Professional Documents
Culture Documents
Obala HR PDF
Obala HR PDF
Split
Solin
Kaštela
Trogir
Omiš
Split
Solin
Kaštela
Trogir
Omiš
Makarska
i primorje
1
Obala
Kulturno-povijesni
vodič obale
Splitsko-dalmatinske
županije
4 Obala
16 Split
44 Solin
52 Kaštela
62 Trogir
90 Omiš
98 Makarska
i primorje
3
Trogir,
južna obala OBALA
Kulturno-povijesni vodič obale
Splitsko-dalmatinske županije
Uvodne riječi ove knjižice trebalo bi čitati unakrsno s onima
koje su napisane na prvim stranicama dvaju ranije objavljenih
vodiča zagorskog i otočkog dijela Splitsko-dalmatinske župa-
nije, imajući dakako na umu da sva tri zajedno obrađuju samo
dio, makar središnji, šire cjeline Dalmacije. A ona se sastojala
od tri različite fizičko-geografske i posebne antropo-geograf-
ske sredine gdje žive “otporni Zagorac, povučeni i štedljivi Bo-
dul”, koji su se s „prevrtljivim građaninom“ sretali u jedinstve-
noj civilizacijskoj retorti primorskih gradova.
Antička urbanistička matrica definira danas formu povijesnih
jezgri većine gradova u Dalmaciji (Split, Trogir i Zadar klasič-
ni su slučajevi). Nakon provala Avara i Slavena početkom 7. st.
područje rimske Dalmacije svelo se na najuže teritorije grado-
va: Jader (Zadar), Tragurium (Trogir) i Split – bivšu Diokleci-
4
janovu palaču (na koji se prenio dio gradskih
atributa obližnje porušene Salone), Ragusi-
um (Dubrovnik) i Dekatera (Kotor) na jugu,
te otoke Arba (Rab), Apsorus (Osor) i Curi-
cum (Krk) u Kvarneru. Formalno su bili pod
jurisdikcijom bizantskog cara, do vremena
kada su je Hrvatskoj priključili kraljevi Pe-
tar Krešimir IV. i Dmitar Zvonimir (†1089).
Poslije propasti hrvatske narodne dinastije,
kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije kao prav-
no-političku cjelinu dobili su početkom 12.
st. ugarski Arpadovići, te potom Anžuvinci.
Na području primorske i zagorske Dalma-
cije ispisane su neke od najznačajnijih stra-
nica rane hrvatske povijesti o čemu svjedo-
če brojni sačuvani spomenici, osobito cr-
kve bogatog kamenog namještaja u pravilu
ukrašenim karakterističnom pleternom de-
koracijom (9-11. st.) i srednjovjekovne utvr-
Split, kapitel na peristilu de i gradovi (12-15. st.) koje podižu ugledni
5
Egnazio Danti, La Galleria delle carte geografiche u Vatikanu (1572.-85.)
6 – detalj s prikazom Dalmacije
7
Omiš, hrvatski plemićki rodovi Šubići, Frankopani, Talovci i Nelipči-
starohrvatska crkva
sv. Petra na Prikom ći, Berislavići, Kačići, Dražojevići – od Nina do Knina, izme-
đu Zrmanje i Krke, od izvora do ušća Cetine, u dubini Zagore
prema Bosni.
Najizrazitiju pojavu starohrvatske umjetnosti nalazimo u dese-
cima crkvica karakterističnih tlocrtnih rješenja i u predoltar-
skim pregradama, u pravilu s posvetnim latinskim natpisima.
Lik kralja Krešimira IV. (1058-1074) na prijestolju s pluteja ra-
noromaničke predoltarske pregrade iz splitske katedrale (u 13.
stoljeću premetnute u krsni zdenac) zasluženo je privukao veli-
ku pozornost znanstvene literature. Bio je to ujedno prvi okru-
njeni hrvatski kralj koji je izborio stvarnu jurisdikciju nad dal-
matinskim gradovima. Valja ipak podcrtati da je prvim hrvat-
skim vladarom Dalmacije postao već knez Branimir, u svibnju
879, oslobodivši je po prvi put franačkog i bizantskog vrhov-
ništva, primivši za svoj politički projekt duhovnu zaštitu pape
Ivana VIII. U njegovo vrijeme uvedeno je slavensko bogoslužje
u hrvatskoj crkvi.
Granice Dalmacije prema kontinentu su pulsirale tijekom sred-
njeg vijeka. Ladislav Napuljski prodao ju je 1409. Mletcima za
8
100.000 dukata (osim Dubrovnika s njego-
vim teritorijem). Tanka obalna linija s ko-
lajnom od tek nekoliko gradova, ali s dugim
otočnim pojasom, postupno će se tijekom vi-
šestoljetne preobrazbe politički, a onda i et-
nografski, razdvojiti od matične jezgre koja
nekoć bijaše središte hrvatske državnosti –
s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Ma-
karskim primorjem, dakako i s Ravnim kota-
rima i Ninom. Ta se jezgra dijelom već kon-
cem 15., dijelom početkom 16. stoljeća našla
pod osmanlijskom upravom.
Uključivanjem u mletački Stato da Mar 1409-
1420. godine, dalmatinski gradovi ušli su pak
u okvir snažne, izvrsno ustrojene sredoze-
mne države, tada u svom apogeju. U razdo-
blju mletačkog mira koje je trajalo približ-
no do 1470, odnosno do prvih većih turskih
Stari oltar sv. Dujma
provala, udareni su temelji specifičnoj vari-
u splitskoj katedrali janti renesansne umjetnosti i književnosti u
9
Svod Jupiterova Dalmaciji. Hrvatska je renesansna kultura izrazito višejezična.
hrama u
Dioklecijanovoj Latinski bijaše jezik učene i pretenciozne literature, instrument
palači znanosti i diplomacije; talijanski je omogućavao sve komuni-
kacijske pogodnosti u trgovini i pravu; hrvatski jezik je bio pak
najpogodniji u traženju neposrednog, emocionalno obojenog
iskaza bilo da je riječ o afektivnom stihu, svadbenoj komediji
ili nabožnoj poduci. Neizbježna osmoza među tim jezičnim
svjetovima često daje izrazitu notu originalnosti nizu djela hu-
manističkih pisaca koji se javljaju u svim jadranskim sredina-
ma. Nastaju značajna djela renesansne umjetnosti, arhitekture
i kiparstva na hrvatskoj obali. U svim gradovima tog doba for-
mirale su se istinske humanističke republike. Najvrsniji među
njima obilježili su razvoj umjetnosti i u drugim sredinama, u
unutrašnjosti zemlje, u Ugarskoj i Italiji, gdje su bili prepozna-
ti kao Schiavoni (Hrvati) - poput arhitekta Lucijana i kipara
Franje Vranjanina - Laurane, Ivana Duknovića, i slikara Jurja
Čulinovića, Andrije Medulića, Julija klovića, Federika Benko-
vića i drugih.
