Naslov izvornika

The Perfect Girl

Gilly Macmillan

Prevela
Maja Klarić

2
Mojoj obitelji

3
 »Mi plešemo u krug i pretpostavljamo,
ali tajna sjedi u sredini i zna.«
Robert Frost, Tajna sjedi, 1942.

»Danas je mama umrla, ili možda jučer, ne znam.«

4
NEDJELJA I PONEDJELJAK

5
 Ljetna glazbena večer

nedjelja, 24. kolovoza, 2014. u 19h

Crkva Svetog Trojstva, Westbury-on-Trym, Bristol

Brahms, Debussy, Chopin, Liszt & Scarlatti

u izvedbi
Zoe Maisey i Lucasa Kennedyja

»Ne propustite dva mlada talenta u njihovu bristolskom debiju –

pred vama je uistinu posebna večer.«
- novine Bristol Evening Post, »Događanja«

Prihod od ulaznica ide Društvu obitelji stradalih.

Ulaznice; 6 funti za odrasle, 3 funte za djecu
Obiteljska ulaznica: 15 funti

Molimo, obratite se Mariji na: maria.maiseykennedy@gmail.com za rezervacije i

detalje vezane za buduće nastupe.

6
 NEDJELJA
NAVEČER

Koncert

ZOE

Prije koncerta, stojim s unutrašnje strane ulaza u crkvu i gledam niz središnji prilaz. Sjene
vrebaju iza lukova na stropu premda se vani još nije do kraja smračilo, a velika drvena vrata
iza mene su zatvorena.
Preda mnom, posljednji pristigli gosti smještaju se na svoja mjesta u publici. Gotovo je
svako sjedalo popunjeno. Njihovi su glasovi poput potmule tutnjave.
Drhtim. Na teškoj poslijepodnevnoj vrućini, sva znojna i umorna nakon probe, zaboravila
sam da u crkvi zna biti hladno čak i dok je vani vruće kao u pećnici, stoga sam za ovu večer
odabrala malu crnu haljinu s tankim naramenicama, pa mi je sad hladno. Ruke su mi se skroz
naježile.
Vrata crkve su zatvorena kako bi spriječila ulazak vrućine, ali i zato što ne želimo da nas
vanjski zvukovi dekoncentriraju. Ovo predgrađe Bristola nije poznato po raskalašenim
stanarima, ali ljudi su skupo platili svoje ulaznice.
Međutim, nije samo to. Stvar je u tome što je ovaj koncert moj prvi nastup otkako sam
napustila maloljetnički zatvor, ujedno i prvi u sklopu mog Drugog života.
Kao što je mama danas rekla, barem stotinu puta: »Ovaj nastup mora biti savršen koliko
god je to moguće.«
Pogledavam u Lucasa koji stoji tik do mene. Razdvaja nas samo milimetar-dva zraka.
Odjenuo je crne hlače koje je moja mama poslijepodne ispeglala na crtu, i crnu košulju.
Izgleda dobro. Njegova tamno smeđa kosa gotovo da je ukroćena i uredna, ali ne sasvim, a
mislim da bi, da mu je iole stalo do toga, mogao natjerati sve one cure koje su i dalje toliko
jadne da čitaju vampirske ljubiće da se rastope pred njim.
I ja dobro izgledam, ili ću barem izgledati kad više ne budem osjećala trnce. Sitne sam
građe, imam blijed, čist ten, a kosa mi je duga i jako plava, iako tanka: poput paučine na suncu,
što izgleda čudesno u kombinaciji s crnom haljinom. Na pravom svjetlu kosa mi zna izgledati
bijelo, zbog čega ostavljam dojam nevinašca.
»Poput mlade srne, krhka i nježna«, tako me tužiteljica opisala, što se meni tada učinilo
prilično ljupkim, premda me i dalje boli kad se sjetim kako je dodala: »ali nemojte da vas to
zavara.«
Razgibavam prste i ispreplićem ih kako bih se uvjerila da rukavice koje sam odabrala
pristaju savršeno, onako kako volim, a zatim pružam ruke sa strane i treskam ih, kako bih malo
pokrenula dlanove. Želim da mi prsti budu zagrijani i elastični. Želim da kroz njih pulsira krv.
Pored mene, i Lucas treska dlanovima, polako, jednim pa drugim. Pijanisti znaju zaraziti
jedni druge treskanjem dlanova kao što se ostali ljudi zaraze zijevanjem.

7
 Na udaljenom kraju crkvenog broda, pred oltarom, veliki glasovir stoji na niskoj platformi,
njegova utroba od vijaka i žica odražava se na donjoj strani podignutog blistavog crnog
poklopca. Čeka na nas. Lucas zuri u njega potpuno usredotočen, kao da se radi o okomitom
ledenjaku na koji se mora popeti golim rukama.
Imamo različite pristupe napetosti. On se maksimalno smiri, počne disati kroz nos, polako,
nikome ništa ne odgovara.
Za razliku od njega, ja se vrpoljim, um nikako da se smiri dok prevrće sve što moram učiniti
i kojim redoslijedom, prije nego nastup počne. Tek nakon što odsviram prvu notu, sva
koncentracija koja mi je potrebna, kao i sama glazba, uzimaju me u svoj zagrljaj, čist i bijel
poput plašta, a sve ostalo nestaje.
Do tog trenutka živci me izluđuju, baš kao i Lucasa.
Poreci glasovira stoji neka gospođa i najavljuje koncert, a sada i pokazuje prema nama,
nakon čega se brzo kupi i, klanjajući se, bježi s pozornice.
Na redu smo.
Brzo skidam rukavice i odlažem ih na obližnji stol na kojem su kava i leci iz katekizma,
nakon čega Lucas i ja zajedno krećemo niz prolaz kao da glumimo vjenčanje. Dok hodamo,
glave u publici okreću se prema nama, jedan red za drugim.
Prolazimo pored moje tete Tesse, zadužene za kameru postavljenu kako bi se snimao naš
nastup. Namjera je da kasnije odgledamo snimku i analiziramo je, tražeći nesavršenosti u
nastupu i mjesta gdje još ima prostora za napredak.
Tessa pomalo nervozno škilji u kameru kao da bi se mogla okrenuti i liznuti je po licu, no
svejedno nam pokazuje palac gore. Volim Tessu, ona je u mnogočemu smirenija verzija moje
mame. Nema vlastite djece pa kaže da sam joj ja zbog toga još posebnija.
Ostala lica u crkvi nasmiješena su dok Lucas i ja prolazimo između njih, a dok im prilazimo,
lica im poprimaju izraze ohrabrenja. Sedamnaest mi je godina, ali poznajem taj pogled još
otkako sam bila mala.
Mama te ljude opisuje kao naše »navijače«. Kaže da će dolaziti uvijek iznova ako dobro
odsviramo, i da će reći i svojim prijateljima. Ali ja ne volim navijače. Ne sviđa mi se kako ti
prilaze na kraju koncerta i kažu stvari poput »imaš nevjerojatan dar«, kao da sviranje glasovira
nije nešto na čemu radiš iz dana u dan, ako želiš postići savršenstvo.
Praktički možete vidjeti riječ »genij« kako svijetli poput neonskog znaka na njihovim
glavama, primamljivo blistava. Čuvajte se tog znaka, rekla bih im kad bi me pitali. Pazite što
želite jer sve ima svoju cijenu.
U prvom redu u crkvi posljednja lica koja promatram pripadaju mojoj mami i Lucasovu
tati. Ili, drugim riječima, mom očuhu i njegovoj pomajci, budući da mi je Lucas polubrat. Kao i
obično, na licu im je preveseo izraz roditelja koji prikrivaju količinu ambicija spram vlastite
djece koja bi ih mogla ugušiti.
Lucas je ispred mene u trenutku kad stižemo na kraj prolaza i već sjeda na svoje mjesto
dok se ja penjem na pozornicu na kojoj se nalazi glasovir.
Započet ćemo s duetom. Publici se to sviđa, a tu su genijalnost smislili naši roditelji. Osim
toga, vjeruju da će nam pomoći da se malo smirimo ako na početku budemo svirali zajedno.
I Lucas i ja radije bismo svirali sami, ali udovoljavamo im, dijelom zato što nemamo izbora,
a dijelom i zato što smo oboje izvođači u srcu, a izvođač želi izvoditi, mora izvoditi, voli izvoditi.

8
 Izvođač je obučen da izvodi.
Stoga ćemo tako i napraviti, i to najbolje što znamo.
Dok sjedam za glasovir, držim leđa uspravnima i smiješim se publici premda mi se želudac
stisnuo i izokrenuo pa mi se sad čini da je na njegovat mjestu kugla od elastičnih gumica. Ali
ne smiješim se previše. Važno je da istodobno izgledam i skromno, da pogodim pravi izvođački
izraz lica.
Dolazi do kraćeg komešanja dok se Lucas i ja smještamo i namještamo stolice. Već znamo
da su savršeno namještene jer smo isprobali glasovir prije nego su svi stigli, no svejedno
petljamo oko njih, razmičemo ih, namještamo visinu. To je dio izvedbe. To su živci. Ili
privlačenje pozornosti. Ili oboje.
Jednom kad smo se savršeno smjestili, stavljam ruke povrh tipki. Svojski se trudim
kontrolirati disanje jer mi srce tutnja, ali koncentriram se na glazbu koja je preda mnom, cijelo
moje biće sad čeka da čuje prve note, poput startnog pištolja na početku utrke.
Publika se stišala. Netko se nakašljao, što je odjeknulo preko svodova i stubova. Lucas
čeka da taj zvuk nestane, a u potpunoj tišini koja je uslijedila, najprije briše dlanove o nogavice,
a zatim ih smješta iznad tipki.
Taj glatki, crno-bijeli niz koji se proteže pod našim rukama briše sve ostalo, netremice
promatram njegove dlanove poput životinje spremne za napad. Ne smijem propustiti njegov
znak.
Još trenutak-dva posvemašnje tišine prije nego savije dlanove i lagano lupne: jedanput,
dvaput, triput.
A zatim krećemo, savršeno usklađeni.
Čudesni smo zajedno, to svi kažu. Energija koju proizvode dva izvođača može biti
elektrizirajuća ako to rade dobro. Kontroliranje jačine, torta i dinamike nalik je na hodanje po
užetu jer sve mora biti savršeno izbalansirano, a nije bilo cako dobro ovog poslijepodneva kad
smo se umorili i naljutili jedno na drugo svirajući na vrućini, no večeras smo briljantni.
Besprijekorno je, prekrasno, ušli smo u glazbu, oboje, a priznajem da se to ne događa uvijek.
Uglavnom se ne događa.
Zapravo, toliko sam u tome da isprva ne čujem povike, a to što ne čujem povike, znači da
ne shvaćam da je ono što je upravo počelo ujedno i kraj.
Međutim, voljela bih da sam to shvatila.
A zašto to želim?
Zato što je, šest sati poslije, moja majka bila mrtva.

9
 PONEDJELJAK
UJUTRO

SAM

U 8 ujutro Tessa se još nije ni pomaknula, ali ja sam budan od zore.

Radim kao odvjetnik za kazneno pravo i imam hrpu posla. Često radim dokasno i obično
tvrdo spavam sve dok se ne oglasi alarm, no danas imam dogovoren pregled kod liječnika koji
više od tjedan dana vrišti sa stranica mog rokovnika i na pameti mi je čim otvorim oči.
Zastori su povučeni preko prozora spavaće sobe, čineći je mračnom, a svijetlo dopire kroz
njih u lijenim, nepredvidivim valovima dok se pomiču na povjetarcu s rijeke. Kad bih ih
rastvorio, vani bih ugledao prostranu marinu i šarenu mješavinu modernih stanova, starih
skladišta i spremišta za čamce naguranih na suprotnoj strani rijeke.
Ali to ne radim.
Ostajem gdje jesam i primjećujem da je povjetarac toliko slabašan da jedva narušava mir
u sobi. Sinoć su obećavali oluju, koja nije stigla. Pao je samo kratak i snažan pljusak, nakon
čega je uslijedila sitna kišica, koja je omogućila kratak predah od vrućine, ali samo kratak, jer
se zrak iznova zgušnjava.
Tessa je stigla po kiši, usred noći.
Ispričala se što me uznemirava, kao da mi nije upravo začinila večer. Rekla je da me
pokušavala dobiti na telefon. Nisam to primijetio jer sam se onesvijestio na kauču pred
televizorom, s ostacima kineske hrane u krilu i pismom iz klinike na prsima.
Kad sam joj otvorio vrata, primijetio sam tamne mrlje od umora na mokroj koži ispod
njezinih očiju. Stajala je veoma mimo kad sam je zagrlio, kao da se svaki mišić u njezinu tijelu
previše napeo.
Rekla je da ne želi razgovarati pa je nisam nagovarao. Naš je odnos tih i uljudan, ne
tražimo niti očekujemo jedno od drugog obilne izljeve emocija. Točnije bi bilo reći da pružamo
utočište jedno drugom, a pod tim mislim na stabilno i sigurno mjesto za boravak, mjesto koje
bi, uvjereni smo, dvije manje suzdržane odrasle osobe nazvale »zaljubljenošću«, premda mi
sami nikad ne bismo rekli takvo što.
Sramežljiva sam osoba. Preselio sam se iz Devona u Bristol prije dvije godine, što radite
ako ne želite provesti cijeli život i graditi karijeru u istom malenom krugu ljudi, u mjestu u
kojem ste odrasli. Bristol nudi mnogo više prilika, a ja sam već imao svoje vatreno krštenje na
slučaju Zoe Guerin, stoga sam se osjećao spremnim za promjenu.
No, i nije ispalo baš tako dobro. Slučajevi na kojima radim su raznoliki i opseg posla je
veći, to je istina, ali nije bilo lako steći nova prijateljstva dok radim po cijele dane, a ne srećete
baš previše potencijalnih partnerica prilikom posjeta u zatvorima ili službe na sudu. Stoga, kad
smo Tess i ja nabasali jedno na drugo, jednog dana na ulici, bilo je to kao bogomdano. Njezino
je lice bilo poznato, dijelili smo istu prošlost, ma kako tešku, i vrlo smo brzo stekli naviku da
krademo malo vremena jedno za drugo, ispočetka odlazeći na kavu ili piće, a kasnije i nešto

10
više. No Tessa je udana pa je tu priča malo zapela. Ne možemo dalje osim ako ona ne napusti
supruga.
Sinoć kad je stigla bacila se na naslonjač kao da ju je netko svojski izmorio, pa sam joj
donio hladno pivo i diskretno tutnuo liječničko pismo u ladicu na putu do kuhinje kako ga ona
ne bi vidjela. Nisam htio njime pokvariti ono što smo imali, ne dok ne budem siguran. Ne dok
ne prođe današnji pregled. Bilo je prilično lako prikriti osjećaj tuposti u lijevoj ruci. Nitko na
poslu ništa nije primijetio.
Pijuckala je pivo dok smo u mraku gledali neki Hitchcockov film, a od crno-bijelih slika na
ekranu soba je titrala kao da je oživjela. Pored mene, Tessa je tiho i mirno gledala film, jednom
ili dvaput hladnim pićem osvježivši čelo, a ja sam je nekoliko puta krišom pogledao, pitajući se
što nije u redu.
Tessa nema svijetlo plavu kosu, blijedu put i profinjene crte lice kao njezina sestra, ili
nećakinja, njezin je izgled daleko od njihove uzvišenosti, premda dijele iste bistre plave oči.
Tessa svoju gustu, svilenkastu, crvenkasto-plavu kosu najčešće nosi svezanu otraga, a
otvorenost njezina srcolikog lica i blago pjegava koža ostavljaju dojam pristupačnosti i
nježnosti, njezine oči nerijetko su rasplesano vesele. Atletske je građe, praktična i realna. Po
mom mišljenju, prekrasna.
Dok je ovako promatram, u toploj tami svoje sobe, leži s rukama položenima na jastuk
pored lica, skupljenih prstiju pored usana. Jedino mi pogled na potamnjeli zlatni vjenčani
prsten na njezinoj ruci kvari sliku.
Nakon nekog vremena ustajem iz kreveta jer želim doručkovati. Stoga preturam po hrpi
odjeće na podu u potrazi za nečim što bih mogao obući kad mi mobitel zavibrira.
Brzo ga dohvaćam, ne želeći je uznemiriti.
Na ekranu piše da me zove Jeanette, moja tajnica.
Uvijek rano stiže na posao, naročito ponedjeljkom. Borim se sam sa sobom, pitajući se da
li da se javim ili ne, no istini za volju, ja sam prilično savjestan momak pa je ta bitka bila
izgubljena čim je mobitel počeo zujati. Javljam se.
»Sam, ispričavam se, ali jedna te klijentica došla posjetiti u ured.«
»Tko?« pitam i u mislima prolazim kroz popis svojih najvažnijih klijenata pokušavajući
dokučiti tko je ovog puta odlučio prestati biti dobar i vratiti se na stranputicu.
»Neka djevojčica«, Jeannette jedva čujno šapuće.
»Kako se zove?« Dok to pitam, mislim, ne može biti. Imao sam jednu jedinu klijenticu
tinejdžerske dobi.
»Kaže da se zove Zoe Maisey, ali ti je poznaješ kao Zoe Guerin.«
Izlazim iz spavaće sobe i odlazim u kupaonicu, zatvaram vrata za sobom i sjedam na rub
kade. U toj prostoriji jutarnje svjetlo dopire kroz zamagljeni prozor, kupajući je žutom bojom i
mučeći mi zjenice raširene u mraku.
»Šališ se?«
»Bojim se da ne. Sam, kaže da joj je mama sinoć pronađena mrtva.«
»O, dragi Bože.«
Te tri riječi uspijevaju tek bijedno dočarati moju posvemašnju nevjericu zato što je, jasno,
Zoe Tessina nećakinja, a njezina je majka, Maria, Tessina sestra.

11
 »Sam?«
»Možeš li mi je dati na telefon?«
»Inzistira na tome da te vidi.«
Mozgam o tome, budući da mi je pregled zakazan tek za drugi dio jutra i vjerojatno imam
vremena za ovo, barem malo.
»Reci joj da sam na putu.«
Baš kad sam htio prekinuti poziv, Jeanette je dodala: »Njezin ujak je s njom.« Želudac mi
se opet okreće zato što je Zoein ujak Tessin suprug.

12
 NEDJELJA
NAVEČER

Koncert

TESSA

Ako nemate vlastite djece, ljudi vam uporno daju nešto da čuvate. Vjerojatno
pretpostavljaju da vam nedostaje ventil preko kojeg biste ispuhali eventualnu želju za
skrbništvom.
U noći Zoeina koncerta, zamjensko dijete koje su mi dali bila je kamera na koju sam
trebala paziti. Moj je zadatak bio da pazim na nju tijekom nastupa i da ga snimim u cijelosti.
To je, kako mi je moja sestra pažljivo napomenula, kao da sam mentalno zaostala, veoma
važno.
Da odmah iznesemo razloge zbog kojih nemam djecu? Hajdemo. Usprkos činjenici što
sam uspješna u svom poslu i zadovoljna u vlastitoj koži, ljude uvijek baš to najviše zanima.
Uglavnom. To se zove »nerazjašnjena neplodnost«. Čak se i službeno tako zove, unatoč
svom prilično neslužbenom nazivu, i ja od toga bolujem. Moj suprug Richard i ja otkrili smo to
tek kad smo zašli u tridesete, budući da smo odlučili zasnovati obitelj tek nakon putovanja i
pokretanja karijere.
Kad smo saznali, pokušali smo s potpomognutom oplodnjom, i to tri puta prije nego smo
odustali. Ideja surogat majke nije mi se baš sviđala, nisam dovoljno hrabra za to. Posvajanje,
ista stvar. Sada nam više ne bi ni dali dijete, ne otkako je Richard počeo piti.
Sto se tiče manjka skrbi za drugog, tome se mogu samo nasmijati, budući da radim kao
veterinarka.
Moja se ambulanta nalazi u centru grada, tamo gdje se susreću najrazličitije bristolske
četvrti. Za prosječnog dana primim između dvadeset i dvadeset pet životinja koje bockam,
pipkam, mazim, tješim, a katkad i njuškam, brinući se za njihove zdravstvene, katkad i
psihološke probleme. A znam i tješiti, savjetovati, katkad čak i pogladiti njihove vlasnike ako
su primili lošu vijest.
Ukratko, brinem se za druge, cijeli dan, gotovo svaki dan u tjednu.
No, znate, u svemu tome ima i malo ironije, koja je neizbježna dok sam sa svojom mlađom
sestrom, osobito kad me njezina obitelj prisili da im uskočim, kao što je slučaj večeras.
Vidite, dok smo odrastale, Maria je bila ona zločesta, u usporedbi sa mnom koja sam bila
primjer savršenstva. Imala je mnogo potencijala kao djevojčica, osobito što se glazbe tiče, oko
čega su moji roditelji bili prilično entuzijastični premda ona nikad nije ispunila njihova
očekivanja.
Još od malih nogu bila je živahna, i smiješna, no kad je napunila četrnaest, podivljala je.
Dok bih se ja navečer povlačila u svoju sobu i štrebala, svim srcem želeći upisati veterinarski
fakultet, njezin je stol, na dragom kraju naše sobe, uvijek bio zatrpan šminkom koju bi samo
bacila nakon što bi se spremila za večernji izlazak. Prestala je učiti, prestala je svitati klasičnu
glazbu i umjesto toga se zabavljala.
13
 Njoj to nije imalo smisla, govorila je, usprkos tome što bi tata izbuljio oči svaki put kad bi
to rekla.
Bez dečka, prosječna i manje uklopljena u društvo od svoje prekrasne mlađe sestre,
sviđalo mi se živjeti indirektno preko nje, a mislim da se i njoj to sviđalo. Šaptala bi mi svoje
tajne kad bi se kasno noću vratila kući: priče o poljupcima, pićima, raznim pilulama, o
ljubomori i pobjedama, samo bi nizala pustolovine.
No onda je, na naše posvemašnje iznenađenje, u dobi od samo devetnaest godina
upoznala Philipa Guerina na nekom glazbenom festivalu. Njemu je bilo dvadeset sedam i već
je bio naslijedio obiteljsku farmu, stoga se samo pokupila i otišla živjeti tamo s njim. Nedugo
nakon toga se i udala. Samo tako. »Živi svoj san«, sarkastično je dobacila moja majka doslovno
lomeći prste.
Zoe se pojavila nedugo nakon toga. Maria ju je dobila u dobi od samo dvadeset i dvije
godine i mislim da je tek tada počela uistinu uviđati što znači živjeti na farmi s malim djetetom.
No, nije odustala, što je za svaku pohvalu. Umjesto toga, svu je svoju energiju počela
usmjeravati prema Zoe, a kad se Zoeina čudesna nadarenost za glazbu jasno očitovala u dobi
od samo tri godine, kad je počela pogađati prve note na glasoviru na farmi, Maria je samoj
sebi zadala zadatak njegovanja tog talenta.
Sve je to bilo prije nesreće, jasno, nakon čega im je sve pošlo po zlu. No, ono što želim
reći jest da u međuvremenu, nakon što sam sve u životu napravila kako treba, marljivo učila,
poštovala sva pravila, i da, udala se, naposljetku nemam djecu. Pomirila sam se s tim, ali
Richardu to i ne ide tako dobro, osobito nakon dramatičnog poslovnog razočaranja koje se
vremenski poklopilo s mojim odbijanjem četvrtog pokušaja potpomognute oplodnje.
I tako smo večeras tu. Pomažem svojoj sestri i Zoe, što inače volim raditi kad god mi Maria
dopusti. Radujem se koncertu jer je Zoeino sviranje ponovno doseglo nekadašnje standarde,
prije nego je završila u zatvoru, i uvjerena sam da će sve oboriti s nogu, samo se nadam da
neću zabrljati sa snimanjem.
Lucas, sin relativno novog supruga moje sestre, posvetio je bijednih trideset sekundi da
mi pokaže kako rukovati kamerom. Lucas je entuzijast oko snimanja i kamere, pa sam u dobrim
rukama, no njegove upute nisu bile ni približno dovoljne jer sam po instinktu malčice
tehnofob, a čak i dok je Lucas govorio, osjećala sam kako njegove riječi nekontrolirano plivaju
oko moje glave kao jato uspaničenih riba.
Trenutačno bi mi dobro došla Richardova prisutnost, no on me opet iznevjerio.
Samo sat vremena prije, otišla sam ga potražiti kad je već došlo vrijeme da se spremimo
za koncert. Bio je u šupi u dnu našeg vrta, i navodno radio na maketi zrakoplova, no kad sam
došla tamo, zatekla sam ga kako cijedi zadnje kapi vina iz sjajnog mjehura kartonske kutije.
Rasparao je karton i nastavio masirati i prevrtati srebrnkastu vrećicu kao da se radi o
tvrdoglavom vimenu, držeći je iznad šalice za čaj.
Dok sam stajala na vratima i gledala ga, nekoliko svijetlih kapi tekućine iscurilo je iz vrećice
i palo u šalicu. Richard ih je odmah ispio i tek onda me primijetio. Nije se ni ispričao ni pokušao
prikriti što radi. »Tess!« rekao je. »Imamo li još koju kutiju?«
Čak i s vrata uspjela sam primijetiti njegov loš zadah i nerazgovijetan govor, i premda se
pokušavao ponašati poput civiliziranog pijanca, poput nekoga tko jednostavno uživa u čaši
bijelog vina nedjeljom popodne, na licu mu se vidio sram koji je samo pojačao drhtanje ruku.
Drvena maketa od balzovine na kojoj je navodno trebao raditi stajala je u svojoj kutiji, a svi

14
savršeno oblikovani komadi i dalje su bili besprijekorno složeni ispod neotvorenog priručnika
za uporabu.
»U garaži«, rekla sam i sama otišla na koncert.
I tako sam sad tu, s kamerom za koju nisam sigurna radi Ii ispravno, s metežom u glavi i
razočaranjem u srcu, dok govorim samoj sebi da ne smijem, jednostavno ne smijem popustiti
pred iskušenjem da odem do Sama nakon večerašnjeg koncerta jer bi to bilo pogrešno.

15
 NEDJELJA

NAVEČER

Koncert

ZOE

Lucas čuje galamu prije mene.

Prvi prestaje svirati, no ja to ne primjećujem odmah jer smo usred kompliciranog dijela
kroz koji uvijek samo protutnjim poput nezaustavljivog teretnog vagona.
Kad mi je došlo do glave da su mu se ruke umirile i da nastupam sama, isprva sam samo
nastavila svirati, povremeno pogledavajući u njega i pitajući se je li zaboravio svoj dio. Duet
smo svirali napamet, a to se katkad događa, mozak vam se samo sledi.
Stoga očekujem da svakog trena ulovi ritam, mislima ga poričem da se sjeti, jer ovaj
koncert mora biti savršen, na čemu ja svojski radim sve dok mi ne postane jasno da je sasvim
prestao svirati i da neki muškarac stoji nasred prolaza.
Tad i ja prestajem svirati, a dok iščezavaju posljednje vibracije akorda koje sam odsvirala,
promatram tog muškarca i čini mi se da ga prepoznajem.
Izraz na njegovu licu abnormalno je iskrivljen. Ničim ne pokazuje da uživa u onome što
radimo, crven je od bijesa, vratne žile su mu se toliko napele da izgledaju kao nove kosti.
»Kakva lakrdija!« urla. »Lakrdija! Nepoštovanje!« Njegove riječi odzvanjaju kroz prostor
dok jedno ili dvoje ljudi iz publike ustaje.
Zuri u mene i ja iznenada shvaćam da ga poznajem.
Poznajem ga zato što sam ubila njegovu kćer.
Stolica za glasovir ne ispušta gotovo nikakav zvuk dok ustajem, premda se prevrnula, pala
je na kvadrat grimiznog tepiha koji prigušuje zvuk pa se čuje samo tupi udarac.
Moja majka ustaje sa svog sjedala. I ona poznaje tog čovjeka.
»Gospodine Barlow«, govori. »Gospodine Barlow, Tome, molim vas«, kaže i kreće prema
njemu.
Ne želim ostati. Previše se bojim onoga što bi mi mogao učiniti.
Napuštam pozornicu, bokom bolno udaram u rub glasovira i bježim prema stražnjem
dijelu crkve, što dalje od njega, prema mjestu gdje se nalaze vrata iza oltara koja će me odvesti
izvan njegova vidokruga. Provlačim se kroz njih, a zatim letim niz skliske kamene stepenice do
sićušne prostorije u kojoj se nalazi samo sudoper pun prljave odjeće, čučim u kutu i drhtim,
još jednom oblivena hladnim znojem kajanja, nevjerojatnošću vlastitog života, drugim
prilikama i novim počecima, sve dok me mama ne pronalazi.
Govori riječi koje ne znače ništa, ali kojima me pokušava navesti da se osjećam bolje.
Govori mi ih prigušenim glasom, dok mi dlanom gladi kosu na tjemenu i lagano ga spušta niz
moja leđa. Govori: »Hajde, smiri se. Ššš«, ali nisam sigurna govori li to zato što želi da se moji
jecaji smire ili da me nitko drugi ne čuje.

