
 2

Sve izranja iz strukture označitelja. Ova se struktura

zasniva na onome što sam najprije nazvao funkcijom ure­
za, a koja se sada u toku mojega izlaganja obrazlaže kao
topološka funkcija ruba.
Odnos subjekta prema Drugome u potpunosti nastaje
u procesu zijeva. Bez toga bi sve m o g l o biti tu. Odnosi
između bića u realnome, pa sve do vas i uključujući vas,
ovdje, mogli bi nastati u terminima obrnuto uzajamnih
odnosa. Na tome se trudi psihologija i cijeli jedan smjer
sociologije, a ona može i uspjeti kad se radi o životinj­
skoj domeni, jer zapljena imaginarnog dostaje za moti­
viranje svih vrsta ponašanja živih bića. Psihoanaliza nas
podsjeća da ljudska psihologija pripada drugoj di­
menziji.
Da bi se ova dimenzija održala dovoljna bi bila filozo­
fija, ali ona se pokazala nedostatnom, j e r nema zadovo­
ljavajuće definicije nesvjesnoga. Psihoanaliza nas, dakle,
podsjeća, da se činjenice ljudske psihologije ne bi mogle
shvatiti u odsutnosti funkcije subjekta, definirane kao
učinak označitelja.
Ovdje treba objasniti procese kao kružnice koje idu
od subjekta do Drugoga — od subjekta prizvanog k Dru­
gome, do subjekta koji je ugledao sebe kako se pojav­
ljuje na polju Drugoga, Drugoga koje se tu vraća. Ovaj
je proces kružni, ali po svojoj prirodi je bez uzajamnosti.
Zato što je kružni, on je disimetričan.
Možete osjetiti, da vas danas ponovo v o d i m na po­
dručje logike čiju v a m bitnu važnost želim istaknuti.
Svaka dvosmislenost znaka proizlazi otuda Što on pred­
stavlja nešto za nekoga. To netko može biti mnogo stvari,
to može biti cijeli svemir, utoliko što nas uče da u njemu
kruži informacija kao negativ entropije. Svaki čvor gdje
se skupljaju znakovi, utoliko što oni predstavljaju nešto,
može biti uzet kao netko. Ono što treba naglasiti kao
protivno, jest, da je označitelj to što zastupa subjekt za
neki drugi označitelj.

221
 Budući da nastaje na polju Drugoga, označitelj omogu­
ćuje pojavu subjekta njegova značenja. Ali, on funkcioni­
ra kao označitelj, tako da svodi subjekt na to da bude
samo označitelj, petrificirajući ga istom kretnjom k o j o m
ga zove da funkcionira, da govori, kao subjekt. Tu je
upravo vremenski nagon, gdje se uspostavlja o n o što je
karakteristika početka nesvjesnoga kao takvog — za­
tvaranje.
Jedan analitičar je to osjetio na drugoj razini i poku­
šao izraziti izrazom koji je b i o nov i nije nikad otada b i o
korišten na polju analize — aphanisis, nestanak. Jones,
koji ga je izmislio, uzeo ga je kao nešto prilično apsurd­
no, strah o d nestajanja želje. Dakle, aphanisis treba po­
staviti radikalnije na razinu gdje se subjekt očituje u toj
kretnji nestanka, koji sam okvalificirao kao smrtonosni.
Ovu sam kretnju j o š nazvao fading subjekta.
Zastat ću načas da bih vam omogućio da osjetite u
kojoj je mjeri moguće naći se u konkretnom iskustvu i
čak promatranju, p o d uvjetom da njime upravlja ovaj
resor i odstrani njegova zasljepljenja. Pokazat ću vam
to na primjeru.
Piažeovska greška — za one koji vjeruju -da je to neo­
logizam, naglašavam da se radi o gospodinu Piagetu —
je greška koja leži u pojmu onoga što nazivamo egocen­
trični g o v o r djeteta, koji je definiran kao stadij u kojem
bi nedostajalo o n o što ova alpska psihologija naziva
uzajamnošću. Uzajamnost je daleko od horizonta onoga
što nas treba upravljati u tom času, a p o j a m egocentrič­
nog govora je proturječnost. Dijete u t o m čuvenom go­
voru, k o j i se m o ž e snimiti magnetofonom, ne govori za
sebe, kao što se kaže. Nesumnjivo, ono se ne obraća dru­
gome, ako ovdje upotrebimo teoretsku podjelu koja se
izvodi iz funkcije ja i ti. Ali, potrebno je da tu ima i
drugih — za vrijeme njihove prisutnosti djeca će se
posve predati malim igrama, kakve im se zadaju u nekim
metodama zvanim aktivni odgoj, onda oni g o v o r e — oni
se ne obraćaju tome i tome, oni govore, ako mi dopu-

222
state riječ, prema kulisi. Taj egocentrični govor, to je
tko ima uši neka čuje!
Tu ćemo, dakle, naići na konstituciju subjekta na po­
lju Drugoga, kakvu v a m pokazuje ova mala strelica na
ploči. Ako ga shvatimo u njegovu nastajanju u polju Dru­
goga, karakteristika subjekta nesvjesnog jest da se nalazi,
pod označiteljem koji razvija svoje mreže, svoje lance i
svoju povijest, na neodređenom mjestu.
Više od jednog elementa sna, g o t o v o svi, mogu biti
točka na kojoj ćemo ga različito smjestiti u interpreta­
ciji. K a d mislimo da ga m o ž e m o navesti da izrazi što
želimo, to znači da nismo ništa shvatih — treba reći da
se psihoanalitičari ne izražavaju baš dobro. Interpreta­
cija se ne može savijati u svim pravcima. Ona označava
samo jedan slijed označitelja. Ali subjekt doista može
zauzimati različita mjesta, prema tome da li se stavlja
pod ovaj ili onaj od ovih označitelja.
Sada dolazim do dvije operacije koje namjeravam
obrazložiti danas u odnosu subjekta prema Drugome.

3
Pažnja! to su potpore za vaše misli, koje ne idu bez smi­
calica, ali nema topologije koja ne bi zahtijevala da bu­
de poduprta nekom smicalicom, — to je upravo rezultat
činjenice, da subjekt zavisi od označitelja, drugačije re­
čeno, od izvjesne nemoći vaše misli.
R e c i m o to, da je malo V donje polovice romba vel,
uspostavljen prvom operacijom, na kojoj bih se načas
zadržao.

Možda će vam se, uostalom, učiniti da su to prilično

glupe stvari. Ali, logika je to uvijek pomalo. A k o ne do­
premo do korijena luckastosti, zapadamo neizbježno u
bezumlje, za što je lako dati primjere, kakve su, na prim­
jer, tobožnje antinomije razuma, kao katalog svih kata­
loga koji ne sadržavaju sebe, i dolazimo do ćorsokaka,
koji logičarima zadaju, ne znam zašto, glavobolje. Rješe­
nje je uostalom vrlo jednostavno, zapravo označitelj koji
se označava, očito nije isti označitelj kao onaj kojim oz­
načavamo drugi označitelj. Riječ zastarjela, utoliko što
može značiti da je riječ zastarjela i sama zastarjela riječ,
nije ista riječ s jedne i s druge strane. Ovo bi nas treba­
lo ohrabriti, da iznesemo taj vel, koji sam spomenuo.
Riječ je o vel iz prve bitne operacije u kojoj se ute­
meljuje subjekt. N i j e izlišno to ovdje razložiti pred ši­
rokom publikom, jer se radi ništa manje nego o onoj
operaciji, koju možemo nazvati otuđenjem.
To otuđenje, bože m o j , prilično je u opticaju u naše
doba. Što god činili, svakim smo danom malo otuđeniji,
bilo to u ekonomici, politici, psiho-patologiji, estetici i
tako redom. Možda ne bi bilo loše vidjeti u čemu je ko­
rijenje tog čuvenog otuđenja.
224
 Da li to znači, a čiji sam izgleda pobornik, da je sub­
jekt osuđen da vidi svoje pojavljivanje in initio samo u
polju Drugoga? To bi m o g l o biti tako. Ali, nikako — ni­
kako — nikako.
Otuđenje se sastoji u o v o m e vel, koje — ako riječ osu­
đen ne izaziva vaše primjedbe, uzimam je — osuđuje sub­
jekt, da se pojavi samo u toj razdiobi koju, čini mi se,
dovoljno obrazlažem, ako kažem da, ako se on pojav­
ljuje s jedne strane kao smisao proizveden označiteljem,
s druge se strane pojavljuje kao aphanisis.
Tu je vel, koji je dobro prikazati da bismo ga razlikovali
od drugih upotreba vel, od drugih upotreba ili. Postoje
dvije upotrebe. Uz minimalnu logičku naobrazbu pozna­
to vam je da postoji isključivi vel — idem ili amo, ili ta­
mo — ako idem amo, ne idem tamo — treba izabrati.
Postoji i drugi način upotrebeve/ — idem na jednu stra­
nu ili na drugu stranu, baš me briga, svejedno mi j e .
To su dva vel koja nisu jednaka. Pa, postoji i treće, a da
vas ne bih zbunio, reći ću v a m odmah čemu on služi.
Simbolička logika, v r l o korisna j e r je osvijetlila osjet­
ljivo područje, naučila nas je razlikovati domet o v e ope­
racije koji nazivamo uniranjem. Govoreći kao što se
govori kad se radi o skupovima, jedna je stvar zbrojiti
dvije zbirke, a druga unirati ih. Ako u tom, lijevom,
krugu ima pet predmeta, i ako u drugom ima j o š pet —
ako ih zbrojimo ima ih deset. Ali, ima ih koji pripadaju
obim krugovima. A k o postoje dva takva koji pripadaju
obim krugovima, uniranje neće biti u udvostručenju nji­
hova broja, u uniji će biti osam predmeta. Izvinjavam
se ako ovo podsjećanje izgleda malo dječje, ali to činim
da bih vam pružio pojam, da se ovaj vel koji pokušavam
obrazložiti, podupire samo logičkim oblikom unije.
Vel otuđenja definiran je izborom, čije osobine zavise
od toga ima li u uniji neki elemenat, koji pridonosi da u
bilo kojem izboru on ima kao posljedicu neko ni jedno,
ni drugo. Izbor je samo u spoznaji želimo li sačuvati je­
dan od dijelova, d o k drugi u svakom slučaju nestaje.

225
 Ilustrirajmo to onim što nas zanima, bićem subjekta,
onoga subjekta koji je tu p o d smislom. Izabrali smo biće,
subjekt nestaje, izmiče nam, zapada u nesmisao — iza-
biremo smisao, a smisao opstaje samo krnjen za taj dio
nesmisla, koji je, pravo rečeno, ono što u ostvarenju sub­
jekta tvori nesvjesno. Drugim riječima, u samoj je naravi
takvog smisla, kakav se pojavljuje u polju Drugoga, da
u velikom dijelu svoga polja bude zasjenjen nestankom
bića, koji je induciran samo funkcijom označitelja.

Otuđenje

T o , kazao sam vam, ima direktnu implikaciju koja je

i previše neprimijećena — kad v a m budem rekao, vidjet
ćete da je to očigledno, samo je to očiglednost koja se
ne vidi. Otuđenje ima za posljedicu to da interpretacija
nema svoj zadnji resor u tome da nam pruža značenje
puta k o j i m vodi ono psihičko, koje je pred nama. Taj do­
mašaj je samo preludij. Interpretacija ne cilja toliko na
smisao, k o l i k o na to da svede označitelje u njihov nesmi­
sao, da bismo mogli iznaći odrednice cjelokupnog pona­
šanja subjekta.
M o l i m vas da se sjetite onog što je m o j učenik Leclaire
na kongresu u Bonnevalu naveo u prilog primjeni mojih
teza. Vidjet ćete da je u svom zahvatu o d v o j i o niz s jed-
n o r o g o m , ne kao što se mislilo u diskusiji, u njegovoj
značenjskoj zavisnosti, već upravo u njegovu nesvedivom
i besmislenom karakteru lanca označitelja.
Ali, nećemo govoriti previše o važnosti ovoga što sam
naveo. O v o otudujuće i l i nije samo proizvoljan izum i,

226
kao što se kaže, duhovno viđenje. Ono je u jeziku. Ovo ili
postoji. T o l i k o je prisutno u jeziku, da bi ga i u lingvi­
stici trebalo razlikovati. Navest ću vam odmah primjer.
Kesa ili život! A k o izaberem kesu gubim oboje. Ako iza­
berem život, i m a m ž i v o t bez kese, naime okrnjen život.
Vidim da ste me dovoljno shvatili.
K o d Hegela sam našao legitimnu potvrdu za ovaj naziv
otuđujući vel. O čemu je riječ kod njega? — ukratko,
radi se o nastanku p r v o g otuđenja, onoga u kojem čovjek
kroči na put ropstva. Sloboda ili život! Ako on izabere
slobodu, hop! gubi odmah oboje, — ako izabere život,
oduzeta mu je sloboda u životu.

Tu mora postojati nešto posebno. To nešto posebno-

nazvat ćemo smrtonosni faktor. T o j e onaj faktor koji j e
prisutan u nekim razdiobama, koje nam ta igra označi­
telja pokazuje, koju nekad v i d i m o kako se odigrava u
samoj srži života — to nazivamo kromosomima, a do­
gađa se da među njima postoji jedan koji ima smrtonos­
nu funkciju. Naći ćemo potvrdu u malo neobičnom iskazu,
uvodeći u jedno od ovih polja samo smrt.
N a primjer, sloboda ili smrt! Budući da tu u igru
ulazi smrt, posljedica je ponešto različita struktura. Tu
mi u oba slučaja ostaje oboje. Sloboda j e , znate konačno,
kao npr. čuvena sloboda rada, za koju se izgleda borila
francuska revolucija — to isto tako može biti sloboda da
se crkne od gladi, čak je sve k tome v o d i l o tokom cije­
log devetnaestog stoljeća, zato je trebalo revidirati neka
načela. Vi izabirete slobodu, pa dobro! to je sloboda da
umrete. Čudna stvar, p o d uvjetima u kojima vam se kaže

227
sloboda ili smrt!, sam dokaz slobode, koji možete imati,
jest da izaberete smrt, jer time 1 ćete 'dokazati da imate
slobodu izbora.
U o v o m času koji je uostalom i hegelovski, j e r to je
ono što se naziva Teror, ova posve različita podjela od­
ređena je da vam pruži uvid u ono što je u o v o m polju
bitno u otuđujućem vel, smrtonosni faktor.

Drugu operaciju mogu samo navesti s obzirom na kasni

sat. Ona završava kružnost odnosa prema Drugome, ali
se pri tome pokazuje bitno izvijanje.
Dok se prvo razdoblje temelji na podstrukturi unije,
drugo se temelji na podstrukturi koju nazivamo presjek
ili produkt. Ona se postavlja upravo u taj isti polumje­
sec, gdje ćete ponovo naići na oblik zijeva, ruba.
Presjek dvaju skupova se sastoji od elemenata koji
pripadaju obima skupovima. Tu će se odvijati druga ope­
racija, isto tako bitna za definiranje, j e r će tu izbiti polje
prijenosa. Ja ću je nazvati, upotrebljujući svoj drugi no­
vi izraz, razdvajanje.
Separare, razdvojiti — preći ću odmah na dvosmisle­
nost se parare, se parer, i svako značenje koje ima u
francuskom, i odijevati se, i braniti se, i snabdjeti se po­
trebnim da se bude na oprezu, poći ću i dalje, na što
me ovlašćuju latinisti, do se parere, do nastati, roditi se,
o čemu se radi u ovoj prilici. K a k o se subjekt na ovoj
razini može smoći, opskrbiti? (procurer) — u tome je po­
rijeklo riječi, koja u latinskom označava rađanje. Ona
je pravna, kao uostalom, zanimljiva stvar, u indoevrop­
skom sve riječi koje označavaju donijeti na svijet. I sama
riječ parturition potječe od riječi koja u svom korijenu
znači pribaviti mužu dijete, pravnu, i recimo i to, dru­
štvenu operaciju.
Idući ću vam put pokušati pokazati kako se poput funk­
cije otuđujućeg vel, tako različite od do sada definiranih

228
 ostalih vel, može primijeniti pojam presjeka. Vidjet će­
mo kako se on pojavljuje iz prekrivanja dvaju manjaka.
Jedan manjak subjekt sreće u Drugome, u samom
prizivanju koje mu upućuje Drugi svojim diskursom.
U prekidima diskursa Drugoga, pojavljuje se u iskustvu
djeteta nešto što se tu može korjenito obilježiti — on
mi kaže to, ali što on hoće?
U tom intervalu koji presijeca označitelje, koji je dio
same strukture označitelja, ležište je onoga što sam u
drugim registrima svog izlaganja nazvao metonimijom.
Tu puzi, tu klizi, tu izmiče, poput lasice, ono što naziva­
mo željom. Subjekt spoznaje želju Drugoga u onome što
se ne uklapa, u manjku diskursa Drugoga, a svi djetetovi
zašto? manje svjedoče o pohlepi za razlogom stvari nego
li što stvaraju iskušenje zä odrasle; jedno zašto mi ti to
govoriš? uvijek nanovo izvire iz svog temelja, koji je
zagonetka želje odraslog.
Odgovarajući na ovaj zahvat, subjekt poput Grebouil-
lea donosi odgovor prethodnom manjku, o svom vlasti­
tom nestanku, koji tu postavlja na točku manjka u Dru­
gome. Prvi predmet koji on nudi toj roditeljskoj želji,
čiji je predmet nepoznat, jest njegov vlastiti gubitak —
Hoće li me on izgubiti? Fantazam njegove smrti, nestan­
ka, prvi je predmet koji subjekt treba uvesti u igru u toj
dijalektici, i on ga doista uvodi — znamo to zbog tisuću
činjenica, pa i sama mentalna anoreksija. Znamo i da
fantazam njegove smrti općenito pokreće dijete u njego­
vim odnosima ljubavi prema roditeljima.
Jedan manjak prekriva drugi. Tada dijalektika pred­
meta želje, dijalektika u kojoj se želja subjekta prikla­
nja želji Drugoga — već sam v a m davno rekao da je to
isto — ta dijalektika prolazi kroz nešto, što nije direktno
odgovoreno. To je manjak proizveden prethodnim raz­
dobljem koje služi da odgovori manjku izazvanom slje­
dećim razdobljem.
Nadam se da sam dovoljno naglasio ta dva elementa
kojima sam danas pristupio u novoj i temeljnoj logičkoj
operaciji — ne-uzajamnost i izvijanje u povratku.

229
 ODGOVORI

J.-A. M I L L E R : — Zar ipak ne želite pokazati da se

otuđenje subjekta, koje je definirano time da je rođeno
u jednom polju, uspostavljeno tim poljem, i podređeno
tom polju koje mu je vanjsko, radikalno razlikuje od
otuđenja samosvijesti? Ukratko, treba li to ovako shva­
titi — Lacan protiv Hegela?

V r l o je dobro što mi to govorite, to je upravo suprot­

no od onoga što mi je rekao Green — on se približio ste­
žući mi ruku, bar moralno, i rekao mi — Smrt struktu­
ralizmu, vi ste Hegelov sin. Ne slažem se. Mislim da ste
rekavši Lacan protiv Hegela, vi bliže istini, iako se, na­
ravno, uopće ne radi o filozofskoj debati.

Dr G R E E N : — Sinovi ubijaju očeve!

27. svibnja 1964.

17

Subjekt i Drugi (II): Aphanasis

Pitanje o Vorstellungsrepräsentanz.
Sloboda.
Predstavljanje i hegelovski mamac.
Descartesova želja.
Skepticizam, izvjesnost i subjekt
za koji se pretpostavlja da zna.
Mala slova.
Vrijednost pavtovskog iskustva.