No, već u 16. st. Dalmacija će se naći pod svakodnevnom tur-
skom prijetnjom. Oko 1550. upadi, pljačke i vojne operaci-
10
je svele su Dalmaciju na 100,000 stanovnika.
Široki obod prostora oko Zadra, Šibenika,
Trogira, Splita, Kotora pretvara se u barokno
vrijeme u skupocjeni mehanizam terrapie-
nata, fossa, vanjskih platformi, šiljatih basti-
ona, kliješta... Nakon osvajanja Klisa, u mle-
tačkom Senatu predlagalo se da se on sruši
– da se u njemu ne utabore Turci – pa se čuo
glas i da se ruši bedem Dioklecijanove palače
(kad je već srušena većina njezinih perime-
tralnih kula). U isto doba, salonitanski am-
fiteatar služit će kao otvoreni kamenolom za
gradnju mletačke Sta Maria della Salute. Sto-
ljeća iza 1500-ih godina u Dalmaciji su sto-
ljeća posvemašnje stagnacije. Vrijeme je, me-
đutim, tihe gradnje niza malih, toliko urba-
nističkih skladnih gradića i malenih mjesta.
Temeljem Campoformijskog mira 1897., svi
Trogir, Firentinčev kip
mletački posjedi na Jadranu pripali su Au-
sv. Sebastijana na istoimenoj crkvi striji, a nakon ratnih turbulencija s početka
11
L. F. Cassas, splitska 19. stoljeća, ona je tu cjelinu povezala s Dubrovnikom u pokra-
luka s lazaretima
(1782.) jinu Kraljevinu Dalmaciju – izdvojivši 1822. Krk, Cres i Lošinj
u pokrajinu Istru, ostavivši Dalmaciji tek Rab. Hrvatska se, s
čitavom istočnojadranskom obalom, nalazila u habsburškom
Commonwealthu, koji se pred I. svjetski rat trebao transformi-
E. Vidović,
Splitska luka rati u konfederaciju koja bi podsjećala na današnju Europsku
uniju. Možda ipak malo elegantniju! Razdoblje od 104 godine
pod austrijskom upravom, osobito u zlatnim godinama kon-
junkture dalmatinskih vina u drugoj polovici 19. st., karakteri-
zira postupno jačanje gospodarskog i kulturnog života čiji re-
fleks su očuvale sve otočke luke, putovi, katastar, i množina sa-
mo prividno skromnih spomenika kulture stanovanja.
Gospodarsku osnovicu činila je u prvom redu poljoprivreda.
Velika tradicija vezana je uz uzgoj masline i, osobito, vina. Još
je početkom II. st. pr. Kr. grčki povjesničar i geograf Agathar-
hid napisao da u svijetu nema boljeg vina od isejskog. Na valu
emigracije u prvim desetljećima 20. st., Hvarani su i Pelješča-
ni u Kaliforniji postali pioniri vinogradarstva. Recentne ana-
lize pokazuju da su prvi trsovi glasovitog Zinnfandela došli iz
Kaštela.
12
Jednako važno bili su ribarstvo i brodograd-
nja. Dugo jedini pučinski ribari na Medite-
ranu, Komižani su, na primjer, držali na oto-
ku Visu, po Dalmaciji i na Mediteranu, te na
Atlantskoj obali Španjolske 15 tvornica za
preradu plave ribe. Postoji i niz drugih ka-
rakterističnih tipova dalmatinskih brodica
(na početku stoji famozna rimska liburna,
očito preuzeta od “naših” Liburna) čije for-
me je razradila stoljetna brodograđevna tra-
dicija. Tijekom čitave antike bili su otvore-
ni kamenolomi između Splitske i Škripa na
Braču i poviše Segeta kraj Trogira. Vrstan
kamen omogućio je stvaranje niza sjajnih
gradnji, ne uvijek i monumentalnih dimen-
zija, od starokršćanskog i starohrvatskog,
od renesansnog i baroknog doba do bujnog
Torkul u splitskom
Etnografskom muzeju 19., pa i 20. stoljeća, kada se na posvuda u
13
Salona, ranokršćanska Dalmaciji još uvijek čuvao osjećaj za sklad arhitektonskog
bazilika na
Manastirinama komponiranja i zidanja i najskromnijih kuća.
1900-te su i vrijeme kada se po prvi put znanstveno pristupi-
lo proučavanju ranokršćanske Salone, Dioklecijanove palače,
Trogir, prikaz Marta
na Radovanovom
sv. Donata u Zadru, starohrvatskog graditeljstva, Radovanova
portalu portala u Trogiru, šibenske katedrale ... Hrvatska obala je po-
znata po izrazito važnim urbanim cjelinama (Dubrovnik, Split
i Trogir su na UNESCO-voj Listi, kao i šibenska katedrala, od-
nedavna i Stari Grad na Hvaru sa Starigradskim poljem, kao i
više spomenika „nematerijalne baštine“ – hvarska Procesija za
križom; paško i hvarsko čipkarstvo; Festa sv. Vlaha u Dubrov-
niku; a na pripremnoj Listi su Salona s Dioklecijanovim akve-
duktom i s bračkim kamenolomima, Veliki i Mali Ston, Kor-
čula, Hvar, te zadarski episkopalni sklop s rimskim forumom,
odnosno sinjska Alka, Vrličko kolo… za desetak godina, da-
kle, Splitsko-dalmatinska županija će se, po svemu sudeći, mo-
ći pohvaliti s čak desetak lokaliteta i kulturnih fenomena upi-
sanih na UNESCO-vu Listu univerzalne svjetske baštine! Ali,
pored takvih spomenika postoje i stotine ne manje vrijednih
spomeničkih sklopova i cjelina koji čine sugestivan okvir spe-
14
cifičnom načinu svakodnevnog života koji je
očaravao i još uvijek očarava. Riječ je sklopu
kulturnih fakata koji se često još uvijek do-
življava kao osobno otkriće, a uskoro će zaci-
jelo biti integriran kao poseban, distinktivan
doprinos univerzalnoj povijesti europske ci-
vilizacije.
17
Split
E. Hébrard, idealna
rekonstrukcija Split
Dioklecijanove
palače (1912.)