16
 Petnaest minuta poslije - toliko nam je trebalo da se uvjerimo da su otjerali Thomasa
Barlowa i njegovu pomahnitalu tugu - vodi me van kroz stražnja vrata, preko groblja, prema
automobilu.
Nema sumnje da više ne mogu svirati. Još se tresem, a i sve su mi se note pomiješale u
glavi.
Vani, pokušavam pojmiti činjenicu da je noć duboko tamna i topla što se doima poput
balzama na koži nakon hladnoće unutra. Primjećujem opojan miris blistavih bijelih ruža koje
vise iznad dvorišnih vrata crkve, kao i zlokobno kloparanje šišmiša koji nahrupljuju iz nekog
visokog ugla na crkvenom tornju. Svuda oko nas, dok hodamo po ugaženoj travi, nadgrobne
ploče čiji su truli temelji popustili naslanjaju se jedna na drugu. Primjećujem keltski križ, obrise
lišajem prekrivenih kamenih humaka, brojne natpise, riječi sjećanja, a iznad nas, tamno,
šiljasto lišće tise koje halapljivo upija posljednje tračke svjetlosti.
Iz unutrašnjosti crkve čujemo kako Lucas počinje svirati Debussyja. Predstava mora ići
dalje. Isprva se ti zvuci doimaju poput tople kupke notama, a zatim i poput rijeke. Predivno je,
ogrćem se njima kako bih se zaštitila od onoga što se upravo dogodilo.
Odvraća mi pogled od ruba staze na kojem se nalazi nedavno postavljena spomen-ploča.
Na njoj piše: »Amelia Barlow. 15 godina. Voljena u obitelji, ljubljena među prijateljima. Sunce
je jače sjalo dok si bila živa.« Oko ploče je posađeno brižno čuvano cvijeće.
Nismo znali da joj je obitelj na tom mjestu podignula ploču. Nikad ne bismo unajmili tu
crkvu za koncert da smo to znali, nema teoretske šanse. Kontinenti bi se prije raspali i opet
spojili nego što bismo učinili takvo što.
Cijelim putem doma moja mama gotovo da ništa i ne govori, osim: »Nema veze. Možemo
opet organizirati koncert, bit ćeš spremna za diplomu. Već si spremna.«
Moja majka, koja nikad ne priča o onome što je stvarno bitno i koja me pokušava utješiti
jer, iako je javni glazbeni nastup čuda od djeteta večeras bio moja propast, ona vjeruje da će
se naposljetku ispostaviti kao moje spasenje. Vjeruje da je to bio katalizator našeg drugog
života i da će biti gorivo koje će ga pogurati u stratosferu bilijun svjetlosnih godina daleku od
našeg dosadašnjeg života.
Možda sam je trebala pažljivije slušati dok je to govorila jer je to bio zadnji put da me
istinski tješila, zadnji put da sam osjetila kako naša nemogućnost da se međusobno povežemo
ispunjava zrak među nama.
Možda sam trebala izići iz čahure vlastitog jada i pitati je je li dobro, premda je to jedino
što nismo bile posljednjih nekoliko godina. Nismo bile dobro.
Voljela bih da jesam. Da sam je pitala. Voljela bih to.

17
 PONEDJELJAK
UJUTRO

SAM

U kupaonici mog stana, nakon što sam prekinuo s Jeanette, osjećajući treperavu bojazan
pri pomisli da ću morati prenijeti vijest Tessi, ostajem još malo sjediti i prisjećam se trenutka
kad sam tek upoznao Zoe Maisey, odnosno Zoe Guerin, kako se tad zvala.
Moj prvi susret sa Zoe dogodio se prije više od tri godine, dok sam živio u sjevernom
Devonu, a upoznali smo se tako što su me nazvali iz pozivnog centra dežurnih odvjetnika jer
sam kao odvjetnik obrane bio u smjeni kad su je uhitili.
Poziv je zaprimljen u devet i trideset ujutro, otprilike osam sati nakon što se nesreća
dogodila. Ovako su opisali Zoe i njezinu situaciju:
»Maloljetnica, odrasla osoba prisutna, optužena za ubojstvo iz nehaja zbog nemarne
vožnje, dvoje mrtvih, jedan kritično ozlijeđen, spremna za davanje izjave u policijskoj postaji
Barnstaple, vaš broj dežurnog odvjetnika glasi 00746387A.«
Smjesta sam nazvao pritvor u sklopu te policijske postaje, predstavio se i zamolio
narednika da mi da Zoe na telefon.
»Halo?« javila se.
Predstavio sam se. »Nemoj reći policiji ništa o nesreći«, rekao sam. »Na putu sam. Stižem
za otprilike četrdeset pet minuta. Ne daj nikakvu izjavu bez mene.«
Umjesto odgovora samo je rekla »okej« glasom koji je zvučao prigušeno od šoka i nije
imala ni jedno jedino pitanje za postaviti.
Vozio sam kroz razna sela kako bih stigao do policijske postaje. Jutro je bilo prekrasno,
prohladno. Prošao sam pored bijelih zaleđenih polja omeđenih živicom debelom nekoliko
desetaka centimetara, čvrstom i krivudavom čim bi se odvojila od okolnih polja, ogoljene od
lišća zbog zime, ali tako guste da su sjene koje je bacala bile poput debelih horizontalnih vrpci.
Plavkasto sivi ocean, iznenađujuće miran, već se naslućivao kroz pukotine u krajoliku koje su
ga razotkrivale oku, a otok Lundy bio je jasan kao slika, na pučini, spokojan, drevan, hladan.
U pritvoru u postaji Barnstaple policijski narednik mi je uručio optužnicu.
»Ne želi primiti majku«, rekao je. »Odbila je, premda je mama ovdje. Socijalna radnica je
upravo stigla. Odbila je i kratko saslušanje, no socijalna radnica ju je nagovorila.«
Bacio sam oko na optužnicu. Razlikovala se od onoga što su mi rekli preko telefona.
Optužba je glasila: »Ubojstvo iz nehaja zbog nemarne vožnje«, no bio je tu i dodatak - »pod
utjecajem alkohola«.
Takva bi optužba za svakog bila šok, ali za jednu četrnaestogodišnjakinju, čiji se život lijeno
rastezao pred njom prije samo nekoliko sati, još punu potencijala, bilo je to ni više ni manje
nego stravično.
»Jesu li već razgovarali s njom?«
18
 »Ne još. Socijalna radnica je tek stigla.«
Zbog njezine dobi, policija nije smjela intervjuirati Zoe bez »prisutnosti odrasle osobe«.
Budući da je odbila primiti vlastitu majku, morali su čekati da se socijalna radnica ne pojavi na
jutarnjoj dužnosti.
Narednik je nosio usku crnu policijsku majicu s visokim ovratnikom i kratkim rukavima
koja je naglašavala njegove mišićave ruke i doslovno mi se obraćao svisoka, sa svog stola koji
se nalazio na povišenom postolju. Dok je govorio, brzo je tipkao po tipkovnici, pogleda
prikovanog za ekran svog računala.
»Tek su mi je predali pa se još upoznajem s detaljima, no doveli su je oko četiri i trideset,
nakon što je provela nekoliko sati u bolnici.«
Bilo mi je žao zbog vremena koje je Zoe provela u ćeliji. Čak su mi i klijenti koji su već bili
u zatvoru rekli kako više od ičega mrze biti u pritvoru. Nema nikakvog reda, samo četiri zida,
madrac na polici, zahodska školjka koja ne mora nužno biti oprana, i nekoliko očiju koje vas
neprestano promatraju, ili direktno ili preko kamere.
»Zašto nije htjela majku sa sobom?« upitao sam ga. Pitao sam se je li ta djevojka bila kod
skrbnika, ili je živjela s ocem, ili je siroče.
»Nismo sasvim sigurni. Najbolje što možemo zaključiti jest da se srami.«
»Srami?«
Slegnuo je ramenima i širom raširio ruke dlanova podignutih prema gore. »Mama sjedi
kod prijamnog pulta još otkako je Zoe stigla.«
Kad sam dolazio, primijetio sam da neka žena sjedi kod prijamnog pulta, svijetlo plave
kose i finih crta lica. Šćućurila se u kutu i sva protrnula kad su automatska vrata zajedno sa
mnom propustila i nalet hladnog zraka, uputila mi je jasan pogled nekog tko više ne očekuje
ništa dobro i tko nije sklopio ni oka.
Bio je to uobičajen izraz lica u čekaonicama koje sam pohodio: u policijskim postajama,
sudnicama, nitko se ne raduje onome što slijedi.
Ta privlačna žena koja je u tom trenutku bila odlučno izbačena iz kćerina života bila mi je
prva naznaka da će ovaj slučaj biti daleko od uobičajenog.
U glavi nisam imao ni približnu sliku Zoe prije nego sam je upoznao. Do tad sam već stekao
dovoljno iskustva kako bih znao da zločin ima milijun lica, stoga nikad ne možete predvidjeti
kako će vam klijenti izgledati. Doduše, da sam trebao pogađati, vjerojatno bih rekao da će
djevojčica koju sam svakog trena trebao upoznati biti zrela četrnaestogodišnjakinja, vjerojatno
malo neotesana, koja povremeno pije, možda je probala i koju vrstu droge, definitivno cura
koja voli tulumariti.
Djevojčica koju sam upoznao nije bila takva. Policija joj je zaplijenila odjeću kao dokazni
materijal još u bolnici, stoga je na sebi imala nešto što su po svemu sudeći prikupile sestre na
odjelu hitne pomoći: prevelike sive hlače od trenirke i plavi pulover sa zatvaračem. Na jednoj
je sljepoočnici imala previjenu ranu i dugačku, svijetlo plavu kosu, za nijansu svjetliju od
majčine, u kojoj su svjetlucale sićušne, blistave krhotine stakla od nesreće.
Sjedila je na plastičnoj stolici prikovanoj za pod, stopala je privukla k sebi i rukama obgrlila
koljena. Izgledala je rastreseno i veoma sitno. Imala je lijepe jagodične kosti, oči su joj bile
bistre, svijetlo plave, a koža blijeda kao mraz s druge strane prozora. Dlanove je uvukla u
pulover čiji su rukavi izgledali pohabano, s mrljama nekog drugog života kojeg se u bolničkoj
praonici rublja nisu mogli riješiti.
19
 Pored nje je sjedila žena sa stoičkim izrazom lica socijalne radnice koja je već sve vidjela.
Bila je u srednjim godinama, kratko ošišane, oštre kose, s duboko izboranim sivim licem za
koje sam pretpostavljao da je posljedica dvadeset cigareta na dan već dvadeset godina.
Uredno je odložila rukavice, kapu i šal na stol.
Predstavio sam se Zoe, a ona me iznenadila ustavši i sramežljivo mi pruživši ruku. Kad je
ustala, ispostavilo se da je srednje visine i veoma vitka, potpuno uronjena u pozajmljenu
odjeću. Izgledala je strašno krhko.
Sjeli smo jedno nasuprot drugog.
Nije to bio početak njezine noćne more - on se dogodio nekoliko sati ranije - ali bio je
trenutak kad sam morao započeti delikatan proces objašnjavanja koliko bi ozbiljna mogla
postati situacija u kojoj se našla.

20
 NEDJELJA
NAVEČER

Koncert

TESSA

Prilično sam uvjerena da kamera snima trenutak kad Zoe i Lucas počinju svirati duet zato
što nekakvo crveno svjetlo titra u donjem desnom kutu ekrana, a brojač sumanuto prati
sekunde i milisekunde koje prolaze u međuvremenu.
Zoe i Lucas izgledaju divno na podiju, kao i obično, slatka vizija tinejdžerske savršenosti.
Oni su jin i jang, svjetlo i tama, ledena princeza i njezin crnomanjasti pratitelj.
Među prvima sam primijetila Toma Barlowa zato što smo stalak kamere i ja smješteni uz
rub prolaza, relativno blizu ulaza, kako bih mogla ustati i pobrinuti se za kameru a da pritom
nikome ne blokiram pogled.
Isprva ga nisam prepoznala, a kad sam konačno shvatila o kome se radi, već je bilo
prekasno da se išta učini.
Kasnije sam se pitala što se moglo drugačije odigrati da sam reagirala u tom trenutku,
jesam li ga mogla zaustaviti i promijeniti tijek događaja, no to je samo uzaludno nagađanje jer
sam, baš kao i ostatak publike, mogla samo promatrati, rastvorenih usta, dok on viče i pljuje
kroz zrak pred sobom.
Zoe je posljednja osoba u crkvi koja ga je primijetila, a kad se to dogodilo, udovi su joj se
trznuli od straha kao da je marioneta na užetu, nakon čega je odjurila s pozornice. Ne krivim
je. Tom Barlow izgleda kao da je opsjednut, a i prilično je krupan.
María ustaje i bezuspješno ga pokušava smiriti, ali on za to ne želi ni čuti. »Ti imaš svoju
kćer«, govori, a te je riječi udaraju poput pravih udaraca. »Ne govori mi što da radim. Ti imaš
svoju kćer.«
»Tako mi je žao, Tome«, kaže, no on je samo sasiječe odgovorom: »Ti si kriva«, kaže. »Ti
si kriva.«
A onda nastaje metež dok ljudi ustaju sa svojih mjesta i okružuju gospodina Barlowa koji
se baca na koljena i počinje jecati, što je užasan, težak zvuk, zvuk od kojeg vam se naježi i koža
na vratu.
Znam o kome se radi jer sam ga prepoznala sa suđenja, naravno. Zoeino je suđenje bilo
zatvorenog tipa, zbog njezine dobi, stoga nikad zapravo nisam ušla u sudnicu, no svejedno sam
svakog dana bila tamo, u čekaonici rezerviranoj za obitelj optuženih, i viđala sam obitelji žrtava
na ulici pred sudnicom, iz dana u dan, okupljene u skupine.
Držali smo se podalje jedni od drugih kako bismo izbjegli scene, no sigurna sam da sam
ročno prepoznala Toma Barlowa jer se njegovo lice pojavilo u mjesnim novinama. On i ostali
roditelji bili su fotografirani izbliza, odjeveni u crno i shrvani tugom na pogrebima svoje djece.

21
 U metežu na koncerta, Maria slijedi Zoe izvan pozornice, no prije nego je krenula za njom,
ona i njezin relativno nov suprug Claris razmijenili su nekoliko napetih riječi te se doimalo kao
da je nešto ispituje, na što je ona žustro odmahivala glavom. Marijin se pogled susreće s mojim
dok odlazi, izgleda shrvana, pa je bešumno pitam - želiš li da pođem s tobom? Ona mi daje
znak da to nije potrebno pa ostajem na svom mjestu. I inače ne volim privlačiti pozornost na
sebe. Ostali čuče pored Toma Barlowa i paze na njega, pa ja ne moram. Najbolje da me u ovom
trenutku i ne vidi. Postoji mogućnost da me prepozna.
Pitam se kako je Tom Barlow doznao da će Zoe večeras biti ovdje. Otkako je napustila
Devon, promijenila je prezime, prekinula sve veze s obiteljima, sa svime. Svi smo vjerovali da
je obitelj Amelie Barlow ostala daleko iza nje.
A ako imamo baš toliku nesreću da su se Tom Barlow, njegova supruga i njihova preostala
djeca također preselili ovamo, neće proći dugo dok ljudi sve ne povežu, izgleda da Bristol nije
bio dovoljno daleko da moja sestra i Zoe pobjegnu od te tragedije, a ujedno je i mjesto u kojem
vijesti brzo putuju. U određenim krugovima, najčešće postoji samo nekoliko stupnjeva
odvojenosti od bilo koga u ovom gradu.
Chris Kennedy ne kreće za Marijom i Zoe. Umjesto toga, odlazi do Lucasa koji i dalje sjedi
za glasovirom. Obojica promatraju smrtne muke duševnog raspada Toma Barlowa sa šokom
i nevjericom na licima, a ja se osjećam beživotno dok mislim na sve te priče koje će se sad
morati ispričati, sve istine koje će se morati razotkriti, s tugom pomišljam na nemogućnost da
se blistav, sretni novi život moje sestre nastavi po starome.
Zoe, naša draga Zoe, ponovno je prouzročila raspad obiteljskog blaženstva.
Kad su gospodina Barlowa odveli, pobrisali ga s poda kao proliveno piće, donesena je
odluka da Lucas nastavi svirati sam. Dok publika polako prihvaća tu vijest, ja još jednom
provjeravam je li kamera upaljena. Na ekranu vidim Lucasa i vjerujem da sam uhvatila prilično
dobar kadar. Vidim i Chrisa Kennedyja iz profila, dok sjedi posve mirno i gleda pred sebe. Samo
malena bora na njegovu čelu i krajnja nepomičnost njegova lica daju naslutiti da mu vrlo
vjerojatno ništa nije jasno.

22
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Teška, bodljikava, tipična tišina u automobilu dok me mama vozi kući znači dal sam dobila
kakvu-takvu priliku da se malo saberem jer mama ne voli kad plačem. Takvu tišinu često
dijelimo mama i ja. Grčevito stišće volan tijekom vožnje. Kad god pokušam razgovarati s njom,
daje mi znak da šutim i kaže da mora razmisliti.
Šutim, no ta se tišina raspada čim se primaknemo ulazu zato što kameni zidovi naše velike,
veličanstvene kuće odjekuju zvucima koje Lucas i ja manje-više slušamo samo potajno na
svojim iPodima.
Radi se o popularnoj glazbi, onakvoj kakvu su slušali klinci u strože čuvanom dijelu
maloljetničkog zatvora. Ovdje, u ovoj kući, to je uglavnom poslastica koja se strogo kontrolira
kako Lucas i ja ne bismo poremetili uobičajenu dozu klasičnog repertoara, koja nam
omogućuje da »razvijemo svoju muzikalnost«.
Mama me požuruje u kuću, a ja je slijedim. Jačina glazbe znači da Katya, dadilja, nije
svjesna naše prisutnosti, niti nas primjećuje sve dok ne uđemo u dnevni boravak i stanemo
točno iza nje.
Na kauču je, s mojom malom sestricom Grace na koljenu, a tik do nje, toliko blizu da
izgleda kao da je prilijepljen za nju, nalazi se dečko kojeg poznajem iz škole i koji se zove Barney
Scott. Grace se glasno smije jer je Katya drži za ruke i poskakuje gore-dolje, a čim nas je
primijetila, pružila je ruke prema mojoj mami, dok Katya i Barney skaču s kauča i poravnavaju
zgužvanu odjeću, impresivno se pribirući.
»Zdravo, Maria, zdravo, Zoe«, govori Katya i dodaje bebu.
Mama je bez teksta nakon što je posvjedočila tom očitom kršenju kućnih pravila: glazba,
dečko, beba u boravku kad je već trebala biti u krevetu. Stišće Grace kao da smo upravo primili
vijest da će golemi odron zemlje odnijeti i nas petero i potomke cjelokupnog čovječanstva
ravno u ocean.
»Nadam se da vam ne smeta što sam pozvala Barneyja ovamo, ali njegov tata je liječnik,
a Grace je bila strašno nemirna«, govori Katya. Njezin tvrdokorni ruski naglasak i njezino
ozbiljno lice, obrazi kao vapnenačke ploče, njezinoj rečenici odmah daju dodatnu težinu.
Gledam u mamu. Čak ni ona nije toliko blesava da nasjedne na priču o tati liječniku, ali
primjećujem da je Katya pogodila ravno u sridu spominjući bebin nemir.
Grace je njihova Druga prilika, Čudo od djeteta, Dar svima nama. Pola nje je mamino, a
pola Chrisovo pa je produkt onoga što Lucas naziva njihovim. Savršenim sjedinjenjem. Kao što
je Chris rekao prilikom krstitki, ima »krasnu, blistavu narav«, ona je »radost« i »svima nam je
pomogla početi ispočetka«.

23
 To znači da je Katyin komentar spretno preusmjerio maminu psihozu na put kojim
najčešće kreće, a to je da živi u neprekidnom strahu za Graceino zdravlje.
I tako moja mama ignorira činjenicu da Grace izgleda uzbuđeno, da sva blista i sjaji od
pretjerane euforije pa je smjesta vodi na kat kako bi je smirila, s Katyom tik iza sebe, a u
prostoriji ostajemo samo ja i Barney Scott. Meni je to čudno jer u normalnim okolnostima
nikad ne bismo ostali nasamo, nema šanse. Razlog tomu je taj što u mojoj školi on pripada
popularnim klincima.
Barney Scott radi nekakvu grimasu, čini mi se da mi se pokušava nasmiješiti. Pitam se što
su on i Katya imali na pameti jer bi ga na takvo što samo grižnja savjesti mogla natjerati.
»Hej«, kaže.
»Hej«, odgovaram.
»Ranije ste se vratile, ha«, kaže.
»Očito.«
»Hmm.« Kima glavom poput plastičnog psa na kontrolnoj ploči u autu. »Jesi li... ah... Jesi
dobro svirala?«
Barneya Scotta zapravo ne zanima kako sam svirala, ali sam ipak impresionirana
činjenicom što se potrudio pitati. On je onaj tip dečka koji na internet stavlja objave tipa »Na
livadi. 8 navečer. Roštilj, cuga i komadi« i misli da je to urnebesno smiješno, a vjerojatno ima i
pravo jer se cure kao što je Katya, odnosno popularne cure u školi, pojavljuju odjevene u
mikroskopske hlačice ispod čijih donjih rubova vire džepovi i otkrivaju im bedra preplanula
negdje na odmoru u inozemstvu, kako bi se napile i podrapale s nekim.
»Bilo je okej«, kažem. Barney Scott ne mora znati što se dogodilo, a ja ionako želim da
ode.
Izgleda da ni on ne želi biti sa mnom. »Pričekat ću vani«, kaže mašući prema vratima koja
vode u hodnik kao da ne znam gdje su.
»Okej«, kažem, no dok ga gledam kako odlazi, očajnički želim dodati da je jednom jedan
popularan dečko mooožda bio zaljubljen u mene, ili sam mu se barem sviđala, tako da nisam
toliko glupa ili bedasta koliko svi misle da jesam, stvarno nisam.
Moj vlastiti popularni dečko zvao se Jack Bell i ponašao se kao da mu se sviđam. Jako.
Nažalost, nismo izlazili zbog raznih prepreka, a najveća od njih bila je Jackova sestra blizanka,
Eva, koja je bila najpopularnija cura u školi. Eva mi je vrlo brzo dala do znanja da njezin brat
»nije zaljubljen« nego da strmo »ispipava teren«. Cura koja mu se zbilja sviđala, ona koju je
htio umjesto mene, kako je rekla Eva, bila je njezina najbolja prijateljica, Amelia Barlow.
I premda je Evina riječ bila utjelovljenje Božje riječi za većinu ljudi u školi, ja joj nisam
vjerovala jer sam vidjela kako me Jack Bell gledao, a čak i sad kad se toga sjetim, u sebi osjećam
kako se rastapam. Možda jesam društveno neprilagođena, znam da jesam, ali nisam glupa.
No ono što moram učiniti jest brzo zakopati taj osjećaj rastapanja jer je jack Beli, baš kao
i Amelia Barlow, sada pod zemljom, što me boli više nego što mogu podnijeti.
Prozor u dnevnom boravku je rastvoren, no vrućina unutra i dalje guši. Čujem korake
Barneyja Scotta kako krckaju po šljunku i vidim ga kako se naslanja na dvorišna vrata čekajući
Katyu.
Voljela bih da mama siđe, ali ne želim je uznemiravati dok smiruje Grace. Počinje mi biti
mučno od straha pri pomisli na to što će se dogoditi kad Chris i Lucas stignu ovamo jer će htjeti
24
znati o čemu je dovraga gospodin Barlow pričao u crkvi, a ako ne želimo da išta uništi našu
Drugu priliku s ovom obitelji, onda mama i ja moramo smisli ti što ćemo reći.

25
 PONEDJELJAK
UJUTRO

SAM

Moram je probuditi jer joj moram reći za Mariju i Zoe, ali nijedan dio mene to ne želi.
»Tessa«, govorim. »Tess.« Pokrivena je tankom plahtom, a fino oblikovani bijeli nabori
prate linije njezina tijela tako pomno da se doima kao da ga je netko namjerno i pažljivo tamo
položio, kao prvi natopljeni zavoj za gips.
Odmah se budi, širom rastvara oči, naslućuje nešto u mom glasu.
»Što je?« kaže šaptom, još se nije pomaknula.
Želim progutati razlog zbog kojeg sam je probudio, ne želim nikad o njemu progovoriti.
Ne želim joj to učiniti.
»Tako mi je žao«, kažem, a od tih se riječi osjećam strašno, ozbiljno i formalno. One nam
kradu intimnost.
U trenutku nakon što sam obavijestio Tessu da joj je sestra mrtva, a ona ustala, u mom
pogledu tražeći potvrdu istine onoga što sam upravo izjavio, neočekivano uviđam da nalikuje
na Mariju više nego što sam ijednom dosad primijetio.
Nakon nekog vremena tijekom kojeg je čvrsto grlim dok nju obuzima šok, a ja proživljavam
nešto što mogu opisati samo kao bol u srcu, usprkos strašnoj izlizanosti te fraze, moram je
pustiti.
A ta bol u srcu, taj teški žalac od osjećaja, nije nešto čemu se mogu prepustiti. To je plitka,
masna lokva nekog sebičnog osjećaja u usporedbi s oceanom tuge koji je proživjela Tessina
obitelj i koji će sad ponovno doživjeti. Da maksimalno naglasim metaforu: njihova bi tuga
mogla napuniti Marijansku brazdu.
Skupljam Tessinu odjeću i odnosim joj je, a ona se tiho odijeva. Kad je gotova, pitam je:
»Želiš poći sa mnom? Vidjeti Zoe? I Richarda?«
Čini mi se kao da njegovo ime ostaje visjeti u zraku među nama, no trenutačno joj je to
najmanja od briga.
»Najprije moram otići do kuće«, kaže Tess. »Moram vidjeti... I beba...«
Ne uspijeva dovršiti rečenicu, riječi joj koči šok i nerazumijevanje. Poznato nam je jako
malo informacija, samo to da je Maria umrla kod kuće, ali ne znamo kako. Jasno mi je da bih
se ja sad trebao pobrinuti za Zoe, ma s kim bila.
»Da te odbacim do tamo?« pitam. Brine me njezina vožnja.
Trenutačno stojimo na zajedničkom stubištu u mojoj zgradi. To je malen, vedar prostor, s
prozorima od poda do stropa koji gledaju na prometnu cestu pod nama, bez dizala, samo s
funkcionalnim metalnim stubištem koji vijuga sve do prizemlja i parkirališta, bez zraka,
zagušljiv.
»Ne«, kaže Tessa. »Moraš otići k Zoe. Ja ću doći poslije.« Zatim nestaje, a njezine sandale
kuckaju po stepenicama.