Kad sam vam na početku naših susreta rekao — Ja ne

tražim, ja nalazim, mislio sam pritom da se samo treba
sagnuti u Freudovu polju i skupljati ono što se tamo mo­
že naći. Nachträglich je npr. bilo zapostavljeno, iako je
bilo tu i trebalo ga je samo pokupiti. Sjećam se iznenađe­
nja nekih, jednog dana, koji su bili na istom tragu kao
i ja, kad su vidjeli što se m o ž e napraviti od einziger Zug,
jedincati potez.
Danas bih v a m htio ukazati na važnost, već naznačenu
prošli put u mojoj shemi, onoga što Freud naziva na ra­
zini potiskivanja Vorstellungsrepräsentanz.

Vorstellung sadrži onu vrst pukotine, koja navodi nje­

mački jezik da stavlja neopravdane s-ove, koji se ne mo­
gu pridodati normalnoj deklinaciji odrednica, ali koji su
im potrebni za povezivanje složenih riječi. Postoje, dakle,
dvije riječi — Vorstellung, Repräsentanz.
Govorio sam vam prošli put o obliku otuđenja, koji
sam ilustrirao pomoću više primjera, i za koji sam vam
rekao da se može artikulirati u jednom vel v r l o neobične

231
prirode. Mogli bismo ga danas pokušati obrazložiti na.ne­
ki drugi način. Na primjer — nema n e č e g a ; . . bez ne­
čeg drugog. Dijalektika roba je očita, nema slobode bez
života, ali za njega neće biti ni života sa slobodom. Od
jednog do drugog postoji nužan uvjet. Taj nužni uvjet
postaje upravo dovoljan razlog, koji uvjetuje gubitak
prvotnog zahtjeva.
Možda je tu nešto do čega dolaze oni koji me slijede.
Nema načina da me se prati, a da se ne prođe kroz m o j e
označitelje, ali prolaženje kroz moje označitelje obuhva­
ća taj osjećaj otuđenja, koji ih potiče, prema Freudovoj
formuli, na traženje male razlike. Na nesreću, zbog te
male razlike gube dohvat pravca koji sam im naznačio.
Tako — bože moj, nisam ja tako osjetljiv — dopuštam
svakom da slijedi svoj put u smjeru koji pokazujem —
bio bih se rado lišio isticanja onoga što mi je izgledalo
važno raščistiti u prvom prijevodu koji sam dao za
Vorstellungsrepräsentanz.
Istaknuo sam da je kod Freuda naglašeno to, što po­
tiskivanje prenosi na nešto što pripada redu predstavlja­
nja, koji on naziva Vorstellungsrepräsentanz.
Čim sam prije nekoliko godina iznio ovu opasku — što
je bio način čitanja onoga što Freud piše p o d naslovom
Verdrängung, članak koji slijedi iza članka o nesvjesnom
u nizu tekstova sakupljenih kao metapsiholoških — na­
glašavao sam činjenicu da Freud potcrtava da afekt nije
potisnut. Afekt — a vidjet ćemo što on znači u našoj teo­
riji — se šeta drugdje, tamo gdje može. Bit će uvijek
dosta profesora psihologije koji će obrazložiti pacijentu
kako afekt ima smisao upravo tamo gdje više nije na
svom mjestu. Zato sam inzistirao na tome da po­
tisnuto nije u želji ono što je predstavljeno, značenje,
već, prevodim doslovno, predstavnik predstavljanja (re-
presentant de la representation).

Funkcija otuđenja tu posreduje kod ovoga ili onoga,

koji, više ili manje obuzet brigom o k o povlastica sveu­
čilišnog autoriteta, i zanesen preuzimanjem funkcije, ho-

232
će ispraviti prijevod koji sam dao. Vorstellungsrepräsen­
tanz je predstavnik, koji je predstavni, representatif.
To nije nešto posebno. Ali, u jednoj knjižici o psihoso-
matici nalazi se čitava argumentacija o tobožnjem ne-
poznanju nečega o nečemu koje treba nazvati m o j o m
teorijom želje, i pomoću male bilješke koja se odnosi
na to nedostižno poglavlje uzeto iz teksta, koji su do­
nijela moja dva učenika, naglašava se da, ako me slijede,
oni od želje čine predstavnog predstavnika potrebe. Ne
raspravljam o tome da li su m o j i učenici to zaista napi­
sali — nismo mogli naći taj odlomak — važno je to, da
se jedina zgodna opaska o v e krajnje malo sadržajne knji­
ge sastoji u riječima — radije ćemo reći da je želja ne-
-predstavni predstavnik (le representant non represen­
tatif).
Upravo to želim kazati i kažem — j e r ja i kažem o n o
što želim kazati — kad p r e v o d i m Vorstellungsrepräsen­
tanz kao predstavnik predstavljanja.
Vorstellungsrepräsentanz možemo smjestiti u našu
shemu izvornih mehanizama otuđenja, i to u prvu ozna-
čiteljsku spregu, koja nam omogućava shvaćanje, da se
subjekt najprije pojavljuje u Drugome, utoliko što se
prvi označitelj, jedincati označitelj, pojavljuje u polju
Drugoga i što on predstavlja subjekt za neki drugi ozna­
čitelj čiji je učinak aphanasis subjekta. Otuda i dioba sub­
jekta — kad se subjekt negdje pojavljuje kao smisao,
drugdje se očituje kao fading, kao nestajanje. Postoji,
dakle, ako se m o ž e reći, stvar života i smrti, između je­
dincatog označitelja i subjekta kao binarnog označitelja,
zbog njegova nestajanja. Vorstellungsrepräsentanz je bi­
narni označitelj.
Taj označitelj uspostavlja središnju točku za Vrverdrän­
gung — za ono što j e , budući da je prešlo u nesvjesno,
kao što Freud navodi u svojoj teoriji, točka za Anziehung,
točka privlačnosti, kroz koju će biti moguća sva potiski­
vanja, svi ostali slični prolazi na mjesto Unterdrückt,
onoga što je kao označitelj prošlo na donju stranu. E t o
o čemu je riječ u izrazu Vorstellungsrepräsentanz.

233
 Subjekt nalazi put povratka iz otuđujućeg vel pomoću
ove operacije koju sam nazvao razdvajanjem. Pomoću
razdvajanja subjekt nalazi, ako se tako može reći, slabu
točku primitivne sprege značenjske artikulacije, utoliko
što je ona u biti otuđujuća. U intervalu između ta dva
označitelja leži želja koja se nudi subjektu da ga obilje­
ži u iskustvu govora Drugoga, prvog Drugoga s kojim ima
posla, recimo radi ilustracije da se radi o majci. Utoliko
što je njena želja s ove ili s one strane onoga što ona ka­
že, što ona nalaže, što ona čini da se pojavi kao smisao,
utoliko je njena želja nepoznata, a u toj točki manjka
uspostavlja se želja subjekta. Subjekt se — putem proce­
sa koji nije bez varke, bez tog da predstavlja o v o temelj­
no izvijanje, zbog kojeg to što subjekt iznalazi nije isto
ono što oživljava njegovu kretnju iznalaženja — vraća
na početnu točku, a to je točka njegova manjka kao tak­
vog, manjka njegove aphanasis.
Vratit ćemo se detaljno na posljedice koje odatle pro­
izlaze za samo liječenje i vidjet ćemo da je takav učinak
izvijanja bitan za integriranje faze izlaska prijenosa. Za
sada ću se zadržati na onome što je bitno za funkciju
želje. N a i m e , subjekt igra svoju ulogu u razdvajanju,
zbog toga što je binarni označitelj, Vorstellungsrepräsen­
tanz, unterdrückt, potisnut.
Bitno j e , dobro obrazložiti stvar koja odmah osvjet­
ljava v r l o različita područja, što je znak interpretacije.
N i j e naodmet usput n a p o m e n u t i — ma koliko to me­
tafizički m o ž e izgledati, ali naša tehnika konačno često
upotrebljava izraz osloboditi nešto, kao da stvar ide
sama po sebi — nije naodmet opaziti da se tu odlučuje
o izrazu, koji zaslužuje kvalifikaciju fantoma — to je
sloboda. Subjekt se treba osloboditi afanasičkog učin­
ka binarnog označitelja, a ako pogledamo pobliže, vidjet
ćemo, da se doista radi o funkciji slobode.
N i j e stoga b i l o uzaludno što su za opravdavanje izra­
za vel na razini našeg iskustva, dvije najočitije potpore
kojih s m o se sjetili bila ta dva izbora, koji svojom for­
mulom strukturiraju, jedan, položaj roba, drugi, položaj

234
gospodara. Budući da je robu dan izbor slobode ili ži­
vota, on se svodi na nema slobode bez života, život ostaje
zauvijek prikraćen za slobodu. A nadalje ćete vidjeti da
se na isti način strukturira otuđenje gospodara. Jer, ako
Hegel navodi da se status gospodara uspostavlja smrt­
nom borbom radi čistog prestiža, gospodar uspostavlja
svoje temeljno otuđenje zato što njegov izbor treba pro­
ći kroz smrt.
Doista se može reći da od smrti nije pošteđen rob više
od gospodara, da će je on ria kraju imati uvijek i da je
to granica njegove slobode. Ali, time je premalo rečeno,
j e r ta smrt nije konstitutivna smrt otuđujućeg izbora go­
spodara, smrt borbe za prestiž. Otkriće biti gospodara
očituje se u času straha, kad mu se kaže sloboda ili smrt,
i kad može izabrati samo smrt da bi imao slobodu. Vrhun­
ska slika gospodara je taj lik iz Claudelove tragedije Syg-
ne de Coüfontaine koju sam dugo obrazlagao na jednom
seminaru. To je osoba koja nije htjela ostaviti ništa iz
svog registra, registra gospodara, a vrijednosti koje ona
žrtvuje donose j o j , uz njeno žrtvovanje, samo nužnost
odricanja do potpunog vlasništva, do vlastitog bića. Žrt­
vujući svoje vrijednosti, ona je primorana da se odriče
svoje biti, samog svog bića, do najintimnijeg u svom biću
— tako da ona konačno ilustrira radikalno otuđenje slo­
bode kod samog gospodara.

Je li potrebno tu naglasiti, da riječ Repräsentanz treba

shvatiti na taj način na koji se odvijaju stvari na razini
realnog, gdje se u svakoj ljudskoj domeni ostvaruje ko­
munikacija.
Ti predstavnici su, na primjer, ono što općenito nazi­
vamo predstavnik Francuske. Što treba da čine diplo­
mati kad pregovaraju? Oni igraju jedni prema drugima
samo funkciju čistih predstavnika, a njihovo se vlastito
značenje ne smije umiješati. Kad diplomati vode razgo-

235
vor, smatra se da oni predstavljaju nešto čije je znače­
nje, uostalom dirljivo, izvan njihove osobe, Francusku,
Englesku, itd. U samom dijalogu svatko treba registrirati
samo ono što drugi prenosi u čistoj funkciji označitelja,
ne treba voditi računa što je onaj drugi, kao čovjek, kao
pojava, manje ili više simpatičan. Interpsihologija je u
toj igri nepravilnost.
Izraz Repräsentanz treba uzeti u o v o m smislu. Označi­
telj treba registrirati kao takav, on je na suprotnom po­
lu od značenja. Značenje ulazi u igru u Vorstellung.
U psihologiji imamo posla s Vorstellung kad se preuzi­
ma briga oko predmeta iz svijeta, u zagradi subjekta, u
kojoj bi se odvijao cijeli niz a, a', a" i tako redom. Tu.se
smješta subjektivnost na koju se nadovezuje teorija
spoznaje. Naravno, pri svakom predstavljanju potreban
je subjekt, ali to nije nikad čisti subjekt. Ako smatramo
da se svaki subjekt održava u svijetu pomoću svojeg iz­
vornog Weltanschauunga, onda put istine prolazi — ka­
ko nam još pokazuje neka psihologija ili zaostala psiho-
sociologija — kroz istraživanje, totalizaciju, statistiku
drugih Weltanschauunga. A stvari bi mogle biti takve, da
u svijetu postoje subjekti koji bi bili zaduženi da pred­
stavljaju neke koncepcije svijeta.
U tome je, uostalom, bitna pukotina filozofskog ideali­
zma, uostalom neodrživog, i koji nije nikad radikalno
podržavan. Nema subjekta, a da negdje ne postoji apha­
nisis subjekta, i u tom otuđenju, u toj temeljnoj razdio­
bi se uspostavlja dijalektika subjekta.
Da bih odgovorio na pitanje koje mi je prethodni put
postavljeno u vezi s mojim pristupom hegelovskoj dija­
lektici, zar nije dovoljno da odgovorim, što se tiče vel,
osjetljive točke, točke ravnoteže, da nema pojavljivanja
subjekta na razini smisla već njegove aphanisis u Dru­
gom mjestu, koji pripada nesvjesnom? Štoviše, to ne
sadrži nikakvo posredovanje, a ako budem izazvan uka­
zat ću na to da stvarno iskustvo koje je nastalo u težnji
za apsolutnim znanjem nikad ne dovodi do onoga što
bi na bilo koji način m o g l o ilustrirati hegelovsku viziju

236
Susljednih sinteza, do nečega što bi m o g l o izgledati kao
obećanje koje Hegel vezuje za taj stadij, a koje je netko
šaljivo ilustrirao pod naslovom Nedjelja života — kad
ni jedan o t v o r ne bi ostao razjapljen u srži subjekta.
Potrebno je da navedem odakle proizlazi hegelovski
mamac. On je uključen u postupak kartezijanskog mi­
slim, u kojem sam vam naznačio početnu točku, koja
uvodi u povijest, u naše iskustvo, u našu nužnost, otuđu-
juće vel, i koja nas zauvijek sprečava da ga spoznamo.
U kärtezijanskom postupku vel je uzeto po prvi put kao
konstituent dijalektike subjekta, otada je neodstranjivo
u njegovom radikalnom temelju. Ova će mi referencija na­
dalje biti v r l o neophodna za karakteriziranje iskustva pri­
jenosa i zato ću se na nju vratiti da obrazložim neke
crte.

Kartezijanski postupak razlikuje od antičkog istra­

živanja episteme, od skepticizma koji mu je b i o jedan
od; termina, upravo to što ćemo pokušati obrazložiti po­
lazeći od dvostruke funkcije otuđenja i razdvajanja.
Što traži Descartes? izvjesnost, jednu krajnost. Ja imam,
kaže on, krajnju želju da naučim razlikovati istinito od
lažnoga — potcrtajte želju — da bih jasno vidio — što?
— svoje postupke, i hodao sa sigurnošću kroz ovaj život.
Zar se tu ne radi o posve drugoj stvari, a ne o težnji
za znanjem? To nije ni postupak dijalektičara, ni profe­
sora, a još manje konjanika. Isticano je, Descartesova
biografija je prije svega obilježena njegovim lutanjima
po svijetu, njegovim susretima, a iznad svega njegovom
tajnom namjerom — Larvatus prodeo. A k o to bilježim,
iako sam od onih koji smatraju brigu za biografijom
sporednom u odnosu na smisao njegova djela, to je zato
što Descartes i sam naglašava, da su njegova biografija,
njegov postupak bitni za shvaćanje njegove metode, pu­
ta prema istini koji je pronašao.

237
 On upravo obrazlaže da o n o što je dao, nije — kao što je
pokušao učiniti Bacon nekoliko godina prije njega —
opće sredstvo za pravilno vođenje uma, bez odstupanja,
na primjer, pred iskustvom. To je njegova metoda, uto­
liko što je krenuo tim pravcem sa željom da nauči razli­
kovati istinito od lažnog da bi jasno vidio, što? — svoje
postupke. Ovaj je primjer, dakle, poseban, a Descartes
čak nadodaje, ako se taj njegov put, u jednom času, ne
čini drugima dobar, to je njihova stvar, neka skupe iz
njegova iskustva ono što m o g u skupiti. To je dio Descar-
tesova uvoda u njegov put prema znanosti. Znači li to,
da je svaka težnja za znanjem odsutna? Znači li to, da
težina znanja nije prisutna u Descartesovu presjeku? Ali,
on počinje ovako — znanja on ima napretek, ima ga
uvijek, ima ga još. N i s a m ja onaj koji postavlja aluziju,
to je sam njegov tekst. N j e g a su obrazovali najbolji pro­
fesori, on izlazi iz koledža La Fleche, on je isusovački
učenik, a što se tiče znanja i mudrosti, toga mu ne nedo­
staje. Zar da kažem, da on, upravo zato što je izišao iz
isusovačke škole, nosi oštar osjećaj toga preobilja zna­
nja? Zar u srži onoga što prenosi kroz humanističku
mudrost nije nešto poput skrivenog perinde ac cadaver,
koje nije tamo gdje se obično stavlja, t j . u tobožnju smrt
koju zahtijevaju pravila svetog Ignacija? Što se mene
tiče, ja nisam j a k o osjetljiv, a o v i isusovci kakve ih ja
vidim, izvana, čini mi se da su tu na mjestu, i čak su ne­
prestano živi, njihova se prisutnost osjeća, čak i u razno­
likosti koja je daleko od one koja evocira smrt. N e ,
smrt o kojoj je riječ skrivena je iza samog pojma huma­
nizma, u srži je samog humanističkog razmatranja. I pod
o v i m terminom humanističke znanosti pokušava se oži­
viti nešto što ćemo nazvati leš u ormaru.
Upravo tu Descartes pronalazi novi put. N j e g o v cilj
nije opovrgavanje neizvjesnih znanja. On će ostaviti zna­
nja na miru i s njima sva pravila društvenog života.
Uostalom, kao i svi ostali u tom povijesnom trenutku na
početku 17. stoljeća, u trenutku kad se p o j a v i o subjekt,
on ima o k o sebe libertince, koji vrve, i koji su poput

238
drugog termina otuđujućeg vel. Oni su u biti pironisti,
skeptici, i Pascal ih označava njihovim imenom, iako
im nije dovoljno naglasio smisao i izrazitost.
Skepticizam nije susljedno i nabrojivo dovođenje u sum­
nju svih mišljenja, svih putova kojima se pokušalo prići
znanju. T o j e pridržavanje subjektivnog stava — ništa
se ne može znati. I m a tu nešto što b i vrijedilo ilustrirati
lepezom svih onih koji su bili njegove povijesne inkar­
nacije. H t i o bih vam pokazati da je Montaigne zaista
onaj koji se usredotočio, ne na skepticizam, već na živi
trenutak aphanasisa subjekta. U tome j e on plodan, vječ­
ni vodič koji nadilazi sve što je mogao predstavljati u tre­
nutku koji se može definirati kao historijska prekretnica.
Ali, tu se ne radi o skepticizmu. Skepticizam je nešto što
mi više ne poznajemo. To je etika. Skepticizam je način
čovjekova održavanja u životu, koje uključuje tako te­
žak, junački položaj da ga čak više i ne m o ž e m o zamisliti
— možda upravo zbog o v o g postupka koji je pronašao
Descartes, i koji vodi istraživanje puta izvjesnosti do sa­
me točke otuđujućeg vel, iz koje je samo jedan izlaz —
put želje.
Ta želja za izvjesnošću dovela je Descartesa do sumnje
— izbor ovog puta ga je doveo do neobičnog razdvajanja.
H t i o bih dotaknuti neke točke koje će nam pomoći da
shvatimo jednu bitnu funkciju, iako prikrivenu, koja je
još živa, prisutna, vodeća u našoj metodi istraživanja
nesvjesnoga.