Dioklecijanova palača i povijesna jezgra.
Splitska povijesna jezgra s Dioklecijanovom palačom među pr-
vim je urbanim cjelinama ušla na listu svjetske baštine UNES-
CO-a (1979.). Udeseterostručen tijekom prošloga stoljeća, Split
danas dodiruje rubove svoje prirodne pozornice. Smješten je kao
organsko gradsko središte na obali srednje Dalmacije, pred ko-
jom se prostiru značajni otoci (Brač, Hvar, Vis), a u zaleđu polja
Dalmatinske zagore i zapadne Bosne. U zaleđu su mu planine
koje dijeli klanac Klisa između Mosora (1340 m) i Kozjaka (780
m), na kojemu postoje znatne naslage laporovitog vapnenca koje
su koncem 19. st. postale osnovom cementne industrije. S njom
počinje industrijski razvoj koji je pun zamah proteklih desetlje-
ća doživio brodogradnjom, željezarom te industrijom polivinila
– što je danas sve zajedno podložno temeljitom gospodarskom
i ekološkom preispitivanju. Čitava industrijska proizvodnja bila
je potisnuta u pozadinu grada – makar u prostor apsolutne kul-
turno-povijesne i krajobrazne vrijednosti – omogućujući gradu
da u luci stvori vjerojatno najreprezentativniji terminal putničkog
18
Split
Arkade
peristila
Dioklecijanove
palače
19
Split
21
Split
J. Marasović,
22 Idealna rekonstrukcija hramova u središnjem
dijelu Dioklecijanove palače (1998)
Split
23
Split
„Aida“ na Peristilu
Povijest
Grad se razvio iz Palače u koju se povukao car Dioklecijan nakon
abdikacije 1. V. 305. godine. Atribute grada dobio je Split istom
nakon pada obližnje Salone, metropole antičke Dalmacije, oko
Portret Dioklecijanove
supruge Priske u 640. godine. Od 1105. Split priznaje suverenitet hrvatsko-ugar-
carevom mauzoleju skih kraljeva stekavši autonomiju na temelju starih municipalnih
prava. Ankonitanac Gargano de Arscindis (1239-42) – u doba
kada je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. morao u Splitu i Trogiru
tražiti azil pred tatarskom najezdom – organizira u gradu upravu
po uzoru na suvremene talijanske gradove. Padom pod mletačku
upravu, 1420. godine dovršeno je razdoblje autonomne komune.
Renesansno 15/16. stoljeće obilježeno je jakom humanističkom
djelatnošću s počecima umjetničke literature na hrvatskom je-
ziku, u čemu se osobito istakao krug oko Marka Marulića, „oca
hrvatske književnosti“.
Tvrdi četverokut Dioklecijanovih zidina ovjenčan nizom kula ra-
zvijao se u obruč srednjovjekovnih i renesansnih bedema. Konač-
nu formu bedemi su dobili sredinom 17. stoljeća u baroknoj zvi-
jezdi karakterističnog vaubanovskog sustava bastiona. Koncem
16. stoljeća grad dobiva atribute glavne izvozne luke na Balkanu.
24
Gaius Aurelius Valerius
Diocletianus (oko 243.-316.)
polatinjeno je ime prosta vojnika
grčkog imena – Diokles – rodom
iz najbliže okolice tadašnjeg
glavnog grada rimske pokrajine
Dalmacije, Salone. Carem je
proglašen 20. XI. 284. godine. Da bi
zaveo red u Galiji i spriječio pojavu
uzurpatora, imenovao je svog
prijatelja Maksimijana za suvladara
i predao mu zapadni dio imperija
na upravljanje. Godine 293. njih
dvojica uzeli su za suvladare Galerija
i Konstantina Klora, utemeljivši time
tetrarhijski način vladanja. Moglo
bi se reći da je njegova zasluga
što je Carstvo, barem na Istoku,
bilo spašeno. Dapače, u većini
periodizacija rimske povijesti smatra
se da s njim počinje kasnoantičko
razdoblje.
Dioklecijan je osigurao državne
granice, izvršio novu teritorijalnu
podjelu carstva, odvojio vojnu
od civilne uprave preuredivši
unutrašnju organizaciju vojske
i strukturu državne birokracije, Split
uredio financijski, novčani i poreski
sustav. Premda je u početku bio
tolerantan prema kršćanskoj vjeri,
303. godine izdaje edikt kojim je
zabranjuje, što je izazvalo mnoga
pogubljenja, konfiskaciju imovine,
rušenja crkava. Abdicira 1. V. 305,
te se povlači u Palaču kraj Salone,
prijestolnice rimske provincije
Dalmacija. Dva rimska pisca bilježe
odgovor što ga je Dioklecijan
dao u Carnuntumu (mjesto u
predgrađu današnjeg Beča) svojim
nasljednicima koji su ga 306. pozvali
da se vrati na prijestolje: „Oh, kad
biste vi vidjeli povrće u okolici
Palače, koje ja svojim rukama sadim,
ne biste me ovakvim ponudama
napastovali“. Hrvatski humanisti
renesansnog i baroknog doba
(Koriolan Cipiko, Petar Hektorović,
Jerolim Kavanjin i toliki drugi) – u
traganju za refugijem u kojemu će
biti u izravnom dodiru s prirodom,
u apologiji otiuma, samotnjaštva,
tišine i meditacije, nastojali su u
Dioklecijanov nasljedovati Dioklecijana u čijoj su
portret iz Nikomedije abdikaciji i povlačenju od konfuzije
(Istanbul, Arheološki muzej) svijeta vidjeli idealan primjer.
25
Split
R. Adam, Pročelje Početak 19. stoljeća u znaku je kratkotrajne ali aktivne francuske
Dioklecijanove
palače (1764.) uprave gradom. Djelomično se ruše gradski bedemi, formiraju se
gradski perivoji. U vrijeme austrijske uprave podižu se neorene-
sansne Prokurative, obnavlja se Dioklecijanov akvedukt od izvora
Jadra do grada.
