Ayşe Kulin

Njeno ime: Aylin

By Maya
"Na odru je stajao otvoreni kovčeg od mahagonija. Prisutni, koji su formirali dugi
red, prolazili su pokraj kovčega odajući posljednju počast američkom časniku,
pukovniku, i udaljavajući se od njega, ozbiljni i tužni, moleći se ili opraštajući se u
sebi, zauzimali mjesta na sjedištima salona. Svi su nečujno plakali, ne želeći narušiti
ustaljeni red vojnog ceremonijala. Osoba koja je ležala u kovčegu na odru prepunom
raznobojnog cvijeća više je podsjećala na holivudsku zvijezdu koja je tu legla zbog
snimanja nekog filmskog kadra nego na vojnika. Ovaj američki časnik, pukovnik,
bila je zapravo žena, Turkinja..."

Nakon završetka Američke ženske gimnazije u Istanbulu, Aylin* putuje u Pariz kako
bi tamo nastavila školovanje; njen život nakon toga, pun proturječnosti, protekao je
munjevitom brzinom. Udala se za libijskog princa i postala princeza. Završila
medicinu i postala poznata psihijatrica. Ponovno i ponovno se udavala, ah su joj
dojadili brakovi, postala je časnica američke vojske s činom pukovnika...

Ovo je knjiga o istinitoj i burnoj životnoj priči Aylin Devrimel...

 PREDGOVOR

"Vjetar je
odjednom preskočio stotinu stupnjeva
i pao kao da je u jednom trenutku
nožem prerezao sve konopce. "

Aylin Nadowska Cates nađena je u četvrtak, 19. siječnja 1995. godine, mrtva ispod
parkiranog automobila u dvorištu svoje kuće. Našla ju je spremačica koja je tog jutra
došla na posao. Nije bilo nikakvih tragova koji bi upućivali na način ubojstva. Nije
bila žrtva lopova. Nije se hvatala ukoštac s ubojicom. Njezina haljina nije bila
pokidana, nokti nisu bili slomljeni, kosa nije bila raščupana. Čak ni jedna nit na
čarapi nije bila izvučena. Iz nekog nepojmljivog razloga, njen auto, nalik na minibus,
otisnuo se po ravnom, kamenom popločanom dvorištu, preskočio preko stube visine
četiri prsta i zaustavio se u dnu dvorišta s prvim kotačima na putu, a zadnjim
zakačenim na zidu. Aylin je pod automobilom ležala poprijeko, na leđima. Bila je
odjevena u sivi, svečani kostim, s dijamantnim brošem u obliku polumjeseca na
reveru; na prstu je imala briljantni prsten. Prema obdukcijskom zapisniku, umrla je
prije dva dana, u utorak navečer.
Može se reći da je mjesna policija i uprava u naselju u kojem žive bogati, poznati i
utjecajni ljudi navrat-nanos zatvorila dosje kako rejting Bedforda ne bi bio poljuljan
spominjanjem njegovog imena u vezi s nekim policijskim slučajem. Zaključeno je da
je riječ o "Freak Accident", odnosno o "čudnoj nesreći".
Nesreća je doista i bila čudna. Nitko nije bio u stanju shvatiti smrt žene koja je ležala
ispod svog automobila i umrla nakon što joj se osovina zabola u prsa. Njena obitelj
je angažirajući privatne detektive nastojala rasvijetliti slučaj. Štoviše, pričalo se da je
čak i MIT (Turska obavještajna služba nap. prev.) proveo istragu. Međutim, osim
već spomenutih detalja iz prijašnjih izvještaja, nije bilo moguće naći nikakav novi
detalj.
Jedini svjedok, koji je vidio sve što se dogodilo u utorak navečer, kada je umrla
Aylin, bio je Toby von Schweir. Ali on, zbog toga što je pas, nije mogao nikome
prenijeti ono što je znao. Koliko god je daleka mogućnost da je Aylin ubio neki
pojedinac ili da je ubijena po nalogu neke ustanove, isto toliko daleka je i mogućnost
da je umrla od posljedica "čudne nesreće".
Aylin Nadowska Cates imala je nemiran, uzbudljiv, ali i vrlo sadržajan, uspješan
život kakav malobrojni prožive. Doista, bila je od onih osoba koje je teško opisati i
koje se rijetko susreću. Bila je veoma inteligentna, svestrana, veoma hrabra,
emotivna i nestalna.
Ono što bude napisano neće u potpunosti objasniti njen karakter. Uz pomoć njenih
bližnjih, ova knjiga napisana je s ciljem da o njoj ostane jedan glas na ovom svijetu
za koji je strašno bila vezana. I jedno "zbogom" prijateljima koje je ostavila iza sebe.
Da je još uvijek živa, sada bi možda bila američki veleposlanik u nekoj od zemalja s
turskoga govornoga područja. Možda bi, također, "svjetlosnu terapiju", čiji je uspjeh
sama dokazala, primjenjivala na službenicima Bijele kuće, koji rade bez dnevne
svjetlosti. Možda bi, sa saznanjima do kojih pretpostavljamo da je došla za vrijeme
službe u američkoj vojsci, trčala za novim projektima.
Međutim, sasvim je sigurno, da je još uvijek živa, opet bi jurila brzinom vjetra.
Sada, Aylin spokojno spava. Molim Boga da ne štedi Svoju milost i spokoj za kojim
je čeznula tijekom ovozemaljskoga života. Neka počiva u miru.

Ayşe Kulin srpanj, 1997.

 ZDRAVO, SMRTI

(24. siječnja 1995.; utorak, 10:30, New York)

Kiša što je lijevala kao iz kabla u gradu visokih nebodera, koji se naslanjaju na
tamnoljubičasti horizont, svoje je mjesto ustupila studeni od koje je zastajao dah.
Tankim slojem leda bili su prekriveni prozori Cambell Funeral Homea, na broju
1076, na mjestu gdje se Avenija Madison križa sa 81. ulicom. Nasuprot ledenoj
studeni vanjskoga zraka, unutar salona gdje se održavala komemoracija bilo je
prevruće. Na odru je stajao otvoreni kovčeg od mahagonija. Prisutni, koji su
formirali dugi red, prolazili su pokraj kovčega odajući posljednji pozdrav američkom
časniku, pukovniku, i udaljavajući se od kovčega, ozbiljni i tužni, moleći se ili
opraštajući se u sebi, zauzimali mjesta na sjedištima salona. Svi su nečujno plakali,
ne želeći narušiti ustaljeni red vojnog ceremonijala. Čak su se i Turci, mlađi i stariji,
koji teško obuzdavaju emocije, trudili da ne naruše impozantnost ove tužne
ceremonije. Suze su ih gušile, vlažile oči, navirale kao bujica i opet nečujno
nestajale. Koncentrirani na svoju bol, sjedili su rame uz rame, nepomični poput
svijeće, nijemo, bez jecanja.

Osoba koja je ležala u kovčegu na odru prepunom raznobojnoga cvijeća više je

podsjećala na holivudsku zvijezdu koja je tu legla zbog snimanja nekog filmskog
kadra nego na vojnika. Ovaj američki časnik bila je zapravo žena, Turkinja. U
krajnje pažljivo iščešljanoj kosi crveni pramenovi. Oblik njenog lica, nos i usne
besprijekorni. Podrugljiva vijuga odmah pored usana... kao da je govorila: "Eto, opet
sam učinila nešto što uopće niste očekivali." Dugih, tankih prstiju isprepletenih ispod
samih grudi, u svečanoj uniformi, tanka, graciozna i nježna poput stabljike ruže, bez
ikakvog traga smrti na licu ležala je na ružičastom satenu. Ženi koja je ležala u
kovčegu okružena raznobojnim cvijećem smrt je toliko bila tuđa, toliko joj nije
pristajala, toliko je bila daleka i strana njenom spokojnom, šaljivom i lijepome licu
da se činilo kako to nije pogrebna ceremonija, nego svadba. Kao da će uskoro doći
neki konjanik i spustiti poljubac na njene usne, a ona će se, lagano otvarajući oči
koje su uvijek bile pomalo orošene, osmjehnuti svom spasitelju. I kao da će
ispočetka početi svoju nevjerojatnu životnu priču. Baš kao princeza iz bajke.
I kao vjetar zapuhati.

Kao ludi vjetar što se otrgnuo od zemlje "koja se, poput glave kobile, protezala
prema Sredozemnom moru" i, nakon vitlanja po staroj srednjoj Europi, udario o
obale Atlantika. Kao uragan, toliko jak, da se nije mogla zadržati samo u jednoj
državi, vjerovati samo u jedno načelo; kao uragan koji toliko brzo puše da svoj život
nije mogla provesti samo s jednim suprugom i jednim zanimanjem. A istovremeno i
kao lagani povjetarac. Blagi, suosjećajni, legendarni Lokman-hećim, doktor
ogromnoga srca koji dijeli zdravlje, brižljivo previja, sluša, odmara.
Jedan bljesak. Nezaustavljiva, živa, koja izmiče iz ruku. Putnik koji ne zna za umor.
Aylin!
Aylin Devrimel; Turkinja u uniformi američke časnice, koja potječe iz poznate
obitelji s osmanlijskom tradicijom.
Veći dio pogrebnoga salona ispunjavali su Turci. S njom su se došli oprostiti njeni
prijatelji iz djetinjstva kojih se nikada nije odrekla, s kojima je otpočela život i
dijelila školske klupe, rodbina, turski veleposlanici u službi u New Yorku i, bez
obzira na njihovo državljanstvo, Turci s kojima je ostala čvrsto povezana.
Aylin Devrimel Nadowska bila je jedna od deset najpoznatijih psihijatara u New
Yorku. Da izraze posljednju zahvalnost došle su i desetine onih koji su zahvaljujući
njoj vratili svoje duhovno zdravlje, vratili se obitelji i životu.
Aylin Devrimel Nadowska Cates; izuzetna časnica američke vojske, nagrađena
ordenom za zasluge, u dvije godine dospjela do čina pukovnika. Časnici različitih
činova došli su da joj odaju posljednju počast.
Njena djeca... Da je posljednji put zagrle i poljube, došli su njena draga Dilara, s
kojom je dijelila nevolje i jade, i Mišelovi sinovi Tim i Greg, koji su je, iako ni
jednog od njih nije ona rodila, smatrali bližom i od svoje obitelji; othranila ih je,
odgojila i na njih snažno utjecala.
Njeni muževi, stare i nove ljubavi, platonske ljubavi, obožavatelji, prijatelji, kolege,
pacijenti... Ljudi koji su svjesni da više nikada u svom životu neće moči čuti tako
zanosnu, raznovrsnu i višeglasnu glazbu, zbunjeni i tužni zbog njenog iznenadnog
odlaska...
Ovo su samo neke sličice o Aylin, o ispraćaju na posljednje putovanje.
Bilo ih je još.
Prije mnogo, mnogo godina, u dvadesetima, nepromišljeno se samovoljno zatvorila u
zlatni kavez jednog arapskog princa iz kojega je, nakon kratkog vremena, odlepršala.
Bila je hipi djevojka, koja se, dok se u izlizanom džinsu motala oko hipi momaka,
pjevala slobodarske pjesme i uzvikivala: "Vodimo ljubav, a ne rat!", vezala za
jednog fizičara pred doktoratom i koja je promijenila svoj svijet.
Bila je odlučna i ambiciozna studentica, koja je, odlučujući se za najteži i najduži
studij, u dvadeset šestoj godini počela studirati medicinu.
Uspješno je doktorirala u New Yorku, u onom divljem i raskošnom centru svijeta,
gdje se realiziraju nevjerojatni snovi, gdje je konkurencija nemilosrdna.
Bila je mlada žena, ludo zaljubljena u afganistanskoga pjesnika, vršnjaka njenoga
oca.
Bila je supruga Mišela Nadowskog, psihologa koji je iz Turske emigrirao u New
York.
Aylin, koja nije mogla stati u gradove, kontinente, živote... Veliki uspjesi, velike
samoće, velike ljubavi i velike boli...
Razvodi... traganja... nove ljubavi...
I Joseph Cates...
I vojska...
Posljednja stanica, posljednji muž, posljednja bol... Kraj!
Nakon što je okončan mimohod i svi sjeli na svoja mjesta u pogrebnom salonu, iznad
Aylininog lijepog lica zatvorili su poklopac kovčega od mahagonija.

Na klaviru, u desnom kutu salona, jedna mlada žena svirala je Verdijev Requiem.
Ljudi su se opraštali od Aylin.
Riječ je uzeo prvo Inal Batu, stalni turski predstavnik u Ujedinjenim narodima,
potom Ahmet Ertegun.
Naslonjen na svoj štap sa srebrnom drškom, Ahmet Ertegun oproštaj je započeo
Byronovim stihovima:
"She walks in beauty, like the night Of cloudless climes and starry skies And all that's best of
dark and bright Meet in her aspect and her eyes. "
"Ide s ljepotama ta žena, kao da je noć vedre klime i nebesa puna zvijezda Sve najbolje Sto
postoji u tami i na svjetlu preplitalo se u tom licu i očima."
Ovu pjesmu Byron je posvetio Lady Wilmot koju je vidio na jednom balu. Ali, to je
bila i pjesma o Aylin jer su se tijekom cijeloga života u njenim očima odražavale sve
ljepote ovoga svijeta.
A nakon Erteguna, govorio je Talat Halman.

"In this ocean there is no death

No despair, no sadness, no anxiety
This ocean is boundless love
This is the ocean of beauty, of generosity."
"Ne postoji u ovom oceanu ono što se zove smrt
Ne postoji ni beznađe, ni melankolija, ni zebnja
Ovaj ocean ispunjen je beskrajnom ljubavlju
Ovo je ocean dobrote, velikodušnosti."

Talat Halman je pročitao ove Mevlanine stihove koje je sam prepjevao na engleski, a
potom kazao da će ova žena, satkana od ljepote, velikodušnosti i ljubavi, uvijek
postojati kao jedna od kapi u Mevlaninom besmrtnom moru.
Govorio je o onim Aylininim neobičnim, zelenožutim očima mačjeg pogleda pred
kojima nitko nije ostajao ravnodušan. U jednom njenom oku žar i radost, ali u
drugom sjeta tanka kao sjena, "una furtiva lacrima", odnosno odbjegla suza.
Dok je Talat Halman govorio o odbjegloj suzi, o ,,una furtiva lacrima", s klavira se
začula melodija poznate arije "Una Furtiva Lacrima" iz opere "L'Elisir D'Amore".
Arija iz opere koju je Aylin slušala posljednje noći, posljednjih sati svog života.
Iako uopće ništa unaprijed nije bilo planirano, nekom čudnom slučajnošću, na jedan
nevjerojatan način sve je bivalo uravnoteženo, sve je, fantastičnim ustrojstvom,
bivalo u najboljem redu. Kao da je neka tajna ruka spojila glazbu, poeziju, Byrona,
Mevlanu, Aylin, Donizettija i posljednju noć.

(24. siječnja 1995.; utorak, 12:50)

Ako u New Yorku u L. I. Expresswayu izađete na Izlaz 68 i, nakon što se, držeći se
desne strane, malo zaputite sjeverom William Floyd Parkwaya, skrenete u Route 25
East malo kasnije vidjet ćete znak "Calverton National Cemetery". Odnosno,
časničko groblje američke vojske...
Mali nadgrobni spomenici nižu se u pravilnim razmacima na smaragdnozelenoj travi
do granica vidljivosti, a na spomenicima križevi, polumjeseci, židovske zvijezde,
različita znamenja koja pripadaju dalekoistočnim religijama. I osjećaj spokojstva koji
neočekivano obuzme čovjeka. Tamo jedni do drugih, bez ikakve razlike, kao bića
koja su prošla kroz ovaj svijet, počivaju ateisti i oni koji pripadaju različitim
religijama, muškarci i žene svih činova. Zajedničko im je samo to da su bili na
dužnosti u američkoj vojsci. Na kraju su se vratili tamo odakle su i došli, u tajnu
prirode. U naručju zemlje oni su sada ravnopravni.
Točno deset minuta do jedan pogrebna povorka ušla je u groblje. Vojni orkestar, pa u
dva reda, s dvije strane kovčega, svečanim korakom vojnici, a zatim rodbina,
prijatelji, poznanici.
Na ulazu u groblje jedan službenik zaustavi Nesrin i upita koji simbol žele staviti na
nadgrobni spomenik. U brošuri u njegovim rukama nalazilo se gotovo pedeset
simbola. Simbole svih religija svijeta, sekti, redova Nesrin je začuđeno pogledala.
,,Moja sestra je bila iznad svih religija. Ne želim je ograničiti bilo kojom religijom,
ne stavljajmo nikakav simbol", reče.
"Morate izabrati neki. Sigurno postoji neki bog, filozofija ili ideologija, nešto u što je
vjerovala. Prelistajte ovu knjigu. Odaberite jer obavezno moramo staviti simbol.
Postoji simbol i za one koji ne vjeruju u Boga, za ateiste."
"Aylin je vjerovala u Boga. Inače, zbog toga što je doista vjerovala u Boga, bila je
iznad religija. Nije bila ateist."
"Nema veze, izaberite, eto, nešto", reče čovjek. Glas mu je počeo bivati nervozan.
Nesrin pozva Dilaru k sebi. Pregledale su simbole u knjizi. Dilara ugleda amblem
koji je podsjećao na krila orla.
"Izaberimo ovaj, mama", reče. "Mojoj teti najviše bi odgovarala krila ptice koja
simboliziraju bezgraničnost i slobodu."
"Ovo smo izabrali", reče Nesrin, obraćajući se čovjeku. Čovjek pogleda pokazani
oblik i prelista stražnje listove knjige.
"Izabrali ste sufijski amblem. Inače, čini mi se da su rekli da je pukovnica
muslimanka", reče.
"Ona je bila nadreligijsko biće", reče Nesrin otresito, "to smo izabrali zato što krila
odgovaraju karakteru moje sestre."
Brzim korakom Dilara i Nesrin dođoše na mjesto održavanja vojne ceremonije i
zauzeše počasno mjesto. Kovčeg na odru bio je prekriven američkom zastavom.
Orkestar poče svirati američku himnu. Časnici su zauzeli stav mirno uz pozdrav
oružju, civili desnu ruku položili na srce, a Turci su okrećući dlanove gore u sebi
učili fatihu. Potom jednoličan i dug zvuk trube. Uobičajena melodija, simbol vojnih
pogreba, odjeknu tužno i buntovno protiv Božje presude.
Dva vojnika u svečanim uniformama za dva kraja prihvatiše američku zastavu s
kovčega i, približavajući se korak po korak prilikom svakoga presavijanja, smotaše
je mehaničkim pokretima te je kao amajliju predadoše Nesrin. Presavijenu zastavu
Nesrin je čvrsto privila na grudi kao da grli svoju sestru.
Ceremonija je završena. Jednim oštrim zaokretom na petama, vojnici su načinili krug
nalijevo i udaljili se svečanim korakom.
Ljudi se počeše razilaziti. Nesrin je nepomično stajala držeći kćer ispod ruke.
"Moramo ići, Nesrin", reče Joe.
"Aylin još nije pokopana."
Jedan časnik im se približi i reče: "Ceremonija je završena, gospođo. Pokop će se
obaviti nakon što vi odete."
"Želim prisustvovati pokopu svoje sestre."
"To je u suprotnosti s ovdašnjim pravilima."
"Mene ne zanimaju vaša pravila. Neka ide tko hode, ali ja sam ovdje do pokopa moje
sestre. Nikuda ne idem."
"To je nemoguće, gospođo." Čovjek se osmjehnu, lagano prihvati Nesrin za ruku i
htjede je usmjeriti prema automobilu.
Joe se trčeći vrati natrag kad je čuo Nesrininu galamu. Vratili su se i oni koji su
krenuli prema kapiji. Uzrujanoj Nesrin bilo je nemoguće išta objasniti, pa Joe uze
pod ruku čovjeka u uniformi i povuče ga ustranu. Kratko su porazgovarali.
"Prvi put u svome životu vidim ovako nešto", gunđao je čovjek vraćajući se.
Umrljani blatom, ljudi dođoše do groba u koji će biti pokopana Aylin. Kiša je
posustajala. Metalna kutija počela se lagano spuštati u raku. Naglim pokretom
Nesrin uzme šaku zemlje i baci je na kovčeg. Bilo je to poput nijeme naredbe. Turci,
Amerikanci, muslimani, Židovi, kršćani, žene, muškarci, starci, mladi, saginjali su se
i uzimali zemlju. Zemlja, ruže, krizanteme, lišće pa zemlja, pa opet cvijeće sipilo je
naizmjenično po Aylin.
Kiša je prestala.
Ruku pod ruku, Nesrin i Dilara došle su do kapije groblja. Ne samo da nije bila
svjesna da hoda, Nesrin čak nije bila svjesna ni da je živa. Posljednju snagu utrošila
je u prepirci oko Aylininog pokopa. Samo su je noge vukle nekamo.
"Pogledaj, mama, pogledaj!" usklikne joj kći. Svoje oči, crvene zdjelice krvi sasvim
presušenih izvora, Nesrin je okrenula u pravcu koji je pokazivala njena kći. Kroz
tamne oblake promigoljila je samo jedna žuta i veoma tanka zraka svjetlosti. Sunce
koje se od četvrtka prvi put pokazalo, poput nekog čarobnog svjetla, udaralo je o
sufijska krila ugravirana na Aylininom kamenu i, parajući hladni zrak poput oštroga
noža, svoju svjetlost reflektiralo prema Nesrin i Dilari.
Nesrin je pogledala, trepćući svojim crvenim upaljenim očima; bila je to meka,
mirna i spokojna svjetlost. Na kraju... bila je to spokojna svjetlost.
 AYLIN

Kada je, noseći mnoge odlike horoskopskoga znaka Lav i svojih predaka, kolovoza
1938. rođena Aylin, bol za djedom, koji se upucao pištoljem, u obitelji je tek počela
jenjavati, ali se priča o njemu još uvijek prepričavala.
Djevojčica će odrasti slušajući o osobinama ovoga veoma oholog i hirovitog,
tvrdoglavog, stasitog djeda; nikada neće saznati jesu li njena strast za oružjem u
kasnijim godinama i njena ekscentrična hrabrost možda imitiranje onoga što je
slušala o Hasan-beju i Mustafa Nail-paši. Tijekom cijeloga života posjedovat će
smjelost koja prelazi granice razuma. Premda je svojom neustrašivošću,
poduzetnošću, hrabrošću, strašću za oružjem i konjima, po naravi više podsjećala na
muškarca nego na djevojku, majka ju je donijela na svijet da bi bila iskreni drug
Nesrin, koja je rasla daleko od svoje obitelji u Istanbulu i koju je žalila što raste
veoma usamljena.
Kada je Aylin rođena, Nesrin je imala sedam godina. Te je godine krenula u školu.
Inače, za Nesrin je 1938. bila godina puna novosti. Te godine su se iz kuće s
dvorištem, koja se nalazila u blizini ankarske željezničke stanice i u kojoj je boravila
od rođenja, preselili u stan u stambenoj zgradi, krenula je u školu i postala sestra.
Majka ju je već mjesecima pripremala za ovaj događaj, ali ona se opet brinula za jad-
nu majku, čiji je napuhani trbuh izgledao kao da će puknuti.
Jednog dana Nesrin su poslali u goste kod Halila Čiraja, obiteljskog prijatelja, koji je
bio i majčin liječnik. Tu noć je s Ajšom, mlađom kćerkom Čirajevih, do jutra
razgovarala o porodu. Nesrin se veoma brinula za svoju majku. Znanjem, koje je
stekla zahvaljujući tome što je liječnikova kći, Ajše je nastojala utješiti svoju
prijateljicu. Međutim, nije uspjela smiriti Nesrin, koja je cijelu noć tražila da joj
ispunjavaju svakojake želje i prohtjeve. Htjela je spavati na klaviru,
nikako da legne u krevet, stalno tražeći da ide kući. Da bi je zabavile, djevojke su je
sutradan poslijepodne odvele da gleda film o kraljici Mariji Antoaneti. Iznenada u
kinu Nesrin obuze neki nemir. Zašto je tako dugo bila udaljena iz kuće, da se možda
majci nije nešto dogodilo? Možda joj je trbuh pukao? Ili je možda umrla? Uplakano
dijete su izveli iz kina i doveli kući.
Njena majka, u dekoltiranoj i elegantnoj spavaćici, dotjerana, ležala je u krevetu.
Pokraj nje bila je beba, manja čak i od Nesrininih lutaka. Ručice, koje su provirivale
iz povoja, podigla je u zrak, oči su joj bile poput tankih linija, uopće nije imala kose,
a lice joj je bilo sasvim smežurano.
Okrenu se kćeri: "Vidi, Nesrin, ovu malu djevojčicu rodila sam za tebe", reče, "ona
je sad tvoja." Nesrin je jako dobro upamtila ovu rečenicu. Tijekom cijeloga života
vjerovat će da je ona Aylinin pokrovitelj, zaštitnik, da je posjeduje, i u tolikoj mjeri
će se miješati u njen život da će to, u većini slučajeva, prelaziti granice pravednosti.
Navaljivala je, ljutila se, a ponekad postupala i nepravedno kako bi postigla ono što
želi. Ali, štogod da je Nesrin činila, Aylin će je cijelog svog života iskreno voljeti,
slijepo, bez ikakve ljutnje i bez ikakvoga prebacivanja.
Nekoliko mjeseci prije Aylininog rođenja, obitelj Devrimel se preselila u stan u
modernoj stambenoj zgradi, što je Džemal-bej obećao još u zaručničkim danima. Bez
sumnje, zgrada Sojsal bila je najmodernija i najpopularnija stambena zgrada u
Ankari, koja se tek razvijala. Bila je to ogromna, moderna zgrada, u elitnom kvartu,
na Kizilaju, gledala na sahat-kulu na centralnom trgu i imala četiri zasebna ulaza. U
njoj su stanovali mladi činovnici. Svi stanari su istovremeno bili i prijatelji.
Prijateljstvo među odraslima prenosilo se i na njihovu djecu. U zgradi je živjelo oko
dvadesetero djece koja su se zajedno igrala. Djeca iz Sojsala bila su kao djeca iz
Ulice Pal. Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama. Ali, daleko prelazeći granice
susjedstva, prijateljstvo između Aylin i Betin, koja je stanovala na istom katu, u
stanu pokraj, vremenom će dostići bliskost koja nadmašuje čak i odnos među
sestrama.
Prijateljstvo s Aylin podrazumijevalo je i određena pravila, poput apsolutne
poslušnosti Nesrin, što je Betin izvršavala bez pogovora.
Nesrin je imala dvanaest, trinaest godina kada je jedan dan ugledala
dva mala tijela kako na koljenima ulaze u njenu sobu. Začuđena, upitala je: "Što
radite tako na podu?" Ne odvajajući glave od zemlje, Aylin i Betin odgovorile su u
jedan glas: "Mi smo tvoja janjad, Nesrin!" Bile su janjad, koju je Nesrin tjerala kako
je željela. Betin će se uspjeti riješiti pastiričinog autoriteta tek godinama kasnije,
kada je pošla u srednju školu i otišla u Istanbul. Aylin će, međutim, tijekom cijelog
svoga života ostati kao janje svoje starije sestre.
Šest godina Nesrin i Aylin su dijelile istu sobu. Dok je Nesrin bila u školi, soba je
pripadala Aylin. Tada bi ona u sobi debeljuškastu Betin, koja joj je bila poput sjene,
salijetala kako je htjela, a njena nadmoć prestajala bi u trenutku sestrinoga povratka
iz škole. Tada bi prešla u susjedni stan, kod Betininih. Betin je bila dvije godine mla-
đa od Aylin. Kako god je Aylin bila Nesrinin vojnik, Betin je isto tako bila Aylinin
rob. Neznatna starosna razlika činila je da je Aylin bila Betinin gospodar. Ali,
neosporni gospodar bila je Nesrin. Njihovo oduševljenje njome bilo je na nivou
obožavanja. Najljepša djevojka na svijetu bila je ona, najpametnija je bila ona, ona je
sve znala. U njihovim očima Nesrin je bila boginja za koju bi mogle umrijeti da im
kaže: "Umrite!".
One godine kada je Aylin krenula u prvi razred, Nesrin je završavala četverorazrednu
školu Fondacije turskog obrazovanja, koja će kasnije promijeniti ime u Ankarski
koledž. Školovanje do polaska u srednju školu trebala je nastaviti u istoj školi.
Međutim, kako su Semru, kćer tetke Nedžle, dali u školu Notre Dame de Sion u
Istanbulu, Nesrin je preživljavala krize ljubomore, plakala je na sav glas, cičala. I
ona, po svaku cijenu, mora ići u Semrinu školu. Ali, upisi su završeni i nije se moglo
ništa učiniti. Lejla-hanuma je kucala na sva vrata; obratila se svojim poznanicima u
Francuskom veleposlanstvu i na kraju uspjela upisati Nesrin u Notre Dame de Sion.
Nesrin će se prvi put odvojiti od majke, oca i Aylin i, u Istanbulu, daleko od svoje
obitelji, proživjeti teško razdoblje u internatu sa strogom disciplinom.
S obzirom na to da pokraj sebe više nije imala stariju sestru, Aylin se još više zbližila
s Betin. Od Nesrininog odlaska u Istanbul, pa dok su žive, Aylin i Betin će biti
nerazdvojne prijateljice, prisnije i od sestara.
U zgradi Sojsal bilo je još djece. Muhittinu i Sitari Kulin, koji su doselili u stan
odmah iznad paviljona Surejja, rodila se Ajše.
Zbog toga što ova zgrada s mnogo djece nije imala svoje dvorište, nakon nekoliko
godina, kada su malo odrasla, djeca su počela odlaziti na slobodno zemljište ispred
zgrade pa je prostor ispred zgrade Sojsal i u ljetnim danima podsjećao na školsko
dvorište.
Tih dana Nesrin nije razmišljala o uspomenama iz djetinjstva. Živjela je u Istanbulu,
bila je odrasla djevojka koja se školovala u Dame de Sionu i izrastala je u
nevjerojatno lijepu mladu ženu. Kada bi, prilikom boravka u Ankari tijekom
praznika, izlazila iz kude stanovnici zgrade bi nagrnuli na prozore i divili se njezinoj
ljepoti. Uz ljepotu, posjedovala je, također, i bistar um. Pokazivala je zanimanje za
područja koja inače ne privlače pažnju mladih u tim godinama; čitala je knjige o
metafizici.
Lejla-hanuma se počela plašiti ovog kćerinog zanimanja. Strahovala je da bi se njena
kći mogla odlučiti na studiranje, a prava djevojka bi se, nakon srednje škole, trebala
udati i imati svoju obitelj. Željezo se kuje dok je vruće. Studiranje je značilo trošenje
prilika koje u mladosti kucaju na vrata. Zato uopće nije bila zadovoljna interesima
koje je pokazivala njena kći.
Aylin je završila petogodišnju osnovnu školu istog ljeta kada je Nesrin završila
srednju školu i vratila se u Ankaru. Putevi dviju sestara ujedinit će se tek kada prođe
dugi niz godina.

***

Dok se Aylin ludo zabavljala i školovala u najboljim uvjetima koje su tih godina
mogla imati djeca u Turskoj, Nesrin se počela susretati s teškoćama koje prate život
veoma lijepe mlade djevojke u Ankari. Lejla-hanumu obuzela je prava panika što se
njena starija kći odjednom preobrazila u pretjerano lijepu mladu ženu. Strahovala je
da ne ostane u rukama onoga tko je ugrabi, da premlada ne sklopi pogrešan brak.
Nesrin je, također, bila svjesna svoje ljepote i tu svoju prednost je do kraja
iskorištavala. Kao da je među toliko mladih djevojaka u obitelji Bajindirli ljepota
bila samo njen monopol. Rejja, kći njenog daidže Esada, i Semra, kći njene tetke,
kao i ostale rodice bile su dobre djevojke. O njima se govorilo da su kulturne, lijepo
odgojene, umješne i pametne. Što se tiče Aylin, ona je još uvijek podsjećala na
pritku. Kao da je Nesrin sve atribute ljepote pokupila za sebe, kao da ostalima nije
ništa ostavila.
Unatoč pažnji i svim mjerama predostrožnosti Lejla-hanume, one godine kada je
završila školu i vratila se u Ankaru, Nesrin se upoznala s Azizom Tanseverom. Čim
ju je ugledao, Aziz se zaljubio. U Turskoj tih godina flert nije bio uobičajen niti
jednostavan kao danas. Kada nije uspjela spriječiti zabavljanje mladih, Lejla-hanuma
zatražila je da se zaruče, čemu se Azizov otac žestoko usprotivio. Njegov je sin još
uvijek student, studirao je arheologiju, što on nikako nije odobravao. Na Azizovu
odlučnost u vezi s Nesrin, odgovorio je da će dati svoj pristanak uz uvjet da njegov
jedini sin, koji će jednoga dana naslijediti njegov posao, ode u Škotsku i izuči
ribarstvo. Odbijanje zaruka veoma je rastužilo obitelj Devrimel. Prema svojoj kćeri
Džemal-bej je nastojao biti tolerantan, ali je Lejla-hanuma bila kategorična.
"Uvjeri Aziza da se zaručite. Inače ću ti zabraniti da se viđaš s njim."
"To je nepravda, mama. Mi se volimo."
"Brak i sklapaju oni koji se vole."
"I mi ćemo se uzeti čim završi studij."
"U tom slučaju se zaručite i tako čekajte."
"Njegov otac to ne dopušta."
"To znači da njegov otac nema kćer. Ako budeš flertovala i ne udaš se, tvoje ime će
ocrniti kao 'djevojku koju je Aziz vucarao i ostavio'. Sa svom svojom ljepotom ostat
ćeš kod kuće. Ne mogu dopustiti da uništiš svoj život, Nesrin."
Usprkos protivljenju obitelji, Nesrin se nastavila viđati s Azizom. Aziza su poslali u
Škotsku. Upropaštavale su ga ribarske barke koje su se njihale na hladnim i nimalo
ugodnim sjevernim morima. Uporno moljakajući, oca je uvjerio da odustane i da više
ne plaća usavršavanje u ovom poslu. Zauzvrat je otac zatražio da studira ekonomiju
u Engleskoj. Tako je na Londonskom sveučilištu Aziz započeo studij ekonomije. U
međuvremenu, godine za vojsku su došle i prošle. Zbog toga što je bio na
školovanju, mogao je odgoditi vojsku, međutim otac je tražio da se vojska što prije
okonča. Tada je mladima rečeno da sačekaju još godinu i pol, dok se i vojska ne
završi. Školovanje će se nastaviti nakon vojske. Nesrin je mislila da će se modi viđati
s Azizom dok služi vojni rok, ali majka ju je slijedila kao sjena. Razdoblje dulje od
godinu dana u kudi Devrimelovih proteklo je u krizama. Jedan otac, koji nije
dopustio čak ni zaruke, i jedna majka, koja nije dopuštala čak ni viđanje. Aziz se
bojao da bi Nesrin, ovu izuzetnu ljepotu, mogao izgubiti ako je bude dugo zavlačio.
Sedamnaestoga rujna, dan nakon što je Nesrin napunila osamnaest godina, mladi su
ostvarili ono što su tako dugo planirali. Otišli su u matični ured na Sarijeru i vjenčali
se, bez znanja svojih roditelja. Svjedoci su im bili Azizov prijatelj pijanist Pertev
Apajdin i Nesrinina prijateljica Šukran. Pod izgovorom da ide na kupanje, Nesrin je
uzela kupači kostim i izašla iz kude. Nakon vjenčanja, s kostimom u rukama, vratila
se kudi kao da se ništa nije dogodilo.
"Gdje si se danas kupala?" upita je mama.
"Na tarabijskoj plaži."
"Kao da ispred kude nemaš more", doda Lejla-hanuma.
"Radi promjene, mama."
"Kakva je plaža, je li bila gužva?"
"Nije, uopće. Bilo je veoma romantično", uzvrati Nesrin. Sjedile su okrenute jedna
prema drugoj na foteljama kraj prozora zatvorenoga balkona, koji se protezao iznad
mora. Lejla-hanuma zapali cigaretu. Nesrin se, također, protegne do kutije i uze
jednu cigaretu, stavi je u usta i pripali.
"Da bi preda mnom mogla pušiti, moraš, mlada damo, pričekati dok ne postaneš
gospođa Tansever", reče mama.
"Ne razumijem."
"Razumiješ, Nesrin. Mlade djevojke ne puše. Rekla sam, tek nakon što postaneš
gospoda Tansever."
"U redu, u tom slučaju mogu nastaviti sa svojom cigaretom", uzvrati Nesrin. Red da
se zbuni bio je na Lejla-hanumi.
"Što to treba značiti?"
"Od tri sata ja sam gospođa Tansever, mama."
Lejla-hanuma nije znala bi li se ljutila ili radovala zbog onog što je čula. Zet na silu
bio je jedini sin silno bogatoga čovjeka. Štoviše, studirao je na dobrom fakultetu i
imao svijetlu budućnost. Nije imala ništa protiv Aziza, protivila se kderinom viđanju
s mladićem s kojim nije bila zaručena ili s kojim, u najmanju ruku, nije sklopljen
dogovor za ženidbu. Sada je Nesrin pred nju došla udana. Malo se
umirila, ali kako će sve to objasniti Džemal-beju? Ma koliko bio tolerantan, sasvim
je sigurno da neće pljeskati braku koji je u suprotnosti s tradicijom i koji je sklopljen
bez odobrenja roditelja. Međutim, Džemal-bej se pokazao popustljiviji no što su
očekivali. Kada su od oca dobili dozvolu, Nesrin i Aziz su odmah tu večer u
spavaćim kolima otputovali za Ankaru i smjestili se u stan u zgradi Sojsal, koji je
čitavo ljeto stajao prazan. I tijekom Azizove vojne službe također su stanovali sami u
ovom namještenom stanu. Da bi djeca uživala u miru, Devrimelovi su ostali u
Istanbulu. Inače, Džemal-bej je otišao u mirovinu, stoga i nisu imali nikakvih razloga
da se vrate u Ankaru.
Nakon završetka vojnog roka Aziz se vratio u London da bi dovršio započeti studij.
Nesrin je ponovo čekala. Na kraju, slomljen je i inat Azizovog oca. Kada je dao
dovoljno novaca za džeparac, Nesrin je, također, otputovala za London i konačno
bila uz svoga muža.
Lejla-hanuma je i s udaljenosti uspijevala organizirati život svoje kćeri. Uredila je
kuću u kojoj je stanovao turski veleposlanik za vrijeme svoje službe u Londonu.
Nesrin i Aziz su se tako smjestili u namještenu kuću na Eaton Placeu, gdje žive
engleski plemići. U Londonu Nesrin nije uzalud trošila vrijeme. Dok je njen muž
studirao ekonomiju, ona je prvu godinu provela učeći engleski jezik, a sljedeće
godine upisala se u Batlett školu arhitekture.
 M L AD E NA ČK E G O DI NE

Dok je kao udana mlada žena Nesrin uživala u Londonu, Aylin je bila veoma
nestašna učenica u ženskom Američkom koledžu, koja se nije previše zamarala
učenjem, ali koja je razrede uvijek završavala s najvišim ocjenama.
U njenom razredu bilo je još malih vragolanki, koje su poput nje bile stvorene da
izbace nastavnika iz ravnoteže. Bile su kao jedan tim. U odnosu na one koje su
stanovale kod svojih kuća, one iz internata osjećale su veće zadovoljstvo u
pohađanju koledža. Osim obrazovanja na engleskom i što nije bilo dopušteno
bubanje, ženski Američki koledž nije se razlikovao od ostalih škola. Ali, u pola
četiri, kada završi nastava, za one u internatu, na brdima Arnavutkoja počinje život
prepun uživanja. Prije svega, kada je lijepo vrijeme, ide se na Plato. Mjesto zvano
Plato je poput male visoravni od četiri-pet dunuma koja, iz ptičje perspektive,
gospodari panoramom Bospora. U proljeće, kada procvjetaju i lipa i voće, kada
hrastovi olistaju, to biva pravi raj. Djevojke su na Plato izlazile u šetnju, lijegale po
travi, ćeretale ili se, u sjeni drveća, pripremale za nastavu.
Djevojke su još, po jedan sat prije i poslije večere, učile u velikim dvoranama
namijenjenim za učenje i pripremanje za nastavu, u kojima su se nalazili ogromni
stolovi za osam osoba. Na kraju prostorije nalazila se katedra, za kojom je da bi
osigurao tišinu sjedio nastavnik, Ovi nastavnici su, obično, bili najmlađi ili oni koji
su posljednji došli u školu. Nadgledanje djevojaka u dvoranama za učenje među
nastavnicima se tretiralo kao dežuranje.
Aylin je bila učenica koja nije mnogo učila ni u sjenci drveća, a niti u vrijeme
korepeticije. Nakon što bi nabrzinu završila zadaću, ostatak vremena je, s ostalim
vragolankama iz razreda, trošila na zabavu i živciranje dežurnih nastavnika. One
godine kada je krenula u osmi razred, bila je, naprimjcr, kolovođa nestašluka na
prvoj korepeticiji.
Bio je prvi dan školske godine. te je večeri u dvorani za učenje bilo oko pedeset
učenica, a dežurala je jedna mlada učiteljica Amerikanka, koja je te godine tek
počela radili u školi i koja će prvi put sjesti za katedru u dvorani.
Točno u devet sati gđica Dean se pojavila na vratima učionice, došla do katedre i
sjela. Kao po zapovijedi, sve djevojke su ustale.
"Sjedite, djevojke", rekla je gđica Dean. Djevojke nisu sjele. Ostale su na nogama i
počele pjevati tursku himnu. Gđica Dean se također pridigla. Da ne bi pogriješila u
izražavanju poštovanja, desnu ruku položila je na srce, kao što je to običaj kod
Amerikanaca kada se svira njihova himna. Nakon što je završeno s himnom, gđica
Dean je sjela. Djevojke su ovaj put počele pjevati školsku himnu, Alma Mater. Gđica
Dean je ponovo ustala. Školsku himnu slijedila je pjesma Vrh planine obuzeo dim, a
nju Himna desete godine. Sva zbunjena, gđica Dean je čas sjedala, čas ustajala. Nakon
toga dolazi Yankee Doodle i Humpty Dumpty. Gđica Dean je shvatila komičnost
situacije. "Ušutite i sjedite", vikala je na sav glas, ali nije uspjela stati nakraj
djevojkama koje su, isto tako, na sav glas pjevale. Kada je na repertoaru djevojačkog
koncerta red došao na Saints Go Marching In, romantične i rokenrol pjesme, gđica
Dean je zalupila vratima i otišla.
Kada je došla pomoćnica direktora, sve su otvorile knjige i učile. "Kakav je to
skandal, tko će odgovarati za to?" povikala je. Djevojke su sjedile nijeme kao kipovi.
"Zar vam nisam rekla da ćemo biti kažnjene", povikale su neke od djevojaka koje su
nastojale napraviti razdor i primorati kolovođe da se same odaju. Ali, nitko nije
ustajao. "Tko je ovo organizirao?" upitala je gđica Ashover. "Ako mi ne odgovorite,
u subotu ujutro ćete sve točno do dvanaest sati sjediti u ovoj učionici. I to bez
pjevanja."
Između njih pedeset ustala je visoka, izuzetno mršava i pirgava djevojka. "Htjele
smo gđici Dean prirediti svečani doček. Mislile smo da će joj se to svidjeti", reče.
"Sve to izlazi iz tvoje glave, Devrimel."
"Mi smo je samo htjele obradovati."
Gđica Ashover izađe iz učionice. Ništa se drugo nije moglo učiniti nakon ovakvog
objašnjenja. Politika škole bila je da se nagrade oni koji govore istinu. Naravno, nije
mogla kazniti jedinu učenicu koja je pokazala hrabrost da iznese istinu.
Večere su na koledžu bile zasebna ceremonija. Za razliku od ručka koji se jeo
nabrzinu, od djevojaka se tražilo da na večeru dođu dotjerane, uz prethodno
promijenjenu školsku uniformu. Stolovi su bili prekriveni bijelim stolnjacima, a
večeru su posluživali konobari. Jela su bivala mnogo ukusnija od bilo kojeg jela kod
kuće. Petkom navečer, nakon što bi otišle one koje vikend provode kod kuće, "stal-
nim internatkinjama", odnosno djevojkama koje su i vikend provodile u školi,
pripreman je specijalni jelovnik. Zbog toga što je njena obitelj živjela u Ankari,
Aylin je ulazila u ovu grupu. Oduševljavala se mesom isječenim na kriške s umakom
i nedjeljnim doručcima, koji su, ovisno o sezoni, bili od jaja sa sudžukom ili od
jagoda s kremom. Maštala je o tome da, ako nekada, kao njena sestra, uspije naći
bogatoga muža, školskog kuhara uposli u svojoj kući. Međutim, ona nije imala
izgleda da ugrabi bogatoga muža, zato što, nažalost, nije bila lijepa kao Nesrin.
U osmom razredu Aylin se u školi našla u krizi identiteta. Do tada je postojala jedna
Aylin, visoka, mršava, pirgava, s kosom svezanom u konjski rep, s naočalama i
nestašna: Aylin Devrimel. Odjednom u istom razredu niče još jedna Aylin, visoka,
mršava, pirgava, s kosom svezanom u konjski rep, s naočalama i nestašna. Prezime
ove druge Aylin bilo je Kočibej. Kada su dvije Aylin stajale jedna pored druge,
uopće nisu sličile jedna na drugu, međutim kada bi ih opisivali, bilo je strašnih
pomutnji.
Kada se onome koji upita koja Aylin kaže neki od njihovih atributa sve se
kompliciralo.
"Ti si moja indigo kopija", rekla je Aylin Kočibej.
"Ne, ti si moja indigo kopija. Ja sam prije tebe bila ovdje", odgovorila je Aylin
Devrimel.
"Ali ja sam tamnokestenjasta. Ti si svjetlokestenjasta. Tvoja kosa, oči i ten svjetliji
su od mojih."
"Eeee?"
"Indigo kopije su bijede od originala. Ti si moja treća ih četvrta kopija." Aylin prvi
put nije našla riječ kojom bi začepila usta sugovorniku.
,,A ti si brbljivica", uspije reći. I, doista, Kočibejeva je zbunjujućom brzinom, a da
ne bude dosadna, mogla veoma dugo pričati. Devrimelova je, pored nje, ostajala bez
riječi. Štoviše, Aylin Devrimel je imala čudan način govora, kao da je nestrpljivo
izvlačila riječi iz grla. Nakon toga, njihova imena ostat će "Indigo Kopija" i
"Brbljivica".
Dvije Aylin su se najviše zabavljale na satovima francuskog jezika, koji je predavala
gospoda Takuhi Dik.
"Ne bavardez pas, Aylin", vikala je gospođa Dik. "Usta nisam otvorila, gospođo. Vous
avez casse mon coeur", odmah bi nepromišljeno odgovorila Indigo Kopija.
"Nisam rekla tebi, dušo. Osim toga, uvrijedila si me, ne kaže se tako."
Ovaj put bi se Brbljivica uplitala u riječ.
"Čestitajte Aylin. Elle est engagee."
"Engagee?"
"S jednim iz Robert koledža."
"Želiš reći da se zaručila. Ne kaže se tako na francuskom, kćeri. Naučite ispravno."
Isto zanovijetanje se, na isti način, ponavljalo i sljedećeg tjedna. Sve dok obje Aylin,
original i njena kopija, nisu istjerane sa sata.
Dok su noću u svojim krevetima ležale jedna pored druge, djevojke su iznosile svoje
maštarije o budućnosti. Neke od njih maštale su o životu u velikoj kući pored mora,
neka o tome da postane poznata spisateljica. Neka je željela mnogo djece, a neka
slavu. "Željela bih da jednom u svojoj kući imam poslugu u bijelim rukavicama, da
mi oni serviraju hranu", rekla je Aylin. Djevojke su je ismijavale.
"Heeeej, čujte, počujte! Aylinino očekivanje je batler u bijelim rukavicama!"
povikala je jedna od njih.
"Zašto, Aylin?" upitala je druga.
"Zato što je", odgovorila je Aylin, "batler u bijelim rukavicama, koji servira, znak da
si i bogata, a i snalažljiva. Pokazuje, dakle, da znaš dobro živjeti."
"A i da si ulovila bogatoga muža, zar ne, dušo?" rekla je djevojka. Aylin je lagano
oborila glavu. Pirgava djevojka, nalik na pritku! Tko će nju uzeti?
"Možda i ja sama zaradim novac, da bih bila bogata", izustila je tiho.
Kako su godine prolazile, dvije Aylin, koje su podsjećale na pritke, počeše
pokazivati neočekivanu promjenu. Svojim visokim stasom i tankim strukom
izdvajale su se između niza djevojaka koje su bile mnogo ljepše od njih, i privlačile
pažnju svojim interesantnim licima i kosom svezanom u konjski rep.
Bajindirli obitelj je preko ljeta na Istinji zakupljivala veliku drvenu vilu, poznatu kao
"ljetnikovac Pakize-hanum", čiji se zatvoreni balkon pružao iznad mora. Cijela
obitelj, i braća i sestre, uzimajući sa sobom i majku Melek-hanumu, su se iz svojih
zimskih kuća selili u vilu na Bosporu. Lejla-hanuma i Esma-hanuma su sa svojom
djecom, također, dolazile iz Ankare. Tako su sva braća i sestre, njihovi muževi i
supruge, djeca, svako od njih sa svojom posebnom poslugom, i s kuharom preko
ljeta, počinjali živjeti u vili, kojoj malo fali da poleti na more. A na to se u ovoj
gunguli svakom od članova obitelji sa svojom djecom počeše pridruživati rođaci,
prijatelji, šogorice. Iz bojazni da bi se, u danima kada se tako mnogobrojnoj rodbini
pridruže još i gosti, vila mogla stropoštati u more, njihova majka, Melekhanuma,
nipošto nije išla na najistureniji dio zatvorenoga balkona.
Nastavnici povijesti i geografije u ženskom Američkom koledžu svake su godine
organizirali jednu ili dvije ekskurzije po Turskoj. Odaziv na ove ekskurzije,
organizirane da bi se učenice upoznale s različitim krajevima domovine, bivao je
velik. Zbog antičkih gradova u okolici, veoma često se išlo u Izmir. Aylin,
uglavnom, nije propuštala ove ekskurzije. Kada se, one godine kada je prešla u
srednju školu, iz Izmira u koji je sa školom otišla na ekskurziju, vratila u autu
jednoga momka, Lejla-hanuma je zanijemila. Njena pirgava kći je, dakle, odrasla,
proljepšala se, pa se čak i zabavlja, uopće nije primijetila njeno stasanje u sjeni
Nesrinine ljepote i neprestanoga trčanja za njom.
"Iskreno, uopće mi nije padalo na pamet da će se Aylin zabavljati. Očigledno je i ona
odrasla i došla u godine da ima momka. Morat ću ubuduće više paziti na našu
metlu", pisala je u pismu koje je poslala Nesrin u London.
Lejla-hanuma bila je veoma pametna žena. Nije zaboravila da je cijenu prekomjerno
oštroga postupanja prema Nesrin platila njenom udajom, o kojoj nije obavijestila
svoju obitelj. Istu stegu nije željela primijeniti na mlađoj kćeri. Inače, između
njezinih kćeri postojala je razlika od gotovo jedne generacije, vrijeme se promijenilo,
a i ljudski stavovi. Uz to, Aylin se školovala u koledžu kojim su upravljali akademici
slobodnih ideja, a ne u francuskoj školi pod upravom časnih sestara. Zbog svega
toga, Aylin je, za razliku od Nesrin, mogla neograničeno, slobodno očijukati po
osobnom nahođenju.
Kada je Aylin krenula u drugi razred, njena najbolja prijateljica iz Ankare, Betin,
došla je u pripremni razred za srednju školu američkoga koledža. Dvije iskrene
prijateljice su se tako ponovo srele. Ni Betin više nije bila ona debeljuškasta
djevojčica koju je Aylin ostavila. Postala je vitka, a i proljepšala se. S njom su bile
još dvije prijateljice: Feride, s kojom je došla iz Ankarskog koledža i Kler, s kojom
se upoznala u koledžu i postala nerazdvojna. Dakle, Aylin je prigrlila i dvije najbolje
Betinine prijateljice. Tako se za Aylin, mimo prijateljica iz razreda, formirala još
jedna grupa prijateljica, s kojima će uspostaviti veoma bliske veze. S vremenom će
se, možda, njeni putevi odvojiti od putova školskih kolegica, ali se tijekom cijeloga
života neće rastajati od trojke Betin-Kler-Feride.
Kada je 1958. godine Aylin završavala koledž, pokraj njene fotografije u školskom
godišnjaku pisalo je sljedeće:
Hobi: tamne naočale, vožnja automobila.
Ono što voli: engleski automobili, povremeno putovanje u Ankaru.
Ono što ne voli: da joj se govori "misteriozna", žute brkove.
Planovi za budućnost: toliko mnogo da ne mogu stati na jednu stranicu.
Životna filozofija: Tik-Vici-Ve.
Iz ovih podataka moguće je zaključiti sljedeće: Aylin je bila pod utjecajem životnog
stila svoje sestre koja je živjela u Londonu. Usprkos raznolikom i zabavnom životu u
Istanbulu, čeznula je i za kućom u Ankari, pečat "misteriozna" dobila je još u tim
godinama, njena veza sa žutobrkim Alevom Guranom prekinuta je. Način razmišlja-
nja odavao je spremnost da se upusti u višesmjernu i raznoliku životnu zbrku i
odlučnost da potpuno iskoristi sve životne šanse.
 D J E VO J K A I Z L UK S U ZN E K UĆ E

Ljeto 1958. godine Aylin je provela kod daidže Hilmija na Bostandžiju, u njegovoj
novoizgradenoj vili na moru. Hilmi-bej je na Bostandžiju kupio veliku parcelu, sa
starim borovima i voćkama, na kojoj je sagradio vilu identičnu kudi u Kaliforniji. Na
početku vladavine Demokratske partije, započela je privredna suradnja i trgovina s
Amerikom. Koristeći se olakšicama ovog novog razdoblja, Hilmi Bajindirli je sve
kućne potrepštine, od frižidera i zavjesa do pokućstva i kvaka na vratima i
prozorima, dopremio iz Amerike.
To ljeto Aylin je često dovodila svoje prijateljice na zabave u dvorište ove raskošne
vile. Hilmi-bejevu ekscentričnu suprugu, Fejhu, promatrale su zadivljeno. Fejha-
hanuma je bila profinjena, njegovana i veoma lijepa žena. Veći dio godine provodila
je u Americi. Nije rađala, da ne bi pokvarila tijelo. U kuli, sagrađenoj na posljednjem
katu kuće po njenoj zamisli, imala je svoju sobu: zidovi su bili prekriveni ogledalima
i crnim platnom, a osvjetljavala ju je svijećama. Slušala je čudnu glazbu i radila
nešto što je nazivala "meditacijom", a što je tih godina svima bilo neobično. "Opet je
otišla leći na istiharu", rekao bi Hilmi-bej, kada bi se, zbog meditacije, Fejba
povlačila u kulu. Osim toga, uzimala je i satove pjevanja. Djevojke bi se od smijeha
valjale po podu slušajući neobične glasove koje je izvlačila iz grla dok je vježbala
pjevanje. U njenom odsustvu, djevojke su pronalazile način, izlazile na kulu i
rovarile po njenoj tajanstvenoj sobi.
Zbog toga što nije imao djece, Hilmi-bej je gotovo usvojio Aylin. Bio je spreman
snositi sve troškove njezinog školovanja, ako Aylin odluči studirati. Ali, Lejla-
hanuma je željela da se njena kćer uda i osnuje obitelj, a ne da se školuje. Aylin je
inače bila u jednom sasvim izuzetnom duševnom stanju. To ljeto bila je djevojka iz
luksuzne kuće na Bostandžiju. Predala se dinamičnim noćnim zabavama, na koje se
išlo u dekoltiranim i zategnutim haljinama, u cipelama visokih i tankih potpetica i s
naušnicama koje su se njihale, vožnji po moru u brzim motornim čamcima; ukratko,
predala se atmosferi dolce vite. Nije se željela ponovo nadi među knjigama kojih se
tek oslobodila.
Ni na kakav fakultet nije pomišljala, krajem ljeta otišla je u London sestri.
Nesrin i Aziz živjeli su u krajnje intelektualnoj atmosferi. Aziz se viđao jedino s
nekolicinom ljudi s fakulteta, slušao samo klasičnu glazbu. Nesrin je pokušavala
Aylin uvjeriti da studira i da se upiše na neki fakultet u Londonu. Međutim, bilo je
veoma teško upisati se na engleske fakultete. Diploma Američkog koledža, stupnja
BA, koja je u Americi pružala mogućnost upisa na drugu godinu nekog prestižnog
fakulteta, u Engleskoj nije vrijedila.
Ne mogavši se upisati na fakultet, istražujući načine da osmisli godinu koju će
provesti u Londonu, u jednom modnom časopisu Aylin je naišla na oglas modne
škole koja je odgajala najpoznatije manekenke u Engleskoj. Sljedećeg dana bila je u
ulici Bond, na vratima Laurie Claytons. Primljena je u školu bez poteškoća. Svojom
visinom, vitkim linijama tijela, crvenom kosom i žućkastim mačjim očima, bila je
kandidat za idealnu manekenku. Kada joj je Lejlahanuma zabranila upis rekavši da
za manekensku školu neće dati niti jednu paru, u pomoć je pritekao daidža Hilmi;
Aylin je uplatila školarinu i krenula u školu.
U tri mjeseca Aylin je doživjela veliku transformaciju. Svoju dugu, ravnu kosu
ošišala je stepenasto, izvukla je žute pramenove, naučila je klatiti se u hodu kao
manekenka i šminkati se, fondotenom vidno ističući jagodične kosti i dajući dubinu
očima. Da je dobila odobrenje od kuće, mogla je biti jedna od najtraženijih mane-
kenki u Londonu. Međutim, Lejla-hanuma je željela da se ona uda, a ne da se bavi
zanimanjem koje, naročito tih godina, apsolutno nije imalo poklonike u Turskoj. Na
Nesrinino uporno navaljivanje, Aziz je kući na piće počeo pozivati turske mladiće
koji su obećavali, a koje je poznavao s fakulteta.
U proljeće 1959. Aylin je otišla kod daidže koji je tada živio u Ženevi. Hilmi
Bajindirli se rastao od svoje supruge Fejhe. Stupio je u romantičnu vezu s veselom,
prijaznom i mladom Rozi, koja je, kao tajnica, dugo godina radila u njegovom uredu
u Istanbulu. Zbog ove veze nitko nije mogao optuživati čovjeka, koji je, unatoč tome
što je godinama bio oženjen, živio usamljen. Njegove sestre su, štoviše, bile sretne
što se napokon riješio ekscentrične supruge. Hilmi-bej je tada bio neoženjen. Tražio
je da se njegova najdraža sestrična nastani kod njega. Aylin je kupio mali sportski
auto i uvjerio je da krene na fakultet. Tako inteligentna djevojka ne bi smjela svoje
sposobnosti trošiti na tako besmislenim mjestima kao što su škole za manekene.
Aylin se nije slagala da je kod Laurie Claytons gubila vrijeme. Tamo je mnogo
naučila. Kasnije će joj biti od koristi uglađenost koju je tamo postigla, i osjetljivi i
bitni detalji šminkanja.
Na Pariško sveučilište Aylin je upisao njen daidža. Do početka akademske 1959.
godine ostala je u Ženevi, kako bi usavršila francuski, a početkom semestra će se
nastaniti u Parizu i otpočeti sa studiranjem. Zato što nije imao svoje djece, Hilmi
Bajindirli je planirao da Aylin studira trgovinu i da kasnije rukovodi njegovim
poslovima. Prethodno je to ponudio Orhanu Kulinu, sinu svoje starije sestre Edžle.
Ali, Orhan je studirao političke znanosti i nije se namjeravao odreći diplomacije,
koja je bila njihova obiteljska karijera. Hilmi Bajindirli je bio poslovan čovjek, bavio
se uvozom, posjedovao nekoliko predstavništava i dobro zarađivao. Obogatio se i
razvio posao, koji je sam pokrenuo. Tražio je medu nećacima nekoga kome bi u bu-
dućnosti mogao ostaviti ovaj posao. Nedžlin sin Orhan je rekao ne, Esmin sin Erdem
je pobjegao u Ameriku. Na kraju je ostala samo Aylin. Pronicljiva Aylin, koju je
Bajindirli volio kao svoje dijete.
Nažalost, Aylin nije mogla ostati u Ženevi do početka nastave na fakultetu, kako je
to planirala s daidžom. Sredinom ljeta na prsima Nesrinine i Aylinine majke
otkrivena je izraslina, koju je trebalo odmah odstraniti. Nesrin je hitno za Istanbul
poletjela iz Pariza, a Aylin iz Zeneve. Lejla-hanumi je dijagnosticiran rak. Džemal-
bej je bio zbunjen i utučen. Djevojke nisu željele povjerovati u ono što su čule.
Temelj njihove obitelji, njihova inteligentna, umješna, jaka i lijepa mama, bez koje
nisu ništa radile, pala je u kandže neizlječive bolesti. Bile su veoma zabrinute zbog
nje, ali su isto tako žalile i oca, koji je potresen strahom da će izgubiti suprugu, bio
kao riba na suhom.
Iako bolesna, svojom uobičajenom okretnošću Lejla-hanuma je nastojala upravljati i
djecom, a i mužem. Operirat će se i ozdraviti. Znala je mnogo onih koji su imali rak i
koji su se spasili. Čak je ni najgora bolest nije mogla odvratiti od odlučnosti da živi.
Imala je još mnogo posla; nije uspjela udati mlađu kćer, a niti je dobila unuče. Nije
imala namjeru nikuda ići. Ovaj otpor bolesti koji je pružala Lejla-hanuma malo je
smirio članove obitelji. Operirana je u jednoj poznatoj klinici u Istanbulu, a nakon
što je petnaest dana provela u bolnici, otpuštena je kući. Otkako je Džemal-bej
umirovljen, Devrimelovi su bili u Istanbulu i stanovali su na Šišliju. Aylin nije htjela
ostaviti majku i vratiti se u Ženevu. Međutim, majka nije pristajala da svojim
problemima poremeti živote svojih kćeri. Na kraju je pronađeno rješenje. Hilmi
Bajindirli uspio je uvjeriti sestru da zbog oporavka izvjesno vrijeme provede u
Švicarskoj. Lejla-hanuma i Aylin doputovale su u Ženevu. Hilmi-bej je, također,
namjeravao da njegovu sestru pregledaju i švicarski liječnici. Nažalost, i švicarski
liječnici su, kao i njihove turske kolege, smatrali da se gotovo ništa ne može učiniti.
Nada u Boga se ne gubi, ali bilo je kasno i jedino što je preostalo bilo je da se učini
sve kako ne bi pretjerano patila.
U ovakvoj negativnoj atmosferi Aylin je otpočela studij na Pariškom sveučilištu.
Nije, kako je planirala, uspjela nešto naročito uznapredovati u svom francuskom.
Bila je u lošem duševnom stanju. Svakog vikenda putovala je u Ženevu, ali i tijekom
tjedna stalno je mislila na majku koja se, poput svijeće, svakodnevno pomalo topila.
Hilmi-bej, koji je vidio da se približava kraj, poslao je Aylin i Lejlahanumu kod
Nesrin, koja se tek doselila u Pariz. Lejla-hanuma je izvjesno vrijeme provela s obje
kćeri, a potom se vratila kući. U početku se činilo kao da je sve u redu. Pariz joj je
veoma godio. Provela je lijep odmor, bolovi su oslabili, a bila je i bolje raspoložena.
Djevojke su počele vjerovati kako je njihova mama pobijedila rak.
Deset dana nakon majčinog povratka, djevojke je telefonom pozvao otac. Majka je
bila na samrti. Odmah su otputovale u Istanbul i otpočele iscrpljujuću borbu. Kao da
je Bog kaznio njihovu majku da se tako bolnom smrću rastane od ovog svijeta. Zašto
je ovakav kraj zadesio njihovu majku koja nikome nikakvo zlo nije učinila? Nesrin
je tražila utočište u istočnjačkim religijama, o kojima je, u mladosti, mnogo čitala i
nastojala shvatiti, u njima je željela tražiti utjehu, ali spokojstvo nije uspjela naći.
Nitko joj nije mogao pomoći. Što se tiče Aylin, ona je bila u ratu protiv svakoga i
svačega. Čak i protiv Boga. Proživljavala je prvu veliku bol u životu. Nastojeći
prikriti patnje, njena voljena mama, koja je tijekom cijeloga života trčala za svakim
od njih ponaosob, ležala je u krevetu poput uvele magnolije. Toliko je bilo bijelo
njeno lice i toliko je smršavjela da se teško primjećivala medu plahtama. Više nije
bilo one valovite, plave kose koja je padala po ramenima. Tu i tamo bijele dlake
stajale su nakostriješene na njenoj glavi. Njene zelene oči bile su sasvim crvene.
Aylin se nije mogla pomiriti s time da je ona lijepa žena došla u ovakvo stanje.
Da bi, tehnikom šminkanja koju je naučila kod Laurie Claytons, bar malo unijela
promjene na iznureno lice svoje majke, jedan dan je uzela sve boje, maskare i sjela
pored nje. Mislila je da će joj se raspoloženje popraviti ako joj lice poprimi malo
boje. Kada je malo poslije Nesrin ušla u sobu, našla je sestru kako, klečeći na podu,
jecajući plače. Na blijedom licu Lejla-hanume bila je iscrtana samo jedna obrva.
Očni kapak bio je lagano obojen zelenom bojom, njeno oko bez trepavica gledalo je
s bolom. Maskara u Aylininim rukama uzaludno je tražila majčine duge trepavice od
prethodnog ljeta. Mislila je da ih, zbog toga što nema naočale, nije mogla vidjeti u
polutamnoj sobi; stavila je naočale i vratila se. Nije bilo ni kose, ni trepavica, a ni
duše njihove majke. Prebrzo je klizila između ruku. Nisu mogli čak ni usporiti ovaj
odlazak.
Nesrin je zagrlila svoju sestru koja je jecala na podu. Medu Nesrininim rukama,
Aylin je kroz suze pokušavala pričati.
"Da je jedna od nas liječnica, Nesrin, ne bismo dopustile da mama toliko pati. Ah,
Nesrin, kamo sreće da je jedna od nas liječnica."
Lejla-hanuma je umrla ujesen šezdeset prve. Djevojke su s ocem ostale oko mjesec
dana, a potom su se vratile u Pariz. Nesrin je krenula na tečaj, a Aylin na fakultet.
Ali, nije joj se više studiralo. Nije imala volje ni za što.
 P A RI Z I PRI N C

Nesrin se iz Londona u Pariz preselila 1960. godine. Aziz je okončao školovanje u

Londonu, a njegov otac, Ali Tansever, uvjeren da njegov sin nije sposoban za
trgovinu ribom, dopustio mu je da odabere posao koji želi. Da bi postao
međunarodni diplomat, Aziz se obratio NATO-u. Zahtjev mu je prihvaćen i dobio je
posao u Parizu. Odselili su u Pariz, a nastanili su se u jednoj lijepoj kući na Passyu. I
ovu kuću je, kao i kuću u Londonu, opet odabrala Lejla-hanuma. Bila je to kuća
kćeri poznatog turskog slikara Osmana Hamdi-beja. Lejla-hanuma je poznavala
njegovu unuku, kojoj je majka nedavno umrla i nije znala što da radi s tom
namještenom kućom na Passyju. Čim su došli u Pariz, Nesrin i Aziz su počeli živjeti
u ovoj kući, od vrha do dna punoj antičkih stvari i vrijednih slika.
Da bi nastavila obrazovanje koje je započela u Londonu, Nesrin se u Ecole de
Louvre upisala na tečajeve arheologije i povijesti umjetnosti.
Aylin je napustila fakultet. Obje su bile veoma potresene majčinom smrću, ali je
Aylin, nakon gubitka majke, zapala u krizu. Možda se, zbog toga što se Nesrin
školovala u Istanbulu, Lejla-hanuma sva predala mlađoj kćeri u njenom djetinjstvu.
A zbog toga što je prema Nesrin postupala veoma grubo, možda je prema Aylin
postupala tolerantnije, razumnije i možda se medu njima stvorila neka posebna veza.
Zbog toga što je Nesrin bila očeva mezimica, majka je možda instinktivno pod
zaštitu uzela svoje ružno pače. Bilo kakav razlog da je, praznina nastala majčinom
smrću veoma teško je pala mladoj kćeri. Namjeravali su je na jedno vrijeme poslati
kod daidže, ali, kao za inat, Hilmi-bej je u tom razdoblju odlučio odseliti u Ameriku.
Odseht će iz Ženeve. Aylin nije mogla podnijeti da tih tegobnih dana živi u kući u
kojoj je izgubila majku. Odlučila je da izvjesno vrijeme provede kod sestre, u Parizu.
Profinjena, izuzetno otmjena i ugodna Parižanka, neprestano je šetala po Champs
Elysees, Rue de St. Honore i Saint Germainom s druge strane rijeke! Pariz je
odgovarao Aylin, a Aylin Parizu. Prvih dana nakon Aylininog dolaska u Pariz, dvije
sestre su često besciljno lutale ulicama. Pariz, najljepši grad na svijetu, upoznavale
su u tančine; jedan dan su dugo šetale parkom, drugi dan pored rijeke, obilazile
galerije, muzeje, sjedile u kafićima, osjećale atmosferu grada. Ništa im se nakon
majčine smrti nije radilo, samo su ljenčarile. Kao da je nestao smisao života. Zato što
ona koja ih je vodila više nije bila pored njih, nije postojao ni netko tko će
prosuđivati njihove postupke, odobravati ili kuditi. Nisu se snalazile. Nesrin je prva
došla k sebi. Počela je vršiti pritisak na sestru da sebi odredi pravac i cilj u životu. U
Parizu su postojali sadržajni tečajevi o umjetnosti. Uz to, nakon još jednog malog
napretka u francuskom, Aylin je mogla početi s ozbiljnim studiranjem.
"Na fakultet ću ići jedino ako ću studirati medicinu", rekla je Aylin. "Što ti misliš da
je medicina, Aylin? Nije to dječja zabava."
"Ne zanovijetaj kao mama", odvratila je Aylin. "Vjerojatno i ja znam što znači
medicina."
"Znaš li? Imaš dvadeset dvije godine. Studirat ćeš šest godina, a potom još toliko da
bi postala liječnica."
"Apsolutno me ne zanima koliko će trajati."
"Ti ne znaš što govoriš. Tebi je bilo teško studirati i trgovinu." "Ne budi drska,
Nesrin. I ti znaš prošlogodišnje uvjete."
"Ti uvjeti su sada izmijenjeni. Počni, barem, s mjesta gdje si stala", reče Nesrin.
"Nije mi se svidjela trgovina, ne mogu to studirati."
"Nije ti se svidjela trgovina, ali će ti se medicina svidjeti, tako? Medicina je još
teža."
"Možda jest teža, ali ja hoću studirati medicinu."
"To je maštarija", reče Nesrin. "Umjesto da gubiš vrijeme na besmislene uobrazilje,
upiši se na neki fakultet, studiraj umjetnost, povijest. Što ja znam, nadi nešto od
dvije-tri godine."
"Ili medicina ili ništa", bila je kategorična Aylin.
"Aylin! Naša mama je umrla. Ako i budeš liječnica, nećeš je moći vratiti u život.
Ona je umrla", reče Nesrin.
"Hoćeš li da se vratim u Istanbul ako se ne upišem na fakultet", upita Aylin.
"Ne. Ostani koliko god želiš. Ali, cijeli Božji dan besciljno šetaš, ispijaš kavu u Deux
Magotsu! Dotjeruješ se za večere u La Coupole! Je li to život?!" reče Nesrin.
Zbog toga što je bila član Upravnog odbora Međunarodnog vijeća žena, njihova
tetka, Esma Najman, u proljeće je došla kako bi sudjelovala na sjednici Savjeta
vijeća, koja se te godine održavala u Parizu. Esma-hanuma odsjela je u hotelu George
V. Jednu ih je večer pozvala u hotel na čaj. Djevojke su se uredile i došle. Sjele su u
jedan kraj predvorja i čekale tetku. U hotelu je bila gužva; promatrale su one koji su
ulazili i izlazili. Odjednom se sve vidno uskomeša. U šalvarama i s čalmom na glavi,
dotrčala su dva Arapa i zauzela stav mirno. Dugih nogavica strpanih u sare čizama
ukrašenih srmom, u crnom kaftanu rubova izvezenih srebrom i s mnogobrojnim
tjelohraniteljima, jedan crnomanjasti čovjek u fesu ušao je na vrata hotela i,
zakovitlanih skuta kaftana, veoma brzim korakom uputio se prema dijelu u kojem su
sjedile djevojke. Kada je bio točno ispred njih, Aylin ga je na trenutak pogledala u
oči. Prodornim pogledom, njegove kao ugljen crne oči na tren se zaustaviše na
Aylininim očima. Potom je praćen tjelohraniteljima u kaftanima odjurio.
"Tko su ovi ljudi?" upita Nesrin. "U ovoj čudnoj odjeći... vjerojatno su iz Saudijske
Arabije."
Malo poslije je Esma-hanuma sišla iz svoje sobe. Prešle su u salon za čaj i sjele za
jedan stol. Naručile su čaj i kolače.
Jesi li se uspjela smiriti, Aylin?" upitala je njena tetka.
"Sada se osjećam bolje, teto", odgovorila je Aylin.
"Ne umire se s onim tko je umro, dušo. Moraš pokopati u sebi svoju bol i izabrati
sebi novi put. Lejla bi htjela da se udaš, ali, s obzirom da na vidiku nema nikakvog
potencijalnog muža, mislim da bi trebala nastaviti sa svojim školovanjem."
"Želim studirati medicinu."
"U ovim godinama? Zakasnila si, Aylin."
"Rahmetli mama bi govorila da je medicina za ružne djevojke", dodade Nesrin.
"Zar ja i inače nisam bila malo obiteljsko ružno pače?"
"Bila! Već nekoliko godina si poput leptira koji je izašao iz svoje čahure. Postala si
veoma lijepa", reče tetka.
Odjednom se i u salonu za čaj dogodi neko komešanje. Ljudi zanimljive odjeće koji
su maločas prošli predvorjem, sada su ušli u salon i sjeli za stol odmah preko puta
gdje su sjedile Aylin, Nesrin i njihova tetka.
"Uh, oni od maloprije su došli i ovamo", reče Nesrin.
"Tko?" upita Esma-hanuma.
"Arapi koje smo srele u predvorju dok smo tebe čekale. Ti si im okrenuta leđima,
tetka, ne vidiš ih."
"Bolje je", reče Esma-hanuma "nikako ne volim Arape, uopće ih ne vidim."
Nastavile su sa svojim razgovorom. "Onaj u fesu stalno gleda u nas", reče Nesrin
malo kasnije. Aylin je okrenula glavu, pogledala ustranu i opet su joj se oči susrele s
onim prodornim pogledom.
"Naravno da gleda, Arap je to. U svojoj zemlji ne može, iza peče, vidjeti lice žene;
što će jadnik", reče Esma-hanuma.
"Gleda Nesrininu ljepotu", dodade Aylin.
"Oprosti, ali ovaj Arap ne gleda u mene, nego u tebe", uzvrati Nesrin.
"Pa to je Arap, on bi gledao čak i u mene", reče Esma-hanuma. Aylin ponovo lagano
okrenu glavu u tom smjeru.
Ubrzo je konobar s čajnikom u rukama došao do njihovog stola i napunio prazne
šalice na stolu. "Poznajete li ove ljude u fistanima," što sjede za stolom preko?" upita
Nesrin naginjući se konobaru.
"Da", reče, "to su gosti hotela. Često dolaze ovamo. Onaj s crnim kaftanom je jedan
od libijskih prinčeva, šejh Ben Tekkouk Senusi. A ostali su njegovi tjelohranitelji."
"Aaa, taj čovjek je princ", reče Aylin.
"Ma pusti, draga, u Libiji je svatko princ. Broj sinova libijskog kralja vjerojatno
dostiže brojku petsto. Ne miješaj te prinčeve s onima u Engleskoj", reče Esma-
hanuma. Nakon što je popila svoj čaj, Aylin ustane i krene prema toaletu. Kao što je
naučila u Laurie Claytonsu, podigla je glavu uspravno, uvukla trbuh i krenula otmje-
no poput labuda.
"Što se to događa s njom?" upita tetka.
"Korača u manekenskom stilu", odgovori Nesrin.
Je l' to zbog Arapa, za kojeg misli da je princ? Ne vrijedi truda", reče Esma-hanuma.
"Ti si sada, Nesrin, na majčinom mjestu. Budi uporna i neka se upiše na neki valjan
fakultet, dok još nije prekasno."
"Činim ono što je u mojoj moći, teto", reče Nesrin. "Ali, mamina smrt ju je poljuljala
više no što smo očekivali. Obuzela ju je neka ravnodušnost. S vremenom će,
naravno, proći."
"To što nazivamo s vremenom jest najhitnije. Prođe dok se okreneš. Pogledaš,
prođoše godine za fakultet. Pogledaš, okasnila si za udaju, propustila godine za
rađanje." Na trenutak ušuti. "To posljednje je za tebe, Nesrin", reče.
"Mi ne želimo djecu, teto."
"Zašto, kćeri?"
"Aziz mi je vrlo privržen. Misli da će moja zainteresiranost oslabjeti ako budemo
imali djece."
"Dobro, a ti?"
"To ne može željom samo jedne strane. Dijete bismo oboje trebali željeti." U
trenutku kada je tetka zaustila da nešto kaže, Nesrin joj je začepila usta. "Gdje li se
zadržala ta djevojka? Nešto ću ti reći, teto. Kada je Aylin krenula u toalet, i onaj
Arap je otišao za njom." "Trči odmah u toalet. Idi vidi što se događa. Ja se bojim
Arapa. Oni su spremni na sve. Trči, trči, hajde... Zašto ne reče ranije?"
Baš u trenutku kada se Nesrin pridigla, Aylin se ukaza na vratima salona. Klateći se,
došla je i sjela na svoje mjesto.
"Gdje si se zadržala?" upita Nesrin.
"Bila sam u toaletu."
"Zar se toliko ostaje u toaletu, jesi li probavu pokvarila?" "Šminkala sam se", uzvrati
Aylin.
"Je li onaj Arap došao za tobom?"
"Princ?" upita Aylin.
"Otkud znaš da je tamo neki Arap princ? Zar se postaje princ time što konobar tako
kaže?" reče Esma-hanuma.
"Veoma si sumnjičava, teto. Malo si i rasist", uzvrati Aylin.
"Ne volim Židove i Arape. Da, ja sam rasist", reče Esmahanuma.
"Ali voliš Francuze, Engleze i Talijane, zar ne?"
"Volim. U Europi je sve. Ovdje je kolijevka civilizacije, umjetnosti", reče Esma-
hanuma. Ubrzo potom zatraži račun.
"Vaš račun je plaćen, gospođo", uzvrati.
"Iznos za čajeve trebao bi biti na računu sobe, ali ja još nisam potpisala karticu", reče
Esma-hanuma zbunjeno.
"Vaši čajevi su plaćeni, gospodo."
"Tko je platio?"
"Princ Senusi."
"A tko je to?"
"Gospodin koji sjedi za onim stolom iza."
"Čemu to?! Ja tog gospodina uopće ne poznajem. Ne dolazi u obzir. Odmah mi
donesite moj račun", reče Esma-hanuma. Aylin je lagano pocrvenjela.
"Ne zanovijetaj, teto", reče tiho.
"Da ne zanovijetam? Tko je taj nepristojni Arapin?"
Okrenula se da bi vidjela tog nepristojnog Arapa, ali je stol već bio prazan.
"Tetka... ne izazivaj incident zbog jednog računa za čaj", reče Aylin. "Tog Arapa ćeš
upoznati izbliza. Ja ću se udati za tog čovjeka."
Stil udvaranja princa Bena Tekkouka Senusija bio je krajnje efektan. Nesrininu i
Azizovu kuću svaki dan bi preplavilo rijetko cvijeće opojnih mirisa. Kada bi svojom
crnom i predugom limuzinom dolazio po Aylin, stanari ulice bi nagrnuli na prozore
kuća. Aylin se odjednom našla u bajci.
Nesrin nije znala kako da je posavjetuje. Bilo je nevjerojatno da će jedan kratki
uzajamni pogled u predvorju hotela moći doseći ove dimenzije. Poziv na udaju,
upućen pred toaletom, kao rezultat jednog pogleda!... Koliko god da je besmisleno,
bilo je baš tako. Princ je slijedio Aylin, rekao da se želi upoznati, a Aylin je princu
saopćila da djevojke Turkinje nemaju naviku pričati sa strancima.
"Čak i ako su im namjere ozbiljne?" upitao je princ.
"Koliko ozbiljne?"
"Toliko da ih zaprose."
"U tom ćete slučaju morati pričati s mojom obitelji", rekla je Aylin. Dok je čovjeku u
kaftanu davala Nesrinin broj telefona, svoju odluku je, zapravo, već bila donijela.
Ako je točno to što kaže, ako ovaj čovjek koji tvrdi da je princ, dođe da je zaprosi,
udat će se za
njega. Njena mama je veoma često ponavljala Napoleonove riječi: "Kada vam je
prilika u rukama, iskoristite je. Inače će vam iskliznuli između prstiju."
Jedan glas u Nesrin govorio joj je da neće ispasti dobro ako se njena sestra nabrzinu
uda za nekoga čija su odjeća, jezik, kultura toliko različiti od njene, a Aylinina logika
kako ne treba propustiti ovu iznenadnu priliku koja joj se pružila bila je u suprotnosti
s Nesrininim mišljenjem. Aziz se nije miješao. Najveće probleme pravila je tetka
Esma. Trebalo je doznati nešto o ovome čovjeku. U najmanju ruku, moglo se pitati u
libijskom konzulatu. Saznale su da Ben Tekkouk znači "kuharev sin". Da je njena
sestra Lejla živa, ona to ne bi dopustila. Džemal-beju su rekli da libijski princ prosi
Aylin, a on je, međutim, smatrao dovoljnim reći; "Neka joj je sa srećom." Sve
odluke u vezi s djecom Džemal-bej je godinama uvijek prepuštao svojoj supruzi
Lejla-hanumi, koja nikada nije pogriješila. Njegove supruge, koja je za života
upravljala kućom, obitelji i djecom, više nije bilo. Smrt supruge, a i prestanak radnog
vijeka, veoma su potresli Džemal-beja. I on je prolazio kroz svoje krize. Vjerovao je
u odluke Esma-banume, koja se tada nalazila u Parizu, a koja je ulagala mnogo
napora kako bi Aylin odvratila od te namjere.
"Aylin potječe od loze ljudi koji su bili savjetnici sultanu, službenici koji su se
nalazili na visokim državnim položajima. Sreća se nije osmjehnula Aylin, već onom
Arapu u šalvarama, za kojeg još uvijek ne znamo tko je", rekla je. Da smiri tetku bio
je Nesrinin zadatak.
"Nije svakoj djevojci suđen princ. Nemoj da je ometamo u njenoj sreći.
"'Ko zna koliko još žena ima ovaj čovjek godina njenog oca." "Čovjek se školovao u
Francuskoj, kulturan je, plemenit, odgojen..."
"Dobro, jesi li ikako razmišljala o tome što će Aylin ako se nađe u haremu, kako će
se izvući odatle?"
Djevojke baš nisu imale namjeru ozbiljno shvaćati tetku za koju su smatrale da od
samog početka nastupa s predrasudama. Esmahanuma, koja je bila svjesna toga, nije
sjedila prekriženih ruku. Da bi i ona posavjetovala Aylin, u cijeli slučaj umiješala je i
Lejla-hanumu, suprugu turskog ambasadora u Parizu. U svojstvu obiteljskog prijate-
lja, Lejla-hanuma nastojala je Aylin odvratiti od ove udaje.
"Zašto ti je, kćeri, stalo do te udaje? Čak ni identitet tog čovjeka ne možemo ispitati.
U Libiji se događa niz udara. Svaki princ je neprijatelj drugom. Diplomatskim
putevima smo se raspitali za ovog Senusija. Zato što je iz partije koja zastupa
približavanje Zapadu, morao je pobjeći izvan zemlje. Od aktualne libijske vlade nisu
došli pouzdani podaci. Ovaj čovjek se nalazi u nekakvim opasnim vezama. Imaj to u
vidu. "
"Meni je to privlačno."
"Tako nešto je samo za romane, filmove. U stvarnom životu ne možeš živjeti
roman."
,Ja ću se odvažiti i probati."
"Što će biti s razlikom u godinama? Ti imaš dvadeset dvije, on četrdeset šest."
"Ja sam uvijek muškarce svojih godina doživljavala kao plitke i veoma dosadne",
odgovorila je Aylin. Bila je, zapravo, iskrena. Tijekom cijelog života njeno srce će
uvijek stremiti muškarcima starijim najmanje petnaest, dvadeset godina.
"Taj brak neće dugo trajati, kćeri."
"Neka traje koliko traje." To su bile posljednje Aylinine riječi upućene Lejla-hanumi.
Osjetivši da je, iako ne na nju, uključivanjem svojih poznanika, tetka počela
djelovati na Nesrin, Aylin je odbrusila.
"Ako ne date svoj pristanak, postupit ću kao Nesrin. Udat ću se krijući se od vas."
"U najmanju ruku, ostanite jedno vrijeme zaručeni, da saznamo nešto o njegovom
karakteru", rekla je Esma-hanuma. Međutim, njegovo veličanstvo, princ, nije htio
gubiti vrijeme, htio je brzo oženiti ovu lijepu Turkinju. Svadba bi se trebala
naknadno obaviti u Libiji, u skladu s običajima. Esma-hanuma je bila ljuta i
zabrinuta. "Da se ovaj čovjek, kćeri, namjerava oženiti tobom, išao bi tvome ocu u
prošnju. Priredio bi pristojnu svadbu. Ako je princ, onda neka se ženi uz zabavu,
onako kako to dolikuje prinčevima. A mi bismo pripremili tvoje ruho. Zar se tako
ženi, u drugoj zemlji, na brzu ruku, kao da spašava stvari od požara?"
"Teto, budemo li navaljivali na nju, učinit će to iz inata kao što smo učinili Aziz i ja.
Sva ta raskoš joj se sviđa. Ne sekiraj se, licka malo uživa, poslije će sama popustiti",
nastojala ju je utješiti Nesrin.
"Koja raskoš? Misli li ona da je raskoš to što dva Arapa u šalvarama trče da joj
otvore vrata limuzine? Bog zna, možda je i limuzina iznajmljena", rekla je tetka.
Esma-hanuma, koja nije uspjela uvjeriti Aylin, zabrinuta je napustila Pariz. I Nesrin,
koja nije znala kako se postaviti, ali koja uopće nije pretpostavljala da će sve to
dovesti do udaje njene sestre, također je za ljetni odmor otišla u Istanbul. Nadala se
da će ovaj raskošni način udvaranja, nakon kratkog vremena, dojaditi Aylin. Aylin se
zabavljala i ostala je u Parizu.
Na vjenčanje, koje se odvijalo u salonu jedne pariške općine, Hilmi Bajindirli stigao
je u posljednjem trenutku. Kada se Aylin upoznala s princom Senusijem, bio je u
Americi. Nje mogao pratiti zbivanja. Inače, sve se odigralo munjevitom brzinom.
Jedan dan nazvala ga je Aylin; "Udajem se, daidža. Sa mnom nema nitko od mojih,
barem me ti ne ostavljaj samu", rekla je.
S budućim zetom Hilmi-bej se upoznao dan prije vjenčanja. Stavio je glavu među
ruke i rekao potišteno; "Zar će nas i ovo snaći!"
Na vjenčanju je bilo malo svatova. Hilmi-bej i njegova tek vjenčana supruga Rozi,
supruga turskog veleposlanika, Lejla, koja je bila Aylinin svjedok na vjenčanju i
njene dvije kćeri, bili su jedini Turci na vjenčanju. Ben Tekkouk Senusi je došao u
pratnji petorice Libijaca odjevenih u crne kaftane. Na srpanjskoj vrućini, obukao je
krem odijelo od svile i kaftan od tamnocrvene kadife, ukrašene srmom. Na Aylini je
bio laneni ružičasti kostim s mini suknjom, a na glavi mala kapa nalik na beretku
koja je tih godina bila u modi. Pored crnobradog Senusija izgledala je poput
djevojčice. Vjenčanje je obavio predsjednik općine. Nije priređena nikakva vjerska
ceremonija. Nakon vjenčanja otišli su u bar George V, gdje su se počastili
šampanjcem. Svojoj mladoj supruzi princ je, kao vjenčani dar, darovao smaragdni
prsten i smaragdne naušnice.
Dok se prve bračne noći Aylin raspremala u spavaćoj sobi hotelskog apartmana,
došao joj je muž. "Jeste li skinuli vaš prsten i naušnice?" upitao je.
"Ne."
"Zar ih nećete skinuti?"
"Zašto pitate?"
"Stavit ču ih u trezor."
"Kasnije ću vam ih dati."
"Dajte sada, poslat ću ih dolje. Kasnije se može zaboraviti", reče njen muž.
Sasvim nevoljko, Aylin je poskidala nakit i stavila ga u prinčevu ruku. Za tu noć
kupila je svilenu spavaćicu krem boje. Ušla je u kupaonicu, skinula se i navukla
spavaćicu. Pogledala je svoju dugu i tanku siluetu u ogledalu. Trgnula se kada je
odjednom iza sebe ugledala sjajne crne oči.
"Nema potrebe da to oblačite", reče princ. "Dovoljan je vaš svježi ten. Dajte mi vašu
spavaćicu."
U dva-tri koraka dođe pokraj nje, bio je nag. Prvi put ga je vidjela takvog. Njegova
impozantna pojava izgubila se nakon što je sa sebe skinuo kaftan širokih skuta, fes i
izuo čizme visokih potpetica. Bio je to sada gologlavi, oronuo muškarac crnog tena.
Aylinine noge bile su bose. Senusi je bio mnogo niži od nje. Kao da je izgledao još
niži nakon što je s glave skinuo čalmu. Nestao je čovjek koji je, kovitlajući skutima
ulicama Pariza, zaustavljao dah žena, a na njegovo mjesto došao jedan slabašan
čovječuljak. Ali, njegove su oči još uvijek gledale prodornim pogledom. Aylin je
obuzelo čudno uzbuđenje, mješavina straha i kajanja. Ostala je bez daha, nastojeći
pobijediti razočaranost. ,,Oči su mu prodorne", mislila je Aylin, "sviđaju mi se
njegove oči. Ima prekrasne oči. To mora da je ljubav"
Nakon vjenčanja Aylin je otputovala u Istanbul i svoga muža upoznala s ocem i
ostalim rođacima. U Istanbulu joj je imponirala očeva pažnja i to što je bila na prvim
stranicama novina. Tijekom boravka u Istanbulu, svoje prijateljice je često pozivala u
svoj apartman u Hiltonu ili u salon na čaj, častila ih, kupovala u dućanima u
predvorju hotela. To su bile lijepe strane braka.
Nakon što se vratila u Pariz, Aylin je počela tražiti kuću. Njen život nije sličio na
uobičajeni život udane žene, ali isto tako u njenom životu nije bilo ni traga od
misterioznog, čarobnog blještavila o kojem je čitala u romanima i viđala u
filmovima. Blještavilo je ostalo na stranicama novina u Turskoj. Ben Tekkouk ustaje
veoma kasno. Nakon dugog doručka čita arapske i francuske novine, do podne
ljenčari u krevetu, a popodne provodi s Arapima koji se sjate u njihov apartman. Oko
sedam sati se vraća u svijet i počinje život s Aylin, koja nije razumjela niti jednu
riječ iz priče ljudi koji su se okupljali oko njega. Ponekad ju je glava boljela od toga.
Osjećala se dužnom da im bude domaćica dok se njen muž ne pojavi. Zbog toga je
često rano odlazila kod Nesrin, a ponekad je tamo i spavala. Kada je znao da je kod
sestre, njen muž joj je dopuštao da noći provodi van kuće. Inače, poneke noći je i on
provodio izvan hotela. Zbog toga što je sumnjala u valjanost dobivenih odgovora,
Aylin je prestala pitati za razloge. U većini slučajeva pretpostavljala je da ide na
kockanje. I on je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, volio kockanje.
U početku braka Aylin uopće nije imala novčanih problema. Svako jutro muž joj je
ostavljao gomilu novca. Po volji je mogla ići u kupnju, kupovati skupu odjeću i
obuću, pozivati poznanike na ručak, čaj.
Međutim, nakon nekog vremena trošenje se ograničilo. Pod izgovorom da mu teško
dospijeva novac koji mu šalje obitelj, Ben Tekkouk je s vremenom Aylin počeo
davati sve manje novaca. A ona veličanstvena svadba koju joj je obećao da će biti u
Libiji i u skladu s arapskim običajima, nikada se nije dogodila. Zapravo, u Libiju
nikada nisu ni otišli. Uvijek su postojali izgovori: da su na vlasti obiteljski
neprijatelji ili da ti neprijatelji drže ključna mjesta. Odlazak u Libiju bilo bi izlaganje
opasnosti. Princ je, tobože, u Parizu i Alžiru godinama vodio borbu protiv obitelji
koja vlada u Libiji. Zbog tko zna čega, nisu išli ni u Alžir, gdje je, navodno, živjelo
mnogo njegove rodbine.
Aylin je počela sumnjati da je čovjek za koga se udala stvarno princ. Međutim,
novac se ipak rasipao. Iako novac nije davao Aylin, svaku noć su išli na večere,
odatle u diskoteke, noćne klubove ili na kockanje, a često su pozivali i mnogobrojne
goste. Ben Tekkouk se nije ustezao ni da dostojanstveno ugosti prijatelje ili članove
obitelji svoje supruge. Prilikom primanja gostiju bezobzirno je rasipao novac kao
vodu. Ogrlice, narukvice, broševe i prstenove koje je davao Aylin prilikom noćnih
izlazaka u najluksuznije restorane i noćne klubove bi, pod izgovorom da će ih staviti
u trezor, po povratku u hotel uzimao natrag. Tako je kroz Aylinine ruke prolazio niz
dragocjenih predmeta, i onih arapske proizvodnje, a i onih iz elitnih pariških dra-
guljarnica, međutim nijedan od njih nije bio njen u pravom smislu. Nakon određenog
vremena Aylin je svom mužu saopćila da, kao i
svaka mlada udana žena, i ona želi živjeti u svojoj kući, a ne u hotelu. Dugo vremena
su tražili kuću. Naravno, oni nisu tražili stan u stambenoj zgradi, u kojem bi mogao
živjeti tek vjenčani bračni par, nego vilu koja dolikuje prinčevima. Svaku kuću koju
bi posredstvom ureda za nekretnine pronalazila Aylin, princ je odbijao pronalazeći
uvijek neki izgovor. Zaključila je da nikada neće dobiti kuću, ali je od Senusija
dobila dozvolu da zakupi prekrasni polunamješteni kat u blizini Bois de Boulogne.
Unajmili su jednu sluškinju i kuhara. Vozača i tjelohranitelje su već imali. Zbog toga
što je napokon došla do kuće, Aylin je mislila da će se moći ponašati kao tek udana
mlada žena. Kuharu je željela dati recepte turske kuhinje, organizirati zabave u stanu,
primati goste. Ali, nakon preseljenja u stan, njen muž je postao sasvim čudan.
Ponekad se danima nije pojavljivao. Aylin nije previše zapitkivala zato što je
govorio da se bavi rješavanjem velikih nacionalnih pitanja. Unatoč svim naporima,
nikako nije mogla riješiti zagonetku iza koje se krije Senusi. Srećom, Nesrin je bila u
Parizu. U najmanju ruku, mogla se njoj požaliti.
"Zar ga ništa ne pitaš ujutro, nakon noći provedene izvan kuće?" upitala je Nesrin.
"Ionako znam da neću dobiti pravi odgovor."
"Misliš li da ide drugim ženama?"
"Znaš, Nesrin, ni najmanje me se ne tiče što radi. Možda trči za nacionalnim
pitanjima, možda za ženama."
"Zar nimalo ne osjećaš ljubomoru, Aylin?"
"Naprotiv, u noćima kada ne dode kući ja se po volji prostrem po krevetu i mirno
spavam, bez obaveze da glumim."
Životnu dramu svoje sestre Nesrin je tek shvatila. "Ti ne voliš tog čovjeka."
Aylin nije odgovorila.
"Želiš li se razvesti?"
"Neće pristati."
"Kao što je tetka rekla. Sama si se zatvorila u zlatni kavez."
"Osim toga, kavez i nije zlatni", reče Aylin.