26
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Lucasova izvedba Debussyja traje četrnaest minuta, a Bacha devet. Ako tome dodamo
vrijeme koje će morati provesti družeći se s publikom nakon koncerta, a zatim i vožnju doma,
pod pretpostavkom da će ih, budući da smo mama i ja uzele auto, teta Tess dovesti u svom
VW kombiju, koji ne ide brže od 60 km/h a da pritom ne bljuje crni dim, mislim da smo mama
i ja u startu imale oko sat i deset minuta za razgovor prije nego Lucas i Chris stignu, minus
vrijeme koje smo provele u dnevnom boravku nakon što smo u njemu zatekle Katyu i Barneyja
na kauču i minuta koliko je Barney uspio izdržati u istoj prostoriji sa mnom, ostaje nam
oko pedeset i osam minuta.
Čekam na kauču, ispružena, dok je mama i dalje gore s Grace. Kuk me strašno boli od
udarca u glasovir pa povlačim haljinu kako bih ga proučila i otkrivam tamnu modricu koja se
već stvara na tom mjestu. Osjetljiva je na dodir. Od pogleda na nju suze mi naviru u oči pa ih
sklapam, ponovno liježem na kauč i pokušavam disati, onako kako su me učili, da ispraznim
misli, da se umjesto toga koncentriram samo na osjećaj udisanja i izdisanja.
Vruće je. Naša Druga kuća je veliko staro viktorijansko zdanje koje mi se obično čini vlažno
i hladno, neovisno o vremenu, no ovog je ljeta tako dugo bilo vruće da se vrućina postupno
nagomilala, a ova se večer doima kao kulminacija svega toga, kao da je kuća napokon dosegla
stupanj vrenja, a zrak unutra je vreo poput jazza koji se odbija o mokre stropove u krcatom
klubu ili poput slike crvenog sunca koje pulsira iznad svjetlucavog, narančastog tla u velikoj
monografiji o pustinjama koju mi je tata poklonio kad sam bila mala.
Odozgo čujem kako netko navija glazbeni vrtuljak koji visi iznad Graceina krevetića, nakon
čega počinje njegova zveckava melodija, repetitivna i poznata, toliko piskutava da para dušu.
Katya se iznenada pojavljuje na vratima i promatra me bez riječi.
»Vani je«, kažem.
»Znam. Upravo sam mu poslala poruku. Tvoja mama smiruje Grace.«
»Znam.«
Katya stoji na vratima duže nego što mi je ugodno, a ja samo tiho ležim i mislima je
nastojim otjerati.
»Pokušala sam biti tvoja prijateljica«, kaže, a ja jednostavno, stvarno nemam vremena za
to sad. Nema pojma koliko ga nemam.
»Hvala, Katya«, kažem. »Spasiba«, dodajem jer joj strašno ide na živce kad pokušavam
govoriti ruski. Vadim svoj mobitel i listam po njemu, nastojeći izgledati kao da čekam poruku
prave osobe.
»Zoe, sama sebi si najgori neprijatelj.«
» Originalno «, kažem.

27
 »Molim?«
»Vidjela sam što si radila.« Odjednom, se osjećam ranjivo tako ispružena, smiješno kako
se u jednom trenu možete osjećati nevjerojatno pregrijano i potrošeno kao zadihana diva u
kakvom starom filmu samo da biste u idućem shvatili da vjerojatno izgledate glupo, stoga se
uspravljam i promatram je kako pada preko naslona kauča. »S Barneyjem. Vidjela sam gdje
mu je ruka bila.«
Na licu joj je izraz u kojem su pomiješani tuga i zgražanje nad mojom egzistencijom na
razini amebe.
»Neprimjereno«, kaže. »Totalno. Ono.« Ima naviku koristiti američki sleng pri čemu zvuči
kao da vodi Euroviziju.
Samo što joj ne kažem kako nisam ja ta koja se ponaša neprimjereno nego da je
neprimjereno ono što je ona radila, da je pitam kad joj je to uopće moja mama dopustila da
večeras izađe s Barneyjem, ali onda se javlja njezin mobitel, a obje smo već istrenirane da
šutimo kad se to dogodi - to je osnovna karakteristika naše generacije, kaže teta Tessa, svetost
javljanja mobitela - pa obje šutimo dok ona čita poruku.
»Barney me čeka«, kaže i toliko se brzo okreće da joj se tanki krajevi kose šire poput
lepeze, a ona nestaje prije nego uopće uspijevam smisliti neki odgovor.
Liježem na kauč. Sretna sam što je otišla. Odozgo čujem kako cirkuski vrtuljak i dalje krcka
svoju melodiju i uvjerena sam da znam što pritom radi moja majka. Vjerojatno sjedi na podu
pored Graceina krevetića, što je mirnije moguće, i miluje joj čelo. Može to raditi beskonačno
dugo, a mene to večeras čini strašno napetom jer mi se doima kao da je vrijeme koje nam je
preostalo dok se Lucas i Chris ne vrate poput jednog od onih kuhinjskih satova koji luđački
otkucavaju kao bomba koja samo što nije detonirala, sve dok ne ispuste neki škripavi zvuk koji
Lucasu zvuči kao da netko davi neku malu pticu.
U tom trenutku nešto primjećujem. Primjećujem da je moje listanje po mobitelu, što sam
se zapravo pretvarala da radim dok me Katya promatrala, ipak nešto pokrenulo. Dobila sam
neku obavijest od čega mi se želudac odmah stišće u loptu, bodljikavu i napetu kao da je jež,
jer eto je tamo, baš kao i prije: broj jedan, u crvenom krugu, u kuru aplikacije Panop.
Radi se o aplikaciji koju ne bih ni smjela imati na svom mobitelu. Zabranjena je, i to zato
što je, sudeći prema Jasonu, mom javnom socijalnom radniku u zatvoru, a ja sam se morala
složiti s njim, definitivno bila dio moje propasti, zato što su je Eva Bell, Amelia Barlow i njihova
ekipa koristile kako bi me mučile.
Stoga sam se trebala držati podalje od nje, no kad sam izašla iz zatvora, nisam mogla
odoljeti a da je ne skinem, samo da bacim oko, jer me zanimalo što se događalo s ljudima koje
sam nekoć poznavala. Ostavila sam cijeli jedan život iza sebe kad sam otišla u maloljetnički, a
kad sam otamo izašla imala sam sasvim drugačiji, na drugom mjestu, nitko više nije htio
razgovarati o starom životu, pa je ta aplikacija bila moj jedini put natrag. I tako sam je
skinula pa katkad bacim oko da vidim što ljudi rade. Posve je anonimna, znate, ako tako želite.
Na katu, Grace je utihnula, no ja procjenjujem da će proći još barem deset minuta prije
nego se mama pojavi. Dok mi srce tutnja u grudima, pokrećem aplikaciju. Jedno se pitanje
pojavljuje na ekranu:

Mislila si da se možeš skrivati zauvijek?

28
 NEDJELJA
NAVEČER

Kraj koncerta

TESSA

Na kraju koncerta, publika je pomalo napeta, u atmosferu kao da su se uvukle tihe

smetnje. Lucasova izvedba nije uspjela odagnati nemir koji je nastao nakon scene s Tomom
Barlowom.
Dok se Lucas klanja, ja provjeravam mobitel i na njemu pronalazim dvije poruke.

Maria: Nemoj ništa reći.

Richard: Gdje si?

Ne odgovaram ni jednom ni drugom. Postupit ću kako kaže Maria, zna da hoću, a Richard
može pričekati. Pretpostavljam da se uspio izvući iz svoje šupe i vratiti u kuću gdje mu je
iznenada sinulo da je sam.
Podižem pogled i zatječem Chrisa pored sebe.
Glas mu je grub. »Maria je uzela auto, a ja želim ići kući, iako mislim da moram ostati
barem još nekoliko minuta. To se očekuje od mene.«
Vjerojatno je u pravu pa kažem: »Pričekat ću. Povest ću vas kad god budete spremni.«
Ni jednom se riječju nije dotaknuo ispada Toma Barlowa.
Ne poznajemo se baš dobro, Chris Kennedy i ja, zato što ga je Maria uvijek nekako držala
za sebe, kao blago koje je pronašla, što i ne čudi s obzirom na pakao koji je prošla.
Kad su Zoe osudili, Marijin se brak raspao, a ona je morala sama kupiti krhotine. Zoe je
provela osamnaest mjeseci u zatvoru, tijekom kojih se Maria morala suočiti s tim da je od
farmerove žene s talentiranom, prekrasnom kćerkom, ni više ni manje nego glazbenim
genijem, postala samohrana majka tinejdžerice s kriminalnim dosjeom.
Iz Devona se preselila bliže k meni, u Bristol, smjestila u iznajmljeni stan u jedinom dijelu
grada koji si je mogla priuštiti i počela raditi kao tajnica na sveučilištu, posao koji joj je Richard
našao i koji je isprva jedva uspijevala zadržati koliko je bila depresivna.
Upravo je glasovir sve promijenio, kao što je to uvijek i bio slučaj u Zoeinu životu.
Zoein otac nije htio ni čuti za to, krivio je sviranje glasovira za većinu onoga što se dogodilo
prije. Rekao je da ju je to navelo da bude drugačija i puna sebe, što je dovelo do toga da
maltretira druge, a naposljetku i do nesreće.
Mi ostali imali smo drugačije viđenje, smatrali smo da bi glasovir mogao pomoći Zoe da
se ponovno pronađe, da joj poveća samopoštovanje i pokaže put za budućnost. Njezin je talent
bio tako opako moćan da nitko od nas nije mogao podnijeti da ga zapusti, na kraju krajeva, što
joj je još preostalo osim toga i inteligencije?

29
 Poslušavši savjet Zoeina terapeuta u zatvoru, poticali smo je da ponovno počne svirati
jednom kad se vratila kući, a nakon nekoliko mjeseci vježbanja na klavijaturama koje joj je
Richard kupio i po bezveznim klavirima u novoj školi, uz pomoć nekoliko sari kod učiteljice koju
je Richard pronašao i platio, Maria ju je za početak prijavila na nerazvikan, lokalni seminar kako
bi joj pomogla da se vrati u formu.
Radilo se o naprednom seminaru koji nije bio natjecateljskog karaktera, a prijavila su se
samo dva učenika. Drugi je bio Lucas.
Zoe je tog dana svirala briljantno, s obzirom na sve. Ispunila je očekivanja.
Sjedila sam s Marijom, a Chris Kennedy sjedio je jedno sjedalo dalje od nas. Bili smo jedini
u publici, osim ocjenjivača, koji nije bio tamo da proglasi pobjednika već da komentira izvedbu.
Nakon Zoeina. nastupa, Chris se nagnuo prema nama i pitao kod koga Zoe ide na sate
glasovira. Maria mu je odgovorila, i nije prošlo dugo prije nego sam se počela osjećati kao
svijeća pa sam odvela Zoe na čaj dok su oni zainteresirano ćaskali u hodniku ispred koncertne
sale, dok se Lucas motao uokolo.
Chris i Maria tog su dana razmijenili brojeve mobitela, navodno kako bi razmijenili
informacije o Lucasovu učitelju glasovira za kojeg je Chris izjavio da je »najbolji u
jugozapadnom dijelu zemlje i jedini prikladan učitelj za talent kakav ima Zoe«. Našli su se
nedugo nakon toga.
Vrlo brzo je postalo očito da Chris jako dobro utječe na Mariju. Počela se bolje odijevati i
paziti na sebe. Smijala se. Prebacila je Zoe k novom učitelju koji je mene i Richarda koštao
dvostruko više, no s radošću smo ga plaćali. Kad je Maria konačno obznanila da su u pravoj
vezi, donekle sam se osjećala kao da ju je Chris spasio.
Međutim, unatoč svemu tome, i premda sam ga srela mnogo puta na raznim društvenim
događanjima, Chris mi se i dalje doima poput stranca. Jedini poluintiman razgovor za koji
mogu reći da sam ga ikad vodila s njim dogodio se jednom kad smo se sreli u vlaku za London,
slučajno. Bilo je to netom nakon što se Grace rodila jer se sjećam da je nekako sav blistao dok
je pričao o njoj.
Chris je putovao na neki ulizivački poslovni ručak s uspješnim poduzetnicima na kojem je
trebao voditi glavnu riječ, pred milijunašima koji žele biti bilijarderi. Tako ih je on opisao, ne
ja, i to uz zdravu dozu ironije. Ja sam putovala na konferenciju o hipertireozi kod mačaka.
Nakon što smo se sreli na peronu Temple Meads u Bristolu, ljubazno me progurao u prvi
razred gdje je raskošno raširio sve svoje poslovne alate na stol između nas: novine Financial
Times, Black Berry, iPhone, laptop, bilješke za govor.
Dok je on vodio poslovni razgovor tijekom kojeg je gledao kroz prozor i izgovarao rečenice
poput: »Pa, jednom kad izađe na tržište ovisit će samo o mojoj procjeni«, ili »da, da,
jasno, naravno. Sve se svodi na... Pa da, nastat će pomutnja, zar ne, ali s time s moramo
pozabaviti«, ja sam sjedila nasuprot njega, sva ustravljena, ne usuđujući se ni kušati prhku
hrenovku u tijestu koju sam kupila za doručak ili izvaditi časopis Hello! Na kraju mi nije ni
trebao časopis jer smo Chris i ja, nakon tog razgovora, cijelim putem brbljali, o mom poslu, o
njegovu, o malenoj Grace koja se taman bila rodila. »Maria je rođena majka«, rekao je.
»Smatram se sretnikom, nakon svega.« A ja sam bila sretna zbog svoje sestre, jer tko bi
vjerovao da će joj se sreća ikad tako osmjehnuti nakon Zoeina suđenja.
»Znaš li što mi se svidjelo kod tvoje sestre kad sam je prvi put sreo?« upitao je.

30
 Odmahnula sam glavom. Kad je Chris tek upoznao Mariju, bila je tek sjena djevojke za
kojom su dečki trčali dok smo bile u školi.
»Ona je prekrasna žena, očito«, rekao je, »ali ono što sam prvo primijetio bile su njezine
nevjerojatne kvalitete, nježnost i uravnoteženost, kao da točno zna tko je. Bila je poput finog
porculanskog predmeta, nisam mogao vjerovati koju sam sreću imao.«
Nasmijala sam se naklonjenosti u njegovim riječima i emocijama, no moja prva pomisao
u tom trenutku bila je ta da Chris Mariju ne poznaje baš dobro, da je upoznao samo jednu
verziju nje, nakljukanu antidepresivima i pod šokom pa je zamijenio to za krhkost i pribranost.
Tu sam misao, jasno, cijelo vrijeme držala za sebe, no svejedno sam se pitala je li Maria
otada pokazala ono što sam smatrala njezinim istinskim karakterom. Je li Chris zapravo ikad,
bez ikakvih prepreka, vidio njezinu otpornost, njezinu inteligenciju i smisao za humor, kvalitete
koje su joj bile urođene, koje će se sasvim sigurno opet pojaviti, barem donekle, jednom kad
se ona i Zoe malo oporave? Ili je sve to hotimice skrivala, ne želeći ukvariti dinamiku nove veze
ili ureći sreću sad kad je dobila drugu priliku?
U to sam vrijeme bila odvažna. Pitala sam Chrisa za njegovu prvu ženu. Čisto zabadanje
nosa, ali koga ne bi zanimale neobične okolnosti u kojima muškarac sam odgaja svog sina?
Pitala sam i Mariju za to, naravno, ali ona je bila ili strašno loše informirana o toj temi ili
nevjerojatno diskretna jer je rekla samo to da se Lucasova mama razboljela i umrla kad je
njemu bilo deset i da je to uništilo njega i njegova oca. Izgleda da Chris nije imao
značajniju vezu između Julijine smrti i susreta s Marijom.
Tada u vlaku, ohrabrena naletom kofeina na prazan želudac, pitala sam: »Je li nova obitelj
pomogla Lucasu da pretrpi gubitak?«
»Itekako«, Chrisov je odgovor bio brz i siguran.
»Kako je umrla njegova majka?«
»Imala je neizlječiv tumor na mozgu, strašno opasan.« Glas mu je imao prilično klinički
ton, ali ruka mu se trzala na stolu pa je počeo okretati svoj Black Berry, iznova i iznova.
»Oh. Jako mi je žao.« I bilo je. Osjetila sam kako mi se rumenilo penje uz vrat i obraze.
»Nisam smjela pitati.«
»Ne smeta mi. Lucas joj je, jasno, bio privržen, ali pri kraju nije bilo lako. Nije bila baš
stabilna, ja, mi... Lucas i ja smo veoma zahvalni što je Maria pristala udati se za mene. Ona je
čudesna žena, tvoja sestra. Pravi sam sretnik.«
Tog sam se dana u vlaku zapitala je li Maria ispravno postupila zatajivši Chrisu Zoeinu
prošlost. To nikako ne može potrajati, smatrala sam. Odlučila sam joj savjetovati da mu kaže,
kad dođe pravi trenutak za to, kad će moći razumjeti. Ali razgovor nikad nije krenuo u tom
smjeru jer je, kad god bih načela temu, Maria bila zgrožena. Poručila mi je da mi nikad, nikad
ne padne na pamet uplitati se u njihov život na taj način. Pronašla je srodnu dušu i učinit će
sve što je u njezinoj moći da stvari krenu dobro za nju i za Zoe. Morala sam šutjeti o prošlosti
i ne zabadati nos u njihove živote.
Stoga sam to i učinila, ali na koncertu, ove zagušljive večeri, ponovno se pitam hoće li nam
se svima ta odluka obiti o glavu.
Nespretno rastavljam kameru i stalak, a pridružujući se ostalima koji uživaju u piću nakon
koncerta, primjećujem da atmosfera ipak nije uobičajena atmosfera zadovoljstva u kojoj se
publika prepušta užitku razmjenjivanja mišljenja o onome što su upravo čuli. Večeras se

31
atmosfera doima urotničkom. Ljudi su se zbili u skupine i dok neki razgovaraju o Lucasovoj
izvedbi, uviđam da mnogi ipak raspravljaju o prijašnjem ispadu.
Skidam foliju s dva tanjura hrane poslužene na sklopivom stolu u jednom kutu prostorije.
Na svakom se nalazi niz zalogajčića koje je Maria sama pripremila.
Lucas se pojavljuje pokraj mene i izgleda blijed. »Čestitam«, kažem mu. »Divno si svirao«,
govorim premda nisam sasvim sigurna u to pa mu lagano dodirujem ruku. Drago je dijete i
kao da neprestano osjećam poriv da ga utješim premda je nevjerojatno staložen, možda baš
zato što je nevjerojatno staložen.
»Je li Zoe dobro?« pita.
»Mislim da jest. S mamom je. Nazvat ću ih za minutu.«
»Da odemo kući?«
»Uskoro ću odvesti tebe i tvog tatu.«
»Znaš li...« Želi me pitati o onome što se dogodilo, vidim mu to na licu, no ipak kažem:
»Poslije ćemo popričati o tome, okej?«
Promatra me, a na licu mu se ponovno pojavljuje onaj njegov nedokučiv izraz, i nakon
samo djelića sekunde počinje mi pomagati.
Chris se diskretno izvlači iz publike nakon dvadesetak minuta, a Lucasa pronalazimo kako
sjedi na jednoj od klupica u crkvi i radi nešto na svom uglancanom malenom tabletu, koji zatim
brzo ubacuje u torbu s notama.
U mom VW kombiju, obojica se doimaju golemima: sama koljena i pogrbljena ramena.
Putujemo uglavnom u tišini.

32
 PONEDJELJAK
UJUTRO

SAM

Zoe i ja nismo dugo razgovarali prvi put kad smo se sreli u policijskoj postaji Barnstaple.
Prije svega, htio sam se predstaviti, smiriti je što je više moguće i objasniti da sam tu kako bih
joj pomogao. Htio sam zadobiti njezino povjerenje prije detaljnijeg ispitivanja s čim nisam htio
započeti sve dok ne porazgovaram s policajcem koji je bio zadužen za njezin slučaj kako bih
dobio što više informacija.
S njim sam se susreo u čekaonici pritvora. Nakon kraćeg rukovanja, sjeli smo u prostoriju
nalik na onu u kojoj je čekala Zoe. Imao je široko, brkato lice i crvene obraze kao Punch i Judy iz
lutkarske predstave. Uniforma mu se stiskala oko trbuha.
Predao mi je optužnicu i poručio da će i on snimati davanje izjave. Razborita odluka,
naime, radi se o zapisu svega što se događa a što onemogućuje kasniju raspravu. Na kraju
krajeva, to je moj posao, pronaći rupe u dokazima, bilo proceduralne ili stvarne, nije važno,
što god može poslužiti mom klijentu.
Iznio mi je što imaju, sve redom. Policija to ne mora raditi, smiju ostati i nedorečeni i
postupno otkrivati informacije, mogu otegnuti cijeli proces ako tako žele. Doživio sam
razmjene informacija koje su se rastezale satima, isprekidane zamornim intervjuima s
klijentima u kojima smo se branili time da nemamo komentara zato što nismo znali što bi iduće
mogli izvaditi iz rukava.
Otkrivanje informacija o Zoeinu slučaju bilo je direktno i sažeto, a njihov sadržaj nije
mogao biti depresivniji.
Kada doživite dobru, iskrenu razmjenu informacija s policijskim službenikom u ovakvoj
situaciji, obično vam to vrati vjeru u vlastitu profesiju i da novi vjetar u leđa u svakodnevnoj
borbi s kriminalom, zato što se vaš uljudan, profesionalan razgovor doima kao nešto uistinu
časno, može odagnati sve misli o huliganima i pokvarenim odvjetnicima, o policajcima koji
žderu krafne i mašu pendrecima. Postajete dva muškarca u istoj prostoriji, koja
provode zakon, što ima neku svoju čistoću, neku vrstu otmjenosti, koja je u svakodnevici prava
rijetkost.
U Zoeinu je slučaju to samo donekle učinilo situaciju podnošljivijom jer su sve činjenice
vezane za njezino uhićenje bile užasne.
»Izvukla se iz automobila kad smo stigli na mjesto nesreće«, rekao je. »No ona je
definitivno vozila. Proveli smo alkotest na licu mjesta i izmjerili 1,5 promila.«
Snuždio sam se, ta je razina bila mnogo iznad dopuštene. Mora da je konzumirala strašno
puno alkohola da bi se toliko napila, čak i onako sitna.
»Tri putnika u automobilu«, nastavio je, mrtav hladan, premda se radilo o teškom štivu,
čak i za jednog profesionalca. »Suvozač mrtav na licu mjesta, putnik na stražnjem lijevom
sjedalu mrtav na licu mjesta, putnik na stražnjem desnom sjedalu prebačen u bolnicu
Barnstaple.«

33
 Primijetio je moj upitan pogled i samo odmahnuo glavom. »Umro prije pola sata. Veliko
krvarenje u mozgu. Obitelj je pristala na isključivanje aparata.«
»Kriste.«
»Vidio sam svakakve scene, ali ova je bila naročito ružna. Glazba je treštala iz auta, čula
se još dok smo prilazili, pa je cijela situacija postala još čudnija, jezovitija.«
Zamišljao sam crnu noć, zvijezde iznad glave, automobilska svjetla pod čudnim kutom,
motor iz kojeg se dimi, zgužvanu karoserija, razbijeno staklo i radio iz kojeg još trešti glasna
glazba za vožnju, s polomljenim tijelima unutra, a samo dvoje od njih četvero ispaštaju
isprekidan, magličasti dah u tu hladnu tamu.
»Pristala je na analizu krvi u bolnici«, nastavio je. »Kojom se potvrdilo da je bila mnogo
iznad granice.«
»Zoe je pristala?«
»Liječnica također.«
Odnekud bih još i mogao početi da je Zoe samostalno pristala na analizu krvi, zbog svoje
dobi. Druga stvar je ako je kraj nje odrasla osoba koja ju savjetuje. Bio sam prilično siguran da
je policija to snimila, no samom sebi sam rekao da moram to istražiti.
»Izvješće s cesta?«
»Naručeno.«
»Koliko dugo se čeka?«
»Najmanje što možemo izvesti, vjerojatno do kraja tjedna.«
U ovako ranoj fazi istrage, dio mog posla jest da se uvjerim da policija posjeduje sve
dokaze koji su im potrebni kako bi utvrdili cjelokupne čimbenike prekršaja koje će tužiteljstvo
iznijeti na sudu. Trebat će nam rezultati svih testova i cjelovita papirologija prije nego to
budem mogao valjano procijeniti, no težina u njegovu glasu i njegovo naoko strogo
pridržavanje protokola davali su naslutiti da se, barem što se ovog dijela istrage tiče, Zoe ne
smiješi sreća. Znao sam da, ako mislim naći nešto u njezinu obranu, to vjerojatno neće biti
proceduralna pogreška ni činjenice koje se tiču same nesreće, kao ni kvaliteta zbrinjavanja u
bolnici budući da se, do tog trenutka, doimalo kao da se policija pridržavala svih pravila,
»Morat ćete je pustiti uz jamčevinu. Ne možete je držati unutra, premlada je.«
Pitao sam se hoće li se tome usprotiviti zbog ozbiljnosti Zoeina čina, ali nije.
»To bi nam vjerojatno i odgovaralo, ovisno o uvjetima, jasno.«
»Dobro. Možemo porazgovarati o uvjetima. Dakle, optužili ste je za umorstvo iz nehaja
zbog neprimjerene vožnje pod utjecajem alkohola?«
»Žao mi je«, rekao je, no htio je reći da.
Ustali smo. Naše se stolice nisu pomaknule jer su bile prikovane za pod. Čvrst stisak ruke,
nakon čega je rekao: »Gadan slučaj. Prava šteta. Još je dijete.«
Kimnuo sam. Slagao sam se s njim, no pitao sam se hoće li to misliti i obitelji stradale
djece.
Prije nego sam napustio prostoriju, rekao sam: »Zna li ona? Za žrtve?«
»Zna za prvo dvoje, ali ne i za djevojku koja je umrla u bolnici. Žao mi je.«
Opet te riječi.

34
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Gasim aplikaciju, a ruke mi se tresu, upravo se to događalo i kad je sve počelo.

Na sastancima tijekom rehabilitacije u maloljetničkom, Jason, moj socijalni radnik, rado
je isticao, i tjerao me da to ponavljam iznova i iznova sve dok ne bi bio zadovoljan i siguran da
sam razumjela: »Što moraš izbjegavati, Zoe, jednom kad odeš odavde?« »Društvene mreže.«
»A koju društvenu mrežu naročito?«
»Sve.«
»A naročito?«
»Pa, to pitanje nema smisla ako smo se već složili da moram izbjegavati sve.«
»Udovolji mi.«
»Panop.«
»Bravo.«
»Mogu dobiti zlatnu zvijezdu?«
»Ne budi bahata.«
Jason je, u biti, uglavnom bio genijalan. Nije trpio ničija sranja.
Ustanovili su da mi je kvocijent inteligencije 162. Sukladno tome pripadam kategoriji
»izuzetno nadarenih«. To znači da sam nadmašila Einsteina i profesora Stephena Hawkinga
kojima je izmjereno 160.
Međutim, problem je u tome što visoki kvocijent inteligencije ne znači nužno da ste
dovoljno pametni da ne postanete užasan tinejdžerski klišej. Što sam ja i bila, ili što sam
postala. Prije nego sam se srozala u »tinejdžersku tragediju«.
Kad je Jason prošao kroz bilješke mog slučaja skupa sa mnom, već na prvom sastanku,
rekao je ovo: »Za nekog tko ima IQ na razini genija, donijela si neke prilično zanimljive odluke,
zar ne?«
U tom trenutku nisam znala da neću imati boljeg viteza na bijelom konju od njega jer sam
bila provela tek tjedan dana u strože čuvanom dijelu zatvora, pa sam samo rekla: »Jebi se«,
nešto što sam pokupila od klinaca s hodnika..
Nije mi se sviđao Jasonov izgled, s tom njegovom bradicom kao za filmsku premijeru, ni
zvuk njegova glasa, koji je bio naporan i nazalan kao da ima upalu grla, ni topao čaj u
zamazanoj šalici koju je stavio preda me. Mislila sam da je »jebi se« dobar odgovor, no
ispostavilo se da je Jason imao malo više životnog iskustva od mene. Ma zamisli.
Panop je aplikacija preko koje možete anonimno postavljati pitanja drugima. To piše na
stranici za registraciju:

35
 Hej! Dobro došao u Panop!
Radije ne bismo, ali na početku moramo upozoriti...
Ima ljudi koji postanu neugodni i pretvore se u trolove pa vas lijepo molimo: ako ćete se već
registrirati, nemojte gnjaviti. Nemojte to raditi.
Svakome možete postaviti pitanje, ali budite ljubazni. Ako ne možete biti ljubazni, nemojte se ni
registrirati.
A ako se registrirate i primite ružno pitanje, ne odgovarajte na njega! Zapravo, ne odgovarajte
uopće! Ekipa s Panopa (Panopovci!) zna što želi i trebaju biti ljubazni. Ovdje smo da se
zabavimo, veselimo i zezamo online!
Sretno raspitivanje...