Dioklecijanova palača, započeta 298., jedno od najznačajnijih
djela kasnoantičke arhitekture ne samo po očuvanosti pojedinih
izvornih dijelova i cjeline, nego i po nizu originalnih arhitekton-
skih formi koje naviještaju novu ranokršćansku, bizantsku umjet-
nost i ranosrednjovjekovnu umjetnost. Po svom unutrašnjem i
vanjskom planu predstavlja spoj raskošne carske vile i utvrđenog
logora, s dva bloka tvorničke namjene u sjevernoj polovici. Ima
pravokutan oblik (cca 215 x 180 m), s dvije široke, trijemovima
zasjenjene, okomito ukrštene ulice (Cardo i Decumanus), koje iz
sredine Palače vode na četvora vrata posred svake stranice pravo-
kutnika. U sjevernom dijelu Palače nalazilo se Gynaeceum Iovense
Dalmatiae - Aspalatho (koji se spominje u Notitia Dignitatum, oko
400. godine) – tvornica luksuznih odora za cara, njegovu obitelj,
carski konzistorij, državnu birokraciju i vojsku. Južni dio imao je
rezidencijalni karakter u užem smislu – carske odaje i dvorane.
Dvorane rezidencijalnog kvarta bijahu na katu povezane dugač-
26
„Dioklecijanovi podrumi“. Kroz
mala vrata koja su u renesansno
doba nazvana Porta Aenea -
Mjedena, i koja su služila za carev
pristup lađi, ulazi se u „podrume“
- zapravo u prizemne dvorane
kojima je funkcija bila da izdignu
prostore careva stana u gornjem
katu. Podrumi Dioklecijanove palače
omogućuju da na temelju njihovih
konstruktivnih elemenata donekle
možemo mentalno rekonstruirati
izgled gornjih odaja, a nekima od
njih shvatiti i izvornu namjenu.
Dio podruma koristio se u ranom
srednjem vijeku za stanovanje,
a u jednoj dvorani pronađeni su
dijelovi turnjačice za proizvodnju
ulja i vina. Kroz srednjovjekovna
stoljeća pretvoren je, međutim, u
monumentalnu otpadnu jamu kuća
koje su usitnile izvornu strukturu
rezidencijalnoga dijela Palače.
Podrumi Dioklecijanove palače, Split
zajedno s njezinim perimetralnim
kim trijemom („Kriptoportik“) s 42 širom bedemima i izvanredno očuvanim
kultnim središtem, predstavljaju
otvorene arkada i s tri lože, iz kojih se pružao pak vjerojatno najbolje očuvani
vidik na more i obližnje otoke. antički kompleks ovakve vrste,
27
Split
31
Split
Barokni zid iza glavnog oltara. Tu su sačuvana dva duga naslona kor-
glavni oltar
skih klupa bliska Buvininu stilu.
U Riznici katedrale poviše sakristije čuva se Evanđelistar sv.
Dujma (druga pol. 6. st.), najstariji rukopis pisan na pergameni
sačuvan na tlu Hrvatske, u Split dospio zajedno s moćima sv.
Dujma iz Solina. Tu su i drugi srednjovjekovni kodeksi, drago-
cjeni arhivski dokumenti, rukopis Tome Arhiđakona (+ 1268)
– Historia Salonitana, brojni moćnici, srebrna pala s oltara sv.
Dujma iz prve pol. 14. stoljeća.
Krstionica. U 13. stoljeću u unutrašnjosti Krstionice postav-
ljen je krsni zdenac sastavljen od ploča oltarske pregrade (iz
druge pol. 11. st.), koja se izvorno nalazila u katedrali. Na jed-
noj od ploča krsnog zdenca nalazi se prikaz hrvatskog kralja
Krešimira IV., najraniji prikaz jednog europskog kralja u sred-
njovjekovnoj kamenoj skulpturi. Kasetirani svod hrama utje-
cao je svojim oblikom na dalmatinsku ranorenesansnu arhi-
tekturu, što se najbolje očituje na Alešijevoj krstionici u Tro-
giru (1450-1467) i kapeli bl. Ivana koju je u trogirskoj stolnici
podigao Nikola Firentinac (ugovor iz 1468).
36
Split
Zvonik Petar Krešimir IV.
katedrale na pluteju ugrađenom
u krsni zdenac
37
Arheološki muzej u Splitu, utemeljen
godine 1820., najstariji je muzej u
Hrvatskoj. Zgrada Muzeja građena
je 1912-1914. Posjeduje bogati fond
arheoloških predmeta iz prethistorije,
iz doba grčke kolonizacije Jadrana,
rimskog, starokršćanskog razdoblja
te ranog srednjeg vijeka. Spomenici
pretežno potječu s područja srednje
Dalmacije, najvećim dijelom iz Salone.
Uz Arheološki muzej vezani su i počeci
arheološke znanosti u Hrvatskoj, a
svjetski ugled – potvrđen najnovijim
istraživanjima i izdanjima – pribavio
mu je njegov dugogodišnji ravnatelj
Frane Bulić, osobito nakon održavanja
I. međunarodnog kongresa za
starokršćansku arheologiju (Solin - Split
Split
Vidovićev atelier 41
Vranjic
E. Vidović,
veduta Vranjica Vranjic
(Arheološki muzej)
Nekoć pitomi otočić, u rimsko doba u sklopu salonitanske luke.
Iz tog vremena sačuvani su mnogi fragmenti ugrađeni u kuće u
samom mjestu. U srednjem vijeku Vranjic se spominje kao otok
s kaštelom i posjedom splitskog nadbiskupa, stradao u doba
mletačko-turskih ratovanja. Iza druge pol. 17. st. naseljavaju ga
ljudi iz Zagore, uglavnom od Drniša. Župna crkva Sv. Martina
obnovljena je 1729., pregrađena 1915. i 1928., oslikana tada vri-
jednim freskama Joze Kljakovića, odnosno Vjekoslava Paraća. Tu
su rođena i dva ugledna arheologa i povjesničara, don Luka Jelić
(1863-1922) i don Frane Bulić (1846-1934). Prije pola stoljeća još
je privlačio izletnike iz Splita i oko slikara (Emanuel Vidović je
načinio pet veduta Vranjica), da bi se danas našao u industrij-
skom ambijentu.
Antičke spolije na
vranjičkoj kući
42
Vranjic
45
Solin
Sklop ranokršćanskih
bazilika s Solin
baptisterijem
Na pristrancima Kozjaka i Mosora na mjestu današnjeg Solina,
L. F. Cassas, oko riječnog ušća koje je kratki tok Jadra bio začuđujuće raširio,
Dioklecijanov razvio se u prethistorijsko doba grozd naselja koja su u rimsko
akvedukt na ranocarsko doba koagulirala u grad koji se u prvim povijesnim
Dujmovcu (1782.)
dokumentima navodi u singularnom i pluralnom obliku - kao
Salona i Salonae. Salona bijaše uporište i luka ilirskih Delmata
koja se zarana našla u sferi interesa Grka u Jadranu. Odmah na-
kon uspostave rimske dominacije nad cjelinom istočnog Jadrana,
Salona postaje glavni emporij za prostranu delmatsku unutraš-
njost. Nakon dovršenih rimsko-delmatskih sukoba, zbog vjerno-
sti Cezaru u građanskom ratu, Salona bijaše od njegova sinovca
Oktavijana, kasnijeg Augusta, podignuta u čast nezavisne rimske
kolonije – colonia Martia Julia Salonae (između 43. i 30. god. pr.
