J.R.

WARD

ZAVIST
SERIJAL PALI ANĐELI
 POGLAVLJE 1

Dobro... gdje sam ja? Gdje sam... gdje...«

Cait Douglass naslonila se na volan svog malog terenca Lexusa, kao da će
joj to povećati izglede da pronađe frizerski salon.
Naizmjence pogledavajući cestu ispred sebe i luksuzne dućane poredane
slijeva, odmahnula je glavom. »Pravo pitanje je — što ja, dovraga, radim...?«
Dok se muvala po Epcot Centru s luksuznim buticima, bila je izvan svog
elementa. Francuska posteljina. Talijanske cipele. Engleski pisaći pribor.
Ovaj dio Caldwela u New Yorku bio je očito ne samo posvećen svjetovnim
užicima, nego i sposoban ponuditi onaj slavni trio osobina lokala koje sve
počinju slovom »v«: vrhunske kvalitete, vrlo profinjenog ukusa, visokog
cijenovnog ranga.
Uf.
Možda bi ga se isplatilo dobro pregledati, naprosto da čovjek sazna kako
živi druga polovica — no to se sada neće dogoditi. Ona je kasnila a, što je još
važnije, bilo je sedam i trideset navečer, tako da je sve bilo zatvoreno. Što je
imalo smisla. Bogataši vjerojatno sjede u svojim blagovaonicama optočenima
kristalom, radeći isto što i Bruce Wayne kada nije bio u kostimu Batmana.
K tome ju je okolina činila nervoznom. Eto, lekcija je naučena: sljedeći
put kad odluči otići na frizuru, za preporuku neće pitati svoju sestričnu, koja
je udata za plastičnog kirurga...
Cait je pritisnula kočnicu. »Jesam te!«
Protuzakonito polukružno skrenuvši, parkirala je pokraj parkirališnog sata
u koji nije potrebno ubaciti novčić i izašla.
»Brrr.« Uz drhtaj je čvrsto preklopila revere na kaputu. Kraj travnja je na
sjeveru države značio da još uvijek može biti hladno kao u podnošljivijim
predjelima u veljači i, kao i obično, zima je čvrsto odolijevala — poput
kućnoga gosta koji nema kamo otići.
»Moram nekamo odseliti. Georgia... Florida.« Možda bi preseljenje
moglo biti kruna njezine godine obnove. »Tahiti.«
Frizerski salon bio je usamljeno, još uvijek otvoreno mjesto, koje je
upadalo u oči u stambenom bloku, a unutrašnjost mu je bila tako osvijetljena
da je izgledalo kao da je sredina dana — no ipak se činilo da unutra nema
nikoga. Ušla je kroz staklena vrata — zrak je bio pun slatkog parfema u
kojem se osjećao miris kemikalija, a disonantna, futuristička glazba bila je za
njezin ukus previše sofisticirana.
Opa, šminkerski. Sve je bilo u crno-bijelom mramoru, desetak
upicanjenih sjedala za friziranje, red umivaonika i uz njih fotelje s podesivim
naslonima presvučene sjajnom kožom, poput nekakvog centra za drijemanje
namijenjenog odraslima. Na zidovima su bile uokvirene ogromne fotografije
glava manekenki s izrazom lica zvanim Blue Steel iz filma Zoolander, a pod
je bio sjajan poput tanjura.
Dok je hodala prema mjestu za primanje mušterija, njezine su udobne
cipele škripale — kao da se nisu sviđale mramoru iz Carrare.
»Dobar dan!«
Češući se po nosu jer ju je i dalje svrbio, mislila je kako, pobogu, treba
kihnuti ili je taj nos neće prestati gnjaviti.
Mnogo ogledala — koja su u njoj izazivala priličnu nelagodu. Nikada nije
bila oduševljena gledanjem svog odraza — ne zato što bi bila ružna, nego
zato jer se tamo odakle je došla na takve stvari nije gledalo s odobravanjem.
Hvala nebesima da su njezini roditelji, kada nisu bili na putu, živjeli na
zapadu. Nema razloga da ikada saznaju da je kročila na mjesto poput ovoga.
»Dobar dan!« Otišla je dublje u unutrašnjost, odmjerivši svojevrsni otok u
sredini prostorije — to je očito mjesto na kojem miješaju boje. Toliko tuba s
raznim nijansama plave, smeđe, crvene... i nekoliko njih s bojama iz spektra
šarenih kreda. Modra kosa? Ružičasta?
Možda bi trebala otkantati ovo...
Muškarac koji je došao iz pozadine bio je mršav poput sjenke, a
nevjerojatno uske crne traperice očito su pomagale njegovim nogama nalik
čačkalicama da ga drže u uspravnom položaju.
»Jejste li vii Cait Douglass?« rekao je s naglaskom koji ona nije mogla
odrediti i jedva ga je uspijevala razumjeti.
»Ah, da, jesam.«
Dok su se njegove tanine, tamne oči sužavale i fokusirale na njezinu
kosu, bilo je to kao da liječnik detaljno pregledava reumatičnog pacijenta —
premda teško da je izgledao kao serijski ubojica, nešto u vezi s njim izazvalo
je u njoj želju da se okrene i otrči prema vratima. Koža ju je doslovno
svrbjela od želje da ode odavde, a ovaj put to nije imalo ništa s
fundamentalističkim sustavom vrijednosti njezine obitelji.
»Moj stolazj eee ouvaj tamo.« objavio je.
Barem... joj se činilo da je to rekao — u redu, aha, pokazivao je prema
jednom od frizerskih stolaca.
Sad ili nikad, pomislila je Cait, gledajući oko sebe i nadajući se da će joj
nešto, bilo što, uliti malo hrabrosti. Ali nikoga drugog osim njih dvoje nije
bilo, a ta halucinantna elektronska glazba koja joj je bubnjala iznad glave
izazivala je vrtoglavicu. Što je još gore, umjesto da je one fotografije
inspiriraju, jedino o čemu je mogla misliti bilo je da ljudi stvarno ne bi trebali
tako ozbiljno shvaćati ono što im izrasta iz glave.
Čekaj, to je iz nje progovarala njezina majka.
»Da, hvala.« rekla je kimnuvši.
Krenula je za njim i sjela u nevjerojatno udobno kožno sjedalo, a onda ju
je okrenuo i suočio s ogledalom. Spustila je pogled, a zatim poskočila kad joj
je svoje iznenađujuće snažne ruke zario u kosu.
»Dakle, što mislite?« upitao je. Točnije, iz njegovih je usta izašlo nešto
poput: Daklie, štou mislite?
Ovo je loša ideja, o tome je mislila.
Cait se prisilila da gleda u svoj odraz u ogledalu. Ista tamnosmeđa kosa.
Iste plave oči. Iste profinjene crte lica. No na njezinoj blijedoj koži sada je
bila šminka, nešto što je tek nedavno naučila nanijeti bez osjećaja da zadire
na teritorij sestara Kardashian. I tijelo je bilo drugačije. Osam mjeseci
napornog rada u teretani isklesalo ju je na način koji vaga nije nužno
prepoznavala, ali njezina odjeća svakako jest. A torba koju je držala u krilu
bila je žarko crvena, onakva kakvu prije godinu dana nikada ne bi nosila.
Naravno, sve ostalo bilo je sivo i crno — bile su to stvari koje su se u
njezinom ormaru našle prije ove godine promjene. Ali zbog savjeta iz
Sephore, poput onoga o vatrometu boja, osjećala se... hm, ne onako kako je
navikla.
»Daikle... ?« obratio joj se stilist, dok joj je prilazio i zauzimao pozu pred
ogledalom.
S prekriženim rukama i uvučenom bradom podsjećao ju je na nekoga, no
nije se mogla sjetiti na koga.
Cait je prošla prstima kroz kosu kao što je on učinio ranije, u nadi da će to
potaknuti neku ideju da joj proklija u glavi. »Ne znam. Što vi mislite?«
Dok je krivio usne shvatila je da su mu premazane sjajilom. »U pluavo.«
U pluavo? Što, dovraga... »Želite reći, u plavo?«
 Kad je kimnuo, Cait je potisnula osjećaj odbojnosti. Crvena torbica bila je
jedna stvar, no Lady Gaga bila je nešto drugo. Bila je spremna umočiti prst u
salonske vode, ali ne i utopiti se u njima.
»Nisam razmišljala o nečem tako ekstremnom.«
Nagnuo se prema naprijed i ponovio manevar prelaženja prstima kroz
uvojke. »Ne, definitfno u pluavo — i sa zakoumkim prmenovima tamnije
nijanse.«
Zakounskim prmenovima tamnije nijanse? Kao da želi provesti reformu
kaznenog zakona na njezinoj glavi?
»Ne znam ni što je to.«
»Vjehrujte mi.«
Cait je ponovno pogledala u vlastite oči u ogledalu i iz nekog razloga
pomislila na svoj ormar, u kojemu je sve bilo sortirano prema vrsti — i u
kojemu bi ona i bluze, hlače, suknje i haljine sortirala prema bojama da nije
sadržavao samo puno varijacija sive i crne boje.
Zamislivši plavu periku na svojoj glavi, opet je poželjela pobjeći prema
vratima. Ali istodobno joj je već bilo zlo od njezine svijetlosmeđe boje.
Sada je vrijeme da živi, pomislila je. Neće postati mlađa. Niti bolja. Nema
jamstva da će doživjeti sutra.
»U pluavo, ha?« prošaptala je.
»U pluavo!« odgovorio je stilist. »I poztepeno žižanje. Zoba za
preoblačnju je kroz ouvdje.«
Cait se osvrnula. Kroz ouvdje je bio mali hodnik unutar kojega su bila
četvora vrata. Pretpostavila je da nije bitno koja će od njih odabrati. No nisu
sve odluke tako lišene posljedica.
»U redu.« začula je samu sebe.
Ustala je te odškripala preko sjajnog poda, osjećajući se kao da hoda po
vodi — ali ne na onaj način kao Isus. Jer ovo nije bilo čudo; ovo je bila
obična smrtnica koja se osjeća nestabilno na inače stabilnom podu.
No nije namjeravala odustati. Nedavna tragedija koja je zadesila
zajednicu na mnogo ju je načina probudila na nekoj dubljoj razini i nije
namjeravala gubiti vrijeme na glupost kao što je manjak hrabrosti. Bila je
živa i to je shvatila kao poklon.
Nakon trenutka oklijevanja, prošla je kroz prva vrata zdesna.
Kada je Duke Phillips hodao niz pločnik, ljudi su mu se sklanjali s puta,
čak i kad je bila riječ o opasnom dijelu Caldieja noću. To je vjerojatno imalo
neke veze s njegovom veličinom, što je bila prednost u oba njegova posla:
bio je velik i mišićav. Možda je razlog bio i njegov temperament: kršeći
kodeks izbjegavanja države New York, susretao se s drugim opskurnim
tipovima oči u oči, spreman na sve.
Dovraga, čak i tražeći nešto.
Navika gledanja ravno u oči bila je usluga koju se rijetko uzvraćalo.
Većina muškaraca, bez obzira na to jesu li bili članovi bandi, dileri droge ili
partijaneri na putu u klubove, slijedili su pravila, odvraćajući oči od njega i
držeći se podalje.
Šteta. Volio je tučnjave.
A žene? Na njih nije obraćao pozornost — premda je to bilo zato što se
nije želio braniti od onih neizbježnih »Hej, tatice!«, a ne zato što bi mu
predstavljale prijetnju.
Bog zna da ga ženske osobe nisu mogle dotaknuti ni na kojoj razini osim
tjelesnoj, a u ovom trenutku nije bio zainteresiran za seks.
Ono što je tražio bila su ljubičasta vrata. Ružna, glupo obojena ljubičasta
vrata na kojima je otisak dlana veličine jumbo plakata. I, tko bi rekao, nakon
pedesetak metara se ulaz koji je tražio pojavio na desnoj strani. Zgrabivši
crnu kvaku, poželio ju je iščupati, a crveni neonski natpis s riječju
Vidovnjakinja natjerao ga je da opsuje.
Iz više razloga nije mogao vjerovati da je stigao ovamo. Opet. To
jednostavno nije... Zbog naglog jačeg lupanja u grudima zapitao se doživljava
li zbog ljutnje aritmiju srca — no to je bilo samo vibriranje njegova telefona.
Izvadivši ga, prepoznao je broj.
»Trebaš me?« odrezao je, jer je mrzio gubiti vrijeme na bilo kakva sranja
tipa »Zdravo, kako si, nije li vrijeme u zadnje vrijeme
dobro/loše/kišno/snježno«.
Glas Alex Hess bio je dubok za ženu, a njezine riječi izravne poput
muškarčevih. »Da, možeš li mi večeras odraditi dodatnu smjenu?«
Njegova šefica bila je vjerojatno jedina žena koju je poštovao — no bilo
je teško ne shvaćati ozbiljno nekoga tko je pred vama slomio potkoljenicu
odraslom muškarcu: kao šefica osiguranja Iron Maska, nije tolerirala dilere
na svom terenu, posebice one s kratkotrajnom amnezijom, koje je već
upozorila da ne prodaju u njezinu klubu. S Alex si imao samo jednu priliku.
A nakon toga? Imao si sreću ako je šteta bila samo kozmetička i/ili vezana uz
gips.
Pogledao je na svoj stari sat. »Mogu stići za oko četrdeset pet minuta, ali
moram negdje biti večeras u deset — no to će trajati samo pola sata.«
 »Dobar dogovor, cijenim to.«
»Nema problema.« Duke je spustio slušalicu ì ponovno se suočio s
ljubičastim vratima.
Tjeran silom koju je već dugo prezirao i nikada nije razumio, naglo ih je
otvorio, a stare drvene ploče odbile su se o zid. Dok ih je hvatao šakom
prilikom odskoka, pogledao je prema gore, prema redovima stepenica koji su
se nadovezivali jedan na drugi do petog kata. Koliko je dugo već dolazio
ovamo?
Kakvo sranje.
A ipak su ga njegove teške čizme nosile prema gore, preskačući po dvije
stepenice, bedreni mišići čvrsto su mu obavijali kosti nogu, njegove čvrste
ruke grabile su željeznu ogradu kao da je nečiji vrat, a tijelo mu se pripremalo
za borbu.
Stigavši do vrha, pročitao je natpis na vratima: MOLIM VAS, SJEDNITE
i PRIČEKAJTE DA VAS SE POZOVE. Kao da je riječ o psihijatrijskoj
ordinaciji ili nečem sličnom.
Nije se držao upute, nego je hodao naprijed natrag po uskom prostoru
ispred vrata. Dva ponuđena stolca bila su različitog oblika i obojana u
psihodeličnu paletu žarkih duginih boja. Zrak je mirisao na tamjan. A
tibetanski tepih pod njegovim čizmama bio je izlizan, ali ne zato što je jeftine
izrade.
Mrzio je čekati na dobar dan. Prezirao je to u ovom kontekstu — iskreno,
nije znao zašto se, dovraga, stalno vraća ovamo. Kao da mu je neki nevidljivi
čelični lanac vezan oko prsa i vuče ga amo. Bog zna da je to smatrao
gubljenjem vremena, ali je nastavljao dolaziti...
»Čekala sam te.« začuo se ženski glas s druge strane zatvorenih vrata.
Uvijek je to činila. Žena je uvijek znala da se pojavio — a nije imala
opremu za videonadzor montiranu na stropu.
Doduše, njegov hod vjerojatno nije bio nečujan. U svakom slučaju ne uz
svo to mrmljanje.
Okrugla kvaka na vratima bila je stara i mesingana, površine ispolirane
nebrojenim dlanovima koji su je stiskali kako je vrijeme prolazilo. Dok je
gledao kako se okreće, izvitopereni osjećaj nestvarnosti uvukao mu se u tijelo
i obuzeo mu um. Dok se žena zaogrnuta plaštem polako otkrivala, on je bio
taj koji je pogledao prema dolje i izbjegao suočenje.
»Uđi.« rekla je tiho.
Dovraga, mrzio je ovo; doista jest.
 Kada je ušao, sat je počeo otkucavati... osam puta. U njegovim je ušima
to zvučalo poput vriska.
»Moraš se očistiti. Aura ti je crna.«
Duke je zabio ruke u džepove traperica i izvio ramena. »Po čemu je to
drugačije od uobičajenog?«
»Nije.«
Upravo tako. Sranje, na temelju svega što je znao, ona je pogoršavala
stvari umjesto da ih poboljša, bacala je kletvu na njega umjesto da ga izliječi.
»Sjedni, sjedni, sjedni...«
Bacio je pogled na okrugli stol na čijoj su sredini stajali kristalna kugla,
snop tarot karata i bijele svijeće. Baš kao i sama zamotana vidovnjakinja,
tapiserije koje su visjele od radnog stola do poda spajale su se u vrtlog svih
zamislivih boja. Postojala su dva stolca, jedan dovoljno velik da bi ga se
moglo smatrati prijestoljem, a drugi običniji, onakav kakve možete pronaći u
jeftinim dućanima s uredskim namještajem.
On je samo želio otići. Umjesto toga je sjeo.
 POGLAVLJE 2

Šest... sedam... Osam.

Sjedeći na rubu svoga kreveta, Jim Heron je čekao da vidi ima li starinski
zidni sat na odmorištu još što za reći. No sve što je čuo bila je gluha tišina, pa
je povukao dim svoga Marlbora. Mrzio je taj prokleti mjerač vremena —
njegov ton, neumorno kucanje, a posebno činjenicu da je s vremena na
vrijeme otkucavao trinaest otkucaja.
Nije bio praznovjeran. Ma ne.
Dobro, možda samo malo. No, s druge strane, nedavni događaji su
uzdrmali njegovo uvjerenje da je stvarnost jednodimenzionalna i da se temelji
na onome što se može vidjeti, čuti i dodirnuti: zahvaljujući prihvaćanju
položaja spasitelja jebenog svijeta, saznao je da vrag doista postoji — i voli
Louboutinke više od Blahnikica, kao i duge šetnje na plaži i pseću pozu u
seksu. Upoznao je i nekoliko anđela, postao i sam jednim od njih i posjetio
verziju Raja koja je djelovala kao da je utemeljena na seriji Downton Abbey.
Tako da, ono, satovi koje nije potrebno navijati, koji nisu uključeni u
utičnicu, i ne odbrojavaju ispravno? Nije smiješno.
Povukavši dim cigarete, zabacio je glavu unatrag i ispuhnuo ravnomjernu
liniju. Dok se dim penjao, on se osvrtao po svojoj jazbini. Izblijedjele
viktorijanske tapete. Strop s mrljom u kutu. Prozori sa staklima protkanima
tankim trakama olova, u starim okvirima, obojanima tako da ih se bojom
spojilo pa se ne mogu otvoriti. Krevet veličine nogometnog igrališta s
gotičkim uzglavljem koje ga je podsjećalo na filmove Vincenta Pricea.
Postojale su još trideset i tri sobe poput ove. Ili trideset i četiri?
Tražio je jeftini smještaj malo udaljeniji od utabanih staza. Nije baš imao
u planu oronulo utočište u kojemu povremeno nije bilo tekuće vode, s
neispravnim instalacijama, štednjakom koji ispušta plin i lošim zidovima
kroz koje je prodirao hladni zrak.
Savršeno. Ravno iz časopisa House Beautiful.
Jedini iskupljujući atribut zgrade kojega se mogao sjetiti bila je stroga
fasada: s osušenim granama biljke penjačice koje su plazile po njoj te
iskrivljenim griljama i dvanaest vrsta istaknutih nadstrešnica odavala je
dojam da bi te onaj tko je unutra, tko god to bio, mogao živa pojesti. A
zemljište oko kuće nije bilo ništa drugo doli nekoliko rali površine pune
drača, bodljikavog niskog grmlja i otrovnog bršljana u nastajanju, kroz koje
se trebalo probijati.
Ne bi nimalo pomoglo protiv Devininih slugu, takozvanih miniona, ali bi
definitivno držalo podalje blesave tinejdžere.
»Gdje si...?« Buljio je u strop. »Dođi, kujo.« Njegova demonska
protivnica nije bila poznata po strpljivosti — a koliko je dugo on čekao na
odgovor?
Dok je gasio opušak, šarena zastava preko puta njega bila je živopisan
podsjetnik na to da je njegova najnovija taktika možda podbacila. U utakmici
između dobra i zla, u kojoj je on bio bek u interakciji sa sedam duša na
palubi, a »kapetani« momčadi bili su razvratna demonka Devina i pompozni
arkanđeo Nigel, Jim je stekao solidnu prednost. Bolje rečeno, dobre momke
je doveo u vodstvo s tri naprema jedan. Bila je potrebna još jedna pobjeda —
još jedna duša nagovorena da odabere dobro, a ne zlo, našavši se na
egzistencijalnom raskrižju — i on će spasiti ne samo svijet, nego i zagrobni
život. I da, pobjeda je prilično slična onome što biste i očekivali: ne samo da
bi svi ljudi na planeti mogli nastaviti normalno živjeti, nego bi i moralne i
pobožne osobe, a koje su prešle granicu i ušle u Dvore duša u Raju, bile
zauvijek sigurne.
Poput, primjerice, njegove vlastite majke, koja je bila silovana i ubijena
— počivala u miru — i koja bi mogla ostati tamo gdje je bila.
Sve u svemu, trebao bi se osjećati prilično dobro u vezi s pozicijom na
kojoj se nalaze on i njegov preostali pomagač, Adrian.
No nije se tako osjećao.
Jebena Devina. Ta demonka imala je nešto što je on želio, nešto što nije
pripadalo u njezin odvratni zatvor prokletih. I zahvaljujući njegovoj vojnoj
obuci i iskustvu, taktičar u njemu smislio je plan: daj mu nevino biće, a on će
jednu od svojih pobjeda predati demonki. Poštena razmjena — a ujedno u
skladu s pravilima igre. Te pobjedničke zastave bile su njegovo vlasništvo —
Nigel mu je to sam rekao. A kada je riječ o tvom vlasništvu, možeš s njime
raditi što god želiš.
To je razlog zbog kojeg postoje eBay i jebeni Craigslist. Jasno.
Očekivao je da će se demonka žaliti i proklinjati — no bio je prokleto
siguran da će u konačnici prihvatiti ponuđeno. Da, naravno, Adrian je tvrdio
da je ona luda za svojim stvarima, ali ovo je bio rat — i što ako ona pobijedi?
Stekla bi kontrolu nad svime; Pakao bi doslovno stigao na Zemlju.
Umjesto toga, nakon što joj je iznio svoju ponudu, ona je rekla da je
razmišljala o tome.
Kao da je to jebeni par cipela ili nešto slično! Nemojmo se zafrkavati.
Koji kurac?
Jim je ustao i vršljao po sobi, podižući tanak sloj prašine koji je prekrivao
podne daske. Kada mu je neizbježno škripanje počelo ići na živce, uputio se u
kupaonicu koja je bila u hodniku.
Kako su se samo urušile maštarije o doručku u krevetu! Tapete s
ružičastim uzorkom s godinama su blijedile, sve dok nije preostalo ništa osim
sjenke boje — vjerojatno je bolje da je tako, s obzirom na to da je dobivao
osip od svog tog sranja, tog estrogenom natopljenog dekora. Ukrašeno
ogledalo iznad umivaonika bilo je napuknuto, a njegova reflektirajuća
površina bila je posuta nečim što je izgledalo kao staračke pjege pa si, kada bi
se pogledao u njemu, vidio puno onoga što dobiješ kada doguraš do
sedamdesete. A ni pod nije bio spomena vrijedan, onakav od usitnjenog
mramora.
Ali koga briga, on se tuširao i na puno gorim mjestima.
Gledajući kadu, koja je bila na metalnim nožicama u obliku pandži,
pretpostavio je da bi ju netko mogao doživjeti kao romantičnu, ako je, kao
prvo, sklon tom sranju, što on nije bio, i kao drugo, da nije s unutarnje strane
umrljana žutim mrljama od mineralnih naslaga, a s vanjske zelenima, od
bakrenih nožica. A tu je bio i taj iritantan zvuk. Kad bi okrenuo nekoć zlatne
ručke na slavini, ona za hladnu vodu ispustila bi vrisak, kao da cijevi nisu
sretne zbog uvlačenja hladne vode iz glavnog uličnog dovoda.
Mlaz vode koji je izlazio iz korodirane glave tuša više je sličio curenju
sline nego bilo kakvoj vrsti raspršene tekućine, no u posljednja dva dana
pokazao se ipak prikladnim da ga ispere nakon sapunanja. Skinuvši hlače,
stao je pod hladne kaplje i posegnuo za sapunom.
Njegovom tijelu nije osobito smetala činjenica da nije bilo toplo. Sam
bog zna da je tijekom svoje karijere u specijalnim postrojbama zvanim XOps
činio svom tijelu puno gore stvari. Sapunajući se, prelazio je dlanovima preko
raznoraznih ožiljaka, od onih od starih ubodnih rana i posljedica metaka i
gelera, do onih nastalih nakon nekoliko kirurških operacija obavljenih u
borbenim zonama — osim onog jednog koji je nastao u spavaćoj sobi u
Parizu.
 »Gdje si. . Devina...«. Dovraga, ona će ga izluditi.
Što je bilo šašavo. Čovjek bi pomislio da se tijekom svoje
dvadesetogodišnje karijere plaćenog ubojice za američku vladu naviknuo na
to: rat je imao ritam koji je proturječio intuiciji. Bili su tu dugi periodi
neaktivnosti i čekanja — prekidani golemim eksplozijama borbi na život ili
smrt, čija se dramaturgija svodila na budi nepogrešiv ili budi uništen.
Obično se bolje nosio sa zatišjima. No očito više ne.
Doduše, ulozi su bili viši nego prilikom ijedne ranije oklade koja se ticala
njegove izvedbe. Ako pobijedi, Pakao neće biti ništa drugo doli alegorijska
predstava za koju više neće postojati pozornica.
Dakle možda je trebao samo pričekati još jednu rundu i odnijeti četvrtu
pobjedu — tada bi nevini bili slobodni i sve bi dobro završilo.
Problem je bio u tome što nije znao bi li Sissy Barten to preživjela.
Djevojka je bila zarobljena dolje u tom zidu — kada bi Pakao bio uništen, ne
bi li i ona, nestala skupa s njim? Ili bi uspjela prijeći ovamo jer joj je duša
bila čista?
Nije znao, i nije smio riskirati u vezi s tim... tako da je čekao na Devinin
odgovor. I bio se prisiljen pitati što demonka sprema...
U kupaonici je bljesnulo izrazito snažno svjetlo, zasljepljujući ga takvom
snagom da je ispustio sapun kako bi rukama prekrio oči.
Znao je tko je to — čak i prije nego što je aristokratski engleski glas
presjekao anemični zvuk tuša.
»Zar si izgubio sav razum?« upitao je odsječno arkanđeo Nigel. Krasno.
Baš ono što je tražio.
Sukob sa šefom.

Adrianu je prvi znak da u Casi d'Angel nije sve u redu bilo svjetlo koje je
kroz procijepe uz rubove zatvorenih vrata prodrlo u njegovu spavaću sobu.
Prosijavalo je kroz dovratnike poput detonacijskog bljeska auto-bombe i
moglo se objasniti jedino posjetom jednoga od arkanđela.
Ili to, ili se onaj usrani štednjak dolje u kuhinji sam od sebe zapalio.
Sišavši s kreveta, odšepesao je gol do vrata i otvorio ih kako bi mogao
vidjeti dramu.
»... nisam zainteresiran — tako jebeno nisam zainteresiran...«
Dok je Jim izlazio iz kupaonice, s ručnikom oko bokova, dok mu je voda
kapala iz kose, glas mu je bio dubok i tih, poput upozorenja koje šalje
čegrtuša.
Nigel nije bio impresioniran. Šef iz Gornjih sfera čvrsto je držao za jaja
drugog anđela, arkanđeo s engleskim akcentom koji je djelovao poput kicoša
izgledao je kao da je krenuo na simfonijski koncert: bijela kravata činila se
malo preformalnom za udarce u dupe koji su slijedili. Premda je bila večer.
Tra-la-jebeno-laaaa.
Činilo se da nijedan od njih ne opaža da se Ad naslonio na dovratnik i
promatra predstavu. S druge strane, bilo kakav postupak vezan uz držača
svijeće bio je vrlo nisko na listi njihovih prioriteta.
»... zar si mislio da možeš samo predati pobjedu?« napao ga je Nigel dok
su išli u Jimovu sobu, a njegov naglasak izoštravao je slogove poput noževa.
»Nemaš nikakvo pravo — dragi bože, je li ovo zastava?!«
Adrian je zazviždao ispod glasa. Kad je zadnji put čuo da takav ton
dopire iz tih inače pristojnih usta?
On i Eddie proveli su stoljeće ili dva u Čistilištu. Zgodno, zgodno.
U svakom slučaju, Jim je bio kalibar koji je još uvijek visoko kotirao.
»Moje vlasništvo, zar ne? One su moje — ti si mi to sam rekao. Tako da
mogu...«
Ad se zgrčio zbog pljuske koja je odjeknula kroz otvorena vrata.
»To je bio tvoj slobodan udarac.« zarežao je Jim. »Kada to sljedeći put
učiniš, ubit ću te.«
»Ja nisam živ, budalo. A ti sve stavljaš na kocku.«
»Otkud znaš što ja radim s prokletom zastavom?«
»Daješ ju njoj. Iz kojeg god, meni nejasnog, razloga. Zapravo, ne mogu
dokučiti što bi i u bunilu moglo biti jednako vrijedno kao to da te samo jedna
pobjeda dijeli od konačne pobjede.«
Adrian je premjestio težinu tijela s bolesne na zdravu nogu i odmahnuo
glavom. Dooooobro. Nije bio svjestan da je Jim petljao sa stvarima na
ovakvom nivou. No znao je o kome se tu radilo.
O Sissy Barten.
»Jebo te.« promrmljao je Ad, shvativši sve. »Jebooo te.«
»Nigele, dobrodošao u stvarnost.« otpljunuo je Jim »Ovdje ti ne
kontroliraš sve.«
»Zar nisi mislio na svoju majku!«
Zavladao je trenutak tišine. »Smatraš da je to tvoj as u rukavu? Uzica
kojom ćeš me vratiti u svoje dvorište?«
 »Oprosti mi zbog pretpostavke da ti je možda stalo do njezinog vječnog
spasa.«
Dok su se njih dvojica svađali, razmjenjujući uvrede i postajući sve ljući,
počeo je odzvanjati starinski sat na stubišnom odmorištu.
Ali nije li netom prestao? Jedan, dva, tri...
Ta stvar ga je jebeno prestravljivala.
... četiri, pet, šest...
Neprijateljski raspoloženi glasovi kretali su se po sobi, njih dvojica bila
su poput dvaju vukova koji se kreću u krug. A u međuvremenu je, negdje u
Caldwellu, jedna duša bila na kocki — i Devina je znala tko je to.
No Jim nije.
Adrian je protrljao oči i pokušao ponovno vidjeti što se događa. Trebalo
je vremena da se navikne da ima tek polovicu svog ranijeg vida, a ravna
ploha krajolika varala je njegovu percepciju dubine, njegov osjećaj za
prostorne odnose, za raspored vlastitih udova.
... sedam, osam, devet...
Ovo sa zastavom bilo je loš znak: Jim spušta osvojeno niza zid a da to
nije rekao Nigelu? Postojao je samo jedan mogući razlog za to... momak ju je
namjeravao pokušati razmijeniti za Sissynu dušu.
Ovo je izmaklo kontroli. Cijela prokleta stvar.
... deset, jedanaest, dvanaest...
Adrian je bijesno pogledao preko foajea na katu u taj starinski sat na
stubišnom odmorištu. »Hajde, učini to, ti jebeni...«
Trinaesti otkucaj koji je paklenski sigurno uslijedio doživio je kao da mu
je sat pokazao srednji prst. I dok je turobni zvuk blijedio, svađa je i dalje
plamtjela, Nigel i Jim bili su zarobljeni u ritmu kojim su samo izražavali
osjećaje, a niti jedan nije slušao ovog drugoga.
A kad potroše tu energiju? Igra se nastavlja: premda su postojale paralele
s nogometom, u ovom ratu u sedam rundi između dobra i zla nije bilo ni
minute odmora. A sudeći prema načinu na koji su se stvari upravo odvijale u
Jimovoj sobi, spasitelj nije odustao niti je doživio prosvjetljenje; on je
naprosto namjeravao učiniti što god mu se jebeno sviđa.
Pozornost mu nije bila usmjerena prema ratu. Bila je usmjerena prema
Sissy — a tako će i ostati.
A Nigelova? Bila je usmjerena na želju da premlati Jima. Devina se,
međutim, bez sumnje kretala prema naprijed, kružeći oko duše premda to nije
trebala činiti...
 Rješenje koje je smislio Ad bilo je radikalno i imalo malu vjerojatnost
uspjeha, no što bi drugo mogao učiniti?
Dva važnija igrača u momčadi skakala su jedan drugome za vrat — a
nema boljeg indikatora neprijateljeva uspjeha od takve vrste skretanja
pozornosti s bitnog.
Otišavši u svoju sobu, navukao je odjeću, sjeo na krevet i obujmio vlastita
koljena.
Zatvorivši oči, odaslao je zahtjev, paranormalni ekvivalent bežične
tehnologije.
Bile su potrebne oko dvije sekunde da primi poziv koji je tražio.
Što je značilo da arkanđeo Colin točno zna zbog čega je Nigel otišao na
Zemlju — i da zbog svog tog sranja nije nimalo sretniji od Ada.
 POGLAVLJE 3

Victoria Beckham. Eto na koga ju je podsjećao stilist, pomislila je Cait

dok joj je Pablo šamponom ispirao boju iz kose. I to nije bila uvreda. Razlog
je bila njegova crna kosa, izražene jagodične kosti i tanke noge. I to poziranje
uz izraz zlovolje, izbacivanje jednog kuka prema vani.
»U reudu, uspravitei sei.«
Cait je slijedila upute, vadeći glavu iz praonika. Mokru kosu odmah je
obavio ručnikom i ona je bila na nogama, vraćajući se u frizerski stolac.
»Zada ćvam ssvijdžati ovuo.« izjavio je Pablo kada je sjela. Vjerojatno je
htio reći da će joj se to sviđati.
Čudna stvar vezana za taj način govora bila je ta da se naglasak pomicao,
iskrivljavajući različite samoglasnike i suglasnike na različite načine, a
manjak dosljednosti sugerirao je da se čovjek ili prenemaže ili ima govornu
manu koja se manifestira samo povremeno.
A što se tiče toga kakvo će biti njezino mišljenje... Odmotao je ručnik i
kosa joj se rasula po ramenima.
Bilo je nemoguće reći što je što. Tu su u svakom slučaju bili neki svjetliji
dijelovi, ali s obzirom na sve folije koje joj je bio namotao po glavi,
očekivala je puno više.
Pablo je otvorio gornju ladicu visokog i uskog ormarića pokraj ogledala i
izvadio četvrtastu četku veličine kuhinjske daske za rezanje. Držeći sušilo za
kosu, počeo ju je fenirati i upuhivati vrući zrak odozdo.
»Prvou ćemo osuušitji i onjda reezati, reezati, reezati...«
Čovječe, oči su mu bile tako tamne dok je radio. Ne smeđe, nego baš
crne.
Vrpoljila se gledajući u zrcalo. Ovo je bila tako glupa ideja: tri tube boje,
svaka s posebnim kistom? Čini se da bi mogla izaći iz salona crvena, bijela i
modra. A sat vremena, koliko mu je trebalo da napravi one trake od
aluminijske folije i od njih origami na njezinoj glavi? Nikad neće dobiti
natrag taj sat. A trošak od četiri stotine dolara?
Možda je bila sličnija svojim roditeljima negoli se činilo na temelju
njezine kronične buntovnosti. Jer, ovaj izlet u svijet taštine doimao se
beskorisnim iz bezbroj razloga.
Osim toga, morat će nastaviti održavati...
»Oh... jao!« rekla je polako kada je okrenula glavu.
Dio koji je obradio bio je... doista predivan. Sada suha i ravna, kosa joj je
bila boje kao u vrijeme djetinjstva, debeli, sjajni pramenovi bili su protkani sa
stotinu različitih nijansi plave kose.
»Ja saum vams reikao.« izjavio je Pablo. Ili nešto u tom smislu.
I što joj je kosa bila suša, to je bolje izgledala — ako zanemarimo da su u
njegovim rukama bile škare.
»Jeste li sigurni da treba išta dalje raditi?« upitala je dok su oštrice škara
bljeskale pod rasvjetom sa stropa.
»Oh dja.«
Ajme, stvarno nije mogla nikamo smjestiti taj njegov naglasak.
U tom su trenutku pramenovi počeli letjeti, ruke su mu se vrtjele u
kovitlacu oko njezine glave, te oštre škare komadale su joj kosu, a pramenovi
su padali na pod poput perja iz progonjene ptice. Izgledalo je kao da će je
slojevito ošišati — o, bože, šiške... sada je imala šiške....
Cait je sklopila oči. Boju može popraviti s nešto Clairola kad se vrati
kući. Ali ovo? Trebat će godina dana da naraste. Problem je bio u tome što je
bila usred obrade — a u lunaparku nema silaženja ii sredini vožnje.
Što si je to učinila...?
Nešto ju je poškakljalo na stražnoj strani ruke pa si je ozlijedila kapak. Na
zapešće joj je sletilo nešto kose, komad desetak centimetara dug, lagano
kovrčav pri dnu. Uzimajući ga medu prste, protrljala je glatke pramenove.
Plavi. Izrazito plavi.
Kada je Pablo nešto rekao, mogla je samo kimnuti, a emocije su joj bujale
u grudima i odvlačile joj pozornost s vanjskog svijeta. Očajnička komponenta
cijele ove transformativne operacije nije bilo nešto što je mogla ignorirati, ne
dok je bila toliko zauzeta pretvaranjem u glumicu iz noir filmova, Veronicu
Lake. Ne dok je plaćala tako puno za nešto što je bilo posve plitko i površno.
A najvažnije je to da je, nažalost, bilo puno lakše pronaći nedostatke u
svom izgledu, svom automobilu i stanu, nego zahvatiti malo dublje i dobro,
pomno zagledati se u svoje izbore, svoje pogreške... svoje mane.
Kao, na primjer, to da te igranje na sigurno cijeloga života smješta u
zatvor koji si sam izgradio.
Glazba je naglo utihnula, kao da su zvučnici odradili svoje za večeras, a
Pablo je u tišini zamijenio škare nečim što je izgledalo kao sprava za
kovrčanje kose, ali se sastojalo od dviju zagrijanih ploča.
Glačalo za ravnanje kose, tako joj se činilo da se to zove. A činjenica da
nije bila sto posto sigurna u vezi s tim dodatno je pojačala njezin osjećaj
izoliranosti od svijeta.
Kad joj je Pablo spravom povukao kosu, pa onda iznova i iznova, počelo
je ritmičko navlačenje. I dok je radio svoje krećući se oko njezine glave,
imala je i previše vremena za razmišljanje i za buljenje u plavi pramen koji je
držala u ruci.
Pročistila je grlo dok su joj se suze skupljale u očima. Ako ništa drugo,
barem su nadležne službe pronašle tijelo Sissy Barten... pa su ti njezini
roditelji imali što sahraniti.
Kakva šteta. Kakav dodatni podsjetnik da moraš živjeti dok možeš — jer
nikad se ne zna kada će vožnja biti gotova.
»Pogledaujtee što imammo.«
Pablo ju je okrenuo prema ogledalu, ali na trenutak nije mogla odvratiti
pogled od onoga što joj je bilo u ruci. No onda je podigla pogled i...
»Oh... ohhh.« prošaptala je.
Mekani, svjetlucavi valovi padali su joj s tjemena, kovrče su nestale, novi
pramenovi su se isticali, duljina uopće nije bila bitno drugačija.
Pablov naglasak se zakotrljao dok je opisivao koliku je težinu skinuo te
kako joj je oslobodio kosu ne bi li se mogla potpunije izraziti. Bla, bla, bla —
to su bile samo riječi na koje nije obratila posebnu pozornost. Ono na što jest
obratila pozornost bila je činjenica da je izgledala puno mlađe. Ili možda...
ženstvenije? Živahnije?
Bila je to ispravna doza leptirića u trbuhu, kako bi to rekao njezin brat.
Spustila je pogled na pramen koji je držala medu prstima i ispustila ga na
tlo. Nema gumba za premotavanje koji bi mogla pritisnuti, nema povratka...
može se jedino naprijed. Naučila je to kad joj je bilo dvanaest godina, bila je
to njezina prva lekcija za odrasle, u vrlo ranoj dobi.
A Sissyina smrt ju je nedavno podsjetila na tu činjenicu.
»Moja kosa je... savršena.« začula je samu sebe. Naznaka osmijeha u
Pabla.
Nakon što je skinuo onaj plašt s nje, vratila se u svlačionicu, obukla se, te
ispustila još jedan uzdah divljenja. Uz ovakvu kosu, njezine su crne hlače i
jednostavna vesta izgledali kao nešto što bi moglo biti iz luksuznog dućana
Saks. Čak je i njezina crvena torbica marke Coach izgledala bolje i odjednom
je djelovala kao da je bez sumnje iz Italije.
Dok je izlazila iz svlačionice i odlazila platiti osjećala se kao da ima
frizuru iz televizijske reklame, onakvu kakva poskakuje sa svakim korakom,
sja čak i pod lošom rasvjetom te tjera muškarce i žene da na trenutak zastanu.
Na recepciji je izvadila čekovnu knjižicu te osjetila da joj se öči šire,
premda je znala koliko će to koštati.
»Žeilite li sei naruučiti za sljedećji puti«
Cait je digla pogled s nula koje je ispisivala. Odmah iza Pabla bilo je
ogledalo od poda do stropa i preko njegova desnog ramena ugledala je svoj
novi izgled.
Odličan marketinški potez, pomislila je, dok je buljila u sebe i počinjala
kimati.
Otišla je pet minuta kasnije, sa znatno manje novca na računu te s
potvrdom o terminu za dotjerivanje frizure, zakazanom za šest tjedana, u
torbici.
Kada je izašla i otišla do svog Lexusa, nije mogla vjerovati da je to
učinila. No barem je upoznala taj osjećaj šokiranog kupca. Zapravo, još
uvijek ga je osjećala zbog svog novog automobila — jer, terenac je za nju bio
»nov«. CarMax joj je dao povoljnu ponudu za jedan rabljeni i, morala je
priznati, bio je to najljepši auto koji je ikada vozila.
No i dalje joj se s vremena na vrijeme vrtjelo u glavi zbog njega.
Čim je ušla u svoj terenac, nakrivila je retrovizor prema dolje i
razbarušila si zlatne uvojke. Kakav dobar odabir trenutka, pomislila je — s
obzirom na to da je prvi put u bog zna koliko vremena imala dogovoren
susret u večernjim satima.
Uključivši motor, odvezla se na praznu cestu i krenula u suprotnom
smjeru od te bogataške enklave. Osoba s kojom je imala »spoj« bila je
zapravo njezina cimerica iz fakultetskih dana...
Dok je prošlost počinjala uskrsavati, uključila je radio da razbije tišinu te
zakočila jer se na semaforu upalilo crveno. Utonuvši u sjedalo, nije mogla
odoljeti da opet ne pogleda u retrovizor...
»Oh, sranje...«
Cait je okrenula glavu postrance, premda je to bilo besmisleno. No barem
nije izgubila obje naušnice.
Vjerojatno joj je ispala u svlačionici. Vesta joj je imala uzak otvor za
glavu, a te male zlatne školjkice imale su labave kopče. Kad se upalilo zeleno
svjetlo, dala je gas i naredila si da je zanemari...
 No to nije dugo trajalo.
Naušnice su bile od 14-karatnog zlata, no, što je još važnije, kupila ih je
na svom jedinom odmoru na Bahamima, odmah nakon diplome.
Okrećući volan ulijevo, protupropisno se okrenula i povezla natrag,
pronaći ono što je njezino.

*
Kad se Adrian ukazao u Raju, pjevušio je tu pjesmu Erica Claptona — uz
ispravnu intonaciju, jer u blizini nije bilo nikoga koga bi mogao nervirati
svojom navikom pjevanja kao da nema sluha.
»... would you know my name (bi Li znala moje ime)...«
Travnjak je bio svijetle, proljetno zelene boje, a nebo sjajne i jasne plave,
poput vitraja u katedralama. Slijeva su bili zidovi koji su štitili Dvore duša,
čvrsti i visoki poput planinskog masiva, a pokretni most iznad obrambenog
jarka svjetlucao je na sunčevu svjetlu čiji izvor nije bio vidljiv.
Gore na parapetu, na vrhu zida, lijeno su se vile samo dvije pobjedničke
zastave — jedan šareni barjak je nedostajao.
Što je, dovraga, Jimu bilo u glavi?
Adrian je nastavio hodati. Zdesna, pokraj terena za kriket, bio je
postavljeni stol za ispijanje čaja, a četiri stolca okruživala su raznovrsni
damast, porculan i srebro. Na njima nitko nije sjedio. Ustvari, gledajući oko
sebe, stekao je dojam da je sam.
To nije imalo smisla — Colin ga je pozvao ovamo, pa je arkanđeo morao
biti... Zvižduk je bio prodoran i dalek, doplutavši krajolikom do njegova uha.
Okrećući se, pogledao je prema rijeci, a zatim počeo marširati uz šepanje na
koje se još uvijek prilagođavao. Smiješno, dosad nije primijetio koliko trave
tamo zapravo ima — no sa svojom skršenom nogom sada je učio nove stvari
o tome što zapravo znači udaljenost.
Arkanđeo Colin bio je dolje uz rub šumskog pojasa, pored starinskog
britanskog šatora koji je bio njegova privatna odaja. Stojeći u potoku koji je
vijugao oko njegova malog komadića Raja, bio je potpuno gol, a brza voda
dosezala mu je do bokova.
»Sada se krećeš malo sporije, prijatelju, ha?« rekao je kad mu se Ad
približio. Nebitno — šepanje nije bilo razlog njegova dolaska. »Imamo
jebeno velik problem.«
Colin je obično bio spreman na duhovite dosjetke — no očito ne i
večeras. Arkanđeo je izašao iz rijeke, njegovo moćno tijelo je blistalo, a
snažne noge odnijele su ga do mjesta gdje je bijeli ručnik objesio o granu
stabla.
»Koliko je loše tamo dolje?« upitao je dok se oblačio. Ad je stenjao
spuštajući se na stijenu čija je topla površina činila dobro njegovoj jadnoj
guzici. »Dakle, znaš gdje je Nigel.«
»Naravno.«
»Onda također znaš zbog čega neću ovdje gubiti vrijeme.« Ad je podigao
dlanove kako bi spriječio objašnjavanja. »Jim je upravo skrenuo s pravog
puta. Tamo dolje nitko nije u igri — osim Devine. I znaš što? Ako je Jim
sada rastrojen, to nije ništa u usporedbi s onim što će se dogoditi ako mu
demonka preda tu djevojku.«
Colinov odgovor bilo je puko odmahivanje glavom. A to je bilo tako
nedovoljno.
Ad je opsovao. »Ozbiljno. Moraš nešto poduzeti prije nego što izgubimo
cijeli ovaj prokleti rat. Ja već znam da ne mogu otići Nigelu u vezi ni sa čim
— on i ja smo poput ulja i vode.«
Colin je maknuo tamnu mokru kosu sa svog namrštenog lica. »Nadao
sam se...«
Kako je to bilo jedino što je tip ponudio, Ad je slegnuo ramenima.
»Nadao si se čemu? Da se Jim okliznuo pod tušem i udario glavom dovoljno
snažno da se jebeno probudi? Dovraga, da je bilo ikakve šanse za to, ja bih ga
osobno maznuo drvenom letvom. No nemojmo se zavaravati. Spasitelj više
ne sudjeluje u ovoj igri i ne mislim da će se vratiti — čak ni ako Nigel
zaprijeti da će ga premlatiti.«
Colin je stisnuo šake, kao da je i sam htio nekoga mlatnuti. »Jim je sine
qua non, neophodan je. Ne postoji ništa što možemo učiniti kako bismo ga
nagnali da se predomisli, ako to sugeriraš.«
»Kao da ja želim taj posao?« nasmijao se Ad oporo. »Jel me ti to
zajebavaš?«
»To nije razlog zbog kojeg si došao?«
»Ja želim pobijediti. To je jedini razlog zbog kojeg sam ovdje.« Colin je
podigao aristokratske obrve. »Ti si se zapravo angažirao u ratu. Prilična
promjena za tebe, zar ne?«
»Ne smijemo izgubiti ovo.«
»Zbog Eddieja?« Budući da Ad nije odgovorio, arkanđeo se namrštio.
»Čovjek se ne treba ispričavati zbog svoje lojalnosti prema mrtvima i ako ti
to pomaže da se usredotočiš, ja se neću žaliti.«
 »Daj mi ime duše. To je sve što mi treba.«
Colin nije djelovao iznenađeno no, s druge strane, nije bio idiot. Nažalost,
nije bio ni spreman prekršiti pravila: »Znaš da to ne mogu učiniti.«
»To će ostati među nama.«
»Ne budi blesav. I ne, nije Nigel razlog moje zabrinutosti. Imam stanoviti
utjecaj na njega. Razlog je Stvoritelj, dragi dječače.«
»Onda se spusti na Zemlju i sam se zauzmi za dušu. Jim to neće učiniti —
a ova njegova trajna opsjednutost će nas sve pobiti. Tko se, dovraga, odriče
pobjede?«
»Ti nisi bio svjestan njegovih namjera sa zastavom?«
»Naravno da nisam! Učinio bih nešto da ga zaustavim — u pitanju je
duša mog prijatelja.«
»Pitao sam se.«
Colin je stavio ruke na bokove i hodao uokolo, a njegove bose noge
ostavljale su otiske u mulju uz obalu rijeke.
»Reci mi tko je to,« rekao je Ad »i ja ću se pobrinuti za to.«
»Ne smiješ se miješati, nimalo više nego što je dopušteno meni.«
»U redu, dobro, daj mi dušu i ja ću smisliti način da postavim Herona
ispred nje.«
Stari Adrian bi gurao, gurao, gurao u tišini, no logika je bila jasna i
govorila je sama za sebe — a Colin je bio razumna osoba u skupini. Uvijek je
bio takav.
»Ne mogu se uključiti u to.« rekao je Colin ispod glasa.
»Onda dopusti meni.«
»Neće biti tako, bojim se.«
Krasno. »Koje proklete mogućnosti nam onda preostaju? Sjediti i gledati
kako Jim uništava cijelu ovu kurčevu stvar?«
S obzirom na to da mu nije odgovoreno ničim osim šutnjom, doista se
zabrinuo.
»Coline, moraš nam pomoći. Ne potičem te na Ratove zvijezda, ali ti si
nam jedina nada.«
»Ratove zvijezda?«
»Zaboravi. Samo... jebote, učini nešto, hoćeš li?«
Arkanđeo je dugo šutio. »Ne mogu te voditi cijelim putem.«
»Ni ne moraš. Usmjeri me u pravom smjeru — to je jedino što mi je
potrebno. No, znaj ovo: ako vi dečki koji ste ovdje gore nastavite s tom
usranom taktikom nemiješanja, mi ćemo izgubiti rat. Kladim se u ono što je
ostalo od mojih muda.«
 POGLAVLJE 4

Ured Alex Hess u Iron Masku bio je baš poput te žene — sveden na
najfunkcionalnije komponente, s puno oštrih bridova. Dok je Duke čekao da
mu se odgovori na kucanje, povukao si je traperice prema gore.
Vrata su se otvorila prema unutra, a momak s druge strane bio je jedina
osoba pred kojom bi Duke ikada ustuknuo: Alexin muž bio je visok poput
košarkaša, građen poput boksača i imao je onu vrstu fizičkog samopouzdanja
kakvu imaju samo istrenirani ubojice.
Mortal Combat za njega nije bila samo video igra.
Dok su se mimoilazili, Duke je kimnuo, a John Matthew, kako mu je bilo
ime, učinio je isto — i to je bilo to. Nitko nikada nije čuo da je taj kučkin sin
rekao ijednu riječ, ali doduše netko tko je bio takve građe nije ni morao
govoriti.
»Oprosti što te gnjavim.« rekao je Duke kad je Alex sjela u stolac iza
svog stola. Pogled joj je bio usmjeren prema stražnjim oblinama, na razini
koja je sugerirala da je gledala guzicu svog muža. »Gdje želiš da budem? Ne
mogu pronaći Velikog Roba.«
»Ispred ulaza.«
To je bilo mjesto na koje su ga obično stavljali, bog zna zašto. On je bio
prije bodljikava žica nego baršunasto uže.
»Ima li kakvih posebnih uputa?«
Sada je gledala u njega, a te tamnosive oči su se sužavale. »Jok. Samo
budi to što jesi.« Imao je sreće. To je bilo jedino što je imao na repertoaru.
Otišavši natrag u hodnik, gurnuo je vrata za osoblje i ušao u sam klub, a
na suprotnoj strani bila je klijentela s darkerskim imidžem, njemu potpuno
nezanimljiva. Odavno je izgubio interes za žene koje su htjele da ljudi budu
zainteresirani za njih: nakon toliko push-up grudnjaka, korzeta i kožnih hlača
koje se nanose sprejanjem, te žene spremne na sve oblikovale su zajednički
identitet koji je slao poruku — očajne smo i lake.
No on se njima ipak sviđao, njihove oči lijepile su se za njega kao
Alexine za svog muškarca — nije li to vječna enigma seksualnosti: cure koje
su toliko trebale tuđu pozornost zagrijavale su se i bavile isključivo
muškarcima koji ih nisu primjećivali. Dobra strana toga, činilo mu se, bila je
ta da je uvijek bilo dobrovoljki kada bi poželio seks.
Vani se smjestio pokraj momka po imenu Ivan, koji je bio građen poput
terenca i suočio se s već formiranim redom. Pravilo je bilo da u svakom
trenutku budu prisutna dvojica, jer nikad ne znaš što bi se...
»... pojebao moju sestru! Jesi! Pojebao si mi sestru, ti pušaču kurca!«
Doslovce tako.
»Ja ću se pobrnuti za ovo.« rekao je Duke, razbivši red i krenuvši pored
svih tih živčanih, cupkajućih, supijanih, uskoro urokanih, do kosti smrznutih
ljudi.
»... nisam je pojebao! Dopustio sam joj da mi popuši...«
Bum!
Brat očito nije uvažavao tanku liniju između pušenja i koitusa.
A onda je to postao slučaj poticaja histerije. Žena o kojoj se radilo,
dražesna mala ljepotica s crtama lica Marilyna Mansona, šminkom
pantomimičara i verzijom garderobe kao u prijateljski raspoložene striptizete
iz susjedstva, stala je točno između muškaraca.
»Danny, slušaj me! Ja...«
Prije nego što je Duke uspio doći do njih, dvojica su se muškaraca
uhvatila ukoštac — a sestra je odgurnuta ravno na cestu — njezine čizme s
visokim petama nisu uspjele naći uporište na pločniku niti rubniku.
Duke ju je pustio. Dogodit će se jedna od dvije stvari — ona će sletjeti na
dupe i razderati tu suknju ili će ju udariti auto. U oba slučaja, to je bilo izvan
prostora koji je pripadao klubu i nije ga se ticalo.
Ono što jest bilo dio njegova posla bila je činjenica da je njezin dečko, ili
prijatelj s povlasticama, što god joj on bio, bio opsjednut osvetom — tako da
su sada imali dva momka u martensicama koja guraju jedan drugoga u
staklarnicu sačinjenu od drugih ljudi koji ginu za svojom dozom droge,
alkohola ili seksa.
I koji će vjerojatno uzvratiti udarce.
S obzirom na to da su ljudska bića u situaciji jedan-na-jednoga bila
dovoljno glupa, a u grupi su znala biti istinski blesava, znao je da mora
preuzeti kontrolu. Skočivši između njih, čvrsto je zgrabio obojicu za ključnu
kost.
Prije nego što je stigao započeti govor o tome da se jebeno priberu,
odlučila su se uključiti četvorica muškaraca iz pozadine.
 Oko njega su zamahivale pesnice, a jedna od njih ga je maznula u glavu.
Nema više priče.
Duke je ovladao situacijom, grabeći revere i bacajući muškarce na beton,
druge udarajući laktom u prsa, nokautirajući svakoga tko mu je pokušao prići.
Cijelo to vrijeme, dok su se ruke hvatale za njega, a on se saginjao da
izbjegne udarce i ubode nožem, bio je posve smiren, duhom potpuno odsutan.
Doista ga nije bilo briga hoće li biti uhićen zbog nasilja, izboden ili
upucan. I nije ga bilo nimalo briga je li nanio trajne ozljede ljudima s kojima
se fizički sukobio — niti je li ta ženska pretvorena u ukras za haubu ili nije.
»Ma pusti ga.« začuo je kroz vrevu Velikog Roba. »Treba mu trening.«
Zvukovi lepršanja odjeće, razbijanja mobitela i psovki iz gomile koju je
kontrolirao prolamali su se kroz noć dok su drugi pokušavali ponovno
formirati red uokolo poprišta. Srećom, prednji ulaz u klub nije bio dobro
osvijetljen i ovo će ubrzo biti gotovo.
Što je i bilo.
Nije bilo puno poznavatelja mješovitih borilačkih vještina koji su čekali
da stanu u red kako bi visili u Iron Masku, tako da ljudi koji su se
dobrovoljno uključili u tučnjavu nisu bili previše izdržljivi. Jedan udarac
obično je bio dovoljan da odustanu — što je bilo šteta. On je uživao udarajući
ih, osjećajući kako mu se zglobovi spajaju s mesom, gledajući ih kako padaju
ili se spotiču o vlastita stopala.
Međutim, nije bio zainteresiran za to da bude u vijestima.
Zgotovljujući stvar, otišao je do dvojice prvotnih agresora, koji su sjeli na
rubnik pločnika i oporavljali se, radeći grimase dok su si trljali čeljusti, glave,
ramena. Sestra u čizmama s visokim petama doteturala je natrag u njihovu
orbitu, a njezino maskarom umrljano lice i šašava frizura bili su praktički
jednaki kao i prije nego što je izbila svađa zbog obiteljskih odnosa.
Obojica muškaraca neprijateljski su pogledala Dukea kada se nadvio nad
njima.
Tihim glasom im je rekao: »Nemojte ponovno stati u moj red. Ili ću vas
slijediti kući.
Jasno?«
»Ne smijete nam prijetiti!« viknula je ženska zvijezda događaja,
klepećući ogromnim petama. »Mi imamo prava.«
Duke se nagnuo, unoseći lice u njezino. »Nećete znati da sam tamo.
Nećete ništa vidjeti ni čuti. Ali ja ću vas slijediti — možete se okladiti u svoj
život. I znajte ovo — ja volim plašiti ljude. Meni je to zabavno.«
 Je li razlog bio njegov mrtvački pogled, siktanje u njegovu glasu ili riječi
koje je izgovorio, no ona je zašutjela. I primaknula se bliže čovjeku zbog
kojega je svojedobno stavila štitnike na koljena da bi joj klečanje bilo
udobnije.
Duke je pogledao dolje na dvojicu blesana, dajući im priliku da
progovore ako su već toliko željni toga. Mrtva tišina. A onda su obojica
ustala i otpratila djevojku odatle.
Okrenuvši se opet prema klubu, shvatio je da se red ponovno uspostavio i
ponovno se centimetar po centimetar pomicao prema vratima. Držeći glavu
sagnutom kako ga se ne bi jasno vidjelo ni na kakvoj fotografiji, vratio se na
svoj položaj.
»Jebote, čovječe.« rekao je Ivan. »Pa ti čak nisi niti zadihan.«
Duke je samo slegnuo ramenima. Kada za život zarađuješ radovima na
cesti, premećući ljeti lopatom vrući asfalt a zimi sol za posipanje cesta, srce ti
se brzo pretvori u efikasan stroj, a njegove klijetke i komore, njegov miokard
i njegovih tristotinjak grama potpuno koordinirano pumpaju kako bi opskrbili
tijelo krvlju obogaćenom kisikom.
Ništa posebno. Samo stvar treninga.
Pravo čudo bilo je to što je on nekako uspio živjeti bez srca. Oh da, imao
je taj šuplji mišić iza prsne kosti, naravno. No u metafizičkom je smislu
izgubio srce prije puno godina — i ne bi ništa mijenjao u vezi s tim.
Ne.
Duke je podigao ruku da provjeri koliko je sati... »Sranje.«
»Što je bilo?«
»Izgubio sam svoj jebeni sat.« Sagnuo se i pogledao niz pločnik prema
mjestu na kojem se odvijala tučnjava. Naravno, na tlu nije bilo ničega što bi i
približno nalikovalo metalu.
S druge strane, ako se kopča slomila i ako mu je sat skliznuo sa zapešća
te ga je ugledao bilo koji od, recimo, stotinjak kibicera, taj bi ga zgrabio. Stari
modeli Rolexa bili su poželjni, čak i budalama.
To je bila jedina lijepa stvar koju je posjedovao, uspomena iz prošlosti.
Točnije, koju je bio posjedovao.
Svejedno. Izgubio je i više od toga u životu, a još uvijek je bio uspravan i
na nogama.
»Moram otići malo prije deset sati.« rekao je Ivanu. »Ali vraćam se za
trideset minuta.«
»To je Veliki Rob rekao. Mislim da će te on pokriti.«
 »Odlično.«
Vrativši se do frizerskog salona, Cait je pokucala na staklena vrata i
nagnula se unutra, pokušavajući razabrati je li Pablo još uvijek tamo. Svjetla
su bila prigušena, što nije bio dobar znak, ali hajde, trebalo joj je manje od
pet minuta da...
Stilist je došao iz pozadine, navlačeći crnu jaknu. »Mi šmo zautvoreni.«
viknuo je.
»Znam.« odgovorila mu je vičući, a dah joj se kondenzirao na staklu.
»Izgubila sam naušnicu. Samo želim pregledati pod u svlačionici.«
Povukla se za ušnu resicu, kao da će to pomoći da ju sugovornik
razumije.
Pablo je bio pomalo ogorčen dok je otključavao vrata i puštao je unutra.
»Izgubjeno i nadjenio iza pujta.«
»Mislim da je vjerojatno tamo unutra.« Pokazala je prema hodniku.
»Kada vi oufdje?«
Cait se namrštila. »Molim?«
Odmahnuo je nestrpljivo rukom. »Vi ići tamu. Ja izlaizim.«
Oho, pomislila je kad se okrenuo. Možda je imao kratkoročnu amneziju
od svog tog peroksida u boji za kosu? Previše aerosola iz raspršivača?
Demencija izazvana gelom?
Cait je otišla na mjesto na kojem se svlačila i spustila se na koljena,
tapkajući rukom ispod ugrađene klupe, tražeći po tepihu. Povukla je i
ovratnik džempera da vidi je li se školjkica zaglavila u tkanini.
»Dovraga...«
Zatim je ponovno otišla do Pabla, koji je lupkao čizmama po podu u želji
da krene kući. »Izgubjeno i nadjenio« bila je zapravo kutija za cipele marke
Stuart Weitzman, a u njoj su bila dva para naočala, šal od vrpci, nekoliko
debelih, lažno zlatnih ogrlica, i...
Naušnica u obliku koluta, dovoljno velika da ju se može staviti i oko
vrata.
Nije bilo ljupkih školjkica. No ona ustvari nije ni očekivala da će biti
tamo — Pablo nije djelovao kao tip koji bi prešao usisivačem po radnom
mjestu prije nego što ode kući.
»U redu, hvala.« rekla je. »To je mala školjka, zlatna školjkica.«
»Imamoufaš broj?«
»Ah... vaša pomoćnica nazvala me jučer da potvrdi moj dolazak ovamo.«
Činio se zbunjenim. »Dobri, mi zvati ako naćemo.«
 »Hvala.«
Vani je odmahnula glavom. Čudno, čudno, čudno. No, dovraga i
izgubljeni nakit — tip je napravio odličnu frizuru, a to je ono za što mu je
platila.
No on vjerojatno ima jako kratak popis osoba kojima čestita Božić.
Opet u svom Lexusu, uputila se u stari Caldwell i, petnaestak minuta
poslije, došla do dijela grada u kojem je čitava četvrt od dvanaest blokova
šarenih viktorijanskih vila bila pretvorena u kompleks udruga, kafića i dućana
— premda dućani nisu bili ni sjena onih u dijelu grada iz kojega je upravo
stigla. Ovdje su bile galerije s narodnim umjetninama, prodavači organskih
začina i odjeće od konoplje, takve stvari.
»Četiristo sedamdeset i dva... četiristo sedamdeset i dva... gdje si...?«
Činilo se kao da je to bila tema večeri — ona vani u tami, u potrazi za...
»Evo ga!« rekla je i dala žmigavac.
Kafić se zvao Crna vrana, no fasada mu je djelovala vrlo prijateljski:
ukrasi na zabatima, nadstrešnica iznad vrata i vitice ispod streha bili su
obojani ružičastom, žutom i blijedo plavom bojom. Zapravo, fasada je
izgledala kao lice iz crtića — njezina dva staklena prozora doimala su se
poput ogromnih očiju, potporne prečke poput obrva, a krov od škriljevca
poput bob frizure.
Slijedeći strelice koje su vodile iza kuće, odvezla se preko rupa na
neasfaltiranoj stazi između zgrada i parkirala na malom parkiralištu.
Zgrabivši torbu, izašla je iz auta.
Pokraj vrata s natpisom »Samo za osoblje« neki je čovjek silazio sa
starinskog motocikla... a kad je skinuo kacigu, duga tamna kosa rasula mu se
preko širokih leđa. Kožna jakna nije mu bila u najboljem stanju, ali se
doimala iznošenom od starosti a ne uslijed nekakvog iritantnog dizajnerskog
hira, a njegove duge noge obavijala je neka vrsta traperica koje nisu bile
nimalo povezive sa stilom Victorije Beckam.
Lakim pokretom se sagnuo i uzeo nešto sa stražnje strane motocikla —
kutiju s gitarom?
Nije mogla vidjeti što radi jer joj je bio okrenut leđima, ali zbog načina na
koji je ušao kroz stražnja vrata kafića primijetila bi ga čak i prije nego zbog
tog tamnog slapa kose: kretao se s potpunim samopouzdanjem. Možda je on
vlasnik? Ili... nekakav umjetnik, s obzirom na kutiju?
Kakva god bila njegova uloga, bio je na dužnosti.
Kad su se vrata zalupila za njim, Cait se stresla, osjetivši nelagodu jer je
upravo zurila u muškarca. Hm, možda joj se plava boja kose proširila i unutar
glave?
Ha. Ha. Haa.
Stresla se i vratila u stvarnost te otišla do prednjeg ulaza u kafić i otvorila
vrata.
U naletu toplog zraka iznutra osjetila je eksploziju mirisa kave, vanilije i
pačulija — kao da joj je član grupe Grateful Dead zapljusnuo lice bijelom
kavom. Trljajući svoj izbirljivi nos, odmjerila je nemalu gužvu i upitala se
kako će tamo ikoga pronaći: kafić je bio dug i uzak kao boks za goveda, sa
šankom duž lijevog uzdužnog zida, malim stolovima nanizanima uz suprotni
zid i oko dvjesto ljudi stisnutih između njih.
Ako ništa drugo, bila je na pravom mjestu da čuje glazbu. Sasvim pri dnu
prostorije bila je podignuta pozornica dovoljno velika za kvartet, a po zidu od
crvenih cigli visjeli su narodni instrumenti obješeni o žice, izmjenjujući se sa
zvučnicima koji su djelovali prilično kvalitetno...
»Cait! Ovamo!« začula je uzvik odozdo.
»Hej!« Mahnuvši, počela se probijati prema pozornici, stišćući se između
konobara u majicama pastelne boje šerbeta i stalnih mušterija koje su sjedile i
među kojima je, na njezino čuđenje, bio nerazmjerno velik udio žena.
»Kog vraga si napravila s kosom?« rekla je Teresa Goldman ustajući da
ju zagrli.
Teresa joj je bila dobra prijateljica u srednjoj školi i sjajna cimerica na
fakultetu, tip djevojke u koju se možeš pouzdati da će ti otvoreno reći svoje
mišljenje, trebala ga ti ili ne. Ukratko, bila je divna — i pomalo zastrašujuća.
Pogotovo kada bez ikakve najave od brinete postaneš plavuša.
»Je li grozno?« Cait je raskuštrala šiške. »Je li...«
»Jebote, ne! Fantastično je! Zafrkavaš me? I, Isuse, jesi li to još
smršavila?«
Cait je sjela u drveni stolac koji je zaškripao. »Nisam nimalo smršavila,
kunem se.«
»Sereš.«
»Zna li tvoja majka da se tako izražavaš?«
»A što misliš tko me naučio psovati?«
Dok su se prisjećale riječi koje su skovale još kao brucošice, poslužitelj je
Cait donio cjenik odštampan na komadu kartona.
Cait se prestala smijati kad ga je pogledala. »Čekaj malo — što je sve
ovo? Kombucha?
 Tulsi? Yerba mate?«
»Ti si tako zaostala u vremenu...«
»Jesu li ovi ljudi ikada čuli za saladu?«
»Kako plebejski...«
»Nema Earl Greya... ?«
»Nisi dovoljno otkačena za svoju frizuru.«
Baš kao u dobra stara vremena, pomislila je Cait uz osmijeh. I, vidiš, to je
upravo ono što joj je trebalo: predah od poslovne rutine, dobrodošlo skretanje
pozornosti s njezina žalovanja, prilika da prijeđe s teorije na praksu — i da
malo živi.
Teresa se nagnula prema naprijed. »Dobro, pusti sad piće — nisam te
ovamo dovelà zbog pića.«
»Dobro.« Cait je nabrala čelo. »Jer ću ga propustiti. Zovi me priprostom,
ali ja sam ponosna na svoje jednostavno porijeklo sa Srednjeg zapada —
kava iz Dunkin' Donutsa meni je sasvim dovoljno egzotična.«
»Pjevač. Sve ovo je zbog pjevača.«
Onog čovjeka na motociklu? Upitala se. »Nisam znala da te zanima
glazba kakva se pušta na ovakvim mjestima. Nije baš Aerosmith ili Van
Halen.«
»Ah, no dobra vijest je da se ne pojavljuje ni Katy Perry.«
»Hej, ja volim vježbati uz njezine pjesme.«
»Tu ti ne mogu pomoći.«
»Znaš, ti bi stvarno trebala pokušati nadrasti metal iz osamdesetih. Koliko
si godina imala kada je postao popularan? Tri?«
»Uzmi malo kombuche uz tu osudu, hoćeš li?« zacerekala se Teresa. »U
svakom slučaju, ime mu je G.B. i dolazi ovamo svakog zadnjeg ponedjeljka u
mjesecu. Kao i u Hot Spot svake srijede u osam, u Hut svaki drugi utorak,
i...«
»Jesi li mu ti obožavateljica ili menadžerica?«
»Pričekaj da ga vidiš. Nevjerojatan je.«
Vratio se konobar u košulji boje malina. »Što vam mogu donijeti?«
»Ja ću samo vodu.«
»Imamo vodu iz slavine, vodu Pellegrino, vodu Rain Forest...« Previše je
izbora ovdje, pomislila je. »Samo vodu iz slavine.«
»S kockicama leda ili bez?«
»Ah... sa.«
»U šalici ili čaši?«
 »Svejedno.«
»S aromom...«
»Zaista, samo obična voda iz slavine bit će odlična, hvala.« nasmiješila se
vraćajući mu cjenik.
Kada je otišao, uzdahnula je. »Ne znam kako se ti nosiš s tim.«
»Ponavljam, nisam tu zbog pića. Premda sam probala vodu s aromom
jagode i odlična je.« Teresa se opustila u svom stolcu. »Dakle, što ima nova?
Čini mi se kao da je prošlo mjesec dana otkako sam te vidjela tijekom
praznika.«
»To je bilo prije pet mjeseci, mislim.«
»Zar je uskoro svibanj? Oh.« Teresa je slegnula ramenima. »Ne obraćam
previše pozornosti na vrijeme.«
»To je razlog zbog kojeg si mi svakog semestra davala svoj raspored
sati.«
»Uvijek si bila odlična čuvarica ovaca. Kad bi barem moja tajnica bila
tako dobra kao što si ti bila.«
»Kako je na poslu?«
»Isto sranje, mijenjaju se samo dani. No znala sam da bavljenje poreznim
zakonima neće biti glamurozno.«
»No očito je unosno. Kakva ti je to torbica? Prada?« »Ajme, primijetila
si, kako slatko!«
Kada je Teresa zašutjela, a tišina potrajala, Cait se ukočila. Šutnja je bila
posve suprotna uobičajenom ponašanju njezine stare cimerice. »U redu, što
se događa? Reci mi to sada, prije nego što se konobar vrati i počne me pet
godina ispitivati želim li ili ne želim pecivo s cimetom.«
»Kroasani su im bolji.«
»Da čujem što imaš reći, Goldmanice.«
Oklijevanje je trajalo tijekom isporuke visoke šalice pune kockica leda i
tekućine zvane H20.
Kad su ponovno ostale same, Cait je smrknuto izjavila: »Plašiš me,
Teresa i, bez uvrede, nakon posljednjih nekoliko tjedana, ne treba mi još
toga.«
»Da, čula sam da je mala Bartenica otišla bogu na istinu.«
Cait je spustila pogled. »Ona je pohađala moja predavanja o crtanju.«
»Sranje, Cait... nisam znala da si je poznavala.«
»Jesam. I bila je lijepa djevojka — angažirala sam je i za svoj uvod u
seminar o kiparstvu.«
 »Hoćeš li ići na sprovod?«
»Neću ga propustiti.« Cait je podigla pogled. »A sada mi reci to što mi ne
želiš reći.«
»To je rečenica i pol.«
»Pričaj, Goldmanice.«
Njezina stara prijateljica se nakašljala. »Jesi li čula za Thoma i njegovu
djevojku?« Cait je opet svrnula pogled. Da, pomislila je. »Ne.« rekla je.
»Čekaju bebu. Zapravo, rodit će se ovoga mjeseca. Naletjela sam na
njega u centru grada, u sudnici. Mislim da je jedan od njegovih kolega
priveden zbog optužbi za pronevjeru, a on je bio tamo kako bi svjedočio, a ja
sam bila tamo zbog... sranje, zar je važno. Samo sam... da, mislila sam da bi
ti to htjela znati.«
Cait se na silu osmjehnula, ne shvaćajući zašto joj to smeta. Teresa je bila
previše pronicljiva da bi ju prevario lažan osmijeh. »Drago mi je zbog njega.
Hoću reći, zbog njih.«
»Gle, ne želim biti kučka, ali to je sigurno pogreška. Ne mogu zamisliti
cjepidlaku Thoma prekrivenog dječjom bljuvotinom, kako mijenja pelene i
puni bočice zamjenskim mlijekom. Taj čovjek je usisavao svoju spavaonicu.
Tko to radi?«
»U njegovu obranu, mi smo to radile.«
»Mi smo djevojke.«
»Da malo ne pretjeruješ s tradicionalnim spolnim ulogama?«
»Svejedno. Znaš što želim reći.«
Cait je bućkala vodu po ustima, osjećajući hladno štrecanje u onom
kutnjaku sa sumnjivom plombom za koji se trebala pobrinuti.
Ustvari joj je Thom još prije šest mjeseci rekao novosti. Odmah nakon što
su rekli svojim obiteljima. I, njemu u prilog, učinio je to na ljubazan način —
jer nije želio da ona to čuje od nekog drugog, a njegova cura je očito o tome
vikala na megafon. Cait je bila potpuno šokirana, ali je izgovorila uobičajene
čestitke... a zatim spustila slušalicu i briznula u plač.
Žena koja će roditi njegovo dijete bila je ista ona s kojom ju je prevario.
Margot. Ime joj je bilo Margot. Kao da je glumica iz francuskog filma ili
nešto tome slično.
Dovraga, možda se to čak piše Margeaux.
Uglavnom, oni su već neko vrijeme bili zajedno. Koliko je godina prošlo?
Gotovo jednako koliko je Cait provela s njim. Ne, čekaj... više. Nije imala
pojma zašto joj je onda ta trudnoća bila takav šok. No to ju je bacilo u
kovitlac iz kojega je sletjela ovdje, u ovaj tvrdi mali stolac, s novom
frizurom, poboljšanim tijelom... i osjećajem da je gotova sa skrivanjem od
života, i spremna za...
Dobro, nije znala odgovor na »što« u toj rečenici.
»Hej, znaš li da ti nedostaje naušnica?« rekla je Teresa.
»O, da. Mislim da se to dogodilo u frizerskom salonu...«
»Došao je!« prosiktala je Teresa uspravljajući se u stolcu. Cait se
osvrnula. I malo si istegnula kralježnicu.
Da, to je bio muškarac kojega je malo prije vidjela na motociklu. .. i, ako
je momak bio oku ugodan sleđa, pogled sprijeda bio je još bolji: lice mu je
bilo ošamućujuća mješavina markantnih crta, pojačanih ne samo tom
njegovom nevjerojatnom kosom, nego i kozjom bradicom i poluzatvorenim
očima koje su isijavale seksepilom. Visok i vitak, sada je imao samo majicu
bez rukava, a ruke su mu bile prekrivene crnim i sivim tetovažama
ukrašenima natpisom na stranom jeziku.
Kada je sjeo na stolicu od borovine, prošao je rukom kroz tu kosu,
zabacujući je preko ramena — a kosa je odbijala ostati tamo, bakreni
pramenovi treperili su pod rasvjetom na pozornici kao da se bune i žele vratiti
gdje su bili.
Njegov osmijeh bio je bezbrižan poput ljetnog povjetarca, a kada je
kucnuo po mikrofonu kako bi se uvjerio da radi, Cait je shvatila da se pita
kako mu zvuči glas...
»Hej.« rekao je tiho, dubokim glasom. »Kako ste večeras?«
Rečenica nije zvučala jeftino kada ju je on izgovorio, pogotovo kada se
odjek riječi odbio o strop i spustio na njih poput milovanja.
»Dakle, htio sam s vama podijeliti novu pjesmu koju sam upravo
napisao.« Dok je govorio, gledao je po prostoriji i, premda je Cait bila
sigurna da ne gleda u nju, činilo se kao da govori njoj i samo njoj.
»Pjesma govori o tome kako je živjeti vječno.« rekao je polako. »I volio
bih da mogu upotrijebiti svoju gitaru, ali došlo je do tehničkih poteškoća —
tako da ćete se morati zadovoljiti samo mojim glasom.«
Pljesak je bio brz i žestok, sugerirajući da medu nazočnima postoji jako
puno Teresa.
Zapravo... to je bio razlog zbog kojega su ovdje večeras samo žene, zar
ne?
On je čak mahnuo nekolicini njih, kao da su prijatelji.
Nakon što je pročistio grlo i duboko udahnuo, Cait se uhvatila kako
okreće stolac prema pozornici.
»Rekla sam ti.« čula je Teresu kako zadovoljno izjavljuje.
 POGLAVLJE 5

Demonka Devina stvorila se ispred običnog, gotovo modernog sjedišta

tvrtke
»Integrated Human Resources«. Smještena u jednom od bezbrojnih
arhitektonskih kompleksa za stručne poslovne usluge u Caldwellu, »tvrtka«
nije imala klijenata niti zaposlenih, a nije bila ni resurs za ljude, ni integriran
ni inkorporiran. Bila je, međutim, savršena zaštitna ljuska za njezine zbirke, a
naziv je bio zgodno poigravanje s onim što je činila.
Bila je uspješna u integriranju sebe u ljude.
Zapravo, netom je izašla iz prilično prilagodljivog plovila.
Obožavala je te crne traperice.
Uputivši se prema vratima, prošla je kroz zaključana čelična vrata i
pojavila se u praznoj, sjenovitoj unutrašnjosti. U njoj nije bilo stolova,
telefona, računala, aparata za kavu niti onih za vodu — čak niti radnim
danom od osam ujutro do pet popodne nisu se održavali sastanci ili razgovori,
niti se poslovalo. Međutim, ako bi bilo potrebno, ona bi istoga trena mogla
dočarati takvu iluziju.
Nakon što su joj se u prošlo skrovište infiltrirali Jim i njegovi anđeoski
prijatelji, morala se preseliti, i dosad je bilo sve u redu.
»Bok, šećeru, došla sam kući.« rekla je najnovijem žrtvenom djevcu koji
je visio naglavce nad limenom kadom pokraj dizala.
Naravno, nije joj odgovorio.
U svom prethodnom životu, prije nego što je postao nešto važno, bio je
računalni štreber — bože, uz kronični nedostatak djevaca u suvremenoj
Americi, nikad dosad nije bila toliko zahvalna na tehnologiji; sve što je
morala učiniti bilo je pretražiti odjeljak posvećen informatičkoj tehnologiji na
oglasnim stranicama u telefonskom imeniku.
Pa ipak, čak i uz njega, koji je služio kao metafizički sigurnosni sustav,
puzajuća napetost tjerala ju je da sve brže hoda prema vratima dizala.
Postojala su dva gumba za druge etaže: »2« i »LL« i, kad je ušla unutra,
pritisnula je potonji. Vladala je tišina dok se spuštala dizalom do podrumske
prostorije bez prozora. Dok su se vrata otvarala, zastao joj je dah...
»Oh, hvala kurcu.« rekla je, nasmijavši se.
Sve je bilo tu. Svi njezini satovi, koji su na njezinu prisutnost reagirali
tako da su ponovno počeli odbrojavati minute i sate; njezine brojne komode
pune stvari koje su se upravo same ponovno postrojile, a ručke su im se još
uvijek ljuljale zbog povratka u ispravan položaj; njezini bezbrojni noževi koji
su sada bili ponovno okrenuti oštricama prema jugu; a njezin najvažniji
imetak — najneprocjenjivija stvar od svega, unatoč lošem, polu raspadnutom
stanju — njezino ogledalo, bilo je upravo tamo gdje ga je ostavila, u
udaljenom kutu.
Nadalje, u njezinoj »spavaćoj sobi« bilo je i zabavnih stvari — ogroman
krevet, kozmetički stolić s kompletnom šminkom, njezini nebrojeni stalci s
odjećom na vješalicama, police s cipelama, ormari s torbicama.
Kad god bi otišla, njezine stvari bi se razbacale, a ustroj ogromnog
prostora postajao bi zbrkan i zbunjujuć. A kada bi se vratila, red bi se
ponovno uspostavio.
Na isti način na koji magnet privlači metalne strugotine.
I baš kao što su njezini predmeti kružili oko nje, i oni su nju privlačili.
Njezin najveći strah, barem na Zemlji, bio je da će, kada se jednoga dana
vrati ovamo, nešto nedostajati. Ili sve. Ili samo dio.
Dok joj se puls vraćao u normalu i dok je skidala krzneni ogrtač, šetala je
prolazima između komoda. Zaustavljajući se nasumce, otvorila je gornju
ladicu ormarića Hepplewhite koji je osobno kupila od njegova tvorca, davne
1801. Unutra su bile naočale iz tog razdoblja, tanke žice savijene u ovale i
svjetlucavi kolutovi od staroga stakla. Kad ih je dotaknula, energija njihovih
bivših vlasnika prešla joj je u vrške prstiju i povezala je s dušama koje je
prisvojila i sada držala u svom zatvoru.
Poznavala je apsolutno svakog od grešnika, njezine djece, ljubljenih
odabranika koje je njegovala kroz vječnu bol i poniženje dolje ispod, u svom
zidu.
Jebeni Jim Heron.
Taj prokleti »spasitelj« mogao bi biti njezina smrt — doslovce. A to nije
način na koji bi se ta sranja trebala odvijati. Na početku ovog rata koji se
sastoji od sedam rundi gajila je velike nade u vezi s njim, bila je uvjerena da
će joj dobro služiti njegova loša strana, tako dugo razvijana u njegovim
profesionalnim aktivnostima. No, umjesto toga, taj pizdun je igrao za drugu
momčad.
 I pobjeđivao.
Ako osvoji još jednu pobjedu?
Svladana osjećajima, Devina je pregledavala svoje zbirke, a suze su joj se
skupljale u očima.
Kad bi taj spasitelj pobijedio za Ekipu anđela, sve ovo bi nestalo, sve
njezine stvari prestale bi postojati — što je još gore, sve njezine duše također
bi postale prošlost. Nestalo bi sve ono na čije je gomilanje potrošila eone.
I ona također. Jebeni Jim Heron.
Krenuvši prema kozmetičkom stoliću, bacila je na krevet krzno kanadske
kune, izvukla stolac i sjela. Zurila je u svoj odraz u ovalnom ogledalu i
sviđalo joj se kako izgleda — no mrzila je to kako se osjećala.
Prije svega, prezirala je činjenicu da postoji žena koju je Jim želio toliko
snažno da se zbog nje odrekne pobjede. A tu je bio i njezin teški osobni izbor
— odreći se nečega što je u njezinom vlasništvu?
Kada se zadnji put nečeg odrekla?
Pa... dovraga, ona bi se u vezi s tim trebala ponijeti kao Taylor Swift:
nikada, nikada, nikada...
Čovječe, kakvo sranje, opsesivno-kompulzivni poremećaj, a lijep dan. Ali
to što je suočena s mogućim gubitkom svega što je u tom podrumu bilo je
dovoljno da joj izazove jebeni srčani udar...
Oslonivši se na kozmetički stolić, morala je zinuti kako bi disala. »Ti si
besmrtna... besmrtna si... ne trebaš zvati 911...«
Jer, jebote, ne možeš oživjeti nekoga tko ne postoji na taj način da ga
liječnici mogu operirati.
Dobra logika. No visoko-oktanska panika grmjela je kroz njezine vene i
nokautirala iz nje više intelektualne funkcije, pa je i taj mali komad
racionalnog dobio nogom u dupe. Drhtavom rukom maknula je svoju tamnu
kosu s lica i pokušala se sjetiti kognitivno bihevioralne terapije na koju je
išla.
Neće je ubiti. Samo tjelesne osjete. Ne radi se o stvarima, Devina — radi
se o pokušaju preuzimanja kontrole nad...
Glupost je da se ne radi o stvarima. A čak i besmrtnici ustvari mogu
umrijeti — dokazala je to kada je u pretprošloj rundi ubila Adrianovog
dragog malog prijatelja Eddieja.
»O bože.« stenjala je dok ju je osjećaj neprilagođenosti razdvajao od
okruženja te joj se mutio vid i počinjala je gubiti ravnotežu.
Pobjeda u ratu značila bi da ima vlast nad Zemljom i svim dušama na
njoj.
Fantastično. Posve. Ali poraz?
Sama ta pomisao izazvala je u njoj želju za povraćanjem. Ulozi ne mogu
biti veći nego što jesu.
Jebeni Jim Heron...
»Ne mogu... disati...«
Krasno. Izgleda da će ovo biti još jedan tjedan s trima seansama s
njezinom terapeutkinjom. Možda i četirima.
Prisiljavajući se da se skoncentrira, pokušala je duboko disati uz pomoć
trbuha. Višekratno je stegnula bedrene mišiće. Rekla je samoj sebi da je u
tom stanju opterećenosti viškom adrenalina bila već milijun puta i svaki put
ga je preživjela. Razmišljala je o novoj sezoni u Louisu Vuittonu i o tome što
će kupiti u njujorškoj Petoj aveniji...
Naposljetku, ono što ju je vratilo ovamo bila je naušnica koju ona ne bi
nosila čak ni kada bi joj kristalni nož bio pod grlom. Školjka? Mislim
stvarno! Kako jebeno u stilu Cape Goda i ljetnih praznika.
Žena koja ju je nosila vjerojatno je prokletu stvar dobila od nekog svog
dečka, nakon dugog vikenda provedenog u šetnjama po plaži, držanju za ruke
i seksanju u misionarskom položaju u nekom motelu.
Davež.
Vadeći bijednu 14-karatnu dranguliju, Devina je zaobišla pet poredanih
boca Chanelovog parfema Coco i povukla prema naprijed plitki tanjur od
sjajne srebrne slitine. Naušnica je odskočila kad ju je ispustila i na djelić
sekunde željela ju je razbiti u paramparčad... samo zato što je mogla. Umjesto
toga, počela je govoriti na svom materinskom jeziku, glas joj se izobličio,
slovo s počela je izgovarati produženo, poput zmijskog siktanja. Kad je došlo
vrijeme, zatvorila je oči i ispružila dlan, vračanje je postalo intenzivnije,
stvorila se toplina.
Iz predmeta su se počele dizati slike, film o njihovom vlasniku ulazio je u
nju, narativni i vizualni dio spremali su se u Devinin središnji procesor, za
upotrebu u budućnosti. O da, metalni predmeti bili su tako praktični, energija
njihovih bivših vlasnika bila je zauvijek zarobljena između molekula i samo
je čekala da ju apsorbira nešto drugo.
Prije nego što je završila seansu, popustila je iskušenju i dodala malo
nečega u smjesu, mali dodatak, samo minimalni poticaj u njezinom smjeru.
Ništa slično onome što je učinila u prethodnim rundama, ni blizu.
Samo malo umjetno proizvedenog zakona privlačnosti. To je sve.
 Otvorivši kapke, zagledala se u bijeli užareni vrtlog koji se poput pijavice
vrtio iznad ravne površine tanjura — i onda je gotovo, razmjena energije
završena, interakcija između objekata obavljena.
Ništa posebno. A ako Stvoritelj želi cjepidlačiti do ovog stupnja, onda je i
njemu potrebna njezina psihoterapeutkinja.
Devina se zavalila u naslon stolca, osjećajući prisutnost svojih predmeta.
Dolje ispod miješale su se esencije duša, unatoč tome zadržavajući svoje
pojedinačne karakteristike.
Baš kao i u njenom zidu. Jebeš Jima Herona.
I, usput, jebeš igru također. Stvoritelj treba nju, Devinu. Ona predstavlja
ravnotežu u Njegovom svijetu — bez nje bi Raj potpuno izgubio važnost; za
njim ne bi bilo potrebe kad bi Zemlja bila ostvarenje utopije.
Zlo je potrebno.
Nažalost... koliko god to bilo točno, ovaj rat će odrediti budućnost.
Bila je frustrirana zbog mnogo toga: četiri runde, a ona je pobijedila samo
u jednoj. Zgrabila je svoj iPhone, ušla u kontakte, pritisnula broj i, dok se
uspostavljala veza, pomno gledala u svoje stvari, podsjetivši se koliko ih ima
— i koliko toga može izgubiti.
»Dobili ste glasovnu poštu Veronice Sibling-Crout, ovlaštene socijalne
radnice. Molim vas, ostavite svoje ime i poruku, kao i broj na koji vas mogu
nazvati, a njega ponovite dvaput. Želim vam ugodan dan.«
Biip.
»Bok, Veronica, Devina ovdje. Zanima me imate li dostupnih termina što
je prije moguće? Ja ću...« Glas joj je puknuo. »Ja ću upravo sada donijeti
jednu tešku odluku i treba mi malo podrške. Moj broj je...«
Nakon što je odrecitirala znamenke, ponavljajući ih dvaput bez obzira na
to što ju je žena bez sumnje sada već imala na brzom biranju, spustila je
slušalicu, zatvorila oči i počela skupljati snagu.
To će biti najteža stvar koju je ikad učinila. Osim jebanja Jima Herona,
naravno.
Jer zbog rata i pozicije u kojoj je bila, bilo joj je teško priznati... da se
istinski zaljubila u njega.
I to je bio drugi razlog zbog kojega je ovo toliko boljelo.
U 21.51 Duke je izašao kroz prednji ulaz Iron Maska, sjeo u svoj
kamionet i krenuo prema Northwayu. Malo kasnije izašao je kod bloka
stambenih zgrada prikladno smještenog blizu autoceste. S imenima kao što je
Lantern Village (sa starinskim kolonijalnim motivima) ili Swisse Chalets
(verzija Gsaatda nekog arhitekta iz Albanyja), bili su to dobro održavani ali
gusto nakrcani dormitoriji za mlade profesionalce koji upravo počinju živjeti
život s dvjema plaćama u kućanstvu, bez djece.
On bi to trebao znati. Nekoć je živio ovdje.
Skrenuvši kod table na kojoj je pisalo Hunterbred Farms, vozio je na
autopilotu dok je njegov kamionet kružio ulicama nazvanima po raznim
pasminama konja, prolazeći pokraj identičnih naslaganih zgrada obojanih
tamnozelenom i zlatnom bojom, sa središnjim stubištima otvorenima prema
ulici.
Appaloosa Way broj tisuću sto jedanaest.
Po dva parkirališna mjesta bila su dodijeljena svakom stanu s dvjema ili
trima spavaćim sobama, a on je parkirao pored pet godina starog Forda
Taurusa. Nakon što je izašao, nije se gnjavio sa zaključavanjem nego je
krenuo niz pločnik. Pa po dvije stepenice odjednom. Dolje do kraja. Zadnja
vrata slijeva.
Pokucao je jednom, glasno.
Žena koja je otvorila vrata bila je još uvijek u bolničkoj uniformi, tamna
kosa padala joj je na ramena, a oči su joj djelovale iscrpljeno nakon
nesumnjivo napornog dana. Dok je odmicala šiške s čela, osjetio je dašak
mirisa antimikrobnog sapuna na bazi kloroksilenola.
»Bok.« rekla je, zakoračivši unatrag. »Želiš li ući?«
Slegnuo je ramenima, ali je ušao. Ustvari uopće nije želio biti ovdje.
»Jesi li jeo večeras?« upitala je. Nije. »Da.«
»Ja sam upravo bila počela jesti odmrznuti gotovi obrok.«
Dok ju je slijedio u malenu dnevnu sobu, izvadio je iz džepa kovertu u
koju je stavio petsto dolara u gotovini. Nije imao gdje odložiti prokletu stvar
— nije bilo stolića pokraj vrata, ni uz pohabani kožni kauč, kao ni kanapea na
koji bi se mogle ispružiti bolne noge poslije dana provedenog u nošenju
lijekova pacijentima na odjelu za intenzivnu njegu.
Dovraga, pomislio je dok ju je slijedio u blagovaonicu s podom od
linoleuma, u kojoj je bio okrugli stol i četiri stolice.
Došla je iz uske kuhinje s crnim plastičnim pladnjem na kojemu je bilo
nešto što se pušilo i čaša bijelog vina.
Sjela je i stavila viljušku od nehrdajućeg čelika i papirnati ubrus s lijeve
strane svog »tanjura«.
No nije jela. I nije mogla gledati u njega — to nije bilo ništa novo.
»Evo.« rekao je, nagnuvši se i stavivši novac na napuklu površinu stola.
 Zureći u kovertu, izgledala je kao da će zaplakati. No to također nije bila
novost — i također je bilo još jedna stvar koja ga se nije ticala.
»Sada ću otići...«
»On se uvaljuje u nevolju.« promrmljala je uzimajući viljušku i bodući po
tom nečem što je netom izvađeno iz zamrzivača, pa iz mikrovalne pećnice.
»Loše je.«
»U školi?« upitao je Duke odsutno.
Kimnula je. »Uhvaćen je u krađi laptopa iz učionice za informatiku.«
»Hoće li dobiti suspenziju?«
»Trodnevnu — i obavezne odlaske stručnjaku na savjetovanje. On je
boravio u Momu dok ga ja ne bih pokupila nakon posla — a sada sam im
dužna.« Odmahnula je glavom.
»Ne znam kako razgovarati s njim. On me ne sluša... čini se kao da me ni
ne može čuti.«
Duke je zabio ruke u džepove traperica i naslonio se na zid. Ako je čekala
da joj on kaže da će sve biti u redu, trebala bi odustati od čekanja. To nije
njegov stil.
Spustila je viljušku. »Slušaj, mrzim moliti te da to učiniš...« Duke je
sklopio oči i odmahnuo glavom. »Onda nemoj.«
»... ali možeš li sjesti s njim? Što je stariji... to je teže.«
»Zašto misliš da će ga biti briga za išta što mu ja kažem?«
Kad ga je njegova davna ljubavnica pogledala, njezine tamne oči bile su
šuplje poput praznih ormara. »Zato što se tebe boji.«
»A ti nemaš problema s upotrebom taktika zastrašivanja?« promrmljao je.
»Ja naprosto ne znam što drugo učiniti.«
»Moram se vratiti na posao.«
Kad se okrenuo, rekla je: »Duke. Molim te. Netko mora doprijeti do
njega.«
Osvrnuvši se, promotrio joj je kosu, lice, pogrbljena ramena, dok je
sjedila nad tom svojom plastičnom večerom koja se hladila.
Godine su se otopile u tišini, zbog čega mu se učinilo kao da hoda prema
njoj, kao da se primiče sve bliže, iako se fizički nije pomicao.
Vidio je Nicole u sjećanjima iz davnih dana, kako sjedi s druge strane
predavaonice na fakultetu koji se zvao Union. Biokemija, s onim profesorom
koji je bio ćelav, ali je imao obrve poput crno-bijelog iščupanog žbunja koje
se kotrlja na vjetru. Duke je sjedio u pozadini, a ona dolje blizu katedre.
Oglasio se protupožarni alarm i ona se osvrtala poput većine drugih
studenata, gledajući prema stražnjim vratima kao da planira bijeg u slučaju da
je uzbuna prava, a ne neka vježba ili kvar.
Tamna kosa. Tamne oči. Sitna grada ali duge noge, otkrivene jer je nosila
kratke hlačice budući da je bio topao dan sredinom rujna.
Istoga trena osjetio je privlačnost one vrste koja je sve ostale žene na
cijelom jebenom fakultetu pretvorila u kartonske figure. Kasnije je saznao da
ga toga dana nije ni primijetila. A što je uslijedilo nakon što ga je primijetila?
Najbolje tri godine njegova života.
Nakon kojih je uslijedila noćna mora u kojoj je još uvijek bio.
»Zašto me tako gledaš?« rekla je. Premda je znala.
Zurio je u nju jer je sada imala više od trideset godina, kao i on, a od tog
mladog para iz toga dana kad se oglasio protupožarni alarm bili su udaljeni
kao što su udaljena dva stranca: ona je sada medicinska sestra, a ne
ginekologinja, što je nekoć planirala postati. Također je prije vremena postala
sredovječna žena, sama podižući dijete, jer je otac bio...
Nije mogao dovršiti tu rečenicu. Čak niti u sebi. Ranjavala je preduboko.
A Duke? On nije postao kardiokirurg. Ne. Niti blizu — sve što je ostalo
od obrazovanja kojemu je bio tako posvećen bilo je nešto beskorisnog
vokabulara i niz zabavnih činjenica koje se odnose na srce, što je značilo da
povremeno zna točne odgovore u kvizu Jeopardy!
Nije bio ništa drugo doli izbacivač i cestovni radnik, a mozak mu se
zaglavio u leru kada je tijelo u njegovu poslu preuzelo primat.
Njih dvoje bili su nepobitan dokaz da tragedija ne mora biti traumatična,
u smislu prometne nesreće. Ponekad je to beznačajna ili uobičajena stvar,
poput jedne noći seksa bez zaštite.
Dok se prisjećao kako im je bilo nekoć, razjapila se rupa u njegovim
grudima i prvi put oslobodila navalu emocija koje nisu bijes ili ogorčenost:
zamišljajući to dvoje osamnaestogodišnjaka i njihove velike životne planove,
osjetio je... sućut prema njima. Tako prokleto patetično, sva ta čežnja i
optimizam, ta neznalačka predodžba da možeš pregledati popis fakultetskih
smjerova i odsjeka i odabrati kakav će ti biti ostatak života.
Kao da je sudbina cjenik à la carte.
Uz pretpostavku da je doista, kako je rekao Shaw, mladost protraćena na
mlade — a sranje, da, bila je — starenje je bilo svojevrsno plaćanje računa za
to razdoblje blažene gluposti i razmjena doista nije bila pravedna. Bolje je
krenuti s pozicije da se ništa ne može planirati osim smrti i poreza. Nemati
iluzije znači nikada ne biti iznenađen kada dobiješ udarac u potkoljenicu.
 Vratimo se predavaonici za biokemiju — da je imao realističniju viziju
stvari... nakon što je ona pogledala prema stražnjim vratima, on bi ju ševio
tjedan dana da sagori svoju napaljenost i onda bi otišao od nje, slobodan i
vedar. Ne bi protratio svo to vrijeme s njom — i sigurno ne bi tako daleko
skrenuo s puta kada su kotači otpali.
No, umjesto toga, ispred njegova imena nema kratice »dr.« i nikada je
neće biti. A ona je jedna od onih samohranih, iznurenih mama koje su zadnji
put bile na ljubavnom sastanku prije nego što su zatrudnile.
»Molim te.« rekla je Nicole. »Znam da to nije nešto što želiš učiniti,
ali...«
»Vidimo se idući mjesec.« rekao je, odlazeći od nje i klinca za kojeg se
»pobrinuo.« Napuštajući svoj stari stan, čvrsto je zatvorio vrata.
Njegov financijski doprinos bio je sve što joj je bio spreman dati — i
svakih trideset dana uručivao joj ga je osobno, jer joj je volio nanositi bol:
uživao je stajati pred njom, odlagati te omotnice i vidjeti iscrpljenost i poraz
na njezinom nekoć lijepom licu.
Bilo mu je to poput krvoprolića, bolno rezanje koje je donosilo olakšanje.
Mrzio je dolaziti, ali odlaženje je u njemu izazivalo osjećaj da je... moćan,
pročišćen.
I da, to nije bilo pošteno. No, ni život nije pošten.
 POGLAVLJE 6

Sjedeći u svom tvrdom malom sjedalu u kafiću, Cait je počela pljeskati,

pridruživši se ostatku publike. Svi u kafiću aplaudirali su pjevaču na
pozornici, a on je reagirao tako ljubazno, u njegovom klanjanju nije bilo
ničeg arogantnog. Zapravo, djelovao je sramežljivo.
»Što sam rekla!« progovorila je Teresa, nadglasavajući se s bukom. »Što
sam ti rekla.«
»Imala si pravo. On je...« Budući da je oklijevala s odabirom riječi,
njezina bivša cimerica djelovala je doista superiorno. »Ma daj, ja sam kao
prvi predmet na studiju imala umjetnost, a ne engleski.«
»Biti bez riječi znači biti bez riječi.«
Pjevač je mahnuo nekome u pozadini i nasmijao se kao da je riječ o nekoj
internoj šali između njega i te druge osobe, tko god to bio. Zatim se još
jednom naklonio pa mahnuo nekome drugome. Još klanjanja.
Koliko pjesama je izveo? Sedam? Sve napamet — kvragu, ona ne zna bi
li bez nota mogla otpjevati išta osim »Zvončića« i »Sretan ti rođendan«. A ta
pjesma »Živjeti zauvijek« koju je skladao? Zaista je nevjerojatna.
»Znaš, on sam piše svoje stvari.« Teresine oči zalijepile su se za
muškarca koji je silazio s pozornice i putem čavrljao s nekoliko žena.
»I on ne koristi auto-tune niti bilo kakva slična tehnička pomagala za
uspješniju intonaciju. Pravi je.«
Cait je kimnula i istinski poželjela da ne bulji kao svi ostali, ali nije mogla
odlijepiti pogled. Kad je on nastupao, bilo je to kao da gledaš TV — nije tu
bilo pogrešaka, niti amaterski visokih nota koje jedva pogađaju intonaciju,
niti banalnih i sentimentalnih stihova sličnih onima na čestitkama i
razglednicama; bio je, u stvari, pravi znalac, i to ga je činilo, na neki način,
nestvarnim. I onda, pomisao da on upravo hoda između stolova, čavrljajući s
redovitim gostima, smijući se kao normalna osoba? Gotovo fascinantnije
nego kad je bio gore na pozornici...
Bez ikakve najave, muškarac je pogledao u nju, oči su im se susrele, tijelo
joj je zadrhtalo od zbunjenosti... i preplavljenosti toplinom koja ju je šokirala.
 Cait je brzo svrnula pogled te se zapiljila u svoju šalicu s vodom. Kad je
zaključila da je zrak čist, ponovno ga je pogledala.
On je još uvijek zurio u nju, premda je neka druga žena stajala ispred
njega, praveći tako energične pokrete kao da je navijačica.
»Oho, vidi, vidi,« rekla je Teresa »čini se da je još netko primijetio tvoju
novu frizuru.«
Cait se opet okrenula svojoj vodi, iscrtavajući trokute po glatkim, debelim
rubovima šalice. »Ne znam o čemu govoriš.«
»O bože, on dolazi ovamo.«
»Molim?«
»On dolazi...«
»Bok.« začuo se duboki glas.
».. .ovamo.«
Ne gledaj, rekla je Cait sama sebi. Ne. Nije preostalo dovoljno vode da je
ugasi nakon što se spontano zapali.
»Bok.« odgovorila je Teresa, za oktavu višim glasom nego inače.
»Odličan odabir. Pjesama, hoću reći. Fantastično«
»Hvala, to je stvarno lijepo od tebe. Mislim da sam te već prije vidio,
jesam li?«
»Ma, znaš, ja pratim glazbenu scenu.«
To mi je novost, pomislila je Cait posprdno. Još jedna stanka.
Uf, morat će pogledati u njega. Ili to ili će je Teresa ispod stola udariti u
cjevanicu, kao da igraju nogomet. Bog zna da je to već činila ranije...
U redu. Ajme! Još je bolje izgledao izbliza.
»Ja sam G.B.« rekao je, pružajući ruku.
»Cait. Cait Douglass.«
Kada je primila ponuđenu ruku, nasmiješio se, kao da mu se sviđa to što
su se dodirnuli — i zadržao je dlan djelić sekunde duže nego što je uljudno.
»Piše li se to s C ili K?« upitao je.
»Piše se C-A-I-T, kao u Caitlyn.«
»To je divno ime.«
Cait je napravila grimasu. »Uvijek sam ga mrzila. Zvuči previše
djevojački...Jao!«
Kada je pogledala Teresu, G.B. se nasmijao. »Ja sam Gordon Benjamin,
pa znam kako to ide. G.B. je onoliko blizu mom pravom imenu koliko mogu
podnijeti. Dakle, pratiš li i ti glazbenu scenu?«
»Ne.« Uputila je Teresi pogled tipa da se nisi usudila maznuti me ispod
stola.. »Ali drago mi je da sam večeras vani. Ti si stvarno nešto posebno.«
»Hvala, ali po mom nastup nije bio baš blistav.«
Tri žene ispriječile su se između njih, sve tri gurajući se i brzo govoreći
— više-manje isto ono što su rekle ona i Teresa, što ju je posramilo. Budući
da je žamor postajao sve glasniji i intenzivniji, Cait je očekivala da će ih on
pozdraviti i obratiti pozornost svojim obožavateljicama. No nije bilo baš
tako. Pet minuta kasnije, Gordon Benjamin, odnosno G.B., fantastičnog glasa
i kose kao u talijanskog manekena Fabija, parkirao se za njihovim stolom,
naručio čaj s mlijekom, te se naslonio u svojoj stolici, očito spreman da tu
provede duž vrijeme.
»Dakle, čime se ti baviš u životu?« upitao je Cait.
»Umjetnica sam. Predajem na Union Collegeu i ilustriram knjige za
djecu.«
Kimnuo je dok je stizala njegova šalica veličine bokala. »Znači, ti si
poput mene, zarađuješ za život unovčujući svoju strast.«
»Mora da je teško raditi u glazbenoj industriji. Stvari su se jako
promijenile, zar ne?
Mislim, slobodna razmjena datoteka, piratstvo, sve to.«
»Zapravo, to je samo poslovna strana priče. U kreativnom smislu još je
puno gore. Prekomjerna upotreba automatskog podešavanja tona, pjevači koji
funkcioniraju kao marketinški koncepti, sve je potpuno preparirano.« Zabacio
je kosu pa ju je na trenutak omela ljepota te kose. »Preostalo je vrlo malo nas
koji pišemo vlastite tekstove — a ja nisam dvadesetogodišnja djevojka koja
piše o slavnim momcima koji me tretiraju kao da sam smeće. Želim prenijeti
dublje emocije nego što je propast mladenačke zaljubljenosti, znaš?«
»Teresa mi je rekla da pišeš vlastite stihove.« Kimnula je prema njoj kako
bi se pobrinula da i njezina prijateljica bude uključena. »Ta pjesma o
vječnom životu je... inspirativna.«
Kao da joj je pročitao misli, G.B. se nasmiješio Teresi. »A to je ono što
svi želimo, zar ne? Vrijeme koje imamo ovdje tako je prokleto kratko — a
imamo potrebu ostaviti nešto za sobom.«
»Dakle, ti bi bio besmrtan kada bi to bilo moguće, ha?« rekla je Cait.
»Bez razmišljanja. Ta hajde, život je divan — ne želim sve to izgubiti. Ne
želim ostariti.
I svakako ne želim umrijeti.«
»S obzirom na to kako pjevaš,« ubacila se Teresa, »svima je bolje s
tobom na planetu.«
 »Znači li to da ćeš glasati za mene u emisiji Američki idol?«
Teresa je pljesnula rukama. »Dovraga, naravno! Hoćeš li se okušati u
tome?«
»Možda. Hoćeš li i ti glasati za mene?« upitao je Cait.
»Ja ne gledam tu vrstu TV-emisija, ali budeš li ti nastupao, bit ću pred
televizorom svake večeri.«
»Najbolje ste, cure.« Ponovno je zabacio tu nevjerojatnu kosu i Caitin
pogled zadržao se na njezinom odsjaju. »Ali nisam se još upustio u to. Ne
znam... mrzim ići tim putem. Na neki način može se činiti kao izvlačenje, ali
ustvari — vrijeme mi je da se probijem na nacionalnu razinu i treba mi
odskočna daska. Hoću reći, ja ne zarađujem loše pjevajući prateće vokale na
turnejama i čitajući reklame dolje na Manhattanu. I upravo sam dobio ulogu u
lokalnoj produkciji mjuzikla Najamnina.«
»Jesi li diskografskim kućama poslao ijedan zvučni zapis?« upitala je
Cait, kao da puno zna o »zvučnim zapisima« ili »diskografskim kućama.«
»Jesam, no ipak, teško je biti primijećen. To je jedini razlog zbog kojeg
bih nastupio u Idolu. Kada bih uspio upasti...«
»Ti bi to mogao.« rekla je Teresa.
»I bio bi dobar.« dodala je Cait. Kvalitete zvijezde, tako se zvalo. On ih je
imao.
»Hvala. To mi stvarno puno znači.« G.B.-ov osmijeh bio je tako iskren da
je Cait načas bilo teško povjerovati da njih troje nisu dugogodišnji prijatelji.
»Usput, nije tu riječ o slavi. Ja samo... znaš, želim ostaviti iza sebe nešto
važno, nešto što traje. A to nije pogrešno, zar ne?«
Cait je razmišljala o nedavnim događajima... i nadolazećim pogrebima.
Odmahujući glavom, rekla je tmurno: »Ne, nimalo.«
»A što je s tobom?«
»Sa mnom?«
»Kada bi mogla biti vječno mlada, bi li pristala?«
Otpila je malo vode i napravila grimasu. Sve kocke leda su se otopile tako
da je voda sada ostavljala pomalo metalni okus. »Ne znam. Pretpostavljam
da, ako bi svi koje volim mogli na isti način nastaviti sa mnom, gubici ne bi
bilo tako gadni, i odgovorila bih s da — jer stvar je u tome da se ne radi samo
o tebi. Kakva korist od vječnosti ako moraš gledati kako ti prijatelji i obitelj
umiru? To bi bio pakao, a ne raj.« Slegnula je ramenima. »Osobno mislim da
je bolje da se fokusiramo na ovdje i sada. Besmrtnost se neće dogoditi, pa
zašto da ne naučimo kako u ovom trenutku živjeti život najbolje što
možemo?«
Trgnula se kad je G.B. zašutio. »Zvučim kao Oprah, zar ne? Nisam
namjeravala držati prodike...«
»Ti si duboki mislilac. I to mi se sviđa — jako.«
Cait je pocrvenjela i svrnula pogled. Nije znala kako reagirati na takve
komentare, a zbog činjenice da je Teresa bila s njima bilo joj je još
neugodnije.
Kada su druge dvije žene došle popričati s njim, pogledala je na sat.
Koliko god da je uživala u ovome...
»Djeluješ kao da si spremna krenuti.« Kada ga je pogledala, G.B. joj se
nasmiješio — ajme, te njegove tamne oči bile su tako lijepe. Jesu li smeđe?
Plave? »Imaš li nekoga tko te čeka kod kuće?«
Cait je podigla obrve. Nije valjda sugerirao da...
»Ona nema čak niti mačku.« umiješala se Teresa. »Niti zlatnu ribicu.«
»Oh?« G.B. se ponovno nasmiješio. »Dakle nikoga, ha.«
Cait je počela osjećati nervozu. »Pa, alergična sam na mačke.«
»I ja.« G.B. je otpio dug gutljaj čaja, a zatim se ponovno naslonio, dok
mu je dno šalice balansiralo na koljenu. »Je li u redu da te zamolim za
telefonski broj?«

Dok je G.B. čekao da Cait kao C-A-I-T odgovori, bio je više no

zadovoljan time da vrijeme provodi gledajući je.
Plava kosa bila je vraški privlačna, a ta glatka koža — njegove ruke samo
su je željele ponovno dotaknuti. Ono njihovo rukovanje bilo je prekratko i on
je od tada pokušavao smisliti neki društveno prihvatljiv razlog da ju ponovno
dodirne. Nije da je ovo viktorijanska Engleska, ali nije želio da ona pomisli
da je neki pohotnik.
Doista je želio izaći s njom.
Čim se popeo na pozornicu, ugledao ju je u publici, nepogrešivo kao da je
sjedila pod reflektorom: vitka i visoka, jednostavno odjevena, lijepe kose. Na
njoj nije bilo ničega čime bi nalikovala barskoj kurvi, a slušala ga je kao da je
zainteresirana — ali ne s onim ushićenjem koje je pokazivala većina žena.
Bila je drugačija. Mogao je to osjetiti.
»Obećavam da ću biti savršeni džentlmen.« dodao je, budući da se činilo
da je ona neodlučna u vezi s telefonskim pozivom.
 »Ja — ah...« Cait se uspravila u stolcu, a zatim uputila ispitivački pogled
svojoj prijateljici.
»Naravno da je možeš nazvati.« rekla je tamnokosa. »Ovo je njezin broj.«
Kada je frendica izvadila olovku i napisala broj na salveti, on je više no
sretno uzeo ponuđeno. Ali prvo je pogledao Cait — neće taknuti taj broj ako
ona ima nešto protiv toga.
»Jesi li sigurna u vezi s ovim?« upitao ju je.
Činjenica da je djelovala šokirano što će je on nazvati izazvala je u njemu
želju da klekne i moli je — kako bi se osjetila poput kraljice.
Odjednom je ispravila ramena kao da samu sebe hrabri te ga pogledala
ravno u oči.
»Voljela bih da me nazoveš.«
To, pomislio je pobjedonosno. Dan nije počeo ni približno tako dobro —
prvo je netko petljao oko njegove gitare dok je snimao glas za reklamu za
Petco, a zatim se, dolazeći s Manhattana, borio s prometnom gužvom u
smjeru sjevera. Ali ova plavokosa žena sa svojim melodioznim glasom,
izražajnim rukama i tom šarmantnom rezerviranošću promijenila je sve.
»Pa, mislim da je najbolje da krenem.« rekla je i sagnula se te uzela svoju
torbicu.
»Petak je navečer.« naglasila je njezina prijateljica.
»Imam zadani rok kojega se moram držati.«
»Na kakvom poslu radiš?« upitao je G.B., nadajući se da će je još malo
zadržati.
»To je knjiga za djecu od pet do osam godina — o čokoladno smeđem
labradoru koji brine zbog koječega. Moram priznati, to mi je jedan od
najdražih projekata. Štene je preslatko, čak i ja sama to kažem.«
»Volio bih jednom vidjeti tvoje radove. To mi se čini poštenim, budući da
si ti mene čula kako pjevam.«
Ustala je i pokazalo se da je čak i viša nego što je mislio — to je bila
samo još jedna pozitivna stvar. »Nezamislivo mi je da bi ti bio zainteresiran
za takve stvari.«
»O, zainteresiran sam!« Oči su mu odlutale do njezinih usana. .. a zatim
su otišle dalje, do porculanske linije njezina vrata. »Siguran sam da vučeš
lijepe crte.«
Bog zna da je od njih i sama sačinjena — barem ako je vjerovati
njegovom perifernom vidu, koji je, hvala na pitanju, sasvim dobro
funkcionirao. Znao je da bi bilo neukusno da joj se izravno zabulji u tijelo.
Neke bi žene bile polaskane što ih on evidentno mjerka, no ona nije bila
jedna od njih.
I da, bila je to jako lijepa promjena.
Premda... što se toga tiče, nije bio posve siguran da traži dugoročnu vezu i
sa čim drugim osim s vlastitim pjevanjem. No opet, koliko je već godina
»hodao« s uvijek istom vrstom obožavateljica? Možda je došlo vrijeme za
kvalitetu umjesto kvantitete.
Kada mu se Cait nasmiješila, osjetio je kako ga preplavljuje žudnja. Da,
doista ju je želio...
»Ti si šarmer, znaš?« rekla je.
»To mi je već rečeno — možda jednom ili dvaput. Je li to loše po tvom
mišljenju?«
»Naravno da nije.« Lažljivica, pomislio je.
Nagnuvši se prema naprijed, poželio ju je primiti za ruku, ali nije. »Samo
da znaš, moguće je istodobno biti šarmantan i pošten.«
»Naravno da jest.«
I dalje je lagala. I zbog toga joj je poželio dokazati da je u krivu. »Usput,
doista ću te nazvati.«
»Naravno da ćeš me nazvati.«
G.B. se ponovno nasmiješio kad je prebacila remen torbice preko ramena.
»Zbog tebe mi je ova večer bila lijepa, znaš.« rekao joj je.
Cait je zakolutala očima — i premda je njezina prijateljica zbog toga
djelovala prestravljeno, njemu se to svidjelo. To nije prosječna žena koju je
lako zavesti pjesmom i pogledom.
»Ozbiljno to mislim.« rekao je. »Stvarno jesi.«
»Hm.« Uslijedila je stanka. »I ti si mene razveselio, može li tako.«
»Javi se na moj poziv, pa ću vidjeti mogu li održati takav trend.«
»Dogovoreno.«
I pristani na spoj, pomislio je.
Uz nekoliko riječi prijateljici i neformalno mahanje preko ramena, otišla
je, vrludajući između malih stolova, prolazeći pored šanka, nestajući kroz
prednja vrata.
G.B. je pažljivo presavio salvetu i stavio je u prednji džep košulje. Potom
se nasmiješio njezinoj prijateljici. »Doista je posebna.«
Tamnokosa žena je kimnula. »Da, jest. A ovo je u njezinom slučaju
stvarno dobar odabir trenutka.«
Zurio je prema vratima kroz koja je izašla. Nakon nekoliko trenutaka,
promrmljao je:
»I u mom.«
 POGLAVLJE 7

Od boga zaboravljeno, jadno govno!«

Kada je Jim stao ispred štednjaka iz pakla, razmišljao je o tome da žustro
udari u vrata pećnice te noćne more od lijevanog željeza — ali, s obzirom na
to kako su se stvari odvijale, ili bi razbio taj stakleni prozorčić ili vlastitu
nogu.
Što bi bila jebeno savršena završnica apsolutno čarobne jebene večeri.
Sve što je želio bilo je nekoliko jaja — kajganu, preprženu s obiju strana
ili na oko, nije ga bilo briga kako je bila pripremljena. Nije se mogao sjetiti
kada je i što posljednji put jeo, a kada je Ad ranije tijekom dana otišao na
užinu u Hannaford, imao je dovoljno mozga da uzme nekoliko jaja
proizvođača Eggland`s Best.
Jim nije želio tartufe ili dvanaest vrsta šminkerskih kulinarskih sranja.
Jaja. Samo jaja.
No to, kao ni išta drugo, nije uspijevao jebeno postići: činilo se da
plamenici na ploči za kuhanje mogu jedino ispuštati plin; tava koju je
pronašao izgledala je kao da je ručno izrađena u srednjem vijeku; i, nije bio
siguran, no činilo mu se da hladnjak ispušta samrtni hropac predmeta koji će
se uskoro susresti sa svojim tvorcem.
Što je u ovom slučaju bio... General Electric, sudeći prema logotipu na
njegovim rasklimanim vratima.
Odustavši, sjeo je za stol i zapalio cigaretu, zaključivši da bi mu nikotin
mogao razvedriti besmrtni mozak. U najmanju ruku, držanje Marlbora
omogućit će njegovoj desnici da radi nešto drugo osim da šakom testira
strukturni integritet zidova.
»Kakvo smetlište!« promrmljao je gledajući oko sebe prastare aparate,
oštećenu kuhinjsku radnu plohu, ispucali pod, umrljani strop.
Ovo je zadnji put da unajmljuje prostor a da ga prethodno nije vidio.
No, zapravo, odluke o razini komfora u nekretninama koje odabire za
svoj smještaj bile su mu prilično nisko na listi prioriteta.
Ti ugrožavaš ishod čitavoga rata.
 Izdišući, gledao je kako se dim diže kroz hladni zrak i kruži gore oko
prastarog lustera koji je visio iznad njega, na korodiranom crnom lancu, i
imao pet krakova, premda su samo tri žarulje radile. To je vjerojatno dobro.
Uslijed snažnog osvjetljenja kuhinja bi samo izgledala još gore — kao da 90-
ogodišnjaka osvijetliš reflektorom.
»Devina, gdje si?« protisnuo je prije nego što je povukao novi dim. »Gdje
si, jebote...« Otresao je pepeo u pepeljaru.
Čekanje... čekanje...
Proćerdao je još malo vremena na zvjeranje oko sebe, kao da se možda
nešto promijenilo u trećini sekunde od njegova posljednje promatranja.
U svom prošlom životu, prije nego što ga je na radnom mjestu ubila struja
i predodredila ga za ovaj glupi, nezahvalni posao, volio je hvatati se ukoštac s
mjestima poput ovoga. U njemu je drijemao stolar. Prolazio je sobu po sobu i
mijenjao podove, tapecirao zidove te krpao i bojio stropove. Skidao je
štukature kako bi se vidjelo izvorno drvo pa ga je ponovno lakirao. Aparate i
instalacije iz 1940-ih razmjenjivao je za stvari koje su napravljene u ovom
stoljeću, ali izgledaju staro i ne predstavljaju opasnost od požara. Sam je
izrađivao ormariće i ormare.
Na trenutak mu je pao tlak dok se zabavljao tom fantazijom, nosnice mu
je ispunio miris borovine koju reže kružna pila, u ušima mu je odjekivao
zvuk zakucavanja čavala kod kuće, a mišići ruku zatezali su mu se od
zamišljenog ritmičkog grebanja brusnim papirom.
To bi mu pružilo puno više zadovoljstva nego bilo što drugo što je mogao
učiniti sa svojim životom: ono što je bilo sjajno u vezi s renoviranjem doma
jest to da je poboljšanje bilo promptno i trajno — i apsolutno mjerljivo, bez
nazadovanja, bez dvostrukih mjerila. Imaš zahod koji curi cijelu noć? Izvadiš
ga, nabaviš novi, instaliraš ga. Grijanje ne radi? Obaviš malo posla po
cijevima i nabaviš si ispravan agregat. Na katu je vjetrovito? Izolacija R-19,
dušo.
Krajnje je bezobzirno odreći se...
Ja se ne odričem kurca, Nigel! Za ime svega, moram je izvući odatle.
Jedna djevojka ne može biti važnija od pobjede.
Ona nije zaslužila ono što joj se dogodilo.
Ti samouvjerena budalo! Sudbinske okolnosti nisu uvijek pravedne —
sigurno nisi toliko naivan da vjeruješ u suprotno. A tvoja uloga nije
uravnotežiti vagu. Ti si ovdje da pobijediš.
Jebi se, Nigele. Ne trebaš me ti podsjećati što je moj posao — i dosta mi
je pričanja o tome. Te su zastave u mom vlasništvu. Ti si mi to sam rekao. To
što ja radim s njima je moja stvar, a ne tvoja.
Da, to je bio zabavan razgovor. I produktivan — obojica su na kraju bila
još više iznervirana i ljuta nego na početku.
»Dakle odustao si od jaja?« rekao je Adrian stojeći iza njega. Jim je
zatvorio oči. »Ne želim razgovarati o Nigelu.«
»Nisam li postavio pitanje o proteinima za doručak?«
»I ne zanima me tvoje mišljenje.«
»Pa već si ga čuo — jer ja se slažem s Nigelom.«
Jim je povukao dugačak dim. »Učini nam obojici uslugu i povuci se iz
ove sobe...«
Ispred kuće je eksplodirala bomba, a gromoglasna buka zatresla je police
u vitrinama i zaljuljala lustere.
Prije nego što je buka utihnula Jim je ustao iz naslonjača, proletio kroz
blagovaonicu, odjurio u predvorje...
Šokirala ga je činjenica da su vrata još uvijek netaknuta, no vidjele su se
pukotine u prozorima sa staklima protkanima trakama olova s obiju strana
vrata. Dok je uz trzaj otvarao teška hrastova vrata, u ruci je držao kristalni
nož — to sranje nije napravila ljudska ruka, što je značilo da bi mu bilo bolje
da ima nešto što jače udara... Jim se ukočio.
Na trošnim podnim daskama na prednjem trijemu ležala je sklupčana
ženska prilika, prljava halja prekrivala je blijedu kožu, a mršave noge bile su
joj priljubljene uz trbuh kao da se štiti od udaraca. Duga plava kosa se rasula,
a na pramenovima kose presijavalo se svjetlo koje je dolazilo kroz otvorena
vrata.
Jim je pao na koljena te svom težinom udario o pod. Nije osjetio bol od
udarca, obuzela ga je iznenađujuća utrnulost.
Ruke su mu drhtale kad ih je ispružio i dotaknuo vrške plavih pramenova.
Između dvaju treptaja oka ugledao je istjecanje, lokvu krvi, crvenu mrlju na
zlatnim valovima kose.
»Sissy?« muklo je progovorio, glasom kakav nikad dotad nije čuo iz
vlastitih usta.
»Gdje je moja jebena zastava?« Jim je munjevito podigao glavu.
Nad njima je stajala demonka Devina s rukama na bokovima, a njezino
tijelo Sofije Vergare obavijalo je nešto crno i kožnato. Oči su joj blistale, ali
ne od zadovoljstva.
Jim ju je ignorirao. »Sissy... ?«
 Taj agresivni glas dopirao je odozgo, oštar i zahtjevan: »Moliiiiiiiiim
lijepo, ostavi tu glupavu djevojčicu na miru i daj mi ono što sam...«
Pogrešan ton. Pogrešan stav. Pogrešne jebene riječi.
Jim ju je napao prije nego što je bio svjestan da se kreće, tijelo mu je
eksplodiralo prema gore, njegova lijeva ruka zgrabila je demonku za grlo,
njegova ogromna snaga odbacila je Devinu prema natrag, u zid kuće, tako
snažno da nije samo razbio roletu iza njezinih leda, nego ju je smrskao u
komadiće.
Devina je samo prela. »Kako je lijepo imati tvoju punu pozornost.«
Unoseći lice u njezino, stavio joj je vrh tog kristalnog noža točno na
sljepoočnicu, A onda, na trenutak, jedino što je mogao bilo je teško disati,
mozak mu je bio blokiran zbog onoga što je ona učinila Sissy, zbog onoga na
što je prisilila to nevino biće da vidi dolje u Paklu... i što je on želio učiniti
demonki pri izravnavanju računa.
Devina je, umjesto da se trudi osloboditi, polako uvukla bedra između
njegovih nogu.
»Možda možemo završiti ovaj posao kako spada...«
Jim joj je stavio dlan na usta, pritišćući tako snažno da je njezinu lažnu
ljepotu iskrivio u odjek činjenice koliko je ustvari ružna.
Kada se počela otimati, iskezio je zube i pomislio da je ugrize negdje,
bilo gdje.
»Adriane.« zarežao je neljudskim tonom. »Donesi zastavu.«
Kad su se začuli šepajući koraci, postalo je jasno da se uključio i drugi
anđeo.
Devina se počela ozbiljno otimati, trzajući glavom, zabijajući nokte u
njegove ruke. A kada si je oslobodila usta, samo je šapnula: »Netko te
promatra.«
Jim se namrštio. O, jebote, Sissy.
Pustio ju je i odskočio.
Sissy se povukla prema gore i sagnula u udaljenom kutu trijema, obavivši
rukama koljena priljubljena uz grudi. Kroz veo raščupane plave kose gledala
je užasnutim pogledom.
I na taj način je gledala njega. Ne Devinu. Jim je prošao rukom kroz kosu.
»Sranje.«
Kutkom oka vidio je kako Devina popravlja odjeću i naginje se na petama
kao da su joj se gaćice uvukle između guzova pa se nada da će gravitacija
obaviti svoj posao.
 Zabacivši kosu, obratila se Sissy. »Bojiš li ga se? Trebala bi...« Jim je
stao između njih. »Ne obraćaj joj se.«
»Što? Kao da ti, jebote, posjeduješ...«
Ad je odabrao savršen trenutak da se pojavi sa zastavom. »Uzmi je i nosi
se odavde.« rekao je anđeo iscrpljenim glasom.
U djeliću sekunde se ispod kože koju je nosila ukazalo Devinino pravo
lice, pojavilo se raspadajuće meso i bljesnule su kosti lubanje.
Taj jezivi prizor okrenuo se prema Jimu. »Mi nismo gotovi. Ni izdaleka.«
Dok su se Jimove grudi pomicale gore dolje, nije odgovorio jer se bojao
toga što bi mogao reći — samo se molio da ta kuja barem jednom u svom
odvratnom životu posluša tuđi savjet i nestane bez da izgovori još koji slog.
Uostalom, zadnje što je želio bilo je da Sissy bude izložena dodatnim
traumama. Pa ipak, čak i pod tim pritiskom... nije bio siguran da je to
dovoljno da ga spriječi da raščereči tu demonku, ud po ud.