***

Aylinin život u lijepom stanu koji gleda na Bois de Boulogne nije dugo trajao. Nije
prošlo ni devet mjeseci, mlada žena se ponovo našla u apartmanu hotela George V.
Princ svojoj ženi nije dao ni objašnjenje kada joj je saopćio da napuštaju stan. Od
jednog tjelohranitelja, koji su svake sekunde bili uz njih, saznala je da se princ
sigurnije osjeća u hotelu i da je zaštita ogromnog stana veoma teška. Prelaskom u
hotel otpušteni su služavka i kuhar, Aylin je opet najviše vremena počela provoditi u
Nesrininoj kući.
Sasvim blijedog lica, jedno jutro je došla Nesrin.
"Što ti je, Aylin? Izgledaš kao sablast. Našminkaj se malo", reče Nesrin.
"Dogodilo se nešto užasno, Nesrin. Pomozi mi."
"Što je bilo? Što ti je?"
"Nešto strašno..."
"Je li te možda tukao?"
"Svašta!"
"Jesi li ti njega ubila?"
Još gore... trudna sam, Nesrin."
Nesrin se smrznula. Aylin je počela plakati.
"Zna li on za to?"
"Ne. Nikada neće ni znati. Ako sazna, nikada se od njega neću moći spasiti. Moram
napraviti pobačaj."
"Da, moraš", reče Nesrin, "u Parizu ćemo to teško izvesti, odmah moraš ići za
Istanbul."
"Ne pušta me. Rekla sam da mi je otac bolestan, ali nije povjerovao."
"Što ćemo sada?"
"Postoji mogućnost da preko vikenda ode u Alžir. Ako ode, jedino tada možemo
nešto učiniti."
"Ne možemo to napraviti u Parizu."
"I ovdje sigurno postoje liječnici koji izvode abortuse. Nađi mi ih, molim te."
"Gdje da ih nađem? Jesi li ti luda?"
"Pitaj svoje udane prijateljice, sluškinju, pričaj s vratarevom ženom. Molim te,
Nesrin!"
Onog tjedna kada je Ben Tekkouk Senusi otputovao u Alžir, dvije sestre su se
zaputile doktoru koji je izvršio abortus sestrični vratareve žene. Od straha da doktor
možda neće pristati, Aylini su se noge tresle. A Nesrin je strahovala da se sestri ne
dogodi nešto loše.
"Ne mogu vas primiti u bolnicu i direktno napraviti abortus", reče doktor, "ako se
sazna da sam to učinio, to će značiti kraj moje liječničke karijere."
"Ako ne izvadite to dijete, to će značiti kraj mog života", zacvili Aylin.
"Dopustite da vam objasnim", reče liječnik. "Sada ću vam u maternicu nešto
smjestiti i vratit ćete se kući. U večernjim satima će početi krvarenje. Odmah
telefonirajte mojoj kući. Ja ču vam dati adresu bolnice u koju ćete otići. Tamo ću vas
odmah primiti i izvršit ču hitnu intervenciju zbog krvarenja koje budete imali. Tako
ćete imati nužni abortus, gospođo."
Tu noć Aylin je ostala kod Nesrin. Aziz ništa nije znao o tome što se događa. Kada
je u ponoć Aylin zakucala na vrata njihove spavaće sobe, doista se veoma uplašio.
Odmah je, zajedno sa svojom suprugom, šogoricu dopremio do bolnice. Nikako nije
mogao shvatiti zašto je Aylin izabrala doktora s periferije. Aylin nije namjeravala
kriti od njega što se događa, ali Nesrin svome mužu nije ispričala istinu, smatrajući
da će biti uvjerljivije ako netko od njih bude djelovao doista zabrinut.
Sve se odigralo onako kako su i planirali. Zbog toga što je krvarila, liječnik je
načinio nužni abortus. U službenim dokumentima bolnice Aylinino ime je uvedeno
kao Devrimel. Inače, suhonjava i bojažljiva djevojka kose zalijepljene po čelu, koja
se tresla u kratkoj suknji sa škotskim motivima i puplinskoj bluzi, nije uopće
nalikovala princezi. Tu noć je provela u bolnici, a sljedećeg dana vratila se
Nesrininoj kući. Kada je Ben Tekkouk nazvao, Nesrin mu je rekla da Aylin ima
želučane tegobe i najvjerojatnije se otrovala oštrigama koje su jeli i da će je
njegovati nekoliko dana.
Premda je Nesrin pretpostavljala da će biti sretna zbog toga što je učinila nešto što je
toliko željela, nakon abortusa Aylin je klonula. Kada su joj u bolnici zbog anestezije
stavili masku na lice, Aylin se u onom jednom trenutku prije gubljenja svijesti
suočila sa životnom činjenicom. Bila je zatočenik. Istina, nije bila uvijena plahtama i
pečama, ali su oko nje, sa svih strana, stajale nevidljive čelične rešetke. Kada bi
raširila ruke, njene šake bi udarale o njih. Bilo kako bilo, Aylin je morala naći
načina, da se provuče između tih rešetki i izađe. Jedino je nakon toga mogla
zalepršati krilima prema plavim horizontima. Sasvim novim horizontima i životu
koji ju je očekivao.
Kada se Senusi vratio u Pariz, preplašena Aylin je ipak pokrenula pitanje razvoda.
Možda bi princ bio sretniji s nekom Libijkom, ženom koja govori njegov jezik i koja
zna njegove probleme. Aylin se nije mogla iskreno zanimati za ono što se zbiva u
Libiji, nije mogla davati podršku koju je tražio njen muž.
"Kod nas nema razvoda", odbrusio je Senusi.
"Ali u islamu postoji. Čak i žena može tražiti razvod", rekla je Aylin.
"Kada ste to vi toliko naučili o praktičnim stvarima u islamu?"
"Zaboravljate da sam i ja muslimanka."
"U islamu možda postoji, ali to je neprimjereno za moju obitelj. A vi ste moja
obitelj", reče Senusi.
Na ljeto je Aylin zatražila dozvolu da ode u Istanbul posjetiti oca. Ben Tekkouk
Senusi je prolazio kroz teško razdoblje, zaokupljen političkim problemima. Svu
svoju pažnju usredotočio je na zbivanja u Libiji, nije bio u stanju baviti se obitelji
svoje supruge. Dopustio joj je da ide s Nesrin. Dvije sestre su doputovale u Istanbul i
smjestile se u Džemal-bejevu kuću na Šišliju. Aylin se odmah javila svojim pri-
jateljicama i sestrični Tulin, koja se tog ljeta trebala udati za momka iz ugledne
obitelji. Istanbulsko visoko društvo se uveliko pripremalo za tu svadbu. Nakon
mnogo godina, Aylin će na toj svadbi sresti svoju prvu ljubav. Morala je biti
elegantna i dotjerana. Stanovnici Istanbula je moraju vidjeti kao sretnu princezu. U
Dioru je kupila skupu haljinu, ali nakit kojim se željela okititi bio je, nažalost, u
hotelskom trezoru u Parizu.
Uželjela se i rodbine koju već dugo nije vidjela. Željela je čak vidjeti i tetku Esmu
koja ju je stalno kritizirala. Svakodnevno se sastajala s Betin, Kler i Feridom, ulagala
nesebične napore da se vrati u prvu mladost, dane neodgovornosti. Ali, i njene
prijateljice su se promijenile. Betin se udala i bila je trudna. Kler se, također, udala.
Rodica Semra se udala, živi u Ankari i ima dvoje djece. Ajše Kulin je živjela u
Londonu i očekivala drugo dijete. Buket se udala, Sevgi također... Sve su bile ili
udane ili trudne. Ni jedna od njih nije bila princeza, ali su se sve udale za one koje
vole i imale su mlade muževe od kojih su se mogle rastati kada nestane ljubavi.
Aylin se udala za čovjeka od kojega se nikada neće moći razvesti. Izuzev malih fler-
tova, još uvijek nije doživjela ljubav, a ovako je neće ni okusiti. Kako je vrijeme
brzo protjecalo. Kako su brzo prolazili dani djetinjstva, mladosti, školske godine,
dani neodgovornosti, dani bez problema.
Ljeto u Istanbulu Aylin je počelo u ovakvom duhovnom stanju, a ljubav za kojom je
čeznula pronašla je krajem ljeta, nekoliko tjedana prije povratka u Pariz.
 P O L AT

Bila je pozvana na jednu ljetnu zabavu, priređenu u vrtu obiteljske vile jedne svoje
prijateljice u Jenikoju. Slušajući romantičnu glazbu, mnoštvo mladih djevojaka i
mladića plesalo je u vrlu osvijetljenom sjajem mjesečine. Ruku naslonjenih na vrtnu
ogradu, Aylin je promatrala prekrasnu panoramu Bospora.
"Heej, Parižani, zar se vi ne poznajete?!" povikala je njena prijateljica, domaćin
zabave. Aylin se okrenula i pogledala mladića s naočalama koji je stajao ispred nje.
"Ne, ne poznajemo se."
"Da vas upoznam. Ovo je Polat Saran, student na Sorboni... Ova gospoda je princeza
Aylin."
Jeste li iz osmanlijske dinastije?" upita mladić.
"Nisam toliko plemenita. Ja sam samo supruga bratića libijskog kralja."
"Gdje vam je muž?"
"On je u Parizu", odgovori Aylin.
"Oh, vrlo lijepo", reče Polat, "hoćete li, onda, plesati sa mnom?" Aylin je krenula
prema terasi na kojoj su mladi plesali. Poče svirati pjesma "You Are My Destiny".
Polat obgrli Aylinino nježno tijelo.
"Kamo sreće da niste supruga bratića libijskog kralja", izusti tiho, "da ste bar poput
mene, student u Parizu."
"Bila sam prije godinu dana", reče Aylin, "kako se sve može brzo promijeniti, zar
ne?"
Polat Saran je sljedećeg dana nazvao Aylin kući. Pozvao ju je na kupanje na Kilyos.
Nakon pola sata Aylin je s torbom za plažu u rukama čekala pred vratima. Polat je
bio s velikom grupom prijatelja, većinom mladića s Jenikoja. Svakodnevno su išli na
različite plaže, a noću su izlazili na mjesta koja su bila u trendu. Cesto su priređivali i
zabave po kućama. Aylin se kao luda zabavljala u društvu svojih vršnjaka. Daleko
od Senusija koji je bio godina njenog oca, u kaftanu i s čalmom oko glave, i
mnogobrojnih crnih muškaraca koji se uopće ne odvajaju od njega i čiji, čak, ni jezik
nije razumjela. Aylin je uživala živeći životom svojih vršnjaka. Većina njenih novih
poznanika ne samo da nije vjerovala da je princeza nego čak nisu vjerovali ni da je
udana žena.
"Žalit ćeš za ovim danima kada se vratiš u Pariz", reče Nesrin.
"Moj je život trebao biti ovakav, Nesrin."
"Nisi htjela slušati kad smo ti to nastojali objasniti."
"Mama je umrla, bila sam u krizi."
"Ne traži izgovor za glupost koju si učinila. A pogotovo u to ni slučajno ne miješaj
rahmetli mamu."
"Prestani s tim neprekidnim prekoravanjem, priznajem svoju pogrešku."
"Priznanjem se ne rješava problem, kako ćeš se izvući iz svega toga", reče Nesrin.
Bila je svjesna da je njena sestra pala u stupicu. Zbog te velike pogreške koju je
počinila u mladosti, Aylin nije morala snositi kaznu cijeli svoj život. Bila je još
uvijek mlada. Sigurno je morao postojati neki način da se spasi od Senusija. Nesrin
se donekle smatrala odgovornom zbog toga što nije bila kategoričnija kad je u
pitanju bila sestrina udaja. Povrh svega, umirući, mama je Aylin ostavila njoj u
amanet. Isto kao što je bilo prilikom rađanja.
"Ti ćeš, Nesrin, biti njena mama kada ja odem, uvijek motri na nju, nikada je ne
ostavljaj samu", rekla je. Obuzeta tim emocijama, nije htjela zagorčati ovo ljeto u
kojem je njena sestra uživala u svojoj mladosti. Ostavila ju je na miru, usprkos
očevoj zabrinutosti. Aylin je hodala i zabavljala se do besvijesti, a u Pariz se vratila
do ušiju zaljubljena u Polata. Napokon je upoznala ljubav.
Polat je bio sin jednog od vodećih turskih brodovlasnika. Nakon završene prestižne
škole Galatasaraj, poslanje na studij u Pariz, gdje se uspio upisati na Sorbonu. Bio je
mladić koji se, pored trgovinskog prava što je studirao, veoma zanimao za umjetnost,
književnost i filozofiju, i bio ozbiljniji od svojih vršnjaka. Aylin je bila tip žene s
kakvom se nikada do tada nije susreo.
Aylin kao da nije živjela u okvirima ovosvjetskih dimenzija. Kao da je na nekoj
imaginarnoj sceni izvodila kazališni komad. Sasvim drukčijim metodama, izvan
uobičajenih, pristupala je ljudima, događajima i stanjima. Svaki događaj je
doživljavala na osnovi individualnih veza. Milimetarskim pomacima, svaka pojava
se iz svoje realnosti povlačila u druge dimenzije. Aylin je imala jedan svoj, poseban
svijet u kojem su mjerila bila prilagođena drugim vrijednostima.
Njene čestitosti bile su drukčije od drugih. A, što se tiče njenih pogrešaka... ona ih,
inače, nije ni imala! Pogrešno, sramotno, grijeh, zabranjeno... Ove riječi pripadale su
samo rječnicima, ne i životu. Bila je otkačena. Filozof. Posjedovala je neku izuzetnu
životnu estetiku. Bila je komična; u svemu je pronalazila i izvlačila zabavnu stranu.
S njom se Polat zabavljao i smijao, kao ni s kim drugim. Nije ju mogao doživljavati
ni kao princezu, a ni kao udanu ženu. Ona je bila drukčija od svih, bila je posebna
mlada žena. Čak je i njenu ljepotu bilo nemoguće opisati. Prema nekima je bila
previše mršava i visoka, a prema drugima je bila savršena poput manekenke. Dok su
njene zelenožute oči neki doživljavali kao sanjalačke, tajanstvene i tužne, neki su ih
definirali kao "oči podmukle mačke", a neki kao "šaljivog pogleda". Za Polata je
Aylin bila izuzetna osoba koja ne sliči ni na koga i u koju je bio ludo zaljubljen.
Aylin je svako jutro napuštala hotel i odlazila Polatovoj kući na Saint Germainu,
gdje je vrijeme provodila slušajući glazbu i čitajući knjige. U jutarnjim satima Polat
je boravio na fakultetu. U popodnevnim satima sastajali bi se u jednom malom
restoranu u istoj četvrti, ručali su nasamo, a potom se vračali Polatovoj kući. Kada
poslije podne nije imao predavanja, Aylin bi tu ostajala do noćnih sati. Uvečer bi se
u hotel vračala iznemogla od ljubljenja, milovanja i voljenja. Dugo bi ležala u toploj
vodi u kupaonici, kao da želi zaboraviti prethodni dio života da bi mogla otvoriti
kapiju jednog sasvim drugog svijeta, da bi mogla živjeti u stvarnosti koju taj svijet
nosi sa sobom. Kao da je tako doživljavala preobražaj. Identitet mlade zaljubljene
žene ostavljala je u pjenušavoj vodi i iz kupaonice izlazila kao robinja koja je
spremna podnijeti svoju kaznu.
Tijekom tri mjeseca Ben Tekkouk Senusi uopće nije vršio pritisak na svoju suprugu.
Strpljivo je promatrao Aylin, koju je svaku večer boljela ili glava ili trbuh. Aylin više
nije, kao nekada, pitala gdje je bio u noćima kada nije dolazio, nije se žalila na
tjelohranitelje koji su je u dnevnom boravku gušili dimom od cigareta, a nije tražila
ni novac za trošenje u buticima. Nakon povratka iz Istanbula, djelovala je poput
anđela. Anđela koji nije želio niti voditi ljubav niti kupovati, imala je samo jednu
želju.
"Želim nastaviti fakultet", rekla je, ,,da bih dovršila započeti studij."
Odgovor je bio kratak i jasan; "Ne!" Aylin više nije pitala. Princ,
koji je vjerovao da njegova supruga neće odustajati, uzaludno je čekao njeno
insistiranje. U tome se prevario. Ali shvatio je, također, da je nastala neka promjena
u načinu života njegove supruge, i u tome se nije varao, sigurno.
Dok je u kasnim noćnim satima otvarao vrata na koja se uporno “ kucalo, Polat je
mislio da je došao netko od njegovih prijatelja. Dosta i njegovih neoženjenih
prijatelja je kasno noću dovodilo djevojke u i kuću s nekoliko spavaćih soba. Mladić
je problijedio kada je pred sobom ugledao Arape s čalmama na glavama.
"Jeste li vi gospodin Saran?" upitao je jedan od Arapa. Iako je u jednom trenu
pomislio da kaže ne, odmah se predomislio. Nije se smio ponijeti kao krivac.
Nastojao se smiriti.
"Ja sam", odgovorio je. "Izvolite? Što tražite u ovo vrijeme?"
"Moramo razgovarati. Imamo poruku koju vam trebamo uručiti."
"Znate što, gospodo? Dođite u neko prikladnije vrijeme. Rano ujutro imam ispit."
"Pođimo unutra", reče jedan od njih. Da se ne bi gurkao, Polat ih je bespomoćno
pustio unutra.
"Poznajete li princezu Aylin?"
"Imam jednu prijateljicu koja se zove Aylin."
"Otkada?"
"To je moja prijateljica iz djetinjstva. Zajedno smo odrasli. Oboje smo ljetima
stanovali na Bosporu."
"Viđate li se još uvijek?"
"Naravno. Zašto se čovjek ne bi viđao s prijateljem iz djetinjstva? Povremeno se
viđamo."
"Dolazi li ovamo?"
"Znate što, gospodo, ja sam neoženjen čovjek. Ovamo dolazi dosta djevojaka i
udanih žena. Neke od njih su moje ljubavnice, a neke su samo prijateljice. Aylin
može biti među onima koje dolaze kao prijateljice."
"One koje dolaze ovamo su sigurno ljubavnice"
"Ne, apsolutno. Mi smo drukčije odgojeni i kultura u mojoj zemlji je različita od
vaše. Imamo i prijateljica koje dolaze našim kućama, ali koje ne dodirujemo."
"Princeza Aylin više nikada neće zakoračiti u ovu kuću. Inače će to loše završiti",
reče drugi Arap.
"Ako još nekada dođe da me posjeti, prenijet ću joj ovu poruku. Ali prenošenje te
poruke nije moj posao, nego vaš. U našoj tradiciji
nema tjeranja gostiju."
"Posljednji put vas upozoravam. Nema više viđanja s tom ženom!" reče jedan od
Arapa.
"Pogrešno ste obaviješteni. Gospođa Aylin je moja stara prijateljica iz djetinjstva."
Polažući ruku na oružje za pojasom, Arapi su pozdravili Polata. Polat je odmah
shvatio da je to opasan znak. Nakon što su Arapi otišli, na trenutak je ostao nasred
sobe, ne znajući što da radi. Nalazili su se pred velikim problemom. Morao je
proslijediti vijest do Aylin. Hitnu vijest da izvjesno vrijeme ne dolazi ovamo. Neko
vrijeme je razmišljao i na kraju odluči nazvati Nesrin.
Znao je da ga Nesrin uopće ne voli. Jednom su se upoznali još davno, dok su bili u
Istanbulu. Nesrin ga uopće nije primjećivala. Prema njemu je bila veoma hladna
kada je nekoliko puta došao njihovoj kući po Aylin. Polat je normalno prihvaćao to
što ona ne odobrava da njena udana sestra ima vezu s drugim. Ali, tu vijest je
neizostavno morao proslijediti do Aylin. Približavalo se dvanaest sati. Nevoljko je
okretao Nesrinin broj, koji je bio zabilježen negdje sa strane, pošto je nekoliko puta
morao zvali Aylin dok je bila kod njih. Srećom, nije ga bacio.
Aylin je, također, u hotelu proživljavala tešku noć. Tu noć princ je večeru naručio u
sobu. Za vrijeme večere nije pio vino, kako je to inače običavao; zadovoljio se
vodom. Nije otvarao usta, nije prozborio niti jedne riječi. Aylin je postala malo
napeta. "Moramo pričati", prozborio je napokon, nakon što su konobari iznijeli
ostatke od večere.
"O čemu?"
"O vašem određenom nedoličnom ponašanju."
,,Ne razumijem."
"Kao dan vam je jasno, Aylin. Ne izvršavaš svoje obaveze udane žene i činiš nešto
što ne dolikuje udanoj ženi. Svakodnevno posjećuješ određena mjesta. To ponašanje
odmah mora prestati."
"Ne znam za što me optužujete, ali imam i ja određenih pritužbi na nedolično
ponašanje i na neispunjavanje danih obećanja i obaveza."
"Kao naprimjer!?" princ će iznenađeno.
"I ja imam pritužbe na vaše neobjašnjivo izbivanje određenih noći. Brak obavezuje
obje strane."
"Ja sam muškarac."
"Prije braka ste mi obećali da ćemo u ovom braku biti ravnopravni, kao civilizirani
muž i žena."
,Ja sam održao svoje obećanje, ali vi ste me prevarili, Aylin."
"I vi ste mene prevarili. Ni jedno obećanje niste ispunili. Niti smo imali svadbu, a
niti imamo kuću kao što ste mi obećali."
"Ne zaboravite da smo u izgnanstvu."
"Nikada mi niste pričali o uvjetima izgnanstva."
"To ste trebali razumjeti."
"Ja od vas nisam tražila dvorac, samo jedan stan u zgradi. Što se tiče mojih obaveza
kao supruge, ne sumnjam u to da ne postoji netko tko te obaveze ispunjava. A sve
dotle dok je to u meni, ja vas kao supruga ne mogu zadovoljiti."
"To je plod vaše mašte."
"Isto tako je plod mašte i ono čime vi mene optužujete."
,Ja raspolažem konkretnim dokazima."
"Poslali ste, dakle, svoje ljude da me slijede. Kako je to ponižavajuće."
"Vi ste to tražili."
"Kada ste već spremni dati ono što tražim, mogu li, onda, od vas tražiti svoju
slobodu? Kao što vam nisam mogla biti dobra supruga, i moje srce je, isto tako,
ispunjeno razočaranjima. Nismo imali uspješan brak. Dopustite da se rastanemo."
"Nikada!" reče Ben Tekkouk Senusi. Brzo otvori sobna vrata i izađe. Kada je nakon
određenog vremena htjela izaći, Aylin je shvatila da su vrata zaključana. Izbezumila
se od straha. Nije mogla telefonirati Polatu. Da bi to učinila, morala je broj izdiktirati
centrali, a to nije smjela učiniti. Nazvala je Nesrin. Rekla joj je da ju je zaključao u
sobi.
"Ni slučajno se nemoj zbližavati s tjelohraniteljima kako bi ti otvorili vrata", reče joj
sestra. "Senusi im je dao napojnice i upozorio ih je na tebe. Sačekaj do sutra. Ujutro
ću doći u predvorje na zajednički doručak."

***

Nakon razgovora s Aylin Nesrin je nazvao i Polat.

"Uvalili ste moju sestru u gadne probleme, Polat. Izađite odmah iz Aylininog života,
dok se sve nije sasvim iskompliciralo", rekla mu je Nesrin.
"Razumijem i prihvaćam vašu ljutnju, ali određene stvari se odvijaju izvan ljudske
kontrole. Zabrinut sam za Aylin. Spriječite njen dolazak ovamo i svakako me
obavijestite", molio je Polat.
"Inače joj je onemogućeno da ide bilo kud. Vi se nikako ne pojavljujte. Nemojte,
također, ni telefonirati Aylin. Ja ću vas nazvati", reče Nesrin.
Od deset sati Nesrin je bila u predvorju Georgea V. Prekrila je lice pretvarajući se da
čita velike novine, čekala je Aylin. Kada se njena sestra nije pojavila ni u dvanaest
sati, telefonirala je u sobu.
"Gdje si, satima te čekam", reče Aylin. Glas joj je bio plačan.
"I ja tebe čekam u predvorju. Nisam te htjela nazvati, jer sam se bojala da Senusi ne
podigne slušalicu."
"On nije tu", reče Aylin, "sinoć je izašao i još se nije vratio. A vrata su još uvijek
zaključana."
"Eto me sada gore", reče Nesrin. Popela se na kat na kojem je bio njihov apartman.
Spremačica je čistila sobe. Dala joj je napojnicu da otključa vrata apartmana. Dvije
sestre su se zagrlile. Nesrin je na brzinu ispričala Aylin što se dogodilo Polatu. Aylin
se tresla od straha.
"Moram ići, Aylin", rekla je Nesrin, "da ne sazna da smo uspjele otključati vrata.
Uvalit ćemo tako i spremačicu u probleme. Tražit ću od nje da kopira ključ."
"Ne ostavljaj me bez telefonskog poziva."
"Ne brini se, naći ćemo neki izlaz. Moraš biti strpljiva. Razlog svih ovih problema
uvijek je tvoje nepopravljivo nelogično ponašanje. Više ne smiješ napraviti niti jednu
pogrešku, u redu?" reče Nesrin, mašući kažiprstom prema Aylininom nosu. Izašla je
iz apartmana i ne čekajući lift spustila se stubama i otišla kući.
Senusi se navečer vratio u hotel. S Aylin nije previše pričao. Večerali su opet u sobi,
nijemo. Nakon večere je zaključao vrata i izašao. Prošlo je tako nekoliko dana.
Četvrti dan Aylin nije mogla izdržati.
"Koliko će još trajati ovo zatočeništvo?" upitala je muža.
"Dok vam se pamet ne vrati u glavu."
"Moja pamet je nepovratno pred odlaskom. Koliko već dana nisam udahnula čistoga
zraka."
"Večeras možemo večerati vani", reče Senusi. Aylin se odmah počne spremati.
"Voliš izlaske?" upita Senusi podrugljivo. Aylin nije odgovorila. Dovršila je
šminkanje i, u pratnji dvojice tjelohranitelja, izašli su kao muž i žena. Prošlo je već
neko vrijeme otkako je smanjio broj tjelohranitelja. Od petorice ostala su samo
dvojica. "Sigurno mu ponestaje novca", pomisli Aylin. Za večerom uopće nisu
pričali. Bila je sretna zbog toga što je izišla iz hotelske sobe; opet je nakon nekoliko
dana vidjela ljude oko sebe.
"Sutra me ne zaključavajte u sobu. To vam uopće ne dolikuje", izusti odjednom
Aylin, "obećavam da neću izaći."
"Razmislit ću", reče Senusi.
Taj su tjedan dvije sestre provele u nespokojnom iščekivanju. Nesrin je nekoliko
puta tijekom dana vodila duge razgovore s Aylin, prenosila joj vijesti od Polata.
Činila je to zato što se bojala da će se, ako zaljubljenima ne pomogne u
komuniciranju, oni osmjeliti na poziv i time se sasvim uvaliti u nevolje. Inače, Polata
je toliko mrzila i ne samo da mu ne bi pomagala nego bi ga mogla udaviti u čaši
vode.
Telefonirajući Senusiju za vikend Nesrin ga je s Aylin pozvala kući na večeru.
Nesrin se iznenadila kada je bez pogovora Senusi pristao. Priredila je lijep jelovnik.
Napravila je kuskus, nacionalno arapsko jelo, smatrajući da će se to svidjeti Libijcu.
Tijekom večere, dvoje supružnika nisu uopće razgovarali. Bilo je sasvim očito da su
ljuti. Nesrin i Aziz su se pretvarali kao da ne shvaćaju situaciju. Pred njihov odlazak
Nesrin nije mogla otrpjeti, praviti se kao da ništa ne zna,
"Što vam je, u ime Božje?" upita.
"Vaša sestra nije sretna, priča o razvodu."
Nesrin se nakratko glasno nasmija."Šalite se, prinče. Aylin ne može tražiti tako nešto
zato što se razvod uopće ne prihvaća u mojoj obitelji. Čak ni šala na tu temu nije
poželjna. Neka to ne čuje otac", rekla je. Senusi je krajičkom oka bacio pogleda na
svoju suprugu. Aylin je sjedila smrknutog lica.
"I u mojoj obitelji je tako."
"Nesporazumi između muža i žene rješavaju se između dvije osobe", reče Nesrin.
"Ali vaša sestra ne misli lako."
"Ja ću popričati sa svojom sestrom", okrenula se prema Aylin. "Pristaješ li da sutra
ručamo nasamo?"
Pogledala je u svog muža.
"Ja ću poslati auto po vas, da vas odveze tamo gdje namjeravate jesti. A poslije će
vas, također, moj vozač odvesti kući, a Aylin u hotel", reče Senusi.
"Hajdemo u Lippi, već dugo nismo bile tamo", reče Nesrin. "Budite onda spremni u
pola jedan", reče Senusi.
Kada su se dvije sestre sastale u Lippiju, Aylin je počela plakati od sreće.
"Mislila sam, Nesrin, da se nikad neću osloboditi hotelske sobe. Ja se više ne vraćam
tamo", reče.
"Ne dolazi u obzir, Aylin. Danas se moraš vratiti. Potrebno je strpljenje da bi se
uspjela spasiti od tog čovjeka. Aziz je pričao s jednim odvjetnikom. To neće biti baš
tako jednostavno", reče Nesrin.
"Jesi li pričala s Polatom?"
"Nastojim ti spasiti život, a ti mi pričaš o njemu. Pusti sad njega." Dvije sestre su
raspravljale neko vrijeme. Na kraju, Nesrin je uspjela uvjeriti sestru. Još određeno
vrijeme će nastaviti s ovom igrom. Aylin će glumiti da ju je Nesrin uvjerila, uopće
neće spominjati razvod. Sve dok ne dođe ljeto, dok Aziz i Nesrin ne budu spremni za
odlazak u Istanbul.
Nije samo problem u tome. Ne želim ni spavati s tim čovjekom. Dođe mi da skočim
s prozora kada legne na mene."
"O tome si trebala razmišljati kada si donijela odluku o udaji. A gdje je ono da ima
oči koje te očaravaju?"
"Ne sprdaj se sa mnom!"
"Radi što znaš, Aylin, ali ni slučajno nemoj ostati trudna", reče Nesrin. Nesrinina
druga briga bio je i Polat. Stalno je primoravala Aylin na zaklinjanje da se nikako
više neće sastajati s Polatom.
S vremenom je izgledalo kao da se Senusi malo smirio. Aylin je puštao da izađe
jedino kada je išla kod Nesrin. I tada s vozačem. Ali nije joj kao prije dopuštao da
preko noći ostane tamo, a kada bi noću sam izlazio opet ju je zaključavao u
apartmanu. Također je veliki broj noći provodio vani. Aylin mu je saopćila da s njim
neće spavati u istom krevetu sve dok se ne okonča ovo razdoblje zaključavanja. Uzi-
mala je jastuk i deku i do jutra spavala na širokom divanu u salonu.
Nesrin se sprijateljila sa spremačicom koja je bila zadužena za Aylinin kat. Jednom
ju je odvela svojoj kući i kroz suze joj ispričala kako taj bezdušni Arap zlostavlja
njenu sestru. Žena je, inače, i sama bila svjesna da se Aylin nalazi u svojevrsnom
zatočeništvu. Nesrin joj je ponudila zavidnu sumu novca, a od nje je jedino tražila
kopiju ključa od apartmana. Da bi njena sestra mogla pobjeći ako joj jednog dana
život bude u opasnosti. To nitko, apsolutno nitko, nikada neće znati. Obećavajući da
neće čak ni Aylin reći kako je došla do ključa, Nesrin je redala zakletvu za
zakletvom. I, u ishodu svega, došla je do duplikata ključa Aylininog apartmana.
Aylin je jednom tjedno u limuzini odlazila do Nesrin, tamo ostajala sat-dva i ponovo
se vraćala u hotel. Čim bi došla, laćala bi se telefona i zvala Polata. Nekoliko puta je
toliko molila i navaljivala da je Nesrin nekoliko sati prije njenog dolaska primila
Polata u kuću i, iz straha, tu ga zadržala nekoliko sati nakon Aylininog odlaska. Na-
ravno da je i od Aziza krila sastanke u njihovoj kući. U danima kada bi Polat dolazio,
svom mužu je davala niz narudžbi, nastojeći tako osigurati da zakasni kući. Ali, zbog
uzbuđenja i straha, cijeli dan bi osjećala klonulost. Na kraju se pobunila. Rekla je
sestri da nikada više neće zvati Polata. Kada je nestalo Nesrinine naklonosti, Aylin
se s Polatom pokušala sastajati na sasvim drugim adresama.
Jednom je, prilikom povratka od Nesrin, rekla vozaču da u Galerie Lafayette želi
obaviti malu kupnju. Dućan se, inače, nalazio u ulici kroz koju prolaze.
"Ovdje se ne mogu zaustaviti, gospođo", rekao je vozač.
,Ja ću izaći, ti napravi krug i vrati se, ja ću te čekati na vratima", reče Aylin. "Ako
me ne bude na vratima kada se vratiš, ti napravi još jedan krug. Možda je gužva na
kasama pa ću morati čekati."
Ne čekajući odgovor izašla je iz limuzine, umiješala se u gužvu i popela se na
međukat. Sastala se s Polatom koji je čekao ispred odjevnog odjela. Nekoliko krema
za lice i parfema, koje je ranije kupio, Polat je utrpao Aylin u ruke. "Nisam želio da
gubiš vrijeme plaćajući ovo", rekao je.
S odjela je uzela nekoliko suknji i bluza i ušla u jednu od kabina za presvlačenje.
Našla se u Polatovom naručju. Počeli su se ljubiti kao ludi. Mladoj prodavačici, koja
je pitala kako ide, Aylin je odgovorila da su suknje tijesne, te da joj donese za broj
veće. Kada je, otprilike nakon pola sata, izašla iz kabine, kosa joj je bila sasvim raz-
barušena, ali se na lice zalijepio osmijeh, i to onaj što otkriva najveće zadovoljstvo.
Izašla je na vrata, malo je sačekala i mabnula rukom prema limuzini koja se ukazala
u prometu.
"Znate li koliko puta sam kružio oko bloka?" upita vozač.
"Kada su žene u kupnji, onda gube osjećaj za vrijeme. Osim toga, bio je i veliki red",
reče Aylin.
"Nemojte princu reći da ste radi kupnje ušli u Lafayette, inače će me jako izgrditi",
odvrati vozač.
"Bože, Bože, ne razumijem zašto bi kupnja bila zabranjena, ali, kad već tako želite,
to će ostati među nama, obećavam", reče Aylin. Laknulo joj je. Mada nesvjesno,
vozač joj je olakšavao poslove, iz torbe je izvadila ogledalo, dotjerala kosu i
osvježila ruž.
Ljubav je nešto lijepo; čak i kada čovjek na vratu osjeti dah smrti, ljubav je lijepa.
Aziz je angažirao odvjetnika da bi se Aylin mogla razvesti, a on je zadužio detektiva
da prati Senusija po noćnim klubovima gdje ga je i fotografirao s određenim ženama.
Čekali su najpogodnije vrijeme za pokretanje procesa. U međuvremenu, Nesrin je i
od svog daidže zatražila pomoć. Jadni Hilmi-bej nije mogao ostati ravnodušan prema
Aylininim problemima i opet je pritekao u pomoć. Doputovao je u Pariz i izbliza
analizirao situaciju. Njegova Aylin bila je krajnje nesretna. Inače dosta mršava
djevojka, sasvim je oslabjela, bila je kost i koža. Zatočeništvo je postajalo
nesnošljivo. Bez odlaganja se to moralo okončati. Hilmi-bej se, također,
posavjetovao s jednim turskim odvjetnikom. Pod uvjetom da brak verificira turski
konzulat, bilo je moguće da se na istanbulskim sudovima razvede turski državljanin
koji se vjenčao u Francuskoj. Zakon je bio pogodan za proces ove vrste. Aylinin
vjenčani list odmah je proslijeđen u konzulat. Srećom, dokumente ove vrste Senusi
nije držao u trezoru, nego ih je skrivao u ladici u spavaćoj sobi.
Plan je bio gotov, došao je red na njegovu provedbu. U srpnju Aziz je trebao koristiti
godišnji odmor. U Istanbul su trebali putovati autom, a zajedno s njima u autu je
trebala biti i Aylin, koja bi bila spašena nakon izlaska s francuskog teritorija.
Prilikom prelaska iz Francuske u Švicarsku, u većini slučajeva se čak ne pita za
putovnicu. Taj dio je lak, ali ovo putovanje se moralo izvesti kada Senusi ne bude u
hotelu. "Ionako ovaj čovjek najmanje noć, dvije tijekom tjedna provodi vani. Čekat
ćemo. Aylin će nas obavijestiti telefonom i mi ćemo tog jutra, rano, krenuti na put",
reče Nesrin Azizu.
Čekali su. Dva tjedna Senusi je svaku noć spavao u hotelu. Aylin je počela gubiti
živce. U srijedu navečer sljedećeg tjedna reče supruzi: "Večeras izlazim. Možda se
neću vratiti. Naruči večeru prije no što izađem."
Aylin je naručila juhu i hladno kuhano meso. Došli su konobari i servirali. Oko osam
je završila s objedom. Uzela je knjigu i ispružila se na divanu. Senusi je pozvao
sobni servis da pokupe tanjure. Obukao se, zaključao vrata i otišao. Nakon desetak
minuta Aylin je nazvala Nesrin.
"Večeras je u redu", rekla je.
"Provjeri svoj ključ."
"Provjerila sam možda stotinu puta, Nesrin."
"Nemoj slučajno spakirati kofer i ostaviti ga na vidjelu, možda se vrati."
"Ne brini se. Ujutro u sedam sati bit ću na vratima. Ako me ne bude, znači da se
vratio."
"Da krenemo noću?"
"Ne. Aziz inače ne voli voziti noću. Ujutro ćemo krenuti i ići dokle možemo. Ako se
ne vrati tijekom noći, onda svakako neće doći do sutra popodne. Osim toga, u sedam
ujutro je smjena svih ekipa u hotelu. Ja sam zbog toga i tražila da krenemo u sedam",
reče Aylin. Bila je krajnje smirena i hladnokrvna.
"A ako se vrati?"
"Pokušat ćemo ponovo. Drugu noć. Ali, on se neće vratiti večeras, Nesrin, prošlog
tjedna gotovo nikako nije išao. Ti ne znaš libido tog čovjeka. Neće se vratiti do sutra,
sigurna sam."
Nesrin do jutra nije mogla zaspati. Aylin je navila budilicu u šest i mirno zaspala.
Ugasila je sat, koji je zazvonio u šest, i odmah se obukla. U svoju oveću torbu
ugurala je hlače, jednu bluzu i donje rublje. Putovnicu i vjenčani list izvadila je iz
donje ladice. Senusi ih je sakrio u jednu veliku kuvertu, zajedno s nekim nebitnim
papirima. Naravno, nije znao da ih je Aylin neprestano kontrolirala. U pet do sedam
otključala je vrata apartmana. Kada je izašla, na vrata je objesila poruku "Ne
uznemiravajte" i opet ih zaključala. Nije ušla u lift, spustila se stubama. U hlačama i
pamučnoj majici, kosom svezanom u konjski rep i naočalama na očima, bila je poput
mršave pirgave studentice. Ni najmanje nije sličila na princezu koja je stanovala u
apartmanu na trećem katu. Kao duh je promigoljila van. Nesrinin i Azizov auto bio
je na suprotnom nogostupu. Čekala je na semaforu i prešla na drugu stranu. Sjela je
na zadnje sjedište.
"Gas, Azize!" reče Nesrin.
Nakon nekog vremena prešli su švicarsku granicu. Od sreće su vrištali u autu.
"Zaustavi se tu, moram u toalet", reče Nesrin.
"Ne mogu. Prvo mjesto na kojem ću se zaustaviti bit će benzinska pumpa, kada
benzin u autu bude pri kraju", reče Aziz.
"Azize, hitno je!"
"Obavi u gaćice. Ja već danima tako radim, od uzbuđenja i straha. Ubij me, ne
stajem", odgovori Aziz. Vozio je brzo kao nikada do tada.
Aylin je raširila ruke. Uspjela se provući kroz rešetke kaveza i izaći u svijet.
USPJELA JE. Sada će raširiti krila prema novim horizontima.
"Slobodna sam! Slobodna sam!" povikala je.
"Nisi još", reče Nesrin. "Nisi se još razvela. Cijena slobode nije toliko niska, dušo.
Još mnogo moraš čekati da bi bila slobodna!"
Ovo je bilo najuzbudljivije Aylinino putovanje u životu. Kao da se prevaljivanjem
svakog kilometra sve više približavala slobodi. Nije, čak, obraćala pažnju ni na
Nesrinino neraspoloženje. Sjedeći na zadnjem sjedištu, pjevala je iz sveg glasa.
"Skreni ustranu, Azize. Molim te, stani", povikala je odjednom.
,,Zar se i tebi piški?" upita Aziz.
"Povratit ću."
Aziz je preko retrovizora bacio pogled natrag. Aylinino je lice bilo sasvim blijedo.
Skrenuo je auto ustranu. Aylin se jedva izvukla van. Kad se vratila natrag, ispružila
se na zadnjem sjedištu.
"Od prevelikog uzbuđenja djevojci se poremetio vegetativni živčani sistem", reče
Aziz.
"Slušaj, Azize, zaustavljaš se kod prve ljekarne! Ja ću u toalet, a ti uzmi kolonjsku
vodu. Aylin ne izgleda dobro", reče Nesrin.
Aziz je smanjio brzinu. Pretpostavljali su da je oko dvanaest sati Senusi došao u
hotel i shvatio da je Aylin pobjegla, ali oni su tada već bili veoma daleko. Iako se
zbog Aylinine mučnine Aziz morao neprestano zaustavljati, bili su već pet sati na
putu i nitko ih više nije mogao stići.
Prvu pauzu napravili su u Trstu. Niti je Aziz imao snage za nastavljanje puta, a niti
djevojke. Umjesto da prestane, Aylinina mučnina se povećala. Nesrin je tražila da
bude u istoj sobi s Aylin. Kada su se povukle u sobe, upitala je sestru:
"Kakve su to mučnine? Je'l se razbolijevaš, ili si ponovo zatrudnjela?"
"Ne znam, Nesrin."
"Kako ne znaš? A gdje je ono da ne spavaš sa Senusijem?"
"Nisam spavala."
"Je li te možda prisilio?"
"Naravno da me je prisiljavao. Čak me je nekoliko puta i ošamario. Ali sam se
oduprla. Ja sam, dakle, pobijedila."
"Eh, to onda znači da nisi trudna. To se ti zbog nervoze naprežeš", reče Nesrin. Aylin
nije odgovarala. Polako je otišla do kupatila. Nesrin je otišla za njom.
"Zašto izgledaš kao da nešto kriješ?"
"Uopće ne izgledam tako."
"Ja poznajem svoju sestru. Što skrivaš od mene? Ako već nisi spavala sa Senusijem,
onda ne možeš biti trudna, zar ne? Odgovori mi, Aylin."
,,Ne mogu biti", reče Aylin.
,,Ne sviđa mi se taj glas, Aylin. Ili si ti... Ti... S Polatom?"
Aylin nije odgovorila.
,,Kad si to napravila? Ti si jedan monstrum! Kako si to mogla učiniti? Kako si samu
sebe mogla uvaliti u opasnost? Gdje si se sastala s onom kišnom glistom? Reci,
hajde... reci. Koliko puta? Gdje? Zar se ti nimalo ne bojiš? Kakav si ti čovjek?! Ti si
životinja, a ne ljudsko biče." Počela je plakati. Sve što joj je bilo nadohvat ruke
bacala je Aylin u glavu.
Pokazat ću ja onom nepromišljenom mangupu kad stignem u Istanbul. Napravit ču
mu skandal. Otići ću direktno njegovom ocu.
"Smiri se, Nesrin. Nisam, bolan, trudna. Usta nisam otvorila. Što to pričaš?" reče
Aylin.
"Znam ja svoju robu", reče Nesrin.
U Istanbulu su bili trećeg dana nakon kretanja iz Pariza. Kada su ušli na vrata
Džemal-bejeve kuće na Šišliju, izgledali su kao da su izašli iz noćne more. Putove u
Bugarskoj, gdje benzin smrdi na bijeli luk, Aylin je prešla s neprestanom mučninom,
ali se naglo oporavila u trenutku kada su ušli u Edirne. U ta četiri sata do dolaska u
Istanbul, niti jednom nije osjetila mučninu. Nesrin je malo osjećala kajanje zbog
svega što je učinila.
Čekali su početak tjedna i u ponedjeljak su rano otišli u ured daidžinog odvjetnika.
Aylin mu je dala punomoć za razvod. Brakorazvodnu parnicu pokrenuo je na
prvostupanjskom sudu. Poziv na sud poslali su u Pariz. Kada nisu dobili odgovor,
dali su oglas u novine. U rukama je imala i fotografije na kojima se vidi Senusi s
drugim ženama u noćnim klubovima. Međutim, proces je, zapravo, pokrenut zbog
"neslaganja" nastalog zbog kulturnih razlika.
"Sada ćete biti strpljivi i čekati, gospođo Aylin", reče odvjetnik. "Budite uzornoga
ponašanja do razvoda. Nigdje se ne pojavljujte nasamo s muškarcem. Ako budete
izlazili noću, neka se obavezno u vašem društvu nalazi netko od članova obitelji."
Tog ljeta Aylin inače nije ni bila u stanju izlaziti noću. Pronašla je Polata, koji se
zbog ljetnih praznika u Istanbul vratio mnogo prije nje. Polat se veoma obradovao
što se Aylin oslobodila zlatnog kaveza. Ali druga vijest koju će mu draga saopćiti
nije bila nimalo ugodna.
Aylin je bila trudna, a osim abortusa drugog izbora nisu imali. Polat je bio potomak
jedne krajnje konzervativne obitelji, tek je započeo studij i nije bilo govora o
ženidbi. Inače, Aylin nije ni imala nikakvih zahtjeva. Jedino što je željela je da u sve
to ne miješa Nesrin. Svoju sestru, koja je i bila protiv Polata, a i koja se već dugo
konstantno borila s njenim problemima, Aylin nije htjela upetljavati i u ovaj pro-
blem. Polat je pronašao liječnika, Aylin je otišla, abortirala i vratila se kući.
Aziz je otišao na spavanje kod oca koji je stanovao u Kučukčekmedži. Nesrin i Aylin
su s ocem bile kod kuće. Nakon što je došla kući, Aylin je rano legla, govoreći da se
ne osjeća dobro. Nesrin je na večeru otišla kod tetke Nedžle na Nišantaš i vratila se. I
ona se povukla u sobu. Mislila je da je Aylin već odavno zaspala. Čitala je knjigu u
krevetu kada je začula da je sestra doziva. Ustala je i prešla u susjednu sobu. Aylin je
sjedila u krevetu, nasred jezera krvi. Lice joj je bilo blijedo kao krpa. Odjednom,
Nesrin pomisli da će se onesvijestiti.
"Nađi liječnika, Nesrin. Imam krvarenje."
"Aman, Bože", reče Nesrin.
"Ne galami da ne probudimo oca."
"Što si to napravila? Bila si trudna, zar ne? Sva ona povraćanja tijekom puta. Ah,
Aylin. Da nisi možda abortirala bez mog znanja?"
"Danas."
"Tko je to sredio? Ona glista?"
"Nećemo sada o tome pričati."
"Ako je sve to nastalo zbog njega, neka dođe i neka sam čisti svoje smeće!" reče
Nesrin i krenu u salon, prema telefonu.
"Nemoj, Nesrin, molim te. U njegovoj je kući večeras velika zabava. Ne može doći."
Nesrin je bila sasvim bijesna.
"Je l' to on kod kuće priređuje zabavu, dok ti ovdje crkavaš?"
"Pridrži me, uzmimo taksi i pođimo u Američku bolnicu. Ili u sanatorij."
"On će doći", reče Nesrin. "On je odgovoran za ovo. Ili ćeš mi dati njegov broj ili ću
uzeti taksi, otići njegovoj kući i dovesti ga."
"Dat ću ti, ali pod jednim uvjetom. Nećeš biti bezobrazna prema njemu. Obećaj."
"Što hoćeš da radim? Da mu se, možda, zahvalim na svemu ovome u što te je
uvalio?"
Nemoj ništa, molim te, normalno se ponašaj! Ne zaboravi da sam, koliko i on, za ovo
kriva i ja."
Nesrin je teško zadržala riječi koje su joj došle na vrh jezika. Aylin nije izgledala
dobro. Krvarenje je postajalo sve jače.
"Brzo reci broj", reče, ja ću se kasnije obračunati s njim, ne večeras. Samo da tebe
spasimo, a kasnije ču ja njemu pokazati."
Nakon što je spustila slušalicu, Nesrin je pritekla Aylin u pomoć. Obukla joj je
suknju. Krv je poput potoka tekla niz Aylinine noge. Nije imala snage stajati na
nogama. U jednom trenutku začule su očev glas.
"Ne brini se, došao je Aziz da nas izvede u šetnju. Izlazimo s Aylin", oglasi se
Nesrin. Bilo je nešto malo iza jedan.
Nakon petnaest minuta Polat je bio na vratima. Uzeo je Aylin u naručje i donio je do
auta.
"Idemo li u Američku?" upita Polat.
"Ne, nećemo tamo. Tamo ćemo naići na dosta poznanika. Idi u Etfal. To nam je i
najbliža bolnica."
Predali su Aylin liječnicima u hitnoj službi. Nesrin je zapalila cigaretu.
"Kako ste mogli učiniti tako nešto, Polat? Da vas je Senusi zatekao mogao vas je
oboje ubiti. Zar nemate nimalo pronicljivosti i pameti?" reče.
"U pravu ste, Nesrin. Ali, Aylin je bila u tako teškom stanju da sam mislio da je po
svaku cijenu moram oraspoložiti. Mlada žena zaključana u hotelskoj sobi! Ne može
izaći, ne može se osloboditi stanja u kojem se nalazi, stalno plače. Strahovao sam da
ne poludi ako se ne budemo mogli povremeno viđati nakon što je uspijevala dolaziti
kod vas. Nije smjela pomisliti da sam je i ja napustio. Dogodilo se, eto. Jako mi je
žao", reče.
"Zna li vaša obitelj za ovo?"
"Ne, ništa ne znaju. Ne znaju čak ni moji prijatelji."
"Neka nitko ne dozna, ni slučajno", reče Nesrin.
Liječnici su očistili dio koji je ostao u njoj, dali su joj injekciju za zaustavljanje
krvarenja. Kada su izlazili iz bolnice, već je počelo svanjivati. Nakon što ih je
odvezao kući, Polat se uputio k Bosporu. Razmišljao je kako će gostima objasniti
iznenadni nestanak sa svoje zabave.
Nakon nekoliko dana Aylin se oporavila. Međutim, bila je i iznemogla, a i
slomljenoga srca. Mislila je da je potpuno uništila svoj život. Više nije bila zatočenik
u hotelskoj sobi, ali nije bila ni slobodna mlada žena. Tko zna koliko će trajati
razvod? Tko zna što će učiniti Senusi kada sazna da je pobjegla? Brak u koji je
samovoljno ušla ništa joj nije donio osim nekoliko fotografija na naslovnim
stranicama novina. Malo ugodnih trenutaka joj je ostavio. Uz to, zbog jednog
bezvrijednog braka zakasnila je i na tako željeni Medicinski fakultet. I, kao da to nije
bilo dovoljno, nakon mukotrpnog braka doživjela je veliku ljubav koja nije imala
kraja, a koja je opet zadavala bol. Mogla je pretpostaviti da im čak ni kasnije, kada
Polat okonča studij, njegova obitelj neće dopustiti brak. Razvedena žena, koja je
godinu-dvije bila starija od Polata... Kroz Nesrinin i Azizov slučaj neposredno se
uvjerila na kakva su duhovna i materijalna mučenja spremni očevi koji sinovima ne
dopuštaju ženidbu. Bila je sita takvih situacija.
Primali su vijesti da Senusi u Parizu pretražuje sve tražeći Aylin. Kada je nije našao
tamo gdje ju je ostavio, princ je otišao Nesrininoj i Azizovoj kući. Oni više nisu bili
u Parizu. Naredio je da se provjere svi Turci koje je poznavao u Parizu. Saznao je
datum kada je Polat napustio Francusku i malo se smirio kada je saznao da je otišao
mnogo prije Aylininog nestanka. Neprestano je telefonirao u Istanbul. Na kraju je
Džemal-bej iznio svoje mišljenje.
"Taj čovjek je tvoj muž s kojim si službeno u braku. Ne možeš stalno bježati od
njega. Ili se javi na telefon i razgovaraj, ili mu napiši pismo", rekao je svojoj kćeri. ,,I
obavezno mu saopći da si u očevoj kući."
Aylin je nakitila jedno dugo pismo. Brižno biranim riječima nanizala je razloge
okončanja braka. Svog muža je nastojala uvjeriti da je ova rastava korisna za oboje.
Od Senusija je došao niz pisama. U nekima je molio, a u nekima je prijetio.
Strahovali su da ne dođe u Istanbul. Ali, bilo je sasvim očito, Senusi nije mogao
izlaziti iz Francuske. Ljeto 1964. godine za Aylin je bilo prava mora.

***
Krajem ljeta Aylin i Nesrin došle su u Ženevu. Naumila je studirati medicinu. Nitko
je nije mogao odvratiti od te odluke. Tih dana je i njihov daidža, Hilmi-bej, bio u
Ženevi. Neko vrijeme je djevojke ugostio u hotelu. Kada je Nesrin prešla u Pariz,
Aylin je smjestio u kuću svog prijatelja Tobyja von Schweira koji je živio u Ženevi,
ali se vratio u Ameriku.
Da bi se upisala na medicinu, Aylin se prijavljivala i na francuska i na švicarska
sveučilišta, ali je stalno dobivala negativne odgovore. Ni jedno sveučilište u
Francuskoj nije ju htjelo primiti. Švicarsko sveučilište u Ženevi i Laussanei također
joj je poslalo odbijenicu. Na kraju, malu nadu pružilo je Neuchatel sveučilište.
Analizirali su njenu molbu i pozvali je na razgovor. Aylin nije mogla vjerovati.
Iznova je čitala pismo te nazvala Nesrin da joj priopći radosnu vijest. Nesrin je tih
dana imala problema s Azizom. Da bi se oslobodila neugodne kućne atmosfere,
doputovala je u Ženevu. Dvije sestre su iznajmile auto i zaputile se u Neuchatel.
Aylin je razgovarala s nekoliko profesora i šefom katedre. Ženski Američki koledž
završila je s visokim ocjenama. Nije bilo sumnje u to da je riječ o inteligentnoj
studentici. Ali, studij na Pariškom sveučilištu napola je prekinut. Ispričala im je kako
je bila pogođena majčinom smrću i da, na kraju, sada sama može odlučivati o
odabiru zanimanja. Uvjerila je profesore da će biti dobra studentica medicine.
Međutim, ovaj put Aylin je naišla na prepreku u studentskoj službi.
"Naša granica je dvadeset pet godina, vi ste dvadeset pet godina navršili prije
nekoliko mjeseci", reče službenik. Aylin je stavila glavu medu šake i tako
nepomično sjedila neko vrijeme. Čovjek je s čuđenjem gledao u nju.
"Ako je to jedini problem, dopustite mi da to riješim", zamolila je Aylin.
"Kako ćete to riješiti?"
"Prepustite taj problem meni. Kada dođem sljedeći put, godina mog rođenja bit će
1939. Dovoljno je da mi obećate da ćete me tada primiti, da se ne bih bespotrebno
bavila time."
"Vi ste izuzetno odlučna osoba. U redu, obećavam", reče čovjek.
Odmah po povratku u hotel Aylin je poslala telegram odvjetniku i zamolila ga da joj
promijeni godinu rođenja.
Aylin i Nesrin autom su se vratile u Ženevu. Aylin je čekala. Osjećala se kao dijete u
majčinoj utrobi koje čeka da izađe na svijet. Mora se vratiti, treba još samo malo pa
će se vratiti u život, u svijet. Možda i jest zakasnila, ali, eto, opet je pred njom bio
život sa svim svojim mogućnostima. Nju je čekao život. Željela je da joj se vrate
izgubljene godine. Istoga mišljenja nije bila i Nesrin, koja se hvatala ukoštac s
bračnim problemima.
"Krenula si na dug i težak put. Činiš još jednu pogrešku", reče. "Ne, Nesrin",
odgovorila je Aylin. "Neću više činiti pogreške. Završio je razdoblje nepromišljenih
pogrešaka."
 J E A N- PI E R RE

Kada je krenula na Medicinski fakultet na Sveučilište u Neuchatelu, Aylin je imala

dvadeset šest godina. Ošišala je šiške i pustila kosu da joj ravno pada na ramena.
Daleko ustranu bacila je zajedno s titulom princeze i svu odjeću skupih marki:
Lanvin, Dior, Balanciaga koje je nosila u Parizu, svoju Jourdan obuću visokih,
tankih potpetica i šeširiće. Sada je u uskim hlačama i majicama, u ravnoj obući, s
nenašminkanim licem i debelim medicinskim knjigama pod rukom, poput djevojke
od dvadeset godina trčkarala kamenim školskim hodnicima.
Prijatelj daidže Hilmija, Toby von Schweir, Aylin je utrpao u ruku tisuću dolara kada
je krenula u Neuchatelu. Razdijelivši ga u kutije, Aylin je svoj život organizirala
prema tom novcu. Odvojila je rate za školarinu, za neophodne izdatke poput iznosa
za dom i hranu u zasebnu kutiju, a u drugu je smjestila džeparac. Živjela je trošeći
novac disciplinirano iako tome nije bila vična, a izgledala je zadovoljna životom.
Inače, u ovom malom studentskom gradu i nije bilo mjesta za trošenje novca.
Predavanja su bila toliko naporna i dugačka da je morala učiti do dva poslije ponoći.
Prva godina studija bila je vrlo važna. Najviše je studenata na medicini otpadalo
krajem prve godine. Oni koji su ostajali nastavljali su svojim putem i uglavnom su
završavali. Krajem godine i Aylin je trebala ići, ali ne kao neuspješni studenti na
ulicu kroz stražnja vrata, nego na prednja, na Sveučilište u Laussanei kao student s
najboljim ocjenama.
Sredinom godine saznala je uvjete za horizontalni transfer na Sveučilište u
Laussanei. Neprestano je radila kako bi se mogla prebaciti u Laussaneu.
I, upravo, Medicinski fakultet u Laussanei, koji je prije godinu dana odbio Aylin,
sada je, bez ikakvog pogovora, istu djevojku primio na drugu godinu. Daidža Hilmi,
Nesrin, Aziz, Džemal-bej, pa čak i Toby von Schweir bili su iznenađeni i ponosni
zbog njezina uspjeha.
Listopada 1965. godine Aylin je krenula na Medicinski fakultet na Sveučilištu u
Laussanei. Predavanja su bila još teža. Međutim, težina predavanja bila joj je sasvim
nebitna. Ona je bila zadovoljna životom. U Laussanei je živjela životom za kojim je
toliko čeznula. Sve je bilo puno mladih ljudi. Grad je jednostavno izgrađen za
studente. Štoviše, te godine su bile godine hipija, djece cvijeća. Po dvorištima,
parkovima, u vrtovima kafića, na ulicama, stalno se, s gitarama u rukama i u
poderanom džinsu, vrtjela i pjevala mladež koja je po obrazima i čelu crtala cvijeće.
Sredinom šezdesetih godina za mlade nije bilo luksuza, ni odjeće. U modi su bili
skitnja i prirodnost. Aylin, koja je morala biti oprezna s novcem, ta je moda u
potpunosti odgovarala.
Preko božićnih praznika Nesrin je došla u Lausseaneu u posjet svojoj sestri. Kada je
izdaleka na peronu ugledala Aylin, nije ju mogla prepoznati. Otmjena, šarmantna i
atraktivna Aylin prije dvije godine na ulicama Pariza mamila je uzdahe i poglede
gdje god se pojavila, i muškaraca i žena. Sada je došla s kosom vezanom u konjski
rep i u izblijedjelom džinsu pa je Nesrin jedva prepoznala svoju sestru.
"Kako to izgledaš? Jesi li u potpunoj besparici?" upitala je Nesrin kada su stigle kući.
"Nee, ekonomična sam s novcem. Čak moja kutija za džeparac još uvijek nije
ispražnjena."
"Tvoja kosa... Kao da nikad nije vidjela frizera."
"Ne idem kod frizera."
"Sutra te ja vodim frizeru", reče Nesrin.
"Ne idem frizeru! Svi imaju ovakvu frizuru, ja sam studentica, sjećaš se?"
"U redu. Kako idu predavanja? Govorila si da je ovaj fakultet malo teži."
"Malo me muči fizika. Prošlo je tri godine od završetka srednje škole. Zaboravila
sam, naravno."
"A da uzmeš instrukcije?"
"Već ih uzimam."
"Imaš li za to novaca?"
"To ne plaćam."
"Ma nemoj!?" reče Nesrin. "Sigurno ti je to namjestio neki turski student. Naivnost
je odlika Turaka."
"Ne. Na fakultetu je jedan asistent fizike, Jean-Pierre. On mi daje instrukcije."
"Uopće nisam vjerovala da ću ikada naći nekog Švicarca koji će, u ime ljudskosti,
besplatno davati dopunske satove", rekla je Nesrin.
,,Ima, eto, jedan", reče Aylin. Nesrin ju je pogledala pravo u oči. Svojim
nenašminkanim licem, pjegama i naočalama, Aylin uopće nije sličila na nekoga tko
bi mogao zavesti asistenta fizike. Opet nije mogla obuzdati svoj oštri jezik.
"Da se taj asistent fizike ne usudi kasnije tražiti druge protuusluge", izusti tiho
Nesrin. Aylin se na to grohotom nasmija. "Dođi sutra da te malo prošetam po
kampu", reče, "ako Jean-Pierre bude tamo, upoznat ćeš se i s njim."
Sljedećeg dana Nesrin je otišla na Sveučilište. Obišla je predavaonice u kojima je
njena sestra slušala predavanja. Aylin je pokucala na jedna vrata. Pogledale su
unutra. Za stolom, medu debelim knjigama s obje strane, sjedio je jedan momak s
naočalama.
"Egger, da te upoznam sa svojom sestrom", reče Aylin. Momak ustade. Izdužio se
poput motke. Nesrin se učinilo kao da njegova visina uopće nema kraja. Kao da je
Jean-Pierre imao samo visinu, ali ne i obujam.
"Ovaj čovjek je, izgleda, jednodimenzionalan", reče Nesrin na turskom. "Ovaj je
mršaviji i od tebe, Aylin. Povlačim riječ koju sam jučer izgovorila. Ovaj ne izgleda
kao netko tko će od drugoga nešto tražiti."
Rukovale su se, izmijenile nekoliko riječi i napustile ured.
"Ne obraćaj pažnju na njegov izgled, on je talent za fiziku. Pravi genij", reče Aylin.
Aylin se izvrsno prilagodila studentskom životu. Bila je poput
osamnaestogodišnjakinje koja je na svijet došla studirati medicinu, a ne kao
razvedena žena koja je preživjela čudan brak, abortuse, trpjela boli. Cijeli njen svijet
činila su predavanja, knjige, ispiti, fakultet. I, izgledala je nevjerojatno sretna. Nesrin
je napustila Laussaneu vrlo spokojna. Nagnula se kroz prozor da bi prije polaska
vlaka još jednom poljubila svoju sestru.
"Znaš, ti si poput kameleona. Prilagođavaš se svakoj sredini", reče Aylin.
To ljeto Aylin je došla u Istanbul sa Jean-Pierreom Eggerom. Sjeli su u njegov
Spaček i kopnenim putem, prljavi i prašnjavi, stigli u
Istanbul. Nekoliko dana su se zadržali u Istanbulu i, opet autom, krenuli u obilazak
Anadolije. Obišli su okolinu Izmira i, držeći se obale, namjeravali su obići Egejsko i
Sredozemno primorje. Sa sobom su imali i šator.
Rodbina i prijatelji, koji su prije dvije-tri godine vidjeli Aylin kao princezu, nisu
mogli povjerovati u ovu veliku promjenu. Jedino Betin nije smatrala čudnim to što je
vidjela. Betin je toliko dobro poznavala svoju prijateljicu da je, koliko i u svoje ime,
bila sigurna da se, bez obzira na to u kojoj odjeći bila, Aylinin duh nikada neće
promijeniti.
Jean-Pierre je bio oduševljen tek otkrivenom zemljom. Seljaci koji su, ne očekujući
novčanu protunaknadu, otvarali svoje kuće, dijelili svoje mlaćenice, juhe, hranu,
skromni seljaci, neiskvareni i prirodni bili su baštinici grčkih i rimskih era, ruševine
gradova, ostavljene nedirnute, svjedoci povijesti koja se proteže i do sedam tisuća
godina unatrag. Izvanredna klima, čisto more, sunce, pijesak, plodonosne ravnice...
Skupa sa Jean-Pierreom, i Aylin prvi put otkriva svoju zemlju i ostaje očarana.
To ljeto Aylin je pamtila po nezaboravnim uspomenama. Prije svega vidjela je
vrijednosti svoje domovine, prirodu, ljude, koju do tada nije poznavala; ljepote koje
je pružala zapadna Anadolija, stvorile su u njenoj duši i srcu jedno sasvim novo
mjesto. Njen pogled na svijet jednostavno se promijenio. Na svijetu je postojala još
jedna dimenzija, koju je ona tek otkrila. Nasuprot razvijenosti, civiliziranosti,
raskošnosti i impozantnosti Pariza, Londona i gradova Švicarske, mjestašca
Egejskog primorja imala su čarobnu, primitivnu i prirodnu ljepotu. A u njenom
narodu jedna skromna i dostojanstvena mudrost potpuno je različita od one u
buržoazijskoj kulturi. U vlastitoj zemlji našla je "nešto". To "nešto" ju je poticalo na
razmišljanje, radovalo je i činilo zrelijom.
A druga činjenica koja je tog ljeta pridonijela da Aylin sazrije, bilo je Nesrinino
priopćenje da se želi rastati od muža. Uopće nije mogla uočiti da njena sestra, koju je
smatrala tako bliskom, godinama živi u nesretnom braku. Toliko je bila zauzeta
svojim problemima, ljubavima, svojim ushićenjima i bolima da nije mogla uočiti
nedaće koje su proživljavali oni što su živjeli pored nje. Štoviše, nije opazila da je
Nesrin, čak, tog ljeta doživjela ljubav, sve dok joj to sama nije rekla.
"što pričaš, Nesrin? Imaš nekog u životu, osim Aziza?!" upitala je ne vjerujući
svojim ušima.
"Da. I ja sam poput tebe, i ja sam se zaljubila", rekla je Nesrin. Do tog dana Aylin je
mislila da poznaje Nesrin samo kao Azizovu suprugu. Bila je žena, ni stara, a niti
mlada. Ni lijepa ni ružna. Nesrin je za nju imala dvije uloge: biti Azizova supruga i
Aylinina starija sestra. Sada, kada sestru prvi put gleda drugim očima, Aylin vidi
jednu mladu, lijepu, emotivnu i uzbuđenu ženu. Bila je zbunjena.
"Što ćeš reći Azizu?"
"Reći ću mu istinu."
"Umrijet će."
"Neće umrijeti, već je godinama očekivao ovako nešto."
"Zar vaši odnosi već godinama nisu dobri? Uopće nisam primijetila."
"Odnosi su bili dobri, to je drugo, Aylin. Ali godinama ne živimo kao muž i žena."
"A što ste radili?"
"Ja sam, vjerojatno, čekala ovog čovjeka danas, A on je stalno živio sitne avanture."
"I ti si to znala. Znala i zatvarala oči."
"Da."
"Zašto, Nesrin? Zar nisi voljela svog muža?"
"Voljela sam."
"Kakva je to ljubav?"
"U životu postoje sive boje", reče Nesrin. "Ništa nije crno-bijelo. Naročito ljubavi to
uopće nisu."
"Tko je taj čovjek? Poznajem li ga?"
"Ne poznaješ, ali si sigurno čula za njega", reče Nesrin.
"Hoćeš li se razvesti od Aziza? Namjeravaš li se udati za tog čovjeka?"
"Čim se vratim u Pariz, učinit ću sve da se razvedem, a zatim ću se udati. Ako Bog
da!"
"Tko je taj čovjek?"
Nesrin duboko uzdahnu, pogleda sestru u oči i reče: "Kasim Gulek."
"Što?!" reče Aylin. Mislila je da pogrešno čuje. Na to se počne gromoglasno smijati.
"Reci mi pravo, hajde, ne igraj se sa mnom. Tko je taj čovjek?" Nesrin nije ništa
rekla. Ali izraz njenog lica sve je govorio.
"Ti si poludjela. Kasim Gulek, vršnjak tvog djeda."
"Zar se ti nisi udala za čovjeka djedovih godina?"
"Očevih, on nikako nije bio djedovih godina."
"Ni Kasim Gulek nije djedovih godina nego očevih", reče Nesrin. "Kasim Gulek te
neće oženiti. On je kronični neženja! Političar u opancima! Ima sto godina, što li, tko
će znati?! Postoji otkad znam za sebe. Sigurna sam da je postojao i u vrijeme
stvaranja svijeta!"
Odjednom primijetiše da su se uloge izmijenile. Nesrin je bila ta koja je tijekom
cijelog života kod svakog muškarca kojeg bi vidjela pored Aylin pronalazila neku
manu, razlog za kritiziranje. Sada je red za kritiziranje prešao na nju.
"I ti ćeš ga zavoljeti, kad ga upoznaš. Ali ja ovog bezbojnog, uskog, bjelookog
čovjeka nikada neću moći voljeti. Nemoj se ni slučajno udati za njega", reče Nesrin.
"Ponovo se brineš za mene. Malo ti pogledaj oko sebe! Kako si se upoznala s
Kasimom Gulekom? Gdje se upoznaje s političarima?" upita Aylin nastojeći
promijeniti temu.
"U kući drugog političara. Kod tetke Esme."
"Je li te odmah salijetao?"
"Kakvo je to izražavanje, ne budi nepristojna. Sreli smo se prije nekoliko godina na
jednom koktelu kod tetke. Dugo smo razgovarali. Potom sam ga, početkom ovog
ljeta, vidjela u Istanbulu, na jednom prijemu u Hiltonu. 'Jeste li vi još uvijek
neoženjeni?'upitala sam. 'Da', odgovorio je. 'Koga čekate?'rekoh, a on prstom pokaza
na mene. Naravno da to nisam ozbiljno shvatila. S društvom sam pravila planove da
sljedećeg dana odemo na Kilyos. Očigledno nas je čuo. Dok sam sljedećeg dana
ležala na pijesku na Kilyosu, našao se preda mnom! Počeo je svakodnevno zvati.
Jedan nevjerojatno kulturan i zanimljiv čovjek. Znaš li ti, Aylin, što je ljubav?"
"Sada ti, Nesrin, želim ponoviti sve ono što si ti meni rekla kada sam se htjela udati
za Senusija", reče Aylin.
,Ja sam uzaludno trošila riječi. Nemoj barem ti, pošto nitko ne sluša ono što mu se
govori. Ljudi sami moraju naći ono što je dobro ili loše", reče Nesrin.
Nakon što su se vratili u Laussaneu, Aylin i Jean-Pierre počeli su zajedno stanovati.
Iako je trošila veoma oprezno, dolari koje je Aylin dao Toby von Schweir, nestajali
su. Novac koji joj je slao daidža Hilmi, mogao je podmirivati jedino školarinu. Kada
bi zatražila, slao bi joj i više, ali ona uopće nije imala namjeru požaliti se daidži na
besparicu. Čak i novac koji je daidža potrošio da bi je razveo od Senusija, iznosio je
cijelo bogatstvo.
Jean-Pierre je imao lijep stan u blizini fakulteta, gdje su većinu noći provodili
zajedno. Veoma dobro se slagala s Jean-Pierreom, on joj je najviše pomagao u
predmetima, poput fizike i kemije, koji su joj lošije išli, davao joj je podršku
prilikom priprema za ispite, a i njene je seminarske radove prekucavao na pisaćem
stroju. Uz svu podršku na Medicinskom fakultetu, donio je Aylin i sasvim novi
pogled na svijet. Živjeli su u neposrednom kontaktu s prirodom; biciklima su se
vikendom vozili po brdima, išli na skijanje, ispijali vino s cimetom u planinskim
kućama ispred velikih kamina u kojima su pucketale cjepanice i uživali u drugim
sitnim stvarima.
Jednom je Aylin sjela i napravila proračun.
"Opet ćemo teško dočekati kraj ovog mjeseca, Jean-Pierre", rekla je, "knjige za
anatomiju koštaju čitavo bogatstvo."
"Uzmi polovne."
"Tako i radim, ali nemam više novaca ni za knjige."
Jean-Pierre je jedno vrijeme hodao uokolo. Izgledao je kao da o nečemu razmišlja.
"Želim ti nešto ponuditi, ali me nemoj pogrešno shvatiti", reče.
"Reci."
"Znaš li da možeš besplatno nastaviti školovanje ako budeš Švicarka?"
"Znam. Ali, znam i to da, nažalost, nisam Švicarka."
"Možeš biti ako želiš."
"To, duše mi, nije isto kao i postati kršćanin. Ne postaješ Švicarac ako odeš u crkvu
kod svećenika i kažeš mu 'gospodine svećeniče, ja hoću postati Švicarac'."
"Ali, možeš biti Švicarka ako svećeniku kažeš 'pristajem udati se za Jean-Pierrea"' ,
reče Jean-Pierre.
Aylin se zagledala u njega, kao da je zastala u pola riječi. Tek nakon nekog vremena
je upitala: ,,Što to pričaš?"
"Pitam te hoćeš li se udati za mene?"
,Je l' to hoćeš da bih se besplatno školovala?"
"Zbog toga sam strahovao da ćeš me pogrešno shvatiti. Ne, s tobom se želim oženiti
zato što te volim, zato što sam sretan s tobom i zato što već živimo skupa."
"Kada?"
"Odmah."
"Da, da, da!" povikala je Aylin. Jean-Pierre prigrli Aylin i jedno vrijeme su ostali u
zagrljaju okrećući se po sobi. Odjednom se Aylin oslobodi Jean-Pierreovih ruku.
"Jean-Pierre, sjetila sam se nečega što ti se neće svidjeti", reče.
"Čega si se sjetila?"
"Ja sam već udana."
Da bi se mogla razvesti, Aylin je morala sačekati. Na sud su dovedeni svjedoci,
dokazano je da muž i žena nisu živjeli u slozi, Senusi je tražen preko novinskih
oglasa, nije pronađen. Da bi se sve okončalo u najboljem redu, Hilmi-bej je potrošio
gomilu novca. Proces je završen i Aylin se razvela. Ali, opet je morala čekati. Kada
je nakon kratkog vremena i službeno razvedena u Turskoj, francuski sud je trebao
ovjeriti odluku da bi se računalo da je razvedena i u Francuskoj.
"Ne čačkajmo štapom po smeću", rekli su odvjetnici. "O tome ćemo razmišljati ako
se gospoda Aylin nekada odluči ponovo udati u Francuskoj."
U međuvremenu je i Nesrin uvjerila Aziza da se razvedu. Trebala se vratiti u Tursku.
Prije no što je krenula iz Pariza, telefonirala je sestri da bi se oprostila s njom. Aylin
je bila nesretna što gubi zeta kojeg je voljela i dobro poznavala.
"Molim te, Nesrin, ne žuri s odlukom o udaji", molila je sestru.
"Ja sam već odavno donijela odluku", reče Nesrin.
"Ako se ti udaš za onog djeda, znaj da ću se ja onda udati za onu motku", reče Aylin.
"Ja tebi želim mnogo sreće s motkom", reče Nesrin.
Dvije sestre su se našle na različitim životnim putovima. Udaljavale su se, a isto tako
su se i približavale. Geografska razdaljina među njima se povećavala, a starosna
razlika nestajala. Aylin je odrastala, sazrijevala, učila da na događaje gleda s
različitih gledišta i prvi put se ona brinula za svoju sestru, a ne sestra za nju. A
Nesrin, zanesena jednom sasvim novom ljubavi nakon toliko godina, djelovala je
kao da je podjetinjila.
Nakon povratka u Tursku, Nesrin će se odmah razvesti i, uz skromnu svadbu u
Ankari, u kući budućega muža, Kasima Guleka, načiniti prvi korak k drugom braku.
Čim je primila vijest od odvjetnika, Aylin je nazvala daidžu. "Dragi daidža", rekla je,
"zahvaljujući tebi oslobodila sam se i ovog belaja. Napokon sam slobodna poput
ptice. Primila sam sudsko rješenje o razvodu. Sada mi saopći datum kada ćeš moći
doći u Švicarsku, da prema tome odredim dan udaje."
"A gdje je ono da si sretna zbog toga što si slobodna poput ptice", reče daidža, "Je li
u redu to što odmah uskačeš u novi brak?"
Jean-Pierre i ja skupa smo već dvije godine", reče Aylin,"ovaj put veoma dobro
znam što radim."
Hilmi-bej je, zapravo, bio sretan što će se njegova sestrična udati za tog atomskog
fizičara, koji je njenih godina, mlad, pametan, civiliziran, kulturan i koji je svojom
inteligencijom napravio karijeru na sveučilištu. Kada Aylin bude imala muža, tada će
se smanjiti i odgovornost na njegovim ramenima.
Rozi, supruga Hilmija Bajindirlija, otišla je u Verbier na skijanje, a on je avionom
došao iz Amerike, Rekao je Rozi da se pripremi za Aylininu svadbu, da će poslati
auto po nju. U kaputu tirkizne boje i šeširu Rozi je doputovala u Leysen. Na
vjenčanju su bili prisutni samo Eggerova obitelj i obitelj Bajindirli. Aylin je bila
najskromnija mlada koju je vidjela u svom životu. Čak ni šešir nije stavila na glavu.
Na sebi je imala svjetlozeleni komplet. Rozi je postala uznemirena zbog svog šešira.
Nakon brzo obavljenog vjenčanja ručali su u obližnjem restoranu, podigli čaše
šampanjca u čast mladenaca i, kao sretnu mladu, Aylin poslali u stan koji je dijelila
sa Jean-Pierreom.
Ovaj brak dvoje studenata s vremenom će, koliko i vanjštinu, izmijeniti i Aylininu
nutrinu. Tijekom vremena koje će provesti sa Jean-Pierreom, Aylin će se upoznati s
medicinskom znanošću. Proširit će svoje vidike i upoznati jedan sasvim novi svijet
koji do tada uopće nije poznavala, spoznat će da se istinsko bogatstvo, za kojim
traga, ne nalazi u raskošnim izlozima vanjskog svijeta, nego u unutarnjim svjetovima
ljudi.
 N O VI S VI J E T NO VI H O RI ZO NT I