Nakon što sam se registrirala na Panopu, u dobi od trinaest godina, netom upisana u
zadnji razred osnovne škole Hartwood House, želite znati koje je bilo prvo pitanje koje sam
dobila?
Evo ovo: jesi kurba?
Mislila sam da se radi o zabuni. Čak mi je trebalo nekoliko sati da skužim da se radi o
neuspjelom pokušaju točnog pisanja riječi »kurva«. Eto, toliko sam bila naivna.
Nisam znala da su me vidjeli kako razgovaram s Jackom Bellom, popularnim klincem, koji
je navodno bio ekskluzivno vlasništvo svoje sestre Eve i njezine ekipe popularnih cura u
školi. Nisam znala da nisam smjela razgovarati s Jackom Bellom zato što mi nitko nije objasnio
da je zbog bogatih roditelja, boy bend frizure i spuštenih traperica, Jack Bell bio poput zlatne
prašine našeg društva, a da sam ja, dobitnica stipendije za nadarene glazbenike na zadnjoj
godini u školi Hartwood House, automatski dobila status pripadnika društvene žabokrečine.
Primanje glazbene stipendije značilo je da si moji roditelji ne mogu priuštiti školarinu,
stoga nisam pripadala Povlaštenima. Nisam bila mnogo bolja od prosjaka. Svi su znali da sam
školovanje plaćala sviranjem glasovira, čime sam pokrila i svoju ružnu uniformu. Morala sam
se pojaviti na svakom klavirskom nastupu i otvoriti večer, biti u svakoj brošuri, s rukama iznad
klavijature, dostojanstveno se smješkati kao da se iz same činjenice što pohađam školu
Hartwood rodio sav moj talent i otvorile se sve mogućnosti koje pukom igrom slučaja već
imam.
Danas znam da je moguće uzdići se iznad statusa pripadnika društvene žabokrečine ako
naporno radite i ako ste spremni na hrpetinu ključnih kompromisa s vlastitim duhom, no u to
vrijeme nisam bila dovoljno bistra da prepoznam tu mogućnost.
Stoga sam se jednog dana, prvih tjedana semestra, zatekla kako razgovaram s Jackom
Bellom. A Jack Bell i ja dobro smo se slagali, ili sam barem ja tako mislila. Nisam shvaćala da
nas drugi ljudi promatraju i osuđuju, da me čak i testiraju. Tada nisam uviđala da Jack Bell nije
ništa više od sjajnog, blistavog mamca koji me draška i zaklanja pogled na mračne, široke,
rastvorene ralje zvijeri koja se skriva iza svega toga, i da su ralje te zvijeri pune zubi
oštrih poput britvice.
U to vrijeme štošta još nisam shvatila. »Nisi ni mogla«, rekao je Jason. »Bila si naivna, to
je sve, a vjerojatno i malo nerafinirana.«
Jason je, Bog ga blagoslovio, bio majstor podcjenjivanja, jer bila sam glupa kao Forrest
Gump, možda čak i gluplja, zato što mi nije ni palo na pamet da sam trebala jednostavno
pobjeći.
36
 No, dok sjedim tu s mobitelom u ruci i prisjećam se svega, ono što me totalno izbezumljuje
jest činjenica što baš u tom trenutku primam Lucasovu poruku. Već danima, tjednima, čak i
mjesecima nisam bila ovoliko aktivna na mobitelu. Provjeri mail, kaže samo to, i premda nije
najosjećajnija osoba na svijetu, mislila sam da će me Lucas barem pitati kako sam, ili nešto
slično. Svejedno provjeravam e-mail i pronalazim njegov.
U njemu piše samo: »Molim te, pročitaj ovo«, a tu je i prilog u PDF-u naslovljen »Ono što
znam«. Od tog mi se naslova na trenutak sledila krv u žilama, no nastojim ostati sabrana
jer nema šanse da je saznao tko sam, zar ne? Vjerojatno se radi o jednom od onih popisa glupih
ili smiješnih stvari na internetu, kakve mi obično šalje i koje živciraju mamu i Chrisa jer
neočekivano prasnem u smijeh dok ih čitam, a to je očito »strašno nepristojno u društvu«.
Otvaram prilog. Radi se o scenariju koji je napisao Lucas. Opsjednut je filmovima. Kod
kuće mu nije dopušteno gledati filmove koje bi htio, ali ja znam da si je pokrenuo posrednički
server pa kad je u školi, može probiti njihovu internetsku zaštitu i gledati filmove na tabletu.
Ništa ne govorim, ali znam da to radi. Lucas je mudar na svoj tihi način.
Počinjem čitati.

37
 »ONO ŠTO ZNAM«

LUCAS KENNEDY

SCENARIJ ZA FILM

Draga Maria i Zoe.

Šaljem vam ovo kako bih vam donekle objasnio

situaciju prije smrti moje mame.

Radi se o filmskom scenariju koji sam napisao

kako bih ispričao priču o onome što se
dogodilo meni, mojoj mami i mom tati prije
nego smo upoznali vas, i nadam se da ćete ga
pročitati.

Molim vas, pročitajte ga.

Voli vas

Lucas

38
 PRVI ČIN

SOBA U PRIVATNOJ KLINICI. JAKO DOBRO

OPREMLJENA. NOĆ.

Žena, JULIA, u ranim tridesetima, premda se doima mnogo starijom zbog

svog zdravstvenog stanja, leži sasvim mirna na bolničkom krevetu.
Vidi se da je nekoć bila lijepa, tragovi nekadašnje ljepote očituju se
na njezinu lijepom, simetričnom licu i dugoj, tamnoj kosi razasutoj po
jastuku koja joj uokviruje lice.

Može se vidjeti i vaza s cvijećem i jedna-dvije čestitke sa željama za

ozdravljenje na jednoj strani sobe, koja je besprijekorno čista,
izuzetno dobro opremljena i žarko osvijetljena. JULIA prima najbolju
moguću zdravstvenu njegu.

Pored kreveta sjedi njezin sin, LUCAS, desetogodišnjak koji je objema

rukama drži za dlan. On je dražestan, tamnokos dječačić velikih očiju.
Uglavnom drži glavu pognutom premda povremeno podiže pogled i
pažljivo povlači njezinu ruku prema svom obrazu, a dok to čini, pokoja
mu suza klizne niz obraz. Kad se začuje njezin glas
nevidljivog pripovjedača (naratora), on podiže glavu kako bi je
pogledao i uredno joj namjestio kosu na jastuku.

Dok JULIA govori, glas joj je topao. Zvuči poput nekoga koga biste
htjeli imati za prijatelja.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Nisam vas ovako namjeravala sresti.
Voljela bih da sam na nogama, da mi
je kosa počešljana, da imam barem malo
šminke na sebi. I radije ne bih bila
odjevena u spavaćicu. Da ste došli u
našu kuću, pozvala bih vas unutra i
ponudila vam šalicu čaja i keks, možda
čak i svjež muffin u slučaju da smo ih
Lucas i ja pekli toga dana. Mogli smo
brbljati na suncu, za stolom u kuhinji,
bilo bi lijepo.

Kamera putuje oko kreveta pa uviđamo JULIJINU krhkost, njezinu

blijedu put i mirnoću tijela. Ne diše samostalno.
39
 BOLESNA JULIA (NARATOR)
Kraj više nije tako daleko, kao što se
i vidi, a velik dio mene očajnički je
zahvalan što je Lucas tu sa mnom, jer
ga nikad ne bih htjela napustiti, ali
moram priznati da postoji i drugi dio
mene kojem je laknulo što je kraj tako
blizu jer ne mogu podnijeti da me Lucas
gleda kako umirem. Bio je to brutalan
i dug proces, usprkos svim mojim
nastojanjima da ga ubrzam. No, ušli smo
u završnu fazu. Naime, već sam imala
jedan gadan srčani udar, a uskoro ću
doživjeti i novi, koji će biti fatalan.

Primjećujemo natpis »NE OŽIVLJAVAJ« pričvršćen za rub JULIJINA

kreveta.

BOLESNA .JULIA (NARATOR)

Je li to bešćutno? Lucas je plakao kad
su mu objasnili što taj natpis znači,
vikao je na liječnike. Ali tako treba
biti, kako se situacija ne bi dodatno
razvlačila, kako moj dječak ne bi patio
više nego što je potrebno. Vidite, palo
mi je na pamet da bi usprkos svim mojim
nastojanjima da naš rastanak bude lagan,
da bi moj krasni, intuitivni dječak
mogao pronaći izliku da se ranije vrati
iz škole onog dana kad se odlučim na to
i da bi mogao preklinjati da me spase,
ma u kakvom stanju ja bila.

INTERIJER. CHRISOVA I JULIJINA SPAVAĆA SOBA.

DAN. NEKOLIKO SATI RANIJE.

40
JULIA leži na krevetu u raskošnoj, ukusno uređenoj i prekrasnoj sobi.
Već je u nesvijesti. Pored nje je mnogo bočica s pilulama, redom praznih.
Jednom rukom labavo drži bocu vode. Na grudima joj je omotnica. »Dragi
moji«, piše na prednjoj strani. Čujemo luđačko lupanje po vratima
spavaće sobe.

LUCAS (nevidljiv)
Mama? Mama! Mamice! Jesi li tu? Mama!

Čujemo kako netko bučno lupa po vratima, sve mahnitijim pokretima, a

onda i udarce drugačije naravi, kao da se netko cijelom težinom baca
na njih. Zatim tišina.

LUCAS (nevidljiv) (nastavlja)

Da, halo, hitnu pomoć, molim vas, da,
i vatrogasce. Molim vas, dođite brzo.
Radi se o mojoj mami.

INT. SOBA U PRIVATNOJ KLINICI. JAKO DOBRO

OPREMLJENA. NOĆ.

Vidimo JULIJU i LUCASA u identičnom položaju kao i prije. Također

vidimo mlađeg CHRISA
Kako stoji s druge strane vrata i kroz njih promatra JULIJU i LUCASA.
Dlan je položito na staklo. Izgleda shrvan očajem.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

To je moj suprug Chris. Trenutačno je
izbezumljen koliko i naš sin. I on
želi biti pored mene, ali je svejedno
dopustio našem djetetu da se pozdravi
sa mnom na svoj način.

Kamera radi puni krug oko sobe, vidimo aparate na koje je JULIA
priključena kako usporeeno zujkaju. Jedan od njih kao da preskače,
prije nego opet ulovi ujednačen ritam, a LUCAS uspaničeno zuri u njega.
Daje znak CHRISU, koji poziva MEDICINSKU SESTRU. Ona ulijeće unutra,
provjerava aparate, a zatim polaze ruku na LUCASOVO rame kako bi ga
umirila. On ponovno sjeda, a sad i CHRIS sjeda iza njega. Započinje
bdjenje.

41
 BOLESNA JULIA (NARATOR)
Ne, ne brinite. Još nije nastupio čas.
Imamo još nekoliko trenutaka, a za to
vrijeme željela bih vam ispričati svoju
priču. To je priča o Chrisu, meni,
našem životu, bebi koju smo dobili i
kojoj smo nadjenuli ime Lucas. A priču
ću započeti u trenutku kad je Chrisu
bilo samo petnaest godina.

INT. MUŠKA SPAVAĆA SOBA. NOĆ.

CHRIS, u tinejdžerskim godinama, sjedi za stolom okružen knjigama i

papirima, i ručno
ispisuje tekst na papiru veličine A4, mahnito pišući, zaustavljajući
se samo kako bi provjerio činjenice u udžbeniku ili reference u
bilješkama. Možemo primijetiti da je soba u relativnom mraku izuzevši
jedne lampe koja osvjetljava njegov radni stol. Gola žarulja visi sa
stropa, puknuta. Soba nije sirotinjska, ali nije baš ni ugodna.
Možemo primijetiti da sat na CHRISOVU stolu pokazuje da je prošla
ponoć.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Christopher Kennedy je bio tek dijete,
u obitelji u kojoj je imao i majku i
oca, ali u kojoj je crack često bio
treći, i redovito najmanje predvidljiv,
roditelj u kući.

Čujemo bijesno urlanje negdje izvan sobe i nepogrešiv zvuk

udaranja nekoga. CHRIS se načas lecne, no nastavlja raditi,
naviknut na takve pojave. Nekoliko sekundi poslije, u daljini su se
zalupila vrata i začulo se bespomoćno, poraženo jecanje, poput
cvileža prebijenog psa. Zatim čujemo kako CHRISA zove njegova MAJKA.

CHRISOVA MAJKA (nevidljiva)

Christopher, dragi, dođi mi pomoći.
Molim te, dođi mi pomoći.

CHRIS zastaje, osluškujući, na licu mu se izmjenjuju različite emocije.

Isprva odlaže olovku i doima se kao da će svakog trena ustati, no onda
njegovo lice poprima izraz odlučnosti. Poseže za parom slušalica
42
koje stavlja na uši prije nego nastavlja sa svojim poslom. Istodobno,
čujemo glasnu glazbu na glasoviru koja nadjačava jecanje. Izraz
na CHRISOVU licu prelazi u izraz smirene usredotočenosti.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Chris je još u ranoj dobi shvatio da
je jedina osoba koja mu može pomoći
da nekamo dospije on sam. Stoga je
naučio pouzdati se u samog sebe, radeći
naporno satima.

INT. MEMORIJALNA. ZGRADA WILLS, SVEUČILIŠTE U

BRISTOLU. DAN.

CHRIS prisustvuje svečanoj dodjeli diploma. Čujemo kako prozivaju

njegovo ime, vidimo ga kako hoda prema podiju kako bi preuzeo
svoju diplomu. Brojna publika plješće.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Chrisov naporan rad se isplatio.
Diplomirao je kao najbolji u svojoj
klasi na Odsjeku za informatiku
Sveučilišta u Bristolu u dobi od 19
godina, jedan od najmlađih kojima
je to pošlo za rukom. Nakon toga,
nastavio se držati postrance, i
situacija se razvijala povoljno za
njega.

INT. CHRISOV URED NA ODSJEKU ZA INFORMATIKU,

SVEUČILIŠTE U BRISTOLU. NOĆ.

Primjećujemo svjetla grada kako svjetlucaju s druge strane malenog,

visokog prozora.
Ured je tijesan, s radnim stolom i običnim, studentskim naslonjačem
uguranim unutra.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Sveučilište u Bristolu dodijelilo mu

43
 je vlastiti ured u kojem je mogao
razvijati ideje. Ako bi stao na pravo
mjesto, čak je imao i dobar pogled.
Ali nije se zadovoljio samo dotadašnjim
postignućima. Nedugo zatim Chris se
dosjetio nečega što je strašno uzbudilo
određene ljude.

Vidimo CHRISA kako zuri u ekran računala. Piše e-mail u kojem stoji;
»Mislim da smo jebeno uspjeli.« Stišće gumb »pošalji«.

INT. URED U KUĆI NEKOG ULAGAČA. NOĆ.

Stariji, naoko dobrostojeći muškarac sjedi za radnim stolom u sobi koja

sliči nečemu što bismo nazvali klubom za gospodu. Upravo je primio
CHRISOV e-mail. Kad ga je pročitao, nasmijao se i odgovorio. U e-mailu
piše: »GOTOVI SU.« Stišće gumb »pošalji«.

INT. CHRISOV NOVI URED NA SVEUČILIŠTU. DAN.

CHRISOV novi ured je veći i svjetliji, a pogled na grad prostran je i

impresivan.
Jedino što je ostalo isto jest naslonjač koji izgleda malo starije i
pohabanije, ali i dalje je živ. CHRIS leži na naslonjaču, na glavi su mu
slušalice, obavlja neki poziv.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Sveučilište je odlučilo preseliti
Chrisa u novi ured, i to s pravom.
Njegova je poslovna ideja bila jako
dobra. Štoviše, izvrsna, pa je dobio
naročito primamljivu ponudu jednog
investicijskog fonda kojom bi je mogao
pretvoriti u posao.

CHRIS razgovara preko telefona koristeći se slušalicama, a dok to radi,

uzbuđeno se premješta i uspravlja.

MLADI CHRIS
Narudžba od pet tisuća komada? Dobro.
44
 Jako, jako dobro, odličan početak,
solidan...
(sluša)
Molim? Pedeset tisuća? Šališ se? Mislio
sam da si rekao...
(sluša)
Pedeset tisuća? Pa, to je, to je
jednostavno nevjerojatno.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Posao se počeo razvijati tako dobro
i tako brzo da mu uskoro više
nije trebala podrška sveučilišta.
Osamostalio se, a investicijski mu je
fond osigurao dovoljnu potporu da si
čak unajmi i asistenticu.

XNT. KAFIĆ. DAN.

CHRIS sjedi za malenim stolom sa snopom papira pred sobom. Mlada žena,
JULIA, ulazi i prilazi stolu.

JULIA
Zdravo. Vi ste Chris?

CHRIS
Da! Zdravo! Julia?

JULIA
Da. Ja sam. Smijem li?

CHRIS
Da! Oprostite! Molim vas! Sjednite.

CHRIS naglo ustaje sa svoje stolice i izvlači drugu za JULIJU. To se

doima relativno brzopletim za muškarca koji vjerojatno nije navikao
na uglađene manire i toliko nespretno da ga primjećuju i ljudi za
drugim stolovima pa se jedno ili dvoje diskretno osmjehuje njegovoj
revnosti. CHRIS i JULIA sjede jedno nasuprot drugom, on je netremice
promatra, zaboravljajući da mora nešto reći.

45
 JULIA

Dakle... CHRIS

Da!

JULIA
Ovo je moj životopis.

CHRIS
Tako je! Da! Hvala vam.

CHRIS letimično pregledava životopis ispisan na jednoj jedinoj

stranici.

CHRIS (nastavlja)
Izgleda super, Savršeno. Imate li
kakvih pitanja?

JULIA
Oh! Ja? Okej, pa, pitala sam se imam li
uopće dovoljno iskustva za tu poziciju.
(Ubrzo shvaća što je rekla)
Ajoj, oprostite, strašno je blesavo to
što sam rekla. Jako mi je žao.

CHRIS se prene iz zanesenog promatranja i prasne u smijeh.

CHRIS
To je nešto najgore što sam čuo na
razgovoru za posao!

JULIA
Morala bih ići. Žao mi je. Ovo je prvi
posao za koji sam se ikada prijavila.
Ne znam što radim.

CHRIS
Ne! Ne, oprostite, nisam vas mislio
uzrujati. Ostanite, molim vas.
Razgovarajmo o poslu. Vjerojatno
46
 bih vam trebao postaviti i nekoliko
pitanja. Prije nego počnemo, želite li
nešto popiti?

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Naručila sam vruću čokoladu. Sa šlagom.
Kao i on.

EKSTERIJER. LIJEPA ULICA. UGODNA, HLADNA

VEČER.

Kamera se kreće niz izlizane ploče lijepog, starinskog pločnika prema

žarko osvijetljenom prozoru restorana. Restoran je malen, a za stolom
do prozora vidimo CHRISA i JULIJU, svatko na svojoj strani intimnog
stola, oboje vidno bolje odjeveni i manje napeti nego na prvom susretu.
Plamen svijeća zrcali se na vinskim čašama iz kojih pijuckaju, oboje se
odmiču unatrag kad im prilazi konobar s tanjurima hrane, premda ne
skidaju pogled jedno s drugog. Izgledaju srdačno, opušteno i veoma
sretno.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Nije prošlo mnogo vremena prije nego
je Chris morao intervjuirati nove
kandidate za posao uredskog asistenta
budući da sam ja bila promaknuta na
mjesto zaručnice. Oborio me s nogu.
Pokazao mi je osjećaje koji su bili
toliko intenzivni da nikad ništa slično
nisam doživjela. Bilo je opojno. A uz
sav taj optimizam mladenačke ljubavi,
osjećali smo se kao da posjedujemo
vlastite živote, vlastiti grad, da je
sve moguće, i da je budućnost u kojoj
nismo zajedno nezamisliva.

U restoranu, nakon što je konobar otišao, CHRIS vadi kutijicu iz džepa

i predaje je JULIJI. Ona je otvara, a u njoj se, naravno, nalazi prsten,
predivan dijamantni prsten. Vidimo njezino oduševljenje i koliko ju je
to dirnulo. Vidimo kako izgovara riječ »da«, a zatim se kamera pomiče
prema prozoru restorana kako bi još jednom pokazala ulicu. U tom
trenutku možemo primijetiti dražesna božićna svjetla, prije nego se
47
kamera odmakne još dalje, iznad predgrađa Clifton Village prema
visećem mostu, spektakularno osvijetljenom, tako eteričnom dok visi
nad dubokim klancem. Promatramo romantičan, prekrasan prizor, možda
čak i puni. mjesec nad njim, svjež i pun nade u toj zimskoj noći.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Bila je to jedna od najsretnijih noći u
mom životu.

INT. ZIMSKI VRT DVORANE GOLDNEY U CLIFTONU,

BRISTOL. DAN.

CHRIS i JULIA stoje usred lijepe prostorije u peorgijanskom stilu, s

prozorima čiji okviri sežu od poda do stropa i gledaju na
prekrasan vrt. Iznad njih su viseće lampe, a pod pod njihovim nogama
napravljen je od nježnih, pozlaćenih kamenih ploča.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Chris i ja zajedno smo organizirali
vjenčanje, do zadnjeg detalja. Htio je
samo najbolje.

JULIA uzima CHRISA za ruku.

JULIA
Misliš da je prostor prevelik?

CHRIS
Mislim da je savršen.

Prema uzbuđenju na JULIJINU licu možemo zaključiti da i ona tako

misli, ali je htjela da on prvi to kaže.

INT. ZIMSKI VRT DVORANE GOLDNEY. DAN.

Zimski je vrt raskošno uređen za svadbu, a skroman broj ljudi okupio

se u jednom dijelu, sjedeći oko CHRISA i JULIJE, mlade i mladoženje koji
stoje ispred njih i drže se za ruke gledajući jedno u drugo i
izgovarajući zavjete.

48
 BOLESNA JULIA (NARATOR)
Naravno da je prostor bio prevelik za
našu malu svečanost, no Chris je pozvao
mnoštvo kolega kako bi nadomjestio jako
malen broj članova obitelji koji smo
oboje imali. Njegovi roditelji nisu
bili tamo. Rekao je da mu obitelj ništa
ne znači i da ne želi razgovarati
o njima.

Vidimo da se publika sastoji od mnoštva fino odjevenih poslovnih ljudi

koji prate obred.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Došla je i moja majka. Sama, zato što
joj je tako bilo draže još otkako nas
je moj otac napustio dok sam još bila
dijete.

Vidimo prilično lijepu ženu, JULIJINU MAJKU, kako sjedi sprijeda

odakle ima dobar pogled na svoju kćer. Odjevena je uobičajeno, na
sebi ima jako malo šminke, ali na reveru jakne nosi prekrasno cvijeće,
a na glavi pomno namješten šeširić.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Bila je zahvalna Chrisu što je platio
vjenčanje zato što budžetom kojim je
ona raspolagala ne bi mogla pokriti
više od dvadesetak kobasica u tijestu
i šank s pićem. Bila je ponosna dok
me gledala kako stupam u brak koji je
nagoviještao mnogo više nade od njezina
jer sam se ja, ruku na srce, već
dobrano isticala na njezinu vjenčanju
i to u obliku velike kvrge, što je
objema stranama bio izvor srama. No, to
ćemo preskočiti. I meni je bilo drago
što je došla jer sam je jako voljela.
Nažalost, umrla je nedugo zatim,
premda joj je beskonačno mnogo značilo

49
 saznanje da sam sretno udana prije nego
je otišla.

vidimo da se na licu JULIJINE MAJKE pomalja osmijeh, a zatim se kamera

okreće kako bi nam pokazala prizor koji promatra: mlada i mladoženja
naginju se jedno prema drugom kako bi se poljubili, uz pljesak iz
publike. Zatim se odmiču jedno od drugog, a CHRIS prebacuje ruku oko
JULIJE i snažno je grli, s velikim osmijehom na licu.

CHRIS
Moja žena! Imam ženu!

Svi se smiju dok JULIA izgleda pomalo posramljeno, ali veoma sretno.