Kr.). Već za cara Tiberija, namjesnik Publije Kornelije Dolabela
(14-20. god. n. e.) trasira iz Salone čak pet zrakasto usmjerenih
cesta prema unutrašnjosti provincije, koje će, nakon što pomognu
vojnoj i upravnoj konsolidaciji rimske vlasti na novoosvojenim
prostranstvima, postati prvorazrednim gospodarskim i kultur-
nim faktorima. Postaje središtem čitave provincije Dalmacije i
46
Solin
kozmopolitsko središte Jadrana, a cvat doživ-
ljava u Dioklecijanovo doba, kada dobiva po-
časni naslov Valeria (carevo gentilno ime). Od
4. do 6. stoljeća postaje važan centar kršćan-
stva. Pada pod udarom Avara i Slavena malo
prije 640. godine.
Iz prve rimske faze sačuvan je dio trakta grad-
skih zidina s monumentalnim vratima – tzv.
Porta Caesarea s trodijelnim ulaznim prosto-
rom, flankirana oktogonalnim kulama. Grad
se ubrzo širi prema zapadu i istoku te je u 2.
stoljeću opasan novim bedemima. Forum se
(dugačak 70 m, širok 45 m) nalazio u središtu
grada pri moru. U Dioklecijanovo doba, kada
se u Saloni podižu novi hramovi (zadnji po-
ganski), grade fabrike (tvornica oružja), preu-
ređuje se i sklop kapitolija s teatrom.
Tihe Salonitana (poč. 4. st.)
U sjeverozapadnom kutu grada početkom 2.
stoljeća podignut je amfiteatar, u sklopu iz-
gradnje zapadnog bedema Salone. Može se
47
Solin
V. Bukovac,
portret
don Frane Bulića
50
Nadgrobna ploča kraljice Jelene.
Na 26. kolovoza 1898. u 11 sati
zazvonila su sva crkvena zvona
obznanjujući da je arheolog don
Frane Bulić otkrio nadgrobnu
ploču hrvatske kraljice Jelene u
ruševinama njezine zadudžbine,
crkve sv. Marije na Gospinu otoku
u Solinu, gdje se nalazio kraljevski
mauzolej. Sastavivši natpis Bulić je iz Solin
sitnih ulomaka uništenog sarkofaga
uspio rekonstruirati čitav natpis koji
teče ovako:
U OVOM GROBU POČIVA SLAVNA
JELENA, ŽENA KRALJA MIHAJLA II,
MATI STJEPANA KRALJA, KOJA JE
BILA VLADARICA. DNE 8. LISTOPADA
UMRIJE. OVDJE BI SAHRANJENA
GODINE OD UPUĆENJA
GOSPODNJEGA 967. ONA KOJA
JE ZA ŽIVOTA BILA KRALJEVSTVU
MAJKA POSTADE MAJKOM SIROTA
I ZAŠTITNICOM UDOVICA. OVAMO
POGLEDAVŠI, ČOVJEČE, RECI: BOŽE,
SMILUJ JOJ SE DUŠI!
Natpis je osobito važno povijesno
vrelo prvoga reda temeljem kojega
je uspostavljena genealogija
hrvatskih vladara 10. stoljeća.
Gospa od Otoka 51
52
Kaštela
Kaštela
53
Kaštela
63
Trogir
Trogir
Trogir je grad-vodozemac, star toliko da mu temelji – ilirski, he-
lenistički i rimski, pod današnjim srednjovjekovnim – doslovno
rastu iz Jadrana. Prostor prapovijesnog naselja bio je više-manje
istovjetan povijesnom Tragurionu koji je bio otok, ili otok uskom
prevlakom povezan s kopnom. Nalazi sežu do 2000. pr. Kr. Poslije
219. pr. Kr. (svršetkom Drugog ilirskog rata) postao je važnim
lučkim emporijem isejske zajednice (Issa, Vis). Jedan grčki natpis
uzidan u dvorištu samostana benediktinki uz južna vrata spo-
minje magistrate matične kolonije Isse koji su upravljali njenim
filijalnim kolonijama na kopnu. Raster ulica i stambenih blokova
(insule omjera 1:2,5) središnjeg dijela grada pokazuje ortogonal-
nost karakterističnu za grčko urbanističko planiranje.
U 1. st. pr. Kr. spominje se kao oppidum civium Romanorum. U
maloj palači Cipiko na glavnom trgu pronađen je pločnik koji je
pripadao agori-forumu. Oko Trogira se sačuvala cjelina centurija
odijeljena od salonitanskog agera, što ukazuje na kasniju limi-
taciju. To se vezuje uz Plinijevu vijest da je car Klaudije poslao
svoje veterane u mjesto Siculi (današnji Resnik kraj Trogira). Isti
64
Trogir
pisac kaže za Trogir da je bio marmore notum
– glasovit po mramoru, vrsnom kamenu, koji
se radi lakoće modeliranja i zlaćane boje koju
mu daje poliranje našao na svim važnijim de-
korativnim dijelovima Dioklecijanove palače
(Zlatna vrata, portali careva mauzoleja i Jupi-
trova hrama), a poslije na Radovanovu portalu
i Duknovićevim skulpturama.
Trogir je preživio avaro-slavenska rušenja kroz
prvu polovicu 7. st., s još nekoliko antičkih na-
selja na kopnu (Zadar, Split, Kotor), emancipi-
rajući se nakon rušenja Salone kao samostalna
civitas. Hrvatski vladari i župani povremeno su
boravili u Trogiru, rezidirajući u obližnjim Bi-
jaćima. Najizrazitiji trogirski spomenik iz tog
vremena je baziličica sv. Martina (sv. Barbare)
na glavnom kardu, iza gradske lože na trgu.