Klinički bolnički centar New Rochell bio je početna točka njene karijere koja će
Aylinin život potpuno promijeniti i usmjeriti prema novim horizontima.
Kada je, jednog izuzetno vrućeg srpanjskoga dana 1971. godine, zakoračila u bolnicu
New Rochell, Aylin je bila mlada liječnica, koja je s tek završenim studijem, uspjela
dobiti priliku raditi kao asistentica u metropoli kao što je New York.
Jean-Pierre je dobio primamljivu ponudu Centra za nuklearna istraživanja u Los
Alamosu koju nije mogao odbiti. Aylin je odbila da ide u Novi Meksiko usred
pustinje. Iako je bio daleko od Los Alamosa, New Rochell je nesumnjivo bio jedno
od najprihvatljivijih mjesta u Americi, a koje je prihvaćalo Aylin.
Jean-Pierre i Aylin uopće nisu razmišljali o razvodu, ali su bili svjesni da je neodrživ
brak dvoje mladih koji žive odvojeno u dva grada, kilometrima udaljeni jedno od
drugoga. Na kraju, njihove međusobne obaveze su se završavale, a njihovi životi
došli pred raskrižje. Otvarala su se vrata koja im pružaju velike mogućnosti u
njihovim profesijama. Imali su zacrtane ciljeve i dugo su oboje ulagali velike napore
u školovanje. Djeca, obiteljski život, kućne radosti nisu bili medu njihovim životnim
ciljevima. Nisu bili ljudi s običnim očekivanjima. Oboje su bili izvanredne osobe
superiornih sposobnosti. Nisu na silu tražili prilike da bi bili skupa ili u mjestima u
blizini. Kada su krenuli na put u smjeru koji im je odredila sudbina brak su prepustili
da ide svojim tijekom, pozdravili su se i rastali. Od ovog braka su im ostale divne
uspomene na mladost ispunjenu emocijama snažnog prijateljstva i iskrena
šestogodišnja solidarnost.
Aylin je oduševljeno otpočela s poslom i prihvatila ga veoma ozbiljno. Prve godine
asistiranja mladi doktori su učili, a radili. Bolesnici su dolazili i odlazili kao na traci,
New Rochell bila je krajnje dinamična bolnica. Aylin je imala mnogo posla, nije
imala vremena ni da ruča. Srećom, u svoj ovoj jurnjavi nisu nedostajala ni ugodna
iznenađenja. S njom je radila supruga njenog mladog kolege Azima, Afganistanca s
kojim se upoznala u New Rochellu, bila je to zapravo njena prijateljica Zejnep Tarzi
s kojom se poznavala od jedanaeste godine. Njeni životni putevi, koji, su se od
djetinjstva križali sa Zejnepinim, sada su se spojili i u New Yorku.
Aylin se preselila u 40. ulicu, bliže Zejnep. Skoro svaki dan dvije prijateljice su bile
zajedno. Gdje god su išli, Azim i Zejnep su vodili i Aylin sa sobom. Insistirali su da
Aylin zajedno s njima dođe na koktel koji je u zimu 1972. priređen u afganistanskoj
ambasadi.
Zbog toga što je voljela noćni život i izlaske, Aylin se nije protivila. Dok se te večeri
pripremala za koktel nije ni slutila da će se upoznati s čovjekom koji će biti najveća
ljubav njenog života i da će godinama obilaziti svijet jureći za ovom beznadežnom
ljubavi. Ali, iz nekog predosjećaja taj je dan odvojila više vremena nego obično za
odjeću i šminku.
Ugledala ga je odmah među mnoštvom ljudi u salonu afganistanske ambasade.
Inače, nakon što ga je ugledala, više ništa nije ni vidjela. Crn, visokog stasa, zelenih
prodornih očiju, s prosijedom kosom, kao spomenik gracioznosti, stajao je ispred
prozora. Pušio je cigaretu.
"Tko je ovaj čovjek?" upitala je Zejnep.
"Tko? Haa, je l' taj? Hajdar... Afganistanski ambasador u Ujedinjenim narodima.
Kako ugodan čovjek, zar ne?"
"Odmah me upoznaj s njim."
"Hajdar je oženjen. Ne diraj!"
"Zejnep, upoznaj me s njim", reče Aylin. Azim, Zejnep i Aylin krenuli su k Hajdaru,
koji je pogledao mladu ženu koja je u društvu njegovih poznanika išla prema njemu.
Mlada žena, poput priviđenja, vitka, visoka, misteriozna, svijetla, prozračna, kao da
se provukla kroz oblak i kao da još uvijek na sebi nosi vlažnost koju je pokupila s
nekog nepoznatog svijeta.
"Ekscelencijo, dopustite mi da vam predstavim Aylin", reče Azim.
"Prvi put se upoznajem s tako ugodnom i elegantnom Amerikankom", reče Hajdar.
Ja sam Turkinja, Ekscelencijo."
Hajdarov ushićeni pogled izvjesno vrijeme ostade prikovan za Aylinine žutozelene
mačje oči.
Aylin se ne sjeća ničega što je uslijedilo poslije. Što su rekli jedno drugome, što su
radili, kuda su otišli. Aylin je napokon bila u snu i poželjela je da nikada ne završi.
Sve u njenom životu prvi put je dolazilo na svoje mjesto, dijelovi su nalazili svoja
mjesta. Spoznavala je sebe, svoju ženstvenost, senzibilnost, svoju dubinu.
Oksfordskim akcentom, Hajdar je savršeno govorio engleski. Francuski je poznavao
kao svoj materinji jezik. Bio je pjesnik. Kada je slušala njegovu poeziju koju joj je
čitao na svom afganskom jeziku, Aylini se činilo da razumije svaku riječ. Hajdar joj
je otvorio jedan novi horizont. Uz njega činila je čvrste korake prema poeziji, knji-
ževnosti, slikarstvu, glazbi, ukratko prema svim granama umjetnosti; gutala je knjige
koje joj je davao, posjećivala je koncerte, izložbe koje joj je on predlagao. I Hajdar,
koji je medu ženama bio izuzetno popularan, bio je ludo zaljubljen u Aylin.
Odjednom je pronašao sve u ovoj zanimljivoj ženi, koja je gotovo bila godina
njegove kćeri. Jedna nevjerojatna inteligencija, smisao za humor i energija koja je
zračila iz nje. Za čovjeka koji je srednje godine ostavio iza sebe, Aylin je bila izvor
života.
U vezi s njegovom ženom, Aylin Hajdaru nije postavila niti jedno pitanje. Čula je,
također, da je oženjen, da mu supruga živi u Afganistanu s troje odrasle djece. Bez
ikakvog polemiziranja, ta su pitanja postala tabu sama od sebe. Uz to, nije ni htjela
znati. Sve dok nije znala, bila je spokojna. I Hajdar je čuo da Aylin ima muža,
atomskog fizičara koji radi u Los Alamosu. I on uopće nije pričao o tome.
Usporedo s tim što su stanovali u odvojenim kućama, Aylin i Hajdar počeli su
gotovo svakog tjedna tri-četiri noći provoditi skupa.
Druge godine asistiranja Aylin se, također, počela baviti i bolesnicima izvan bolnice.
Ušla je u sistem rada zvani Liason-Consultation. Osim toga, preuzela je obavezu da se
brine o pacijentima s drugim problemima. Ako se kod pacijenta koji leži u bolnici
zbog neke operacije pojave simptomi depresije i nesanice brinula se o njegovom
psihičkom stanju sve vrijeme dok se nalazio u bolnici. Uz to, imala je i noćna
dežurstva. Noć nakon dežurstva je ranije lijegala, kako bi nadoknadila san. Unatoč
tome znala je izaći s prijateljicama. Zbog tih razloga drugu godinu je rjeđe provodila
s Hajdarom.
U New Yorku je pronašla još nekoliko bliskih prijateljica s koledža. Često je viđala
Emel s kojom je išla u isti razred. I Hajdar je, zbog svog posla, mnoge noći bivao
zauzet. Opet su oboje, među bliskim prijateljima, bili nerazdvojni par i sve odmore
provodili skupa.
Jedno ljeto su otišli prvo u Tursku, a odatle u Afganistan. Svog dragog Aylin je
upoznala sa svom rodbinom, ocem, sestrom, daidžom, tetama... Obitelj kao da je bila
navikla na ljude s Istoka koji su nicali ispod Aylinine ruke. Hajdara su doživjeli kao
ugodnog, kulturnijeg i otmjenijeg čovjeka od Libijca Senusija. Osim što su bili
oduševljeni tim čovjekom, stariji u obitelji nisu mogli a da ne pitaju gdje vodi ta
veza.
Aylin u Afganistanu nije bila predstavljena Hajdarovoj obitelji. I pored toga, osjećala
je veliko zadovoljstvo što boravi u zemlji svog voljenog, što se upoznaje s bojama,
mirisima, okusima, običajima u kojima je on odrastao. Stvorila je srdačne veze s
ljudima koje je upoznala. Uopće nije postavljala pitanja o Hajdarovoj obitelji, zado-
voljavala se onim što joj se ispriča.
Krajem 1972. godine Hajdar je dobio premještaj u London. Pomislila je da joj,
promičući kroz prste, odlazi život, sreća. Da se ne bi razdvajala od Hajdara, počela je
tražiti posao u londonskim bolnicama, premda je prije već završila sve formalnosti
potrebne za specijalizaciju, načinila popis bolnica za koje je bila zainteresirana,
podnijela zahtjev i stekla pravo specijalizacije u bolnici Roosevelt koja je bila u
sklopu Mount Sinai, jedne od najznačajnijih bolnica u New Yorku. Jedno vrijeme je
i radila i provodila istraživanja na psihijatrijskom odjelu. Za mladu liječnicu to je
bila prilika koja se ne propušta. Azim i Zejnep uporno su uvjeravali Aylin da
slučajno ne bi načinila neku glupost i dala ostavku.
Aylin je bila toliko zaljubljena da je izgledala kao opčinjena. Ni Hajdar nije želio da
se zbog njega zasjeni blistava poslovna karijera ove mlade žene kojoj nikada nije
mogao obećati budućnost. A Azim i Zejnep su smatrali da su zaljubljeni dovoljno
načinili nevolja jedno drugome. Kao jedini razlog zbog kojega je, pored diplomata
kao što je Hajdar, za Generalnog tajnika Ujedinjenih naroda izabran
Waldheim, a ne on, navodili su njegovu vezu s Aylin. Nadugo su razgovarali s njom
kako bi je odvratili od planova u vezi s Londonom.
Na kraju, Aylin je odustala od odlaska. Donijela je odluku da često putuje u London
i da sve odmore provode zajedno. Hajdar se rastao od New Yorka i Aylin i otputovao
u London.
Tu godinu Aylin je provela ne primjećujući ljude oko sebe i četiri puta je letjela za
Europu. Umjesto da ugasi njihovu ljubav, razdaljina koja se ispriječila između njih
još ju je više rasplamsala. Svaka tri mjeseca sastajali su se u Parizu, Rimu ili u
Londonu. Poezijom, ružama, šampanjcem i riječima ljubavi, Hajdar ju je nastavio
usrećivati u jednom svijetu bajki.
Godine 1974. Hajdar je dobio premještaj u Indiju. Aylin je napokon počela uviđati
da su se mreže njihove sudbine sve više počele plesti mučnim nitima. Ili će
zanemariti posao i obilaziti svijet slijedeći ukorak čovjeka kojeg voli ili će posao
staviti u prvi plan. Je li vrijedio život u kojem se, u ime posla, odricalo ljubavi? Baš
kada se pripremala reći "ne vrijedi", bila je unaprijeđena u šefa psihijatrijskog odijela
bolnice u kojoj je radila.
Aylin nije mogla ne uočiti prednosti koje će joj otvoriti ovo unapređenje. Nije se
namjeravala odreći ni posla, a ni ljubavi. Iako sasvim svjesna da to nikako neće biti
moguće, dala se na iznalaženje nemogućih kombinacija. S obzirom na to da su oboje
muslimani, zar ne bi mogla biti Hajdarova druga žena? Najburnije je reagovala
Zejnep.
Jednom si već napravila takvu glupost. Još jednom ćeš to učiniti i prouzročiti očevu
smrt", reče ljutito.
"Ne stavljaj Hajdara u istu ravnu s onim Arapom."
"Druga žena. Dolikuje li to tebi? Žalosno!"
Ja bih zbog Hajdara ušla i pod peču."
"Uđi onda. Na kraju ćeš probleme pacijenata slušati iza peče. Jesi li ti luda, Aylin?
Koliko ćeš još godina tumarati za oženjenim čovjekom koji svake druge godine
dobije premještaj u drugi kutak svijeta?"
"Ti, Zejnep, ne znaš što je ljubav. Još nisi okusila takav osjećaj."
"Ako će i mene načiniti šašavom koliko i tebe, bolje je da ga onda i ne kušam", reče
Zejnep.
I Zejnepin brak nije štimao jedno vrijeme. Na površinu su vidljivo izašle razlike u
odgoju. Inače, s Azimom, s kojim je u dalekom
srodstvu, sklopila je jedan logičan brak. Kada je zajednički život prerastao u stalne
sukobe, nestalo je i logike bivanja u braku. Zejnep, koja je svoj bračni brod nasukala
na kopno, brinula se za Aylin onoliko koliko se brinula i za sebe samu. Na kraju,
Aylinin zdrav razum trijumfirao je nad njenom ljubavi. Zasad, odustala je da za
svojim dragim otputuje u New Delhi. Dok je uz obećanje da će se vidjeti u najskorije
vrijeme, Hajdar krenuo put Indije, Aylin, koja je voljela i čeznula, ostala je utjehu
tražiti u votki.
Barsku pticu slomljena srca Aylin je igrala veoma kratko vrijeme. Potom se pribrala
i latila se posla. U bolnici je imala toliko mnogo posla da u većini slučajeva nije
imala vremena čak ni da pomisli na Hajdara. Jednom je, okoristivši se sistemom
rotacije, radi promjene došla u Istanbul, gdje je tri mjeseca u jednoj psihijatrijskoj
bolnici provodila potrebna istraživanja, a ujedno i radila kao liječnica.
Unatoč svom tom dinamičnom životu, nije bilo moguće zaboraviti Hajdara, ili ga se
odreći. Da bi došla u New Delhi, Hajdar je Aylini dva puta poslao avionske karte.
Jednom su, također, otputovali i u Katmandu. Prilikom svakog boravka u Indiji,
Aylin se vraćala oduševljena. Zaljubila se u ovu misterioznu zemlju prekrasnih boja i
aroma. A da bi zavoljela zemlju u kojoj je živio, Hajdar ju je pedantno usmjeravao,
kao da plete tanku čipku; vodio u sva mjesta koja bi joj se mogla svidjeti, a veoma
dobro je znao zaobići mračno lice, za koje je bio siguran da joj se neće dopasti.
Opčinjena dalekoistočnom magijom, prilikom posljednje posjete Indiji, Aylin je u
Gradskoj bolnici u New Delhiju sebi osigurala posao. Pred povratak u New York,
poslala je telegram Zejnep da je sačeka na aerodromu.
Zejnep je bila užasnuta onim što joj je Aylin ispričala. Ova luda žena će se žrtvovati i
nestati u jednom zabačenom kutku svijeta. Počela se i opasno ljutiti na Hajdara zato
što je to podržavao. Hajdarov zet je trebao postati ministar financija. Nastojala je
Aylini objasniti da njegova porodica neće moći podnijeti jedan takav skandal, da će
je svi početi mrziti. Toliko školovanje, toliki trud, pozicija u bolnici koju teško
dobije žena, njena prijateljica iz djetinjstva spremala se baciti pod noge da bi bila
ljubavnica jednom oženjenom čovjeku.
Zejnep se svim silama trudila odvratiti Aylin od njene odluke. I sam njen život bio je
veoma mutan. Dok je Aylin boravila u Indiji, Azim je napustio kuću. Ističući svoju
samoću i krizu, uvjerila je Aylin da izvjesno vrijeme stanuju zajedno. Kada su već
obje prolazile kroz veoma teško razdoblje, umjesto da budu same u svojim kućama,
bilo bi daleko bolje da određeno vrijeme dijele istu kuću. Aylin se privremeno
preselila kod Zejnep.
Azimov poslovni kolega, doktor Bajram Karasu, bio je i Zejnepin bliski prijatelj.
Nakon njihovog razvoda nastavio je viđati se s oboma. Zejnep je upoznao s
psihologom Mišelom Nadowskim, koji je radio u istoj bolnici i koji je, poput njega,
bio doseljenik iz Turske. Mišel je bio ugodan čovjek. Jedne večeri je Bajrama i
Mišela Zejnep pozvala kući na špagete.
 M I Š E L N A DO W S K I

Te večeri Bajram i Mišel su skupa izašli iz bolnice. Prvo su svratili u market i kupili
dvije boce crvenog i dvije boce bijelog vina. Uz razgovor su prepješačili nekoliko
blokova. Bajram je Mišelu dao nekoliko podataka o ženi koju će upoznati u
Zejnepinoj kudi. Bila je psihijatrica s veoma blistavom budućnosti. Posjedovala je
izuzetne sposobnosti, više je sličila na Amerikanku nego na Turkinju, bila je plava i
visoka, duhovita, vesela. Međutim, zbog toga što joj je dragi otputovao u Indiju, u
posljednje je vrijeme bila veoma potištena. A Zejnep je tražila načine kako da je
oraspoloži. Ovo druženje je i organizirala upravo zato.
Pred Mišelovim očima stvorila se slika krupne, debele žene, nalik na Amerikanku. S
obzirom na to da je izabrala zanimanje liječnice, koje zahtijeva dugogodišnje
školovanje, ne bi trebala biti ni nešto naročito lijepa. Inače ne bi bila sama.
"Pa nije baš ni bila sama. Udavala se i rastajala", rekao je Bajram. Nije previše
objašnjavao. Mišel je prvi put ulazio u Zejnepinu kuću. Jednom prije toga Bajram ih
je upoznao u jednom baru. Svratili su u cvjećarnicu i kupili cvijeće.
"Kasnimo. Uzeli smo vino", reče Bajram.
Zejnep je otvorila vrata gostima. Nakon pozdravljanja, Mišel se, da bi ostavio boce
vina, zaputio prema kuhinji, koja se nalazila odmah nasuprot ulaznim vratima. Žena,
koja je ispred peći nešto miješala, okrenula se, čuvši da je netko ušao i pogledala
Mišela u oči. Taj trenutak Mišel će uvijek opisivati kao trenutak kada se "zacopao".
Aylin nije sličila na Turkinju, niti na Amerikanku, a ni na Francuskinju. Nije sličila
ni na jednu ženu koju je do tada sreo u svom životu. Imala je crvenkastu kosu i oči
zanimljive boje, u kojima je kružilo neko živahno svjetlucanje. Cijelu noć Mišel nije
mogao odvojiti oči od Aylin. Stalno se vrtio oko nje; nakon završetka večere otišao
je u kuhinju da joj pomogne, kada su pili kavu sjeo je pored nje. Kao da ga je neki
magnet privlačio k Aylin. Kad je večera završila i nakon što su gosti otišli, Zejnep je
uzbuđeno pitala;
"Kako ti se čini Mišel?"
"Tako."
"Kako misliš 'tako'?"
"Tako, prosječan."
"Ne misliš da je zgodan?"
"Nije loš. Ali ga ne mogu usporediti s Hajdarom."
"Pusti sad njega", reče Zejnep "zar ga nisi doživjela kao pametnog i ugodnog?"
"Mislim da se previše trudio." Ustala je i krenula prema vratima.
"Hej, kud ćeš sad kad smo se baš raspričale?"
"Telefonirat ću u New Delhi", odvrati Aylin.
Dva dana poslije Mišel je Zejnep i Aylin pozvao na večeru u kineski restoran.
Prethodno su se sastali u jednom baru. A nakon večere otišli su u jedan od barova
gdje se svira džez glazba.
Jednog drugog dana, zbog toga što Aylin voli ribu, Mišel ih je odveo u riblji
restoran.
Sljedeći dan joj je donio knjigu koja je veoma utjecala na njega. Kad je već došao,
ostao je i na večeri.
"Oh, mislila sam da nikad neće otići; Hajdar očekuje poziv od mene", rekla je Aylin
nakon njegovog odlaska. Baš u to vrijeme, zbog toga što se približavao godišnji
odmor, pravila je planove o ponovnom odlasku u New Delhi.
Napokon je završila s asistiranjem i pripremala se za "fellowship". Počela je davati i
satove u Medicinskoj školi Cornell koja je bila u sklopu bolnice.
Prolazili su dani. Aylinin život protjecao je veoma monotono; odvijao se na relaciji
bolnica, škola, kuća.
Jedne nedjelje, kada se New York pržio na uzavrelom srpanjskom suncu, Mišel je
telefonirao Zejnep i rekao da će se na jednom kanalu kablovske televizije prikazivati
novi film Ingmara Bergmana. Zejnep i Aylin nisu imale kablovsku, pa su otišle kod
Mišela. Uhvatila ih je kiša. Ušle su pokisle do gole kože. Mišel im je donio ručnike
da se osuše. Aylinina bujna kosa podsjećala je na pokislog miša. Šalili su se i smijali
na račun toga. Mišel je pripremio i nešto za grickanje. Uzeli su vino i grickalice i
smjestili se ispred televizora. Oko sredine filma Zejnep postade uznemirena. Vani je
bilo oblačno, sparno vrijeme, na televiziji sumoran film o neslozi između muža i
žene.
"Nemam stpljenja ovo gledati, nemojte zamjeriti, ali vraćam se kući, leći ću", reče
Zejnep.
Pozvali su joj taksi.
"Aylin ću otpratiti kući kada film završi", reče Mišel.
Kada se Zejnep usred noći probudila, bilo je skoro pola tri. Pomislila je kako nije
čula kada se Aylin vratila. Ustala je i iz znatiželje lagano odškrinula vrata Aylinine
sobe. Krevet je bio namješten. Aylin se nije vratila. S ogromnim osmijehom na licu,
vratila se u svoj krevet.
Mišel je u Aylininom životu otvorio jednu sasvim novu stranicu. Bilo je mnogo toga
što su mogli dijeliti. U mladosti su živjeli u istom gradu, pohađali istu školu. Za
oboje koledž je bio pun neprocjenjivih uspomena. Govorili su isti jezik. Nije bilo
pjesme koju Mišel nije znao, od starih pjesama o Istanbulu, popularnih bitova iz
pedesetih, šezdesetih godina, do francuskih šansona. Sjedne li za klavir, prilikom
kućnih druženja, svojim lagano promuklim glasom uljepša atmosferu. Te noći, koje
su donijele mirise i glasove domovine, u Aylinin život ušle su s Mišelom. Niz
zajedničkih poznanika iz koledža, večere uz glazbu u njihovim kućama, sastanci,
pjesme, plesovi... Za klavirom uvijek Mišel i pjesme, od onih ataturka do rokenrola...
Ona čudna privlačnost djeteta Istanbula, koja ne sliči na privlačnost drugih! I turski...
Onaj najprirodniji, najtopliji, materinji jezik kada se vodi ljubav, kada se koska, kada
se ljuti, tuguje, kada se veseli. A, osim toga, još i dvije osobe koje rade u istoj struci,
koje se međusobno razumiju i prije no bilo što kažu.
Nakon dugih godina, koje je provela zaljubljena u mnogo starijeg čovjeka, Aylin kao
da se budila iz dugog sna. S mladim čovjekom koji je bio gotovo njenih godina,
ponovo se vraćala u život. Toliko dugo je vukla vezu s Hajdarom, koja se zasnivala
isključivo na dvije osobe i koja je morala ostati iza zatvorenih vrata, da se nije
odmah mogla naviknuti na cvrkutavu gužvu oko sebe. Činilo joj se da provodi jedan
veseo odmor. Oko nje se skrivao oblak sreće. Prije no što je to uopće i uočila predala
se Mišelu. A on, bio je ludo zaljubljen u Aylin.
Aylin je odgodila planirani put u Indiju. Mišel se prije godinu dana rastao od supruge
i, radi definitivnoga razvoda, morao je čekati da se napuni godina dana. Aylin je,
također, napisala pismo Jean-Pierru, tražeći da joj pošalje punomoć za razvod. Jean-
Pierre, koji je već odavno očekivao takav zahtjev, bez odugovlačenja je učinio sve
što je potrebno.
Mišel i Aylin su prvo zakupili kuću u 63 Eastu, a potom su počeli zajedno stanovati.
Kuća je bila s tri spavaće sobe. Dvije od njih pretvorili su u svoje radne sobe.
Mišelovi sinovi, Timothy i Greg, koji su tada imali devet, deset godina, tjedno su
noć, dvije provodili kod njih. Obojica su bila oduševljena s Aylin. Dječica, koja su
prije godinu dana živjela usred razvoda praćenog svađom i tučnjavom i koja su bila
svjedoci međusobne borbe roditelja, nevjerojatno su se smirila nakon što su se našla
u spokojnom okruženju. Aylin je bila izuzetna maćeha. S djecom se igrala, bavila
sportom, šalila se, ublažavala disciplinu koju je otac nametnuo i, unatoč svim
očekivanjima, apsolutno se nije bavila njihovom mamom. A povrh svega, sa svojom
crvenom kosom, žutozelenim očima i vitkim tijelom bila je i lijepa. Kad bi išli na
plažu, ponosili bi se što je drugi prate pogledima oduševljenja, ludo su se zabavljali
trčkaranjem po plaži, igrom u pijesku i natjecanjem u plivanju. Zato što je veoma
voljela djecu, Aylin je vrlo često priređivala zabave s morskim rakovima; pred njih
je iznosila velike količine rakova da se mogu najesti do mile volje, brinula se o
njihovoj školskoj zadaći, slušala njihove probleme. Tim i Greg, koji će Aylin voljeti
i nakon njenog razvoda s njihovim ocem, podržavali su ženidbu svog oca s Aylin.
Inače, za one koji su ih poznavali, brak između Aylin i Mišel bio je neizbježan i
prirodan. Dvije osobe koje se toliko vole i tako dobro slažu trebale bi sklopiti brak i
do smrti živjeti sretno.
Unatoč srdačnoj podršci svih prijatelja, kolega, djece, pa čak i Džemal-beja, braku
između Aylin i Mišela usprotivila se jedna osoba: Nesrin.
Zbog nekog nepoznatog razloga, Nesrin je pokrenula besmisleni rat protiv Mišela.
Taj rat je dovela do tako apsurdnih dimenzija, učinila je tako nepojmljive stvari da
Aylinine prijateljice, Betin, Kler i Feriđe, jedno vrijeme nisu htjele čak ni razgovarati
s njom. Nesrin jedino Aylin nije zamjerila. Ono što bi ona učinila ili rekla, samo bi
joj na jedno uho ulazilo, a na drugo izlazilo. Zbog nekog razloga, od samog rođenja
Aylin kao da je bila prekrivena nekim magijskim oklopom koji ju je štitio od svih
nepravdi i neuljudnosti koje će joj počiniti Nesrin. Nikada nije osjećala potrebu da
oprosti gluposti koje joj je tijekom cijelog života činila sestra, pošto se uopće nije
mogla ni ljutiti na nju.

***

Ali, u besmislenom ratu, koji je Nesrin povela protiv Mišela, nije da nije bilo
ranjenih.
Rafa, Mišelov brat koji je stanovao u Istanbulu, na obali Bospora, jedan dan je
telefonom obaviješten da ga Nesrin-hanuma namjerava nakratko posjetiti da bi
razgovarali o određenom pitanju. Možda Aylinina obitelj namjerava doći na dogovor
u vezi sa svadbom njihove kćeri koja se uskoro udaje.
"Svakako, izvolite, kad god želite", rekao je.
U Rafinu kuću na Bebeku Nesrin je, u društvu s još nekoliko osoba, došla u točno
zakazano vrijeme. Nije se rukovala, prošla je u salon i sjela. Grubo je odbila Rafino
pitanje je li za kavu ili čaj. Bez odugovlačenja je prešla na razlog posjeta.
"Došla sam od vas tražiti da spriječite brak između Aylin i Mišela", rekla je.
"Ne mogu se miješati u odluke onih koji su punoljetni", odgovorio je Rafa.
"Zar vi niste Židov?"
"Da!"
"Zar vas ne žalosti to što se vaš brat ženi muslimankom?"
"Ne."
"Kakav ste vi to onda Židov? Ja sam na rubu ludila."
"To je vaš problem", reče Rafa.
"I vi imate jedan mali problem", uzvrati Nesrin. Iz torbe je izvadila presavijene
novine i pružila ih Rafi.
"Ovo pažljivo pročitajte. I Mišelov i, zbog toga što ste mu bližnji, vaš, a i životi vaše
obitelji su u opasnosti. Da sam ja na vašem mjestu, učinila bih sve da zaustavim ovaj
brak."
Rafa je uzeo novine u ruke i prelistao ih. Bile su to beznačajne novine, glasilo
radikalne desnice sa samo četiri stranice. Na drugoj stranici, ispod slike bradatog
Arapa duge kose, pisalo je da šejh Senusi traga za Aylin i njenim zaručnikom, da će
doći u Tursku u potrazi za svojom suprugom, Turkinjom koja se prije mnogo godina
bez njegove suglasnosti rastala od njega, i da će je kazniti zato što se udaje za
Židova. Rafine noge su se počele tresti, smrknulo mu se pred očima, preplavio ga je
osjećaj velike tjeskobe.
Oni iz Nesrinine pratnje nisu otvarali usta, riječi nisu progovorili. Sjedili su poput
sfingi i gledali preda se. Bili su kao nevoljni glumci u nekom školskom skeču.
Nesrin je ustala i sa svojom pratnjom zaputila se prema vratima i izašla. Rafa nije
mogao od šoka ustati. Kao da se našao usred noćne more. Nakon što se pribrao, na
centrali je najavio telefonski razgovor s Amerikom, odgodio sve obaveze tog dana i
čekao poziv. Morao je obavijestiti Mišela, pa makar i dva dana čekao pored telefona.
Kada je čuo vijest, Mišel se nije uopće uzbuđivao oko toga.
"Kako si mogao povjerovati u tu glupu komediju? Da je Libijac htio pronaći Aylin,
on ne bi čekao tolike godine, a osim toga u međuvremenu je bila udana i za
kršćanina", reče.
"Ali, Mišel, ja sam svojim očima vidio novine."
"Izgleda da je iskoristila veze Kasim-beja te je tiskala naštimane novine. Ne plašim
se ja nečega takvog. Pusti i ti, ne boj se, Rafa, gledaj svoja posla i uživaj", reče
Mišel.
Mada ne Nesrininih razmjera, Zejnep je, također, ponovo pravila probleme. Strašno
se trudila da Aylin rastane od Hajdara i da sredi svoj život, isto tako je i podržavala
vezu s Mišelom, ali nije opravdavala to što je u tako kratkom roku, od dva mjeseca,
donijela odluku
o novom braku. Jedan dan je, da bi razgovarale o tako ozbiljnim pitanjima, svoju
prijateljicu izvela na ručak.
"Ti si luda, Aylin. Život uopće ne shvaćaš ozbiljno. Prvo Arap, kojem nisi znala ni
porijeklo, a ni rodbinu, zatim brak s hipi mužem, te izgubljene godine provedene sa
starijim i oženjenim čovjekom." "To nisu bile izgubljene godine, Zejnep. To su bili
najljepši dani mog života, proživljeni veoma sadržajno."
"Dobro, a zašto se sada ponovo udaješ? Zar bi bilo loše da jedno vrijeme ovako
živiš, dok ne saznaš što doista želiš?"
"Ja vrlo dobro znam što želim. Želim Mišela. Želim se udati i imati djecu. Vrijeme
prolazi, vrijeme za rađanja ističe."
"Zar se treba nasumce udati da bi se imalo dijete?"
"Znaš da se ne udajem nasumce."
"Zar ti, Aylin, nikako ne možeš gledati malo u daljinu? Ti si psihijatrica, dok je
Mišel samo psiholog. Profesionalno si na višem mjestu nego on. Muškarci ne vole
poslovno biti niže od svojih žena. Uhvatit će ga kompleks manje vrijednosti,
ljubomora, počet će te maltretirati." "Što ti sve pada na pamet! Zašto bi Mišel bio
ljubomoran na mene? I on je jedan od najboljih u svojoj branši."
"Možda, ali je po činu ispod tebe."
Je l' to mi idemo u vojsku, maco?"
"Ti si naviknuta na ljude iznad sebe. Kao što je bio Hajdar." "Učinila si sve da se
odvojim od Hajdara. Zar nisi ti ta koja me je gurnula Mišelu?"
"Hajdar je bio oženjen. On je bio pogreška. Željela sam da hodaš, da se zabavljaš s
Mišelom. Zaboravila sam da si ti zaljubljive prirode."
"Hajdar je bio jedan san, fantazija. Svjesna što radim, sada ću se udati da bih
proživjela život, poštujući i ljubeći Mišela. Osim toga, on je zreo muškarac, ne boji
se, kako ti kažeš, razlike u činu", reče Aylin. U njenom glasu, očima, srcu postojala
je jedna nevjerojatna iskrenost.
"Zaboravi što sam rekla, voljela bih da ovaj put bude sve u redu", reče.
Aylin je jako željela dijete. Mišel je imao dvoje gotovo odrasle djece i zbog djece je
prilikom razvoda imao velikih problema. Oboje su imali svoje poslove; morali su
raditi od ranih jutarnjih sati do sedam navečer, napravili su određeni raspored u svom
životu. Aylin se približavala četrdesetima, a Mišel je prešao četrdesetu. Nije želio
ponovo prolaziti sve probleme s novorođenčadi koja će vrištati po kući, a to je u
njegovim godinama teško podnositi. Ali, nije mogao Aylin odvratiti od te ideje. Da
je odvrati od tih misli o djeci, pribjegao je jednom lukavstvu.
"Vidi, Aylin", reče, "nisam fanatik, ali sam veoma privržen svojoj vjeri i tradiciji.
Želim da se moja djeca odgajaju u židovskoj vjeri.
"Ne brini, odgojit ćemo našu djecu kao Židove. Meni to uopće nije bitno. Za mene
su, ionako, sve vjere svete."
"Postoje dvije prepreke. Prva, prema židovskoj vjeri dijete biva iste vjere kao i
njegova majka. Ovo je nepromjenjivo pravilo. A druga,
Nesrin neće dopustiti da ima nećaka ili nećakinju židovske vjere, mogla bi nam
dijete otrovati."
Aylin ga je prodorno i s nevjericom pogledala. Potom prasnu u smijeh.
"Ne brini, dragi, to ću ja riješiti s njom", reče.
Uz skromnu svečanost i u prisustvu djece i veoma bliskih prijatelja, Mišel i Aylin
sklopili su brak u svojoj tek zakupljenoj kući.
Iznenadivši Mišela, Aylin je priredila pravu židovsku svadbu. Prije vjenčanja, bez
Mišelovog znanja, obratila se na židovstvo. Mislila je da je tako uklonila najveću
barijeru koju joj je zbog djece Mišel navodio.
Kada je saznao, Mišel se šokirao i prepao kako sada mora pristati na dijete, koje je
ona toliko željela i zbog čega je i vjeru promijenila.
Pred rabina, koji će sklopiti njihov brak, Aylin je doveo Zejnepin otac, Fettah. Muž i
žena ušli su pod ručnik, proučene su molitve, slomljene čaše, otpjevane pjesme,
odigrani plesovi i, u veoma veselom i toplom okruženju, Mišel i Aylin su zakoračili
u brak, u kojem će sretno živjeti dugi niz godina.
Aylin je odmah ostala trudna, ali prvi pobačaj doživjela je u trećem mjesecu. Dok su
je, uz jako krvarenje vodili u bolnicu, znala je da je izgubila dijete, ali nadu nije
gubila. Probat će još jednom, još jednom, još jednom... Jednom je Aylin izgubila
toliko krvi da je zamalo umrla. Dugo nakon toga se psihički oporavljala. Tijekom
braka s Mišelom, Aylin će doživjeti još šest pobačaja, koji će je koštati nesnosnih
bolova i razočaranja, na kraju je odustala.
Na ljeto te godine u kojoj je imala pobačaj i bila u životnoj opasnosti, Aylin je
željela ići u Istanbul. Namjeravala se upoznati s muževom obitelji, a isto tako i njega
upoznati sa svojim ocem. Mišel je bio uznemiren zbog Nesrin, ali, nakon Aylininog
traumatičnog pobačaja i doživljenog razočaranja, bio je spreman na sve što ona kaže.
Nesrin je napisala pismo u kojem je saopćila da Aylin želi primiti u svojoj kući u
Ankari. Mišel je postao jako uznemiren. Sasvim opravdano, nije želio ostati u
Nesrininoj kući.
,,To će biti prilika za vaše pomirenje. Zašto bi me zvala u Ankaru da joj namjere nisu
iskrene?" reče Aylin. Mišel je pristao jer nije imao izbora.
Džemal-bej je ranije otputovao za Ankaru. Želio je razgovarati s Nesrin i
onemogućiti bilo kakvo drsko ponašanje prema Mišelu.
I Kasim-bej je, također, neprestano vršio pritisak na Nesrin da se prema Mišelu
lijepo odnosi. Neuljudno ponašanje prema gostima nije njegov stil. Tako nešto
Kasim-bej nikada ne bi mogao prihvatiti. Sve što joj je rečeno, Nesrin je slušala očiju
prikovanih za strop i bez ikakvih komentara.
Da ne bi naljutila Nesrin, Aylin je odgodila istanbulske obaveze i krenula sestri koja
je već sve pripremila za njihov dolazak i čeka ih. Mišela i Aylin na ankarskom
aerodromu dočekao je Kasim-bejev vozač i odmah ih odvezao u njihovu vilu. U
trenutku kada je pozvonila na vrata, Aylin je srce gotovo došlo u grlo. Sluga je
otvorio vrata, zaputili su se prema radnoj sobi; Kasim-bej, Nesrin i Džemal-bej
dočekali su ih na nogama. Kasim-bej je zagrlio i poljubio Aylin, rukujući se s
Mišelom rekao; "Dobro došli." Nesrin je, također, zagrlila svoju sestru, a potom,
gledajući Mišela, koji joj je pružio ruku, kao da je vidjela nekog groznog insekta i
mršteći lice, rekla; "Fuj!" i okrenula leđa. Džemal-bej je ublažio njenu neuljudnost
uz riječi: "Dobro došao, sine!" Poljubio je Mišela u obraz, uzeo ga ispod ruke i
proveo do salona. Mišel je bio zbunjen onime što je doživio. Na trenutak je pomislio
kako će izići iz kuće i otići. Ali, starac koji ga je uzeo pod ruku preklinjao ga je
gotovo plačljivim glasom. "Nemojte joj zamjeriti. Nakon nesreće je stalno takva.
Znate, vratila se iz mrtvih. Svi se čude kako je preživjela. Alah nam ju je podario i
mi je prihvaćamo onakvom kakva jest." Potom je ugledao posramljeno Aylinino lice,
koja je išla iza njih. Usne su joj podrhtavale. Nedavno je, zbog gubitka krvi, umalo
ostao bez nje. Lice njegove drage supruge, koja je podnijela mnogo bolova nastojeći
postati majka njihovog djeteta, bilo je bijelo kao zid.
"Ne tiče me se Nesrinino ponašanje", pomislio je. "Besmisleni razlozi ne smiju biti
povod Aylininog uzrujavanja."
"Hajde, Aylin, iznesimo kovčege u našu sobu, potom ćemo odmah sići", rekao je.
Mišel nikako nije mogao zaboraviti zahvalnost koju je u tom trenutku ulovio u
Aylininom pogledu.
S Kasim-bejom na čelu, svi ukućani su se silno trudili da na najbolji način ugoste
Mišela i Aylin. Naročito jedan mali konobar, Hulusi, koji se, poslužujući ih i
gledajući im u oči, nikako nije odvajao od njih. Mišel je veoma zavolio Džemal-beja,
tog veoma zgodnog
starca. Što se tiče Džemal-beja, on je bio sretan što je napokon stekao otmjenog zeta
koji govori njegov materinji jezik. Dilara je lepršala. Uživala je uz tetu i tetka, koji ju
je razmazio. Djevojčica, koja se nije mogla pred mamom maziti, gledala je da se što
više okoristi tetinom ljubavi. Kad ode, ona će ponovo ostati sama.
Tijekom tih petnaest dana Nesrin niti jednu riječ nije progovorila s Mišelom. Mišel
se, isto tako, ponašao kao da Nesrin ne živi u toj kući. Iako su se međusobno gledali,
jedno drugo nisu vidjeli, nisu čuli, nisu osjećali. Mišelu je ovakva situacija u početku
teško padala, a nakon nekog vremena se, čak, počeo i zabavljati. I on je Nesrin gađao
iz istog oružja, ponašao se kao da ona i ne postoji. A ostali su se ponašali kao da
uopće ne opažaju situaciju. Nakon petnaest dana farsa je završena. Zajedno sa
Džemal-bejom, Aylin i Mišel su otputovali za Istanbul. Mišel se osjećao kao da je
položio najteži i najbesmisleniji ispit u svom životu.
To ljeto Gulekovi su Dilaru i Hulusija poslali u New York. Dilaru su upisali na
dvomjesečni tečaj jezika. Djevojčica je tek napunila devet godina i uopće nije znala
engleski. Ipak se odmah prilagodila i provela najljepše ljetne praznike u svom životu.
Što se tiče Hulusija, on još uvijek nije bio svjestan da je započeo avanturu, nešto što
čak ni u snu nije mogao zamisliti. Vjerovao je da je kod porodice Nadowski došao da
bi obavljao kućne poslove.
Tim i Greg su srijedu navečer i svaki drugi vikend provodili kod oca. Otkako je
Aylin ušla u njihov život počeli su nestrpljivo iščekivati noći u očevoj kući, ali to
ljeto kada je došla Dilara, praznici su se pretvorili u pravu zabavu.
Za ljeto su Aylin i Mišel u Fire Islandu zakupili kuću na plaži. Kada je Dilara
okončala svoj petotjedni tečaj, poveli su nju i dječake u vikendicu kako bi uživali u
pravom obiteljskom životu. Čim bi ustali iz kreveta, oblačili su kupaće kostime i
istrčali na pijesak, gdje su čak i doručkovali. Od jutra do večeri su se natjecali, ili u
ribolovu, ili u vožnji biciklom, ili u plivanju. U podne je Aylin djeci iznosila
ogromnu zdjelu punu morskih rakova. Tim, Greg i Dilara u životu nisu pojeli toliko
rakova i sladoleda koliko tog ljeta. Uvečer bi roštiljali, pekli hrenovke, ribu ili
ćevapčiće, a kada bi se zamazali masnom hranom, trčali bi pravo u more.
Pozivajući i djecu iz susjedstva, Aylin im je organizirala čak i zabavu "bacanja
torte". Mnogobrojna djeca su bezbroj torti neprestano bacala jedni drugima u lice,
toliko su se zabavljali, toliko su se smijali da je uvečer Dilara imala grčeve u trbuhu.
Tim i Greg su se neprestano zahvaljivali Bogu na ovoj izuzetnoj promjeni u životu
njihovog oca, koji, obično nakon povratka s posla, nije želio ništa raditi osim sjediti i
slušati klasičnu glazbu.
Tog ljeta donesene su bitne odluke koje će utjecati na sve. Dilara, koja je prešla u
četvrti razred, nakon petog razreda preselit će se kod Aylin i Mišela. Naravno, ako to
dopuste Nesrin i Kasim-bej. Krajem ljeta, Dilara se vratila u Ankaru, dječaci majci, a
bračni par Nadowski, s Hulusijem, svojoj kući. Imali su mnogo posla. Njihov
trogodišnji ugovor o zakupnini kuće bio je pri kraju. Bili su primorani tražiti i novi
stan, a i nove urede. Iskoristivši sve raspoložive mogućnosti, Aylin i Mišel su kupili
stan na 60. istočnoj aveniji s prekrasnim pogledom. A u 75. istočnu aveniju, odmah
preko puta stana, preselili su svoje urede. Dva ureda i jedan salon za čekanje
ponovno će zajedno koristiti.
Tu zimu proveli su u selidbi i uređivanju novog stana i ureda, i u priređivanju zabava
"House Warming". Aylin je bila izrazito druželjubiva. Sprijateljila se sa svima u
bolnici u kojoj je radila, svi su je zavoljeli. Kako sa svim šefovima, tako se dobro
slagala i sa svim liječnicima, pa čak i s medicinskim sestrama i čistačicama. Tu zimu
u njihovoj kući gostiju nije nedostajalo. Ova društvena aktivnost brzo se odrazila i na
njihov poslovni život.
Opet, na jednom prijmu vodeći liječnik bolnice New York obratio se Mišelu.
"Gospodine Nadowski", reče, "svi su u našoj bolnici čuli za vaš ugled u Einsteinu.
Kamo sreće da se i kod nas nalazi jedan cijenjeni psiholog kao što ste vi. Ako postoji
netko koga biste mi preporučili, rado bih poslušao vaš savjet."
"Ako doista vjerujete u moj sud, mogu preporučiti sebe", reče Mišel. Umjesto da
provodi cijeli Božji dan u Bronxu, biti u bolnici koja je veoma blizu stana, a i biti
skupa s Aylin...
Kada je počeo raditi u New Rochellu, Mišel je kao i Aylin postavljen i za profesora u
Cornellu. Bračni par Nadowski uspinjao se prema vrhu svoje poslovne karijere.
Njihov društveni život i veze utjecali su i na posao, pa su pacijenti počeli nadirati u
bujicama. Dug za kupnju kuće isplatili su i prije no što su predviđali.
Krajem ljeta Aylin je ponovo zatrudnjela, ali je nakon nekoliko mjeseci ponovo
pobacila.
Tijekom četiri, pet godina u ovom braku gotovo nije bilo nikakvih nemilih događaja,
izuzev Aylininih pobačaja. Mišel je pazio suprugu. Kuća im je bila veoma lijepa.
Često su se susretali s prijateljima i poznanicima koje su voljeli i nalazili zajednički
jezik. Imali su niz poznanika iz bolnice, a i iz drugih krugova. U New Yorku je bilo i
Turaka. Zbog njihove kćeri koja se tamo školovala, veoma često im je dolazila i
Betin i njen muž Ender. Povremeno je dolazio i dobri daidža Hilmi, sa svojom
suprugom. Godine su prolazile u dinamičnim poslovima i u zabavnom društvenom
životu. Aylin kao da je pronašla spokoj za kojim je godinama tragala.
Kada je Dilara došla živjeti kod njih, njihova sreća se učvrstila. Nakon konstantnih
pobačaja, Aylin se pomirila sa sudbinom. Dijete koje joj Bog nije podario, možda će
joj na ovaj način dati Nesrin. Kako god je Lejla-hanuma prije toliko godina Nesrin
dala Aylin i kako god je Nesrin na nju gledala kao na svoje dijete, a ne kao na sestru,
Nesrin je, također, sada njoj davala Dilaru. Dilaru će voljeti kao rođeno dijete,
obasuti je ljubavlju, pažnjom, strpljenjem, brigom, ukratko svim onim što može
pružiti jedino rođena majka.
Dilara je za stalno u New York došla prvoga rujna, nakon ljetnih praznika, koje je s
ocem i majkom provela u Adani. Te godine završila je peti razred osnovne škole.
Svoje školovanje nastavit će kod tetke. Kasim-bej je želio da njegova kći dobro
nauči jezik, a mislio je i da će biti dobro da Dilaru, koja se sve više zatvarala u sebe,
udaljiti od Nesrin, koja ju je zbog lude predanosti sinu zanemarivala. Aylin je bila
jako sretna. Mišel se, također, radovao što je Aylin, napokon, stekla dijete. Dječaci
su se ponovo susreli s prijateljicom s kojom su prije dvije godine proveli zabavno
ljeto.
Kao i prvi put, Dilaru su i prilikom drugog putovanja u New York ukrcali na avion i
predali stjuardesama. Štoviše, ovaj put s njom nije bio ni Hulusi.
Prije nekoliko godina Nesrin je u Saudijskoj Arabiji doživjela strašnu prometnu
nesreću. Slomljena joj je bedrena kost, a lice unakaženo. Mjesecima je ležala u komi.
Kada su liječnici već izgubili nadu, polako se osvijestila i vratila u život. Ali, ono
njeno prelijepo lice postalo je neprepoznatljivo, a jedno oko se uopće nije otvaralo.
Nesrinino liječenje trajalo je godinama i bilo je krajnje mukotrpno. Poput mnogih
koji su doživjeli nesreću, i Nesrin se dala u potragu za smislom života i predala se
islamu. Jedno vrijeme se čak i odijevala prema islamskim propisima, klanjala i
okružila se hodžama. Njezinu vjersku zanesenost u velikoj mjeri iskusila je i Dilara.
One godine kada je završila peti razred, Nesrin ju je cijelo ljeto tjerala da uči molitve
napamet, naučila je da uzima abdest, klanja namaz, a kada je krenula u Ameriku dala
joj je serdžadu, maramu, tespih i Kuran.
Kada je krenula na aerodrom da dočeka Dilaru, Aylin je osjećala jako nespokojstvo.
Umro je muž jedne od njezinih veoma bliskih prijateljica. Taj dan je trebao biti
tevhid. A da bi mogli doći i poznanici koji rade, tevhid je namjerno odgođen do
kasnih sati. Nije mogla dopustiti da to propusti. Za one koji žive daleko od
domovine, ceremonije poput ove imaju mnogo dublja značenja. Aylin je trebala
odmah Dilaru odvesti kući, ili je povesti sa sobom. Kako će malu djevojčicu odvesti
u kuću punu napetosti, u kojoj će se obavljati vjerska ceremonija i gdje će se plakati?
Isto tako, nije željela ni da je odmah po dolasku ostavi samu u kući. Kako je to bila
loša podudarnost.
S dvije duge pletenice, tanka poput vrbove grane, Dilara se pojavila na vratima
aerodroma i pogledom u gužvi tražila tetku. Čežnjivo su se našle u zagrljaju. Aylin
se napokon domogla svoje kćeri. Dok su se vozile autom, Aylin je djevojčici
stidljivo objasnila situaciju. Bi li, možda, željela s njom otići na tevhid?
"Voljela bih doći, teto", reče djevojčica.
"Ali, draga Dilara, znaj da tevhid nije baš zabavna ceremonija djevojčicama poput
tebe. Ako ti bude previše dosadno, ti odi u spavaću sobu i tamo gledaj televiziju, ali
bez tona."
"Neće mi biti dosadno, teto."
Aylin i Dilara su ušle u garažu kuće u kojoj će se obaviti tevhid. Aylin je parkirala
auto.
"Teto, hoćeš li, molim te, otvoriti prtljažnik?"
"Što ćeš uzeti iz njega?"
"U koferu imam maramu i Kur'an. Hoću to uzeti."
"Što?" reče Aylin.
"Maramu i Kur'an..."
Aylin na trenutak pomisli da je pogrešno čula. Žmirkajući, pogledala je u Dilaru.
Dijete je bilo veoma ozbiljno. Otvorila je prtljažnik i izvadila Dilarin kofer. Kao da
je stavila svojim rukama, djevojčica je našla ono što je tražila. Pored marame i
Kurana, izvadila je i tespih.
Popeli su se gore i ušli u kuću. Svi su sjedili na stolicama koje su bile poredane jedna
pored druge. Počela je molitva. Aylin je na sebi imala ljetnu haljinu na bretele s
cvjetićima. Glavu je pokrila Hermes maramom, koju je izvadila iz svoje torbe. Odjeća
ostalih žena bila je kao i Aylinina. Dilara je oko glave omotala bijelu, oker šamijicu;
pokrila je kosu i vidjelo se jedino malo, duguljasto lice. Otvorila je Kuran u krilu, u
ruke uzela tespih i, zatvorivši oči, zajedno s hodžama počela ponavljati tevhid.
Prisutni u salonu su, jedno po jedno, počeli uočavati Dilaru. Gurkali su se i očima
pokazivali na nju. Nakon kratkog vremena svi su gledali u djevojčicu. Dilara je znala
sve ono što tamo prisutni nisu znali. Ustaje na noge kada treba, predaje selam, potire
lice, sudjeluje u učenju ilahija i, u isti glas s hodžama, uči dove. Aylin je bila
zbunjena.
Kada su se nakon tevhida vraćale kući, Dilara joj je ispričala o svom vjerskom
obrazovanju, koje je tijekom cijelog ljeta stjecala pod Nesrininim nadzorom. Što bi
Aylin rekla kada bi svako jutro klanjala sabah?
"Sigurno znaš Dilara da namaz ne može biti dovoljan da bi bila karakterna, moralna i
sasvim ispravna osoba, zar ne?" reče Aylin.
"Znam, teto."
"Ako si karakterna, moralna i sasvim ispravna osoba, Bog će te voljeti i ako ne
klanjaš namaz."
,,I to znam."
"Tada sama odluči. Ako želiš klanjati, ti onda klanjaj. To je tvoj izbor."
"Postoji samo jedan razlog zbog koga ja klanjam."
"Koji je to razlog?"
"Obećanje koje sam dala mami."
Aylin je zaustavila auto i čvrsto prigrlila Dilaru. "Ti si, Dilara, najbolji, najiskreniji
Božji rob na svijetu", reče. "Klanjala ili ne klanjala, Bog te veoma voli. Ti napravi
kako misliš da je najbolje."
Dilarin dolazak jako je obradovao i Hulusija. Djevojčica je donijela živost u kuću, a i
Hulusi se domogao svoje stare prijateljice.
Dilari je ustupljena soba u kojoj su boravili dječaci. Kada bi srijedom i preko
vikenda dolazili oni, razastirali su paravan da bi, tobože, imali odvojene sobe.
Zapravo, toliko su divljali, toliko su se zabavljali da ih je Mišci veoma često morao
upozoravati.
Dobro su organizirali život. Aylin i Mišel su tijekom tjedna ustajali rano, u većini
slučajeva su već u sedam bivali na poslu. Zbog toga su se trudili da tokom tjedna
liježu rano. Aylin bi prve pacijente počela primati oko sedam sati. To su, uglavnom,
bili profesionalci sa stresovima, koji su prije odlaska na posao, dolazili svom
doktoru. Mišel je bio psiholog, a Aylin psihijatar. Zbog toga što kao psiholog nije
mogao propisati recept, pacijente koji su trebali lijekove Mišel je upućivao Aylin.
Tako su mnogi postali njihovi zajednički pacijenti. Ručali su ili u restoranu odmah
preko puta ureda ili u menzi bolnice New York. Tijekom objeda razgovarali bi o
problemima pacijenata, a to bi im ujedno bila i konzultacija. Primanje pacijenata
poslije podne nije se završavalo prije šest, sedam sati. Dva dana u tjednu držali su
predavanja u medicinskoj školi, koja je bila u sklopu bolnice. Aylin je predavala
učenicima, a Mišel psiholozima koji su pripremali tezu.
Dilara je prva dolazila kući. Završila bi zadaću, čekala da dođu Aylin i Mišel i usput
čavrljala s Hulusijem. Kad bi došli kući, Mišel bi slušao klasičnu glazbu i oko sat
vremena bavio se Dilarinom zadaćom. Potom bi sjedali za večeru, jeli ukusna turska
jela koja bi im Hulusi pripremio. Dok su objedovali, najviše su razgovarali o tome
što je Dilara radila u školi. A nakon večere gledali bi televiziju, slušali glazbu i rano
lijegali u krevet. Dilarino gledanje televizije završavalo bi se u petnaest minuta do
deset. Noći i vikendi kada su dolazili dječaci protjecali su veselije. Preko vikenda su
većinom odlazili na izletišta, uvečer bi izlazili s prijateljima, a ljeti bi iznajmljivali
kuću na plaži.
Postojale su noći i dani kada se Aylin pažljivo pripremala. Dječji rođendani, Božić i
Dan zahvalnosti bili su neki od tih dana. Aylin je rođena kao muslimanka, potom
postala Židovka da bi mogla postati majka, ali je najviše voljela obilježavati vesele i
živahne kršćanske praznike. Na lančiću oko vrata je, pored 'mašallah', nosila i križ, a
i židovsku zvijezdu. Imala je veoma jednostavno objašnjenje. Sve ljude je stvorio
Bog. Ljudi su pronašli različite puteve za molitvu Bogu i ti putevi su etiketirani kao
različite vjere. Bog je Bog svima. A Aylin je voljela sve ljude, bez obzira na njihovu
vjeru. Položila je zakletvu da kao liječnik neće praviti razliku medu ljudima. Njeno
poštovanje bilo je isto prema svim ljudima i prema svim vjerama. A dokaz za to bio
je na lančiću koji je nosila oko vrata. Eto, Aylin je bila takva i Mišel joj se divio.
Koliko god je bila izražena Aylinina ljubav prema ljudima, isto toliko je bila i luda
njena hrabrost kada joj mrak padne na oči. Naročito ako bi se uvjerila da je nekome
počinjena nepravda, nije postojalo ništa što bi je spriječilo da zaštiti žrtvu nepravde.
Jedne srijede navečer, Mišel, Aylin i djeca krenuli su u mali restoran na večeru.
Čekali su na semaforu, kako bi skrenuli u drugu ulicu. Odjednom je crni Cadillac,
koji je velikom brzinom dojurio iza ugla, udario u mali Volkswagen, koji je stajao na
semaforu, a u kome su se nalazili mladi muž i žena. Mladić je izašao iz Volkswagena
i zaputio se prema Cadillacu. U tom se otvoriše vrata Cadillaca i izađoše dva tipa,
nalik na mafijaše, zgrabiše mladića, vratiše ga u njegov auto i zalupiše vrata. Sve to
odigralo se u jednoj sekundi. U drugoj sekundi Aylin se nalazila pored Cadillaca.
Šutala je vrata, šakama lupala o stakla i vikala na sav glas. Dok je Mišel došao do
nje, upalilo se zeleno svjetlo i auto je odmaglio.
Jesi li ti poludjela? Mogli su te ubiti!" povikao je Mišel.
"Da sam ih se dočepala, ja bih njih ubila", odgovori Aylin.
Bila je takva i u odabiru pacijenata. Nije se ustezala prihvatiti najteže pacijente, koje
nitko drugi nije imao hrabrosti primiti. Kada su joj poslali Laurie Crews, Mišel ju je
preklinjao da ne prihvati tu pacijenticu.
"Ne može se njoj pomoći, ona je dvanaest puta pokušala samoubojstvo. Ta djevojka
je beznadan slučaj", rekao je.
"Jesi li ti vidio tu djevojku, Mišel?"
"Prelistao sam njen dosje, Aylin. Preklinjem te, ne uzimaj tu djevojku."
"Veoma mlada, veoma gnjevna. Da si je vidio, ne bi tako govorio."
"Nitko ne želi postati optužen zbog neke psihopatkinje koja je u svakom trenutku
spremna na samoubojstvo. Nedostaje ti pacijenata, Aylin? Tebe čekaju u redovima.
Umjesto nje, uzmi druga tri pacijenta kojima ćeš biti od koristi. Ne troši vrijeme
uzalud, ne uzimaj tu djevojku."
"Postoji nešto u očima te djevojke, Mišel. Izgleda poput ranjene životinje. Sigurna
sam da joj mogu pomoći."
"Ti si nepopravljiva, Aylin", reče Mišel.
Kada je počela liječiti Laurie, Aylin je razmišljala jedino o tome može lije odvratiti
od ideje o samoubojstvu i usmjeriti je nekoj drugoj fiksnoj ideji. Nije ni slutila da će
joj, kao sasvim zdrava mlada djevojka, jednog dana moči biti oslonac. Ali, Aylin je
sad imala djevojčicu koja je bila na putu da postane mlada djevojka, i kako je mogla
da svoju ljubav ne da drugoj djevojci koja je svoje pubertetske probleme tek
prebrodila. Mada, doktori nisu morali iskazivati ljubav prema svojim pacijentima.
Štoviše, nisu ni trebali iskazivati. Bolesnici su dolazili liječnicima da bi ih pregledali,
usmjerili i uputili na pravi put. Međutim, Aylini je to bilo nemoguće objasniti. Ona
je sa svakim svojim pacijentom ulazila u vezu ljubavi-prijateljstva-sudioništva, a
izluđivala je i nadležne kada bi morala pisati izvještaj. Eto, još jedna takva veza je
počinjala: Laurie Crews.
U slučaju Laurie Aylin neće iznositi samo akademsko znanje; uložit će i svoje srce,
zato što se napokon doživljava kao majka.
Dilara je ušla u vezu majka-kći, u koju ne bi mogla povjerovati ni da ju je u snu
sanjala. Sa svojom tetkom je bila bliska koliko to nikada nije bila s rođenom
majkom. Iznosila joj je sve svoje probleme, bila prijateljica s njom i ludo se
zabavljala. Aylin, koja je u svemu bila vrlo tolerantna, jedino je u pitanju nastave
bila toliko nepopustljiva da je to, jednostavno, bilo nespojivo s njenim luckastim
karakterom. Apsolutno nije tolerirala slabe ocjene, inzistirala je na veoma urednim
zadaćama. Mišel je bio odgovoran za ostalo u kući. Odlučivao je o vremenu
lijeganja, ustajanja, listi za kupnju koja se obavljala preko vikenda, o izboru kino i
kazališnih predstava; on se pitao koje filmove i televizijske programe, vezano za
njene godine, Dilara može gledati, a koje ne može.
Opet, Aylin je bila ta koja je usmjeravala društveni život. Djevojčicu je upoznala s
djecom iz zgrade; i njih, a i nekoliko Dilarinih prijateljica i prijatelja iz škole, često
je pozivala kući.
U parku, u koji je otišla da se igra, Dilara je jedan dan ugledala djevojčicu koja je
govorila turski. Od tete je naučila da se bez ustručavanja treba predstaviti onima s
kojima se želi upoznati i da je to nešto normalno. Zapravo, nije bilo lako da dijete
koje je odgojeno u skladu s anadolskim običajima, koje je naučeno da djeca ne mogu
pričati bez dopuštenja i o svemu, i da se sa strancima apsolutno ne započinje
razgovor, pobijedi svoju zbunjenost, ali u njenim očima teta je bila idol i apsolutno je
bilo ispravno sve ono što je onu govorila. Prišla je djevojčici.
"Čula sam te kako pričaš turski, i ja sam Turkinja", reče. Djevojčica se zbunila i
otrčala do žene s kojom je došla.
"Vidi, i ona je Turkinja! I ona je Turkinja!"
"Ja sam Dilara Gulek, idem u školu Marymount."
"Ja sam Guldžan Kirdža. Moj otac je ambasador u Ujedinjenim narodima." Pružile
su ruku jedna drugoj. Malo su se igrale, potom se Dilara vratila kući. Aylin je
ispričala o susretu s djevojčicom koju je upoznala.
"Kako se zove?" upita Aylin.
"Guldžan."
"Ni slučajno nemoj reći da se preziva Kirdža."
Dilara se zbuni. Kako je teta znala tako nešto?
"Da se slučajno s njom nisi upoznala, upoznala bi je za dva dana. U četvrtak smo
pozvani na večeru kod njih", reče Aylin.

***

U međuvremenu, i Nesrin je, da bi vidjela Dilaru, povremeno dolazila i ostajala kod

njih. Još uvijek nije razgovarala s Mišelom. Ali, nije to smatrala preprekom da dođe i
odsjedne u Mišelovoj kući. Ta kuća je bila kuća njene sestre. Dolazi kada hoće,
ostaje koliko poželi. Nije obraćala pažnju na Mišela. Ionako je Nesrin dolazila
veoma rijetko, a nije ostajala više od petnaest dana. Mišel je uvjerio sebe da Nesrin
ima mentalnih problema, odlučio je da zbog jedne luckaste žene neće povrijediti
Aylin i Dilaru. Katkad su se, međutim, događale zanimljive scene između njih dvoje.
Kada bi boravila u New Yorku, Nesrin se nije uspijevala prilagoditi vremenskoj
razlici; do kasno u noć nije mogla zaspati, u salonu bi gledala televiziju, a kada bi u
dvanaest, jedan, pola dva poželjela čaj ili bilo što drugo, počela bi lupati na
Hulusijeva vrata. Hulusi je imao veoma čvrst san, bilo ga je teško probuditi. Njeno
lupanje je jednu noć probudilo Mišela. Ustao je iz kreveta i izašao na hodnik. "Što
nije u redu? Ne osjećate se dobro?"
"Ne."
"Zašto budite Hulusija?"
"Da mi napravi čaj."
Ja ću vam napraviti čaj. Vi se, molim vas, vratite u salon", reče Mišel.
"Hoću da mi Hulusi napravi čaj."
"Hulusi je moj čovjek. Ne želim da se on budi u ovo vrijeme." "On je i moj čovjek."
"Nije, gospođo Nesrin. Godinama mu ja dajem plaću. On je moj čovjek. Ne želim da
se Hulusi budi u ovo vrijeme. Ja ću vam napraviti čaj."
"Hulusi je moj čovjek, ali ako ti već hoćeš napraviti čaj, neka bude rijedak", reče
Nesrin, okrenu se i koketno krenu prema salonu. Mišel je napravio čaj, stavio ga na
poslužavnik i donio.
"Stavi ga tu."
Spustio je poslužavnik na stol. Nesrin je uzela gutljaj.
"Ne sviđa mi se", reče, "previše je gust."
Mišel se bez riječi vratio u spavaću sobu. I Aylin se probudila. Sjedila je na krevetu i
čekala ga. Upitala je što se dogodilo. Mišel se nije mogao prestati smijati dok joj je
objašnjavao. Toliko se smijao da se u jednom trenutku Aylin zbog toga čak i
uznemirila.
"Tiho i iz dubine postižeš svoj cilj, Nesrin", rekla je sljedećeg dana svojoj sestri.
"Malo je falilo da zbog tebe Mišel izgubi pamet."
Život u kući porodice Nadowski proticao je jednolično, spokojno i bez problema.
Nije bilo nikakvih nesporazuma. Sva djeca su bila sretna, čak je i Hulusi počeo rasti.
I bio je sretniji nego obično.
Mišel je obožavao svoju suprugu. Aylin je odjednom osjetila dosadu od ove
prekomjerne sreće i blagostanja. Prve znakove dosade prvo je uočila njihova
prijateljica Lejla, koja je stanovala nekoliko katova ispod njih.
Lejlin muž Ivan bio je Mišelov kolega s koledža. Njih dvojica bili su bliski. Zbog
posla Ivan je često putovao u druge zemlje, išao na dugotrajna putovanja. U
ogromnom gradu Lejla se gušila u samoći i batrgala se u pubertetskim problemima
svoje kćeri. I ona je uvijek svoje probleme iznosila Aylin. Kada je jednom Aylin
došla kod nje na kavu, počela se jadati o odsutnosti svog muža, ali ju je Aylin
presjekla.
"Ti uopće nisi ni svjesna koliko si sretna, Lejla", rekla je. "Ostaje ti vremena da
predahneš. A što bi, molim te, radila da si na mom mjestu?" Lejla se iznenadi. "Zar ti
nisi sretna, Aylin?" upita.
"Ne mogu reći da sam nesretna, ali se ponekad osjećam kao da se gušim."
Jedno vrijeme nisu razgovarale. Lejla se ustručavala započeti razgovor. Bojala se da
ne čuje nešto što ne želi čuti.
"Nemoj me pogrešno shvatiti. Mišel nije ništa kriv, ali ja sam se umorila da kao stroj
uvijek u isto vrijeme radim iste stvari", reče Aylin.
"Otiđi na odmor", uzvrati Lejla.
"Nije to nešto što može riješiti odmor. Mnogo vremena provodimo skupa. Zajedno
liježemo, zajedno ustajemo, zajedno idemo na posao, zajedno se vraćamo. Zajedno
jedemo, zajedno radimo. Moramo napraviti nešto odvojeno."
"Što, naprimjer?"
"Što ja znam. Kamo sreće da u Mišelovom životu postoji neka žena."
"Jesi li ti poludjela, Aylin!"
"Vjeruj mi da bi to bilo dobro. Znaš, Lejla, da sam se i seksa zasitila. Da ima neku
drugu u svom životu, Mišel se tada ne bi ljutio na mene zbog moje nevoljnosti."
"Da ti nemaš nekog drugog?" upitala je Lejla umirući od straha.
"Nikada", odgovori Aylin. "Naprotiv, ja se želim držati malo podalje i od muškaraca,
i od ljubavi, i od seksa. Tako sama, samcata."
"Lako je to reći", reče Lejla. "Kada bi Mišel stvarno našao neku drugu, kada bi ti
ostala sama, samcata, onda bih te vidjela."
Ni jedna od njih nije pridavala važnost tome. Ono o čemu su to jutro pričale, Lejla je
smatrala kao uzajamno jadanje dviju susjeda na svoje muževe. Nije tome pridavala
previše pažnje. Međutim, Aylin je već analizirala emocije koje je to jutro prvi put
izrekla i počela slušati samu sebe. Nakon toga se sklad njihovog spokojnog, sretnog i
lijepog doma nekako počeo narušavati.
Prvi problem stvorio je program njihovog ljetnog odmora. Aylin je tražila da zakupe
vikendicu u South Hamptonu, Fire Islandu ili u bilo kojem izletištu u blizini grada.
Zbog toga što mu je tih godina bila potrebna velika svota za troškove školovanja
sinova, Mišelu nije preostalo novaca za iznajmljivanje kuće.
"Ne želim i ljeto i zimu provoditi u istoj kući", reče Aylin. Ja sam iz Istanbula. Ni mi
nismo bili bogati, ali uvijek bismo ljeto provodili u vikendici. Ja sam tako navikla."
"Ti, ako želiš, idi na ljetovanje u Istanbul."
"Ne pričaj gluposti, Mišel. Kako možeš reći tako nešto kada znaš da ne mogu
napustiti svoje pacijente?"
"Kako i ti možeš tražiti tako nešto kada znaš da ne mogu zakupiti vikendicu dok
sinovi malo ne narastu?"
Potom su navalili problemi vezani za programe preko vikenda. Aylin je svakog
vikenda željela ići kod prijatelja koji su stanovali na Long Islandu, a Mišel pak nije
želio svaki vikend provoditi za volanom, na višesatnom putovanju i u prometnoj
gužvi.
"Pa zar ti, zaboga, ne uživaš u zelenilu, drveću, moru?!" povikala je Aylin jedan dan.
Mišel je nastojao ostati smiren.
"Ne", rekao je. "Za mene vikend nije ni drvo, ni more, a ni zelenilo. Nemam potrebu
za tim da bih se psihički odmorio. Za mene je vikend spokojno protekli..."
"Sati provedeni sjedeći između četiri zida i slušajući onu prokletu glazbu, je 1'
tako?!"
Mišel ništa nije odgovorio. Tog vikenda Aylin je s Dilarom otišla u Boston kod
Suzan i Nur Jalmana. Po povratku, zatekla je kuću u cvijeću. Mišel je nastojao
popraviti njihove odnose. Pomirili su se. Ali, u njihovoj kući više nije bilo one stare
atmosfere.
Kada je uvečer dolazio kući i slušao glazbu s gramofonskih ploča, Aylin, koja je
prije voljela ovu glazbu, ili se pak pretvarala da je voli, s čašom vina u rukama
povlačila bi se u svoju sobu, a vrata čvrsto pritvarala kako je ne bi čula. Mišel je, isto
tako, pretjerano reagirao na Aylinino svakodnevno opijanje nakon povratka s posla.
Zapravo, za onoga koji cijeli dan sluša probleme problematičnih ili se bavi luđacima,
nije moglo biti ništa normalnije od toga da, radi relaksiranja, nakon povratka kući,
popije čašu, dvije alkoholnog pića, ali Mišel uopće nije tolerirao alkohol, zbog toga
što je mnogo lošeg doživio od prve žene, koja je imala problema s alkoholom, i što
se iz neposredne blizine upoznao s najužasnijim licem alkoholičara. Aylinina jedna
čaša bijelog vina bila je dovoljna da Mišela izbaci iz takta. Osim toga, Mišel nije
reagirao samo na izlaske preko vikenda, počeo je reagirati i na tjedne izlaske.
Sevgi Gonul bila je njihova prijateljica koja je veoma često dolazila u New York.
Prilikom svakog dolaska neizostavno bi se javila Aylin, pravili bi programe za
izlazak na večeru ili u kazalište. Prilikom posljednjih nekoliko njezinih dolazaka
Mišel se držao po strani.
Kada bi ga upitala; "Zašto ne ideš Mišel? Nećeš li platiti, Sevgi nas poziva", Aylin
bi u većini slučajeva dobivala isti odgovor:
Moram ustati rano."
I u kući su počeli sve manje razgovarati. Kada bi ostajali nasamo, atmosfera bi
postajala zategnuta. A u krevetu Aylin bi se pretvarala da spava, ili bi govorila da je
bolesna. Mišel jednom nije mogao otrpjeti.
"Ali, Aylin, ti ovaj mjesec imaš točno četvrtu menstruaciju", rekao je.
Aylin prasnu u smijeh. Ovaj put, međutim, problemi su se toliko nagomilali da ih
nije bilo moguće poravnati smijehom ili okretanjem na šalu.
"Aylin", reče Mišel. "Ti si nesretna i nespokojna. Sve se to odražava na naš brak. Što
je to što te onespokojilo? Imaš nekog drugog u svom životu? Želiš li razvod?"
"Niti imam nekoga u životu, a niti želim razvod."
"Što onda hoćeš?"
"Mišel, kažem da se izvjesno vrijeme oslobodimo jedno drugoga. Zajedništvo koje
svaki bračni par može preživjeti za petnaest, mi smo preživjeli za pet godina. Previše
vremena provodimo skupa."
"Hoćeš li da razdvojimo ordinacije?"
"Ne."
"Znaš što, Aylin? Stvarni razlog tvoje nevolje je sasvim drugi. Moj novac tebi nije
dovoljan. Ne mogu ti priuštiti onakav život kakav bi ti željela imati. A što je još
tragičnije, ja nikada i neću imati više novaca nego što sada imam. Ja sam zadovoljan
svojim životom. Ne čeznem za vikendicom, vikend-klubom, ili za tim da imam
najluksuzniji auto. Ne želim ni egzotična putovanja. Meni je dovoljno ono što imam.
Ali tebi nije dovoljno. Volim te, ali nezadovoljstvo te mijenja, postaješ svadljiva i
mrzovoljna. Prestala si uživati u vođenju ljubavi. Počela si se opijati. Govorim ti to
zato što te doista volim, što ti želim dobro; problem možemo riješiti samo na jedan
način, vraćanjem na stari način života."
"Ne možemo se vratiti starom životu. Meni je jako dosadno, Mišel."
"Želiš li rastavu?"
"Ne!" povikala je Aylin. "Kako si okrutan. Ne želim čak ni čuti za razvod. I ja volim
tebe. Ali preklinjem te, promijenimo na jedno vrijeme naš način života. Odrasli smo
i zreli ljudi. Provedimo jedno probno razdoblje, bez razvoda."
"Kako da to izvedemo?"
"Dopustimo jedno drugome dva dana u tjednu."
"Što da dopustimo?"
"Pravo na slobodu. Dopustimo si da radimo ono što poželimo. Ti ćeš, naprimjer, tu
noć izaći s nekim na večeru, ja ću, možda, izaći u operu."
"Zar ne možemo ići skupa?"
"Ne dolazi u obzir. Srž stvari je uspjeti napraviti nešto odvojeno. Živjeti, a ne biti
zalijepljeni jedno za drugo."
"Ali mi smo u braku, Aylin."
"Ali se, isto tako, i brak veoma brzo troši, Mišel. Govorim sve ovo da bismo spasili
naš brak."
"Ti, dakle, dopuštaš da ja s drugom izlazim na večere, je l' tako?" "Naravno."
"Eee, što još mogu učiniti tu noć? Možda nakon večere možemo otići i na ples."
"Zašto da ne."
"Eh, u to doba smo već u štimungu. Mogu li da kažem 'idemo sada kod nas, popijmo
jedno piče i kod kuće. Moja žena veoma lijepo poslužuje'."
"Ne, to ne dolazi u obzir. Naravno da žene nećeš dovoditi u ovaj stan. Ali, zato
možeš ići u hotel ili njenoj kući."
"A ti? Hoćeš li i ti tako raditi?"
"Do toga u vezi s krevetom da. I ja mogu izlaziti na večere, koncerte, u kino, bar, na
ples."
,,A potom?"
"Nema ništa potom. Zar mi nisi govorio da me obuzela nezainteresiranost i da si me
zbog toga slao ginekologu da nade neko rješenje za to. Trenutačno mi uopće nije do
seksa."
"A ako bude?"
"Tada ću doći tebi."
"Ti, dakle, dopuštaš da ja budem s drugom ženom, je l' tako?" "Da."
"Nećeš uopće osjećati ljubomoru?"
"Apsolutno."
"Jesi li sigurna?"
"Veoma sigurna."
"To znači da ti mene doista ne voliš, Aylin", reče Mišci. Glas mu je odavao
ozlojedenost. "Tvoja ljubav prema meni je završena. Bilo što da učinim, ja to ne
mogu oživjeti. Najbolje u svemu ovome je razvod."
Aylin je počela plakati. Izgledala je bespomoćno. Nastojala je uvjeriti Mišela. Mišel
apsolutno nije pristajao na odvojeni život, a Aylin, isto tako, na razvod. Nije previše
navaljivao na nju. Zapravo, ni on nije želio razvod, pričao je sve to samo da zastraši
Aylin. Donio je odluku da sve prepusti prirodnom slijedu događaja. Aylin je bila
sigurna da je Mišel neće prevariti, a ako pak i prevari, mislila je da će to biti nešto
prolaznog karaktera. Mišel je već godinama bio jedini muškarac kojem je vjerovala,
na koga se oslanjala, u koga se uzdala i koga je voljela.
Nikako ga se nije mogla odreći. Ali, osjećala je dosadu. BILO JOJ JE DOSADNO!
Njen duh je dobio krila, neprestano se upinjao, ali nikako nije mogao poletjeti.
Možda je i ona trebala analizu, psihijatra. Ali, situacija je bila toliko komična; svi
doktori su bili njihovi prijatelji. Tko joj je od njih mogao reći da sebi nade
ljubavnika, da promijene sredinu, da se iz tog bunila jedino tako može izvući?
Za ispovijest Aylin je odabrala Emel. I Emel je, kao i Lejla, već odavno bila svjesna
oluje koja se približavala braku para Nadowski. Zajedno sa svojim mužem, Emel je
bila medu prijateljima s kojima su se najčešće viđali. Ostale su vesele, zanosne noći
u kojima se plesalo, sviralo na gitari i klaviru. Ljudi su starjeli. Stareći su postajali
tiši, život je postajao jednoličniji. Svatko se učio pokoriti svojoj rutini. Osim Aylin.
Aylin je uvijek željela letjeti na najvećim visinama. A i letjela je. Nitko od njenih
devet, deset najbližih prijatelja i prijateljica s kojima se viđala nije imao karijeru kao
što je imala ona. Uz to, godinama je, također, bila i u vrhu profesije. Bila je jedna od
najtraženijih, najuspješnijih i najskupljih psihijatrica u New Yorku.
"Zar se ne zadovoljavaš uspjehom koji ti je donio posao?" upitala je Emel.
"Što će biti s mojim privatnim životom? S mojim emocijama, strastima?"
"Kao da nemaš privatnog života! Imaš veoma zgodnog muža koji te voli, koji ti je
predan."
"Kamo srede da nije toliko predan. Možda bismo trebali jedno drugome malo
dopustiti disati... možda bi da sam ostala suočena s opasnošću da ču ga izgubiti... sve
išlo drukčijim putevima."
"Plivaš u veoma opasnim vodama, Aylin. Čovjeka kao što je Mišel brzo će neka
zgrabiti i odvesti. Poslije će ti biti veoma žao."
"Ne brini se, neće on otići. Mi smo, doista, dubokim vezama vezani jedno za drugo.
Ali, ponekad osjećam da ću se ugušiti. Samo da mogu malo odahnuti... Pomozi mi,
Emel."
"Što tražiš od mene?"
"Upoznaj ga s nekom."
Jesi li ti poludjela?!"
"Molim te kao Boga, Emel. Ti si moja najstarija prijateljica. Ovo ne mogu reći
nikome drugom. Upoznaj ga s nekom koja će mu se svidjeti. Da se malo udaljimo
jedno od drugoga. Bit će to dobro za nas oboje."
"Jako ćeš se kajati, Aylin", reče Emel "razmisli još malo o tome."
U njihovoj kući se počeo primjenjivati dvodnevni dopust. Mišel je na to gledao kao
na Aylininu glupost i, zbog toga što je znao da to na kraju neće ići, želio je da jedno
vrijeme igra po tim pravilima.Tko zna, možda će ovu bračnu krizu riješiti to što će
njegova supruga jedan, dva dana, moći raditi ono što želi. Zar u tom slučaju ne bi
vrijedilo pokušati?
Srijedom i petkom navečer počeli su odvojeno izlaziti. U većini slučajeva Aylin se u
baru sastajala s nekim od pacijenata koje je željela izbliza upoznati, i daleko od
Mišelovih optužujućih pogleda pila čašu, dvije bijelog vina. Zbog toga što je znao da
kad je u pitanju piće nesvjesno pretjeruje, Mišel je, zapravo, bio zadovoljan zbog od-
vojenih izlazaka u barove. I on je znao da svatko tko radi Aylininim tempom
zaslužuje malo pića da se opusti. Ono što je Mišela živciralo isto koliko i piće bilo je
ispijanje tog pića s pacijentima. S tim u vezi postojala su i stroga pravila. Ali, Aylin
se ionako nikada nije osvrtala na pravila. Ona nije poznavala pravila kada je mislila
da je pacijentu potrebna posebna pažnja. Zanimljivo u svemu tome je da su bolesnici
s kojima je neslužbeno bila u vezi brzo postizali psihičku uravnoteženost i zdravlje.
"Zar otvaranje bolesnika, pronalaženje i oslobađanje njihovih bolova, strahova
skrivenih u dubinama njihovog srca ili u podsvijesti, nije najveće umijeće
psihijatara? Otvaraju li se bolesnici lakše u sterilnim prostorijama ureda, ili na
mjestima na kojima će se osjećati spokojno?"
Naspram ove logike, njene kolege su ili šutjeli, ili su se pozivali napravila".
"Zanemarivat ću pravila sve dok ona ništa ne vrijede."
"Možeš imati problema."
,Ja sam spremna na taj rizik. Psihičko zdravlje mojih pacijenata hitnije je od pravila
koja su nametnuli luđaci."
Nije bilo mjesta prigovoru ovako kristalno jasnoj logici.
Svoje noći dopusta Aylin je u većini slučajeva provodila izlazeći s pacijentima u bar,
na otvorenje izložbe, ili na koncert, shodno njihovim sklonostima.
Mišel je nekoliko puta ostao kod kuće, ali je potom počeo sam odlaziti kod njihovih
zajedničkih prijatelja. I oni su te besmislice prihvatili kao Aylinine prolazne hirove.
Događalo se da je i Mišel povremeno na večeru izvodio neku poznanicu. Što god da
su radili u noćima dopusta, po povratku kući, ili sljedećeg dana sve bi ispričali jedno
drugome. Aylin je veliki značaj pridavala nastavku njihovog međusobnog poštenja.
Ako jedno od njih uđe u neku emocionalnu vezu, o tome će izvijestiti drugu stranu.
Je li, možda, mislila da će na taj način spriječiti da stvari izmaknu kontroli?
Početkom studenog Aylin je saznala da se rak na plućima njene prijateljice Suzan
proširio i na mozak. Izbezumila se. Gotovo istih godina se i njena majka borila s
rakom i bila je poražena u toj borbi. Sada se druga ljepotica, Suzan, uhvatila ukoštac
s rakom. Da se nalazi u beznadnoj situaciji, osim Suzan, znale su sve njene
prijateljice. Da bi s njom provela Božić i Novu godinu, iz Istanbula je u Boston
dolazila Betin. Aylin je Božić željela provesti s njima u Bostonu. Suzan će trebati
ohrabrenje. Nesrin je također donijela odluku da Novu godinu provede u New
Yorku. Bilo što da kaže, Aylin je znala da neće moći promijeniti Nesrinine planove.
Dok se grčila od bezizlaznosti, dosjetila se. Ponekad su preko vikenda odlazili kod
Emelinih u New Jersey. Emel i njen muž bi, također, kod njih prespavali kada bi
dolazili u New York, u operu ili na neki prijam koji bi kasno završavao. Telefonirala
je Emel. "Ostavim li Nesrin i Mišel u istom stanu, dogodit će se krvoproliće", rekla
je, "molim te da Mišel kod vas provede božićne praznike."
Emel se veoma obradovala.
"Pozovi još i neku poznanicu za Mišela", rekla je Aylin.
"Znaš što, ja se u to ne miješam."
"Zar ti, Emel, kada pozivaš goste na večeru ne nastojiš da bude isti broj muškaraca i
žena? Čisto zbog pristojnosti. Neće se osjećati usamljen ako bude neka žena pored
njega."

***

Mišel nije ravnodušno prihvatio to što ga je Aylin ostavila samog preko Božića i
otišla, ali i on je znao daje Suzan bila veoma bolesna. Umjesto da ostane s Nesrin,
opredijelio se da ide kod Emelinih. Ako ništa, igrat će bridž s Faulom. Odvezao je
Aylin na aerodrom, uzeo bocu Beaujoulais vina i krenuo za New Jersey.
Na večeri je bilo prisutno dosta Emelinih prijatelja i prijateljica. Tom prilikom Mišci
se upoznao s Barbarom. Bila je punašna, plavuša, pametna i zabavna žena.
Godinama je već razvedena, a pisala je filmske kritike u jednom časopisu za
umjetnost. Za božićnu noć svi su se veoma dobro zabavljali. I Mišel i Barbara
naizmjenično su svirali klavir, izlagali svoja umijeća, pjevali božićne pjesme i
plesali.
Mišel je vikend proveo kod Emelinih, a Barbara je dolazila i sljedećih dana. Igrali su
bridž i scrabble. Mišel se, zbog Nesrin, nije htio vraćati dok ne dođe Aylin. Kod
Emelinih je ostao do Nove godine. Barbara je svaku noć donosila kasete novoizašlih
filmova. Gledali su ih na videorekorderu. Veza koja se razvijala između Mišela i
Barbare nije mogla promaći Emelinim očima.
Zato što je osjećala nelagodu zbog toga, odlučila je popričati s Mišeiom. "Aylin i ti
naši ste veoma dobri prijatelji", reče. "Paul i ja osjećamo krivicu zbog toga što smo
te upoznali s Barbarom."
Jesi li znala da Aylin već duže vrijeme navaljuje da sebi nađem prijateljicu?"
Emel ništa nije odgovorila.
"Sada mi reci zašto osjećaš nelagodu? Ja sam, eto, učinio ono što je Aylin željela."
"Ne želim biti instrument u tom poslu. Vjerovatno postupaš tako da bi na neki način
kaznio Aylin. Ne misliš ozbiljno."
"Zar ne bi bilo sramotno i nepravedno koristiti drugu osobu da kaznim Aylin. Ja sam
krajnje ozbiljan", reče Mišel. Isti dan je napustio Emeline i preselio se kod Barbare.
Kada se drugi dan nove godine Aylin vratila u New York, kod kuće je zatekla samo
Nesrin. Preko telefona je od Emel čula za neka nemila zbivanja, ali to nije shvatila
previše ozbiljno. Svoje osjećaje uopće nije odavala do Nesrininog odlaska. Mislila je
da se Mišel ne vraća zbog toga što je Nesrin bila tu. Srećom, otišla je nakon dva
dana. Kada se, unatoč Nesrininom odlasku, i dalje nije pojavljivao, pozvala ga je da
nakon posla dođe kući i popričaju o novonastaloj situaciji. Poslije završenog posla,
kući su se vratili skupa.
"Hajde pričaj što si učinio u mom odsustvu? Jesi li se proveo?", reče Aylin.
"U tvom odsustvu učinio sam ono što si stalno željela da učinim. Našao sam
djevojku."
"Hoćeš li me upoznati s njom?"
"Mislim da neću."
"Kakva je?"
"Ugodna."
Je li ugodnija od mene?"
"Molim te, Aylin."
"Je li?"
"Nije. Ja sam siguran da se neću upoznati sa ženom koja je ugodnija od tebe. Ali sam
isto tako siguran da ona na mene više obraća pažnju nego ti. A to mi odgovara."
"Jesi li se zbog toga preselio u njenu kuću?"
"Prije svega, nisam želio biti više kod Emelinih. Drugo, nisam želio biti pod istim
krovom s Nesrin i treće, preselio sam se zbog toga što mi se svidjelo provoditi noći s
Bobby"
"Dakle, spavaš s tom Bobby, ženom muškog imena?"
"Zar to nije nešto što si oduvijek željela? Da mi drugu gurneš u naručje."
"Ali ti, isto tako, nikada nisam rekla da ustaneš i da se seliš u njenu kuću. U našoj
nagodbi, također, nije bilo ni zaljubljivanja."
Ja se nikada nisam nagađao s tobom."
"U redu. Tada se smjesta vraćaj kući."
Ja nisam tvoja marioneta", reče Mišel. "Mislila si da konce možeš povlačiti kako ti
hoćeš. Mislila si da sam prema tebi tako slab da ću ići kada me ne želiš, a dolaziti
kad god me pozoveš. Ma koliko volio svoju suprugu, ni jedan dostojanstven čovjek
to nikada neće učiniti. Završeno je. Nema nikakvog dogovora!"
"Ti si jedan nitkov. Izdao si naš dogovor. I naš brak. Ja tebe nikada nisam prevarila.
Ali ti... ti... proklet da si."
Aylin je prvo bacila na pod vazu koja je stajala na stoliću ispred nje, a potom i sve
drugo što joj je bilo pri ruci. Čašu vina nanišanila je u Mišelovu glavu, ali se uspio
izmaknuti; čaša se razbila o zid, a vino prolilo na sve strane. Krajnje smirenim
korakom Mišel je krenuo prema vratima. "Žanješ ono što si posijala, Aylin", reče i
izađe.
Aylin se prvo derala na sav glas. Potom je glasno počela plakati. Čelična pesnica joj
je pritiskala srce, stezala i drobila ga. Srećom, ni Hulusija, a niti Dilare nije bilo kod
kuće. Dilara je otišla na spavanje kod Kirdža, a Hulusi je imao slobodne dane. Sama
i vrišteći na sav glas, ispraznila je svu bol srca. Ispraznila je bocu vina, glava joj je
pucala. Popila je i dva optalidona.
Kada je ujutro vidio da Aylin nije došla na posao, Mišel je nazvao. Nitko nije
odgovarao. Po tajnici je poslao ključeve do Lejle. Kada je Lejla izašla gore, Hulusi je
tek stigao i kao lud se okretao nasred salona pretvorenog u bojno polje. Aylin je bila
u krevetu. Nakon tolikog umora, pića i bola od protekle noći, nije se mogla ni dići iz
kreveta. Glava joj je pucala. Lejla joj je napravila jaku kavu, istopila alkaseltser u čaši
vode i dala joj da popije.
"Mišel me napustio", reče Aylin iznurenog glasa.
"To si i zaslužila."
Aylin je počela plakati. "Nisam htjela da bude tako, Lejla."
"Ah, Aylin, mislila si da sve možeš držati pod kontrolom. Mislila si da Mišela možeš
usmjeravati. On nije jedan od tvojih pacijenata." "Što ću sada?"
"Zar mi nisi uvijek govorila 'Lejla, ti si poput moje mame, držiš mi lekcije kao ona'.
Poslušaj me bar jednom, Aylin. Ne nasrći na Mišela. Ti si graditelj ove situacije i
jedino ti opet možeš sve ispraviti. Jedno vrijeme ga ostavi na miru, nemoj
prigovarati, ni slučajno ne spominji razvod."
"A tko spominje?!" povikala je Aylin. Suze su na njenom licu iscrtale crne puteve.
"Hajde se sada priberi. Idi na posao, budi hladnokrvna. Vrijeme će sve riješiti", reče
Lejla. "Zar bi Mišel slao meni ključeve da te ne voli, da ne misli na tebe? Nasmrt se
uplašio jutros da ti se nije što dogodilo."
Mišelova veza s Barbarom nije potrajala dugo, ali se nije ponovo vratio ni Aylin. Bio
je veoma ljut na nju. Želio joj je dati lekciju. Jedno kratko vrijeme je dolazio kući,
boravio u dječjoj sobi, a potom je, do rješavanja svog stambenog pitanja, prešao kod
Lejlinih. Njegov boravak kod Lejlinih malo je i Aylin namjestila. Znala je da će ga
Lejla i Ivan tjerati da promijeni mišljenje i da se pomire. Štoviše, u istoj zgradi će ga
moći i češće viđati.
Ova formula je i Mišelu odgovarala. Bit će blizu ureda, a moći će se okoristiti i
Hulusijevim uslugama.
"Ti, doista, ne znaš što želiš, Aylin", rekao je Ivan. "Zar nisi ti bila ta koja se
dosađivala zbog toga što ste i na poslu, a i kod kuće kao sijamski blizanci. A sada te
raduje to što ne ide daleko od kuće."
Nakon što se Mišel preselio kod Lejlinih, Hulusi je svako jutro silazio kod njih;
počeo je glačati Mišelove košulje i hlače, a veš odnosio kući na pranje. I Aylin je
gotovo dva puta tjedno silazila kod Lejlinih na večeru, ili na piće. Dakle, nisu se
potpuno rastali. Inače, Aylin i Mišel se nikada neće ni rastati u pravom smislu riječi.
Čak i i nakon mnogo godina, nakon što su se razveli, odvojili urede i sklopili
nove brakove, jednom tjedno će se sastajati, odlaziti na ručak, jedno drugo će
upoznati s novim bračnim partnerima i sve probleme i ushićenja uvijek će
međusobno dijeliti.