Izvjesnost nije za Descartesa momenat za koji se može

smatrati da je zadobiven, kad smo j e d n o m došli do nje­
ga. On treba svaki put, za svakoga, biti ponovljen. To je
uspon. To je orijentacijska točka, koju je posebno teško
uzdržavati u usjeku k o j i j o j daje vrijednost. To j e , u
pravom smislu riječi, uspostavljanje nečega odvojenoga.
K a d Descartes najavljuje pojam izvjesnosti, koji se ci­
jeli zasniva na ja mislim kogitacije, označene t o m točkom

239
 bez-izlaza koja postoji između uništenja znanja i skepti­
cizma, što nisu dvije slične stvari — m o g l o bi se reći
da je njegova greška u tome što misli da je u tome
znanje. Što kaže da zna nešto o toj izvjesnosti. Što ne
čini od ja mislim običnu točku nestajanja. Ali, učinio je
drage stvari koje se tiču polja koje on ne imenuje, gdje
lutaju sva ta znanja za koja je rekao da bi ih trebalo
postaviti u radikalnu suspenziju. On postavlja polje ovih
znanja na razinu tog najšireg subjekta, subjekta za koji
se pretpostavlja da zna, boga. Znate da je Descartes mo­
rao uvesti njegovu prisutnost. Ali, na kako neobičan
način!
Tu se postavlja pitanje vječnih istina. Da bi se uvjerio
da se pred njim ne nalazi bog obmanjivač, on treba pro­
ći kroz medijum boga — k o d njegova se boga ne radi
o nekom savršenom biću.
Da li Descartes ostaje vezan, kako je to do njega uvi­
jek bivalo, za zahtjev da jamči cjelokupno naučno istra­
živanje time da suvremena znanost postoji negdje, u po­
stojećem biću, koji se zove bog? — to jest, time što se
pretpostavlja da bog zna?
M o ž e vam se činiti da vas odvodim daleko od našeg
polja iskustva, a ipak, podsjećam na to da bih se ujedno
i ispričao i održao vašu pažnju na razini našeg iskustva
— subjekt pretpostavljen da zna je u analizi analitičar.
Idući ćemo put raspravljati o funkciji prijenosa, kako
to da mi ne osjećamo potrebu za idejom savršenog i
beskrajnog bića — kome bi palo na pamet da ove dimen­
zije pripiše svom analitičaru? — da bi se uvela funkcija
subjekta pretpostavljenog da zna.
Vratimo se našem Descartesu i njegovom subjektu
pretpostavljenom da zna. K a k o ga se on oslobađa? Pa,
znate, svojim voluntarizmom, prvenstvom koje je dao
htijenju boga. To je sigurno jedan od najneobičnijih ob­
rata u povijesti duha — vječne istine su vječne, jer bog
hoće da budu takve.
Mislim da cijenite eleganciju takvog rješenja, koje čitav
jedan dio istina, vječne istine, ostavlja bogu na teret.

240
 Shvatite da Descartes hoće reći, i kaže, ako su dva i
dva četiri, to je zato što b o g tako hoće, posve jedno­
stavno. To je njegova stvar.
Pa, istina je da je to njegova stvar, i da to što su dva
i dva četiri nije nešto što ide samo po sebi, bez njegove
prisutnosti.
Pokušat ću ilustrirati što mislim reći. Kad nam Des­
cartes govori o svom postupku, svojoj metodi, o jasnim
idejama i o nejasnim idejama, o jednostavnim idejama
i o složenim idejama, on između ta dva člana svoje me­
tode postavlja red koji treba slijediti. Moguće je, na­
posljetku, da jedan više jedan više jedan više jedan, ne
daje četiri, i moram vam reći da upravo na tome arti­
kuliram otuđujući vel, dobar primjer za to. Jer, u kardi­
nalnom redu bi to izgledalo otprilike ovako:

1 + (1+ (1+ (1+ (...)))).

Svaki put kad se uvodi n o v i član postoji jedan ili više
ostalih, koji su izloženi opasnosti da nam kliznu kroz
prste. Da bi se došlo do četiri važan je glavni, a ne redni
broj. Postoji prva mentalna operacija koju treba izvesti,
zatim druga, pa treća, pa četvrta. Ako ih ne izvršite po
redu, propuštate ih. Relativno je drugorazredno znati da
li na kraju računa to iznosi tri, četiri ili dva. To je stvar
boga. Descartes sada uvodi i odmah ilustrira, jer, isto­
vremeno sa s v o j o m raspravom o metodi on uvodi
svoju geometriju i dioptriku, sljedeće — on zamje­
njuje mala slova a, b, c itd. svoje algebre velikim slovima.
Velika su, ako hoćete znati, slova hebrejskog alfabeta
pomoću kojih je b o g stvorio svijet, i za koje znate da
svako ima naličje i da svakom odgovara jedan b r o j . Raz­
lika između malih i velikih slova kod Descartesa je u to­
me što mala slova nemaju broja, ona su zamjenjiva i
samo će red komutacija odrediti njihov proces.
Da je već u broju implicirana prisutnost Drugoga, do­
voljno bi bilo za ilustraciju kazati vam da niz brojeva
možemo predstaviti samo uvodeći nulu, na manje ili
više prikriven način. Dakle, nula je prisutnost subjekta

241
koji na ovoj razini totalizira. Ne možemo ga izvući iz
dijalektike subjekta i Drugoga. Prividna neutralnost ovog
polja skriva prisutnost želje kao takve. To ću ilustrirati
učinkom povratka. Ipak proslijedimo koji korak s funk­
cijom želje.
Zapravo, Descartes uvodi polazne osnove za znanost u
kojoj bog nema posla. Jer, karakteristika naše znanosti
i njena razlika od antičkih znanosti jest da se čak nitko
ne usuđuje, da ne bude smiješan, upitati da li bog nešto
zna, da li bog lista rasprave iz moderne matematike da
bi bio u toku.
Ja sam danas dosta napredovao i ispričavam se što
nisam i više. Napuštam vas naznačavajući posljednji pred­
met mojih ovogodišnjih izlaganja — a to je pitanje o
položaju analize u znanosti. Da li se analiza može po­
staviti u našu znanost, utoliko što se smatra da u njoj
b o g nema posla?

ODGOVORI

Dr G R E E N : — Zar ne postoji sredstvo za artikuliranje

pitanja o Vorstellungsrepräsentanz prema onom što ste
rekli — posebno polazeći od odnosa subjekta prema ogle­
dalu, tako da ga taj odnos upućuje na subjekt pretpo­
stavljen da zna tko je u ogledalu?

N o . K o n a č n o . . . ja vas neću slijediti u t o m smjeru.

Ja mislim da j e to kratki spoj.
Točka gdje se pripaja ponovno preuzimanje Vorstel-
lungsrepräsentanz, koju sam često upotrebljavao u da­
našnjem izlaganju, jest točka za koju sam v a m rekao da
je virtuelna točka funkcije slobode, iako se izbor, vel,
očituje tu između označitelja i subjekta. Ja sam to ilus­
trirao o t v o r o m nad onim što bismo m o g l i nazvati pre­
obražajima ove slobode, koju, konačno, nitko od ozbilj­
nih ljudi nije pronašao. A zatim sam prešao na Descartesa,
koji se za nju ne brine mnogo, osim u djelovanju. U
djelovanju, i to na putu na kojem on nalazi svoju izvjes-

242
 nost, prolazi i njegova sloboda. To ne znači da nam je
on zavješta na ime bankovnog računa.
K r o z Vorstellungsrepräsentanz trebat ću proći idući
put, prije nego li na razinu prijenosa uključim izraze
koje sam bio primoran uvesti danas o k o funkcije Dru­
goga. To su prividno v r l o udaljene stvari od naše do­
mene. To je, točnije, psihosomatika.
Psihosomatika je nešto što nema označitelja, ali koja
je ipak pojmljiva samo onoliko koliko se označiteljska
indukcija na razini subjekta dogodila na način koji u
igru uvodi aphanisis subjekta.
U djelcu o kojem sam govorio i čije ćete blebetanje
moći ocijeniti, nalazi se ipak ova mala bitna primjedba
— mada ona želi opovrgnuti, ne mene, ja nisam bog, v e ć
one koji govore u m o j e i m e — da želja nije predstavnik
potrebe. Na o v o m će mjestu Vorstellungsrepräsentanz
umnogome ograničiti našu igru interpretacije, zbog toga
?to subjekt, kao aphanisis, ne sudjeluje u tome.
U onoj mjeri u kojoj potreba sudjeluje u funkciji želje,
psihosomatika može biti shvaćena kao nešto drugačije
od ovog običnog blebetanja, koje se sastoji u tome što
kaže da postoji psihička zamjena za sve što se zbiva
u somatskom. To se odavno zna. A k o govorimo o psiho-
somatici, to je slučaj u mjeri u kojoj tamo treba posre­
dovati želja. Utoliko, koliko je karika želje u njoj saču­
vana, čak ako i više ne m o ž e m o voditi računa o funkciji
aphanasis subjekta.
H t i o bih, kad sam već na t o m području, da osjetite
o čemu se radi kod uvjetovanog refleksa. U pavlovskom
se pokusu ne navodi dovoljno da je on moguć ukoliko
je moguće rastaviti djelovanje biološke funkcije, tj. o n o
čemu možemo pripisati ujedinjujuću, totalizirajuću funk­
ciju potrebe. Ona se može rastaviti, j e r se tu isprepleće
više od jednog organa. K a d vidite da vaš pas slini gle­
dajući komad mesa, ono što vas nadalje zanima jest
da presiječete stvar na mjestu izlučivanja sline, i da po­
kažete da se ona može obrazložiti nečim što funkcionira

243-
kao označitelj, jer je to učinio eksperimentator. Drugim
riječima. Drugi je tu.
Ali, što se tiče tobožnjeg psihizma nesretne životinje,
to ne dokazuje ama baš ništa. Čak ni tobožnji učinci
neuroze, koji se postižu, nisu učinci neuroze, iz jedno­
stavnog razloga — oni se ne mogu analizirati govorom.
Najveće značenje ovih uvjetovanih refleksa jest u tome
da nas nauče što životinja može oćutjeti. Mi se služimo
označiteljem — koji nije označitelj za njega, ali koji se,
da bi funkcionirao kao označitelj, mora uvrstiti u raz­
liku — da se vidi što ima diferencijalno mogućeg na
razini njegova perceptuma, što uopće ne znači da će on
biti percipiens u subjektivnom smislu riječi. Važnost
tog pokusa je u tome, da nam ukaže koja je diferenci­
jalna lepeza kod životinje koja nema ništa s predstav­
ljanjem, naravno, j e r tu nema drugog subjekta osim
subjekta eksperimentatora. A to ide i dalje. Uistinu, mi
ispitujemo životinju prema našoj zamjedbi. Ovaj način
ograničavanja pavlovskih pokusa, vraća im istovremeno,
to se vidi, njihovu vrlo veliku važnost.
Njihove stvarne znanstvene prednosti su one koje sam
naveo, i samo za to se one stvarno upotrebljavaju.
Interes može, konačno, biti u iznošenju pitanja koja
nam postavlja činjenica da kod životinja otkrivamo da
označitelji — koji su naši, jer smo mi eksperimentatori,
ti koji ih raspoređujemo u zamjedbi — međusobno pre­
nose neku vrst ekvivalencije.
Ne tvrdim da sam riješio o v o pitanje formuliravši ga.
Ova nam vrst ekvivalencije uostalom omogućava da
postavimo problem realizma broja u obliku koji nije
isti prijašnjem, kad sam v a m pokazao koje pitanje im­
plicira svaku upotrebu broja, i to što čini aritmetiku
znanošću, koja je doslovno osujećena unošenjem alge-
brizma. Ovdje broj posreduje u ime čiste frekvencije u
onome što možemo nazvati, postavljajući stvari na nji­
hovo mjesto, pavlovskim signalom. Treba znati da ži­
votinja uvjetovana stotinama vizualnih poticaja u se­
kundi reagira na stotinu auditivnih poticaja u sekundi.

244
Tako je otvoreno novo pitanje u ispitivanju. Još se, ne­
sumnjivo, ne radi o nečemu čemu m o ž e m o dati pun sta­
tus označitelja, osim za nas koji brojimo frekvencije.
Ipak, činjenica da životinja bez vježbanja prelazi od
stotinu frekvencija u j e d n o m registru na stotinu fre­
kvencija u drugom, omogućuje nam da možda odemo
malo dalje na čisto zamjedbenoj strukturi.
Iskoristio sam postavljeno pitanje da vam iznesem
stvari, koje sam namjeravao reći, a to nisam učinio.
Ostanimo pri tome.

3. lipnja 1964.
 18

O subjektu za koji se pretpostavlja

da zna, o prvoj dijadi i o dobru

Povjerenje prema analitičaru.

Znanost.
Čim postoji subjekt za koji se pretpostavlja
da zna, postoji i prijenos.
Vjerovanje.
Otuđenje shvaćeno u fort-da.
Otuđenje u ugodi.

Cilj mojega učenja je bio i ostao stvaranje analitičara.

Stvaranje analitičara je predmet na dnevnom redu ana­
litičkog istraživanja. Međutim — već sam vam pružio
dokaze za to — u analitičkoj literaturi načela izmiču.
Jasno je u iskustvu svih koji su prošli kroz to stva­
ranje da se nedostatak kriterija zamjenjuje nečim što
pripada redu ceremonije, i što se može prevesti samo
ovako — simulacija. Jer, za analitičara ne postoji ni­
kakvo s-one-strane, ne postoji nikakvo bitno s-one-strane,
na što bi se m o g l o odnositi to za što se on osjeća opu­
nomoćen za izvršavanje svoje funkcije.
Ono što on postiže je neprocjenjivo — povjerenje su­
bjekta kao takvog, i rezultati, koje postiže putem izvjesne
tehnike. On se ne predstavlja kao bog, za svog pacijenta
on nije b o g . Odakle to povjerenje? O k o čega se ono
vrti?
Nesumnjivo, za onoga koji se uzda, koji dobiva nešto
zauzvrat, pitanje se može mimoići. Ali, ne može ga mi­
moići psihoanalitičar. Formiranje psihoanalitičara zahti­
j e v a da on zna o k o čega se kretanje v r t i u procesu u
kojem v o d i svog pacijenta. On mora znati, mora mu

246
biti preneseno u iskustvu, od čega se on odvraća. Ta
pokretna točka jest ono što ja naznačujem — na način
koji vam, mislim, izgleda dovoljno motiviran, ali gdje
će vam, nadam se, usporedo s našim napredovanjem iz­
gledati sve jasnija, sve neophodni ja — to je ono što
označavam kao psihoanalitičarevu želju.
Prošli sam vam put pokazao mjesto kroz koje se tu
priključio kartezijanski postupak, koji u svom početku
i u svom kraju ne ide suštinski prema znanosti, već pre­
ma vlastitoj izvjesnosti. On je u načelu nečega što nije
znanost u onom smislu u kojem je kod Platona nadalje
učinila predmet filozofske meditacije -— već je Ta zna­
nost, naglasak je na Ta, a ne na znanost. Ta znanost
je ona u kojoj smo uhvaćeni, koja čini kontekst našeg
djelovanja u vremenu u kojem živimo, i kojoj ne može
izbjeći ni sam psihoanalitičar, j e r ona tvori i dio nje­
gova stanja, to je Znanost.
U odnosu na tu znanost treba postaviti psihoanalizu.
To možemo učiniti samo ako za fenomen nesvjesnog
artikuliramo reviziju koju smo dali na utemeljivanje
kartezijanskog subjekta.
Danas ću poći do fenomenologije prijenosa.

Prijenos je pojava u koju su zajedno uključeni subjekt

i psihoanalitičar. Ako ih podijelimo na prijenos i protu-
-prijenos — ma koliku smjelost i nehajnost sebi dopu­
stili kad je riječ o o v o j temi — to je samo način da
se zaobiđe ono o čemu se radi.
Prijenos je bitna pojava, vezana za želju kao čvorni
fenomen ljudskog bića koji je otkriven prije Freuda.
B i o je savršeno obrazložen — utrošio sam dobar dio
jedne godine posvećene prijenosu da to dokažem — s
najvećom točnošću, u tekstu gdje se spori o k o ljubavi,
naime u Platonovoj Gozbi.

247
 Moguće je da je taj tekst napravljen za Sokratovu lič­
nost koja se tu posebno diskretno pokazuje. Bitni, po­
četni momenat, na koji se treba odnositi pitanje o akciji
analitičara, jest onaj u kojem je rečeno da Sokrat nikad
nije tvrdio da išta zna, osim onoga što se odnosi na
Eros, tj. na želju. Zbog ove činjenice i zato što u Gozbi
ide dalje nego igdje pri ukazivanju značenja komedije
svojih dijaloga i stvar tjera do mimike, Platon nam je
mogao samo naznačiti najtočnije mjesto prijenosa.
Čim se negdje nalazi subjekt za koji se pretpostavlja da
zna — koji sam vam danas na vrhu ploče skratio kao
S.s.S. (sujet suppose savoir) — postoji i prijenos.
Što znači udruženje psihoanalitičara koje podjeljuje
uvjerenja o osposobljenosti? — samo to da ono upu­
ćuje kome se možemo obratiti ako hoćemo predstav­
ljati taj subjekt za koji se pretpostavlja da zna.
Izvjesno je i svakom poznato da ni jedan psihoanali­
tičar ne može zahtijevati da predstavlja, pa i najmanje,
apsolutno znanje. Zato, u izvjesnom smislu, možemo reći,
da je onaj koga možemo osloviti, ako postoji, samo je­
dan jedini. Taj jedan, b i o je, dok je b i o živ, Freud. Či­
njenica da je Freud, što se tiče nesvjesnoga, b i o legi­
timno subjekt za koji smo mogli smatrati da zna stavlja
po strani sve što se ticalo analitičkog odnosa, kad su ga
njegovi pacijenti zajedno s njim pokrenuli.
On nije b i o samo subjekt za koji se pretpostavlja da
zna. On je znao, i on nam je pružio to znanje u terminima
za koje možemo reći da su neuništivi, mada su otkad su
iznijeti podložni ispitivanju koje se do sada j o š nije
iscrpio. N i k a d nije postignut ni najmanji napredak koji
ne bi zastranio, ako je bio zapostavljen koji od termina
oko kojih je Freud odredio putove i staze nesvjesnoga.
To nam dovoljno kazuje o funkciji subjekta za koji se
pretpostavlja da zna.
Funkcija, a istovremeno Freudov ugled kao njena po­
sljedica, na horizontu su svakog položaja analitičara.
Oni tvore dramu društvene organizacije, zajednice psi­
hoanalitičara.