Nakon propasti samostalne hrvatske drža-
ve, za kralja se okrunio Arpadović Koloman
1102. u Biogradu, a presudnu ulogu u mirnom
65
Trogir
Kaštel Kamerlengo 69
Trogir
Vijećnica, crkva rješenje bilo je ostvarenje puta kojim se s kopna, preko mosta,
sv. Sebastijana i loža
na glavnom trgu kroz prostor između zidova renesansnog predziđa i starijih grad-
skih bedema (na trasi današnje ceste) moglo bez ulaženja u grad,
oko istočnog dijela grada, prići mostu za Čiovo. Godine 1646.
ruši se stari most prema kopnu i gradi novi, pokretni; ojačavaju
Kula Vitturi se barbakani, grade široke platforme i barokni bastioni prema sje-
veru. Za francuske uprave gradom poč. 19. st. počinje „sanitarno
rušenje“ gradskih bedema, nastavljeno za austrijske vlasti koja
osobito nastoji regulirati Fošu (ranije mnogo širi kanal između
grada i kopna) radi taloženja blata.
U sklopu zidina bilo je više gradskih vrata. Nad sjevernim ko-
pnenim stoji kip bl. Ivana Trogirskoga atribuiran Boninu Mi-
lancu (1420-ih). Južna, morska vrata, manirističkog stila djelo
su radionice Bokanića (1593). Na njima su se sačuvale i drvene
vratnice okovane masivnim čavlima. Uz njih je loža koja je slu-
žila za one koji bi zakasnili nakon večernjeg zatvaranja vrata (a
poslije za ribarnicu). Na plaštu srednjovjekovnog gradskog zida
prema jugu sačuvane su još kula Vitturi, u sklopu ženskog be-
nediktinskog samostana sv. Nikole, i kula sv. Nikole, zapadno od
morskih vrata.
70
Trogir
Glavni gradski trg. Program oblikovanja glav-
nog gradskog trga u Trogiru, na mjestu rim-
skog foruma, započeo je 1300-ih godina grad-
njom komunalne lože i Vijećnice. Svoj zaokru-
ženi izgled dobio nizom zahvata sredinom 15.
stoljeća, u doba stvarne obnove grada. Unu-
trašnje dvorište općinske palače ima obilježja
kasnogotičkog stila, sa stubištem koje je prema
tradiciji izradio Matej Gojković, protomajstor
zvonika iz 1420-ih godina. Preoblikovao ju je
Nikola Firentinac 1480-ih godina, te potom
Tripun Bokanić (do 1608.). U zidove palače
uzidani su mnogobrojni plemićki grbovi.
Sv. Sebastijan s tornjem gradskog sata. U
doba strašne kuge 1465/66. (uz 2000 umrlih),
odlučeno je da se ubuduće slavi svetkovina
sv. Sebastijana. Godine 1476. ispunjen je za-
vjet grada i prema projektu Nikole Firentinca
počela se graditi crkva smjestivši se u ranijem
atriju šesterolisne crkve sv. Marije. Gradnja
je dovršena do 1482. Godine. Djelomično
je rekonstruiran renesansni oltar s kipom sv.
Sjeverna gradska vrata 71
Trogir
Nikola Firentinac, Sebastijana, koji je, kao i kip istog sveca na pročelju, djelo Nikole
„Oltar pravde“
Firentinca, dok bi kip Otkupitelja mogao biti Alešijev. Unutraš-
njost je nedavno uređena kao memorijalni prostor trogirskim
braniteljima palim u Domovinskom ratu.
Gradska loža je prvotno bila u nivou s trgom, povezana sa šeste-
Kip sv. Ivana
Trogirskog u loži rolisnom starohrvatskom crkvom Sv. Marije (arheološki prezen-
tirana u predvorju Pinakoteke). Među preoblikovanim kasnoan-
tičkim kapitelima koji krune niz reutiliziranih stupova, razlikuje
se tek ugaoni, kasnoromanički košarasti kapitel. „Oltar Pravde“ je
remek-djelo Nikole Firentinca (inaugurirano 15. XI. 1471.), koji
je povisio pločnik lože, preoblikovavši je u reprezentativnu sudač-
ku tribinu. Tripun Bokanić je isklesao novi sudački stol (1606.) te
postavio novu ogradu lože s balustrima. Reljef s konjaničkim li-
kom hrvatskog bana i biskupa Petra Berislavića (+ 1520.) isklesao
je 1938. Ivan Meštrović.
Sv. Barbara (izvorno posvećena sv. Martinu). Mala trobrodna
bazilika sagrađena u 11. st. preoblikovanjem ranije crkve, o kojoj
govori i natpis na gredi predoltarske pregrade sa spomenom Petra
i njegove žene Dobrice. Dugo je bila desakralizirana, do obnove
1931. i nove 1980-ih godina.
72
Trogir
Mala Cipikova palača. Nasuprot baziličice sv.
Martina. Poviše stepenica u dvorištu Male Ci-
pikove palače u Trogiru na kojoj je radio Niko-
la Firentinac iza sredine sedamdesetih godina
15. stoljeća, nalazi se reljef s portretom Alviza
Cipika, Koriolanova sina, ovjenčanog pjesnika
i kasnije visokorangiranog prelata. Pročelje
palače prema trgu restaurirao je Ignacije Ma-
canović.
Nikola Firentinac, anđeo na
južnom portalu palače Cipiko Velika Cipikova palača. Otac i sin, Petar i Ko-
riolan Cipiko uspjeli su, očito po određenom
Trifore Andrije Alešija obiteljskom programu i ciljanim ženidbama,
nad glavnim ulazom u palaču Cipiko
zauzeti čitavu zapadnu stranu glavnog trga sa
svoje dvije palače – nasuprot Vijećnici, kate-
drali i ostalim javnim građevinama – provi-
djevši ih neuobičajeno brojnim grbovima obi-
telji, s očitim prinčevskim pretenzijama. Južni
portal, s medaljonima anđela koji nose Kori-
olanovo geslo NOSCE TE IPSUM (Upoznaj
samoga sebe), djelo je Nikole Firentinca oko
1470. godine Sjeverni portal, nasuprot portalu
73
Trogir
Trogir
75
Trogir
Blaž Jurjev Trogiranin, Gospa u ružičnjaku Ivan Duknović, putto s grbom ob. Cipiko
81
Trogir
Maslina iz 5.-6. st. vezuju se uz preuređenje palače kojeg se poduhvatio Jerolim Lu-
na Sudanelu poviše
Trogira cić, djed glasovitog povjesničara Ivana Lucića u prvoj pol. 16. st.
Dio prizemlja i prvog kata sklopa nedavno je uređen kao Gradska
knjižnica.
Seget. Godine 1564. trogirski plemić Jakov Rotondo dobio je
Biskupski dozvolu gradnje kule uz utvrđeno selo. Cesta od Travarice pred
kaštel u Marini
Trogirom prema Segetu bila je zasjenjena prelijepim stablima,
posječenim pred ratne operacije 1648. godine.