Cait je odgovaralo osjetiti na licu hladan, svjež zrak — u sinusima ju je

bockalo, um joj se bistrio. U kafiću je bilo vruće — i to ne samo zbog
tjelesne topline gomile ljudi.
Zbog tebe mi je ova večer bila lijepa.
Odmahnula je glavom. »Prestani.«
Nažalost, naredbu je bilo lako slijediti: u trenutku, zahvaljujući raznim
vrstama ucijepljenih joj načina reagiranja moždanih živaca, prevladao je
vjerski narativ njezine majke, nadvladavši lijepu činjenicu da ju je vrlo
privlačan muškarac zamolio da mu da telefonski broj — ne zato što je bila
neprimjereno odjevena ili rekla nešto provokativno ili se ponašala loše. Čak
ne nužno niti zbog seksa. Bile su to jednostavno dvije odrasle osobe koje bi
se mogle bolje upoznati i vidjeti kamo će ih događaji odvesti.
Cait se borila protiv struje, no bila je umorna... i da, gospođo, biti kriva
bez ikakvog dobrog razloga, to je španjolska čizma izrađena i po mjeri.
Pristajala joj je upravo savršeno.
S druge strane, na drugom kraju grada jedna obitelj je žalovala. A njezina
reakcija?
Izaći i otići na frizuru te završetak večeri provesti koketirajući s
neznancem.
Doista primjereno.
 Dok je hodala niz uličicu i ulazila na stražnje parkiralište, drugi noćni
lutalice također su išli prema svojim automobilima, a žene su brzo govorile,
kao da ih je sjećanje na te pjesme i tog pjevača još uvijek držalo u povišenom
raspoloženju. Nasuprot tome, Cait se osjećala potpuno odvojenom od njih,
unatoč činjenici da su u kafiću svi gledali isti nastup i bili u sličnom
mentalnom stanju.
Provela je puno godina hodajući tim prostorima izolacije.
Kad je došla do svog automobila, temperatura zraka je već od svježe
postala hladna te je brzo otključala i otvorila auto. Zadrhtala je kad je za
sobom zatvorila vrata i odmah je pritisnula gumb start. Toplina, toplina bi
dobro došla, ali... uf, malo će pričekati na nju: tri druga automobila imala su
upaljena bijela stražnja svjetla i miljela su okolo, pokušavajući se kretati u
skučenom prostoru. Svi istodobno.
Zaglavit će na tom mjestu neko vrijeme...
Kasnije će se pitati što ju je točno nagnalo da okrene glavu nalijevo. Ne
zvuk, ne. Niti pokret. Niti išta izvanjsko.
Ali glava joj se okretala, kao da ju netko zove po imenu, a oči su joj
pretraživale tamu.
Pored nje je bio parkiran kamionet, robusno, visoko vozilo koje se činilo
kao da spada prije na kakvu farmu ili u šumsko područje nego u blizinu
kafića u koji zalaze stanovnici grada. A za volanom je sjedio muškarac, s
jezivom mirnoćom. Velik muškarac.
Nije mu mogla vidjeti lice, ali je njegov oštri profil presijecao odsjaj
svjetiljki koje su osvjetljavale parkiralište, rezbareći tamnu putanju kroz
svjetlo. Glava mu je bila gotovo obrijana, obrve guste, kao da se mršti, a
snažne vilice ostavljale su jasan dojam da mu »beskompromisno« vjerojatno
nije bio samo poznat pojam, nego princip djelovanja.
A druga stvar koju je primijetila? Ramena su mu bila ogromna, premda je
vjerojatno bila riječ o nekakvom kaputu ili nečem sličnom što služi za zaštitu
od hladnoće.
Bez najave je okrenuo glavu.
Nije mu mogla vidjeti oči, ali oh, bože... osjetila je kako mu pogled
prelazi udaljenost, probija vrata automobila, topi staklo, ruši bilo koju i svaku
barijeru između njih.
Cait je samoj sebi naredila da svrne pogled, rekavši si da je pomisao da
postoji bilo kakva vrsta povezanosti smiješna. U glavi je sastavila popis
razloga zbog kojih žene koje žive same nikad nikad ne bi smjele ohrabrivati
čudne muškarce — osobito one koji su ovako građeni.
Čekaj, ona nije ništa ohrabrivala...
Oh, stvarno? Zašto onda nije svrnula pogled, ustuknula, odvezla se?
Naime, drugi automobili su otišli i parkiralište je bilo prazno.
Muškarac je posegnuo prema vratima.
Prije nego što je shvatila što se događa, izašao je iz kamioneta i obišao ga,
a njegovo veliko tijelo kretalo se nekako...
Možda je prava riječ bila... erotično. Izostavimo riječ »možda«.
Cait nije svrnula pogled. Nije mogla. Zbog naleta svjetla farova nekog
automobila koji je imao razumnijeg vozača od nje dobila je bolji pogled na
njega — puno je viši nego što je mislila, a tijelo mu je... čak i snažnije nego
što je izgledalo kroz staklo. A ta masa? Nije to bila jakna niti kaput, ne. Bili
su to čisti mišići u običnoj majici kratkih rukava.
A lice? Bilo mu je potpuno u sjeni, jer je svjetlo dopiralo s mjesta iza
njega. Dakle nije mogla odrediti.
Dok se približavao njezinom automobilu srce joj je snažno tuklo, ali ne
od straha. Premda bi vjerojatno trebalo. Kako su stvari stajale, razlog je bio
njezin osjećaj sličan tome da joj električni naboj kola kroz prsni koš.
Njezin se prozor spustio. Kao da joj nešto drugo, što nije njezin um,
kontrolira ruku, dlanove, prste.
Kao da je opsjednuta.
Kada je pogledala prema gore, prva joj je pomisao bila da ga odnekud
poznaje. Možda je to bio još jedan slučaj poput Pabla i Viktorije Beckham?
Ili je, o bože, možda bio na naslovnici novina zbog nekog strašnog zločina?
Ne... nešto drugo.
»Poznajem li te?« upitao je tihim glasom.
Prije nego što je uspjela odgovoriti, oglasila se automobilska truba, a
njegova se glava okrenula ulijevo — i tada mu je vidjela lice. Sveta Marijo,
majko...
On je... oduzimao dah. Bio je apsolutno zapanjujuć.
Imao je izgled borca, ne u smislu razmetljive izobličenosti boksača, nego
pronicljivih, jastrebu sličnih obilježja čovjeka koji je možda služio u vojsci.
Oči su mu bile plave, obrve tamne poput kose, a te čvrste, snažne čeljusti bile
su, da, vrlo jasan pokazatelj da se s njim petljaš na vlastitu odgovornost.
Što se toga tiče, kada je okrenuo leđa, rekla je: »Ne, ne poznaješ - i
ispričavam se. Nisam namjeravala buljiti.«
Premda to nije mogla vidjeti, osjećala je da mu se pogled suzio, kao da
ispituje istinitost njezine izjave.
»U redu je.« promrmljao je.
»Moram ići.« rekla je. Premda nije osjećala nikakav poriv da to učini.
Samo je nastavila zuriti u njega. Kako bi razbila tišinu, izvalila je: »Ja sam
zapravo samo došla čuti pjevača. Sa svojom prijateljicom.«
»I je li ti se svidio?«
To nije bilo pitanje. Zvučalo je kao da on već zna odgovor.
»Da. Jako.«
»Nedostaje ti naušnica.«
Dakle, on jest zurio u nju, kao što je i mislila.
»Izgubila sam je ranije večeras. U frizerskom salonu.« Dobro, možda bi
joj bolje bilo da svojim terencem krene u rikverc prije nego što mu počne
pričati svoju životnu priču.
»Vratila sam se tamo, ali... nije bila u kutiji s izgubljenim stvarima niti
nigdje drugdje.« Ušuti, Cait.
»Nestala je.« dopunio ju je.
»Da.«
»To se događa.«
»Jesi li i ti došao ovamo slušati G.B.-ja?«
»Ne.«
Kimnula je. »Čini mi se da to nije vrsta glazbe koju voliš.«
»Brzo me čitaš, ha?«
»Da. Moram ići.«
»No još uvijek si ovdje, zar ne?«
»Ne želim ti pregaziti stopala.«
Slegnuo je ramenima. »Imam čizme s metalnim štitnikom na prstima. Ne
bih ništa osjetio.«
Kvragu, to bi vjerojatno bilo tako čak i da je bio u japankama. Doduše, on
ne bi nosio takvo što.
»Mogla bih se zakleti da te poznajem.« prošaptala je.
»Ne čujem to često.« Nagnuo se prema njoj. »Reci mi nešto.«
»Što... ?«
»Sviđa li ti se ono što vidiš?«
Cait je otvorila usta kako bi došla do zraka.
»Je li?« ponovio je. Budući da nije odgovarala, rekao je tim vrlo, vrlo
dubokim glasom: »Maca ti je popapala jezik?«
»U redu. Pa... zbogom.«
 Nasmijao se, zvuk je zahučio iz njegovih grudi. »Još uvijek nisi otišla.«
»Moram ići.«
Podigla je prozor, više zato da se izolira nego zbog drugih razloga i, na
njezino olakšanje, kada se počela povlačiti, on je koraknuo unazad. No nije
ostalo tako. Kada je uključila motor, on je došao naprijed, a svjetla njezina
auta stvarala su mu pozornicu, osvjetljavajući ga dok je stajao ravnih nogu,
podignute glave, s rukama na bokovima.
Izazov upućen njoj, premda su stranci.
A njezino tijelo je, tako joj bog pomogao, odgovorilo: obuzela ju je
požuda, neobuzdana i lišena kajanja, budeći je u područjima koja nisu bila
samo uspavana, nego prethodno nisu ni postojala.
Bježi, rekao joj je neki unutarnji glas. Bježi brzo i daleko — i moli se da
te on ne odluči pratiti.
Takvom čovjeku nije se moglo reći »ne«. Uopće. Čak niti ako nije dobar
za tebe. Čak niti ako bi tvoji roditelji inzistirali na tome da ćeš u tom slučaju
biti grešnica.
Cait je stisnula gas tako snažno da su gume zastrugale, ali on nije
odskočio s puta. Napravio je samo jedan korak u stranu, tako da ga je zamalo
udarila.
Vjerojatnije je da bi napravio udubljenje na njezinom automobilu nego da
bi bio ozlijeđen.
Jurnula je kroz uski prolaz između kafića i umjetničke galerije pa je, kada
je došla do glavne ceste, morala pritisnuti kočnicu.
Tek kad se našla na autocesti, na putu prema četvrti u kojoj je i stanovala,
srce joj je počelo slabije lupati.
Nagnuvši se prema vjetrobranskom staklu, pogledala je u noćno nebo.
Naravno, nije vidjela nijednu zvijezdu, čak niti slab sjaj. No jednako
pouzdano kao što je znala gdje živi, kako voziti automobil i što namjerava
raditi sljedećeg jutra, bila je uvjerena da joj je netko tamo gore odredio
sudbinu.
Previše čudnih stvari u jednoj noći...
Kad joj je telefon zazvonio, zakašljala je i uhvatila se za srce. Zove li ju
G.B. tako brzo?
Ne. Sudeći prema navigacijskom zaslonu njezina Bluetootha, na liniji je
bila Teresa. Cait je bila previše uznemirena da bi bila razočarana. »Hej.«
»Želim ime tvog frizera. Odmah. I da, ja također razmišljam o i tome da
postanem plavuša.«
 Kada se Cait počela smijati, napetost joj je djelomično popustila — ali ne
sva. Negdje u pozadini njezina uma... uglavio se taj muškarac.
Ne pjevač...
... onaj drugi.
 POGLAVLJE 8

Pričaj mi o šoku i nevjerici. Kada je Devina nestala sa svojom nagradom,

Jim je zurio u Sissy, a mozak mu je bio totalno, potpuno prazan. Djevojka se
tresla i dalje obavijajući ruke oko sebe, a oči su joj bile razrogačene i
prestrašene dok je gledala u njega pa u Adriana.
Jadna prokleta djevojka. Kriste, što sad?
»Hajde unutra,« rekao je Jim tiho Adrianu, »i pronađi Psa.« Ad je opet
požurio i nestao šepajući.
Ostavši sam s djevojkom, Jim je čučnuo, a oba koljena su mu zakrckala.
Ispruživši dignute dlanove, nastojao je da mu glas ne zvuči prijeteći. »Neću
te povrijediti.«
»Je li otišla?«
Te tri riječi izrečene su tako isprekidano da nije bio siguran što je čuo. A
onda je shvatio. »Da. Ona...«
Sissy je jurnula prema njemu, a tijelo joj je palo prema naprijed u
grčevitoj konfuziji, spotičući se o sebe sama. Jedva ju je stigao uhvatiti dok je
lamatala rukama u njegovu smjeru, dlanovi su mu klizili po njenom torzu
prije nego što su našli uporište, a zatim su je njegove ruke s lakoćom podigle
s hladnih podnih dasaka na trijemu.
Priljubljena uz njega, bila je mekana i bolno lagana — premda se držala
za njegova ramena kao mačka koja se svakom pandžicom trudi ostati iznad
poplave.
»Držim te.« rekao je promuklim glasom. »Držim te... .«
Na trenutak je spustio glavu i uronio lice u tu plavu kosu. Tada je osjetio
njezino drhtanje i shvatio da je mora odvesti negdje gdje je toplo. Kada se
uspravio, imao je jasan osjećaj da bi, čak i da je pusti, ona i dalje ostala kao
čičkom zalijepljena za njegove grudi.
»Znam tko si ti...« prošaptala mu je u vrat. »Ti si došao... ti si mi rekao...«
»Odnijet ću te.«
Prošao je kroz ulazna vrata i zatvorio ih udarcem — i onda mu je
ponestalo energije. Htio je nešto čisto i svježe za nju, hotelsku sobu, s
plahtama koje mirišu na limun, i poslugu u sobu koja će joj donijeti
hamburger, ili komad piletine... ili proklete nachose s rastopljenim sirom, ako
ih ona voli. A što je imao na raspolaganju?
Spavaće sobe koje kao da su iz serije Zatrpani smećem, disfunkcionalnu
kuhinju te puno propuha i prašine.
Nakon zurenja u stubište, kao da će to promijeniti način na koji je kat
uređen, odabrao je sofu u salonu. Iz nekog razloga, možda zato što je ta soba
bila iznad kotla u podrumu, tamo je uvijek bilo najtoplije. Ali... kad je došao
do kauča, bacio je pogled na bijelu presvlaku koja ga je prekrivala i pomislio
— ne. Neće je staviti u taj prljavi nered — a uklanjanje prekrivača samo bi
stvorilo oblak prašine.
»Ja ću...« Sranje. »Odnijet ću te gore.«
»Gdje sam ja?«
»Vani.« rekao je, krećući se unazad, do jedva sagom pokrivenih
stepenica. »Izašla si od tamo i nikada se nećeš vratiti.«
»Obećavaš?«
Zaustavio se i odmaknuo je od sebe. Gledajući je u oči, rekao je:
»Nikada. Nije me briga što moram učiniti niti kamo moram otići, ali ona više
nikada neće staviti ruke na tebe.«
Sissy je zatreptala. A zatim kimnula. Njihov dogovor nije bio zapečaćen
ničim konketnijim od daha i glasa, a ipak je bio kao uklesan u kamenu.
Kada mu se srušila natrag na grudi, počeo je preskakati po dvije stepenice
odjednom, zarežavši na starinski sat dok je prolazio pored njega — ako se ta
stvar samo jednom oglasi, ispilit će je motornom pilom i zapaliti u jebenom
dvorištu.
To bi bio vrlo zadovoljavajuć način da potroši unaprijed plaćenu
najamninu.
Stigao je do foajea na katu i odnio je ravno u svoju spavaću sobu —
plahte su bile zgužvane, no barem su oprane prije dva dana.
Kada ju je stavio na madrac, htio se odmaknuti — i shvatio da ne može.
»Sada me možeš pustiti.« rekao joj je.
Na kraju joj je morao nježno razdvojiti ruke, a njezini nokti grebali su mu
po koži čak i kroz košulju.
Pobrinuo se da ode dosta unatrag, ne zaustavljajući se dok mu ramena
nisu udarila u zid. Ona se na drugoj strani sobe opet uvukla u sebe, djelujući
sićušno na ogromnom krevetu, a njezine velike oči vrludale su uokolo kao da
očekuje da se zidovi otvore i otkriju joj gdje se stvarno nalazi.
 »Ti si sada vani.« ponovio je — i zapitao se kome od njih dvoje on
zapravo govori. »I nikada se nećeš vratiti tamo.«
»Gdje sam bila?«
Jim je uzdahnuo i nesvjesno posegnuo za kutijom cigareta. No odlučio je
da neće pušiti u njezinoj blizini. »Ne na dobrom mjestu.«
»Je li to stvarno bio...«
Pomisao da je bila bačena s masama onih koje je Devina mučila izazvala
mu je buru u grudima. »Da. To je bio Pakao.«
Sissy ga je fiksirala pogledom. »Koliko sam godina bila tamo?«
»Ah... nije riječ o godinama. Ni izdaleka.«
Zadrhtala je i činilo se da se psihički priprema. »Dakle, koliko. ..
desetljeća. Ili... su to bila stoljeća?«
Jim se žacnuo. »Radilo se samo o tjednima.«
Odmahnula je glavom. »Ne, to ne može biti točno. Ja sam tamo bila...
čitavu vječnost.«
Nekakav oprez proškakljao je svoj put prema gore duž njegova vrata te je
slijedio instinkt koji mu je govorio da se ne prepire s njom. Jebena Devina.
»Znaš da te ja nikada neću povrijediti.« rekao je. »Ne trebaš brinuti zbog
mene na taj način.«
Sissy ga je ponovno pogledala, a pogled joj je djelovao tako staro da se
zapitao je li ona možda u pravu. Možda je to u tom zidu za nju bila vječnost.
»Znam.« rekla je.
Tako jednostavne riječi, no olakšanje koje su mu pružile bilo je vrijedno
milijun dimova cigarete...
Začuvši tapkanje malih nogu preko golih podova, okrenuo je glavu prema
otvorenim vratima. Kada se Pas pojavio, Jim se zakleo da će malcu sljedećih
mjesec i pol davati pečenu puricu.
»Tvoj pas!« povikala je Sissy.
Pas je to shvatio kao znak da napravi ono što je najbolje znao: skoči u
nečije krilo i ostane tamo. Kada je nespretno skočio na krevet, Sissy je
raširila ruke i dvoje je postalo jedno, djevojka je stiskala to čupavo klupko
blizu svoga srca, a životinja se pripijala uz nju kao da je ona živi, dišući
jorgan čija je jedina svrha da njemu bude toplo i udobno.
»Zapravo...« Jim je morao pročistiti grlo. »On je svačiji.«
No nije ga čula, što je bilo u redu. Mrmljala je Psu, umirujući ga — a
vjerojatno ujedno i samu sebe.
Jim se počešao po licu. U svojim pregovorima s Devinom nikada nije
razmišljao o nečemu izvan dogovora — nije razmatrao što bi se dogodilo ako
Sissy stvarno bude poslana natrag.
»Želiš li nešto pojesti?« upitao je.
Nije mu odgovorila, pozornost joj je trenutačno bila usmjerena isključivo
prema životinji.
»Donijet ću ti nešto...« Hm, vjerojatno ne jaja. Ali možda bi mogao
naručiti nešto izvana — nije još prošla ponoć. »Odmah ću se vratiti.«
Saginjući se, on je... natrčao ravno na Adriana. Drugi anđeo stajao je u
foajeu smrknutog lica i oštra pogleda.
Jedna uzvinuta obrva bila je sav njegov komentar: Tvoja spavaća soba.
Mislim stvarno.
»Nije to.« zarežao je Jim. »Pa jebo te, ona je prokleto dijete.«
Odgovoreno mu je podizanjem druge obrve prema tamnoj kosi: Aha.
Možeš misliti.
»Jebi se, Adriane, stvarno.«
Ako taj anđeo želi u svojoj glavi smišljati sranja, Jim u vezi s tim ne
može učiniti ništa. On zna na čemu je sa Sissy — spasio ju je, a sada će se
brinuti o njoj dok rat ne završi. A nakon toga? Nadao se da će pobijediti, a
ona bi onda mogla otići živjeti u Dvore duša, kamo i pripada.
To je bilo sve. On je možda ranije živio od ubijanja, možda je prilikom
toga prekršio tisuću različitih zakona, možda se seksao s kurvama,
prostitutkama i ženama koje su bile sposobne razbijati lubanje i ubijati ljude
koji imaju povez preko očiju... ali nikada nije spavao s djevicom i posve
sigurno neće početi sada.
I sigurno nikada sa Sissy. Bog zna, ona je već dovoljno toga prošla...
Zbunjeno se zapitao zašto sam sebi drži predavanje o toj temi. Kao da bi se
išta takvo ikada moglo ostvariti.
»Želiš li hranu?« upitao je Jim drugog anđela. S obzirom na to da je Ad
samo odmahnuo glavom, Jim je slegnuo ramenima i krenuo dolje u kuhinju,
gdje je ostavio mobitel.
Dok je trčao, sinulo mu je da će Sissy imati puno pitanja.
Ako je pametan, počet će odmah raditi na odgovorima. Sranje. Ovo će
biti još jedna duga noć.
 POGLAVLJE 9

Jutra su uvijek najbolja za rad.

Kada je Cait sjela na osunčano mjesto, preko njezina radnog stola
svjetlost je padala s lijeve strane, a osvjetljenje je bilo neusporedivo bolje od
bilo čega što bi došlo iz svjetiljke. Crvena boja ogrlice malog smeđeg
labradora pod tim kristalno jasnim sjajem bila je sjajna poput rubina, njegova
se dlaka činila baršunastom, a sretno zelenilo vlati trave pod njegovim
šapicama bilo je sjajno poput smaragda.
Nema više sezonskog afektivnog poremećaja za nju — bez obzira na to
koliko gadne ili duge zime bile na sjeveru, otkako je preselila ovamo, nije
više proživljavala siječanjski blues.
A svjetlo je podrazumijevalo i toplinu. Iako je bilo nešto prije sedam sati
ujutro, a jutarnja temperatura bila je oko 7 stupnjeva, na trijemu za sva
godišnja doba gdje je radila bilo je tropski toplo, a trokrilni prozori od poda
do stropa omogućavali su joj lijep pogled na njezino dvorište sa žbunjem i
pupajućim stablima.
Posegnuvši naslijepo, njezin dlan pronašao je šalicu od nehrđajućeg
čelika te je otpila još jedan gutljaj kave. Nije baš puno spavala tijekom noći,
ona dvojica muškaraca vrtila su joj se po mislima — njihov izgled i zvučni
fragmenti onoga što su govorili te, u krupnom planu, sjećanja na način na koji
su je gledali, sve joj se to neprekidno vrtilo po glavi. Na kraju je, u pet sati,
odustala od nade da će stići do REM-faze sna te je ustala iz kreveta kako bi
spremila prvi od dva lončića kave. Srećom, utješila se čim je sjela u svoj
tapecirani stolac.
Nagnuvši se nad papir, na oči štenca nanijela je završne poteze tintom,
uljepšala mu čelo boje kakaa i dodala sitne tamne trepavice koje su se širile
poput lepeze te lagani odbljesak srebrnasto bijele boje oko ruba šarenice.
Gotovo.
No svejedno je sve još jednom provjerila, začepivši pero i vrativši ga u
kutiju prije nego što je pregledala svaki centimetar crteža velikog trideset
puta šezdeset centimetara. Štene je njuškalo pticu, s repićem u zraku i
podignutim trokutastim ušima, a bucmaste noge bile su spremne početi
grabiti unatrag ako se pokaže da je crvendać ispred njega neprijatelj, a ne
prijatelj. Tekst će mu biti umetnut iznad leđa, pa je za njega na blijedoplavom
nebu ostavila kvadratni prazni prostor od petnaestak centimetara.
»Dobro.« rekla je, kao da je sama svoj vlastiti student.
Otpustivši spojku na svim četirima uglovima, pažljivo je izvadila list i
odnijela ga do gotovo dva metra dugog prijenosnog stola koji je postavila uz
nosivi zid sobe. To je bila dvanaesta stranica knjige i stavila ju je na kraj niza.
Da, prijelom tj. priprema za tisak je kritičan dio procesa, pomislila je. To
joj je omogućavalo daleko potpunije viđenje posla — uvijek se nesvjesno
vraćala na određene poze, prostorne orijentacije, izraze, nijanse. Ovaj način
odmjeravanja projekta u cjelini pomagao joj je da izbjegne ponavljanja koja
je vjerojatno samo ona primjećivala, ali koja su ipak bila nedostatak.
Bože... kako je voljela knjige za djecu. Jednostavnost lekcija, jasnoća
boja, ritmovi riječi... dječje binarno shvaćanje svijeta imalo je svojih
prednosti. Dobro je dobro. Loše je loše. Opasne stvari su štednjaci, otvoreni
plamen i utičnice za struju — sve ih se može lako izbjeći. A babaroga u tvom
ormaru je uvijek tvoja vreća za spavanje za ljetni kamp ugurana u kut —
nikada, baš nikada nešto što bi te stvarno moglo ozlijediti.
Krajičkom oka uočila je zgužvani primjerak današnjeg Caldwell Courier
Journala iako je bio ravno položen na njezinom stoliću za kavu. Nije trebala
puno listati da pronađe podatak koji je tražila — članak o pogrebu Sissy
Barten bio je na donjem dijelu prve stranice. Misa je bila u katedrali St.
Patricka, a odmah potom pokop na groblju Pine Grove.
Naravno, otići će na misu.
Gurnula je kosu iza ušiju i ponovno se okrenula prema svom radnom
prostoru... te je zažalila zbog činjenice da Sissy nikada više neće uživati u
ovakvom jutru — a hoće li Caitini roditelji i obitelj? To se dogodilo prije
dobrih deset godina. Najmanje.
Sissynu majku i oca upoznala je jesenas na vikendu za roditelje, kada ih
je Sissy dovela u prostorije umjetničkog odsjeka i pokazala im svoje divne
crteže olovkom.
Bilo je tako jezivo prisjećati se trenutka kada se Cait rukovala s njima,
nasmiješila se i rekla im iskrenu pohvalu. Da joj je netko u tom trenutku
rekao da će djevojka šest mjeseci poslije biti mrtva, to bi bilo nezamislivo.
Ali to se dogodilo.
Nazvao ju je šef odsjeka i rekao joj da je Sissy prošle noći nestala, da se
nakon kratkog izlaska nije vratila kući. Njezini roditelji nazvali su cimere s
kampusa, za slučaj da je otišla tamo, a zatim su zvali policiju. Policija je
pronašla auto kojim je ona otišla u supermarket, ali njoj nije bilo ni traga.
Isparila je.
Sve dok nije pronađena u kamenolomu.
Cait je bila ta koja je izvadila njezine stvari iz ormara i pretinaca koje je
Sissy upotrebljavala u zgradi umjetničkog odsjeka. To je obavila nakon
završetka radnog vremena, kada su jedine osobe na odsjeku bile čistačice i
čuvar.
Tako je gorko plakala da je morala otići u toalet po papirnate ubruse.
Nakon što je spakirala svu opremu, crteže i slike, a skulpture zapakirala u
kutije, Cait je sve odnijela u svoju kuću i nazvala kontakt-broj za slučaj
nužde zapisan u Sissynim dokumentima — dobila je govornu poštu i ostavila
poruku, no poziv joj nikada nije uzvraćen.
Obitelj je, naravno, imala mnogo drugih briga.
Zaključila je da će u nekom trenutku morati sve poslati poštom na kućnu
adresu. Radije bi sve to ručno dostavila, ali nije željela smetati ljudima — a i
pouzdano je znala da neće moći kontrolirati osjećaje ako opet sretne te
roditelje.
Nije mogla ni zamisliti što osjećaju. S obzirom na to da je u djetinjstvu
izgubila brata, znala je nešto o boli, ali je mogla zamisliti da je, kada je riječ o
vlastitom djetetu, još mnogo gore.
Sjedajući natrag za svoj crtaći stol, prerasporedila je markere Prismacolor
i provjerila vrhove svojih grafitnih olovaka te se pobrinula da kistovi za
akvarel budu posve čisti.
Kakve krhke stvari, koje mogu puknuti i čiji se vrhovi lako unište. U
njezinoj ruci su, međutim, bile moćni instrumenti, sposobni stvoriti nešto iz
ničega. A bez njezina upravljanja? Tek neživi predmeti koji skupljaju
prašinu.
No to je ljepota života. Stvorio je svrhu i smisao u nečemu što je inače
prazno.
Međutim, kada ga nema...
Kako je čudne misli sada obuzimaju. Svoj smisao za stvaranje triju
dimenzija iz dviju iskoristila je da si omogući vrlo lijep život. Ali nikada nije
razmišljala dalje od otplate hipoteke, grijanja i hrane, nikada nije razmotrila
stvarne implikacije nemanja djece... nije se, sve do ovog trenutka, suočila s
mišlju da ono što je ostavila za sobom na papiru može biti puni opseg njezina
doprinosa čovječanstvu.
Nije baš da je izumila nešto revolucionarno. Niti naročito trajno — jer,
bez sumnje, ljudi će s vremenom prestati čitati knjige koje je ona ilustrirala,
njezini crteži će nestati ili se raspasti, a nju će, kao i sve nas, oni koji žive i
dišu zaboraviti.
Djeca su jedina besmrtnost koju imaju smrtnici — a čak i tada, nakon
dviju generacija, najviše triju, nitko te više ne poznaje osobno.
Melodija one sinoćnje pjesme iz kafića vijugala joj je kroz misli.
G.B. je možda imao pravo u vezi sa željom za vječnim životom.
To se svakako činilo smislenijim nego kratak period pa kraj igre, što
imamo ovako. I u najboljem slučaju doživjeti sedamdeset pet ili osamdeset
godina.
To nije ono s čime su suočeni Bartensi. To nije nasilna, besmisleno
stravična smrt kćeri, koja narušava prirodan slijed — kćeri koju im je ukrao
lúđak...
Cait se zaustavila i izvukla samu sebe iz deprimirajućeg slijeda misli.
Još će se dugo loše osjećati zbog Sissy, što je primjereno situaciji. No
unatoč tome mora završiti posao.
Donijela je novi prazni list i pričvrstila papir za crtanje na mjesto,
provjerila bilješke i tekst koji joj je dao autor... i ponovno stavila olovku na
stranicu okupanu lijepim jutarnjim suncem.
Bilo je to neusporedivo bolje nego razmišljati; doista jèst.

Sissy Barten sjedila je na trijemu na kojem se večer prije probudila.

Ispred nje, dižući se kroz još poluogoljena proljetna stabla, izlazilo je sunce,
sa zrakama zlaćanim, narančastim i obećavajuće toplim.
Nije očekivala da će to ikada ponovno vidjeti.
Navlačeći oko ramena deku koju je donijela sa sobom, trepnula je jer je
svjetlo postalo intenzivnije. Iza nje, kuća je bila tiha, a ona dvojica muškaraca
su bez sumnje spavala, u koje god krevete se naposljetku svalili. Tijekom
noći ih je čula kako satima šeću — ili to ili je u toj staroj kući bilo duhova.
Kada je dvojac napokon prestao, kada više nije bilo škripanja, mrmljanja
ni mirisa cigaretnog dima, izašla je iz sobe koja joj je dodijeljena.
Jedina stvar koja joj je bila na umu bila je — vidjeti svoju obitelj, l još
uvijek je tako. Htjela je samo otići kući, biti kod kuće, ostati kod kuće.
 Problem je bio u tome što nije znala može li vjerovati ovoj verziji i
sttvarnosti — i što ako je sve ovo samo okrutna šala, novi aspekt mjesta na
kojem je bila čitavu vječnost, iluzija stvorena s namjerom da joj poveća
patnju kada joj je oduzmu?
Onda jebeš to. Onda se radije ne bi vratila u roditeljsku kuću.
Ne namjerava toj ženi, demonki, što god bila, priuštiti satisfakciju ...
Sissy se osvrnula. Stojeći pred otvorenim vratima, čovjek koji je spasio
ispunjavao je prostor između dovratnika, izgledajući više kao glasnik propasti
nego kao netko tko je nekoga zaštitio. Njegova tamnoplava kosa stršala je
prema gore, kao da ga netko vuče za nju, a obrve su mu bile spuštene, pa mu
nije mogla vidjeti oči.
Pod drugim okolnostima vjerojatno bi ga se klonila. Ali ne sada. Ne
ovdje. Bilo je olakšanje vidjeti ga.
»Jesi li dobro?« upitao je.
Ponovno je pogledala prema suncu. »Je li ovo stvarno?« Kako bi
naglasila pitanje, kucnula je po podnim daskama na kojima je sjedila — a
zatim je morala skinuti komadiće boje s ručnih zglobova. »Je li išta od ovoga
stvarno?«
»Jest.«
»Koliko toga?«
»Sve.«
Na trenutak nije bila sigurna može li mu vjerovati. No onda su joj u misli
došle slike, živopisne i užasne, koje su mu dale kredibilitet kakav mu nisu
mogle dati nikakve riječi niti obećanja.
»Što sam ja?« izlanula je.
»Ti si... ti.«
Odmahnula je glavom. »Trebam bolju definiciju od te.« Uslijedila je duga
tišina. Onda je začula njegove korake.
Sjeo je pokraj nje i prekrižio svoje velike, gole ruke, naslonivši laktove na
koljena. »Ne znam što da ti kažem osim toga.«
»Jesam li ja duh?«
»Ne.«
»Jesi li ti?«
»Ne. Trebaš li kaput? Ovdje vani je hladno.«
»Imam svoju deku. Ili... tvoju, pretpostavljam. To je tvoja spavaća soba,
zar ne?« Budući da nije odgovorio, slegnula je ramenima. »Miriše poput tebe.
Dim cigareta i krema za brijanje.«
 Bio je to ugodan miris, zapravo. Jedino što joj se sviđalo u sobi.
Sissy je zabacila kosu preko ramena, osjećajući kako se kosa pomiče
preko vrećaste košulje na kopčanje koju joj je dao. »Je li ona vrag?«
Kako nije odgovarao, osvrnula se. Oči su mu imale ubilački sjaj dok je
zurio u izlazak sunca. »Je li?«
»Jest.«
»To onda tebe čini... anđelom?«
»Ponekad nisam siguran u to. Ali to je dio opisa radnog mjesta.«
»Nemaš krila.« Kada je samo slegnuo ramenima osjetila je kako joj se oči
pune suzama.
»Ako si anđeo, ne možeš lagati, zar ne?«
»Bar ne tebi.«
»Dakle, ako je ovo stvarnost, a ne iluzija... Želim vidjeti svoju obitelj.
Možeš li me odvesti k njima?«
Bez oklijevanja ju je pogledao i kimnuo. Gotovo kao da je to bilo dio
plana — izvući je, odvesti je kući.
Ispružio je ruku i obrisao joj suzu s obraza. »Kada god poželiš, idemo.
Osim toga, obećao sam tvojoj majci da ću te dovesti natrag.«
»Vidio si je?« šapnula je.
»Posjetio sam je, da.«
»Je li ona... dobro?« Glupo pitanje. Nitko od njih nije dobro. »Hoću reći...
mogu živjeti s njima? Mogu se vratiti i...«
»To ne znam.«
Sranje, pomislila je. Mogla je pretpostaviti, na temelju položaja tih
snažnih ramena i činjenice da ju više nije gledao u oči — da nema povratka
kući u uobičajenom smislu.
Sissy je nastavila gledati izlazak sunca, a njezin kratki bljesak optimizma
se ugasio.
»Osjećam se kao da gubim razum.«
»Iskusio sam to. To je... teško.«
Pomogla joj je pomisao da postoji netko tko razumije barem djelić onoga
što proživljava. Ali... »Jesi li siguran da vrag ne može doći po mene i odvesti
me natrag?«
»Preko mog mrtvog tijela.« Oči su mu bljesnule prema njezinima.
»Razumiješ li to?«
Bože, nadala se da je on doista tako čvrst kao što izgleda, jer ta demonka
iz Pakla bila je noćna mora. »Ako si anđeo, ne znači li to da si već umro?«
 »Ne trebaš brinuti o tome. Samo zapamti — ona te neće dobiti.«
Sissy se namrštila i protrljala čelo, poželjevši, ne prvi put, da nije završila
tu gdje jest, sjedeći na ovom trijemu, na pola puta između živih i mrtvih, s
neprijateljem kojega ne razumije i sa spasiteljem koji očito nije sretan zbog
svog posla.
»Ne mogu se sjetiti što se dogodilo.« promrmljala je. »Ne sjećam se kako
sam zapela dolje. Znaš li ti?«
Budući da je šutio, okrenula se prema njemu. »Molim te.«
Prije nego što je stigao odgovoriti, pred kuću se dovezla deset godina
stara Honda. Iz otvorenog prozora izletjele su novine zapakirane u plastičnu
vrećicu — no promašile su cilj. Umjesto da slete negdje blizu Sissy, odletjele
su ravno u grmlje pokraj kuće.
Automobil se uz škripu zaustavio, a kada su se vrata s vozačeve strane
širom otvorila, čovjek pored nje se ukočio i lagano pomaknuo, a jedna od
ruku krenula mu je prema križima.
Tamo mu je oružje, pomislila je.
No kada je iz auta izašao šesnaestogodišnjak i počeo polako hodati po
prednjem travnjaku, Jim se opustio...
»Chillie!« Sissy je poskočila. »Oh, moj bože, Chillie!«
Chillie, to jest Charles Brownary, nije gledao prema njoj. Niti se šokirano
zaustavio. Niti... na bilo koji način reagirao. Mladi brat njezine najbolje
prijateljice samo je nastavio hodati preko niskog grmlja, psujući ispod glasa,
sliježući ramenima u svojoj majici Red Wings s kapuljačom, kao da je
raskrstio sa zimom.
»Chillie.« rekla je tupo kada je on podigao Commercial Carrier Journal i
okrenuo se prema trijemu.
Drugi pokušaj mu je sjajno uspio. Novine su proletjele ravno pored Sissy,
gotovo ju udarivši u ruku.
»Chillie...?«
Kada se okrenuo i uputio natrag prema autu, odjednom ju je sve skupa
snažno potreslo: strah od onoga dolje, zbunjenost i strah ovdje gore, bol zbog
gubitka obitelji, grozna amnezija...
Sissy je otvorila usta i kriknula što je glasnije mogla — i nastavila je
vrištati, zvuk joj je eksplodirao u glavi, dižući se na razinu koncertnog,
tjerajući ptice s drveća s obiju strana kuće.
Chilliejeva stopala su usporila, a zatim stala. Okrenuvši gornji dio tijela,
pogledao je iza sebe — no pogled mu je bio usmjeren prema kući, lutajući po
prozorima kao da očekuje da će ugledati nekoga tko zuri kroz njih. Stresao se
kao da u toj kući živi Norman Bates, otrčao do svog automobila i udario po
gasu kao da ga progone.
Snažan dlan zgrabio ju je za ruku, što joj je bio jedini znak da se nagnula
prema naprijed. Dok su joj se noge odsijecale, zadnje što je zapamtila bio je
način na koji je Chillie izgledao dok mu se silueta ucrtavala pod svjetlom,
dok mu je kratku kosu hladan vjetar gurao prema natrag, a on zurio ravno
kroz nju.
A onda je izgubila svijest.
 POGLAVLJE 10

G.B. se prevrnuo u krevetu i tapkao rukom po kartonskoj kutiji koju je

upotrebljavao kao stolić za telefon. Napipao je daljinski upravljač za
televizor, postolje svjetiljke iz garažne prodaje, te prašinom prekrivenu
Nietzscheovu knjigu...
I evo ga!
U mraku je uključio mobitel, pa zastenjao kad je vidio točno vrijeme.
Jedanaest sati. S obzirom na to da je legao u pet ujutro, ovo bi mogla biti i
sredina noći — nije da može vidjeti dnevno svjetlo. Zahvaljujući tamnim
debelim zastorima i činjenici da je stavio ručnik preko prednjeg dijela kućišta
za kabelsku televiziju, oko njega nije bilo nikakve rasvjete.
Bilo je kao da lebdi u zraku i volio je taj bestežinski osjećaj dok je,
naslonjen na jastuke, buljio u strop koji nije mogao vidjeti.
Njegova erekcija bila je od onih ugodnih, ništa što bi zahtijevalo naročitu
pozornost — više kao prijedlog u slučaju da njegovom desnom dlanu bude
dosadno. Bio je pomalo mamuran — ali ne strašno. Nakon što je napustio
kafić susreo se s nekolicinom prijatelja pa su završili noć u stražnjem dijelu
prijateljeve rupe od sportskog bara, pričajući o pisanju pjesama.
G.B. je ponovno pogledao digitalni broj na svom telefonu.
Ta ilustratorica knjiga za djecu dosad je sigurno ustala. Otišla je kući
ranije kako bi mogla raditi u jutarnjim satima.
No, bi li trebao pričekati do poslijepodneva? Bi li to djelovalo manje
očajnički? Razmatrajući opcije, nasmiješio se. Obično je sa ženama bio vrlo
izravan strijelac —
nije tu bilo igrica, niti pretjeranog analiziranja, niti dramatiziranja. No
opet, nije se mogao sjetiti kad ga je zadnji put neka odbila, tako da nije bilo
ni potrebe za igricama.
Nda, nije posve točno da je prošla noć završila u sportskom baru - što je
bilo razlog zbog kojeg mu je kurac u ovom trenutku bio malo i manje tvrd.
No seks mu nije značio ništa.
Kad smo kod toga, pronašao je Caitin broj.
 U telefon je upisao njezino ime, jer joj još uvijek nije znao prezime,
oklijevajući prije nego što će palcem pritisnuti njezin broj. Činjenica da je bio
gol pod plahtama, k tome u mraku i već napaljen, Činila je to pomalo
neukusnim — za razliku od koke koju je poševio u 4 ujutro, koja je izbacila
sise i sve to samo što nije digla transparent da želi malo trljanja i miješanja,
Cait je to bez sumnje radila decentno.
Njegova ilustratorica je... dobro, to zvuči banalno ovako rečeno, ali ona je
dobra djevojka.
Pustio je da mu se jagodica palca spusti na zaslon i nazvao je. Onda je
stavio iPhone na uši i slušao zvonjavu. Ako ga telefon prebaci na govornu
poštu, bit će kratak i...
»Halo?«
Nasmiješio se tako široko da je prednjim zubima osjetio hladnoću. »Bok.
Znaš li tko je?«
Bože, nadao se da zna. Bilo bi grozno kad bi bio imalo manje
nezaboravan nego što misli da jest.
»Ti si nazvao.« rekla je kroz smijeh. »Stvarno si nazvao.«
»Rekao sam ti da ću nazvati.« Navukao je pokrivač na prsa i stavio ruku
iza glave. »Ja održavam obećanja.«
Čovječe, taj njezin grleni smijeh potaknuo ga je da napravi onaj pokret
zdjelicom, izvijanje. No onda si je zabranio taj pokret.
»Kako si?« upitala je.
Trudio se prikriti zijevanje. »Još uvijek sam u krevetu, možeš li
vjerovati?« Ustvari, želio je da ona zna gdje je i da se zapita što on, ako išta,
ima na sebi.
»Glazbenici vjerojatno nemaju klasično radno vrijeme, zar ne?«
»Definitivno ne. Izašao sam još malo u grad nakon što si otišla — ali
ništa posebno ludo.« Iz nekog ga je razloga uzbuđivala činjenica da mu se
zadobivanje njezinog povjerenja činilo ispravnim potezom. »Samo s nekim
kolegama, mislim da bi ih ti tako nazvala. Jesi li otišla ravno kući?«
»Jesam. I onda ravno u krevet.«
Mmmm. »Jesi li dobro spavala ili su te ometali snovi o emotivnom
pjevaču koji je uspio dobiti tvoj broj?«
Aha, njezin smijeh bio je cilj kojemu je težio — sviđalo mu se kako
zvuči. »Da, to je bilo ono što me držalo budnom. Kako si znao?«
»Možda je i on sanjao o tebi.« Rekavši to, dodao je brzo: »Kako ide
posao? Tvoje štene i ti se dobro provodite?«
 »Zgotovila sam tri stranice, što je sjajno.«
Kada mu je stigla SMS poruka, trgnuo se na zvuk u uhu. »Koliko imaš
vremena do roka za predaju knjige?«
»Imam još tjedan dana, ali ne želim riskirati. Bolje je završiti ranije nego
naći se u vremenskoj stisci i raditi nabrzaka. Dobra vijest je da sve ide prema
planu — imam još otprilike osam stranica, a danas sam imala sreće. Ponekad
te obuzme plima, znaš?«
»Jesi li možda inspirirana?«
»Pokušavaš li ponovno prodati tog pjevača?«
»Da. On dolazi s dobrim jamstvom, nije se puno trošio.« To baš nije bilo
istina, ali hajde... »Funkcionalan je, pouzdan... i ima puno atraktivnih
postavki.«
»Pričamo li mi to o lusteru ili čovjeku?«
»I bistar je — jesam li to spomenuo?« Kada se opet nasmijala, osmjehnuo
se. »I ekološki je prihvatljiv.«
»Kako to?«
»Jede organski uzgojenu hranu.«
»Luster sa snažnim apetitom?«
»Oh, ispričavam se — hoću reći, prima samo one spiralne žarulje.«
»Prodaju li takve stvari u dućanima tvrtke Target?«
»Ne, netko ti ga mora dati.«
Čak je i on čuo senzualno predenje u svom glasu na kraju te rečenice — a
i ona je očito shvatila, jer je uslijedila kratka stanka.
Nakašljala se. »Zvuči... prilično čarobno.«
Spustio je glas i prošaptao. »Hoćeš li večeras doći gledati moj nastup?
Pjevam samo prateći vokal, ali volio bih da budeš u publici kao moja gošća.«
Prije nego što je stigla odgovoriti, dodao je: »Možeš doći iza pozornice,
družiti se s nekim slavnim — tvoj status na Facebooku bio bi uzbudljiv. To je
koncert Millicent Jayson — sigurno si čula za nju?«
Reci da, pomislio je. Reci da...
Dok je čekao sav na iglama, nije se mogao sjetiti kada se posljednji put
ovako osjećao. Iz nekog čudnog razloga, sve što je želio bilo je biti unutar
ove žene — to nije imalo smisla, ali to ti je sudbina.
Ono što je snažno nije nužno i razumljivo.
Duke je izašao iz svoje spavaće sobe u izmaglicu dima marihuane.
Kašljući, prišao je ulaznim vratima kolibe i rastvorio ih, puštajući da uđe
svjež proljetni zrak.
 »Čovječe, moraš nabaviti taj prokleti bong za pušenje trave.« promrmljao
je prema kauču.
Naravno, njegov podstanar i zvijezda, Rolly — skraćeno od Roland —
bio je posve nesvjestan okoline, njegov reš pečeni mozak veličine graška
predavao se još jednom kanabisom induciranom odmoru.
»Lezilebović.« Duke je udario stražnju nogu sofe na putu prema
ugrađenoj kuhinji.
»Probudi se!«.
»Mama?« stigao je jedva čujni odgovor.
»Ne, ja nisam tvoja mama. A ti imaš trideset dvije godine — pa to više ne
bi trebalo biti prvo što ti ujutro izlazi iz usta.«
Nije bilo odgovora. Hm, u svakom slučaju ne verbalnog. Došlo je do
promjene položaja — što je dovelo do pada ukrasnog jastučića s ruba kauča.
Možda bi ga probudila hladnoća. Ili miris kave.
Ako dođe do najgoreg, Duke je u kutiji za alat imao čekić zvan keser.
Na metar dugačkoj ploči štednjaka Duke je skuhao lončić jednostavne
kave — dakle, bez preciznog mjerenja, bez arome, samo kofein i voda, dodaš
grijanje i šalicu. Prije nego što se slegnula natočio si je malo i popio prvu
šalicu pored prozora, zureći u obradivu zemlju koja je okruživala kolibu koju
je unajmio. Ispijajući drugu šalicu, sagnuo se naslonivši dupe na rub sudopera
od nehrdajućeg čelika.
Prizemnica. Stotinjak četvornih metara. Jedan krevet, jedna kupaonica,
dosta privatnosti, a najamnina je prepolovljena jer je ljetos obavio kosidbu, a
zimus ralicom uklonio snijeg vlasnicima koji žive tamo pri dnu staze.
Na cestama koje vode unutra i vani iz tog četvornog kilometra i pol nema
komunalnih usluga Okruga Warren. Ustvari, obitelj ima sreće što ima
gradsku vodu i kabelsku televiziju.
Kada je poznato hrkanje s kauča utihnulo, natočio si je šalicu broj tri.
Jebeni Rolly.
Kakav davež.
»Moraš naći posao.« zarežao je odlažući naposljetku šalicu u sudoper.
Bilo je to kao da u kući ima šesnaestogodišnjaka. Dobra vijest je da je
momak redovito nekako pronalazio neku jeftinu kurvicu da nadoknadi
zaostatke. Veze mu nikada nisu trajale dulje od par mjeseci, ali barem su
omogućavale Dukeu da se odmori.
Neka čuda, molim, nikada ne prestanu.
Ustvari, doista bi trebao izbaciti tog tipa. Ali Rolly ga je držao u šaci:
stari prijatelji, kao i loše navike, teško umiru — tako da nije mogao ništa
učiniti. Hm, ništa osim moliti se da kujin sin uskoro, vrlo uskoro, prilikom
kakve kupovine trave ili plaženja po barovima ili, kvragu, prilikom posjeta
odjeljku za Frito-Lay u lokalnom dućanu Qwikie Mart, susretne neku novu
verziju cica i guzica koja će pogledati u to zgođušno dječačko lice i
zaljubiiitiiii seeeeeee.
Koliko god to bilo odvratno.
Zapravo, šuškalo se da je neka ženska na obzoru upravo u ovom trenutku
— nadao se da bi se mogla aktivirati. On je bio više no spreman na smanjenje
proizvodnje ispušnih plinova u svojoj kući i na tu da dobije natrag svoj kauč.
Deset minuta kasnije izlazio je kroz otvorena vrata. Temperatura u
»dnevnom boravku« smanjila se za desetak stupnjeva i još uvijek je padala
— a Rolly nije ni primijetio. Čini se. Tip se pokrio jastucima i sklupčao u
fetalnom položaju.
Duke se poigravao s nakanom da vrata naprosto ostavi otvorenima, ali
nije bio oduševljen idejom da se vrati kući napušenom sladoledu na štapiću
kojega treba njegovati zbog upale pluća.
Nema zaključavanja za sobom. Nije imao što ukrasti, a Rollyju nije dao
ključ zbog toga što će ga jednoga dana možda zauvijek izbaciti.
Ovoga tjedna radio je za okrug samo od dvanaest do pet, jer je bilo malo
prerano za pravo proljetno čišćenje te malo prekasno za uklanjanje snijega.
Ubrzo će, međutim, početi naporan rad, a on je bio spreman na to —
gradskim parkovima Caldwella trebalo je održavanje, a on je bio onakav tip
snagatora koji se može bez problema uhvatiti ukoštac s rezanjem i trganjem
drača.
To mu je puno više odgovaralo nego dadiljanje ekipe koja čeka u redu
ispred Iron Maska.
Ušao je u svoj kamionet, uključio motor, stisnuo gas i krenuo sporednim
cestama préma onome što je osoblje nazivalo »hangar«. Objekt je bio
smješten na stotinjak tisuća četvornih metara daleeeeko izvan grada — tako
da se njegovo putovanje na posao, čak i u osmo-satnu smjenu koja je
počinjala ujutro, sastojalo samo od njega i njegova kamioneta te cesta uz
poljoprivredno zemljište. Točka. Jedini put kad se zaustavio razlog je bio
prelazak jelena preko ceste.
Dok je vozio, oči mu nisu odlutavale s kolnika. Nije bilo gledanja uokolo
i procjenjivanja klimatskih uvjeta ili napretka proljeća, niti prčkanja po
radijskim stanicama.
 Međutim, nešto mu je bilo na umu. Žena koju je upoznao prethodne noći.
Još uvijek je razmišljao o njoj kada se sunce uzdiglo na horizontu. Teško
je objasniti zašto se toliko bavio njome — da, svakako je dobro izgledala, ali
on je to redovito viđao — dovraga, viđao je i puno više, s obzirom na pravilo
što oskudnijeg odijevanja u klubu. Ali nešto u vezi s njom bilo je drugačije...
čak i važno.
Čovječe, nije mu se sviđalo sve to. Ne činjenica da je ona poput duha koji
ga ne prestaje progoniti, niti njegova smiješna, pretjerana reakcija na nju —
nego posebice razlog zbog kojega je došla u taj kafić, muškarac kojega je
došla vidjeti.
Jebeni G.B. Taj gad...
Kada mu je zazvonio telefon, iskopao ga je iz jakne i javio se, ne
potrudivši se pogledati tko zove. »Da?«
»Duncane?«
O jebote. Nitko ga nije tako zvao — i što, dovraga, ta vidovnjakinja radi
na njegovom telefonu. »Da?«
»Morala sam te nazvati.«
»Da.« Nije to bilo pitanje; nije ju želio poticati — i doista, ovo je bio
dobar podsjetnik da stvarno mora prestati odlaziti k njoj.
»Sanjala sam te sinoć.«
Nisam zainteresiran, dušo — premda nije mislio da je riječ o nečemu
povezanom sa seksom. Nikad nije primio takvu vibru od nje. »Da, pa?«
»Vidim krizu kako dolazi. Raskrižje.« Zakolutao je očima zbog note
hitnosti u njezinu glasu. »Ovo je različito od... bilo čega drugog što mi se
ikada prije ukazalo.«
U tom trenutku stigao je do jednog od samo triju semafora na putu do
posla. Svijetlilo je narančasto.
»Duncane, vidim brinetu — ona je spona oko koje se ovo vrti; ona je
žarište. I to će promijeniti sve.«
Pritisnuo je gas, brzo prošavši kroz četverokrako raskrižje. Baš kada je
prolazio ispod semafora zasvijetlilo je crveno.
»Hvala na pozivu.« promrmljao je. »Potrudit ću se da na sastanke idem s
plavušama i crvenokosama, što misliš o tome?«
»Duncane, moraš me poslušati. Brineta... ona je ta koja ti mijenja pravila
igre, a posljedice su strašne, Duncane. Molim te...«
»Moram ići, upravo parkiram na poslu.« Bolje rečeno, parkirat će za
otprilike pet minuta. »Hvala.«
 »Moraš me poslušati. Ako se ne upleteš s njom, postoji mogućnost da se
sve to izbjegne...«
»Bok.«
»Duncane. Ono što sam vidjela bilo je upozorenje. Posljedice će biti
pogubne po tebe...«
Duke je prekinuo vezu — i isključio zvuk na mobitelu. Neće to raditi.
Nema više bavljenja tom luđakinjom. I, što se toga tiče, nema više
razmišljanja o onoj ženi niti... o prošlosti. Ili budućnosti. Čovječe, bilo mu je
tako dosta života, stvarno jest...
Kada mu je ta misao pala na pamet, pogledao je u drvored i zapitao se
kakav bi bio osjećaj da otkači sigurnosni pojas, okrene kotače i zabije se
kamionetom ravno u debeli hrast, samo pritisne papučicu gasa i zabije se
ravno u zaborav.
Jebeni zračni jastuci. Vjerojatno bi završio ni s čim drugim nego s
jastukom u licu i s čudovišnim iznosom sudjelovanja osiguranika u trošku za
popravak tog sranja.
Nakon otprilike osam kilometara skrenuo je udesno na dvotračnu cestu
koja je vodila u hangar i iz njega, a kada je stigao do vrata u žičanoj ogradi,
zaustavio se i pokazao osobnu iskaznicu. Njegov nadređeni dan prije dao mu
je radne naloge, pa je nastavio do parkirališta, ostavio vlastiti kamionet i u
prednjem uredu pokupio ključeve okružnog kamioneta. Tijekom sljedećih pet
sati će izviđati i određivati prioritet obavljanja projekata u parkovima. Bila je
to vrsta posla koji bi trebao obavljati netko više pozicioniran — ali njegov šef
više je volio boraviti u klimatiziranom okolišu, odmarati se i gledati sportske
prijenose na svom iPad-u.
Gradonačelnikov šogor doista nije volio prljati ruke u polju.
Svejedno, pomislio je Duke ulazeći u sam hangar i hodajući uz brojne
redove ogromnih kamiona za odvoz smeća, ralica veličine zgrade i raznih
drugih vrsta vozila koja kao da su proizvedena u tvornici John Deere. Zrak u
prostoru veličine hangara za avione bio je hladan i mirisao je po plinu i
benzinu, a visoko iznad, među nosivim čeličnim prečkama, letjele su i
graktale ptice, kakajući po čitavoj toj zbirci igračaka za velike dečke.
Igrajući se s ključevima tako da ih je bacao u vis i potom hvatao,
razmišljao je o tome kako stvari mogu biti i gore. Namjeravao je biti na
otvorenome i sam, a kamionet Ford F-350 koji mu je dodijeljen, broj trinaest,
bio je noviji, sa sjedalom koje nije pohabano.
Dan je postajao bolji...
 »Hej — ja bih se trebao voziti s tobom.«
Dok je duboki glas odjekivao kroz ogromni prostor, Duke se zaustavio i
osvrnuo. Za njim je ušao neki čovjek čije je veliko tijelo djelomično
zaklonilo dnevno svjetlo koje je ulazilo iz otvorenog dijela prostora. Tko god
da je bio, činilo se da je ispravno odjeven, s trapericama i teškom jaknom te
čizmama na nogama. Sve što moraš učiniti jest zamijeniti tu bejzbolsku kapu
plastičnom radničkom kacigom, obući mu narančasti reflektirajući radni
prsluk i on bi se uklopio.
No nešto nije bilo u redu. Duke nije mogao odrediti što... ali nešto u vezi
s njim nije bilo u redu.
»Koga tražiš?« upitao je tipa. Njemu nitko nije ništa rekao o ovome, što
doduše nije bilo neuobičajeno.
»Od mene se očekuje da dođem ovdje i pronađem te. Ti si Duke, zar ne?«
Sranje.
Duke je ponovno počeo hodati, uputivši se prema kamionetu koji mu je
dodijeljen.
»Ako želiš sjediti na prednjem sjedalu, bilo bi ti bolje da dođeš ovamo. Ja
sada krećem.«
Uključio je daljinsko upravljanje na ključu i ostavio tipa da radi što hoće.
Ali dovraga, bilo mu je žao što nije stigao pet minuta ranije; tako bi se možda
izvukao...
Kada je primio kvaku vrata, ukočio se. Kroz unutrašnjost kamioneta, kroz
prozore... vidio je da muškarac čeka da Duke otključa kamionet, prevalivši
nekako u treptaju oka udaljenost od sedamnaest metara, koliko je duga bila
garaža.
Duke se osvrnuo prema otvorenom prostoru. Možda je bio dug dvadeset
metara. Je li on to upravo doživio blagi moždani udar?
Odmahujući glavom, otključao je vozilo i popeo se u njega. Pokraj njega
je gospodin Brzi učinio isto, tip se smjestio na sjedalo i okrenuo kako bi
navukao pojas preko svojih ovećih prsa.
Ako ništa drugo, barem je izgledao kao da bi mogao podnijeti nešto
fizičkog rada.
Okrećući ključ kako bi uključio motor, Duke je pomislio da bi svoju sjenu
trebao pitati za ime, no nije ga bilo briga i nije namjeravao trošiti dah na
njega.
»Kamo idemo?« upitao je muškarac.
Duke je izašao, vozeći u rikverc, na otvorenu stazu hangara te je
manevrirao naprijed-nazad. Ubacivši motor u brzinu, bacio je pogled na svog
novog kompanjona.
I namrštio se. Ispod oboda te šilterice, oči koje su se susrele s njegovima
djelovale su... čudno. I to ne samo zato što je jedno bilo zamagljeno.
Iz nekog razloga pomislio je na vidovnjakinju. Ali ona je govorila o ženi,
brineti, zar ne?
»Vani, u parkove.« začuo je sama sebe dok se ogledavao i pritiskao gas.
Gubio je razum. Totalno. Potpuno. Pa-pa.
 POGLAVLJE 11

U osamnaest sati tog poslijepodneva Jimu je ponestalo cigareta. Započeo

je svoje bdijenje ispred Sissyne spavaće sobe s punom kutijom, ali to je bilo
prije dosta sati — premda ne bi rekao da je stvarno popušio toliko. Sjedeći
preko puta njezinih zatvorenih vrata, s dupetom na orijentalnom tepihu,
naslonjen na letve i žbuku, uglavnom bi ih samo zapalio i pustio da dogore.
Promrsivši psovku, ugasio je posljednju u pepeljari, pa pritisnuo dlanove
na izlizani tepih. Odgurnuvši se prema gore, podigao se na vlastitim rukama i
pustio da mu donjim dijelom tijela trupa prokola nešto svježe krvi.
Ne može biti mrtva, rekao je sam sebi. Samo je zaspala... otpočinula...
odmara se u sobi u koju su je uselili.
Već je ranije umrla.
Iz čista mira pala mu je na pamet rečenica iz Seinfelda: Ne možeš previše
umrijeti; ne možeš nešto previše osušiti.
Čuo je tu rečenicu dok je letio iznad nekog oceana, odlazeći ubiti nekoga
nekamo gdje je suho i vruće — i uhvatio se tog maglovitog sjećanja, jer je to
bilo puno bolje od drugog smjera u kojem mu je um želio krenuti... točnije,
od predodžbe djevojke koja visi naglavce iznad te bijele porculanske
Devininine kade.
Protrljavši oči, zagledao se u korodiranu mjedenu kvaku vrata nasuprot
njemu. Kao da će to probuditi Sissy i natjerati je da upotrijebi kvaku.
Nakon što se onesvijestila na trijemu, podigao ju je i odnio na kat.
Razmišljao je o tome da joj opet da svoju sobu, no to nije bila dobra ideja.
Prije ili kasnije on će morati promijeniti odjeću — ili se, dovraga, odmoriti na
krevetu. Posljednje što je želio bilo je da se ona preplaši, a vrag zna da je
sada imala sasvim dovoljno razloga za brigu — spavajući u krevetu nekog
muškarca premda on nije u njemu, Dakle, to ne.
Naposljetku je hodao niz hodnik s njom u naručju, otvarajući vrata
nogom i pokušavajući odabrati najbolju sobu. Pričaj mi o cjepidlačenju.
Svaka soba bila je drugačija verzija prašnjave prethodne, svi su kreveti imali
udubinu u sredini, zavjese su mlitavo visjele, izjedene od moljaca, a tapete su
izblijedjele ili su se odlijepljivale u kutovima — ili oboje.
Odabrao je onu udaljenu, koja je bila najizloženija suncu — na taj način
će ona, ako se probudi, vidjeti da nije u zidu. Vidjet će sunčevu svjetlost.
Takav je barem bio plan. No poslijepodne je došlo i prošlo, a onda i
zalazak sunca. Sada je svuda oko kuće bio mrak, kao i unutar nje... pa ako se
ona...
Kada se ona probudi, ispravio se.
»Za boga miloga...« Pretpostavljao je da bi trebao otići i upaliti neke
svjetiljke, no sada nije želio otići. Što ako se Sissy napokon...
Svjetlo je bljesnulo s desne strane — a s obzirom na to da je zadnji put
kad je vidio bljesak svjetla, došao Nigel i napao ga, brzo je okrenuo glavu.
Zvuk hoda teške osobe koja šepa rekao mu je tko je to — i podsjetio ga
da Adriana nije vidio cijeli dan. Niti Psa, što se toga tiče.
No ovo drugo je dobro. Jim je bio prilično siguran da mališan nije živ u
klasičnom smislu, ništa više nego ostatak njih, no ipak je osjećao nelagodu
pušeći blizu »životinje« — a tijekom današnjeg dana nije bilo šanse da ne
pripali.
Kad se Adrian pojavio na vrhu stubišta, predahnuo je nakon svih tih
stepenica, naslonivši se na ogradu.
Jim se na trenutak iznervirao što je momak žrtvovao svoju tjelesnu
dobrobit samo da bi Matthias u prethodnoj rundi mogao poševiti. Ali hajde.
Imao je i Jim putra na glavi kada je bilo riječi o donošenju dvojbenih odluka
o osoblju.
Adrian je pogledao u Jimova vrata, a pod svjetlom sa stropa na njegovu
se licu vidio izraz tipa Neću komentirati, stari.
»Ja sam ovdje dolje.« promrmljao je Jim. »A ona također.«
Ad je bacio pogled. Došepao je. Nije sjeo — doduše, dići njega s poda
bio bi žešći poduhvat.
»Drago mi je da si je preselio.« rekao je Ad osorno.
Kada je točno taj tip razvio osjećaj za umjesno? »Ona još uvijek spava.«
Barem... u teoriji.
»Idem u krevet.« rekao je Ad. »Ostatak pizze je u hladnjaku.«
»Gdje si bio?«
»Vani. Bio sam vani.«
Na to je momak odšepesao sa svojim štapom — te prošao pored vrata
svoje sobe.
Samo je nastavio hodati, uputivši se prema stubištu a zatim produžio
njime.
Očito je udario u ormar s rubljem u hodniku. Nije li to bilo jednako
smisleno kao bilo što u zadnje vrijeme?
Trenutak kasnije Jim je pogledao u visoki strop iznad svoje glave. Koraci
u potkrovlju podizali su prašinu nalik izmaglici, zbog čega je kihnuo. Dvaput.
A onda je uslijedio niz tupih udaraca, kao da je prevrnuta kutija i kao da su se
enciklopedije koje su bile u njoj rasule po podu.
Tišina.
Ad je očito tražio utjehu s Eddiejem.
Bože, što ako je taj anđeo s njima u ovom trenutku? Jim je mogao samo
zamišljati kako one crvene oči bulje u njega, kao da je izgubio svoj voljeni
razum.
Gotovo mu je laknulo što je čovjek otišao.
Jim je, stenjući, ustao. Dignuvši ruke iznad glave, izravnao je kralježnicu
i, dok su mu kralješci sjedali na svoja mjesta, otišao do Sissynih vrata.
Koliko god se želio ponašati logično, njegova nadbubrežna žlijezda je to
nadjačala.
Tiho je pokucao, čekanje je završilo.
Nije bilo odgovora. Pokucao je malo glasnije. Na kraju je odškrinuo
vrata, ali nije pogledao unutra. »Sissy?«
Budući da nije bilo odgovora, poželio je da ima barem jedan
njegovateljski gen u sebi. Ta djevojka unutra je nakon svega što je prošla
zaslužila nježnu i požrtvovnu brigu svoje majke — ili barem nečiju
suosjećajnu ruku da je pomiluje po kosi, protrlja joj leda, donese joj hranu,
piće... što god želi.
Umrijeti i otići u Pakao... da bi samo bila vraćena u neku vrstu limba?
»Sissy...?«
Gurnuo je rame kroz otvor, proširujući ga. Zatim se nagnuo unutra.
Nije bilo dovoljno svjetla da bi se išta vidjelo, ali je čuo šuškanje
pokrivača, kao da se ona kreće. »Sissy?«
Zakoračio je u sobu te širom otvorio vrata, a slabo svjetlo palo je na
njezinu sklupčanu figuru.
Definitivno je disala. Spava li ili se samo pretvara da spava, to nije znao.
Ono što je bilo očigledno jest da ga ne uočava.
Nakon nekoliko trenutaka Jim je zatvorio vrata te ponovno sjeo. I
nastavio čekati.
 »Zapravo... sada ću se naći s njim.«
Kada je Cait dala žmigavac, pokušala je shvatiti gdje je točno odvojak za
garažu Palače Theatrea.
»U redu.« rekla je Teresa preko telefona »Neću lagati. Tako sam
ljubomorna da jedva govorim.«
»Pa, nije baš da hodamo. Nemoj brzati.«
»Ideš na prvi sastanak. Nakon još jednog, vi hodate.«
»Napokon!« Cait je prikočila i uvukla automobil u uzak otvor kako bi
stigla do kioska za prodaju ulaznica. »Zašto bolje ne obilježe ove stvari?«
»Mijenjaš temu.«
Spustila je prozor i uzela ono što je maleni stroj ispljunuo. »Ne,
pokušavam parkirati.«
»Dakle, moraš mi ispričati kako se to dogodilo.«
Cait se namrštila dok je dodavala gas i počinjala se uspinjali, gledajući
ulijevo i udesno, tražeći prazno mjesto između poredanih automobila. »Otišla
sam iz svoje kuće, nastavila prema Northwayu i izašla na...«
»Ne, pokušajmo ovako: Sjedila sam pokraj telefona, on je zazvonio i...«
»Pozvao me na ovaj koncert.« Slegnula je ramenima premda je
prijateljica nije mogla vidjeti. »Posve jednostavno.«
Hm, donekle. Nije spomenula da ju je nazvao dok je još bio u krevetu i da
je postojala velika vjerojatnost da je gol. Nema dokaza i možda je to bila
samo njezina mašta ali onaj ton u njegovu glasu? Govorio je: gol.
»On pjeva kao prateći vokal.« dodala je zbog ne baš izgledne mogućnosti
da joj Teresa pročita misli putem telefona. »Za Millicent Jayson.«
»Aha, čula sam za nju. Ah, kakvo traćenje njegova talenta.«
»Slažem se.«
»Kako će to ići? Imaš li propusnicu za ulazak u prostor iza pozornice? Ili
ćete se naći negdje?«
»Trebala bih čekati kod šaltera na kojem se podižu rezervirane ulaznice.
Iskreno, ne znam.«
»Što si obukla? Reci mi da ti se vidi nešto dekoltea.«
»Aha!« Cait se uvukla na mjesto između Kie i Minija — dvaju manjih
automobila koji je vjerojatno neće udariti vratima — te je, kao bonus, bila
samo dva kata iznad razine ceste i točno ispod sigurnosnog svjetla u garaži.
»A što se tiče dekoltea, hajde, pa znaš da nemam puno za pokazati.«
»Kvaliteta ispred kvantitete, dušo.«
»Aha. Baš. Jer tako je Pamela Anderson zaradila novac.« Cait je pridržala
glavom telefon, zaključala i brzo otišla do nenatkrivenog stubišta. Postojalo
je dizalo, ali u skladu s njezinim novim vježbalačkim mentalitetom, stepenice
su imale primat. »U redu, idem — i da, prije nego što pitaš, nazvat ću te čim
bude gotovo.«
»Nadam se da me nećeš nazvati prije sutrašnjeg jutra.«
Cait je na trenutak ušutjela pa se u hladnoj, betonskoj garaži nije čulo
ništa osim koračanja njezinih mokasinki. »Stvarno si dobra prijateljica, ti to
znaš.«
»Da, da, što reći. Ja također padam na romantiku — a ako to ne mogu biti
ja, nema nikoga za koga bih radije da to bude nego ti. Itekako ti je vrijeme da
ponovno počneš izlaziti, Cait.«
Ovo zadnje je Teresa rekla najnježnije što je znala — to se ticalo Thoma i
njegovog djeteta koje će se uskoro roditi.
Kvragu, cijela je ta stvar još uvijek peče, pomislila je Cait. Premda su
prošle godine i sada to više nije ni približno bila njezina stvar.
Teresa je pročistila grlo. »Nazovi me kasnije, čak i ako bude dva ujutro
— ustvari, pogotovo ako bude poslije ponoći.«
»Dobro, hoću.«
»I pokušaj ga poljubiti, hoćeš li? Umirem da saznam kakav je! Oh, a ako
bude loše, slaži mi da mogu nastaviti maštati. Hvala. Pozdrav.«
Cait se smijala dok je prekidala vezu i ubacivala mobitel u torbicu.
Nakon nekoliko redova stepenica izašla je na pločnik, pogledala udesno i
bio je tamo, u daljini: kultni natpis Palače Theatre koji se protezao uz ugao
zgrade. Dugo glavni motiv na razglednicama i majicama iz Caldwela,
dvanaest metara visok osvijetljeni dragulj bio je upravo onakav kakav je bio
u četrdesetim godinama, a žarko crvene, zlatne i bijele vitice slovkale su
ime... i nagovještavale fantaziju pozornice.
Kazalište je bilo najbolji način povratka u prošlost, ta pozlaćena palača s
kristalnim lusterima i crvenim tepisima koja je odbacivala nemilosrdnu
prirodu modernog života obilježenu flisom i trenirkama te uzrokovala da se
izlazeći iz njega osjećaš glupo što ne nosiš zvonasti šešir iz 20-ih godina i
rukavice.
Posve fantastično, u stilu Bette Davis.
Ispod znaka stala je u red s procesijom drugih pješaka, a svi su hodali po
mozaikom popločenom dijelu pločnika na kojem je također bilo ispisano ime
kazališta. A onda se, unutar prednjeg primaćeg predvorja, kultni crveni, zlatni
i bijeli uzorak ponavljao na podnim pločicama i zidnim tapetama.
Dok je publika ulazila, poput karata koje se slažu u uredan svežanj,
primijetila je da je okružena parovima — nije li to još jedan podsjetnik na to
koliko je dugo sama? Ustvari, jedva se mogla sjetiti kako je to ići nekamo u
paru, bilo na zabavu, u kino ili u park kad je lijepo vrijeme.
Posljednji spoj na kojem je bila bio je...?
O Isuse, mora da je to bio onaj koji su organizirali njezini roditelji putem
međugradske telefonske linije. Kakva noćna mora — izabranik njezine majke
i oca ukazao se u restoranu Olive Garden u odijelu i kravati, počeo naručivati
u njezino ime, a onda kročio na zamišljenu govornicu i držao govor tijekom
dva sata njezina života koja joj nitko nikada neće vratiti.
A prije tog uzvišenog događaja? Možda... da, možda je to čak bilo nešto s
Thomom.
Još na fakultetu.
No večeras je prekinula to sušno razdoblje.
Dižući se na prste, provirila je preko gomile glava, nadajući se da će
ugledati G.B.-ja kako stoji pokraj šaltera na kojem se podižu rezervirane
ulaznice — ne. Barem ga ona nije mogla vidjeti. Možda je bio negdje u
unutarnjem foajeu...
»Oh... moj bože.«
Tamo je stajao netko koga je prepoznala. Tamo uza zid pokraj unutarnjih
vrata koja su vodila u foaje. Stojeći sam, izgledao je kao da ne pripada ovamo
i kao da ga za to nije briga.
Usporila je pa zastala i netko ju je gurnuo odostraga, nečiji lakat zabio joj
se u rame. Udarac ju nije nimalo pokrenuo. Pogotovo nakon što je muškarac
podigao pogled prema gore pa ga potom usmjerio — ravno prema njoj.
To je bio sinoćnji muškarac iz kamioneta, onaj koji je kod kafića bio
parkiran pored nje. Veliki, snažni muškarac koji je došao do njezina prozora i
obratio joj se glasom zbog kojega noćas nije mogla zaspati.
Dok joj je čitavo tijelo crvenjelo, očekivala je da će on izrazom lica
pokazati da ju je prepoznao, a zatim svrnuti pogled i potražiti osobu koju je
čekao, tko god ona bila. Međutim, on nije svrnuo pogled nikamo. Samo je
zurio u nju.
Cait se stresla i sabrala, naredivši vlastitim nogama da krenu, da ne
sprječava protok ljudi. Podigavši se na prste, opet je potražila G.B.-ja.
 Ne.
A kada je opet pogledala u drugog muškarca, on je još uvijek gledao u
nju. Možda je poznavao Teresinog omiljenog pjevača?
Budući da je nastavio gledati u njezine oči, zapitala se nije li možda
poslan po nju — i ne čini li se to nekako... neizbježnim.
Dooooooobro, rekla je samoj sebi probijajući se do njega. Nemojmo sve u
vezi s ovim pripisivati Kupidonu, može?
No s druge strane... jao. Nosio je crne traperice i crnu kožnu jaknu, a to
njegovo tijelo odradilo je ogroman posao u pogledu davanja strukture odjeći.
Gledajući njegove nevjerojatne oči i te linije čeljusti, mislila je kako bi ga
trebalo fotografirati ili nacrtati — netko bi trebao ovjekovječiti kako on
izgleda.
A kad smo kod toga, ona nipošto nije bila jedina koja ga je primijetila.
Sve žene pogledavale su u njegovom smjeru, pa onda opet vraćale pogled.
On je, međutim, gledao samo u nju.
»Bok.« rekla je došavši do njega. »Ovaj, pretpostavljam da ne čekaš
mene?«
»Da, čekam.«
Cait se nakašljala. »Oh, dobro. U redu. To onda ima smisla.«
Čekala je da on nešto kaže. Umjesto toga, pogled mu je polako klizio niz
njezino tijelo.
Jebote... osjećala se kao da ju je netko stavio na užarenu ploču štednjaka.
Premda je oko nje bilo stotinjak ljudi. Odjednom kao da su tu bili samo njih
dvoje i, tako joj bog pomogao, to joj se sviđalo — kao i način na koji je
gledao u nju: on je bio stranac koji je zračio seksepilom i, umjesto da se
uvrijedi, jedino o čemu je mogla misliti bilo je — kako bi bilo kad bi to radio
dok je gola.
A on također gol.,.
Da, u redu, vrijeme je za uzmak s ruba klisure. Bilo kakvo maštanje o
tome bilo je apsolutno suludo. Ona je tip djevojke koji to radi u misionarskoj
pozi, s ugašenim svjetlom, pod plahtama. Ili je barem bila takva... onda kada
je imala seksualni život.
Prije deset godina.
Kako je morala razdvojiti usne kako bi došla do zraka, njegov pogled
prikovao joj se uz usne — osjećala se kao da je ljubi. Čista, životinjska
privlačnost isijavala je iz njegova pogleda, njegova držanja, tijela... a ona je
reagirala na to, njezina koža i utroba dodatno su se zagrijale.
 Živi sada, rekao joj je glas u glavi. Živi dok imaš priliku.
Kao da zna što ona misli, rekao je: »Završavam s poslom u tri i trideset.
Nađi se sa mnom.«
To nije bilo pitanje. To nije bio čak niti poziv. Bio je to zahtjev — kao da
je proveo neko vrijeme razmišljajući o njihovu sastanku i, premda njoj nije
sinulo da na neki način nadogradi slučajni susret iz prethodne noći, on se
potrudio da im se putevi ponovno ukrste.
»Ja ne prakticiram veze za jednu noć.« izvalila je.
»Tko kaže da će jedna biti dovoljna?«
Baš. U redu. Te riječi, uokvirene tim dubokim glasom? Pričaj mi o
putenom obećanju.
»Ne poznajem te.« K vragu, glas joj je bio promukao.
»Zar je to važno?«
»Da.«
Pružio joj je ruku. »Duke Phillips.«
Otiđi, rekla je Cait samoj sebi. Ovo nisu sedamdesete. Nitko se više ne
seksa neobavezno...
Iznenada su joj u umu bljesnule scene iz serije Girls. S njim kao jednim
od aktera, naravno. Sjajno.
»Ja sam ovdje kako bih se susrela s G.B.-jem.« Oh, nije li to zazvučalo
poput prosvjeda?
Spustio je svoj neprihvaćeni dlan. »Kakve to veze ima sa mnom?«
»Čekaj, mislila sam da te on zamolio da dođeš po mene i odvedeš me u
prostor iza pozornice?«
»Kad sam rekao da sam došao po tebe, uvjeravam te, to nije bilo ni u čije
tuđe ime.«
Caitina usta su se gotovo razjapila, ali je to na vrijeme spriječila. Premda,
hajde, nije da se ponašala oholo, što je s crvenjenjem i unutarnjim dijalogom
o svom načinu života, nimalo sličnom životu likova iz serije Girls.
»Tri i trideset.« ponovio je.
»Žao mi je, već imam... planove.«
»Radim u Iron Masku. Uđi na ulaz za osoblje sa stražnjeg parkirališta.
Pitaj za mene.« Cait se namrštila. »Jedno brzo pitanje. Uspijeva li u tvom
slučaju ovakav nastup?«
»Nikada ga prije nisam primijenio. Dakle, ti mi reci.«
»Ne volim kad se netko ponaša kao pećinski čovjek. I ne spavam sa
strancima.«
 »Rekao sam ti kako se zovem. Ja sam u tom smislu u nepovoljnijem
položaju.«
Glupost je da je on bio u ikakvom nepovoljnijem položaju. Ali barem nije
poricao da se radi samo o seksu.
Nagnuo se prema njoj. »Nemoj mi reći da noćas nisi mislila na mene.«
»Jesi li uvijek ovako arogantan?«
»Ne zamaram se time što drugi ljudi misle.«
»A što ako te takav stav ne dovede tamo kamo želiš stići?«
Slegnuo je ramenima i ponovno se naslonio na zid. »Ti to također želiš.
Nemoj to poricati.«
»Ne mogu...« Pogledala je oko sebe, očekujući da će se G.B. pojaviti u
bilo kojem trenutku. ».. . vjerovati.«
Ponovno joj se javio nadrealni osjećaj da nikako nije moguće da se ovo
događa, zbog čega je osjetila blagu vrtoglavicu. No opet, nije pravilno disala i
srce joj je lupalo.
Odglumi li padanje u nesvijest, možda će je on uhvatiti, a onda bi ga
doista mogla osjetiti.
O, eto plana.
»Molim?«
Krasno, rekla je to naglas...
Odjednom je suzila pogled. »Kako si ti znao da ću biti ovdje?«
Ležerno je slegnuo ramenima. »Rekla si mi da si došla u onaj kafić zbog
pjevača. Nije teško zaključiti da ćeš ga možda poželjeti ponovno vidjeti. A on
je na svojoj stranici na Facebooku napisao da će ovdje večeras nastupiti kao
prateći vokal. Došao sam ovamo — i ti si ušla kroz ta vrata. Nisam znao da
imaš sastanak s njim.«
Zanimljivo. Izražavao se kao obrazovan čovjek i izgovarao je riječi
potpuno bez lokalnog naglaska. No Iron Mask je nekakav vulgarni klub —
vidjela je njegove reklame u Caldwell Courier Journalu. Dakle, mora da je
on tamo konobar ili... s obzirom na njegovu građu, izbacivač?
To ga doista nije trebalo činiti još privlačnijim. Stvarno.
Ono, uopće.
»I to ti ne smeta?« rekla je rasijano.
»Što? To što imaš sastanak s nekim pjevačem? Kriste, ne. Nije me briga
ako si došla ovamo susresti... Channinga Sudbinuma ili tko je već taj striper.
Jedina stvar koja bi me zaustavila bio bi muž, a ti nemaš vjenčani prsten.«
»Što ako ti kažem da imam dečka? Partnera?«
 »Zašto onda izlaziš s pjevačem?«
»Neću se sastati s tobom usred noći. Ne poznajem te — a činjenica da si
mi rekao neko ime i prezime te pružio ruku ne mijenja ništa na stvari.«
»Proguglaj me.«
»To nije od pomoći.«
Muškarac, Duke, tko god bio, ponovno se nagnuo prema njoj. »Računaj
na to — ako dođeš nakon moje smjene, reći ću ti sve što želiš znati o meni. A
onda ću ti pokazati važnije stvari.«
Cait je ovlažila usne. »A koje su to?«
»Saznat ćeš. Ako misliš da se možeš nositi s tim.«
Obišao ju je smirenim pokretima vrlo muževnog muškarca, njegovo tijelo
micalo se s jedva obuzdavanom snagom. Dok je prolazio, nije ju dirao, niti
joj okrznuo ruku, niti položio dlan na nju. No nije ni morao.
On je već ostavio svoj trag.
»Prokletstvo.« šapnula je gledajući preko ramena kako on odlazi.
 POGLAVLJE 12

Tu si, Cait!«
Kada je Cait začula svoje ime, osvrnula se. G.B. je na trenutke izranjao iz
gužve, mašući joj, probijao se dalje čak i kad su ga ljudi prepoznavali i
zaustavljali.
Prisiljavajući se na osmijeh, borila se s besmislenim osjećajem krivnje
dok mu je uzvraćala mahanjem te se našla s njim na pola puta.
»Ja sam grlitelj.« obznanio je, raširivši ruke.
Refleksno mu se bacila u zagrljaj. A ustvari se jedva mogla koncentrirati
— ali kad su se njihova tijela približila, zemljani tonovi njegove kolonjske
vode i dodir njegovih prsa malo su je oraspoložili.
Čovječe, kako je dobro mirisao.
Izbliza je bio još zgodniji... a kada joj je ta njegova kosa okrznula obraz,
bila je mekša nego što je očekivala.
»Hej! G.B.!«
Netko ih je razdvojio, a to je, što se nje tiče, bilo u redu. Kada se
odmaknula, trebalo joj je malo vremena.
Dok joj je negdje iza očiju počinjalo mutno bubnjanje, Cait ih je krenula
protrljati — i zaustavila se na vrijeme. Bila je našminkana, pa ako ne želi
provesti sastanak izgledajući poput rakuna, bilo bi bolje da se suzdrži od
trljanja očiju. A bilo je teško ostati miran dok G.B. čavrlja s nekom drugom
ženom, koja se prstima igra s torbicom, ovratnikom kaputa, vlastitom kosom,
dok Cait glumi svijećnjak.
Pomisao da joj se upravo bio nabacivao drugi muškarac, koji ju je
ozbiljno privlačio... činila se kao nešto što bi morala priznati — ali ma daj.
To je sranje. Kao prvo, ona nije u vezi s G.B-jem. Kao drugo, ona nije rekla
visokom, tamnom muškarcu s fantastičnim trbušnim mišićima da dođe. I kao
treće, čak i da je odlučila susresti se sa strancem na javnom mjestu i upoznati
ga na vrlo »osoban« način, to bi bio njezin izbor kao slobodne odrasle žene.
Više ne živi pod roditeljskim krovom — niti u okviru njihovog zadrtog
sustava vrijednosti. A pred njom i G.B.-jem je dug put prije nego što doznaju
imaju li zajedničku budućnost.
Ustvari, ako želi iskoristiti priliku s Teresinim omiljenim pjevačem,
zajamčen način da to zezne je da počne brbljati o nečemu što ustvari nije
ništa.
»Dakle, dođi otraga.« rekao je G.B., primajući je za ruku. »Nabavio sam
ti propusnicu za zelenu sobu, prostoriju za izvođače. Moramo je samo
preuzeti u uredu.«
»Oh, to je divno, no stvarno se nisi trebao gnjaviti...«
»l slušaj, zaboravi na smoking, u redu?«
Pogledala ga je. Bila je toliko usplahirena da nije ni primijetila da je nosio
smoking.
»Jako lijepo... i nema ti zbog čega biti neugodno. Vjeruj mi.«
»Je li to kompliment?« upitao je kad je otvorio vrata na kojima je pisalo
SAMO ZA OSOBLJE.
»Jest.«
G.B. se osvrnuo preko ramena dok ju je vodio u betonski hodnik. Dok su
mu se kapci spuštali, promrmljao je: »Dakle, hvala ti. Drago mi je što ti se
sviđam u njemu.«
»Ali izgledaš dobro i u trapericama.«
»Stvarno? Pričaj mi još o tome.« Dok su se smijali, ponudio joj je ruku.
»Hoćeš li mi dopustiti da budem džentlmen?«
»Da.« rekla je, primajući ga pod ruku. »Hoću.«
Dok su hodali, prošli su pokraj plakata na kojemu je pisalo KAZALIŠNI
URED, sa strelicom koja je pokazivala upravo u smjeru u kojem su išli.
Privukao ju je još bliže. »Nisam ti rekao kako dobro izgledaš večeras.«
Budući da mu je glas postao malo dublji, podsjetio ju je na način na koji
je zvučao jutros, dok je bio u krevetu.
»Spavaš li gol?« izlanula je.
»Da...« Pogledao ju je u oči... a pogled mu je bio intenzivan, činilo se da
duboko plavetnilo njegovih očiju nudi i uznosite visine i sigurno mjesto za
slijetanje. »Spavam.«
U tom trenutku nije trebalo mnogo mašte da bi ga zamislila kako leži na
leđima među plahtama, s glavom na jastuku i raširenih ruku, dok mu tetovaže
blistaju na koži.
»Oh...«
»Je li to dobro ili loše?« upitao je.
»Što?«
 »Znači li oh da je to dobro ili da je loše?«
»To je... dobro.«
»Mogu li onda ja tebi postaviti isto pitanje?«
Oklijevala je, poželjevši da joj u prilog ide više sofisticiranosti. »Pa, ne
volim kvariti zabavu, ali nisam baš tip djevojke koja je često kao od majke
rođena.«
»Svila je dobra na ženi.«
Dizao je i spuštao obrve, kao da je pokušava opustiti, i Cait se nasmijala:
»Da, al ne, ne to.«
»Možda saten?«
»Pokušaj s flanelom.«
Mudro je kimnuo, kao da u glavi obavlja složenu analizu. »Hmm, mekan.
Topao.
Može imati i uzorke koji nisu karirani. Ukupni pobjednik — to jest, ti.«
Cait se nasmiješila. »Opet si šarmantan.«
»Još uvijek samo iskren.« Stavio je ruku na srce. »Samo sam još uvijek to
što jesam, ovdje u zemlji smokinga.«
Kada se opet nasmijala, skrenuli su iza ugla i približili se ostakljenom
prostoru recepcije i ureda. »Zamisli da možeš unaprijed znati da nisam
djevojka koja nosi donje rublje.«
»Pogodi što?« Došavši do prozirnih staklenih vrata, otvorio ih je i spustio
glas do razine šapata. »To je čak više seksi nego bilo što iz La Perle.«
»Što je La Perla?«
G.B. se toliko smijao da je zabacio glavu a duboki grohot privukao je
pozornost mlade žene koja je sjedila iza prijemnog stola. Kad je podigla
pogled, on je zagrlio Cait oko struka i poveo je prema stolu.
»Hej, Jennifer, ja sam ovdje da pokupim propusnicu za ulazak u prostor
za izvođače, za ovu moju prijateljicu.«
»Jennifer« se usredotočila na Cait, i da, uf, bilo je vrijeme za korak
unatrag. Pričaj mi o iskazivanju (ne)dobrodošlice — recepcionarki, voditeljici
ureda ili što god ona bila očito je u ovoj situaciji nešto smetalo. Možda ta
ruka oko struka?
»Nemam propusnice.« odrezala je gospođica Napuhanković. »Dala sam
ih Eriku.«
G.B. se nakašljao i stao ispred Cait, kao da je pokušava zaštititi od tih
smrtonosnih zraka. »Znaš li gdje je on?«
»Otišao je, danas se više neće vraćati.«
 Trenutak tišine. Zatim se G.B. okrenuo. »Cait, jako mi je žao, možeš li
me ispričati na trenutak?«
»O, da, naravno. Ali molim te — ne brini zbog mene. Možemo se
jednostavno naći nakon nastupa.«
G.B. je odmahnuo glavom i odveo je natrag kroz vrata te joj tiho rekao:
»Pričekaj sekundu da riješim ovo.«
Kada je opet otišao unutra, Cait se još malo udaljila kako ne bi, ne htijući,
prisluškivala premda to, iako ih nije mogla vidjeti, nije nimalo utišalo
podignuti glas te žene koji se odmah povisio. Pa postao još glasniji.
Prodorniji.
I prepirka se nastavila unedogled.
S vremena na vrijeme netko bi prošao pored nje, a ona bi mu se
nasmiješila s nelagodom — premda nitko nije gledao u nju. Ne, oni su se
izvijali kako bi zavirili u taj ured, gledajući ono što je, vraški sigurno,
zvučalo kao svađa potaknuta ozlojeđenošću zbog nečega — barem s
djevojčine strane. G.B. se, kada bi uspio doći do riječi, ponašao puno, puno
mirnije i razumnije.
Bilo je nemoguće ne shvatiti o čemu je ugrubo riječ. G.B. je jednom
izašao s tom djevojkom, što je u nje dovelo do stanovitih očekivanja. Budući
da ona nisu ispunjena, jer je G.B. došao s drugom osobom tražeći propusnicu,
to je bio povod za dramu.
Kad se napokon pojavio, lagano je zatvorio vrata za sobom i kimnuo u
smjeru iz kojega je došao. »Ah, slušaj, možemo li...«
S obzirom na to da je Cait mogla osjetiti ženin pogled čak i ovdje u
hodniku, odgovorila je: »Naravno, apsolutno.«
Poveo ju je natrag iza ugla te se zaustavio kad su bili izvan vidokruga.
»Tako mi je žao. Moraš imati propusnicu za odlazak u prostor za izvođače —
a ona je... nestala.«
Cait mu je dotaknula rukav. »U redu je.«
»Ne, vidiš, doista nije.« Prošao je rukom kroz kosu, a ti bogati valovi
zasjali su čak i pod mutnim fluorescentnim stropnim svjetlima. »Gledaj,
želim biti iskren u vezi s tim što se događa. Ja sam nešto petljao njom — bilo
je to potpuno nevažno i neplanirano. Izašli smo s prijateljima i naprosto se
dogodilo. Ona je mislila da je to početak nečega. Ja nisam tako razmišljao.
Vjerojatno sam mogao na bolji način riješiti situaciju. Jednostavno mi nije
palo na pamet da će ona to tako ozbiljno shvatiti.«
»Nemoj se ispričavati. To se mene uopće ne tiče.«
 G.B. ju je primio za ramena. »Ali, tiče te se. Ja nju nisam pozvao na
sastanak — to nije nimalo poput... dakle, ovo između tebe i mene je
drugačije, u redu? Ne želim da misliš kako okolo nasumično ševim koke, a
zatim ih tretiram loše naprosto zato što to mogu.«
Nije mogla sumnjati u to što je rekao. Ne uz taj njegov pogled kojim ju je
ustrajno gledao u oči. »Cijenim to što si mi objasnio situaciju. I mogla bih,
čini mi se, reći da je problem u njoj.«
»Kunem se.« Pogledao je oko sebe. »A sada o ostatku današnje večeri.
Moram se ići pripremiti za nastup, a ulaznica te još uvijek čeka na šalteru za
podizanje rezervacija — zapravo, vjerojatno smo je odmah trebali podići.«
Opsovao je ispod glasa. »Stvarno mi je žao...«
»Dakle, misliš da se dogodilo ono najgore« — nasmiješila mu se — »i
sve što mogu učiniti je slušati te kako nastupaš s nevjerojatnom pjevačicom i
gledati te kako radiš nešto što voliš. Oh, užas.«
Na trenutak je djelovao zbunjeno. »Ti... ne mogu vjerovati.«
»To je dobro ili loše?«
G.B. se nasmijao, donekle napeto. »Dobro... vrlo, vrlo dobro. Stvarno si
staloženo i cool reagirala.«
»Ovo nije tvoja krivica.«
»Ne.« rekao je žustro. »Uvjeravam te da nije. A sada bolje da odem.
Samo ću te otpratiti natrag do šaltera...«
»Tu je odmah dolje pri dnu, zar ne? Ne brini zbog mene, znam se sama
snaći.«
G.B. je opet zastao, a pogled mu je lutao po njezinom licu. Tada se brzo
sagnuo i poljubio je u obraz.
»Puno ti hvala. Ulaznica glasi na tvoje ime. Samo im pokaži svoju
vozačku.« Čovječe, kako je dobro mirisao. »Vidimo se poslije?«
»Otiđi u predvorje i čekaj — ja ću te pronaći. Nakon koncerta ponekad
olabave sa zabranama i možda ću te onda moći prošvercati. To ovisi o tome
koliko su joj suradnici opušteni.«
»Bit ću tamo, ne moraš juriti. Ne smeta mi da provodim vrijeme
promatrajući ljude.«
»A onda ćemo otići na piće, može?« »Možeš računati na to.«
Na trenutak je bila uvjerena da će je opet poljubiti — ovaj put u usta:
gledao joj je u usne i nagnuo se prema njoj. Ali onda se u zadnji tren
odmaknuo i uzdahnuo.
»Moram ići.« rekao je tužno.
 »Slomi nogu! Ili se to kaže samo glumcima?«
»Ako dolazi od tebe, onda za mene funkcionira, a to je jedino važno.«
Impulzivno mu je stisnula dlanove. »Vidimo se uskoro.«
Kada se okrenula, obratio joj se: »Cait.« Okrenula se prema njemu.
»Da?«
»Ta žena tamo unutra... ona nije ti, u redu? Ne želim te uplašiti.«
»Nisi.«
Lagano se nasmiješio. A onda je podigao ruku, mahnuo i odšetao,
zaobilazeći taj ugao s rukama u džepovima hlača smokinga i pognute glave,
kao da nema ni najmanju namjeru ponovno imati posla s Jennifer.
Krenuvši svojim putem, Cait se vratila u predvorje, a u ušima su joj
odzvanjale njegove posljednje riječi. Kada je izvadila vozačku dozvolu i stala
u red ispred šaltera, pomislila je... da on nije tip muškarca koji bi je uplašio.
Onaj drugi muškarac je bio.
Njih dvojica bila su na suprotnim krajevima spektra, sigurno — i bilo je
puno zdravije usredotočiti se na ovog prvog, umjesto na drugog...
Kada je došla na red ispred pregrade od pleksiglasa, stavila je u pomičnu
ladicu svoju identifikacijsku ispravu i nagnula se prema mikrofonu
montiranom na prozorčić.
»Cait Douglass.« Rekla je. »Pretpostavljam da je tu ulaznica za mene.«
Čovjek s druge strane je kimnuo glavom, a glas mu je kroz mali zvučnik
zazvučao slabašno. »Svakako, gospođice Douglass.«
Cait je pogledala iza sebe, promatrajući lica onih koji kasne i žure se da
stignu do razvodnika.
»Možete li ponoviti ime?«
Okrenula se prema prozorčiću. »Cait. Piše se s C. A u prezimenu
Douglass su dva slova s.«
Momak je opet otišao do kutije u kojoj su bile naslagane kuverte, listajući
ih spretnim prstima koji su taj pokret očito puno puta ponovili. »Ne. Nema
ničega pod tim imenom.«
Odložila je torbicu na mramorni pult. »G.B. jû je ostavio za mene.«
Momak je odmahnuo glavom. »Doista mi je žao. Nema ničega na vaše
ime.«
»Mogu li kupiti ulaznicu?«
»Koncert je rasprodan, žao mi je.«
Cait je zinula. Ali što da učini? Ljudi su čekali iza nje, a nije mogla
pregovarati ako jednostavno nema ulaznica.
 Čovjek je gurnuo pomičnu ladicu natrag prema njoj te je uzela svoju
vozačku dozvolu i izašla iz reda.
Nezgodno, pomislila je... to nije planirala.
 POGLAVLJE 13

