Martin Cruz Smith

PARK GORKOG

ZAHVALA

Zahvaljujem se Anthonyju Astrachanu, dr. Michaelu Badenu, Anthonyju

Bouzau, Knoxu Burgeru, Williamu Caunitzu, Nancy Forbes, dr Paulu
Kaganskyju, Anatolu Milsteinu, Johnu Romanou, Kitty Sprague i Richardu
Woodleyju za njihovu velikodušnu pomoć I ohrabrenje tokom pisanja ove
knjige.
Posebno sam zahvalan Alexu Levinu, Yuri i Ali Gendler te Anatolyju
Davydovu. Bez njih Park Gorkoga bio bi mjesto bez ljudi.
 MOSKVA

Dežurno vozilo s trzajem se čvrsto ukopalo i zaustavilo u snježnom

nanosu. Izašla je specijalna ekipa za ubojstva: uniformirani službenici u
identičnim ovčjim kožusima svi su začuđujuće sličili jedan na drugoga. Jedino
civilno lice među njima bio je bljedunjavi muškarac, koščat i visok – glavni
inspektor. Strpljivo je saslušao izvještaj čuvara parka koji je otkrio leševe
zakopane u snijegu. Čuvar je pri noćnom obilasku parka napustio pješačku
stazicu i ugledavši nedaleko od nje tri leša umalo se od zaprepaštenja i hladnoće
i sam nije sledio. Članovi ekipe za ubojstva slijedili su snop svjetla reflektora sa
svojih patrolnih kola.
Glavni je inspektor pretpostavljao da su ta tri mrtva bijednika zapravo
obična »votkina trojka« koja se u veselom pijanstvu smrznula. Votka, tekući
izvor prihoda za porezne organe, postajala je sve skupljom i skupljom. Tri
partnera po boci smatrani su stoga idealnim omjerom – kako u pogledu
ekonomičnosti, tako i u pogledu željenog efekta.
Sa suprotne strane čistine približavala su se još jedna automobilska svjetla.
Sjene drveća klizile su po snijegu sve dok iz mraka nisu izronile dvije crne
Volga limuzine. Iskrcali su se KGB agenti u civilu i polako se približili,
slijedeći nabijenog, energičnog majora Pribludu. I članovi Komisije za ubojstva
i KGB-a zajednički su toptali po snijegu kako bi se zagrijali, ispuštajući pri
tome oblačiće pare. Na kapama i krznenim ovratnicima svjetlucali su kristali
leda. Milicija – policijsko odjeljenje MVD-a (Ministarstva unutrašnjih poslova)
– upravljala je prometom, hvatala pijance i bila nadležna za obične leševe.
Komitet za državnu sigurnost, naime KGB, imao je veće, suptilnije zadatke:
borbu protiv neprijatelja države – onih u inozemstvu i onih u domovini, protiv
švercera i nezadovoljnika i, premda su svi KGB agenti bili opskrbljeni
adekvatnim uniformama, radije su se pojavljivali anonimno i u civilu. Major
Pribluda bio je u tim jutarnjim satima dobro raspoložen, očito se trudeći da
premosti profesionalni animozitet koji je oduvijek ugrožavao dobre odnose
između Narodne milicije i Komiteta za državnu sigurnost. Ljubazno se
osmjehivao sve dok nije prepoznao glavnog inspektora.
– Renko!
– Baš tako. – Arkadij Renko zakorači odmah prema leševima prepuštajući
Pribludi jedino da ga slijedi.
Tragovi čuvara koji je otkrio leševe vodili su kroz snijeg do neuobičajenih
humaka na tlu, posred čistine. Glavnom inspektoru dolikovalo bi zapravo da
puši skuplju vrstu cigareta; Arkadij je međutim pripalio jednu od onih
najjeftinijih Prima cigareta, duboko uvukavši dim – jedna od njegovih navika,
uvijek kada bi se konfrontirao sa smrću. Pred njim je ležalo troje mrtvih.
Djelovali su miroljubivo kao da ih je netko namjerno u tom položaju smjestio
pod snježni pokrivač: srednji, ležeći na leđima imao je preklopljene ruke, dok su
druga dva smještena desno i lijevo od njega imala raskriljene ruke poput
stjegonoša. Sve troje imalo je na nogama klizaljke.
Pribluda se progura kraj Arkadija. – Možete početi čim utvrdim da ničim
nije ugrožena državna sigurnost.
– Državna sigurnost? Ovdje je riječ samo o troje smrznutih pijanaca u
gradskom parku...
Major je već dao znak jednom od svojih ljudi da priđe s kamerom. Pri
svakom je bljesku blica snijeg plavičasto zasvjetlucao i činilo se kao da mrtvaci
lebde. Inozemna polaroid kamera brzo je izbacivala kolor-snimke koje je
fotograf s neskrivenim ponosom pokazao Arkadiju. Leševi su se jedva
raspoznavali pod svjetlom blica koje se reflektiralo o snijeg.
– No, što mislite o tome?
– Uistinu brzo. – Arkadij vrati fotografije. Oko leševa snijeg je bio utaban.
Iznervirano je pušio provlačeći svoje duge prste kroz zalizanu crnu kosu.
Odjednom se prisjeti da su major i njegov fotograf obuveni u niske cipele.
Možda će se KGB-ovci pokupiti, kad im se smoče noge. Što se leševa ticalo,
računao je s tim da će u njihovoj blizini naći jednu ili dvije prazne boce. Na
istoku se razdanjivalo. Arkadij ugleda Levina, sudskog patologa, kako stoji na
rubu proplanka i negodujući odmahuje glavom.
– Čini se da leševi ovdje već dugo leže – primijeti Arkadij.
– Za pola sata će ih naši specijalisti otkopati i pri dnevnom svjetlu
pregledati.
– Nismo mi ovdje zato da biste nas vi podučavali – odgovori Pribluda.
Skinuo je rukavice, raskrečenih se nogu osovio iznad jednog od leševa i objema
rukama počeo razgrtati snijeg s mrtvačeve glave.
Čovjek bi pomislio da je smrt za njega odavna izgubila svu težinu užasa;
istraživao je već nebrojene žrtve zločina i u međuvremenu dovoljno otvrdnuo da
može mirno primijetiti kako su smrznuti leševi, u odnosu na sve ostale, još
najmanje odbojni. Ali ovoga se puta ispod snijeaa ukazala glava mrtvaca kakvu
slavni inspektor još nikada nije vidio. Znao je da taj trenutak nikada neće
zaboraviti. Međutim, još uvijek nije znao koliko će taj trenutak biti značajan za
njegov život.
– To je ubojstvo – reče Arkadij.
Pribluda se nije obazirao na njegove riječi. Odmah je oslobodio i druge
dvije glave. Nalikovale su prvoj. Zatim se ponovo raskrečenih nogu osovio
preko srednjeg leša obrađujući objema rukama smrznutu i ukočenu tkaninu
ogrtača sve dok je nije uspio prelomiti i odvojiti od leša; sličan je postupak
primijenio i kod haljine.
– Još uvijek se može razaznati da je u pitanju žena – reče Pribluda i
nasmija se.
– Ustrijeljena je – primijeti Arkadij. Među njezinim beskrvnim bijelim
grudima nalazila se crna rana od metka. – Uništavate tragove druže majore.
Pribluda je i ostaloj dvojici mrtvaca razderao odjeću. – Ustrijeljeni! Sve
troje ustrijeljeni! – likovao je poput pljačkaša grobova.
Na cijeloj seriji blicom osvijetljenih snimaka fotograf je uhvatio Pribludine
ruke kako u stranu odmiču ukočenu kosu i kako iz mrtvačevih usta vade metak.
Arkadij primijeti da svoj trojici mrtvaca nisu bila unakažena samo lica nego su
im nedostajali i vrhovi prstiju.
– Kod muškaraca imamo još i metke u glavama. – Pribluda očisti ruke u
snijegu. – Tri leša, to je sretan broj, glavni inspektore. Pa kako sam ja sad
obavio sav prljav posao za vas, mi smo kvit. Dosta je! – naredi fotografu. –
Krećemo!
– Za prljavi posao ste uvijek vi nadležni, druže majore – dobaci mu
Arkadij kada se fotograf udaljio.
– Kako to mislite?
– Troje ustrijeljenih koji leže unakaženi u snijegu? Slučaj za vas, druže
majore. Tko zna kamo bi inače moja istraga mogla odvesti?
– A kamo to?
– U potpuno krivom pravcu, druže majore. Zar niste na to mislili? Ne biste
li vi s vašim ljudima preuzeli slučaj, a ja da se sa svojima vratim kući?
– Ne vidim ja ovdje nikakve znakove koji bi govorili u prilog zločinu
protiv države – usprotivi se Pribluda. – Samo malo kompliciraniji slučaj no
inače, ništa više.
– Prije svega zato kompliciran, jer nam je netko smetao pri osiguranju
tragova.
Major navuče rukavice. – Bit će vam dostavljen moj izvještaj s
fotografijama, kako biste profitirali od mojih napora. – Nastavio je govoriti tako
glasno da su ga svi ostali morali čuti. – Ukoliko, međutim, naiđete na nešto što
zadire u područje Komiteta za državnu sigurnost, morat ćete se naravno
pobrinuti da me Javno tužilaštvo smjesta obavijesti. Jeste li me razumjeli, druže
glavni inspektore Renko? Želimo biti smjesta obaviješteni.
– Razumio sam – odgovori Arkadij isto tako glasno. – Možete se pouzdati
u nas.
Hijene, lešinari, muhe zunzare, crvi, razmišljao je glavni inspektor
promatrajući kako se Pribludina kola s trzajem izvlače iz snijega, zaokreću i
udaljuju. Noćna gamad. Gotovo se sasvim razdanilo. Pripali još jednu cigaretu
da odagna gorak okus u ustima kojeg mu je ostavio intermeco s Pribludom.
Kriminalistički službenici koji su stajali uz rub proplanka još uvijek su buljili.
Promatrali su kako se lica mrtvaca oslobađaju snijega.
– Ovo je sad naš slučaj – obrati se Arkadij svojim ljudima. – Ne biste li vi
polako nešto i poduzeli?
Naredi da nekolicina ljudi blokira bližu okolicu proplanka, a naredniku u
patrolnim kolima da putem radija zatraži još ljudi, lopate i detektore za metal.
Malo hinjene poslovnosti i radnog elana njegovim bi ljudima obično dizalo
moral.
– Znači dakle, da mi...
– Mi nastavljamo, naredniče. Do daljnjeg.
– Prekrasno jutro – cerekao se Levin.
Sudski je patolog bio stariji od ostalih. Bio je u rangu kapetana milicije.
Nimalo nije suosjećao s Tanjom, stručnjakom za zaštitu tragova, koja nije
mogla otrgnuti pogled s lica mrtvaca. Arkadij je odvuče u stranu i predloži da
izradi nacrt proplanka i u njeg, što je moguće točnije, unese položaj ubijenih.
– Prije ili poslije temeljitog kopanja koje je izveo naš cijenjeni major? –
upita Levin.
– Prije – odluči Arkadij. – Kao da major nikad nije bio ovdje.
Levin pregleda snijeg oko leševa tražeći tragove krvi.
Uistinu prekrasno jutro, pomisli Arkadij. Ugledao je kako na obali s one
strane Moskve zgrada Ministarstva za obranu blješti na ranom jutarnjem suncu
– jedini trenutak u kome je ta beskrajna, siva zgradurina djelovala donekle
humano. Činilo se da počinje dan u kome će se sav zimski snijeg otopiti.
– Sranje. – Ponovo se zagledao u leševe.
Fotografa je zanimalo nije li njegov kolega iz KGB-a već sve snimio.
– Bez sumnje lijepi turistički snimci – odgovori Arkadij – ali za našu
istragu potpuno beskorisni.
Fotograf se polaskano osmijehnu.
Kriminalistički službenik Paša Pavlovič stigao je službenim kolima
glavnog inspektora: pet godina starim Moskvičem, a ne elegantnom Volgom
kakvu je vozio Pribluda. Paša je bio polutatarin, mišićav, tamne i guste kose.
– Tri leša, dva muška i jedan ženski. – Arkadij uđe u kola. – Duboko
zamrznuti. Možda tjedan dana, možda mjesec, a možda čak i četvrt godine. Bez
dokumenata, praznih džepova – ništa. Sve troje s metkom u srcu, a dvojica s
dodatnim u glavi. Otiđi tamo i pogledaj ta lica.
Arkadij je čekao u kolima. Sredinom aprila u normalnim uvjetima zima bi
još trajala i obično se razvukla sve do potkraj maja. Mirno je mogla te
unakažene leševe duže prikrivati – pa bi Arkadij još uvijek bio u svom toplom
krevetu.
Paša se vratio uzrujan. – Koji li je to luđak mogao učiniti?
 Arkadij mu da znak da uđe u kola.
– Pribluda je bio ovdje – reče, kada je Paša ponovo sjeo za upravljač.
Zabavljao se promatrajući kako se Paša potpuno nesvjesno počeo meškoljiti i
spuštati sve niže na sjedalu. – Nije ovo slučaj za nas – nastavi Arkadij. – Uskoro
će nam ga skinuti s vrata, u to se možeš pouzdati!
– Ali baš ovdje, u Parku Gorkog! – primijeti Paša, očito pogođen.
– Suludo, zar ne? Međutim, ti radi kako ti ja kažem, pa nećemo imati
problema. Prvo ćeš otići u milicijsku stanicu koja je nadležna za park i uzeti
plan svih klizačkih staza. Uz to ćeš pokupiti imena svih patrola i uličnih
prodavačica koji su zimi dežurni u ovom dijelu parka. Također su nam potrebna
i imena svih čuvara parka koji su se mogli ovdje motati. Bitno je da uzvitlamo
što je moguće više prašine. – Arkadij izađe iz kola i sagnu se prema Paši. –
Inače, da li mi je dodijeljen i drugi kriminalistički službenik?
– Fet.
– Ne poznajem ga.
Paša pijunu u snijeg. – Ptičica koja lijepo pjeva...
– Ah! – U slučajevima ovakve vrste Komisiju za ubojstva obavezno bi
obogatili i jednim njuškalom; činjenica s kojom se glavni inspektor nije samo
pomirio nego ju je čak pozdravljao.
– Ako svi zajedno pripomognemo, uskoro ćemo se riješiti tog slučaja.
Kad je Paša otišao, stigla su dva kamiona s milicijskim podmlatkom,
oboružanim lopatama. Tanja je proplanak podijelila na kvadrate, kako bi se
snijeg mogao otklanjati metar po metar i tako se eventualno nađen dokazni
materijal kasnije mogao locirati. Arkadij nije ozbiljno računao s tim da će se
bilo što pronaći. Bilo mu je stalo jedino do vanjskog dojma. Ukoliko bi ta farsa
bila dovoljno vjerodostojna, Pribluda bi već u toku dana mogao nazvati.
Zašto baš u Parku Gorkog? U Moskvi je bilo i većih parkova u kojima bi
se leševi mogli sakriti. Park Gorkog je bio samo dva kilometra dug, a na svom
najširem dijelu jedva kilometar širok. Međutim, bio je to najobljubljeniji park u
Moskvi. Ovamo su zalazili svi: službenici sa svojim sendvičima, bake s dječjim
kolicima, ljubavni parovi. U Parku Gorkog postojao je ogromni vrtuljak,
vodoskoci, dječje kazalište, puteljci za šetnju, restorani, a zimi platoi i staze za
klizanje.
Fet, mladi kriminalist javio se Arkadiju. Bio je gotovo tako mlad kao
milicijski pripravnici i gledao je ledenoplavim očima kroz očale s tankim,
metalnim okvirom.
– Vi ste nadležni za snijeg. – Arkadij pokaza prema brežuljcima otkopanog
snijega koji su neprestano rasli. – Otopite ga i pretražite.
– U kojem laboratoriju druže glavni inspektore? – upita Fet.
 – Mislim da će biti dovoljna vruća voda na licu mjesta. – S obzirom na to
da takav odgovor vjerojatno nije ostavljao osobito dubok dojam, Arkadij još
doda: – Očekujem da ovdje pretresete svaku pojedinu pahuljicu!
Arkadij uze Fetov službeni auto u kombinaciji crvene i boje pijeska i krenu
preko Krimskog mosta prema sjeveru. Bilo je devet sati. Prije dva sata izvučen
je iz kreveta i još ništa nije stigao doručkovati, samo je pušio. Na kraju mosta
izvuče svoju crvenu službenu iskaznicu tako da ju je milicionar koji je regulirao
promet mogao vidjeti i odmah mu osloboditi prolaz. Privilegija koju je mogao
zahvaliti svom službenom položaju. Arkadij se vozio Marksovim Prospektom
oko Kremlja, skrenuo u Petrovku i stigao do žute petokatnice, glavnog sjedišta
moskovske milicije. Parkirao je kola u podzemnoj garaži i dizalom se popeo do
operativne centrale na drugom katu.
Na zidu centrale bio je razapet ogromni plan grada na kome je Moskva bila
podijeljena na 30 gradskih četvrti. 135 žaruljica označavalo je milicijske
stanice. Za pultom prepunim mikrofona i preklopnika sjedili su dežurni
službenici koji su putem radija održavali vezu s patrolnim kolima (»Pet-devet,
ovdje Volga, javi se«) i milicijskim stanicama (»Omsk, ovdje Volga, javi se « ) .
Na čitavom planu grada samo je jedna žaruljica svijetlila označavajući da se u
glavnom gradu s njegovih 7 milijuna stanovnika u toku proteklih 24 sata
dogodio samo jedan kapitalni zločijn – u Parku Gorkog. Direktor milicije,
impozantna pojava sa širokim nizom ordenja na sivoj generalskoj uniformi
promatrao je žmigavo svjetlo te žarulje iz sredine operativne centrale. Uz njega
su stajala dva pukovnika, njegovi zamjenici. U svom civilnom odijelu Arkadij
je u odnosu na njih djelovao upravo bijedno.
– Glavni inspektor Renko javlja se na dužnost, druže generale – reče
Arkadij u skladu s propisima. Jesam li obrijan? Pitao se. Odolio je iskušenju da
opipa bradu.
General jedva primjetno kimnu.
– Generala zanima vaša prva reakcija – izjavi jedan od pukovnika. – Kakvi
su po vama izgledi da se slučaj što brže riješi?
– Uz pomoć najbolje milicije na svijetu i podrške naroda sigurno će nam
poći za rukom uspješno zaključiti istragu i uhvatiti počinitelja – odgovori
Arkadij automatski.
– Kako to – upita drugi pukovnik – da već odavna niste zatražili od svih
stanica da vam pomognu pri identifikaciji mrtvih?
– Kod leševa nisu pronađeni nikakvi dokumenti, a s obzirom na to da su
smrznuti, teško je odrediti kada su ustrijeljeni. Uz to su djelomično unakaženi.
Normalna identifikacija je prema tome isključena.
Prvi pukovnik izmijeni poged s generalom prije no što upita: – Na mjestu
zločina se pojavio i predstavnik KGB-a?
– Da.
 General promrmlja: – U parku Gorkog, to ne razumijem.

Arkadij je doručkovao u kantini prije no što je u aparat ubacio dvije

kopjejke i telefonirao. – Da li je drugarica profesor Renko tamo?
– Drugarica Renko je na sastanku u Okružnom komitetu partije.
– Trebali smo se naći na ručku. Poručite drugarici Renko... recite joj da će
se njezin muž danas vjerojatno malo kasnije vratiti kući.
U toku sljedećeg sata Arkadij je pretraživao istražnu dokumentaciju
uvjeravajući se da je Fet, mladi kriminalist s očalama, surađivao uvijek samo na
slučajevima koji su bili zanimljivi za KGB. Arkadij izađe iz glavnog sjedišta
milicije preko dvorišta koje je vodilo na Petrovku, kimnu stražaru i uđe u
Institut za sudsku medicinu.
Zaustavi se pred vratima dvorane za autopsiju i pripali cigaretu.
– Vama je očito slabo? – Levin je podigao pogled za plamičkom šibice.
Arkadij odmahnu glavom. Duboko je uvukao dim prije no što je ušao u
prostoriju ispunjenu mirisom formalina. Tri ubijene žrtve možda su za života
bile sasvim različite osobe; međutim, kao leševi bile su zapanjujuće slične.
Bijele poput albina, iznad svakog srca rana od metka, prsti bez vršaka i glave
bez lica. Od korijena kose do brade i od jednog do drugog uha bilo im je
zguljeno sve meso, tako da su preostale samo bezoblične maske od kostiju i
crne krvi. Nedostajale su i oči. Tako su ubijeni pronađeni. Levinov asistent,
Uzbek s nosom iz kojeg je neprekidno curilo, upravo se spremao da im kružnom
pilom otvori grudne koševe.
– Kako rješavate slučajeve ubojstava, kad ne možete podnijeti izgled
leševa? – upita Levin ironično.
– Hapsim žive.
– I time se naravno ponosite?
Arkadij dohvati sa stola za seciranje kartone s podacima žrtava i poče
čitati:

Muškarac. Evropljanin. Kosa smeđa. Oči nepoznate. Starost između 20 i 25

godina. Mrtav najmanje dva tjedna – najviše šest mjeseci; raspadanje
zaustavljeno smrzavanjem. Uzrok smrti – rane od metaka. Tkivo lica i treći
članci prstiju na obje ruke nedostaju. Moguće dvije smrtonosne rane. Rana A:
pogodak u gornju vilicu; metak GP1-A nađen u lubanji lica. Rana B: pogodak
dva centimetra lijevo od ključne kosti; metak GP1-B nađen u grudnom košu.

Muškarac. Evropljanin. Kosa smeđa. Oči nepoznate. Starost između 20 i 30

godina. Mrtav najmanje dva tjedna – najviše šest mjeseci; raspadanje
zaustavljeno smrzavanjem. Uzrok smrti –rane od metaka. Tkivo lica i treći
članci prstiju na obje ruke nedostaju. Moguće dvije smrtonosne rane: Rana A:
pogodak u gornju vilicu; metak GP2-A nađen u lubanji lica. Rana B: pogodak
dva centimetra od ključne kosti; metak GP2-B pronađen u lijevoj lopatici.

Žena. Evropljanka. Kosa smeđa. Oči nepoznate. Starost između 20 i 23 godine.

Mrtva najmanje dva tjedna – najviše šest mjeseci; raspadanje zaustavljeno
smrzavanjem. Uzrok smrti – rana od metka: ulaz metka tri centimetra lijevo od
ključne kosti, probijena desna pretklijetka i gornja vena; izlaz metka između
trećeg i četvrtog rebra dva centimetra lijevo od kralježnice. Lice i ruke
unakaženi kao i kod GP1 i GP2. Metak GP3 pronađen u blizini izlazne rane u
haljini. Nema znakova trudnoće.

Arkadij se oslonio o zid duboko uvlačeći dim cigarete, dok mu se gotovo

nije zavrtjelo, usredotočivši pažnju na kartone s podacima žrtava.
– Odakle vam podaci o starosti? – upita.
– Starost se zaključuje prema stanju zubala i vilice.
– Rekonstruirali ste dakle shemu zubi?
– Točno. Samo što s time ne možemo puno započeti. Drugi mrtvac imao je
metalnu krunicu. – Levin slegnu ramenima.
Uzbek pruži Arkadiju tri ispunjene sheme zubala i kutiju s djelomično
smrskanim prednjim zubima, označenim kao i meci.
– Jedan nedostaje – konstatira glavni inspektor.
– Smrskan. Ostaci su u maloj kutiji. Međutim, ima nekoliko vrlo
zanimljivih detalja koji se ne nalaze u ovom prvom izvještaju. Dođite, pokazat
ću vam, ako želite.
Arkadij se s oklijevanjem primaknu dva koraka.
– Kao što vidite – započne Levin – prvi je muškarac bio krupnih kostiju i
vrlo mišićav. Drugi muškarac bio je znatno nježnije građe i na njegovoj se
lijevoj cjevanici nazire ožiljak nekadašnjeg prijeloma. Vrlo zanimljivo. – Levin
posegnu za odsječenim čuperkom kose. – Drugi je muškarac bojao kosu. Po
prirodi je bio crvenokos. Svi ti detalji navedeni su u konačnom izvještaju.
– Kojeg mi s nestrpljenjem očekujemo. – Arkadij zahvaljujući kimnu i
udalji se.
Balistički je laboratorij bio smješten u prostoriji u kojoj je najveći dio
zauzimao četiri metra dug rezervoar za vodu. Arkadij preda metke na ispitivanje
i uđe u centralni laboratorij, prostoriju nalik na dvoranu, parketiranu, s
mramornim stolovima, zelenim pločama po zidovima i starinskim pepeljarama
na stalcima u obliku nimfi od lijevanog željeza. Odjevni predmeti troje ubijenih
istraživani su na odvojenim stolovima. Šef laboratorija bio je pukovnik milicije
Ljudin, četrdesetpetogodišnjak, sjajne zalizane kose i ružičastih, gotovo
djetinjih ruku.
 – Osim krvi do sada nismo ništa značajnije pronašli – izjavi Ljudin s
osmijehom.
Tehničari u laboratoriju jedva da su primijetili da je ušao glavni inspektor.
Jedan od Ljudinovih stručnjaka usisavao je džepove odjevnih predmeta
ubijenih, drugi je čistio klizaljke. Iza njih se protezao zidni ormar prepun bočica
s raznobojnim reagensima.
– Odakle potječu odjevni predmeti? – raspitivao se Arkadij. Priželjkivao je
da to budu inozemni, kvalitetni proizvodi, kroz što bi se moglo zaključiti da su
sve troje ubijenih bili šverceri, čime bi cijeli slučaj pao u nadležnost KGB-a.
– Evo! – Ljudin pokaza na etiketu jednog od ogrtača. Pisalo je Jeans. –
Domaća roba. Slabe kvalitete. Može se nabaviti u bilo kojoj prodavaonici. Ili
pogledajte grudnjak. – Pukovnik pogleda prema susjednom stolu. – Nije
francuske proizvodnje, čak ni njemačke.
Arkadij primijeti da Ljudin ispod otvorenog laboratorijskog ogrtača nosi
svilenu kravatu talijanske proizvodnje. Bila je uočljiva, jer se takve kravate
nigdje nisu mogle kupiti. Pukovnik je uživao u Arkadijevoj frustriranosti zbog
odjevnih predmeta ubijenih; što su naime kriminalisti bili frustriraniji, to su
laboratorijski tehničari postajali važniji.
– Moramo naravno primijeniti još plinske kromatografe, spektrometar i
ostale uređaje, međutim takva su istraživanja u trostrukoj izvedbi vrlo skupa. –
Ljudin bespomoćno podigne ruke. – A da ne govorim o nužnosti kompjutorske
obrade.
Arkadiju je bilo jasno da je to sve samo obična gluma. – Za pravdu ništa
nije preskupo, druže pukovniče.
– Potpuno ste u pravu, ali meni bi ipak trebao pismeni nalog, neko pokriće
za cijelu tu istragu, razumijete?
Glavni inspektor napokon potpisa bjanko nalog. Pukovnik Ljudin će
kasnije unijeti potpuno nepotrebna istraživanja, koja uopće neće provesti, a
neiskorištene će kemikalije prodati na crnoj burzi. Međutim, u svoj se posao
uistinu razumio. Arkadij još nikada nije imao razloga da se požali na njegov
posao.
Kad se Arkadij vratio, tehničar u balističkom laboratoriju držao je dva
metka pod mikroskopom za uspoređivanje.
– Hoćete li još jedanput pogledati?
Arkadij se nagnu nad binokular. Ispod oba objektiva nalazio se po jedan
metak iz Parka Gorkog. Jedan od njih probio je kost i pri tom se prilično
izobličio, međutim oba su ukazivala na to da su ispaljena iz cijevi s lijevim
navojem, promatrajući ih sa svih strana Arkadij je otkrio i brojne druge
zajedničke osobine.
– Isto oružje.
 – Uvijek je bilo isto oružje – potvrdi tehničar. – Kod svih pet metaka.
Kalibar od 7.65 milimetara vrlo je rijedak.
Arkadij je od Levina donio samo četiri metka.
Uze oba metka iz držača pod mikroskopom. Desni je bio neoznačen.
– Maloprije je stigao iz parka – reče tehničar. – Našli su ga s detektorom za
metal.
Troje ljudi ubijeno u prirodi, iz neposredne blizine, s jednim jedincatim
oružjem, i to sprijeda. Ustrijeljeni, a zatim izrezani. Prije šest tjedana slično se
zbilo i na rijeci Kljazmi. A i tada je naletio na Pribludu.

Prije šest tjedana su dvije stotine kilometara istočno od Moskve kraj

Bogoljubova, sela u kojem su seljaci živjeli od uzgoja krumpira, na obali
Kljazme nađena dva leša. Najbliži grad bio je Vladimir, međutim nijedan od
istražitelja tamošnjeg tužilaštva nije bio spreman povesti istragu; svi su bili
»bolesni«. Na to je savezni javni tužilac u Bogoljubov poslao šefa moskovske
Komisije za ubojstva.
Žrtve su bile dva mladića čija su usta bila čudno otvorena, a kaputi i gornji
dijelovi tijela isječeni. Levinovom autopsijom se ustanovilo da je ubojica nožem
izvadio smrtonosne metke iz tijela svojih žrtava. Levin je uz to otkrio crvene
tragove gume na zubima obiju žrtava i natrijev aminat u njihovoj krvi, što je
Arkadiju objasnilo naglu »bolest« kolega iz Vladimira. Jer se nedaleko od
Bogoljubova – neupisan ni u jednu kartu, premda je broj zatvorenika
nadmašivao broj stanovnika sela – nalazio logor za političke zatvorenike, a
natrijev aminat bio je tamo često korišteno sredstvo za smirivanje.
Arkadij je došao do zaključka da su žrtve poslije otpuštanja ubili njihovi
suučesnici. Kada je uprava logora odbila dati bilo kakve informacije putem
telefona, mogao je slučaj mirno predati »na daljnju obradu« kolegama u
Vladimiru. Umjesto toga, uniformiran se pojavio u logoru i zatražio uvid u
kartoteku zatvorenika. Ustanovio je da je izvjestan major Pribluda iz KGB-a
dan prije pronalaska leševa odveo dvojicu zatvorenika. Arkadij je nazvao
majora, međutim on je sve poricao.
I u tom je trenutku mogao obustaviti daljnju istragu. Ali, umjesto toga,
Arkadij se vratio u Moskvu, otišao u Pribludin ured u naoko bijednoj filijali
KGB-a u Petrovskoj i tamo na pisaćem stolu majora našao dvije crvene gumene
loptice s eliptičnim tragovima zagriza. Arkadij je ostavio potvrdu o preuzimanju
loptica i odnio ih u sudski laboratorij, gdje se ustanovilo da su tragovi zagriza
točno odgovarali dvojici ubijenih.
Pribluda je omamljene zatvorenike očito odvezao do rijeke, začepio im
usta crvenim lopticama i ustrijelio ih. Da zabašuri tragove, izvadio je metke iz
tijela ubijenih. Isječeni leševi odmah su se zamrzli.
 Kako je javni tužilac već ispostavio naloge za hapšenje, Arkadij se javio
Jamskoju, optužio Pribludu za ubojstvo i prvo zatražio nalog za pretres
Pribludinog ureda i stana. Još dok je glavni inspektor razgovarao s javnim
tužiocem, stigao je telefonski poziv u kome su obaviješteni da KGB iz razloga
državne sigurnosti preuzima sve istrage u slučaju dvaju leševa nađenih u
Kljazmi. Cjelokupan istražni materijal morao se predati majoru Pribludi.

Iz balističkog laboratorija Arkadij je krenuo u svoj ured u zgradi

Moskovskog javnog tužilaštva koje se nalazilo južno od Moskve u
Novokuznjeckoj, u četvrti poslovnih zgrada iz 19. stoljeća, i to u dva odvojena
zdanja. Istražni organi bili su smješteni u žutoj jednokatnici, dok se samo
tužilaštvo nalazilo u sivoj dvokatnici. Arkadij uđe u žutu zgradu i preskačući po
dvije stepenice odjednom popne se na prvi kat. U hodniku susretnu više
inspektore Čučina (specijalni sučajevi) i Belova (industrija).
– Jamskoj je pitao za tebe – opomenu ga Čučin.
Arkadij ignorirajući primjedbu nestane u svom uredu na kraju hodnika.
Prostorija, dimenzija tri sa četiri metra, imala je starinski dvokrilni prozor i bila
namještena trošnim uredskim namještajem. Zidne dekoracije sastojale su se od
kalendara i neuobičajene fotografije koja je prikazivala Lenjina na ležaljci.
Pojavi se Belov. – Ponašaš se prilično neugodno prema Čučinu – primijeti.
Belov je bio najstariji kriminalist i prema vlastitoj izjavi gajio je »neopozive
simpatije« prema Arkadiju.
– On je obična svinja!
– Obavlja neophodan posao. – Belov se počeša po kratkoj, već prorijeđenoj
kosi. – Svi smo se za nešto specijalizirali.
– Nikad nisam tvrdio da su svinje nepotrebne.
– Baš sam to i mislio. On se bavi društvenim šljamom.
Vsevolod Belov, čovjek u razvučenim, iznošenim odijelima. Veteran koji
nije mogao zaboraviti Veliki domovinski rat. Velikodušan – i istovremeno
instinktivan reakcionar. S pitanjima koja su se odnosila na izvjesne krugove,
Arkadij se uvijek mogao obratiti Belovu.
– Ujka Seva, tko boji kosu i nosi sportski kaput s lažnom, inozemnom
etiketom?
– Nemaš sreće – odgovori Belov suosjećajući. – Muzičari ili rokeri.
Fanatici džeza i slično. Od takvih ne možeš očekivati nikakvu podršku.
– Začuđujuće! Ti dakle smatraš da je riječ o hipijima?
– S obzirom na tvoju inteligenciju, morao bi to sam najbolje znati.
Maskerada s bojanom kosom i lažnom etiketom u svakom slučaju ukazuje na
hipija ili nekog s izrazitim sklonostima ka muzičkom ili hipijevskom miljeu.
 – Troje ljudi ubijeno je istim oružjem. Zatim ih je netko izmasakrirao
nožem. Svi su džepovi prazni. A Pribluda se odmah stvorio na licu mjesta da
sve pronjuška.
Belov odmahnu glavom. – Osobna neslaganja između naših i njihovih
istražnih organa ne bi smjela ometati naš zajednički posao. – zabrinuto
primijeti.
Arkadij položi dlanove na ploču svog pisaćeg stola i osmijehnu se – Hvala
ti ujka Seva. Znaš koliko cijenim tvoje mišljenje.
– Ovo već bolje zvuči... – Belov s vidnim olakšanjem krenu prema
vratima. Nije želio razmišljati o tome, zašto su se Pribluda i Arkadij mrzili. –
Jesi li posjetio oca u posljednje vrijeme?
– Nisam. – Arkadij rasprostre privremene izvještaje o autopsiji po stolu i
privuče pisaći stroj do sebe.
– Pozdravi ga od mene, hoćeš? I nemoj zaboraviti!
– Neću, sigurno.
Arkadij započe kucati prvi izvještaj o istrazi.
Dok je još jedanput čitao listove koji nisu puno govorili, ušli su Pavlovič i
Fet. Paša je nosio aktovku.
– Samo trenutak, odmah se vraćam. – Arkadij odjene sako. – Znaš što
moraš raditi Paša.
Arkadij je morao sići na ulicu da bi prešao preko, u zgradu Javnog
tužilaštva. Javni je tužilac posjedovao neuobičajeno velik autoritet: u njegovu su
nadležnost spadale istrage svih krivičnih djela, pri čemu je istovremeno
zastupao i optužbu i optuženog. Odobravao je naloge za hapšenje, potvrđivao ili
odbijao sudske presude, otvarao žalbene postupke. O svim tim pitanjima
odlučivao je potpuno samostalno i za svoje je odluke odgovarao samo
saveznom javnom tužiocu.
Javni tužilac Andrej Jamskoj sjedio je za svojim pisaćim stolom. Njegova
glatko obrijana lubanja ružičasto se sjajila – zapanjujuća suprotnost prema
tamnoplavoj, po mjeri sašivenoj uniformi sa zlatnim generalskim zvjezdicama.
Jamskojevo lice sa snažnim obrvama, mesnatim nosom i debelim usnama
podsjećalo je Arkadija na neandertalca – dojam što su ga tužiočev
predimenzioniran grudni koš i upadljivo duge ruke samo potencirali.
– Čekajte. – Nastavio je čitati spis koji se nalazio pred njim.
Arkadij je stajao na zelenom sagu, tri metra ispred pisaćeg stola javnog
tužioca. Na zidovima, presvučenim drvetom, visile su uokvirene fotografije:
Jamskoj na čelu delegacije tužilaca kod generalnog sekretara Brežnjeva,
Jamskoj se rukuje s generalnim sekretarom, Jamskoj drži referat na pravničkom
kongresu u Parizu i – jedinstvena Jamskojeva fotografija iz Pravde za vrijeme
rasprave u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom, u kome se zauzeo za
mladog radnika, krivo optuženog za ubojstvo.
 – Da? – Jamskoj zatvori spis i podignu glavu. Glas mu je kao i uvijek bio
tako tih da se čovjek morao silno naprezati da ga razumije.
Arkadij položi svoj izvještaj na stol i javni tužilac preleti pogledom preko
njega.
– Major Pribluda je bio na mjestu zločina – primijeti. – Niste spomenuli
njegovo ime u izvještaju.
– Ometao nas je na poslu i onda se na sreću pokupio. Da li je nazvao da me
odmijeni?
Jamskoj dobaci Arkadiju upitan pogled. – Vi ste kao glavni inspektor šef
Komisije za ubojstva, Arkadije Vasiljeviču. Zašto bi on zahtijevao da vas
odmijeni?
– Poznato vam je kakve smo poteškoće imali nedavno s majorom.
– Kakve poteškoće? KGB je preuzeo onaj slučaj samo zato što je i spadao
u njihovu nadležnost. To je sve.
– Oprostite, ali danas smo našli troje mladih ljudi koji, su u gradskom
parku ustrijeljeni iz pištolja kalibra 7.65 milimetara. Moskovljani u normalnoj
situaciji mogu nabaviti samo vojno oružje kalibra 7.62 ili 9 milimetara koje
nema nikakve sličnosti sa oružjem korištenim u ovom slučaju. Osim toga su lica
ubijenih unakažena. Namjerno sam izbjegao povlačenje bilo kakvih zaključaka.
– Hvala – reče javni tužilac. Time je glavni inspektor bio do daljnjeg
otpušten.
Arkadij se blago nakloni i izađe.

Fet i Paša pričvrstili su na zid detaljizirani plan Parka Gorkog, nacrt mjesta
zločina, nekoliko fotografija i izvještaje o autopsiji. Arkadij se spusti na stolicu i
otvori novu kutiju cigareta. Dvije su mu se šibice slomile, prije nego je treću
uspio upaliti. Fet ga je namršteno promatrao. Arkadij se dignu, skinu fotografije
ubijenih i stavi ih u jednu od ladica svog stola. Bilo je nepotrebno stalno ih
gledati na zidu. Ponovo sjede i poče se igrati šibicama.
– Jeste li već nekog saslušali?
Paša otvori blok sa zabilješkama. – Desetoro ljudi iz milicije koji nisu ništa
ni čuli ni vidjeli. Vjerojatno sam i sam ove zime na klizanju barem dvadesetak
puta prošao uz taj proplanak.
– Onda još uvijek ostaju ulične prodavačice. Te stare žene često vide više
od milicije.
Fet je bio očito drugog mišljenja. Arkadij ga pogleda. Mladi kriminalist
više nije nosio krznenu kapu, pa su njegove klempave uši tim više dolazile do
izražaja.
– Bili ste prisutni kada je pronađen posljednji metak? – upita ga Arkadij.
 – Jesam, druže glavni inspektore. GP1-A pronađen je neposredno ispod
potiljka GP1 muškarca koji je prvi otkriven.
– Stalno ti brojevi! – Paša odmahnu glavom. – Park Gorkog jedan? Onaj
krupni čovjek? To je »snagator«.
– Nije dovoljno jasno – usprotivi se Arkadij. – »Ljepotica« i »Zvijer«,
mislim da to više odgovara. A za onog drugog »Mršavko«.
– Zapravo je imao crvenu kosu – ubaci Paša. – Predlažem da ga nazovemo
»Crvenokosi«.
– »Ljepotica«, »Zvijer« i »Crvenokosi«. Naša prva važna odluka, Fet –
reče Arkadij. – Da li netko zna kako su daleko u i boratoriju stigli s
klizaljkama?
– Cijela stvar s klizaljkama mogla bi biti i običan trik – primijeti Fet. –
Teško mi je povjerovati u to da se u Parku Gorkog može ubiti tri čovjeka, a da
to nitko ne čuje. Možda su ubijeni i drugdje ustrijeljeni, zatim su im navukli
klizaljke i noću ih dopremili u park.
– Uistinu je teško povjerovati da je troje ljudi ustrijeljeno u Parku Gorkog,
a da nitko ništa nije čuo – složi se glavni inspektor. – Ali pokušajte vi mrtvacu
navući klizaljke! Osim toga je baš Park Gorkog mjesto koje nikad i ni u koje
doba nije pogodno skrovište za tri leša.
– Međutim, posljednji smo metak našli u zemlji – nastavi mlađi
kriminalist. – To opet dokazuje da je sve troje baš tamo ustrijeljeno.
– Ne, to dokazuje samo da je muškarac, živ ili mrtav, tamo zadobio metak
u glavu – ispravi ga Arkadij. – Nismo našli čahure. Da je ubojica koristio
pištolj, čahure bi bile izbačene.
– Možda ih je pokupio – reče Fet.
– Zašto bi? Meci isto toliko odaju koliko i čahure.
– Možda je pucao iz udaljenosti.
– To nije činio – odgovori Arkadij.
– Možda je pokupio čahure od straha da ih netko ne nađe, a onda potraži i
leš.
Arkadij odmahnu glavom. – Čahure koje su poslije hica vrele odavna bi
nestale u snijegu, prije no što bi novi snijeg prekrio leševe. Međutim, mene
zanima nešto drugo. – Dobaci Fetu upitan pogled. – Zašto stalno govorite o
jednom ubojici?
– Riječ je o samo jednom oružju.
– Koliko znamo ovi su meci ispaljeni iz istog oružja. Ali, možete li
zamisliti koliko je teško za jednog, jedinog strijelca umiriti troje ljudi da bi ih iz
neposredne blizine mogao ustrijeliti osim, ako nije kraj sebe imao naoružane
pomoćnike? – Arkadij slegnu ramenima. – U svakom slučaju moramo uhvatiti
počinitelja! Tek smo počeli raditi! – Pogleda na sat. – Dug dan, zar ne? Vaše je
radno vrijeme davno isteklo.
 Fet užurbano napusti prostoriju.
– Odletjela je naša ptičica – primijeti Paša prije no što je i sam otišao.
– Nadajmo se da će se pokazati kao pravi papagaj.
Ostavši sam Arkadij nazove glavno sjedište u Petrovki i naredi da se u
cijelom Sovjetskom Savezu zapadno od Urala izda potjernica, kako bi
zadovoljio direktora milicije. Zatim iznova pokuša dobiti školu. Međutim
drugarica profesor Renko upravo je vodila roditeljski sastanak i nije mogla doći
na telefon.
Ostali su službenici istrage napuštali svoje urede noseći na licima
osmijehe, rezervirane samo za slobodno vrijeme. Arkadij nije bio gladan, ali je
znao da će mu šetnja otvoriti apetit. Navuče kaput i napusti žutu zgradu.
Otišao je do Paveletskog kolodvora i svratio u snack-bar u kome se na
bifeu servirala bijela riba i salata od krumpira obilno začinjena octom. Arkadij
priđe baru i naruči pivo. Na ostalim barskim stolicama sjedili su željezničari i
mladi vojnici i opijali se jeftinim pjenušavcem: namrgođena lica između zelenih
boca.
Uz pivo Arkadiju je servirana kriška raženog kruha s maslacem i
kavijarom. – Hej, odakle ovo?
– S neba! – odgovori poslovođa.
– Nebo ne postoji!
– Postoji. Ovo je sada za nas nebo. – Poslovođa se isceri Arkadiju
pokazujući svoje blistavo, metalno zubalo i primaknu mu bliže tanjur s
kavijarom.
– Pa da, danas još nisam pročitao novine – prizna Arkadij.
Iz kuhinje izađe poslovođina žena, patuljasta prilika u bijelom radnom
ogrtaču. Ugledavši Arkadija tako se ozareno osmijehnu da je njezino izmučeno
lice postalo gotovo lijepo. Njezin je muž ponosno stao kraj nje.
To dvoje bili su Viskov, F. N. i Viskova, I. L., koji su 1946. stvarali
»kontrarevolucionarnu ćeliju«, prodajući u svom antikvarijatu lažove poput
Montaignea, Apollinairea i Hemingwaya. Poslije »pooštrenog preslušavanja«
koje je Viskova učinilo bogaljem, a njegovu ženu ostavilo gotovo bez glasa
(nakon pokušaja samoubojstva lužinom), osuđeni su na po 25 godina prisilnog
rada. Godine 1956. Viskovi su otpušteni i čak im je pružena mogućnost da
otvore knjižaru, što su međutim odbili.
– Mislio sam da vi vodite snack-bar kod cirkusa – reče Arkadij.
– Mojoj ženi je tamo bilo prenaporno. Ovdje samo povremeno ispomaže. –
Viskov namignu glavnom inspektoru. – Ponekad naiđe i naš sin i malo nam
pomogne.
– To možemo vama zahvaliti – reče Viskova mučeći se da artikulira svaku
riječ.
 Dragi bože, pomisli Arkadij, aparat optuži dvoje nedužnih, odvuče ih u
radni logor i ukrade im najbolje godine života – a kad se onda neki aparatčik
donekle ljudski ponese prema njima, ganutijivo su mu zahvalni. Koje ja pravo
imam na njihovu ljubaznnost i toplinu? Pojede sendvič s kavijarom, ispi pivo i
napusti snack-bar što je brže mogao, a da pri tom ne ispadne neljubazno.
Stigavši u ured, Arkadij sjede pred ormar s kartotekom i sistematski
pročešlja svoje podatke. Otpočeo je s krivičnim djelima prilikom kojih je
korišteno vatreno oružje. Međutim, nije uspio pronaći ni jedan koristan podatak.
Arkadij zatim poče listati kartoteku s podacima o ubojstvima tražeći
zločine koje je možda već zaboravio: ubojstva čije je izvršenje odavalo brižno
planiranje i neustrašivu odvažnost. Međutim, za vrijeme svog trogodišnjeg staža
kao inspektor i dvogodišnjeg kao glavni inspektor nije doživio ni pet ubojstava
koja ne bi bila počinjena iz djetinjaste ljubomore, pohlepe ili osvetoljubivosti,
ili poslije kojih se počinitelj ili počiniteljica ne bi pijano hvalili počinjenim
djelom ili se pod teretom grižnje savjesti sami ne bi prijavili miliciji.
Predavši se Arkadij s treskom zalupi ormar s kartotekom.
Nikitin otvori vrata ne pokucavši, uđe i sjede na Arkadijev pisaći stol.
Glavni inspektor za suradnju među organima pravosuđa imao je okruglo lice i
rijetku kosu. Kad bi se napio, oči su mu se pri svakom osmijehu sužavale u
orijentalne proreze. – Radiš čak i prekovremeno?
Da li je Nikitin time želio reći da Arkadij radi marljivo, previše marljivo,
besmisleno ili uspješno? Da je Arkadij sposoban ili da je budala? U njegovoj je
primjedbi sve to bilo sadržano.
– Kao i ti – odbrusi kratko Arkadij.
– Ja ne radim, ja samo kontroliram što ti radiš. – Nikitin odmahnu glavom.
– Ponekad mi se čini da baš ništa nisi naučio od mene.
Ilja Nikitin vodio je Komisiju za ubojstva prije Arkadija. U trijeznom
stanju bio je najbolji kriminalistički isljednik kojeg je čovjek mogao samo
zamisliti. Da nije bilo votke, Nikitin bi odavna postao javni tužilac, međutim
bio je neizlječiva pijanica. Jedanput godišnje slali bi ga žutog kao limun u Soči
na liječenje.
– U svakom trenutku znam što radiš, Vasiljeviču. Tebe i Zoju neprestano
imam na oku.
Jednog je vikenda, kada se Arkadij nalazio na službenom putu, Nikitin
pokušao zavesti Arkadijevu ženu. Kad se Arkadij vratio, Nikitin je odmah
zatražio da ga pošalju na liječenje, odakle je zatim svakodnevno slao pisma s
isprikama.
– Hoćeš li šalicu kave, Ilja?
– Netko te mora od tebe samog zaštititi. Oprosti, Vasiljeviču... – Nikitin se
Arkadiju obraćao samo imenom po ocu, izgovarajući ga uvijek s nekim
pokroviteljskim prizvukom – ali ja sam možda, iako ti ne moraš dijeliti moje
mišljenje, nešto inteligentniji ili iskusniji ili barem bolje informiran od tebe.
Nije ovo nikakva kritika tvog rada koji je svima poznat i od kojeg je gotovo
nemoguće napraviti bolje. – Nikitin iscereno nagnu glavu u stranu. Upravo je
smrdio na prijetvornost. – Tebi u biti nedostaje samo široki pregled situacije.
– Laku noć, Ilja – Arkadij odjene kaput.
Nikitin krenu za njim na hodnik. – Ali ti to vjerojatno nikad nećeš shvatiti
– dobaci mu umjesto pozdrava.

Arkadij u službenim kolima krenu u pravcu istoka. Moskvič je bilo tromo

vozilo slabog motora: ipak bi ga volio imati kao svoje privatno vozilo. U ovo su
doba širokim ulicama prolazili samo još taksiji. Arkadij je za vrijeme vožnje
razmišljao o majoru Pribludi koji još nije nazvao da preuzme slučaj.
Odvezao se do Kaljajevskaje broj 43: do Moskovskog gradskog suda,
smještenog u starinskoj zgradi od klinkera. U Moskvi je bilo ukupno 17
narodnih sudova, ali su kapitalni zločini potpadali pod Gradski sud, koji je zbog
toga uživao privilegiju da ga čuva Crvena armija. Arkadij pokaže mladom
vojniku na ulazu službenu propusnicu. U podrumu probudi narednika koji je
spavao glave položene na stol pred sobom.
– Moram u kavez.
– Sad? – Narednik skoči na noge i zakopča uniformu.
– Ako vam time ne stvaram suvišne probleme! – Arkadij mu pruži
ključeve i pištolj koje narednik ostavi na stolu.
»Kavez« je bio naziv za arhiv u podrumu sudske zgrade, jer je bio osiguran
željeznim rešetkama. Arkadij izvuče pretince decembar i januar.
– Mogli biste na svom kuhalu skuhati šalicu čaja za nas dvojicu – predloži
Arkadij naredniku koji je s vidnom nelagodnošću stajao uz njega.
Tražio je materijal kojim bi mogao teretiti Pribludu. S tri leša i sumnjom u
majora nije mogao puno otpočeti; stvar bi sasvim drugačije izgledala, kad bi
našao tri prijestupnika koje je Gradski sud premjestio u nadležnost KGB-a.
Glavni inspektor prelistavao je karticu po karticu iz kartoteke, odvajao premlade
ili prestare osobe i pazio na porodično stanje i radni odnos prijestupnika. Tri
leša u Parku Gorkog vjerojatno mjesecima nikome nisu nedostajala, niti
članovima obitelji niti kolegama na poslu.
Uz šalicu čaja bacio se na februar. Dodatne poteškoće prouzrokovala je
činjenica, da su pred Gradski sud dospijevali doduše svi kapitalni zločini, ali da
su izvjesni prijestupnici koji su KGB-u bili isto tako zanimljivi – disidenti i
takozvani paraziti – ponekad bivali suđeni pred narodnim sudovima, jer se tamo
publika mogla lakše kontrolirati. Arkadij zatvori pretince i ustane.
– Jeste li našli što ste tražili? – narednik zaključa iza Arkadija.
– Nisam.
 Narednik je salutirao i Arkadij napusti podrum.
Arkadij je prema pravilima trebao vratiti službena kola. Umjesto toga
odvezao se kući. Ponoć je već bila prošla kad je na istoku grada iz Taganskaje
skrenuo u dvorište između stambenih blokova. U njegovom stanu više nije
gorjelo svjetlo. Arkadij otključa ulazna rata, popne se uz stepenice i što je tiše
mogao otvori svoj stan.
U kupaonici se skinuo, oprao zube i ponio svoje stvari u spavaću sobu.
Spavaća je soba bila najveća prostorija u cijelom stanu. Na pisaćem stolu
nalazio se stereo-uređaj. Arkadij s podloška skinu ploču i pri slabom svjetlu što
je dopiralo kroz prozor pročita naslov: Aznavour a l’Olympia. Kraj sterea stajale
su dvije čaše za vodu i prazna vinska boca.
Zoja je spavala. Dugu, zlatnu kosu splela je u pletenicu. Posteljina je
mirisala po »Moskovskoj noći«. Kad se Arkadij uvukao pod pokrivač, na čas je
otvorila oči.
– Kasno si stigao.
– Žao mi je, ali istražujemo ubojstvo. Čak tri ubojstva.
Promatrao je kako će Zoja reagirati.
– Asocijalni tipovi – sneno je mrmljala. – Zato i upozoravam djecu da ne
žvaću gume za žvakanje. Prvo gume za žvakanje, onda rok-muzika, zatim droge
i...
– I? – Arkadij je očekivao da će reći seks.
– I napokon ubojstvo. – Postuliravši to svoje osnovno pravilo, Zoja ponovo
utonu u dubok san. Zoja, zagonetka s kojom je spavao.
Nekoliko trenutaka kasnije i Arkadij je zaspao svladan umorom. U snu je
plivao u crnoj vodi i elastičnim, snažnim pokretima uranjao u još mračnije
dubine. Baš kad je odlučio isplivati na površinu, pridružila mu se lijepa žena
duge, tamne kose i blijeda lica. Uzela ga je – kao svaki put – za ruku. Nepoznata
žena, zagonetka o kojoj je sanjao.

Zoja je gola stajala u kuhinji i gulila naranču. Imala je široko, dječje lice,
nedužne plave oči, uski struk i male grudi s minijaturnim bradavicama, jedva
nešto izraženijim od ožiljka od cijepljenja. S obzirom na to da je puno
gimnasticirala, noge su joj bile vrlo mišićave. Govorila je visokim, prodornim
glasom.
– Prema uvjerenju za to pozvanih stručnjaka individualnost i originalnost
su od odlučujućeg značenja za budući razvoj sovjetske znanosti. Roditelji
moraju prihvatiti nove nastavne programe i novu matematiku, jer oni
utjelovljuju napredak u izgradnji boljeg i modernijeg društva. – Zoja zastane i
pogleda prema Arkadiju koji je sjedeći na prozorkoj dasci pijuckao svoju kavu i
promatrao je. – Mogao bi obaviti barem svoje jutarnje gimnasticiranje.
– Štedim snagu za bolje i modernije društvo budućnosti.
Nagnula se preko stola i pogledom preletjela nekoliko redaka koje je
podvukla u jednom članku »Nastavničkog lista«, pljujući pri tom narančine
koštice u ruku.
– Međutim, individualizam se ne smije pretvoriti u egoizam i karijerizam.
– Zoja upitno pogleda Arkadija. – Kako ti to zvuči?
– Na tvom mjestu bih preskočio karijerizam. U moskovskoj publici sjedi
previše karijerista.
Kad se namršteno okrenula, Arkadij joj rukom lagano prijeđe niz leđa.
– Pusti to! Moram požuriti da završim svoj govor.
– Kad ćeš ga održati? – upita je.
– Večeras. Općinski odbor određuje člana koji će sljedećeg tjedna na
sastanku Gradskog komiteta održati glavni referat. Osim toga ti sasvim sigurno
nemaš pravo kritizirati karijeriste.
– Takve kao što je Schmidt?
– Da – odgovori mu poslije kraće stanke. – Takve kao što je Schmidt.
Zoja se izgubi u kupaonici, a Arkadij napusti svoje mjesto da vidi koji je
članak podvlačila. Naslov je glasio »Zašto su nam potrebne veće obitelji«. Zoja
je u kupaonici gutala svoje kontracepcijske pilule. Poljske pilule. Odbijala je da
stavi spiralu.
Zoja ode u spavaću sobu i poče vježbati na švedskim ljestvama uz zid. Na
suprotnom zidu, iza kreveta, visio je dobro poznat i često lijepljen plakat s troje
djece – iz Afrike, Rusije i Kine – s parolom: »Pionir je prijatelj svoj djeci
svijeta!«. Zoja je bila mala Ruskinja na plakatu, zahvaljujući kojem je postala
poznata. Arkadij ju je na sveučilištu upoznao kao »djevojčicu s pionirskog
plakata«. Još uvijek je izgledala kao na plakatu.
– Zašto baš hoćeš održati taj referat? – upita je kroz pritvorena vrata.
– Pa netko od nas dvoje mora valjda misliti i na budućnost.
– Zar ti je ovdje tako loše? – Arkadij uđe u spavaću sobu.
– Ti zarađuješ sto osamdeset rubalja mjesečno, ja dobivam sto dvadeset.
Predradnik u tvornici dva puta toliko donosi kući. A obrtnik s fušem zaradi i tri
puta toliko. Nemamo televizor, nemamo stroj za pranje rublja, ja nikad ne mogu
kupiti nove stvari za sebe. Mogli smo kupiti jedan od rashodovanih KGB-ovih
službenih automobila, to se dalo srediti.
– Nije mi se sviđao taj model.
– Da si se više posvetio partijskom radu, odavna si već mogao raditi za
Centralni komitet.
 Kad joj je dodirnuo bok, osjetio je kako joj se pod mekom kožom mišići
zatežu. Kombinacija seksa i partije bila je karakteristična za njihov brak.
– Zašto ti još uvijek gutaš sredstva za kontracepciju? Već mjesecima nisi
spavala sa mnom.
Zoja mu svom snagom stisnu zapešće i odgurnu od sebe. – Za slučaj da me
siluju.
U dvorištu su se igrala djeca u zimskim odijelima i toplim kapama, zureći
u Arkadija i Zoju dok su ulazili u Moskvič. Motor se upalio pri trećem
pokušaju. Arkadij krenu niz Taganskaju.
– Nataša nas je sutra pozvala u prirodu. – Zoja je nepomično zurila preda
se. – Prihvatila sam poziv.
– Kad sam ti prije tjedan dana rekao da nas je pozvala, nisi htjela ići –
primijeti Arkadij.
Zoja podignu šal do vrha nosa. U kolima je bilo hladnije nego vani, ali ona
nije podnosila otvorene prozore. Sjedila je kraj njega umotana u zimski kaput,
krznenu kapu, šal, čizme i šutnju. Stojeći ispred jednog semafora Arkadij obrisa
prednje staklo.
– Žao mi je da se jučer nismo našli na ručku – reče Arkadij.
– Može li danas?
Ona odmahnu glavom. – Imamo sastanak.
– Svi profesori? Cijeli dan?
– Dr. Schmidt i ja. Moramo se dogovoriti s čim će gimnastičari nastupiti na
sletu.
Ah, Schmidt! Njih dvoje su imali toliko tog zajedničkog... On je bio
sekretar Općinskog komiteta partije. Savjetnik u Zojinom Komsomolskom
sovjetu. Zajednički rad morao je rezultirati obostranim simpatijama. Arkadij
potisnu želju za cigaretom, jer bi to predobro odgovaralo slici nervoznog,
ljubomornog muža.
Učenici su u gomilama ulazili kroz glavni ulaz, kad se Arkadij zaustavio
ispred škole 457. Iako su teoretski trebali nositi školske uniforme, većina ih je
bila odjevena u odbačenu odjeću starije braće ili sestara; jednake su im bile
samo crvene pionirske marame.
– Moram požuriti! – Zoja brzo izađe.
– U redu.
Zaustavila se na trenutak kraj automobila. – Schmidt kaže da se trebam
razvesti dok još mogu – doda i zatvori vrata.
Učenici su s glavnog ulaza izvikivali njezino ime. Zoja se na brzinu osvrnu
za kolima i Arkadijem koji je upravo pripaljivao cigaretu.
 Ljudin ga je očekivao za pisaćim stolom pretrpanim staklenim pločicama,
fotografijama i laboratorijskim protokolima, pobjedonosno se osmjehujući
poput mađioničara koji će uskoro izvesti zapanjujuće trikove.
– Moj se laboratorij maksimalno trudio zbog vas, druže glavni inspektore.
Pojedinosti su fascinantne.
– Jedva čekam da čujem.
– Znate, naravno, kako funkcionira plinska kromatografija prilikom koje...
– Oprostite, ozbiljno sam mislio – reče Arkadij. – Uistinu jedva čekam.
– No dobro – s uzdahom nastavi direktor laboratorija – da skratimo, mogu
vas obavijestiti da je kromatograf na odjevnim predmetima ubijenih pronašao
tragove gipsa i piljevine, a na hlačama GP2 čak i zlata. Prešpricali smo odjevne
predmete luminolom i u mračnoj komori primijetili fluorescenciju koja ukazuje
na krv. Krv je naravno uglavnom potjecala od ubijenih, međutim najsitnije
mrlje nisu potjecale od ljudske krvi nego od pilića i riba. Osim toga smo još
nešto zanimljivo utvrdili pretražujući odjevne predmete. – Ljudin dignu uvis
crtež mjesta zločina s ucrtanim pozicijama triju leševa. – Na ovim šatiranim
dijelovima tijela našli smo tragove ugljika, životinjske masti i kiseline za
štavljenje. Drugim riječima: budući da su leševi djelomično pokriveni snježnim
pokrivačem, prekrio ih je još, vjerojatno unutar sljedećih četrdeset i osam sati, i
tanki sloj pepela koji je potjecao od vatre u neposrednoj blizini.
– Požar u Tvornici za preradu krzna »Gorki« – uzviknu Arkadij.
– Baš tako. – Ljudin se zadovoljno osmjehivao. – Trećeg februara se na
područje Oktjabrskaje spustila kiša pepela poslije požara u Tvornici za preradu
krzna »Gorki«. Prvog i drugog februara napadalo je dvadeset centimetara. Da
snijeg na proplanku potpuno prekopan, mogli bismo točno odrediti dan zločina.
Međutim, i ovako je prilično sigurno kada je zločin počinjen.
– Odlično! – potvrdi Arkadij. – Sad više ne moramo posebno istraživati
snijeg.
– Osim toga smo se pozabavili i mecima. Na svim se mecima
mikroskopski mogu dokazati čestice tkanine i ljudskog tkiva. Na metku GP1 -A
našli smo uz to čestice kože, koje ne potječu od ubijene žrtve.
– Tragovi baruta?
– Na odjeći GP-1 ne, međutim kod GP-2 i GP-3 u slabim tragovima, što
navodi na zaključak da su ustrijeljeni iz vrlo male udaljenosti.
– Ne, to dokazuje da su ustrijeljeni poslije GP-1 – primijeti Arkadij. – Što
je s klizaljkama?
– Nema ni krvi, ni gipsa, ni piljevine. Inače, riječ je o klizaljkama prilično
slabe kvalitete.
– Mislim na imena. Neki ljudi napisu svoje ime na klizaljkama, druže
pukovniče. Jeste li očistili klizaljke i provjerili?
 U svom uredu u Novokuznjeckoj glavni je inspektor podijelio uloge. – Ti
si Zvijer – objasnio je Paši. – Fet, vi ćete biti Crvenokosi, onaj mali, mršavi
muškarac. A ovo tu... – Postavi stolicu između njih dvojice. – Ovo je Ljepotica.
Ja sam ubojica.
– Rekli ste da je možda bilo više od jednog počinitelja – primijeti Fet.
– Da, samo ovoga ćemo puta iznimno pokušati osedlati ragu sprijeda,
umjesto da činjenice pokušamo uskladiti nekoj teoriji.
– Teorija je ionako moja slaba strana – prizna Paša cerekajući se.
– Zima je. Bili smo zajedno na klizanju. Mi smo prijatelji ili barem znanci.
Udaljili smo se od klizačke staze i otišli na proplanak koji se s puta ne može
vidjeti. Zašto?
– Da nešto dogovorimo – predloži Fet.
– Da jedemo! – uskliknu Paša. – Pa to je najljepše na klizanju: čovjek se
odmara da pojede paštetu ili malo kruha sa sirom i prije svega, da popije gutljaj
iz boce votke ili vinjaka!
– Ja sam domaćin – nastavi Arkadij. – Ja sam predložio ovaj sastanak. Ja
sam donio sendviče. Odmaramo se, pijuckamo votku i ne slutimo ništa loše.
– I tada nas ustreljujete? – upita Fet. – Kroz džep svog kaputa?
– Tako bih jedino sebe uspio upucati u nogu – usprotivi se Paša. – Misliš
na tragove kože na jednom od metaka, zar ne Arkadije? Slušaj, ti si donio jelo.
Tvoji su džepovi za to premaleni. Zato si sve ponio u kožnoj torbi.
– Dijelim sendviče iz kožne torbe.
– I ja ni u šta ne sumnjam, dok mi torbu primičeš grudima. Ja sam prvi na
redu, jer sam najveći i najjači. – Paša zadovoljno kimnu. – I onda peng!
– Točno! Zato su na metku nađene čestice kože, ali na Zvijerinom kaputu
nije bilo tragova baruta. Tek su sljedeći hici kroz rupu u kožnoj torbi sa sobom
povukli i barutna isparenja.
– Ali prasak – primijeti Fet. Ostala dvojica nisu se međutim obazirala na
njegovu primjedbu.
– Crvenokosi i Ljepotica ne vide oružje – nastavi Paša uzbuđeno. – Uopće
ne znaju što se događa.
– Prije svega zato što su sve troje navodno prijatelji. Sada ću uperiti pištolj
u torbi prema Crvenokosom. – Arkadij pokaza prema Fetu. – Peng! – Nišanio je
na stolicu. – Ljepotica je u međuvremenu mogla vikati. Slutim međutim da ona
to neće učiniti, da neće čak ni pokušati bježati. – Prisjetio se ženskog leša
između dvojice muškaraca. – Pucam u nju. Zatim i vama obojici ispaljujem po
jedan metak u glavu.
– Metak samilosti. Da, baš je tako moralo biti. – Paša kimnu odobravajući.
– Preglasno! – usprotivi se Fet. – Suviše preglasno, nalazim. A osim toga
metak u usta nije nikakav samilosni metak.
 Arkadij ponovo uperi prst u njega. – Fet, u pravu ste. Iz toga dakle slijedi
da iz nekog drugog razloga pucam u vas, nekog važnog razloga koji opravdava
rizik dodatnih hitaca.
– Koji je to razlog? – upita Paša.
– Volio bih da mogu odgovoriti na tvoje pitanje. Sada izvlačim nož i do
neprepoznatljivosti unakazujem vaša lica. Prste odsijecam vjerojatno škarama
za lim ili nečim sličnim. Onda sve spremam u svoju kožnu torbu.
– Upotrijebio si pištolj – doda Paša. – Tiši je od revolvera, a izbačene
čahure ostaju u torbi. Zato ih u snijegu i nismo našli.
– Koliko je sati? – zapita Arkadij.
– Kasno je – odgovori Paša. – U to je vrijeme manja opasnost da se drugi
klizači pojave na proplanku. Možda čak i snijeg pada, što bi još više prigušilo
hice. Kada ove zime nije padao snijeg? Napuštaš dakle park po mraku i snježnoj
vijavici.
– Zato nitko i ne vidi kako bacam torbu u rijeku.
– Točno! – Paša oduševljeno pljesnu rukama.
Fet sjedne na stolicu. – Moskva je bila zaleđena – trijezno primijeti.
– Sranje! – reče Paša razočarano.
– Idemo nešto pojesti – predloži Arkadij. Osjetio je prvi put poslije dva
dana glad.
U restoranu za samoposluživanje na stanici podzemne željeznice s druge
strane ulice jedan stol je bio uvijek rezerviran za dežurne isljednike. Arkadij je
naručio bijelu ribu, krastavce u kiselom vrhnju, salatu od krumpira, kruh i pivu.
Pridružio im se stari Belov i počeo pričati o svojim ratnim doživljajima s
Arkadijevim ocem.
– Najluđa se priča dogodila neposredno po izbijanju rata, prije nego što su
se naše snage pregrupirale. – Belov je žmirkao svojim vodnjikavim očima. – Ja
sam tada bio generalov vozač.
Arkadij se sjećao te priče. Prvog mjeseca po izbijanju rata izviđačka
jedinica njegovog oca, koja se sastojala od tri tenka, zašla je stotinjak
kilometara iza njemačkih linija i odatle se vratila s ušima i epoletama jednog
SS-ovskog gruppenführera. Ta priča s ušima dugo je vremena kočila generalovu
karijeru.
– Ono s ušima bila je samo zlobna i potpuno neargumentirana kleveta –
tvrdio je Belov za njihovim okruglim stolom.
Arkadij je međutim dobro znao gdje te uši i danas vise: na zidu radne sobe
njegovog oca, tog starog generala.
– Moram li zbilja razgovarati sa svim prodavačicama u Parku Gorkog? –
Paša je viljuškom nabadao komad paštete od mesa. – Njima je stalo samo do
toga da otjeramo sve cigane iz parka.
 – Moraš razgovarati i s ciganima – uputi ga glavni inspektor. – Sada
znamo da je zločin počinjen u toku prvog tjedna februara. – Zastao je i dodao: –
Također provjeri tko je zadužen za razglasne uređaje na klizalištu.
Ušao je Čučin. Viši inspektor za specijalne slučajeve, koji nije izgledao
nimalo posebno nego dapače vrlo prosječno, obavijesti Arkadija da se javio
Ljudin i naveo ime koje su našli na jednoj od klizaljki ubijenih.

Studiji Mosfilma nalazili su se na obroncima Lenjinskih gora, iznad sivog

mora velegrada. Važne posjetioce i ugledne goste dočekivala bi prilikom posjeta
sama vrhuška uprave, poznati režiseri i šarmantne glumice, ruku punih cvijeća.
Arkadij, koji nije bio ugledan gost a nije bio ni pozvan, morao se snaći sam,
mukotrpno se raspitujući.
Iza jednog od ateljea na putu mu se ispriječila energična, mlada žena
dignuvši mu pod nos ploču s imperativnim natpisom Mir! Arkadij shvati da je
upao u snimanje na otvorenom. Kostimirani glumci neumorno su ponavljali istu
scenu u umjetno izgrađenom voćnjaku.
Arkadij koji je stajao što je mogao neprimjetnije uz kola s generatorom,
odakle su se svi reflektori opskrbljivali strujom, imao ie dovoljno vremena
pronaći asistenticu rekvizitera. Bila je visoka, tamnih očiju i svijetle puti, a kosu
je nosila čvrsto upletenu u punđu na potiljku. Njezina afganistanska janjeća
bundica bila je otrcanija od bundica ostalih djevojaka, prekratkih rukava, tako
da su joj virili zglobovi ruku. Osjetila je da ju promatra i dobaci mu začuđen
pogled. Prije no što je pažnju ponovo usredotočila na scenu u vrtu, Arkadij
primijeti na njezinom desnom obrazu čudan madež. Na fotografiji u njegovom
džepu taj je madež bio siv. Sada je međutim vidio da je riječ o plavičastoj mrlji,
malenoj, ali ipak primjetnoj, jer je djevojka bila ljepotica.
– Podnevni odmor! – viknu režiser iznenada i izgubi se. Istom brzinom za
njim su nestali i glumci, asistenti i osvjetljivači. Arkadij je promatrao kako je
asistentica rekvizitera prekrivala vrtni namještaj i odvajala uvelo cvijeće. Uz
svoju uistinu bijednu janjeću bundicu nosila je jeftinu narandžastocrvenu
maramu oko vrata i crvene sintetičke čizmice. Čudna kombinacija, ali ona ju je
nosila s toliko samopouzdanja da je djelovala gotovo elegantno. Pogledala je
Arkadija ljubazno se osmjehujući.
– Irina Asanova? – upita Arkadij.
– A tko ste vi? – mlada žena govorila je dubokim glasom s mekim
sibirskim naglaskom. – Koliko znam, mi se ne poznajemo.
– Ali zato ipak znate da sam ovdje da bih razgovarao s vama.
– Niste prvi koji me ometa pri poslu. – Sve je to rekla s osmijehom, kao da
ga ne želi povrijediti. – Sad ću propustiti ručak – primijeti s uzdahom. – Ali, to
je dobro za vitku liniju. Imate li možda cigaretu za mene?
 Iz njezine se strogo zategnute punđe na potiljku izvuklo nekoliko
kovrčavih pramenova. Arkadij je znao iz dokumentacije da je Irini Asanovoj 21
godina. Kad joj je pružio vatru da pripali cigaretu, dlanom je zaštitila plamičak i
pri tom svojim dugim, hladnim prstima dodirnula njegovu ruku. Ta je letimična
intimnost bila toliko prozirna, da je Arkadij osjetio razočaranje, dok u njezinom
pogledu nije shvatio kako se ona zapravo samo poigrava. S njezinim izražajnim
očima čak bi i najneprivlačnija djevojka postala zanimljivom.
– Muškarci iz Specijalne komisije obično puše bolje cigarete, moram
primijetiti. – Požudno je uvukla dim. – Zar vam je stalo do toga da me odavde
izbace? Onda ću morati naći drugo mjesto.
– Nisam ni iz Specijalne komisije ni iz KGB-a. Evo. – Arkadij joj pokaže
svoju službenu iskaznicu.
– Neka razlika doduše postoji, ali ne osobito velika. – Vrati mu iskaznicu.
– I što glavni inspektor Renko želi od mene?
– Našli smo vaše klizaljke.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati o čemu on govori.
– Moje klizaljke! – nasmijala se. – Uistinu ste ih našli? Izgubila sam ih
prije nekoliko mjeseci.
– Našli smo ih na nogama mrtve žene.
– Baš dobro! Tako joj i treba! Znači da još uvijek ima pravde. Nadam se da
se smrzla. I nemojte me, molim vas, tako užasnuto promatrati. Znate li koliko
sam štedjela za te klizaljke? Pogledajte moje čizme. Hajde, pogledajte ih samo.
Crvena plastika njezinih čizama ispucala je duž oba patentna zatvarača.
Irina Asanova se iznenada osloni na njegovo rame i izuje jednu čizmu. Noge su
joj bile duge i vitke.
– Bez postave. – Protrlja prste na nozi. – Jeste li maloprije vidjeli režisera?
Obećao mi je talijanske čizme postavljene krznom, ako spavam s njim. Što biste
mi vi savjetovali?
Činilo se da je ozbiljno postavila pitanje. – Zima je skoro prošla –
odgovori Arkadij.
– U pravu ste. – Ponovo navuče čizmu.
Osim njezinih nogu Arkadija se dojmila i njezina otvorenost. Toj je mladoj
ženi čini se bilo svejedno što je on o njoj mislio.
– Mrtva – ponovi ona. – Sad mi je već bolje. Prijavila sam krađu na
klizalištu i kod milicije, kao što znate.
– Gubitak ste prijavili četvrtog februara, iako svoje klizaljke, navodno,
niste vidjeli još od trideset i prvog januara. Zar ste tek poslije četiri dana
primijetili da vam nedostaju?
– Zar se vama ne događa da primijetite kako vam nešto nedostaje tek kad
to želite upotrijebiti? Trebalo mi je stanovito vrijeme da rekonstruiram gdje sam
ih ostavila. Onda sam odmah otišla na klizalište. Ali, bilo je prekasno.
 – Jeste li se u međuvremenu sjetili još nečeg, što ste možda zaboravili
spomenuti kod prijave na miliciji? Sumnjate li možda konkretno u nekog tko je
mogao ukrasti vaše klizaljke?
Ona odmahnu glavom. – To je mogao učiniti bilo tko.
– Tu ste u pravu – potvrdi Arkadij.
– Jedan glavni inspektor ne bi došao ovamo samo zato da mi kaže kako su
moje klizaljke nađene – primijeti ona. – Već sam rekla miliciji sve što znam.
Što zapravo hoćete?
– Mlada žena koja je nosila vaše klizaljke je ubijena. Ona i njezina dva
pratioca.
– Kakve to veze ima sa mnom?
– Mislio sam da ćete nam možda pomoći.
– Mrtvima se više ne može pomoći. A vama sigurno neću pomoći. Nekad
sam studirala pravo. Ako me želite uhapsiti, morate sa sobom povesti
milicionara. Namjeravate li me uhapsiti?
– Ne, ja...
– Onda idite, molim vas, ukoliko ne želite da izgubim posao. Ljudi vas se
ovdje boje. Obećajte mi da se nećete vratiti?
Arkadij se čudio sam sebi što je slušao njezine smiješne komentare. S
druge strane je imao razumijevanja za probleme delegiranih studenata koji su
morali prihvatiti bilo kakav posao, samo da ne izgube dozvolu boravka u
Moskvi i ne budu vraćeni kući. Za Irinu Asanovu to bi značilo povratak u Sibir.
– U redu, neću više dolaziti – odgovori.
– Hvala. – U njezinom se ozbiljnom pogledu nazirala molba. – Možete li
mi dati još jednu cigaretu prije no što odete?
– Evo, zadržite cijelu kutiju.

Kad je Arkadij ušao u ured sudskog patologa, Levin je sjedio pred

šahovskom pločom. Nije dizao pogled s crnih i bijelih figura.
– Crni je na potezu – reče.
– Smijem li? – upita Arkadij.
Glavni inspektor skinu sve figure s ploče i u sredinu stavi tri crna pješaka.
– Zvijer, Ljepotica i Crvenokosi.
– Što radite? – Levin ga zapanjeno pogleda.
– Mislim da ste nešto previdjeli.
– Otkud vam ta ideja?
– Odmah ćete čuti. Tri žrtve, sve tri ubijene metkom kroz srce.
– Dvije su osim toga dobile i metak u glavu – primijeti Levin.
– Otkud znate koji su hici ispaljeni prvi?
 – Ubojica je postupao planski – nastavi Arkadij. – Mrtvacima oduzima
dokumente, prazni im džepove, unakazuje lica i odsijeca vrškove prstiju da bi
onemogućio identifikaciju. Osim toga preuzima dodatan rizik i muškarcima
ispaljuje još po jedan metak u glavu.
– Da bi bio siguran da su mrtvi.
– On zna da su mrtvi. Ne, on je kod jednog od dvojice ubijenih tim
metkom u glavu uništio još jednu mogućnost za identifikaciju.
– Možda im je pucao prvo u glavu, a tek onda u srce?
– Zašto onda nije i djevojci? Ne, prvo je jednom muškarcu ispalio metak u
glavu, a zatim, shvativši da se tako odao, puca i drugom u glavu.
Levin se dignu. – Zašto onda nije i djevojci ispalio metak u glavu?
– To ne znam.
– A ja vam kažem kao stručnjak, koji vi niste, da metak tog kalibra nije u
stanju unakaziti muškarce do te mjere da se više mogu identificirati. Osim toga,
ubojica im je već prije unakazio lica.
– Recite mi kao stručnjak, što su ti meci izazvali – obrati mu se ponovo
Arkadij.
– Pod pretpostavkom da su oba muškarca već bila mrtva... – Levin prekriži
ruke. – Uništeni su prije svega zubi kojima smo se već pozabavili.
Glavni je inspektor šutio. Levin otvori ladicu i izvadi dvije kutije s
natpisima GP1 i GP2. Iz kutije GP1 istrese na svoj ispruženi dlan dva gotovo
potpuno sačuvana sjekutića.
– Zdravi zubi – primijeti Levin. – Mogao je njima drobiti orahe.
Zubi u kutiji GP1 nisu bili tako dobro očuvani. Arkadij ugleda jedan
razbijeni sjekutić i malu, prozirnu vrećicu s krhotinama zuba.
– Najveći dio jednog zuba izgubio se u snijegu. Na ostacima smo našli
tragove ocakline, dentina, cementa, pulpe, nikotinske boje i olova.
– Možda neku plombu? – upita Arkadij.
– Devetogramsku – Levin upotrijebi žargonski izraz za metak. – Jeste li
sad zadovoljni?
– Ti su zubi pripadali Crvenokosom?
– Park Gorkog broj dva, do đavola!
Crvenokosi je ležao u pretincu hladnjaka u podrumu. Odvezli su ga u
prostoriju za seciranje. Arkadij je nervozno pušio.
– Maknite mi se sa svijetla! – Levin ga odgurnu u stranu. – Mislio sam da
vam se ovaj posao gadi?
U gornjoj čeljusti mrtvaca iz niza žućkasto obojenih prednjih zubi
nedostajala su oba sjekutića. Levin pincetom iz zubnog mesa iščeprka nekoliko
jedva vidljivih krhotina kosti i stavi ih na vlažan mikroskopski podložak. Zatim
se s tim staklenim podloškom odgega do mikroskopa na radnom stolu.
 – Znate li vi uopće što tražite ili samo nagađate? – upita Arkadija.
– Uglavnom samo nagađam, ali prazan sef vjerojatno nitko neće opljačkati.
– Mislite? – Patolog pogleda kroz mikroskop pomičući krhotine iglom.
Arkadij privuče stolicu i sjede, leđima okrenut mrtvacu. Levin je na podlošku
odvajao krhotinu po krhotinu.
– Poslao sam vam izvještaj kojeg vjerojatno još niste vidjeli – reče Levin.
– Vrškovi prstiju odrezani su velikim škarama, to jasno pokazuju usjeci na
gornjoj i donjoj strani. Tkivo s lica, međutim, nije skinuto skalpelom, nego prije
bih rekao izuzetno oštrim lovačkim nožem. – Na podlošku gotovo da više nije
bilo krhotina. – Evo, pogledajte ovo.
Pri uvećanju od dvjesta puta Arkadij ugleda ružičastu smjesu između
zubnih krhotina boje slonove kosti.
– Što je to?
– Gutaperka. Zub se zato tako smrskao, jer je bio mrtav i krt. Gutaperka je
prilikom liječenja korijena korištena za punjenje kanala živca u zubu.
– Nisam znao da je to uobičajeno.
– I nije u nas. To nije evropska metoda. Samo američki stomatolozi koriste
tu vrstu gutaperke. – Ugledavši Arkadijev osmijeh, Levin razvuče lice u
grimasu. – Nemate nikakvog razloga za tako pobjedonosan osmijeh.
– Uistinu nemam.
Vrativši se u ured, Arkadij napisa kratak izvještaj, kopiju priloži istražnoj
dokumentaciji, a original odnese pažljivo, kao da je riječ o odgodi smaknuća, u
susjednu zgradu. Jamskoj nije bio u uredu. Arkadij mu izvještaj položi posred
pisaćeg stola.

Kad se Paša poslije podne vratio u ured, zatekao je glavnog inspektora

kako sjedeći u košulji prelistava neki časopis. Pomoćnik glavnog inspektora
odloži magnetofon koji je nosio i zavali se u stolicu.
– Što je s tobom? Jesu li te prijevremeno strpali u mirovinu?
– Nisu, Paša. Pred sobom gledaš čovjeka kojemu je pošlo za rukom skinuti
svu odgovornost s grbače.
– Kako to misliš? Sad, kad sam uspio riješiti naš slučaj... Zar naš slučaj u
Parku Gorkog više ne postoji kao slučaj?
Arkadij mu ispriča što je doznao kod Levina.
– Američki špijun?
– To nas se više ništa ne tiče, Paša. Dovoljno je da je riječ o mrtvom
Amerikancu. Sad mora Pribluda preuzeti slučaj. – Arkadij zastane i doda: – Od
samog početka je trebao voditi istragu. Trostruko ubojstvo nije slučaj za nas.
 – Tipično za KGB! Ti lopovi! Kad im mi obavimo sav potreban pripremni
rad.
– Kakav pripremni rad? Nismo uspjeli identificirati mrtvace, a o tome tko
ih je mogao ubiti da i ne govorimo.
– Primaju dvostruko veće plaće od nas, imaju prodavaonice samo za sebe i
lude sportske klubove. – Paša je opet razvezao o svojoj najdražoj temi. – Možeš
li mi ti objasniti u kojem su pogledu oni bolji i zašto mene nikad nisu htjeli? Zar
sam ja možda kriv za to što mi je djed bio knez? Ne, moraš imati besprijekorno
čisto podrijetlo, barem deset generacija znoja i blata, ili govoriti najmanje deset
jezika.
– Što se znoja i blata tiče, Pribluda te u tome bez sumnje nedohvatno
nadmašuje. Međutim, u njegovo znanje stranih jezika čisto sumnjam.
– Govorio bih ja i francuski i kineski da mi odobre potrebno školovanje –
nastavi Paša.
– Govoriš njemački.
– Njemački zna svatko. Ne, to je opet tipično za moju nesreću! Mi se
mučimo i ubijamo od posla, a KGB-ovci bivaju nagrađeni.
Arkadij se dignu i prijeđe u Nikitin ured. Inspektora za suradnju među
organima pravosuđa nije bilo. Arkadij iz njegovog stola izvadi ključ i otvori
drveni ormarić u kome se nalazio telefonski imenik i četiri boce votke. Uze
samo jednu bocu.
– Zar bi uistinu više volio biti u KGB-u nego dobar kriminalist? – upita
Pašu. Taj je samo tužno buljio u pod. Arkadij napuni dvije čaše votkom. – Da
popijemo nešto!
– U čije ime? – promrmlja Paša.
– Za tvog djeda. Za kneza! – predloži Arkadij.
Paša se zacrveni od neugodnosti. Krišom pogleda kroz otvorena vrata
prema hodniku. – Za cara! – doda Arkadij.
– Molim te! – Paša se dignu i zatvori vrata.
– Pa onda pij napokon!
Poslije druge čaše Pašino se raspoloženje vidno popravilo. Nazdravljali su
Levinovom sudskopatološkom instinktu, neumitnoj pobjedi sovjetskog
pravosuđa i otvaranju morskog puta do Vladivostoka. Napokon Arkadij zamoli
Pašu da mu ispriča, kako je »riješio« slučaj.
Paša slegnu ramenima, međutim, glavni je inspektor inzistirao na tome da
čuje njegov izvještaj. Tko je cijeli dan proveo razgovarajući sa starim
babuškama, zaslužio je barem malu nagradu.
– Pa dobro, sjetio sam se – započe Paša kao nerado – da snijeg možda nije
bio jedini koji je prigušio hice. Pošto sam najveći dio dana proveo ispitujući
ulične prodavačice, stigao sam i do one male starice koja je mijenjala
gramofonske ploče, kad po zimi klizačima počnu puštati glazbu. Sjedila je u
maloj prostoriji u zgradi na početku ulice Krimski val. Upitao sam je: »Svirate li
i glasnu muziku?« Samo je zurila u mene. Opet sam je pitao: »Imate li neki
određeni program kojeg se svakog dana pridržavate?« I dalje je nijemo buljila u
mene. Pogledao sam snop longplejki kraj nje i ustanovio da su ploče označene
brojkama od jedan do petnaest. S obzirom na to da možemo pretpostaviti da su
ubojstva počinjena predvečer, prekapam snop ploča odostraga. Broj petnaest je
naravno potpourri iz »Labuđeg jezera«. A broj četrnaest? Ništa manje nego
»Uvertira za 1812« s topovima, bubnjevima i trubama. Napokon mi sviće. Zašto
su ploče numerirane? Dižem jednu uvis i pitam je: »Koliko ih glasno puštate?«
Starica uopće ne reagira; nije ni čula moje pitanje, jer je gluha! Gluha starica
pušta glazbu u Parku Gorkog!

Posljednji zimski vikend u prirodi. Brisači su se uporno borili protiv

velikih i mekih, bijelih pahulja snijega. Boca votke morala bi poslužiti kao
protuteža pokvarenom grijanju u kolima.
Zoja je sjedila straga s Natašom Mikojan, Arkadij sprijeda do Mihajla
Mikojana, svog najstarijeg prijatelja. Njih su dvojica zajedno prošla komsomol,
vojsku, Moskovski univerzitet i pripravnički staž za pravnike. Obojica su gajila
iste ambicije, lumpala u istim društvima, zanosila se istim pjesnicima, a
ponekad su čak voljeli i iste djevojke. Vitak, gracilan Miša sa svojim je dječjim
licem uokvirenim gustom, kovrčavom, crnom kosom odmah poslije završenog
pripravničkog staža pristupio Gradskom kolegiju odvjetnika. Odvjetnici javno
nisu zarađivali više od sudaca – otprilike dvije tisuće rubalja mjesečno. Tajno bi
im njihovi klijenti, međutim, plaćali dvostruke i trostruke honorare, tako da si je
Miša mogao priuštiti dobra odijela, prsten s rubinom na malom prstu, krznene
kapute za Natašu, vikendicu i Žiguli s dvoja vrata.
Crnokosa Nataša, toliko sitna da je mogla nositi dječju konfekciju, radila je
kao urednica u novinskoj agenciji Novosti i svake je godine odlazila na pobačaj.
Nije podnosila pilule za kontracepciju, ali je njima opskrbljivala svoje
prijateljice.
Njihova se dača nalazila tridesetak kilometara istočno od Moskve. Miša je
kao i obično pozvao više od pola tuceta prijatelja na vikend. Kad su stigli
domaćini sa svojom pratnjom, natovareni kruhom, konzerviranim haringama i
bocama votke i upravo počeli otresati snijeg s čizama, pozdravili su ih jedan
mladi par koji je baš voskom podmazivao skije i neki debeli muškarac čiji je
džemper gotovo puknuo kad se sagnuo da natrpa drva u otvoreni kamin. Zatim
su počeli stizati i ostali gosti: poznati filmski režiser s ljubavnicom i baletan
kojeg je njegova neugledna žena u stopu slijedila kao patka predvodnika.
Pridošlice su se presvukle za trčanje po snijegu – muškarci u jednoj prostoriji,
žene u drugoj.
Zoja je odlučila ostati s Natašom koja se još uvijek oporavljala od
posljednjeg prekida trudnoće. Vani je snijeg prestao padati; novi je snijeg poput
debelog, bijelog prekrivača zastirao brežuljkasti krajolik.
Miša je uživao da provlači trag svojih skija kroz brezovu šumu. Arkadij se
zadovoljavao da ga prati i povremeno zastaje diveći se snježnoj prirodi. Trčao je
dugim, elastičnim koracima i svaki put bez problema sustizao Mišu koji je jurio
naprijed. Poslije jednog sata su zastali da bi Miša skinuo led koji mu se stvorio
između cipela i skija. Arkadij ga je promatrao, oslonjen na štapove.
Miša je postupao s ledom isto onako kako je nastupao na sudu: dramatično
i s puno energije. Još kao dijete imao je najprodorniji glas – brodić s ogromnim
jedrima. Žestokim je, naglim pokretima udarao po skijama.
– Arkaša, imam problema. – Spusti skije na tlo.
– O kome se radi ovog puta?
– Nova tipkačica, mlada kao rosa, nema ni devetnaest. Bojim se da je
Nataša posumnjala. Pa da, gotovo se ne bavim sportom, ne igram šah; što mi
onda ostaje u slobodno vrijeme? Najsmješnije od svega je to da sam potpuno
lud za malom, iako je to vjerojatno najnenaobraženija osoba koju sam ikad
upoznao. Takva avantura zapravo nije nimalo ugodna kad si sam pogođen. A
prije svega nije jeftina. – Miša uzdahnuvši otkopča vjetrovku i izvuče bocu
vina. – Dobar francuski Sauternes kojeg mi je donio baletan. Navodno najbolje
desertno vino na svijetu. Hoćeš li malo?
Miša pažljivo izvadi čep i prijatelju pruži bocu. Arkadij otpi gutljaj. Vino
boje jantara bilo je slatko poput šećera.
– Slatko? – upita Miša, kad je Arkadij razvukao lice u grimasu.
– Nije toliko slatko kao neka ruska vina – odgovori Arkadij patriotski.
Naizmjence su pili iz boce. Oko njih padao je snijeg s drveća; ponekad s
muklim treskom, ponekad jedva čujno. Arkadij je volio Mišino društvo. Najviše
onda, kad bi Miša šutio.
– Da li te Zoja još uvijek gnjavi s partijom? – upita Miša.
– Ja sam član partije, imam partijsku knjižicu.
– Jadan si ti član. Što bi te stajalo da si malo aktivniji? Jedanput mjesečno
odeš na sastanak i onda još tamo pročitaš novine. Jedanput godišnje su izbori, a
dva do tri puta godišnje skupljaju potpise za neku osudu Kine ili Čilea. Ti ne
činiš čak ni to. Imaš partijsku knjižicu samo zato, što inače ne bi mogao biti
glavni inspektor. To svi znaju i zato bi ti bilo pametnije da se malo češće
pokažeš na partijskom sastanku.
– Za svaki izostanak imam dobro opravdanje.
– Naravno. Nije ni čudo da je Zoja bijesna. Trebao bi misliti malo i na nju.
Sa svojim sposobnostima mogao bi lako postati inspektor pri Centralnom
komitetu. Onda bi putovao uzduž i poprijeko po zemlji, kontrolirao mjesnu
miliciju, vodio kampanje i brinuo se za to, da se milicijski generali pred tobom
useru u gaće.
– Ne zvuči osobito primamljivo.
– To nije nikakav argument. Važno je da bi mogao kupovati u
prodavaonicama za Centralni komitet, povremeno smio otići u inozemstvo i
imao veze s ljudima koji u Centralnom komitetu kroje kadrovsku politiku. Bio
bi na putu u sam vrh. – Miša upitno pogleda Arkadija. – Ali, kao što vidim, na
pamet ti ne pada poslušati moje argumente. Zašto ne razgovaraš s Jamskojem?
Simpatičan si mu.
– Uistinu?
– Što je njega učinilo tako poznatim, Arkaša? Slučaj Viskov. Jamskoj je
pred Vrhovnim sudom napao aparat koji je mladog radnika Viskova krivo
optužio na petnaest godina zatvora zbog ubojstva. I baš da moskovski javni
tužilac Jamskoj postane veliki borac za građanska prava! A tko je taj slučaj
iznova pokrenuo? Ti! Tko je otišao Jamskoju s prijetnjom da će slučaj objaviti u
stručnim novinama, i prisilio ga da djeluje? Ti! Zašto je Jamskoj iznenada
odlučio postati junakom u toj priči? Dosta toga on tebi duguje. A s druge bi mu
strane možda bilo i drago da te unaprijede, pa da te se onda riješi.
– Otkad ti imaš veze s Jamskojem? – upita Arkadij sa zanimanjem.
– Nedavno sam imao posla s njim. Zbog jednog klijenta koji je tvrdio da
sam zahtijevao previsoki honorar. A honorar uopće nije bio previsok, jer sam
postigao da tu svinju oslobode. Javni je tužilac pokazao nevjerojatno puno
razumijevanja u toj stvari. U razgovoru je spomenuto i tvoje ime. Meni je ta
stvar mogla slomiti vrat, više o tome ne bih mogao kazati.
Miša da je tražio tako bezobrazno visok honorar da se njegov oslobođeni
klijent javno žalio? Arkadij nikad nije ni pomišljao da bi njegov prijatelj mogao
biti u toj mjeri korumpiran. Činilo se da je i Mišu ta činjenica tištila.
– A pri tom sam ga oslobodio! – Miša odmahnu glavom. – Zašto li sam
samo tražio toliko novaca?
Arkadij se potrudi da promijeni temu razgovora. – Prije dva dana sam sreo
Viskovljeve roditelje – započe. – Otac mu sad vodi snack-bar na Paveletskom
kolodvoru. Kakvu su samo odiseju ti ljudi proživjeli!
– Arkaša dovodiš me do očajanja! – grunu njegov prijatelj. – Zar zaista ne
shvaćaš koliko je važno kontaktirati s pravim ljudima? – Miša nastavi tišim
glasom. – Čuo sam za one leševe u Parku Gorkog i o tvom najnovijem sukobu s
majorom Pribludom. Jesi li ti još uopće pri sebi?
Kad su se vratili, Nataša je bila sama u kući.
– Zoja je izašla s ljudima iz susjedne daće – objasni Arkadiju. – S nekim
muškarcem koji ima njemačko prezime.
 – Misli na Schmidta. – Miša je kraj kamina skidao čizme i nastavio. –
Sigurno ga poznaješ, Arkaša. Schmidt iz Moskve. Tek je nedavno preuzeo daču.
Možda je to Zojin novi ljubavnik.
Miša je pročitao na Arkadijevom licu zaprepaštenje. Zacrvenio se i
otvorenih se usta ukočio držeći čizme i dalje u ruci.
– Odnesi čizme u kuhinju da se ocijede – obrati se Nataša Miši. Zatim
Arkadija posjednu na kauč, i dok je njezin muž nespretno izlazio natoči
Arkadiju i sebi votku.
– Glupan! – reče Nataša gledajući za Mišom.
– Nije znao što govori. – Arkadij isprazni čašu u dva gutljaja.
– To je njegova metoda, nikad ne zna što kaže. A kaže sve, pa prema tome
ponekad mora biti i u pravu.
– Ali ti znaš što govoriš? – upita je Arkadij.
– Ja sam Zojina prijateljica. Ja sam i tvoja prijateljica. Ali sam ipak više
njezina prijateljica. I godinama joj već savjetujem da te napusti.
– Zašto?
– Zato što je ne voliš, inače bi učinio sve da je usrećiš. Činio bi sve ono što
Schmidt radi. Njih su dvoje kao stvoreni jedno za drugo. – Nataša dospe još
votke. – Zašto još stojiš na putu njihovoj sreći? – Otpi gutljaj i zakikoće. –
Dobro znam da ti je ona dosadna. Dvije, tri godine bila je posve zabavna, ali sad
priznajem čak i ja da je dosadna. A ti to nisi. – Nataša mu prstom prijeđe po
zapešću. – Ti si jedini zanimljiv muškarac kojeg još poznajem.
Nataša si natoči i treću votku, prije no što se blago teturajući uputi u
kuhinju i ostavi Arkadija samog na kauču. Miša i Nataša ukrasili su cijelu
prostoriju ikonama i čudno rezbarenim statuama. Zlato ikona reflektiralo je
vatru u kaminu. Arkadij je zurio u jednu od ikona, bogorodicu. Njezino
bizantinsko lice s izražajnim očima nije ga podsjećalo ni na Zoju ni na Natašu
nego na mladu ženu iz Mosfilma.
– Za Irinu! – Podigao je čašu.