50
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Prestajem čitati jer čujem mamu kako silazi niz stepenice, napokon. Scenarij je prilično
zanimljiv, no dosad se uglavnom radi o ljubavnoj priči između Chrisa i Julije, koju priča
Lucasova mama na umoru, što mi je zbilja čudno, pa nisam sto posto zainteresirana, da budem
iskrena, a ne vidim ni kakve to ima veze sa mnom.
Zbilja ne znam zašto je Lucas toliko zapeo da ga mama i ja pročitamo.
Odlažem mobitel, zapravo, guram ga što dalje od sebe niz jastuke kauča jer mi se dlanovi
još znoje zbog one aplikacije pa ga zapravo ne želim ni gledati. Odlazim do hodnika gdje
čekam mamu dok se spušta niz stepenice, s rukom na ulaštenom rukohvatu. Čim se spustila,
stavila je prst preko usana da ne bih nešto rekla i probudila bebu, a zatim me pozvala da je
slijedim do kuhinje.
Pratim je do tamo, a ona si dohvaća vinsku čašu iz kuhinjskog ormarića i nalijeva
pozamašnu količinu tekućine iz boce koja se počinje vlažiti zbog kondenzacije čim ju je izvadila
iz hladnjaka.
Čekam, osluškujući kako staklo kucka o granitnu površinu i poravnavam haljinu jer još od
stupanja u novu obitelj mama želi da izgledam lijepo, a i meni se čini da sam se malo
razbaružila od ležanja na kauču.
Otpija dva velika gutljaja, a zatim kaže: »Zoe.« Ja odgovaram: »Da«, i prepuna sam straha
jer je ovo trenutak u kojem se nas dvije moramo ujediniti kako bismo odlučile što nam je
činiti. Prema golemom satu na kuhinjskom zidu, nalik na onaj na željezničkom kolodvoru,
procjenjujem da nam je preostalo otprilike sedamnaest minuta za to prije nego stignu Tessa i
dečki.
»Mislim da...« kaže mama pa prstima i dlanovima učini pokret kojim zaglađuje obraze,
kao privremeni facelift. Usprkos svemu, jedan majušni dio mene blista, čak sam i malo sretna
što ćemo to učiniti zajedno, da ćemo išta učiniti zajedno, jer to se nije dogodilo već jako dugo.
Srce mi udara poput glasne techno glazbe od koje se tresu automobili, to je taj trenutak, no
ona onda progovara, a ton njezina glasa vedar je poput melodije glazbenog vrtuljka iznad
Graceina krevetića: »Znaš što bi bilo lijepo, po mom mišljenju? Mogle bismo dečkima
pripremiti nekoliko brusketa.«

51
 PONEDJELJAK

UJUTRO

SAM

U policijskoj postaji Barnstaple, nakon razmjene informacija, Zoe sam zatekao u

identičnom položaju kao i prije, šćućurenu na plastičnoj stolici, dok je socijalna radnica šutke
sjedila pored nje.
Zoe je promatrala kako ulazim i sjedam, njezine mamurne oči pratile su me poput
mačkinih pod pramenovima kose pune krhotina stakla.
»Zdravo još jednom«, rekoh.
»Zdravo.«
»Onda... Jesi li javila nekome da su te uhitili?«
»Nazvali su mamu.«
»Želiš da tvoja mama bude ovdje s nama?«
»Ne.«
Socijalna je radnica napućila usne, no nije ništa rekla. »Možeš li mi reći zašto?«
»Nisam htjela da sazna.«
»Vani je, Zoe, zna da si ovdje, a zna i zašto. Nećeš moći sakrivati ovu tajnu od nje.«
Smjesta je odlučno odmahnula glavom, pa nisam navaljivao. Komadić stakla ispao joj je iz
kose i pao na stol, a ona je stavila prst na njega, znatiželjno, praktički hipnotizirana njime.
Izgledao je poput sićušnog dijamanta.
»Nemoj«, rekao sam, ali bilo je prekasno. Porezala je prst na staklo, hitro ga povukla i
stavila u usta. Malena je krhotina kliznula preko stola i pala na pod.
»Donijet ću pribor za prvu pomoć«, rekla je socijalna radnica.
»U redu je«, rekla je Zoe. »Nije mi ništa.« Podignula je prst kako bi nam pokazala majušnu
perlicu krvi koja je na njemu naticala, a zatim ju je usisala.
Socijalna je radnica preturala po svojoj torbi i zatim dodala Zoe maramicu. Oboje smo
promatrali kako je čvrsto mota oko prsta sve dok jagodica nije pobijeljela.
»Pa, ako se u bilo kojem trenutku predomisliš, možemo pozvati tvoju mamu ovamo. Što
je s tvojim tatom?«
Opet je odmahnula glavom, ovog puta još odlučnije.
»Osjećaš li se dovoljno dobro da malo porazgovaramo?« Izbliza je izgledala još gore nego
što sam mislio. Rekli su mi da je u bolnici povraćala.
»Da.«
»Svima nam je važno tvoje zdravlje pa moraš odmah reći, meni ili...«
»Ruth«, nadovezala se socijalna radnica.
»... meni ili Ruth ako se ne osjećaš sposobnom za razgovor, ili ako postoji bilo koji drugi
razlog. Ruth je tu kako bi ti pružila podršku, a ja sam, kao što sam ti već rekao, odvjetnik, što
52
znači da se želim pobrinuti za to da dobiješ pravi savjet koji ti može pomoći u ovoj situaciji, i
kako bih ti pomogao shvatiti sve što se jutros događa kao i ono što se dogodilo sinoć. Ali ono
što je najvažnije i zbog čega nam moraš reći ako nisi sposobna pratiti razgovor u bilo kojem
trenutku, moram se pobrinuti za to da potpuno razumiješ kakav bi učinak mogle imati izjave i
odgovori koje daješ policiji.«
»U redu sam.«
Pitao sam se odakle dolazi toliki stoicizam. Tada još nisam znao za glasovir, za njezinu
disciplinu i samokontrolu, težnju izvrsnosti, no počeo sam uviđati koliko je inteligentna. Njezin
je pogled bio bistar i jasan.
»Živiš li blizu, Zoe?«
»Između Hartlanda i Clovellyja, na farmi East Wildberry.«
»Blizu Pointa?«
»Da. Tamo smo se bili uputili.«
»Automobilom? Na Point?«
»Do svjetionika.«
»Zašto?«
»Zato što je Jack rekao da mogu uzeti automobil njegova tate kako bih odvela Gull doma,
ali samo pod uvjetom da putem svratimo do svjetionika.«
Sjetio sam se svjetionika Hartland Point jer sam ga dobro poznavao. Da biste stigli do
njega, morali ste preskočiti nekoliko zaključanih poljskih vratašaca i spustiti se niz kamenit,
strm put sve do obale, gdje su crne stijene činile barijeru i štit od plime poput zubala morskog
psa, a svjetionik je stajao na izbočini zaštićenoj morskim bedemom koji ga je štitio od udaraca
valova. U njemu više nitko nije obitavao, a uskoro su ga namjeravali i posve izbaciti iz pogona.
U blizini su bile napuštene kuće u kojima su svojedobno živjeli svjetioničari.
Četvero pijanih tinejdžera koji se planiraju spuštati dolje po mraku u tamnoj, hladnoj noći,
nije mi zvučalo dobro.
»Zašto je Jack htio ići do svjetionika?«
Nešto je šutke kalkulirala prije nego je odgovorila: »Ne znam.«
Promijenio sam taktiku. »Gdje si naučila voziti?«
»Tata me naučio, na farmi.«
»Zašto si ti vozila ako je Jack bio dovoljno star da posjeduje dozvolu?«
»Jack je bio pijan. Bio je prepijan da bi vozio.«
»Ali i ti si bila pijana.«
»Nisam. Popila sam samo špricer.«
»Prema policijskom izvješću, razina alkohola u tvojoj krvi bila je dvostruko viša od
dopuštene.«
»Nisam bila pijana.«
Nakratko sam pustio poricanje. Kasnije ću to istražiti. Ako kojim slučajem nije znala da je
pijana, možda bismo odatle mogli početi slagati obranu.
»Zašto je Gull htjela napustiti zabavu?«
»Zato što joj je pozlilo i htjela je ići doma.«

53
 »Pozlilo joj je od pića?«
»Mislim da da.«
»Bila si s njom?«
»Potražila me je nakon što joj je pozlilo.«
»Prijateljice ste?«
»Ona mi je najbolja prijateljica.«
»A gdje si ti bila kad te je došla potražiti?«
»S Jackom?«
»Gdje ste bili ti i Jack?«
»U spavaćoj sobi.«
Zapisao sam taj podatak dok se socijalna radnica premještala na stolici, pa sam se zapitao
jesam li možda osjetio tračak prkosa u njezinu glasu. Kasnije ću morati ispitati svaki detalj, no
u tom sam trenutku odlučio da je neću forsirati jer, kad sam je pogledao, shvatio sam da
postaje sve slabija i da bi mogla povratiti.
»Mislim da bismo trebali uzeti pauzu, ne činiš mi se dovoljno snažnom da ovog jutra
obavimo razgovor. Prije nego prekinemo, postoji li još nešto što bi mi htjela reći, Zoe ? Mnogo
ćemo još pričati, ali želiš ii mi nešto reći odmah?«
»Danas je Gullin rođendan«, rekla je i briznula u plač.

54
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

»Bruskete?« pitam mamu. Ovo je savršen primjer zašto je katkad nemoguće komunicirati
s njom. Svi smo jeli prije nego smo izašli stoga nitko neće biti gladan kad se vrate s koncerta.
Sto posto sam sigurna da bi moj glavni socijalni radnik Jason rekao da je pripremanje brusketa
u ovakvom trenutku klasičan primjer supstituirane aktivnosti.
»Da, mislim da bi mogle«, kaže. Zapravo me uopće ne sluša, odgovara samoj sebi. Prelazi
preko kuhinje, tapkajući cipelama po kamenom podu. Još je u potpeticama koje je nosila na
koncert. Rastvara vrata hladnjaka. »A sad, da vidimo«, kaže. »Imamo li sve što nam treba?«
Moja mama ima jako velik hladnjak. Dovoljno je velik da biste u njega mogli ugurati i
mrtvaca. Tako Lucas kaže. Jednom je izjavio: »Misliš da bi Grace prestala plakati kad bismo je
gurnuli u hladnjak? Ili je barem ne bismo mogli čuti.«
Od srca sam se nasmijala, dijelom i zato što se Lucas rijetko šali kad smo svi zajedno, pa
sam pomislila da bi bilo dobro da se nasmijem, da ga malo ohrabrim, no dijelom i zato što sam
zamislila
Grace u hladnjaku, u plastičnoj kutiji, u kakve mama obično sprema ostatke hrane. I ne
mislim to na neki morbidan način - svi uvijek misle da sam morbidna - jednostavno mi je bilo
smiješno.
»Crni humor«, jednom mi je rekao Jason Socijalni Radnik, skidajući naočale i masirajući
bore na čelu toliko snažno da se doimalo kao da traži nešto što je među njima izgubio, »može
biti alat za suočavanje s vlastitim emocijama, često ćeš ga čuti dok si u maloljetničkom, ali
moraš biti veoma, veoma oprezna, Zoe, ako ga budeš koristila jednom kad se vratiš u vanjski
svijet.«
Mama je problijedjela kao bijela čokolada kad je Lucas to izjavio, a još više kad sam se ja
ultra glasno nasmijala. U to je vrijeme Grace bila toliko malena da je većinu vremena provodila
prebačena preko mamina ramena dok su joj mjehurići sline curili iz usta.
Chris je poludio, što i nije baš dobar opis njegove ljutnje. Kad bi moj tata poludio, vikao bi
i mlatarao rukama, a jednom je na pod bacio pečeni krumpir koji je eksplodirao na sve strane,
a on, mama i ja crknuli smo od smijeha.
Chris nije takav, previše je pristojan. Kad je on poludio, jednostavno se sav ukočio i rekao
Lucasu: »Možemo ii malo popričati?« nakon čega su napustili prostoriju, a ja sam ih čula kako
nadugo i naširoko razgovaraju u Chrisovoj radnoj sobi u dnu hodnika. U kuhinji, marna je
upalila Radio 3 i rekla: »Nisi se morala toliko smijati«, a ja sam se posramila. Kad su se Lucas i
Chris vratili, Lucas je rekao: »Oprosti, Maria, moja je izjava bila neprimjerena«, a mama je
rekla: »Shvaćam da je to bila samo šala, Lucas, ali svejedno cijenim ispriku. U redu je.« Chris je
u tom trenutku istaknuo da, ako se ne vara, Barenboim upravo izvodi Beethovena na radiju pa
smo svi nastavili slušati.
55
 Mama je izvadila paketić malenih, okruglastih rajčica iz hladnjaka. Izgledaju kao velike
špekule. »Molim te, možemo li razgovarati o gospodinu Barlowu?« kažem joj. Ona počinje
odmotavati paketić i vaditi rajčice koje se crvene, i dalje pričvršćene za peteljku.
»Da! Okej, da!« kaže, ali onda dodaje: »Mislim da su ove dovoljno malene i slatke da im
ne moramo guliti kožicu. Dodaj mi malo češnjaka, molim te? Vjerojatno će nam trebati, da
vidimo, dva velika češnja ili tri mala.«
U smočnici pronalazim češnjak, veliku pletenicu s debelim papirnatim gomoljima koja visi
sa sjajne metalne kukice. U smočnici je hladnije nego u kuhinji pa bih najradije tu i ostala i
naslonila plavu na mramornu površinu na kojoj se nalazi limena kutija s kremastom
čokoladnom tortom. Tiho otvaram poklopac i guram prst u preljev na sredini torte gdje neće
ostati trag. Guram prst duboko da rađa plodom. Sišem čokoladu s prsta, a zatim poravnavam
preljev kako nitko ništa ne bi primijetio. Čas posla.
Nastojim smisliti kako s mamom popričati o tati Amelie Barlow.
Po povratku iz ostave, guram češnjeve češnjaka (dva velika) preko granitnog kuhinjskog
otoka prema njoj. Radi se o velikoj, odvojenoj plohi, a granit je bogat i blistavo crn. Chris i
mama su ga tri tjedna birali. Chris je doma donio hrpu uzoraka i rekao da je ona odabrala
upravo taj, no ja znam da bi se njoj više svidjelo nešto prozračnije, poput uzoraka koji sliče
zrncima pijeska, u bež i bijelim nijansama, s tek pokojom trunčicom crne. Sigurno se odlučila
za ebanovinu zbog njega jer uvijek pokušavaju nadmašiti jedno drugo u tome tko će kome više
udovoljiti. Lucas kaže da su sad vjerojatno zauvijek zarobljeni u krugu uzajamnog zahvaljivanja
i da će to raditi dok ih smrt ne razdvoji. Kaže da to rade jer se boje biti sami.
Kad sam posjetila Gullin grob, vidjela sam da je i on od crnog granita, premda je
mjestimično prošaran srebrnim komadićima. Mislim da bi se Gull to svidjelo, voljela je
svjetlucave stvari, i to ne na ironičan način. Groblje je gledalo na more. Gullin je grob bio
svjetlucavi crni granit na podlozi od nevjerojatno zelenih polja i mrzlog sivog oceana koji je,
onog poslijepodneva kad smo ga otišli posjetiti, valjao goleme, žestoke valove, kao u znak
upozorenja, a vjetar je bio toliko jak da smo mu morali okrenuti leđa.
Nadgrobna je ploča sigurno koštala pravo bogatstvo, rekla je mama. Više nego je Gullina
obitelj imala jer je i ona, baš kao i ja, pohađala školu Hartwood zahvaljujući stipendiji. Jedina
je razlika bila u tome što je ona svoju stipendiju dobila na temelju sportskih uspjeha. To nas je
zbližilo. Značilo da je da zajedno možemo pripadati društvenoj žabokrečini.
Htjela sam provesti još malo vremena na Gullinu grobu, ali bilo je važno da nas nitko ne
vidi, jer bi se ljudi odmah naljutili. Morala sam navući zimsku kapu kako bih prekrila svoju
svijetlu kosu. Šal sam morala omotati visoko oko vrata.
Mama drži veliki nož u ruci i reže baget preciznim i brzim dijagonalnim pokretima. Čekam
pauzu u njezinim kulinarskim aktivnostima kako bih nešto rekla, ali mislim da se ona nikada
neće pojaviti pa jednostavno kažem: »Mama.«
»Ovaj je kruh od jučer,« kaže, »malo je ustajao, ali bit će u redu.«
»Mama.«
»Vjerojatno je tako i bolje. Za bruskete.« Kaže to s talijanskim naglaskom: brusketta.
Chrisu bi se to svidjelo. Odveo ju je u Italiju na dva tjedna prije nego se rodila Grace, a kad su
se vratili, mama je sve izgovarala pravilnim talijanskim naglaskom. Imala je mnogo vremena
da prouči knjižicu s popularnim izrazima, rekla je, i poboljša svoj talijanski, što je bila dobra

56
strana nevolje koja ju je zadesila četvrtog dana boravka kad je uganula gležanj. Mama strašno
vjeruje u dobre strane svake priče. Zamislite to.
Procjenjujem da će joj do kraja trebati još tri glasna, hrskava poteza nožem. A onda će mi
morati posvetiti pozornost. Zvuk rezanja je neumoljiv, no naposljetku nož ipak završava na
granitnoj površini uz tihi udarac i odbljesak svjetla na nazubljenoj oštrici. Mrvice su posvuda,
a uredna, naslagana hrpica kriški prerezana je dijagonalno baš kao u časopisima s receptima.
»Mamice«, ponavljam. Znam da sam prestara da bih je zvala mamice, svjesna sam toga,
ali ona me i ne sluša. »Mamice. Što ćemo im reći?«
Guta knedlu i nekoliko puta trepće, što je kod nje znak napetosti, a zatim počinje skupljati
mrvice s granita, podstavljajući jednu ruku pod rub plohe, dragom povlačeći mrvice do nje.
Pokreti su joj brzi, ali neuobičajeno neučinkoviti. Brzopleta je pa mrvice padaju po podu.
Primjećujem da je već popila dvije trećine vina iz više, mora da je dobro potegnula dok sam
bila u smočnici. Čaša toliko znoji da i sama izgleda žedno.
»Reći ćemo im da se radi o pogrešci«, vedro izjavljuje. »Da ne poznajemo tog čovjeka i da
je pogriješio!« Vidim male mokre krugove ispod oba pazuha i pramen kose koji joj je pao preko
čela, i koji zbog vrućine izgleda nekako masno. Ne bi joj se to svidjelo, da ga može vidjeti.
»Ali ti si izgovorila njegovo ime.«
»Ne prepiri se sa mnom, Zoe. Jednostavno. Nemoj. Moram razmisliti.« Glas joj je
šokantno oštar od čega mi se kičma odmah sledi.
Otpuhuje masni pramen kose, osjeća ga, a on se najprije diže, zatim pada natrag na čelo,
točno tamo gdje je i prije bio.
»Bože, kako je vruće!« kaže i dohvaća čistu krpu iz ladice u kojoj stoje savršeno čiste,
izglačane i složene krpe, pa njome tapka čelo. Ruke joj se definitivno tresu, a mene iznenada
prožima usamljenost koja je moja prava kazna još od nesreće. Izrešetana sam njome. Izjeda
me poput raka, širi mi se u mozak i tjera me da se osjećam kao da ludim. Usamljena sam zato
što mi je apsolutno zabranjeno govoriti o tome u našoj Drugoj obitelji, premda se sve to
dogodilo i dio je mene, i ja to ne mogu promijeniti. Toliko sam strašno usamljena, još više nego
prije svega toga. No, o temi usamljenosti najbolje je da ne govorim ama baš ništa.
Stoga sjedim na barskoj stolici sa suprotne strane kuhinjskog otoka od moje mame i
gledam kako počinje pripremati rajčice, režući ih u sićušne, sićušne komadiće, minijaturne
komadiće koje slaže u vodenastu, mesnatu planinu na rubu daske za rezanje, a onda
otkida šaku bosiljka s jedne od biljaka koje drži u loncima na sredini otoka, pa ih počinje trgati
i bacati malene iskidane listiće u bijelu zdjelu.
»Vidiš, bosiljak uvijek moraš trgati, Zoe. Nikad ga ne smiješ rezati jer mu to uništava
krajeve. Trganjem se okus polako otpušta«, kaže. No njezin način trganja nije nimalo nježan,
grub je, vidim da su maleni iskidani listovi već oštećeni.
Nikad mi nije davala kulinarske savjete dok nismo počele živjeti s Chrisom, a sad kao da
ne prestaje s njima. Mislim da je to zato što se njemu sviđa kad to radi. On kaže da je to »dio
dobrog odgoja«, i jedva čeka da mama poduči Grace »alkemiji kuhanja«, napominjući kako bi
i Lucas trebao slušati onda kad mama dijeli svoje znanje s nama.
Ali ja ne želim da mi se mama tako obraća kad smo ona i ja same, stoga si ne mogu pomoći,
dok se ona baca na češnjak, guleći nepravilne češnjeve i režući ih na polovice, meni opet suze
naviru na oči. Moram duboko disati zato što znam da ona ne bi htjela da plačem jer se to kosi
s pravilom »Ako ikako može bez plakanja« (potpravilo: naročito ako bi se Chris svakog trena
57
mogao vratiti kući), ali suze me preplavljuju i moram početi disati kroz nos ne bih li ih nekako
zaustavila, što mi ne uspijeva, pa tiho jecam sve dok ne čujem kako se nož zaustavlja nakon
samo nekoliko odlučnih poteza. Osjećam jetki miris češnjaka.
»Dušice«, kaže i prvi put otkako smo čučnule jedna pored druge u onoj prostoriji u
stražnjem dijelu crkve, čini mi se da opet čujem tračak topline u njezinu glasu, pa gledam u
nju, a lice joj je umorno, kakvo se i moje doima, no onda čujemo dva kratka zvuka
automobilske trube, što teta Tessa uvijek radi kad dođe u našu kuću, i vidim u maminim očima
da je, baš kao i ja, svjesna da nam je vrijeme isteklo jer su se svi vratili.
»Prepusti to meni«, kaže. »Ništa nemoj priznati. Ama baš ništa. Obećavaš?«
Podiže bradu i vidim da želi otići do vrata dočekati ih, ali najprije želi čuti moje obećanje.
Kimam i zatim kažem: »Čekaj!« a ona mi okreće leđa. Prilazim joj, dok se vrzma na ulazu
u hodnik, pa joj namještam kosu na čelu kako bih sakrila maleni masni pramen, nakon čega
izgleda uredno i krasno, baš kako bi Chris želio.
»Hvala ti«, kaže, a zatim namješta naramenicu moje haljine, zatiskuje mi kosu iza uha, a
meni pada na pamet da bismo, možda, mogle imati još sekundu ili dvije za razgovor, prije nego
ona doda: »Idi oprati lice. Što brže možeš. Kad se spustiš, naulji i tostiraj kriške kruha.«

58
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Parkiram na ulici ispred Chrisove i Marijine kuće. Na njihovu je prilazu mnoštvo krasno
uređenih grmova pa uvijek izbjegavam tamo parkirati jer se bojim da bi moj VW kombi mogao
napraviti fatalnu štetu ako budem morala izvesti bilo kakav manevar unatraške kad dođe
vrijeme za odlazak. Tu su i dva kamena stupa, nazubljena vremenom i pozlaćena, koja valja
izbjegavati i koji grandiozno uokviruju ulazni dio prilaza, a ja ne želim biti ta koja će ih
prevrnuti.
Šljunak hrska dok hodamo po njemu, sve troje jedno pored drugog, a Maria nam otvara
vrata čim stižemo do njih. Izgleda kao ledena princeza, baš kao i Zoe, samo što joj je kosa
mnogo kraća, ošišana na bob. S obzirom na sve, izgleda prilično sabrano.
Usredotočena je na Chrisa i laganim korakom kreće prema njemu.
»Zdravo, dragi«, kaže i stavlja dlan na jedan njegov obraz, drugome udjeljujući poljubac,
za koji se on namješta već iskusnim pokretom glave, premda se večeras čini da im pokreti baš
i nisu dobro podmazani. Maria i Chris uvijek tako plešu jedno oko drugog, njihove me kretnje
podsjećaju na koreografiju pantomime. Uspijevaju ubaciti neki društveno prihvatljiv,
elegantan pokret u gotovo svaku situaciju. Kad bih ja pokušala tako poljubiti Richarda, jedno
od nas bi se nekako našlo na pogrešnom mjestu i sve skupa bi izgledalo nezgrapno. Sa Samom
možda i ne bi bilo tako, premda ne mogu znati budući da naša veza nikad nije bila javna,
nikad nismo morali pokazati lice svijetu jer je sve što ima veze s nama krajnje tajno i privatno.
Najradije ne bih ni izašla iz auta, ali mislila sam da bi Mariji večeras dobro došlo malo
solidarnosti. U uobičajenim okolnostima samo bih ostavila dečke i produžila dalje.
Chris ništa ne govori nakon što je primio poljubac, no oprezno je promatra.
»Kako je prošao koncert?« ona pita, kao da ni do kakve neprilike nije došlo.
Chris promatra Lucasa koji očito mora malo prokopati po glavi ne bi li došao do odgovora
budući da su mu misli negdje drugdje.
»Dobro«, uspijeva reći tek toliko.
»Još bi malo trebalo poraditi na Scarlattiju, po mom mišljenju, ali osim toga nije loše«,
kaže Chris, a Maria dodaje: »Pa, sigurna sam da si to izvrsno odradio.« U trenutku kad se
okreće kako bi ušla u kuću, Chris ubrzava korak i prati je, s rukom u dnu leđa, kao da je vodi
unutra.
Lucas daje znak da pušta dame da krenu prve, ali ja mrzim takve formalnosti. Umjesto
toga, hvatam ga ispod lakta i kažem: »Hoćeš pomoći jadnoj starici?« On se ne smije, ali se i ne
protivi, a ja se nadam da ne primjećuje moj duboki udah dok prelazimo prag kuće, a teška se
ulaštena vrata uz klik zatvaraju za nama.

59
 Ispred nas, Chris govori Mariji: »Draga, možemo li kratko popričati?« ali ona je već
spremna na to.
»Može li pričekati?« kaže. »Mislim da bih trebala najprije provjeriti bruskete.«

60
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Perem lice i pazim da ne smočim kosu. Ponovno nanosim malo šminke, a zatim se češljam
sve dok mi kosa ne postane svilenkasta. Htjela bih se otuširati i presvući odjeću kako bih se
riješila koncerta, Toma Barlowa, Katye i Barneyja i poruke na mobitelu. Želim se sklupčati u
svojoj sobi, koja je moje utočište, moje gnijezdo, moje sigurno mjesto, ali znam da ne mogu.
U zrcalu izgledam kao i uvijek: aureola svijetle kose, plave oči, koža poput voska. »Kao
princeza«, rekao je Jack Bell dok me držao za bradu i nježno mi naginjao glavu prema svojoj.
Ljudi uvijek kažu da izgledam kao princeza. Lucas je to porekao kad sam mu rekla. Kaže da je
to obična fantazija bjelačke srednje klase (potklasa: sjeverna Europa i Sjeverna Amerika) u
kojoj su princeze sitna, plava, bljedolika stvorenja s jedva izraženim oblinama.
Jack Bell nazvao me princezom na tulumu koji je organizirao u svojoj kući, one noći kad se
dogodila nesreća. Povukao me za ruku i stavio je na svoj trbuh.
»Zoe Guerin«, rekao je. »Zašto imaš francusko ime?«
»Obitelj mog oca bila je iz Francuske, prije sto godina«, rekla sam.
»Kladim se da znaš točan datum, ha?« Rugao mi se zato što sam uvijek dizala ruku u školi,
ali nije mi smetalo.
Pod dlanom sam mogla osjetiti da je trbuh Jacka Bella mišićav. Premda je vani bilo toliko
hladno da su livade počele svjetlucati od noćnog mraza, on je na sebi imao samo majicu kratkih
rukava. Gledala sam ga kako skida slojeve odjeće jedan za drugim dok je plesao, čekajući da
pogleda u mom smjeru. I jest. Najprije mi je uputio pogled, zatim osmijeh, a sad stojimo toliko
blizu jedno drugom da se moja ruka nalazi na njegovu trbuhu, po kojem širim prste.
Sviđao mi se Jack Bell, iako je katkad znao biti zločest, kao onda kad bi me ignorirao u
školi ako bi se nalazio sa skupinom prijatelja. Usprkos svemu tome, zbilja mi se sviđao. Da
budem iskrena, non-stop sam o njemu razmišljala.
Jack Bell je bio junak u svakoj mojoj fantaziji. U mojoj mašti, bili smo muž i žena, doživotni
prijatelji, savršena kadenca na kraju skladbe, harmonična, ispunjujuća, cjelovita, sudbinska.
Mislim da me upravo zato na neki način šokirao stvaran fizički dodir, zato što je Jack Bell
toliko često bio u mojim mislima da se na javi doimao čudnim. Dah mu je zaudarao na alkohol,
a koža mu je bila znojna, nisam bik sigurna sviđa li mi se to uopće, no svejedno sam širila dlan
na njegovu abdomenu.
»Pođi sa mnom«, šapnuo mi je na uho.
Potražila sam Gull. Bila je na drugom kraju sobe i razgovarala s nekim Jackovim
prijateljem, smijući se nečemu što je upravo izjavio.
Jack me poveo do sobe koja se nalazila dalje niz hodnik. Bila je to nečija spavaća soba.
Zatvorio je vrata, stavio ruke na moj struk, a zatim ih pomicao gore-dolje, mreškajući mi