Nakon što Mišela nije mogla vratiti kući, Aylin je odlučila ponovo organizirati svoj
život. Zapravo, gorko se kajala zbog toga što je muža udaljila od kuće, ali pri pomisli
na mogućnost da ponovo s Mišelom živi na isti način, osjećala je kao da se guši.
Zbog toga što već odrasla, ni djeca više ne dolaze srijedom na spavanje, kao nekad.
Inače, Grega su poslali u Europu na školovanje, a i Tim je odrastao.
Našao je djevojku, živio svojim životom.
Aylin je nekoliko puta organizirala obiteljske večeri kao nekad, ali Mišel čak ni za to
više nije bio jako zainteresiran. Nije dopustio da Aylin razvodnjava situaciju. Ako je
već Aylin bila ta koja je htjela živjeti odvojenim životom, morala je onda pristati na
uvjete koje donosi razdvajanje. Zbog toga što je bila preopterećena nastavom i
zadaćom, Dilara je, također, dolazila kasno kući. U većini slučajeva učila je u
školskoj biblioteci.
Kada je Aylin ostala sama u ogromnom stanu, njenom zapomaganju odazvali su se
daidža i daidžinica. Hilmi Bajindirli i njegova
supruga Rozi odlučili su neko vrijeme ostati u New Yorku, kako bi Aylini, koju su
mnogo voljeli, bili oslonac u ovim teškim danima.
Hilmi je imao mnogo poznanika u New Yorku. Nakon što su se smjestili u Aylinin
stan, da je oraspolože, počeli su organizirati male kućne prijmove i jedne od tih noći
Aylin je upoznala daidžinog prijatelja Georgea Kronera.
George Kroner bio je stariji čak i od Hilmija. Bilo je sasvim očito da je imao nešto
više od sedamdeset godina. Bio je porijeklom Mađar, krajnje elegantan gospodin,
otmjen i ugodan sugovornik. Bio je ženskaroš kojem su se sviđale lijepe žene. Vidno
se zbunio kada je ugledao Aylin. Djelovao je kao da je pronašao veoma rijedak
dragulj. Pred njim je stajala mlada žena, koja je bila i lijepa i šarmantna, poput
manekenke, a i kulturna, inteligentna i s karijerom. Kroner je bio spreman da pod
Aylinine noge prostre cijeli svijet i to uopće nije krio.
Mišel je uvijek govorio: "Ova djevojka ima nešto veoma čudno. Kada ude u neko
društvo, u istom trenutku kao da se stvara neki elektricitet između nje i najstarijeg
prisutnog muškarca. Odmah ih pronalazi, najviše obraća pažnju na njih i zapanji ih."
"Nećeš vjerovati, ali medu velikim brojem prisutnih, opet sam pronašla najstarijeg
muškarca. Nudio mi je sve što mu je padalo na pamet. Ja sam izabrala putovanje u
Japan", rekla je Aylin Mišelu, kojeg je vidjela kada je jednu noć sišla kod Lejle na
piće.
"Ako ti je ponudio brak, zašto nisi prihvatila? Ti voliš starije", odvratio je Mišel.
"Da me toliko zanima brak, ne bih se rastavljala od tebe."
"Ako tražiš ljubav, uzbuđenje i zabavu, onda si nadi mlađeg ljubavnika."
"Postoji mnogo toga i izvan seksa što ljudi mogu dijeliti. Međutim, to je teško
objasniti onima poput tebe koji u vezama jedino seksu pridaju važnost", reče Aylin.
Nakon što je popila kavu, ustala je i otišla. Lejlinim očima nije promakla Mišelova
utučenost i neraspoloženje.
"Što je to? Jesi li ti to ljubomoran, Mišel?", upitala je.
"Žao mi je što uzaludno troši život."
"Zar se njen život uzaludno troši zbog jednog putovanja u Japan?"
"Što će raditi s nekim tko je vršnjak njenog oca? Zar nije mogla naći nekog
prikladnijeg?"
"Bi li tada bio zadovoljniji i raspoloženiji, Mišel? Mislim da si ljubomoran zato što i
u njen život netko ulazi."
"Možda je i to", reče Mišel.
"To znači da još uvijek voliš Aylin."
"Naravno da volim. Sve ovo nisam ja započeo, to znaš."
"Čemu onda taj vaš dječji inat? Dvije predivne osobe koje se doista vole, uspješan
dugogodišnji brak i poslovni život. Jeste li ludi, što li?" Lejla je sjela nasuprot
Mišela, uhvatila ga za ruke i počela plakati. Nije mogla prihvatiti da njeni prijatelji
na tako nenormalan način okončaju brak.
"Aylin ti je ostavila otvorena sva vrata. Ti si ih sva, jedna po jedna, zatvarao njoj u
lice. Nisi bio zainteresiran čak ni za večere srijedom s djecom. A sada meni govoriš
da je voliš. Koje glupo dostojanstvo." Suze su kao dva potoka tekle niz obraze. Mišel
je bio pogođen tim izjavama.
"Ako ova djevojka ude u neku vezu, onda nema povratka natrag. Dobro razmisli,
Mišel", reče Lejla.
"Mislim da neće ući u vezu s Kronerom."
"Ja ne mislim, ja znam. To između njih je samo prijateljstvo. Svoje posljednje dane
starac želi provesti na putovanju s lijepom i pametnom ženom. Ali ti si porijeklom iz
Turske, i ne samo sa starijim čovjekom, ti ne bi mogao podnijeti ni da tvoja žena
putuje u Japan čak ni s mrtvim muškarcem. Ovo ti je posljednja prilika, Mišel. Do-
bro razmisli i požuri."
"Vratit ću se kući, ako ona odustane od ovog putovanja", reče Mišel.
S papučama na nogama, Lejla je pojurila van, trčala je prema liftu. Kada je stigla na
trideset sedmi kat, da bi ušla u stan koji je tako dobro poznavala od uzbuđenja je
krenula na suprotnu stranu hodnika. Na brzinu se vratila natrag, zalupala na vrata,
uporno zvonila. "Što se događa, zaboga, tko je?" oglasio se Hulusi iznutra.
Ja sam, ja. Otvori vrata, Hulusi."
"Što je, gospođo Lejla? Dolje se nešto dogodilo?" upita Hulusi. "Nešto se dogodilo
gospodinu Ivanu?"
"Što loše? Dogodilo se dobro, ono najbolje! Gdje je Aylin?"
"U svojoj sobi, da je pozovem?"
"Nemoj je zvati, odoh ja do nje", reče Lejla. Krenula je prema Aylininoj sobi, a za
njom i Hulusi. Pokucala je na vrata ne očekujući odgovor, uletjela unutra. Zalupila je
vrata ispred nosa Hulusiju, koji je znatiželjno čekao ispred njih.
"Moramo pričati, Aylin!"
Aylin je sjedila ispred ogledala i veoma pažljivo šminkala oči. Jednim okom
obojenim i krupnim, drugim tek spremnim za šminkanje, začuđeno je pogledala
svoju prijateljicu. Preglasnu glazbu na radiju utišala je Lejla.
"Slušaj me, Aylin, pusti sada šminku", reče.
"Za pola sata doči će Kroner po mene. Idemo u Russian Room."
"Za pola sata možda će biti nešto sasvim drugo. Slušaj me", reče Lejla, "Aylin, ako
odustaneš od putovanja u Japan, Mišel je spreman da se vrati kući... Ne gledaj me
tako, znam da ne možeš povjerovati, ali tako je. Znam, Aylin, koliko ti je stalo da se
Mišel vrati. Hajde namaži i druge trepavice, pa da siđemo dolje. Ne, ne! Neka on
dođe gore, bolje je."
Hulusi se ispred sobe pretvorio u uho, nastojao je čuti ono što se govorilo unutra.
Nakon dvadeset minuta Lejla je izašla iz sobe, vukući papuče po podu, krenula
prema vratima, zatvorila ih za sobom i otišla. Sav zbunjen, Hulusi je ostao gledajući
za njom. Kada se spustila na svoj jedanaesti kat, Lejla kao da je ostarjela jedanaest
godina. Bila je iscrpljena. Skrivajući pogled od Mišela, izustila je tiho: "Ne odustaje
od putovanja u Japan."
 H UL US I

Zgromljeni Hulusi prisjećao se svog prvog dolaska u New York; u kuću obitelji koja
se upravo raspada. U avionu je, ne skidajući pogled, neprestano gledao u nebo. Poput
tek očešljanog pamuka oblaci su u grupama, na tisuće njih, prolazili ispod, iznad,
slijeva, zdesna. Želio je ispružiti ruku i dohvatiti ih, ali nije bilo kvake kojom bi
otvorio prozor. Kada je djevojčicu koja je sjedila pored njega upitao; "Zar se ovaj
prozor ne može otvoriti?" Dilara se toliko smijala da je Hulusi osjećao kajanje zbog
postavljenog pitanja. ,,U ovoj obitelji su svi pametnjakovići", pomislio je u sebi, "oni
su svi takvi, od sedam do sedamdeset sedam godina." Ali, Hulusi se, eto,
zahvaljujući toj obitelji, kao dodirnut magičnim štapom, našao u takvim zbivanjima
u koja nije mogao ni u snu povjerovati... Zadesila ga je nenadana sreća. Letio je za
Ameriku. Da su mu samo prije tri mjeseca rekli: "Hulusi, sine, ići ćeš u Ameriku",
sasvim je sigurno da bi odgovorio: "Na glavu vam pao kamen velik koliko i ja. Vi se
sprdajte sami sa sobom, bezbožnici."
Da bude predmet izrugivanja bila je Hulusijeva nepromjenjiva sudbina. Isto kao i
njegove zelene oči, kao mlijeko bijeli ten bez dlačica, brada koja nikako da se pojavi,
rast koji je bio gotovo statičan, i grube šale bile su neodvojivi dio njega, a, isto tako,
i brzo reagiranje na sve što mu se kaže, jer je pretpostavljao da to sigurno krije neko
poniženje ili podsmijeh. Jedva obuzdavši želju da dohvati oblake i da se njima umije,
Hulusi je u glavi uobličavao prvo pismo koje će napisati ocu.
"Cijenjeni oče", pisat će, "nakon što sam se rastao od vas, autobusom sam stigao u
Istanbul. Putovanje je proteklo bez problema. Odmarali smo u Boluu. Na predahu za
ručak jeo sam punjenu ribu, rižu, zdjelu jogurta i stalno sam mislio na vas."
Razmišljajući o obitelji, Hulusija odjednom spopade sjeta. Zapalio je cigaretu.
Stjuardesa koja je prolazila pored njih odmjerila je Hulusija osuđujućim,
prekoravajućim pogledom. Rukom je gurnuo Dilaru i pokazao na stjuardesu.
"Ona ne zna tvoje godine", reče Dilara. Oboje su se počeli cerekati.
Prema njihovom izgledu, devetogodišnja djevojčica i od nje malo poveći dječačić
sami su, prvi put u svom životu, putovali avionom u Ameriku. Ostalim putnicima
izgledali su prilično čudno. Ona, kao peruška nježna djevojčica, duge smeđe kose sa
šiškama i mršavi dječak gotovo istoga rasta, koji se ponaša kao da je odrastao.
Štoviše, ni jezik nisu znali. Sa stjuardesama su se nastojali sporazumjeti pokazujući
papir na kojem su bile ispisane rečenice poput "Molim vas čašu vode, čaja...".
Gdje je Čankiri, a gdje Amerika!? Povremeno ni Hulusi nije mogao povjerovati u
ono što mu se dogodilo. Eto, Bog, koji mu je uskratio jedan hormon muškosti, nije
štedio na putu u Ameriku. Stalno je mislio na svoje seljane i smijao se u sebi. Svi su,
isto tako, znali da je na putu za Ameriku. Uopće mu nije bilo mrsko, iz Ankare je
otišao u Čankiri, obišao cijelo selo, pozdravio se i halalio sa svima. Medu njima je
vjerojatno bilo i onih koji su govorili: "Kamo sreće da sam i ja bio eunuh, pa da idem
u Ameriku."
Kada se 1951. godine Hulusi rodio kao četvrto dijete u obitelji, njegova majka se
prilično snuždila ugledavši da je opet dječak, a očekivala je da će, nakon tri dječaka,
doći jedna djevojčica s kojom će podijeliti kućne poslove. Ali, Hulusi je bio
poslušno i mirno dijete. Štoviše, svojim zelenim očima dugih trepavica bio je i
najljepši medu braćom. Odrastao je tiho i mirno, ne uznemirujući majku. Međutim,
iako su, s vremenom, svi Hulusijevi vršnjaci, pa čak i oni mlađi od njega, ušli u
pubertet, kod njega se nije događalo ništa.
Prvo su ga počela ismijavati braća kod kuće, potom oni iz mahale, a napokon i cijelo
selo. Niti mu se glas mijenjao, niti su mu rasle dlačice, a niti je rastao. Čak nije imao
razvijen ni osjećaj mirisa. Seoski momci, Hulusijevi vršnjaci, nakon stasanja za
vojsku napuštali su selo. Njega ni u vojsku nisu uzeli. Postao je seoska "cura
Hulusi". Kada je njegov djed gore na padinama prodao njivicu odvojio je malo novca
i za unuka, i otac i sin su se spustili na liječnički pregled u An- kam. Hulusi je prvi
put vidio tako veliki grad. Nije mogao povjerovati vlastitim očima. Premda, sudbina
je Hulusiju dala priliku da vidi još mnogo velikih gradova.
Operacija, u koju se Hulusi mnogo uzdao, nije dala očekivani rezultat. Nakon
operacije trebalo je nastaviti dugotrajno liječenje lijekovima, a nakon nekog vremena
trebalo je obaviti i još jednu operaciju.
Po izgledu kao slabašni dječak od dvanaest, trinaest godina, Hulusi je stigao u
dvadesetu. U njegovom mozgu nije funkcionirala jedna žlijezda koja je pokretala
hormon muškosti, međutim njegov racio, zdrav razum i dalekovidnost funkcionirali
su kao sat. Prije no što se s ocem vratio u selo, dugo je razmišljao. Dobio je nadimak
djevojka Hulusi, postao predmet izrugivanja seljanima. Trebao bi tu ostati, raditi,
zarađivati. A u Ankari nije bilo nikoga tko je znao njegove godine.
Kada se odlučio za život u Ankari, Hulusi se neko vrijeme bavio čišćenjem obuće.
Potom mu je jedan zemljak namjestio da obavlja sitne poslove u hotelu Gul Palas, u
kojem je i sam radio. U ovom hotelu na Bulevaru Ataturk uglavnom su odsjedali
poslovni ljudi iz Anadolije. Dok je obavljao sitne poslove za njih, Hulusi je, s druge
strane, osvajao njihova srca riječima većim od njegovoga uzrasta, slušao što pričaju,
a i uzimao dobre napojnice. Za relativno kratko vrijeme ovaj zelenooki momčić
dugih trepavica postao je maskota hotela. Pri dolasku u hotel, gosti su pitali za
Hulusija i tražili da ih on služi. Konačno je i Hulusi bio zadovoljan svojim životom.
Riješio se kompleksa koje je zadobio u selu, a i džep mu je osjetio novac. Vrtio se u
društvu nekoliko mladića, koji su, mada godinama mlađi od njega, izgledali odraslo.
Majstorskim pripaljivanjem cigareta i zrelom pričom, neprimjerenom njegovom
izgledu, pobrao je simpatije. Zbog toga što nisu znali njegove stvarne godine,
njegovi su ga ankarski prijatelji smatrali "mangupom". Ali, dokle je još mogla trajati
ova obmana? Hulusi se plašio da, kada prođe nekoliko godina, ne postane sprdnja
Gul Palasa.
Pred kraj druge godine, neki su počeli primjećivati da se kod Hulusija, za kojeg se
očekivalo da će ući u pubertet, ne događaju nikakve tjelesne promjene; niti mu se
pojavljivala brada, a niti mu je glas postajao dublji. Ovaj put Hulusiju je u pomoć
pritekao drugi zemljak. Brat njegovog tetka radio je kao vrtlar kod jedne poznate
obitelji. Kuća Gulekovih je u određenim razdobljima primala toliko gostiju da ih je,
ne četiri-pet, nego čak i deset pomoćnika teško podmirivalo. Upravo u jednom
takvom razdoblju zemljak mu je predložio novi posao. Zar Hulusi ne bi mogao uzeti
dozvolu iz hotela i neko vrijeme raditi u kući gospodina Kasima Guleka?
Ovaj prijedlog je došao u pravo vrijeme, jer se Hulusi nalazio u nemogućoj situaciji.
Kolege, koji su s njim radili u hotelu, počeli su navaljivati da ga odvedu u javnu
kuću i prirede mu prvo seksualno iskustvo. Ako počne raditi kod Gulekovih, to
pitanje će se riješiti samo od sebe. Nije upitao čak ni koliko će ga plaćati. Ionako je
znao da ni jedna plaća neće moći nadomjestiti napojnice koje je dobivao u hotelu.
Nisu bili bitni novci, a ni posao koji je obavljao. Postigao je poštovanje. Nitko mu se
nije rugao, nitko ga nije oslovljavao s "djevojka Hulusi". Nitko mu se nije
podsmjehivao, ni u lice, a ni iza leda. Nitko ga nije sažaljevao. Hulusi je bio spreman
platiti svaku cijenu, samo da to može potrajati. Što se tiče trenutne cijene, bila je
bijeg iz hotela, prije no što se njegova tajna ne otkrije. Prihvatio je posao, ostavio je
svoj ležaj u hotelu, kolege i napojnice i otišao u pomoćnu zgradu vile Gulekovih, da
dijeli sobu s Durmušom.
Kuća je, doista, bila prenatrpana. Nije se znalo tko ulazi, a tko izlazi. Pored onih što
su dolazili na konak, od ranih jutarnjih sati do ponoći, svakodnevno je ulazilo i
izlazilo na desetine osoba. Durmuš mu je pričao da je kod svih političara tako, skoro
da se ponosio neprekidnim dolascima i odlascima.
Dok je Hulusi u početku trčkarao za sitnim poslovima, kuhar je veoma brzo uočio
njegovu spretnost i inteligenciju i unaprijeđen je da radi u kuhinji. Prvo je radio kao
kuharov pomoćnik; izrezao je velike količine luka, ogulio nebrojeno mnogo
krompira. U međuvremenu, veoma često je iznosio svoje mišljenje, iako glavni ku-
har nije htio odavati poslovnu tajnu, osjetljive i važne točke dobrog kuhanja.
Na to, Nesrin-hanuma zatraži da ovaj lijepi momak pristojnog izgleda poslužuje za
vrijeme objeda. Hulusi je, inače, imao malo znanja o posluživanju, što mu je ostalo
iz hotelskih dana. I taj posao je s uspjehom obavljao. Hulusi, koji je od vrtlara, preko
pomoćnika kuhara, uznapredovao do konobara, prilikom svake promjene mijenjao je
i svoju odjeću.
Bio je dobro raspoložen. Novac koji je zarađivao nije bio kao onaj u hotelu, ali u
ovoj kući nikoga nije zanimao njegov nepromijenjeni rast ili njegova golobradost;
nisu mu postavljali pitanja na koja nije želio odgovarati. U ovoj kući niti je bio
"djevojka Hulusi", a niti Hulusi koji je trebao narasti, odlakaviti, ili ići u javnu kuću.
Bio je Durmušev rođak, toliko...

***

Bio je topao ljetni dan. Halima-banuma dala se na generalno sređivanje kata na

kojem su se nalazile spavaće sobe. Kuhar je dobio zadaću da priprema specijalitete iz
Adane koja se iznose posebnim gostima. Hulusiju je skrenuta pažnja da obuče čistu
košulju i da stavi kravatu. Ova trka i žamor po kući trajali su već odavno. U posjet je
iz Amerike dolazila Nesrin-hanumina sestra i tek vjenčani muž.
Hulusi, koji brzo sazna novosti, iz onoga što se priča po kući već odavno je saznao
da novoga zeta Nesrin-hanuma neće toplo dočekati. Novi zet je psiholog, što god da
to znači, koji živi u Americi, Židov i porijeklom je iz Istanbula.
Unatoč svim Kasim-bejevim molbama i umijeću uvjeravanja, njegova žena nije
odustajala od svog inata. Njena sestra se nije trebala udati za Židova. Nikada joj neće
oprostiti. Nikada u životu Hulusi nije vidio Židova. S obzirom na to da se i Nesrin-
hanuma toliko protivila, Židov bi, najvjerojatnije, trebao biti nešto veoma ružno,
nosato, pogrbljeno. Napetost, koja je već nekoliko dana vladala u kući, djelovala je i
na Hulusija. Kao i svi ostali, i on je s nestrpljenjem očekivao goste. Jedino što mu
nije bilo jasno je to što se Nesrin-hanuma tako pedantno priprema. Kada je to upitao
Halimu, odgovorila mu je: "Kako si ti glup. Ove pripreme se vrše radi Aylin-
hanume, a ne zbog njenog muža, Židova. Hanuma najviše voli svoju sestru... Nakon
Mustafe, naravno!"
Hulusi više ništa nije razumio, sve mu se pobrkalo. Sestra koja se mnogo voli, njen
nepoželjni muž, voljeno muško dijete Mustafa i kći Dilara, koja je odgurnuta u
stranu. Gospodin Kasim, kojega su svi poštovali iz nekog čudnog poštovanja
pomiješanog sa strahom, tresao se kao prut, i Nesrin-hanuma na koju čak ni on nije
mogao utjecati... Istini za volju, zanimljiva obitelj.
Još jučer je čuo, kada im je servirao čaj. Gospodin Kasim preklinjao je svoju
suprugu: "Molim vas, Nesrin-hanumo, dogodilo se, eto. Uopće vam ne pristaje loše
postupanje s gostom. Urazumite se, molim vas." Hulusi je donio presudu; Nesrin-
hanuma bila je malo čudna.
Obavljene su sve pripreme, u dvorištu je postavljen stol za čaj. Gospodin Kasim je
svoj auto poslao na aerodrom. Konobarski sako koji je dan prije oprao i ispeglao
Hulusi je navukao na sebe, kosu namočio kolonjskom vodom s mirisom limuna i
začešljao. Servis za čaj je poredao po poslužavniku i odnio u dvorište. Posadio se
ispred vrata i čekao.
"Što si se ukipio kao strašilo u žitu", reče Halima, "idi u kuhinju i pomozi. Hajde!"
Zbog Haliminog pametovanja Hulusi je propustio dolazak Aylinhanume i njenoga
muža. Ali, vidio je goste malo kasnije kada je izašao u dvorište da bi servirao čaj.
Odjednom je pomislio da sanja, kada je, s čajnikom u rukama, prolazio kroz vrata
biblioteke koja gledaju na dvorište. U stolici od bambusa sjedila je najljepša žena
koju je vidio u svome životu. Ne samo uživo, takvu ženu nije vidio ni u američkim
filmovima. Otvorenih usta zastao je na pragu.
"Što si blenuo, sine, ohladit ćeš čaj."
Glas Nesrin-hanume ga je prenuo, došao je k sebi. Krenuo je i pogledom tražio
grbavog muža. Muž Aylin-hanume nije mogao biti zgodni čovjek koji je sjedio
nasuprot gospodinu Kasimu. On uopće nije sličio na Židova. Ako je to doista on,
onda bi ova Nesrin-hanum trebala biti dobro zvrknuta. Kada se, pošto je poslužio čaj,
vratio u kuhinju, Hulusi je izgledao kao ošamućen ljepotom, koja ga je tresnula
poput šamara. Za tren oka je otrčao u toalet i još jednom zalizao kosu. Ako je Bog
odgovoran za parove koji su stvoreni jedno za drugo, onda je ovaj put, doista, obavio
dobar posao. Hulusi je upravo tako mislio. Ruku na srce, koliko god da je, svojom
plavom kosom, lijepim stasom, vitkim tijelom prekrasnog oblika, gospoda Aylin zra-
čila očaravajućom ljepotom, pored nje je, svojim visokim stasom, širokim ramenima,
savršenim linijama lica i dubokim glasom, pristajao njen muž, gospodin Židov. Za
slabašnog Hulusija tankog glasa, odlike Mišela Nadowskog bile su odlike koje treba
imati idealan muškarac i nemoguće je da negdje na svijetu postoji neki bračni par
koji je zgodniji od Aylin i njenoga muža.
Tijekom tri dana Hulusi je ulagao napore da prikrije svoje oduševljenje. Dobrovoljno
se prihvatio da obavlja sve usluge za oba gosta, neprestano je išao za njima. U kući
je postojala još jedna osoba, koja se, u najmanju ruku koliko i Hulusi, radovala ovom
posjetu: djevojčica Dilara.
Od trenutka kada njena tetka zakorači u kuću Dilara biva obasuta ljubavlju i pažnjom
na koju nije bila naviknuta. Razočarala je svoju majku koja je očekujući sina rodila
kćer, a rođenjem brata njen prestiž je vidno narušen. Pod utjecajem Kasimovog
porijekla iz Adane, Nesrin se predala vjetru tradicije svojstvene istočnim i južnim
dijelovima Turske, koja je uvažavala mušku, a zanemarivala žensku djecu. Svoju
nježnost, pažnju i ljubav usredotočila je na sina.
U biti, Kasim-bej nije imao negativan odnos prema ženskoj djeci, ali je bio i veoma
star, a i zauzet otac. Dilara je rasla kao dijete koje nije osjetilo neku naročitu ljubav i
pažnju. Bila je tako dobre naravi, tako je zrelo postupala da nije uopće osjećala
ljubomoru prema ljubavi i pažnji koju je uživao njen brat, a gajila je poštovanje
prema majci, koja se držala daleko od nje i prema ocu kojeg nije često viđala.
Aylininim dolaskom prvo će nastupiti velike promjene u njenom svakodnevnom
načinu života, a potom i u cijelom životu. Inače, Aylin je Dilaru od samog njenog
rođenja stavila na mjesto svoga nerođenog djeteta. Za nju je bila vezana emocijama
mnogo dubljim od ljubavi koju bilo koja teta može osjećati prema svojoj nećakinji.
Možda je osjetila iste emocije prisvajanja, zaštite i stavljanja sebe u ulogu majke
koju je iz dubine srca osjetila Nesrin u trenutku kada je prvi put ugledala svoju
sestru. Njena sestra joj nije kao njihova majka rekla "ovu bebu sam za tebe rodila,
Aylin", ali kao da je znala da će joj ovo dijete jednoga dana biti blisko koliko i
rođeno dijete.
Svome mužu dugo vremena nije htjela reći da je svoju žudnju za djetetom koje nije
mogla roditi, odlučila utažiti Dilarom. Zapravo i Mišelu je ista ideja pala na pamet.
Već nakon nekoliko dana provedenih s Dilarom jako ju je zavolio. Nije bilo teško
zavoljeti krajnje osjećajnu, inteligentnu djevojčicu koja je za svoje godine pokazivala
izuzetnu zrelost. U svakodnevnom životu Kasim-bej bio je toliko zauzet da
jednostavno nije mogao odvojiti vremena baviti se malim djetetom. Dijete stečeno u
poodmaklim godinama je veoma volio, ali je kao čovjek od misije bio prisiljen svoje
vrijeme odvajati za poslove. Stranački kolege, delegati, zemljaci bili su u njegovoj
kući od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Osim toga, sati odvojeni za službene
prijmove, ambasade, diplomatski kor, materijali koje je trebao iščitati, tekstovi koje
je morao napisati, putovanja, konferencije...
Aylin je duboko odahnula kada je vidjela da Mišel sasvim iskreno podržava njen
prijedlog koji je ona bojažljivo iznijela. Sada je preostalo uvjeriti Nesrin i Kasim-
beja. Ubrzo se saznalo i to da će u prekrasnom stanu u koji su se namjeravali
preseliti nakon vjenčanja, Aylin i Mišel trebati pomoćnika. Nisu željeli sami praviti
jelo kada se umorni vrate s posla, nisu čak htjeli ni razmišljati o tome što će jesti.
Inače, tijekom dana morali su ručati ili u restoranima ili u bolničkoj menzi. Ali, zar
bi bilo loše da ih, kada uvečer udu u kuću, čeka jedan topao obrok? Posluga koja i
preko noći boravi u kući, izdatak je koji u New Yorku mogu podnijeti jedino
milijarderi. Ali, Mišel i Aylin bili su iz Istanbula. Odrasli su u sredini u kojoj se
pomoćnici te vrste nisu smatrali luksuzom. Aylin je zamolila sestru da joj nađe i
pošalje nekoga.
Dilarino i Hulusijevo kolo sreće se, otprilike, počelo okretati u isto vrijeme. Dok je
obitelji Nadowski, Hulusi poslan da služi, Dilara je poslana u svojevrstan probni
posjet, da jednom vidi zemlju u kojoj će nastaviti školovanje nakon prvog dijela
osnovne škole i da vidi hoće li kod Aylin biti sretna ili ne. Dilara je imala tek devet
godina.
Dilaru i Hulusija na aerodromu su dočekali i Aylin i Mišel. Dilara se bacila u naručje
svojoj teti. Čvrsto ju je zagrlila. Hulusi se jedva othrvao želji da je i on zagrli.
Osjećao se kao da će mu srce pući od prevelike sreće i uzbuđenja.
Dilara i Hulusi sjeli su na zadnje sjedište auta. Ovaj grad u svjetlima djevojčici je
izgledao kao grad iz bajke. Neprestano je s oduševljenjem gledala rijeku auta koja je
tekla pored njih, visoke zgrade čiji vrh nije mogla vidjeti. Ali, Hulusi nije živio u
bajci, nego u snu. Jesam li možda umro i došao u raj?" upitao je sam sebe. Kada je
prošao kroz neopisiv metež raznobojnih svjetala, preko čudnih čeličnih mostova, i
stigao na trideset sedmi kat jedne visoke zgrade, Hulusi je ugledao najveličanstveniji
prizor u svom životu i ostao zapanjen. Sa svih strana kuće, svijet je bio prostrt pod
njegovim nogama. Iz ovakve perspektive jedino je Bog mogao vidjeti Zemlju. Sva
svjetla grada bila
su mu nadohvat ruke, kao da će se, opremljen nekom nepoznatom snagom, otisnuti
dolje, u onaj blistavi raj, ako se samo malo promoli kroz prozor. S velike, velike
visine promatrao je osvijetljeni grad, a njegova duša pretakala se iz njegova malena
tijela koje nikako da se razvije.
Od Helene, koja je preko dana dolazila čistiti, veoma brzo je naučio poslove koje će
obavljati, upoznao okolne mesnice, tržnice,
čistionice. Kućne poslove poput glačanja, pranja veša, kuhanja i posluživanja veoma
dobro je naučio još dok je bio u Ankari. Ubrzo je popunio Helenino mjesto i sve
poslove počeo samostalno obavljati.
U međuvremenu, počeo je pomalo učiti i jezik. Uvečer je, nakon završenih poslova,
pažljivo iščitavao knjige na engleskom, koje mu je dala Aylin.
Prvo razočaranje u Americi doživio je prilikom Dilarinog povratnika u Tursku. Kao
da je odlaskom ove male djevojčice prekinuta i posljednja veza s domovinom. Kada
je otišla, zatvorio se u sobu i potajno plakao. Poslije njenoga odlaska postao je i
osamljen. Aylin i Mišel izlazili su u devet, a vračali se u večernjim satima. Hulusija
su upoznali s Nazimom, kuharom iz turske ambasade i konobarom Hašimom. U
slobodnim danima počeo se viđati s njima i obilaziti grad. Sav novac koji je tjedno
dobivao, osim deset dolara, slao je kući, ocu i majci. Nikakvih troškova nije imao,
osim cigareta koje je počeo pušiti u sedmoj godini.
Hulusi je imao dvadeset pet godina kada ga je Aylin počela ispitivati zašto je
nerazvijen. Već odavno se prestao opterećivati tim pitanjima, ali hanuma je bila
uporna. Odvela ga je dvojici liječnika i u tri različite klinike. Načinjeni su rentgenski
snimci, provedeni hormonski testovi, lako sasvim uvjeren da neće biti nikakve
promjene, Hulusi je krajnje poslušno išao tamo gdje ga je Aylin vodila. Već je znao
da ona ne odustaje od onoga što naumi. Išli su od vrata do vrata; nalazi su se toliko
nagomilali da nisu mogli stati u fascikl. Utvrđena je definitivna terapija za Hulusijev
problem zvan "Callmum Syndrome". Tri puta tjedno injekcija i svaki Božji dan
tablete. Četiri tablete koštaju 134 dolara.
"Gospodo Aylin, da mogu dati toliki novac, to bih u osamnaestoj godini učinio u
Ankari", rekao je Hulusi.
Ja ću dati novac za lijekove. Ti ih samo redovito uzimaj!" odgovori Aylin.
Prije terapije, napravili su fotografije sprijeda i sa strane, pribilježena je Hulusijeva
visina i težina. Injekcije je davala osobno Aylin, ali, kada je nakon nekog vremena
vidjela da se zbog toga Hulusi osjeća nelagodno, naučila ga je da sam sebi daje
injekciju. Hulusi je osjećao zadovoljstvo što je naučio još jedan posao. U slučaju
potrebe, moći će se od sada baviti i davanjem injekcija. Bio je siguran da se neće
moći razviti, ali je pristao na terapiju samo da bi zadovoljio Aylin.
Nakon osam mjeseci Hulusi je osjetio određene promjene na sebi. Bubuljice su
navalile na njegovo lice. Kao da je dobivao i na visini.
U danima kada nije radio, izlazio je u grad s Hašimom. Kada bi Hašim u hotel
odvodio djevojke koje bi nalazio po određenim ulicama, on bi većinom čekao u
nekom kafiću. Kada bi završio, on bi ga, tek toliko da se nešto priča, upitao: "Kako
je bilo, burazeru?" Nije čak ni slušao Hašimovu detaljnu priču. Zašto da sluša
naslade i emocije koje nikada neće osjetiti. Kako su mu samo njegovi u selu uporno
nastojali dočarati miris ruže, zemlje, suhe kravlje baljege, miris bijelog luka. On nije
znao, i nije se živcirao zbog toga što ne zna. Ali, ljudi su bili tako neosjetljivi prema
emocijama onih s tjelesnom manom. Preko pitanja koje je Hašimu postavljao iz
nužne pristojnosti, Hašim, također iz nužne pristojnosti, nije prelazio; pričao bi i
pričao.
Jedan od onih koji se kao lud obradovao Dilarinom povratku i preseljenju u New
Yorku nakon godinu dana, pored Aylin, bio je također i Hulusi. Sam sebe je stavio
na mjesto stvarnog brata i zaštitnika ove djevojčice, sam sebi je stavio u zadatak da
se brine o njoj, da je štiti u ovoj tuđoj zemlji. Upozoravao ju je da u restoranima i
školi pogreškom ne jede svinjsko meso. Prilikom serviranja bilo kojeg mesa
upozoravao ju je svojim posebnim znakom stavljanjem ruke na srce: "Ovo nije
svinjetina, možeš slobodno jesti." A kada je počeo pretjerivati, među njima su nastali
određeni problemi.
"Dilara, tvoja teta ponekad meso peče na vinu. Kada bude tako, ja ću te unaprijed
obavijestiti, a ti ćeš reći da nećeš jesti meso. U redu?"
"Što ti, Hulusi, imaš protiv vina?"
"Muslimani ne piju vino. Ako ti mama čuje, jako će se naljutiti."
"Moja mama voli i pije vino. I ti to znaš."
"Nema veze, moja obaveza je da pazim na tebe."
"Kad si već toliko protiv alkohola, zašto onda piješ viski i votku?"
"Tko kaže da pijem viski i votku?"
Ja kažem. Koliko puta sam te vidjela da noću, kada teta i Mišel nisu tu, otvaraš
ormarić za piće, puniš veliku čašu, stavljaš led i piješ. Štoviše, uvijek piješ votku."
"Vidi, dijete", reče Hulusi, uobražavajući da je veliki učenjak. "U Kuranu piše da se
ne pije vino. Nigdje se ne spominje viski i votka. Ja vino ni ustima ne prinosim. A to
što si ti vidjela, to je na ime lijeka. Pio sam zato što je to prijeki lijek protiv prehlade.
Jasno?"
"Vidi, Hulusi, u Kuranu ne piše da se ne jede meso koje je prženo na vinu. Piše da se
ne jede svinjsko meso. A ja ću bonfile s vinom jesti zato što je to dobro za probavu.
Jasno?" odvratila je Dilara.
"S tobom se ne može pričati. Ovih godina, a jezik evo ovoliki! Ti si mali vrag, vrag",
reče Hulusi i mjesec dana se nije približavao ormariću za piće.
Terapija je trajala dvije godine, a tada je poželio da mu, do u sitne detalje, Hašim
ispriča sve ono što radi sa ženama kada se osame. Potom je jednom rekao Aylin;
"Hlače koje sam kupio zadnji put su nekvalitetne, skupile su se nakon prvog pranja.
Da ih reklamiramo?" Pažljivo ga je odmjerila.
"Dodi ovamo, Hulusi. Izuj se i prisloni uz ovaj zid", rekla je. Suhom olovkom stavila
je znak iznad njega. Donijela je metar i izmjerila. Malo je falilo da se Hulusi ne
onesvijesti kada je čuo rezultat. Rastao je! Da, neprimjetno je rastao. Aylin je potom
rukom prešla preko njegovog lica. Lagano je i brada počela nicati. Zatim je naredila:
"Skidaj se!"
"Ne mogu se skidati, gospodo", odgovorio je Hulusi.
"Ne glupiraj se, ja sam liječnica. Skidaj košulju, hajde brzo!" Hulusi je skinuo
košulju, podigao ruke uvis da bi ga Aylin mogla pregledati.
"Počele su ti nicati dlačice ispod pazuha, Hulusi. Skini i hlače da vidim."
"Nemojte, gospođo, ljubim ti i ruke i noge. To ne mogu skinuti."
"Ne glupiraj se, sinko."
"Ubij me, bolje je. Nemojte, gospođo Aylin", počeo je plakati.
"Dobro, u redu", reče Aylin, "vidjet će Mišel kada se vrati."
Krajem druge godine Hulusi je izrastao u normalnog muškarca. Nastavio je rasti, a i
brijao se svaka dva, tri dana. Zatvarao se u sobu, prelistavao golišave časopise, a
počeo je čak i masturbirati. Većinu novca više nije slao kući. Kao muškarac, imao je
određenih potreba. Kreme za brijanje, žileti, pornografski časopisi; trošio je na
djevojke prilikom noćnih izlazaka s Hašimom. Ali, još uvijek se nije odvažio spavati
sa ženom. Bio je poput dječaka koji prolazi kroz pubertet.
Prepolovila se treća godina terapije. Hulusi je gotovo izgledao kao zgodan mladić.
Često se slikao i slike slao u selo.
Jedne noći kada je šetao s Hašimom, sreo je veoma lijepu djevojku koja je
prekriženih nogu sjedila na autu. Veoma mu se prohtjelo, ali se iz nekog razloga
postidio Hašima. Nije htio pokupiti djevojku pred njim. Našao je izgovor, rastao se
od Hašima i otišao pravo kući. Ušao je u svoju sobu i uzeo novac koji je čuvao medu
rubljem. Trkom se vratio natrag na ono isto mjesto. Djevojka je još uvijek bila na
autu. Prebacila je nogu preko noge i pušila cigaretu. Približio se. Srce mu je toliko
jako lupalo da je čak gušilo njegov glas. "Pošto?" upitao je.
"Deset dolara."
,,U redu, hajde", reče Hulusi. Ušli su u jedan zapušteni hotel u 86. ulici. "Deset
dolara ćeš dati i za hotel." Deset dolara Hulusi je tutnuo crncu na recepciji. Djevojka
je išla naprijed, a pokunjeni Hulusi za njom. Djevojka je sjela na krevet krajnje
prljave sobe čije su se zavjese raspadale. "Ako skinem grudnjak, uzet ću još peticu",
reče. Ako ovo skinem pet, ako ono još pet dolara. Počela je beskrajna patnja. Po pet,
po deset dolara, topio se novac koji je Hulusi uštedio. Uopće nije obraćao pažnju na
to. Dao bi i sto dolara da je zatražila. Tresle su mu se i ruke i noge. Sve njegove
emocije skupile su se u jednu točku. Zaželio je masturbirati, bilo ga je stid.
Je li ti ovo, možda, prvi put?" reče djevojka.
"Da, prvi." Oh, spokojno je odahnuo.
"Veliki mangupe." Odvukla ga je u krevet i nabrzinu svukla. Ne znajući što da radi,
Hulusi je rukama pokrio svoj prednji dio i tako sjedio na rubu kreveta. Osjećao se
kao da će umrijeti od stida. U svoje ruke je uzela Hulusijev organ. Iznutra ga obuze
neka čudna slabost, ushićenje.
"Daš li još deset dolara, uzet ću ga i u usta", reče.
"Radi što ti je volja, što god hoćeš." Onog što se dogodilo poslije, Hulusi se sjeća
kao kroz san. Kao da je djevojka pored njega bila muško, a on žensko. Potpuno se
predao djevojci. Bila je čas na njemu, čas ispod njega. Ulazila slijeva, izlazila
zdesna, stenjala, doticala, mazila, stavljala ga u usta, grickala, Hulusi je zadihano
trčao po nekim mjestima nekih sasvim nepoznatih svjetova, iznutra su se praznili
vodopadi. Uto, urlajući, pade, pade s jedne visoke stijene.
,,O. K. Svršio si, eto, saberi se sada", reče djevojka oblačeći se, potpuno
ošamućenom Hulusiju koji je ostao zavaljen u krevetu.
"Ovu sobu ne možeš držati više od sat vremena, ni slučajno da nisi zaspao, znaš",
reče mu na odlasku. Na mjestu na kojem je ležao, Hulusi je još neko vrijeme živio
svoj san. Koliko je trajao ovaj raj? Jedan život ili jednu sekundu? Nije znao. Iznova,
iznova je razmišljao o svakom trenutku. Potom se, laganim okretom glave, pridigao
iz kreveta, obukao se i došao k sebi nakon što ga je, kada je izašao na ulicu, svježi
zrak pljusnuo po licu. Pretrčao je put do kuće, točno deset blokova. Kada je stigao
kući, već je bilo prošlo dva sata. Aylin je već odavno zaspala. Zalupao je na njena
vrata. Aylin nije čula. Zalupao je jače i još jače.
"Što je bilo, što se događa", skočila je iz kreveta i otvorila vrata.
"Hulusi?! Aman, Bože! Nešto se dogodilo Dilari, Mišelu? Što je bilo?"
U polumraku je uspjela vidjeti Hulusijeva usta razvučena do ušiju.
"Izvoli, Hulusi, što tražiš u ovo vrijeme?"
"Gospođo Aylin. Učinio sam onu stvar."
"Koju stvar? Kakvu stvar? Što se ceriš, reci više."
"Učinio sam onu stvar."
"Onu stvar? Koju stvar? Aaa, jesi li slučajno... Što? ŠTO?! Jesi li ti možda učinio
ono?"
"Napokon sam tucao."
"Tucao? Nekoga?"
"Uspio sam, uspio. Bogami sam uspio."
Aylin je zgrabila kućni ogrtač i izjurila van. Sada su se, u čvrstom zagrljaju, Aylin i
Hulusi okretali, okretali... Kao da su plesali neki beskrajni ples. Suze su se kao
potoci slijevale niz Hulusijeve obraze. U istom trenutku je i jecao, i smijao se, a i
pričao.
"Bog ti dao, gospođo. Pozlatilo se sve ono što dohvatiš. Da nije bilo tebe..." Nije
mogao pričati od plača. Uto ga spopade smijeh. Smijeh se prenio i na Aylin. Ovaj
put su se uz gromoglasan smijeh okretali po sobi. Svaljivali se na fotelje, naslonjače,
valjali se po podu. Pribirali se i ustajali, opet se okretali kao ludi.
"Furaj u kuhinju", rekla je Aylin, "ovo moramo proslaviti." Iz frižidera je izvadila
šampanjac.
"Od tog pića dobijem proljev. Da ja uzmem votku?"
Dok su joj niz obraze, u dva reda tekle suze, Aylin je također i umirala od smijeha.
,,Pij što god hoćeš. Ja ču nazvati Mišela i reći mu vijest."
"U ovo doba? A da mu to kažemo sutra?"
"Ne dolazi u obzir", rekla je Aylin, "ova vijest ne može čekati. Brzo mi donesi
telefon."
Nakon svog prvog iskustva, Hulusi je postao nezaustavljiv. Međutim, njegov novac
nije mogao podnijeti taj trošak. Djevojke iz 80. ulice počele su do gole kože guliti
Hulusija, koji je kasno otkrio slast života. Sasvim crvenoga lica Hulusi je jednoga
dana presreo Mišela. "Nešto ću vas pitati, veoma privatno", rekao je.
"Pitaj, Hulusi. Slušam te."
"Ne može ovako usput i na nogama. Mogu li doći u ured?"
"Što nije u redu? Imaš neki problem?"
"Da, želim popričati s vama kao muškarac s muškarcem."
Mišel se jedva održao da ne prasne u smijeh. "Dođi u šest", reče. Točno u šest Hulusi
se našao pred Mišelom. Počeo mu je iznositi određene simptome koje je uočio
posljednjih dana.
"Ja sam, sinko, psiholog, to nije moj posao", reče, "poslat ću te jednom stručnjaku
koji se razumije u to."
"A da odemo skupa", upita Hulusi. Mišel pomisli kako mu je još samo to trebalo.
"Moj engleski možda neće biti dovoljan za to."
"U redu", reče Mišel. Sljedećeg dana, rano ujutro otišli su u kliniku u 163. ulici.
Specijalist je uveo Hulusija, Mišel je ostao čekati. Ubrzo su ga pozvali. Mišel je
saslušao ono što mu je rekao liječnik Amerikanac, a zatim se okrenuo prema
Hulusiju.
"Kao što sam i pretpostavljao, Hulusi, pokupio si triper. Znaš li što je to?"
Hulusi se našepiri. "Kako ne bih znao, buraz", reče. Koliko se ponosio stanjem bilo
je očito iz svakog njegovog pokreta. Amerikanac je opet nešto rekao.
"Doktor kaže da se ne plašiš, problem će riješiti antibiotikom", reče Mišel.
"Kakvo plašenje, gospodine Mišel", reče. "Reci ti njemu da smo mi Turci i da se ne
plašimo ničega!"
Početkom 1983. poslao je poruku u selo, koja je odjeknula poput bombe. "Djevojka
Hulusi" tražio je curu za ženidbu. Neki su se tome podsmjehivali, neki su
povjerovali, a neki nisu povjerovali. Stalno su pregledavali slike, ali zar je bilo onih
koji su vjerovali u njih? Čak ni po cijenu odlaska u Ameriku, nitko iz sela nije dao
svoju kćer Hulusiju. U pomoć mu je opet pritekla Nesrin. Zaprosila je kćerku
Fehime, koja je radila kod nje i, također, platila otkupninu za mladu.
U inat, Hulusi je svadbu napravio u svom selu. Šerifu, svoju crnooku, ljepuškastu
ženu crnih obrva, u pratnji zurli i bubnjeva, odveo je u svoje selo. Seljani su se
okupili da vide kako se dogodilo čudo. Majke koje nisu dale svoju kćer su same sebi
kosu čupale. Njegova obitelj se nije radovala nevjesti zato što je ženidbom presušio
izvor njihovih prihoda. Hulusi je kupio kućerak, nastanio se sa ženom, a nakon go-
dinu dana vratio se u New York kako bi zaradio još nešto novaca.
Za vrijeme njegovog odsustva neke stvari su se promijenile u New Yorku. Kuća bi
dobivala staru živost kada bi preko vikenda iz škole dolazili Tim, Greg i Dilara, ali je
tijekom tjedna kada djeca nisu bila tu bilo nešto što je podsjećalo na njihovo
odsustvo. Kuća je izgubila svoju staru privlačnost. Čim ude u kuću, Mišel bi navijao
klasičnu glazbu i zabijao se u svoj kutak, a Aylin bi počela mrštiti lice. Nisu
razgovarali i šalili se kao nekada.
Muž i žena započeli su novi stil života, koji je Hulusiju izgledao čudan. Dvije noći u
tjednu izlazili su odvojeno. Ponekad je jedno izlazilo, a drugo ostajalo u kući. Ni na
odmor više nisu išli skupa. Aylin je većinom na odmor odlazila s prijateljicama Betin
i Kler koje su dolazile iz Turske. Mišel je bio ljut, naročito je strogo opominjao
Dilaru u vezi s njenom zadaćom. Preko vikenda je uveo termine za učenje i bio
nepopustljiv u tome.
Kada se jednom, nakon slobodnoga dana, Hulusi vratio, našao je kuću svu u neredu.
Na podu su se nalazili komadi razbijenog stakla. Razbijene su bile jedna, dvije vaze,
nekoliko pladnjeva, tanjura.
"Ovo se pretvorilo u bojno polje", rekao je Dilari.
"Ratovali su Mišel i teta. Mišel je otišao kod Lejlinih", uzvrati Dilara. Bila je veoma
tužna. Snažno je prigrlila Hulusija kada je iz kuće kretala u školu. "Molim te, moli se
da se pomire", reče.
Hulusi je ušao u svoju sobu, izredao je sve molitve koje je znao. Potom se odjednom
trgne. "Oprosti mi, Bože", reče i odjuri u kupaonicu. Obavio je vjersko pranje i sve
molitve ponovio iz početka. Taj tjedan ni kapi alkohola nije stavio u usta, kako bi mu
molitve bile primljene.
Nakon nekoliko dana Mišel se vratio. Ali, Aylin i on živjeli su više kao prijatelji, a
ne kao muž i žena. Mišel je spavao u dječjoj sobi. Ponekad su skupa večerali, a
ponekad su primjenjivali sasvim različite programe. Okončali su sa svađama. "Bilo
kako bilo, oni će uskoro biti kao što su nekada bili", mislio je Hulusi. U njegovim
očima niti je na svijetu bilo ljepše žene od Aylin, a niti zgodnijeg muškarca od
Mišela. Oni su bili stvoreni jedno za drugo.
Aylin je jedan dan posjela Hulusija preda se. "Želim ti nešto reći, Hulusi, sjedi tu",
reče. Glas joj je bio tužan. Hulusi je predosjetio da će se dogoditi nešto loše. Ruke su
mu postale kao dvije ledenice. "Mišel i ja donijeli smo odluku o razvodu. On će se
uskoro odseliti." Nije znala kako da kaže ono što je htjela. "Nismo željeli da bude
tako, ali više mi nećeš biti potreban, Hulusi. Počni sebi tražiti novi posao. I ja i Mišel
učinit ćemo za tebe sve što bude u našoj moći. Ako se ja ponovo udam, a naročito
ako to bude neki bogataš, odmah te ponovo uzimam k sebi", reče.
S prozora svoje sobe na trideset sedmom katu Hulusi je posljednji put bacio pogled
dolje na osvijetljeni svijet. Prisjetio se trenutka kada je 1978. prvi put stao ispred
ovog prozora. Osjećao se tada kao netko veoma moćan. Kao neko božanstvo koje
sjedi među zvijezdama. Sada je tjeran iz svog raja. Pripremao se zakoračiti u pakao
zvani New York, u avanturu koja je izazivala neki unutarnji nemir i strah.
Sudbina će se Hulusiju još jednom osmjehnuti posljednjih dana 1985. Kada se na
horizontu ukazala mogućnost ponovne Aylinine udaje, Nesrin je pretražila ogromni
New York, našla Hulusija i dovela ga na posao u kuću budućeg Aylininog muža.
Godina 1986. za Hulusija će biti sretna godina.
 G O DI NE B E S PO S L I CE

Prije no što su otputovali za Japan, Aylin i Kroner svratili su u London i Pariz.

Semra je već godinama imala kuću u Londonu. I njena sestrična, Ajše Kulin,
doputovala je u London, u posjet djeci koja su studirala u Londonu. Odsjela je kod
Semre. Ajše i Aylin nisu se vidjele možda i dvadeset godina. Prošle su godine i
godine od onih dječjih dana kada su se u zgradi Sojsal igrale skrivača, ćorabake i
škole, od onih mladalačkih okupljanja u dvorištu kuće daidže Hilmija u Istanbulu.
Od usta do usta, od jedne do druge, prenosili su se njihovi brakovi, razvodi, sretni ili
bolni dani. Napokon će se susresti nakon toliko godina. Ovaj značajan susret Semra
je htjela obilježiti na jedan specijalan način. U Ma Tante Claireu rezervirala je tri
mjesta.
"Zar si, Semra, morala izabrati najskuplji restoran u gradu?" upita Ajše.
"Ti se ne miješaj u moje poslove, ovo je moj poziv. Živimo na različitim stranama
svijeta, možda se više nikada nećemo sresti", uzvrati Semra.
Bila je od onih koji, kada ga imaju, novac troše do posljednje pare, koji osjećaju
potrebu da kupe sve najskuplje, sve najkvalitetnije.
Ajše i Semra su se rano spremile i uzbuđeno čekale svoju rodicu koju godinama nisu
vidjele. Točno u dogovoreno vrijeme Aylin je pozvonila na vrata. Semrin stan bio je
na najgornjem katu onih tipičnih engleskih kuća. Semra je pritisnula na automat za
otvaranje vrata. Začuli su se Aylinini koraci koja se trčeći uspinjala uz stube i ubrzo,
poput proljetnog vjetra, Aylin uđe unutra. Vrišteći, tri su se žene radosno grlile.
Glasno, u jednom dahu i istovremeno jedna drugoj pokušavale su reći kako su se
promijenile ili kako se uopće nisu promijenile, kako su jedna drugu poželjele;
istovremeno su pokušavale objasniti što su napravile tijekom tolikih godina. Kroz
otvorena vrata na koja su zaboravila dok su u zanosu vikale radosne zbog ovog
susreta, Ajše je prva uočila čovjeka koji se sav zadihan penjao gore.
"Neki starac se penje gore. Tko je sad to? Hej, pogledajte, čovjek će ostati na
stubama", povikala je. Naslonjen na vrata i sasvim blijed, starac je gledao u njih.
"Ovo je George, moj prijatelj", reče Aylin.
"Ne tvoj, George bi trebao biti prijatelj tvog djeda", reče Ajše. Semra ju je rukom
upozorila; smijeh je ostao sleđen na njenim usnama.
Ja sam George Kroner", reče starac. Poljubio je ruku Ajši i Semri, prošao u salon i
sjeo.
Ajše je govorila mucajući, neko vrijeme nije mogla ući unutra. Otišla je u kuhinju;
Semra je došla za njom.
"Ovaj čovjek je Aylinin prijatelj. Kako si mogla napraviti onakav gaf?" reče smijući
se.
"Zašto mi to prije nisi rekla?"
"Nisam znala da će i njega povesti sa sobom."
"Ljuti li se Aylin na mene?"
"Ne obraća ona pažnju na tako nešto", reče Semra. "Hajde, ne stoj tu kao da si
kažnjena, dođi!"
Ne znajući što da radi, Ajše se jedno vrijeme vrtjela po kuhinji. Pri pomisli na starca
pokraj prelijepe Aylin, osjećala je kao da je nešto guši u grlu. Kroner nije išao s
njima na večeru. Izašli su zajedno, ali se on odvojio od njih, ističući da ima neke
poslove koje mora obaviti. Ajše, Aylin i Semra sjele su u taksi i otišle u Ma Tante
Claire. Kada su prepolovile prvu bocu vina, Aylin se obratila Ajši:
"Ne ustručavaj se preda mnom, ne ljutim se na tebe. I ja znam da je George star,
zapravo da izgleda stariji no što jest", rekla je.
"Aylin", rekla je tiho Ajše kada su prepolovile i drugu bocu, zar se ne bojiš da bi,
dok je na tebi, George Kroner mogao iznenada umrijeti?"
"Ne", odgovori Aylin. "Ne bojim se, jer se takva situacija uopće ne događa."
Dok su jedna drugoj prepričavale svoje živote, ne izostavljajući niti jednu pojedinost,
kao da su željele nadoknaditi duge godine koje su provele daleko jedna od druge,
Aylin, Ajše i Semra su se ludo zabavljale i smijale. Kao da su Aylin i Ajše prije
tisuće godina bile djeca iz zgrade Sojsal. Svaka uspomena iz djetinjstva bila je
popraćena glasnim smijehom.
Aylin i Ajše nastojale su kontrolirati svoj glas i smijeh. Treća boca vina ispražnjena
je zajedno s restoranom. Semra je odavno platila račun, ali priča nikako da se
okonča. Konobari su nervozno kružili oko njihovog stola.
"Ustajmo, cure, prije no što budemo istjerane", rekla je Semra. Pridržavajući se jedna
za drugu, jedva su uspjele ustati.
Kada su izašle na svjež zrak, Ajše je pomislila da možda nikada više neće moći
doživjeti takva tri zabavna sata ispunjena ljubavlju, čežnjom, srdačnošću i
iskrenošću. Dobro je pretpostavila.
Nakon Londona, Aylin i Kroner otišli su u Pariz. Svaku želju ove mlade žene Kroner
je prihvaćao kao zapovijed; vodio ju je u najbolje restorane, birao najskuplja vina,
rezervirao najbolja mjesta u kazalištu, operi, mjuziklima.
Mada veoma rijetko, na um joj je ponekad padalo Lejlino preklinjanje u spavaćoj
sobi kuće u New Yorku. Na trenutak bi je probolo negdje u dubinama srca. Potom bi
zamišljala sebe po povratku s posla u stanu u East End Avenue. Mišel nanizao knjige
na stoliću pored sebe, ispružio noge na tabure, pojačao glazbu do kraja. U njenom
krilu dosjei pacijenata.
"Ovog vikenda, na Long Island..."
"Nemoj me u promet vikendom, pa radi od mene što želiš, Aylin", govorio je. Malo
poslije će tražiti i da vode ljubav. Svaku noć ili svaku drugu noć, bez ikakvog
osjećaja zasićenosti. Bože, kako jak libido! Aylin je uzela gutljaj šampanjca i
protrljala oči, kako bi otjerala ove misli.
"Treba li vam nešto, ljepotice", pitao je Kroner. "Ne sviđa vam se šampanjac? Da ga
odmah vratimo."
Krajem noći njene ruke će prinijeti svojim usnama, poljubiti vrhove prstiju, staviti po
jedan poljubac na obraze, pored usana, i reći; "Laku noć, ljepoto, vidimo se ujutro."
Nakon Pariza, Japan. Na Dalekom Istoku držana je kao malo vode na dlanu,
udovoljavalo se svim njenim prohtjevima kao dalekoistočnoj princezi. Čak i u
vrijeme kada je mislila da je stvarna princeza, Aylin nije uživala toliko poštovanje.
Plivala je u biserima, kimonima od svile. S kraja na kraj obilazila je Tokio, Kyoto.
Nakon povratka u New York, Aylin je saznala da je Mišel zakupio mali stan i da se
odselio od Lejlinih. Putovanje u Japan stavilo je točku na ovaj brak. Neko vrijeme
tumarala je noseći u srcu bol zbog prestanka zajedničkog života s Mišelom.
Okončala je još jedan brak. Okončala u ime ničega. Niti Dilara, a niti ona više nisu
imale toplo gnijezdo u koje bi se mogle skloniti nakon škole i povratka s posla. Isto
tako, više nisu imale ni glavu obitelji kojoj su mogle iznijeti svoje probleme, na koju
su se mogle osloniti i tražiti savjet. Aylin je sada bila sama, sasvim sama. Praznina
koju je nosila u sebi podsjećala je na bezizlaznost i usamljenost koju je osjećala kada
je izgubila majku. Dilara je još uvijek bila dijete, bila je tako daleko od toga da sve
razumije, da bude saveznik u njenim problemima. Ali, srećom da je postojala, u
najmanju ruku ona je bila tu. Sada su ostale same u stanu, narušena su pravila i
smanjena disciplina. Mlada žena koja je vlastitim šakama slomila svoja krila i
djevojčica koja je prolazila kroz svoju prvu mladost. Morala se žrtvovati za ovu
djevojčicu, za koju je odgovorna. Nije mogla neprestano letjeti kao ptica, nije mogla
koristiti svoju slobodu. Dilara je živjela pod istim krovom. Živjela je i, najviše od
svega, trebala mir, sigurnost i model "majke" koja će joj biti uzor. "Ah, što učinih",
govorila je Aylin sama sebi, razmišljajući o tome. Bila je svjesna da je očekuju teški
dani.
Te godine nije željela biti ponovo izabrana u predsjedništvo Udruženja bivših
učenika Robert koledža, povukla je svoju kandidaturu. Ali, svoju vezu s Udruženjem
nije prekidala, trudila se pratiti njihove sastanke. Ovo Udruženje bila je njena živa
veza s domovinom, mladošću i prošlošću. Kad god bi je zvali i tražili pomoć,
ostavljala bi sve i trčala. Uopće nije propuštala prijmove upriličene za goste koji su
dolazili iz Turske.
Na jednoj takvoj večeri dobila je mjesto za stolom Timothyja Childsa, člana
Upravnog odbora Udruženja.
Timothy Childs je već odavno bio u godinama, ali Aylin nije marila za predrasude i
ograničenja kad su u pitanju muškarci. Ostala je zapanjena njegovim simpatijama
prema Turcima, njegovim studioznim poznavanjem Turske. Što se tiče Childsa on je,
poput mnogih muškaraca koje je Aylin jednostavno oduševljavala, nakon večere mi-
slio kako ni jedna žena na svijetu u isto vrijeme ne može biti toliko lijepa,
inteligentna i zabavna. Prije no što je ustao od stola, nagnuo se Aylin na uho i
prošaputao:
"Da sam mlad i neoženjen ludo bih se zaljubio i zaprosio vas." "U tom slučaju
pokušajte predložiti nešto sasvim drugo, Mr. Childs", odgovorila je Aylin. Možemo,
naprimjer, biti prijatelji koji će zajedno ugodno provoditi vrijeme. Za to nisu
prepreke ni naši brakovi, a niti godine."
S vremenom su Tim Childs i Aylin otkrili da oboje vole operu i da posjeduju
sezonske karte za svaku premijeru. Aylin je na tim gala predstavama uvijek sretala
Tima, a kada bi ga upitala za suprugu, uvijek bi dobijala isti odgovor: "Moja supruga
ne voli operu. Nakon četiri, pet slučajnih susreta. Tim Childs je predložio nešto što
Aylin nije mogla odbiti. Zašto skupa ne bi išli na ove gala večeri? A prilikom lagane
večere, prije ili poslije opere, mogli bi i popričati.
Prvi put su probali večerati prije, ali su Aylin termini za prijem pacijenata, koji su
trajali do kasnih sati, bili prepreka za rane večere. Uglavnom su večerali u opernom
restoranu, nakon prvoga čina, desert su ostavljali nakon drugoga ili trećega čina ili
nakon same predstave. Childs bi ostavljao auto na parkingu i s limuzinom i vozačem,
zakupljenim za tu noć, odlazio kući po Aylin. Vozač bi ih odvozio do opere, a nakon
predstave bi ih čekao pred vratima. Na taj način izbjegli bi lov na taksi. Aylin se ovo
rješenje veoma svidjelo. Izlazila je i bila tretirana kao princeza. Ali, zbog nečega,
nikako nije dopuštala Childsu da po nju dolazi u ured. Nakon što bi ispratila
posljednjeg pacijenta trčala bi do kude, koja se nalazila nedaleko od ureda, i pred
vratima čekala Childsa. Childs je primijetio da se ona skriva od muža s kojim više ne
živi i jednu noć nije mogao otrpjeti:
"Postoji li neka prepreka zbog koje ne mogu dođi u tvoj ured po tebe?"
Još uvijek nije okončana rastava. Mišel je ljubomoran čovjek. Ne želim nemile
scene", odgovorila je Aylin. Zapravo, znala je da Mišel neće napraviti nikakvu
scenu, ali se bojala da njen bivši muž ne bi pomislio nešto pogrešno kada vidi da ona
ulazi u limuzinu starijega čovjeka. On nije uspijevao poimati odnos muškarca i žene,
koji nemaju i međusobne spolne odnose. Unatoč tome što su živjeli odvojeno, Aylin
je još uvijek bila opterećena time da Mišel o njoj ne pomisli nešto loše. Prvo Kroner,
a potom i Childs. Nije htjela da je
Mišel doživi kao "femme fatale", koja se dala u lov na bogate starce. Zbog toga je
morala biti oprezna.
Zapravo, od Mišela još uvijek nije stizao nikakav prijedlog u vezi s razvodom.
Također, ni Aylin nije aktualizirala to pitanje. Kada počne proces rastave, morat će
dijeliti stan, zajedničko vlasništvo, nastat će niz nemilih scena i na taj način će
prekinuti i posljednju vezu s Mišelom. A uplašila se nepregledne praznine i samoće.
Srećom, postojala je Dilara. Ta djevojčica bila je kao Aylinino duhovno zdravlje i
svojevrsna garancija identiteta. U trenucima kada zapadne u pesimizam i beznađe,
razmišljala bi o njenom postojanju i odgovornosti prema njoj i tako bi dolazila k
sebi. Jednom je Tim Childs upitao Aylin, koja je toliko bila privržena Dilari, zašto i
pored tri braka nije rodila dijete.
"Tvoja ljubav prema djetetu toliko je duboka da me čudi zašto nisi poželjela da imaš
svoje dijete", rekao je. Njenim očima, koje su uvijek zračile nekom razigranom
svjetlošću, u trenutku zavlada melankolija.
"Kako nisam poželjela, Tim. Nakon sedam, osam veoma teških pobačaja, odustala
sam od te želje. Posljednji put mi je i život bio u pitanju. Poslije toga mi je sestra
dala Dilaru."
"Mislim da ti je Dilaru Bog darovao. Tvoja sestra je mogla odbiti predati ti svoju
kćer."
"Ali ju je predala. A ja sam do kraja života spremna plaćati joj svoj dug. Bez ikakvog
protivljenja i ljutnje pokoravam se svim njenim hirovima, Tim", rekla je Aylin.

***

Tih godina Aylin je bila na vrhuncu svoje karijere. Postala je najprestižniji i

najtraženiji psihijatar u New Yorku. Da bi popunila novonastalu prazninu u svom
životu, nastavila je raditi kao luda; prihvaćala je većinu Kronerovih primamljivih
poziva za odmor, hodala je po Kini, Japanu, Parizu, Londonu, Mađarskoj. Na operne
gala večeri izlazila je s Timom Childsom, a na večere s drugim vremešnim sim-
patizerom, Sidom Taukerom. Svoj život je tako organizirala da možda ni jedna
sekunda nije protjecala isprazno, nikada nije bila sama. Ali, u svoj ovoj trci i gužvi
bila je veoma usamljena. Usprkos tome što su joj ovi postariji prijatelji udovoljavali
u svemu i zasipali je komplimentima, njeno srce bilo je sasvim prazno. I krevet. Bila
je svjesna tog nedostatka u svom životu. Ali, zbog nečega, trebala je komplimente
svojih vremešnih prijatelja, njihovo bezgranično divljenje. Bila je kao opčinjena
time.
Jednog od tih dana napokon je upoznala muškarca koji, što se tiče godina, nije bio
vršnjak njenog oca, koji je bio privlačan i intelektualac; Richard Ekstrakt. Kao i
većinu vremešnih prijatelja, i njega je upoznala uz posredovanje daidže Hilmija, ali
on je bio mnogo mlađi od ostalih. Richarda je s Aylin upoznao Michael Brannerman
koji je nadgledao financijske poslove Hilmi Bajindirlija. Bio je izdavač časopisa o
umjetnosti, pa prema tome imao i smisao za umjetničke vrijednosti kojima je Aylin
pridavala veliki značaj; razumio se u slike, glazbu, antiku.
Richard je s Aylin izlazio gotovo dvije godine. Ova veza nije bila kao veza s
Kronerom, ni s Childsom, a ni s Taukerom, sterilna veza zasnovana na dubokom
oduševljenju koje vremešni muškarac osjeća prema mladoj i lijepoj ženi. Kada su išli
u operu, na otvaranje neke izložbe ili u kazalište, Richard je od Aylin tražio da
poslije ide i njenoj kući, da tamo prenoći, a ljutio bi se kada bi se ona tome
usprotivila. Štoviše, nije joj poput njenih vremešnih prijatelja ni upućivao one
beskonačne komplimente. Međutim, Aylin je već odavno navikla da svoju dušu
napaja pretjeranim komplimentima, izražavanjem neograničenog oduševljenja.
Stalno je u očima muškaraca željela vidjeti onaj pogled koji govori "od tebe nema
ljepše, pametnije, duhovitije". U biti, neobičnim ponašanjem, koje je uobičajila da bi
privukla Richardovu pažnju, pretjeranim plesovima i preglasnim smijehom privlačila
je veliku pažnju, ali ne i Richardovu.
Richard Ekstrakt bio je možda jedini muškarac koji je uspijevao čitati Aylinin duh.
Apsolutno je bio svjestan vrijednosti žene pored sebe. Aylin je doista bila izuzetno
inteligentna, izuzetno talentirana, veoma lijepa žena. Bila je zabavna. Bilo je
nemoguće sjesti pored nje na nekom sastanku a ne zabaviti se, ne smijati se i ne
čuditi se kako je njeno znanje različito i široko.Kao da je u nekom kutu njene duše
postojala neka stalna praznina. Nekako joj je uvijek nešto nedostajalo. Nikako nije
uspijevala biti zadovoljna. Nikako nije mogla naći spokoj. Ono što je tražila nije bio
ni novac, ni luksuz, ni seksualnost a niti moć. Štoviše, ni oduševljenje iskazivano
prema njoj, za koje je smatrala da joj napaja dušu, ni izrečene lijepe riječi nisu bili
ono za čime je tragala. Ni sama nije znala što je to čega se ne može zasititi, za čim
traga; kako bi to onda Richard mogao znati.
On je vrlo brzo shvatio da je nemoguće usrećiti Aylin ili ako i uspije u tome da to ne
može konstantno trajati. Izbjegavao je razvijanje veze s Aylin koja bi mogla dostići
ozbiljnije dimenzije. Ni Aylin se u to vrijeme nije namjeravala bezrezervno vezivati
ni za jednog muškarca. Bez ikakvih ponižavanja i uvreda, Richard i Aylin su poslije
razdoblja zaljubljenosti postali prijatelji i zajedno provodili ugodne trenutke.
U međuvremenu, Mišel je imao nekoliko kratkotrajnih veza i na kraju se odlučio
ponovo oženiti.
On je prvi iznio prijedlog o razvodu. Zbog toga što je znao da bi Aylin u nastojanju
da razvod pomalo i odgodi, mogla napraviti problem oko stana, odlučio joj ga je
ostaviti.
"Ovaj stan smo uzeli zajedničkim novcem, a i preostale dugove smo zajedno isplatili.
Je 1' stvarno, Mišel, stan ostavljaš meni?" upitala je Aylin.
"Bi li pristala kada bih rekao da prodamo stan i da novac podijelimo?"
"Ne. Ja stanujem u tom stanu, a ti si taj koji traži razvod."
"A da ti kažem da stanuješ u stanu, ali da mi isplatiš pola njegove vrijednosti?"
"Nemam toliko ušteđevine, to i sam znaš."
"U redu, ostavljam ti, eto, stan. Tako plaćam cijenu razvoda."
Aylin nije bila od onih koji vole lako zaraditi, bez borbe.
"Ali, pola stana pripada tebi."
"Da nisam bio s tobom u braku, Aylin, da se nisam okoristio tvojom društvenošću,
ne bih mogao imati toliko pacijenata, bez obzira na to kakav psiholog bio. Zbog
tvojih uspješnih društvenih veza godinama smo imali tolike pacijente. Da nije bilo
tebe, ne bih mogao zaraditi toliki novac, a ne bih mogao imati ni ovakav stan."
"Mi smo sjajni stručnjaci, Mišel."
"Naravno da jesmo, ali oni koji su dobri kao i mi ne mogu zaraditi novac koji mi
zarađujemo."
"Dakle, stan ostavljaš meni. Je 1' tako?"
"Da. Ako ga nekada prodaš, možda ćeš i meni nešto dati", odgovori Mišel.
"Ako jednog dana budem pripremala oporuku, Timu i Gregu ostavit ću dio svog
nasljedstva. Uložila sam u njih mnogo truda, oni se računaju kao da su i moja djeca",
rekla je Aylin.
Mišel i Aylin su bar jednom mjesečno izlazili na ručak. Ured su dijelili još dugo. Ali,
kada je Richard Ekstrakt jednom došao u ordinaciju i Aylin ih upoznala riječima
"Vidi, Mišel, ovo je moj novi mladić, a ovo je moj muž Mišel", Mišel je bio krajnje
uznemiren. Znao je da je to Aylin učinila isključivo da bi ga naljutila, štoviše učinila
ljubomornim. Osim toga, ni zbog Rite, s kojom je živio, nije želio dijeliti ured s
bivšom suprugom. Tražio je neko mjesto u blizini, našao ga i nakon kratkog vremena
iselio se iz ureda.
"Kako si konzervativan, ti pripadaš nekom drugom vremenu", rekla je Aylin. Bila je
prisiljena praznu ordinaciju izdati drugom liječniku. S obzirom na to da više nije
postojala mogućnost susreta u uredu, svoje i privatne i poslovne razgovore obavljali
su za vrijeme ručka.
"Odgovara li ti ova srijeda?" upitao je Mišel preko telefona.
"U 12:30 na uobičajenom mjestu", odgovorila je Aylin. Njihovo uobičajeno mjesto
bio je mali talijanski restoran koji se nalazio gotovo preko puta ureda koji su
zajednički koristili.
U srijedu je Mišel u restoran došao dvadeset minuta prije Aylin. Iako to uopće nije
uobičavao, zatražio je čašu bijelog vina. Kada je Aylin stigla, već je bio ispraznio
čašu i poslao je natrag. Prvo se interesirao za Dilaru, za njenu školu, pa su izvjesno
vrijeme pričali o Timu i Gregu, a zatim Aylin započe priču o Laurie Crews. Pred kraj
ručka Mišel upita:
"Aylin, u kakvom si stanju ovih dana?"
"Dobro sam, hvala Bogu."
"Jesi li doista dobro?"
"Što želiš reći, dušo?"
"Želim da mi kažeš istinu."
Aylin je rukama popravila kosu. "Izgledam li loše, Mišel? Jesam li se mnogo
promijenila? Jesam li ostarjela?"
"Ja ne pričam o tvom fizičkom izgledu. Ne sekiraj se, kao i uvijek veoma si lijepa i
veoma elegantna. Ali, kakva je situacija unutra, jesi li sretna, Aylin?"
"Nisam nesretna."
"Znam da veza s Richardom nije kao što je bila ranije."
"Mi smo sada prijatelji."
"Aylin, ljudi naših godina ne mogu se zadovoljiti prijateljstvima. Vrzmaš se s
mnogim muškaracima godina tvog oca. I svi su ti prijatelji. One koji bi ti mogli biti
mladići na sve načine guraš od sebe i dovodiš ih u položaj prijatelja. Na kraju,
ostaješ sama. Imaš možda mnogo prijatelja, ali nemaš niti jednog životnog druga.
Zašto je to tako? Zašto ne uspijevaš zasnovati jednu normalnu vezu i održati je? Jesi
li ikada razmišljala o tome? Možda ti treba pomoći."
Neko vrijeme Aylin je šutjela. Kada je počela pričati, glas joj je lagano podrhtavao.
"Ti si još uvijek ljut na mene, Mišel", reče. "Nikada mi nećeš oprostiti što sam
osjetila dosadu u braku i što sam tražila malo predaha."
"Kakva je to besmislica. Zbog toga što ti želim dobro..."
"Da si mi doista želio dobro, sve je moglo biti posve drukčije. Pokazao bi
razumijevanje prema meni, trudio bi se da napraviš probu. Ne bi odmah pronašao
drugu ženu i odlučio se na razvod."
"Normalni, prosječni ljudi imaju potrebu dijeliti život s drugima."
"Eh, baš si pogodio bit, dušo. Ja nisam prosječna. Prema tome, i moji prohtjevi nisu
prosječni i drukčiji su."
,,U redu", reče Mišel. "Zbog toga što si izuzetna, šetaj onda s tim starčićima. Ali, ti
se skrivaš od stvarnog života, a toga čak nisi ni svjesna."
"Ne od života, ja bježim od monotonije. Ti, zapravo, toga nisi svjestan."
Nije rekao ništa. Nikada nije mogao reći ono što je Aylin željela čuti. Aylin je
pokupila torbu, ustala i na ruku navukla sako. "Hvala na ručku, Mišel", rekla je.
"Sljedeći je od mene."
"Nazvat ću te krajem mjeseca. Poljubi Dilaru i pozdravi je", uzvratio je Mišel.
Nakon što je Aylin izašla, obratio se konobaru: "Donesite mi još jednu čašu bijelog
vina."
 J O S E PH C AT E S

Prije no što ga je upoznao s Aylin, psihijatar bolnice New York, dr. Gordon, svom je
susjedu Joe Catesu prilično toga ispričao o njoj. Joe je imao problematičnu kćer, koja
je tek zakoračila u pubertet. Alis nije bila mentalno zaostala u pravom smislu te
riječi, ali je isto tako bilo nemoguće reći i da je bila normalna. Privatni učitelji davali
su joj satove kako bi savladala čitanje; ono što su normalna djeca uspijevala
savladati za jednu, ona je savladavala za tri godine. Čak ni najjednostavnije
matematičke operacije nije uspjela savladati. Ali nasuprot tome, aparatima koji su
zahtijevali spretnost uspijevala je rukovati bolje od svih ostalih ukućana. Napamet je
znala mnogo telefonskih brojeva i registarskih tablica. Kada je ostavila tri male
djevojčice i otišla, Alisina majka, koja je bila s Dalekog Istoka, ni jednu od svojih
kćeri nije htjela povesti sa sobom. Rekla je da će im joe biti bolja majka od nje, a
nakon razvoda se malo interesirala za njih.
I pored očeve ljubavi i pažnje, Alis je uvijek osjećala da joj majka nedostaje. A sada
se nalazila pred jednom od najvećih opasnosti koje su očekivale mlade New Yorka.
Njen otac je strahovao da se uz momka njegova problematična kći ne navuče na
drogu. Od Alisinih sestara, Hillary i Phoebe, zatražio je da se brinu o njoj. Ali, one
nisu imale vremena za sestru.
Udana za glumca Kevina Klinea, Phoebe nije bila baš slavna glumica. Glumila je u
televizijskim serijama, nastojala zauzeti mjesto u svijetu filma. Sve svoje vrijeme
trošila je na audicije. Iako je magistrirala povijest umjetnosti na Sveučilištu
Columbia, Hillary se opredijelila za kazališnu glumu, ali je teško dobivala značajnije
uloge. Njen muž je vodio reklamne kampanje kao uspješan umjetnički direktor, ali
onda se počeo baviti slikarstvom i podnio ostavku. Bio je slikar čije su se slike slabo
prodavale. Mladom bračnom paru koji je imao materijalnih problema, Joe je nastojao
pomoći. Ukratko, u životu sestara koje su bile zabavljene svojim problemima uopće
nije bilo mjesta za Alis.
Alis je doista trebala pomoć, ali zbog toga što je od djetinjstva većinu vremena
provela u rukama liječnika i psihijatara, doživljavala je živčane krize pri samom
spomenu riječi doktor.
Dr. Gordon bio je svjedokom Aylininog čudotvornog uspjeha s Laurie Crews, koja je
bila beznadan i otpisan slučaj. Godinama je poznavao Laurie. Nakon svakog
pokušaja samoubojstva nalazio ju je u hitnoj pomoći. Nadajući se da će se možda
postići neki rezultat, slao ju je na psihoanalizu različitim psihijatrima. I sam se ne-
koliko godina bavio njenim problemom. Uto je Laurie pronašla dr. Nadowsku.
Nakon dvije godine, rekla je dr. Gordonu. "Da nisam upoznala Nadowsku, danas ne
bih bila medu živima."
Joe je došao u hitnu na pregled uha; ozlijedio ga je kćerin umno poremećeni mladić
španjolskog podrijetla. Obavijestio je o tome dr. Gordona. Patio je zbog svoje kćeri.
Upravo taj dan Gordon je odlučio da Joeu Catesu spomene Aylin.
"Imam jednu kolegicu koja je sjajna psihijatrica. Vjerujem da bi mogla pomoći Alisi.
Hoćeš li da te upoznam s njom?" upitao je svog prijatelja.
"Ovo dijete veoma teško sklapa veze. Ni sam više ne znam kako ću joj pomoći."
"Ali Nadowska stvara čuda, vjeruj mi. Trebalo bi probati."
"Volio bih je upoznati prije no što odvedem Alis. Morao bih joj ispričati o prošlosti
djeteta, da nepotrebno ženi ne uzimamo vrijeme ako je netko tko se neće svidjeti
Alisi. Znaš kakva je moja kći." "Jednom ću vas oboje pozvati kod sebe. Ako ti bude
odgovarala, zatražit ćeš termin i odvesti Alis", rekao je Gordon.
Jedne večeri Steven Gordon je pozvao na piće nekoliko svojih prijatelja. Joe je zbog
posla dosta zakasnio. Kada je ušao, neki su s čašama pića u rukama već uveliko
zapodjenuli razgovor. Neki od njih posjedali su po dugom trosjedu i pričali. Neke je
poznavao. Nastojao je pogoditi koja bi medu prisutnim ženama mogla biti dr.
Nadowska. Nije imao baš preveliki izbor; u salonu su bile prisutne samo dvije žene
koje nije poznavao, jedna od njih trebala bi biti manekenka ili filmska zvijezda. Bila
je previše lijepa, elegantna i privlačna da bi bila liječnica. Uputio se prema drugoj.
"Dr. Nadowska?"
Žena ga krajnje zbunjeno pogleda u lice.
"Zar vi niste dr. Nadowska?"
"Ne, nisam. Ja sam Peckwood."
"Oprostite", reče Joe Gates. Otišao je pravo kod domaćina.
"A gdje je ono da ćeš i nju pozvati?"
"Koga?"
"Onu liječnicu."
"Naravno da sam je pozvao."
"Zar nije došla?"
"Zašto ne bi došla? Vidi, ona što tamo stoji, to je ona." Gates je pogledao u pravcu
koji je pokazao njegov prijatelj.
"Bože, ona je ta o kojoj si mi pričao?"
"Ona."
"Ona... ona uopće nije slična doktorici. Ja sam mislio da je to ona...
"Što si mislio?"
"Da je filmska zvijezda."
"Je l' to liječnici trebaju biti izobličeni?" Gordon se počeo smijati, potom se oglasio:
"Ayliiin!" Okrenula se, čudnim sjajem svojih zelenih očiju pogledala prema njima i,
uz lagani osmijeh na licu, prišla im.
"Već odavno te želim upoznati s Joeom Gatesom. Joe je filmski producent. Mislio je
da si ti filmska zvijezda. Možda se pred tobom otvara novi poslovni izazov. Što
veliš?"
"Velim da bi bilo dobro. Doista trebam promjenu", uzvrati Aylin, a potom pruži ruku
Joeu Gatesu.
"Ja sam Aylin Nadowska. Možda sam zakasnila za uloge mladih djevojaka, ali u
stvarnom životu već neko vrijeme glumim majke. Imate li za mene ulogu majke?"
upitala je.
"Imate djecu?"
"Imam jednu kćer", odgovori Aylin.
"Problematična?"
"Zar ima neproblematične djece?"
"Pođite sa mnom", reče Joe i povede Aylin prema dnu salona. Mada nesvjesno, oči
mu zastadoše na lijepo uobličenim i dugim nogama žene koja je išla ispred njega.
Nakon sat vremena Joe je ulovio Gordona u kuhinji.
"Ne tiče me se hoće li dobro doći Alis ili ne, ali apsolutno sam siguran da će ova
doktorica meni dobro doći. Ovo je izuzetna žena, Steven. Zašto si toliko vremena
čekao da me upoznaš s njom?" upitao je.
Kada je prijam završen, Joe je već znao da je Aylin turskog porijekla, da, uz turski,
govori engleski i francuski, da stanuje s nećakinjom koju je prihvatila kao svoje
dijete. Znao je i da joj nećakinja pohađa Trinity School i da ju namjerava poslati na
Harvard, kao i da spada medu najuspješnije psihijatre u New Yorku.
A Aylin je doznala da je Joseph Cates preuzeo organizaciju Tony nagrada, da iz
prvog braka ima jednog sina, a iz drugog braka tri kćeri od kojih je jedna
problematična, da mu je zet poznata holivudska zvijezda, a da mu je kći Phoebe
Cates koja je glumila u filmu "Čipka". Osim toga, Joseph Cates bio je imućan i
neoženjen.
Ujutro je Aylin je telefonirala Mišelu.
"Mišel, što si mi ono htio reći prilikom našega zadnjeg susreta?" upitala je.
"To pitanje više neću potezati, Aylin. Ta tema te živcira. Razmišljao sam poslije i
došao do zaključka da apsolutno nemam pravo miješati se u tvoj privatan život.
Ispričavam se zbog onoga što sam rekao taj dan."
"Ne, nisam se naljutila na tebe, Mišel. Sada ja otvaram istu temu. Ti si osoba koja me
najbolje poznaje. Što si mi, stvarno, želio reći tada?"
"Obećavaš li da se nećeš ljutiti ako ti kažem što mislim?"
"Obećavam."
"Mislio sam da svoj privatni život trebaš dovesti u red. Tvoj poslovni uspjeh nije
dovoljan za tvoju sreću. Žena tvojih godina treba stalnu vezu. Unatoč tome što imaš
toliko prijatelja, ja osjećam da si veoma usamljena."
"Kažeš li ti to da bih se trebala udati?"
"Ne trebaš se udati. Ne živiš u srednjoj Anadoliji, nego u New Yorku. Ali, u tvom
životu bi apsolutno trebao postojati netko tko odgovara tvojim godinama, netko s
kim bi dijelila život. Bar ja tako mislim", reče Mišel.
"U redu, Mišel, shvatila sam. Hvala ti", uzvrati Aylin.
"Što se događa, Aylin?"
"Mislim da sam pronašla nekoga takvog."
Nakon razgovora Mišel je ostao zbunjen, sa slušalicom u rukama.
Dva dana nakon večeri kod Stevena Gordona, Joe Gates je telefonirao Aylin i
pozvao je na večeru. Odveo ju je u jedan od najpopularnijih restorana u New Yorku.
Aylin se specijalno uredila za tu noć. Napravila je minival i obukla veoma elegantnu
haljinu. Joe nije mogao skinuti oči s nje. Krajem noći upitao ju je:
Jesu li sve Turkinje kao ti?"
"Kako to misliš?" uzvratila je.
"Lijepe, uglađene, elegantne, inteligentne, kulturne, vesele, domišljate, zabavne,
komunikativne?"
"Komplimenti su se istrošili, Joe."
"Nije krivnja u meni, Aylin."
"Ako želiš upoznati i druge Turkinje, onda ću te upoznati s nekoliko svojih
prijateljica."
"Bila bi mi čast", reče Joe.
Tjedan dana poslije Aylin i Joe su otišli na večeru kod Emel i Paula. Kada je nakon
Aylin, plave ljepotice, ovaj put pred sobom vidio crnu ljepoticu, Joe je zaključio da
su Turkinje najljepše žene na svijetu. Paul i Emel bili su veoma srdačni prema Joeu.
Joe Gates možda nije bio zanimljiv i otmjen kao Richard, Aylinin prethodni prijatelj,
ali je bio daleko blagonakloniji i susretljiviji. Uopće nije skrivao svoje oduševljenje
njihovom prijateljicom. Kada su se, u međuvremenu, žene povukle u kuhinju, Emel
je upitala;
"Gdje nađe ovog slatkog medu, Aylin?"
"Steven me upoznao. Sviđa li ti se?"
"Sladak je, ali možda malo previše debeo, zar ne?"
"Mene oduševljavaju debeljuškasti muškarci. Pretežno su zabavni i iskreni. Ulijevaju
čovjeku povjerenje."
"Otkada to tebe bucmasti oduševljavaju?"
"Otkada sam upoznala Joea, u redu? Mislim da su deblji muškarci seksualniji od
mršavih."
"Neka bude tako", reče Emel, "vjerovatno ima nešto što znaš." Kada su se tu noć
rastajali na vratima, na uho Emel, koja ga je oduševila čim ju je ugledao, Joe je
prošaputao; "Talk me up to Aylin."
Emel je zatvorila vrata iza njih i okrenula se svom mužu: "Vidi ti to. Joe, s kojim
smo se maločas upoznali, traži da ga pohvalimo pred Aylin."
Pohvalimo ga onda", reče Paul, "imućan, uglađen, prizeman čovjek. Možda je to ono
što Aylin godinama traži. Možda ovaj put upali."
Joe je svoju šesnaestogodišnju kćerku Alis upoznao s Aylin za vrijeme ručka, a ne u
ordinaciji. Sebi svojstvenim metodama, Aylin je neprimjetno, u toku dva-tri sata,
mnogo toga saznala o djevojčici.
"Alis je puno pametnija djevojka nego što vi mislite, Joe", rekla je. "Nikada je niste
uvažavali. Ako joj povjerite malo odgovornosti, ako osjeti da joj vjerujete, počet će
se ponašati sasvim drukčije."
"Ti, dakle, prihvaćaš liječiti Alis."
"Ne mogu je primati u ordinaciji kao ostale pacijente. Inače, dijete se zasitilo odnosa
bolesnik-liječnik. Ali pozabavit ču se Alisom. Ako kao prijatelj budem uspjela
pridobiti njeno povjerenje, moći ću joj mnogo više pomoći. Ono što tebi želim reći je
da u ovom razdoblju previše ne nasrćeš na nju. Pusti je neka se druži s kim ona želi,
neka sklapa veze. Proživljava najosjetljivije i najproblematičnije razdoblje, prolazi
kroz izuzetnu promjenu. Štiti je, drži je na oku, ali to apsolutno ne pokazuj. Inače,
ostat ćeš bez kćeri."
Kada je uspjela uspostaviti čvrsto prijateljstvo s Alis, Joevo oduševljenje je preraslo
u obožavanje. Bez ikakvog zastrašivanja i uvreda, Aylin je zadobila Alisino
povjerenje, prikupila sve potrebne podatke
o mladima s kojima se druži i koji koriste drogu, u pravo vrijeme spasila djevojku da
ne zapadne u tu ukletu močvaru, te, štoviše, povremenim grupnim terapijama i
mladima iz njenog društva nastojala izlaziti ususret. Kao rezultat Aylinine podrške i
podsticanja Alis je čak počela i raditi u jednom dućanu koji je prodavao
gramofonske ploče. Bila je sve samouvjerenija.
Na kraju, u porodici Gates postojala su dva Aylinina obožavatelja, a ne jedan. Kao
nikome drugome u svom životu, Alis je vjerovala prvo Aylin, a potom i Dilari, koja
se iskreno zanimala za nju, koja ju je upoznala sa svojim prijateljima, pozivala na
sastanke, zabave i koja je slušala o njenim problemima.
U zimu 1985. godine Joe je Aylin, Dilarii, Mustafu i Alis odveo u Švicarsku na
skijanje. Aylin od svojih studentskih dana nije tako dugo ostala u Švicarskoj. Bila je
veoma ganuta time što se nalazila u zemlji u kojoj je provela studij i mladost. Joeu i
djeci pokazala je fakultet na kojem je studirala i kuću u kojoj je stanovala. Tražili su
i Jean-Pierra, ali ga nisu uspjeli pronaći. Jedino što su uspjeli saznati
o njemu je da se, nakon razvoda od Aylin, ponovo oženio i da živi u Americi. Ali,
nitko nije znao gdje se nalazi.
Aylin i Dilara su se iz Švicarske vratile veoma zadovoljne. Zbog toga što je bila
popustljiva, prilagodljiva i dobronamjerna djevojčica, Dilara je sa svakim lako
sklapala prijateljstvo, ali Joea je doista zavoljela. I Joe se prema njoj odnosio kao
prema rođenoj kćeri.
"Teto, zar ne pomišljaš da se udaš za Joea?" pitala je povremeno. "Znaš, Dilara, da ja
ne znam održati brakove. Možda je i najbolje da se ne udajem", govorila je Aylin, ali
joj se u nekom dijelu podsvijesti nalazilo ono što joj je Mišel rekao: "Godine prolaze,
Aylin, moraš organizirati svoj život."
"Oprezni, staloženi, konzervativni Mišel!" govorila je sama sebi. "Pukni, zato što si
me usmjerio tamo kamo nisam željela!"
 ***