Oko ponoći svi su se gosti ponovo našli u kući, svi do jednog pijani. Na
bifeu je bilo složeno hladno meso, hrenovke, riba, blini, sir, kruh, kiseli
krastavci, pa čak i kavijar. Netko je glasno recitirao stihove. Na drugom kraju
prostorije nekoliko je parova plesalo uz mađarsku imitaciju Bee Geesa. Miša je
s očitom grižnjom savjesti sjedio u naslonjaču i promatrao Zoju koja je sjedila
tijesno priljubljena uz Schmidta.
– Mislio sam da ćemo ovaj vikend provesti zajedno – reče Arkadij, ostavši
malo kasnije sam sa Zojom u kuhinji. – Što odjednom Schmidt ovdje traži?
– Ja sam ga pozvala. – Izašla je s bocom vina.
 Schmidt podignu čašu nazdravljajući joj. – Za Zoju Renko koju je
Općinski odbor odabrao da sljedećeg tjedna na sjednici Gradskog komiteta
održi glavni referat, zbog čega se svi njome ponosimo, a osobito njezin muž.
Arkadij je baš u tom trenutku izašao iz kuhinje i svi su pogledali u njega –
svi osim Schmidta, koji je namigivao Zoji. Nataša spasi Arkadija iz neugodne
situacije tutnuvši mu čašu u ruke. Schmidt i Zoja se digoše da uz sladunjavu
glazbu nekog gruzijskog šlagera zaplešu.
Po njihovom se držanju moglo zaključiti da ne plešu prvi put zajedno.
Schmidt je usprkos proćelavosti imao sportski istrenirano tijelo, dobro plesao i
energično isturene brade vodio. Imao je snažan potiljak gimnastičara i očale s
tamnim koštanim okvirom poput partijskog mislioca. Kada se Zoja priljubila uz
njega, posjednički ju je obujmio rukama.
– Za druga Schmidta! – Miša se vratio s bocom u ruci i teturajući ustao,
kada je pjesma završila. – Ne pijemo u zdravlje druga Schmidta zato što si je
osigurao fotelju u Općinskom komitetu u kojoj rješava ukrštene riječi i usput
prodaje ukraden uredski materijal, jer sam koliko se sjećam i sam znao donijeti
kući poneku spajalicu iz ureda. – Otpivši gutljaj iz boce, obrisa usta dlanom i
skrivajući nelagodu lagano se osmijehnu. – Ne pijemo u njegovo zdravlje zato
što on odlazi na političke seminare na Crno more, jer i ja sam prošle godine
smio letjeti u Murmansk. I ne pijemo u njegovo zdravlje zato što sa svojom
čajkom smije gaziti nedužne pješake, jer mi se vozimo najboljom podzemnom
željeznicom na svijetu. Ne, ni iz jednog od tih razloga ne pijemo u zdravlje
druga Schmidta. Pijemo u njegovo zdravlje zato što je tako dobar komunist!
Schmidt se prisili na osmijeh.
Gosti su sjedili, plesali, pričali i bivali sve pijaniji i glasniji. Arkadij je
stajao nekoliko minuta u kuhinji kuhajući si kavu, prije no što je primijetio kako
se režiser iza vrata ljubaka sa ženom baletana. Okrenuo se i naglo izašao iz
kuhinje ne ponijevši šalicu s kavom. U dnevnoj sobi Miša je plesao, pospano
položivši glavu Nataši na rame. Arkadij se uspne uz stepenice do svoje spavaće
sobe i upravo htjede otvoriti vrata, kad iz nje izađe Schmidt i za sobom ih
zatvori.
– Pijem u tvoje zdravlje – prošapta Schmidt – jer ti je žena sila u krevetu.
Arkadij mu zabi pesnicu u želudac. Kad se iznenađeni Schmidt odbio o
dovratak, lijeva ga je pesnica pogodila u usta. Schmidt pade na pod i otkotrlja se
niz stepenice. Na dnu stepenica padnu mu očale s nosa i počne povraćati.
– Što se tu događa? – Zoja je stajala na pragu spavaće sobe.
– Ti to barem znaš – odgovori joj Arkadij.
Izraz njezina lica odavao je mržnju i strah; za Arkadija je iznenađujuće bilo
samo olakšanje koje se također očitovalo.
– Pokvarena životinjo – prosikta Zoja i odjuri niz stepenice da se pobrine
za Schmidta.
 – Samo sam mu rekao laku noć – Schmidt rukom potraži očale. Zoja ih
nađe, obrisa o svoj džemper i pomognu sekretaru Općinskog komiteta da se
digne na noge. – I takav tip je isljednik? – Schmidt pažljivo dodirnu rasječenu
usnu. – Taj tip je lud!
– Lažljivče! – urlao je Arkadij.
Nitko nije obraćao pažnju na njega. Arkadij prekasno shvati da ga je
Schmidt htio samo izazvati. Ne, ovog se puta nisu tucali – ne pod krovom
njezine prijateljice i ne dok joj je muž prisutan. Arkadij je povjerovao u laž, jer
je bila iskrenija od njegovog braka. Izopačenog li svijeta: Zoja užasnuta i
bijesna na Arkadija, a Arkadij, prevareni muž, postiđen svojim postupkom.
S ulaznih vrata u daču promatrao je kako Schmidt i Zoja odlaze. Iznad
breza sjao je puni mjesec.
– Žao mi je – neprekidno je ponavljao Miša, dok je Nataša zamišljeno
šuteći prala pod u hodniku.

– Radili ste kao i uvijek uzorno – primijeti Jamskoj. – Vaše iznenadno

otkriće da je jedna od žrtava popravljala zube kod inozemnog zubara, odjeknulo
je poput bombe. Odmah sam zatražio da organi državne sigurnosti izvrše
temeljitu provjeru. Uz pomoć kompjutora ovog su vikenda provjereni svi
stranci, poznati u Sovjetskom Savezu. Međutim, opis ubijenog ne odgovara ni
jednom, a također nijedan nije prijavljen kao nestao. Po mišljenju analitičara
riječ je o građaninu Sovjetskog Saveza koji je za vrijeme boravka u inozemstvu
bio kod nekog američkog ili evropskog zubara. S obzirom na to da su svi stranci
koji dolaze u obzir provjereni, meni ne preostaje ništa drugo nego da se
priključim tom mišljenju.
Javni je tužilac govorio ozbiljno i iskreno.
– Sada moram ja, kao javni tužilac, Arkadije Vasiljeviču, donijeti odluku
da li će odgovornost za daljnju istragu prijeći na KGB ili ćete je nastaviti vi s
vašim provjerenim metodama. Već je sama mogućnost da se kod jednog od
ubijenih možda radi o strancu dovoljno uznemiravajuća. Što znači, da ćete
možda biti prisiljeni prekinuti s istragom. Ne bi li stoga bilo pametnije već sada
predati istragu KGB-u?
Jamskoj zastane kao da uistinu razmišlja o tom pitanju.
– Što će se, međutim, dogoditi ako vam oduzmem istragu i predam je
KGB-u? Za nas je to veliki korak unatrag. Jer, ubijeni je najvjerojatnije ipak bio
Rus, to dokazuje tipična ruska metalna krunica, koju je imao uz onaj u
inozemstvu liječen zub. Da su drugi ubijeni i mlada žena bili sovjetski građani,
izvan je svake sumnje. Počinitelj ili počinitelji kao i svi oni koje obuhvaća naša
istraga također su Rusi, tako da nemam nikakvih prava da bez opipljivih dokaza
oduzmem istragu MVD-miliciji, naime vama. Kako da ispunim svoju dužnost i
očuvam građanska prava, ako to učinim. Koliko vrijedi vaša nezavisnost, ako se
svojevoljno predajete čim nastupe poteškoće? Ne, ne smijemo se izvlačiti od
odgovornosti. Po mom uvjerenju to bi bila temeljna pogreška.
– Što bi vas moglo uvjeriti u suprotno? – upita Arkadij.
– Da dokažete da jedan od ubijenih ili sam počinitelj nije bio sovjetski
građanin.
– To vam ne mogu dokazati – prizna Arkadij. – Ali sam uvjeren da je jedan
od ubijenih bio stranac.
– Na žalost to nije dovoljno – reče javni tužilac s uzdahom, kao da se
obraća nedoraslom djetetu.
– U toku vikenda mi je palo na pamet čime su se ubijeni mogli baviti –
ubaci Arkadij prije no što ga je Jamskoj stigao otpustiti.
– Čime to?
– Na njihovoj odjeći nađeni su tragovi gipsa, piljevine i zlata. Time se
rekonstruiraju ikone. A ikone su vrlo tražene na crnoj burzi. Najviše ih traže
inozemni turisti, kupuju i pokušavaju ilegalno iznijeti iz zemlje.
– Nastavite samo!
– Držim da je moguće, da je jedan od ubijenih bio stranac koji je imao veze
s crnom burzom, u koju su ovdje u Moskvi upleteni mnogi stranci. Kako bismo
bili potpuno sigurni da nemamo posla ni sa kakvim strancem, zahtijevam od
majora Priblude magnetofonske vrpce i protokole svih saslušanja svih stranaca
koji su u toku januara i februara boravili u Moskvi. KGB na to sasvim sigurno
neće pristati, ali tražim da moj zahtjev i njegovo odbijanje ostanu zabilježeni u
pismenom obliku.
Jamskoj se osmijehnu. Oba muškarca su i predobro znala da će takav
službeni zahtjev natjerati majora Pribludu da što prije preuzme istragu.
– Uistinu to namjeravate? To je vrlo provokantan, a po mišljenju mnogih
čak i nečuven zahtjev.
– Da, uistinu to namjeravam učiniti – potvrdi Arkadij.
Jamskoju je trebalo više vremena da odbije njegov zahtjev no što je
Arkadij očekivao. Bilo je nečeg u njegovom prijedlogu, što je očito privlačilo
javnog tužioca.
– Vaša me inventivnost uvijek iznova iznenađuje, moram priznati. Do sada
je vaš instinkt uvijek bio nepogrešiv. Osim toga. vi ste po rangu najviši
moskovski istražitelj. Pretpostavimo da se vaša zamisao može ostvariti, zar biste
provjerili sve strance koji nisu diplomati?
Arkadij je bio toliko zapanjen, da je samo nijemo kimnuo.
– U redu, to se može srediti. – Jamskoj nešto pribilježi. – Ima li još nešto?
 – Sve magnetofonske vrpce i svi protokoli koji su snimljeni ili se snimaju
otkako su leševi pronađeni – brzo ubaci Arkadij. Tko zna kada će javni tužilac
biti tako velikodušnog raspoloženja? – Istraga će se morati proširiti i na druga
područja.
– Poznajem vas kao inventivnog i marljivog isljednika. Svako dobro u
vašem radu, Arkadije Vasiljeviču!
Na stolu za seciranje ležala je Ljepotica.

– Andrejevu je potreban i vrat – reče Levin.

Patolog Ljepotici pod potiljak ugura drveni klin, tako da joj se vrat odigao
od stola, a zatim joj izvuče kosu i prebaci ju preko lica. Pažljivo odvoji glavu od
tijela. Arkadij nije imao cigareta; duboko je udahnuo i zadržao zrak.
Levin presiječe kičmu između šestog i sedmog vratnog kralješka. Kad je
prepilio i vrat, glava bi se skotrljala sa stola, da je Arkadij nije refleksnim
pokretom zadržao i vratio na stol.
– Zadržite je samo, glavni inspektore, ionako vama pripada.
Arkadij obrisa ruke. Glava se već počela lediti. – Potrebna mi je neka
posuda.

Etnološki institut Akademije znanosti, smješten neposredno uz sam Park

Gorkog, nije se bavio samo prethistorijskim nalazima nego je od završetka rata
rekonstruirao i više od stotinu lica ubijenih zbog identifikacije. Taj je postupak
spadao među specijalitete moskovske milicije. Neke su se rekonstrukcije
sastojale od običnih, primitivnih gipsanih odliva; druge, koje su potjecale od
Andrejevih ruku, zapanjivale su ne samo vjernošću detalja nego i izrazom lica.
Otkrivanje neke glave koju je Andrejev modelirao, pred sudom, za javnog bi
tužioca uvijek iznova predstavljalo veličanstveni trijumf.
– Izvolite! Samo naprijed!
Arkadij je, slijedeći glas, ušao u atelje, prepun staklenih ormara krcatih
glavama. Kroz prozor na stropu svjetlo je padalo na stol na kome je Arkadij
prepoznao različita poprsja. S visoke stolice skliznu patuljasti čovuljak, s
rukama i laboratorijskom pregačom bijelima od gipsa. Andrejev.
– Vi ste onaj glavni inspektor koji je nazvao?
– Da. – Arkadij se osvrnu tražeći mjesto da odloži posudu.
– To što imate u rukama možete odmah odnijeti sa sobom – reče mu
Andrejev. – Nemam namjeru modelirati glavu za vas. Za miliciju radim samo
onda ako je slučaj neriješen više od godinu dana. Jedini način da se barem
donekle zaštitim. Čudili biste se da znate kako je milicija često u stanju riješiti
neki slučaj za godinu dana vlastitim snagama. Trebao vam je to netko kazati.
 – Znao sam za to.
Kako glavni inspektor nije pokazivao ni najmanju želju da izađe iz ateljea,
Andrejev ga poče pažljivo promatrati i napokon upita:
– Vi ste Renkov sin, zar ne? Vidio sam mnoge njegove fotografije,
međutim, niste mu nimalo slični.
– Nemojte zaboraviti da sam ipak imao i majku.
Andrejev se nasmija i pokaže prstom na Arkadijevu posudu.
– No dobro, pokažite mi što ste mi donijeli. Možda je netko od mojih
kolega spreman da izgubi svoje vrijeme za vas.
Andrejev se ponovo pope na stolicu da upali neonsku svjetiljku iznad neke
vrste rotirajućeg podloška. Arkadij otvori posudu, izvadi glavu i stavi je na
podložak. Andrejev blago prođe prstima kroz njezinu dugu, smeđu kosu.
– Mlada žena, stara otprilike dvadeset godina, Evropljanka, prilično
simetrična – primijeti. Andrejev odbijajući podignu ruku, kad je Arkadij zaustio
da mu ispriča o tri leša u Parku Gorkog.
– Nemojte ni pokušavati da u meni pobudite zanimanje za vaš slučaj.
Nekoliko glava više ili manje za mene ništa ne znače. Samo moram priznati da
je ova prilično rijetko unakažena.
– Ubojica misli da joj je toliko unakazio lice da je potpuno
neprepoznatljivo – reče Arkadij. – Samo ga vi možete rekonstruirati.
Andrejev blago gurnu podložak i glava se stade lagano okretati.
– Vi ste umjetnik posebnih sposobnosti, profesore.
– I moje kolege rade zgodne rekonstrukcije. Ja imam važnijeg posla.
– Što može biti važnije od činjenice da su dva muškarca i ova mlada žena
ubijeni zapravo pod vašim prozorom?
– Ja samo rekonstruiram, glavni inspektore. Ne mogu im vratiti život.
Arkadij spusti praznu posudu na pod. – Meni je dovoljno lice.

U zatvoru Lefortovo na istoku grada čuvar se, zajedno s Arkadijem,

rasklimanim dizalom spustio u podrum. Gdje li je Zoja sad? Nazvala je da ga
obavijesti kako se više neće vraćati u zajednički stan. Kad bi pomislio na nju,
sjetio bi se prvenstveno izraza njezinog lica na vratima spavaće sobe u Mišinoj
dači: Zoja je trijumfirala kao da je on protivnik koji je prerano odigrao adut.
Trenutno ga je, međutim, zaokupljao posve drugi fenomen. Jamskoj je uistinu
zatražio magnetofonske snimke od Priblude, a Andrejev je napokon ipak pristao
da rekonstruira glavu ubijene. Pod krivim pretpostavkama i bez da je to Arkadij
uistinu želio, ipak je otpočela prava istraga.
U podrumu Arkadij prođe niz hodnik pun željeznih vrata, otvori jedna i
nađe se licem u lice s Čučinom, višim inspektorom za specijalne slučajeve, koji
je zajapuren u licu, sjajnog pogleda, rukama naglo pokrivao šlic užurbano
petljajući oko zatvarača. Mlada žena koja je sjedila ispred njega brzo okrenu
glavu i poče pljuvati u maramicu.
– Hej, što je... – Čučin svojim masivnim tijelom zakrči Arkadiju vidik.
Čučinu su izbili grašci znoja iznad gornje usne, kad je zakopčao sako i Arkadija
izgurao na hodnik.
– Preslušavanje? – upita Arkadij s neskrivenom ironijom.
– Nije nikakva politička, samo obična kurva – odgovori Čučin odmahujući
rukom.
Arkadij je došao da Čučina zamoli za uslugu. Međutim, s obzirom na
situaciju više nije morao moliti.
– Daj mi ključ od tvog ormara s dokumentacijom.
– Ne dolazi u obzir!
– Tužilac bi sigurno pokazao veliko zanimanje za tvoje metode
preslušavanja. – Arkadij zapovjednički ispruži ruku.
– Ne bi se usudio! – promrmlja Čučin promuklo. – Čekaj samo, ovo ću ti
vratiti.
Izvadi ključ i preda ga Arkadiju.

Arkadij rasprostre istražnu dokumentaciju po Čučinovom pisaćem stolu.

Nijedan inspektor nije volio pokazivati svoje spise kolegama; svi su bili
specijaliziram za svoje područje i radili isključivo sa svojim povjerenicima. A
prije svih ostalih, viši inspektor za specijalne slučajeve. Što su bili specijalni
slučajevi? Kad bi KGB htio uhapsiti sve koji su politički mislili drukčije, njihov
bi broj nadmašio njihovu važnost. Stoga su jedan dio takvih putem milicije
hapsili zbog navodnih krivičnih djela na koja je prosječan građanin već bio
navikao: krađa, šverc, ilegalna prodaja umjetnina i slično. Za istražitelje koji su
ozbiljno shvaćali svoj posao, takva bi fingirana hapšenja predstavljala uvredu.
Arkadij je Čučina, premda ga je – kao što je to među kolegama uobičajeno –
tikao, oduvijek ignorirao, koliko je god mogao, kao da na taj način može poreći
njegovo postojanje.
Arkadij primijeti kako se često u Čučinovim dokumentima spominje
»informant G«, »budni građanin G« ili »pouzdani izvor G«. Polovina svih
hapšenja u vezi s krađom ikona bila su u neposrednjoj vezi s informacijama tog
njuškala. Prelista Čučinove obračune: G. je stajao sa 1520 rublji na samom vrhu
svih plaćenih tipkaroša. Na drugom popisu nalazio se njegov telefonski broj.
Iz vlastitog ureda Arkadij nazove telefonsku centralu. Broj je pripadao
izvjesnom Fjodoru Golodkinu. Na stolu je stajao Pašin magnetofon. Arkadij
stavi novu vrpcu prije nego je okrenuo broj. Poslije petog zvonjenja dignuta je
slušalica, a da se na drugom kraju linije nitko nije javio.
 – Halo! Da li je Fjodor kod kuće? – upita glavni inspektor.
– Tko želi s njim govoriti?
– Prijatelj.
– Daj mi broj, da te mogu nazvati.
– Zar ne možemo odmah razgovarati?
Klik.

Kad su stigle prve pošiljke od Priblude, Arkadij je osjetio onu vrstu

zadovoljstva koje još može izazvati iluzija napretka. Od 20.000 soba u 13
moskovskih Intourist-hotela više od polovice bilo je opremljeno uređajima za
prisluškivanje i premda je samo oko pet posto uređaja bilo uvijek uključeno, a
niti razgovori nisu uvijek bilježeni i arhivirani, ipak je opseg materijala bio
zapanjujuće velik.
– Možda ćete naići na idiota koji otvoreno govori da želi kupiti ikone ili se
naći s nekim u parku, ali nemojte s tim računati – rekao je Arkadij Paši i Fetu. –
Ne gubite vrijeme čitajući bilješke o ljudima koje prati Intouristov vodič. Isto to
važi i za strane novinare, svećenike i političare; njih predobro čuvaju.
Koncentrirajte se na turiste ili strane poslovne partnere koji se ovdje dobro
snalaze, govore ruski i imaju stalne veze. Ljude koji vode kratke, zagonetne
telefonske razgovore i zatim napuštaju hotelske sobe. Na ovoj traci je zabilježen
glas švercera Golodkina da ga možete usporediti s ostalim snimcima. Moguće je
naravno da on nema nikakve veze s našim slučajem.
– Ikone? – upita Fet. – Kako smo do njih došli?
– Marksističkom dijalektikom – odgovori mu glavni inspektor. – Nalazimo
se u prijelaznom razdoblju komunizma u kojem ostaci kapitalističkog načina
mišljenja u pojedinaca još uvijek izazivaju sklonosti ka kriminalu. A što bi bila
veća kapitalistička relikvija od ikone? – Arkadij načne novu kutiju cigareta i
ponudi Paši. – Osim toga smo na odjeći ubijenih našli tragove gipsa i zlata. Gips
služi kao podloga na drvetu, a zlato se legalno koristi jedino za restauriranje
ikona.
– Mislite da se iza svega toga krije krađa umjetnina? – upita ga Fet. – Kao
u slučaju lenjingradskog Ermitaža? Tamo su električari iz krunskih lustera u
muzeju pokrali kristale, a uhvaćeni su tek poslije višegodišnje istrage.
– Ne, mislim da je riječ o krivotvorenju ikona, a ne krađi umjetnina. –
Arkadij pripali Paši cigaretu. – To bi ujedno objasnilo i piljevinu na njihovoj
odjeći.

Budući da je cijeli dan preslušavao vrpce, Arkadij jednostavno više nije

imao snage da ode kući i sam nešto priredi za jelo, tako da je po završetku
radnog vremena besciljno lutao gradom, dok se nije našao pred glavnim ulazom
u Park Gorkog, gdje je u malom snack-baru kupio dva odreska od mljevenog
mesa i zalio ih čašom limunade. Na klizalištu su nabijene djevojke u kratkim
suknjicama uvježbavale plesne korake uz šlagersku muziku koju je svirao neki
mladić na harmonici. Zvučnici su bili nijemi; gluha starica već je spremila
ploče.
Iza iskrzanih oblaka sunce je zalazilo. Arkadij prošeta parkom do
ogromnog vrtuljka. U jednoj od gondola, dignutoj na pola visine, iščekujući je
sjedio postariji bračni par. Pristali momčić za blagajnom prelistavao je časopis o
motociklima, očito ni ne pomišljajući da zbog dvoje umirovljenika otpusti
kočnicu. Kad je zapuhnuo svjež vjetar, gondole su se zaljuljale i starica se
bojažljivo priljubi uz svog muža.
Arkadij baci kovanicu na pult ispred blagajne. – Ali, želim se odmah
voziti, jasno?
Ogromni se vrtuljak pokrenu i uzdignu Arkadija iznad drveća u parku.
Premda je nebo na zapadu još bilo svijetlo, ulična je rasvjeta već bila upaljena i
jasno je mogao raspoznati koncentrične krugove moskovskih kružnih ulica.
Arkadij se udobno zavali u sjedištu gondole. Ispod njega prostirao se blago
valovit krajolik parka u kojem je mogao razaznati u ovo vrijeme neosvijetljenu
milicijsku stanicu i mrežu romantično isprepletenih stazica za šetanje. Otprilike
40 metara sjeverno od pješačkog puta, koji ide usporedo s Donskojom ulicom i
rijekom, ubijeno je troje ljudi. Usprkos sve slabijoj vidljivosti u sumrak, Arkadij
je bez poteškoća pronašao taj proplanak, jer je posred njega stajao čovjek s
džepnom svjetiljkom.
Čim se njegova gondola približila zemlji, Arkadij je iskočio. Do proplanka
je morao prevaliti otprilike pola kilometra; potrčao je dugim koracima,
povremeno se oklizujući na ledu i mukotrpno održavajući ravnotežu. Put se
vijugavo penjao uz brežuljak. Zoja je bila u pravu: trebao je svakog jutra
redovno gimnasticirati. To prokleto pušenje! Puteljak kojim se uspinjao
postajao je sve strmiji. Poslije trista metara Arkadijevi su koraci bili upola kraći
nego na početku; glasno je dahtao i činilo mu se da trči već satima. Baš kad ga
je počelo probadati u slabinama put se prestao uspinjali. Vjerojatno je to ionako
bio samo Fet koji se, iz tko zna kojeg razloga, ponovo vratio na proplanak.
Na istom mjestu na kojem su prije četiri tjedna patrolna kola skrenula s
pješačkog puta, Arkadij uspori tempo slijedeći tragove automobilskih kotača do
proplanka. Pod cipelama mu je škripao led. Svjetlo je nestalo, a nepoznati otišao
ili barem bio dovoljno pametan da ugasi džepnu svjetiljku. Kako su s proplanka
očistili sav snijeg, u mraku se nisu mogli raspoznati nikakvi obrisi. Arkadij je
čuo samo svoje dahtanje. Šuljao se uz rub proplanka od drveta do drveta.
Skrivajući se iza stabala pogledom je pretraživao metar po metar površine
očišćene od snijega. Upravo kad se ponovo htio pokrenuti, u malom se
udubljenju iz kojeg su izvađeni ubijeni, ponovo upalila džepna svjetiljka.
 Arkadij je izašao otprilike deset metara na proplanak kada se svjetlo
ugasilo.
– Tko je tamo? – glasno poviče.
Netko je bježao u mraku.
Arkadij pojuri za bjeguncem. Znao je da se proplanak s druge strane spušta
u šumarak. Iza toga nalazila se strmina koja se spuštala do nekoliko sjenica sa
šahovskim pločama, zatim još jedna pješačka staza, drveće, kameni zid,
Puškinov kej i opet strmina sve do Moskve.
– Stoj, stani! – derao se. – Milicija!
Nije mogao istovremeno vikati i trčati. Međutim, sustizao je bjegunca.
Koraci pred njim bili su teški – muški. Premda je Arkadij posjedovao službeno
oružje, nikad ga nije nosio. Bjegunac stignu do šumarka i nastavi trčati kroz
gusto šipražje. Arkadij se sjeti da je donji pješački put, a pogotovu kej,
osvijetljen. Zašavši i sam u šipražje podignu ruke da zaštiti lice.
Arkadij se pognu začuvši šum iza sebe, međutim, umjesto očekivanog
boksačkog udarca protivnik ga nogom pogodi u donji dio tijela. Arkadij se sruši,
instinktivno posegnu za bjegunčevom nogom, promaši je i osjeti snažan udarac
po potiljku. Arkadij uspije zabiti pesnicu u muškarčev želudac. Zatim bi
pripijen uz stablo, a muškarac mu čvrsto ispruženim prstima stade obrađivati
okolinu bubrega. Arkadij mu ustima napipa uho i čvrsto zagrize.
– Son of a bitch! – Psovka je bila jednoznačno američka i stisak kojim je
držao Arkadija popusti.
– Milicija... – Arkadij pokuša vikati, ali je uspio samo šaptati.
Udarac nogom odbaci ga licem u snijeg. Idiote! bjesnio je Arkadij na
samog sebe. U prvoj tuči poslije toliko godina glavni inspektor gubi ženu, a u
drugoj zove u pomoć!
Ponovo se osovi na noge, začu kako bjegunac trči kroz šipražje i pojuri za
njim. Padina se strmo obrušavala. Arkadij se poskliznu i otkotrlja niz snijeg.
Donji je puteljak bio potpuno prazan, međutim, Arkadij otkri bjegunca baš kad
je nestajao između stabala.
Arkadij u dva koraka pretrči puteljak, skoči i prizemlji na širokim leđima.
Dvojica se muškaraca rvajući otkotrljaše kroz snijeg sve dok nisu lupili o klupu.
Arkadij nepoznatom pokuša izvrnuti ruku iza leđa, međutim, protivnik mu se
uspio otrgnuti i osoviti na noge. Glavni inspektor mu podmetne nogu. Ali, čim
se nepoznati ponovo pridigao, za Arkadija više nije bilo nikakvih šansi:
protivnik ga jednom rukom opali po licu i prije no što je stigao reagirati,
nepoznati mu drugu pesnicu zabi u rebra pod srcem. Arkadij se stropošta na tlo.
Arkadij se iskoprca iz snježnog nanosa i teturavo krenu pritišćući lijevu
stranu grudi objema rukama. Kroz snijeg je između drveća stigao do kamenog
podzida, skliznuo niz njega i srušio se na pločniku Puškinovog keja.
 Nije bilo ni jednog pješaka. A još manje nekog iz milicije. Ulične svjetiljke
izgledale su mu kao nejasne i daleke svjetleće mrlje. Kamioni su, ni ne
primjećujući ga, prolazili. S naporom se uspije ponovo pridignuti i glavinjajući
prijeći preko ulice.
Moskva je nalikovala ledenoj traci širokoj 300 metara, a Krimski je most
bio udaljen najmanje kilometar. Znatno bliže, lijevo od Arkadija, most
podzemne željeznice vodio je preko zaleđene rijeke.
Do Moskve nisu vodile stepenice. Arkadij se dakle otkliže niz tri metra
visoki nasip i bolno prizemlji na stražnjici. Ponovo se pridignuvši nastavi
potjeru.
Muškarac je bio snažan, ali ne i brz. Premda je Arkadij blago šepao,
smanjio je bjegunčevu prednost. Ni na drugoj strani nije bilo stepenica, ali tamo
Arkadij ugleda pristanišne dokove izletničkih brodova koji su ljeti plovili
Moskvom.
Muškarac se zadihano zaustavi, osvrnu za Arkadijem i nastavi bježati.
Nalazili su se na udaljenosti otprilike 40 metara jedan od drugog, u sredini
zaleđene rijeke, kad se muškarac drugi put zaustavio i podigao ruku. Nehtijući i
Arkadij se zaustavi. Led je bio obasjan slabim svjetlom, očito refleksijom ulične
rasvjete s obiju obala što je Arkadiju omogućilo da pred sobom razazna krupan
muški lik u zimskom kaputu, s kapom na glavi. Nije mu uspio raspoznati lice u
sjeni kape.
– Gubi se! – obrati se muškarac Arkadiju na ruskom.
Kad je glavni inspektor zakoračio prema bjeguncu, muškarac izvuče desnu
ruku iz džepa kaputa. Arkadij ugleda cijev revolvera. Muškarac je nišanio
objema rukama, kako to kriminalisti uče na obuci, i Arkadij se baci na led. Nije
začuo pucanj i nije vidio bljesak na ušću cijevi, ali nešto se iz njega odbilo o led
i neposredno zatim zujeći odletjelo prema riječnom nasipu.
Muškarac je nespretno nastavio trčati. Arkadij ga uhvati nadomak drugoj
obali. Muškarci se počeše rvati u sjeni mosta podzemne željeznice, okliznuše se
na ledu i ne ispuštajući se iz ruku padoše na koljena. Arkadiju je tekla krv iz
nosa, njegov je protivnik izgubio kapu. Arkadij osjeti lakši udarac o grudi i pade
na sve četiri. Protivnik je stajao iznad njega. Arkadij zadobi dva udarca nogom
u rebra; trećeg, u potiljak, jedva da je još osjetio.
Kad se uspio okrenuti na bok, njegovog protivnika više nije bilo. Međutim,
Arkadij je u ruci držao uspomenu na nepoznatog: njegovu kapu.
Iznad njega, preko mosta podzemne željeznice, okretali su se kotači
sijevajući iskre. Mali vatromet u čast male pobjede.
 5

– Zar nije veličanstveno? – upita Paša raširivši ruke.

Arkadij pogleda kroz prozor na 14. katu hotela Ukrajina, izgrađenog u
staljinistički načičkanom stilu iznad prometnog prospekta Kutuzova, na
kompleks diplomatskih i dopisničkih zgrada i njihovo dvorište sa stražarskom
kućicom milicije.
– Kao u nekom špijunskom filmu! – Paša je promatrao dugi niz
magnetofona i snopova akata složenih po pisaćim stolovima, te uski poljski
krevet. – Nisam ni znao koliko si utjecajan, Arkadije.
Jamskoj se, s obrazloženjem da je Arkadijev ured premalen, pobrinuo da iz
te sobe nastave voditi istragu. Tko je prije njih tu radio, nije bilo posve jasno,
premda je na jednom zidu ostao plakat s plavokosim stjuardesama
istočnonjemačkog Interfluga. Čak je i Fet bio impresioniran novim radnim
prostorom.
– Pavlovič će preuzeti njemačke turiste i Golodkina. Ja se snalazim u
skandinavskim jezicima. Dok sam se još bavio mišlju da odem u pomorce,
mislio sam da mi to može koristiti – povjeri Fet svom pretpostavljenom.
– Uistinu? – Arkadij rukom protrlja potiljak. Cijelo ga je tijelo boljelo od
susreta s nepoznatim prošle noći. Ruku je jedva pomicao i da pripali cigaretu, a
glavobolja bi ga spopala čim bi pomislio kako će satima morati sa slušalicama
na ušima preslušavati magnetofonske vrpce. – U redu, ja ću onda preuzeti
engleski i francuski – odluči napokon.
Zazvonio je telefon. Ljudin je podnio izvještaj o neznančevoj kapi koju je
glavni inspektor poslao u laboratorij.
– Kapa je nova, jeftina pamučna tkanina, ruski proizvod. Na postavi smo
našli dvije sijede vlasi. Proteinskom analizom smo utvrdili da pripadaju bijelcu
s krvnom grupom 0, koji za njegu kose koristi inozemnu kremu proizvedenu na
lanolinskoj bazi. Otisci cipela koje smo našli u Parku Gorkog pokazuju da je
muškarac nosio gotovo nove ruske cipele. Imamo i otiske vaših cipela.
– Izgažene su?
– Prilično.
Arkadij zahvali i spusti slušalicu. Pogleda svoje cipele. Ljudin je bio u
pravu: bile su prokleto otrcane.
»Son of a bitch!« rekao je neznanac, kad ga je Arkadij ugrizao. To je bila
američka psovka. Američki, kurvin sin! Arkadij odmahnu glavom i pusti prvu
vrpcu.
Zahtjev za tolikim vrpcama i protokolima postavljen je zapravo samo zato
da utjera Pribludi strah u kosti. To što neće dobiti nijedan uistinu važan podatak
ili materijal, nije igralo nikakvu ulogu; bilo je dovoljno da vrhuška KGB-a
dozna, kako se skupocjena dokumentacija nalazi u rukama konkurentske
organizacije. Arkadij je bio uvjeren kako će je KGB najhitnijim putem tražiti
natrag i istovremeno preuzeti cijelu istragu u svoje ruke. Još nije izvijestio da je
neznanac koji ga je premlatio najvjerojatnije Amerikanac, ni da je Ljepotičinu
glavu odnio Andrejevu. Što se prvog tiče, to još nije mogao dokazati, a kod
drugog se još ništa nije dogodilo.
Preslušavao je jednu vrpcu, dok je čitao protokol druge. Mikrofoni su bili
ugrađeni u telefone hotelskih soba, tako da su se mogli istovremeno snimati i
razgovori u sobi i oni telefonom. Francuzi su se bez izuzetka svi žalili na hranu,
a Englezi i Amerikanci su neprestano prigovarali servisu.
Poslije ručka u kafeteriji hotela Ukrajina Arkadij nazva Zoju u školu.
Ovoga puta njegova je žena čak osobno došla na telefon.
– Htio bih svratiti da s tobom porazgovaram – poče Arkadij.
– Nazvao si me baš usred sastanka u vezi priprema za 1. Maj – prigovori
Zoja.
– Mogu doći po tebe poslije škole.
– Ne možeš!
– Pa kad onda?
– To ti mogu reći tek kad budem znala što ću raditi. Sad moram prekinuti.
Prije no što je spustila slušalicu Arkadij u pozadini raspozna glas dra
Schmidta.

Poslijepodne im se razvlačilo unedogled, dok Paša i Fet nisu napokon

obukli kapute, stavili šešire i otišli kući. Arkadij odluči da nakratko prekine
posao i naruči kavu. Vani, u mraku vidio je još dva nebodera iz Staljinovog
doba: Lomonosovljev univerzitet na jugu i zgradu Ministarstva za vanjske
poslove na drugoj obali Moskve. Crvene, sovjetske zvijezde na njihovim
vrhovima svjetlucale su jedna prema drugoj.
Preslušavajući ponovo vrpce, malo kasnije, naišao je na prvi poznati glas.
Snimak je potjecao od 12. januara s jedne američke sjedeljke u hotelu Rusija.
Glas je pripadao ruskom gostu, jednoj mladoj, uzrujanoj ženi:
– Naravno, opet Čehov! Navodno uvijek relevantan zbog svog kritičkog
odnosa prema malograđanštini, i zbog svoje vjere u snage naroda. Zapravo bi
glumice u nekom filmu po Čehovu mogle nositi lijepe šeširiće umjesto rubaca
na glavi. Jedanput godišnje barem žele film s lijepim šeširićima.
Arkadij prepozna glas Irine Asanove s kojom je razgovarao u studiju
Mosfilma. Prisutne su se glumice afektirajući usprotivile.
Stizali su kasni gosti.
– Ah, Jevgenije, što si mi to donio?
Vrata se bučno zatvaraju.
 – Zakašnjeli novogodišnji poklon, Johne.
– Rukavice! Zaista si pažljiv. Odmah ću ih navući.
– Nosi ih, pokazuj ih naokolo i svrati sutra do mene, dobit ćeš stotinu
tisuća pari za izvoz.
Amerikanac se zvao John Osborne. Njegov se smještaj u hotelu Rusija u
blizini Crvenog trga vjerojatno sastojao od čitavog niza apartmana s vazama
prepunim svježe rezanog cvijeća. U usporedbi s Rusijom, hotel Ukrajina je bio
obična kolodvorska čekaonica. Osborne je govorio ruski tečno i korektno.
Međutim, Arkadij je ponovo htio čuti djevojčin glas. Kada se odvrtjela prva
strana vrpce, još jedanput ju je vratio na početak.
Ista sjedeljka, malo kasnije. Osborne zabavlja društvo pričajući svoje
dogodovštine.
– Tvornica za preradu kože i krzna »Gorki« danas mi isporučuje gotove
rukavice. Prije deset godina sam pokušao uvesti kožu iz Sovjetskog Saveza,
teleću kožu po povoljnijim cijenama od španjolske i talijanske. Na sreću sam u
Lenjingradu provjerio pošiljku. I znate li što su mi poslali? Tripice i nekakve
iznutrice. Istražio sam podrijetlo pošiljke sve do kolektiva koji je uzgajao stoku
u Alma Ati, i koji je istog dana odaslao moje teleće kože u Lenjingrad, a
iznutrice za juhu u Vogvozdino.
Vogvozdino? Amerikanac nikako nije mogao znati za kažnjenički logor
koji se tamo nalazio, razmišljao je Arkadij.
– Od odgovornih u Vogvozdinu sam saznao da je njihova pošiljka stigla i
da je prerađena u juhu koju su pojeli na sveopće zadovoljstvo i s oduševljenjem.
Time je kolektiv bio rehabilitiran. Ja nisam ni mogao dobiti iznutrice, jer Rusi
ne bi jeli kožu za rukavice. Izgubio sam više od dvadeset tisuća dolara i odonda
ne jedem juhu istočno od Moskve.
Nervoznu šutnju odmijenio je nervozan smijeh. Arkadij je pušio i
primijetio da je pred sobom na pisaćem stolu složio tri šibice.
– Ne shvaćam što vas Ruse vuče u Sjedinjene Države. Novac možda? Samo
biste spoznali da Amerikanci, ma koliko bogati bili, uvijek nađu nešto što ne
mogu kupiti. I onda kažu: »Ne možemo si to priuštiti, presiromašni smo da to
kupimo«. Nikad ne kažu: »Nismo dovoljno bogati da to kupimo«. Vi valjda ne
želite postati siromašni Amerikanci? Ovdje ste barem uvijek bogati.
Arkadij potraži iz spisa podatke o Osborneu:

John Dusen Osborne, američki državljanin, rođen 16. Maja 1920. u

Tarrytownu, N. Y., USA. Nije član partije. Neoženjen. Trenutačno
prebivalište New York, N. Y. Prvi boravak u SSSR-u 1942. u Murmansku
kao član privredne delegacije u sklopu sporazuma sa Sjedinjenim
Državama o zajmu i najmu. 1942-44. u Murmansku i Arhangelsku kao
savjetnik za pitanja transporta poslan od US Ministarstva za vanjske
 poslove; u tom razdoblju pruža dragocjenu pomoć u borbi protiv fašizma.
1948. napušta diplomatsku službu zbog desno radikalnog zaokreta u
politici USA; odonda uvoznik krzna iz Sovjetskog Saveza. Sudjeluje u
unapređivanju razvoja američko-sovjetske kulturne razmjene; svake godine
posjećuje Sovjetski Savez.

Na drugom listu nalazile su se adrese filijala Osborneovog poduzeća za

uvoz i prodaju krzna u New Yorku, Palm Springsu i Parizu, kao i datumi
Osborneovih putovanja u Sovjetski Savez u posljednjih pet godina. Posljednji
put je Amerikanac bio u Sovjetskom Savezu od 2. januara do 2. februara.
Olovkom upisana bilješka pri dnu lista bila je prekrižena, ali ju je Arkadij ipak
uspio pročitati: »Osobna preporuka – I. V. Mendel, Ministarstvo za trgovinu«.
Na 3. je stranici pisalo: »Vidi Anale sovjetsko-američke suradnje za
vrijeme Velikog domovinskog rata, Pravda, 1967«.
Osim toga: »Vidi Glavna uprava – odjeljenje br. 1«.
Arkadij se sjeti Mendela. Taj je čovjek nalikovao jastogu koji svake godine
mijenja ljušturu bivajući pri tom sve deblji i deblji. Najprije kao voditelj akcije
»preseljenja« kulaka, zatim kao politički komesar regije Murmansk za vrijeme
rata, pa kao direktor KGB-ovog Odjela za dezinformacije i napokon kao
zamjenik ministra za trgovinu. Mendel je doduše prošle godine umro, međutim
Osborne je sigurno imao još puno prijatelja te kategorije.
Bilješka »Glavna uprava – odjeljenje br. 1« označavala je specijalno
odjeljenje KGB-a nadležno za Sjevernu Ameriku. Osborne nije bio sovjetski
agent, inače Arkadij ne bi dobio vrpce. Osborne je samo surađivao sa
sovjetskim vlastima: u Sjedinjenim je Državama pomagao sovjetskim
umjetnicima čije bi izjave dojavljivao u Moskvu. Arkadij osjeti olakšanje što na
vrpci nije više bilo Irininog glasa.
Miša je Arkadija pozvao na večeru. Prije nego što je otišao glavni
inspektor provjeri čime su se bavili njegovi suradnici. Fetove skandinavske
vrpce bile su uredno složene kraj snopa papira za bilješke, na kojem su ležale
dvije svježe naoštrene olovke. Na Pašinom je radnom mjestu vladao neopisiv
nered. Arkadij prelista zabilješke Golodkinovih telefonskih razgovora. Odmah
uoči jučerašnji odsječak, jer je Golodkin govorio samo engleski, dok je čovjek
kojeg je nazvao odgovarao na ruskom.
Nepoznati je tečno govorio ruski. Kako je međutim većina Rusa bila
uvjerena da samo Rusi govore ruski, švercer je već iz tog razloga govorio
engleski. Što je drugim riječima značilo da je Golodkin razgovarao sa strancem.
Arkadij potraži vrpju koja je odgovarala zabilješkama i pusti je nadajući se
da će čuti ono što je pročitao.
– Dobro jutro, ovdje Fjodor. Prilikom vašeg posljednjeg posjeta htjeli smo
zajedno otići u muzej.
 – Da.
– Htio bih vam danas pokazati muzej. Imate li vremena?
– Žao mi je, ali veoma sam zaposlen. Možda sljedeće godine.
– To ozbiljno mislite?
Klik.
Arkadij odmah prepozna drugi glas, jer ga je satima slušao. Glas je
pripadao Johnu D. Osborneu. Amerikanac je bio opet u Moskvi.

Mikojanovi su imali veliki stan: pet soba od kojih su se u jednoj nalazila

dva koncertna klavira koje je Miša naslijedio iz stana svojih roditelja, poznatog
pijanističkog dua. Na zidovima je visila njihova kolekcija filmskih plakata iz
doba revolucije, a između njih seljački drvorezi što su ih skupljali Miša i
Nataša. Miša odvede Arkadija u kupaonicu gdje se u jednom kutu nalazio nov,
besprijekorno bijel, emajlirani stroj za pranje rublja.
– Model Sibir. Vrhunska kvaliteta. Sto pedeset rubalja. Čekali smo deset
mjeseci na njega.
Do utičnice je vodio provodnik, a crijevo za ispuštanje vode visilo je preko
ruba kade. Zoja bi bila oduševljena.
– Modele CIV i Rigu mogli smo dobiti za četiri mjeseca, ali mi smo htjeli
najbolji stroj. – Miša sa zahodskog poklopca dohvati jedan broj Trgovačkog
vjesnika. – Odlično je ocijenjen.
– I nije ni najmanje buržujski. – Možda je i dr Schmidt u svom šaraju imao
isti takav?
Miša namrgođeno pogleda Arkadija i tutnu mu svoju čašu u ruku. Pili su
votku s paprom i bili već prilično nesigurni na nogama. Miša izvuče iz bubnja
mokro rublje i stavi ga u centrifugu.
– Sad ću ti pokazati kako funkcionira!
Uključi centrifugu za rublje. Stroj poče zavijati i tresti se. Zavijanje je
postajalo sve glasnije kao da mlazni avion pali motore u kupaonici. Povremeno
bi iz crijeva izletio mlaz iscijeđene vode u kadu. Miša se zaneseno osloni na zid.
– Fantastično, zar ne? – usklikne.
– Čista poezija – potvrdi Arkadij. – Majakovskoga doduše, ali ipak
poezija.
Stroj za pranje rublja se iznenada zaustavi. Miša provjeri utičnicu i gumb
koji se nije dao okretati.
– Što se događa?
Miša uzbuđeno zatrese glavom. Šakom udari po stroju koji na to nastavi
glasno podrhtavati.
– Očito ruski model – primijeti Arkadij suho i otpi gutljaj.
 Miša je podbočio ruke o bokove. – Sve se novo mora tek uhodati – objasni
Arkadiju.
– S tim moraš računati.
– Sad odlično radi.
Drhtao je, precizno kazano. Od silnog radnog elana gotovo je odskakao s
poda. Miša se zabrinuto odmaknu korak natrag. Buka je bila zaglušujuća.
Crijevo kroz koje je istjecala voda naglim je trzajem otpalo i voda poče prskati
po zidu.
– Hej! – Miša pribrano ručnikom začepi otvor crpke, a drugom rukom
pokuša okrenuti kontrolno dugme. Kad mu je međutim, cijelo dugme ostalo u
ruci, Miša stade nogama lupati po stroju, sve dok Arkadij nije izvukao utičnicu
iz zida.
– Sranje! – Miša još jedanput opali nogom po stroju. – Obično sranje! –
Okrenu se Arkadiju. – I na to smo mi čekali deset mjeseci... deset mjeseci!
Ponovo dohvati Trgovački vjesnik i pokuša ga poderati.
– Tim ću svinjama pokazati! Volio bih samo znati koliko su dobili za taj
članak!
– Što ćeš učiniti?
– Pisat ću im. – Miša baci novine u kadu. Trenutak kasnije baci se na
koljena i iščupa stranicu s impressumom. – Državna garancija kvalitete?
Pokazat ću ja tebi garanciju kvalitete! – Zgužva stranicu, baci je u zahod,
povuče vodu i ispusti pobjedonosni krik.
– I kako sad znaš kome ćeš pisati?
– Pst! – Miša opominjući stavi kažiprst na usta. Uze natrag svoju čašu. –
Nataša ne treba ništa znati. Tek je dobila stroj. Pravi se kao da se ništa nije
dogodilo.
Nataša je za večeru poslužila odreske od mljevenog mesa, kisele krastavce,
kobasice i bijeli kruh. Jedva da je takla vino, ali je svejedno zračila mirom i
zadovoljstvom.
– Za tvoj lijes, Arkaša! – Miša podignu čašu. – Iznutra presvučen vezenom
svilom, s tvojim imenom i svim titulama na zlatnoj ploči, sa srebrnim ručkama i
od odabranog drveta, stogodišnjeg cedra kojeg ću sutra ujutro zasaditi.
Zadovoljno otpi. – Ili ću ga jednostavno naručiti u Ministarstvu za laku
industriju – doda. – To traje otprilike isto tako dugo.
– Žao mi je da je jelo prilično skromno – reče Nataša Arkadiju. – Da
imamo nekog tko bi za nas odlazio u kupovinu... znaš već.
– Misli da ćeš je ispitivati o Zoji. Mi se ne želimo postavljati između vas
dvoje. – Miša se obrati svojoj ženi. – Jesi li srela Zoju? Što je rekla za Arkadija?
– Da barem imamo veći hladnjak – razmišljala je Nataša glasno. – Ili
kombinaciju hladnjaka i zamrzivača.
 – Očito su govorile o hladnjacima – Miša pogleda Arkadija s
odglumljenim očajem. – Imaš li slučajno nekog mehaničara ubojicu koji ti
duguje uslugu?
Nataša razreza svoj odrezak na male komadiće. – Ja poznajem nekoliko
liječnika. – Osmjehnula se.
Ruka u kojoj je držala nož zastala joj je u zraku, kad je napokon kraj
Mišinog tanjura ugledala kontrolno dugme.
– Mali problem, dušo – reče Miša. – Taj prokleti stroj za pranje ne radi
dobro. – Ništa zato. Ipak ga možemo pokazati, kad nam dođu gosti.
Djelovala je istinski zadovoljno.

Ubojica Cipin koji je sjedio pred Arkadijevim pisaćim stolom bio je sin
ubojice i švercera zlatom, koji je i sam opet bio potomak ubojica, kradljivaca i
lopova. Cipin je odgojen da bude »urka«, profesionalni kriminalac. Kao i svaki
pravi urka cijeli je bio istetoviran – zmijama, zmajevima, imenima svojih
ljubavnica, i to u tolikoj količini, da su mu crteži prelazili preko vrata i zglobova
ruku do samih zapešća. Cipin je ubio svog partnera u povoljnom trenutku, kada
se na smrt sudilo jedino u slučaju zločina protiv države. Dobio je samo 15
godina robije, a zatim je prilikom generalne amnestije u povodu stote objetnice
Lenjinovog rođenja prijevremeno pušten.
– Sada na stvari gledam dugoročno – objašnjavao je Arkadiju. – Nekad
ima manje zločina, nekad više. Suci su nekad popustljiviji, nekad stroži. Stalne
oscilacije kao kod plime i oseke. Trenutno sam u svakom slučaju prilično
zadovoljan.
Službeno je Cipin bio strojar, ali je zapravo živio od šverca benzinom.
Prije nego što napuste Moskvu vozači kamiona bi iz rezervoara izvukli jedan
dio benzina, okrenuli brojače kilometara i povećanu potrošnju nakon povratka
opravdali slabim cestama i neprestanim zaobilaznicama. Cipin je benzin
preprodavao vlasnicima automobila. Vlasti su sve to znale, međutim, kako je u
Moskvi bilo premalo pumpnih stanica, šverceri poput Cipina su i dalje obavljali
svoju društvenu funkciju, a da ih vlasti ne ometaju.
– Nitko od nas ne želi da vlasti počnu s rigoroznim mjerama i kad bih ja
znao tko je ubio ono troje ljudi u Parku Gorkog, odmah bih vam rekao. To je
ionako prava svinjarija! Mi tako što nikad ne bismo učinili. Imamo i mi svoj
moralni kodeks!
Poslije Cipina pred Arkadijevim su se stolom u njegovom uredu u
Novokuznjeckoj našli i drugi urke i ponovili kako nitko nije toliko lud da počini
tri ubojstva u Parku Gorkog – a osim toga do sada još nitko nije bio prijavljen
kao nestao. Posljednji u nizu urki bio je Žarkov, nekadašnji narednik koji je
trgovao oružjem.
– Što još možete dobiti na tržištu? Nekoliko ruskih vojnih pištolja,
nekoliko zarđalih engleskih revolvera i možda poneki češki pištolj. Na istoku, u
Sibiru, tamo ćete možda naletjeti na neku bandu s teškim pištoljima. Ali ovdje
ne, u sklopu onog što ste vi opisali. U redu, ali tko bi tim oružjem uopće mogao
pucati? Osim mene, ne znam da li u Moskvi ima desetoro ljudi koji su odslužili
vojsku, kažete? Precjenjujete današnju vojnu obuku, i to poprilično je
precjenjujete! Nego, da vam sad ozbiljno kažem: vi govorite o profesionalnom
likvidiranju, a obojica znamo samo jednu organizaciju koja je za to obučena i
opremljena.

Arkadij uze čistu odjeću iz svog stana i na povratku u Ukrajinu svrati u

Povijesnu biblioteku da posudi »Anale sovjetsko-američke suradnje za vrijeme
Velikog domovinskog rata«. Možda će, dok se vrati u hotel, KGB već pokupiti
svoje materijale, možda ga je tamo već čekao major Pribluda. S obzirom na
okolnosti major će se čak i našaliti, kako bi među njima uspostavio nov,
ljubazniji odnos. Vjerojatno će njihov trenutni nesporazum pokušati prikazati
kao čisti institucionalno prouzrokovan konflikt. Napokon, KGB je svoju
egzistenciju opravdavao jedino strahom od vanjskog ili unutrašnjeg neprijatelja.
Suprotno njima, milicija i Javno tužilaštvo stalno su morali dokazivati kako je
sve u najboljem redu. Arkadij je slikovito zamišljao kako će se za nekoliko
godina o tim ubojstvima vjerojatno pisati u stručnim, pravnim časopisima pod
naslovom »Institucionalni konflikti oko cilja u Parku Gorkog«.
U Ukrajini su se gomilale nove vrpce i novi protokoli snimki. Paše i Feta
nije bilo. Paša je Arkadiju ostavio poruku da je stvar s ikonama, čini se,
netočna, ali da je na tragu vezanom za nekog Nijemca. Arkadij zgužva cedulju,
baci je u koš za otpatke i spusti donesenu odjeću na poljski krevet.
Vani je padala kiša. Kapi su padale na zamrznutu rijeku i iznad prometnih
bulevara stvarale nisko, razvučeno pramenje magle. Iz mračne sobe Arkadij je u
diplomatskom kompleksu na drugoj strani ulice promatrao neku ženu kako u
spavaćici stoji uz osvijetljen prozor.
Amerikanka? Arkadija je bolio grudni koš, gdje ga je neznani muškarac
pogodio prije dva dana. Ugasi cigaretu i odmah pripali sljedeću. Osjećao je
neko čudno olakšanje – oslobođen Zoje i svog dotadašnjeg načina života činilo
mu se da lebdi.
U sobi žene s druge strane bulevara ugasilo se svjetlo. Pitao se zašto osjeća
želju da spava sa ženom koju nikad nije vidio i čije je lice bilo samo nejasan
oval iza prozorskog stakla mokrog od kiše. Arkadij nikad nije prevario Zoju,
nikad na to nije čak ni pomislio. Sada je želio neku ženu. Ili da nekog pretuče.
Uglavnom, da osjeti čovjeka.
 Prisilio se da presluša Osborneove snimke iz januara. Ukoliko mu pođe za
rukom da dokaže postojanje veze između ubojstava u Parku Gorkog i tog
Amerikanca koji je bio na izuzetnom glasu kod KGB-a, Pribluda će morati
preuzeti istragu. Jedini je problem bio što nije imao nikakvog razloga da sumnja
u Osbornea, premda je Amerikanac bio u vezi s Irinom Asanovom i švercerom
Golodkinom. Trgovac krznom na veliko proveo je januar i prva dva dana
februara naizmjenično u Moskvi i na redovnoj godišnjoj aukciji krzna u
Lenjingradu. U oba grada je kontaktirao s visokim službenicima iz
ministarstava i uglednim kulturnim radnicima, a ne s običnim građanima kao što
su to bili ubijeni u Parku Gorkog.
U »Analima o sovjetsko-američkoj suradnji za vrijeme Velikog
domovinskog rata« Arkadij je našao da se Osborne dva puta spominje.

»Prije no što se zatvorio neprijateljski obruč, većina stranaca napustila je

Lenjingrad. Među malobrojne koji su hrabro ustrajali ubrajao se i američki
diplomat J. D. Osborne koji se zajedno sa sovjetskim kolegama neumorno
trudio da štete i kvarovi lučkih postrojenja budu što je moguće manje. I pod
najžešćom neprijateljskom vatrom general Mendel i Osborne bili su aktivni i u
prvim redovima fronte, nadzirući radove na osposobljavanju oštećenih
željezničkih pruga i cesta...«
Nekoliko stranica dalje ponovo se pojavilo Osborneovo ime:
»... prilikom jednog od fašističkih proboja odsječen je transportni štab pod
vodstvom generala Mendela i Amerikanca Osbornea, ali se uz pomoć sitnog
vatrenog oružja uspio osloboditi.«

Arkadij se sjeti zagrižljivih primjedbi svog oca na račun Mendelovog

kukavičluka (»Uglačane čizme, pune hlače«). Međutim, uz Osbornea je Mendel
bio junak. Kad je Mendel 1947. prešao u Ministarstvo za trgovinu, Osborne je
nedugo zatim dobio dozvolu za izvoz krzna i kože..
Iznenada uđe Fet. – S obzirom na to da ste i vi još ovdje, druže glavni
inspektore, htio sam i ja preslušati još neke snimke – izjavi.
– Već je kasno. Pada li kiša vani, Sergej?
– Da. – Fet odloži svoj suhi kaput na jednu stolicu i sjedne. Nije baš
osobito rafiniran, pomisli Arkadij. Mladić namjesti svoje metalom uokvirene
očale i dohvati jednu od svježe naoštrenih olovaka. Vjerojatno je negdje u sobi
instaliran mikrofon za prisluškivanje, a prisluškivačima je dosadilo neprestano
prisluškivati čovjeka koji samo čita ili preslušava magnetofonske vrpce. Zbog
toga su poslali sirotog Feta u prve bojne redove. Dokaz istinskog zanimanja.
Odlično.
Fet je oklijevao.
– Što je, Sergej?
 Arkadijeva ljubaznost samo je potencirala Fetovu nelagodu. Mladi se
kriminalist zakašlja. – Ovaj način istrage, druže glavni inspektore...
– Poslije završetka radnog vremena možete mi reći samo druže.
– Hvala. Dakle, naš način istrage... pa, pitam se da li je pravilan.
– To se i ja pitam. Počeli smo s troje ubijenih, a sada se bavimo
preslušavanjem magnetofonskih snimaka o ljudima koji su nam zapravo
dobrodošli posjetioci. Možda smo na potpuno krivom putu i samo gubimo
dragocjeno vrijeme. Jeste li zbog toga zabrinuti, Sergej?
Fet kao da je zanijemio. – Da, druže glavni inspektore – napokon izusti.
– Recite mi jednostavno druže. Kako, dakle, da uspostavimo vezu između
dobrodošlih gostiju i ubijenih, kad ne znamo čak ni tko su žrtve ubojstava ni
zašto su ubijeni?
– Da, to sam se baš i ja pitao.
– Ne bi li dakle bilo pametnije izbaciti sve strance iz igre i usredotočiti
pažnju na osoblje zaposleno u Parku Gorkog ili barem pronaći što je više
moguće posjetilaca koji su ove zime zalazili u taj park? Da li bi to po vašem
mišljenju bilo pametnije?
– Ne. Možda.
– Neodlučni ste, Sergeju. – primijeti Arkadij. – Recite mi, molim vas, što
mislite. Kritika je uvijek konstruktivna. Pomaže nam da definiramo ciljeve i
zajedničkim ih radom postignemo.
– Ja... hm... – Mladić nije znao što bi odgovorio.
– Ne, niste neodlučni – ispravi se Arkadij. – Prije bih rekao da se kolebate
koja je od tih dviju metoda bolja. Jesam li sad pogodio, Sergeju?
– Da, da, u pravu ste. – Fet iznova uze zalet. – I pitam se, da li je vama
možda poznat neki novi aspekt u našoj istrazi koji vas je doveo dotle da svu
pažnju usredotočimo isključivo na materijal što su nam ga na raspolaganje
stavili organi državne sigurnosti?
– Sergej, potpuno se pouzdajem u vas. A potpuno se pouzdajem i u
tipičnog ruskog ubojicu. Ubija motiviran strašću i to, ukoliko je moguće, kod
kuće. Naravno da trenutno još uvijek postoji nestašica stambenog prostora, ali
čim se to stanje poboljša imat ćemo još više ubojstava unutar domaća četiri
zida. Možete li vi uopće zamisliti pravog Rusa, istinskog sina revolucije kako
namamljuje troje ljudi u najpoznatiji moskovski park i tamo ih hladnokrvno
ubija? Zar je to moguće, Sergeju? Pa to zvuči kao vic.
– Ne razumijem potpuno na što ciljate.
– Razmislite o tome, Sergeju. Napregnite malo mozak.
Nekoliko minuta kasnije mladić se oprostio pod vrlo prozirnom izlikom.
Arkadij se ponovo vrati Osborneovim snimkama, odlučivši da presluša sve iz
januara prije no što se ispruži na poljskom krevetu. U obasjanom krugu pod
stolnom svjetiljkom složi na list papira tri drvca šibica, jedno do drugog. Oko
šibica ucrta obrise proplanka u Parku Gorkog.
Negdje oko ponoći Arkadij se sjeti cedulje koju mu je ostavio Paša. Na
Pašinom se stolu nalazio izvještaj i dosje nekog Nijemca po imenu Unmann.
Arkadij ga prelista.
Hans Friedrich Unmann bio je rođen 1932. u Dresdenu, sa 18 godina se
oženio, razveo sa 19, zbog nasilnog ponašanja isključen je iz omladinske
organizacije FDJ (postupak zbog opasne tjelesne ozljede obustavljen). 1952.
pristupa Narodnoj policiji, za vrijeme reakcionarnih nemira 1953. pohvaljen
zbog akcije protiv vođa. Poslije odsluženja vojnog roka čuvar u zatvoru
Bautzen; četiri godine kasnije vozač prvog sekretara FDGB-a. 1963. Primljen u
SED; iste godine drugi brak i prijelaz u VEB, pogon kemijskih vlakana Guben.
1970. isključen iz SED-a zbog ponovljenog zlostavljanja žene. Ukratko:
brutalan nasilnik. U međuvremenu je ponovo primljen u partiju i poslan u
Moskvu sa zadatkom da se brine za disciplinu među istočnonjemačkim
studentima. Fotografija je pokazivala visokog mršavog čovjeka, prorijeđene
pepeljaste kose. U Pašinom je izvještaju dodano da je Golodkin Unmanna
opskrbljivao prostitutkama, sve dok istočni Nijemac u januaru nije prekinuo
vezu s njim. O ikonama nije bilo ni riječi.
Na Pašinom je magnetofonu bila vrpca. Arkadij stavi Pašine slušalice i
uključi aparat. Pitao se zašto je Unmann prekinuo vezu s Golodkinom – i zašto
baš u januaru?
Arkadij više nije znao njemački tako dobro kao u vrijeme kad je kao
crvenoarmejac bio stacioniran pri izvidničkoj jedinici u Istočnom Berlinu, ali
ipak je razumio dovoljno da shvati kakvim je brutalnim prijetnjama Unmann
urazumljivao pobunjenički nastrojene studente. Sudeći po njihovim glasovima,
svi su ga se užasno bojali. Unmann je uistinu imao razloga da bude zadovoljan
svojim uspjesima: čim bi obradio jednog do dva studenta dnevno, njegov bi
radni zadatak bio ispunjen i mirno se mogao posvetiti osobnim poslovima.
Vjerojatno je usput švercao i kamere i dalekozore iz Istočne Njemačke, a svoje
zastrašene studente prisiljavao da mu obavljaju kurirske poslove. Ikone ga
naravno nisu zanimale; samo su posjetioci sa Zapada kupovali ruske ikone.
Arkadij zatim začu glas nepoznatog muškarca koji je Unmannu zakazao
sastanak na »uobičajenom mjestu«. Dan kasnije isti je glas naredio Unmannu da
ga čeka pred Boljšoj teatrom. Dan kasnije sastanak je održan na »uobičajenom
mjestu«, dva dana kasnije dogovoreno je novo mjesto sastanka. Za vrijeme tih,
na njemačkom jeziku vođenih, telefonskih razgovora nisu navođena ni imena
niti su načinjane neke konkretne teme. Trajalo je dugo, dok Arkadij nije stigao
do uvjerenja da je Unmannov anonimni partner Osborne, jer se na Osborneovim
snimcima nikad nije čuo Unmannov glas. Osborne je nazvao Unmanna koji
njega očito nije smio nazvati, i uvijek bi telefonirao iz javne govornice.
Povremeno bi glas anonimnog partnera opet zazvučao toliko različito, da je
Arkadij posumnjao u svoju identifikaciju. Međutim, njegove sumnje nisu bile
dugotrajne.
Arkadij postavi dva magnetofona jedan do drugog i poče naizmjenično
preslušavati Osborneov i Unmannov glas. U pepeljari su se gomilali opušci. Sve
ostalo bilo je samo pitanje strpljenja.
Počeo je s Unmannovim vrpcama iz februara. 2. februara, dana kada je
Osborne iz Moskve otputovao u Lenjingrad, nepoznati je nazvao.

– Avion ima zakašnjenje.

– Zakašnjenje?
– Svejedno je sve u redu. Nepotrebno se brineš.
– Zar se ti možda nikad ne brineš?
– Samo mirno, Hans.
– To mi se ne sviđa.
– Sviđalo se tebi ili ne, to sada više ne igra nikakvu ulogu.
– Novi Tupoljevi su poznati kao nepouzdani.
– Ruše se? Oduvijek si bio uvjeren da samo Nijemci mogu biti dobri
inženjeri.
– Već je i zakašnjenje riskantno. U Lenjingradu...
– Bio sam i prije u Lenjingradu. Sastao sam se tamo s Nijemcima. Ne
brini, sve se odvija kao što smo predvidjeli.
Arkadij si priušti jedan sat spavanja.

Prva rekonstrukcija Ljepotičine glave bila je ružičasta glava od gipsa, bez

lica, s perikom izgriženom od moljaca, međutim, ta je glava imala ispod usta
ugrađene spojnice i mogla se duž nosne linije otvoriti, tako da se pod površinom
ukaže kompliciran plavi splet mišića i bijeli kostur lica.
Andrejev je objašnjavao: – Lice je samo tanka maska na lubanji. Lice se
može rekonstruirati prema lubanji, ali lubanja ne može prema licu. Za to je
potrebno vrijeme.
– Koliko vremena? – upita Arkadij.
– Četiri, pet tjedana.
– Žao mi je. Potrebno mi je lice za identifikaciju već za nekoliko dana.
– Renko, vi ste tipični isljednik. Uopće niste slušali što sam vam rekao.
Dopustio sam vam da me nagovorite da rekonstruiram lice za vas. To je vrlo
dugotrajan posao za koji žrtvujem svoje slobodno vrijeme.
 – Sumnjičim čovjeka koji će napustiti Moskvu za tjedan dana.
– Ne može napustiti Sovjetski Savez, prema tome...
– Može!
– Hm. Znači riječ je o strancu?
– Da.
– Tako dakle! – Andrejev s osmijehom odmahnu. – U redu, razumijem.
Nemojte mi, molim vas, ništa više reći.
Andrejev se pope na svoju stolicu, počeša po bradi i pogleda prema
prozoru na stropu. Arkadij se uplaši da će odbiti da se dalje bavi glavom.
– No dobro, osim lica lubanja je ostala prilično dobro očuvana, a ja sam je
dao snimiti tako da ne bismo gubili vrijeme rekonstrukcijom brade i početka
vrata. I mišićje lica je također snimljeno i skicirano. Znamo koje je boje bila
njezina kosa i kakvu je frizuru nosila. Mogao bih dakle početi, čim lubanja bude
čista.
– Kad ćete dobiti čistu lubanju?
– Uvijek ta pitanja, inspektore! Zašto ne pitate direktno komitet »za
čišćenje«?
Andrejev izvuče veliku ladicu. U njoj je bila posuda u kojoj je Arkadij
donio glavu. Andrejev dignu poklopac i Arkadij ugleda blještavu masu i tek
nekoliko trenutaka kasnije razazna da se ta gipka smjesa sastoji zapravo od
nebrojenih, sjajnih buba koje su miljele po bijeloj lubanji.
– Uskoro – obeća mu Andrejev.

U prostoriji s milicijskim teleksima u Petrovki Arkadij preda novu

potjernicu – ovoga puta ne samo zapadno od Urala nego za cjelokupan
Sovjetski Savez, uključujući i Sibir. Činjenica da troje ubijenih još uvijek nije
bilo identificirano, uznemiravala ga je. Svatko je imao osobnu kartu; svatko je
svakog uhodio i promatrao. Kako je troje ljudi moglo nestati na tako dugo
vrijeme, a da ih nitko nikad ne prijavi kao nestale? Jedina veza koju je imao s
bilo kim ili čim bile su klizaljke Irine Asanove koja je potjecala iz Sibira.
– U selendri poput Komsomolska deset sati su ispred nas u vremenu – reče
mu teleksist. – Tamo je već noć. To znači da s odgovorom ne možemo računati
prije jutra.
Arkadij pripali cigaretu i pri prvom ga dimu spopade napad kašlja. Za to su
bili krivi kiša i njegova izubijana rebra.
– Trebali biste otići liječniku.
– Hvala, poznajem jednog dobrog. – Glavni inspektor kašljući izađe.
U dvorani za autopsije Levin je upravo secirao neki leš smeđih usana, kad
je Arkadij ušao. Ugledavši ga patolog skinu gumene rukavice i izađe van.
 – Samoubojstvo. Plin i prerezane žile – reče Levin. Upitno podiže obrve
začuvši kako Arkadij kašlje. – Dođite, podrumski zrak nije za vas.
Popeli su se u Levinov ured, gdje on na Arkadijevo čuđenje odnekle izvuče
bocu francuskog konjaka i s dvije čaše stavi je na pisaći stol. – Čak i za glavnog
inspektora izgledate loše.
– Treba mi neki lijek.
– Renko, junak rada. – Levin natoči. – Izvolite. – Kad su popili, patolog
upitno pogleda Arkadija. – Koliko ste izgubili na težini u posljednje vrijeme?
Stižete li još uopće spavati?
– Imate valjda neke tablete.
– Za temperaturu, groznicu i prehladu? Ili za vaš posao?
– Potpuno svejedno. Glavno da je protiv bolova.
– Pokušavate li vi sami sebe ubiti? Zar uistinu ne znate što je strah? Ne,
junak rada to ne zna... – Levin se nagnu preko stola prema Arkadiju. – Dižite
ruke s tog slučaja.
– Pa, stalno ga se pokušavam riješiti.
– To nije dovoljno. Dižite ruke s tog slučaja.
– Gluposti!
Arkadija spopade novi napad kašlja. Odloži čašu i pognuvši se prema
naprijed uhvati se za rebra. Nejasno osjeti kako Levin svoju hladnu ruku odozgo
uvlači pod njegovu košulju i opipava osjetljivu nateklinu na grudima. Liječnik
glasno udahnu i zadrži zrak. Kad je Arkadijev napad kašlja popustio, Levin je
već sjedio za pisaćim stolom pišući liječnički atest.
– Izdat ću vam potvrdu za Tužilaštvo da se zbog teške ozljede i krvarenja u
grudnom košu morate liječiti stacionarno, jer postoji sumnja na upalu plućne
maramice i prijelome rebara. S tom će vam potvrdom Jamskoj pribaviti dva
tjedna u nekom sanatoriju.
Arkadij dohvati atest i zgužva ga.
– Zato... – Levin ispuni formular za recepte. – Zato ćete dobiti antibiotike.
– Zatim izvuče ladicu stola i dobaci Arkadiju malu bočicu s tabletama. – Evo,
ovo bi vam moralo pomoći protiv kašlja. Odmah uzmite jednu.
U bočici su bile tablete kodeina. Arkadij odmah proguta dvije, a ostatak
spremi u džep.
– Odakle vam ta lijepa kvrga? – upita ga Levin.
– Od udarca.
– Gumenom palicom?
– Ne, mislim da je bila gola pesnica.
– Znači da je riječ o protivniku kojeg biste u budućnosti trebali u velikom
luku zaobilaziti. A sad ću zamoliti da me ispričate, jer se vraćam svom čistom,
jednostavnom samoubojstvu.
 Arkadij pobježe iz mrtvačnice i uvučenih ramena poče gacati kroz kišu. Na
Džeržinskijevom su trgu gomile ljudi hrlile na stanice podzemne željeznice. Uz
robnu kuću za djecu, točno preko puta zatvora Lubjanke, Arkadij je poznavao
dobar snack-bar. Htio je nešto pojesti i čekao je da prijeđe ulicu, kad ga netko
zazva.
– Ovamo!
Ispod niskih bolti izađe muškarac i povuče Arkadija za rukav u zaklon:
Jamskoj koji je preko svoje tužilačke uniforme nosio plavi kišni kaput, a ćelu je
pokrio kapom izvezenom zlatom.
– Druže suče, poznajete li našeg vrhunski nadarenog glavnog inspektora
Renka? – Jamskoj predstavi Arkadija nekom starcu.
– Generalov sin? – Sudac je imao nablizu položene i duboko usađene oči i
povijen orlovski nos.
– Baš tako.
– Drago mi je da sam vas upoznao. – Sudac pruži Arkadiju malu, staračku
ruku. Arkadij je i nehotice bio impresioniran. Napokon, na Vrhovnom je sudu
ipak bilo samo dvanaest sudaca.
– Hvala vam. Upravo sam krenuo u ured. – Arkadij se odmaknu korak, ali
ga je Jamskoj držao za rukav.
– Sigurno radite već od zore. – Obrati se sucu. – Umišlja da ja ne znam
kako je vrijedan. Moj najkreativniji i najvredniji suradnik. Ali i vi se morate
katkad opustiti, glavni inspektore. Idete s nama.
– Žao mi je, ali moram raditi – usprotivi se Arkadij.
– Odbit ćete moj poziv? Ne dolazi u obzir! – Jamskoj je povukao i suca s
njima. Ispod bolti bio je ulaz u nadsvođen prolaz kojeg Arkadij još nikad nije
zamijetio. Dva milicionara sa zrcalima na ovratnicima, oznakom stražarske
divizije, zauzeše stav mirno.
– Osim toga sigurno nemate ništa protiv da vas malo pokažem, zar ne?
Prolaz je vodio do dvorišta prepunog parkiranih Čajka limuzina. Jamskoj
je sav važan vodio i otvorio željezna vrata iza kojih se ukaže veliko predvorje
osvijetljeno blještavim kristalnim lusterima zvjezdastih oblika. Zastrte stepenice
spuštale su se u prostoriju obloženu drvetom u kojoj su se nalazile uske kabine
od mahagonija. Tu su kristalni lusteri bili crvene boje, a cijeli je jedan zid
prostorije pokrivala ogromna fotografija Kremlja noću, s crvenom zastavom
koja se vijorila iznad zelene kupole starog Senata.
Jamskoj se skine. Tijelo mu je bilo ružičasto, mišićavo i gotovo bez ijedne
dlake. Sudac otkri upali grudni koš obrastao gustim, bijelim krznom. I Arkadij
se također skinuo. Tužilac letimično pogleda plavocrnu oteklinu na njegovim
grudima.
 – Mali nesporazum, zar ne?
Dohvati ručnik iz kabine i omota ga Arkadiju poput šala oko vrata, tako da
je prekrivao oteklinu. – Tako, sad izgledate baš elegantno. Ovo je neka vrsta
privatnog kluba; dovoljno je da me samo slijedite. Jeste li gotovi, druže suče?
Sudac je omotao ručnik oko kukova. Jamskoj svoj ručnik prebaci preko
ramena i namigujući blagonaklono, s nekakvom žovijalnom povjerljivošću koja
je isključivala starca, obrati se Arkadiju:
– Ima različitih kupališta. U tako napornoj službi kao što je naša, čovjek
povremeno osjeti potrebu da se malo osvježi, zar ne? I zar da onda čeka u repu
pred nekim javnim kupalištem, po mogućnosti s onom obješenom trbušinom
kakvu ima naš sudac?
Popločan hodnik grijan toplim zrakom, vodio je u veliku podrumsku
prostoriju u kojoj se nalazio bazen s vrućom vodom. Oko bazena rezbarene su
drvene rešetke u bizantinskim lukovima dijelile ugodne male separee s niskim
mongolskim stolićima i divanima.
Jamskoj Arkadija odvede do separea u kome su dva oznojena, gola
muškarca sjedila za stolom natovarenim srebrnim zdjelicama kavijara i
dimljenog lososa, pladnjevima bijelog kruha, maslaca i kriški limuna, te bocama
kisele vode i dviju vrsti votke.
– Druže prvi sekretaru saveznog javnog tužioca i druže akademiče
dopustite mi da vam predstavim Arkadija Vasiljeviča Renka, šefa Komisije za
ubojstva.
– Generalov sin. – Sudac sjede, pošto mu nitko nije posvećivao pažnju.
Arkadij preko stola stisnu muškarcima ruke. Prvi je sekretar bio visok i
dlakav poput majmuna, a akademik je patio zbog sličnosti s Nikitom S.
Hruščovom. Atmosfera je bila opuštena i prijateljska – kao u nekom filmu kojeg
je Arkadij davno nekad gledao, u kome car Nikolaj s oficirima svog
generalštaba odlazi u kupalište. Jamskoj natoči začinjenu votku percovku,
»Papar je odličan lijek protiv kiše«, i natrpa kavijar na Arkadijev kruh. Ne
prešani kavijar, nego najkvalitetniji u velikim zrnima, kakvog Arkadij već
godinama nije vidio u prodaji. U dva zagriza smazao je sendvič.
– Vjerojatno se sjećate, drugovi, da je inspektor Nikitin postigao gotovo
stopostotni uspjeh u svojim istragama, međutim, Arkadij Vasiljevič je do sada
riješio svaki slučaj kojeg je ikada prihvatio. Opomenuti ste dakle! – doda
Jamskoj ironično. – Ukoliko se bavite mišlju da uklonite ženu, potražite bolje
drugi grad.
Pare koje su se dizale iz bazena svim su jelima i pićima pridavale blag
okus sumpora. Nije bilo čak ni neugodno, prije bi se reklo poput dodatnog
začina. Čovjek ne mora daleko putovati na oporavak, razmišljao je Arkadij,
dovoljno je da se okupa ispod Džeržinskijevog trga, u kupalištu gdje su junaci
patili od suvišnih kilograma.
 – Bijeli dinamit iz Sibira. – Prvi sekretar ponovo napuni Arkadijevu čašicu.
– Čisti alkohol.
Koliko je Arkadij shvatio, akademik ovom krugu odabranih nije pripadao
kao obični prirodoslovni ili društveni znanstvenik nego kao ideolog. A kao
takav vodio je normalno i glavnu riječ.
– Povijest nam dokazuje koliko je neophodno gledati na Zapad –
podučavao je član Akademije. – Marks je naglasio nužnost internacionalizma.
Zbog toga ne smijemo iz vida ispustiti Nijemce, one vragolane. Čim malo
popustimo uzde, hop, već su se ponovno objedinili, to vam garantiram!
– Osim toga, oni su ti koji nam dovlače narkotike u Rusiju – angažirano se
složi prvi sekretar. – Nijemci i Česi.
– Bolje je pustiti deset ubojica, nego jednog švercera drogama – ubaci
sudac. Dlake na grudima bile su mu umrljane kavijarom.
Jamskoj iscereno namignu Arkadiju. Tužilaštvo je naravno znalo da su
Gruzijanci donosili hašiš u Moskvu, a moskovski studenti kemije sami su
proizvodili LSD. Arkadij je slušao razgovor na pola uha i jedući dimljeni losos
začinjen koprom gotovo je zaspao na divanu. Jamskoj se također zadovoljio
samo slušanjem; ništa nije jeo, pio vrlo malo i djelovao poput stijene u bujicama
rijeke koje su navirale oko njih.
Malo kasnije Jamskoj povede Arkadija u šetnju oko bazena. U
međuvremenu je stiglo još visokih funkcionara koji su se ili poput morževa
ljuljuškali na blagim valovima sumporne vode ili se poput ružičastih i bijelih
sjena kretali iza rešetaka separea. Arkadij je mislio da će ga tužilac otpratiti do
izlaza, međutim, Jamskoj ga odvede do separea u kome je neki mladić mazao
maslacem kriške svježeg kruha.
– Zapravo biste se vas dvojica morali poznavati. Jevgenij Mendel, vaš i
Renkov otac bili su dobri prijatelji. Jevgenij radi u Ministarstvu za trgovinu –
objasni Arkadiju.
Jevgenij, debeljuškast mlađi muškarac, tankih brčića, sjedeći se pokuša
nakloniti. Arkadij se nejasno sjećao usaljenog dječačića koji je neprestano
plakao.
– Stručnjak za vanjsku trgovinu – doda Jamskoj, na što se Jevgenij
zacrveni. – Jedan od najperspektivnijih mladih ljudi u Ministarstvu.
– Moj otac... – poče Jevgenij, kada se Jamskoj naglo oprostio i ostavio ih
nasamo.
– Da? – pristojno upita Arkadij.
– Samo trenutak, molim vas – Jevgenij se skoncentrira na kriške kruha
premazane debelim slojem maslaca, koje je tako natovario kavijarom da su
djelovale poput suncokreta zlatnožutih latica oko ispupčene, debele, crne
sredine. Arkadij sjede i natoči si čašu šampanjca.
 – Područje moga rada proteže se prije svega na američke tvrtke – Jevgenij
napokon podignu pogled sa svojih umjetnički složenih sendviča.
– Da? To je sigurno neki novi zadatak. – Arkadij se pitao, kada će se
Jamskoj vratiti.
– Ne, ni govora. Poslovne veze djelomično postoje već jako dugo. Armand
Hammer je na primjer surađivao s Lenjinom. Chemico je već tridesetih godina
isporučivao Sovjetskom Savezu tvornice amonijaka. Ford je također tridesetih
godina pravio za nas kamione i mi smo tu suradnju željeli nastaviti, međutim,
Amerikanci su si sami pokvarili posao. Chase Manhattan Bank je od 1923.
korespondirajuća banka naše Vnještorg banke.
Većina tih imena Arkadiju ništa nije značila, međutim, Jevgenijev mu se
glas činio sve poznatijim, premda je od njihovog posljednjeg susreta prošlo
toliko godina da ga se više nije ni sjećao.
– Odličan šampanjac. – Odloži čašu.
– Nova domaća vrsta. Izvozit ćemo ga. – Jevgenij s djetinjim osmijehom
dignu pogled sa svog sendviča.
Arkadij osjeti da su se vrata separea otvorila. Ušao je visok, vitak
muškarac šezdesetih godina, toliko preplanuo od sunca da je Arkadij u prvi tren
pomislio kako je riječ o Arapinu. Ravna bijela kosa, crne oči, dug nos i
začuđujuće feminizirana usta zajedno su stvarali vrlo neuobičajenu, ali
istodobno i privlačnu kombinaciju. Na ruci u kojoj je držao ručnik nosio je
starinski, zlatni prsten s pečatom.
– Prekrasno! – Kad se muškarac nagnuo nad stol voda je kapala po
sendvičima s kavijarom. – Poput divno umotanih poklona. Upravo mi je žao i
jedan pojesti.
Pogledao je Arkadija bez nekog osobitog zanimanja. Činilo se da mu čak i
obrve uređuje frizer. Govorio je savršeno ruski, što je Arkadij već znao,
međutim, magnetofonske snimke Osborneovih razgovora Arkadija nisu
pripremile na nevjerojatnu animalnu vitalnost kojom je taj muškarac zračio.
– Netko iz tvog odjela? – obrati se muškarac Jevgeniju.
– To je Arkadij Renko. On je... hm, zapravo uopće ne znam čime se bavi.
– Ja sam istražitelj – ubaci Arkadij.
Jevgenij natoči svima šampanjac, ponudi sendviče s kavijarom i revnosno
otpoče s konverzacijom. Njegov gost s osmijehom zauzme mjesto; Arkadij još
nikad nije vidio tako snježno bijele zube.
– A što istražujete?
– Ubojstva.
Osborne istrlja svoju zapravo više srebrnkasto sijedu nego bijelu kosu,
posegnu za teškim zlatnim satom i navuče ga na ruku.
– Jevgenij – progovori – očekujem jedan važan poziv. Da li bi bio tako
ljubazan da na centrali pričekaš na moj razgovor?
 Iz kožne tabakere izvadi crni cigaretšpic, stavi cigaretu u njeg i pripali je
zlatnim upaljačem optočenim lazurnim kamenjem. Vrata separea zatvoriše se
iza uslužnog Jevgenija.
– Govorite li francuski?
– Ne – lagao je Arkadij.
– A engleski?
– Ne – lagao je Arkadij ponovo.
– Drago mi je da smo se upoznali. Za vrijeme svojih boravaka u
Sovjetskom Savezu još nikad nisam imao prilike upoznati pravog kriminalistu.
– Očito nikad niste napravili nikakav prijestup, gospodine... oprostite, ali
ne znam kako se zovete.
– Osborne.
– Vi ste Amerikanac?
– Da. A kako se ono vi zovete?
– Renko. Vaš prijatelj Jevgenij pričao je o šampanjcu. Uvozite li alkoholna
pića?
– Krzna –odgovori Osborne.
Moglo se s lakoćom ustvrditi da je Osborne nalikovao više skupini
skupocjenih pojedinosti – prsten, sat, profil, zubi – nego pravoj ličnosti. Takva
bi tvrdnja bila u skladu s pravilnim socijalističkim stavom, a donekle bi čak i
odgovarala istini, međutim, nešto bi ipak ostalo neiskazano: dojam zgusnute
energije i silne samokontrole kojima je taj čovjek zračio. Arkadij to nije
očekivao i sada je samom sebi djelovao ukočeno poput inkvizitora. Morao je
nešto izmijeniti.
– Oduvijek sam želio imati krznenu kapu – otpoče stoga – i upoznati
pravog Amerikanca. Koliko sam čuo ne razlikuju se od nas. A osim toga sam
oduvijek želio posjetiti New York, Empire State Building i Harlem. Zavidim
vam na svim putovanjima na koja odlazite.
– Ali sigurno ne u Harlem.
– Oprostite mi, molim vas. – Arkadij se dignu. – Ovdje sigurno poznajete
mnoge važne ličnosti s kojima želite razgovarati, samo ste previše pristojni da
se sa mnom oprostite.
Osborne je pušio i bezizražajno gledao u Arkadija, sve dok on uistinu nije
zakoračio u pravcu bazena.
– Ne, ostanite molim vas još malo – iznenada progovori Amerikanac. –
Inače nikad nemam prilike razgovarati s kriminalističkim isljednikom. Zato bih
volio iskoristiti ovu priliku i doznati nešto o vašem poslu.
– Vrlo rado ću vam pričati, ako želite – Arkadij ponovo sjede. – U
uspoređenju s onim što čujemo da se događa u New Yorku, moj bi vam se
posao činio prilično monotonim. Bračne razmirice, maloljetne siledžije i slično.
Imamo mi i ubojstava, ali gotovo su bez iznimke počinjena u alkoholiziranom
stanju ili u afektu. – Slegnu ramenima kao da se ispričava i otpi gutljaj
šampanjca. – Odličan je. Trebali biste ga zaista uvesti.
Osborne mu iznova napuni čašu. – Pričajte mi nešto o sebi.
– Mogao bih to satima, ako baš želite – hitro mu odgovori Arkadij i
isprazni čašu u jednom gutljaju. – Imao sam divne roditelje i prekrasnog djeda i
baku. U školi sam imao uistinu sreću i naletio na uzorne nastavnike i više nego
kolegijalne prijatelje među đacima. A o svakom pojedinom od mojih suradnika i
kolega mogla bi se napisati knjiga.
– Govorite li katkad i o svojim neuspjesima? – upita Osborne osmjehujući
se.
– Osobno ne znam za neuspjehe – odgovori Arkadij.
Odriješi čvor na ručniku što ga je nosio oko vrata i spusti ga na ručnik
kojeg je Osborne bacio preko divana. Amerikanac je zurio u tamnu oteklinu na
Arkadijevim grudima.
– Mala nezgoda – objasni mu Arkadij. – Pokušao sam već s termoforom i
infracrvenim zrakama, ali za ovakve je otekline ipak najbolja sumporna kupka.
Liječnici čovjeku svašta napričaju, no stari, iskušani kućni recepti često su bolji.
A to me podsjeća na to da je socijalistička kriminologija uistinu područje na
kojem su najveći napredak...
– Da se vratimo na našu temu – prekinu ga Osborne. – Koji vam je bio
najzanimljiviji slučaj?
– Mislite na leševe u Parku Gorkog? Smijem li? – Arkadij uze jednu od
Osborneovih cigareta i upotrijebi Amerikančev upaljač. Divio se plavom
kamenju. Najljepši lapis lazuli dolazio je iz Sibira, a tako odabrano lijepe
primjerke kao na tom upaljaču još nikada nije vidio.
– U novinama naravno o tome nije ništa pisalo... – Arkadij uvuče dim. –
Ipak mi je jasno da je tako zanimljiv slučaj idealan za stvaranje priča i glasina.
Najprije u krugovima stranaca, zar ne?
Nije mogao ocijeniti djelovanje svojih riječi, jer se Osborne bezizražnjanog
lica dublje zavali na divan.
– O tome ništa nisam načuo – reče Amerikanac, kada je šutnja prijetila da
postane neugodnom.
Jevgenij Mendel se vratio s obaviješću da za Osbornea nije stigao nijedan
poziv. Arkadij se odmah dignu i ispričavši se na smetanju zahvali na
gostoprimstvu i šampanjcu. Uze Osborneov ručnik i prebaci ga oko vrata.
Osborne ga je odsutno promatrao sve dok Arkadij nije otvorio vrata
separea. – Tko vam je pretpostavljeni? – tada ga iznenada upita. – Tko je vaš
glavni inspektor?
– Ja. – Arkadij se dobroćudno osmijehnu.
Već poslije nekoliko koraka u pravcu izlaza osjećao se kao ispražnjen.
Odjednom se kraj njega stvori Jamskoj.
 – Nadam se da sam bio u pravu kad sam rekao da su vaš otac i Mendel bili
prijatelji? – Potapša Arkadija po ramenu. – Radite samo kao do sada. Znate da
se na mene možete osloniti.
Arkadij se polako obuče i napusti kupalište. Kiša se pretvorila u maglu.
Prošeta niz Petrovku do zagrijanog sudskog laboratorija pukovnika Ljudina i
preda mu vlažan Osborneov ručnik.
– Vaši vas ljudi traže već cijelo popodne – reče mu Ljudin prije nego što
ručnik preda na laboratorijsku analizu.
Arkadij nazva hotel Ukrajinu. Javio se Paša i ponosno ga izvijestio kako su
Fet i on preslušali telefonske razgovore švercera Golodkina i saznali da mu je
neki muškarac zakazao sastanak u Parku Gorkog. Paša je mislio da je nepoznati
muškarac Amerikanac ili Estonac.
– Amerikanac ili Estonac?
– Govorio je doduše tečno ruski, ali ipak s naglaskom.
– To što ste učinili, Paša, to je kažnjiva povreda osobne slobode! U
članovima dvanaest i stotinu trideset četiri izričito piše da...
– Ali mi već danima preslušavamo magnetofonske snimke telefonskih
razgovora!
– To su KGB-ovi snimci! – Na drugom kraju linije zavlada uvrijeđena
šutnja, sve dok Arkadij napokon nije rekao: – Ali, dobro sad.
– Ja nisam teoretičar kao ti – primijeti Paša. – I ne mogu hodati po svijetu
stalno noseći Krivični zakonik pod rukom.
– U redu, ti si znači ostao na poslu, a Fet je promatrao sastanak. Da li je
ponio kameru sa sobom? – upita Arkadij.
– Zbog nje je i izgubio dragocjeno vrijeme. Mislim tražeći kameru. Zbog
toga ih je i promašio. Iako je pretražio tako reći svaki centimetar parka, ipak ih
nije našao.
– Pa dobro, imamo barem snimku po kojoj...
– Kakvu snimku?
– Paša, zar to možda znači da se vas dvojica prilikom vaše protuzakonite
djelatnosti protiv Golodkina niste potrudili da taj razgovor snimite?
– Hm... nismo.
Arkadij spusti slušalicu.
Pukovnik Ljudin mu mahnu rukom. – Evo, pogledajte ovo, slavni
inspektore. Na ručniku sam našao otprilike pola tuceta vlasi i napravio presjek
jedne da bih je mogao usporediti s onom koju smo našli na kapi što ste nam je
donijeli. Vlasi s kape su sijede, ovalnog presjeka, što upućuje na kovrčavu kosu.
Ova s ručnika je srebrnkasto sijeda i u presjeku potpuno okrugla što znači da je
riječ o ravnoj kosi. Mogu napraviti još i proteinsku analizu, ali vam garantiram
već sad, da te vlasti ne potječu s iste glave. Evo, možete se i sami uvjeriti.
 Arkadij pogleda kroz mikroskop. Osborne nije bio čovjek koji je rekao
»Son of a bitch!«.
– Odlična kvaliteta – Ljudin je palcem i kažiprstom opipavao ručnik. Treba
li vam još?
Arkadij odmahnu glavom. Kodein, votka i šampanjac toliko su ga omamili
da je krenuo u kantinu popiti šalicu kave. Sjedeći sam za stolom najradije bi bio
glasno prasnuo u smijeh. Krasnih li kriminalista koji traže kameru, dok im
osumnjičeni (Estonac ili Amerikanac!) šeće po Parku Gorkog. Krasnog li
glavnog inspektora koji krade ručnik da bi rasteretio svog jedinog
osumnjičenog. Najviše bi od svega u tom času bio volio odvesti se kući da ju je
imao.
– Glavni inspektor Renko? – upita muškarac u uniformi. – Poziv za vas iz
Sibira.
– Zar već?
Poziv je dolazio od milicijskog kriminalističkog isljednika po imenu
Jakutski iz Ust-Kuta, 4000 kilometara istočno od Moskve. U vezi potjernice
koju je Arkadij teleksom poslao u Sibir, Jakutski sa je izvijestio da se traga za
Valerijom Semjonovnom Davidovom, 19 godina, iz Ust-Kuta zbog krađe
društvene imovine. Nestala je u društvu Konstantina Iljiča Borodina, 24 godine,
za kojim se tragalo zbog istog krivičnog delikta.
Arkadij potraži po atlasu. Gdje li se samo nalazi taj Ust-Kut do đavola?
Prema Jakutskijevom izvještaju Borodin je bio svim mastima premazan
kriminalac. Zapravo je bio lovac na krzna. Usput se, međutim, bavio vrlo
unosnim švercom radio-dijelova za kojima je vladala velika potražnja. Osim
toga Borodin je bio osumnjičen za ilegalno traženje zlata. Prilikom izgradnje
Bajkalsko-amurske magistrale Borodin je zaradio imetak prodajući rezervne
kamionske dijelove koje je pokrao na gradilištima. Kad je milicija krenula u
potragu za njim i Davidovom, oboje su već netragom nestali. Jakutski je bio
uvjeren da su se sakrili negdje u tajgi ili su bili mrtvi.
Ust-Kut. Arkadij odmahnu glavom. Kako bi netko iz Ust-Kuta dospio u
Moskvu? Međutim, nije želio biti grub prema svom kolegi u Sibiru kojeg je
zamišljao kao vragolastog orijentalca. – Kada i gdje su posljednji put viđeni?
– Oktobra prošle godine u Irkutsku.
– Znate li možda da li se jedno od njih razumije u restauriranje ikona?
– Tko ovdje odraste u svakom slučaju zna rezbariti.
Smetnje na liniji postajale su sve glasnije. – Dobro – brzo reče Arkadij –
pošaljite mi svu dokumentaciju koju imate o njima.
– Konstantin Borodin je bandit Kostja... – Glas je bio vrlo tih i nejasan.
– Nisam nikad čuo za njega.
– U Sibiru je poznat...
 Ubojica Cipin pozdravi Arkadija u svojoj ćeliji Lefortovskog zatvora. Nije
nosio košulju, međutim, tetovirani crteži, tipični za pravog urku, pokrivali su
mu gornji dio tijela sve do vrata i cijele ruke do zapešća. Rukama je pridržavao
hlače da mu bez opasača ne skliznu.
– Oduzeli su mi čak i vezice za cipele. Kao da se o njih mogu objesiti!
Opet sam imao smolu. Još jučer smo razgovarali i ja sam bio sasvim
zadovoljan. A danas se pojave dva tipa na cesti i žele me opljačkati.
– Tamo gdje si prodavao benzin?
– Točno. I što sam mogao učiniti? Jednog sam tipa opalio odvijačem po
glavi da se mrtav srušio na tle. Drugi je pobjegao, i sljedećeg su se trenutka
preda mnom zaustavila patrolna kola. A ja stojim s odvijačem u ruci i lešom
pred nogama... Dragi bože, Cipin je sad gotov!
– Petnaest godina.
– Ako budem imao sreće! – Cipin sjede na stolicu. Ostatak namještaja u
njegovoj ćeliji sastojao se od uskog kreveta pričvrćenog za zid i posude za
pranje. Na vratima ćelije nalazila su se dva otvora: špijunka za čuvare i pretinac
kroz koji se ubacivala hrana.
– Ne mogu ništa učiniti za tebe – primijeti Arkadij.
– Znam. Ovog sam puta imao pravu smolu. Ali, svi mi kad-tad zaglavimo,
zar ne? – Cipin promijeni izraz lica. – Slušajte, inspektore, ja sam vama često
znao pomoći, zar ne? Nikad vas nisam ostavio na cjedilu, jer smo se uvijek
međusobno poštivali.
– I zato što sam uvijek dobro plaćao. – Arkadij ublaži primjedbu ponudivši
Cipina cigaretom.
– Znate što sam htio reći.
– Ne mogu ti pomoći, moraš to shvatiti. Zatvorit će te zbog ubojstva.
– Ne govorim sad o sebi. Sjećate li se mog prijatelja s nadimkom Labud?
Arkadij se nejasno prisjeti čudnog lika koji se u više navrata prilikom
njegovih razgovora s Cipinom povlačio negdje u pozadini.
– Naravno.
– Uvijek smo bili zajedno, čak i u logorima. Ja sam zarađivao, razumijete?
Labud će bez mene pasti u tešku financijsku krizu. Želim vam samo reći, da
ionako imam dovoljno briga, pa ne bih želio da još i zbog njega razbijam glavu.
Trebat ćete nekog od povjerenja. Labud ima telefon, ima čak i auto i bio bi pravi
čovjek za vas. Dakle, što mislite o tome? Hoćete li s njim barem pokušati?
Kad je glavni inspektor izašao iz zatvora, Labud je već čekao ispod
sljedeće ulične svjetiljke. Kožna vjetrovka još je više naglašavala njegova uska
ramena, dug, mršav vrat i poput četke kratko šišanu kosu. U radnim se logorima
često događalo da profesionalni zločinci izdržavaju sitne lopove koje bi ostali
zatvorenici prezirali kao pedere. Međutim, Labud i Cipin bili su pravi par,
rijetkost zbog koje se nitko ne bi usudio u Cipinovoj prisutnosti nazvati Labuda
pederom.
– Tvoj je prijatelj predložio da radiš za mene – obrati mu se Arkadij bez
nekog osobitog oduševljenja.
– Ako je to on predložio, u redu. – Labud je izgledao začuđujuće nježno i
gracilno, poput izlizane porculanske figurice, što je bilo tim čudnije jer Labud ni
u kom slučaju nije bio privlačan. Bilo je teško ocijeniti koliko mu je godina; ni
njegov tihi glas nije pridonosio određivanju starosti.
– Samo što se ni s korisnim informacijama ne može zaraditi osobito puno –
opomenu ga Arkadij.
– Možda biste mogli učiniti nešto za njega umjesto da meni dajete novac. –
Labud pogleda prema ulazu u zatvor.
– Ubuduće će smjeti primati samo jedan paket godišnje.
– Petnaest paketa – promrmlja Labud, kao da već planira što će mu poslati.