»Odvedi me mojim roditeljima. Molim te.«

Na zvuk Sissyna glasa Jim se probudio i napeo poput elastične trake,
svijest mu je naglo razbudila neurone, a tijelo mu se uz trzaj pomaknulo s
poda. Iz navike je pogledao na sat. Deset sati.
Sissy je stajala na vratima svoje spavaće sobe, odjevena u improviziranu
opravicu koju joj je on pripremio, a koju su činili njegova košulja i njegova
trenirka zavrnutih nogavica, da se pokrije nečim i da joj bude toplo. Kosa joj
je bila manje raščupana nego prije, vjerojatno zato što ju je pročešljala
prstima. Na stopalima su joj bile tenisice koje je pronašao u stražnjem dijelu
ormara u prizemlju.
Proklet bio, pomislio je po stoti put. U što ju je to vratio? Ona mu je
postavila pitanje, nije li...
»Da, odbacit ću te tamo.« Skočio je na noge i bio spreman krenuti iako je
trenutak prije bio u dubokom snu. »Daj mi pet minuta.«
»Vidimo se u prizemlju.«
Dok je prolazila pokraj njega, njezina mirnoća bila je uznemirujuća.
Previše bezizražajna. Previše odsutna. Previše mutna.
Zombi, samo bez režanja i šepanja.
»Jebote.« promrmljao je odlazeći u svoju sobu, grabeći odjeću koju će
obući i odlazeći se istuširati.
Sudeći prema njegovom satu, kad je otrčao dolje u predvorje bilo je još
dvadeset pet sekundi do isteka pet minuta. Sissy je stajala pored ulaznih vrata
kao što je i rekla, vitka figura bila joj je sagnuta kako bi mogla maziti Psa, a
ta njezina kosa padala je i prekrivala joj lice. Kada se uspravila i pogledala
Jima u oči, bio je to pogled odrasle osobe.
Možda ide »kući« roditeljima, ali ona nije dijete.
»Želiš li kaput?« rekao je, pitajući se što bi joj mogao dati ako kaže da.
»Dobro sam. Ne osjećam ništa.«
Mogao je povjerovati u to — i on se osjećao jednako. »Uzet ćemo moj
kamionet.
 Parkiran je straga, pokraj garaže.«
Bio je to čitav razgovor dok su ostavljali Psa da čuva Adriana, Eddija i
kuću. Vani je noć bila mlada ali je posve zavladala, nije ostalo ni traga od
sunca, ono malo topline što je tu bilo tijekom dana je i nestalo i bila su samo
četiri stupnja.
Zar ove godine proljeće nikad neće stići, pitao se. Možda je čekalo da vidi
tko će dobiti rat.
Kad su se približili kamionetu F-150, htio joj je otvoriti vrata, no ona je
do njih stigla prva i pobrinula se za sebe, zatvorila ih te potom zakopčala
sigurnosni pojas. Budući da nije preostalo ništa što bi mogao učiniti za nju,
otišao je do vozačeve strane, ušao i krenuo.
»Oni rano odlaze u krevet.« rekla je zureći kroz prozor. »Moji roditelji.
Oni uvijek... rano idu u krevet.«
»Prošlo je deset sati.«
»Oni će spavati.«
»Želiš li da idemo ujutro?«
»Ne.«
Kad je zašutjela, pustio ju je da šuti — premda je tišina u njemu budila
želju da opsuje pri svakom izdahu.
»Znaš gdje živim?« rekla je nakon nekog vremena.
Okrenuo se prema njoj i gledao kako joj farovi nadolazećih automobila
osvjetljavaju lice u kratkim bljeskovima. »Da, znam.«
I dovezao ih je tamo u rekordnom vremenu, presjekavši poprijeko iz
dijela grada sa starim zgradama, jureći kroz zamračena prigradska područja s
trgovačkim centrima, na putu u nešto skromniju četvrt s kućama uvučenima
između velikih stabala.
Dok ih je vozio niz ulicu u koju su krenuli, a potom se zaustavio ispred
njezine kuće, osjećao se kao da održava obećanje koje je dao njezinoj majci
— ali samo u teoriji. Što je doista vratio obitelji? Njihova kći neće preuzeti
svoju staru ulogu, popuniti tu stravičnu prazninu, izbrisati agoniju i
žalovanje.
Isključivši motor, pogledao je na sjedalo pokraj sebe. Sissy je zurila kroz
bočni prozor, a grudi su joj se brzo dizale i spuštale ispod košulje. Kada je
podigla ruku do stakla, tanki prsti su joj tako drhtali da su odskakali od
površine stakla.
»Jesi li sigurna da si spremna učiniti to?« rekao je oporo.
»Da.«
 No nije se pomicala.
Sada joj je barem mogao pomoći.
Izašao je iz kamioneta i obišao ga sa stražnje strane, prisjećajući se kako
je gadan bio njegov dolazak nakon što je umro — naime, on se probudio u
mrtvačnici u St. Francisu i iskusio uistinu bizaran doživljaj gledanja vlastitog
mrtvog tijela. Ovo je njoj vjerojatno bilo slično — svijest i stvarnost su se
sudarale na način na kakav se jednostavno nikada ne bi trebale.
Čovječe, čak i nakon svih opačina koje je vidio i učinio, to sranje ga je
paraliziralo.
Nije mogao ni zamisliti kako je njoj.
Kada je otvorio njezina vrata, spustila je ruku. »Želiš li znati zašto cijeli
dan nisam izašla?«
Očajnički. Bilo što što bi mu približilo kako se ona osjeća. »Da.«
»Ono što me najviše muči je njihova bol. Nije me briga što će se meni
dogoditi — to mi je svejedno. Ali vidjeti njihovu patnju? To je pakao koji
neću preživjeti... pa sam htjela biti sigurna da spavaju.« Izašla je i stala pred
kuću kao da joj je ona protivnik.
»Pretpostavljam da sam kukavica.«
Gledajući u njezina ukočena ramena, polako je odmahnuo glavom. »Ne,
ja to ne mislim. Ni najmanje.«
Činilo se da ga Sissy ne čuje dok se penjala na nogostup, a noge su je,
zastajkujući, nosile do ulaznih vrata. Prije nego što je otvorila vrata, osjetio je
poriv da je zaustavi, razmišljajući o trenutku kada je pronašao njezinu majku
kako sjedi u toj stolici u dnevnoj sobi, a ženina tuga bila je opipljiva poput
crnog šala koji joj je prekrivao čitavo tijelo.
No možda je gospođa Barten mogla spavati sada kada su pronađeni
Sissyni ostaci.
Kada je i on zakoračio prema naprijed, navrlo mu je još sjećanja, zbog
čega je protrljao oči, kao da mu to može zaustaviti slike pred očima. Mrzio je
razmišljati o tome kako je pronašao Sissy u onoj spilji u kamenolomu, a sve
što ju je činilo živim, dišućim bićem bilo je ostavljeno da trune u vlažnoj
zemlji, odbačeno kao da ona nije ništa drugo nego smeće.
Prokleta Devina.
»Kako ću ući?« Rekla je, kao da glasno razmišlja.
Stresavši se i vrativši u stvarnost, pročistio je grlo. »Uđi ravno unutra.«
Nakon oklijevanja, primila je kvaku i okrenula je. »Zaključano je.«
»Nisam mislio na taj način.« Uzevši je za ruku, potaknuo ju je da krene
prema naprijed. »Samo mi vjeruj.«
Jasan bljesak boli u podlaktici dao mu je na znanje da ga je zgrabila svom
snagom, no nije mu smetalo — zbog njezinog oslanjanja na njega kad bi se
preplašila, osjećao se snažnim na način koji nije imao nikakve veze s
njegovim tijelom, no imao je itekakve veze s njegovom dušom.
To mu je pomoglo da se nosi s osjećajem da ju je iznevjerio još na
početku.
»Čekaj.« prekinula ga je, odmičući se. »Ne mogu... jednostavno proći.«
»Mislim da ćeš moći.« Uostalom, onaj klinac koji je raznosio novine nije
ju vidio — tako da je postojala šansa da će i »čvrsti« predmeti biti drugačiji
nego ranije. »Vjeruj mi.«
Ovaj put ga je slijedila kad je zakoračio naprijed... i ispustila je prigušen
uzvik dok su prolazili kroz vrata, uz osjećaj savladavanja jedva osjetnog
međudjelovanja; a zatim su bili s druge strane, udišući topao zrak u kući,
stojeći uz namještaj u dnevnom boravku.
Sissy je pogledala svoje tijelo i raširila ruke, okrećući ih i gledajući si
dlanove. »Ja...« Nije završila jer je podigla pogled i činilo se da je shvatila
gdje su.
U toj stolici preko puta nije bilo majke. Ali da... bdiješ samo ako se nadaš
da će netko doći kući, ne ako imaš lijes koji trebaš pokopati.
»Oh... bože.« šapnula je Sissy, stavljajući obje ruke preko usta.
Jim ju je pustio, stojeći uz vrata i gledajući kako ona ulazi u sobu. Nije joj
mogao vidjeti lice, ali nije ni trebao. Užas se ogledavao u načinu na koji se
kretala: ramena su joj bila skupljena, osvrtala se, teško je disala. A onda se
okrenula. Pod mutnim svjetlom koje je do-piralo iz jedne upaljene svjetiljke
lijevo u hodniku vidjele su se suze koje su joj se kotrljale niz lice.
»Ja sam mrtva.« gušila se. »Ja sam mrtva...«
»Žao mi je.« rekao je smrknuto.
»Oh... bože...«
Unatoč činjenici da je bio nespretan u izražavanju suosjećanja, otišao je
do nje. »Meni je... tako prokleto, jebeno žao.«
Nije bio svjestan da mu ruke kreću prema njoj, no djelić sekunde kasnije
bila je priljubljena uz njegova prsa. A kada se Sissy privila uz njega, zatekao
se kako grli njezinu glavu dlanom, približavajući je svom srcu, privijajući je
još bliže sebi. Riječi su mu silazile s usana, ali proklet bio ako je imao pojma
što govori.
»Ja sam mrtva.« jecala je. »Ja sam... nestala.«
 »Znam. Znam...«
Dok ju je držao, podigao je pogled prema polici za knjige koja se nalazila
pokraj erkerskog prozora. Po njezinim staklenim policama bile su poredane
obiteljske fotografije, s okvirima različitih veličina i oblika, snimljene u
različitim razdobljima života, počevši od onih kada su djeca bila jako mala,
zatim štrkljavi pubertetlije, i na kraju kad su gotovo odrasla.
Neće više biti novih fotografija na kojima je Sissy, a taj plač upravo sada?
Bez obzira na to koliko bila zabrinuta za one koje je ostavila, u ovom
trenutku imao je osjećaj da ona po prvi put doživljava vlastiti gubitak.
A to joj je učinila Devina. Svima njima. Kuja je morala pasti.
 POGLAVLJE 14

Kada se Cait uputila natrag u centar grada, malo poslije deset sati, nije
bilo gustog prometa, put joj nisu presijecali biciklisti koji rade u kurirskoj
službi, autobusi se nisu gužvali u četirima trakama ceste. Nije bilo ničega
osim nekoliko crvenih svjetala i policijskog automobila koji je projurio pored
nje uz sirenu.
Kada je nakratko stala na zaustavnoj traci kako bi propustila policijsko
vozilo, shvatila je da je u Trgovačkoj ulici. I tko bi rekao... bila je u samom
središtu područja gdje su klubovi.
Zapravo, nedaleko od jednog konkretnog kluba.
Kada je dala gas i vratila se u svoju traku, rekla je samoj sebi kako nema
razloga da uspori pred Iron Maskom. No nakon nekoliko blokova kuća
shvatila je da smanjuje brzinu i klizi prema svom drugom zaustavljanju.
Ovaj put nije bilo murjaka koji bi izlijetali niotkuda, poput šišmiša. Samo
Dukeovo navodno radno mjesto.
Ne skidajući nogu s kočnice, razgledala je mjesto radnje. Nikada prije
nije bila u tom klubu. Kao prvo, otvoren je nakon što je završila fakultet,
dakle nakon razdoblja kada je obilazila barove. Kao drugo, crna fasada i
gotička slova? Nije baš izgledalo kao njezin tip mjesta za izlazak.
I da, dugi red pred dvostrukim vratima potvrđivao je tu procjenu.
Doista, kada je posljednji put vidjela toliko otrcane crne kose i odjeće?
Kao u seriji Munsters kabelske televizije Nick at Nite. Ustvari, bilo je kao da
joj se vid prebacio na crno-bijelu verziju filmova iz pedesetih.
Bilo je neobično pomisliti da negdje unutar te niske zgrade bez prozora
neki čovjek radi — barem u teoriji.
Proguglala ga je.
Čim se bila vratila kući, otišla je do svog laptopa, uključila Internet
Explorer i u njega upisala »Duke Phillips, Caldwell, NY.« Dobra vijest je da
nije bilo članaka o tome da je nekoga ubio ili uhodio, nije bilo fotografija iz
policijske evidencije, nije ga se spominjalo u izvješćima o kriminalu — i
našla je fotografiju iz starog godišnjaka Union Collegea koja je naznačivala
da je u nekom trenutku bio na pripremnom studiju za medicinu. Nije bilo
adrese niti telefonskog broja, ali možda je unajmio stan i možda ima samo
mobitel. Nije bilo njegova profila na Linkedlnu. Ništa o supruzi, djeci ili
roditeljima.
Otišla je čak i na Facebook te ga potražila po imenu. Nije našla
odgovarajući profil.
A, s druge strane, G. B. Holde? Nakon što je pretražila podatke o njemu,
otkrila je da tip ima gotovo devet tisuća sljedbenika na Facebooku — a na
Twitteru gotovo deset tisuća. U vezi s njim nije našla podatke s fakulteta, ali
je našla dosta članaka o njegovom pjevanju, nastupima i obožavateljima.
Cait se namrštila. Ulaz u klub nadzirala su dva momka, a kada se jedan
od njih malo približio obraćajući se nekome, shvatila je... da je to on.
Njezin tajanstveni muškarac. U redu, nije njezin.
I da, veliko iznenađenje — nije dopustio bezobrazno obraćanje gotički
odjevenom agresivcu koji je izašao iz reda, doslovno. Odmarširao je ravno do
tipa koji je želio izgledati poput vampira, hodajući opuštenih ruku, stisnutih
čeljusti, visine osnažene time da je očito bio spreman na tuču ako stvari krenu
u tom smjeru.
No, što znaš. Gospodin Utjelovljenje Mraka sa štapom i lažnim
viktorijanskim kožnim trenčkotom priznao je poraz te je pogledao u stranu
kada mu se Duke unio u lice i ostao u tom položaju.
Cait se psihički pripremila na tučnjavu, no do nje nije došlo — kada je
Duke uspostavio dominaciju, drama je bila gotova. Vratio se na svoje mjesto,
a lajavi momak pretvorio se u pitomog mačića s anakronim ovratnikom.
Odlučivši prestati s uhođenjem, vratila se na pravi put te krenula niz
Trgovačku ulicu pa kroz mrežu jednosmjernih ulica Caldieja. Njezin drugi
dolazak u garažu Palacea nije bio baš tako uspješan kao prvi. Jedino
upražnjeno mjesto koje je mogla naći bilo je skrooooz gore, na najvišem katu
koji je bio izložen atmosferilijama, a kad je izašla, snažan i hladan vjetar
pokosio joj je glavu. Omatajući se bolje kaputom, požurila je u zaklon, trčeći
do puta kojim je upravo došla gore, jer je bio bliže nego stubište.
Naravno, silazna rampa bila je za automobile, ali ona si neće uništiti
frizuru stojeći na tom upornom vjetru imalo duže nego što baš mora...
Uf. Pretvarala se u tipičnu koku.
Kada je sišla na razinu ispod, bila je na udaljenom kraju, a crvena tabla s
natpisom Izlaz koja je pokazivala na stubište i dizalo sjala je u daljini. No
ovdje dolje barem nije bilo efekta tunela vezanog uz vjetar.
 Uz malo sreće, doći će natrag više nego na vrijeme. Čekat će G.B.-ja u
foajeu ako uspije ući u njega, ili u vanjskom predvorju ako ne uspije...
Njezinim koracima pridružio se zvuk još jednih.
Cait se namrštila i pogledala preko ramena. Netko je također silazio niz
kosinu, tamna silueta bila je otprilike deset metara iza nje.
Nije mogla razaznati lice... niti bilo što drugo. Bilo je gotovo kao da se
sumaglica spustila i ispunila zrak između njih.
Cait je počela brže hodati, a zvuk tvrdih potplata njezinih mokasinki bio
je, poput udaraca njezina srca, sve brži i brži. Gledajući oko sebe shvatila je
da u blizini nema nikog trećeg — i da nikoga neko vrijeme neće ni biti.
Koncert traje još pola sata i nitko neće u skorije vrijeme parkirati ili
isparkirati automobil.
I osoba iza nje je ubrzala, hodajući žustrije. Nastavljajući tako. Točnije,
ciljajući.
Kada je počela trčati, osjećala se pomalo paranoidno — vjerojatno je
previše razmišljala o tome što se dogodilo Sissy Barten. Ali onda je ponovno
pogledala natrag...
Osoba je dolazila još brže.
Uhvatila ju je panika i, zvjerajući uokolo, prikovala je pogled na znak
Izlaz kao da je riječ o izlazu u slučaju nužde — no ako ode na stubište, što
onda? Hoće li je progoniti niz njega?
Još brže. Trčala je još brže, cipele su udarale o beton, ruke zamahivale —
a odmah iza nje, taj netko, tko god bio, također je ubrzavao. Užasnuta,
skinula je torbicu s ramena i držala je ispred sebe, jer je to bilo jedino
»oružje« koje je imala — čekaj, trebala bi mu ciljati u oči, zar ne? Oči su
najosjetljivija točka na glavi...
Zar ona stvarno u ovakvom trenutku citira Dwighta Schrutea?
Baš kada je došla do teških čeličnih stubišnih vrata, dizalo pokraj njih je
zazvonilo i otvorilo se. U njemu nije bilo nikoga. Nitko nije ni pritisnuo
gumb za dolje.
No koga je, dovraga, briga?
Cait se spotaknula uskačući unutra i bacila se na gumbe poredane na ploči
zdesna. Pritišćući broj »1« iznova i iznova, pogledala je kroz otvorena vrata.
Tamna prilika je trčala, nadirući prema njoj...
»Molim te, molim te... molim te...« govorila je zadihano.
Cait je objema rukama pritisnula osvijetljeni numerirani gumb, torbica joj
je udarila u zid dizala, a disanje se ubrzalo.
 ».. .molim te... zatvori se... oh, bože...«
Prikovala je pogled za niz brojeva koji je svijetlio gore iznad. Bio je
osvijetljen broj »4«.
Iznanada je vjetar promijenio smjer, udarajući je u lice čak i snažnije
nego tamo gore — kao da je taj lik, koji je jurio za njom i približavao se
divljačkim trkom, bio starozavjetna prijetnja, čija je prisutnost upravljala
vremenskim prilikama i isisavala osvjetljenje iz fluorescentnih svjetiljki koje
su sjajile na stupovima...
Svjetla iznad njezine glave počela su treperiti, a onda je parkirališno
mjesto ispred nje iznenada obavio mrak.
Zlo dolazi po nju.
Zaslijepljena treperenjem svjetala, nije mu mogla vidjeti oblik, no vid je
bio nepotreban. Njezine kosti i sama njezina duša prepoznali su prijetnju, dok
se vrijeme usporavalo i počinjalo puzati, a stvarnost se pretvarala u noćnu
moru.
Je li ovo način na koji se to događa ljudima? Kada su žrtve bile
napadnute, jesu li sve osjećale ovaj nadirući užas, ovo sužavanje vidnog
polja, taj osjećaj: Ne, ne mene, ne sada, kako se ovo događa?
Kao da joj se mozak povlači u zonu sigurnosti, slike iz ranijeg dijela
večeri titrale su joj kroz svijest, predodžba nje u autu, na semaforu, ispred
Iron Maska. .. njezinog skretanja u garažu prije sto dvadeset sekundi...
mamile su je iluzijom da se nekako može vratiti natrag u vremenu.
Da ju je barem ona ulaznica čekala na šalteru, ovo ne bi bila njezina
sudbina. Bila bi na sigurnome, u kazalištu, slušala bi glazbu zajedno s pet
tisuća drugih ljudi koji nisu imali pojma o tome s čime se ona sada suočava.
Tragedija samo što se nije dogodila.
Da barem nije zastala kako bi promatrala tog muškarca u klubu. Ili da je
odlučila pokušati parkirati na ulici. Ili da...
»Molim te, bože... zatvori...«
Vrata su se napokon zatvorila i to tako brzo kao da ih pomiče opruga.
Bum. Din-don. Zuum.
Dizalo se počelo spuštati.
Naslonivši se na oglasni plakat za novu kazališnu sezonu, usmjerila je
pogled prema gore, na te brojeve iznad svoje glave, moleći se da dizalo opet
ne zakaže i ne zaustavi se na katu ispod. Jer jedan niz stepenica nije velika
udaljenost za prijeći...
Svaku škripu automobila čula je kao da je pojačana te joj je probijala uši
kao da je na koncertu. Svakih pola metra prema dolje bilo je poput kilometra
brzinom hoda. Trenuci su se protezali u sate, dane. Ruke su joj se grčile, prsti
savili kao kandže, tijelo joj je bilo napeto, spremno za borbu ili bijeg...
Mobitel, mora naći prokleti mobitel. Cait je, trgnuvši se, počela kopati po
torbici, a stvari su ispadale; nije marila što...
Din-don. Bum. Zastoj.
Caitina glava trznula se prema vratima kada je zasvijetlio broj »3«, a
spuštanje se zaustavilo. »Ne... ne!«
Naginjući se brzo prema ploči, pritisnula je žarko crveni gumb Stop. Kada
se zvono alarma razleglo zatvorenim prostorom, nije imala pojma je li
onesposobila mehanizam za otvaranje vrata.
Mobitel — gdje joj je mobitel! Vraćajući ruku u torbicu — toliko snažno
da joj je odvalila jedan remen — kopala je dok joj prsti nisu naletili na željeni
predmet. No stisak joj je popustio. Kada je izvadila mobitel, iskliznuo joj je,
odskakujući po podu i tjerajući je na naprasan lov dok je padala na koljena
kako bi ga uhvatila...
Jeste li sigurni da želite uputiti bitan poziv? pisalo je na zaslonu nakon
što je zgrabila mobitel i počela tipkati.
»Dovraga, da!« Pritisnula je zelenu tipku i približila telefon uhu, ukočena
u tom položaju, a oči su joj se prikovale uz dvokrilna vrata dok se molila da
ostanu zatvorena...
»Da!« povikala je kroz buku, zatvarajući drugo, slobodno uho. »Ja sam u
dizalu u garaži Palače Theatrea.« Koja je adresa? Što, dovraga... »Da! U
Trgovačkoj ulici! Pomozite mi — tu je netko tko pokušava...«
Iznad njezine glave, svjetla ugrađena u stropu ponovno su se počela gasiti
i paliti.
»Sama sam, da — u dizalu sam!« Nastavila je vikati, jer je alarm još
uvijek zvonio, glasan poput mlaznog aviona — i zato što stanje umiranja od
straha doista nije pogodno za šaptanje kao u knjižnici. »Zaustavila sam ga na
trećem katu — što? To zvoni alarm — ne! Nije se pokvarilo — ja sam
zaustavila dizalo! Netko me progonio i utrčala sam u — molim?« Odmaknula
je mobitel od obraza i zapiljila se u njega. »Jel se vi to šalite — gospođo, bez
uvrede, ali on bi me samo slijedio niz stepenice — ne! Moj auto nije bio na
tom katu.«
Zar ta žena na drugom kraju linije doista kritizira njezin izbor načina
bježanja?
»Hvala vam — da, molila bih policiju!« Puno radije nego nekoga tko
obavlja balzamiranje na kraju svega ovoga. »Hvala!«
Dok su se besciljno vrtili u krug, činilo joj se čitavu vječnost, Cait je
naredila samoj sebi da pokuša kontrolirati frustraciju. Nije dobra ideja svađati
se s nekim tko ima veze s policijom. Ali za boga miloga...
»Ne, ovdje nema telefona — čekajte, tu je gumb za poziv, da.« Zašto ga
ona nije primijetila na ploči? »Da, pritišćem ga sada.«
Zujanje je presjeklo kroz zvuk alarma. A onda... ništa osim te vrišteće
zvonjave.
Možda je zaštitar na pauzi?
»Ne, ne, odgovorite — oh, bože, molim vas, samo pošaljite nekoga...«
Zavrištala je jer je netko počeo lupati po vratima dizala.
 POGLAVLJE 15

Sissy je stajala u sredini dnevne sobe u kući svojih roditelja i držala se za

jedino što joj se činilo čvrstim u svijetu.
Za čovjeka koji ju je vratio kući.
I, čudno: čak i kad bi je obuzela histerija, imala je neku nejasnu ideju da
je on posvuda čvrst — leđa su mu bila nepopustljiva poput kamen, ruke
poput čelične užadi koja drži mostove, a prsa površina na kojoj ona može
odmoriti glavu. Bio je jak, tako jak; mogla je to osjetiti po načinu na koji ju je
privijao k sebi. Ako se ona ponovno onesvijesti, on će učiniti ono što je već s
lakoćom učinio ranije.
Podići je. Odnijeti je negdje na sigurno.
No je li sada igdje bilo istinske sigurnosti koju bi mogla iskusiti?
Vjerojatno ne. Što je bio još jedan razlog zbog kojega je cijeli dan provela
zaključana.
Nije spavala; to je sigurno. Ne. Oživljavala je prošlost — ne daleku
prošlost, niti sretne, tužne ili bolne stvari kojih se mogla sjetiti iz svog
stvarnog života. Ne, provela je te usamljene sate tugujući zbog svog posve
običnog izlaska iz kuće prije mnogo večeri: ponovno je vrtila u glavi sve čega
se mogla sjetiti o večeri kada je oteta... bila je u kuhinji i otišla je do
hladnjaka u potrazi za sladoledom. Nije bilo niti jednog. Viknula je majci
koja je bila u dnevnoj sobi, gledajući TV i vezući:
Želim otići u dućan — mogu li dobiti ključeve?
Majčin odgovor je bio: U mojoj torbici su. Uzmi i nešto novaca. I možeš
li nabaviti nešto...
Nije se mogla sjetiti što je mama tada tražila od nje. Grožđe? Gel za
tuširanje... ?
Nešto što počinje slovom G.
Sljedeće čega se sjeća je njezin izlazak kroz ulazna vrata i sjedanje u
automobil... i razmišljanje o tome kako on, kao i obično, miriše na žvakaće
gume Wrigley Juicy Fruit i kavu — što je moglo biti odbojno, no ustvari je
bilo divno. Vraćalo ju je ravno u djetinjstvo. Njezina mama je, kad god bi
vozila automobil u jutarnjim satima, uvijek sa sobom nosila termosicu s
kavom, a poslijepodne je bila opsjednuta žvakaćim gumama. Kada je Sissy
bila u srednjoj školi, a sezonsko smjenjivanje hokeja na travi/plivanja/plesa
itd. iziskivalo je gotovo konstantno žongliranje s vožnjama, taj sladak
zemljani miris u tom Subaruu mirisao je kao dom.
Bože, kako je bolno sada razmišljati o tome...
I čudno je da je one noći kada se sve promijenilo to primijetila posljednji
put — i nasmiješila se u sebi, dok se izvlačila i vozila poštujući ograničenje
brzine niz ulicu u kojoj su živjeli. Štedjela je za vlastiti automobil i veselila se
ljetnim praznicima kada će moći odraditi veliku satnicu u sladoledarnici
Martha's preko puta tematskog parka Great Escape u blizini Jezera George.
Bude li stanovala s nekoliko prijatelja i radila više-manje neprekidno,
početkom rujna mogla bi kupiti vlastiti rabljeni auto te jednostavnije odlaziti
u školu i iz nje.
Put je bio kraći od šest i pol kilometara pa je vožnja trajala možda osam
minuta, najviše.
Nakon što je parkirala na parkiralištu kod supermarketa Hannaford,
ostavila je automobil na mjestu udaljenom od oko pet parkirališnih mjesta od
onog rezverviranog za invalide i brzo otišla do ulaza pokraj kojega su bila
trgovačka kolica, naslagana u redove poput stonoga. Unutra... se zadržala
birajući sladoled. Na kraju se sve svelo na vrstu sladoleda zvanu Rocky Road
— jer je voljela krckanje oraha i čokoladni čips i glatke, super-slatke niti
šećernog sirupa od bijelog sljeza.
Rocky Road. Kako prikladno.
Na samoposlužnoj blagajni skenirala je dvije stvari iz svoje košare,
sladoled i to nešto što počinje slovom g, što je njezina majka tražila. Zastala
je da pogleda novi broj Cosmopolitana, ali nije dobila dopuštenje za to, a
činilo joj se pogrešnim kupiti bezvezni časopis a da to prije toga nije tražila.
U tom trenutku potražila je svoj mobitel kako bi nazvala i vidjela je li to u
redu, ali ga nije uspjela pronaći. Naime, kako je bila u žurbi, uzela je samo
svoj novčanik i novčanicu od dvadeset dolara koju joj je dala mama.
Nije bilo načina da telefonira kući — niti da pozove pomoć, premda u
tom trenutku o tome nije razmišljala.
Sjetila se da je stavila sladoled u jednu od plastičnih vrećica koju je držao
otvorenom potporanj vage na Ferrisovom kotaču.
Izašla je prema pokretnim vratima. Pa na parkiralište.
Sve nakon toga joj je u magli. Je li je netko zaustavio? Netko kome je
trebalo...
Cijeloga dana pokušavala je natjerati mozak da se toga sjeti, da joj da ono
što je htjela, pokaže joj korake koji su vodili... u Pakao.
No od toga je samo dobila glavobolju.
Okrenuvši glavu na drugu stranu, ugledala je zavjese koje su visjele
pokraj izbečenog prozora. Njezina mama je prije otprilike dvije godine
odabrala materijal i sama napravila panel-zavjese. Bila joj je potrebna pomoć
da ih postavi pa su ona i Sissyin otac izvadili ljestve i zajedno radili sat
vremena, mijenjajući dijelove koji su bili ušarafljeni u zidove, pričvršćujući
karnišu, umećući na vrhove zavjesa kukice.
Sissy i njezina sestra nisu obraćale istinsku pozornost na taj trud niti na
rezultat — Sissy je upravo odlazila prijateljici te je samo usput dobacila:
»Odlično je!«, dok je istrčavala kroz vrata.
Sada je požalila što nije sudjelovala u cijelom procesu.
Duboko udahnuvši, odgurnula se od topline na kojoj se grijala. A onda se
odmaknula od svog spasitelja. Kao i neumorno pretraživanje praznih dijelova
svoje memorije, stajanje u neutralnom središtu ove sobe nikamo je neće
dovesti. Došla je vidjeti svoje roditelje koji su spavali, pa će upravo to i
učiniti.
No prvo je još jednom pogledala oko sebe. Pa duboko udahnula. Otišla do
police s obiteljskim fotografijama.
Trepnula je kako bi odagnala suze, no natjerala se da pogleda svaku
fotografiju: ako se ne može nositi s dvodimenzionalnim fotografijama, kako
će, dovraga, podnijeti stajanje nad svojom obitelji?
»Ovo je lakše od onoga.«
»Što?« iza nje se začuo duboki glas.
U redu, vjerojatno je to rekla naglas. »Zid. Koliko god teško ovo bilo, to
je ništa u usporedbi s onim zatvorom. Moram to... zapamtiti.«
Nakon nekoliko trenutaka, Sissy se ispravila i otišla do podnožja
stepenica. Primivši se za rukohvat, osjetila je glatko drvo i nagnula se u
stranu. Dolje pri dnu podnožja ograde stajao je dipsy-doo, kako ga je zvao
njezin otac, mali prsten oko kojega su bile obavijene instalacije. U njegovu
središtu bio je dio poda koji je bio nepokriven tepihom i skriven pogledu,
osim ako iz ovog kuta gledate prema dolje.
Njezini su roditelji svake godine inzistirali na tome da ona i sestra
sudjeluju u kućnoj potrazi za uskrsnim jajima — i ta tradicija, koja je
započela kad su bile sasvim male, nastavila se i kada su narasle. To se uvijek
radilo unutar kuće — uostalom, u sjevernom dijelu države New York raditi to
na otvorenom obično nije bilo izvedivo ako niste željeli nositi đubretarac
preko svoje najbolje nedjeljne odjeće. Njezin otac uvijek je upotrebljavao
»živa jaja«, a ne ona šuplja plastična koja su se mogla puniti. Drugačije ne bi
bilo u redu, tvrdio je.
Sve je obično prolazilo dobro... osim te jedne godine. Dan ili dva nakon
lova na jaja, kućom se proširio nevjerojatan smrad i taj užas koji je
nadraživao noseve pogoršavao se iz sata u sat i prožimao sve — pričaj mi o
zdušnom obnavljanju lova.
Međutim, bez uspjeha. Nitko nije mogao pronaći jaje.
Morali su dezinficirati prostor i gotovo su počeli razbijati žbuku da vide
je li neka životinjica odnijela jedno od očevih »živih jaja« u zidove dnevne
sobe, kada se pojavilo neočekivano rješenje.
Na četirima nogama.
Susjedov pas je otkrio mrtvo tijelo. Doveden u očajničkom pokušaju, bez
nade da će išta pomoći, terijer se odmah usredotočio na corpus delicti — i
pronašao ga u tom prostoru od trinaest kvadratnih centimetara pri dnu dipsy-
dooa.
Godinama su se tome slatko smijali.
Sissy se osvrnula. Njezin spasitelj stajao je otprilike tamo gdje ga je i
ostavila — osim što je okrenuo lice prema njoj.
»Oni nas ne mogu čuti, zar ne?« rekla je.
»Mislim da ne, ne mogu.«
Da, vjerojatno ne mogu, s obzirom na jutrošnju situaciju s Chilliejem.
Sissy se popela do sredine stepeništa, osluškujući ima li škripe do koje je
uvijek dolazilo kad bi to činila prije. Zbog činjenice da je sada nije bilo,
zgrabila je majicu koju je nosila i zavrnula tkaninu u visini srca.
Nitko od živih nije joj mogao čuti glas... i nije ostavljala tragove u bilo
kojem opipljivom smislu...
Nikada prije podjela na žive i mrtve nije se činila tako stvarnom. Na vrhu
stubišta pogledala je ulijevo. Udesno. Ravno pred sebe.
Prvo je otišla u sobu svojih roditelja, prošavši kroz zatvorena vrata slijeva
na način koji ju je prestravljivao.
Prvo što je registrirala bilo je očevo hrkanje. Ritmično. Duboko. Poput
rada motora.
A onda je ugledala majčinu kosu, raščupanu na jastuku, osvijetljenu
svjetlom sigurnosnih reflektora izvana.
 »Mama...?« začula je kako joj izlazi iz usta.
Njezina majka se prevrtala u snu, glava joj se micala amo-tamo, dodatno
mrseći kosu. Sissy je morala prekriti usta i svrnuti pogled.
Na noćnom ormariću, ispred budilice koju je mama svake večeri navijala
i svakoga jutra gasila, stajala je knjiga, Biblija... i fotografija okrenuta
okvirom prema dolje.
Sissy je prišla i, ne razmišljajući o razlozima zbog kojih je možda ne
može pomaknuti... podigla je. Lice koje je gledalo u nju bilo je njezino, i
sjetila se kada je i gdje fotografija snimljena — na utakmici hokeja na travi,
dok je ona sjedila na klupi zbog uganuća gležnja. Gledala je u akciju na
terenu spuštenih obrva, profil joj se jasno ocrtavao, a jednom rukom je
dodirivala bradu.
Sada joj je bilo teško zamisliti da je bila toliko uzbuđena zbog neke glupe
srednjoškolske utakmice. Ustvari, uopće nije mogla pristupiti tim osjećajima,
nisu nimalo uspijevali pokušaji da se vrati natrag u ono staro, poznato stanje
laserski precizne usredotočenosti na loptu koju uokolo gurka skupina
djevojaka s palicama. Kakva glupava razonoda, trčanje uokolo po travi bez
valjanog razloga, ti odredi tinejdžerica usplahirenih zbog rezulata, igre,
napretka njihove momčadi u ligi i suparnica koje one jednostavno moraju
pobijediti...
Sve te besane noći prije važnih utakmica, neobuzdano veselje nakon
pobjede i dugotrajna bol nakon gubitka.
Kakvo sranje, pomislila je vraćajući fotografiju u položaj u kojemu je
bila. Kakva umjetno proizvedena drama da bi se potaknule emocije ljudi čiji
su životi bili toliko stabilni i sigurni da su trebali umjetnu napetost i stres i
»značajne« trenutke.
Šireći se iz sredine njezinih grudi, unutar nje je rasla ljutnja, ispraćajući
osjećaj gubitka i zamjenjujući ga... nečim što joj je bilo strano, ali oh, tako
snažno.
Preplavljena tim novim osjetom, Sissy je dugo stajala iznad svojih
roditelja te je, s rukama na bokovima, pognute glave, pogledom pratila
cvjetni uzorak na krevetnom prekrivaču.
Znala je zašto je fotografija okrenuta licem prema dolje. Nije to bilo zbog
toga što bi ona bila zaboravljena. Ustvari, upravo suprotno.
»Bože... prokleto bilo sve ovo.« šapnula je.
Na kraju je shvatila da bi trebala otići te je posljednji put pogledala majku
i oca. Oni su svjesni da je ona ovdje, pomislila je. Upravo na isti način na koji
je Chillie zastao kad je zavrištala, njezina majka je postajala sve nemirnija u
snu, a otac je prestao hrkati, obrve su mu se spustile nad zatvorenim očima, a
glava mu se također bacakala naprijed-natrag.
Nema razloga da ih muči zadržavajući se ovdje. Osim toga, nije bila
sigurna da je to zdravo i za nju. Samo je postajala sve ljuća.
Napustivši sobu na isti način na koji je ušla, otkrila je da se njezin
spasitelj popeo uz stepenice i čekao točno ispred vrata. Previše uzbuđena,
prošla je pored njega bez riječi i otišla u svoju sobu.
Njezina su vrata također bila zatvorena.
Sa suprotne strane vrata Sissy je nepomično stala, s rukama na bokovima,
i postala još ljuća. Baš kao u roditeljskoj sobi, svjetlo se probijalo kroz tanku
tkaninu uz prozore, vadeći iz mraka njezin veliki krevet, stol, police za
knjige, plakate na zidovima, a sve je bilo u plavkastoj nijansi, zbog odabira
boja u sobi.
Kako čudno, pomislila je.
Umjesto da osjeti snažan nalet osjećaja, neku organsku povezanost sa
samom sobom... samo se sjetila svog maturalnog putovanja u Italiju. Otišla je
na njega zato što su išli njezini prijatelji i zato što su joj roditelji rekli da joj je
to važna prilika u životu... bla bla bla. Kada je stigla tamo, svidjela joj se
arhitektura, svakako, a i hrana je bila dobra, da, ali muzeji? Bože, muzeji.
Beskrajni hodnici i prostorije s visokim stropovima ispunjene kipovima,
slikama i artefaktima, većinom nakrcane ljudima smjernima kao da su u
crkvi.
Ti raznorazni turistički vodiči i pratitelji iz škole izgovarali su imena kao
što su Da Vinci i Rembrandt i Van-ovaj-ili-onaj kao da citiraju proroke.
Sissy je nastojala proniknuti u sve to, ali nije uspjela stići puno dalje od
uočavanja da je nešto, da, slika. Ili još jedna mramorna skulptura kojoj
nedostaje ruka.
Prevladavajući joj je osjećaj bio taj da ništa od toga nema veze s njezinim
životom — a ista stvar se događala i sada. Velika razlika, naravno, bila je u
tome što su ovo njezine stvari, a ne ostaci davne prošlosti u kojoj su živjeli
neznanci.
Ovo su bile njezine stvari, ispravila se. Prišla je ormaru i otvorila ga.
Dašak mirisa cvjetnog parfema i losiona za tijelo natjerao ju je da ustukne
kao da je riječ o smradu. A kada se svjetlo na stropu automatski upalilo,
majice, haljine i hlače koji su, uredno složeni, visjeli na vješalicama
poredanima na drvenom štapu, nalikovali su predmetima u dućanu, a ne
nečemu što je nekada nosila.
Ne može uzeti ništa od toga, pomislila je preturajući po svom starom
ormaru — i, retrospektivno gledajući, bilo je smiješno uopće pomisliti da
može. Kada bi opljačkala ovaj ormar, netko bi primijetio što nedostaje — a to
je krađa, zar ne.
Ne, to nisu njezine stvari. Više ne.
Udaljavajući se, pomislila je, ne, to nije njezin krevet, njezin stol, njezina
soba, njezina odjeća.
To je još uvijek bila njezina obitelj... ali ona više nije pripadala među
njih.
Otišla je ne osvrnuvši se, a vani u hodniku susrela je oči tihog čovjeka
koji ju je očigledno čuvao. »Želim reći zbogom svojoj sestri.«
Kimnuo je glavom, a ona je pomislila, uh... je li to stvarno zbogom? Zar
se nikada neće vratiti ovamo?
U svakom slučaju se tako osjećala.
Otišavši do vrata koja su bila odškrinuta, gurnula ih je rukom. Soba
njezine sestre bila je u stražnjem dijelu kuće, zbog čega u njoj nije bilo puno
svjetla. Unutra je bilo mračno. Previše mračno.
Potiskujući osjećaj panike, Sissy je prešla preko mekanog tepiha i
zaustavila se u podnožju kreveta.
Sranje, pomislila je. Sve ovo je prožeto njezinom smrću? Kako će
napustiti sestru...
»Sissy?«
Sissy je poskočila, a ruke su joj poletjele na usta.
»Sissy? Jesi li to ti?«
Njezina sestra se prevrnula a tračak svjetla iz hodnika pao joj je preko
lica. Oči su joj bile zatvorene a, kao i u oca, obrve spuštene — i nemir joj je
pomicao noge naprijed natrag, kao da trči ispod pokrivača.
»Odgovori joj.« rekao je duboki muški glas iza nje.
»Sissy?«
Sissy je otvorila usta. Ispustila hrapav zvuk. Pročistila grlo. »Da, to sam
ja.«
Sestra se istoga trena smirila, napetost je popustila i ispustila je zrak kao
da zbacuje sa sebe velik teret.
»Znala sam da ćeš se vratiti.« promrmljala je sestra okrenuvši se prema
vratima i počešala si lice rukom koja je mlohavo visjela. »Znala sam.«
Sissy je obrisala oči jer su joj krenule suze. »Ja sam... ovdje. Ali ne mogu
ostati.« Sestra se namrštila. »Zašto ne?«
»Jednostavno ne mogu. Ali sam htjela da znaš... da sam dobro.«
»Ne zvučiš dobro.«
»Jesam.« Pogledala je u svoje drhtave ruke i naredila im da se smire. »Bit
ću dobro. Reci to mami i tati, dobro? Želim da im kažeš da sam došla k tebi i
da smo razgovarale, i želim da ovo zapamtiš. Obećaj mi, Dell. Zapamti ovo.«
Sestrin glas postao je pomalo sličan glasu male djevojčice. »Nemoj ići.«
»Ja više ne pripadam ovamo, doista mi je žao.«
»Sissy — molim te, nemoj...«
Bez razmišljanja stavila je ruku na sestrino stopalo. »Pssst... sada se
odmaraj. Psst...« Njezina se sestra istoga trena opustila.
»Dell, zapamtit ćeš ovo. Čut ćeš to u svom umu kada budeš zabrinuta za
mene, reći ćeš to mami i tati kad ugledaš onaj pogled u njihovim očima.
Obećaj mi. Ja sam... dobro.«
»Samo ako se vratiš.«
Uvijek je bila pregovaračka, njezina sestra. »Dell...«
»Samo ako te ponovno vidim.«
»Dobro. Obećavam.«
»Kada?«
»Ne znam.«
»Na tvom sprovodu?«
Na njenom... oh, bože. »Ne, ne tada. Ali obećavam. Nastavi spavati. I
zapamti da ću te uvijek voljeti, Dell.«
Sissy je posrćući izašla iz sestrine sobe. A u hodniku ju je još jednom
uhvatio muškarac koji ju je doveo ovamo i koji je svjedočio privremenom
povratku u život kojega više nije bila dio — nije mogla biti.
Dok ju je vodio niz stepenice i — doslovno — kroz ulazna vrata, Sissy se
držala, obavila je ruke oko vlastitog prsnog koša. Kako je teško bilo doći
ovdje i kako je teško otići. Emocije su bile presnažne da bi ih se imenovalo,
preteške da bi ih se podnijelo.
Vani na ulici vrata kamioneta su joj se magično otvorila — oh, čekaj, to
je njezin spasitelj obavljao svoju dužnost.
Popela se u sjedalo te pogledala u kuću sa zatvorenim vratima. Ljudi pod
njezinim krovom nisu bili poput njezine odjeće, kreveta ili knjiga. Oni su još
uvijek dio nje, iako se poveznica čini tako slabom i napregnutom.
»Veži sigurnosni pojas.« Sissy je skočila. »Oh, točno.«
»Želiš li pojesti nešto?« Hrana... hrana? Je li gladna?
 »McDonald's.« najavio je uključivši motor kamioneta i stisnuvši gas.
Sissy je gledala u roditeljsku kuću dok god ju je bilo moguće vidjeti.
Onda se okrenula prema naprijed i zagledala se kroz prednje staklo.
Najglasnija stvar unutar vozila, osim prigušenog zvuka motora, bilo je
tiktakanje žmigavaca kada je skretao ulijevo i udesno izlazeći iz te četvrti.
Pretpostavljala je da bi mu trebala zahvaliti.
No kada se okrenula prema njemu, mogla je samo zuriti.
»Zašto me tako gledaš?« upitao je naglo.
»Ne znam.«
Čudno, ranije nije primijetila tu aureolu koja mu je blistala oko glave —
no bilo je smisleno da je on, kao anđeo, ima.
Očito su oni prikazi u crkvama ispravni.
»Ja jednostavno... ne mogu vjerovati.« promrmljala je.
Prekrivši lice rukama, sve što je mogla učiniti bilo je mahati glavom
naprijed-natrag.
»Gledaj, znam kako ti je.« rekao je odsječno. »I ja sam to proživio. Jedino
što ti mogu reći, a to ti neće pomoći... jest da to što u nešto ne možeš
vjerovati ne znači da to nešto nije stvarno.« Uslijedila je duga stanka.
»Nažalost.«
 POGLAVLJE 16

"Bla-bla, bla, bla!«

Kada je Cait prestala vrištati, morala se potruditi da čuje zbog buke
alarma — i zbog njezine nadbubrežne žlijezde, to jest adrenalina koji je
proizvodila. Previše toga u premalenom prostoru s premalo zraka za disanje.
A možda je razlog, uz dizalo, bio njezin mozak.
»Policija!« začuo se uzvik s druge strane zatvorenih vrata.
»Gospodo Douglass? Što se događa?«
Oh, u redu, a poziv na broj 911 još uvijek nije bio prekinut.
»Ah — policajci kažu da su ovdje — ali neću otvoriti vrata dok ne budem
sigurna.«
»Pričekajte trenutak.« Kao da je ovo poziv za katalošku prodaju pa
provjeravaju njezinu kreditnu karticu. »Gospođo Douglass? Ime časnika
trebalo bi biti Hoffman. Peter Hoffman. Pitajte tu osobu kako se zove.«
»Kako se zovete?« viknula je da nadjača alarm.
»Hoffman! Peter Hoffman — broj značke 1041!« Ponovila je u telefon:
»Značka 1041?«
»To je u redu, gospođo. Otvorite vrata.«
»Učinim li to, ostajem na telefonskoj liniji.«
»Ovdje sam.«
Cait je gledala kako joj se ruka pruža prema naprijed a prsti joj crveni
prekidač pomiču prema dolje. Alarm se istog trena ugasio, no zvonjava joj se
nastavila u ušima koje su se sada borile s iznenadnom tišinom.
Međutim, još jednom je začula zvonce, kao da dizalo pročišćava grlo i
priprema se za ponavljanje. Zatim su se vrata pomaknula ulijevo.
S druge strane je bila tamnoplava uniforma i sjajna značka. Najbolja.
Stvar. Ikada. Gotovo se bacila na momka. Čekaj — zapravo i jest. »Oh, hvala
bogu.«
»Gospođo?« Policajac ju je zgrabio za ruku i podigao gore. »Hajdemo
sjesti.« Da, hajdemo, hoćemo li?
Drhtala je neviđeno, kao da joj je utroba lonac s proključalom vodom. I
nije baš puno toga registrirala oko sebe, niti ono što joj je govorio Peter
Hoffman, značka broj 1041, niti hladni, tvrdi beton na kojemu joj je bila
stražnjica, niti riječi koje je očito izgovarala odgovarajući na pitanja. Veći dio
nje još je uvijek bio u tom dizalu, bacao se prema alarmu, moleći se da
mehanizam za zaključavanje vrata ne popusti, pitajući se kako je to večer
mutirala u noćnu moru.
»... nisam ih jasno vidjela.« Začula je samu sebe. »Netko je jurio prema
meni. Dolazio je niz kosinu između katova, brzo hodajući — a zatim počeo
trčati.«
»I što se onda dogodilo?«
»Utrčala sam u dizalo i pritisnula gumb.« Svaki put kad bi trepnula,
vidjela bi vlastite prste pod strobo-rasvjetom kako pritišću, pritišću, pritišću.
»Samo sam... a onda sam nazvala broj 911. Oh... bože... ne mogu zaustaviti
drhtanje.«
»U šoku ste, gospođo.«
Vjerojatno. Stvar je u tome što je prepričavanje svega policijskom
službeniku sve učinilo konkretnim, posve je nestala bilo kakva nejasna
fantazija da je ovo bio samo ružan san dok je spavala u vlastitom krevetu.
Dobra je vijest da je policajac bio smirenog nastupa i tona te ju je —
zajedno s pištoljem u koricama na boku — nagnao da se osjeća mnogo
sigurnije. »Pojačanje je upravo stiglo i pretražit će katove i okolicu. No, tko
god to bio, vjerojatno je otišao. Ne volim to govoriti, ali žena sama u ovom
dijelu grada? Primamo puno ovakvih poziva — i, nažalost, napadači vrlo
uspješno nestaju.«
Bila se sklona složiti s teorijom o nestanku. Činila se jedinom logičnom.
Problem je bio u tome što je nedostatak pravog razrješenja situacije za nju bio
crna rupa — sada kada je prošao prvotni val tjeskobe a ona više ne vidi svog
napadača, počela se pitati je li pretjerano reagirala.
Ili si je upravo spasila život? Džepar ili nasilni razbojnik?
Silovatelj ili samo netko tko joj je pokušavao reći da joj se papirić
zalijepio za cipelu?
Ne, pomislila je. Kada se prisjetila nadiruće prijetnje, znala je odgovor —
i morala se ponovno zapitati kako bog radi odabir između onih koji prežive i
onih koji ne prežive. Kome biva odobren promptni spas... a tko završava u
paklu.
Čudno, zbog mogućnosti takvog odlučivanja osjećala se loše zbog onoga,
tko god to bio, tko je sjedio tamo gore u oblacima gledajući svu tu dramu na
Zemlji. Ako se držiš
teorije da je bog dobronamjerni stvoritelj svih stvari, moraš pretpostaviti
da on osjeća bol žrtava koje nisu baš prešle u zagrobni život, nego su
odbačene u komadima.
Užasno...
Kada su se pojavila druga dvojica policajaca i izvijestila da na parkiralištu
nema nikoga, počelo je s papirologijom, a cijeli događaj se naglo pretvorio u
proceduru — potvrđivanje njezine izjave, zaprimanje broja predmeta,
posjetnice, praćenje natrag do njezinog automobila.
Normalno. Tako nevjerojatno normalno da je bila gotovo jednako
potresena kao kad je bila u stanju potpune panike.
Nakon što je privezala pojas i upalila svoj terenac, policijski službenici,
sva trojica, gledali su je kako izlazi iz svog parkirališnog mjesta — a izrazi
lica bili su im kao u roditelja koji gledaju šesnaestogodišnjaka kako prvi put
odlazi sam.
Krhki optimizam poduprt s nadam-se-da-će-nas-nazvati-ako-nas--
zatrebaš.
Cait se jedva sjećala vožnje kući, ali dio kojega se sjećala bila je
višekratna provjera je li zaključala vrata Lexusa. Zatim, kada je parkirala u
svojoj garaži, čekala je da se vrata garaže potpuno spuste prije nego što je
izašla — i navukla je zasun čim se našla u kući.
Tuš joj je bio prvi i jedini cilj — nakon što je uključila protu-provalni
alarm. A kad je ušla u kupaonicu, također je okrenula ključ u bravi.
Pitala se koliko će dugo ta navika trajati.
Uključila je tuš, svukla se i po prvi put u pisanoj povijesti ostavila odjeću
na mjestu na kojem je bila: majicu u sudoperu, mokasinke i čarape bačene
podno zahodske školjke, hlače ostavljene na prostiraču ispred kade.
Obično se svlačila pokraj ormara, pored triju pletenih košara za rublje,
jedne za bijelo, druge za tamno rublje i treće za osjetljivo i šareno —
posljednja je bila praznija jer je imala malo šarenoga. U njoj je bila i njezina
vreća za kemijsko čišćenje.
Nevjerojatno kako si u strahu za vlastiti život sposoban odrediti prioritete.
Kada je ušla pod tuš, obavila je ruke oko sebe i spustila glavu. Voda je
bila melem iznutra i izvana, pouzdana i topla poput deke prebačene preko
leđa te umirujuća poput povjetarca na oceanu, dok se para dizala i ulazila joj
duboko u pluća.
Tek kada se obrisala, obukla ogrtač i spustila dolje kako bi si skuhala čaj,
shvatila je...
»Sranje.«
Otišavši do pulta pokraj štednjaka, ponovno je počela kopati po svojoj
oštećenoj torbici. Iščupavši mobitel, pronašla je G.B.-jev broj na popisu
primljenih poziva i pritisnula gumb pošalji. Dok je zvonio, u sebi je izrekla
svoju ispriku.
Tako mi je žao, ali bila sam zamalo... opljačkana?
To nije sasvim točno.
Tako mi je žao. Mene su.. . progonili u parkirališnoj garaži, a završila
sam zarobljena u dizalu, zovući 911 i čavrljajući s policijom — tako divni
momci, usput. ..
Zbunjena, prekinula je poziv prije nego što se on javio.
Hodajući uokolo bosa — što ju je, usput, užasavalo iako je dan prije
očistila podove klečeći na koljenima — pokušavala se sabrati i razmisliti o
svemu.
Opet je opsovala i, pomislivši da je to jedna od iznimno rijetkih noći u
kojima je izrekla toliko prostih riječi, a da ne spominjemo sate, trudila se
uključiti mozak.
Kakva zbrka. Bilo je kao da je mamurna, sve je bilo začepljeno,
usporeno, bez puno smisla.
No, to nije izgovor da ostavi G.B.-ja da čeka. Koliko dugo ju je čekao u
onom predvorju?
Osjetivši se grozno zbog mnogo čega, podigla je telefon i... Dobila je
glasovnu poruku. Od G.B.-ja.
Upravo je stigla, no ona je bila isključila zvuk na mobitelu jer je
pretpostavljala da će cijelu večer biti u kazalištu.
Pripremivši se na to da će se osjetiti čak i gore nego sada, stavila je
telefon uz uho da presluša snimku.
Glas mu je zvučao tako bogato i duboko. »Cait? Oh, moj može, tako mi je
žao — nadam se da me nisi jako dugo čekala? Bio sam angažiran iza
pozornice i nisam se mogao osloboditi čitavu vječnost — snimali su
promidžbene fotografije i intervjue, i pokušao sam poslati nekoga vani po
tebe, ali svi koji su bili povezani s koncertom trčali su okolo kao ludi. Molim
te... daj mi još jednu šansu. Uprskao sam. Znam da jesam.« Kada je
frustrirano uzdahnuo, zamislila ga je kako povlači ruke kroz tu svoju dugu
kosu. »Doista mi je jako žao. Završit ću sada ovo s drugim ljudima, a potom
ću... vjerojatno otići kući. Nazovi me ako poželiš, u redu? Još jednom, jako
mi je žao.«
Cait je odložila telefon na stol licem prema dolje te naslonila bradu na
šaku.
Dok je zurila u linoleum, osjećala se čudno. Ne baš posve deprimirano —
jer to bi bilo smiješno. Kao prvo i najvažnije, bila je živa. A kao drugo, kako
se ispostavilo, ona nije bila ta koja je zeznula stvar s G.B.-jem: da nije
razgovarala s uniformiranim osobama, upravo bi hvatala zjake u predvorju
kazališta, razbijajući glavu oko toga hoće li ga nazvati ili neće i u kojem
trenutku bi trebala otići kući.
Večer je ispala potpuna katastrofa.
Pogledala je prema stopalima i savila nožne prste.
Njezin nedostatak obuće, ako ništa drugo, bio je problem u vezi s kojim je
mogla nešto poduzeti.
Ustala je i krenula po stepenicama u potrazi za čistim bijelim čarapama i
svojim papučama Ugg. A dok je hodala, taj čudni nelagodni osjećaj pratio ju
je na kat, zalijepljen za nju poput druge kože.
Možda bi pomoglo ako ga definira, što god bio... no previše se bojala
toga.
Kada se vratila u svoju sobu, opet je pomislila na Sissy i ponadala se da je
zagrobni život lakši od stvari koje se odvijaju tu na Zemlji.
Ako si duh, ili anđeo, ili u što god se pretvorio, barem se ne moraš
bakćati s progoniteljima u garažama. Ili razgovorima s policijom.

Jim je sjedio za volanom svog kamioneta, skrećući kao da zna kamo vozi
sebe i Sissy, i osjećao se prilično jebeno kastrirano. Bez obzira na to što dosta
toga u vezi s ovom situacijom nije bilo njegova krivnja. Netko je morao
preuzeti odgovornost za nepravde, a nije bilo nikoga drugog uz njega.
Osim toga, nije mu se sviđao način na koji je ona šutke sjedila. Pogotovo
kada je spustila štitnik od sunca i pogledala se u ogledalu veličine kreditne
kartice. Kad ga je vratila natrag, nije bio siguran je li vidjela ono što je htjela.
Vjerojatno ne.
»McDonalds.« ponovio je, za slučaj da je bila previše rastresena.
»U redu?«
Kako nije dobio odgovor, ostavio ju je na miru. Big Mac, veliki pomfrit i
Cola vjerojatno joj sada nisu bili prva stvar na umu, ali ako on ne stavi neku
hranu u sebe, on će...
»Jebote!«
Nagnuvši kotač udesno, jedva je zaobišao crnu mačku koja je istrčala
ravno pred njih. To je bilo dobra vijest. A loša? Kada se prokleta stvar
odsklizala u suprotnom smjeru, kamionet se zabio ravno u hrast dovoljno
velik da bude kulisa u filmu o Harryju Potteru.
Ne razmišljajući o tome, Jim je prebacio ruku preko sjedala, primivši
Sissy u razini prsa, kao da će to biti bolje za nju od njezina prokletog
sigurnosnog pojasa. Istodobno se pokušao vratiti na pravi put, zaokrenuvši
naglo ulijevo i stisnuvši kočnicu.
Dok se vrijeme usporavalo, gledao je nalet stabla na prednju obrambenu
rešetku automobila.
Nije li ovo savršen odabir trenutka — prometna nesreća točno usred...
Bumm!
U redu, sada je bio doista umoran od eksplozija. A udarac je nedvojbeno
zvučao kao pražnjenje kakvog malokalibarskog topa — ili u najmanju ruku
bazuke. No imao je važnijih problema od određivanja podudarnosti decibela.
Za razliku od Sissy, on je zaboravio vezati pojas.
I, također za razliku od njezinog, njegov se zračni jastuk nije otvorio.
Volan ga je udario u prsne mišiće, vjetrobransko staklo ravno u lice, a
zbog blještavog svjetla osjetio se kao da ga je netko maznuo u lice
pirotehničkim sredstvom zvanim rimska svijeća.
... u zadnje vrijeme.
»Koji kurac!« viknuo je dok mu je netko prilazio.
Umjesto da pričeka odgovor, Jim je zgrabio čovjeka koji je bio ispred
njega i bacio ga na tlo, valjajući se s njim i penjući na njega, s namjerom da
ga premlati...
»Stanite! Prestanite! Ja sam bolničar! Ovdje sam da vam pomognem!«
Njegov »napadač« je drhtao na pločniku, a Jim se namrštio primijetivši
da mu stetoskop visi oko vrata. I da nosi uniformu sa službenim oznakama. A
crvena i plava strobo-svjetla vrtjela su se svuda uokolo.
Pogledao je oko sebe, još uvijek držeći čvrsto rukom muškarca za vrat, a
drugu ruku, stisnutu u šaku, visoko iznad ramena.
S desne strane bio je njegov kamionet, gotovo omotan oko debla, kao iz
oglasa za policu osiguranja...
Napad je stigao iz drugog smjera, onoga u kojem nije gledao, a tko god to
bio, imao je iskustva u zakucavanju ljudi. Jim se zakotrljao po zemlji, sila ga
je vukla po asfaltu, napravila mu rupu u ruci, izbila mu dah iz grudi.
Međutim, za razliku od njega, napadač koji se ponašao kao željezna kugla
nije bio spreman premlatiti svoju metu.
Dok je Jim bio gotovo zalijepljen licem za tlo, razborit glas rekao mu je
na uho:
»Doživjeli ste automobilsku nesreću. Niste reagirali kada smo stigli na
mjesto događaja. Djelatnici hitne pomoći upravo obavljaju medicinsku
procjenu i, uz vaš pristanak, željeli bi nastaviti s tim.«
Jim je onu jednu očnu jabučicu koju je imao iščašio gledajući prema gore.
Planina od čovjeka iznad njega bio je policajac, Afroamerikanac s bradicom,
ćelave glave. I činilo se da je teški gad savršeno zadovoljan vlastitim
odmaranjem na Jimovoj stražnjici koliko god dugo to situacija zahtijevala.
Sissy! Gdje je...
»O čemu govorite, gospodine?« rekao je policajac. »Sissy? Bili ste sami
kada smo vas pronašli, gospodine.«
»Ne! Sissy je bila sa mnom!« Oh, krasno. Izražavao se poput
trogodišnjaka, riječi su izlazile iz njega s pojedinim slovima na mjestima gdje
ne bi trebala biti.
»Gledajte, hajdemo rješavati jednu po jednu stvar. Jeste li suglasni s time
da vam pružimo medicinski tretman?«
»Moram je pronaći.«
Šepajući se približio djelatnik hitne pomoći kojega je Jim onako srdačno
dočekao.
»Mislim da je pretrpio ozljedu glave...«
»Gospodine, morat ću vas citirati za...«
Kako su mu obojica počela držati prodiku, Jim je shvatio da mora
promijeniti taktiku.
»Dobro, tretirajte me.« procijedio je.
Glavni problem bio je taj što mora otkriti gdje je Sissy — pa mu je bilo
potrebno da čovjek koji mu je okupirao stražnjicu ustane i siđe s njega.
Bože, molim te da se Devina ne pojavi sa svojim uobičajenim jebeno
besprijekornim odabirom trenutka.
Policajac je polako sišao s njega. »Morat ćete mirno ležati. Glava vam je
prošla kroz puno stakla, a zabrinuti smo i za vašu kralježnicu.«
Potvrđujem prijem, policajče.
Jim se smjesta okrenuo na leda, s namjerom da ustane. No čim je to
pokušao, tijelo mu je pokleknulo.
 »Ne.« rekao je policajac. »Ne trebate to raditi...«
»Ovdje sam.«
Jim je okrenuo glavu prema ženskom glasu. A kad je to učinio, oštra bol
sijevnula mu je u mozak, zbog čega se zgrčio.
»Pusti me da mu stavim ovratnik.« rekao je drugi liječnik. »Možete li mi
reći svoje ime?« upitao je policajac.
Ali Jim nije slušao i nije ga bilo briga što mu rade. Sissy je stajala ispod
ulične svjetiljke na samom rubu mjesta događaja, gledajući dramu preko
puta, a ruke je obavila oko sebe.
Pričaj mi o anđelu.
Možda je razlog bila ozljeda... ali čovječe, jedino o čemu je mogao misliti
bilo je kako je lijepa — i to ne kao djevojčica, nego kao žena. To osvjetljenje
pod kojim je stajala dodavalo joj je uzbudljivu auru, njezinu dugu, ravnu
plavu kosu mrsio je vjetar, oči su joj bile staložene i ozbiljne, a ne raširene i
preplašene: unatoč nesreći, bila je uspravna i jaka, premda je večeras
doživjela i previše trauma.
»Hvala bogu.« dahnuo je Jim.
»Mislim stvarno!« rekao je policajac dok su se djelatnici hitne pomoći
gužvali okolo i vadili razne medicinske uređaje iz torbi te ih priključivali na
njega. »Nisam znao da roditelji odabiru Hvala kao ime. A i prezime Bogu je
prilično neobično.«
Što — oh, pitanje o imenu. »Ne, pronašao sam je.« promrmljao je Jim.
»Koga?«
»Sissy.« Jim je ponovno pokušao podići glavu. »Dobro sam.« doviknuo
joj je.
»Jeste li nešto popili, gospodine?« upitao je policajac.
»Jesi li siguran da si dobro?« rekla je Sissy.
»Da.« odgovorio je Jim. »Siguran sam.«
»Imamo potvrdu alkohola.« umiješao se policajac.
Došao je drugi uniformirani čovjek ili tko već. »Jeste li mu pronašli
novčanik?«
»Gospodine, imate li vozačku dozvolu?«
»Ne brini.« rekao je Jim Sissy.
»Pa, od mene se očekuje da brinem zbog toga.« rekao mu je policajac.
»To mi je posao.«
»Daj čovjeku svoju dozvolu.« umiješala se.
Sranje. Vjerojatno još uvijek ima svoju staru, ali što ako potraže ime i
fotografiju? »Ja sam mrtav.« promrmljao je.
Bolničar kojega je bio srušio na pod se nasmijao. »Ako je tako, ti si prvi
mrtvac kojega sam ikada sreo koji ima krvni tlak.«
Pričekaj samo, pomislio je Jim.
»Bacit ću čaroliju na njih.« rekao je Jim dok su mu stavljali Shantzov
ovratnik. »To će riješiti sve.«
»Donesite nosila.« viknuo je netko.
»Ja ne idem u bolnicu.«
Policajac se nagnuo i nasmiješio mu se. »Čaroliju, ha? Samo ćeš
zatreptati i sve će ovo nestati?«
Jim je pogledao čovjeka ravno u oči, zakočio ga, ušutkao. »Tako je.«
Snagom volje odaslao je energiju prema vani, gurnuvši je kroz molekule
zraka između njih dvojice, preuzimajući kontrolu nad čovjekovim umom i,
putem toga, nad svim njegovim mislima i djelima. Izlaz iz ove zbrke bio je da
napravi istu stvar s ostalima, jednim po jednim, a onda su on i Sissy slobodni.
Dovraga, mogao bi čak i natjerati ovog uniformiranog da ih odveze kući...
»Dečki, jeste li donijeli nosila?« pitao je policajac pogledavši preko
ramena. »Vrijeme je da ga prevezemo.«
Jim je zbunjeno trepnuo. Koji kurac? Djelatnik hitne pomoći koji mu je
provjeravao tlak slegnuo je ramenima. »Mala je opasnost od bijega, ako je to
ono zbog čega si zabrinut. Vjerojatno mu je slomljena noga. On ne ide
nikamo.«
»Hm, prilično te uspješno preskočio.« istaknuo je policajac.
Čekaj, čekaj, čekaj, ovo nije način na koji bi se trebalo...
»Evo nosila. U redu, gospodine, sad ćemo vas premjestiti. Na tri... .
Jedan... dva...
tri...«
Kada ga je bol preplavila i svladala, izazivajući mu kratki spoj u glavi,
Jimova posljednja misao bila je da je to trebalo funkcionirati. Otkako mu je
Eddie pokazao trikove anđeoskog zanata, mogao je bez problema utjecati na
stvari i ljude.
Očigledno mu je praksa da zadaje drugima udarce glavom umanjila tu
sposobnost.
Prokletstvo.
 POGLAVLJE 17

Satima nakon što je legla u krevet... Cait se gušila.

Unatoč svom tom hladnom, svježem zraku u njezinoj spavaćoj sobi,
gušila se, neki okov stezao joj je rebra, čineći duboki udah nemogućim.
Ustvari, osjećala se gotovo kao da je netko drži pod vodom, a površina je
nešto što može vidjeti tek u daljini, kroz valovitu, mutnu osudu na smrt.
Po milijunti put otkako je legla u krevet, pogledala je u budilicu.
Bahamski plavi svijetleći digitalni broj pokazivao je 2.34.
Oh, kakva ironija sudbine. Premda prestravljen u mraku, njezin um još
uvijek je nekako znao kada provjeriti vrijeme a da znamenke budu poredane
po veličini.
Oči su joj se odavno prilagodile na polumrak sobe i, dok joj je kuća
lagano hrkala svojom poznatom škripom i pucketanjem, poput ritma disanja
psa koji spava, promatrala je red koji ju je okruživao, koji ju je definirao.
Preko puta nje, sve knjige na policama s obiju strana madraca u
izbočenom prozoru bile su poredane abecednim redom. Prekrivač je ležao,
precizno složen, na jastucima punjenima vunom, pomno posloženima po
madracu u prozorskoj niši. Slike na zidovima bile su u jednakim okvirima
koji nisu bili obješeni uz pomoć vizualne procjene, nego kroz mučni proces
koji je uključivao dva metra na izvlačenje i četiri sata s ružičastim čekićem i
skliskim malim čavlima. Njezin radni stol u ovoj sobi bio je za račune i
dokumente, ne za skiciranje i crtanje, i sve je bilo na svom mjestu, olovke
složene u kutiji u srednjoj ladici, računi koje treba platiti složeni u
vertikalnom držaču s posebnim utorima za početak, sredinu i kraj mjeseca, a
papirologija na kojoj je upravo radila složena u posebnom fasciklu.
Bez nereda. Ništa nije bilo na pogrešnom mjestu — nikad. A isto je
vrijedilo za njezin radni stol, njezin ormar, cijeli njezin život.
Protrljavši lice, poželjela je zavrištati.
Činilo joj se da joj je utroba radioaktivna, kao da ju je iskustvo u toj
garaži kontaminiralo te će njegovi kasniji učinci imati poduži poluživot. I
dovraga, bivanje u blizini dokaza njezine opsesivne potrebe za kontrolom je
te unutarnje psihičke opekotine činilo još puno gorima.
Nemoj mi reći da noćas nisi mislila na mene.
Jesi li uvijek ovako arogantan?
Ne zamaram se time što drugi ljudi misle.
A što ako te takav stav ne dovede tamo kamo želiš stići? Ti to također
želiš. Nemoj to poricati.
U redu, nije mislila na tog muškarca. Apsolutno, definitivno nije mislila
na tog muškarca...
Uh. Možda jest. A možda... samo možda, je i dalje razmišljala gdje je
ostavila ključeve svog automobila, dolje pored torbice.
Ali hajde, nije da doista namjerava otići do Iron Maska i naći se s njim.
To nije moguće. Nikada — pogotovo s obzirom na ono što je prošla ranije...
jer to bi bilo kao da joj plane požar u dnevnoj sobi i onda, nakon što
vatrogasci s kamionima i cijevima odu, ona odluči da bi možda trebala
zapaliti i ostatak kuće kako bi se stvari podudarale.
Ako dođeš nakon moje smjene, reći ću ti sve što želiš znati o meni. A onda
ću ti pokazati važnije stvari.
A koje su to?
Saznat ćeš. Ako misliš da se možeš nositi s tim.
Cait se okrenula od sata, nadajući se da će, ne bude li gledala u te brojeve,
zaboraviti da, pod uvjetom da odmah krene, ima dovoljno vremena da se
obuče i ode u centar grada, točno tamo gdje joj je rekao da bude.
Živi sada, rekao joj je neki glas. To je jedina šansa koju imaš.
Udarila je jastuk sa strane kako bi se napuhnuo, pa zabila glavu u njega i
ispuhala ga. To je tako šašavo. No ako Raj ne postoji, a sve što imaš je smrt
na kraju životnog puta, kako bi se glupo osjećala ako ostane sama u ovom
hladnom krevetu... a postoji nešto toplo i snažno što je čeka na drugoj strani
grada?
Seks uz zaštitu funkcionira, ako ga prakticiraš na pravi način. Sve što je
potrebno jest ispravno stavljen kondom.
Osim toga, celibat u kojem je bila od završetka fakulteta počeo ju je
deprimirati...
»Ne. Apsolutno ne.«
Opet je popravila jastuk. I opsovala.
Bila su dva sata i četrdeset i šest minuta kada je iskočila iz kreveta.
Obukla je traperice, koje je rijetko nosila, te jedini čipkasti grudnjak koji je
imala. Navukla je dolčevitu za koju nije šteta ako bude zgužvana.
 Izašla je iz svoje četvrti držeći volan terenca, ne osvrćući se. Nije niti
razmišljala. Donijela je odluku i sada neće razbijati glavu s time, niti s
činjenicom da postoji velika vjerojatnost da je još u šoku zbog onoga što se
dogodilo prije. Sutra ujutro bit će vremena za sumnje i okrivljavanja — no
ovdje i sada postojalo je samo njezino odredište.
Telefon joj se oglasio baš kada je stigla do Northwaya. Bez razmišljanja
ga je uzela i provjerila tko zove.
Teresa. Ta noćna ptica koja nikada ne spava bez sumnje zove jer nije
dobila obećani joj izvještaj.
Cait je pustila da poziv ode u govornu poštu. Nije željela slušati ničije
mišljenje o ovoj bistroj ideji, a nije si vjerovala da bi to prešutjela. Osim toga,
njezina bivša cimerica bila je napola zaljubljena u G.B.-ja, na onaj način na
koji ljudi razviju fiksaciju na televizijske ili filmske zvijezde. Znajući kako
Teresa razmišlja, vjerojatno bi se uvrijedila u pjevačevo ime.
Cait je bila previše iskusna u tome da je ona kriva, a da ne bi uočila tu
zamku.
Ne kada je od ovog sudara koji je krenula izazvati dijeli samo jedna
izlazna rampa i nekoliko semafora.
A samospašavanje je ne zanima.

»Ne traži da ti ja bistrim glavu.« zarežao je Duke. »Jer ću u tu svrhu

upotrijebiti taj zahod u kojem se skrivaš.«
Svake noći oko 2 sata nestao bi red pred ulazom u Iron Mask, što je
značilo da on ima dobar sat vremena da se bavi sve manjim brojem sve
pijanijih i kompromitiranijih sjajnih mislilaca — kao što je ovaj žilavi
momak koji je odlučio da će biti cool i otvoreno uzeti kokain na jednom od
stolova. Kad ga je netko upitao što to radi, šmugnuo je između zaštitara i
zaključao se ovdje unutra.
Zvuk dubokog udaha kroz iskrivljeni septum sugerirao je da Einstein s
fiksacijom na prah uzima još malo hrabrosti kroz nos.
Možda će povući još jednu crtu i izaći levitirajući.
Naravno, moglo je biti i gore. Brzonogi barem nije izabrao jedan od
privatnih zahoda — jer onda bi Duke pred stalnim mušterijama morao
razvaliti zaključana vrata. Dogodilo se da je momak okupirao zahod za goste
i odabrao srednji od triju odjeljaka nasuprot pisoara.
 Krajičkom oka Duke je ugledao svoj odraz u ogledalima iznad poredanih
umivaonika.
Isturivši bokove, nije bio svjestan daje stisnuo šake.
»Kad nabrojim do tri,« zarežao je »izaći ćeš, ili ću ja ući po tebe.
Jedan...«
»Duke.«
Zvuk glasa njegove šefice probio se kroz njegovu agresiju. Donekle.
Osvrnuvši se, pogledao je Alex Hess.
»Držim ovo pod kontrolom.«
»Ne, ne držiš.« Pokazala je palcem prema vratima kroz koja je ušla.
»Van.«
»Situcija je pod mojom kontrolom.« Okrenuo se. »Daj mi...«
Krećući se nevjerojatnom brzinom, Alex se materijalizirala točno ispred
njega, a snaga njezine prisutnosti bila je kao da te netko željeznom šipkom
mazne po licu. Tihim glasom je prosiktala: »Evo kako ćemo. Večeras si
hodao po rubu, a ako nastaviš dalje, ozlijedit ćeš ga.«
Dok je otvarao usta, ona je podigla dlan. »Moja livada, moja pravila,
Nemoj me tjerati da te jebeno ispratim odavde, jer ću to i učiniti. Što ako
nekoga ubiješ na ovom poslu? Policajci mi se zasad toliko uvlače u dupe da
miješam kavu njihovim značkama.«
Dok je pokazivala bijes osobe odgovorne za ishod dogadaja, činilo se da
joj sive oči sjaje, i to tako da nije sumnjao da bi ga ona li fizički premjestila,
ako bi morala. Gospođa šefica je obično bila u pravu i uvijek je kontrolirala
— i sebe i druge.
Ali ne pretjerajmo.
Duke je odmahnuo glavom. »Ova se noć ne razlikuje od bilo koje druge.«
»A činjenica da ne shvaćaš što radiš dokazuje moju tvrdnju. Sada se
povuci.«
Iznenada je u prostoriji sve postalo nadnaravno bistro, od sjajnih crnih
pločica na zidovima, preko bijelih šara na crnom podnom mramoru, do zvuka
teškog disanja koji je dolazio iz tog srednjeg odjeljka u zahodu.
»Ubit ćeš nekoga.« rekla je Alex grubo. »Vidim ti to u očima. I moraš mi
vjerovati u vezi s tim prije nego što učiniš nešto zbog čega ćemo oboje
zažaliti.«
»Jebo te.« promrmljao je.
Samo je podigla obrvu i on je krenuo, otišao do vrata, i počeo se probijati
kroz... Zdravo, publiko sastavljena od glupih snagatora.
 Ispred zahoda se, naime, odmah okupila gomila zaštitara, hrpa ih je
stajala u položaju polumjeseca, kao da su spremni uhvatiti u padu ili njega ili
momka napucanog kokainom ili šeficu ako izađe iz zatvorenog prostora.
Psujući ispod glasa, Duke ih je sve ignorirao i uputio se prema stražnjem
dijelu kluba, otvorivši nogom vrata za osoblje, a zatim hodajući gore-dolje po
praznom hodniku između ureda i svlačionice.
Zrak je ovdje bio hladniji i on je nekoliko puta duboko udahnuo, a
zaostali miris parfema i ulja za tijelo djevojaka koje su tu radile bio mu je
poput neke vrste aromaterapije.
Bio je na drugom kružnom putovanju prema dolje i natrag kada je Alex
ušla kroz vrata kroz koja je ranije ušao on. »U moj ured. Odmah.«
Ah, sranje.
Duke je krenuo s njom, ali nakon što je zatvorila vrata nije sjeo. Odabrao
je udaljeni zid, naslonio se na njega i prekrižio ruke na prsima.
Alex je zastala iza svog stola. »Evo što ćemo učiniti.« Divno. Nije mogao
dočekati da čuje.
»Dobit ćeš nekoliko slobodnih dana.« Podigao je pogled. »To je
smiješno. Ja sam...«
Alex je stavila ruku iza uha kao da ne čuje dobro. »Nećeš se uvađati sa
mnom?
Fantastično. Dobra odluka.«
Duke je protrljao lice kako ne bi počeo vikati i tako dokazao da je ona u
pravu. »Ne trebam...«
»Trošiti moje i svoje vrijeme pokušavajući me uvjeriti u suprotno?
Čovječe, postaješ tako pametan. To doista cijenim.«
Ponovno se zabuljio u pod, no mogao je osjetiti kako ona zuri u njega s
druge strane stola.
Odjednom je uzela jedinu živu stvar u sobi: malu biljku u zelenoj
plastičnoj posudi.
»Vidiš ovo?« rekla je. »Znaš li tko mi ju je dao? Drag momak zvan
detektiv de la Cruz. Posjetio me nedavno ovdje, znaš na čijoj je platnoj listi?
Lokalne policije. Ponavljam, drag momak. Ali ja nisam željela ovu jebenu
biljku i nipooooošto ne želim da se on vrati — a pogotovo ne zato što je u
jednom od mojih jebenih zahoda jedan od mojih jebenih izbacivača
uzrokovao nekome trajno tjelesno oštećenje.«
»Ja sam sposoban ostati sabran.«
Vratila je na mjesto tužni bršljan ili paprat ili što je već to bilo. »To je
moja jebena pogreška. Nisam to uočila, ali ti si bez prestanka radio
posljednjih dvadeset i pet noći kad smo bili otvoreni — nisam smjela tražiti
da dođeš sinoć. Ti si jednostavno previše pouzdan i, iskreno, predobar u
svom usranom poslu. Nažalost, ti također pregaraš od posla. To se događa. Ti
idioti tamo vani će te izluditi.«
Otvorio je usta, ali ga je prekinula. »Ovo nije predmet kompromisa ili
rasprave.
Uopće. Ili ćeš raditi ono što ja kažem, ili ću te, koliko god mi to bilo teško
reći, otpustiti.«
Duke je osjetio kako mu raste bijes... no znao je da je bolje ne svađati se.
Držala je sve njegove karte u svojim rukama, a vjerojatno nije tako
nepravedna. Neka ide dovraga.
»Mogu li završiti večerašnju smjenu?«
»Ako se opustiš, da. No onda dvije smjene ne radiš. Duke se okrenuo da
ode. »Nisam rekla da sam gotova s tobom.«
»Što?« upitao je zatvorena vrata.
»Imaš posjetiteljicu. Smjestila sam je u sobu za ispitivanje.« Duke se
okrenuo. »Posjetiteljicu?«
Alex se prepredeno osmjehnula. »Plavuša. Visoka oko 170 cm. Izgleda
kao da ne pripada ovamo — pri čemu joj ja ne mogu pomoći, ali mislim da
joj to ide u prilog. Ustvari možda ćeš, ako provedeš malo vremena sa
ženskom osobom, biti bolje raspoložen.«
Duke je ispario iz ureda gospođe šefice i uputio se niz taj hodnik. Kada je
došao do vrata sobe u kojoj su »razgovarali« s ljudima, nije pokucao, nego
širom otvorio vrata.
A tamo je bila ona, stajala je u svojim udobnim cipelama, s rukama u
džepovima traperica, a oči su joj sijevale kao da je izvan svog elementa, svoje
zone udobnosti... i izvan sebe.
Barem prema njezinom mišljenju. Međutim, Duke se ne bi složio.
Spustio je kapke dok ga je osjećaj svrhe smirivao puno bolje nego
prodike njegove šefice.
Kada je zatvorio vrata, ona je nespretno podigla ruku. »Bok. Ja...«
Stavio joj je prst na usne i rekao joj pssst. Zatim je otišao do opreme za
nadzor u udaljenom kutu sobe i, posegnuvši visoko, isključio uređaj montiran
na stropu.
Okrenuo se prema njoj i rekao polako: »Pretpostavljam da ne želiš da ovo
bude snimljeno.«
 »Ah...«
Dok je evidentno tražila riječi, postalo je očito da nije glumila kada je
rekla da inače ne radi ovakve stvari.
Nema problema. On će se pobrinuti za sve.
Dok je zatvarao vrata, u njegovoj glavi već je bila gola, gola na stolu u
sredini sobe, nogu raširenih za njega, a on ju je ljubio tako strasno da je pala
na izgrebanu površinu stola.
Nije rekao ništa posežući za njom, klizeći rukom oko stražnjeg dijela
njezina vrata i privlačeći je prema sebi.
Stavila mu je dlanove na prsa i zadržala ga na distanci. »Zar ne želiš...«
»Što? Razgovarati?« Gledao joj je u usne. »To nije razlog zbog kojeg si
došla. Niti zbog kojeg sam te pozvao ovamo.«
U nekom skrovitom predjelu uma bilo mu je čudno što ga ova žena toliko
seksualno uzbuđuje. Ali nije namjeravao gubiti vrijeme na razmišljanje o
tome. Ona je ovdje. Ona ne namjerava reći ne. A on je ovo očajnički trebao, s
očajem koji ne samo da nije razumio, nego je također znao da je bolje da si
ne postavlja pitanja o tome.
U svakom slučaju, želio je da i ona bude voljna.
A to znači da će je morati zavesti kako bi se pojebali.
Podigao je ruku i uronio je u njezinu kosu, a zatim ju primio oko struka.
»Vidio sam tvoj auto ranije. Prošla si ispred kluba, zar ne?«
Progutala je slinu. »Htjela sam vidjeti...«
»Mene.« Nagnuo se i naslonio prsa na njezine grudi, a usne na njezino
uho. »Željela si me ponovno vidjeti, jer nisi mogla vjerovati da razmišljaš o
tome da se nađeš sa mnom ovdje. Dok si gledala onog pjevača, nisi mogla
vjerovati... da sam ja muškarac na kojeg misliš.«
Približio joj je bokove, trljajući se svojom erekcijom o nju, prije nego što
se odmaknuo da procijeni njezinu reakciju.
Oh, daaaaaaa. To je ono što je želio: kapci su joj se nakratko zatvorili, a
usne razdvojile — definitivno je osjetila ono što je on želio da osjeti.
»Znao sam da ćeš mi doći.« rekao je.
Onda ju je poljubio, brzo se pomičući i preuzimajući kontrolu, snažno je
stisnuvši i privukavši čvrsto uz svoje tijelo kad su mu usne pronašle njezine.
Bila je ukočena, ali to nije dugo trajalo. Dok je ližući pronalazio svoj put u
nju, potpuno se oslobodila i, čovječe, to je bilo dobro — jednako dobro kao i
njezin okus.
Pričaj mi o transformaciji. Sva ta potisnuta frustracija pretvorila se u
požudu prema njoj, a opojni val erotske snage bio mu je prvi znak da će se
ovaj usputni seks pretvoriti u nešto drugačije. No nakon toga nije puno mislio
ni o čemu. Bila je savršen prijemnik za njegov plamen, njezin se jezik
susretao s njegovim, kralježnica joj se naginjala prema naprijed, ruke su joj
vrludale po njegovim ramenima dok se privijala uz njega.
Kada se nakratko odmaknula, znao je zbog čega brine.
»Na vratima nema brave.« rekao joj je. Naime, posljednja stvar koja bi
trebala klubu bila je optužba zbog neovlaštenog pritvaranja. »Ali otvaraju se
prema unutra, pa ako želiš privatnost, mogu te poševiti uz vrata.«
Oči su joj se raširile, kao da pokušava shvatiti vrijeđa li je prostačko
izražavanje ili je još više napaljuje.
Kad je opet primaknula njegove usne svojima, shvatio je to kao: »ajme,
kakva sjajna ideja, tijelom prepriječiti put svima u naš mali komadić
privatnosti.«
Poruka primljena. Duke ju je smjestio uz vrata i podigao joj dolčevitu,
kako bi mogao priljubiti dlanove uz glatku, toplu kožu njezina torza.
Reagirajući na to, podigla je ruke, a on nije čekao daljnje upute; skinuo joj je
majicu preko glave i odbacio je u stranu.
Lijep grudnjak.
Malo preromantičan za njegov ukus, ali ta čipka nije mu na njoj ni
najmanje smetala — kroz prozirno tkanje mogao je vidjeti njezine napete
ružičaste bradavice i, koliko je god uživao u dodiru njezinih usana, želio je i
to drugo.
Nema razloga da se gnjavi s uklanjanjem tih krhkih košarica. Dodirima je
utirao put prema jugu, ljubeći joj vrat, ključne kosti, glatku ravninu prsne
kosti — a zatim prešavši na dojku. Isplazio je jezik prema bradavici, ližući joj
vrh, sišući ga, prelazeći usnama naprijed-natrag preko te kombinacije čipke i
mesa. A njoj se sviđala pažnja koju joj je ukazivao. Uronila mu je ruke u
kosu i povukla mu glavu — ali ne kako bi ga odgurnula. Ni u ludilu. Privila
ga je uz sebe.
No poticaj mu nije trebao.
Čovječe, strašno mu se sviđao njezin miris — kao i činjenica da se
istuširala prije nego što je došla k njemu: vlasište joj je još uvijek bilo mrvicu
vlažno, a na njezinoj koži zadržao se blagi miris. Nije upotrebljavala teške
losione ni slične stvari, za razliku od djevojaka koje su radile ovdje u klubu.
Profinjeni sapun, nešto prirodno i čisto.
Izgleda kao da ne pripada ovamo — pri čemu joj ja ne mogu pomoći, ali
mislim da joj to ide u prilog.
Barem su se oko jedne stvari on i njegova šefica večeras mogli složiti.
Polako se odmaknuvši, Duke joj je obje naramenice spustio na remna i
nagnuo se kako bi je bolje vidio. Povlačeći ih prema dolje i milujući joj
nadlaktice dok je to činio, otkrio je ono što je želio.
»Jebo te...« dahnuo je.
Pričaj mi o savršenstvu. Mliječno bijela glatka koža i te tvrde male
bradavice od kojih ga sada više ništa nije razdvajalo.
Uz svaki njezin udah grudi su joj se lagano njihale...
Stenjanje koje je prokuljalo iz njega zvučalo je poput režanja zvijeri —
nije li to bio prokleto točan opis? U ovom trenutku osjećao se civiliziranim
poput tigra.
A ta žena divnog mirisa koja je sada ispred njega stajala polugola? Ona će
biti njegov obrok.
 POGLAVLJE 18

Cait je bila izvan sebe i nije namjeravala ništa poduzeti u vezi s tim.
Muškarac koji ju je upravo ljubio kao nitko drugi dosad upravo joj je skidao
grudnjak — i prvi put u životu ona nije šizila zbog madeža na desnoj dojci,
niti zbog činjenice da možda nije potpuno simetrična, niti... zbog svih onih
drugih stvarnih ili izmišljenih stvari koje su joj ranije padale na pamet kad je
u drugim okolnostima bila gola.
Jedino do čega joj je bilo stalo je da njegove usne budu na njoj, bez
ikakvih prepreka...
»Jebooo te.« rekao je dubokim glasom.
Pa sad. Nije li to bilo kao cijeli leksikon komplimenata — tako-si-
predivna-užasno-seksi-jebeno-fantastična-izluđuješ-me, sve spojeno u jednu
riječ.
A onda je zarežao. Doista ispustio taj zvuk o kojemu je samo čitala da ga
muškarci proizvode.
No nije imala vremena razmišljati o tome.
Pomaknuvši svoje snažno tijelo, Duke se spustio i polizao joj jednu od
bradavica, pa ju je počeo sisati dok je obavijao ruku oko Caitina struka i
naginjao je unatrag. Kada je krenuo prema drugoj bradavici, tijelo joj se
izvilo u potpuno neprirodan položaj, ali nije marila. Ne uz te neumorne usne
na njoj, ne uz njegovu mekanu kosu ponovno u njezinim šakama, ne uz tu
njegovu erekciju koja joj se utiskivala u kuk.
Slobodnu ruku spustio joj je između nogu.
Bez najave. Bez glađenja bedra ili prikradanja prema dolje. Bez onoga
sada-ću-te-dodirnuti. On je uzimao ono što je želio.
A ona je doživjela orgazam.
Kao da je točno znao gdje ju i kada dodirnuti, usne su mu se odmaknule
od njezinih grudi i on se preselio gore, ponovno zavladavši njezinim usnama,
gutajući promukle zvukove koje je ispuštala, oduzimajući joj mogućnost
govora dok ju je milovao između nogu kroz traperice. K tome, smiješno, nije
ni najmanje brinula da bi ju netko mogao čuti — pogotovo kada su njegovi
prsti protrljali i pritisnuli tvrdi čvor šava hlača o njezin klitoris. Ako
vrištanjem sruši zgradu? Dobro. Svejedno. Pomagao joj je da se prepusti
orgazmu i nastavio joj pružati užitak, a njezino je tijelo željelo sve to —
željelo je sve što joj je on mogao pružiti.
A on se nije zaustavljao. Uz još jedan orgazam ubrzo nakon prvog,
njezini nokti su mu se zarili u ramena, a ona je savila koljena, šireći noge još
više, kako bi mu omogućila bolji pristup — što je bila dobra ideja, no
postojao je problem. Bedra joj nisu bila snažna, pa je izgubila ravnotežu...
Duke je odmah reagirao te ju brzim pokretom podigao kao da je perce.
U njegovu naručju imala je kratak, zapanjujuć doživljaj... čiste muške
snage. Bio je mišićav po cijelom tijelu, kao da je to tijelo isklesano, a ne
rođeno, mišići su mu se napinjali ispod odjeće i kože dok ju je držao iznad
poda. Ovo nije Thom, suhonjavi momak s faksa, mekanoga trbuha. Ovo je
muškarac u naponu snage, seksualno uzbuđeni mužjak koji ima namjeru
učiniti nešto u vezi s tim.
Sekundu kasnije bila je ispružena na podu.
»Moram se pobrinuti da vrata ostanu zatvorena.« prošaptao je uz njezine
grudi.
A onda se popeo na nju, njegova težina ju je utiskivala u linoleum,
prijeteći da će je zgnječiti — što joj je bilo samo dodatno erotično.
Kada su mu usne ponovno pronašle njezine bradavice, osjetila je nekakvo
potezanje u razini bokova. Traperica. Otvorio joj je patentni zatvarač, a zatim
joj povukao niz noge traperice i gaćice. Hladan zrak zapljusnuo joj je toplinu
između bedara, ali to nije dugo trajalo.
Ruka mu se odmah vratila tamo gdje je bila, ali ovaj put bez ičega između
njezina skliskog otvora i njegovih prstiju. Kad je ušao u nju, ponovno joj je
osvojio usta, prelazeći jezikom preko njezinog dok je dolje vladao njezinom
pičkom...
Cait je još snažnije svršila, ugrizavši se za usnicu, izvijajući se o njegova
prsa, a vrtlog ju je istodobno izmještao iz tijela i zaključavao u vlastitoj koži
dok su joj se osjeti razlijevali tkivom.
Zatim je uslijedio kratak predah, tijekom kojega je oslabio pritisak iznad
nje. Zvuk metala. Njegov pojas. Skidao je svoje...
»Kondom.« rekla je promuklim glasom.
»Imam jedan.«
Hvala bogu, jer ona nije imala. Ustvari, nije baš unaprijed promislila o
ovome. Premda, čak i da je zamišljala, ne bi došla ni blizu stvarnom iskustvu.
Bilo je toliko uzbudljivije i sirovije...
Duke se podigao na koljena i šokirao ju.
Spustio je traperice nisko na bokove, a ud mu je bio ogroman, tako debeo
i dug stršao mu je iz tijela.
Ovo će postati... još intenzivnije.
Kondom je bio marke Trojan i on je oštrim bijelim zubima otkinuo ugao
plavog kvadratića, a folija se uslužno i lako rastvorila. A onda, dok je gledala
kako ga navlači, morala se ponovno ugristi za donju usnicu, pogotovo kada
su njegovi krupni prsti prelazili preko velikog glavića i te debele motke.
Sekundu kasnije opet je bio iznad nje.
Sada je Cait preuzela inicijativu. Kad ga je zgrabila i povukla, stisnuo je
zube i opsovao, glava mu se trznula unazad, a žile na mišićima iskočile s
obiju strana vrata.
»Isuse...« prostenjao je.
Osjećala se posve jednako. Osim što ga je privlačila prema sebi,
pripremila se. Prošlo je dugo vremena od njezina zadnjeg seksa, a s obzirom
na način na koji su mu bili građeni neki dijelovi...
Međutim, nije ju zanimalo zaustavljanje ovoga. Svaka razina ovog
nevjerojatnog, nekontroliranog spajanja samo ju je još više napaljivala —
uživala je u vatri upravo zbog njezine vrućine: usred ovoga nije postojalo
ništa drugo, njezin strah iz garaže spržen je u prah, višetjedna tjeskoba zbog
Sissy je potisnuta, godine samoće i tuge zbog Thoma nestale su, nestale,
nestale.
Bila je više no spremna za ovo. Već neko vrijeme, ne u smislu nekoliko
sati.
Duke se spremao ući u nju, gurnuo joj je ruku ispod ramena i podigao joj
lice bliže svojemu. Oči su mu uronile u njezine...
Netom prije nego što je prodro, svrnuo je pogled. Da netko poput njega
bude sramežljiv? Nemoguće...
Bol je sijevnula kroz nju, ukrutila joj tijelo, u djeliću sekunde ugasivši
žar. A kada se Duke ukočio, njegove su je oči pogledale s izrazom u kojemu
je bilo nešto nalik pozivu na uzbunu.
»Ne.« promrmljala je. »U mom je slučaju samo proteklo dosta vremena.
Da se nisi usudio zaustaviti.«
Kako bi dokazala da to i misli, prešla je rukama niz njegov snažan torzo
do donjeg dijela leđa — pa je otišla još niže, gurnuvši ruke ispod labavih
hlača do njegove savršeno čvrste guze. Podižući bokove i povlačeći ga prema
sebi, spojila se s njim kako treba i prodro je od vrha do dna, duboko u njezinu
nutrinu.
Rastezanje, ispunjavanje, strujni udar užitka, to je vratilo vatru — i to čak
i prije nego što je počeo pumpati.
Neznanac ili ne, bio je pažljiv prema njoj, u početku se pomičući polako,
dajući joj vremena da se prilagodi. I oh, bože, prilagodila se. Rodnica joj se
opustila dok se trenje povećavalo, to veliko tijelo iznad njezinog zabijalo se
sve brže, drugi val užitka rastao je duboko u njoj dok je on udarao o nju,
držeći je snažno... jebući je.
To nije bilo vođenje ljubavi. Nije bilo ničeg pristojnog u vezi s tim gdje
su ili u kojem smjeru idu — a ona je željela da bude baš ovako, tvrdo, brzo,
brutalno.
Bio je to šok, shvatiti da proživljava seks svoga života upravo ovdje na
podu ove nenamještene sobe, maltene u javnosti. Ali, o bozi i vrazi, kako je
bilo dobro.
Uz trzaj je privukla njegova usta natrag ka svojima i on se bacio na njih,
ljubeći je dok su mu se bokovi zabijali iznova i iznova, sve dok nije više bilo
načina da usne zadrže spojenima.
Zastao je i ponovno prostenjao. »Tako si uska. Jebo te...«
Glava mu je pala na njezin vrat, a Cait se, shvativši da se on trudi ostati
priseban, osjetila još senzualnije i oslobođenije.
Oh bože, kako on dobro miriše. A kosa mu je nevjerojatno meka. A brada
mu se očešala o njezin obraz...
Krajičkom svijesti bilježila je u duhu sve što je mogla upiti, svjesna da
treba zapamtiti svaki djelić ovoga, sve. Jer, premda je bila izvan sebe, nije se
zavaravala. Ovo je samo jednokratni događaj — i potpuno se isplatilo što je
došla...
Njezin treći orgazam bio je najsnažniji od triju, učinio je da ovi drugi
djeluju kao puko zagrijavanje. Ritmičko pulsiranje joj je treslo cijelo tijelo i
tako je stisnula oči da je vidjela zvijezde — a on ju je pratio, njegova erekcija
ubadala je i trzala se u njoj iznova i iznova....
A onda je završilo. Zavladao je spokoj.
Oboje su se potpuno umirili, osim što su iscrpljeno disali.
Nakon svega, tijelo joj je gorjelo od naprezanja, puls joj se po-stupno
usporavao, a toplina joj je isijavala iz mišića i kože, sve dok naposljetku nije
počela osjećati hladnoću poda ispod sebe.
Kako dobro. Sve ovo bilo je upravo ono što joj je trebalo.
 Osim... kada se tišina počela usijecati u njezin smeteni um, pomislila je
— što sad? Nije imala pojma kako bi to trebalo funkcionirati...
»Duke?« rekao je muški glas s druge strane vrata. »Jesi li unutra?« Oh.
Sranje. Pričaj mi o povratku u stvarnost.
Njezin... ljubavnik, pretpostavila je da je to adekvatna riječ za to, podigao
je glavu i uputio strijeljajući pogled prema gore. Savio je nogu i gurnuo
koljeno u čelična vrata kako bi bio siguran da nisu otvorena — a, radeći to,
podsjetio ju je da su i dalje fizički itekako spojeni.
Dragi bože, u što se to uvalila?
»Ne, nisam.« rekao je sarkastično, grlenim tonom. Stanka. »Duke, stari,
je li netko s tobom unutra?«
»Ne.«
»Budući da su kamere i zvuk isključeni, brinemo jesi li...«
»On nije sam.« rekla je Cait oštro. »U redu?«
Stanka. Ovaj put duža. »Oh, Isuse, ispričavam se... ja, ah, sranje, čovječe,
nikad nismo mislili da bi ti bio s — hoću reći, ti obično to ne radiš sa ženama
niti, mislim, bilo s kime, tako da, ah...«
»Kasnije, Ivane.« obrecnuo se Duke.
»O, da. Naravno... apsolutno, stari moj...«
Glasnoća komentara se smanjivala, kao da onaj tko govori odlazi
ispričavajući se. Ili se spotiče o isprike.
Duke je pogledao Cait, a izraz lica bio mu je krajnje neodgonetljiv. »Ono
što on želi reći je da ne ševim žene na poslu.«
»Zašto si me onda pozvao ovamo?«
»Zato što nisam mogao više čekati, a ti si već imala dogovor za večeras.«
»Što bi bilo da nisam otišla u kazalište?«
»Morao bih uhoditi onog idiota pjevača dok ponovno ne naletim na tebe.«
To je rekao kao da bi radije da mu traktor iščupa sve zube iz glave.
Cait se morala nasmijati. »G.B.-jeva glazba ti se stvarno ne sviđa?«
Na trenutak mu je nešto hladno preletjelo licem. »Ne. Uopće. Međutim,
ti,« — prešao je usnama preko njezinih — »ti si vrijedna auditivnog
samoubojstva.«
Prošla je rukom kroz njegovu kratku kosu i proučavala mu lice, trudeći se
upamtiti ga.
»Trebala bih ići.« rekla je na kraju, premda to u dubini srca nije željela.
No jednostavno nije znala što bi bila druga opcija — seks ga je učinio bilo
čime prije no strancem. Nažalost, to je trajalo samo za vrijeme samog čina.
 Pogledao ju je poluzatvorenim očima. »Nisam završio s tobom.«
Istoga trena srce joj je ponovno počelo lupati. Vjerojatno bi se trebala
pokušati praviti hladnokrvnom, ali od njega je željela još. Koji god tip seksa
bio posrijedi. Život je previše jebeno kratak da još barem jednom ne bude
transportirana u raj.
»Dobro.« rekla je.
»Reci mi svoj broj.«
Nakon što je odrecitirala znamenke, namrštila se. »Zar ga nećeš
zapisati?«
»Tebe nije tako lako zaboraviti — vjeruj mi.«
Kao da to želi dokazati, ponovno je uzeo njezine usne svojima i poljubio
je duboko, premda je posegnuo između njih do baze svog kurca i pridržao
kondom da ne spadne dok ga je izvlačio iz nje.
Osjetila je prohladni zrak na svom najosjetljivijem dijelu, i da, to ju je
podsjetilo da su joj grudi u neredu, kao i odjeća.
Iznenada joj je pred očima bljesnula slika druge odjeće koju je ostavila na
podu svoje kupaonice.
Možda je to trend?
Dooooobro... on je ustao i obukao se puno brže od nje. Zatim se okrenuo,
kao da je svjestan da ona želi malo privatnosti.
Cait je ustala i navukla traperice, a zatim petljala oko grudnjaka —
remenje ju je zbunjivalo, a kopča na sredini leđa odbijala je surađivati. S
dolčevitom ista stvar: nemarno ju je navukla preko glave, dok su joj ruke
zapinjale.
»U redu.« rekla je.
Kada se Duke opet okrenuo prema njoj, činio se tako dalekim, tako
visokim, tako odsutnim.
Jesu li njih dvoje doista upravo napravili ono?
Otvorio je vrata bez ijedne riječi, a zrak koji je ušao u sobu mirisao je kao
u frizerskim salonima, kao smjesa mirisa raznih vrsta šampona i sprejeva za
kosu. Što je bilo čudno. Možda su imali plesačice negdje u klubu...
Oh, vidi, skupina kršnih momaka s crnim košuljama na kojima piše
osoblje. I sviiiiiiiiiii su buljili u nju, udaljeni otprilike tri metra.
Divno.
Kada je Duke krenuo prema naprijed, sakrila se iza njegovih ramena kako
bi izbjegla susret oči u oči s njegovim kolegama — i, tko bi rekao, u tom
trenutku se vratila u stvarnost.
 Da, to se doista dogodilo. Na podu. Iza nezaključanih vrata, na njegovom
radnom mjestu.
Sranje. Možda se ipak nije mogla nositi s time da je sada plavuša, Dok ju
je Duke vodio do stražnjeg izlaza, izbjegavao je zurenje svojih kolega i trudio
se zakloniti im pogled na Cait. No nije bio siguran koliko je uspješan u
potonjem. Prokletstvo.
Nije bila stvar u tome da se sramio onoga što su učinili. Ona je došla
ovamo upravo zbog onoga što su oboje željeli i bilo je fantastično. Ali nije
namjeravao dopustiti da ona bude objekt idiotskog buljenja.
Vrata su se otvorila prema vani, tako da se pomaknuo u stranu i njegovo
ju je kršno tijelo zaklonilo. A dok je prolazila pored njega, njezina mu se ruka
očešala o prsa, podsjećajući ga na sve one raznorazne vrste dodira koje su
upravo razmijenili na podu sobe za ispitivanje.
Mmmmmm.
Vani je otišla do nekakvog terenca, Lexusa — a on ju je slijedio, prateći
svaki njezin pokret: ti bokovi su se njihali, ne na prenaglašeni način kao što
to čine neke žene, nego na prirodan način žene koje je propisno servisirana. A
oblina guze? Poželio ju je obuhvatiti rukama. ..
Kurac mu je počeo rasti, seksualni nagon vratio se kao da nije ševio
tjednima. Mjesecima. Možda i godinama.
Bila je... tako jebeno seksepilna. U početku nervozna, jer joj je bilo
neugodno... a onda je uslijedilo visokooktansko seksanje punom snagom —
njezini nokti zarivali su mu se u ramena kada se široko rastvorila na podu,
nezainteresirana za bilo što osim za to da njih dvoje zajedno svrše.
Nije to očekivao, istini za volju.
Sve ovo je započelo kao način da prisvoji nešto povezano s čovjekom
kojega je mrzio. No realno iskustvo promijenilo mu je ciljeve. Sada to više
nije bila vendetta s korijenima u prošlosti — ustvari, on je doista mislio
upravo ono što joj je rekao. Oni nisu gotovi, i ne, sigurno nije trebao zapisati
njezin broj. Bio je u njegovom mozgu poput onih orgazama koje joj je
priuštio: neizbrisiv.
Kada je pritisnula daljinsko upravljanje na ključu i isključila Lexusov
alarm, potrčao je prema naprijed i otvorio joj vrata. I baš kao na početku
susreta, činilo se da ona ne zna kako završiti stvari.
On je znao.
Sklanjajući se s puta, pustio ju je da sjedne u auto, sveže pojas i uključi
motor. A onda, kada se okrenula i podigla pogled prema njemu...
 »Mi još nismo završili.« rekao je, a izjava je zvučala više kao neuvijeni
zahtjev nego kao nešto romantično.
Nagnuo se i poljubio je na dominantan način, primivši joj obraze
dlanovima, prodirući joj u usta na isti način na koji je to činio dok je bila gola
i ispružena ispod njega.
Odmah je uzvratila. Jednako velikodušno i otvoreno kao i prije. Bila je
poput bunara bez dna.
Do trenutka kada je uočio njezino stražnje sjedalo. Prilično veliko. Nije
znao puno o tim šminkerskim automobilima, ali ako mu ona sjedne u krilo...
Zbog prodornog urlika sirena podigao je glavu i izvadio je iz auta. Na
suprotnoj strani parkirališta dva su policijska automobila uz sirene vozila
mrtvu utrku — i podsjetili su ga da, koliko god on bio čvrst, šefica ne dopušta
svojim zaštitarima da djeluju kao formirana grupa, a što je bilo kasnije doba
dana, to je bilo vjerojatnije da će netko biti napadnut u ovom dijelu grada.
Ova žena je možda u ovom trenutku s njim sigurna, no ipak je trebala
otići odavde.
»Bolje da kreneš.« rekao je, ponovno joj gledajući lice. Kosa joj je bila
raščupana i sviđala mu se činjenica da su uzrok toga bile njegove ruke.
Pogotovo s obzirom na to tko je bio druga opcija. »Da...« prošaptala je.
»Idi sad.« Prije nego što on prestane suvislo razmišljati i uzme je na tom
stražnjem sjedalu.
Duke je zatvorio vrata prije nego što je stigla reći još nešto. I onda, kada
se odmaknuo, iznenada je iz nekog razloga postao totalno, potpuno tjeskoban
— nešto s čime nije imao puno iskustva.
Bolje se nosio s agresivnošću. Puno bolje.
I doista nije želio promatrati strah previše izbliza.
Kada je izašla iz svog parkirnog mjesta, krenuo je prema naprijed,
ostajući obasjan njezinim farovima, zureći kroz snažno svjetlo, gledajući je u
oči premda ih nije mogao vidjeti.
A potom je otišla.
Duke je nekoliko puta duboko udahnuo i sabrao se. Trenutak kasnije
poželio je pogledati na sat — što ga je podsjetilo da je njegov Rolex nestao.
Provjerio je vrijeme na mobitelu koji je izvadio iz stražnjeg džepa traperica.
Prokletstvo. Bilo je prerano da ode, tako da se morao vratiti i suočiti s
glazbom.
I uf, tko bi rekao. Veliki Rob, Tihi Tom i Ivan još su uvijek kibicirali,
sada s Alexinih vrata.
 Duke se uputio u suprotnom smjeru, natrag u sobu za ispitivanje. Što se
pokazalo glupom idejom. Kada je otišao do onog kuta i počeo vraćati žice na
sprave za nadzor, njih trojica su iskoristila priliku da se postroje kao da su
zoološkom vrtu i promatraju jednoga od tigrova.
»Ne pitaj.« rekao je Duke. »Neka niti jedan od vas ne postavi niti jedno
jebeno pitanje.«
Kad se napokon morao okrenuti prema njima, pomislio je — jebo te, čak
je i Silent Tom, kojega nikada ništa nije posebno zanimalo, buljio u njega.
»Ona nije odavde.« rekao je jedan od trojice — ne Tom.
Kada je bio gotov sa svojim tehničkim poslićem, Duke se progurao među
izbacivačima. Uz malo sreće, u baru će biti nekoliko preostalih posjetitelja
koje bi mogao izbaciti kroz ulazna vrata — po mogućnosti zatvorena i
zaključana.
Stvar koju sigurno neće učiniti jest sa znatiželjnim babama koje su ga u
stopu slijedile razgovarati o ženi, vezi ili bilo kakvim planovima za
budućnost.
Otišao je u sam klub i osjetio se loše. Svjetla su bila upaljena, a kaos
burne noći bio je očit po lokvama na podu, nakrivljenom namještaju i
odbačenim salvetama — te omotima kondoma.
Kako romantično.
Kada je počeo mesti, brigada čizama koja ga je slijedila dokazala je da
ogovaranje nije specijalnost samo šesnaestogodišnjakinja s fetišem na Hello
Kitty. Očigledno se i nabildani snagatori mogu baviti njime.
Duke se okrenuo. »Ne. Ne. I ne.«
Jedan za svakog od znatiželjnih kujinih sinova.
»Bio si neko vrijeme izvan vidokruga.« otezao je Veliki Rob. »Dakle,
tamo negdje unutra je bilo »da«.«
Tako se prokleto neće baviti time.
Kada se okrenuo, Ivan je rekao: »Hajde, čovječe, pravedno je, ti nisi...«
Glas koji ga je presjekao usred riječi nije prepoznao. No opet, Tihi Tom
nije dobio nadimak bez razloga: »U redu, momci, povucimo se.«
To je bilo sve što je potrebno.
Možda ga ni druga dvojica nisu nikad čula da govori, pa su bili previše
šokirani da bi nastavili slijediti Dukea kao krvosljednici.
Što god to bilo, on je zahvalio bogu kada su ga ostavili na miru. ..
Zastavši, shvatio je da mu... žena s kojom je bio nije rekla svoje ime. No
ipak, barem je imao broj telefonã.
 POGLAVLJE 19