248
 T k o se može osjetiti posve zaposjednut tim subjektom
za koji se pretpostavlja da zna? N i j e u tome pitanje. Pi­
tanje je, najprije, za svaki subjekt, odakle polazi da bi se
obratio subjektu za koji se pretpostavlja da zna. Svaki put
kad je ta funkcija za subjekt utjelovljena u bilo kome, u
analitičaru ili ne, proizlazi iz definicije koju sam dao,
da je prijenos već utemeljen.
Ako stvari idu tako da je to k o d pacijenta već odre­
đeno za osobu koja se može imenovati, koja je njemu
dostupna, proizići će za onoga tko se u analizi za njega
bude brinuo posebna teškoća koja se tiče pokretanja
prijenosa u akciju. Događa se da i najgluplji analitičar
— ne znam da li postoji taj krajnji član, to je funkcija
koju ovdje označavam samo onako, kako se u logici
označava ona vrsta mitskog broja kao, npr., najveći broj
koji se može izraziti u toliko i toliko riječi — dakle, čak
i najgluplji analitičar opaža, prepoznaje, i vodi analizi­
ranog prema onome koji za njega ostaje subjekt za koji se
pretpostavlja da zna. To je samo detalj i gotovo anegdota.
Pređimo sada na ispitivanje onoga o čemu je riječ.
Analitičar, rekao sam, drži to mjesto time što je pred­
met prijenosa. Iskustvo nam potvrđuje, da je subjekt,
kad uđe u analizu, daleko od toga da mu prida to mjesto.
Ostavimo načas kartezijansku hipotezu da je psiho­
analitičar varalica. N j u ne treba apsolutno isključiti iz
fenomenološkog konteksta izvjesnih pristupa u analizi.
Ali, psihoanaliza nam pokazuje da o n o što, p o g o t o v o u
polaznoj fazi, najviše ograničava povjeravanje pacijena­
ta, njihovo prepuštanje analitičkom pravilu, jeste pri­
jetnja da bi on mogao prevariti psihoanalitičara.
Koliko se puta u našem iskustvu dogodi da v r l o kasno
upoznamo važan biografski detalj ?
Da biste me shvatili, reći ću, na primjer, da je u tom
času svog života subjekt dobio boginje. A zašto mi to
niste ranije rekli? — mogli bismo postaviti pitanje, ako
smo još dovoljno naivni. Točno, reći će vam analizirani,
da sam vam rekao ranije, mogli biste bili pripisati tome
barem dio mojih smetnji, možda čak sve, a to što sam

249
tu, to nije zato da biste mojim smetnjama dali organski
uzrok.
To je sigurno primjer neograničenog domašaja, i koji
treba sagledati na razne načine — pod kutom društve­
nih predrasuda, znanstvenih rasprava, zbrke koja na­
staje oko samog načela analize. Ovdje ga iznosim samo
radi ilustracije toga da pacijent može smatrati da će
analitičar biti prevaren, ako mu on da neke elemente. On
zadržava neke elemente da analitičar ne bi išao prebrzo.
M o g a o bih vam to predočiti bolje drugim primjerima.
Zar onaj koji može biti prevaren ne bi trebao a fortiori
biti p o d sumnjom da može, posve jednostavno, preva­
riti se?
Dakle, tu je granica. Oko ovoga prevariti se leži tezulja,
vaga te osjetljive točke, infinitezimalne, koju namjera­
vam o b j a s n i t i .
Pretpostavivši da analiza može biti u nekih subjekata
dovedena u pitanje, čak od samog početka, i pod sum­
njom da je mamac — kako to, da se oko ovoga pre­
variti se nešto zaustavlja? Čak i analitičarima pod pi­
tanjem ukazuje povjerenje u njihovu izvjesnu nepogre­
šivost, koja će takvom analitičaru, ponekad, u vezi sa
slučajnom gestom, pripisati neke nakane. Vi ste to uči­
nili da me iskušate!
Sokratska diskusija je uvela sljedeću temu: da bi pre­
poznavanje uvjeta dobra po sebi i m a l o za čovjeka nešto
neodoljivo. To je paradoks naučavanja, ako ne Sokrata
— što mi znamo o tome, osim preko platonovske ko­
medije — neću reći čak Platona — jer, Platon se razvija
na terenu komičnog dijaloga, i ostavlja sva pitanja otvo­
rena — već u izvjesnom korištenju platonizma, za koji
se m o ž e reći da se održava usred općeg podrugivanja.
Jer, tko zaista ne zna, da najsavršenije prepoznavanje
stanja dobra neće nikad nikoga spriječiti da zađe u su­
protno? Onda, o čemu se radi u t o m povjerenju prema
analitičaru? K a k o mu možemo vjerovati da želi to do­
b r o , i to još za drugoga? Objasnit ću.

250
 T k o ne zna iz iskustva da se može ne htjeti uživati?
T k o ne zna iz iskustva to uzmicanje koje svakome po­
stavlja pristup uživanja kao takvom, utoliko što o n o u
sebi sadrži užasna obećanja? T k o ne zna da se m o ž e
ne htjeti misliti? — cijeli nam sveopći kolegij profesora
to može posvjedočiti.
Ali, što može značiti ne htjeti željeti? Cjelokupno ana­
litičko iskustvo — koje ovdje samo daje oblik onome
što je za svakoga na samom začetku njegova iskustva
— svjedoči nam da je ne htjeti željeti i željeti, ista stvar.
Željenje sadrži fazu obrane koja ga poistovjećuje s ne
htjeti željeti. Ne htjeti željeti to je htjeti ne željeti. Dis­
ciplina k o j o m su se bavili, da bi iznašli izlaz iz tjesnaca
sokratovskih pitanja, ljudi koji nisu bili samo filozofi
već raznovrsni redovnici na svoj način — stoici, epiku-
rejci. Subjekt zna da ne htjeti željeti u sebi ima nešto
isto tako neoborivo kao i ta Moebiusova traka, koja nema
naličje, naime, prelazeći preko nje matematički ćemo
se vratiti na površinu za koju se pretpostavlja da je
dublira.
Na toj točki sastanka čeka se na analitičara. Utoliko
što se pretpostavlja da analitičar zna, pretpostavlja se
također da će poći u susret nesvjesnoj želji. Zato v a m
ja kažem — idući ću vam put to ilustrirati pomoću
malog topološkog crteža, koji je već bio na ploči — da
je želja os, oslonac, poluga, motka, bat pomoću kojeg
se primjenjuje element sile, inercija koja se skriva iza
onoga što se najprije formulira u razgovoru pacijenta
kao pitanje, naime, prijenos. Os, zajednička točka ove
dvostruke sjekire, to je želja analitičara, koju ovdje ozna­
čavam kao bitnu funkciju. I neka mi ne kažu, da ja
tu želju ne imenujem, j e r upravo se o v o pitanje m o ž e
artikulirati samo pomoću odnosa želje prema želji.
To je unutrašnji odnos. Želja čovjeka je želja Drugoga.
Zar tu nije reproduciran element otuđenja koji sam
vam naznačio utemeljujući subjekt kao takav? Ako čo­
vjek može prepoznati svoju želju samo na razini želje
Drugoga, i to kao želju Drugoga, zar tu nema nečega

251
 što mu se mora činiti kao prepreka njegovu nestajanju
koje je točka gdje se njegova želja nikad ne može pre­
poznati? To je ono što nije potaknuto, niti je za poti­
canje, j e r nam analitičko iskustvo pokazuje da se želja
subjekta uspostavlja kad ugleda da se u igru uključuje
čitav lanac na razini želje Drugoga.
U odnosu želje prema želji sačuvano je nešto od otu­
đenja, ali ne s istim elementima — ne s tim Si i S2 iz
prvog para označitelja odakle sam izveo formulu otu­
đenja subjekta u svom predzadnjem predavanju — već,
s jedne strane, s onim što je konstituirano polazeći od
prvotnog potiskivanja, od Unterdrückung, od binarnog
označitelja — i, s druge strane, od onog što se pojavljuje
najprije kao nedostatak, manjak, u onom što je ozna­
čeno parom označitelja, u intervalu koji ih povezuje,
naime, sa željom Drugoga.

Ponovo ću iznijeti izvjestan broj formula koje treba

zadržati kao uporišne točke bez kojih misao može po-
srnuti. Otuđenje je bitno povezano s funkcijom para
označitelja. Bitno je drugačije da li imamo dva ili postoje
tri označitelja.
Ako želimo shvatiti u čemu je funkcija subjekta u ovoj
označiteljskoj artikulaciji, treba operirati sa dva ozna­
čitelja, j e r se subjekt u otuđenje može pritisnuti uza zid
samo pomoću dva. Prelazeći od drugoga k trećemu, on
se vraća na prvi — ali, ne drugome. Učinak aphanisis koji
djeluje pod jednim od dva označitelja vezan je za defi­
niciju — kažemo, da upotrebimo jezik moderne mate­
matike — skupa označitelja. To je takav skup elemena­
ta, da, ako postoje — kao što se kaže u teoriji, označeno
pomoću obrnutog velikog E — samo dva, onda se do­
gađa fenomen otuđenja — naime, da je označitelj onaj
koji predstavlja subjekt pomoću drugog označitelja.

252
Odatle proizlazi da se na razini drugog označitelja subjekt
gubi.
Zato sam vam naveo grešku koja postoji pri nekim
prevodima te Vorstellungsrepräsentanz, koja je, rekao
sam, označitelj iz para.
Tu treba artikulirati o n o što je u igri i što je u tekstu
jednog m o g učenika naslućeno, ali je izraženo tako da
pruža mogućnost da se pogrešno razumije, upravo zato
što je propustio naznačiti temeljni karakter funkcije su­
bjekta. On je neprestano govorio o odnosu označitelja
i označenog, što se tu održava u onome što ću nazvati
b.a. ba pitanja. Jasno, bilo je potrebno da jednog dana
iznesem na ploči nešto što je već bilo formulirano na
početku sosirovskog razvoja da bih pokazao odakle sam
krenuo. Ali, odmah sam pokazao da je to bilo djelo­
tvorno i pogodno za rukovanje samo ako je bila uklju­
čena funkcija subjekta u prvotnom stadiju. Ne radi se
o svođenju funkcije označitelja na nominaciju, tj. naljep­
nicu. To znači propustiti bit jezika. IMoram reći da je
onaj tekst za koji sam prošli put rekao da je dokaz za
zaslijepljenost isto tako i dokaz za neznanje, jer kaže da
je o tome riječ na razini pavlovskog iskustva.
Ako postoji nešto što se može postaviti na razinu is­
kustva uvjetovanog refleksa, to sigurno nije pridruživanje
znaka jednoj stvari.
Bilo da Pavlov to priznaje ili ne, pridruživanje ozna­
čitelja je upravo karakteristika cjelokupnog stanja isku­
stva, utoliko što je ono uspostavljeno urezom koji se
može proizvesti u organskoj organizaciji potrebe — što
se označava manifestacijom na razini ciklusa prekinutih
potreba, a što ćemo tu naći na razini pavlovskog iskustva
kao rez želje. I — kako se to kaže, evo zašto je vaša kći
nijema — eto zašto životinja nikad neće naučiti govoriti.
Bar ne na ovaj način. Jer je ona očito za jedno razdob­
lje u zaostatku. Pokus može u njoj izazvati cijeli niz ne­
reda, svaku vrst poremećaja, ali budući da do sada nije
biće koje govori, ona nije pozvana da dovede u pitanje

253
254
 Sva moguća iskustva su tu da nam to posvjedoče. Jed­
no mi je vrlo šaljivo iznio Mannoni, koji je tu prisutan
i koji je o jednoj neuspjeloj pustolovini Casanove iznio
najzabavnije i najuvjerljivije razmišljanje. U izrazu mi-
stifikacije kojom uspijeva pokrenuti nebeske snage i raz­
mahati oko sebe oluju, koja ga uistinu plaši, Casanova
— koji se dotada predavao najciničnijoj avanturi s ma­
l o m guskom, koja mu daje p o v o d za sve to o k o čega
on poteže krug imbecila — Casanova, vidjevši da njegova
mistifikacija dobiva smisao, da se ostvaruje, u sebi istin­
ski propada — komično je to za jednog Casanovu, koji
izaziva zemlju i nebo na razini svoje želje, što on zapada
u nemoć, kao da je zaista sreo lik božji koji ga zau­
stavlja.
Pogledajte opet onaj tekst. T a m o se, na primjer, pri­
kazuje jort-da kao nešto otrcano — što i jest, ako se čo­
vjek ne ispriča što upotrebljava još jednom to jort-da
nä kojem je svatko obrisao noge. Ponavljaju ga kao pri­
mjer prvotne simbolizacije, ispričavajući se kao da je to
nešto što već spada u javnu domenu. Pa, to mi se ne
čini manjom greškom, j e r ono svoju početnu snagu, koju
njegova repetitivna bit objašnjava, ne vuče iz čiste su­
protnosti između fort i da. Reći da se jednostavno radi
o tome da subjekt ustanovi svoju funkciju svladavanja
— prava je glupost. Mehanizmi otuđenja se otjelovljuju
u dva fenomena koji se izražavaju, ma koliko vam to
paradoksalno izgledalo, na razini fort.
Nema fort bez da i, ako se može reći, bez Dasein. AH
upravo protivno o n o m e što pokušava zahvatiti cjelokup­
na fenomenologija, kao radikalan temelj opstojanja, cje­
lokupna fenomenologija Daseinanalyse, nema Daseina
zajedno s fort. To znači da nema izbora. A k o se mali
subjekt može predavati toj igri fort-da, to je upravo zato
što se on ne predaje, j e r ni jedan subjekt ne može do­
stići tu radikalnu artikulaciju. On se predaje pomoću
malenog kalema, tj. pomoću predmeta malo a. Funkcija
predavanja s ovim predmetom se odnosi na neko otu­
đenje, a ne na bilo koje i pretpostavljeno svladavanje,

255
za koje nije baš posve jasno što bi ga povećavalo u neo­
dređenom ponavljanju, dok neodređeno ponavljanje o
kojem je riječ iznosi radikalno njihanje subjekta.

M o r a m prekinuti stvari, kao po običaju, u izvjesnim

granicama. Ipak, želim naznačiti, makar ukratko, što
će sačinjavati predmet razgovora sljedeći put.
Na ploči sam naznačio, u obliku dviju shema, bitnu
razliku o kojoj je riječ.
U svom tekstu o Triebe i Triebschicksale, o nagonima
' peripetijama nagona, Freud postavlja ljubav i na razinu
realnog i narcističkog, na razinu načela ugode u korela­
ciji s načelom stvarnosti, i zaključuje da je funkcija
ambivalencije posve različita od onoga što nastaje u Ver-
kehrung, u kružnom kretanju. Na razini na kojoj se radi
o ljubavi imamo shemu za koju Freud kaže da se ras­
lojava u dva doba.
Najprije jedan Ich, Ich objektivno određen uzajamnim
djelovanjem aparata središnjeg živčanog sustava sa sta­
njem homeostaze, da napetost održava na nekoj nižoj
razini.
M o ž e m o zamisliti da je to što je izvana, ukoliko po­
stoji izvana, samo ravnodušnost; A na toj razini, budući
da se radi o napetosti, ravnodušnost jednostavno znači
nepostojanje. Freud nam ipak kaže da pravilo autoero-
tizma nije nepostojanje predmeta, već funkcioniranje
predmeta samo u odnosu na ugodu. U zoni ravnodušno­
sti diferencira se ono što donosi Lust i ono što donosi
Unlust, ugodu ili neugodu. Zar, uostalom, nismo svi vi­
djeli dvosmislenost izraza Lustprinzip? — budući da ga
neki pišu i kao Unlustprinzip.
Postavlja se pitanje prikazivanja ovog stadija — arti­
kuliranja homeostaze i ugode. Jer to da nešto donosi
ugodu previše je za ravnotežu. O tom hipotetičkom Ich,
u kojem se motivira prva konstrukcija aparata koji funk-

256
cionira kao psihizam, koju shemu, najbližu i najtočniju,
da bi funkcionirao, možemo dati? Predlažem ovu.
Vidite I C H označeno velikim slovima, Ich kao aparat
koji teži za stanovitom homeostazom — koja ne može

Dokaz predmetom a

biti najniža, j e r bi to bila smrt, a uostalom, Freud je

razmatrao stvar u drugom razdoblju. Što se tiče Lust,
to nije polje u pravom smislu riječi, to je neki predmet,
predmet ugode, koji se kao takav ogleda u Ja. Ta slika
u ogledalu, taj obostrano jednoznačan korelat predme­
ta, to je pročišćeni Lust-Ich koji se zadovoljava pred­
metom kao Lust.
A Unlust je naprotiv ono što se ne može pripisati na­
čelu ugode, što se ne može svesti na to načelo. Polazeći
od toga Freud nam kaže da će nastati ne-ja. Unlust se
postavlja — pazite dobro — unutar kruga prvotnoga Ja,
on ga izgriza, a da ga homeostatsko funkcioniranje nikad
ne uspije resorbirati. U o v o m e možete vidjeti porijeklo
onoga što ćemo sresti kasnije u funkciji takozvanog lo­
šeg predmeta (objekta).
Možete ustanoviti da to što strukturira razinu ugode
čini već začetak moguće artikulacije otuđenja.
Lust se u vanjskoj zoni izražava nekako — ah! Ich
je ipak nešto čime bi se trebalo pozabaviti. A čim se
njime bavimo, savršeni mir nestaje iz Ich. Lust-Ich, a
istovremeno i Unlust se temeljito razlučuju od ne-ja. To

257
ne uključuje nestanak aparata za Ich, naprotiv. Vidite,
da jednostavno dolazi do otkrnjenja, okljaštrenosti, na
nekoj primitivnoj razini, koje ističem u dijalektici sub­
jekta prema Drugome, ali ovdje u drugom smislu.
Formula nema dobra bez zla, nema dobra bez patnje
koja tom dobru, tom zlu daje karakter naizmjeničnosti,
mogućeg doziranja, i na što će se, pogrešno, svesti arti­
kulacija koju sam dao za par označitelja. Jer, da preuz­
m e m o opet stvari na razini dobra i zla, svatko zna da
hedonizam pada kad treba objasniti mehanizam želje.
To je zato što se, prelazeći na drugi registar, ne otuđu­
jući artikulaciju, izražava posve drugačije. Skoro crve­
nim što mašem tim tricama kojima se imbecili igraju
već dugo, kao s-one-strane dobra i zla, a da i ne znaju
pravo o čemu govore. Preostaje da se artikulira ono
što se zbiva na razini otuđujuće artikulacije ovako —
nema zla, a da iz toga ne proizađe neko dobro, a kad
je dobro tu, nema dobra koje pristaje uza zlo.
Zato etika propada, kad se krećemo u registru čiste
ugode, i zato j o j Kant s pravom prigovara da suvereno
dobro nikako ne bi moglo biti zamišljeno kao infinitezi-
miranje bilo kojeg malog dobra. Jer, nije moguće posta­
viti zakon o onome što može biti u predmetu dobro.
Najviše se dobro, ukoliko se ovaj zbunjujući izraz
mora zadržati, može naći samo na razini zakona, a ja
sam pokazao u Kant avec Sade da to znači, da nä razini
želje stoje karakteristike koje upravljaju dijalektikom
ugode, pasivnost, narcisizam i ambivalencija, koje se na­
laze na lijevoj strani skice. Krajnji termin te dijalektike
je, pravo rečeno, ono što se naziva poistovjećenjem.
Prepoznavanje nagona omogućava da s najvećom iz-
vjesnošću konstruiramo funkcioniranje koje sam nazvao
razdiobom subjekta ili otuđenje. A kako smo prepoznali
sam nagon? Prepoznali smo ga po tome, umjesto da smo
ograničili dijalektiku onoga što se zbiva u subjektovu
nesvjesnom na referenciju polja Lust, na slike povoljnih,
dobročiniteljskih predmeta, mi smo pronašli izvjestan

258
 tip predmeta, koji konačno ne služe ničemu. To su pred­
meti a, dojke, izmet, pogled, glas. U o v o m novom ter­
minu počiva točka koja uvodi dijalektiku subjekta kao
subjekta nesvjesnog.
Idući ću put odatle proslijediti razrađujući subjekt
prijenosa.

ODGOVORI

M. S A F O U A N : — Još uvijek mi je teško shvatiti razliku

između predmeta u nagonu i predmeta u želji. Kad treba
vidjeti razliku između onoga (Id) i predmeta nagona,
gubim nit.

Slušajte, radi se o pitanju terminologije. Ljubazno je

s vaše strane što postavljate takvo pitanje, iako ono
govori o stanovitoj zbunjenosti, j e r to može koristiti
svima.
Postoji mnoštvo stvari, vrlo ugodnih, za koje mislimo
da ih želimo, ako smo zdravi, ali ništa o tome ne m o ž e m o
reći, osim — mislimo da želimo. To su, čini mi se, stvari
na razini koju je moguće prenijeti, ali ne spadaju u
analitičku teoriju.
Predmeti koji se nalaze u polju Lusta imaju prema
subjektu potpuno narcistički odnos, tako da u simetriji
tih dvaju polja leži razlog misterija tobožnje regresije
ljubavi u poistovjećenje. I ne v i d i m zašto je to zada­
valo tolike poteškoće, čak i Freudu. To j e , dragi m o j ,
predmet ljubavi.
Uostalom, vi to uviđate, kad govorite o predmetima
koji nemaju posebnog značenja za predmet nagona. Vi
onda kažete, kao što je Freud napomenuo — Volim ja­
njeći ragu. To je isto kao kad kažete — volim tu i tu
gospođu — s tom razlikom što to kažete njoj, a to
mijenja sve. Vi joj to kažete iz razloga koje ću objasniti
idući put.