Premda je Moskva Sovjetskom Savezu pokazivala put u 21. stoljeće, ipak

je zadržala upravo viktorijansku sklonost prema putovanjima vlakom. Kijevski
kolodvor u blizini stranačkog geta bio je polazišna točka za putovanja u
Ukrajinu. S malo sjevernije smještenog Bjeloruskog kolodvora Staljin je u
carskom, dvorskom vlaku krenuo u Potsdam, a Hruščov i Brežnjev na
inspekcijska putovanja u satelitske države. S kolodvora Riga putovalo se u
baltičke republike. Kurski je kolodvor odmah sugerirao ljetnu preplanulost s
Crnog mora. Sa Savjolovskog i Pavletskog kolodvora nisu kretale nikakve
važne ličnosti – samo sitni činovnici i seljaci iz bliže okolice. Najimpresivniji su
bih Lenjingradski, Jaroslavski i Kazanjski kolodvor, tri diva na Komsomolskom
trgu, a najspecifičniji među njima bio je Kazanjski s kojeg se moglo otputovati
nekoliko tisuća kilometara daleko u Afganistan, u neki radni logor iza Urala ili
preko čitava dva kontinenta sve do obale Pacifika.
U pet sati ujutro u velikoj su čekaonici Kazanjskog kolodvora na klupama
glavom uz glavu spavale brojne turkmenske obitelji.
Crvenoarmejci su spavali čučeći na podu ili naslonjeni o zid. Uz jedan
jedini otvoreni kiosk Paša Pavlovič ispitivao je mlađu ženu odjevenu u kaput od
zečjeg krzna.
– Golodkin ju je nekad ucjenjivao da mu daje novac za osiguranje –
vrativši se izvjestio je Paša Arkadija koji ga je čekao – međutim, već ga duže
vrijeme nije vidjela. Navodno se prebacio na trgovinu automobilima.
Mladi vojnik oslovi djevojku lica debelo namazana smjesom vazelina i
crvenila za usne. Djevojka mu se ohrabrujuće osmijehnu, dok je on čitao cijenu
kredom ispisanu na vršku njezine čizme. Zatim, držeći se za ruke izađoše iz
kolodvorskog predvorja, ne obraćajući pažnju na dvojicu kriminalista koji su ih
na stanovitoj udaljenosti slijedili. Pred njima se u plavičastosivom osvjetljenju
rane zore pružao Komsomolski trg. Arkadij je promatrao kako mladi par ulazi u
taksi.
– Pet rubalja – Paša je gledao za taksijem.
Vozač je parkirao u mirnoj sporednoj ulici i izašao da čuva stražu, dok su
mladić i djevojka vodili ljubav na stražnjem sjedištu. Taksist je dobivao
polovicu od pet rubalja i mogućnost da mladom vojniku proda bocu votke koja
je stajala više od djevojke. Službeno prostitutki nije bilo, jer je prostitucija bila
ukinuta još od Oktobarske revolucije. Djevojka je mogla biti optužena zbog
širenja spolnih bolesti ili neproduktivnog načina života, ali ne zbog prostitucije
kao krivičnog djela, jer ona nije postojala.
– Opet ništa. – Paša je razgovarao s djevojkama na Jaroslavskom
kolodvoru.
– Dođi, idemo. – Arkadij baci kaput na stražnje sjedište prije nego je sjeo
za upravljač. Čak ni neposredno prije izlaska sunca temperatura nije pala ispod
nule. Iznad osvijetljenih kolodvorskih reklama nebo je postajalo sve svjetlije. U
međuvremenu je i promet postao gušći. U Lenjingradu je u ovo doba još vladao
mrkli mrak. Većina ljudi sanjarila je o Lenjingradu s njegovim kanalima i
kulturnim spomenicima. Međutim, Arkadij je više volio Moskvu koja je
nalikovala ogromnom bučnom stroju.
Vozili su se prema jugu, u pravcu Moskve. – Jesi li se možda još nečeg
sjetio u vezi s tajanstvenim neznancem koji se s Golodkinom našao u parku? –
upita Arkadij vozeći.
– Da sam barem sam otišao... – Paša tužno odmahnu glavom. – Za te stvari
je Fet jednostavno preglup.
Obojica su pogledom tražila Golodkinovu Toyotu. Prešavši rijeku otišli su
u kupalište Ršeski da doručkuju.

Sajam polovnih automobila nalazio se u blizini gradske granice – duga

vožnja, koja je postala još dužom kad je Paša ugledao kamion u kome se
prodavao ananas. Za četiri rublje kupio je jedan plod veličine malo boljeg
guščjeg jajeta.
– Kubansko sredstvo za jačanje – povjerio je Arkadiju. – Imam prijatelje,
dizače utega koji su već bili tamo. Nezamislivo! Crne ljepotice, plaže i
namirnice bez konzervansa. Pravi radnički raj!
Sajam polovnih automobila smješten je na velikom, neizgrađenom
zemljištu na kome su stajale Pobede, Žiguliji, Moskviči i Zaporošci – poneki
prastari i rasklimani, a poneki i potpuno novi. Spretan vlasnik automobila koji je
poslije dugogodišnjeg čekanja dobio malog Zaporošca, za kojeg je platio 3000
rubalja, odmah ga je mogao odvesti na sajam automobila, prodati svoju igračku
za 10.000 rubalja, kod državnih poreznih organa prijaviti cijenu od 5000
rubalja, platiti 7 posto poreza na promet i s ostalih 6650 rubalja kupiti polovan,
ali mnogo prostraniji Žiguli. Sajam je nalikovao košnici – pod pretpostavkom
doduše da je svaka pčela sama donosila svoj med. Prisutno je bilo otprilike 1000
pčela. Arkadij se pretvarao da ga zanima jedan bijeli Moskvič. Rukom je gladio
lim.
– Kao obraz djevojke, zar ne? – Iznenada se uz njega stvorio Gruzijanac u
kožnom kaputu.
– Lijep je.
– Već ste se zaljubili u njega, to se odmah vidi. Nemojte se samo žuriti,
pogledajte ga mirno sa svih strana.
– Uistinu je lijep – Arkadij prošeće oko auta.
– Razumijete se u automobile, vidim. – Gruzijanac položi prst na desno
oko. – Trideset tisuća kilometara. Drugi bi ljudi vratili brojčanik, ali to nije moj
način. Svakog je tjedna pran i poliran. Jesam li vam već pokazao brisače? –
Izvadi ih iz papirnate vrećice.
– Dobri brisači.
– Gotovo novi. Ali, to vidite i sami. – Gruzijanac se okrenu leđima prema
ostalim posjetiocima sajma i na papirnatu vrećicu napisa broj 15.000 tako da ga
je samo Arkadij mogao vidjeti.
Arkadij sjede za upravljač. Vozačevo sjedalo je propalo, a plastični bijeli
upravljač bio je cijeli ispucan i iskrzan. Okrenu ključ udesno i u retrovizoru
ugleda plavičasti oblačić dima kako izlazi iz ispušne cijevi.
– Uistinu je lijep. – Glavni inspektor izađe iz auta. Sjedala su se mogla
iznova obložiti, a motor popraviti, međutim, karoserija je bila zlata vrijedna.
– Znao sam da će vam se svidjeti. Prodano?
– Gdje je Golodkin?
– Golodkin, Golodkin... – Gruzijanac je razbijao glavu. Da li je to bila
osoba, neka kola možda? Nikad još nije čuo to ime, sve dok mu glavni
inspektor, držeći ključeve automobila još uvijek u ruci, nije pokazao službenu
iskaznicu. Ali, taj Golodkin! Taj lopov! Prije nekoliko minuta je napustio
sajmište. Arkadij se raspita kamo je otišao. – Koliko znam, htio je svratiti do
Melodije. Kad ga budete ugledali, možete mu reći da pošten čovjek poput mene
propisanu proviziju plaća državi, a ne njemu i lopovima kao što je on. A za
pripadnike državnih službi, dragi druže, uvijek postoji popust!

Na Kalinjinovom prospektu manje su zgrade bile pravokutne petorokatnice

od armiranog betona i stakla, a veće dvadesetpetorokatni mnogokutni tornjevi
također od armiranog betona i stakla. Umanjene kopije te raskošne ulice mogle
su se naći u svakom novom gradu, ali nijedna od njih nije bila toliko simbolična
za put u budućnost kao moskovski uzor. U oba pravca osam je voznih traka
vodilo u svakom smjeru, iznad potkopanog pješačkog prijelaza. Arkadij i Paša
čekali su na terasi kavane preko puta prodavaonice gramofonskih ploča
Melodija.
– Ljeti mi se ovdje više sviđa. – Paša je drhtureći od zime jeo moka
sladoled s prelivom od malina.
Na drugoj strani ulice prođe žarkocrvena Toyota i skrenu u prvu bočnu
ulicu. Trenutak kasnije Fjodor Golodkin koji je uz kaubojske čizme i traperice
nosio elegantan kaput i krznenu kapu došeće do prodavaonice ploča i uđe.
Istodobno su dvojica kriminalista izašla iz pješačkog pothodnika.
Kroz veliko su staklo mogli vidjeti da se Golodkin nije popeo stepenicama
do kata s ozbiljnom glazbom. Dok je Paša čekao na izlazu, Arkadij se progurao
između mladih ljudi koji su kopali po rock and roll pločama. U dnu prostorije
ugleda ruku u skupoj rukavici od svinjeće kože kako poseže u policu s
političkim pločama. Približivši se ugleda i lice, podbulo, s ožiljkom iznad
lijevog kuta usta koji se protezao do nakovrčane prašume tamnoplave kose.
Prodavač je spremao novac, kad se Golodkin okrenuo.
»Govor L. T. Brežnjeva prilikom otvaranja XXIV kongresa Komunističke
partije Sovjetskog Saveza«. Zapriječivši Golodkinu put Arkadij je glasno
pročitao naslov ploče.
– Gubi se! – Gruzijanac laktom zamahnu prema Arkadiju koji mu tako
izvrnu ruku iza leđa da se Golodkin kriknuvši od bola nagnu sprijeda. Tri crna
kruga izletješe iz omota i otkotrljaše se Arkadiju ravno pod noge. Rolling
Stonesi, Pink Floyd i Supertramp.
– Mora da je kongres bio vrlo zanimljiv – primijeti Arkadij.

Golodkinove su vjeđe bile zacrvenjene i teške. Usprkos dugoj kosi i

modernoj odjeći podsjećao je Arkadija na ribu koja se praćaka na udici.
Uhapšenog je odmah odveo u svoj ured u Novokuznjeckoj, da mu tu otvori oči i
slikovito dočara koliko je uistinu bespomoćan na udici. Prije završetka istrage
nije mogao pozvati odvjetnika, prije isteka 48 sati čak ni javni tužilac nije
morao biti obaviješten o hapšenju. Dovodeći Golodkina u neposrednu Čučinovu
blizinu, morao je izazvati dojam ili da viši inspektor za specijalne slučajeve više
ne želi imati posla sa svojim cinkarošem ili da je i sam u opasnosti.
– Ono s pločama iznenadilo me isto toliko koliko i vas – bunio se
Golodkin kad ga je Arkadij odveo u prostoriju za saslušavanje u prizemlju. –
Cijela stvar je neki nesporazum!
 – Samo bez uzbuđenja, Fjodore. – Arkadij mu sjede nasuprot i primakne
pepeljaru. – Prvo popušite cigaretu.
Golodkin otvori kutiju Winstona i ponudi i glavnog inspektora.
– Hvala, ali više volim ruske cigarete – ljubazno odbi Arkadij.
– Smijat ćete se, kad se ispostavi koliko ste se prevarili – poče opet
Gruzijanac pun nade.
Ušao je Paša s gomilom dokumenata.
– Moj spis? – upita Golodkin. – Onda ćete odmah vidjeti da sam na vašoj
strani. Već dugo surađujem s milicijom.
– Što je to bilo s pločama? – upita Arkadij.
– Pa dobro, bit ću potpuno iskren. S tim sam se htio uvući u disidentske
krugove da lakše izvučem informacije za vas.
Arkadij je promatrao vrškove svojih prstiju. Paša izvuče formular
optužnice.
– Raspitajte se samo – nastavi Gruzijanac. – Svi će vam potvrditi da sam
ja...
– Građanin Fjodor Golodkin iz Serafimove 2, grad i okrug Moskva – čitao
je Paša – sprečavali ste žene da sudjeluju u državnim i društvenim aktivnostima
i navodili maloljetnike na krivična djela.
Zgodno sročen opis za podvođenje prostitutki; za to se dobivalo četiri
godine zatvora. Golodkin odmaknu kosu s čela da bi bolje vidio kriminalistu
pred sobom. – Smiješno!
– Trenutak! – Arkadij ga zaustavi podigavši ruku.
– Uzimali ste ilegalne provizije – nastavi Paša – za preprodaju privatnih
automobila, oštećivali ljude koji su tražili stan previsokom posredničkom
provizijom, a također ste razvili cvjetajući posao s ikonama na crnoj burzi.
– To se sve može vrlo jednostavno objasniti – užurbano dobaci Golodkin
glavnom inspektoru.
– Nadalje ste vodili parazitski način života – doda Paša.
Ovoga se puta Golodkin snažno trznuo na udici, jer je taj paragraf u
Krivičnom zakoniku prije svega bio namijenjen Ciganima, kasnije je proširen i
na režimske kritičare i švercere i značio je progon iza Urala.
Golodkin se s mukom svladavao. – Sve odbijam!
– Građanine Golodkin – mirno progovori Arkadij. – Znate li kolika je
kazna za sprečavanje i otežavanje istražnog postupka. Kao što ste i sami rekli,
poznata vam je ova zgrada.
– Rekao sam – Gruzijanac ponovo pripali cigaretu, netremice gledajući u
hrpu dokumenata na stolu. Samo im je Čučin mogao dati toliko materijala. Onaj
prokleti Čučin! – Ja sam za... – Golodkin nije dovršio rečenicu, iako mu je
Arkadij ohrabrujuće kimnuo glavom. Optužiti jednog inspektora pred njegovim
kolegama, bilo je ravno samoubojstvu. – Ono što sam...
– Da?
– Sve što sam učinio, a time još ništa ne priznajem, sve sam to učinio samo
u interesu daljnje suradnje s vašom institucijom.
– Lažljivče! – viknu Paša. – Razbit ću ti tu lažljivu gubicu!
– Samo da bih se uvukao u krugove pravih švercera i antisovjetskih
elemenata – uporno je tvrdio Golodkin.
– I ubojstava također? – Paša stisnu pesnicu.
– Ubojstava? – Golodkin širom razrogači oči.
Paša se baci preko stola da Golodkina ščepa za gušu. Arkadij ga zadrža.
Paša je od bijesa postao tamnocrven u licu. Arkadij je ponekad istinski uživao
što radi s njim.
– O ubojstvima ništa ne znam – uvjeravao ih je Golodkin.
– Zašto ga uopće saslušavamo? – upita Paša glavnog inspektora. – Ionako
samo laže.
– Imam pravo odgovoriti na vaše optužbe – primijeti Golodkin.
– To je točno – obrati se Arkadij Paši. – Dok ne odbija davati izjave,
tvrdeći pri tom da govori istinu, ne možeš tvrditi da ometa naš posao. – Uključi
magnetofon. – Građanine Golodkin, počet ćemo s preciznim i iskrenim opisom
vaših prijestupa u pogledu prava žena.
Kao isključivo neslužbenu uslugu poznatim je ličnostima dovodio žene
koje su po njegovom mišljenju bile punoljetne, počne Gruzijanac. Imena, tražio
je Paša. Tko je koga, kada, gdje i za koliko tucao? Arkadij je slušao na pola uha
čitajući izvještaje iz Ust-Kuta koje je Golodkin smatrao svojim spisom. U
uspoređenju s tričarijama koje je Gruzijanac morao priznati, Jakutskijevi su
izvještaji djelovali poput avanturističkog romana.
Konstantin Borodin, kasnije prozvan »bandit Kostja«, u Irkutsku je kao
siroče prvo izučio stolarski zanat i radio na restauriranju samostana Znamjenski.
Uoči završetka školovanja je pobjegao, i iz državnog internata i s jakutskim
nomadima krenuo prema polarnom krugu u lov na polarne lisice. Milicija se
prvi put srela s Kostjom, kad je s vršnjacima poslije krađa uhvaćen na
Aldanskim zlatnim poljima na Leni. S dvadeset godina već je tražen zbog krađe
Aeroflotovih avionskih karata, vandalizma, prodaje radio-dijelova mladim
ljudima čije su »gusarske stanice« ometale državne radio-odašiljače, te
drumskog razbojništva. Svaki put bi, međutim, uspio pobjeći u sibirsku tajgu
gdje ga čak ni Jakutskijeve patrole u helikopterima ne bi mogle naći. Jedina
novija Kostjina fotografija bio je slučajan snimak kojeg je prije godinu i pol
dana objavio sibirski list Krasnoje znamja.
 – Ako vas baš toliko zanima – izjavi Golodkin Paši – djevojke su se rado
upuštale sa strancima. Luksuzni hoteli, dobra hrana, čisti kreveti, sve im je to
nalikovalo malom putovanju.
Novinska je fotografija bila grubog rastera i prikazivala otprilike tridesetak
muškaraca, bez pobližih oznaka, kako izlaze iz neke ne pobliže označene
zgrade. U pozadini je bilo zaokruženo grubo, muški privlačno lice. Bilo je dakle
još uvijek bandita na tom svijetu.
Najveći dio Sovjetskog Saveza zauzimao je Sibir. U ruskom su jeziku
samo dvije riječi preuzete iz mongolskog: tundra i tajga, obje su podsjećale na
beskrajne šume ili gole horizonte bez ijednog drveta. Ni helikopterima Kostju
nisu mogli pronaći? I taj čovjek da je završio u Parku Gorkog?
– Jeste li kad čuli za nekog tko je u Moskvi prodavao zlato? – upita
Arkadij Golodkina. – Sibirsko zlato možda?
– Ne trgujem zlatom, to je preopasno za mene. Poznat mi je sistem premija
kojeg su uveli kod milicije i znam da smijete zadržati dva posto vrijednosti zlata
zaplijenjenog kod švercera. Ne, to bi bilo preriskantno od mene. Osim toga,
zlato ionako ne bi bilo iz Sibira. Bilo bi od pomoraca, kupljeno ili u Indiji ili u
Hongkongu i prošvercano u zemlju. Moskva nije nikakvo tržište za zlato. Tko
govori o zlatu ili dijamantima misli na poslove sa Židovima ili Armencima iz
Odese, sve sami ljudi s kojima nikad ne bih ušao u posao.
Golodkinova koža, kosa i odjeća mirisali su po američkom duhanu,
francuskom parfemu za muškarce i ruskom znoju – Zapravo ja ljudima činim
samo uslugu. Ja sam stručnjak za ikone. Odlazim u sela udaljena sto, dvjesto
kilometara od Moskve, raspitam se gdje se sastaju starci i pojavim se tamo s
bocom votke. Morate shvatiti da ti starci pokušavaju živjeti od svojih mirovina.
Oprostite, ali te su mirovine običan vic! Činim im veliku uslugu, kad im platim
dvadeset rubalja za ikonu koja ionako godinama samo skuplja prašinu. Starice
bi možda radije umrle od gladi nego se odvojile od svojih ikona, međutim, s
muškarcima se može razgovarati. Onda se vraćam u Moskvu i prodajem ih.
– Kako? –upita Arkadij.
– Nekolicina taksista i Inturistovih vodiča me preporučuju. Ali često i sam
izađem na ulicu. Na prvi pogled mogu prepoznati potencijalnog kupca, na
prvom mjestu Šveđane ili Amerikance iz Kalifornije. Moj je adut što govorim
engleski. Amerikanci plaćaju gotovo svaku cijenu. Pedeset za jednu koju ne
biste ni podigli sa smetlišta i za koju ni ne znate da li pred sobom gledate
prednju ih stražnju stranu. I tisuću za veliku, lijepu ikonu. Dolara naravno, a ne
rubalja. Dolara ili turističkih kupona koji nisu ništa lošiji. Koliko plaćate za
bocu uistinu prvoklasne votke? Trinaest rubalja? S turističkim kuponima istu
bocu dobivam za samo tri rublje. Uzmimo sad da mi je potreban popravak
televizora ili da mi se izravna blatobran ili nešto drugo. Zar ću za takve usluge
ponuditi rublje? Rublje su za glupane. Ako mehaničaru poklonim nekoliko boca
votke, stekao sam prijatelja za cijeli život. Rublje su običan papir, razumijete li,
a votka je gotovina.
– Zar je ovo možda pokušaj podmićivanja? – upita Paša indignirano.
– Ne, ne, samo sam htio ukazati na to da su stranci kojima prodajem ikone
također šverceri i da ja svojom djelatnošću pridonosim tome da ih se uhvati.
– Ali prodajete i ruskim građanima – primijeti Arkadij.
– Samo disidentima – pobuni se Golodkin.

U izvještaju Jakutskog, kriminalističkog isljednika iz Ust-Kuta, stajalo je

dalje kako je 1949. za vrijeme kampanje provedene protiv židovskih
»kozmopolita« rabin Solomon Davidov, udovac iz Minska, preseljen u Irkutsk.
Davidovo jedino dijete, kćerka Valerija Davidova prekinula je poslije smrti oca
studij povijesti umjetnosti i preuzela mjesto sortirke u Centru za krzna u
Irkutsku. Uz izvještaj bile su priložene dvije fotografije. Prva je prikazivala
mladu djevojku s krznenom kapom, debelim džemperom, vunenom suknjom i
pustenim čizmama. Vrlo mladu i vrlo sretnu djevojku. Druga je fotografija
potjecala iz lista Krasnoje znamja. Tekst ispod slike glasio je: »Prilikom
međunarodnog sajma dimljene robe privlačna sortirka Davidova podigla je
krzno barguzinskog samura, vrijedno 1000 rubalja, da bi ga kupci mogli bolje
vidjeti«. Usprkos nezgrapnoj radnoj odjeći Valerija Davidova je uistinu bila
vrlo privlačna, a u prvom redu kupaca koji su se divili samurovom krznu
nalazio se Mr John Osborne.
Arkadij iznova pažljivo promotri fotografiju s Kostjom Borodinom.
Ustanovi da se grupa sastojala od dvadesetak Rusa i Jakuta koje je pratila manja
grupa poslovnih partnera sa Zapada i iz Japana. I ovog je puta na slici uspio
pronaći Osbornea.
Golodkin je u međuvremenu opširno objašnjavao kako su neki Gruzijanci
uspjeli zavladati tržištem polovnih automobila.
– Jesi li ožednio? – upita Arkadij Pašu.
– Jesam, od svih njegovih laži – odgovori Paša.
Prozori su bili zamagljeni. Golodkin je u nedoumici promatrao dvojicu
isljednika.
– Idemo na ručak. – Arkadij uprti dokumente i magnetofon pod mišku,
prije nego što s Pašom krenu prema vratima.
– Što je sa mnom? – upita Golodkin.
– Znate i sami da vam je sad besmisleno odmagliti – reče mu Arkadij. –
Osim toga gdje biste se mogli sakriti?
Ostavili su ga samog. Minutu kasnije Arkadij otvori vrata ureda i dobaci
Golodkinu bocu votke. Gruzijanac iznenađeno dignu pogled.
 – Usredotočite svu svoju pažnju na ubojstva, Fjodore – savjetova mu
Arkadij i zatvori vrata, prije no što je očito zbunjeni Golodkin uspio išta
odgovoriti.
Kiša je otopila posljednje ostatke snijega. Na drugoj strani ulice muškarci
su pred jednim kioskom u repu čekali na pivo – »nepogrešivi predznak
proljeća«, kako je Paša tvrdio – pa stoga Arkadij i on na drugom kiosku kupiše
sendviče, prije no što i sami zauzeše mjesto u repu. Iza zamagljenih prozorskih
okana prostorije za saslušavanje raspoznaše Golodkina kako ih promatra.
– Prvo će sam sebi reći da je previše lukav, a da bi gucnuo iz boce, a onda
će zaključiti da se zapravo sasvim dobro držao i da je zaslužio malu nagradu.
Osim toga, možeš li zamisliti koliko je on ožednio, kad si to čak i ti.
– Uistinu rafinirano! – divio se Paša. Vrškom jezika obliznu usne.
– Otprilike isto toliko kao da nekog gurneš s vrha stijene u ponor –
odmahnu rukom Arkadij.
Ipak je u sebi zatomljivao uzbuđenje. Amerikanac Osborne je mogao
poznavati sibirskog bandita i njegovu ljubavnicu. Bandit je mogao ukradenim
avionskim kartama stići do Moskve. Zanimljivo, uistinu vrlo zanimljivo!
Paša kupi pivo: dva puna krčaga za 44 kopjejke. Na raskršću oko kioska
vladala je miroljubiva gužva. Muškarci s vrčevima piva u ruci pozdravljali su se
kao da se cijele zime nisu vidjeli. U ovakvim je situacijama Arkadij uvijek imao
osjećaj da su paraziti poput Golodkina uistinu rijetke društvene anomalije.
Poslije podnevnog odmora Paša ode u Ministarstvo vanjskih poslova da
prikupi podatke o boravcima Osbornea i Nijemca Unmanna u Centru za krzna u
Irkutsku. Arkadij se sam vrati Golodkinu.

– Sigurno znate da sam i ja surađivao pri saslušavanju, tako reći s vaše

strane stola – poče Gruzijanac. – Mislim da možemo otvoreno razgovarati.
Obećajem vam da ću kao svjedok isto toliko surađivati kao što sam to i kod
drugih činio. A što se tiče stvari o kojima smo jutros razgovarali...
– Sitnice, Fjodore – ubaci Arkadij.
U Golodkinovu pogledu bijesnu nada. Boca votke stajala je napola prazna
kraj njegove stolice.
– Kazne koje sud dosuđuje ponekad djeluju nerazmjerno visoko u odnosu
na dotično krivično djelo ili prijestup – doda glavni inspektor. – U prvom redu u
slučajevima kao što je vaš, u kojima je riječ o građaninu sa stanovitim posebnim
statusom.
– Bez vašeg ćemo se kolege sigurno bolje sporazumjeti – primijeti
Golodkin s olakšanjem.
Glavni inspektor stavi novu vrpcu, ponudi Golodkina cigaretom i sam
pripali.
 – Fjodore htio bih vam ponešto ispričati i pustiti vam neke snimke; poslije
toga ćete mi odgovoriti na neka pitanja. Mnoge će vam se stvari možda činiti
besmislenima, ali ja vas molim da budete strpljivi i pažljivo razmislite prije
nego odgovorite. Jeste li me shvatili?
– Da, da, samo pitajte!
– Hvala – reče Arkadij, osjećajući nervozu pred skokom u nepoznato na
kojeg se ovdje morao odvažiti, jer je još uvijek raspolagao samo
pretpostavkama. – Fjodore, priznali ste da ste ikone prodavali turistima,
najčešće Amerikancima. Imamo dokaze da ste pokušali prodati ikone strancu po
imenu John Osborne. Prošle godine ste se povezali s njim i tek prije nekoliko
dana ponovo nazvali Osbornea. Međutim, od željenog posla ništa nije ispalo, jer
je Osborne svoje potrebe zadovoljio na drugom mjestu. Kako ste i sami dugo u
poslu, ovo sigurno nije bio prvi neuspjeli posao. Zato bih od vas želio čuti, zašto
ste ovog puta bili tohko bijesni. – Golodkin ga je bezizražajno promatrao. – Što
je s leševima u Parku Gorkog, Fjodore? Ili možda želite izjaviti, kako o tome
ništa ne znate?
– Leševima? – upita Gruzijanac ne shvaćajući.
– Kostja Borodin i Valerija Davidova, oboje iz Sibira.
– Nisam nikad čuo za njih – odgovori Golodkin.
– Ne pod tim imenima, naravno. Ključna točka je međutim ta, da vam je to
dvoje pred nosom odnijelo dobar posao, da postoje svjedoci sukoba među vama
i da je to dvoje nekoliko dana kasnije pronađeno mrtvo.
– Što da kažem? – Golodkin slegnu ramenima. – Cijela stvar zvuči tako
besmisleno kao što ste i sami rekli. Imate snimke, kažete?
– Hvala vam što ste me podsjetili. Da, mogu vam pokazati fotografije
ubijenih.
Arkadij mu pokaže novinske isječke s fotografijama Borodina i Davidove.
Golodkin je zurio u mladu ženu, Osbornea, bandita, opet Osbornea, pa Arkadija
i iznova u snimke.
– I sami vidite koji mi se zaključci upravo nameću, Fjodore. Dva građanina
stižu iz udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara u Moskvu i tu se skrivaju šest
do osam tjedana, sasvim sigurno ne dovoljno da steknu neprijatelje, ako se
izostave poslovni konkurenti. Zatim ih neki sadist, neki društveni parazit ubija.
Kao što možete primijetiti, opisujem vam vrlo čudnu pticu, moglo bi se reći
pravog kapitalistu. Ili još preciznije: vas, Fjodore! Možete li zamisliti koliki su
pritisci kojima je izložen isljednik da bi što prije zaključio takav slučaj? Netko
drugi vjerojatno ne bi tako dugo oklijevao. Promatrani ste prilikom svađe s
ubijenima. Promatrani ste prilikom ubijanja. Tu više nema velike razlike.
Golodkin je zurio u Arkadija. Riba i ribar. Glavni je inspektor osjećao da
mu je to jedina šansa prije no što riba ispljune udicu.
 – Ukoliko ste ih ubili, Fjodore, bit ćete osuđeni na smrt zbog ubojstva iz
pohlepe. Ukoliko na sudu položite krivu zakletvu, proći ćete s deset godina.
Ukoliko steknem dojam da lažete, pobrinut ću se da zbog sitnica o kojima smo
ispočetka razgovarali dospijete u radni logor. A tamo možete koješta očekivati,
Fjodore. Ostali zatvorenici imaju nešto protiv policijskih tipkaroša, osobito
protiv tipkaroša koji su ostali bez zaštite. Ne, ne možete si priuštiti da završite u
radnom logoru, Fjodore. Znate kao i ja da bi vas za mjesec dana našli
prerezanog grkljana.
Gruzijanac je uporno šutio. Hrabrost koju mu je ulila Votka polako se
rasplinjavala.
– Ja sam vam jedina nada, Fjodore, vaša jedina šansa. Ispričajte mi što
znate o Osborneu i Sibircima.
Golodkin još jedanput izjavi kako je nedužan; napokon zaroni lice u ruke i
počne pričati.
– Poznam jednog Nijemca, stanovitog Unmanna. Ponekad sam mu
pribavljao djevojke. Pričao mi je o prijatelju kojeg zanimaju ikone i na jednoj
me zabavi upoznao s Osborneom. Osbornea zapravo uopće nisu zanimale ikone.
Htio je klecalo ili svetilište s religioznim motivima. Za lijepo veliko svetilište
nudio mi je dvije tisuće dolara. Cijelog sam ljeta tražio nešto odgovarajuće i
napokon uistinu našao prekrasno svetilište. Osborne se prema dogovoru vratio u
decembru. Nazvao sam ga da mu kažem radosnu vijest, međutim, tip je
jednostavno spustio slušalicu. Odmah sam otišao u Rusiju, ugledao Osbornea i
Unmanna kako izlaze i slijedio ih do trga Sverdlova gdje su se sastali s dvije
seljačke bitange: onim ljudima s vaših slika. Kad su Unmann i Osborne nestali,
ja sam preuzeo ono dvoje. Stoje usred Moskve i zaudaraju na terpentin! Odmah
mi je bilo jasno koja se igra igra i u lice im skrešem da znam kako restauriraju
svetilište koje će prodati Osborneu, a ja svoje mogu zadržati kao lijepu
uspomenu. Tražio sam odštetu za izgubljenu zaradu i sve moje troškove. Tražio
sam pedeset posto njihove dobiti, neku vrstu provizije. Onaj tip, onaj sibirski
gorila ljubazno mi je položio ruku oko ramena i u sljedećem sam trenutku
osjetio nož na vratu! Posred trga Sverdlova! Rekao mi je da ubuduće njega i
Osbornea ostavim na miru. Možete li to zamisliti? Bila je sredina januara, prvi
dan nove godine po starom kalendaru. Većina prolaznika oko nas bilo je pijano i
ja bih iskrvario, a da se nitko ne bi ni osvrnuo. Sibirac se samo nasmijao i
izgubio sa svojom droljom.
– Niste znali da su njih dvoje mrtvi? – upita Arkadij.
– Ne! – Golodkin podignu glavu. – Nikad ih više nisam sreo. Zar uistinu
mislite da sam toliko glup?
– Ali ste ipak imali dovoljno hrabrosti da ponovo nazovete Osbornea čim
ste saznali da se vratio u Moskvu.
– To je bio još samo jedan pokušaj. Još uvijek imam svetilište koje sam za
njega nabavio. Praktički ga ne mogu prodati, jer se ne može iznijeti iz zemlje.
Jedina mušterija mi je bio Osborne. Nemam pojma što je on s njim mislio
učiniti.
– I jučer ste se s Osborneom sastali u Parku Gorkog – nastavi glavni
inspektor.
– Ne, ne s Osborneom! Ne znam kako se tip zvao, nije se predstavio. Neki
Amerikanac koji je tvrdio da ga zanimaju ikone. Zapravo je htio samo prošetati
parkom.
– To je istina? – upita Arkadij sumnjičavo.
– Sto posto! Debeli, stari tip koji je stalno postavljao glupa pitanja.
Odlično je govorio ruski, moram priznati, ali mene ne može zavarati, na prvi
pogled prepoznajem strance. Šetali smo parkom i zaustavili se na nekakvom
blatnjavom proplanku.
– U sjevernom dijelu parka, u blizini pješačke stazice?
– Točno. No da, ja sam mislio da u četiri oka želi razgovarati zbog neke
djevojke, međutim, on je umjesto toga počeo pričati o nekom Amerikancu po
imenu Kirwill, studentu na razmjeni kojeg ja naravno ne poznajem. Rekao sam
mu da poznajem vrlo mnogo ljudi, ali tog Kirwilla ne. Onda je odjednom
umuknuo. – Golodkin odmahnu glavom. – Osim toga sam odmah vidio da taj ne
traži ikone.
– Zašto?
– Siromašan kao crkveni miš. Bio je odjeven isključivo u ruske stvari.
– Je li opisao tog Kirwilla?
– Rekao je da je mršav. I da ima crvenu kosu.
Arkadij kimnu zadovoljno. Dignu telefonsku slušalicu i nazove majora
Pribludu. – Trebaju mi informacije o Amerikancu s prezimenom Kirwill. K-i-r-
w-i-l-l.
Pribluda se nije žurio s odgovorom. – Ovo mi zvuči kao slučaj za mene –
napokon primijeti.
– U svakom slučaju! – brzo potvrdi glavni inspektor.
– Ne, dobit ćete te stvari – odluči Pribluda na Arkadijevo zaprepaštenje. –
Pošaljite mi Feta pa ću mu dati što imamo.
Arkadij je Feta našao u Ukrajini i zatim se sat vremena igrao šibicama na
listu papira, dok je Golodkin polako praznio bocu.
Čučin je ušao u sobu za saslušavanje i razrogačio oči ugledavši svog
informatora kako sjedi s drugim isljednikom. Arkadij mu hladno ponudi da se
požali Jamskoju, ukoliko mu nešto ne odgovara i Čučin pobježe. Golodkin je
bio vidljivo impresioniran. Malo kasnije uđe Fet s aktovkom i izrazom lica
gosta pozvanog protiv njegove volje.
– Može li se saznati što se ovdje događa, druže glavni inspektore? – S
nelagodom namjesti očale.
– Kasnije. Dajte mi prvo dokumente.
 Arkadij je promatrao kako Golodkin uživa u načinu na koji se ophodio
prema Fetu. Vidjelo se, kako se Golodkin preorijentirava i saživljuje s
lojalnošću prema novom šefu. Arkadij prelista fotokopirane dokumente.
Pribluda je poslao začuđujuće puno materijala.
U prvom od dva dosjea je pisalo:

US pasoš. Ime James Mayo Kirwill. Datum rođenja: 4. 8. 1952. Visina:

1,73 m. Bračno stanje: neoženjen. Djeca: nema ih. Mjesto rođenja: New
York, USA. Oči: smeđe. Boja kose: crvena. Datum ispostavljanja pasoša:
7. 5. 1974.

Crnobijela pasoška fotografija pokazivala je mladog čovjeka pothranjenog

izgleda, duboko usađenih očiju, kovrčave kose, duga nosa i zgrčena osmijeha.
Potpis je bio sitan i pedantan.

Boravišna viza: James Mayo Kirwill. Ostali podaci: vidi gore. Zanimanje:
student jezika. Svrha boravka: studij na Moskpvskom državnom
univerzitetu. Članovi obitelji: nema ih. Prijašnji boravci u Sovjetskom
Savezu: nema ih. Rođaci u SSSR-u: nema ih. Adresa stalnog prebivališta:
109 West 78 St., New York, USA.

U desnom gornjem uglu vize bila je nalijepljena ista crnobijela fotografija

kao i u Kirwillovom pasošu. Potpisi su bili gotovo jednaki, upadljivo čitki, kao
da su napisani štampanim slovima.

Uprava Moskovskog državnog univerziteta: Upis na studij slavistike u

septembru 1974. Ujednačeno dobre ocjene. Odlična preporuka mentora,
međutim...

Komsomolski izvještaj. J. M. Kirwill previše se trudi da uspostavi kontakte

sa sovjetskim studentima, pokazuje previše zanimanja za sovjetsku
unutrašnju politiku, iskazuje antisovjetske nazore. Pozvan na razgovor s
komsomolskom ćelijom njegovog studentskog doma, Kirwill daje i
antiameričke izjave. Tajnim pretresom u njegovoj su sobi nađena djela
Tome Akvinskog i Biblija na ćirilici.

Komitet za državnu sigurnost. Kirwill je prve godine promatran od kolega

studenata i ocijenjen kao nepogodan za eventualnu suradnju. Pokušaji
zbližavanja mlade docentice i kolege studenta ostali su bez rezultata.
Cjelokupna ocjena stoga negativna. Nepoželjne kontakte su s Kirwillom
 održavali: studenti jezika T. Bondarov i S. Kogan, te studentica prava I.
Asanova.

Ministarstvo za zdravlje, Poliklinika Moskovskog državnog univerziteta.

Student J. Kirwill liječen zbog sljedećih oboljenja: poteškoće pri
probavljanju hrane za vrijeme prva četiri mjeseca; gripa; upala zuba (zub je
izvađen i zamijenjen metalnom krunicom).

Na priloženoj shemi zuba isti je zub bio označen kao i u mrtvaca u Parku
Gorkog. O liječenju korijena nigdje nije bilo ni riječi.

Ministarstvo unutrašnjih poslova. J. M. Kirwill je 12. 3. 1976. napustio

Sovjetski Savez. Zbog njegovih za goste SSSR-a nepoželjnih stavova više
mu se ne bi smjela odobriti ulazna viza.

Taj sumnjivo asketski student očito nije imao problema s oslabljenom

lijevom nogom koju je Levin otkrio na Crvenokosom, po svemu sudeći nije
liječio zube kod američkog zubara i, čini se, više se nije vraćao u Sovjetski
Savez. S druge strane, bio je iste dobi i iste tjelesne konstitucije kao i ubijeni u
Parku Gorkog, osim toga imao je i metalnu krunicu i crvenu kosu. Poznavao je
Irinu Asanovu.
Arkadij pokaže Golodkinu pasošku fotografiju. – Poznajete li ovog
mladića?
– Ne.
– Imao je smeđu ili crvenu kosu. U Moskvi nema puno mršavih,
crvenokosih mladih Amerikanaca, Fjodore.
– Žao mi je, ali ne poznajem ga.
– A kako je sa studentima? Bondarov? Kogan? – Glavni inspektor nije
pitao za Irinu Asanovu. Fet je ionako već s dovoljnim zanimanjem pratio
razgovor.
Kad je Golodkin odmahnuo glavom, Arkadij otvori drugi dosje.

US pasoš. Ime: William Patrick Kirwill. Datum rođenja: 23. 5. 1930.

Visina: 1,80 m. Bračno stanje: neoženjen. Djeca: nema ih. Mjesto rođenja:
New York, USA. Oči: plave. Kosa: sijeda. Datum ispostavljanja pasoša:
23. 2. 1977.

Pasoška je fotografija pokazivala muškarca srednjih godina, kovrčave

sijede kose i očito tamnoplavih očiju. Imao je kratak nos i energičnu bradu. Nije
se osmjehivao. Ispod odijela i košulje skrivali su se, čini se, široka ramena i
mišićav torzo. Potpis mu je bio energičan i odavao je samokontrolu.
 Turistička viza. William Patrick Kirwill. Ostali podaci: vidi gore.
Zanimanje: stručnjak za propagandu. Svrha boravka: turizam. Članovi
obitelji s kojima putuje: nijedan. Prijašnji boravci u SSSR-u: nikad. Rođaci
u SSSR-u: nema ih. Adresa stalnog prebivališta: 220 Barrow St., New
York, USA.

Isti potpis, ista pasoška fotografija.

Ulazak u SSSR: 18. 4. 1977. Izlazak: 30. 4. 1977. Dolazak i odlazak s Pan
American Airways-om. Boravak u hotelu Metropol.

Arkadij podignu pasošku fotografiju Williama Patricka Kirwilla.

– Prepoznajete li ovog čovjeka?
– To je on! To je tip koji me jučer naručio u Parku Gorkog.
– Ali, vi ste govorili o »debelom, starom muškarcu« – pobuni se slavni
inspektor.
– Pa da, visok je, krupan.
– Kako je bio odjeven?
– Rekao sam vam već, imao je same nove ruske stvari. S obzirom na to da
tečno govori ruski, mogao ih je i sam kupiti, samo koji to još Amerikanac hoće?
Arkadij iznova pogleda fotografiju. Nije imao nikakvu predodžbu o
američkim propagandnim stručnjacima; gledao je lice iz kojeg je zračila
brutalna snaga, čovjeka koji je Golodkina odveo ravno na proplanak na kome su
našli ubijene i na kome je Arkadij podlegao u borbi s neznancem. Glavni se
inspektor sjeti da je protivnika ugrizao za uho. – Jeste li mu vidjeli uši?
Golodkin odmahnu glavom. – Sumnjam da postoje razlike između
kapitalističkih i socijalističkih ušiju.
Arkadij nazove Intourist i dozna, da je W. P. Kirwill dotične večeri imao
kartu za Boljšoj teatar. Upita kako može doći do Kirwillovog Intouristovog
vodiča, na što su mu odgovorili da je Amerikanac individualni gost. A
Intouristovi vodiči radili su samo s grupama od desetoro ljudi naviše.
Kad je glavni inspektor spustio slušalicu i uvjerio se, pogledavši prema
Fetu, da je KGB-ov tipkaroš sve pratio, vratio se Paša iz Ministarstva za vanjske
poslove. – Sad imamo svjedoka koji uspostavlja izravnu vezu između dviju
mogućih žrtava ubojstva i jednog sumnjivog stranca – reče Arkadij polako i
jasno, kako bi Fet razumio sve što mora prenijeti Pribludi. – U stanovitom
smislu slučaj je ipak u vezi sa švercom ikona. Mi općenito ne lišavamo slobode
osumnjičene strance. O tome moram razgovarati prvo s javnim tužiocem. Naš
svjedok će nam možda stvoriti i indirektnu vezu s trećim ubijenim. Dijelovi
mozaika polako se slažu. Ključ zagonetke je naš Fjodor, tu.
 – Odmah sam vam rekao da sam na vašoj strani – izjavi Golodkin Paši.
– Na kojeg ste sumnjivog stranca mislili? – upita Fet.
– Nijemca – užurbano odgovori Golodkin. – Unmanna.
Arkadij otpusti Feta zajedno s njegovom aktovkom. To nije bilo teško, jer
je Pribludina ptičica napokon mogla otpjevati pjesmicu.
– Je li to točno s Unmannom? – upita Paša.
– Vrlo je blizu istine – odgovori glavni inspektor. – Ali da vidim prvo, što
si donio.
Paša je u Ministarstvu vanjskih poslova izvadio Osborneove i Unmannove
datume ulazaka i izlazaka iz SSSR-a u proteklih 16 mjeseci. Obojica su bila
neuobičajeno često u Sovjetskom Savezu:

J. D. Osborne, USA, predsjednik kompanije Osborne krzna, Inc.

Ulaz: New York–Lenjingrad 2. 1. 1976 (hotel Astoria); Moskva
10. 1. 1976 (Hotel Rusija); Irkutsk 15. 1. 1976 (gost Centra za krzna u
Irkutsku); Moskva 20. 1. 1976 (hotel Rusija).
Izlaz: Moskva–New York 28. 1. 1976.
Ulaz: New York–Moskva 11. 7. 1976 (hotel Astoria).
Izlaz: Moskva–New York 22. 7. 1976.
Ulaz: Pariz–Grodno–Lenjingrad 2. 1. 1977 (hotel Astoria); Moskva
11. 1. 1977. (hotel Rusija).

Zanimljivo! Grodno je bilo željezničko čvorište na rusko-poljskoj granici.

Umjesto da leti, Osborne je cijeli put do Lenjingrada prevalio u vlaku.

Izlaz: Moskva–Lenjingrad–Helsinki 2. 2. 1977.

Ulaz: New York–Moskva 3.4. 1977 (hotel Rusija).
Predviđen izlaz: Moskva–Lenjingrad 30. 4. 1977.

H. Unmann, DRNJ, član SED-a.

Ulaz: Berlin–Moskva 5. 1. 1976.
Izlaz: Moskva–Berlin 27.6. 1976.
Ulaz: Berlin-Moskva 4.7. 1976.
Izlaz: Moskva–Berlin 3. 8. 1976.
Ulaz: Berlin-Lenjingrad 20. 12. 1976.
Izlaz: Lenjingrad–Berlin 3. 2. 1977.
Ulaz: Berlin–Moskva 5. 3. 1977.
 O Unmannovim boravcima u Sovjetskom Savezu nije bilo priložene
dokumentacije, međutim, Arkadij je mogao izračunati kada su Osborne i
Hofmann mogli osobno kontaktirati: u toku 13 dana u januaru 1976. u Moskvi,
u toku jedanaest dana u julu 1976. U Moskvi i ove zime od 2. do 10. januara u
Lenjingradu, kao i od 10. januara do 1. februara u Moskvi (kada su i počinjena
ubojstva). Drugog februara je Osborne odletio u Helsinki, dok je Unmann čini
se otišao u Lenjingrad. Trećeg aprila su obojica ponovo bila u Moskvi.
Međutim, u posljednje je vrijeme Osborne Nijemca nazivao samo još iz javnih
govornica.
Paša je donio i fotografiju visokog sjaja Centra za krzna u Irkutsku.
Fotografija je samo potvrdila da je dosadno moderno zdanje u pozadini
novinskih snimaka s Kostjom Borodinom uistinu Centar za krzna. Arkadij
drugo nije ni očekivao.
– Otići ćeš s našim prijateljem Fjodorom u njegov stan – naredi Arkadij
Paši. – Tamo se nalazi posebno svetilište koje ćeš prenijeti na sigurno, u
Ukrajinu. Najbolje da odmah poneseš i vrpce našeg razgovora.
Da napravi mjesta za vrpce s Golodkinovim priznanjem, Paša je morao
svoj skupocjeni ananas premjestiti u drugi džep.
– Trebao si i ti kupiti jedan – reče Arkadiju.
– Čisto rasipništvo.
Kad su Paša i Golodkin otišli, Arkadij navuče kaput i prijeđe ulicu da
popije votku. Žalio je da nije otpratio Pašu i kasnije ga u čast tog dana pozvao
na čašicu pića. – U naše zdravlje! – Ipak su pokazali da se razumiju u svoj
posao. Sjeti se ananasa. Paša je očito namjeravao poći u osvajačke pohode.
Arkadij se zatekne kako zuri u telefon na zidu. Slučajno je u ruci držao
kovanicu od dvije kopjejke.
Pitao se gdje je Zoja. Što ako je napustila Schmidta i vratila se u stan?
Arkadij već danima nije bio kod kuće. Nije se smio skrivati pred Zojom; morali
su barem razgovarati. Prokune se zbog vlastite slabosti i nazove. Njihov je broj
bio zauzet; Zoja je znači morala biti kod kuće.
Podzemna je željeznica vrvjela radnicima koji su se vraćali kućama.
Arkadij se osjećao poput jednog od njih. Potpuno se prepustio melodramskim
snovima. Zoja je bila pokajnički raspoložena, on velikodušan. Ona je bila
bijesna, on tolerantan. Slučajno je naišla u stan, nagovorio ju je da ostane. Sve
su se varijacije uglavnom završavale zajedničkim odlaskom u krevet.
Arkadij pretrča preko dvorišta i preskačući po dvije stepenice odjednom
zakuca na vrata stana. Ništa se nije pomaknulo. Otključa vrata i prekorači prag.
Zoja se vratila, to je bilo činjenično. Iz stana su nestali stolovi, stolice,
zavjese, knjige i police, ploče i stereo-uređaj, porculan, čaše i pribor za jelo. U
prvoj od dviju prostorija ostavila je samo hladnjak, u kome se više nisu nalazile
ni posude za pravljenje leda. U drugoj je sobi stajao krevet, tako da se mogla
nazvati spavaćom. Arkadij se sjeti koliko su se mučili da taj krevet unesu u
prostoriju. Zoja je ostavila samo plahtu i vuneni pokrivač.
Slušalica je ležala kraj telefona, zato je Arkadij i pretpostavio da je kod
kuće. Položi je natrag na telefon i sjede na krevet.
Zazvoni telefon. – Da.
– Da li je tamo glavni inspektor Renko?
– Da.
– U jednom stanu u Serafimovoj 2 došlo je do pucnjave. Stanoviti
Golodkin i kriminalistički isljednik Pavlovič su mrtvi.

Milicionar odvede glavnog inspektora uz stepenice do prvog kata, pokraj

znatiželjnih lica koja su virila iza pritvorenih vrata stanova, i uvede ga u
Golodkinov stan: dvije i pol sobe u kojima su se na nekoliko slojeva orijentalnih
sagova gomilale kartonske kutije pune škotskog viskija, stranih cigareta, ploča i
konzervi. Levin je već bio tu i s nekom vrstom pincete kopkao po Golodkinovoj
lubanji. Paša Pavlovič ležao je ispružen na skupocjenim sagovima. Kaput mu je
na leđima bio mokar, ali ne premokar; bio je očito odmah mrtav. Uz obojicu
muškaraca nalazio se po jedan pištolj.
Inspektor mjesne milicije, kojega Arkadij nije poznavao, javio se s prvim
rezultatima istrage.
– Golodkin je morao Pavloviču pucati u leđa – izvještavao je – a naš ga je
kolega uspio ustrijeliti prije nego što se i sam srušio. Susjedi nisu čuli nijedan
pucanj. Meci čini se odgovaraju Pavlovičevom PM-u, njegovom službenom
oružju i Golodkinovom TK-u, premda još naravno moraju biti poslani na
balističku analizu.
– Jesu li susjedi vidjeli nekog kako izlazi iz stana? – upita Arkadij.
– Nitko nije izašao iz stana. Ova dvojica su se međusobno ustrijelila.
Arkadij pogleda prema Levinu koji je izbjegavao njegov pogled.
– Pavlovič je Golodkina doveo kući poslije saslušavanja – reče Arkadij. –
Jeste li pretražili našes kolegu? Jeste li u njegovim džepovima našli
magnetofonske vrpce?
– Pretražili smo ga – odgovori inspektor. – Ali nismo našli nikakve
magnetofonske vrpce.
– Jeste li udaljili nešto iz stana?
– Ne, ništa.
Arkadij prošeće Golodkinovim stanom tražeći svetilište oslikano ikonama.
Pri tom je iz ormara izbacio čitave hrpe dugih, maslinastozelenih vjetrovki
kakve nose američki vojnici i barem tuce pari skija, te nemilosrdno razrezao
kutije i kutije krcate francuskim sapunima. Inspektor ga je promatrao kao
oduzet, ne samo zbog straha da njega kasnije terete troškovima odštete nego i
užasnuto, zbog bagatelizirajućeg ophođenja prema takvim dragocjenostima.
Kad je Arkadij napokon odustao od daljnjeg pretresa i ponovo se nagnuo
nad mrtvog prijatelja, inspektor naredi svojim milicionarima da počnu odnositi
robu.
Smrtonosni metak u glavu Golodkinu je razmrskao čelo. Paša je ležao
mirno sklopljenih očiju. Njegovo se muževno privlačno, tatarsko lice odmaralo
na skupocjenom svilenom tkanju orijentalnog saga: usnuli jahač na letećem
tepihu.
Golodkinovo je svetilište nestalo, magnetofonske vrpce s Golodkinovim
priznanjem bile su ukradene, Golodkin – mrtav.

Srebrno jezero, sjeverno od Moskve, još je bilo zaleđeno; samo je

Jamskojeva dača na obali u to vrijeme bila nastanjena. Arkadij parkira iza ćajke,
priđe stražnjem ulazu u kuću i zakuca na vrata.
Javni se tužilac pojavi na prozoru, dade mu znak da pričeka i nekoliko
minuta kasnije izađe iz kuće odjeven poput boljara s krznenim kaputom i
čizmama. Teško je aacao duž obale jezera.
– Što vam pada na pamet da mi smetate za vikenda? – upita razdraženo.
– Ovdje nemate telefona – Arkadij krenu za tužiocem.
Jamskoj se zaustavi pred drvenom barakom udaljenom otprilike pedeset
metara od kuće i iznese vedro puno kuglica od ribljeg brašna.
– Baš mi je palo na pamet da ste kao dječak sigurno često zalazili ovamo –
reče Jamskoj.
– Da, jedno ljeto.
– Obitelj poput vaše... – Krenuli su prema jezeru. – Šteta za vašeg
pomoćnika. Kako se ono zvao?
– Pavlovič.
– Sad ste naravno i vi u sosu. Ako je švercer Golodkin uistinu bio toliko
opasan, niste ih smjeli ostaviti same nego ste morali ići s njima, i Pavlovič bi
bio još živ. Savezni javni tužilac i direktor milicije cijelo su prijepodne nazivali;
oni imaju moj ovdašnji telefonski broj. Ali nemojte se bojati, ja ću vas pokriti,
ako je to razlog zbog kojeg ste došli ovamo.
– Nisam zbog toga došao.
– Niste – uzdahnu Jamskoj. – Naravno da niste. Pavlovič vam je bio
prijatelj, zar ne? Dugo ste surađivali s njim? – Gledao je mimo Arkadija prema
srebrnkastobijelom nebu. – Divan komadić zemlje, glavni inspektore. Trebali
biste nas posjetiti u toku ljeta. Posljednjih su godina ovdje otvorili odlične
prodavaonice za sve koji su tu nastanjeni. Mogli bismo zajedno otići u
kupovinu. Dovedite i svoju ženu.
– Pribluda ga je dao ubiti.
– Trenutak!
Jamskoj osluškujući nagnu glavu ulijevo, pa udesno. Iz srebrnih breza
izletješe suškinske guske i počeše kružiti iznad jezera.
– Pribluda je naredio da prate Pavloviča i Golodkina i onda ih ustrijele.
– Zašto bi se major Pribluda zanimao za taj slučaj?
– Osumnjičen je američki poslovni partner. Poznajem ga osobno.
– Kako ste vi upoznali jednog Amerikanca? – Jamskoj isprazni vedro na
obali. Začulo se lepetanje krilima i potom nerazgovjetno krkljanje.
– Vi ste me odveli do njega. – Arkadij nastavi elasno. – Nedavno, u
kupalištu. I sami ste priznali da ste neprekidno pratili slučaj.
– Ja da sam vas k njemu odveo? To je nevjerojatna optužba. – Jamskoj
istrese i posljednje kuglice od ribljeg brašna iz vedra. – Mnogo držim do vaših
sposobnosti i spreman sam vas na svaki mogući način podržati, ali ne smijete ni
pretpostaviti da sam vas ja »nekom odveo«. Ne želim znati ni kako se zove. Pst!
– Stavi prst na usne i odloži vedro.
Suškinske su guske sletjele na led tridesetak metara daleko od obale.
Odatle su sumnjičavo promatrale dvojicu muškaraca, sve dok se Jamskoj i
Arkadij nisu povukli u pravcu male barake. Tek tada su najhrabrije među njima
gegajući se prišle obali.
– Lijepe ptice, zar ne? – primijeti Jamskoj. – Vrlo rijetke u ovim
krajevima. Najviše ih ima u okolici Murmanska. Tamo sam za vrijeme rata
uzgojio čitavu jednu koloniju.
Guske su se i jedući neprestano sumnjičavo osvrtale na sve strane.
– Moraju se stalno čuvati lisica – reče Jamskoj. – Ali, da biste osumnjičili
oficira KGB-a, u ruci morate držati čvrste dokaze.
– S priličnom sigurnošću možemo identificirati dvoje ubijenih iz Parka
Gorkog. Imali smo magnetofonsku vrpcu, na kojoj je Golodkin izjavio da je to
dvoje trgovalo s Amerikancem.
– Imate li još Golodkina? Imate li barem magnetofonsku vrpcu?
– Ukradena je u Golodkinovom stanu iz Pavlovičevog džepa. Osim toga se
u Golodkinovom stanu nalazio relikvijarij sa svetilištem ukrašen religioznim
motivima.
– Svetilište? – ponovi Jamskoj. – A gdje je sad? Pročitao sam popis
predmeta koji su tamo zaplijenjeni, međutim, ne sjećam se nikakvog svetilišta. –
Javni tužilac zastane. – I to je sve? Želite li možda osumnjičiti majora KGB-a, a
da niste u stanju navesti nešto više od nestale vrpce, ukradenog svetilišta i izjave
mrtvaca? Zar je Golodkin ikada spomenuo majora Pribludu poimence?
 – Nije –prizna Arkadij.
– Onda ne shvaćam što tražite ovdje. Shvaćam vaše uzbuđenje. Nesretni
ste zbog vašeg prijatelja. Iz osobnih razloga ne podnosite majora Pribludu. Ali
to što predbacujete majoru, to je nešto najluđe i najneargumentiranije što sam
ikad čuo.
– Amerikanac ima veze s KGB-om.
– I? Pa imate ih i vi i ja! To samo pokazuje da je taj Amerikanac spretan
poslovni čovjek. A što je s vama? Zar uistinu želite napraviti budalu od sebe?
Mogu se jedino iskreno nadati da ćete svoje iracionalne sumnje zadržati za sebe.
Ako vam smijem dati prijateljski savjet, bolje mi ih nemojte dostavljati
službenim putem, inače...
– Želio bih da istragu u vezi ubojstva Paše Pavloviča osobno vodim u
sklopu već postojeće istrage.
– Dopustite mi da dovršim što sam počeo, Arkadije Vasiljeviču.
Amerikanac na kojeg vi mislite bogat je, čak vrlo bogat, i ima ovdje mnoštvo
utjecajnih prijatelja, u svakom slučaju više od vas. Zašto bi se on ma i na
trenutak bavio s ono troje ljudi u Parku Gorkog? Zašto bi ih on ubio? Tisuću
rubalja, sto tisuća rubalja po vašem je mišljenju možda puno novaca, ali za
čovjeka kao što je on, to nije ništa. Pokušaj ucjene? Sa svojim se vezama može
lako izvući iz najneugodnije situacije. Što onda preostaje? Ništa! Navodno ste
dvoje ubijenih barem privremeno identificirali. Jesu li Rusi ili Amerikanci?
– Rusi.
– Vidite, to već zvuči razumnije! Rusi, a ne stranci, ništa za Pribludu ili
KGB. Što se tiče Pavloviča, Golodkin i on su se uzajamno ubili, tako stoji u
službenom izvještaju. Stekao sam dojam da je nadležni inspektor i bez vaše
pomoći dobro obavio posao. Njegov će zaključni izvještaj biti naravno upućen
vama. Međutim, ne želim da mu se miješate u posao! Poznajem ja vas! Prvo ste
se pod svaku cijenu htjeli riješiti slučaja i prebaciti ga majoru Pribludi. A sad ste
uvjereni, iz nelogičnih i vrlo osobnih razloga, da major ima nekakve veze sa
smrću vašeg prijatelja i ni pod koju cijenu ne želite predati istragu, zar ne? Ali,
bit ću potpuno otvoren prema vama: svaki bi vas drugi tužilac smjesta poslao na
odmor da se oporavite. Ja sam spreman na kompromise i pustit ću vas da dalje
vodite istragu, ali budite uvjereni da ću intenzivno pratiti rezultate vašeg rada na
slučaju Parka Gorkog. A možda biste ipak trebali otići dan, dva da se malo
opustite?
– A što, ako jednostavno prestanem?
– Ako prestanete?
– Da, upravo to s ovim trenutkom činim. Prestajem! Potražite novog
glavnog inspektora.
Arkadij se osjećao poput čovjeka koji je uletio u klopku i iznenada
pronašao izlaz. Zadivljujuće jednostavan izlaz!
 – Ponekad zaboravljam da u svom karakteru nosite potpuno iracionalnu
crtu – štektao je Jamskoj. – Često sam se pitao zašto tako omalovažavate svoje
partijsko članstvo. A znao sam se i upitati, zašto ste odabrali baš ovaj posao.
Arkadij se morao osmjehnuti, zato što je našao tako jednostavno rješenje, i
zato što mu je to rješenje davalo toliku moć. I dalje se osmjehivao, sve dok se i
Jamskojeve blijede usne nisu razvukle u širok, iskežen osmijeh.
– Dobro, a što će se dogoditi, ako vi prestanete? – upita tužilac. – Mogao
bih vas uništiti, međutim, to ne bi bilo potrebno; izgubili biste partijsku knjižicu
i sami sebe uništili. I svoju obitelj, također. Kakav posao postoji po vašem
mišljenju za bivšeg glavnog inspektora? Ako imate sreće, smjestili biste se
negdje kao noćni čuvar. Ne bi ni meni bilo ugodno, ali ja bih tu stvar već
preživio.
– I ja!
– Pričajmo onda o tome, što bi se dogodilo s vašom istragom nakon što
biste je vi prekinuli – nastavi Jamskoj. – Neki bi drugi glavni inspektor
nastavio. Pretpostavimo da na vaše mjesto postavim Čučina. Zar vas to ne bi
smetalo?
Arkadij slegnu ramenima. – Čučin nema veze s ubojstvima, ali to je vaša
stvar.
– U redu, znači da smo se složili. Čučin će biti vaš nasljednik.
Korumpirani idiot preuzet će vašu istragu i vi se s tim slažete?
– Potpuno mi je svejedno što će biti s istragom! Prekidam, jer...
– Jer je vaš prijatelj mrtav. Da sačuvate uspomenu na njega. Onako kako bi
to častan prijatelj učinio. Pavlovič je bio dobar kriminalist, čovjek koji bi se,
ako zatreba, i žrtvovao za vas, zar ne?
– Da – tiho odgovori Arkadij.
– Dobro, prestanite, postupite tako – predloži Jamskoj – iako smatram da
je Čučin u pogledu stručnosti mnogo slabiji od vas. S obzirom na njegov
manjak iskustava i pritisak da mora uspjeti pod svaku cijenu, koji će se u ovom
slučaju neizbježno sručiti na njega, ništa mu drugo ne preostaje nego da
Golodkinu podmetne ubojstva u Parku Gorkog. A s obzirom na to da je
Golodkin mrtav, istragu će već za nekoliko dana moći zaključiti... I sami vidite
kako se sve dobro slaže. Samo, koliko ja poznajem našeg Čučina, to mu neće
biti dovoljno. Pokušat će cijeloj stvari utisnuti i vlastiti pečat. Uvjeren sam da je
apsolutno u stanju mrtvog Pavloviča prikazati kao Golodkinovog partnera. U
tom bi slučaju njih dvojica izginula prilikom svađe oko podjele plijena. To bi
učinio samo zato da vas povrijedi, jer je vašom krivicom izgubio svog najboljeg
informatora. Da, da, uvjeren sam da bi on to bio u stanju učiniti! Kao tužilac
često sam već iskusio fascinantan aspekt ljudske prirode, da se naime isti slučaj
može od različitih ljudi različito riješiti. Pri čemu su rješenja uvijek bila jednako
zadovoljavajuća. Oprostite.
 Time je Arkadijeva ponuda da se povuče za početak bila odbijena. Glavni
inspektor se neodlučno zaustavi, dok je Jamskoj otišao po prazno vedro. Guske
nisu poletjele nego su se nastavile gegati po ledu, sve dok se nisu približile
nekoliko metara do čovjeka. Jamskoj se s vedrom uputi prema baraci.
– Zašto vam je toliko stalo do toga da ja radim dalje na tom slučaju? –
upita Arkadij.
– Zato što ste vi, apstrahirajmo sad vaše mušice, najbolji kriminalist kojeg
imam. Moja je dužnost da vama prepustim istragu do kraja. – Tužilac je govorio
ljubaznim, mirnim glasom.
– Ukoliko je taj Amerikanac počinio ubojstva u Parku Gorkog...
– Donesite mi za to dokaze – prekinu ga Jamskoj – pa ćemo zajednički
ispostaviti nalog za hapšenje.
– Ukoliko je Amerikanac počinitelj, preostaje mi samo još devet dana.
Vjerojatno će 30. aprila napustiti zemlju.
– Možda ste u svojoj istrazi dalje nego što mislite.
– Samo devet dana... To je nemoguće!
– Radite što mislite da je pametno, glavni inspektore! Vrlo ste nadareni i ja
i nadalje imam puno povjerenje u vas i vaš rad. A imam i više povjerenja u naš
sistem, od vas. – Jamskoj otvori vrata da odloži vedro u baraku. – I vi biste
morali imati više povjerenja u naš sistem.
Prije nego što su se zatvorila vrata, Arkadij u polumraku ugleda dvije
guske kako se slomljenih vratova i vezanih nogu ljuljaju obješene o strop. Očito
su tu trebale visiti dok ne budu spremne za pečenje. Suškinske su guske bile pod
strogom zaštitom; Arkadij nije shvaćao zašto je čovjek poput Jamskoja riskirao
da ih lovi. Ponovo pogleda prema obali jezera, gdje su se guske svađale oko što
većeg udjela u hrani javnog tužioca.

Vrativši se u Ukrajinu Arkadij se prihvatio boce votke, prije nego što je

primijetio pismo u omotu kojeg mu je netko progurao ispod vrata. Otvori ga i
pročita da su Paša i Golodkin ubijeni s udaljenosti manje od pola metra. Krasan
dvoboj: jedan sudionik ubijen s leđa, drugi metkom u glavu, a leševi udaljeni
jedan od dragog tri metra. Na obavijesti nije bilo Levinovog potpisa, što
glavnog inspektora nije ni začudilo.
Tko je slijedio Pašu i Golodkina u naselje u Serafimovu broj dva? Tko je
pokucao na vrata i pokazao iskaznicu koja je zadovoljila Pašu, a impresionirala
Golodkina? Vjerojatno su bila dvojica. Jedan muškarac sam ne bi bio dovoljno
brz, a u trojicu bi čak i lakovjerni Paša posumnjao. Tko je onda ubio Pašu s
leđa, oduzeo mu službeno oružje i zatim ubio i Golodkina, oduzetog od straha i
servilnosti? Sve je ukazivalo na Pribludu. Osborne je bio KGB-ov špijun. Major
Pribluda je htio pokriti Osbornea i zataškati njegovu vezu s KGB-om, a oboje se
moglo učiniti samo iz udaljenosti. Čim bi Pribluda preuzeo istragu, KGB je
priznavao da su u slučaj umiješani jedan ili više stranaca. Dotična ambasada, u
ovom slučaju američka, bila bi primorana i sama otvoriti istragu. Ne, istragu je
morao voditi šef Komisije za ubojstva pri Javnom tužilaštu, i to bez uspjeha.
Arkadij prelista Pašine zabilješke. Bilo mu je jasno da će morati zatražiti
drugog pomoćnika koji je vladao stranim jezicima i mogao provjeriti ostatak
njemačkih i poljskih magnetofonskih snimki i protokola razgovora. A Fet je
morao nastaviti sa skandinavskim vrpcama, barem onda kada se nije nalazio
kod Priblude na raportu. Bilo je još mnogo toga da se uradi, čak da i glavni
inspektor pripomogne.
Tko je prvi zatražio magnetofonske snimke i protokole razgovora? Tko je
neustrašivo prijetio da će uhapsiti špijuna Komiteta za državnu sigurnost, k
tome još i stranca! Tko je zapravo bio kriv za Pašinu smrt?
Arkadiju je sasvim iznenada puknuo film. Dohvati prvu kutiju s vrpcama
koja mu je došla pod ruku i svom je snagom zavitla o zid. Uslijedila je druga i
treća kutija. Arkadij dohvati punu šaku vrpci i baci ih uvis, tako da su se
tamnosmeđe magnetske vrpce odmotale poput novogodišnjih papirnatih zmija.
Neoštećena je ostala samo kutija koju su isporučili tog dana. Sadržavala je
isključivo najnovije snimke. Arkadij pronađe vrpcu sa snimkama iz Osborneova
apartmana u hotelu Rusija, starim tek dva dana.
Ispunit će svoju dužnost. Nastavit će.
Prvi zabilježen razgovor bio je vrlo kratak.
Arkadij začu kucanje; zatim otvaranje vrata i Osbornea kako pozdravlja
svog posjetitelja.
– Oh, hallo.
– Gdje je Valerija?
– Samo trenutak, odmah se vraćam. Baš sam krenuo u šetnju.
Vrata su se zatvorila.
Arkadij je uvijek iznova preslušavao snimku, jer je djevojčin glas
poznavao iz Mosfilma.

10

Arkadij se s Labudom našao u krčmi u kojoj se samo stajalo i predao mu

fotografije Jamesa Kirwilla, Kostje Borodina i Valerije Davidove. Neki, u to
vrijeme već pijani gosti, buljili su u njih zakrvavljenim, podbulim očima. Labud
je bio odjeven u pripijenu, crnu majicu s visokim, podvijenim ovratnikom, tako
da su mu vrat i ruke djelovali još mršavije no inače i Arkadij se upita, kakve je
šanse za opstanak Labud kao potkazivač uopće imao. Gdje bi radnici pili,
milicionari bi se pojavljivali samo udvoje.
 – To je sigurno teško za vas – primijeti Labud.
– Za mene? – Arkadij je bio iznenađen.
– Da, za čovjeka senzibilnog poput vas.
Arkadij se pitao da li je to homoseksualni pokušaj udvaranja. – Raspitaj se
malo za ove ljude, jesi li razumio? – Stavi nekoliko novčanica na stol i izađe.

Irina Asanova stanovala je u podrumu još nedovršenog bloka zgrada u

blizini hipodroma. Kad se popela uz stepenice, Arkadij se direktno suočio s
njezinim ogromnim, tamnim očima i plavičastom mrljom na desnom obrazu.
Mrlja je bila dovoljno mala da se može prekriti šminkom; nepokrivena
pridavala je očima mlade žene plavičasti odsjaj. Njezin iznošen kaput lelujao je
na vjetru.
– Gdje je Valerija? – upita Arkadij.
– Valerija... tko? – glas ju je izdao.
– Ne spadate među ljude koji bi krađu klizaljki prijavili miliciji – nastavi
Arkadij. – Spadate među one koji u velikom luku zaobilaze miliciju. Ne biste
prijavili krađu klizaljki i da se niste bojali da će nas one dovesti na vaš trag.
– Što mi predbacujete?
– Da ste lagali. Kome ste posudili klizaljke?
– Slušajte, zakasnit ću na autobus. – Pokušala se progurati kraj njega.
Arkadij je uhvati za ruku, meku i toplu. – Tko je dakle ta Valerija?
– Kako molim? Na koga mislite? Ništa ne znam, kao ni vi. – Istrgla se i
izletjela iz kuće.
Na povratku je Arkadij prošao uz mnoge mlade žene koje su čekale na
autobusnoj stanici. U usporedbi s Irinom Asanovom djelovale su neprimjetno i
sivo poput miševa.

U Ministarstvu za trgovinu Arkadij je pričao priču Jevgeniju Mendelu.

– Prije nekoliko godina neki je američki turist posjetio selo u kome je
rođen, zabito mjestašce gotovo dvijesta kilometara udaljeno od Moskve, i tamo
se mrtav srušio na zemlju. Bilo je ljeto i seljaci su smatrali da je bolje da ga
strpaju u zamrzivač. Ti barem poznaješ te zamrzivače za mlijeko kojih ima po
selima. Nazvali su Moskvu i iz Ministarstva vanjskih poslova su ih uputili da
ništa ne poduzimaju dok ne stignu specijalni formulari za slučaj smrti nekog
turista. Nekoliko je dana prošlo, a formulari nisu stigli. Ni poslije tjedan dana
nisu stigli. Za te je stvari potrebno stanovito vrijeme. Poslije dva tjedna
seljanima je dojadio turist u njihovom zamrzivaču. Napokon bilo je ljeto, a
mlijeko koje se ne hladi prokisne. Da skratimo priču: jedne su se lijepe večeri
opili i mrtvaca izbacili u kamion, prevezli ga u Moskvu, istovarili u predvorju
vaše zgrade i vratili se kući. Možeš li zamisliti kakvo je uzbuđenje nastalo? Oko
mrtvaca su se odmah stvorila tri reda KGB oficira. U tri sata ujutro su iz kreveta
digli atašea Američke ambasade i konfrontirali ga s njegovim mrtvim
zemljakom, međutim, ni on nije htio imati posla s njim, ne bez nužnih
formulara. A nitko živ nije znao gdje da ih pribavi. Netko je izrazio sumnju da
možda uopće ne postoje, poslije čega je gotovo izbila panika među svim
sudionicima. Nitko tog Amerikanca nije htio. Napokon je netko predložio da ga
se jednostavno otarase. Da ga bace u rijeku ili zakopaju u Parku Gorkog. Da
opet ne bih duljio konačno su obavijestili glavnog patologa i mene. Mi smo
donijeli pravi formular i utovarili turista u prtljažnik automobila njegovog
atašea. Tom sam prilikom posljednji put bio u vašem ministarstvu.
Jevgenij Mendel koji je s Osborneom često bio u kupalištu i često se
pojavljivao na Osborneovim vrpcama, nije imao pojma o Jamesu Kirwillu ili
leševima u Parku Gorkog. Arkadij se sad uvjerio u to. Za vrijeme cijele priče
Mendelovo lice mekušca nije promijenilo izraz.
– A koji je pravi formular za američkog turistu? – upita Mendel.
– Sasvim obična smrtovnica.
Mendel se pristojno nasmijao. Svejedno se u Renkovom društvu nije
osjećao osobito ugodno. U međuvremenu je saznao da je Arkadij kao glavni
inspektor vodio Komisiju za ubojstva, i dok ga neki glavni inspektor koji se
sam, vlastitim radom probio do te pozicije ne bi nimalo smetao, kod Arkadija je
bilo drugačije. Poznavao ga je kao pripadnika Nove klase, nove sovjetske elite,
te mu je stoga bilo jasno da je njegov sugovornik morao biti nešto više od
običnog glavnog inspektora. Za Mendela bi se međutim moglo reći da je bio
ispod prosjeka nadaren pripadnik te vodeće klase. Nosio je odijelo od engleske
tkanine, šivano po mjeri, u prednjem džepu sakoa na čijem je reveru bliještila
partijska značka držao je olovku od masivnog srebra, sjedio u prostranom uredu
visoko iznad Smolenskog trga, gledao u tri telefona na svom pisaćem stolu kao i
u mesinganu plaketu Sojuzpušnina, agencije za izvoz krzna, koja je krasila zid
iza njega. Nešto se s tim glavnim inspektorom moralo dogoditi, Mendel nije
znao o čemu se radi, ali mu je i pomisao na to tjerala graške znoja na čelo.
Arkadij iskoristi tu reakciju. Spomenu dugogodišnje prijateljstvo njihovih
očeva, pohvali sudjelovanje Mendelova oca na domaćoj fronti i između redaka
nagovijesti kako je stari lopov zapravo bio kukavica.
– Ali on je za svoju hrabrost čak i odlikovan! – pobuni se Jevgenij. – Mogu
ti pokazati isječke iz novina; poslat ću ti ih jedanput. Zamisli samo ovu
slučajnost: bio je u ratu zajedno s onim Amerikancem kojeg si nedavno
upoznao! Njih dvojicu napalo je najmanje dvadeset Nijemaca. Moj otac i
Osborne su ubili trojicu fašista, a ostale nagnali u bijeg.
– Osborne? Američki trgovac krznima u opkoljenom Lenjingradu?
 – Tek se poslije rata prebacio na trgovinu krznima. Osborne kupuje ruska
krzna i uvozi ih u Ameriku. Ovdje plaća četiri stotine dolara po komadu, a tamo
ih proda je za osamsto. Najčišći oblik kapitalizma, zapravo divljenja vrijedno,
zar ne? Osborne je prijatelj Sovjetskog Saveza, to je često dokazao. S tobom,
nadam se, smijem otvoreno razgovarati?
– Ali naravno! – Arkadij mu ohrabrujuće kimnu.
Jevgenij nije bio zloćudan, bio je samo nervozan. Želio je da glavni
inspektor napokon ode, ali ne bez povoljnog dojma. – Američko tržište krzna
kontroliraju cionistički interesi – nastavi prigušenim glasom.
– Židovi misliš – primijeti Arkadij.
– Međunarodno židovstvo. Žao mi je što moram kazati da je u agenciji
Sojuzpušnina bilo elemenata koji su štitili te interese. Moj je otac pokušao
razbiti te veze i stanovitim je anticionistima omogućio kupovinu po osobito
povoljnim cijenama. Međutim, cionisti su nanjušili njegov plan, preplavili
tržište krznima, tako što su po većim cijenama otkupili cjelokupnu ponudu
samurovine.
– Osborne je naravno pripadao anticionistima?
– Naravno. Međutim, sve se to događalo prije nekih deset godina.
S Mendelovog su se prozora mogle vidjeti tamne napukline u ledu. Arkadij
pripali cigaretu i baci šibicu u košaru za otpatke.
– Čime se još Osborne dokazao kao prijatelj Sovjetskog Saveza, osim
naravno što se zajedno s tvojim ocem junački borio za Lenjingrad?
– To ti zapravo ne bili smio ispričati.
– Među prijateljima nema tajni.
– Pa dobro... prije nekoliko godina došlo je do velike zamjene između naše
organizacije i Saveza američkih uzgajivača nerčeva: dva američka nerca za dva
ruska samura. Prekrasni nerčevi, utemeljitelji novog uzgoja u jednom od naših
kolektiva. Samuri su ipak bili ljepši, jer ruski je samur još uvijek nedostižan.
Imali su samo jednu, malu grešku.
– Koju?
– Rasplodni je par bio steriliziran. Pravna je situacija vrlo jednoznačna:
Izvoz samura sposobnih za rasplod iz Sovjetskog Saveza najstrože je zabranjen.
I kako su mogli očekivati od nas da ćemo prekršiti vlastite propise? Američki
uzgajivači nerca su bili vrlo bijesni zbog toga. Čak su namjeravali poslati nekog
u Sovjetski Savez da ukrade nekoliko samura iz nekog kolektiva i prošverca ih
iz zemlje. Međutim, naš dobar prijatelj nam je otkrio njihov plan i tako smo ih
uspjeli spriječiti.
– Taj je dobar prijatelj naravno bio Osborne?
– Naravno. Dokazali smo mu svoju zahvalnost tako što smo cionistima
objasnili da je od sada određeni dio ruskog tržišta samurovine rezerviran za
Osbornea. Za njegove usluge Sovjetskom Savezu.
 – Avion ima zakašnjenje.
– Zakašnjenje?
– Svejedno je sve u redu. Nepotrebno se brineš.
– Zar se ti možda nikad ne brineš?
– Samo mirno, Hans.
– To mi se ne sviđa.
– Sviđalo se tebi ili ne, to sad više ne igra nikakvu ulogu.
– Novi Tupoljevi su poznati kao nepouzdani.
– Ruše se? Oduvijek si bio uvjeren da samo Nijemci mogu biti dobri
inženjeri.
– Već je i zakašnjenje riskantno. U Lenjingradu...
– Bio sam i prije u Lenjingradu. Sastao sam se tamo s Nijemcima. Ne
brini, sve se odvija kao što smo predvidjeli.
Arkadij pogleda magnetofonsku vrpcu provjeravajući da je taj razgovor
vođen 2. februara. Osborne je razgovarao s Unmannom, prije nego što je
otputovao iz Moskve u Helsinki. Arkadij se sjeti da je Unmann istog dana
otputovao u Lenjingrad. Očito ne istim avionom.
– Bio sam i prije u Lenjingradu. Sastao sam se tamo s Nijemcima. Ne
brini, sve se odvija kao što smo predvidjeli.
Kako li je Osborne ubio ona tri Nijemca pred Lenjingradom? pitao se
glavni inspektor.
Iznova preslušavajući Osborneove magnetofonske vrpce, Arkadij prepozna
glas Jevgenija Mendela.
– Johne, hoćeš li nam iskazati čast da veće uoči 1. maja budeš gost
Ministarstva na »Labuđem jezeru«? Važno je da budeš tamo viđen. Neposredno
poslije predstave odvest ćemo te na aerodrom.
– Bit će mi vrlo drago, Jevgenije. Naravno da ću doći.
Razlika u odnosu na prijašnje snimke bila je vrlo upadljiva. Zimi je
Osborne bio zloban i duhovit zabavljajući društvo; u proljeće se taj isti čovjek
pretvorio u dosadnog poslovnog partnera koji se sa svim slaže i na sve pristaje,
bez imalo duha i šarma. Arkadij je uvijek iznova preslušavao vrpce s
monotonim zdravicama i beskonačnim, sve dosadnijim razgovorima. Međutim,
poslije sati i sati preslušavanja odjednom shvati o čemu se radi. Osborne je
postao oprezan, Osborne se iza gomile riječi koje ništa nisu govorile zapravo
samo skrivao poput čovjeka u gustoj šumi.
 Trg revolucije nekad se zvao Trg uskrsnuća, a hotel Metropol nekad je bio
Grand-hotel.
Arkadij upali svjetlo. Prostirka preko kreveta i zavjese bili su od iste
crvene tkanine. Šara izgaženog perzijskog saga na podu jedva se još
raspoznavala. Stol, komoda i ormar na svim su kutovima bili olupani i prepuni
izgorjelih mrlja od cigareta.
– To je sigurno dopušteno? – upita sobarica zabrinuto.
– Naravno – odgovori Arkadij i pred nosom joj zatvori vrata ostavši sam u
sobi turista Williama Kirwilla. Pogleda na trg ispod prozora na kome su
Intouristovi autobusi stajali u redu od Lenjinovog muzeja do ulaza u hotel, da bi
turiste podijeljene po jezičnim skupinama prevezli u operu ili na balet. Kako je
doznao od Intourista, Kirwill je za tu večer rezervirao stol u tipično ruskom
restoranu. Arkadij baci pogled u kupaonicu koja je bila moderno opremljena, jer
posjetioci sa Zapada u tom pogledu nisu pokazivali nimalo tolerancije. Arkadij
dohvati ručnike, omota njima telefon i pokri ga još s oba jastuka.
U komodi se nalazilo američko rublje, čarape, džemperi i košulje,
međutim, nije bilo ni jednog ruskog odjevnog predmeta koje je Golodkin
opisao.
Ni pod krevetom nije bilo skrivenih odjevnih predmeta. U ormaru je stajao
Kirwillov kovčeg od lakog metala.
Arkadij ga stavi na krevet i džepnim nožićem pokuša otvoriti bravu. Kad je
napokon škljocnulo, baci se na pretres.
Našao je puno džepnih knjiga – kratak pregled ruske povijesti umjetnosti,
turistički vodič kroz Sovjetski Savez, vodič kroz Galeriju Tretjakov i Nagelov
vodič kroz Moskvu i okolicu – povezanih debelom gumenom vrpcom. Kraj toga
je ležalo izdanje Schulthessovog Savjetskog Saveza; dvije šteke Camel cigareta;
minolta XD, ručnom drškom; teleobjektiv od 200 mm; filter i deset neotvorenih
filmova; putni čekovi u vrijednosti 1800 dolara; tri koluta zahodskog papira;
metalna cijev sa specijalnim nožem, oštrim poput žileta, koji se na zavrtaj vadio
iz cijevi; složene nošene čarape; debelom gumom povezan kožni etui sa zlatnim
naliv-perom i penkalom; blok milimetarskog papira; plastična vrećica s
otvaračem za limenke i boce, te vadičepom i nekim uskim, plosnatim komadom
metala, s jednog kraja svinutim pod pravim kutom, a s drugog otvorenim u
obliku slova U i opskrbljenim vijkom; omot s Intouristovim bonovima za hranu.
Ni jednog ruskog odjevnog predmeta.
Arkadij pretraži ormar u kome su također visile samo američke stvari i
ponovo se vrati demoliranom kovčegu. Skinu gumeni povez s vodiča i prelista
ih. Zatim posegnu za pozamašnom Schulthessovom ilustriranom knjigom koja
je u svakom slučaju bila preteška za putnu literaturu. U sredini se između velike
fotografije konjičkih trka u Alma-Ati, reproducirane na dvije stranice nalazio na
milimetarskom papiru ucrtan plan u omjeru 1 : 1000. Prikazivao je drveće,
stazice, obalu Moskve, proplanak i usred proplanka tri groba, isto kao i plan
položaja kojeg su nacrtali Arkadijevi milicionari. Nekoliko stranica dalje nađe u
knjizi plan cijelog Parka Gorkog u omjeru 1 : 1000, zatim kopiju rendgenskog
snimka kompliciranog prijeloma cjevanice, kakav je imao treći leš u Parku
Gorkog i shemu zuba u koju je bilo unijeto liječenje korijena jednog od
sjekutića, međutim, nije bilo metalne krunice na kutnjaku.
Arkadij tada iznova pregleda sadržaj kovčega. Prije svega ga je zanimao
specijalni nož u metalnoj cijevi, jer, što bi neki turist njime u Moskvi rezao?
Okrećući cijev izvuče nož iz nje. Sječivo je izgledalo neupotrebljavano.
Arkadija upozori blag miris barata. Dignu cijev prema svjetlu i shvati da u ruci
drži cijev pištolja! Ljutio se na sebe da odmah nije prepoznao kamuflirano
oružje.
Ručna drška Minolte mogla se također skinuti i pokazivala je otvor koji je
po veličini točno odgovarao cijevi. S lijeve strane drške nalazilo se žljebovito
udubljenje, čiju svrhu Arkadij nije mogao odmah spoznati. Tada međutim,
ponovo otvori plastičnu vrećicu i izvuče onaj čudni komad metala kojeg je već
maloprije zamijetio. Vijak na kraju metalnog komada mogao se naviti na dršku
pištolja i oružje je bilo kompletno. Arkadij isprobavajući potegnu obarač, vrati
ga u početnu poziciju i tako zategnu jednu od debelih gumenih vrpci preko
oružja da je udarnu iglu morala brzo gurnuti naprijed, čim bi se oslobodila
pritiskom na obarač.
Nedostajala je još samo municija. Putnička je prtljaga na uobičajen način
pretražena zracima, kako je onda uspio prenijeti municiju kroz sve kontrole?
Arkadij otvori etui s garniturom za pisanje. Naliv-pero i penkala od 14-karatnog
zlata, neprobojnog za rendgenske zrake. Oba pisala samo su naoko
funkcionirala. U njihovoj šupljoj unutrašnjosti nalazili su se meci malog kalibra
– tri u naliv-peru i dva u penkali. Arkadij jednog stavi u cijev pištolja i perom
ga gurnu duboko straga.
Međutim, hitac bi bio preglasan. Arkadij je čuo samo prigušen odjek, kad
je Kirwill ispod mosta podzemne željeznice pucao na njega. Negdje je morao
biti skriven i prigušivač. U novim filmovima? Ne, to bi bilo prekratko. Otvori
američki zahodski papir. U drugom se kolutu umjesto sredine od kartona
nalazio crni plastični cilindar s navojem koji je točno odgovarao metalnoj cijevi.
Sve u svemu primitivno, vatreno oružje za udaljenost manje od pet metara.
Arkadij je upravo navijao prigušivač, kada su se otvorila vrata prostorije. Uperi
cijev pištolja prema Williamu Kirwillu.
Amerikanac zatvori vrata oslanjajući se na njih. Pogleda razvaljen kovčeg,
umotan telefon i oružje u Arkadijevoj ruci. Samo su njegove budne, plave oči
odavale inteligenciju – inače je djelovao prilično grubo: zacrvenjeno lice oštrih
crta, nabijeno, mišićavo tijelo, velike ruke i duga stopala. Na prvi pogled
doimao se poput vojnika, na drugi poput oficira. Arkadij je znao da je to
neznanac kojeg je uhvatio u Parku Gorkog i progonio preko Moskve. Kirwillov
kišni ogrtač bio je otvoren, tako da se vidjelo kako je Amerikanac ispod njega
bio odjeven u sive flanelske hlače i ružičastu košulju.
– Vratio sam se malo ranije nego što je bilo planirano – reče Kirwill na
engleskom. – Vani opet pada kiša, ukoliko niste primijetili.
Skinu šešir uska oboda i strese kapi kiše s njega.
– Ne! – Arkadij je govorio ruski. – Bacite mi šešir ovamo.
Kirwill slegnu ramenima. Šešir sleti Arkadiju pred noge. Arkadij jednom
rukom opipa unutrašnjost šešira.
– Skinite kaput i spustite ga na pod – naredi mu Arkadij. – Izvrnite
džepove.
Amerikanac posluša bez riječi. Spusti ogrtač na pod, izvrnu džepove hlača
i iz kaputa izbaci ključ od sobe, novčanik i nekoliko kovanih novčića.
– Nogom mi ga dogurajte – naredi Arkadij. – Samo polako!
Arkadij dopusti Amerikancu da se približi na udaljenost od otprilike dva i
pol metra i tada mu dade znak da se zaustavi te pažljivo dovuče kaput do sebe.
Rukavi na Kirwillovoj košulji bili su podvijeni, tako da su otkrivali široke
zglobove ruke pune pjegica od sunca i gusto obrasle riđom dlakom koja je
polako sijedjela.
– Ne mičite se! – naredi Arkadij.
– Ne morate se bojati, neću pobjeći – sarkastično odgovori Kirwill.
Amerikančev se pasoš nalazio u unutrašnjem džepu kaputa. U novčaniku
Arkadij nađe tri kreditne kartice, njujoršku vozačku dozvolu, dozvolu za vožnju
kamiona i cedulju s telefonskim brojevima Američke ambasade i dviju
američkih novinskih agencija. Osim toga 800 rubalja u gotovini, prilično velik
iznos.
– Gdje su vam posjetnice? – upita Arkadij.
– Putujem iz zadovoljstva. Sviđa mi se ovdje.
– Uza zid! – naredi Arkadij. – Lice prema zidu, ruke uvis, raskrečite noge.
Kirwill je polako poslušao i Arkadij pričeka dok se nije oslonio o zid, prije
nego ga opipa tražeći još neko oružje. Taj je čovjek imao mišiće poput
medvjeda.
Arkadij se odmaknu dva koraka. – Okrenite se i izujte cipele.
Kirwill izuje cipele ne ispuštajući Arkadija i pištolj iz vida.
– Da vam ih dodam ili pošaljem poštom? – upita Amerikanac.
Nevjerojatno! pomisli Arkadij. Taj bi se čovjek doista usudio napasti
sovjetskog kriminalističkog isljednika u sobi hotela Metropol.
– Sjedite. – Arkadij pokaza prema stolici uz ormar.
Znao je da Kirwill ocjenjuje svoje šanse za iznenadni napad. Kriminalisti
su posjedovali službeno oružje i trebali su redovno vježbati u streljani. Arkadij
međutim, nikad nije nosio službeno oružje, a pucao nije još od vojske. Da li da
nišani u glavu ili u srce? Pogodak malokalibarskim metkom na bilo kom
drugom mjestu teško da bi zaustavio čovjeka poput Kirwilla.
Kirwill sjede na stolicu. Arkadij klekne i pretraži cipele ne našavši nikakvo
tajno skrovište. Kirwill se nagnu prema naprijed.
– Samo sam znatiželjan – brzo reče, kad se cijev pištolja trgla uvis. – Kao
turist sam tako reći obvezan da budem znatiželjan.
Arkadij mu baci natrag cipele.
– Možete ih obuti.
Kad je Kirwill s tim završio, glavni inspektor mu priđe s boka i brzim
pokretom zabaci stolicu unatrag, do zida. Arkadij se u tom času, prvi put u
Kirwillovoj prisutnosti osjeti sigurnim.
– I što ćete sada? – upita Amerikanac podsmješljivo. – Hoćete li sav
namještaj složiti preko mene da me ovdje prikujete?
– Da, ukoliko bude potrebno.
– Lako moguće. – Kirwill je zračio samopouzdanjem koje je Arkadij već
često uočio u tako snažnih muškaraca. Svi su čini se vjerovali kako su njihove
snage neiscrpne. Međutim, Arkadij nije mogao razumjeti mržnju koja je izbijala
iz Amerikančeva pogleda.
– Mr Kirwill ogriješili ste se o član petnaest i član dvjesta i osamnaest:
tajno ste u Sovjetski Savez unijeli dijelove pištolja i sklopili opasno oružje.
– Vi ste ga sklopili, ne ja.
– Šetali ste Moskvom u ruskoj odjeći. Razgovarali ste s čovjekom po
imenu Golodkin. Zašto?
– Pa to ćete mi vi reći!
– Zato što je James Kirwill mrtav – primijeti Arkadij u nadi da će šokirati
Amerikanca.
– To vi naravno najbolje znate, Renko – potvrdi mirno Kirwill.
– Napokon vi ste ga ubili.
– Ja?
– Vi ste onaj tip kojeg sam nedavno premlatio u parku, zar ne? Službenik
Javnog tužilaštva, točno? Zar mene i Golodkina niste dali pratiti, kad smo se
sastali u parku? Poslali ste momka s očalama? Krenuo sam za njim i vidio kako
ulazi u jedan KGB-ov ured. To dovoljno govori!
– Odakle znate moje ime?
– Raspitao sam se u Ambasadi. Govorio sam s američkim
korespondentima. Prelistao sam nekoliko posljednjih godišta Pravde.
Razgovarao sam s ljudima na ulici. Nadgledao sam vašu mrtvačnicu. Nadgledao
sam i Javno tužilaštvo. Kad sam doznao vaše ime, stražario sam i pred vašim
stanom. Vas doduše nisam vidio, ali sam zato promatrao kako vaša žena i njezin
ljubavnik prazne stan. Bio sam pred vašim uredom na ulici, kad ste Golodkina
poslali kući.
Arkadij je mislio da ne čuje dobro. Zar je taj luđak uistinu njega pratio,
slijedio Feta do Pribludinog ureda i vidio Zoju? Zar je Kirwill uistinu stajao u
repu iza njih, kad su Paša i on u podne čekali da kupe pivo u kiosku na uglu?
– Zašto ste baš sada došli u Moskvu?
– Jedanput sam morao doći. Proljeće je dobro vrijeme, i za leševe koji su
ležali pod ledom. Da, uistinu dobro vrijeme za leševe.
– I vi mislite da sam ja ubio Jamesa Kirwilla?
– Možda ne vi osobno, ali vi i vaši prijatelji. Uopće nije važno tko je
povukao obarač.
– Odakle znate da je ubijen metkom?
– Na proplanku ste duboko kopali. Tražili ste metke, točno? U svakom
slučaju troje se ljudi ne ubija nožem. Žao mi je da vas nisam prepoznao u parku,
Renko. Ubio bih vas.
U Kirwillovom se glasu čuo prizvuk sarkazma i žaljenja zbog propuštene
prilike. Govorio je ruski bez akcenta, međutim, boja glasa ipak mu je bila
tipično američka. Arkadij ga je zamišljeno promatrao. Kako je samo mogao
previdjeti muškarca poput Kirwilla?
– Došli ste u Moskvu da biste u krugovima stranaca prikupili informacije o
jednom ubojstvu –primijeti Arkadij. –Donijeli ste sa sobom kopiju rendgenskog
snimka i shemu zuba. Jeste li možda time željeli pripomoći našoj istrazi?
– Da ste vi pravi kriminalist...
– Prema našim podacima James Kirwill je prošle godine napustio Sovjetski
Savez; službeno nije ništa poznato o ponovnom dolasku. Zašto onda mislite da
je bio ovdje i zašto mislite da je mrtav?
– Vi niste običan kriminalistički isljednik. Vaši ljudi zalaze prečesto u
KGB.
Arkadij nije ni pokušavao objasniti Amerikancu zašto je podnosio Feta kao
KGB-ovo njuškalo.
– U kakvom ste srodstvu s Jamesom Kirwillom?
– To bih ja volio čuti od vas.
– Mr Kirwill, naređenja primam samo od svog pretpostavljenog, a to je
moskovski javni tužilac. Vodim istragu u slučaju ubojstva triju osoba u Parku
Gorkog. Vi ste došli iz New Yorka ovamo i posjedujete informacije koje nam
mogu pomoći u daljnjem radu. Ispričajte mi što znate.
– Neću.
– Nemate mogućnosti za odbijanje izjave. Viđeni ste u ruskoj odjeći. Tajno
ste u zemlju unijeli oružje kojim ste već pucali na mene. Odbijate da mi
pomognete u istrazi što je samo po sebi kažnjivo. Dužni ste pružiti nam sve
obavijesti koje su za nas od značenja.
 – Zar vi možda ovdje negdje vidite rusku odjeću, Renko? I uopće, otkad je,
molim vas, postalo zabranjeno odijevati se poput vas? A to navodno oružje koje
mi gurate pod nos prvi put u životu vidim. Provalili ste u moj kovčeg, odakle da
znam što ste sve strpali u njega? I na kakve to informacije mislite?
Arkadiju je bilo potrebno nekoliko trenutaka da se oporavi od
zaprepaštenja pred tolikom drskošću.
– Vaša izjava o Jamesu Kirwillu... – započe.
– Koja izjava? Mikrofon je u telefonu kojeg ste pametno umotali. Trebali
ste povesti nekoliko prijatelja sa sobom, Renko. Niste baš neki osobiti
kriminalist.
– Vaš crtež Parka Gorkog, kopija rendgenskog snimka i shema zuba jasno
će otkriti vezu s Jamesom Kirwillom, ako je on jedan od ubijenih u tom parku.
– Crteži i shema zuba nacrtani su ruskom olovkom na ruskom papiru –
odgovori Kirwill. – Ni rendgenski snimak nije original nego samo kopija, kao
što ste i sami primijetili. Na vašem mjestu razmišljao bih prije što će Američka
ambasada reći o sovjetskom kriminalistu koji napada nedužne turiste kad ga
uhvate kako im prekapa prtljagu. – Kirwill pokaza na provaljeni kovčeg. – Niste
valjda htjeli nešto ponijeti?
– Mr Kirwill ako s tim odete u Ambasadu, vaši će vas zemljaci strpati u
prvi avion za Ameriku. Sigurno niste došli ovamo samo zato da biste se odmah
vratili? Pretpostavljam također da niste osobito raspoloženi da sljedećih
petnaestak godina provedete u nekom sovjetskom logoru za preodgajanje.
– Ne brinite vi za mene, ja ću se već snaći.
– Inače, kako to da govorite tako dobro ruski, Mr Kirwill? I gdje sam ono
čuo vaše ime prije nego je James Kirwill ubijen? Odjednom mi se čini silno
poznatim.
– Zbogom, Renko. Vratite se opet svojim prijateljima iz KGB-a.
– Pričajte mi o Jamesu Kirwillu.
– Gubite se!
Arkadij napokon odustane. Baci Kirwillov pasoš i kreditne kartice na noćni
ormarić. Novčanik je zadržao u lijevoj ruci.
– Ne morate se zadržavati – sarkastično dobaci Kirwill. – Počistit ću ja
već, kad vi odete.
Novčanik je bio težak u Arkadijevoj ruci i djelovao i bez kreditnih kartica
začuđujuće krut. Kirwill se promeškolji na stolici gledajući kako se glavni
inspektor zanima za njegov novčanik. Arkadij osjeti neki komad metala i izvuče
ga van. Morao je biti između kože i postave tako da ga prije nije zapazio. Riječ
je bila o zlatno obojenoj plaketi s plavim grbom. Iznad grba pisalo je »City of
New York«, ispod toga »lieutenant«.
– Vi ste policajac?
– Kriminalist – dopuni Kirwill.
 – Onda mi morate pomoći – reče Arkadij kao da je to nešto najshvatljivije
na svijetu, što je za njega i bilo. – Vidjeli ste kako Golodkin izlazi iz mog ureda
u pratnji jednog kriminaliste. Taj je drugi čovjek bio moj prijatelj Paša Pavlovič,
kolega s kojim sam dugo surađivao, dobar čovjek. Sat kasnije obojica su
ustrijeljena u Golodkinovom stanu. Za Golodkina mi je svejedno. Stalo mi je
samo do čovjeka koji je ubio Pavloviča. Ni u Americi ne bi bilo drukčije. Kao
kriminalist možete shvatiti kako je, kad vam prijatelja...
Arkadij nije ni primijetio da podiže primitivno oružje. Nanišani točno
između Kirwillovih očiju i polako povuče obarač. Tek je u posljednjem trenutku
malo pomaknuo pištolj u stranu. Ormar se zatrese, a na vratima se kraj
Kirwillovog uha ukaže rupa otprilike dva centimetra velika. Arkadij je bio
zapanjen. Nikad u životu još nije bio tako blizu da ubije čovjeka, a s obzirom na
slabu preciznost Kirwillovog pištolja, mogao je isto tako lako i pogoditi, kao što
ga je promašio. Amerikanac je problijedio.
– Gubite se dok još možete – promuklo reče Kirwill.
Arkadij baci pištolj na krevet. Mirno se nagnu nad kovčeg i izvadi kopiju
rendgenskog snimka i shemu zuba. Ponese i policijsku plaketu.
– Treba mi moja plaketa – Kirwill se dignu.
– U Moskvi vam ne treba – odgovori Arkadij. S vrata mu još dobaci: –
Ovo je moj grad.