Kada se Jim probudio u bolničkom krevetu, sve o čemu je mogao misliti

bilo je — možda je to bio san. Možda je... sve, od susreta s Nigelom i ostalim
arkanđelima, preko noćne more zvane Devina, do same igre... samo
nusproizvod strujnog udara na gradilištu.
Fikcija koju je stvorila pretjerana stimulacija neurona.
A ako pretpostavimo da je to istina, hm, onda je Adrian fikcija, kao i
Eddie i njegova smrt. Onda također nema duša koje treba spasiti. Nema ni
Raja ni Pakla — ili barem on ne treba brinuti zbog njih.
On nema razloga za brigu, osim jednostavnih problema poput plaćanja
mjesečnih računa i ispravnosti motora njegova kamioneta.
Sraaaaanje, tko god ne misli da je normalnost blaženstvo, taj nije baš
teško živio.
Zatvorivši oči, digao je ruke iznad glave i ugodno istegnuo cijelo tijelo,
kroz koje se razlilo olakšanje. Prvi put otkako je odrastao bio je slobodan.
Slobodan od svog mutnog rada kao pripadnika specijalnih postrojbi. Nije više
bio marioneta okrutnog naredbodavca. I niti sada niti ikada više neće biti
»spasitelj« sa zadatkom spašavanja čovječanstva, uz Stvoritelja koji se
dosađuje i demonku, totalnu kučku...
»Napokon si se probudio.« Jim je poskočio na jastucima.
Na stolcu na drugoj strani sobe sjedila je Sissy Barten, živa i zdrava.
Što je značilo da su oboje mrtvi. I da se njegova stvarnost nije
promijenila.
»Jebi ga.« dahnuo je, spuštajući se natrag na jastuke i ponovno
zatvarajući oči. Pitao se koliko je sati proveo u nesvijesti. Teško je reći.
Činilo se da je prošlo neko vrijeme.
»Jesi li dobro?«
Podigao je ruke prema licu i počeo se snažno češati po njemu — dok mu
svaki receptor boli u cijelom tijelu nije rekao da PRESTANE S TIM ISTE
SEKUNDE.
Ah, da. Lice mu je zapravo prošlo kroz vjetrobransko staklo.
 A to znači da je njegov kamionet obavijen oko stabla, da mu je glava
pretrpjela traumu, a noga mu je sjebana. To također znači da negdje, upravo u
ovom trenutku, ako ne i prije, policajac provjerava registarske tablice
kamioneta F-150 i otkriva da je vozilo registrirano na mrtvog čovjeka... koji
izgleda posve isto kao Jim.
»Moramo otići odavde.« stenjući se uspravio na krevetu, zamahnuo
nogama i shvatio, oh kakva radost, da ima gips na lijevoj potkoljenici.
U ovom trenutku nije mogao ništa poduzeti u vezi s tim.
Preusmjeravajući pozornost, počeo je raditi nešto na unutarnjoj strani
ruke te s uvježbanom učinkovitošću izvukao intravensku injekciju. »Hajde...«
Kada su se iz aparata iza kreveta oglasili alarmi, Sissy je odmahnula
glavom. »Oh ne, ja ne idem nigdje. Liječnik je bio ovdje sa sestrom. Imaš
potres mozga i...«
Jim ju je pustio da nastavi govoriti te je ustao i isprobao u kakvom mu je
stanju lijeva noga. Bolno. Jako bolno. No, zahvaljujući gipsu, uspio je
othramati i potražiti odjeću. Pretražujući uglavnom prazni ormar, mislio je
samo o tome kada je zadnji put ovo činio, u ovoj bolnici. Ta sestra ponašala
se prilično tiranski, ali...
Sissy je stala ispred njega. »Vrati se u taj krevet. Ne ideš odavde.«
»Oh, stvarno?« Nagnuo se prema dolje kako bi bili oči u oči.
»Da ti objasnim nešto. Ja zapravo ne postojim na ovom svijetu i iz
iskustva znam da ne možeš stajati jednom nogom ovdje, jednom tamo. To ih
sjebe u glavu.«
»Noga ti je slomljena.«
»Uopće se ne zamaram time.«
»Zašto onda šepaš?«
»Ne šepam.«
Unijela mu se ravno u lice. »Znaš li ti definiciju te riječi?«
»Znaš li ti koliko brzo moramo krenuti odavde?«
Zaobišavši je, počeo je otvarati ladice plitkog ormarića od iverice. Nema
hlača, majice, čizama. Ničega. »Ne brini za mene. Događale su mi se i mnogo
gore stvari pa sam preživio.«
»Osim onog jednog puta kada si umro, zar ne?« Sissy se vratila i sjela na
stolac. »Kako god bilo, ja ostajem. Kamo ti ideš je tvoj problem, nije moj.«
Jim je krivudao uokolo i nastojao treptanjem odagnati dvostruke slike —
dobro, očito ga jako boli, ali je potpuno potisnuo osjet boli, tako da nije bio
svjestan ničega osim te svoje unutarnje direktive da se trebaju izgubiti
odavde. »Ti si šašava.«
»Sve u svemu, rekla bih da je to tvoja dijagnoza, a ne moja...«
»Koliko god se gnušam slaganja s njim, ta budala je u pravu.«
Začuvši uštogljeni engleski izgovor, oboje su se osvrnuli.
»Coline.« promrmljao je Jim. »Drago mi je da te vidim.« Moš mislit.
Arkanđeo je bio odjeven u bijelo, ali u svoju varijantu, ne Nigelovu —
bijele hlače od trenirke, bijelu majicu kratkih rukava, bijele teniske Converse
Ali Stars. Izgledao je kao član grupe Beastie Boys. Ili... kao seksepilan tip
kojega bi većina žena s užitkom odmjerila.
A to je iz nekog razloga nabrusilo Jima — pogotovo kada je Sissy polako
ustala i prišla naprijed. Jebem mu, bilo bi mnogo bolje da je tip oronuo li
ukočen, poput Nigela. Ali neeeeee, on je visok, tamnokos i ima aureolu.
Ukratko, nije Sissyn tip.
Barem ako Jim ima ikakve veze s...
Čekaj malo. Zar on doista postaje ljubomoran ovdje? U bolničkoj sobi.
Dok Sissy ne radi ništa drugo nego jednostavno gleda u tog ljigavog gada?
Očito je potres mozga bio jači — i izgleda da je zbog otekline područje u
njegovu mozgu odgovorno za bilo kakvu razumnost bilo izvan funkcije.
Jim je bolesnom nogom snažno udario ladicu kako bi je zatvorio i gotovo
se onesvijestio od boli. »Ja ću se pobrinuti za ovo, Coline. «-promrmljao je.
Kako nitko od njih nije obratio pozornost na njega, stao je svojim tijelom
između njih.
»Ja. Ću. Se. Pobrinuti. Za. Ovo.«
Colin je podigao tamnu obrvu. »Ustvari, druže, to je prilično neizvjesno
— što nas sve suočava s problemom, zar ne? Svašta si svalio na sebe.«
»Hvala na rekapitulaciji. Ali ja sam čvrst.«
»Zašto bi onda bio ovdje na odjelu, s glavom u zavojima i nogom. ..«
»Jer se sranja događaju, Coline, zar ne? Bi li sada otišao...«
»Moraš voditi brigu o svom poslu.« Colinove su se oči suzile. »Prije nego
što donosiš te loše odluke.«
Jim se nagnuo, premda nije bio u formi za svađanje. »Ja vodim brigu o...«
»Ne tom poslu...«
»Gospodine!«
liiiiiiiii došlo je do još jednog prekida, ovaj put ih je prekinula medicinska
sestra koja je širom otvorila vrata. »Gospodine! Molim vas, vratite se u
krevet...«
Ignorirajući je, usredotočio se na Colina. »Ja se mogu nositi s...«
 »S kime vi razgovarate? I, gospodine — vaša intravenska injekcija!
Izvadili ste je?«
Znak za početak kaosa. Odjednom su posvuda bili ljudi u bijelim i
zelenim kutama i svi su se obraćali njemu — dok se Sissy povukla uza zid, a
Colin je sve promatrao s izrazom dosade na licu.
Jim je odgurivao medicinsko osoblje od sebe, barem dok tip visok kojih
190 centimetara nije ušao u njegov osobni prostor i objavio:
Za vas nema odjave iz bolnice protivne liječničkom savjetu. Ne idete
nikamo dok policija ne sastavi zapisnik.«
Jim je zakolutao očima. »Vi stvarno mislite da ću biti uhićen?« »To se
zove nesmotrena vožnja. Krađa identiteta. Napad — sjećate se kad ste srušili
onog bolničara? Morali smo mu liječiti razderotine, usput.«
Uz psovku, Jim se pokušao sabrati, skoncentrirati, baciti neku vrstu čini,
bilo što što bi mu pomoglo da kontrolira ovaj nered. A to bi trebalo
funkcionirati, kvragu. Još otkako ga je Eddie naučio kako da to radi, bio je u
stanju voditi brigu o stvarima na način kao u seriji Sanjam o Jeannie.
Osim što... jebote, to nije funkcioniralo tamo na ulici. A kada je ponovno
pokušao... i opet... i opet... i ništa se nije dogodilo... znao je da ne funkcionira
ni sada.
»Vratite se u taj krevet, gospodine.« rekla je bolničarka. »Ili ću vas sama
staviti tamo.«
Kroz izmaglicu boli i frustracije, Jim je shvatio da ima dvije očite opcije:
leći kao dobar dečko i čekati da policajac dovuče dupe... ili pustiti da Colin
uzme stvari u svoje ruke.
Odabrao je vrata broj tri.
Zavrtio se i zgrabio stolac na kojemu je Sissy ranije sjedila te ga bacio u
veliki stakleni prozor. Čim ga je stolac dotaknuo, posljednji je put pokušao
izvesti čaroliju — stvari moraju nekako profunkcionirati, barem malo: staklo
dimenzija 150 x 120 cm razbilo se prema van, eksplodiralo u noć te je hladni
zrak prodro u sobu.
Jim je zamijenio mjesto s mračnim povjetarcem.
Bacio se kroz otvor, obavio ruke oko koljena te izveo kratak slobodan
pad. Zatim se otkotrljao na pošljunčani krov zgrade koja je bila za jedan kat
niža od ove u kojoj je dosad bio.
Čovječe, hvala bogu što je arhitektura većine medicinskih centara
osmišljena na način kao puzzle — naime, on je samo pretpostavljao da će
tamo biti krov na koji može sletjeti; nije bio siguran.
 Kada je počeo traljavo trčati, na trenutak je pomislio na Adriana i sve ono
s čime se taj anđeo morao nositi. Uz bolni davež zvan slomljena noga, zbog
šokova uslijed nevjerojatne boli srce mu je svom snagom lupalo u grudima, a
u glavi mu je bilo mutno. No odbio je dopustiti da ga tjelesne stvari ometaju.
Zapravo, činilo mu se to poput povratka u djetinjstvo, ako stavi na stranu
tjelesne probleme i požuri do dalekog ruba zgrade.
Molio se da na tom rubu postoji nešto što bi mogao upotrijebiti da se
spusti na zemlju.
Također se molio da Sissy razumije da je on ne napušta. Ne zadugo dugo,
u svakom slučaju. Najvažnije je, međutim, bilo to da je Colin s njom, a Jim je
znao da Devina ne bi išla u blizinu arkanđela. Također je znao da, unatoč
arkanđelovoj iziritiranosti, ne bi ostavio nevino biće da se samo snalazi; on to
jednostavno ne bi napravio.
Sve što je Jimu trebalo bilo je dovoljno vremena da djelomično obnovi
snagu, jer vrag zna da je u ovakvom stanju beskorisan u tom moru ljudi...
U daljini iza sebe začuo je povike, odjekivali su iz te rupe koju je
napravio u zgradi.
Žao mi je, ekipa. Ali gledajte svjetliju stranu, taj prozor je posljednja
stvar koju čistači trebaju dezinficirati.
Šuljajući se, prošao je pokraj nekih industrijskih ventilatora i, hvala ti
mali Isuse, shvatio da se može spustiti dolje: tamo na uglu su mutna
sigurnosna svjetla osvjetljavala savijene prečke Ijestava.
Čim je stigao do njih, skočio je i okrenuo se te skliznuo prema dolje kao
po paru užadi. Sletio je na tlo svom snagom, pa je morao doći do daha. Noga
ga je boljela daleko više nego glava, a oči su mu kroz nadražujuću izmaglicu
pretraživale okolicu u potrazi za povoljnim načinom za bijeg.
Znao je da nema puno vremena. Bolnica ove veličine vjerojatno ima
znatne zaštitarske snage, koordinirane iz nekog središnjeg ureda.
S mukom se uspravio pa presjekao kroz stražnje opskrbno dvorište,
orijentirajući se zahvaljujući halogenim svjetiljkama postavljenima visoko na
zidove od betonskih blokova...
Kad su sirene počele zavijati, bio se spreman okladiti da to nisu sirene
vozila hitne pomoći. Vjerojatno ga i prava policija dolazi potražiti.
Jebeno sranje, zašto ne može pronaći automobil u koji bi mogao
provaliti?
Iza ugla je dopro zvuk škripe guma i natjerao ga da se zamalo posklizne
zaustavljajući se — netom prije nego što ga je pokosilo teško čelično tijelo
Mercedesa.
Prozor na strani suvozača se spustio i kroz njega mu se nasmiješila jedina
ženska osoba na planetu koju nikada nije poželio ponovno vidjeti.
»Problemi u raju?« posprdnim je tonom rekla demonka, zavaljena u
kožno sjedalo.
»Jebeš me...«
»Upadaj pa hoću.« rekla mu je uz zloban osmijeh. »U suprotnom ćeš,
pretpostavljam, utvrditi kakve su ti šanse s policijom.«

Kada se Sissyn šepajući, nadrkani spasitelj bacio kroz prozor koji je

razbio, nagnula se prema naprijed kao da će ga moći uhvatiti i povući natrag
u bolničku sobu — i nije bila jedina s tom šašavom idejom.
Nažalost, bolničko osoblje je stiglo prije nje i zapriječilo joj pogled.
Oh, bože, ako nije mogao preživjeti prometnu nesreću a da ne završi
ovdje, onda će ga pad s petog kata vjerojatno ubiti...
U redu, možda jest već mrtav, ali svejedno. Anđeli su u stvarnom svijetu
očito mogli podnositi slomljene kosti i ozljede ozbiljnije od površinskih. A
možda postoji nešto što bi ona mogla učiniti da mu pomogne...
Sva izvan sebe progurala se u grupu medicinskih sestara i liječnika koji
su vikali i svađali se ispred zjapeće rupe, zaboravljajući da ona nije stvarno
tamo, da više nije »ljudsko biće«, da je postala...
Teško je reći što se točno dogodilo.
U jednom trenutku se gurala pokraj nekoga, a u sljedećem... je mogla
vidjeti kroz prozor i vizualizirati pad niz jedan kat, a ne pet, na krov koji je
bio ispod.
A to je ono što je tražila. Problem je bio u tome što je to vidjela s
drugačije visine. A i njezin smisao za boje je nestao. A u tijelu joj je bio neki
jako čudan osjećaj.
Podigla je dlan da protrlja oči i ukočila se... Te potom zavrištala.
Odmah su se svi okrenuli prema njoj. »Mary? Što nije u redu?« rekao je
netko.
»Odvedi je u krevet. Stavi je na krevet! Za boga miloga, na ovaj način joj
je brat umro...«
»Nemam brata.« promrmljala je Sissy.
»Psst.« umirivala ju je jedna od sestara. »Dođi ovamo. Sjedni.«
 Sissy je ponovno podigla ruku i shvatila da to... nije njezina ruka.
Debeljuškasta, naborana, s vjenčanim prstenjem koje je trebalo očistiti, ta
stvar je bila pod njezinom kontrolom — mogla je saviti prste i okrenuti dlan
— ali to nije bio njezin dlan.
Gledajući svoje tijelo, shvatila je da više nije u širokoj vrećastoj majici i
zavrnutim hlačama od trenirke koje joj je dao Jim. Umjesto njih, imala je na
sebi plavu bolničku uniformu i dvije plastificirane identifikacijske oznake na
uzici oko vrata. Podigla ih je s grudi koje su bile otprilike osam puta veće od
njezinih i zabuljila se u sliku pedesetogodišnje žene po imenu Mary T.
Santiago.
Osvrćući se oko sebe, suočila se s drugim anđelom, onim koji je došao
prije nego što je Jim pobjegao kroz prozor. »Što sam ja?«
Na Englezovom arogantnom, ukočenom licu ocrtavao se kratkotrajan šok.
»Ti... ne bi trebala moći učiniti to.«
»Što sam učinila?«
Jedan od muških bolničara stao je pred nju, a na licu mu se očitavao
istinski strah.
»Mary, dobro si. Sve je u redu...«
»Što sam učinila?« viknula je.
Obratila joj se jedna od medicinskih sestara: »Mary, nisi ništa učinila.
Nisi uopće bila tamo kada je skočio. Mary, oh, Mary...«
Zagrlila je Sissy i ona je namirisala ishlapjeli parfem i neku vrstu
adstringenta te osjetila... hm, uglavnom nevjerojatan osjećaj podrške.
Refleksno je obavila ruke — točnije, Maryne ruke — oko druge žene, a um
joj se grozničavo trudio shvatiti kako je ovo moguće.
»Samo izađi iz nje, iskorači.« rekao je Englez odsječno. »Tako to
funkcionira — ili sam barem tako čuo.«
»Da iskoračim... iz nje...?« promrmljala je.
»Psst, Mary, u redu je.« Sestra je počela umirujuće milovati Mery po kosi
— što je Sissy osjećala jednako intenzivno kao da je riječ o njezinoj vlastitoj
kosi. »Samo diši sa mnom.«
Iz nekog razloga, možda zato što joj je bio potreban zagrljaj a sestra je
bila vraški dobra u grljenju, Sissy je zatvorila oči koje nisu bile njezine i
prepustila se njezinu rješenju.
»To je to. Znam da je teško...«
Sissy je bila maglovito svjesna da neki drugi ljudi dolaze u bolničku sobu
— službenici u plavim uniformama sa zaštitarskim značkama na rukavima.
Zatim je osjetila kako je polako udaljavaju, kako ne bi bila blizu crne rupe u
sobi.
Kada je počela malo lakše disati, postala je svjesna psihe koja nije
njezina. Bila je negdje u pozadini — misli, osjećaji i sjećanja druge osobe,
potisnuti bog zna čime.
Iskoračiti? Pomislila je. Kako se to radi? Ako osjeti poriv da se pomakne,
tijelo druge žene reagira.
»Oslobodi se voljom.« rekao je Englez. »Samo odluči da ćeš se odvojiti.«
Sissy je slušala naredbu kao što je slušala one koje su joj treneri davali
prilikom igranja hokeja na travi, tjerajući se na akciju koja je više unutarnja
nego izvanjska.
Kada se odvojila od medicinske sestre, gledala je kako niža, starija žena
čije je tijelo netom naseljavala pada poput kamena, onesvještava se i umire.
Sissy je istoga trena skočila da je uhvati, ali njezine ruke nisu bile od materije
i Mary Santiago skliznula je na pod od linoleuma, prethodno propavši kao
voda kroz zrak kroz Sissyne ruke koje su je pokušavale pridržati.
Sissy se odmicala sve dok nije iza leđa osjetila zid.
»Ne razumijem ništa od ovoga.« rekla je, a od panike joj se lice trzalo, a
ruke su joj drhtale. »Ne znam... gdje sam bila. Kako sam stigla tamo. Zašto
sam izašla.«
Pogledala je u muškarca u bijelom. »Trebaju mi odgovori.«
Bila je to optužba — kao da on zna, a namjerno je drži u mraku, samo da
je iznervira. Čovjek — ili anđeo, što god — je prošao rukom kroz svoju crnu
kosu. »Klipan.
Jebeni... klipan.«
»Nisam sigurna što to točno znači, ali ako želiš reći da sve ovo nije
dobro, potpuno se slažem s tobom — i, dok se mi družimo, imaš li ikakvu
ideju kamo je otišao Jim?«
Englez je prekrižio ruke na svojim ovećim prsima i zagledao se u
razbijeni prozor.
»Nemoj da sada počnem o njemu.«
Dok je on tako stajao šutke usred kaosa, duboko u njoj opet je zakuhao
bijes, čineći joj ton glasa oštrijim. »U redu, dobro, kako bi bilo da mi onda
pomogneš u vezi sa mnom?«
Kad je taj pogled kroz sužene kapke preusmjerio prema njoj, primijetila je
da su mu oči boje kakvu nikada prije nije vidjela — nije li joj to dobar
podsjetnik da ima posla s nečim što je daleko izvan područja normalnog.
Možda s nečim opasnim.
Na sekundu je razmišljala o tome da odustane — no onda se sjetila da
nema što izgubiti: već je bila u Paklu, a njezin život, onakav kakav je
poznavala ovdje na Zemlji, bio je gotov.
Dakle kako on još jebeno može nauditi.
»Čekam!« obrecnula se.
 POGLAVLJE 20

Znaš, ja sam više no spremna njegovati te dok ne ozdraviš.«

Budući da Jim nije odgovarao, Devina je pogledala prema njemu. Anđeo
je kiptio od bijesa, bio je jako ugruvan i u najjadnijoj varijanti bolničke
pidžame koju je ikada vidjela — i čak i takav bio je zanosan na način zbog
kojega se sjetila svog opsesivno-kompulzivnog poremećaja.
Tako ga je žestoko željela.
»Mogao bi doći i neko vrijeme ostati sa mnom.« rekla je.
Pogledao je u nju, a zbog sjajnih traka plavog svjetla oko vrata Mercedesa
djelovao je slasno zločinački. »Ja već imam cimere. Ubila si jednoga od njih,
sjećaš se?«
Odbacila je tu glupost. »Daj molim te. Eddie je to trebao predvidjeti, a
budući da nije, dobio je što je zaslužio. Usput, kako je dragi dječak? Još
uvijek miriše po ružama?«
Jim je samo gledao kroz prednje vjetrobransko staklo, čeljusti su mu
škripale, a šaku je čvrsto stiskao.
Njam njam.
Kad su stigli do semafora, postala je uzbuđena. Ponovno su zajedno, ako
ništa drugo sami su, i kako joj ne bi glavom prolazile razni scenariji njihove
veze? Možda bi mogli krenuti natrag u prljavi dio grada, parkirati automobil i
otići opušteno pogledati štogod pornjave u noćnim satima? Striptiz klubovi
su zatvoreni, što je loše — no nije bila sigurna da želi biti blizu njega dok on
gleda gole žene. Vjerojatno bi osjetila potrebu ubiti te kuje.
Da, gledanje porno filmova u javnosti zvuči kao odlična ideja — uz malo
njihove akcije uživo kao dodatak. S obzirom da je u zadnje vrijeme stalno bio
s onom dosadnom vestalskom djevicom, željela ga je malo uprljati. Učiniti ga
lijepim i pokvarenim, tako da, kada ode kući i kada ga mala čistunka Sissy
pogleda onim velikim plavim očima, osjeti stid zbog toga gdje je bio i što je
radio.
Što se toga tiče, možda bi jednostavno trebala parkirati i popušiti mu?
Budući da je šutio, pogledala ga je. Anđeo je još uvijek sjedio tu i
izgledao nevjerojatno jebozovno — i istodobno neprijateljski. Nije li to
savršena kombinacija? Za nju su agresija i mržnja afrodizijak, šećeru.
A nije bila jedina koja je voljela takve stvari. I Jimu se to sviđalo —
ustvari, zaneseno je razmišljala o njihovom zadnjem intimnom susretu, u
onom spremištu za čamce dolje niz rijeku. Bili su tako nadrkani i napaljeni.
Bilo je tako seksi. Tako jebeno vatreno...
Pokušaj mu pružiti nešto takvo, Sissy Barten.
»Iznenađena sam što si ušao u automobil.« rekla je Devina u trenutku
slabosti.
»Na taj način znam gdje si.«
Demonka si je položila dlan na ključnu kost. »Ganuta sam.«
»Nemoj biti.«
Oh, nije li to u njegovom stilu, pomislila je uz osmijeh. Boriti se svim
silama protiv neizbježnog — premda je morao znati da će na kraju popustiti i
pustiti da dobiju ono što oboje žele.
Barem... je imala potrebu vjerovati da će tako biti, čak i ako je ta djevojka
pod njegovom ingerencijom.
To sigurno neće promijeniti stvari. Zar ne?
Odjednom uznemirena, Devina je vozila po narkomanskom dijelu grada,
prolazeći pokraj napuštenih kuća i izloga preko kojih su pribijene daske.
Njezin Benz je primijećen, ljudi koji su ležali uz zgrade i naslanjali se na
temelje napuknutih stubišta gledali su dok je prolazila — ne samo zato što je
njezin automobil bio jedini na cesti.
Jim još uvijek nije ništa govorio. I zbog toga se osjećala nesigurno.
»U mojoj torbici je nož.« pokazala je glavom prema Gucci torbici između
njih. »Ako se osjećaš kao da moraš nešto priopćiti.«
Nešto žestoke predigre vjerojatno je baš ono što bi liječnik propisao njima
dvoma — o da, uzbuđivalo ju je i samo razmišljanje o tome...
»Ne namjeravam se ubiti zbog tebe.«
Okrenula se prema njemu. »Mislila sam da me možda želiš napasti — ili,
još bolje, napasti moj spolni organ svojim.«
»To se nikada neće dogoditi.«
Devina se nagnula prema volanu. »Znaš, ne tretiraš me baš lijepo.«
Smijeh koji je ispustio bio je poput kletve. »Ti si jebeno nevjerojatna.«
Devina se nasmiješila. »Hvala, zašto?«
»To nije kompliment.«
»Doživjet ću to na način na koji ja želim.«
 Stala je na semaforu i pomislila — hmmm, možda ću imati više uspjeha
odemo li na neko otmjeno mjesto.
Dala je žmigavac te se okrenula i uputila u svjetski poznati hotel
Freidmont. Smješten u srcu poslovne četvrti Caldwella, on je ponos središta
grada, mjesto u kojem se još uvijek čuvaju stare navade: vratari nose bijele
rukavice, recepcionar je za svojim stolom u predvorju dostupan dvadeset i
četiri sata na dan, a kada u kupaonici tvog apartmana duboka je poput
olimpijskog bazena.
Romantika. Dobro bi joj došlo malo romantike. A još uvijek ima svoj
nož, za slučaj da se zažele malo nastranosti.
Deset minuta kasnije zaustavila je auto pokraj bogato ukrašene fasade.
Jim je pogledao. »Čemu ovo?«
»Mislila sam da bismo mogli unajmiti sobu.«
»Za što?«
Devina se namrštila. »Što misliš?«
»Valjda ne misliš da ću te pojebati.«
Osjetivši se kao da ju je ošamario, Devina je morala zatreptati kako bi
jasno vidjela.
»Ne razumijem u čemu je problem.«
»Ti stvarno misliš da ću provesti noć s tobom...«
»Samo želim da budemo zajedno...«
»Onda se nevjerojatno zavaravaš, kujo.«
Izgubivši živce, promrsila je: »Trudim se da ovo uspije, Jime. Čak i
nakon svega što si mi učinio!«
»Što sam to točno ja tebi učinio? Osim što sam spasio tvoju bijednu
guzicu tom razmjenom koju smo nedavno obavili.«
Devina je bila maglovito svjesna da teško diše i da, što je tragično, Jim ne
obraća pozornost na njezine uzdrhtale grudi.
Pričaj mi o zločincu. Korzet joj je bio crven poput krvi i pristajao joj je
savršenije od kože u kojoj je bila. Kako je mogao ne pogledati?
U tom trenutku je do nje došao uniformirani portir.
Ne želeći biti gruba i nadajući se da je još uvijek nekako otvorena
mogućnost spoja, spustila je prozor. »Brzo ćemo.«
Momak je djelovao zbunjeno — oh da, Jim se nije pokazao. Devina se
nasmiješila.
»Hoću reći, ja ću brzo.«
»Naravno, gospodo.«
 Kada se portir vratio u svoju kućicu odmah do ulaza, Jim se nagnuo
prema njoj, ali ne kako bi je poljubio. »Slušaj, dušo. Ti i ja? Mi nismo u vezi
i više se ne jebemo. Nikada. Što god ti napravila, gdje god srala i kako god
ova usrana igra završila, ja te više neću povaliti.«
Devina je ustuknula. Tijekom posljednje četiri runde vidjela ga je u puno
različitih raspoloženja, ali nikada u ovakvom. Nije bio nervozan, niti
razmetljiv, niti je glumio nedostižnost.
Goli kamen. U njegovim očima nije bilo ničega osim granita.
Primio je kvaku prije nego što je ona stigla zaključati brave te izašao iz
automobila, šepajući s tim gipsom, a bolnička opravica otvarala mu se na
leđima pa mu se na momente vidjelo dupe.
Kujin sin se nije osvrnuo. I išao je kući, k onoj...
Demonkina visoka peta stisnula je papučicu gasa a da nije bila ni svjesna
i usmjerila je Mercedes ravno prema njemu — farovi su postali nišan, a
njezin automobil metak.
A metu je vidjela samo ona.
Dok se Jim vukao po cesti, lice mu je bilo bezizražajno. Bilo je to kao da
je već mrtav naravno.
U trenutku prije udarca zatvorio je oči, ali ne kako bi se zaštitio:
pokušavao se koncentracijom prenijeti na neko drugo mjesto.
Uspio je. Tragično.
Netom prije nego što je nestao, začuo se udarac, kao da je udarila u jamu
na cesti — a onda joj je nestao iz vidokruga... ispario je odavde u svoj drugi
život, onaj koji ga je okrenuo protiv nje.
Devina je zakočila, a njezin automobil ponašao se savršeno, ukopavši se
na mjestu netom prije nego što je udarila u rubnik trotoara, Zgrabila je ručku,
gurnula vrata i izašla. Netko je zazviždao prema njoj — neka im bog
pomogne, doslovno, ako u ovom trenutku odluče na bilo koji način nastaviti s
tim sranjem. Bila je sklona žive ih pojesti.
Došla je ispred Mercedesa i provjerila prednju rešetku. Niti mrlje.Oba
prednja svjetla bila su potpuno netaknuta i radila su. Nije bilo ni udubljenja
na poklopcu motora.
No ipak ga je udarila. Zasigurno, ona je...
Da, jest. Kultni okrugli znak proizvođača automobila bio je lagano
iskrivljen... a kada ga je izvadila i ispitala pod jasnim sjajem dugih svjetala,
vidjela je crvenu mrlju na nehrdajućem čeliku — no to je bio samo površinski
nedostatak, ništa više.
 Dakle, nije ga ozlijedila.
Razbješnjena, zamahnula je kako bi bacila...
Devina je zastala. I privukla ruku. Zagledala se u ono što je držala.
Znak joj je u ruci bio težak, teži nego što bi bilo kad bi ga izvagala — jer
je anđeo ostavio nešto iza metala...
Zahvaljujući tome što je ukras na poklopcu motora zahvatio neki dio
njegova tijela, vjerojatno nogu.
Vidi, vidi... nije li to svjetlo na horizontu.
Predmeti, pogotovo metalni, zadržavali su djelić svojih posjednika i,
premda je povezanost postojala samo na djelić sekunde, bol koju je sudar
nanio Jimu, osjetljivo mentalno stanje u kojem je bio, njegova slaba tjelesna
forma... sve je to značilo da je dio njega apsorbiran u nešto što je njoj sada
postalo vrlo, vrlo vrijedno.
Isplazila je jezik i polizala njegovu krv s vanjskog ruba znaka te se
nasmiješila. Nehotice joj je dao ključ svoga dvorca.
 POGLAVLJE 21

Kada je Sissy otvorila vrata Jimove kuće, ona su, kako kliše nalaže,
zaškripala. A kada ih je zatvorila za sobom i pogledala uokolo, sjetila se
atmosfere horor filmova iz sedamdesetih, kakve je obično nedjeljom gledala
sa sestrom.
Zastala je u primaćem hodniku, ne znajući što da učini. Englez ju je
iskrcao ovdje na isti način na koji je Chillie bacio novine na trijem — osim
što je anđeo bolje ciljao. Isprve je stigla do ulaznih vrata.
I sad, prepuštena vlastitim mislima, bijesu i osjećaju da je sudbina za
kurac a usud samo drugo ime za »sjebanost«, osjećala se kao da joj je netko
stavio ruke oko vrata i stišće ih.
Što da sada učini? Nije imala pojma gdje je Jim niti gdje je njegov cimer,
kao ni blage veze što bi mogla napraviti (ako bi uopće išta mogla) da im
pomogne...
U okruženju kolosalne stare vile i njezinog oronulog luksuza, njezin um
se povukao iz sadašnjosti i potražio utočište u sjećanju, a misli su joj se
vratile u sretnije dane, kada je tjedan prolazio uz predvidljivo smjenjivanje
rada i slobodnog vremena, kada je obitelj bila nešto na što se imala luksuz
oslanjati, kada su joj ciljevi bili, primjerice, diplomirati na Union Collegeu i
pronaći posao... i možda upoznati momka s kojim bi se mogla vjenčati.
Nedjelje su, kada je riječ o njoj i Dell, bile posvećene Vincentu Priceu.
Ti horor filmovi u kojima su ona i sestra uživale bili su »bezopasna« vrsta
horora. Ništa odvratno poput one serije filmova pod naslovom Pila, nego
dobri stari filmovi kao što su Odvratni dr. Phibes, Pad kuće Usherovih i
Nevini. Možda je bila neobična ta tradicija da ona i Dell nestrpljivo čekaju da
završi obiteljska večera i da napišu domaće zadaće pa onda prekapaju po
kolekciji DVD-ova svoga oca šćućure zajedno u podrumskom mraku. Svake
nedjelje, u vrijeme dok je trajala škola, gledale bi prije spavanja jedan ili dva
filma.
Bio je to najbolji način da se opuste i pripreme za zvuk budilicie u
ponedjeljak u pola sedam ujutro te za pritisak radnog tjedna koji je slijedio.
 Mama je tvrdila da su bolesne u glavu. Tata je bio jako ponosan što
podiže novu generaciju ljubitelja filmske umjetnosti. Ona i Dell su
jednostavno voljele biti zajedno.
Uronjena u prošlost, Sissy je ušla u salon i upalila jednu od staklenih
svjetiljki. Njezino sjenilo bilo je vjerojatno samo jednu sezonu na suncu
udaljeno od potpunog raspada, a kremasta žuta bila je posljedica gubitka boje
uslijed dotrajalosti, a ne nekakvog dekoraterskog odabira.
Čovječe, njezinoj sestri bi se ovo mjesto svidjelo — namještaj
misteriozan jer je prekriven plahtama, izblijedjeli orijentalni sag velik poput
tratine, reljefi uz rub stropa izrezbareni u tamnom drvetu, urezani tako
duboko da se činilo kao da je kakav horizontalni kip razvučen duž visokog
stropa.
Prema onome što je vidjela, takav ugođaj vladao je u cijeloj kući.
Bila je to ona vrsta otmjene zgrade o kakvima su ljudi pisali knjige, no
ova verzija bila je provučena kroz mlinac za preokrete sudbine, bila je slučaj
povijesti koja nije na dobar način postala sadašnjost zbog nedostatka
sredstava.
Šteta.
Prišla je i podigla jednu od plahti. Ispod je, djelujući kao siroče, bio
izblijedjeli zeleni baršunasti kauč s raznoraznim vitičastim ukrasima.
Strgnula je prekrivač. Pa otišla do fotelje pored njega i učinila isto.
Nastavila je hodati po salonu, krećući se sve brže i energičnije, sve dok
prašina nije dobrano ispunila zrak a gomila prljavih plahti zauzela veći dio
središta sobe.
Barem je o nečemu otkrila istinu.
Međutim, ne o svojim problemima. Ni najmanje.
Anđeo koji ju je dopratio ovamo iz bolnice magično ju je transportirao
kroz grad, no učinio je to bez objašnjenja — nije joj rekao ništa o njoj, o
njezinoj situaciji, niti o tome kako je točno izveo to premještanje. Također
nije dotaknuo stvari kao što su — na koji način je povezan s Jimom, zašto je
došao k njima i kakva je njegova uloga.
Samo još crnih rupa koje može dodati u svoju zbirku.
Šećući uokolo, slijedila je ovalni uzorak na tepihu jer joj se činio kao
jedini jasan put koji joj je otvoren. Onaj bijes koji se rodio ranije ponovno je
rastao, zbog čega se osjećala kao da je u stupici, unatoč činjenici da vrata
kroz koja je ušla nisu bila zaključana, da je kuća imala desetke i desetke soba
te da, za razliku od svog prethodnog života, nije bilo nikoga kome bi morala
polagati račune — niti roditelja, niti učitelja, niti cimera iz Union Collegea.
Bila je slobodna.
Pa zašto je onda, dovraga, željela zavrištati?
Teško je reći što ju je točno potaknulo na to ali, prije nego što je postala
svjesna što radi, grčevito je pretraživala gornji okvir kamina, penjući se
visoko na prste u tim posuđenim tenisicama, tapkajući rukama po polici
punoj paučine, oko svijećnjaka i...
Mala kutija zašuškala je kada ju je uzela, i da, u njoj su bile šibice.
Krećući se grčevito i mahnito, zgrabila je jednu plahtu s hrpe, gurnula je u
kamin i zapalila šibicu.
Plamen u obliku suze držala je u razini očiju i buljila u žutu toplinu, a
bijes se u njoj i dalje širio, tekao joj je kroz tijelo, mijenjajući joj oblik,
rastući duboko u njoj — kao da je uzgojen u njezinoj duši, pronalazio je
pukotine među korijenjem i odatle preuzimao vlast.
Spustila se na koljena, a hladni mramor ugrizao ju je za kožu kroz
trenirku, ali nije marila — slabašni plamen prinijela je zgužvanom klupku i
držala ga tamo. Dim se prvo dizao u obliku zavijutaka, a zatim je brzo
narastao u podivljalu rijeku.
Pojavila se prava vatra, rasplamsavajući se, ližući plahte, konzumirajući
pamučna vlakna s rastućom pohlepom.
Nesposobna svrnuti pogled, Sissy je posegnula iza sebe, rastežući se sve
dok nije dotaknula mekanu hrpu koju je napravila. Dovlačeći još, hranila je
vatru, gurajući plahte u plamen, osjećajući vrućinu na dlanovima, zapešćima,
rukama, licu.
U glavi joj je bio niz psovki, sličan vatri koju je stvorila, plamteći,
proždirući...
»Koji kurac!«
Sissy je ignorirala osobu koja je to rekla, tko god ona bila, potpuno
usredotočena na svoj pakleni oganj, pitajući se što bi još mogl ubaciti u njega.
Zavjese. Mogla bi ih strgnuti...
Čvrste ruke uhvatile su je za ramena i povukle unatrag — i tada je
izgubila kontrolu. Jednostavno ju je jebeno izgubila.
Kao da je detonirala, poludila je i počela vrištati, udarati i gristi sve čemu
je mogla pristupiti. Dok je napadala, zamutio joj se vid pa nije registrirala
ništa osim potrebe da ozlijedi nekoga, bilo koga...
Unutarnju eksploziju pratila je neobična snaga.
Zbog čega se uspjela iskobeljati i udariti koljenom ravno u jaja osobu
koja ju je držala.
»Jebem mu — u kurac!«
Na djelić sekunde je stisak osobe koja ju je držala popustio, a ona je to
iskoristila i istrčala iz salona ispunjenog dimom te pojurila do ulaznih vrata.
Zgrabila je kvaku, rastvorila vrata i bacila se sa stepenica te pala na široki
pločnik. Odgurnuvši kosu s lica, ona je...
Farovi.
Dolje niz ulicu s lijeve strane, dolazili su prema njoj.
Skočivši na noge, potrčala je prema autu ili kamionetu ili terencu, odjurila
na kolnik te se okrenula prema svjetlima, razmišljajući o tome kako je Jim
onda bio ozlijeđen. Željela je osjetiti sudar, biti dovoljno čvrsta da podnese
udarac, da se barem jedno od starih životnih pravila opet odnosi na nju:
nemoj se igrati na prometnom mjestu jer će te udariti auto.
»Sissy! Sranje!«
»Pogledajte me!« vrisnula je prema automobilu koji se približavao.
»Pogledajte me!«
»Sissy, prokletstvo!«
Njezine molitve su ovaj put uslišane. Baš kada je pomislila da će čovjeku
biti nevidljiva, truba automobila zatrubila je dovoljno glasno da se probije
kroz bijes kojim je bila vođena. Nakratko je imala dojam da vozač
prestrašeno gleda ravno u nju, neko unutarnje svjetlo u zatvorenom
automobilu osvijetlilo mu je blijedo lice sa široko otvorenim očima i ustima,
kao da viče...
Fizički je uklonjena s ceste, daleko veći mišići su je sklonili s puta dok su
kočnice cviljele a svijet se vrtoglavo okretao.
Sletjela je na travnati dio s druge strane ceste, tijelo njezina spasitelja ju je
pritisnulo, a bol joj je istodobno pročistila glavu i ispreturala je na drugačiji
način. Odmah je okrenuta na leđa, ruke su joj ispružene iznad glave, a noge
zarobljene između dvaju snažnih bedara.
Jim je iznad nje izgledao jednako Ijutito kao što se ona osjećala...
»Kamo je otišla?«
Sve joj je bilo mutno, no okrenula je glavu. Iz BMW-a koji ju je zamalo
udario izašao je neki muškarac i mahnito gledao oko sebe. »Bila je upravo
tamo, nasred ceste.«
Kroz druga vrata na automobilu izašla je žena. »I ja sam je vidjela.
Pojavila se niotkuda.«
Baš poput mačke, pomislila je Sissy umrtvljeno dok joj je bijes
splašnjavao. One mačke koja je ranije iskočila pred Jimov kamionet.
»Tu sam.« doviknula je slabašno. »Bože... ovdje sam...«
Njih dvoje pogledalo je u njezinom smjeru. »Jesi li čula ovo?« upitao je
muškarac.
»Čula što?« rekla je žena.
Muškarac se približio, ali bilo je jasno da je više ne može vidjeti. A kada
je otvorila usta kako bi ponovno viknula, Jim joj je pritisnuo ruku na usta i
ušutkao je.
»Ne misliš li da imamo dovoljno problema?« prosiktao je tiho.
Pokušala mu se otrgnuti, ali bez pomoći svog bijesa nije imala šanse: bio
je puno jači i onesposobio ju je bez ikakvog stvarnog napora.
I, u skladu s očekivanjima, nedugo nakon toga par se vratio u svoj
luksuzni automobil i odvezao se dalje.
Kad su zasvijetlila njihova crvena stražnja svjetla, njezina se frustracija
ponovno rasplamsala.
To je bilo to? Nakon svih dobrih djela koja je učinila u životu nakon
svega što je neopravdano proživjela tamo dolje, vječnost joj je bila bila takva
da će zaglaviti u kući koja je svojevrsni azil u životu poslije smrti? Ni tu ni
tamo, ni Raj ni Pakao — ništa doli sjenka koja bi u rijetkim prilikama mogla
poprimiti oblik i možda uzrokovati da vozači automobila u prolazu zakoče?
Jebeno gigantsko sranje.
»Sada ću te pustiti.« rekao je Jim. »U redu?«
Sissy je kimnula i pričekala da se on odmakne, dajući mu svo vrijeme na
svijetu da pogrešno procijeni da je smirena... a kad je to napokon učinio...
Opet ga je napala, mašući šakama i udarajući nogama dok se nisu počeli
valjati uokolo i otkotrljali se na pločnik, gdje joj je beton izgrebao podlaktice,
listove i obraze. Nije je bilo briga — opet je postala bjesomučna, njezin žar je
pronašao još jedan zakutak njezinih osjećaja koji tek treba uništiti.
A možda je Jim to znao. Jer, umjesto da opet sjedne na nju, pustio ju je,
još uvijek je kontrolirajući, sprječavajući njezine napade tako uvježbanim
potezima da se činilo kao da predviđa udarce prije nego što ona uopće
pomisli na njih.
Što ju je, naravno, samo dodatno iznerviralo.
Na kraju, premda je u sebi osjećala da bi mogla nastaviti do besvijesti,
ponestalo joj je energije — tijelo joj je klonulo, a snaga opala. Bijes nije
nestao, no jednostavno više nije imala fizičke energije koja bi mu omogućila
da se ispolji...
 Sissy mu se naposljetku naslonila na grudi, isprekidano dišući,
nesposobna podići glavu, a kamoli šake.
Zatvorivši oči, dugo je i gorko psovala u sebi... jer, bog zna, još uvijek
nije mogla doći do dovoljno zraka.
Kad je konačno uspjela izustiti nešto, rekla je promuklo: »Zašto baš ja...
?«
A onda se naglo odgurnula od njega. »I zašto je tebi toliko stalo do mene
— ja te ne poznajem...«
»Sissy, gledaj, znam da si proživjela puno toga bolnoga...«
»Samo me ostavi na miru, u redu? Ako želim da me udari automobil,
pusti me da ostvarim želju...«
»Žao mi je, ali ne mogu.«
»Onda mi istinski pomozi! Reci mi gdje sam.«
»Volio bih da mogu...«
»Svejedno.« rekla je posprdno. »Želiš zadržati svoj posao anđela? Postoji
još 250 milijuna ljudi u ovoj zemlji — idi i spasi ih. No od ovog trenutka ja
više nisam tvoj problem, niti si ti moj.«
Sissy je ustala i otresla prašinu sa sebe, zureći na cestu i osjećajući se
prevarenom. No barem su je vidjeli; doista jesu...
Grubi dlan spustio joj se na nadlakticu i okrenuo je oko svoje osi.
Njezin spasitelj nije izgledao ni približno poput sveca. Oči su mu se
suzile u uske proreze, gornja usna mu se uvila iznad zuba, a bijes koji je
isijavao iz njega bio je vjerojatno jedina stvar koja je mogla doprijeti do nje.
Glas mu je, kada je progovorio, zvučao poput rezanja. »Vidio sam te
mrtvu, što kažeš na to? Razvalio sam vrata i pronašao te kako samo što
jebeno ne iskrvariš. Tada sam stigao prekasno da te spasim i zovi me
budalom što sada pokušavam učiniti ispravnu stvar.« Uperio joj je prst u lice.
»Želiš biti frustrirana i tome slično jer ne znaš tko si? Fino. Ali nemoj spaliti
moju jebenu kuću i nemoj biti bijesna na mene jer jebeno ne znam u čemu je
stvar s tobom.« Pritisnuo je prst u vlastite grudi. »Misliš da sam ja svjestan
tko sam u ovom kaosu? Ne. Ja nemam jebenog pojma o dobrom dijelu svega
toga. Isuse Kriste.«
Nakon toga je on bio taj koji se okrenuo i otišao natrag u kuću, cijelo
vrijeme vukući tu ozlijeđenu nogu iza sebe kao da ga paklenski boli.
Nije imala pojma kako uopće uspijeva hodati s tim gipsom...
Dok ga je gledala kako se vraća preko ceste, zažalila je zbog cijele večeri.
Pa ipak, čak i kada se smirila, ispod površine... bijes je još uvijek bio tamo,
lagano se krčkajući u njoj.
Mislila je da će Pakao biti najgora stvar koja joj se dogodila. Ovo... se
činilo puno težim.
 POGLAVLJE 22

Jim se zaključao u svojoj spavaćoj sobi. I to ne zato što bi se durio. U

ovom trenutku nije vjerovao samome sebi. Bio je premlaćen, djelomično
izgladnio, i ljut kao ris — što baš i nije bila dobitna kombinacija za zdrave
odnose.
Kopajući po svojim stvarima, otkrio je, uz božju providnost, u svojoj
zimskoj jakni neotvorenu kutiju Marlbora. Kada je zapalio jednu i sjeo na
krevet, razmišljao je o tome što mu treba da ukloni gips s noge. Neka vrsta
pile?
Prokleto je dobro znao da je ispod te žbuke, ili koji je to već kurac bio,
kost vjerojatno još uvijek slomljena, ali kao što su ogrebotine na njegovim
nadlanicama zacjeljivale pred njegovim očima, to bi trebala učiniti i noga.
Činilo mu se da to ima smisla. Kakav bi on bio spasitelj kad bi ga ozljeda
napola onesposobila?
Pitao se bi li mu ruka, kada bi je odsjekao, ponovno narasla.
Ispuštajući dim, gledao je kako se uvija i diže prema stropu. Zatim je
stavio pljugu među zube i otišao po svoj kristalni nož — onaj koji mu je
preostao. Drugi je, naime, bio u kabini njegova kamioneta — ili, vjerojatnije,
u policijskoj sobi za dokaze.
Oružje je bilo lijepo koliko i smrtonosno, ultimativni prekidač za gašenje
svjetla, podjednako za minione i harpije — dvije podvrste demona s kojima
je u posljednje vrijeme imao sreću kontaktirati. Bio je praktičan i za slučaj
egzorcizama, kao što je naučio u prvoj rundi. Sranje, činilo mu se da je od
tada prošla čitava vječnost.
Kada je okrenuo oštricu na dlanu, u prizmi se prelomilo svjetlo iz
svjetiljke na ormariću, a dugine boje zatreperile su i podsjetile ga na Eddieja.
Taj anđeo ne bi odobravao ništa od ovoga. Niti razmjenu. Niti Sissy
ovdje, na ovoj strani. Niti gubljenje cilja iz vida.
Jim je povukao još jedan dim i stavio vrh noža na gips, odmah ispod
koljena. Kada ga je gurnuo prema dolje, u početku je bilo nešto otpora, no
onda je gips popustio, oštrica si je rasijecala put prema dolje, dolje, dolje niz
njegovu goljeničnu kost. Jim je bio oprezan i rezao polako — kako je
napredovao, u sjećanje su mu došle sve vrste ozljeda na terenu, situacije kada
je bio uboden nožem ili ranjen i nije bilo nikakve medicinske pomoći na koju
bi se mogao osloniti.
Baš kao u dobra stara vremena. Osim što sada nitko nije pucao u njega
dok si je pokušavao pomoći.
Stvari se popravljaju.
Iako, ma... ako bi bio iskren, osjećao se kao da ga je netko maznuo po
prsnoj kosti punom litrenom bocom. Sve dok bude živ, u bilo kojem smislu te
riječi, nikada neće zaboraviti prizor kako se Sissy baca pred onaj automobil.
Vidjeti je jednom mrtvu bilo je i više nego dovoljno — a onda je uslijedio
njezin boravak u Paklu. Da, više no dovoljno, hvala.
Samo me ostavi na miru, u redu?
Ponovno se skoncentriravši, završio je s rezanjem u ravnini stopala i
odložio nož sa strane, na zgužvane plahte. Nakon što je povukao dim, savio
je prste i gurnuo ih kroz rasjed koji je napravio u gipsu, trgajući ga dok nije
pukao popola i rastvorio se.
Noga mu je izgledala jednako kao i prije. Dakle, očito nije bio otvoreni
prijelom.
Trljajući list kako bi se riješio svraba, dovršio je cigaretu i ugasio je.
Zatim je ustao i opteretio lagano nogu kako bi je iskušao. Izdržala je bez
problema. Bolno? Da. No funkcionirala je — i uz pomoć svoje blizanke
izvela ga je van iz sobe, pa u kupaonicu, gdje je bacio bolničku pidžamu,
istuširao se, obrijao i oprao zube.
U želucu mu je kruljilo. Ostatak njegova tijela nije bio gladan, Ustvari,
kada se vratio u svoju sobu s ručnikom oko bokova, sve što mu je mozak
želio bilo je — napiti se. Stvarno se razbiti, biti pijan tako da vidi dvostruko.
Nažalost, u kući nije bilo nikakvog alkohola — barem ne proizvedenog
nakon razdoblja prohibicije.
Bacivši ručnik na prljavu hrpu, srušio se na krevet i izvalio se na leđima
kao na Da Vincijevu crtežu Vitruvijeva čovjeka....
Svjetiljka preko puta zatreperila je kao da žarulja krepava — ili kao da
nestaje struje. A potom je sve obavio mrak.
»liiiiii još se nešto u ovoj kući pokvarilo.«
Sranje, stvarno bi se trebao vratiti tamo i dovesti Sissy. Skloniti je unutra
od nevremena, metaforički rečeno. Ispričati joj se što joj se onako bijesno
obraćao.
 Namjeravao je sve to i učiniti — odmah nakon što na pet minuta odmori
svoje teške kapke. Osim toga, vjerojatno joj je trebalo malo više vremena da
se ohladi. Kakav temperament — i, što je bizarno, to ju je učinilo još
privlačnijom.
Sugeriralo je da tu možda ima strasti...
Kao policajac koji se suočava s naoružanim sumnjivcem, naredio si je:
»Prestani. Iz ovih stopa.«
Prekini neprikladne misli i napravi korak unazad držeći ruke na glavi, a
ne na kurcu.
Huh. Pitam se kako bi ono obavezno policijsko upozorenje zvučalo u tom
scenariju... Imate pravo zadržati erekciju, ali sve što si učinite upotrijebit će
se protiv vas na sudu savjesti...
Divno, gubio je razum. I bilo je vrijeme da posluša savjet svih i sabere se.
Dopustit će si petominutnu pauzu, nakon koje će obući čistu odjeću i strpljivo
pokušati ponovno razgovarati sa Sissy.
Opuštao se duboko, lagano dišući, snagom volje spremao je osjećaje
natrag u ormar iz kojeg su, oslobođeni, iskočili...
Kuc. Kuc.
Jim je podigao glavu. »Da?«
Kad su se vrata odškrinula, traka svjetla razrezala je crni mrak u sobi.
»Smijem li ući?«
Na zvuk Sissyna glasa, Jim je zgrabio pokrivač i povukao ga preko
prepona. »Sada nije dobar trenutak.«
»Samo se želim ispričati.«
»Možemo li se naći u kuhinji?«
»Stvarno mi je žao, Jime.« rekla je promuklim glasom.
»Sranje. I meni.«
Gracioznim pokretom provirila je iza vrata, a u tom osvjetljenju čiji je
izvor bio iza nje plava joj je kosa izgledala poput aureole. Na trenutak
ošamućen njezinom prisutnošću, protrljao je oči, misleći da je to možda san.
Možda je brzo zaspao, a podsvijest mu je ovo iskonstruirala kao priliku da se
pomire.
»Hladno mi je.« rekla je tiho.
»Dat ću ti gornji dio trenirke.« Krenuo je ustajati, a onda se sjetio da je
gol. »Zapravo... tamo je.«
Kada je pokazao prema kutu u kojem je bila hrpa čiste odjeće, Sissy je
ušla u sobu i ostala stajati tamo gdje je bila. »Nisam...«
 Nakašljala se.
Oh, u redu. Zapravo se ne radi o tome da joj je hladno. Nije znala kako da
na primjeren način opozove ono što se dogodilo tamo vani — da, znao je
kakav je to osjećaj.
»Ne moraš to izreći.« promrmljao je.
»Stvarno?«
»Ne.«
»Oh, dobro.« Zatvorila je vrata. »Drago mi je.«
Jim se namrštio kad je čuo da se ona približava krevetu. . . a onda se
madrac lagano udubio pod njezinom nevelikom težinom. »Što ti...«
»Hladno mi je. Tako mi je... hladno, Jime. Samo se trebam... ugrijati.«
Jim je osjetio kako mu oči iskaču, ali nije bilo vremena da reagira: prije
nego što je shvatio što se događa, ona se ispružila pored njega i priljubila mu
se uz grudi.
»Samo... nakratko daj mi ruku i zagrli me. To mi tako užasno treba.«
Glas joj je bio izmučen, napukao od tuge i iscrpljenosti. Ali ovo je doista
bila zabranjena zona.
Raširio je ruke koliko je god mogao i odmahnuo je glavom iako ga ona
nije mogla vidjeti. »Sissy...« Vlastiti glas se i njemu samome učinio grubim.
»Ne možeš... ne, to nije u redu.«
»Zašto?« Glas joj se produbio, podsjećajući ga još jednom da ona više
nije ista osoba kao prije. »Ne tražim seks.«
Jim je ustuknuo, šokiran otvorenošću. No u vezi s tim joj je vjerovao.
Problem je bio u njemu. Osim toga, heeej, bio je gol.
»Molim te.« rekla je. »Osjećam se izgubljeno. Tako izgubljeno kao da ću
odletjeti, a nema ničega što me drži ovdje... samo me pusti da provedem noć
ovdje. Obećavam da ti neću stvarati probleme.«
To baš i nije vjerojatno, pomislio je.
Ali nije ju namjeravao otjerati. Nije mogao.
Povukavši se na krajnji rub madraca, ukipio se medu plahtama. »Ja ću...«
Što, pomislio je. Reći joj da će držati ruke podalje od nje? Nije želio da
ona zna da ih je uopće i na sekundu u mislima stavio tamo.
»Dođi ovamo.« promrmljao je.
Sissy mu se opet približila, još jednom mu se privila uz prsa, no ovaj put
je otišla još dalje — stavila je ruke između njih dvoje, a glavu ugurala pod
njegovu bradu.
Težak uzdah koji je ispustila bio je tako jasan komentar o tome kako se
osjeća da je poželio udariti samoga sebe u guzicu zbog toga što se i na
sekundu u glavi upetljao u bilo kakva razmišljanja o seksualnoj privlačnosti.
Bila je izgubljena, a on je u ovom trenutku bio njezino nesavršeno sidro.
Poželio je da je on bolji čovjek; doista jest.
Uz nekoliko ukočenih pokreta prilagodio se njezinom položaju, no nije ju
dodirivao i daleko je odmaknuo bokove. Još uvijek je bilo puno njegove
izložene kože, no činilo se da ona to ne primjećuje.
On je pak bio i previše svjestan toga.
Bože, bila je tako sitna uz njega — ne zato što je bila niska, nego zato što
je on imao, koliko, gotovo 45 kilograma više?
Tako je dobro mirisala. Ne umjetno, po parfemu, nego jednostavno kao
lijepa, predivna, krhka žena. A i savršeno su se uklopili, kao da su im tijela
stvorena jedno za drugo.
»Hvala ti.« prošaptala je.
Jim je čvrsto zatvorio oči. Zatim je nježno obavio ruku oko nje, držeći je
vrlo lagano. Kada je zadrhtala i primaknula se još malo bliže, shvatio je da
ona nije jedina kojoj treba toplina. Treba i njemu.
Već dugo vremena, zapravo.
Nakon nekog vremena Sissyno disanje postalo je duboko i ravnomjerno i,
kako je bila zaštićena, dopustio si je da ju slijedi. Rat je i dalje trajao; Devina
je bila tamo vani, kao i duša; vrijeme je prolazilo.
No u ovoj sobi... vladao je mir — a teško da bi se moglo reći da ga on i
Sissy nisu zaslužili, barem nakratko.
 POGLAVLJE 23

Pričaj mi o okretanju za 180 stupnjeva.

Kada je Cait sjela za svoj stol i zagledala se vani u oblačno, sumorno
jutro, bila je tek sjena jučerašnje produktivne umjetnice: sjedila je ovdje i više
od sat vremena buljila u praznu stranicu. I to nakon što je prespavala zvuk
budilice te zatim protratila još dvadeset minuta samo ležeći u krevetu i
uživajući u bolnoj ukočenosti svojih nogu... i raznih drugih mjesta...
Riuiiing. Riiiiing.
Cait je napipala rukom mobitel, zgrabila ga i okrenula. Lokalni pozivni
broj. Lokalna centrala. To je možda...
»Halo?« rekla je kao bez daha.
»Bok, ovdje Cindy iz...«
Kada ju je Cindy iz tvrtke Cindy`s Alterations and More obavijestila da
su odijelo, hlače i dvije suknje koje im je predala gotovi, Cait je poželjela
vrisnuti. Umjesto toga, obratila joj se s: »Oh, hvala vam. Da, pokupit ću ih
danas ili najkasnije sutra.«
Prekinuvši vezu, shvatila je da joj čekanje na Dukeov telefonski poziv, do
kojeg možda uopće neće doći, nimalo ne pomaže pri obavljanju posla. No,
bilo joj je nemoguće ne skočiti kad god bi telefon zazvonio — što se
dogodilo otprilike dvanaest puta. Iz nekog razloga su joj svi koje je nedavno
nazvala ili s kojima je ugovorila neki posao baš jutros uzvraćali pozive.
No ne i Duke.
I vjerojatno je dobra ideja da si ukaže na to da je on možda nikada neće
nazvati. S obzirom na to da ga je ostavila prije koliko ono, sedam sati, bilo je
puno prerano za gubitak nade, ali ipak. Ne bi bio prvi muškarac koji u
postkoitalnom blaženstvu uzme ženin broj, a kasnije, kad mu se razbistri u
glavi, shvati da ona nije njegov tip.
On čak nije niti zapisao broj.
Riiiiiiing. Riiiiinnng.
Ovaj put se Cait nije gnjavila gledanjem u ekran mobitela. To je
vjerojatno njezin knjigovođa i zove zbog poreza. Ili susjed koji joj želi reći da
podižu stražnji trijem pa će se tik uz njezin ured sljedećih dvanaest tjedana
obavljati radovi. Ili FIo iz osiguravajuće kuće Progresive, ona iz reklama. Ili
jebeni gecko, tropski gušter iz GElCO-a, kuće za osiguravanje od
automobilske odgovornosti.
»Zdravo.«
»Mislio sam na tebe cijelu noć.«
Brzo se pribravši, Cait je stisnula telefon dok joj je grubi muški glas
ulazio u uho i odatle joj se širio ravno kroz tijelo.
»Halo?« rekao je Duke.
Oh da, trebala bi odpresti nešto kao odgovor. »O, bok.« Ajme. Bila je
prava Angelina Jolie.
»Želim te vidjeti.«
Bum. Bez uvoda i slatkorječivosti te bez nespretnosti: čovjek se očito
izražavao na jednak način na koji je upražnjavao seks. I, tko bi rekao,
reagirala je na isti način kao u klubu: promptnim seksualnim uzbuđenjem.
»Gdje?« njih dvoje mogli bi igrati igru boca istine.
»Imam slobodnu večer. Večera — restoran Riverside Diner. U šest.«
Cait se počela smiješiti toliko široko da su je zaboljeli obrazi. »Večera,
ha?«
»Imam prilično dobre manire za stolom. I mislio sam da bi ti, s obzirom
na to da ovo što radimo nije u tvom stilu, tako bilo ugodnije.«
Njegove riječi bile su odsječne, a obazrivost iznenađujuća i vjerojatno
zbog oboje, bila je posebno dirnuta.
»Voljela bih to.«
»Dobro.« Uslijedila je stanka. »Nemoj nositi grudnjak.«
»Zašto?« udahnula je.
»Što misliš?«
Čak je zatvorila oči i zanjihala se dok su je drmale mentalne slike njegove
glave uz njezine grudi, njegovih usta koja ih sišu i ližu. »U redu.«
»Želim te ponovno ispod sebe.« rekao je muklo. Bilo je to njegovo
doviđenja.
Kada je prekinula vezu, počela se doslovce hladiti rukom, a dotad je
pretpostavljala da ljudi to rade samo u televizijskim reklamama i lošim
komedijama. A onda to više nije mogla držati u sebi. Skočivši iz svog radnog
stolca, potrčala je po kući kao luđakinja, ispuštajući bizarnu vrstu zvuka,
eeeee, te je završila krug vraćajući se natrag do svog stola.
Sad bi mogla izvesti nekoliko pirueta.
 Stavivši ruke na usta, odmah se počela pitati što da obuče. Mora otići do
kemijske čistionice — u njoj je bluza s dubokim izrezom koju bi mogla
nabaciti na sebe. A možda bi mogla otići u dućan Talbots u trgovačkom
centru i vidjeti imaju li rasprodaju. Bilo bi dobro ubosti nove hlače...
Nakon što je bacila pogled na sat, opsovala je. Bilo je deset sati.
Prokletstvo. Već je kasnila s jutarnjim obavezama...
Bože, način na koji se kretao u njoj, ta masivna ramena koja su se izvijala
iznad nje, njegovo tijelo koje nadire, sjaj u njegovim očima.
I taj njegov glas.
Sjedajući opet, stavila je glavu među šake. Nije mogla vjerovati da će
ponovno dobiti sve to za, koliko ono, osam sati. Hm, možda devet i pol,
ovisno o tome koliko će dugo trajati večera.
Što je prokleto privlačnom činilo brzu hranu. Recimo, sendviči u lancu
Arby's?
Kad joj je telefon ponovno zazvonio, odmah se javila, nadajući se da je
opet on, kako bi mogli ponovno voditi isti razgovor. »Halo?«
»Razgovaraš li još uvijek sa mnom?« Cait se trgnula. »Oh, G.B., bok.«
Kada se sjetila prve polovice noći, krivnja se pomiješala s drhtajem od
straha, kao da joj se nutrina prebacila na drugi kolosijek.
»Tako mi je žao, Cait. Bože moj, nisam mogao vjerovati da su me tako
zadržali...«
Kada ju je obasuo svojim zdušnim objašnjavanjem, počela se mučiti s tim
što će odgovoriti kada je on ponovno pozove na spoj. U početku je bila doista
sretna što ju je pozvao u kazalište, ali sada? Bilo je to kao da je na cesti ispred
nje zavoj, a novi smjer vodi je od njega, a ne prema njemu. »... ručak?«
»Molim?« rekla je, koncentrirajući se.
»Samo sam želio znati hoćeš li biti slobodna za ručak u centru grada?
Danas sam opet u kazalištu, imam probe za mjuzikl Najamnina — i stvarno ti
se želim iskupiti.«
»Pa, imam predavanje u jedanaest.« I ako napokon ne pomakne dupe,
zakasnit će.
»Završava u jedan. Mogla bih biti u središtu grada u jedan i trideset —
uklapa li se to u tvoj raspored?«
»Potrudit ću se da se uklopi. Dođi u kazalište — ovaj put mogu doći do
tebe bez problema, jer je to samo proba, nije izvedba.«
»Dobro, hvala. Vidimo se onda...«
»Cait. U tvom glasu osjećam oklijevanje. Kunem se, ono sinoć dogodilo
se slučajno.
To nisam ja — nisam te namjerno zeznuo.«
Pa... bio je u pravu u vezi s njezinim oklijevanjem, ali je debelo promašio
istinu u vezi s razlogom. Dragi bože, kako se ovo radi? Da mu kaže da se
sinoć našla s nekim drugim?
»Našla« u značenju »seksala se s njim na podu u stražnjem dijelu kluba.«
U kojem trenutku će G.B.-ju reći da se viđa s nekim drugim? Hoda li ona
uopće s Dukeom? Možda će to biti samo dvije noći neobaveznog seksa.
Kakva zbrka!
»Znam.« promrmljao je G.B. »Večer uopće nije prošla onako kako sam ja
zamišljao.« Uh, rekla je to naglas. »Ne, ne, mislila sam...« Bolje da to obavim
uživo, pomislila je.
»Voljela bih ručati s tobom i razumijem u vezi s ovim od sinoć. Vidimo
se nakon predavanja?«
Olakšanje u njegovom glasu bilo je evidentno. »Vidimo se, Cait. I hvala ti
još jednom što si tako cool.«

Jim se probudio sam.

Kada je otvorio oči, prva stvar koju je učinio bila je da pogleda Sissy, no
ona je nestala, kao da je nikada nije ni bilo. Prevrnuvši se, još uvijek ju je
mogao namirisati u plahtama, međutim na mjestu gdje je ležala pokraj njega
ostala je samo blaga naznaka mirisa nježne ženske kože.
Ustavši iz kreveta, navukao je nešto odjeće, osvježio se u kupaonici, a
zatim otišao do njezine sobe. Vrata su bila odškrinuta, no ipak je pokucao na
dovratak. Budući da nije bilo odgovora, promolio je glavom u sobu. Krevet je
bio spremljen, bez naznaka da je ona bila u njemu.
Žurno je krenuo niz stepenice...
Jim se ukipio na podestu kod starinskog zidnog sata. Hrana. Namirisao
je... pravu hranu. Kao domaća klopa koju je prije mnogo godina pripremala
njegova majka.
»Što je to, jebote?« rekao je Adrian s vrha stubišta. »Je li to... doručak?«
»Mislim da jest. U svakom slučaju, ja ga nisam napravio.«
»Ma što kažeš!« Drugi anđeo šepao je uz ogradu te mu se pridružio u
silaženju. »Kada sam sinoć nanjušio dim, mislio sam da pokušavaš ispeći
nešto.«
 Hm, teško.
Krenuli su u kuhinju, a što su joj bliže prilazili, to su više nijansi mirisa
osjećali. Cimet.
Jaja. Kava.
»Opa!« rekao je Adrian kada su ušli u prostoriju.
Sissy je ordinirala za štednjakom kao da zna što radi, miješajući u zdjeli
nešto što je izgledalo kao kajgana, a zatim ulijevajući mješavinu u tavu u
kojoj je cvrčalo. Na malom stolu u sredini prostorije bila su postavljena tri
tanjura, uz njih je bio složen nespareni srebrni pribor za jelo, a šalice su
stajale poput zastava u gornjem desnom kutu iznad svakog tanjura.
»Oh bože, tost!« rekao je Adrian ulijećući prvi i sjedajući na jedan od
stolaca. Ne čekajući poziv, posegnuo je za hrpom onoga što je nekada bilo
kruh, a sada zlatno smeđa hrskavost koja samo čeka maslac. »Nisam znao da
imamo toster — kako si, majke ti, izvela ovo?«
Sissy je bacila pogled preko ramena, pogledavši nakratko Jima u oči prije
nego što je svrnula pogled. »U pećnici. Pod snažnim žarom. Tako smo to
radili u ljetnom kampu.«
»Smijem li se poslužiti?« rekao je drugi anđeo, mažući maslac na
prepečeni kruh.
»Izvoli. Ja ih volim posute cimetom i šećerom.« Sissy se okrenula s
tavom. »Nadam se da je ovo u redu. Ne volim kad su jaja pečena samo s
jedne strane. Polusirovi žumanjci su gadni.«
Uslijedila je stanka, kao da je čekala da Jim sjedne.
On je želio cigaretu više nego što mu je trebao doručak, ali nije
namjeravao biti nepristojan. »Tako je odlično. Hvala.«
Sekundu kasnije prvo je poslužila Ada, kuhačom sastrugavši nešto smjese
na njegov tanjur. Zatim se približila Jimu i napravila isto.
Istuširala se; mogao je namirisati šampon koji je i sam koristio, a
pramenovi kose bili su joj vlažni. A zbog činjenice da je bila u istoj odjeći
koju je nosila dan prije zaključio je da se danas trebaju pobrinuti za njezin
ormar.
»Hvala.« ponovio je podižući vijušku.
Lagano. Toplo. Ukusno. Pravi odmor od sranja koja je u zadnje vrijeme
ubacivao u želudac. Pa čak i dok je jeo poput izgladnjela čovjeka, što je i bio,
bilo mu je nemoguće ne misliti o tome kako su proveli noć ležeći zajedno u
njegovom krevetu. Znao je da se i ona sigurno sjeća toga — bila je ukočena i
nespretna dok je prelazila na svoj tanjur, a zatim odlagala tavu u sudoper.
 Mnogo zveketa dok je srebrni pribor za jelo dodirivao porculan —
zvukovi koji prate obrok odjekivali su mu u ušima, čineći tišinu između njih
troje opipljivim četvrtim sudionikom.
Adrian je pojeo veći dio prepečenog kruha i sva svoja jaja te popio dvije
šalice kave. A onda je presavio ubrus i s mukom se podigao na noge. »Idem
se istuširati, a zatim idem vani.«
Jim se namrštio. »Kamo ideš?«
»Vani.«
»Kamo?«
»Vani.«
Kada se okrenuo, Jimov je prvi poriv bio izbaciti gomilu rečenica tipa
jebote, ne radi budalu od mene, no onda je uočio kako se Sissy meškolji u
stolcu.
Je li moguće da je Adrian doista postao donekle taktičan i odlučio im
omogućiti da budu malo sami?
»Nadala sam se da ćemo razgovarati.« rekla je Sissy tiho kada su ostali
sami. Neka čuda nikada ne prestanu.
»Čuješ li me?«
»Oprosti. Samo razmišljam o svom cimeru — onome sa šupljom
nogom.«
»Je li to razlog što hramlje?«
Jim je podigao obrve. »Nikad prije nisi čula taj izraz?«
»To je neka fraza?«
»On je samo jako gladan.«
»Oh.«
Sissy je ustala i otišla natrag do aparata za kavu, točeći si još jake kave
koju je skuhala za sve njih. Dok se kretala, njegove su oči klizile njome uduž
i poprijeko, gledale su joj ramena, bokove, noge. Bilo je teško išta vidjeti
ispod te vrećaste odjeće koju joj je dao, no naslutio je dovoljno da bi mogao
pretpostaviti...
Trljajući sljepoočnice, pomislio je... čovječe, moram prestati s ovim
sranjem.
»Hoćeš li još kave?« Dok ga je obilazila, sa šalicom u jednoj ruci a vrčem
u drugoj, sabrao se.
»Da. Hvala.«
Pružio joj je šalicu i gledao kako se para diže dok ju je dodatno punila.
Potom je opet sjela.
 Duga tišina.
»Hm, nisam znao da je ova kuhinja uopće upotrebljiva.« Kimnuo je
gledajući oko sebe, primijetivši da radne plohe više ne izgledaju toliko
prljavo, kao ni pod. Očito je malo i pospremila. »Mislio sam da je ovo samo
starudija koja skuplja prašinu. Kao i ostatak kuće.«
»Pretražila sam ormariće i ladice i pronašla manje-više sve što je
potrebno.«
»Odakle ti sva ta hrana?«
»Posudila sam motocikl tamo iza...«
Jim se zagrcnuo i prolio kavu. »Molim...?«
»Uh, ispričavam se.« rekla je Sissy, dižući se jer — hej, imali su i
papirnate ručnike.
»Evo, izvoli.«
»Ne, u redu je.«
Uzimajući papirnati ručnik, pokušao ju je nagnati da ga prestane tapšati
po leđima: bila je tako blizu njegovim grudima, njegovom tijelu, njezin miris
mu je ulazio u nosnice, mozak, raznorazne žice su se ispreplele. Pogotovo
dok ju je zamišljao na jednom od njihovih Harleyja.
»Nisam znala da su motocikli zabranjeni.«
Pročistio je grlo. »Nisu. Samo sam, znaš, iznenađen.«
Ponovno se naslonila u stolcu. »Nisam znala što drugo učiniti. Došla sam
ovamo dolje, a nije bilo ničega za jelo... i namjeravala sam uzeti Explorer, ali
nisam mogla naći ključeve. Harleyjevi su ključevi bili u bravi.«
Jim je trepnuo, pokušavajući ju zamisliti kako briše van na jednom od
onih ogromnih motocikala koje su parkirali iza kuće. Onda mu je još nešto
palo na pamet. »Čekaj malo, kako si...«
»Ispada da me ljudi mogu vidjeti. Ako se dovoljno koncentriram.«
Slegnula je ramenima. »Ali moram posuditi petnaest dolara i sedamdeset dva
centa. Nikada prije nisam ništa ukrala i radije bih bila dužna tebi nego nosila
tu sitnu krađu na savjesti. To mi stvarno ne sjeda dobro.«
Budući da je samo zurio u nju, pocrvenjela je. »Gledaj, samo sam otišla
do najbližeg Qwikie Marta i postigla da nestanem dok sam bila u trgovini.
Nisam bila sigurna što da činim, ali onda sam otkrila da, što god uzmem u
ruku, to nestaje sa mnom. Uzela sam samo kruh, maslac, kavu i još jaja — to
je to. Oh, i papirnate ručnike — koji služe i kao filtri za aparat za kavu. I
cimet.« Naglo se nagnula prema njemu. »Vi imate gotovine, zar ne? Mislim,
tvoj kamionet i motocikli svi rade na plin, pa pretpostavljam da morate imati
nešto novaca.«
»Da, imamo.« Živjeli su od njegove ušteđevine, koja je bila nemala,
zahvaljujući tome što je XOps dobro plaćao za opasan posao i tome što mu
dvadeset godina život nije bio ispunjen ničim drugim osim vojskom. »To nije
problem. I nije me briga što si uzela motocikl, samo sam malo šokiran time
da si uspjela...«
»Upravljati njime?«
»Pa da. Težak je tonu.«
»Otac me davno naučio voziti. I on je imao Harley — hoću reći, ima ga.«
Zagledala se u svoju šalicu. »Dakle, da, doručak je mirovni prijedlog. Stvarno
mi je žao zbog toga kako sam se sinoć ponašala. Jednostavno me...
preplavilo. Sve mi je eksplodiralo u glavi — nisam smjela biti takva prema
tebi. Nisi to zaslužio i zahvalna sam na svemu što si učinio za mene.«
Pogledao ju je u oči. »Ne moraš se ispričavati. I ne zamjeram ti. Nije
nimalo lako nositi se s tim sranjem koje ti se dogodilo.«
»Jednostavno je teško biti u takvom... mraku u vezi s, više manje, svim.«
»Ne sjećaš se?«
»Kako sam završila tamo dolje? Zapravo ne. Hoću reći, sjetila sam se
pojedinosti do trenutka kad sam ušla u supermarket. Ono nakon toga mi je
sve u magli.«
Što ima i svojih prednosti, pomislio je. Te se nadao da je isto i s
razdobljem u kojem je bila u Devininoj...
»Ali sjećam se svega o tom zidu.« rekla je promuklo. »Svega. I dalje se
mogu zakleti da sam u tom crnom zatvoru bila stoljećima.«
Prokletstvo.
Poslužila se zadnjim komadom tosta, no uzela je samo jedan zalogaj te ga
odložila na tanjur. »Mislim da je to djelomično razlog zbog kojeg se mučim.
To je sve što imam, to... iskustvo... s tim drugima koji su također trpjeli.
Zatvorim oči i to je ono što vidim, čujem i njušim — smrad i previjanje u
agoniji dok prolaze godine.« Glas joj je napukao i obrisala se ispod jednog
oka kao da otire suzu. »To me izjeda — i mislila sam da će mi odlazak do
roditelja pomoći da se riješim toga, ali samo me podsjetio na sve ono što više
nisam. Treba mi nešto konkretno na što bih se mogla osloniti, ali nema
ničega, zar ne?«
U osnovi je to bilo isto što mu je sinoć rekla u mraku.
Jim je učinio isto što i ona i zagledao se u svoju kavu. »Jesi li sigurna da
želiš znati?« Budući da je bila posve tiha, ponovno ju je pogledao. »Prije
nego što mi odgovoriš, dobro razmisli o tome. Nekih se spoznaja kasnije ne
možeš riješiti.« Odjednom je pomislio na sve one ljude koje je ubio, neke iz
blizine. »Nakon što su ti jednom u glavi, postaju poput tetovaža na mozgu.
Trajne i neuklonjive.«
»Reci mi.« šapnula je bez oklijevanja. »Čak i ako je strašno... moram
znati. Ja sam još uvijek zatočenica, premda sam ovdje vani — još uvijek sam
zarobljena, no sada u neznanju. Ništa nema konteksta niti strukture, postoje
samo pitanja na koja nitko ne odgovara. Moj um... proždire sam sebe.«
Sranje, premlada je da se tako osjeća. A Jim je točno znao kako se osjeća;
i sam je to proživio i ne samo da mu je bilo teško, nego ga je i ogrubjelo.
Betoniralo mu osjećaje.
Nije želio da se to i njoj dogodi. »Hoće li ti smetati ako zapalim
cigaretu?«
»Ne, uopće. Nije baš da ću dobiti rak od toga, a miris mi se zapravo
sviđa.«
Nagnuo se u stranu i iz stražnjeg džepa izvadio upaljač. Sekundu kasnije
pljuga mu je bila između usana i udisao je dim.
Izdišući je primijetio da mu ruke postaju mirne. Smiješno, nije bio
svjestan da su drhtale.
»Ja ne znam sve.« Posegnuo je iza sebe do kuhinjske plohe, uzeo
pepeljaru i stavio je pored svog praznog tanjura. »To ti mora biti jasno. I ja
sam u mraku neznanja u vezi s puno toga.«
Što je bilo podsjetnik, kao da mu je uopće trebao, da nema puno
slobodnog vremena ovdje. Ipak, osjetio je potrebu ustabiliti je koliko je
mogao. To je pošteno — a ona u zadnje vrijeme nije baš tretirana na pošten
način.
Rat će morati još malo pričekati.
»Dakle, reci mi.« rekla je i obavila ruke oko sebe.
Jim je zinuo, tražeći riječi... i nije imao sreće. No postojao je još jedan
način. Opasniji, no bilo je vjerojatnije da će tako dobiti ono što traži nego
putem bilo kakvog razgovora koji bi njih dvoje vodili.
Jim je naglo ustao. »Moram na minutu popričati s cimerom. Odmah ću se
vratiti.«
Izašao je iz kuhinje i krenuo stubama. Došavši na kat, pokucao je na
zatvorena vrata kupaonice. »Hej, Adriane!«
Odgovor s druge strane bio je nešto poput: »Što misliš da je ovo, film
Rocky?«
 »Trebaš nešto učiniti za mene.«
»Moram otići.«
»Šališ se?« Trebao je znati da obazrivost nije razlog Adrianovog odlaska
iz kuhinje. »A kamo, dovraga, ideš?«
Vrata su se otvorila. Adrian je bio u potpunosti odjeven, s mokrom
kosom. »Moram ići.«
Jim je snažno zgrabio momka za ruku. »Kamo?«
Adove oči su se suzile. »Dok si ti sa svojom djevojkom tamo dolje i
brineš zbog nje, ja vodim brigu o poslovima. I to je sve što trebaš znati —
osim ako se planiraš vratiti u igru.«
»Joj, ma daj, to je sranje.«
»Je li? Stvarno?« Adrian mu se istrgnuo iz ruke i odšepao u smjeru svoje
sobe. »Ja mislim da nije.«
»Dakle, objasni.« rekao je odsječno Jim, slijedeći momka u njegov
privatni prostor.
»Što se događa?«
Adrian je samo odmahnuo glavom te otišao do svog ormarića i navukao
na ramena kožnu futrolu za pištolj. »Jesi li me spreman slušati? Jer,
ponavljam, sve dok nisi, nema smisla da trošim dah, zar ne?«
Jim je, psujući, pomislio na Sissy, koja sjedi u toj kuhinji i pouzdaje se u
njega da će joj biti kompas u tom sjebanom svijetu. Ona nema nikoga
drugoga. »Gledaj, samo joj trebam pomoći da stane na noge i krene. Ovo joj
je bio šok, u redu...?«
Adrian se okrenuo, ubacujući pištolj ispod podignute ruke. »Jebi se, Jime.
Izgubio sam najboljeg prijatelja i neke druge prilično značajne stvari. Trajno.
Dakle, kao prvo, nemoj mi govoriti što je njoj šok, a kao drugo, oprosti ako
nisam posebno impresioniran njegovateljskom stranom tvoje osobe. Želiš
masturbirati na Hallmark Channel — samo daj. Ali onda me nemoj ispitivati
kamo idem niti što radim kako bi stvari funkcionirale — niti postavljati stvari
kao da sam ti dužan podnositi operativna izvješća. Jer se to neće dogoditi.«
Jim je prošao rukom kroz kosu. »Jedan dan, Adriane. Daj mi jedan dan.«
»Da bi mogao učiniti što? Obaviti istodobno manikuru i pedikuru te otići
u robnu kuću? Jebeš to...«
»Treba mi samo jedan dan, a onda se vraćam. Obećavam.«
Drugi anđeo opsovao je ispod glasa te uzeo svoj kristalni bodež i
zataknuo ga otraga, u predjelu trtice.
»Imaš moju riječ u vezi s tim.« rekao je Jim grubo. »Bez ostatka ću
sudjelovati. Samo mi je potrebno da u međuvremenu nešto učiniš za mene...«
»liiiiiiiiiii kučkin sin želi nešto. Kako predivno...«
»Adriane. Molim te.«
Ad je pogledao uokolo kao da se nada da će negdje pronaći nešto zdravog
razuma.
Naposljetku je promrmljao: »Što želiš da učinim?«
Nakon što mu je Jim odgovorio, Adrian je samo buljio u njega.
Nakon duge, napete tišine, anđeo je odgovorio: »Dužan si mi. Jesmo li se
razumjeli?
Ovo radim zbog tebe, duguješ mi.«
Jim je podigao dlan. »Tako mi moje časti.«
 POGLAVLJE 24

Vratiti se u onu garažu bilo joj je teže nego što je mislila.

Kada je Cait ušla u nju i uzela ružičastu ceduljicu, pregrada se podigla i...
to je otprilike bilo to. Stopala su joj se odbijala pomaknuti s kočnica pa je
njezin Lexus ostao tamo gdje je bio, kao da se i on boji onoga što je tamo
gore.
Sjećanja su bila toliko jaka da su je natjerala da pusti volan i uhvati se za
butine, dok joj se tijelo nesvjesno pripremalo za napad, premda su vrata bila
zaključana i premda je bilo dnevnog svjetla i nije bilo šanse da je onaj tko je
bio tamo još uvijek...
Biiip!
Brzo je pogledala u retrovizor. Iza nje je žena u kombiju djelovala
nervozno poput nekoga tko bez sumnje ima vagon djece, previše obveza i
nimalo privatnosti u kupaonici.
Cait je dala gas i počela se uspinjati, hrabreći se. No kako se približavala
najvišem katu, tijelo joj je počelo preplavljivati protivljenje. Što je doista bilo
prilično šašavo. Bilo je to usred bijela dana, a ljudi su bili posvuda, ulazili su
i izlazili iz automobila. Nije bilo izoliranosti niti mraka.
»Ne. Neću ovo napraviti.«
Okrenuvši volan u stranu, promijenila je smjer i uputila se prema
strelicama s natpisom Izlaz koje će ju odvesti dolje umjesto gore.
Morala je primijeniti svu svoju samokontrolu kako bi se suzdržala od
maničnog stiskanja pedale gasa i pretvaranja prilikom bijega u vozača trkaćih
automobila.
Došavši na početak, pokazala je ceduljicu ženi u kiosku i počela
objašnjavati svojim nadbubrežnim žlijezdama da će izaći odavde. Stvarno.
Ono, sigurno...
»Čekajte malo.« rekla je žena u kiosku. »Jeste li vi upravo ušli ovamo? Ili
sam opet dobila pogrešno očitanje?«
»Ja sam, ah — zaboravila mobitel. Moram otići kući.«
Žena je odmahnula rukom. »Oh, dušo, znam sve o tome. Prođite.
Minimalni propisani boravak je sat vremena, no jednostavno ćemo se
pretvarati da nikada niste ni bili ovdje.«
Amen. »Hvala vam puno. To mi znači... puno.«
Žena se nasmiješila kao da joj je dobro djelo koje je učinila uljepšalo dan.
Cait se pak zbog toga osjetila kao govno što joj je lagala — ali neće joj
valjda stvarno objašnjavati zbog čega je u panici?
I tko bi rekao, činilo se da je sam bog odobrio njezinu odluku da auto
ostavi na ulici dvadesetak metara nakon ulaza u garažu bilo je prazno
parkirališno mjesto. Parkirala je Lexus na njemu, zgrabila torbicu i u ogledalu
provjerila novu frizuru.
Opa. Čak i nakon dvosatnog predavanja o slikarstvu i vjetrovitog,
vlažnog dana, frizura se odlično držala, boja je sjala, pramenovi su isticali
prirodne uvojke.
S obzirom na to koliko je bila smetena, činilo joj se bizarnim da izgleda
tako pribrano.
Izašla je, zaključala auto i otkrila dodatnu pogodnost — da su na
parkirališnom satu ostale dvadeset i tri besplatne minute — tako da je svoju
kreditnu karticu trebala opteretiti samo s jednim dolarom i sedamdeset pet
centi.
»Još jednom, ovaj put ozbiljno.« rekla je hodajući prema natpisu Palace
Theatre.
Bilo joj je pomalo nelagodno zbog njenih hlača za jogu i laganog kaputa
marke J. Crew. No vjerojatno će i G.B. biti u nekakvom neobaveznom
izdanju, zar ne? Nema šanse da bi ga tjerali da vježb u smokingu.
Prešavši preko dijela pločnika popločenog mozaikom, otvorila je vrata
predvorja. Prvo što je namirisala bilo je sredstvo za čišćenje poda, a tamo u
kutu stajao je aparat za poliranje, priključen u utičnicu, uspravan, kao da je
spreman da ga se pozove natrag u službu.
»Oprezno.« rekao joj je čovjek u tamnomodroj uniformi koji je došao iz
predvorja.
»Upravo sam ga ulaštio.«
»Hvala.« Objesila je torbicu o rame. »Hej, oprostite što vas gnjavim, ali
trebala bih se ovdje naći s nekim. Malo kasnim...«
»Da, kasnite.«
Cait se okrenula. Bila je to recepcionarka od prethodne večeri, ona iz
ostakljenog ureda koja je izgubila živce zbog G.B.-ja. Odjevena u nešto
kratko i usko, pridržavala je vrata hodnika za osoblje, pored šaltera za
podizanje ulaznica, kako se ne bi zatvorila — a dobra vijest bila je da se nije
doimala onako Ijutitom kao prije. Doduše, nije djelovala ni entuzijastično
poput kakvog lika iz mjuzikla.
Zapravo, njezin oholi i superiorni izraz žuljao je Cait poput bodljikave
žice.
»Slijedite me.« rekla je žena s dosadom u glasu.
Čovjek se mora zapitati zašto se neki bave poslovima koje mrze,
pomislila je Cait hodajući po skliskom podu.
Doduše, s obzirom na ekonomsko stanje, uzmeš ono što dobiješ, dodala je
u sebi ulazeći u hodnik.
»On je jako zauzet, znate.« izjavila je recepcionarka, grabeći hodnikom
kao da u njemu nešto gori. »G.B. je jako zauzet čovjek.«
Zašto mi je onda rekao da dođem, pomislila je Cait sarkastično. »Mogu
zamisliti.«
»On je najtalentiraniji ovdje. No jako naporno radi.«
»Aha.«
Do tog su trenutka već prošle pored ostakljenog ureda, a recepcionarkine
visoke pete odjekivale su poput bubnja — toliko da se moraš upitati kako joj
uspijeva da ostane uspravna.
Hvala bogu na cipelama s ravnim đonovima. I teretani.
Dok su ulazile sve dublje i dublje u kazališni kompleks, hodnik je
postajao zakrčen predmetima — kontrolirani kaos rekvizita, zalutalih stolaca
i rasvjetne opreme zauzimao je prostor kako se hodnik širio. Oko njih su
počela nicati dvostruka vrata s natpisima poput Proba l i Glazba III, a zatim
je zaredalo mnoštvo oglasnih ploča (otprilike po jedna na svaka tri metra),
prekrivenih rasporedima, obavijestima i reklamama zalogajnica s hranom za
van.
Recepcionarka s poremećenim držanjem odjednom se bez najave
zaustavila. Okrenuvši se na svojim vrtoglavim petama, nasmiješila se s toliko
prezira da bi njime mogla oguliti boju s vrata automobila. »Ne možete dalje
— imaju čitaću probu na pozornici. Ali dat ću mu na znanje da ste ovdje.«
Dok je odlazila, brada joj je bila podignuta visoko, a tijelo se kretalo uz
ljuljanje bokovima i šepurenje — kao da je navikla da zure u nju.
»Uh.« promrmljala je Cait naginjući se i gledajući najbližu oglasnu ploču.
»Više mi je nego jasno zbog čega su je angažirali kao recepcionarku.«
No, ako ništa drugo, ženino ponašanje bilo je njezin vlastiti problem. A
Cait je, uz malo sreće, nikada više neće morati vidjeti.
 Uklonivši u stranu raspored izvedbi koji je bio na tlu, uočila je letak za
kineski restoran, zatim strip s crtanim humorom Johnyja Harta koji joj je
izmamio osmijeh, i... nekoliko vizitki neke vidovnjakinje iz Trgovačke ulice.
Bez jasnog razloga pomislila je na atmosferu prethodne noći, kada je
trčala prema dizalu.
Smiješno, samo dvaput u životu se toliko prestrašila. Prvi put prije
nekoliko ljeta, kada je skijala na vodi na Jezeru Saratoga i izletjela izvan
vodene brazde baš kad se brod počeo okretati. S obzirom na brzinu broda,
odletjela je prema naprijed i u tom trenutku brzina joj je nadmašila sportsku
vještinu. Kad je izgubila ravnotežu, početni udarac bio je toliko snažan da se
osjećala kao da se razbila o pločnik — a onda su stvari postale još gadnije.
Skije su joj u tom kaosu pale sa stopala i pritom joj iščašile gležnjeve
odbacujući je u zrak, dok se odbijala o površinu vode poput plosnatog
oblutka.
Sigurnosni prsluk spriječio ju je da potone kada se sve na kraju usporilo,
no završila je licem prema dolje u vodi. Ošamućena, podnoseći jaku bol i
nemoćna da koordinira ruke i noge, otvorila je usta da udahne zrak no nije
udahnula ništa slično.
Prijatelj je iste sekunde zaronio i u zadnji čas je prevrnuo.
Strah se javio te noći. Ležeći u krevetu u zagušljivoj kabini koju su ona i
Teresa unajmile na tjedan dana, onesvijestila se od analgetika, nëmira i
iscrpljenosti — da bi se probudila vrišteći u panici.
Sanjala je da je ostala zarobljena plutajući na trbuhu i, umjesto da stigne
pomoć i okrene je kako bi udahnula zrak, udisala je vodu dok se nije počela
gušiti, utapati... umirati.
Jednak osjećaj kao kada je bježala od tog nekoga tko je sinoć jurio za
njom.
A drugi put kad je proživjela takav strah? Bilo je to mnogo ranije, kad joj
je bilo dvanaest godina. Stajala je u bolničkom hodniku, čekajući vijesti o
stanju njezina brata. Kako su se stvari pogoršavale, osjećala je strah od
suočavanja sa stvarnošću. No bez obzira koliko gadnom se nesreća činila,
nikada nije mislila da će ga izgubiti — a kada je to postalo realna mogućnost,
osjetila je čisti užas.
U objema situacijama postojao je dobar razlog da se osjeća tako kako se
osjećala. I da, bivanje žrtvom potjere u garaži također će to izazvati — no u
tom je iskustvu bilo više od straha.
Ona je sinoć osjetila zlo. Instinktivno ga je prepoznala, jednako pouzdano
kao što su joj oči mogle uočiti brzi pokret ili uši čuti zvuk daleke grmljavine.
Znala je što je znala.
I bilo joj je žao što nije mogla vidjeti više. U svjetonazoru njezinih
roditelja zlo se pojavljivalo u svim oblicima — i nije bila sigurna zašto, no
željela je znati kako izgleda. Muškarac, visok ili nizak, svijetao ili taman,
vitak ili krupan, naoružan ili ne... samo je željela znati.
Jer, u nedostatku pouzdanih podataka, njezin um je smišljao prilično
čudne stvari.
Primjerice, demona. Premda nije imala pojma otkud joj to. Možda su joj
se to opet roditelji javljali u glavi?
Cait je posegnula i izvukla pribadaču koja je držala vizitke na plutenoj
ploči. Tri su otpale, odlepršale na pod, a kad ih je podigla, zabuljila se u
ljubičasta slova. Yasemin Oaks. Proricanje iz dlana, tarot, odgonetanje
značenja snova, vidovnjačke vizije. Logotip joj je bio ispruženi dlan.
Cait je dvije vratila natrag. Treću je ubacila u torbicu...
»Bok!«
Okrenuvši se naglo, kao da je uhvaćena u krađi, primila se rukom za vrat.
»G.B., bok.«
Dok joj se smiješio, izgledao je tako dobro u tim trapericama l širokoj
crnoj košulji, s kosom vezanom otraga i kožnim cipelama s izduženim
vrhom. Oh da, isti parfem — i jednako ugodan.
Na trenutak je bila malo paralizirana njegovim odlikama zvijezde, baš
kao kad ga je tek upoznala, a pomisao da on doista stoji pred njom i
razgovara s njom doimala se neobičnom i divnom.
Stresla se. »Oprosti, zdravo.« Čekaj, već mu je rekla bok.
Dok je petljala, on se nastavio smiješiti, kao da mu je iskreno drago što je
došla.
»Izgledaš sjajno. Smijem li te zagrliti?«
Kada je raširio ruke, ona je na trenutak zatreptala, a zatim se nagnula u
brzi zagrljaj.
»Vjerojatno mirišem po terpentinu.«
»Ni najmanje. Kako je prošlo predavanje?« odmaknuo se. »Dobro?«
»Da, proučavali smo sjene, izvore svjetla, takve stvari.«
»Zvuči fascinantno.«
Podigla je obrvu. »Jesi li to opet šarmantan?«
»Možda. S tobom mi to dolazi s lakoćom.« Mahnuo je glavom preko
ramena. »Kako ti se svidjela mala turneja putem prema dolje, do sobe za
odmor? Moraš vidjeti pozornicu, nevjerojatna je — sada smo uzeli mali
predah od probe.«
»E to bi bilo sjajno.«
Stala je pokraj njega, no morala je dignuti pogled kako bi im se oči
susrele, a dok ga je gledala iz tog kuta ponovno joj se javila misao da ga je
već negdje ranije vidjela. »Bila sam na brojnim predstavama, ali nikada iza
scene.«
G.B. je ležerno obavio ruku oko nje. »Dopusti mi da ti budem vodič.«
Lijepa gesta. Lijep muškarac. Kad bi sada samo uspjela ušutkati glas
svoje majke u svojoj glavi, mogla bi prestati osjećati krivnju i početi doista
uživati u ovome.
Nema sumnje da joj je psihijatar puno potrebniji nego tumač karata za
tarot.
Još crnih zavjesa — ove sada padale su im okomito na put pa su ih morali
gurati u stranu. A onda uvodni otvoreni prostor ispunjen jako visokim
skelama i ogromnim rekvizitima za ilustraciju pozadine, od kojih je jedan bio
gradski pejzaž, a drugi je predstavljao scenu u parku.
»Ovo je tako ogromno!« promrmljala je gledajući uvis, visoko gore
prema stropu koji nije mogla vidjeti. »Hej, je li ono tamo to što nazivaju
pistom?«
»Oho, gle nju s kazališnim žargonom. Da, tamo dečki zaduženi za
rasvjetu obavljaju svoj posao. A ovdje je...«
Poveo ju je oko posljednje zavjese, a potom...
»O... moj... bože...« prošaptala je.
Kročivši na zlaćane podne daske, bila je zapanjena prostranstvom ispred
sebe, širinom stropa, kraljevskom otmjenošću svega skupa: pet tisuća sjedala
presvučenih crvenim baršunom dizalo se u tri odvojena dijela, koncentrični
nizovi sjedala udaljavali su se od crne orkestralne jame kao obluci bačeni u
mirnu vodu. Upečatljive štukature optočene zlatnim listićima penjale su se uz
bočne zidove uz koje su bile lože te preko balkona prostora za sjedenje na
katu i svuda uzduž antičkih freski naslikanih na zidovima. Prolazi prekriveni
crvenim tapisonom slijevali su se dolje prema pozornici, a zavjese od
crvenog baršuna vi-sjele su pokraj svih izlaza...
A daleko, daleko iznad, ravno u središtu, luster veličine kuće visio je
usred predivno naslikanog prizora s kerubinima.
Kakva čast, nastupati ovdje. Zapravo, čak i samo stajati ovdje.
»Kada je ovo sagrađeno?« upitala je glasno, hodajući duž dugog stola
zatrpanog kazališnim tekstovima, olovkama i šalicama za kavu iz Starbucksa.
»Koliko sam čuo, krajem devetnaestog stoljeća.«
»Kad gledaš iz publike, oduzima dah... a ovako... izaziva
strahopoštovanje.«
G.B. je također lutao uokolo, s rukama na svojim vitkim bokovima, a oči
su mu vrludale po prostoru. »Baš mi je drago što i ti tako misliš. Ja to osjetim
svaki put kada se ovdje popnem na pozornicu. To u meni izazove želju da
postanem ona vrsta glumca kao što je bio Richard Burton.« Nasmijao se.
»Mislim, pjevanje je super, ali možeš li zamisliti kako je glumiti
Shakespearea ovdje?«
Dok je zauzimao govorničku pozu, ona ga je odmjeravala. »Mogu te
sasvim dobro zamisliti u toj ulozi.«
»Stvarno?« Okrenuo se prema njoj. »Ja sam ozbiljan.«
»I ja sam.«
Nakon nekoliko trenutaka se nasmiješio i prišao joj, a zvuk njegovih
tvrdih potplata postajao je sve glasniji. »Znaš, kažu da je ovo mjesto ukleto.«
»Tko kaže?«
»Bojiš li se duhova?« protrljao joj je nadlaktice. »Ljudi govore o raznim
vrstama sumnjivih zvukova i o osjećaju strepnje...«
Mora da ju je odalo nešto na licu, jer je naglo zastao. »Što nije u redu?«
Cait je odagnala zabrinutost. »Oh, dobro sam.«
»Ne, nisi.«
»Jesi li spominjao sobu za odmor?«
Kada je namjeravala otići, stao je pred nju i ostao tako. »Reci mi.«
»Nije ništa — samo sam, znaš, imala... čudna mi se stvar sinoć dogodila.«
Zabacila je kosu unatrag. »To je...« Sranje. Mogla bi mu i reći. »Naime, kada
sam otišla do kioska za podizanje ulaznica, nakon što si se ti otišao
pripremati za nastup, ulaznica nije bilo...«
»Kako to misliš, nije bilo...«
»... pa sam otišla kući čekati...«
»Što, dovraga...«
»Ne, nemoj pobjesniti. Sigurna sam da je to bila tek bezazlena pogreška.
U svakom slučaju, kada sam se vratila kako bih se mogla naći s tobom nakon
koncerta, parkirala sam u garaži i... netko me proganjao. Ili nešto...«
On se tako naglo i potpuno izmijenio da je doslovce ustuknula: bijes mu
je izobličio lice, čineći ga sličnim nekome tko bi mogao otići i ozbiljno
ozlijediti čovjeka. Ali to nije bilo usmjereno prema njoj, uopće ne.
 »Jesi li ti dobro?« upitao je.
»Da. Nisam ozlijeđena jer sam uspjela ući u dizalo i zaključati vrata.
Policija...«
»Morala si se sakriti? I zvala si policiju! Isuse Kriste, zašto mi ništa nisi
rekla?«
»Sve je dobro završilo. Kunem se.«
G.B. je ušutio i ushodao se ukrug. »Bila si pametna. Ali jebem mu sve, to
se nije smjelo dogoditi.«
»A čuj, ovo je nesigurna četvrt.«
»Govorim o ulaznici. Dao sam je...« Zastao je i zdušno opsovao.
»Jednostavno... ti si trebala biti ovdje, sa mnom. A ne vani u mraku,
napadnuta od bog zna koga. Dođi ovamo.«
Uz brzi pokret privukao ju je uz svoje tijelo i držao je čvrsto, uronivši
glavu u njezinu kosu i mazeći je rukom po leđima gore dolje. »Trebao sam
biti tamo da te zaštitim.«

»Udahni duboko, osjeti kako ti dah ulazi i izlazi kroz nos, niz stražnju
stranu grla, širi ti pluća...«
Jel. Me. Ti. To. Zajebavaš.
Demonka Devina držala je guzicu u zraku, a ruke i noge na smrdljivoj
ljubičastoj prostirci, dok su joj kosa i sise padali po licu — a ta glupa kuja od
32 kilograma, koja je, kao da je od gume, stajala ispred polaznika tečaja joge,
htjela je da ona diše?
»Osjetite snagu u svom tijelu, no obratite pozornost i na područja koja se
mogu opustiti u ovoj pozi. Dišite. Opustite trbuh i...«
Područja za opuštanje? Da, baš. Činilo joj se da su joj tetive oderane s
kostiju; toliko joj je krvi otišlo u glavu da su joj se oči izbuljile; a ruke su joj
drhtale dok su je pokušavale zadržati u ovom umobolnom, neprirodnom
položaju.
Opuštene su joj bile usne školjke. Zapravo, samo lijeva.
Poza se zove pas s licem prema dolje? Sranje, trebala bi zapamtiti pvo za
obradu nekoga u Paklu. Radije bi da je netko napadne nožem.
»I opustite se u pozi djeteta.« Hvala kurcu.
Dok se Devina rušila na prostirku i spoticala o vlastite savijene noge,
mrzila je sve povezano s iskustvom seksepilne joge. Znoj. Grčeve, Zagušljivi
smrad — je li taj tamjan stvarno potreban? Ma daj, pa ovo nije katolička
crkva.
»A sada ćemo se opuštati. Molim vas da legnete na leđa i pronađete
udoban položaj za ruke. Možete ih ispružiti prema van ili staviti uz tijelo, ili
čak iznad glave. Kako god vam se sviđa.«
U ovom trenutku najviše bi joj se sviđalo da su joj ruke oko vrata te žene
i da ga stišću dok instruktorica ne poplavi kao da ju je snašao zastoj srca.
»Dišite. Zatvorite oči. Usredotočite se na opuštanje nožnih prstiju... vaših
stopala... vaših...«
Jebi se, gospođo.
U aktu pobune, Devina je držala oči otvorenima isključivo zato što je bila
umorna od toga da joj naređuje ta koka koja je izgledala kao cjevčica za
čišćenje lule.
Dok je taj iritantni, lažno smirujući glas i dalje monotono brujao, a
vokabular pronalazio put iz tijela, Devina je samo čekala da to sranje završi.
Kako god. Mogla je otići, ali bila je perverzna kučka i na neki je način
uživala u tome da pušta da je iznervira glupo ljudsko biće koje je mogla ubiti
u hipu.
S druge strane, postojalo je nešto ugodno na što se mogla usredotočiti.
Provela je noć u rukama Jima Herona.
Reperice stare škole, Salt 'N' Pepa, to su dobro rekle: Kakav muškarac,
kakav muškarac, kakav muškarac, kakav moćan, dobar muškarac... .
E sad, sranje je što se morala obući u kožu nekoga drugoga — konkretno,
one glupe djevice — ali Devina je bila toliko naviknuta da bude netko drugi
da to nije bila nikakva stvarna prepreka blaženstvu. Osim toga, pomisao da je
osujetila Jimovo nikad više itekako ju je stimulirala.
Željela je seks, naravno — međutim, to nije bilo vjerojatno. Ne tijekom
njihove prve zajedničke noći.
Kako je ona gledala na to? Kao na glumački izazov. Morala se dobro
potruditi i pokušati se ponašati kao ta Bartenica, cijelo vrijeme suptilno, te ga
neumoljivo početi zavoditi. To je vrlo zabavno i stvarno je zagrijalo stvari —
mogla je u potpunosti razumjeti zašto stručnjaci za veze hvale igranje raznih
uloga kao način da par začini svoj ljubavni život.
To je bilo upravo ono što je njima dvoma trebalo.
K tome joj je dalo nešto na što se može usredotočiti dok je prisiIjena
držati se pravila igre — u redu, uglavnom pravila rata: morala je prestrašiti
onu umjetnicu sinoć u garaži — bilo je važno usmjeriti je u smjeru u kojem je
na kraju večeri dobrovoljno otišla.
Samo lagano poguravanje. Ništa previše očito.
I hej, demonima je dopušteno da borave na javnim mjestima. Nije njezina
krivnja što je žena u panici pozvala policiju iz zatvorenog dizala, a potom
odjurila kući... i završila u rukama vrlo seksepilnog ljubavnika.
Dobro, dobro, izazvala je i Jimovu malu »nezgodu« u kamionetu. Crne
mačke ponekad ustvari nisu mačke.
Ali ma daj, to je bilo osobno, nije imalo veze s većom borbom između
dobra i zla. Jednostavno je bila tako bijesna što je on sav usmjeren i pun
zaljubljene podrške prema toj djevici da si nije mogla pomoći...
Instruktorica joge pojavila joj se u vidnom polju, a taj ignorantski, vječito
sretan izraz lica tipa ja sam u redu jer jedem organsku hranu budio je u
Devini želju da ju šopa Hershey čokoladicama dok ne umre od
hiperglikemije. »Opustite kapke. Pronađite svoj unutarnji mir. Dišite...«
Devina je zatvorila oči kako ne bi učinila nešto za čišćenje čega je
potreban industrijski usisivač...
Još jedan prekid naglo je omeo njezino »vrijeme za opuštanje« ali to nije
bila zvonjava mobitela niti tapkanje po ramenu niti dodatni usrani savjet o
udisanju i izdisanju.
Mršteći se, sjela je i prekršila pravilo o ležanju u horizontali; poziv je
jednostavno bio veliko iznenađenje. Srećom, instruktorica je tog trenutka
odlučila proglasiti kraj sata, rekavši ljudima da sjednu na guzice s
prekriženim nogama i izvedu nekakvu vrstu spajanja dlanova.
Devina je pričekala s javljanjem tijekom tog sranja, jer je muškarca koji
ju je pozvao željela malo držati u nedoumici: pametna žena zna da muškarci
vole biti lovci i to je tako bili oni ljudi... ili anđeli.
Sat je konačno završio, ljudi su ustajali i međusobno čavrljali —
vjerojatno o zujanju koje je izazivalo srkanje napitaka napravljenih od kravlje
balege i soka od mrkve.
Kakva divota.
Devina se probijala kroz njih učinkovitošću Njujorčanina na pločniku,
manevrirajući na putu prema zidu s pretincima, pored vrata studija. Svi ostali
imali su udobne cipele marke Merrells ili sandale. Ona je navukla svoje
Louboutinke na gola stopala i jebeno nestala odatle.
Kad je skliznula u svoj Mercedes, zatvorila je vrata i na trenutak bila
izbačena iz takta zbog toga što je nedostajao Mercedesov znak na poklopcu
motora. Premda je ta stvar žrtvovana u najbolju moguću svrhu, njezin
opsesivno-kompulzivni poremećaj pretvorio je nedostatak znaka u nacionalnu
katastrofu.
»Nazvala si zastupstvo.« rekla si je. »Predala narudžbu. Utorak. Moraš
samo izdržati do utorka...«
Osjećala se kao da je izgubila nogu — i samo je polovica nje znala da se
to nije dogodilo. S druge strane, funkcioniranje sa samo pedeset posto ranije
psihotičnosti bilo je poboljšanje. Prije nego što je počela odlaziti
terapeutkinji, bila bi ili bacila automobil na ulicu ili otišla u Caldwell
Mercedes i uz prijetnju pištoljem prisilila ih da skinu nečiji tuđi znak i stave
ga na njezin jebeni poklopac motora.
Vidiš. Napredak.
Uključivši motor, pritisnula je gas kako bi izašla s parkirališta prije nego
što izlaz blokiraju stari automobili koje u komadu drže naIjepnice Slobodni
Tibet ili Priusi oblijepljeni logotipima čista energija. Dok je vozila kroz grad,
signal pozivanja bio je i dalje jak, što je dobro. To znači da ona ima dovoljno
vremena za propisno pranje.
Samo još jedna odgoda, puštanje da se on krčka na vatri.
Kad je stigla do svog stožera, spustila se do donjeg kata i ispustila uzdah
olakšanja pronašavši opet sve na mjestu. Hlače za jogu i usku sportsku
majicu bacila je u smeće te se uputila prema kupaonici — i ponovno se
osjetila zarobljenom između želje za mramorom, jacuzzijem i tušem s više
glava... i stvarnosti u kojoj nikome ne vjeruje dovoljno da bi ga pustila da
obavlja radove ovdje dolje među njezinim stvarima.
Njezino je pravilo bilo jednostavno: uselila bi i ostala negdje koliko god
bi dugo mogla.
Prokleti Jim. Da barem nije otkrio gdje se skrivala prije ovoga.
Tamo je imala odličan pritisak vode u cijevima. I posvuda mramor iz
Carrare.
No sada je zapela u kupaonici s tušem koji je relativno anemično prskao
te s klinički bijelim pločicama i pisoarom pored sudopera.
Nije ni čudo da je toliko očajnički željela prenoćiti u hotelu.
No, dobra stvar je da je voda bila topla, a sapun njezin omiljeni
Fragonardov — s mirisom marelice i klementine. Izlazeći je zgrabila jedan od
svojih Porthault ručnika i čvrsto zamotala kosu; zatim si je drugi omotala oko
tijela.
S obzirom na skori susret, otplesala je do garderobe i pažljivo odabrala
odjeću. Kratka, uska suknja iz ljetne kolekcije Louisa Vuittona. Missoni
bluza koja joj je bila druga koža i koja je omogućavala dobru cirkulaciju
zraka odozdo. Bez najlonki, bez grudnjaka, bez gaćica. Isti par Louboutinki
koji je nosila na jogu.
Devina je sve položila na svoj veliki krevet, a zatim otišla do
kozmetičkog stolića napraviti frizuru i našminkati se. Nije se žurila... a onaj
poziv se i dalje čuo.
Mora da je važno, nije li to slasno? Bilo je i vrijeme da joj se ukaže
odgovarajuće poštovanje.
Odjevena i spremna da krene, otišla je do svog ogledala i prošla kroz
njega. Nakon prijevoznog kovitlaca, stajala je u podnožju svog bunara, zureći
prema gore, prema debelim zidovima i stenjanju nemirnih masa zarobljenih u
njima.
Poravnavši suknju i zagladivši kosu, otišla je do svog umrljanog i
pohabanog radnog stola... i pozvala anđela Adriana dolje k sebi.
Kada se pojavio pred njom, bio je velik kao i prije, njegova ramena nudila
su obilje površine za zarivanje noktiju, njegove teške ruke, debele i mišićave
pod majicom kratkih rukava, bile su kao u profesionalnog boksača, a kukovi
su mu bili sidrište za kurac koji je dobro poznavala i koji joj je nedostajao.
A najbolji dio? Bio je ledeno, hladno ljut, oba njegova oka — i zdravo i
ono mliječne boje — suzila su se i rigala mržnju, stiskao je čeljusti, a vene na
vratu iskočile su mu u oštrom reljefu.
Ohhhhh, da. Nakon nevine noći koju je provela ležeći na krevetu uz Jima,
bila je krajnje seksualno frustrirana. Ovo je upravo ono što joj je potrebno da
ukroti napaljenost.
»Oho, zdravo.« polako je izgovarala uz smiješak. »Opet čezneš za
mnom?«
 POGLAVLJE 25

Ovo je... nevjerojatno.«

Cait je morala pogledati u plastičnu kutiju u kojoj joj je isporučen
sendvič. »Hoću reći, stvarno ne mogu vjerovati da je ovo izašlo iz prodajnog
automata i da je...«
»Unaprijed pripremljeno?« G.B. je sjeo s druge strane malog stola od
nehrđajućeg čelika i kimnuo glavom. »Prkosi zakonima hladnog skladištenja
hrane.«
»Djeluje kao da bi trebao biti poslužen u otmjenom restoranu.« Obrisala
je usta salvetom. »Da budem iskrena, nisam očekivala mnogo.«
»Ja ti nikada ne bih dao pogrešan savjet.« G.B. je sa svog skinuo
aluminijsku foliju.
»Dobio sam šunku — a što si ti izabrala?«
»Puretinu. Nisam željela riskirati s onom majonezom na pilećoj salati —
no nakon ovoga, vjerojatno bih. Mislim da je u ovome pravi chutney umak.«
Okrenula je sendvič prema njemu. »Stvarno.«
G.B. je kimao zagrizajući svoj. »Gotovo su svi drugi izvođači otišli vani
jesti, no to je malo preskupo za moj budžet — osim toga, dok ovo postoji,
čemu se gnjaviti.« Žvačući, otvorio je malu vrećicu čipsa Cape Cod.
»Hoćemo li podijeliti ovo?«
Cait je odmahnula glavom i stavila ruku ispred usta. »Pazim na težinu.«
Zakolutao je očima. »Ma daj. Savršena si.«
»Ne znam baš — nisam opsjednuta time ili nešto slično. To je samo malo
brisanja prašine s rubova, kako ja to zovem. Nema grickalica, nema
poslastica poput peciva, lisnatog tijesta, čipsa ili kolačića i oprezna sam s
alkoholom i gaziranim pićima. Malo vježbanja u teretani i dobro mi je.«
Brbljala je ni o čemu, uglavnom zato što se još uvijek neobično osjećala
zbog onog zagrljaja na pozornici — bez jasnog razloga. Bio je tako divan
privijajući je uza se onim muškim pokretom zbog kojega se osjetite kao da
vas netko štiti i čuva. A nakon toga? Doista se potrudio biti šarmantan i
pomalo luckast, kao da je znao da joj je to potrebno kako bi je izvuklo iz tog
raspoloženja...
Ah, jebi ga... nije bila stvar u grljenju. Ona večeras opet ide na spoj s
Dukeom.
U tome je problem.
»Je li tamo unutra blok za skiciranje?« upitao je, pokazujući glavom
prema stolcu pokraj nje.
Spustila je pogled na svoju veliku torbu. »Da. To je možda kliše, ali jedan
posvuda nosim sa sobom.«
»To ima smisla. I ja sam takav — imam lirsku bilježnicu. Uvijek je nosim
u torbi — čak i spavam s njom. Moji prijatelji koji nisu u ovoj branši misle da
sam lud — stalno je vadim, škrabam nešto u nju, poigravam se riječima.«
»I ja sam to iskusila, samo što se u mom slučaju radi o slikama. Ponekad
se osjećam kao da sam okružena računovođama i odvjetnicima — lijepo je
biti s nekim tko to razumije.«
»Kompatibilni smo.« rekao je uz osmijeh.
Dok su tako čavrljali, sami u kvadratnoj prostoriji, sjedili su između
prodajnih automata, između aparata za kavu i hladnjaka na čijim je vratima
bio natpis SAMO ZA OSOBLJE (ovo JE NAMIJENJENO TEBI, CHUCK).
Preostala tri stola bila su prazna, iako se u zraku osjećao miris svježe kave i
kokica, kao da je netko nedavno ondje sjedio.
»Dakle, biti dio ansambla Najamnine prilično je značajna stvar.« rekla je.
»Da. To, naravno, nije Broadway, ali sretan sam što ću otprilike osam
tjedana imati siguran posao. I to će biti prvi put da na pozornici, uz pjevanje,
ponešto i glumim. Prilično sam uzbuđen zbog toga.«
»Koliko traju probe?«
»Sljedeća dva tjedna, svaki dan do otprilike šest popodne. Što je dobro,
jer se mogu držati svog rasporeda pjevačkih nastupa.« Završio je sa
sendvičem i čipsom. »Ne znam, postajem umoran od usklađivanja
raznovrsnih zadataka, od žongliranja svim tim lopticama u zraku.«
»Znam kako je to. Prije nego što sam sam dobila posao predavačice,
radila sam četiri različita posla te k tome predavala ilustracije za projekte,
bavila se vlastitim umjetničkim radom i općenito se molila da uspijem
zadržati krov nad glavom.«
Naslonio se, lijepo mu je lice bilo opušteno, a te predivne ruke brisao je
salvetom.
»Pomažu li ti roditelji?«
Cait se nasmijala. »Apsolutno ne. Moji mama i tata nisu iz bogatih
obitelji, a svaki višak novca daju crkvi.«
»Vjernici?«
»Kao oni o kojima čitaš u novinama — doslovno.«
»Dakle nisi bliska s njima.«
Obrisala je dlanove, a zatim ugurala salvetu u praznu posudu u kojoj je
bio sendvič. »I da i ne. Hoću reći, oni su još uvijek moji roditelji i volim ih.
No s njima je jednostavno teško razgovarati o bilo čemu osim o njihovim
uvjerenjima — k tome često odlaze iz zemlje, idu na misionarska putovanja.
Dakle i to ih donekle izolira. A tu su i stanovite rane otprije.«
Namrštio se. »Od čega?«
»Samo govorna figura. To je u mojoj glavi, i premda sam odrasla osoba i
živim tisuću kilometara daleko od njih, ponekad su njihovi stavovi
jednostavno... jedino što mogu čuti. A te ideje mi nisu podrška, ako shvaćaš
što želim reći.«
»Zvučiš kao kći na koju bi svatko bio ponosan.«
Cait je zurila u njegove smirene, srdačne oči i zarumenjela se zbog
komplimenta. Mijenjajući temu jer se nije znala nositi s odobravanjem, rekla
je: »Ti si dobar slušatelj, jel ti to ikada itko rekao?«
»Možda. No činjenica da ti misliš da jesam znači mi nešto.«
»Vratili smo se šarmiranju, zar ne?«
G.B. joj je namignuo. »Uspijevam li?«
»Možda.« Svrnula je pogled. »A što je s tobom? Kakva je tvoja priča?«
»Tužna, bojim se.« Na to je pokupio smeće i ustao te bacio ostatke
njihova ručka u visoku kantu za smeće. »Nemam pojma tko je bio moj otac, a
mama je umrla tijekom porođaja. Odrastao sam u sirotištu i izašao iz njega sa
srednjoškolskom diplomom. Nakon toga sam, zahvaljujući stipendiji, otišao
na fakultet te otada nastojao iskoristiti svaku priliku koja mi se ukazala.«
»Dugo si se morao sam brinuti za sebe.«
»To me mnogo čemu naučilo. A znaš kako se kaže: ono što te ne ubije,
postane ti tema pjesama.«
»Ipak, mora da je teško tako odrastati.«
Slegnuo je ramenima i ponovno sjeo. »Ja sam optimist, zapravo. I
vjerujem u mogućnost utjecanja na sudbinu. Ne možeš čekati da ti svijet
pokloni ono što želiš, moraš to sam uzeti.«
Cait je pokušala zamisliti kako je to kad nemaš obitelj — pričaj mi o
oštećenjima.
Njezini mama i tata su možda imali svoje poslanje, no voljeli su je, na
svoj način.
Na trenutak se sjetila G.B.-ja u onom kafiću, u interakciji s
obožavateljima, nasmijanog i tako iskreno zahvalnog. U takvim situacijama
ljudi mu pokazuju da ga vole.
Smislena je pretpostavka da on nastupima želi na neki način popuniti
prazninu nastalu u djetinjstvu.
»Što?« rekao je s osmijehom. »Gledaš me na neobičan način.«
»Oprosti.«
»Nemoj se ispričavati... volim tvoje oči na sebi. Aaa, vidi, pocrvenjela
si.« Stavio je ruke na stol i nagnuo se. »Budi iskrena. Žališ li me?«
»Ne, uopće. Ali sad te još više poštujem, zbog tvoje životne priče.«
A postojao je još jedan kut gledanja na to. Ne bi trebala biti iznenađena
zbog otkrića da postoji stvarna osoba iza pjevača u kojega je Teresa toliko
zaljubljena — no bilo je teško ne staviti ga na pijedestal zbog njegovog glasa
i ne zamišljati da mu je sve bilo kao unutar idilične bijele vrtne ogradice.
Vidiš ti, gubitak iluzija nije uvijek loša stvar, uopće. Dok je razgovarao s
njom, sjedio s njom, razmjenjivao misli s njom, postajao je trodimenzionalan,
postajao je puno više od zgodnog i talentiranog neznanca.
»Hoćeš li mi dopustiti da te nacrtam?« izletjelo joj je. Čim je shvatila što
je rekla, odmahnula je rukom. »Oprosti, to je samo...«
»Da.« rekao je uz polagan, intiman osmijeh. »Volio bih to.« Cait je
posegnula u torbicu ne skrećući pogled s njega i izvadila blok za skiciranje.
»Nemoj se micati — čekaj, mrštiš se.«
»Oh, nadao sam se — nema veze. I ovo je u redu.« Kada mu se vratio
osmijeh, opet se opustio u stolcu. »Ne mogu dočekati da vidim kako me ti
vidiš.«
Cait je desnom rukom uzela grafitnu olovku, okrenula novu stranicu i
počela žestoko mrčiti papir. Brzim potezima koji su strelovito letjeli preko
bjeline papira izvlačila je iz te nijeme ravnice crte njegova lica, ramena,
njegovu divnu kosu i snažne, intenzivne oči...
»G.B.! Koji kurac?« Neki muškarac se nagnuo u prostoriju. »Tražim te
već pola sata. Ne možeš kasniti zbog ovakvih stvari!«
G.B. je skočio sa stolca i pogledao na sat. »Oh bože, Dave, tako mi je
žao...«
»Poštedi me, u redu? Samo dovuci guzicu u sobu Proba III, odmah.
Preselili smo se tamo jer s desne strane pozornice instaliraju nove žarulje i
užasno buče.«
 Kada je tip otišao, Cait je zatvorila blok za skiciranje i ugurala ga u torbu.
»Tako mi je žao.«
»Ne, u redu je, on je kronično nervozan.« No G.B. je ipak djelovao
uzrujano, nestalo je njegove opuštenosti. »Vjerojatno bih trebao krenuti.
Nisam imao pojma da je prošlo toliko vremena.«
Cait je ustala, pri čemu joj se pola sadržaja torbice prosulo po podu.
»Prokletstvo. Ne, ne, ja ću to pokupiti — ti bolje kreni — znam sama izaći
odavde.«
»Jesi li sigurna?«
»Posve...«
Kada je podigla pogled, on joj je brzo prilazio i, prije nego što je postala
svjesna toga, utisnuo joj je poljubac na usne. Brz, mekan, ali takav koji nije
ostavljao prostora za nagađanje u kojem smjeru bi on želio da se stvari
razvijaju: ne prema prijateljstvu.
Uspravljajući se, rekao je nježno: »Nazvat ću te večeras.«
»Oh, u redu, svakako, hvala...«
A onda je otišao, otrčao, njegovi su se koraci udaljavali niz hodnik.
Ostavši sama, Cait se osvrnula po sobi, kao da bi joj prodajni automat ili
možda hladnjak u koji Chuck nije imao pristup, mogao dati savjet, odgovore,
snagu.
Nakon dugotrajnog sušnog razdoblja, istodobno su se pojavila dva sjajna
momka. Hm, jedan momak je sjajan. Drugi je... vihor.
Baš mislim, spojiš njih dvojicu i imaš savršenog muškarca.
Priroda, međutim, u ovom slučaju ne funkcionira na taj način. A niti Cait.
Nije mogla spavati s obojicom; jednostavno nije takva, nije to imala u sebi.
Pitanje je — koga je izabrala?
 POGLAVLJE 26