Volite jagnjeći ragu. Niste sigurni da ga želite. Uzmite

iskustvo lijepe mesarice. Ona voli kavijar, ali ga ona
neće. Zato ga ona želi. Shvatite, da je predmet želje uzrok

259
želji, i taj predmet uzrok želji jest predmet nagona —
tj. predmet oko kojeg se vrti nagon. Budući da razgo­
varam s onima koji su radili na m o j i m tekstovima, mogu
se izražavati zatvorenim formulama. Zelja se ne vješa
za predmet nagona — želja ide oko njega, utoliko što
on potiče nagon. Ima i praznih želja, ludih želja, koje
polaze upravo od toga — radi se samo o želji za onim
što vam je, na primjer, bilo zabranjeno. Zato što vam
je zabranjeno, vi ne možete, a da izvjesno vrijeme ne
mislite na to. I to spada u želju. Ali, svaki put kad
imamo p o s 1 0 s dobrim predmetom, mi ga označavamo
— to je pitanje terminologije, ali je ta terminologija
opravdana — kao predmet ljubavi. Opravdat ću to idući
put obrazlažući odnos koji postoji između ljubavi, pri­
jenosa i želje.

10. lipnja 1964.

19

Od interpretacije do prijenosa

Polje-ja i polje Drugoga.

Metafora.
Interpretacija nije otvorena svakom
smislu.
Neodređenje ' određenje subjekta.
Ljubav, želja, prijenos.
Ideal-ja, i malo a.

Ono što ću danas iznijeti, nije s obzirom na rječnik

nešto sa čim se niste upoznali.
Radi se o najuobičajenijim izrazima, kao što su poi-
stovjećenje, idealiziranje, projekcija, introjekcija. To nisu
izrazi kojima je lako rukovati, utoliko manje zato što
daju smisao.
Što je običnije od poistovjećenja? Izgleda čak da je
to bitna operacija mišljenja. Idealiziranje će također
moći poslužiti kad psihologističko stanovište bude istra-
ženije. Projicirati i introjicirati su često u očima po­
nekog dva uzajamna izraza. V e ć sam davno istaknuo,
da se jedan od ovih izraza odnosi na polje u kojem pre­
vladava simbolika, a drugi na polje u kojem je imagi­
narno, zbog čega se oni barem u izvjesnoj dimenziji ne
susreću.
Intuitivna upotreba ovih izraza, polazeći od osjećaja
koji imamo da ih razumijemo, i da ih razumijemo iz­
dvojene kao da razvijamo njihovu dimenziju u općem
razumijevanju, očito je izvor svih promašaja i zbrke. To
je opća sudbina svih stvari iz govora. U općenitom go­
voru, onaj koji govori, bar materinjim jezikom, izražava
se tako sigurno i tako savršenom biranošću, tako da se
moramo obratiti najobičnijem korisniku jezika, neobra-

261
zovanom čovjeku, da bismo upoznali pravu upotrebu jed­
nog izraza.
Dakle, kad čovjek želi samo govoriti, on se orijentira
prema temeljnoj topologiji jezika, koja se razlikuje od
simplicističkog realizma za koji se hvata suviše često
onaj koji misli da je udomaćen na području znanosti.
Prirodna upotreba takvih izraza — uzmimo ih zaista
nasumce — ä part soi, bon gre mal gre, une affaire, za
razliku od une chose ä faire, implicira skrivenu topolo-
giju u kojoj se subjekt prepoznaje kad govori spontano.
A k o se mogu obratiti psihoanalitičarima i pokušati
označiti na koju se implicitnu topologiju oni odnose
upotrebljavajući svaki izraz koji sam naveo, očito je,
da ih u cjelini — ma koliko često nesposobni bili zbog
neobrazovanosti, da ih artikuliraju — oni obično, s istom
spontanošću čovjeka u običnom govoru, pravilno upo­
trebljavaju. Jasno je da, ako budu pošto-poto htjeli doći
do rezultata jednog promatranja i shvatiti ono što ne
shvaćaju, da će ih onda neprirodno upotrebljavati. U
tom slučaju će malo tko preuzeti njihovu upotrebu.
Danas se obraćam tom taktu pri psihoanalitičkoj upo­
trebi nekih riječi, da bih ih uskladio s evidencijom to-
pologije koju sam tu iznio i koja je, na primjer, na ploči
prikazana u shemi koja vam pokazuje polje prvotnog
Ich, predmetnog Ich, konačno u živčanom aparatu Ich
iz homeostatičkog polja u odnosu na koji se polje Lust,
ugode, razlikuje od polja Unlust.
Već sam naveo da Freud razlikuje razinu Ich, na pri­
mjer u članku o Triebe, ističući ujedno, da se ona mani­
festira kao organizirana, što je narcistički znak, i utoliko
je ona čisto artikulirana u polju realnoga. U realnom on
razlikuje, on povlašćuje, samo ono što se u njegovu polju
reflektira efektom Lust kao povratak homeostazi.
Ali, ono što je nesklono homeostazi i održava se pod
svaku cijenu kao Unlust, nagriza još i više njegovo polje.
Na taj način ono što pripada redu Unlust postaje sas­
tavni dio Ja, kao ne-ja, negacija, okrnjenje za Ja. Ne-ja
se ne miješa s onim što ga okružuje, sa prostranstvom

262
realnoga. Ne-ja se razlikuje kao strano tijelo, fremde
Objekt. Ono je tu, smješteno u luneti koju tvore dva
mala kruga po uzoru na Eulerove. Pogledajte sliku. Da­
kle, u registru ugode nalazi se objektivirajuća uteme-
ljenost koju možemo iznijeti, kao znalac koji ustanov­
ljava funkcioniranje predmeta, koji mu je stran.
Samo što mi nismo takvi znalci, a čak i da jesmo,
trebamo biti i subjekt koji misli. I utoliko što s m o
subjekt koji misli, mi smo uključeni na posve drugi na­
čin jer zavisimo od polja Drugoga, koje je bilo tu mnogo
prije nego li smo došli na svijet, i čije nas kružne struk­
ture određuju kao subjekt.
Radi se o tome da ustanovimo u kojem se polju do­
gađaju različite stvari s kojima se susrećemo u polju
analize. N e k e se događaju na razini prvog polja, polja
Ich, a neke druge — koje je bolje odmah razlučiti, jer,
ako ih pomiješamo ne razumijemo više ništa — u dru­
gom polju, polju Drugoga. Iznio sam vam bitne artiku­
lacije za o v o drugo polje, za dvije funkcije koje sam
definirao i obrazložio kao otuđenje i razdvajanje.
Nastavak mog današnjeg izlaganja pretpostavlja, na­
kon što sam ih uveo — da ste ih iskušali — to znači
da ste pokušali dovesti ih do funkcioniranja na različi­
tim razinama.
Već sam pokušao neke posljedice tog tako posebnog
vel koje tvori otuđenje — suspenzija subjekta, njegovo
kolebanje, gubljenje smisla — utjeloviti u oblicima kao
kesa ili život, sloboda ili smrt koji se opet ponavljaju
u biće ili smisao — u izrazima kojima prilazim s otpo­
rom i molim vas da se ne prenaglite opterećujući ih
smislom koji bi ih brzo poljuljao, a bolje je da se toga
čuvamo u govoru.
Tu barem uvodim ono što ću pokušati obrazložiti idu­
će godine. Bit će to nešto što će trebati nasloviti subjek­
tivni položaji. Naime, sva se ova priprema u vezi s te­
meljima analize mora razvijati — jer ništa nije nemo­
guće usredotočiti što ne proizlazi iz položaja subjekta

263
— da bismo pokazali što može ilustrirati artikulacija
analize, polazeći od želje.
Subjektivni položaji čega? K a d bih se prepustio onom
što se nudi rekao bih — subjektivni položaji postojanja,
sa svim povoljnostima što ih može imati ovaj izraz, zato
što je već udomaćen u našem prostoru. Nažalost, to će
nam omogućiti strogu primjenu samo na razini neuroze.
T o , uostalom, neće biti tako loše. Zato ću radije reći
subjektivni položaj bića. Ne jamčim unaprijed za svoj
naslov, možda ću iznaći bolji, ali u svakom slučaju će
o tome biti riječ.

Nastavimo. U jednom članku, koji sam već spomenuo

da bih u njemu ispravio ono što mi se učinilo loše, išao
je autor za tim — trudeći se, ne bez zasluge — da obli­
kuje ono što moj govor uvodi u vezi sa strukturom je­
zika inherentnog nesvjesnom. Došlo se do formule koja
se sastoji u prevođenju formule koju sam dao za meta­
foru. Moja formula je bila bitna i upotrebljiva, j e r izra­
žava dimenziju u kojoj se pojavljuje nesvjesno, utoliko
što je operacija značenjske kondenzacije temeljna za nj.
Naravno, značenjska se kondenzacija sa svojim efek­
tom metafore, može promatrati otvoreno u najmanjoj
pjesničkoj metafori. Zato sam uzeo primjer iz Booz en-
dormi (Usnuli B o o z ) . Sjetite se m o g članka iz Psycho­
analyse pod naslovom L'Instance de la lettre dans l'in-
conscient. Uzeo sam onu pjesmu, bože m o j , koja se od
svih u francuskom jeziku govori najviše po sjećanju. T k o
u svom djetinjstvu nije recitirao tu pjesmu! To nije
nepogodan primjer za analitičku upotrebu, pogotovo ne
u trenutku kad sam je uveo, to jest kad sam istovre­
meno uveo očinsku metaforu.
Neću vam ponavljati taj članak, ali njegova je poanta
očito u tome da vam pokaže kako se smisao ostvaruje
u činjenici da je onaj koji je u pjesmi Booz — tu kao
božanski otac, a ujedno i božje oruđe — označen meta-

264
forom — sa gerbe n'etait pas avare ni haineuse. Dimen­
zija smisla otvorena o v o m metaforom nije ništa manja
od onoga što nam se pokazuje u završnoj slici, slici zlat­
nog srpa nehajno bačenog u zvjezdanom polju. To je
čak skrivena dimenzija u o v o j pjesmi. Čak skrivenija
nego li vi to mislite, j e r nije dovoljno da ja tu izvučem
kosir kojim se služio Jupiter da bi naplavio svijet Kro-
nosovom krvi. Dimenzija kastracije o kojoj je riječ u
biblijskoj je perspektivi posve drugačijega reda, a tu je
prisutna u svakom povijesnom odjeku, do Boozove in-
vokacije boga — Comment surgira-t-il de moi, vieil kom­
me, une descendence?
Ne znam da li ste opazili — bolje biste opazili da sam
ove godine održao seminar o Imenima-Oca, kako sam
namjeravao — da je Gospod, čije je ime neizgovoreno,
onaj koji bdije nad rađanjem jalovih žena i starih muš­
karaca. Temeljito transbiološki karakter očinstva, uve­
den tradicijom sudbine izabranih naroda, ima nešto što
je izvorno potisnuto i koje se uvijek ponovo javlja u
dvosmislenosti hramanja, spoticanja i simptoma ne-su-
sreta, dystyhia, sa skrivenim smislom.
To je dimenzija koju uvijek nalazimo i koja, ako je
hoćemo formalizirati kao što se potrudio autor o kojem
sam govorio, zaslužuje da njome opreznije postupamo
nego li je to učinio on — kad se na neki način pouzdao
u formalizam razlomka tako da je označio posredničkom
crtom vezu koja postoji između označitelja i označenoga.
Nije posve nepravilno smatrati da ova crta u izvjesnim
trenucima označava u odnosu označitelja prema označe­
nome indikaciju vrijednosti, koja je upravo to što izra­
žava njena upotreba kao razlomka u matematičkom smi­
slu izraza. Ali, ona nije samo to. Između označitelja i
označenog postoji drugi odnos, a to je odnos učinka
smisla. Upravo kad u metafori treba obilježiti učinak
smisla, ne može se uopće i bez predostrožnosti, i bez
smjelosti, upravljati tom crtom u razlomačkoj trans­
formaciji — što bi bilo dopušteno da se radi o odnosu
proporcije.

265
metaforu, obrazloživši to ovako — onome što u nesvjes­
nom daje težinu u artikulaciji zadnjeg označitelja, koji
otjelovljuje metaforu s novostvorenim smislom koji na­
staje uslijed upotrebe, trebalo bi odgovarati neko zahva-
tanje, od jednog do drugog, dvaju označitelja u nesvjes­
nom.
Posve je sigurno da ova formula ne može zadovoljiti.
Najprije bi trebalo uvidjeti da nema takvih odnosa ozna­
čitelja prema samome sebi budući da je označiteljeva
osobina da ne može označavati sama sebe a da ne pro­
izvede neku logičku grešku.
Da bismo se u to uvjerili, potrebno je samo pozvati
se na antinomije koje su nastale čim smo pokušali s
iscrpnom logičkom formalizacijom matematike. Katalog
kataloga koji ne sadrže sami sebe očito nije isti katalog
koji sam sebe ne sadrži — kad je on taj koji je unesen
u definiciju i kad je taj koji će biti upisan u katalog.
Mnogo je jednostavnije primijetiti da je to što se
zbiva sljedeće: zamjenski označitelj došao je na mjesto
drugog označitelja da uspostavi učinak metafore. On pro-
tjerava označitelja na drugo mjesto. A k o želimo zadr­
žati mogućnost postupka razlomačkog tipa, postavit
ćemo nestalog označitelja, potisnutog označitelja ispod
glavne crte, u nazivnik, kao unterdrückt.

266
 Zbog toga ne m o ž e m o reći da je interpretacija, kao
što je napisano, otvorena svakom smislu, p o d izlikom
da se radi samo o vezi između označitelja i označitelja,
to jest o ludoj vezi. Interpretacija nije otvorena svakom
smislu. To bi značilo, da priznajemo onima koji se dižu
protiv neizvjesnog karaktera analitičke interpretacije da
su sve interpretacije moguće, što je u stvari čisti apsurd.
A k o sam i rekao da je učinak interpretacije u izoliranju
jednog jezgra u subjektu, Kern, da se izrazimo kao Freud,
ne-smisla, to ne znači da je sama interpretacija ne-smisao.

Interpretacija je značenje, ali ne bilo koje. Ona dolazi

tu na mjesto s, i obrće odnos koji čini da je učinak
označitelja u jeziku označeno. N j e n je učinak pojava ne-
svodivog označitelja. Treba interpretirati na razini s koje
nije otvoreno svakom smislu, koje ne m o ž e biti bilo što,
koje je značenje kojemu se, nesumnjivo m o ž e m o samo
približiti. Ono što tu postoji, bogato je i kompleksno
kad se radi o nesvjesnom subjekta, i namijenjeno da
izazove pojavu nesvedivih značenjskih elemenata, non­
sensical, nastalih od ne-smisla. U t o m istom članku Le-
claire je posebno dobro ilustrirao prijelaz od značenjske
interpretacije prema značenjskom ne-smislu, kad nam
u vezi sa svojim opsjednutim iznosi formulu zvanu Po-
ordjeli koja međusobno vezuje dva sloga riječi licorne,
uvodeći u njenu sekvencu cijeli lanac gdje se animira
njegova želja. Iz onoga što Leclaire bude j o š objavljivao
vidjet ćete da stvari idu mnogo dalje.
 Interpretacija nije otvorena svakom smislu. Ona nije
bilo koja. Ona je značenjska interpretacija i ne smije
biti promašena. To ne priječi da to značenje ne bude za
subjekt bitno. Bitno je da subjekt vidi preko tog zna­
čenja, kojemu je označitelju — ne-smislu, nesvedivom,
traumatskom — kao subjekt, podložan.
To vam omogućava da shvatite ono što je materijali­
zirano u iskustvu. M o l i m vas da uzmete jednu veliku
Freudovu psihoanalizu, najveću od svih, najsenzacional­
niju — j e r se u njoj vidi bolje nego drugdje kamo kon­
vergira problem izmjene fantazma i realnosti, naime, u
nešto nesvedivo, nonsensical, koje funkcionira kao pr­
votno potisnut označitelj — g o v o r i m o opservaciji Čo-
vjek-vuk. U Čovjeku-vuku, reći ću to da bih vam pružio
Arijadninu nit koja će vas voditi pri čitanju, nagla po­
java vukova na prozoru u snu igra ulogu s kao pred­
stavnika subjektova gubitka.
Ne radi se samo o tome da je subjekt fasciniran po­
gledom tih vukova, sedam na broju, kojih je uostalom
na njegovu crtežu pet i raspršeni su po stablu. N j i h o v
fascinirani pogled jest sam subjekt.
Što nam pokazuje cijela opservacija? U svakoj se etapi
subjektova života dogodila neka stvar koja je u svakom
trenutku mijenjala vrijednost odredbenog indeksa koji
tvori taj prvotni označitelj. Upravo je tako shvaćena di­
jalektika subjektove želje, kao želje koja se uspostavlja
od želje Drugoga. Sjetite se događaja s ocem, majkom,
sestrom, sa služavkom Grušom. Svako to razdoblje obo­
gaćuje nesvjesnu subjektovu želju nečim što treba po­
staviti u brojnik, kao značenje uspostavljeno u odnosu
prema Drugome.
Razmotrite dobro što se onda događa. M o l i m vas da
uzmete u obzir logičku neophodnost tog trenutka kad
se subjekt X uspostavlja samo od Unverdrängung, od
neophodnog nestanka prvog označitelja. On se konsti­
tuira preko Unverdrängung, ali ga ne može zamijeniti kao
takav — jer bi onda jedan označitelj morao predstavljati
umjesto drugoga, dok tu postoji samo jedan, prvi. Treba

268
razmatrati dvije strane toga X — konstituirajući mo-
menat, kad nastaje značenje, koji artikuliramo na jed­
nom mjestu u njegovoj funkciji na razini nesvjesnog,
ali isto tako i učinak povratka, koji nastaje u t o m od­
nosu, k o j i možemo zamisliti polazeći od razlomka. Taj
odnos treba uvesti oprezno, ali ga jezični učinci dobro
naznačuju.
Svatko zna, ako se nula pojavljuje u nazivniku, vri­
jednost razlomka nema više smisla, ali konvencijom do­
biva ono što matematičari nazivaju beskonačna vrijed­
nost. Na izvjestan način je to j e d n o od razdoblja su-
bjektove konstitucije. Utoliko što je prvobitni označitelj
čisti ne-smisao, postaje on nosilac infinitezimacije vri­
jednosti subjekta, koja nije otvorena svakom smislu, već
ukida svaki, što je posve druga stvar. To objašnjava zašto
se nisam mogao služiti odnosom otuđenja, a da ne une­
sem riječ sloboda. U radikalnom smislu i ne-smislu su­
bjekta funkciju slobode utemeljuje upravo taj označitelj
koji ubija svaki smisao.
Zato je pogrešno reći da je označitelj u nesvjesnom
otvoren svakom smislu. On konstituira subjekt u nje­
govoj slobodi s obzirom na svaki smisao, ali to ne znači
da on tu nije određen. Jer, stvari koje se umjesto nule
upisuju u brojnik su značenja, dijalektizirana značenja
u odnosu na želju Drugoga, i ona daju odnosu subjekta
prema nesvjesnom određenu vrijednost.
Bit će važno pokazati u nastavku m o g izlaganja iduće
godine, kako nas iskustvo analize prisiljava da tražimo
na putu takve formalizacije u kojoj se posredovanje tog
beskraja subjekta s konačnošću želje m o ž e izvršiti samo
intervencijom onoga što Kant, kad stupa u gravitaciju
misli koja se naziva filozofskom, unosi s toliko svježine
pod nazivom negativna veličina.
Svježina tu ima svoju važnost, naravno, j e r — između
prisiljavanja filozofa da razmišljaju o činjenici da minus-
-jedan nije nula, i toga, da p r i tome oni ostaju gluhi
smatrajući da ih se to ne tiče — velika je razlika. Na
kraju preostaje — a to je jedina korist referencije na

269
filozofsko obrazloženje — da ljudi preživljavaju samo
da bi svakog časa zaboravljali sve ono što su osvojili,
govorim o njihovim subjektivnim osvajanjima. Narav­
no, u času kad su ih zaboravili, ona nisu manje osvojena,
ali oni su više osvojeni učinkom svojih osvajanja. A biti
osvojen od nečega što ne poznajemo ima ponekad stra­
šne posljedice, od kojih je prva zbrka.
Negativna je veličina, dakle, jedan od oslonaca za ono
što nazivamo kompleks kastracije, odnosno negativna
incidencija u koju ulazi predmet falus.
Sve je to samo prethodna indikacija, ali smatram da
je vrijedno iznijeti j e .