U laboratoriju u to vrijeme više nitko nije radio. Arkadij usporedi kopiju

rendgenskog snimka i crtež zubne sheme s Levinovim podacima, dok je
William Kirwill vjerojatno lutao gradom rješavajući se usput dijela po dijela
pištolja. Kad se Arkadij vratio u svoj ured u Novokuznjeckoj da napiše izvještaj
za Jamskoja, bilo mu je jasno da se Kirwill u međuvremenu već najvjerojatnije
sklonio u Američku ambasadu. Utoliko bolje, jer to je samo potvrđivalo da je
treći mrtvac u Parku Gorkog doista bio James Kirwill. Arkadij odnese izvještaj
na pisaći stol Jamskojeva zamjenika koji će ga ujutro tamo naći.

Reski zvuk telefona trgnu Arkadija iz prvog sna. Nazvao ga je Jakutski,

kolega iz Ust-Kuta i prvo upitao koliko je sati u Moskvi.
– Prokleto kasno – zareža Arkadij. Razgovori između Moskve i Sibira kao
da su već ritualno morali počinjati konstatacijom koliko je sati.
– Ja sam u jutarnjoj smjeni – objasni mu Jakutski. – Htio sam vam još
nešto reći za Valeriju Davidovu.
– Da? – upita Arkadij da ne razočara kolegu iz Ust-Kuta.
 – Davidova je imala dobru prijateljicu koja je iz Irkutska odselila u
Moskvu da tamo studira. Zove se Irina Asanova. Ako je Valerija Davidova
stigla u Moskvu, sigurno je kod Asanove.
– Hvala.
– Nazvat ću opet, čim nešto saznam – obeća mu Jakutski.
– U svako doba – Arkadij spusti slušalicu.
Kad je telefon iznova zazvonio, Arkadij pipajući u mraku potraži slušalicu
računajući s tim da je Jakutski sigurno opet imao neku »važnu« vijest za njega.
Dignuvši slušalicu ponovo se zavali i mrzovoljno režeći izgovori svoje ime.
– U Rusiji sam se navikao da u gluho doba noći telefoniram – reče John
Osborne.
Arkadij se naglo probudio.
– Smetam li možda? – upita Osborne.
– Ne.
– Morali smo prekinuti naš razgovor u kupalištu baš kad je postao
najzanimljiviji, a ja sam se bojao da se prije mog odlaska iz Moskve možda više
nećemo vidjeti. Odgovara li vam sutra ujutro u deset, glavni inspektore? Na
keju pred Trgovinskom komorom?
– Da.
– Prekrasno! Onda se vidimo tamo. – Osborne spusti slušalicu.
Arkadij nije mogao zamisliti ni jedan razlog zbog kojeg bi Osborne sutra
osvanuo na sastanku. Ni za sebe nije znao ni jedan.

11

Arkadij je čekao nasuprot Sovjetsko-američke trgovinske komore

promatrajući ruske sekretarice u uredima, američke poslovne partnere i automat
s pepsi-colom u kantini. Uvuče dim i zakašlja se.
Arkadij je još uvijek vodio istragu. Prvo ga je Jamskoj tog jutra nazvao da
mu priopći kako je zanimljivo što Amerikanac koji je nekad studirao u Moskvi
pokazuje tjelesne sličnosti s jednim od mrtvaca iz Parka Gorkog i neka glavni
inspektor pokuša slijediti taj trag. Međutim, neka Arkadij ne dira strance, a što
se tiče KGB-a, više mu neće slati magnetofonske snimke i protokole razgovora.
Dakle, pomisli Arkadij, Osborne je njega nazvao, a ne obratno. Vjerojatno
»prijatelj Sovjetskog Saveza« nije s milošću gledao na to da se neki glavni
inspektor raspituje o njemu u Ministarstvu za vanjsku trgovinu. Kako da skrene
tok razgovora na Osborneov odlazak, ni sam još nije znao. Osim toga, ionako je
sumnjao da će se Osborne uopće pojaviti.
 U pola jedanaest, pola sata poslije dogovorenog vremena, pred
Trgovinskom se komorom zaustavi Čajka. Izašao je Osborne i naredivši nešto
kratko vozaču prešao ulicu. Na srebrnkasto sijedoj kosi nosio je šubaru od crne
samurovine koja je stajala više nego što je slavni inspektor zaradio u jednoj
godini. Kad je Osborne u znak pozdrava podigao ruku, bljesnuo je zlatni gumb
na njegovoj manšeti. Na Osborneu je taj luksuz djelovao potpuno prirodno;
Amerikanac je posjedovao talent da nikad ne djeluje smiješno i neusklađeno s
okolinom, nego da svemu oko sebe uvijek prida bijedan i primitivan izgled.
Dvojica muškaraca nekoliko su trenutaka stajala jedan nasuprot drugom.
Amerikanac tada uhvati glavnog inspektora za mišku i brzo ga povuče u pravcu
Kremlja. Limuzina ih je slijedila.
Osborne poče govoriti, prije nego je Arkadij uspio išta izustiti.
– Nadam se da se ne ljutite zbog zakašnjenja i žurbe, ali moram na
primanje u Ministarstvo za trgovinu i znam da ne biste htjeli da netko zbog
mene čeka. Poznajete li ministra vanjske trgovine? Čini se da poznajete sve i
svakog i da se pojavljujete na najneočekivanijim mjestima. Razumijete li se u
novac i poslove?
– Ne, nimalo.
– Onda dopustite da vas ja malo informiram. U lenjingradskoj se Palači
krzna godišnje održavaju dvije dražbe: prva u januaru, druga u julu. Na njima
sudjeluje otprilike stotinu kupaca, među njima desetak iz Sjedinjenih Država.
Na dražbi se uglavnom licitiraju krzna nerčeva, kuna, lisica, iltisa, perzijanera i
samura. Amerikance uglavnom ne zanimaju nerčevi, jer se ruski nerčevi u nas
ne smiju prodavati, žalosna posljedica hladnog rata. Kako ja oosjedujem filijale
u Evropi, licitiram kod svih vrsta, ali većinu Amerikanaca u biti zanimaju ipak
samo sibirski samuri. Stižemo deset dana prije dražbe, da pregledamo krzna.
Mora se provjeriti boja i gustoća pojedinog samura. Ako se krzno dobilo tjedan
dana prerano, nije dovoljno gusto, ako je tjedan prestaro nema više sjaja.
Licitira se u dolarima, jer to pojednostavljuje kasnije preračune. Na svakoj
licitaciji kupujem samurovine u vrijednosti oko pola milijuna dolara.
Arkadij shvati da ga je taj monolog trebao istodobno i podučiti i ignorirati.
– Kao stari prijatelj i poslovni partner počašćen sam pozivima raznih
sovjetskih institucija. Tako sam, na primjer, prošle godine letio u Irkutsk, da
pogledam tamošnji Centar za krzna. Moj sadašnji posjet Moskvi također je
motiviran poslom. Svakog proljeća ovdašnje Ministarstvo za trgovinu pozove
nekolicinu kupaca i pregovara s njima oko preuzimanja krzna koja su preostala
s prošlogodišnje dražbe. Uvijek rado dolazim u Moskvu, jer sam ovdje upoznao
mnoge Ruse. Ne samo po ministarstvima nego i umjetnike, ljude s filma, a sad
čak i jednog glavnog inspektora, šefa Komisije za ubojstva. Žao mi je samo što
neću moći prisustvovati proslavi 1. maja, ali veče uoči 1. maja vraćam se natrag
u New York.
 Osborne otvori zlatnu tabakeru, izvadi cigaretu i pripali je hodajući.
Osborne je tako osmišljeno opisao svoje aktivnosti u Sovjetskom Savezu, da je
glavni inspektor sam sebi morao djelovati poput bijednog, neobaviještenog
patuljka. Nije imao više pitanja, osim toliko opterećujućih da ih nije smio
postaviti.
– Kako se ubijaju? – upita Arkadij.
– Tko? – Osborne se zaustavi, ali na licu zadrža isti izraz, kao da je Arkadij
primijetio nešto u vezi s vremenom.
– Samuri.
– Injekcijom. Potpuno bezbolno. – Osborne nastavi hodati, ali ne više tako
brzo. – Vi se profesionalno zanimate za sve, glavni inspektore?
– Samuri me fasciniraju. Kako ih love?
– Mogu se dimom istjerati iz svojih nastambi. Ili ih psi, za to dresirani,
satjeraju na drvo, zatim se susjedno drveće prepili i razapnu mreže.
– Samuri se love poput nerčeva?
– Samuri love nerčeve. Nijedna životinja nije brža na snijegu. Sibir je pravi
raj za njih.
Arkadij se zaustavi i potroši tri šibice prije nego je uspio pripaliti cigaretu
marke Prima. Osmijehom je Osborneu stavljao do znanja kako mu je stalo
jedino do zanimljivog razgovora.
– Ali, Lenjingrad... – uzdahnu Arkadij. – Sjeverna Venecija, zar ne?
– Točno, tako ga ponekad nazivaju.
– Lenjingrad, grad pjesnika. Ne mislim na Jevtušenka ili Voznjesenskog,
nego na uistinu velike pjesnike poput Ahmatove ili Mandeljštana. Poznajete li
Mandeljštamove pjesme?
– Znam da je kod Partije u nemilosti.
– Točno, samo on je mrtav, a to znatno poboljšava njegov politički položaj
– odgovori Arkadij.
Osborne pogleda na sat. – Na žalost Mandeljštama jedva da čitaju na
Zapadu. Previše je Rus. A mnogo njegovih stvari ne može se ni dobro prenijeti
na neki drugi jezik.
– Da, upravo sam to mislio! Previše je Rus. To može biti greška.
– To ste htjeli reći?
– Kao i u slučaju triju leševa u Parku Gorkog za koji ste me pitali. Troje
ljudi hladnokrvno ubijeno pištoljem proizvedenim na Zapadu. Nekako mi se
čini da se to teško može prenijeti na ruski, ne mislite li i vi?
Osborne nije odgovorio, međutim, u očima mu se naziralo jedva prikriveno
uzbuđenje.
– Vi ste sigurno uočili razliku između čovjeka poput vas, Mr Osborne i
čovjeka poput mene. Moj je način mišljenja tako trom, tako proleterski da mi je
ogromno zadovoljstvo razgovarati s nekim tko je toliko svjetski naobražen
poput vas. Bez sumnje možete i zamisliti, koliko je za mene teško pokušati
shvatiti, dokučiti zašto bi jedan stranac ubio tri Rusa. Otvoreno vam priznajem
da mi za to nedostaju preduvjeti. Moj je posao da me se pozove, kad iskrsne leš.
Mjesto zločina izgleda ružno: posvuda krv, otisci prstiju, a najčešće odmah i
oružje kojim je ubojstvo počinjeno. Svako bi dijete jakog želuca slučaj moglo
riješiti isto tako dobro kao i ja. Motivi zločina? Preljub, ljubomora, totalno
pijanstvo, svađe oko zanemarivih sitnica. Da vam kažem iskreno: kad bih bio
dovoljno pametan da budem ideolog ili vodim neko ministarstvo ili licitiram
krzna, ja bih to sigurno i činio, zar ne? Zbog toga i mali inspektor, koji se muči
da razjasni prvoklasno isplanirano, smiono izvedeno i uistinu inteligentno
ubojstvo, i zaslužuje sve simpatije.
– Smatrate, dakle, da je počinitelj inteligentan? – upita Osborne sa
zanimanjem.
– Da. Zamislite buržoaskog poslovnog čovjeka koji je mogao ubiti dva
sovjetska radnika i ostaviti ih u srcu Moskve i recite mi, zar to nije vrhunski
inteligentan čovjek.
– Dva? Mislio sam da ste u Parku Gorkog našli tri leša.
– Mislim, naravno, tri. – Arkadij ponovo krenu. – Naš razgovor uistinu je
vrlo koristan za mene. Da sam samo jedanput u stanju da razmišljam ne kao Rus
nego kao genijalni biznismen, mislim da više ne bih imao problema.
– Kako da to shvatim?
– Zar taj čovjek nije morao biti genije da pronađe nešto, zbog čega se
isplati ubijati Ruse? To nije laskanje, to je divljenje. Krzna? Ne, to je mogao
kupiti. Zlato? Kako da ga iznese iz zemlje? Imao je već dovoljno problema kako
da se riješi torbe.
– Koje torbe?
Arkadij pljesnu rukama da je zazvučalo poput hica. – Trostruko ubojstvo je
počinjeno. Dva muškarca i djevojka su mrtvi. Ubojica skuplja ostatke hrane,
boce i oružje kojim je zločin počinjen i sve to trpa u kožnatu torbu probušenu
rupama od metaka. Kliže se kroz park. Pada snijeg; spušta se mrak. Na rubu
parka mora strpati i svoje klizaljke u torbu i negdje je se riješiti, a da ga nitko ne
vidi. Ni u parku ni u najbližoj košari za otpatke, jer bi je tamo našli i predali
upravi. Da li da je baci u rijeku?
– Moskva je cijele zime bila zaleđena.
– Točno! Pa ipak se zločinac na tajanstven način riješio torbe i vratio na
obalu.
– Koristio je Krimski most. – Osborne pokaza prema naprijed.
– A da ne skrene pažnju neke sumnjičave babuške ili nekog milicionara na
sebe? Ljudi su tako znatiželjni.
– Taksi.
 – Ne, previše riskantno za stranca. Na keju ga je morao čekati prijatelj u
kolima; to je čak i meni jasno.
– Zašto mu taj prijatelj nije pomogao i pri ubijanju?
– Taj? – Arkadij se nasmija. – Nikada! Njegov partner ne bi mogao ni
mrava zgaziti. – Glavni se inspektor ponovo uozbilji. – Ne, prvi je čovjek,
ubojica, sve vrlo brižljivo isplanirao.
– Ali on je viđen s torbom?
Osborne se očito brinuo zbog potencijalnog svjedoka; na to se još kasnije
mogao vratiti.
– Nije dalje važno – odmahnu rukom Arkadij. – Mene prije svega zanima
razlog. Zašto? Ne mislim sad ni na kakav vrijedan predmet, na primjer ikonu.
Zašto bi inteligentan čovjek, koji je vjerojatno inteligentniji i imućniji od bilo
kojeg sovjetskog građanina, ubijao da još više dobije? Kad bih mogao razumjeti
tog čovjeka, ne bi mi ni njegov čin više bio zagonetan. Samo, kako da ja njega
razumijem? – Namrštio je čelo. – Mogu li ja to uopće?
Osborne nije pokazivao slabe točke, gdje bi ga Arkadij mogao pogoditi.
Arkadija nije napuštao osjećaj da stalno grebe po glatkoj, kliskoj površini. Meki
antilop, samurovina, koža, oči, posvuda samo novac. Osborne je nalikovao
čovjeku kojemu je iz svake pore na magičan način kapao novac. I kako da
razumije takvog čovjeka?
– Vjerojatno ne možete. – odgovori Osborne.
– A da uzmemo seks kao motiv? – predloži Arkadij. – Usamljeni stranac
upoznaje privlačnu Ruskinju i odvodi je u svoju hotelsku sobu. Kad je u pitanju
prava vrsta stranca, osoblje je spremno zažmiriti na oba oka. Muškarac i mlada
žena redovno se sastaju. Jednog dana ona iznenada traži novac i pojavljuje se s
mužem, brutalna izgleda. Ona se, naime, profesionalno bavi ucjenjivanjem.
– Ne.
– Zašto da ne?
– Perspektiva nije u redu. Za strance sa Zapada Rusi su ružni.
– Uistinu?
– Općenito uzevši ovdašnje su žene privlačne otprilike isto toliko koliko i
krave. Zbog toga i ruski pisci tako često i tako opširno pripovijedaju o očima
svojih junakinja, njihovim zamagljenim i zamamnim pogledima, jer ne postoje
druge tjelesne atribucije koje bi zavrijedile opis. Muškarci su doduše vitkiji, ali
još ružniji. Rasa uzgojena da bude ružna, čiji se seksualno uzbudljivi atributi
svode jedino na debele, volovske vratove i niska čela.
Arkadiju se činilo da sluša opis neke trogloditske rase.
– Sudeći po vašem prezimenu, potječete iz Ukrajine, zar ne? – doda
Osborne.
– Da. Ukoliko onda odbacimo seksualni aspekt...
– Što mi se čini vrlo umjesnim.
 –... preostaje nam zločin bez motiva. – Arkadij namršti čelo.
Osborne je zurio u njega. – Zapanjujuće! Vi me neprestano iznenađujete.
Govorite li ozbiljno?
– Potpuno.
– Trostruko ubojstvo samo iz nekog hira?
– Baš tako.
– Nevjerojatno. – Osborne je naglo živnuo. – Mislim, to nikad ne bih
očekivao od kriminalista s vašom naobrazbom. Od bilo kog drugog, ali od vas
ne. – Duboko udahnu. – Dobro, pretpostavimo da uistinu imate posla s potpuno
nemotiviranim ubojstvom bez svjedoka, kolike bi u tom slučaju bile vaše šanse
da uhvatite počinitelja?
– Ravne nuli.
– Ali vi računate s tom mogućnošću?
– Ne. Htio sam samo reći da još uvijek nisam otkrio motiv zločina. Sad mi
još jedino može pomoći sam počinitelj.
– Hoće li on to učiniti?
– Čak i kad bih poput žabe mogao zaroniti u rijeku, on bi me i tamo
slijedio.
– Zašto?
– Zato što mu ubojstvo nije dovoljno. Ubojstvo je samo polovica djela. Ne
mislite li i vi kako je tako superiornom čovjeku zbog zadovoljenja vlastite
taštine potrebno da malog isljednika poput mene natjera da prizna svoju nemoć,
a možda i da mu se divi?
– Zar bi to bilo tako teško, glavni inspektore?
– Ne, vjerojatno ne bi. – Arkadij baci opušak na zemlju i nogom ga ugasi.
Stigli su do Novoarbatskog mosta. Osborneova se limuzina zaustavi pokraj
njih.
– Vi ste iskren čovjek, glavni inspektore – reče Osborne ljubazno, kao da
su se Arkadij i on poslije duge rasprave napokon složili. Osmjehivao se poput
karakternog glumca prilikom posljednjeg nastupa u završnoj sceni. – Već sad
vam želim sve najbolje, jer u Moskvi ostajem još samo kratko i ne vjerujem da
ćemo se ponovo sresti. Međutim, ne bih želio da odete od mene praznih ruku.
Osborne skinu šubaru od samurovine i stavi je Arkadiju na glavu. – Poklon
od mene – reče pri tom. – Kad ste mi u kupalištu ispričali kako ste oduvijek
željeli imati šubaru, čvrsto sam vam je odlučio pokloniti. Veličinu sam morao
sam ocijeniti, ali ja imam dobro oko za glave. – Ispitujući pogleda Arkadija. –
Sjedi kao salivena.
Arkadij skinu šubaru. Baršunasto meka samurovina bila je guste, crne boje.
– Lijep komad. Ali... – Sa žaljenjem vrati šubaru. – Na žalost je ne smijem
primiti. Imamo vrlo stroge propise u odnosu na poklone.
 – Bit ću jako povrijeđen, ako je ne uzmete.
– U redu, dajte mi nekoliko dana da razmislim. Na taj način barem imamo
razloga za još jedan razgovor.
– Meni je svaka isprika dobra. – Osborne čvrsto stisnu Arkadiju ruku, uđe
u limuzinu i odveze se preko mosta.

Glavni inspektor Ilja Nikitin sa svojom čupavom kosom, strogo

začešljanom preko okrugle lubanje, zurio je napola stisnutih očiju kroz dim
cigarete koju je držao među zubima. Stanovao je u blizini Arbatskog trga, u
uskoj, staroj zgradi koja je do krova bila nakrcana knjigama. Arkadij se sjećao
starinskih, trokrilnih prozora s kojih se pružao pogled na rijeku i Lenjinske gore,
međutim, taj je pogled postojao još samo u sjećanju. Pred prozorima, u kuhinji,
na stepeništu i u sobama na prvom katu gomilali su se snopovi knjiga.
– Kirwill, Kirwill... – Nikitin odgurnu prastaru, u svinjsku kožu uvezanu
knjigu koju je čitao u stranu i posegnu za gotovo praznom bocom rumunjskog
portoa. Potežući dobar gutljaj namignu Arkadiju. Zatim šutke krenu na prvi kat.
– Još uvijek znači dolaziš Iiji, kad ne znaš kako bi dalje?
Arkadij kimnu bez riječi. Vrlo brzo nakon što je počeo raditi pri
Moskovskom javnom tužilaštvu, došao je do zaključka da je Nikitin genije i
progresivan um ili genije i reakcionar. Pobornik liberaliziranja krivičnog prava
ili tvrdokorni staljinist. Vinski brat crnog pjevača Robesona ili povjerljivi
prijatelj reakcionarnog autora Šolohova. Ali, u svakom slučaju pravi majstor
gnostičkih nagovještaja.
Nikitin je bez sumnje bio briljantan glavni inspektor. Premda je Arkadij
vodio istragu, uvijek je Nikitin bio taj koji je u sobu za saslušavanje ušao s dvije
boce i sat kasnije izašao iz nje ostavljajući za sobom pokajnički raspoloženog
ubojicu koji je sve priznao.
– Zbog mita, bojčik – odgovorio mu je Nikitin, kad ga je Arkadij upitao
zašto je postao glavni inspektor za suradnju među institucijama i prestao voditi
Komisiju za ubojstva.
– Kirwill. Borba na Union Squareu. – Nikitin se na stepeništu okrene
prema Arkadiju. – Znaš li, gdje je New York? – Okliznu se na stepenici i poleti
prema snopu knjiga, međutim, u posljednjem trenutku uspije zadržati lavinu
koja je prijetila da se surva.
– Pričaj mi o Kirwillu – zamoli Arkadij.
Nikitin odmahnu glavom. – Krivo; misliš o Kirwillima. Red Star. – Uspne
se do hodnika na prvom katu, s obje strane suženog hrpama i hrpama knjiga.
– Tko su bili Kirwillovi? – upita Arkadij.
Nikitin ispusti praznu bocu, saplete se preko nje i ispruži po cijeloj dužini.
Okrenu se na leđa i osta bespomoćno ležeći na podu.
 – Ukrao si bocu iz mog ureda, Arkaša. Ti si kradljivac. Idi dođavola!
U visini očiju Arkadij ugleda komad sira i napola punu bocu vina od šljiva
na knjizi s naslovom »Politički progoni u SAD-u od 1929-1941«. Bocu stavi
pod mišku i prelista knjigu. – Hoćeš li mi je posuditi na nekoliko dana?
– Ako mi hoćeš učiniti uslugu... – započe Nikitin.
Arkadij mu utisnu bocu u ruke.
– Ne. – Nikitin je spusti na pod. – Zadrži knjigu. I nemoj se više
pojavljivati ovdje.

Belovljev je ured nalikovao ratnom muzeju. Na uokvirenim novinskim

fotografijama marširali su i borili se mali, sivi crvenoarmejci. »Obrambeni
uspjesi na Volgi«, »Tvrdokoran otpor je slomljen« i »Naša protuofenziva
nadire!« objavljivali su pripadajući naslovi. Belov je sjedio za svojim pisaćim
stolom i tiho hrkao, dok mu je oko usta još sve bilo masno i puno mrvica kruha.
Lijevom je rukom čvrsto stezao bocu piva.

Arkadij sjede na drugu stolicu i otvori knjigu koju je našao u Nikitina.

Javno istupanje 1930. na Union Squareu bio je najveći organizirani skup

kojeg je Komunistička partija SAD-a ikada pripremila. Nezaposleni koji su
slušali pobornike socijalne pravde i koji su i sami od njih željeli biti
saslušani, u neočekivanom su se broju slili na trg. Premda je njujorški
predsjednik policije Grover A. Whalen naredio da se nijedna podzemna
željeznica ne zaustavi u blizini trga, ipak se tamo okupilo više od 50.000
ljudi...

Arkadij preleti ostatak poglavlja kao i poruku J. V. Staljina koja je izazvala

masovno oduševljenje.

Poslije toga je William Z. Foster pozvao na miroljubiv marš do Gradske

vijećnice. Međutim, čim su se mase pokrenule, oklopno policijsko vozilo
zakrčilo je ulicu. To je bio signal Whalenovim odredima koji su čekali u
pripravnosti po svim sporednim ulicama. Policajci su, pješice ili poput
kozaka na konjima, napali nenaoružane muškarce, žene i djecu... James i
Edna Kirwill, izdavači Red Stara, časopisa lijevo orijentiranih katolika,
pretučeni su i ozbiljno ozlijeđeni. Konjički policijski odredi gazili su preko
članova partije s parolama, kao i po nedužnim prolaznicima. Napali su i
uhapsili partijske rukovodioce. Činjenica da nisu smjeli ni kontaktirati s
odvjetnicima ni položiti kauciju, bila je potpuno u skladu s Whalenovom
 linijom, po kojoj »se neprijatelji društva bez obzira na njihova ustavna
prava moraju protjerati iz New Yorka«.

Viši inspektor za industrijska pitanja otvori oči, vrškom jezika obliznu

usne i uspravi se. Spasi pivo da se ne prolije iz nagnute boce, očisti mrvice sa
sebe i ljutito pogleda Arkadija. – Otkad si već ovdje?
– Samo sam malo čitao, ujka Seva – odgovori Arkadij. – Ovdje piše da se
neprijatelji društva bez obzira na njihova ustavna prava moraju protjerati.
– To je barem jednostavno – odgovori stari poslije kraćeg razmišljanja. –
Neprijatelji društva ni nemaju nikakva ustavna prava.
Arkadij zapucketa prstima. – Eto odgovora! – potvrdi.
– Ma, to je nešto za početnike. – Belov odbi pohvalu. – Ali, reci što hoćeš
Arkaša? U posljednje me vrijeme slušaš samo kad ti nešto od mene treba.
– Tražim oružje koje je u januaru bačeno u Moskvu.
– Na Moskvu hoćeš reći. Rijeka je bila zaleđena.
– Točno. Ali, možda ne posvuda. Poneke tvornice još uvijek ispuštaju
toplu vodu u rijeku, tako da se tamo ne stvara led. Ti te tvornice poznaješ bolje
od bilo kog. Čista, topla voda koja se vjerojatno ispušta uz posebnu dozvolu.
– Da, da, znam već što misliš. – Belov protrlja čelo. – Misliš na Tvornicu
za preradu krzna i kože »Gorki«. Oni uz posebnu dozvolu ispuštaju vodu u
Moskvu. Čista voda, razumije se, ali prilično vrela. Imam negdje kartu...
Belov pretraži ladice pisaćeg stola i napokon izvuče industrijsku kartu:
narandžastocrni plan koji je otvoren pokrivao cijelu površinu pisaćeg stola.
– Evo! – Pokaže na kej duž Parka Gorkog. – Cjevovod otpadnih voda.
Rijeka je tu zamrznuta, međutim led je vrlo tanak. Nešto bi ga probilo, sat
kasnije ledeni pokrivač ponovo bi se zatvorio. Samo, koliko je vjerojatno,
Arkaša, da je tvoj ubojica pištolj bacio baš na onom mjestu na kojem led nije
metar debeo?
– Odakle znaš da tražim pištolj, ujka?
– Arkaša, ja sam samo star. Ali nisam ni senilan ni gluh. Svašta čujem.
– Na primjer?
– Svašta, svašta. – Belov izbjegnu Arkadijev pogled i zagleda se u
uokvirene ratne izvještaje. – Ne razumijem ovo današnje vrijeme. Nekad je
čovjek još smio vjerovati u budućnost. Bilo je doduše raznoraznih grupacija,
krivih procjena, ponekad i pretemeljitih čistki, ali ipak smo u biti svi vukli ista
kola. A danas... – Belov odmahnu glavom. Stari još nikad nije bio toliko
otvoren prema Arkadiju. – Ministarka za kulturu je otpuštena zbog korupcije,
postala je milijunerka, izgradila luksuzne vile i ne znam što još. I to jedna
ministarka! Zar nismo krenuli od toga da se baš to izmijeni?
 U Mosfilmu završio je još jedan dan snimanja scena na otvorenom.
Arkadij krenu za Irinom Asanovom kroz studio u kome je bila izgrađena
brvnara i zasađene breze. Usprkos upozorenju ZABRANJENO PUŠENJE
mlada je žena pušila jeftinu papirosku na starinskora produžetku od lakiranog
drveta. Njezina izlizana janjeća bundica bila je raskopčana i otkrivala jeftinu
pamučnu haljinu koju je nosila ispod. Oko vrata joj je visila kemijska olovka na
dugoj tamnoj uzici koja je još više naglašavala njezin vitak vrat. Smeđa kosa
spuštala joj se do ramena, a oči, gotovo na istoj visini s Arkadijevim, otvoreno
su ga promatrale. Plava mrlja na obrazu gotovo je nestala pod crvenkastim
odsjajem koji nije potjecao od zalazećeg sunca. Bio je to onaj žar kojeg je
Tolstoj opisao na licima topdžija pred Borodinom: grozničavo crvenilo
neposredno prije nego je počela bitka.
– Valerija Davidova i njezin ljubavnik Kostja Borodin potječu iz okolice
Irkutska – primijeti Arkadij. – Vi ste iz Irkutska i bili ste Valerijina najbolja
prijateljica. Odavde ste joj pisali, a ona je nosila vaše »izgubljene« klizaljke kad
je ubijena.
– Hoćete li me uhapsiti? – upita Irina Asanova. – Studirala sam pravo i
poznajem zakonske odredbe kao i vi. Da me uhapsite, morate dovesti
milicionara.
– To ste mi već jedanput objasnili. Muškarac, ubijen zajedno s Valerijom i
Kostjom, bio je Amerikanac i zvao se James Kirwill. Kirwilla ste poznavali s
fakulteta. Zašto mi stalno lažete?
I fizički je izbjegavala njegova pitanja vodeći ga oko masivne brvnare.
Usprkos njezinoj demonstrativnoj samouvjerenosti Arkadija nije napuštao
osjećaj da hvata plahu srnu.
– Ne morate to osobno doživljavati. – Okrenu se prema njemu. – Pred
takvima kao što ste vi principijelno lažem.
– Zašto?
– Postupam s vama kao što bih postupala i s gubavcima. Bolujete od
zarazne bolesti. Pripadate gubavoj organizaciji. Ne želim se i sama zaraziti.
– Zar ste studirali pravo da postanete gubavi?
– Htjela sam postati odvjetnicom. Neka vrst liječnice za zaštitu zdravih od
bolesnih.
– Samo, mi govorimo o ubojstvima, a ne o bolestima. – Arkadij pripali
cigaretu. – Vrlo ste hrabri. Zamišljate da je ovamo došao neki drugi Berija da
pred vašim očima proždre novorođenče. Moram vas razočarati, došao sam
ovamo samo da bih pronašao ubojicu vaših prijatelja.
– Sad lažete vi meni. Vas zanimaju samo leševi, a ne nečiji prijatelji.
Možda vam vaši prijatelji nešto znače, moji sigurno ne.
Tom je primjedbom pogodila pravo mjesto. Arkadij je morao priznati u
sebi da je samo zbog Paše došao u studio Mosfilma.
 Promijeni temu razgovora. – Vidio sam vaš spis u miliciji. Zbog koje ste
protusovjetske izjave izletjeli sa sveučilišta?
– Kao da i to ne znate.
– Recimo da ne znam ništa – predloži Arkadij.
Irina Asanova je na trenutak stajala nepomično kao što ju je i prvi put
ugledao: toliko samouvjereno ili toliko utonulo u samu sebe, da je djelovala kao
da svijet oko sebe uopće ne zamjećuje.
– Čini mi se, da su mi vaše kolege iz državne sigurnosti ipak draže –
napokon progovori. – Udarati ženu barem je iskreno. Vaša farizejska briga
otkriva bijedan karakter.
– Htjeli ste mi ispričati što ste rekli na sveučilištu.
– Pa dobro, čut ćete što sam to rekla na sveučilištu. U menzi sam
razgovarala s prijateljima i pri tom kazala kako bih dala sve od sebe samo da
izađem iz Sovjetskog Saveza. Za susjednim stolom prisluškivali su neki
komsomolski doušnici i potkazali me. Na to su me relegirali.
– Vaša je izjava, naravno, bila samo šala. To ste im morali objasniti.
Mlada žena priđe tako blizu Arkadiju da su se gotovo dodirivali. – Ne to
nije bila nikakva šala, ja sam to potpuno ozbiljno mislila. Glavni inspektore, da
mi ovog časa netko u ruku tutne oružje i obeća mi da ću smjeti napustiti
Sovjetski Savez, ako vas ubijem, odmah bih povukla obarač.
– Ozbiljno?
– Čak sa zadovoljstvom!
Ugasi cigaretu o brezu kraj Arkadija. Bijela kora drveta pod žarom cigarete
pocrni, zgužva se i na nekoliko trenutaka zatinja. Arkadij se začudi, jer je
osjetio takvu bol kao da mu je cigaretu ugasila na grudima. Vjerovao je Irini
Asanovoj.
Arkadij ponovo uze zalet. – Drugarice Asanova, uistinu ne znam zašto još
radim na tom slučaju. Ne želim ga; već sam ga odavna trebao predati. Ali, troje
ljudi je ubijeno i zahtijevam od vas da pođete sa mnom i pogledate leševe.
Možda ćete prepoznati neki komad odjeće ili ćete možda...
– Ne.
– Trebate se samo uvjeriti, da to uistinu nisu vaši prijatelji. Zar vi to ne
želite?
– Znam da nisu oni.
– Gdje su onda?
Irina Asanova je šutjela. Arkadij se nevoljko nasmije, jer mu je iznenada
sinulo kako je bio glup. Cijelo se vrijeme pitao što je Osborne htio od dvoje
Rusa, umjesto da se pita, što su oni mogli htjeti od njega.
– Gdje su, dakle, po vašem mišljenju? – ponovo upita.
Osjeti kako joj je zastao dah.
 – Kostja i Valerija su pobjegli iz Sibira – odgovori Arkadij sam na svoje
pitanje. – Za bandita poput Kostje koji je imao ukradenih Aeroflotovih karata to
nije predstavljalo nikakav problem. Falsificirana se dozvola boravka i rada za
Moskvu može kupiti, kad čovjek ima dovoljno novaca, a Kostja je imao.
Međutim, Moskva nije dovoljno daleko od Sibira. Kostja je htio otići izvan
zemlje. A to je nemoguće. S druge strane je međutim ubijen zajedno s
Amerikancem, čiji povratak u zemlju nigdje nije registriran.
Irina Asanova ustuknu nekoliko koraka i stade osvijetljena posljednjim
zrakama večernjeg sunca.
– Zapravo ste mi samo iz tog razloga i priznali da ste ih poznavali – nastavi
glavni inspektor. – Ja znam da su ubijeni u Parku Gorkog, ali vi umišljate da su
živi i da su negdje u inozemstvu. Uvjereni ste da su Kostja i Valerija uspjeli
pobjeći.
Mlada se žena pobjedonosno nasmije.

12

Ronioci su uzburkali i pomutili blatnjavu vodu Moskve. Podvodni

reflektori zveckali su na lancima, dok su ih spuštali u rijeku. Milicionari su
dugim metalnim šipkama odbijali ledene sante od zida keja, dok su ronioci
pretraživali dno rijeke oko odvodnih cijevi Tvornice za preradu krzna i kože
»Gorki«.
Gore, na ulici keja milicionari su regulirali noćni promet koji se sastojao
uglavnom od pojedinačnih kamiona. Arkadij priđe službenim kolima na čijem
se stražnjem sjedalu samo nejasno mogao razaznati nabijen lik Williama
Kirwilla.
– Ništa vam ne obećajem – reče Arkadij. – Možete se vratiti u hotel, ili
otići svom ambasadoru.
– Hvala, ali do daljnjeg ću ostati ovdje. – Kirwillove su oči svjetlucale u
mraku.
Arkadij mu pokaza debeli omot. – Ovdje su izvještaji s obdukcije triju
leševa nađenih u Parku Gorkog – reče. Poslije jednodnevnog razmišljanja
Kirwill je očito došao do zaključka da je Arkadij premalo informiran, a da bi
bio oficir KGB-a.
– Pokažite! – Kirwill posegnu za omotom.
– Tko je bio James Kirwill? – upita Arkadij.
– Moj brat.
Arkadij mu pruži omot u kola. Time su sklopili svoj prvi posao. U tim se
podacima nije spominjalo Osborneovo ime. Da je William Kirwill htio pomoći
u istrazi, već bi prvog dana boravka u Moskvi predao zubnu shemu i rendgenski
snimak. Međutim, William Kirwill je donio sa sobom oružje: to je značilo da je
bio spreman na pregovore samo dotle, dok ne zna koga da napadne. Činjenica
da više nije posjedovao svoj pištolj, za njega nije igrala nikakvu ulogu. Imao je
svoje ruke.
Jedan od pripadnika riječne policije izvijesti Arkadija da su ronioci već
napola smrznuti i da još uvijek nisu ništa našli. Kad se glavni inspektor uputio
prema podzidu keja, u susret mu priđe mladi milicionar koji je pročitao njegovu
obavijest svim moskovskim stanicama milicije. Mladić koji je radio u stanici
Oktjabrskaja zamijetio je potkraj januara ili početkom februara, prilikom
patrolnog obilaska, vozilo tipa Žiguli parkirano na keju. Znao je samo da je
vozač bio Nijemac, jer kad mu je kao strasni skupljač značaka ponudio da
otkupi značku nekog berlinskog nogometnog kluba, koju je taj vozač nosio na
reveru kaputa, ovaj je odbio, na ruskom doduše, ali s jasnim naglaskom.
– Još samo deset minuta! – ohrabri Arkadij ronioce, međutim, već su se
poslije četiri ili pet minuta pojavili na površini Moskve pobjedonosno
pokazujući kožnu torbu iz koje su curili voda i jegulje.
Torba je bila zavezana užetom. Arkadij, navukavši odmah gumene
rukavice, otvori torbu pod reflektorom i između blata, čaša i boca napipa cijev
pištolja. Izvuče iz torbe velik, plosnat pištolj.
– Druže glavni inspektore?
Stigao je Fet. Arkadij ga od Golodkinova saslušavanja nije više vidio.
Mladi isljednik namjesti metalni okvir svojih očala i kratkovidno se zabulji u
pištolj. – Imate li nekakav posao za mene? – upita.
Arkadij nije znao koju je ulogu odigrao Fet prilikom Pašinog ubojstva;
znao je samo da se želi riješiti KGB-ovog doušnika.
– Imam – odgovori mu. – Nabavite mi popis svih ikona koje su ukradene u
toku posljednjih šesnaest mjeseci.
– Ukradene u Moskvi?
– Ne, na cjelokupnom području Sovjetskog Saveza.
Arkadij je promatrao kako se mladić uvrijeđeno udaljava. Na tom će
popisu raditi barem tjedan dana, a možda će se liste na kraju pokazati i
korisnima.
Glavni inspektor pažljivo umota pištolj u svoju maramicu. Nijedan
milicionar, čak ni veterani, nije poznavao to oružje. Arkadij dade kolegi iz
riječne policije novac za rundu pića roniocima i s torbom i pištoljem se vrati do
svog službenog vozila.
Kirwill pregleda oružje. – Argentinski model 7.65 mm Mannlichera. Vrlo
brzo i vrlo precizno pogađa, ima osam hitaca. – Blato mu prsne na košulju kad
je iz ručke izvukao šaržer. Arkadij tek tada primijeti da je Kirwill opet bio
odjeven poput Rusa. – Još su tri metka unutra. – Vrati šaržer u dršku i pruži
Arkadiju pištolj.
 – Jastuci! – Arkadij je zurio u Kirwilla. – Nisam pretražio vaše jastuke.
– Točno. – Kirwill se gotovo osmijehnuo. Vrati Arkadiju omot s
izvještajima obdukcije, obrisa ruke i iz džepa na košulji izvuče karticu s deset
otisaka prstiju. – I njih ste također previdjeli! – Amerikanac odmahnu glavom i
spremi otiske natrag u džep, prije nego ih je Arkadij uspio uhvatiti.
– Zapravo vam ih nisam htio pokazati – reče Kirwill. – Ali sam u
međuvremenu razmišljao. Možda ste ipak onaj, za kojeg se izdajete, Renko.
Možda se ipak možemo nekako nagoditi. Kolegu su vam ubili, a ostali ste i bez
Golodkina. Mislim da će vam biti potrebna podrška.
– I?
– Vaši dokumenti o Jimmyju... – Kirwill pokaza na omot. – Laboratorijske
pretrage su sasvim u redu, ali ste već odavna trebali nastaviti.
– Kako to mislite?
– Pa zar to nije jasno? Pedeset ljudi koji svakog dana lunjaju naokolo i
ispituju sve osobe koje su zimus bile u Parku Gorkog. Članci s obavijestima i
pitanjima u novinama, poseban broj telefona kojeg neprestano objavljujete
putem televizije.
– Savršene ideje! – ironično se složi Arkadij. – Zapamtit ću ih u slučaju da
se jedanput zaposlim u New Yorku.
Plave oči su ga sumnjičavo promatrale. – Pretpostavimo da ja identificiram
svog brata, što bi se dogodilo?
– KGB bi preuzeo slučaj. Vas bi uhapsili i saslušali. Ja bih mogao
prešutjeti da smo se sreli u parku i da ste imali pištolj. Ne bi vam bilo previše
teško u zatvoru.
– Ali ni zabavno? – upita Kirwill.
– To sigurno ne – Arkadij se morao nasmijati zbog tako neočekivanog
pitanja.
– Okay. – Kirwill pripali cigaretu i baci šibicu kroz prozor. – Onda mi je
ova suradnja draža. Samo vi i ja.
– »Suradnja«? – upita glavni inspektor razvučeno. I sam je pomišljao na
nešto slično, ali mu je ipak isti prijedlog s Amerikančeve strane stvarao
nelagodu.
– Obostrano potpomaganje – precizira njegov sugovornik. – Po mom
mišljenju je prvo ubijen Kostja, onaj mišićavko, zar ne? Onda je Jimmy došao
na red. Mene samo čudi da je sa svojom bolesnom nogom uopće otišao na
klizanje. Na kraju je sredio Davidovu. Ne razumijem ni hice u glavu, osim, ako
ubojica nije htio uništiti tragove Jimmyjevog liječenja korijena zuba. Sumnjate
li možda u nekog zubara, Renko? – Amerikanac se blijedo osmijehnu. – Ili
stranca?
– Još nešto? – upita Arkadij bezizražajno, premda su njemu bili potrebni
dani da bi pogotke u glavu povezao s liječenim zubnim korijenom.
 – Okay. Zatim tragovi štukaturnog gipsa na odjeći. Ikone, zar ne? Zato ste i
poslali onog čovjeka da napravi popis. Inače, to je tip kojeg sam slijedio do
KGB-a. Vi možda i niste njihov doušnik, ali on sigurno jest!
– Slažem se s vama.
– Dobro. Vratite mi moju plaketu.
– Još ne.
– Renko, nešto skrivate preda mnom.
– Mr Kirwill, vjerujem vam isto toliko malo kao i vi meni. Zato moramo
napredovati korak po korak. Nemojte se bojati, dobit ćete svoju plaketu, prije
nego što odletite kući.
– Što se mene tiče, možete je zadržati još neko vrijeme – odgovori
lieutenant. – Predlažem da radimo odvojeno i da se sastajemo samo da
izmijenimo informacije. To će i vama koristiti. Dajte mi telefonske brojeve gdje
vas mogu naći.
Arkadij mu napisa telefonski broj svog ureda i sobe u hotelu Ukrajina.
Kirwill spremi cedulju u džep košulje.
– Djevojka je morala biti zgodna, zar ne? Mislim na mladu ženu koja je
ubijena kad i Jimmy.
– Vjerojatno, ali odakle vam sad to? Zar je vaš brat bio Kazanova?
– Ne. Jimmy je bio neka vrsta askete. Nijednu ženu nije taknuo, ali je volio
biti u ženskom društvu i pri tom bio izbirljiv.
– Kako da to shvatim?
– Madone, Renko. Znate li što mislim?
Arkadij odmahnu glavom.
– No dobro, za to imamo i kasnije vremena. – Kirwill otvori vrata. –
Moram se prvo priviknuti na pomisao da surađujem s vama.

Pošto je Arkadij odnio kožnu torbu i pištolj Ljudinu na analizu, odvezao se

do Centralnog telegrafskog ureda da organizira nadgledanje i prisluškivanje
telefonskih govornica u blizini podrumskog stana Irine Asanove. Da ta mlada
žena nije imala telefona Arkadija nije čudilo, ali je zato bio iznenađen ostalim
dokazima njezinog siromaštva: odjećom iz druge ruke, plastičnim čizmama i
najjeftinijim cigaretama. U Mosfilmu je bilo nebrojeno puno mladih žena koje
također nisu zarađivale više, ali su se elegantno dotjerane pojavljivale na
zabavama koje bi Sindikat filmskih radnika priređivao za strane goste i na
kojima je iskazivanje zahvalnosti za neki francuski parfem ili talijansku vunenu
haljinu postalo čistom rutinom. Irina Asanova je sigurno često pozivana;
umjesto toga odabrala je gladovanje. Divio joj se.
Pukovnik Ljudin upravo je objašnjavao Arkadiju što su njegovi tehničari
pronašli u kožnoj torbi izvađenoj iz Moskve, kada je zazvonio telefon u
laboratoriju. Jedan od pomoćnika dignu slušalicu i pruži je Arkadiju. –
Drugarica Renko.
– Nazvat ću kasnije – obeća Arkadij Zoji.
– Ne, moramo odmah razgovarati! – Glas joj je bio kao i uvijek prodoran i
oštar.
Glavni inspektor da Ljudinu znak da nastavi. – Riječ je prvo o sportskoj
torbi proizvedenoj u Poljskoj – otpoče Ljudin.
– Arkadij? –upita Zoja.
– Takve se sportske torbe prodaju samo u Moskvi i Lenjingradu. – Ljudin
naoštrenom olovkom pokaza na prednju stranu torbe. – Ova je rupa povećana s
nekoliko metaka. Na rubovima smo pronašli tragove baruta, a koža odgovara
česticama nađenim na metku GP-1.
Metku kojim je ubijen Kostja Borodin. Arkadij kimnu ohrabrujuće.
– Uložit ću zahtjev za razvod braka na Gradskom sudu – objašnjavala je
Zoja. – Stajat će oko sto rubalja. Očekujem da platiš pola. Napokon, prepustila
sam ti stan. – Čekala je da odgovori. – Slušaš li me uopće?
– Da – odgovori Arkadij prigušeno.
Ljudin je nabrajao predmete složene na stolu. – Tri prstena za ključeve s po
jednim uvijek istim ključem. Upaljač. Prazna boca votke vrste Ekstra. Napola
puna boca konjaka Martell. Jedan par Spartakovih klizaljki veličine četrdeset i
tri. Razbijena staklenka s francuskim jagodama kupljenim u inozemstvu.
– A što je s kruhom, sirom, narescima?
– To su ribe temeljito počistile, dragi moj glavni inspektore. Našli smo
samo tragove ljudskog i životinjskog tkiva.
– Arkadije, moraš odmah doći! – užurbano je govorila Zoja. – Bolje djeluje
i moći ćemo nasamo razgovarati sa sutkinjom. To sam već dogovorila.
– Žao mi je, imam posla. – Arkadij pogleda prema Ljudinu. – Ima li kakvih
otisaka?
– Zar ste ih uistinu očekivali? – glasilo je Ljudinovo protupitanje.
– Odmah! – inzistirala je Zoja. – Zahtijevam da ti...
Arkadij pokri slušalicu. – Ispričajte me na trenutak, pukovniče.
Ljudin demonstrativno izvadi svoj starinski džepni sat, prije nego se s
cijelim jatom pomoćnika povuče od stola. Arkadij mu okrenu leđa i prošapta u
telefon: – Što si navela kao razlog za razvod? Da te tučem? Da pijem?
– Neslaganje – odgovori Zoja kratko. – Imam i svjedoke: Natašu i doktora
Schmidta.
– Što je s... – Bio je zaprepašten. – Kako će se to odraziti na tvoju partijsku
karijeru?
– Ivan...
– Koji Ivan?
 – Dr. Schmidt misli da ne moram očekivati negativne posljedice.
– Hvala bogu! A koliko se to ne slažemo?
– Ovisi – odgovori Zoja tajanstveno. – U svakom slučaju bit će ti žao, ako
dođe do javne rasprave.
– Zašto?
– Zbog tvojih primjedbi, zbog cijelog tvog stava prema Partiji.
Arkadij je zurio u slušalicu. Iznenada se trgnu. – Tvoja budućnost sigurno
neće stradati – energično reče. – Meni treba malo vremena. Do početka maja.
Samo još nekoliko dana! – Spusti slušalicu.
Ljudin pljesnu rukama. – Natrag na posao. Pištolj još uvijek leži u kiselini,
ali mogu vam već sad reći, da moji stručnjaci smatraju kako je u pitanju
Mannlicher čiji se kalibar podudara s mecima nađenim u Parku Gorkog. Do
sutra bismo htjeli... Glavni inspektore Renko, slušate li vi mene uopće?

Arkadij je poslijepodne proveo prekapajući spise kako bi našao potvrdu, da

je Hans Unmann vozio Žiguli limuzinu i da iznova provjeri Osborneovu vizu.
Amerikanac je vlakom putovao od Pariza do Lenjingrada i stigao tamo 2.
januara. Čak je i u spavaćim kolima duga vožnja vlakom kroz Francusku,
Njemačku i Poljsku morala biti zamornom – prije svega za uspješnog
američkog biznismena naviklog na luksuz kao što je to bio Osborne. Međutim,
zimi je morski put do Lenjingrada bio zatvoren, a aerodromske bi kontrole bez
sumnje pronašle Mannlicher.
Kasno poslijepodne Arkadij je prisustvovao krematorijskoj sahrani Paše
Pavloviča čiji su leš napokon izvezli iz mrtvačnice, da bi ga položili u lijes od
jelovine i gurnuli u peć.

Glavni inspektor uđe u krčmu u kojoj se već jedanput sastao s Labudom.

Za okruglim stolovima gurali su se tvornički radnici s pivskim bocama u
žuljevitim rukama, oznojenim kaputima prebačenim preko naslona stolica i
sirovim lukom na tanjurima pred sobom. Na šanku se nalazio televizor, premda
je zapravo bilo zabranjeno postavljati televizore u gostionice. Na ekranu je bila
u toku nogometna utakmica: Moskva protiv Odese.
Kirwill, ovog puta odjeven u kožni kaput i kapu s obodom, osigurao je stol
u stražnjem kutu lokala. Pred njim se nalazila napola ispražnjena boca votke.
Arkadij se upita koliko je Kirwill tog dana već popio.
– Žao mi je što sam zakasnio – ispriča se odmah.
– U redu je! – Kirwill odmahnu rukom. – Je li Mannlicher oružje kojim su
počinjena ubojstva?
– Čini se.
 Amerikanac se pognu naprijed. – Dođite, Renko. Danas vas ja pozivam.
Nadam se da podnosite dobru kapljicu?
Arkadij se pitao da li da odmah ode. Kirwill je i trijezan bio dovoljno
nepredvidiv, a Arkadij je čuo kako Amerikanci ne podnose osobito puno
alkohola. Međutim, Labud je trebao doći, a Arkadij to nikako nije htio
propustiti.
Glavni inspektor se dignu, priđe šanku i vrati se s još jednom bocom votke
i čašom. Prelomi šibicu i pokaže je Kirwillu uz još jednu, ali tako da su se
vidjele samo fosforne glavice. – Tko izvuče kraću, obojici će natočiti iz svoje
boce.
Kirwill namršti čelo. Odabere šibicu i izvuče kraću.
– Sranje.
Arkadij je gledao kako Kirwill puni čaše. – Trebali biste potkratiti kosu sa
strane. I ne dižite noge na slobodnu stolicu, to čine samo Amerikanci.
– Okay, već vidim da ćemo se dobro slagati. – Kirwill isprazni čašicu
jednim gutljajem kao i Arkadij. I u sljedećem pokušaju izvuče kraću šibicu. –
Trik nije loš, Renko. Nećete li mi barem ispričati, što ste danas radili, kad vas
već ja napajam?
Arkadij mu nije želio pričati o Osborneu, a kako također nije htio da se
Kirwill počne baviti Irinom Asanovom, počne pričati o rekonstrukciji lica
ubijenih u Parku Gorkog.
– Prekrasno! – primijeti Kirwill sarkastično, kad je Arkadij završio. – Čini
mi se da sam u vremeplovu i da promatram kako radi policija u starom Rimu.
Što će biti sljedeće: promatranje ptičjih jata ili proricanje budućnosti bacanjem
kosti? – Odmahnu glavom. – Slušajte, Jimmy je restaurirao ikone. U vašim
spisima spominje se neko svetilište s ikonama.
– Koje su trebale biti ukradene ili kupljene, ali ne i restaurirane.
Kirwill se počeše po bradi. Zatim zavuče ruku u džep kaputa i pruži
Arkadiju razglednicu. Na poleđini se nalazio opis svetilišta u Arhanđelskoj
katedrali u Kremlju. Na prednjoj strani bila je fotografija bogato pozlaćenog
svetilišta, na čijim je oslikanim plohama bila prikazana borba između bijelih i
crnih anđela.
– Koliko je staro po vašem mišljenju, glavni inspektore?
– Četiri do pet stotina godina – ocijeni Arkadij.
– Pokušajte sa 1920. Tada su naime renovirali katedralu. Govorim doduše
samo o svetilištu. Oslikane plohe su naravno stare. Cijeli set bi u New Yorku
donio najmanje četvrt milijuna dolara. Takve se ikone jasno ne mogu službeno
izvesti ali ponekad se izveze neko svetilište osrednje kvalitete ispod čijih su
novih, skrivene skupocjene, stare ikone.
Izlizao sam pete provjeravajući kod svih zapadnih ambasada tko je u
posljednjih šest mjeseci izvezao ikone. Međutim, nigdje nisam imao uspjeha.
Zatim sam u Američkoj ambasadi razgovarao s atašeom za štampu koji je
ovdašnji šef CIA-e i osim toga prava deva, da bi mi on u četiri oka povjerio
kako je šverc ikonama najunosnija investicija kapitala. Pravo čudo što ti ljudi
noseći svoju diplomatsku prtljagu ne dobiju bruh! Međutim, individualni
trgovci tu nemaju što tražiti.
Zatim sam se sjetio da je za restauriranje ikona potrebno zlato, a kako se
ovdje zlato ne može ni kupiti ni ukrasti, cijeli je moj trud bio uzaludan, pa sam
se dovukao ovamo da se utješim uz bocu, dok vi ne stignete.
– Kostja Borodin mogao je ukrasti zlato u Sibiru – reče Arkadij. –
Međutim, ne bi li novo svetilište sa starim ikonama bilo upadljivo?
– Umjetnim se putem postiže da izgleda starije. Pozlata se skida dok ne
proviri crvena podloga. Onda se namaže umbrom. Vaši bi ljudi trebali provjeriti
u prodavaonicama s priborom za umjetnike tko je u posljednje vrijeme kupovao
armensku zemlju boje Siena, gips za štukature, granuliranu želatinu i
restauratorsku kredu. Osim toga tutkalo, gazu, vrlo sitan papir za brušenje,
chamois kožu...
– Čekajte, ne tako brzo! – glavni je inspektor sve zapisivao.
– Osim toga vatu, alkohol, dlijeta i čeličnu vunu za poliranje. – Kirwill
ponovo natoči votku. – Ćudi me samo da na odjeći niste našli dlačice
samurovine.
– Samura? Zašto?
– Najbolji kistovi za nanošenje pozlate prave se od dlake kuna ili samura. –
Amerikanac se namršti. – Hej, tko je sad ovo, do đavola!
Labud je stigao u pratnji ciganina: starca puti smeđe poput lešnjaka i
izborana majmunska lica, na kome su bliještale prodorne, crne oči. Ciganin je
nosio bezobličan smeđi pusteni šešir široka, spuštena oboda na sijedim
kovrčama, a oko vrata je vezao crvenu maramu. U svakoj statistici sovjetske
burze rada samo su se Cigani pojavljivali kao nezaposleni. Uporno su
odolijevali svakom pokušaju da ih se negdje nastani za stalno ili izgura u druge
zemlje; svake bi nedjelje prodavali raznorazne amajlije na seoskim proštenjima
i svakog se proljeća poput gljiva poslije kiše namnožili po parkovima velikih
gradova da isprose koju kopjejku od prolaznika.
– Za potrebe umjetnika u nas ne postoje posebne prodavaonice – objasni
Arkadij Kirwillu. – Kupuju u dućanima s mješovitom robom, u staretinara, na
ulici ili privatno, kod nekog u stanu.
– Kaže da je čuo za nekog Sibirca koji je prodavao zlato u prahu. – Labud
kimnu prema Ciganinu.
– I samurovinu! – doda starac promuklo. – Petsto rublji za jedno krzno.
– Na pravom mjestu u pravoj ulici sve se može dobiti – reče Arkadij
lieutenantu ne ispuštajući ciganina iz vida.
– Sve – potvrdi ciganin.
 – Čak i ljude – doda Arkadij.
– Kao i onog suca koji neka polako crkne od raka, jer je mog sina poslao u
radni logor! Zar sudac nijedanput nije pomislio na djecu koju je sin ostavio
nezbrinutu?
– Koliko djece? – upita glavni inspektor.
– Sama novorođenčad. – Stari je bio očito ganut. Pijunu na pod i usta
obriše rukavom. – Desetoro novorođenčadi.
– Četvoro – odluči Arkadij.
– Osam! To je moja posljednja riječ, inače...
– Šest. – Arkadij mu gurnu šest rubalja preko stola. – Dobit ćeš deset puta
toliko, ako pronađeš gdje su Sibirci stanovali. – Obrati se Labudu. – Jedan
snažan, mišićav tip, mlada žena i crvenokosi mršavko. Sve troje je nestalo
početkom februara. Prepišite ovaj popis i predajte ga Ciganinu. To troje je
negdje moralo kupiti ovaj materijal. Vjerojatno su stanovali negdje u predgrađu,
gdje ima manje znatiželjnih susjeda.
– Imat ćete uvijek sreće u životu. – Ciganin spremi novac. – Kao i vaš otac.
General je bio vrlo velikodušan. Išli smo za njim sve do Njemačke. Uvijek bi
ostavio nešto za nas, nije bio kao drugi generali.
Kad su Labud i ciganin otišli, Odesa je vodila sa 1 : 0.
– Cigani su dobri tragači – reče Arkadij.
– U redu. – Kirwill podignu ruku. – I moji ljudi prvo žele vidjeti novac. –
Pruži Arkadiju šibice. – Vi ste na redu!
Arkadij izgubi i natoči iz svoje boce.
– Predlažem da nazdravimo vašem mrtvom prijatelju. – Amerikanac
podigne čašicu.
– Dobro, za Pašu!
Popili su, ponovo izvlačili šibice i pili dalje. Arkadij osjeti kako mu votka
polako udara u glavu. Protivno njegovim početnim bojaznima, na Kirwillu se
još uvijek nije moglo primijetiti nikakvo djelovanje alkohola; podsjećao je
Arkadija na maratonca koji je našao odgovarajući tempo. Amerikanac se, čini
se, u toj radničkoj krčmi uistinu dobro osjećao.
– To s vašim ocem je istina? – upita Kirwill. – Ukrajinski koljač je uistinu
bio vaš otac? Vrlo zanimljivo! Kako sam to samo mogao previdjeti?
Arkadij je zurio u široko, zarumenjeno lice svog sugovornika. Međutim,
izraz Kirwillova lica odavao je samo znatiželju i čak prijateljsko zanimanje.
– Jednostavno za vas – odgovori mu Arkadij – prokleto teško za mene.
– Mogu zamisliti! Zašto i vi niste postali profesionalni vojnik? Kao sin
»ukrajinskog koljača« u međuvremenu biste i sami postali general. Što ste vi:
propalica?
– A uz to još i nesposoban, to mislite?
 Kirwill kimnu iscerivši se.
Arkadij malo razmisli. Ta mu je vrsta humora bila strana, ali je želio
pravilno reagirati.
– Moja »nesposobnost« je stvar moje naobrazbe: to što sam »propalica«
kako vi kažete, mogu samo sebi zahvaliti. General je bio komandant tenkovskih
jedinica u Ukrajini. Polovina današnjeg generalštaba sastoji se od ljudi koji su
nekad bili zapovjednici njegovih tenkovskih jedinica u Ukrajini. Onda je
Hruščov bio politički komesar za Ukrajinu. Iz tadašnje su vodeće grupacije nikli
brojni partijski sekretari i maršali. Pohađao sam, dakle, prave škole i imao prave
nastavnike i zaštitnike. Da je general proglašen maršalom, moja bi karijera bila
unaprijed zacrtana. Danas bih vjerojatno bio zapovjednik neke raketne baze u
Moldavskoj Republici. Međutim, on nikad nije proglašen maršalom. Bio je
»Staljinov egzekutor«. Poslije Staljinove smrti nitko mu više nije vjerovao.
Unapređenje u maršala? Isključeno!
– Likvidirali su ga?
– Ne, samo su ga strpali u mirovinu. A ja sam postao mali službenik kojeg
vidite pred sobom. Vi ste na redu da izvlačite.
– Zapravo je smiješno da te ljudi uvijek pitaju zašto si postao policajac, zar
ne? – Kirwill izvuče kraću šibicu i natoči. – Tri zanimanja uvijek iznova slušaju
to pitanje: svećenici, kurve i policajci. Najvažnija zanimanja na svijetu,
međutim, ljudi svejedno uvijek iznova pitaju. Osim kod Iraca.
– A zašto oni ne pitaju?
– Irac u Americi ima samo dvije mogućnosti: da postane svećenik ili
policajac. – Kirwill zastane i doda: – Mislite da sam prilično nenaobražen, zar
ne?
Iz Kirwillovog je izraza lica odjednom izbijao prezir. Maloprije pokazana
ljubaznost, koja je zaista bila istinska, naglo je nestala. Amerikanac se čvrsto
stisnuvši krajeve stola nagnu prema Arkadiju.
– Nisam tako nenaobražen kao što vi mislite! Znam ja vas, Ruse, s Rusima
sam odrastao. Svaki prokleti, mali Staljin kojeg su istjerali iz ovog raja za
radnike stanovao je u našoj kući!
– Čuo sam da su vam roditelji bili radikali – pažljivo reče Arkadij.
– Radikali? Prokleti komunisti, to su bili! Irsko-katolički crveni. Big Jim i
Edna Kirwill, za njih ste sigurno već čuli!
Arkadij se osvrnu po krčmi. Svi su ostali gosti već bili pripiti i svi su bez
izuzetka zurili u ekran. Odesa je postigla rezultat 2 : 0 i izazvala opće
nezadovoljstvo. Arkadij se ponovo usredotoči na lieutenanta koji mu bolno
stisnu ručni zglob.
– Big Jim i Edna, zaštitnici svih ruskih emigranata. Anarhisti, menjševici i
tako dalje, bilo je dovoljno da si ludi Rus i već si u New Yorku našao
domovinu, našu kuću! Najčišći izbjeglički logor za Ruse u egzilu. Zato i znam
iz iskustva da su anarhisti najbolji automehaničari. Imaju smisla za tehniku;
kako i ne bi sa svojini iskustvom u pravljenju bombi.
– Američka ljevica imala je čini se vrlo zanimljivu povijest – poče Arkadij.
– Nedavno sam...
– Samo mi ne spominjite američku ljevicu! – prekinu ga Kirwill. – Sve
samo intelektualne guzice! Lajavci kojih nigdje nije bilo kad bi počele batine, a
žace koje su mlatile, odlazile bi u crkvu da im blagoslove pendreke. Onaj koji je
pogodio Ednu Kirwill u glavu, nije bila ni metar i šezdeset visoka, taj je svoju
djecu krstio u katedrali sv. Patricka. I zašto sve to? Zato, što je Red Star
dvadeset godina bio jedini katolički časopis koji je imao dovoljno hrabrosti da
se na naslovnoj stranici proglasi komunističkim. Takav je bio Big Jimov izravan
način. Potjecao je iz stare IRA obitelji i bio ogroman muškarac, snažan poput
medvjeda, ali na žalost malo prepametan, jer bi inače možda postao i sretan kao
obični prijevoznik pive. Ednina je obitelj imala pivovaru s kojom je njezin stari
zaradio milijune. Zato Big Jim i Edna nikad i nisu bili ekskomunicirani jer je
njezin stari darovao crkvi domove i odmarališta: tri na Hudsonu i jedan u Irskoj.
Da, da, američka je ljevica bila složna, dok poslije rata nisu počeli masni
naslovi u vezi procesa Rosenberg. Tada su se svi salonski komunisti posakrivali
i ostavili Big Jima i Ednu s istim onim bijednim Rusima kao i prije rata na
cjedilu, zbog čega su nas MacCarthy i FBI prokleto voljeli. Bio sam vojnik u
Koreji, kad se rodio Jimmy. Cijela se obitelj smijala toj zakašnjeloj prinovi.
Hoover je Big Jima i Ednu zapravo strpao u kućni zatvor, tako da su se od
dosade opet počeli tucati.
Moskva je napokon postigla pogodak i cijela krčma zaori od pijanog
klicanja.
– Onda sam dobio izvanredni dopust da odletim kući na njihov pokop.
Dvostruko samoubojstvo morfijem, najbolja metoda. 10. marta 1953. pet dana
poslije Staljinove smrti, kada se Sovjetski Savez trebao osloboditi okova
diktatorske vlasti i krenuti putem istinskog socijalizma. Samo, do toga nije
došlo. Umjesto toga za kormilom su ostali isti koljači i Big Jim i Edna su umrli
od razočaranja. Ipak je njihov pokop bio prilično zanimljiv. Socijalisti nisu
došli, jer su Big Jim i Edna bili komunisti; katolici nisu došli, jer je
samoubojstvo grijeh, a komunisti nisu došli zato što su Big Jim i Edna bili
protiv ujka Joea. Na kraju smo se na grobu našli samo FBI, Jimmy i ja.
Kirwill duboko udahnu.
– Sve sam vam ovo ispričao samo zato, da biste znali kako ja dobro
poznajem vas i vaše ljude. Netko u ovom gradu ubio je mog malog brata. Vi
sada surađujete doduše sa mnom; ali zato što vam je stalo da uhvatite tipa koji
vam je ubio prijatelja ili zato što ste dobili odgovarajuće naređenje ili
jednostavno zato što ste možda baš vi tip koji stoji iza svega i zato ćete jedanput
pokušati baciti mi omču oko vrata. Samo, ja vam obećajem da ću vas prije toga
ipak stići ubiti. U to se možete pouzdati!
 Arkadij se besciljno vozio ulicama. Nije bio pijan. Poslije sastanka s
Kirwillom imao je osjećaj, da je sjedio pred otvorenom visokom peći koja je
sagorjela votku i ostavila mu energiju s kojom nije znao što će početi. Na
svakom su se drugom raskršću pod svjetlom reflektora mijenjale bliješteće
crvene parole. Kamioni gradske čistoće usisavali su otpatke iz jaraka duž
pločnika. Moskva se poput mjesečara kretala prema 1. maju.
Osjećao je da će se dogoditi nešto važno – samo nije znao gdje i kada. U
glavnom sjedištu milicije, kamo je napokon otišao, vladala je praznina. Većina
dežurnih bila je kao i uvijek uoči 1. maja negdje na ulicama, da barem centar
grada očiste od pijanaca, s druge strane je opet bilo patriotski opiti se u čast 1.
maja. Važan je bio samo izbor pravog trenutka. Kirwillovi radikali, sablasti iz
nekog opskurnog kalendara mrtvih strasti, koje vjerojatno ni Amerikanci nisu
poznavali ili nisu htjeli poznavati – kakve su oni veze mogli imati s ubojstvima
u Moskvi?
U telefonskoj centrali dva su narednika otkopčanih ovratnika zapisivala
vijesti koje su fragmentarno stizale putem radija i teleksa: nevidljivi otpad
vanjskog svijeta. Premda na velikom planu grada nije gorjela nijedna žarulja,
Arkadij je dugo zurio u njeg. Glavni inspektor prijeđe u sobu za dežurne
službenike. Tu je sjedio jedan čovjek i prekucavao protokole saslušanja. Arkadij
sjede za neki pisaći stol i okrene telefonski broj sobe za preslušavanje u
centralnoj pošti. Poslije dvadesetog zvonjenja netko se javi i on ga upita za
razgovore koji su vođeni iz javnih govornica u blizini stana Irine Asanove.
– Sutra ujutro ću vam poslati popis, druže glavni inspektore – odgovori mu
pospani glas. – Mislim da je sad prekasno da vam čitam stotine telefonskih
brojeva.
– Jesu li iz tih govornica vođeni razgovori s hotelom Rusija? – upita
Arkadij.
– Nisu.
– Trenutak! – Arkadij iz pisaćeg stola izvadi telefonski imenik i prelista
dok nije stigao do slova R, gdje nađe hotel Rusiju. – Da li je nazivan broj četiri-
pet-sedam-sedam-nula-dva?
Na drugom kraju linije začu prezrivo frktanje. Onda uslijedi duža šutnja,
dok se glas nije ponovo javio. – U dvadeset sati i deset minuta nazvan je broj
četiri-pet-sedam-sedam-nula-dva s javne govornice broj devet-nula-dva-osam-
dva-pet.
– Koliko je trajao razgovor?
– Malo manje od minute.
 Arkadij spusti slušalicu, nazva hotel Rusiju i zatraži Osbornea. Vratar mu
objasni da se Mr Osborne ne nalazi u svojoj sobi, što je moglo značiti samo da
je Osborne izašao na sastanak s Irinom Asanovom.
Glavni inspektor otrča do svojih službenih kola i izađe na Petrovku koja je
u jednom smjeru vodila prema jugu. U to vrijeme gotovo da više nije ni bilo
prometa. Ako je Irina Asanova nazvala Amerikanca, znači da je sama preuzela
inicijativu i čak mu postavila ultimatum. Jedna minuta je bilo više vremena
nego što je potrebno da se ugovori mjesto sastanka; morala je Amerikanca
protiv njegove volje natjerati da se sastane s njom. Samo gdje? U Osborneovoj
hotelskoj sobi ne, a također ne ni na nekom mjestu na kome bi on kao stranac
djelovao upadljivo. Ni u nekom parkiranom vozilu koje bi moglo izazvati
pažnju nekog milicionara – a bez automobila je Osborne nije mogao odvesti
kući. Poslije 0.30 sredstva javnog prometa više nisu vozila. Na Arkadijevom je
satu bilo deset minuta poslije ponoći.
Arkadij skrenu na Trg revolucije, zaustavi se na malo slabije osvijetljenom
mjestu između dviju uličnih svjetiljki i isključi motor. Tu je pred sobom gledao
stanicu podzemne željeznice najbližu hotelu Rusija, a osim toga liniju koja je
vodila u neposrednu blizinu stana Irine Asanove. Ulicom projuriše patrolna kola
s plavim svjetlom, međutim bez sirene. Glavni inspektor prvi put zažali da mu
kola nisu bila opremljena radio-stanicom. Osjećao je kako mu srce počinje brže
kucati i prstima zabubnja po upravljaču.
Trg revolucije na sjeveru graniči sa Sverdlovskim trgom, a na jugu s
Crvenim trgom. Arkadij je promatrao pješake koji su dolazili s Crvenog trga i
mimoilazili robnu kuću GUM. Međutim, i iz suprotnog su pravca dopirali
odjeci koraka, tako da mu je pogled neprestano lutao s jedne na drugu stranu.
Tada je Irina Asanova skrenula oko ugla robne kuće. Obje ruke strpala je u
džepove bundice i ušla u hodnik podzemne željeznice točno nasuprot
Arkadijevim kolima. Ugledao je dva muškarca koji su čekali lijevo i desno od
ulaza i slijedeći je sišli za njom.
Kod ulaza je Irina Asanova već držala pet kopjejki u ruci, dok je Arkadij
tek morao razmijeniti novac u automatu. Kad je stigao do pokretnih stepenica,
mlada žena već je napola sišla – a za njom i dvojica muškaraca koje ona još nije
primijetila. Bili su odjeveni u kapute i šešire s kojima se nisu razlikovali od
ostalih ljudi na pomičnim stepenicama. Irina se progura uz parove koji su stajali
ispred nje; muškarci koji su je slijedili učiniše isto i Arkadij krenu za njima. Bio
je daleko iza njih, kad je Irina na donjem kraju pomičnih stepenica nestala u
hodniku što je vodio do perona.
Preko mramornih podova, ispod kristalnih lustera, duž zidova sa šarenim
mozaicima revolucionarnih motiva Arkadij preteknu dvojicu malih mongolskih
vojnika koji su zajedno nosili težak kovčeg. Pokraj mozaika na kome je Lenjin
govorio radnicima okupljenim u tvorničkoj hali teškim se koracima provuče
muzičar u izgaženim, prašnjavim lakiranim cipelama. Umorni su se parovi
nijemo vukli jedan uz drugog. Arkadij nije vidio Irinu, a nije mogao čuti ni
odjek njezinih koraka, jer je i sam trčao. Nestala je.
Hodnik je vodio do perona. Tu je upravo stizao vlak: ljudi iza čelika i
stakla, umirovljenici i teški invalidi koji su zauzeli mjesta za njih rezervirana,
tijesno obgrljeni ljubavni parovi, poneki pijanac – svi su oni nestali kad je vlak
ubrzao i napokon iščezao u tunelu. Arkadij je razmišljajući sumnjao da je Irina
ušla u taj vlak, a to isto mu je govorio i njegov instinkt. Veliki digitalni sat iznad
perona skoči sa 0.16 na 0.17. U glavno prometno vrijeme vlakovi su vozili
svake minute, međutim ni noću između vlakova nije bilo više od tri minute
razmaka.
Arkadij se trčeći vrati kroz hodnik, ne gledajući sjajne revolucionarne
mozaike i izbjegavajući prolaznike koji su jurili na sljedeći vlak. Bio je siguran
da maloprije nije mogao proći pokraj Irine. Na podu je klečala čistačica i ribala
mramor. Zlato na zidovima, mramor na podovima – i uvijek iznova Lenjin u
šarenim kamenčićima. Na jednoj strani mozaici su bili prekinuti trojim vratima.
Svjetlo je zatitralo, znak da kreće posljednji vlak te noći.
Arkadij naglo otvori vrata označena crvenim križem i iza njih nađe spravu
za gašenje vatre, veliki ormarić prve pomoći i dvoja nosila. Sljedeća su vrata s
natpisom ZABRANJEN ULAZ bila zaključana. Druga vrata istog natpisa mogla
su se, međutim, bez poteškoća otvoriti. Arkadij uđe i zatvori vrata za sobom.
Prostorija je nalikovala upravljačkoj kabini lokomotive. Svjetlo crvene
plafonjere zrcalilo se u bezbrojnim mjernim uređajima i dugim nizovima
prekidača. Arkadij se sagnu i s poda dignu nešto što mu se u prvom trenu
učinilo poput krpe za čišćenje. U ruci je držao maramu.
Na željeznim vratima pred njim stajalo je upozorenje PAŽNJA! OPASNO
PO ŽIVOT! Arkadij ih otvori i nađe se u tunelu podzemne željeznice. Stajao je
na željeznom mostu otprilike metar i pol iznad tračnica. S perona je dopiralo još
malo svjetla u tunel, tako da je Arkadij ipak mogao razaznati što se ispod njega
događa. Irina Asanova ležala je na tračnicama; usta i ukočene oči bili su
otvoreni, a jedan joj je od muškaraca u kaputu i šeširu namještao noge preko
tračnica. Drugi je skočio na Arkadija na željeznom mostu zamahujući bokserom
prema njemu.
Arkadij dva udarca odbi lijevom rukom, koju poslije toga niže od lakta
više nije osjećao. Međutim, u Parku Gorkog je nešto naučio. Kad je drugi
muškarac zamahnuo da ga pogodi u glavu, Arkadij mu zabi koljeno u donji dio
tijela. Napadač se prigušeno kriknuvši skupi i ispusti oružje iz ruke. Arkadij
zgrabi bokser i zamahnu. Muškarac koji se upravo htio ispraviti zatetura
naprijed, pade na koljena i ošamućen rukama pokri krvavi nos. Arkadij pogleda
niz tračnice prema velikom satu na peronu i iznenađeno ustanovi da usprkos
udaljenosti može pročitati koliko je sati. Bilo je 0.27.
Muškarac na tračnicama promatrao je borbu iznad sebe poput razljućenog
poslovođe čijeg je prodavača neki bezobrazni kupac gurnuo u stranu. Lice
pokriveno ožiljcima odavalo je profesionalca. U desnoj ruci držao je TK s
kratkom cijevi – standardna oprema KGB-a – koja je bila uperena prema
Arkadijevim grudima. Irina se nije micala. Arkadij nije mogao ocijeniti da li je
još živa.
– Ne – reče glavni inspektor i palcem pokaza prema osvijetljenom peronu.
– To bi svi čuli.
Muškarac ispod njega kimnu, spremi pištolj, pogleda na digitalni sat i
mirno odgovori: – Ionako si stigao prekasno. Prema tome se izgubi!
– Ne!
Arkadij je bio uvjeren da će ga spriječiti barem da se ne popne na most;
međutim, muškarac uz snažan zalet skoči na most i već se sljedećeg trenutka
nađe pred Arkađijem. Arkadij zamahnu bokserom, ali ga samo okrznu po
kaputu i zadobi takav udarac nogom u želudac da se sav presavio. Muškarac se
provuče uz svog kolegu, izbačenog iz borbe, nemilosrdno obasipajući udarcima
Arkadija koji je, izgubivši bokser, polako uzmicao.
Ali, muškarčeve ruke i noge nisu bile tako tvrde kao Kirwillove i nije se
tako dobro zaklanjao poput Amerikanca u Parku Gorkog. Arkadij je čekao na
svoju šansu i dokopavši se jedne protivnikove noge naglo je trgnu uvis.
Muškarac objema rukama zgrabi ogradu da ne izgubi ravnotežu. Arkadij mu
uspije smjestiti dva kratka, direktna udarca i muškarac se sruši na tlo. Bio je,
međutim, žilav: odmah se uspravio, skočio na Arkadija i obojica se obgrljeni
srušiše preko ograde na tračnice.
Arkadij je ošamućeno ležao. Njegov protivnik poput mačke skoči, pope se
na željezni most i povuče svog kolegu za sobom prema izlazu. Arkadij ugleda
kako se sat pomiče sa 0.29 na 0.30, okrenu glavu u stranu i suoči se s farovima
koji su se približavali. Između zidova tunela poigravali su raznobojni odsjaji.
Osjeti strujanje zraka nadolazećeg vlaka i treperenje tračnica pod sobom.
Irinine su ruke bile mlitave i upadljivo vruće. Za ruke je povuče uvis i
pokuša izbjeći bliještavim farovima. Podigne besvjesnu Irinu na rame, dok su
joj se ruke beživotno klatile. Kočnice su zacviljele, dok je vozač pokušavao
prinudno zaustaviti podzemnu željeznicu.
Arkadij baci Irinu na željezni most, a sam se tijesno priljubi o zid tunela.

Kad mu je Levin otvorio vrata stana, Arkadij unese Irinu u dnevnu sobu i
položi je na kauč.
– Premlaćena je ili je dobila neku injekciju – objasni patologu. – Nisam se
još stigao pobrinuti za nju.
Levin je preko pidžame navukao otrcan jutarnji ogrtač. Iz izgaženih papuča
virile su mu koščate, bose noge. Očito je razmišljao da li da Arkadija prihvati ili
ne.
 – Nisam praćen – reče mu glavni inspektor.
– Zar me želite uvrijediti? – Levin je donio odluku. Skupi svoj ogrtač i
sjede kraj Irine da joj izmjeri puis. Jako zacrvenjeno lice mlade žene bilo je
čudno ukočeno i bezizražajno; njezina se bijedna bundica napokon poderala u
prnje. Arkadij se stidio zbog njezina izgleda ni ne sluteći kako je i sam užasno
izgledao. Levin podignu Irininu desnu podlakticu i pokaže mu modricu s
nekoliko uboda. – Injekcije. Sudeći po njezinoj temperaturi vjerojatno sulfacin.
Fušerski posao.
– Vjerojatno se branila.
– Bit će. – Prizvuk u Levinovom glasu jasno je govorio koliko je glupom
smatrao tu primjedbu. Pripali šibicu i približi je Irininim očima, sakrivši dlanom
prvo jedno, a zatim drugo oko.
Arkadiju su još uvijek klecala koljena, budući da je i predobro znao kako je
za dlaku izbjegao smrti. Podzemni se vlak zaustavio još u tunelu, ali dok je
vozač stigao do perona da alarmira miliciju, Arkadij je Irinu već odnio do svojih
kola. Uspio je s njom pobjeći; ta mu se riječ neprestano vrzmala mislima. Zašto
bi glavni inspektor trebao bježati pred milicijom? I zašto bi besvjesna žena bila
tako opasna za Levina? Prekrasna zemlja u kojoj su svi tako dobro razumjeli
tajne signale.
Trebalo mu je stanovito vrijeme da se opusti i promotri svoju okolinu.
Kako je s Levinom uvijek samo poslovno kontaktirao, nikad još nije bio u
njegovom stanu. Gdje se kod drugih nalazilo mnoštvo sitnica na stolovima,
ormarima i policama, Levin je postavio šahovske ploče s figurama od
najrazličitijih materijala. Na zidovima su visile fotografije Laskera, Talja,
Botvinika, Spaskog i Fischera, svi velemajstori, svi Židovi.
– Ako još imate imalo mozga, vratit ćete je tamo gdje ste je našli – reče
Levin.
Arkadij odmahnu glavom.
– U redu, onda mi morate pomoći.
Odnijeli su Irinu u spavaću sobu i položili je na Levinov poljski krevet.
Arkadij joj svuče čizme i pomogne Levinu da joj skine haljinu preko glave i
zatim je potpuno razgoliti. Svi su odjevni predmeti bili mokri od znoja.
Arkadij je razmišljao koliko su često Levin i on stajali pred drugim
tijelima, bijelim, hladnim i ukočenim. S Irinom je Levin bio čudno suzdržan.
Očito se osjećao nelagodno, ali je to pokušavao prikriti. Arkadij ga još nikad
nije doživio toliko čovječnim: u prisutnosti živih genijalni je patolog postao
nervozan, čak nespretan.
A Irina Asanova je bila živa, u to nije bilo sumnje. U komi doduše, ali
nimalo hladna nego sva zajapurena od temperature. Vitkija nego što je Arkadij
očekivao, tako da su joj se pod teškim grudima ocrtavala rebra. Zurila je u
Arkadija gledajući kroz njega.
 Dok su umatali Irinu u mokre plahte da joj snize temperaturu, Levin
pokaza na blijedoplavu mrlju na njezinom desnom obrazu. – Znate li odakle je
ovo?
– Vjerojatno neki nesretan slučaj.
– Nesretan slučaj? – zareza Levin. – Prvo se operite. Kupaonica je tamo
prijeko.
Arkadij tek u kupaonici otkri koliko je i sam prljav, kao i to da na čelu ima
krvavu, površinsku ranu. Opravši se, vratio se u dnevnu sobu, gdje je Levin na
malom električnom grijaču pripremao čaj. Arkadij primijeti da se iza zavjese
skrivala mala čajna kuhinja.
– Mogao sam birati između stana s kuhinjom ili stana s kupaonicom. Meni
je kupaonica važnija. – Levin se nakašlja i stidljivo doda: – Da li biste nešto
pojeli?
– Hvala, dovoljan mi je čaj. Što mislite o njezinom stanju?
– Ne morate brinuti za nju. Dovoljno je mlada i snažna. Bit će joj jedan
dan zlo, poslije toga je sve gotovo. Izvolite. – Pruži Arkadiju šalicu čaja.
– Mislite da su joj dali sulfacin?
– Ako baš želite apsolutnu sigurnost, odvedite je u najbližu bolnicu –
predloži Levin ironično.
Sulfacin je u KGB-u bio najčešće korišteno sredstvo za omamljivanje. Čim
bi Irinu u tom stanju odvezao u bolnicu, dežurni bi liječnik obavijestio KGB. To
je znao i Levin.
– Hvala. Vi ste...
– Nemojte! – prekinu ga Levin. – Nemojte mi ništa govoriti, bolje ću se
osjećati. Potpuno mi je dostatna mašta, pitam se samo, da li je i vama.
– Kako to mislite?
– Arkadije, vaša štićenica nije nikakav neispisani list.
– Što time mislite reći?
– Govorim o mrlji na njezinom obrazu. Nisu je prvi put uhvatili. Prije
nekoliko godina su joj već injicirali aminazin.
– Mislio sam da se aminazin više ne koristi, jer je preopasan.
– U tome i leži poanta! Namjerno ga loše injiciraju u neki mišić, da se ne
bi apsorbirao. Onda stvara zloćudan tumor, kao u nje. Na jedno je oko slijepa,
Arkadije. Kad su joj operirali tumor, presjekli su očni živac i ostavili taj plavi
biljeg. Tako oni žigošu ljude.
– Ne pretjerujete li ipak?
– Pitajte je sami! Vi ste čini se još slijeplji!
– Prenapuhavate cijelu stvar – reče glavni inspektor. – Svjedok mi je
napadnut i ja sam ga izvukao.
– A zašto onda niste to sve javili najbližoj milicijskoj stanici?
 Arkadij se digne i ode u spavaću sobu da promijeni Irini obloge. Noge i
ruke su joj se trzale u snu: nesvjesna reakcija na skidanje temperature. Arkadij
joj odmaknu s lica kosu mokru od znoja. Mrlja na obrazu bila je
blijedoljubičaste boje.
Što li hoće od nje? pitao se. Od samog su se početka miješali u istragu.
Major Pribluda je pregledao leševe u Parku Gorkog. Fet je prisustvovao
saslušavanju Fjodora Golodkina. Ubojice u Golodkinovom stanu i tunelu
podzemne željeznice dovoljno su pokazivale koliko ih taj slučaj zanima. U
međuvremenu su nadzirali Irinin stan, a sigurno su već imali i popis njezinih
prijatelja. U dogledno će vrijeme prestati pretraživati bolnice i Pribluda će se
sjetiti Levina. Levin je pokazao hrabrost, međutim, čim se Irina probudi morat
će je prebaciti na drugo mjesto.
Kad se Arkadij vratio u dnevnu sobu, Levin je sjedio pred jednom od
postavljenih šahovskih partija. – Izgleda bolje – izvijesti ga Arkadij. – Sad
barem spava.
– Zavidim vam. – Levin nije dizao pogled sa šahovske ploče.
– Hoćete li odigrati jednu partiju?
– Kako dobro igrate? – Levin dignu glavu.
– Nemam pojma.
– Da ste dobri, znali biste. Ovako, hvala, ali ne. Vi možete u međuvremenu
nešto čitati.
Dok je Levin razmišljao o svom šahovskom problemu, Arkadij iz police s
knjigama izvuče Edgara Allana Poea. Četvrt sata kasnije primijeti da je Levin
zaspao u svom naslonjaču. U četiri ujutro siđe do svojih kola i proveze se oko
bloka provjeravajući da li ga prate. Vrati se u Levinov stan. Nije smio dulje
čekati. Odjene Irini još uvijek vlažnu odjeću, umota je u vuneni pokrivač i snese
u kola. Usput susretne samo udarničku brigadu građevinskih radnika koji su
uoči 1. maja radili na cesti: jedan je muškarac na velikom valjku predvodio
četiri žene koje su poravnavale vreli asfalt.
Dvije ulice prije Taganskaje Arkadij zaustavi kola, izađe i pješice ode do
svog stana. Pretraži sve prostorije da bude siguran kako uistinu nitko nije
skriven. Vrati se do kola, doveze ih pred zgradu i pusti da se ugašena motora i
bez svjetala otkotrljaju u dvorište. Odnese Irinu u stan, položi je na krevet, skine
i pokrije Levinovim vunenim pokrivačem i svojim kaputom.
Kad je krenuo prema vratima da siđe i preparkira kola, ugleda kako je
otvorila oči. Zjenice su joj bile neprirodno proširene, a bjeloočnice podlivene
krvlju. Irina je bila preslaba da pomakne glavu.
– Idiote – promrmljala je.
 13

Kiša je jednolično padala. Iz stanova iznad i ispod njega do Arkadija su

povremeno dopirali odjeci koraka, zatvaranja vrata i šumovi iz domaćinstva.
Neka se starica drhturavo uspinjala uz stepenice. Još mu nitko nije zakucao na
vrata ni nazvao.
Irina Asanova u snu okrenu prema njemu lice koje je, otkako je pala
temperatura izazvana injekcijom, ponovo poprimilo boju slonove kosti. Arkadij
je spavao odjeven. Pokušao je pronaći mjesto pogodno za spavanje, ali kako je
Zoja odnijela iz stana sve naslonjače, kauč, pa čak i sagove, napokon je morao
leći k Irini u krevet.
Arkadij pogleda na sat. Bilo je malo poslije devet. Tiho se dignu da je ne
probudi, u čarapama odšulja do prozora i pažljivo pogleda u dvorište. Nije
mogao otkriti ništa sumnjivo. Morao ju je nekamo prebaciti, ali nije znao kamo.
U svakom slučaju ne u njezin stan. Hoteli također nisu dolazili u obzir, jer se u
mjestu stanovanja nije moglo uzeti sobu u hotelu. Morao je nešto smisliti.
Više od četiri sata sna nije si mogao priuštiti. Daljnja se istraga više nije
mogla odgađati. Osjeti kako uzbuđenje u njemu raste i tjera ga naprijed.
Mlada je žena čvrsto spavala. Arkadij je ocijenio da će Irina spavati još
nekoliko sati. Do tada će se vratiti. Morao je posjetiti generala.