Marina. Nastaje kao planirano naselje za obranu kolona koji su
radili na imanjima trogirskih biskupa (glasovito ulje i suhe smo-
kve). Četverokutnu kulu s konzolno istaknutim kruništem (izvor-
no s pokretnim mostom) gradio je 1495. biskup Francesco Mar-
cello. Ime je dobilo po crkvi sv. Marine na ulazu u mjesto.
84
Trogir
Seget 85
Stobreč
Stobreč i ušće
Žrnovnice sTOBREČ
Stobreč na ušću rijeke Žrnovnice zvao se u antičko doba Epetium.
Prvotno grčko-isejska naseobina, u rimsko doba postao je sredi-
štem jedne gradske prefekture u sklopu salonitanskog agera. Istra-
Žrnovnica žen je tek trakt gradskih bedema s vratima iz grčkog razdoblja.
Između Mosora i mora pruža se dugačka gorska kosa što dijeli
Srednja Poljica od Primorskih poljica. Stanovnici mosorskih sela
osobito su ponosni na povijest svoje Poljičke knežije („Seljačke re-
publike“), originalne srednjovjekovne državne organizacije od 12
seoskih općina (svaka sa svojim knezom). Teritorij joj je omeđen
rijekom Žrnovnicom, morem i „koljenom“ Cetine ispod Zadvarja.
Poljičani su plaćali Turcima harač, Veneciji davali danak i vojni-
ke, ali je Knežija imala vlastite zakone (Poljički Statut), koji su,
pretpostavlja se, inspirirali engleskog humanistu Thomasa Morea
(1478-1535) u pisanju njegove „Utopije“. Službeni jezik bio je hr-
vatski čakavski, pisan „bosančicom“ (hrvatska varijanta ćirilice).
Autonomiju je zadržala sve do krvave bitke kod Strožanca 1807. u
ustanku protiv Napoleonove vojske. Posljednji poljički knez Ivan
Ćović ruskim je brodom pobjegao u Rusiju. (Više o fenomenu Po-
86
Stobreč
Stobreč
(riznica splitske katedrale)
89
Fedor Karačaj, veduta Omiša oko 1830.
Omiš
90
Omiš
91
Omiš
Ušće Cetine
Omiš
Na lijevoj obali ušća Cetine (Nestos – prema Pseudoskilakovu
Periplusu iz 4. st. pr. Kr. – otud ime ilirskog plemena Nesti, posli-
Zvonik
je Onastini) razvio se rimski Oneum, možda na granici između
župske crkve dviju većih ilirskih plemenskih cjelina Delmata i Daorsa. Naselje
Onastina nalazilo se u zaselku Baučićima u Borku iznad Omi-
ša. Susjedi su im bili Narestini u Jesenicama (Nareste), odnosno
Tugarama, a njima Pituntini u današnjoj Podstrani (Pituntium)
i u pripadajućoj unutrašnjosti (Srinjine, Dubrava). Onaeum vje-
rojatno nije imao urbani karakter u rimsko doba, kao ni ostala
spomenuta naselja u Primorskim Poljicima.
Natpis s neke javne zgrade iz doba cara Klaudija (51. ili 52. god.)
i reljef s likom bakhantice najznačajniji su omiški spomenici iz
antičkog doba. Prvi se čuva u gradskoj muzejskoj zbirci, drugi u
splitskom Arheološkom muzeju. Još značajniji je ćirilični natpis
s kraja 12. st., nađen na starom omiškom groblju, koji spominje
kneza Miroslava Kačića koji je poč. 13. knezovao na susjednom
Braču i Hvaru.
92
Omiški gusari. U srednjem vijeku
Omiš je tvrdo uporište neretvanskih
gusara. Mlečani 839. sklapaju ugovor
(vjerojatno kraj današnjeg Svetog
Martina na pola puta između Omiša i
Splita) s hrvatskim knezom Mislavom
i neretljanskim knezom Družakom
po kojemu će njihovi brodovi
nenapadani ploviti kroz neretljanske
vode. No god. 874. sâm papa Ivan VIII.
piše hrvatskom knezu Domagoju da
obuzda gusare. Mlečani su Omiškim
gusarima plaćali danak za slobodnu
plovidbu, koji se zvao „pravda“. Osim
Mlečanima Omiški gusari prkosili su
i moćnom bizantskom caru Manuelu
Komnenu(1120.-1180.) i njemačko-
rimskom caru Fridriku I, kralju
Jeruzalema i Sicilije(1152-1190.)
Omiš je sjedište Knezova Kačića,
koji će zadavati glavobolju svim
jadranskim gradovima, pa će nastojati
da s njima sklope mirovne ugovore
(Kotor 1167; Dubrovnik 1180). Od
1222. do 1226. pokrenut je protiv
njih rat koji vodi Andrija II, a potiče
sâm papa. “Sâm prirodni položaj
njihova grada napastovao ih je da se
bave gusarstvom”, veli jedan barokni
putopisac. Napadaju i brodove
Fridriha II. pred obalama Apulije.
Ratuju osobito sa Splitom koji je bio
pod mletačkom vlasti, pustoše njegov
teritorij na Braču i Šolti.
Omiš
Dominaciju na Jadranu stekli su
93
Omiš
99
Makarska
MAKARSKA I PRIMORJE
Makarsko primorje, najpitomiji jadranski kraj, od davnine je
omeđeno Vruljom i Baćinom pred ušćem Neretve, te bilom Bi-
okova impozantnim poput Alpa. Najviši vrh stoji vidljivih 1762
m nad morem. Ime je dobio po kapelici sv. Jure koja je 1964. radi
gradnje televizijskog repetitora premještena nešto niže, privlačeći
i sada hodočasnike i namjernike posljednje subote u srpnju svake
godine. Cesta do vrha u cijelosti je asfaltirana, ali je vožnja do-
puštena samo od zore do sumraka. Od 1981. širi prirodni okvir
same planine (19.550 ha) proglašen je zaštićenim parkom prirode
o kojemu skrbi posebna javna ustanova. Time će se zasigurno u
neposrednoj budućnosti steći uvjeti da se cijeli taj prostor tretira
i kao nacionalni park, zacijelo i uz proširenje zone zaštite. Go-
dine 1984. na 16,5 ha područja iznad sela Kotišine oblikovan je
Biokovski botanički vrt. Utemeljio ga je franjevac i znanstvenik
Jure Radić (1920-1990) radi uzgoja i zaštite najznačajnijeg bio-
kovskog bilja. On je trasirao i „Poučni ekološki put“ dugačak 33
km, od njegove rodne kuće u Baškoj Vodi do Sv. Jure na Biokovu,
odnosno do ulaznih vrata Instituta „Planina i more“ sjeverno od
Franjevačkog samostana u Makarskoj, u kojemu je 1963. uteme-
ljio i glasoviti Malakološki muzej.