Prošlo je neko vrijeme otkako je Adrian bio u toj zemlji dolje ispod — ne
u Australiji. Dok je zurio u zidove koji su se protezali u beskonačnost,
okrenuo mu se želudac i paklenski je požalio što je obećao Jimu da će
zaokupiti Devininu pozornost.
Naravno, ona se naslonila na svoj radni stol, kao da ga želi prisiliti da
gleda prema njoj.
»Dakle,« rekla je tim svojim dubokim, baršunastim glasom, »jesam li ti
nedostajala?«
Pogledavši prema demonki, Adrian je osjetio kako ga preplavljuje
mržnja. Sjedila je tamo prekriženih nogu i izloženog dekoltea, očito uživajući
u činjenici da joj je u metafizičkom smislu dao refren. Hah. Ono što bi joj on
zapravo volio »dati« je ubod nožem u leđa — baš kao što je ona naredila
jednoj od svojih harpija da to napravi Eddieju.
»Ni najmanje.« začuo je sam sebe.
»Ah, Adriane.« Skočila je sa svog mjesta i krenula prema njemu,
ljuljajući bokovima.
»Još uvijek si ogorčen zbog svog prijatelja?«
»Ne. Što je učinjeno, učinjeno je.«
Malo je smanjila pućenje usana. »Kako flegmatično. Ideš li na terapiju
kojim slučajem?
Meni je strašno pomogla.«
»U vezi s čim? Mirenjem s činjenicom da ćeš izgubiti ovu igru?«
Zastala je na oko trideset centimetara od njega, te izgovorila prijetećim
glasom:
»Nemoj biti tako siguran, anđele. Ova će runda biti moja.«
»Kladim se da si to rekla i u vezi s ostalim trima koje si izgubila, zar ne?«
Nagnuo se prema njoj, iako je time dodatno opteretio bolesnu nogu. »Izgubiti
ih sve, to je sigurno bio šok.«
»Imam dvije zastave.«
»Od kojih si samo jednu zaslužila.«
 Sada se nasmiješila, njezine mesnate usne otkrile su oštre bijele zube.
»Obje su još uvijek moje.« Pokazala je prema debelim hrastovim vratima
optočenima željeznim armaturama. »Baci oko na moj dekor.«
Naravno, na njima su bile dvije zastave iz igre, montirane na
dovratnicima. Čovječe, kako ga je to nerviralo.
»Ljut si na Jima, zar ne?« otezala je demonka.
»Ne.«
»Lažljivče.« Podigavši se na prste, oblizala mu je usne, zadržavajući jezik
na njihovu mesu. »Nije li to razlog zbog kojega si došao? Da mu se osvetiš?«
»Ne.« Da je to bio slučaj, drugi bi anđeo bio posve neokrznut time.
»Oh, stvarno?« Ruke su joj se spustile na njegova prsa, dlanovima mu je
ravnala prsne mišiće dok se bokovima trljala o njegove. »Mislim da jesi.«
Tijelo mu se pobunilo zbog njezine blizine, koža ga je peckala, ramena su
mu se zatezala kao čelične sajle, želudac mu se dodatno okretao. I sve se to
još pogoršalo kada je pogledao, mimo njezina lažno lijepog lica, na taj stol.
Bilo je nemoguće zaboraviti što mu je ondje učinila.
Odjednom se zapitao je li Eddie bio u pravu. Davno, nakon što se Adrian
napokon oslobodio iz ovog dolje mjesta, najbolji prijatelj ga je upozorio da ta
vrsta zlostavljanja ostaje ne samo u umu i na emocionalnoj razini, nego i u
duši, u kostima, u krvi.
Ad je sve to, naravno, izbrisao, ali sada...
Buljeći u taj stol, pomislio je da je Eddie možda bio u pravu.
»Znaš,« rekla je Devina dok su joj ruke putovale prema dolje, niz njegov
torzo, »spavanje sa mnom bi ga uništilo. Jako je ljubomoran na mene,
posesivan — to graniči s uhođenjem.«
Adrian je pogledao u demonkine kao ugljen crne, svjetlucave oči. »Što?«
»Jim je opsjednut mnome. Nasilan je. To je zapravo jako slatko. A tvoja
najbolja osveta je da me pojebeš. On nikada neće prijeći preko toga —
njegov najbolji prijatelj s njegovom najboljom djevojkom. Hajde, pa to je
priča o kakvoj se snimaju filmovi, zar ne?«
Kad su mu njezine riječi doprle do svijesti, Adrian je podigao obrve. Da,
šok i nevjerica. Mislio je svašta o Devini tijekom eona koji su prošli otkad su
se upoznali, ali mu se nikada nije činilo da je u konvencionalnom smislu
poludjela.
Poludjela kao Stacy iz filma Wayneov svijet. Zamisli.
»Nisi li rekla da si bila na terapiji?« Adrian je odmahnuo glavom.
»Uključuje li ona i lijekove ili pokušavaš ići prirodnim putem?«
 »Ne vjerujem u antidepresive. Mislim da pomračuju um.«
Baaaaaaaaaaaaaaaaaš.
Polako se opet prislonila uz njega. »Dakle, gdje smo sada?«
Ti si se uživjela u ulogu luđakinje-koja-mu-nikad-nije-bila-djevojka a ja
pregovaram sa svojim želucem kako bih bio siguran da će sav tost od
doručka, ostati unutra.
Devina mu je stavila dlan između nogu i Adrian se trgnuo, čvrsto zatvorio
oči i okrenuo glavu od nje.
Bože, već su to preživjeli ranije, ona mu se upucava, on to prihvaća, oni
se seksaju jer... dobro, ponekad je volio tijelom iskusiti opscenost. Bio je to
jedini ventil koji je ikada imao za smrad kojim ga je zarazila iznutra.
Ona je u meni, Jime. Ona je unutar mene...
Devina je ta svoja usta pritisnula na njegov vrat dok ga je trljala gore
dolje, gurala mu sise u prsa i svojom dugom nogom dodirivala stražnji dio
njegove.
»Nemoj mi reći da ne želiš ovo.« dahtala je. »Jer znam da želiš.«
Adrian je otvorio usta kako bi joj nabrojio petnaest različitih razloga zbog
kojih nije želio — i onda mu je sinulo. Da, bio je ošamućen i zgađen sobom i
njom... ali u prošlosti to nikada nije obeshrabrilo njegov kurac. A sada?
Telefon zvoni, a nitko se ne javlja, figurativno rečeno. Bio je posve
mlohav. Što je definicija impotencije, zar ne?
Adrian je opet pogledao prema tom radnom stolu i nasmiješio se. »U
pravu si, Devina.«
Zabacila je glavu unatrag i zagledala se u njega ispod svojih teških,
zavodljivih trepavica. »Uvijek sam u pravu. Pa, što misliš o tome da poradim
na tebi?«
»U redu. Da.«
Demonka se spustila na koljena i počela mu prelaziti rukama po bedrima.
»Radiš pravu stvar, Adriane.«
Kad mu je posegnula za zaporkom i polako otkopčala hlače, on joj je
pomogao, dižući svoju pripijenu majicu uz trbušne mišiće, zureći prema dolje
kao da ga zanima što mu ona radi.
Nakon što su mu traperice pale na pod, zastala je, kao da se iznenadila
zbog onoga što on nije imao za ponuditi.
»Imam emocionalni konflikt.« rekao je. »U vezi s Jimom.«
»Ah. . .« pomazila je nosom njegov opušteni ud. »Mogu ti pomoći u vezi
s tim.«
 Kada su njezina vlažna usta obuhvatila njegov lijeni kurac, Adrian je
samo gledao ravno ispred sebe. Osjetio je sisanje, toplinu, osjetio je da mu
miluje jaja... ali to mu je bilo jednako kao da mu se netko očešao o podlakticu
ili ga tapše po leđima.
Prije nego što je s Matthiasom obavio onu malu razmjenu, mogao je
dobiti erekciju u trenu, čak i s Devinom.
A sada? Ništa.
Devina je prestala sisati, povlačeći se unatrag dok se njegov glavić nije
ukazao između njezinih crvenih usana. Kada je samo pao natrag u mlohavu
okomicu, obrve su joj se spustile kao da je suočena s anomalijom
nezamislivih razmjera.
Adrian je samo slegnuo ramenima. Jim ga je zamolio da malo zaposli
demonku, a njezino pokušavanje da mu ukruti kurac bio je jednako dobar
način da prođe vrijeme kao i bilo što drugo. Zapravo, podosta zabavan...
Neki glasić u njemu, onaj gotovo ušutkani, istaknuo je da uopće nije
zabavno. Bio je to još jedan komadić gelera u njemu, još jedan čavao u lijesu
koji je bio gotovo dovršen zahvaljujući tome što je ona ubila Eddieja.
No Ad nije mario. Bio je mrtav, bez obzira na to je li gore na Zemlji i
gubi vrijeme na rat, ili je ovdje dolje, gdje ga njezino pušenje kurca neće
nikamo odvesti.
Nevažno.
»Šišaj jače.« rekao je Adrian hvatajući je za glavu i nabijajući joj ga u
usta. »Daj da te osjetim.«

Skladišna četvrt u Caldwellu sastojala se upravo od toga: skladišta. Na

određenom području.
Ništa posebno zanimljivo.
Pa ipak, kada je Jim usporio na svom Harleyju dolje pri sredini dugog
bloka zgrada, vidio je to područje novim očima: kao stvarno opustošeno,
premda su mnoga zdanja bila obnovljena i pretvorena u skupe stanove.
Ugasivši motor motocikla, osvrnuo se. »Jel' ti dobro tamo iza?« Sissy je
kimnula i sišla, skidajući kacigu i rastresajući kosu. Dok se ogledavala, on ju
je promatrao. Visoke i tanke građe, teško da je djelovala kao tip koji bi volio
hladan vjetar u lice te ništa osim motora i dviju guma između svog tijela i
ceste... no tražila je da je provoza motociklom.
 A on je rekao da može.
Dižući se sa sjedala, izbacio je nožicu i nagnuo motocikl na stranu.
»Što radimo ovdje?« upitala je i pogledala ga.
Čovječe, mrzio je opet biti na cesti, baš ispred ove zgrade. »Ulaz je tu iza
ugla.«
Krenuo je prvi, osjećajući da ga ona slijedi te je shvatio da želi da ona
hoda pored njega. Možda da joj stavi ruku oko ramena ili je primi za ruku —
jednostavno nije želio da ona bude sama u tome, a poznato je da se to može
dogoditi čak i kada si s nekim.
Ali zanemario je taj poriv kada su stigli do niza golemih vrata.
Otvorio ih je i pridržao kako bi ona mogla proći i popeti se kratkim
stepeništem.
Pretpostavljao je da su mogli jednostavno proći kroz vrata. No doista je
želio biti džentlmen prema njoj.
Nakon što su prošli kroz drugi set sigurnosnih vrata, pustio ju je na
trenutak da se ogleda po praznom, golom »predvorju«, za slučaj da joj to
potakne memoriju.
»Mislim da nikad nisam bila ovdje, jesam li?« rekla je.
Devina ju vjerojatno nije uvela kroz glavni ulaz, ne. »Ovdje je teretno
dizalo.«
Dizalo je bilo dovoljno veliko da u njega stane automobil i, kada je
pritisnuo gumb na kojem je pisalo »5«, sjetio se da je dolazak ovamo bio
njegova bistra ideja.
Isuse, nadao se da radi pravu stvar.
Ding. Ding. Ding. liiiiiiiiiiiii...
Ding.
Nakon što je stisnuo ručno otpuštanje, dvokrilna su se vrata širom
rastvorila, a u dvorani u koju su ušli još se osjećao miris boje, kao u
novogradnji.
Tipično za preuređena skladišta, dekor je bio ciljano rustikalan, dvorana
kao da je bila namjerno mračna i tmurna, zidove od cigle još uvijek je krasila
njihova izvorna, neuredna ožbukanost, a drveni podovi bili su prekriveni
mrljavom patinom uslijed česte upotrebe.
Sissy je krenula naprijed, ravno prema niklom prevučenim aluminijskim
vratima koja su vodila prema mjestu na kojem je demonka ranije držala svoju
zbirku, svoje ogledalo i sebe sama.
Što je objašnjavalo zašto je na njima bilo sedam brava s lokotima.
 Stavivši ruku na vrata, Sissy je zatvorila oči i naginjala se dok joj čelo
nije dotaknulo metal.
»Osjećam... nešto...« Snažno se mrštila, vidio je to čak i s mjesta na
kojem je stajao.
»Ne moraš ići unutra.«
»Da, moram.«
Nakon toga je primila kvaku i pritisnula je prema dolje — i vrata su se
otvorila, očito zato što je posljednja osoba koja je ovdje bila zeznula stvar i,
odlazeći, za sobom nije zaključala vrata.
Prazan. Prostor.
Kada je zadnji put bio ovdje, izgledalo je poput buvljaka. Sranje je bilo
nabacano posvuda: po lakiranom parketu bile su nagurane komode, satovi su
prekrivali zidove, kuhinja je bila puna noževa. Sada je izgledalo poput
kuglane bez staza i čunjeva.
Sissyne posuđene teniske nisu proizvodile nikakav zvuk dok je hodala
uokolo, prekriženih ruku, spuštene glave.
Došla je do kupaonice.
Vrata su bila otvorena, a unutra je bio olujno sivi mramorni pod i bijeli
detalji, svijetli poput snijega. Kada je zakoračila preko praga, Jim je osjetio
refleksni poriv da je zgrabi i vrati natrag.
Zatvorivši oči, vidio je krv posvuda, kako teče niz njezinu blijedu kožu,
prekriva joj plavu kosu, a porculansku kadu boji u crveno.
»Sjećam se...«
Glas joj je bio tako tih da ga je jedva čuo dok je ponovno proživljavao
noćnu moru — no to je bilo dovoljno da ga izvuče iz tog stanja. Dok joj je
prilazio, koraci mu nisu bili poput njezinih: njegove su vojničke čizme
zvučale glasno i ponosno, kako je i želio. Htio je poremetiti tišinu i prazninu,
probiti se kroz stvarnost i upasti u prošlost, promijeniti je, preusmjeriti joj
tijek, vratiti nevinost.
No to se, naravno, neće dogoditi.
Dok se približavao toj kupaonici, sjetio se tih vrata, tih jebenih vrata koja
je otvorio i...
Vraćajući se u duhu iz tog ponora, upitao se je li Devina unajmila
skladište. Ili je u njezinom vlasništvu? Činilo se da to mjesto nije na popisu
za daljnju prodaju, no bilo je prazno.
Poznavajući nju, vjerojatno ga je kupila prije preseljenja i namjeravala ga
zadržati. Mrzila je gubiti stvari koje joj pripadaju.
 Sada je i on bio u kupaonici.
Sav je nered bio očišćen, kao da ga nikada nije ni bilo, a kroz zatamnjene
prozore preko puta u prostoriju je prodiralo mliječno svjetlo, ocrtavajući
meke sjene.
Sissy je kleknula pokraj kade. Prelazeći rukom gore-dolje po
porculanskoj površini, odmahnula je glavom. »Ovdje... nešto je bilo ovdje.«
Budući da nije odgovorio, okrenula se i pogledala ga. »Nije li?«
 POGLAVLJE 27

Gore iznad Zemlje, iza oblaka i neba, još dalje od atmosfere, čak i dalje
od galaksije, Mliječnog puta, svemira... arkanđeo Albert sjeo je popiti čaj u
šumarku nedaleko Dvora duša.
Ustvari uopće nije bio gladan.
»Bertie, dragi moj prijatelju, što te muči?«
Bacivši pogled iznad profinjenih sendviča i srebrnog servisa za čaj,
susreo se s očima arkanđela Byrona. One su, iza ružičastih naočala, bile
ozbiljne i mračne, što je bio najtužniji komentar stanja igre. Čak na neki
način tužniji od činjenice da su na ogradi dvorca lepršale samo dvije zastave,
ne više tri: od njih četvorice Byron je bio optimist i uvijek je vjerovao u blagu
i pravednu sudbinu za žive i mrtve... i anđele.
On tužan? Loše. Jako loše.
»Da poslužim čaj?« rekao je Bertie umjesto odgovora. »Ne mislim da će
nam se itko pridružiti.«
Uostalom, kada je tek stigao i pronašao samo Byrona kako sjedi, dao se u
potragu za preostalom dvojicom... Nigelom, koji im je bio voda; i Colinom,
koji je bio njihov ratnik. Međutim, avaj, kada je prišao zatvorenom ulazu u
Nigelov prekrasni svileni šator nije bilo odgovora, a Colinov tabor uz rijeku
također je bio prazan.
Doduše, za Colina nije neuobičajeno da nestane bez riječi, ali Nigel
nikada nije otišao a da se nije javio. A ni on nije bio unutar dvora. Ustvari,
kada ih je Bertie pretraživao, nije pronašao ništa osim duša pravednika koje
su mirno provodile vječnost unutar zaštićenih zidina.
Tako je i trebalo biti — ali možda više neće, izgube li ovaj rat.
Pretpostavio je da je moguće da je Nigel otišao vidjeti Stvoritelja. To je
jedini razlog zbog kojeg bi nestao bez riječi...
»Bertie? Gestom sam pokazao da hoću.«
Obrativši pozornost, shvatio je da drugi arkanđeo ispružio ruku s
porculanskom šalicom. »Oh, točno, duboko se ispričavam.«
Podigao je srebrni vrč i s uvježbanom lakoćom natočio mirisnu jantarnu
tekućinu. Zatim je isto učinio i sebi, prihvativši kocke šećera kada su mu
ponuđene, i odbivši čajno pecivo.
»Možda onda sendvič?« upitao je Byron.
Miješajući čaj srebrnom žlicom, Bertie je pogledao savršeno aranžirane
kvadratiće s namazom od mljevene začinjene šunke i okrugle slasne
sendvičke od krastavaca i sira za mazanje. Bili su tu i sitni kolači zvani petits
fours te domaće karamele i kriške naranče.
Nije mogao jesti ništa od toga.
»Kada je ovo počelo,« rekao je tiho, »nikome nikada nije palo na pamet
da bi njegova strana mogla izgubiti. Nitko nikada nije razmotrio tu
mogućnost.«
»Da.« Byron je dolio malo mlijeka iz profinjenog vrčića. »I ja mislim
otprilike isto.«
Bertie je pokušavao zamisliti postojanje drugačije od ovoga i nije mogao.
Posao u kojemu je najviše uživao bio je posao vratara, prilikom kojega je,
zajedno s ostalima, pozdravljao pridošlice i pomagao im da se snađu —
naime, unatoč svemu, Raj je mogao predstavljati šok za one koji su napustili
Zemlju u nekom unutarnjem sukobu ili u žalosti, a čak i oni koji su bili
pripremljeni za odlazak mogu tugovati zbog gubitka obitelji, prijatelja,
života. Srećom, bilo kakav tome sličan unutarnji sukob nikada nije potrajao
dugo, jer pridošlice s vremenom shvate da vrijeme ovdje nema značenja i da
su trenuci i tisućljeća u dvorima međusobno zamjenjivi — i da će se ponovno
ujediniti s voljenima u tren oka, čak i ako taj tren potraje pedesetak godina.
Volio je svoj posao. Interakcija s dušama otkrila je dimenziju njegove
osobnosti koja mu je nedostajala unatoč činjenici da je njegova uloga među
njima četvericom bila ta da bude srce: premda nije živ u ljudskom smislu, i
nikada nije ni bio, s vremenom je shvatio da je na osobnoj razini prigrlio
ljudsku potrebu za udobnošću i druženjem, ljubavlju i sigurnošću.
A to suosjećanje činilo je bilo kakav budući gubitak u većem ratu još više
uznemirujućim. Ne bi mogao podnijeti da izgubi svoje kolege, svrhu, dom.
»Osjećam se prilično bespomoćno.« promrmljao je gledajući preko
valovitog travnjaka.
Zelen, bio je tako zelen, premda to u kromatskom smislu nije bila boja
koja se sastojala od jednog tona. Na tom zelenom tepihu bilo je travki raznih
nijansi — od boje djeteline, preko smaragdne i žućkasto zelene, do boje
morske pjene. I u tom smislu, sam temelj Raja bio je poput duša u njemu:
različite varijacije iste stvari koje čine veličanstvenu mješavinu...
 U daljini se vidjelo neko kretanje — i premda još nije mogao vidjeti što je
to, uzrok mu je bio posve jasan.
Tarquin, njegov voljeni irski vučji hrt, opet je odskitao — taj dragi stari
momak to je redovito činio, kao da pazi na svoj vitki struk: jureći po tlu,
ispruženog dugog i gipkog tijela, isplažena jezika dok je hitao prema stoliću
za čaj, očito je uživao u tjelesnoj aktivnosti.
Tek kada je pas, koji zapravo nije bio pas, prišao bliže, postalo je očito da
približavanje nije radosno.
Tarquin se zaustavio pored stola, glasno i plitko dahćući. Nije njuškao u
nadi da će dobiti poslasticu, nego je stajao gledajući Bertieja u oči, šaljući
nekakvu hitnu poruku.
Bertie je spustio šalicu i obrisao usta. »Što je, dragi? Što nije u redu?«
Dok je Bertie nježno hvatao rukama tu masivnu glavu, začuo se Colinov
glas.
»Nigel je otišao.«
Bertie se osvrnuo. »Molim?«
Drugi arkanđeo izašao je iz samog zraka i djelovao je, o sudbino,
apsolutno očajno — koža mu je bila blijeda poput njegove bijele odjeće, a
tamna kosa raščupana poput poderane tkanine. »Neće se vratiti.«
Byron se ukočio. »Nemoj govoriti takve stvari.« Oh, ne, pomislio je
Bertie... ne...
Colinov je glas napukao. »Sam je to učinio.«
Bertieju je sva krv nestala iz glave. »Ti sigurno ne želiš reći...«
Colin je zurio u krajolik, no oči su mu gledale u prazno. »Otišao sam do
njega na čaj i pronašao ga. Dakle, kad kažem da je otišao — ne mislim da je
odlučio otići u dugu šetnju. Sada me ispričajte, idem se napiti.«
»Coline.« prostenjao je Bertie. »O najdraže suđenice nad nama, ne!«
»Suđenice nad nama. Da, baš to.« Arkanđeo je podigao dlan kada su
Bertie i Byron počeli ustajati. »Ne. Bez suosjećanja. Ustvari, bez komentara,
molim vas. Nosit ću se s ovim na svoj način, hvala vam.«
Arkanđeo Colin okrenuo se kao da je u transu i, za razliku od njegova
pojavljivanja koje je bilo naglo, otišao zastajući, nejednakim koracima —
posrćući i spotičući se tu i tamo dok se spuštao prema rijeci.
»Ne...« prostenjao je Byron. »To je nemoguće.«
Bertie je zgrabio Tarquina oko vrata i ogromnu životinju privio uza se.
Ne, ovako se stvari ne bi smjele razvijati. Kad su započeli taj rat, postojala
su... pravila. Postojalo je razumijevanje da je Devina neprijatelj. Postojalo je
očekivanje pobjede i vječnog mira nakon nje.
Nikada, nikada ovako nešto.
Međutim, prelazeći pogledom preko dviju zastava na ogradi znao je
razlog.
»Što ćemo sada?« prošaptao je Byron.
To je, naravno, pravo pitanje. Rat će i dalje bjesniti — samo bez Nigela...
i Colina. Jer, ako je jedan bez drugoga, kada je riječ o njima dvojici, to je
značilo da su obojica izgubljeni.
»Ovo se nije smjelo dogoditi.« rekao je Byron. »Nisam to niti naslutio.«
Bertieju su suze navirale na oči i morao se složiti...
Ramena su mu zadrhtala zbog ledene slutnje opasnosti dok je odmjeravao
debele zidine dvorca te obrambeni jarak i pokretni most.
Koliko god oplakivao svog dragog prijatelja, postojale su i veće brige i
daleko, daleko hitniji problem. Biblijskih razmjera, kao što bi rekli na Zemlji.
»Byrone.« Ustao je i uzeo ogrlicu velikog psa. »Byrone, ustani.« Drugi
arkanđeo podigao je izbezumljeni pogled. »Zašto?«
»Dođi ovamo.« Bertie je počeo uzmicati od stola, vodeći sa sobom
Tarquina.
»Odmah.«
»Bertie, što ti se događa...«
»Moramo ući u dvorac i čvrsto ga zaključati.« Bertie se okrenuo i počeo
brže hodati, vičući preko ramena. »Mi smo jedini preostali koji ih možemo
zaštititi.«
U tom se trenutku začulo glasno zveckanje, jer je arkanđeo naglo ustao i
nogama zakačio donju stranu stola.
Byron je očito došao do istog zaključka kao i Bertie: pod pretpostavkom
da Colin nije pogrešno protumačio ono što je pronašao u Nigelovom šatoru,
Nigel je sada potpuno nedostupan, a ni Colin nije daleko od toga. A to znači
da je Raj oslabljen.
Dugo se znalo da su duše s dobrim razlogom iza tih zidina. Jer bio bi
dovoljan samo Devinin neopaženi upad i ona više ne bi trebala brinuti o
ishodu rata.
Odredila bi ga sama.
Bertie se dao u bjesomučan trk, a Tarquin je, kao da je osjećao njihovu
nevolju, pojurio uz njega te grabio sve brže i brže, dok se nije odvojio i prvi
od njih trojice prešao most.
Bertie je stigao drugi, a kada su njegove cipele s finom kožom na
potplatima dotaknule debele drvene daske, pogledao je uvis, moleći se da se
na nebu ne stvaraju sjene. Proklizavao je dok ga nije zaustavio sustav
zupčanika i čelične užadi koji podiže daske i laknulo mu je kada je vidio da
Byron utrčava preko obrambenog jarka.
On i drugi arkanđeo zajedno su stavili ruke na ogromnu polugu i okretali
je pomoću težine vlastitih tijela, a Tarquin je raširio ogromne prednje šape i
gurao prema dolje, uz upozoravajuće rezanje, kako bi pomogao da se
pokretni most podigne.
Devina tek treba doći. Da je već došla, njezina bi se prisutnost osjetila.
No Bertie je znao da će doći — vjerojatno uskoro. Ona i Nigel su se
morali redovito sastajati sa Stvoriteljem i nije im bilo dopušteno ne nazočiti
sjednicama. Ako ne bi došli, bili bi kažnjeni.
Ako se Nigel ne pojavi u zakazano vrijeme?
Ta lukava demonka posumnjala bi da se nešto strašno dogodilo, a u
naravi joj je bilo da istraži koji je tome uzrok. A ako se infiltrira u ovo
područje? Dvori su jedino mjesto u kojem je sigurno boraviti — to, doduše,
nikada nije bilo uistinu stavljeno na kušnju.
Kada su daske sjele na svoje mjesto gore na vrhu, Bertie je otišao na
jednu stranu, a Byron na drugu i zajedno su poduzeli završni korak: ogromne
šipke od kovanog željeza, debele poput ljudskog torza, kliznule su u duboko
urezane utore u tri i pol metra debelim zidovima, sjedajući na svoje mjesto uz
odjekujući udarac.
Nije se mogao sjetiti kada su posljednji put poduzete ove mjere opreza.
Naslonivši se na hladni kamen, jedino o čemu je Bertie mogao misliti bili
su njegovi dragi prijatelji — njegova obitelj, zapravo — koji su zapeli na
suprotnoj strani.
»Bože, spasi ih.« šapnuo je.
Tarquin je zacvilio i njuškom mu gurnuo ruku. Dok mu je milovao tu
krasnu glavu, Bertie je rekao: »Dragi moj, ovdje ćemo biti sigurni.«
Barem dok Devina ne pokuša ući. A tada? Nije znao.
U naletu očaja, pogledao je prema Byronu. . . i gledao kako arkanđeo
polako skida ružičaste naočale. Ruke su mu toliko drhtale da su mu ispale
naočale.
Pale su na kameni pod i stakla su se razbila u bezbroj komada.
 POGLAVLJE 28

Dok je Sissy zurila u Jima čučeći pored kade, njegovo je lice bilo napeto i
blijedo. Što je bilo odgovor na njezino pitanje, zar ne?
Okrenula se natrag prema porculanskoj kadi i osjetila kako joj gori u
želucu. »Onda mora da se to dogodilo ovdje.«
Bože, glas joj je i u vlastitim ušima zvučao neobično.
Činilo se tako čudnim pomisliti da joj se nešto tako traumatično kao
vlastita smrt moglo izgubiti u glavi, da je to iskustvo sada skriveno poput
onog namještaja tamo u staroj kući, zamračeno čak i kada su obrisi ispunili
draperiju njezine amnezije — jer osjećala je da jest bila ovdje, u ovom
skladištu, u ovoj mramorom popločenoj prostoriji... u ovoj kadi.
No, to je bilo sve što je uspjela izvući na površinu svijesti.
Sjela je na stražnjicu, privlačeći koljena grudima. Ako dovoljno dugo
ostane ovdje, sigurno će se nečega sjetiti. Neka slika, sjećanje na zvuk, miris,
osjet... a to će otključati vrata ostalih sjećanja.
Ili spaliti plahte, što se već dogodilo.
No, sve što je dobila... bio je osjećaj pečenja u utrobi. S druge strane,
zašto se ne bi ponovno razljutila?
»Izgleda da ćeš mi ipak morati reći.« rekla je. »Gledanje mjesta na kojem
se to dogodilo očito ne pomaže.«
»Ništa?«
»Ne.«
Budući da Jim nije ništa dodao, podigla je pogled. Više nije stajao.
Umjesto toga, naslonio se na zid pored vrata, polako se spuštajući dok nije i
on sjeo na tvrdi mramor. Kada je stavio ruke na koljena i protrljao lice,
pogodilo ju je kad je shvatila koliko je vidno uzrujan.
Pod bilo kakvim drugim okolnostima, odustala bi. Pogotovo u svom
starom životu.
»Reci mi.«
Dugo je šutio prije nego što je odgovorio. »Ne znam kako te dovela
ovamo. Ne znam je li te strpala u prtljažnik ili ti je vezala ruke i noge i bacila
te u stražnji dio kombija. Ne znam je li te omamila, drogirala ili onesposobila
na neki način o kojem mogu samo nagađati.« Jim je progutao slinu. »Znam
da si žrtvovana jer si djevica, u svrhu zaštite njezina ogledala. Znam da sam
te našao ovdje... i bila si bez svijesti...«
Jimov glas je u tom trenutku napuknuo.
Pročistio je grlo, kao da namjerava nastaviti. Ali kad je otvorio usta, iz
njih nije izašlo ništa.
Grubom rukom je protrljao čeljust. Još uvijek ništa.
Njegova nesposobnost da govori dotaknula ju je na nekoj dubokoj razini.
On je bio tvrd, čvrst muškarac te je znala i bez da joj netko kaže da on ne
gubi vrijeme na emocionalne stvari. Pa ipak, ovdje je...
Uočljivo je zatreptao, što je Sissy izvuklo iz vlastite drame. Ispružila je
ruku i stavila mu je na podlakticu. »To nije bila tvoja krivnja, znaš. Tebe...«
»Trebao sam ovamo stići ranije...«
»... ne treba kriviti za to...«
»... mogao sam spasiti...«
»Prestani!« viknula je. »Slušaj me. To nije tvoja krivnja. Ni najmanje.« A
onda je počeo jecati.
Oh... moj bože, pomislila je. Bilo je to posljednje što je očekivala.
I to nije bilo na neki djevojački način, s histeričnim visokim tonovima.
Plakao je bešumno, ta ogromna ramena su se tresla, dah mu je bio isprekidan,
a lice skriveno iza dlanova, kao da ne želi da ga ona ili bilo tko vidi ovakvog.
»Ti si umrla. . .«
Sissy je otpuzala da sjedne pokraj njega, ali onda nije znala što bi rekla...
ili napravila.
»To nije tvoja krivnja!« ponovila je rezolutno.
»Došao sam prekasno... već si umrla. Isuse Kriste, ti si... umrla. I istina je
da me, otkako sam te pronašao, svaki put kad zatvorim oči, svaki put kad
pokušam zaspati, proganja slika tebe kako visiš nad tom prokletom, jebenom
kadom.«
Sissy je ispružila ruku i privukla ga k sebi. Bilo je to blesavo od nje — on
je bio duplo veći i sve prije nego dječačić. No srušio se na nju poput stabla
bez korijena, što ju je gurnulo bliže kadi.
Držeći ga u naručju, više je osjećala nego čula njegove jecaje i, začudo,
bilo joj je samoj lakše dok ga je tješila. To ju je činilo... snažnom, a to je bilo
najvažnije usred ovog poprišta njezine najveće nemoći.
I nije bila sigurna da treba doznati bilo kakve dodatne pojedinosti. Nadala
se da će informacije dovesti do neke vrste razumijevanja, čak i ako to bude
bolno. No nisu. Bila je ovdje gdje se dogodila njezina smrt i imala je neku
okvirnu predodžbu o tom događaju — Prije svega na temelju Jimove reakcije
— i nije se baš osjećala kao da je sad na čvršćem tlu.
Jedino što je osjećala bio je taj bijes duboko u njoj. Čak i kada je zagrlila
Jima i osjetila iskrenu sućut zbog njegovih patnji, taj bijes je tinjao.
Jim je promijenio položaj i obavio ruke oko nje, uzvraćajući joj zagrljaj.
Zatvorivši oči, Sissy je pokušala dosegnuti točku u kojoj bi osjetila mir.
Ili... rezignaciju.
Ili... nešto.
Nije mogla. No, bilo je neobično... biti ovako blizu Jimu. Sada joj to nije
bilo nelagodno. Uopće.
Zapravo, postala je akutno svjesna njegova tijela, njegove mase, njegova
muževnog mirisa. A to je potaknulo nešto drugo u njoj. Nije bila sigurna što
je to točno, ali bilo je bolje od bijesa, to je sigurno.

*
U Jimovom mozgu odigravala se mučna izmjena mentalnih slika.
Točnije, ne puno njih. Bile su samo dvije. Na jednoj je bila Sissy. Na
drugoj njegova majka.
Jedna je bila u ovoj kupaonici. Druga u kuhinji seoske kuće. Na objema je
bilo puno crvene boje, u prvom slučaju u kadi, a u drugom na podu od
linoleuma.
On nije bio pretjerano emotivan tip. Nikada to nije bio — dobro, otkako
je imao trinaest godina.
Događaj koji je iznjedrio tu drugu sliku, kada je pronašao svoju majku
polumrtvu i gotovo potpuno oskvrnutu na podu njihove kuhinje, učinio ga je
zakopčanim. I pretpostavljao je da je to trajno... no biti ovdje, ponovno
proživljavajući svoju ulogu u Sissynoj smrti, osjećati užas i bijes zbog svega
toga te zbog vlastite nemoći jer ju je neuspješno pokušao spasiti... to je
otvorilo neke zatvorene prostore u njemu, probilo neke duševne slojeve u
koje nikada nije zalazio, srušilo zid koji je izgradio.
»Tko?« rekla je Sissy.
Jim se odmaknuo i prešao dlanovima preko svog mokrog lica. »Što?«
»Rekao si neko ime.«
»Ma.«
Kimnula je, gledajući ga netremice u oči. »Tko je ona?« Kako nije
odgovorio, položila mu je svoj meki dlan na obraz. »Koga si izgubio? Osim
mene, kome još nisi stigao na vrijeme?«
»Nije riječ o mojoj prošlosti...«
»Zapravo, mislim da jest. Uvijek sam vjerovala da se stvari događaju s
razlogom. Možda smo došli ovamo... zbog tebe.« Kada je počeo odmahivati
glavom, prekinula ga je:
»Ovo mi nije donijelo ono što sam tražila. Ne osjećam se nimalo bolje. Pa
barem... možda možemo pomoći tebi.«
Jim se namrštio. Majčina smrt zapravo je bila prva od ružnih stvari u
njegovu životu, početak njegove trke prema onome što je postao u
specijalnim postrojbama XOps. Da se ubojstvo nije dogodilo, bi li završio
negdje drugdje?
Da, pomislio je. Da nije bilo toga, bio bi farmer na Srednjem zapadu i
obrađivao bi zemlju vlastitim rukama.
Bilo mu je potpuno strano govoriti o svemu tome, ali iz nekog razloga,
riječi su navrle i ne mogu se poreći. »Živjeli smo u ravnici. Moja mama i ja.
Sami. Bila je to mala farma, okružena ogromnim farmama. Pa kad su ti ljudi
upali u kuću i... ozlijedili je... nitko nije čuo njezin vrisak. Stigao sam kući i
pronašao je u kuhinji, nije joj preostalo mnogo vremena. Toliko krvi,
posvuda krv... bože...« Osjećaj gušenja gotovo ga je spriječio da nastavi, ali
iz nekog razloga je morao. »Rekla mi je da bježim — prošaptala je to. Oni su
bili na katu, uzimali su ono malo što smo imali. Želio sam ostati s njom, ali
natjerala me da odem. Otrčao sam u kamionet — nisam imao vozačku
dozvolu, bio sam premlad, ali sam znao voziti. Ušao sam i nagazio na gas —
sjećam se da sam pogledao u retrovizor i vidio kako se iza mene na cesti diže
prašina. Kasnije sam se vratio. Obavljena je policijska istraga i sam sam je
pokopao, iskopavši rupu na pašnjaku pored brdašceta. Nije bilo nikog drugog
tko bi je oplakivao.«
Sissy je polako izdahnula zrak, kao da je odjek njegove boli prošao i kroz
njezine grudi.
»Ne mogu zamisliti kako je biti sam na svijetu.« rekla je. »Mora da si bio
Chilliejeve dobi — kada je obično maksimum odgovornosti raznošenje
novina. Sto si učinio? Kamo si otišao nakon...«
»U vojsku.«
»Oni ne uzimaju tako mlade ljude, zar ne?«
Nije joj namjeravao reći da je uključen u specijalne postrojbe zbog načina
na koji je zaklao tri muškarca koji su mu ubili majku. Ta su ubojstva bila
toliko nasilna da su sve novine u zemlji pisale o njima — ali on nikada nije
uhvaćen.
No u specijalnim postrojbama su to shvatili. I došli su ga potražiti.
Sissy je zabacila kosu. »Sigurno si nekoliko godina proveo oslanjajući se
samo na sebe.«
»Pa, na kraju su me prihvatili.« Nakon što je adekvatno testiran ima li
sociopatske tendencije — te je utvrđeno da ih ima dovoljno da se kvalificira.
A onda je prošao kroz jedan oblik »temeljne obuke« koji je bio tako brutalan
da su ljudi tijekom njega ne samo odustajali, nego i padali mrtvi.
»Ti i ja imamo puno toga zajedničkog.« promrmljala je Sissy. »Pakao
poprima puno oblika, zar ne?«
»Ti si premlada da bi to znala.«
»Nisam više premlada.«
Počinjao je doista vjerovati u to.
»Želiš li čuti ostatak priče?« rekao je odsječno. »Hoću reći, tvoje.«
»Da.«
Jim se, dok je birao riječi, osjećao kao da opet tone u živo blato. No
mogli bi završiti s ovim. »Devina je došla dok smo bili ovdje. Moji dečki su
me silom nokautirali — naime, znali su da bih se, da su mi dopustili da
ostanem, borio s njom i vjerojatno izgubio. Bila su to rana vremena za mene
— sranje, čini mi se kao da je to bilo prije milijun godina. Ali vratio sam se.
Do tada je raščistila prostoriju. Sve je nestalo, čak i ti.« Protrljao je oči kao da
ga bole. »Mi smo te pronašli naknadno.«
»Gdje?«
»U kamenolomu.«
Sissy se namrštila. »Onom tamo pokraj...«
»Da.«
»Dragi bože...« prošaptala je. »Jadni moji roditelji. Moja sestra. Moji djed
i baka.«
Stavila je ruku na trbuh uz izraz lica kao da joj je mučno. Ne može joj se
zamjeriti.
Nakon nekoliko trenutaka, rekla je: »Kada si bio mali i kad si bio u
kazni... jesi li ikada zamišljao vlastiti sprovod? Jer ja jesam — običavala sam
zamišljati da su moji mama i tata u suzama, žaleći zbog svakog »zla« koje su
mi ikada nanijeli. Bilo je jako pogrešno što sam to činila.«
Pomaknuvši se, napravila je grimasu, što ga je podsjetilo na to da sjede na
hladnom, tvrdom podu — k tome je trljala trbuh kao da je boli.
 »Jesi li dobro?« rekao je. »Želiš li da odemo odavde?«
»Osjećam se kao da imam probavne smetnje.«
»Kako i ne bi.«
Jim je ustao i ponudio joj ruku. Prihvatila ju je i on ju je podigao, a ona je
zastenjala i činilo se da se ne može ispraviti.
»Sissy?«
»Moj želudac...« Podigla je rub njegove košulje koju je imala na sebi i
povukla ga prema gore... »O bože! Što je to?!«
U početku nije imao jebenog pojma. No onda je shvatio: na ravnom,
blijedom komadu kože vidio se neki uzorak koji je sjao kao da je osvijetljen
iznutra.
Devina ga je urezala tamo kao dio rituala.
»Skini to s mene...« Sissy se počela češati. »Skini to s mene!«
Jim ju je primio za ruke i sagnuo se. To crveno svjetlo bilo je posve
pogrešno, pomislio je. Isijavalo je iz nje, iznutra...
Pažljivo joj je spustio košulju. »Hajdemo odavde. A onda ćemo vidjeti što
možemo učiniti u vezi s tim, u redu?«
Sissy je zgrabila košulju i pritisnula je na tom mjestu, a pogled pun užasa
iskrivio je njezine prelijepe crte lica. »Što ako je ona u meni?«
Jim je odmahnuo glavom, premda mu se zatiljak zategnuo. »To nije
moguće.« A onda je rekao jednu stvar zbog koje će kasnije zažaliti: »Ti si
moja«.
 POGLAVLJE 29

Cait je provela poslijepodne odbrojavajući sate.

Nakon što je otišla od G.B.-ja, stigla je kući, sjela za svoj stol... i otprilike
svakih dvadeset minuta provjeravala koliko je sati. Međutim, obavila je nešto
posla, iako je razlika u odnosu na uobičajenu efikasnost bila kao ona između
hodanja uz cestu i vožnje automobilom.
Kretala se prema naprijed, ali samo u relativnom smislu.
Ona i Duke imali su sastanak u šest popodne, pa si je, nakon nekoliko
napetih pregovora sa svojim mjeračem krivnje, odlučila dati sat vremena da
se spremi — što je bilo nečuveno, no činilo se nužnim. A s obzirom na to da
joj je trebalo petnaest minuta za vožnju do grada, bilo joj je, dakle, dopušteno
ustati iz stolca u četiri i četrdeset pet.
Nemoj obući grudnjak.
Odloživši olovku, morala je zatvoriti oči jer joj je tijelo reagiralo...
Pored nje je zazvonio telefon, glasan u njezinoj tihoj kući. Dok ga je
uzimala, srce joj je snažno tuklo. Molim te, molim te, neka to ne bude Duke
koji otkazuje...
Nepoznat broj telefona. »Halo?«
»... Cait?...«
Dok je muški glas zamirao, zbunjeno se uspravila. »Thome?«
»Bok.« Njezin davni dečko s fakulteta pritom se nakašljao, pa je pozdrav
zazvučao smiješno. »Ispričavam se, bok.«
»Aha, bok. Kako si?« U sebi je računala. Posljednji put je razgovarala s
njim prije otprilike šest mjeseci — i bio je vrlo siguran da mu je djevojka
trudna. Tri plus šest jednako devet.
»Ja sam dobro, hvala. A ti?«
Oboje su bili ukočeni, ali nema veze. Gotovo su se bili zaručili — sve
dok je on nije prevario. A sada mu je žena trudna — zapravo, bez sumnje su
već dobili zdravog, lijepog dječaka ili djevojčicu.
»Dobro, dobro, hvala.«
U tišini koja je uslijedila, Cait se iz nekog razloga sjetila gdje je točno
sjedila kada je zazvonio telefon prilikom njihova prethodnog razgovora u
studenome. Bila je na katu u spavaćoj sobi, peglala je odjeću i ostala je
sabrana tijekom tih pet ili šest minuta razgovora. Bilo joj je također iskreno
drago što joj je rekao osobno prije nego što je vijest procirkulirala unutar
skupine njihovih prijatelja.
No nakon što je spustila slušalicu, ugasila je svjetla, legla u krevet i
plakala otprilike šest sati.
Sljedeći dan se upisala u najbližu teretanu iz lanca Bally Total Fitness.
»Samo sam želio da znaš... da smo dobili bebu. Rano sinoć.«
Kada je ponovno zatvorila oči, prva pomisao joj je bila da je oduševljena
što će se za oko sat i pol naći s Dukeom. Da je tu vijest čula a da nema
sastanka kojemu se može veseliti, to bi vjerojatno rezultiralo još jednim
danom provedenim ispod pokrivača.
Druga pomisao bila joj je da, kao i prošli put, on ne odaje dojam da likuje
ili se hvali vlastitom srećom. Ne, Thom je zvučao gotovo kao da se ispričava,
kao i kada joj je rekao za trudnoću — očito je pokušavao učiniti ispravnu
stvar u teškoj situaciji.
»Tako sam sretna zbog tebe.« Nije se mogla natjerati da izgovori ime te
žene. To se nije promijenilo ni s Dukeom na horizontu. »Doista, istinski
jesam.«
»Htio sam da saznaš prije nego, jel, svi ostali.«
»Koje je njegovo ili njezino ime?«
»Nazvali smo ga Thomas, po meni.«
»To je sjajno. Sigurno si jako uzbuđen.«
»Jesam. Mislim, nismo to planirali, ali... ponekad je život takav, znaš?«
Pričaj mi o tome, Thome. »Da, znam. Kada je vjenčanje?«
Jer sigurno će se sada vjenčati s tom ženom.
»Ne još neko vrijeme. Moramo prebroditi prvih nekoliko mjeseci s njim
— to jest, Margot mora. Ja danonoćno radim.«
»Wall Street će ti to učiniti.«
»Sigurno.« Stanka. »Jesi li ti dobro?«
Cait se nakostriješila na to. Što, mislio je da ona sjedi i zauvijek uzdiše za
njim?
Dobro, možda je neko vrijeme i bilo tako. »Znaš što? Stvarno jesam. U
dobroj sam kući, posao je fantastičan, a moj privatni život...« Nije dovršila
rečenicu nikakvim detaljima. Činilo joj se to pretjeranim, kao da pokušava
nešto dokazati. »... je dobro.«
 Njegovo je olakšanje bilo opipljivo. »Oh, tako mi je drago čuti to.«
I da, smiješno; vjerovala je da je to istina. U ovom trenutku, dok je zbog
sjedenja s telefonom stisnutim uz uho i nespretnosti koja se osjećala na
objema stranama željela brzo završiti razgovor, shvatila je... da je Thom
dobar momak.
»Mogu li te nešto pitati?« izlanula je.
»Bilo što. I mislim to što sam rekao, Cait.«
»Kad si upoznao...« U redu, vrijeme je za odraslo ponašanje. Za boga
miloga, u ovom trenutku su njih dvoje bili duže zajedno nego ona i Thom. »...
Margot, je li to bila ljubav na prvi pogled? Kao neki sveprožimajući
bespovratni slobodni pad?«
Ona je, naravno, razmišljala o Dukeu. Premda to vjerojatno nije imalo
puno smisla.
Čovjeka je jedva poznavala.
Thom se nakašljao. »Jesi li sigurna da želiš da odgovorim na to pitanje?«
»Da, stvarno jesam. Iako možda nije pravo vrijeme. Ti si vjerojatno još
uvijek u bolnici, zar ne?«
»Ne, ne, u redu je. Oni oboje spavaju, a roditelji su svi otišli kući
istuširati se.«
Mogla ga je zamisliti u nekakvom bijelom hodniku, kako se naslanja
ramenom na zid i jednu mokasinku ili kožnatu cipelu s našivenom rupičastom
maskom diže okomito, tako da balansira na nožnom prstu.
Thom je duboko uzdahnuo. »Vidio sam je u knjižnici, iz daljine. .. i, ne
mogu to objasniti. Ukipio sam se na mjestu, točno tamo gdje sam bio. Nije
bilo u mojoj prirodi da na taj način reagiram, i još uvijek nije — i, samo da ti
bude jasno, otišao sam. Nisam joj se obratio, nisam nikoga ništa pitao o njoj,
nisam sjeo i buljio u nju satima. Samo sam se okrenuo i otišao.«
Bio je u pravu — takva vrsta ostajanja bez teksta nije bila tipična za
njega. Thom je uvijek bio poput nje: odmjeren, oprezan, usmjeren više na
učenje nego na ljude.
Zapravo, njihovi su prijatelji uvijek govorili da su oni savršen par, a kada
su prekinuli, u proljeće na zadnjoj godini fakulteta, prekid je bio glavna tema
razgovora. Gledajući sada unatrag, činilo joj se da je bilo na neki način lakše
biti u njezinoj koži, odnosno u ulozi žrtve, one koja je ostavljena — premda
to svakako nije bilo zabavno. Ako ništa drugo, njihov društveni krug je
suosjećao s njom, nije prema njoj postao sarkastičan.
»To mora da ti je bilo iznenađenje.« rekla je.
 »Nije to bilo ono što sam želio. Uopće.«
»Kada se to dogodilo, znaš, ona i ti?«
Kakav šašavi trenutak da napokon postavi ta pitanja. Kad joj je rekao da
je našao nekoga drugoga, nije htjela nikakve detalje — samo kartonsku kutiju
da spakira stvari koje je ostavio u svojoj sobi u studentskom domu.
»Godinu dana kasnije.«
Cait je ustuknula. »Vas dvoje ste godinu dana izlazili?«
»Ne. Vidio sam je prvi put negdje godinu, možda godinu i pol prije nego
što sam... znaš. To je bilo ujesen, na trećoj godini faksa. Cait, namjeravao
sam se oženiti tobom. Bio sam ti predan. Želio sam biti s tobom. Zadnje što
bih ikada pomislio je da će netko drugi stati između nas. Nakon što sam je
vidio, prestao sam učiti u knjižnici. Odlazio sam sa zabava — sjećaš li se one
Super Bowl zabave kod Richa?
One nakon koje je bio uhićen? Rekao sam da sam bolestan — no rekao
sam to zato što je ona bila tamo. Nisam želio nigdje biti blizu nje.«
Cait se naslonila u svom stolcu. »Bože...«
»Ti si stalno radila, Cait, pogotovo tijekom posljednje godine faksa — ne
kažem to da bih te krivio. To je način na koji smo živjeli. Samo... uvijek si
bila tako zauzeta, i ja sam bio zauzet, a onda si jedne noći... otišla u posjet
roditeljima, onoga vikenda kad je bio Dan predsjednika, jer su tvoji napokon
nakratko došli kući. Sjedio sam u dvorištu fakulteta, Teresa je bila vani, Greg
je otišao... i ne znam što... je točno bilo razlog, no ustao sam, obukao kaput i
šetao po kampusu u deset sati navečer. Te sam noći otišao u knjižnicu, a ona
je bila tamo. I tada se... to dogodilo. Otprilike dva tjedna nakon toga sam
razgovarao s tobom. Margot i ja do tada nismo bili zajedno, ali znao sam u
kojem se smjeru stvari razvijaju, znao sam da... Kriste, Cait, posljednja stvar
koju sam ikada želio je povrijediti te.«
»Vjerujem da je tako.« rekla je promuklim glasom. »Doista.«
»I znaš, razlog zbog kojeg sam te nazvao prije nego što smo objavili da
čekamo bebu i zbog kojega te zovem sada je taj da sam te dovoljno dovodio u
neugodne situacije. Ne želim da ikada više primaš neočekivane novosti —
barem ne u vezi sa mnom. Iako je to bilo prije puno godina, nikad se nisam
posve oporavio od cijele te stvari s nama, Cait. Upoznati Margot bilo je
blagoslov, ali i prokletstvo. Ona je moja druga polovica, ali morao sam
povrijediti... tebe.«
Kada su navrle suze, to nije bilo od tuge. Više od osjećaja da su u
stvarnosti oboje povrijedili jedno drugo, svatko na svoj način. I premda mu
nikada nije željela zlo, zbog pomisli da on nije u atmosferi valcera i
neopterećeno prebjegao u naručje nove vruće ljubavi sve joj se činilo nekako
pravednijim.
»Jako mi je drago što si nazvao.« rekla je ona. »Doista jest.«
Thom je duboko uzdahnuo. »Dugo sam ti želio objasniti te stvari. Ali ne
iz nekih samoživih ili samoopravdavajućih razloga, nego više zato što mi je
doista još uvijek stalo do tebe. I uvijek će biti.«
Cait se tužno nasmiješila, prisjećajući se kako su njih dvoje znali
provoditi sate učeći zajedno. Bili su savršeni kompanjoni, a ona je tada tražila
stabilnost. No, je li to bila prava ljubav?
Ne kao ona koju je pronašao s Margot.
»Čuvaj se, Thome.«
»Ti također, Cait.«
Nakon što je završila razgovor, zagledala se u mobitel.
Dobro je znati da je on onako častan kao što je i mislila da jest.
Izbjegavao je svoju pravu stvarnost dobrih godinu dana... a onda je
jednostavno kucnuo njegov trenutak, pretpostavljala je. I da, cijela stvar bila
je srceparajuća, trauma zbog gubitka onoga što je planirala da će biti njezin
život, te umjetne strukture koju je sama stvorila ali ju je nazivala sudbinom,
bila je apsolutno devastirajuća. No, uvijek se pitala je li on onaj čovjek za
kojega je mislila da ga poznaje.
Jest.
Jedina stvar koja bi mogla biti gora bio bi uvid da je on cijelo vrijeme,
tijekom cijele njihove veze, bio ništa drugo doli lažljivac.
K tome, sada kad je upoznala Dukea, shvatila je na što je Thom mislio.
Ponekad... ti se jednostavno ukrste putevi s nekim neodoljivim i, ovisno o
tvojim životnim okolnostma, to može biti razorno.
A u njezinom slučaju? Nije bila u vezi, što je bilo dobro. Kako bi se
osjećala da je natrčala na nekog sličnog Dukeu... a bila u vezi?
Cait je uto pogledala na sat. Četiri i trideset devet.
Tijekom većeg dijela svog života prisilila bi se da tijekom preostalih šest
minuta mirno sjedi. A sada? Jebeš to.
Vrijeme je da se spremi.
Ugasila je računalo i uputila se na kat, a kada je ušla pod tuš i ponovno
pustila svu odjeću da padne na pod shvatila je... da ustvari ona vjerojatno
sada prolazi upravo kroz ono što se dogodilo Thomu.
Godinama mu nije bila spremna nimalo progledati kroz prste. A kad ju je
nazvao da kaže da čekaju bebu, okrenula se dijeti i teretani kako bi ugušila
sve emocije koje su isplivale na površinu.
Ali sad, nakon ovog razgovora s njim?
Teret joj je pao s pleća i obuzelo ju je olakšanje koje je tražila u raznim
vrstama drugih ispušnih ventila, bio je to melem koji joj je pružio onu vrstu
mira koju joj se ranije činilo nemogućim postići.
Zanimljivo. Ona i njezini roditelji nisu se slagali u vezi s mnogo toga. No
što ako je ovo oprost koji su joj oni savjetovali? Bila je to oslobođenost od
vlastite boli.
A to je vrlo, vrlo dobra stvar.

Cait je pokušala ne doći na vrijeme. Nažalost, stare navike teško umiru i

stigla je tri minute prerano. Nakon što je osmotrila parkiralište Riverside
Diner'sa, odlučila je nastaviti voziti i potrošiti nešto vremena na krug oko
bloka zgrada.
Šest i deset. To je bio njezin odabir. Niti prerano niti prekasno.
U određenom povijesnom trenutku — nije da je pretjerano napuhavala
ovo ili bilo što slično — zaustavila je svoj terenac i pronašla parkirno mjesto.
Dok se osvrtala kako bi ugledala njegov kamionet, donekle ju je iznenađivalo
što je tako nervozna.
Nije bio na parkiralištu: koliko je mogla vidjeti zahvaljujući kombinaciji
ulične rasvjete i blijedog sjaja posljednjeg izdisaja zalazećeg sunca, tamo je
bilo deset ili dvanaest vozila i nekoliko motocikala. Nije bilo kamioneta.
Možda je i on odlučio pričekati da prođe akademskih četvrt sata.
Nakon što je izašla i zaključala auto, krenula je prema ulazu, a u želucu je
osjećala leptiriće o kojima je ranije samo slušala od drugih, ali ih sama nikada
nije doživjela. I kao da joj mozak nije želio biti izostavljen iz te lepršave
zabave, kroz glavu su joj prolazile razne vrste nasumičnih gluposti, a nijedna
se nije zadržavala, pa joj je lubanja bila poput dječjeg dvorca na napuhavanje
ispunjenog lopticama.
Otvorivši vrata, ušla je u tradicionalni restorančić iz pedesetih godina —
uz jednu stranu protezao se red odjeljaka sa stolovima i sjedalima od crvene
umjetne kože, s druge strane prolaza bio je šank s barskim stolcima, a iza
njega dio za poslužitelje i vrata u kuhinju.
U odjeljcima nije bilo Dukea, iako je nekoliko muškaraca podiglo pogled
kada je ušla i dobro je odmjerilo — što se danas dogodilo i na kampusu. Da,
plavuše definitivno dobivaju više pažnje, ali nije bila sigurna u onaj dio
izreke o njima povezan sa zabavom, pogotovo ako večerašnji sastanak završi
tako da ga uopće ne bude. Što bi bila druga takva večer zaredom. No barem
je postojala realna šansa da ju nitko neće progoniti do dizala...
Evo ga.
S one strane lukova koji su vodili u drugu blagovaonicu, sjedio je u
odjeljku blizu stražnjeg izlaza, zureći ravno u nju.
Nije se smiješio. Niti mahao. Niti je sjeo malo uspravnije.
No njegove užarene oči su je proždirale, a učinak tog pogleda zbrisao je
sve što je stajalo između njih — stolove, konobarice, ostale goste, pod
prekriven crvenim tepihom koji ih je dijelio.
Bilo je baš kao kada su se pogledali na parkiralištu onog kafića.
Dok mu je Cait prilazila, shvatila je da joj se tijelo kreće na drugačiji
način, a senzualan osjećaj oblijevao joj je noge, bokove i grudi onom sporo
ključajućom toplinom koju je i željela osjetiti.
»Bok.« rekla je glasom dubljim nego inače.
»Dobro izgledaš.« Pogled mu je klizio niz nju. »Stvarno dobro.«
»Hvala. Ti također.« Iako je mogao nositi i odijelo iz sedamdesetih, a ona
bi vjerojatno i tada slinila nad poliesterom.
Kliznula je u sjedalo nasuprot njemu, skinula kaput i postala izrazito
svjesna načina na koji su joj se grudi pomicale ispod finog materijala bluze
— a bio je i on. Sada je promijenio položaj, meškoljeći se kao da je
nestrpljiv.
Ili mu je možda nelagodno zbog... hm, da. A to je bilo totalno
napaljujuće.
Bez daljnjeg razgovora ispružio je ruku preko stola, s dlanom okrenutim
prema gore, a ona je odmah stavila svoj na njegov.
Bože, bio je... izniman. Snažan. Zgodan, ali s onim dodatnim faktorom X.
I u toj crnoj majici djelovao je jednako mišićavo kao i prije. Njegova tamna
kosa bila je malo kraća nego što je zapamtila, kao da ju je tijekom dana
podšišao — možda za njihov spoj? I nije bilo tek iznikle bradice koja bi
sjenčala tu njegovu snažnu čeljust. Što je ukazivalo na to da se istuširao i
obrijao pripremajući se za nju.
A to je bilo kompliment, zar ne?
Dok je zurila u njega preko stola, nije mogla a da ga ne usporedi s G.B.-
jem. Bila je omamljena time što je G.B. zvijezda, da — i tu je postojao
stanoviti intenzitet. Ali to iskustvo bilo joj je neobično daleko, gotovo kao da
je prvi put izbliza razgledala nešto egzotično.
A Duke? On je bio jednostavno neskriveno seksepilan, od tih uvučenih
očiju, preko punih usana, do tih ramena...
»Iščekivao sam ovo cijeli dan.« rekao je promuklim glasom. Cait je
pocrvenjela od glave do pete. »I ja ..«
Kao odjek iz nekog dalekog svijeta koji nije imao nikakve veze s njom ili
njim, začula je kako telefon slabašno zvoni. Možda je njezin; nije marila.
Ustvari, mogao je i stampedo protutnjati kroz restoran, no teško da bi ga
primijetila ili da bi je bilo briga.
Bože, kako ga je željela. Ovdje. Sada...
»Reci mi nešto.« rekao je.
»Što?«
»Svoje ime. Još uvijek ga ne znam.«
Cait se nasmiješila i spustila pogled. Valjda je to propustila. »Cait. Kao u
Caitlyn.«
»Lijepo je.«
»Hvala ti.«
liiiiiiiiiiiii opet obostrano zurenje.
Zapravo, još uvijek su tako sjedili, gledajući se međusobno u oči, držeći
se za ruke, kad je konobarica prišla s cjenicima. Niti jedno od njih nije uočilo
što je donijela, niti nešto naročito odgovorilo kada ih je pitala što žele piti.
»Nisam gladan,« rekao je on »bar ne hrane. A ti?« Cait je odmahnula
glavom. I to je bilo to.
Oboje su izašli iz separea te su, nakon što je on ostavio novčanicu od pet
dolara kao napojnicu, izašli iz restorana.
Vani joj hladno vrijeme nije razbistrilo um. Pa kada je pokazao prema
viktorijanskom spremištu za čamce udaljenom nekoliko stotina metara i
kimnuo glavom kao da postavlja pitanje...
»Da.« rekla je.
Bila je to najbliža šansa za privatnost koju su imali: bilo je još uvijek
previše hladno da bi ljudi šetali uokolo nakon što padne mrak i pretpostavila
je da tamo unutra postoji neko odvojeno mjesto. Što je najvažnije, nije joj
bilo do natezanja oko toga tko slijedi koga u kojem vozilu bog zna kamo.
Čak bi i kratka šetnja trajala beskonačno.
Što dokazuje da je u nekim situacijama fizička udaljenost, kao što je to i
vremenska, također relativna.
 POGLAVLJE 30

Devina, zabrinuta sam zbog tebe.«

Demonka je sjedila na kauču svoje terapeutkinje i igrala se s kopčom na
svojoj Gucci torbi. Ured nije bio ni najmanje u skladu s njom — prepunjeni
jastuci, prljavosmeđi tonovi, mali čupavi tepih, razne vrste bukovine
montirane na stalcima kao da nešto vrijede. Dvije kutije papirnatih maramica.
Za plačljivce.
»Devina?«
Njezina terapeutkinja sjedila je s druge strane staklenog stola, a njezino
široko tijelo, kao i uvijek, bilo je omotano naborima tkanine s cvjetnim
uzorkom. Pričaj mi o sakrivanju vlastitog tijela — Devina je u svom
stvarnom obliku izgledala loše, no ispravljala je to dobrim, sjajno skrojenim
mesom. A ova žena s mekim glasom i vječito zabrinutim izrazom? Havajske
široke haljine zvane muumuui nisu sofisticirano odijevanje.
Doduše, kako bi drugačije sve to mogla pokriti?
No to nije u potpunosti njezina krivnja. Kao ljudsko biće, ako je željela
promijeniti svoj izgled, mogla je mijenjati samo odjeću. To i plastična
kirurgija, koja je ograničenih mogućnosti...
»Devina.«
Oh, vidi, nagnula se prema naprijed i počela žestiti.
Devina se ponovno zagledala u svoju torbicu, razmišljajući o tome kako
su ona i terapeutkinja čista suprotnost. Žena je možda bio građena kao jedan
od njezinih prepunjenih jastuka, no bila je lijepa iznutra — ispod tog
usporenog metabolizma u kombinaciji sa sjedilačkim poslom i vjerojatno
nešto egzogenog estrogena, duša joj je sjajila čistom bijelom svjetlošću
dobrote.
Devina nije bila takva. Kada bi bila bez svoje izvanjske laži...
Suze su joj navrle pa joj je bilo teško govoriti zbog stezanja u grlu. »Ja
sam... ružna.«
»Možeš li mi reći nešto više?«
Prokletstvo, bila je toliko uzrujana da ju nije čak niti uvrijedilo što
terapeutkinja nije rekla: »O moj bože, nisi ni u bunilu!«
»Ne znam što govorim.« Devina je odmahnula rukom. »Nije ništa važno.
Promijenimo temu.«
»Mogu poštovati to da o tome ne želiš razgovarati. No često su stvari o
kojima ne želimo govoriti upravo one koje bismo trebali razriješiti. Nužno je
učiniti to kako bismo u potpunosti došli k sebi. Možda možeš podijeliti sa
mnom što je pokrenulo takve tvoje osjećaje?«
Pomisao na samu sebe na koljenima ispred Adriana, kako siše njegov
mlohavi kurac, pogodila ju je kao tona cigala.
Rastvorivši torbicu, izbrojila je trinaest identičnih ruževa za usne koji je
uvijek nosila sa sobom...
»Devina, možeš li prestati s tim?« Nakon što je ona samo odmahnula
glavom, terapeutkinja je rekla: »Pa, možda možeš pokušati. Zapamti,
opsesivno—kompulzivni poremećaj je, barem djelomično, neadekvatna
prilagodba sustava samoočuvanja. Ukorijenjen je, u tom smislu, u potrebi da
se osjećamo sigurno u tom nepredvidljivom svijetu — svijetu u kojem nas
ljudi mogu iznevjeriti ili povrijediti i u kojem, u vezi sa stvarima koje su nam
važne, ishodi mogu biti izvan naše kontrole. Sve grčevitije se držimo
objekata i rituala u pogrešnom uvjerenju da će nas to učiniti sigurnijima. Ali
na kraju nas zadave vlastite strategije nošenja s problemima.«
»Hoćete li me natjerati da bacim još jedan ruž?«
»Kao što smo razgovarale, rješenje je u proširenju spektra emocionalnih
funkcija. Trebamo postati sigurniji u našoj vještini da se odupremo udarcima
i strelicama koje život nosi. Prvi korak na tom putu je razgovor — i zbog
toga si ovdje.«
Sjajna rekapitulacija, šećeru.
Devina je pogledala na sat. Sranje, ostalo im je još trideset pet minuta.
Trideset i četiri.
Trideset...
»Ružna sam.« ponovila je.
»To nikad dosad nije iskrsnulo prilikom naših susreta.«
Pa, nikad dosad nije joj se dogodilo da ne uspije postići da tip svrši.
Kada je Devina zabacila kosu, pomisao na to kako izgleda njezina stvarna
kosa potaknula ju je da poželi briznuti u plač — ono uvojaka što je imala bili
su slamasti i pričvršćeni na truleće meso. A ostatak nje bio je jednako gadan.
Kako bi izgledala bez tog ukradenog odijela seksepilne kuje? Da, naravno,
dobivala je puno pažnje šećući kroz predvorje nekog hotela ili ulazeći u
restoran, ali to je bilo zato što su ljudi pretpostavljali da je u tijeku invazija
zombija.
»Susrela sam se sa starim ljubavnikom.« Devina je odmahnula glavom.
»Ne starim u smislu gerijatrije — nego taj muškarac i ja imamo zajedničku
povijest. Oveću povijest.«
»Nikada nisi razgovarala o svom privatnom životu.«
Pa, kad si demonka koja se sa silama dobra bori za vlast nad svijetom —
a tražiš pomoć od čovjeka, upotrebljavaš puno eufemizama.
Još jedan primjer prikrivanja nečega kako bi bila prihvaćena.
I doista, puno je pričala o sebi i Jimu: o njihovim borbama i uspjesima.
Sve u kontekstu izmišljenog poslovnog scenarija, naravno — ali
terapeutkinja je imala pravo: Devina je izostavila seksualnu dimenziju
odnosa.
Međutim, ovo se nije ticalo nje i Jima.
»On je elementarna sila, taj moj bivši ljubavnik.« Poravnala je svoju
suknju, kreaciju Prabala Gurunga. »Razvoj našeg odnosa bio je turbulentan
— moglo bi se reći da vidimo svijet iz posve različitih perspektiva. No
privlačnost je uvijek bila vrlo snažna.«
»Koliko dugo ga poznaješ?«
Oh bože, stoljećima. »Putevi su nam se presijecali tijekom cijelog mog
života otkako sam odrasla. Nazvao me danas i rekao da me želi vidjeti — i
nisam mogla odbiti. Završili smo. . bivajući intimni.«
»Je li ti to bilo zadovoljavajuće iskustvo?«
»Ne.« Devina je zabila glavu među dlanove. »Potpuno sam ponižena.«
Nikada u svom besmrtnom životu nije imala tipa koji...
»Zašto? Devina?«
»Bio je... nesposoban obaviti što je trebao.«
»Pa, većina muškaraca povremeno doživi taj izazov. To nije
neuobičajeno...«
»Meni se to nikada prije nije dogodilo.«
»Dakle, okrivljuješ sebe.«
»Bez uvrede, ali nitko drugi tada nije bio s njim.« Devina je protrljala
sljepoočnice.
»Pokušavala sam satima. Bilo je tako strašno — a znam da je želio biti sa
mnom. Poticao me da nastavim i ja sam to činila. Ali... ništa.«
U nastupu očaja odbacila je odjeću i legla na svoj stol te se pobrinula za
sebe pred njim. Kada je to činila, većina muškaraca bi svršila posvuda po
sebi, a Adrianove oči nisu se micale s nje. No ipak...
»Uopće mu se nije digao.« Za ime kurca, poželjela je da može ukloniti iz
mozga te slike. »Bila je to noćna mora.«
»I opet mi to, kažem, zvuči kao da kriviš sebe.«
»Da sam bila privlačnija ili da sam samo imala...«
»Nije ti nikada palo na pamet da bi mogao postojati medicinski razlog za
to?«
»U prošlosti ga nije bilo.«
»Stvari se mijenjaju. Ljudi mogu oboljeti od poremećaja koji otežavaju
seks ili mogu početi piti lijekove koji otežavaju seksualno uzbuđivanje.«
Nažalost, to je bila jedna od zamki u koje su ona i njezina terapeutkinja
ponekad upadale i u kojima stvarnost nije odgovarala lažnoj konstrukciji:
besmrtnici poput Adriana nisu trebali Cialis niti Viagru; nisu se budili jednog
jutra s cirkulatornim problemima niti pili toliko antidepresiva da im kurci
trajno splasnu. To je bila jedna od prednosti neživljenja pod teretom isteka
roka trajanja.
»Devina, ne bi očekivala da se dijabetes izliječi zavodljivim pogledom,
zar ne? Naravno da ne. Dakle i ovdje bi moglo biti isto. Možda bi, bez obzira
na to što ti ili on željeli ili napravili, snošaj bio nemoguć.«
Često se događalo da je ženin savjet bio posve na mjestu. Nažalost, ovo
nije bio jedan od tih slučajeva.
»Jesi li razgovarala s njim o tome što se dogodilo i o tome kako se zbog
toga osjećaš?«
»Ne.« Devina je odmahnula glavom. »On je morao otići, a ja sam se
obukla i slijedila ga vani. Onda smo neko vrijeme proveli zajedno.«
Završili su natrag na Zemlji, u Targetu, od svih zamislivih mjesta. Ona ga
je slijedila uokolo dok je birao odjeću sa stalaka za mlade žene, odvratne
sitne predmete napravljene s istom sofisticiranošću i vještinom kao što su
papirnati aviončići kakvog osmogodišnjaka.
Pretpostavljala je da su za dragu Sissy — što je bio jedini razlog zbog
kojega ga Devina nije natjerala da izađu i odvukla u Saks. Što gore ta
djevojka izgleda, to bolje.
Zapravo, teško je znati što je na ljestvici poniženja niže rangirano — sve
to vezano uz mlohavost ili izlet iz pakla u šoping. I čudno — najbliže što je
Devina ikada došla podčinjenosti prema muškarcu bilo je kada je bila s
Jimom. No Adrianov nedostatak reakcije bio joj je tako traumatičan da nije
znala što činiti sa sobom. Podčinila mu se poput psa, hodajući iza njega oko
tih pokretnih stalaka punih jeftine odjeće, poslušna poput retrivera.
A nakon toga? On je bio gladan — pa su otišli jesti u TGIFriday`s na
Lucasovom trgu.
Nije bila u stanju niti uživati u požudnim pogledima drugih gostiju kada
je ušetala odjevena po visokoj modi.
No krumpiri pečeni u ljusci sa slaninom bili su uglavnom prihvatljivi. A
čokoladni kolač malo joj je podigao raspoloženje, no to nije potrajalo dugo
nakon deserta.
Sjedeći jedno nasuprot drugome, nisu mnogo razgovarali, no što su mogli
reći? Biti neprijatelj nekome, to je zabavna stvar, osim kada nije.
»Znaš, Devina, moguće je da i on sam sebe okrivljuje na jednako
pogrešan način.«
»Sumnjam. Djelovao je kao da mu je posve dobro.« Što joj je bilo
dodatno poniženje. Bilo je uvredljivo što Adriana sve to nije nimalo mučilo,
na ovaj ili onaj način. Čovjek bi pomislio da će biti toliko obazriv da bude
barem malo pogođen time.
Uostalom, on je došao k njoj zbog seksa.
»Hoćeš li ga ponovno vidjeti?«
Devina je slegnula ramenima. »Nema sumnje da hoću.« Opet je
poravnala svoju kratku suknju. »No nisam sigurna želim li. Ne žuri mi se baš
ponovno proživljavati sve to.«
»Znaš, Devina, moram te pitati — postoji li još nešto što ti se sada
događa? Ponekad su nam reakcije posljedice miješanja više...«
Dok je ženin govor i dalje brujao, Devini se pred očima pojavila slika
Jima Herona kako gleda Sissy s posjedničkim izrazom u očima. Pričaj mi o
ubodima žaoka. A možda je terapeutkinja bila u pravu. Adrian je u ovom
trenutku bio drugi po redu na njezinoj Metafizičkoj Listi Pojebljivosti — a
loše iskustvo s njim bilo bi neusporedivo manje važno da onaj anđeo na vrhu
liste nije bio toliko zaljubljen u drugu.
Loša faza.
». .. žao mi je što se suočavaš s ovakvim izazovima, ali oni predstavljaju
priliku za razvijanje novih vještina nošenja sa stresom. Pretpostavljam da se
osjećaš vrlo isprovocirano?«
Zapravo se i osjećala. Na rubu svijesti treperila joj je kompulzivna
potreba za opsežnim pregledom čitave svoje zbirke, prijeteći da postane
potres koji će joj nadvladati svaku drugu misao, osjećaj ili prioritet.
»Moj je prijedlog,« ubacila se terapeutkinja »da učiniš nešto zbog čega
ćeš se osjećati lijepom. To može biti vođenje dnevnika o svim svojim
pozitivnim svojstvima, postignućima, uspjesima. Ili susret s prijateljem i lijep
zajednički obrok. Ili tečaj joge.«
Ha. To je već probala. A rezultat je bio da je poželjela počiniti ubojstvo
— to bez sumnje nije smjer u kojem ju je terapeutkinja željela usmjeriti.
»Želim da razmišljaš na samopotvrdni način. Važno je da dopreš izvan
područja prisilnih radnji — kako bi pronašla utjehu i smisao u sebi i vlastitom
sustavu podrške. Budi kreativna. Zabavi se pritom. No iznad svega znaj da
što se više trudiš istražiti svoje osjećaje, tolerirajući one loše i uviđajući da će
i oni proći, to ćeš biti jača i bit će ti bolje. Ti to možeš, Devina. Vjerujem u
tebe.«
Devina je pogledala ženu. S obzirom na to da je njezina terapeutkinja
nosila križ oko odebljeg vrata, moglo bi se govoriti o ironiji kada bi žena
znala da je upravo pokušala nadahnuti demonku.
Iznenađenje!
Devina je gotovo došla u iskušenje da spusti svoju masku, samo da vidi
njezinu reakciju — i da doda nešto kredibiliteta svojim izjavama o tome kako
je ustvari odvratna. No ono što ju je spriječilo bila je mrtva ozbiljnost na
ženinu licu. Terapeutkinja je iskreno vjerovala u sve što je govorila, što je
bilo na neki način dirljivo.
»Dakle ja sada idem odavde...« Devina je pročistila grlo. »I...«
»Sve što te sprječava da se držiš svojih rutina. Najbolja stvar koju možeš
učiniti, posebno kada poricanje nagona postane još neugodnije, jest da
nastaviš sa svojim životom. Usredotoči se na samopotvrđivanje i aktivnosti
koje ti daju osjećaj da si u nečemu vješta. Na bilo što što će te ukorijeniti u
svoj toj snazi koju imaš. Ti to možeš.«
»Budi kreativna. Zabavi se pritom, ha?«
Dok je terapeutkinja kimala poput klimoglavih lutki, jedino o čemu je
Devina mogla razmišljati bilo je da bi se, o bože, radije vratila u Target.
 POGLAVLJE 31

»Radno vrijeme je prošlo. Vrata su zaključana.«

Nakon što je Cait zatresla kombinacijsku bravu spremišta za čamce,
razočaranje koje je osjetila čulo joj se u glasu. Ali hajde, naravno da je
krajem travnja još uvijek zabranjen ulaz u taj objekt.
»Evo.« Duke je iskoračio pod svjetlo svjetiljke pričvršćene na stropu.
»Dopusti mi da bacim pogled.«
»Potpuno je zaključano.«
Prokletstvo. Kamo bi sada mogli otići? Nije bilo ničega drugog u blizini,
doista — osim ako žele popiti kazne zbog opscenog ponašanja u javnosti.
Činilo se da će se morati vratiti i poslužiti svojim automobilima. ..
Klik. Škriiip.
Oh, širom otvoreno.
Duke joj je galantnom kretnjom pokazao da uđe.
»Kako si to...«
»Tijekom dana radim za grad. Ova je nekretnina službeno u vlasništvu
Caldwella i eto, tko bi rekao, ja znam glavnu kombinaciju za sve brave.«
»Ti si nevjerojatan.«
Opet ju je pogledao ispod spuštenih trepavica. »Nisi ti još ništa vidjela.«
Cait se odmah potpuno uzbudila te je, prolazeći pokraj njega, namjerno
pustila da joj se ramena očešu o njegove grudi. Nije se gnjavio s donošenjem
kaputa, a njegova nepobjedivost od vremenskih uvjeta natjerala ju je da se
zapita može li on podizati automobile, zaustavljati metke zubima, preskakati
zgrade u...
Dobro, sad je pretjerivala.
Unutra je bio mrkli mrak, svjetlo iz svjetiljki postavljenih duž krova nije
dopiralo unutra zbog toga što su prozori bili prekriveni čađom. Jedino što se
čulo bio je zvuk pljuskanja vode ispod dasaka — dobar podsjetnik da paziš
kuda ideš kako ne bi pao u...
»Jao!«
Ili se zabio u nešto.
 »Jesi li dobro?« rekao je, stojeći odmah iza nje.
»Da, udarila sam u...«
Nije bila baš sasvim sigurna što je to, no svakako se moglo opisati kao
tvrdo poput kamena. Ispruživši ruku, naišla je na oštar vertikalni rub koji ju je
udario ravno u cjevanicu, a zatim nešto dugačko što se širilo — ah da, kanu,
pomislila je opipavši ga.
»Dođi ovamo.« rekao je Duke i zavrtio je. »Možeš se osloniti na mene.«
Cait nije trebala dodatni poziv. Priljubila se uz njegovo snažno tijelo i
podigla ruke kako bi ga primila za zatiljak i približila njegove usne svojima.
Usne su im se susrele u sudaru mesa, a između njih je eksplodirala seksualna
želja, sve se odvijalo još žustrije nego prethodne noći: bila je tek nejasno
svjesna da je nogom zatvorio vrata. A nakon toga, nije bilo važno ništa osim
onoga što su radili.
Dukeove ruke bile su grube dok joj je izvlačio majicu iz suknje, a onda
joj je svoje široke dlanove položio na grudi.
»O da, to je ono što želim.« rekao je prije nego što je ponovno priljubio
usne na njezine.
Ljubljenje je bilo krajnje slasno, prelaženje baršunastih usana preko
drugih baršunastih usana bilo je opojno kao i način na koji ju je milovao —
ali prerano je prekinuo dvoboj njihovih jezika i povukao se. Srećom,
pokazalo se da micanje tih usana nije problem, s obzirom na to kamo su dalje
krenule.
Duke se približio dijelu njezina tijela koji je ogolio i dok joj je toplo,
vlažno sisanje obuhvaćalo bradavicu, Cait je zatvorila oči i opustila se u
njegovom snažnom stisku. Dok ju je lizao i zadirkivao jezikom, njegove su je
snažne ruke podigle i držale u zraku.
Za razliku od nje, on je točno znao kamo da ide: trenutak kasnije bila je
položena na mekanu hrpu brodskih jastuka.
»Je li ovo u redu?« upitao je.
»Položi me na asfalt, beton, gdje god. Samo svrši sa mnom.«
»Oh, hoću. Možeš se okladiti u svoj život.«
Djelić sekunde kasnije usne su mu opet bile na njezinima, njegov jezik
ulazio joj je u usta, prodirao u nju, a onda joj jedno koljeno gurnuo između
nogu te zatim utisnuo bokove u nju — imao je punu erekciju, njegov
uzbuđeni ud pritiskao joj je središte seksualne slasti, a odjeća, kao barijera
između njihovih tijela, frustrirala ih je do boli.
Dok mu je zarivala nokte u nadlaktice, a smućeni joj mozak nije
uspijevao raspetljati patentni zatvarač i gumbe na hlačama, bila je izvan sebe
i istodobno potpuno svjesna: imao je okus svježe kave, mirisao je po
nekakvoj kolonjskoj vodi šumsko-zemljanih tonova, a tijelo mu je, dok ga je
grebla po ramenu, bilo tvrdo i napeto poput čeličnog užeta.
Baš kao što je zapamtila.
Odbacio je jaknu u stranu i dodatno joj podigao majicu te se opet
zdjelicom zabio u nju, pronalazeći ritam koji će biti oh, puno učinkovitiji ako
mu netko, bilo tko, uspije spustiti hlače niz bedra. Preuzimajući inicijativu,
pomaknula je ruke prema dolje, a jedina jasna misao bila joj je da će ih, bude
li morala, rasparati...
Duke je zadovoljno zastenjao dok se trljala o njegovu erekciju, dok je
nespretnim rukama otkopčavala prvi od — kako se pokazalo, imala je sreće
— gumba na rasporku.
»Imam ono što trebamo.« promrmljao je odmaknuvši se kako bi
pomogao.
Da, jamačno imaš, pomislila je dok je skidala ono što ga je pokrivalo i
razotkrivala njegov...
Zamalo se nasmijala. Toliko o tome da se smanjuje kada je hladno. A
onda se bacila na posao. Obuhvatila ga je rukom...
»Oh... jebote, ovo mi treba.«
Njegove riječi pretvorile su se u grlene slogove dok mu je drkala, dok je
prelazila rukom gore-dolje preko tog debla. Čak je i gotovo pao na nju, kao
da su mu ruke izgubile snagu.
»Čekaj, čekaj.« Uhvatio ju je za ruku i stisnuo, smirujući je. »Ako
nastaviš tako, svršit ću.«
»Mislila sam da je to i cilj.« Kad su joj se oči priviknule na tamu, mogla
je razabrati dio njegova markantnog lica u polumraku. »Ili sam pogrešno
shvatila?«
Oh, zvučala je kao da ga zadirkuje i muči. Bravo za nju.
I to je, očito, djelovalo — poljubio ju je strastveno, a zatim prostenjao:
»Unutar tebe.
Želim da me osjetiš kako svršavam.«
Podižući se nad njom, posegnuo je u stražnji džep i izvadio kvadratnu
foliju. Pregrizao je omot, baš kao i prethodne noći, te navukao kondom dok je
ona skidala gaćice.
Gotovo ga je povukla natrag.
Ovaj put je on bio taj koji ih je spojio, njegov veliki glavić ušao je u nju
vođen Dukeovom sigurnom rukom — a onda je uslijedilo prodiranje,
duboko. No nije bilo boli.
Tijelo joj je bilo više nego spremno — sve što je osjetila bilo je
nevjerojatno rastezanje i osjećaj ispunjenosti.
Kada je Duke spustio glavu na njezin vrat, pomilovala ga je po leđima, do
trtice, i izvila se ispod njega tako da su bili još potpunije povezani. Počeli su
se, savršeno sinkronizirano, zajedno pomicati, a penetracije su bile sve brže i
sve jače.
Nije bilo šanse da se ljube. Bilo je prebrzo i prežestoko.
Ovo će jako brzo završiti, prerano, no izgubila je samokontrolu...
»O bože!« viknula je.
Orgazam ju je cijelu preplavio, tako da je poletjela premda joj se tijelo
nije odvojilo od Zemlje. A Duke je svršio samo trenutak iza nje, njegovi su se
kukovi zabijali u nju te potom zastali dok je bio duboko unutra.
Duboko u njoj, baš kao što joj je rekao, doživio je vrhunac, a grčenje
mišića izazvalo joj je još jedan orgazam.
Cait je nakon svega teško disala, a kada se on naslonio na nju, svidjelo joj
se osjetiti njegovu težinu — kao i činjenica da je želio ovo jednako koliko i
ona.
»Cijele noći sam razmišljao o ovome.« šapnuo joj je u uho. »Cijele sam
noći.. .bio u groznici zbog tebe.«
Kada se nasmijala, taj zvuk ju je iznenadio — bio je kao nešto iz filma,
nešto što u filmu izgovara sirena, a ne razumna
susjeda/prijateljica/jednostavna djevojka koja je ranije bila druga violina.
Nikada dosad ništa slično nije čula iz vlastitih usta. No nikada dosad nije
doživjela ni ovakav seks.
»Jesi li?« otezala je, suptilno se izvijajući prema njemu, izazivajući trenje
na svim pravim mjestima.
Nosom trljajući njezin vrat, Duke ju je nježno ugrizao. »Sviđa ti se što
nisam mogao spavati?«
»Da.«
»Želiš li znati što sam si učinio? Da prođe vrijeme?« Sada je on bio taj
koji je govorio otežući, sporim i lijenim glasom. »Odgovori mi.«
»Da.« dahnula je.
Ponovno se počeo kretati unutar nje. »Spavam gol, znaš.«
»O bože.« zastenjala je.
»A ruke mi ne mogu mirovati.«
 Cait je stisnula oči dok joj se tijelo grčilo pod njegovim, predočavajući si
ga kako leži na krevetu, glave zabačene u ekstazi, dok se samozadovoljava
misleći na nju, zbog čega je opet počela dahtati.
»Svrši za mene, Cait.« rekao je. I svršila je.

Duke je drugi orgazam doživio nekoliko minuta nakon prvog, kurac mu

je očito imao beskrajan apetit za nesputanom, polugolom ženom koja je
ležala ispod njega.
Zvukovi koje je proizvodila izluđivali su ga jednako kao i dodirivanje nje,
njezina pička stiskala mu je kurac čvrsto poput šake, nutrina joj je bila vruća i
vlažna dok je opet i opet ulazio u nju, jašući na valu njihovih orgazama
koliko god je dugo mogao.
Ali nije mogao nastaviti riskirati na taj način. Kondomi su stvar za
jednokratnu upotrebu, a on se želio brinuti o njoj kako treba.
Na sebi svojstven način nije gubio vrijeme — čim je prestao vidjeti
dvoslike od stiskanja čeljusti, posegnuo je rukom između njih i pridržao
kondom dok je izvlačio kurac. Da, već i dvaput zaredom nije bilo bezopasno
— a s obzirom na to kako se osjećao, da je čekao još minutu i pol, bio bi u
iskušenju da krene po treći.
Bio je tako nezainteresiran za zaustavljanje — i imao je još jednog
Trojana, ali dovraga, bio je previše nestrpljiv za to.
Spustivši glavu, pronašao je jednu od njezinih bradavica i prelazio
jezikom oko nje dok je mijenjao položaj, a koljena su mu se pomicala s
brodskih jastuka i napipavala drveni pod. Pomaknuo je Cait grublje nego što
mu se sviđalo te je, spuštajući se sve niže, nastavio ljubiti njezino tijelo — i
kao da mu je pročitala misli i poželjela isto što i on, raširila je koljena, bedra
su joj se razmaknula dok se izvijala i nudila njegovim usnama.
Primivši je za unutrašnji dio bedara, klizio je dlanovima po njima sve dok
nije prstima dosegnuo njezin žar. Milujući je, gledao je odozgo kako se ona
previja na jastucima, sočne ravnine i zakuci njezina tijela izvijali su se u
polumraku, a činjenica da nije bila potpuno gola sve je činila još
seksepilnijim.
Kad više nije mogao ni sekundu duže čekati, prekrio joj je pičku ustima,
sišući je, a istodobno je podigao ruke i dlanovima joj obuhvatio grudi. U
daljini je čuo kako ga ona zove po imenu, no svi zvuci filtrirali su se kroz
prizmu njegove gotovo dijabolične potrebe da je posjeduje, da uđe u nju, da
ga obavije sva ta njezina vrućina.
Njezino sklisko meso bilo je tako glatko pod njegovim jezikom dok ju je
lizao, a zatim prodro u nju, utonuvši duboko. A budući da je želio da ona
doživi još jedan orgazam, trljao joj je klitoris kružnim pokretima palcem,
natjeravši je do te predivne litice i preko nje.
Svršila mu je na licu.
I to mu se jebeno sviđalo.
Toliko da nije prestao. Omogućio joj je još jedan kada si je stavio ruku na
kurac i snažno ga stisnuo te počeo drkati.
Dok je ejakulirao, izgovorio joj je ime priljubljen uz njeno tijelo...
Iza njih se začuo glasni zvuk pljuskanja i on se istog trena vratio u
stvarnost, dižući se s mjesta između njezinih bedara i osvrćući se dok je
stavljao ruku na donji dio njezina trbuha kako bi je zadržao na mjestu.
Bila su to samo vrata.
U žurbi da se popne na nju, nije se potrudio provjeriti jesu li se vrata
zatvorila, pa ih je vjetar širom otvorio i zatim ih uz lupu zatvorio.
»U redu je.« rekao joj je. »Riješit ću to.«
Brišući usta i čeljusti rukom, prišuljao se vratima i zatvorio ih kako
spada. No bilo je vrijeme da odu. Nije ga bilo briga hoće li biti uhvaćeni, ali
se bio spreman okladiti da nju jest.
»To me uplašilo.« rekla je kada se vratio.
Spustila je majicu i nagnula se, očito navlačeći gaćice. Kada se uspravila i
ustala, pomislio je da bi se njezino oblačenje trebalo smatrati zločinom.
»Sljedeći put,« začuo je samoga sebe, »želim te pojebati u krevetu.«
 POGLAVLJE 32

Operi ruke, rekao je G.B. samome sebi. Samo operi jebene ruke.
Ovo će biti krasno.
Dok je stajao iznad umivaonika u podrumu Palace Theatrea, srce mu je
tuklo brzinom od milijun kilometara u minuti. No barem mu se vid razbistrio
i mogao je vidjeti industrijsku slavinu ispred sebe te duboki umivaonik i golu
žarulju koja je visila na žici iznad njegove glave.
»Operi... si... ruke.«
Skinuo je radničke rukavice koje je upotrijebio... no i dalje se osjećao kao
da se mora očistiti.
Zatvorio je oči, no to nije bila dobra ideja. Ne za njegov mozak ni za
njegovu ravnotežu. Kada ih je ponovno otvorio, barem je uspio prestati se
naginjati na jednu stranu. A slike u njegovoj glavi? One su i dalje bile tu,
sirove, sa zvukom i mirisom.
Dok je trljao dlanove sapunom, tražio je nešto drugo čime bi ih očistio,
iako na njima nije bilo ničega; nekakav industrijski...
Izbjeljivač. Bio je u prašnjavoj boci ispod umivaonika, zajedno s nekim
drugim kemikalijama.
Proizvod tvrtke Clorox pekao je dok ga je izlijevao po objema rukama,
prvo lijevoj, a zatim desnoj. Smrad je bio užasan, no ovaj dio ogromnog
podrumskog kompleksa kazališta baš i nije bio cvjećarnica — što je dobro.
Tu nema puno pješačkog prometa.
»Samo se saberi.« rekao je. »Moraš se sabrati.«
Zatvorio je vodu laktovima i krenuo osušiti ruke svojom — oh, sranje.
Svojom košuljom.
Skinuo se i zgužvao košulju te ju ugurao u metar široki prostor između
umivaonika i pohabanog ormarića. Morat će se vratiti zbog nje; sada je imao
drugih stvari o kojima treba brinuti — no barem je u ruksaku imao čistu
košulju.
Nakon toga je oprao lice, vrat i prsa. Pa i njih polio izbjeljivačem.
Kada je napokon završio, brzi pogled na sat uvjerio ga je da je, ako ne
broji radnike zadužene za održavanje, vjerojatno potpuno sam.
Hodajući po tom skučenom prostoru, sklanjao si je paučinu s puta, no bilo
mu je drago što je ona tu. S obzirom na debeli sloj prašine na plohama i na
etikete iz sedamdesetih na zalihama na policama, činilo se razumnim
pretpostaviti da nitko u zadnje vrijeme nije bio ni blizu ovog mjesta.
Točnije, osim njega i Jennifer. A ona je ostala vani u hodniku. Ona neće
ići nikamo. Više.
»Sranje, sranje, sranje.«
Skoncentriraj se. Mora se jebeno skoncentrirati — bože, mrzio je kad je
bio ovakav.
Sav rastrojen i s čudnim osjećajem u glavi...
»Pozdrav.«
G.B. je, okrećući se, ispustio nešto slično lavežu. Na vratima je stajala,
izgledajući poput dvanaest milijuna dolara, ta brineta, ona koja je došla i
posjetila ga prije dvije noći.
»Drago mi je što sam te pronašla.« rekla je tim svojim zavodljivim
glasom.
»Kako si znala da sam ovdje dolje?« Je li vidjela...
Žena je na to pitanje odmahnula njegovanom rukom. »Netko gore te
vidio. Rekli su da si s nekom ženom — nadam se da ne smetam.«
Odnekud je u prvi plan izbio nagon za samoočuvanjem koji ga je uvijek
spašavao, te se sabrao.
»Nisam siguran kamo je otišla.« Osjetio je da se smiješi. »Što mogu
učiniti za tebe?«
Žena je ušla u prljavu sobu, a njezin parfem prikrio je miris izbjeljivača i
ustajali miris vlažnih betonskih zidova.
»Razmišljala sam o tebi.« promrmljala je.
»Jesi li?« Zgrabio je staru krpu i obrisao ruke, nadajući se da je čista. »To
je dobro za mene.«
Osvrnula se po ostavi. »Što ti radiš ovdje dolje? Polugol.«
»Tražio sam neke stare rekvizite. Završio sam umrljan bojom po čitavim
rukama — i košulji.«
»Uh, neuredno. No pobrinuo si se za to, zar ne?«
Zbog nečega u tonu njezina glasa suzile su mu se oči. Na djelić sekunde
mogao bi se zakleti da joj je u pogledu zasjala spoznaja.
»Je li izbjeljivač pomogao?« Onjušila je zrak. »Njušim ga. Znaš, čiste
ruke su tako važne.«
 Koji... kurac?
»Zapravo, i ja sam razmišljao o tebi.« rekao je, preuzimajući kontrolu nad
razgovorom. »I o tome što si mi rekla.«
»Zato sam došla. Vjerujem da neke stvari treba obaviti licem u lice.«
»Dakle, poslušala si moju demo snimku?«
»Da, jesam.« Napravila je korak naprijed.
»I?«
Prišla mu je još korak bliže, a on je ostao na mjestu i pustio da ona prijeđe
tu udaljenost. Bio je svjestan da je u zamračenom hodniku puno toga što ona
niti bilo tko drugi ne smiju vidjeti, pa ju je morao odvesti odavde — brzo.
»Jako mi se svidjela.«
»Je li?« Namjerno je pustio da mu pogled odluta na njezine spektakularne
grudi. »To mi puno znači.«
Potpredsjednici odjela za umjetnike i repertoar u Radijskoj korporaciji
Amerike sviđa se njegov demo? Uh, činjenica da je ona tako seksepilna ovaj
put je bila sekundarna. »Hajdemo gore porazgovarati. ..«
Žena je odrezala: »Sviđa mi se ovdje dolje. Nekako je moćno i
neizvještačeno.« Svjetlo iznad umivaonika je zatreperilo.
»Smatram to iznenađujućim.« prigovorio je. »S obzirom na način na koji
se odijevaš.«
Posljednji put kada je vidio odjeću kakvu je ona nosila vozio se u taksiju
niz Aveniju Madison i gledao u izloge.
Oblizala je te svoje usne boje trešnje. »Vjerujem u uzorkovanje —
odnosno, u rad.«
»Vjeruješ?« Sranje. Loš odabir trenutka. »Pa, čula si moju...«
»Ti si svoj vlastiti proizvod. Pišeš i izvodiš vlastite pjesme. To je danas
vrlo neuobičajeno.« Nagnula se i pogladila ga po golim prsima.
»Vrlo posebno.«
Nije dobro vrijeme ni mjesto.
G.B. ju je nježno primio za zapešće i uklonio joj dlan. »Polaskan sam.«
Njezino lijevo oko malo se trznulo. No onda se nasmiješila. »I trebaš biti.
Ne pokazujem interes za svakog pjevača.«
»Namjeravaš li sklopiti ugovor sa mnom?«
»Možda.« Nastala je tišina. »Moram prvo isprobati robu.«
Zavođenja je nestalo — sada je to bio zahtjev, a matematika je bila vrlo
jasna: ili će ju ovdje prasnuti ili bilo kakav razgovor o njegovoj budućnosti
ide ravno u zahod. A ona nije bila muljatorica. Potražio ju je na internetu.
 Devina D'Angelo.
Ako je sve u ispravnom odabiru trenutka, nije mogao shvatiti kakva bi
trebala biti njegova sudbina. Prilika koju je čekao tijekom cijelog života
ukazala se — u savršeno pogrešnom trenutku.
»Volim isprobati uzorak robe.« rekla je treći put, vraćajući ruku na
njegove grudne mišiće. »A nakon toga bismo ti možda mogli naći čistu
košulju.«
Opet mu se učinilo da u njezinim crnim očima postoji neka vrsta
spoznaje, znanja. No vjerojatno je samo paranoičan.
Nakon nekoliko trenutaka osjetio je da kima glavom. »U redu, da. To
zvuči dobro.«
 POGLAVLJE 33

»To je sve za mene?«

Nakon što se Sissy nagnula nad ogromnu crveno-bijelu torbu iz Targeta,
ostala je zapanjena. Bilo je to poput kade pune tajica, košulja i majica — čak
i grudnjaka, gaćica i čarapa. A tu je bila i još jedna torba, ova natovarena
knjigama, časopisima, ručnicima te četkicama i pastama za zube.
Naslonila se u kuhinjskom stolcu. »Hvala ti — ovo je nevjerojatno.«
Adrian, Jimov cimer, kolega, anđeoski prijatelj, što god, pogledao ju je
zatvarajući hladnjak. »I donio sam nam večeru. Nešto punjenih polovica
krumpira ili tome sličnog — i rebra. Odrezak također.«
Osjetila je da ju Jim promatra te je pogledala prema njemu. Bio je
naslonjen na dovratak, ruke su mu bile prekrižene na prsima, a kapci teški.
Na trenutak ga je zamislila na podu one kupaonice, kako jeca. Teško je i
zamisliti da se to dogodilo — sada, s tim snažnim tijelom i neproničnog
izraza lica, činio se doslovce otpornim na metke.
Nakon izlaska iz skladišta odvezli su se u kamenolom, jer je ona morala
vidjeti hoće li se ičega sjetiti. Nije imala sreće. No proveli su tamo dosta
vremena, samo sjedeći rame uz rame, čekajući zalazak sunca. Oblaci su u
mrljama prekrivali zapadni dio neba, no kada su se sunčeve zrake probile,
boja breskve i ružičasta na horizontu bile su gotovo presvijetle da bi se u njih
gledalo.
Buljila je u njih dok je oči nisu počele peći toliko da je zasuzila.
Na mnogo načina to je bio kraj njezina putovanja. Nije bilo drugih mjesta
na koja bi trebalo otići, niti drugih memorijskih staza za prokopati, ništa nije
preostalo za istražiti.
Kada je Jim ponovno pogledao na sat, rekla je: »Ti odlaziš, zar ne?«
Jedna od njegovih obrva boje meda podigla se kao da je iznenađen što je
prozvan.
»Moram ići.«
Adrian se, stenjući, spustio u stolac i kimnuo glavom prema njoj. »Ti i ja
ćemo ostati ovdje.«
 Dakle njih su dvojica razgovarala dok je ona bila u toaletu.
»Koliko te dugo neće biti?« upitala je.
»Idem samo popričati sa šefom.« Jim je slegnuo ramenima. »Ovisi o tome
kako će to proći.«
»Umorna sam.« Barem je mislila da jest. Zar ne bi i trebala biti?
Uslijedila je duga, nelagodna stanka, kao da Jim ne želi krenuti tamo
kamo je išao. Kako bi ispunila vrijeme, gledala je u jednog pa u drugog od
njih dvojice te shvatila da samo Jim ima aureolu: oko Adrianove glave nije
bilo sjaja.
»Brini se za nju.« rekao je Jim osorno prije nego što se okrenuo i otišao.
Zatvorivši oči, slušala je kako mu koraci blijede i pitala se je li to što
blijede laž... što ako on ne odlazi prema horizontu, poput sunca.
Iz nekog je razloga zbog toga osjetila paniku.
»Reci mi da ovdje postoji televizor.« rekla je oporo. »I kabelska.«
Čovjek, anđeo, što god bio, odmahnuo je glavom. »Žao mi je. Nemaš
sreće. Jim ima prijenosno računalo, ali ovdje nema bežičnog pristupa
Internetu niti modema.«
Krasno.
»Mogu li te nešto pitati?« izvalila je, ne očekujući nikakav...
»Da, naravno.«
Oho, ovo je bila novost. Osim ako je mislio da se samo želi raspitati o
vremenskim prilikama. »Ti si bio ozlijeđen u tučnjavi, zar ne?«
»A ne, šepanje i štap su moj umjetnički odabir.«
Uf. Nije ga namjeravala uvrijediti. »Žao mi je, nisam htjela...«
Uperio je prst u vlastite grudi. »Šupak. Moraš to znati o meni. Kad sam
dobro raspoložen, to mi je zabavno, a kad sam ovakav, to je više refleks.
Tako da, pitaj što god želiš — samo moje odgovore nemoj shvatiti previše
ozbiljno.«
»Dakle, jesi li ti anđeo?«
»Većinu vremena, da.«
»Zašto onda nemaš aureolu? Je li Jim nešto posebno i zbog toga može
sam sebe izliječiti, a ti ne možeš?«
»Aureolu?« Adrian se namrštio. »Ne znam puno o tome, ali da, Jima su
obje strane izabrale da povede ovaj konačni rat. I dobri momci i ta zla kuja
morali su se složiti u vezi s njim. A što se tiče mog sranja, to je duga priča —
ali ovakve stvari nikada nisu izlječive.«
»Tako mi je žao.« Promeškoljila se na stolcu. »Na što misliš kad kažeš
konačni rat?«
»Stvoritelju je život očito jednako dosadan kao i nama ostalima. On je
odredio pravila — sedam duša, sedam rundi. Jimov posao je terenski, on
nastoji natjerati ljude da odaberu pravi put. A ako on ne uspije, ovdje će
stvarno postati jebeno vruće.«
Sissy je obavila ruke oko sebe. »Pakao zapravo nije baš tako topao...«
Adrian se trgnuo. »Oprosti. Zaboravio sam da si ti... da, oprosti.«
Budući da joj se drhtaj jeze penjao duž kralježnice i zastao kod zatiljka,
shvatila je da mora promijeniti temu. »U redu je... a što je Jim radio prije
ovoga?«
»Bavio se stolarijom. Prije toga je ubijao ljude za novac.« Kada su joj se
oči iskolačile, Adrian je slegnuo ramenima. »Gledaj, ako želiš uljepšanu sliku
stvarnosti, radije čitaj neki od onih časopisa koje sam ti kupio. Ja nisam dobar
u tome.«
»Kako je ubijao ljude?«
Zagledao se u nju. »Isporučujući im metak u mozak. Trujući ih. Bacajući
ih sa zgrada — treba li ti nacrtati?«
Kad je zamucala, počešao se po licu. »Žao mi je, ja stvarno nisam dobar u
ovome, zar ne?«
»Ne, u redu je, samo sam...«
»To je bilo za američku vladu, čini mi se. Cijela ta stvar s njim meni
nikada nije bila naročito važna. No njegov bivši šef bio je jedna od duša u
ratu — zapravo, sudjelovao je u dvjema rundama. Mi smo izgubili prvu, ali
dobili drugu, s dobrim starim Matthiasom. I ja zapravo ne mrzim tog tipa.«
»Koliko još ima rundi?«
»Izjednačili smo na dva naprema dva, a, u ovom trenutku preostale su još
tri. I to je ono na čemu sam ja radio dok je Jim bio...«
Budući da anđeo nije završio rečenicu, Sissy je uzdahnula. »Ja sam se
ispriječila na putu, ha?«
»Mislim da se on sada vratio na pravi put. Nema štete, nema faula — još.
Pod pretpostavkom da ga Nigel ne kastrira kad dođe tamo.«
»Nigel?«
»Šef svega.«
»Ah. A kako se duše odabiru?«
»Biraju ih Stvoritelj, Nigel i Devina. Nama ovdje ništa ne govore. U
svakoj rundi pitanje je tko je u jebenoj igri. Jimu je prilično teško
intervenirati na raskrižjima i utjecati na njih ako ne zna tko su. Jer mi
pobjeđujemo ili gubimo ovisno o tome kakvu odluku duša donese ili ovisno o
djelima koje on ili ona učini ili ne učini. Prvi s četirima pobjedama odnosi
nagradu.«
»Tko zna za taj... rat?«
»Svijet kao cjelina ne, ako je to ono na što ciljaš. Oni neće znati do kraja
— točnije, znat će samo ako izgubimo. Budu li minioni plazili po Zemlji,
ljudi će prilično jebeno brzo početi shvaćati. U suprotnom će sve biti kao i do
sada.«
Odgovori. Konačno je saznavala neke činjenice.
»Hoćeš li mi reći kako se ja uklapam u sve to?« Pružila je ruku preko
Target vrećice i stavila je na njegovu podlakticu. »Molim te.«
Samo je opsovao ispod glasa, pa je požurila ispuniti tišinu. »Jim me je
danas odveo u demonkinu kuću.«
»Išli ste u Pakao? Koji k...?«
»Ne, u skladišnu četvrt, gdje je, pretpostavljam, svojedobno živjela. Znaš,
tamo gdje me je Jim pronašao, u onoj kupaonici.«
Anđeo je odmahnuo glavom i opet protrljao lice, kao da mu se nije
svidjelo ono što je vidio u svom duhu. »Jebena Devina.«
»Rekao je nešto o ogledalu.« Pokrila je trbuh rukama. »Da sam ubijena...
i označena kako bi se zaštitilo njezino ogledalo?«
»Ona pomoću svog ogledala odlazi u Pakao. Ono je ključ za bravu tamo
dolje i ako ona izgubi tu ružnu staru stvar, zauvijek je razdvojena.«
»To je onda kao nešto iz zle bajke.«
»To je jedan način gledanja na to.«
»Ali ona me imala samo nekoliko tjedana, zar ne? Jim je rekao da sam
toliko dugo bila mrtva.«
»Pa, tehnički si još uvijek mrtva, dušo. Ali, da.«
Sissy se osvrnula po kuhinji, odsutno primjećujući da je netko oribao
zidove dok su ona i Jim bili odsutni. Ranije prljava i blijeda, žuta je sada bila
svjetlija.
»A koliko je drugih sličnih meni žrtvovano?« upitala je sumornim
glasom.
Adrian je zastenjao mijenjajući položaj. »Ona postoji od prije pamtivijeka
— tako da ne znam. Ja mislim da brtva na vratima traje dok ju ne razbije
netko treći. Ona može ulaziti i izlaziti koliko god puta želi, ali, na primjer,
kada je Jim naišao na vrata te kupaonice, on ih je razvalio. Također mislim da
joj, kad god se preseli, treba nova žrtva — nova vrata i sve to.«
 »Onda tamo dolje ima i drugih poput mene.«
»Da.«
Bijes joj se ponovno počeo stvarati u utrobi, plamen je još jednom
potpaljen. Podigla si je majicu i pogledala ispod nje.
Očekivala je da će vidjeti svjetlucanje na koži, no nije ga bilo, kao ni one
oznake.
Možda je samo umislila ono što je vidjela u tom skladištu?
Spuštajući majicu, susrela se s anđelovim pogledom. »Imaš li još koje
pitanje?« rekao je.
»Ti koji su, poput mene, zarobljeni tamo dolje.« rekla je tiho. »Postoji li
bilo koji način da ih se izbavi?«

Pokretni most bio je podignut.

To je bila prva stvar koju je Jim primijetio stigavši u Raj. Zapravo ne,
druga. Prvo je uočio da mu na pozive nije odgovoreno te se morao prisiliti da
sam dođe ovamo gore.
Nije bio svjestan da to može učiniti sve dok se nije obreo, ležeći na
leđima, na travnjaku u Raju.
Ustao je i otresao prašinu s guzice te se namrštio vidjevši napušteni stolić
za čaj. Teško je vjerovati da bi ona četiri otmjena gada samo tako odšetala od
njega, ostavljajući posvuda napola pune šalice i kanape sendviče.
Nešto se dogodilo.
»Nigele!« Dok se njegov uzvik gubio u daljini, okrenuo se prema
utvrđenim zidinama dvorca. »Coline!«
Ništa. Čak niti ogromni vučji hrt. S obzirom na to da nije imao baš puno
drugih mogućnosti, počeo je hodati oko vanjskog ruba dvorca, nadajući se da
će nabasati na nekoga. Prešao je otprilike pedeset metara kada je u daljini
ugledao Nigelov šareni šator kako svjetluca pod neobično difuznim svjetlom.
Počeo je trčati prema njemu.
»Ima li koga kod kuće?« viknuo je kada je došao blizu ulaza prekrivenog
tkaninom.
»Nigele? Jesi li unutra?«
Viknuo je još nekoliko puta, pa onda izgubio strpljenje i želju da bude
pristojan. Dobrodošao natrag, Ali Baba, pomislio je dok je povlačio tkaninu u
stranu.
 Baš kao i prije, iz svakog kutka sjajili su raznobojni dragulji, fina svila i
saten visjeli su u naborima na kojima se prelamala zlaćana svjetlost brojnih
svijeća. Sav je namještaj bio antikni i vrlo otmjen, a mjesto je izgledalo kao
nešto iz staroengleskih izleta na Bliski istok.
»Nigele?«
U početku se bljesak srebra na podu doimao kao ništa drugo doli odsjaj
svijeća koji mu se poigrava s očima. No kad je obratio pozornost na njega,
shvatio je da je to... sitna lokva nekakvog sranja? Točno pri dnu jedne od
zavjesa. Izgledalo je kao da je netko na orijentalnom tepihu rastalio srebrni
servis za čaj...
Onda je namirisao cvijeće.
Udahnuo je i nos mu se napunio mirisom buketa tek ubranog cvijeća. A
onda je začuo slab, ritmični zvuk.
Tup, tup, tup... zvuk kapanja.
Dok su mu se grudi punile strahom, polako se približio te zgrabio zavjese
boje rubina. Čak i prije nego što ih je razmaknuo, znao je što će ugledati.
»O... jebote... ne.«
Nasuprot njemu, ležeći na počivaljci u neuobičajeno nezgrapnom
položaju, Nigel je istodobno bio posve živ i potpuno nepostojeć: nepokretan,
bez daha u grudima i ikakvog izraza na licu, unatoč svemu izgledao je kao
utjelovljenje zdravlja, rumenih glatkih obraza i kože koja je još uvijek imala
onaj sjaj kao tijekom njegove verzije »života«. Kristalni nož stršao mu je iz
prsne kosti, rukom ga je još uvijek držao za držak, a pogled mu je bio uprt u
neku daleku točku.
Ta srebrna krv bila je posvuda po podu, a kapanje se čulo zato što je još
uvijek kapala u najveću lokvu, onu neposredno ispod tijela. Jim je ispustio
tkaninu i povukao se u glavnu prostoriju. Zavjesa se, međutim, nije vratila na
svoje mjesto jer je pala na arkanđelovu krv i natopila se njome, pa je prolaz
ostao otvoren i Jim je još uvijek mogao vidjeti svog »šefa«. Stražnjim
dijelom nogu je udario u nešto. U stolac pored izrezbarenog stola.
Jim se srušio u sjedalo od trske. Zureći u prizor ispred sebe, koji je značio
da će se igra bitno promijeniti, bio je toliko zapanjen da je jedva disao.
Uzrok ovoga bili su njegovi izbori; u to je bio siguran. I to je bilo loše.
No, najneobičnije je bilo to što, čak i da je znao da će ovo biti rezultat, nije
mogao reći da bi učinio išta drugačije u vezi sa Sissy.
Samo je jebeno snažno želio da nije morao razmijeniti jedno za drugo.
Da, izvukao je djevojku vani, ali cijena je bila puno viša nego što je mislio.
 I sada je točno znao zašto je most bio podignut. Raj više nije tako siguran
kao što je bio, zar ne?
 POGLAVLJE 34

Kako je ono išla izreka? Još jednom, al ovaj put sa srcem...?