Avenija entuzijasta, kojom su nekad prognanici započinjali dugi marš u

Sibir, vodila je uz Tvornicu traktora »Srp i čekić« do ceste br. 89, uske betonske
trake koja se preko jednolično ravnog tla sa zemljanosmeđim selima provlačila
prema Uralu. Arkadij je vozio oko 40 kilometara prije nego što je skrenuo na
neasfaltiranu cestu prema sjeveru, da bi kod sela Balabanova nastavio šumskim
puteljkom. Drveće je tu raslo toliko gusto da se u njihovoj sjeni mjestimično još
našlo snijega. Na okuci između stabala nazirala se Kljazma.
Arkadij se zaustavi pred zarđalim, željeznim vratima. Posljednji komad
puta prevali pješice. Već godinama tu nitko nije vozio. Puteljak je bio sav
obrastao požutjelom travom. Neposredno ispred Arkadija lisica mu presiječe put
i on automatski osluhnu da čuje lavež generalova psa, međutim, nije ga bilo.
Jedini šum bilo je tiho rominjanje kiše između drveća.
Poslije deset minuta Arkadij stigne do dvokatne ladanjske kuće strmog,
limenog krova. Oluci su na mnogim mjestima bili nagriženi rđom; smeđkasta
voda slijevala se niz pročelje kuće. Ograda na balkonu napola slomljena, terasa
zakrčena ostacima pletenih naslonjača i korovom. Po travi izrasli vitki borovi i
tanani brijestovi samo su još pojačavali dojam potpune zapuštenosti i
osamljenosti.
 Vrata mu otvori postarija žena, čiji se prvi izraz iznenađenja na licu
pretvori u mržnjom ispunjen pogled i preziran osmijeh napadno crvenih,
namazanih usana. Obrisa ruke o prljavu pregaču. – Ovo je uistinu iznenađenje!
– progovori promuklo otegnutim glasom notorne pijanice.
Arkadij uđe. Namještaj je bio pokriven plahtama, zavjese sive ponut
mrtvačkih pokrova. Iznad otvorenog ognjišta punog starog pepela bio je obješen
Staljinov portret u ulju. U ormariću za oružje nalazio se Mosin-Nagant i dva
vojna karabina.
– Gdje je? –upita Arkadij.
Žena kimnu prema biblioteci. – Reci mu da mi treba više novaca – glasno
mu dobaci. – I kućna pomoćnica, ali prvo više novaca.
Arkadij je ostavi i otvori vrata ispod stepenica koje su vodile na prvi kat.
General je sjedio u pletenom naslonjaču uz prozor. Lice mu je nalikovalo
Arkadijevom, bilo je isto tako usko i markantno, međutim, koža je bila poput
pergamenta, a obrve su podsjećale na bijele gusjenice iznad kojih se dizalo
visoko čelo s jasno izraženim žilama na sljepoočnicama. Bio je odjeven u
jednostavnu seljačku odoru: široka rubaška, grube hlače i masivne čizme. U
blijedim rukama držao je produžetak za cigarete u kome se međutim nije
nalazila cigareta.
Arkadij privuče još jedan pleteni naslonjač do prozora. U biblioteci su se
nalazila dva poprsja, Staljinovo i generalovo. Na uokvirenom crvenom pustu
isticale su se generalova odlikovanja, među ostalim i dva Lenjinova ordena.
Sve: namještaj, knjige, fotografije i uspomene iz Velikog domovinskog rata, sve
je bilo prekriveno debelim slojem prašine.
– Ti si dakle – reče general. Optužujući podignu prazan produžetak za
cigarete. – Reci onoj vještici neka ode u grad i na leđima zaradi novac, ako joj
treba još.
– Došao sam da te pitam za Mendela. Trebaju mi informacije o njemu.
– Mrtav je, to je činjenično.
– Dobio je Lenjinov orden, jer je onda pred Lenjingradom razbio njemački
probojni odred. Bio je jedan od tvojih najboljih prijatelja.
– Govnar, eto to je bio! Zato se i sakrio u Ministarstvo za inozemne
poslove. Tamo i primaju samo lopove i idiote, to svi znaju. Kukavica, poput
tebe. Ne, bio je bolji od tebe! Barem nije potpuno zakazao. Vrati se bolje kući! I
pozabavi s onom kravom koju si oženio. Jesi li još uvijek oženjen?
Arkadij mu uze iz ruke produžetak i stavi u njeg cigaretu, pripali je i vrati
generalu. Poslije prvog dima general se zakašlja.
– Bio sam u Moskvi na obljetnici Oktobarske revolucije. Mogao si me
tamo posjetiti. Belov je to učinio.
Arkadij ništa ne odgovori. I sebi pripali cigaretu.
 General mu prvi put okrenu lice. Nalikovalo je posmrtnoj maski. Nekada
crne oči bile su slijepe i djelovale mliječnobijelo zbog sive mrene. – Ti si slabić!
– reče mu. – Gadi mi se kad te vidim!
Arkadij pogleda na sat. Mlada će se žena probuditi najkasnije za dva sata, a
htio je još nešto i kupiti izvan Moskve.
– Odavna si mogao biti general. Govorovljev sin zapovijeda Moskovskim
vojnim okrugom. S mojim bi imenom još brže napravio karijeru od njega.
Oduvijek sam znao da nemaš hrabrosti za tenkovskog zapovjednika, ali si
mogao otići barem kod onih guzica u obavještajnu službu.
– Što je bilo s Mendelom?
– Nisi ti baš čitav. Đavo bi ga znao, zašto od tebe ništa nije postalo.
– Da li je Mendel ubio Nijemce?
– Deset godina ne dolaziš ovamo, a onda me pitaš za onu kukavicu koja je
ionako već odavna pod zemljom.
Pepeo cigarete pade generalu na košulju. Arkadij se nagnu prema njemu i
prstima mu skine žar s grudi.
– Psi su mi mrtvi – uzrujano reče general. – Naletjeli su na neke tupane s
buldožerima. Jednostavno su ih upucali! Seljački glupani! I što imaju tu tražiti s
buldožerima? – Stisnu ruku u drhtavu pesnicu. – Sve propada. Sami lešinari i
zunzare. Čuješ li ih?
Nekoliko su trenutaka šutke sjedili. Vani je bubnjala kiša.
– Mendel je mrtav. Umro je u krevetu, kao što je i predviđao. A sad su
meni ubili pse. – Razvuče lice u bolnu grimasu. – U Rigi postoji neka skupa
specijalna klinika u koju me žele odvesti. Sve supermodemo, jer za junake ništa
nije preskupo. Mislio sam da si zato došao. Imam rak, svuda, u cijelom tijelu.
Zato i trebam otići u tu kliniku, ali ja neću, jer znam da se nikad ne bih vratio.
Vještici nisam ništa rekao. Samo bi me prisilila da odem u kliniku, jer se nada
da će naslijediti moju mirovinu. A s tobom je slično, zar ne?
– Meni je svejedno gdje ćeš umrijeti – odgovori Arkadij.
– Naravno! Važno je samo da ću te ja usositi. Oduvijek sam znao zašto si
počeo pri Javnom tužilaštvu. Htio si me jednog dana napasti, njuškati sa svojim
ljudima ovdje i ponovo podgrijati cijelu priču. Da li je generalova žena stradala
nesretnim slučajem u čamcu ili ju je on ubio? Tebi je životni cilj da me uhvatiš.
Ali, umrijet ću prije tebe i nikad nećeš saznati što se uistinu dogodilo.
– To već godinama znam.
– Nemoj me ni pokušavati prevariti. Bijedno lažeš, nikad nisi ni znao
lagati.
– To je istina. Nikad nisam naučio lagati. Ali točno znam što se dogodilo.
Ti je nisi ubio, a nije bilo ni nesretnog slučaja. Sama se ubila. Žena junaka
Sovjetskog Saveza sama je sebi oduzela život.
– Belov...
 – Belov mi ništa nije rekao. Shvatio sam to sam.
– Pa zašto me onda svih ovih godina nisi posjetio, kada si znao da to nisam
bio ja?
– Ako si znao da je počinila samoubojstvo, onda bi morao biti u stanju sam
odgovoriti na to pitanje. To nije nikakva tajna, samo je u izravnoj vezi s
prošlošću.
General se pogrbi u svom naslonjaču. Ali, već sljedećeg trenutka naglo
ispruži ruku da zadrži Arkadija da ne ode. Međutim, njegov sin se samo
pridignu da bi mu iz ruke izvadio sagorjeli opušak.
– Dao sam ti svoje pošteno prezime, a ti mi dolaziš ovamo kao prokleto
malo njuškalo da se raspitaš za kukavicu koja je cijeli rat provela u pozadini?
Običan pseći tragač, zar je to doista sve što si postigao? To ti nazivaš životom?
Zar nemaš boljeg posla nego da čeprkaš po životu tog Mendela?
– Ne moraš se truditi. Znam sve o tebi i što misliš.
– Znam i ja o tebi! I predobro znam. Vječito se nadaš da ćeš popraviti
svijet! Krpetino bijedna... – Generalova ruka malaksalo padne. Zastane na
trenutak i iskrenu glavu u stranu. – Gdje sam ono stao?
– Kod Mendela.
Arkadij je očekivao daljnje tirade, međutim, general je na njegovo
iznenađenje odmah počeo o samoj stvari.
– Zabavna priča. Pred Lenjingradom je nekoliko njemačkih oficira
dospjelo u zarobljeništvo, a Mendel ih je trebao saslušati. Mendel međutim
jedva da je nešto natucao njemački, pa mu je zato neki Amerikanac čije sam ime
zaboravio, ponudio da umjesto njega vodi saslušavanje. Bio je sasvim ugodan
tip, barem za Amerikanca. Simpatičan i ljubazan. Trojica Nijemaca sve su mu
ispričala. Onda je otišao s njima na piknik u šumu i ustrijelio ih. Samo tako, iz
zabave. Stvar je postala opasnom samo zato što Nijemci zapravo uopće nisu
trebali biti ubijeni. Mendel je onda napisao lažni izvještaj, o navodnom
njemačkom napadu. Amerikanac je podmitio Istražnu komisiju, a Mendel je na
kraju dobio Lenjinov orden. Ja sam mu se morao zakleti da ga nikad neću izdati,
ali ti si moj sin pa...
– Puno ti hvala.
Arkadij se dignu iscrpljeniji nego što je pretpostavljao; odvuče se do vrata.
– Hoćeš li me opet uskoro posjetiti? – upita general. – Dobro je kad čovjek
malo popriča.

Papirnata vrećica sadržavala je mlijeko, čaj, jaja, kruh, šećer, tanjure i

šalice, tavu za pečenje, sapun, šampon, pastu i četkicu za zube, sve što je kupio
na povratku u Moskvu, i Arkadij se požuri da što prije stigne do hladnjaka, jer
je dno vrećice prijetilo propadanjem. Kad je pohranio namirnice, začuje iza sebe
Irinu.
– Ne okrečite se! – naredi mu, dohvati sapun i šampon i ponovo nestane.
Čuo je kako pušta vodu u kupaonici.
Arkadij je ostao u dnevnom boravku i sjeo na prozorsku dasku, djelujući
samom sebi glupo što nije otišao u spavaću sobu, premda ni tamo nije bilo
pravog mjesta za sjedenje. Kiša je prestala, ali na ulici još uvijek nije mogao
otkriti nikakve »neupadljive« likove. Arkadij se čudio, jer Pribluda inače nije
bio tako obziran. Glavni inspektor se sjeti razgovora s generalom. Osborne je
onu trojicu Nijemaca (»Bio sam i prije u Lenjingradu«, rekao je Osborne na
jednoj vrpci) ubio na isti način kao i žrtve u Parku Gorkog. Arkadij se pitao, tko
li su bili članovi Istražne komisije koje su Mendel i Osborne podmitili. Koju li
su slavnu poslijeratnu karijeru napravili?
Osjetio je da Irina stoji na vratima spavaće sobe i prije nego ju je vidio.
Bila je odjevena u plahtu, u kojoj je probušila rupe za glavu i ruke i vezala je
Arkadijevim opasačem oko struka; ručnik je poput turbana vezala oko glave i
bila je bosa. Stajala je tu najviše nekoliko sekundi, pa ipak je Arkadij kao i pri
njihovom prvom susretu imao osjećaj da njezin pogled već odavna miruje na
njemu, kao da promatra neku osobitost u svom vidnom krugu. Primijeti da joj je
lice blago okrenuto udesno. Sjeti se što mu je ispričao Levin i sažalno pogleda
plavu mrlju na njezinom obrazu.
– Kako se osjećate?
– Čišće.
Glas joj je bio promukao, jer je malo prije toga povraćala; posljedica
injekcija sulfacina. Usprkos tome lice joj je ponovo bilo svježije boje. Osvrnula
se.
– Moram se ispričati za stanje u kome se nalazi moj stan – reče Arkadij. –
Žena je organizirala malo proljetno čišćenje. Otpremila je nešto stvari.
– I sebe samu vjerojatno?
– Točno.
Irina prekriženih ruku priđe štednjaku na kome je stajala tava i novo
posuđe.
– Zašto ste mi prošle noći spasili život? – upita ga.
– Važni ste za moju istragu.
– To je jedini razlog?
– Koji bih drugi mogao imati?
Pogleda u prazan ormar. – Ne bih vas željela nervirati – reče mu – ali mi se
čini da se vaša žena više neće vratiti.
– Objektivna procjena situacije uvijek je dobrodošla.
Mlada žena se nasloni o štednjak. – Što će sada biti?
– Čim vam se osuši odjeća, nestat ćete – odgovori Arkadij.
 – Kamo?
– Vaš problem. U vašem stanu možete...
– Tamo me čekaju. Vama mogu zahvaliti da ne smijem više ni u studio.
– Onda kod prijatelja – reče Arkadij. – Većinu ih vjerojatno nadziru, ali
sigurno postoji netko kod koga možete ostati
– Pa da i njih uvalim u nesreću? Ne, to neću učiniti prijateljima!
– U redu, ali ovdje isto tako ne možete ostati.
– Zašto da ne? – Slegnu ramenima. – Ovdje ionako nitko ne stanuje. Stan
glavnog inspektora je odlično skrovište. Bila bi ludost ne iskoristiti ga.
– Drugarice Asanova...
– Irina. Svukli ste me, možete me dakle zvati imenom.
– Irina, možda vam je teško shvatiti, ali ovo je uistinu najgore skrovište za
vas. Noćas su me vidjeli i sigurno će ovamo najprije doći. Ne biste mogli čak ni
izaći iz stana da nešto kupite. Bili biste ovdje zatočeni.
– Mi bismo ovdje bili zatočeni želite reći.
Što su duže razgovarali, plahta je sve više prianjala uz njezino još vlažno
tijelo koje se jasno ocrtavalo. – Ja bih najveći dio vremena bio izvan stana. –
Arkadij se okrenu, jer se počeo osjećati nelagodno.
– Vidim dva tanjura i dvije šalice – primijeti Irina mirno i nastavi: – Stvar
je vrlo jednostavna. Vi, Arkadije, ili spadate k njima, što znači da bi svaki
pokušaj bijega bio uzaludan, jer biste me dali pratiti; ili im ne pripadate, što
znači da ću unesrećiti ili nekog prijatelja ili vas. Razmislila sam. Radije ću
unesrećiti vas nego nekog prijatelja.
Zazvonio je telefon. Stajao je u spavaćoj sobi na podu. Poslije desetog
zvonjena Arkadij dignu slušalicu.
Nazvao je Labud da ga obavijesti kako ciganin zna gdje je Kostja Borodin
restaurirao ikone.

Radionica u koju su Labud i ciganin odveli glavnog inspektora i Kirwilla

nalazila se u blizini go-kart staze, južno od Moskve. Do prije nekoliko mjeseci
tamo je radio mehaničar s nadimkom »Sibirac« i zatim netragom nestao. Dva
djelomično demontirana go-karta visila su sa stropa iznad zarđale Pobjede, koja
je skinutih kotača bila nabijena na četiri šuplja kamena bloka.
Pod je bio prekriven ljigavom mješavinom ulja i piljevine. U zatezivaču na
plohi radnog stola nalazila se napola prepiljena daska. U jednom su se kutu
radionice gomilale hrpe metalnih dijelova i automobilskog otpada, u drugome,
drvenog. Na stražnjem je zidu visio stari prijenosni remen, na polici ispod njega
bile su poslagane limenke s univerzalnom podlogom, lanenim uljem i
nadomjestkom za terpentin. U ormaru razvaljenih vrata visila je radna pregača,
očito preprljava, a da bi je netko ukrao. Sav je alat davno nestao. S go-kart staze
dopiralo je jače i slabije tulenje visoko friziranih motora.
– Znate li kako se traže otisci prstiju? – upita Arkadij Amerikanca.
– Dvije godine sam radio u Odjelu za osiguravanje tragova – odgovori
Kirwill. – Snalazim se još donekle.
Labud i ciganin su vani pušili, dok su glavni inspektor i lieutenant
prekapali po radionici tražeći otiske prstiju. Arkadij je donio karticu s otiscima
prstiju Kostje Borodina; Kirwill je nađene otiske uspoređivao s karticom na
kojoj su bili otisci Jamesa Kirwilla. Kartice nisu izmjenjivali.
Poslije trosatnog koncentriranog rada Arkadij pokupi svoje stvari. Kirwill
se osloni na automobilsku olupinu i pripali cigaretu, a ciganin mu odmah pritrči
da se očeše, jer je svoje cigarete već odavna popušio. I Arkadij pripali cigaretu.
Šutjeli su uživajući u zadovoljstvu da su dobro radili, premda je sav trud bio
uzaludan.
– Našli ste otiske? – upita ciganin.
– Ne, nikad nisu bili ovdje – odgovori Arkadij.
– Zašto onda obojica izgledate tako zadovoljno? – upita Labud.
– Zato što smo nešto radili – odgovori Kirwill.
– Muškarac je bio Sibirac i radio je s drvetom i bojama – branio se ciganin.
– Više mi niste rekli.
– Trebali smo mu dati više podataka – složi se Kirwill.
Samo kojih? upita se Arkadij. James Kirwill je obojio kosu, ali boju je
vjerojatno kupila Davidova.
– O čemu je bilo još govora u laboratoriju? – upita Kirwill.
– O gipsu i piljevini za kojima smo već tragali – odgovori glavni inspektor.
– I ništa više?
– Krv. Napokon, ustrijeljeni su.
– Jesu li još nešto našli na njihovoj odjeći?
– Životinjsku krv – potvrdi Arkadij. – Riblju i pileću. – Pogleda prema
Labudu. – Riba i pilići – ponovi.
– Dovoljno dobro poznajem vaše prodavaonice – primijeti Kirwill. –
Toliko svježe meso da još krvari, toga tamo sigurno nema.
Obeskrvljenih, blijedih pilića i ribe s dubokog smrzavanja, to se posvuda
moglo kupiti. Međutim, svježe zaklana perad ili žive ribe bili su neizmjerno
skupi i osim u prodavaonicama rezerviranim isključivo za sovjetsku elitu ili
strance, mogli su se kupiti samo na crnoj burzi. Arkadij se ljutio da se toga nije
sam sjetio.
– Pametna glava – Labud pogleda prema Kirwillu.
– Pokušaj ustanoviti gdje je to troje nabavilo žive piliće i ribu –naredi
Arkadij.
 Labud i ciganin odoše. Kirwill je i dalje stajao naslonjen na podignutu
olupinu, Arkadij je sjeo na radni stol. Glavni inspektor iz džepa izvadi njujoršku
policijsku značku i dobaci je Kirwillu.
– Što mislite da prijeđem k vama? – upita Amerikanac. – Mislim da bih
ovdje bio pravi superman.
– Ono s mrljama krvi vam je bila dobra ideja – nevoljko prizna Arkadij.
– Odakle vam rana na čelu? Gdje ste još bili noćas?
– Vratio sam se u krčmu i okliznuo u zahodu.
– Da li da vas nogama udaram, dok ne izvučem odgovor?
– A što ako pri tom slomite nožni palac? Morali biste u neku rusku bolnicu
da vam ga namjeste a tamo bi vas zadržali najmanje šest tjedana. Besplatno,
naravno.
– Zašto da ne? Barem bih imao više vremena.
– Dođite! – Arkadij se dignu s radne plohe. – Zaslužili ste nagradu.

U robnoj kući GUM glazba je bila ozbiljan posao. Svečana tišina u

odjeljku s muzičkim instrumentima vjerojatno je mladim kupcima trebala
pomoći da lakše potroše dopuštenih 20 rubalja za violinu s gudalom, nego
zabranjenih 480 za blještavi saksofon. Muškarac lica posuta ožiljcima dohvati
jedan saksofon, zadivljeno ga pogleda sa svih strana, poigra se tipkama i
pozdravi Arkadija kimanjem glave, uobičajenim među kolegama. Arkadij u
njemu prepozna drugog muškarca iz tunela podzemne željeznice. Osvrnuvši se
po prostoriji ugleda i drugog agenta KGB-a kojeg su zanimali akordeoni. Kad je
s Kirwillom odšetao dalje, oba ljubitelja glazbe odložiše instrumente kojima su
se divili i diskretno krenuše za njima.
Kirwill je razgledao stereo-uređaj, pred kojim se Arkadij zaustavio.
– Gdje je taj tip, Renko? Radi li ovdje?
– Niste valjda mislili da ću vas ovdje upoznati s njim?
Arkadij iz džepa izvadi vrpcu s magnetofonskim snimkom i stavi je na
magnetofon tipa Rekord; isti je model stajao u njegovoj sobi u hotelu Ukrajina.
Kirwill stavi drugi par slušalica. Rošavi ih je promatrao s odjeljka u kome su se
prodavali televizori. Njegov je pratilac nestao; vjerojatno je javljao Kirwillov
opis.
Arkadij pritisnu tipku start. Slušali su razgovor između Osbornea i
Unmanna snimljen 2. februara.

– Avion ima zakašnjenje.

– Zakašnjenje?
– Svejedno je sve u redu. Nepotrebno se brineš.
 – Zar se ti možda nikad ne brineš?
– Samo mirno, Hans.
– To mi se ne sviđa.
– Sviđalo se to tebi ili ne, to sad više ne igra nikakvu ulogu.
– Novi Tupoljevi poznati su kao nepouzdani.
– Ruše se? Oduvijek si bio uvjeren da samo Nijemci mogu biti dobri
inženjeri.
– Već je i zakašnjenje riskantno. U Lenjingradu...
– Bio sam i prije u Lenjingradu. Sastao sam se tamo s Nijemcima. Ne
brini, sve se odvija kao što smo predvidjeli.

Poslije zvuka spuštanja slušalice, Kirwill pritisnu tipku stop, odvrti vrpcu
na početak i iznova je pusti. Poslije drugog ponavljanja Arkadij uze vrpcu.
– Nijemac i Amerikanac. – Kirwill skinu slušalice. – Nijemac se zove
Hans. Tko je Amerikanac?
– Mislim da je ubio vašeg brata.
Na ekranu televizora Padoga, koji je stajao 650 rubalja, spikerica je
govorila pred zemljopisnom kartom. Ton je bio isključen. Arkadij automatski
potraži ime tvornice u kojoj je televizor proizveden, oscilacije u proizvodnji
između pojedinih tvornica bile su nevjerojatne.
– S tim ne mogu započeti ništa – bunio se Kirwill. Odmahne glavom. –
Stalno me držite na udaljenosti.
– Možda ćete mi kasnije biti zahvalni zbog toga. – Arkadij promijeni
program i na ekranu se ukaže slika folklorne grupe kako nečujno pleše. Zatim
isključi aparat i u tamnom ekranu ugleda odraz dvojice muškaraca koji su sa
šeširima i kaputima stajali na drugom kraju hodnika i promatrali ih. Drugi je
znači već stigao natrag. – Vidite li onu dvojicu tamo straga? – upita Arkadij. –
Sumnjam da bi se usudili prići američkom turistu, ali možda ne znaju da ste vi
baš to.
– Prate nas otkako smo napustili radionicu. – Kirwill pogleda u ekran. –
Mislio sam da su to vaši ljudi.
– Nisu.
– Na vašoj strani baš ih nema mnogo, zar ne Renko?
Arkadij i Kirwill se u Petrovki rastadoše. Glavni inspektor ode do
milicijske centrale, a lieutenant se vrati u Metropol. Već poslije 50 metara
Arkadij se zaustavi i pripali cigaretu. Pločnikom su se gurali radni ljudi koji su
poslije posla išli u kupovinu: armije stoika koji su polako marširali pokraj
izloga. U daljini raspozna Kirwillov divovski lik. Amerikanac se poput teškog
ledolomca probijao kroz gomilu, ne obraćajući pažnju na svoja dva pratioca sa
šeširima.
 Arkadij krenu u potragu za Ciganinom.

Prikolica za stanovanje bila je narandžastozelena i oslikana plavim

zvijezdama i kabalističkim znakovima. Niz široke stepenice puzilo je golo dijete
do vatre, gdje ga majka podignu na svoju šarenu suknju i stavi na smeđu dojku.
Oko vatre sjedilo je pola tuceta starih žena i malih djevojčica s jednim starcem.
Ostali muškarci iz plemena stajali su oko jednih kola: svi u prljavim odijelima,
sa šeširima i brkovima. Čak su već i najmlađi imali tamne sjene iznad gornje
usne. Iza hipodroma sunce je zalazilo.
Na svim poljima u okolici trkaće staze ciganski logori kao da su nikli iz
zemlje. Međutim, Arkadijevog ciganina nigdje nije bilo, kao što je glavni
inspektor i očekivao. Labud ga sigurno niie otkucao.

Kad se vratio kući, u stanu je vladala takva tišina, da je Arkadij pomislio

kako je Irina otišla, međutim, kad je ušao u spavaću sobu, zatekao ju je kako
sjedi prekriženih nogu na krevetu. Bila je odjevena u svoju haljinu, koja se
stisla, jer ju je nepravilno prao.
– Izgledate bolje.
– Naravno – potvrdi ona.
– Jeste li gladni?
– Ako vi budete jeli, pojest ću i ja neku sitnicu.
Irina je bila izgladnjela. Pojela je dva tanjura kuhanog kupusa i štangu
čokolade za desert.
– Zašto ste se noćas našli s Osborneom?
– Nisam ga vidjela. – Poslužila se njegovim cigaretama ne pitavši.
– Što mislite zašto je Osborne naredio onoj dvojici da vas prate i napadnu?
– Uopće ne znam o čemu govorite! – izjavi mlada žena.
– Napali su vas u tunelu podzemne željeznice. I ja sam bio prisutan.
– Zašto onda sebe ne ispitujete?
– Zar ovo smatrate ispitivanjem?
– Da, saslušavanjem koje muškarci u stanu ispod nas snimaju – mirno
odgovori Irina. Lice joj na trenutak nestane iza oblaka dima. – Cijela je zgrada
prepuna KGB-ovih njuškala, a u podrumu su ćelije za mučenje.
– Ako to uistinu mislite, trebali ste najbržim putem nestati.
– Mogu li napustiti zemlju?
– Sumnjam.
– Kakva je onda razlika da li sam u ovom stanu ili negdje drugdje?
 Podboči bradu rukom i zagleda se u Arkadija svojim tamnim očima od
kojih je jedno bilo slijepo. – Zar uistinu mislite da je važno gdje sam i što
kažem?
Stan je bio u mraku; zaboravio je kupiti žarulje. Kad se Irina naslonila na
zid, činilo se da se stopila sa sjenom.
Pušila je isto toliko koliko i on. Svježe oprana kosa kovrčala joj se oko čela
i u blagim se valovima spuštala do ramena. Još uvijek je bila bosa, a skupljena
haljina zatezala joj se preko srudi i kukova.
Dok je hodala gore-dolje, pušila, odgovarala mu na pitanja i izmišljala laži,
Arkadij ni za sekundu nije skidao pogled s nje. Pri slabom svjetlu koje je
dopiralo iz dvorišta vidio je uvijek samo dijelove nje – zaobljen obraz, oštro
rezane usne. Sve je na njoj bilo izduženo – dugi prsti, dugi vrat, duge noge. Kad
bi im se pogledi sreli, svakog je puta to bilo poput zrake svjetlosti koja je pala
na tamnu vodu.
Arkadij je znao, da je njoj bilo jasno kako djeluje na njega, ali je također
znao da bi i najsitniji pokušaj približavanja s njegove strane bio ravan
kapitulaciji. Ne bi se više trudila čak ni da izmišlja logične laži.
– Znate da je Osborne ubio vašu prijateljicu Valeriju, Kostju Borodina i
mladog Amerikanca Kirwilla, pa ipak mu pružate priliku da to isto učini s
vama. Zapravo ga čak primoravate na to.
– Ne znam o kome pričate.
– I sami ste posumnjali; zato ste odmah otišli k Osborneu u hotel čim se
vratio u Moskvu. Posumnjali ste već onda, kad sam se pojavio u Mosfilmu.
– Mr Osborne se zanima za sovjetsko filmsko stvaralaštvo.
– Ispričao vam je da se njih troje nalaze u inozemstvu, u sigurnosti. Ne
znam što vam je ispričao, kako ih je izveo van; napokon, on je i Jamesa Kirwilla
prošvercao unutra. Zar nikad niste razmišljali o tome, kako je puno teže nekog
izvesti iz Sovjetskog Saveza, i k tome još odmah troje?
– Često razmišljam o tome.
– I da je jednostavnije ovdje ih ubiti? A gdje je to troje navodno? U
Jeruzalemu? U New Yorku? Ili odmah u Hollywoodu?
– Zar je to važno? Pa, vi sami tvrdite da su mrtvi? U svakom slučaju ne
možete im više nauditi...
U mraku, osvijetljeno samo žarom cigarete, njezino je lice zračilo
moralnom nadmoći.
– Solženjicin i Amalrik u egzilu. Palac otjeran u samoubojstvo. Fainbergu
na Crvenom trgu izbijeni svi zubi. Grigorenko i Gersuni strpani u ludnice, da bi
ih se zaista otjeralo u ludilo. Mnogi u samicama: Šaranski, Orlov, Moros,
Bajov. Drugi opet uhapšeni u cijelim grupama kao oficiri Istočnomorske flote. I
napokon tisuće drugih, protjeranih poput krimskih Tatara...
 Irina je neprestano govorila. Arkadij je bio svjestan da je to njezina velika
šansa. Tu je pred sobom gledala jednog glavnog inspektora i pljuvala mu u lice
riječi, kao da cijelu armiju glavnih inspektora obasipa mecima.
– Bojite nas se – tvrdila je. – Dobro znate da nas nećete moći zauvijek
tlačiti. Pokret stalno raste.
– Ne postoji nikakav pokret. Da li je u pravu ili nije, uopće nije bitno. On
uopće ne egzistira.
– Previše se bojite, a da biste o tome razgovarali.
– Čini mi se kao da se svađamo oko boje koju nitko od nas nije vidio.
Previše sam pristojan, razmišljao je Arkadij. Irina se toliko unosila u
odbojno raspoloženje, da će uskoro postati nemoguće doprijeti do nje.
– Pisali ste dakle Valeriji, prije nego što ste zbog nedovoljnog uspjeha
izletjeli s fakulteta – iznova počne.
– Nisam izletjela zbog nedovoljnog uspjeha! – žestoko mu odgovori. –
Dobro znate zbog čega sam relegirana!
– Izletjela ili relegirana, kakve tu još razlike ima? Morali ste napustiti
sveučilište, jer ste javno tvrdili da mrzite svoju domovinu. Zemlju kojoj možete
zahvaliti za svoju naobrazbu! To baš ne svjedoči o nekoj osobitoj inteligenciji.
– Što se mene tiče, mislite što želite.
– Zatim gmižete pred strancem koji vam je ubio najbolju prijateljicu. Ali,
to eto ima svoje političke razloge! Spremniji ste Amerikancu krvavih ruku
vjerovati i najnevjerojatnije laži, nego pokloniti povjerenje vlastitim
zemljacima.
– Zemljaci poput vas mi ne trebaju!
– Vi ste zapravo veliki farizej. Kostja Borodin je barem bio pravi Rus, pa
makar i bandit. Je li on znao kakav ste vi farizej?
Irina je tako snažno uvukla dim, da joj crvenkasti odsjaj žara osvijetli lice.
– Ako je Kostja i želio u inozemstvo, imao je vrlo konkretan razlog, jer je
za njim bila raspisana potjernica – nastavi Arkadij. – To je častan razlog. U
drugim okolnostima sigurno bi ostao kod kuće. Što je Kostja mislio o vašim
antisovjetskim govorancijama? Kako je često rekao Valeriji da je njezina
prijateljica Irina Asanova lažljiva zmija? To bi i sad rekao da je ovdje.
– Odvratni ste!
– Dobro, a što je rekao bandit Kostja kad ste mu se predstavili kao
disident?
– Toga se i bojite, zar ne? Bojite se disidenta u svom stanu!
– Jeste li vi ikad ikog uplašili? Ali, budite iskreni! Koga je još briga za
takozvane intelektualce koji su izletjeli sa sveučilišta, jer su nezadovoljni
ovdašnjim odnosima? Nisu bolje ni zaslužili!
– Očito još nikad niste čuli za Solženjicina?
 – Čuo sam za njegov bankovni račun u Švicarskoj – odgovori Arkadij
podsmješljivo.
– Ili za sovjetske Židove?
– Mislite cioniste. Oni imaju svoj vlastiti Sovjetski Savez, što još hoćete?
– Ili za Čehoslovačku?
– Mislite na događaje koji su doveli do toga da nas tamošnja vlada pozove
u pomoć? Zar vi niste čuli za Vijetnam, Čile ili Južnu Afriku? Možda vam
nedostaje veliki pregled, Irina. Čini se, da vi vjerujete kako Sovjetski Savez
postoji samo zato da bi vama zagorčavao život?
– To što govorite ni sami ne vjerujete!
– Mogu vam odati što je Kostja Borodin mislio o vama – nastavi Arkadij. –
Mislio je da želite osjetiti užitak progonjenog, a nemate hrabrosti uistinu
prekršiti zakone.
– Još uvijek bolje od sadiste koji nema hrabrosti upotrijebiti pesnice! –
odgovori Irina glasom prigušenim od suza.
U očima su joj blistale suze od bijesa. Iznenađeno je promatrao izdajnički
sjaj. Bojište se premjestilo u spavaću sobu, u kojoj se nalazio jedini komad
namještaja u cijelom stanu.
Sjedili su jedno drugom nasuprot na dva kraja kreveta i gasili opuške u
tanjuriću. Irina je bila spremna za obranu od sljedećeg napada: hrabro je podigla
glavu i prkosno prekrižila ruke.
– Vi priželjkujete KGB – primijeti Arkadij s uzdahom. – Želite gorile,
mučitelje i ubojice.
– Htjeli ste me predati KGB-u, zar ne?
– Točno. Htio sam – prizna Arkadij. – Ili sam barem umišljao da hoću.
Promatrala je njegov obris, dok je hodao gore-dolje ispred prozora.
– Jesam li vam već ispričao kako je Osborne ubio ono troje? – upita je
iznenada. – Pozvao je Valeriju, Kostju i američkog studenta Kirwilla na
klizanje. Ali to znate i sami, napokon, vi ste Valeriji posudili svoje klizaljke,
kao što također znate da Osborne kupuje ruska krzna, no možda ni ne slutite da
Osborne usput radi i kao špijun za KGB. Naravno, ovo vam je sve dosadno. U
redu, nakon što je sve četvero neko vrijeme klizalo kroz Park Gorkog, otišli su
na mali proplanak da se odmore i okrijepe. Milijuner Osborne donio je sve sa
sobom.
– To sad izmišljate!
– Imamo kožnu torbu u kojoj je donio provijant, izvukli smo je iz rijeke.
Dok svi jedu, Osborne podiže torbu i s pištoljem, koji je u njoj skriven, nišani
prvo u Kostju, a zatim pada i Kirwill, poođen u srce. Jedan, dva i gotovo!
Iznenađujuće hladnokrvno, zar ne?
– Govorite kao da ste bili prisutni.
 – Samo mi jedna stvar nije jasna: zašto Valerija nije vikala u pomoć, dok je
Osborne ubijao dvojicu muškaraca? Naravno da je slazba u parku preglasna, ali
ona nije ni pokušala pobjeći od Osbornea. Mirno je čekala na mjestu, tako da je
on mogao iz neposredne blizine nišaniti i potegnuti obarač. Zašto je to Valerija
učinila, zašto Irina? Vi ste joj bili najbolja prijateljica, vi biste to morali znati.
– Čini se da ste zaboravili – objasni mu Irina – kako se i ja pomalo
razumijem u pravo. U Krivičnom zakoniku izričito piše, da su svi bjegunci iz
Sovjetskog Saveza državni neprijatelji. Ljudi poput vas ni pred čim ne bi prezali
da uhvate njih i njihove pomagače. Odakle da znam da napad u podzemnoj
željeznici nije bio samo insceniran? Da ga niste sami isplanirali? Ili zajedno s
KGB-om? Kao i leševi, koje ste navodno našli, odakle uistinu potječu? Tvrdite
da je Osborne nekog ubio? Pa, vi biste barem bilo kojeg nedužnog turista
uhapsili i strpali u Lubjanku, da to želite.
– Osborne nije u Lubjanki; on tamo ima prijatelje, u Lubjanki. Oni ga štite.
Oni bi i vas ubili, da njega zaštite.
– Da zaštite jednog Amerikanca?
– Skoro četrdeset godina redovno dolazi u Sovjetski Savez. Kupuje krzna
za milijune dolara, špijunira ruske glumce i plesače i svojim prijateljima
izručuje male, bedaste djevojčice poput Valerije i vas.
Irina začepi uši. – Vašim prijateljima, vašim! – usprotivi se. – O vama
govorimo. Vas jedino zanima, kamo ćete poslati svoje ubojice!
– Da likvidiraju Valeriju? Ja znam točno gdje je ona. Leži u pretincu
hladnjaka u podrumu jedne zgrade u Petrovki. Imam pištolj kojim ju je Osborne
ubio. Znam tko je došao po Osbornea kad je počinio zločin i u kojim se kolima
vozio. Imam fotografije na kojima se vidi Osborne s Valerijom i Kostjom u
Irkutsku. I znam da su za njega radili, pripremali jedno antikno svetilište.
– Amerikanac poput Osbornea mogao bi kupiti dvadeset takvih svetilišta
od dvadeset različitih ljudi. – Irina ni koraka nije uzmicala. – Sami ste pričali o
Golodkinu. Golodkin mu ga je mogao pribaviti, a Golodkin nije imao želje da
napusti Sovjetski Savez. Zadovoljio bi se samo novcem, a Osborne je, kao što je
poznato, višestruki milijuner. Zašto bi dovodio Valeriju Davidovu i Kostju
Borodina iz Irkutska u Moskvu? Zašto baš njih?
U ovalu njezinog lica mogao je razaznati duboko usađene oči, a ruku
položenu na zaobljeni bok. Osjećao je njezinu iscrpljenost, premda u mraku nije
raspoznavao izraz njezina lica.
– Za vrijeme rata Osborne je na sličan način ubio tri njemačka
zarobljenika. Poveo ih je u šumu pred Lenjingradom, ponudio ih čokoladom i
šampanjcem i zatim ih ustrijelio. Za to je dobio odlikovanje. Ne lažem vam; to
možete pročitati u povijesnim knjigama.
Irina nije odgovarala.
 – Što kanite napraviti, kad se izvučete iz sveg ovog? – upita je Arkadij. –
Namjeravate li postati poznati disident i napadati glavne inspektore? To vam ide
dobro od ruke. Ili ćete se natjecati za ponovni prijem na sveučilište? Mogu vam
napisati preporuku.
– Da postanem odvjetnica?
– Da.
– Mislite da bih bila sretna s tim pozivom?
– Ne. – Arkadij se sjeti Miše.
– Sjećate li se još režisera koji mi je obećao talijanske čizme? – tiho upita
Irina. – Zaprosio me. Vi ste me svukli, nisam baš ružna, zar ne?
– Niste.
– Možda ću se na to odlučiti. Možda ću se udati, živjeti kod kuće i
jednostavno nestati.
Poslije rasprava koje su trajale satima, glas joj je zvučao blago kao da
dopire iz druge prostorije.
– Zaključno bismo mogli kazati – reče joj Arkadij – da je sve što sam vam
ispričao ili vrlo komplicirana izmišljotina ili čista istina.
Začuje njezino ravnomjerno disanje i primijetivši da je zaspala, pokri je.
Poslije je još neko vrijeme stajao uz prozor, tražeći pogledom neuobičajene
aktivnosti u dvorištu, stanovima preko puta ili na bulevaru Taganskaja.
Napokon se vrati u krevet i ispruži na drugoj polovici.

14

Za deset godina braka uštedio je zajedno sa Zojom uz dva posto kamata

1200 rubalja, od kojih je ona već podigla 1100. Što je značilo da se može
umaknuti ubojicama, ali ne i ženi – bivšoj ženi, ispravi se Arkadij.
Na povratku iz banke ugleda rep pred nekom prodavaonicom i potroši 20
rubalja za crvenobijelozelenu maramu s uzorcima uskršnjih jaja.

Andrejev je završio.
Valerija Davidova, ubijena u Parku Gorkog, ponovo je živjela. Oči su joj
blistale, obrazi su bili nježno ružičasti, a crvene usne malo rastvorene, kao da će
sljedećeg trenutka progovoriti. Činilo se nevjerojatnim da je ta naoko živa
ljudska glava bez tijela: stajala je na rotirajućem podmetku. Iako Arkadij
općenito nije bio praznovjeran, ipak je osjetio kako mu niz leđa struje žmarci.
 – Potamnio sam njezine smeđe oči za jednu nijansu – objasni mu
Andrejev. – Da bi još više naglasile svježinu tena. Ima talijansku periku od
prave kose.
Arkadij je zadivljeno promatrao glavu sa svih strana. – Vaše remek-djelo.
– Da – s ponosom potvrdi mali čovjek.
– Mogao bih se zakleti da nešto želi kazati.
– I kaže, glavni inspektore. Kaže: »Evo me! Ponesite me sa sobom!«
Valerija nije bila ljepotica poput Irine, ali ipak vrlo privlačna, s licem koje
se lako moglo zamisliti ispod krznene šubare nekog hladnog zimskog dana.
Dobra klizačica, vedra djevojka prepuna optimizma.
– Još ne – odgovori Arkadij.

Dan je proveo obilazeći s Labudom prodavače peradi, seljake i žene na

tržnici, ispitujući ih da li su dolazili u obzir kao nabavljači svježih pilića ili riba.
Kad se poslije 16 sati vratio u ured, javni ga je tužilac pozvao k sebi.
Jamskoj se važno nakašljao i ispružio svoje ružičaste ruke na pisaći stol
prije nego što je podigao pogled i oslovio glavnog inspektora.
– Arkadije Vasiljeviču, brinem se zbog očiglednog zastoja vaše istrage u
slučaju Parka Gorkog. Nemam namjeru miješati se u posao svojih inspektora,
ali moja je dužnost da uskočim, kad netko izgubi kontrolu nad sobom ili mu se
zapletu konci istražnog postupka. Smatrate li da je to moguće u vašem slučaju?
Odgovorite mi, molim vas, ali iskreno.
– Upravo sam se vratio od Andrejeva koji je rekonstruirao glavu jedne od
žrtava ubojstva – odgovori Arkadij.
– Prvi put čujem za to! Vidite, ovo je ponovo primjer vašeg
nesistematičnog načina u vođenju istrage. – Javni tužilac odmahnu glavom. – U
Moskvi živi sedam milijuna ljudi, među kojima i jedan umobolnik koji je
počinio tri ubojstva. Ni u kom slučaju ne očekujem da mi ga poput mađioničara
čarobnim štapićem izvučete iz cilindra. Ali, očekujem da kao glavni inspektor
temeljito i sistematski vodite istragu. Znam da ne volite surađivati s ostalima.
Doživljavate sebe kao specijalistu, velikog individualistu. Ali kao takav
istodobno ste izloženi opasnosti od subjektivnosti, bolesti ili osobnih problema.
A vi ste u posljednje vrijeme previše radili.
Jamskoj dotad prekrižene ruke položi dlanovima jednu o drugu.
– Čuo sam da imate poteškoća sa ženom – doda.
Arkadij mu ništa ne odgovori; Jamskojeva primjedba i nije bila postavljena
kao pitanje.
– Moji su glavni inspektori na svoj način odrazi mene samog – nastavi
Jamskoj. – To vi kao najinteligentniji među njima najbolje znate. Međutim,
prenapregnuti ste. Praznik je pred vratima; do tada se više ništa ne može postići.
Želim da mi odmah dostavite detaljan izvještaj o svim aspektima vaše
dosadašnje istrage.
– Ali, na tome ću raditi danima, čak i da ništa drugo ne radim!
– Onda i ne radite ništa drugo. Nemojte žuriti, da ne biste nešto propustili.
Naravno, ne želim da u tom izvještaju budu spomenuti ikakvi stranci ili kolege
iz KGB-a. Vaše dosadašnje špekulacije na tom polju ionako nisu ni do čega
dovele. A svaka aluzija te vrste bila bi neugodna ne samo za vas nego i za moj
cjelokupni ured. Hvala vam.
Arkadij je ignorirao Jamskojevu želju da ga isprati van. – Još jedno pitanje:
da li je taj zaključni izvještaj namijenjen nekom inspektoru koji me treba
smijeniti?
– Očekujemo od vas spremnost za suradnju – odgovori Jamskoj
naglašavajući svaku riječ. – Tamo gdje je neograničeno prisutna, nije ni važno
tko što čini, zar ne?

Arkadij je sjedio pred pisaćim strojem u koji još nije uvukao papir.
Zaključni izvještaj. Što je uopće preostajalo, kad izostavi Osbornea i
Kirwillovu identifikaciju? Inspektor koji će ga smijeniti, steći će dojam da
dosad gotovo ništa nije učinjeno. S novim će kriminalistima početi od početka.
Jedini će problem biti nekadašnji glavni inspektor.
Ušao je Nikitin s bocom i dvije čaše. Glavni inspektor za suradnju među
institucijama razvukao je lice u primjereno suosjećajnu grimasu.
– Upravo sam čuo što se dogodilo. Nemaš sreće! Trebao si se meni
obratiti. – Nikitin natoči votku. – Uvijek si bio previše zatvoren. To sam ti već
često rekao. Ali, ne boj se, naći ćemo već nešto i za tebe. Poznajem ja izvjesne
ljude koji će se nekako pobrinuti za tebe. Popi malo! Ne baš na istom nivou,
razumije se, ali ti ćeš se opet probiti. Sjetit ću se ja nečeg za tebe. Ionako te
nikad nisam smatrao rođenim glavnim inspektorom.
Arkadij shvati da je ignorirao sve značajne signale upozorenja: čak i
izravne upute koje bi opreznijem glavnom inspektoru jasno pokazale u kom
pravcu da vodi istragu, a koji da izbjegava. Nikitin, Levin, Jamskoj, pa čak i
Irina, svi su ga opominjali, ali on jednostavno nikog nije slušao.
–... sjećati se glavnog inspektora koji je otpiljen – upravo je govorio
Nikitin. – A ta nemogućnost da dobiješ otkaz, velika je prednost našeg sistema!
Što si ti uspio da usprkos tome izletiš, samo je tebi slično!
Arkadij sklopi oči kad mu Nikitin još i neumjesno namignu. Nikitin se
zatim povjerljivo nagnu prema njemu. – A što će reći Zoja na ovo iznenađenje?
– upita.
Glavni inspektor otvori oči i ugleda Nikitina kako pun očekivanja sjedi na
rubu stolice. Nije znao zašto je Nikitin došao k njemu i gotovo da uopće nije
slušao što mu je govorio, ali je iznenada shvatio da će njegov bivši mentor, taj
oportunist okrugla lica i vječito ljubaznog izraza, uvijek i sve preživjeti. Jedni
su umirali, drugi padali u nemilost i bivali otpušteni, a Nikitin je poput
pljačkaša grobova vrebao na sve njih iz svoje zasjede.
Zazvoni telefon. Arkadij polako dignu slušalicu. Ministarstvo za vanjske
poslove odgovorilo je na njegovo pitanje, da je u toku januara i februara
postavljen i odobren samo jedan jedini zahtjev za izvoz »religioznog svetilišta«
i to na ime istočnonjemačkog građanina Hansa Unmanna. Svetilište je 3.
februara zračnim putem transportirano od Moskve do Lenjingrada, a zatim
vlakom preko Viborga u Helsinki. Arkadij zahvali i spusti slušalicu. Postojalo je
dakle svetilište, a Unmann ga je izvezao!
– Mogu li učiniti nešto za tebe? – upita Nikitin glumeći suosjećajnost.
Arkadij izvuče najdonju ladicu svog pisaćeg stola i izvadi Makarov, svoj
još nikad upotrijebljen službeni pištolj, i kutiju s 9-milimetarskom municijom.
Izvuče šaržer iz drške, stavi osam metaka u njeg i puni šaržer vrati u dršku.
– Hej, što to radiš? – Nikitin ga je promatrao razrogačenih očiju.
Arkadij podignu pištolj, otkoči ga i nanišani u Nikitinovo lice. koji je
otvorenih usta nalikovao zubatom šaranu. – Bojim se – odgovori mirno. –
Mislio sam da ćeš mi u tom praviti društvo.
Nikitin se naglo digne i nestane. Arkadij navuče kaput, strpa pištolj u džep
i izađe.

Kad je ušao u stan, Irina pogleda preko njegovog ramena, kao da očekuje
da se iza njega pojavi još netko. – Mislila sam da ćete me sad uhapsiti – reče
mu.
– Zašto bih vas uhapsio? – Priđe prozoru da pogleda ulicu.
– Prije ili kasnije to ćete učiniti.
– Spriječio sam onu dvojicu da vas ubiju.
– To je bilo jednostavno. Još uvijek smatrate da su ubojstvo i hapšenje
različite stvari. Još uvijek ste tipični glavni inspektor.
Zbog dugog nošenja haljina joj se u međuvremenu još tješnje pripijala uz
tijelo i ocrtavala svaku oblinu. Irina je bila bosa i kretala se gotovo bešumno.
Arkadij se pitao da li je Pribluda zaposjeo stan ispod njih i da li se kreću preko
paukove mreže isprepletenih mikrofona.
Irina je temeljito očistila stan. Prazan i čist djelovao je začuđujuće
bezbojno i podsjećao na zrakoprazan prostor. Irina se u njemu isticala poput
vatre u vakuumu.
– U redu, danas ćete me još skrivati – nastavi. – To će vas opteretiti još
samo jedan dan. Ali, čim zakucaju na vrata, izručit ćete me.
 Arkadij je ne upita, zašto onda ne ode odmah, bojeći se istovremeno da to
stvarno ne učini.
– Kako možete istraživati našu smrt, kad nemate pojma o našem životu? –
upita ga s prizvukom prezira u glasu. – Znam, čitate novinske članke o Sibiru, a
milicija iz Irkutska dostavila vam je čitav dosje o Kostji Borodinu. Kako se,
pitate me, kako se židovska djevojka poput Valerije mogla upustiti s
kriminalcem poput Kostje? I kako je onako lukav tip poput Kostje mogao
nasjesti Osborneovim obećanjima? Zar mislite da i ja također ne bih nasjela?
– Što je bilo s Valerijom?
– Davidovi su živjeli u Minsku. Tamošnji su ulični odbori morali pohvatati
stanovit broj »židovskih intelektualaca«. Među ostalima, u Sibir je prognan i
rabin sa svojom obitelji.
– A Kostja?
– Kostja je sibirskiji od svih nas. Njegovog pradjedu prognao je još car,
zbog ubojstva, u Sibir. Odonda su Borodinovi trgovali s pastirima, tajno tražili
zlato i zarađivali kao vodiči geolozima. Kostja je bio lovac.
– Što je lovio?
– Samure, lisice.
– Kako je kao bandit nosio krzna na prodaju?
– Došao bi u Irkutsk i prodao ih putem posrednika. Svako je krzno
vrijedilo stotinu rubalja, ali on je tražio samo devedeset. Zato su svi šutjeli i
pokrivali ga.
– Sad postoje farme za uzgoj samura; čemu onda još lovci?
– Farme samura tipični su kolektivi s katastrofalnom organizacijom.
Samurima je potrebno svježe meso. Već je njihovo uzdržavanje skupo, a ako
opskrba prestane funkcionirati, kolektivi im hranu moraju kupovati u najbližeg
mesara. Zato uzgojen samur stoji dvostruko više od ulovljenog.
– Znači da postoji puno lovaca na krzna?
– Znate li kako morate pogoditi samura iz udaljenosti od pedeset metara?
U oko, inače krzno gubi na vrijednosti. A to mogu samo malobrojni lovci i nitko
tako dobro poput Kostje!

Večerali su pečene kobasice, kruh i čaj.

Arkadiju se činilo da je u lovu: nije smio učiniti nijedan prebrzi pokret, a
istodobno je morao postavljati pitanja poput mamaca da primami plahu divljač.
Sunce se lomilo u Irininim očima. Noću joj je lice bilo bljeđe, oči tamnije.

– Samo mi nešto nije jasno – primijeti Arkadij zamišljeno. – Osborne je

mogao nabaviti klecala, svetilišta i ikone iz barem dvadeset moskovskih izvora.
Kao što ste i sami rekli, Golodkin mu je već bio pribavio svetilište. Zašto je
onda preuzeo toliki rizik na sebe, da se upusti u posao s dva očajna mlada
čovjeka koji su bježali pred milicijom? Zašto se toliko trudio da za njih
iskonstruira čitav lažni plan bijega? Što su mu to tako posebno i izvanredno
mogli ponuditi zauzvrat Kostja i Valerija?
– Zašto mene pitate? – Slegnula je ramenima. – Tvrdite i da je američki
student Kirwill ilegalno prebačen u Sovjetski Savez. Zašto bi Osborne tako
nešto riskirao? To je potpuno besmisleno!
– Ne, bilo je potrebno. Kostja je zahtijevao konkretan dokaz da Osborne
može ljude prošvercati unutra ili van, kako želi. James Kirwill je bio taj dokaz.
Kirwill je osim toga bio najpogodniji, jer je bio Amerikanac. Kostja i Valerija
nisu vjerovali da bi Osborne mogao izdati i svog zemljaka.
– Zar bi Kirwill došao da nije znao kako mu je povratak zagarantiran?
– Amerikanci imaju apsolutno povjerenje u sebe – primijeti Arkadij. – I
Osborne vjeruje u sebe bezgranično. Da li je spavao s Valerijom?
– Valerija nije spadala u djevojke koje...
– Valerija je bila vrlo privlačna. Osborne doduše tvrdi da su Ruskinje
ružne, ali Valeriju je sigurno uočio. Već je u Centru za krzna u Irkutsku
privukla njegovu pažnju. Kako je Kostja na to reagirao? Nije li možda odlučio
uz Valerijinu pomoć izigrati Amerikanca?
– To zvuči kao da su oni...
– Da li je to bio mamac za Osbornea? Nije li je Kostja na to potaknuo i
kazao: »Ma hajde, malo tucanja neće naškoditi ni tebi ni meni, a turist će na
kraju masno platiti!« Nije li to bio razlog? Zar je troje ljudi moralo umrijeti, jer
je Osborne primijetio da je izigran?
– Ne znam ništa o tome.
– Znam da je vaša prijateljica Valerija stajala tik do Osbornea, kad su
Borodin i Kirwill ubijeni u snijegu i da nije pobjegla ni zvala u pomoć. Takva
situacija omogućuje samo jedan zaključak: točno je znala da će ona dvojica biti
ubijena. Morala je biti Osborneov suučesnik. Možda joj je Osborne ispričao da
može samo jednu osobu izvesti iz zemlje. Valerija je morala donijeti odluku, a
bila je pametna djevojka. Da li da viče u pomoć, kad se povezala s Osborneom
da ubije onu dvojicu? Namjeravala je ruku pod ruku sa svojim Amerikancem
prijeći preko leševa. Samo...
– Prestanite!
– Zamislite njezino iznenađenje, kad je red došao i na nju. Bilo je prekasno
da viče u pomoć. Naravno da retrospektivno gledano cijela ta scena djeluje
potpuno nevjerojatno. Ali, ako Valerija nije zvala u pomoć, čak ni kad su joj
pred očima ubijeni ljubavnik i potpuno neutralan stranac, uistinu je morala biti
glupa. Nije drugo ni zaslužila, nego da bude ubijena na isti način.
Irina ga ošamari. Arkadij osjeti slankast okus krvi iz napukle donje usne.
– Sad znate da je mrtva – primijeti mirno. – Udarili ste me, jer mi vjerujete.
 U tom času netko zakuca na vrata. – Glavni inspektore Renko – začu se
muški glas.
Irina odmahnu glavom. Ni Arkadij nije prepoznao taj glas.
– Glavni inspektore, znamo da ste kod kuće i da niste sami – nastavi isti
glas.
Arkadij dade Irini znak da nestane u spavaćoj sobi, priđe svom kaputu
prebačenom preko sudopera i izvuče iz džepa pištolj. Vidio je kako Irina zuri u
oružje. Arkadij bi Makarova najradije ostavio u džepu; nikog nije želio ubiti a
još manje biti sam ubijen u vlastitom stanu. Stane blizu vrata, slobodnom rukom
otključa i grčevito prihvati kvaku.
– Uđite! – promuklo reče.
Čim je osjetio da netko pokušava otvoriti vrata, naglim ih trzajem razjapi.
Mladić dvadesetih godina teturajući upadne u hodnik i pripito se osmijehnu, kao
da mu je uspjela divna šala.
Glavni inspektor prepozna Jurija Viskova, kojeg je Jamskojev istup pred
Vrhovnim sudom oslobodio presude, sina bračnog para Viskov iz snack-bara.
– Sutra ujutro putujem u Sibir. – Izvuče bocu votke iz džepa vjetrovke. –
Prije toga sam vam želio nazdraviti.
Arkadij uspije sakriti pištolj, dok ga je Viskov grlio. Irina oklijevajući
izviri iz spavaće sobe. Mladić je zračio zadovoljstvom. Oprezno, gotovo
pobožno odnese bocu do sudopera u kome su stajale čaše.
– Nismo se vidjeli otkako ste otpušteni – primijeti Arkadij.
– Trebao sam navratiti da vam se zahvalim. – Viskov je s mukom održavao
ravnotežu da ne prolije do vrha napunjene čaše. – Samo, znate i sami koliko
posla čovjek ima, kad ga otpuste iz zatvora...
Napunio je samo dvije čaše, iako su u sudoperu stajale četiri. Arkadij osjeti
da posjetilac Irinu namjerno izostavlja, jer vidi kako ona i dalje oklijeva uz vrata
spavaće sobe.
– Poznate se? – upita Viskova kad su podigli čaše.
– Samo letimično – odgovori mladić. – Danas je telefonirala naokolo da se
raspita za vas i zajednički poznanik nas je povezao. Ispričao sam joj kako ste me
spasili, jer što je istina mora i ostati istina!
– Ja ga nisam zamolila da dođe ovamo – ubaci Irina.
– A ja sam ovdje da razgovaram s glavnim inspektorom. Ja sam
željezničar, a ne disident. – Viskov joj okrenu leđa i prijateljski zabrinuto zagrli
Arkadija jednom rukom. – Potrudite se da je se riješite! Samo će vam donijeti
nesreću. Odakle njoj pravo da se raspituje za vas. Da nema disidenata poput nje,
manje bi ljudi patilo, kao što su propatili moji roditelji. Neki ljudi stvaraju
probleme, a onda zbog njih bivaju uhapšene i tisuće poštenih građana. – Arkadij
je točno vidio što je mladić mislio, kad se iznova okrenuo: Irina, otvorena vrata
i krevet. – Svi smo mi samo ljudi, ali potrudite se da je se riješite, kad s njom
završite.
Obojica još nisu ništa popili. Arkadij nazdravi posjetiocu. – Za Sibir! –
reče. Viskov je i dalje s očitim predbacivanjem zurio u Irinu. Napokon slegnu
ramenima i iskapi čašu do dna.
Arkadij osjeti kako ga votka peče na ranjenoj usni. – Zašto idete baš u
Sibir? – upita.
– Tamo traže mlade ljude za izgradnju željeznice. – Viskov je ispočetka
malo krzmao da priča o novoj temi. – Dobivaju se veće nagrade, puno duži
godišnji odmori i odmah potpuno namješten stan. Tamo se još može slobodno
živjeti! A kad jednog dana budem imao djecu, neka drukčije rastu nego ovdje, u
velegradu. Možda ćemo za sto godina poslati Moskovljane do vraga i
osamostaliti se. Što mislite o tome?
– Želim vam puno sreće, Jurij.
Nije se više imalo što reći. Minutu kasnije Arkadij je promatrao kako
mladić boreći se protiv vjetra prolazi preko dvorišta i nestaje na ulici. Noćnim
su nebom plovili teški oblaci. Prozor bi uzdrhtao pri svakom naletu vjetra.
– Zabranio sam vam da odavde telefonirate. – Arkadij se nije okretao. –
Niste smjeli zvati odavde.
Ruka mu je ležala na prozorskom okviru i osjeti kako podrhtava. Irina se
zrcalila u prozorskom oknu. Da je netko drugi pokucao na vrata, Irina bi sad
možda bila mrtva. Arkadij shvati da ne podrhtava prozor pod naletima vjetra
nego njegova ruka.
Zurio je u svoj odraz u oknu. Tko je bio taj muškarac? Prizna u sebi da mu
je Viskov kojeg je spasio prije nekoliko mjeseci bio potpuno ravnodušan. Imao
je samo jednu želju: Irinu Asanovu. Ta opsjednutost bila je toliko očita, da ju je
čak i pripiti Viskov spoznao. Arkadij još nikad u svom životu ništa nije želio; u
cijelom njegovom dotadašnjem životu nije bilo ničeg vrijednog želje. Želja je
bila preblijeda riječ za ono što je sada osjećao. Život je bio toliko sumoran i
jednoličan, vegetiranje u sjeni. A Irina je u tom mraku plamtjela poput ognja
koji je čak i njega zapalio.
– Vidio je – reče Arkadij. – Bio je u pravu.
– Što to znači?
– Govorim o sebi. Tvoja me prijateljica Valerija ne zanima. Svejedno mi je
da li je Osborne do koljena ogrezao u krv. Moja se istraga odavna nasukala.
Pokušavam te samo još zadržati ovdje, kod sebe. – Svaka je riječ predstavljala
iznenađenje za njega; čak mu je i vlastiti glas zvučao strano. – Vjerojatno sam
od našeg prvog susreta podsvjesno činio sve da te dobijem ovdje. Nisam ja
glavni inspektor kojim si me smatrala, a nisam ni glavni inspektor kojim sam se
sam smatrao. Ne mogu te zaštititi. Ako nisu prije znali da si ovdje, sad znaju sa
sigurnošću. Moj telefon se bez sumnje prisluškuje. Kamo ćeš, dakle?
 Arkadij se okrenu prema Irini. Tek poslije nekoliko trenutaka razabra u
mraku metalni odsjaj svog pištolja u njezinoj ruci. Bez riječi je vratila pištolj na
njegov kaput. – A što, ako ne želim otići? – upita ga.
Prišla je sredini sobe, brzim pokretom svukla preko glave haljinu i skinula
gaćice. – Želim ostati ovdje.
Tijelo joj je zračilo unutrašnjom svjetlošću poput bijelog porculana. Stajala
je spuštenih ruku, ni ne pokušavajući se pokriti. Blago je razmaknula usne, kad
joj je Arkadij prišao, a zjenice kao da su joj se još više proširile, kad ju je
dodirnuo. Stojeći je ušao u nju, a kad su se počeli ljubiti osjetio je njezine ruke u
svojoj kosi i na leđima. Drhteći, lagano se spustiše na pod, gdje ga je obujmila
nogama.
– Znači da i ti mene voliš – rekla je.
Kasnije, u krevetu, promatrao je kako joj se pri disanju dižu i spuštaju
grudi.
– Ovo je čisto tjelesna stvar. – Položi mu ruku raširenih prstiju na grudi. –
To sam primijetila odmah, čim smo se prvi put sreli u studiju. Još uvijek te
mrzim.
Kiša je bubnjala po oknima. Rukom prijeđe preko njezina bijela boka.
– Još uvijek te mrzim, ništa ne povlačim – reče. – Ali, kad si u meni, sve
mi je ostalo svejedno. Mislim da si na izvjestan način već odavna u meni.
Ispod i iznad njih možda su bili prisluškivači; strah ih je činio samo
prijemljivijima za sve osjećaje.
– Varaš se, što se Valerije tiče – reče. – Valerija nigdje nije imala utočišta.
Osborne je to znao. – Rukom mu zagladi kosu. – Vjeruješ li mi?
– To s Valerijom, da, sve ostalo, ne.
– Što mi ne vjeruješ?
– Ti znaš što su Valerija i Kostja učinili za Osbornea.
– Da.
– Kupio sam ti to. – Spusti joj maramu u krilo.
– Zašto?
– Kao zamjenu za onu koju si izgubila u podzemnoj željeznici.
– Treba mi nova haljina i kaput i cipele, a ne marama za kosu. – Nasmijala
se.
– Imao sam novaca samo za maramu.
Gledala ju je pokušavajući razabrati boje u mraku. – Sigurno je prekrasna.
– Nije važno koliko je smiješna laž, ako je ta laž jedina mogućnost za bijeg
– rekla je. – I nije važno, koliko je očigledna istina, ako znači da ti bijeg nikad
neće uspjeti.
 15

Preko telefona u Mišinom se glasu čuo prizvuk panike. Arkadij se

mrzovoljno obuče. Irina je još spavala. Ruka joj je bila ispružena preko mjesta
na kojem je on ležao.

– Moram se sastati s jednim prijateljem. Ali, prvo ćemo otići na još jedno
mjesto – reče Arkadij, kad je William Kirwill ušao u kola.
– Još sam samo četiri dana ovdje, a jučer sam vas uzalud čekao cijelog
dana – režeći odgovori Amerikanac. – Danas ćete mi reći tko je ubio Jimmyja,
ili ću vas ubiti!
Arkadij se nasmijao, zaobilazeći iza hotela Metropol oko Sverdlovskog
trga. – U Rusiji i za to morate čekati u repu.

U Serafimovoj broj dva popeli su se na prvi kat. Na Arkadijevo

iznenađenje, vrata stana nisu bila zapečaćena. Kad je zakucao, otvorila im je
krezuba starica s rasplakanim dojenčetom u rukama. Žena pažljivo pregleda
Arkadijevu službenu iskaznicu ne mijenjajući zlovoljan izraz lica.
– Mislio sam da je stan zapečaćen – objasni joj on. – Prije tjedan dana
ovdje su umrla dva muškarca: stanar i jedan kriminalist.
– Ja sam samo baka. O tome ništa ne znam. – Skrenu pogled s Arkadija
prema Kirwillu. – Zašto bi lijep stan bio prazan? Stanovi su uvijek potrebni.
Na prvi pogled ništa više nije podsjećalo na to da je tu nekad stanovao
Fjodor Golodkin. Perzijski sagovi, stereo-uređaj i gomile inozemne odjeće koje
je švercer posjedovao bili su nestali. Umjesto toga u sobi se nalazio kauč na
razvlačenje koji je služio kao krevet, napukla kutija sa suđem i stari samovar.
Paša i Golodkin mogli su biti ubijeni i u bilo kom drugom stanu.
– Jeste li ovdje našli jedno svetilište? – upita Arkadij. – Možda u
podrumu? Pozlaćeno, crkveno svetilište?
– Što će nama nekakvo svetilište? Što bismo mi s tim? – Stara se odmaknu
u stranu. – Možete i sami pogledati. Ovdje stanuju pošteni ljudi koji ništa ne
skrivaju.
Arkadij zahvali i odmahnu rukom. – U pravu ste – složi se. – Zašto bi tako
lijep stan bio prazan?

Miša i Arkadij su se sastali u crkvici uz rub Serafimova. Ime je dobila po

nekom opskurnom svecu i spadala je u mnoštvo moskovskih crkvica koje su već
odavna egzistirale samo kao »muzeji«. Zarđale skele okruživale su vlažne
zidove koji su prijetili da se sruše. Arkadij otvori vrata, uđe u mračnu
unutrašnjost crkve i pažljivo zaobiđe lokve vode i ptičje izmetine na kamenom
podu, prije nego se vrata za njim ponovo zatvoriše. U mraku bijesnu šibica i
Miša upali svijeću koja mu obasja lice. Sa stupova je kapala kišnica. U
prozorima zakovanim daskama u mračnoj kupoli gugutali su golubovi.
– Rano si stigao – primijeti Miša.
– Da li se dogodilo nešto s Natašom? Zašto se nismo mogli sastati kod
tebe?
– Došao si pola sata ranije.
– Ti također. Što se dogodilo?
Miša se čudno ponašao, bio je nepočešljan i izgledao kao da je spavao u
odijelu. Arkadiju je bilo drago da je uspio nagovoriti Kirwilla da pričeka vani u
autu. – Je li nešto s Natašom?
– Nije. Riječ je o Zoji. Njezin je odvjetnik moj prijatelj, pa sam čuo što je
izjavila pred sudom. Valjda znaš, da je rasprava u vezi vašeg razvoda sutra?
– Nisam znao. – Arkadij nije bio čak ni iznenađen. Vijest ga je ostavila
potpuno hladnim.
– Nitko o partiji ne govori drukčije od tebe, ali se ipak te izjave ne citiraju
pred sudom! I to baš tvoje kao glavnog inspektora! A što je tek sa mnom? –
upita Miša. – Što si sve pričao o meni? I to je sve izjavila. Stajat će me to
partijske knjižice! Kao odvjetnik sam gotov, ne mogu se više pokazati na sudu.
– Žao mi je, Miša.
– Znam, nikad nisi bio dobar član partije. Ja sam se uvijek trudio da
unaprijedim nekako tvoju karijeru, ali ti jednostavno nisi htio. Sad mi moraš
pomoći. Zojin odvjetnik će se ovdje sastati s nama. Moraš pred njim zanijekati
da si u mojoj prisutnosti ikad govorio kritički o partiji. Možda pred Zojom, ali
nikad preda mnom. Ili ona ili ja. Jednom od nas dvoje moraš pomoći.
– Tebi ili Zoji?
– Molim te, Arkaša, pa prijatelj si mi.
– Ja bih rekao najbolji prijatelj. Slušaj, pa ti barem znaš, da se pri razvodu
priča svašta, što nitko živ ne shvaća ozbiljno. Sad je prekasno.
– Hoćeš li mi učiniti tu uslugu?
– U redu. Reci mi kako se zove pa ću ga nazvati.
– Ne, ne. On je već na putu, ovdje ćemo se sastati.
– Zar nema ureda ni telefona?
– Sad ga ne možeš dobiti, jer je već na putu.
– Da se sastanemo ovdje u crkvi?
– U muzeju – ispravi ga Miša. – Pa nije htio da se pročuje kako se sastaje s
mužem svoje klijentice. Ionako to čini samo da bi meni učinio uslugu.
 – Ali ja nisam raspoložen ovdje još dvadeset minuta čekati njega –
odgovori Arkadij misleći na Kirwilla koji ga je čekao vani u kolima.
– Doći će on i ranije, obećajem ti! Ne bih te ja molio, da nije uistinu
potrebno. – Miša uhvati Arkadija za ruku. – Ostat ćeš?
– Dobro. Sačekat ću još malo.
– Sigurno će uskoro doći.
Arkadij se osloni na stup i primijeti da mu kišnica kapa u ovratnik. Pripali
cigaretu na Mišinoj svijeći i obiđe unutrašnjost crkve. Što je duže boravio u
njoj, to je jasnije raspoznavao pojedinosti: kipove na zidovima, među njima
mnoge anđele uskih krila s plamenim mačevima u rukama. Oltara nije bilo.
Iščupane nadgrobne ploče ostavile su za sobom rupe u podu.
Vratio se Miši. Čak se i pri slabom svjetlu svijeće moglo razaznati kako se
Miša znoji, premda je u crkvi bilo hladno. Arkadij ugleda kako njegov prijatelj
zuri u nejasan, plavičasti okvir vrata.
– Neće ovdje doći nikakav odvjetnik – primijeti Arkadij.
– Već je krenuo i...
– Taj odvjetnik uopće ne postoji.. .
Arkadij pripali cigaretu na žaru opuška kojeg je još držao u ruci. Miša
ugasi svijeću, međutim, Arkadij ga je svejedno još razaznavao. Obojica su
promatrala vrata.
– Nikad ne bih pomislio da ćeš me baš ti izdati – reče Arkadij. – Bilo tko
drugi, samo ne ti.
Prošla je cijela minuta. Miša je šutio.
– Miša – uzdahnu Arkadij. – Miša...
Sad je posvuda osjećao kapi. Čini se da je vani još jače padala kiša. Pri
slabom svjetlu koje je dopiralo kroz proreze između dasaka zakovanih na
prozore, Miša je molećivo gledao u njeg.
Niz lice su mu se slijevale suze. – Bježi! – prošapta.
– Tko će uistinu doći? – upita Arkadij.
– Požuri se! Kradu glavu.
– Kako su saznali za glavu?
Arkadiju se učini da čuje korake. Baci cigaretu na pod, nogom je ugazi i
povlačeći se prema zidu izvuče pištolj. Miša se zaustavi i slabašno osmijehnu. U
napukloj kamenoj krstionici kupala se golubica. Strese vodu sa sebe i klepećući
krilima poleti uvis.
– Hoćeš li se ti sam snaći? – upita Arkadij. – Nazvat ću te kasnije.
Miša kimnu.
Arkadij krenu uza zid i pažljivo otvori vrata. Jak aprilski pljusak slijevao
se u potocima niz skele i tjerao malobrojne pješake da potraže zaklon ispod
novina ili kišobrana. Kirwill je čekao u kolima s očitim nestrpljenjem na licu.
 Arkadij potrča.

Ulica uz moskovski kej bila je preplavljena, tako da su morali voziti

zaobilaznim putem kroz Park Gorkog. Kad su stigli pred Etnološki institut,
ugledali su kako baš pred njima iz dvorišta izlazi crna Volga. Hvala ti, Miša!
reče Arkadij u sebi. Produži uz muzej, okrene se i na vidljivoj udaljenosti krenu
za Volgom.
– Što ćemo sad? – upita Kirwill.
– Pratim jedna kola, a vi silazite na sljedećem semaforu.
– Ne dolazi u obzir!
– U crnoj Volgi pred nama sjedi oficir KGB-a. Upravo je ukrao glavu koja
je rekonstruirana za mene.
– Zašto ga jednostavno ne zaustavite i oduzmete mu glavu?
– Želim vidjeti kome će ju odnijeti.
– I što ćete onda poduzeti?
– Doći ću s dva, tri milicionara i uhapsiti ga zbog krađe društvenog
vlasništva i ometanja istrage Javnog tužilaštva.
– Kako mislite uhapsiti oficira KGB-a?
– Sumnjam da je ovdje riječ o akciji KGB-a. KGB javno objavljuje da
preuzima slučaj. Ne krade dokazni materijal. Stan u kojemu smo bili maloprije
morao bi biti zapečaćen. Leševi u parku trebali su biti »otkriveni« za jedan dan.
To je KGB-ovska metoda brzih, efikasnih poteza. Mislim da je jedan major
KGB-a, zajedno s nekolicinom svojih ljudi, usput otvorio privatno poduzeće za
zaštitu, naravno uz debelo plaćanje. Što se njegovim pretpostavljenima ni u kom
slučaju neće svidjeti. U svakom slučaju, moskovski javni tužilac vrhovni je
čuvar zakona, a ja sam još uvijek njegov glavni inspektor. Možete ovdje izaći.
Arkadij zaustavi automobil pred semaforom na Sadovajskom prstenu, treći
u redu iza crne limuzine. Vozač, isti onaj rošavi tip koji je napao Irinu u tunelu
podzemne željeznice, promatrao je nešto na sjedištu do sebe. Nije ni pomišljao
pogledati u retrovizor. Vjerojatno nije mogao ni pretpostaviti da ga netko prati.
– Idem s vama iz čistog užitka – Kirwill ispruži noge.
– U redu, kako god želite.

Grad je ostao iza njih. Šume su se rasprostirale sve do ruba ceste. Krajolik
je postajao sve brežuljkastiji, Volga ispred njih nestaiala je, ponovo izranjala i
opet nestajala. Arkadij je držao dobrih dvjesta metara razdaljine.
– Gdje smo sad? – upita Kirwill.
– Na Srebrnom jezeru.
 – A taj tip o kojem ste govorili, samo je major?
– Da.
– Onda ne vjerujem da se vozimo k njemu.
Iza vrba i breza svjetlucala je voda jezera. Poljski puteljci vodili su s ceste
prema još praznim daćama. Srebrno jezero bilo je bez leda, osim velike
površine u samoj sredini, na koju su se povukle suškinske guske. Cesta je
ponovo vodila kroz dio šume. Volga pred njima kao da je usporila tempo.
Arkadij isključi motor i pusti Moskviča da se otkotrlja na jedan puteljak.
Zaustavili su se pred brvnarom zakovanih prozora. Nenjegovan travnjak vodio
je u zapušten voćnjak, čije se drveće spuštalo gotovo do samog jezera.
– Zašto smo ovdje zaustavili? – upita Kirwill.
Arkadij položi prst na usta i tiho otvori svoja vrata. Kirwill učini isto.
Negdje u blizini čulo se zatvaranje automobilskih vrata.
– Sad znate tko je onaj drugi? – upita Amerikanac.
– Da, sad znam!
Zemlja mokra od kiše lijepila se teško uz Arkadijeve cipele, dok se kroz
voćnjak šuljao prema susjednom imanju. Čuo je glasove, ali nije razumio što
govore i zastao kao ukopan, kad su glasovi odjednom umuknuli. Međutim,
muškarci nastaviše razgovor. Arkadij se iz pognutog stava spusti na zemlju i
odšulja do zaklona iza niskog grmlja.
Otprilike trideset metara pred sobom ugledao je ugao susjedne dače, uz
njega crnu Volgu, Čajku, rošavog i Andreja Jamskoja, moskovskog javnog
tužioca. Rošavi je u rukama držao kartonsku kutiju. Jamskoj mu položi ruku
oko ramena i odvede ga do istog onog mjesta na obali gdje je s Arkadijem
hranio guske.
Arkadij ih je skrivajući se iza grmlja i vrba pratio u stopu. Jamskoj i ovog
puta nestane u daščari i vrati se sa sjekirom. Rošavi otvori kutiju i izvadi glavu
Valerije Davidove – ili bolje rečeno Andrejevu savršenu rekonstrukciju njezine
glave. Kad mu je javni tužilac kimnuo, stavi je na panj za cijepanje drva.
Jamskoj zamahnu i raspolovi glavu. Preciznošću iskusnog drvosječe
iscijepa obje polovine na četvrtine, a zatim na osmine, koje je dalje usitnjavao,
da bi ih napokon leđnom stranom sjekire pretvorio u prah. Rošavi saspe prah u
kutiju, odnese je do vode i istrese u jezero. Jamskoj dignu dvije špekule –
Valerijine staklene oči – i periku, praznu kutiju napuni drvima i vrati se s
rošavim u daču.
Kirwill je bešumno slijedio Arkadija. – Dođite! – pozva sad on njega.
Njegov je široki osmijeh odavao da je znao o čemu je riječ. – Ne zaboravite da
sam nadzirao vaš ured. Javnog tužioca ne vidim prvi put. Na vašem mjestu
bježao bih da sačuvam glavu.
– Kamo da ja bježim?
 Kad su se ponovo našli u voćnjaku, iz dimnjaka Jamskojeve dače dizao se
dim: tužilac je očito upravo spaljivao talijansku periku.
– Recite mi tko je ubio Jimmyja – inzistirao je Kirwill. – Pa vi ga ionako
nikad nećete uhvatiti! Ništa mu ne možete dokazati, a i sami ste skoro gotovi.
Prepustite ga meni.
Arkadij pripali cigaretu razmišljajući o Amerikančevom prijedlogu. –
Pretpostavimo da ubojica vašeg brata živi u New Yorku i da ga vi ubijete, da li
biste se s tim izvukli?
– Kao lieutenant mogu se iz svega izvući. Slušajte, pokušao sam vam
pomoći.
– Niste – odgovori Arkadij. – Ne, to niste učinili.
– Što to znači? Pa ja sam vam rekao za njegovu nogu.
– Imao je loše zarastao prijelom noge, a sad je mrtav; osim toga ništa o
njemu ne znam. Ne znam da li je bio pametan ili glup, hrabar ili kukavica,
površan ili ozbiljan. Zašto ste mi tako malo pričali o svom bratu?
Kirwill se prijeteći ispriječi pred njim. – Predajte se, Renko. Ne određujete
više vi kamo se putuje. To sad činimo javni tužilac i ja. Kako se zove?
– Niste baš marili za brata?
– To ne bih rekao.
– A što biste rekli?
Amerikanac izvadi ruke iz džepova kišnog kaputa, stisnu ih u pesnice i
zatim polako ispruži prste. Gledao je prema Jamskojevoj dači. Što bi samo
učinio, da kuća nije tako blizu? pitao se Arkadij.
– Mrzio sam ga. – reče Kirwill. – Iznenađuje li vas to?
– Zbog brata kojeg mrzim ne bih preletio pola svijeta samo zato što
sumnjam da je mrtav. Međutim, zanima me nešto drugo: kad smo tražili otiske
prstiju, imali ste policijsku karticu s njegovim otiscima. Jeste li ikad uhapsili
svog brata?
Kirwill se osmijehnu, mukotrpno se svladavajući. Prisilio se da ponovo
strpa ruke u džepove. – Pričekat ću vas u kolima, Renko.
Nestao je između stabala i Arkadij samom sebi čestita da se uspio riješiti
tog saveznika.
Jamskoj! Jamskoj koji je odbio bilo kom drugom povjeriti istragu slučaja u
Parku Gorkog, doli jedino Arkadiju Renku. Jamskoj koji ga je odveo do
Osbornea. Pribluda nije dao pratiti Pašu i Golodkina; njegovi ljudi ne bi imali
dovoljno vremena da ih obojicu ubiju i ukradu svetilište. Čučin je javio
Jamskoju da Golodkina saslušavaju, i Jamskoj je imao nekoliko sati vremena da
se pobrine za transport svetilišta i pravovremeni nastup ubojica. A tko je
Jamskoju rekao za glavu Valerije Davidove? Arkadij Renko osobno! Irina je
bila u pravu: bio je idiot.
 Otvorila su se vrata na dači. Jamskoj i rošavi izađoše iz kuće. Pošto su se
pozdravili, agent KGB-a uđe u Volgu, okrenu i izađe na cestu. Jamskoj krenu za
njim u Čajki.
Čim su oba vozila nestala, Arkadij krenu u obilazak Jamskojeve dače.
Četiri sobe njegove ladanjske kuće bile su namještene finskim, rustičnim
namještajem. Oboja vrata bila su osigurana dvostrukim bravama, a prozori
alarmnim uređajem spojenim izravno s najbližom milicijskom stanicom, koja je
osim toga imala naređenje da šalje patrolna kola u redovan obilazak ceste uz
obalu.
Arkadij se spusti do jezera. Uz panj je ležala kožna rukavica; u porama
drveta ostale su čestice plastike i nekoliko vlasi. Iverkom zagrebe po drvetu i
pronađe sitne čestice zlata.
Znači da su i Golodkinovo svetilište donijeli ovamo. Arkadij je slutio da je
prilikom njegova prvog posjeta dači svetilište moralo stajati u kući; zato je
Jamskoj posjetioca i odveo da nahrane guske. Poslije ga je rascijepao na ovom
istom panju. Samo, zar je mogao odjednom spaliti sve komade?
Među naslaganim cjepanicama nije bilo ni traga pozlaćenom svetilištu.
Arkadij prevrnu cijelu naslaganu hrpu i u najdonjem redu otkri pozlaćeno iverje
koje je Jamskoju promaklo.
– Pogledajte ovo, Kirwille – reče Arkadij začuvši iza sebe korake. –
Golodkinovo svetilište, ili barem ono što je od njega ostalo.
– Točno! – potvrdi strani glas.
Arkadij se polako okrenu i nađe licem u lice s rošavim koji je maloprije
otišao u Volgi. Kao i u tunelu podzemne željeznice, tako je i sad nišanio u
Arkadija službenim TK-om kratke cijevi. – Zaboravio sam rukavicu – doda
rošavi objašnjavajući.
Velika šaka odjednom obujmi ruku rošavog i istrese mu pištolj iz prstiju.
Druga ga ruka zgrabi za vrat. Kirwill zatim razoružanog odvuče do najbližeg
drveta, usamljenog hrasta uz samu obalu, lijevom ga rukom prikliješti za grlo, a
desnom poče udarati po licu. Rošavi se ispočetka pokušavao braniti udarcima
nogom.
– Moramo razgovarati s njim – upozori Arkadij lieutenanta.
Rošavom je curila krv iz usta. Oči mu natekle i zatvorile se. Kirwill je
pomahnitalo udarao po rošavom.
– Prestanite! – Arkadij pokuša odvući Kirwilla.
Kirwillova ga nadlanica tako pogodi u lice, da se srušio na tlo.
– Ne! – Objema je rukama zgrabio Amerikančevu nogu.
Kirwill đonom pogodi Arkadija u još uvijek osjetljivo mjesto na grudima.
Arkadij se zgrči dahćući za zrakom. Kirwill nije prestajao pesnicama obrađivati
rošavog, čije je lice bivalo sve sivlje i sivlje.
 – Mrtav je. – Arkadij se poslije stanovitog vremena s mukom pridignu i
povuče Kirwilla za ruku. – Sad je mrtav.
Kirwill zatetura unatrag. Rošavi se beživotno stropošta na tlo, okrenu na
bok i smiri ispružen na sivom licu. Kirwill izgubi ravnotežu, pokleknu i puzeći
na rukama i koljenima udalji se od mrtvaca.
– Bio nam je potreban – primijeti Arkadij. – Trebali smo ga saslušati.
Amerikanac je pokušavao pijeskom očistiti ruke. Arkadij ga uhvati za
ovratnik i poput životinje odvede do vode. Zatim se vrati do hrasta i pretraži
džepove mrtvaca. Našao je jeftin novčanik s nešto novaca, džepni nož i crvenu
iskaznicu oficira KGB-a. Iskaznica je bila ispostavljena na ime Ivanov. Spremi
iskaznicu i pištolj, odvuče mrtvaca u daščaru i zalupi vrata.
Vjetar ih je pred sobom tjerao natrag u Moskvu.
– Prvo je htio postati svećenik – pričao je Kirwill. – Mogao je postati
običan radnički ispovjednik, vječito malo gundralo. Poslije se osjećao
predodređenim za nešto više: htio je postati novi mesija. Nije bio ni pametan ni
jak, ali želio je postati novi mesija.
– Kako je to zamišljao? – upita Arkadij.
– Rusija je pravi djevičanski raj za novog mesiju – odgovori Kirwill. –
Ovdje je Jimmy mogao izbiti u prvi plan; ovdje je imao šanse. Kod kuće je
zakazao, zato se i želio ovdje proslaviti. Pisao mi je iz Pariza da ćemo se vidjeti
na aerodromu Kennedy. Htio je učiniti neko veliko djelo u smislu svetog
Kristofora. Znate li što to znači?
Arkadij odmahnu glavom.
– To znači da je htio nekog prošvercati iz Sovjetskog Saveza i odmah
prirediti konferenciju za novinare na aerodromu Kennedy. Htio je biti spasilac,
Renko, ili barem neka vrsta religiozno slavne osobe. Znam kako je ušao. Pričao
mi je sam koliko je lako naći poljskog ili češkog studenta koji mu je sličan.
Izmijene pasoše i Jimmy se pod tuđim imenom bez problema uvuče natrag u
zemlju. Dovoljno dobro je govorio poljski i češki; za njega to nije predstavljalo
problem. Teško je bilo jedino da ga ovdje ne uhvate i da ne mora ponovo izaći.
– Kod kuće je zakazao? U kom pogledu?
– Upustio se s mladim, militantnim Židovima koji u New Yorku navaljuju
na Ruse. Ispočetka su se zadovoljavali protestnim marševima i izlijevanjem
boja po automobilima. Onda su počeli slati bombe u paketima. Napokon su
postavljali bombe u Aeroflotove avione i pucali kroz prozore Sovjetske misije u
OUN. U njujorškoj policiji postoji takozvani Crveni odred koji nadzire sve
radikale; u ovom slučaju konkretno Židove. Mi smo im čak prodali sljedeći
kontingent upaljača za bombe. U međuvremenu je Jimmy bio u Georgiji da
organizira nabavku oružja i municije.
– Što nije bilo u redu s upaljačima? – upita Arkadij.
 – Bili su defektni. Spasio sam Jimmyju život. Trebao je pomagati u
pravljenju bombi. Ujutro sam otišao do njega i zabranio mu da ode. Kako me
nije htio poslušati, bacio sam ga na krevet i slomio mu nogu. Onda je morao
ostati. Židovi su upotrijebili defektne upaljače i odletjeli u zrak zajedno sa
svojim bombama. To sam mislio, kad sam kazao da sam mu spasio život.
– Zar onda ostali Židovi nisu vašeg brata smatrali podmetnutim policijskim
potkazivačem?
– Naravno! Zato sam ga i udaljio odande.
– Nije imao prilike da pred svojim prijateljima dokaže svoju nevinost?
– Rekao sam da ću mu slomiti vrat, ako se vrati.

U Etnološkom institutu Arkadij se sam pope do Andrejeva da mu ispriča

što se dogodilo s rekonstruiranom glavom. Iz Andrejevog je ateljea uzaludno
pokušavao nazvati Mišu kod kuće ili u uredu. Zatim nazove Labuda, koji mu
reče da je pronašao kuću u kojoj su boravili Kostja Borodin, Valerija Davidova i
James Kirwill. Žena koja je Labuda odvela do te kuće, svakog im je dana
prodavala svježe zaklanu perad i svježe ribe.
Arkadij povede Kirwilla da mu pokaže skrovište: malu daščaru između
tvornica u moskovskoj četvrti Ljublino i jugoistočnog dijela prometnih petlji.
Arkadiju se sve činilo tako poznatim, kao da je zašao u nešto što je u svojoj
mašti već odavna izmislio i vidio. Kirwill je šutke obilazio, kao u transu.

Dvojica muškaraca ponovo odoše u radničku krčmu. Kirwill naruči bocu

votke i nastavi priču o svom bratu, međutim, promijenjenim glasom, kao da
govori o nekom sasvim drugom čovjeku. Deseci epizoda iz njihovog života, od
kojih je Arkadij neke razumio, neke ne. Međutim, počeo je shvaćati kakva je
mješavina mržnje i ljubavi natjerala Amerikanca da pođe u Moskvu u potragu
za bratom.
– Mogu ti točno kazati kad sam shvatio da si u redu – povjeri mu Kirwill. –
Kad si u hotelskoj sobi pucao na mene. Nišanio si pokraj mene ali vrlo tijesno.
Mogao si me i pogoditi. Ali, bilo bi ti svejedno, meni također. Prokleto smo
slični.
– Sad mi više ne bi bilo svejedno – primijeti Arkadij.
Oko ponoći odvezao je Kirwilla u blizinu hotela Metropol. Veliki
muškarac blago teturajući nestane u noći. Arkadij se vrati Irini.
 16

U četiri ujutro Arkadij nazove Ust-Kut. – Jakutski – oglasi se već poznati

glas.
– Ovdje glavni inspektor Renko u Moskvi.
– Oho! Ovog ste puta napokon pogodili pravo vrijeme – odgovori Sibirac.
Arkadij je kroz prozor svoje spavaće sobe gledao još u mrak. – Čime se
hrane samuri? – upita.
– Zar samo zato nazivate? Jeste li nekom posudili svoj leksikon?
– Na Borodinovoj smo odjeći našli tragove pileće i riblje krvi. Svakog je
dana kupovao svježu perad i ribu.
– Samuri i nerčevi hrane se ribom i peradi. Ali i ljudi također!
– Samo ne svakog dana – primijeti Arkadij. – Ima li na vašem području
prijava o krađi samura?
– Ne, nijedne.
– Da li je možda bilo nekih neuobičajenih događaja u kolektivima za uzgoj
samura?
– Ničeg neuobičajenog. U novembru je prilikom požara u jednom
kolektivu u Barguzinu stradalo pet ili šest samura. Međutim, taj je gubitak
ispitan.
– Do koje mjere su životinje izgorjele?
– Potpuno pougljene. Prilično velik gubitak, jer su njihove životinje
najskupocjenije. Međutim, nije se moglo dokazati da li je požar izbio nečijim
nehatom.
– Da li su spaljene životinje pregledane kako bi se utvrdilo da li je uistinu
riječ o barguzinskim samurima i da li su uistinu stradali u požaru i točno u koje
vrijeme?
– Druže glavni inspektore, uvjeravam vas, da tako što može pasti na pamet
samo nekom iz Moskve.
Arkadij se odjene i tiho izađe iz stana. Iz govornice na Taganskom trgu
uzaludno je pokušavao nazvati Mišu. Dobio je Labuda i Andrejeva, vratio se
kući i oslonivši se na zid zastao da promatra Irinu.
Da li da ode državnom javnom tužiocu i izjavi kako je moskovski javni
tužilac ubojica? Dva dana prije proslave 1. maja? Bez konkretnih dokaza?
Smatrali bi ga pijanim ili ludim i predali Jamskoju. Da li da umjesto toga ode u
KGB? Osborne je i sam radio za KGB. A on je bio sukrivac za smrt KGB-ovog
agenta, jer se nije suprotstavio Kirwillu s oružjem u ruci.
Zora je polako otkrivala crte Irininog lica. Arkadij je zurio u nju, kao da
želi njezinu sliku utisnuti u svoju zjenicu. Svijet je zahtijevao njezin život.
Mogao ju je spasiti. Izgubit će je, ali će joj spasiti život.
 Kad se probudila skuhao je kavu i priredio joj haljinu na krevetu.
– Što je ovo? – upita. – Ja sam mislila da voliš što sam tu.
– Pričaj mi o Osborneu.
– Pa to smo već sve pročešljali, Arkaša. – Irina se gola uspravi u krevetu. –
Pretpostavimo da ti vjerujem sve što si mi ispričao za Osbornea; što bi bilo, ako
sam se prevarila? Ako je Valerija negdje u sigurnosti, izdala bih čovjeka koji joj
je pomogao. Ako je, međutim, mrtva, mrtva je. Onda joj ionako više nitko ne
može pomoći.
– Dođi! – Arkadij joj dobaci haljinu. – Previše lakomisleno govoriš o
umiranju. Pokazat ću ti što su mrtvi.