61
nabore haljine. Osjećala sam se kao da vruća voda struji kroz mene. Od intenziteta tog osjećaja
morala sam ga malčice odgurnuti od sebe.
Jack Bell se nasmijao i odveo me do kreveta. »Sjedni sa mnom«, rekao je pa sam to i
učinila, sjedili smo rame uz rame na jako mekanom krevetu. Isprobala sam ga i nasmijala se
kad sam odskočila još više. »Dođi ovamo«, rekao je Jack pa smo se ljubili cijelu jednu minutu,
skroz smotano jer smo sjedili jedno pored drugoga. Bio mi je to prvi poljubac u životu. Rukom
mi je dotaknuo sisu pa sam poskočila. Jack je rekao: »Gdje ti je piće? Daj da ti donesem još
nešto za popiti.«
Već sam bila popila jedan špricer i znala sam da ne smijem piti više alkohola. To je bilo od
ključne važnosti zato što nisam bila naviknuta na njega, a nisam ni smjela biti na tom tulumu
jer sam idućeg popodneva imala glazbeno natjecanje pa sam rekla: »Samo Colu, molim te.«
»Jesi li sigurna da ne želiš nešto jače?«
»Cola je okej.«
»Sigurno?« Njegov me osmijeh mamio da se predomislim, ali nisam.
»Samo Colu.«
»Ti uvijek znaš što želiš, je l’ da, Zoe? Jesi li željela da primijetim tvoju liniju u toj haljini?«
Osjetila sam mali žalac krivnje kad je to rekao, jer sam doista i željela da me primijeti, ali
sam svejedno mislila da griješi, jer nikad nisam bila sigurna u to što hoću, nikad. I dalje nisam.
»Hoćeš li provjeriti kako je Guli?« pitala sam. »Možda se pita gdje sam.«
»Okej«, rekao je i nakratko se zagledao u mene prije nego je izišao iz sobe, a vrata se tiho
zatvorila za njim. Bacila sam se leđima na krevet, zagledala u strop i zapitala zašto se, ako je
ovo jedan od onih životnih trenutaka, istodobno osjećam i dobro i loše.
Samo prisjećajući se tog trenutka i dalje se osjećam kao da padam, čak i danas.
No, trgnula sam se nekako iz toga, iznenada, jer mi je pozornost privukao neki pokret.
Nešto leti po kupaonici.
Isprva mi se čini da je to moljac, pa brzo gasim svjetlo u kupaonici jer ne želim da navali
na žarulju i lamata oko mene, no čim su mi se oči priviknule na mrak, iznenađuje me saznanje
da se radi o leptiru, jer oni obično ne lete noću. Izgleda da mu se sviđa mrak jer se smješta na
rub zrcala i sklapa krila.
Odraz leptira u zrcalu hipnotizira me. Hrapavi rubovi njegovih krila izgledaju kao da su
načinjeni od izbrazdanih slojeva praha u mnogobrojnim tamnim nijansama koje se održavaju
i upijaju svjetlo lampe na hodniku u nebrojenim sitnim, treperavim drhtajima. Poput žive
sjenke.
Stojim veoma mimo, a on me nagrađuje širokim rastvaranjem krila, samo na sekundu,
otkrivajući svoje čudesne boje - potez tamno crvene i mrljice plave, crne i žute - po čemu
smjesta zaključujem da se radi o šarencu, danje paunče. Dok sam bila mala, tata i ja smo znali
promatrati leptire na svojim poljima i svima bismo davali imena. Imali smo i knjigu pa bismo
ga, ako nismo znali o kojem se točno leptiru radi, nastojali upamtiti i potražiti u knjizi pri
povratku doma. Bila sam opsjednuta njima, smatrala sam ih najljepšim stvorenjima na svijetu
pa sam zato i dobila nadimak Leptirica, iako me mama više tako ne zove.
Leptir ponovno sklapa krila, a ja stojim i još malo ga promatram, nadajući se da će mi
podariti još jedan pogled na svoje šare, ali on to ne čini. Kroz otvoren prozor dopiru zvukovi iz

62
vrta i podsjećaju me na to da moram napustiti i tog leptira, i to zrcalo, i tu prostoriju jer se
moram vratiti svojoj Drugoj obitelji.
Posljednji pogled u zrcalo otkriva da mi oči sad izgledaju mračne poput lokvi nafte, a
naramenica haljine opet je skliznula s ramena. Podižem je i odlazim natrag niz stepenice.
Hladne pločice na hodniku stvaraju ugodan osjećaj, no sad moram obući cipele jer
bruskete obično idu s drugim talijanskim jelima i sjedenjem za stolom, a Chris ne voli da smo
bosonogi tijekom večere.
Što bi on mislio o mom tati, pitam se, ali nikad se nisam usudila pitati mamu. Što bi Chris
mislio o mom pravom ocu koji uopće nije mario za formalnosti, koji bi sjedio na tepihu
leđima oslonjen o kauč i gledao TV sa mnom, s prženom ribom i krumpirićima u krilu, koji nam
je pravio tople sendviče koje smo grickali nagnuti nad pločom za Monopoly, kojem uopće nije
bilo stalo što imate na nogama dok jedete. »Njezin otac nije znao za granice«, rekla je mama
na sastanku za obiteljsku reintegraciju u strogom udjelu, »a pogledajte kamo nas je to
dovelo.« Usne su joj bile stisnute, ali nesigurne, kao cik-cak uzorak na grafikonu, pa
poželjeh reći: »Ali to ti nikad nije smetalo«, no nisam se usudila.
Spuštam se niz stepenice i otkrivam da su svi u kuhinji. Srce mi ponovno lupa u grudima,
nemam hrabrosti otići dalje od praga prostorije. Svi su mi okrenuti leđima osim mame.
»Zoe!« kaže i podsjeća me na leptira s raširenim krilima, kako blistavo svjetluca, uglađen
i lijep. »Možeš li tostirati kruh?«
U rukama drži kristalni vrč, Chrisov vrč za koktel Tom Collins, u njemu je led koji kucka o
staklene rubove i prst prozirne tekućine za koju znam da je džin. Mama dodaje gaziranu vodu
na što se piće zapjeni. Tom Collins je piće koje Chris redovito pije prije večere vikendom.
»Hej, srce«, kaže Tess i okreće se, hvatajući me u jedan od svojih velikih zagrljaja, a dok
to radi, šapuće mi na uho: »Sve će biti okej.«
Preko Tessina ramena vidim da je Lucas za stolom. Bešumno mi upućuje neke riječi i čini
mi se da kaže: Jesi li pročitala e-mail? Neodređeno odmahujem glavom jer ga očito nisam
dovršila, a ne znam ni zašto je odjednom toliko opsjednut time.
Chrisa gledam posljednjeg, no on je zaposlen rastvaranjem vrata na rasklapanje tako da
se jedan zid naše kuhinje spaja izravno s vrtom, nakon čega pali vrtnu rasvjetu.
Lampe odašilju debele žute zrake iz podnožja drveća koje se tamo nalazi. Tu je mlada
breza koju su posadili on i mama - dizalica ju je morala dostaviti u dvorište - no moje omiljeno
stablo je veliki stari cedar čije je deblo golemo i sivo, s komadima suhe kore nalik na kraste
koje možete otkinuti.
Majka nalijeva maslinovo ulje u malenu, bijelu okruglu zdjelu. Zlatno-zelena tekućina
podsjeća me na benzin. Dodaje mi kist.
»Namaži samo jednu stranu«, kaže. »Ni previše, ni premalo.«
Toliko sam se usredotočila na pokrete kistom, početni otpor kruha, a zatim i upijanje ulja,
da sam poskočila kad mi je Chris stavio ruku na rame.
»Zoe«, kaže, a glas mu zvuči ekstravagantno raskošno i sveobuhvatno, kao da smo
zatvoreni zajedno u ispovjedaonici, on iza pregrade, odjeven u ruho, a ja spremna da otpustim
dugo potiskivane riječi kako bih se očistila od vlastite sramote. Osjećam njegovo tijelo iza
svojega, osjećam kako se uspravljam. Mislim da me Chris nikad prije nije dotaknuo. Pažljiv je i
oprezan oko mene kao da je pomno pročitao priručnik kako ne biti ljigavi očuh. »Reci
mi«, kaže, »jesi li dobro?« Ruka mu nestaje brže nego se pojavila.
63
 S druge strane kuhinjskog otoka, preko mora potrganog bosiljka, susrećem majčin pogled,
no ona ga odvraća. Naušnica joj se ljulja na usnoj resici - kombinacija najfinijih komada zlata.
Iza nje, Lucas gleda ravno u nas. Ispred njega, poredani u niz, nalaze se maleni svijećnjaci za
lučice za koje pretpostavljam da bi ih trebao puniti, i vrećica lampica. Ni teta Tessa me ne gleda
u oči, ima posla oko dodavanja ulja i balzamičnog octa u zdjelu u kojoj narezane rajčice i
natrgani bosiljak mlako čekaju.
»Žao mi je«, kažem. »Ne znam što me spopalo.«
»Poznaješ li onog čovjeka iz crkve?« Chris me pita.
»Ne«, odgovaram kriškama kruha.
»Molim?«
»Ne«, ponavljam glasnije. Odmahujem glavom.
»Poznaješ li ga ti, Maria ?« Chris pita moju majku.
Ona se okreće na peti i gleda Chrisa ravno u oči, baš kao što je gledala i Jasona kad mu je
morala objasniti zašto moj tata više ne dolazi na sastanke za obiteljsku reintegraciju. Moja je
majka genijalna glumica. Može se mjeriti s Meryl Streep.
»Mislila sam da ga poznajem, dragi, ali bila sam u krivu«, odgovara. »Sigurno sam
pogriješila. Hoćeš jednu? Uzela sam ih u trgovini svježom hranom.« Stavlja maleni tanjur s
blistavim zelenim maslinama na otok.
»Nisam gladan«, kaže Chris. »Nije mi jasno zašto kuhaš ovako kasno.«
»Ja sam gladna«, kaže Tessa koja mlincem za papar veličine ljudskog bedra začinjava
zdjelu s rajčicama. »Zapravo, umirem od gladi.«
»Ali zovnula si tog čovjeka po imenu«, Chris se obraća mami, a meni se čini kao da su
njegove riječi nekako opipljive i ljepljive poput taloga od ulja u mojoj zdjeli. Držim glavu
pognutom i dovršavam mazanje, usporenim pokretima, a zatim počinjem slagati kruh na
pladanj.
»Mislila sam da se radi o nekome koga poznajem«, mama se okreće, uzima još jednu
vinsku čašu, nalijeva vino za Tess. »Ali sad, kad malo bolje promislim, mislim da sam bila u
krivu.«
Gleda u mene. »Nauljena strana prema dolje«, kaže pa počinjem okretati kriške kruha,
jednu po jednu, sve dok opet ne izgledaju savršeno, kao da na njima nema ni kapi ulja.

64
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Količina vina koju mi Maria daje malena je zato što zna da vozim. Zahvalna sam na tome
što se sjetila, unatoč svemu što se događa, jer takvo što ne možete ovlaš spomenuti ispred
Zoe. Uzimam čašu od nje i posežem za maslinom.
»Bilo bi super nešto pojesti.«
Zapravo i jesam gladna, ali rekla bih to i da nije istina. Ne znam što točno Maria smjera,
ali definitivno nastoji kupiti vrijeme.
Prvi put u mojoj prisutnosti Chris izgleda izgubljeno. Kuhinja im je velika i prostrana, u
usporedbi s malenim prostorom koji Richard i ja imamo kod kuće, a on stoji na sredini, s čašom
u ruci, u prostoriji osvijetljenoj poput naše kirurške sale s upaljenim halogenim žaruljama,
nekako poljuljan Marijinom izričitošću.
Svjetlo se odbija o svaku površinu u prostoriji, svaka je usjajena ili ispolirana ili iščetkana,
pa uviđam zašto moja sestra uvijek izgleda tako sređeno. Ovdje ne postoji površina na kojoj
nećete naići na neku verziju sebe kako vas promatra, nijedno mjesto na kojem vas drugi neće
moći promatrati nikako drugačije nego forenzički.
Gledam u Chrisa, kojeg sam oduvijek smatrala svojevrsnim kraljem ovog dvorca i vidim da
se hrva s nekom dilemom.
Takvo što vrlo lako prepoznajem jer to često viđam na vlasnicima ljubimaca koje liječim.
Najveća i najškakljivija dilema s kojom se mnogi od njih suočavaju jest treba li nastaviti
produživati život svoga ljubimca ili mu skratiti muke. Neki žele da ja donesem odluku umjesto
njih, premda to ne mogu učiniti. Neki se slome, drugi se tiho bore, lica iskrivljenih od
nastojanja da ne pokažu nikakvu emociju, blijedim zglobovima stišćući labavi povodac za psa
ili ručkicu kaveza, predmete koji bi vrlo brzo mogli postati uspomene, a upravo tako izgleda i
Chris.
Chrisova je dilema ova: da se zauzme za svoju tvrdnju ili da se zasad povuče, produži igru.
Bori se s tom dilemom zato što, po mom mišljenju, ne vjeruje Mariji.
Ja joj ne bih vjerovala.
Dok se on tako premišlja, Maria se hvata za uže spasa koje sam joj dobacila.
»Koliko si gladna?« pita.
»Apsolutno pregladnjela«, odgovaram. »Mogla bih pojesti konja.« Takve šale besramno
zbijamo po klinici. Među veterinarima i ostalim osobljem imamo natjecanje tko će koristiti više
izreka vezanih za životinje.
Chris otpija veliki gutljaj pića i odlazi, zagledan u vrt. Koji izgleda čudesno. To je velik
komad zemlje, s obzirom na lokaciju, s nekoliko čarobnih, zrelih, velikih stabala i pogled na
grad iza njih.

65
 »Da vani postavim stol?« pita Mariju.
»To bi bilo krasno. Možemo upaliti nova svjetla.«
Chris mi kaže: »Želiš li nazvati Richarda? Da provjeriš hoće li nam se pridružiti? Bilo bi
lijepo.«
To me iznenađuje zato što je Chris itekako svjestan Richardove sklonosti alkoholu. To je
javna tajna u obitelji. Njegovo pitanje privlači i Marijinu pozornost. Gleda u njega, a zatim kaže,
odrješitim i jasnim riječima: »Richard je navukao ljetnu virozu. Najbolje da ga pustimo da je
prespava. Ne želim da Grace nešto pokupi.«
Chris gleda u nas i škilji jer svi troje dobro znamo da su šanse da je Richard pokupio neku
ljetnu virozu jako, jako male. Sigurna sam da nisam jedina koja upravo zamišlja Richarda
onesviještenog, tko zna gdje, kako zaudara na piće i depresiju, katatoničan od svega toga.
»Što je sa mnom?« Svi se okrećemo prema Lucasu jer se vrlo rijetko događa da se obraća
sobi punoj ljudi. Lucas je više za jedan na jedan. Obično mu je ugodno s publikom samo ako
sjedi za glasovirom, izoliran od nje svojim nastupom.
»Nema veze ako se ja zarazim? Ili Zoe?« Kaže to mrtvo hladno. Ima iznenađujuće dubok
glas.
Maria podiže obrve i glasno izdiše.
»To je jako nepristojno!« prasne Chris.
»Ne, ne, u redu je. To je sasvim razumno pitanje«, kaže Maria, podižući otvorene dlanove.
»Mislila sam da se podrazumijeva da ne želimo da se itko od vas zarazi. Naravno da to ne
želimo.«
»Ispričaj se!« Chris zaobilazi stol i ide do mjesta na kojem sjedi Lucas, nadvija se nad njim
i naginje glavu prema svom sinu i više nego što bi trebalo. Unutar civiliziranih granica ove
prostorije, uz miris nauljenih brusketa koje se tostiraju i zalutalog mirisa nečijeg roštilja koji
dopire kroz otvorena vrata, ova je gesta izrazito agresivna. Lucas zabacuje glavu unatrag.
Jednako smo protumačili situaciju. Na licu mu je izraz iznenađenja.
»Žao mi je, Maria«, Lucas prilično ljubazno kaže, no nedugo zatim spušta pogled i okreće
glavu od svog oca te počinje ubacivati svijeće u njihove držače na što svaka ispusti neki
slabašan zvuk. Priznajem da sam šokirana. Zoe stoji za roštiljem i okrenuta je leđima, ništa nije
vidjela. Maria sve promatra naoko blijedim pogledom.
»Dragi«, Maria kaže Lucasu, a prvi put primjećujem da se njezina pribranost poljuljala.
Glas joj štropoće poput kamenja u teglici. »U redu je, zaista. Bi li možda mogao izbaciti to na
vrtni stol kad završiš? Možda bi ga trebalo najprije obrisati. A ako baš umireš od gladi, Tess,
mogla bih ti na brzinu spremiti piletinu parmigianat Ako hoćeš?«
Dvije me stvari začuđuju. Kao prvo, nitko ne može na brzinu spremiti piletinu parmigiana.
To je zvijer od recepta koja uključuje krušne mrvice i jaja i umakanje i tuckanje mesa, zatim
umak i prženje i pečenje. To je jelo koje se sprema iz ljubavi i mora se početi pripremati u pet
popodne, a ne ovako kasno u nedjelju navečer. Pitam se pokušava li se to moja sestra zbilja
kuhanjem izvući iz ove situacije jer je taj pokušaj definitivno osuđen na propast, ne
može kuhati zauvijek. Druga misao koja mi prolazi kroz glavu jest da je to moje omiljeno jelo,
a Maria to zna.
»To bi bilo super«, kažem, a ona mi blago kimne.
»Super! Nadala sam se da ćeš biti za! Imat ćemo improviziranu večeru u vrtu!«

66
 Sve je to čudno jer ja inače nisam osoba koju nastoji šarmirati kao domaćica. To je nova
vještina koju je razvila otkako se spetljala s Chrisom, a obično je promatram sa strane, budući
da sama nikad nisam meta. Maria prije nesreće vodila je svoje kućanstvo po principu »prihvati
nas takvima kakvi jesmo«, s hodnikom prepunim cipela i kuhinjom u kojoj biste morali
premjestiti sve TV vodiče kako biste našli mjesto za sjesti. Bilo je opušteno i neformalno.
Bilo je sve što Chris, Bog ga blagoslovio, nije.

67
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Ne podnosim sirovo bijelo meso. To ima veze s nesrećom i svime što sam vidjela, a mama
to zna pa moli Lucasa da istuče pileća prsa.
Dok ih on tuče nevjerojatno polaganim ritmom koji bi metronom vjerojatno izmjerio kao
četrdesetak udaraca u minuti, postavljam vanjski stol s Chrisom. On ga briše, a ja iznosim
blistavi pribor za jelo i vinske čaše, nakon čega slažem Lucasove malene lučice po cijeloj dužini
kako bi sve skupa lijepo izgledalo.
Na stolu su i široke zdjele od terakote u kojima se nalaze žute voštane svijeće s mirisom
limunske trave. Chris pali debele fitilje dugačkom, debeljuškastom šibicom koja plamti u
mraku. Svijeće isprva ispuštaju crni dim, a zatim i miris koji mi draška nosnice gotovo ugodno.
Chris me gleda preko stola i postavlja mi manje-više identično pitanje kao i prije, samo što ga
ovaj put izgovara sporije, kao da time želi pridati više značenja svojim riječima.
»Zoe, jesi li apsolutno sigurna da ne poznaješ tog čovjeka?« pita me. »Iz crkve?«
Gledam ga ravno u oči, oboje smo osvijetljeni treperavim svjetlom svijeće, kao i
vodenastim plavim sjajem rasvjete bazena koju je netko iz kuće upravo upalio.
»Da«, odgovaram. »Mislim da da.« Ako išta znam, onda je to da moram raditi onako kako
mi mama kaže. Ona je praktički ljudski štit između svijeta i mene. No mami me da mu kažem
istinu, ne mogu to poreći. Dio mene želi da Chris sazna, ali samo ako se bude mogao nositi s
tim. Moj pravi tata nije mogao.
»Jesi li sigurna?« Chrisov glas nije agresivan, u tonu njegova glasa ima čak i neke
ohrabrujuće elastičnosti koja umalo i uspijeva izvući iskren odgovor iz mene, no taj poriv
nestaje čim dodaje: »Reagirala si uistinu žestoko«, što već zvuči malo oštrije.
»Preplašila sam ga se«, kažem. »Izgledao je kao luđak.«
U tišini i dalje čujem Lucasovo ravnomjerno udaranje po mesu, a nisam sigurna čuje li se
i Chrisovo disanje, no osjećam kao da ga mogu čuti jednako glasno kao da mu se usne nalaze
na nekoliko centimetara od mog uha. Na trenutak me proučava kao da sam Mona Lisa ili nešto
slično.
»Rekla bi mi istinu, zar ne, Zoe?« pita. »Znaš da je važno da smo svi u obitelji iskreni?«
»Naravno«, kažem i znam da ne bih smjela odvraćati pogled od njega, o takvim stvarima
smo razgovarali u maloljetničkom, kako ne smijete odvraćati pogled da ljudi ne bi pomislili da
ste prevrtljivi, ali ne mogu si pomoći, puštam da mi pogled malčice odluta zato što je Chrisov
glas poput karamele, a ja katkad poželim osjetiti njegove ruke kako me grle, baš kao što me je
i tata grlio. Poriv da se povjerim zna biti jak.
No Chris se okreće i odlazi prema kuhinji. »Lucas!« doziva. »Zar nije već spremno? Želiš
da dobijem migrenu?«

68
 »Koliko plosnato mora biti?« čujem kako Lucas pita moju majku. Scena unutrašnjosti
kuhinje, uokvirena golemim pravokutnim dovratnikom, izgleda kao prizor s adventskog
kalendara: zajedno se priprema obrok, svi razgovaraju. Lucas podiže komad pileće crkotine
kako bi ga moja mama proučila, a zatim ona kaže: »To je u redu, dragi. Savršeno«, na što
moram odvratiti pogled.
Ne sviđa mi se kad su svjetla u bazenu noću upaljena jer onda on postaje smrtonosna
zamka za insekte. Mislim na leptira kojeg sam ranije vidjela i pitam se nalazi li se još na zrcalu
i zašto nije poletio prema svjetlu kao što to čine ovi moljci ovdje. Poniru kao kamikaze prema
plamenu svijeća i okreću se u krugovima na osvijetljenoj površini bazena. Ima i mušica,
osjećam kako me grickaju po rukama, a češe me i tjeme.
Skidam cipele i sjedam na rub bazena, puštajući stopala da slobodno vise.
Nisam sretna zbog laži koje sam izrekla Chrisu, no to su uobičajene laži pa stvaraju samo
nisku razinu nelagode s kojom se mogu nositi jer nisu ni blizu toga da postanu ono što bi
moja mama nazvala »incidentom«.
Oko mojih potkoljenica šire se valovi i plove prema rubovima bazena, iskrivljujući svjetlo
i stvarajući sjene i rasplesane oblike u vodi. Neka se ptičica spušta i otpija gutljaj vode tik ispred
mene, a možda i kukca koji se utopio. Ptičica je nestala prije nego je stigla, a njezin je let nešto
najelegantnije što se može vidjeti.
»Jesi li vidjela?« kažem jer sam čula da se netko primiče iz kuće, a i svjetlo se pojačalo,
ovog puta iz obješenih žarulja na nadstrešnici pod kojom se nalazi stol. Bacaju nježno bijelo
svjetlo na lišće koje se zgusnulo iznad njih, kao i na nježne žute ruže koje moja mama uporno
sama podrezuje dvaput godišnje. Ove je godine zadovoljna ružama jer su uspjele ponovno
procvjetati nakon, prema Chrisovim riječima, »basnoslovnog rastvaranja« u lipnju, a ja na to
gledam kao da se vraški trude udovoljiti.
Mama je ta koja stiže, noseći tanjur s brusketama i hrpu ubrusa.
»Papirnati ubrusi, čini mi se, za večeru u vrtu«, kaže. Nije ni čula što sam rekla, a ja ne
namjeravam ponavljati.
Sjedimo za stolom, a Chris toči vino: punu čašu za sebe i mamu, po pola za Lucasa i mene.
Tessa pokriva svoju dlanom. »Za mene samo voda sada«, kaže. »Tako je vruće.«
Mislili biste da ću se držati podalje od alkohola, zar ne, ali vidite, Chris ustraje na tome da
se Lucas i ja naviknemo da smo
»u blizini alkohola, na civiliziran način«, stoga činjenica što nam je ponudio pola čaše finog
pića po svome izboru nije neuobičajena. Ali samo pola, upamtite, jer bi sve drugo bilo
»pretjerano«. To mi ne mora dodatno napominjati, premda toga nije svjestan.
»Navalite«, kaže mama i svačije ruke posežu prema brusketama, osim Chrisove.
»Za tebe, draga«, kaže Chris podižući čašu prema mami, »jedinu ženu koju znam, a koja
može sklepati ovakvu večeru u nedjelju navečer. Kakva gozba.« Sjedi na čelu stola pa se sve
glave okreću prema njemu dok govori.
»Hvala ti«, ona odgovara. »Zar ne želiš brusketu?«
»Čuvam se za piletinu«, kaže. »Kako rekoh, još sam sit od koncerta.«
»Naravno«, kaže mama, otkida komadić svoje bruskete i počinje ga grickati. Sad i ona
podiže čašu. »Smijem li samo reći koliko sam sretna što smo svi skupa večeras ovdje, ovo je
vrlo posebna prigoda...«

69
 Svi pijemo. Nitko ništa ne govori. Pored moje mame, na stolu je Gracein interfon, a zeleno
je svjetlo mirno poput zmijskog oka.
» Onda «, kaže teta Tessa u kratkoj tišini koja je uslijedila, »pogodite koju sam životinju
prvi put liječila ovog tjedna«, spremajući se za elaborat na tu temu, prije nego ju prekine zvono
s vrata.
No, ne čuje se samo zvono već i snažno lupanje na vratima, kao da Lucas i dalje mlati
pileća prsa, a zatim se zvono opet uzbunilo. Sve te zvukove registrira i Gracein interfon, pa
lampice počinju skakati gore-dolje, nakon čega čujemo nepogrešv zvuk njezina meškoljenja.
»Tko bi dovraga to mogao biti?« kaže Chris. Stolica škripi dok je odguruje niz pomno
oprane kamene ploče. »Ja ću otvoriti.«
I mama ustaje. »Ja ću«, kaže, »ti se opusti«, no start joj je prespor jer Chris već maršira
prema kući, a piskutavi interfon nam poručuje da se Grace upravo sprema za prvoklasni urlik,
pa joj samo odgovara: »Ti pogledaj bebu.«

70
 PONEDJELJAK

UJUTRO

SAM

Odmah nakon automobilske nesreće, Zoe je bila puštena uz jamčevinu nekoliko tjedana,
dok je policija prikupljala dokaze. Tijekom tog vremena našao sam se s njom i njezinim
roditeljima kako bismo popričali o strategiji vezano za eventualne predstojeće događaje. Tada
još nisam vidio nijedan od papira koje je pripremalo kraljevsko tužiteljstvo, no bilo je važno da
upotpunimo Zoeinu priču.
Obitelj je došla u moj ured u Bidefordu jednog jutra, elegantno odjevena. Članovi obitelji
katkad se međusobno drže za ruke kad stignu, katkad muž izvuče stolicu svojoj ženi ili djeci
kako bi sjeli. Zoe i njezini roditelji nisu bili baš strašno udaljeni, ali nisu se doimali ni bliskima.
Bio je to moj prvi susret s gospodinom Guerinom, Zoeinim ocem, a njemu je očito bilo
strašno nelagodno. Činilo mi se kao da je bio naviknut provoditi vrijeme više u polju nego u
uredu, da su psi i stoka bili njegovi uobičajeni drugari. Izgledao je starije od svoje žene, premda
se to možda samo tako doimalo jer je bio izmoren.
»Te nas noći nije bilo«, rekao je. »Otišli smo do moje sestre, koja živi blizu Exetera, jer joj
se muž upravo vratio iz Afganistana pa su pripremili zabavu. Zoe nam je rekla da želi prespavati
kod Gull, vidite, pripremala je rođendansku zabavu. To je sve što smo znali. Prvi put smo čuli
vijest kad nas je nazvala policija nakon što su je smjestili u bolnicu. Vidite, nismo znali da Gullini
roditelji nisu kod kuće, a oni nisu znali da ni mi nismo. Cure su nam lagale.«
Zoe je držala glavu pognutom dok je govorio, premda sam primijetio da mi je kradomice
uputila jedan ili dva pogleda, promatrajući moju reakciju na riječi svog oca.
»Koliko mi znamo, nikad nije ni bila na tulumu«, nastavio je. Zagrijavao se, tad je već
izgledalo kao da ne može prestati pričati, kao da je jedva čekao da se oslobodi tereta te priče.
Pored njega, žena i kći sjedile su u tišini dok su njegove riječi ispunjavale prostor među nama.
»Bilo joj je teško steći prijatelje u novoj školi, neke cure nisu bile baš dobre prema njoj, rekla
nam je da se radilo o nasilju na internetu. Maltretirali su je, gospodine Locke, a nas sad zanima
može li se to iskoristiti u njezinu obranu.«
Dakle, za to se pripremao, za iskru nade za koju je obitelj vjerovala da ju je otkrila i koju
je štitila i pazila kao kap vode na dlanu.
»Slali su joj poruke preko neke aplikacije po imenu Panop, bombardirali su je užasnim,
zajedljivim porukama«, rekla je Maria Guerin. Zvučala je mnogo artikuliranije od svog supruga
po čemu sam mogao zaključiti da ovdje nije ni rođena ni odrasla. Pitao sam se koliko joj je
teško bilo snaći se u ulozi farmerove žene jer nije lako naići na odobravanje seoske zajednice
ako ste autsajder.
»Mi za to nismo znali«, dodao je gospodin Guerin.
»Kakve poruke?« pitao sam Zoe.
Pogledala me, suzdržavajući se od nečega.
»Daj mu svoj mobitel, Zo«, rekao je njezin tata. »Sve možete vidjeti na njezinu telefonu.«