Treba ipak poći dalje u onome što razmatramo — a

to je prijenos. K a k o nastaviti? Prijenos je nezamisliv,
ukoliko ne uzmemo njegov početak u subjektu za koji
pretpostavljamo da zna.
Danas uviđate bolje za što je pretpostavljeno da zna.
Pretpostavlja se da zna ono čemu ništa ne bi moglo
izbjeći, od časa kad ga on formulira — čisto i jedno­
stavno, značenje.
To značenje implicira, naravno — a zato sam najprije
izvukao dimenziju njegove želje — da se on tu ne može
prikratiti.
Ta povlaštena točka je jedina kojoj m o ž e m o priznati
karakter apsolutne točke bez ikakva znanja. Ona je ap­
solutna upravo zato što nije nikakvo znanje, već spona
koja vezuje njegovu vlastitu želju s rezolucijom onoga
što treba objaviti.
Subjekt ulazi u igru počevši od te temeljne potpore
— pretpostavlja se da subjekt zna, samim tim što je
subjekt želje. Što se onda zbiva? Zbiva se ono što se
u svojoj najopćenitijoj pojavi naziva učinak prijenosa.
Taj učinak je ljubav. Jasno, kao svaka ljubav, ona se
može pronaći, kao što Freud kaže, samo u polju narciz­
ma. Voljeti, u biti, jest htjeti biti voljen.

270
 Ono što se pojavljuje u učinku prijenosa suprotstav­
lja se objavi. Ljubav intervenira u funkciji koja je ovdje
objavljena kao bitna, u svojoj funkciji obmane. Ljubav
je, nesumnjivo, učinak prijenosa, ali to mu je opiruća
strana. Vezani smo za očekivanje tog učinka prijenosa
da bismo mogli interpretirati, a istovremeno mi znamo
da on zatvara subjekt učinku naše interpretacije. Ovdje
je apsolutno očit učinak otuđenja^ gdje se artikulira uči­
nak da mi jesmo, u odnosu subjekta prema Drugome.
Trebalo bi tu istaknuti — što se uvijek ispušta, što
Freud artikulira i što nije isprika, već razlog prijenosa
— da se ništa ne može dostići in absentia, in effigie.
To znači, da prijenos po svojoj prirodi nije sjena ne­
čega što je otprije doživljeno. Upravo protivno, subjekt
utoliko što je podvrgnut želji analitičara, želi ovog pre­
variti tim podvrgnućem, učinivši da ga on voli, predla­
žući sam tu bitnu lažnost koja je ljubav. Učinak prije­
nosa jest učinak obmane, utoliko što se ponavlja odmah
tu i sada.
To je ponavljanje onoga što je bilo takvo samo po
tome što je istog oblika. On nije ektopija. On nije sjena
starih ljubavnih obmana. On je izolacija u s v o m aktual­
nom funkcioniranju čistom od obmana.
Zato m o ž e m o reći da je to što stoji iza ljubavi zvane
prijenos potvrđivanje veze između želje analitičara sa
željom pacijenta. To je ono što je Freud prenio u neku
vrst brzog zasljepljivanja rekavši — konačno, to je samo
želja pacijenta — priča za uvjeravanje drugoga. To je
želja pacijenta, da, ali u susretu sa željom analitičara.
Tu želju analitičara nisam još imenovao, jer, kako ime­
novati želju? Želja se utvrđuje. M n o g o stvari u povijesti
nam pruža polazište za to.
N i j e li neobično to suglasje na koje smo naišli — ako
smo imalo zaboli nos — suglasje etike analize sa stoič­
kom etikom. Što je stoička etika u svojoj biti? — nego
da li ću ikada imati vremena da vam dokažem, prizna­
vanje apsolutne vladavine želje Drugoga, to Budi volja
tvoja! preuzeto u kršćanski registar.

271
 Mi smo potaknuti radikalnijom artikulacijom. Može
se postaviti pitanje odnosa želje gospodara i roba. Hegel
je za nj rekao da je razriješeno, ali ono to nije ni u kom
pogledu.
Budući da se bliži moj rastanak s vama za ovu godinu,
a iduće predavanje će biti posljednje, dozvolit ćete mi da
nabacim neke točke koje će vam pokazati u kojem ćemo
smjeru proslijediti.
Ako je istina da se gospodar postavlja odnosom pri­
rođenim uznesenju od smrti, mislim da je teško pripi­
sati mu neki shvatljivi odnos spram želje. G o v o r i m o
gospodaru kod Hegela, ne o antičkom gospodaru čiji
portret imamo primjerice u Alkibijadu, čiji je odnos
prema želji dosta vidljiv. On traži od Sokrata nešto što
ne zna pravo što je, ali što naziva agalma. Nekima je
poznata njena upotreba koju sam svojevremeno spome­
nuo. Ponovo ću je preuzeti, tu agalmu, taj misterij koji
u maglici okružuje Alkibijadov pogled, koji predstavlja
nešto izvan svih dobara.
K a k o ne vidjeti prvi nagovještaj tehnike nalaženja
prijenosa u činjenici da mu Sokrat odgovara, ne ono
što je govorio dok je bio mlad — Brini se za svoju dušu
— već ono što doliči uspješnom i otvrdlom čovjeku —
Borim se za svoju želju, brini se za svoja jaja. Ta jaja,
to je krajnja Platonova ironija, što ih je inkarnirao u
čovjeka koji je ujedno apsurdan i ništavan, gotovo la­
krdijaš. Mislim da sam prvi primijetio da su stihovi
koje mu Platon stavlja u usta, a koji se odnose na pri­
rodu ljubavi, indikacija njegove ništavnosti koja graniči
s lakrdijaškim ponašanjem, koja od toga Agatona čini
nesumnjivo najmanje pogodan predmet za zadržavanje
želje gospodara. A i to što se on zove Agaton, tj. imenom
kojemu je Platon dao suverenu vrijednost, pridodaje
tu jednu možda nenamjernu, ali neprijepornu notu
ironije.
Tako želja gospodara izgleda, od svog ulaska u igru
u povijesti, najpromašeniji izraz po svojoj prirodi. Na-

272
protiv, kad Sokrat želi dobiti svoj vlastiti odgovor, on
se obraća onom koji ima najmanje pravo da mu želja
bude uvažena, robu. On je siguran da će taj odgovor
dobiti. Glas razuma je nizak, kaže negdje Freud, ali on
govori uvijek istu stvar. Ne uspoređujemo to da je Freud
upravo to isto rekao o želji nesvjesnoga. I kod njega
je njezin glas nizak, ali je njeno nastojanje neuništivo.
Moguće je, da postoji veza između jednog i drugog. Zbog
izvjesne srodnosti, kad bude trebalo označiti što je želja
analitičara, morat ćemo upraviti pogled prema robu.

Ne bih vas htio danas napustiti, a da za idući put ne

navedem dvije opaske, opaske koje se temelje na Freu-
dovu obilježavanju funkcije poistovjećivanja.
I m a enigmi u poistovjećivanju, a ima ih i za Freuda.
Izgleda da se čudio što se regresija ljubavi zbiva tako
vješto u odnosima poistovjećivanja. I to pored tekstova
gdje obrazlaže da ljubav i poistovjećivanje imaju ekvi­
valenciju u izvjesnom registru i da su narcizam i pre­
cjenjivanje predmeta, Verliebtheit, u ljubavi ista stvar.
Freud se tu zaustavio — m o l i m vas, da u tekstu pro­
nađete razne clues, kako kažu Englezi, tragove oznake
ostavljene na pisti. Mislim da je greška što su neke stvari
previše razlučene.
U poglavlju Massenpsychologie und Ich-Analyse, koje
je posvećeno poistovjećivanju, naglasak sam stavio na
drugi oblik poistovjećivanja, da bih tamo naznačio i
odvojio einziger Zug, unarnu crtu, temelj, srž ideala-ja.
Šta je ta unarna crta? Je li to povlašteni predmet u
polju Lust? N e .
Unarna crta nije u prvom polju narcističkog poisto­
vjećivanja kojem Freud pripisuje prvi oblik poistovje­
ćivanja — koje, v r l o čudno uostalom, on inkarnira u
jednu vrst funkcije, primitivnog modela koji uzima otac,
prethodnog samoj libidnoj opsadi majke — mitsko vri-

273
jeme, nesumnjivo. Unarna crta je, utoliko što se subjekt
za nju hvata, u polju želje, koja se u svakom slučaju
može konstituirati samo u carstvu označitelja, na razini
gdje postoji odnos subjekta prema Drugome. Polje Dru­
goga određuje funkciju unarne crte, utoliko što od nje
počinje više razdoblje poistovjećivanja u topici, koju je
razvio Freud — naime, idealizacija, ideal-ja. Pokazao
sam v a m tragove tog prvog označitelja na primitivnoj
kosti na kojoj lovac stavlja zareze i tako broji koliko je
puta imao pun pogodak.
Uslijed isprepletanja počinje unarni označitelj djelo­
vati u polju Lust, tj. u polju primarnog narcističkog poi-
stovjećenja, koje je bitno područje incidencije ideala-ja.
Drugdje sam opisao kako u ogledalu ugledamo ideal­
n a , to biće koje se pred subjekt pojavljuje u obliku
roditelja koji ga drži pred ogledalom. Vješajući se za
obilježje onoga koji ga gleda u ogledalu subjekt ne vidi
pojavu svog ideala-ja, već svoj idealni ja, točku na kojoj
želi ugađati sam sebi.
Tu je funkcija, resor, djelotvorni instrument koji us­
postavlja ideal-ja. Nedavno mi je jedna djevojčica lju­
bazno rekla da je već uveliko vrijeme da se netko poza­
bavi njome kako bi ona sebi izgledala vrijedna ljubavi.
T i m e je dala nedužnu izjavu o poletu koji ulazi u igru
u p r v o m razdoblju prijenosa. Središte subjektova odnosa
prema njegovom analitičaru je na razini povlaštenog oz­
načitelja koji se naziva ideal-ja, j e r se subjekt samo na
toj razini osjeća zadovoljnim koliko i ljubljenim.
Ali, postoji i druga funkcija koja uspostavlja poisto-
vjećenje posve drugačije prirode i koja je uvedena pro­
cesom razdvajanja.
Radi se o povlaštenom predmetu koji je otkrila ana­
liza, o t o m predmetu čija je sama realnost čisto topo-
loška, o t o m predmetu oko kojega nagon kruži, o pred­
metu koji stvara grbu poput drvena jajeta u platnu koje
u analizi želite zakrpati — predmet a.
Taj predmet podupire ono što je u nagonu određeno
i specificirano time, što mu ulazak u igru kao označile-

274
lja čovjekova života omogućuje čovjeku da shvati smisao
spolnosti. Za čovjeka, a zato što on poznaje označitelja,
spolnost i njena značenja uvijek su podesni za uprisut-
njenje prisutnosti smrti.
Razlikovanje između nagona života i nagona smrti je
stvarno, ukoliko očituje dva aspekta nagona. Ali, pod
uvjetom da shvatimo da se svi spolni nagoni artikuliraju
u nesvjesnom na razini značenja, utoliko što oni prizi­
vaju smrt — smrt kao označitelj, i samo kao označitelj,
jer, možemo li reći da postoji biće-za-smrt? U kojim uvje­
tima, u kojem određenju, smrt označitelj m o ž e izbiti
posve ojačana u toku liječenja? To se može shvatiti samo
našim načinom artikuliranja odnosa.
Uslijed funkcije predmeta a, subjekt se razdvaja, pre­
staje biti vezan za njihanje bića, u smislu koji je sama
bit otuđenja. Ona nam je već odavno dovoljno nazna­
čena. Svojevremeno sam pokazao da je nemoguće shva­
titi fenomenologiju verbalne halucinacije, ako ne shva­
ćamo što znači sam izraz koji upotrebljavamo za njeno
označavanje — to jest, glasovi.
Ukoliko je predmet glasa tu prisutan, prisutan je per-
cipiens. Verbalna halucinacija nije krivi perceptum, to
je iskrivljeni percipiens. Subjekt je imanentan svojoj
verbalnoj halucinaciji. Ta mogućnost je tu i zato mora­
mo postaviti pitanje o tome što pokušavamo postići u
analizi u vezi s prilagođavanjem percipiensa.
Do analize je put spoznavanja bio uvijek zacrtan na
putu očišćenja subjekta, percipiensa. E, pa mi kažemo
da temeljimo subjektovo uvjerenje na njegovu susretu
s prljavštinom koja ga podupire, s malim a, čija je pri­
sutnost neophodna — što s pravom možemo reći.
Sjetite se Sokrata. Sokratova nepokolebljiva čistoća i
njegova atopia su uzajamne. U svakom trenutku inter­
venira demoničan glas.
Da li biste mogli reći da glas koji vodi Sokrata nije
sam Sokrat? Odnos Sokrata i njegova glasa je nesum­
njivo zagonetka koja je uostalom dovela u iskušenje psi-
hografe početkom 19. stoljeća, i njihova velika zasluga

275
je već u tome što su se usudili dotaći to pitanje, j e r da­
nas nitko ne bi u to dirao.
Treba istražiti novi trag da bismo znali ono što želimo
kazati kad spominjemo subjekt percepcije. Ne pripisujte
mi riječi koje nisam izrekao — analitičar ne smije čuti
glasove. Ali, ipak pročitajte knjigu jednog analitičara
dobrog kova, Theodora Reika, neposrednog učenika Freu­
da, i njemu prisna, Listening with the third ear — ja ne
prihvaćam, istini za volju, ovu formulu, kao da nije do­
voljno što imamo dva uha da bismo bili gluhi. Ali on
smatra da mu treće uho služi da čuje neki glas koji mu
govori da bi ga upozorio na prevaru — on je iz dobre
epohe, herojske epohe, kad se znalo slušati ono što go­
vori iza prevare pacijenta.
Mi smo nakon toga, naravno, učinili bolje, jer mi zna­
mo prepoznati u tim okolišanjima, rascjepima, predmet
a, čim se pojavi.

ODGOVORI

P. K A U F M A N N : — Postoji, zar ne, izvjestan odnos iz­

među onoga što ste ponovo rekli o Boozu, o Theodora
Reiku, i onoga što ste drugdje rekli o ocu s početka sed­
mog poglavlja u Tumačenju snova?

To je posve jasno. On je zaspao, no. On je zaspao da

bismo i mi zaspali s njim, tj. da ne bismo shvatili ono
što treba shvatiti.
Da bih nastavio tamo gdje je Freud stao htio sam
uvesti židovsku tradiciju, j e r nije Freudu tek tako za-
stalo pero u rukama kad je došao do razdvajanja su­
bjekta, a upravo prije toga je s Mojsijem i monoteizmom
najradikalnije doveo u pitanje židovsku tradiciju. Ma
kako historijski sporan bio karakter njegovih oslonaca
ili njegovih putova, ostaje, da je uvodeći u srž židovske
povijesti apsolutno očitu radikalnu distinkciju proročan­
ske tradicije u odnosu na drugu poruku kako je bio sa­
vjestan, kako je napisao na razne načine — učinio od

276
dosluha s istinom bitnu funkciju našeg analitičkog dje­
lovanja. 1 mi se baš tu ne m o ž e m o pouzdati, možemo
se predati tome samo utoliko k o l i k o se oslobodimo sva­
kog dosluha s istinom.
Budući da sam tu pomalo među bližnjima i budući
da je više osoba upoznato sa zbivanjima unutar anali­
tičke zajednice, mogu vam reći nešto zabavno. Jutros
sam, slušajući nekoga tko mi je izlagao svoj život, od­
nosno svoja razočaranja, razmišljao o tome kako u nor­
malnoj znanstvenoj karijeri m o ž e biti opterećenje to što
ste asistent, voditelj istraživanja ili šef laboratorija ne­
kog redovnog profesora o čijim idejama morate voditi
računa, ako hoćete napredovati. A to je najveće optere­
ćenje za razvoj znanstvene misli. Pa dobro, postoji jedno
polje, polje analize, na kojem smo mi — i na kojem je
subjekt tu samo zato da traži svoju habilitaciju u slo­
bodnom istraživanju u smislu veridičkog zahtjeva, i može
se smatrati autoriziranim od časa kad slobodno djeluje.
Pa, nekom vrsti čudesnog efekta vrtoglavice, pokušava
se tim putem maksimalno rekonstituirati hijerarhija sveu­
čilišne habilitacije i njihova profesura učiniti zavisnom
od neke druge već prihvaćene. To ide čak i dalje. K a d
oni budu našli svoj put, svoj način mišljenja, svoj način
kretanja po analitičkom polju, oni će pokušati, od dru­
gih, koje smatraju imbecilima, dobiti autorizaciju, od­
nosno kvalifikaciju da su sposobni za prakticiranje
analize.
Mislim da to ilustrira razliku i vezu, dvosmislenosti,
između analitičkog polja i sveučilišnog polja. Ako se
kaže, da su sami analitičari dio problema nesvjesnoga,
zar vam se ne čini da imate za nj dobru ilustraciju i
dobru priliku za analiziranje?

17. srpnja 1964.

 i

OSTAJE DA SE ZAKLJUČI

i
nju, već i u intimnom životu svakog psihoanalitičara, pri­
jevara lebdi u zraku — suzdržana, isključena, dvosmisle­
na prisutnost protiv koje se psihoanalitičar osigurava iz­
vjesnim brojem ceremonija, oblika, rituala.
U današnjem izlaganju ističem izraz prijevare zato što
ć e m o preko njega moći pristupiti odnosu psihoanalize i
religije, a time i znanosti.
U vezi s tim iznosim formulu koja je svoju historijsku
vrijednost imala u osamnaestom stoljeću, kad je prosvje­
titelj, koji je bio i čovjek užitka, doveo u pitanje religi­
ju kao temeljnu prijevaru. Uzaludno je upozoravati vas
koliki smo put otada prošli. K o m e bi danas palo na pa­
met uzeti religiju tako pojednostavnjeno? Danas može­
mo reći da religija u cijelom svijetu, pa i tamo gdje se
bore protiv nje, uživa opće poštovanje.
To je pitanje poput onoga o vjerovanju koje smo izni­
jeli u terminima, koji su nesumnjivo manje pojedno­
stavnjeni. Mi imamo praksu temeljnog otuđenja u kojem
se odražava cjelokupno vjerovanje za onaj dvostruki sub­
jektivni član koji, u trenutku kad izgleda da značenje
vjerovanja najdublje nestaje, čini da biće subjekta dođe
na svjetlo onoga što je u pravom smislu riječi realnost
toga vjerovanja. N i j e dovoljno pobijediti praznovjerje,
k a k o kažu, da bi njegovi učinci u biću bili ublaženi.
To nam zadaje poteškoće pri spoznavanju koji je mo­
gao biti status nevjerovanja u 16. stoljeću. Dobro znamo
da smo danas u tom pogledu neusporedivo i paradoksal­
no razoružani. Naš zakon, jedini, a vjernici su to osjetili,
jest ta ravnodušnost, kao što kaže Lamennais, prema pi­
tanjima religije, čiji je status upravo određen položajem
nauke.
Zato nauka podržava način postojanja znanstvenika,
čovjeka od znanosti utoliko koliko ona isključuje, izbje­
gava, dijeli određeno polje u dijalektici otuđenja subjek­
ta, ukoliko se ona postavlja na onu točku koju sarn defi­
nirao kao točku podjele. A taj način postojanja sasto­
jao bi se u preuzimanju u njegovu stilu, njegovim običa­
jima, njegovom načinu govora, njegovom načinu govo-

282
 ra pomoću kojeg se nizom predostrožnosti drži podalje
od izvjesnog broja pitanja što se odnose na status znano­
sti, čiji je sluga. To je jedan od najvažnijih društvenih
problema, ali manje važan od problema o statusu koji
treba dodijeliti korpusu znanstvenih dostignuća.
Domet tog korpusa znanosti shvatit ćemo spoznajući
da je on u subjektivnom odnosu ekvivalent onoga što
sam nazvao predmet malo a.
Postojana dvosmislenost koja je u pitanju, što se u
analizi može a što ne m o ž e svesti na znanost, razjašnja­
va se kad pokažemo što ona u stvari implicira iz one-
-strane znanosti — u modernom smislu Znanosti, čiji sam
vam status pokušao naznačiti u kartezijanskom ishodi­
štu. Uslijed toga bi analiza mogla potpasti p o d klasifika­
ciju koja bi je postavila u položaj nečega čiji su oblici
i čija je povijest analogna — naime, u položaj Crkve/da­
kle, religije.