Joe je Aylin upoznao sa sinom Philipom, starijim kćerima Hillary i Phoebe i s

njihovim muževima. Aylin se odmah sporazumjela s Philipom, ali zbog nečega joj se
Hillary uopće nije svidjela. Izgledala je kao da u drugima traži razloge što njen muž
Darell nikako ne uspijeva prodati svoje slike. Aylin je u velikoj mjeri snosila
posljedice ovog njenog negativnog odnosa. Već prilikom prvog pozdrava osjetila je
neprijateljstvo u njenom glasu.
Što se tiče Phoebe, ona je u danima kada se upoznala s Aylin, bila ispunjena
ponosom koji joj je donio uspjeh u filmu "Čipka". Na licu, koje je nosilo azijske
odlike njene majke Kineskinje, njene izdužene oči gledale su nimalo prijateljskim
pogledom. Njen muž Kevin odnosio se prema Aylin mnogo srdačnije. A, opet, zato
što ih je ipak rasteretila nevolje s Alis, svi članovi obitelji su se, koliko je to bilo u
njihovoj moći, lijepo odnosili prema očevoj prijateljici. Vjerojatno se otac, koji je
tolike godine živio neoženjen, neće sada odlučiti na ženidbu. Može se progledati
kroz prste to što se vida s jednom lijepom, kulturnom ženom s karijerom. Usprkos
svemu, i luckasta Alis je već neko vrijeme izgledala pametna, smirena i sretna kao
nikada ranije.
Početkom ljetnih praznika Dilara i Aylin su se preselile u Ramsenburg, u Joeovu
kuću na obali mora. Naravno, i Alis je došla s njima. Kuda je bila tipična američka
priobalna kuća s ogromnom terasom, s mnogo spavaćih soba i pomalo zapuštena.
Nije bojana otkako je napravljena, ali je bila u idealnom stanju za ugodan obiteljski
život s djecom.
Nesvjesno, Dilara se prisjetila ljeta koja je u djetinjstvu provodila na Fire Islandu i
rastužila se. Je li možda na isto mislila i njena teta koja je, s vremena na vrijeme,
djelovala utučeno. Nije se moglo reći da su bili vesela i skladna obitelj kao tih
godina, ali Joe je radio sve što je bilo u njegovoj moči kako bi usrećio i nju i njenu
tetu.
Proživljavale su daleko zabavnije ljeto od onog 1984., prvog ljeta nakon što se teta
rastala od Mišela, koje su, zajedno s Emelinim, proveli u zakupljenoj kući u Bridge
Hamptonu. Niti je Aylin bila toliko napeta, a niti toliko rastrojena kao to ljeto.
Izgledalo je kao da sve polako dolazi na svoje mjesto. Svojim prirodnim ponašanjem
i iskrenošću ovaj dobrodušni debeli čovjek lagano je osvajao i Aylinino i Dilarino
srce.
Nakon što je Hulusi otišao, Aylin se sporazumjela s jednom Turkinjom, Vildan, da
joj tijekom dana čisti stan i kuha. To ljeto su sa sobom poveli i nju, da im pomaže u
kućnim poslovima. Joe je izgledao veoma zadovoljan zbog svakojakih olakšica koje
su mu priredile Turkinje.
Zbog jednog snimanja, Joe ih je pred kraj ljeta morao napustiti i krenuti na
putovanje. Aylin i djeca ostali su u Ramsenburgu. Aylin se upoznala sa svim
susjedima, veoma često ih je pozivala na kućna okupljanja ili na piknik na plaži.
Jedan susjed, Stanley Cohen, vlasnik tvornice igračaka, jednom je na večeru pozvao
nekoliko svojih prijatelja. Tu noć bili su pozvani i Betty Ross, Kurt Duidner i Aylin.
Grupu gostiju koji su se za vrijeme večere prilično razveselili, Stanley je upitao;
"Hoćemo li na ples, ih ćemo se provozati mojom jahtom?"
Čim je čula za vožnju morem, Aylin je bez razmišljanja uletjela: ,Ja sam odrasla na
Bosporu. Vožnja na mjesečini je ono što volim najviše u životu. Hajdemo na jahtu!"
Trčeći su pohitali na Stanleyjevu jahtu. Ali, nažalost, te noći nije bilo mjesečine i
nad morem se nadvila mukla pomrčina. U pripitom stanju Stanley je vrlo brzo vozio.
Ostali su vikali, pjevali na sav glas. Odjednom, Stanley je udario u nešto nepoznato u
moru, odskočio u zrak i pao u more. Betty Ross je, također, pala i nije mogla ustati.
Nisu uspijevali ugasiti motor i zaustaviti jahtu. Srećom, nije otišla predaleko,
okretala se oko sebe i crtala krugove. Stanley se koprcao u vodi i vikao: "Tonem!"
Prisebni su bili jedino Aylin i Kurt Duldner. Aylin je Kurtu oštro naredila: "Odi za
volan i uspori čamac!" Učinio je onako kako mu je naređeno.
"Kada dođeš baš pored Stanleyja, ja ću ga nastojati zgrabiti i povući unutra, dođi i
pomozi mi."
Betty, koja je ležala na podu, plakala je na sav glas. Aylin je i njoj naredila:
"Ne urlaj, zaveži! Idi na drugi kraj čamca i čekaj!"
"Ne mogu ustati, izgleda da sam slomila ruku", odgovori Betty.
"Tada otpuži. Ako svi budemo na jednoj strani, čamac će se prevrnuti, a ti ćeš se
utopiti. Hajde, brzo napravi kako sam ti rekla." Puzeći, žena je prešla na drugi kraj.
Prestala je i plakati. Duldner i Aylin zgrabili su Stanleyja i jedva ga uvukli na jahtu.
Aylin ga je okrenula potrbuške i pritiskom na pluća nastojala istjerati vodu koju je
progutao.
Oni koji su s obale primijetili da se dogodila nesreća, obavijestili su policiju i pozvali
hitnu pomoć. Kada je stigla hitna pomoć, Stanleyju je Aylin već pružila prvu pomoć.
Kurt Duldner je poslije govorio da im je spasila živote. Još jedna vremešna osoba
priključila se karavani Aylininih simpatizera. Stanley je tri dana ostao u bolnici pod
kontrolom, a Betty Ross ga je tužila sudu da bi naplatila obeštećenje. "Kada bi
Turčinu i život bio u pitanju, on svog prijatelja ne bi tužio sudu. To su najpristojniji i
najodaniji ljudi na svijetu", Aylin je rekla Duldneru.
Krajem tog ljeta, nakon Nesrinine detektivske istrage provedene u New Yorku,
pronađen je još jedan odani Turčin, Hulusi, koji je počeo održavati Joevu kuću.
U zimu 1986. Hillary i Phoebe su se uznemirile jer je veza njihovog oca i Aylin
postala ozbiljnija. Veći dio te godine Joe je proveo u Aylininoj kući. Iste godine je,
također, okončan i Mišelov i Aylinin razvod.
Mišel je telefonirao Aylin, koja je željela okončanje brakorazvodnog postupka, koji
su bili pokrenuli, a potom odložili.
"Što se to događa, Aylin? S obzirom na to da želiš ubrzati postupak, vjerojatno imaš
neku dobru vijest?" upitao je.
"Zar nisi ti bio taj koji mi je ispirao mozak i govorio 'sredi svoj život, nadi si
životnog druga, ne podnosiš dobro samoću'?" odvratila je Aylin.
"Drago mi je zbog tebe. Hoćeš li me upoznati s budućim mužem?"
"Naravno. Prvom prilikom."
"Daj mi reci nešto o njemu", reče Mišel.
"Zove se Joe Gates, filmski je producent, debeo i dobrodušan Židov"
"Židov?"
"Da, zašto te to čudi?"
"Što Nesrin kaže na to? Zar te se ne odriče?"
"Ne odriče. I ona je ostarjela, sazrela je, napokon", reče Aylin. "Što je onda bio moj
grijeh?" upita Mišel.
"'Ko će znati, možda je bila ljubomorna na to što te volim."
"Je l' to možda znači da ne voliš tog Joea Catesa?"
"Svaka ljubav je različita", uzvratila je Aylin.
Svaka ljubav imala je drukčiji sadržaj. Čovjeka za kojeg će se udati Aylin je ovaj put
voljela zato što će je on držati daleko od stresa, što će joj osigurati spokojan, lagodan
život. Neće se više baviti poreznim dugovima koje je mrzila plaćati, računima koje
nije mogla podnijeti. Ona nikada nije dobro funkcionirala u poslovima vezanim za
novac. Nikada nije pravila predračune. Nije znala ni koliko zarađuje, a ni koliko
troši. Baviti se novcem bio je ponižavajući posao za Aylin. Ona je samo trošila,
uopće ne dotičući novac, uvijek s kreditnom karticom. Uzimala je sve ono što poželi.
Uzimala, uzimala i oblačila; uzimala, uzimala i dijelila. Bez ikakvog razmišljanja
upuštala se u pothvate koji su je nadmašivali, poput Hulusijevog doživotnog
liječenja, ili preuzimanje Dilarinih troškova, i onih životnih i troškova školovanja.
Ne pitajući za cijenu, kupila bi veoma staru knjigu o medicini koju bi ugledala u
antikvarnici i darovala je Timu, Mišelovom sinu koji je studirao medicinu. Ili bi
svojoj prijateljici koja je imala kolekciju ptica, bez obzira na cijenu, kupila Meissen
papagaja. Gotovo tijekom cijelog njenog života uz nju su bili muževi koji su brinuli
o troškovima ove vrste, koji su je, s vremena na vrijeme, upozoravali, ili pokrivali te
deficite. Ali, nakon razvoda od Mišela stvari su umnogome izbjegle kontroli. Zato se
u zadnje vrijeme družila s Irene, bivšom pacijenticom koju je zaposlila kao tajnicu,
ali umjesto klasičnih obveza tajnice, ona je imala zadatak da organizira financije
svoje šefice.
"Nemoj više trošiti novac, Aylin. Skupila se gomila računa koje moramo platiti. Imaš
porezne dugove", govorila bi Irene, ali Aylin bi to na jedno uho ulazilo, a na drugo
izlazilo. Život je bio za življenje, voljenje, uzimanje, davanje, davanje i davanje. A
zbog toga je i voljela Joea. Pred njom su se otvarale prilike na koje je bila navikla. Iz
izloga skupih butika moči će uzimati sve ono što joj se svidi, moći će mnogo
putovati. Moći će, kako to njeno darežljivo srce poželi, rasipati novac i na sebe, i na
one koje voli, a i na one koji imaju potrebu za tim. Možda će smanjiti i broj
pacijenata i uspjeti odvojiti više vremena i za druge poslove, za umjetničke
aktivnosti, naprimjer. Imat će zanimljiviji život nego što je sada. Moći će se,
prilikom obilaska svijeta s Joeom, upoznati i s onima koji su se proslavili u svijetu
filma. Već godinama je neprestano radila od pola osam ujutro pa sve do večernjih
sati. Bila je sita života, a pomalo i umorna.
A, kako je uzimala tako bi i davala... Joeu i Alisi bi dala ljubav, pažnju i dom.
Otvorila bi im vrata svog raznobojnog svijeta i svog ogromnog srca. Kušali bi okuse
koje ranije nisu kušali, slušali bi glazbu koju ranije nisu čuli, vidjeli bi zemlje za koje
ranije nisu znali. Povrh svega, Aylin je, čak nesvjesno, i još toga davala Joeu.
Nakon što se razveo od Norme, Philipove majke, zanesen njenom ljepotom, Joe se
oženio polukineskinjom Lilly koja mu je rodila tri kćeri. Lilly nije uspjela biti ni
dobra supruga, a niti dobra majka. Njegov brat, čija je supruga bila liječnica, uvijek
je s omalovažavanjem gledao na njegove brakove. Zašto Joe ne bi našao jednu
pametnu ženu? Zašto se uvijek s nedoličnim ženama upušta u neodržive brakove?
Sada je Joe zabijao gol svome bratu, koji je, također, bio producent, ali mnogo
poznatiji od njega; živio je u Los Angelesu i godinama proizvodio filmove koji su
nagrađivani Oscarom. Sad se i Joe ženio doktoricom. Štoviše, ženio se ženom koja je
veoma šarmantna i lijepa, koja se, osim u svoj posao, razumjela i u mnoge druge
stvari, u umjetnost i druge jezike, naprimjer, koja je kulturna, obrazovana i duhovita.
Zahvaljujući ženi kojom će se oženiti, njegova kći Alis je napravila veliki pomak,
počela je raditi u glazbenom dućanu. Riješit će se zapuštene kuće i preseliti se u
dobro namješten, uredan stan koji održava sluga. Svoje prijatelje će moći lijepo
primati... Kao da se u njegovom životu rađalo novo sunce. Joe je bio poslovan
čovjek i bio je u stanju vidjeti prilike koje nije trebalo propuštati. Uopće nije imao
namjeru propustiti Aylin. Jedini problem su mu bile Hillary i Phoebe koje su se
protivile ovom braku.
Aylin nije pretjerano smetao njihov negativan stav. U prvom razdoblju samoće, koji
je doživjela nakon razvoda od Mišela, Aylin je bila zaokupljena s Laurie Crews.
Toliko se predala toj djevojci, tako je bila odlučna izvesti je na pravi put da joj je
pomalo i to pomoglo da lakše prebrodi krizu nakon rastave. I sad joj je bilo lakše
podnijeti sve probleme zato što je opet snažno okrenuta k poslu.
Kao što je Mišel i pretpostavljao, Laurie je bila pacijent s kojim se teško izlazilo na
kraj. Činilo se kao da je zatvorena u prostoru okruženom visokim zidovima izvan
kojih nikako ne može izaći. Godinama je bila u teškoj krizi. Zbog različitih razloga
neprestano se odlučivala na samoubojstvo, a nakon svakog tog pokušaja išla je k
novom psihijatru. No ni jedan od njih nije uspijevao postići neko čudo, svi su otresali
revere i prosljeđivali je drugome. Na kraju su joj u jednom psihijatrijskom centru
dali da popuni anketni listić o tome kakvog doktora želi.
Rezultat joj je priopćio dr. Wiesezner.
"Laurie", rekao je, "doktor kojeg si ti opisala ne postoji. Takav doktor ne može
postojati. Ovo što ti želiš je fantazija. Ali, znam nekoga tko je blizu doktoru kojeg ti
zamišljaš." Na jednom papiru je našvrljao ime i broj telefona. "Jednom probaj i kod
Nadowske. Ako i s njom ne budeš zadovoljna, nitko ti drugi neće moći pomoći."
S papirom u ruci Laurie je izašla iz ordinacije. Jedno vrijeme se kod kuće borila sa
svojim morama i kada ih na kraju više nije mogla podnijeti, poželjela je probati i kod
doktorice Nadowske. Što može biti; jednom će prerezati vene i pod terapijom tog
doktora. Pretražujući po džepovima, našla je papir koji joj je dao dr. Wiesezner.
Okrenula je broj dr. Nadowske i od Irene dobila termin.
Irene i Aylin su već odavno znale za Laurie Crews. Fotokopija njenog dosjea
nalazila se u ladici Aylininog stola. Ali, Laurie nije znala za to.
 L A U RI E C RE W S

Prvo je ugledala njenu suknju. Liječnica je na sebi imala dugu suknju na cvjetove,
pastelnih boja, poput duge. Nakon što je prešla iza stola i sjela, svoje zelene oči
mačjeg pogleda dugo je držala uperene u Laurine oči.
"Pričaj", reče.
"Što?"
"Zašto ne voliš samu sebe?"
Ja sam jedna djevojka govnarka iz jedne govnarske, divlje, galamdžijske,
neobrazovane, pohlepne, konzervativne židovske obitelji." "Opet si za jedan stupanj
bolja od mene."
Mislila je da je pogrešno čula.
"Što pričaš?"
"Ja nisam čak ni toliko."
"Kako misliš?"
Ja spadam u drugu klasu tih, tebi ogavnih, Židova. Ja sam se kasnije požidovila."
"Ne mogu vjerovati."
"Kunem se."
"Zašto si to učinila?"
"Da bih svog muža, Židova, nagovorila na dijete."
Jesi li rodila?"
"Nisam uspjela, Laurie. Pet ili šest puta sam, više im se, eto, ni broja ne sjećam,
imala strašno mukotrpne i krvave pobačaje. Prilikom svakog tog pobačaja vraćala
sam se s ruba smrti. Na kraju sam se predala."
"Ma nemoj!"
"Da, eto tako je to. Nisi ti jedini beznadni slučaj na svijetu." "Znaš što, jesam li ja
ovamo došla da slušam o tvojim problemima?"
"Ne, samo sam to rekla u kontekstu."
"Da si blesava jasno je iz toga što si svojevoljno postala Židovka. Kako čovjek može
izabrati tu ogavnu vjeru?"
"Meni apsolutno nije važno jesam li Židovka ili nisam. To je za mene bila samo
formalnost. Već odavno sam zaboravila na to. Moja unutrašnjost se nije promijenila;
uvijek je ista."
"A što je tvoja unutrašnjost? Kršćanka? Ili budistkinja?" upitala je djevojka.
"Osoba koja svim svojim srcem vjeruje u postojanje Boga ne može praviti razliku u
vjerama. A inače, medu vjerama i nema nikakve razlike."
"Uopće nije tako. Zbog toga što nisi prava Židovka, ti ne znaš tu ogavnost", reče
djevojka.
"Ne znam zbog čega, ali Židovi koje ja poznajem su vrlo inteligentni, talentirani,
suosjećajni i simpatični. Ti mi ispričaj te ogavnosti", reče.
"Da ti, onda, ispričam o svom ocu, pa ti vidi", reče Laurie. Nastojala je dočarati
ružno lice i antipatični akcent svog oca.
"Hoćeš da te sada ovdje ubijem, Laurie? Hoćeš, ha? Ha!?" rukom je lupala o stol,
lupala, lupala...
"Dosta više", reče Aylin, "već mi je jasno, ne lupaj više."
Je li djevojka dobro čula?
Je l' to meni kažeš?" upitala je.
"Da. Što si ti učinila da bi zaslužila te batine, balavice jedna?" "Znaš što, doktorice,
prevrnut ću ti ovaj stol na glavu."
"Prevrni. Ovdje je sve osigurano."
"Glavu ću ti razbiti."
"I ona je osigurana."
"Iskomadat ću ti tu ružnu suknju."
"E, vidi, to nemoj. Skupo sam je platila", reče Aylin. Djevojka se počne smijati, a s
njom i Aylin. Tako su se neko vrijeme obje gromoglasno smijale.
"Koliko imaš godina, Laurie?" upita Aylin.
"Zar moje godine ne pišu u tom dosjeu pred tobom?"
"Tamo pišu tvoje kronološke godine. Ja pitam tebe, koliko imaš godina?"
"Sto dvanaest."
"Dvije godine si starija od mene", uzvrati joj.
Djevojka je bila na pravom mjestu. Došla je na pravu adresu. Njena liječnica je imala
sto deset godina. Oči su joj bile veoma lijepe. Bila je inteligentna. Zabavljala ju je.
Poželjela je da i ona ima istu suknju na cvjetove, poput nje. Da, ovaj put je napravila
dobar izbor.
Njena liječnica je okrenula stolicu ustranu i gledala u suprotni zid, a ne u djevojku.
Djevojka je povukla noge prema trbuhu i zavukla glavu među njih.
Pričala je jedan sat. Neprestano je pričala o svom ocu, najvećoj Božjoj kazni, o
njegovim grdnjama, psovkama, o tome kako je njena neuka, plašljiva majka nije
mogla zaštititi. Pričajući o tome, koristila je najneugodniji žargon i najvulgarnije
psovke. Žena ljubaznog izgleda, koja je sjedila nasuprot nje, ni okom nije trepnula.
Umjesto da se zadržava na pitanjima, ona je nastojala otkriti djevojčine nadarenosti.
Mora da je prošlo sat vremena, s obzirom na to da se tajnica pojavila na vratima.
"Napravi nam kavu, Irene", reče liječnica. "Hoćeš li ti, možda, s mlijekom, Laurie?"
Ja ne želim kavu. Imaš li neko žestoko piće?" upitala je. "Sada će mi, prevrćući onim
zelenim očima, reći kako se u liječničkoj ordinaciji ne nalazi alkohol. Znam ja sve
njih. Do sada sam točno devetnaest 'psihića' prometnula kroz ruke", pomislila je.
"Hoćeš li džin, viski ili vino?"
Ma nije valjda?! Što će sada učiniti?
"Neka bude džin", reče.
"Pripremi nam po jedan džin-tonik, Irene."
Tajnica ju je gledala pravo u oči. "Neće donijeti piće", mislila je djevojka.
"Nemoj tako gledati, napravi i sebi jedan. Uskoro će pola šest. Tamo kod nas ovo
vrijeme nazivaju (rekla je nešto što djevojka nije razumjela)", reče Aylin.
"Koji je to jezik?" upita djevojka.
"Turski."
"A što je to?"
"Jezik kojim govore Turci."
"A tko su oni?"
"Ljudi koji žive u Turskoj. Fini ljudi. Tko zna, možda ćeš nekada otići i vidjeti
Tursku."
,,Ako budem živjela", odvratila je.
Živjet ćeš, ne brini se", reče liječnica. "Da si doista željela umrijeti, već bi umrla."
"Da ja presječem vene, pa da vidiš", uzvratila je djevojka.
"Ali nemoj ovdje, tek sam promijenila tepihe."
Našle smo se, pomisli djevojka. Što sad da radi s ovom Turkinjom? Tajnica je
donijela piće, u čaše je stavila i po jednu krišku limuna. Popila je jedan gutljaj.
Godio joj je. "Oh, to je ono pravo", rekla je u sebi.
"Tvoja seansa je završena. Sad pričamo kao dvije prijateljice", reče Aylin. "Možeš
ostati koliko god želiš. Ima li još nešto što bi željela ispričati? Ili nešto što bi htjela
pitati?"
"Nećeš mi, dakle, dostaviti račun za prekovremeni rad?"
"Ne. Ni za vrijeme, a ni za džin-tonik."
"Ovi Turci su veoma čudni", reče djevojka.
"Takvi su. Nisu pohlepni. Jednom bih ti mogla pričati o njima, ako te to zanima",
reče Aylin.
Kako je tada mogla znati da će se zanimati za Turke, da će medu Turcima imati
mnogo prijatelja i da će dvaput ići i u Tursku. Da ne bi bila nepristojna prema
nekome tko je časti vremenom i džin-tonikom, nije rekla kako ju se ne tiču tamo neki
Turci, zadovoljila se tim da sakrije glavu medu noge.
Pričala je još oko pola sata. Grlo joj se osušilo od objašnjavanja. Ušutjela je.
Liječnica joj je propisala lijek. Ustala je. Džin je djelovao ugodno na raspoloženje.
Osjećala se sjajno.
"Znaš, uopće nisam pomislila da ti rastrgam suknju. Zapravo, vrlo lijepa suknja",
izusti osmjehujući se.
"Doista ti se sviđa?"
"Da,"
Aaa, što radi ova žena? Luda li je, što li je? Doktorica je napipala zatvarač i
otkopčala ga. Suknja se spustila do koljena, a potom je pala na pod. Noge su se, kao
kroz maglu, raspoznavale kroz tanki žipon. Izašla je iz suknje.
"Ja nisam lezbijka", reče djevojka.
"Nisam ni ja. Zaista lijepo, vidi, pronašle smo zajedničku točku", reče. Na sebe je
navukla bijeli liječnički ogrtač.
"Uzmi ovo, Laurie." Suknju je pružila djevojci. "Boje su previše mladenačke za
moje godine. Svjesna sam, od tvog ulaska u ordinaciju, da ti se suknja sviđa. Uzmi,
neka to bude simbol našeg prijateljstva i tvog povjerenja u mene. Imaš povjerenja u
mene, zar ne?"
"Eh, u najmanju ruku te ne smatram neprijateljem. Može se reći da si, u odnosu na
moje ostale 'psihiće', na dobrom mjestu", odgovori djevojka. Nije mogla odmah uzeti
suknju koja joj je bila ispružena. Ali, nije mogla ni odbiti. Bila je vidno zbunjena.
Ova liječnica djeluje brže od mene; matirala me je prije no što sam je uspjela tuširati,
pomislila je. Neki unutarnji glas joj je govorio; "Predaj joj se!" Laurie je željela
slušati ovaj glas. Suknju je držala pred sobom.
"Mogu li je obući?" upitala je.
"Naravno."
Skinula je svoje svjetložute hlače i obukla suknju. Oh, kako je to ugodan osjećaj!
Mekano, klizavo platno slijevalo se niz nju poput vodopada. Okrenula se oko sebe.
Krajevi suknje se lagano podigoše. Savršeno... kada je izlazila iz ordinacije, oči joj
se susretoše s Ireninim. Oči tajnice kao da su izlijetale iz svojih duplji. Ustala je od
stola
i pojurila unutra.

"Glupača, misli da sam zbog jedne suknje ubila svoju doktoricu", pomislila je
Laurie.
Lepršajući suknjom, izašla je kroz vrata, na svjež zrak. Starici koja je vodila psa na
ulazu u zgradu, rekla je: "Neću se ubiti. Ni danas, a ni sutra." Uvijajući se, udaljila se
praćena pogledima zbunjene žene.
Laurie se godinu dana ponovo oblikovala u Aylininim rukama. U ovo čudo ni sama
nije vjerovala. Sve svoje suze isplakala je u njenoj ordinaciji. Otvorila je svoju dušu.
Pričala je o svom prvom razočarenju, prvoj depresiji, ranjenom srcu, o batinama koje
je primila od oca, uvredama koje je čula, prijekorima, poniženjima, o svom prvom,
drugom, trećem, četvrtom pokušaju samoubojstva, obiteljskim sastancima na kojima
nitko nikoga nije slušao, o tome kako je bila radosna kada je, imala je tada trinaest
godina, otac napustio kuću, o omalovažavanjima i ubojitim pogledima rodbine zbog
toga što je bila jedino dijete na svijetu koje se moglo radovati razvodu roditelja.
Te godine pričala je Aylin i o početku rada nakon završetka koledža kod onog
gadnog oca, kao da nigdje drugdje na svijetu nije postojao drugi posao, o svojem
odupiranju njegovim poniženjima, odgurivanjima, o razočaranju nakon okončanja
prve ljubavi i, ovaj
put u ime ljubavi, presječenim venama, o svom želucu koji je, zbog progutanih
lijekova, konstantno ispiran, o svom osmom, devetom, desetom pokušaju
samoubojstva. Kada je sva zloba iz nje izašla, Laurie je ostala sama sa svojom
nesposobnošću, koju joj je otac stalno ukucavao u glavu.
Aylin je sada svom snagom pronalazila njene talente. Bila je zbunjena što se toliko
izoštrena inteligencija do danas nije mogla usmjeriti.
"S obzirom na to da si koledž pohađala kao stipendistica, vjerujem da ti je
inteligencija na mjestu. Škole ne dijele tako jednostavno stipendije", rekla je Lauri.
"Čuj, stvarno. Zašto do danas uopće nisam razmišljala o tome", rekla je djevojka.
Više se nije ni stidjela toga što je Židovka.
"Vidi, poneki se dobrovoljno opredjeljuju za ovu vjeru. Čak je i Elizabeth Taylor
prešla na židovstvo", rekla je Aylin, "znači da u tome nema ništa sramno."
"Da ti vidiš našu obitelj i one nakinđurene ženturače, prstiju kao božićna jelka, na
svih deset prstenje, s broševima na reverima i naušnicama u ušima, da vidiš one
debele tipove koji neprestano nešto žderu. Oh, gade mi se ti niski gadovi", rekla je
Laurie.
"Zar se umire zbog svega toga što omalovažavaš, budalo", rekla je Aylin. "Mrziš
Židove, drži se dalje od njih. Momak ti slomio srce, ostavio te, uništi ga, a potom
sebi nadi nekog novog. Misliš da će muškarci umrijeti od grižnje savjesti ako izvršiš
samoubojstvo. Možda će desetak dana žaliti za tobom, poslije će zaboraviti. Dok se
oni budu zabavljali iznad, ti ćeš trunuti ispod zemlje. I mene je prevario moj muž. Pa
što?"
Aylin je to tako objašnjavala da joj je Laurie bezrezervno morala davati za pravo.
Povrh svega, i u najozbiljnijim stvarima nalazila je neku smiješnu stranu. Laurie je
najviše voljela tu stranu svoje doktorice. Vidno se ustručavajući, jednom je rekla:
"Reći ću ti nešto, ali nema smijeha."
"Što?"
"Znaš li tko je moj sadašnji očuh?"
"Tko?"
"Bivši muž sadašnje supruge moga oca."
"Aaa, vrlo zanimljivo!" rekla je Aylin, "isto kao u filmovima Woodyja Allena."
Zar ne postoji ništa u životu što bi iznenadilo ovu ženu, mislila je Laurie. Zar je lako
filmove Woodyja Allena proživljavati u stvarnom životu.
"Zar to, po tebi, nije jedna sramotna situacija?"
Ja sam uvijek mislila da si ti nesretna što potječeš iz jedne prosječne židovske
obitelji. Eto ti jedna natprosječna situacija. Zašto bi to, dušo, bilo sramotno? Koliko
na svijetu ima onih čiji su očusi bivši maćehini muževi. Znaj cijeniti situaciju", rekla
je Aylin.
Laurie je učila promatrati svijet iz nove perspektive. U Aylininoj knjizi nisu postojali
termini loš, sramota i grijeh. Ljudi su dolazili na svijet da dožive ono što će ih
zadesiti. Sve ih je moglo zadesiti. Zbog toga je nužno biti tolerantan. Pogrešno je
osuđivati i huliti.
"Isprobaj sve ono što poželiš, ali pod uvjetom da pri tome nikoga ne povrijediš i ne
mučiš. Niti ćeš se osvrtati za sobom, a niti će zbog tebe ostati slomljeno nečije srce,
ako jednom kreneš", rekla je jednom Aylin.
"Zar uopće nema srca koje si ti slomila?"
"Kako da ne. Mnogo."
"E, zašto meni prodaješ ono što ni sama nisi mogla napraviti?"
"Vidi ti priče. Zar mi je zabranjeno slušati klavir ako ga ne znam svirati?" rekla je
Aylin.
Laurie više nije psovala kao ranije. Ni žargon nije koristila. Aylininom potporom,
našla je posao u jednoj kompaniji koja se bavila prodajom umjetnina. Prvi put će
raditi sama i sasvim odvojeno od oca. Napokon je imala posao, a i prijatelja. I više
od prijatelja, sestru, čak i majku. Da, jednu majku. Jednu pametnu i lijepu majku u
čijim je rukama našla utočište, kojoj je sve pričala i s kojom je sve dijelila. Lebdjela
je od sreće.
Da bi prekrila tragove rezanja vena, Aylin joj je darovala široke srebrne narukvice.
Suknju na cvjetove nosila je sve dok se nije raspala, a potom je kupila još jednu
sličnu njoj. Još se jedno čudo događalo u njenom životu. Tijekom seansi se
ispostavilo da je kao dijete željela imati neku životinju. Nisu joj to dopuštali, nije
mogla imati čak ni mačku. Aylin joj je predložila da uzme konja. Konj je bio veoma
skup. Tada joj je rekla da ode do ergele i počne uzimati satove jahanja. Nakon posla i
preko vikenda Laurie je počela odlaziti na jahanje. Poslije godinu dana razmišljala je
da novcem koji je zaradila prodajući slike kupi crnog konja na kojem je uvijek
jahala.
"Uopće ne čekaj, odmah ga kupi", rekla je Aylin.
"Zar uzima konja onaj tko živi u centru New Yorka?"
"Uzima."
"Ali sav moj novac otiđi će za konja."
"Neka ide. Učini jednom ono što želiš, Laurie. Zatvori oči i uzmi tog konja."
Laurie je mislila na svoje roditelje, koji su joj onemogućavali sve ono što je poželjela
u životu. Telefonirala je Aylin.
"Uzimam konja, Aylin."
"Uzmi, dijete, uzmi. Uopće ne razmišljaj."
Uzela je konja, bio je sasvim crn. Ime mu je bilo Crni Oniks. Laurie je svaki dan
nakon posla odlazila do ergele. Čim bi začuo Laurienin glas, zarzao bi i propeo se na
zadnje noge. Laurie bi najmanje sat vremena jahala na svom konju. Ostajao bi sav u
znoju. Dok ga je jahala, na pamet joj nije padala ni jedna ružna misao. Daleko iza nje
ostala je želja za smrću koja joj je godinama razarala razum i dušu. Dok je jednom
galopirala Central parkom, zatekla je sebe kako viče: "Kako je lijepo živjeti. Drži se
podalje od mene, smrti!"
ČETVRTI BRAK

"Čak ni muslimanima nije dopušteno preko četiri. Imaj to u vidu, ha. Vidi, to će ti
biti posljednji muž", reče Kasim Gulek svojoj šogorici.
"Ovo je posljednji", uzvrati Aylin. "Čak se ni Nesrin ne protivi Joeu. Znači da će taj
brak funkcionirati."
"Što će biti s kćerima, što...", uletio je Hulusi u razgovor. Baš u tom trenutku donosio
je kavu gospodinu Kasimu.
"Gledaj svoja posla. Hajde, pravo u kuhinju", reče Nesrin.
Kada je dan ranije bio u Joevoj kući i pospremao, Hulusi je nehotice čuo razgovor
između njega i njegovih kćeri. Zato što mu je prilikom govora engleski bio veoma
loš, mislili su da Hulusi ne razumije ono što se priča. Međutim, on je shvaćao i prije
no što se izgovaralo. A sve je i čuo. Sljedeći dan sve je prenio Aylin.
"Ova žena se zbog tvog novca udaje za tebe", rekla je Hillary.
"Devedeset posto žena rade tako, kćeri. Da si prilikom udaje i ti malo razmišljala o
tome, ne bi ti sada oko bilo uprto na moj novac."
"Ti, dakle, pristaješ na brak s nekim tko te voli zbog novca."
"Zar me i ti ne voliš zbog novca?"
Hillary je zalupila vratima i otišla. Svojoj drugoj kćeri Joe je pokušavao objasniti da
s raznovrsnim odlikama ljudi čine jednu cjelinu, da i bogatstvo ili siromaštvo
predstavljaju nerazdvojivi dio karaktera.
"I ja nju želim zato što posjeduje karijeru, što je kulturna i privlačna. Je li to zločin?"
rekao je.
"Ali ona zbog novca..."
"Aylin ne životari po ulicama. I bez mog novca ona je dovoljno bogata da si može
priuštiti luksuzan život. U najboljem dijelu New Yorka ima savršen stan. Ima ured
čiju zakupninu može plaćati. Ima

zanimanje koje donosi novac. Oslobodite se te fiksne ideje. A, na kraju, ni ja nisam

Rockefeller."
Ovaj put Phoebe je pronašla nešto drugo da bi blatila Aylin.
"Ta žena pije."
"Zašto ne bi pila? Piješ i ti. Pije i tvoja sestra. I ja isto."
"Ali, ona je alkoholičarka."
"Ne pričaj gluposti, kćeri. Ne može se alkoholičarom nazvati osoba koja na
prijmovima popije čašu-dvije."
"Ona se napije."
"Ne napije. Ona ispoljava raznolike osobine, otvorenost i složenost karaktera. Voli
plesati, zabavljati se i smijati. Kamo sreće da i ti
i Hillary možete toliko uživati u životu."

Hulusi nije mogao ostati ravnodušan na ono što je čuo o Aylin. Uletio je, i sav
gnjevan na svom polovičnom engleskom počeo pričati
o tome kako je, kada je tek počeo dolaziti da održava kuću, sve bilo prljavo i
prašnjavo, kako su zbog prljavštine plahte bile grube i kako je, da bi očistio svu tu
nečistoću, danima koristio najjače deterdžente. Zalupio je vratima i vratio se natrag u
kuhinju. Ništa ne shvaćajući, otac i kći su ostali iznenađeni. Phoebe je rekla ocu;
"Ovi Turci su svi ludi."
"Možda, ali htjele to ti i Hillary ili ne, ja se ženim s Aylin. Naviknite se na tu ideju.
Ako je sav vaš problem u novcu, ne brinite se, ja sam već pripremio oporuku i dobro
sam zaštitio vaša prava." Tako su zvučale Joeove posljednje riječi o tom pitanju.
Aylin je provodila posljednje dane u East End Avenue. Stan je odlučila prodati. Svoj
brak s Joeom započet će u novoj kući. U kući koja u sebi neće nositi nikakve tragove
njihovih starih života, bivših žena, bivših muževa, koja će biti namještena i uređena
za njih.
U 74. ulici, između Park i Madison Avenue, Joe je kupio ogromnu kuću na tri kata.
U prizemlje će preseliti Aylininu ordinaciju, a u stražnji dio smjestit će se Hulusi i
njegova žena Šerife. Na prvom katu će se nalaziti salon, blagovaonica, dnevni
boravak i kuhinja, a na gornjim katovima spavaće sobe. Za Dilaru i Alis odvojili su
gornji kat. Kuća je bila namještena. U salone su prostrli turske ćilime. Većinu njih
kupili su Aylin i Joe u Kapali-čaršiji, prilikom putovanja u Istanbul. Neke su im
darovali Nesrin i Kasim. U kući je vladala mistična atmosfera koja je podsjećala na
osmanlijske kuće. S namještajem tamne boje, tepisima plave i crvene boje, salon je
djelovao ozbiljno, mračno. Ostali su samo još neki detalji koje je trebalo upotpuniti.
U stanu koji je nakon iznošenja stvari izgledao još veći i svjetliji, Aylin je pogledala
kroz prozor. Deset dana poslije potpisat će ugovor
o prodaji. Kada se stan proda, ona će već biti udana za Joea. Iz ovog osvijetljenog i
prostranog stana koji je pripadao samo njoj, preselit će se u jednu tamnu kuću, koja
je okrenuta prema unutra i njoj strana. Je li postupala ispravno?
Riječima "a što će biti s kćerima?" Hulusi je dolijevao ulje na vatru... Nesrin je bila
njena sestra i s njom je mogla uvijek izaći na kraj, naučila je da ne obraća pažnju na
njen neprijateljski odnos prema Mišelu. Sada su se pred njom pojavljivale još dvije
žene da bi joj se osvetile zbog jednog braka. Prvi put je osjetila što je jadni Mišel
morao otrpjeti zbog Nesrin, premda je rat između svog muža i sestre uvijek okretala
na šalu i sprdnju.
U posljednje vrijeme kćeri kao da su malo popustile. Kada su shvatile da otac ne
odustaje od ovog braka, nastupale su skoro prijateljski. I Aylin je, da bi ih pridobila,
priređivala večere, kupovala darove za koje je smatrala da će im se svidjeti, a onda se
odjednom zasitila toga. Obje su već odavno prevalile dvadesete, bile su udane i
imale svoje obitelji. Počelo joj je bivati komično to što su je proglasile svojim
neprijateljem.
Nesrin kao da je naslućivala ono što je njenoj sestri prolazilo kroz glavu.
"Kažu da je u braku sadržano čudo, Aylin. Ne razmišljaj tako duboko. Sve će biti
kako treba, kćeri će se naviknuti na tebe. Alis je, inače, već sada oduševljena s
tobom", rekla je.
Ja još nisam uspjela dokučiti to čudo u braku."
"To je zbog toga što si birala pogrešne muževe."
"Prvi put se ne protiviš kada se ja udajem. Možda ovaj put i pronađem čudo."
"Pronađi i neka to bude posljednji, Aylin."
"Neka bude posljednji, Nesrin", reče Aylin sasvim iskreno.
Podijeljeno je oko četiri stotine pozivnica, sve je pripremljeno za ceremoniju. Do
svadbe je ostalo samo tri dana. Zato što je ispraznila svoj stan, Aylin je nekoliko
dana boravila u stanu na Park Avenue. Joe je predvečer došao kući s nekim papirima
u rukama i rekao Aylin da ih potpiše.
"Što je to?" upitala je Aylin.
"Pročitaj."
"Ne želim čitati neke zamorne stvari. Kakvi su to papiri, dušo?" "Naš bračni
ugovor."
"Što?"
"Bračni ugovor."
"Što to znači?"
"Ukratko, o tome na što imaš pravo, a na što ne ako ja umrem ili ako se odlučimo na
razvod."
Aylin se skamenila.
"Ja sam se tri puta udavala, nikada ništa slično nisam potpisala, Joe", rekla je.
"Ali ja imam četvero djece, Aylin."
"I Mišel je imao dvoje."
"Pročitaj to, molim te."
"Niti ću pročitati, a niti potpisati. Mi sklapamo brak. Ako ti ili ja umremo, bit će
onako kako zakon kaže."
"Ne možemo se vjenčati, ako ne potpišeš."
"U redu, onda se nećemo vjenčati", odgovori Aylin. Zgrabila je torbu, zalupila
vratima i otišla. Žurnim korakom otišla je do East Enda. Osjećala se krajnje
poniženo. Telefonirala je u Nesrinin hotel, nikoga nije našla. Zvala je Emel, nije je
bilo. A Lejli, za koju je osjećala da joj zbog razvoda s Mišelom nikako nije mogla
oprostiti, nije htjela ispričati ovu situaciju. Nije bilo nikoga s kime bi se mogla
posavjetovati. Okrenula je broj Kurta Duldnera. Hvala Bogu, Kurt je bio kod kuće.
Čim je začula njegov glas, počela je plakati.
"Ne sklapamo brak, Kurt. Nema ništa od braka."
"Što to pričaš, Aylin?"
"Joe je učinio nešto veoma ružno. Apsolutno ne mogu pristati na takvo poniženje."
"Gdje si sada?"
"U svojoj zgradi. Vratila sam se svojoj kući. Srećom, još uvijek nisam potpisala
kupoprodajni ugovor." Briznula je u plač.
"Čekaj me, dolazim. Ispričat ćeš mi kada dođem", reče Kurt. "Dolazi odmah, ali u
kući nema čak ni jastuka na koji bi mogao sjesti", uzvrati Aylin.
Do dolaska Kurta Duldnera, pronađena je i Nesrin, Kasim i odvjetnici obiju strana.
Da ne bi nastao skandal, svi su nastojali uvjeriti Joea i Aylin da se pomire. U srdžbi,
Aylin je zauzvrat od joea zatražila dva milijuna dolara.
Bio je zbunjen tako neočekivanom reakcijom. Da bi sve to okrenuo na šalu,
obraćajući se Aylininom odvjetniku, rekao je: ,,A kada se budem ženio, Aylininoj
obitelji ću dati dvije deve, deset ovaca i šator." Na ovu šalu nitko se nije nasmijao,
zavladala je kao led hladna tišina. Ljutio se i na Aylin, koja uopće nije pokazivala
razumijevanje prema njegovim kćerima koje su ga i potaknule na ovakav korak.
Na kraju, pronađena je osnova za ugovor. Kao da su osjećali kajanje; Joe zbog onoga
što je učinio, a Aylin zbog svoje reakcije. Ali, točno tri dana prije svadbe, sve je
izgubilo draž i ljepotu.
Aylin i Joseph Cates sklopili su brak u srpnju 1987. godine u velikom
ceremonijalnom salonu Caryle hotela na Aveniji Madison, u jednom od
najluksuznijih hotela u New Yorku. Na svadbu je bila pozvana cijela turska kolonija
koja je živjela u New Yorku, Aylinini poznanici iz koledža i poslovne kolege,
određeni privatni pacijenti, Joeovi prijatelji iz svijeta filma, rodbina u punom sastavu
i čelnici židovskog glam-društva. Osim nekolicine, nitko nije znao za krizu koja se
dogodila prije tri dana. Čak ni Joeove kćeri.
Aylin je bila nevjerovatno lijepa i elegantna. Kada je Timothy Childs rekao "Kako ti,
Aylin, dobro pristaje uloga mlade!", odgovorila je: Ja se baš zbog toga često i
udajem." U haljini koja je na njoj lepršala poput oblaka, nastojala je brižno primiti
svakog od pozvanih. Svjetlucavih očiju i razdragana, doista je izgledala veoma
sretno. Svu napetost i povrijeđenost od prije tri dana uspjela je ostaviti iza sebe. U
novoj kući započinjala je novi život. Bila je sretna, dobronamjerna i ispunjena
nadom. Na medeni mjesec, Aylin i Joe otputovali su u Pariz, a potom u Tursku.
Prvih nekoliko dana proveli su u Istanbulu.
Nesrin i Kasim Gulek su, u čast mladenaca, priredili prijam u jednom klubu na otoku
Bujukada. Aylin je izrazila želju da se na ovaj prijam pozove rodbina koja živi u
Istanbulu i njezine prijateljice iz razreda. Uopće nije bilo jednostavno u jednom
ljetnom danu na jednom mjestu okupiti sve te ljude koji su se raštrkali na sve četiri
strane svijeta, ali su se mnogi odazvali i došli. Nakon toliko godina na jednom
mjestu prvi put su se sastala djeca iz zgrade Sojsal: Nesrin,
Aylin, Betin i Ajše. I, opet nakon toliko godina, prvi put su se sastale rodice Nesrin,
Semra, Aylin i Ajše. U noći prepunoj uspomena i vrlo emotivnih susreta gospodin
Kasim je održao srdačan govor i svojoj šogorici poželio "posljednji brak" i
beskonačnu sreću.
Nakon napuštanja Istanbula, Aylin i njen muž Betininom su jahtom krenuli na
krstarenje. Joe je bio oduševljen svojom suprugom, ali i turskom obalom i turskim
narodom. Mislio je da je sklopio najbolji brak.
Život u "Town House", u Aveniji Park počeo je protjecati bolje no što su to očekivali
i Joe i Aylin. Prije svega, upravo u ovom razdoblju Aylin je vrlo napornim
rehabilitacijama postigla i najčudotvornija izlječenja u svojoj karijeri. Ozdravljenje
redovnice Nancy, Laurie Crews i Irene Ansmann, koja je čak prihvatila posao njene
tajnice, bili su uspjesi koji su se dogodili u prvim godinama ovog braka.
U prvoj godini braka opet su putovali u Tursku, Švicarsku, Englesku i Pariz. I Aylin,
a i Joe bili su uvjereni da su zasnovali dobar brak. Dilara je Alis upoznala sa svojim
prijateljima; imali su ogromno razumijevanje za nju i Alis je bila sretna kao nikada u
svom životu.
Te godina Dilara je počela studirati na Harvardu. Nova škola, nova kuća, novo
društvo. 1987. za nju je predstavljala godinu punu novosti i uzbuđenja. Voljela je
Joevog sina Philipa, kojeg je kao i njena teta smatrala najpametnijim i
najsimpatičnijim medu njegovom djecom. Nakon rastave roditelja, Philip je odrastao
pored majke i bio dobro odgojen. Zbog nekog, njoj samoj nepoznatog razloga, Dilara
ga je smatrala sebi bliskim. A Alis joj je, i pored toga što je bila istih godina, bila
poput mlade sestre koju je uzela pod svoju zaštitu i preuzela odgovornost za nju.
U kući su veoma često priređivane večere, a kada se obitelj okupljala dominirala su
jela turske kuhinje; život je protjecao u gužvi koja je svojstvena mnogočlanim
obiteljima.
Među gostima koji su prolazili kroz kuću bio je i veliki broj poznatih glumaca,
pjevača, umjetnika iz svijeta šou biznisa i filmskih zvijezda.
Poznati glumci New Yorka Jill Clayburg i David Rabe, Kate Ederman, pjevači Neil i
Leba Sedaka, nogometaš Frank Gifford i filmska
glumica Kathy Lee Gifford, bili su medu poznatima koji su često dolazili u kuću
Catesovih. Medu ovim poznatim osobama koje su posjećivale njenu kuću, Aylin se
najviše sviđao komičar Robert Klein. I Klein je veoma volio Aylin, koja je imala
razvijen smisao za humor pa su dosta vremena provodili skupa. Zvijezde američke
country glazbe Johnny Cash te poznati mađioničar David Copperfield također su ušli
među Aylinine bliske prijatelje.
Aylin je uživala u svojoj lijepoj kući. Događaja je bilo toliko da su Hulusi i njegova
supruga jedva uspijevali sve stići pa im je ponekad u pomoć dolazila i Vildan.
U takvoj kućnoj graji odvijale su se i Joeove poker zabave. Nekoliko dana u tjednu
Joe je dovodio društvo i satima igrao poker. I Richard, s kojim ga je upoznala Aylin,
također je bio jedan od igrača pokera. U ovakvim noćima Aylin je s Kurtom
Duldnerom išla ili u operu ili u kazalište. Kurt je postao Aylinin kavalir u Joevim
pokerskim noćima. životu svake žene apsolutno bi trebao postojati po jedan Kurt",
govorio je Joe. Bilo je sasvim nepojmljivo kako u noć
nakon napornog radnog dana Aylin uspijeva smjestiti toliko aktivnosti.
Ali, taj društveni noćni život kao da joj je ubrizgavao posebnu snagu. Koliko
god je bila produktivna u braku s Mišelom, kada je rano lijegala i odmorna
započinjala dan, isto tako je efikasna bila i u
ovom brzom životu koji je živjela s Joeom. Možda čak i produktivnija. "Iz njene
ordinacije pacijenti su odlazili s najboljim rezultatima. Oko
nje je stalno bila velika gužva, računajući tu i ukućane. Nije nalazila vremena čak ni
da oslušne samu sebe, da razmišlja je li sretna ili nesretna. Život je bio poput
vjetrenjače koja se okretala na oluji. Aylin je trčala brzinom vjetra.
Uto i nad trokatnom kamenom kućom počne puhati lagani povjetarac.
Kada je prodala svoj luksuzni stan, Aylin je tim novcem namjeravala kupiti
vikendicu u West Hamptonu.
"U tom naselju ja već imam vikendicu, zašto da uzimamo i drugu?" upitao je Joe.
"Tvoja kuća se raspada, Joe. Ako bismo se upustili u popravak ili bojanje te ogromne
kuće, trebalo bi spiskati novca koliko bismo dali i za novu kuću. Umjesto da se
bakćemo sa starom, bolje je uzeti drugu koja je u dobrom stanju."
Kada joj nakon isplaćivanja odvjetnika i poreza nije preostalo dovoljno novca za
željenu kuću, Joe je pritekao u pomoć. Nije da nije novčano pomagao Aylin kada je
to trebalo, ali zato nikako nije ni zatvarao usta. Aylin je počelo ići na živce to što
njen muž stalno priča
o novcu, što se žalio da mnogo troše. Joe je toliko pretjerivao u kritiziranju izdataka
da je bio u stanju žaliti se i na to kako se deterdžent, koji Hulusi koristi za pranje
rublja, veoma brzo troši. Aylin je došlo da ubije Joea kada joj je Hulusi rekao:
"Recite gospodinu Joeu, gospodo Aylin, da mi Turci svakog tjedna mijenjamo
plahte. Vjerojatno deterdžent ne punim u vrećice i ne prodajem ga u Petoj ulici. Troši
se zato što ga koristim."
U međuvremenu, Aylin se počela živcirati i na poslu. Jedna studentica medicine,
koja je radila na psihijatrijskom odjelu bolnice, pokušala je samoubojstvo. Spašena
je i, nakon što je odležala u bolnici, poslana je Aylin na liječenje. "Tako si se
proslavila da ti šalju sve one koji presjeku vene, koji se bace s balkona ili kojima je
želudac ispran. Bog ti dao pamet", rekao joj je jednom Mišel.
Samantha je došla s dijagnozom "Depressive Disorder". Gotovo godinu dana ju je
liječila i lijekovima, a i različitim terapijskim metodama. Djevojka je ozdravila,
željela se vratiti na fakultet i bez daljnjeg gubljenja vremena nastaviti s poslom
asistenta. Aylin je napisala izvještaj daje djevojka u takvom stanju da može nastaviti
sa svojim poslom i proslijedila ga upravi. Tročlana stručna komisija procijenila je da
djevojka još uvijek nije spremna za povratak na posao i odbila zahtjev. Aylin se nije
predavala, napisala je još jedan izvještaj. Pozvali su je na sastanak. Jedan od doktora
koji su bili u komisiji bio je šef psihijatrijskog odjela. Veoma oštro Aylin im je rekla
da je djevojka njen pacijent, da je ne mogu tako dobro procijeniti kao ona i da je
zatvaranjem svih vrata guraju u nove depresije. Članovi komisije ostali su zbunjeni.
Dr. Baker upozorio je Aylin da govori obazrivije.
"To su riječi koje izražavaju ono što sam vam namjeravala objasniti. Ne prisiljavajte
me na traženje kićenih riječi", odgovorila mu je Aylin.
Dekan fakulteta još jednom je pozvao Aylin na sastanak.
"Samanthu su procjenjivala tri izuzetna doktora, najbolji specijalisti u ovom poslu.
Govorite li da su oni u zabludi, dr. Nadowska?" rekao je dekan. Jedan od ta tri
doktora bio je i on.
"Da, u zabludi su."
"Kako to?
"Tako. Zato što ste se vi okružili nesposobnim i plašljivim doktorima."
Dekan je ustao i krenuo prema vratima. Aylin je krenula za njim.
"Svoj izvještaj neću promijeniti, gospodo. Samantha je ozdravila", rekla je i izašla.
Doktori sa Sveučilišta Cornell i Payne Whitney pacijente više neće slati Aylin.
Nakon što je napustila dekana, Aylin se nije vratila kući. Zbog toga što je mislila da
će sastanak dugo trajati, to popodne nije primala pacijente. Obilazila je prodavaonice
u Petoj ulici, obavila kupnju, a potom, da smiri živce, otišla u kino. Već se bilo
smračilo kada je izašla iz kina. Poželjela je pješačiti do kuće. Kada je stigla pred
kuću, u trenutku dok je otvarala torbicu da bi izvadila ključeve, primijetila je čovjeka
koji se iznenada pojavio iza nje. Jednom rukom je počeo vući torbicu koja je bila
obješena preko njenog ramena, a drugom držao nož koji joj je prislonio na grlo.
"Puštaj torbu, ženo, inače ćeš umrijeti."
Šiljastom petom svojih štikli Aylin je zamahnula prema njegovim testisima. Čovjek
je na trenutak posrnuo od ovog neočekivanog udarca. Okrenula se prema njemu.
Iako je na lice navukao masku, uspjela je shvatiti da je crnac. Sada je jednom rukom
čvrsto držala torbu, a drugom udarala po čovjeku. A napadač je ovaj put jednom
rukom zavrtao Aylininu ruku iza leda, a drugom pritiskao grlo. Aylin se žestoko
borila, a i vikala iz svega glasa. Kada su se začuli koraci iz kuća, nasilnik je Aylin
koja je već bila pala na zemlju, udario nogom u slabine i počeo bježati. Kada je
otvorio vrata, Hulusi na trenutak nije ništa vidio. Potom je uočio Aylin koja se
previjala na zemlji.
"Aman, Bože, jeste li ranjeni, gospodo Aylin? Ne mrdajte, ni slučajno!"
"Trči, trči za frajerom! Pusti mene, trči za njim, hajde trči..."
"Zar se trči za lopovom? Ja ne želim umrijeti", reče Hulusi.
"Prekinuo je remen na torbi", reče Aylin. Remen koji je čvrsto držala, visio je preko
njenog ramena, na njegovim krajevima nije bilo torbe.
Jeste li vi dobro?" upitao je Hulusi i pomogao joj da se pridigne. Bila je sva prljava.
Na vratu su joj ostali modri tragovi napadačevih prstiju, probadalo ju je u predjelu
slabina. Jedva je ustala, naslonjena na Hulusija ušla je u kuću. Kada je čuo što se
dogodilo, Joe nije mogao povjerovati svojim ušima.
"Koliko si novca imala u torbi?" upitao je.
"Četrdeset dolara, kreditne kartice i šminku. Uzela sam sebi novi ruž, i to baš
danas..."
"Jesi li ti luda, Aylin?" reče Joe. "Zar se tučeš s lopovom radi četrdeset dolara i
jednog ruža? A što da te je izbo nožem? Ili da te je ubio?"
"Što sam po tebi trebala učiniti? Jesam li trebala reći 'izvoli, uzmi torbu'?"
"Naravno. Dat ćeš i on će otići. Zar ti je imetak dragocjeniji od života?"
"Vi Amerikanci ste svi kukavice", reče Aylin.
"A vi Turci ste svi ludi", uzvrati Joe.
Ja nisam", reče Hulusi, "ne mogu se odvažiti na smrt radi jedne torbe. Ali naša
gospođa da."
Hillary i Phoebe bile su izbezumljene kada su saznale da je bez njihovog znanja
prodana kuća u Ramsenburgu i da je nova kuća kupljena na Aylinino ime. Ja nisam,
djevojke, taj koji će od vas tražiti odobrenje kada nešto kupujem ili prodajem", rekao
im je otac, ali one su nastavile s nabrajanjem. Dobronamjerno, Aylin je nastojala
učiniti sve što je bilo u njenoj moći. "Umjesto one kuće došla je druga. Ako je želite
koristiti prilikom odmora, ne trebate nas ni pitati, idite i boravite tamo koliko god
želite", rekla je, a Hillary je uzvratila: "To je tvoja kuća, a ne naša."
"Kakve to ima veze pod čijim se imenom vodi kuća? Mi smo jedna obitelj, Hillary."
"Ako već nema veze, zašto je onda na tvom imenu?"
"Zato što sam je ja platila svojim novcem."
"Jesi li ti imala toliko novca?"
"Kada sam se udala za tvog oca, prodala sam svoj stan. S tim novcem sam platila
kuću."
"Nisi dužna polagati račune ovim neodgojenim djevojkama, Aylin", rekao je Philip.
"Želim to. Tvoje sestre su opsjednute time da sam se udala zbog bogatstva vašeg oca.
Ako bih uspjela da one odbace ovu fiksnu ideju, to bi bilo korisno svima nama."
"Oduševljavaš me svojim strpljenjam, mamice." Prijateljski ju je potapšao po
ramenu i izašao. Doista je bio oduševljen.
Nakon što su s Betinom i njenima bili na krstarenju u Bodrumu i okolici, potom i na
Sredozemnom moru, 1988. godine Aylin i Joe su jedno vrijeme proveli u daidžinoj
kući na jednom otoku u Turskoj. Aylin je tek tada upoznavala seoski život i
odjednom je tog ljeta uočila koliko se godina gušila u betonskim zgradama velikih
gradova.
Dok je, ispunjavajući pluća prekrasnim mirisima jasmina i majčine dušice, šetala
zelenim poljima, medu niskim sredozemnim biljkama, mandarinama i maslinama, u
njoj se probudila sasvim nova čežnja. Živjeti u okrilju prirode!
"Živimo među visokim gromadama, a da nismo u stanju vidjeti ni izlazak, a ni
zalazak Sunca, Joe", rekla je. "Zar ne bi želio jedan daleko zdraviji i sretniji život?"
"Da se nastanim u Turskoj?"
"Ne baš toliko. Ali sasvim sigurno i u Americi možemo živjeti u prirodi."
Joe nije razmišljao o onome što mu je supruga rekla. Kada su se vratili u Ameriku,
Aylin je prvo spominjala kupovinu ranča u Virginiji. Toliko je bila ustrajna da su
zajedno otišli u Virginiju i čak obišli nekoliko rančeva koji su bili na prodaju. Kao
realan čovjek, Joe je znao da se ovakvi snovi nikada neće ostvariti. Aylin ne može
napustiti život koji je uspostavila u New Yorku i otići bilo kuda. Ako bi i napustila
svoje pacijente, oni neće moći napustiti Aylin. Ali, umjesto prepirke, Joe je pronašao
jedan dobar način: prepustiti sve vremenu, govoreći samo "u redu, u redu". I zaista, s
vremenom je zaboravljen san o kupnji ranča u Virginiji. Ali, ovaj put Aylin je počela
trčati za drugim snom koji je bio daleko realniji. Malo izvan New Yorka, u okrilju
prirode, medu mnogobrojnim zelenim stablima, postojale su vile. Mogli su,
naprimjer, pogledati kuću u Connecticutu.
"Oboje starimo. Zar ne bi želio živjeti daleko od gradske vreve, u mirnijem kraju?"
pitala je često muža.
"Što će biti s našim poslovima? Hoćeš li napustiti svoj liječnički posao?"
"Zašto bih ga napuštala zbog toga što bismo stanovali na udaljenosti od sat vremena?
Nekoliko dana u tjednu bih odlazila i dolazila. A isto tako bi i ti radio. I ti, inače, u
ovim godinama ne želiš svakodnevno trčkarati za poslom."
"Što će biti s ovom ogromnom kućom?"
"Ako nađemo nešto što nam se svidi, prodat ćemo ovu i kupiti drugu." Joe je
pribjegao svojoj uobičajenoj metodi. "Ako već tako misliš, onda sama sređuj to što si
zamislila. Nadi nekoliko odgovarajućih kuća, pa ćemo otići i pogledati", rekao je.
Mislio je da će i to Aylin s vremenom zaboraviti. Ali, ovaj put se prevario. Nakon
nekoliko mjeseci Aylin se pojavila pred njim da bi mu pokazala na sat, dva izvan
New Yorka četiri-pet kuća na širokim parcelama. Otišli su i pogledali ih. I, doista,
bile su to sve prekrasne kuće okružene šumom. A naročito jedna trokatna kuća u
Bedfordu na parceli od osam-devet dunuma, koja je imala izuzetan pogled na šumu i
veoma dobar unutarnji raspored. Cijena joj je, također, bila povoljna. Ako uspiju
dobro prodati svoju, mogli bi, nakon kupnje ove kuće, preostalim novcem kupiti čak
i manji stan u gradu. Kad god bi našao nešto jeftino, Joe to nije želio propustiti. Zbog
toga što je znala ovu odliku svoga muža, Aylin nije previše inzistirala, sve je
prepustila sudbini. Inače, u to vrijeme Aylin je bila preokupirana liječenjem novog
pacijenta. Zbog kupnje kuće u predgrađu crv je sada nagrizao Joev, a ne njen mozak.
"Ako se pročuje da sam ti poslao tog bolesnika, imat ću problema u Payne
Whitneyju", rekao je Baker.
"Zašto? Je l' postoji neki slučaj koji mi je proslijeđen odatle, a da ga ja nisam
izliječila?"
"Znaš i sama da nije stvar u tome. Posvađala si se s njima. Čak si i prema dekanu
bila drska."
"Svađa s njima ne može biti pokazatelj moje poslovne umješnosti."
Ja ti i šaljem ovu redovnicu zato što mislim da je tako. Nepodnošljiva si, inatna kao
koza. Ali, u isto vrijeme si i posljednja šansa ovoj ženi. A i ona tvoja."
"Ne pričaj gluposti. Zar u ogromnom gradu nema drugih bolnica osim Payne
Whitneyja? Pred mojim vratima hvata se red bolesnika, Baker."
"Možda, ali ti je veoma žao što si pokvarila veze s Payne Whitneyjem..."
"Ti si pobrkao stvari. Ne šalji mi svog pacijenta, ne želim." "Šaljem. Ne zaboravi na
ovu moju dobrotu. Bit ćeš pod mojim nadzorom. Nema rušenja tradicija bolnice.
Nema ulaska u privatnu vezu s pacijentom. Da bi zataškala slučaj sa Samanthom,
moraš uspjeti s ovim pacijentom."
"Nađi sebi drugog doktora-roba", rekla je Aylin i zalupila slušalicom.
Cijeli tjedan kretala se po kući vrlo bijesna. Čak je i Dilara primijetila tu tetinu
napetost. I ona, a i Hulusi, Šerife i Alis nastojali su da joj ne budu pred očima. Da se
još više ne bi razljutila, Joe je prestao s naglabanjem oko novca. Čim bi se iz
ordinacije popela na kat, Hulusi je da bi se opustila pred nju stavljao čašu bijelog
vina ili džin-tonik s ledom.
Jedne večeri toga tjedna, s Joevim bratom i njegovom suprugom, koji su došli u New
York, izašli su u jedan ribarski restoran u zapadnom dijelu grada. Naručili su hladno
bijelo vino i jastoge. Aylinino raspoloženje se popravilo. Dok su veselo večerali,
malo podalje izbila je tučnjava. Vičući, dva čovjeka su nekog crnca gurnuli u vodu.
Kada bi, sav zadihan, crnac promolio glavu iz vode, jedan od njih dvojice bi ga
ponovo gurnuo u vodu. Aylin, poput strijele, skoči sa stolice, otrči do vode i počne
šutati ljude koji su crnca gurali u vodu. Joe i njegov brat su na trenutak ostali
skamenjeni, a potom su i oni skočili i otrčali za Aylin. Joe je zgrabio Aylin ispod
pazuha, a njegov brat za noge, te su je tako na jedvite jade uspjeli udaljiti s mjesta
incidenta. Kada su se vratili za stol, Joe ju je prekorio.
"Hoćeš nas uvaliti u nevolje? Što imaš tražiti usred tučnjave?" "Zar niste vidjeli,
umalo nisu ubili čovjeka?"
"Što se tebe tiče tamo neki crnac? Tko zna, možda je krijumčar droge?"
"Da nisam uletjela možda bi ga ugušili?"
"I ti si mogla biti izbodena nožem. Jesi li ti luda, Aylin?"
"Ja sam položila zakletvu da ću se boriti za svaki ljudski život", odgovori Aylin.
Te večeri na povratku kući Joe ju je upitao: "Zašto si toliko nervozna ovih dana?
Imaš problema s nekim pacijentom?"
Aylin je svoga muža ostavila bez odgovora. Sljedećega dana telefonirala je Bakeru.
Jesi li nekome poslao onu redovnicu o kojoj si mi pričao prošloga tjedna?" upitala je.
"Ne. Čekao sam tvoj poziv."
"Telefoniram, eto."
"Neka ti je Bog na pomoći", reče Baker. Kada je spustio slušalicu, podrugljivo se
cerio kao zlobni lovac koji je lovinu namamio u svoju stupicu.
 R E DO V NI C A NA N C Y

Sjedila je nasuprot tajnici ne progovarajući niti jednu jedinu riječ, nepomična poput
kipa. Velika crna aktovka prislonjena joj je uz noge. Uprkos tome što je imala smeđu
kosu i oči, bila je bezbojna i neprimjetna žena, nekako čudno siva.
Nije odgovarala Irene kad ju je pitala za ime. Nije se bunila, mada je prošlo petnaest
minuta od njenog zakazanog termina. Kao kip. Zbog toga što je znala da očekuju
neku redovnicu koja ima govornih poteškoća, Irene je pomislila da bi upravo to
trebala biti ona, redovnica Nancy. Na sebi je imala sivi kratki kaput. Zašto ova
redovnica, koja je Irene podsjećala na zgusnuti oblak dima, nema bijelu maramu i
crnu mantiju? Zar ne bi izgledala daleko misterioznije u toj tradicionalnoj odjeći?
Redovnica je bila svjesna da je kod žene nasuprot sebe izazvala razočaranje. Ono
uzajamno razočaranje na koje je bila naviknuta tijekom cijeloga svoga života. Ali,
više joj to nije ni nakraj pameti. Već dugo joj je sve tako. Jedini razlog njenog
dolaska ovamo je da dobije na vremenu. Dali su joj rok još godinu dana. Crkva će
još godinu dana snositi troškove seansi. Ovoj redovnici, koja već četiri godine ne
progovara niti jednu riječ i koja je svoju psihičku krizu dovela u kronično stanje,
Crkva ništa više od toga ne može pružiti. Ako ni seanse dr. Nadowske ne budu dale
nikakav rezultat, Nancy će biti vraćena kući. Da bi iskoristila upravo ovu godinu
dana, Nancy je odlučila posjećivati seanse dr. Nadowske. A nakon godinu dana što
Bog da. Mada je godinama redovnica Nancy smatrala Crkvu utočištem robova
kojima je nužna pomoć. Nije to, dakle, tako kako je mislila. A, opet, ona nije imala
drugoga mjesta gdje bi mogla pokucati na vrata. Već odavno je izgubila prijatelje,
rodbinu. I svoju vjeru. Jedino je ostao Bog, kome se mogla prikloniti. Inače, i jedini
razlog zbog kojeg nije izvršila samoubojstvo bio je njen Bog, u kojem je nalazila
trenutačno rješenje. Dušu koju joj je On dao, ne može uzeti svojim rukama.
Palila se zelena lampica na Ireninom telefonu.
"Doktorica Nadowska vas čeka, možete ući", Irene joj se obrati.
Ovu ženu ruskog prezimena Nancy je zbog nekog razloga uvijek zamišljala s ruskim
licem. Kada je na početku svoje službe u Crkvi poslana u New York, neprestano je
tijekom svoga bolničarskog rada sretala ruske emigrante. Izbliza je poznavala rusku
fizionomiju, njihov grubi akcent u kojem je dominiralo slovo "R". Dok je uzimala
svoju crnu aktovku i ustajala, pomislila je da bi čak na licu Nadowske mogla zateći i
bradu. Sada stoji pred vratima. Ono što godinama nisu uspjela svećenička moralna
podučavanja, zaklinjanja Isusu, niz doktora i tone lijekova, učinit će ova bradata
Ruskinja, ha! Redovnica pritišće kvaku i doživljava veliko iznenađenje. Nadowska,
za koju je mislila da će je čekati sjedeći za stolom, dočekala ju je na nogama, odmah
ispred vrata. Ne, ova žena ne može biti Nadowska. Ova žena je visoka, vitka, lijepa,
plava i očiju čiju boju baš nije uspjela otkriti. Umjesto nezgrapnoga kostima ili
bijeloga ogrtača, na sebi je imala neku zeleno-plavkastu bluzu i svjetlozelenu suknju.
"Izvolite, sestro Nancy, ja sam doktorica Nadowska." Ispružila je ruku i čvrsto
prihvatila redovničinu ruku.
"Znate, vi ste moj prvi pacijent koji pripada Crkvi. Zbog toga sam uzbuđena. Prođite
ovamo, sestro. Fotelja je pomalo neudobna, napravljena je za krupne Amerikance.
Dopustite da vam ovaj jastuk stavim iza leđa. Već odavno ga namjeravam zamijeniti,
ali sve nekako odlažem za poslije. Tako sam lijena za poslove te vrste."
Sestra Nancy sjedila je sva zbunjena. Ovaj akcent nije ruski. Ovakvu ženu do sada
nije srela. Prostorija u kojoj se nalazila podsjećala je više na dnevni boravak neke
kuće, a ne na ordinaciju.
"Sestro Nancy, hoćete li mi ispričati što je dovelo do vaših kriza?" Nije bilo
odgovora.
"Ispričajte mi ono što želite ispričati."
Mukla tišina.
"Vi ste, sestro, iz Škotske, jedne od najljepših zemalja na svijetu. Najbolje bi bilo da
mi opišete grad u kojem ste rođeni. Jeste li odrasli na obali jednog od onih poznatih
jezera?"
čvrsto stisnutih tankih usana, Nancy je sjedila poput kamena i gledala u pod. Jedini
dijelovi tijela koji su davali znakove života su njene ruke, koje su u stalnom pokretu,
kao da neprestano stišću neku lopticu u šakama. Aylin je beznadno promatrala ovo
nijemo i iznureno tijelo pognute glave koje je sjedilo ispred nje. Mišel ju je upozorio.
I ne samo upozorio, gotovo ju je preklinjao da se drži podalje od sestre Nancy.
Nebrojeno puta joj je rekao da je to Bakerova klopka jer ta sestra predstavlja
beznadan slučaj. Do besvijesti ju je provocirala misao da ne smije pobjeći od
Bakerovog izazova i da se mora suočiti s njegovom namještaljkom. Donijela je
odluku da po svaku cijenu uzme ovu bolesnicu. Unatoč tome što joj je Mišel
govorio: "Grdno ćeš se kajati, ni slučajno to ne čini." Neki njen unutrašnji glas
govorio je: "Ne strahuj, uspjet ćeš!"
"Sestro Nancy, mi smo upućene jedna na drugu. Cijelu godinu dana, dva puta tjedno
po jedan sat, provodit ćemo u ovoj sobi, jedna nasuprot druge. Kako god ste vi
položili zakletvu prilikom ulaska u samostan i ja sam se zaklela na nešto slično kada
sam postala liječnica. Nemam pravo odbiti bolesnike koji mi dođu ili mi budu
poslani. Prekinjem vas da pomognemo jedna drugoj. Ne odgovarate na moja pitanja,
ali, molim vas, podignite glavu i pogledajte me u lice. Ja ću sada pročitati neke
detalje iz vašega dosjea. Upozorite me ako budete imali neki prigovor."
Sestra na trenutak podiže glavu, pogleda Aylin u oči i opet spusti glavu i počne
gledati ruke. Ali, Aylin je u onom trenutnom pogledu već čula krik u očima.
"Sestro Nancy, rođeni ste 17. rujna 1942. godine u škotskom gradu Dumbarton kao
peto dijete u porodici koja je osim vas imala još trinaestoro djece. Zovete se Mary."
Sestra silovito maše glavom. Aylin razumije, ona je sada sestra Nancy. Protivi se
oslovljavanju imenom koje joj je dala njena obitelj. Da možda nije u disharmoniji s
identitetom unutar svoje obitelji? Poput hijene koja prati svoj plijen, izoštrenih svih
čula, spremna na analizu svake geste, svakog pokreta, svakog pogleda, Aylin je
nastavila s čitanjem.
"Obitelj nije imućna, ali se i ne guši u siromaštvu. Ukućani su međusobno uglavnom
u dobrim odnosima, imate zdrave odnose s braćom. Vama najdraži brat bio je Brian,
koji je dvije godine mlađi
od vas i umro je od leukemije. Isto tako vas je veoma potresla i smrt mlađe sestre
koja je umrla kao dijete."
Grčenje sestrinih ruku je prestalo. Oči uopće nije odvajala od poda. Kao da se
skamenila.
vašoj obitelji bilo je mnogo žrtava svih vrsta raka, a naročito leukemije. Vaša tri
brata, dvije sestre, vaša mama, otac umrli su od raka... (Da se možda ova žena ne
osjeća krivom što i ona nema rak kao i oni?) Molim vas, sestro, pogledajte me u
lice."
Nancy na trenutak podiže glavu i odmah je spusti.
,,U osamnaestoj godini, prije zatvaranja u samostan, imali ste jedan ljubavni
doživljaj koji nije bio nešto posebno značajan. Jedan prijatelj vašeg starijeg brata, s
kojim ste zajedno odrasli, zaljubio se u vas. Nakon rastanka s tim momkom,
zatvarate se u samostan." Sestrine ruke ponovo počinju stiskati one nevidljive
loptice. "Vaša majka, braća i sestre, a naročito vaš otac, žestoko su se usprotivili
vašoj odluci o zatvaranju u samostan. Niste ih slušali. Nakon devetomjesečnog
iskušeništva položili ste zakletvu i ušli u Crkvu. Potom dugo razdoblje kada radite
kao bolničarka. To bi, ukratko, bio vaš život. Što je bilo presudno u vašem odabiru
ovog teškog puta, sestro? To što je vaša sestra umrla bolnom smrću? Što vas je
razočarao onaj mladić? Možda se usudio da vas siluje? Što velite?"
"Ne znaš ti ništa", pomislila je sestra Nancy, "prenatrpani dosje o meni nije čak ni
blizu istine. Onaj mladić nije bio zaljubljen u mene, nego u moju sestru. Zašto bi
volio mene, nalik na prljavu vjevericu, kad je već postojala moja sestra svjetlosmeđe
kose koja joj je u valovima padala po ramenima, i očiju nalik na duboko i mirno
jezero... On je volio nju. To jedino ja znam. Znam i čuvam jedino za sebe. Isto kao
što sam skrivala i sestrinu tajnu ljubav. Kao da smo igrali u nekoj jeftinoj filmskoj
sapunici; sestra je voljela jednog oženjenog muškarca, Willie sestru, a ja Willieja. A
ja sam uvijek šutjela. Čak i tada. Premda još nisam bila dala zakletvu, nije bilo
zabranjeno pričati kao što je u samostanu. Svi su pričali osim mene. O svojim
beznadnim ljubavima pričali su mi i moja sestra, a i Willie. Ja sam samo slušala i
šutjela."
"Propisujem vam lijekove, sestro Nancy", govori Aylin. "Molim vas da ih ne
zanemarujete. One roze uzimat ćete ujutro nakon buđenja, a one druge uvečer prije
spavanja. Oni će vas opustiti. I ja ih povremeno uzimam, dobro mi čine."
Nancy je bila prilično zbunjena ovom neočekivanom pažnjom. "Vidimo se u srijedu.
Ovdje je blizu i autobusna stanica. Objasnit će vam Irene."
Irene, koja je na vratima ispraćala Nancy, ponovo se pali zelena lampica. Zatvara
vrata i polazi u kuhinju. Džin, tonik, mnogo leda i jedan režanj limuna stavlja u čašu
i prelazi u Aylininu prostoriju.
"Smjesta mi pronađi Bakera, obavezno moram imati više podataka o ovoj ženi."
Uzima veliki gutljaj džina.
Irene spaja telefon.
"Baker, nedovoljni su podaci koje si mi dao o redovnici."
"Sve što sam imao, u dosjeu je", govori Baker.
"Trebaju mi telefoni i adrese njene rodbine. I crkve u kojima je službovala, naravno."
"Neka poslove oko tvojih pacijenata obavlja tvoja tajnica", uzvraća Baker.
"Upozorio sam te da ovaj slučaj neće biti jednostavan. Ha, još nešto, motrim na tebe,
Nadowska, ovaj put se dobro pripazi. Ako čujem da si s pacijenticom ušla u vezu
izvan ordinacije, znaj da ću proslijediti svoju žalbu."
"Proklet bio, Baker." Spušta slušalicu. Ponovo se pali Irenina zelena lampica.
Promalja glavu kroz vrata.
"Ja sam od tebe tražila džin, a ne i tonik. Nalij u tu čašu džin kako treba."
"To što ćeš popiti još džina, neće redovnici odvezati jezik." "Nisam u stanju slušati
tvoje pametovanje, Irene."
"Ni to što vičete na mene također neće odvezati njen jezik." "Donesi mi džin",
razbjesni se Aylin.
S bocom džina u rukama ulazi Irene. Lijeva još malo džina u čašu.
"Nađi crkvu u kojoj služi ova sestra, zovi bolnice, vidi ima li u New Yorku rodbine
ili nekoga tko poznaje njeno djetinjstvo. A bocu ostavi na mom stolu."
Irene izlazi ne ostavljajući bocu. Aylin ne progovara. Uzima još jedan veliki gutljaj
džina. Da je u mogućnosti, Bakera bi rastrgala, premlatila i izvrijeđala. Njegova
poslovna ljubomora dostigla je kritičan stadij.
Radi sve što je u njegovoj moći kako bi iživcirao Aylin. Kako nije uspijevao postidi
uspjeh sa svojim pacijentima, bavio se Aylininim metodama. Ali, nije bio svjestan
koliko je na taj način izaziva.
Aylin ponovo počinje pažljivo iščitavati dosje pred sobom. Dodaje bilješke u vezi s
redovnicom. Pušta kasetu i sluša razgovor. Monolog. Nije uspjela čuti čak ni ženin
glas. Ali neće se predavati. Nakon pametovanja Bakeru i Joeu preko vikenda, morala
je uspjeti.
Bila je svjesna da je već duže vrijeme nepravedna prema Joeu. Iz nekog razloga je
drskost njegovih kćeri počela iznositi pred muža koji u tome apsolutno nije imao
nikakve krivnje. Da je Hillary ne voli, znala je od samog početka, ali uopće na to nije
obraćala pažnju. Štoviše, njeno nedolično ponašanje prihvaćala je s razumijevanjem,
shvaćajući ga kao izljev ljubomorne kćeri. Ali, od proteklog Božića djevojka joj je
sve više išla na živce. Gurala je nos u sve njene poslove. Aylin se ljutila što joj se u
život miješa žena koja ima svoj posao, muža i svoj dom. Naposljetku je na zub uzela
to što Aylin želi kupiti kuću izvan grada. Smatrala je da njen otac ne može stanovati
tako daleko od New Yorka. Tako je proteklog vikenda odjednom eksplodirala
napetost koja se gomilala, ali Aylinina reakcija na Hillaryno ponašanje udarila je na
krivo mjesto. Na kraju zamornoga monologa
o Hillary, slikarstvu i slikama njenog muža, Aylin uzvikne: "Koliko god sam ja
vrtlar, Darrell je isto toliko slikar."
Aylinino vrtlarstvo predmet je izrugivanja cijele obitelji. Zbog toga što voli prirodu,
Aylin je konstantno kući donosila lončanice s raznim biljem. Međutim, svi znaju da,
usprkos svim njenim naporima, ono ne uspijeva živjeti više od dva tjedna.
Mislim da se varaš, Aylin", odgovara Joe, Jer Darrell za život zarađuje prodajući
svoje slike."
"Ne, ne zarađuje, jer Darrell ne uspijeva prodati svoje slike."
Duboka mržnja u Hillarynom pogledu do besvijesti je izluđivala Aylin.
"Činiš nepravdu prema Darrellu, Aylin", Joeov glas je bio kao
led.
"Suočenje s činjenicama jedna je od metoda liječenja u psihologiji. To rješava niz
problema."
"Darrell to ne radi zbog novca, nego iz ljubavi, iz zadovoljstva."
"Neuspjeh ne donosi zadovoljstvo."
"Zašto se baviš nama, Aylin?" govori Darrell.
"Ne bavim se vama, ali sam ljuta što tvoja supruga konstantno zabada nos u pitanja
koja se tiču mene i mog muža!"
Joe se guši, našao se između dvije vatre. Aylin je utučena i osjeća kajanje zato što je
povrijedila Joea i Darrella. Ali se potajno radovala što je i Hillary ugrizla za dušu.
Zapravo, već dugo Aylin ne može prepoznati samu sebe. Jedna razmažena djevojka
gotovo je u vješticu pretvorila ženu koja se plašila i mrava povrijediti. O tome će
prvom prilikom popričati s Mišelom. Ispija još jedan veliki gutljaj džina i obraća se
Ireni, koja u tom trenutku ulazi unutra i poprijeko je gleda: "Da bi odgodili svoju re-
akciju, mnogi u sebi broje do deset, dvadeset. Ja pijem deset gutljaja džina, i
ugodnije je od brojanja, a i efikasnije."
S jastukom, koji joj je iza leđa smjestila Aylin, s velikom aktovkom prislonjenom uz
noge Nancy je opet sjedila kao okamenjena. Ni riječi. Aylin priča, ona sluša. Možda
i ne sluša. Danas je poprilično odlučna da pogled ne odvaja od poda. Komunikacija
je lošija nego prošli put.
"Sestro Nancy, vaša dvije godine mlađa sestra umrla je u jedanaestoj godini. Dok je
bolovala, uopće se niste odvajali od nje. To mora da je veoma djelovalo na vas.
Možda se tih dana u vas usadila ideja da postanete redovnica i da pazite na bolesne.
Je 1' tako?"
Nancyne ruke opet počinju drobiti onu nevidljivu lopticu.
"Vaša majka bila je veoma privržena toj vašoj sestri. Kakav li je bio njen odnos
prema vama? Mora da vas je ova smrt približila. Molim vas, pogledajte me u lice,
sestro. Dopustite da vam vidim oči."
Načini kao da će podići glavu, ali je odmah ponovo spusti.
"Neću dopustiti da mi vidiš oči. Ja svoje emocije skrivam već četrdeset godina,
Nadowska. Hoću li ih sada tebi otvoriti! Čuj, smrt je približila mene i mamu. Hah!
Nas ništa nije približilo. Ja sam bila njena najružnija i najneupadljivija kći. Niti sam
imala crvenu kosu, niti su mi oči bile zelene, a niti sam bila visoka. Bila sam smeđa
poput kućne stjenice, prikliještena između mnogobrojnih mladića i djevojaka... Dok
je moja plavokosa, lijepa sestra umirala, na mom licu su
se počele pojavljivati pubertetske bubuljice. Dok god sam živa neću moći zaboraviti
one majčine poglede koji su pitali zašto ona?'. Sestra je umirala dugo i veoma
bolnom smrću. Svaki dan, topeći se poput svijeće. Umjesto nje, veoma rado bih s
ovoga svijeta išla ja. Sigurna sam da bi i majka to željela. Za mnom bi žalio možda
jedino Johny. Ja sam bila njegova mala vjeverica. Ali, pravo izbora Bog ne ostavlja
nama. Uzeo je moju sestru, a ostala sam ja sa svojom kosom koja se nije dala
uobličiti. Da bih povrh svega vidjela i Johnyjev odlazak. Rak čovjeka uzima uz plač i
vrisku. Ali, kako ćeš to ti znati?"
Aylinine ruke počinju se znojiti. Ova žena je zid. Ne ostavlja ni najmanji prostor za
probijanje svjetlosti. "Ah, Mišel, zašto te nisam poslušala..."
"Sestro Nancy, tegobne smrti voljenih duboko rane našu dušu. Ove reakcije mogu se
pojaviti čak i godinama kasnije. Vi ste raku prinijeli mnogo žrtava. Tko zna koliko
ste bola podnijeli. Moja majka, također, umrla je od raka. Bila sam veoma mlada.
Vjerujte da je u mom životu presudno bilo to što joj nisam mogla ublažiti boli, što je
nisam mogla spasiti. Možda sam upravo zato željela postati doktor." Nancy na
trenutak podiže glavu i gleda u Aylin, koja kao da vidi slabi blijesak prijateljstva.
"Pišem vam lijekove. Ni slučajno ih ne zanemarujte. Vidimo se u ponedjeljak. Sestro
Nancy, možda veoma sporo, ali crva koji vas nagriza sigurno ću naći i uništiti. (Tako
i tebe, Baker. Ti si moja potisna snaga. Poslao si mi ovu ženu da bi me uništio. Ali,
pričekaj pa ćeš vidjeti tko će na kraju pobijediti.)
Irene, spretna i požrtvovna draga Irene, opet je uspjela. Pronašla je nekoga tko zna
redovničino djetinjstvo. Stanuje na Bronxu. Platit će joj putne troškove i u utorak, u
dva sata, bit će u ordinaciji. Prije seanse u srijedu, Aylin će možda u rukama držati
veoma bitan ključ. Toliko su bile oduševljene da u to ime otvaraju bocu šampanjca
već ohlađenu u zamrzivaču. Irene sjeda na trosjed za pacijente i počinje oponašati
Nancy kako se igra rukama. Da ih netko vidi... Aylin udara u gromoglasni smijeh.
Da ih vidi, što bi Baker pomislio? Zvoni zvonce na vratima. Aylin i Irene ostaju kao
skamenjene. Dok s bocom šampanjca i čašama u rukama Irene trči u kuhinju, Aylin
gasi radio, dotjeruje odjeću i kosu.
,,A gdje je ono da nemam seansu? Tko li može biti?"
"Nemamo zakazan termin. Tko li je?"
Irene otvara vrata, pred njom je stari, uvijek isti poštar Steve.
što vi galamite? Tu je neka zabava?"
Aylin ga uzima ispod ruke i uvlači unutra: "Donesi još jednu čašu, Irene, imamo
gosta na zabavi."

