KEMAL ČOPRA - HADŽIBEG

MULA MUSTAFA BAŠESKIJA

E moj Mujo! Ne oslovljavam te ni sa Mula, ni Mustafa, a ni prezime ti ne

spominjem slavno, jer to tebi više nije zabremedet. Nego onako, jaranski, sa e
moj Mujo, jer sam ja isti kao i ti, a ti si kao i ja. Niko nas ni za suhu šljivu, da
izvineš, a za života ne postadošmo pisci, ne stigošmo od velikih pisaca što se
pikaju kao pisci. Al’ nas opet čitaju. Mene sad, a tebe nakon trista i kusur
godina. Da si živ, a bolje ti je što nisi, da ne gledaš ovog jada i poganluka što se
nakotilo u nas. Nemaš više insana da promuhabetiš koju, onako ljudski i po
istilahu kao što je u tvoj vakat bilo pa se ja evo tebi obraćam. Ne moraš me ni
čuti, a ni odgovoriti. Jer, niti bih ja tebe razumio niti ti mene pa je bolje ovako i
meni i tebi. Nego ću ja sa tobom tvojim jezikom da me samo insani mogu čuti, a
hajvani svakako ne umiju. Sve ono o čemu si ti sanjao ja doživih, a evo me niti
sam šta gori niti bolji od tebe. Nego onako nekako. Niti si ti, niti sam ja birao
kad ćemo se roditi, a rodismo se oba u nevakat. A kad je ovdje u nas bio vakat
za bilo šta osim za umrijeti, moj brate Mustafa? Mogu ti rijeti da se sve
promijenilo, a da se ništa promijenilo nije. Ljudi se i dalje rađaju i umiru kao
nikad prije. Da si živ, trebao bi ti dan duži od godine da zapišeš ko je sve umro,
ko došao, a ko otišao iz šehera. Neima više kuge da mori narod ni turskog
zemana i zuluma, kao u tvoj vakat. Turci su ti sad kao i svi ostali, a turskog
katila je zamijenio n’akav jal stoput bolji, jal stoput gori. Ne umijem ti reći.
Nećeš mi vjerovati da i mi Bosanci i Hercegovci imamo svoju državu i svog
sultana. I to trojicu, u isti čas. Nije ti šala. Jah! Sad ti je Sarajevo kao što je bio
Carigrad u tvoj vakat. Odavle se sad šalju fermani kako će biti i šta će biti, i ko
će šta biti u Bosni, a bogme i u Hercegovini. Al’ ne bidne tako, haman nikad, a
sad ćeš čuti i što. Ne rekoh li ti da u nas imaju tri sultana, dva vlaha i jedan naš.
Kad naš pošalje kakav ferman ova dva ga sačekaju, kao hajduci u zasjedi, i
posijeku. Haman ništa od njih ne mere proći dalje, pa ti vidi. Mogao bih ti o tom
danima pisati... Nemam rašta, jer me ne bi skontao. Kad bi ono ti lezi poslije
jacije namaza i razmišljaj o Božijoj pravdi i nepravdi, pitajući se kako je Bog
dozvolio da neko ima previše, i to onaj nevaljasti i pogan, a neko sastavlja kraj
sa krajem, a najviše ih nema ni za početka, a kamoli za kraja. Evo i ja isto to
mislim trista godina poslije tebe, a mislit će ih podosta dok je svijeta i vijeka.
Tako nam je valjda suđeno da se pitamo i zapitkujemo, a da nikad odgovor ne
dobijemo. Ako pitaš, isto je i dan-danile, najviše imaju oni što protiv Božijih
zakona rade, pa ti bidni pametan. Tobe jarabi, tobe estagfirullah, kao što si i ti
znao reći poslije ovakvih misli. U šeheru ništa novo neima. Ono đe si ti držao
pisarnicu sad n’akav zauzeo i prodaje džidže. Jedino je hala još tamo. Ispade da
je potrebnije ljudima vršiti nuždu nego bilježiti i pisati. Vrijeme uvijek pokaže
prave vrijednosti, a bogme su tvoje ostale, samo su izmještene u biblioteke među
ostale zapise. Neka znaš da te ljudi čitaju kao što nikad nisu. Šta bi te još moglo
zanimati iz ovog vakta, bezbeli nešto o Sarajevu? Saraj’vo kao Saraj’vo. Svašta
ga nešto tare, a ništa ga satralo nije. Uvijek se pridigne, iz pepele iznikne, ljepše
nego što je bilo. Tako je valjda zapisano. Nisu džabe tvoji derviši hukali oko
Sarajeva, a hodže učile Ajetul kursije da mu ni jedan dušmanin ne može ništa.
Ali što dušman ne mere moremo mi sami, moj dobri Mustafa. Ha se odbranimo i
trsimo dušmana stanemo se glođati između se. I eto ti belaja. Mi smo ti sebi
najveći dušmani, kao što i sam znaš. Asli protiv toga ne pomaže ni dova ni
hukanje.
Znam da ti imaš vremena za mene, ali moje je vrijeme plaho okraćalo na ovom
dunjaluku pa ti neću duljiti. More biti se tamo sretnemo pa ćemo sve po istilahu.
Samo još da ti reknem da je od tvog vakta bilo hejbet bitaka i ratova, a da su
poslije ovog zadnjeg, kad smo se mi Bošnje po prvi put borili za se, nastale
velike seobe, pa ti sad nas Bošnja ima po vascijelom dunjaluku razasutih. Nema
gdje nas nema. O tom nekom drugom prilikom. Kao kad toga ima hejbet za
ispričati, golema je rijeka vremena protekla i sve isprevrtala. Hajde sad,
allahimanet, Bog ti dao rahmet, a nama selamet.
(Pisma Mula Mustafi Bašeskiji)