Jedini pristup tom problemu jest poći od toga da re­

ligija između postojećih načina da se čovjek zapita o
svojoj egzistenciji u svijetu, i izvan njega, — i religija
kao način opstojanja subjekta koji se pita — razlikuje
se jednom sebi svojstvenom dimenzijom koja je pala u
zaborav. U svakoj religiji koja zaslužuje to ime postoji,
u stvari, dimenzija bitna za čuvanje nečeg operativnog,
što se naziva sakramenat.
Zapitajte vjernike, odnosno svećenike — u čemu je
razlika između krizme i krštenja? — jer, konačno, ako
je to sakramenat, ako to djeluje, to djeluje na nešto.
Tamo gdje to pere grijehe, gdje obnavlja izvjestan pakt
— tu stavljam upitnik, da li je to pakt? da li je to nešto
drugo? što se događa u toj dimenziji? — u svim odgovo­
rima koje bi nam dali, mogli bismo uvijek razlikovati
to obilježje kojim se podsjeća na operativnu i magičnu
onostranost religije. Ne možemo podsjetiti na tu opera­
tivnu dimenziju, a da ne primijetimo da je unutar reli­
gije, a iz potpuno određenih razloga — razdvajanja, ne­
moći našeg razuma, naše konačnosti — to zaboravljeno.

283
 Ipak, utoliko što se analiza na temelju svoga statusa
nalazi na neki način pogođena sličnim zaboravom, ona
je označena u ceremoniji onim što bih nazvao istim praz­
nim licem.
Ali, analiza nije religija. Ona proizlazi iz istog statusa
kao Znanost. Ona se razvija u središnjem manjku, gdje
se subjekt iskušava kao želja. Ona čak ima posrednički
status, avanturistički, u zijevu koji je u središtu dijalek­
tike subjekta i Drugoga. Ona nema što zaboraviti, j e r ona
ne implicira nikakvo priznanje bilo kakve supstance na
koju bi ona djelovala, čak ni supstancu spolnosti.
Zapravo, ona vrlo malo djeluje na spolnost. Što se tiče
spolnog djelovanja ništa nas novo nije naučila. Čak ni
najmanje nije pridonijela erotološkoj tehnici, i o tome
ima više u onim knjigama koje se stalno izdaju, a potje­
ču iz arapske, hinduske, kineske tradicije, a povreme­
no i iz naše. Psihoanaliza dira u spolnost samo utoliko
što se ona u obliku nagona očituje u nizanju označitelja,
gdje se konstituira dijalektika subjekta u dvojnom vre­
menu otuđenja i razdvajanja. Analiza nije na polju spol­
nosti održala ono što smo mogli kao obećanja očekivati
od nje, ona nije održala j e r to nije ni trebala. To nije
njeno područje.
Protivno tome, na svom području se ona ističe tom
izvanrednom moći grešenja i zbrke, uslijed čega, uvjera­
vam vas, njenoj literaturi neće trebati mnogo pa da se
uvrsti u ono što nazivamo književni luđaci.
Doista, pogođeni smo što v i d i m o koliko može griješiti
analitičar pri točnoj interpretaciji činjenica — nedavno
me to i pogodilo dok sam čitao knjigu Nevrose de base,
knjigu koja je ipak tako simpatična zbog okretnosti ko­
j o m se skupljaju i povezuju brojna zapažanja na koja
nailazimo u praksi. Činjenica o funkciji dojki, koju iz­
nosi Bergler, zaista je izgubljena u uzaludnoj tekućoj
raspravi o nadmoćnosti muškarca nad ženom, i žene nad
muškarcem, naime o stvarima koje su u analizi najma­
nje važne.
Danas moram naglasiti ono što se u kretanju psiho-

284
analize odnosi na funkciju toga što izdvajam kao pred­
met a — i nisam tek tako naveo Berglerovu knjigu koja
je zbog nedovoljnog označavanja funkcije svojstvene dje­
lomičnom predmetu i onoga što znače npr. dojke, o ko­
jima mnogo govori, osuđena na greške, koje g o t o v o po­
ništavaju njene rezultate, mada je knjiga po sebi za­
nimljiva.

Predmet a je onaj predmet koji nam se u samom isku

stvu, u toku procesa koji podupire prijenos, pokazuje u
posebnom statusu.
Neprestano g o v o r i m o o tome da uopće ne znamo što
znači likvidacija prijenosa. Što to može značiti? Na koje
se računovodstvo odnosi riječ likvidacija? Radi li se o
nekoj operaciji u destilatom? Radi li se o — to treba teći
i isprazniti se negdje? Ako je prijenos pokretanje nesvjes­
noga, znači li to da bi prijenos mogao biti likvidacija
nesvjesnoga? Zar nakon analize nemamo više nesvjesno­
ga? Da li bi subjekt za koji se pretpostavlja da zna morao
biti likvidiran kao takav?
Bilo bi ipak neobično da se taj subjekt za koji pretpo­
stavljamo da zna, pretpostavljamo da zna nešto o vama,
a koji u stvari ne zna ništa, može smatrati likvidiranim
u času kada, na kraju analize, on upravo počinje ponešto
znati o vama. Dakle, u času kad bi on dobio najčvršću
podlogu, taj subjekt za koji pretpostavljamo da zna
trebalo bi smatrati iščezlim. M o ž e se, dakle, ako izraz li­
kvidacija ima nekog smisla, raditi samo o trajnoj likvi­
daciji te obmane preko koje prijenos teži da se izvršava
u smislu zatvaranja nesvjesnoga. Ja sam vam objasnio
njen mehanizam, povezujući ga s narcističkim odnosom,
preko kojeg subjekt od sebe čini voljeni predmet. S refe-
rencijom na onoga koji ga mora voljeti, pokušava uve­
sti Drugoga u odnosu obmane, gdje ga on uvjerava da
je vrijedan voljenja.
Prirodno ispunjenje tog odnosa Freud nam naznačava
u fukciji čiji je naziv poistovjećenje. Poistovjećenje o ko-

285
 j e m je riječ — a Freud to v r l o tankoćutno obrazlaže,
molim vaš da se podsjetite dvaju poglavlja koja sam na­
veo prošli put iz Grupne psihologije i analize Ja, jedno je
Poistovjećenje, a drugo Stanje zaljubljenosti i hipnoza
— poistovjećenje o kojem je riječ nije zrcalno, neposred­
no poistovjećenje. Ono je potpora. Ono podržava per­
spektivu koju je subjekt izabrao u polju Drugoga, odakle
možemo gledati na zrcalno poistovjećenje na zadovolja-
jući način. Točka ideala-ja jest ona točka na kojoj će se
subjekt vidjeti, kako se kaže, kao da ga gleda netko drugi
— što će mu omogućiti potporu u dvojnoj situaciji koja
je za njega zadovoljavajuća sa stanovišta ljubavi.
Utoliko što je zrcalna prikaza, ljubav je u biti obmana.
Ona se smješta u polju na razini referencije ugode, tog
jedinog označitelja potrebnog za uvođenje perspektive
usredotočene na idealnu točku, veliko I, smještenu negdje
u Drugome, odakle me Drugi vidi onako kako mi je
drago da budem viđen.
U toj istoj konvergenciji kamo spada analiza zbog ob­
mane koja postoji u prijenosu, nailazimo na nešto, što
je paradoksalno — na otkriće analitičara. To otkriće \s
shvatljivo samo na drugoj razini, na razini na kojoj smo
smjestili odnos otuđenja.
Preuzimanje tog paradoksalnog, jedinstvenog, istaknu­
tog predmeta, koji nazivamo predmet a, bilo bi puko
ponavljanje. Ali, ja v a m ga iznosim zgusnutije, naglašava­
jući da analizirani kaže svom partneru, analitičaru —
Volim te, ali budući da neobjašnjivo volim u tebi nešto
više od tebe — predmet malo a, ja te osakaćujem.
U tome je smisao dojke, grudi, tog mammal-complexa,
čiji odnos prema oralnom nagonu Bergler uviđa, tim više
što oralnost u pitanju nema nikakve veze s ishranom, i
sav je njen akcenat na tom učinku osakaćenja.
Ja se dajem tebi, kaže pacijent, ali taj dar moje osobe
— kako kaže drugi — misterij! mijenja se u dar govna —
isto tako bitni izraz našeg iskustva.
Kad se na kraju interpretativnog razjašnjavanja postig­
ne takav zaokret, shvaća se retroaktivno ta vrtoglavica,

286
 na primjer pred bijelom stranicom, koja je kod neke oso­
be koja je nadarena ali vezana psihotičnom granicom,
središte simptomatične zapreke, koja j o j priječi svaki pri­
stup Drugome. Ako ona tu bijelu stranicu na kojoj se
zaustavljaju neizrečeni intelektualni izljevi ne može do­
slovno dotaknuti, onda je to zato što je m o ž e shvatiti
j e d i n o kao zahodski papir.
K a k o da objasnimo posljedicu koju u gibanju prijeno­
sa ima prisutnost predmeta a, na koji stalno nailazimo?
— Danas imam malo vremena, ali uzet ću radi ilustraci­
je malu bajku, apologiju čiji s a m početak smislio raz­
govarajući u intimnom krugu s m o j i m slušateljima. Do­
dat ću završetak tako da će oni kojima se ispričavam što
je ponavljam vidjeti da je nastavak nov.
Š t o se događa kad se subjekt obrati analitičaru, tj. sub­
jektu za koji se pretpostavlja da zna, ali za koji je još
sigurno da ništa ne zna. Analitičaru je pruženo nešto što
će se nužno uobličiti u pitanje. T k o ne zna da je to o n o
što je usmjerilo svaku misao o analizi k priznanju funk­
cije uskrate! Ali, što subjekt traži? To je cijelo pitanje,
j e r subjekt zna, ma koji bili njegovi apetiti, ma koje bile
njegove potrebe, da nitko neće tu naći zadovoljenje, ako
ne bude mogao sastaviti svoj jelovnik.
U priči koju sam kao mali čitao iz slika u Epinalu, si­
romašni prosjak se na vratima pečenjarnice gosti miri­
som pečenja. U toj prilici je miris jelovnik, tj. označitelj,
budući da se o tome samo govori. Pa, postoji jedna po­
teškoća — tu počinje moja priča — jelovnik je napisan na
kineskom. Zato treba najprije zatražiti da ga gazdarica
prevede. Ona prevodi — carska pašteta, proljetna rolada,
i ostalo. M o ž e se lako dogoditi, ako dolazite prvi put u
kineski restoran, da v a m taj prijevod ništa ne kazuje, i
vi konačno zapitate gazdaricu — preporučite mil, što
znači — što ja tu želim, trebate znati vi.
Ali, je li opravdano da tako paradoksalna situacija za­
vrši na taj način? Na toj točki, kad se prepustite nekak­
voj vidovitosti gazdarice čija važnost raste sve više, zar
ne bi bilo pogodnije, ako vam to srce kaže, i ako je zgod-

287
 na prilika, da je m a l o poškakljcte po grudima? Jer, ne
idete u kineski restoran samo radi jela, već radi jela u
egzotičnim dimenzijama. Moja priča želi reći da želja za
hranom ima drugi smisao od hranjenja. Ona je tu sim­
bol seksualne dimenzije, jedine koja je izbačena iz psihi-
zma. U pozadini toga je prisutan nagon u svom odnosu
prema djelomičnom predmetu.
Pa, koliko god v a m paradoksalna, naime nehajna iz­
gledala ta mala apologija, ipak je ona upravo to o čemu
se radi u realnosti analize. N i j e dovoljno da analitičar
podupire funkciju Tirezije. Potrebno je, kao što kaže
Apollinaire, da ima dojke. Želim reći, da djelovanje i
upravljanje prijenosa treba provoditi tako da se održava
distanca između točke na kojoj subjekt v i d i sebe kao ne­
koga tko je vrijedan ljubavi — i te druge točke, gdje
subjekt vidi sebe kao manjak prouzročen predmetom a, i
gdje a začepljuje zijev, koji tvori početno razdvajanje
subjekta.
Malo a ne prekoračuje nikad taj zijev. Sjetite se po­
gleda, najkarakterističnijeg člana za shvaćanje funkcije
predmeta a. Taj a se pokazuje u polju obmane narcisti-
čke funkcije želje upravo kao predmet koji se ne može
progutati, ako se tako može reći, koji zastaje u grlu ozna­
čitelja. U o v o m času manjka mora se subjekt prepoznati.
To je razlog da se funkcija prijenosa može topologizi-
rati u obliku koji sam već izveo u svom seminaru o Po-
istovjećenju — naime, u obliku koji sam svojevremeno
nazvao unutarnja osmica, to je dvostruka krivulja, koja
se preklapa oko sebe same i čija je bitna osobina, da se
svaka njena polovica, nastavljajući se, priključuje u sva­
koj točki prethodnoj polovici. Pretpostavite, jednostavno,
da je razvijena jedna polovica krivulje, i vidjet ćete da
ona potpuno prekriva drugu polovicu.
To nije sve. Budući da se radi o planu, koji je određen
rezom, bit će dovoljno da uzmete list papira pa da s
malo lijepljenja sebi predočite o n o što vam želim reći.
L a k o je zamisliti da krilo koje tvori o v u površinu, na svo­
j o j povratnoj točki prekriva drugo krilo, a oba se nastav-

288
ljaju preko ruba. Obratite pažnju, da to uopće nije pro­
tuslovno, čak ni u najobičnijem prostoru — tim više što
je, da bismo mu shvatili domet, potrebno isključiti se iz
trodimenzionalnog prostora, j e r se ovdje radi samo o to-
pološkoj realnosti, koja se ograničava na funkciju povr­
šine. Na taj način možete lako shvatiti kod triju dimen­
zija, kako jedan od dijelova plana, u času kad drugi dio
svojim rubom dođe do njega, određuje neku vrst
presjeka.
Taj presjek ima smisao izvan našeg prostora. On je
strukturalno odrediv i bez referencije na tri dimenzije, i
to izvjesnim odnosom površine prema samoj sebi, uto­
liko što, vraćajući se sebi, ona presijeca točku, koju, ne­
sumnjivo, ona treba utvrditi. Pa dobro, ta poprečnica
može za nas simbolizirati funkciju poistovjećivanja.

Z = pravac zahtjeva
Z PP = pravac presjeka
P = točka prijenosa
ž = želja

Zapravo, samim radom koji obavlja subjekt — govore­

ći da je u analizi — da svoj g o v o r upravlja k otporu pri­
jenosa, obmani, isto tako ljubavnoj prevari i agresivnoj
prevari — nastaje nešto, čija se vrijednost zatvaranja
naznačuje u samom obliku te spirale, koja ide prema
središtu.
To što sam ovdje prikazao rubom vraća se na plan koji
tvori mjesto Drugoga, polazeći od mjesta gdje se subjekt,
realizirajući se u govoru, uspostavlja na razini subjekta za
koji se pretpostavlja da zna. Svaka koncepcija analize koja
se obrazlaže — a sam b o g zna da to počinje posve ne­
dužno — da bi se odredio cilj analize kao poistovjećenja

289
s analitičarem, istovremeno otkriva da je njen istinski
pokretač izostavljen. Postoji nešto s one-strane ovog po-
istovjećenja, i to je definirano odnosom i distancom iz­
među predmeta malo a i idealiziraj ućeg velikog I iden­
tifikacije.
Ne mogu ulaziti u detalje onoga što slična tvrdnja im­
plicira u strukturu prakse. Tu se pozivam na Freudovo
poglavlje o Stanju zaljubljenosti i hipnozi koje sam već
spomenuo. Freud tu sjajno razlikuje hipnozu od stanja
zaljubljenosti, sve do njegovih krajnjih oblika koje ozna­
čava kao Verliebtheit. On na najizrazitiji način, doktri-
narno postavlja ono što se m o ž e pročitati svugdje —
ako znamo čitati.
Postoji bitna razlika između narcistički određenog pred­
meta i(a) i funkcije a. Sam pogled na shemu o hipnozi
koju donosi Freud odmah pruža formulu za kolektivnu
fascinaciju, koja je u času kad je pisao taj članak bila re­
alnost koja je rasla. On tu shemu daje točno onako kako
sam vam je prikazao na ploči.

x Vanjski
predmet

Trendova shema

U njoj on označava ono što naziva predmetom (objek­

t o m ) — u tome treba prepoznati ono što ja nazivam a —
Ja i ideal-ja. Krivulje tu pokazuju vezu između a i ideala-
-ja. Tako Freud daje hipnozi status, stavljajući jedan iz­
nad drugoga, na isto mjesto, predmet a kao takav i ozna-
čiteljni znak, koji se naziva ideal-ja.
Iznio sam v a m elemente za razumijevanje sheme rekav­
ši vam da predmet a može biti jednak pogledu. Freud
točno ističe čvor hipnoze kad kaže da je tu predmet ele-

290
 merit koji se teško m o ž e dosegnuti, ali je on neosporno-
pogled hipnotizera. Sjetite se onoga što sam vam iznio o
funkciji pogleda, o njegovim temeljnim relacijama pre­
ma pjegi, o tome da u svijetu v e ć postoji nešto što gleda
prije nego li postoji kao vid, da bi vidio, da je oko u mi-
metizmu neophodno kao pretpostavka činjenice da sub­
jekt m o ž e vidjeti i biti fasciniran, da je fascinacija pjege
prethodna vidu koji je otkriva. Vi ujedno shvaćate funk­
ciju pogleda u hipnozi, koji, konačno, može biti začepljen
kristalnim čepom, ili b i l o čime što svjetluca.
A k o definiramo hipnozu kao zbrku na nekoj točki iz­
među idealnog označitelja gdje se obilježava subjekt i a,
to je najpouzdanija strukturalna definicija koja je dana.
Pa, tko ne zna da je analiza uspostavljena razlikova­
njem od hipnoze? Jer, temeljni pokretač analitičke ope­
racije jest održavanje distance između I i a.
Da bih vam dao obrazac reći ću — ako prijenos odvra­
ća zahtjev od nagona, želja analitičara ga vraća. Na taj
način on izolira a, postavlja ga na najvišu moguću distan­
cu od I, koji analitičar na zahtjev subjekta treba otjelo-
viti. Analitičar se mora otrgnuti toj idealizaciji da bi b i o
potpora razdvajajućem a u onoj mjeri koliko mu njegova
želja dopušta da u obrnutoj hipnozi otjelovi hipnotizi­
ranog.
To prekoračenje plana poistovjećenja je moguće. Svatko-
tko je sa m n o m u didaktičkoj analizi išao do kraja anali­
tičkog ispitivanja zna da je to istina.
Krivulja se zatvara s one-strane funkcije a, tamo gdje
ona nikad nije imenovana u vezi s ishodom analize. Nai­
me, nakon obilježavanja subjekta u odnosu na a, iskustvo
temeljnog fantazma postaje nagon. Što onda postaje
onaj koji je prošao kroz iskustvo tog mračnog odnosa do
izvora, do nagona? K a k o može subjekt, koji je prošao
kroz radikalni fantazam, živjeti nagon? To je s one strane
analize i nikad se t o m e nije prišlo. Dosad se tome m o g l o
prići samo na razini analitičara, utoliko što se od njega
zahtijeva da u potpunosti pređe ciklus analitičkog is­
kustva.