100
101
Makarska
Makarska
Makarska
utemeljen je 1502. uz crkvu Sv.
Marije. Ponovno je građen nakon
Ciparskog rata (1570-1573) i dovršen
1614., s klaustrom koji na tri strane
ima rustične arkade i trijemove
na stupovima na katu. Zvonik je
dovršen 1715. Godine. Stara crkva sv.
Marije danas služi kao pinakoteka.
Nova crkva građena po nacrtu
Stjepana Podhorskog dovršena
je 1940. Godine. Uz samostan
se formirala Franjevačka visoka
bogoslovija (od ranijeg filozofskog
učilišta provincije Bosne Srebrene)
s bogatim arhivom i knjižnicom.
Dio samostana udomio je izuzetnu
malakološku zbirku, a uza nj djeluje
i Institut biokovske vegetacije koji je
utemeljio fra Jure Radić.
103
Makarska
107
Makarska
Igrane Drašnice. U gotičkoj crkvi sv. Stjepana nad selom nađen je rimski
natpis i natpis sa spomenom hercega Stjepana iz 1444. Godine.
Igrane. Na groblju s novijom crkvom otkrivena je apsida srednjo-
vjekovne crkvice Sv. Spasa. Nad selom kojim dominira neoroma-
nički zvonik podignut 1920. kao kopija zvonika splitske katedrale,
nalazi se barokna župna crkva Gospe od Ružarija, te Zalina kula
iz 17. st. U zaselku Markovićima, u maslinicima, nalazi se rano-
romanička baziličica Sv. Mihovila, najznačajniji srednjovjekovni
spomenik u Makarskom primorju. Zanimljiv je njen pseudoba-
zilikalni krov (poput suvremenih crkvica na Bolu i Pučišćima na
Braču, Starom Gradu na Hvaru i na Sušcu).
Živogošće. Franjevački samostan Sv. Križa gradili su ga mo-
starski fratri koji su 1563. morali bježati i lutati po Hercegovini
i Imotskoj krajini dok se 1614. nisu tu skrasili i 1620. sagradili
crkvu posvetivši je zaštitniku Bosne Srebrene – svetome Križu.
Pod samostanom je veliki izvor slatke vode koji za oseke ostaje na
suhom. Rimski epigram Licinijana i Pelagije uklesan nad njim u
živu stijenu, nad morem, posvećen tom vrelu i zemlji darovateljici
ušao je u mnoge antologije latinskih natpisa, pa zaslužuje da ga
se, barem dijelom, donese u originalu: Quis queat arcanum sapi-
110
Makarska
ens pernoscere fontis? nasceris e scopulis, fons,
moriture fretis. (Koji će razuman stvor u tajnu
proniknut vrela? Vrelo, rodi te hrid, u moru
Franjevački samostan u Živogošću tebi je mrijet.)
111
Makarska
113
Makarska
Drvenik Brist. U staroj župnoj crkvi sv. Margarite iz 1741. (na temeljima
starije) nalaze se grobovi Kačića, a u blizini masivni urešeni ste-
ćak. U zaselku Kačića, stoji rodna kuća fra Andrije Kačića Mioši-
ća – „hrvatskog Homera“ – filozofsko-teološkog, pučko-prosvje-
titeljskog pisca i pjesnika silna utjecaja u 18. i 19. st. U „Razgovoru
Kačićev ugodnom naroda slovinskog“, sabrao je u obliku narodne pjesme
spomenik u Bristu
najvažnije događaje uz hrvatske i južnoslavenske povijesti. Nova
župna crkva sv. Mare u neoromaničkom slogu podignuta je 1870.
Godine. Pored nje je Meštrovićev spomenik fra Andriji Kačiću
Miošiću. Uz morsku obalu je kroz 18. st. izgrađeno nekoliko la-
danjsko-gospodarskih sklopova, među kojima je sačuvana sklad-
na dvokatnica sklopa Diana – Kačić Miošić, s antičkim spolijama,
s lijepim baroknim balkonom.
Gradac. Ime mu dolazi od ruševina utvrde podignute za obranu
od Turaka u 17. st. U prostoru Gradca odigrala se 1666. jedna od
važnijih bitki između mletačke i turske vojske, čiji tijek detaljno
prikazuje crtež jednog sudionika, vojnog inženjera Josipa Santi-
nija. U selu nad magistralom je dvokatna kula podignuta 1661.
Godine. U blizini, uz baroknu crkvu, nalazi se seosko groblje.
U Drugom svjetskom ratu talijanski fašisti spalili su gotovo sve
kuće.
114
Makarska
116
117
Makarska
ZAGREB
KARLOVAC OSIJEK
RIJEKA
SENJ
PULA
ZADAR
ŠIBENIK
TROGIR
Split
OMIŠ
Šolta Brač MAKARSKA
Hvar
Vis
DUBROVNIK
A1
118
Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Prilaz braće Kaliterna 10/I
HR-21000 Split CROATIA
tel./fax: +385 (0)21 490 032,
490 033, 490 036
e-mail: info@dalmatia.hr
www.dalmatia.hr
A1
Drašnice
Igrane
Živogošće
Zaostrog
Podaca
Brist
119
Izdavač: Splitsko-dalmatinska županija
Upravni odjel za pomorstvo i turizam
Turistička zajednica
Splitsko-dalmatinske županije
Za izdavača: dipl. oec. Joško Stella
dr. sc. Mili Razović
Urednik: dr. sc. Joško Belamarić
Tekst: dr. sc. Joško Belamarić
Lektura: Mirko Sardelić
Koncept i dizajn: Mario Brzić
Fotografije: Živko Bačić
Tonko Bartulović
Mario Brzić
Ivna Bučan
Boris Kragić
Ivo Kraljević
Ivo Pervan
Ante Verzotti
Arhiva MIM-a
Arhiva 3LHD
Arhiva Turističke zajednice
Splitsko-dalmatinske županije
Grafička priprema: Studio Tempera Nova
Tisak: TIPOMAT Tiskara
2010.
120
COVER PHOTO: MARIO BRZIĆ
obal a
Split
Solin
Kaštela
Trogir
Omiš