Bosansko-novska trilogija IV.

Zagonetka starog blagajskog grada Derviš-kula i njegovih gospodara

Direktor bosansko-novske Gimnazije Miroslav Savjak mi je u proljeće 1955. godine dao zadatak da za
školski godišnjak «Almanah» napišem članak o prošlosti starog grada Derviš-kula, čije su se
impozantne ruševine nalazile na vrhu strmog brda iznad klanca potoka Lučice, oko 2 km sjeverno od
ž.st. Blagaj. Lako sam mogao opisati tu romantičnu gradinu, jer sam je tada kao radoznali gimnazijalac
često vikendom obilazio s prijateljima na našim «istraživačkim» izletima, ali je njena prošlost bila
maglovita i neistražena, zapravo nepoznata. Bezuspješno sam pokušao nešto saznati od školovanih
Novljana, ali su mi ponešto rekli samo župnik Grga Blažević i protojerej Simo Kondić, navodeći da o
njemu pišu nama tada nedostupne knjige na mađarskom i njemačkom jeziku. Zbog toga nije bilo ništa
od članka, ali sam u vrijeme studija potražio i našao neke od tih knjiga u Sveučilišnoj knjižnici i saznao
da je pravo izvorno ime te ruševine bilo Blagajgrad, te da su ga 1249. godine podigli hrvatski knezovi
Babonići s plemićkim pridjevkom «de Blagay». Oni su u njemu stolovali do 1512. godine kada ga je
prvi put zauzela sultanova vojska a 1537. u njega postavila svoju posadu da bi se nakon 1580. u
njemu nastanili islamski misionari zv. derviši po kojima je i dobio svoje sadašnje ime.

Godine 1965. sam kao mladi profesor uspio dobiti putem međubibliotečke pozajmice iz Beča knjigu
dr. Lajosza Thalloczyja «Die Geschichte der Grafen von Blagay», (Wien, 1898) iz koje sam saznao da je
autor te knjige u svoje vrijeme obišao potomke tih knezova u njihovom dvorcu Wiessenstein kod
Sevnice u Kranjskoj, pa sam u ljeto 1965. godine i ja pošao njegovim stopama. Međutim, u Sevnici na
Savi više nije bilo starih vlasnika, dvorac su zvali slovenskim nazivom Boštajn, bio je nacionaliziran i
pretvoren u bučnu i prašnjavu pilanu jelove oblovine, a grobna crkva je bila teško oštećena u ratu. Od
mjesnog učitelja sam saznao da je posljednji grof Ludwig von Blagay zbog neimaštine prodao
blagajski arhiv mađarskoj vladi za njezin državni arhiv, a posrednik je bio upravo Thalloczy. Uputio me
na Državni arhiv u Ljubljani gdje sam dobio fotokopiju opširnog rodoslovlja blagajskih knezova
Babonića i tako upoznao njihov razvojni put od sitnog hrvatskog plemstva iz grada Gorice kod
Karlovca u 12. stoljeću, preko kraljevske darovnice za vodičevski feud (terra Waudicza») u 13. stoljeću
i izgradnje burga Blagajgrada 1249. godine, do njihovog ulaska u red najvitalnijih, najbogatijih i
politički najuticajnijih srednjoeuropskih velikaških dinastija 14. i 15. stoljeća.