Na putu do laboratorija Irina je neprestano svraćala pogled prema

Arkadiju. Osjećao je da traži objašnjenje za tako naglu preobrazbu natrag u
glavnog inspektora. U laboratoriju uze zapečaćenu crnu vreću od plastike i od
pukovnika Ljudina još jednu praznu.
Kad su nastavili vožnju, Irina pokaže ljutnju zbog Arkadijeve odrješitosti
nijemo se zagledavši kroz prozor. Čudan, sladunjav zadah širio se kolima. Irina
se osvrnu prema plastičnoj vreći na stražnjem sjedalu. Prije nego što su stigli do
Moskve, otvorila je prozor napola, usprkos hladnom vremenu.
Stigavši u Etnološki institut Arkadij odvede Irinu u Andrejevljev atelje.
Sretna da više ne mora sjediti u autu glumila je veliko zanimanje za
Andrejevljev kabinet kurioziteta, dok je Arkadij otišao potražiti antropologa.
Međutim, kao što je i očekivao, Andrejeva nigdje nije bilo.
– Jesi li mi htio ovo pokazati? – Irina pokaza prema staklenoj vitrini s
neandertalcima.
– Ne. Nadao sam se da ćemo naći profesora Andrejeva. Na žalost, čini se
da ga nema. Fascinantan čovjek za kojeg si sigurno već čula.
– Nisam.
– Svi studenti prava slušaju predavanje o njegovom radu – reče Arkadij. –
Trebala bi se toga sjećati.
Irina slegnu ramenima. Priđe Andrejevom radnom stolu s rotirajućim,
lončarskim postoljem. Na žicanoj konstrukciji stajala je lubanja koju je
antropolog upravo obrađivao.
– Ah! – Rukom je dodirnula golu lubanju. – Rekonstruira ih... – Irina naglo
povuče ruku kao da se opekla.
– Možemo krenuti dalje – reče Arkadij. – Andrejev nam je ostavio nešto.
Digne uvis starinsku ružičastu kutiju za šešire, zavezanu odebljom špagom.
 – Da, čula sam za Andrejeva. – Irina obrisa ruku o haljinu.
Kad joj je Arkadij prišao, kutija za šešire njihala se obješena o njegov
kažiprst.

Svaki je student prava znao za Andrejeve rekonstrukcije glava ubijenih.

Vozeći se duž Parka Gorkog nekadašnja se studentica prava Irina Asanova
jedva usuđivala udisati sladunjav zrak u Arkadijevim kolima. Smrt je izbijala iz
zapečaćene plastične vreće i tresla se u kutiji za šešire na stražnjem sjedištu.
– Kamo idemo, Arkaša? – upita Irina.
– Vidjet ćeš. – Arkadij je odgovorio što je kraće mogao, kao da kraj njega
sjedi zatvorenik. Bez objašnjenja, bez sažaljenja, bez topline ikakvog dodira,
bez suosjećanja. Čovjek ne postaje glavni inspektor ukoliko nije sposoban za
izvjesnu količinu svireposti, pomislio je u sebi.
Vozili su se kroz Ljublino prema jugoistoku, i dalje šuteći, između velikih
i malih tvornica, kroz radnička naselja, ostavili za sobom posljednju stanicu
jedne autobusne linije, još uvijek se nalazili unutar proširenih granica grada, ali
u posve drukčijem svijetu malih kućica i koliba sa od vjetra naherenim drvenim
plotovima, s pilićima, guskama i kozama, vozili se polako, slijedeći duboke
tragove kola sve do osamljene drvene kuće s ogoljelim, podrezanim stabljikama
suncokreta u vrtu. Dva gotovo slijepa prozora, prljavih zavjesa, s izrezbarenim
zabatom s kojeg se boja skidala u ljušturama, zahodom u vrtu i šupom od
valovitog lima.
Arkadij pusti Irinu da izađe, a sam ponese dvije vreće i kutiju za šešire sa
stražnjeg sjedišta. Pred kućnim vratima izvadi tri metalna prstena s ključevima
iz do tada zapečaćene vreće: ključeve iz kožnate torbe upecane u rijeci. Na
svakom je prstenu bio obješen isti ključ.
– Zapravo logično, zar ne? – upitao je Irinu.
Ključ je odgovarao. Arkadij laktom odgurnu vrata koja su se teško
otvarala. Iz unutrašnjosti ih zapahnu vonj ustajala, vlažna zraka i plijesni. Prije
nego što je prešao prag, navukao je gumene rukavice i tek tada upalio svjetlo.
Iznad okruglog stola u sredini jedine prostorije u kući svijetlila je gola žarulja.
Kuća je dugo stajala zatvorena i bila ledeno hladna kao da je sačuvala hladnoću
zime. Irina je drhtureći stajala blizu vrata koja Arkadij zatvori.
Četiri prozora prostorije bila su iznutra zabravljena, a izvana osigurana još
drvenim krilima. U dvjema nišama za spavanje nalazili su se prekrivači od
grube konjske dlake. Oko stola tri različite stolice. Štednjak na loženje odavna
se ohladio; u otvorenom hladnjaku ostaci hrane su pljesnivili. Na zidnoj polici
bile su poredane brojne limenke s bojom, velika tegla puna različitih kistova,
lak u spreju, kožnati tampon i nekoliko vrećica. Arkadij otvori ormar u kome su
visila dva muška odijela, jedno srednje veličine i drugo ogromno, te tri jeftine
haljine konfekcijske veličine 36. Ispod toga ležale su ispremiješane ženske i
muške cipele.
– Da, znam. – Arkadij pogodi što Irina misli. – Kao u grobu, zar ne? Ali,
uvijek je tako.
Uz jedan zid stajale su tri starinske, mornarske škrinje. Arkadij isproba
različite ključeve s prstenova i otključa ih. U prvoj su našli rublje, čarape,
biblije i religiozne spise. U drugoj rublje, malu staklenku sa zlatnom prašinom,
kondome, stari model Nagant revolvera s municijom; u trećoj žensko rublje,
ukrasni nakit, inozemni parfem, pribor za manikiranje, ukosnice, okrpanu
porculansku lutku, i nekoliko fotografija koje su prikazivale Valeriju Davidovu
s Kostjom Borodinom, odnosno starijim čovjekom duge brade.
– Njezin otac, zar ne? – Pruži Irini fotografiju. Kako ništa nije rekla,
Arkadij zatvori poklopce na škrinjama. – Kostja je očito dobro zaplašio susjede.
Kad pomislim da se još uvijek nisu usudili provaliti ovamo... Moram li uistinu
nastavljati, Irina? Zar mi ne želiš reći što su ovdje radili za Osbornea?
– Ti to već znaš – prošapta jedva čujno.
– Samo nagađam. Treba mi izjava svjedoka. Netko mi to mora ispričati.
– To ne mogu!
– Moći ćeš. – Arkadij na stol stavi kutiju za šešire i obje plastične vreće. –
Možemo pomoći jedno drugom. Želim znati što su Valerija i Kostja ovdje radili
za Osbornea, a ti želiš znati gdje je sad Valerija. Uskoro ćemo imati odgovore
na sva pitanja.
Odmaknu od stola jednu od tri stolice. Pri žućkastom osvjetljenju gole
žarulje Irina je djelovala blijedo i mršavo. Arkadij se vidio u njezinim očima:
mršav, ispijen muškarac razbarušene, crne kose i grozničavo zaoštrenih crta lica
kako se naginje nad starinsku ružičastu kutiju za šešire. Uistinu, pravi Don
Kihot! Ali, on je mogao spasiti Irinu od Jamskoja i Osbornea, čak i od nje same,
ako mu samo ne zakažu živci.
– Tako! – Arkadij pljesnu rukama. – Nalazimo se u Parku Gorkog. Sumrak
je. Pada snijeg. Zgodna sortirka krzna Valerija, sibirski bandit Kostja i mladi
Amerikanac Kirwill došli su na klizanje s trgovcem krzna Osborneom i na
malom se proplanku odmaraju i krijepe. Što je dakle ovdje. Kostja... – Pokaza
na prvu stolicu. – Kirwill... – Druga stolica. – Valerija... – Dodirne kutiju za
šešire. – Ti stojiš ovdje, Irina. – Gurne je bliže stolu. – Ti si Osborne.
– Ne, molim te, nemoj! – zamoli ga Irina.
– Samo da pojasnimo situaciju – odgovori Arkadij. – Snijeg i votku morat
ćeš doduše sama zamisliti. Možeš li uopće zamisliti bezbrižnu radost? Troje
među ovim ljudima vjeruje da za njih počinje novi život: sloboda za dvoje i
slava za trećeg. Jesi li im, odnosno da li im je Osborne tom prilikom objasnio
kako će teći njihov bijeg? Najvjerojatnije, jer samo ti znaš, da će već uskoro sve
troje biti mrtvo.
 – Ja...
– Ikone i svetilišta tebi ništa ne znače; njih su ti i drugi mogli pribaviti, na
primjer Golodkin. Da je ovo troje za tebe samo krivotvorilo ikone, bila bi ih
ostavila na životu. Što bi se moglo dogoditi da su te pokušali prijaviti? Tvoji bi
ih prijatelji kod KGB-a ismijali i udaljili. Ali ono što su uistinu radili za tebe,
ovo troje nikad ne smije izdati, ni u Moskvi ni bilo gdje drugdje.
– Ne smiješ mi ovo činiti – tiho reče Irina.
– Pada snijeg – nastavi Arkadij. – Lica su im blago zarumenjena od votke.
Imaju povjerenja u tebe; napokon ti si već uvela mladog Amerikanca u zemlju,
zar ne? Kad se prva boca ispraznila, već te vole. Ti si njihov spasilac sa Zapada.
Smijete se i nazdravljate jedno drugom. Ah, treba nam još jedna boca Mr
Osborne! Mr Osborne vi ste velikodušan čovjek, donijeli ste čitavu torbu punu
boca i slastica... Podižeš je, kao da nešto tražiš i vadiš sljedeću bocu. Pošto si
odglumila da si i sama otpila veliki gutljaj, Kostja prema očekivanju prazni
odmah prvu četvrtinu boce. Valerija je već pomalo pripita; razmišlja gdje će biti
za otprilike šest tjedana, kakve će haljine nositi i kako će biti toplo i sunčano. I
Kirwill je već pomalo nesiguran na nogama; i on misli na Ameriku i svoj veliki
trijumf, kad se vrati. Nije ni čudo da se boca votke tako brzo ispraznila. Još
jednu bocu? Zašto da ne? Snijeg je sve gušći, glazba sve glasnija. Podižeš
kožnatu torbu, kopaš po njoj, odmičeš bocu u stranu, napipavaš dršku svog
pištolja. Otkočila si ga. Kostja je najžedniji, zato se okrećeš prvo njemu.
Arkadij naglim trzajem noge obori stolicu. Irina se lecnuvši strese.
– Odlično! – nastavi Arkadij. – Pištolj nije tako glasan kao revolver, a
kožna torba, gusti snijeg i preglasna glazba prigušuju prasak. Kostja vjerojatno
nije odmah prokrvario. Valerija i Amerikanac ispočetka uopće ne shvaćaju zašto
se svalio na zemlju. Pa vi ste svi prijatelji! Ti si došla da ih spasiš, zar ne?
Okrećeš se prema Kirwillu i turaš mu kožnatu torbu pred grudi.
Irini poteče suza preko plave mrlje na obrazu.
Arkadij obori i drugu stolicu. – Tu leži Kirwill. Samo je još Valerija
preostala. Zuri u svog mrtvog Kostju i mrtvog Amerikanca. Ali, ni ne pokušava
pobjeći ili zvati u pomoć. Razlog je vrlo jednostavan i vrlo jasan: bez Kostje je
isto što i mrtva i ti je u stvari samo spašavaš bijede. Čak joj činiš uslugu!
Arkadij otvori plastičnu vreću i izvadi jeftinu, tamnu haljinu s mrljama
krvi i prljavštine i rupom iznad lijeve strane grudi. – Valerija čeka nepomično;
iščekuje metak koji joj stiže kao spas. Zapravo šteta za tako zgodnu djevojku,
još pomišljaš. .. – Spušta i haljinu na stol. – Sad je sve troje mrtvo, nikog nema,
glazba svira dalje, snijeg će uskoro pokriti leševe.
Irina je drhtala cijelim tijelom.
– Mrtvi su – ponovi Arkadij – ali tvoj posao još nije obavljen. Skupljaš
ostatke hrane, boce i dokumente ubijenih. Zatim reskiraš još dva hica, jer bi
Amerikanca zbog prijašnjeg liječenja zuba mogli identificirati. Kostja dobiva
identičan metak, kako bi glupa milicija pomislila da se radi o »bezbolnom
ubijanju«. Ipak bi ih mogli identificirati po otiscima prstiju. Ništa jednostavnije
od toga! Donijela si škare za rezanje peradi ili nešto tome slično. Snip, snip,
snip i već nema jagodica. Ali, što je s licima? Kao pravi krznar znaš odgovor i
na to pitanje. Skidaš im kožu s lica. Sve što bi te moglo odati, nestaje u kožnatoj
torbi. Dosta! Odlaziš u hotel i vraćaš se u onaj drugi svijet iz kojeg si stigla. Sve
je, čini se, u najboljem redu.
Arkadij namjesti haljinu ukoso preko stola i prebaci duge rukave jedan
preko drugog. – Poznaješ samo jednog čovjeka koji bi te mogao dovesti u vezu
s troje ubijenih u Parku Gorkog. Ali, ona te ni u kom slučaju neće izdati, jer je
Valerijina najbolja prijateljica i jer želi da Valerija bude u New Yorku, Rimu ili
Kaliforniji. Ta predodžba je sadržaj njezinog čitavog života. Samo joj vjera u to
da Valerija živi negdje u slobodi pruža dovoljno snage da preživi svakodnevicu.
Ne bi te izdala čak ni kad bi je pokušao ušutkati. Ti dobro poznaješ svoje Ruse.
Irina vidno zatetura. Bojao se da se ne sruši.
– Odlučujuće je pitanje dakle: Gdje je Valerija? – nastavi Arkadij.
– Kako mi to možeš činiti? – prošapta Irina.
Arkadij skinu poklopac s kutije za šešire. – Htjela si znati gdje je Valerija,
zar ne?
– Poznajem te Arkaša – prošapta Irina. – To mi nećeš učiniti.
– Tu je Valerija.
Arkadij poče dizati glavu iz kutije. Uhvati je za tamnu kosu i poče polako
izvlačiti, dok iznad ruba kutije ne izviri čelo.
– Arkaša! – Sklopila je oči i zagnjurila lice u ruke.
– Pogledaj je!
– Arkaša! – Nije micala ruke s lica. – Da, da, Valerija je živjela ovdje.
– Koja Valerija?
– Valerija Davidova.
– S kim je živjela ovdje?
– S Kostjom Borodinom i mladim Kirwillom.
– Amerikancem po imenu James Kirwill?
– Da.
– Ti si je vidjela ovdje?
– Kirwill je cijelo vrijeme bio skriven ovdje. I Valerija je bila ovdje, inače
ja ne bih tu dolazila.
– Nisi se slagala s Kostjom?
– Ne.
– Što su radili ovdje?
– Pravili su ormar, svetilište, ali ti to znaš.
– Za koga? – Arkadij zadrža dah, jer je ona oklijevala s odgovorom.
– Za Osbornea – napokon reče.
 – Za kojeg Osbornea?
– Za Johna Osbornea.
– Za američkog trgovca krznima Johna Osbornea?
– Da.
– Oni su ti rekli da trebaju napraviti svetilište za Osbornea?
– Da.
– Da li je to bilo sve što su radili za Osbornea?
– Ne.
– Jesi li ikad bila u šupi iza kuće?
– Da, jedanput.
– Jesi li vidjela što su donijeli Osborneu iz Sibira?
– Da.
– Još jedanput molim te. Vidjela si što su donijeli Osborneu iz Sibira?
– Mrzim te! – vrisnu Irina Asanova plačući. Arkadij isključi magnetofon
skriven u kutiji za šešire i spusti glavu natrag u kutiju.
Irina spusti ruke. – Sad te uistinu mrzim.
Arkadij pozove Labuda koji je vani čekao i ponovo se okrene Irini. – Ovaj
će te čovjek vratiti u grad. Najbolje je da ostaneš kod njega. Ne vraćaj se više u
moj stan, jer tamo više nisi sigurna. Najbolje je da odmah pođete.
Nadao se da će shvatiti i inzistirati da ostane s njom. Da je to htjela, poveo
bi je sa sobom.
Još jedanput je zastala kraj vrata. – Znam za priče koje pričaju o tvom ocu
– reče mu. – Važi za neman i koljača, jer je neprijateljima navodno odsijecao
uši. Međutim, za njega nitko ne govori da je naokolo pokazivao cijelu glavu. U
uspoređenju s tobom tvoj otac nije dorastao ni da ti bude šegrt!
Irina izađe iz kuće. Arkadij je gledao za njom, kad se ukrcala u Labudov
prastari Zis i nestala na izrovanoj cesti.
Otišao je do šupe od valovitog lima iza kuće i otključao je jednim od
ključeva koji su pripadali ubijenima. Niz čitav duži zid šupe bez prozora bila je
montirana svjetlosna šina s reflektorima koja je prostoriju obasjavala dnevnim
svjetlom. Prekidač je upravljao mehanizmom koji je svjetlosnu šinu u roku 12
sati okretao za gotovo 180 stupnjeva i tako imitirao putanju dnevnog svjetla. S
obje strane šine bila su obješena po dva aparata koja su zračila ultraljubičaste
zrake.
Korisnu površinu s lijeve i desne strane središnjeg hodnika zauzimala su
dva izdužena kaveza od sitno pletene čelične žice, koji su drvenim pregradama
bili podijeljeni na po tri pojedinačna kaveza s po jednim sandukom za spavanje
u svakom. Kavezi su i odozgo bili presvučeni žičanom mrežom, a dolje čvrsto
usađeni u betonsko podnožje, tako da se ni najvitkija i najgipkija životinja nije
mogla provući.
 Na stražnjem zidu nalazio se radni stol, postavljen poprijeko prema
kavezima, na čijoj radnoj plohi Arkadij pronađe krv, perje i riblje krljušti. Ispod
stola našao je molitvenik. Zamišljao je kako James Kirwill i Kostja Borodin, taj
toliko različit par, tu čuva svoju tajnu i hrani je. Kirwill se molio za božansko
prosvjetljenje, dok je Kostja tjerao znatiželjnike.
Uđe u jedan od kaveza i skupi nekoliko crnih dlaka zaostalih u čeličnoj
žici. U kući Arkadij napuni drugu plastičnu vreću predmetima nađenim u
škrinjama. Napokon iznova zaveza kutiju za šešire koja je sadržavala samo
običan model što je Andrejevu služio na predavanjima.
Andrejeva se rekonstrukcija Valerijine glave već pretvorila u prah boje
mesa i smrad izgorene kose u Jamskojevom kaminu. U izvjesnom je smislu
uništenje Andrejevog remek-djela imalo oslobađajuće djelovanje na Arkadija,
jer ga je tek ono navelo na ideju da upotrijebi običan model s predavanja. Nikad
se ne bi mogao prisiliti da Irini pokaže pravu rekonstrukciju Valerijine glave a
točno je znao, da ni ona neće imati snage pogledati glavu, makar i letimično. U
očajanju mu je sinula briljantna ideja da prevari Irinu. Time ju je spasio – i
izgubio.

Kad je Arkadij ušao u predvorje hotela Ukrajina, ugledao je Hansa

Unmanna kako izlazi iz dizala. Sjeo je u najbliži naslonjač i dohvatio nečije
novine ostale na stolu. Nikad još nije vidio Osborneovog partnera uživo.
Nijemac je imao mršavo lice tankih usana, a svijetloplavu kosu je kratko
podrezivao. Arkadij prepozna u njemu siledžiju i plaćenika, međutim, znatno
manje opasnog od Osbornea ili Jamskoja. Kad je Unmann prošao uz njega i
izašao, Arkadij odloži novine i uđe u dizalo.
Mislio je da će ured biti prazan. Zato se iznenadio ugledavši iza jednog od
pisaćih stolova Feta koji je svojim pištoljem nišanio u njega.
– Fet! – progovori Arkadij i nasmija se. – Žao mi je, ali na vas sam
potpuno zaboravio!
– Mislio sam da se on vratio – promrmlja mladi kriminalist. Bio je blijed
od straha, a ruke su mu drhtale, dok je odlagao pištolj. – Čekao je ovdje na vas.
Onda ga je netko nazvao i na brzinu je nestao. Vratio mi je moj pištolj. Ovog
puta bih ga sigurno upotrijebio!
Između preokrenutih stolica i izvučenih ladica ležale su rasute
magnetofonske vrpce i protokoli. Arkadij je oduvijek sumnjao da su u ovom
uredu kojeg su dobili od Jamskoja ugrađeni uređaji za prisluškivanje. Da li je
netko prisluškivao? Nije ni važno, ionako nije namjeravao dugo ostati. Arkadij
letimičnim pregledom ustanovi da su nestali svi snimci i svi protokoli
Osborneovih i Unmannovih razgovora; svi osim vrpce od 2. februara koju je na
vrijeme spremio.
 – Upao je unutra i napao me! – uzbuđeno je izvještavao Fet. – Nije mi
dopustio da odem, jer je mislio da ću vas upozoriti.
– Što vi naravno ne biste učinili.
Arkadij nađe otvoren paket iz Ministarstva za trgovinu. Jevgenij Mendel
poslao mu je fotokopiju povelje s Lenjinovim odlikovanjem koje je dobio
njegov otac i dugačak protokol istrage od 4. juna 1943. Nikakvo čudo da je
Unmann samo otvorio paket i odmah ga odbacio! Arkadij je upravo htio učiniti
isto, kad mu na posljednjoj stranici, usprkos slaboj kvaliteti kopije, pažnju
privuče markantan potpis predsjednika Istražne komisije: poručnik A. O.
Jamskoj. Mladi oficir Andrej Jamskoj, tada nije mogao biti stariji od dvadeset
godina, poznavao je i pokrivao mladog američkog diplomatu Johna Osbornea
još prije trideset godina!
– Vi očito još ne znate? – upita Fet oklijevajući.
– Što?
– Javno tužilaštvo je prije sat vremena po cijeloj Moskvi objavilo
potjernicu za vama.
– A zašto?
– Zbog ubojstva. U jednom muzeju nedaleko od Serafimova nađen je
ubijeni odvjetnik po imenu Mikojan. Na mjestu zločina nađeni su vaši otisci na
opušcima. – Fet dohvati slušalicu i počne okretati broj. – Želite li možda
razgovarati s majorom Pribludom?
– Još ne. – Arkadij mu uze slušalicu iz ruke i položi je na telefon. – Ovog
časa ste vi zaboravljeni čovjek. Često se događa da zaboravljeni čovjek postane
junakom priče na kraju. Ali, zaboravljeni čovjek u svakom slučaju ostaje živ i
poslije svega može pričati svoju priču.
– Što to znači? – Fet je bio vidno zbunjen.
– Treba mi još malo vremena.

Sa Savjolovskog kolodvora obično su kretali vlakovi za predgrađa,

dovozeći gomile radnih ljudi u grad na posao i ponovo ih vraćajući u njihove
spavaonice. Ovog je puta na jednom od perona stajala posebna kompozicija čije
su putnike svi ostali zaobilazili u Širokom luku. Vlak je prevozio radnike koji su
se obvezali da će tri godine raditi u rudnicima na sjeveru, koji su se djelomično
nalazili i s druge strane polarnog kruga. Čim bi stigli tamo, morali su predati
svoje tuzemne pasoše, kako nitko od njih ne bi promijenio mišljenje. Na tri
godine će nestati, što je mnogima među njima samo dobro došlo.
Arkadij se pridruži radnicima. Gurao se u redu zajedno s njima, jednom
rukom čvrsto stišćući dokazni materijal, a drugom dršku pištolja u džepu. U
vlaku pusti da ga odguraju u odjeljak koji je već zaudarao na znoj i luk. Tuce
pogleda promatralo ga je sumnjičavo i ispitujući. Bio je okružen lopovima za
kojima je bila izdana potjernica u gradu, ali ne i u cijeloj zemlji: sitne ribe koje
su umišljale da su se provukle kroz veliku socijalističku mrežu – i koje su sad
nestajale u socijalističkim rudnicima.
Peronom su trčali uzbuđeni kondukteri da bi ta posebna kompozicija što
prije krenula i nestala s kolodvora. Prilikom velikih potjera blokirane su sve
izlazne ceste, a avioni i vlakovi temeljito provjereni. Međutim, ovo je bio čitav
vlak prepun ljudi koji su iz raznoraznih razloga bježali pred milicijom. Kad se
Arkadij malo jače nagnuo, ugledao je glavnog inspektora Čučina kako
razgovara s glavnim organizatorom cijele specijalne kompozicije. Žustro mu
nešto objašnjavajući pokaza jednu fotografiju, a kad je uniformirani samo
odmahnuo glavom, Čučin da znak milicionarima koji su spremno čekali u
pozadini da pretraže vlak.
Međutim, brojčano beznadno slabiji milicionari nisu imali nikakve šanse
da provedu naređenje. Već su u prvim kolima ismijani kad su zatražili
legitimacije, tako da su zajapurenih lica izašli iz vlaka. Organizator je nervozno
pogledavao na sat i napokon jednostavno odgurnuo Čučina u stranu i dao znak
za polazak. Vlak se trzajući pokrenu. Čučin i organizator puta ostadoše iza
Arkadija. Umjesto željeznih krovova perona kroz prozor su se mogli vidjeti
dimnjaci i bodljikavim žicama osigurane tvorničke ograde, tipične za sjeverni
dio Moskve. Grad osta za njima. Arkadij duboko udahnu.
Specijalna kompozicija sastojala se od najstarijih i najprljavijih vagona
koje je Ministarstvo saobraćaja uspjelo pronaći. Odjeljci su već toliko puta
namjerno uništavani da uistinu više ničeg nije bilo što bi se još moglo zaprljati
ili ukrasti. Kondukter se zaključao u službenom odjeljku na kraju cijele
kompozicije, odakle se do samog cilja vožnje nije namjeravao pojaviti. Crvena
strijela, vlak koji je kretao iz Moskve, vozio je do Lenjingrada pola dana;
specijalna kompozicija s »rehabilitiranim radnicima« putovat će sa svojim
prastarim vagonima barem dvadeset sati. U Arkadijevom se odjeljku pušilo i
pilo. I Arkadija su ponudili votkom, za što se odužio cigaretom.
Čovjek s bocom bio je Gruzijanac poput Staljina: nabijen i tamnoput,
gustih, čupavih obrva i brkova i crnih, prodornih očiju.
– Ponekad se u ovakvom vlaku nađe i poneki potkazivač – objasni
Arkadiju. – Ponekad te pokušavaju uhvatiti i vratiti natrag. Ali, mi takva
njuškala uvijek pronađemo i obično im prerežemo grkljan.
– Nema u ovom vlaku nikakvih policijskih njuškala – odgovori Arkadij. –
Nitko nas ne želi dobiti natrag. Putujemo upravo onamo, gdje i žele da jesmo.
Gruzijančeve oči bljesnuše. – Dođavola, u pravu si!
Kotači su jednolično tandrkali cijelog poslijepodneva i večeri. Iksa,
Dmitrov, Veriliki, Savelovo, Kalasin, Sonkovo, Krasni, Holm i Pestovo samo su
promicali kraj njih. Arkadij je pio cifir: dvadesetorostruki koncentrat čaja koji bi
i mrtvaca digao iz groba. Nije smio zaspati, jer čim bi zaspao, pokrali bi ga.
Priliv adrenalina prouzrokovao je da mu iz svih pora počne izbijati hladan znoj,
a puis zabubnja.
Arkadij je ipak morao trijezno razmišljati. Netko je ubio Mišu. Unmann?
Arkadij je dvaput za dlaku izbjegao susret s njim. Samo, što je značila potjera
zbog ubojstva? Zašto je Jamskoj reskirao da se milicija pozabavi tim slučajem?
Osim, ako već nije odstranio sve tragove u skrovištu ubijenih iz Parka Gorkog.
Ili, ako nije čvrsto s tim računao da će njegov glavni inspektor poginuti bježeći
od milicije. Ili, ako ga odmah, čim ga uhvate, ne proglase neuračunljivim.
Možda je on to uostalom već i bio...
Noću je ponestalo votke. Kad se vlak zaustavio na kolodvoru nekog
manjeg mjesta da napuni rezervoare vodom, radnici su izletjeli iz vagona i
opljačkali police s rakijom u jedinoj prodavaonici namirnica. Dvojica mjesnih
milicionara stajala su po strani, nemoćni pred tom hordom razularenih divljaka.
Kad su se pljačkaši vratili sa svojim plijenom, vlak je krenuo dalje.
Kaboza, Hvojnaja, Budogošč, Posadnikovo, Kolpino, Lenjingrad,
Lenjingrad, Lenjingrad. Pod kotačima lokalnih vlakova na usporednim
kolosijecima frcale su iskre. Rano jutarnje sunce zrcalilo se u Finskom
morskom zaljevu. Vlak je ulazio u »Veneciju sjevjera«, koja je u Arkadijevim
krvlju podlivenim očima djelovala tužno i sivo.
Stigavši na Finski kolodvor Arkadij iskoči iz vlaka prije nego se on
potpuno zaustavio. Mahao je crvenom KGB iskaznicom, oduzetom rošavom
kojeg je Kirwill ubio. Iz zvučnika treštala je herojska muzika.
Osvanulo je jutro uoči praznika 1. maja.

17

Stotinu kilometara sjeverno od Lenjingrada, u nizini između ruskog grada

Lusajke i finskog velegrada Imatre tračnice su prelazile državnu granicu. Nije
bilo granične ograde. S ove i s one strane granice nalazili su se ranžirni
kolosijeci, carinske barake i kamuflirani bunkeri s radio-antenama. Na ruskoj je
strani snijeg bio prljav, budući da su u Rusiji još vozile parne lokomotive,
ložene ugljenom slabe kvalitete; a na finskoj je strani bio čist, jer su Finci imali
samo dizel-lokomotive.
Arkadij je stajao uz zapovjednika sovjetske graničarske jedinice i gledao za
finskim majorom koji se vraćao u finsku stražarnicu udaljenu otprilike pedeset
metara.
– Isti su kao i Švicarci! – zapovjednik pijunu na pod. – Da mogu, očistili bi
oni i svu čađ s naše strane. – Bezvoljnom gestom pokuša pričvrstiti oznaku čina
na svom crvenom ovratniku. Graničarske jedinice bile su podređene KGB-u,
međutim njihovi oficiri su se uglavnom regrutirali iz sovjetske armije.
Zapovjednik je imao debeo, mišićav vrat, prelomljen bokserski nos i srasle,
čupave obrve. – Svakog mjeseca me pita što da radi s tim prokletim svetilištem.
Odakle bih ja to, dođavola, trebao znati?
Objema rukama zaštiti Arkadijevu šibicu da bi mogli pripaliti cigarete.
Sovjetski stražar koji je s obješenom strojnicom stajao uz tračnice, znatiželjno je
promatrao posjetioca.
– Nadam se da vam je jasno da glavni inspektor iz Moskve ovdje nema
većih prava od nekog Kineza – obrati se zapovjednik Arkadiju.
– Pa znate i sami kakva gužva vlada u Moskvi uoči praznika 1. maja –
odgovori Arkadij. – Dok bih ja prikupio sve potrebne dozvole sa svim
potpisima i pečatima, možda bi se dogodilo još jedno ubojstvo.
S druge strane granice major je s dva graničara marširao prema carinskoj
baraci. Iza toga brežuljkasti puteljci vodili su u finsko područje jezera. Duž
granice tlo je bilo ravno i samo je mjestimično rasla poneka osamljena jova ili
brijest ili poneki grm crnih bobica. Vrlo pregledno i lako za čuvanje.
– Ovdašnji šverceri donose kavu, maslac, pa čak i devize – pričao je
zapovjednik. – Za prodavaonice u kojima za devize možete kupiti robu sa
Zapada. Nikad ništa ne švercaju odavde. Zapravo je to baš uvredljivo, zar ne?
Samo, vrlo je neuobičajeno da netko zbog kriminalističkog slučaja u Moskvi
dođe čak ovamo.
– Lijep kraj – primijeti Arkadij.
– I što je najvažnije vrlo miran. – Zapovjednik izvuče pljosku iz džepa. –
Hoćete li gutljaj?
– Rado. – Arkadij zahvalno kimnu i otpi malo konjaka toplog od tijela.
– Neki nisu u stanju čuvati stražu na granici, imaginarnoj liniji.
Jednostavno polude. Ili postanu korumpirani. Ponekad i sami pokušaju prijeći
granicu. Mogao bih ih ubiti »u bijegu«, ali ja ih samo pošaljem kući na
psihijatrijsko promatranje. Znate li, druže glavni inspektore, kad bih imao posla
s čovjekom koji dolazi iz Moskve bez potrebnih dozvola da kod graničara priča
neke priče, i njega bih poslao na psihijatrijsko promatranje.
Arkadij mu uzvrati pogled. – Iskreno govoreći to bih i ja učinio.
– Odlično, znači da smo se složili! – Zapovjednik ga potapša po ramenu. –
Jako me zanima što će Finac kazati. Komunist je doduše, ali Finac ostaje Finac.
Vrata carinske barake ponovo se otvoriše. Finski se major vratio s pismom
u ruci.
– Dakle, je li naš glavni inspektor bio u pravu? – upita zapovjednik.
Major s izrazom gađenja na licu pruži omotnicu. – Životinjski izmet. U
šest pregrada unutar svetilišta. Odakle ste to znali?
– Da li je svetilište odmatano? – glasilo je Arkadijevo protupitanje.
– Mi smo ga odmotali – ubaci zapovjednik. – Sva se ambalaža otvara već
na sovjetskoj strani.
 – Da li ste ga iznutra pregledali? – upita Arkadij.
– Zašto kad su Sovjetski Savez i Finska u najboljim odnosima? – upita
Finac.
– A kako se uvezeni predmeti podižu s vašeg carinskog skladišta?– upita
Arkadij.
– Vrlo jednostavno. U našoj baraci malokad leži uskladištena roba; većina
predmeta ostaje u vlaku za Helsinki. Pošiljke se mogu podići ako se donese
dokaz vlasništva, osobna karta i carinski račun. Nemamo doduše stražara na
ulazu, ali bismo odmah primijetili da netko pokuša iznijeti tako veliki predmet.
U dogovoru sa Sovjetskim Savezom ovdje držimo samo simbolični graničarski
odred, da ne provociramo našeg prijateljski raspoloženog susjeda. A sad me
molim vas ispričajte, imam slobodan dan, a moram se još dugo voziti, ukoliko
praznik 1. maja želim provesti kod kuće.

Iz Viborga u blizini granice Arkadij je odletio do Lenjingrada i tu presjeo u

večernji avion za Moskvu. Putnici su bili uglavnom vojnici koji su dobili dva
dana dopusta i već sad počeli piti.
Arkadij je napisao opširan izvještaj o svojoj istrazi. Stavio ga je u
neprozirnu plastičnu vreću u kojoj se već nalazila cijela gomila dokaznog
materijala: omotnica sa životinjskim izmetinama, dlake iz kaveza Kostje
Borodina, predmeti koji su pripadali ubijenima i koje je izvadio iz mornarskih
škrinja, magnetofonska vrpca s izjavom Irine Asanove i snimka telefonskog
razgovora kojeg su 2. Februara vodili John Osborne i Unmann. Arkadij cijelu
vreću adresira na saveznog javnog tužioca.
Za nekoliko sati Osborne i Kirwill će istim avionom poletjeti kući. Arkadij
se još jedanput u mislima zadivi preciznosti kojom je Osborne planirao svoje
dolaske i odlaske. Još dan prije nego što je šest sibirskih samura Kostje
Borodina skrivenih u svetilištu odletjelo iz Moskve u Lenjingrad, Unmann se
brinuo zbog kašnjenja aviona. Kako dugo su tako male životinje mogle biti
omamljene bez opasnosti? Tri, četiri sata? U svakom slučaju dovoljno dugo za
let do Lenjingrada. Tamo ih je Unmann za vrijeme transporta od aerodroma do
kolodvora ponovo mogao omamiti. Poslije toga su svetilište poslali na granični
prijelaz s malo ljudi, gdje ga je Osborne – koji je u međuvremenu stigao u
Helsinki – već očekivao. S ruske strane odmotana je samo ambalaža, Finci su
Osborneu učinili uslugu, jer je skladište bilo bez čuvara. Ili je čak potplatio i
nekog Finca? U svakom slučaju su on i njegov partner neopaženo mogli izvaditi
sadržaj svetilišta.
Kostja Borodin, Valerija Davidova i James Kirwill ubijeni su u Parku
Gorkog. A John Osborne je negdje izvan Sovjetskog Saveza skrivao šest živih
barguzinskih samura – najbolje kvalitete.
Avion se iz večernjeg sumraka poče spuštati na već osvijetljeni aerodrom.
 Arkadij s aerodromske pošte pošalje vreću kao paket. Nezavisno o
njegovoj vlastitoj sudbini, njegov će izvještaj za tri do četiri dana – s obzirom
na to da su pred njima bili prvomajski praznici – ležati na stolu saveznog javnog
tužioca.

Dvorište je vjerojatno bilo pod nadzorom. Arkadij se uvuče u zgradu kroz

bočni podrumski ulaz, stepenicama popne do svog stana i ne paleći svjetlo
obuče svoju uniformu glavnog inspektora. Uniforma je bila tamnoplave boje s
četiri žute, kapetanske zvjezdice na ramenima i crvenom zvijezdom na zlatom
isprepletenoj traci oficirske kape. Brijući se slušao je prijenos »Labuđeg jezera«
iz Kongresne palače u Kremlju, jer su iznad i ispod njega bili uključeni
televizori. Spiker je nabrajao brojne počasne goste, međutim, Arkadij nije uspio
čuti da li se među njima nalazio i Osborne. Pištolj stavi u unutrašnji džep sakoa
uniforme.
Na ulici mu je trebalo skoro pola sata da dobije taksi. Bliža okolica
Crvenog trga bila je zatvorena za promet. Arkadij posljednjim rubljama plati
vožnju i prijeđe preko Sverdlovskog trga, baš u trenu kad je William Kirwill
izlazio iz hotela Metropol da s prtljagom uđe u jedan od Intouristovih autobusa.
U sportskom kaputu sa šeširom od tvida jedva da se razlikovao od ostalih
petnaestak Amerikanaca koji su već čekali na autobus. Kad se Arkadij uputio
preko malog travnjaka u sredini trga, Kirwill ga prepozna i opominjući zatrese
glavom. Arkadij zastane. Osvrne se i ustanovi da su posvuda čekali kriminalisti:
u kolima iza autobusa, u hotelskoj kavani i na ulici. Kirwill odloži prtljagu i
naglašeno se osvrnu prema svim kriminalistima, koje je Arkadij možda
previdio. Iz hotela izađe Intouristov vozač, baci opušak u slivnik na ulici i
otvori vrata autobusa da bi turisti ušli.
– Osborne – nečujno je Arkadij oblikovao usnama sa središta trga.
Kirwill je ispitujući zurio u njega. Nije razumio ime. Ime koje je očajnički
želio saznati i bez kojeg se morao vratiti kući.
Iz zvučnika autobuskog radija dopirala je glazba »Labuđeg jezera«. Kirwill
se posljednji ukrcao. Arkadij je u međuvremenu nestao.

Na Džeržinskijevom trgu monstruozno veliki cvjetni aranžmani već su bili

postavljeni za sutrašnju paradu. Arkadij se u vojničkom transporteru u kome su
sjedila samo dva vojnika odveze do Crvenog trga. U jakom svjetlu reflektora
usjeci na rubovima kremaljskih zidina oštro su se ocrtavali na pozadini noćnog
neba.
Duž Manježnaje, s druge strane Kremlja, bile su parkirane crne limuzine,
ali ne obične Čajke nego oklopljeni i antenama urešeni Zilovi članova
Centralnog komiteta. Milicionari su držali stražu cijelom dužinom ulice, dok su
Manješkim trgom patrolirali milicionari na motociklima. Arkadij se iskrca pred
kremaljskim Kutafja tornjem. Uniforma mu je bila dovoljna za identifikaciju,
kad je jednom od dežurnih agenata KGB-a objasnio da mora predati važnu
poruku saveznom javnom tužiocu. Arkadij napusti područje bijelog mosta,
osvijetljeno reflektorima iz Aleksandrovog vrta, koje je vodilo prema
Kremaljskim vratima sv. Trojstva i odšeta do Manježa, carske jahaće škole.
Nije morao dugo čekati. Iz radija u jednom od prolazećih vozila KGB-a
odzvanjao je finale baletne suite »Labuđe jezero«. Zatim odjeknu pljesak.
Predstava je završila.
Da bi stigao pravovremeno na aerodrom, Osborne će morati odustati od
primanja poslije predstave. Usprkos tome nije bio u prvoj gomili posjetilaca koji
su hrlili prema mostu gdje su ih očekivali njihovi vozači. Arkadij se pokrenu
čim je napokon na mostu ugledao elegantan, vitak lik u crnom kaputu sa
šubarom od samurovine. Osborne s pločnika stupi na kolnik gdje se već stvorila
limuzina za njega, prije nego ju je Arkadij uopće primijetio.
Arkadij osjeti da se Amerikanac ugledavši ga lecnuo. Međutim, Osborne je
već u sljedećem trenutku vladao sobom. Stajali su svaki sa svoje strane limuzine
i gledali se preko automobilskog krova.
Osborne se široko osmijehnu. – Ipak niste uzeli svoju šubaru, glavni
inspektore.
– Ne.
– Vaša istraga...
– Je zaključena – dovrši Arkadij njegovu rečenicu.
Osborne kimnu. Arkadij je imao vremena da se divi elegantnoj odjeći
Amerikanca, njegovoj preplanuloj puti i skroz-naskroz neruskim, markantnim
crtama lica. Primijeti kako se Osborne osvrće lijevo i desno provjeravajući da li
je došao sam. Tek tada se ponovo obrati Arkadiju.
– Žao mi je, ali žurim na aerodrom, glavni inspektore. Za tjedan dana
Unmann će vam donijeti deset tisuća dolara. Taj iznos možete naravno dobiti i u
drugoj valuti, ukoliko želite; Hans će dogovoriti s vama sve detalje. Važno je
samo da svi budu zadovoljni. Ukoliko vam pođe za rukom da se moje ime u
cijeloj stvari uopće ne pojavi, odužio bih vam se i dodatnom premijom.
Čestitam vam: niste samo preživjeli nego ste još izvukli najbolje iz svoje
situacije.
– Zašto mi sve to pričate? – upita Arkadij.
– Niste ovdje da me uhapsite. Za to vam nedostaju dokazi. Osim toga meni
je poznato kako se te stvari ovdje odvijaju. Da me želite uhapsiti, sada bih
sjedio u službenim kolima KGB-a i vozio se u Lubjanku. Vi ste sami, glavni
inspektore, potpuno sami. Pogledajte oko sebe! Zar želite možda kazati da su
svi ovi ljudi na vašoj strani?
 Agenti KGB-a u civilu još nisu obratili pažnju zastoju Osborneova
odlaska: tipični, nabijeni muškarci koji su se brinuli da obični gosti ne priđu
preblizu limuzinama elite.
– Zar biste vi pokušali uhapsiti posjetioca sa Zapada, i to baš ovdje i baš
večeras, bez suglasnosti KGB-a, i bez znanja vašeg tužioca, potpuno sami na
vlastitu inicijativu? Vi, čovjek za kojim je izdana potjernica zbog ubojstva?
Zbog toga bi vas strpali u ludnicu. Ja ne bih čak ni zakasnio na svoj avion.
Zadržali bi ga zbog mog zakašnjenja. Drugim riječima, pojavili ste se ovdje
samo zato što hoćete novac. Zašto i ne? Javnog ste tužioca već pretvorili u
bogatog čovjeka.
Arkadij izvuče pištolj i sakri ga u pregib lijeve ruke, tako da je samo
Osborne mogao vidjeti cijev. – Ne – reče.
Osborne se iznova osvrnu. Posvuda su stajali agenti KGB-a, međutim,
njihovu su pažnju odvlačili brojni posjetioci koji su izvirali iz Kongresne
palače.
– Jamskoj me istini za volju upozorio na tu iracionalnu crtu vašeg
karaktera – nastavi Amerikanac mirno. – Znači ne zanima vas novac?
– Ne.
– Pokušat ćete me uhapsiti?
– Ne, želim vas samo zadržati – odgovori Arkadij. – Ne smijete stići na
avion, ali nemam vas namjere sad i ovdje lišiti slobode. Krenut ćemo na malu
vožnju vašim kolima i sutra ujutro osvanuti u KGB-u nekog omanjeg mjesta.
Tamo neće znati što da učine s nama i zbog toga će direktno nazvati Lubjanku.
U malim mjestima vlada gotovo paničan strah od zločina veleizdaje, krađe
skupocjene društvene imovine, industrijske sabotaže, šverca i kamufliranja bilo
kojeg ili čijeg zločina protiv države, a ja bih to proširio i na ubojstvo. Prema
meni će se odnositi vrlo skeptično, a prema vama vrlo pristojno, ali i sami znate
kako mi radimo. Poslije će uslijediti telefonski razgovori, kavezi će biti
podvrgnuti temeljitom ispitivanju, a s druge strane granice bit će dopremljeno
izvjesno svetilište. To su šanse koje moram iskoristiti.
– Gdje ste jučer bili? – upita Osborne poslije kraće stanke. – Nigdje vas
nismo mogli pronaći.
Arkadij nije odgovarao.
– Vjerojatno ste jučer otišli na mali izlet do granice – nastavi Osborne. – I
vjerojatno sad umišljate kako sve znate. – Pogleda na sat. – Uistinu mi je žao,
ali moram požuriti da stignem na avion. Na žalost ne mogu ostati ovdje.
– Onda ću vas morati ubiti – mimo reče Arkadij.
– Premda bi vas istog trena barem pola tuceta KGB-ovih agenata
izrešetalo?
– Bez obzira!
 Osborne pomaknu ruku da otvori vrata automobila. Arkadij poče desnim
kažiprstom polako povlačiti okidač Makarova.
Osborne naglo odmaknu ruku od brave. – Zašto? – upita. – Pa sigurno niste
spremni umrijeti samo zato da biste u ime sovjetske pravde izvršili jedno
hapšenje? U ovoj zemlji, kao i svugdje na svijetu, svako ima svoju cijenu. Cijela
se zemlja zapravo može kupiti za malo novaca. Kršenje zakona vas također ne
može motivirati, i to ste odavna prerasli. Zašto onda želite umrijeti? Zbog nekog
drugog? Možda zbog Irine Asanove?
Amerikanac pokaže na lijevi džep svog kaputa, lagano posegnu rukom i
izvuče crvenobijelozelenu maramu s motivom uskršnjih jaja, koju je Arkadij
kupio Irini. – Život je uvijek kompliciraniji, a istodobno i jednostavniji nego što
smo mi spremni priznati – reče. – I ovog puta, također; to vidim po vama.
– Odakle vam ta marama?
– Predlažem vam vrlo jednostavan posao, glavni inspektore: mene za nju.
Otkrit ću vam gdje je, a vi nemate baš puno vremena da pogađate da li ja lažem
ili ne, jer ona više neće biti dugo na tom mjestu. Dakle, da ili ne?
Osborne stavi maramu na krov automobila. Arkadij je dohvati slobodnom
rukom i prinese nosu. Nježno je mirisala po Irini.
– Oboje imamo nešto za što bismo sve drugo žrtvovali – nastavi Osborne.
– Vi ste spremni odbaciti život, karijeru, čak i razum za tu ženu. Ja sam spreman
izdati svoje partnere da bih stigao na avion. Obojici nam gori pod nogama.
Limuzine su se gomilale iza Osborneovog automobila. Jedan agent KGB-a
mu doviknu neka se konačno ukrca i krene.
– Da ili ne? – ponovo upita Amerikanac.
Odluka je zapravo od prvog časa bila donesena. Arkadij strpa maramu u
svoju uniformu. – Recite mi gdje je – obrati se Osborneu. – Ako vam budem
vjerovao, slobodni ste. Ako ne, ubit ću vas.
– U redu. U sveučilištu je, u parku kod vodoskoka sa zdencom.
– Još jedanput! – Arkadij se nagnu naprijed i čvršće stisne kažiprst na
obarač.
– U sveučilišnom parku kod vodoskoka sa zdencom.
Ovog je puta Osborne nesvjesno napeo mišiće kao da očekuje metak.
Istovremeno je bez straha gledao Arkadiju u oči. Osborneov je pogled govorio
da se ne boji.
– Uzet ću vaša kola. – Arkadij spremi pištolj. – Kupite jednostavno
sljedeća u repu.
– Volim Rusiju – prošapta Osborne.
– I požurite da stignete kući, Mr Osborne. – Arkadij zauze mjesto u
limuzini.
 U svom zlatnom odsjaju velika je zvijezda na vrhu Lomonosovljevog
univerziteta nadaleko bliještila iznad parka što se prostirao preko Lenjinskih
gora. 32-katni toranj glavne zgrade kupao se u svjetlu, ali je bio napušten;
većina studenata prvomajske je praznike provodila negdje drugdje. U dijelu
parka koji se spuštao prema obali Moskve iz vodoskoka je prštila voda i u
snažnom se osvijetljenju prelijevala u svim duginim bojama. Kilometrima
dugački zraci svjetla iz pokretnih reflektora duž kejeva kružili su noćnim
nebom.
Osborne je bez problema uspio pobjeći. Irinina marama uvjerila je
Arkadija. Arkadij je bio siguran da se Irina nalazi u parku, ali istovremeno je
znao da ta cijela priča nije bila laž, nego klopka.
Svjetlosni spektakl vatrometa s kejeva trajao je pola sata. Zatim su se
ugasili i podvodni reflektori, presahli vodoskoci, a u izduženom bazenu pojavio
se odraz sveučilišnog tornja.
Arkadij je čekao iza srebrnih jela, visokih poput čovjeka. Osborneov avion
morao je već krenuti. Pokrenuvši se pod iznenadnim naletom laganog vjetrića,
jele su zamirisale po smoli. S druge strane bazena približavale su se dvije sjene.
Na pola dužine sjene se iznenada stopiše s rubom bazena, a vodena se
površina uzburka. Arkadij potrča s pištoljem u ruci. Prepoznao je Unmanna
kako pokušava nečije tijelo preko ruba bazena svaliti u vodu, a zatim Irinu kako
hvatajući zrak pokušava osloboditi glavu. Kad ju je Unmann iznova pokušao
zagnjuriti, očajnički se počela koprcati i izgrebla mu lice. Unmann oko ruke
omota njezinu dugu kosu da bi je mogao bolje uhvatiti za glavu. Dignuo je
pogled, kad je začuo Arkadijev glas i ispustio Irinu. Dahćući se uspravila i
boreći se za zrak ostala klečati uz rub bazena. Mokra kosa lijepila joj se uz lice.
– Diži se! – naredi Arkadij Unmannu.
Nijemac je i dalje iscereno sjedio na rubu bazena. Sljedećeg trenutka
Arkadij na potiljku osjeti hladan metal pištoljske cijevi.
– Ali ne valjda, dragi moj! – Jamskoj mu se približi još pola koraka. – Što
mislite da vi prvo ispustite svoje oružje?
Arkadij nijemo posluša. Javni tužilac mu utješno položi ruku na rame.
Pištolj, bez sumnje isto službeno oružje kao i kod glavnog insnektora, i dalje mu
je dodirivao potiljak. – Ne činite to – reče Arkadij čovjeku iza sebe.
– Arkadije Vasiljeviču, što mi drugo preostaje? – upita Jamskoj. – Da ste
radili što sam vam naredio, obojica ne bismo sad bili ovdje. Nikad ne bi ni došlo
do ove žalosne situacije. Ali, vi ste poludjeli. Ja sam odgovoran za vas i moram
nekako srediti cijelu stvar, ne samo zbog sebe nego i zbog institucije koju
obojica zastupamo. Pravda ili nepravda s tim nemaju nikakve veze. Također mi
nije stalo da negiram vaše sposobnosti. Ne postoji još jedan glavni inspektor
vaše intuicije, inventivnosti i vašeg integriteta. Uistinu sam oduvijek računao s
vama. – Unmann se dignu i polako priđe. – Mislio sam da sam vas točno
ocijenio, ali vi...
 Dok ga je Jamskoj držao, Unmann Arkadiju zabi pesnicu u želudac i
čudnim je pokretom izvuče. Arkadij pogleda niz sebe: iz želuca mu je virila
vitka drška noža. Imao je osjećaj da mu se utroba pretvorila u led i nije imao
zraka.
– Vi ste me, to moram priznati, iznenadili – nastavi Jamskoj mirno. –
Najviše time što ste došli ovamo da spasite tu žensku. Vrlo zanimljivo,
pogotovu jer je Osborne od samog početka slutio da ste vi u stanju za takvo što.
Arkadij je bespomoćno gledao Irinu.
– Budite iskreni prema samom sebi – predloži Jamskoj – i priznajte da vam
zapravo činim uslugu. Osim imena svog oca, ništa ne gubite, ni ženu, ni djecu,
ni političko uvjerenje, ni budućnost. Ionako bi u najskorije vrijeme bili otpiljeni
kao individualist i prisilno premješteni na drugi posao. Godinama sam vas ja
upozoravao na to. Sad vidite i sami što se događa, kad se ne poslušaju dobri
savjeti. Vjerujte mi, bolje je ovako. Zar nećete sjesti?
Jamskoj i Unmann se odmaknu, puštajući ga da se sruši na zemlju. Arkadij
osjeti kako mu klecaju koljena i shvati da neće dugo izdržati na nogama. Izvuče
nož. Činilo mu se da je beskonačno dug: imao je dva brida i bio oštar i crven.
Osjećao je kako mu unutrašnju stranu uniforme oblijeva topli mlaz. U sljedećem
trenutku zabio je nož Unmannu u želudac. Kad se Unmann teturajući zanio
prema njemu, obojica su se srušila u bazen.
Zajedno su izronili iz vode. Unmann ga je pokušavao odgurnuti od sebe,
ali Arkadij mu samo još dublje zabi nož i zatim ga naglim pokretom trgnu
prema gore. Jamskoj je trčkarao gore-dolje uz rub bazena u očitoj nedoumici što
da učini. Unmann je zamahivao pokušavajući udariti Arkadija koji ga je sve jače
stiskao i ponovo mu zabio nož. Kad se Nijemac nije uspio osloboditi, pokuša
ugristi Arkadija i on ga povuče sa sobom pod vodu. Unmann ga poče vući dolje
i gušiti. Arkadij ga je promatrao ispod vode. Unmannovo je izobličeno lice
lelujalo, podijelilo se, ponovo se objedinilo i ponovo podijelilo. Raspalo se na
mjesece, a ti se mjeseci pretvoriše u latice cvijeta. Napokon mu lice nesta iza
tamnocrvenog oblaka; Unmann olabavi stisak i mlitavo padne u stranu.
Arkadij se dahćući pridigne. Iza njega Unmannov je leš plutao po bazenu.
– Stoj! Ne mičite se!
Arkadij začu Jamskojevo naređenje; ionako nije bio sposoban ni za kakav
pokret.
Javni je tužilac stajao uz rub bazena i nišanio u njega. Arkadij začu glasnu
detonaciju pištolja velikog kalibra, ali nije vidio vatru u cijevi. Jamskoj se
vrisnuvši uhvati za glavu. Iza njega se pojavi Irina s pištoljem u ruci. Iznova ju
pucala i kad se Jamskoj trgnuo u stranu, Arkadij ugleda da mu nedostaje jedno
uho. Irinin treći metak pogodi tužioca u grudi. Jamskoj se očajničkim snagama
trudio da ostane na nogama. Poslije četvrtog metka sruši se preko ruba bazena i
nestane.
 Irina dotrči do bazena da izvuče Arkadija. Baš kad ga je izvlačila preko
ruba, Jamskoj neposredno do njih izroni gornjim dijelom tijela iz vode. Ne
pogledavši ih, sruši se na leđa i zureći prazna pogleda u noćno nebo kriknu: –
Osborne!
Poslije toga je bešumno potonuo, međutim, Arkadiju se još dugo činilo da
mu njegov krik odzvanja u ušima.
 ŠATURA

Pretvorio se u kanal. Crijeva su se ulijevala u njega donoseći krv i glukozu;

crijeva su izlazila iz njega odnoseći krv i sekrete. Svakih nekoliko sati, kad god
bi se uplašio da će se osvijestiti, bolnička bi mu sestra injicirala morfij, tako da
je ponovo mogao lebdjeti iznad kreveta promatrajući ljudsku olupinu sivog lica.
Nije imao pojma gdje se nalazi. Nejasno se sjećao da je nekog ubio i čak
mu se činilo potpuno prirodnim da je tog nekog praktički izmasakrirao. Nije mu
bilo jasno da li je zločinac ili je žrtva nekog zločina; to ga je donekle brinulo, ali
ne pretjerano. Uglavnom je ionako lebdio sasvim gore pri stropu, u
najudaljenijem kutu prostorije i promatrao što se događa oko njega. Liječnici i
bolničarke su se neprekidno šapćući bavili njime; poslije su liječnici tiho
govorili s dvojicom muškaraca u običnim odijelima i sterilnim maskama od
gaze na licu koji su sjedili uz vrata, a ti su muškarci opet otvorili vrata da
prišapnu nešto svojim kolegama koji su čekali u hodniku.
Jedanput je stigla cijela gomila posjetilaca u čijoj je sredini prepoznao
saveznog javnog tužioca. Delegacija je zauzela mjesto pri dnu bolničkog
kreveta i udubila se u proučavanje njegova blijeda lica, poput turista koji
pokušavaju pročitati nerazumljiv natpis na nekom stranom spomeniku.
Napokon su samo odmahnuli glavama, zatražili od liječnika da održe pacijenta
na životu i napustili sobu. Neodređeno vrijeme kasnije uveden je kapetan
graničarskog odreda da ga identificira. S obzirom na to da su crijeva koja su
vodila iz njegovog tijela u tom trenutku pokazala kako je nastalo unutrašnje
krvarenje, kapetan ga je malo zanimao.
Kasnije su ga privezali uz krevet i ležao je ispod prozirnog plastičnog
šatora. Remenje mu nije smetalo – ionako nije namjeravao koristiti ruke –
međutim, šator ga je sprečavao da kao i prije lebdi po prostoriji. Slutio je da su
liječnici počeli smanjivati doze morfija. Danju je samo nejasno uočavao da se
oko njega kreću mrlje boja, a noću, kad bi se otvorila vrata i svjetlo s hodnika
obasjalo krevet, obuzimao bi ga strah. Taj strah je bio važan; to je također
osjećao. Od svih halucinacija u njegovom opijenom stanju, samo je taj strah bio
realan.
Vrijeme između injekcija protjecalo je beskrajno polako. Osjećao je
nestrpljenje ljudi uz vrata i onih u hodniku. Znao je da su čekali na njega.
– Irina! – glasno reče.
Istog trenutka začu kako se odmiču stolice i ugleda muškarce kako se
približavaju njegovom šatora. Kad su se ispružile ruke da otvore šatorska krila,
sklopio je oči i naglim trzajem pritisnuo lijevu ruku o remen. Jedno se crijevo
izvuče i iz cjevčice poteče krv. S vrata dopre odjek užurbanih koraka.
– Pa zabranila sam vam da ga dodirujete! – uzrujano reče bolničarka. Vrati
cjevčicu u njegovu ruku i nalijepi flaster preko nje.
– Nismo ga ni dodirnuli!
– Besmislica! Kako bi on to sam napravio? U besvjesnom je stanju. A sad
samo pogledajte ovu svinjariju!
Sklopljenih očiju zamišljao je krevet i pod. Bolničarka je bila samo
bijesna, međutim, krvoproliće u bolničkoj sobi zastrašivalo je čak i agente
KGB-a. Čuo je kako bolničarka klečeći briše pod. Oni više nisu tvrdili da je bio
budan.
Gdje je bila Irina? Što im je ispričala?
– Njega će tako i tako strijeljati – promrmlja jedan od muškaraca u
prostoriji.
Pažljivo je osluškivao iz svog šatora; namjeravao je što je moguće duže
slušati.

U onih nekoliko minuta prije nego što je milicija stigla u sveučilišni park
Arkadij je utuvljivao Irini što će reći. Irina nije pucala; Arkadij je nosio i
Jamskoja i Unmanna na savjesti. Irina je znala da su Valerija, James Kirwill i
Kostja bili u Moskvi – to su dokazivale magnetofonske snimke – ali nije imala
pojma tko ili što će biti prošvercano iz zemlje. I sama je prevarena, bila je
nedužna Žrtva, a ne sudionik. Priča nije bila ni vjerodostojna ni logična, ali je
kao svoju ispriku mogao navesti da ju je izmislio dok mu je Irina rukama
zatvarala rupu u želucu i držala utrobu. Osim toga je takav prikaz bio njezina
jedina šansa.

Prvo je saslušavanje počelo time da su mu glasno pročitali sva krivična

djela koja su ga teretila: poznati spisak s kojim bi u drugoj prilici on sam suočio
Jamskoja i Osbornea. Jedno krilo prozirnog šatora digli su uvis, tako da su se
trojica muškaraca sa svojim stolicama mogla približiti krevetu. Usprkos
sterilnim maskama prepoznao je široko lice majora Priblude i iza maske
osmijeh.
– Ležite na samrti – obrati se prvi muškarac Arkadiju. – Prije nego umrete
morate sumnjive rasteretiti krivice, barem one koji su zaista nedužni. Sve do
ove nesretne priče bili ste odličan kriminalist i htjeli bismo vas kao takvog
zadržati u sjećanju. Potvrdite dobar glas javnog tužioca Jamskoja koji vas je
očinski štitio i pomagao vam u karijeri. Vaš otac je star, bolestan čovjek;
dopustite mu barem da u miru umre. Sperite tu ljagu sa sebe da umrete čiste
savjesti. Dakle, što kažete?
– Neću umrijeti – odgovori Arkadij.

– Oporavili ste se prokleto dobro, znate li? – upita ga liječnik. Njegov

bijeli ogrtač bliještao je na suncu, kad je odmaknuo zavjese. Šator su skinuli i
Arkadij je sad imao dva jastuka pod glavom.
– Koliko dobro?
– Jako dobro. – Ozbiljan prizvuk u liječnikovom glasu ukaže Arkadiju na
to da je on vjerojatno već tjednima očekivao da mu postavi to pitanje. – Nož
vam je ozlijedio debelo crijevo, želudac i potrbušnicu. A odnio je i komad jetre.
Međutim, vaš prijatelj je promašio trbušnu arteriju koju je vjerojatno htio
pogoditi. Svejedno ste ovamo dovezeni tako reći bez krvnog pritiska. Poslije
toga smo morali suzbiti infekciju, s jedne strane vas puneći antibioticima, a s
druge strane vas prazneći. Voda u kojoj ste ležali također baš nije bila bez klica.
Imali ste samo u jednom pogledu sreću: očito cijeli dan niste ništa jeli, jer bi
inače infekcija zahvatila cijeli probavni trakt i čak vas ni mi ne bismo mogli
spasiti. Sve u svemu, imali ste nevjerojatnu sreću.
– To sad znam i ja.

Sljedeći put došla su petorica. Sjedili su pod maskama uz njegov krevet i

naizmjence postavljali pitanja da ga zbune. Odlučio je da se sa svojim
odgovorima obraća uvijek samo Pribludi.
– Asanova nam je sve ispričala – reče jedan od muškaraca. – Vi ste se
spetljali s Amerikancem Osborneom i obećali mu da ćete ga štititi od tužioca
Jamskoja.
– Imate izvještaj koji sam poslao saveznom javnom tužiocu – odgovori
Arkadij gledajući u Pribludu.
– Više puta ste razgovarali s Osborneom, između ostalog i večer uoči 1.
maja. Međutim, niste ga uhapsili. Umjesto toga ste otišli u sveučilišni park gdje
ste javnog tužioca namamili u klopku i uz pomoć te žene ubili.
– Imate moj izvještaj.
– Koje nam obrazloženje možete dati za svoje kontakte s Osborneom?
Javni je tužilac poslije svakog razgovora sa svojim inspektorima ostavljao
bilješke u dotičnom spisu. U tim se bilješkama međutim nigdje ne spominje
vaša navodna sumnja u Amerikanca. Da ste bilo što spomenuli, tužilac bi se
odmah povezao s organima nadležnim za državnu sigurnost.
– Imate moj izvještaj.
 – Vaš izvještaj nas ne zanima. Može se samo negativno odraziti na vas. Iz
potpuno nedostatnog dokaznog materijala koji je vama stajao na raspolaganju,
nitko nije mogao rekonstruirati krađu samura u Sibiru i njihovo odnošenje iz
Sovjetskog Saveza.
– Ja sam mogao.
To je bilo jedino odstupanje od njegovog standardnog odgovora.
Predbacivali su mu da je za novac postao Osborneovim suučesnikom; razvod
njegova braka iznijeli su kao dokaz psihičkog rastrojstva; KGB-u je bilo
poznato da je moljakao Osbornea neka mu pokloni svoju skupocjenu šubaru;
Asanova je opisala njegove agresivne pokušaje približavanja; pomagao je
Osborneu, jer se nadao senzacionalnom hapšenju koje će unaprijediti njegovu
karijeru; dokaz njegove brutalnosti bio je i napad na općinskog sekretara,
znanca njegove bivše žene; njegova veza s američkim agentom Jamesom
Kirwillom dokazana je suradnjom s agentom Williamom Kirwillom, bratom
onog prvog špijuna; ubio je jednog agenta KGB-a pred daćom javnog tužioca;
Asanova je izjavila da je bio intimno sprijateljen s banditskom nevjestom
Valerijom Davidovom; slava njegovog velikog oca psihički ga je potpuno
uništila – jednom riječju: sve je bilo poznato. Arkadij je odbijao sve pokušaje
provokacije, zbunjivanja ili zastrašivanja jednostavnim i uvijek istim
odgovorom Pribludi, neka pročita njegov izvještaj.
Pribluda je bio jedini među njegovim posjetiocima koji nikad nije govorio
nego se ograničio na prijeteću šutnju. Arkadij se sjeti njihovog susreta u snijegu
Parka Gorkog. Tek sada mu je postalo jasno kojim se intenzitetom Pribluda
odonda morao baviti njime. Svojom strogom koncentracijom Pribludin je
pogled iznenađujuće puno otkrivao. Nije im bilo sve poznato; ništa im nije bilo
poznato.

Kad su udaljili stražare iz sobe, u sobu je donesen telefon. Kako aparat

nikad nije zazvonio i nikad nije korišten za telefonske razgovore, Arkadiju nije
bilo teško zaključiti da je služio za prisluškivanje. Kad je prvi put dobio čvrstu
hranu, čuo je kako vuku kolica s hranom od dizala preko cijelog hodnika do
njegove sobe. Sve ostale sobe na tom katu bile su prazne.

Petorica muškaraca još su dva dana dolazila dva puta dnevno da ga

preslušavaju, a Arkadij je i dalje uporno ostajao pri svom stereotipnom
odgovoru, dok mu iznenada nije sinulo što se zapravo odigralo.
– Jamskoj je bio jedan od vaših ljudi! – ubaci. – Pripadao je KGB-u.
Uspjeli ste jednog od svojih ljudi progurati čak na mjesto moskovskog javnog
tužioca a onda se on pokazao kao izdajica. Morate me ubiti samo zato što vas je
on toliko blamirao.
 Četvorica od njih izmijeniše upitne poglede; samo se Pribluda i dalje
koncentrirao na Arkadija.
– Što se može, kad smo svi samo ljudi, kako je Jamskoj jednom prilikom
rekao. – Arkadij je osjećao bolove, kad bi se nasmijao.
– Jezik za zube!
Sva petorica izađoše iz prostorije. Arkadij se zavali na jastuke
razmišljajući o Jamskojevim predavanjima o pravilnoj podjeli radnih zadataka
svim izvršnim organima, koji su mu se sad činili tako smiješnima. Petorka se
više nije vraćala. Umjesto njih prvi put poslije tjedan dana ušla su dva stražara i
svih pet stolica poredala uza zid bolničke sobe.

Čim je smio sam ustati i kretati se na štakama, prišao je prozoru. Ustanovio

je da se nalazi na četvrtom katu neke zgrade u širokoj ulici u neposrednoj blizini
tvornice slatkiša. To je vjerojatno bila Tvornica slatkiša »Boljševik« u
Lenjingradskoj ulici, premda se nije mogao sjetiti nijedne klinike toliko
udaljene od središta grada. Pokušao je otvoriti prozor, međutim, bio je
zabravljen.
Ušla je bolničarka. – Nismo htjeli da si nešto učinite – reče mu.
Ništa on sebi nije htio učiniti; htio je samo udahnuti miris čokolade iz
tvornice. Mogao se rasplakati, jer mu nisu dopustili da miriše čokoladu.

Ponekad se osjećao snažno poput medvjeda, da bi već sljedećeg trenutka

bio na rubu suza. Tome su djelomično pridonijela i naporna saslušavanja.
Oficiri koji su vodili saslušavanja općenito su radili timski, koncentrirali bi
snagu svoje volje protiv snage volje jednog jedinog osumnjičenog, opkoljavali
ga i zbunjivali lažnim optužbama – što gorim to bolje – zajednički vršili pritisak
nad njim i napokon ga podredili. Kao osnovni princip to nije ni bilo loše,
pretpostavljao je da će tako postupati, to je bilo uobičajeno.
Veliki dio njegovih problema proizlazio je iz potpune izolacije. Nije smio
primati posjete, razgovarati s liječnicima, bolničarkama ili stražarima, nije smio
čitati knjige ni slušati radio. Zatekao se kako čita oznake proizvođača na
predmetima u sobi i stoji uz prozor promatrajući promet na ulici. Njegova se
jedina intelektualna aktivnost svela na to, da analizira mnoštvo kontradiktornih
pitanja kako bi otkrio što se događa s Irinom. Bila je živa. Nije sve ispričala, a
znala je da ni on nije ništa odao, inače bi saslušavanja bila puno preciznija i
oštrija. Zašto je prešutio da je ona znala za cijeli švercerski pothvat? Kada ju je
doveo u svoj stan? Što se tamo dogodilo?
 Poslije jednog dana bez saslušavanja u sobu je ušao Nikitin. Glavni
inspektor za suradnju među institucijama promotri svog kolegu i nekadašnjeg
učenika ispitujuće stisnuta pogleda i razočarano uzdahne.
– Posljednji put kad smo se vidjeli prijetio si mi pištoljem – primijeti
Nikitin. – To je bilo prije skoro četiri tjedna. U međuvremenu izgledaš malo
mirnije.
– Ne znam kako izgledam. Nemam zrcala.
– Pa kako se onda briješ?
– S doručkom mi donesu električni brijač i poslije ga odnesu zajedno sa
suđem. – S obzirom na to da je napokon smio razgovarati s nekim posjetiocem,
makar to bio samo Nikitin, osjećao se neuobičajeno pričljivo. A osim toga prije
puno godina, kad je Nikitin kao glavni inspektor vodio Komisiju za ubojstva,
bili su dobri prijatelji.
– Žao mi je, ali ne mogu dugo ostati. – Nikitin izvadi iz sakoa zatvorenu
omotnicu. – Kod nas je sve okrenuto naglavce, što sigurno možeš zamisliti.
Poslali su me ovamo da nešto potpišeš.
U omotnici se nalazila molba za povlačenje s mjesta glavnog inspektora,
zbog zdravstvenih razloga, i to u trostrukom izdanju. Arkadij potpisa gotovo
tužan što će Nikitin brzo otići.
– Imam osjećaj – prošapta Nikitin – da si im ti tvrd orah. Nije lako
saslušavati stručnjaka za saslušavanja, zar ne?
– Vjerojatno nije.
– Slušaj, ti si pametan dečko, ne moraš se preda mnom pretvarati. Samo si
ipak trebao više slušati ujka Ilju. Pokušao sam te usmjeriti kamo treba. Sve je to
moja krivica; trebao sam biti dosljedniji. Mogu li učiniti nešto za tebe? Samo mi
reci.
Arkadij se uspravi u krevetu. Osjećao se beskrajno deprimirano i umorno i
bio je zahvalan Nikitinu da je žrtvovao svoje vrijeme za taj posjet. Nikitin je
sjedio blizu njega na rubu kreveta, iako Arkadij uopće nije znao kako se tu
stvorio.
– Samo mi reci – sugerirao mu je Nikitin.
– Irina...
– Što je s njom?
Arkadiju je bilo teško sabrati misli. Sve tajne koje je do tada čuvao u dnu
srca kao da su odjednom navalile da kod Nikitina naiđu na suosjećanje i pažnju.
Arkadijev jedini posjet toga dana bila je bolničarka koja mu je neposredno prije
nego što je Nikitin stigao dala injekciju.
– Ja sam jedini koji ti može pomoći – izjavi Nikitin.
– Ne znaju...
– Da?
 Arkadij osjeti vrtoglavicu i iznenadnu mučninu. Nikitinova je mala,
debeljuškasta ruka ležala na njegovoj.
– Potreban ti je sad prijatelj – primijeti Nikitin.
– Bolničarka...
– Ta nije na tvojoj strani. Dala ti je nešto da budeš pričijiviji.
– Znam.
– Nemoj im ništa reći, bojčik! – reče mu Nikitin.
Arkadij je pretpostavljao da je u pitanju natrijev aminat; to je bilo
uobičajeno sredstvo.
– I to u povelikoj dozi!
Pogađa što mislim, pomisli Arkadij.
– To je vrlo jako opojno sredstvo. Nitko ti ništa ne može predbaciti, ako se
ne budeš mogao svladati više nego inače – uvjeravao ga je Nikitin.
– Nisi trebao donijeti tu izjavu o povlačenju s dužnosti. – Arkadij se trudio
da govori glasno i razgovijetno. – Nikom živom taj papir ne treba.
– Nisi dobro pročitao. – Nikitin ponovo iz sakoa izvuče omotnicu. – Evo,
pogledaj još jedanput.
Arkadij je s nevjericom žmirkao čitajući tekst napisan na pisaćem stroju.
Čitao je opširno priznanje! – Ja to nisam potpisao – odbio je.
– Tu je tvoj potpis, ja mogu posvjedočiti da si to vlastoručno potpisao.
Samo, to nema nikakve veze. – Nikitin podera listove napola, a zatim na
četvrtine. – Ionako ne vjerujem ni riječi od svega što je tu navedeno.
– Hvala – odgovori Arkadij ganuto.
– Ja sam na tvojoj strani; zajedno se borimo protiv njih. Znaš li još da sam
ja bio najbolji stručnjak za saslušavanja? Sjećaš li se još tih dana?
Arkadij nijemo kimnu. Nikitin se povjerljivo nagnu prema njemu i
prišapnu mu na ulio: – Došao sam te upozoriti, žele te ubiti.
Arkadij je zurio u zatvorena vrata. Njihova prazna, glatka površina
djelovala je prijeteće: poput lažne i tanke fasade za ljude koji su se iza nje
skrivali.
– Tko će pomoći Irini, ako tebe ubiju? – upita Nikitin. – Pa, tko uopće zna
istinu?
– Moj izvještaj...
– Neka njih prevari, a ne tvoje prijatelje. Nemoj misliti na sebe, misli na
Irinu. Bez tebe ostaje potpuno sama. Zamisli samo, koliko će biti sama.
Vjerojatno joj neće ni reći da sam mrtav, razmišljao je Arkadij.
– Shvatit će da sam prijatelj, ako mi kažeš istinu – navaljivao je Nikitin.
Da će ga ubiti, bilo je gotovo sigurno. S time se Arkadij morao pomiriti.
Možda će ga baciti kroz prozor, možda će dobiti preveliku dozu morfija, a
možda će umrijeti od zračne injekcije? A tko će se onda brinuti za Irinu?
 – Mi smo stari prijatelji –. nastavi Nikitin. – Ja sam tvoj prijatelj. Ja ti
želim biti prijatelj. Možeš imati povjerenja u mene. – Osmjehivao se poput
Bude.
Arkadijev suženi vidokrug poslije injekcije natrijevog aminata bio je sivo
obojen. Čuo je kolektivno disanje u hodnicima. Pod se nalazio duboko negdje
ispod njegovih nogu. Leševi su nosili papirnate papuče; i njemu su dali papuče
od papira. Noge su mu bile tako boležljivo bijele – kako li je tek izgledao
ostatak njegova tijela? Bojao se. Objema šakama protrlja čelo. Nije više mogao
misliti; najbolje da sve ispriča, dok je još bio u stanju da to učini. Ali zagrizao je
čvrsto zubima da mu ni riječ ne umakne. Zatim mu izbije znoj po cijelom tijelu i
uplaši se da mu riječi ne počnu izbijati iz pora. Cijelo mu se tijelo grčilo u
očajničkim naporima da zadrži riječi koje su mu navirale na usta.
– Ja sam tvoj najstariji, najbolji i jedini prijatelj – izjavi Nikitin.
Arkadij spusti ruke. Licem su mu se slijevale suze, ali je u mislima osjećao
ogromno olakšanje. Podigne desnicu kao da u njoj drži pištolj i okine
imaginarni obarač.
– Što ti je odjednom? – upita Nikitin.
Arkadij nije odgovarao, jer su riječi kojima bi odao Irinu još uvijek
navirale na usta. Ali se osmijehnu. Nikitin nije smio spomenuti onu stvar s
pištoljem, kad je ušao. Arkadij ponovo nanišani u njegovo lice i ponovo povuče
imaginarni obarač.
– Ja sam tvoj prijatelj – ponovi Nikitin bez osobite uvjerljivosti.
Arkadij je ispraznio cijeli jedan imaginarni šaržer, ponovo napunio mecima
oružje i nastavio pucati. Nikitin je polako počeo shvaćati smisao te pantomime.
Ispočetka glasno protestirajući, iznenada umukne i uzmičući pred Arkadijevom
golom rukom isprazni mjesto na rubu kreveta. Kao Nikitin iz davnih dana,
kretao se sve brže i brže što je bio bliže vratima.

Početkom ljeta Arkadij je premješten u stari ljetnikovac izvan grada. Osim

gospodarske zgrade s bijelim stupovima na pročelju i velikim dvokrilnim
vratima koja su vodila na terasu, imanju je pripadao i prostran, ostakljen zimski
vrt, kapela koju su sad koristili kao garažu i poput opeka crveno tenisko igralište
na kojem su stražari cijelog dana igrali odbojku. Arkadiju je bilo dopušteno
slobodno kretanje i daleke šetnje, morao se samo točno vraćati na večeru.
U toku prvog tjedna na malu je pistu sletio jednomotorni avion s dvojicom
oficira koji su stigli da nastave saslušavanja, s majorom Pribludom, poštanskom
vrećom i zalihama hrane, kao i svježim mesom i voćem koje se moglo nabaviti
jedino u Moskvi.
 Saslušavanja su se održavala dva puta dnevno u zimskom vrtu u kojem je
stajalo samo još nekoliko velikih kaučukovaca koji su se Arkadiju činili isto
toliko neumjesnima kao i lakaji ili kmetovi. Sjedio je u naslonjaču od bambusa
između oficira koji su vodili saslušavanje. Jedan od njih bio je psihijatar i
njegova su pitanja bila inteligentna i lukava; kao i pri svim saslušavan]ima
vođenim u prijaznoj atmosferi, i tu je u zraku lebdjela ljigava dobrohotnost.
Poslije ručka trećeg dana Arkadij je zatekao Pribludu samog u vrtu. Major
je objesio svoj sako preko naslona vrtne stolice od kovanog željeza i čistio
pištolj. Iznenađeno podignu pogled, kad mu je Arkadij sjeo nasuprot.
– Što je s vama? – upita Arkadij. – Zašto vas ostali puštaju da sjedite tu?
– Moj zadatak nije da vas saslušavam – odgovori Pribluda. Njegove ružne
oči tvrda pogleda postale su za Arkadija jedinim čvrstim uporištem u posljednje
vrijeme, pa čak i pravim olakšanjem poslije prijepodneva provedenog s drugom
dvojicom oficira KGB-a. – Oni su specijalisti koji se razumiju u svoj posao.
– Zašto ste vi onda ovdje?
– Dobrovoljno sam se prijavio.
– Koliko ćete ostati?
– Isto koliko i oficiri zaduženi za saslušavanja.
– Donijeli ste samo jednu čistu košulju, znači da neće dugo trajati –
primijeti Arkadij.
Pribluda kimnu i dalje čisteći svoje oružje. Na suncu se znojio. Nije čak ni
podvinuo rukave; ali je radio toliko pažljivo da nije ni bilo opasnosti da mu ulje
kapne na košulju.
– A koji je vaš zadatak, ako nije saslušavanje? – upita Arkadij.
Pribluda bez riječi sklopi pištolj. Arkadij ga je netremice promatrao.
– Vaš je zadatak da me ubijete, majore. Priznajte, dobrovoljno ste se
prijavili!
– Govorite vrlo lakomisleno o svom životu. – Pribluda počne stavljati
metke u šaržer.
– Samo zato što se vi lakomisleno odnosite prema mom životu. Kako da ja
budem ozbiljan, kad ćete me ubiti čim vam ponestane čistih košulja?
Arkadij nije vjerovao da će ga Pribluda ubiti. Major se doduše dobrovoljno
prijavio za taj zadatak i sigurno bi bio spreman odgovarajuću zapovijed izvršiti
bez oklijevanja, međutim, Arkadij nije vjerovao da će do takve zapovijedi uopće
doći. Kad su sljedećeg jutra ostala dvojica oficira s Pribludom kolima otišla do
piste, Arkadij ih je pješice pratio. Stigao je pravovremeno da vidi kako Pribluda
uzbuđeno nešto govori jednom od oficira koji je već sjedio u avionu. Motor se
upalio i avion je poletio bez njega, a Pribluda se potišteno vratio u kola. Kad je
vozač upitao Arkadija da li se želi vratiti s njima, on je odgovorio da po tako
divnom vremenu više voli pješačiti.
 Arkadij i Pribluda jeli su za jedinim stolom koji je postojao u blagovaonici,
čiji je ostali namještaj bio skriven sablasnim, zaštitnim navlakama. Arkadij je sa
zanimanjem promatrao majora. Čovjek koji treba biti smaknut uvijek sa
zanimanjem promatra svog krvnika, a s obzirom na to da je smaknuće odgođeno
na neodređeno vrijeme, Arkadij je imao prilike da ga temeljito prouči.
– Kako ćete me ustrijeliti? Sprijeda ili straga? U glavu ili u srce?
– U usta – odgovori Pribluda.
– Vani? Ili u kući? Kupaonica se može najlakše očistiti.
Major namršteno natoči čašu limunade. U cijeloj kući alkohol je bio
najstrože zabranjen, i Arkadij je bio jedini koga to nije pogađalo. Stražari su,
nakon što bi cijelog dana igrali odbojku, još do kasno u noć igrali ping-pong da
mogu zaspati.
– Građanine Renko, više niste glavni inspektor, vi ste jedno obično ništa!
Prema tome mogu vam jednostavno narediti da držite jezik za zubima!
– Možemo to i okrenuti, majore. S obzirom na to da sam obično ništa, ne
moram vas više slušati!
Sjetio se kako mu je i Irina jednom prilikom rekla nešto slično. Sve je
uvijek bilo samo pitanje kuta pod kojim se gleda!
– Recite mi majore – upita – da li vas je netko ikad pokušao ubiti?
– Samo vi. – Pribluda odmaknu stolicu i ostavi jelo na stolu.

Zbog svojih frustracija Pribluda je počeo raditi u vrtu. Odjeven samo u

potkošulju, s hlačama podvinutim do koljena plijevio je korov.
– U ovo doba mogu se zasaditi samo još rotkvice, ali čovjek čini što može!
– Kolika vam je norma? – upita Arkadij promatrajući ga s terase. Stisnuo je
oči i pogledom pretražio nebo ne bi li ugledao avion kako se vraća iz Moskve.
– Ovo nije posao nego užitak – odgovori major. – I neću dopustiti da mi ga
vi pokvarite. Evo, pomirišite! – Ispružio je Arkadiju ruku punu tresetne zemlje.
– Na cijelom svijetu nema zemlje koja miriši kao naša.
Nebo je bilo prazno i Arkadij se ponovo zagleda u Pribludu i njegovu šaku
zemlje. Gesta ga je podsjećala na scenu, kad je major u Parku Gorkog pregledao
troje ubijenih. Arkadij se ponovo sjeti i Pribludinih žrtava uz rijeku. Međutim,
sad su bili na ladanju: Arkadij sa svojim ožiljcima od operacije po želucu i
donjem dijelu trupa, a Pribluda sa zemljom i povrtnjakom.
– Našli su Jamskojev novac, zbog toga je sve zastalo – povjeri mu
Pribluda. – Rastavili su njegovu daču na sastavne dijelove i prekopali cijelo
zemljište. Novac su našli u skrovištu ispod barake uz jezero. Jamskoj je
prikupio cijeli imetak, iako mi nije jasno, zašto se toliko trudio. Na što bi uopće
potrošio sav taj novac?
 – Tko zna?
– Ja sam im rekao da ste nedužni. Od početka sam vas smatrao nedužnim.
Fet je potpuno zakazao kao špijun, zato sam i ponosam što sam vjerovao svom
instinktu. Svi su tvrdili da nijedan glavni inspektor nije u stanju završiti istragu,
koju ste vi vodili i navodno završili, usprkos suprotnim nalozima javnog
tužioca. Usprotivio sam se, jer samo ja znam kako ste i mene pokušali uništiti.
Svi ostali su izjavili, da ako je Jamskoj uistinu bio tako korumpiran, kako vi
tvrdite, vi ste mu morali biti partner, pa se cijela stvar može promatrati kao
obračun među zločincima. Ja sam stalno naglašavao da ste vi apsolutno u stanju
uništiti čovjeka bez razumnog razloga. Ja vas barem poznajem! Vi ste farizej
najgore vrste!
– Zašto to mislite?
– Mene nazivate ubojicom, kad izvršavam naređenja. Što se mene tiču ona
dvojica iz zatvora u Vladimiru? Nisam imao ništa protiv njih, nisam ih čak ni
poznavao. Za mene su to bili državni neprijatelji koje sam morao likvidirati. Ne
može se sve na svijetu potpuno legalno srediti, zato nam je i potrebna tajna
služba. Vi ste morali znati, da sam samo izvršavao naređenje. Ali, zbog nekog
vašeg hira, zbog vašeg farizejskog osjećaja nadmoći htjeli ste mi na vrat nabiti
čitav postupak, premda sam samo obavljao svoju dužnost. Zato ste vi gori od
ubojice, vi ste moralni snob! Dobro, što se mene tiče, samo se smijte, ali ipak
morate priznati da postoji razlika između odgovornosti prema obavezama i
čistog egoizma.
– Vjerojatno ste u pravu – potvrdi Arkadij.
– Eto! Znali ste, dakle, da sam samo izvršavao naređenje...
– Ne! Ne naređenje – usprotivi se Arkadij. – Reagirali ste već na šapat.
– Kakve tu razlike ima? Što će se dogoditi sa mnom ako ne izvršim
naređenje?
– Izbacit će vas iz KGB-a, obitelj više neće razgovarati s vama, prijatelji
vas odjednom neće poznavati, nećete se više moći opskrbljivati u specijalnim
prodavaonicama. Vaša će obitelj preseliti u manji stan, djeca više neće prolaziti
na ispitima, bit ćete skinuti s popisa kupaca automobila, nitko vam više neće
vjerovati; a da vi niste ubili onu dvojicu, učinio bi to netko drugi. Što se mene
tiče, ja sam imao loš brak, nemam djece i nikad nisam želio vlastiti automobil.
– Baš sam to mislio!
Arkadij je promatrao bijeli trag mlažnjaka i osluškivao ritmično udaranje
Pribludine lopate. Dok je on živio, i Irina je bila na životu.
– Ako sam nedužan, možda me ipak ne trebate ubiti.
– Nitko nije potpuno nedužan. – Major je kopao dalje.
 Avion je dovozio nove stručnjake za saslušavanja, provijant i čistu odjeću
za Pribludu. Ponekad bi stizali novi oficiri KGB-a, ponekad stari znanci; jedni
su koristili droge, drugi su pokušavali s hipnozom, ali svima je jedno bilo
zajedničko: ostali bi preko noći i sljedećeg jutra ponovo odletjeli. Čim bi oficiri
za saslušavanja nestali iz vidokruga, Pribluda bi i dalje radio u vrtu, a svoj bi
pištolj držao u opasaču obješenom o štap zabijen u zemlju. Iz zemlje su nicale
rotkvice, celer i mrkva u krivudavim nizovima.
– Ljeto će biti suho, to već sad osjećam – objašnjavao je Arkadiju. – Zato
se mora dublje saditi.
Pribluda se psujući vukao za njim, kad bi Arkadij krenuo na jednu od
svojih dugih šetnji.
– Neću pobjeći – obećao je Arkadij. – Časna riječ!
– Ovdje ima močvara. Znaju biti opasne. – Zaustavi se deset metara iza
Arkadija. – Ne znate uvijek gdje smijete stati.
– Nisam konj. Mene ne morate ubiti čim slomim nogu.
Arkadij je prvi put čuo kako se Pribluda smije. Major je bio u pravu. Kad
bi Arkadij krenuo u svoje šetnje, ponekad je još bio toliko pun natrijevog
pentotala da se mogao zaletjeti u prvo drvo, a da ništa ne primijeti. Uvijek je
hodao tako dugo, dok mu na svježem zraku ne bi popustilo djelovanje
posljednje injekcije; onda bi se odmarao u sjeni nekog drveta. Pribluda je
ispočetka uvijek htio sjediti na suncu, bilo mu je potrebno tjedan dana da se
privikne na sjenu.
– Kako čujem, danas vam je posljednji dan. – Pribluda se zlobno isceri. –
Posljednje saslušavanje, posljednja noć. Likvidirat ću vas dok spavate.
Arkadij sklopi oči osluškujući zvukove insekata. Iz tjedna u tjedan bivalo
je sve toplije, a insekti sve glasniji.
– Želite li ovdje biti pokopani? – upita Pribluda. – Hajde, dignite se
napokon. Idemo!
– Zašto jednostavno ne odete u svoj vrt? – Arkadij nije otvarao oči,
nadajući se da će se major pokupiti i otići sam.
– Vi me istinski mrzite – primijeti Pribluda poslije nekoliko trenutaka.
– Nemam vremena za to.
– Nemate vremena? Pa nemate ništa drugo osim vremena!
– Kad sam budan i ne previše drogiran, kad mogu bistro razmišljati, šteta
mi je potrošiti vrijeme razmišljajući o vama.
– Trebali biste razmišljati o meni, jer ja ću vas ubiti.
– Nemojte se uzrujavati, nećete to učiniti.
– Ja se ne uzrujavam! – usprotivi se Pribluda uzrujano. Malo se smirio i
zatim odgovorio: – Godinu dana se tome veselim. Vi ste ludi, Renko!
Zaboravljate čija je riječ ovdje posljednja!
 Arkadij je šutio. Iznad sebe je začuo bojažljivo pobjedonosnu graju cijelog
jata malih ptica koje su uspjele odagnati vranu. Iz činjenice da su iznad kuće
redovno prelijetali kratkodometni avioni tipa »An 24« u pravcu juga, odavna je
zaključio da se nalazi u okrugu na udaljenosti otprilike sat vremena od
aerodroma Domodedova smještenog na rubu Moskve. Kako su svi psihijatri
koji su ga saslušavali dolazili iz KGB-ove klinike Serbski u Moskvi,
pretpostavljao je da se Irina tamo nalazi.
– U redu, a o čemu još razmišljate? – upita ga Pribluda.
– Razmišljam kako prije nikad nisam shvatio, kako se razmišlja. Imam
osjećaj da dok to činim, iznalazim kako se to čini. To je moj osobni dojam. U
svakom slučaju, prvi put u životu nemam osjećaj da izvana upravljaju sa mnom.
– Otvori oči i isceri se.
– Vi ste ludi! – ozbiljno mu reče Pribluda.
Arkadij se dignu i protegnu. – Hoćete li se vratiti svom poslu u vrtu,
majore?
– Pa to i sami znate.
– Recite da ste samo čovjek.
– Što?
– Vratit ćemo se – obeća mu Arkadij. – Recite samo da ste i vi čovjek.
– Ništa ja ne moram učiniti! Kakva je sad to igra? Vi ste poludjeli, Renko;
gadite mi se!
– Zar vam je uistinu tako teško priznati da ste i vi samo čovjek?
Pribluda krene teško aacajući u krug. – Pa znate valjda da to jesam.
– Onda i recite!
– Zbog ovog ću vas ubiti, već samo zbog ovog – prijetio je major. – Ali, da
to napokon obavimo: i ja sam samo čovjek.
– Odlično! – Arkadij se dignu. – Sad se možemo vratiti.

Novi stručnjak za saslušavanja bio je neki moskovski psihijatar koji je

svaku svoju riječ naglašavao nervoznim gestama ruku.
– Reći ću vam kako ja gledam na slučaj – objašnjavao je Arkadiju poslije
saslušavanja. – Poslije svake istinite izjave koju smo čuli od vas i Asanove,
slijedi po jedna laž. Nijedno od vas nije direktno pripadalo kliki Jamskoja i
Osbornea, ali oboje ste s njima bili u indirektnoj vezi, a osim toga postoji i vrlo
snažan odnos između vas dvoje. S obzirom na vaše dugogodišnje iskustvo u
saslušavanju drugih i s obzirom na Irinino dugogodišnje iskustvo vječito
osumnjičene osobe, oboje se nadate da ćete nas zbuniti i prisiliti da se predamo.
Međutim, ta je nada potpuno irealna. Svi zločinci gaje irealne nade. Vi i
Asanova bolujete od patoheterodoksalnog sindroma. Precjenjujete vlastite
sposobnosti. Osjećate se izoliranim od društva. Neprestano oscilirate između
euforije i depresije. Sumnjate u ljude koji vam žele pomoći. Protiv autoriteta
ste, čak i kad ga sami zastupate. Umišljate da za vas postoji iznimka u svakom
pravilu. Potcjenjujete kolektivnu inteligenciju. Nepravda vam se čini kao pravda
i obrnuto. Asanova predstavlja jednoznačan, upravo klasičan slučaj koji se lako
spoznaje i zato lako liječi. Vaš je slučaj mnogo kompliciraniji i stoga opasniji.
Došli ste na svijet s velikim imenom i pozamašnim prednostima. Premda se od
početka sumnjalo da ste politički egoist, ipak ste se popeli do važne pozicije.
Poslije hrabre bitke protiv moćnog pretpostavljenog, upustili ste se s tom ženom
i zajedno s njom pokušali zatajiti važne činjenice. U kojem je odnosu Asanova
prema Osborneu? Što se odigravalo između vas i američkoa tajnog agenta
Williama Kirwilla? Zašto ste pustili Osbornea da odleti? Čuo sam vaše
odgovore. Mislim da mi zdrav dio vašea Ja želi kazati istinu i da bi to uz
odgovarajuću terapiju i učinio. Međutim, ne bi se isplatio cijeli naš trud. Mi
znamo istinu. Daljnja saslušavanja ovakve vrste samo bi još potencirala vaše
patološko precjenjivanje sebe samog. Moramo misliti na dobrobit zajednice.
Zato ću i preporučiti da se na vama statuira egzemplum i to što prije moguće.
Prije nego što odletim natrag u Moskvu, sutra ujutro ćemo se ponovo sastati.
Nemam više pitanja, ali vama će to biti posljednja mogućnost da dopunite svoje
izjave, ako želite. Jeste li me shvatili? U redu, do sutra.