71
 Pritisnula je dva-tri dugmeta na mobitelu i gurnula ga preko stola. Bio je to tipičan mobitel
za jednu tinejdžericu: metalik ružičaste boje, s naljepnicama na glazbene note na stražnjoj
strani.
Na ekranu sam mogao vidjeti poruke koje je Zoe primila. Njihov me sadržaj sablaznio. Bile
su to opake, provokativne, šokantne poruke. Bile su prepune lukave, proračunate zlobe i ciljale
su na svaki mogući aspekt njezina izgleda i karaktera. Istog sam trena ostao bez teksta.
Kad sam podignuo pogled, Zoe me promatrala, no onda je spustila pogled, a obraze joj je
prelilo crvenilo.
»Tko ih je poslao?« pitao sam.
»Anonimne su«, odgovorila je Maria.
»Znaš li, Zoe?«
»Ne znam.«
»Sigurno ti netko pada na pamet«, rekao je njezin otac. Mogao sam zaključiti da to nije
prvi put da joj je to rekao.
Maria je položila svoj dlan na njegov. »Nemoj vikati. Nema potrebe za vikanjem. Ne
ovdje.«
Izvukao je svoju ruku ispod njezine i frustrirano njome prošao kroz kosu. Njegove su crte
lica bile ponosne, orlovske, što je davalo određenu dozu dostojanstva njegovoj od vjetra
ispucanoj koži. Maria je povukla ruku i položila je u krilo.
Zapitao sam se što bi mi Zoe rekla da smo samo ona i ja u toj prostoriji. Pitao sam se što
je skrivala od svojih roditelja.
»Osjećaš li da su te poruke utjecale na tvoje ponašanje one noći kad se dogodila
nesreća?« pitao sam je. To je bilo važno jer je moglo dovesti do moguće samoobrane.
»Te noći nisam primila nijednu.«
»Po čemu zaključujem«, otac je opet podignuo glas, »da ih je slao netko tko je te noći bio
tamo. Nije to kvantna fizika. Možda nisam završio stotinu škola, ali to nam govori zdrav razum,
zar ne? Vražji zdravi razum. Namamili su je tamo i natjerali da učini nešto što inače nikad ne
bi učinila.«
»Nisu.« Zoein je glas bio nježan i tih.
»Što?« rekao je.
»Nisu me natjerali! Ja sam odlučila voziti. Sama sam to odabrala. Ti si me naučio, tata,
sam si me tome naučio. Odlučila sam da ću ja voziti, ali nisam znala da sam pijana. Kunem se.«
Oba Zoeina roditelja htjedoše nešto reći, no ja sam podignuo ruku kako bih ih stišao.
Morao sam intervenirati zato što smo morali donijeti racionalne, pažljive odluke, zakon ne
priznaje osjećaje.
»Prepričaj mi to, Zoe«, rekao sam. »Ispričaj mi jer bi to mogla biti valjana obrana.«

72
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Samo Lucas i ja sjedimo za stolom nakon što su svi otišli, sjedimo jedno nasuprot drugom,
između nas su plamenovi svijeća i hrpa brusketa. Kroz dječji interfon dopire nekakvo škripanje
pa isključujem zvuk.
»Jesi Ii pročitala scenarij?« pita Lucas.
»Pročitala sam manji dio, ali imala sam vremena samo za početak. Tužno je.«
Mislim na svoj mobitel uguran među jastuke na kauču, pitam se mogu li očekivati još
pitanja preko Panopa kad ponovno dođem do njega. Prije, onda kad je bilo najgore, poruke su
stizale cijelo vrijeme, pitanje za pitanjem, katkad bih primila deset u pet minuta, i svaka bi me
na svoj način prodrmala iz temelja.

Što ti misliš tko si ti?

Jesi li bolesna, ti prljava kučko?

Jesu te suze već uspavale?

Kako je to kad te svi mrzemrzemrzemrze?

Plaču li lezbe lezbijske suze?

Zapravo, ta posljednja baš i nije imala smisla budući da je temelj njihovih optužbi bio taj
da se prodajem Jacku Bellu, no svejedno sam se osjećala očajno kad sam ih pročitala. Ironično,
budući da posjedujem nešto što je Jason socijalac nazvao »fino izbrušen smisao za ironiju«,
upravo su me poruke s Panopa toliko ponukale da odem na tu zabavu, onu na kojoj sam na
trenutak ili dva postala princeza u naručju Jacka Bella.
Poruke su me trebale odvratiti od toga da mu se ikad više približim, ali nisu, jer me Jason
između ostalog opisao i kao »tvrdoglavu« i »motiviranu«. Ne možete pobijediti na glazbenim
natjecanjima na nivou na kojem ja sviram ako nemate te dvije karakteristike.
Stoga, kad me Jack pozvao na tulum u svojoj kući samo nekoliko tjedana prije Božića, i
kad je nevoljko pozvao i Gull jer sam ja rekla da ne mogu doći bez nje, osobito zato što je
idućeg dana imala rođendan, dio mene je pomislio, eto vam na, Eva Bell i Amelia Barlow.
Naime, bila sam prilično sigurna da su one slale te poruke, njih dvije i njihovi podanici.
Otpijam gutljaj vina i kažem Lucasu: »Da napunimo čaše do vrha dok ih nema?«

73
 Ta mi se rečenica doima prilično smjelom, a znam da ne bih smjela govoriti takvo što,
naravno da znam, no svejedno to izjavljujem jer želim trgnuti Lucasa iz njegove letargije i
natjerati ga da se malo našalimo. Želim učiniti nešto što će izbrisati sjećanje na događaje u
crkvi.
Lucas dohvaća bocu i puni nam čaše, ali ne više nego nam je Chris prvotno natočio.
»Hoćeš li pročitati ostatak scenarija?« pita.
Stavlja kažiprst u usta, a zatim ga počinje vrtjeti po rubu svoje čaše. Ton, visok, čist,
probadajući, dopire iz vinske čaše. Činim isto sa svojim prstom i svojom čašom.
»Hoću«, kažem, da se ne bi osjećao loše.
Zvukovi iz čaša hvataju zamah. Vrtimo prste u krug, bez prestanka. Grize se za usnu i ne
odgovara mi odmah, ne bih htjela da se rasplače ili tako nešto zato što ga scenarij podsjeća na
mamu.
»Računa li se ovo kao repetitivni zvuk?« pitam ga. Repetitivni zvukovi iritiraju ljude, to mi
kažu svaki put kad mi noga osjeti poriv da lupka po kamenom podu kuhinje, ili kad
pucketam prstima na neku glazbu koju samo ja čujem u svojoj glavi.
»Ma nee«, kaže Lucas. »To je povišeni c.«
Savršeno pogađam tonove pa znam da njegova čaša zvuči kao običan c, a da je moja
sniženi e, ali ga ne ispravljam zato što nitko ne voli pametnjakoviće.
»Onda, što je u ostatku scenarija?« pitam ga.
»Samo... Moraš pročitati.«
»Nije lako čitati preko mobitela.«
Iznenada prestaje svirati na čaši, a zavijajući zvuk polako se stišava. I ja prestajem svirati i
polažem dlan na rub čaše kako bih odjednom zaustavila sve vibracije. U tom trenutku
proždrljivi, pljuskavi filteri u bazenu postaju naša pozadinska glazba. Lucas provlači prst kroz
plamen jedne svijeće, a ja primjećujem da je smjesta potamnio.
»Možeš li mi ga pokazati na svom iPadu? Nakon večere?« pitam.
Lucasove oči izgledaju lažno svjetlucavo jer se bajkovita svjetla lampica odražavaju na
njegovim tamnim zjenicama. Obično su sasvim crne, neznani rezervoari Lucasovih misli.
»Možda«, odgovara. »Ali mogla bi ga jednostavno pročitati na svom mobitelu, nije tako
teško.«
Pomalo je čudno biti tu s Lucasom, s vinom, samo nas dvoje, naime, u ovoj kući za nas
vrijede određena pravila.
Uselili smo se ovamo netom nakon što se rodila Grace. Mama i ja živjele smo u nekom
prljavom stanu prije toga i preživljavale uglavnom na Prozacu, a Lucas i Chris su živjeli u nekoj
drugoj velikoj kući. Mogli smo svi stati u njihovu staru kuću, ali onda to ne bi bio »novi
početak«.
No ono što mi sad pada na pamet jest razgovor koji smo Lucas i ja morali voditi s
roditeljima kad smo se zajedno ovamo uselili, a koji je bio nevjerojatno mučan. Poanta
razgovora bila je - pogađate? - da Lucas i ja ni u kakvim okolnostima ne smijemo ni pomisliti
na to da započnemo nekakav odnos jer smo prije svega svi trebali »poštovati novu obitelj«.
Jedini praktičan ishod svega toga bio je da smo morali pristati na to da ne ulazimo jedno
drugom u spavaću sobu bez prisutnosti odrasle osobe. U sebi sam se svojski nasmijala kad su

74
to izjavili jer je to bilo toliko nalik na ono što sam slušala u maloljetničkom da je bilo gotovo
nevjerojatno.
Nakon toga, kad smo ostali nasamo, Lucas je rekao da su licemjeri, da nas samo
kontroliraju i da nam ne vjeruju. Onda me pitao jesam li ikad razmišljala o njemu na taj način,
a ja sam rekla da jesam, na što se on zagledao u mene kao da mu nije ni na kraj pameti bilo da
ću to reći. Stoga sam svom odgovoru dodala - samo jednom. Nikad mi nije rekao je li i on
osjećao isto, možda zato što sam se ja previše bojala uopće pitati. Jednostavno je
otišao vježbati, a dok sam ga slušala kako svira, pomislila sam na to kako su vas neki ljudi u
maloljetničkom znali silovati samo svojim pogledom, sve i da vas nikad nisu ni dotaknuli.
»Poslao sam ga i tvojoj mami«, kaže Lucas. »Taj e-mail.«
»Zašto mi jednostavno ne kažeš što je u njemu?«
»Ne znam kako, najbolje da ga pročitaš.«
Dok to govori, glas mu je tako neočekivano neobičan i ozbiljan da me prožmu trnci, ledeni
i snažni.

75
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Na vratima je Tom Barlow. Zadržavam se u hodniku, pored vratašca ormara za kapute, i

gledam kako ga Chris oprezno pozdravlja.
Tom Barlow je strašno uznemiren, baš kao što je bio i u crkvi: lice i vrat su mu crveni,
izgara od emocija intenzitetom šumskog požara. Chris stoji na vratima, većim dijelom ih
blokira, i nježno govori Tomu Barlowu da se smiri i da je sigurno pogriješio, došavši u pogrešnu
kuću. Chrisov glas je smiren i odmjeren, uspješno se kontrolira.
Ostajem u sjeni, promatram, osjećam Marijinu prisutnost gore na katu, pokušavam
osluhnuti kako uspavljuje bebu. Stisnuta sam us Chrisove štapove za pecanje i njegov zimski
radni kaput: bogati nabori kašmira blago zaudaraju na vrućini premda su umotani u plastični
pokrov iz kemijske čistionice.
Chris ostaje strpljiv čak i dok Tom Barlow odbija slušati što mu se govori. Chris ga ne poziva
unutra, no pita ga želi li sjesti na klupicu koja se nalazi tik do ukrašenog prednjeg trijema i
koja gleda na prilaz.
»Možda bih vam mogao«, kaže Chris Tomu Barlowu glasom koji je smiren, ali koji mi se
čini opasno superiornim, »donijeti čašu hladne vode?«
Tom Barlow ne želi ni čuti.
»Mora odgovarati za ono što je učinila«, viče na Chrisa, a zatim, baš kao u crkvi, njegove
se rečenice počinju izvrtati kao da ga energija koja ga tjera na te očajničke poteze toliko
iscrpljuje da ništa drugo ne može. Ponavlja: »Mora odgovarati,« kaže, »mora odgovarati zbog
onoga što mi je oduzela.«
»Tko?« pita Chris. »Na koga mislite?«
Gospodin Barlow se ljulja naprijed-natrag na nogama, nevjerica mu je sve očitija na licu
svaki put kad mu uspijem vidjeti lice. Praktički je ispljunuo odgovor. Kaže: »Zoe Guerin, mislim
na Zoe Guerin. Na koga drugog bih, dovraga, mislio?«
Te dvije rečenice kao da paraliziraju zrak oko Chrisa i gospodina Barlowa, dva muškarca
ostaju stajati licem u lice, bez riječi. Pretpostavljam da gospodin Barlow upravo svjedoči
nizu emocija i, još važnije, zaključaka koji se pojavljuju na Chrisovu licu, jer točno u tom
trenutku Chris po svemu sudeći uviđa da je gospodin Barlow ipak pogodio pravu kuću i da mu
je Maria lagala.
Na katu vlada posvemašnja tišina. Maria je prestala umirivati bebu, a ja se pitam je li čula
ono što sam i ja upravo čula, jer ako jest, onda zna da je igra gotova.
Chrisovi idući pokreti su brzi. Objema rukama žestoko odguraje Toma Barlowa unatrag, a
dok Tom Barlow tetura po šljunku i kamenje krcka, Chris kaže: »Kako se usuđujete?«
U tom trenutku izranjam iz svoga kutka. Trčim niz hodnik prema njima i izlazim na prilaz.

76
 »Hej«, kažem što je nježnije moguće. Tom Barlow se fizički oporavio pa sad stoji i
promatra Chrisa s intenzivnom mržnjom u očima i nemalom nevjericom. Stavljam dlan
na Chrisovo rame.
»Hej«, kažem. »Chris, prestani, u redu je.«
Chrisova je čeljust stisnuta i kruta, a ruka mu je nabrekla od napetih mišića. Tom Barlow
diše kroz nos, nosnice mu se šire, a čeljust stišće, zauzima borbeni stav u tom izljevu nasilja,
tom nenadanom ispadu, i izgleda kao da bi mogao navaliti na Chrisa.
Sve je to jezivo, primitivno, kao nakostriješeni psi, samo ih dlaka dijeli od toga da se sve
pretvori u gadnu tučnjavu. Stajem između njih, leđima okrenuta prema Chrisu, i kažem Tomu
Barlowu: »Želite li razgovarati?«
Pogledom prelijeće preko moga lica i mislim da me prepoznaje.
Osjećam kako mi se Chris primiče odostraga pa pružam ruku iza sebe sve dok ga ne
dotaknem prstima, govoreći mu da ostane na mjestu. »Sa mnom?« ponovno se obraćam
Tomu Barlowu, blagim glasom.
Još nekoliko trenutaka zuri preko moga ramena, prsa mu se nadimaju, ne može skinuti
bijesan pogled s Chrisa, no onda vidim neku vrstu urušavanja u njegovim očima. Suze naviru,
goleme kapi koje mu klize niz obraze i moče ih. »Pođite sa mnom«, kažem, »razgovarat ćemo
o tome.«
Uzimam ga za ruku, polako, jer psi znaju ugristi čak i kad više nisu nakostriješeni. Gledam
u Chrisa. »Idi unutra«, kažem, šokirana ljutnjom na njegovu licu, no prioritet mi je da
maknem Toma Barlowa, kako bih ga spriječila da se pojavi pred Marijom i Zoe, i dodatno
pogorša situaciju.
Chris se ne miče.
»Idi. Unutra«, ponavljam.
On čini samo jedan mali korak unatrag, pogleda i dalje prikovana za Toma Barlowa, pa
kaže: »Zvat ću policiju ako vas opet vidim na svom posjedu. »Čak ni tada Chris ne odlazi u
kuću. Stoji, s dugačkim rukama spuštenima sa strane, posred elegantno napravljenog kruga od
šljunka koji daje oblik njegovu prilazu, uokvirenog lijehama cvijeća s hrpom dekorativne živice
i grmlja, ispod kojih sjenovito raslinje sikće uz diskretan mlaz sustava za navodnjavanje koji se
brine za to da biljke ne presuše.
Iznad njega, na prozoru na katu vidim Mariju i Grace u njezinu naručju. Tamni je zastor
odmaknut sa strane, promatra nas, no u tom trenutku, kad se njezin muž napokon okreće i
odlazi u kuću, ona pušta zastor i ponovno postaje nevidljiva.

77
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Lucas primjećuje da drhtim. Pogled mu prelazi preko mojih golih ramena.

»Hoćeš majicu?« kaže. »Mogu ti je donijeti.«
»Ne, hvala.«
»Jesi li sigurna?«
»To je samo mali povjetarac.«
Oko nas je blago komešanje, ali to je samo vruć, baršunast zrak koji dopire iz nekog
nevidljivog mjesta u tami. Nimalo ne osvježava.
»Netko ti je prešao preko groba?« pita.
»Vjerojatno«, odgovaram, iako se zbog takvih usporedbi obično moram svojski upregnuti
kako bih ostala sabrana.
Guram prst u plamen svijeće kako bih si malo odvratila misli i zato što želim raditi ono što
je i on radio, no odmah me zaboli pa ga mičem. Lucas se smije, a zatim ponovno tonemo u
tišinu, razmišljam o tome koliko bi mi neizdrživo bilo da njega nema u ovoj kući. Moja mama
više nije topla, još od nesreće, a ni Chris nije topla osoba. Grace je topla na neki opojan, dječji
način, stoga mi se samo Lucasova osobnost doima toplom, on je jedini koji na stvari gleda
otprilike kao i ja, čak i ako ne govori mnogo.
»Lucas«, kažem, no progovaramo točno u isti čas.
»Razmišljaš li ikad o tome da odustaneš od glasovira?« postavlja pitanje koje je totalno
nevjerojatno, zaprepašćujuće, zapanjujuće, neočekivano, šokantno za njega da čak i meni
ponestaje riječi.
»Zašto?« pitam. Ne mogu zamisliti da se odreknem glasovira. Sviranje glasovira za mene
je poput ovisnosti. To je put kojim moram koračati, voda koju moram popiti, hrana koju
moram konzumirati, zrak koji moram disati. To je jedino što moj um može odvesti na neko
sigurno mjesto, a svi mi govore da će mi osigurati »svijetlu budućnost«.
»Nemoj reći tati da sam to rekao«, kaže. Primjećuje moje iznenađenje i to ga čini
nervoznim, no ja sam odana osoba.
»Neću.« Žurno izgovaram te riječi jer želim da Lucas zna da sam na njegovoj strani, no
svejedno ga moram ponovno pitati: »Zašto?«
»Nisam rekao da ću ja to napraviti«, povlači se.
»Ali zašto razmišljaš o tome?«
Naginje stolicu unatrag. »Zato što je to dio onoga što ne valja.«
»Glasovir?«
»Ne.«
78
 »Onda, što ne valja?«
»Ovo. Sve ovo.«
»Kako to misliš?« Ne mogu vjerovati da to slušam jer Lucas vježba duže i upornije od
mene i nikad se ne žali.
Podiže prste uvis, radi oblik pravokutnika i gleda me kroz njega. Znam što radi, uokviruje
me u kadar jer je opsjednut filmovima. Često to radi, što Chrisu strašno ide na živce.
»Je li to zato što se želiš baviti filmom?« pitam. Znam da to želi, svi znamo da to želi, ali
on nikad ne priča o tome zato što Chris kaže da to nije prava karijera.
Spušta ruke, »Želim se baviti filmom, da, ali nije samo to. Glasovir mi se katkad čini kao
da je tek jedna karika u lancu. Kao da sam po sebi ne znači ništa, da je samo privid. Mrzim to.
Ti to ne mrziš?«
Dah mi zastaje u grlu dok izgovara te riječi, kao da je zrak koji sam udahnula toliko vreo
da peče, jer me istinski, zbilja šokiraju. Nikad se ne bih odrekla glasovira. Jednostavno nikad
ne bih odustala, uvijek moramo ići naprijed.
Osjećam poriv da ustanem od stola i okrenem mu leđa jer ne želim da vidi kako su mi oči
zasuzile zbog svega toga, pa nespretno ustajem, onako kako to činite kad nekud žurite, ali vam
koljena zapinju ispod stola, a dok to radim, uspijevam rukom prevrnuti pladanj s brusketama.
Pada kiša brusketa. Komadići narezanih rajčica i bosiljka i ulje, sve prska po stolnjaku i
Lucasu i podu. Zamazala mu se fina crna košulja, kao i lice i kosa. Ne bih ih učinkovitije
razbacala posvuda ni da sam koristila prskalicu. A zato što ne znam što bih drugo, počinjem se
smijati. Strašno se smijem kad se dogodi nešto loše. To je neka reakcija koju ne mogu spriječiti.
Jednom me dovela u nevolju u maloljetničkom, jer se na takvom mjestu zbilja ne želite smijati
drugima. Neću vam reći što su mi te noći stavili u krevet, kao ni one iduće.
Lucas me gleda ravno u oči, a super ozbiljan izraz koji je imao na licu samo nekoliko
sekundi ranije ostaje tamo još samo trenutak prije nego se raširi u nešto ljepše, u smijeh. Stoga
se i ja opet smijem, zbilja glasno, kao da se dogodilo nešto urnebesno, a to znači da, kad se
Chris javlja s vrata, doživljavam najveći šok ikada jer ga nisam čula da dolazi, pa vrisnem, kratko
i piskutavo.
»Što radite vas dvoje?« kaže glasom koji nikad nisam čula. Hladan kao led.
Lucas kaže: »Oprosti«, a ja kažem: »Ja sam kriva. Stvarno mi je žao«, i opet doživljavam
jedan od onih trenutaka u kojem se u jednoj minuti svi skupa smijete, fino odjeveni, i osjećate
se dobro jer se lijepo provodite s nekim, a već u idućoj minuti vraćate se na zemlju zato što ste
to i dalje vi i ne vrijedite ništa, ako i to.
Chris to primjećuje.
Chris, koji mi nikad nije uputio ružnu riječ, iako mi se čini da općenito mnogo ne govori.
Lucasu kaže: »Idi se srediti.«
Meni kaže: »Prestani se ponašati poput drolje ispred mog sina. Nemoj misliti da ne vidim
što radiš.«
U tišini koja je uslijedila nakon tih riječi koža mi se ježi od hladnoće, dio po dio, kao da se
netko kreće oko mene i puše u mene, i ne znam što učiniti. Ostajem vrlo mirna i
koncentriram se na pljuskanje filtera, pljuskanje vode u bazenu, zubima grickam kožu s
unutrašnje strane usana. Nos me svrbi, upozoravajući me da se sprema navala suza pa se još
jednom borim protiv tog poriva, tiho i diskretno, koliko je moguće.
79
 Chris izgleda kao da očekuje moj odgovor, ali ja ne mogu smisliti ama baš ništa što bih mu
rekla, mozak mi je zbunjen svem tom nesigurnošću. Nisam znala da sam se ponašala poput
drolje, ili sam možda i znala pa sam stoga namjerno učinila nešto sramotno, ali ako je to istina,
onda se pitam bih li trebala to i priznati?
Osjećam se kao da sam gola. Chrisove me riječi podsjećaju na poruke s Panopa koje sam
nekoć primala, podsjećaju me na cure koje su me provocirale, podsjećaju me na zatvor. Te
riječi ne pripadaju u ovu kuću. Kažem: »Žao mi je, Chris. Nisam mislila. Zbilja nisam.«
»Na tankom si ledu, mlada damo«, kaže. »Otiđi i pričuvaj bebu, i reci svojoj majci da se
spusti. Moram razgovarati s njom.«
Prolazim pored njega i Lucasa ne gledajući ih u oči, nastojeći držati glavu uspravnom,
pazeći da mi hod ne bude nimalo droljast, a čim uđem u kuću, počinjem trčati i ne zaustavljam
se sve dok se ne popnem uza sve stepenice i stanem na dio stubišta ispred Graceine sobe, gdje
se zaustavljam.