***

Starica, tamnoplavih očiju i sijede kose, mirno je sjedila naspram Aylin. Pretvorena
u uho, Aylin je, analizirajući, slušala svaku riječ,
Imala je teški škotski naglasak. Ono što nije mogla razumjeti, Aylin je tražila da joj
ponovi.
Nisu se uopće razlikovali od bilo koje škotske obitelji koja je živjela na periferiji
McCinloplarin Dumbartona. Kao i svi drugi, i oni su imali nedovoljno novca, a
previše djece. Bili su privrženi jedni drugima, tradicionalna katolička obitelj, eto...
Naravno, otac je mnogo pio, ali tko nije? Štoviše, tijekom svoga života jadnik je
doživljavao smrti svoje djece, jednu po jednu. Mary je bila pametna, marljiva
djevojka, koja nije bila lijepa. Imala je veoma spretne ruke. Što god bi se pokvarilo u
kući, ona bi popravljala. U tome je bila bolja čak i od svoje braće. Otac ju je nazvao
"kućnim majstorom". Od sve braće i sestara, Mary je najviše voljela Johnyja, koji je
bio nešto stariji od nje. S njim je dijelila sve svoje tajne, a kakve bi tajne moglo i
imati dijete, eto. Svi su se slagali da ju je jako pogodila sestrina smrt. Jednu noć ju je
Johny čuo kako moli Boga da uzme nju, a ne sestru. Mary se uopće nije odvajala od
bolesne sestre. Čvrsto ju je držala za ruke čak i u trenutku kada je umirala. Ali,
nakon te smrti, počela se veoma čudno ponašati. Mislili su da će mnogo plakati,
vikati, zapasti u krizu, ali ona se ponijela krajnje hladnokrvno. Nakon sprovoda nije
prozborila niti jednu riječ o toj sestri. Ostala je nijema. Šutnja je skoro bila kao njena
sudbina. Tako, Mary je bila jedno čudno dijete. Ha, prva ljubav? Nije bilo ništa
naročito bitno. Prijatelj njene braće, koji je stanovao u istoj četvrti, Willie... Svi su
inače skupa odrasli. Djevojke se zaljubljuju u momke iz četvrti, neprimjetno. Tako,
prolazno nešto. Nije previše ni trajalo. Vjerojatno vragolasti Willie djevojci nije
priuštio slast ljubavi, jer je, nakon flerta od nepune godine, poželjela ući u samostan,
Nakon staričinog odlaska Aylin iznova čita bilješke koje je načinila. Pažljivo, kao da
slaže puzzle, komadiće slaže jedan pored drugog, rastavlja i stavlja na drugi način.
Sve je uzalud. Starica joj nije uspjela dati neki značajan nagovještaj. Da se
posavjetuje s Mišelom? Ali, šta je rekao: "Ni slučajno me ne petljaj s nijemom
redovnicom." Aylin pritišće na Irenino dugme. Irena proviri glavom unutra.
"Džin ili šampanjac?"
"Ni jedno!"
"Što je bilo?"
"Ispričala mi je mnogo toga nekorisnog."
"Reci da smo joj uzalud platili putni trošak."
"To nije bitno, izgubili smo vrijeme uzalud."
"Ali, iskreno, zahvaljujući njoj dobro smo se zabavile. Poštar dugo vremena neće
zaboraviti tu proslavu. Sto ćemo sada?"
"Probat ćemo s njenom rodbinom iz Škotske. Jesi li pronašla njihove telefone?"
"U crkvi su mi dali nekoliko brojeva", odgovara Irene. "Kada je ovdje jutro, tamo su
ljudi već gotovi s poslom, što da radimo?"
"Ja ću, da bih telefonirala, večeras naviti sat u tri. Pod svaku cijenu moram načiniti
napredak u terapiji", govori Aylin. "Neću Bakeru priuštiti užitak da me matira."
"Znam ja tebe i bez Bakera", govori Irene. "Baker je samo tvoj izgovor."
Redovnica sjedi naspram Aylin. Torbom je ponovo prekrila noge. Na zakazani
termin ne kasni čak ni sekundu. Ni sekundu prije, a ni sekundu kasnije. Točno u tri
zvoni na vrata. Zbog te njene odlike, Irene joj je dala ime "točno vrijeme", a Aylin
"švicarski vlak".
"Sestro Nancy, nakon devetomjesečne kušnje, bila je ceremonija polaganja zakletve.
Naposljetku ste u samostanu ne kao iskušenica, već kao redovnica. Šalju vas u jednu
bolnicu u New Yorku. Tijekom tri godine teško ste radili. Uvijek dobrovoljno
savladavajući sve poteškoće, tražeći i dodatne obveze. Štoviše, vaša želja je bila i rad
u operacijskoj dvorani. To je jedan od najnapornijih poslova. Od čega bježite?
Smatram da mislite kako ste počinili neki grijeh. Da taj grijeh slučajno nije vezan uz
smrt vaše sestre? Da joj niste zavidjeli što je ljepša od vas i da potajno niste željeli
njenu smrt? Pogledajte me u lice, sestro Nancy. Hajde, pogledajte me u oči!"
"Ah, koliko ste daleko od istine, Nadowska. Ali, nije mi te uopće
žao. Više ne žalim ni za kim. Ja sam bila spremna dali svoj život za sestru, a ti misliš
da sam joj željela smrt. Kako sam u tim godinama bila bezazlena i mekoga srca.
Znam da se mučiš sa mnom. Ali, nisam se ni ja malo namučila u svom životu. Da te
pogledam u oči. Eto, gledam. Čitaj, ako možeš čitati!"

Uzaludno izgubljen sat vremena...

Redovnica sjedi na svom uobičajenom mjestu nasuprot Aylin.
Gleda u pod i igra se rukama. Aylin priča već punih četrdeset pet minuta, grlo joj se
osušilo. Posljednjih tjedana redovnicu je počela primati u posljednjem terminu. Zato
što joj je nakon sestre Nancy ponestajalo snage za druge pacijente. Ova sićušna
nijema žena crpila je svu njenu energiju. Aylin se uopće ne sjeća da se nekada,
tijekom duge poslovne karijere, susrela s takvim inatom. Počinje gubiti nadu.
Koja je po redu ova seansa? Nema nikakvog pomaka. Kao da sestra
dolazi samo da bi uzela lijekove. Skoro da ju je počela okretati oko
prsta. Kao da joj se na licu smjestio neki podrugljiv izraz. Krajem
seanse Aylin ponovo piše recept.
Uzaludno potrošen još jedan dan...
"Sestro Nancy, šteta je za nas obje. Svijet je toliko lijep da ga je šteta potratiti zbog
pitanja koja vi skrivate u svom srcu. Ako hoćete pričajte, ako nećete nemojte pričati.
Što ćemo, radite što vam volja! Sjedite u uglu i igrajte se svojim rukama kao da
oblikujete kip. (Kip! Da pokuša ovu ženu primorati na pravljenje kipa?) Kada vi
izađete, ja ću, samo zbog vas, popiti jedan poveći džin-tonik i tako se opustiti. Ali,
što ćete vi raditi? (Kip... Zašto se toga ranije nije sjetila? To se obvezno mora
isprobati.) Mislite Ii da osim vas nema drugih koji su, također, u nevolji? Možda su
čak i moji problemi teži od vaših. Znate li da se moram baviti pastorcima koji me
mrze? I to ne jedno, dvoje, već točno četvero. Što sam im učinila? Ništa! Štoviše,
potrošila sam se za jedno od njih koje je mentalno zaostalo. Da, dobro ste čuli; jedna
od pastorki je mentalno zaostala. Nije pametna kao vi, ali opet priča. Uspijevam joj
pomoći zato što priča sa mnom. Mogu je prikazati pametnijom no što uistinu jest. A
opet nisam uspjela dobiti pri-
znanje njenih sestara. U njihovim očima ja sam teški zločinac. Zločin je to što sam se
udala za njihovoga oca. Čim okrenem leđa, moje ime postaje 'pohlepna žena i
alkoholičarka', mada nisam ni pohlepna, a ni alkoholičarka. Ja, eto to su problemi s
kojima se ja borim. Oh, sad mi je lakše. Baš fino što sam to izbacila iz sebe. Što bi
falilo da ste i vi svoje srce otvorili meni? Ali, vi to ne činite. Vaše srce čvrsto je
zatvoreno u vašoj ruci. Hajde sada, do viđenja. Kada dođete kući, sjedite i razmislite
jeste Ii jedino vi jadna osoba? Vidimo se u srijedu."
Kao 1 uvijek, zajedno sa sestrom ide prema vratima. Irene je ušla u kuhinju.
Oglašava se nakon sestrinog odlaska.
"Tvoj džin je spreman, da ga donesem?"
"Ma, pusti sada džin, dolazi brzo. Trebaš mi nadi glinu."
"Što je glina?"
"Ilovača, blato, što god da je, eto. Materijal potreban za izradu kipova."
Irene s čuđenjem gleda u Aylin. "Otkud sad to?"
"Irene, prestani sa zapitkivanjem, odmah idi, pronađi i uzmi to što tražim."
"Samo ću te upozoriti da postaješ sve ekscentričnija", odvrati Irene.
Redovnica Nancy dolazi u uobičajeno vrijeme i smješta se na uobičajeno mjesto.
Aylin pred nju stavlja gomilu blata u ogromnoj tepsiji.
"Sestro Nancy, vi stalno pravite pokrete kao da nešto mijesite u rukama, ja sam vam,
eto, nabavila glinu. Probajte, da vidimo. Znam da imate vrlo spretne ruke."
Ne obraćajući pažnju na sestrin zbunjeni pogled, u ruke uzima jedan stručni,
medicinski časopis, ulijevo okreće svoju obrtnu stolicu i, kao, počinje čitati.
Zapravo, neprimjetno je promatrala ženu, čiji se lik ocrtavao na staklenom ormaru.
Srce joj je bilo u grlu. "Moj Bože, pomozi mi", govorila je u sebi, "i meni, a i ovom
svom čudnom robu." Redovnica već deset minuta nepomično sjedi. Potom, lagano
ispruži ruke i uzima glinu. Kao da mijesi mljeveno meso, stišće glinu, pravi lopticu,
zatim je ravna. Aylin se plaši čak i udahnuti zrak. Ah, kada bi sada Irene donijela
jednu čašu džina s ledom! Neće moći podnijeti ovaj stres. Ne, neće moći podnijeti.
Ona je uvijek bila jaka. Promatra
ženu plašeći se i glavu pomaknuti. Kao da će se cijela magija pokvariti i najmanjim
krckanjem. Prolazi pola sata. Medu sestrinim prstima glina se drobi, skuplja,
izdužuje, prelazi iz oblika u oblik. Aylin se lagano okreće. Obrazi žene kao da gore.
Medu rukama oblikuje nešto nalik na konja. Kao da se zatvorila od vanjskog svijeta.
Aylinin strah bio je uzaludan, Nancy ne bi čula ni da top puca; s blatom u rukama,
ona je sada u jednom sasvim drugom svijetu. Pretvorila se u jednu malu djevojčicu,
trči po brdima zemlje u kojoj je rođena, njenim borovim šumama koje se spuštaju
prema jezerima.
Prolazi dvadeset, trideset, četrdeset minuta. Kada bi Irene znala, kada bi mogla
pretpostaviti, kada u ovu sobu nikako ne bi spajala telefon. Kada se ne bi prekidala
ova jaka struja, koja se oformila između gline u rukama i njene duše. Laganim
pokretima, Aylin se pridiže i izvlači van.
Pola osam je. Aylin se ovaj put ne pretvara, već doista čita svoj časopis. Irene je već
odavno otišla. Redovnica na stol spušta i dio koji je posljednji napravila. Jedan konj,
nešto nalik na pticu, križ i jedan grumen koji podsjeća na dječju glavu. Redovničine
ruke su se dokopale svog krila, stoje mirno, bez pokreta.
"Sestro Nancy, ovo je fantastično. Ne mogu vjerovati. U vama, doista, postoji
veliki talent."
Pomno promatra predmete ispred sebe.
"Što je ovo? Je li to glava?"
"Glava."
Je li Aylin dobro čula, ili halucinira? Aman, Bože, jedna riječ nakon toliko godina,
jedna jedina riječ... Glava... Aylin obuhvaća rubove svog stola. Moj Bože, pomozi
mi da napravim pravi korak. Ne smijem je uplašiti. Moram se ponijeti kao da se ništa
nije dogodilo.
"Naravno da je glava. Štoviše, ovo je dječja glava", glas joj podrhtava, na stol spušta
grumen koji je pažljivo držala u ruci. Ključ je napokon u Aylininim rukama, na redu
je lagano otvaranje vrata.
Mora biti smirena i ne reagirati. Ali, kada to Aylin nije bila poražena pred
emocijama? Odjednom skače sa stolice, kleči pred samim sestrininim nogama,
ženine ruke su u njenim rukama, čvrsto drži i ljubi njene ruke blatnih noktiju. Njen
glas kao da preklinje.
"Sestro Nancy, hvala vam što ste mi vjerovali."
Povlačeći je za ruke, diže ženu na noge. Svoje ruke omotava oko redovničina vrata i
čvrsto je stišće u zagrljaju. Na trenutak, na jedan veoma kratak tren Nancy se
prepušta, a potom se odmah opire. Aylin veoma teško uspijeva ugušiti krik sreće.
Uspjela je... Uspjela je...
Svoju kuhinju redovnica Nancy pretvorila je u atelje. Ogroman stol ispunjenje
kiparskim alatkama, glinom i daskama. Odmah nakon doručka trči ravno za stol.
Ponekad se događa da i ne jede. Satima teše, mijesi, stalno nešto radi. Njene ruke, a i
ona cijela ostaje zaprljana zemljom. Zaboravlja na sve otkako se počela baviti
kiparstvom. Kada uvečer legne, u većini slučajeva se čak ne sjeća ni kada je glavu
spustila na jastuk. Prilikom svakog posjeta, Aylin joj daje određene knjige o
slikarstvu i kiparstvu, neke na pozajmicu, a neke kao dar. Tako se u Nancynoj kući
formirala biblioteka. Seanse s Nadowskom smanjile su s dvije na jednu tjedno.
Jednom tjedno se sastaju i u Muzeju moderne umjetnosti, nešto pojedu, a zatim
obilaze novootvorenu izložbu slika ili skulptura. Nadowska je uporno zahtijevala da
Nancy ide na neki tečaj kiparstva. Čak joj je i osigurala jedno takvo mjesto. Ali, ona
odbija taj prijedlog. Inače, toliko je talentirana da je samo podukom iz knjiga mnogo
toga napravila. Većinu napravljenog darovala je svojoj liječnici. Aylinina tajnica
Irene joj je našla kupca medu uličnim prodavačima. Na jednoj od nedjeljnih tržnica
prodaju se ptice i konji. Zapravo, od svega najbolje je i radila ptice i konje. Najviše
voli njih raditi. Tako je počela i zarađivati po nekoliko dolara. Možda će sutra,
prekosutra, kada Crkva prestane plaćati, i sama početi snositi troškove liječenja.
Nadowska navaljuje da pravi veće predmete, ali ona nije željela ići van svoje
kuhinje, nije željela raditi na mjestima koja ne pripadaju njoj.
Aylin je bila svjesna da je načinjen ogroman korak otkako je u redovnici pobudila
interes za kiparstvo. Uspostavljena je nijema komunikacija između Nancy, Aylin i
Irene. Još uvijek ustrajava u šutnji, ali se sporazumijevaju znakovima koji dolaze u
značenju "da" ili "ne". Terapijske seanse i lijekovi traju još uvijek. Redovnica sada
ima radnu sposobnost i hobi, kao što je obilazak muzeja. Međutim, sve to nije bilo
dovoljno Bakeru. Želi da pred njim žena cvrkuće poput slavuja. Stalno je pritiskao
Aylin, koja je bila svjesna da joj je preostalo veoma malo vremena. Čini sve što je u
njenoj moći. Do tri sata poslije ponoći prelistava knjige, joe joj je rekao da će prijeći
u drugu spavaću sobu, ako još potraje ova redovničina šutnja, jer ga uznemirava
Aylinino skakanje iz kreveta u neko doba noći i njeno šuškavo prelistavanje knjiga.
Aylin uopće ne gubi nadu. Ključem koji drži u rukama navaljuje redom na sva vrata.
Jednog dana će taj ključ staviti u pravu bravu i okrenuti. Upravo tada će se nacrtati
pred Bakerom. "Hajde da vidim, gospon Baker", reći će, "pogazila sam sva tvoja
pravila. S pacijenticom sam se sastajala i izvan ordinacije, izlazile smo na ručak,
obilazile muzeje, ispričala sam joj svoje obiteljske probleme. Zagrlila sam je,
poljubila u ruku; štoviše, poljubila i na čelo stavila. Ti, naravno, ne znaš ni što znači
poljubiti u ruku i staviti je na čelo, nepismeni idiote. Zagrlila sam je, prislonila na
grudi. Ali, ona je sada, kao ti i ja, osoba koja priča i smije se. Idi sada i prijavi me
komisiji. Hajde, samo pokušaj!"
Jedan drugi dan... Ovaj put Aylin nije donijela knjigu o slikarstvu ili kiparstvu;
donijela je roman.
"Sestro, ova knjiga je o jednoj ženi koja, poput vas, pravi skulpture i koja to voli više
od svega na svijetu. Ja je nisam pročitala, ali sam gledala film o životu te žene.
Veoma me se dojmio. Jučer mije knjiga zapela za oko, uzela sam je za vas. Mislim
da će vam se svidjeti. Tko zna, možda je pročitate i ispričate mi je."
Aylin zavjerenički namiguje redovnici. Sestra Nancy baca pogled na knjigu koja je
stajala na Aylininom stolu, Jedna žena Camille Claudel.
Ne pruža ruku čak ni da uzme knjigu. Aylin je danas malo nervozna. Ponestaje
vremena. Isprobava sve što joj je u moći, ali ne postiže željeni rezultat. Molila je,
preklinjala Mišela, željela je konzultaciju. Sastat će se u četvrtak. Doći će i praznik.
Sve svoje nade položila je u ovaj susret. Potrebna joj je podrška za jedan novi lijek.
Premda, Mišel vjeruje da toj ženi neće pomoći nikakav lijek. On smatra da kod
redovnice postoji okoštali inat, ni klorovodična solna kiselina ga ne može
iskorijeniti. Ah, koliko ponekad poželi Mišela.
Kraj seanse. "Danas smo trebali ići k meni, da pokažem gdje sam stavila vaše
skulpture. Da se popnemo gore? Popit ćemo i po jedan findžan kafe", govori Aylin.
Jedno jedva primjetno klimanje glavom, koje dolazi u značenju "da". Aylin utrpava
papire u ladicu, sestra pakira svoju ogromnu crnu aktovku. Aylin je podsjeća na knji-
gu sa stola. Nemajući kud, sestra uzima knjigu i stavlja je u crnu aktovku.
"Sestro Nancy, od prvog dana me ne prestaje zanimati što nosite u toj ogromnoj
aktovci. Možda ćete mi jednog dana pokazati, ha?" Sestra Nancy grize usnu da ne bi
prasnula u smijeh. Aylin nabrzinu otvara ladicu, razbacujući papire okolo, vadi dosje
i odmah bilježi.
"S. N.: jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh. 12. rujna 1988."
Oduševljena Nancy razgleda slike na zidu. Nikada ranije nije vidjela tako lijepu
kuću. Slike pozlaćenih okvira su lijepe, sitni ukrasi na policama lijepi, ćilimi na podu
veoma, veoma lijepi. U polumračnom salonu osjeća se gotovo kao u nekom dvorcu.
Aylin je njene skulpturice poredala po okruglom stoliću, koji se nalazi pored divana i
koji je do poda prekriven jednim kadifnim stolnjakom. I to baš na sredini salona.
Ova kuća ne sliči na one uobičajene američke kuće. Ima posebnu atmosferu. Što to,
što to? Hah, našla je, eto; ova kuća je u orijentalnom stilu. Eh, nije toliko neobično
za jednu Mađaricu. U najmanju ruku. Mađarska je u istočnom dijelu Europe. Sestra
Nancy već dugo misli da je Aylin Mađarica.
"Sestro Nancy, sviđa li vam se mjesto koje sam izabrala za vaše skulpture?"
Njeni obrazi pocrvenjeli su od stida, glavom izražava negodovanje.
..Što, ne sviđa vam se? Razumijem, mislili ste da ću ih staviti u neki zabačeni kutak.
Ne. Mjesto tim umjetninama je upravo tamo. Pogledajte snagu u krilima ove ptice.
Kada bi je pustili, poletjela bi. Isto kao i ja."
Redovnica uzima konja s njegovog mjesta i stavlja ga na policu s knjigama.
"Ne dolazi u obzir, sestro, nikako. Mjesto tom konju je ovdje. Znam zašto ste to
učinili. Da ne bi netko vidio i pitao tko je napravio nešto tako lijepo. Ah, ta vaša
skromnost! Svi će pitati, a ja ću, sasvim ponosna, reći da je to izradila moja
pacijentica. Vjerojatno imam toliko prava."
Odjednom neko komešanje iza njih... Redovnica se uplašeno okreće. Jedan krupni
čovjek dobronamjernog izraza.
"Sestro Nancy, ovo je moj muž Joe Cates. Može se reći da vas i on poznaje."
,,I to kako", odgovara čovjek. "Pratim vaš izuzetni napredak."
Kada je vidio njene zbunjene poglede, odmah se ispravlja. "Mislim na vaše
kiparstvo. Aylin mi je pokazala i ono što ste prvo napravili. Već ste postali pravi
profesionalac."
"Hvala."
Jedan tanki, drhtavi, uplašeni glas. Joe i Aylin se zgledaše. Aylin zadržava dah, je li
dobro čula? Je li ovo sestrin glas?
Da ne bi nešto pogrešno rekao, učinio, da ne bi uplašio ženu, Aylin je izbuljila oči,
gleda u Joea i očima i obrvama daje mu znak. Baš kad je zinuo da nešto kaže, Joe se
zagrcnu, na trenutak ostaje zbunjen ne znajući što bi sa sobom.
Ja... Ja, ovaj, neizostavno želim obilježiti ovaj naš susret, sestro. Ovaj dan bismo
trebali proslaviti šampanjcem."
Joe izlazi. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, kao da je sve uobičajeno, Aylin
odlazi do redovnice, stavlja ruku preko njenoga ramena. Ja uvijek govorim, sestro
Nancy, da ste veoma napredovali u kiparstvu. Imam veliko povjerenje u Joevo
mišljenje o umjetnosti. On se razumije u to. Vi biste, napokon, trebali raditi u većim
količinama. I Joe isto tako misli. Možda biste trebali početi i s oblikovanjem
kamena. Ja ću to za vas još detaljnije istražiti."
Joe ulazi unutra, a i Hulusi za njim. Na poslužavniku u Hulusijevim rukama nalazi se
šampanjac i čaše. Hulusi otvara bocu, puni čaše i poslužuje. Redovnica se na
trenutak dvoumi, potom uzima čašu.
"U današnju čast, u čast upoznavanja s talentiranom kiparicom", govori Joe.
"Neka ovo bude jedan korak, neka ovo, drhtavim glasom izgovoreno, 'hvala' bude
jedan zdrav korak iz jednog kraja u jedan početak", misli Aylin. Možda je prošlo
gotovo četiri mjeseca otkada je čula njenu prvu riječ. Ako će za svaku novu riječ
čekati četiri mjeseca, njen posao je u redu. Nije preostalo mnogo od Bakerovog
ubijanja.
Električnim klesarskim aparatom redovnica Nancy, izazivajući veliku buku, kleše
kamen, koji joj je prije dva dana poslala Irene. Zapravo, zna da će se susjedi buniti,
ali uopće ne obraća pažnju na to. Bilo je uzaludno sve ono što su susjedi govorili
ovoj čudnoj nijemoj ženi.
Zato, u većini slučajeva, nisu ništa ni govorili. Od prašine koja se diže s klesanog
kamena njeno lice, obrve, oči, kosa postaju sasvim bijeli. Ovo je jedna sasvim nova
avantura. Već duže vrijeme ne može prestati; naposljetku, postaje zasićena, ne od
posla, nego od buke. Tuširat će se i leći, čak i ne večerajući. Nancy se ispružila po
svom tvrdom i uskom krevetu. Na stolić u uzglavlju pada žuto svjetlo stolne lampe
koja se nalazi na njemu, na knjigu koja tamo stoji već mjesecima.
Trideset godina stvaralaštva — Trideset godina u umobolnici
Boli je svaka koščica, a i pospana je. Može li, možda, u ovoj knjizi naći nešto što joj
može koristiti? Ipak je to knjiga o jednoj kiparici. Nasumce prelistava knjigu.
Odjednom joj za oko zapinje jedna rečenica.
Jedna malena skulptura koju je ugrijala u svojim dlanovima: njeno srce skrivano od svijeta..."
Preskače deset, dvadeset stranica, čita.
"Objašnjavajući svoga Boga, kao da je pričala o nekom susretu, nekoj drugoj ljubavi, o jednoj
nespokojnoj, maglovitoj i strastvenoj, ludoj ljubavnoj priči..."
Uspravlja se u krevetu. Tko je napisao sve ovo? Tko je načeo tajne koje je skrivala u
dubini svoga srca? Može li biti nešto takvo? Je Ii to moguće? Čita, čita... uzbuđena
je. Tko je ova Camille? Tko je ta žena koja podnosi njene boli, koja se identificirala s
njom? Kuca srce koje skriva od svijeta". Prolazi ponoć, jedan, dva, tri, pet sati, sviće.
Prve sunčane zrake ispunjavaju njenu sobu. Camille i Nancy isprepliću se, postaju
jedno. U trenutku kad je završila čitanje, počinje iznova. Podrhtavaju joj ruke,
podrhtava njena duša. Jedna žena, jedna druga žena koja je umrla dok se ona rađala;
zna sve ono što je Mary proživljavala, sve ono što je osjećala. Kao da je jedan život
ponovo započinjao u trenutku kada se okončavao.
"Najveći dokaz ljubavi, dati svoj život onome koga volite."
Zar i ona svoj život nije dala onome koga voli? Camille je voljela Rodina. A onaj
koga je ona voljela bio je Willie. Povjerila mu je svoj život. Otvorila najtajnovitija
mjesta svog srca, tijela, duše. Zar nije, kada je na njegovo mjesto morala staviti Boga
(ah, morala je staviti nekoga, nešto; ne može se uzalud rasuti toliko emocija, toliko
ljubavi, samopožrtvovanja), svoj vijek, svoj život dala svom Bogu?!
"Rodin je obuhvaća oko struka i odvodi, poput lovine upale u zamku. Camille želi vidjeti, oči
su joj otvorene... Misli da je zamiješena, oblikovana, otvara usta, ne može više čekati, sama
sebe mijesi, uzima grudi -pod svoje dlanove kada je on na sekundu ostavi... Osjeća njegov
organ koji se dotiče njenog tijela, njegovu usplahirenost, njegove udare, otvara se još više.
Nikada nije naučila, ali razumjela je njegov jezik, želi ga, želi da joj uzme sve njeno."
Neki plamen gori u njoj. Plamen se zapalio u trbuhu i širi cijelim tijelom. Nešto u
njoj se otrže i prazni. Pripija se još čvršće uz Willijevo tijelo. Nikada nije naučila, ali
sve zna, njenog muškarca usmjerava njena uzbuđenost, žar. Neki vjetar je podiže,
podiže i obara na zemlju, jedna rijeka žuborom teče kroz nju. Gore joj usne, ruke, na
sve strane, sve joj gori, gori. Kao žrtva pred oltarom, otvorila se, spremna dati,
naslanja se na nabrekli Williejev organ. Willie stenje, njegov topli dah u dnu njenih
ušiju, a na usnama, poput tankog krika, ime njene sestre. Williejev šapat... ime
sestre... Mary se skameni. U jednom trenu, gasi se onaj razbuktali plamen u njoj,
presušuju rijeke koje su tekle između njenih nogu, duša ledi, a srce pretvara u pusti-
nju. "Bože, kako nemilosrdna opomena za grijeh koji činim, kako je to bespoštedna
kazna!"
"Kao da ju je neka bol privezala za zemlju. Jedna bezbolna bol, jedan udarac šakom u trbuh,
kao da tabure polako ulazi u nju, nešto nalik na čulnu požudu, požudu koja izaziva želju za
kotrljanjem. Ludost da mu kaže: 'Gospodine Rodin, molim vas, stavite vašu ruku ispod mog
trbuha.' Eto, to je bilo ono što je željela."
Neka bol ju je prikovala za tlo. Mjesečeve zrake padaju točno na Williejea. Leda je
naslonio na drvo u dvorištu, motri na spavaču sobu njene sestre. Njen Willie,
muškarac kojega je voljela otkako zna za sebe, sav u znoju zbog sestre,
poluotvorenih očiju, previja se ispod onog drveta, bolno, naslađujući se, naprijed,
nazad... rastvara se... Kao da Willie dubi njenu nutrinu. Molim te, Willie, drži
mene... Ne sebe, drži mene. Mene voli, mene ljubi, mene mazi...
"Debela žena raširila je noge i sjela čovjeku u krilo, priljubili su se jedno uz drugo, čovjek
sjedi prilično neuljudno. Camille na njemu vidi rogove boga polja. Jedna ruka mu je ispod
desna ženina koljena. Uhvatio je njenu lijevu ruku koja je šetala po njegovom organu. Uglavio
se u ženu. Ona miluje sebe i njega. Camille stoji nepokretna poput mramornih sekcija oko nje.
Rodin zadihan iza njenoga bijeloga ramena..."
"Camille umire. Svoju ruku zatvorila je na grudima. Njeno srce koje njemu pripada,
njeno tijelo uzima je i odnosi u daljine."
Nepomična, kao stablo korijenima privezano za zemlju, stajala je i promatrala. Jedna
bol ju je prikovala tamo... sve je nestalo. Mary drži svoje srce, srce koje je potpuno
pripadalo Willieju, njeno tijelo je uzima i odnosi daleko, veoma daleko.
"...Redovnik se potom opruži. Podigli su povezaču mlade djevojke, jedna redovnica priđe sa
škarama u rukama, djevojčina kosa poče padati po podu. Sjećam se, i njeno lice je, isto kao
maločas tvoje lice, zamagljeno nestalo. Kao duša otrgnuta od svog tijela... Sjećam se, potom
su joj na glavu navukli njenu povezaču, okrenula se, iza nje je ostalo samo ono lice, koje je
podrhtavalo iza krajeva prekrivača..."
Odrezana kosa padala je pod njene noge. Tu, na podu, formirala je crvenu hrpu.
Premda, ona je uvijek mislila da joj je kosa bezbojna. Crvena kosa pripadala je
njenoj sestri. U gomili, koja je promatrala ceremoniju, vidjela je oči svoga oca. Bile
su poput dubokih bunara. Sasvim suhe. Suze su padale u nutrini. A onaj koji je
nepostiđeno, sav u suzama i slinama, plakao za njih oboje bio je Johny, njen voljeni
brat, koji ju je klečeći na koljenima preklinjao da ne ide u samostan. Poslije su joj
natakli povezaču. Upravo u tom trenutku dala im je dušu, onima koji su joj natakli
povezaču. Njoj je ostalo jedino ranjeno srce.
Camille ne zna kud ide, što čini. Radi. Njene oči su bijele, ruke bijele, lice bijelo. Srce lupa.
Brzo i umorno. Grije. Ponekad uvečer nije imala snage stajati na nogama. Njena kosa bila je
puna prašine, komadića kamena, zemlje; posrćući od umora, vraća se kući."
Redovnica Nancy radi ludim tempom. Sama preuzima poslove koji su dovoljni za tri
osobe. Preuzima dežurstvo drugih. Toliko uporno zahtijeva još posla da su je uzeli
na kirurški odjel. Lice joj je sasvim bijelo, ali oči poput žara, neprestano radi. Njen
ogrtač pun je mrlja od krvi, mokraće, sukrvice, posrčući od umora vraća se kući.
"Zakasnila sam, nisam ti pisala, ali toliko je hladno da se jedva uspijevam održati na
nogama... Toliko je hladno da mi trnu vrhovi prstiju i ne mogu držati olovku. Cijelu zimu se
nisam mogla ugrijati. Ledim se do srži. Studen me dijeli na dvoje... Nepodnošljivo. Ne mogu ti
opisati hladnoću Montdeverguesa."
New York je kao led. Sve je pod snijegom. Opatica ne dopušta grijanje noću. Novac
ušteđen na grijanju poslat će u fond za nezbrinutu djecu. Ponekad noću ne mogu
zaspati od hladnoće. Lede mi se vrhovi nožnih i ručnih prstiju. Moja utroba se ledi.
Hladnoća je, kao zubobolja, prodorna i žestoka. Zebnja prerasta u bol.
"Ovo su radni sati, sati ispitivanja, sati kada moja duša gori. Dok ste vi jeli i pili, zabavljali se,
proždrljivo žderali život, ja sam bila sama sa svojim kipom, a život, koji je lagano protjecao,
bio je moj život, prolijevala sam svoju krv u dubine ove zemlje, vrijeme svoga življenja."
Opatice, bez ikakve ljutnje izložila sam vam svoj život. Svoju mladost i svu svoju
energiju. Ljepote nakupljene u meni i onu veliku ljubav, koja nije mogla naći svoj
cilj, usmjerila sam prema vama. Uvijek sam davala, ne tražeći ništa, samo sam
davala. "Moj život je bio" to što je teklo za vas. Vama sam "pretakala vrijeme svog
življenja".
Potom sam vas preklinjala. Johny, kojeg sam voljela više nego sve ostale, moj
voljeni brat je umirao, moja prelijepa sestra, zbog koje sam uzaludno potrošila svoj
život, od bola pretvorena u kostur, umirala je topeći se u nesnosnim mukama. Moj
otac i majka su umirali. Svaki put od vas sam tražila samo nekoliko dana. Kao da
smo svi ukleti, a jedino sam ja osuđena da promatram sve te patnje. A to bi trebala
biti moja kazna. Ne dopuštajući mi da ispaštam svoju kaznu, udvostručavali ste je.
Uvijek ste smatrali suvišnim dvodnevni dopust. Uvijek ste mi govorili kako i ovdje
ljudi umiru i kako trebaju moju njegu. Bili ste kao zid. U vašim očima nije bilo ni
trunke one duboke suosjećajnosti koja dolikuje Kristu, a ni milosrđa. Srce mi je
inače umrlo, a dušu ste mi vi ubili. Vama sam se priklonila, zaklela sam vam se na
beskrajnu poslušnost. Ali, eto, napuštam i vas. Kao utočište ostao mi je jedino Bog.
Camille je medu četiri zida. Bol oštra i jaka. Bol koja joj je probadala srce. Lupa o zidove, u
ogledala urla njegovo ime... Kada će sebi priznati utučenost i skokove, odbacivanje, poraz...
Premda, znala je da će u očima cijeloga svijeta ostati kao melankoličan odraz onoga što voli."
Stavili su me u deliju. Moju šutnju doživljavaju kao pobunu protiv Boga. Boravit ću
u svojoj ćeliji i moliti se. Stalno ću se moliti. Sve dok šutim zabranjeno mi je da
radim. Čak ih i ne zanima to što ne govorim. Sjedim nepomična među četiri zida, bez
molitve, bez razmišljanja. Više nikada neću govoriti. Neću se ni moliti.
"To je mladost! Nedefinirana! Što u trenutku prođe kroz naš život. "
Moja mladost trajala je svega jednu noć. Jednu jedinu noć. Bila sam mlada, bila sam
stara onu noć kada me je Willie volio. Mladost! Ono što u jednom trenu prođe kroz
naš život!
"Camille... Ispunjena, ne zavidi nikome, uopće ne osjeća kajanje, ni zbog ostavljenosti, ni zbog
povrijeđenosti, ni zbog šutljivosti. Ne zavidi ni svojoj sestri. Nema muža, nema djeteta, nema
ljubavnika. Na kraju, ona je ta koja daje, ona je ta koja donosi odluke, ona je ta koja svojim
rukama stvara skulpture. Žena koja će se, kada poželi, tako odjednom, razdragano,
fantastično, slobodno dati onome tko je poželi."
Nemam muža. Nemam djeteta, nemam ljubavnika, nemam oca, majku, braću, sestre.
Nemam nikoga. Izgubila sam i vjeru. Više se ničega ne bojim. Ostala sam bez
prošlosti, bez budućnosti. Slobodna i sama samcata...
Ne, nisam više. NISAM SAMA. Imam Camille! Imam srž svoga karaktera, svoju
istinsku dvojnicu, sebe u jednom proteklom životu, svoju repliku. Imam Camille,
koja je pretrpjela moje boli, koja se mrzla u mojoj studeni, gorjela u mom požaru.
Drhte joj ruke, usne. Je li to pročitala o svom životu? Može li jedna osoba dva puta
proživljavati isti život? Očekuje li je sada još trideset godina stradanja? Ali, Camilla
je pregrmjela svoj red. Ne može joj to učiniti još jednom. NE MOŽE!
Njeno sićušno srce, skrivano od svijeta, koje je Camille zagrijala u svojim
dlanovima, sada je u njenim rukama.
Mary Sarah McCillop, redovnica Nancy, zatvara knjigu i pritišće je na srce. Ako je
čak i nema na ovom svijetu, Camille bi morala postojati na drugim svjetovima, na
nekim drugim mjestima. Završena je samoća!
Sestro Nancy, nemate danas termin..."
Ušla je ne kucajući na vrata. Oči su joj bile krvave, sasvim je očito da je budna
provela noć. Kosa nepočešljana, nakostriješena. Drugo dugme na sivoj košulji
zaboravila je zakopčati. Bože, kakvo je to stanje! Mora da se dogodilo nešto loše.
Aylin je srce došlo do grla.
"Ne stojte tamo, dođite sjesti. Što je to s vama, za ime Boga?"
Redovnica maše knjigom prema Aylininom licu.
Aylin u početku ne shvaća. Svjesna je samo ženine krajnje neurednosti. Pažnju joj
potom privlači knjiga. Sjetit će se te knjige. Što je, što je? Ah, da, život kiparice
Camille. Štoviše, sama joj je darovala tu knjigu. Aylin samo što ne pada u nesvijest.
Ah, kamo sreće da ju je prethodno pročitala. Godinama prije gledala je film. Bože,
kakav je bio? Kakav? Ne zna što je utjecalo na Nancy, ali mora napraviti dobru
procjenu. To se mora učiniti odmah, bez gubljenja vremena, odmah.
Ustaje i prilazi sestri čije su oči izletjele iz svojih duplji. Čvrsto joj obuhvaća obje
ruke odjednom. Ustrajno gleda u dubine njenih očiju, kao da joj želi vidjeti dušu.
Mora isprobati svoju sreću.
"Sestro Nancy, ni jedna patnja ne traje vječno. Hajde da dokrajčimo tu nevolju.
Dođite da je oslobodimo."
Želi držati i podiči sestru dok je padala na koljena, ali ne uspijeva. Sada su obje na
koljenima. Sestrinu glavu Aylin pritišće na svoje grudi. Lagano, lagano miluje ovu
glavu koja se guši u dubokim jecajima.

***

Ovo je Nancyn treći osjećaj nagosti. Prvi put bilo je one noći kada se skinula
Willieju. Potom, 1968. izlazak iz redovničke halje... Prvi dan nikada neće moći
zaboraviti. Navika korištenja one ogromne crne torbe za skrivanje nogu, koje su
godinama bile pod dugom redovničkom suknjom, datira od tog prvog dana. Eto, i
sada se sasvim naga nalazi pred Aylin... Hladno joj je. Aylin je poput vraga koji
posjeduje njenu dušu. Mora joj sve ispričati. Sve! Napokon, ona je gospodar njene
duše. Njoj treba otvoriti sebe i Camille. Posrćući u rukama doktorice, Nancy korača
prema svojoj fotelji. Pušta se poput prazne vreće. Kao kroz san svjesna je Aylininog
namještanja jastuka iza leđa, njenog donošenja čaše vode i nastojanja da joj da
popiti, pružanja nogu na tabure. Umornim i drhtavim glasom stalno ponavlja jedno te
isto:
"Trideset godina u ludnici. Bože, kako je to jedna velika nepravda! Kako je to velika
nepravda!"
Sjeli su za dugačak stol, još uvijek nisu donesena Hulusijeva jela. Joe lijeva
šampanjac u čaše. Svi su tamo: Irene, Dilara, Alis, Philip, Phoebe, Kevin, Hillary i
Darrell. Zapravo, kad god je ova obitelj bila u punom sastavu, Aylin je bila
neraspoložena i nespokojna. Ali, to je bio poseban dan. Čak i kraljica vještica Hillary
djeluje kao da će tijekom objeda biti pristojna. Joe je toliko bio ponosan na uspjeh
svoje supruge da ovih dana ništa nije moglo pokvariti njegovo i Aylinino
raspoloženje. Baker je pripremio izvještaj o redovnici, kako bi ga predočio komisiji.
Aylin vrši pritisak na njega. Prisiljava ga da u izvještaj uvrsti to da je pacijenticu
izliječila rušeći sva pravila. To što je jedan beznadan slučaj pronašao definitivno
ozdravljenje na Aylininoj terapijskoj stolici, znači da se određena pravila moraju
podvrgnuti promjenama. Baker je opet izgubio. Koji po redu je to njegov poraz pred
Aylin?
"Da je u stanju, Baker bi te najradije ubio", govori Irene. Aylinin odgovor je
spreman. "Otkud njemu inteligencija i hrabrost za izvršenje zločina?!"
S čašom u ruci, Joe ustaje na noge.
"Ovaj ručak priredio sam u cast svoje supruge. Aylin je obavila jedan veoma težak
posao. Moja supruga je izvanredna psihijatrica, najuspješnija u New Yorku. Sestra
Nancy je ozdravila. Da ste tu ženu vidjeli prvi dan kada je došla, ne biste mogli
povjerovati svojim očima... Bila je kao ranjena divlja životinja..."
"Jesi li je ti, tata, vidio prvi dan?" Kada je Hillary mogla prikriti svoju zlobu! Aylin
se pretvara da ništa nije čula. Sva zapjenjena ulijeće Irene: "Ne znam za tvog tatu, ali
ja sam je vidjela, Hillary. Bila je baš onakva kako je rekao."
"Vjerovatno si ti to i ispričala tati."
"Sestra je došla u ovu kuću. Mi smo je vidjeli", govori Alis.
"Zar vi umno poremećene primate u kuću?!"
"Hillary, ubuduće ću, dušo, obavezno, kada nekog pozivam kući, nazvati tebe i
tražiti dopuštenje", odgovara Aylin. Oneraspoložen, Joe je ostao na nogama s čašom
u ruci. Zašto ova cura uvijek izaziva probleme? Možda je Aylin u pravu što je ljuta
na nju.
"Ne upadaj mi u riječ, Hillary", govori. "Danas ne želim nikakve rasprave.
Proslavljamo Aylinin uspjeh." Okreće se prema Aylin. Još mnogo uspjeha, Aylin.
Zaslužila si dar. Reci sada da čujem. Traži od mene što god želiš."
"Traži jedno putovanje po Dalekom Istoku", govori Phoebe.
"Teto, sjećaš se onog smaragdnog prstena što smo ga vidjele u Tiffanyju..."
"Možda ćeš ići u Južnu Ameriku i zategnuti lice", dobacuje Hillary.
"I to ću učiniti, Hillary, kada za to dođe vrijeme", odgovara Aylin. "Ali ja od tvog
tate želim nešto drugo."
"Što je to?"
Aylin gleda ravno u oči svoga muža, koji stoji i čeka odgovor.
"Kuću u Bedfordu, Joe."
 I S T R O Š E NE VE ZE

Odluku o kupovini kude u Bedfordu Aylin i Joe donijeli su krajem 1988. Međutim,
zbog poslova oko prodaje kude u kojoj su stanovali, popravka kude, restauracije
stvari prije selidbe, pronalaženja ureda koji će Aylin koristiti kao ordinaciju, u novu
kudu uspjeli su se preseliti tek u prosincu 1989. godine.
Prilikom selidbe oboje su bili izuzetno umorni, i duhovno i fizički. I njihov brak, a i
njihova veza bili su prilično istrošeni. Da je mogla vidjeti probleme koje će donijeti
nova kuća, Aylin se možda ne bi upuštala u taj posao.
Nije da Hillary i Phoebe nisu imale udjela u dotrajavanju njihovog braka. Vijest o
kupnji kude u Bedfordu naročito je jako razbjesnila Hillary. Ova žena sasvim očito
rasipa novac njenoga oca. Joe je nekoliko puta opominjao svoju kćer da bude
razumna.
"Hillary, prodajem kudu u kojoj stanujem, a kupujem novu. Nema tu nikakvih
rasutih, spiskanih i potrošenih novaca. Ovu kudu sam kupio za milijun dolara. Nakon
što ju je Aylin uredila i namjestila, onima koji je vide u ovom stanju prodajem tri
puta skuplje. Štoviše, zarađujem", rekao je.
,,Ti si čovjek koji je navikao na gradski život. Što ćeš ti u brdima?"
Zapravo, to pitanje je i Joe postavljao sam sebi.
"Već ulazim u godine. Počeo sam i ja priželjkivati miran život u okrilju prirode.
Želim se zabavljati vrtom, hraniti pse, kokoši, zečeve."
"Ne nasmijavaj me, tata", rekla mu je kći.
Aylin je izgubila strpljenje koje je nekada oduševljavalo Philipa jer se stalno netko
uplitao u njezine poslove. Uvidjevši da dobronamjernost ničemu ne koristi, i ona se
prestala truditi oko toga. Zbog toga što je bila inteligentnija od Hillary, riječima bi je
uvijek oborila, a to je još više izvazivalo Hillarynu prgavost i bivalo razlogom za još
veće zatezanje situacije.
Glavna Hillaryna podrška bila je njena sestra Phoebe. S Philipom, s kojim se veoma
dobro sporazumijevala, Aylin se, nažalost, veoma rijetko mogla viđati. Momak je
imao svoju obitelj, svoj posao. Od svih koji su joj mogli pružiti ruku prijateljstva,
ostala je jedino polupametna Alis. Nju je doista mnogo voljela. Ali, bilo je nemoguće
povjeriti joj se i očekivati pomoć od nje. Svojim problemima nije željela kvariti
raspoloženje ni svojoj Dilari, koja se borila s obavezama na Harvardu. Aylin se
osjećala zaista usamljeno. Ostala bi sasvim bespomoćna da joj još nije bilo Laurie i
Irene koje se uopće nisu odvajale od nje.
Laurie se duboko vezala za Aylin. Izjednačavala ju je sa svojom majkom, pomagala
joj u svim njenim poslovima, u svim njenim problemima. Aylin ju je pozvala i na
svadbu prilikom udaje za Joea. Ali, iz nekoga razloga, ona nije mogla uspostaviti
bliskost s Joeom. Možda je malo bila ljubomorna što je oženio Aylin. Pri pomisli na
ono što je radila Aylin, Laurie se crveni. Kako je ponekad znala biti uvredljiva.
"Kako je Joe zgodan večeras, zar ne, Laurie?" rekla je Aylin na svadbi.
"Ti si ljepša."
"Dobro, ali ne kaže se za muškarce da su lijepi, oni mogu biti jedino zgodni."
"Ti si ljepša, eto..."
"Ali i on je mekog srca, buco, a i..."
"Bogat", ubacila se Laurie.
"Da, i bogat. Mislim da to i nije nešto loše."
"Ti nemaš potrebu za novcem."
"Svatko ima tu potrebu. Ali, ja ne volim Joea zbog novca, nego zbog njegovog
karaktera. On je sladak, kao šećer je."
"Šećer i debeo."
"Meni debeli ljudi djeluju seksi."
"Meni ne."
"Tvoj problem nisu debeli ljudi, nego oni koji su Židovi. Ja sam mislila da sam te
oslobodila toga, a, eto, nisam izgleda", odgovorila je Aylin.
Ljuti se što mi se ne sviđa njen muž", pomislila je Laurie. "Štoviše, i Židov je. I
debeo... Luda, luda žena..."
Bez obzira na to što joj se Joe nije sviđao, Laurie je ipak često odlazila kod njih. Od
Hulusija je naučila nekoliko turskih jela, a njega, opet, poučila nekim tradicionalnim
židovskim.
,,S obzirom na to da možeš dati te recepte, znači da si se pomirila sa svojim
identitetom", šalila se Aylin.
"Da, ti si me preporodila, stvoritelju moj, boginjo! Sve što se događa, događa se
zahvaljujući tebi", odgovorila je Laurie na njenu šaljivu upadicu.
"Srce, to je posao 'psihića', kako nas ti ono nazivaš. Da nije tako, zašto bismo vam
dva, tri puta tjedno uzimali novac. Salu nastranu, ti si doista ozdravila, više ti nisam
potrebna, Laurie", rekla je Aylin.
"Ti ćeš mi uvijek trebati. Do smrti."
"Samo kao prijateljica. I ti ćeš meni, dušo. Ali, naš odnos liječnik-bolesnik konačno
je završen. Ti si ozdravila."
"Ne dolazi u obzir. Ti si moja mama, prijateljica, liječnica, ti si meni sve."
"Majke i prijatelji ne uzimaju novac za susrete. Ja više nisam samo tvoj doktor. Ti si
duševno sada zdravija od mene."
"Imaš nekih problema?" upitala je Laurie. "Otiđi i ti nekom psihiću."
"Moj problem ne može riješiti nikakav psihić. Ako itko može, onda je to jedino moj
muž. Njegovim kćerima jedino njihov otac može objasniti da je besmisleno svađati
se s maćehom. A Joe to ne radi."
"Neka onda on ide psihiću."
"Ima jednog u kući. Možda neće htjeti još jednog", uzvratila je Aylin.
I Irene je, također, prethodno bila njen pacijent, potom tajnica i, napokon, najbliža
prijateljica. Iz nekog razloga osjećala se bliskijom s osobama kojima je nekada
služila kao ogledalo, koje je uspijevala nagovoriti da joj otkriju dušu i bivala lijek za
njihove probleme. Opet, nije se njima mogla žaliti na svog muža ili pastorke. Kamo
sreće da je Betin stalno pored nje... Ali, ona je živjela tako daleko, čak u Istanbulu.
Aylin je bila svjesna da vrijeme i misli mora ispuniti nečim drugim, kako bi ublažila
bračnu napetost. Nakon stupanja u brak sa Joeom, pristupila je Republikanskoj
stranci. Većinu vremena van ordinacije provodila je na stranačkim skupovima,
prikupljajući novac, ili organizirajući konferencije na kojima je ponekad i sama
sudjelovala kao govornik. Ozbiljno se predala tom poslu. Joe je bio zadovoljan ovom
aktivnošću svoje supruge. Zajedno s njom odlazio je na prijmove u Bijelu kuću,
upoznavao se sa senatorima, ministrima. Dok je Aylin uživala u privilegijama koje
nosi poznanstvo s predsjednikom, razmetala se i bila počašćena kretanjem u blizini
onih koji upravljaju zemljom, njen muž je sanjario o tome kako bi od tih krugova
mogao izmamiti neki posao.
Ma koliko su razlozi njihovog zadovoljstva bili totalno različiti, oboje su bili sretni
zbog ovih aktivnosti. Ali, opet nisu bili istih uvjerenja, pošto je Joe bio učlanjen u
konkurentsku stranku, bio je ogrezli demokrat.
Uz stranačke aktivnosti i uzbuđenja oko uređenja nove kuće, ono što je, također,
usrećilo Aylin tih dana, bilo je i potpuno ozdravljenje redovnice Nancy. Nakon što je
ženi uspjela odvezati jezik i ponukati je na pričanje, Aylin je telefonirala Nesrin.
"Vidi, Nesrin, ja, bez ikakvog negodovanja, već godinama ugošćujem tvoje
poznanike. Sada ćeš ti za mene ugostiti jednog posjetitelja", rekla je.
"Koga mi šalješ na glavu?"
"Sestru."
"Koju sestru?"
"Sestru Nancy, onu redovnicu što sam je izliječila."
"Nijemu kiparicu?"
"Upravo nju."
"Što ću ja s njom? Bit će joj dosadno ovdje."
"Ništa ne moraš raditi. Daj joj jednu sobu u kući u Adani i dosta. Nancy će raditi na
njivi."
Nesrin je bila zatečena. Aylin je toliko navaljivala da ju nije ni mogla odbiti. Na
kraju, s malim i starim koferom u rukama, Nancy je došla u Adanu i smjestila se u
jednu prizemnu sobu. Svaki dan ustaje u vrijeme izlaska sunca, zajedno sa seljanima
muze krave, ubire jaja ispod kokoši, priprema stol za doručak i, ispijajući svoju kavu
s mlijekom, upušta se u duge razgovore s gospodinom Kasimom. Potom se penje na
kamion i zajedno s ostalima iz sela odlazi na njivu, u berbu pamuka. Nabacila je
kilograme i pocrnjela od sunca. Škotskim akcentom, promucavala je i pokoju riječ na
turskom. Umjesto 'čaj' govorila je 'taj', 'krava' je bila 'trava', a 'pas' 'tas'. Seljanima je
to bilo veoma simpatično. Valjali su se od bezazlenog smijeha. Njena crvena kosa,
koju nikada nije voljela, presijavala se na jutarnjem suncu.

***

Ekonom Kasimovog imanja, Husein-aga, mislio je kako nikada ranije nije vidio tako
vrijednu i nasmijanu ženu. Štoviše, bila je i veoma ozbiljna. Iako je bila inovjerka,
krajevi njenih sukanja spuštali su se sve do nožnih zglobova, a rukavi do ispod
lakata. Oblačila se uvijek skromno i uredno. Prošlo je dvije godine od smrti Husein-
agine žene. Djeca su se poženila i poudala i odselila u velike gradove. Bio je
usamljen.
"Gospođo, ima li ova sestra-hanuma možda muža u svojoj zemlji?" upitao je jednom
Nesrin.
,,Nema, nije udana", odgovorila je Nesrin.
Husein-aga se počne posebno motati oko nje. Deset dana pred Nancyn povratak,
spuštenih očiju i nakrivljenog vrata, posadio se pred Nesrin.
"Ti si moja gazdarica, znaš u kakvom sam stanju."
"Reci, Husein-aga."
"Ova sestra-hanuma se fino navikla ovdje. Ima i ruke spretne za posao..." Ušutio je.
"E?" rekla je Nesrin, pretpostavljajući što će uslijediti. Svojom podmuklošću nije
bila od pomoći agi.
"Rekoh, bi li, možda, ova sestra-hanuma... htjela da ne ide, da ostane ovdje?"
"Da, znači, zimu ovdje provede?"
"Ako vi dopustite, gazdarice, ja bih s ovom sestrom-hanumom... brak..." Aga je opet
zanijemio.
"Je l' ti to nudiš brak našoj sestri, aga?"
"Ako se vi slažete s tim..."
"Moja suglasnost ti baš neće koristiti. To ti pitaj nju."
,Ja ne znam jezik, upitaj je ti umjesto mene", rekao je Huseinaga.
Kada je to čula, Nancy prvo nije mogla povjerovati, a potom je prasnula u smijeh.
Nije se toliko, a ni tako iskreno smijala od dana kada je položila zakletvu Crkvi.
Husein-agi nikako nije bilo moguće objasniti da je Nancy redovnica, da je u braku s
Bogom i da se ne može udati ni za koga drugoga.
"Što je to?" govorio je stalno. Ne bih ništa rekao da je rekla da joj se ne sviđam, da
me ne voli, ali što je to brak s Bogom? Bože oprosti!"
***

Redovnica Nancy napustila je Adanu veoma zadovoljna, zdrava, ali i ostavljajući

slomljeno srce iza sebe. Nažalost, kada je stigla u New York nije zatekla Aylin
zdravu i sretnu kao što je sama bila. Aylin je izgledala blijeda. Proživljavala je
probleme u kući koju je toliko željela.
Joe, koji je bio naviknut na živost i gužvu New Yorka, njegovu buku i vrevu, nikako
se nije uspijevao navići na kuću okruženu zelenilom i šumom. Uvečer je sazivao
svoje poker-prijatelje, stalno je bio namršten i, stavljajući kasete koje je donosio
kući, provodio je sate gledajući stare holivudske filmove. Ovakvo stanje Aylin je
nastojala prihvatiti s razumijevanjem, ali ono što nije mogla podnijeti bila je njegova
opsjednutost prodajom kuće u West Hamptonu. Nadovezao se na to da su bile
suvišna dva ljetnikovca izvan New Yorka.
Jedna kuća je na brdu, druga pored mora. Imamo li potrebu za novcem? Pusti, neka
ih", govorila je Aylin.
"Toliko novaca dajemo na porez, na režije, na održavanje kuće koja je prazna. Zar
nije šteta?" odgovorio je Joe.
I započele su neprekidne prepirke u vezi s novcem. Joe se žalio na plaćanje poreznih
dugova, računa za održavanje kuće i visokih kuhinjskih izdataka, a Aylin na
zasićenost ovakvim pritužbama, koje uopće nije bila navikla slušati. A, čudne li
sudbine; uvijek je pronalazila nove nekretnine, koje su stalno izazivale njihove nove
prepirke. Donijeli su odluku da, novcem preostalim od kupnje kuće u Bedfordu,
kupe jedan mali stan u gradu.
Aylin je predložila Joeu da sebi kupi mali dvosobni stan u 75. East Endu, iznad njene
tek kupljene ordinacije. Joeu se svidio taj prijedlog, ali njegove kćeri su opet imale
prigovor. Zbog toga je Aylin skoro eksplodirala. Joe, zapravo, nije bio njihova
marioneta, radio je onako kako je mislio da je najbolje, ali nije kategorično reagirao
na njihovo uplitanje u njegove poslove, nije strogo odgovarao na njihove neosnovane
kritike upućene Aylin.
Drugo što je dodatno nerviralo Aylin bilo je što u Bedford, u njenu ordinaciju koju je
opremila ispod kuće, još uvijek nije došao ni jedan pacijent. U ordinaciji u New
Yorku radila je tri dana u tjednu. Tri dana je namjeravala primati bolesnike u
ordinaciji u svojoj novoj kući. U ogromnom Bedfordu, dakle, nije postojao nitko tko
je trebao psihijatra. Svi su imali uravnoteženo i neproblematično duševno zdravlje.
Zapravo, tko će i doći, ako se to ne razglasi i ne napravi reklama. Uspjela je
obavijestiti samo nekoliko poznanika i bližih susjeda. Reklama znači trošak, a trošak
ulazak u novi konflikt s Joeom. Od preseljenja u novu kuću ni prihodi nisu bili kao
ranije, da bi sama mogla snositi svoje troškove. Kamo sreće da se nije odrekla dva
radna dana u New Yorku. Radi Bedforda je određene pacijente prebacila drugim
doktorima. Ponovo ih uzeti nazad, nije bilo tako jednostavno. Pacijent će se vratiti,
to je nedvojbeno, ali uzeti pacijenta od drugog doktora nije u skladu s poslovnom
etikom.
Muž joj je stalno ponavljao: "Vrlo si pametna, ali nemaš nikakvog osjećaja za novac
i posao." Joe je opet bio u pravu. Koliko joj je puta rekao da svoje pacijente iz New
Yorka ne ustupa drugima, dok ne ustanovi broj novih u Bedfordu. Nije slušala Joea.
Nikada nikoga ona nije slušala... Čudno, nikada i nije postupala pogrešno. Ali, već
neko vrijeme poslovi nisu bili kao nekad. Aylin je napokon počela uočavati gdje je
činila pogreške.
Napetosti prouzrokovane i poslovnim životom, a i sukobom s Joevim kćerima, Aylin
je nastojala ublažiti alkoholom. Trenutačno ju je umirivalo nekoliko čaša bijelog
vina ili džin-tonik s ledom. Ali, jednom, kada njeno strpljenje dođe do krajnjih
granica, vjerovatno će se dogoditi nešto veoma loše. Koliko god je to bilo u njenoj
moći, nastojala je odgoditi taj trenutak. Svjesno ili nesvjesno, Joe je bio neosjetljiv
na napetosti svoje supruge. Vjerovao je da je za spas njihovog braka dovoljno to što
daje doprinos Aylininom otplaćivanju poreznih obaveza, što je kuda zajednička, na
njeno i na njegovo ime, i što je na osobno inzistiranje preuzeo troškove Dilarine
školarine. Uostalom, takav njegov stav bilo je ono što je najviše mučilo Aylin.
I, kao da sve to nije bilo dovoljno, pojavio se i problem s Tequilom. Čivava psić,
kojeg je Aylin voljela kao rođeno dijete, nikako se nije mogao navići da ne piški po
kući. Pas, kojega su, radi fizioloških potreba, tri-četiri puta dnevno izvodili van,
ponekada je to obavljao i na različim mjestima po kući.

***

Ross je bila Joeov knjigovođa i veoma je često dolazila u kuću. Krajnje se

oneraspoložila kad se Joe, tolike godine neoženjen, oženio. Kao da će tim brakom
biti promijenjen njen status u kući, kao da će prestati njene prijašnje aktivnosti.
Joeova službenica Ross i Aylinin čovjek Hulusi, međusobno se nikako nisu
podnosili. Gospodar kuhinje, Hulusi, bjesnio je na to što Ross, po želji, ulazi i izlazi
iz kuhinje, što tamo sve premješta, što bez pitanja iz frižidera uzima koka-kolu ili
pivo, što sama sebi pravi kavu ili čaj. Uvijek joj je nešto prebacivao ili je gledao
poprijeko. Kao da sva ta napetost nije bila dovoljna, jednom se Tequila popiškio na
dosje koji je Ross ostavila u kutu dnevnoga boravka. Kada je ugledala da su
pedantno pripremljene cifre nečitljive, Ross je izazvala neviđenu galamu. U cijeli
slučaj upetljao se i Joe; optužio je Hulusija da nije blagovremeno izveo psa na ulicu,
a Aylin da nije dresirala psa. Hulusi se potužio na Ross, kako u frižideru ne ostavlja
ni pivo, a ni sokove. Aylin se žalila na to što se po kući stalno vrte oni koji tu ne
pripadaju. Izbila je svađa. Pas, koji se zbog ove galame i gužve uznemirio,
protestirao je još jednim piškenjem na tepih.
Tri dana kasnije, upravo kada su Aylin i Joe sjedali za večeru, Hulusi je utrčao u
sobu, lica bijelog kao zid.
"Gospođo Aylin, dogodilo se nešto jako loše", reče na turskom.
"Što to Hulusi priča?" upita Joe.
"Pas je pregažen! Tequila... Udario ga auto..."
Aylin i Joe skočili su s mjesta. Psa kojega je unio unutra, Hulusi je prekrio salvetom
da ga Aylin ne vidi u takvom stanju. Nisu mogli pronaći tko je udario psa.
"Ovo je učinila ona žena", reče Hulusi Aylin, koja je izgubila apetit i za jelo, a i za
piče.
"Nemoguće je da je Ross ubila psa, Aylin", reče Joe.
"Znam, Joe, ali nije u mojoj moći. Ta žena mi ide na žice."
Ubrzo nakon toga Ross je napustila posao i više nikada nije došla u kuću Catesovih.
"Tequila je obavio svoju dužnost i otišao s ovoga svijeta", reče Aylin bogobojazno.
Ali, još uvijek je žalila.
Jednom ju je Irene prekorila. "Moja mala beba je umrla, Aylin", reče Irene. "Bio je
moj jedini sin. To što toliko patiš za psom, u najmanju ruku sramota je prema meni."
Aylin se osjećala kao da je dobila šamar.
Tequilino mjesto nakon mjesec dana zauzeo je Toby. Kanišu, kao pahuljica bijele i
kovrčave dlake, Aylin je upravo zbog bijelih uvojaka koji su prekrivali njegove oči,
dala ime svoga dugogodišnjega odanoga prijatelja Tobyja von Schweira.
Trenuci kada su se najbolje slagali Aylin i Joe bilo je vrijeme koje su provodili na
putovanju. Kada su se nalazili daleko od kuće i kćeri, medu njima gotovo nije bivalo
nikakvih problema. Putovanje im je godilo. Malo zbog toga, a malo i zbog Aylininog
neraspoloženja posljednjih dana, Joe je u Monako, u koji je radi snimanja "Cirkus
festivala" išao službeno, želio povesti i Aylin. Pod pokroviteljstvom princa Rainiera
"Cirkus festival" trajao je tri tjedna.
"Ne mogu toliko dugo ostaviti pacijente", reče Aylin.
"U tom slučaju, ti dođi posljednji tjedan. Inače, svi prijmovi se organiziraju toga
tjedna", reče Joe. Svidio joj se ovaj prijedlog. "Kada Joe otputuje u Europu, ja ću se
prije putovanja psihički odmoriti, doći k sebi i na miru se pripremiti", pomislila je
Aylin. Ali, Hillary se pobrinula da pokvari Aylinino raspoloženje.
"Zar ti ne ideš sa tatom, Aylin?" upitala je preko telefona.
"Ne, Hillary, ja idem za dva tjedna."
"Zašto? Hoćeš li u dva tjedna uspjeti kupiti odjeću koju ćeš nositi u Monaku?"
"Da. I svu kupnju obavit ću kreditnom karticom tvoga tate, sve na njegov račun",
uzvrati Aylin. Tresla se od nervoze nakon spuštanja slušalice. Odmah je nazvala
Mišela.
"Ova djevojka će me ubiti", reče. "Što misliš da uzmem nešto za smirenje?"
"Ni slučajno!" uzvrati Mišel. "Nisi li ti bila osoba koja je zazirala od nečeg takvog.
Što je to? Je 1' ti to stariš?"
Nakon telefonskog razgovora, Aylin je otišla i zagledala se u ogledalo. Nikada se
nije gledala iz takve blizine. Da, starjela je. Mada je to zanemarivala, mada su joj
veoma često govorili i da lijepo izgleda, starjela je. Bila je to neosporna činjenica.
Mogla je zategnuti lice ili ubaciti silikone. Mogla je poduzeti niz prolaznih mjera.
Ali, ako poput onih bogatih Amerikanki, koje su joj dolazile na liječenje, i zategne
svoje lice, opet će starjeti. Kada upadne u krizu zbog starenja, hoće li se, da bi
prihvatila ovu činjenicu, i ona obratiti nekom psihijatru?
Možda je za žene najbolje da umru rano, kao njena majka, dok su u očima svojih
muževa, djece i prijatelja, još uvijek mlade i lijepe. S kim može podijeliti ovu svoju
zabrinutost? Laurie, Alis i Dilara to nisu mogle shvatiti; bile su premlade. Ni Nancy
to nije mogla shvatiti; u njenom životu ne postoji starost kao činjenica. Otkako je
unakazila svoje lijepo lice, starenje, ljepotu i ružnoću Nesrin je u svojoj psihi
drukčije doživljavala. Suzan je mogla shvatiti, ali ona je umrla. Betin je mogla
shvatiti, Ajše je, možda, mogla shvatiti... a one su bile veoma daleko. Bile su u
zemlji koje se sjeća kao kroz san. U zemlji svoga djetinjstva i mladosti. Aylin
odjednom osjeti da je strašno usamljena.
Dok je letjela za Monako, vjerovala je da će provesti jedan tjedan bez problema. U
početku je doista i bilo tako. Svake noći bio je neki prijam. Trčkarala je zajedno s
Joeom. Ubrzo dođe i veliki dan. Posljednja večera pod pokroviteljstvom princa
Rainiera bila je priređena u dvorcu. Joe je dobio mjesto za stolom direktora Cirkusa,
ali je Aylinino mjesto bilo za drugim stolom, za kojim je sjedio i sam princ. Za
stolom se govorilo na francuskom.
"U svojoj dvadesetoj godini dolazila sam nekoliko puta u Monte Carlo s ocem, koji
me je dovodio ovamo, govoreći da svakako moram vidjeti najljepše mjesto na
svijetu. Očarala me vaša zemlja", reče Aylin.
"Zar od tada nikako niste dolazili?" upita princ.
"Nisam, nažalost, nikako imala priliku."
"Kako ste doživjeli Monte Carlo nakon toliko godina, je li se promijenio?"
"Mnogo. Upropastili ste onaj prekrasni grad. Izgrađena je zgrada na zgradi. Kasina
su napunili neuljudni Arapi. Ima i previše gužve. Je li se u ime turizma morala platiti
toliko visoka cijena?"
,,Ne bi bilo tako da su nam Francuzi ostavili malo više mjesta", reče princ glasom
hladnim kao led.
"Dobro je što nisu, vjerojatno biste i ta mjesta napunili takvim zdanjima", reče Aylin.
Za stolom zavlada mrtva tišina.
Sutradan, za vrijeme doručka, za Aylinin i Joeov stol došao je jedan Amerikanac,
Joeov prijatelj, koji je i noć prije sjedio za Aylininim stolom, veoma blizak dvoru.
Aylin je otišla nešto uzeti iz bifea.
"Princ je malo ljut na tebe, zbog onoga što mu je rekla tvoja supruga", reče.
"I meni je žao, Turner, ali mene ne obavezuju riječi moje supruge."
"Na tebi je da je kontroliraš."
"Kako to možeš reći? Može li princ kontrolirati svoje kćeri?"
Uto se Aylin vratila.
"Vaše jučerašnje riječi su vjerojatno pogrešno protumačene gđo Gates", reče Turner.
"Siguran sam da niste mislili tako reći, ali..." "Svaku riječ sam svjesno izgovorila",
reče Aylin. "Veoma sam ljuta na one koji, dopuštajući nekontroliranu gradnju,
narušavaju prirodu. Rekla sam ono što mislim."
"Možda, gospodo, ne biste trebali iznositi svoje mišljenje kada su u pitanju poslovne
veze vašega muža."
"Moj muž je biznismen, ali ja sam liječnica", uzvrati Aylin.
Kao da je bomba pala na putovanje u Monte Carlo.
"Zbog tebe sam ostao bez posla od sto tisuća dolara", Joe je neprestano gunđao.
Umjesto da to primi olako, Aylin je još više pogoršavala situaciju.
"Možeš li ti misliti na bilo što drugo osim novca? Zar osim novca za tebe ne postoje
druge vrijednosti? Novac je postao tvoj Bog." Stigli su u Ameriku glođući jedno
drugo. Neprekidno gunđanje tijekom putovanja, nastavilo se i kod kuće. Na to
dođoše i druga prigovaranja. Kako bi smirila napetu situaciju i izgladila njihove
odnose, Aylin je priredila obiteljsku večeru. Pozvala je svu djecu. Samo su Philip i
njegova supruga i Kevin najavili svoj dolazak...
Phoebe je saopćila da zbog probe neće moći doći. Od Hillary i njenog muža nije
stigao čak ni izgovor. Aylin se naljutila. "Pristojni ljudi kažu da neće moći doći",
rekla je Joeu.
"Ti si ponizila Darrella. Sasvim je normalno to što nisu došli", reče Joe.
"Kada sam ga to ja ponizila?"
"Zar nisi rekla 'koliko god sam ja vrtlar toliko si i ti slikar'?"
Joe, to je bila šala i to prije godinu dana."
Na kraju, uz Joevo posredovanje, ponovo je dogovorena večera i sada su svi došli.
Stol je postavljen u dvorištu. Aylin je pripremila prelijepa jela. Nije ni pomislila da
će se vrijeme, koje je tijekom dana bilo veoma lijepo, uvečer pokvariti. Odjednom je
počela grmljavina, a potom i prolom oblaka. Svi su pobjegli unutra. Jela su prenijeli
u kuhinju. Gromovi su se razlijegali jedan za drugim, a kiša lijevala kao iz kabla. Ali
zrak je ostao sparan i topao.
"Hajdemo u bazen. Plivanje na kiši poseban je doživljaj", povika Aylin.
"Ti si luda", reče Joe. "Zar je uopće moguće plivati na ovakvoj kiši?"
"Dok sam bila dijete, mi smo u Istanbulu uvijek skakali u more kada je padala kiša."
"Napokon si odrasla, nisi više dijete, Aylin", reče Hillary.
"Ako ubiješ dijete u sebi, život će izgubiti svoju čar", reče Aylin. Ja odoh, ima li
netko tko želi sa mnom?"
"I mi, i mi", povikale su Dilara i Alis.
"Ti ne možeš, Alis, ne možemo ti to dopustiti", reče Hillary.
"Zašto?"
"Veoma je opasno. Sijeva. Što ako grom pukne u bazen? Na toliko naelektriziranom
zraku se ne izlazi van, a pogotovo ne u bazen."
"Tvoja sestra je u pravu, u dvorištu ima mnogo drveća, a drveće privlači gromove.
Ako ne želiš biti ugljen, ostani unutra, kćeri", reče Joe.
"Neka onda ni one ne idu u bazen", reče Alis.
"Aylin što naumi to i učini", reče Phoebe.
Aylin i Dilara su obukle kupaće kostime, izašle van i skočile u bazen. Priljubljeni uz
prozor, oni u kući su ih jedno vrijeme promatrali kako se ludo zabavljaju i izvode
akrobacije pod kišom, a potom su se vratili u kuhinju.
"Hajde da im priredimo jednu igru", reče Aylin.
Nečujno su izašle iz bazena i skinule kostime. Bacile su ih u bazen, a potom utrčale
unutra. Iz Aylinine spavaće sobe mogle su vidjeti salon. Ugasile su svjetlo i čekale.
Iz kuhinje su polako počeli prelaziti u salon. Kiša nastavlja padati svom žestinom.
Joe ide prema prozoru i gleda van. Rukom je pozvao Phoebe. Praveći rukama zaklon
za oči, nastojala je vidjeti bazen. Aylin i Dilara nisu mogle čuti što pričaju, ali su
sasvim dobro mogle vidjeti izraze njihovih lica. U trenutku se cijela obitelj okupila
pred prozorom. Prestravljeno su gledali prazne kostime na površini bazena. Nikako
nisu mogli odgonetnuti kako su Aylin i Dilara nestale iz kostima. Alisine oči
izgledale su kao da će od straha iskočiti. A u spavaćoj sobi, Aylin i Dilara su umirale
od smijeha.
"Teto, oni vjerojatno misle da smo umrle. Hajde da navučemo plahte na sebe i
uplašimo ih kao duhovi", reče Dilara.
Na tu šalu nasmijali su se jedino Philip, Kevin i Alis. Za ostale, sve su to bile
gluposti dvije lude Turkinje... Inače, i takva udaljenost od New Yorka bila je
posebna ludost. I za njih se moglo reći da su ludi, zato što su prevalili toliki put samo
radi jedne večere.
Kada je shvatila da je uzaludno sve ono što učini za Joevu obitelj, Aylin je digla
ruke, odustala je od svih daljnjih napora. To je dovelo do još većeg zatezanja
njihovih odnosa. U kući se oboje povlače u svoje kutke; Aylin čita knjige, Joe gleda
filmove, uopće ne pozivaju djecu. Živjeli su zajedno, ali sami. Da ne bi bila
netrpeljiva prema Joeu, Aylin je počela više piti. A on je svake minute ubadao po
neku zajedljivu riječ na račun njenog opijanja, dovodio ju je do ludila. Kada su
trebali zajedno izlaziti, dotjerivali bi se, provodili vrijeme s prijateljima, smijali se i
zabavljali. Koliko god da je u sebi bio ljut na nju, Joe je osjećao zadovoljstvo što se
medu poznanicima pojavljivao s elegantnom, lijepom i pametnom suprugom ispod
ruke. I Aylin je uživala u društvu ljudi koje je upoznala zbog Joevog posla.
S vremenom su naučili kako-tako uskladiti živote. Nekoliko dana u tjednu Joe je
počeo provoditi u New Yorku. Tako se domogao svog poker društva. U noćima kad
je Joe bio odsutan, Aylin je kući pozivala svoje prijatelje, ili je s Kurtom odlazila u
kazalište. Vikendom su se sastajali u Bedfordu, priređivali ručkove za prijatelje,
organizirali piknike. Kao da je oboma prijalo što se jedno drugome nisu konstantno
motali oko nogu.
Sredivši odnose otputovali su na Karibe. Može se reći da je to u usporedbi s
putovanjem u Monako, bilo veoma uspješno putovanje.
Neposredno po povratku u New York, sudjelovali su na večeri prilikom dodjeljivanja
Tony nagrada. Za njihovim stolom bili su još i poznata trač-spisateljica Cindy
Adams, Anthony Quinn sa suprugom i gradonačelnik New Yorka sa suprugom.
Zbog toga što je veoma voljela ples, Aylin nije silazila s podija, plesala je sve, od
rumbe do sambe, sve što je orkestar svirao. Kada su, u međuvremenu, zasvirali
čarlston, našla se usred nepoznate grupe mladih. Zabavljala se kao što već dugo nije.
Odjednom je netko snažno povuče za ruku. Otrgla se i nastavila plesati. Ovaj put bila
je snažnije povučena. Umalo nije pala. Okrenula se i pogledala. Ugledala je Joea
namrštenoga lica.
"Dođi i ti sa mnom pleši čarlston", povikala je.
,,Brzo se vraćaj za stol! Sramotiš se", reče srdito njen muž.
Ja samo plešem. Zašto bi to bila sramota?"
"Sjediš za stolom gradonačelnika, je l' taj ples dolikuje tvojim godinama?"
,,Bih li možda trebala plesati Labuđe jezero, zato što sjedim za gradonačelnikovim
stolom?"
"Možeš li ništa ne raditi? Samo sjedi za svojim stolom."
"Kada se vratim za stol, pitat ču sve. Vidjet ćemo razmišljaju li i oni kao ti", reče
Aylin. Joe ju je nasilu odvukao s podija i posadio za drugi stol. "Čekaj me tu, odmah
se vraćam", reče. Ubrzo, pojavi se s Aylininom torbom i šalom u rukama. "Hajde,
diži se", reče. "Idemo." Jesi li ti izgubio pamet, Joe?" upitala je u autu. Aylin, doista,
nije shvaćala šta se dogodilo.
"Ti si liječnica. Ukazano ti je mjesto za gradonačelnikovim stolom. Čarlston!
Lepršanje suknje u ovim godinama, čarlston, ha... Svi će misliti da si pijana. Je li
supruga Anthonyja Quinna ustala i plesala čarlston, je li možda Cindy Adams, ili
gradonačelnikova supruga..." "Prestani s naglabanjem o gradonačelniku", vikala je
Aylin na sav glas. "Da me tvoje kćeri nisu prozvale 'žena alkoholičarka', nitko ne bi
ni pomislio da sam pijana!"
"Ne uplići moje kćeri u svaku našu svađu."
"Ali, posredno ili neposredno, one su prisutne u svakoj našoj svađi. Stvorile su ti
fobiju od mog pića."
"Aylin", reče Joe. "Kako možeš biti i tako pametna, a i toliko otkačena, doista to ne
mogu shvatiti. Može li se netko tko stvara čuda s bolesnicima, nasred podija ponašati
kao djevojčica od petnaest godina?"
"Može li stvarati čuda onaj tko ubije polet i žar u sebi?" upita Aylin. Tu večer je
dugo, dugo razmišljala. Da li to, možda, Joe lagano ubija žar u njoj?
Da bi svoje probleme istresla iz sebe, opet je nazvala Mišela.
Jednog popodneva sastala se s njim na uobičajenom mjestu, u talijanskom restoranu.
Aylin je navela razgovor na svoje probleme s Joeom.
Jesi li se opet zasitila bračnoga života?" upitao je Mišel. "Znaš da ti je to običaj..."
"Ovaj put nije moja pogreška", reče Aylin. "Iskazujem dobronamjernost kao ni
prema kojem muškarcu do sada. Ali, ovaj put sam udarila na tvrd orah."
"Baš me zanima taj Joe", reče Mišel.
"Bi li se želio upoznati s njim?"
"Želio bih samo zadovoljiti svoju znatiželju, ali to vjerojatno ne bi bilo u redu. Joeu
se to možda neće svidjeti."
"Zašto?" reče Aylin. Ja sam se upoznala s njegovom drugom suprugom. Pozvala sam
je kući, došla je i popile smo čaj. Kćeri, osim Alis, bile su ljute zbog toga, ali Lilly
mi se veoma svidjela. Joe zna tvoje sinove. Za svaki Dan zahvalnosti su kod nas. Ja
se poznajem s tvojom suprugom. Upoznajte se i vas dvojica."
"Požurimo onda", uzvrati Mišel.
Joe se uopće nije usprotivio izlasku na večeru s Mišelom. Aylin je pozvala i Emel,
rezervirala je mjesto u jednom restoranu.
Joe je izgledao oduševljen Mišelom. Znao je za Aylinino prijateljstvo s bivšim
mužem i to je prihvaćao s poštovanjem. Večera je protekla u sasvim ugodnoj
atmosferi. Svi su djelovali zadovoljno, sve do poslije večere, kada je Aylin upitala
goste jesu li za konjak ili ne, a Joe neočekivano upitao Mišela; " Je li Aylin i ranije
bila tako sklona piću?"
Mišel se zbuni. Prisutni za stolom nisu znali gdje da gledaju.
"Aylin je oduvijek bila osoba koja zna kako ugostiti prijatelje, bila je veoma dobra
domaćica", odgovori Mišel.
"Vjerojatno nas Joe ne želi počastiti konjakom", reče Emel nastojeći sve to prebaciti
na šalu.
"Ta kultura moje supruge je veoma široka", reče Joe. "Ujutro Bloody Mary ili pivo,
predvečer viski ili šeri, tijekom objeda vino, poslije objeda konjak. Tako?"
"Mi Turci smo veoma popustljivi i skloni jelu i piću", reče Mišel.
"Dobro, Mišel, mogu li te pitati nešto vrlo ozbiljno?" reče Joe.
"Koliko ozbiljno?"
"Veoma ozbiljno."
"Za vrijeme večere? Ako je to nešto poslovno, dođi, ako hoćeš, sutra u moju
ordinaciju", reče Mišel.
"Ne, sada ću pitati. Smatraš li da Aylin ima problema s pićem?"
Mišel ostade šokiran. Na trenutak mu se učini da je pogrešno čuo. Za stolom mrtvi
tajac.
"Ne šalim se, veoma sam ozbiljan. Smatraš li da je Aylin alkoholičarka?"
"Ni ja se ne šalim, i ja sam veoma ozbiljan. Aylin nema problema s alkoholom.
Aylin nije alkoholičarka", uzvrati Mišel.
Večera koja je započela veoma ugodno nelagodno se okončala. Aylin se grdno kajala
što je organizirala jedno takvo druženje. Srećom, svi osim Mišelove supruge bili su
joj veoma bliski. Nije osjećala zabrinutost da će pred njima biti osramoćena.
Sutradan je Mišel telefonirao Aylin. Joe bi morao imati neki razlog zbog kojeg te je
nastojao poniziti i maltretirati pred svima nama, Aylin", rekao je. "Ako je tako
pokazivao neku reakciju prema meni, nije bitno, ali..."
"Nažalost, njegova reakcija nije bila upućena tebi, već meni."
"Nadi razlog i sredi to, inače ćeš brzo klonuti, Aylin", reče Mišel.
"Radim sve što mogu, vjeruj mi. Ali, problemima nigdje kraja."
"U redu, u svemu ima neko dobro. Gombajući se s problemima, nećeš imati vremena
osjetiti monotoniju i tog braka", reče Mišel. Glas mu je bio ozlojeđen.
"U međuvremenu, ne pravi aluzije, Mišel", reče Aylin. "Veoma sam osjetljiva ovih
dana."
Aylin je i te godine ulagala napore kako bi za Dan zahvalnosti i za Božić obitelj
ponovo okupila na jednom mjestu. Djevojke nisu došle. I Joe je bio nespokojan zbog
neprekidnih nesporazuma između njegove supruge i kćeri. Aylin je preporučio da idu
na "obiteljske terapije", koje su medu Amerikancima bile veoma popularne i
uobičajene. Da bi otklonio nesporazume u vrijeme prvog i drugog braka, Joe je imao
psihijatra kojeg je tada posjećivao. Aylin je pristala. Svi zajedno, Aylin, Joe, Philip,
Hillary, Phoebe i Alis našli su se u ordinaciji dr. Goldmana.
Dilara, koja je smatrala da je to veoma besmisleno, odbila je miješati se u to. Prije
nekog vremena Alis je zapala u krizu zbog svoga mladića, raskalašenoga mangupa
kome su se protivili svi u obitelji i tada su se našli na jednoj ovakvoj obiteljskoj
terapiji. Sastanak upriličen da bi se iznašlo rješenje za Alisine probleme, pretvoren je
u seansu Hillarynih i Phoebeinih pritužbi na Aylin. Dilara je bila veoma ljuta, a i
osjećala se vrlo nelagodno.
Nije znala bi li plakala ili bi se smijala odraslim ženama koje su jadikovale kao
nedorasla dječica: "Zar ti nas više ne voliš, tatice; ti se, tatice, više ne baviš nama kao
prije." Ovaj put je odlučila da neće dolaziti na seanse.
Cilj terapije bio je da svi, krajnje otvoreno, iznesu svoje mišljenje o drugima, da
izbace sve ono što se nalazi u njihovim glavama
i srcima. Očekivalo se da će se, unutarnjim pražnjenjem, pomiriti i uništiti srdžba

osoba koje su nesvjesno povrijedile jedna drugu. Ali, terapija kod Goldmana
pretvorila se u ratište, a ne u podlogu za izmirenje. U ratište na kojem je, ostajući bez
zaštite, Aylin primala udarce od ostalih članova obitelji. "Djevojke me doživljavaju
kao pohlepnu ženu, koja je bacila oko na bogatstvo njihovog oca, i apsolutno ne
mijenjaju to svoje uvjerenje", bila je jedina rečenica koju je uspjela izreći. Potom je
ušutkana i više nikako nije mogla doći do riječi.
Hillary i Phoebe su isticale Aylininu pohlepu, njen alkoholizam, a i njenu ludost.
Njihova maćeha unesrećuje njihova oca i misli jedino na sebe. Svojim ispadima je
nanosila štetu njegovom poslu. Prouzrokovala je zahlađenje odnosa između Joea i
njegovih kćeri, odselila je u šumu samo da bi ga otrgla od njih. Srozavale su Aylin
do krajnje niskih granica. Čak ni Philip nije mogao otvoriti usta, kako bi rekao nešto
u njenu odbranu. Nekoliko puta je Alis promucala ne bi li nešto rekla, ali je nitko
nije slušao. Joe je sjedio s izrazom lica koji je govorio "pogledaj što drugi o tebi
misle." Aylin je bila posve zbunjena. Što je ona to učinila da je izazvala toliku
mržnju u njihovim srcima? Zašto je toliko mrze?
Dr. Goldman se na kraju okrenuo prema Aylin: "Sada je na vas red. Iznesite i vi
svoje emocije."
"Nemam riječi poslije svega ovoga", odgovorila je Aylin. "Nadowska, vi ste
psihijatar. Najmanje koliko i ja znate koristi od izbacivanja otrova iz sebe."
"Danas je iscurilo i previše otrova. Neka moj ostane tamo gdje mu je mjesto", reče
Aylin.
Tog vikenda se prvi put povjerila Dilari.
"Kamo sreće da sam i ja sudjelovala, teto, da te nisam ostavila samu", reče Dilara,
koja nije mogla povjerovati kako je Philip, Alis i Joe, a naročito Joe, nisu branili od
tih napada. "Dobro ste izmaltretirali moju tetu, Joe", rekla je te večeri kada se susrela
s Joeom, "zašto je bar ti nisi branio?"
"Bit terapije je da svi izbace ono što je u njima. Aylin mora znati što drugi misle o
njoj."
"Na ovom svijetu jedino Hillary i Phoebe imaju loše mišljenje o mojoj teti", uzvrati
Dilara. Odmah je otišla u svoju sobu, kako bi izbjegla daljnje raspravljanje.
Obiteljska terapija Aylin je otvorila oči. Nešto je morala poduzeti. Neizostavno je
morala nešto učiniti kako bi se riješila ovog okruženja bez ljubavi, kako bi ponovo
organizirala svoj život, kako bi ponovo pridobila pacijente izgubljene nakon
preseljenja u Bedford.
Joe je bio svjestan da je njegova supruga veoma ogorčena. Zbog toga taj tjedan nije
silazio u grad na poker. "O čemu tako duboko razmišljaš?" upitao ju je jednu večer
zatekavši je s čašom vina u ruci i pogleda uprtoga u plamen kamina.
"Mislim otići odavde, Joe."
"Kuda ići?"
"Daleko, veoma daleko."
"Želiš putovanje? Skoro smo se vratili s Karipskih otoka."
"Želim se uključiti u Zaljevski rat."
"što?"
Joe pomisli da je pogrešno čuo.
"Zaljevski rat. Znaš, onaj rat tamo u Iraku?"
"Hoćeš biti Mata Hari?"
"Iskreno, bilo bi veoma zanimljivo. Ali ja mislim biti samo doktor koji će liječiti
vojnike čija je psiha narušena u ratu."
"Ti nisi vojnik, neće te pustiti u rat."
"Hoćeš se okladiti?" upita Aylin.
"Koje ti je to vino po redu?"
"Četvrta čaša, računajući i one koje sam popila za večerom." "Znači da si se počela
brzo opijati."
"Ne želim čuti više niti jedne riječi o opijanju", uzvrati Aylin. Lupila je čašom o stol
i otišla na spavanje.
Joe se čak nije ni zadržavao na ovom razgovoru. Pomislio je da je to samo glupost
koju je Aylin izgovorila tek tako. Sljedeći tjedan proveo je u gradu. To pitanje je bio
već sasvim zaboravio, kada je za vikend došao u Bedford. Aylin je na pisaćem stroju
pisala neke tekstove. Nije ga zanimalo.
Na isti razgovor vratili su se tek za mjesec dana.
"Ne idem u Zaljev, ali postoji nada da ću biti aktivirana u jednoj bolnici u kojoj se
nalaze vojnici koji su se vratiti iz Zaljeva", reče Aylin.
"O čemu ti to pričaš?" upita Joe znatiželjno.
"Pa već sam ti rekla. Sjećaš se da sam namjeravala ići u rat..." Jesi li ti ozbiljna?"
"Naravno."
"Ej, nisu te primili, zar ne? Rekao sam ti da ne primaju one koji nisu vojnici, a
pogotovo ne žene. To nikako."
"Primaju, Joe. Sigurna sam da neće moći odbiti jednu liječnicu mojih kvaliteta. Ne
direktno u rat, ali možda me prime da liječim one koji su se vratili iz rata."
"Izmišljaš!" reče Joe, pomalo otvorenih usta.
"Ne izmišljam. Ali, još je dug put koji moram proći. Rekla sam da se pojavio samo
tračak nade."
Joe se na trenutak duboko zamisli. "Što će biti ako sve bude kako želiš?"
"Tada ću biti raspoređena u neku bolnicu koja prima povratnike iz rata."
"A gdje su te bolnice?"
"širom Amerike."
"Hoćeš li ići, ako dođe do toga?"
"Hoću, ići ću."
,Je l' to znači bijeg od našega braka?"
"Nema veze s tim. Da imam tu namjeru, ne bih išla u vojsku, već kod odvjetnika",
uzvrati Aylin.
"Problemi koji mene iscrpljuju nisu u vezi s tobom, nego s tvojim kćerima. Ja uopće
nemam namjeru ustuknuti pred djevojkama kojima bih mogla biti majka."
"Zašto onda odlaziš?"
"Zbog sasvim drugih razloga. Svu svoju energiju trošim na individualne krize,
većinom rješavam probleme bogataša koji proizilaze iz njihove razmaženosti. U
vojsci ću se baviti istinskim problemima, a provodit ću i grupna istraživanja. Osim
toga, postoje i drugi projekti koje sam već odavno razvila u svojoj glavi."
"Aylin, ja sam te dobro shvatio, ali kako će to ostali shvatiti? Svi će misliti da si
otišla zbog toga što si se zasitila braka."
"Tko su to svi ostali?" upitala je Aylin. "Ako su to Hillary i Phoebe, iskreno, Joe,
apsolutno me se ne tiče što će još i one misliti." "Naši prijatelji, rodbina, svi naši
poznanici."
Aylin nije ništa odgovorila. Nije željela davati povoda za neumjesno raspravljanje,
kad, ionako, još uvijek nije postojalo ništa konkretno. Svoju energiju sačuvat će za
pravo vrijeme, kada bude morala voditi istinsku borbu. Ni Joe nije inzistirao na
tome. Ionako nema ništa konkretno. Ovaj projekt je poput Aylininog projekta kupnje
ranča u Virginiji; jedno vrijeme će biti aktualan, a potom će otići u zaborav.
Dok je trčkarala i slala zahtjeve, nije to mogla sakriti od Irene. "Što se to događa,
srećo? Kakvi su to tekstovi i molbe u vezi s vojskom?" upitala je jednom. Aylin joj
je sve ispričala. Koliko god je mogla. Irene nije mogla povjerovati svojim ušima.
"Što to znači? Hoćeš li se, ako te prime, uključiti u vojsku?" "Zašto si se toliko
iznenadila?"
"U svom životu nisam čula veću glupost nego što je to", reče Irene. "Oduševljava me
tvoja podrška."
"Za ime Boga, tko će podržati jednu takvu glupost?! Zna Ii Joe za to?"
"Zna."
"Slaže li se on s tim? Zatvara li Joe oči na to što će mu se supruga priljučiti vojsci,
među tolike muškarce?"
"Kako si dramatična", uzvrati Aylin. "U vojsku ulazim kao liječnica, a ne kao
striptizeta!"
"Nema veze, slaže li se on s tim?"
"Ne znam, Irene", reče Aylin. "Ne želim se upuštati u polemiku oko toga."
Irene je posadila Aylin na bolesničku stolicu, privukla tabure i sjela blizu njenih
koljena.
"Sjećaš li se, Aylin, što si mi rekla kada sam ti došla na liječenje?" " Prošlo je toliko
mnogo vremena...", reče Aylin.
"Da te, onda, podsjetim. Rekla si mi; ako odeš kod kardiologa, postavit će ti se
pitanje pušiš li ili ne. Ako kažeš da dnevno pušiš preko jedne kutije, reći će ti da
prvo ostaviš cigarete i da tada dođeš, da ti, u protivnome, neće moći pomoći. To si
mi rekla."
"Zar tako?"
"Da, potom: 'i ja sada tebi kažem da prvo ostaviš muža, pa tek onda dođi kod mene,
inače ti ne mogu pomoći.' Doslovno tako." "Da, sjećam se. Ali tvoj muž je bio
beznadni alkoholičar i tukao te svaki Božji dan."
"U redu. Ja sam te poslušala. Zahvaljujući tebi sam ostavila muža, postigla duševnu
ravnotežu, riješila se lijekova, povratila samopouzdanje i počela raditi."
"Zašto bi to bilo zahvaljujući meni? Ja sam vidjela tvoje sposobnosti i primila te na
posao."
"Nema veze. Ono što želim reći je sljedeće; dužna sam ti mnogo toga, na svijetu je
malo onih koji ti žele dobro koliko ti želim ja." "Reci što namjeravaš, zlo mi je", reče
Aylin.
"Ti si bila moja liječnica, ja sam te slušala i izašla kao pobjednik. Sada je red na tebe.
Ja sam tvoj prijatelj i zato me moraš slušati."
"U redu."
"Ne ostavljaj muža i ne idi. Odeš li, otići će i tvoj brak."
"Ne brini se, Irene, brak neće otići."
"Svjesna sam da nisi previše sretna, ali ti ne znaš što znači imati lošega muža. Molim
te, ne idi. Ni jedan muž se ne ostavlja na tako dugo vrijeme. Svijet je prenatrpan
piranama koje traže muškarce." Aylin se počne smijati. A, s druge strane, srce joj se
punilo nekim toplim emocijama. Postojala je iskrena prijateljica koja ju je
doista voljela i osjećala zabrinutost zbog nje. Prijatelje je zaradila svojim znojem,
samopožrtvovanjem i naporima. Posao joj možda nije priuštio milijune, ali joj je
donio prijateljstva vrjednija od tih milijuna.
Poput Irene, na spomen Zaljevskog rata pobješnjela je i Laurie. "Ti nisi vojnik",
rekla je. "To je samoubojstvo, jesi li ti luda?" Aylin ju je podsmješljivo pogledala u
lice. "To mi ti govoriš?" "Da, ja... Aaaa... znači da sam doista ozdravila, Aylin."
"Naravno."
"Preklinjem te, ne idi tamo."
"Neću ići kao vojnik, idem kao liječnica i to ne u Zaljev, već u Oklahomu, liječiti
povratnike iz Zaljeva."
"Želiš ići baš toliko daleko da bi pobjegla od Joea? Zar nisi ti bila ta koja mi je stalno
govorila da ne bježim od problema, da ih napadam i da ih tako dokrajčim?"
"Ne bježim od Joea. Bilo bi bolje reći od njegovih kćeri. Ali, znaš u čemu je bit
svega toga, Laurie? Do danas sam se većinom bavila beznačajnim problemima
Njujorčana. Voljela bih da sad malo pomažem onima koji doista trebaju psihijatra,
koji su se dobro upoznali sa smrću."
"Ne mogu povjerovati u to. To nije razlog tvog odlaska. Nesretna si, ja ti nikako ne
mogu pomoći. Ne mogu naći rješenje tvojih problema. Ali, tko može stati između
muža i žene? Vidiš, nisam ja bezrazložno mrzila Židove! Što ću ja, Aylin, ako ti
odeš?"
"Ne brini se. Još nisam dobila službeni odgovor", reče Aylin.
Premda, mogućnosti su sve više rasle. Kako su se povećavale njene nade, srazmjerno
je rastao i Aylinin entuzijazam. Nije mogla ni
o čemu razmišljati, jedino o vojsci i onome što će tamo raditi. Ali je
zlovoljno razmišljala o tome kako će to objasniti Joeu ako od vojske dobije pozitivan
odgovor. Napokon dođe taj dan.
"Ovo je ugovor na samo dvije godine, Joe", reče Aylin. "Vidjet ćeš, te dvije godine
će proletjeti dok okom trepneš. Postoje mnogobrojni praznici, moći ćemo biti skupa.
Ne možeš ni zamisliti koliko trebam jednu ovakvu promjenu."
"Ako želiš promjenu, smanji broj radnih dana, hajdemo češće na putovanja", reče
Joe. "Ne mogu prihvatiti tako dramatičnu promjenu u svom životu."
"Ove dvije godine će zlata vrijediti za moju karijeru."
"U to ti nitko neće povjerovati, Aylin. Svi će to tumačiti kao neuspjeh našega braka."
"Mene se uopće ne tiču svi, mene zanima tvoje mišljenje. Ti znaš razlog moga
odlaska, a to mi je dovoljno."
"Ako ti je bitno moje mišljenje, onda bi ti trebale biti bitne i moje emocije. Ne želim
da ideš. Ne želim ostati sam u ovoj kući. Nisam se oženio da bih živio usamljenički."
"Vidjet ćeš, Joe, koliko god će meni goditi ovaj rastanak, toliko će goditi i tebi. Malo
ćeš se odmoriti od mene. Za oboje će biti korisno to što ćemo se poželjeti", reče
Aylin.
 F O RT S I L L O K L AH O M A