Pribluda je pažljivo ispraznio kantu. Voda je otjecala uskim jarkom do

račvanja gdje se odvajao bočni kanal koji je vodio do niza glavica salate.
Arkadij je čekao, da se bočni kanal napuni vodom prije nego što ga je začepio
šakom zemlje, a zatim na koljenima otpuzao do sljedećeg račvanja. Tako su
zajednički natopili sve gredice. – Baš kao navodnjavanje uz Nil – primijeti s
divljenjem.
– Ma, zemlja je presuha. Tuce kanti za vrt ove veličine? – Pribluda
odmahnu glavom. – Premalo za ovakvu sušu.
– Privatni poljoprivredni sektor Komiteta za državnu sigurnost nikad neće
patiti zbog suše, u to sam uvjeren.
– Samo se vi smijte! Ja sam odrastao u kolhozu. Suša je gadna stvar i
osjećam da nam predstoji dugo razdoblje bez kiše. Priznajem da sam pristupio
armiji samo zato da se maknem iz kolhoza, ali u dnu duše uvijek ću ostati
seljačko dijete. Čovjek ne mora ni razmišljati; suša se već unaprijed jasno osjeti.
– Kako?
– Danima vam je grlo suho, jer je zrak suh. Osim toga ima i drugih
znakova.
– Na primjer?
– Zemlja je poput bubnja. Što se događa, kad se koža na bubnju pregrije i
sasuši? Glasnije odzvanja. Tako je i sa zemljom. Slušajte samo! – Pribluda udari
desnom nogom. – Zvuči već prilično šuplje, jer vodostaj opada. – Glasno je
toptao nogama između kanti, uživajući da nekog može zabaviti i udarajući sve
glasnije što se Arkadij jače smijao. – To je staro seljačko pravilo. Čujete li
zemlju? Osjećate li kako vam je suho grlo? A sigurno ste mislili kako vi
kozmopoliti sve znate! – Pribluda se nezgrapno okrenu, spotakne i široko se
smijući opruzi po zemlji.
Arkadij ga dignu. – Vi biste trebali psihijatru, majore, a ne ja.
Pribluda se naglo uozbilji. – Vrijeme za vašu posljednju seansu – primijeti.
– Nećete otići?
– Ne.
– Onda moram ja. – Major je izbjegavao Arkadijev pogled. Odjene
košulju, spusti nogavice, obrisa cipele i navuče sako. Obojica su u istom
trenutku pogledala prema njegovom pištolju koji je još uvijek visio na štapu
zabijenom u sredini navodnjenog vrta.
– Donijet ću vam ga – reče Arkadij.
– Ne, sam ću ga uzeti.
– Gluposti! Vi ste već obuli cipele, a ja sam još bos.
Premda je Pribluda ispružio ruku da ga zadrži, Arkadij je već gacao po
blatu da dohvati leđni opasač s pištoljem. Major ga je promatrao zagrižljivo
šuteći. Kad mu je Arkadij predao pištolj, Pribluda opasačem zamahnu da ga
udari u glavu. – Ne dotičite moj pištolj! – Problijedio je od bijesa. – Zar ne
vidite što se ovdje događa? Zar vi uistinu ništa ne vidite?

Arkadij i Pribluda više nisu radili u vrtu i povrće se osušilo, jer se sva voda
strogo racionirala. Ispod plavog neba bez ijednog oblačka povrće je uvenulo i
prijevremeno požutjelo. U kući su sva vrata i svi prozori bili širom razjapljeni
kako bi makar i samo povremeno ušao slabašan dašak vjetra.
Došla je Zoja. Bila je tanja i djelovala izmučeno, iako se osmjehivala.
– Sutkinja nam je savjetovala da pokušamo iznova – objasni Arkadiju. –
Rekla je da još ništa nije konačno, ako promijenim mišjenje.
– A u vezi čega ćeš promijeniti mišljenje?
Sjedila je uz prozor mašući maramicom kao da je lepeza. Čak je i njezina
djevojačka, plava pletenica djelovala tanje, starije; sličila je na periku, pomislio
je.
– Imali smo samo probleme – nastavi Zoja.
– Hm.
– Možda sam ja kriva.
Arkadij se osmjehnu. Zojino priznanje zvučalo je tako službeno kao da
neki birokrat govori o sitnom prestrukturavanju u svojoj radnoj organizaciji.
– Izgledaš bolje nego što sam očekivala – reče mu.
 – Da, ovdje vani čovjek može samo ozdraviti. Već me dva tjedna nisu
saslušavali. Pitam se što će biti dalje sa mnom.
– U Moskvi je jako vruće. Zapravo si vrlo sretan da možeš biti ovdje, izvan
grada.
Zoja mu objasni da je saznala kako on može dobiti zgodno radno mjesto u
lijepom malom gradu, jer povratak u Moskvu naravno ne dolazi u obzir. Možda
kao nastavnik. Mogli bi predavati na istoj školi. Osim toga je možda bilo
vrijeme da razmišljaju o osnivanju obitelji. Zoja je čak govorila o tome, kako se
sprema da uskoro dođe u duži posjet.
– Ne – odbi Arkadij. – Nismo više oženjeni i ne marimo više jedno za
drugo. Ja tebe u svakom slučaju više ne volim. Ne osjećam se čak ni
odgovornim za tvoj razvoj u toku našeg braka.
Zoja presta mahati maramicom i zabulji se u prazno. Ruke su joj mirno
ležale u krilu. Kako je smršavjela i izgubila svu punačnost, njezini su se
gimnastičarski mišići jače uočavali.
– Voliš neku drugu ženu? – Pitanje je bilo previše očito.
– Zojice, bila si u pravu, kad si me napustila i ja bih ti savjetovao da me i
dalje izbjegavaš u što širem luku. Ne želim ti ništa loše.
– Ne želiš mi ništa loše? – Izgledala je kao da se napokon trgla iz svoje
ravnodušnosti i uzrujano ponovi njegovu izjavu sa sarkastičnim prizvukom u
glasu. – Ti meni ne želiš ništa loše? Da li je tebi uopće jasno što si mi učinio?
Schmidt me je ostavio. Zatražio je premještaj u drugu školu, tko bi mu to mogao
i zamjeriti? Oduzeli su mi partijsku knjižicu; ne znam da li ću je ikad dobiti
natrag. Uništio si mi život, kao što si već prvog dana odlučio. Zar možda misliš
da sam došla ovamo, jer sam to ja željela?
– Ne. Ne mislim. Na izvjestan način si oduvijek bila prilično iskrena, tako
da me uistinu zaprepastilo kad sam te ugledao.
Zoja pritisnu ruke skupljene u pesnicu na oči i tako jako stisnu usne da su
djelovale blijedo i beskrvno. Trenutak kasnije spusti ruke i pokuša se
osmijehnuti. Oči su joj bile vlažne od suza kad je nastavila govoriti. – Među
nama je došlo samo do obične bračne svađe. Nisam imala dovoljno
razumijevanja. Moramo početi iznova.
– Nemoj, molim te nemoj.
Posegnula je za njegovom rukom. Zaboravio je kako su joj prsti žuljeviti
od vježbanja na spravama. – Odavna nismo spavali zajedno – prošaptala je. –
Mogla bih prenoćiti kod tebe.
– Molim te nemoj. – Arkadij strese njezinu ruku.
– Svinjo prokleta! – Izgrebe mu ruku.
Zoja se prije večere vratila avionom u Moskvu. Doživljaj da se žena koja je
nekad bila njegova žena toliko ponizila pred njim, duboko je potresao i
deprimirao Arkadija.
 Te se noći probudio s užasnom čežnjom za Irinom. Soba mu je bila poput
crnog okvira za prozor pun zvijezda. Arkadij je gol stajao uz prozor i gledao u
nebo kao da između poznatih konstelacija vidi njezinu sliku.
Proteklih je mjeseci ubio sve osjećaje u sebi, da se u tako umrtvljenom i
otupljenom stanju bolje suprotstavi svim pitanjima beskonačnih saslušavanja. A
sad mu se činilo da vidi Irininu sliku i ponovo je oživio – barem za tu jednu noć.

Požari u močvari počeli su sljedećeg mjeseca. Na sjeveru je nebo danima

bilo zastrto crvenkastim sivilom. Jednog je poslijepodneva avion s njihovim
provijantom morao okrenuti prije nego što je sletio, a sljedećeg se jutra na
južnom horizontu ukazala dimna zavjesa. Stiglo je vozilo za gašenje požara s
vatrogasnom ekipom koja je u svojoj zaštitnoj odjeći podsjećala na
srednjovjekovne vojnike. Vatrogasni kapetan naredio je da se kuća isprazni.
Evakuacija u Moskvu nije više dolazila u obzir; ceste su bile odsječene ili
blokirane, a stanovništvo je moralo na prisilne akcije gašenja vatre.
Borba protiv požara nalikovala je malom ratu. Samo 30 kilometara dalje od
kuće okupila se vojska od nekoliko stotina vatrogasaca, inženjeraca i
»dobrovoljaca« koji su se kao pješadija brinuli za vatrogasna vozila, bagere i
strojeve za raščišćavanje. Njihova kućna grupacija – Arkadij. Pribluda i
otprilike 20 stražara, tvorila je prvu borbenu liniju s lopatama.
Međutim, čim su prešli prvo sagorjelo strnište linija se raspala. Vjetar je
promijenio smjer i muškarcima je u susret kuljao oštar dim, tako da su se
kašljući i gušeći razbježali na sve strane. Ljudi su zajedno s čitavim voznim
parkom propadali u stare jarke, preostale od prijašnjih akcija gašenja požara.
Pomoćnici u nagorjeloj odjeći pokušavali su se skloniti u sigurnost i nastao je
neopisiv kaos. Od muškaraca s kojima je krenuo, Arkadij je raspoznavao još
samo Pribludu.
Požar je bio nepredvidiv. Jedan bi se grm samo polako rasplamsavao dok
bi drugi za tili čas buknuo poput baklje. Najveća opasnost, međutim, prijetila je
od podzemnog požara sumpora u tresetu. U međuvremenu je Arkadij spoznao
da se nalaze u blizini grada Šature. Tamo je poslije Oktobarske revolucije
izgrađena prva termoelektrana – koju su ložili tresetom. Treset je ispod zemlje
gorio i tamo, gdje je površinski požar naoko bio ugašen.
Jedan je bager propao kroz tanki sloj zemlje, ispod koje je užaren treset
stvorio šupljinu, i oslobodio oblak metana koji je poput bombe detonirao
između ekipa za gašenje. Od vrućine je ljudima zastajao dah. Svi su muškarci
iskašljavali pepeo i krv. Iznad njih prelijetali su helikopteri i ispuštali velike
količine vode za gašenje, koja je prouzrokovala nove oblake dima i pare. Ljudi
su se suznih očiju, zaslijepljeni dimom držali za opasače i tvorili lance.
Požar se morao suzbiti, međutim, tresetišta su bila prevelika, a sve
površinsko raščišćavanje terena ostajalo je beskorisno protiv neprijatelja koji je
napadao ispod zemlje. Arkadij nije znao na koju stranu da se okrene. Sa svih
strana dopirali su uspaničeni krici iz neprozirnog, gustog dima. Jedan jarak
završavao je kod rasplamsalog stroja za raščišćavanje; lopate su ležale naokolo
kako su ih ljudi odbacili. Pribluda je lica čađava od dima čučao na zemlji i
iscrpljeno dahtao. Posljednjim snagama držao je još pištolj u ruci, a glas mu je
bio tako tih da se Arkadij morao žestoko napregnuti da bi ga razumio.
– Gubi se! – ogorčeno mu dobaci Pribluda. – Požuri da spasiš kožu. Ovo je
tvoja velika šansa. Ako i sam ne izgoriš, možeš nekom bijedniku oduzeti
dokumente. Ovo je prilika na koju si čekao. Samo, mi ćemo te ipak uhvatiti; ja
bih te inače sad ubio, da nisam u to siguran.
– A što ćeš ti? – upita Arkadij.
– Nisam tako glup da se ovdje spržim. Nisam ja kukavica.
Kad je vjetar iznova okrenuo, u susret su im počele stizati visoke dimne
zavjese. Arkadij je oduvijek smatrao da ga Pribluda neće ustrijeliti, zar da sad
strada u požaru? Pa, ipak bi to bila prirodna smrt, bez devet grama olova u
potiljku iz nečijeg pištolja.
– Bježi! – Pribluda se zakašlja.
Arkadij povuče majora uvis i spasilačkim ga pokretom prebaci preko
ramena. Nije mogao vidjeti ni stroj za raščišćavanje ni drveće ni sunce. Okrenu
ulijevo, gdje je posljednji put primijetio još jedinu mogućnost bijega.
Teturajući pod Pribludinom težinom i spotičući se o sagorjele ostatke
žbunja, uskoro više nije bio u stanju ocijeniti da li ide naprijed ili se kreće u
krugu – samo je znao, da će obojica umrijeti ako se zaustavi. Kad je dim postao
toliko gust da je Arkadij morao potpuno zatvoriti oči, prisilio se da učini
dvadeset koraka, pa još dvadeset, zatim deset i napokon pet. Pri pretposljednjem
koraku spotaknu se i pade u jarak, otprilike čovječje visine, do gležnja napunjen
mješavinom slane i slatke vode. Neposredno iznad plitke vode donekle se
moglo disati. Pribludino je lice poplavjelo, a usta su mu bila ljubičasta. Arkadij
ga u vodi okrenu na leđa, kleknu na njega i stade mu upumpavati zrak u pluća.
Pribluda je došao malo k sebi, ali je vrućina postajala sve nepodnošljivijom.
Arkadij sa je vukao duž jarka. Užaren je pepeo padao po njima, spaljivao
im kosu i za sobom ostavljao rupe na njihovim košuljama. Tada se jarak počeo
malo uspinjati i činilo se da je došao kraj. Arkadij u prvom trenutku pomisli da
se nalaze na istom mjestu odakle su i krenuli u akciju gašenja požara. Međutim,
tada ugleda da su bageri, vatrogasna vozila i strojevi za raščišćavanje crni i
izgoreni, i da se u blizini strojeva nalaze mrtvaci koji su još dan prije morali
stradati u požaru. Dvojici među mrtvima za pojasom su visile još netaknute
pljoske s vodom. Arkadij ih obje skine. Razdera svoju košulju i omota
Pribludino i svoje lice komadima namočenog platna. Vukao ga je dalje od
gustog dima koji ih ie sustizao.
Arkadij se spotaknu i bio bi se srušio u jarak, da ga Pribluda došavši k sebi
nije čvrsto prihvatio za ruku. Povlačili su se dalje preko užarenih tresetišta,
prolazeći uz bezbrojne mrtvace, žrtve rata o kojem će javnost saznati samo ono
što novine budu objavile: da je vjetar u Moskvu donio užareni pepeo, nakon
požara u močvarama.
Napokon su stigli do palisade od nagorjelih balvana. – Ne možemo dalje,
dim je svuda naokolo. – Pribluda se osvrnu po mraku. – Zašto si nas doveo
ovamo? Stabla opet počinju gorjeti.
– To više nije dim, to je noć, a tamo gore su zvijezde – odgovori Arkadij. –
Spašeni smo.

Kuća je ostala pošteđena od požara. Nekoliko dana kasnije počeli su

pljuskovi koji su nalikovali općem potopu i ugasili požar u močvari. Poslije
toga su stražari ponovo igrali odbojku, a avion je stizao sa svježim provijantom,
čak i sladoledom. Avion je dopremio i saveznog javnog tužioca koji nije skidao
kišni ogrtač. Pognute glave, ruku skrštenih na leđima razgovarao je s
Arkadijem.
– Zahtijevate da se naš cjelokupni pravosudni sistem orijentira prema
vama. A pri tom ste samo pojedinac, obični glavni inspektor, i to ne osobito
važan. Usprkos tome svi se razumni argumenti i prijateljsko uvjeravanje
odbijaju o vas. Znamo da je Asanova surađivala s američkim agentom
Osborneom i izdajicama Borodinom i Davidovom. Znamo također da ste odbili
da nam pružite informacije o Asanovoj i vašoj vezi s njom. Glavni inspektor
koji to svjesno čini pljuje svojoj domovini u lice. Pripazite što činite, da nas ne
biste doživjeli bijesne!
Sljedećeg dana ponovo je stigao psihijatar iz klinike Serbski. Nije ni
pokušavao Arkadija analizirati nego se povukao s Pribludom u nekadašnji
povrtnjak. Arkadij ih je promatrao s prozora prvog kata. Liječnik je nešto
sugestivno objašnjavao Pribludi, diskutirao s njim i napokon čini se inzistirao na
nečem. Otvorio je kovčežić za spise u kome je ležala velika injekcija, strpao ju
majoru u ruke i otišao u kola koja su ga prevezla na pistu. Pribluda je nestao iza
kuće.
Poslije podne je major zakucao na vrata Arkadijeve sobe i pozvao ga da s
njim traži gljive. Usprkos vrućini nosio je sako i dvije velike krpe u koje će
umotati gljive.
Manje od pola sata daleko od kuće nalazila se šumica koju je požar začudo
poštedio. Tamo su poslije kiše iz zemlje nikli trava, cvijeće i tako reći preko
noći gljive. Mnoga od stabala bili su više od sto godina stari hrastovi s deblima
obraslim mahovinom i bogato razgranatim krošnjama koje su tvorile zeleni svod
lišća iznad šumskog tla.
Dok je Pribluda zadovoljno skupljao gljive, Arkadij je promatrao njegovo
nisko čelo, kosu koja je već sijedjela, čvornat, debeli nos, bradavicu na bradi,
njegovo nabijeno tijelo kratkih ruku u loše krojenom sakou, ispod kojeg se
ocrtavao leđni opasač s pištoljem. U šumi se spustio mrak, prije nego što je
Arkadij primijetio da su propustili večeru.
– Ništa zato – odgovori Pribluda dobro raspoložen. – Zato ćemo sutra imati
gozbu s gljivama. Evo, pogledaj što sam našao! – Otvori krpu i pokazujući
Arkadiju razne gljive objasni mu na koji se način najbolje pripremaju. – Da
vidim što si ti našao!
Arkadij odmota krpu i pokaže Pribludi svoj plijen: vitke, zelenkastobijele
gljive.
Pribluda ustupnu. – Ali to su samo otrovne gljive! Jesi li poludio?
– Liječnik ti je dao nalog da me ubiješ – primijeti Arkadij. – Na putu
dovde to nisi učinio, hoćeš li na povratku? Ili ćeš pričekati dok padne noć? Što
si odabrao: metak u glavu ili iglu u ruku? Zašto ne bi bile otrovne gljive?
– Prestani!
– Neće biti nikakve gozbe sutra. Sutra sam mrtav.
– Nije mi prenio nikakvo naređenje. Samo prijedlog.
– On je oficir KGB-a?
– Samo je major, kao i ja.
– Dao ti je kovčežić za spise.
– Zakopao sam ga. To nije moj način.
– Način ne igra ulogu. Prijedlog te vrste ravan je naređenju.
– Tražio sam pismeno naređenje.
– Ti!
– Da, ja – prkosno odgovori Pribluda. – Ti mi valjda vjeruješ?
– U redu, onda će pismeno naređenje stići sutra i ti ćeš me ipak ubiti. Što
se tu mijenja za mene?
– Imam osjećaj da ta odluka ni u kom slučaju nije donesena jednoglasno.
Liječnik je preduhitrio cijelu stvar. Zahtijevam jasno, pismeno naređenje. Ja
nisam ubojica. Čovjek sam isto koliko i ti. – Pribluda nogom odgurne otrovne
gljive. – Da, uistinu jesam.
Na povratku je Pribluda izgledao nesretnije od Arkadija koji je duboko
udisao punim plućima kao da pokušava upiti noć u sebe. Arkadij je razmišljao o
svom starom neprijatelju koji je potpuno nijemo i tužno gacao uz njega.
Pribluda će ga ustrijeliti, čim stigne pismeno naređenje, međutim, riskirao je da
ne posluša odmah prvi prijedlog. Za nekog osuđenog na smrt to je bilo malo, ali
za čovjeka poput Priblude to je značilo mnogo, jer je takav stav morao naškoditi
njegovoj karijeri.
– Tamo je Venera. – Arkadij pokaza svijetlu zvijezdu na horizontu. Okrene
se prema svom pratiocu. – Ti potječeš sa sela. Morao bi poznavati zvijezde.
– Nije sad vrijeme da se igramo zvjezdoznanaca.
 – Tamo gore je Kefej – Arkadij pokaza prema sjeveru. – Uz njega
Kasiopeja i Andromeda, koso ispod Perzej. Savršena noć! – Okrene se. – A
tamo gore su tri slike: labud, lira i orao.
– Trebao si postati astronom.
– Nekad sam to i želio.
Poslije su još neko vrijeme šutke hodali jedan uz drugog. Ispod nogu im je
pucketalo, kad su prelazili preko spaljenih polja, poslije je opet šuškalo, kad bi
gazili kroz visoku travu. Ispred njih se ukaže kuća u žućkastom odsjaju. Arkadij
prepozna stražare kako se s džepnim svjetiljkama i oružjem razlijeću u svim
pravcima. Jednom rukom zasjeni pogled od tog svjetla da bi bolje promotrio
noćno nebo.
– Svi smo počeli napuštati svoju uobičajenu putanju. U tome smo svi
jednaki. Netko tjera mene, ja tjeram tebe, koga ti tjeraš?
– Moraš mi odgovoriti na jedno pitanje – reče Pribluda. – Pretpostavimo da
smo se prije godinu dana poznavali tako dobro kao sad, da li bi me svejedno
pokušao uloviti?
– Zbog one dvojice?
– Da. – Pribluda je upitno zurio u Arkadija.
Arkadij je začuo povike, iako su glasovi stražara bili previše udaljeni, a da
bi razabrao što viču. Njemu je vlastita šutnja postajala neugodnom, Pribludi
nepodnošljivom. Major napokon sam odgovori na svoje pitanje. – Možda ja to
ne bih ni učinio – reče tiho – da smo već tada bili prijatelji.
Arkadij se okrenu prema zvuku koraka koji su se približavali i stisnu oči
kad mu snop svjetlosti džepne svjetiljke preleti preko lica.
– Moguće je sve – odgovori Pribludi.
Već po staroj navici stražar obori Arkadija kundakom na zemlju.
– Imate posjet, druže majore – obrati se drugi stražar Pribludi. – Situacija
se, čini se, promijenila.

U novembru su Arkadija avionom prebacili u Lenjingrad i odveli u zgradu

koja je izgledala poput ogromnog muzeja, ali je zapravo bila Palača krzna.
Uveli su ga u amfiteatralnu dvoranu u kojoj su se nizovi sjedala kaskadno
uzdizali do vrha, kojim se provlačio hodnik s bijelim stupovima. Na pozornici
su za dugačkim stolom sjedila petorica oficira KGB-a: jedan general i četiri
pukovnika. Čitava Palača krzna zaudarala je na lešine.
General mu se obrati s ironičnim prizvukom u glasu. – Koliko sam čuo,
ovdje je riječ o ljubavnoj priči. – Uzdahnuo je. – Jednostavan slučaj državnih
interesa bio bi mi iskreno govoreći draži. Svake godine ovamo dolaze ljudi iz
svih mogućih zemalja, Arkadije Vasiljeviču, da sjedeći u ovoj dvorani potroše
sedamdeset milijuna dolara za ruska krzna. Sovjetski Savez je najveći izvoznik
krzna na svijetu. To smo oduvijek i bili. Našu vodeću poziciju ne zahvaljujemo
nerčevima koji su slabiji od američkih, ni luksevima kojih imamo premalo, ni
našim karakulskim ovcama, koje su u krajnjoj liniji ipak samo ovce, da ne
kažem janjeći zobunci, ne, nego isključivo ruskim samurima. Samurovina je
skupocjenija od zlata. I kako bi sad sovjetska vlada po vašem mišljenju trebala
reagirati na gubitak samurskog monopola koji nam prijeti?
– Osborne ima samo šest samura – odgovori Arkadij.
– Čudim se, i to se već mjesecima čudim, kako malo znate. Pitam se samo
kako to da je vašom krivicom ubijeno toliko ljudi, moskovski javni tužilac,
Nijemac Unmann, suradnici državne službe sigurnosti, a da vi ne znate više? –
General zamišljeno protrlja čelo. – Šest samura, kažete? Uz pomoć šefa jednog
odjela u Ministarstvu za vanjsku trgovinu, Jevgenija Mendela, ustanovili smo da
je njegov pokojni otac, zamjenik ministra za trgovinu, već prije pet godina
pomogao Amerikancu Osborneu da iz zemlje iznese sedam samura. Tom
prilikom riječ je bila samo o običnim samurima iz kolektiva za uzgoj u okolici
Moskve. Mendelovi su vjerovali da Osborne na taj način neće moći uzgojiti
krzna visoke kvalitete. Mladi Mendel se nikad ne bi usudio pomoći Amerikancu
da se dočepa barguzinskih samura. U to se zaklinjao, a ja sam sklon povjerovati
da je govorio istinu.
– Gdje je sad Jevgenij Mendel?
– Počinio je samoubojstvo. Bio je vrlo slab i labilan čovjek. Međutim,
ključni problem je da je Osborne već prije pet godina posjedovao sedam samura
prosječne kvalitete. Ako čak i s velikom rezervom računamo, moramo
pretpostaviti pedeset posto priliva godišnje, tako da bi sad mogao imati
pedesetak samura. Uz pomoć Sibirca Kostje Borodina nabavio je daljnjih šest
životinja. Barguzinskih mužjaka. Uz istu kvotu razmnažanja Osborne će za pet
godina imati više od dvjesta prvoklasnih samura, a za deset godina vise od dvije
tisuće. Time bi tradicionalni, povijesni ruski monopol na samurovinu bio
ukinut. Građanine Renko, što mislite, zašto ste još na životu?
– Da li je Irina Asanova još živa?
– Da.
Arkadij iznenada shvati što se dogodilo. Nije se više morao vraćati u
ladanjsku kuću. I neće biti ubijen. – Znači da vam možemo koristiti – primijeti.
– Ne samo koristiti. Trenutno čak ovisimo o vama.
– Gdje je sad?
– Volite li putovanja? – upita general, ne odgovarajući mu na pitanje. –
Jeste li ikad željeli vidjeti Ameriku?
 NEW YORK

Wesley je bio mlad i visok, prorijeđene kose i lica koje je nalikovalo

uglačanom oblutku. S lica mu nije silazio bljedunjavo prijazan izraz koji nije
ništa govorio. Bio je odjeven u nenametljivo tamnoplavo odijelo s prslukom.
Wesleyjev dah, obrazi i pazusi mirisali su po limunu i menti. Za vrijeme čitavog
leta sjedio je prekriženih nogu, pušio lulu i na Arkadijeva pitanja odgovarao s
jedva malo više od neartikuliranog graktanja. Wesley je u sebi imao nešto
bespomoćno i nezrelo što je neodoljivo podsjećalo na tele.
Dvojica muškaraca imala su cijeli red sjedala u avionu samo za sebe.
Ostali putnici većinom su bili »zaslužni umjetnici«: muzičari na turneji po
Americi, koji su diskutirali o satovima i parfemima što su ih kupili prilikom
slijetanja u Parizu. Arkadij tamo nije smio napustiti avion.
– Razumijete li riječ »odgovornost«? – upita Wesley na engleskom.
Putnici su se okupljali uz prozore s jedne strane aviona, kad se pod njima
ukazala zemlja, između tamnih polja isprepletena mreža cesta.
– Da li to znači da mi želite pomoći? – upita Arkadij.
– To znači da je ovo akcija FBI-a – ozbiljno odgovori Wesley, kao da će
sljedećeg trenutka Arkadiju ponuditi nešto na prodaju. – To znači da smo mi
odgovorni za vas.
– Kome odgovorni?
Unutrašnjost aviona ispuni atmosfera djetinjeg uzbuđenja, kad su nadletjeli
prvo američko mjesto. Činilo se da je riječ o čisto automobilskom gradu.
Automobili su zakrčivali ulice ili bili parkirani uz kuće i djelovali preglomazno
za normalne potrebe.
– Drago mi je da ste postavili to pitanje. – Wesley istrese pepeo iz lule. –
Postupak oko izručivanja uvijek je vrlo složen, osobito između Sjedinjenih
Država i Sovjetskog Saveza. Ni u kom slučaju nam ne trebaju još i dodatne
komplikacije. Znate li što znači »komplikacije«?
Oštar kut pod kojim jc avion spuštajući se zaokrenuo, izazvao je iluziju
povećanja brzine. Pojavila se široka auto-cesta, beskrajni niz svjetlosnih signala,
automobilskih farova i crvenih stražnjih svjetala, i ubrzo se izgubila u
zamršenom spletu sličnih cesta. Činilo se nevjerojatnim da postoje tolike tako
široke auto-ceste. Kamo su sve one vodile? Koliko je automobila moralo tu
postojati? Činilo se da je cjelokupno stanovništvo ispod njih na putu ili se
preseljava ili prazni svoje dotadašnje nastambe.
 – U Sovjetskom Savezu je komplikacija sve što se ne želi – odgovori
Arkadij.
– U nas također.
Nizovi svjetala vodili su do kupovnih centara, glavnih ulica i marina.
RASPRODAJA U POVODU ŽETVENIH SVEČANOSTI! Stajalo je na
ogromnoj, osvijetljenoj reklami. Avion se sve više spuštao nad nastanjena
područja. Pojavili su se jarko osvijetljeni stadioni prekriveni travom otrovno-
zelene boje. Plavi pravokutnici u vrtovima bili su prazni bazeni. Prvi jasno
prepoznatljiv Amerikanac stajao je pred osvijetljenim kućnim vratima i gledao u
avion.
– Ispričat ću vam nešto o komplikaciji koja nam ni u kom slučaju ne treba
– reče Wesley. – Vi nećete prebjeći. Da je ova stvar pothvat KGB-a, mogli biste
prebjeći. Došli biste k nama i mi bismo vam drage volje odobrili azil. Svi ostali
u ovom avionu, na primjer, mogu dobiti azil ako žele.
– A što, ako oni recimo ne žele azil, a ja želim?
– Oni ga mogu dobiti, a vi ne – odgovori Wesley.
Arkadij osjeti podrhtavanje, dok je avion izbacivao kotače. Pomno je
promatrao Wesleya tražeći u njegovom osmijehu makar i trag humora. – Vi se
šalite – predloži.
– Ni u kom slučaju! – odgovori Wesley ozbiljno. – Pokušat ću vam
objasniti zakonsku stranu stvari. Prije nego se bilo kojoj izbjeglici dopusti da
ostane u Sjedinjenim Državama, naš ured prouči njegov dosje. Već smo se
pozabavili vašim slučajem i zaključili da vi ne možete ostati.
Arkadij je imao osjećaj da ne razumije potpuno jezik. – Ali, ja nisam ni
pokušao prebjeći!
– U tom će slučaju naš ured biti sretan da preuzme odgovornost za vas –
odgovori Wesley. – Dok ne pokušate prebjeći.
Arkadij ispitujući pogleda agenta FBI-a. Lice mu je djelovalo potpuno
ljudski: obrve, vjeđe, usta izgledali su i micali se kao i u običnih ljudi, ali je
Arkadij pretpostavljao da se moždane vijuge u lubanji njegovog sugovornika
sastoje od pravilnih, identično svinutih spirala.
– Možete naravno prebjeći, ali samo k nama – objašnjavao mu je Wesley.
– Ukoliko se obratite bilo kojoj drugoj instanci, prebacit će vas opet nama. A mi
ćemo vas, naravno, smjesta vratiti u Sovjetski Savez. S obzirom na to dakle, da
vas u svakom slučaju imamo u ruci, mislim da nema puno smisla ni pokušavati
prebjeći, zar ne?
Avion nadleti niz ružnih stambenih zgrada koje su pri jarkom svjetlu ulične
rasvjete djelovale još ružnije. Zatim su u velikom luku zaokrenuli iznad jednog
zaljeva ostavljajući zgrade iza sebe. Poslije nekoliko trenutaka pred njima se iz
mraka iznenada uzdigne otok svjetala. Iz vode su stršile tisuće osvijetljenih
tornjeva čiji su prozori bliještali poput zvijezda. Uživajući u pogledu putnici
uzdahnuše od olakšanja i zadivljenosti.
– Drugim riječima, vi mi ne želite pomoći – primijeti Arkadij.
– Ne, naravno da ćemo vam pomoći! Na svaki način na koji možemo –
odgovori Wesley.
Duž prozora promicala su kontrolna svjetla na pisti. Avion prizemlji i
otkotrlja se do terminala Pan-Ama. U središnjem hodniku unutrašnjosti aviona
gurali su se muzičari sa svojim instrumentima i torbama punim poklona i
namirnica, spremajući se da što prije izađu. Prolazeći uz Arkadija i Wesleya
nitko ih nije ni pogledao, kao da se ni pogledom nisu željeli zaraziti.
Kad su se iskrcali svi putnici, na stražnja je vrata ušlo čistačko osoblje.
Wesley s Arkadijem siđe niz stepenice za posadu i izvede ga ispod još uvijek
bučnih Iljušinovih motora. Zar će se odmah vratiti u Moskvu? upita se Arkadij.
Wesley ga gurnu u stranu i pokaže prema limuzini koja im je preko piste
dolazila u susret.
Nisu morali proći američku carinsku kontrolu. Kola su odmah krenula
prema jednom od izlaza s aerodroma i uključila se u gust promet na auto-cesti.
– Sklopiti smo prešutni sporazum s vašim ljudima. – Wesley se sjedeći uz
Arkadija na stražnjem sjedalu udobno zavali u naslon.
– Mojim ljudima?
– Sa KGB-om.
– Ali ja nisam oficir KGB-a.
– KGB je također izjavio da niste njihov čovjek. Drugo nismo ni očekivali.
Uz rub ceste nalazili su se napušteni automobili. I to ne nedavno ostavljeni
nego olupine koje su podsjećale na skršena vozila iz prošlih ratova. Na jednom
je pisalo »Sloboda za Puerto Rico«. Višetračnom cestom vozile su stotine
različitih automobilskih tipova i boja. Pred njima je bliještila ista osvijetljena
silueta grada koju je Arkadij vidio i iz aviona.
– O čemu je riječ u vašem prešutnom sporazumu s KGB-om? – upita
Arkadij.
– Složili smo se da ovo ostaje akcija FBI-a, dokle god vi ne pokušate
prebjeći.
– Razumijem. Mislite da radim za KGB, jer to druga strana poriče.
– Što bi drugo oni i rekli?
– A što bi se promijenilo, kad biste se uvjerili da nisam oficir KGB-a?
– Sve! Bilo bi istina ono što KGB tvrdi za vas.
– A što tvrdi?
– Da ste osuđeni zbog ubojstva.
– Nikad nije došlo do rasprave.
– To nitko nije ni tvrdio. Jeste li ubili nekog? – upita Wesley.
 – Jesam.
– Savezni zakon o imigraciji u Sjedinjene Države zabranjuje prihvaćanje
zločinaca. Zakonske odredbe su vrlo stroge u tom pogledu. Osim, ako niste
ilegalni imigrant. Mi sigurno ne bismo mogli nekog zadržati tko dođe u naš ured
i predstavi se kao ubojica.
Wesley kimnu Arkadiju kao da ga želi ohrabriti za daljnja pitanja,
međutim, Arkadij je šutio. Kola uđoše u tunel. Pri zelenkastom svjetlu tunelske
rasvjete policajci su iz umrljanih staklenih kabina promatrali beskrajnu struju
vozila. Napokon su izašli iz tunela: u ulice koje su bile uže nego što je Arkadij
očekivao i tako duboko dolje ispod jarkog svjetla bliještećih reklama, da je
nastajao zbunjujući dojam kao da se nalaze ispod vodene površine.
– Želio sam vam samo raščlaniti vašu situaciju – napokon reče Wesley. –
Niste legalno ovdje. Ali niste ni ilegalno ovdje, jer tada biste imali stanovita
prava. Vi uopće niste ovdje i ne možete dokazati suprotno. Znam da to zvuči
suludo, ali tako izgleda pravna strana vaše situacije. Inače, tako su htjeli i vaši.
Ukoliko imate pritužbi, morate se obratiti KGB-u.
– Hoću li sresti oficire KGB-a?
– Ne, dok ja to mogu spriječiti.
Kola su se zaustavila na uglu 29. ulice i Madison avenije pred velikodušno
ostakljenim ulazom u hotel. Imitacije baklji osvjetljavale su markizu s natpisom
THE BARCELONA. Wesley pruži Arkadiju ključ sobe, na čijem je privjesku
pisalo isto ime hotela, ali ga ipak još trenutak zadrži kad Arkadij posegnu za
njim. – Broj na privjesku pripada njezinoj sobi – reče i ispusti ključ. – Mislim
da ste vrlo sretan čovjek.
Arkadij je osjećao čudnu vrtoglavicu izlazeći iz kola. Wesley je ostao na
sjedištu. Arkadij otvori staklena vrata. U hotelskom predvorju zamijeti
kestenjastosmeđi topli pod, stupove od ružičastog mramora i mjedene lustere s
električnim svjećicama. Iz jednog se naslonjača pridigne čovjek tamnih
podočnjaka, da Wesleyju znak novinama, upitno pogleda Arkadija i ponovo
sjede. Arkadij se popne dizalom na čijim je vratima bilo izgrebano JEBI SE!
Soba 518 bila je u dnu hodnika na petom katu. Vrata sobe 513 malo su se
odškrinula dok je Arkadij prolazio, i naglo zatvorila kad se bijesno okrenuo.
Zastao je pred 518, otključao i ušao u sobu.
Sjedila je u polumraku na krevetu. Nije mogao ocijeniti da li je bila
odjevena u američku ili rusku haljinu. Bila je bosa.
– Učinila sam sve da te dovedu – reče Irina. – Ispočetka sam surađivala jer
su mi prijetili da će te ubiti. Poslije mi je postalo jasno da si isto što i mrtav,
dokle god si tamo. Nisam izlazila iz ove sobe, dok ne dođeš...
Podigla je lice prema njemu i ugledao je da su joj oči pune suza. To je
dakle sve što na kraju jedno drugom možemo ponuditi, pomisli Arkadij.
Dodirnu joj usne i ona prošapta njegovo ime u njegov dlan. Ugleda telefon na
noćnom stoliću: Jamskoj prisluškuje! pomisli. Ne, Wesley, ispravi se. Iščupa
telefonski priključak iz zida.
– Nisi im rekao – šaptala je, kad se vratio. – Nikad im nisi odao tko je
zaista ubio Jamskoja.
Lice joj je bilo drukčije, uže, a oči su djelovale veće. Zar je postala još
ljepšom?
– Kako su samo mogli povjerovati da si jedan od njih? – upita ga.
Ovdje su podovi bili mekši, kreveti tvrđi. Okrenula se na bok, noseći ga u
sebi. – A sad si tu. – Poljubila ga je.
– Oboje smo tu. – Arkadij osjeti odjednom luđačku snagu u sebi.
– Gotovo slobodni – prošaptala je.
– Živi. – Nasmijao se.

Wesley je s još trojicom agenata donio sendviče i kavu za doručak. Arkadij

je popio šalicu kave. Irina se presvlačila u kupaonici.
– Koliko sam shvatio veza s ovdašnjom policijom je neki lieutenant
Kirwill – reče Ray, mali, elegantan muškarac, meksičkog podrijetla, jedini od
četvorice agenata FBI-a koji nije dizao noge na stol. – Ima li tu kakvih
problema?
– Nema problema – odgovori Wesley. – Samo mali osobni angažman.
– Meni se čini da je to prije slučaj za ludnicu – primijeti George. On je bio
muškarac tamnih podočnjaka kojeg je Arkadij večer prije vidio u hotelskom
predvorju. Kolege su ga ponekad nazivale i »Grkom«. Šibicom je čačkao zube.
– Čovjek mora poznavati povijest socijalističkog radikalizma u New York
Cityju kao i tradiciju američkih Iraca u ovdašnjoj policiji. Inače se ništa ne
razumije – reče Wesley. – Ali, najvažnije je da Kirwill pokušava spasiti Crveni
odred.
– Što je Crveni odred? – upita Arkadij.
Zavladala je neugodna šutnja, dok mu Wesley nije ljubazno kimnuo
glavom. – Njujorška policija ima specijalni odjel koji se zove Crveni odred.
Svakih deset godina promijene mu ime: Odjel za borbu protiv radikala, Ured za
veze s javnošću, Odjel za javnu sigurnost i slično. Trenutno egzistira pod
nazivom Ured za istrage u vezi državne sigurnosti, međutim za sve koji znaju o
čemu je riječ to je još uvijek Crveni odred. Lieutenant Kirwill je u Crvenom
odredu zadužen za Ruse. A vi ste Rus.
– A tko ste vi? – upita Arkadij muškarce. – Zašto ste nas doveli u
Ameriku? I kako dugo ćemo ostati ovdje?
 Al prekine šutnju promijenivši temu razgovora. Bio je najstariji među
njima, lica prepuna pjegica od sunca i volio se prema svima ponašati kao veliki
ujak. – Bilo je problema zbog njegovog brata i Kirwill je izletio iz Odreda. Sad
mu je brat poginuo u Moskvi, i Kirwill opet pripada Odredu.
– Kirwill će povratak u Odred pokušati veličanstveno proslaviti na naš
račun – reče Wesley. – Imamo odlične veze s njujorškom policijom, ali ako im
se pruži mogućnost bez oklijevanja će nam skočiti za vrat, što bismo i mi njima
napravili.
– Prije deset godina Crveni odred predstavljao je kriminalističku elitu. – Al
strese mrvice s Mača. – Istraživali su sve i svakog. Sjećate li se još kako su
Židovi pucali na Sovjetsku misiju u OUN? Crveni odred je spriječio daljnje
napade. Ili onih španjolskih Amerikanaca koji su pokušali dignuti u zrak Kip
slobode? Odred ih je infiltrirao.
– Bili su silno efikasni – složi se i Wesley. – Crveni odred je bio prisutan
na primjer čak i kad je ubijen Malcolm X. Njegov tjelohranitelj bio je jedan od
agenata Ureda.
– Što se onda dogodilo s Crvenim odredom? – upita Ray.
– Watergate – odgovori kratko Wesley.
– Sranje, zar i oni – promrmlja George.
Ponovo je nastupio trenutak šutnje prije nego je Al objasnio. – Za vrijeme
saslušavanja u vezi Watergatea ispostavilo se da je Nixonov specijalni savjetnik
za pitanja sigurnosti, tip koji se brinuo o unajmljivanju momaka za prljave
poslove, bio stanoviti John Caulfield. Caulfield je pripadao Crvenom odredu;
bio je Nixonov tjelohranitelj, dok je živio u New Yorku, prije nego što je postao
predsjednik. Kad je Caulfield stigao u Bijelu kuću, doveo je još jednog starog
prijatelja iz Crvenog odreda, tipa koji se zvao Tony Ulasewitz.
– Onaj debeljko koji je špijunirao Muskieja? – upita George. – Pošten
momak! Uvijek je sa sobom nosio vreću sitniša za javne telefone.
– U svakom slučaju Watergate je značio kraj i za Crveni odred – nastavi
Al. – Poslije toga se promijenila politička klima.
– Da, da, politička klima je uvijek veliko sranje – složi se George.
– Jesmo li mi zarobljenici? Bojite li nas se? – upita Arkadij.
– Što sad radi Crveni odred? – brzo upita Ray, jer je šutnja već postala
neugodnom.
– Hvata ilegalne doseljenike. – Wesley pogleda prema Arkadiju. – S
Haitija, Jamajke, sve što god dobiju.
– Haiti i Jamajka? Prilično bijedno – primijeti George.
– Kad se sjetim kako je Odred nekad radio... – Wesley uzdahne. – Kad
samo pomislim da su imali milijune imena u svojoj kartoteci, vlastitu centralu u
Park aveniji, a da su im se agenti tajno školovali kod CIA-e...
– CIA? – upita George. – Pa, to je ilegalno!
 Nicky i Rurik, dva pripadnika Sovjetske ambasade inzistirali su na
razgovoru s Arkadijem. Izgledali su sasvim drukčije od svih agenata KGB-a
koje je dotad upoznao. Nosili su po mjeri skrojena odijela, elegantnija od
agenata FBI-a koji su ih ljubazno pozdravili, ponašali se strahovito uglađeno i
kretali upravo američkom ležernošću. Na prvi pogled djelovali su američkije od
Amerikanaca.
– Govorit ću engleski da bi sve karte bile otvorene na stolu. – Nicky pripali
Arkadiju cigaretu. – Ovo je slučaj praktične primjene politike detanta. Naše
dvije države surađuju putem odgovarajućih institucija da bi višestrukog ubojicu
priveli pravednoj kazni. Taj psihopat mora biti kažnjen, a vi nam u tome možete
pomoći.
– Zašto ste je doveli ovamo? – upita Arkadij na ruskom. Irine još uvijek
nije bilo u sobi.
– Govorimo engleski, ako vas smijem zamoliti – umiješa se Rurik. Bio je
viši od Nickya, moderno podšišane crvene kose. Amerikanci su ga zvali »Rick«.
Važno se nakašlja. – Dovedena je u Ameriku po želji naših prijatelja, ovih,
ovdje. Moraju joj postaviti mnogo pitanja. Kao što možete zamisliti,
Amerikanci nisu navikli na priče strave i užasa o korumpiranim komunistima ili
sibirskim banditima. Riječ je o vrlo teškom i kompliciranom slučaju.
– U prvom redu zato što je počinitelj bogat čovjek s izvrsnim vezama. –
Nicky brzo pogleda prema Wesleyu. – Je li tako, Wes?
– I ovdje ima gotovo isto toliko prijatelja koliko ih je imao kod vas. – Tom
primjedbom Wesley natjera sve američke i sovjetske agente u smijeh
– Pretpostavimo da ste ovdje zadovoljni – nastavi Rurik. – Naše kolege se
dobro odnose prema vama? Imate lijepu hotelsku sobu u jednom od najboljih
predjela New Yorka. S vašeg prozora mogu još točno vidjeti vrh Empire State
Buildinga. Odlično! Polazimo od toga da ćete usrećiti tu mladu ženu. Da
postane smirenija, kooperativnija? Mislim da to ne bi smio biti tako težak
zadatak.
– Osim toga imate više sreće nego pameti da su vam pružili još jednu
šansu – doda Nicky. – Ako se ovdje potvrdite, i kod kuće će se sve srediti. Za
nekoliko dana vratit će vam vaš stan i dobit ćete novi posao, možda čak nešto
pri Centralnom komitetu. Zaista imate više sreće nego pameti!
– Što moram učiniti zauzvrat? – upita mirno Arkadij.
– Ono što sam maloprije kazao – odgovori Rurik. – Usrećite je.
– I ne postavljajte stalno pitanja – doda Wesley.
– Točno – složi se odmah Rurik. – Morate prestati s vašim nepresušnim
pitanjima.
 – Čini se da vas moramo podsjetiti – umiješa se Nicky – da više niste
glavni inspektor. Vi ste običan sovjetski zločinac koji život može zahvaliti
isključivo našoj velikodušnosti, jer mi smo vaši jedini prijatelji.
– Gdje je Kirwill? – upita Arkadij.
Razgovor je prekinut, jer je u tom trenutku Irina izašla iz kupaonice. Bila
je odjevena u crnu gabardensku suknju i košulju od čiste svile. Oko vrata je
nosila ogrlicu od jantara. Dugu, smeđu kosu s jedne je strane podigla zlatnom
kopčom, a na ruci je nosila skupocjenu, starinsku narukvicu od zlata. Arkadij
pretrpi dvostruki šok: prvo, jer se Irina pojavila tako elegantno odjevena i
drugo, jer joj je takva odjeća točno odgovarala. Uoči da je mrlja na njezinom
desnom obrazu, onaj blijedoplavi pečat bola nestao ispod tankog sloja tekućeg
pudera. Bila je savršena.
– Okay, znači da možemo krenuti. – Wesley se digne i svi muškarci uzeše
svoje kapute i šešire s kreveta. Al izvadi iz ormara dugi, crni krzneni kaput i
pomogne Irini da ga odjene. Arkadij primijeti da je kaput bio od samurovine.
– Ništa ne brini – šapnu mu Irina prije nego što su je izveli.
– Poslat ćemo nekog u sobu da ovo popravi. – George pokaza na telefon. –
Ubuduće bolje ne radite takve stvari. Ovo je vlasništvo hotela.
– Privatno vlasništvo – reče Nicky izlazeći iz sobe – to mi se oduvijek
sviđalo u slobodnim zemljama.
Čim je ostao sam, Arkadij pretraži hotelsku sobu koja ga je silno
podsjećala na san u kome je sve bilo pomalo nakrivo. Pri svakom koraku noge
su mu uranjale u debeli, mekani sag na podu. Krevet je imao presvučeno
zaglavlje. Niski stol bio je napravljen od plastike presvučene imitacijom drveta
koja se mogla noktom rezati.
Ray se vratio i popravio telefon. Kad je agent FBI-a izašao, Arkadij
ustanovi da je aparat podešen samo za primanje poziva. Otkrio je još jedan
mikrofon skriven u svjetiljci na stropu kupaonice. Televizor je bio montiran na
bijelu nogu, koja je bila čvrsto pričvršćena za pod, kako ga gosti ne bi ukrali.
Vrata prema hodniku bila su izvana zaključana.

Vrata sobe naglo su se otvorila; teturajući od udarca snažne pesnice u sobu

prvo uleti agent FBI-a George.
– Ovaj čovjek je pod zaštitom savezne policije! – bunio se George.
– Ja sam zadužen za vezu s ovdašnjom policijom, prema tome moram prvo
provjeriti da li ste doveli pravog Rusa. – Kirwillov nabijeni lik pojavi se na
vratima.
– Zdravo – reče Arkadij stojeći ispred prozora.
– Miješate se u operaciju FBI-a, lieutenant – upozori ga George.
 – Mi smo u New Yorku, guzico. – Kirwill odgurnu Georgea u stranu. Bio
je odjeven isto onako kako ga je Arkadij prvi put vidio u hotelu Metropol, samo
što ovog puta njegov kišni kaput nije bio prljavobijele boje nego crn, tako da se
njegova sijeda kosa iznad širokog čela još više isticala. Čvor na kravati bio mu
je olabavljen, a ovratnik otkopčan. Kirwillovo je lice bilo zacrvenjeno od
alkohola i uzbuđenja. Zadovoljno je trljao ruke registrirajući sve detalje u sobi.
U uspoređenju s agentima FBI-a djelovao je zapušteno i nimalo uzdizano.
Ugledavši Arkadija zlobno se isceri. – Stvarno si ti, kurvin sine!
– Da.
Kirwillovo je lice odavalo čudnu mješavinu radosti i žaljenja. – Priznaj da
si zajebao stvar, Renko! Trebao si mi samo reći da je Osborne ubojica. Bio bih
ga još u Moskvi sredio. Nesretan slučaj i nitko ne bi posumnjao. On bi bio
mrtav, ja zadovoljan, a ti još uvijek glavni inspektor.
– Priznajem.
Georee digne slušalicu i reče nešto, ne okrenuvši prije toga broj.
– Smatraju te vrlo opasnim čovjekom. Ubio si vlastitog šefa. Nožem sredio
Unmanna. Navodno si na smrt pretukao onog rošavog na Srebrnom jezeru.
Misle da si duševno poremećen, masovni ubojica. Čuvaj ih se! Kad osjete
oružje u ruci, ponašaju se kao bijesni psi!
– Ali, FBI me čuva.
– Pa o njima ti i govorim! Djeluju bezopasno poput članova kluba Rotary,
dok ne počnu ubijati.
– Rotary kluba?
– Nije važno, zaboravi. – Kirwill pregleda sobu. – Pogledaj samo gdje su
te smjestili! U hotel sa sobama na sat, običan bordel! Vidi ove spaljene mrlje od
opušaka oko kreveta. I ovaj užas od cvjetića na tapetama! Rekao bih da ti time
žele nešto poručiti?
– Rekao si da si nadležan za vezu? – upita Arkadij na ruskom. – Dobio si
što si htio: istraga se vodi pod tvojim nadzorom.
– Ja sam nadležan za vezu da bi me oni mogli zadržati u vidokrugu. –
Kirwill je i dalje govorio engleski. – Nikad mi nisi rekao Osborneovo ime, ali si
svima kazao moje. Zajebao si me po svim pravilima. – Govorio je polako i vrlo
razgovjetno. – Ti si mene zajebao. Ona tebe. A što misliš tko je nju?
– Što to znači?
– Malo si me razočarao – nastavi Kirwill. – Nisam vjerovao da ćeš
sudjelovati samo da dođeš u Ameriku.
– Sudjelovati? Ne razumijem. Pa, valjda je postavljen zahtjev za
izručenjem.
– Zahtjev za izručenjem? To su ti ispričali? – Kirwill prasnu u gromoglasan
smijeh.
 U tom trenutku u sobu su uletjela tri FBI agenta koje Arkadij još nije bio
vidio, i zajedno s Georgeom izgurali Kirwilla u hodnik. Lieutenant kome su od
smijeha navrle suze na oči, bio je previše zabavljen brisanjem lica, a da bi se
uopće branio.

Arkadij ponovo zatrese kvaku. Vrata su i dalje bila zaključana, samo što su
ga ovog puta dva glasa s hodnika upozorila da ostavi bravu na miru.
Hodao je gore-dolje po sobi. Iz kuta, jedan korak do kupaonice, jedan
korak od kupaonice do kreveta i noćnog stolića, jedan korak od noćnog stolića
do drugog ugla, dva koraka do dvokrilnog prozora s pogledom na 29. ulicu, tri
koraka uz prozor do stolića s telefonom, pola koraka od vrata do kauča, dva
koraka od kraja kauča do četvrtog ugla, pola koraka do ormara, pola koraka od
ormara do komode i još jedan korak od lakirane, drvene komode, pa natrag do
prvog ugla. U pripadajućoj kupaonici postojao je WC, umivaonik i kada u kojoj
su se samo gosti malog rasta mogli ispružiti. Svi porculanski i emajlirani
komadi bili su nježno-ružičaste boje. Topli pod u sobi bio je maslinastozelene
boje. Na pastelnoplavoj podlozi tapeta cvjetali su nježnoružičasti pupoljci.
Stolice i pisaći stol, lakirani u prljavobijelu boju, bili su prepuni nagorjelih
mjesta od cigareta. Sivkasti prekrivač na krevetu upotpunjavao je namještaj.
Arkadij ni sam nije znao što je očekivao od Kirwilla. Bio je uvjeren da su
se u Moskvi ljudski zbližili, postali čak prijatelji – ali ovdje kao da su iznova
bili neprijatelji. Usprkos tome Kirwill mu se na izvjestan način činio stvarnim,
što za Wesleya ni u kom slučaju nije mogao reći. Osim toga je imao osjećaj da
će se cijela hotelska soba već sljedećeg trenutka srušiti poput kartonske kulise u
kazalištu. Bio je bijesan na Kirwilla, a istodobno je priželjkivao da se vrati.
Sve nervoznije je hodao po sobi. U ormaru su visile samo dvije haljine i
nije bilo čak ni jednog rezervnog para cipela. Jedna je košulja mirisala po
Irininom parfemu. Arkadij zagnjuri lice u nju.

– Volite li kviz? – Al uključi televizor, kad je Arkadiju donio sendviče.

– Nisam neki osobiti ljubitelj igara pogađanja.
– Ali ovo je prvoklasan show – uvjeravao ga je Al.
Arkadij nije odmah shvatio o čemu je riječ. Nije bilo nikakve igre,
sudionici su morali samo pogoditi koliko su nagrade, tosteri, štednjaci,
putovanja, kuće, vrijedili. Znanje, spretnost i sreća bili su potpuno isključeni:
važna je bila samo pohlepa za novcem. Jednostavnost takve koncepcije kviza
totalno ga je deprimirala.
– Vi ste baš pravi aparatčik, zar ne? – upita ga Al povrijeđeno.
 Irina se vratila u sumrak. Bila je natovarena paketima i vrećicama koje je
nasmijano pobacala po krevetu. Arkadijevi strahovi su istog trena nestali.
Unijela je toliko života u bijednu hotelsku sobu da se čak i taj ambijent pričinjao
ugodnim.
– Nedostajao si mi, Arkaša.
Donijela je plastične posude sa špagetima, kosanim mesom, školjkama i
bijelim preljevom. Sunce je zalazilo, kad su plastičnim viljuškama večerali tu
egzotičnu hranu. Arkadij primijeti da prvi put u životu ne stanuje u zgradi koja
miriše po kupusu.
Otvarala je pakete i vrećice ponosno mu pokazujući garderobu koju je
kupila za njega. Boje, kroj i kvaliteta bili su Arkadiju isto tako strani kao i
Irinine haljine koje su visile u ormaru. Nabavila je hlače, košulje, čarape,
kravate, sportski sako, pidžamu, kaput i šešir. Razgledali su šavove, postave i
francuske etikete. Irina skupi kosu u punđu na potiljku i ozbiljna mu lica isproba
novu garderobu.
– Zar sam to ja? – upita Arkadij.
– Ne, ne! Američki Arkadij – odgovori i koketno naheri šešir u stranu,
hodajući i dalje gore-dolje pred njim.
Kad je obukla pidžamu, Arkadij ugasi svjetlo. – Volim te.
– Bit ćemo sigurno sretni.
Arkadij je raskopčao gornji dio pidžame ljubeći Irinine usne, vrat, grudi.
Šešir padne na pod i otkotrlja se pod stol.

Noću su odvratne boje tapeta izblijedjele.

U krevetu je iznova upoznavao Irinino tijelo. Žene koje je promatrao s
prozora na ulici njemu su djelovale preusko a da bi bile ženstvene. Irina je bila
šira, putenija, animalnija. Rebra su joj se ocrtavala manje nego u Moskvi; nokti
su bili duži i lakirani. Međutim, od njezinih mekih usana i pregiba na vratu do
tamnih, tvrdih vrškova grudi, od ravnog trbuha do bedara osjećao ju je jednako.
Njezini zubi grizli su kao i prije; na sljepoočnicama su joj izbile iste sitne kapi
znoja.
– U ćeliji sam zamišljala tvoje ruke. – Vodila mu je ruku preko svog tijela.
– Tu i tu i tu. Osjećala sam ih, nisam ih vidjela. I osjećala da živim. Zaljubila
sam se u tebe, jer si mi pomogao da se osjećam živom, iako uopće nisi bio sa
mnom. Ispočetka su tvrdili da si sve rekao. Da si kao davni inspektor bio
obavezan da im sve kažeš. Ali što sam više razmišljala o tebi, to mi je postajalo
jasnije da im ništa nećeš reći. Pitali su me da li si lud. Odgovorila sam da si
najpametniji čovjek kojeg poznajem. Pitali su me da li si zločinac. Rekla sam da
si najpošteniji čovjek kojeg poznajem. Na kraju su te mrzili više nego mene. A
ja sam te samo još više voljela.
– Ja sam zločinac. – Arkadij je bio u njoj. – Tamo sam zločinac, a ovdje
zatočenik.

– Ne pitaj me, molim te, otkad sam ovdje i što se zapravo dogada – reče
Irina. – Sve se odvija na različitim razinama, novim, o kojima nikad nismo ni
slutili. Ne postavljaj pitanja. Tu smo. Oduvijek sam željela biti tu. I ti si sa
mnom. Volim te, Arkaša. Ne smiješ postavljati pitanja.
– Vratit će nas. Navodno već za nekoliko dana.
Grčevito ga je zagrlila, ljubila i uzbuđeno mu šapnula na uho: – Za dan,
dva sve će biti gotovo, ali nikad nas neće vratiti. Nikad!

Nije ju mogao pitati zašto je tako uvjerena da se neće morati vratiti u

Sovjetski Savez. Zbog mikrofona i zato što ga je molila da više ništa ne pita.
– Zapravo – reče Irina pripaljujući cigaretu na njegovoj – zapravo me nije
Osborne htio maknuti u Moskvi.
– Što?
– Nego javni tužilac Jamskoj i Unmann. Njih dvojica su u tom sudjelovala.
Osborne nije imao pojma.
– Osborne te dvaput pokušao ušutkati. Zar si zaboravila? – Arkadij se
iznenada razbjesnio. – Tko ti je rekao da Osborne s tim nije imao veze?
– Wesley.
– Wesley je lažljivac. – Ponovi rečenicu na engleskom: – Wesley je
lažljivac!
– Pst, već je kasno. – Irina mu stavi prst na usta. Promijenila je temu
razgovora; bila je strpljiva i usprkos njegovom ispadu zadovoljna sobom.
Međutim, Arkadij se više nije mogao smiriti. – Zašto si pokrila mrlju na
obrazu? – upita je.
– Htjela sam. U Americi ima tekućeg pudera.
– I u Sovjetskom Savezu ima tekućeg pudera, ali tamo je nikad nisi
skrivala.
– Tamo i nije bilo tako važno. – Slegnula je ramenima.
– A zašto je ovdje važnije?
– Zar ti to nije jasno? – Sad se i Irina uzrujala. – To je ruska mrlja. Nikad
ne bih pokušala rusku mrlju pokriti ruskim tekućim puderom, ali s američkim
tekućim puderom to radim. Želim ostaviti sve što je rusko iza sebe. Kad bih
mogla operirati mozak i izrezati sve uspomene na Rusiju, smjesta bih to učinila!
 – Zašto si onda htjela da ja budem ovdje?
– Volim te, i ti voliš mene.
Drhtala je tako snažno da više nije mogla govoriti.
Zamotao ju je u pokrivač i utješno je stiskajući u naručju počeo ljuljati kao
dijete. Žalio je zbog svoje grubosti. Ono što je činila, činila je za oboje. Nekako
mu je uspjela spasiti život i dovesti ga k sebi; on nije imao nikakva prava da joj
predbacuje ili je ispituje, tim više što ga je molila da to ne čini. Napokon, nije
više bio nikakav glavni inspektor nego običan kriminalac. Oboje su bili zločinci
koji su živjeli još samo jedno od drugog i jedno za drugo. Arkadij pronađe
njezinu cigaretu koja je pala na pod i progorjela još jednu rupu. Digne je i
prinese Irininim usnama.
– Nemoj mi samo pričati da te Osborne nije pokušao ubiti.
– Ovdje je sve toliko drukčije – pokuša mu Irina objasniti. Ponovo je
počela drhtati. – Ne mogu ti odgovoriti na pitanja. I molim te, nemoj me više
ništa pitati.

Sjedili su u krevetu i uključili kolor televizor. Na ekranu se pojavio

muškarac učenog izgleda kako sjedi za vrtnim stolom uz bazen i čita. Iza grma
iskočio je mladić i uperio u njega pištolj na vodu.
– O bože, kako si me uplašio! – Učeni tip se gotovo srušio sa stolice, a
knjiga mu pade u vodu. Pokaže prema njoj i reče: – Ionako sam dovoljno
nervozan, a ti se još tako glupo šališ! Na svu sreću je bilo samo džepno izdanje.
Iza muškarca s igračkom-pištoljem pojavila se ljepotica u bikiniju,
padobranac koji je za sobom vukao padobran i čitava plesna kapela.
– Ovo je odvratno – spontano izusti Arkadij.
– Meni se sviđa.
U prvi čas je pomislio da se Irina šali, međutim, zurila je kao oduzeta u
ekran. Arkadij primijeti da ona uopće ne prati radnju. Shvati što joj plijeni
pažnju: blještavo plavetnilo bazena, sito zelenilo avokadovog drveta, grimizno
crvenilo Bougainvillea i visoki sjaj automobila. Uočavala je uistinu ono bitno na
ekranu kako on nikad neće biti u stanju uočiti. Kad bi se glumica rasplakala,
Irina je gledala njezinu haljinu, nakit, frizuru, šarene jastuke na vrtnoj ljuljašci,
terasu s pogledom na more i zalaz sunca na Pacifiku.
Okrene se prema njemu i ugleda užasnut izraz njegova lica. – Znam da
misliš kako je sve to nestvarno, Arkaša. Ali ti se varaš, ovdje je to stvarnost.
– Ne, nije Irina, nije.
– Jest, stvarno je i ja to želim imati.
Nekoliko ju je trenutaka nijemo promatrao. – Onda i trebaš to imati. –
Položio je glavu u njezino krilo i sklopio oči, dok je iz televizora dopiralo
mrmljanje i smijeh.
 Irina je imala novi miris. U Sovjetskom Savezu postojalo je samo nekoliko
vrsti parfema: solidnih, decentnih mirisa za zaposlenu ženu. Zojin omiljeni
miris zvao se »Moskovske noći«. Nekad su se »Moskovske noći« prodavale pod
imenom »Svetlana«, po Staljinovoj najdražoj kćeri, sve dok nije pobjegla s
nekim tamnoputim Indijcem. »Moskovske noći« bile su rehabilitiran parfem.
– Možeš li mi oprostiti što to želim, Arkaša?
Glas joj je bio pun straha i zabrinutosti. – I ja to želim, za tebe.

Irina isključi televizor, a Arkadij pusti roletu da se s praskom podigne.

Uredska zgrada na drugoj strani ulice nalikovala je velikoj mreži čeličnih
nosača, između kojih su zjapile velike, mračne rupe prozorskih površina.
Nasmijao se da razvedri Irinu i uključio tranzistor kojeg je donijela sa
sobom. Prostoriju ispuniše zvukovi sambe. Vratila im se hrabrost i zaplesali su
po tamnom sagu, dok su im sjene lelujale po zidovima. Arkadij čvrsto stisnu
Irinu uza se i zavitla je ukrug.
Oba oka, slijepo i zdravo, raširiše joj se od radosti. Dušu je znači sačuvala,
pomislio je, makar je ožiljak nestao.

Smeđi pauk spustio se po svojoj niti na sunce i postao bijel.

Irina je još rano ujutro izašla s Wesleyjem i Nickyjem. Nit paučine kao da
je slobodno visila u zraku.
– Nije mi jasno kako vi, Rusi, možete pušiti već prije doručka? – pitao je
Wesley.
Pauk se prebacio do svoje mreže razapete u jednom kutu sobe. Arkadij je
nije primijetio prije; uočio ju je tek kad ju je obasjalo sunce.
– Volim te – rekla je Irina na ruskom.
Arkadij joj je odgovorio, također na ruskom: – I ja tebe volim.
Pauk se uspinjao po svojoj mreži, neprestano se zaustavljajući kao da nešto
provjerava.
Da li je bilo razlike između ruskog i američkog pauka?
– Hajde, danas je veliki dan – rekao je Nicky otvorivši vrata.
Jesu li pleli mrežu na isti način? A možda su i zube prali na isti način?
Arkadij se uplašio te pomisli.
Možda su se i dobro razumjeli, možda čak predobro?
 Dobro odjeveni prolaznici gurali su se po pločnicima.
Otkad je Irina u New Yorku? pitao se Arkadij.
Zašto ima tako malo stvari u ormaru?
U jednom uredu u modernoj zgradi na drugoj strani ulice radila su dva crna
ličioca. U ostalim uredima se pisalo i telefoniralo. Arkadij primijeti kako su
razgovori u prosjeku bili vrlo kratki. U Moskvi je službeni telefon predstavljao
sredstvo kojeg je država ljubazno stavila na raspolaganje da bi se vodili
beskonačno dugi privatni razgovori; bio je u neprestanoj upotrebi – ali vrlo
rijetko službenoj.
Arkadij uključi televizor da bi prigušio sve ostale šumove, dok je
ukosnicom pokušavao otvoriti bravu. Međutim, nijedan pokušaj nije urodio
plodom.
Zašto su ličioci radili kod zatvorenih prozora? Televizijski program
sastojao se uglavnom od propagandnih spotova sredstava za pranje rublja,
deodoranata, ili sredstava protiv bolova. Između spotova emitirali bi poneki
kraći intervju ili skeč.
Kad mu je Al donio sendvič sa sirom i šunkom i kavu u šalici od papira,
Arkadij sa upita kojeg američkos pisca više voli: Jack Londona ili Mark
Twaina? Al samo slegnu ramenima. John Steinbecka ili John Reeda? Nathaniel
Hawthornea ili Ray Bradburyja? – To su svi koje poznajem – reče Arkadij. Al
ponovo izađe.
Za vrijeme ručka uredi su se ispraznili. Na mjestima gdje bi sunce dopiralo
do pločnika, ljudi su se zaustavljali i jeli iz svojih papirnatih vrećica. Vjetar je
prazne vrećice podizao u kanjonima između nebodera sve do petog ili čak
desetog kata. Arkadij podignu prozor i nagne se van. Zrak je bio hladan i
mirisao po cigaretama, ispušnim plinovima i pečenom mesu.
Vidio je neku ženu u ogrtaču od crnobijelog sintetičkog krzna kako ulazi u
hotel s trojicom muškaraca i ponovo ga napušta.
Automobili su bili ogromni, a karoserije slupane, prometna buka
zaglušujuća. Mnogi automobili bliještili su u tako suludim bojama, kao da su ih
djeca obojila.
A ispod njega toliki su ljudi samo trčali sa svojim ogromnim vrećama!
Imah su novaca – i imali su toliko stvari koje su morali kupiti.
Arkadij se istušira i odjene nove stvari. Sve je na njemu stajalo kao
saliveno, a ujedno i vrlo udobno, samo što su njegove stare cipele djelovale još
ružnije nego prije. Sjeti se da su Nicky i Rurik nosili Rolexove satove.
U najgornjoj ladici komode nalazila se biblija. Međutim, telefonski imenik
ispod nje predstavljao je još veće iznenađenje. Arkadij istrgnu listove s
brojevima židovskih i ukrajinskih organizacija i sakri ih među svoje čarape.
Crni policajci u smeđim uniformama regulirali su promet. Bijeli policajci u
crnim uniformama nosili su revolvere. Taksi je bio žut. Ptice su bile sive.
 Irina je pružila utočište zločincima Kostji Borodinu i Valeriji Davidovoj.
Sudjelovala je u zločinima protiv države kao što su šverc i industrijska sabotaža.
Znala je da je moskovski javni tužilac oficir KGB-a. Što ju je očekivalo u
Sovjetskom Savezu?

Navratio je Rurik i donio pola tuceta bočica votke, »Airline« boce, kako ih
je on nazivao.
– Imamo novu teoriju. Ali, prije nego što vam je objasnim... – Ograđujući
se dignu ruke. – Ne bih želio da me smatrate bešćutnom zvijeri. I ja sam
Ukrajinac kao i vi, i vječiti sam romantičar kao i vi. Odat ću vam još nešto:
crvenu kosu sam nashjedio od bake Židovke koja je još onda prešla na
kršćanstvo. Zato sam i u stanju da se identificiram sa svim mogućim ljudima.
Međutim, stanoviti krugovi zastupaju mišljenje da je ta stvar sa samurima samo
dio svjetske cionističke zavjere.
– Osborne nije Židov. O čemu vi uopće govorite?
– Ali je zato Valerija Davidova kćerka rabina – odgovori Rurik. – James
Kirwill je surađivao s cionističkim teroristima, koji su napadali našu misiju u
OUN. Trgovina krznom i tekstilna industrija u Sjedinjenim Državama
predstavljaju tako reći cionističke monopole, a ovdašnja odjevna industrija
samo će profitirati ukoliko Amerikanci na kraju budu u stanju da sami uzgajaju
samurovinu. Primjećujete li kako se sve slaže?
– Ja nisam Židov, Irina nije Židovka – odgovori Arkadij.
– Razmislite malo o svemu tome – preporuči mu Rurik.

Al je pokupio sve ispijene bočice votke.

– Nisam ja oficir KGB-a – uvjeravao ga je Arkadij.
Al se očito osjećao neugodno, jer se nije želio izjasniti. – Možda jeste, a
možda i niste.
– Nisam!
– Zar tu ima neke razlike?

Spustio se mrak, uredi su se ispraznili, međutim, Irina se još nije vratila. U

crkvi na uglu održavala se večernja misa. Prostitutke su dovodile stalno nove
mušterije u hotel. Arkadij je razmišljao o njima i njihovom načinu zarađivanja,
dok su do njega dopirali odjeci posljednjih valova bujice koja je cijelog dana
strujila ulicama.
 Sat kasnije sjene su se pretvorile u neprozirna, tamna polja između uličnih
svjetiljki. Ljudi na ulici djelovah su mu poput noćnih životinja. Kad bi negdje u
blizini odjeknula sirena, kao da su se istog trena ukočili, sve dok zavijanje ne bi
ponovo zamrlo.
Zašto se Kirwill smijao?

Arkadij se već naviknuo na sve moguće tipove agenata. Zato se i nije

začudio kad se pojavio sljedeći, odjeven u tamno odijelo s kravatom i kapom s
obodom. Osjećao je samo olakšanje što je napokon mogao izaći iz hotelske
sobe. Nitko ih nije zadržao. Spustili su se dizalom, prošli hotelskim predvorjem,
krenuli 29. ulicom prema zapadu, prešli 5. aveniju i napokon se zaustavili pred
crnom limuzinom s vozačem. Luksuzna kola iznutra su bila presvučena
svijetlosivim baršunom nalik na golubinja krila; staklena pregrada odvajala je
vozača od gostiju.
Američka avenija cijela je utonula u mrak, osim osvijetljenih izloga u
kojim su lutke živjele tako luksuznim životom da je djelovao potpuno
nestvarno, kao što mu se i cijeli grad činio nestvarnim pri njegovom prvom
izletu iz hotela. U 7. aveniji skrenuli su na jug i prošli nekoliko blokova prije
nego što je limuzina skrenula u poprečnu ulicu i zaustavila se u dvorištu sa
skladištem. Vozač otvori vrata da Arkadij izađe, odvede ga do robnog dizala i
pritisnu dugme. Odvezli su se do trećeg kata i ušli u jarko osvijetljeno predvorje
kojeg su nadzirale dvije male televizijske kamere. Vrata nasuprot dizalu
otvoriše se s tihim škljocanjem.
– Dalje ćete sami – reče vozač.
Arkadij uđe u duguljastu, slabo osvijetljenu radnu prostoriju. Iza dugih,
bijelih stolova za sortiranje, na visokim držačima bilo je obješeno nešto što je
nalikovalo starim krpama ili ritama, ali se ispostavilo da je riječ o krznima:
nerčevima i samurovini. Tu i tamo prepoznavao je i krzna lukseva i vukova.
Intenzivno je zaudaralo po kiselini za štavljenje, a iznad svakog bijelog stola
bliještila je po jedna neonska cijev. U sredini prostorije bijesnu svjetiljka. John
Osborne stavljao je jedno krzno na stol.
– Jeste li znali da čak i Sjevernokorejci prodaju krzna? – upita Arkadija. –
Uglavnom mačja i pseća krzna. Ali, iznenađujuće je što sve ljudi ne kupuju.
Arkadij mu se približavao hodnikom između stolova za sortiranje.
– Ovo krzno vrijedi otprilike tisuću dolara – nastavi Osborne. –
Barguzinski samur, ali to i sami vidite; pretpostavljam da ste u međuvremenu
naučili dosta o samurima. Priđite samo da ga izbliza pogledate. – Osborne se
uspravi i izvuče mali pištolj nišaneći u Arkadija. – Tako, sad ste dovoljno blizu.
Ovaj samur ide u prekrasan, dug kaput za kojeg će biti potrebno najmanje
šezdeset krzna. – Pištoljem pomilova krzno. – Siguran sam da će netko platiti
sto pedeset tisuća dolara za taj kaput. Samo, da li je to uistinu bolje od mačjeg
ili psećeg krzna?
– Vi ćete to sigurno bolje ocijeniti od mene. – Arkadij se odmaknuo
nekoliko koraka.
– Možete se pouzdati u moje mišljenje – reče Osborne, čije lice Arkadij pri
jakom osvjetljenju gotovo niie mogao razaznati – jer se u ovoj zgradi i
susjednim blokovima nalazi najveća burza krzna na svijetu. Uvjeravam vas da
je razlika između ovog krzna i mačjeg isto tako velika kao i između Irine i neke
prosječne žene ili vas i nekog prosječnog Rusa. – Iskosio je svjetiljku tako da je
Arkadij morao rukom zasjeniti oči da ga ne zaslijepi. – Dobro izgledate, glavni
inspektore, čak odlično u pristojnom odijelu. Iskreno se radujem što vas vidim
živog.
– Vi ste iskreno iznenađeni da sam živ.
– U pravu ste, to također. – Osborne spusti svjetiljku. – Jedanput ste mi
objašnjavali da se možete sakriti gdje god želite a ja bih svejedno došao i
pronašao vas. Nisam vam vjerovao, ali bili ste u pravu.
Osborne spusti pištolj na stol i pripali cigaretu. Arkadij je zaboravio
njegovu preplanulu put, njegovu vitkost, eleganciju i srebrnu kosu. I sve zlato,
naravno, tabakeru i upaljač, prsten, sat s narukvicom i dugmad na manšetama,
kao i jantarski sjaj u očima i blistav osmijeh.
– Vi ste ubojica – primijeti Arkadij. – Zašto vam Amerikanci dopuštaju da
razgovarate sa mnom?
– Kao što i Rusi dopuštaju vama da sa mnom razgovarate.
– Zašto to činimo?
– Otvorite oči! – Osborne rukom pokaže po cijeloj prostoriji. – Što vidite
ovdje?
– Krzna.
– Ali ne obična krzna. Saga nerčeve, standard nerčeve, srebrne lisice,
polarne lisice, crvene lisice, hermelin, luks i naravno barguzinsku samurovinu.
Samo u ovoj prostoriji uskladištena su krzna u vrijednosti većoj od tri milijuna
dolara, a duž Sedme avenije postoji još pedesetak sličnih prostorija. Ubojstva
ovdje nisu važna, važna je jedino samurovina. Nisam htio ubiti mladog
Kirwilla, Kostju i Valeriju. S obzirom na to da su mi onako zdušno pomogli, od
srca bih im poželio još puno godina sretnog života u nekoj lijepoj zemlji. Ali,
što su oni učinili? Mladi je Kirwill inzistirao na tome da cijelu priču iznese pred
javnost. Htio ju je u New Yorku, čim stigne, ispričati cijelom svijetu. Možda na
prvoj konferenciji za štampu ne bi spominjao samure, na desetoj bi sigurno.
Godinama sam mukotrpno radio na tom projektu i puno toga stavio na kocku,
zar da me sad uništi megalomanija nekog vjerskog fanatika? Koji bi to normalni
čovjek dopustio? Priznajem da mi ni Kostje nije bilo žao. Ucjenjivao bi me od
prvog dana po dolasku u Ameriku. Jedino sam Valeriju žalio.
 – I oklijevali ste?
– Da. – Osborne zadovoljno kimnu. – U pravu ste, oklijevao sam prije
nego što sam i nju ubio. Ali, od ovih sam silnih priznanja ogladnio. Dođite,
pojest ćemo neku sitnicu.
Dizalom su se spustili u dvorište sa skladištem u kojem ih je očekivala
limuzina i zatim ih Američkom avenijom povezla prema sjeveru. Arkadij
primijeti kako je New York u to doba puno živahniji od Moskve. Poslije 48.
ulice s obje strane su se počeli uzdizati visoki tornjevi uredskih zgrada koji su
ga podsjetili na Kalinjinov prospekt.
U 56. ulici Amerikanac uvede Arkadija u restoran u kome upravitelj hotela
pozdravi Osbornea po imenu i odvede ih do separea obloženog crvenim
baršunom. Na svim stolovima stajali su svježi ljiljani, po zidovima visile slike
francuskih impresionista; iznad teških damastnih stolnjaka bliještali su kristalni
lusteri, a konobar u crnom fraku servilno ih je pitao što žele. Ostali gosti bili su
stariji muškarci u tamnim odijelima i mlade žene, brižno našminkanih lica,
ukočenih poput maski.
Arkadij se još uvijek intimno nadao da će u restoran uletjeti Wesley ili
policija i uhapsiti Osbornea. Osborne sa upita da li želi nešto popiti, a kad je
Arkadij odbio naruči za sebe Corton-Charlemagne godište 1976. Zatim upita
Arkadija da li je gladan. Arkadij je lagao i rekao da nije. Osborne naruči lososa
sa žara, uz umak od kopra i pečeni krumpir. Porculan, staklo i srebrni pribor za
jelo sjajili su posvuda oko njih. Trebao bih mu zabiti nož u srce, pomisli
Arkadij.
– New York je prolazna stanica za ruske emigrante, morate znati – pričao
je Osborne. – Svi oni navode kako žele emigrirati u Izrael, međutim, u Rimu
obično zaokrenu nadesno i dolaze ovamo. Pomažem mnogima od njih, što je za
obje strane vrlo unosno, jer se mnogi od njih razumiju u krzna. Nekima doduše
ne mogu pomoći. Mislim u prvom redu na ljude koji su u Sovjetskom Savezu
bili konobari. Poznajete li nekog tko bi zaposlio ruskog konobara?
Vino je bilo zlatnožute boje. – Zar uistinu nećete ni gutljaj? U svakom
slučaju ima više no dovoljno emigranata. Mnogo tužnih sudbina. Bivši
kandidati Sovjetske akademije znanosti koji sad rade u čistačkim kolonama ili
se trgaju za slabo plaćene prijevode. Stanuju u četvrtima poput Queensa ili u
New Jerseyu i imaju male kućice i velike automobile koje si ne mogu priuštiti.
Samo, čovjek ih zapravo ne bi smio kritizirati; čine što mogu, a nije svatko
Solženjicin. Volim si utvarati da pridonosim malo širenju ruske kulture u ovoj
zemlji. Možda vam je poznato da sam se mnogo trudio oko unapređivanja
kulturne razmjene. Gdje bi bio američki balet bez ruskih plesača?
– A što je s plesačima koje ste izdali KGB-u?
– Da to nisam učinio ja, informacije bi stigle od njihovih kolega. To me
oduvijek fasciniralo u Sovjetskom Savezu: svako svakog špijunira još od vrtića.
Svi imamo prljave ruke. Što onda znači »oprez«? U svakom slučaju to je bila
cijena. Za dozvolu da sovjetski umjetnici nastupe u Sjedinjenim Državama, vaše
je Ministarstvo za kulturu od mene zahtijevalo informacije o pozvanima. Otkrio
sam nekoliko potencijalnih izbjeglica, ali sam se uglavnom ograničio na
istrebljivanje loših plesača. Moji su kriteriji uvijek vrlo visoki. Na taj način sam
vjerojatno i poprilično pomogao razvoju sovjetske plesne umjetnosti.
– Vi nemate prljave ruke; vaše su ruke krvave.
– Ali, molim vas, za stolom smo!
– Onda mi molim vas objasnite kako to da američki FBI pušta jednog
ubojicu i KGB-ovog špijuna da slobodno hoda naokolo i večera u luksuznom
restoranu.
– Oduvijek sam poštivao vašu inteligenciju, glavni inspektore. Razmislite
malo o svom pitanju. Uvjeren sam da ćete i sami pronaći pravi odgovor.
Osborne je mirno očekivao Arkadijevu reakciju.
– Špijunirate i za FBI! – primijeti Arkadij, kad mu je sinula cijela istina. –
Što znači da ste potkazivali istodobno i FBI-u i KGB-u!
– Vidite, znao sam da ćete me vi razumjeti bolje od bilo kog drugog. –
Osborne se ljubazno osmjehivao. – Zar ne bi bilo, najblaže kazano, lakomisleno
davati informacije KGB-u, a da kod kuće ne učinim isto i za FBI? To vas ne
treba razočarati, jer to ni u kom slučaju ne znači da Amerika nije isto tako loša
kao i Rusija. Općenito uzevši FBI se inače ne oslanja na informacije zločinaca,
kakvim me vi smatrate, ali moj slučaj je nešto posebno. Ja sam samo prenosio
glasine. Znao sam da će i u Washingtonu dobro odjeknuti, jer slične glasine i
govorkanja vrlo visoko cijene u Moskvi. Moram, doduše, priznati da sam vrlo
svjesno surađivao samo s njujorškim FBI uredom. Kao i u svakom poduzeću
koje egzistira, po cijeloj Americi, tako i kod njih u New Yorku sjede samo
najbolji ljudi, a oni su tako dirljivo i tako malograđanski orijentirani, tako sretni
što mogu kontaktirati sa mnom. A zašto i ne bi bili? Napokon, nisam ja nikakav
mafijaški ubojica, niti sam ikada od njih tražio novac. Dapače, znali su da se na
mene uvijek mogu osloniti, ako padnu u financijsku krizu, kao što sam im
također uvijek davao specijalne popuste kad bi željeli kupiti krzno za svoju
ženu.
Arkadij se sjeti Jamskojeve bunde od vučjeg krzna i šubare od samurovine
koju mu je Osborne želio pokloniti.
– Zar ne biste ipak pojeli neku sitnicu? – upita Amerikanac. – Ili barem
popili čašicu vina? Uistinu ne? Znate li, da je zapravo čudno koliki su ruski
emigranti nekad, odmah po dolasku u Ameriku, otvarali restorane? Prekrasno su
kuhali, ali to je bilo prije četrdeset, pedeset godina. Današnji emigranti ne znaju
što je dobra kuhinja. Komunizam je dokrajčio rusku kuhinju, pravi zločin! –
Osborne pokaza prema kolicima s kolačima koja su upravo gurali prema
njihovom stolu. – Smijem li vas ponuditi barem nečim slatkim? Andrej
Jamskoj, vaš nekadašnji pretpostavljeni, ispraznio bi cijela kolica.
– U svakom je pogledu bio nezasitan – primijeti Arkadij.
 – Vrlo točno! Vama je, naravno, jasno da je Jamskoj za sve kriv. Od rata
sam mu još neprekidno plaćao neke sitne usluge. Međutim, on je znao da se ja
više ne kanim vraćati u Sovjetski Savez, pa je želio, moglo bi se čak reći za
rastanak, naplatiti posljednji, poveliki iznos. Zbog toga se pobrinuo da me
upoznate, onda u kupalištu. Kad god bih ja pomislio da sam vas se uspio riješiti,
Jamskoj se potrudio da vas iznova podbode. Iako to, doduše, kod vas nije ni bilo
potrebno. – Osborne je nekoliko trenutaka šutio, a zatim dodao: – Briljantan
um, taj Jamskoj, samo, kao što sam već rekao, jako pohlepan.
Izašli su iz restorana i krenuli niz Aveniju, dok ih je Osborneova limuzina
polako slijedila u stopu, kao nekad jedna druga limuzina u Moskvi. Nekoliko
ulica dalje pred njima su se uzdizale dvije statue jahača na ulazu u jedan park.
Central park, pomisli Arkadij. Zar ga je želio ubiti u parku? Ne, bilo bi
jednostavnije u njegovom skladištu. Arkadij pripali cigaretu da zavara glad.
– Prilično ružan ruski porok. – Osborne također pripali cigaretu. – Ali, o
tome možemo jednom drugom prilikom. Znate li uopće zašto vas je mrzio?
– Tko?
– Jamskoj.
– Javni tužilac? Zašto bi me mrzio?
– Zbog one stvari sa žalbenim postupkom koji je dospio pred Vrhovni sud i
zbog koje su o njemu pisali u Pravdi.
– Zbog slučaja Viskov?
– Baš tako. Uništio ga je, naime. KGB sigurno nije jednog od vlastitih
generala postavio na mjesto moskovskog javnog tužioca da bi se on tamo
zalagao za prava osuđenih. U biti KGB nije ništa drukčiji od ostalih
birokratiziranih institucija, a moćan čovjek, prije svega zvijezda koja tek izlazi,
ima i moćne neprijatelje. Tim ste ljudima dali u ruke pravo oružje, tako da su
mogli tvrditi kako Jamskoj šteti ugledu sovjetskog pravosuđa, njeguje kult
vlastite ličnosti ili je čak duševno bolestan. Protiv svega toga je u najskorije
vrijeme pripremana velika kampanja. Da, da, taj proces ga je uništio, a vi ste mu
ga natovarili.
Zar da bivši glavni inspektor baš u njujorškom Central parku sazna zašto
ga je bivši moskovski javni tužilac mrzio, razmišljao je Arkadij. Međutim,
Osborneovo je objašnjenje zvučalo sasvim logično. Sjetio se razgovora kojeg je
vodio u kupalištu s Jamskojem, sekretarom saveznog javnog tužioca, članom
Akademije i sucem. Žaoke uperene protiv Jamskoja zapravo se nisu mogle
prečuti!
U svjetlu limuzininih farova iza njih poigravala je pokoja snježna
pahuljica. Arkadij na izvjesnoj udaljenosti raspozna između drveća klizalište s
kojeg je dopirala glasna rock-muzika. Vidio je da se na ledu kreću ljudi.
– Trebali biste vidjeti park pod snijegom – reče Osborne.
– Već pada.
 – Volim snijeg – nastavi Amerikanac. – Da vam kažem zašto? Nisam to
još nikom povjerio. Volim ga, jer skriva mrtve.
– Mislite na one u Parku Gorkog?
– Ne, ne, govorim o mrtvima u Lenjingradu. Bio sam vrlo mlad i veliki
idealist kad sam stigao u Sovjetski Savez. Kao mladi Kirwill, možda još i gori.
Nitko se nije više zalagao za sovjetsko-američke trgovinske sporazume od
mladog Johna Osbornea. Bio sam njihov dežurni Amerikanac; morao sam držati
korak s Rusima, pa čak ih i nadmašiti, i to sa samo četiri do pet sati sna i
mjesecima dugom pothranjivanju. Opsada Lenjingrada predstavljala je naravno
prekretnicu u Drugom svjetskom ratu; tamo je naime vojsku jednog masovnog
ubojice odbila vojska drugog. Mi, Amerikanci, bili smo, jasno, zainteresirani da
se bitka što više produži. U tome smo i uspjeli. Devetsto tisuća Lenjingrađana je
poginulo, ali grad nije pao. U predgrađima se vodila bitka za svaku kuću, za
svaku ulicu; ponekad bi ujutro bile izgubljene, a navečer ponovo zauzete. Ili bi
ih osvojili za dva, tri mjeseca i u njima zatekli iste one mrtve kao i prije. Tada
sam naučio cijeniti visoki snijeg.
Napustili su park i krenuli Petom avenijom, granicom između običnih
Njujorčana i bogataša. U luksuznim stanovima bliještili su kristalni lusteri,
ispod nadstrešnica pred ulazima u kuće stajali su livrirani vratari. Limuzina se
zaustavila u jednoj bočnoj ulici, dok je Osborne vodio Arkadija u najbližu
zgradu. Livrirani liftboj otpratio ih je do petnaestog kata, na kojem su se
nalazila samo jedna vrata. Osborne ih otvori i pusti Arkadija da uđe prvi.
Kroz veliki prozor prodiralo je dovoljno svjetla da je Arkadij mogao
raspoznati kako se nalazi u predvorju velikog stana. Osborne je htio upaliti
svjetlo, međutim, prekidač nije funkcionirao. – Električari su danas bili ovdje –
reče. – Vjerojatno još nisu gotovi.
Arkadij uđe u prostoriju s dugim stolom, za kojim su stajale samo dvije
stolice, prođe kroz garderobu punu otvorenih, praznih ormara i uđe u radnu
sobu u kojoj se nalazio još neraspakirani televizor, a prekidači i žice bili
iščupani iz zida. Izbrojao je ukupno osam prostorija, koje su sve bile
podjednako prazne, bez namještaja.
– Dakle, što mislite? – upita ga Osborne.
– Pomalo je prazno.
– U New Yorku je najvažniji pogled. – Osborne pokaza na Central park
pod njima. – Prodao sam svoje pariške salone krzna. Morao sam negdje
investirati novac, a drugi stan na ovom položaju uvijek je dobra investicija. Da
budem sasvim iskren: Evropa jednostavno nije dovoljno sigurna. To je i bio
najteži dio u ovoj zamjeni: garancije za moju tjelesnu sigurnost.
– Koju zamjenu mislite?
– Zamjenu za samure Na svu sreću sam uspio ukrasti nešto što se isplati
vratiti.
 – Gdje su samuri?
– Američke farme za uzgoj nerčeva uglavnom se nalaze na području
Velikih jezera. Ali, možda i lažem. Možda su samuri u Kanadi. Kanada je druga
najveća zemlja na svijetu. Mislim da bi potrajalo, da je čitavu pretražite. A
možda sam ih čak smjestio u Maryland ili Pennsylvaniju, jer i tamo postoje
farme za uzgoj krzna. Za drugu stranu problem je taj, da u proljeće dolaze
mladunci, i to mladunci koji svi do jednog potječu od mojih barguzinskih
mužjaka. Dakle, još više samura koje moraju pronaći. Zato su Rusi spremni da
se sad nagode sa mnom.
– Zašto mi to sve pričate?
Osborne se primaknu korak bliže Arkadiju. – Mogu vas spasiti – reče. –
Vas i Irinu mogu spasiti.
– Pokušali ste nas ubiti.
– To su bili Jamskoj i Unmann.
– Dva puta ste je pokušali ubiti – primijeti Arkadij. – Bio sam prisutan.
– Junački ste se borili, glavni inspektore. To nitko ne može poreći. Ali, ja
sam vas poslao u sveučilišni park da spasite Irinu.
– Poslali ste me da me date ubiti.
– I mi smo je spasili, vi i ja.
– Ubili ste troje svojih prijatelja u Parku Gorkog.
– Nosite na savjesti trojicu mojih prijatelja – uzvrati Osborne.
Arkadija iznenada podiđe jeza, kao da su se otvorili prozori. Osborne nije
bio normalan ili nije bio čovjek. Da se novac mogao pretvoriti u krv i meso,
vjerojatno bi se izrodilo nešto nalik na Osbornea. Nosilo bi isto odijelo krojeno
po mjeri, na isti bi način češljalo svoju srebrnu kosu, imalo bi isto usko,
izduženo lice preplanulo suncem i isti bi nadmoćan osmijeh nosilo oko usana.
Nalazili su se petnaest katova iznad ulice. Stan je bio prazan. Mogao je ubiti
Osbornea, to je bilo činjenično. Nije morao slušati ni riječi više.
Osborne iznenada opet izvuče svoj mali pištolj kao da je pročitao
Arkadijeve misli. – Moramo jedan drugom oprostiti. Svi smo korumpirani, to
leži u ljudskom karakteru. Jamskoj se korumpiran rodio, nije ga čak ni
revolucija mogla izmijeniti. I vi i ja smo također korumpirani rođeni. Ali, niste
još pogledali cijeli stan...
Osborne ispruži ruku i Arkadij krene pred njim, prođe kroz predvorje i uđe
u daljnju sobu koju dotad još nije vidio i čiji su prozori također gledali na park.
Namještaj se sastojao od komode s visokim ogledalom, stolice, noćnog
ormarića i velikog, nenamještenog kreveta. Miris što ga je prepoznao čim je
ušao u stan, ovdje je bio najintenzivniji.
– Otvorite drugu ladicu komode – reče mu Osborne.
Arkadij bez riječi posluša. Ladica je bila prepuna muškog donjeg rublja i
čarapa. – Ovdje dakle netko useljava – mirno primijeti Arkadij.
 Osborne pokaže rukom na vrata ugrađenog ormara. – Otvorite desna vrata.
Arkadij povuče vrata. Na šipki je uredno visilo tuce novih hlača i sakoa.
Usprkos slabom osvjetljenju prepoznao je da je riječ o duplikatima odjevnih
predmeta koje je trenutno nosio. – Odmah sam kupio u više komada – objasni
Osborne.
Arkadij otvori druga vrata. Druga polovica ormara bila je prepuna haljina,
sukanja i košulja; s desnog kraja visila su dva krznena ogrtača, a na dnu su bile
poredane ženske cipele i čizme.
– Vi ćete ovdje useliti – objasni dalje Osborne. – Vi i Irina. Radit ćete kod
mene i primati dobru plaću, čak odličnu. Stan se vodi na mom imenu, a tekući
troškovi već su plaćeni za prvu godinu. Svaki bi se Njujorčanin odmah mijenjao
s vama. Možete početi ovdje sasvim novi život.
Ovaj je razgovor potpuno nemoguć! razmišljao je Arkadij. Otišao je u
potpuno nevjerojatnom pravcu.
– Želite li da Irina ostane na životu? – upita Osborne. – O tome je i riječ u
predviđenoj zamjeni: samuri u zamjenu za Irinu i vas. Irina, jer je ja želim, i vi,
jer ona bez vas ne želi ostati.
– Ni ne pomišljam na to da dijelim Irinu s vama!
– Već je dijelite sa mnom – odgovori Osborne. – Dijelili ste je i u Moskvi
sa mnom, i dijelite je sa mnom otkako ste stigli u Ameriku. Onog jutra, kad je
razgovarala s vama pred svojim stanom, ja sam ležao u njezinu krevetu. Prošle
je noći spavala s vama, a danas poslijepodne spavala je sa mnom.
– Ovdje? – Arkadij je zurio u užasno rječit nered kreveta.
– Ne vjerujete mi – primijeti Osborne. – Samo, vi ste predobar kriminalist,
a da budete toliko iznenađeni. Kako bih ikad upoznao Jamesa Kirwilla bez
Irinine pomoći? Ili Valeriju ili Kostju? I zar vam se nije činilo čudnim da vas
Jamskoj i ja nismo našli zajedno s Irinom, kad ste je sakrili u svom stanu? Ne
bismo bili morali ni dugo tražiti; ona me nazvala iz vašeg stana. A kako sam je
našao, po vašem mišljenju, kad ste otišli na svoj izlet na finsku granicu? Došla
je ravno k meni. Zar se za te činjenice uistinu nikad sami niste zapitali?
Vjerojatno i niste, kad su vam odgovori bili poznati. Ja sam priznao, glavni
inspektore, a sad ste vi na redu. Samo, to vam se, čini se, ne sviđa. Poslije
zaključivanja istrage htjeli biste pronaći samo jedno čudovište i uredno složene
mrtvace. Bože sačuvaj, da slučajno otkrijete samog sebe! Ali, ja vam obećajem
da ćete naučiti živjeti sami sa sobom. Rusi će vas i Irinu jednostavno ubaciti u
kvotu židovskih emigranata; to uvijek čine s problematičnim slučajevima kojih
se žele riješiti.
Osborne stavi pištolj na noćni stolić. – Nisam vas htio, ali Irina nije željela
ostati bez vas. Bilo je da čovjek poludi. Oduvijek je željela samo doći ovamo, a
sad je odjednom htjela natrag. Sretan sam, da ste i vi također ovdje. Barem je
sve kompletno. – Izvadi bocu stoličnaje i dvije čaše iz noćnog ormarića. –
Uostalom, ova situacija ima izvjesnu draž. Tko bi se mogao bolje poznavati od
ubojice i njegovog isljednika? Na području zločina oduvijek smo bili partneri.
Natoči obje čaše do ruba votkom i pruži jednu Arkadiju.
– A koji bi ubojica i njegov isljednik mogli biti bliži od dvojice muškaraca
koji dijele jednu ženu? Partneri smo i što se ljubavi tiče. – Osborne podigne
čašu. – Za Irinu!
– Zašto ste ubili ono troje mladih ljudi u Parku Gorkog?
– Pa to i sami znate; riješili ste taj slučaj. – Osborne je još uvijek držao
čašu u zraku.
– Znam kako ste to učinili, ali zašto ste to učinili?
– Zbog samura, kao što dobro znate.
– Ali zbog čega su vama potrebni vlastiti samuri?
– Da bih zaradio novac. Samo, to sve uistinu već odavna znate!
– Pa imate već toliko novaca.
– Da bih imao još više.
– Samo zato da biste imah još više? – upita Arkadij. Isprazni čašu na pod i
na sagu se ukaže velika, tamna, spiralna mrlja. – Onda niste čovjek velikih
strasti, Mr Osborne. Vi ste samo običan poslovni čovjek koji ubija. A uz to ste i
budala, Mr Osborne. Irina se vama prodaje, a meni poklanja. Kao poslovni
partner dobivate samo kožu, krzno, zar ne? U to se naravno razumijete... Mi,
dakle, trebamo ovdje živjeti na vaš račun i smijati vam se iza leđa. A tko zna,
kad ćemo nestati odavde? U tom slučaju više nećete imati ni samure, ni Irinu,
ništa vam neće ostati.
– Prihvaćate, dakle, moju ponudu da vam pomognem – primijeti Osborne.
– Danas je srijeda. U petak Sovjeti i ja zaključujemo svoj mali posao zamjene:
vi i Irina za samure. Dopuštate li mi da vas spasim?
– Da – odgovori Arkadij. Što mu je drugo preostajalo? Samo je Osborne
mogao spasiti Irinu. Čim budu u sigurnosti, pobjeći će. Ako ih Osborne pokuša
spriječiti, Arkadij će ga ubiti.
– Onda pijem u vaše zdravlje – nastavi Osborne. – U Lenjingradu sam
naučio za što su sve ljudi sposobni kad je u pitanju spašavanje vlastitog života.
Tek ste dva dana ovdje i već ste se izmijenili. Još dva dana, i postat ćete pravi
Amerikanac. – Isprazni čašu jednim gutljajem. – Radujem se godinama koje su
pred nama – reče pri tom. – Prijatelja čovjek uvijek može zatrebati.