291
 Postoji samo jedna psihoanaliza, to je didaktička psi­
hoanaliza — a to je psihoanaliza koja je dokraja zatvo­
rila taj zavojak. Potrebno je više puta preći kroz taj za-
vojak. Zapravo, ne postoji drugi način da se izvijesti o iz­
razu durcharbeiten, o neophodnosti razrade, osim poima­
njem da zavojak treba preći više puta. O tome ovdje ne­
ću raspravljati, j e r to unosi nove poteškoće, a ja ne mogu
reći sve budući da se tu radi samo o temeljima psiho­
analize.
Shema koju vam ostavljam kao vodič kroz iskustvo i
kroz čitanje, pokazuje v a m da se prijenos odvija u tom
smislu, da svedemo pitanje na poistovjećenje. Utoliko ko­
liko želja analitičara, koja ostaje x, teži k upravo suprot­
nom smislu od poistovjećenja, moguće je prekoračenje
plana poistovjećenja pomoću razdvajanja subjekta u is­
kustvu. Iskustvo subjekta je na taj način dovedeno na
plan na kojem se, iz realnosti nesvjesnoga, može prika­
zati nagon.

Već sam ukazao na interes koji postoji da se na razini

subjektivnog statusa, određenog kao status predmeta a,
smjesti ono što je čovjek prije tri stoljeća definirao u
znanosti.
Možda se potezi koji se danas tako izrazito pojavljuju
u aspektu onoga što manje-više točno nazivamo mass-
-media, možda se sam naš odnos prema znanosti koja sve
više preplavljuje naše polje, možda se sve to može razjas­
niti referencijom na ta dva predmeta, čije sam vam mje­
sto već naznačio u temeljnoj tetradi — a to je glas, koji je
pomoću naših aparata gotovo planetiziran, odnosno stra-
tosferiziran — i pogled, čiji preplavljujući karakter nije
manje sugestivan, jer, mnoštvo spektakala, mnoštvo fan­
tazama ne potiče toliko našu viziju koliko izaziva pogled.
Ali, preći ću preko tog poteza da bih naglasio nešto dru­
go što mi se čini bitnijim.

292
 U kritici povijesti koju smo doživjeli postoji nešto
potpuno maskirano. To je drama nacizma koja pokazuje
najmonstruoznije oblike žrtve, koje su smatrane nad-
mašenim.
Smatram da nikakav smisao historije utemeljen na he-
gelovsko-marksističkim postavkama nije u stanju objas­
niti to ponovno izviranje, kojim se dokazuje da je prino­
šenje žrtvenog dara mračnim bogovima nešto čemu mali
broj subjekata ne podliježe kao strašan plijen.
Neznanje, ravnodušnost, skretanje pogleda mogu ob­
jasniti p o d kojim je v e l o m još skriven taj misterij. Ali,
onome koji je u stanju hrabro upraviti pogled prema tom
fenomenu -i, još jednom, malo je onih koji ne podliježu
fascinaciji žrtve po sebi — žrtva znači, da pokušavamo
u predmetu naših želja naći potvrdu o prisutnosti želje
tog Drugog koji ja nazivam mračni Bog.
To je vječni smisao žrtve kojemu nitko ne može odo
ljeti, osim ako nije zadahnut onom vjerom koju je teško
podržavati i koju je možda samo jedan čovjek znao pri­
hvatljivo formulirati — naime, Spinoza, u Amor intellec-
tualis Dei.
Ono što se, s nepravom, smatralo da se kod njega
može okvalificirati kao panteizam nije ništa drugo nego
svođenje polja boga na univerzalnost označitelja, čime
nastaje tiha, iznimna izdvojenost od ljudske želje. Utoli­
ko što Spinoza kaže — želja je čovjekova bit, i utoliko
što on tu želju uspostavlja u radikalnoj ovisnosti od
univerzalnosti božanskih atributa, koja se može zamisliti
samo pomoću funkcije označitelja, utoliko on postiže
onaj jedinstveni položaj u kojem se filozof — a nije sve­
jedno što je to Židov otcijepljen od svoje tradicije —
može stopiti s transcendentnom ljubavi.
Za nas to nije održiv položaj. Iskustvo nam pokazuje
da je Kant istinitiji, a ja sam dokazao da se njegova
teorija svijesti, kao što on piše o praktičnom umu, može
održati samom specifikacijom moralnog zakona koji je,
kad se ispita pobliže, samo želja u čistom stanju, ona ko­
ja vodi žrtvovanju svega što je predmet ljubavi u ljud-

293
skoj nježnosti — kažem, ne samo do odbacivanja patolo­
škog predmeta već do njegovog žrtvovanja i ubojstva.
Zato sam napisao Kant avec Sade.
To je primjer za učinak deziluzije koji nam omoguća­
va analiza u tradicionalnoj etici m n o g i m naporima, čak i
najplemenitijim.
Krajnji položaj koji nam omogućuje da shvatimo da
čovjek može zacrtati svoj položaj u polju koje bi pripada­
lo ponovno pronađenoj spoznaji, ako je prethodno do­
segnuo granicu gdje se nalazi, kao želja, prikovan. Lju­
bav, mada je nekima izgledalo da smo je htjeli potcijeni-
ti, moguća je samo s one-strane gdje se, najprije, ona
odriče svoga predmeta. To nam isto tako omogućava da
shvatimo da svako utočište gdje se može uspostaviti živ,
trijezan odnos jednog spola prema drugome, čini nuž­
n o m intervenciju — to je učenje psihoanalize — medija
očinske .metafore.
Analitičareva želja nije čista želja. To je želja za po­
stizanjem apsolutne razlike koja nastaje kad subjekt,
suočen s prvotnim označiteljem, prvi put dolazi u situa­
ciju da mu se potčini. Jedino tu može izbiti smisao lju­
bavi bez granica, j e r je ona izvan granica zakona, gdje
jedino može živjeti.

24. lipnja 1964.

 BILJEŠKA

Htjeli smo bez ikakva dodavanja dobiti

vjernu transkripciju djela Jacquesa Lacana,
koja će za budućnost vrijediti kao izvornik
koji ne postoji.
U stvari, takvom ne možemo smatrati ste-
nografsku verziju koja vrvi nesporazumima,
i u kojoj ništa ne može zamijeniti geste i
intonaciju. Ipak je to verzija sine qua non,
koju smo riječ po riječ odmjerili, ispravili,
— nema ni tri stranice otpadaka.
Najteže je postaviti interpunkciju, jer sva­
ko odmjeravanje — zarez, točka, crta, pa­
ragraf — odlučuje o smislu. Ali po tu cijenu
smo dobili čitljiv tekst, i po istim načelima
ćemo prirediti tekst seminara svih godina.

J. A. M.
 POGOVOR

Tako će se čitati — ova knjiga kladim se.

Neće biti kao s knjigom mojih Spisa koja se kupuje:
kažu, ali zato da ih se ne čita.
Nije slučajno što su teški. Pišući Spisi na omot zbirke
kanio sam samom sebi nagovijestiti: napis po meni je na­
pravljen da se ne čita.
To govori o nečem drugom.
O čemu? Kao što sam prisutan govorio, to ću ovdje pri­
kazati, po svom običaju.

Tome što čitamo, barem se pretpostavlja da ću mu napi­

sati predgovor, nije dakle napis.
Transkripcija, eto riječi koju otkrivam zahvaljujući skrom­
nosti J. A. M. Jacques-Alaina, prezimenom Miller: to što se
čita prolazi kroz rukopis ostajući u njem nepovrijeđeno.
Dakle, ono što se čita, o tome ja govorim, budući da je
ono što kažem podložno nesvjesnom, odnosno, prije svega
onome što se čita.
Trebam li naglašavati? — Naravno: jer, tu ja ne pišem.
Da to činim, ja bih svoj seminar brisao, a ne bih mu pisao
pogovor.
Ustrajat ću, kako valja, da se to čita.

Ali, dužan sam još autoru ovog rada što me uvjerio —

što mi je to posvjedočio tokom predavanja — da to što se
čita o onom što ja kažem, ne čita se manje zato što ja ka­
žem. Pri tome je naglasak na kazati, jer ja može još pri­
čekati.
Mala bi dobit bila za ustaljivanje analitičkog diskursa da
se uzdam da će me ponovo čitati. Postaviti to u vrijeme
mog dolaska na Ecole normale samo je obilježavanje kraja
moje pustinje.

297
 Zbog vremena koje sam uložio ne može se posumnjati da
mi je žao ishoda koji sam ocijenio kao usmećivanje. Ali da se
ono što kažem objavljuje i zaboravlja tako da mu se dade
sveučilišni obrat, naravno da se s tim ne slažem.
Ako se postavi napis kako sam ja učinio da se primijeti
da je krajnje stečen, to će mu štoviše dati status. Bude li me
bar malo u tome, neće smetati što je ustanovljeno dobrano
prije mojih iznašašća, jer konačno Joyce je taj koji je uveo
napis za-ne-čitanje, bolje bi bilo da kažem: ne prevodi, jer
ako se od riječi učini put k onoj strani jezika, jedva da se
prevodi, i svugdje je jednako malo za čitanje.

Ipak s obzirom na to kome se obraćam, moram ukloniti

iz tih glava to što vjeruju da drže sate u školi, nazvanoj ne­
sumnjivo materinskoj zbog onog što se tu ima od demater-
nalizacije: naime, uči se čitati, alfabetizaglupljujući se. Kao
da dijete znajući pročitati s jedne slike da treba reći žirafa,
a s druge ženka majmuna, nauči samo Ž kojim se oboje piše,
nema ništa od tog čitanja jer ne odgovara.
Ako se onda ono anortografije što nastaje može prosuditi
samo ako se funkcija napisa smatra drugim načinom govo-
rećeg u jeziku, onda se tu dobiva malo-pomalo u odskoku, ali
bi išlo brže da se zna o čemu se radi.
Ne bi bilo loše da se »čitati se« shvati kako treba, tamo
gdje je dužnost interpretirati. Ako se kod riječi ne čita ono
što ona kaže, kod toga se analitičar trgne nakon trenutka što
se upinje da sluša do iznemoglosti.

Namjera je, izazvan se izvlači, izazivajući se brani, uzmiče,

mrgodi, sve će mu biti dobro bude li samo čuo »zašto mi lažeš
govoreći mi istinu?« iz priče koju smo nazvali židovskom,
najmanje je glupo što je ovdje pribježište ne knjiga za čita­
nje, već vozni red pomoću kojeg se čita Lemberg a ne Krakov
— ili pak da cijelo pitanje rješava putna karta koja odaje
stanicu.
Ali nije onda funkcija napisanog pokazatelj, već je to sam
put željeznice. A predmet (a) kakav sam naveo jest tračnica
putem koje se dolazi do više-uživanja onoga čime se nasta­
njuje, štoviše zaklanja pitanje koje treba interpretirati.
Ako čitam da pčelinje skupljanje meda ima udjela u plod­
nosti sjemenjača, ako predviđam najprizemnijoj skupini da
lastavičjim letom dostigne olujnu sreću — to znači da go­
vorim, da vodim računa o onom što ih dovodi do označitelja.
Tu se prisjećam bezočnosti koja mi je pripisana za te
spise, da sam od riječi načinio svoju mjeru. Jedna Japanka
je bila izvan sebe, čemu sam se čudio.

298
 Ja nisam znao, mada pokrenut upravo njenom brigom, da
ono mjesto gdje se smješta njen jezik ja dotičem ipak samo
nogom. Tek sam onda shvatio što osjećajno dobiva tim pis­
mom koje od on-yomi do Kun-yomi odbija označitelja do te
mjere da se on tu razdire tolikim prelamanjima, što zadovo­
ljavaju i podržavaju i najmanji dnevnik, i tabla na raskršću.
Ništa toliko ne pomaže ponovnom stvaranju zraka koje vrcaju
tolikim aluzijama, što ih objelodanjuje izvor Amaterasu.
Onda sam säm sebi rekao da se govorno biće može tim
putem sačuvati od umješnosti nesvjesnoga koja ne očekuje
da se tu zatvori. Krajnji slučaj da se potvrdim.
Vi ne razumijete stepismo. Utoliko bolje, to će biti razlo­
gom da se objasni. A ako ostane neriješeno, bit ćete lišeni
neprilika. Vidite, po onom što mi preostaje, ja ću preživjeti.

K tome još neprilika treba biti ozbiljna da bi to važilo.

Ali me vi zato možete slijediti: ne zaboravite da sam tu riječ
predao njenoj sudbini na svom seminaru o tjeskobi, naime u
godini prethodnoj ovoj. Time vam kazujem da se mene ne
možete tek tako riješiti.
Očekujući da vam budu sklone ljestve onoga što se tu
čita: ne navodim vas da se penjete da biste se ponovo
spustili.
Dok čitam ono što je bila moja riječ zapanjuje me sigur­
nost koja me sačuvala od gluposti u odnosu na ono što je
uslijedilo.
Rizik mi se svaki put čini potpunim i to me zamara. Što me
J. A. M. poštedio toga, navodi me na pomisao da za vas to
neće biti ništa, ali me isto tako navodi da vjerujem, ako
ja tome umaknem znači da imam od napisa više nego li
vjerujem.

Prisjetimo se da mi vjerujemo manje nego li u Japanu,

što se nameće iz teksta knjige Postanka, da iz ex nihilo ne
nastaje ništa do označitelj. Što ide samo po sebi jer u stvari
više i ne znači.
Nezgoda je, što od toga zavisi postojanje, o čemu svjedoči
i samo govorenje.
Činjenica da se Bog dokazuje, trebala je već davno posta­
viti stvari na mjesto. Naime, ona za koju Biblija postavlja da
nije mit, već pripovijest, označena je, i u tome se evanđelje
po Marxu ne razlikuje od naših ostalih.
Strašno je da se odnos iz koje izbija svaka stvar odnosi
samo na uživanje, a da iz zabrane koju odrazuje religija
zajedno s panikom iz koje tu proistječe filozofija, izvire

299
 mnoštvo supstanca kao nadomjestak jedinoj čistoj, onoj o ne­
mogućnosti da se o tome govori, da bude realno.
Zar ova »stanca-za-dolje« ne bi mogla biti pristupačnija
onim oblikom kojim već pismo poeme kazuje manje glupo?
Zar to nije vrijedno da se izgradi, ako je kako pretpostav­
ljam to obećana zemlja za novi diskurs kao što je analiza?
Ne može se očekivati taj odnos za koji kažem da odsutnost
stvara pristup govornoga k realnome.
Ali smicalica kanala putem kojih uživanje uzrokuje ono
što se čita kao svijet, eto, potvrdit će se, ono što traži da se
čita, izbjegava onto-, Toto bilježi, onto, odnosno ontotauto-
logiju. Manje ne može.

1. siječnja 1973.

Napomena urednika

Za razliku od ostalih izdanja biblioteke »Psiha« ovo djelo objav­

ljuje se bez našeg pogovora na zahtjev inozemnog zastupnika
autorskih prava.

300
 K A Z A L O IMENA

Abraham, Karl 169 Diels, Hermann 188

Agaton 272 Diogen 13
Alain 103 Dolto, F. 70
Alberti, Leon Battista 94 Duhem, Pierre Maurice Marie 15
Alkibijad 272 Dürer, Albrecht 95
Apollinaire, Guillaume 288 Dwelshauvers 30
Aragon, Louis 23, 24, 87
Arcimboldi, Giuseppe 96 Einstein, Albert 137
Arhi med 142 Ensor, James 119
Aristofan 209, 219 Euler, Leonhard 165, 263
Aristotel 27, 47, 58, 60, 69, 75, 86, Ey, Henri 9, 139, 144
160 Fechner, Gustav Theodor 62
Audouard, X. 85 Fenichel, Otto 18, 193
Ferenad, Sandor 169
Bacon, Francis 238 Flacelifcre, Robert 8
Bahnt, Michael 157 Flammarion, Camille 30
Baltrusaltis 93, 96 Fliess, Wilhelm 51, 52
Bergler 284, 286 Freud, Sigmund 7, 10, 17—20,
Berkeley (biskup), George 89 26—30, 32-47, 49—60, 62—68,
Bismarck, Otto Eduard Leopold 80, 86—88, 91, 111, 120, 121, 133,
176 136—140, 150, 151, 156-160, 163—
Bloy, Leon 201 —165, 168—170, 172—177, 179,
Braudel, Fernand 7—8 181, 183, 186, 188, 189, 191—193,
Breuer, Joseph 167, 168 195—198, 200—207, 212, 213, 218,
220, 231—233, 247, 248, 256, 257,
Caillois, Roger 81, 82, 108—110, 259, 262, 267, 268, 270, 271, 273,
' 119 274, 276, 285, 286, 290
Caravaggjo 122
Cezanne, Paul 120, 124 Gelb 117
Claudel, Paul 235 Georgius 169
Comte, Auguste 162 Glover, Edward 185
Cuenot 108 Goldstein 117
Goya, Francisco Jose' 92
Dali, Salvador 96, 97 Grebouille 229
Demokrit 70 Green, Dr 230, 242
Descartes, Rene 41—43, 50, 53, 95, Hartmann, Eduard von 30, 136
143, 231. 237—242 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich
Diderot, Denis 15, 16, 95, 101 227, 230, 235, 237, 272

301
 Heidegger, Martin 70, S9 Newton, Isaac 49, 137
Heine, Heinrich 33 Nietzsche, Friedrich 29, 33
Heraklit 188 Nünberg 148, 169
Hofmann, cenzor 33
Holbein, Hans 94, 97, 99, 101 Oppenheimer 16
Homer 180
Pappenheim, Bertha 167, 168
Jones, Ernest 34, 168, 222 Parazije 112, 113, 121, 122
Joyce, James 298 Pascal, Blaise 239
Jung, Carl Gustav 30, 159, 163 Pavlov, Ivan Petrovič 253
Piaget, Jean 222
Picasso, Pablo 13
Kant, Immanuel 27, 103, 116, 265,
Planck, Max 137
293
Kaufmann, P. 47, 99, 145, 276 Piaton 79, 103, 122, 160, 200, 209,
Kierkegaard, S. A. 40, 67 219, 247, 248, 250, 272
Klein, Melanie 61-62 Plotin 144
Kornelije Agripa %
Kubin 119 Reik, Theodor 31, 276
Retz 123
Ricoeur, Paul 163, 164
Lacan, Jacques 200, 230, 295 Rosolato, Dr 157
Lagache, Daniel 154, 155 Rouault, Georges 118
Lalande, Andre 30 Ruyer, Raymond 107
Lamennais, Felicite Robert de 282
La Rochefoucauld, Francois due Safouan, M. 113, 259
de 67 Sartre, Jean Paul 92, 98, 194
Lavoisier, Antoine Laurent 15, 16 Saussure, Leopold de 161
Leclaire, Serge 226, 267 Servadije 36
Lefort, Claude 79 Signorelli 23, 33, 34
Leonardo da Vinci 94, 120 Sokrat 20, 170, 248, 250, 272, 273,
Levy-Strauss, Claude 8, 20, 26, 275
162, 163 Spinoza, Baruch de 10, 293
Spitz, Renć 146
Madalpine, Ida 134 Szasz, Thomas, S. 142, 143, 147
Malraux, Andrć 124
Mannoni, Maud 254, 255 Tales 150
Marx, Karl 299 Tirezija 288
Masson, Andrć 119 Torta, M. 19, 127
Mathis, Dr 183
Matisse, Henri 124 Valery, Paul Ambroise 82
Merleau-Ponty, Maurice 75, 79, Varon 129
80, 81, 83, 84, 87, 89, 98, 102, Vignola 94
106, 117, 120, 124, 130 Vitruvije 94
Miller, Jacques Allain 35, 129, 144,
170, 196, 230. 297, 299 Wahl, F. 98, 129, 144, 212
Montaigne, Michel E. 239 Walion, Henri 68
Munch, Edvard 119
Myers 36 Zeuksid 112, 113, 121