Cait se naslonila u stolcu kada joj je stigao tanjur hrane. Oh, daaaaaaaaa,
cheeseburger s pomfritom. Ništa ne prija kao malo crvenog mesa nakon onog
što su ona i...
Podigla je pogled, a obrazi su joj se zažarili. Preko puta, za istim stolom
za kojim su sjedili prije nego što su se dogodile »one stvari« dolje u
spremištu za čamce, Duke je radio isto što i ona — spremao se navaliti na
oko tisuću kalorija ukusnog hamburgera.
No njegov je bio bez sira.
»Kečap?« upitao je tim svojim dubokim hrapavim glasom.
Nakon što je kimnula, proslijedio joj je Heinz, ali ga nije pustio kada je
ona uhvatila bocu. Kada je pogledala u njegove poluzatvorene oči, namjerno
je oblizao usne.
Dovraga. Taj čovjek će je dokrajčiti. Posve.
Caitine su ruke zadrhtale, ali ne od sramežljivosti, dok je odlagala pecivo
i udarala po dnu staklenke kako bi iz nje izašlo dovoljno kečapa.
»Želiš li moje krumpiriće?« upitala je odlažući staklenku.
»Možda. Ti ih nećeš jesti?«
»I ovaj hamburger mi je previše.«
»Moraš obnoviti snagu.«
Da. Ajme. Te je riječi rekao na način da je imala osjećaj da su mu usne
opet na njezinom vratu, a tijelo opet iznad njezinog. Ustvari, svaki pomak
njegovih ramena i treptaj očiju, sve što je govorio kao i sve o čemu je šutio,
sve vezano uz njega bilo je opojan podsjetnik na to gdje su bili... i gdje će
opet ići.
Oni još nisu gotovi.
No željela je razgovarati s njim. Upoznati tog čovjeka koji je izazvao
potres u njezinu svijetu, a ipak joj je još uvijek bio uglavnom stranac.
»Pa... imaš li brojnu obitelj u gradu?« rekla je između zalogaja.
»Ne. Ti?«
 »Moji roditelji žive na zapadu. Zapravo, u središtu države. Stanka. »Oni
su misionari. Često izbivaju iz zemlje.« Još jedna stanka. »Ovdje sam
pohađala fakultet — Union. I ostala, jer sam dobila posao kao profesorica. Ja
sam umjetnica. Ilustratorica.«
Dala mu je priliku da se nadoveže na temu Uniona. Budući da to nije
učinio, rekla je: »Gdje si ti studirao?«
»Bi li ti smetalo ako nisam?«
Namrštila se, no onda je pomislila da je možda napustio fakultet i nije joj
to želio reći.
»Ne.«
Neko vrijeme ju je proučavao. »Znaš, vjerujem ti.«
»Fakultet ne znači automatski da si pametan ili da ćeš biti uspješniji. Za
mnoge ljude to su samo četiri godine tulumarenja i opijanja.«
»Nije to loš način provođenja vremena.«
»Istina. Ali nije loše ni napredovati u svojim dvadesetima.« Obrisao je
usta ubrusom. »Ti misliš da sam ja to radio?«
»Mogao bi razriješiti dilemu tako da mi jednostavno kažeš.«
»Možda misterioznost radi u moju korist.«
»Tebi ne treba nikakva pomoć, vjeruj mi.«
Još jedna stanka, a zatim se lagano nasmiješio. »A tako?«
»Ne traži da ti crtam.« promrmljala je. »Uostalom, ti si umjetnica.« »Ne
te vrste.«
»Šteta.«
Kad je razgovor ponovno zamro, odgurnula je tanjur. Voljela je biti s
njim; bilo je to neporecivo. Ali u horizontali. Kada su oboje u vertikali, bila
je manje sigurna u to — premda su, hajde, prvi sastanci uvijek malo grbavi.
Zar ne?
»I ja sam studirao na Unionu.« rekao je odsječno.
Kada je podigla pogled, bio je usredotočen na svoje pržene krumpiriće,
proučavajući svaki prije donošenja odluke i provlačenja krumpirića kroz
posudicu s kečapom.
»Koje godine?« upitala je. Kad je odgovorio, odmahnula je glavom. »To
je bilo netom prije mog vremena, zamalo smo zajedno bili tamo. Koji ti je bio
glavni predmet?«
»Priprema za studij medicine.«
»Stvarno?« rekla je jer nije htjela da on sazna da ga je, ustvari,
proguglala.
 »Iznenađenje, ha? Ali nisam nastavio sa studijem medicine, kao što je
očito.«
»Zašto ne?«
»Stvari se mijenjaju.«
Konobarica se pojavila pokraj stola. »Već ste gotovi, gospođo?«
»Da, hvala.« rekla je Cait. »Osim ako ti želiš moje krumpiriće?«
»Ne, dovoljno mi je.« I on je odgurnuo vlastiti, gotovo pun, tanjur. »I ja
sam gotov.
No volio bih šalicu kave i komad pite od jabuka. Želiš li ti desert?«
Cait je odmahnula glavom. »Ne, hvala. No kava je odlična ideja.«
»Donesite dvije žlice.« Duke je predao svoj tanjur konobarici. »Za slučaj
da ona poželi griz.«
Konobarica je nakratko zastala, gledajući Dukea kao da bi se i sama
voljela poslužiti njime.
U redu, uf. Prvi put u svom životu Cait je doista razmatrala ideju da
zareži na nekoga.
»Kada te opet mogu vidjeti?« upitao je Duke čim su ostali sami.
Cait je prekrižila ruke i položila ih na rub stola. Krajičkom oka odmjerila
je par koji je sjedio za stolom preko puta. Entuzijastično su razgovarali,
smijali se, smješkali se, i s vremena na vrijeme držali se za ruke.
»Je li to negativan odgovor?« rekao je Duke.
Trgnula se i obratila pozornost te se nakašljala, osjetivši se iz nekog
razloga pomalo usamljeno. »Ah...«
»Gledaj, ja nisam baš neki govornik, ne pričam puno. Žao mi je.«
Dio nje, onaj slabiji, želio je reći ili učiniti bilo što što bi povećalo
vjerojatnost da će ponovno biti zajedno. Što bi, pretpostavljala je, značilo
zanemariti nelagodne dimenzije situacije i pristati na susret sutra navečer —
kao i prestati s bilo kakvim pokušajima da to pretvori u bilo što drugo osim
nevjerojatnog, zapanjujuće dobrog seksa.
Ali nije krenula linijom manjeg otpora. »Je li razlog nedostatak interesa
ili nedostatak prakse?«
Šutio je dovoljno dugo da stignu njihove kave, njegova pita i dvije žlice,
zajedno s računom.
Konobarica je stavila na stol komad papira, licem prema dolje, te rekla
promuklim glasom: »Bilo mi je zadovoljstvo posluživati vas.«
Ili je rekla »služiti«?
»Hvala.« rekla je Cait oštro.
 Na to se Gospođica Dvosmislena zbunila.ŠSto je izazvalo Caitino
zadovoljstvo, zapravo. Kao i način na koji je žena odmah netragom nestala.
»Nije nedostatak interesa.« Duke je počeo rezati pitu. »Uopće ne.
Kontaktiram s puno ljudi, samo ne razgovaram puno s njima.«
»Nemaš nikakvih cimera?«
»Nikoga trajnog, u svakom slučaju.«
Pokušala je ne razmišljati o tome koliko njih je bilo, poput te konobarice
— neuspješno. Također je pokušala ne zdvajati nad činjenicom da se činilo
da on ne traži ništa dugoročno. Ali hajde, što je mogla očekivati s obzirom na
način na koji su počeli?
»U poslovima kojima se bavim« nastavio je »nije potrebno puno priče.
Na jednom od njih u toplim mjesecima rabim lančane pile i lopate, a u
hladnima ralice i sol. A na drugom poslu? Da, zarađujem za život
ušutkivanjem ljudi.«
Prisilivši se da zanemari vlastito raspoloženje — jer hajde, oboje su
odrasli ljudi — promijenila je očište. »Možda će pomoći ako postavljam
pitanja.« Slegnuo je ramenima, a ona je to shvatila kao potvrdan odgovor.
»Što se promijenilo kad si odlučio napustiti fakultet?«
Otpio je gutljaj kave i zagledao se u njezinu crnu površinu. »Jednostavno
sam izgubio interes.«
Ni na trenutak nije popušila takav jednostavan odgovor...
»Nema tu neke priče, Cait. Bilo je to prije mnogo godina, bio sam
drugačija osoba.
Jesi li spremna za polazak?«
On je očito bio. Izvadio je novčanik i izvukao dvije dvadesetke.
»Ah, da, naravno.« Odgurnula je svoju netaknutu šalicu, uzela torbicu i
kaput te ustala.
»Hvala na večeri.«
»Trebaš pomoć s kaputom?«
»Ne, hvala.«
Krenuo je prema izlazu, pridržavajući joj dvoja vrata kako bi prošla,
jedna za drugima. Noć je još uvijek bila jasna i prohladna i mogla je osjetiti
miris prašine, pouzdan znak da je zima gotova.
Kamenčići su im pucketali pod potplatima dok su hodali po parkiralištu
do njezina automobila.
Ključevi. Trebala je uzeti svoje — ne, čekaj, sada ima pametni ključ,
zahvaljujući Lexusu.
 Uhvatila ja kvaku vrata na vozačevoj strani i brava se automatski otvorila.
Oh bože, nije željela da stvari završe ovako. Sada neugodna tišina, a u
restoranu ukočeni razgovor.
Odjednom je pomislila na G.B.-ja — s njim je išlo tako lako...
»Ja sam loš u ovome.« rekao je Duke grubo. »Stvarno loš.«
Kada je pogledala prema gore, automobil koji je izlazio s parkirnog
mjesta osvijetlio mu je lice u mraku. Osjetila je da iza njegovih zasjenjenih
očiju postoji bol, duboka i trajna.
»Možeš imati povjerenja u mene.« prošaptala je i dodirnula mu lice.
»Doista možeš.«
Okrenuo se i poljubio joj dlan. »Hvala ti.« No potom je opsovao.
»Problem je u tome što ne znam što je ovo između tebe i mene. I imam
osjećaj da meni nije nimalo ugodnije hodati s nekim nego što je tebi niz
susreta koji se svode na seks za jednu noć.«
»Moramo li večeras donositi odluke?« »Hoćeš li se ponovno naći sa
mnom?«
Dirnulo ju je nešto u načinu na koji je to pitao. Možda zato što se doimao
tako nesigurnim u odgovor. »Da. Hoću.«
Njegova su se usta spustila na njezina, lagano prešavši preko njih. Pa još
jednom. I opet. »Dobro. Sutra navečer. Mogu li te pokupiti?«
»Da.« Obavila je ruke oko njega i oslonila se na njegovo tijelo. »Živim u
ulici Greenly Drive, na broju 215. Trebaš li to zapisati?«
»Naravno da ne, kao ni tvoj telefonski broj.« Jednu je ruku upleo u
njezinu kosu i spustio kapke. »Daj mi malo više prije nego što odem.«
Deset minuta kasnije još uvijek su se ljubili. A trebalo joj je još pet
minuta da doista uđe u automobil.
»Mislit ću na tebe cijelu noć.« rekao je netom prije nego što je zatvorio
njezina vrata. Oh, bože, a što će učiniti da prođu svi ti sati, upitala se,
osjetivši navalu vrućine.
»Nemoj si sputavati ruke.« začula je samu sebe.
»Ne brini, neću.« zatvorio je vrata. »Pazi kako voziš.«
Zakoračio je unatrag i mahnuo joj, a zatim otišao do jednog od
motocikala parkiranih pokraj restorana. Zahvaljujući neonskom sjaju
reklame, mogla je vidjeti kako prebacuje nogu preko sjedala, pali motor i
klizi na cestu te juri u noć uz urlik motora.
Nije se sjećala vožnje kući.
Jer je, unatoč nesigurnosti svega toga, plutala među oblacima.
 POGLAVLJE 35

Dok je Adrian gledao Sissy preko kuhinjskog stola, nije razmišljao o

pitanju koje je upravo postavila, o nevinima u Paklu. Duhom je, zapravo, bio
daleko, daleko na jugu, dolje ispod, opet s Devinom.
Pričaj mi o doista bizarnom načinu traćenja dana. U životu je učinio
mnogo stvari na kliznoj skali seksa, ali gledati demonku kako očajnički
pokušava postići da on dobije erekciju, to je bio novi teritorij. A kad se sjeti
kako je to uznemirilo Devinu? Uh, trebao se dobrovoljno prijaviti za
impotenciju prije nekoliko desetljeća.
Poricanje je bilo demonkin autodestruktivni gumb.
I onda ga je još pratila u Target i otišla u jebeni restoran u kojemu je bilo
vrišteće djece.
Doslovce je sjao od zadovoljstva.
»Dakle, je li to moguće?« upitala je Sissy.
»Molim?«
»Pa, ako pretpostavimo da tamo dolje postoji više njih poput mene,
možemo li ih izvući odatle?«
»Oh, sranje, ne znam.« Prošao je rukom kroz kosu. »Da budem iskren,
nisam nikada o tome razmišljao. Možda bi Eddie znao.«
»Tko je Eddie?«
Dobro, da, to je još uvijek jebeno boljelo. »Prijatelj. On zna sve o igri.«
»Bi li on razgovarao s tobom o tome? Ili možda sa mnom?«
»Vjerojatno ne.« Eddie neće razgovarati ni sa kim u skorije vrijeme.
»Slušaj, da sam na tvom mjestu, ja bih samo čamio ovdje. Sve će vrlo brzo
završiti, na ovaj ili onaj način.«
Mučan izraz koji je prešao djevojčinim licem potaknuo ga je da shvati da
ju riječ
»žena« puno bolje opisuje. »To je ipak na neki način besmisleno, nije li?
Što ako je jedini način da ih se spasi taj da ih se sada izvuče?«
»Ali zašto? Kako bi mogli gledati uništenje svijeta? Osim toga, ako
pobijedimo, pretpostavljam da će ionako biti slobodni.«
 »Jesi li siguran u to?«
»Ne. Ali postoje i drugi problemi. Devina ne pušta stvari tako lako.« Za
ime kurca, kada bi bilo po njezinu, on bi još uvijek bio tamo dolje. »Njezino
joj vlasništvo treba oteti.«
»To nije moj problem. Nego njezin.«
Adrian je osjetio kako mu se podižu obrve. »Hajde da pokušam shvatiti.
Ti si bila u njezinom zidu, znaš kako je to — i ti bi riskirala da završiš tamo
zauvijek zbog hrpe ljudi koje uopće ne poznaješ?« Nagnuo se prema njoj.
»Jer, ne zavaravaj se: Devina te je pustila, ali ti si jedina koju sam ikad vidio
da je otuda izašla. Ako dobije priliku, ona će te u sekundi opet baciti u lance
— a teško je zamisliti bolji način da ti to bude zajamčeno od zajebavanja s
njezinim stvarima.«
Kada se ponovno namjestio u stolcu, nije mogao vjerovati što mu je
upravo izašlo iz usta. Ako je želio da se Jimova glava vrati u igru, možda bi
Sissyno samouništenje bilo savršen način za to — anđeo bi krivio demonku, a
ne tu ženu s plemenitim idejama, i nesumnjivo bi podivljao.
Trebao bih začepiti, pomislio je Adrian.
»Nije baš da imam nešto ovdje.« rekla je. »I radije bih otišla vani i
napravila nešto nego sjedila okolo poput komada namještaja, čekajući da mi
sudbina bude izručena na glavu.«
»Mislio sam da ste ti i Jim zajedno.«
»Što?«
Adrian nije očekivao da će se ona naljutiti zbog toga. No očito jest. »Čini
se da sam bio u krivu.«
Sissy je odmahnula glavom. »Ne, da, potpuno pogrešno. On se samo...
brinuo za mene, to je sve.«
A »brinuo se o« očito ne znači »jebavao cijelu noć, dok smo bili sami u
njegovoj spavaćoj sobi.«
Adrian se ponovno počešao po licu. »Žao mi je. Pogrešno sam procijenio
stvari.«
»Jim nikad ne bi učinio takvo što... sa mnom... nikada. Niti ja. Ja nisam...
hm, da.« Sudeći prema rumenilu koje joj je oblilo lice i načinu na koji se
vrpoljila u naslonjaču, tema joj očito nije bila ugodna, ali on ionako nije bio
sklon inzistirati na njoj.
Adrian je ustao. »Slušaj, moj savjet ti je da se držiš podalje koliko je god
moguće. Već si bila ugrožena, a sada si dobila određenu slobodu — to je
gotovo vraćanje u normalu kakvo bilo tko može očekivati u ovom sjebanom
svijetu.« Pogledao je na sat iznad štednjaka, ne očekujući da će doista raditi
— ali hej, vidi, ovaj put je radio. »Moram ići spavati. Sutra treba preusmjeriti
pozornost opet na rat.«
Odšepao je do vrata te na njima zastao i pogledao preko ramena. Sissy je
sjedila, mirna poput neživog predmeta, okružena neurednim viškom stvari
koje su joj izabrali on i Devina. Ako ne uzmemo u obzir tu dugu plavu kosu,
djelovala je nekako staro, a starinski aparati i istrošeni pod činili su se
novima i svježima u usporedbi s njezinom aurom.
Adrian je nastavio hodati, vukući se uz ogradu stubišta, prešavši polako
odmorište sa starinskim zidnim satom i odmorivši se prije prevaljivanja
posljednjih desetak stepenica do foajea na katu.
Nije otišao u svoju spavaću sobu.
Kada se dovukao do tavanskih vrata i okrenuo prekidač za svjetlo pri dnu
strmog uspona, lijeva noga mu se doslovce vukla, a miris cvijeća deprimirao
ga je do te mjere da je umalo odlučio zaspati na stubištu.
Postao je umoran od stalnog ponavljanja refrena Da je barem Eddie
ovdje...
Nažalost, nije smatrao da će to ikada biti manje prikladno nego sada.

Anđeo je za sobom ostavio štap.

Kada je Sissy ustala i počela uredno slagati svoju novu odjeću,
pregledavala ju je naslonjena na kuhinjsku plohu pored štednjaka.
Nije da nije razumjela Adrianove razloge. Dok je bila u Paklu, jedino za
što se molila bilo je da izađe iz njega. Sada kada joj je to omogućeno, činilo
se kao jezivi nedostatak nagona za samoodržanjem što želi preuzeti bilo
kakav rizik.
No da je Jim razmišljao na taj način, ona bi još uvijek bila tamo dolje.
Mislio sam da ste ti i Jim zajedno.
Oh bože, je li to doista rekao? Pomislio?
Jim je bio spasitelj mnogih. Vađenje nje od tamo bilo mu je dio opisa
radnog mjesta zar ne?
Sjetila se kako je izgledao pokraj one kade i pomislila — dobro, to je
možda bilo malo osobnije. No to među njima tamo je završilo.
Zar ne... ?
Spremila je odjeću natrag u torbe, podigla ih i krenula — prolazeći pored
štapa, zgrabila ga je i tutnula ga pod ruku.
Dok je hodala po kući, pitala se gdje je Jim, što radi, tuče li se ili se
ponaša diplomatski u kakvom god se sukobu našao.
Vjerojatno ne diplomatski.
Došavši u svoju sobu i otvorivši ladice, iznenadila se shvativši da joj u
nosnice ulazi miris lavande. Papir za oblaganje bio je svijetao i svjež kao dan
kada je vjerojatno stavljen, a cvjetni uzorak vijugao je svojim ljubičastim i
zelenim puteljcima posvuda po mirisnim listovima papira. Brzo i učinkovito
napunila je komodu te sve čvrsto zatvorila... a zatim ponovno otvorila i
izvadila tajice i dugačku majicu kratkih rukava.
Adrian nije previše pogriješio procjenjujući njezin konfekcijski broj. Oba
odjevna predmeta bila su vrećasta, ali su joj pristajali puno bolje nego Jimova
divovska odjeća.
Nije imala pojma gdje je u kući perilica rublja ali su oni, koliko joj je
poznato, prali odjeću u sudoperu i vješali je da se osuši... Sissy se ukočila.
Na zidu iznad ormarića visjelo je staro ogledalo, a površina mu je bila
oštećena, kao na ogledalima u kući njezine bake. I kada je na njegovoj
neravnoj površini ugledala vlastite oči, odraz je istodobno bio zapanjujuć i
posve bez osobitosti — nisu joj se promijenile crte lica niti joj je kosa bila
drugačije boje.
Međutim, nešto je bilo vrlo različito u odnosu na njezin raniji izgled.
Oko tjemena joj je, poput dijademe napravljene od suptilne svjetlosti
svijeća, lebdjela aureola.
Baš onakva kakvu ima Jim.
Ispružila je ruku i dodirnula je, ali nije ništa osjetila, niti barijeru niti
otpor. Ipak, bila je tu. Ogledalo je možda bilo starinsko, ali se u njemu
sasvim dobro moglo ogledati...
Škripanje koje je dopiralo odozgo privuklo joj je pogled prema stropu.
Netko je tamo gore hodao, neujednačenim koracima — ili zato što mu je put
bio nečim zapriječen ili...
Zgrabivši anđelov štap, istrčala je vani. Nije bila sigurna gdje je put
prema gore, ali je bila prokleto sigurna da će ga pronaći.
Toliko mnogo vrata. U spavaće sobe. Još jedna dnevna soba. Kupaonice.
Nastavila je tražiti, prošla pokraj glavnog stubišta te pronašla otprilike jednak
raspored s druge strane...
Dolje sasvim na kraju sjajila je svjetlost oko dovratnika zatvorenih vrata
te je, i prije nego što je došla do njih i otvorila ih, znala da su iza njih
stepenice koje vode prema gore.
»Adriane?« viknula je.
Svjetla su odjednom zatreperila i nakratko se zatamnila, kao da nestaje
struje — što ju je zamalo odvratilo od odlaska gore. No kad su nastavila
svijetlili, odlučila se popeti.
»Adriane...?«
Udahnuvši, namirisala je predivan buket cvijeća, miris kompleksan,
višeslojan, koji je itekako postidjeo one papire za oblaganje ladica. A onda je
začula pjevanje, nježno, repetitivno i uporno.
Na prstima je prešla ostatak puta te provirila kroz ogradu od grubo
rezanog drveta na vrhu stepeništa.
Plamen crnih svijeća lijeno je titrao uslijed nevidljivih struja, obasjavajući
potkrovlje od stropnih greda do podnih dasaka nježnim, toplim svjetlom.
Cedrove škrinje za spremanje posteljine i prastari putni kovčezi marke Louis
Vuitton bacali su sjene, a stalci s vješalicama na kojima je visjela stara odjeća
doimali su se kao da se miču pod titrajućim osvjetljenjem. Paučina je visjela
u tankim nitima, talasajući se kao da je pokreće dah duhova, a vjetar je
zviždao kroz neke pukotine.
Ali ništa od toga nije registrirala.
U sredini prostorije sjedio je Adrian, prekriženih nogu i zatvorenih očiju,
i ljuljao se naprijed-natrag. Ispruženo ispred njega, na nekoliko deka, ležalo
je nešto za što je Sissy pretpostavila da je tijelo. Bijela plahta prekrivala ga je
od glave do pete, tako da se nije vidjelo ništa ispod nje.
Oplakivanje je bilo razvidno iz intonacije pjesme i bolne napetosti na
Adrianovu licu... Anđeo je naglo prestao te okrenuo glavu prema njoj.
»Is — ispričavam se.« rekla je i ispružila štap. »Ostavio si ovo dolje.
Mislila sam... da ti možda treba.«
Između njih je bio razmak od otprilike šest metara, no uočila mu je suze
na obrazima prije nego što ih je brzo obrisao.
»Ostavi ga tamo.« odgovorio je Adrian napuklim glasom.
»Tko je to?« upitala je.
»Ne tiče te se.«
»Je li to tvoj brat?« Takav čovjek ne bi bio uzrujan zbog bilo koga, a to
tamo ispod sigurno nije bila žena jer je bilo puno preveliko. »Je li?«
Adrian se opet okrenuo prema mrtvačkom pokrovu. »Dovoljno blizu
tome.«
»Žao mi je zbog tvog gubitka.«
 »I meni je.«
Sissy je njegov štap oprezno odložila na jednu od škrinja i provjerila stoji
li čvrsto, kako se ne bi otkotrljao. Činilo se da je to jedini način na koji se
mogla brinuti o njemu.
»Je li ti ga ona oduzela?« upitala je.
Bez razloga je spomenula zamjenicu »ona.«
»Da, jest, ona.«
Sissy je zurila preko prostora za koji se činilo da je dug kilometre, a ne
metre te joj je bilo bolno gledati u prizor gubitka bliske osobe. To je ono što
je proživjela njezina obitelj, njezini mama i tata, sestra. . . prijatelji, cimeri i
profesori s Uniona te njezine bivše suigračice.
Sve zbog te demonke.
Koliko njih, pitala se. Koliko ih je živjelo s posljedicama onoga što je ona
učinila? Sjetila se Jima kako je sjedio u onoj kupaonici, jecajući pokraj kade.
»Je li i on bio anđeo?« upitala je suho.
»Više poput sveca.« Adrian je ispružio ruku i poravnao plahtu, izgladivši
i najsitniji nabor. »Eddie je bio najbolji od svih nas. Zbog toga ga je ubila.«
»Kada se to dogodilo?«
»Prije ne više od tjedan dana.« Adrian se opet počešao po licu. »Bio sam
točno pored njega, trebao sam čuti i vidjeti... nešto. No to se tako brzo
dogodilo.«
»Imam potrebu pomoći.« Kad ju je ponovno pogledao, Sissy je prekrižila
ruke na prsima. »Imam se potrebu uključiti u što god je potrebno kako bi ju
se dokrajčilo.«
Anđeo je iznimno dugo zurio u nju. Potom se opet okrenuo prema svom
prijatelju.
»Počinjem shvaćati zašto Jim misli da si ti posebna.«
»Što... ?« Nije moguće da je dobro čula.
»Želiš napasti Devinu? Želiš progutati taj otrov i možda umrijeti od
njega?« Kimnuo je.
»To je tvoje pravo. Neću te sprječavati.« Sissy je uzdahnula. »Hvala ti.«
»To nije nešto na čemu bi mi trebala biti zahvalna, srce. A sada, možeš li
me ostaviti... ako ti ne smeta?«
»Štap je ovdje.« Stavila je ruku na njega, iako on nije gledao. »Evo
ovdje.«
»Hvala.«
Sissy se iznimno tiho spustila niz strmo stubište i zatvorila vrata. Zatim se
na prstima vratila u svoju sobu.
U sebi, međutim, nije bila mirna. Unutar nje urlikao je bijes.
 POGLAVLJE 36

Jim je ostavio Nigela tamo gdje je arkanđeo ležao. Nije da je tip trebao ići
ikamo — a Devina ga nije mogla taknuti sada kad je umro.
Vratio se do stolića za čaj i zagledao se u četiri prazna stolca, shvativši da
neće stići nikamo bude li ovdje gore gubio vrijeme. Pa ipak, činilo se da ne
može otići, osjećao je mješavinu krivnje, tuge i gnjeva...
Koji kurac?
Posve u daljini, iza travnjaka, tlu se približio nekakav oblak veličine
automobila ili kamioneta. Isprva se činilo da je to dim, a onda, kad se počeo
micati, Jim je shvatio da je sastavljen od bezbroj...
Roj.
Bio je to roj nečega što je djelovalo poput crnih osa. Koji se počeo kretati
prema njemu, hitajući u ubrzanim valovima, koordinirano i prijeteći.
Jim se dao u trk prema obrambenom jarku. Bedra su mu bila u punom
pogonu, ruke podignute i trčao je kao lud preko trave, gigantski koraci nosili
su ga prema izvoru vode...
Nije uspio.
Napad je doživio kao da je zasut šljunkom po cijelom stražnjem dijelu
tijela, a potom ga je roj opkolio, ubodi su ga potpuno prekrili, napadajući ga
sa svih strana i odvlačeći ga od vode koja ga je mogla spasiti. Mahao je
rukama kao lud, pokušavajući odagnati napad, ali bilo ih je tako puno...
Nešto ga je zavrtilo i podiglo, a probadajuća bol zamaglila mu je svijest i
otupjela reakciju kada su mu se stopala odvojila od tla. Zatim je došlo do
velikog usisavanja koje ga je tako nasilno povuklo da se osjećao kao da će
mu oderati kožu.
Roj ga je odjednom ostavio, oslobodivši ga jednako brzo kao što ga je
napao.
Spojio se u jednu formu te postao Colin, arkanđeo. A bijes na njegovu
licu bio je neopisiv.
Uz tako glasan urlik da su ga uši registrirale kao bol, Colin je napao — na
način drugačiji od onog kada ga je policajac udario na mjestu nesreće.
 Ovo je bilo kao da ga je srušio kamion s poluprikolicom — i onda ga
premlatio do besvijesti. Šake su ga udarale po licu, gornjem dijelu tijela,
trbuhu. Mozak mu je zastao od boli, ali zbog instinkta stečenog tijekom
života punog tučnjava podigao je ruke iznad glave. Pokušavajući se sagnuti,
trudio se kako je najbolje znao zaštititi unutarnje organe...
Prvi ubod prodro mu je u desno rame. Drugi mu je ušao jako blizu
karotide. Poremećeni gad imao je kristalni nož.
I Jim to neće izdržati.
»Koji kurac radiš?« povikao je.
»Ubio si ga!« otpljunuo je Englez. »Ti seronjo! Ti sebični kučkin...«
Jim je pokušao uhvatiti taj mlateći ručni zglob, ali sada je potekla krv,
prskajući posvuda i uzrokujući iskliznuće pri svakom stisku. Anđeo je bio
potpuno izvan kontrole, a snaga njegova ubadanja povećavala se sa svakim
udarcem, umjesto da se smanji uz jenjavanje energije.
Usred svog tog lepeta odjeće, bljeskanja te svijetle oštrice i plamteće
mržnje svoga ubojice, začuo je nešto drugo...
Lajanje?
Baš kada je Jim trebao izgubiti svijest, okrenuo je glavu. Tamo, na
udaljenosti ne većoj od metar i pol, stajao je Pas i postajao sve bješnji.
Nažalost, činilo se da Colin ne čuje ništa od toga. Tako je Jim konačno
ugledao lice Boga.
 POGLAVLJE 37

Ovaj put Cait je uredno odložila odjeću. Skinula šminku i nanijela kremu.
Oprala zube pastom pa zubnim koncem te podrezala nokte.
Bila je umorna, ali kao uključena u struju, kako su to ona i Teresa zvale
na faksu.
Naposljetku, to je bila sva priprema za spavanje koju je djevojka mogla
obaviti prije nego što dođe vrijeme da se zavuče ispod plahti i započne s
dugotrajnim buljenjem u strop.
Bože, kakva noć.
I, zanimljivo, neovisno o tome što će se između njih dogoditi u
budućnosti, Duke ju je naučio nečemu važnome. Dok je bila s njim dolje u
spremištu za čamce, nakratko je izgubila pojam o svemu — ne samo o svom
radu na knjizi, svojim predavanjima ili računima. Taj njezin unutarnji kritički
monolog prvi put je umuknuo, a njegov izostanak bio je poučniji od njegove
prisutnosti. Jednostavno je, dok su bili zajedno, postojala u trenutku,
oslobodila se naslaga ucijepljenih odgojem i udahnula život punim plućima...
i to je bilo predivno.
Naravno, film koji joj se vrtio u glavi kasnije se vratio, posebice tijekom
nelagodnog boravka u restoranu. No barem joj je to prolazno iskustvo
pokazalo da ga može isključiti.
Trebala bi to češće raditi, po mogućnosti bez tuđe pomoći...
Bilo je posve moguće da je ta sloboda pravo značenje riječi »živjeti«.
Je li moguće da dnevni ili noćni vokabular, ono što je radila, kamo je išla,
s kime je bila, kakva je boja njezine kose ili odjeće, nisu presudne stvari i
neće joj donijeti ono što traži? Umjesto toga, ono što je važno je njezin
vlastiti unutarnji pristup svemu.
Dobro jutro, pomislila je. Jednostavno to dosad nije osvijestila.
A na tom otkriću trebala je zahvaliti Dukeu, premda on nije imao pojma
što joj je dao, osim najboljeg seksa koji je ikad doživjela.
Dok je zvjerala po sobi, mentalne predodžbe njega bile su živopisne i
trodimenzionalne poput trenutaka koji su nadahnuli te uspomene i nije joj
trebalo dugo da ustane iz kreveta i ode do ormara. Ponekad joj je jedini način
da smiri um bio da nacrta ono što je u njemu.
A ponovno oživljavanje tih očiju, tih usta, čeljusti koje je dodirivala nije
bilo velika žrtva.
Uključila je stropno svjetlo i pronašla veliku torbu koju je nosila po danu,
zgužvanu u svom kutku. Prekopavajući po metalnim kutijicama mentol
bombona Altoids, paketićima papirnatih maramica, kremama za sunčanje,
sunčanim naočalama, starinskim adresarima, zadnjim primjercima Arts
Magazinea, tvrdim pernicama, otkrila je...
Da njezin blok za skiciranje nije tamo. Gdje ga je, dovraga, ostavila?
Brzi posjet prizemlju pokazao je da nije u kuhinji, a čak je otišla i vani,
do svog automobila, i provjerila ispod sjedala.
S jedne strane to ne bi trebao biti velik problem. U njemu nije bilo ničega
osim grubih skica, nacrta, crteža i bilješki o aktualnim projektima, no nije
problem u sadržaju. Nešto njezino bilo je vani u svijetu prepušteno vlastitoj
usamljenosti, nezaštićeno — osjećala se kao da je u središtu grada ostavila
otključan svoj terenac nakon što je pao mrak.
Uputivši se natrag u spavaću sobu, odmahnula je glavom. Možda bi
trebala nabaviti psa, kako bi ponovo ispravno odredila prioritete.
Ili... dijete.
Posrnula je i zastala na pola puta prema katu. Nemoguće da je to upravo
pomislila.
Ne. Ona neće imati djecu — to joj nikad nije bio jedan od ciljeva. Nikada.
I dobro, ako je imala taj prolazni grč mozga, on je očito bio posljedica
preplavljenosti hormonima u kojoj je uživala tijekom posljednjih četrdeset
osam sati.
Ona nije majčinski tip. To je bilo kao u stijeni upisano još otkada je prvi
put formirala zrele misli o bilo čemu.
Ustvari, ta odluka djelomično je bila razlog što ju je Thomov poziv prije
puno mjeseci tako jako pogodio: on se uvijek slagao s njom. Nema klinaca —
to čini život jednostavnijim i jeftinijim. Ljepšim i urednijim. Oni će biti dvoje
profesionalaca koji žive u kući s bijelim sagovima i s puno stakla.
Upicanjena verzija kuće s bijelom drvenom ogradicom.
Cait se nastavila penjati po stubištu, a u glavi joj je bilo burno. Seksanje
na brodskim jastucima na poluprivatnom mjestu nije bilo »pristojno«, kao ni
ono što je učinila noć prije na podu onog kluba. A ljubljenje i hvatanje pored
parkiranog automobila, na hladnoći, zato što nije htjela napustiti čovjeka s
kojim je upravo vodila ljubav, definitivno nije bilo »uredno«.
Pa ipak, evo je, odbrojava sate do trenutka kad će mu se ponovno
prepustiti.
Možda su posljednjih šest mjeseci u teretani i razna druga samo-
poboljšanja bili postavljanje nove vrste temelja za njezin život. A ako
slijedimo truizam da je sve u odabiru pravog trenutka... Duke, a ne Thom, bio
je ono što joj je potrebno.
Bilo je posve moguće da biti lijepa, pristojna i uredna nije više ono čemu
teži.
Dok se ponovno namještala na jastucima, zazvonio joj je telefon. Trznula
se i gotovo srušila sve sa stolića pokraj kreveta kako bi došla do njega, a
osmijeh joj se razlio ne samo licem, nego i duboko u grudima. »Halo?«
Pričaj mi o savršenom odabiru trenutka...
»Hej, Cait.«
Brzo se uspravila. »G.B. Oh, bok.«
»Jesi li očekivala nekog drugog?« Da. »Ne. Ne baš.«
Sranje.
»Ispričavam se što zovem tako kasno. Ali ostavio sam ti dvije poruke, a
kako mi nisi odgovorila, zabrinuo sam se — znaš, nakon onoga što ti se
dogodilo u garaži.«
»O, da, ne. Hoću reći, dobro sam.« Odgurnula je kosu s lica i privukla
bliže revere gornjeg dijela pidžame. »Samo nisam dobila tvoje glasovne
poruke.«
Nije joj uopće palo na pamet da provjeri poruke.
»Vrući spoj ili nešto takvo?« Dok se Cait mučila kako da odgovori, on je
tiho opsovao.
»Žao mi je. Ovo je bio neopisivo dug dan, vjerojatno pretjerujem. Samo
mi je drago da si dobro.«
»Dobro sam. Točnije, kod kuće sam, na sigurnom.« Namrštila se. »Što je
danas pošlo po zlu?«
»Sve, ali nisam te nazvao da ti se žalim, iskreno. Bio sam stvarno
zabrinut.«
»To je lijepo od tebe — osim što sam sada ja ta koja je zabrinuta.«
Uslijedila je stanka. »Dobro ti je čuti glas, može li tako?«
»Probe nisu dobro prošle?«
»Direktor je bio seronja, ispričavam se zbog rječnika. A dogodile su se i
neke čudne stvari s drugim pripadnicima ansambla. Dobra vijest je da je sutra
novi dan i. ..«
U uhu je začula biiip. Netko drugi je zove.
»Hej, G.B., pričekaj sekundu — ostani na liniji.« Pritisnula je stavi prvi
poziv na čekanje i javi se. »Halo?«
»Reci mi da si stigla kući bez problema.«
Cait je zatvorila oči na zvuk tog dubokog, promuklog glasa. »Jesam.«
»Što imaš na sebi?«
»Pamučnu pidžamu.«
»Hoćeš li me natjerati da preklinjem da je skineš?«
Cait se ugrizla za usnicu, zatvorila oči i zabacila glavu unatrag. »Ne...«
Tijelo joj je istoga trena bilo ponovno spremno i osjetilo je potrebu za
tom povezanošću koju je pronašlo s čovjekom s druge strane telefonske
linije...
»Sranje — hoću reći, govno. Ostani na liniji, Duke.«
»Dobro.«
Prebacila se na razgovor s G.B.-jem i učinilo joj se da će povratiti. »Hej,
moram preuzeti ovaj poziv.«
»U redu... ali, jesi li sigurna da si dobro? Zvučiš čudno.«
»Ne, dobro sam. Zaista.«
»Želiš li sutra opet ručati u kazalištu? To je velika pauza u mom danu i
imam osjećaj da ću trebati društvo.«
»Da, naravno. To zvuči dobro — vidimo se u jedan?«
»Podne je bolje, ako ti odgovara. Ili imaš predavanje?«
»Ne, u redu je.«
»Sjajno. Dogovoreno. Vidimo se.«
Kada je prekinuo, buljila je pred sebe i pitala se je li postupila ispravno.
Ne može ga nastaviti zavlačiti ako nije doista zainteresirana. No... nije znala
kamo ide ovo s Dukeom, zar ne? A ako njih dvoje ne ostanu zajedno, možda
bi se s vremenom nešto moglo razviti s G.B-jem. Jednostavno nije znala.
Jedna stvar je jasna. Znala je točno što će se dogoditi ako prebaci natrag
na Dukea. Ostavila je po strani kompliciranu mješavinu emocija i ponovno
uspostavila vezu, misleći kako, uf, jednostavno nije sposobna reći ne.
»Duke?« dahnula je. »Jesi li još uvijek tu?«
»Misliš da bih otišao nekamo?« Glas mu je postao još dublji. »Sada budi
dobra djevojka... i skini mi se gola.«
O bože, kako je voljela kad je tako govorio.
Cait je odložila telefon sa strane i skinula sve sa sebe. Kada joj je
pidžama pala na pod, uvukla se ispod pokrivača, čija su toplina i težina bile
mizerna zamjena za njegovo tijelo.
Kada je opet podigla mobitel, on je rekao: »Dodiruj se. Pretvaraj se da je
to moja ruka, moja usta...« Stenjanje je zamijenilo riječi — što joj je jasno
ukazalo što on radi na svom kraju linije. »Treba mi više...«
Učinila je ono što je tražio i, dok se izvijala, mekane pamučne plahte
činile su se grubima na njezinim ukrućenim bradavicama.
»... želim biti u tebi...«
Cait je jedva mogla čuti što on govori dok se utiskivala u jastuke a tijelo
joj se izvijalo te joj je orgazam drmao tijelom, pojačan sjećanjem na ono gdje
su prije bili... i iščekivanjem još takvih uspomena i svršavanja.
Doslovno.
Kada je Duke zastenjao, mogla ga je zamisliti stisnutih zuba, glave
također zabačene unatrag i mogla je zamisliti to nevjerojatno, snažno tijelo
kako se propinje dok on svršava u vlastitu šaku.
»Još.« rekao je, gotovo odmah čim je završio sa svršavanjem. »Želim još
tebe...« Nezasitnost nikada nije izazvala takvo zadovoljstvo.
I to je bio savršen završetak savršene večeri.
Nakon još bog zna koliko rundi, rekao je: »Možda sam gotov za večeras,
ali još uvijek nisam završio s tobom.«
»Je li to obećanje?« razvlačila je riječi.
»Kunem se s rukom na srcu, tako mi života.«
Pripremajući se za neizbježan rastanak, zapanjila se shvativši da je htjela
reći: »Volim te« — ne zbog toga što je pomislila na to, nego zato što joj se to
činilo tako prirodnim.
Nije li to bila hladna doza realističnosti.
»Laku noć, Duke.« prošaptala je umjesto toga.
»Lijepo spavaj. Ili nemoj. A ako se dogodi potonje, sanjaj o meni.«
»Uvijek.«
Prekinula je telefonsku vezu i ugasila svjetlo te se preplašila da je to
istina. Ako je smatrala da ju je Thom povrijedio, ono što joj je Duke mogao
učiniti bilo je mnogo gore...
Ili bolje, ako bog da.
 POGLAVLJE 38

Jim se na Zemlju vratio ošamućen. Možda zbog gubitka krvi — no

vjerojatnije zbog činjenice da, što god vjerovali o bogu, kako god ga slavili,
ignorirali ili na koji god način pristupali Njemu ili Njoj, nitko nije spreman za
susret licem u lice sa Stvoriteljem.
Učinak te persone bio je orgazam na vrhuncu predsmrtne agonije, umotan
u slobodni pad obilježen udarcem vrućim asfaltom koji drobi kosti i ne
dopušta prebacivanje odgovornosti na drugoga.
Čak je i Colin to osjetio, a to je bilo jedino što je moglo zaustaviti
arkanđela — dobro, osim da je Jim potpuno iskrvario.
A opis Stvoritelja? Nema tih riječi, niti slogova, čak niti memorija koja je
još uvijek bila kratkoročna, nije to mogla reproducirati. Jedino čemu se Jim
stalno vraćao bilo je to da je Biblija u pravu u jednoj stvari — Božanstvo je
neusporedivo veće od čovjeka, Mount Everest prema krtičnjaku, Atlantik
prema akvariju, hladnoća svemira u usporedbi s onom kocke leda. A čak ni te
usporedbe nisu adekvatne.
Zatim je tu ono što se dogodilo kasnije... a Jim još uvijek nije znao što da
o tome misli.
Vrativši se u kuću, stojeći u podnožju stepenica, nije znao kako će se,
dovraga, popeti na kat, a kamoli do kupaonice kako bi oprao svoje jadno
tijelo.
Starinski sat počeo je zvoniti i to bubnjanje probadalo mu je mozak.
No barem ga je iznerviranost zbog prokletog sata natjerala da hoda.
Međutim, odlučio je da neće brojiti otkucaje — premda ga je, kada se
napokon popeo do njegove razine, bijesno pogledao.
Kada je stigao do foajea, pogledao je niz hodnik prema Sissynoj sobi.
Želio je otići tamo, podignuti pokrivač, leći pored nje i stisnuti je. Činilo mu
se ispravnim da se ponovno povežu — za ime kurca, činilo mu se kao da ga
nije bilo čitavu vječnost.
Doduše, činjenica da je opet gotovo umro može izazvati takav dojam.
Možda je taj osjećaj prolaska vječnosti sličan onome kako je ona
doživjela Pakao? Na Zemlji trenutak, ali u umu i duši vječnost.
Ona, uz malo sreće, sada spava, pa je zaključio da je najbolje ostaviti je
na miru. U kupaonici je otvorio vruću vodu i gotovo se skinuo kada se iza
zavjese pojavila para.
Mršteći se, ispružio je ruku. »Sranje!«
Jako vruće, vrelo. Kao da je bojler odjednom odlučio početi raditi
ispravno, prvi put otkako su se uselili.
Čudo.
Podesivši mješavinu tople i hladne vode, ušao je ispod mlaza i ponovno
opsovao — ništa nije usporedivo s podsjetnikom da ima dvije ili tri prilično
velike, još uvijek otvorene ubodne rane. Usmjerivši si vodu opet na kosu,
zabacio je glavu i pustio da mu toplina oblije ramena i torzo. Tijelo mu je bilo
divljački premlaćeno, boljelo ga je posvuda, ali dobra vijest, ako je takve
bilo, bila je ta da su mu u prošlom životu bili potrebni tjedni u bolnici i
mjeseci rehabilitacije kako bi se oporavio.
Sada je to bilo pitanje sati.
No mogao je biti ubijen. Colinov napad to je dokazao. Kao i Nigelova
smrt.
Čovječe, od svih smrti za koje je smatrao da ih nosi na savjesti, smrt tog
arkanđela nije bila jedna od njih. I nije bilo sumnje da je Nigel mogao zabiti
bodež u vlastita prsa, no i Jimova ruka bila je na dršci.
Izašao je iz tuša. Omotao se ručnikom. Uputio se prema svojoj sobi s
krvavom odjećom koja mu je visila iz ruku kao da su mu to unutarnji organi.
Prije nego što se zatvorio u tamu, ponovno je pogledao u smjeru Sissyne
sobe. Bože, samo je želio otići tamo, pokucati na vrata te čuti kako mu ona
govori da uđe. A onda, bez puno razgovora, mogao bi leći pored nje i
nakratko stisnuti njezino tijelo.
Oboje bi zaspali.
To je bilo sve što je želio, samo počinak, mir, vrijeme za punjenje
baterija. Jer Stvoriteljeva je poruka bila jasna: rat će se nastaviti bez obzira na
gubitke.
»Jebeni pakao.«
Nigel mu se nikada nije sviđao. Frustrirala ga je potreba tog tipa da slijedi
pravila i nervirale su ga te superiorne engleske manire.
Ali nije želio da arkanđeo umre — i, kakvo sranje, Colin? Zavedimo to u
datoteku Jebeno Sumanuto Ljut. Osim toga, nije bilo načina da se sazna gdje
su druga dvojica arkanđela, a ako su i upola ljuti kao Nigelov prijatelj, Jim bi
se mogao predati Devini prije nego što ga rastrgaju na komade.
Ušao je u svoju sobu i bacio odjeću tik do vrata. Sutra će je spaliti — i da,
odlučio je reći Adrianu što se dogodilo. A on će ga izvijestiti kako stoje s
dušom.
Vrijeme je da se krene dalje.
Jedna od lekcija koje je davno naučio bila je da se ne možeš vratiti.
Povijest je jedina nepromjenjiva stvar, podjednako za smrtnike i besmrtnike
— a čak i to se mijenjalo ovisno o tome što u nekom trenutku znaš o
aktualnim događanjima. Nije se mogao vratiti natrag u vremenu i izmijeniti
ono što je Nigel odlučio učiniti. Mogao je jedino ići naprijed.
Čovječe, tako mu treba...
»Jime?«
Zvuk Sissynog glasa zaustavio mu je tijelo, ali ubrzao lupanje srca.
»Sissy... ?«
»Mislila sam da ću te dočekati. Zaspala sam.«
Mogao je zamisliti kako je izgledala ležeći na njegovim jastucima, napola
sjedeći, pospanih očiju, lagano razbarušene kose.
»Smijem li ti se pridružiti?« upitao je promuklim glasom.
»Što se dogodilo? Što nije u redu?«
Kada je začuo šuškanje i udarac nečega o pod, rekao je: »Ne, ne gnjavi se
s paljenjem svjetla.«
Nije želio da vidi u kakvom je on stanju. Možda do jutra... da, do jutra će
opet izgledati normalno.
Što je još važnije, doista će se vratiti u normalu: svi putevi vode do
Devine. Sissy i patnja njezine obitelji. Nigelova. Colinova. Adrianova. Sve su
se te razne domino pločice srušile zahvaljujući jednom pokretu demonkinog
izmanikiranog prsta.
Ona mora izgubiti rat — potpis i pečat. No to nije dovoljno. Treba osjetiti
onu vrstu agonije u kakvu je natjerala druge — a to će se dogoditi jedino ako
joj uzme jedinu stvar koja joj je važna.
Njezinu dragocjenu zbirku sranja.
Namjeravao je, na ovaj ili onaj način, pronaći to govno prije kraja rata i
zapaliti ga. Onda će ona saznati kako je biti žrtva boli koju je nanosila
drugima.
Oko za oko. A nakon toga? On će je pobijediti u ovoj igri i posljednji joj
put, prije nego što se pretvori u prah, reći neka odjebe.
»Dakle, smijem li?« rekao je.
 »Ne zvučiš dobro — hoću reći, da, molim te.« Da je džentlmen, obukao
bi kakvu odjeću...
I tko bi rekao, čak i ovako iscrpljen kakav je bio, otišao je po nekakvu
trenirku i majicu bez rukava i navukao ih prije nego što se iole približio
krevetu.
Protezanje je iziskivalo nešto truda, no onda se Sissy sklupčala uz njega.
Topla i mekana, mirisala je na cvjetni šampon i sapun koje joj je nabavio
Adrian.
Nebeska žena...
»Što si rekao?« prošaptala je.
Sranje. »Ništa.« Nakašljao se. »Drago mi je što si došla ovamo.«
»I meni.«
Kad mu je obavila ruku oko struka, učinila je to neobično nježnim
pokretom, kao da zna da je povrijeđen. Ili je to možda jednostavno bio njezin
način.
To je tako čudno, pomislio je, no ležeći pokraj nje osjećao se kao da je
kod kuće. I nakon što je tako dugo živio životom koji su definirali
privremenost i nedostatak veza, taj intenzivan mir predstavljao je šok i
slabost, no u ovom tihom mraku činio se tako ispravnim...
Sissy se primaknula još bliže i, dok je mijenjala položaj, dotaknula ga je
njezina dojka, čija ga je mekoća natjerala na brzi udah.
»Jime?« rekla je tik do njegova uha. »Jesi li dobro?« Odmaknuo je od nje
donji dio svoga tijela. »Da.«
»Zvučiš kao da te nešto boli.«
Budući da nije odgovorio, ona je duboko uzdahnula, kao da je frustrirana
— a ta se dojka opet pomaknula, milujući ga, jer njezina tanka košulja nije
bila nikakva prepreka.
Bio je posve siguran da nije imala grudnjak.
»Jime, znaš što sam naučila? Razgovor pomaže.«
O bože, mogla bi ga i rastezati na spravi za mučenje: njegov se ud budio
tamo dolje, bez obzira na stanje u kakvom je bio, a uzbuđenje mu se činilo
bolnom izdajom nje. Nažalost, činilo se da ne može zaustaviti snažan poriv
da se popne na nju, pažljivo primi njezino lijepo lice svojim grubim rukama
punim ožiljaka i...
»Moj šef je danas umro.«
Kada se Sissy ukočila, pomislio je — da, pomisao na Nigela kako leži u
lokvi srebrne krvi u potpunosti mu je uklonila erekciju. I mrzio je to što je
samoubojstvo upotrijebio za liječenje ove vrste problema, ali to nije bio
jedini razlog što je spomenuo tu noćnu moru. Želio je razgovarati o tome. S
njom.
»Ne želim te uznemiriti.« promrmljao je. »I, znaš, jednog dana ću imati
dobre vijesti koje ću ti moći prenijeti. Obećajem.«
Sissy je sjela. »Što se dogodilo?«
»Ne znam. Otišao sam tamo gore susresti se s njim i.. . da, mjesto je bilo
čvrsto zatvoreno, nikoga nije bilo u blizini, a kad sam otišao u potragu, našao
sam njega. Mrtvoga.«
»Isuse... Kriste.«
»Takva je bila i moja reakcija.« Nema razloga da spominje svoj osjećaj
odgovornosti za to. Sissy je bila nerazmrsivo upletena u sve to, a sam bog zna
da je on nosio na duši dovoljno krivnje za oboje. »Ja razmišljam strateški —
no nikad ništa slično nisam naslutio.«
»A što je s Colinom... ?«
Nešto ga je onespokojilo negdje u stražnjem dijelu mozga. No onda je
otresao taj osjećaj.
Također nije imao namjeru prijeći u napad. »Nije dobro. Uopće.«
Sissy je ponovno legla uz njega, završivši nekako većim dijelom na
njegovim grudima. I premda su ga zbog toga zaboljele ubodne rane, nije ju
namjeravao zamoliti da se pomakne.
Umjesto toga, kada je njezina ravna kosa pala na njega, škakljajući ga po
nadlaktici, krišom ju je pomilovao... a jednom nije bilo dovoljno. Ustvari,
dok se igrao sa svilenkastim, ravno ošišanim završecima pramenova, shvatio
je da to želi činiti tijekom ostatka svog neprirodnog života.
»I bio sam u pravu u vezi s Psom.« promrmljao je.
»U kojem smislu?«
Odmahnuo je glavom jer ga je preplavio val iscrpljenosti i ostavio ga bez
snage.
»Doista mi je drago da si bila ovdje kad sam ušao.«
Sissy mu se uvukla u pregib ruke i bilo je tako prokleto dobro, njih dvoje
sami, u mraku koji nije prijeteći, tješe jedno drugo.
Pričaj mi o djevicama... »Nikada prije nisam učinio ovo.« začuo je sam
sebe.
»Učinio što?«
»Ležao ovako sa ženom.«
»Što obično činiš...« zastala je. »Nema veze, nemoj odgovoriti.«
 »S tobom je drugačije.«
Kada se Sissy ponovno ukočila, pomislio je — u redu, sada je vrijeme je
da zašutim.
»Oprosti.«
Prošlo je dosta vremena prije nego što je odmahnula glavom uz njegove
bicepse. »Ne, u redu je. I žao mi je zbog tvog šefa.«
»Meni također. I hvala.«
»Smrt nikada nije očekivana, zar ne. Čak i kad znaš da dolazi... uvijek je
iznenađenje.«
»Pogotovo ovako.«
»Što želiš reći?«
Jim je zatvorio oči u tami. »Ubio se.«

Ležeći pored Jima, prerušena u lik njegove dragocjene male djevojke,

Devina je osjetila kako joj srce zastaje — opet.
Na trenutak je mogla jedino treptati, a stvarnost se povukla dok je šok
postajao dominantna emocija koju je osjećala — sve ostalo ju je napustilo,
njezina agresivnost, frustriranost, seksualna i druga, bijes, tjeskoba...
uobičajena mješavina izblijedila je poput fotografije u boji ostavljene na
suncu.
Nigel je pokojan.
Bilo je to nepojmljivo. Njih dvoje borili su se tako dugo, taj smiješni
arkanđeo postao joj je stalni kamenčić u štikli, beskrajno iritantan, prisiljavao
ju je da šepa kada bi radije trčala, izdubio joj je rupu u mesu.
Jedini način da ga se riješi bila je pobjeda u ratu. To je bio jedini scenarij
u kojem je trebalo doći do njegove odsutnosti.
Barem je tako mislila.
Pomisao da je počinio samoubojstvo?
Jebote, jebote, jebote — morala je... ići brojiti ruževe za usne. Vješalice u
svom ormaru. Cipele. Torbe. Možda prekopati svoje ladice i uvjeriti se da joj
je donje rublje ispravno razvrstano po bojama.
Mrzila je promjene, doista jest.
»Nisam trebao ništa reći.«
Protresla se i vratila pozornost.
»O, ne... drago mi je što si to učinio.«
 U redu, Devina, moraš dobro razmisliti o ovome.
Usredotoči se na ono pozitivno — trebala bi poslušati savjet svoje
terapeutkinje i usredotočiti se na pozitivno. A bilo je i dobrih vijesti u svemu
tome: baš kao što su postojale četiri strane svijeta, uvijek su postojala i četiri
čuvara u Raju, svi s komplementarnim vrlinama i sposobnostima. Ako je
jedan od njih otišao, moraš se zapitati ima li sada stol tri noge te je zbog toga
postao drastično nestabilniji?
To vrijedi saznati... i iskoristiti.
Što ako bi mogla ući u Dvore duša?
Intenzivno vibriranje potrebe obuzelo ju je još snažnije od šoka. Pričaj mi
o zbirci koju treba iskopati... tijekom čitava njezina postojanja to joj je
oduvijek bio krajnji cilj — da posjeduje duše »dobrih« koje su, prema zamisli
samoga Stvoritelja, predodređene da budu izvan njezina dosega. Pomisao da
bi se mogla uspjeti popeti tamo i sve ih uzeti bila je poput supernove
potrošačkih ekspedicija, poput odlaska u Saks u Petoj aveniji s kamionom U-
Haula i kreditnom karticom Centurion American Express.
Samo pripremiš jebeni kamion i natovariš stvari.
Pretpostavljala je da je rat jedini način da se domogne te nagrade. Ustvari,
ta je mogućnost bila jedini razlog da riskira ono što već ima i prihvati
Stvoriteljev izazov. Riskirati da izgubi ono što je tisućljećima stjecala? To se
neće dogoditi... osim ako je nagrada Powerball posjeda.
To je bilo vrijedno toga...
Prokletstvo, ona je željela biti ta koja će ubiti Nigela.
No umjesto toga, on je dogorio — i u tom procesu otvorio joj mogućnost
putem koje bi mogla dobiti ono što želi bez potrebe da pritom riskira gubitak
vlastite zbirke.
Jebeno.
Zapravo, nikada ne bi pomislila da u toj njegovoj psihi postoji neka
slabost, skup labavih ploča koje bi mogla dodatno odšarafiti ili pukotine u
temeljima, u koje bi mogla umetnuti polugu i proširiti ih. Iskoristila bi tako
nešto da je znala da postoji — no on se uvijek doimao kao tako dostojan
protivnik, sazdan baš kako bi joj se na svakom koraku suprotstavio.
Kao da je to Stvoritelj tako isplanirao. Jedini protivnik bolji od Nigela?
Jim Heron...
Čekaj malo.
Nakon što je Devinin um razmotrio implikacije, cijelu ju je preplavio
hladan nalet jeze. Bez Nigela su implikacije rata postale još strašnije.
 Odjednom ju je obuzeo izrazit strah, takav kakav nikada prije nije
osjetila. »Nadam se da me nikada nećeš ostaviti. Ne znam što bih bez tebe.«
»Psst. Dođi ovamo, lezi natrag.«
Kada je Jim ispružio ruku i pokušao ju ponovno privući k sebi, Devina je
osjetila kako joj maska klizi s lica, kako lik Sissy Barten otpada s nje, a
njezine crte lica poprimaju svoj pravi oblik trulog mesa, dok joj se sva ta
lijepa plava kosa uvlači natrag u lubanju.
»Moram ići...«
»Sissy? Što nije u redu?«
»Meni je žao — žao mi je, moram ići — žao mi je.«
Devina je iskočila iz kreveta i posrnula, a iz njezinih tabana izvirile su
gole kosti, onemogućujući joj da nađe uporište na tvrdom drvetu parketa.
»Sissy... ?«
Činjenica da je zvao ime druge žene dok je ona bježala gadno ju je
pogodila — pogotovo kad se ponovno suočila sa svojom ružnom stvarnošću.
Kada je stigla do vrata, shvatila je, čim je pustila u sobu tračak svjetlosti,
da će on shvatiti tko je ona zapravo. Srećom, otkrila je da je u toj kući
opskrba strujom noću nepouzdana.
Čas posla da ugasi žarulju na hodniku.
On je još uvijek zazivao to odvratno ime dok je ona jurila niz stepenice,
bila je trčeći leš odjeven u jednu od njegovih košulja, a njezine laži i ranjivost
bili su razotkriveni. Bila je previše smetena da bi nestala poput duha, pa se
bila prisiljena ponašati u skladu sa zakonima fizike i gravitacije te rukama
otvoriti ulazna vrata.
Ja razmišljam strateški — no nikad ništa slično nisam naslutio.
Dok je Devina nestajala u noći, bila je užasnuta. I ona je bila strateg... pa
ipak, nikada joj nije palo na pamet da bi Nigel mogao učiniti to što je učinio
— i u tom procesu zauvijek ukleti Jima i nju.
Bilo je to u pravilima, onim jebenim pravilima koja je Stvoritelj odredio
još na početku. Takav mali, sitni proceduralni zapis... na koji niti Nigel niti
ona nisu obraćali pozornost.
Ali, o bože, Jim i ona ovako nikada ne bi mogli biti zajedno na kraju rata.
Naime, u pravilima je postojala fusnota koja je određivala da će, ako ona
ili Nigel budu ubijeni ili »umru« obavljajući svoj posao, Jim zauzeti njegovo
ili njezino mjesto — i bit će izabran novi spasitelj. To je djelovalo kao vrlo
čudna odredba, iako je tada pretpostavila da je tamo kako nitko ne bi odlučio
naciljati protivnika na osobnoj razini. Također je detaljno specificirao tko
koga nasljeđuje, kako bi se rat mogao nastaviti do svog prirodnog završetka,
kao i sankcije ako bilo koja strana poduzme takav drastičan korak.
No Nigel je oduzeo svoj vlastiti život, pa nije bilo načina da ga se kazni.
I bila se spremna okladiti da je arkanđeo to učinio s ciljem da stane
između Jima i nje konačni odjeb.
Jer taj joj se arkanđeo tijekom njihovih sastanaka sa Stvoriteljem često
izrugivao u vezi s njezinim osjećajima prema spasitelju. A Nigel je uvijek bio
vrlo sitničav u vezi sa slovom zakona.
Sada više nema sretnog kraja za nju i Jima — izgubila ona rat ili ga
dobila.
To se nije trebalo dogoditi. Ona nije trebala izgubiti Jima — ona je
trebala ili pobijediti, pa bi zajedno vladali Rajem i Zemljom... ili izgubiti, a
on bi se odabrao žrtvovati s njom, odlazeći u plamen kao u kakvoj
Shakespeareovoj drami, jer bez nje ne može proniknuti u smisao postojanja.
Potaknuta stravičnom boli, Devina je istrčala na cestu i prešla na drugu
stranu ne mareći kamo ide, kao da je progonjena, iako je bila sama.
Prokleta terapeutkinja. O, svakako, baš je sjajno vezati se za nešto što nije
predmet.
Baš jebeno prekrasno.
To joj je tako nevjerojatno pomoglo.
 POGLAVLJE 39

Kada je izašlo sunce, Adrian je sjedio za kuhinjskim stolom, pijući kavu

čiji okus nije bio onako dobar kao okus kave koju je Sissy napravila
prethodnog jutra. Ako bude sreće, ona će sići dolje, sažaliti se nad njim i
spremiti mu jelo. A ako se to ne dogodi? On će možda morati otići po
sendvič Egg McMuffin.
No stvarno nije volio ovo čekanje, i to ne samo zato što je bio gladan — a
kava doista loša.
Premještajući se s jednog stolca na drugi i pokušavajući umiriti tu skršenu
nogu, bio je ukočeniji no obično. No opet, jučer je morao stajati na nogama
dok je bio tamo dolje s Devinom, a posljedice tog dugotrajnog stajanja i dalje
su ga mučile.
Čovječe, ta demonka je stvarno znala biti uporna kad je nešto željela.
Žilavost parazita. Naravno.
Doista je uživao u tome što ju je ponizio — gledajući je kako se toliko
muči i ne stiže na cilj. Ubiti je nije mogao bez njezinog dragocjenog ogledala,
pa je ovo bilo nadasve zadovoljavajuće.
Bolje nego brdo orgazama koje ionako nije želio.
»Što ima, čovječe?«
Ad je pogledao preko ramena i opsovao. »Nadao sam se da je to Sissy.
Treba nam doručak, a ona je vraški dobra kuharica.«
Kada je Jim ušetao, i on je hodao ukočeno, što je bilo iznenađujuće. No
tmuran izraz na njegovu licu nije bio iznenadujuć.
Iz nekog razloga Ad je pomislio na trenutak kada je taj momak gledao
Sissy: jedino tada je vidio da spasitelj djeluje kao da je živ. A da pritom nije
bijesan.
Obojica su u mnogo smislova bili živi mrtvaci.
»Što ti se sinoć dogodilo?« upitao je Ad.
»Moramo razgovarati.«
Zbog nečega u tom glasu Ad se uspravio u stolcu, premda mu kuk nije
baš bio zahvalan na dodatnom stresu. »Što?«
 Jim si je polako nalio malo te vodenaste kave. I čekao je da sjedne s
druge strane stola da mu kaže šokantnu vijest: »Nigel je otišao.«
Ad se namrštio. Nema šanse da je to dobro čuo. »Otišao u smislu uzeo
predah od igre? Ili otišao krojaču? Ili...«
»On je otišao.«
Ledeno hladni pokrov spustio se na Adova ramena. »Hoćeš reći da je
nestao?«
»Ne.« Jim je istresao cigaretu iz kutije crvenog Marlbora i zapalio je
svojim Bic upaljačem. »Sinoć sam ga pronašao mrtvog u njegovu šatoru.«
Adova čeljust se objesila i razjapio je usta. »Ne možeš... ne, to nije...« Jim
je odgovorio bez riječi, šutke ga gledajući ravno u lice.
»Daj mi jednu.« promrmljao je Ad, ispruživši dlan.
»Ti ne pušiš.«
»Jutros pušim.«
Jim je podigao obrvu, no bio je spreman podijeliti, gurnuvši preko stola
svoje pljuge i upaljač. I Ad je napravio isto što i on, stavio je karcinomku
medu zube, prinio plamen vrhu, udahnuo.
Osjećaj gušenja nije bio ni najmanje ugodan. A osjećaj ugode koji je
uslijedio nedugo nakon udaha? Neloš.
»Proveo sam s tom demonkom čitav dan.« rekao je Ad, odmahujući
glavom. »Kako je Devina uspjela...«
»Na balčaku noža bila je Nigelova ruka.«
Ad je osjetio kako mu se oči iskolačuju. »On je to učinio?«
»Koliko ja mogu procijeniti.«
Adrian je ponovno odmahnuo glavom. »Colin. Oh, sranje, Colin — jesi li
vidio njega?«
»Izmijenili smo nekoliko riječi, da.« Jim si je protrljao prsa i napravio
grimasu. »Imao je neke oštre uvide za istaknuti.«
Adrian se počešao po licu. Nikada nije osobito mario, na ovaj ili onaj
način, za te arkanđele. U najgorem slučaju bili su prepreka koju treba zaobići.
U najboljem slučaju bili su toliko zauzeti svojim čajem i kolačićima da mu
nisu predstavljali problem.
Hm, osim ono jednom. Na logorovanju.
No nakon gubitka Eddieja, bilo mu je žao Colina. Ta dva arkanđela bila
su najbolja nečuvana tajna u svemiru. Tako da je sigurno boljelo.
»Taj jebeni rat.«
»Amen.« rekao je Jim istežući se u stolcu i otresajući pepeo u sudoper.
 Budući da je besmrtan, Ad nikada nije puno razmišljao o umiranju u
konvencionalnom smislu »igra je gotova«. No u posljednje vrijeme to mu je
stalno bilo na pameti — bez sumnje zahvaljujući tome s Eddiejem.
Teško je izgubiti svoju drugu polovicu.
Što se toga tiče... »Je li sve u redu sa Sissy?« Kada ga je Jim iznenađeno
pogledao, Adrian je zakolutao očima. »Gledaj, mene se još uvijek ne tiče što
ti radiš s njom. Ali... ona je u redu. Dobra je djevojka, ta — što?«
»Ahhh, to je samo tvoj veliki debeli zaokret za sto osamdeset stupnjeva.
Još jučer ujutro bio si me spreman zakucati zbog nje.«
Adrian je udahnuo još jedan dim i zatim se zagledao u žar svoje cigarete,
jer mu je to bilo lakše nego da gleda u spasitelja. »Ne znam, pretpostavljam
da te ustvari ne krivim što pokušavaš pronaći utočište u svemu ovome. Samo
budi oprezan. U ovoj igri nijedan temelj nije čvrst.«
Jim je pažljivo izbjegao temu. »Hvala što si joj kupio tu odjeću. Koliko ti
dugujem?«
»Koštala je 287 dolara. Ali Devina ju je platila svojom kreditnom
karticom, pa mislim da bismo je trebali smatrati poklonjenom.«
»Otišao si u kupovinu s njom?«
»Rekao si mi da joj odvučem pozornost, a ona voli odjeću. Svejedno. Svo
to sranje sa seksom za mene više ne funkcionira — iako moram priznati da je
bilo jebeno zabavno gledati je dok mi ga pokušati dignuti.«
Jim se trgnuo. »Žao mi je.«
»Zbog čega? Ja sam tamo dolje morao činiti gore stvari. Njezino drkanje
satima bilo je banja u usporedbi s drugim sranjima. Samo, mislim, da sam
imao video kameru, mogao sam je snimiti, kao Kim Kardashian.«
Kada su zašutjeli, znao je da obojica misle na onaj njezin radni stol. Eddie
je bio jedini od njih trojice koji nije bio tamo dolje u tom svojstvu. On
također nikada nije bio s Devinom u konvencionalnom smislu.
Još jedan razlog zbog kojega je bio zadnji od njih koji bi trebao otići.
»Dakle, Sissy je napravila sjajan posao s ovim mjestom.« promrmljao je
Ad. Jim ga je ponovno pogledao. »Na što misliš?«
»Ono, očistila ga. Kuća izgleda puno bolje otkako se uselila.«
»Zadnje što sam ja vidio bilo je da ju je pokušala zapaliti.«
»Molim?«
»Duga priča. Prijelaz je jednostavno bio težak.« Ad je kimnuo. »Ništa
nije lako u ovome, zar ne?«
»Dakle, hoćeš li mi reći kakva je situacija s ratom? Spreman sam se
vratiti na posao.«
Ad je ustao i otišao do sudopera te smočio pljugu, jer ih nije navikao
gasiti. Okrenuo se, pitajući se odakle početi. »Colin je rekao da može samo
djelomično odati podatke.«
»Što god imamo, možemo upotrijebiti.« »To sam mu i ja rekao...«

Dok su se anđeli dogovarali i Jim slušao izvještaj, na drugoj strani grada

Cait je sjedila za svojim stolom, otirući suzu s obraza. Pročistila je grlo,
moleći se da ne brizne u plač.
»Oprostite, što je to bilo, gospođo Barten? Veza je loša.«
To nije bilo istina. Bilo joj je teško držati mobitel na uhu.
»Da, naravno.« rekla je. »Da. Apsolutno...«
Iako nikada nije pisala na papiru za crtanje, uzela je prazan list. I iako
nikada nije pisala olovkama za crtanje, potrudila se zapisati sve pojedinosti.
»Počašćena sam.« Obrisala je još jednu suzu. »Da, imam neke zamisli —
točno znam što nam je potrebno. Možete računati na mene. Vidimo se onda.
Da... ako bog da.«
Kad je završila razgovor, polako je ustala i otišla u kuhinju. Sve je bilo
uredno, kao i obično, čak se ni posuđe nije sušilo na stalku - naime, morala
ga je složiti prije nego što bi otišla iz kuhinje, jer u suprotnom nije mogla
mirno sjediti za radnim stolom.
Imala je neku vrstu cilja. No odjednom je shvatila da šeće u krug po svom
linoleumskom podu, da se kreće u malom uskom krugu, dok joj oči sijevaju
prema ručnicima koji uredno vise na ručki pećnice, salvetama u stalku na
stolu i dvama podlošcima za tanjure koji su bili na stolu iako je uvijek jela
sama. Ako otvori bilo koji od ormara, pronaći će, poredane po vrsti, limenke
juhe, kutije krekera sa smanjenim udjelom masti i staklenke s krastavcima.
Jednako je u hladnjaku: obrano mlijeko uvijek je odvojeno od jogurta,
maslaca ili povrća.
Prva linija obrane od kaosa. Kad samo pomisli da je uvijek mislila da će
joj opsesivna urednost pomoći, da će biti svojevrsni talisman protiv vrtloga
života, način kroćenja oštrih bridova sudbine.
U ovom joj trenutku nije nimalo pomagala. Recimo, u vezi s njezinim
sastankom s G.B.-jem u podne, na kojem mu namjerava reći da je u nekoj
vrsti veze s nekim drugim. Niti u vezi s njezinim očajničkim iščekivanjem
večeri.
I svakako nimalo u vezi s onim što je kanila učiniti.
»Sranje.«
Obavila je ruke oko tijela i otišla do vrata koja su vodila u podrum.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka prije nego što je uspjela okrenuti okruglu
kvaku, rastvoriti vrata i ispružiti ruku da upali svjetlo koje je obasjalo
stepenice od neobrađenog drveta i tamnosivi betonski pod na njihovu dnu.
Miris koji joj je dopro do nozdrva bio je mješavina zemljanog mirisa
betonskih zidova iz pedesetih godina i slatkastog mirisa njezinog omekšivača
rublja.
Dug put prema dolje. Nikako stići do dna.
Nije krenula prema perilici rublja niti daski za glačanje. Otišla je u
suprotnom smjeru, prema zatvorenim plastičnim kutijama u kojima su bili
božićni ukrasi i lampice, stvari za Halloween te vreća za spavanje koju je
upotrijebila samo jednom ili dvaput.
Iza svega toga držala je na policama svoja umjetnička djela, valjkaste
tube s crtežima, kutije pune slika i još mnogo toga, složenog kronološki i po
vrsti.
Stvari koje je uzela iz Sissynog ormarića u školi bile su upravo tamo gdje
ih je stavila. Cait je morala premjestiti neke od svojih pastela na pod kako bi
napravila mjesta, što joj ranije nikad nije bilo ugodno raditi — pogotovo ne u
proljeće, kada pada puno kiše i zna se dogoditi da procuri unutra.
No premda su joj bile važne vlastite stvari, Sissyne su bile još važnije.
Ruke koje su ih napravile zauvijek su nestale.
Cait je trebala nekoliko puta otići gore-dolje da donese sve presavijene
listove i kutije na kuhinjski stol. A nakon nekoliko trenutaka bolje je
promislila o smještaju te ih odmaknula od prozora. Možda ih je trebala
ostaviti dolje? Sigurno ih neće zaboraviti donijeti na sprovod u St. Patricku.
Buljeći u sve to, otišla je duhom u prošlost, premotavši mentalni DVD
svog života do vremena kada je imala dvanaest godina i živjela pod istim
krovom s roditeljima. Nakon što joj je umro brat, ona je bila ta koja je
spakirala njegove stvari: majka i otac nestali su nekoliko dana nakon
sprovoda, otišavši na prvo od svih tih misijskih putovanja, a baka se uselila
kako bi se brinula o njoj.
Baka joj je bila draga, ali ipak joj se činilo kao da su i ona i Charlie
napušteni. A taj osjećaj se pojačao kada su roditelji tjedan dana kasnije
nazvali i rekli da će kući dovesti propovjednika koji na mjesec dana treba
negdje odsjesti. U toj maloj kući, kamo bi drugamo stavili tipa osim u
Charliejevu sobu?
Činilo joj se uvredljivim dopustiti da neki stranac spava u bratovu krevetu
ili upotrebljava njegov radni stol i ormar, dok su njegova odjeća, časopisi o
automobilima i CD-ovi još uvijek posvuda.
Vlastitim je džeparcem kupila kutije i odnijela sve u potkrovlje... a kada
se odselila na istok, ponijela je to sa sobom.
Unatoč svom njihovom popovanju, njezini roditelji nikada nisu stvarno
razgovarali s njom o gubitku brata. Puno uopćenih savjeta da se moli, da, i
morala je priznati, na stranu cinik u njoj, da je nešto od toga i napravila. I još
uvijek radi. No bila bi joj od koristi nešto konvencionalnija potpora, u obliku
razgovora, zagrljaja, razumijevanja, suosjećanja.
A brat joj je uvijek bio obitelj.
Bilo je čudno, čudno, čudno što sada razmišlja o svemu tome. Ali još
jedan sprovod još jednog mladog prerano izgubljenog života vjerojatno je
oživio nerazriješene stvari...
Začula je kucanje na vratima, vjerojatno poštara koji isporučuje pošiljku
olovaka koju je naručila prošlog tjedna.
Brišući obraze za svaki slučaj, izvadila je gumicu za kosu i vezala rep dok
je išla prema vratima.
Nije bio poštar, iako joj je ispred vrata bila ostavljena kutija.
Teresa je bila odjevena u svijetloplavi poslovni kostim čija joj boja nije
baš dobro pristajala i bila je ljuta, s rukama na bokovima i bijesnim
pogledom. »Nikada ne zoveš, nikada ne pišeš. Prasice! A sada me pusti
unutra — za četrdeset i pet minuta moram biti natrag u uredu, a moraš mi sve
ispričati.«
Njezina najstarija i najdraža prijateljica progurala se pokraj nje,
odmarširala u kuhinju i sjela pored svih onih umjetnina.
»Dakle.« Teresa je prekrižila ruke na prsima i zalupkala štiklom o pod.
»Što se događa...?«
Cait je briznula u plač.
»Oh, sranje.« Teresa je skočila i zagrlila je. »Ja sam takva guzica! Jesi li
dobro? Što nije u redu? Ako te je povrijedio, sjebat ću mu reputaciju na
internetu tako da će se sve prašiti. I oštetiti mu automobil ključem. I napraviti
još neke stvari za koje ne želiš znati unaprijed, ali ćeš sigurno o njima čitati u
novinama.«
Cait ju je čvrsto stisnula i prošlo je neko vrijeme prije nego što je mogla
reći išta suvislo — ali tako je to s pravim prijateljima.
Oni ne moraju nužno čuti pojedinosti o tome gdje ste bili... da bi vam
pružili podršku.

Još jedan?
Kada je Duke ušao u hangar i čuo da netko izvikuje njegovo ime, uočio je
čovjeka koji je stajao uz komunalni kamionet koji je njemu bio dodijeljen za
smjenu. Čovječe, nije se mogao sjetiti kad se zadnji put dogodilo da u tri
dana dva različita pomagača rade s njim. Možda su otpustili prvog?
Ispostavilo se da je jedan gadno šepao i premda grad Caldwell nije
diskriminirao, teško je biti manualni radnik ako ne možeš čak niti stojeći
provesti određeno vrijeme.
»Dakle, ti si Duke Phillips?« upitao je čovjek.
»Da. Ti si sa mnom danas?« promrmljao je prilazeći s ključevima.
»Da.«
»Pa, ja vozim.« Duke je otključao vrata i ušao. »I određujem put.«
»Nema problema.«
»Podrezat ćemo živicu.« rekao je Duke kad su zatvorili vrata, a on upalio
motor.
»Nakon toga moramo napraviti inventuru.«
»Što je to?«
Duke je izašao kamionetom iz garaže, na sunčevo svjetlo. Stigao je u
jedanaest i bio je zahvalan na dodatnom satu rada. Uz malo sreće, za tjedan ili
deset dana vratit će se na puno radno vrijeme.
»Vozimo kroz parkove i groblja te sastavljamo popis radova za proljetno
čišćenje.
Budu li projekti odobreni, dobit ćemo više sati.«
»Smijem li pušiti ovdje?«
»Ne smeta mi.« Barem ga neće omamiti disanje u istom prostoru, kao kod
kuće Rollyjeva trava. »No odškrini prozor, da ne moram slušati o tome.«
Kada je zazvonio Dukeov telefon, izvadio ga je, provjerio zaslon,
zatvorio oči na djelić sekunde, a onda odlučio odbiti poziv.
Bila je to Nicole. Koja želi razgovarati o malome, bez sumnje.
Čovječe, posljednja stvar koju je želio čuti jest da je bilo novih problema
u školi. Da Nicole još jednom pokušava natjerati Dukea da razgovara s njim.
Da ga taj živi pijesak ludila pokušava ponovno usisati.
On postavlja uvjete između njih troje. Nitko drugi. Osim toga, imao je
dovoljno svojih problema.
»Neželjen poziv?« upitao je momak pored njega.
Duke nije odgovorio. Nije bio zainteresiran za zbližavanje s glupanom na
suvozačkom sjedalu — i svakako nije namjeravao dopustiti da neznanac gura
nos u njegove stvari. Dovraga, nije to dopuštao ni ljudima koje je poznavao.
Srećom, nije više bilo razgovora dok je vozio u grad i brzo su prošli kroz
ruralne predjele te ušli u prigradske četvrti.
»Dakle, ja te poznajem.« rekao je čovjek kada su ušli u prometnu gužvu
prema središtu grada.
Duke je pogledao prema njemu. Ne, nije prepoznavao svog partnera u
smjeni. No to ne znači da čovjek nije bio u redu pred Iron Maskom ili nešto
takvo — iako se to teško moglo nazvati »poznanstvom«.
»Ne, ne poznaješ.«
»Da, poznajem.« Čovjek je otkinuo vrh svog Marlbora i bacio ga kroz
prozor te ostatak cigarete stavio u džep jakne. »Znam da ćeš se uskoro suočiti
s raskrižjem i morat ćeš odabrati. Ja sam ovdje da ti pomognem da učiniš
pravu stvar.«
Koji kurac?
Duke je pritisnuo kočnice da se zaustavi na crvenom svjetlu te se okrenuo
prema gospodinu Brbljavcu. Vrijeme je za određivanje temeljnih pravila prije
nego što ovo postane najduži radni dan u njegovom životu. »Ti i ja imamo
šest sati tijekom kojih se od nas očekuje da budemo... zajedno... u... ovom...«
Duke se u tišini, uz izraz prezira, zabuljio čovjeku u oči. Čudne oči.
Čudne boje. Baš onakve kakve je imao i onaj drugi »radnik« s kojim je bio
sparen.
Odjednom ga je obuzeo nekakav čudan osjećaj — pričaj mi o
omamljenosti zbog tuđe intoksikacije. Bilo je to donekle slično onome što je
osjećao kad je predugo boravio u blizini svog sustanara-zvijezde dok se Rolly
pucao travom — no ovo je bilo puno intenzivnije.
»Evo što ćemo učiniti.« rekao je čovjek. »Nakon bloka i pol skrenut ćeš
udesno i odvesti nas do rijeke. Tamo ćemo propisno parkirati i prošetati po
parku kako bi GPS na ovom kamionetu izvijestio da smo obavili svoj posao.
No nećemo iskapati nikakvo grmlje. Ti ćeš mi reći u kakvoj si situaciji —
preostalo nam je još jako malo vremena i moram brzo početi operirati u
maksimalnoj brzini.«
 Duke je trepnuo. A onda mu je telefon ponovno počeo zvoniti. Polako ga
je uzeo. Kada je vidio tko zove, osvrnuo se prema čovjeku. Uz osjećaj
posvemašnje nestvarnosti, začuo je sama sebe kako govori: »Poznaješ li...
ženu sa smeđom kosom, brinetu?«
Dok je ona bizarna vidovnjakinja iz Trgovačke ulice odlazila u Dukeovu
glasovnu poštu, iz nekog ga razloga nije začudilo što je čovjek pokraj njega
polako kimnuo.
»Da, poznajem. I moramo te držati podalje od nje.«
Negdje duboko u srži svoga bića Duke je znao da je to ono što je čekao
cijelog svog života. Uvijek je imao neki osjećaj da se u njegovu slučaju stvari
ne odvijaju normalno, koliko god se trudio pretvarati da je drugačije — i to je
bio razlog zbog kojeg je svih ovih godina odlazio toj vidovnjakinji.
To je bio i razlog njegovih noćnih mora, o kojima nikome nije pričao.
Dukeov telefon ispustio je zvučni signal, obavještavajući ga da je dobio
novu poruku.
Kroz maglu koja mu je obavila mozak gledao je kako mu se palac pomiče
po glatkom zaslonu, pozivajući broj glasovne pošte... a zatim je prislonio
mobitel uz uho.
»Duke, ovdje Yasemin Oaks — moraš me posjetiti. U najmanju ruku
moram smjesta razgovarati s tobom. Snovi postaju sve intenzivniji — ti si u
opasnosti — molim te, Duke, upozoravam te. Poteći će krv i...«
»Upalilo se zeleno svjetlo.« izjavio je čovjek pokraj njega. »Daj gas i
odvezi nas do rijeke. Vrijeme je, Duke. Moramo se pobrinuti za to sranje.«
Iz nekog čudnog razloga Duke je pomislio na Cait. Prelijepu Cait.
»Ne poznajem te.« rekao je grubo.
»Ne moraš me poznavati. Ali moraš mi vjerovati.« Osvijesti se, rekao si
je. Sve ovo je glupost.
»To se neće dogoditi.« začuo je samoga sebe.
Naglo je odložio svoj telefon. Nogom stisnuo gas. I bio spreman otići bilo
kamo osim do vode — jednostavno da pokaže tko je tu glavni.
Nakon nekoliko trenutaka pogledao je u drugog muškarca. Kurvin sin
sjedio je na suvozačkom sjedalu, s izrazom lica kao da točno zna kako će se
ovo odviti.
Duke je opsovao ispod glasa. Da, nema šanse da tom momku išta
ispriča... no ipak nije mogao ignorirati zle slutnje koje su ga opsjedale. Osim
toga, tako dugo je želio završiti s ovim sranjem, premda je upravo sada do
koljena zagazio u njega. Problem je bio u tome što stare navike teško umiru,
kao i ogorčene ljutnje.
»Nemaš puno izbora.« rekao je muškarac. »Trebam ti ako iz ovoga želiš
izaći u jednom komadu.«
U jednom komadu? pomislio je Duke. Hah. Ja sam već ionako slomljen.
»Sve ćeš mi ispričati, Duke. Moraš.«
 POGLAVLJE 40

Kada je Cait parkirala u Ulici Trade, na mjestu ne više od jednog bloka

udaljenom od Palace Theatrea, namrštila se i nagnula prema vjetrobranskom
staklu. No ovaj put ne zato što se izgubila. Za razliku od događaja prije
nekoliko večeri kada je pokušavala pronaći frizerski salon, bila je sigurna
gdje je kazalište.
Stvar je bila u policiji.
Šest ili sedam vozila policijske postaje Caldwella bilo je parkirano ispred
Palacea, a nekoliko uniformiranih policajaca muvalo se ispred glavnog ulaza.
Izašavši na sunce, priljubila je čvršće oko sebe svoj lagani kaput i
prebacila torbu preko ramena. Morala je pričekati jer su automobili prolazili
pored nje, no naposljetku se lanac prekinuo i prešla je preko ceste na mjestu
na kojem nije bilo zebre.
To vjerojatno baš i nije najpametnija stvar koju je mogla učiniti ispred
hrpe policajaca, no, u svakom slučaju, činilo se da oni vrebaju puno veću ribu
od nje.
Kad im se približila, nekolicina njih okrenula se prema njoj. »Bok.« rekla
je, trepćući zbog odsjaja njihovih znački. »Ovdje sam kako bih ručala s
prijateljem.«
Najviši policajac, Afroamerikanac s glasom koji je davao naslutiti da s
njim ne treba ulaziti u konflikt, rekao je: »Tko bi to bio?«
»G. B. Holde. On je pjevač — ovdje dolazi na probe za mjuzikl
Najamnina.«
»A zbog čega se sastajete s njim?«
Odjednom su se svi zagledali u nju, odmjeravajući je, bez sumnje u glavi
pohranjujući slike i bilješke. »Zbog ručka. Namjeravali smo zajedno pojesti
sendvič.«
»Događa li se to redovito?«
»Hm, ne. Dogovorili smo sastanak — znate, vrijeme — sinoć.«
»Poznajete li ga dobro?«
»Zbog čega ste vi ovdje? Što se dogodilo?«
 »Kako se zovete, gospođo?«
»Cait. Caitlyn Douglass.« Nije bila sigurna krše li joj policijski službenici
prava. Ali nije imala što skrivati. »Je li s njim sve u redu?«
»Ne možemo vas pustiti unutra, gospođo, žao mi je. Ovo je mjesto
zločina.« Cait je osjetila da je problijedila. »Tko je umro?«
»Mlada ženska osoba.«
Što je značilo da je G.B. dobro — no podatak joj ipak nije donio
olakšanje. »Oh... bože.« Ponavlja li se to ista situacija kao sa Sissy? Ili...
»Mene su prije nekoliko večeri proganjali na parkiralištu. Mislite li da to ima
ikakve veze s...«
»Kada se to dogodilo, gospođo?«
Dok je prepričavala što joj se dogodilo, još se policajaca okupilo oko nje.
A onda je iscrpljeni muškarac u zgužvanom odijelu izašao kroz staklena vrata
kazališta.
»Detektive!« viknuo je netko. »Imamo ženu ovdje.«
Čovjek tamne kose i prerano izrasle popodnevne brade prešao je preko
podnog mozaika i ispružio ruku. »Detektiv de la Cruz. Kako ste?«
Rukovala se s njim i uz njega se odmah osjetila ugodnije. »Zdravo.«
»Upali ste u priličnu gužvu ovdje.« Pokazao je glavom prema svojim
kolegama. »Oni su znatiželjni — i plaćeni su da budu takvi. Ja također.
Dakle, možete li mi reći što se događa?«
Brzo i jasno objasnila je sve što joj se dogodilo neku večer, a dok je
govorila, on je zapisivao u malu bilježnicu sa spiralnim uvezom.
»Pa, žao mi je što ste bili na taj način proganjani.« Spremio je bilježnicu.
»Ima li kakvih novih podataka o počinitelju?«
»Ne. Nitko me nije pozvao niti kontaktirao.«
»Provjerit ću kad se vratim u stanicu i javiti vam na ovaj ili onaj način.
Što se tiče vašeg ručka, žao mi je, ali ne smijemo vas pustiti unutra. Moj tim
upravo ispituje sve koji rade u kazalištu. Što se toga tiče...« Ponovno je
izvadio bilježnicu i otvorio je. »Taj momak, G.B., je li to čovjek s kojim ste
se trebali naći?«
»Da.«
»Da, bit će zauzet neko vrijeme.«
Namrštila se. »Detektive, možete li mi reći nešto o tome što se događa?«
»Žao mi je, ne mogu. Ali čut ćete o tome večeras u vijestima.« rekao je
suho dok se kombi sa satelitskom antenom na krovu zaustavljao na suprotnoj
strani ulice. »No ako želite da prenesem vašu poruku G.B.-ju, to ću rado
učiniti.«
»Samo želim da zna da sam došla... i da se nadam da je on dobro.«
Što je bilo glupo. Netko je umro. Ništa nije dobro. Nakon što se vratila do
auta, uključila je motor i izašla iz parkirališnog mjesta. Nije imala pojma
kamo ide, premda je na semaforu poslala G.B.-ju tekstualnu poruku, za slučaj
da detektiv bude prezauzet ili zaboravi na obećanje.
Uz malo sreće, on će mu prenijeti poruku. Na sljedećem semaforu se
okrenula. Pa još jednom. Pa opet, sve dok nije shvatila da doslovce ne ide
nikamo. Zaustavila je auto i obrela se u financijskoj četvrti Caldwela, u kojoj
je šuma nebodera blokirala svjetlo, a pješaci su svi bili u sivom i crnom,
poput sjenki stvarnih ljudi. Stvarno bih trebala jednostavno otići kući,
pomislila je — čak i kada je parkirala i naslonila se u sjedalu.
Čovječe, jedna od loših stvari kod starenja jest da se puno više vežeš za
stvari. Prije nekoliko godina možda bi otišla do tog kazališta, čula da je
ubijen netko koga nije poznavala i vjerojatno bi samo nakratko zastala. A
sada? Nakon brutalnog ubojstva Sissy Barten, zapela je u domino efektu koji
ju je odveo natrag u onu bolnicu, u trenutak kad joj je brat bio skinut s
aparata za disanje.
Trebao je nositi kacigu. Dovraga, znao je da ne smije voziti skateboard
bez kacige.
No tinejdžeri su bili dovoljno blentavi da misle da su njihove lubanje
tvrđe od betona.
Shvatila je da je to za nju bio transformativni trenutak. Da je samo bio
propisno pripremljen, bio bi dobro — preživio bi udarac.
To je bio temelj njezine fiksacije na red: pomisao da ćeš biti siguran ako
se pobrineš da uvijek budeš uredan i pripremljen. Ako staviš kacigu, nikada
se nećeš ozlijediti. Ako uvijek vezuješ pojas i redovito ideš na preglede,
četkaš i flosaš zube i nikada, nikada ne napraviš ni korak a da prvo ne
razmotriš kakva ti je sigurnosna oprema potrebna...
Pomislila je na Thoma: ako se držiš dobrih momaka prema kojima ne
osjećaš pravu strast, nećeš morati brinuti o tome hoće li ti srce biti slomljeno.
»Da, baš.« promrmljala je u sebi. To se u svakom slučaju dogodilo. I
začudo... to je bilo u redu. To jest u redu.
A to ju je nagnalo na razmišljanje o razlikama između G.B.-ja i Dukea.
Znala je da će u nekom trenutku morati izabrati. Nije očekivala da tu
odluku donese ovdje i sada, dok sjedi u svom automobilu uz cestu, dok pored
nje prolaze rojevi poslovnih ljudi, taksiji tutnje gore dolje niz ulicu, a
udaljene automobilske sirene upućuje na to da se krizne situacije događaju
posvuda.
Jednom prije pokušala je igrati na sigurno, a rezultat je bio onakav kakav
je bio — i zapravo, kacige za zaštitu od udarca pomažu samo pri određenim
vrstama nesreća... čak i uredne štrebere, koji se oslanjaju na red kako bi se
zaštitili, proganjaju po garažama i prestravIjuju.
Kvragu, vjerojatno je i žena ubijena u kazalištu, tko god ona bila, također
imala ormar s odjećom razvrstanom prema bojama. Nije bilo zaštite od
ozljeda, gubitka iluzija, razočaranja.
Bože, kakva deprimirajuća misao. Pa ipak, istodobno i oslobađajuća.
Znala je koga želi.
Barem je... mislila da zna.
Netko joj je pokucao na prozor i panično je vrisnula.
»Gospođo?« Bila je to naplatiteljica parkiranja, a glas joj se jedva čuo
zbog zatvorenih prozora. »Morat ću vam naplatiti ako se ne pomaknete.«
»Oprostite.« rekla je Cait, pokušavajući se sjetiti gdje je mjenjač.
»Odmah ću otići.
Hvala.«
Kada se ponovno uključila u promet, obuzela ju je neobična strepnja, kao
da nešto prijeti njezinoj sudbini. Ali... to je bilo jednostavno ćaknuto.
Nije li?
Na sljedećem semaforu privukla je torbu i počela kopati po njoj... a kada
je pronašla ono što je tražila, nije mogla vjerovati da razmišlja o tome da
nazove vidovnjakinju, onu čiju je posjetnicu uzela s oglasne ploče u
kazalištu.
Pročitala je adresu i u glavi zacrtala put. Nikada prije nije bila kod nikog
sličnog i nije imala pojma što da očekuje — niti što bi uopće mogla dobiti
time.
Jedino u što je bila sigurna je da se činilo da se neka vrsta... raskrižja...
pojavila ispred nje i htjela je nekakvu potvrdu da je smjer u kojem namjerava
krenuti ispravan.
Ako i ne pomogne, ne može štetiti, zar ne?
Pritisnula je gas i izgubila se u slikama dvojice muškaraca, a tjeskoba ih
je izoštrila gotovo do boli...
Kada je Cait ponovno zaustavila auto, bila je jedva svjesna da je
pritisnula kočnicu. I... čekaj malo, ovo nije bio prljaviji kraj Trgovačke ulice.
Ustvari, ovo je...
 Gdje je, dovraga, to bila?
Previše je trave da bi bila u središtu grada.
Upravo se htjela polukružno okrenuti kad je ugledala psa lutalicu. Malen,
nizak i čupav poput krpe za pranje podova, sjedio je na širokom travnjaku i
buljio ravno u nju.
Cait je izašla. »Jesi li dobro, maleni?«
Nekako je znala da je mužjak. Nije imao ogrlicu, jadnik.
Kada je podigao šapicu, bila je prisiljena zaobići prednji dio svog
automobila — i tada joj je mjesto na koje je stigla doprlo do svijesti.
Ne vidovnjakinja, ne. Pokušajmo s crkvom i zvonikom.
Bila je to katedrala St. Patricka, velika dama medu kršćanskim
bogomoljama u Caldwellu, ona s gotičkim tornjevima, svim svecima i
vitrajima koji su izgledali poput dragulja.
Gdje će se održati sprovod Sissy Barten. Kako je završila ovdje?
Okrenula se kako bi vidjela psa, ali on je nestao. »Gdje si?« Cait je
gledala uokolo, osvrtala se — no doista je nestao.
Nakon nekog vremena, bez dobrog razloga kojega bi se mogla sjetiti,
njezine su noge odlučile pojam nogostup uzeti k srcu, čineći jedan korak za
drugim, što ju je dovelo do sporednog ulaza. Kada je ispružila ruku da otvori
vrata, a ona su se, unatoč svojoj težini, susretljivo otvorila, poriv koji ju je
prenio preko praga označila je »pripremom za događaj povezan sa Sissy«.
Nije bilo druge svrhe da dođe ovamo. Ustvari, nije bila u crkvi otkako se
preselila u Caldwell — osim kada bi otišla kući pa bi je odvukli na misu. I
svakako nije bila katolkinja, sva ta pompozna tradicija bila je oprečna
jednostavnosti izbijeljenih podova od borovine i vrtnog cvijeća na oltaru na
koju je bila naviknuta i protiv koje se bunila.
Unutra je morala zatvoriti oči i duboko udahnuti. Oh, divan miris —
tamjan, staro drvo i vosak.
Kako se ispostavilo, bila je u bočnom vestibulu, i dok je hodala po
ulaštenom kamenom podu, koraci su joj odjekivali u golemom prostranstvu
crkvenog broda. Zidovi od kamenih blokova dizali su se u naizgled
nesagledive visine, potporni lukovi letjeli su poput krila anđela na svakom
mjestu spajanja, prikazi svetaca i svetica obilježavali su kutove i ravnine, a
različite kapelice bile su nanizane od nevjerojatnog ulaza do prelijepog oltara.
Toliko mnogo klupa, koje su se protezale s obiju strana tog poput krvi
crvenog prolaza — a ona ih je zamišljala pune ljudi, odraslih i djece, djedova,
baka i tinejdžera. Sva životna razdoblja...
 »Pozdrav.«
Cait je zamalo izgubila uporište na glatkom mramoru. »Oh! Ispričavam
se.«
Starac odjeven u prljavo zeleno domarsko odijelo nasmiješio se vraćajući
štap sa spužvom u kantu za pranje podova. »Nemojte se ispričavati. Ovdje ste
dobrodošli.«
»Nisam katolkinja.« trgnula se. »Hoću reći...«
»Nije važno. Svatko je dobrodošao ovamo.«
Nakašljala se. »Pa, nisam došla zbog bogoslužja. Ja više ne idem u crkvu.
Ah, zapravo, ja... donosim neke slike koje je Sissy Barten naslikala. Znate, za
njezin sprovod. Smatrala sam da je dobro unaprijed provjeriti stvari.«
»Oh, naravno.« Sklonio je kantu s puta. »Njezina se obitelj ovdje istinski
angažirala u prošlosti — doći će puno ljudi. Mislim da biste sve to trebali
postaviti u predvorju, u narteksu. Tamo će biti dovoljno mjesta da se njezini
radovi mogu dobro vidjeti. Dođite ovamo.«
Počeo je hodati u smjeru izlaza, a ona je zastala i osvrnula se prema
raspetom Isusu na križu koji je bio u središnjoj točki čitave zgrade.
»Dolazite li?« rekao je blago. »Ili biste željeli provesti ovdje koji
trenutak?«
»O, ne. Dobro sam.« Osim što se nije okrenula. Nije se pomaknula. »Ja
nisam katolkinja.«
»Ni ne morate biti.« I dalje je oklijevala, pa je spustio glas. »Znate, to
vam je ustvari sve isto.«
»Molim?«
Nagnuo se i stavio ruku na njezinu — i, bože, istog trenutka kad je to
učinio, osjetila se prožetom nečime čemu se nikada prije nije približila...
milošću, kako je pretpostavila da bi njezini roditelji nazvali taj
transcendentalni sjaj koji navodno dolazi s božanskom objavom.
No on je bio samo domar...
»Sve je to isto. Bez obzira na vokabular, to je sve isto.« Potapšao ju je po
ramenu. »Za minutu moram krenuti u ured. Brzo ću se vratiti i pokazati vam
kamo da idete.«
»Ja sam dobro.«
»Znam da jeste. Sjednite i uronite malo u atmosferu. Brzo ću se vratiti.«
Kada je ostala sama, naredila je nogama da se ponovno pokrenu. No
umjesto toga je napravila ono što je rekao... sjela, položila ruke u krilo i
zurila preko klupa u veličanstvo i moć ispred sebe.
U tišini koja ju je okruživala, Cait je shvatila da joj je jako drago što je
došla ovamô. Premda nije namjeravala.
Tko zna što bi joj rekla vidovnjakinja. No to nikada nije saznala. Sudbina
se, kako će otkriti, sama pobrinula za sebe.
 POGLAVLJE 41

Sissy je, gore u potkrovlju, stajala iza Adriana — koji nije gledao u nju.
Ili je, točnije, odbijao gledati u nju. Fino. Jednostavno će nastaviti razgovarati
s njegovim leđima dok on sjedi prekriženih nogu pred tom umotanom
siluetom.
»Osim što moraš znati više, zar ne? Mora postojati još.« Prešla je
pogledom preko pokojnika i osjetila ubod krivnje. No, bez obzira na to,
trebala joj je pomoć, a jedino je on bio ovdje. Jim je otišao bez pozdrava i
informacije o tome kada će se vratiti i ostali su samo ona i Adrian.
I njezina frustracija.
Podigla je ruke. »Otišla bih na internet, ali ne možeš vjerovati ničemu što
je na njemu.
A javna knjižnica Caldwella teško da bi obuhvatila ovo.«
Mogla bi također čekati i otići Jimu — no, kao prvo, činilo se da on ne
zna onoliko koliko zna Adrian; a kao drugo, imala je osjećaj da ju je želio
zadržati izvan rata.
A ona se bila spremna uključiti u njega.
Adrian se počešao po čeljusti — kao da će početi vrištati ne učini li to.
»Gnjaviš me.
Bez uvrede.«
Željela je prići bliže. Nije se usudila. »Moram ovdje utrti svoju vlastitu
stazu. Nemam izbora — a ako to znači da te trebam naljutiti, bit će tako.«
»Da sam ljut, to bi znala. Precizniji je izraz nasmrt izgnjavljen.«
»Molim te. Samo me uputi u pravom smjeru. Onda ću ja preuzeti.«
Kratko se nasmijao. »Smiješno je da to tako kažeš.«
»Zašto?«
Anđeo je pogledao preko ramena. »Nećeš odustati od ovoga, ha?«
»Ne.«
Adrian se, uz psovku, nagnuo u stranu i primio svoj štap. Ustao je uz
grimasu boli te se zagledao u nju. »U redu, dobro. No, prije svega, ne znam
mogu li to pronaći. Ništa ne obećajem.«
 »Što je >to<?«
»Ono što tražiš. I...« Uperio joj je kažiprst u lice. »Oštetiš li to na bilo
koji način, premlatit ću te. Baš me briga jesi li djevojka ili nisi. Jesi li me
razumjela?«
Ispružila je ruku. »Dogovoreno.« Zakolutao je očima, no rukovao se s
njom.
Zatim ju je odveo na prvi kat. Pa dolje u prizemlje. Pa kroz stražnja vrata.
Pa vani, prema garaži.
Pričaj mi o zgradama koje se naslanjaju na druge — iako je duga, uska
zgrada imala krov i tri zida, nagnula se kao Adrian kad je hodao i činilo se da
ju uspravnom drže jedino debele grane biljke penjačice koje su rasle uz
zidove. I premda su tamo bila četvora garažna vrata, činilo se kao da su samo
dvoja u funkciji: na druga dvoja, na udaljenom kraju, bile su dijagonalno
prikucane daske.
Adrian se sagnuo i primio prva vrata, podižući ih svojom nemalom
snagom. Prodorna škripa uslijed trenja metala o metal natjerala ju je da
pokrije uši dok je on utirao stare staze, a daske na kojima je boja bila
oljuštena nestajale su u mraku.
»Ostani ovdje vani.«
Nestao je u mraku, a onda je začula tup-tup... tup-tup... i još puno više
psovki. Svjetla su očito bila ugašena.
»Možeš li mi donijeti ručnu svjetiljku?« rekao je. »Ima jedna u — joj!
Jebo me!«
»Marke Explorer?«
»Da.«
»Mislim da mi trebaju ključevi...« Prije nego što je završila rečenicu,
doletjeli su iz garaže. Hvatajući ih, rekla je: »Hej, jesi li dobro?«
»Ma jebeno predivno sam — samo je ovdje prokleti nered.«
Zaključivši da bi on za koju nanosekundu mogao u potpunosti izgubiti
strpljenje i reći joj da odjebe, otrčala je do terenca i brzo posegnula u pretinac
za rukavice. Brzi klik i imala je snop svjetla dovoljno snažan da je zaslijepi i
pri dnevnom svjetlu. Savršeno.
Vratila se do garaže i osvijetlila unutrašnjost. »Ajmeeeeee...«
A mislila je da se na tavanu skrivaju avanture. Ispostavilo se da je garaža
prostor nakrcan neprocjenjivom količinom opreme za košenje travnjaka,
stolarskih strojeva i automobila koji su vjerojatno proizvedeni pedesetih
godina. No bilo je i novih dodataka — tri sportske torbe, na kojima nije bilo
prašine, stajale su uz Adrianova stopala.
Podupirući se tim štapom, spustio se na koljena i otvorio patentni
zatvarač na prvoj od njih. Izvadio je... ogromni kožni kaput. Nekoliko pari
traperica. Vojničke čizme. Košulje. Svaki predmet Adrian je pažljivo položio
na beton.
Eddiejeve stvari.
Sissy je bila u iskušenju da se odmakne i omogući Adrianu malo
privatnosti, no trebalo mu je svjetlo. A možda i društvo.
Govorio je: »On je tako dobro pakirao. Ja sam prije smatrao da je to
gubljenje jebenog vremena. No kad smo se preselili... učinio sam to onako
kako bi to on učinio. Presavio sam sve. Složio ta sranja unutra prema
kategorijama.«
Sissy je trepnula da odagna suze, pitajući se hoće li njezina obitelj
ubuduće na drugačiji način obavljati stvari. Nije željela da oni koju su je
nadživjeli mijenjaju sami sebe držeći to načinom prisjećanja na nju... no i ona
bi vjerojatno učinila isto.
»Sigurna sam da je to cijenio.« prošaptala je.
»On je mrtav. Nikada neće saznati.«
»Jesi li siguran?«
Anđelove ruke su se na trenutak zaustavile. »Ne znam.« Prešao je na
sljedeću torbu.
»Možda je u ovoj. Znam da sam spakirao prokletu stvar — ah... evo ga!«
Nespretno se krećući, pokazao je podlakticom prema ručnoj svjetiljci.
»Možeš to isključiti.«
»Oprosti.« Klik.
Adrian je mrmljao ustajući i izlazeći na sunce. »Evo. To je sve što ti
mogu ponuditi.« Bila je to knjiga, vrlo stara knjiga, debela poput debla.
Tutnula si je ručnu svjetiljku pod mišku i drhtavim dlanovima uzela
knjigu. Korice su bile tako stare da nije mogla odrediti niti koje je boje koža
— nešto između crvene, crne, sive i smeđe. Bila je tu i neka vrsta reljefne
obrade papira i možda nešto pozlate, no većina toga bila je izlizana i
izblijedjela.
»Što je to?« rekla je, oprezno no jasnijim tonom.
Duboko udahnuvši, namirisala je cvijeće, onu vrstu kao gore na tavanu, a
gledajući naslovnu stranicu stekla je nejasan dojam da se radi o latinskim
riječima.
Hvala bogu što ju je otac natjerao da u srednjoj školi uči latinski.
 »Nemam pojma.« Adrian je pogledao prema krovu zgrade. »To je mjesto
na koje je odlazio kad god bi imao onaj pogled u očima — pogled koji je
značio da je zabrinut da je došao do pogrešnog odgovora. Mrzio je to.«
Sissy se namrštila shvativši da Adrian trpi ozbiljnu bol. Jednu ruku je
držao na križima te se izvijao u stranu, kao da pokušava gurnuti nešto na
svoje mjesto.
Bilo mu je teško klečati.
»Pridrži ovo na sekundu.« rekla je vraćajući mu knjigu.
Zaobišla ga je te upalila ručnu svjetiljku i ušla u garažu. Uperila je snop
svjetla prema podu i čučnula pored otvorenih sportskih torbi.
Jednu po jednu, vratila je stvari koje je izvadio tamo gdje su bile, pazeći
da kategorije budu na jednak način poštovane. Kad je završila, zatvorila je
patentni zatvarač na dvjema torbama i namjestila ih u njihov prvobitni
položaj.
Izlazeći, popela se na prste i povukla vrata prema dolje, mičući lišće koje
je visjelo s njihova dna i pauka koji joj je pokušao aterirati na ruku.
Vratila se pored njega te opet uzela knjigu. »Hvala.«
Kad je namjeravala otići, spustio joj je ruku na rame. Pogledala ga je i
osjetila fizičku bol vidjevši da se on bori s riječima.
Stavila je ruku na njegovu. »Nema na čemu.«
Briga o nečijim mrtvima jednako je važna kao i briga o njegovim živima.