Jednoga hladnoga siječanjskoga dana 1992. godine Aylin je prvi put obukla
uniformu. Pogledala se u zrcalo da bi se uvjerila kako to nije san, gotovo milujući,
prešla je rukama po uniformi s obje strane crnoga sakoa naramenica ukrašenih
zvjezdicama potpukovnice. Nije sanjala. Žena u zrcalu bila je ona; Aylin Devrimel
Nadowska Cates. Uniforma joj je sjajno pristajala. Njeno vitko i dugo tijelo
apsolutno je stvoreno da bi nosilo ovu uniformu. Kao da je tolike godine čekala
trenutak kada će je obući. Kao da uniforma nije bila odjeća koju će za dvije godine
skinuti i odložiti, nego njena koža, njen karakter, identitet, individualnost.
A toliko su se suprotstavljali njenom ulasku u vojsku. Čak i najbliži, oni koji su
tvrdili da je veoma dobro poznaju.
"Kako će se netko poput tebe prilagoditi vojnoj disciplini?" govorili su joj njeni
poznanici.
"Možeš sve, ali... vojska... ne nasmijavaj me", rekao je Joe.
Čula je jednom kako Hillary govori svome ocu: "Ona misli da je vojska kazališna
scena. Pusti je neka ide, neka se opameti."
"Nisi ti za vojsku. Potrebna je jaka disciplina. Nije vojska za tebe", pokušao ju je
uvjeriti Mišel. Čak i on... Nitko nije mogao shvatiti da će uspjeti.
Ovo je prema njima bio ili prolazni entuzijazam ili bijeg. Možda je malo i bilo tako.
Dozlogrdilo joj je bavljenje problemima svojih njujorških bogatih i razmaženih
bolesnika, poremećene pameti zbog ispraznosti i neodgovornosti. Zasitila se i Joea.
Njen brak opet nije štimao. Bila je svjesna da se svakim danom sve više udaljava od
svog muža.
I djevojke... Djevojke koje su uveliko prekoračile granice pristojnosti... I "obiteljska
terapija", koja je pripremila bijeg; onaj glupi, onaj razorni grupnoterapijski susret.
Američki patent, na kojem svi bljuju iz sebe nataloženi otrov i vrijeđaju jedni druge
na nedopustiv način... Onaj prokleti susret na kojem su sve djevojke, čak i Alis, u
koju je uložila toliko truda, navalile na nju, nemilosrdno je maltretirale i teško
optuživale i na kojem Joe ni prstom nije mrdnuo kako bi je zaštitio. Bez obzira na
razloge koje je iznosila, Aylin je znala da je kategoričnu odluku o pristupanju vojsci
i udaljavanju od kuće donijela krajem tog obračuna unutar obitelji.
U početku je samo maštala i trčala za tom nadom. A mašta je sve više postajala
stvarnost. Dobila je odgovor na svoje zahtjeve i bila pozvana na razgovore. Svi su
mislili da čini još jednu nepromišljenost. Otići će, igrat će se vojske u Oklahomi u
Fort Sillu.
Mada Aylin nikada nije "igrala". Ni dobru ženu, ni lošu, ni princezu, ni hipi
djevojku, ni zaljubljenu ženu, razmaženu djevojku, ni koketu, studenticu, ni
profesoricu, liječnicu, a niti majku... nikada nije igrala. Ona je uvijek "bila".
Kojom god da se ulogom zaogrnula u životu, te uloge su bile upravo ona. Sve dok je
trajalo njihovo vrijeme; svojim srcem, mozgom, karakterom, ta "uloga" je bila ona,
uvijek.
1 sada, u ovoj uniformi, postoji samo jedna istina: potpukovnica Aylin... biti
vojnikinja pristajalo je Aylin. "Vojnikovanje" je bilo u njenim genima.
"Uspjela sam!" povikala je nakon dugog, dugog zagledanja u ogledalo. "Uspjela
sam!"
Nesumnjivo, nisu to bili prvi Aylinini poklici uspjeha. Ah, sada je uspjela u jednom
posve drukčijem poslu. Nije bilo lako obuči ovu uniformu. Zahtjevi, odbijenice,
ponovni zahtjevi, iščekivanja, neprekidni razgovori, istrage, pismeni i usmeni ispiti.
Rat koji je vodila dok je uvjeravala Joea. I, evo je na kraju u ovoj uniformi.
Kao psihijatrica Aylin nije trebala sudjelovati u vojnoj obuci u Fort Sillu. A naročito
nitko nije očekivao da će žena njenih godina izaći na poligonsku obuku. Zbog toga
vodnik nije mogao povjerovati svojim očima kada je na siječanjskoj studeni u svojoj
jedinici ugledao plavušu u poligonskoj uniformi.
"Potpukovnice, vi niste dužni sudjelovati u vojnoj obuci", rekao je.
"Nisam, ali i mogu, zar ne?"
"Naravno."
"Onda želim."
"Kada vam bude naporno, odmah odstupite."
"Razumijem."
Jedinica, u kojoj se nalazila Aylin, prvo je koračala marševskim korakom. Potom su
se zaputili prema malo udaljenijem poligonu za obuku. Narednik je zapovijedao;
"Trčećim korakom!" Svi vojnici su prešli u jedan red i počeli trčati. Nakon
polusatnog trčanja, narednik stade pred Aylin.
"Jeste li dobro?"
"Ja sam dobro, a vi?" uzvrati Aylin.
"Sad ćeš ti vidjeti što znači vojska", prošlo je naredniku kroz glavu.
Zaustavili su se pred jednim kanalom. Narednik je uključio štopericu. Ušli su trkom
u kanal i puzeći nastavili kretanje. Potom su se penjali uz konop, preko dasaka
poredanih na visini od tri metra. S vrha su, potom, skakali na pijesak. Aylin je
povremeno bacala oko na narednika, jedva se suzdržavala da ne prasne u smijeh. U
grupi su bile još dvije žene, ali one su bile tek dvadesetih godina i gotovo su
postizale isti uspjeh kao i Aylin. Samo s jednom razlikom, Aylin niti jednom nije
rekla "uh", Joj" ili nešto slično.
U blagovaonici, za vrijeme večere, narednik je došao za Aylinin stol. "Čestitam vam
na postignutom uspjehu, potpukovnice Nadowska", rekao je. "Sutra obuka počinje u
šest, namjeravate li se opet pridružiti?"
"Vidimo se u šest, naredniče", odgovori Aylin.
Bez izostajanja, Aylin je nastavila s poligonskom obukom. "Ugledajte se na našu
pedesetogodišnju potpukovnicu", govorio bi narednik kako bi motivirao
novopridošle vojnike da je moguće napraviti svaku vježbu kad se to želi. Aylin je
dolazila u poligonskoj odjeći i za tren bi se poput majmuna uzverala uz konop,
prebacivala se na drugu stranu zida, okretala se dva puta u zraku, bez dodirivanja
preskakala visoku ogradu, trčala kao vjetar i puzala poput zmije.
Ispit fizičkih vojnih aktivnosti položila je 9. studenoga 1992. godine i s osvojenih
279 bodova, srušila rekord i fizičkom snagom postigla prvi "certifikat za uspjeh" u
vojsci.
To je bila jedna strana medalje. Na drugoj strani te medalje razvijalo se nešto mnogo
hitnije od trčanja i puzanja, nišanjenja i pogađanja mete.

***

Unapređenjem, koje je dobila 16. studenoga 1992., potpukovnica dr. Nadowska

postavljena je na čelo psihijatrijskoga odjela bolnice Reynolds Army Community. Za
vojnike koji su ležali na njenom odjelu, a koji su se iz Zaljevskog rata vratili tužeći
se na depresiju, nesanicu i na nemogućnost prilagođavanja, željela je uvesti "svjetlo-
snu terapiju" koja se do tada u vojsci koristila jedino na Aljasci.
Ni to joj nije bilo teško postići. Njen tajni dosje bio je ispunjen najvišim ocjenama,
značajnim rezultatima, pohvalama za marljivost, humanost, inteligenciju i
prilagodljivost. Bolnica joj je ustupila traženi prostor, nabavila potrebne aparate i
stavila pod njeno vodstvo. Pokazala je tako veliki uspjeh s programima grupnih i
pojedinačnih terapija, programima usmjeravanja, hrabrenja i osiguranja
prilagodljivosti i seminarima, koje je organizirala u Reynolds Army Community, da
je 1. srpnja 1993. potpukovnici dr. Aylin Nadowskoj dodijeljeno najviše odličje i
povelja topovskog puka "THE HONORABLE ORDER of SAINT BARBARA".
Kada su nabavljena četiri aparata koji šire sunčane zrake sa samo korisnim odlikama,
Aylin je počela s terapijama za velike grupe vojnika. "Svjetlosna terapija" imala je
nevjerojatno velik odaziv i uspjeh.
Zapravo, liječenje živčanih bolesnika pomoću sunčane svjetlosti metoda je koja
datira još iz stare Grčke i Rima, a kroz povijest se i dalje povremeno koristila.
Uočeno je da se tijekom mračnih zimskih dana kod čovjeka smanjuje energija, da
postaje neraspoložen i da ima povećanu potrebu za snom i ugljikohidratima, odnosno
za namirnicama koje u sebi sadrže šećer. Kao da čovjek, poput nekih životinja, liježe
u psihički zimski san. Isti negativni simptomi uočeni su kod onih koji rade po noći i
koji nisu često na sunčevu svjetlu.
Pomoću lampi koje šire svjetlost, zrake prolaze kroz mrežnicu u oku, dolaze do
žlijezda u mozgu, prouzrokuju određenu kemijsku reakciju u hipofizi; na taj način
dolazi do lučenja dovoljne količine hormona i kod čovjeka dovodi do uklanjanja
depresivnog stanja. Ova metoda nije imala nikakvog kontraefekta. Nije stvarala ni
oštećenja koja tijelu nanose antidepresivni lijekovi. Štoviše, za pola sata i uz
nekoliko lampi terapiji je, u isto vrijeme, bio podvrgnuto mnogo vojnika. Ovom
metodom Aylin je vojsci osigurala vrlo ekonomičan način liječenja.
Kada se pročulo da je u bolnici Reynolds Army Community neka doktorica
pokrenula uspješan način liječenja depresivnih bolesnika, Aylin su sa svih strana
počele stizati ponude. U javnoj školi Lawton organizirala je 27. travnja 1993. godine
obrazovni program o ovoj metodi liječenja. Dva mjeseca poslije toga, 19. i 20. lipnja
sudjelovala je kao predavač na seminaru o svjetlosnoj terapiji i biološkim ritmovima
na Medicinskom fakultetu San Diego koji je bio u sastavu Sveučilišta California.
Primila je i pohvalnicu od Medicinskog odjela Glavnog stožera američke vojske 29.
lipnja 1993. godine. Na kraju, sve lokalne novine počele su pisati o Aylin i njenoj
jeftinoj i krajnje uspješnoj metodi "svjetlosnoga liječenja". Počela su je zasipati
pisma iz institucija Fort Silla u kojima su se tražili detaljniji podaci o ovoj metodi.
Aylin je ponovo zablistala... Kao polarna zvijezda čija se svjetlost ne gasi.
Ali, od svjetlosti, kojom je sjala u poslu i izvana, u njenom srcu nije bilo ni
najmanjega traga.
U početku, na tolikoj udaljenosti od raznolikog i burnog života New Yorka i svojih
bližnjih, osjećala je takvu usamljenost koju ni sama sebi nije mogla opisati. Poželjela
je Dilaru, Irene, Laurie, Mišela, pa čak i Joea. U slobodno vrijeme, dok se nije bavila
pacijentima, gotovo da su joj nedostajale čak i prepirke s Hillary i Phoebe.
U ovoj sredini, gdje se tu i tamo nalazila i pokoja žena, sve je bilo podređeno
muškom načinu života. Na televizorima u prostorijama za odmor vojnika stalno su
bili uključeni kanali na kojima se prikazivao nogomet ili druge sportske aktivnosti.
Teško se uključivala u površne i svakodnevne razgovore ostalih vojnika. Ono za što
je pokazivala interes ostale uopće nije zanimalo: opera, glazba, muzeji, izložbe,
galerije, skupi butici... luksuzni restorani u koje su zalazili elegantni i kulturni ljudi
ili zabavni i bučni bistroi... sve to je bilo ono o čemu je mogla samo sanjati. New
York je bio iluzija, jedan san za koji se nadala da će ga, do najsitnijih detalja, vidjeti
noću, ali samo u svojim snovima. Poželjela je grad u kojem je godinama živjela ne
uočavajući čak ni njegov tempo, buku, gužvu, a ni njegovu boju.
Nakon moljakanja i preklinjanja, Irene je u listopadu doputovala u Oklahomu.
Provele su zajednički vikend. Aylin je imala zakupljenoga konja kojeg je jahala u
slobodno vrijeme. Pokazala ga je Ireni i za nju iznajmila jednoga; satima su jahale, a
uvečer su dugo, dugo pričale. Od samoga jutra, od trenutka kada su otvorile oči do
lijeganja u krevet, primoravala je Irene da joj priča o svakoj svojoj minuti u New
Yorku. Pitala ju je za predstave, operu, kino, što se nalazi po izlozima, kakva je
novogodišnja i božićna dekoracija na ulicama, tko kuda ide za Novu godinu.
Uprkos toj neopisivoj žudnji, Aylin gotovo nimalo nije pila, izgledala je spokojna i
sretna. Irene se ne sječa kada je u posljednje vrijeme vidjela Aylin toliko zdravu i
toliko energičnu. Lice pocrnjelo od sunca, a kosa prirodno uvijena. Njeno inače vitko
tijelo je sasvim u formi, zbog dnevne obuke mišići su joj ojačali, a leda se ispravila.
Veoma lijepo joj je pristajala sva vojna odjeća, od svečane uniforme do otrcanih
nastavničkih kombinezona.
"Aylin, ti mora da si rođena kao vojnik. Imaš tako prirodan izgled u uniformi... Je li
ti, možda, otac vojnik?" upitala je Irene.
"Moj pradjed bio je vojnik. Moje ludorije pomalo vezuju za njegove gene", rekla je
Aylin.
Tijekom dvije godine Joe je, zajedno s Dilarom, samo jednom, za prvi božićni
praznik, došao da je vidi. Tih dana tamo su bili i Mustafa i Nesrin. Cijela obitelj
preselila se u Oklahomu kako prvu Novu godinu u vojsci Aylin ne bi provela sama.
Aylin se smjestila u jedan od časničkih stanova. Oženjenim ili udanim časnicima
vojska je na raspolaganje dodjeljivala prilično veliki stan. Stoga je i Aylin stanovala
u velikom i luksuznom stanu. U tom stanu ugostila je Joea i ostalu obitelj, dok su svi
bili na okupu, po običaju, priredila je veliki prijam. Pozvala je visoke časnike, kolege
liječnike, susjede i neke pacijente. Joe je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao
pilot, a zbog hrabrosti nagrađen je ratnim ordenom Grimizno srce. Prema tome, i on
je imao što reći u toj sredini, imao je ratne uspomene koje je mogao prepričavati.
Proveo je veoma lijepe trenutke, a osjetio i izuzetan ponos slušajući riječi hvale o
svojoj supruzi.
"Vaša supruga je nešto posebno, znajte cijenili njene vrijednosti", rekao je jedan od
vojnih zapovjednika. "Osvojila je bodove koje do danas nije uspjela osvojiti niti
jedna žena. Koje god smo joj oružje davali u ruke, savladavala ga je za dan-dva. Bilo
o čemu da je riječ, iz pištolja, puške, pumparice... uvijek pogađa u centar. Izuzetan je
strijelac, veoma dobro jaše na konju, uopće se ne žali kada spava na kamp krevetima,
u koje svi gunđajući liježu. Ovakav vojnik teško se nalazi čak i medu muškarcima, a
kamoli među ženama."
Joe je napustio Oklahomu s osmijehom do ušiju, ponosan na svoju suprugu. Tih dana
su se veoma često čuli preko telefona, čak su se i dopisivali.
Ponosio se nagradama koje je dobivala Aylin, njenim poveljama, odličjima i
izuzetnim uspjesima koje je pokazivala u svom poslu, zainteresirano je pratio njen
uspon u vojsci. Aylin je svom mužu faksirala svaku primljenu ocjenu. A od njega je
primala podršku i ohrabrujuće odgovore.
Joevi problemi bili su dosada zbog usamljenosti u Bedfordu i nastojanje da proda
jednu od kuća. Opet je počeo vršiti pritisak oko prodaje kuće u West Hamptonu.
I pored toga što je proveo veoma ugodne trenutke u Oklahomi, Aylin je uzalud
preklinjala; "Smještena sam u trosobnom stanu koji se daje samo oženjenima. Dođi
povremeno da me bar nije sramota što ga koristim." Joe nikada više nije dolazio. Kad
je to poželjela, Aylin je morala dolaziti u New York. "Odlučim li se na tako dugo
putovanje, na svijetu, osim Oklahome, postoji toliko drugih mnogo ljepših mjesta",
govorio je Joe. Nesumnjivo, Aylin je bila povrijeđena ovakvim njegovim stavom.
Aylin je uspijevala uvidjeti i svoje pogreške u određenim pitanjima. Primorala je
Joea, koji je bio naviknut na život u najživljem dijelu New Yorka, da proda kuću u
centru grada i da kupi vilu na brdu u Bedfordu. A potom ga je ostavila da sam
samcat živi u toj šumi, a ona otišla čak ovamo. Ali, ovaj rastanak je bio samo na
dvije godine. Prva godina je već isticala. Zatim će se vratiti i većinu vremena
provoditi u Bedfordu, u okrilju prirode. Zbog toga što je sama sebi dokazala neke
stvari, možda će i prema nepristojnosti djevojaka uspjeti pokazivati više tolerancije.
Joeovo zanimanje za Aylinine uspjehe i unapređenja sve više se smanjivalo u ljeto
1992. godine i totalno prestalo krajem ljeta. Osim inzistiranja da prodaju kuću, Cates
se nije javljao.
U telefonskim razgovorima jedino je pričao o tome da želi prodati kuću u West
Hamptonu i kupiti stan u New Yorku. Aylin pak nije pristajala na prodaju, a zbog
toga što je kuća bila na njeno ime, Joe nije mogao ništa učiniti bez njenog pristanka.
A dozlogrdio mu je i osamljenički život u Bedfordu. Mali stan iznad Aylinine
ordinacije u 75. istočnoj aveniji bio je zakupljen. Joe je i njega prestao koristiti. Kao
što mu je dvije-tri noći u tjednu nakon pokera i nakon nekoliko boca piva, bilo teško
odlučiti se na dvosatni put po pomrčini, isto tako ni po danu nije htio na toliki put do
posla. Čovjek koji cijeloga svoga života između posla i kuće nije pravio veću
razdaljinu od nekoliko blokova, nije mogao povjerovati sudbini ili igri koju mu je
Aylin namjestila. Pristati, samo da bi udovoljio supruzi, prihvatiti povlačenje u
osamu na obroncima nekoga brda, prodati prelijepu kuću u centru grada, a ona,
umjesto da živi s njim upiše se u vojsku i ode...
Na kraju, njihovi telefonski razgovori bili su pretvoreni u prepirke "prodat ću neću
prodati". I Aylin je dosadilo to što njen muž ne priča ni o čemu drugom i što je toliko
napada. Umjesto da na ovo ustrajno i nepopustljivo Joevo navaljivanje kaže "da",
nekim neobjašnjivim inatom Aylin je počela govoriti "ne". Zapravo, kada bi logički
razmislila, mogla je Joeu dati za pravo. I, doista, stan u New Yorku koristio bi i Joeu,
a i njoj, nakon povratka iz vojske. Ali, Aylin, koja je često postupala emotivno,
možda i zbog toga što se sve to svelo na njen inat, nikako nije mogla izgovoriti svoj
pristanak. Pri pomisli na muža usamljenog u kući u šumi, osjećala je sjetu, ali
istovremeno jedva se uspijevala suzdržavati da ne prasne u smijeh. Kada bi Joe samo
jednom podigao slušalicu i rekao "Zdravo, ljepoto moja, kako si, poželio sam te",
kada bi, prije razgovora o prodaji kuće, progovorio riječ dvije, pitao je što radi,
slušao je, izgovorio koju riječ pohvale za njene uspjehe, kada bi rekao jednu jedinu
riječ... kada bi dio o prodaji kuće došao kasnije, polako, kada bi u to ušli spontano,
možda bi mnogo toga bilo sasvim drukčije.
Kuću u West Hamptonu najprije su iznajmili. Joe je potpisao ugovor. Pozivajući se
na jednu točku iz ugovora, podstanar je želio kupiti kuću. Ako odustane od prodaje,
Aylin će morati platiti određenu kaznu. Kada nije htjela priznati ovaj ugovor
načinjen protiv njene
volje, tužili su je. Aylin je izgubila spor. Morala je platiti kaznu ili prodati kuću.
Ovaj put se odlučila na ulaganje žalbe. Prije odlaska na sud, morala je sudu uplatiti
pozamašan polog. S Joeom je započela oštru svađu. Joe se zasitio tolikih
odvjetničkih izdataka. Nije mogao shvatiti zašto je netko, čija je kuća i inače na
periferiji, toliko uporan da ima još jednu kuću, koja je isto tako na periferiji.
Telefonski razgovori bili su uvijek o istom i okončavali se bez rezultata. "To što
radiš je prava ludost, Aylin, odustani od tog besmislenog inata."
"Ako želiš kupiti stan u New Yorku, kupi ga svojim novcem, ne moraš prodavati
moje nekretnine."
"Da bih kupio kuću koja ti se svidjela, potrošio sam svu svoju ušteđevinu. To ti vrlo
dobro znaš. Znaj da ubuduće neću plaćati ni odvjetnika, a ni kaznu."
"Dosta mi je više ovog naklapanja, zar ti ne znaš pričati ni o čemu drugom?" I na
kraju ljutito spuštanje slušalice telefona.
Srećom, njena komunikacija s New Yorkom nije bila vezana samo za Joea. Veoma
često je razgovarala i s Laurie i Irene. Jednom tjedno zvala je i Dilara, koja je već
godinu dana u Londonu, na magisteriju u London School of Economics. Veoma
često zvali su i daidža i Rozi.
Tri puta ju je zvala čak i Nancy, da je pita za zdravlje i raspoloženje.
Laurie joj je pisala duga pisma. Srećom da ju je, svojevremeno, Aylin nagovorila da
kupi onog konja. "Svaki posao u sebi nosi neko dobro", govorili bi Turci; na ergeli
dok je vikendom jahala, upoznala se s Normanom, vlasnikom ergele. Prema
Laurinom pisanju Norman je bio zgodan Amerikanac, visok, plave kose i očiju. Imao
je konje, zajedno su mnogo vremena provodili na jahanju, a Laurie se sve više
zaljubljivala. U svakom pismu se pojavljivala po jedna nova Normanova odlika. U
trećem pismu je saznala da je veoma bogat, u petom da je dobar odvjetnik, a u
sedmom da je čovjek gluh.
Aylin se odmah latila telefona: "Jesi li to ti zaljubljena u gluhoga čovjeka, Laurie?"
"Ah, da", odgovorila je Laurie. "On je izuzetan čovjek, Aylin",
dodala je lagano dubokim glasom.
"Tebe uopće ne treba ostavljati samu. Ako još jednom zapadneš u krizu, znaj da još
godinu dana nisam pored tebe."
"Ma kakvu krizu, ja lebdim od sreće."
"Kako se, zaboga, uopće sporazumijevaš s gluhim čovjekom?"
"Norman priča najispravniji i najljepši engleski koji sam ja do sada čula, Aylin. I tebi
će se svidjeti kad ga upoznaš. Kulturan, obrazovan, ma k'o šećer je. Završio je
Princeton, a ima magisterij s Harvarda."
"Ali te ne čuje!"
"Čita s usana."
"A u tami?" upita Aylin.
"U tami ne pričamo, tada radimo nešto drugo", reče Laurie svojim pomalo dubokim
glasom.
U zdravstvenom centru Pritikin u koji je, da bi smršavio, otišao u ljeto 1992., Joe se
upoznao s četrdesetpetogodišnjom udovicom, južnoameričkog porijekla, koja je na
istoj klinici ležala iz istog razloga kao i on.
Da bi i prekratila vrijeme, i pobijedila čežnju za New Yorkom i samoću koja je bila
nepoznata drugima, a možda i da bi se pomalo pokazala pred Joeom, početkom
veljače Aylin se odlučila aktivirati u lokalnom kazalištu Lawtona. Upravitelji su bili
zbunjeni kada su pred sobom ugledali privlačnu ženu u uniformi potpukovnice. Gos-
pođa potpukovnica željela se uključiti u rad kazališta, makar i malom ulogom u
predstavi koja se pripremala. Stvarno prezime ove žene, koja se u vojsku uključila
pod prezimenom Nadowski bilo je Gates. Bila je, dakle, supruga Josepha Gatesa,
producenta Monako cirkusa, Tony nagrada, predstava u Bijeloj kući, šogorica
Geralda Gatesa, producenta nagrada Akademije, maćeha Phoebe Cates, glumice u
televizijskim serijama, punica poznatog glumca Kevina Klinea. U njihovu mrežu
zakačila se krupna riba. Sa svim tim imenima mogli bi napraviti neviđenu reklamu.
U predstavi "Social Security", koju su pripremah za 41. godišnjicu kazališta, jednu
od sporednih uloga dali su ovoj zvijezdi koja je na njihovu scenu pala s neba.
Vrijeme izvan hodnika bolnice počela je provoditi učeći replike napamet. Kao i svaki
svoj posao, i ovu predstavu je vrlo ozbiljno shvatila. Prve večeri, kada se spustila
zavjesa prvog čina, kada se salon razlijegao od gromoglasnoga aplauza, režiser i
producent predstave bili su ogorčeni što su, umjesto glavne uloge, Aylin dali drugo-
razrednu ulogu. Unatoč tome što je zbog obaveza u vojsci propustila niz proba,
potpukovnica Nadowska je bila slobodna i prirodna, kao da prašinu kazališne scene
guta od svoje desete godine. Nije zaboravila niti jednu riječ, a niti je načinila bilo
kakvu pogrešku. Svoju ulogu tipične židovske majke navukla je na sebe kao odjeću
krojenu po njenoj mjeri. Aplauz nakon drugog čina pripadao je uglavnom njoj.
Novinarima i onima koji su je opkolili iza kulisa i pitali za tajnu uspjeha, rekla je:
"Zbog toga što su u obitelji svi u vezi sa scenskom umjetnošću, u našoj kući se često
priča o sceni. Ovom svojom ulogom i ja sam postala jedna od njih... Ubuduće, zato
što sam, napokon, i ja glumica, moći ću ih bolje shvatati kada budu pričali o sceni,
uključivati se u njihove razgovore i neću ostajati po strani."
"Vidi ti mene!" reče u sebi. "Alaj mi je smjestila uobraženost tih djevojaka. Čak i
nesvjesno, u meni se duboko urezalo njihovo isključivanje. Očigledno sam veoma
povrijeđena."
Zato što je predosjećala da joj Joe izmiče iz ruku i jer je već dugo nije nazvao,
instinktivno je vodila rat kako bi usporila to izmicanje. Aylin je odlučila da na
sasvim drukčiji način pristupi problemu, kada se vrati kući nakon isteka ugovora s
vojskom. Ovaj put će zauzeti popustljiv stav i zbuniti ih. Bez obzira na to što joj
radili, neće se ljutiti na njih, bit će umjerena i neće nasjedati na njihovu igru.
Pretvarat će se da ne vidi njihove nepristojnosti i ne čuje njihove zajedljive riječi. Još
će i tako pokušati, kada se vrati kući. Bila je odlučna u tome.
Upravo jednog od tih dana došlo je Joevo pismo. Aylin je iz pošte pokupila pristigla
pisma i zaputila se prema prostoriji za terapije. Zbunila se kada je na jednoj od
kuverti ugledala rukopis svoga muža. Dosje i ostala pisma ugurala je pod ruku,
zubima pocijepala kuvertu, izvadila iz nje papir i u jednom dahu ga pročitala. Bilo je
to suhoparno, grubo i kratko pismo, daleko od bilo kakve suptilnosti. Pisao je da želi
razvod i da Aylin što prije treba dati punomoć svome odvjetniku.
Osjećala se kao da je primila snažan šamar. Komad papira tresao se među njenim
prstima. Pročitala je još jednom to oštro i kratko pismo. Joe uopće nije zaobilazio.
"Dugo vremena sam nesretan. Donio sam odluku o razvodu. Učinimo ono što je
potrebno."
Aylin se, poput duha, uvukla u terapijsku sobu, koju će uskoro osvijetliti velike
žarulje. Do početka terapije bilo je još pola sata. Kao vojnička bluza, tek tako bačena
na stolicu, s glavom među nogama, iznemogla i uništena sjela je u jedan kut tamne
prostorije. Osjećala se sasvim prazno. Nije mogla razmišljati. Nije mogla vjerovati.
Nije znala što treba raditi. Došlo joj je da viče na sav glas, ali nije mogla. Željela je
plakati, ali ni to nije uspijevala.
Oni koji su nakon pola sata počeli ulaziti u prostoriju, zatekli su je kako s upalim
podočnjacima i s izrazom tuge i zbunjenosti na licu, koji nikada do tada nisu vidjeli,
sjedi na stolici u kutu. Nakon što je neko vrijeme gledao u Aylin, narednik Friggs
nije mogao više izdržati, prišao joj je:
"Što se događa potpukovnice?! U nevolji ste zbog nečega?" Kao da se budi iz nekog
sna, iznenađena Aylin se trgne, odmah dođe k sebi i pridigne se na noge. "Da,
Friggs, primila sam tužnu vijest od kude. Ne, obriši odmah taj ružni izraz sa svog
lica, nije nešto što ne mogu nadjačati." Potom se okrenula prema onima koji su
pristigli i, uobičajenim razdraganim tonom, povikala; "Hajdemo, momci, sjedite na
svoja mjesta. Izabrala sam jednu vrlo lijepu pjesmu koju ćete danas slušati. Da vidim
hoće li vam se svidjeti?"
Odmah, čim je završila terapiju, Aylin je potrčala u svoj ured. Zvala je kuću, nije
dobila odgovor. Čak ni telefonska sekretarica nije bila uključena. Nazvala je Joeov
ured. Tajnica joj je rekla da gospodin Gates dolazi tek sljedećega tjedna na posao i
da ne zna gdje se nalazi.
"Ne laži, Cynthia", reče Aylin. "Nemoguće je da ne znaš gdje se nalazi."
"Vjerujte mi, ne znam, gospodo Gates", uzvrati djevojka. "Rekao je da želi tjedan
dana odmora. Nazove ponekad. Kada ponovo nazove, reći ću da i vas nazove."
"Moraš mi obavezno dati njegov telefon. Vrlo je bitno. Ne šalim se, Cynthia, moram
se čuti s njim."
"Ne znam gdje se nalazi."
"Znaš, hajde, dušo, daj mi njegov broj."
"Kunem vam se da ne znam. Ako me nazove, učinit ću sve što je u mojoj moći..."
Aylin je zalupila slušalicu. Jedno vrijeme je tako ležala na krevetu, očima
prikovanim za strop. Nikako nije mogla povjerovati u to što joj se događa. Činilo joj
se da samo sanja jedan ružan san. Uskoro će se probuditi i ova mora će nestati. Ali,
mora nikako nije prestajala. Pridigla se iz kreveta u kojem je ležala možda sat
vremena, sjela pred ogledalo i pažljivo gledala u svoje lice. Iako se silno opiralo
srednjim godinama, ovo lice koje više nije izgledalo mlado, vidno je oronulo pod
utjecajem šoka koji je proživljavala. Mršteći lice, ustala je i otišla pod tuš. Dugo je
ostala pod mlazom hladne vode. Nikako nije mogla izaći ispod tuša, kao da će voda
uzeti i odnijeti sve nevolje koje su se polijepile po njoj. Bilo joj je hladno. Prvo nije
mogla shvatiti zašto osjeća hladnoću. Potom odjednom uoči; već dugo je stajala
ispod vode hladne kao led. Otvorila je toplu vodu. Ovaj put se suprotstavljala vrućoj
vodi koja je pržila njezinu kožu. Iz njenog tijela se podiže para, koja je ispunila cijelu
kupaonicu. Napokon je izašla ispod tuša, posušila se, obukla, opet sjela ispred
ogledala i dugo, dugo se brižno šminkala. Stavila je puder, rumenilo, maskaru na
trepavice, našminkala oči, po rubovima usana povukla liniju, a same usne popunila
ružom svijetlog tona. Podigla je kosu. Poluotvorenih očiju pogledala je ishod.
Izgledala je sasvim drukčije nego prije tuširanja. Otišla je ona stara, iznurena i
oronula žena od maloprije, Aylin se ponovo uvrstila u kategoriju privlačnih žena
nepoznatih godina. Spokojno je udahnula.
Popravila je vanjski izgled, ali trebala je i ponovno uspostavljanje duševnog mira.
Morala je smjesta otići u bar i nešto popiti. Odmah... Pomislila je kako je, nakon
dolaska u Fort Sill, prvi put osjetila potrebu da se opije. Pila je, naravno. Da joj ruke
ne ostanu prazne, da ne odbije ponuđenu čašu ponekad je ispijala ili jednu čašu
bijelog vina, ili čašu džina s tonikom i ledom. Ali, sama od sebe, nikako nije
poželjela piće. "Bog te prokleo, Joe", procijedila je između zubi.
Osjetila se bolje kada se u baru umiješala među poznanike. "Oooo, kako danas lijepo
izgledate, potpukovnice", rekao je visoki i zgodni pukovnik Carlston.
"Hvala. Ubuduće ću morati stalno izgledati lijepo", reče Aylin. "Počinjem sebi tražiti
muža."
"Zar vi to već nemate?"
"Imala sam, ali, izgleda, nemam više."
"Eh, ne morate ići daleko u traženju. Ovdje je sve puno muškaraca, upišite i mene na
vrh liste kandidata, potpukovnice Nadowska." Aylinino raspoloženje se popravilo.
Časnicima okupljenim pred barom saopćila je da je prvo piće od nje.
"Što to slavimo?" upitao je jedan od njih.
"Jedno novo razdoblje", uzvratila je Aylin. Svi su podigli čaše i nazdravili u cast
novoga razdoblja u Aylininom životu.
Kako se bližio kraj noći, njen sjaj se počeo gasiti. Glava ju je boljela kao da će se
rasprsnuti, osjećala je mučninu. Izašla je ne pozdravivši se ni s kim, vratila se u sobu
i bacila se na krevet. Otkad je došla u vojsku, nije je mučila glavobolja, uopće nije
koristila optalidone, koje je donijela iz Turske. "Sakla samani gelir zamani" (Sačuvaj
slamu, doći će njeno vrijeme.). Pomislila je kako Turci imaju realne poslovice.
Amerikanci uopće nemaju neke tako dobre izreke. Nasmijala se. Kako bi i imali,
mlada nacija nema svoje pretke da bi imali poslovice naslijeđene od njih.
S mukom je ustala iz kreveta i počela preturati po ladici, tražeći optalidone. S vodom
iz slavine, kojom je napunila dlan, popila je dva i opet se ispružila po krevetu.
Joeovo pismo joj je počelo plesati pred očima. Grubo, hladno, neugodno pismo
njenog muža, koje nije sadržavalo ni trunka emocije, prijateljstva, ljubavi... Suze,
koje su joj tekle iz očiju, crtale su uzane puteve niz lice i slijevale se prema bradi.
Nakon što je suzama malo olakšala bol koja ju je razdirala, Aylin je telefonom
nazvala Irene i Laurie. Irene ništa nije znala ni o čemu, iznenadila se. Dugo, dugo su
pričale. Aylin joj je rekla da se želi ponašati kao da pismo uopće nije ni primila.
"To ti neće koristiti", uzvrati Irene svojom uobičajenom praktičnom inteligencijom.
"Čekat će, a potom poslati i drugo pismo. Ne možeš vječno bježati od pisama. Po
meni, što prije se suoči s tim i razgovorom, sporazumom, prijateljski, nastojte riješiti
taj problem. Možda ćete zaboraviti to pismo."
Laurie je daleko emotivnije pristupila problemu. Rekla je da je to pismo, možda,
napisano u trenucima ljutnje. Preko vikenda je obavezno morala doći u Oklahomu,
zajedno s Normanom. Inače, već odavno ga je željela upoznati s Aylin. Ni slučajno
se ne smije brinuti. Rame uz rame, sve će uspjeti srediti. Norman je bio izuzetan
čovjek, sigurno će naći neko rješenje, naći će neki izlaz iz svega toga.
Po tko zna koji put zvala je kuću, pustila je da telefon odzvoni i spustila slušalicu.
Joe je bježao od nje. Poduzeo je i mjere predostrožnosti kako ne bi čuo čak ni njene
poruke. "U ovom poslu mora da su umiješani ženski prsti", pomislila je Aylin. Bila
je u pravu. Prsti žene su se u cijelu stvar umiješali još prvih mjeseci nakon Aylininog
odvajanja od kuće.

***

Svoju zbunjenost i bol Aylin nije mogla odbolovati kako treba. Nekoliko dana nakon
što je primila pismo, pozvana je na specijalni sastanak zbog jednog zatvorenika.
"Imamo neugodnu situaciju, potpukovnice Nadowska", reče pukovnik. "Želim s
vama popričati o jednom zatvoreniku. Potporučnik Jones je okrutni ubojica koji
mora boraviti u zatvoru. Međutim, iako je tako, zakon nam nalaže da se brinemo o
njemu. Ne želim njegov premještaj u bolnicu. Zadobio je neke želučane tegobe. Ni s
kim ne razgovara. Možda ćemo ovaj problem uspjeti riješiti uz vašu pomoć."
"Posjetit ću ga popodne", reče Aylin.
"Očekujem vaš izvještaj nakon susreta", reče pukovnik.
"Mogu li pogledati njegov dosje?"
"Dosje trenutno nije ovdje."
"Osigurajte, molim vas, da mi dosje bude u rukama prije susreta."
"Možete li ga vidjeti danas?"
"Da, poslije podne."
"Dosje možda neće stići."
"Tada ćemo odgoditi susret do sutra."
Pukovnik se zagleda Aylin u oči. "Ne mogu pristati na susret s bolesnikom prije no
što vidim njegov dosje", reče Aylin. "Obvezno moram znati njegovu dijagnozu i
kliničku sliku. To se ne postiže spretnošću."
"Naredit ću da vam to proslijede."
Aylin nije razmišljala o tome zašto bi trebalo toliko vremena za pripremanje dosjea.
Glava joj je bila preokupirana Joeom. Malo je bila i uzbuđena što će prvi put posjetiti
vojni zatvor.
Noseći pod rukom dosje pripremljen u posljednjem trenutku, Aylin je sutradan otišla
u posjet Jonesu. Načelnik zatvora bio je prethodno obaviješten o njenom dolasku.
Nasmijanog lica je dočekao Aylin, ali se usprotivio tome da bude sama sa
zatvorenikom. "Vrlo je opasan. Smatra se da je počinio osam ubojstava, od kojih je
pet dokazanih. Riječ je o krajnje agresivnom čovjeku. Ne mogu vas pustiti samu."
Ja ću pozvati pomoć, ako bude potrebno."
"Oprostite, ali ne dolazi u obzir. Ja sam odgovoran za vašu sigurnost."
Aylin nije željela gubiti vrijeme u prepirci s načelnikom. Na donji kat se spustila u
pratnji dvojice zatvorskih čuvara, prema načelnikovoj zapovijedi. Ogromnim
ključevima otključali su čelična vrata, poveli Aylin kroz duge hodnike, otvarali su i
zatvarali vrata, spuštali se niz stube, proveli je kroz različite hodnike i napokon je
uveli u jednu usku i dugu prostoriju sa stolom i dvije stolice. Uzbuđeno je čekala.
Ubrzo su pred nju doveli mladića u zatvorskoj uniformi, ošišanog na nulu i s lancima
na rukama. Čuvari su se povukli do zida i stali.
"Zdravo", reče Aylin. "Zovem se Nadowska, potpukovnica Nadowska."
Pogledao ju je poprijeko.
"Znam, Jones, da ne voliš pričati. I nemoj, ako nećeš, ali moramo uspostaviti
dijagnozu kako bismo te oslobodili bolova. Ti klimaj glavom na ono što je točno od
onoga što ću reći. O. K.?"
Jones nije ni trepnuo.
"Moja sudbina je takva, moram ja udariti na one koji ne govore", pomislila je Aylin.
Jesu li grčevi u desnoj strani trbuha?"
Čovjek nije bio tu.
"Na desnoj strani... kao plinovi?... Oštar kao ubod noža?... Bol u cijelom trbuhu?
Ovdje?... Je li možda na ovoj strani? (Rukama je pokazivala na svom trbuhu.) E,
pukni! Dobij zapaljenje slijepog crijeva, pa vidi!"
Jones je klimnuo glavom.
"Žališ se na slijepo crijevo, dakle, i ti si svjestan toga?"
Klimnuo je glavom u značenju "ne".
"Ha, razumijem, želiš umrijeti. Lijepo ćeš umrijeti kada pukne slijepo crijevo."
Ovaj put je klimnuo glavom u značenju "da".
"Da sam na tvom mjestu, ja bih se odlučila za lakšu smrt. Zašto bi netko, tko je druge
počastio tako finom smrću, umirao u govnima, previjajući se od bolova? Zar nisi ti
taj koji je svoga susjeda bezbolno smaknuo jednim ubodom noža? Koji je samo
jednim metkom na drugu stranu poslao i svoju djevojku? Znaš li ti kako puca slijepo
crijevo? Nije nimalo ugodno... Ozdravi i k'o čovjek umri na električnoj stolici."
Čuvari pored zida su se pomaknuli.
Aylin je izvadila cigarete iz torbe. "Hoćeš Ii i ti zapaliti", upitala je. "Hajde, uzmi
jednu. Ne gledaj me tako zbunjeno, uopće me se ne tiče to što si ti ubojica. Ono što
mene zanima su razlozi koji te nukaju na ubojstvo. Vidi, to bih i te kako voljela
znati. Voljela bih i da živiš kako bih saznala te razloge. Mnogo toga bismo oboje
postigli, nakon što bih, zahvaljujući tebi, saznala za njih. Ti, možda, život, a ja
saznanja koja bi one što su poput tebe odvratila od ubojstava. Ali, nažalost, ti ćeš u
ovom slučaju krepati medu ova četiri zida, ostavljajući me bez tih saznanja koja se
nalaze u tebi", reče. Kutija cigareta još joj je uvijek u rukama, ispružena prema
njemu. Jones je uzeo jednu. Aylin je prvo pripalila njegovu, a potom upaljačem
pripalila i svoju cigaretu. Bez ikakve priče, počeli su pušiti. "Donesite nam
pepeljaru", rekla je Aylin obraćajući se čuvarima.
"Ne možemo donijeti."
"U tom slučaju, tresi na pod, Jones. I opušak baci na pod i ugasi", naredila je. Jones
je učinio upravo tako.
"Hajde, Jones, reci mi o svom problemu. Ne samo o bolovima koji ti razaraju trbuh
nego i o onima koji ti razaraju mozak, dušu i srce. Ne mogu naći lijeka onome tko ne
kaže što ga muči." Podigla ga je na noge i pritiskala na određena mjesta u predjelu
trbuha. Otvorila mu je i usta, pregledala jezik.
"I ja se slažem s dijagnozom koju je uspostavio internist koji te je pregledao. Ali, ja
ću ti propisati još jedan lijek, nećeš se pokajati ako ga budeš uzimao. Za sada toliko,
ako me poželiš, nemoj slučajno da me ne potražiš", reče.
Dva dana poslije, telefonirali su joj iz zatvora. Jones ju je htio vidjeti. Aylin je
nestrpljivo očekivala da se okončaju sastanci zakazani poslije grupne terapije. Sjela
je u auto i pojurila prema zatvoru. Po povratku kući nazvala je Laurie.
"Dušo, ni slučajno me nemoj pogrešno shvatiti", reče. " Tebe sam jako poželjela, i
neopisivo mnogo želim upoznati Normana. Ali, ovoga tjedna mi je uletio vrlo bitan
posao. Morat ću raditi preko cijeloga vikenda."
"Je li to neki novi projekt, Aylin?"
"Novi pacijent. Jesi li gledala 'Kad jaganjci utihnu'?"
"Da."
"Upravo sada i ja imam jednoga Hannibala."
"Imaš, dakle, ubojicu koji je počinio serijska ubojstva?"
"Upravo tako. Preuzela sam njegovo liječenje. Svaki dan, bez izuzetka, moram se
viđati s njim. Razumiješ me, zar ne?"
Laurie je ostala iznenađena. "Zar nisu mogli naći nekog drugog za liječenje tog
Hannibala?" upitala je.
"Ja sam inzistirala na tome, nakon što sam ga upoznala."
"Pazi se, oni skloni ubojstvu ne sliče na one sklone samoubojstvu", reče Laurie.
Jonesovo ime je, između Aylin i Laurie, ostalo kao Hannibal, po ubojici kojega je u
filmu 'Kad jaganjci utihnu', glumio Anthony Hopkins. Laurie je često zvala i pitala:
"Kako je Hannibal?"
"Dosta dobro. Ovog tjedna sam mu napokon uspjela skinuti lisice."
"Kako si to učinila? Zar nije zabranjeno?"
"Morali su ih skinuti jer sam Hannibalu dala olovku i papir. Određene stvari priča
crtanjem. Ima veoma lijepe crteže."
"Nakon skulptora, sada i slikar... Među svim tvojim bolesnicima, samo sam ja ispala
nesposobna. Nisam uspjela ništa postići."
"Ti si postala veoma slatka, pametna i marljiva djevojka. A i moja si najbliža
prijateljica, zar ti to nije dovoljno?"
"Zasad je dovoljno", reče Laurie. "Pozdravi Hannibala i neka mi nacrta jednog
konja."
Dva puta tjedno Aylin se nastavila viđati s Archibaldom P. Jonesom. Teško
objašnjivim emocijama vezala se za mladoga čovjeka, koji je, s paklom u glavi,
uguran u malu prostoriju jednog sterilnog svijeta dugih hodnika, u kojem se, iza
zaključanih vrata, nije čulo ništa drugo osim zveketa lanaca i ključeva i zvuka koji su
po kamenu proizvodile cipele.
Prošla su tri mjeseca od Jonesove operacije slijepog crijeva. Tri mjeseca poslije,
ponovo su se pojavili bolovi u trbuhu. Prema mišljenju specijalista nije ustanovljen
nikakav fizički uzrok ovih bolova. Jonesa su opet predali Aylin. Napokon se s njim
mogla viđati i bez prisutnosti čuvara, koji su ih čekali iza vrata s čeličnim rešetkama.
Aylin su dali zvonce kao signal u slučaju opasnosti. Aylin je vjerovala da ga nikada
neće koristiti. Sprijateljili su se. Kroz onaj maleni prozor bez narušavanja
prijateljstva, Aylin je nastojala čačkati po tajnama koje nisu pripadale njoj. Kao da
je, rukama ispruženim iza sasvim tamne zavjese, nastojala svirati klavir, ne mogavši
vidjeti ni note, a ni tipke. Do sada je uvijek udarala po pravim tipkama, ali jedna
pogreška, samo jedna pogreška na glavu bi joj mogla svaliti onu crnu zavjesu.
Hannibal je nešto crtao i davao Aylin, a ona je istraživala i čitala zakopana u knjige
koje je kudi donosila i iz gradske, a i bolničke biblioteke. Potom se ponovo vračala u
zatvor.
"Ova slika, Archy. Pogledaj u ovu sliku, ovo si ti, zar ne? Smiješ se dok ubijaš."
Archibald P. Jones pogleda sasvim otužno.
"Pričinjava li ti ubijanje zadovoljstvo, Archy? Je 1' ubijaš zbog toga što ti se to
sviđa? Kakav je to osjećaj? Orgazmičan? Je li to osjećaj rasterećenja, ili ushićenje
koje osjećaš prilikom vođenja ljubavi?" Archibald se počeo njihati u svojoj stolici.
Bio je uznemiren.
"Da vidimo sada što si ovdje nacrtao. Što je to? Je li to jaje, što li je?"
Crtao je još nešto.
"Kutija lijekova... tablete... To je tableta. Nacrtao si metak u tableti. Aaaa, na ovoj
slici ubijaš nekoga... nastavi Archy, crtaj, sine, crtaj... ali ti ubijaš... što je to u tvom
trbuhu? U tvom trbuhu ima jedna tableta." Njegovo njihanje se ubrzalo.
" Želiš li reći da si prije ubijanja pio tabletu?" Archibald P. Jones je crtao, crtao, sve
brže i brže crtao. Olovka nikako nije mirovala. Potom je odjednom stao.
Aylin je uzela skice i olovku iz njegove ruke.
"Možeš se sada odmoriti, dušo. Objasnio si mi mnogo toga. Dao si mi niz formula i
indikacija. Dešifriranje ovih formula i pronalazak tajne sada je moj posao", reče.
Aylin se spustila u arhiv u zgradi zapovjedništva, nadležnom je rekla da želi
pogledati određene dosjee. Prošla je za računalo i sjela.
Prošao je sat, dva sata. Oči su je počele boljeti od prekomjernog gledanja u monitor.
Stalno je pravila neke bilješke.

***

"Sada me pažljivo slušaj, Archy. Nalazim se pred otkrićem tvojih problema. Mogu te
spasiti i od zatvora, a i od bezrazložnih bolova u trbuhu... ako mi budeš htio
pomoći."
Jones je uzeo papir i olovku u ruku. Aylin se protegla i povukla papir ispred njega.
,,Ne, danas je zabranjeno slikanje. Danas moramo pričati. Obavezno moramo pričati,
Archy. Uopće se ne pretvaraj da imaš trbobolju, to više ne pali. Ako ne želiš pričati,
klimaj glavom u značenju da ili ne." Archy je stavio olovku u usta i počeo je
nervozno gristi.
"Kada si išao na liniju, jesi li uzimao lijekove? Neke tablete za ohrabrenje?"
Archy je spustio glavu preda se.
"Te tablete izazivaju ovisnost. Ili se ubijanje preobraća u naviku. Onaj nadmoćni
osjećaj i uzbuđenje koje si doživljavao ratujući, ili ubijajući, želio si doživjeti još
jednom, i još jednom. Nisi se mogao oduprijeti tome, mada si znao da je to nešto
vrlo loše i da će te to odvesti u smrt, zar ne, Archy? Poput narkomana koji se ne
može oduprijeti drogi. Jesu li zbog toga ti bolovi u trbuhu? Gurnut si na put bez
povratka, Trenutačno si ti krivac, ali istinski krivac... pravi krivac... najveći krivac je
onaj koji ti je dao tu prvu tabletu, onaj koji te je odvukao u taj kaos."
Hannibal je ispružio ruke prema svojoj liječnici. Aylin se na trenutak našla u dilemi
hoće li pozvoniti ili ne. Ako pozvoni, ona će biti spašena, a ako ne pozvoni, onda,
možda, Archy.
"S obzirom na to da znam tvoju tajnu, više nećeš moći osjetiti istu slast. Uzaludno je
to što me pokušavaš ubiti, Archy."
Archijeve ruke bile su na Aylininom vratu. Pritisnula je zvonce. U istom trenutku
ugledala je čuvare. Kako su se stvorili tu? Kako su tako brzo mogli ući? Zgrabili su i
podigli Archyja. Aylin je trljala vrat.
"Nisam se predala, Archy, doći ću opet. Znam da to nisi učinio da bi me ubio. Želio
si me uplašiti. Hajde se sada odmori i razmisli malo. Zar, umjesto čovjeka, ovaj put
ne bi želio ubiti zločinca u sebi?"
Aylin je ponovo sišla u arhiv. Bio je drugi službenik. Odupirao se da da
kompjutorsku šifru. Uopće nije posustajala. Najautoritativnijim glasom mu je
naredila da joj smjesta pomogne. Ovaj put je provela više vremena za računalom.
Tu noć je u vojnoj kafeteriji tražila i našla kolegu, majora Fincha, s kojim se, nakon
dolaska u Fort Sill zbližila, koji joj je bio veoma drag i kojem je mnogo vjerovala.
"Finch, imaš li vremena za mene?"
"Kako da ne. Sutra ujutro..."
"Sada!"
"Sada? Što je bilo, imaš problema?"
"Moram odmah popričati s tobom."
"Dodi, prijeđimo za stol, Aylin", reče major Finch.
"Ne, ovdje je veoma bučno. Idemo k meni."
"Što je bilo, draga?"
"Moj auto je pred vratima, hajde ispričat ću ti usput", reče Aylin i, s majorom iza
sebe, žurnim korakom krene prema vratima.
Kod kuće je nabrzinu napunila čaše pićem, uzela bilješke koje je danima vodila,
posadila Fincha na fotelju, privukla tabure i sjela ispred njega. Pretvorila se u uho,
kako ne bi propustili niti jednu riječ koju će izgovoriti. "Hajde, prijatelju, pričaj
sada", rekla je. "Kako vojska svoje vojnike koristi za eksperimente?"
"Na mnogo načina", reče Finch. "Želiš li to saznati baš večeras?" "Pripremam jednu
tezu i moram koristiti taj podatak."
"Vojna istraživanja se vrše trosmjerno. Na nuklearnom, kemijskom i elektronskom
polju razvijaju se projekti koji predviđaju negativno djelovanje na neprijatelje.
Naprimjer, djelovanjem elektronskih valova na živčani sistem može se izazvati
gubitak svijesti, izazivanje povraćanja."
"A nuklearni pokusi?"
"Nuklearne pokuse, naravno, vojska ne može vršiti na svojim ljudima. Tehničar ne
mora biti svjestan opasnosti aparata s kojim se igra i samo malom pogreškom
može..."
"Priča se da su se laboranti pogreškom zarazili virusom AIDS-a prilikom njegove
proizvodnje u laboratoriju", reče Aylin,
"Ne možemo proizvoditi dokaze na pretpostavki. To su samo priče." "Dobro, a
kemijski pokusi?"
"Zar sve to ne može čekati do sutra, Aylin? Ode moja večer na ova pitanja?"
"Nisu još prestala moja pitanja, želim saznati još."
"Dobro, ali ja sam mislio da postoji nešto veoma bitno, kada sam te ugledao onako
uzbuđenu. Ah, žene! Sve ste vi razmažena stvorenja koja žele da se odmah ispune
sve njihove želje", reče Finch. Nalila je još jedan prst viskija u njegovu čašu.
Potpuno pripremljena, Aylin se nakon tjedan dana našla pred pukovnikom.
"Kako ste došli do ovih podataka, Nadowska?" upita pukovnik.
"Ušla sam u dosjee."
"Ti dosjei su povjerljivi. Ne može svatko zavirivati u njih."
"Je li to zabranjeno i službeniku u vojsci, liječnici potpukovnici? Službenik u arhivu
ne razmišlja kao vi."
"Pogriješio je."
"Što to skrivate?"
"Ništa ne skrivamo. U svakoj vojsci se čine različiti pokusi. To se radi zbog viših
državnih interesa."
"Da, i to je sasvim u redu. Ali, kada sam sama pročitala o načinu rada i pokusima te
vrste, ostala sam iznenađena. Mislila sam, naprimjer, da svjetlost, koja se u ratu
odašilje u oči protivnika, izaziva trenutno sljepilo. Međutim, bilo je i slučajeva kada
je to sljepilo bilo trajno."
"Zašto se to vas tiče, Nadowska?"
"Ispričavam se, nije to sfera moga zanimanja. Ja sam ovamo došla da popričam o
vojniku A. P. Jonesu", reče Aylin.
Učini joj se da se pukovnik ne odnosi više prema njoj baš tako prijateljski, iako je do
tada smatrala da s njim ima dobre odnose.
"Razgovarajmo, tada, o Jonesovoj situaciji. I, molim vas, potpukovnice, ne vrtite se
po poljima koja vas se ne tiču", reče njen pretpostavljeni.
"A. P. Jones je ostao pod negativnim utjecajem određenih lijekova koje su mu davali
kao stimulans uoči napada na neprijatelja, pukovniče", reče Aylin.
"Dakle?"
"Dakle, namjeravajući proizvesti junaka, vojska je proizvela zločinca."
"Pažljivo koristite riječi, potpukovnice."
"A sada vi mene pažljivo slušajte, pukovniče..." reče Aylin. Nije uzela tabletu za
ohrabrenje, ali je osjetila da su se probudili geni njenog pretka paše s kojim dovode u
vezu sve njene nepromišljenosti. Osjetila je da su je počele probadati sljepoočnice.
Vojnik, koji je čekao na vratima, čuo je kako, nakon dvadeset minuta, izlazeći iz
pukovnikova ureda, potpukovnica Nadowska ljutito govori: "Moja obaveza je da ove
podatke proslijedim do nadležnih mjesta!"
Neprestano trčkarajući kako bi osigurala Hannibalovo liječenje, a i dokazala njegovu
nevinost, Aylin je odložila svoje probleme s Joeom. Uskoro je završavao njen
ugovor s vojskom. U slučaju da ostane, bit će unaprijeđena u pukovnika. Ali, uz sve
to, ona se morala vratiti u New York, bez obzira na to hoće li izgladiti situaciju s
Joeom, ili se razvesti od njega. Zato, ne obraćajući pažnju čak ni na prijedlog o
unapređenju, kategorično je odbila produžetak ugovora.
Ostalo je još vrlo malo vremena do odlaska iz Oklahome kada su je hitno pozvali u
ured veze. "Ako Bog da, neće biti ništa tako loše", pomislila je i trkom odjurila u
ured.
"Potpukovnice Nadowska, ispričavam se što sam vas tako hitno pozvao, ali iz pošte
su stigli neki papiri koje odmah morate potpisati", reče kapetan Atleen.
"Kakvi papiri, kapetane?"
"Mislim da je to nešto privatno", reče kapetan. Izgledao je kao da skriva nešto o
drugih ljudi u uredu. Aylin je uzela poštu koju joj je pružio, stavila naočale,
pogledala i odmah se srušila na stolicu.
"Da vam donesem kavu?" upitao je kapetan Atleen.
"Ne, hvala", uzvrati Aylin podrhtavajućim glasom.
"Dajte mi samo olovku da ovo potpišem."
Potpisala je priopćenje o brakorazvodnom postupku, koje joj je krajnje neotesano Joe
poslao u Fort Sill. Kada se vratila u stan, telefonirala je Joeu.
"Spoji me s Joeom, Cynthia", rekla je tajnici.
"Nije ovdje, gospodo Cates."
"Kada će doći?"
"Ništa vam ne mogu reći."
Je l' to još uvijek onaj isti štos, Cynthia?"
Ja samo izvršavam ono što mi se naredi, gospođo."
redu, ako ćemo već razgovarati preko tebe, reci mom mužu da je krajnje nepristojno
to što je dokumente za razvod braka poslao u moj ured. Da je bio džentlmen, ne bi
tako učinio, nego bi ih poslao na adresu stana. Štoviše, sačekao bi još mjesec dana i
ostavio to do moga povratka u New York. Sada, kada mi je do istupanja iz vojske
ostalo još svega tri tjedna, ova vijest će u vojarni i krajnje fanatičnom mjestu,
Lawtonu, imati skandalozan odjek i svi će o tome razgovarati. Reći će da je, dok je
potpukovnica Nadowska bila na dužnosti, njen muž našao ljubavnicu i pobjegao.
Tome će se ili smijati ili me sažalijevati. Postavljati mi direktna ili indirektna pitanja.
Neću znati što da im kažem. Joe me je osramotio baš kada sam trebala početi s
oproštajnim posjetima i svojim oproštajnim prijmovima. Da je gospodin, ne bi se
tako ponio. Ali, da je inače moj muž gospodin, ja bih sada na telefonu pričala s njim,
a ne s tobom. Reci mu još i to da mi je zadao veliki udarac, ali da se i ja spremam
njemu zadati još veći."
Čim je spustila slušalicu, Aylin je počela plakati. Pred njom su bili mučni i teški
dani. Kada se vrati u New York, očekivat će je borba na dva sasvim različita fronta.
Niti je imala namjeru odustajati od borbe s nevoljama koje vojnici mogu imati za
vrijeme rata i koje ih poslije mogu koštati i života, niti je imala namjeru ostaviti Joea
bez borbe.
 T E Š K I DA NI

Svoj povratak kući Aylin je obilježila velikim prijamom koji je priredila u Bedfordu.
Na Novu, 1993. godinu priredila je veliku zabavu, na kojoj su, pored svih njenih
američkih i turskih prijatelja koji žive u New Yorku, bili prisutni i Dilara i Mustafa
sa svojim prijateljima, došao je i njen daidža Hilmi s obitelji. Zabava je bila otvorena
za mlade i stare, poznanike svih generacija. U pomoć su joj pritekli Hulusi, njegova
supruga i Vildan.
Tijekom prijma potiskivala je zabrinutost zbog svoga zamršenog života. Djelovala je
izuzetno veselo i sretno. Prisutni su mislili da je Joe, koji je zbog posla veoma često
putovao izvan New Yorka, opet na nekom poslovnom putu u vezi s nekim filmom.
Aylin je samo Hilmiju šapnula da je u lošim odnosima s Joeom.
"Gdje je on sada?" upitao je Hilmi Bajindirli.
"Ne znam, daidža."
"Zar se, nakon tvoga povratka, nikako niste vidjeli?"
"Ne. On mene nije zvao, a ni ja se nisam trudila jer ga nikada nisam mogla naći, kad
god sam zvala."
"To nije dječja igra, Aylin, jesi li sebi našla odvjetnika?" upita njen daidža. Izgledalo
je kao da su mu dosadile Aylinine udaje i razvodi.
"Ovih dana namjeravam otići kod Huntera."
"Je l' on dobar?"
"Najbolji u New Yorku."
"Nemoj to zanemariti", reče starac. Na licu mu se vidjela tuga zbog Aylin, koja
nikako nije uspijevala dohvatiti svoju sreću.
Hulusi i njegova supruga nisu došli u Bedford s Aylin i Joeom. Novcem koji je
godinama štedio Hulusi je kupio kolica i na Drugoj aveniji počeo prodavati voće i
povrće. Aylin je održala obećanje koje mu je dala prije mnogo godina; nastavljala je
s plaćanjem njegovih hormonalnih lijekova. A Hulusi, da su mu i obje ruke u krvi,
trčao bi kad god bi ga Aylin trebala.
O održavanju kuće u Bedfordu, u vrijeme dok je živjela s Joeom, brinula se Vildan.
Nakon Aylininog odlaska u vojsku i Joeovog izlaska iz kuće, Vildan je održavala
jedino ordinaciju u 75. East Endu. Upravo je razmišljala kako će ponovo vratiti
Vildan u Bedford kad se počela suočavati s Joevim manevrima.
Joe je zatvorio njihove zajedničke račune, a to je značilo i automatsko poništavanje
Aylininih kreditnih kartica. Njene račune je već godinama vodio Joeov računovođa. I
taj je čovjek, kao i Joe, jednostavno nestao. Aylin, koja je mrzila baviti se novcem,
niti je znala koliko novca ima u banci, a niti je znala iznos svojih dugova. Sve te
poslove svalila je na Irene. Nakon višetjednog mučnog rada, Irene se pojavila s
podugom listom dugovanja. Zbog zatvorenog računa, mnoge kupnje koje je obavila
kreditnom karticom bile su neisplaćene. Gotovo dvije godine nisu bili plaćeni ni
porezi, a ni režije za nekretnine koje su bile na njeno ime. A, kao začin svemu, s
obzirom na to da nije bila u New Yorku, nije imala ni pacijenata. Nalazila se u
teškim novčanim problemima jer je svu svoju ušteđevinu uložila u nekretnine.
Aylin je sada morala sve ispočetka. Shvatila je da u takvom stanju ne samo da neće
moći dovesti Vildan u Bedford nego da je neće moći držati ni za čišćenje ordinacije.
"Nemoj mi zamjeriti, Vildan", rekla je. "Voljela bih da ostaneš kao što smo to ranije
dogovorile, ali znaš da se nalazim pred razvodom
i da imam novčanih problema. Neko vrijeme neću moći plaćati ni održavanje

ordinacije."
"Novac uopće nije bitan", odgovorila je Vildan. "Ako hoćete, ja ću opet ostati s
vama. Ne želim ni novac, dok se vi ne sredite." Aylin nije prihvatila. Vildan je
insistirala da bar jednom-dvaput u tjednu dođe očistiti ordinaciju. Upravo u tom
trenutku Irene iznese jednu sjajnu ideju.
"Zašto jednu od dvije prostorije u ordinaciji ne bi iznajmila?" upitala je.
"Druga prostorija je puna knjiga", odgovori Aylin. "Knjige ne mogu baciti."
"Aylin, zašto pričaš gluposti", reče Irene. "Neka knjige stoje na policama. Ti ćeš
izdati sobu, a ne knjige. Onaj tko useli donijet će malo knjiga i svršena stvar." Irene
je doista bila osoba sposobna za pronalaženje praktičnih rješenja.
Prostoriju je zakupio jedan psihijatar čudnoga izgleda, po imenu dr. Benjamin Leigh.
Bio je spreman dati novac ako Irene pristane obavljati tajničke poslove za njega.
"Samo ću paziti na telefone, organizirati vam termine, toliko", rekla je Irene. Ionako
cijeli dan sjedi za telefonom. Tako je, u materijalnom pogledu, to bilo malo
olakšanje i Aylin i Irene.
U veljači, na koktelu koji su u svojoj kući priredili Bob i Širin Trainer, Aylin se
susrela s Timom Childsom. Tim je već čuo da je Aylin dvije godine provela u Fort
Sillu, u vojsci, što ga je iznenadilo. Jako se obradovao kad ju je napokon ugledao u
New Yorku. Aylin mu je nadugo i naširoko pričala o danima provedenim u
Oklahomi i svjetlosnoj terapiji. Potom, kao iz vedra neba, reče; "Pozovi me večeras
na večeru, Tim." To ga je obradovalo.
"Ali pozovi još jednu moju prijateljicu jer sam joj obećala da ću večeras biti s njom."
"Naravno, a tko je to?"
Jedna moja školska prijateljica iz Turske."
Tu večer su svo troje izašli na večeru. "Gdje ti je muž, Aylin", upitao je Tim u
jednom trenutku.
"Razveli smo se", odgovori Aylin kratko.
"U tom slučaju opet možemo započeti s našim gala operama, što kažeš?"
"To bi bilo fantastično", uzvrati Aylin. "Imam kartu za premijeru za dva tjedna."
"Imam i ja. Za Aidu. Da dođem po tebe kući ili u ured?"
"Skupo bi te koštalo da po mene dolaziš kući, Childs", reče Aylin. Ja stanujem čak u
Bedfordu. Dođi ti u ured po mene, a tamo ćeš me i ostaviti."
Trud koji je pokazivala prilikom ponovnoga organiziranja društvenoga života, Aylin
nikako nije uspijevala pokazati i u poslovima oko razvoda. Kao da je posve potisnula
misao da će jednog dana imati brakorazvodnu parnicu. I Irene, a i Laurie neprestano
su je upozoravale da to ne prepušta sudbini. Na kraju je odlučila nazvati Huntera,
poznatog odvjetnika za razvode slavnih zvijezda, kojega je, nekoliko godina prije
odlaska u Oklahomu, upoznala na dodjeli Nagrade Tony, a poslije ga je često sretala
na koktelima i povremeno se s njim družila. Joe se prepao kada je čuo da je Aylinin
odvjetnik Hunter, poznat po vještini i osiguravanju najboljih sporazuma ženama čije
procese preuzme, ali s druge strane je spokojno odahnuo. To što je Aylin napokon
uzela odvjetnika, znači da pristaje na razvod. Sada se sve svodi na nagodbu.
Aylin je u Bedfordu našla pomoćnicu, Gail, koja će joj povremeno pomagati oko
kućnih poslova. Još uvijek nije mogla primiti nekoga da stalno radi i živi u kući.
Zbog toga što je Joe poništio i ugovore o grijanju i odvozu smeća, koji su se vodili
na njega, kuća je bila hladna kao led, a kod dvorišnih vrata stvorila se velika hrpa
smeća. Da bi se mogao potpisati novi ugovor o grijanju, morali su se platiti dugovi.
Ne čekajući Aylinin povratak, odnio je i njihov bračni krevet i pokupio sve slike sa
zidova. Aylin bi se možda ponijela drukčije, da se nije susrela s tolikom
nepravednošću koja ju je posve izbacila iz takta. Ali Joe se ponašao neprijateljski,
kao da nije on bio taj koji je sebi našao ljubavnicu.
Ono što ju je više od svega boljelo, bilo je to što ju je ponižavao. Kod kuće, u
ladicama, našla je fotografije svoga muža s ljubavnicom. Na komodi uz uzglavlje
kreveta, našla je zaboravljeni, do pola ispijeni sirup protiv kašlja, a na etiketi je
pisalo ime te žene. U pretincu pisaćega stola u TV-sobi, ostavljen je faks hotelske
rezervacije, na ime Joea i Joan, i avionske karte. Povremeno je na telefonu nepoznati
ženski glas pitao je li Joe kod kuće. Bilo je sasvim očito da je žena namjeravala
izbaciti Aylin iz takta i tako je ponukati na što brži razvod ili stvoriti još zategnutiji
odnos između nje i Joea. Zar Joe, ako ništa drugo, nije mogao zaustaviti to nedolično
ponašanje svoje ljubavnice? Zar nije mogao biti toliko pristojan da ne ostavlja njene
privatne stvari svugdje po kući?
U ovakvom raspoloženju, Aylin je otišla u Hunterov ured; dala mu je i punomoć, a i
uputu:
"Rastrgaj ga, Hunter. Razori, uništi ga. Učini da se kaje do kraja života!"
Da je ne bi ostavljali samu, tu zimu su u New York često dolazili i Hilmi i Nesrin i
bili kod Aylin. Umirivalo ju je što se u teškim danima nalazila okružena svojima. U
to vrijeme u New York je često dolazila i Betin. Njena kćer Serra imala je sinčića i
Betinina čežnja za unukom bila je korisna i za Aylin. Kada bi Betin dolazila, veoma
često viđala je i Kler. S njima u društvu, vraćala se u godine provedene u Istanbulu,
Ankari i koledžu, za kojima je toliko čeznula. Kad su bile zajedno, uvijek su pričale
o prošlosti.
Dolazila je i Nesrin, pokraj nje se uvijek netko nalazio. Bez ikakve zamjerke Aylin je
i njih primala u svoju kuću. Srećom, kuća je bila ogromna i imala je mnogo spavaćih
soba.
I Salih je bio jedan od onih koji su došli u Nesrininom društvu. Aylin čak nije ni
pitala tko su ti ljudi.
"Dovela sam ti novog Hulusija", reče Nesrin.
"Neće valjda i on imati problema s bradom", reče Aylin. "Ni slučajno mi, Nesrin, ne
tovari još jednoga Hulusija."
"Nema nikakvih problema. Jedno vrijeme radio je kod mene u Ankari, bila sam
veoma zadovoljna. Ova ogromna kuća ne može bez muškarca, Aylin. Gail će opet
dolaziti i odlaziti, ali ovdje stalno treba netko tko će brinuti, a i biti muško", reče
Nesrin.
"Muško nije potrebno. Ja imam oružje", reče Aylin. Ali, Salih je opet ostao kod nje.
Aylin se nije mogla navići na njega kao što je bila navikla na Hulusija, ali, zbog toga
što joj je obavljao mnoge poslove i u dvorištu, a i u kući, nije se protivila. Salih je
bio tih čovjek, koji je malo pričao. Jedini njegov problem bio je Toby. Izluđivalo ga
je to što je pas čeprkao po cvjetnjaku što ga je on tako marljivo uređivao. Često se
žalio: "Ne puštajte tog psa u vrt bez lanca, pokvari cijeli cvjetnjak."
"To je pas, a ne rob", reče Aylin. "Treba slobodno hodati i trčkarati dvorištem."
"Što će biti s cvijećem?"
"Što god bude."
Salih nije mogao shvatiti kako se, umjesto za cvijeće, odlučila za psa i zbog toga je
jedno vrijeme hodao namršten. Zato što je bio netko tko se malo smije i priča, Aylin
čak nije ni uočavala tu njegovu uvrijeđenost.
Aylin se od Tobyja odvajala jedino prilikom putovanja. Kada je nekud trebala
putovati avionom, nije ga željela voditi sa sobom, da pas ne bi morao putovati u
kavezu i u prtljažnom dijelu. Prilikom jednog putovanja u Švicarsku, gdje će se
susresti s Betin, Tobyja je povjerila Gail i Salihu i krenula na put. Ali je Salihu
posebno skrenula pažnju; "Ako bi uništio čak i svo cvijeće, nema veze. Prema psu se
apsolutno ne smiješ ružno ponašati i ne smiješ ga vezati lancem. Svaki dan će
obavezno, i to najmanje sat vremena, slobodno trčkarati po dvorištu. Susjedi će
dolaziti da to provjeravaju." A svoga susjeda Jilla Clayburga zamolila je da ponekad
baci oko na kuću.
Onoga tjedna kada je Aylin otišla, Toby se izgubio. Salih i Gail su od jutra do mraka
tražili psa po cijeloj okolici Mount Kiscoa. Kucali su na sva vrata i pitali. Pedalj po
pedalj, pregledali su cijelu šumu, koja je graničila s dvorištem. Na kraju su se obratili
policiji i ostavili opis psa. Ni jedno, ni drugo nisu znali što će reći Aylin, koja je na
Tobyja gledala gotovo kao na svoje dijete. Kada se tu noć vraćala kući, Gail je bila
iscrpljena. Satima je sa Salihom tražila psa. Za dva dana došla je očistiti kuću. Saliha
nije bilo. Pregledala je sve sobe, kuhinju. "Salih, Salih!" dozivala je. "Opet je otišao
u potragu za psom, vratit će se ubrzo", pomislila je. Da je otišao u kupnju, ne bi auto
stajao pred kućom. Kada se Salih nije pojavljivao ni nakon dva sata, spustila se u
njegovu sobu u podrumu. Otvorila je njegov ormar, bio je potpuno prazan. Otvorila
ladice... sve je bilo pokupljeno, stolni sat, obiteljske slike sa zida... Salih je otišao.
Pobjegao je zato što nije mogao reći Aylin da se pas izgubio. Ne znajući što da radi,
Gail se neko vrijeme motala po sobi. Da se možda i sama izgubi? Neće je valjda
Aylin ubiti zato što joj se pas izgubio. Izašla je gore, završila poslove i baš u trenutku
kad se presvlačila, začula je zavijanje. Potrčala je prema prozoru. Sav zaprljan, Toby
je stajao pred kuhinjskim vratima i mahao repom.
Nakon povratka s putovanja, Aylin je sa zaprepaštenjem slušala priču o psu. Toby
možda i jest otišao na dvodnevno ganjanje ženki, ali se nije smio izgubiti dok su u
kući bili i Salih, a i Gail. Dakle, njeni pomoćnici Tobyju nisu posvećivali potrebnu
pažnju. Salih je otišao sam od sebe, a Gail je otpustila Aylin i na njeno mjesto
primila novu pomoćnicu koja je voljela pse. Virginia je bila žena porijeklom iz
Portorika, a stanovala je u blizini. Bila je bivša policajka. Zbog toga nije bila
uznemirena dok je Aylin čistila svoje oružje, a prema Tobyju se ponašala kao prema
čovjeku, a ne kao prema životinji. Aylin je zbog toga osjetila unutarnji mir.
Jednog od tih dana dobila je poziv iz Fort Silla. Na dan kada su svi zatvorenici imali
slobodan posjet, Archibald P.Jones je pobjegao. Tražili su ga na sve strane. Da nije
možda stupio u kontakt s Aylin?
"On ne zna moj kućni telefon, nije uveden u telefonski imenik, a i informacije su
upozorene, ne smiju ga nikome davati", reče Aylin. "Ali, u imeniku može naći broj
moje ordinacije i zvati me na taj broj."
"Ako vas nazove, nastojte saznati gdje se nalazi i obavezno o tome obavijestite i nas
i policiju, potpukovnice."
"Postoji mogućnost da nazove. Imamo dobre odnose. Kada je Jones pobjegao?"
"Evo sad će dvadeset četiri sata. Mislimo da je još uvijek unutar granica Oklahome.
Ali, ipak budite oprezni, potpukovnice."
"Mislim da mi neće nanijeti zlo", reče Aylin. "Kamo sreće da su svi moji neprijatelji
kao što je Jones. Znala bih gdje sam i da neću dobiti nož u leda."
"Ne razumijem."
"Nema veze, kapetane. Ovih dana me inače nitko ne razumije", uzvrati Aylin. Aylin
je veoma često upozoravala Irenu na mogućnost Jonesovog poziva. U slučaju da
nazove, željela je obavezno popričati s njim. Ali, Jones nikada nije nazvao.
Hunterova nagodba s Joeom protekla je prilično žestoko. Hunter, koji je bio
stručnjak za brakorazvodne parnice, koristio je svu svoju vještinu. Joe je bio taj koji
je tražio razvod. Joe je bio i krivac, zato što je u životu imao još jednu ženu. Ako će
je optuživati što je otišla u Fort Sill, onda je to trebao učiniti prije dvije godine. Tada
se složio i Aylin je mogla ići. Štoviše, i Joe je išao u Oklahomu, Aylininim kolegama
saopćio je koliko se ponosi tom odlukom svoje supruge. Potom je u njegov život ušla
jedna mlada žena. Sve to bila je česta praksa, ali obavezno će morati platiti za to. Ali,
i Joe je bio vješt trgovac. Namučio je Huntera.
"Ako ne želite, nećemo onda praviti predsporazum, prepustimo odluku sucu", reče
Hunter. Ali tada čak postoji i rizik da ne bude razvoda. Joe je, kad je u pitanju novac,
prvi put bio prikliješten uza zid. Štoviše, i druga žena se nije ponijela lijepo, žestoko
ga je ščepala. Prisiljavala ga je da se što prije razvede. Imala je sina u pubertetu koji
nije odobravao izvanbračnu vezu svoje majke. Bili su prava katolička obitelj; ova
situacija morala se po svaku cijenu okončati. Joe se nalazio između dvije vatre.
Nazvao je Nesrin i Kasima i zamolio ih da uvjeri Aylin da se razvede. Savjetujući
Aylin, Nesrin je prvi put pokazala logički pristup situaciji. "Ne može ništa na silu,
uzmi što možeš, razvedi se i ponovo organiziraj svoj život", rekla je.
U međuvremenu, zbog bijesa koji je osjećala, ni Aylin nije sjedila prekriženih ruku.
Odlučila je potrošiti i posljednji novčić koji joj padne u ruke kako bi opelješila Joea.
Našla je jednu PR agenciju. Za gostovanje u televizijskoj emisiji "Incidenti", obukla
je uniformu, i ispričala da se njen muž, Joseph Cates, filmski producent, odlučio
razvesti jer se ona priključila vojsci. Nije zaboravila reći da je, također, i maćeha
Kevina Klinea, koji se u to vrijeme proslavio ulogama u filmovima "Sofijin izbor" i
"Riba zvana Wanda". Zahvaljujući PR stručnjaku, na televiziji a i u mnogim
novinama, na stranicama koje su se bavile društvenim zbivanjima, često se pričalo o
njoj i Joeu.
Poslije dužeg vremena, Aylin i Joe su se, u društvu svojih odvjetnika, počeli sastajati
i razgovarati. To je bio uvjet kako bi mogli napraviti predsporazum. Koristeći
priliku, Aylin je telefonirala Joeu i izbacivala ga iz takta riječima: Jesi li gledao
sinoćnji program na televiziji, Joe? Jesam li lijepo ispala, što kažeš? ... A, ne
razumijem zašto se ljutiš, ja sam samo rekla da volim svoga muža, da vjerujem da će
mi se vratiti i da to strpljivo očekujem. Ništa loše nisam rekla." Da bi što prije
završio posao oko razvoda, Joe je prihvatio sve uvjete koje je pred njega iznosio
Hunter, ali bi se tada pojavljivala Aylin s novim zahtjevima. Namjera joj je bila da
odgađa razvod.
I Hunteru je dozlogrdila klijentica koja je stalno mijenjala mišljenje i koja nikako
nije uspijevala načiniti sporazum.
"Aylin", rekao je na kraju oštrim glasom, "ništa više ne možemo dobiti od njega, sve
smo već uzeli. Ostavlja ti kuću u Bedfordu sa stvarima, kuću u South Hamptonu i
stan iznad tvoga ureda i novac u gotovini. Potpisuj to!"
"Daj da još malo razmislim", reče Aylin.
"Više mi ne telefoniraj. Ne postoji ništa više o čemu bismo mogli razgovarati preko
telefona. Dogovori s mojom tajnicom, dođi i potpiši. O. K.?"
"Razmislit ću i obavijestit ću te."
"Ne meni, tajnici."
Aylin dugo vremena nije zvala Huntera. I sama je znala da više ništa ne može
iščupati od Joea, ali sve to nije ni radila zbog toga. Jednoga dana nazvala je Huntera.
Nije se javljao na telefon. Ni sljedećega dana nije razgovarao s njom. Tajnica joj je
stalno govorila kako je šef na nekom sastanku ili da je odsutan. Ostavljala je poruku
za porukom, tražeći da je nazove. Ali, Hunter je rekao posljednju: "Dođi samo na
potpisivanje!"
Da bi mogao primati bitne poruke, Hunterov broj je preko noći
i vikendom bio spojen s jednom kompanijom za snimanje poruka. Tako je odmah

uspijevao doći do bitnih i hitnih poruka koje bi kompanija snimila. Kada nikako nije
uspjela doći do Huntera, Aylin je pribjegla triku. "Zovem odvjetnika Huntera", rekla
je teškim engleskim naglaskom.
"Tko zove?"
"Zovem iz Londona, u ime princeze Diane. Molim vas da gospodin Hunter nazove
broj koji ću vam dati. Želimo doći do određenih podataka o jednoj brakorazvodnoj
parnici. 1... sigurna sam da ste shvatili da ovo pitanje zahtijeva diskreciju, hvala",
reče.
Nakon petnaest minuta zazvonio je Aylininin telefon.
"Izvoli, Huntere, ja sam princeza Diana", reče Aylin.
"Aylin! Mogao sam i pretpostaviti. Broj mi je bio poznat. Ah, moja
nepromišljenost."
"Žao mi je što sam te razočarala, ali nisi se javljao na telefon." "Zato što ne postoji
ništa više što bih mogao učiniti za tebe. Ti trebaš doći i potpisati sporazum."
"Tvoj ured mi je malo zabačen."
"Ako je problem samo u tome, mogu ti poslati dosje", uzvrati Hunter.
"Na taj način Joe postiže ono što je želio."
"Ne, zar ne znaš koji je on škrtac? Izvalili smo mu bubrege. Možda se i grdno kaje.
On bi se iz svega toga želio izvući na mnogo jeftiniji način. Mi, Aylin, radimo ono
što želiš ti, a ne on. Potpisuj te papire."
Aylin uopće nije progovarala.
"Početkom tjedna šaljem papire na adresu tvoga ureda", reče Hunter. Kada su
sljedećeg jutra prelistavali novine, na udarnom mjestu ugledali su vijest;
"HOĆE Li ZA RAZVOD OD CHARLESA DIANA UZETI POZNATOGA
ODVJETNIKA HOLIVUDSKIH ZVIJEZDA?"
Ispod vijesti nalazila se i ogromna Dianina fotografija.
"Vidiš li što si učinila?" telefonirao joj je Hunter. "Kompanija je odmah proslijedila
vijest tisku. Što ću sada? Uvalila si me u nevolje, Aylin."
"To ti je izvrsna reklama. Umjesto da mi zahvaljuješ, ti se ljutiš na mene", uzvrati
Aylin. Hunter je govorio da je vrlo ljut što se ta vijest našla u tisku, ali su vijesti,
koje su se pojavljivale nakon toga, u ogromnim okvirima počele ukrašavati zidove
njegovoga ureda.
Od Aylininoga izazivanja skandala s Dianom prošlo je nekoliko dana kada je nazvala
Nesrin.
"Kada budem dolazila za Novu godinu sa sobom ću povesti i jednog gosta" reče.
"Koga ovaj put dovodiš?"
"Načelnika općine Karataš."
"Tko ti je to, Nesrin?"
"Jedan Kasimov i moj dobar prijatelj iz Adane. Nikada nije bio u Americi. Ja sam
mu obećala..."
"U redu, u redu", reče Aylin. "Ako ga nećeš stavljati meni na grbaču, ako ćeš se ti
brinuti o njemu, onda ga dovedi. Kakav je čovjek?"
"Veoma crn."
"Ne pitam to, Nesrin, što mene briga za njegovu boju", uzvrati Aylin.
Altan Kazova bio je njihov poznanik, koji je živio u Adani, a umirovljenje iz uprave
jedne naftne kompanije. Obitelji Gulek pomagao je u mnogim njihovim poslovima,
bio im od pomoći prilikom prodaje robe
i nekretnina i ubiranju najma. I on se vrlo zainteresirao kada je čuo da se, s

načelnikom općine, Nesrin priprema na put za New York.