Ostavši sam u dizalu, Arkadij se gotovo srušio pod teretom istine. Irina je
bila drolja. Spavala je s Osborneom i tko zna s kim još, samo da bi pobjegla iz
Rusije. Širila je noge kao krila. I lagala je Arkadiju – lagala je predbacivanjima i
poljupcima – nazvala ga glupanom i učinila od njega idiota. A najgore od svega
je bilo da je on to sve od početka znao. Sad su oboje bili drolje. On u svojoj
novoj sarderobi više nije bio glavni inspektor ni zločinac – ali, što je bio?
Arkadij se sjeti troje ubijenih u Parku Gorkog. A što je bilo s Pašom? Uplaši se
svih manevara zavaravanja u koje se upustio. Prvi put, da bi Pribluda preuzeo
istragu. Drugi put, da se dokopa Irine. I treći put, da bi je Osborne dobio.
Kad su se vrata dizala otvorila, Arkadij pognute glave prođe predvorjem
zgrade. Sad sam Osborneov partner, razmišljao je. Čim je stupio nogom na
pločnik, limuzina se polako dovezla. Arkadij se zavali u naslon ne primjećujući
da su kola odmah krenula.
Usprkos tome još uvijek ju je volio. Bio je spreman da zaboravi na leševe u
Parku Gorkog. Prokurvala se do Amerike, a on će se nastaviti kurvati da bi ona
mogla ostati u toj zemlji. Hotel Barcelona bio je pravi smještaj za takav par.
Molila ga je da joj ne postavlja pitanja – prema tome ih nije postavljao i svjesno
je izbjegavao da o toj temi razmišlja. Koliko je takvih ormara prepunih
garderobe i krzna imala? Otkad je već bila u New Yorku?
Razmišljao je o svim saslušavanjima. Nikad nije podlegao, ništa nije odao.
Ali KGB, FBI i svi ostali svejedno su znali za Irinu i Osbornea. Tko im je to
osim Irine mogao ispričati? Koliko je već godina spavala s Osborneom? Ne,
osim Osbornea nije moglo biti drugih muškaraca. Za to je Osborne bio
preponosan.
I usprkos svemu, Irina ga je voljela. Bila je spremna vratiti se s njim ili
ostati s njim u Americi. Sjeti se njihovog prvog susreta u Mosfilmu – njezine
otrcane bundice i ispucalih plastičnih čizama. I u Moskvi je dakle spavala s
Osborneom, ali nije primila nijedan poklon od njega. Ni hranu, iako je često bila
gladna. Željela je samo jedan poklon: Ameriku. A što joj je on poklonio?
Maramu s motivima šarenih uskršnjih jaja! Samo joj je Osborne mogao dati
Ameriku, samo je Osborne njemu mogao reći istinu u lice. Osborne je
posjedovao moć poklanjanja.
Amerika, Rusija, Rusija, Amerika. Amerika je bila najbolja od svih iluzija.
Bila je potpuno drukčija od svega što je zamišljao. Čak i tu, u blještavom svjetlu
New Yorka, gdje je čovjek imao dojam da treba samo ispružiti ruke pa da ih
napuni dolarima, čak je i tu ostajala samo iluzijom. Uvjeravao se da ne bi došao
da je znao za Irinu i Osbornea. Ali, oduvijek si znao za Irinu i Osbornea,
trijezno odgovori sam sebi. Zašto sad buncaš o nekim iluzijama?
Bila je spremna vratiti se s njim u Rusiju, to je čak i Osborne priznavao.
Irina, Osborne, Osborne, Irina. Zamišljao ih je u krevetu, zagrljene,
isprepletene. Zatim utroje.
Arkadij se prene iz svojih mračnih razmišljanja, kad se limuzina zaustavila
uz rub pločnika. Pogledavši van, zaključio je da su se morali nalaziti daleko
južnije od 29. ulice. Oboja stražnja vrata naglo su se otvorila; s desne i s lijeve
strane u kola su se nagnula dva crnca i nišaneći Arkadiju pištoljima u glavu
pokazala mu policijske plakete. Staklena pregrada između vozača i gostiju se
spustila i Arkadij prepozna Kirwilla za upravljačem.
 – Što se dogodilo s vozačem? – upita Arkadij.
– Neki zločesti tip ga je premlatio i ukrao mu kola – cerio se Kirwill. –
Dobrodošao u New York!

Lieutenant Kirwill pio je viski i zalijevao ga pivom. Billy i Rodney,

dvojica crnih policajaca, sjedili su za susjednim stolom uz rum s koka-kolom.
Arkadij je sjedio nasuprot Kirwillu s praznom čašom pred sobom. Još uvijek je
u mislima vidio luksuzan krevet, izgužvanu posteljinu. Sjedio je s Kirwillom,
kao što bi u drugoj situaciji ravnodušno sjedio uz vatru u kaminu.
– Osborne bi mogao priznati: »Da, ubio sam ih« – objašnjavao mu je
Kirwill. – Mogao bi reći: »Ubio sam ih 1. februara u sedamnaest sati. I ne žalim
ni zbog čega!« Pa ipak ga kao američkog državljanina ni pod koju cijenu ne bi
izručili. Dobar odvjetnik postigao bi da se njegov slučaj raspravlja tek za pet
godina. Pet godina za put kroz sve instance, zatim još trećih pet godina za
žalbene postupke. To bi bilo ukupno petnaest godina u toku kojih bi se samuri
samo razmnažali. Zato se Rusima žuri. Moraju ubiti Osbornea i njegove samure,
ili se s njim nekako nagoditi. S obzirom na to da je Osborne pod zaštitom FBI-a,
a svoje samure uzgaja na nepoznatom mjestu, Rusi se moraju nagoditi s njim. –
Kirwill odmahne glavom. – Gledano s američkog aspekta, Osborne je upravo
junak. A što si ti? Prokleti ruski subverzivac! Ali, ja ću ti ipak pomoći.
Kirwill i njegova dva crna policajca izgledali su poput bagdadskih lopova,
sasvim sigurno nimalo nalik moskovskim milicajcima. Ukradena limuzina bila
je parkirana dvije ulice dalje.
– Trebao si mi pomoći u Moskvi – odmahnu Arkadij. – Tamo sam mogao
uhvatiti Osbornea. Sad mi više ne možeš pomoći.
– Mogu te spasiti.
– Spasiti me? – Kirwillov humor probudi Arkadija iz letargije. Do jučer bi
mu možda još i povjerovao. – Imaš li samure?
– Ne.
– Želiš me spasiti, ali me ne možeš spasiti. Kakve koristi od toga?
– Ostavi djevojku; neka se KGB pobrine za nju. – Arkadij protrlja oči. On
u Americi, a Irina u Rusiji? Uistinu apsurdan kraj!
– Ne.
– To sam i očekivao.
– U svakom slučaju hvala ti na dobrim željama. – Arkadij se htio dignuti. –
Hoćeš li me ti vratiti u hotel?
– Čekaj malo! – Kirwill ga povuče natrag za stol. – Daj da popijemo još po
jednu za dobra stara vremena. – Natoči Arkadiju i iz džepa izvuče prozirne
vrećice s kikirikijem i baci ih na stol. Billy i Rodney znatiželjno su promatrali
Arkadija kao da su očekivali da će u najmanju ruku početi piti kroz nos. Bili su
visoki i crni kao noć, odjeveni u košulje kričavih boja i okićeni brojnim
ogrlicama. – Ako te FBI može iznajmiti privedenom ubojici, može te ostaviti
još pet minuta na raspolaganju njujorškoj policiji – reče Kirwill.
Arkadij slegnu ramenima i iskapi viski. Kirwill pošalje Billyja za šank da
donese zdjelicu za kikiriki.
– Što imaš protiv FBI-a? – upita Arkadij.
– Gomilu toga – odgovori Kirwill naglo se uozbiljivši. – FBI ne vodi
istragu, nego plaća potkazivače. O čemu je u pojedinom slučaju riječ, špijunaža,
pobornici građanskih prava, mafiozi, uopće nije važno: FBI uvijek radi putem
potkazivača, špijuna, informanata, posrednika. To je temeljita razlika, razumiješ
li? Pajkan je uvijek na ulici i sam skuplja informacije. Ne bježi ni od jednog
prljavog posla, jer se odlučio za posao kriminalističkog isljednika. Ali agent
FBI-a zapravo nije ništa drugo do odvjetnika ili knjigovođe; radi u svom uredu,
nosi dobra odijela i jednog dana možda završava čak u političkoj vrhuški. Zato
je u svako doba spreman na suradnju s nekom svinjom od denuncijanta.
– Nije svaki denuncijant svinja – promrmlja Arkadij.
U mislima je vidio Mišu u tamnoj crkvici i naglo iskapi čašu da odagna
sjećanja.
Vratio se crni policajac noseći sa šanka plastičnu zdjelicu. Kirwill istrese
kikiriki u nju. – Kad si već na nogama, Billy – reče mu – mogao bi baš i nazvati
da vidiš je li nam prijatelj Rats već vani.
– Sranje! – odgovori Billy, ali ipak ode do telefona.
– Osborne je izjavio da radi za FBI – reče Arkadij.
– Da, znam. – Kirwill je odsutno zurio u njega. – Možeš li zamisliti kakav
je lom nastao, kad se John Osborne prvi put pojavio u FBI-u? Tip kao on, gost u
Kremlju, gost u Bijeloj kući, multimilijuner koji ne traži ni pare za svoje usluge,
taj je praktički cijeli FBI spremio u džep. A ovdje se sastaje sa svim mogućim
rusofilima i komunistima. O tome su samo mogli sanjati.
– Zašto nije otišao odmah u CIA-u?
– Zato što je lukav. CIA plaća tisuće ruskih izvora informacija i stotine
agenata u Sovjetskom Savezu. FBI je prije nekoliko godina morao zatvoriti svoj
moskovski ured. Oni ovise o Osborneu.
– Ali on je prenosio samo glasine.
– Više FBI nije ni želio! Jedino što ih je zanimalo bilo je da se ušuljaju
nekom kongresmenu u krilo i prošapću mu što su čuli iz svojih specijalnih
izvora. Možda neku prljavu pričicu o Brežnjevu. Nešto nalik onom što su
šaputali o Kennedyjevima ili Kingu. Za takve su stvari kongresmeni voljni
plaćati, za takvo što i postoji federalni budžet. Samo što je sad došao red na FBI
da plati; Osborne je napokon podnio svoj račun. Zahtijeva od FBI-a da ga štiti,
bez da mijenja svoje ime ili se skriva.
 Arkadij je žvakao kikiriki, dok je Kirwill pričao. Zatim ponovo napuni
svoju čašu. – Ali, Osborne je ukrao samure i mora ih vratiti.
– Zar? Zar bi ih Sovjetski Savez vratio da ih je KGB ukrao u Americi? Tip
je pravi junak.
– On je ubojica!
– To tvrdiš ti.
– Ja nisam agent KGB-a.
– To tvrdim ja. Samo šteta što nam nitko ne vjeruje.
Billy se vratio iz telefonske govornice. – Još je unutra – reče. – Priveden je
zbog pijanstva i izazivanja nereda. Doći će na red za tričetvrt sata.
Billyjev glas podsjećao je Arkadija na saksofon. – Nisu li tvoji ljudi možda
radili kao ličioci u uredu preko puta moje hotelske sobe? – upita Kirwilla.
– Vidite? – Kirwill kimnu svojim policajcima. – Rekao sam vam da je
odličan.
Kad su napustili bar, Billy i Rodney su se odvezli crvenim kabrioletom.
Kirwill povede Arkadija kroz zamršene uličice Greenwich Villagea do svojih
kola. Kirwillov je auto bio plav, star i čist kao suza. Lieutenant pozdravljajući
digne ruke, kad su presreli patrolna kola. Arkadij pomisli kako je Wesley već
morao saznati da je on nestao i da u hotelu Barcelona vjerojatno već vlada
panika. Da li su već obavijestili sve patrole o potjernici? Da li su sumnjali u
Kirwilla da ga je oteo?
– Ne razumijem zašto je FBI dopustio Osborneu da razgovara sa mnom –
reče Arkadij. – Čak i kao skupocjeni suradnik ostaje zločinac, a FBI je ipak
organ za zaštitu pravosuđa.
– U drugim gradovima stvari se odvijaju prema pravilima, ali u New
Yorku nema pravila, barem ne u ovako specijalnom slučaju. FBI ovog puta
drukčije postupa nego inače. Zašto ste smješteni u Barceloni, premda FBI ima
sigurne apartmane u Waldorfu? Za mene je to naravno dobro, jer su sigurnosne
mjere tako slabe da sam mogao poslati Billyja i Rodneyja da vas nadziru.
Istodobno je i vrlo sumnjivo, jer navodi na zaključak da Wesley vašu prisutnost
skriva čak i pred spisima FBI-a. Što ti je Osborne ispričao? Je li spominjao neku
nagodbu?
– Ne, ni riječi – lagao je Arkadij bez oklijevanja.
– Koliko ga ja poznajem, pričao je o sebi i tvojoj lijepoj Ruskinji. On
spada među one ljude koji uživaju u takvoj vrsti mučenja. Prepusti ga mirno
meni.

Javne zgrade Lower Manhattana predstavljale su neosvijetljen konglomerat

monumentalnih zdanja svih stilskih pravaca, od antike do moderne. Jedini
izuzetak bio je neboder obasjan jakim reflektorima, koji je zauzimao cijeli jedan
blok i Arkadiju se činio začuđujuće poznatim. Zgrada je naime bila podignuta u
staljinističkom stilu, samo bez dodatnih orijentalnih ukrasa koje je Staljin
osobito cijenio: vitak monolit na čijem je vrhu zapravo nedostajala još samo
rubinski crvena zvijezda. Kirwill parkira točno pred tim neboderom.
– Gdje smo to? – upita Arkadij začuđeno. – Što je još otvoreno u ovo
doba?
– Ovo su takozvane katakombe – odgovori Kirwill. – Tu i noću radi
dežurni sudac.
Otvorili su mesingana vrata i ušli u predvorje krcato prosjacima u odrpanoj
odjeći, plahih, sumnjičavih pogleda zlostavljanih pasa. I u Moskvi je bilo
prosjaka, međutim, tamo ih se moglo vidjeti samo na kolodvorima ili za vrijeme
racija, kad bi ih milicija poplašila. Ovdje im je pripadalo čitavo ogromno
predvorje. Jedine iznimke bila su dvojica postarijih muškaraca u izlizanim
kaputima s prastarim aktovkama u rukama koji su ispitujuće gledali u Arkadija.
– Odvjetnici – objasni mu Kirwill. – Promatraju te kao potencijalnog
mandanta.
– Trebali bi bolje poznavati svoje mandante.
– Upoznaju ih tek kad uđu ovamo.
– Ali, trebali bi sa svojim mandantima razgovorati u svom uredu.
– Ovo je njihov ured!
Kirwill se probijao kroz somilu.
– Kamo zapravo idemo? – upita Arkadij.
– Izvadit ćemo Ratsa iz bunkera. Imaš li možda neki važniji posao?
Lieutenant pozvoni pred jednim čeličnim vratima. Otvorio se uski prorez i
ukazala su se dva oka; zatim su se pomaknula i teška vrata i oslobodila im
pristup do ćelija iza rešetaka u kojima su se gotovo isključivo nalazili crni
istražni zatvorenici. Arkadij krenu za Kirwillom niz središnji hodnik, sve dok se
Amerikanac nije zaustavio pred ćelijom u kojoj se nalazio bijelac, vrlo upadljiv
zbog svog bizarnog izgleda. Zatvorenik je nosio vunene rukavice čiji su prsti
bili odsječeni, prljave gumene čizme, ribičku kabanicu s puno džepova i vunenu
kapu ispod koje je na sve strane stršala čupava kosa. Lice mu je bilo crveno od
vjetra, vremena i viskija i s mukom je pokušavao prikriti drhtanje lijeve noge.
Pred njegovom ćelijom stajali su brkati policajac i mladić u odijelu s kravatom i
vrlo zagrižljivim izrazom lica.
– Onda, možemo li sad kući, Rats? – upita Kirwill muškarca u ćeliji.
– Ni u kom slučaju ne možete sad odvesti Mr Ratsa, lieutenant – obrati se
mladić s kravatom Kirwillu.
– Ovo je jedan od zamjenika okružnog tužioca koji će jednog dana odrasti i
postati vrhunski plaćen branilac – objasni Kirwill Arkadiju. – A ovo tu je mladi
kolega kojem je silno neugodno.
 Mladi je policajac uistinu izgledao kao da se pokušava sakriti iza svojih
moćnih brkova.
– Mr Ratke će biti za nekoliko minuta izveden pred suca – doda tužilac.
– Zbog pijanstva i izazivanja javnog nereda? – Kirwill se nasmije. – Pa što
očekujete od pijanice kao što je on?
– Trebaju nam neke informacije od Mr Ratkea. – Tužilac se usprkos svojoj
nervozi hrabro borio poput odvažnog malog terijera među velikim buldozima. –
Smijem vas upozoriti da je nedavna provala u kompaniji Hudson Bay još uvijek
neistražena. Imamo razloga za opravdanu sumnju da je Mr Ratke pokušao
prodati robu koja je potjecala iz te provale.
– Gdje je dokazni materijal? – upita Kirwill. – Sama sumnja nije dovoljna
da ga ovdje držite zatvorenog.
– Ništa nisam ukrao! – kreštao je Rats.
– U svakom slučaju priveden je zbog pijanstva i remećenja javnog reda i
mira – primijeti mladi tužilac. – Lieutenante Kirwill, već sam dosta toga čuo o
vama i rado sam spreman sukobiti se s vama!
– A vi ste ga priveli? – Kirwill baci pogled na značku mladog policajca. –
Casey se zovete? Nisam li ja poznavao vašeg oca? To je bio pravi policajac!
– Rats je već bio priveden i trebao im je netko da ga izvedu pred sud... –
Casey se nije usudio Kirwillu pogledati u oči.
– Da ste običan patrolni policajac, još bih to mogao i razumjeti, ali ovako...
– Kirwill odmahnu glavom. – Imate li financijskih problema? Zar su vam
potrebni prekovremeni sati? Morate li plaćati alimentaciju?
– Casey mi čini uslugu – ubaci tužilac.
– Dobro, posudit ću vam novac zbog vašeg oca – odluči Kirwill. – Ni
jedan irski momak ne bi smio postati ulizica. Bilo bi mi žao da ova priča poteče
naokolo.
– Lieutenante Kirwill, potpuno je nepotrebno preuveličavati cijelu stvar –
pobuni se tužilac. – Casey je rekao da je spreman izvesti Mr Ratkea pred sud i
obrazložiti hapšenje. Ne znam zašto vas ovaj slučaj zanima, ali Mr Ratke ostaje
ovdje. Morao bi zapravo već...
– Ah, prokletstvo, ja izlazim iz ovog – prekinu ga Casey i krene.
– Kamo ćete? – upita ga tužilac brzo.
– Gubim se odavde. – Casey odjuri niz hodnik ne okrećući se više.
– Čekajte! – Tužilac potrči za Caseyem pokušavajući mu se ispriječiti na
putu, međutim, mladi se policajac više nije upuštao, ni u kakvu diskusiju.
Izjurio je van i zalupio čelična vrata za sobom.
Tužilac se vratio. – Svejedno ste izgubili, lieutenante. Čak i ako Mr Ratsa
sad ne izvedemo pred sud, on nije u stanju vratiti se sam kući, a dosad se još
nitko nije javio da ga vodi.
– Ja ću ga odvesti kući.
 – Zašto? Ali, lieutenante, zašto to sve činite? Uplićete se u vrlo nesiguran
postupak, vršite snažan pritisak na mlađeg kolegu i izazivate Tužilaštvo, sve
zbog jedne stare pijanice. Pa što će nam još uopće sudovi, kad svaki policajac
može na vlastitu odgovornost osloboditi zatvorenika?
– Upravo to se i ja ponekad pitam.
Kirwill i Arkadij odvukoše Ratsa do predvorja prije nego što se u
delirijumu tremensu razderao. Prosjaci su se uskomešali poput preplašenih
mjesečara. Kirwill začepi Ratsu usta, a Arkadij ga izgura van. Rats mu je bio
prvi istinski smrdljiv Amerikanac s kojim je imao neposrednog dodira.
Sjeli su u kola i Kirwill u Mulberry ulici u prodavaonici delikatesa kupi
bocu viskija, bocu porta i nekoliko vrećica očišćenog, slanog kikirikija. –
Ovakve prodavaonice zapravo ne bi smjele prodavati rakiju – reče Arkadiju. –
Zato i prija dvaput bolje. – Rats naiskap isprazni bocu porta i skoro istog časa
mirno zaspi na stražnjem sjedalu.
– Zašto to sve činimo? – upita ga Arkadij. – Zašto si izvukao tu staru
pijanduru? Wesley i FBI su sigurno već izdali potjernicu za mnom, možda čak i
KGB. A ti ćeš bez sumnje imati problema zbog ovog. Zašto, dakle?
– Zašto da ne?
Kikiriki je bio ukusno slan, a viski je u Arkadijevom želucu izazvao
ugodnu toplinu. Osjeti da je Kirwill zadovoljan sobom i prvi put otkri izvjesnu
komičnu crtu u cijeloj situaciji. – Zar želiš uistinu reći da je sve što činimo
besmisleno?
– Barem ovdje i sad. Hajde, provozat ćemo se malo.
– A što ako nas uhvate prije nego me uspiješ vratiti?
– Arkadije, nemaš što izgubiti, a ja pogotovu. Odvest ćemo Ratsa kući.
Arkadij se osvrnu prema otrcanoj prilici na stražnjem sjedištu. Objedovao
je s Osborneom, Kirwill ga je oteo i još uvijek nije bio raspoložen suočiti se s
Irinom. – Zašto da ne?
– Takav mi se sviđaš!
Nad Canal Streetom lelujale su pahuljice snijega i pozlaćeni kineski
natpisi.
– Jedna stvar mi nikad nije bila potpuno jasna – reče Kirwill. – Što je tebe
navelo da postaneš pajkan?
– Isljednik?
– Ne, pajkan.
– Kako hoćeš. – Arkadij shvati da je to bio neki čudan kompliment, možda
čak i isprika s Kirwillove strane. – Kao dječak doživio sam slučaj koji je mogao
biti ubojstvo isto tako kao i samoubojstvo. – Začuđeno zastane, jer nije želio
govoriti o svojoj majci. Ali te noći sam sebe nije mogao prepoznati. – Onda,
neposredno poslije rata, u igri su bila velika imena – nastavi Arkadij. – Smrt
žrtve nije se mogla zatajiti, međutim, zataškane su sve okolnosti pod kojima je
stradala, jer je posebna komisija koja je vodila istragu raspolagala i posebnim
punomoćima.
Prolazili su pokraj tajanstvenih izloga s natpisima poput Joyeria Knights of
Columbus i Head Shop.
– Vjerojatno nisam dovoljno jasan – reče Arkadij.
– Samo nastavi!
– Pretpostavimo da jedan zaslužan umjetnik jedne noći zamoli ženu da
izađe iz kola i pokupi krhotine stakla s ceste, a onda je pregazi. Ili, mlada žena
koja će se uskoro udati, navečer stavlja djeda i baku u krevet, zatvara prozore i
pušta plin prije nego što izađe iz stana. Marljivi seljak, ugledan poljoprivrednik
u kolhozu, zadavi svoju drolju iz Moskve. To su sve stvari koje se javno ne
smiju dogoditi, ali su istina: umjetnik koji si može priuštiti ljubavnicu i kola;
mlada žena koja mora stanovati s mužem, djedom i bakom u istoj prostoriji;
priglupi seljak koji nejasno naslućuje da nikad u životu neće uspjeti izaći iz
svog zabitog sela na kraju svijeta. Takve se stvari ne pojavljuju u našim
izvještajima, ali mi za njih znamo. Stoga moramo imati pravo da izmijenimo
istinu. Što se onda, naravno, odražava na našim statističkim pregledima.
– Jednostavno prijavljujete manje ubojstava? – upita Kirwill.
– Jasno.
Kirwill mu doda bocu i nadlanicom obrisa usta. – Mi volimo ubojstva –
primijeti. – Najčešći uzrok smrti kod mladih Amerikanaca je ubojstvo. Mrtvac
se još nije ni ohladio i već je na televiziji, i svi imaju šanse da postanu
televizijske zvijezde! Izađeš iz kuće i upucaju te ili ostaješ kod kuće i gledaš
televiziju. Govorimo o novom obliku umjetnosti, prijatelju. Kako da se još
uzbuđuješ zbog pravog ubojstva, kad na ekranu vidiš mnogo bolja ubojstva, sve
u usporenom tempu i s puno specijalnih efekata! S limenkom piva u lijevoj i
sisom u desnoj ruci! Pravi pajkani tu ne mogu držati korak. Svi pravi pajkani su
u Hollvwoodu; mi ostali samo smo blijeda imitacija.
Prošli su Holland tunelom ispod rijeke Hudson. Arkadiju posta jasno da bi
se morao početi brinuti, jer je Wesley uistinu već morao pomišljati da je on
odmaglio. Umjesto toga, bio je gotovo euforično dobro raspoložen i činilo mu
se da govori jezikom kojim nikada prije nije mogao.
– Naša sovjetska ubojstva ostaju tajna – nastavi. – Čak se i nesretni
slučajevi, željezničke nesreće i padovi aviona taje. A naši svjedoci obično lažu.
Ponekad stječeš dojam da se svjedoci više boje policajca nego što ga se boje
ubojice. – U New Jerseyu se Arkadij osvrnu za Manhattanom koji se kupao u
milijunima svjetala.
Iz mraka izroniše putokazi: New Jersey Turnpike, J. F. Kennedy
Boulevard, Bayonne.
Arkadij potegne velik gutljaj iz boce. – U Rusiji nema toliko putokaza. –
Nasmijao se. – Tko ne zna kamo vodi neka cesta, nema što na njoj ni tražiti.
 – Ovdje se živi od putokaza. Neprestano konzumiramo vodiče, atlase,
karte. I nikad ne znamo gdje smo.
Boca je bila prazna. Arkadij je stavi na pod. – Pričaj mi više o tvom bratu –
obrati se Kirwillu. – Kakav je čovjek bio?
Kirwill nije odmah odgovorio. – Jimmy je bio pravi mali svetac – napokon
reče prigušenim glasom. – Patio je zbog svojih roditelja, dokle god su bili živi, a
još više poslije njihovog samoubojstva. I tako je pao u ruke popovima. Zamisli
samo, kod kuće je izgradio vlastiti oltar! Pokušao sam mu istjerati te religiozne
mušice, ali sam na kraju uvijek sam sebi izgledao poput nevjernika koji
kamenuje sveca. Samo, kako da si ikad oprostim što sam ga tako reći otjerao u
Rusiju, u smrt!
Bayonne se sastojao od naftnih tankera i srebrnkastih, jarko osvijetljenih
rafinerija koje su podsjećale na neku futurističku bazu na Mjesecu.
– Jimmy i ja smo često odlazili na pecanje na Allagash River u Maineu –
pričao je Kirwill. – Tamo gore ima šuma bez kraja, kroz koje vodi samo jedna
jedina cesta. A u rijeci možeš upecati pastrmke, kečige i smuđeve. Zimi smo
odlazili čak na ribolov pod ledom. Znao bi nas snijeg zamesti, ali nikad nije bilo
problema. U našoj kolibi uvijek ima gomila limenki, postoji otvoren kamin,
veliki štednjak i drva koliko hoćeš. A vani? Jeleni, čak sobovi i po jedan čuvar
divljači na svake dvije i pol tisuće četvornih kilometara. Inače samo drvosječe i
Frankokanađani koji govore engleski znatno slabije od tebe.
Most je vodio preko rijeke s čudnim imenom Kill van Kuli. Ispod njih
veliki tanker je upravo isplovljavao.
– Staten Island – najavi Kirwill. – Sad smo opet u New Yorku.
– Ali, nismo na Manhattanu?
– Ne, sigurno ne na Manhattanu! Tako blizu, a opet tako daleko...
Vozili su se duž nizova stambenih kućica. U jednom je vrtiću stajao
blagoslivljajući svetac od gipsa.
– Da li je Jimmy mogao izvesti te ljude, Arkadije? Reci mi istinu, molim
te.
Arkadij se sjeti leševa pod snijegom u Parku Gorkog, ispruženih jednog do
drugog, a nijedan nije ni pokušao pobjeći, sjeti se male kolibe s uskim
krevetima u kojoj je James Kirwill čitao bibliju, dok se Kostja zabavljao s
Valerijom. – Naravno – mirno je slagao – naravno da bi uspio. Bio je u stanju
da to izvede. Zašto da ne?
– Da, u redu si ti – reče Kirwill poslije duge šutnje.
Mostom su prešli preko malog riječnog rukavca koji je na putokazima bio
označen kao Arthur Kill i vratili se opet u New Jersey. Ispod njih mogle su se
raspoznati tračnice, kejevi i plinske baklje udaljenih rafinerija. Arkadij je
odavna izgubio smisao za orijentaciju, ali kada se mjesec načas ukazao lijevo od
njih shvati da se kreću prema jugu. Da li je u cijelom New Yorku bila izdana
potjernica za njim? Da li je policija tragala i za Kirwillom? Što je Irina mislila?
– Kako daleko se još vozimo?
– Skoro smo stigli – odgovori Kirwill.
– Zar tvoj prijatelj Rats ovdje stanuje? Ne vidim kuće.
– Ovdje počinju močvarni predjeli – objasni mu Kirwill. – Nekad je ovdje
bilo čaplji, orlova i sova. Naravno i žaba. Noću su upravo zaglušujuće glasno
kreketale.
Nalazili su se na maloj sporednoj cesti koja je vodila između tvornica. Pri
svjetlu automobilskih farova močvara se otrovno ljeskala u svim duginim
bojama.
– Brineš se, to se vidi – reče Kirwill. – Ali, ne boj se, ja ću srediti
Osbornea.
A što će biti s Irinom i sa mnom? odmah pomisli Arkadij. To je i bilo
najgrotesknije u cijeloj situaciji: morali su se nadati da će Osborne ostati na
životu.
– Ovdje skrećemo! – Rats koji se iznenada uspravio na stražnjem sjedištu
pokaže prema naprijed.
Kirwill skrenu na asfaltirani put koji se spuštao prema Killu.
– Niste u igri samo Osborne i ti – primijeti Arkadij.
– Misliš na FBI? Što se njih tiče, Osborne ne može od njih očekivati
osobito efikasnu zaštitu u New Yorku.
– Ne, nisam mislio na FBI.
– Dakle KGB? I oni bi ga se željeli dočepati!
– Stanite! – reče Rats.
Izašli su. S jedne strane se prostiralo močvarno tlo sve do udaljenih
svjetala gradskog auto-puta, s druge strane nalazila su se mala pristaništa uz
rijeku. Slijedili su Ratsa po uskoj stazici preko blatnjavog, mekog i ljigavog tla.
– Dokazat ću vam. – Rats se osvrne. – Ja nisam lopov.
Duž cijele obale napola gotovi brodići bili su izvučeni na dokove. Ispod
jedne svjetiljke lajao je pas čuvar. Iz mraka su mu se promuklo pridružili psi
susjednih pristaništa. Killom je plovio šleper natovaren otpacima i gradskim
smećem. Na suprotnoj obali, Staten Islandu, raspoznavala su se malobrojna
svjetla, plavi tankeri ispod drveća i kuća, čamci, kamioni i dizalice.
Arkadij prije Kirwilla stupi na relativno siguran teren: drvene daske bačene
u blato. Snježne pahuljice blistale su poput kristala na rijetkim travkama i
golom grmlju. Rats je velikim koracima napredovao prema maloj straćari
obloženoj izolacijskom krovnom ljepenkom. Slijedeći ga, Arkadij nagazi na
sitne kosti koje su poput zuba virile iz gliba. Rats otvori naherena vrata straćare,
upali petrolejku i širokom ih gestom pozove da uđu.
 Arkadij je oklijevao. Prvi put otkako je stigao u Ameriku nije bio okružen
svjetlima. Široko prostranstvo tog mračnog krajolika i blještavi snijeg nekako su
ga pogađali, bili su mu bliži i poznatiji od svega što je doživio otkako je stigao.
– Zašto smo došli ovamo? – upita Kirwilla. – Što hoćeš od mene?
– Želim te spasiti – odgovori Kirwill. – Slušaj, u Barcelonu stalno zalaze
kurve sa svojim mušterijama; FBI ih nikako ne može sve kontrolirati. Sutra
navečer će Billy i Rodney biti u sobi iznad vaše. Čim se potpuno smrači, spustit
će ljestve od užeta do vašeg prozora. Bit ćete odjeveni u tamnu, neupadljivu
odjeću i zakucati o strop kad budete željeli krenuti. Dizalom za osoblje će vas
spustiti dolje i izvesti kroz podrum u bočnu uličicu. Za Crveni odred to je vrlo
jednostavan pothvat.
– Za koga?
– Crveni odred. Pričali su ti već o nama.
– Otkud znaš da su mi pričali o vama? – Arkadij je čekao da mu Kirwill
odgovori i napokon sam odgovori na pitanje. – Instalirao si prislušni uređaj u
našu sobu. Billy i Rodnev prisluškuju iz zgrade preko puta; radio na prozoru im
je prijemnik.
– Svi imaju svoje prislušne uređaje u vašoj sobi.
– Ali oni drugi nisu moji prijatelji. Zar mi nećeš kao prijatelj odati da li oni
ostali svršavaju prisluškujući svaku riječ? Ili je moguće sterilno prisluškivati?
Oprosti što sam bio toliko tup, ali sad te moram upitati i što si radio u stanu
kojeg mi je Osborne pokazao. Zašto tamo nije bilo svjetla? Jesu li te omeli, baš
kad si htio električnu instalaciju nadopuniti uređajima za prisluškivanje? Bio si
vrlo marljiv! Prije svega u spavaćoj sobi, zar ne?
– Farbaju te, Arkadije. FBI radi s KGB-om protiv tebe. Nema nikakvih
dokaza da si ikad stišao u Ameriku, provjerio sam. U ovoj zemlji ih nema. Ni u
Barceloni ni bilo gdje drugdje. Pokušavam te samo zaštititi.
– Lažeš! I rođenom si bratu slomio nogu da bi ga zaštitio. Znaš sve o
Osborneu, Irini i meni.
– Ali ja vas mogu spasiti! Mogu vas izvući odande, a da Wesley ništa ne
primijeti. U nekoj uličici blizu hotela čekat će vas kola: s novcem, novim
legitimacijama i auto-kartama. Za devet, deset sati bit ćete u Mainu. Još uvijek
imam onu brvnaru. Tamo ćete naći dovoljno provijanta, skije, oružje i džip. Za
nuždu možete zbrisati i u Kanadu; granica nije daleko.
– Sve je to samo pusto maštanje, jer nam ti ne možeš pomoći.
– Mogu, ja vam mogu pomoći! Tako će i Jimmy napokon ostati
pobjednikom: uspio je spasiti dvoje Rusa. Inače je cijeli njegov život bio
uzaludan. Ovako će makar i naknadno dobiti neki smisao.
– Neće! Jimmy je mrtav.
– Ali zašto se uopće svađamo? Zašto mi ne dopuštaš da ti pomognem? Pa
mi smo prijatelji!
 – Ne, nismo. Vrati me u hotel.
– Pričekaj malo! – Kirwill ga uhvati za ruku.
– Ja sad idem. – Arkadij se istrsnu.
– Čekaj! – Kirwill ga iznova uhvati za ruku.
Arkadij zamahnu prema njemu. Kirwillu poteče krv iz naprsle usne.
Svejedno je i dalje čvrsto držao Arkadija za ruku.
– Pusti me! – uzrujano vikne Arkadij.
– Ne, moraš...
Arkadijeva pesnica iznova pogodi. – Zašto se ne braniš? – dahtao je. –
Pusti me napokon!
– Neću – Kirwill nije olabavljivao stisak.
– Brani se! – Arkadij ga pogodi svom snagom i Kirwill padne na koljena.
– Molim te – preklinjao je Kirwill.
Lieutenant koji je klečao u blatu pružao je neuobičajenu, gotovo grotesknu
sliku.
– Pusti me već jedanput! – vikao je Arkadij. Spustio je ruke. – Za nas nema
bijega u neku skrivenu brvnaru u šumi. Ti to isto tako dobro znaš kao i ja. Mogli
bismo se deset godina skrivati; KGB bi nas ipak jednog dana našao i ubio, ako
ne dobije svoje samure natrag. Bez tih samura nigdje ne bismo bili sigurni.
Izručeni smo Osborneu da bi im on vratio samure. Svoju priču možeš zadržati
za sebe; ne možeš spasiti nijednog čovjeka.
– Pa barem pogledaj što je Rats ulovio – molio je Kirwill.
Arkadij se okrene prema bijednoj baraci. Rats je čekao kraj otvorenih
vrata, bio je previše uplašen a da bi i pomišljao na bijeg.
– Hajde, pogledaj – energičnije zatraži Kirwill.
Rats podigne petrolejku uvis. Arkadij se morao pognuti da glavom ne udari
o dovratak i rukom odmaknu u stranu zavjesu napravljenu od mreže protiv
insekata. Zidovi i strop straćare bili su napravljeni od dasaka i plastičnih folija,
koji su iznutra bili obloženi novinama i starim krpama. Pod je bio sastavljen od
masivnih balvana. U jednom kutu male prostorije nalazio se Ratsov ležaj od
prljavih rita, u sredini je stajala limena peć na kojoj je stajao lonac s grahom.
Cijela je prostorija bez prozora tako snažno zaudarala po truleži da je Arkadij
zamalo ostao bez daha.
– Ništa ja nisam ukrao. – Rats je uplašeno uzmicao pred njim. –
Razumijete engleski, zar ne? Ja postavljam zamke. To radim, od toga živim. –
Zvučno ušmrkne kroz nos. – Bizamski štakori su zdravi, prava prirodna hrana.
Samo njihovo ime smeta ljudima. A pri tom im je krzno prvoklasno. Ljudi su
tako glupi; većina krznenih kaputa potječe od bizamskih štakora. Svakod tjedna
odnesem deset, pa čak i dvadeset krzna u grad. Imam ja svoj prihod, ne trebam
ništa krasti i nisam ništa ukrao!
 Rats se spotakne o kutiju sa željeznim zamkama i gotovo padne preko peći,
prevrnuvši lonac s grahom, čiji se sadržaj izlio po Ratsovim gumenim čizmama.
– Pripada meni, ja sam ga ulovio u zamku. Samo, takvo krzno još nikad
nisam vidio. Nije nerc, taj je sasvim drukčiji. Zato sam ga i odnio u grad da
vidim što je.
Iza Ratsa na razapetom užetu za sušenje rublja visili su prljavi odjevni
predmeti. Uz njih vojnička vjetrovka na čavlu, stari kalendar gradske banke,
razglednica John Glenna i osušeni muholovi. Uz sve to još jedno razapeto uže
na kojem su visila i sušila se krzna bizamskih štakora.
– Jedan mi je poznati krznar rekao da to uopće nije američko krzno. Znači
da je možda ipak vaše. Kažem vam samo da ga nisam ukrao, nego ulovio. I
mogu vam pokazati gdje sam ga ulovio: odmah prijeko, na drugoj obali. Meni je
dobro, ne mogu se požaliti, zato ne bih htio imati nikakvih problema s
policijom.
Rats skine vjetrovku s čavla.
– Ako je vaše, vaše je.
Ispod vjetrovke na čavlu je visilo puno duže i uže krzno od bizamskih:
sjajno, crno krzno s karakterističnim svjetlijim mrljicama na vršku dlaka,
zaobljena, čupava repa. Krzno je bilo tvrdo i stručno uštavljeno, ali jedna
prednja nogica bila je gotovo potpuno otrgnuta, kao da se zarobljena životinja
pokušala izvući iz klopke. Krzno je pripadalo samuru.
– Odvest ću vas tamo – obećavao je Rats Kirwillu koji je stajao na ulazu. –
Krenut ćemo u zoru, samo nas dvojica. – Kikotao se i oprezno pogledao prema
Arkadiju, prije nego što im je potpuno poklonio svoje povjerenje. – Hoćete da
vam još nešto otkrijem? Tamo gdje sam ulovio ovo krzno, ima ga koliko želite!

Wesley pomaknu crvenu ručicu i dizalo se zaustavi između četvrtog i

petog kata. U kabini su se nalazili Arkadij, Wesley, George i Ray. Bilo je tri
sata ujutro.
– Izdali smo potjernicu za vama prije sat vremena – reče Wesley. –
Lieutenant je očito potpuno poludio kad je napao civilnog vozača i oduzeo mu
kola. Brinuli smo se, naravno, za vas. Međutim, shvatio sam da su naše brige
nepotrebne. Ništa nećete pokušati, dok je Miss Asanova ovdje. Dok imamo nju,
imamo i vas. Zato smo čekali, i eto vas natrag. Gdje ste bili? – Wesley ponovo
pomaknu crvenu ručicu. – Obećajem vam da to neće ništa izmijeniti.
George i Ray su gurali Arkadija niz hodnik petog kata, dok ih se nije
otresao i spremio se da se obrani. Njih dvojica se okrenuše prema Wesleyu koji
je promatrao scenu iz dizala. – Samo nježno – reče im.
Arkadij sam prijeđe ostatak hodnika. U sobi je Al čuvao stražu. Arkadij ga
izbaci i podmetne stolicu pod kvaku.
 Irina je sjedila u krevetu promatrajući ga iscrpljeno i uplašeno. Nikad je još
nije vidio tako uplašenu. Primijeti da na sebi ima spavaćicu od zelene svile koja
je dobro pristajala uz njezinu tamnu kosu i oči. Ruke su joj bile gole, oči širom
otvorene. Nije pokrila blijedoplavu mrlju na obrazu: znak iskrenosti. Nije se
usuđivala progovoriti, jedva da se usuđivala disati.
Arkadij sjede na rub kreveta pokušavajući prikriti drhtanje ruku.
– Spavala si s Osborneom u Moskvi. I ovdje spavaš s njim. Pokazao mi je
krevet. Želim da mi o tom pričaš. Htjela si mi jedanput pričati o tome, zar ne?
– Arkaša – progovorila je tako tiho da ju je jedva razumio.
– Jedan muškarac ti nije dovoljan? – upita Arkadij. – Ili Osborne zna više
od mene? Nešto posebno, možda neki egzotičan položaj? Odsprijeda, odstraga?
Objasni mi molim te. Ili možda posjeduje seksualnu privlačnost kojoj ne možeš
odoljeti? Ili te jednostavno privlači muškarac ruku umrljanih krvlju? I moje su
ruke umrljane krvlju. Samo na žalost ne krvlju tvojih prijatelja nego mojeg
prijatelja.
Ispruži svoje ruke. – Ne – odluči promatrajući njezinu reakciju, – ne
zadovoljava, nije dovoljno stimulativno. Samo, Osborne te je pokušao ubiti;
možda u tome leži bitna razlika. Točno! Zašto bi žena spavala s ubojicom osim
ako ne uživa u bolu? – Zario joj je prste u kosu i naglo povukao zabacivši joj
glavu. – Je li ovo bolje?
– Nanosiš mi bol – prošapta Irina.
– Čini se da ti se ni to ne sviđa. – Ispusti njezinu kosu. – Znači, ni to nije
pravi razlog. Možda te uzbuđuje novac; koliko mi je poznato, novac uzbuđuje
mnoge ljude. Osborne mi je pokazao naš novi stan. Kako ćemo samo biti bogati
u tom luksuznom stanu prepunom skupocjenih poklona. Ali, ti si ih zaradila
Irina! Platila si ih životom svojih prijatelja. Nije ni čudo da te sad obasipa
poklonima. – Pomaknu ruku do izreza njezine spavaćice. – I to je također
poklon? – Naglim potezom joj razdere spavaćicu do pupka. Iznad lijeve dojke
ugleda kako joj žila užurbano kuca od užasa: isto onako kao što je osjećao kad
bi se voljeli. Ruka mu klizne preko njezina trbuha: njegov jastuk, Osborneov
jastuk.
– Drolja si, Irina.
– Rekla sam ti da bih učinila sve, samo da dođem ovamo.
– Sad sam i ja tu i sad sam i ja drolja – reče Arkadij.
Dodir njezina tijela istodobno ga je razbješnjavao i činio slabim. Prisili se
da ustane i skrene pogled. Od tog pokreta kao da se do ruba puna čaša prelila.
Suze su mu tekle iz očiju i slijevale se niz lice. Moram je ili ubiti ili plakati,
pomisli.
– Rekla sam ti da bih učinila sve samo da dođem ovamo – ponovi Irina. –
Nisi mi vjerovao, ali ja sam ti rekla. Nisam znala za Valeriju i ostale. Bojala
sam se, ali nisam znala ništa određeno. Kad sam ti trebala reći za Osbornea?
Nakon što sam te zavoljela, kad smo bili u tvom stanu? Oprosti mi Arkaša što ti
nisam rekla da sam drolja, nakon što smo se počeli voljeti.
– Spavala si i tamo s njim.
– Jedanput. Da mi pomogne pobjeći. Prvi put si se pojavio i bojala sam se
da me ne zatvoriš.
Arkadij podigne ruku. Spustila se povučena vlastitom težinom.
– Ovdje si spavala s njim.
– Jedanput. Da bi izvukao i tebe.
– Zašto? Bila bi slobodna, imala bi svoj stan i svoje haljine, zašto si mene
htjela?
– U Rusiji bi te ubili.
– Možda. Ali bio sam još živ.
– Zato što te volim.
– Trebala si me ostaviti tamo. Tamo bi mi bilo bolje.
– Ali ne i meni – odgovori Irina.
Nikad nije ni slutio da je sposoban za takve suze. Sjetio se Unmannovog
noža kojeg mu je zabio u utrobu; jedini put u životu kad je još jednom nešto
tako nezadrživo istjecalo iz njega. Bol nije bila puno drukčija.
– Bez tebe nisam htjela ovdje živjeti. – Kad se Irina uspravila, razderana
košulja klizne s nje.
Da li slušaju? pitao se Arkadij: sve te male, elektronske uši u krevetu, u
svjetiljci, iza zrcala. Rolete su visile ukoso poput vulgarno namigujuće vjeđe.
Arkadij ih povuče i pusti da se dignu, pa ugasi svjetlo.
– Ako se vratiš, idem s tobom – reče Irina u mraku.
Suze koje su mu tekle bile su suze bijesa i nemoći, vrele poput krvi. U
mislima mu se ukaže slika Viskovljevih u njihovom snack-baru na Paveleckom
kolodvoru: starac, kako mu servira sendvič s kavijarom i pri tom se osmjehuje
svojim čeličnim zubalom; njegova nijema, izmrcvarena žena kako se ozareno
osmjehuje u pozadini.
– Za tebe bi to bila sigurna smrt.
– Učinit ću što i ti.
Kleknuo je ispred kreveta. – Nisi se smjela prodati za mene.
– Što sam drugo mogla ponuditi? – upita Irina. – Napokon nisam se
prodala za par čizama. Prodala sam se da pobjegnem, da živim. Ne stidim se
zbog toga, Arkaša, stidjela bih se, da to nisam učinila. I nikad neću zažaliti što
sam to učinila.
– Ali, Osborne...
– Pričat ću ti o tome. Poslije toga se nisam osjećala prljavo kao što bi se
mlada djevojka trebala osjećati. Osjećala sam se spaljeno kao da mi je skinut
sloj kože.
 Sakrio je glavu među njezine grudi. Obgrlio je rukama. Odjeća mu je bila
teška od vlage i on je odbaci kao ružne uspomene.
Barem nam ovaj krevet pripada, pomisli. Možda im nije pripadalo ništa
drugo na svijetu, ali taj krevet na kome je još ležala razderana spavaćica uistinu
je njima pripadao. I nekako su se voljeli više nego prije. Bili su iscrpljeni,
napola mrtvi i u tom su kurvinskom krevetu, u toj tuđoj noći ponovo oživjeli.
U ranu zoru će Rats odvesti Kirwilla do samura.
– Nalaze se negdje na Arthur Killu – rekao mu je Kirwill na povratku – a
ako mene pitaš, mislim da je mnogo pametnije skrivati ih ovdje nego negdje
tisućupetsto kilometara daleko od New Yorka. Prvo će svi automatski pomisliti
da su skriveni negdje na nekoj farmi za uzgoj nerčeva. Drugo, ovdje ih stalno
ima na oku, a da ne mora voditi kilometarske telefonske razgovore. A kao treće,
u području oko Velikih jezera postoje bezbrojni uzgajivači nerčeva koji svi
zajedno tvore ogroman kolektiv. Samurima je potrebno svježe meso i cijeli bi
kolektiv posumnjao, da odjednom na neku usamljenu, izoliranu farmu počnu
svakodnevno pristizati velike pošiljke svježeg mesa.
S druge strane, New York je svjetska metropola za trgovinu mesom. Tu
nitko živ ne može kontrolirati koje količine kamo odlaze. A na zapadnoj obali
Staten Islanda postoje samo šume i močvare, nekoliko rafinerija, šutljivi
domoroci koji brinu samo svoje brige i što je najvažnije nema pajkana. Moguća
je samo jedna neprilika: da mu jedan samur pobjegne iz kaveza, krivolovac ga
uhvati u zamku, pokuša prodati krzno, krznar s Manhattana obavijesti policiju i
ja, i to baš ja!, slučajno to načujem. To je bila jedina mogućnost. Sudbina ti je
naklonjena, Arkadije. Sad više ništa ne može otići ukrivo.
Poslijepodne će Billy i Rodney useliti u sobu iznad njih. Čim padne mrak
Arkadij i Irina trebali su se samo uspeti ljestvama koje će im visiti pred
prozorom. Bilo je važno da pričekaju trenutak kad se ulica isprazni i tada
zakucaju o strop. Poslije će ih dizalom za osoblje spustiti u podrum, izvući iz
hotela na bočni izlaz i otrčat će do pripremljenih kola. U prednjem pretincu kola
čekat će ih novac, auto-karte s brižljivo označenom putanjom i ključevi
Kirwillove brvnare.
Čim krenu, Kirwill će se povezati s KGB-om i predložiti Nickyju i Ruriku
istu zamjenu koju im je i Osborne predložio: samure za Irinu i Arkadija. Što su
Nicky i Rurik mogli učiniti nego prihvatiti nagodbu? Zarobljenici su ionako već
pobjegli. Čim FBI otkrije njihov nestanak, dotadašnji dogovor s Osborneom
pada u vodu i Osborne će požuriti da spasi svoje samure i premjesti ih na neko
drugo mjesto. Na kraju su uvijek samo samuri odlučujući. KGB će se brzo
složiti s Kirwillom i požuriti na Staten Island.
Arkadij pripali cigaretu zaklanjajući plamičak drugom rukom da ne
probudi Irinu.
Irina nije ništa znala. Kako i da kuje s njom planove o bijegu, kad su ih
okruživali prislušni uređaji? Osim toga ona je živjela od pomisli na zamjenu
koju je aranžirao Osborne: ta je pomisao za nju nalikovala sunčevom svjetlu
koje se ukazuje na kraju dugog, crnog tunela. Bilo bi besmisleno uznemiravati
je prije nego što novi plan otpočne. Onda joj je jednostavno mogao dati znak
rukom da ga slijedi. Prije nego što uopće shvati o čemu je riječ, već će sjediti u
kolima.
Sve je ovisilo o staroj pijanduri. Samo, možda je Rats našao krzno i sve
ostalo izmislio. Ili ga delirijum tremens do te mjere spopadne, da ne bude u
stanju odvesti Kirwilla do skrovišta samura. Osborne je naravno otkrio da mu
jedan samur nedostaje, da li je ostale već premjestio?
Š druge strane, ni njihov bijeg nije morao uspjeti. Možda FBI pri kraju
priče odluči nadzirati sve prozore njihovog hotela. Arkadij osim toga nikad još
nije vozio američka kola; da li će se uopće znati snaći s njima? Mogli su i
zalutati. A možda su Irina i on izgledali tako ruski da su ih svi morali prepoznati
kao bjegunce već na prvi pogled? Osim toga, pitanje je kako će se uopće
snalaziti u stranoj zemlji?
Međutim, barem više nije morao vjerovati Osborneu. Nitko Osbornea nije
poznavao tako dobro kao on – ni Irina ni Kirwill. Arkadij je znao da je Osborne
u međuvremenu potrošio već cijeli imetak da bi uspio prošvercati samure iz
Sovjetskog Saveza u Ameriku. Nikad ih neće vratiti. Automatski je postajao
američkim nacionalnim junakom, ako mu pođe za rukom da ih zadrži.
Osborneov jedini zločin bili su leševi u Parku Gorkog – a jedini čovjek koji ga
je mogao dovesti u neposrednu vezu s njima bila je Irina. Pokušao ju je ubiti još
u Moskvi. Odonda se ništa nije izmijenilo, osim činjenice da je sad morao ubiti
još i Arkadija. Osborne će namamiti Nickyja i Rurika na krivi trag i ubiti Irinu i
Arkadija, čim mu ih FBI izruči. Arkadiju je to bilo posve jasno. Samo, Osborne
će zakasniti za jedan dan.
Usnulo Irinino lice ležalo je na njegovim grudima. Kao da mi udahnjuje
život, pomisli Arkadij.
Prije nego što je zaspao, pokušao je zamisliti kako će izgledati njihov život
u Kirwillovoj brvnari. Da li je u Maineu postojala tundra? Morat će kupiti toplu
odjeću i čaj – da, na prvom mjestu puno čaja. I cigarete. Kako će provoditi
vrijeme? Zamolit će Irinu da mu ispriča cijeli svoj dotadašnji život, sa svim
pojedinostima. Kad se umori od toga, on će joj pričati o sebi. Njihov će se život
sastojati od tih dviju priča.
Koliko će morati ostati tamo, nije mogao ocijeniti. Osborne će ih pokušati
pronaći, ali i sam će morati bježati od Kirwilla. A oni su mogli čekati. Ponijet će
knjige sa sobom. Prije svega američke autore. Ako uspije nabaviti mali agregat
za struju, imat će svjetlo i moći slušati radio ili gramofon. I kupit će sjeme za
povrtnjak. Moći će slušati glazbu, dok budu radili u vrtu. Bacha, Prokofjeva,
New-Orleans jazz. Kad počnu vrućine, odlazit će na kupanje, a potkraj ljeta
moći će brati gljive.
 4

Kad se Arkadij probudio, vjetar je u horizontali nosio snijeg pred

prozorom, tako da se činilo da se prostorija okreće. Ispred kreveta stajali su
Wesley, George i Ray. Sva trojica nosila su debele zimske kapute. Stolica koju
je nabio pod kvaku ležala je prevrnuta na podu. Ray je držao kovčeg u ruci,
George revolver. Irina se prenula iz sna i navukla pokrivač do brade.
– Što želite? –upita ih Arkadij.
– Obucite se – reče Wesley. – Idemo.
– Kamo?
– Danas je dan D – odgovori Wesley.
– Ali zamjena s Osborneom trebala je biti sutra – bunio se Arkadij.
– Dogovor je pomaknut – reče Wesley. – Stvar se odvija danas.
– Ali, planirano je za sutra – ponovi Arkadij.
– Dogovor se izmijenio.
– Pa što onda, Arkaša? – Irina se uspravi držeći pokrivač pred sobom. –
Ovako ćemo biti slobodni već dan ranije.
– Slobodni ste već sad. Radite samo što vam kažem – primijeti Wesley.
– Odvest ćete nas Osborneu? – upita Arkadij.
– Zar vi to ne želite?
– Hajde, dižite se! – naredi George.
– Pustite nas nasamo da se možemo odjenuti – odgovori Arkadij.
– Ne – reče Wesley. – Moramo se uvjeriti da nećete tajno nešto ponijeti.
– Neću se dignuti, dok ste u sobi – polako odgovori Arkadij.
– Pucat ću, ako to ne učinite. – George nanišani u Arkadija.
– Ne uzbuđuj se Arkaša. – Irina ga uhvati za ruku kad se htio pokrenuti.
– To je samo mjera opreznosti – ubaci Wesley umirujuće.
– Ovdje je nova odjeća za vas. – Ray stavi kovčeg na krevet.
Sadržavao je kompletnu mušku i žensku garderobu.
Irina gola ustane iz kreveta gledajući samo u Arkadija. Priđe prozoru i
lagano raširivši ruke okrene se oko svoje osi.
– Mislim da će veličina odgovarati – reče Ray.
– Draže Renko? – Wesley pokretom ruke pozove i Arkadija da ustane.
Arkadij posluša ne spuštajući pogled s Irine. Ono malo sala koje mu se
nahvatalo u toku godina, liječnici su skinuli; mjeseci provedeni s Pribludom u
prirodi pomogli su da ponovo stekne mišiće. Georgeov revolver kratke cijevi
bio je uperen u sredinu ožiljka koji je počinjao ispod Arkadijevih rebara i
završavao u stidnim dlakama.
 – Želite li skratiti cijeli postupak i odmah me ovdje ubiti? – upita ga
Arkadij.
– Na ovaj način ne moramo brinuti da li ste nešto sakrili u odjeći ili u
cipelama – objasni mu mirno Wesley. – Jednostavnije je za sve.
Irina se tako opušteno odjenula kao da su Arkadij i ona sami u sobi.
– I sam sam prokleto nervozan – reče Wesley Arkadiju.
Irina navuče gaćice, grudnjak, košulju, hlače, džemper, dokoljenice, cipele
i toplu, postavljenu zimsku vjetrovku. Arkadij odjenu donje rublje, košulju,
hlače, džemper, čarape, cipele i također toplu vjetrovku.
– Naš prvi snijeg u Americi – reče Irina.
Sve je odgovaralo, kao što je Ray kazao. Kad je Arkadij htio staviti svoj
sat, Wesley mu pruži novi.
– Točno je šest i četrdeset pet. – Wesley mu stavi sat. – Krajnje vrijeme da
krenemo!
– Htjela bih se još počešljati – reče Irina.
– Samo izvolite – Ray joj pruži svoj češalj.
– Kamo idemo? – upita Arkadij.
– Vidjet ćete kad stignemo – odgovori Wesley. – Ne morate se bojati, put
neće dugo trajati.
Da li je Kirwill već pronašao samure? pitao se Arkadij. Kako da ih nađe po
ovakvom snijegu?
– Htio bih ostaviti poruku za poručnika Kirwilla – reče.
– Dobro, možete je odmah meni dati – ponudi mu Wesley.
– Ne, htio bih ga nazvati i sam razgovarati s njim.
– To bi bilo isto što i pustiti vodu na mlin, bojim se, pogotovu poslije
vašeg sinoćnjeg izleta – odbi Wesley. – A vi sigurno ne želite stvarati neprilike?
– Ali, zar je to važno, Arkaša? – upita Irina. – Pa, uskoro smo slobodni!
– Dama je u pravu – izjavi George i kao dokaz spremi revolver.
Ray pridrži Arkadiju vjetrovku.
– Ne vidim nigdje rukavice. – Arkadij potraži po džepovima. – Zaboravili
ste ih.
Agenti FBI-a u prvi su čas bili zbunjeni.
– Rukavice možete i poslije kupiti – napokon reče Wesley.
– Poslije čega? – upita Arkadij.
– Sad moramo uistinu krenuti! – užurbano nastavi Wesley.
Male, blještave pahuljice od prošle večeri postale su velike, meke i mokre.
U Moskvi bi sad cijeli bataljoni starih žena bili na ulicama raščišćavajući snijeg.
Arkadij i Irina morali su s Georgeom podijeliti stražnje sjedalo limuzine s dvoja
vrata. Wesley je bio na suvozačkom mjestu; Ray je vozio.
 Snježna vijavica izazvala je sablasan metež: smetlarski kamioni s ralicama
za čišćenje snijega, iza njih beskrajni nizovi automobilskih farova, prometnici
koji su narandžastim, fluoroscentnim štapovima regulirali promet, i jedva
raspoznatljivi obrisi uličnih svjetiljki. Rep automobila vrlo se sporo pokretao.
Pješaci su se dignutih ovratnika i ramena borili protiv snježne vijavice. Prozori
limuzine su se zamaglili, debeli kaputi agenata FBI-a mirisali su po vlažnoj
vuni. Da bi došao do vrata, Arkadij bi se morao popeti preko Wesleya. George i
njegov revolver nalazili su se lijevo od Irine.
– Želite li cigaretu? – Wesley otvori novu kutiju i ponudi Arkadiju. Lice
mu je bilo obliveno djevojačkim rumenilom koje je odavalo njegovo uzbuđenje.
– Mislio sam da ne pušite? – upita Arkadij.
– To je točno – odgovori Wesley – cigarete su za vas.
– Neću, hvala.
Wesley je bio vidno razočaran, i George spremi kutiju cigareta u džep.
Vozili su se West Sideom ispod druge kolničke trake, dignute na stupove,
tako da su djelomično bili zaštićeni od snijega. Iznenada se između kejeva
ukazaše brodovi.
– Gdje ste bili jučer s Kirwillom? – upita Wesley.
– Zar smo zbog toga krenuli danas, a ne sutra? – glasilo je Arkadijevo
protupitanje.
– Kirwill je tako opasan čovjek da se čudim kako ste još uopće zivi –
odgovori Wesley. Okrene se prema Irini. – Uistinu me čudi da je još živ.
Irina je držala Arkadija za ruku. S vremena na vrijeme kola bi uletjela u
snježni oblak i ona bi se priljubila uz njega, kao da su na vožnji saonicama po
snijegu.
Ispod vjetrovke Arkadij je osjećao kako je nova košulja neuobičajeno
ukočena. Krvnici nude cigarete, razmišljao je, a zaboravljaju rukavice.
Pitao se da li treba Irini objasniti što ih čeka na kraju te vožnje. Ili je bilo
bolje pustiti je s iluzijom slobode u smrt, nego potpuno bez ikakve nade? Što bi
moglo biti svirepije nego joj oduzeti i tu posljednju nadu?
A što, ako se i on varao? Što, ako je Osborne uistinu bio spreman
zamijeniti samure za Irinu i njega? Na trenutak je čak uspio i samog sebe
zavarati.
Osborne će ih ubiti. To je barem bilo čisto i dosljedno, a i agenti FBI-a su
bili čisti i dosljedni tipovi. Osborne je bio stručnjak za takve stvari. U
uspoređenju s njim Wesley je bio običan mali administrativac.
Možda će se dogoditi nešto neočekivano; možda će kola vječno voziti.
Zatim se sjeti Kirwillovog mikrofona u njihovoj sobi. Možda su Billy i Rodney
sve čuli i već sjedili u kolima iza njih. Sjetio se da su Kirwill i Rats namjeravali
u malom čamcu prijeći preko Killa, što je po takvoj snježnoj oluji bilo
nemoguće. Možda je Kirwill odustao i možda se sad vozio s Billyjem i
Rodneyem iza njih.
– Zašto se osmjehuješ? – upita ga Irina.
– Otkrio sam da bolujem od neizlječive bolesti.
– Zvuči zanimljivo – primijeti Wesley. – A od koje to?
– Nade – odgovori Arkadij.
– To sam i mislio – uzvrati Wesley.
Kola se zaustaviše i Ray kupi kartu na šalteru zelene zgrade s velikim
natpisom DEPARTMENT OF MARINE AND AVIATION. Pred njima se
ljeskala crna lučka voda. Stigli su do kraja Manhattana. Iza njih su se zaustavila
kola sa ženom za upravljačem, koja se odmah udubila u novine.
– Što ćete učiniti ako obustave vožnju trajekta? – upita Arkadij.
– Za to bi uistinu morao zapuhati hurrican. Mala snježna vijavica sigurno
neće zaustaviti trajekt – odgovori Wesley. – Točno se držimo dogovorenog
vremena.
Malo kasnije pred zgradom pristane trajekt. Prije i brže no što je Arkadij
očekivao. Otvorila su se željezna vrata i s broda počeše silaziti radnici i
namještenici, štiteći se aktovkama i kišobranima od snijega. Boreći se protiv
oluje trčali su između automobila koji su također izlazili iz trajekta. Zatim se
automobili koji su čekali u redu počeše ukrcavati na trajekt. Wesleyeva je
limuzina stajala sasvim naprijed u srednjem redu. Pješaci su žurili kraj njih na
brod, paluba se brzo punila. Većina vozača popela se uz stepenice u salon.
Odjeknu zvonjava koja je označavala polazak: trajekt isplovi i kliznu preko crne
lučke vode.
Snijeg je prigušivao zvukove brodskih motora. Pred njima izroni iz vode
veliki val, možda ga je uzburkao neki drugi brod, i trajekt ga presiječe tihim
šuštanjem koje je gotovo nalikovalo dugom uzdahu. Gdje li je bio Kirwill? pitao
se Arkadij. Sjećao se kako su trčali preko zaleđene Moskve.
– Imate li što protiv, ako izađemo iz kola? – upita agenta koji je sjedio
ispred njega.
– A što ćete vani, na hladnoći?
– Uživati u pogledu.
Wesley nagnu glavu u stranu. – Pogled je uistinu prekrasan. Osobito u
dane kao što je današnji, kad se gotovo ništa ne može razaznati. To mu samo
prida je posebne draži. – Namršti čelo. – Međutim, ja sam fatalist. Ponekim
ljudima jednostavno nije suđeno da dozive sunčane dane. Ali, osim toga sam i
pesimist. Znate li da je paluba ovog trajekta jedno od omiljelih mjesta za
samoubojstvo u New Yorku? Mogli biste se i slučajno okliznuti i pasti preko
ograde. Vidite li kako je mokra i kliska paluba? I onda biste mogli dospjeti pod
vitlo ili se smrznuti prije nego što vas spase. Ne, ne, dok sam ja ovdje
odgovoran, sigurnost ima prednost.
 – Onda ću sad pripaliti cigaretu – reče Arkadij.
Snježna oluja ovijala se oko trajekta da bi se već u sljedećem trenutku
rasula u pojedinačno pramenje i poput čigri se zavrtjela iznad tamne vode.
Sigurnosno uže na brodskoj provi bilo je presvučeno ledenim oklopom
smrznute morske pjene.
Valerija, bandit Kostja i James Kirwill nisu znali što ih očekuje u Parku
Gorkog. Barem su ništa ne sluteći na svojim klizaljkama odklizali u smrt. A što
bi njih dvoje moglo učiniti, ako otkrije Irini istinu? Svladati trojicu naoružanih
agenata FBI-a? Zvati u pomoć? Tko bi još obratio pažnju na dvoje od petoro
putnika limuzine koja se nalazi na njujorškom trajektu usred snježne oluje? I da
li bi mu Irina uopće vjerovala, i da joj otkrije istinu? Zar bi Valerija, Kostja i
James Kirwill njemu povjerovali, da ih je zaustavio u Parku Gorkog?
Prema zapadu, snježna se vijavica razrjeđivala. Tamo je iznenada kraj njih
promaknula zelenkasta, ogromna prilika na kamenom podnožju. Uzdignuta ruka
s bakljom i ženska slava s krunom čak su i Arkadiju bili začuđujuće poznati.
Samo trenutak kasnije Kip slobode ponovo nestane u snježnom naletu.
– Jesi li je vidio? – upita Irina.
– Samo na trenutak – reče Arkadij.
– Odmah se vraćam – Wesley izađe iz kola i pope se uz stepenice.
Arkadij primijeti kako Ray netremice zuri u lijevi vanjski retrovizor. Očito
je nekog promatrao, što je moglo samo značiti, da ih je ipak netko pratio.
Arkadij poljubi Irinu u obraz i tom prilikom pogleda kroz stražnje staklo. Na
krmi trajekta stajala su dva muškarca. Iznenadni nalet snijega ih je zakrio, a kad
je Arkadij ponovo pogledao, već su nestali. Međutim, jasno je prepoznao
Wesleya i Rurika, crvenokosog oficira KGB-a.
Oluja se polako stišavala. Pred njima je na crnoj vodi plutao crveni znak
upozorenja. Kad se Wesley vratio, na brežuljcima otoka pred njima ukazao se
gradić.
– Tamo idemo – obrati se Irini, zauzevši ponovo mjesto u kolima.
– Gdje smo sad? – upita ona.
– Grad se zove Saint George – odgovori Wesley.
– To je Staten Island – doda Arkadij.
– Točno – potvrdi Wesley. – I pripada New York Citiju, premda to neki
ljudi ne žele prihvatiti.
Arkadij shvati da su se siva lučka postrojenja s krovovima pokrivenim
snijegom Irini činila poput tropskih otoka punih palmi i orhideja. Približavala se
cilju prekrasnog putovanja.
Trajekt je pristao i njihova se kola druga iskrcaše s broda.
Saint George je zamalo mogao biti neko malo rusko mjesto. Na ulicama je
ležao visok, razgažen snijeg, a promet je gotovo zamro. Automobili su bili stari
i nenjegovani; ljudi na ulicama nosiii su čizme i kapute s kapuljačama. Kućice
su imale prave dimnjake iz kojih je sukljao pravi dim. Samo što je u
samoposluživanjima bilo svježeg mesa, peradi i ribe.
Očišćena, široka ulica vodila je iz centra prema novim predgrađima:
naseljima montažnih kućica, čije su vrtove dijelile ograde od isprepletene žice.
Crkva kraj koje su prošli podsjećala je na svemirski brod koji će svakog časa
poletjeti. Banka je izgledala poput pumpne stanice.
Stigli su do ceste kojom se Arkadij večer prije vozio s Kirwillom. Promet
je bio vrlo slab. U trećim kolima iza njih Arkadij prepozna oficire KGB-a
Nickyja i Rurika. Kirwillovih policajaca nigdje nije bilo.
Ray skrene prije mosta preko Arthur Killa. Samo su ih jedna kola pratila
na velikoj udaljenosti. Probijali su se kroz snijeg uskom cestom duž rijeke –
prolazeći uz plinske rezervoare i stupove pod visokim naponom, preko
močvarnog tla s ogoljelim grmljem pokrivenim snijegom.
Arkadij je osjećao kako ostala trojica muškaraca u kolima postaju sve
nervozniji i napetiji. Njemu je bilo jasno što je Irinu i njega očekivalo na kraju
tog puta: Osborne će ih ubiti umišljajući da je KGB tisućama milja daleko od
samura, na potpuno krivom tragu. A zapravo su Nicky i Rurik dolazili ravno k
njemu. Što je drugo Wesleyu preostalo? Osborne je odbio da nestane pod tuđim
imenom, prema tome je FBI morao zaštititi ne samo njega nego i njegove
samure. Osborne će dakle ubiti Irinu i njega, a zatim će i sam biti ubijen od
društva Wesley–George–Ray–Nicky–Rurik.
Druga su kola daleko zaostala, ali ih je Arkadij svejedno osjećao kao
pištoljsku cijev u potiljku.
Ray skrenu kroz otvorena vrata na nekakvo stovarište otpada. S Killa je,
čini se, vjetar donio veliki val snijega i raspršio ga po željeznom otpadu. Ispod
bijelog pokrivača virile su brodske olupine i stare lokomotive. Autobusi su bili
naslagani na kamione, željeznički vagoni okrenuti naglavce, ogromna sidra
bačena na krovove automobilskih prikolica. Posvuda su bili natpisi
NEZAPOSLENIMA ULAZ ZABRANJEN ili PAŽNJA, OŠTAR PAS. Prošli
su uz ured u maloj baraci, obloženoj starim registarskim tablicama, a da ih nitko
nije zaustavio. Arkadij ugleda kako Ray slijedi tragove vozila koje je prošlo tim
putem dva ili tri sata prije njih. Tragovi su napuštali stovarište otpada vodeći
među platane i lipe, iza kojih su se ponovo gomilala odbačena vozila koja kao
da su tu pala s neba.
Pred svijetlom pozadinom ograda od mrežaste žice toliko se isticala da se
Arkadiju činilo kako mu upravo bode oči. Ograda je završavala trostrukim
nizom bodljikave žice. Bodljikava žica bila je nategnuta preko izolatora i očito
bila pod električnim naponom. Iznad interfona uz ulazna vrata stajao je veliki
natpis: PSI ČUVARI, ISPORUKE PREDATI OVDJE, OPREZ PSI. Vrata su
bila širom otvorena.
Kirwill je čekao na sljedećoj okuci. Stajao je podignute ruke uz veliki
brijest. Ray zaustavi kola tik pred njim. Kirwill se nije micao. Pogled mu je bio
ukočen. Na šeširu, ramenima i ispruženoj desnoj ruci stvarale su mu se hrpice
snijega. Pred njim su u snijegu ležala dva mrtva siva psa. Snijeg je pokrivao
dvije rane od metaka na lijevoj strani njegovih grudi i konopce kojima je bio
privezan uz drvo. Psi su Arkadija podsjećali na sibirske pse saoničare, samo su
bili vitkiji, dužih nogu, sličniji vukovima. Jednom od njih lubanja je bila
smrskana.
– Dragi bože – promrmlja Ray, kad su izlazili iz kola. – Ovo nije bilo
planirano.
– Ne diraj ga! – upozori ga George.
Arkadij sklopi oči Kirwillu, očisti ga od snijega i poljubi u hladne obraze.
– Ostavite ga molim vas na miru – naredi mu Wesley.
Arkadij se odmaknu. Irina je bila tako blijeda da joj se mrlja na obrazu
tamno isticala. Shvaća li konačno? pitao se Arkadij. Vidi li Kostju u Kirwillu?
Da li joj je jasno tko će biti Valerija? Da li joj je napokon jasno kako se nismo
ni malo udaljili od Parka Gorkog?
Izlazeći između drveća približavao im se Osborne s puškom u ruci, u
pratnji trećeg, sivog psa.
– Ubio je moje pse – objasni Arkadiju i pokaže puškom prema Kirwillu. –
Zato sam ga ustrijelio, zato što je ubio moje pse.
Govorio je s Arkadijem kao da su potpuno sami. Osborne je nosio lovačku
odjeću, čizme na vezanje, zeleni lovački šešir i kožnate rukavice. Puška u
njegovim rukama bila je repetirka s dalekozorom i bogato izrezbarenim
kundakom od orahovine. S opasača mu je visio kratak lovački bajonet. Arkadij
primijeti da je prestao padati snijeg, ni s drveća više nije sipilo. Ispod teškog,
oblačnog neba zrak je postao neočekivano jasan i bistar.
– Evo, ovdje su vaši prijatelji – reče Wesley Osborneu.
Osborne je međutim i dalje promatrao ubijenog. – Htjeli ste mi Kirwilla
maknuti s vrata – primijeti. – Htjeli ste me zaštititi. Da nije bilo mojih pasa, on
bi me ubio.
– Ali nije uspio – odgovori Wesley. – A sad je i sam izbačen iz igre.
– Samo ne vašom zaslugom – reče Osborne.
– Važno je samo da smo doveli vaše prijatelje – nastavi Wesley. – Sad
potpuno pripadaju vama.
– Doveli ste i KGB – reče Arkadij.
Wesley, George i Ray koji su se već pripremili da se odmaknu od Irine i
Arkadija zaustaviše se kao ukopani.
– Dobro ste to izmislili – pohvali Wesley Arkadija. Kimnu Osborneu. – U
pravu ste: Rus je zaista inteligentan, samo što sad laže od očaja.
– Zašto to govoriš Arkaša? – upita Irina predbacujući. – Time ćeš samo sve
uništiti!
Ne, pomisli Arkadij, ona još uvijek ništa ne shvaća.
 – Odakle vam ta tvrdnja? – upita ga Osborne.
– Wesley se na trajektu sreo s jednim od njih – odgovori Arkadij. – Izašao
je iz kola da bi s njim razgovarao.
– Trajekt je vozio kroz snježnu vijavicu – mirno primijeti Wesley. – Kako
je pri tako slaboj vidljivosti uspio vidjeti tajni sastanak?
– Jeste li prepoznali čovjeka s kojim je razgovarao? – upita Osborne.
– Vidljivost je uistinu bila slaba – složi se Arkadij.
– Zašto ga uopće pitate? – bunio se Wesley.
– Međutim, crvenokosog, antisemitski raspoloženog oficira KGB-a uvijek
ću prepoznati – nastavi Arkadij. – Čak i u snježnoj vijavici.
Wesley je nijemo zurio u dvojicu muškaraca i u posljednjem trenutku dao
znak Rayu.
Osborne zapuca, a da prije toga nije ni nišanio. Polovica Wesleyevog
djetinjasto glatkog čela je nedostajala kad se srušio na koljena, pao na snijeg i
ostao nepomično ležati na licu. Dok je Ray pokušavao izvući revolver iz leđnog
opasača ispod kaputa i sakoa, Osborne je repetirao i iznova pucao. Ray sjede u
snijeg zureći u svoju krvavu ruku. Polako je podigne, pogleda rupu u svojim
grudima i bešumno se izvrne u stranu. Osborneov pas skočio je na Georgea. Bio
je u zraku, kad je George opalio i mrtav se presavio prije nego što je dodirnuo
tlo. Osborne je krvario iz rane na ramenu. Arkadij primijeti da je iz udaljenosti
opaljen još jedan hitac. George se odvukao iza jednog stabla. Arkadij povuče
Irinu sa sobom u snijeg, a Osborne nesta između drveća.
Nepomično su ležali, dok George s još dvojicom muškaraca nije projurio
nedaleko od njih. Arkadij prepozna Nickyja i Rurika, dvojicu oficira KGB-a.
Odšuljao se do Raya i oduzeo mu revolver. Usput je uzeo i ključeve automobila.
– Možemo uzeti kola – predloži Irina. – Možemo pobjeći.
Preda joj ključeve, a sam zadrži revolver. – Ti bježi – reče joj tiho.
Arkadij pojuri za muškarcima. Kraj bubnja s mecima napipa sigurnosni
klin i otkoči oružje. Tragovi u snijegu mogli su se lako pratiti: Osborne, George
i još dvojica muškaraca koji su stigli iz suprotnog pravca. Arkadij začu kako
progonitelji viču i pretražuju snijegom pokriveno šipražje. Zatim odjeknu hitac
iz puške, a potom živahna vatra sitnog vatrenog oružja.
Buka se udaljavala. Tiho se šuljajući dalje, Arkadij nađe Nickyja kako
podvijenih nogu leži mrtav u snijegu. Pedeset koraka dalje otkri mjesto, na
kome se Osborne okrenuo i vratio da iz zasjede dočeka progonitelje.
Pucnjava je prestala i zavladao je jeziv mir. Arkadij se šuljao od drveta do
drveta. Vlastito disanje činilo mu se užasno glasnim. Šumica je završavala pred
unutrašnjim krugom mrežaste žice s ugrađenim osmatračnicama prekrivenim
platnima za jedra. Tu je ugledao Kirwillova kola napola zabijena u ogradu – u
zamršenom klupku isprepletene mrežaste žice, jedrenog platna i bodljikave žice.
Stražnji prozor bio je rasprsnut puščanim hicem, a Rats je presavijen ležao
nepomično preko upravljača. Bio je mrtav; ispod njegove otrcane vunene kape
nazirali su se u prugama sasušeni tragovi krvi koja se slijevala niz njegova
pleća.
Arkadij pođe do sljedećih vrata. U svježem snijegu ocrtavali su se tragovi
nekolicine muškaraca. Iza vrata nalazila se Osborneova farma samura.
Otprilike 60 puta 100 metara velike površine, farma je bila vrlo pregledna.
U blizini vrata nalazilo se uredno spremište kružnog oblika, pokriveno
valovitim limom za životinjske izmetine i do njeg tri pseće kućice. Gotovo
zameteni tragovi kotača vodili su do upravne zgrade pred kojom je bila
parkirana Osborneova limuzina. Tamo su se nalazile hladnjače, prostorije za
pripremanje hrane i odjeljci za izolaciju. Tragovi nogu vodili su prema
barakama sa kavezima samura.
KGB-oficiri u lenjingradskoj su Palači krzna potcijenili Osbornea, Arkadij
izbroji deset otvorenih baraka, otprilike dvadeset metara dugačkih, u kojima su
se sa svake strane, desno i lijevo od središnjeg prolaza nalazila dva reda kaveza
pričvršćena posebnim držačima. Kako su se u svakom redu nalazila po četiri
kaveza, moglo se lako izračunati da je Osborne uzgojio otprilike već 80 samura.
Osamdeset samura usred New Yorka! Arkadij nije mogao točno razaznati obrise
životinja jer su uznemireni samuri jurili po kavezima. Nije mogao nigdje
razaznati ni siluete Osbornea, Georgea ili Rurika, iako tu nije bilo mnogo mjesta
pogodnih za skrivanje. Američki revolver bio je zbog kratke cijevi nesiguran pri
nišanjenju, a ni Arkadij nije bio osobiti strijelac. S ulaznih vrata ili iz
udaljenosti od upravne zgrade sigurno nikog ne bi uspio pogoditi. Potrča prema
najbližoj baraci.
Arkadij začu hitac i sljedećeg trenutka osjeti metak. Zapravo bi redoslijed
morao biti obrnut, pomisli. Zatetura, ali se održa na nogama. Prilično je teško
čovjeka koji pognut trči iz pištolja pogoditi u grudi, razmišljao je; metak iz
puške imao bi dovoljnu snagu. Rebra su ga pekla kao živa vatra, kad je bacivši
se u snijeg nestao iza prvog reda kaveza.
Iznad njega samuri su bijesno i uznemireno kreštali. Verali su se uz
pocinčane mrežaste ograde kaveza, trčali gore-dolje, skakali i kretali se tako
brzo da su nalikovali tek crnim siluetama u pokretu. Njihova grozničava
jurnjava zaprepastila je Arkadija. Bili su divlji, nimalo pripitomljeni, frktali su,
cičali u uzaludnim pokušajima da se provuku kroz gustu mrežu ograde. Arkadij
ležeći na leđima pogleda ispod nizova kaveza i spazi dva para nogu. Jedan od
dvojice muškaraca prignuo se da i sam pogleda ispod kaveza. Arkadij ugleda
kako George nišani u njega i munjevitom se brzinom otkotrlja u stranu. Metak s
fijukom prošiša uz njega.
Arkadij podiže revolver, iako mu se udaljenost još uvijek činila
prevelikom, i htjede upravo povući obarač, kad je odjeknuo hitac iz puške.
George zatetura natraške, ispusti oružje, učini još nekoliko nesigurnih koraka i
prigušeno kriknuvši stropošta se na tle. Arkadij se izvuče ispod reda kaveza.
 – Arkadije Vasiljeviču! – glasno reče Rurik.
Oficir KGB-a stajao je nad njim držeći u ruci Makarov. Sad ćemo zajedno
dokusuriti Osbornea! pomisli Arkadij, međutim, Rurik je bolje prepoznavao
svoje neprijatelje, a bio je školovan za to da ne oklijeva. Podignu pištolj i
objema rukama nanišani u Arkadijevu glavu. Prije no što je stigao povući
obarač, metak mu raznese potiljak i crvenokosi se teturajući sruši licem u snijeg.
Arkadij pogleda ispod redova kaveza i ugleda Osborneove noge udaljene
barem deset redova. Njegov je protivnik imao prednost što je mogao pucati iz
puške s dalekozorom. A mete pod kavezima mogle su se sigurno još lakše
pogoditi! Arkadij se otkotrlja ispod sljedećeg reda i tu ustane.
Srednji hodnik dviju sljedećih baraka bio je prazan. Kad se Osborne
pojavio iza treće barake i podigao pušku uz obraz, Arkadij je zamaknuo u
hodnik između kaveza. Samuri su uzrujano jurili po kavezima i krešteći se
uspinjali uz mreže ograde. Dok su samuri i on bili u pokretu imao je makar i
malu šansu – s revolverom sa šest metaka protiv puške na repetiranje. Arkadij je
rukom udarao po kavezima uz koje je prolazio. Umišljao je da osjeća dalekozor
uperen u sebe, dok je Osborne pokušavao dobiti ga na nišan, a da ne pogodi ni
jednu životinju.
U dva velika skoka Arkadij stigne do sljedeće barake, udari snažno o
kaveze s obiju strana i prodornim kricima do kraja izbezumi samure. Sljedećeg
trenutka našao se na betonskom podu s ranom u bedru kroz koje je bez zastoja
prošao metak; nije bilo preozbiljno, uspio se pridići i čak nastaviti šepati.
Arkadij primijeti da je prošao uz jedan prazan kavez; Osborne je iskoristio tu
šansu i pucao, međutim metak je očito očešavši se o kavez skrenuo s putanje,
inače bi hitac bio smrtonosan. Ugleda Osbornea kako trči van, očito da bi ga
dočekao kad izađe iz barake. Arkadij odluči da se baci pod držač fekalija ispod
jednog od redova kaveza i prvi zapuca. Međutim, spotaknuo se, jer mu je
ranjena noga utrnula.
U tom trenutku začu Irinin glas. Stajala je vani pred barakama i zvala ga.
Očito ga nije mogla vidjeti. Osborne joj viknu da se zaustavi.
– Izađi, Arkadije! – viknu mu Osborne. – Možeš zadržati revolver, a ja ću
vas oboje pustiti da pobjegnete. Izađi, inače ću nju ubiti!
– Irina, bježi! – derao se Arkadij.
– Oboje ću vas pustiti, Irina – obećavao je Osborne. – Možete pobjeći u
kolima. Arkadij je ranjen, treba mu liječnik.
– Ne idem bez tebe! – vikala je Irina Arkadiju.
– Oboje ste slobodni, Arkadij – glasno nastavi Osborne. – Obećajem vam.
Ali, ako smjesta ne izađeš, ubit ću je! Izađi napokon!
Arkadij se puzeći ponovo vratio do praznog kaveza, koji je očito tek
nedavno bio uređen. Ispod kaveza nalazio se kovčeg s alatom. Dohvati veliko
dlijeto koje je ležalo pri vrhu i ugura ga kroz rezu osiguranu lokotom sljedećeg
kaveza. Kad je Arkadij stisnuo dlijeto nadolje, reza se izvali iz ležišta. Čim se
kavez otvorio, samur skoči Arkadiju o grudi i potrča niz hodnik u slobodu.
Arkadij ugura dlijeto iza sljedeće reze i stisnu ga nadolje.
– Ne! – zakrešti Osborne.
Sljedećeg samura koji je izjurio iz kaveza Arkadij uhvati i stisnu uza se.
Osborne je stajao na kraju središnjeg hodnika s pripremljenom puškom. Arkadij
baci samura prema njemu. Osborne se odmaknu u stranu, brzo digne pušku i
opali. Arkadij se u međuvremenu srušio na tlo, jer mu je popustila noga, i
također zapucao. Prva dva hica pogodila su Osbornea u želudac. Osborne je
repetirao. Arkadijevi sljedeći hici pogodiše Osbornea u srce. Peti metak ga
pogodi u grlo, dok se rušio. Šesti hitac ga promaši.
Puzeći Arkadij se izvuče iz barake. Osborne je ležao sklopljenih očiju na
leđima. Još uvijek je u rukama držao pušku. Arkadij mu iscrpljen skine opasač
da njime podveže svoju nogu koja je jako krvarila. Nije odmah primijetio da mu
je Irina prišla. Zurila je u mrtvaca. Nije li iz Osborneovoa izraza lica izbijao
trijumf čovjeka koji je na kraju ipak pobijedio?
– Kamo ćemo sad?
– Misliš kamo ćeš ti? – ispravi je Arkadij.
– Došla sam po tebe – reče Irina. – Možemo pobjeći, možemo ostati u
Americi.
– Ne želim ostati ovdje. – Arkadij je pogleda. – Nikad nisam ni želio ostati.
Došao sam samo zato, što bi te Osborne inače ubio.
– Onda ćemo se oboje vratiti kući.
– Ti si ovdje kod kuće. Ti si Amerikanka, Irina, ti si sad ono što si oduvijek
željela biti. – Osmijehnuo se. – Nisi više Ruskinja. Oduvijek smo bili različiti, a
sad znam što nas razlikuje.
– I ti se možeš promijeniti.
– Ja sam Rus. – Potapšao se po grudima. – Što sam duže ovdje, to sam više
Rus.
– Ne! – široko ga gledajući odmahivala je glavom.
– Pogledaj me – Arkadij se mukotrpno digao na noge. Ranjena noga
potpuno mu je utrnula. – Ne, nemoj plakati. Pogledaj me: Arkadij Renko, bivši
član partije i bivši glavni inspektor. Ako me voliš, onda mi iskreno reci, kako
bih ikad mogao postati Amerikancem. Hajde, reci mi! – uzbuđeno joj reče. –
Zašto ne želiš priznati – doda tišim glasom – da pred sobom gledaš Rusa?
– Neću te ostaviti, Arkaša! Ne mogu...
– Ne razumiješ me. – Obuhvatio je Irinino lice dlanovima. – Nisam tako
hrabar kao ti, nisam dovoljno hrabar da ostanem. Molim te, pusti me da se
vratim. Uvijek ću te voljeti. – Strasno je poljubi. – Hajde, kreni!
– Samuri...
 – Njih možeš prepustiti meni. Kreni sad! – Lagano je gurne. – Ali ni u kom
slučaju nemoj otići u FBI; idi u njujoršku policiju ili u Ministarstvo vanjskih
poslova, samo ne u FBI!
– Volim te. – Pokušala ga je uhvatiti za raku.
– Moram li te kamenjem otjerati?
Irina pusti njegovu raku. – Onda idem – prošapta.
– Sretno, Irina.
– I tebi, Arkaša. – Prestala je plakati, odmaknula kosu s lica, osvrnula se i
duboko udahnula. – Ja sam dobar vozač. A ni snijeg više ne pada.
– Da.
Irina se udalji nekoliko koraka. – Hoćemo li se još ikada sresti? – Njezino
je blijedo lice izražajnih očiju bilo mokro od suza.
– Sigurno! Uvijek postoji neka mogućnost. Vremena se mijenjaju...
Na vratima je ponovo zastala. – Kako da odem od tebe?
– Ja odlazim od tebe.
Irina prođe kroz vrata. Arkadij nađe Osborneovu tabakeru, pripali cigaretu
osluškujući vjetar u krošnjama, sve dok iz daljine nije dopro zvuk motora koji
se palio. I samuri su čuli kako su kola krenula; imali su oštar sluh.
Postojale su dakle tri zamjene, razmišljao je Arkadij. Najprije Osborneova,
pa Kirwillova i napokon moja. Vraćam se u Sovjetski Savez, a oni će Irinu
ostaviti na miru u Americi. Samo, što im osim sebe mogu ponuditi? Samure,
naravno. I njih se mora ukloniti.
Izvuče Osborneovu pušku iz ruku i odšepa natrag u baraku. Koliko li
metaka još uopće imam? pitao se. Samuri su se primirili; pratili su njegove
pokrete glavica priljubljenih uz ogradu.
– Oprostite mi molim vas – obrati im se Arkadij glasno. – Ne znam što bi
Amerikanci učinili s vama. Pokazalo se da ne smijemo nikom pokloniti
povjerenje.
Poput ugljena crne oči životinjica u kavezima netremice su ga promatrale.
– Mene su imenovali krvnikom – nastavi Arkadij. – A oni će već izvući
istinu iz mene, braćo. Nisu oni ljudi koji bi se zadovoljili lažnim pričama. Žao
mi je da je tako ispalo.
Činilo mu se da čuje kako im srca uzbuđeno kucaju, kao što je i njegovo
užurbano jurilo.
– I tako...
Arkadij ispusti pušku, podigne dlijeto s poda i razvali prvu rezu. Samur
jednim skokom umakne iz kaveza i samo nekoliko sekundi kasnije nestane iza
ograde. Arkadij se u međuvremenu izvježbao, tako da je sljedeće reze otvarao
samo jednim pokretom ruke. Cigarete su bile dobro sredstvo protiv bolova.
Najradije bi glasno zavikao od sreće, dok je otvarao kavez za kavezom, a divlji
su se samuri skačući u slobodu gubili u snijegu – crno na bijelom, crno na
bijelom, crno na bijelom – i tako bi tiho iščezavali u daljini.

KRAJ

Balkandownload.com