Kad je Jim stigao kući, bilo je oko sedamnaest sati i dvije sekunde.
Zahvaljujući Angel Airlinesu nije morao brinuti o prijevozu — dobra stvar.
Vratio se kući samo na toliko vremena da se uvjeri da se Sissy i Ad dobro
slažu. A onda se mora vratiti praćenju Dukea Phillipsa.
Otvorio je prednja vrata...
»Što to...« Udahnuvši opet, gotovo je zastenjao. Luk se pirjao sa
začinima. I nešto mesa. A svježi kruh?
Kada je zatvorio vrata za sobom, ponovno je posrnuo. Pričaj mi o
ženskim rukama... iako je svjetlo blijedilo na nebu, u kući je sve bilo puno
svjetlije, svjetiljke su sjale kao da su očišćene sve žarulje i svilena sjenila. I
boje na tepisima bile su življe, kao da je netko posvuda usisao prašinu —
podove također. Isuse Kriste, podovi su sjali.
Pogledavši uza stube, bio je zapanjen otkrićem da tepih kojim su bile
obložene zapravo nije smeđe boje... nego tamnocrvene. I izrezbarena ograda
zasjala je jer je ispolirana. A zidovi? Tapete koje su se postupno odljepljivale
i padale ponovno su zalijepljene, uzorak na njima je nakon dugo vremena
došao do izražaja, a suptilne vitice i cvjetići ponovno su bili vidljivi.
Jim je krenuo natrag u kuhinju i šokirao se pronašavši Adriana kako u
pregači sjedi za kuhinjskim stolom i reže mahune kristalnim bodežom, kao da
izvodi operaciju srca.
»Ovako?« rekao je anđeo skoncentrirano.
Sissy se okrenula od lonca iz kojeg se pušilo. »Savršeno. Da, samo odreži
krajeve.« Ad je kimnuo glavom i vratio se poslu.
Činjenica da ga nijedno od njih nije primijetilo malo ga je zaboljela. No
ne može doista biti ljubomoran na Adriana — koji je, zadnji put kad je
provjerio, nevoljko prihvaćao njezinu prisutnost. Zar ne?
No opet, šest sati kasnije stvari su se promijenile. Očito su postali jebeni
najbolji prijatelji.
Jim se nakašljao. »Fino miriše.«
Sissy se trgnula tako da joj je ispala žlica, no Adrian je samo podigao
pogled, a zatim nastavio raditi.
»Želiš li jesti s nama?« rekla je zagladivši kosu. »Bit će gotovo za pola
sata.« Mogao je toliko pričekati. »Da, molim.«
Osjećajući se kao da se vratio u maminu kuću, otišao je do sudopera i
oprao ruke. Hej, vidi, prvi put se moglo vidjeti kroz prozor u dvorište. Oprao
je ruke i primijetio da je sudoper od nehrdajućeg čelika sjajan i kao nov. Kao
i tave poslagane na stalku.
Jim je polako brisao ruke čistom kuhinjskom krpom, stojeći odmah iza
Sissy. Kosa joj je bila skupljena u neurednu punđicu, pričvršćena velikom
kopčom za kosu. Na potiljku joj se kosa formirala u sitne kovrče i osjetio je
gotovo neodoljivu potrebu da ih dotakne, omota oko prsta... a porivi se tu
nisu zaustavili. Želio ju je čvrsto obujmiti sleđa i utisnuti joj u vrat dugi
poljubac.
Odmaknuo se i sjeo preko puta Ada te gledao kako hrpu izrezanih
mahuna stavlja u bijeli emajlirani lonac pun vode.
»Pa, kako je bilo danas?« upitao je Ad.
»U kontaktu sam s tipom. Kao da je uklet — iskreno, to je živi kaos.
Samo sam želio doći kući i vidjeti...«
Adrian mu je dovršio rečenicu. »Mene, naravno. I doista sam ganut —
tako si sjajan kad si takav. Jesi li mi donio čokoladu? Cvijeće?«
 Baš kad mu je Jim namjeravao reći da odjebe, drugi je anđeo tiho rekao:
»Shvatio sam je. Ne trebaš brinuti.«
Jim je podigao obrvu. Ali čovječe, to mu je smanjilo stres. Jedna je stvar
tražiti od svog cimera da glumi tjelohranitelja, a druga kad on to radi
dobrovoljno.
»Hvala.«
»Nema problema.«
Večera je bila gotova otprilike pola sata kasnije, baš kao što je obećano, a
Jimu je bilo žao što se to nije dogodilo puno kasnije. Dok je Sissy radila u
kuhinji, pogled mu je bio zalijepljen za nju, gledao ju je kako se kreće, kako
gura pramen kose iza uha ili svako malo podiže široku trenirku koju je nosila.
Nikada nije provodio mnogo vremena sa ženama i u svakom slučaju nije
bio oduševljen onim površnim, hihotavim, sve je ružičasto sranjima s kojima
su se neke od njih očito odlučile identificirati. No ipak, bio je prilično siguran
da puno pripadnica ljepšeg spola nije znalo spremiti obrok za dva gladna
muškarca s onakvim samopouzdanjem, uravnoteženošću i rezultatima kao
Sissy — i shvatio je da mu se to u vezi s njom jako sviđa.
Možda je istinita ona teorija o muškarcima i želucima. Kada je napokon
sjela, podigla je podlaktice i dlanove.
»Molitva.« naredila je, a Jim i Adrian su zbunjeno zurili u nju.
»Ah...«
»Ovaj...«
»Molitva.« pokucala je o stol.
I on i Adrian su poslušali, pa je njih troje formiralo trokut, a povezanost
među njima bila je začuđujuće snažna.
Ona je pognula glavu i govorila tako brzo da nije uspio razumjeti ni riječ.
No nema veze. Usred rata, smrti i tog osjećaja da im vrijeme istječe... Jim je
osjetio olakšanje, disanje i ramena su mu postali opušteniji, što ga je
podsjetilo na davno prošle dane — one dobre, one na koje tako puno godina
nije mislio.
One za koje je šokirano shvatio da su još uvijek živi u njemu.
I tko bi rekao — goveđi gulaš? Iznimno ukusan.
 POGLAVLJE 42

»Zafrkavaš li me? Mislio sam da će ova potrajati.«

Kada se Duke odmaknuo od vrata i pustio Rollyja unutra, trebalo mu je
biti jasno, ali zaboga — jedan dan? Tipu je žena samo toliko trajala?
No opet...
Rolly je slegnuo ramenima bacajući svoj ruksak na pod. »Čovječe, kunem
se, mislio sam da je ona nešto posebno.« Otišao je do hladnjaka i otvorio ga.
»Oh, čovječe, nema ničega za jelo.«
»A to je iznenađenje?«
»Nikada nemaš hrane ovdje.«
»Kao što ti uvijek govorim, ako želiš usluge kuhanja i pospremanja sobe,
otiđi svojoj majci.«
»Nema šanse, previše je zahtjevna.«
Pa, možda još uvijek ima nade, pomislio je Duke zatvarajući ulazna vrata
i stežući ručnik od frotira koji mu je bio omotan oko struka. Možda bi se žena
predomislila.
Rollyjevo dupe sjelo je na jastuke na kauču, a on je uzdahnuo kao da je
od njih bilo odvojeno godinu dana. »Znaš, mogao bi nabaviti kabelsku
televiziju.«
»I potaknuti te da duže ostaneš?«
»Ti me vooooooooooliš.« viknuo je tip kad je Duke otišao u spavaću
sobu.
»Ne baš.«
Duke je prišao ormaru i otvorio njegova vrata s rebrenicama. U njemu baš
i nije bilo puno toga. No nije imao gdje nositi odijela. Na kraju je navukao
svoje najnovije traperice, crnu majicu bez rukava i crnu kožnu jaknu —
drugim riječima, svoju radnu uniformu.
Zastao je pred ogledalom koje je visilo iznad jednostavnog ormarića od
borovine u kutu, susreo se s vlastitim pogledom i pomislio na najnovijeg
kolegu s posla.
Njih dvojica otišla su dolje do rijeke i obavila svoje, a onda obradila dva
od šest parkova koje su morali obići. Duke je imao nepogrešiv osjećaj da ga
tihi gad čeka, promatra, kupuje vrijeme.
No to nije njegov problem.
Po povratku u dnevnu sobu, nadvio se nad kauč na kojem se Rolly
ispružio i već hrkao.
Jebi ga. Usredotočit će se na pozitivnu stranu njegova povratka — bilo je
to poput besplatnog protuprovalnog sustava. Jer ako bi netko provalio ovamo,
Rolly bi nazvao.
Idiot bi sigurno nazvao.
Duke je, odlazeći, čvrsto zatvorio vrata te je prilazeći svom kamionetu
odmahnuo glavom vidjevši stari auto kojim se Rolly vozikao još od vremena
kad su bili na Unionu. Urokani glupson ga je dobio novog — od svojih vrlo
ponosnih roditelja, u danima kada su još mislili da će biti nešto od njega.
Ta su vremena prošla. Auto je jedva radio, boja na poklopcu motora je
izblijedjela, branici su bili iskrivljeni od raznoraznih udaraca, na jednom
kotaču bio je neodgovarajući naplatak jer nije bilo novaca za nabavku
odgovarajuće zamjene. No Rolly je ipak bio prilično sretan s njim.
I uvijek će biti.
Što je bilo tužno, ali na neki način i lijepo.
Duke je sjeo za volan svog kamioneta i odbio si dopustiti da previše
razmišlja o tome kamo ide i zbog čega. Osjećaji su bili previše složeni da bi
ih procesuirao — a možda mu se i nije sviđao smjer u kojem su ga vukli.
Započeo je ovo s Cait kako bi se ispriječio na putu tom pjevaču s
ponašanjem prijetvornog, senzibilnog gospodina Divnog Mladića.
Sada mu se, međutim, taj cilj činio posve sekundarnim.
I to je bilo zastrašujuće. To je trebao biti samo jednokratni seks, ništa
više. No stvari se nisu tako razvijale — a on nije imao pojma kako se sa svim
tim nositi.
Život ga je već naučio da je ljubav opasna zabluda, a žene, kao i svi ljudi,
nevjerojatno prevrtljive. Kao da mu je trebalo da ponovno sve to uči.
Ipak se s uočljivom odlučnošću odvezao u Caldwell i skrenuo s
Northwaya kada je stigao do stambene četvrti pune malih kuća i lokalnih
dućančića. Nije mu bila poznata adresa koju mu je Cait dala, no to je bilo
razumljivo, tu su živjele mlade obitelji — a on nikada nije bio dio jedne od
njih.
Prateći kućne brojeve, zaustavio je kamionet ispred kuće obložene bijelo
obojanim daskama koje su se preklapale, s podrezanim grmovima,
održavanim travnjakom i samostojećom garažom straga. Njezin terenac,
Lexus, bio je parkiran sa strane.
Iz nekog razloga nije mogao izaći, pa je sjedio u kamionetu buljeći u
njezinu kuću. Na katu su bila dva prozora, od kojih je jedan bio osvijetljen. U
prizemlju je bio veliki natkriveni trijem, kao protuteža ulaznim vratima, i
dosta rasvjete, uključujući i svjetleći luster točno nad ulazom.
Nešto poput razglednice, da, mogao je to tako nazvati. Cait ga se dojmila
kao vrsta osobe koja ima uredan dom. Zamalo je produžio dalje.
Stežući volan, pomislio je... to nije u redu. Ne njegov veći cilj,ne. Nego
ovaj njegov dio, ovaj s njom.
Psujući, bijesno je pogledao cestu ispred sebe. »Prokletstvo.«
Čovječe, ovaj usrani unutarnji sukob nije bio dio plana. Ovo oklijevanje,
ovaj osjećaj da radi lošu stvar osvećujući se G.B.-ju ne bi trebao biti njegov
problem.
Dogodila se kolateralna šteta. A ona je odrasla osoba, sposobna donositi
vlastite odluke — i nije ju on prisilio na seks. Daleko od toga.
»Sranje.«
Ugasio je motor i izašao jer nije znao što da drugo učini sa sobom.
Međutim, kad je stao ispred kuće, nešto ga je obuzelo i razjasnilo mu stvari,
podsjetivši ga da je još jedna dimenzija u igri u svemu ovome.
Bože, seks.
Nije očekivao da on bude tako nekontroliran. Kada ju je vidio iza onog
kafića, osjetio je privlačnost — zatim je u klubu slijedio taj poriv. No mislio
je da su ti žestoki orgazmi posljedica zadovoljstva zbog toga što je uzeo nešto
što je G.B. želio. Međutim, sinoć u spremištu za čamce počeo je shvaćati da
tu ima nešto više od toga.
A sada, dok je prilazio i pritiskao zvono na vratima, bio je siguran u to.
Ovaj put ju je želio vidjeti golu; uzeti ju na nečemu mekanome poput
kreveta, tako da ne mora brinuti hoće li ona dobiti modrice; poševiti je sleđa,
a zatim tako da ona bude gore.
Žestina njegove potrebe za seksom bila je upozorenje da...
Vrata su se otvorila — i oh, sranje, evo je. Na djelić sekunde mu je
učinak njezine pojave u toj širokoj mornarski plavoj haljini preplavio um, a
osjetila mu u potpunosti nadvladala misaone procese.
»Bok.« rekla je suho.
Dok joj se ruka podizala i petljala oko ovratnika, činila se odsutnom.
Mršteći se, pogledao je iza nje, no činilo se da u kući nema nikog drugog.
Možda je u tome bio problem?
»Odgovara li ti ovo?« upitao je. »Možemo otići negdje na javno mjesto,
ako bi to više voljela.«
Uostalom, upoznala ga je prije samo nekoliko dana...
»Ne. Želim te ovdje. Sve dok ti... znaš, odgovara li ti to?«
Umjesto odgovora, zakoračio je prema naprijed, zagrlio je i snažno
poljubio. Samo je želio da bude priljubljena uz njega i da se nakratko povežu
— ali, naravno, nakon što je stavio ruke na nju, te su namjere izvjetrile. S
njezinim grudima pritisnutima uz njegova prsa i njezinim usnama pod
njegovima, tijelo mu je osjetilo glad.
Izgladnjelost, točnije.
Jebote, usne su joj tako mekane, a zbog načina na koji mu se prepuštala,
zbog njezine kralježnice koja se izvijala prema njemu, poželio ju je poleći
odmah tu na podu i. . .
Duke se odmaknuo i zatvorio vrata ne bi li susjedima onemogućio da
gledaju. A kada je zastao i zagledao se u nju, činjenica da je teško disala i
gledala u njega s izrazom u očima kao da je već gola. . .
Baš ono što je želio od nje.
»Bok.« rekao je polako, odmičući pramen njezine plave kose. »Jesam li ti
nedostajao?« Osmijeh na njenom licu izazvao mu je bol negdje pored prsne
kosti. »Da, jesi.«
»Njušim li to večeru?«
»Lazanje. Domaće — nisam znala bi li ti. . .« Nije dovršila rečenicu, nego
je stavila dlan na njegovo lice, odmahujući glavom. »Bože, svaki put kad te
vidim. . .«
»Što?«
»Jednostavno zaboravim kako izgledaš. Dok se ne pojaviš ispred mene.«
»Dobro ili loše?«
Na trenutak joj se izraz lica promijenio, kao da je u glavi otišla nekamo
drugamo. No onda se stresla i činilo se da se ponovno skoncentrirala.
»Dobro, vrlo dobro.«
Duke joj je prešao jagodicama prstiju niz vrat. »Misliš li da ćemo ovaj put
uspjeti večerati?«
Čovječe, nevjerojatan je, pomislila je Cait upijajući pogled i dodir svog
ljubavnika.
Mislila je da su joj uspomene snažne, no shvatila je da su neusporedive sa
stvarnošću.
 Čekaj, on ju je pitao nešto, nije li? Nešto o večeri?
»Ne znam.« odgovorila je polako, osjećajući vrtoglavicu zbog erotskih
reminiscencija. Ipak, pola sata razgovarati poput civiliziranih ljudi, to je
vjerojatno suvisao kratkoročni cilj. A onda bi mogli. . . »Ah, daj da te
provedem po kući — doduše, nije da imam mnogo što za pokazati.«
Vratila se ona nespretnost, nelagoda, disonantnost i izmještenost koju je
osjetila u restoranu nakon ševe u spremištu za čamce — zbog čega se zapitala
je li bio dobar potez pozvati ga u svoj dom.
On je ipak, naposljetku, još uvijek neznanac, tehnički gledano. No sad je
prekasno.
Prije nego što je imala priliku povesti ga u bilo kakav obilazak, Duke je
pogledao preko njezine glave s neproničnim izrazom na licu.
»Lijepo mjesto. Ali još mi se više sviđa kako mu izgleda vlasnica.«
»Nisi još ništa vidio.« pocrvenjela je. »Mislim, od moje kuće.« Slegnuo je
ramenima. »I da je ovo Taj Mahal, ja bih mislio isto.«
Okrenula se kako crvenilo na njezinu licu ne bi bilo baš toliko očito.
Barem je seksualna povezanost između njih još uvijek živa i zdrava. »Dakle...
ovo je dnevni boravak.«
Prestala je govoriti jer bi morala spominjati takve egzotične značajke kao
što su kauč, televizor, svjetiljka na stoliću... jebeni tepih.
»A ovdje radim.«
Odlazeći dalje prema trijemu, pretvorila se u voditeljicu Kola sreće, vrteći
se u krug i osjećajući se kao idiot. No barem se nije morala ispričavati zbog
toga kako stan izgleda. Posljednja dva sata provela je čisteći sve, od prizemlja
do tavana — premda je to činila više zato što je bila nervozna nego zbog bilo
kakvog nereda.
»Ovdje je sjajno osvjetljenje.« promrmljao je, stavljajući ruke u džepove i
odlazeći do stola na kojem su bili listovi papira.
Dok je razgledavao svaki crtež, Cait je prekrižila ruke na prsima i ljuljala
se naprijed natrag. Pogled na ovog visokog, kršnog muškarca u crnoj odjeći
kako stoji nad njezinim radovima izazvao je u njoj osjećaj kao da je u šatoru
u lunaparku, sve joj se ljuljalo. Nije bio nimalo nalik Thomu... niti G.B.-ju.
Ne, on je bio tinjajuća snaga i sirovi seks, uspravna buktinja u crnim
vojničkim čizmama.
Željela ga je.
Jebote, nije mogla dočekati da ga ponovno dotakne.
»Što je to?« upitao je, pokazujući prema nečemu, ne dodirujući to.
 Otišla je do njega, poravnavajući suknju i osjećajući kako joj se najlonke
dižu. Večeras je nosila grudnjak — zato što je htjela da joj ga on skine
zubima — ali ustvari bi joj bilo najdraže da nema nikakvu šminku i da bude u
trenirci.
Ovo je bio dug dan. Vrlo dug.
Još uvijek se nije čula s G.B.-jem. A trenutke koje je provela u onoj crkvi
još uvijek je osjećala, visjeli su joj poput utega oko vrata, bez ikakvog
valjanog razloga kojeg bi se mogla sjetiti.
No ipak, bilo je stvarno dobro vidjeti Dukea. Samo njegovo prisustvo
mijenjalo joj je prioritete, barem za sljedećih nekoliko sati: nije bilo ničega
što bi u ovom trenutku mogla učiniti u vezi s G.B.-jem ili Sissynim
sprovodom, bez obzira na to je li sama ili nije. A što će ona i ovaj muškarac
vjerojatno raditi? Kakav način za provesti noć.
»To je knjiga na kojoj radim.« rekla je, vrativši se u stvarnost.
»Lijep pas.«
»Volim labradore — odrasla sam s jednim. Voliš li pse?«
»Nikada nisam imao kućne ljubimce.« Nastavio je polako hodati uz
njezin stol za crtanje — zbog čega se osjećala malo ugodnije. Možda bi
naposljetku ipak imali o čemu razgovarati. »Jesi li oduvijek znala da želiš biti
umjetnica?«
Cait je slegnula ramenima. »Jednostavno sam bila. Otprilike kao netko
tko je dobar u matematici ili znanosti — ispostavilo se da sam ja ovakva.«
»Ove su stvarno dobre.«
»Ja i predajem.«
»Gdje?«
»Na Unionu.« Kada se okrenuo prema njoj, slegnula je ramenima.
»Nisam daleko otišla, zar ne?«
»Prešla si put od studentice do profesorice.« Okrenuo se natrag njezinim
radovima.
»To je paklenska udaljenost.«
Osjetila je čudnu notu u njegovom glasu, ali prije nego što se mogla
nadovezati, iz kuhinje se začulo zujanje.
»Ispričavam se.«
Mogla je osjetiti kako je njegove oči prate dok je išla po lazanje, a ta
nestrpljivost da ga vidi golog gotovo ju je omela u spašavanju večere od
zagaranja: naposljetku, u dnevnoj sobi bio je oveći kauč — što je bio velik
napredak u odnosu na brodske jastuke ili linoleum.
 Zgrabila je kuhinjsku rukavicu, otvorila pećnicu i odmaknula se unatrag
kako joj se ne bi otopila šminka na očima.
»O, hvala ti, Isuse.« šapnula je vadeći posudu s lazanjama.
»Ovo izgleda savršeno.« rekao je približivši joj se.
Zbog zvuka njegova glasa se trznula, no brzo je došla k sebi. »Nisam baš
neka kuharica.«
»To nije istina.«
Dok je odlagala lazanje na stolnu prostirku koju je ranije postavila, brzo
je prekontrolirala sve. Da, sve je bilo na svom mjestu...
»Vino. Zaboravila sam ti ponuditi vino.«
»Ja ću ga donijeti. Sjedni.«
»Boca je tamo u kuhinji, na radnoj plohi.«
Odabrala je stolac u kutu kako bi ga mogla gledati i da, bio je to dobar
plan. Prvo što je učinila bilo je da mu skine jaknu i objesi je na kukicu na
stražnjim vratima — ah, te ruke. Dragi bože, te ruke. A onda se, srećom,
morao okrenuti kako bi otvorio to talijansko crno vino: dok je uzimao
starinski otvarač za boce i zabijao ga u pluteni čep, ona je zbog stezanja i
opuštanja njegovih bicepsa i tricepsa zahvaljivala bogu na nužnosti
manualnog rada. A leđa su mu bila jednako spektakularna, ta kršna, široka
ramena i torzo koji se sužavao prema bokovima.
A njegova... niža oprema... bila je čisto savršenstvo u tim trapericama.
Bruce Springsteen na prastaroj naslovnici albuma patio je od sredovječne
mlohavosti u usporedbi s Dukeom.
Kada je došao s bocom, bacila se na rezanje kvadratića kroz mozzarellu
koja se rastapala.
»I ti želiš malo, zar ne?« rekao je.
»Da, molim.«
Dok su posluživali jedno drugo, osjetila se malo opuštenije. A onda, kada
je zagrizao i rekao mmmmmmmrmri?. Kao da je jebena slavna kuharica Julia
Child.
»Drago mi je da ti se sviđa.« rekla je, pijuckajući vino. »Oh ne, izvadila
sam predjelo i zaboravila na njega.«
Samo još jedan primjer njezine igre. Da. Prava je igračica.
Pogledao je prema krekerima i siru pored tostera. »Ja sam tip momka za
glavne stvari.«
Kada je opet pogledao prema njoj, pogled mu je kliznuo niz njezino tijelo
— i morala se promeškoljiti u stolcu. »Pogotovo s tobom.« dometnuo je.
 Unatoč činjenici da joj je trebalo sat vremena da napravi večeru i
četrdeset minuta da se ona ispeče, odjednom je bila spremna odgurnuti svoj
tanjur i završiti obilazak kuće u krevetu.
»Smijem li priznati nešto neugodno?« lanula je.
Podigao je obrvu. »Ovo je stvarno iz Stouffer'sovog asortimana?«
Odmahnula je glavom. »Ne. To sam doista ja napravila.«
»Bilo bi u redu i da nisi. Ne moraš me impresionirati na ovaj način.« Cait
je spustila pogled prema tanjuru. »Sladak si.«
»Ne baš. Dakle, što je to tvoje >nešto<?«
»Ti si prvi muškarac koji je kročio u ovu kuću.« Kada je naglo podigao
glavu, ispružila je podignuti dlan. »Ne, ne, to nije čudno niti ništa slično.
Hoću reći, naravno, tu su bili radnici. Poput električara kad sam — nije
važno. No ti si prvi kojega sam, znaš, pozvala. Na... spoj.«
Duke je spustio vilicu i obrisao usta salvetom.
»Oprosti.« rekla je polako. »Jesam li prešla granicu ili tome slično?«
»Ne.«
Lažljivac, pomislila je zadubivši se u jelo. Dovraga, trebala se potruditi da
se stvari razvijaju lagano i ležerno. Osim što ona nije takva. Imala isklesano
tijelo ili ne, ona se nije upuštala u usputni seks i bilo joj se teško pretvarati da
jest.
»Ja sam...« Nije završila, nego je napravila grimasu i poželjela sve učiniti
ispočetka, počevši od ulaznih vrata. Ili barem od trenutka kad je došla ovamo
po lazanje.
»Onda ću i ja biti iskren.« Ponovno je obrisao usta, kao da mora nešto
učiniti s rukama. »Ja ne zaslužujem tu čast.«
Bila je to izjavna rečenica i on nije nastavio s razradom — jednostavno je
nastavio jesti.
»Zašto to kažeš?« upitala je.
Slegnuo je ramenima, a zatim pokazao glavom prema tanjuru. »Tebi se
ovo ne sviđa?«
»Zašto?« ponovila je.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je odgovorio. »Kao što znaš, nisam
diplomirao na Unionu. Gledajući po tvojoj kući, pretpostavljam da muškarci
kakvi ti se inače sviđaju dovršavaju stvari koje započnu.«
No opet, očito nije tražio suosjećanje niti suptilno manipulirao njezinim
egom: ton glasa bio mu je kao da raspravlja o vremenu.
Pomislila je na Thoma i njegovu karijeru u financijama, a Duke je
podigao obrve u njezinu smjeru. »Jesam li u krivu?«
»Nemam dugačak popis muškaraca.«
»To također nije iznenađenje.«
Uzeo je još jedan zalogaj te ga žvakao. »I da pogodim — u nekom
trenutku si se zamalo udala, ali veza nije uspjela.«
»Možda.«
»To znači da.«
»Bilo je to davno.«
»Fakultet je bio davno, to je istina.«
»Čekaj, zašto si ti napustio studij?«
Pogledao je u posudu za pečenje. »Smijem li uzeti još malo?«
»Naravno.« A što bi joj bilo još draže? Da on bez okolišanja odgovori na
pitanje. »Što je s tobom? Jesi li se ikada ženio?«
Njegov podrugljiv smijeh bio je dovoljan odgovor. »Ne. To mi nije u
kartama, ispostavilo se.«
»Zvuči kao da nisam jedina koja je gotovo stigla do oltara.« Zastao je na
pola puta do tanjura. »Ti si vrlo inteligentna, znaš.«
Iz nekog razloga se zbog tog komentara osjetila ljepšom nego od bilo
kojeg drugog komplimenta koji joj je mogao dati. »Pa, plava je, zapravo,
samo boja kose.«
Ponovno je zastao, a oči su mu se suzile. »Stvarno?«
»Zapravo, obojala sam kosu one večeri kada smo se prvi put susreli.«
Doimao se iznenađeno, pa se namrštila. »Zašto me tako gledaš?«
 POGLAVLJE 43

Sjedeći prekriženih nogu na krevetu, Sissy je knjigu koju joj je Adrian

dao držala na jastuku koji joj je bio u krilu. Čak i uz sva svjetla upaljena i
izvrstan vid, dobila je tenzijsku glavobolju od čitanja sitnih, izblijedjelih
slova.
Njezin latinski nije bio dovoljno dobar za ovo. Naslonila se na uzglavlje i
tiho opsovala.
»Tako je loše, ha?«
Okrenula se prema otvorenim vratima i ugledala Adriana kako stoji tamo
s vrećicom keksa s komadićima čokolade, marke Chips Ahoy!
Zašuškao je zatvorenom vrećicom keksa. »Želiš li malo zgriješiti?«
»Da. Molim te.«
Kada je došepao unutra, poželjela je da dozna kako se ozlijedio. Što se
točno dogodilo. Ali imala je osjećaj da bi time ozbiljno prekoračila granice
dopuštenog.
Sjeo je na dno njezina kreveta i otvorio vrećicu te joj ponudio kekse.
Uzela je četiri.
»Znaš,« rekao je Adrian između zalogaja, »Eddie je uvijek govorio da se
takve stvari čitaju kao upute za upotrebu stereo uređaja.«
»Ovo je gotovo nerazumljivo — i potpuno zbunjujuće... kao struja
svijesti. Nema organizacije, samo niz slučajnih rečenica.«
»Do čega si dosad došla?«
»Možete li vi doista bacati uroke?«
»Jim može, da. Ja sam neloš u tome. Eddie je bio bolji od mene —
običavao mi je govoriti da imam poremećaj koji se očituje u hiperaktivnosti i
deficitu pozornosti te da je to korijen mog problema. Moraš se na
odgovarajući način usredotočiti.«
»Možeš li sada baciti jedan za mene?«
»Kao da sam poni koji izvodi trikove?«
»Ma daj. Treba mi pauza, a doista sam znatiželjna.«
Adrian je ubacio još jedan keks u usta. Zatim je ispružio dlan. Mršteći se
u nastojanju da se skoncentrira, zamahnuo je iznad njega drugom rukom.
»Presto!«
Nagnula se. »Što si učinio?«
»Učinio sam da se ništa ne pojavi. Baš kao i magija.« Sissy se počela
smijati. »Ti nisi normalan.«
»I previše točno. K tome sam idiot. Trebao sam donijeti mlijeko.«
Ponovno je pogledala knjigu i uozbiljila se. »Pričaj mi još o ogledalu.«
Nije odgovorio, pa se ponovno okrenula prema njemu. »Molim te.«
»Tražiš to čak i nakon što sam te počastio keksima?«
Ispružio se preko donjeg dijela njezina kreveta, podupirući glavu rukom.
Nastavio je grickati, uspijevajući nekako da ne prospe posvuda mrvice keksa.
»Ogledalo, ogledalo...« Odmahnuo je glavom. »To je jebeno najružnija
stvar koju si ikad vidjela. Staro i raspadnuto, baš poput nje.«
»Kad god sam vidjela demonku, bila je mlada i lijepa.«
»Samo još jedna od njezinih laži.« Palcem je protrljao obrvu. »Kao što
sam rekao, radi se o tome da ona treba taj prolaz. Ako izgubi ogledalo, zapela
je na ovoj razini, barem prema onome što mi je Eddie uvijek govorio. E sad,
čovjek bi pretpostavio da je najjednostavnija stvar koja se može učiniti —
razbiti ga. Ali kad bi to učinila, krhotine bi te usisale i nikada ne bi izašla.
Ključ je u tome da stekneš kontrolu nad tim sranjem. Otmeš joj ogledalo tako
da mu ona ne može pristupiti. Logički gledano, to je jedini lanac kojim ćeš ju
ikada zauzdati.«
»Pronašao si me u onoj kupaonici.« Stavila je ruku na trbuh. »Da bi
zaštitio...«
»Da.«
»Zašto nisi, odlazeći, uzeo ogledalo sa sobom?«
Adrian je opsovao. »Jim je jebeno pobjesnio kada te ugledao i, zbog toga
što je potaknuo njezinu čaroliju, ona se manijakalnom brzinom vraćala. Imali
smo izbor između sprječavanja spasitelja da napadne i vjerojatno dobije ubod
nožem... i uzimanja ogledala. Izabrali smo njega.«
»Dakle, ona je ubila nekog drugog kako bi me zamijenila.«
Anđeo se nakašljao. »Da.« Odjednom je ispružio ruku i stavio je na
njezino koljeno.
»Hej, hej... moraš prestati razmišljati o svemu tome. To nije tvoja stvar.«
»Da je Jim tako razmišljao, ja bih još uvijek bila u Paklu.«
»To ne znači da moraš biti junakinja ovdje gore.« Izvadio je još jedan
keks. »Ili tamo dolje.«
 Sissy je dugo šutjela. A onda je začula samu sebe kako govori: »Ona ga je
ozlijedila.«
»Molim?«
»Vidjela sam Jima...« Bilo je to tako teško pretočiti u riječi i nije znala
zašto sada to spominje. »Ona ga je ozlijedila. Njezini... ljudi su ga ozlijedili.
Jako.«
Adrian nije odgovorio, pa je podigla pogled. Lice mu je bilo skamenjeno,
ukupnost njegovih crta lica nije odavala nikakav izraz. I tada je shvatila... on
je bio na isti način zlostavljan.
»Sissy, hožeš li mi učiniti uslugu?«
»Koju?«
»Nemoj mu reći da si to vidjela, u redu? To bi ga ubilo.«
»Tu ženu treba zaustaviti.« rekla je Sissy mračno.
»To je ono što Jim pokušava učiniti.«
Sissy je neko vrijeme šutjela. »Još me jedna stvar zanima. Kako me uspio
izvući?«
»Razmijenio je pobjedu za tebe.«
Dok su te jednostavne riječi odjekivale, Sissy je osjetila da joj se vrti u
glavi. »Oprosti... učinio je što?«

Dok je Duke pogledom prelazio preko Caitine plave kose, osjetio je

snažnu strepnju.
Nije valjda... oh, ma daj, nema razloga za paranoju.
»Mislio sam da je prirodna.« začuo je samoga sebe.
»Ne sviđaju ti se brinete?«
»Ah, ne, nije to.« Odmahnuo je glavom, misleći — dosta više s tom
vidovnjakinjom.
»Plava ti kosa dobro stoji.«
»Hvala.«
Dok je podizala viljušku i ponovno počinjala jesti, pokušavao je
zaboraviti upozorenje Yasemin Oaks i čudnog čovjeka koji je sjedio na
suvozačkom sjedalu njegova kamioneta te taj zloslutni osjećaj koji mu je
ubijao inače zdrav apetit. Trebao bi razgovarati s Cait, nekako izvući iz
guzice jednostavno čavrljanje, pretvarati se da je fokusiran na normalne
stvari...
 »Bože, ovo je opet tako čudno.« rekla je. Ali onda je naglo digla pogled,
kao da to nije imala namjeru izgovoriti naglas. »Oprosti — nisam htjela...«
»Ne, znam što želiš reći.« Prošao je rukom kroz kosu. »Ja samo. .. želim
da znaš da, bez obzira što se dogodilo... želim biti ovdje. Uz tebe.«
Pogledao ju je u oči i iznenadio se shvativši da je, bez obzira na namjere s
kojima je krenuo u ovo, potpuno iskren. Dok je sjedio u ovoj maloj urednoj
kuhinji, u njezinoj urednoj kućici, jedući njezine savršeno pripremljene
lazanje, nije postojalo mjesto na kojem bi radije bio — i to ne zato što je
ostvario svoju osvetničku fantaziju.
I iz nekog jebenog šašavog razloga činilo mu se da želi da ona to dozna.
Prvi je prekinuo kontakt očima. »Nisam...« Glasno je pročistio grlo i
pomislio da bi doista trebao začepiti. »Ja više ne osjećam stvari, znaš? Ja ne...
dobro, već čitavu vječnost nisam doživio ovakve emocije.«
»Kakve emocije?« prošaptala je.
Duke se počešao po grudima i zaobišao pitanje. »Želiš li čuti ironiju
sudbine? Namjeravao sam postati kardiolog. Uvijek sam bio fasciniran
srcima te time kako ona rade i zašto rade. Naravno, nisam stigao tako daleko.
Ali to mi je bio plan.«
»Što se dogodilo?« Ispružila je ruku i stavila je na njegovu podlakticu.
»Možeš mi reći.«
Pa, moj brat je saznao da sam zaljubljen u jednu ženu te ju je zaveo i s
njim je zatrudnjela... i to me tako sjebalo u glavi da se nikada nisam
oporavio. Pogotovo zato što sam ga tako dobro poznavao — znao sam što je
sposoban napraviti, l godinama sam čekao da mu se osvetim...
Duke je preko stola pogledao Cait i završio misao: Ti si bila sredstvo
pomoću kojega ću to učiniti.
Jako je dugo promatrao G.B.-ja iz daljine, istraživao ga, pratio mu
karijeru. A njegov brat blizanac dokazao je da nema ništa zajedničko s
Dukeom, osim jedne stvari — nikada, baš nikada nije ulazio u ozbiljne veze.
Bilo je usputnog seksa, da. Te su se stvari događale u barovima, klubovima
ili iza scene. Ali gad nikada, niti jednom nije pozvao ženu da ga gleda kako
pjeva ili nastupa, određenu ženu, koja je imala kvalitete kao što ih ima ova.
Duke je istog trenutka kada se Cait pojavila u Palace Theatreu znao zašto
je ona tamo — G.B.-jeve obožavateljice uvijek su dolazile u parovima;
najbolje prijateljice, dvije ili tri, koje ga zaljubljeno gledaju i slušaju kako
sipa sranja koja su bila čista suprotnost osobi kakva je stvarno bio.
Cait je, s druge strane, tamo bila sama i očito se na njegov zahtjev došla
susresti s njim.
Očito mu je značila nešto posebno kada je promijenila G.B.-jeve navike i
nije bilo iznenađujuće da su i on i njegov brat osjetili privlačnost prema njoj
— dovraga, svaki bi muškarac s pola mozga osjetio. Duke je odmah znao što
učiniti — da, naravno, to neće biti ni blizu onome što je učinjeno njemu, ali
G.B. je uvijek imao mnogo, mnogo tanju kožu.
Bilo je potrebno manje za isti učinak...
Duke je odjednom počeo odmahivati glavom i, prije nego što je uopće
shvatio što radi, ustao je. »Moram ići. Žao mi je... ne mogu ostati.«
Kada je Cait problijedila, shvatio je da stvarno mora otići. Ona je
zaslužila puno bolje od svega ovoga — i premda je i ona njega željela,
njegovi motivi u početku nisu bili čisti, a iz nekog razloga činilo mu se da je
to bacilo ljagu na sve u vezi s njegovom nazočnošću ovdje večeras.
»Ja...«
Prekinuo ju je. »To je jednostavno loša ideja. Došao sam ovamo zbog —
sranje, ničega što bi ti željela ili zaslužila.«
Pogledala je večeru koju im je tako pažljivo pripremila — i on se osjetio
još gore.
»Žao mi je.« rekao je. »Doista jest.«
Odloživši salvetu i ustajući iz stolca, poravnala je lijepu haljinu koju je
obukla za njega. »U redu. I stvari su čudne, znam. Ja samo...«
»Nije u tebi problem. . .«
»Oh, moj bože, ta rečenica.« Zapravo se malo i nasmijala. »Nikad nisam
mislila da će je netko upotrijebiti sa mnom.«
Duke je zakoračio prema njoj i dotaknuo joj lice. Prokletstvo, bila je tako
lijepa. Kada je zastao da upije i zapamti sve to, znao je da radi pravu stvar.
Ogorčenje na brata bilo je gadna, zla stvar i ovoj ženi nije nimalo potrebno da
bude uvučena u to — on će se osvetiti tom šupku za ono što mu je napravio;
samo će pronaći neki drugi način da to učini.
Duke je spustio ruku. »Ne želim da ovo završi.« Namrštila se. »Ne
mora.«
»Da, mora.«
Cait ga je uhvatila za ruke. »Slušaj, znam da si rekao da nisi dobar u
vezama — razumijem to. No, ja sam ti spremna dati vremena.«
»Cait...«
»Ozbiljna sam. Ni ja nisam u ovome bolja od tebe. Nisam čak godinama
izašla na spoj s muškarcem. Nakon što me Thom ostavio zbog nekog drugog,
posvetila sam se samo poslu i činila »ispravne« stvari. Također sam napola
živjela. Dobila sam poziv za buđenje prije otprilike šest mjeseci i jednostavno
sam odlučila da moram prestati odlagati stvari, da moram izaći iz svoje kule
bjelokosne. Mislim da si i ti takav.«
»Ne poznaješ me.«
»Onda mi pruži priliku da te upoznam. Neću te moliti da ostaneš — o
tome sam odluči. Ono što želim reći je da bih voljela imati priliku saznati
kamo ovo ide. Ako tebi nije ugodna takva ideja, onda znaš gdje su vrata —
ali mislim da radiš veliku grešku.«
U napetoj tišini koja je uslijedila Duke je zapanjeno shvatio da se slaže s
njom — premda je to vjerojatno bila loša ideja. Koliko god to mrzio priznati,
ona ga je probudila i on se nije želio vratiti u sjenu — no istodobno su ulozi
bili vrlo visoki.
Već je jednom proživio ovakav gubitak...
A onda je shvatio da bi rješenje svega moglo biti jednostavnije i časnije
nego što je mislio.
Uzeo je Caitino lice u ruke, nagnuo joj glavu unatrag i zagledao se u
njezine oči.
»Viđaš li se s nekim drugim?« upitao je.
Odgovor na to pitanje bio je jedino što je večeras važno.
 POGLAVLJE 44

Kada je Cait pogledala Dukea, zaprepastila se kako se ukočio, kao da je

njezin odgovor jedina stvar na svijetu koja mu je bitna. I u ovom joj je
trenutku ta ranjivost bila najprivlačnija stvar na njemu.
Zbog nje je također donijela odluku jednom za svagda. G.B. je divan
muškarac, doista senzibilna i draga duša — i uživala je u njegovu društvu.
Ali to nije bilo ni blizu onome što je osjećala s Dukeom i morala se potpuno
obvezati njihovu odnosu, kakav god bio, jer u suprotnom nije bilo šanse da
stvari ikamo krenu.
Živi sada. Riskiraj.
Sigurnost je samo na korak od gušenja.
»Ne, ne viđam se ni s kim.« odgovorila mu je. »Zainteresirana sam samo
za tebe.«
U tom trenutku mobitel joj je počeo zvoniti u torbici koja je zbog
vibriranja zveckala na kuhinjskoj plohi.
»To je dobro.« rekao je Duke oporo. »To je ono što želim. Oh, bože, to je
ono što trebam...«
Usne su mu pronašle njezine, gnječeći joj usta, dok su se te snažne ruke
stezale oko nje. Njegovo tijelo bilo je točno onakvo kakvoga ga je zapamtila,
tvrdo poput stijene i dominantno, i dok je prilagođavala svoje obline njegovoj
snazi, grudi su joj otežale i vatra joj se zapalila u međunožju.
To je ono što im je oboma trebalo.
Kad je napokon podigao glavu, rekao je promuklim glasom: »Želim te na
krevetu.
Odmah.«
Cait je kimnula i uzela ga za ruku, vodeći ga kroz dnevnu sobu i uz plitke
stepenice. Dok su se penjali, ispunjavao je stubište baš kao i ranije njezinu
radnu sobu — a isto je vrijedilo i kad su ušli u spavaću sobu. Činilo se da se
sve drugo skuplja i smanjuje, da se zidovi i stropovi približavaju.
Ali nije imala puno vremena za razmišljanje o tome. Približili su se jedno
drugome bez riječi, tijela su im se sastala uz njezin krevet, a njezina haljina i
najlonke brzo su završili na podu. Prije nego što je shvatila, Duke ju je
ispružio u grudnjaku i gaćicama te ju prekrio svojom težinom, baš kao što je i
željela. Dok ju je ponovno ljubio, uronio je ruke u njezinu kosu, a ona se
izvijala pod njim... pogotovo kada se polako spustio do njezinih grudi, a usta
su mu se zadržala na njezinoj koži kao da mu se sviđa njezin okus. Brzim i
vještim pokretom otkopčao joj je prednju kopču na grudnjaku i košarice su
skliznule s njezinih osjetljivih grudi te su ih na trenutak zamijenili njegovi
široki dlanovi.
A onda je usnama pronašao njezine bradavice. Dok ih je lizao i sisao,
jedna mu se ruka nastavila kretati prema dolje, klizila je preko njezina boka
pa preko bedra, te joj stigla između nogu...
Izvijajući se prema njegovim ustima, osjetila je u međunožju prvi
probadajući udar koji prethodi orgazmu, a on je to očito shvatio, jer je
reagirao stenjanjem.
»Moram te skinuti, moram te imati golu.« zarežao je, dižući se i uvlačeći
palce pod krhke bočne vezice njezinih gaćica.
Gledajući ga kako ih skida, osjetila je sladostrašće, premda ustvari nije...
»Oh, da.« zastenjao je, užarenih očiju, dok je posljednji komadić njezina
tijela postajao izložen njegovu pogledu.
Zagledao se u njezino međunožje i, iščekujući, oblizao usne. »Pusti da te
vidim.« rekao je i razdvojio joj noge.
No zaustavila ga je prije nego što se spustio dolje. Sjela je uspravno i
stavila mu ruku na prsa. »Čekaj, čekaj — pošteno je pošteno. I ja ću tebe
skinuti.«
Rukama koje su drhtale od nestrpljenja izvukla je donji dio njegove
majice iz hlača i podigla je uz njegova...
Jebote... jebote. Prvi put je njegovo tijelo vidjela izbliza i golo — i
čovječe, bilo je vrijedno gledanja. Torzo mu je također bio kao isklesan, a
mišići na prsima ispupčeni, kao i pločice na trbuhu. Na njemu nije bilo sala,
kao ni dlaka koje bi zakrile ovo nevjerojatno prostranstvo.
»Ti si... nevjerojatan.« rekla je.
»Dosta o meni.« Sagnuo se kako bi joj poljubio vrat. »A sad, gdje sam
stao...«
»Ne.« Opet ga je zadržala na distanci. »Na tebi je ostao prevelik dio
hlača.«
Mijenjajući dinamiku, preuzela je posao usmjeravanja situacije, povlačeći
ga za ruku i tjerajući ga da legne. No, onako snažan kakav je bio, on neće leći
horizontalno na krevet osim ako to sam odluči...
No, tko bi rekao, prihvatio je njezino vodstvo, spustio se dolje i stavio
glavu na njezine jastuke, dok su mu, zbog visine, čizme stršale s kreveta. Sam
se pobrinuo za te vojničke čizme, podižući svaku nogu i rukama razvezujući
vezice. A čim ih je bacio na tepih, ona je preuzela vodstvo, zajahavši mu
bedra, laćajući se gumba na njegovim hlačama.
Njegove oči s napola spuštenim kapcima zurile su u nju dok je oslobađala
njegov nevjerojatni uzdignuti ud. »Jesi li sigurna da želiš gubiti vrijeme na
skidanje tih traperica?« rekao je šeretski.
Imao je pravo. Upravo ovako mogla je s njim činiti što god je htjela.
Polako je stavila ruke na njegovu erekciju, uživajući u načinu na koji mu
se kurac izvijao, na koji se to nevjerojatno tijelo grčilo, a njegovi bijeli zubi
grizli su donju usnu dok je ispuštao sav zrak iz pluća.
Uspravila mu je ud i nastavila jezikom, opisujući njime krug na širokom
glaviću. A onda ga je usisala, ispunjavajući usta čitavom tom erekcijom. Sada
su njegove ruke stezale njezinu kosu, bokovi su mu se pomicali prema gore a
glava izvijala unatrag, počeo je duboko disati.
»O, jeeeeeeeeeeeeebote...«
Bilo je nešto posve opojno u njegovoj izbezumljenosti zbog toga što radi
s njegovim udom. I to čak i prije nego što je uhvatila ritam rukama i usnama.
»Oh, Isuse — jebote...«
Bez upozorenja se uspravio i odmaknuo je od sebe. Ruke su mu bile
grube dok joj je privlačio lice, a zatim uzimao usne vrućim, gladnim
poljupcem.
»Ti ćeš biti moja smrt.« rekao je.
»Zašto? Zato što mi se sviđa kad si u mojim ustima...?«
Vratilo se ono polu-režanje, vibriralo joj je uz usne dok ju je okretao na
leđa i penjao se na nju.
»Ladica.« rekla je, posežući prema noćnom ormariću.
Bio je brz i učinkovit s kondomom, a onda je bio između njezinih nogu,
stvarajući prostor za sebe. Kada je prislonio ud uz nju, usporio je i pogledao
je u oči.
I tada se uplašila. .. da bi se mogla zaljubiti u njega. U prizemlju, odmah
ispod para jebenih zaljubljenih papigica, Jim je sjedio na kauču u dnevnoj
sobi, ispruženih nogu, ruku prekriženih na grudima, spuštenih kapaka — ali
ne zato što bi bio umoran.
Duke nije ni od čega odustao tijekom dana... i, osim cimera koji je, čini
se, imao problema s travom i ove drage žene o kojoj se brinuo gore, nije se
činilo da se s tim momkom išta dramatično događa.
Nadalje, Devina nije vrebala oko ove kuće. Kao ni njezini minioni.
A Adrian mu je upravo poslao poruku kako bi mu dao do znanja da Sissy
čita u svom krevetu, a on si čisti pupak.
Previše mirno. Puuuuno previše mirno, s obzirom na to da ova runda traje
već, koliko ono, sedamdeset i dva sata? Ili su to bila četiri dana? Nije jebeno
znao.
Iskreno, dobro bi mu došla dobra tučnjava. Možda nešto s puno kontakta
rukom o ruku.
Mrzio je kad je imao vremena za razmišljanje — sa svakim treptajem oka
vidio je Nigela na onoj ležaljci, onu srebrnu krv posvuda, one oči koje zure
prema gore, slijepe za ono što je iznad Raja, što god to bilo. A tu je bio i
Colin.
Jim je znao kakav je osjećaj kad problijediš od bijesa — i kako to izgleda.
I Adrian je to osjetio kada je Eddie ubijen. Jim je to saznao nakon što mu je
oduzeta majka.
Manja stabilnost bilo je upravo ono što im nije trebalo... Sjeo je uspravno
i okrenuo se prema ulaznim vratima.
»Mi o vuku, vuk na vrata.« promrmljao je ustajući i prolazeći kroz
zaključana vrata.
Devina je stajala na travnjaku, odmah ispod ulične svjetiljke, a sjaj oko
nje bio je njezin grešni sjaj, a ne posljedica odsjaja te svjetiljke. Bila je
odjevena u jako uske crne traperice i uski crni top s dovoljno dubokim
izrezom da otkrije čipkaste košarice njezina krvavo crvenog grudnjaka —
nije nosila kaput koji bi je zaštitio od hladnoće, no ona je ionako sama po
sebi bila reptil. Kao i obično, pete su joj bile toliko visoke da je izgledala kao
da stoji na vršcima prstiju, a kosa joj je bila nakovrčana oko ramena.
Dakle da, posve uobičajeno. Osim jedne stvari koja je potpuno i totalno
nedostajala: nije bilo razmetljivosti. Niti šepurenja. Niti bijesa. Bila je tiha i
mirna poput bodeža ostavljenog na stolu.
»Malo u šetnju?« rekao je suho.
»Postoji li nešto što mi želiš reći?«
»Koliko imaš vremena?«
Dolje na kraju ulice pojavio se automobil, a farovi su mu sjali dok se
približavao. No nijedno od njih nije bilo vidljivo ljudskom oku, tako da nije
bilo usporavanja niti buljenja u privlačnu »ženu« u prostoru osvjetljenom
farovima.
Srećom za te ljude, samo su projurili pored njih i izgubili se u daljini.
»Ništa?« rekla je.
Jimove su se oči suzile. »Nije da to želiš čuti.«
»Znam za Nigela.«
Bez reakcije. Odbio je pokazati ikakvu reakciju. Možda joj je Stvoritelj
rekao? »Znaš
li?«
»To ih stavlja u nepovoljan položaj, znaš.« Čekala je kao da očekuje da
joj nečim, bilo čime uzvrati. »Oni su ranjivi.«
»Tko >oni<?«
»Nemoj biti jebeni šupak, Jime.«
Slegnuo je ramenima, no imala je pravo. Njih dvoje bili su iznad bilo
kakve povučenosti i rezerviranosti. »A ti mi ovo govoriš jer...?«
»Mislila sam da bi želio znati. Pod pretpostavkom da nisi već saznao.«
»Bez uvrede, Devina, ali ne mogu povjerovati da mi pokušavaš pomoći.«
»Sada se sve promijenilo.«
»Jer je Nigel kapnuo? Iskreno, nisam siguran da je on tako važan — ali
poanta je irelevantna.«
Odmahnula je glavom. »Ne shvaćaš, Jime. Ti si onaj kojim će ga
zamijeniti.«
Godine treninga i iskustva bile su jedini razlog zbog kojeg mu se izraz
lica nije promijenio. Ali, o sranja, to mu svakako nikada nije sinulo.
»To nije u mom opisu radnog mjesta.« rastezao je riječi kao da ga nije
briga.
»Pričekaj. Dobio ti rat ili ne...«
»Kada ga dobijem...«
»To je sada tvoja budućnost, Jime, i nećeš imati izbora. Bit ćeš
unovačen.«
»Ma daj, Devina, kako sereš...«
»Kako misliš da su ona četvorica dobila svoj posao? Misliš da su rođeni
tamo gore?
Nemoj biti naivan, Jime. Tvoja je sudbina zapečaćena.«
Dugo je buljio u nju, povezujući točkice, a karta koja mu je osvanula pred
očima nije mu se sviđala. »A ti mi ovo govoriš zašto?«
Premda je znao. Samo je htio vidjeti hoće li ona priznati.
Devina je podigla glas i bio je najviši što je ikad od nje čuo: »Moraš dugo
i ozbiljno razmisliti o svojoj poziciji. Provest ćeš vječnost u zatvoru. Ti ćeš
biti Nigel.«
»I ti stvarno misliš da ću ti vjerovati? U vezi s bilo čim.«
Bilo je ugodno vidjeti kako joj se lice zgrčilo kad je njegova strelica
pogodila cilj.
»Znala sam da ćeš to reći.« prošaptala je slabašno. No onda se učinilo da
se oporavila. »Ali to ne mijenja činjenice. Međutim, postoji izlaz.«
»A to je...?«
Uslijedila je duga stanka. »Da odustanemo. Da ti i ja odbijemo dalje igrati
igru.«
 POGLAVLJE 45

Dok se Duke opet i opet zabijao u svoju ljubavnicu, tijelo mu je bilo na

najboljoj vrsti autopilota, nikakve misli nisu kontaminirale seks, nikakve
emocije nisu zamagljivale čistoću užitka. Čvrsti stisak kojim mu je bio
obuhvaćen kurac prenosio se kroz svaki centimetar njegova tijela, svaki
njegov potisak i povlačenje odjekivali su mu pod kožom, sve je bilo
pojačano.
Nikada mu ni s kim nije bilo ovako. Čak niti s Nicole davnih dana...
Orgazam ga je opalio, zakucavši mu bokove čvrsto u kolijevku Caitine
zdjelice, i oplahnulo ga je ritmičko pulsiranje njezina vlastitog svršavanja, od
čega mu se zavrtjelo u glavi. Spustio se na nju, uronio lice u njezin slatki,
glatki vrat i teško disao.
Tako je nestrpljiv od gladi za njom. Svaki put se činilo kao da je prvi. A
on je još uvijek bio gladan.
Ali nisu opet riskirali ponavljajući. Posegnuo je između njih i držao dno
kondoma dok ga je polako izvlačio.
»Gdje ti je kupaonica?« Kada su došli gore nije obraćao pozornost ni na
što.
»Tamo.«
Otkotrljao se s kreveta i otišao u smjeru u kojem je pokazala, prošao kroz
uska vrata i tapkanjem po zidu locirao prekidač za svjetlo. Snažno je
zatreptao jer je na trenutak bio zaslijepljen, no onda se pobrinuo za stvari,
bacio ono što su upotrijebili te skupio dlanove pod mlazom hladne vode i
napio se.
Nije bilo iznenađujuće da je sve na svom mjestu, svi ručnici visjeli su
precizno na prečki pomičnih vrata tuša, četkica je stajala uspravno u svom
držaču, nikakve četke ni šminka nisu stvarali nered oko umivaonika.
Kada se uspravio i obrisao usta, susreo je vlastiti pogled u zrcalu.
Obuzelo ga je nepogrešivo uvjerenje da ide istim putem kojim je išao
prije. G.B. je zavodljivi kurvin sin... no ona je željela Dukea. Doista jest...
No nije li i Nicole bila isto takva?
 »Začepi.« rekao je sam sebi. »Samo jebeno začepi.«
»Jesi li dobro?« viknula je Cait iz spavaće sobe.
Pritisnuo je prekidač kao da bi time mogao isključiti i vlastite misli. I dok
se vraćao iz kupaonice, u sebi se čvrsto primio za to kako je upravo bila s
njim.
Kao da si želi dokazati nešto, vratio joj se osvetoljubivo, spajajući svoje
tijelo s njezinim, pronalazeći joj usta u polumraku, ližući svoj put u njezinu
nutrinu. Odmah mu se ponovno digao, tijelo mu je jedva čekalo da krene.
Totalno izvan sebe, ovaj put ju je uzeo s leđa, polegavši je na stranu i
priljubivši se posve uz nju. Podigao joj je nogu i prešao dlanom po njezinoj
glatkoj koži te ju uhvatio iza koljena. Zatim je ušao unutra, njegova erekcija
pronašla je njezin ulaz kao da točno zna kamo ići.
Tako glatka, tako vruća, još dublje, još bolje.
Odmaknuo joj je kosu u stranu, ugrizao je za rame i uštipnuo je, prije
nego što joj je okrenuo glavu kako bi je mogao poljubiti — ali samo
nakratko. Ritam je ubrzo postao tako brz da je bilo nemoguće zadržati
kontakt usnama.
Kada je vrisnula njegovo ime, zamalo je svršio. Jedina stvar koja ga je
zaustavila bilo je to što se htio usredotočiti na osjet njezinog svršavanja. Želio
je znati da joj je to poklonio, da je bio tako blizu njezinom srcu da joj je on
sam bio sposoban to učiniti.
Cait mu je zabila nokte u leđa, a bljeskovi boli gotovo su ga odveli preko
ruba — no onda se ukočila ispod njega, a on je gurnuo duboko i zadržao se u
tom položaju. Zatvorivši oči, postao je izrazito svjestan svega u vezi s njom,
posebno načina na koji su joj se bokovi pomicali uz njega, stvarajući trenje.
Čim je usporila, shvatio je da je red na njemu i snažno je stisnuo rukama,
kako bi se mogao zabiti...
»Sranje!«
Izvukao ga je tako brzo da se gotovo prevrnuo s kreveta.
»Duke? Što...«
»Nema kondoma.« Protrljao je lice. »Nemam kondom, kvragu, oprosti.«
»Jesi li...«
»Ne, ne, nisam svršio.« Ali pričaj mi o nedovršavanju nijedne igre.
»Hvala bogu.« Sjela je i zagladila kosu. »Ajme.«
»Ja sam čist — nikad ne radim takve stvari.« To bi zvučalo uvjerljivije da
se ta pogreška nije upravo dogodila. »Sišao sam s jebenog uma.«
»Za to je potrebno dvoje.«
 »Odgovornost je na meni.« Izvalio se na leđa i mogao je osjetiti kako mu
jaja već prosvjeduju — a to će se još pogoršati. »Žao mi je. Sranje.«
Kurac mu je, tvrd, vruć i bolan, ležao na trbuhu, ali to se neće dogoditi...
Njezina nježna ruka spustila mu se na bok i on se trgnuo.
»Nisi lagao o tome.« prošaptala je.
»O čemu?«
»Da nisi... znaš.«
Podigao je glavu i pogledao svoje tijelo. »Ne.« Zaustavio ju je prije nego
što mu ga je stigla dotaknuti. »I to je u redu.«
Namrštila se. »Pokušavaš li se kazniti?«
»To mi se čini ispravnim. Ne želiš roditi moje dijete, vjeruj mi.«
»Zaustavio si se na vrijeme, Duke. U redu je.« Po načinu na koji je legla
uz njega zaključio je da mu želi pomoći, ali kazna zbog poricanja činila mu
se ispravnom, primjerenom. Malo uravnoteživanje vage jer se nije pobrinuo
za nju kako treba. »Duke, molim te, dopusti mi...«
»Ne, dobro sam.« Poljubio ju je u tjeme. »Ne brini se za mene.«
»Molim?« rekao je Jim. Jasno da je nemoguće da je upravo čuo kako njegova
psihotična neprijateljica sugerira da će on biti novi Nigel... i da bi to mogao
izbjeći samo ako se oni, takoreći, povuku.
Kako god. U jedno je bio siguran: on apsolutno, bez sumnje ne namjerava
stupiti u gamaše koje je Nigel uvijek nosio — to se neće dogoditi. Jamačno je
bila u krivu. Morala je biti...
No demonka se nije micala, gledajući ga ravno u oči. »Ti i ja
odustajemo.«
Nasmijao se grubo. »Ti si već rekla razne sjebane stvari, Devina, ali ovo
ih sve zasjenjuje. Čestitam.«
»Igra ne može postojati bez nas. Ako odbiješ igrati...«
»Onda ćeš ti dobiti sljedeće dvije runde i igra će biti gotova. Ne misliš
valjda zaista da ću pasti na to?«
»Ali i ja odbijam igrati. Gotovo je.«
Jim je prekrižio ruke na prsima. Cijela ta stvar sa spasiteljem nije mu
predstavljena kao izbor: ili ćeš napraviti što traže ili će tvoja majka biti
zauvijek izgubljena u Paklu. Kakvu je treću opciju imao? Dakle, da, tu nije
imao o čemu puno odlučivati. I u skladu s tim, nikada mu nije sinulo da bi
jednostavno mogao... prestati.
Pod uvjetom da Devina učini isto.
U tom slučaju, nitko ne bi pobijedio — niti izgubio.
 »Oni će jednostavno naći nekog drugog.« rekao je, svjestan da je to
upitno. »Kako bi ispunili i moje i tvoje cipele.«
»Pogrešno. Nitko drugi nije poput mene. Ja sam jedinstvena kreacija,
jedinstvena u Stvoriteljevoj viziji. Sada kada je moj prethodnik mrtav.«
Svakako je mogao razumjeti zašto je samo jedna ona dovoljna za svemir.
»O tome ne odlučujemo mi.«
»Sranje. Stvoritelj možda jest sve stvorio, no sam nam je dao slobodnu
volju. Misliš li da je ovlastio Nigela da učini ono što je učinio? Naravno da
nije. Nigel je izabrao taj put — i njegovi postupci, ako išta, dokazuju moju
tvrdnju. I mi imamo mogućnost izbora u ovome.«
»Ne na ovoj razini. Ne u vezi s onim o čemu govoriš.«
»To je najslabićkija misao koju si ikada imao.«
»Možda. Ali još uvijek mogu pobijediti u ovome, a onda ću te se riješiti.«
»Ne. Prema pravilima, ti moraš biti Nigel tijekom ostatka svog
neprirodnog života. Želiš mi reći da ćeš biti zadovoljan jedući čajne kolačiće
i čuvajući djecu za taj dvorac tamo gore? Ti ćeš tamo jebeno sići s uma.«
Jim je hodao uokolo, odmahujući glavom. »Oprosti ako ne uzimam sve to
zdravo za gotovo. Ti baš i nisi poznata po altruističnoj naravi.«
»Cijeli ovaj rat je jebeno gubljenje vremena. To nije ništa drugo nego
natjecanje Njemu za razonodu, a ja nemam namjeru više biti poni koji za
Njega izvodi trikove — ako si ti također voljan obustaviti ratne akcije.«
Nekoliko trenutaka su zurili jedno u drugo. Najvažniji zaključak je,
mislio je Jim, bio taj da, čak i uz pobjedu koju su razmijenili, ona nije sigurna
da bi mogla izaći kao pobjednica. Dakle, ovaj plan je njezina strategija za
pobjedu: natjerati Jima da sabotira igru... a onda uzeti sve, zbog povrede
pravila.
Pomisliti da je došla do toga iz bilo kojeg razloga osim zbog vlastite
koristi bilo bi jednako kao očekivati da čegrtuša neće upotrijebiti svoje zube.
»Ne mogu ti vjerovati.« rekao je polako.
Nagnula se prema naprijed na tim svojim petama. »A ja već znam da je
tvoja riječ sranje — ili te moram podsjetiti da si mi lagao u lice. Razlika je u
tome što ti ja nikad nisam dala obećanje koje bih raskinula.«
»Uvijek ima vremena za to, dušo.«
»Iskušaj me.«
»Možemo li početi s nečim lakšim, na primjer da ti od mene posudiš
novčanicu od pet dolara?«
»Šali se s čim god želiš. Ali ja sam u pravu u vezi sa svim ovim —
razmisli sam. To je međusobno zajamčeno uništenje, kako bi se izravnalo
igralište.«
»Da, ali ma daj. Pod pretpostavkom da me ne zajebavaš potpuno, a ja u to
ni na tren ne vjerujem, misliš li zaista, ako odemo Stvoritelju i iznesemo mu
ovo, da će On reagirati s >dobro, kako god želite, ekipo <? To se neće
dogoditi.«
»Znaš što, ne bi bilo prvi put da On zamrzi svoju kreaciju. I što će učiniti?
Natjerati me da činim nešto što ne želim?«
»No prema tvojim teorijama, ako je Nigel mrtav, moja je sudbina
zapečaćena — dakle, tehnički, ja sam već izvan igre.«
»Ne ako odustaneš, Jime. Ne ako prestaneš igrati iz ovih stopa.« Kad je
zašutio, kimnula je glavom. »Razmisli o tome pa me nazovi.«
Jim je očekivao da će mu se gurnuti na poljubac. Umjesto toga, samo mu
je uputila još jedan dugi pogled... a zatim nestala u noći.
Ostavši sam, okrenuo se prema kući, gdje je morao zamišljati da se odvija
druga ili treća runda.
Nije ni pokušala doći do duše o kojoj se radi. I ukazala se bez miniona,
bez nekog seksualnog manevra, bez ičega osim svoje šarmantne osobe i
bistre ideje — ne u svom uobičajenom stilu. Ali ma daj, on nije budala.
Da... jedino obrazloženje koje je imalo smisla jest da je zaključila da
doista ne može pobijediti u ratu. Osim što... su sada izjednačeni, a ona je
arogantna — tako da nije bio siguran da bi u to mogao povjerovati. No opet...
rezultat je bio dva naprema dva samo zato što joj je predao jednu od rundi.
Jim je polako odšetao natrag u kuću, ponovno prošao kroz vrata i sjeo
natrag na kauč.
Imala je pravo u vezi sa slobodnom voljom. Izbor je uvijek bio dio
ljudskog iskustva, u dobrom i lošem smislu. Odnosi li se to i na anđele i
demone?
Njemu nikada nije sinulo da bi mogao odustati od tog sranja. I Devina je
bila u pravu.
On nije želio biti Nigel kad odraste.
Pitanje je kako bi mogao samostalno provjeriti sve to. I koliko vremena
ima prije nego što Stvoritelj dođe i pokuca... a Jim završi s »unapređenjem«
koje ne želi?
 POGLAVLJE 46

Cait je opet bila u garaži Palace Theatrea.

Još jednom je kročila na tu rampu koja se spuštala između razina,
hodajući brzo, osluškujući nečije korake iza sebe.
Panika ju je natjerala da ide još brže dok je trčala prema donjem nizu
automobila i prelazila u munjeviti trk. Podigla je torbicu ispred sebe i počela
kopati po njoj, tražeći mobitel...
Pištolj. Ovaj put je imala pištolj.
Umjesto svog mobitela, izvadila je to nešto podmuklo i crno. Bio je
napunjen, iako nije znala kako to zna, a kad je stegnula oružje, savršeno joj je
pristajalo u dlan, kao da je napravljeno za nju.
Kao u snu, nastavila je trčati prema vratima lifta, koja su izgledala kao da
su udaljena petnaestak kilometara i kao da se ta udaljenost nikako ne
smanjuje. Trčeći za njom, napadač joj je prilazio sve bliže...
U sekundi je stigla do dvaju okomitih gumba, jednog sa strelicom prema
gore, drugog sa strelicom prema dolje. Pritisnula je oba lijevom rukom,
zvjerajući uokolo, čekajući na ono što će izroniti iz mraka, što god to bilo.
Svjetla na stropu su se gasila, jedno po jedno, prateći figuru progonitelja,
uvijek jedan korak ispred njega, tako da nije mogla vidjeti tko je to.
Udarala je gumbe — lupala je po njima dok su te stropne svjetiljke
postajale tamne, a smrt dolazila po nju.
Vrata se nisu otvarala. Ovoga puta bijeg joj je bio onemogućen.
Vrteći se, udarila je leđima o zatvorena vrata dizala i podigla pištolj u
visinu prsnog koša.
»Ne!« vrisnula je. »Stani!«
Tko god to bio, samo se nastavio približavati. Čitavu je vječnost stajala
ukopana, čekajući približavanje smrti, a vrijeme se usporilo do puzanja,
premda joj je srce divljački lupalo, a krv proključala od užasa.
»Neeeeeeeeeeee!«
Izgubivši kontrolu, povukla je okidač, pa opet i opet, pucajući na to što je
dolazilo prema njoj. Pucnjevi su odjekivali posvuda uokolo, a zbog trzaja su
joj podlaktice i ramena vibrirali. Što je više metaka ispaljivala, činilo se da
njezin napadač brže dolazi...
Svjetla izravno iznad njezine glave bila su jedina koja su ostala upaljena.
I onda je napokon vidjela u što puca.
Njezin vrisak bio je glasniji od pištolja...
»Cait! Cait, probudi se!«
Netko joj se unio u lice, držeći je za ruke, zaustavljajući to.
Zaglavljena negdje između stvarnosti i noćne more, odgurnula je nešto
čvrsto, pokušavajući pobjeći, a panika je u njoj nadvladala više moždane
funkcije.
»Cait!« Glas, dubok muški glas, urezao je pukotinu u njezinu strahu.
»Polako — to je bila noćna mora, što god to bilo — samo san, Cait.«
Ukočila se, sve osim disanja je zastalo. »... skoro sam umrla...«
»Dođi ovamo... legni na mene, dođi.«
Duke. To je bio Duke s njom u krevetu, a istog trenutka kada je to
shvatila, spustila se na njegova gola prsa, a on je obavio ruke oko nje i čvrsto
je stisnuo.
»Psst, dobro si. Držim te.«
Uslijedila je drhtavica, čitavo joj je tijelo drhtalo. »Hvala bogu da si
ovdje.« rekla je suho. »O, bože...«
A da se probudila sama?
»Dobro si.«
»Bilo je strašno... bilo je tako stvarno — bila sam opet u toj garaži,
progonjena...«
»U kojoj garaži?«
Kad mu je ispričala što joj se dogodilo, osjetila je da se ukočio ispod nje,
njegovo snažno tijelo zatezalo se kao da se sprema otići u Caldwell i otkriti
tko je to bio — i ubiti ga.
»No u snu sam imala pištolj, pucala sam — ali u posljednjem trenutku,
to...« Pokrila je lice rukama i osjetila poriv na povraćanje. »Napadao me
stravičan leš, napola truli kostur sa sjajnim crnim očima — bio je tako
stvaran...«
Postupno se smirila, zahvaljujući njemu koji joj je svojim velikim dlanom
milovao leđa.
»Žao mi je što mi to nisi ranije ispričala.« rekao je, nakon što je konačno
uzdahnula i opustila se.
»Policija nije pronašla nikoga.«
 »Opasan dio grada, ta četvrt u kojoj je kazalište.«
»Znam.«
U tišini koja je uslijedila pomislila je na G.B.-ja.
Naslonila je bradu na Dukeova prsa. »Samo da razjasnimo sve. Ja ga više
ne viđam.«
»Pjevača?«
»Da. Sutra ću ga nazvati.«
»Dakle, on ne zna za ovo. Između tebe i mene.«
»No saznat će.«
Duke joj je stavio pramen kose iza uha. Nakon nekog vremena rekao je:
»Dobro. Ja sam monogaman tip muškarca.« Nagnuo se i poljubio je.
»Točnije, kad je riječ o tebi. A što se tiče onoga što se dogodilo u toj garaži,
žao mi je što nisam bio tamo da ti pomognem.«
Neobično, to je upravo ono što joj je G.B. rekao. No opet, to je zajednički
zaštitnički instinkt u muškaraca, zar ne?
Duke se namrštio. »To se dogodilo netom prije nego što si došla i susrela
se sa mnom u klubu, zar ne?« Kad je kimnula, opsovao je. »Krasno. A ja sam
te zaskočio kao životinja...«
»Ja sam to željela, sjećaš se?« Prelazila mu je prstima preko čeljusti,
osjećajući pod njima njegovu popodnevnu bradicu — ili rano-jutarnju, ili
koje god bilo doba. »Dugo sam razmišljala hoću li te otići vidjeti.«
»Da?«
Čovječe, bilo je mnogo lakše razgovarati s njim ovako, ležeći u njegovoj
neposrednoj blizini u krevetu, dok mu mekano svjetlo iz hodnika obasjava
crte lica.
»Kao što sam ti rekla, prije toga sam dugo bila sama.« Duke ju je
privukao da ju još jednom poljubi, a onda ju je okrenuo na bok. »Je li bilo
vrijedno rizika?«
»I čekanja.«
Sporim, lijenim pokretima jezika utirao je put u njezina usta, i bilo je
smiješno kako joj više nije bilo tako neobično staviti ruke oko njegova vrata i
osjetiti njegove prsne mišiće uz svoje gole grudi. Bilo je to prirodno; to
spajanje bilo je poput disanja, neophodno i jednostavno.
Razdvajajući bedra, pozvala ga je bliže, a ovaj put su oboje posegnuli
prema ladici, pazeći da kondom bude na svom mjestu prije nego što stvari
odu predaleko.
Hvala bogu da je uočio tu grešku kada ju je napravio. Iako se ona kazna
činila pomalo nepotrebnom.
Sporo, zaljubljeno i nježno.
Kada je ušao u nju, uzdahnula je i obavila mu noge oko bedara, predajući
se zajedništvu. Kretao se poput vala na njoj, a zadovoljstvo se polako
povećavalo, kulminirajući u treperavom vrhuncu koji je prošao kroz nju i
trajao, dok su joj tijelo prožimali trnci, a zatim ga preplavio ugodan osjećaj
padanja.
A onda je uslijedio njegov orgazam — bokovi su mu se zategnuli, a dah
mu je bio isprekidan. Dok je ulazio i izlazio iz nje, prelazila je rukama preko
njegovih leđa koja su se pomicala, preko te glatke kože i napetih mišića.
»Drago mi je što si ovdje.« prošaptala je kad se umirio.
»I meni...«
Neki bljesak izvana poslao je novu svjetlost u sobu, osvjetljavajući ih
oboje.
»Što je to?« rekao je osvrćući se. »Je li to munja?«
»Ne u ovo doba godine, nije.« rekao je smrknuto dok je izlazio iz nje... i
ustajao iz kreveta.
 POGLAVLJE 47

Jim njih dvoje neće ostaviti nezaštićene. Dok je stajao s rukama na

vanjskoj strani slatke male kuće te žene, prenio je nešto energije iz svoje
jezgre u samu strukturu, a prijenos je stvorio kratki bljesak svjetlosti... te
zaštitnu barijeru koja će ga upozoriti ako demonka, ili bilo tko njezina soja,
prijeđe prag kuće. Također će ga obavijestiti ako taj muškarac ili žena otiđu.
Međutim, bio je gotov sa spavanjem na njezinu kauču. Bilo je pet sati
ujutro, zapravo gotovo šest, i želio je otići kući uhvatiti sat vremena sna,
istuširati se, pojesti nešto. Vrtjelo mu se u glavi od manjka odmora i
prehrane, i koliko god bio posvećen ovoj rundi rata, godine koje je proveo u
specijalnim postrojbama naučile su ga da predstavlja opasnost i za sebe i za
druge kada je tako iscrpljen kao sada.
Doduše, nije da će nužno spavati kod kuće.
Prokleta Devina. Baš kad je pomislio da ga je sredila posljednji put,
smislila je novu i drugačiju vrstu sranja.
Nevjerojatno, pomislio je po stoti put dok je odmicao dlanove od
fasadnog drveta i zakoračivao unatrag.
Njegovim je očima bilo vidljivo svijetlo polje oko cijele kuće, koje je
počinjalo u razini zemlje i dizalo se uz prizemlje i prvi kat do vrha krova.
Usko priljubljeno.
Potom je odletio do vlastitog doma, popeo se uz prednje stube i posegnuo
za vratima. Dok ih je otvarao, nisu škripala... a nije bilo škripe niti kada je
otišao u kuhinju i odškrinuo hladnjak. Sada je bilo mnogo hrane i s nogu je
pojeo hladne ostatke onoga gulaša koji je Sissy skuhala.
Bio je jako dobar, čak i u tim okolnostima.
Sljedeći mu je potez bio odlazak na kat i tuširanje. Smiješno, voda je
imala drugačiji okus kad je otvorio usta ispod mlaza — nekada je to bio okus
bakra i prljavštine; a sada kao da je iz nekog izvora, pjenušavi, čisti i brzi
potočić koji mu je vrludao po jeziku i niz grlo.
Teško je povjerovati da bi Sissy uspjela očistiti i cijevi s unutarnje strane.
Izašavši iz tuša, omotao je ručnik oko bokova, pokupio odjeću i otišao u
hodnik. Bilo je nemoguće ne misliti na nju koja još malo niže, iza onih
zatvorenih vrata, leži između plahti.
Želio ju je u svom krevetu. No bio se spreman okladiti u svoje lijevo jaje
da mu se neće posrećiti dvije noći zaredom — ne kada se vraća kući ovako
kasno.
Uz psovku je gurnuo vrata svoje sobe, odbacio odjeću na hrpu prljavog
rublja i objesio ručnik na kukicu na stražnjoj strani vrata. Zatim je krenuo bos
preko...
»Ti si kod kuće.«
Posrnuo je i zatvorio oči s olakšanjem i zahvalnošću. »Ovdje si.«
»Gdje bih drugdje bila?«
Svijet se počeo lagano vrtjeti, ta poput ugljena crna soba zavrtjela se oko
njega. »Čekaj da navučem neku trenirku. Samo malo.«
Ispružio je ruku i napipao put do čiste hrpe rublja te se sagnuo...
Klik.
Kad ga je svjetlo zaslijepilo, naglo se uspravio i prekrio kurac objema
rukama. »Odjeća — treba mi odjeća.«
Jebi ga, pomislio je i pogledao prema njoj. Sissy je uspravno sjedila na
posteljini, raščupane plave kose i ružičastih obraza, kao da je još topla jer je
bila sklupčana. Bijela majica kratkih rukava koju je imala na sebi bila je
posve skromna... osim kada je pohotni dio njega počeo nagađati o onome što
je ispod nje.
Činilo se da je potpuno šokirana kad je pogledala u njega. »Mislila sam
da ti... ne možeš... vidjeti...«
Dok joj je glas zamirao, na svom tijelu je osjećao njezin pogled — a
gledala je u otprilike sve što je imao. »Dopusti mi da se prvo obučem.« rekao
je grubo.
No nije se micala, što je značilo da se on ne može obući: gledala ga je sa
strane, dakle ako spusti ruke kako bi podigao trenirku, ili će joj pokazati
guzicu ili joj omogućiti bočni pogled na kompletnu opremu.
U tom slučaju bi, s obzirom na to koliko je bio obdaren, još uvijek
itekako imala što vidjeti, »Sissy, svrni pogled, hoćeš li?«
Bože, bilo je nemoguće ne sjetiti se trenutka kad joj je posljednji put
rekao te riječi... dolje ispod, nakon što ga je Devina obradila, a tragovi
zlostavljanja bili su posvuda po njemu.
Ne gledaj u mene!
Sada joj je to naredio iz drugog razloga: još uvijek mu je na srcu bila
njezina dobrobit, bez ostatka. Problem je bio u tome što njegovo tijelo u
ovom trenutku nije baš savršeno komuniciralo s mozgom.
Jer ga je progonila grozna pomisao da bi joj se možda moglo svidjeti ono
što bi vidjela.
U svakom slučaju nije užasnuto bježala. Zapravo, činilo se kao da je...
»Prelijep si.« prošaptala je.
Jim je zatvorio oči. Molio se da zadrži samokontrolu. »Slušaj, moraš...«
»Dopusti mi da te vidim...« Pročistila je grlo. »Molim te, samo mi
dopusti...«
»Sissy, to se neće dogoditi. Mi ne možemo — ja ne mogu...« To je bila
takva hrpa sranja. Kurac mu se počeo buditi, a ova situacija nipošto nije
iziskivala da bude potpuno operativan. »Slušaj, moraš se vratiti u svoju sobu.
Ili ja moram otići...«
»Zakinuta sam, Jime. Prerano sam odvedena — nemoj me tjerati da
provedem vječnost pitajući se kako to izgleda.«
Po drugi put u nekoliko sati pomislio je: nije moguće da mi je upravo to
rekla. Stenjanje koje mu je prošlo kroz grudi bilo je prilično logična
posljedica situacije.
»Što misliš, zašto sam dolazila ovamo svake noći?« Mogao je čuti kako
se plahte pomiču na krevetu, kao da je sjela još bliže sredini. »Nadam se...
molim se... da ćeš...«
Dah mu je postao opor, a tijelo mu je jaaaako prednjačilo u odnosu na um
— i reakcija je bila podjednako snažna i brza. Što je ukazivalo na nešto što je
doista mrzio potanko razmatrati: da, on ju je izvukao kako bi je spasio. Ali ju
je i želio.
E sad, pošteno govoreći, potonje se razvilo tek nedavno. To nije počelo
dok nije shvatio koliko je sazrela boraveći dolje ispod — nikada nije bio od
onih koji love tako mlade djevojke, djevice, i apsolutno sigurno neće početi
sada.
No ona je bila žena. Nakon svega kroz što je prošla, više nije bila dijete.
»Hoćeš li me natjerati da to kažem?« Glas joj se stišao. »Jime?«
»Ne traži to od mene. Za ljubav božju, ne traži to.«
»Zašto, Jime?«
Poželio je da prestane izgovarati njegovo ime. »Ne mogu... to nije u
redu.«
»Zašto?«
Oslobodivši jednu ruku, počešao se po licu. »Znaš zašto.«
 »Jesi li zaljubljen u nekog drugoga?« Čudno pitanje. »Ne.«
»Želiš li ti... mene? Jime?«
Začuo je još šuškanja i Isuse, mogao je samo zamišljati kako joj te plahte
padaju na bokove, omataju joj se oko struka. Osim što u njegovoj divljoj
mašti nije bila ništa obučenija od njega, a dojke su joj bile...
»Ubit ćeš me.« prostenjao je.
»To nije ono što u ovom trenutku želim učiniti.«
»Sissy...«
»Kome drugome mogu otići? Tko još postoji? Ako ne ti... onda tko?«
Hm, sad, kada to ona tako sroči, onda on osjeti želju kastrirati kompletno
muško stanovništvo u Caldwellu. Još bolje, u cijeloj državi New York... ili
možda na istočnoj obali.
Nemoj gledati prema njoj, rekao je samome sebi. Pogledaš jednom u nju i
onda si...
No na zvuk njezina tihog plača okrenuo je glavu. Oh, jebi ga. Zarila je
lice u dlanove i pokušavala, koliko je mogla, zadržati svoje dostojanstvo.
»Ti me ne želiš.« začuo je Jim samoga sebe. »Ne istinski. Samo misliš da
me želiš.«
Čuvši to, spustila je svoj štit od dlanova. »Nemoj mi ti govoriti što
osjećam ili mislim.
Ne poznaješ me tako dobro.«
»Znam prepoznati stres.« Kriste, je li ikad. »Znam hrpu sranja o ratnom
stresu. Ti i ja možemo sjediti u ovoj kući, bez bombi koje nam padaju na
glavu — ali nemoj se zavaravati, situacija u kojoj se nalazimo je ekstremna
— i ako ti nemaš ozbiljan slučaj PTSP-a nakon onoga što si doživjela, onda
sam ja jebeni uskrsni zec.« »Kakve to ima veze s...«
»Ljudi kada su pod ekstremnim pritiskom ne donose ispravne odluke.
Kada su u situaciji kao što je naša, ljudi ne čine pravu stvar.«
»Ali što ako je to prava stvar?« Pogled joj se susreo s njegovim. »Tko si
ti da kažeš da nije?«
»Ja sam druga polovica toga. I znam više o tome nego ti.«
»Zašto što sam djevica.«
»Zato što nikada nisi bila u ratu. A ja sam u njemu živio dvadeset
godina.«
»Pa onda znaš... da ponekad ljudi ne dođu kući.«
Pa dovraga. Na trenutak je poželio da nije toliko inteligentna kao što jest.
Brzim pokretima navukao je neku trenirku i diskretno si pritisnuo
erekciju uz trbuh, te ju uz divljački trzaj pričvrstio. Zatim je navukao majicu
bez rukava i prišao krevetu. Sjeo je pokraj nje, ispružio ruku i gurnuo joj
nekoliko ravnih pramenova iza uha.
»Žao mi je.« Spustio je ruku. »Ali u vezi s tobom moram postupiti
ispravno. U suprotnom bih se zamrzio.«
Gledala ga je u oči. »Onda me samo poljubi. Samo me poljubi i otići ću.
To je jedina stvar koju ću ikada tražiti od tebe.«
Počeo je odmahivati glavom, ali ga je prekinula, dok su joj se oči punile
suzama.
»Nemoj plakati.« rekao je napuklim glasom. Toliko toga joj je uskraćeno.
»Pogledaj me.« Nije to učinila, pa ju je uhvatio za bradu i nagnuo joj lice
prema svome. »Ti si ta koja si prelijepa...«
U tom je trenutku utihnuo, jer joj nije mogao pričati kako će doživjeti
prve ljubavi, i prave ljubavi, i brak s djecom. Ona neće dobiti ništa od toga.
»Zatvori oči.« rekao je suho.
Bude li je morao pogledati u oči, izgubit će hrabrost — jer mu je nešto
govorilo da će to njoj biti jednako otkriće kao njemu. I pritom nije bio
umišljen. Bilo je nemoguće povjerovati da joj je to prvi poljubac, ali bio se
spreman kladiti da su mu implikacije puno, puno drugačije.
Jebote, zar će to učiniti?
No samo poljubac. U to je bio siguran.
Jim se nagnuo, gledajući njezine savršeno oblikovane usne. O bože,
užasno je to želio ali čak i kada mu je ta misao prošla glavom, potisnuo ju je.
Ovo je za nju, a njegovo tijelo morat će se jebeno suzdržati.
Sissy je učinila upravo ono što joj je rečeno, zatvorila je oči... no bila je
spremna za ono što dolazi. Usne su joj se razdvojile dok se naginjao i...
Kucanje na njegova vrata bilo je jednako dobrodošlo kao što bi bio čekić
na njegovoj lubanji.
A onda je glas rekao: »Jime? Jesi li dobro?« Sissyn glas.
Jim je odskočio tako brzo da je preskočio pola sobe ne dodirnuvši pod —
i, dok je letio, gledao je kako se Sissyn lik na krevetu pretvara u Devinu,
kako valovi smeđe kose zamjenjuju plave pramenove, kako oči crne poput
očiju morskog psa izranjaju iz plavih, kako ogromne grudi bujaju ispod te
majice.
»Isuse Kriste!« zarežao je.
»Eh,« promrmljala je demonka suho, »ne možeš kriviti djevojku što
pokušava.«
 »Jime?« ponovila je Sissy kroz zatvorena vrata.
Na to je Devina ustala i nestala u oblaku crnog dima.

Sissy se vani u hodniku pitala što je to učinila što mu toliko smeta.

Ustala je kako bi nastavila čitati tu ogromnu knjigu koju joj je Adrian
dao, namjeravajući prvo popiti kavu, a zatim sjesti u dnevnu sobu dok sunce
izlazi. Uostalom, ostajanje u krevetu i buljenje u strop nije baš bilo
produktivno tijekom pet sati koliko je to činila — tako da je zaključila kako
bi, dovraga, mogla pokušati nešto i obaviti.
No dok je prolazila pokraj Jimove sobe, čula ga je kako razgovara sam sa
sobom, a debela vrata prigušivala su riječi.
Bila je tako zabrinuta za njega — tamo vani, sam, radio je bog zna što. A
možda... joj je i nedostajao.
Nije bila sigurna što da učini u vezi s tim. Niti joj je bilo posve jasno
zašto osjeća potrebu da pokuca i izgovori njegovo ime...
Vrata se se naglo otvorila i na sekundu se pitala zašto je Jim gurnuo prst u
grlo za žarulju — da su mu oči bile imalo raširenije, zurio bi s vrha glave.
»Jesi li dobro?« rekla je ustuknuvši. Njegov pogled prešao joj je preko
lica.
»Što... zašto me tako gledaš?«
»Ja, ah... ja...«
Na trenutak joj se zabuljio u usta, u usne — a onda je odmahnuo glavom i
opsovao.
»Je li netko bio s tobom unutra?« rekla je, trudeći se da ne gleda iza
njega. Trudeći se da ne osjeća... nešto... u vezi s tom mogućnošću.
Nikada joj nije palo na pamet da bi on mogao imati nekakav privatni
život.
»Ne.« Glas mu je bio promukao. »Sam sam.«
»Bez uvrede, ne izgledaš prisebno.« Doduše, izgledao je... dobro.
Nije da bi trebala razmišljati o bilo čemu takvom... ipak, istuširao se i
mirisao na čisti sapun, k tome je bio nevjerojatno zgodan muškarac... s tom
tamnoplavom kosom i svim tim mišićima i...
O bože, ona doista razmišlja na taj način.
»Rano si ustala.« promrmljao je, povlačeći se natrag u svoju sobu i
hodajući uokolo kao da treba potrošiti energiju ili nešto tome slično.
 Provirila je u sobu, premda je se to nije trebalo ticati.
Krevet je bio neuredan, plahte zgužvane — no jastuci su bili raspoređeni
podno uzglavlja, po dva na svakoj strani — a na oba gornja bili su otisci
glava.
Je li spavao s nekim ovdje?
Gurnula je dlanove pod pazuhe i pomislila: Oho, baš kad sam mislila da
stvari ne mogu postati nimalo čudnije. Jer nju doista ne bi trebalo biti briga za
to, na ovaj ili onaj način.
No bilo ju je briga.
Tamo preko, pored ormarića, on je isprepleo dlanove i naslonio se na
svoje snažne ruke, spustivši glavu.
»Jime?« Budući da nije odgovarao, rekla je: »Plašiš me.«
»Oprosti, ovo je samo bila duga noć.«
»Što se događa u ovoj rundi?«
»Ništa posebno.«
Nije joj bilo posve jasno kako to korespondira s dugom noći. S druge
strane, vjerojatno je mrzio čekanje. A ipak... čekanje ne bi uzrokovalo da
čovjek izgleda kao on kad je otvorio vrata.
»Ti ne možeš spavati?« rekao je gledajući u pod.
»Ne.« Namrštila se. »Postoji li nešto što mogu učiniti kako bih ti
pomogla?«
»Hvala, ali dobro sam.«
»Stvarno?«
Uspravio se i okrenuo joj leda. Činilo se kao da preuređuje nešto na sebi.
Kad se ponovno okrenuo, djelovao je prisebnije.
»Želiš li doručak?« upitao je naglo.
»Ah, naravno. No možda da ga ja prepremim?« S obzirom na činjenicu
da u kući nije bilo nikakve hrane dok ona nije došla ovamo, bilo je logično
pretpostaviti da on i Adrian nisu baš kulinarski nastrojeni.
»Odlična ideja. Hajde, moram se maknuti iz ove sobe.«
Zašto, pomislila je. I zamalo to izrekla naglas — no izraz na njegovu licu
dok je prolazio pored nje prilično je brzo odagnao tu ideju. Dok su zajedno
išli prema stubama, među njima je prosijavala napetost, što ju je činilo
nervoznom.
»Jesam li učinila nešto pogrešno?« izlanula je. Možda mu je Adrian rekao
za knjigu?
Jim je zastao s rukom na ogradi. Nakon nekoliko trenutaka osvrnuo se
preko ramena i rekao tiho: »Dugujem ti ispriku.«
Ustuknula je. »Zbog čega?«
»Preduga priča.«
»Sada je pet i pol ujutro. Koliko ti vremena treba?«
»Gledaj, samo želim da znaš da...« Opsovao je. »Ne znam što govorim.«
Potom je nastavio hodati, počeo se spuštati niz stepenice, ostavljajući je s
nespokojnim osjećajem da je ponovno u mraku.
 POGLAVLJE 48

»Trebao bih krenuti.«

U redu, to su bile tri najtužnije riječi u engleskom jeziku, ako se pita Cait.
No Duke je imao pravo. Bilo je šest sati i morala je pretpostaviti da je to
vrijeme kad on mora otići kući.
Oboje su ležali na boku s glavama na jastucima, okrenuti jedno prema
drugome, s plahtama obavijenima oko toplih tijela. Prošlo je dugo, dugo
vremena otkako je podijelila s nekim ovakav trenutak, ovakvu noć. Bilo je to
dobar podsjetnik zbog čega ljudi podnose stresove koje donose veze — to
zajedništvo odnosilo se na puno više toga nego što su fizički podijelili.
»Kada se vraćam?« upitao je.
Morala se nasmiješiti. Nije bilo u njegovoj prirodi da zamata riječi u
celofan niti da okoliša — i bilo je neobično opuštajuće uvijek znati na čemu
si s njim. »Kada želiš?«
»Večeras.«
Njezin odgovor bilo je privijanje uz njega i poljubac. »Zvuči savršeno...
oh, čekaj!«
»Što?«
»Ah... danas idem na jedan sprovod. Nisam sigurna kako ću biti
raspoložena.« Namrštio se i pomilovao je po kosi. »Netko tebi blizak?«
»Moja studentica. Umrla je... neočekivano.« Da, otmica i ubojstvo nisu
nešto što čovjek planira. »Bit će to vrlo nabijeno emocijama.«
»Sranje. Mora da je bila jako mlada.«
»Imala je devetnaest godina. Tragedija. Možda si o tome čitao u
novinama — Sissy Barten?«
»Ne pratim baš vijesti. Ali žao mi je.«
»Tako mlada izgubiti život. To je jednostavno... ne želim postati
morbidna niti bilo što slično, no to je važan podsjetnik na to kako lako
ljudske sudbine mogu, ne krivnjom tih ljudi, skrenuti u pogrešnom smjeru.
Hoću reći, studirala je na dobrom fakultetu i klonila se nevolja. Naporno je
radila i bila ludo talentirana — sve joj je išlo tako dobro. A onda je jedne
večeri izašla obaviti neki nebitni poslić i sve je završilo. Ne znam kako to
uopće shvatiti i ne mogu ni zamisliti što proživljava njezina obitelj. Život je
tako kratak.«
Duke je neko vrijeme šutio. »U pravu si.«
»U svakom slučaju, ne znam kako ću se osjećati. Možda sutra navečer?«
Odmahnuo je glavom, »Ne namjeravam te prisiljavati ni na što. Ako
nikoga ne želiš vidjeti, to je jedna stvar. Ali ako imaš osjećaj da se trebaš
pretvarati preda mnom, to nije potrebno.«
»Hvala.« Nasmiješila mu se. »Zašto ne bismo pustili da stvari idu svojim
tokom i vidjeli kako ću se osjećati? Bi li to bilo u redu?«
»Bi.«
»Ti si... prilično divan, znaš li to?«
»Ne baš, ali ako ti tako misliš, to je jedino što je bitno.«
Na to ju je poljubio onako kako je uvijek činio, preuzimajući kontrolu,
posjedujući je na neki neopisiv način. No potom je izašao iz kreveta, a svjetlo
koje je dopiralo iz hodnika obasjalo mu je golo tijelo...
Uh, obukao se s razoružavajućom učinkovitošću. Da je bio sporiji, mogla
bi ga malo duže gledati.
I možda je bio u pravu. Možda je susret nakon sprovoda dobra ideja,
način da ne misli na ružne stvari...
Prebrzo je stajao u podnožju njezina kreveta, ustobočio se s tim svojim
tijelom, odjeven u ono što je ranije skinula s njega. »Mogu li ti, odlazeći,
napraviti kavu?« rekao je.
»Mislim da bih mogla još malo odspavati.«
»Oh, čovječe, jesam li te sinoć držao budnom?«
»Ne zvučiš kao da ti je jako žao zbog toga.« Prišao joj je i sagnuo se.
»Zato što mi nije.«
Poljubac je bio dug i govorio joj je više nego što bi mogle riječi koliko je
cijenio proteklu noć... i noći koje će zajedno provesti u budućnosti.
»Ovo je prvi put u dugo vremena...« Oklijevala je.
»Što?«
»Jednostavno... nisam se doista veselila budućnosti.« Kada joj je sinulo
kako bi se to moglo shvatiti, požurila je objasniti. »Čekaj, čekaj, nije da želim
reći nešto šašavo — kunem se. Nego... ne znam. Volim svoje poslove i svoj
način života, doista volim. Jednostavno dugo vremena dosad nisam bila
uzbuđena ni u vezi s čim.«
Duke joj je dugo gledao u oči. »Niti ja.«
 Do devet ujutro sunce je bilo u punom pogonu, dižući se iznad drveća i
isijavajući toplinu koja je ukazivala na to da je zima propisno sjebana, a ljeto
više ne samo hipotetsko.
Stigavši na posao, Duke je parkirao kamionet na mjestu na kojem je to
uvijek činio, na parkirnom mjestu pored hangara — ali umjesto da izađe i ode
prijaviti dolazak, samo je zurio kroz žičanu ogradu u tu veliku vatrenu kuglu
koja se dizala.
U sporim, odmjerenim kružnicama prelazio je rukom po volanu, premda
nije samo parkirao, nego mu je i motor bio isključen: nije imao kamo otići,
no svejedno je vozio.
Nakon što je otišao od Cait, krenuo je kući i pronašao Rollyja na kauču, u
nesvijesti, ali dišućeg. Tada je preslušao poruku svog nadzornika, ostavljenu
tijekom prethodne noći, i shvatio da mu je dodijeljena čitava jutarnja smjena
— dobra vijest. A onda mu je Alex Hess poslala poruku da ga sljedeći tjedan
vraća na raspored u Iron Masku — još bolja vijest.
Inače je mrzio slobodno vrijeme.
Iako... s Cait na horizontu, više nije bio tako siguran u to. Pogotovo jer su
noći bile vrijeme kada će se vjerojatno viđati.
Pitao se koliko je ona još spavala.
Bože, koliko je vremena prošlo otkako je razmišljao na taj način? Od
Nicole. Da, a znaš kako je to ispalo, prigovorio je dio njega.
»Prestani.«
Njegov mozak nije nastavio sa sličnim idejama, pa se Duke oporo
nasmiješio. Lijepa promjena ritma — raspravljaš sam sa sobom i ponekad
stvarno možeš doprijeti do tog drugog momka.
... to je važan podsjetnik na to kako lako ljudske sudbine mogu, ne
krivnjom tih ljudi, skrenuti u pogrešnom smjeru...
Jebi ga. Ta jedna rečenica odzvanjala mu je u glavi otkako je sišao s
pločnika ispred kuće njegove djevojke. Iznova i iznova. Do točke u kojoj ga
je počala izluđivati.
Izvadio je mobitel, upisao lozinku, otišao u glasovne poruke i samo
pogledao popis. Nicoleina najnovija bila je treća koju je primio dok je bio
kod Cait i, za razliku od drugih dviju, tu je nekoliko puta preslušao.
Dok je zurio u telefon, pomislio je: vidiš, to je razlog zbog kojega nisi
napuštao svoju zonu udobnosti. Počneš se povezivati s nekim, tvoj led se
razbije... a onda počneš raditi jebena glupa sranja.
Vjerojatno bi bio dobro da Cait nije spomenula tu svoju studenticu. Iz
nekog razloga i to mu je bubnjalo u glavi.
»Gubim razum.« rekao je ponovno pogledavši kroz vjetrobransko staklo
svog kamioneta. »Gubim ga...«
Kao i s njegovom privučenošću prema Cait, nije mogao točno objasniti
zašto mu se stvari odjednom čine toliko drugačijima. Dobro, ne posve
drugačijima. Kada je bila riječ o bratu, još uvijek je bio usredotočen na
osvetu. No činilo se kao da je neka druga ruka na njegovu volanu i okreće ga
u ovom smjeru. Onom smjeru. U krug.
Zagledavši se ponovno u telefon, promatrao je s udaljenosti koja mu se
činila kao da je kilometar duga kako mu palac pritišće... uzvrati poziv.
Baš kada je počeo zvoniti, krajičkom oka uočio je nečiji pokret. Bio je to
plavokosi muškarac koji mu se jučer prikrpao, izlazio je iza drugog
parkiranog kamioneta. Uz nonšalanciju nekoga tko ima većinu karata u
svojim rukama, stavio je cigaretu među zube i kresnuo upaljačem, nagnuvši
se prema plamenu.
Ispuštajući dim, podigao je ruku i mahnuo. »Halo?« začuo je iz telefona.
Poklopi, naredio si je Duke. Jebeno poklopi — ne želiš to učiniti.. .
»Zdravo.« začuo je vlastiti glas.
 POGLAVLJE 49

Dakle možete razumjeti zbog čega nas zanima gdje ste bili.«
Kad je to pitanje upućeno G.B.-ju, ostao je hladnokrvan, smiješeći se
detektivu koji je sjedio s druge strane stola za ispitivanje.
Jutros je dobio poziv da dođe u policijsku stanicu u Caldwellu i naravno
da je poslušao. Nije glup.
I pogledao je dovoljno epizoda dokumentarne serije o radu policije Prvih
48 sati da bi znao kako se ponašati.
»Vi samo radite svoj posao.« rekao je G.B. ravnodušno slegnuvši
ramenima. »Ali ja vam nemam ništa drugo za reći.«
Detektiv... kako mu je bilo prezime, de la Truz?... mu je uzvratio osmijeh.
»Pa, mogli biste objasniti zašto se niste sjetili spomenuti da ste vi i Jennifer
Espie bili u vezi.«
G.B. je prekrižio ruke u krilu i pazio da ne spusti pogled. »Zato što
nismo.«
»Ako se želite igrati riječima, u redu. Ali niste nam rekli da ste vas dvoje
spavali zajedno.«
»To nije bilo nešto uobičajeno, detektive. Ma dajte, ja sam tako zauzet
poslom da nemam privatni život. Ona i ja imamo neke zajedničke prijatelje i
da, naravno, zabrijali smo nekoliko puta, ali to nije bilo ništa ozbiljno.
Jednostavno nisam smatrao da je to važno.«
»Djevojka je ubijena u kazalištu u kojem ste oboje radili, a vi niste
smatrali da bi iznošenje podataka o vašim odnosima iz prošlosti moglo biti
dobra ideja?«
»Što da kažem. Ja sam pjevač, nisam odvjetnik.«
Tip je prelistao svoju malu bilježnicu. »Čujem da ste i glumac.«
»Najamnina je moj prvi mjuzikl.«
Smeđe oči podigle su se prema njemu. »Redatelj kaže da ste prirodno
talentirani.«
»To je doista lijepo od njega.«
»Kaže da ste sposobni u sekundi prizvati potrebnu emociju.«
 »Pa, to je dio nastupa, zar ne?«
De la Tkogod se ponovno nasmiješio. »Da. Jest. Što me dovodi do
sljedećeg pitanja. Jedan od promotora tog jazz koncerta na kojem ste pjevali
prateće vokale... kako se zove pjevačica? Milllcent?«
»Millicent Jayson.«
»Da, ta. U svakom slučaju, promotor je rekao da je, prije nego što ste se
te večeri popeli na pozornicu, vidio kako se vi i Jennifer svađate u njezinu
uredu. Znate, onom ostakljenom?«
G.B. je to očekivao. »Bila je uzrujana zbog mene.«
»A zbog čega?«
»Kao što sam vam rekao, mi nismo bili u vezi. No ona je to željela. I
napala me zbog svega toga.«
»Zbog čega?«
G.B. je napravio čitavu predstavu od češanja po čeljustima. »Dogovorio
sam se s jednom ženom da me te noći dođe vidjeti, s osobom koja me doista
zanima. Upitao sam organizatore mogu li iskoristiti jednu od ulaznica
rezerviranih za poznate osobe — znate, ako im je preostala koja od njih. I
preostala je, a Jennifer ju je trebala ostaviti mojoj djevojci na šalteru za
podizanje rezerviranih ulaznica. Također mi je trebala nabaviti propusnicu za
ulazak u prostor iza pozornice. Kad sam došao podići oznake s imenima za
prostor iza scene, jednostavno me napala.«
»Cait Douglass, zar ne?«
U redu, bilo je pomalo iznenađujuće da su imali to ime. »Da, to je ona. To
jest, žena koju sam pozvao.«
»Ona se i jučer trebala naći s vama kako biste ručali.«
»Da, ona i ja smo namjeravali otići na sendvič dolje u sobi za odmor. No
očito, zbog onoga što se dogodilo... nismo, znate.«
Kako su, jebote...
Detektiv je neko vrijeme pokušavao analizirati svađu, podbadajući,
postavljajući potpitanja, očito pokušavajući pronaći pogrešku. Ali G.B. je
ostao pri istoj poruci i tonu — bio je miran, hladnokrvan, željan pomoći i
sabran.
Na kraju je tip zatvorio bilježnicu. »Pa, onda postoji još samo jedno
pitanje koje imam za vas.«
»Pitajte.«
»Zašto ste bili dolje u podrumu one noći kad je Jennifer ubijena?«
G.B. se namrštio. »Molim?«
 »Ne znam jeste li svjesni toga, ali prije otprilike mjesec dana instalirane
su sigurnosne kamere. Zločini su u tom dijelu grada u porastu i vlasnici
kazališta postali su zabrinuti zbog mogućih provala. Sva se stubišta sada
snimaju. Imamo snimku vas kako prilazite oko deset navečer.«
Jebo... ga. Čekaj malo.
G.B. se nasmiješio i ponovno slegnuo ramenima. »Sišao sam dolje obaviti
vokalne vježbe.«
»Molim?«
»Pretpostavljam da ste bili dolje u tom hodniku, zar ne?«
»Da. Jesam.«
Naravno, jer tamo je pronađeno tijelo. G.B., naravno, ne bi odao da to zna
— uostalom, jedan od najjednostavnijih načina da samoga sebe inkriminiraš
jest da izneseš detalje koji ti nisu obznanjeni.
»Pa, onda znate da je jako dugačak, proteže se gotovo od jednog do
drugog kraja kazališnog kompleksa. Naravno, ima najbolju akustiku u zgradi.
Otišao sam tamo vježbati ljestvice — jeka je nevjerojatna; praktički možeš
sam otpjevati a capella kvartet.«
Detektivu su se oči suzile. »Nitko nije prijavio da je te noći čuo ikakvo
pjevanje.«
»Ali u tome i jest stvar. Ako zatvorite protupožarna vrata u podnožju
stuba, zvuk se neće prenositi.«
»Očekujete da povjerujem da ste iste noći kada je djevojka ubijena otišli
tamo dolje jodlati, a nitko vas nije vidio niti čuo da pjevate?«
»Gledajte, sasvim otvoreno — ova postava Najamnine mogla bi biti moj
veliki proboj. Da, Caldwell je regionalno tržište, ali za ovu jebenu ulogu
morao sam imati bolji vokalni raspon od pedeset drugih muškaraca moje
dobi. Redatelj je pizda — to svi znaju — ali također ima dobru reputaciju na
nacionalnoj razini. Ako ne pogodim te note, izbacit će me i dati ulogu
nekome drugome.« Nagnuo se. »Zar doista mislite da ne bih trenirao kasno
noću kako bih ih ispravno otpjevao?«
»Hm. Imaš odgovore na sve, zar ne?«
»Ja samo govorim istinu. Učinite s njom što želite.« G.B. je pogledao na
sat. »Slušajte, žao mi je, ali za otprilike pola sata moram krenuti na posao.«
»Gdje radite?«
»Riječ je o sprovodu. Možda ste čuli za djevojku? Nedavno je ubijena —
Sissy Barten.« Detektiv je prošao rukom kroz svoju kratko ošišanu kosu.
»Da. Znam tko je ona.«
 »Jeste li saznali tko je to učinio?«
»Da.«
»Dobro. Drago mi je čuti.« G.B. je pogledao prema dolje. »Njezina me
obitelj zamolila da pjevam. Pretpostavljam da su me godinu dana ranije čuli
prilikom njezine mature — prijateljev prijatelj stupio je u kontakt sa mnom, i
kako bih odbio? Ono što joj se dogodilo je strašno.«
»I ono što se dogodilo Jennifer Espie je prilično strašno.«
»Usput, kako je ona ubijena?«
»To je još jedna stvar o kojoj sam razmišljao. Mogu li vam vidjeti
dlanove?«
»Naravno.« G.B. je ispružio dlanove, okrenuvši ih prema dolje, pa prema
gore.
Na njima nije bilo ničega. Jer je upotrijebio onaj par radničkih rukavica,
onakvih kakve se rabe za rukovanje kemikalijama. Debele rukavice, vrlo
debele — a dosezale su mu do laktova.
One su sada u rijeci Hudsonu.
»Želite li uzeti uzorke ili nešto takvo?« upitao je.
»Zanimljiva ideja. Gledate li možda često CSI?«
»Ne.« slagao je.
»Jennifer je vrlo nasilno ubijena.«
Da. Krenuo je s njom i odveo je sve do stražnjeg izlaza, onoga s
trostrukom bravom, pored kojega nije bilo prozora i koji je praktički imao
drugačiji poštanski broj od bilo kojega mjesta na kojemu je itko obično
boravio. Rukavice su mu bile u stražnjim džepovima, jedna gurnuta u svaki, a
ona nije niti zastala zbog činjenice da ih je imao sa sobom. Ugasio je svjetlo i
razgovarao s njom dok mu se nije predala; onda ju je okrenuo kao da će je
pojebati sleđa...
I udario joj licem u zid. Bum! Pljas! Posvuda krv. A onda je to učinio još
jednom, pa opet, i opet... Neuredno, vrlo neuredno.
Ali imao je potrebu ići do kraja. U takvim situacijama, kada je ranije
činio takve stvari, uvijek bi zaključio da ga nasilje pročišćava — i što dalje
ode s njim, to se čišće kasnije osjeća.
Kad se ona prestala trzati na podu, suspregnuo je dah i bio prisiljen početi
razmišljati. Da, sjetio se ponijeti rukavice, ali, kao i s jako dobrim seksom,
obično je neko vrijeme nakon toga bio pomalo ošamućen.
Sljedeći korak bio je da odjebe od tamo — i očisti sve. Tako je završio u
toj radnoj sobi... u koju mu je došla ona brineta.
 Seks je ustvari bio odličan. No ono čemu se nadao bilo je da je ona
odmah nakon toga krenula iz grada — i da Jenniferino ubojstvo nije dospjelo
dalje od lokalnog tiska.
Ono što mu zaista nije trebalo jest da policajci zahvaljujući njoj povežu
bilo kakve točkice, tj. da im ona pomogne donijeti zaključke. A pronaći njega
bez majice u sobi punoj isparavanja izbjeljivača iste noći kada je neka koka
ubijena u podrumu?
»Biste li mi dopustili?«
»Molim?« rekao je, ponovno se usredotočivši. »Da vam uzmem uzorke
ispod noktiju?«
»Naravno. Apsolutno.«
Detektiv je pokucao o stol i ustao. »To neće dugo trajati. Brzo ćemo vas
pustiti kako biste mogli nazočiti tom pogrebu.«
»Hvala — i ako vam zatreba bilo što drugo, samo nazovite.«
»O, hoću.« Detektiv je zastao na vratima. »Imate priličnu sljedbu ovdje u
Caldieju.«
»Samo pokušavam uspjeti, kao i bilo tko drugi.«
Čovjek je kimnuo. »Ako odlučite otići izvan grada ili države, nazovite
me, hoćete li?«
G.B. je namjerno namrštio čelo. »Jesam li osumnjičen ili tome slično?«
»Shvatite to kao formalnost u ovom trenutku, u redu?«
G.B. je potom ostao sam u tom sobičku. Srce mu je počelo brže kucati, a
prvi poriv bio mu je da skoči na noge i ushoda se uokolo, ali bio je pametniji
od toga. U kutevima su postavljene kamere.
Kamere koje hvataju sve...
»Pa... tko bi rekao.« šapnuo je sam sebi i preplavila ga je neka vrsta
strahopoštovanja.
On će se naposljetku izvući iz ovoga. Unatoč tim kamerama na stubištu
za koje nije znao — i koje su mu trebale predstavljati jednako velik problem
kao i ta brineta.
Sudbina mu se, međutim, nasmiješila, nije li? Sjetio se kako su svjetla
zatreperila dok je bio u toj radnoj sobi, prije nego što je brineta došla i
pronašla ga — i bio se spreman okladiti u vlastiti život da je s nestankom
struje povezan stanoviti gubitak podataka. Jer da taj detektiv oštra pogleda
ima bilo kakvu snimku na kojoj G.B. i Jennifer zajedno silaze niz te
stepenice, bio bi u debeloj prednosti.
A oni su upravo to učinili, silazili niz stepenice, netom prije nego što ju je
ubio.
Da su policajci imali tu vrstu dokaza, ne bi bilo »formalnosti« vezane za
putovanja izvan grada — bio bi u jebenom pritvoru.
Nešto se definitivno dogodilo s tom sigurnosnom kamerom na stubištu. I
hvala bogu.
To ga je, bez sumnje, spasilo u svemu ovome, pomislio je uz osmijeh.
 POGLAVLJE 50

Kako puno ljudi, pomislila je Cait ogledavajući se po predvorju katedrale

St. Patricka.
Tijekom posljednja dva sata stajala je u prikrajku, gledajući kako nadire
neprekidna plima ožalošćenih. Srećom, nije bila na mnogo takvih ceremonija
— ali znala je dovoljno da prepozna demografski pomak: što je mlađa osoba
u lijesu, to dođe veća i raznolikija masa ljudi, a kad stariji ljudi umru, obično
dođu preostali stariji prijatelji, a nekolicina mladih obično su samo oni blisko
obiteljski povezani.
Ne u slučaju Sissy Barten.
Bilo je ljudi svih dobnih skupina — djece, tinejdžera, puno studenata, od
kojih je Cait neke prepoznala i zagrlila. Bilo je i mladih obitelji i osoba
srednje dobi, a i onih starijih.
Gotovo svi su zastali i razgledavali Sissyne crteže i slike, kao da su ti
radovi svojevrsni kanal putem kojega će se povezati s njom.
Lijes nije bio otvoren, tako je barem rečeno Cait — i bilo joj je drago
zbog toga. Ovo je bilo dovoljno mučno i bez da mora vidjeti Sissy — možda
da je to Cait činilo kukavicom... ali pročitala je novinski članak o načinu
ubojstva. Jezivo. Izuzetno jezivo.
»Hvala vam puno na ovome.«
Cait se trznula i okrenula. Pored nje je stajala Sissyna majka — žena je
izgledala kao da ima sto godina.
»Na čemu — oh, što sam donijela njezine radove?« Cait je odmahnula
glavom. »Bilo mi je čast.«
»Hoćete li nam se pridružiti na sahrani? Na Pine Groveu?«
»Naravno. Svakako.«
»Moj bi suprug želio sve ovo ostaviti ovdje, a zatim pokupiti nakon što
bude gotova ceremonija na groblju, ako se slažete? Njezine ćemo radove
odnijeti kući.«
»Imam još neke mape koje možete zadržati — oni će se pobrinuti da sve
bude zaštićeno.«
 »Hvala vam.« Žena je primila Cait za ruku i stisnula je. »Vi ste joj bili
najdraža profesorica. Stalno je pričala o vama.«
Caitine su se oči napunile suzama. »Hvala što ste mi to rekli — ona je
bila nevjerojatno talentirana osoba i tako divno društvo. Meni je... strašno
žao.«
»I nama je.«
Zagrlile su se, a zagrljaj je potrajao trenutak koji se doimao poput
vječnosti. A onda je netko došao razgovarati s gospođom Barten, a Cait se
sklonila s puta i počela brisati oči.
Tako teško. Ovo je jednostavno tako prokleto teško.
Gledajući sa strane kroz staru staklenu plohu, provirila je u sredinu crkve.
Klupe duž dugog crkvenog broda, prazne kada je jučer bila ovdje, sada su
bile pune ljudi čije su se glave okretale ovamo i onamo dok su razgovarali s
ljudima blizu sebe. Čak i ovdje u predvorju mogla je čuti brbljanje,
povremeno kašljanje, šuškanje bezbrojnih stopala, škripu starog drva dok su
se klupe dodatno punile.
Zureći u taj ogromni prolaz, shvatila je da se opet fokusirala na oltar, i
dok je usmjeravala pogled prema liku Isusa na križu i nevjerojatnim vitrajima
posvuda oko kipa, pomislila je na svoje roditelje.
Pravi vjernici. Oni su se svojoj vjeri predali čitavim srcima, umovima i
dušama, njihova je vjera složenu biblijsku mješavinu mitologije i povijesti
pretvorila u živi, dišući diktat za sve što su činili.
Ona im je to zamjerala, ali nikada nije razmišljala u nečem dubljem od
vlastitih osjećaja... ili njihovih. No stojeći ispred crkve, gledajući u sva ta
tugom pogođena lica, prvi put se zapitala je li poslanje njezinih roditelja —
donijeti olakšanje i smjernice ljudima poput ovih — možda na neki način
dobra stvar.
Izostavimo »možda«. Ustvari, oni su joj bezbroj puta rekli da samo žele
pomoći — to je ono što ih motivira.
Cait ih nije slušala. Bila je previše povrijeđena da bi išta pokušala
sagledati iz njihove perspektive. No sada... da je bilo načina da učini išta
kako bi olakšala ovaj tužni događaj, da je postojalo bilo što što je mogla reći
ili učiniti kako bi pomogla... ona bi to učinila...
»Cait?«
Cait je ustuknula jer je njezino ime... »G.B.?«
»Bok. Ovo je iznenađenje.«
Kad se nagnuo kako bi je zagrlo, obavila je ruke oko njega. »Što ti radiš
ovdje?« Što to govori, kao da je vratarka ili tome slično? »Hoću reći, nisam
očekivala da ću te vidjeti ovdje. Jesi li poznavao Sissy?«
Odmaknuo se i odmahnuo glavom. »Obitelj me je zamolila da dođem i
pjevam.«
»Oh, to je tako lijepo od tebe.«
Učinio je isto što i ona, nagnuo se i kroz staklo promatrao gužvu. »Puno
ljudi.«
»I ja sam razmišljala o tome.«
Brzo ga je promotrila. Duga kosa bila mu je skupljena i vezana u rep u
visini vrata, odijelo i kravata crni, a košulja bijela. Cipele su mu bile ulaštene,
a mirisao je kao da je svježe istuširan.
Izgledao je dobro, kao i uvijek.
Njegove plave oči ponovno su se okrenule prema njoj. »Jučer sam dobio
tvoju poruku. Namjeravao sam te nazvati.«
»Oh, slušaj, s obzirom na ono što se dogodilo u kazalištu, mogu misliti da
su se stvari zakomplicirale.«
»Čak su me pozvali u postaju na ispitivanje.« Kada je razrogačila oči, on
je odmahnuo glavom. »Rade to svima. To je ćaknuto — no znaš, netko je
mrtav i moraju otkriti tko ju je ubio.«
Još jedan sprovod, pomislila je Cait. Za drugu obitelj, drugi dio zajednice.
»Jesi li dobro?« upitala je.
»Dobro sam. Samo, to su bila iscrpljujuća dvadeset četiri sata.«
»Ne mogu ni zamisliti. Slušaj, nisam čitala novine niti bila na internetu
otkako se to dogodilo — tko je ona bila?«
»Nitko važan.« Trznuo se. »Hoću reći...«
»Ne, znam što si mislio. I, dragi bože, ako postoji nešto što mogu učiniti
da pomognem, javi mi.«
Nasmiješio joj se. »Ti si najbolja — i prihvatit ću tu ponudu.«
Odjednom ju je prožela krivnja. Ali hajde, sada nije vrijeme da mu kaže
da su njih dvoje u statusu samo prijatelji. Niti da se bavi bilo čime osim Sissy
i njezinom obitelji.
»Gdje sjediš?« upitao je, pokazujući glavom prema središtu crkve.
»Negdje otraga. Idem i na ukop.«
»I ja. Hoćeš li da se zajedno odvezemo tamo?« Kimnula je. »Da, molim.
To bi bilo sjajno.«
Poljubio ju je u obraz, a zatim odšetao, prošavši kroz dvostruka vrata i
požurivši do prednjih redova — gdje je počeo razgovarati s nekoliko
muškaraca koji su nosili haljine.
Vjerojatno bi trebala pronaći mjesto za sjesti. Uskoro će početi.
Baš kada je prešla preko praga, nešto uz lijevi zid crkve zapelo joj je za
oko. Bio je to domar kojega je vidjela dan prije, još uvijek odjeven u prljavo
zeleni kombinezon. Gledao je ravno u nju, a na njegovom starom licu
ocrtavala se takva tuga da se činilo da je i on osobno poznavao Sissy.
Podigao je ruku i mahnuo, a nakon što je Cait uzvratila pozdrav, domar se
okrenuo, hodajući uz krajnji rub klupa, zureći preko okupljenih masa kao da
tuguje zajedno s njima. A onda je učinio vrlo neobičnu stvar. U prednjem
dijelu crkve provukao se pored jedne djevojke koja je imala otprilike
četrnaest godina — i dugu ravnu plavu kosu kao što je imala Sissy.
Mora da je to Sissyina sestra.
On je vjerojatno osobni prijatelj obitelji.
»Oprostite.« rekao je netko iza nje.
»Oh, ispričavam se.« Cait se pomaknula u stranu kako bi žena s kolicima
mogla proći. Kad je Cait ponovno pogledala prema njemu... domara više nije
bilo.