"U kući svoje sestre mogu ugostiti samo jednu osobu, gospodine Altan", rekla je
Nesrin.
"Ja imam smještaj. Ali, ako tamo budemo bili u isto vrijeme, moći ću se okoristiti
vašim iskustvom, a imat ću i čast da se upoznam i s gospođom Aylin", odgovorio je
Kazova. Nesrin je odmah prokomentirala njegovu želju da zajedno putuju u New
York.
"Ako Altan očekuje pomoć od Aylin, neka se ne nada. Neće dopustiti da joj se
približi", rekla je gospodinu Kasimu.
Tri dana pred putovanje, načelniku općine se razboljelo dijete, i odustao je od puta.
Nesrin je sama sjela u avion, Altan je sjedio u odjelu za turiste. Nikako je tijekom
putovanja nije ostavljao na miru. Stalno je dolazio i pitao treba li joj nešto. Donosio
joj novine, časopise, čokolade. Pomogao joj je i prilikom preuzimanja prtljage.
Zajedno su prošli kroz carinsku kontrolu. Pred svoju sestru Aylin je poslala limuzinu
s vozačem. Nesrin se odjednom okrenula prema Altanu.
,,S obzirom na to da načelnik nije došao, u Aylininoj kući ima jedno prazno mjesto,
želite li doći?" upitala je. Čovjek poskoči od sreće. Skupa su otputovali u Bedford.
Aylin se zbunila kada je, umjesto očekivanoga crnoputoga čovjeka, ugledala da
dolazi netko plav.
Jesi li ga to usput oprala, pa je pustio boju", prošaputala je sestri na uho.
"Ovo je drugi čovjek", reče Nesrin.
Altan Kazova smjestio se u jednu sobu na katu. Bio je od velike pomoći Aylin i
Nesrin pa se Aylin čak i zahvalila sestri što joj je dovela ovog čovjeka. Vozio je
auto, odvozio Nesrin u grad i vraćao je natrag, išao je u kupnju, obavljao sitne
popravke po kući, pa čak povremeno i kuhao.
Nesrin je sa sobom donijela mnogo novca, koji je, nakon kupnje, namjeravala
ostaviti Aylin. Sav novac držala je u torbi u džepu sa zatvaračem. Dio novca za
kupnju stavila je u novčanik. Jedan dan odluči prebrojati novac i otvori zatvarač.
Falilo je oko dvije tisuće dolara. Prebrojala je opet i opet.
"Dvije tisuće dolara mi je isparilo iz torbe", reče sestri.
"Zar ti toliko novaca skrivaš u torbi, Nesrin?"
"To je samo ukradeni dio."
"Jesi li ti luda? Ima nešto što se zove kreditna kartica, zar to ne znaš?"
"Novac je novac. Stoji u džepu i trošiš dok ga ima."
"Tada ga tako i izgubiš."
"Pusti pametovanje, reci što je s novcima."
"Vjerojatno je ukraden jer je i iz moje torbe nestalo petsto dolara."
"Tko bi to mogao uraditi?"
"Koga još ima u kući, osim tebe, mene i onoga čovjeka?"
"Nije on."
"Vidjet ćemo", reče Aylin. Čovjeka su poslali u New York, s papirima koje je hitno
trebalo uručiti odvjetniku. Gospodin Altan je sjeo u kamion i otišao. Aylin je ušla u
njegovu sobu i počela pretraživati po ladicama i ormaru. Iz njegovog kofera ispali su
još neraspakirani sapuni iz Aylinine kupaonice, male srebrne posudice za sol i papar,
nekoliko vilica, noževa i Aylinina vojna odličja. A Aylinine vojne čarape i remenje
sakrio je ispod ormara.
Kada se, nakon tri sata, vratio u rukama je imao mnogo paketa. "Što je to?" upitala je
Nesrin.
"Kad sam već bio u New Yorku, obavio sam neku kupnju", odgovori Altan. Zaputio
se u svoju sobu. Nakon pet minuta s vojnim pištoljem u ruci ušla je Aylin. Altan je u
ormar slagao odjeću koju je izvadio iz paketa. Zbunio se kada je ugledao Aylin koja
je ušla bez kucanja. "Stavi ruke na potiljak i okreni se prema zidu", rekla je Aylin.
"Je l' se to igramo kauboja?"
"Učini kako sam ti rekla, inače ću ti glavu raznijeti", reče Aylin. Tada je primijetio
pištolj u Aylininim rukama.
"Ne, to ne možete."
"I te kako. Reći ću da si me napao i da sam se morala braniti. Štoviše, popisale smo i
brojeve na novcu koji si pokrao. Sve je zabilježeno u policiji", reče Aylin. Okrenuo
se prema zidu s rukama na glavi. Aylin je prišla i pretražila mu džepove. Ni riječi
nije progovarao.
"Sada spakiraj svoj kofer, a ono što si pokrao ostavi na krevetu." Čovjek je gledao
sav izvan sebe.
"Hajde, brzo! Srebrninu, posudice, remenje, ordenje, sve stavi na krevet." Stajala je
naslonjena na ormarić, s pištoljem uperenim u čovjeka.
"Gospođo Aylin, ja sam bolestan. Nisam to učinio da bih vam nanio zlo." Počeo je
plakati. "Nemojte me predati policiji."
"Plati dvije i pol tisuće dolara koje si ukrao."
"Nemam toliko novaca."
"Ako je tako, onda napiši ček i potpiši ga."
Drhtavim rukama, čovjek je učinio onako kako mu je rekla Aylin, koja je računala,
pretvarajući dolare u turske lire. Napunio je kofer stvarima. Toliko je toga
nakupovao da mnoge sitnice nije uspio ugurati u kofer.
"Možete li mi posuditi jedan kofer?"
"Nije te stid", povika Aylin.
Za pola sata našao se u taksiju, koji je pozvala Nesrin, i s koferom
i mnogobrojnim vrećama u rukama napuštao je Bedford. Aylin je prišla taksiju i

počela vikati.
"Ako te još jednom vidim na ovom svijetu ili ako čujem da si se približio mojoj
sestri ili njenoj obitelji, znaj da ću ti tada razmrskati tu glavu koju sam ti danas
ostavila na ramenima!" Dok se auto lagano udaljavao, spuštene glave Nesrin je
stajala u dvorištu.
"Zaklinjem se da je ovo bilo posljednji put. Nikad više nikoga neću vući za sobom",
reče Nesrin.
"Ne zaklinji se uzalud, Nesrin. Znaš da je navika gora od bolesti", uzvrati Aylin.
 T E L E FO N

Sljedećih tjedana Aylin i Nesrin provele su prilično nespokojno. Smatrale su da će

se, nakon tako ponižavajućeg tjeranja iz kuće, Altan Kazova pokušati osvetiti. Aylin
je mislila da će, u najmanju ruku, telefonirati ili da se ispriča ili da ospe prijetnje.
Ali, od Altana Kazove nije bilo ni glasa.
Telefonski poziv, kojim je Aylin bila opsjednuta, nije došao od njega, nego od
odvjetnika koji će braniti A. P. Jonesa. Odvjetnik je, sasvim prirodno, bio vojno lice
i vrlo pažljivo postavljao pitanja koja su zahtijevala povjerljivost. Molio je Aylin da
ne iznosi određene podatke koje spominje u svom izvještaju. "0 tome ne možemo
pričati preko telefona. O tome moramo licem u lice", rekao je, nemajući kud zbog
Aylininog odlučnog stava.
"Želite da ostavim sve svoje obaveze i da dođem čak u Oklahomu?"
Ja ću uskoro doći u New York, javit ću vam se kako bismo se mogli sastati."
"Sa zadovoljstvom. Izaći ćemo i na ručak. Ali, ne očekujte da ću promijeniti svoj
stav."
"Nadowska, siguran sam da nećete tako misliti nakon što me saslušate. Vjerujem da
ćete interese vojske, kojoj i sami pripadate, držati iznad interesa bilo kojeg ubojice."
"Da se vodilo računa i o njegovim interesima, aktualni ubojica ne bi bio ubojica",
reče Aylin.
"Kako možete biti sigurni."
Ja sam, prije svega, liječnica. Zaklela sam se, ne da sudim ljudima, nego da ih
liječim i vratim u život."
"Vrlo dobro. Ali, osim toga, vi ste i vojnik. Položili ste i druge zakletve. Ne gubite to
iz vida."
"Hoću li to biti prisiljena na opredjeljenje među zakletvama? Znajte da sam svoje
opredjeljenje..."
Odvjetnik joj je upao u riječ. "Prije svega morat čete me jednom saslušati,
Nadowska", reče. "Sjest ćemo licem u lice u New Yorku i popričati. Ima još toga što
vam ne želim reći telefonom."
"Moj telefon nitko ne može prisluškivati."
"I zidovi imaju uši", reče advokat. Pozdravili su se i spustili slušalice.
Do Nove godine preostalo je veoma malo vremena. Aylin je predosjećala da se
nalazi na pragu jedne nove krize. Bila je pod mnogobrojnim pritiscima. S jedne
strane Joeov odvjetnik, s druge Hunterova ustrajnost da treba potpisali
brakorazvodni sporazum, a još se sada našla suočena i s pritiskom vojnoga
odvjetnika. Samo je Normanu, i to veoma indirektno, ispričala ovo posljednje.
"Ne znaju oni kako sam ja tvrd orah. Doći će me uvjeravati. Ako dođu, imat će što i
vidjeti", rekla je Normanu.
"Ne tovari sebi na glavu nove probleme, ionako ih imaš i previše", rekao je Norman,
naglašavajući svaku riječ. Kao i svi gluhi, Norman je govorio naglašavajući svaki
slog.
"Ovaj put si rekao pravo. Postigao si svoj cilj, poslušat ću te", rekla je Aylin,
smiješeći se.
Osim s odvjetnicima, Aylin je imala problema i s dugovima i porezima koje je
morala platiti. U trenutku potpisivanja brakorazvodnoga sporazuma, u ruke će joj
prijeći pozamašna svota novca. Odmah bi mogla podmiriti dosta tih dugovanja. Ali,
nikako nije bila voljna staviti taj potpis. Kao da su pritisci onih oko nje, od Irene do
Nesrin, kod nje izazivali suprotnu reakciju. Bila je tvrdoglava. Nije odgovarala
onima koji su je pitali zašto se tako ponaša. Bila je svadljiva, umorna, pesimistična.
Prvi od onih misterioznih telefonskih poziva došao je upravo jednog od tih dana
kada je Aylin bila najosjetljivija. Vratila se ranije kući, ispružila se na trosjed ispred
kamina i zatvorenih očiju slušala glazbu. Bila je sama kod kuće. Telefon koji je
dugo, dugo zvonio nije mogla dohvatiti s mjesta na kojem je ležala. Ustala je i dok je
išla prema telefonu, sama sebi je obećala da će, nakon što se malo oporavi, odmah
uzeti slugu u kuću. Ako ništa, neće morati trčati na svako zvonjenje telefona.
"Halo", rekla je neraspoloženim glasom.
"Želim razgovarati s gospođom Nadowskom."
"Već razgovarate."
"Jeste li vi Nadowska?"
"Pa već sam vam rekla da jesam."
"Želio sam biti siguran."
,,Eto, postali ste. Što je?"
"Reći ću vam nešto vrlo bitno."
"Koliko bitno?"
"Jako."
"Hoćete li me to zaprositi?"
Zavlada tišina.
Uspijevala je čuti disanje čovjeka s druge strane telefona.
"Ne trudite se uzalud, još se nisam razvela", reče.
"Zar vi ništa ne shvaćate ozbiljno? Kažem vam, veoma je bitno." "Vidi, govori što
namjeravaš reći i neka obavezno bude bitno jer si me prekinio u odmoru i dovukao
me do telefona. Tko si ti?"
"Nije bitno tko sam..."
Aylin je zalupila slušalicom. Tu noć nikako nije imala namjeru baviti se manijacima.
Prije no što se vratila na svoje mjesto i ispružila se, malo je pojačala glazbu. Tek se
bila smjestila kada je telefon ponovo počeo zvoniti. Zvonio je bez prestanka. Ustala
je, jastukom pokrila telefon i glazbu pojačala do kraja. U jednom trenutku joj se
učini kao da je prestalo zvonjenje. Utonula je u san. Opet ju je telefon probudio. Bilo
joj je hladno. Otišla je u kuhinju, iz frižidera je izvadila bocu vode, napunila čašu i
vratila se natrag. Na telefon je bacila još jedan jastuk. "A što ako Nesrin zove",
pomislila je nakon deset minuta. Možda se i Dilari nešto dogodilo. Skočila je, otrčala
do telefona, razbacala jastuke i podigla slušalicu.
"Halo?"
"Molim vas ne spuštajte slušalicu." Bio je onaj od maločas.
"Bog te prokleo", povikala je na sav glas, "upropastio si mi cijelu noć!"
"Moram nešto reći."
"Govori! Brzo! Reci, i da se oboje riješimo!"
"Ima li još netko pored vas?"
"Spuštam slušalicu. Ako me još jednom nazoveš, obavijestit ću policiju. Ako si
udaren u glavu, onda me zovi na broj ordinacije, a ne na kućni", rekla je.
"Stanite, ne spuštajte", preklinjao je čovjek. "Evo govorim. Pazite na sebe. Dobro se
pripazite."
"Hoću, pazit ću. Hvala!" Aylin je mnogo puta imala posla s luđacima ovog tipa.
Koliko je samo bolesnika s ovakvim fiks-idejama izliječila. Da je drugo vrijeme,
uzela bi i pozabavila se ovim jadnikom, ali u tom trenutku uopće nije bila
raspoložena za to. Kao da se teret cijelog svijeta svalio na njena ramena. Osjećala se
umorno, bespomoćno i nevjerojatno usamljeno. 1, koja slučajnost, jedan drugi,
također bespomoćni, tu noć nabasa baš na nju.
"Niste me shvatili ozbiljno. Ništa više vam ne mogu reći. Pazite na sebe.
Razumijete?"
"Razumijem. Pazit ću. Neću ostajati na propuhu, dobro ću se hraniti, cigarete sam
inače smanjila, a i bavim se sportom."
"Ponavljam. Pazite se."
"Mnogo se zahvaljujem na vašoj brizi. Laku noć", reče Aylin.
Duboko je odahnula nakon spuštanja slušalice. "Gdje ovaj luđak nađe moj broj",
pomisli. Vjerovatno mu je dao neki pacijent koji je kod nje bio na liječenju. Zapravo,
uvijek je sebi obećavala da više pacijentima neće davati kućni broj, ali poslije nikako
nije uspijevala stajati iza toga. Što ako noću zapadnu u krizu? Što ako ne dospiju do
nje? "Neka mi ovo bude lekcija", pomislila je i ponovo se smjestila na trosjed. Ali
izgubila je mir i spokojstvo. Pribrala se i s čašom u rukama prešla u spavaću sobu.
Skinula se, istuširala i dugo, dugo češljala kosu. Taj običaj češljanja bila je navika
ostala još od njene majke. Dok je još bila sasvim mala djevojčica, Lejla-hanuma joj
je svaku noć dugo češljala kosu. "Očešljana kosa biva sjajna i jaka", govorila bi joj.
Tek je bila ušla u krevet i ugasila svjetlo na uzglavlju kada je telefon opet zazvonio.
Sva izvan sebe, uspravila se. Podigla je slušalicu.
"Dosta više! Rekla sam ti da ću se pripaziti! Zar mi ne dopuštaš ni da spavam?!"
"Što to pričaš? Otkud znam da ćeš, kao kokoš, zaspati u ovo doba. Vidi ti
nepristojnosti, molit ću lijepo", reče Nesrin.
"Stani, stani, ne spuštaj slušalicu... Pardon. Mislila sam da je netko drugi. Jedan
luđak me cijelu noć ne ostavlja na miru."
"Što hoće?"
"Ma, što ja znam. Navalio je da, kao, pripazim."
"Pripazi, naravno. Možda je Joeov čovjek."
"Zašto bi me zvao Joeov čovjek?"
"Da te obavijesti o opasnosti."
"Kakvoj opasnosti?"
"Da sam ja, Aylin, na Joeovom mjestu, ja bih tebe do sada ucmekala." ,,I ti si mi
sestra."
"Pravo za pravo... Što god da si tražila, frajer ti je dao. Još uvijek se nešto
prenemažeš."
"To je zbog ljubavi prema njemu. Mora biti zadovoljan. Sada se on kočoperi pred
svojom voljenom, zato što je neodoljiv i nedjeljiv." "To je zbog mržnje koju osjećaš
prema njemu. Samo da ga još više razbjesniš."
"Zašto si me nazvala?"
"Maločas sam se čula s Dilarom. Za Novu godinu dolazi u New York s gospodinom
Emreom. Pozvali su Emrea da kao govornik sudjeluje..."
"To je izvrsno. Kako sam je samo poželjela", povikala je Aylin. "Živjela ti meni,
Nesrin. Dala si mi prelijepu vijest." U Aylininom glasu odjednom ptičice počeše
pjevati.
"A ja sam pomislila da ostanem još malo pa da se onda skupa vratimo."
"Vrlo dobro, dušo", uzvrati Aylin. "Bilo mi je žao što odlaziš. Trenutačno se osjećam
veoma usamljenom."
"Eto, sada je sve u redu. Uskoro ćemo biti sve na okupu. Ha, tko je bio taj što te
zvao?"
"Ne znam. Mora da je neki telefon-manijak. Iščupat ću iz zida telefon pored kreveta,
čim završim razgovor s tobom. Neću ga moći trpjeti cijelu noć", reče Aylin.
Nakon Harvarda, Dilara je magistrirala u Londonu na London School of Economics i
vratila se u Tursku. Doista je jako nedostajala Aylin. Koristeći svoje veze u
Republikanskoj stranci, nalazila joj je dobre poslove, ali je Dilara odbijala sve te
ponude. Grizla ju je savjest zbog toga što je tolike godine provela daleko od
roditelja.
"Nema potrebe da osjećaš grižnju savjesti. Ti si imala deset godina kada si došla
ovamo. E, vjerojatno onda nije bila tvoja odluka da se školuješ u Americi", rekla joj
je Aylin. Ali, Dilara je željela jedno vrijeme provesti s ocem koji je već ostario. Bila
je u pravu. Kasim Gulek je dokučio devedesetu.
S diplomama koje je imala, Dilara je u Turskoj mogla birati posao. Polagala je ispit
za rad u Ministarstvu vanjskih poslova. Ispit je uspješno položila, ali je odbijena zato
što nije dobro govorila turski. Premda, mjesec dana nakon povratka u Ankaru, već je
govorila savršeno.
U to vrijeme turski premijer je bila Tansu Ciller, a Emre Gonensaj glavni savjetnik u
vladi. Izuzetno pametnu i blistavu djevojku, koja je magistrirala u školi koju je i sam
završio, Emre Gonensaj nije htio ispuštati iz ruku. Štoviše, Dilara je bila
stručnjakinja, završila je ekonomiju. Primio ju je u Vladu kao svoju asistenticu. Tako
je umjesto u Ministarstvu vanjskih poslova dobila posao u Vladi.
Aylin je predosjećala da se, pogotovo nakon što je dobila jedan takav posao, Dilara
neće vraćati u New York. U najmanju ruku, ne tako skoro. Poslije će se vjerojatno i
udati i definitivno se nastaniti u Turskoj. Preko deset godina, Bog joj je dao najbolje,
najslađe, najsrdačnije dijete na svijetu. Kao svaka majka, jednog dana morala je
pustiti svog dragocjenog ptića da poleti iz gnijezda. Takvim razmišljanjem nastojala
je utješiti samu sebe. Štoviše, povremeno je razmišljala i o tome kako će se mnogo
kasnije, kada ode u mirovinu i ako Dilara bude u Turskoj, možda i ona nastaniti u
gradu u kojem ona bude živjela.
Sljedećeg jutra zaboravila je na svoga manijaka. Sjetila ga se tek kada je stigla u
ordinaciju, dok je pričala s Irene. Irene odmah pomisli na Jonesa.
"On je već odavno uhvaćen. Sada je ponovo unutra", reče Aylin. "Da, možda,
ponovo nije pobjegao?"
"Izvijestili bi me da jest, uskoro ima suđenje. Znaš da ću i sama sudjelovati i dati
izjavu. Zato sam u tijeku cijele situacije. A, osim toga, ono nije bio njegov glas."
"Nikad nisi ni čula njegov glas preko telefona."
"Nema veze. Poznat mi je njegov akcent."
"Da nije čovjek kojeg si najurila iz kuće?"
"Kada bi tako dobro govorio engleski, što bi mu još trebalo." "Možda je netko drugi
zvao umjesto njega."
"Zašto bi to činio?"
"Ti si psihijatrica. Razlog pronađi sama."
"Nisi policajac. Nisi psihijatar. Nisi ni istražni sudac?"
"I"
Prema tome, začepi!" Aylin je otišla u svoju sobu i zalupila vratima. Irene je isplazila
jezik za njom, stavila kažiprst na sljepoočnicu
i napravila znak za luđaka. Zatim je počela okretati određene telefonske brojeve.

Prvo je saznala da se A. P. Jones nalazi u svojoj deliji. Potom je nazvala policajca

koji na aerodromu radi u službi evidentiranja izlazaka. Istraživala je je li Altan
Kazova prošao preko carine. Da bi došla do rezultata potrošila je dva dana. Saznala
je da se prije tri dana taj čovjek ukrcao na avion za Istanbul.
"Ti si u pogrešnom uredu. Umjesto što si tu, ti bi trebala biti u nekom detektivskom
uredu", rekla je Aylin, kada joj je Irene sve to ispričala.
"Ako se ovi pozivi nastave ponavljati, obavijestimo policiju o tome. Neka kodiraju
tvoj telefon i nađu tko zove", reče Irene.
"Možda. Zapravo, to je jedan bezazleni manijak, ali nije baš ugodno skakati kod
kuće na svaki poziv", reče Aylin.
Nije bilo potrebe obavještavati policiju, čovjek je sam od sebe odustao od
telefoniranja. Aylin se pripremala za Božić i Novu godinu. Kao i svake godine, opet
će kod kuće prirediti božićnu zabavu. Trebala je obaviti novogodišnju kupnju, kupiti
božićne darove i ukrase. Morala je pripremiti Dilarinu sobu. Naravno da neće stalno
biti s njom, ali, ako ništa drugo, mogla je doći bar preko vikenda. Aylin je bila
radosna i uzbuđena. Osjećala se mnogo bolje otkako je saznala za Dilarin dolazak.
 O DB RO J A VA NJ E U NA T R AG

( 2 3 . p r o s i n c a 1 9 9 4 . , p e t a k, H U L U S I )

Prije Božića smo, Šerife i ja, uzevši i našega maloga sina, otišli do Aylinine kuće.
Trebali smo pripremiti jela za sutrašnji božićni prijam. Često nas je pozivala. Voljela
je naše dijete. Kad god smo išli, uvijek bi ga darivala odjećom, igračkama i raznim
darovima, a naše džepove napunila novcem. Na neki način sam joj zahvalan i na
ovom djetetu. Dužni smo joj bili mnogo toga, nismo je mogli povrijediti. Tražila je
da i preko noći ostanemo. "Oprat ćemo sude i onda se vratiti", rekli smo.
Sa Šerifom sam posijao raznorazno povrće u njenom vrtu. Pokrio sam to plastičnom
folijom, kako Toby ne bi izrovao. Rajčice, krastavce, začine, peršin, metvicu, blitvu,
gljive... Sve što bi mogla poželjeti, imala je u vrtu.
Sutradan dok je Šerife pokraj zida brala blitvu za sarmu, odjednom sam začuo njen
krik. Ja sam bio u kuhinji. Gospoda Aylin je izletjela iz spavaće sobe. Šerife je
čučnula na zemlju i vrištala kao brodska sirena. U istom trenu oboje smo ugledali
zmiju pokraj zida. Ja sam se skamenio. Aylin je u trenu zgrabila jednu od cjepanica s
kamina i udarila zmiju. Zmija je pokušala pobjeći uza zid. Šerife se pomaknula
unatrag, a kada je prošla opasnost počela je i plakati. Aylin je udarala po zmiji. Sve
dok je nije ubila. Ja sam još uvijek stajao nepomičan kao kamen.
"Što si se ukočio k'o zombi, pogledaj ima li gnijezdo", rekla je obraćajući se meni.
Došao sam k sebi. Pokraj zida pronašli smo gnijezdo. A mlado sam ubio ja, da, na
kraju, ne bude sramota.
"Otkud zmija usred zime? One izlaze ljeti", reče Šerife. I, doista, što je radila zmija u
dvorištu po onoj prosinačkoj zimi, koja mi je prodirala do kostiju?
Je li te ugrizla?" upitala je Aylin.
"Ne znam. Od straha se ničega ne sjedam", odgovori Šerife.
"Šerife, zar nisi osjetila nikakvu bol?"
"Osjetila sam strah."
Aylin je brzo pronašla knjige u biblioteci koje govore o liječenju kod ugriza zmije.
Ali, bilo je sasvim očito da zmija nije ugrizla Šerifu. Do mraka smo Šerife i ja radili
u kuhinji. Sljedećega dana smo imali mnogo gostiju. Ove godine je Betin-hanuma
dovela i svoju majku iz Istanbula, nekoliko dana će provesti u Bedfordu. Na božićni
ručak bili su pozvani Kler-hanuma, Feride-hanuma, njihova djeca i svi njeni turski
poznanici. Pored purice, pripremali smo i jela koja vole Turci. Pomagala nam je i
Aylin-hanuma.
"U svemu ima neki hajr. Srećom da smo mi pronašli zmiju. Da je nismo ubili, možda
bi nekad ugrizla Tobya ili tvoga sina", rekla je.
"Znam da pojavljivanje zmije zimi nije dobar znak", rekla je Šerife. "U našem selu to
nikada nisu tumačili kao dobro, donijet će neku nevolju."
"Nevolje su dolazile i odlazile možda je zmija znak njihovoga kraja", reče Aylin-
hanuma. U svemu je uvijek tražila neku dobru stranu.

(7. siječnja 1995., subota, Aylin GONENSAJ)

Kada je nazvala Aylin tek sam bila otvorila kofere i stvari slagala u ormar. Još nije
bilo prošlo ni pola sata kako smo se smjestili u svoj hotel u New Yorku. "A kako si
saznala da sam stigla? Još nisam našla vremena da se javim bilo kome", rekla sam.
Ja uvijek sve saznam", reče. "Provedimo vikend zajedno u Bedfordu. S nama će biti i
Dilara, obavezno dođi. Od svih mojih prijateljica jedino još ti nisi vidjela moju kuću.
Ne smišljaj izgovor. Doći ćeš, obavezno. Poslat ću auto po tebe. Ako htjedneš noćiti,
bilo bi prekrasno, a ako ne, bit ćeš vraćena poslije večere. U redu?"
"U redu", rekoh.
U subotu ujutro stala sam na ugao Avenije Madison i čekala auto koji je Aylin
poslala. Jedan minibus se zaustavio preda mnom.
"Aylin-hanuma, zar ne?" reče čovjek za volanom. Pričao je turski.
Izgubila sam se. Sjela sam u auto.
Jeste li vi Aylinin vozač?" upitala sam.
"Ne, ja sam iz Nesrin-hanumine ekipe. Došli smo u nabavku nekih strojeva za
novine Zaman, ja se tada nisam mogao vratiti i tako sam ostao. Ovdje obavljam sve
poslove koje nađem. Ponekad i za Aylin-hanumu. A kada dode Nesrin-hanuma, onda
trčkaram za njenim poslovima", reče. Vozio je brzo. Ubrzo smo skrenuli s glavnoga
puta i grad ostavili iza sebe. Nakon otprilike sat vremena došli smo u područje
prekriveno visokim drvećem opaloga lišća. Obuzeo me užasan osjećaj klaustrofobije.
Ne znam zašto, ali mi se nije svidio taj biljni prekrivač. Nakon što smo se vozilii
jedno vrijeme, s puta smo skrenuli ulijevo, prošli kroz nešto poput kapije i, jednim
uzanim i krivudavim putem pored kojeg se nalazilo samo nekoliko kuća, počeli se
penjati. Kao da se, onom svom svojom izuzetnom visinom, drveće počelo navaljivati
na mene. Zdesna sam ugledala kuću. Ispred kuće smo skrenuli prvo lijevo, potom
desno, a potom opet lijevo i vozač gore negdje pokaza na Aylininu vilu. Bila je to
velika kuća s ogromnim prozorima, koja se nalazila među ogoljelim drvećem.
Zaobilazeći izbočinu s cvijećem na dvorištu auto se zaustavio pred garažom. Aylin je
mahnula rukom s prozora.
"Uđite kroz garažu", povikala je. Unutrašnjost garaže bila je ispunjena kockama
slame. Nisam htjela ići tuda, zaputila sam se prema stubama koje su bile pravi ulaz u
kuću. Ulazna vrata su vodila u ogroman hol. Na zidu je bila obješena velika slika
Georgea Busha s posvetom "Dragoj Aylin" i jedan lijepi Aylinin portret. Zagrlile
smo se. Kao da sam bila u nekoj kući iz holivuđskih filmova. Pod je bio od bijelog
mramora, prekriven turskim tepisima, a kuća je na svim stranama imala široke
pokretne prozore i visoki strop. Krenule smo ulijevo i ušle u široki salon s visokim
stropom i prozorima do poda. Vani opet ono drveće bez lišća i bazen. Jedino
simpatično biće u ovoj prirodi, koja mi je, ne znam zašto, djelovala odvratno, bio je
konj, koji je šetao ispred prozora i naslanjajući glavu na prozor povremeno gledao
unutra.
"Vidi, to je moj najnoviji prijatelj", reče Aylin pokazujući na konja. "Zove se
Karizma, a došao je sa mnom iz Oklahoma. Nemam više muža, ali imam konja.
Lijepa životinja, zar ne?"
Dvostrani kamin na kraju salona, odvajao je salon od blagovaonice. Aylin me je
povela prema blagovaonici. Ogroman stol bio je prekriven kutijama prepunim
papira.
"Uopće me ne pitaj za probleme koji su mi natovareni na leđa", reče. "Danas će doći
stručnjak za račune i pokušat ću se izvući iz ove gomile. Toliko imam nagomilanog
poreznog duga. Uopće se ne razumijem u te poslove. Prije je to vodio Joeov
knjigovođa. Dvije godine nitko nije vodio računa o tome. Vidjet ćemo što će me
zadesiti u svemu tome."
Ne ulazeći u blagovaonicu, krenule smo u kuhinju. U velikoj, modernoj i
osvijetljenoj kuhinji čovjek koji me je dovezao stajao je pored peći, sada zauzet
pripremanjem jela. "Jedan od nepresušnih Nesrininih ljudi", rekla mi je na uho,
pokazujući glavom na čovjeka.
Dilara, Nesrin i nas dvije Aylin ručale smo za okruglim stolom na kraju kuhinje.
Aylin je stalno ustajala od stola, neprestano nešto tražila od Dilare i nikako nije
mogla naći mir. Bila je rastresena. Nijedan razgovor nije mogla dovesti do kraja.
Kao da joj je tijelo bilo tu, a pamet na sasvim drugom mjestu. Kada je ustala i otišla
unutra, Nesrin je odmah počela objašnjavati kako je Aylin, zbog razvoda, u
posljednje vrijeme veoma nespokojna i ljuta.
"Protekle zime Joe je nazvao mene i Kasima i rekao nam da uvjerimo Aylin da
pristane na razvod. Zaljubio se u jednu ženu koja je bliska s Billom Clintonom.
Vjerojatno je mislio da će od toga imati neke koristi. Teško smo je uvjerili. Ova kuća
pripada oboma, ali Joe je, ovakvu kakva jeste, ostavlja njoj. U prizemljuje njena
ordinacija, moći će i tu nastaviti s radom. Ne shvaćam zašto se toliko brine",
govorila je.
"Ma ne razvodiš se prvi put. Nećeš čekati ni do sljedeće godine, a već ćeš ionako
naći nekog mnogo boljeg od Joea. Kada bi samo mahnula rukom, došlo bi ih
pedeset. Ne opterećuj se razvodom", rekla sam u jednom trenutku nakon što se
vratila za stol.
"Za mene je ovo pitanje dostojanstva", reče Aylin. "Dođi da ti pokažem katove",
rekla je da promijeni temu. Ustale smo i izašle na kat. Pogledale smo Dilarinu i
Mustafinu sobu. "Dilara je postala moja kći", reče potom. "Ona je i moja nasljednica.
Ova kuća, ostale kuće i sve drugo ostat će njoj nakon moje smrti."
"Volimo je i ja i Emre, ali i do tvoje, a i moje s m r t i ima još mnogo, Aylin. Nismo u
jeseni života, tek ulazimo pred kraj svoga proljeća", rekla sam.
Prešle smo u drugu sobu. "Ovo je moja 'vojna soba'", rekla je Aylin. "Moje
uniforme, odličja, sve moje stvari koje su u vezi s vojskom stoje u ovoj sobi. U
svakom trenutku se mogu vratiti na dužnost. A u trenutku kada me pozovu sve se
treba nalaziti nadohvat ruke."
Potom smo se spustile u dio gdje se nalazila Aylinina spavaća soba. Opet je to bila
jedna velika soba s prozorima do poda. "Zar te nije strah biti sama u ovoj kući
velikih prozora bez žaluzina?" upitala sam, osjećajući jezu. "Nitko ne bi mogao čuti
ako bi ušao lopov i nanio ti neko zlo."
Uzela je pištolj koji je stajao na uzglavlju. "Nitko mi ne može načiniti zlo, pogledaj
moje oružje", rekla je pružajući oružje prema meni. "Osim toga, odličan sam
strijelac..."
"Vrati brzo to oružje na mjesto!" rekla sam.
U tom trenutku zazvonilo je zvonce i došao je čovjek koji će srediti Aylinine račune.
Neko vrijeme morala je s njim nasamo razgovarati. Pred mrak je iz New Yorka došla
još jedna njena prijateljica po imenu Laureen. Zato što je Aylin bila rastresena i
zauzeta računima
i što je stalno morala trčkarati od knjigovođe do nas, Laureen i ja donijele smo

odluku da tu večer ne ostanemo tamo, nego da se vratimo. Aylin je navaljivala da

ostanemo, ali nas nije mogla odvratiti od naše odluke.
U autu sam se smjestila na prednje sjedište pored Laureen, mahala sam Nesrin,
Dilari i Aylin, koje su nas ispraćale u dvorištu. Dok smo se spuštale strmom
nizbrdicom, okruženom visokim ogoljelim stablima, u meni je, ne znam iz kojeg
razloga, postojao neki čudan strah, neko nespokojstvo, bio je to neugodan put.

(9. sječnja 1995., ponedjeljak, Bedford, NESRIN)

Posljednjih dana Aylin je bila nevjerojatno napeta. Uvečer se kući vraćala vrlo
umorna, odmah bi uzimala čašu bijelog vina i, očiju uprtih u plamen, satima sjedila
ispred kamina. Tek nakon večere bi počela pričati. Ponekad bi se događalo da
pričamo do tri ujutro. Nije mi bilo jasno kako je, nakon tako kasnog lijeganja,
uspijevala ustajati rano, srediti se i odlaziti na posao. Smršavila je, lice joj je bilo
umorno. Razvod se trebao okončati za dva dana. Taj dan sam očekivala s
nestrpljenjem. Razvod bi konačno trebao biti Aylinin spas. Iz glave će izbaciti taj
nemili događaj. A ja sam se, mirne savjesti, u nedjelju trebala vratiti svojoj kući. U
ponedjeljak navečer legle smo rano. Srećom, zbog toga što je sljedećeg dana imala
prilično prenatrpan program, Aylin tu noć nije sjedila i pričala do jutra. Povukla sam
se u svoju sobu i malo meditirala. Molila sam da ishod procesa bude povoljan za
Aylin. Zaspala sam.
Tko zna koje je bilo doba. Probudila sam se uz krckanja u svojoj sobi, Aylin je bila
iznad moje glave... Prvo sam se uplašila, bunovna nisam mogla shvatiti što se
događa. Upalila je stolnu lampu uz moje uzglavlje i sjela na rub kreveta. Suze su joj
na licu iscrtale dvije crne linije. "Moram ti nešto reći, Nesrin", reče.
,Jesi li ti luda? Sto mi imaš reći u ovo doba noći?"
"Odustala sam od razvoda."
"Što?"
"Odustala sam. Neću se razvesti."
"Kakva je to šala u tri ujutro?"
"Vrlo sam ozbiljna. Vidi, papiri su tu, sve sam ih pokidala."
Sjela sam. U njenim rukama nalazili su se pokidani listovi. Naočale... gdje su mi
naočale? Je 1' stvarno pokidala sporazum, budala? "Jesi li ti skrenula, Aylin?"
"Ne. Samo sam razmišljala. Koliko dana već razmišljam. Odlučila sam da i ja malo
maltretiram Joea, koji mi je zadao toliko bola, i njegovu voljenu. Neka i oni pate kao
što patim ja, neka se i oni bore. Neću im olakšati poslove. Nastavljam ratovati."
Ostala sam bez riječi.
"Hunteru sam ostavila poruku na telefonskoj sekretarici da odustajem od razvoda.
Rekla sam da javi Joeu."
"U tom slučaju, dvanaestog nema sudske rasprave?"
"Nema."
"Kad primi vijest, Joe će poludjeti od bijesa."
"Znam."
"Da ti ne učini kakvo zlo?"
"Što mi može učiniti? On je učinio što je mogao. Poništio kreditne kartice, usred
zime me ostavio da se smrzavam, skupio brdo smeća pred kućom. Što bi on to još
mogao učiniti?"
"Ne mislim na tako nešto... što ja znam, bojim se, eto. Plaši me ona žena više nego
on. Ona se nešto previše žuri da se uda, da ona ne učini kakvu gadost."
"Nesrin, o čemu to ti tako razmišljaš."
"Neka svane, razmislit ćemo još jednom, pričat ćemo. A ja sam se, navodno, mirne
duše trebala vratiti u Istanbul."
"Molim te, Nesrin, ne idi u nedjelju. Ostani još malo."
"Ti si izgleda zaboravila da i ja imam muža."
"Molim te. U četvrtak imaš isti let. Sačekaj bar do četvrtka." Gledala je molećivo,
mačjih očiju uprtih u mene. Znala sam ove njene preklinjuće poglede i njihov utjecaj
na mene, htjela-ne htjela, morat ću promijeniti kartu.
"Gubi mi se s očiju, Aylin. Spava mi se. Pričat ćemo ujutro." Počela je opet plakati.
Legla je pokraj mene. Zagrlila sam svoju sestru. Jedno vrijeme je jecala na mojim
rukama. Potom je, mislim, zaspala od umora. Izvukla sam ruke ispod njene glave.
"Neka bude onako kako je najbolje", rekla sam tiho, ali imala sam neki osjećaj kao
da neće biti dobro. Bila sam zabrinuta.
(10. siječnja 1995., utorak, Bedford, DILARA)

S mamom sam se sastala u tetkinoj ordinaciji. Navaljivala je da se vratim u Bedford,

ali ja sam morala biti s gospodinom Emreom i ekipom.
"Ručajmo zajedno, ako ništa drugo", reče. Nisam je mogla povrijediti. U tetinoj
čekaonici smo pričekale da ode njen pacijent. Zapravo, mogli smo ići i u tetin stan
iznad ordinacije, ali, kako je to mama običavala reći, teta je napravila 'uobičajeno
loše dobročinstvo', dopustila je Benjaminu Leighu koji je zakupio jednu prostoriju u
ordinaciji da koristi jednu od spavaćih soba tog stana. "Jesi li ti luda? I to bez ijednog
dolara. Što ti je to trebalo?" upitala je mama.
"Sažalilo mi se. Nije imao gdje biti. Traži sebi neki jeftini stan. Odselit će čim nade
nešto povoljno", rekla je teta. Čovjek je dva mjeseca okupirao stan.
U prosincu, kada je Mustafa bio ovdje, teta mu je rekla da donese krojački metar,
koji je stajao u ladici ormara, u holu stana na gornjem katu. Mustafa se odjednom
pojavio s metrom i tri ručne bombe u rukama. "Što je ovo? Sliči na bombe." Tetine
oči su se otvorile kao kamenčići za gatanje.
"Ne sliče, teto, ovo su stvarno bombe."
"Gdje si to našao?"
"Našao sam u lijevoj ladici ormara."
"U lijevoj ladici su stvari Mr. Leigha. Trebao si tražiti u desnoj."
"Što ja znam, teto, prvo sam otvorio lijevu. Vidio sam muške čarape. Mislio sam da
su to tvoje vojne čarape. Zavukao sam ruku ispod i našao ovo."
"Jesi li siguran da su to prave ručne bombe, Mustafa?"
"Teto?! Ja sam završio vojnu školu. Ti si se nalazila među vojnicima. Dođi malo k
sebi!"
"Što taj čovjek radi s ručnim bombama?"
"Bilo bi dobro da to što prije saznaš", rekao je Mustafa. Benjamin Leigh je dao
objašnjenje, ali se mama teško odlučivala da se popne na kat.
"Ne idem ja tamo gdje živi onaj luđak", bila je uporna mama. Zato smo tetu čekale u
njenoj čekaonici.
Je li ti Aylin rekla da je odustala od razvoda?" upitala je mama Irenu.
Jest."
"Što će biti sada?"
"Joe će se zapjeniti, vjerojatno. Nadao se da će se dvanaestoga razvesti", rekla je
Irene.
"Nazovi mi Joea, Irene. Mora i on saznati za posljednje odluke", rekla je tada mama.
Irene je okrenula broj. Irene je pritisnula jedno dugme ispred sebe. Tako smo sve
mogle čuti ono što Joe kaže. Razgovor je trajao vrlo kratko. Mama je nastojala biti
pristojna koliko god je to mogla. "Jako mi je teško što ti ovo govorim, Joe, vjeruj da
je i meni žao, ali Aylin je odustala od razvoda", rekla je. Zavladala je duga tišina. Joe
se uopće nije zapjenio.
Je l'?" rekao je glasom hladnim kao led. Potom je uslijedilo još jedno dugo zatišje.
"Sve, dakle, počinjemo ispočetka!" Joeov glas je bio poput zmijskoga siktanja.
"Neka prođe neko vrijeme, ponovo ćemo pričati", rekla je
mama.
"Završena je faza razgovora. Sada ču morati razmišljati o drugim metodama",
uzvratio je Joe.
Spustio je slušalicu. Na trenutak smo sve tri ostale bez riječi. "Neka Aylin ne zna za
ovaj telefonski razgovor", rekla je mama. One su se tu večer vratile u Bedford, a ja
sam ostala u New Yorku.
(11. siječnja 1995., srijeda, Bedford, LAURIE)

Aylin je za večeru pripremila jednu ogromnu kokoš. Zajedno s Nesrin i Normanom,

posjedali smo za stol u kuhinji, kako bismo večerali. Aylin je bila krajnje smirena.
Rekla je da je odustala od razvoda, da je iskidala i bacila brakorazvodni sporazum i
da je prepustila da sve ide svojim tijekom. Norman i ja smo se pogledali. Nesrin je
ulovila naše poglede.
"Recite, ako to ne odobravate", rekla je.
"Nije stvar u odobravanju ili ne", rekao je Norman. "Stvara se nova osnova za sukob.
Hoće li se, nastavkom ovog rata, Aylinini živci totalno uništiti?"
Joe će poludjeti kada čuje da se neće moći razvesti. Tko zna što će sve učiniti ovaj
put", rekla sam.
"On je učinio što je mogao učiniti", uzvrati Norman. "Dvije godine je i prekomjerno
namučio Aylin. Zbog njega je čak jedno vrijeme i struja bila isključena. Što još može
učiniti?"
"Prezasićena sam više slušanjem tih riječi", rekla je Nesrin.
"Toj ženi je toliko pao mrak na oči da će učiniti sve, samo da se što prije uda za Joea.
Nadam se da ti neće nanijeti nikakvo zlo", rekla sam.
"Što? Hoće li možda naći ljude da me premlate?" rekla je Aylin. "Kamo sreće da
pokuša."
"Ma zar bi smjela pokušati? Tko to ima toliko snage i moći da napadne nekoga s
vojnom obukom?"
Počeli smo se smijati. Malo smo se zabavili. Aylin je inscenirala kako će primiti
batine od žene i njenog sina i Joeovih kćeri ili kako će ona njih premlatiti. I ona se
glasno smijala, ali bila sam svjesna da je nervozna.
"Znaj, Aylin, da ta žena neće koristiti svog sina i Joeove kćeri da te premlate.
Naravno da će otići nekome tko je stručnjak za te poslove", rekao je Norman.
"Hoće li unajmiti Ramba?" Aylin se smijala dok je to pitala, ali sam vidjela da joj se
ruke lagano tresu.
"Dosta više o tome", rekla sam oštro. "I ti, Normane, nemoj se previše zadržavati,
dušo, put je dug."
"Hajde, dosta više. Kako ono vi, Turci, govorite evli evine, koylu koyune' (oženjeni
kući, seljaci u selo)", rekao je Norman i ustao. Ja sam noć trebala provesti kod Aylin,
ujutro bismo se zajedno spustile u grad.
Baš kad je bio na vratima, Aylin mu je rekla: "Ne zanemaruj, Normane, ono što sam
tražila od tebe."
"Što?" Norman je toliko stvari sređivao za Aylin.
"Posao oko oporuke. Gledaj da to što prije završiš."
"Taj posao je završen. To sam ti već rekao, ali si to, vjerojatno, zaboravila. Ostalo je
samo da potpišeš, ali ti nikako da nađeš vremena i dođeš do ureda."
"Aaaa, u pravu si, Normane, ja sam to sasvim zaboravila", rekla je Aylin. "Navratit
ću sutra poslije posla. Završimo, konačno, s tom oporukom."
"Kakvom oporukom?" upitala je Nesrin.
Nitko nije progovarao. "Aylin je htjela promijeniti oporuku. Norman joj je pripremio
novu", rekla sam.
Nesrin je gledala sasvim zbunjena.
"Što gledaš tako, kao da si ugledala duha? Vjerojatno ne želiš da moj nasljednik
bude Joe", rekla je Aylin.
"Naravno da ne želim, ali kakvo je to pripremanje oporuke sada? Imaš ti još mnogo
vremena do razmišljanja o oporuci. Ti nisi normalna", rekla je Nesrin. Bila je vidno
srdita na to što se njena sestra pripremala na smrt.
"Kada sam išla u Antaliju, na svadbu daidžinog sina, avion se jako tresao. U jednom
trenutku osjetila sam neobično veliki strah", rekla je Aylin. "Upravo sam tada
pomislila, ako se ovaj avion sruši, sve će ostati Joeu i toj ženi. Odmah po povratku u
New York, rekla sam Normanu da pripremi novu oporuku. U mojoj novoj oporuci
jedini moj nasljednik je Dilara."
"Aman, radi što ti je volja", rekla je Nesrin.
"Tako sam već i učinila. Jedino trebam još potpisati", uzvratila je. "I sinoć mi, ova
luda, nije dala da bar malo zaspim. Ja odoh u krevet, umorna sam", rekla je Nesrin,
pokupila novine i otišla. Kada
je i Norman otišao, Aylin i ja ostale smo same. Aylin je uzela bocu vina i smjestila
se pred kaminom.
Sjedila sam tako pored Aylin, koja me je, dok sam tonula u ništavilo, spasila od
bezdana i koja mi je pomogla da budem sretna i neproblematična. Osjećala sam
užasnu potištenost što ništa nisam mogla učiniti protiv njene nijeme i okrutne
sudbine. Shvaćala sam njenu pobunu i gnjev. Ali, isto tako, nisam mogla otvoriti
usta i reći: "Tvoj spas nije u čaši vina i neprospavanim noćima." Nisam mogla reći:
"Odustani od toga, šutni ga u dupe i riješi se Joea." Sjedila sam tako, poput devina
mužjaka, beskorisna... Nije previše pila. Nije čak dovršila ni vino koje je natočila u
čašu. Drijemala je. Ili sam ja tako mislila.
U jednom trenutku je progledala. "Znaš, Laurie", rekla je. "Svi muškarci, moji
muževi, su me uvijek ostavljali."
Bila je to laž, ogromna laž!
"Ne, Aylin. Ti si pripremala podlogu da te ostave i, pretvarajući se kao da oni
ostavljaju tebe, uvijek si ti ostavljala njih", rekla sam. Oči su joj bile zatvorene. Je li
me, možda, čula?

(16. siječnja 1995., ponedjeljak, DILARA)

U ponedjeljak sam se vratila zajedno s gospodinom Emreom iz Washingtona.
Postignuti su sjajni rezultati i obavljeni vrlo korisni susreti i s američkom vladom, ali
i s čelnicima Svjetske banke. Nestrpljivo sam čekala da sve to kažem teti. Ujutro
smo se sastale u njenoj ordinaciji. Dugo smo pričale.
Bio je miran, normalan dan bez nekih naročitih događanja. Pričale smo o mnogo
čemu, ali tijekom cijeloga toga jutra nismo progovarale niti jednu riječ o razvodu.
Kao da je, zbog toga što smo znale koliko je brine to pitanje, medu nama bio
sklopljen nijemi dogovor. Nitko se nije doticao pitanja njenoga razvoda. Ali i stalni
bijeg bio je nemoguć. Ionako će odjeci Joeovih reakcija uskoro doći do naših ušiju.
Odvjetnici će ponovo rasplamsati rat. Mi smo sada samo preživljavali nenormalno
zatišje pred veliku buru. Pripremale smo se da izađemo na ručak kada se začulo
zvono na vratima.
"Nemam nikakav dogovor za ovo jutro, Tko bi to mogao biti?" rekla je teta. Irene je
imala slobodan dan. Ja ću pogledati', rekla sam
i otišla otvoriti vrata. Aman, Bože! Pred vratima je stajao jedan visoki čovjek
izgledao je kao skitnica u dronjcima, neuredne brade i kose.
Je li Aylin unutra?" upitao je upravo u trenutku kada sam namjeravala pritvoriti
vrata. Na trenutak mi se učini da sam pogrešno čula.
"Tražim Aylin'', rekao je ponovo. Zapuhnuo me je nesnosni smrad alkohola koji se
širio iz njegovih usta.
"Čekaj tu", rekla sam nemajući kud. Zatvorila sam vrata i vratila se unutra.
"Teto, traži te neki uličar."
"Uličar?"
"Rekao je da Aylin zna kako se zove."
"Kako izgleda?"
"Visok, plavih očiju, sav prljav..."
"Ah, to mora da je Dean", rekla je teta.
"Teta! Znaš tog otrcanog lutalicu?!"
"Stani, odoh da vidim", rekla je. Ubrzo se vrati s njim.
"Uđi u toalet, operi ruke i umij se", rekla je čovjeku. Čovjek je ušao u toalet i
pritvorio vrata za sobom. Bila sam sasvim zbunjena.
"Teto, tko je ovaj?"
"To je Dean", uzvratila je tetka. "Klerin i moj skitnica."
"Što to znači?"
"Our bum", reče na engleskom.
"To sam shvatila, ali kako?"
U tom trenutku čovjek se vratio. "Pričat ću ti kasnije", rekla je teta. Iz kuhinje je
donijela bocu vina i najlon-vrećicu, iz džepa izvadila nekoliko dolara i dala čovjeku.
"Pripremila sam ti dva tebi omiljena sendviča od piletine", rekla je.
"Hvala", reče lutalica, a potom se okrenu prema meni: "Ovo bi trebala biti... Del...
Dil... Dilary, zar ne?"
"Upravo ona", uzvratila je teta.
Čovjek je ispružio ruku prema meni. Nisam znala što da radim.
"Dilara!" rekla je teta oštrim tonom. Morala sam prihvatiti ruku, rukovali smo se.
Ja sam Dean. Dakle, ne u značenju 'dekan', to mi je samo ime. Zapravo, moj otac je
želio da budem 'Dean', ali, sudbina!" rekao je. Ja sam se iznenadila.
"Hajde, doviđenja, Aylin", rekao je skitnica.
"Pazi na sebe. Ne opijaj se do besvijesti", rekla je teta. Otišao je. Potrčala sam u
kupaonicu oprati ruke. Kada sam se vratila, tetka me je čekala na nogama, spremna
za izlazak.
Jesam li ja to sanjala, teto? Jesam ii ja dobro vidjela ovo maloprije?" upitala sam.
"Ne mogu shvatiti zašto te to toliko zbunilo", odgovorila je teta. "To je skitnica,
jedan bum."
"Da, i što sad?"
"Gdje nalaziš te tipove, teto? Nije te strah? Ne znaš je li pošten ili lopov?
Alkoholičar je!"
"A tko ti je to rekao da su alkoholičari lopovi?" rekla je tada teta. "Taj što si ga
maločas vidjela je čovjek, Dilara. Štoviše, filozof koji je prošao i sito i rešeto,
napustio fakultet kada je već bio na pola. Život ga je gurnuo na takav put. Ovo je
Amerika. Ne možeš se nakon neuspjeha kao kod nas vratiti očevoj kući i skriti iza
mamine suknje. Eto, tako dospijevaš na ulicu."
"Dobro, teto, a kako si se upoznala s njim? Tvoj pacijent?" "Jednu noć smo Kler i ja
izlazile na večeru u Park Cafe. Prosio je na ulici. Tražio je novac od nas. 'Hoćeš li
uzeti alkohol?'upitala sam. 'Gladan sam, uzet ću nešto za jelo', odgovorio je. Ja sam
mu rekla da ću mu naručiti jelo, ako je doista gladan. Odustale smo od Park Cafea i
ušle u McDonalds. Pojeo je tri porcije BigMaca i dva kolača od jabuka. Doista je bio
gladan."
"I?" Osjećala sam se kao da slušam bajku.
"I, tako. Pričali smo. Ispričao nam je svoj život. Ima nevjerojatnu životnu priču.
Zapravo, vrlo je plemenit. Postali smo prijatelji. Navrati ponekad ponedjeljkom,
uzme svoje sendviče i vino. Ponekad mu dadnem i novca."
"U redu, teto, koliko njih ti uzdržavaš? Hulusijevi lijekovi, školski troškovi za
Vildanino dijete, i još tko zna što, a povrh toga još i piće i sendviči za nekog
skitnicu. Umjesto što mu daješ novac, bolje bi bilo da ga izliječiš."
"Mogla bih pokušati, ali neće. Ne može se to nasilu", odgovorila je teta.
"Teto, ova tvoja ljubav prema ljudima... ovo... ovo... ovo priticanje ljudima,
životinjama, svemu, ova ljubav... zar te to ne iscrpljuje?" "Dilara", rekla je tetka, "da
nema ove ljubavi u meni, ja vjerovatno ne bih mogla podnijeti ovaj život."

(17. siječnja 1995., utorak, jutro, podne i predvečer)

Aylin i Nesrin su se prije podne zajedno spustile u grad. Aylin je ostavila Nesrin kod
svojih prijatelja i otišla frizeru. Potom su se sastale s Dilarom i zajedno otišle u hotel
Plaža, kako bi sudjelovale na ručku u organizaciji Američko-turskog društva na
kome će Emre Gonensaj držati govor. Došle su ranije. Odlučile su, zajedno s
Dilarom, popiti kavu u Oak Roomu. U Oak Roomu bili su i Emre Gonensaj, Aylin i
njihova kćer Nazli. Sjedili su i pričali, a potom su prešli u drugu dvoranu gdje će
poslije ručati. U salonu je bila velika gužva. Bili su tamo gotovo svi njeni poznanici
s koledža i turski diplomati koji su živjeli u New Yorku.
Unatoč tome što je bila malo rastresena, Aylin je, po običaju, bila veoma vesela.
Šalila se, ubijala nostalgiju i flertovala s poznanicima koje već dugo nije vidjela.
Za vrijeme ručka sjele su za stol turskih i američkih biznismena. Nakon pozdravnoga
govora predsjednik udruženja za govornicu je pozvao prof. Emrea Gonensaja,
glavnoga savjetnika turske vlade. On je američkim biznismenima objašnjavao
ekonomsku krizu iz 1994. i kako ju je turska vlada prebrodila.
Usprkos Dilarinom trudu da je zainteresira, Aylin se baš i nije zanimala za tu temu.
Inače, za stolom se više govorilo o umjetnosti, glazbi i kazalištu. Aylin je zatražila
čašu crvenoga vina. Stalno je mislila o brakorazvodnoj parnici. Iako to nije
pokazivala, strahovala je od Joeve reakcije, nakon što dozna za njenu najnoviju
odluku. Što li je rekao? Što namjerava učiniti? Joe je s gnušanjem prihvatio čak i
njeno nedavno pojavljivanje na televiziji kada je rekla: Ja volim svog muža i
apsolutno ne razmišljam o razvodu." Zapravo, to je radila samo iz inata, svjesna da
će razjariti Joea. Potom je to prikazala kao šalu, rugala se s tim, ali Joea prvi put nije
uspjela nasmijati. Među njima se brzo podizao debeli zid. Sve zbog one katolkinje iz
Little Rocka, koja je bila u bliskoj vezi s Billom Clintonom.
Tek je poslije shvatila da joj netko nešto govori. Gledala je odsutno, a potom
prasnula u smijeh.
"Znaš, sluh mi je sve slabiji. Da li ja to prijevremeno starim? Što si rekao, ponovi,
molim te."
Njen prijatelj se zbunio. "Ova je mrtva pijana", pomislio je. Mada, Aylin nije ni
dotakla vino iz čaše. Bila je odsutna zbog nečeg drugog, već odavno ona nije bila
ona stara, nasmijana Aylin. Jedino oni koji koji su je dobro poznavali mogli su
uočiti tu promjenu. Jedna od tih osoba bio je i Ivan, s kojim se taj dan srela.
"Nešto se događa s Aylin", redi će on te večeri svojoj supruzi Lejli.
Dilara i Aylin su nakon ručka s obitelji Gonensaj otišle na kavu i dugo razgovarale.
Emre je Aylin predložio da svi zajedno izađu na večeru.
"Sutra se vraćamo u Washington, nećemo se sigurno dugo vidjeti", rekao je.
"Idem u operu s Timom Childsom, ne mogu to odgoditi, to smo već davno
dogovorili", odgovorila je Aylin.
"Nađi si nekog mlađeg kavalira", rekla je Aylin Gonensaj.
"Mlađi ne znaju cijeniti ženu kao stariji", odgovorila je Aylin.
Nakon rastanka s njima, Aylin se vratila u ordinaciju i primila jednoga pacijenta.
Nakon odlaska pacijenta, u kupaonici je osvježila šminku, popravila ruž, očešljala
kosu, nanijela parfem, skinula ogrtač, ponovo obukla ružičastosivu bluzu uspravne
kragne i sivi kostim. Iz torbe je izvadila antikni broš s mjesecom i zvijezdom koji je
stavljala i prilikom ručka i zakačila ga na rever kostima. Osmanlijski prsten joj je od
samoga jutra bio na prstu. Kada je Dilara stigla u ordinaciju, Aylin je bila spremna
za operu.
U šest i deset minuta, Timothy Childs je pozvonio na vrata. Kao što je to običavao
prilikom njihovog svakog odlaska u operu, i te je noći zakupio limuzinu s vozačem.
Neće morati tražiti parking ili taksi. Nakon toliko dana, Aylin je prvi put osjetila
malo zadovoljstva u svom srcu. Provela je lijep dan i sada je, zavaljena u limuzini,
išla slušati Donizettija. Unatoč Joeu, život je bio lijep i vrijedan življenja.

(17. siječnja 1995. utorak, 18:10-24:00, TIMOTHY CHILDS)

Kao što smo se i dogovorili, s Aylin sam se našao oko šest u njenoj ordinaciji. Tamo
je bila i njena simpatična Dilara. Popričali smo stojeći. Dilara se pretvorila u jednu
lijepu djevojku.
Išli smo u Metropolitan na Donizettijevu L'ELISER D'AMORE. Ovakve operne večeri
bile su česte i prije Aylinine udaje za Joea. Zato što smo oboje voljeli operu i što
nam je bilo teško naći nekoga s kime bismo stalno mogli ići na predstave, zajedno
smo odlazili na gala produkcije svake nove predstave i imali sezonske karte.
Uobičajili smo prije ili poslije opere ići na lagane večere i tada bi se jako dobro
zabavljali.
Te večeri posebno su nam se svidjeli glasovi tenora koji su pjevali uloge doktora
Dulcamara i kapetana Belcorea. Šalili smo se i smijali na račun trapavoga hoda
vojnika u zboru.
Aylin je, kao i uvijek, i te noći bila veoma elegantna. Bila je u blistavom kostimu
svjetlosive boje koji se činio poput oblaka. Suknja je bila tanko plisirana i lijepo se
okretala u hodu tako da sam uspijevao uloviti muške, pa čak i ženske prikrivene
poglede oduševljenja. Boja njenog kostima isticala joj je oči. Inače, meni su njene
žučkastozelene oči, uvijek malo zamagljene, bile nešto najljepše na njoj.
Njene oči svakoga oduševljavaju, nitko nije mogao zaboraviti ženu koja ima tako
lijepe oči, govorili su oni koji su je poznavali.
Aylin je kosu ostavila raspuštenu, ali izgledala je kao da je upravo izašla iz najboljeg
frizerskog salona.
Večerali smo u Belmond Roomu, restoranu Metropolitan Opere. Kao i uvijek večeru
smo započeli prije predstave, a desert završili između dva čina.
Za večerom je Aylin izgledala vrlo veselo. Ovaj put uopće nije pričala o svom mužu
i brakorazvodnom procesu. Ja sam, zapravo, mislio da se ona već razvela. Rekla je
da će sljedećeg dana u New Yorku sudjelovati na nekom sastanku u vezi s vojskom.
Bilo je očito da se i ponosila, a i osjećala zadovoljstvo što se, makar i na određeno
vrijeme, nalazila na čelu jedne vojne bolnice. Kod kuće u Bedfordu imala je konja.
Spomenula je da bi, zbog dužih šetnji na konju, svoju ordinaciju iz New Yorka
mogla sasvim preseliti u Bedford. Znao sam da već ima opremljenu ordinaciju u
podrumu trokatne vile. Dok smo tako pričali o svemu pomalo, odjednom, kao iz
vedra neba, upitala je: "Što misliš, bih li ja mogla biti dobra diplomatkinja?" Malo
sam se zbunio, ali to nisam pokazao. Aylin je do danas napravila sve što je naumila.
Mislila je, ako republikanci dođu na vlast, biti veleposlanica u nekoj od turskih
susjeda na Kavkazu. Možda bi uspjela i u tome, ali bila je tako emotivna kada je u
pitanju njena domovina da je ja, kao bivši veleposlanik s dvanaest godina iskustva u
američkoj diplomaciji, iskreno rečeno, nisam mogao zamisliti u toj ulozi koja
zahtijeva prikrivanje emocija. Mislio sam da bi za nju bilo najbolje vratiti se u
vojsku. Da se vratila, bila bi unaprijeđena u čin pukovnice, a takav uspon za tako
kratko vrijeme, vjerojatno bi bio nešto što se događa rijetkim ljudima. A, opet, zato
što sam osjećao da očekuje moju podršku, ovo svoje mišljenje joj nisam otkrivao.
Tijekom večere popila je samo jednu čašu pića. Kada sam navaljivao da sa mnom
podijeli šampanjac, odbila je govoreći da se tu noć vraća u Bedford, a i da sutradan
ima vrlo važan sastanak. Odmah nakon izlaska iz opere, bez zadržavanja smo otišli u
njenu ordinaciju u 75. East Avenue. Trebala je uzeti Tobyja i vratiti se kući. Nisam
želio da kasni jer sam znao da će voziti do Bedforda. Nikako nisam želio da se jako
kasno sama vraća kući. Navaljivao sam da ostane negdje u gradu, predložio joj da
nade sestru ili Dilaru. Ali Aylin nije odustajala od onoga što bi naumila.
Ostavio sam je na vratima ordinacije i čekao dok nije ušla unutra. U suknji boje
dima, prošla je kroz vrata kao neko priviđenje, potom se okrenula i mahnula mi
rukom. U njenim žućkastim mačjim očima bila je uočljiva neka blještava radost. Tad
sam je posljednji put vidio.

(18. siječnja 1995., srijeda, NESRIN)

U utorak navečer Dilara i ja ostale smo u klubu Harvard. Unatoč našem navaljivanju,
nismo uspjele uvjeriti Aylin da, nakon opere, ostane s nama. Sutradan smo imale
sastanak s Hunterom, prvi otkako je potrgala brakorazvodne papire. Trebali smo se
sastati u šest popodne i razgovarati o novonastaloj situaciji. Ovaj posao dosadio je i
Hunteru. Neprestano je govorio kako Aylin neće uspjeti ništa više izvući. Nije
shvaćao da Aylin nije stalo do novca i imanja. Nije mogla progutati to što se Joe,
umjesto nje, odlučio za drugu ženu. Možda bi je Hunter još uvijek mogao uvjeriti.
Taj susret bio je moja je jedina nada.
S Dilarom sam se susrela oko četiri sata u 75. istočnoj aveniji. Irene je rano otišla iz
ordinacije. Čekale smo Aylin. Kako od Aylin nije bilo nikakvoga glasa, Dilara je
sišla u prizemlje. Ispod vrata je primijetila svjetlo.

"Teta nikako ne voli da je se uznemirava kad ima pacijenta, zato nisam kucala na
vrata", rekla je. U pola šest Dilara je ponovo sišla dolje. "Majko, ne mogu
uznemiravati tetu, ionako će doći kada završi posao", rekla je kada se vratila.
Sljedeći put sam ja sišla. Pokucala sam na vrata, nije bilo odgovora. Pokucala sam
jače, opet nije bilo odgovora. Vratila sam se gore. Zaključile smo da je rano završila
s pacijentima i da je onda i sama izašla. Mora da je zaboravila ugasiti svjetlo. Zvale
smo kuću, nije bilo odgovora. Pomislivši da će se vjerovatno uskoro vratiti, nastavile
smo čekati.
Aylin je kasnila. Mora da je bila gužva u prometu. Uzaludno sam okretala telefon,
odgovora nije bilo. Nazvala sam i Huntera, nije bila ni kod njega. Bilo je šest. Pa
sedam. Samo Bog zna koliko smo kava i čajeva ispile. Uzaludno sam zvala Huntera i
Aylin. "Ne zivkaj stalno, mama, stavila sam poruku na vrata, vidjet će kada dođe i
zvat će nas", govorila je.
Negdje oko pola osam nazvao nas je Hunter.
"Ako sada i dođe, ne mogu se vidjeti s vama u ovo doba, izlazim", rekao je.
Kako se može zanemariti tako bitan sastanak? Hunter je gunđao, zato što nije znao
što će reći suprotnoj strani. "Nadam se da će, mada se nismo ni sastali, račun
proslijediti mojoj neodgovornoj sestri", rekla sam u sebi.
Dilara je razgovarala sa suprugom Tima Childsa. Tim se još uvijek nije vratio kući.
Znam ja što ću kada je se samo dočepam. Jedino joj se može oprostiti ako je imala
neku nezgodu.
Bilo je devet, a od Aylin nije bilo nikakvoga glasa. Prestala sam se ljutiti, samo sam
se jako brinula. Bože, da se mojoj sestri nije nešto dogodilo? Zvala je Kler, Emel,
Lejlu. Nitko ništa nije znao. Dilara je zvala Mišela, a potom i Aylin Gonensaj. Ni oni
ništa nisu znali. Gdje bi mogla biti ta žena? Ni kod kuće nitko nije odgovarao. "Teto,
je li nastao neki nesporazum? Mi se vraćamo u klub Harvard i čekamo te. Jako si nas
zabrinula", ostavila je Dilara poruku. Otišle bismo do tamo, samo da ta prokleta kuća
nije usred pakla.
U klubu Harvard smo se ponovo smjestile u sobu koju smo bile napustile. Unatoč
tome što to nije pokazivala, Dilara se brinula koliko i ja. Odlučile smo ujutro ići u
Bedford, ako tijekom noći od nje ne dobijemo nikakvu vijest... Ali, nije bila kod
kuće, to smo znale. Ni telefon nije bio pokvaren. Redovito se uključivala telefonska
sekretarica i reproducirala njen snimljeni govor: "Ostavite poruku." Ostavile smo
možda i pedeset poruka. Gdje je ta Aylin, što radi? Da se, možda nije uputila za
Connecticut, da ubije Joeovu ljubavnicu? Da nije previše popila i negdje zaspala?
Posljednjih dana njeno raspoloženje uopće nije bilo dobro. Mislim da je došla na
prag depresije. Onaj debeli Židov mi je uništio sestru.
Ušle smo duboko u noć. Od Aylin nije bilo ni traga! Bila sam skoro luda od brige.
Da se nije nešto loše dogodilo.

(19. siječnja 1995., četvrtak, 8:20-8:50, VIRGINIA)

Jutros je bilo ledeno. Unatoč rukavicama vrhovi prstiju su mi se gotovo zaledili.
Nikada u siječnju ovdje nije bilo tako, ljudima se smrzavao dah od hladnoće. Nakon
10. siječnja ponovo se sve pretvorilo u led. Ne znam zašto, ali jutros sam se
probudila s nekim nemirom u sebi. Moja starija sestra smatra to normalnim za ove
godine. Počinje polako, a kako godine prolaze, sve je gore. Pravi se problemi
pojavljuju tek u pedesetima. Oh, baš me utješila. Znači da ja imam još petnaest
godina dok ne dođem do tog stanja. Inače, svaka nevolja mene zadesi u duploj mjeri.
Uvijek propustim autobus i čekam duplo više, kao i jutros. Drugi autobus je krcat i
nema mjesta ni za stajanje. Navaljuju, guraju, štipkaju me za guzu, školska kopilad.
Nema veze, ne ljutim se na to. Jedino me još oni doživljavaju kao ženu, s ovim
mojim licem koje je ostarjelo prije vremena.
Moja gospođa namršti lice kada malo zakasnim. Kao: zašto ona uvijek na vrijeme
dođe na posao, a ja ne? Zato što ja nemam auto kao ona.
Jednom sam joj to i rekla. Očekivala sam da će se naljutiti, a ona je došla i zagrlila
me. Moja gospoda je malo otkačena. Ne sliči ni na koga. Nije da ne kudi, ali odmah
dolazi i osvaja ti srce. Suosjećajna je, nikako ne podnosi tuđe boli. I darežljiva je.
Ali, u posljednje vrijeme je postala veoma eksplozivna. Ovaj razvod ju je jako
iscrpio. Prvo je, dok nje nije bilo, njen muž došao i pokupio neke stvari iz kuće.
Gospođa je gotovo poludjela, kada je, nakon povratka iz vojske, zatekla kuću
polupraznu.
"Zašto bi bili sami u ovoj ogromnoj kući, na vrh brda? Idite u New York, preselite se
u svoj mali stan", rekla sam. Sluša li? Na jedno uho joj je ušlo, a na drugo izašlo.
"Ne brini se, neću biti sama. Uskoro će netko doći ovamo", rekla je.
Mislila sam da je našla nekoga i da će njega dovesti kući. Međutim, ona je dovela
konja. Došla sam jednom k njoj, kad imam što i vidjeti; velika glava gleda kroz
prozor. Konja je svezala odmah ispred kuće, ispod prozora salona. Rekla sam joj da
je malo otkačena.
Danas sam opet zakasnila. Mislila sam kako ću morati otrpjeti dobro peglanje. A
nizbrdica ispred kuće je tako nepodnošljiva, i to da kažem... Srećom još se nije
uhvatio led po zemlji. Inače ljudi... a što je to, pomislim tada? Je 1' to moja gospoda
opet lupila autom u drvo? A, Toby... O, Bože, što ti, Toby, radiš ovdje? Jesi li opet
pobjegao od kuće? Ne, nisi pobjegao, jer ti je remen na vratu. Je 1' to ideš u šetnju s
gospođom? Zašto taj auto stoji tako nasred puta? Gdje je gospođa? Tko je spustio taj
ogromni auto tako preko zida? Hej, zatvorili ste put, kako ću ja sada proći? Gospođo
Nadowski? Jeste li vi spustili auto preko zida? Hej!.. Gospođo Nadowskiii? A, netko
je tamo, pod autom. Neko leži pod autom. Jao, Bože! Pod autom!... Jao, BOZE!
GOSPOĐO NADOWSKI!.. MISS Aylin... Aylin!... Odgovorite... čujete li me? Zašto
se ne miče? Zašto se ne javlja?
A, da možda nije mrtva? Ajln. Aylin. Aylin.... UPOMOĆ!!! UPOMOĆ...!

(19. siječnja 1995., četvrtak, 9:00-9:30, DILARA)

Mama sinoć nikako nije spavala. Zapravo, i ja sam bila napeta. Uho mi je stalno bilo
na telefonu. Čekala sam da svakog trenutka zazvoni, iz sna me budila telefonska
zvonjava. Premda, niti je telefon zvonio, a niti je tko na vrata kucao. Nikada teta nije
bila tako nemarna. Svoju uznemirenost sam nastojala prikriti pred mamom.
Da se dogodila kakva nesreća, prva osoba kojoj bi javili trebao bi biti Joe. Ipak je Joe
još uvijek njen muž. Rano ujutro otišle smo u Joeov ured. Još nitko nije bio stigao.
Čekale smo pred vratima. Joeva tajnica se iznenadila kada nas je ugledala pred
vratima. Zajedno smo ušle unutra da vidimo ima li kakva poruka od policije. Nije
bilo ničeg. Malo nam je laknulo. Što mi sve nije padalo na pamet! Mada sam znala
da je to obična budalaština, ali počela sam čak razmišljati
o tome da je teta pobjegla s Timothyjem Childsom.
Izlazila sam kada je Cynthia podigla slušalicu telefona koji je zvonio. Mama je izašla
prva, ja sam bila malo iza. Cynthia mi je rukom davala signal.
"Mama, ti idi dolje, sad ću i ja", rekla sam.
"Bože, nemoguće", govorila je Cynthia na telefon. Lice joj je bilo zgrčeno od užasa.
"Što je bilo, što se dogodilo? "
"Neka... nesreća, što li je? U Bedfordu se nešto dogodilo, policijski slučaj. Policija je
Joea zvala kući. Joe odmah dolazi po vas, siđite i čekajte ga", reče Cynthia.
Zatekla sam mamu pred liftom.
"Izgleda da je lopov ušao u kuću, mama", rekla sam. Tresle su mi se i ruke i noge, ali
to sam nastojala sakriti od mame.
"Što kažeš?" upitala je mama. "Kako li je lopov ušao u kuću? Kamo sreće da je ušao
dok Aylin nije bila u kući. Inače, čovjek se silno uplaši."
Joea smo dugo čekale na glavnom ulazu. Zrak je bio leden, samo što se nismo
smrzle. Strahovala sam da se mama ne prehladi.
"Ti, mama, uđi unutra, ja ću ti javiti kada Joe stigne. Prehladit ćeš se ovdje", rekoh.
"Pa zar taj čovjek već nije krenuo. Sad će on doći", odgovori mama. Čekale smo na
vratima više od pola sata, tresući se od zime i nervoze. Napokon, u daljini se pojavio
njegov auto. "Molim te, mama, nemoj biti neljubazna, poslije će on svoj gnjev
iskaliti na teti. Nesvjesno ćemo njoj nanijeti zlo", rekoh dok je Joe približavao auto
pločniku.
"Prokletnik", procijedi mama.
Otvorila sam vrata i smjestila mamu straga. Ja sam sjela pokraj Joea.
"Baš kad sam bio na vratima ponovo su nazvali iz policije i zato sam zakasnio", reče
Joe. Nije zaustavljao auto, išli smo još nekoliko stotina litara.
,,Što je bilo, dragi? Je l' lopov ušao u kuću?" upita mama.
Joe je parkirao auto pokraj puta, okrenuo se prema mami i vrlo smireno rekao:
"Aylin je mrtva."

(21. siječnja 1995., subota, mrtvačnica općine Connecticut)

Praznoga pogleda Nesrin gleda svoju sestru iza staklene pregrade. Kao da joj je
odjednom odumrlo svih pet čula. Kao da su joj dali injekciju, pretvorila se u
bezosjećajnog, inertnog zombija. Ne plače, ne govori, ne osjeća ništa.
Umotavši je u bijelo platno, Aylin su položili na ružičasti saten. Ružičasto i bijelo!
Boje koje simboliziraju čistoću, koje dišu spokojem, srećom... Nesrin želi ostati tamo
satima i iznova preživjeti svaki dan, svaki sat koji je provela s njom, od onih
ankarskih noći, kada je saznala da je Aylin rođena, kada ju je prvi put uzela u ruke.
Nikada neće zaboraviti sliku svoje sestre na stanici kada se za novogodišnje praznike
vratila iz Dame de Siona. Jedna vrlo vitka i vrlo visoka djevojčica. Na sebi je imala
ružičasti kaput, koji se lagano naslanjao na struk, bijele čarape do koljena i lakirane
cipele. Od plave kose, koja se prelijevala u crveno, bile su ispletene dvije duge ple-
tenice, njeno pjegavo lice od hladnoće je postalo sasvim bijelo... Kad je ovo dijete
odraslo i toliko se proteglo, pitala se. Tijekom jednog polugodišta dogodila se
nevjerovatna promjena. Isto kao i u ovom trenutku, u ružičastom i bijelom, nevina i
krhka, stajala je u gužvi koja se slijevala na peron, gledala je u svoju sestru koja je
izlazila iz vlaka. Nesrin je čvrsto prigrlila i ljubila svoju sestricu. Zbog hladnoće
Aylinini obrazi bili su kao led.
"Moja mala sestrica, kako je brzo narasla", govorila je svojoj mami.
Nesrinino srce se nadimlje, nadimlje i pritišće grudni koš. Njene krvave oči sasvim
su suhe. Toliko se isplakala u ova dva dana da više ni jedna suza ne može poteći.
Možda je i umrla, a nije svjesna toga. Inače, kako se može biti na nekom mjestu na
zemlji, ali istovremeno u nekoj drugoj dimenziji? Može li se, trpeći bol, spokojno
lebdjeti? Može li se u isto vrijeme živjeti i ovo vrijeme u kome se sada nalazimo, a i
ono otprije četrdeset godina?
Ovo je mrtvačnica i ovdje je iznimno hladno. Iza stakla koje ju je dijelilo od Aylin,
stajala je na granici života i smrti, gledala u svoju sestru, nježnu i lijepu poput cvijeta
koji se iznenada pojavio iz snijega, i kao neko čudo osjećala neopisivo spokojstvo. U
sebi razgovara sa sestrom u bijelom, položenom na ružičastom... Kao prije mnogo
godina, mala djevojčica s pletenicama, na peronu ankarske stanice, promrzla od
studeni...
Nesrin se nadvija i naslanja svoje lice na obraz svoje sestre, hladan kao u ono davno
ledeno jutro.
"Aylin, kuda ćeš, ne ostavljaj me?"
Aylin kao da se nasmijala svojoj sestri, da može govoriti, rekla bi: "Priredila sam ti
iznenađenje, kao i uvijek..."
U ruke uzima duge sestrine pletenice, miluje njeno pjegavo lice, rukom prelazi po
debelim nitima njenog ružičastog kaputa, povlači njene bijele čarape da joj noge ne
ozebu.
Aylinine usne se ne miču. Nesrin se naginje prema usnama da bi čula što joj govori.
"Ni slučajno ne žali za mnom, Nesrin", govori Aylin. "Oluja se smirila, ovdje je tiho
i spokojno. Koliko sam pri svemu tome bila umorna. Odmarat ću se, hajde, ostavi me
više."
Nesrin, koja stoji na rubu života i smrti, misli na godine u magli hladnoga
ankarskoga jutra, korača kroz život ... Udaljavajući se od uspomena, sudara se s
bezvremenošću u kojoj se nalazi. Korača, dok u njenoj glavi prolijeću bezbrojna
pitanja na koja nije uspijevala odgovoriti... Na njenom dlanu tanana ruka njene male
sestre... Korača... U galopirajućem Aylininom životu... sa sestrinim stremljenjima,
čežnjama, s njenim nostalgijama... uspjesima i s njenim bolima... korača... s nekom
mevlevijskom glazbom u ušima, Rumijevim polustihovima u srcu...
"Ne postoji u ovom oceanu ono što se zove smrt
Ne postoji ni beznadnost, ni melankolija, ni zebnja
Ovaj ocean ispunjen je beskrajnim voljenjem i ljubavlju Ovo je ocean dobrote,
velikodušnosti."

KRAJ

By
Maya
* Turska imena i nazivi prilagođeni su izgovoru hrvatskoga jezika, (nap. ur.)