*
»Jesi li sigurna da to želiš učiniti?«
Sissy je samo napola čula riječi, a ono što je registrirala bilo je filtrirano
kroz neku vrstu eho-komore, slogovi su se ponavljali unedogled, preklapajući
se međusobno, pa na kraju nije bila sigurna što je točno rečeno.
Stojeći na travnjaku ispred velike katedrale, osjećala se kao duh, što je i
bila, a nekolicina onih koji su kasnili na sprovod nije uočila njezinu
nazočnost — niti nazočnost anđela koji je stajao pokraj nje.
Razmišljala je da li da dođe ili ne. Kad je Chillie jutros bacio novine na
trijem, nije ih imala ni najmanju namjeru pročitati — no kad ih je razmotala,
vidjela je svoju sliku na donjoj polovici stranice.
I saznala mjesto i vrijeme održavanja svog sprovoda.
Adrian je inzistirao da dođe s njom i zapravo joj je bilo drago zbog toga.
Vožnja na njegovom Harleyju pomogla joj je pročistiti misli — iako je svo to
poboljšanje otišlo ravno u vjetar čim su se zaustavili pred crkvom u koju je,
dok je bila živa, dolazila gotovo svake nedjelje. A onda je počela
prepoznavati ljude koji su širokom stazom prilazili ulazu: njezina bivša
dadilja s mužem i bebom u kolicima. Njezina učiteljica zborskog pjevanja iz
osnovne škole. Ljudi koji su živjeli s druge strane ulice.
 Mislila je da će joj najteže pasti pogled na roditelje i sestru. I to je
vjerojatno bila istina dakle, koliko će još teže sve ovo postati?
»Želim ući unutra.« rekla je. No stopala joj se nisu pomicala.
»Ovuda.« U vidno polje ušla joj je golema podlaktica. »Hodat ću uz
tebe.«
Sissy se na kraju grčevito držala za anđelov ogromni biceps dok su ulazili
kroz otvorena vrata.
»Moje slike...« prošaptala je, ogledavajući se.
Desetak njezinih umjetničkih radova bilo je postavljeno u polukrug na
stalcima u predvorju — pasteli, crteži tintom i ulja na platnu koja je naslikala
za vrijeme svog studija umjetnosti.
»O moj bože, sjećam se kako sam prošle jeseni slikala ovo.« Zastala je
pred prikazom mostova Caldwella koje je naslikala u nijansama rđe, u
bojama jeseni. Dovršila ih je na obalama Hudsona, sjedeći dva sata tamo na
suncu, s platnom, paletom i uvjerenjem da život traje zauvijek — nije li to
bilo dobro?
Iznenadni zvuk orgulja najavio je početak bogoslužja.
Svladavši neki čudan strah, nastavila je hodati i prošla kroz dvostruka
vrata narteksa u crkveni brod. Sve je bilo baš kao što je upamtila, što joj je
bio svojevrsni šok. Bez obzira na to što je pokazivao kalendar, ona je i dalje
bila uvjerena da je nije bilo stoljećima.
Od tog trenutka nadalje stvar je preuzeo autopilot, neki unutarnji
metronom diktirao joj je korake — naprijed, lijevo, desno, lijevo, desno. Kad
je stigla u prednji dio i ugledala svoje roditelje i sestru, zaustavila se.
»Evo, uzmi ovo.« rekao je Adrian osorno.
Kad joj je u dlanove utisnuo crvenu maramu, zapitala se zašto joj je to
potrebno — no onda je shvatila da plače: suze su joj tekle niz lice i padale na
pod crkve.
»Možeš ići sjesti, ako želiš.«
Sissy se okrenula, očekujući da će one koji su kasnije došli vidjeti kako
traže sjedalo i osobu na kraju najbližeg reda klupa kako se pomiče u stranu ne
bi li se smjestili. Umjesto toga, tu je bio domar kojega nije poznavala, stariji
čovjek u tamnozelenom kombinezonu.
I gledao je ravno u nju.
»Nastavi, tamo je sjedalo za tebe.«
»Kako me možete vidjeti?« izletjelo joj je.
»Zato što si ovdje.« odgovorio je nježno, kao da je to samo po sebi očito.
»Idi sad i sjedni.«
Pogledala je u smjeru u kojem je pokazivao i odmah odmahnula glavom.
»Oh ne, ne mogu...«
»To je tamo za tebe, Sissy. Sjedni.«
Stolac u koji je domar želio da ona sjedne bila je pozlaćen, postavljen
između bočne kapelice djevice Marije i one Ivana Krstitelja. Bio je podignut
na pijedestal, a na njemu je bio crveni baršunasti jastuk i filigranski delikatno
izrezbarena stolarija, i to je najbliže što je ikada došla bilo kakvoj vrsti
prijestolja.
Još otkako je bila mlada djevojka željela je sjesti na njega — barem na
trenutak. Ali, naravno, uvijek je oko tog stolca bila vezana široka satenska
vrpca, jasno upozorenje svima da je to umjetničko djelo, a ne nešto za
upotrebu.
Svakako ne za malu djevojčicu. Niti veliku.
Danas nije bilo vrpce između vitičastih naslona za ruke.
»On je za tebe.«
Domar joj je stavio ruku na rame i istog ju je trena obuzeo nevjerojatan
osjećaj smirenosti, nestala je svaka bolna dimenzija ovog zbivanja... i
zamijenio ju je dubok osjećaj ljubavi prema svim ljudima koji su došli zbog
nje i njezine obitelji.
Toliko ljubavi, koja je bila temelj boli nazočnih, ali omogućila i
uzvišenost cijelog događaja.
Slijedeći domara, Sissy je prišla i popela se na platformu. Dok je zvuk
orgulja postajao sve glasniji, sjela je u stolac i nježno položila dlanove na
pozlaćene naslone za ruke. I bilo je čudno, na neki način... to joj se činilo
adekvatnim, a ne stranim.
Okrenula se da pogleda domara...
No nestao je, kao da ga nikada nije bilo... nije bio ni u gomili, niti je
hodao duž prolaza, niti stajao sa strane. Kao da je doslovce nestao — a ipak,
Adrian je kimao glavom kao da odobrava nešto što mu netko govori.
Svrnuvši pogled s anđela, usmjerila je pozornost prema oltaru, a u tom su
trenutku orgulje ispustile još jedan snažni skladni zvuk... a muškarac kojega
je maglovito prepoznala, kose skupljene u konjski rep i u crnom odijelu,
iskoračio je iza baršunastih zavjesa.
Njezina jedina dodatna misao, kada je počeo snažno i točno pjevati... bila
je da i on ima aureolu.
 POGLAVLJE 51

Dukeu se šutljivi promatrač koji je sjedio pokraj njega prilikom vožnje

popeo navrh glave. Kučkin sin je, dok su išli iz parka u park, samo sjedio na
suvozačkom sjedalu i svako toliko pripaljivao cigaretu.
Sve bez izgovaranja ijedne jebene riječi.
Ah, dovraga, moglo bi biti i gore, pomislio je Duke. Netko brbljav bi ga
potpuno izludio.
»Posljednji.« rekao je, govoreći više sam sebi.
Došavši do vrata groblja Pine Grove od lijevanog željeza, pogledao je sat
na upravljačkoj ploči kamioneta: tri i trideset. Dobro.
Momak pokraj njega konačno je pokazao neku reakciju, uspravivši se u
sjedalu i namrštivši se. »Hej, smeta li ti ako krenemo ovamo, ovom stazom?«
»Svejedno mi je. Moramo pregledati cijelo groblje.«
Slijedeći zavojiti put, Duke je gledao prema nadgrobnim spomenicima, ne
videći ih. Umjesto na njih, usredotočio se na cedrove i javore, hrastove i
borove, u potrazi za otkinutim ili napola osušenim granama. Groblje je
tijekom posljednjih pet godina gubilo novac i bilo na rubu da postane
ruševina — barem dok grad nije uskočio i preuzeo ozbiljnije radove na
održavanju.
A postojala je i unutarnja logika te robinhudovske rutine: šuškalo se da je
tu negdje gradonačelnikova majka pokopana — nema šanse da bi dopustio da
stvari odu kvragu dok je on na toj poziciji.
Dakle, da, komunalni radnici su sada bili odgovorni za uklanjanje snijega
i veće projekte, uz osnovnu ekipu pomoćnih radnika na groblju.
Kako god. Više sati za njega, što je on...
Čak i prije nego što su se približili znao je o čijoj je sahrani riječ... Caitin
Lexus bio je u nizu automobila parkiranih uz stazu.
Dugi, dugi, dugi red vozila.
Duke se provezao pokraj njih i namjeravao nastaviti dalje — no onda je
ugledao nekoga koga je prepoznao. I ne, nije njegova djevoka bila ta koja mu
je privukla pozornost. Bio je to pizdun koji je stajao pokraj nje.
 Pritisnuo je kočnice.
»Sto, dovraga, oni rade ovdje?« začuo je riječi svog pobočnika. Smiješno,
o tome je upravo i sam razmišljao.
Njih dvojica izašla su iz kamioneta u isto vrijeme.
Ukop je očito upravo završio, ljudi su se razdvajali u male sumorne
grupice i tiho razgovarali, razilazeći se na suncu.
Duke je s osjećajem posvemašnje nestvarnosti s druge strane staze gledao
kako se Caitina plavokosa glava okreće prema čovjeku čija je duga tamna
kosa bila sakupljena straga, zaglađena od lica koje je spadalo na naslovnicu
časopisa. Njih dvoje prišli su skupini od troje ljudi koja je stajala neposredno
pored groba i, nakon prikladnog grljenja, okrenuli su se i počeli hodati prema
njezinu automobilu.
Duke je zakoračio prema naprijed prije nego što je bio svjestan svog
pokreta. A onda ih je krenuo presresti.
Cait ga je prva ugledala i izraz lica joj se istoga trena promijenio, na
njemu je prepoznavanje zamijenilo tugu. »Duke! Bok.« povikala je, mašući.
Pogledaj me, pomislio je Duke. Pogledaj me, kurvin sine.
Oči njegova brata okrenule su se prema njemu i bilo je zadovoljstvo
gledati kako se cijelo tijelo tog gada napelo, kao da ga je netko ošamario. Na
trenutak je bio i zbunjen dok je gledao kako Cait žuri naprijed, ispruženih
ruku i spremna na zagrljaj.
Kada je došla do njega, Duke joj je više nego sretno izašao ususret i
privukao ju uz sebe, zureći preko njezine glave u svog jebenog brata.
Nalet stravičnog bijesa izobličio je G.B.-jevo lice, ali, naravno, on je to
brzo prikrio.
Uvijek je bio dobar u tome. Vrlo malo ljudi zna kakav je ustvari.
»Nisam očekivala da ću te vidjeti ovdje.« rekla je Cait, naslonjena uz
Dukeove prsne mišiće.
Sagnuo se i poljubio je, ravno u usta. »Samo radim svoj posao. Ti si
dobro?«
»Bilo je mučno. Nisam očekivala da će biti ovako teško.« G.B. je došao
do njih — oči su mu gorjele, no lice mu je bilo opušteno, kao i uvijek.
»Bok.«
Duke se široko nasmiješio. »Hej.«
Cait se namrštila. »Vas dvojica se poznajete?«
»Da, poznajemo se.« G.B. je ispružio ruku. »Kako si?«
Jedini razlog zbog kojega je Duke stisnuo prokletu ruku bio je taj što nije
želio da Cait bude dodatno uključena u ono što se događa između njih. Ona je
napravila svoj izbor, i taj je izbor bio ispravan — i neka to bude granica
njezine upletenosti.
Namjeravao joj je također, čim uzmogne, reći sve — odlučio je to već
ranije tijekom dana. Ali ne ovdje, na jebenom groblju, dvije minute nakon što
je pokopana njezina studentica.
G.B. se nasmiješio poput đubreta, što je i bio. »Dakle, Cait, možeš li me
odvesti natrag do mog auta? Moram otići na probu.«
Odmaknula se. »Oh, da, naravno.« Pogledala je G.B.-ja. »Možeš li nas
ostaviti na trenutak?«
Da, G.B., otiđi, šupčino, hoćeš li.
Jedino je Duke znao kako je nadrkan tip morao biti dok je kimao kao se
ništa ne događa i odlazio od njih.
Cait se okrenula prema njemu i protrljala ga po nadlakticama. »Drago mi
je da te vidim.«
»I meni. Ugodna koincidencija.«
»Slušaj, ako se slažeš, voljela bih otići kući i noćas završiti posao. S
obzirom na sve što se događalo, zabrinuta sam zbog kašnjenja, a rok se
približava. Ako prionem, uspjet ću sve dovršiti, a zatim...«
»Da. Apsolutno. Samo me nazovi, u redu? Ja ću biti tu negdje.«
»Savršeno. Hvala ti.« Podigla se na prste i kratko ga poljubila. »Vidimo
se uskoro?«
»Imaš me, damo.« Gurnuo joj je pramen kose iza uha. »Kad god me
poželiš.«
Gledao ju je kako odlazi prema automobilu, zaustavivši se da propusti
kombi prije nego što je prešla cestu.
Kad je otišla, G.B. je bio na suvozačkom sjedalu njezina automobila.
Bez obzira na fizičku udaljenost koja ga je trenutačno razdvajala od brata,
Duke je osjećao kako mu se mržnja kao šiljak za led zabija u glavu — i na
trenutak je gotovo viknuo za njom.
No njegov brat je bio govno, ne ubojica.
A ovo je bio prilično impresivan trenutak, zar ne? Činilo se da je Duke
bez svjesne namjere pobijedio u igri iz koje se sam izuzeo.
Duke nije mogao zamisliti razgovor koji se odvijao dok ih je Cait vozila
natrag do mjesta na koje su željeli stići. No G.B., ako ništa drugo, nije bio
poput njega; uvijek je izbjegavao konfliktne situacije. Što će učiniti? Reći joj
da je Duke hodao s nekom ženom, a onda je došao G.B., napumpao je te
ostavio nju i dijete bez ikakve pomoći?
Da, to bi kučkinog sina prikazalo u divnom svjetlu.
Tako čudno... G.B. je bio pun mržnje od dana kada se rodio, gotovo kao
da je postojala određena količina moralnosti koja je morala biti podijeljena na
njih dvojicu — i Duke je dobio daleko veći dio.
No nije ni on bio zagriženi Dobri Samaritanac ili neko takvo sranje.
Pogledaj što je bio spreman učiniti Cait.
Točnije, dok nije došao k sebi.

Jim se stazom uputio prema grobu. Dok se približavao, opsovao je u sebi.

Naravno da bi Sissy htjela biti na vlastitom sprovodu — a on je trebao biti taj
koji će je odvesti. No nije znao kada je. .. a ovo s kriminalcem? Nije mislio
da će to saznati.
Većina ljudi koji su došli već je otišla, ali ne i Sissy ili njezina obitelj.
Grob je bio kvadratna rupa iskopana u zemlji, zijevajuća usta pripremljena da
prisvoje ostatke u lijesu. Sissyni mama, tata i sestra bili su na jednoj strani... a
Sissy na drugoj. I dok je njezina obitelj gledala prema dolje, ona je zurila u
njih.
Adrian, koji je stajao sa strane, kimnuo mu je glavom.
»Kako je ona?« upitao je Jim prišavši mu. Jebeno glupo pitanje.
Adrian je slegnuo ramenima. »Nevjerojatna je. Eto kako je.«
»Oh.« Jim se nakašljao. »Da. Dobro.«
Pričaj mi o neprimjerenosti. Nemoguće da podbada svog prijatelja jer je
gad odveo djevojku na njezin sprovod.
Oh. Otmjeno.
Vidno ožalošćeni, njezini su roditelji obgrlili kćer koja im je preostala i
trojac se okrenuo, ostavljajući Sissy iza sebe.
»Daj mi minutu, hoćeš li?« zamolio je Jim.
Ne čekajući odgovor, otišao je do Sissy. »Hej.« Trgnula se kao da je
iznenađena. »Oh, bok.«
Odmah je shvatio da s njom nešto nije u redu. Ali ma daj, kao da je ovo
sretna prigoda? »Kako se osjećaš?«
»Dobro. Znaš, fino. U redu. Ja sam dobro.«
Želio ju je zagrliti i priviti na prsa. Želio je da njegovo tijelo bude ono za
što se ona drži dok se trudi pronaći uporište. Želio je biti osoba kojoj se ona
obraća kada joj treba nešto, bilo što.
Umjesto toga, samo su stajali jedno uz drugo, dok je njezin pogled bio
prikovan za majku, oca i sestru. Emocija na njezinu licu bila je tako snažna
da se doimala kao opipljiva stvar, nešto što ima težinu, sadržaj i ručku za
koju se možeš uhvatiti.
Bog zna da će taj teret nositi još jako, jako dugo vremena. Baš kad joj je
htio reći koliko mu je žao, odmahnula je glavom i pogledala ga u oči. »Pa,
kako posao?«
Bizarno pitanje s obzirom na ono što je proživljavala, ali možda joj je
trebalo nešto da joj odvuče misli?
»Dobro. Fino. Ono, znaš.«
Očito je tu igru moglo igrati dvoje.
Pokazala je glavom prema visokom, tamnokosom muškarcu kojega je Jim
uhodio posljednja dvadeset četiri sata. »Je li on duša?«
»Da.«
»Oh.«
»Slušaj, Sissy, ja mogu...« Učiniti što? Uzeti još malo slobodnog
vremena? To se neće dogoditi. Devina se možda neće ukazati ovdje, ali ona
je, kao i uvijek, kujica koja stalno nešto poduzima.
Ne možeš kriviti djevojku što pokušava.
Bože, nije mogao vjerovati da je nekako probila magični omotač oko
zgrade. I, sranje, mora reći Adrianu što se dogodilo. Ali to je bilo tako
prokleto neugodno. On je, međutim, udvostručio zaštitu kuće. Možda je
oslabila jer mu je popustila pozornost...
»... je li i on anđeo?«
Trgnuo se i pribrao. »Molim?«
»Taj drugi tip, koji je tamo s mojom učiteljicom.« Jim se okrenuo. »Ne
slijedim te. Što?«
»Tamo pored Lexusa. Taj pjevač s konjskim repom. I on ima aureolu —
ali svi ga mogu vidjeti.«
Na udaljenosti od dvadesetak metara plavokosa žena sjedala je u terenac s
visokim muškarcem koji je imao dugu crnu kosu. Nijedno od njih nije
djelovalo posebno sretno, ali u svakom slučaju nije bilo sjaja niti bilo čega
sličnog oko njihovih glava.
»Nisam siguran o čemu govoriš.« rekao je Jim nježno. Dovraga, želio je s
njom otići kući...
»Taj momak ima aureolu, poput tebe i mene.« Ponovno se osvrnuvši, Jim
se namrštio.
»Aureolu?«
Sissy je zakolutala očima i napravila prstom krug iznad glave. »Zar ne
možeš vidjeti moju?«
»Ne. Nema ničega.«
»Oh. Pa, ja ih vidim. A i ti imaš jednu.«
Naravno, fino, kako god. »Slušaj, mrzim to, ali moram ići.«
Duke Phillips se ogledavao kao da ga traži, a ako se Jim ne pojavi u
sljedećoj nanosekundi ili dvjema, tip će biti uvjeren da gubi razum — što nije
dobro, s obzirom na to da Jim još nije nimalo uznapredovao s tom dušom.
»U redu, radi što trebaš.« Sissy se osvrnula prema Adrianu. »Mislim da
ćemo se on i ja otići provozati. Moram razbistriti glavu. Sada se... osjećam...
doista čudno.«
Jim je zaškripao zubima. »U redu. Da, svakako. Razumijem. Doći ću
kasnije, u redu?«
»Naravno.«
Ona je bila ta koja se okrenula i nije se osvrnula odlazeći prema
njegovom kompanjonu. A Adrian? Dok se približavala, na njegovom licu
vidjela se blagost koju Jim nikada prije nije vidio.
Krasno. Jednostavno jebeno prekrasno.
 POGLAVLJE 52

"Namjeravala sam ti reći ranije.«

Cait je zakočila došavši do niza znakova stop na groblju. Pogledala ga je,
ne osjećajući se dobro zbog bilo čega o čemu G.B. vjerojatno razmišlja. On je
zurio kroz prozor sa strane, naslonivši bradu na zglobove šake, a oči su se mu
se suzile i poprimile hladan izraz.
Bio je to podsjetnik na to da ga ona zapravo ne poznaje.
»Ali, iskreno,« nastavila je, nesigurna sluša li je on, »nisam znala u kojem
smjeru se stvari kreću.«
Opet je pritisnula gas i pokušala se sjetiti kako da izađe iz groblja.
Orijentacija joj nije bila jača strana niti kad je dan bio dobar, a ovaj dan nije
bio dobar. Lijevo?
Zašto, dovraga, ne?
Okrenuvši volan, osjetila je kako je atmosfera groblja pritišće i kako joj
se hladnoća penje uz stražnji dio vrata.
»Žao mi je.« rekao je naglo. »Samo... volio bih da sam imao priliku
vidjeti kako bismo ti i ja funkcionirali zajedno. To je sve.«
Nije gledao u nju. Samo je nastavio buljiti u prazno.
»Komplicirano je.« dometnuo je.
»Nisam se na dobar način nosila s ovim.« Opsovala je ispod glasa. »Bilo
je tako čudno — obojicu sam vas upoznala iste noći.«
A spoznaja da se njih dvojica očito donekle poznaju bila je također čudna
— kolika je šansa da se to dogodi? S druge strane, Caldwell je mali grad —
ne s takvom povezanošću stanovnika kao u manjem gradiću, naravno, ali to
nije ni Manhattan ili Chicago.
Protrljao je oči. »Ovo je bilo nekoliko vrlo čudnih dana.«
»Tako mi je žao što sam pridonijela teškoćama.«
Nije gotovo ništa više rekao tijekom povratka u St. Patrick i, premda joj
je to bilo teško priznati, bilo je olakšanje stati pokraj ulaza i parkirati terenac
kako bi on mogao izaći.
Okrenuvši se prema njemu, pitala se što da kaže.
 »Cait, moram ti nešto reći...«
Telefon je zazvonio, ne njezin. G.B. je uz tihu psovku gurnuo ruku u
sako, a kad je pogledao broj, djelovao je Ijutito.
»Čekaj, moram se javiti.« Stavio je mobitel na uho. »Halo? Da, hej,
detektive, kako ste? Bili ste? Nisam vas vidio tijekom mise. Oh, da, hvala.«
Uslijedila je tišina, a zatim je rekao:
»Danas imam probu — zapravo sam u nevolji, jer me danas poslijepodne
toliko dugo nema. U redu. Dobro. Da, doći ću opet. Odmah? U redu, dajte mi
malo vremena da stignem do središta grada.«
Spustivši slušalicu, odmahnuo je glavom. »Policija želi još malo
razgovarati sa mnom.« Čovječe, današnji dan postajao mu je sve bolji i bolji,
nije li? »To je grozno.«
»Da, jest. Slušaj, moram ići, ali možemo li...«
»Apsolutno. Samo me nazovi kad budeš slobodan.« Posljednje što je
željela bilo je izazvati mu osjećaj da joj je posve nevažan. »Ja ću večeras
raditi kod kuće, završavat ću knjigu.«
»U redu. Hvala.«
Izašao je djelujući rastreseno, ali dobro, policija ga je zvala zbog
ubojstva. Kako ne bi razmišljao o nečemu drugom što nije njegova
romantična situacija?
G.B. je otišao žurno, prešavši cestu i ušavši u stariji model BMW-a. Dok
je odmagljivao, nije ju pogledao u prolazu, ali ona je svakako dobro
pogledala njega — i opet joj se ona studen popela uz vrat.
Izraz na njegovu licu bio je bez daljnjeg vulkanski. Bio je bijesan, a profil
mu je bio šokantno ružan.
Odmahujući glavom, Cait je izašla i otišla do glavnog ulaza u katedralu te
otvorila teška vrata. U predvorju su bili izloženi Sissyni radovi, i dok im je
Cait prilazila kako bi ih počela pakirati, zvuk njezinih potpetica glasno je
odjekivao po mramornom podu.
Neobično, prostor se nije činio toliko velikim dok su svi ljudi bili unutra.
Sada kad je bio prazan, narteks se doimao velikim poput nogometnog
stadiona.
Ostavila je mape u garderobi i u vrlo kratkom vremenu pažljivo poslagala
umjetnička djela i ostavila ih na vidljivom mjestu. Posegnuvši u svoju torbu,
potražila je blok za skiciranje, s namjerom da istrgne stranicu i napiše
poruku...
Dovraga, izgubila ga je, zar je zaboravila? Kako će...
 »Ja ću reći njezinim roditeljima gdje su.«
Okrenuvši se, ugledala je domara kako stoji točno ispred dvostrukih vrata
koja se otvaraju prema klupama i oltaru.
»O, hvala vam. Ne želim da se Sissyne stvari izgube.«
»Ne brinite. Neću dopustiti da im se išta dogodi.« Pokazao je glavom
prema stalcima za slike. »Mogu li vam pomoći da ih odnesete?«
»Mogu to sama. Ali hvala.«
Starac joj je bez obzira na to pomogao, omogućujući joj da sve obavi
odjedanput.
Kad je zatvorila prtljažnik svog terenca, okrenula se prema čovjeku i
osjetila posve neobičnu potrebu da ga zagrli. No to ne bi bilo umjesno.
»Mogu li vam dati jedan savjet?« rekao je, smiješeći se tako da su mu oči
gotovo nestale pod teretom bora.
»Možete.«
»Raspravite to.«
»Molim?«
»Morate razgovarati o tome. Ako to učinite, sve će biti u redu — na kraju.
A ako to ne učinite, prepustit ćete život kakav želite.«
Jadan starac. Očito je nastupila demencija.
Ne želeći ga uznemiriti, potapšala ga je po ruci. »U redu, obećavam.
Učinit ću to.«
Ušavši u auto, posljednji put mu je mahnula i uputila se kući. Prošla je
oko tri bloka zgrada kada je shvatila gdje joj je blok za skiciranje. »Jebo te.«
promrmljala je.
A mogla bi se i vratiti i uzeti ga.
Preusmjeravanje nije iziskivalo puno vremena i držala se običnih cesta, a
ne autocesta, vozeći prema centru grada. Kada mu se približila, laknulo joj je
kada je shvatila da promet nije gust; s druge strane, još nije kraj radnog dana,
prometna gužva dogodit će se tek za sat vremena.
Njezino parkirno mjesto, ono praktički preko puta Palacea, bio je opet
slobodno te je glatko parkirala i zaključala vrata. Dočekavši rupu u koloni
automobila, otrčala je preko, nadajući se da će i dalje imati sreće s domarima.
Ne. Uspjela je ući u predvorje, ali foaje je bio zaključan i prazan. Otišla je
do šaltera za preuzimanje ulaznica i provirila unutra. Nikoga nije bilo...
Zatim su se širom otvorila vrata samo za osoblje i ona se okrenula. Kroz
njih je došao policajac i zastao gledajući iza sebe, kao da čeka kolegu.
»Ispričavam se.« rekla mu je. »Smijem li otići dolje do ureda? Mislim da
sam prekjučer nešto tamo ostavila, pa želim vidjeti je li to netko pokupio.«
»Znate li kuda trebate ići?«
»Samo kroz ovaj hodnik.«
»U redu, idite.«
Otišla je brzo niz hodnik, prolazeći pored drugih policajaca, vjerojatno
onih koje je čekao ovaj kod vrata. Ironija sudbine, opet traži kutiju za
izgubljene i nađene stvari. Možda će sada imati više sreće nego kad je tražila
svoju zlatnu naušnicu.
Zamaknuvši za ugao, poravnala je suknju prilazeći ostakljenom uredu.
Nije se veselila ponovnom natezanju s onom recepcionarkom, ali koga bi
drugog pitala?
Ispostavilo se da je recepcija prazna, no kada je gurnula staklena vrata,
ona su se otvorila. »Dobar dan!«
Stol je bio uredan, na zaslonu računala bio je logotip Palacea koji se
polako vrtio, a telefon je tiho zvonio. »Dobar dan...?«
Očito je otraga bilo još ureda, stražnji hodnik vodio je u dvama
smjerovima, ali nije željela gurati nos...
Stopalima je udarila u nešto i izgubila ravnotežu, posrnuvši prema
naprijed. Uhvativši se se za rub stola, pogledala je prema dolje. Na podu je
bila kartonska kutija napunjena osobnim stvarima: aluminijska šalica za
putovanja. Biljka. Fotografija...
Mršteći se, Cait je kleknula. Ne dirajući ništa, približila se dovoljno da
vidi fotografiju dviju mladih žena koje stoje rame uz rame na plaži, svaka s
rukom oko ramena ove druge. Ona zdesna bila je...
Čudna zla slutnja podigla joj je pogled prema praznom stolcu uz stol.
»Mogu li vam pomoći?«
Cait se trgnula. Ušao je muškarac, iscrpljen, napola ćelav, u zgužvanoj
odjeći, čovjek koji je vjerojatno dobro izgledao kad je bio mlađi.
»Ja — ah, oprostite što smetam. Tražila sam recepcionarku.« Ustuknuo je
kao da ga je ošamarila. »Vi niste čuli?«
Prije nego što je pitala... i prije nego što je on odgovorio... znala je tko je
ubijen. »Ne, nisam...«
»Jenny je mrtva.« Prošao je pokraj nje. »Dakle, ne mogu vam pomoći,
osim ako se prijavljujete za njezino radno mjesto.«
I to je bilo to. Otišao je niz unutarnji hodnik, a trenutak kasnije začulo se
zatvaranje vrata uz tresak.
Cait se nije više zadržavala tamo. Pokušaj da pronađe svoj blok za
skiciranje bilo je nevažan u odnosu na ono što se ovdje događalo.
Barem je bio relativno nov. Jedino što je bilo u njemu... bile su one skice
G.B.-ja.

Do trenutka kada je G.B. izašao iz drugog kruga ispitivanja, vratio se

svojim starim navikama, onima koje se tako trudio sakriti, onima koje su ga
prije uvaljivale u nevolje.
Nažalost, njegovo poniranje u sebe bilo je tako potpuno da mu je bilo
teško vidjeti ono što je ispred njega.
Obuzeo ga je bijes, ta velika i široka razdjelnica, što je uvijek i bio.
Ušavši u svoj automobil, zgrabio je volan i pokušao se skoncentrirati.
Mogao je osjetiti kako mu se u glavi razvija plan i imao je dovoljno zdravog
razuma da zna da taj plan nije dobar. Nije čist. Nije čvrst.
A već je imao dovoljno problema s cijelom tom situacijom u vezi s
Jennifer. Ali nije se mogao... skoncentrirati... ni na... što drugo...
Kad mu je zazvonio mobitel, petljao je s njim, ispustivši ga u krilo dok ga
je vadio iz unutarnjeg džepa. Javio se bez provjere tko ga zove, bez
razmišljanja...
»Pozdrav, G.B.« Ženski glas. Tih. Zavodljiv. »Što radiš, G.B.?«
Glas brinete koju je pojebao u onoj radnoj sobi u podrumu probio mu se
kroz zavjesu osjećaja, kroz magle njegova gnjeva, kroz oblake njegove
prošlosti.
»Mislila sam na tebe.«
Dok je govorila, pomislio je da bi joj trebao nešto odgovoriti kako bi
znala da se uopće javio — no činilo se da je toga već svjesna. »Što ćeš učiniti
u vezi sa svim ovim, G.B.?« upitala je.
»U vezi s čim?« promrmljao je.
»Što namjeravaš učiniti?«
Bože, kako je znala? Budući da jest bio rastrgan, u njemu se poriv da
djeluje borio sa sviješću da mu je u interesu da digne ruke od Cait.
No brat mu je stajao na putu. Njegov jebeni uzorni brat ju je dobio. A on
jednostavno nije mogao dopustiti da se to dogodi.
Ono cijelo sranje s Nicole bilo je zabava. No Cait mu se doista sviđala.
»Ti znaš da te prevarila.«
»Tko. . .« upitao je.
 »Ta plavuša koja ti se toliko sviđa. Sinoć se jebala s tvojim bratom.«
Namrštio se. »Kako... kako ti...«
»Znaš da jest. Vidio si kako je on ljubi na groblju. Misliš da se to događa
između dvoje ljudi koji su samo prijatelji? Nemoj biti naivan.«
G.B. je počeo trljati čelo, naprijed natrag, naprijed natrag, kao da brusi
kožu. Oduvijek je mrzio Dukea. Izašao je iz maternice mrzeći ga. I da,
naravno, to nikada nije bilo logično, ali neke su stvari toliko snažne da ih ne
trebaš razumjeti. One jednostavno... jesu.
Bilo je to kao da je imao demona u sebi i ponekad je zlo trebalo izaći vani
prije nego što G.B.-ja živog poždere.
Kao s Jennifer u podrumu kazališta. Prekidač se okrenuo i... sve ostalo je
nestalo, osim malignosti — a to je bilo nemoguće zadržati u sebi.
Čovječe, jedno od najvećih pojedinačnih zadovoljstava u njegovu životu
bilo je otimanje Dukeu njegove dosadne djevojke — zavođenje nje bratu
ispred nosa. Bože, kako jebeno patetično — njih dvoje bili su tako
»zaljubljeni«, paradirali su po tom studentskom kampusu ruku pod ruku, puni
snova. No u tom su odnosu postojale napukline koje se moglo iskoristiti —
Draga Nikki, kako bi rekla pjesma, nije baš bila tako divna djevojka kakva je
Duke vjerovao da je bila. Kakvo smeće. I nije bila na piluli — pa kad je G.B.
izbušio rupe u kondomima prije nego što ih je upotrijebio, nije prošlo dugo
prije nego što je počela osjećati jutarnje mučnine, a zatim — ups! Morala je
svom dečku reći da ga je prevarila.
Kada je Duke saznao, prvo odredište bilo mu je G.B.-jev stan — i tako ga
je gadno pretukao da je nakon toga trebao zubne implantate. Ali isplatilo se
— i osveta je trajala godinama.
Trajat će najmanje do trenutka kada klinac napuni osamnaest godina, zar
ne?
»G.B., mislim da moraš učiniti nešto u vezi s tim.«
Vrativši se u sadašnjost, odmahnuo je glavom. Brineta je bila u pravu.
Tako jebeno u pravu.
»Idi u trgovački centar, G.B. Upali svoj automobil i odi u trgovački
centar. U dio gdje se poslužuje hrana, G.B. Idi tamo i pronađi svoj put. Ja ću
te čekati na kraju — i ponudit ću ti doživotni ugovor.«
Zatreptao je, misleći kako je čudno to što je rekla. »Što...?«
»Nudim ti ono što si oduvijek želio, ono o čemu si pjevao — spremna
sam ti dati vječni život.«
»Pod okom javnosti?«
 »Bit ćeš zauvijek okružen njome, G.B. — pobrinut ću se za sve. Pobrinut
ću se za tebe.
Idi u trgovački centar, odmah — shvati to kao svoju audiciju. Prođeš li,
upadaš u shemu.«
»Moram otići na probu.«
»Kao što sam rekla, ja ću se pobrinuti za sve to.«
»Ne razumijem kako ti...«
»Dosađuješ mi i gubiš vrijeme. Prestani s pitanjima. Počni s djelima.«
Prekinula je razgovor i on je pogledao u svoj telefon. Čovječe, ti ljudi
zaduženi za pronalaženje novih umjetnika i repertoar doista znaju obrlatiti
čovjeka, zar ne?
Prije nego što je postao svjestan da donosi odluku, posvetio se vožnji, a
ruke i noge radile su što treba dok je ulazio u zavoje i jurio cestama te
usporavao zbog prometa.
Trgovački centar zvan Caldwell Galleria bio je velik, izdužen prostor pun
dućana, okružen parkiralištima proizvodnog pogona tvrtke Ford. Nije tamo
bio godinama, ali se sjetio kako su ga, u doba kad je bio u sirotištu, dovodili
ovamo u vrijeme Božića... hodao je ispred crveno i zeleno ukrašenih izloga...
ali nije mogao ništa kupiti jer nikada nije imao novaca.
To se dogodi kad ne znaš tko ti je otac a vlastitu majku si ubio pri porodu.
On i taj njegov brat blizanac imali su tako divan početak, zar ne?
Dio gdje se jelo bio je na udaljenom kraju, a on je pronašao mjesto za
parkiranje prilično blizu vrata. Hodajući poput zombija, usredotočio se na
ulaz, prolazeći pored pušača koji su stajali oko kanta za otpatke, majki koje
su gurale djecu u kolicima i pripadnica sljedeće generacije barskih kurvi koje
su pokazivale svoje predpubertetske noge ispod minijaturnih suknji.
Nešto mu je govorilo da ugura svoj rep pod jaknu i zgrbi ramena te pogne
glavu. Nije želio nikakvu pozornost, a tu je sigurno bilo njegovih
obožavatelja.
Ušao je kroz bočna vrata, ne ona rotirajuća glavna, i pritajio se. Bio je
prilično udaljen od područja gdje je bila najveća gužva — draguljarnica Kay
te dućani RadioShack i Brookstone razdvajali su ga od štandova s visoko
kaloričnom nekvalitetnom hranom. Na trenutak mu se glava dovoljno
razbistrila da se zapita koji to kurac radi, s obzirom na to da ga na probi bez
sumnje čekaju, ali onda je, na desnoj strani, ugledao dvije tamne glave kako
idu jedna pored druge. Jedan je bio otprilike pola metra niži od drugoga,
dječak koji je hodao pored muškarca izgledao je natmureno, a muškarac koji
je bio pored dječaka imao je krut izraz lica.
G.B. je udahnuo, čudan osjećaj u grudima tjerao ga je na kašalj. Brineta
na telefonu bila je u pravu. Vidjeti ovu dvojicu zajedno? To mu je svakako
jasno pokazalo put.
Gurnuvši ponovno ruku u unutarnji džep jakne, zgrabio je mobitel.
Srce mu je počelo luđački tući kada je pomislio na nazivanje. Iz nekog
razloga imao je osjećaj da će odluka koju će donijeti utjecati na mnogo više
toga od situacije s Dukeom. I to ne na dobar način.
Okreni se i otiđi, rekao je sam sebi. Jednostavno prestani s ovim.
Uostalom, koji ga je kurac bila briga za Cait i brata? Bio je na rubu da
bude primijećen, na putu prema uspjehu...
Ne, nisi, rekao mu je unutarnji glas. Uhvatit će te zbog tog ubojstva.
Trepnuo je i pomislio na dobrog starog detektiva de la Cruza, kako se,
ispostavilo se, čovjek prezivao.
Otkrili su nešto, zar ne?
»Prokletstvo.« promrmljao je G.B. Trebao je prekinuti to sranje s
Jennifer. I trebao bi prekinuti ovo.
Ali ma daj, ako mora otići, to može biti i uz prasak... zar ne? Brineta je
imala pravo.
Znao je što treba učiniti.
 POGLAVLJE 53

Cait se naslonila u stolcu za svojim radnim stolom i pregledavala

pretposljednji crtež za knjigu. Štene koje se uvalilo u nevolju pokušavajući
sakriti svoju kost grdio je njegov vlasnik, petogodišnji dječak, rekavši mu da
mora biti oprezno blizu rijeke, kako se ne bi utopilo.
Što je bila i poanta cijele serije: nije toliko važno ono što nam život učini,
nego ono što mi pokušamo učiniti kako bismo spriječili da život krene u
smjeru koji uzrokuje većinu naših problema.
To jest, nemoj do te mjere brinuti o sigurnosti svojih stvari da ih na kraju
staviš na splav koja odpluta od tebe.
Znala je što piše na sljedećoj stranici i mogla je osjetiti kako se opušta,
kao da je i sama mali labrador boje čokolade: u duši je bila osoba koja voli
sretne završetke i, kao i uvijek, zbog šteneta koje je našlo svoju kost osjetila
je da je sve bilo vrijedno truda.
Kada je zazvonio telefon, upravo je odnosila crtež na svoj stol za pregled
radova. Otrčala je do njega, nadajući se da se javlja Duke. Možda je ipak
željela da on dođe do nje.
»Halo?« rekla je.
»Hej.«
Cait je obuzdala razočaranje prije nego što joj se osjetilo u glasu.
»Oh, G.B., bok.«
»Slušaj... moram ti nešto reći.«
Zvuk njegova glasa bio je neuobičajen, riječi napete i čudne, nimalo
slično njegovoj uobičajenoj ležernoj modulaciji glasa.
»Jesi li dobro?«
»Doista mi je žao što ovo činim.«
Bez daljnjeg je tako zvučao. »G.B., što...«
»Je li ti Duke ikada pričao o svojoj obitelji?« Namrštila se. »Rekao je da
nema obitelj.«
»To je laž, Cait.« Uslijedila je duga stanka. »Ja sam mu brat.«
Cait je naslijepo ispružila ruku prema stolcu. Kada ga je napipala, sjela je
— to jest, to je bilo sličnije padu.
»Žao mi je. Ja...« Je li ona to dobro čula? On u svakom slučaju nije
mucao...
Oh, sranje, pomislila je. To je razlog zbog kojega je, još u početku, stalno
mislila da je Dukea već negdje vidjela: on i G.B. jesu slično izgledali. Nisu
bili identični, ali su bili slični, vrlo slični. Zašto je tu sličnost tek sada uočila?
»Oh... bože.«
»No ima još toga.« G.B. je opsovao. »Ima još puno toga što ti nije rekao.
Gledaj, ti ne moraš biti sa mnom, to nije razlog zbog kojeg te zovem. Ali
sviđaš mi se, doista mi se sviđaš, a pouzdano znam da on nije za tebe.«
Uhvatila se za rub stola, osjećajući da se svijet vrti oko nje. U magli je
registirala da je u pozadini veze dosta bučno, kao da je on negdje na javnom
mjestu.
»Cait, želim da izađeš i vidiš nešto. Zaslužuješ znati istinu — on nije
onakav kakav misliš da jest.«
Odjednom je pomislila na sve one tišine do kojih je dolazilo između nje i
Dukea. Pretpostavljala je da je ono što je rekao točno — da nije vješt u
razgovorima. To je svakako odgovaralo njegovoj macho osobi, imidžu
grubog momka. No je li razlog bilo nešto drugo?
»Cait, jednostavno se sama uvjeri. Zatim možeš donijeti vlastitu odluku.
No sada dođi, ne znam koliko će dugo on još biti ovdje.«
Nakon što joj je G.B. dao adresu i ona spustila slušalicu, shvatila je da ne
može disati. Ali jedna joj je stvar bila jasna. Kad se ponovno sjetila one
noćne more s Thomom, potreba za nekim solidnim uporištem, pa čak i ako
boli, nagnala ju je da uzme torbicu, ode do svog terenca i uputi se na mjesto
na kojem joj je G.B. rekao da se nađe s njim.
Petnaest minuta kasnije parkirala je pored trgovačkog centra i zamalo
zaboravila zaključati Lexus žureći prema ulazu u dio gdje poslužuju hranu.
Ušavši kroz središnja rotirajuća vrata, osvrnula se je, očekujući da će vidjeti
G.B.-ja ili Dukea.
Bilo je puno ljudi, ali nitko koga bi prepoznala.
Prošavši pored izloga s bisernim ogrlicama i zaručničkim prstenjem,
nastavila je dalje, a mirisi masne hrane iz woka te pomfrita i krafni natjerali
su je da se odsutno zapita koliko kalorija udiše. Gdje je...
Cait se ukopala na mjestu.
U središtu prostora bilo je pedesetak stolova, na njima crveni i žuti
plastični poslužavnici puni hrane s logotipom, koju je masa tinejdžera,
roditelja i male djece trpala u usta. A među njima?
Duke.
I nije bio sam. Sjedio je preko puta žive kopije samoga sebe, dječaka koji
je djelovao kao da će dostići visinu i snagu svoga oca.
Bio je to Dukeov sin.
To je bilo jedino moguće objašnjenje. Nema nikakvu obitelj ovdje, ha?
Prvi joj je poriv bio da ode tamo i unese mu se u lice — ali neće to učiniti
pred djetetom. Ne. Duke je više no zaslužio bičevanje, no njegov sin nije
zaslužio vidjeti ništa od toga.
Vrteći se uokolo, Cait se gotovo zabila u dva metra visokog motorista —
bradonja ju je u zadnji čas uhvatio, u suprotnom bi pala na lice.
»Jeste li dobro, damo?« upitao je južnjačkim baritonom.
»Da, da, oprostite, da, molim, hvala.«
Izjurivši iz trgovačkog centra, izašla je na svježi zrak i brzo locirala kante
za otpatke sa svake strane ulaza... jer je postojala velika vjerojatnost da će
povratiti ostatke lazanja koje je pojela kad se vratila kući s pogreba.
»Oh... bože...«
Odjednom je pomislila na svoj posljednji razgovor s Thomom, onaj koji
joj je otkrio istinu koja joj je olakšala, a ne otežala, podnošenje cijele priče.
A ovo sranje s Dukeom?
Bilo je mnogo gore od Thomovog zaljubljivanja u ženu s kojom će
kasnije provesti ostatak svog života. To je boljelo, da, ali barem je taj njezin
bivši dokazao da je dobar momak, kao što je ona oduvijek mislila.
Nema obitelji, pomislila je ogorčeno dok je išla prema automobilu. Duke
očito ima jako neobičnu definiciju te riječi.
Ušavši, zalupila je vrata, zgrabila volan i snažno trepnula — nije znala je
li to od boli ili gnjeva. Primila se za trbuh, ne vjerujući da je tog lažljivca
pozvala u svoju kuću... u svoj krevet... da se uz njega jutros probudila, uz
razne iluzije o intimnosti...
Iščupavši mobitel iz torbe, pogledala je posljednje pozive i pritisnula onaj
koji je bio na vrhu.
G.B. se javio nakon drugog zvonjenja. »Jesi li dobro?«
»Ne bih rekla... zapravo, ne, stvarno, uopće nisam.«
»Cait...« Glas mu se slomio. »Cait, doista mi je žao. Da sam znao da se
viđaš s njim, rekao bih ti. On je zao... on je zao čovjek.«
Držeći telefon uz uho, nije gledala parkiralište ispred sebe, sunce koje
samo što nije zašlo iza dućana JCPenney, niti par koji je šetao ispred nje
držeći se za ruke.
»G.B., nešto moram znati.« rekla je suhim tonom.
»Što god želiš.«
»Moram doznati gdje on živi.«
Svakako se namjeravala suočiti s njim, ali to mora biti oči u oči, a ne
putem telefona.
Željela je tu satisfakciju da vidi njegovu reakciju kad sazna da je uhvaćen
u lažima.

»Gdje sam... gdje... sam ja...«

Kada je Cait čula da joj te riječi silaze s usana, pomislila je... bože, istu
stvar je izgovorila one noći kada je sve ovo počelo. Međutim, umjesto u
potrazi za frizerskim salonom, sada je bila bogu iza leđa, vozila je
neoznačenim seoskim cestama u potrazi za farmom.
Što baš i nije sužavalo potragu u ovakvom području...
Cait je pritisnula kočnicu, Lexus se popeo na pločnik i zaustavio
neposredno prije zavoja uz koji je bio poštanski sandučić na kojemu je pisalo
RR 1924.
Progutavši slinu, zapitala se želi li stvarno proći kroz ovo — točnije,
čekati da Duke dođe kući i suočiti se s njim osobno.
No učvrstila se u svojoj odluci kada je pomislila na G.B.-jev izraz lica
kada se Duke pojavio na groblju. G.B. je bio šokiran, ne samo zato što se
viđala s nekim drugim — nego i zato što je znao što to znači; on je poznavao
čovjeka koji ju je obmanuo.
Netko sposoban lagati o tome ima li dijete? Brata koji je živ i zdrav?
Ništa mu nije izvan granica.
Okrenula se i pošla prašnjavom stazom, prolazeći pored hektara obranih
polja kukuruza koja će se bez sumnje promijeniti do sezone sadnje. Seoska
kuća koju je prvu ugledala bila je prilično velika, građena od cigle, čvrsta,
trajna. Prošla je pored nje, kao što joj je i rečeno da napravi te je nastavila
cestom, došavši na kraju do niskog ranča na kojem je s jedne strane bio
parkiran deset godina star automobil, a s druge je bio stol za piknik,
postavljen ispod bora.
Zastala je točno ispred njega, izašla i pogledala oko sebe. Potom je otišla
do vrata bez prozorčića i pokucala.
 Srce joj je divlje tuklo, nije imala pojma tko će otvoriti...
Dočekao ju je smrad dima marihuane, dovoljan da ju natjera na kašalj. I
naravno, vireći iza mršavog, sretno djelujućeg momka koji je stajao između
dovratnika, vidjela je dva različita bonga, plastičnu vrećicu punu trave i
dovoljno upaljača da zapale logorsku vatru na udubljenom stoliću za kavu.
liiiiiiiiiiiiiiiiiii on se drogirao. Koji jebeni car.
»Bok.« rekao je muškarac. »Jeste li vi Cathy?« Kao da je očekivao
nekoga s tim imenom.
»Ne.« Ljutnja joj je ton učinila oštrim. »Živi li ovdje Duke Phillips?«
»Da, ovo je njegova kuća, a ja sam mu cimer — kako vam mogu
pomoći?« Laži, droge i cimer.
Znaš što, pomislila je, ovo je sranje. Duke nije zaslužio suočavanje.
Najbolja stvar koju može napraviti, jedino što treba učiniti, jest brinuti se o
samoj sebi.
Cait je samo odmahnula glavom. »Zapravo, nikako.«
Dok se okretala, rekao je: »Jeste li došli vidjeti Dukea? On će svaki čas
doći kući.
Hoćete li pričekati? Imam nešto hladne pizze.«
»Ne, hvala.«
»Što da mu kažem, tko je bio ovdje?«
»Nitko. Samo sam pogrešno skrenula, ali ispravit ću to.«
Cait se vratila u svoj terenac vrlo ponosna na sebe. Nije bilo suza. Niti
jecanja. Niti histerije.
Doduše, osjećala se kao najgluplja žena na svijetu...
»Čekajte! Samo malo!«
Zatvorila je oči stavljajući ruku na vrata. »Da?«
Momak je sporo dotrčao. »Ozbiljno. Došli ste ovdje da biste vidjeli
Dukea, zar ne?
Mislim, nitko ne dolazi ovamo bez razloga.«
Cait je podigla obrvu. »Zapravo, u redu. Možete mu reći da je šala
gotova. Njegov brat mi je rekao sve o njemu i upravo sam došla iz
trgovačkog centra, gdje sam vidjela Dukea s njegovim sinom. Dakle, ne
želim da me ikada više nazove ili posjeti.« Otvorila je vrata i uskočila na
sjedalo. »O, i možete tu negdje ubaciti i odjebi kad mu to budete prenosili.«
Kada je uključila motor, napušeni se povukao podižući dlanove, kao da se
boji da bi ga mogla pokositi nastojeći se vratiti u civilizaciju.
Očito si nije drogom uništio baš sve moždane stanice.
 POGLAVLJE 54

Kada je Duke zaustavio kamionet ispred stana na adresi Appaloosa Way,

parkirao je ali nije ugasio motor.
Nicole je bila i previše zahvalna kad ju je nazvao vraćajući se s posla i
ponudio da izvede maloga u trgovački centar, da sjednu i popričaju. I možda
zbog toga nije htio ući, iako se ona još nekoliko sati ne bi trebala vratiti s
posla.
Neke crte nije želio prijeći. Druge... su možda u redu.
Osvrnuo se. Dječak je tamo sjedio, nepomično i tiho, s dugim mršavim
rukama prekriženima na golubljim prsima i dugom kosom koja mu je padala
na lice.
»Dakle, razumijemo li se?« rekao je Duke mrko.
»Što?« glasio je nadureni odgovor. »Kao da će me to što me vodiš na
hamburger natjerati da...«
Duke je ispružio ruku i tvrdom šakom primio dječaka za rame. Kada ga je
Tony pogledao razrogačenim očima, spustio je glas: »Ti ćeš prestati
zlostavljati tog klinca, je li jasno? Čujem li još jednom da si se okomio na
njega, sljedeći posjet neće se odnositi na jebenu ranu večeru.«
Tony je suzio pogled. »Ja mogu raditi ono što ja...«
»Ne dok sam ja blizu, ne možeš.«
»Ti mi nisi otac!«
»Nema nikoga drugoga tko bi istupio, pa izgleda da si osuđen na mene.«
Duke mu se unio u lice. »Nema više! Čuješ li me — ako nešto ne valja u
tvom vlastitom životu, nećeš se iskaljivati na nekom jadniku u svom
razredu.«
Trenutni bljesak dječakove agresije nije potrajao, suočen s licem odraslog
muškarca koje se unijelo u njegovo. No Duke je želio da ovo bude nešto više
od verbalnog napada na Tonyja.
Naslonio se. »Gledaj, znam da nisam često dolazio, ali pitao sam se
bismo li se možda ti i ja mogli početi zbližavati. Moj noćni posao počinje
kasno, a ti si ovdje u jebenim poslijepodnevnim satima. Nema razloga da ne
provedemo nekoliko sati zajedno.«
Oho. Roditeljska figura godine upotrebljava riječ jebenim. Svejedno.
Nikada prije to nije učinio.
Tony je malo šutio a zatim pogledao prema njemu. Pa svrnuo pogled. Pa
ponovno pogledao.
Sumnja i nepovjerenje su mučni, doista jesu. Ali kao da klinac nema
pravo biti oprezan?
»Ti si izbacivač, je li tako?« upitao je Tony.
»Da.«
»Premlaćuješ li ljude na poslu?«
»Samo kada to zaslužuju.«
»Super...«
»Ne baš. Imati posla s glupim, pijanim ljudima nije dobar način
zarađivanja za život.« Duke je odmahnuo glavom. »Zapravo sam želio biti
liječnik. E to je super.«
»A zašto nisi postao?«
Jer smo tvoja majka i ja bili... Jebeš to. »Napustio sam fakultet.«
»Zašto?«
»Bio sam pičkica.« Daaaaaaaaa, vjerojatno ne bi trebao upotrebljavati
takav jezik pred djetetom, ali istina je istina. »Nisam se niti prijavio na
medicinski fakultet. Otišao sam kada su mi falila dva ispita da diplomiram na
pripremnom studiju za medicinu. To je najveća pogreška koju sam ikada
napravio.«
Bio je previše sjeban u glavu da bi nastavio, iako je, kada se sada osvrtao
na prošlost, shvaćao da se više radilo o zlu zvanom njegov brat nego o
njegovim osjećajima prema Nicole: pomisao da je dijelio maternicu s nekim
sposobnim za takvu okrutnost osakatila ga je, zatvorila... na naki način
zarazila.
No činilo se da je slučajni susret s Cait to ipak promijenio. A sada je
namjeravao pokušati izazvati takvu promjenu u Tonyju. Teorija o kapanju s
vrha prema dolje nije se ticala samo ekonomije.
»Ponedjeljak.« rekao je. »U pet popodne. Dođi u sportskim kratkim
hlačicama, s ručnikom i bocom vode. Ići ćemo igrati košarku. Dogovoreno?«
Tonyjeve oči su se ponovno suzile. No nakon nekoliko trenutaka je
kimnuo. »U redu.«
I Duke je kimnuo. I ostao gledati kako klinac hoda do vrata i nestaje
unutra.
 Prije nego što je uopće stigao upaliti kamionet, zazvonio mu je telefon —
po treći put. Javljajući se, zarežao je: »Rolly, u čemu je, dovraga, tvoj
problem?«
»Imao si posjet.«
Duke je zakolutao očima. »Oh, jebo te, nemoj mi reći da si opet uzeo
LSD. Posljednji put si bio uvjeren da te Bob Barker došao nagovoriti da se
prestaneš drogirati.«
»Dobro, to je bio samo loš trip.«
»Da, zato što nisi poslušao gospodina Dobru Cijenu i stavio svoj prokleti
bong...«
»Bila je to žena. Čudno je govorila, nešto o tvom bratu. I, hm...« Navala
hladnog straha razbistrila mu je glavu. »Što? Rolly, što je rekla?«
»Nešto o tome da te vidjela s tvojim sinom.«
Duke je brzo ispustio zrak i osjetio bol kao da ga je netko udario u trbuh
čizmom sa čeličnom kapicom. »Kada je bila tu?«
»Prije otprilike sat vremena. Zato sam te zvao. Ti nikada nemaš
posjetitelje, a ona je djelovala prilično uzrujano...«
»Moram ići. Bok.«
Pritisnuo je gas, okrenuo se i odjurio prema kraju ulice.
»Isuse jebeni Kriste.« bjesnio je nazivajući broj za koji je mislio da ga
nikad neće nazvati.
Nakon pet zvonjenja, kao da se vlasniku telefona nimalo ne žuri, začuo se
glas koji je podrugljivim tonom rekao: »Haaaalooooo?«
»Jebena šupčino!«
»Oprostite, tko je to?« izrugivao se G.B.
»Dobro znaš tko je. Koji kurac radiš?«
»Bože, kako si nepristojan, moj najdraži, dragi, davno izgubljeni brate?
Ne razgovaramo već koliko ono godina, a ti me ni ne upitaš kako sam prije
nego što...«
»Nemoj me pokušavati zajebati. Znam tko si i znam što si sposoban
učiniti.« No očito je to netom zaboravio — zašto mu, dovraga, nije sinulo da
je njegov brat i lažljivac? »Ne upleći Cait u ovo.«
»Oh, ali vidi, ja to ne mogu učiniti. Ti si taj koji ju je umiješao u to.«
»Ti je niti ne poznaješ!«
»Kao ni ti — ili bih možda trebao reći: niti ćeš je upoznati. Duke,
jednostavno moraš shvatiti nešto — ne možeš držati žene podalje od mene.
Nije uspjelo s Nicole, neće ni s ovom novom.«
 Dukeova ruka tako je snažno stisnula mobitel da je ispustio dugi zvučni
signal, kao da će doživjeti srčani zastoj. »Slušaj me. Drži se jebeno dalje od
nje...«
»O tome ne odlučuješ ti. I učini si uslugu. Nemoj je pokušati ponovno
osvojiti — nemaš šanse.«
»To ćemo još vidjeti.«
Spustio je slušalicu i bacio mobitel na upravljačku ploču vozila. Udarivši
rukama po volanu, stisnuo je zube kako ne bi ispustio krik. Trebao je biti
pametniji a ne pokušavati razgovarati s bratom — onda, davnih dana,
pokušao je to dovoljno puta za dvanaest života.
Nema razgovora. Nema objašnjavanja. Jedino bi s Cait možda mogao
nešto postići.
»Sranje!«
Odjurivši preko grada, došao je u njezinu četvrt brzinom Formule 1, no
onda je usporio — jer ako pregazi nekog klinca ili nečijeg psa, to neće biti od
pomoći.
A kada je došao do njezine kuće, silno mu je laknulo kada je vidio njezin
automobil na prilaznom putu. E sad, kad bi je samo mogao nagnati da mu
otvori vrata.
Iskočio je iz kamioneta i otrčao do prednjeg ulaza. Baš kada je htio
pozvoniti, namrštio se i pogledao preko ramena.
Mogao bi se zakleti da netko stoji točno iza njega. No ta prisutnost nije
bila agresivna. Upravo suprotno; bilo je to gotovo kao da je, nakon svih ovih
godina koje je proživio sam... dobio anđela čuvara ili tako nešto.
No svejedno, pomislio je pritisnuvši gumb zvona.
»Molim te, javi se.« molio se, ponovno pritišćući gumb.

Cait je sjedila za svojim stolom, ne radeći ništa, kad je začula zvono u

prednjem dijelu kuće.
Pogledala je telefon. Nije bilo poziva. Ali predosjećala je tko je to. Pitanje
je bilo... što će učiniti u vezi s tim.
Din-donnnnn.
Ustala je i ponijela bocu vode, bez nekog posebnog razloga već
jednostavno zato što je željela nečim zabaviti ruke. Dok se približavala
vratima, pomislila je kako mu je željela vidjeti izraz lica kada mu kaže što
misli o njemu...
Sada ima priliku.
Otvorivši vrata, ustobočila se, zureći Dukeu ravno u lice. »Ti stvarno
misliš da postoji nešto što možeš reći a što ja sada želim čuti?«
»Možemo li razgovarati unutra?«
»Ne, ovdje je dobro. Nećeš dugo ostati.«
»Cait, kunem se...«
Podigla je dlan. »Pogrešan pristup. Svaka zakletva koju si mi dao
pokazala se bezvrijednom.«
Opsovao je hodajući gore—dolje po platou ispred vrata. »Cait, moraš
razumjeti da moj brat...«
»Nije riječ o njemu. Riječ je o tebi.«
»Ovdje je itekako riječ o njemu! On je zao, Cait, kunem se u to — on
je...«
»Zao? A kako zoveš laganje o činjenici da imaš sina?«
»Tony nije moj. On je G.B.-jev sin.«
Cait je razjapila usta. Pa ih zatvorila. Osjetila je bubnjanje u
sljepoočnicama koje je ukazivalo na to da će vrlo brzo, možda u sljedećih
deset minuta, morati na nekoliko sati leći u mračnu sobu.
»Znaš što.« rekla je polako. »Mislim da bi bilo najbolje da više nikada ne
vidim niti jednoga od vas. Molim te, jednostavno samo uđi u svoj kamionet i
otiđi — imam dovoljno briga u životu. Ne treba mi ova drama.«
Zakoračila je unatrag, namjeravajući mu zatvoriti vrata u lice, no on ih je
primio i držao raširenima. »Samo mi dopusti da objasnim. Ne moraš ništa
činiti, samo poslušaj što imam reći, a budeš li na kraju toga još uvijek mislila
da sam seronja, izbaci me. Dovraga, sam ću se izbaciti. Ali Cait, molim te.
Nemoj mu dopustiti da mi to ponovno učini.«
Namrštila se, misleći kako je to čudno sročio. Neobično, no sjetila se
onog domara.
Raspravite to. Morate razgovarati o tome.
»Molim te, Cait.« Bože, u glasu mu se osjećala takva tjeskoba. »Samo me
poslušaj.«
Nakon nekoliko trenutaka, pomaknula se dovoljno da ga propusti.
Zatvorila je vrata, otišla do prozora koji je gledao na ulicu i jednim se kukom
oslonila na prozorsku dasku. Nije željela da on stekne dojam da će ikome od
njih biti udobno.
Duke je hodao po njezinoj maloj dnevnoj sobi, prolazeći rukom kroz
kosu, odmahujući glavom, izgledajući kao da će eksplodirati zbog nekog
unutarnjeg sukoba. No svejedno. Ona mu ne namjerava postavljati potpitanja
niti mu na bilo koji način olakšati: dok je dnevno svjetlo nestajalo, a
svjetiljke u sobi postajale jedini izvor osvjetljenja, ona je samo sjedila i
gledala ga kako se muči.
Bila joj je to svojevrsna satisfakcija, s obzirom na to kako se osjećala
otkako je bila u tom prokletom trgovačkom centru.
»Kada si me pitala imam li obitelj,« rekao je iznenada, »odgovorio sam
da nemam jer, osim što s G.B.-jem dijelim dio DNK, nas dvojica smo stranci
— i želim da tako i ostane. Tako mora ostati.« Zatvorio je oči i opsovao.
»Odrasli smo u dječjem domu i on je već tada počeo pokazivati ubilačke
porive...«
Cait je osjetila kako joj se oči iskolačuju.
»G.B. je pokazivao sve klasične znakove ozbiljne patologije. Podmetanje
požara, krađe, piškenje u krevet, postavljanje zamki za drugu djecu. Kada je
imao deset godina poslan je u popravni dom za maloljetnike i nikada mi nije
oprostio što sam ja bio taj koga su zadržali. Mrzio me — premda, iskreno,
činilo se da mrzi sve i svakoga. Nakon što je otišao, nisam ga vidio
godinama. No na kraju me pronašao na Unionu. No ja to nisam znao. Nisam
imao pojma gdje je niti što je postao.«
Zastao je i pogledao je. »Hodao sam s jednom ženom neko vrijeme. Bila
je to moja posljednja godina pripremnog studija i imao sam konkretne
planove, znaš, upisati medicinski fakultet — koji je i ona namjeravala upisati.
Bili smo posve orijentirani na budućnost. Ali, kao što znaš, pripremni studij
za medicinu nije lak. A ja sam želio biti bolji od drugih. Bio sam zauzet
učenjem, grijao sam dupe u knjižnici — dok je moj brat, koji me promatrao,
pratio moje navike, infiltrirao se u moj život... počeo razgovarati s njom. On
je sjajan u pretvaranju — lažljivac kao iz povijesnih romana. I dopro je do
nje, na način na koji ja nisam mogao.«
Cait je trepnula, uvjerljivost priče pomalo se povećavala sa svakom
riječju koju je izgovorio — premda je željela da ne bude tako.
»On, uf, dobro, recimo samo da je počeo spavati s njom meni iza leda.
Saznao sam za to jer je zatrudnjela. I siguran sam da Tony nije moj sin jer
nisam spavao s njom dva mjeseca prije toga, jer — da budem iskren, bio sam
usredotočen na učenje, a ne na nju.« Ponovno je opsovao. »Dugo sam
okrivljavao sebe, misleći kako se, da sam više pozornosti posvetio našoj vezi,
to možda ne bi dogodilo — ali vjerujem da bi G.B. u konačnici ipak uspio.
Toliko me snažno želio uništiti. I uspio je — tako je i bilo. Napustio sam
školu, zatvorio se, odustao od svega. Bilo je nevjerojatno uspješno i upravo
ono što si je zacrtao da će mi učiniti.« Ponovno je prošao rukom kroz kosu.
»Ne mogu objasniti zašto me cijela stvar toliko kastrirala. Jednostavno sam...
prestao doživljavati svijet kao sigurno mjesto. I mislim da sam zaključio, jebi
ga i jebeš sve. Odustajem.«
Dok su nijanse njezine vlastite priče dopunjavale sliku koju je slikao...
osjetila je sućut koju nije očekivala, protiv koje bi se vjerojatno trebala boriti.
Problem je bio u tome što su njegovi osjećaji bili baš onakvi kakvi bi
trebali biti da je to doživio, zbunjenost, bol, bijes... sve što je poznavala tako
što je to i sama proživjela djelovalo je istinito.
A ipak... G.B. se doimao jednako uvjerljivim...
Odjednom je pomislila na to kako je taj čovjek izgledao za volanom svog
automobila dok je odlazio od St. Patricka.
Taj izraz... što ako je on otkrivao tko je on zapravo?
»Ne znam što bih rekla.« izletjelo joj je.
»Rekao sam ti, sve što trebaš je poslušati me.« Duke je sjeo na kauč i
laktovima se oslonio na koljena, a kada je pogledao u nju, oči su mu
djelovale tako iskreno. »I dolazimo do dijela na koji nisam ponosan —
zapravo, nisam ponosan na mnogo toga, ali ovo... to je dio koji uključuje
tebe. Kad sam te vidio u onom kafiću, znao sam da si ga došla vidjeti —
imala si taj... hipnotizirani pogled na licu kada si odlazila. Vidiš, nakon
Nicole, naše su se uloge izokrenule, moja i G.B.-jeva. Tada sam ja njega
počeo uhoditi — i te sam noći otišao tamo kako bih... ne znam. Bio sam ljut
jer sam upravo platio alimentaciju koju je on trebao plaćati, otprilike stoti
mjesec zaredom. No, kada si pogledala u mene i kada sam izašao... između
nas dvoje se nešto dogodilo. Kasnije sam otišao u ono kazalište, nadajući se
da si došla tamo samo čuti ga kako pjeva, ali onda si rekla da te pozvao da se
nađete.«
»Pa si htio da se vidimo jer me i on želio.«
Oči mu nisu treptale, nisu se ni pomaknule... nisu lagale. »To je točno.
Pozvao sam te u Iron Mask jer sam želio uzeti nešto što on želi — ali Cait,
takav moj stav prema tebi nije potrajao. Slušaj, kunem se u... dobro, nemam
ništa vrijedno u što bih se mogao zakleti... ali za mene se sve promijenilo.
Razbijao sam glavu o svemu tome između tebe i mene, jer sam znao da je
pogrešno započelo, a nisam znao kako da ti to kažem. Da budem iskren,
jednostavno mi nije palo na pamet da bi ti on mogao nešto o tome reći prije
mene. Nije pokazao nikakav interes za mene otkako se dogodilo to s Nicole.«
Cait je gledala u svoju bocu mineralne vode Poland Spring. Ogulila je rub
naljepnice. I grickala usne.
Iz nekog razloga progonila ju je slika G.B.-ja i one recepcionarke kako se
svađaju. Žena je bila opako luda, izvan sebe, potpuno divlja — a G.B. ju je
tako glatko obrađivao, kao što se činilo da obrađuje sve.
No onda iza tog volana svog automobila, njegovo lice... to lijepo, naočito
lice... bilo je tako iskrivljeno.
Koje je bilo stvarno? To je pitanje. Nakašljala se. »Puno je tu toga za
provariti.«
»Znam. Ja sam s time morao živjeti cijeli život, a još uvijek to ne mogu
shvatiti. Ne u potpunosti.« S gorčinom se nasmijao. »Želiš li znati koliko je
to uvrnuto? Ja sam godinama odlazio vidovnjakinji, dolje u Trgovačkoj ulici.
Ništa se od toga ne čini stvarnim, pa sam pomislio da bi možda netko tko se
bavi nestvarnim mogao pomoći... zaštititi me ili neko takvo sranje. Ne
znam.«
»Je li to pomoglo?«
»Ne. Samo me neprekidno nazivala i pričala o snu koji je usnula o nekoj
brineti.« Cait si je dodirnula kosu. »Kakvom snu?«
»Ona samo želi da se držim podalje od...« Zastao je. »Ali slušaj, ti si sada
plavuša, zar ne? Premda, iskreno, ako je govorila o tebi, vjerojatno je bila u
pravu. Tebi ne treba ovo sranje.«
Duke je ustao i otišao do vrata. Kad se okrenuo i pogledao je, bio je vrlo
ozbiljan. »Ja sam rekao svoje i jako mi je drago što si me saslušala. Ne moraš
me nikada više vidjeti — ali samo te želim zamoliti jednu stvar. Ako ti se on
pojavi na vratima, ako te nazove ili ti pošalje poruku, ako ti napiše pjesmu i
poželi ti je otpjevati, bježi od njega što brže možeš. Molim te. Preklinjem te,
nemoj imati ništa s njim.«
Cait je dugo promatrala Dukea, sve na njemu. »Jesi li čuo za djevojku
koja je umrla u kazalištu?« promrmljala je.
»Molim?«
Cait je slegnula ramenima i sišla s prozorske daske. »Dogodilo se
ubojstvo — mislim da je to bilo pretprošle noći. U središtu grada, u Palace
Theatreu, gdje on ima probe. Tada nisam razmišljala o tome, ali rekao mi je
da ga policija istražuje u vezi s tim. Ne misliš valjda da...«
Duke joj je prišao i nježno ju rukama primio za ramena. »Cait. Dopusti
mi da budem posve jasan. Moj brat je sposoban za apsolutno bilo što. Ako
znaš ili si vidjela nešto zbog čega misliš da je mogao biti ljut na tu djevojku
ili joj nešto zamjerati, nazovi policiju i reci im. Odmah. I, kao što sam rekao,
za ljubav božju, nemoj ga nikada pustiti u svoju kuću. Obećaj mi to.«
Podigla je pogled prema njemu. Dovraga, kakva priča! No ponekad je čak
i ono nevjerojatno istinito.
Na tome se temelji književnost, zar ne?
Kad se opet okrenuo od nje, ispružila je ruku i primila ga.
Zagrljaj je trebao biti brz, samo kratak, spontani kontakt. Ali kad su se
njegove ruke obavile oko nje, nije željela da ju tako brzo pusti. Dragi bože,
još uvijek je bio velik i čvrst, ali to što u posljednjih deset minuta nije učinio
ništa nego samo razgovarao s njom bilo je najbolji dio njega.
No nije skakala natrag ni u što. Previše, sve joj je ovo bilo previše — i
bila je potpuno zbunjena.
Nakon nekoliko trenutaka, odgurnula se od njega. »Neću.«
»Molim?« rekao je Duke.
»Pusti ga. Neću to učiniti.« Duke joj je obrisao obraz.
Ovoga puta ga je, kad je krenuo, pustila.
Tihi zvuk zatvaranja vrata zvučao je nevjerojatno osamljeno, a dok je
prilazila i sjedala tamo gdje je on bio sjedio, osjetila je kako je njezina uredna
kućica i njezin uredan životić na neki način pritišću.
Nije očekivala da će njezina godina transformacije ovako završiti —
vitkija, s boljom frizurom... ali još uvijek vrlo osamljena.
No opet, sudbina ne dolazi s cjenikom à la carte s kojeg možeš birati. Ne
možeš odabrati kamo ideš — barem ne u bilo kakvom razumnom smislu.
Slušajući turobno tiktakanje sata na polici iznad kamina, zavalila se u
stolac i zatvorila oči.
Ali nije plakala.
To je samo slomljeno srce. To nije nešto slično onome kroz što prolazi
obitelj Sissy Barten - i bilo bi dobro da se u ovakvom trenutku sjeti da stvari
mogu biti i mnogo, mnogo gore.
Barem nije završila kao ta jadna djevojka u kazalištu.
 POGLAVLJE 55

Jim je stajao u mraku, gledajući iz kuta dnevne sobe kako se Duke

naveliko ispovijeda ženi s kojom je ranije spavao. I dok je Jim slušao, u um
mu se uvukao osjećaj da je po drugi put prevaren.
Oh... jebote...
Ponovno je pratio jebenu pogrešnu dušu, nije li?
Klisnuo je iz sobe, izašao kroz stražnja vrata, izvadio mobitel i nazvao
Adriana. Anđeo se javio nakon prvog zvonjenja. »Što ima?«
Jim je protrljao bolne oči. »Kad si išao vidjeti Colina, još na početku
svega ovoga — upitao si ga tko je duša, zar ne?«
»Da. A on mi je rekao da je to taj Duke Phillips.«
Jim je umorno odmahnuo glavom. »Mislim da nije. Ne znam... što je
točno Colin rekao?«
»Gledaj, Jime, sad ozbiljno. Jedino za što sam bio zainteresiran bilo je...«
»Mislim da smo pratili pogrešnog čovjeka.«
»Nemoguće. U kakvom bi to scenariju Colin imao razloga lagati?«
»Reci mi samo što ti je točno rekao.«
»Ne sjećam se — pitao sam ga tko je to i porječkali smo se jer mi nije
htio reći. Bla, bla, bla — i onda je rekao...« Uslijedila je duga stanka. »Oh,
sranje.«
Upravo tako, pomislio je Jim, zatvarajući oči. »Što?«
»Rekao je da ne može ići do kraja. Može me samo dovesti na pola puta
— shvatio sam to kao da to znači da može samo identificirati momka, no ne
može pomoći na terenu.« Uslijedila je stanka. »Što se točno, dovraga, događa
tamo gdje si ti sad?«
Jim je pogledao kroz prozor u tu dnevnu sobu u kojoj su se Duke i
njegova prijateljica grlili.
»Oni su braća.« rekao je Jim. »I prilično sam siguran da Duke nije ništa
drugo nego okidač događaja. Onaj drugi... onaj zli je duša.«
»Dolazim odmah...«
»Ne! Ne možeš Sissy ostaviti samu.«
 »Onda ću je povesti sa sobom.«
»Nikada. Ona nije dio ovoga — je li jasno? Ostani kod jebene kuće...«
»Jebi se, Jime...«
»Devina je bila ušla u naš dom, razumiješ li? Ušla je u moju sobu, i to ne
jednom, nego nekoliko puta.«
Uslijedila je duuuuuuuuuuuuuga stanka. »Koji kurac? Kada? Zašto mi
nisi rekao?«
»Nisam pronašao pravi trenutak.«
»Nisi pomislio da bi to moglo biti dovoljno važno da me povučeš u
stranu? Ono, na djelić sekunde?«
»Nisam znao do jutros, kada sam je zamalo pojebao, u redu?«
»Oh, sranje.«
»Toliko o tome...«
Jim je odjednom prestao govoriti i okrenuo se. Naravno, točno iza njega
stajala je demonka. »Ad, dobio sam društvo. Ostani gdje jesi.«
Kada je prekinuo razgovor, Devina se nije osmjehnula. Nije mu nauljila
kurac i počela ga drkati. Samo je stajala i zurila u njega — i to je bilo
zastrašujuće. Bilo mu je draže kad je nestabilna i razjarena.
»Dakle, jesi li razmislio o mom prijedlogu?« upitala je nakon nekoliko
trenutaka.
»Ne.«
»Lažljivče.«
Jim je brzo shvatio. Bio se spreman okladiti u svoje lijevo jaje da se
raskrižje, prijelomna točka, događa upravo ovdje, upravo sada, ili u ovoj kući
ili negdje drugdje. A ako je bio u pravu i ako Duke nije duša, onda nema
vremena pokušati utjecati na tog drugog brata — i neće ga uopće imati.
Zbog toga je Nigel bio toliko uzrujan. To je bilo posljedica Jimove odluke
da se usredotoči na Sissy. To je bila kazna za skretanje pozornosti kojim se
zabavio.
Prokletstvo. Doista je sjebao ovu rundu, zar ne — i nema povratka.
Dakle, imao je dvije mogućnosti. Ili da pokuša negdje u gradu pronaći
Dukeovu zlu polovicu i paklenski se moliti da uspije urazumiti momka o
kojemu ništa ne zna. Ili...
»Idemo.« rekao je.
Njezine savršeno oblikovane obrve su se podigle. »Kamo?«
»Bilo kamo.«
»Što raditi?« Prešla si je vitkom rukom preko gornjeg dijela grudi.
»Hoćeš li me pojebati?«
»Ne. Ali ću razgovarati o budućnosti.«
»Možemo to učiniti ovdje.« promrmljala je s dosadom u glasu.
»Ne.« Jer ako on ne može utjecati na dušu tijekom posljednjih nekoliko
minuta, najmanje što može učiniti jest pobrinuti se da to ne učini ni ona. Nije
imao pojma što je učinila u ovoj rundi, ali...
»Želiš me odvući dalje od ove kuće, zar ne?« rekla je obijesno.
»Ti si ta koja je iznijela bistru ideju o odustajanju.«
Nasmijala se razdraženo. »Jime, dosad si me dovoljno dobro upoznao da
znaš da sam štošta — ali nikada, nikada glupa. Želiš da budem negdje
drugdje? To se može dogoditi samo na jedan način.«
Tijekom stanke koja je uslijedila pomislio je na Sissy. I onda mu je crnu
rupu usred grudi ispunila snažna, gotovo osakaćujuća bol.
Demonka je koraknula prema naprijed. »Ti i ja možemo odavde otići
zajedno. Ali samo ako ćemo potom učiniti ono što ja želim.«
Odjednom mu je cijelo tijelo oblilo crvenilo zbog posvemašnjeg gađenja.
Što je bilo novost: tijekom cijelog njegova života u vojnim postrojbama
nikada nije imao problema ni sa kakvom vrstom mučenja. Bio mu je
podvrgnut jednom ili dvaput i nije zdvajao zbog toga. A jednako je bilo i u
ovom ratu s Devinom. Što god mu ona učinila i što god on učinio njoj iz
mržnje — ništa od toga nije mu se ni na trenutak zadržalo u glavi nakon što
bi se rastali.
Ovo će ga, međutim, ubiti. Ako sada ode s njom, ako učini ono što je
znao da će ona tražiti od njega, lagano će umrijeti iznutra.
Smiješno, nije bio ni svjestan da je živ.
No Sissy mu je to osvijestila. Ona ga je otvorila — i to je razlog zbog
kojega će ovo biti najteža stvar koju je ikada učinio.
»Gdje?« začuo je samoga sebe.
»Mislim u hotelu Freidmont. Da, tamo ću platiti apartman i mislim da će
biti savršen za ono što mi je na umu.« Uslijedila je duga tišina između njih.
»Dakle, idemo. Ili bi me možda želio imati ovdje?«
Da, napravio je pogrešku time što se u početku previše usredotočio na
Sissy. Da, to je izazvalo strašne, nepredviđene posljedice. I da, kako bi ih
ispravio... ovo je nešto što mora učiniti.
»Dobro.« rekao je.
Sada se demonka uistinu nasmiješila, crvene su joj se usne razdvojile, a
oči zasjale poročnom radošću. »Ti prvi, anđele moj.«
 Koji. Kurac.
G.B. je stajao s druge strane ulice, nekoliko kuća niže, do kuda je ranije
večeras pratio Cait, i nije mogao vjerovati koji kurac vidi. Duke je došao do
njezinih ulaznih vrata i ona je bila sva ljuta i slično — fino, dobro. Ali sada,
unutar kuće, pred tim osvijetljenim prozorom, ona ga grli?
»Mora da se šališ.« promrmljao je.
Možda se Dukeova moć uvjeravanja s godinama poboljšala. Što će se
pokazati vrlo kobnim za Cait Douglass.
Nekoliko trenutaka kasnije, njegov usrani brat ušao je u tu svoju
kamiončinu i otišao.
Prokletstvo, G.B. nije želio da se to ovako odvije. Ali ako postoji i
najmanja šansa da se Cait vrati tom seronji, on će se morati ponovno
pobrinuti da Duke bude prisiljen živjeti u stvarnosti koju ne može podnijeti.
G.B. je bio izbačen sa smećem, prisiljen otići i biti godinama maltretiran
u tom popravnom domu. U međuvremenu je zlatni dečko išao u srednju
školu, dobio stipendiju za koledž i našao tu svoju djevojku. No prva osveta
očito nije bila dovoljno žestoka — u suprotnom bi se tip držao podalje od
bilo koga s kim se G.B. viđao.
No on će sa zadovoljstvom podići ulog.
Rezignirano slegnuvši ramenima, posegnuo je u crnu torbu koju je za
svaki slučaj ponio sa sobom. Izvadio je drugi par crnih industrijskih rukavica
— jer su se pokazale tako učinkovitima s Jennifer — te ih navukao na
podlaktice i izašao iz auta. Imao je nož, gurnut straga u hlače, nevidljiv ispod
kaputa. Uz crnu kapu za baseball te crne hlače koje je nosio na sprovodu,
prešao je pločnik kao hodajuća sjena, pazeći da ostane izvan dometa svjetla
uličnih svjetiljki.
Otišao je do stražnje strane njezine kuće, priljubljen uz daske na fasadi,
sretan što ona nije neka vrtlarica i nije posvuda oko kuće posadila grmlje.
Otraga je bila ostakljena veranda bez vrata... no pronašao je stražnji ulaz na
trijemu.
Zaključan.
Oslonio se na dlanove i nagnuo prema najbližem prozoru. Kuhinja je bila
jednostavna i uredna... a mogao je vidjeti i dnevnu sobu. Cait je bila
naslonjena u stolcu, s jastukom ispod glave i bocom vode u ruci.
Je li zaspala? To bi svakako olakšalo stvari.
 Malo dalje je pronašao dvostruka vrata, no i ona su bila zaključana. Kao i
vrata garaže.
Prokletstvo. Bude li morao provaliti, ovo će vjerojatno postati neuredno
prije nego što to bude želio.
Obišavši ostatak kuće, opet je otišao do prednjeg dijela te se namrštio i
došuljao do glavnog ulaza. Nije moguće da...
Ručka se bez problema okrenula. Što je značilo da je brava... Vrata su se
u potpunoj tišini otvorila.
I evo je. Zatvorenih očiju i ravnomjerno dišući, izgledala je kao da se
onesvijestila.
Zatvorio je vrata prije nego što ona osjeti promjene mirisa, temperature ili
cirkulacije zraka.
Za razliku od Cait, pazio je da brava klikne.
Krećući se polako, nečujno, hodao je uz zidove, pretpostavljajući da je
tako manje vjerojatno da zaškripe podne daske. Prošao je pokraj nje i
nastavio dalje, napravivši veliki krug kako bi joj mogao prići ravno sleđa.
Nije kleknuo niti ništa slično. Morao je biti slobodan za skok kada dođe
do...
Cait je podigla ruku i protrljala nos; zatim je uzdahnula te ponovno
položila ruku na stolac. »Prokletstvo.« prošaptala je.
Ispruživši ruku u rukavici, G.B. joj je dodirnuo plavu kosu i pomilovao
vrške pramenova. Divna kosa. Ona je bila prvo što je na njoj primijetio
onomad u kafiću.
Nije li čudno da ih je taj slučajni susret doveo do ovoga?
»Probudi se, Cait.« rekao je jasno i glasno. »Vrijeme je za igru.«
Zatim je ugasio svjetiljku pokraj nje.
 POGLAVLJE 56

Cait se trgnula na zvuk muškog glasa odmah pored uha, a strah koji ju je
obuzeo nagnao ju je da se uspravi dok je u sobi nestajalo svjetla...
Grube ruke zgrabile su je za kosu, uvukle se u nju, omotale je oko sebe i
povukle je tako žestoko u stranu da je pala te licem udarila u tvrde drvene
podne daske.
Na trenutak zaprepaštena, gledala je u polumraku kako par lijepih crnih
cipela ulazi u njezino rasklimano vidno polje.
G.B.-jev glas bio je jednoličan. Gotovo kao da se dosađuje. »Ne mogu
vjerovati da si pala na njegovu tužnu priču, mislim, stvarno — mislio sam da
si pametnija od toga.«
Zgrabio joj je glavu objema rukama i podigao je unazad, držeći je tako
divljačkom snagom da je bila uvjerena da će joj slomiti vrat.
Dok se otimala, poljubio je izloženi dio njezina vrata te joj prešao
jezikom odatle do uha. »Ali očito si tipična glupa plavuša. Što je šteta,
zapravo si mi se sviđala.«
Potom ju je gurnuo glavom u zid, a udarac je bio toliko snažan da je
srušio sa zida njezinu uokvirenu diplomu. Staklo se razbilo, ona je stala u
njega, a komadići su joj razrezali čarape.
»Čak sam i ubio zbog tebe.« ponovno ju je zabio u zid. »Hoću reći, ne bih
gubio vrijeme na to s Jennifer — ali zamalo te povrijedila. Sakrila je ulaznicu
pa su te terorizirali u onoj garaži. Sjećaš se?«
Zgrabio ju je ponovno i savio joj glavu unatrag kako bi je pogledao u oči
— i u tom je trenutku osjetila čisti užas: bio je potpuno miran, a izraz lica bio
mu je gotovo ljubazan.
»Sjećaš se?« ponovio je, još joj jače stegnuvši kosu. »To je na neki način
ironija sudbine, zar ne — s obzirom na to kako će se ovo završiti.«
Pripremila se na još jedan udarac, no on je imao druge ideje. Bacio ju je
natrag na pod i pritisnuo joj lice prema dolje. Kada se odostraga popeo na nju
i spustio se punom težinom na donji dio njezina tijela, zavrištala je...
Nož je bio dug petnaestak centimetara i imao je tako njegovanu oštricu da
je zablistala bijelim sjajem na udaljenom svjetlu iz njezina ureda.
»Dosta tog deranja. Ne želim probuditi susjede.«
»Nećeš...« Nije mogla disati.
»Proći nekažnjeno nakon ovoga? Naravno da hoću. Iznenadila bi se iz
čega sam se sve izvukao u prošlosti.«
»Ti si...«
»Prestani više, znam što radim, u redu?« Na to ju je jednom rukom primio
za vrat kako se ne bi micala, a drugom je počeo petljati po njezinoj odjeći.
Suze su joj napunile oči, a zbog užasnog straha drhtala je cijelim tijelom.
Ne ovako, oh, dragi bože... no nije se mogla pomaknuti, a nije namjeravala
ponovno pokušati vrištati jer se bojala da...
Gromoglasna buka doprla je do nje kroz užas koji ju je prožimao, a ona
nije bila jedina koja ju je čula; osjetila je kako se G.B. ukočio iznad nje.
Trenutak kasnije, ponovno se začula... i treći put, i...
Eksplozija koja je uslijedila bila je nešto što, ako preživi sve ovo, neće
nikada, nikada zaboraviti. Bila je to bogohulna, glasna i smrtonosna rika, kao
zvuk koji ispušta divlja životinja kad napada plijen.
Trenutak kasnije prestala je na sebi osjećati težinu njegova tijela i,
premda je bila vrlo blizu nesvjestice, iskoristila je to i izvila se na rukama te
odgurala unatrag.
»Duke!« vrisnula je.
Dukeovo mnogo veće tijelo srušilo je G.B.-jevo te su se njih dvojica
počela valjati po podu.
»On ima nož!« povikala je.
Kao da je ijedan od njih slušao! Ustala je i, u želji da pomogne, trebala
je... Zajebi telefon i broj 911. Ono što joj je trebalo bilo je na katu, u spavaćoj
sobi.
Dok su se njih dvojica borila za kontrolu nad oružjem, potrčala je uz
stubište i, posklizujući se u svojim sada krvavim soknama, odbijajući se o
zidove, domogla se kata. I premda je tamo bilo posve mračno, u sekundi je
pronašla stolić pokraj kreveta.
Za svoj je pištolj imala dozvolu i bila je osposobljena za njegovo
korištenje. No sve je to uvijek bilo samo hipotetski. Nikada joj nije palo na
pamet da će možda morati doista i upotrijebiti to devet milimetarsko
automatsko oružje.
Gotovo je pala niz stepenice.
No primila se za dno ograde, a zatim ušla u dnevnu sobu s otkočenim
oružjem podignutim u visini ramena.
Soba je bila poharana, namještaj razbijen, još je slika palo sa zidova, a
svjetiljka je bila prevrnuta.
Oni su ponovno bili na nogama, njihovo kruženje uokolo djelovalo je kao
kakav grozomorni valcer. Duke je imao kontrolu nad G.B.-jevom rukom,
njegova superiorna snaga dovela ga je na prag pobjede, ali bio je uboden
nožem, krv mu je kapala niz lakat i iz rane na trupu.
Na sekundu je pomislila... da, oni doista izgledaju kao braća. Gotovo
blizanci, zapravo.
Onda je uperila pištolj u njih dvojicu. »Baci nož!« rekla je glasom koji
nije zvučao kao njezin.
Oba su brata pogledala prema njoj, dva identična para plavih očiju zurila
su u cijev njezina pištolja.
Kasnije će shvatiti da je Duke tada pokazao da je doista voli. Jer ga je na
djelić sekunde omela briga za nju i izgubio je prednost... i to je bilo dovoljno.
G.B. je bog zna odakle izvukao drugi nož i zario mu ga ravno u trbuh.
»Ne!« vrisnula je.
U tom trenutku sve je postalo nekako usporeno. Duke je pao na koljena,
držeći se za trbuh i presamitio se od boli. Stojeći iznad njega, G.B. mu je
zamahnuo nožem povrh glave, ushićenog pogleda, tijela izvijenog u luk...
Bum! Bum! BUMBUMBUMBUMBUM!
Cait je počela ispaljivati metke, koji su izlijetali iz njezina dobro
podmazanog pištolja, jedan za drugim, pa još... G.B. se od njih trzao poput
marionete. I kako se povlačio unatrag, kretala se i ona, ispraznivši cijeli
šaržer hodajući prema njemu.
Baš kao što je učinila u tom snu koji je sanjala u ranim jutarnjim satima.
Kad je naposljetku završila, on je padao prema natrag, stopala su mu se
spoticala jedno o drugo, a na licu mu je bio izraz krajnjeg, posvemašnjeg
šoka, kao da ovo nije ono što je imao na umu.
Udario je u jedan od staklenih prozora njezine radne sobe, posred njegova
velikog okna, a težina i zamah bili su preveliki da bi ih ta krhka prepreka
podnijela: razbio ju je kada je konačno potpuno pao unatrag, njegovo mlitavo
tijelo razmrskalo ga je uz spektakularnu kombinaciju svjetla i zvuka.
Ali ona nije nimalo marila za njega.
Okrenuvši se munjevitom brzinom, gotovo je pala na Dukea. »Oh, bože,
molim te nemoj umrijeti, molim te nemoj...«
Uz stenjanje se okrenuo na bok i shvatila je da se trudi skoncentrirati.
»Duke, nazvat ću 911, samo izdrži.«
Kada je otišla po telefon na stolu, zgrabio ju je za ruku snažnim stiskom
koji je ubrzo oslabio. »Cait... ? Jesi li tu?«
Oh, sranje. »Da, ovdje sam.«
»Neću preživjeti ovo, Cait.«
»Ne, hoćeš! Ti ćeš...«
»Volim te.« rekao je te počeo kašljati. Kad mu se krv pojavila na usnama,
ona je zamalo ponovno zavrištala. »Želim da ti...«
»I ja tebe volim!« O, bože, to je doista i mislila. Svim svojim srcem i
svom dušom, iako ga je jedva poznavala, i iako...
»Samo budi sa mnom dok umirem, u redu? Samo... ostani sa mnom...«
»Ne! Bori se! Prokletstvo, bori se i izdrži dok...«
Brzo, sada se sve tako brzo događalo, kao da je i vrijeme osjetilo da treba
uhvatiti korak, nakon usporavanja koje se upravo dogodilo. Ona to mora
zaustaviti — oh, bože, kako se ovo dogodilo — kako je...
Dok joj je vlastiti um prijetio da će se ukopati u nepokretnost, Dukeov
glas dopro je do nje kroz delirij.
»Cait, jesi li još tu?« Pogled mu je vrludao uokolo, ali nije bio fokusiran
— i bilo je još više krvi, posvuda. »Cait?«
Sabrati se. Ona će se sabrati. Odmah. Jebeno. Istog trena.
Kad je došla k sebi, postojala je samo jedna stvar koju je željela više nego
ispuniti mu posljednju želju. A to je — spasiti mu život. Što se neće dogoditi
bude li stajala pored njega i puštala da i on dalje krvari na podu njezine
dnevne sobe.
Po drugi put pokušala se otrgnuti od njega... a ovaj put je nije uspio
zadržati.
 POGLAVLJE 57

»Još kave?«
Kako Adrian nije odgovarao, Sissy je ustala sa stolca uz kuhinjski stol i
uzela svoju šalicu. Dok je u nju nalijevala ono što je ostalo u loncu, podigla
se para i poškakljala je po nosu. Smiješno, čini se da u starom loncu tekućina
s vremenom postaje toplija, a ne obrnuto.
»Tako je kasno.« rekla je, gledajući po tisućiti put na sat.
Pokušala je opet čitati knjigu koju joj je dao. Prelistala je časopise iz one
torbe iz Targeta. Čak je pribjegla i čitanju novina, nečemu za što je uvijek
mislila da to čine samo roditelji.
»Koliko još ovo može potrajati... ?« zapitala se naglas.
Kada je svanula zora, nije mogla vjerovati da se to još uvijek pitala — a
još uvijek nema ni riječi od Jima. Ni traga od njega. Ničega.
Neko vrijeme je smatrala da Adrian samo bolje podnosi ovo čekanje od
nje. Ali onda je shvatila da je zaspao sjedeći, a njegovo ruinirano tijelo
nekako je uspjelo biti dovoljno pametno da ga održi uspravnim za kuhinjskim
stolom.
»Ja ću samo otići u kupaonicu.« rekla mu je dok je drijemao. »Odmah ću
se vratiti.« Uostalom, ta kava koju je pila cijelu noć mora nekamo otići.
Njezin kompanjon nije ni na koji način reagirao na tu izjavu, što je bilo u
redu. Ako ona ne može nimalo otpočinuti, i on bi mogao imati koristi od
toga. I barem bi netko u kućanstvu bio dovoljno čio da se nosi s bilo čime što
bi moglo ući u kuću.
Otišla je niz hodnik, pa u salon te se zatvorila u kupaonicu koja je
formalno bila namijenjena gostima. Bilo ih je još otprilike devet između kojih
je mogla izabrati, ali nije htjela ići na kat, a druge dvije u prizemlju nisu bile
tako lijepe.
Voljela je svilene tapete s cvjetnim uzorkom, pa šta.
Nakon što je obavila što je imala, otišla je do umivaonika i okrenula
zlatnu ručku na slavini. Kako neobično. Svaki put kada bi došla ovamo,
činilo se da su metalni predmeti sjajniji, s neravne površine ogledala nestajalo
je sve više crnih mrlji koje su je prekrivale, a kristalni zidni svijećnjaci
vraćali su se u život.
Bilo je to gotovo kao da se kuća pomlađuje. No to je, naravno, nemoguće.
Nakon brisanja ruku ručnikom koji je bio mekši nego kad ga je
upotrijebila u ponoć, dakle nekih šest sati ranije, krenula je prema...
Bljesak odnekud reflektiranog svjetla pojavio se na trenutak na
mramornom podu... a potom nestao kao da ga nikada nije bilo.
Mršteći se, okrenula se i otišla u prednji dio kuće. Vrata su bila zatvorena,
kao što bi i trebala biti — dakle to nije mogao proizvesti netko — kao što je,
oh, recimo, Jim — dolazeći kući. Osim toga, on je obično prolazio kroz vrata,
nije li?
Baš kad je namjeravala krenuti natrag prema kuhinji, iznad glave je
začula vrlo tiho škripanje.
Netko se penjao uza stube.
Potrčavši u najlonkama, htjela se popeti preskačući po dvije stepenice
odjednom, ali umjesto toga je zastala. Pribrala se. I tiho nastavila dalje.
Dok je prolazila pored starinskog zidnog sata, on je počeo zvoniti.
Nervirao ju je taj zvuk koji nije prestajao — kao da stvara buku u nadi da će
je odati.
Kad je stigla do vrha stubišta, bilo je to upravo na vrijeme da vidi kako se
zatvaraju vrata kupaonice u hodniku i da čuje kako se uključuje tuš.
Dakle to je bio on.
Fino. Ona će čekati ovdje.
Prostor za sjedenje na katu bio je uređen slično kao salon, kauči i fotelje
za dvoje bili su brižno razmješteni oko orijentalnog tep kao i mali stolovi sa
svjetiljkama i ukrasnim predmetima izrađenima od kamena te podmetači za
pića koja su davno, davno ispijana.
Neobično, i njezina je baka imala zbirku tog isklesanog kamenja. Sissy se
posebno sviđalo ono koje je bilo oblikovano i ispolirano tako da izgleda kao
voće — bijelo grožđe izrađeno od žada, crveno grožđe od ametista, jabuke i
kruške od različitih nijansi kvarca.
Dok je tuš i dalje šuštao, stari sat je napokon zašutio, a njoj je dosadilo
hodati uokolo, pa je sjela u udaljeni kut.
Nedugo nakon toga voda je utihnula.
I Jim je izašao na svjetlo, samo s ručnikom omotanim oko bedara.
Skočivši na noge, poželjela ga je osloviti imenom...
No nešto ju je zaustavilo. Dakle, to je bio on: izgledao je apsolutno
ispražnjeno, kao sjena muškarca kojeg je poznavala, a ipak se nije radilo o
tome. Ne... bilo je nešto drugo...
Usne su mu bile otečene, ali ne kao da je udaren šakom. Samo crvene i
nabubrene. A na njegovim golim prsima i rukama bilo je ogrebotina.
Napravljenih noktima.
I nije bio samo iscrpljen; bio je potrošen.
Sissy nije znala puno o seksu — dobro, mehanika joj je bila jasna,
naravno, ali osobno nije otišla dalje od petinga. I to ne zato što bi bila
puritanka. Jednostavno, nikada nije pronašla dečka koji se činio vrijednim
riskiranja da zatrudni — nikad nije bila tako jebeno napaljena da bi dopustila
da joj piće ili romantične zablude udare u glavu.
No ipak je znala dovoljno da bude sto posto sigurna da je taj čovjek
proveo najveći dio noći seksajući se.
A potvrda? Premda joj nije trebala?
Dok je odlazio u svoju sobu, vidjela su mu se leđa, koja su bila
prekrivena šokantno ogromnom crno-bijelom tetovažom Grim Reapera. A
ogrebotina je bilo i na tetoviranom dijelu i na drugim dijelovima kože, kao da
je netko visio na njemu dok je on...
»Šališ li se ti to sa mnom?« rekla je.
Zastao je kao ukopan. No umjesto da se okrene, samo je spustio glavu,
kao da je preumoran da je i dalje drži uspravno.
»Mislila sam da se od tebe očekuje da se boriš u ratu.« Prišla mu je i stala
točno ispred njegova izmorenog tijela. »Ali to nije ono što si radio cijelu noć,
zar ne?«
»Sissy... ne razumiješ.«
»Oh, molim te, hoćeš li mi još jednom servirati ostani izvan toga, to je
sve preeeeviše komplicirano za tebe, djevojčice? Zar doista misliš da ne znam
kako izgleda tzv. posramljeni hod? Kriste, u studentskom domu sam ga
viđala svakodnevno. Samo nikada nisam mislila da ću ga povezati s tobom.«
Prošao je rukom kroz mokru kosu i konačno je pogledao u oči. »Idem
sada u krevet.«
»U redu, divno. Pretpostavljam da ćemo Adrian i ja jednostavno otići
pronaći dušu...«
»Izgubili smo rundu, u redu? Izgubili smo.«
Sissy je na trenutak prestala disati. Zatim se rasplamsao taj bijes duboko u
njoj. »Zato što si se ti jebavao okolo s nekom ženom, zar ne?«
»Zapravo... upravo tako.«
 »Baš si neki spasitelj. Bože, jadan si, znaš li to?«
Kad se Sissy okrenula na peti, Jim ju je promatrao kako odlazi. Tako je
vjerojatno najbolje. Ne, definitivno je najbolje.
Bila je u pravu; ševio je cijelu noć. A kada je runda završila? Bio je s
Devinom kad je dobila signal. Naravno, inzistirala je da se on s njom spusti u
Pakao da uzme zastavu i otišao je jer je, ponovno, jedina vrlina koju je ona
imala bila ta da ne može biti istodobno na dva mjesta.
Dokle god je bila s njim, nije bila sa Sissy, Adrianom i Eddiejem.
A s obzirom na to kako sada stvari stoje, to je najbolje čemu se mogao
nadati... i jedino što je mogao očekivati da će ići njemu na ruku.
Tako da je sjeo tamo i nazočio dolasku duše: crna sjenka proletjela je duž
bunara i ušla u žitki zid te se prolomio snažan vrisak kada je prokletnik
shvatio da ga smrt uopće nije oslobodila.
Ustvari, bio je zauvijek zarobljen. Zauvijek će biti mučen. Ne život koji
vječno traje... nego prije život koji nikako da završi.
A onda je gledao kako Devina vadi iz džepa žicu za gitaru, zlatnu
naušnicu u obliku školjke i stari Rolex.
»Samo novi dodatak za moju zbirku.« rekla je uz samozadovoljan
osmijeh.
Nakon toga više nije imao razloga ostati. A čak je i demonka zijevala kao
da joj treba malo odmora...
Udarac kojim je Sissy zatvorila vrata prošao je kroz Jima poput udara
munje, gotovo su mu se noge odsjekle. Slabost nije bila samo posljedica
fizičke iscrpljenosti. Počeo je shvaćati da umire iznutra.
Ako je Devina parazit kao što je Eddie govorio, i ako je ušla kroz ranu na
duši... znao je da će pogoršati infekciju svaki put kad ju vidi, svaki put kada
bude s njom. No čak i da je to znao, noćas bi postupio jednako.
Ponekad se trebaju podnijeti žrtve. Mora se. Iz nekog razloga pomislio je
na noć koju je proveo sjedeći ispred Sissyne sobe poput psa.
To je najbliže što će joj u budućnosti prići. I to je boljelo više od bilo čega
drugog.
Zatvorio se u svoju sobu te ušao u krevet. Svjetla su bila ugašena i,
premda će uskoro svanuti dan, soba je bila mračna jer su baršunaste zavjese
bile toliko debele da bi zaštitile i vampira od srpanjskog sunca. Za nekoliko
sati ratni ciklus će početi ispočetka, još jedna duša bit će spremna da bude
osvojena ili izgubljena. I pod pretpostavkom da Stvoritelj neće doći i
regrutirati ga na Nigelovo ispražnjeno mjesto za stolićem za čaj, Jim je sada
onaj koji zaostaje, jer se ratna prednost značajno pomaknula u suprotnom
smjeru.
Nekako, nekim čudom, morao je smoći snage da se opet bori, barem dok
ne sazna je li Devina govorila istinu,.. ili je, kao i obično, lagala.
Nije imao pojma gdje će pronaći koncentraciju i motivaciju. Njegov je
spremnik bio posve prazan.
No možda je Devina prvi put u pravu. Prvi put u svom životu shvatio je
vrijednost odustajanja. On sigurno neće nikome donijeti ništa dobra s
obzirom na to kako sada stvari stoje.
Zatvorivši oči, pustio je da tijelo preuzme kontrolu, potreba za snom
anulirala je sve, izbrisala je čak i činjenicu da je Sissy ljuta, da i Adrian
negdje u kući bez sumnje osjeća tjelesnu bol zbog žrtava koje je podnio, a
Eddie još uvijek leži mrtav ispod plahte, mirišući divno poput proljetne
livade.
On je postao tabula rasa dok ga je preuzimala tamna praznina, a
posljednja svjesna misao bila mu je da shvaća zašto je Nigel učinio ono što je
učinio.
I arkanđela nije niti malo krivio.
 POGLAVLJE 58

»U redu, mislim da je to sve što mi je potrebno.«

Kada je detektiv de la Cruz, onaj kojega je Cait susrela pred Palace
Theatreom, zatvorio svoju knjižicu, Cait se trgnula i krenula protrljati oči.
»Uh.« Da, bila bi dobra ideja ne dirati previše lice. Ako se dobro sjeća, na
njemu ima desetak šavova.
»Smijem li vam pozvati medicinsku sestru?« upitao je muškarac, a na
umornom licu ocrtavala mu se briga.
»Ne, dobro sam.« Povukla je malo više bijele bolničke plahte. »Samo
rnoram zapamiti da ne smijem...«
Dodirnuti bilo što na svom tijelu.
Nježno joj je dotaknuo rame, pazeći da ne gurne stalak za infuziju. »Ja ću
u svom izvješću napisati da je to bilo opravdano ubojstvo, gospođo Douglass.
Mislim da ovaj incident neće ići pred veliku porotu. Okružni tužitelj i ja dugo
smo radili zajedno i među nama postoji puno povjerenje. Da ga niste ubili,
dovršio bi ono što je započeo. Zajamčeno.«
»Hvala vam, detektive. Nikad nisam... nikad nisam mislila da bi mi se
ovako nešto moglo dogoditi.«
»Preživjeli ste. I prebrodit ćete ovo. Trebat će vremena, ali.. prebrodit
ćete.«
Osjetila je kako joj opet naviru suze, ali bože, ta plakala je dovoljno za
deset godina.
»Hvala.«
»Nazovite me ako se sjetite nečega što mogu učiniti za vas, dobro? A ja
ću vam e-poštom poslati popis terapeuta koji imaju iskustva s takvim
stvarima. Oni doista mogu pomoći u vezi toga kako se iznutra osjećamo.
Vjerujte mi.«
Nasmiješio joj se, a zatim izašao, tiho zatvarajući vrata za sobom.
Okrenuvši glavu prema prozoru svoje sobe, zagledala se u sunce koje se
dizalo na nebu i slušala zvukove medicinskih aparata iza sebe, prigušene
glasove u sestrinskoj sobi i komešanje u hodniku koje su proizvodili ljudi
koji su dolazili i odlazili.
Sve ju je boljelo, tijelo ju je boljelo na mjestima za koja nije ni znala da
postoje. A željela je, više od ičega, da ima nekoga koga bi mogla nazvati,
nekoga tko bi mogao doći i reći joj, premda ne bi povjerovala, da će sve biti
dobro.
Odlučila je ne kontaktirati svoje roditelje. Ne još. Čak i ako nisu na putu,
ne bi željela da pohrle na istok sa svojim maničnim molitvama i biblijskim
stihovima. Nije bila tako ljuta na njih kao dosad, ali nije bila ni spremna na
sve to. A Teresu ne može nazvati. Bože, ne... ubila je ženinog omiljenog
pjevača, za ime božje.
No opet, poznavajući svoju bivšu cimericu, činjenica da se ispostavilo da
je G.B. manijakalni ubojica vrlo brzo će joj promijeniti mišljenje.
Na temelju svega što je Cait znala, u prijateljičinim očima bit će heroina
kada se sljedeći put vide: Teresa je filmove o Prljavom Harryju voljela čak i
više nego heavy metal iz doba Reagana...
U hodniku se začula nekakva vika i odjednom su svi inače tihi zvukovi
postali posve kaotični — ljudi su vikali, trčali, zvukovi su postajali sve
glasniji i glasniji, kao da se njezinoj sobi približava uragan...
Vrata su se otvorila, širom ih je rastvorilo nešto veliko.
»Duke!« Sjela je tako brzo da joj je gotovo pozlilo od boli. »Oh, moj
bože! Duke, što ti...«
»Gospodine, moram vas zamoliti da se vratite u svoju...«
»Tek ste operirani, gospodine, morate...«
»Gospodine Phillips! Molim vas, barem sjednite...«
Unatoč činjenici da je bio bijel kao duh, da se njihao kao pijanac i da je
bio okružen histeričnim medicinskim osobljem, Duke je ignorirao dramu,
dovukavši se u svojoj bolničkoj pidžami i kompresijskim čarapama,
oslanjajući se na svoj stalak za infuzijsku bocu.
»Bok.« rekao je promuklim glasom.
Cait je istodobno briznula u plač i umrla od smijeha, posvemašnja navala
emocija vukla ju je u oba smjera i na kraju je jedino što je mogla učiniti bilo
— ispružiti ruke prema njemu.
»Ima li mjesta za dvoje na tome?« rekao je stenjući te i dalje ignorirajući
mnoštvo ljudi u odjeći koja se nosi u operacijskoj sali, s oznakama imena na
uniformama.
»Za tebe ima.« Obrisala je lice, ali nije stigla daleko s raščišćavanjem
vlastitog vidnog polja — nastavila se smijati i plakati, pomičući se u stranu.
 Bilo je teško gledati kako se on pokušava ispružiti. Očito je trpio užasnu
bol, tijelo mu se micalo poput tijela starca, a boja mu je postala još gora —
ako je to uopće bilo moguće.
No potom je odgurnuo ruke koje su ga pokušavale zgrabiti. »Što je?
Htjeli ste da sjednem, učinio sam nešto još bolje. Sada me, dovraga, ostavite
na miru.«
Činilo se da je njezin izbacivač spreman početi mahati rukama oko sebe,
bude li morao — a to nikome ne treba, zar ne?
»Dajte nam minutu.« rekla je svima. »On će otići nakon što nam
omogućite da popričamo, u redu? Obećavam. Molim vas.«
Puno gunđanja. Nekoliko prijetnji da će pozvati razne liječnike i čuvare
ako gospodin Phillips ne bude u svojoj sobi za pet minuta. Ali napustili su
sobu.
Kad su se vrata zatvorila, dotaknula mu je lice, uvjeravajući se da je
stvarno. »Mislila sam da sam te izgubila.«
»Previše sam tvrdoglav da bih tako umro.«
»Tako mi je drago... što te vidim.«
Iako mu je ruka drhtala, vjerojatno zato što mu je krvni pritisak bio poput
onog u ispuhanom balonu, privukao joj je lice kako bi je poljubio.
Usne su mu još uvijek bile mekane. A oči i dalje plave. A koža još uvijek
topla.
»I ja sam mislio da ću izgubiti samoga sebe.« priznao je.
»Ubilo me što sam te morala ostaviti. Ali morala sam doći do telefona.«
»Spasila si mi život.«
Spustila je obrve. »O, ne znam...«
Ušutkao ju je stavljajući joj svoj podignuti kažiprst na usne. »Jesi.«
»Znači li to da si mi jako dužan?«
»Da.«
»Dobro.« Morala se nasmiješiti, premda ju je posjekotina na obrazu
zaboljela. »Hoćeš li me opet izvesti na spoj, kad mi se lice vrati u normalu?«
»Ti si lijepa kao i uvijek. Meni... ćeš uvijek biti lijepa.« Kad ju je opet
poljubio, povjerovala mu je. Potpuno. »I izvest ću te na na taj spoj.«
Spustio je glavu pokraj njezine i dugo je gledao. »Dala si mi i moju
slobodu.«
Kako smiješno. Ranije je željela izlaziti i živjeti.. . pričaj mi o tome da
treba paziti što želiš. Pa ipak, nije se mogla sjetiti ničega što bi bilo bolje od
toga da ima ovoga muškarca pored sebe. Detektiv je bio u pravu: trebat će
puno, puno vremena da preboli nešto ovakvo i postoji realna mogućnost da
nikada neće biti jednaka kao prije.
Ali imala je Dukea. I osjećaj da nijedno od njih neće nikamo otići do
kraja njihovih dana... i noći.
Iz nekog razloga pomislila je na domara u onoj crkvi. Hvala bogu što ga
je poslušala i saslušala Dukeovu priču, dopustila mu da govori. »Želim da
znaš nešto.«
»Što?« rekao je.
»Ja doista osjećam kao da se ovo trebalo dogoditi. Cijela ova... šašava
stvar. Ja jednostavno... znaš, sve se trebalo odviti točno onako kako i jest.«
»Smiješno, upravo sam i ja bio pomislio isto.« Smiješio se i kad je
zatvorio oči. A onda je pospanim glasom, kao da mu se tijelo nije bilo voljno
odmarati dok se nije opet našlo pored njezinoga, rekao: »Volim te... Cait
Douglass. Volim te svim srcem.«
Cait ga je pomilovala po kosi i gledala kako pada u san... »Mislim da se
želim vratiti na fakultet.« rekao je iznenada, iako su mu oči još uvijek bile
zatvorene, a ona bi se prije mogla zakleti da je zaspao. »Želim završiti.
Možda se i prijaviti na medicinu. Mislim da je vrijeme da postanem vrijedan
poštovanja.«
»Ako bi nam se predavanja podudarala, mogli bismo se zajedno voziti na
Union.« Ponovno se nasmiješio. »To je još jedan spoj.«
Dug je put do oporavka, pomislila je nastavljajući ga milovati. Ali da,
imala je jasan osjećaj da će to činiti zajedno... da će mnogo toga činiti
zajedno.
Odjednom se zamislila za volanom svog automobila, kako izgubljena
škilji u tami i pokušava pronaći svoje odredište.
Gdje sam ja... gdje sam ja....
Zatvorivši oči, priljubila se uz Dukea i shvatila da je napokon stigla tamo
gdje je željela biti. Uz njega je bila kod kuće.
Zauvijek.

Fallen JMe