80
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

»Poznajem vas«, kaže Tom Barlow, »zar ne?«

»Ja sam Zoeina teta. Tessa Downing.«
»Bili ste na sudu.« Prepoznaje me, čak i nakon svih tih godina.
Kimam glavom.
»Jako mi je žao zbog vašeg gubitka«, govorim. Riječi su šuplje od nemogućnosti da mu
pomognem. Moja jedina nada leži u tome da će u njima čuti moju namjeru.
Stojimo na ulici ispred Marijine kuće, ali želim ga maknuti još dalje. U tren oka bi se odatle
mogao vratiti u kuću ili otići otraga i zateći Zoe u vrtu. Sad kad je tajna otkrivena, moj najveći
strah je taj da bi joj mogao učiniti nešto nažao. U ovom trenutku sve se svelo na ograničavanje
štete.
»Želite li razgovarati?« pitam ga. »Možemo sjesti u moj auto? Ili prošetati?«
Pokušavam se sjetiti svega što znam o tom čovjeku, odvojiti novinske napise koje sam
pročitala o njemu od opisa ostalih obitelji.
Koliko se sjećam, Tom Barlow se bavi, ili se bavio, nekretninama. Zapravo, njegov se profil
ne razlikuje mnogo od Chrisova. Sam je razvio posao, čime se ponosi. Da su se Chris i Tom
Barlow sreli u drugačijim okolnostima, možda bi se dobro slagali. Amelia, koja je stradala u
nesreći, nije bila jedino dijete u obitelji Barlow, ali je bila jedina kći. Sjećam se dva malena
dječaka, veoma slična svojoj sestri, kako čvrsto drže roditelje za rake na fotografijama s
pogreba.
»Treba mi cigareta«, kaže i tone na kameni zid koji obrubljuje prednji dio Chrisova i
Marijina vrta, čineći granicu između ulice i gustog bilja s druge strane. To rješenje nije jednako
dobro kao da smo se maknuli s posjeda, ali barem nas, ako sjednemo, ne mogu vidjeti iz kuće.
Vadi cigaretu iz paketića i nudi mi jednu, ali ja odmahujem glavom.
»Smeta li vam?« pita, a to me pitanje, usred cijele te situacije, gotovo tjera u smijeh. Kako
to da su fine manire toliko jake da prodiru u svaku situaciju? Više ne mogu ni nabrojiti koliko
su mi se puta ljudi ispričavali što su se rasplakali nakon što sam im upravo eutanazirala
ljubimca.
»Nimalo«, odgovaram. »Naravno da ne.«
Tom Barlow se naginje naprijed, obješene glave. Dlanove je spojio između koljena, a
cigareta mu visi među prstima, zbog dima koji se iz nje diže okreće glavu u stranu, dalje od
mene.
Primjećujem da mu je kosa kao fratarski prorijeđena na tjemenu što pokušava prikriti
pomnim korištenjem nekog preparata za kosu. To mi govori da nije započeo dan razmišljajući

81
o Zoe, da je sve što se dogodilo za njega gotovo jednak šok kao i za nas. Nema šanse da ćete
ležerno nanositi preparat za kosu ako ste ispunjeni bijesom i zgražanjem.
Sjedimo u tišini jer ga ne želim ponovno raspaliti nekom pogrešnom riječju, a nakon
nekoliko minuta, kad je cigareta već napola popušena, poseže u džep hlača i dodaje mi
zgužvani komad papira.
To je letak za Zoein koncert.
»Kroz moja vrata«, kaže. »Jutros. Kroz moja ulazna vrata, na moj otirač, u moju kuću. U
moj vlastiti dom. Došao sam samo zato što nisam mogao vjerovati da se doista radi o njoj.«
Držim letak u rukama. Nemam pojma tko ga je dijelio, ali nagađam da bi se moglo raditi
o nekome od marljivih organizatora u crkvi.
»Da smo znali«, govorim oprezno, »nikad, nikad ne bismo dopustili da se to dogodi.
Molim vas, vjerujte mi.«
»Došli smo ovamo da pobjegnemo od toga«, kaže. »Sve smo prodali, dečki su se preselili,
izgubili smo novac, počeli ispočetka. Nije bilo lako.«
Glas mu puca, a ja razmišljam o tome kako bi se istim riječima mogao opisati i Zoein i
Marijin dolazak iz Devona u Bristol, ali naravno da to ne govorim.
Želim mu staviti ruku na leđa kako bih ga utješila, ali nisam sigurna da je to dobra ideja,
pa umjesto toga kažem: »Jako, jako mi je žao.«
»Pokopali smo je u Hartlandu«, kaže, a ja se ponovno prisjećam novinskih fotografija na
kojima se iza u crno odjevenih ljudi u procesiji vidio višekatni zvonik od sivog kamena crkve u
Hartlandu, podignut iznimno visoko kako bi poslužio kao putokaz mornarima i spašavao živote
stoljećima prije nego se pojavio svjetionik na Pointu. »Tako da je nismo mogli povesti sa sobom
kad smo se preselili, ali podigli smo spomen-ploču u crkvi u Westburyju. Odabrali smo je skupa
s dečkima.«
Napokon uviđam tragičnost ove situacije. Zoe je održala koncert u crkvi u kojoj se nalazila
spomen-ploča jedne od žrtava nesreće koju je ona prouzročila. Pokušala je iznova izgraditi
svoj život na mjestu na kojem se nalazi uspomena na žrtvu.
»Gospodine Barlow...« kažem. Veoma pažljivo biram riječi koje ću reći, no on me prekida.
»Tko je taj čovjek?« kaže. »To nije njezin otac.«
»Ne. Maria se preudala. To je Zoein očuh.«
»Zna li on? Zna li što je napravila? Što je ona? Je li svjestan svega toga i svejedno me
tretira kao govno na cipeli?«
Proučava me dok ja pokušavam pronaći riječi, dok nastojim dokučiti što bi bio najmanje
opasan odgovor, ali prespora sam, pa sam uviđa istinu.
»Ne zna, zar ne?«
»Mislim da...« počinjem, ali on me prekida.
»Žao mi je vaše obitelji«, kaže. »Živite s ubojicom.«
On ustaje pa ustajem i ja. Osjećam da ponovno gubim kontrolu nad situacijom. »Molim
vas, znajte da nam je stvarno, stvarno žao«, kažem.
»Ljudi moraju znati. Mora platiti.«
»Platila je za ono što je učinila«, kažem mu. »Promijenila se.«

82
 »Molim? Dvanaest mjeseci u nekom finom pritvoru gdje je učila za maturu? Kako to može
nadoknaditi ono što je uzela?«
Rukom pokazuje prema kući u kojoj žive Chris i Maria, prema njezinoj besprijekornoj
grandioznosti, a na licu mu se vidi da ne može vjerovati koliko je sve to skupa nepošteno.
»Mi nemamo ništa!« kaže. »A ona ima sve ovo. Još se šepiri pred glasovirom i živi u palači
kao da se ništa nije dogodilo.«
»Nije istina«, kažem. »Kažnjena je. I njezin je život upropašten. Budite pošteni...«
Nisam to trebala reći. »Da budem pošten?« kaže, uzima mi program koncerta iz ruku i
čita: »Ne propustite dva mlada talenta u njihovu bristolskom debiju - pred vama je uistinu
posebna večer.«
U njegovu tonu nema ničeg osim gađenja.
»Ljudi moraju znati«, kaže, »a ja ću se pobrinuti za to da saznaju.«
»Zar je tako strašno da ima budućnost?« pitam. Već sam očajna. Sposobnost da ostanem
smirena klizi mi kroz prste.
»Zašto bi je ona imala ako mi ne možemo?«
Gužva papir i baca mi ga pod noge, zatim se okreće i počinje hodati niz ulicu, dalje od
kuće, pognutih ramena i glave, prema uličnom svjetlu na kojem poklopac poštanskog
sandučića na kraju ulice blista crvenim sjajem.
»Što to radite?« vičem za njim. »Što namjeravate učiniti?«
Nestaje iza ugla.
Promatram kuću i pitam se što se događa unutra, zatim promatram ugao za kojim je
upravo nestao Tom Barlow i odlučujem ga slijediti.

83
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Sva drhtim zbog Chrisovih riječi. Naviknula sam na to da me drugi nazivaju pogrdnim
imenima, ali ne i on.
Na vrhu stubišta ponovno primjećujem leptira. Izišao je iz kupaonice pa se sad nalazi
visoko u kutu i beskorisno zamahuje krilima uza zid. Ne sviđa mi se kad to radi jer zamišljam
kako se prašina na njegovim krilima rasipa svaki put kad udari o zid, kako mikroskopski pljusak
šarene prašine pada poput pijeska koji curi kroz pješčani sat i malo pomalo slabi leptira sve
dok više ne bude mogao poletjeti.
To me navodi na misli o vlastitom životu, šteti koju sam prouzročila, a mislim da sam
dosad bila sretna, jer kad bi stvari krenule po zlu, kad bi pijesak u mom satu iscurio i kad bi mi
ponestalo vremena, uspjela bih ga nekako primiti, preokrenuti, početi iznova. No sad se pitam
hoće li to ikad više biti moguće. Pitam se koliko prilika jedna osoba može dobiti.
Polako otvaram vrata Graceine sobe. Mama leži na krevetu koji se nalazi unutra, na
suprotnoj strani sobe od Graceina krevetića. Grace leži skupa s njom. Dok se privikavam na
tamu, primjećujem da su okrenule glave prema meni, da se u tami njihovih očiju reflektira
svjetlo s hodnika.
»Mama«, šapćem. »Chris želi razgovarati s tobom. Da ja pričuvam Grace?«
Ne spominjem što mi je rekao jer ne želim da mami danas još nešto pođe po zlu, osobito
ako sam ja kriva.
U uobičajenim okolnostima, mama bi odmah skočila kad bih to rekla. Odmah juri Chrisu.
Prepažljiva je. Chris dobiva prvoklasnu uslugu, jer je Druga obitelj zapravo operacija prve klase,
baš kao i Chrisov posao, baš kao i standard moje i Lucasove izvedbe. Chris i mama u to polažu
mnogo nade.
Ali mama ne skače. Dok hodam prema njima kroz crnu tamu sobe, primjećujem da ona i
Grace leže jedna pored druge kao medvjedica i mladunče. Mama ne pokušava uspavati Grace,
igra se s njom. Bočnom stranom prsta prelazi joj preko sljepoočnice, a Grace poseže za
maminom rukom i drži je ispred svoga lica. Mama je jagodicom prsta lagano tapka po nosu, a
Grace se hihoće.
Tiho im prilazim zato što želim biti na krevetu s njima. Ima malo slobodnog prostora točno
ispod mjesta na kojem leži Grace pa se oprezno tamo smještam. Mama leži uza zid. Grace me
nježno udara nogicom. U sobi je vruće, a ona nosi samo pelenu pa osjećam njezine tople nožne
prstiće na svojoj goloj nozi. Malo ih odmičem jer su preblizu mjesta na kojem sam se ranije
udarila o glasovir.
»Chris te traži«, šapćem mami.
»Lezi s nama«, kaže.

84
 Na te riječi, srce mi počinje lupati toliko vraški glasno da se osjećam kao da bih mogla
hiperventilirati. Mama se pomiče bliže zidu i nježno povlači Grace za sobom, ostavljajući tanak
komad praznog prostora uz rub kreveta. Liježem tamo, s glavom pored Graceine, a ona slavi
taj trenutak luđački mlatarajući nogama, zatim me povlačeći za pramen kose i čupajući me. No
meni to ne smeta, naviknuta sam. Grace pokušava sjesti, ali mama na to šapće: »Gracie,
malena, lezi s nama, hajde«, i začudo, Grace je sluša.
Ležimo minutu prije nego mama progovara: »Moje curice«, glasom koji je topao i sladak
poput vruće čokolade, naslanja glavu na Grace i rukom poseže prema njoj kako bi mi stavila
dlan na obraz i palcem prešla i preko mojih sljepoočnica, a ja prvi put u milijun godina
zaboravljam na sve loše što se dogodilo, samo se opuštam i ležim, osjećam njezinu ruku na
sebi i Grace kako se migolji među nama, i još samo kad bih čula leptira kako i dalje lamata
krilima na stubištu i podsjeća me na pješčani sat mog života, bilo bi kao u raju.

85
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Kolike su šanse da Tom Barlow živi samo nekoliko kilometara od kuće u kojoj žive Chris i
Maria? Male. Baš kao i šansa da Zoe održi koncert u istoj onoj crkvi u kojoj se nalazi Amelijina
spomen-ploča.
No ako se bavite poslom poput mojeg znate da malene šanse nerijetko ništa ne znače.
Uvijek će se naći netko da nadoknadi taj mali postotak ljudi kojima se događaju nevjerojatne
ili neželjene stvari, a ništa ne upućuje na to da ta osoba ne biste mogli biti vi.
Tom Barlow ne hoda dugo. Ulazi u auto koji se nalazi iza ugla Chrisove i Marijine kuće, a
čim sam shvatila da mi torba i dalje visi preko ramena, te da su u njoj ključevi - Maria se
kao domaćica večeras nije iskazala, nije mi uzela torbu kad sam stigla - brzo se okrećem i idem
po svoj auto premda se bojim da ću ga tako izgubiti. Što se ne događa. Dok se ja kotrljam iza
ugla, on se tek izvlači, kao da je morao sjediti u autu nekoliko minuta ne bi li se malo pribrao
prije polaska, ili je možda morao nekoga nazvati.
Napuštamo široke, zelene, mirne ulice četvrti u kojoj žive Chris i Maria i vozimo se dalje
prema predgrađu, jednim dijelom i ulicama kojima smo se vraćali s koncerta. Na jednoj
dugačkoj ulici u Westburyju, koja kao da se nastavlja unedogled, Tom Barlow skreće prema
prilazu skromne dvojne kuće koja izgleda kao da je izgrađena u šezdesetima, a ja parkiram na
slobodnom mjestu nasuprot nje. Držim glavu pognutom kako mi ne bi vidio lice, ali imam
dobar pogled na njegovu kuću.
Ima veliki stakleni zid s prednje strane kroz koji mogu vidjeti dnevni boravak. U njemu se
nalaze dva naslonjača i televizor, kao i pokoja igraća konzola. Zidovi su obojeni jednostavnom
nijansom magnolije. To je manje-više sve, osim obiteljske fotografije većeg formata na zidu,
na kojoj su djeca još malena, a Amelija je stisnuta između svoje male braće koji izgledaju kao
da su blizanci. Zbog oskudnog pokućstva prostorija izgleda više funkcionalna nego omiljena za
druženje.
Tom Barlow ostaje sjediti u svom autu dobrih nekoliko minuta prije nego odluči izaći.
Zapravo, ostaje u njemu toliko dugo da neka žena, koju prepoznajem kao njegovu suprugu,
otvara vrata i upitno se osvrće.
On izlazi iz auta i povlači je u dug, čvrst zagrljaj.
»I mislila sam da si ti. Jesi li dobro?« čujem kako govori. »Što nije u redu?«
Ne mogu čuti njegov odgovor, no odmahuje glavom kao da govori ništa, a zatim ga ona
odguruje od sebe tako da ga sad drži za ramena i osmjehuje mu se. »I ja tebe volim«, kaže. S
vrata ih promatra jedan od dječaka, gol do pasa, odjeven samo u hlače od pidžame. Na putu
do kuće Tom Barlow prebacuje ruku preko svoga sina, a dok se vrata zatvaraju, dijete mu
počinje objašnjavati kako mu je bilo prevruće da zaspi.

86
 Na putu do tamo, mislila sam da ću pozvoniti na vrata i pokušati porazgovarati s njegovom
obitelji, uvjeriti ih da bi Zoe trebalo dati priliku da ponovno izgradi svoj život, da ona i
Maria imaju pravo na privatnost, pravo da nastave dalje. Ali sad to više ne mogu učiniti jer sam
prilično sigurna da nitko u toj kući ne zna što je Tom Barlow radio te večeri. Barem ne još, a ja
ne želim biti ta koja će im reći.

87
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Svjetlo koje je lagano dopiralo u Graceinu sobu s hodnika odjednom nestaje. Mama i ja
okrećemo glave prema vratima kako bismo utvrdile zašto. Muška silueta blokira vrata i isprva
je teško zaključiti je li to Lucas ili Chris. Nakon kratke pauze figura se odmiče, ne rekavši ništa,
no to je dovoljno da uzbuni mamu. Ispušta nekakav zvuk koji mi se doima poput tihog jauka,
a zatim ustaje s kreveta. Malena Gracie ne želi da mama ode. I sama malčice zajeca, no ja joj
odvraćam pozornost mašući joj prstima pred licem pa smjesta poseže za njima.
Nikad se ne zna hoće li me Grace prihvatiti kao maminu zamjenu. Katkad to čini rado,
katkad jednostavno vrišti sve dok se mama ne vrati. Isto vrijedi i za Lucasa. Pa čak i za Chrisa.
Grace definitivno najviše voli mamu. O da, i Katyju. No, da budem iskrena, to radije ignoriram
jer me užasno živcira.
Dok mama izlazi iz sobe, za sobom tiho povlači vrata tako da su sad gotovo do kraja
zatvorena, ali ne sasvim, kao da želi da ostanemo točno onako kako nas je i ostavila. Grace je
sad već malo pospana. Okreće se tijelom prema meni, a ja prebacujem ruku preko nje tako da
joj se glavica može ugnijezditi u moj bok, pjevušim joj neku melodijicu koju mi je tata znao
pjevušiti dok sam bila malena.
Često razmišljam o svom tati. On je farmer. Nije se mogao nositi s događajima nakon
nesreće jer je rekao da je mama kriva za sve, da me previše forsirala s glazbom i da me to
pretvorilo u nekoga u koga se nikad nisam trebala pretvoriti. Rekao je da se nikad nisam ni
trebala natjecati za glazbenu stipendiju jer to nije za ljude poput nas. Trebala sam ostati u
mjesnoj školi i odrasti onako kako je i on odrastao: na sigurnom, na farmi, u srcu zajednice.
»Ali ti voliš slušati Zoe kako svira«, rekla je mama na posljednjem sastanku za reintegraciju
na kojem je bio i tata. »Uvijek si govorio da sam imala pravo što sam je tjerala.«
»Ne pod ovu cijenu«, odgovorio je tata, obukao kaput i rekao: »Žao mi je, Zoe.« Zatim je
otišao, iako ga je Jason molio da ne odlazi, iako je veoma dugo pričao s njim na hodniku.
Nakon toga nisam vidjela tatu punih devet mjeseci, onoliko koliko je jednom čovjeku
potrebno da opet postane ljudsko biće. Vratila sam se na farmu kako bih ga posjetila čim sam
izašla iz zatvora, ali samo jednom. Proveli smo okej dan, a baka Guerin je navratila s
kolačićima, no tata je uglavnom bio tužan i čudan, a kad smo izašli pogledati stoku, baka
Guerin je rekla da nikad nije znao oblikovati osjećaje u riječi i da je jednostavno takav, te da
je sto posto uvjerena da me voli i da će me zauvijek voljeti.
Htjela sam mu reći da sam i dalje ista kao i prije nesreće, da sam i dalje njegova curica.
Htjela sam mu reći da nisam loša osoba, da sam samo učinila nešto loše, i to slučajno, no tog
je dana zbog njegove tišine i meni bilo teško oblikovati išta u riječi. Možda je to zarazno.
Baka Guerin vidjela je da su se u meni nagomilale riječi pa je rekla: »Znam da tvoja majka
misli da sam vas obje napustila, ali on je moje dijete i ja ga moram zaštititi. Radim isto ono što
88
i tvoja majka radi za tebe. Znaj da te voli, Zoe, više od toga trenutačno ti ne mogu reći, pa i
neću, jer ne volim stvarati očekivanja. No vrijeme zbilja može zacijeliti rane, draga moja.«
Međutim, u vlaku koji me vozio natrag u Bristol razmišljala sam o tome kako je vrijeme
uništilo sve na farmi, kako tata jednim dijelom svog života samo čuva na mjestu stvari koje je
vrijeme uništilo. Zamišljala sam tatu, s onim njegovim crvenim radničkim obrazima i
naboranim čelom, i razmišljala o tome kako je sve u vezi s njim izgledalo manje-više identično
kao i prije nesreće, samo što njegova farma više nije bila udobna kao prije, a njegove su oči bile
pune tuge. Ako baš moram biti ekstra dramatična (obožavatelji vampirskih romana: pažnja!
Ovo je vaš trenutak!), rekla bih da su njegove oči bile zdenci suza.
Ne znam što se točno dogodilo mojim roditeljima dok sam bila u maloljetničkom. Znam
samo da im je postalo preteško nastaviti dalje zajedno. Jason je rekao da traumatičan događaj
u obitelji može postati velika prepreka za brak, i da je to nešto što ću možda jednostavno
morati prihvatiti. Pukotine u braku, rekao je, mogu postati provalije ako ih protrese neka
trauma. Rekla sam mu da zvuči gotovo kao pjesnik. On mi je tekao da bi mi dobro došlo
da naučim stvari shvaćati ozbiljno.
Dok sam ja izašla otamo, mama je već preselila sve naše stvari s farme i pronašla stan u
Bristolu, počela raditi na poslu koji joj je našla moja teta Tessa preko svog čudesnog muža
Richarda Raketnog znanstvenika, koji voli čašicu.
Nećemo mozgati o prošlosti, mama je rekla, gledat ćemo prema naprijed, pokušati nešto
novo. Tata će biti u redu, rekla je, mogu otići k njemu tijekom praznika. Međutim, plakala je
svake noći, a plakala je katkad i ujutro kad bi se probudila, sve dok nije upoznala Chrisa.

89
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Nakon što su Tom Barlow i njegova žena zatvorili vrata za sobom, ne zadržavam se dugo
u blizini. Ubacujem kombi u brzinu i kotrljam se niz njihovu ulicu, no ponovno parkiram jednom
kad sam iza ugla, izvan njihova vidokruga jer želim malo razmisliti.
Čim sam ugasila svjetla, primijetila sam da je tama mošusna i gusta od vlage u zraku.
Njušim mirise roštilja iz nečijeg vrta, a neki biciklist projuri pored mene na gradskom biciklu,
na što se trznem.
Mobitel mi je u stražnjem džepu pa se migoljim kako bih ga izvadila. Richard me ponovno
pokušao dobiti pa ga zovem natrag. Treba mu otprilike pola sekunde da se javi.
»Tess!« Zna da sam ja jer nas nitko drugi ne zove na fiksni telefon.
»Hej.«
»Gdje si?«
Pokušavam procijeniti stupanj njegova pijanstva prema razmjeru mumljanja riječi.
Zaključujem da je već pripit i da ga je očito uhvatila paranoja.
»Bila sam na Zoeinu koncertu«, kažem. »A zatim sam otišla do Marije. Morala sam
odbaciti Chrisa i Lucasa.«
Ne govorim mu ništa više o protekloj večeri. Richard se baš i ne može poistovjetiti s tuđim
problemima sad kad su njegovi narasli toliko da mu zaokupljaju cijeli um. Njegov će mi
odgovor na ono što sam upravo rekla točno odati u kakvom je raspoloženju.
Richard je ili pijanac koji mrzi samog sebe ili pretjerano ambiciozni pijanac, ali nikad nisam
sigurna što će od to dvoje postati jednom kad se uhvati boce. Nijedna od tih opcija me naročito
ne uzbuđuje. Ova prva je krajnje zamorna jer se radi o defetističkom stanju uma koje se samo
vrti u krug, no i ova pretjerano ambiciozna je loša jer je jednostavno obmanjujuća i obično se
sastoji od niza obećanja koje Richard nikad neće ispuniti.
»Opet sam te iznevjerio«, kaže, a ja smjesta dobivam odgovor: večeras Richard pati od
slučaja pijane mržnje prema samome sebi i sad želi da ga u tome podržim.
»Samo to i radim«, nastavlja. »Zašto me ne ostaviš, Tessa? Samo me ostavi.«
To je dobro pitanje, sama sebi postavila sam ga nebrojeno mnogo puta, a i Sam me to
pitao. »Zašto ga ne ostaviš?«
Odgovor je taj da mi je Richard i dalje drag, čak i sad. Zajedno smo mnogo, mnogo godina,
a ja sam voljela čovjeka za kojeg sam se udala.
Prvi put smo se sreli kad sam radila na zbrinjavanju krupnih životinja u sklopu prakse, a
Richard studirao na odjelu za inženjerstvo. Bio je to najnježniji, najlagodniji početak veze koji
možete zamisliti. Samo smo se spojili, kao da smo oduvijek bili prijatelji. Zajedno smo se
smijali, otkrili smo da volimo raditi iste stvari. Meni se sviđala njegova nenapadna inteligencija,
90
kako bi uvijek promislio prije nego bi progovorio i nikad se nikome nije rugao ni obraćao
svisoka.
Uselili smo se zajedno u mali tavanski stan, koji gotovo da je imao pogled na viseći most
u Cliftonu, samo četiri mjeseca nakon što smo se upoznali, oboje smo učili kao ludi i pripravljali
jedno drugom instant-kavu, živjeli na bačvama mesa s čilijem i pečenim krumpirima koje smo
naizmjence spremali.
Stan nam je bio nenamješten pa smo spavali zajedno na tijesnom madracu i sjedili na
ležaljkama dok bismo gledali TV zato što nismo imali dovoljno novca da kupimo kauč. Bio je to
dobar trening za putovanja na koja smo se uputili kad smo završili sa studijem. Richard i ja smo
godinu dana obilazili svijet s ruksacima na leđima, a zatim smo neko vrijeme živjeli u Keniji gdje
smo oboje uspjeli naći posao.
Vjenčali smo se kad smo se vratili u Veliku Britaniju, a svadbu smo održali u paviljonu
Clifton u bristolskom zoološkom vrtu. Tada smo još bili sretni jer je tek nekoliko godina poslije,
kad smo se do kraja smjestili u Bristolu, s novim poslovima i novom kućom, situacija počela
izmicati kontroli, gotovo neprimjetno, i prelaziti u nešto prilično drugačije od onog što smo
sanjali.
I tako smo se sad pretvorili u donekle ogorčeniju verziju para koji smo zamišljali da ćemo
postati. Richard ne radi, nemamo djece, a gorko razočaranje zbog toga pretvorilo ga je u
depresivnu, pijanu, blesavu verziju mog ljubljenog mladoženje. Međutim, dogodi se koji sat,
dan ili tjedan, kad se čovjek kojeg sam voljela ponovno pojavi, i izgleda da mi je to dovoljno da
ostanem s njim. Rastati se od njega značilo bi priznati da nas je alkohol uspio uništiti, a ja
to jednostavno još nisam spremna učiniti.
Samu kažem samo: »Ne mogu, ne još.« A dok to govorim, osjećam se kao najotrcanija
preljubnica. No to nema veze s tim da želim održati status quo, već samo s tim da još ne moga
pustiti ono što smo Richard i ja imali, tu savršenu viziju nas, čak i kad je stvarnost postala
sasvim drugačija.
Dajem sve od sebe da ne izgubim strpljenje pa preko telefona kažem Richardu
jednostavno: »Jesi li pronašao lazanje? Moraš jesti. Doći ću poslije.« A zatim, prije nego me
uvuče dublje u svoj jad, prekidam poziv i palim motor.

91
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Pored mene, veoma mimo, Grace tone u san. Obožavam je dok spava jer izgleda savršeno:
sva ta njezina energija privremeno prigušena u toj svilenkasto glatkoj vanjštini, obnavlja se
kako bi ponovno mogla eksplodirati časnije kad se probudi.
Grace ima tako jednostavne potrebe. Probudi se, daruj ljubav, primi ljubav, napuni
baterije, potroši energiju, spavaj. To mi se jako sviđa kod nje. No njezina energija je
monumentalna: mogla bi napajati akcelerator čestica.
Željela bih ostati u krevetu s Grace i prespavati s njom cijelu noć. To sam katkad znala
raditi. Ako bih je u noći čula da se probudila prije mame ili Chrisa, otišla bih u njezinu sobu i
legla s njom u krevet. Tako se i mama može malo odmoriti, a ujutro kad se Grace probudi
jednostavno ustanem s njom prije nego probudi mamu, promijenim joj pelenu i brzo
namjestim krevet, budući da bi se na naše zajedničko spavanje gledalo pogrdno jer je to
»devijacija od rutine«. Nakon što to napravim, odnesem je do mame i silazim u prizemlje kako
bih joj pripremila bočicu. Grace voli boraviti u maminu i Chrisovu krevetu. Vjerojatno joj se
doima velik poput nogometnog terena, pa širi ruke i noge gurajući nosić ispod prekrivača,
provirujući kako bi provjerila smije li se tko od prisutnih.
Jednom sam čula kako je Chris rekao mami: »Puna je energije, zar ne, za jednu curicu?«
kao da je pomalo zabrinut zbog toga, ali mama je na to rekla: »Sve su takve u toj dobi, nema
razloga za brigu.« Nisam čula ostatak razgovora jer su se počeli ljubiti, a ja sam odmaglila dalje.
Prije će se dogoditi vatrena apokalipsa ili crveni sumrak, ili pojaviti konjica koja gazi toliko
brzo da me učas stiže prije nego ću gledati to dvoje kako se ljubakaju duže nego što moram,
dok jednu ruku drži čvrsto priljubljenu uz njezin bok, a zatim joj otkopčava dugmad hlača
svilene pidžame, dok se prstima druge ruke spušta kako bi pronašao mjesto gdje joj se
stražnjica spaja s bedrom.
Noćas bih i mogla ostati s Grace, a stvari bi mogle krenuti drugačijim smjerom, ali Lucas
je na vratima i baca istu onu tamnu sjenu kao i njegov otac ranije, dok mi govori: »Zoe, moraš
doći.«
Podižem Grace što pažljivije mogu. Udovi su joj topli, teški i mlohavi, dok joj glavicu nježno
smještam na svoju ruku, a zatim je pažljivo polažem u krevetac. Na trenutak izgleda kao da bi
se opet mogla probuditi jer se sva napela kad je leđima dotaknula madrac, no onda se opušta,
a glava joj pada u stranu. Povlačim tanku pamučnu plahtu samo preko njezinih nogu jer ne bih
htjela da joj bude prevruće. Prsa joj se slabašno podižu i spuštaju, što uspijevam vidjeti u tami,
a usne su joj napućene kao da očekuje prinčev poljubac.
Lucas čeka na vrhu stubišta. Primijetio je leptira koji i dalje klepeće krilima u nekom
visokom kutu, a njegovo je mahanje postiglo brzinu veću od najbržeg vibrata koji znam
odsvirati na glasoviru. Pitam se koliko će još dugo tako izdržati.

92
 »Možeš li ga spasiti?« pitam Lucasa.
»Previsoko je.«
»Zašto ne leti prema svjetlu?«
»Samo moljci to rade. Leptiri ne vole umjetno svjetlo.«
Pruža ruku kako bi ugasio svjetlo, a u mraku koji nastupa leptirova krila se stišavaju kao
da je osjetio olakšanje.
Gledam u Lucasa i smijem se, no on me promatra nekako intenzivno, što nije sasvim
neuobičajeno za njega, za razliku od onog što čini potom.
Ljubi me.
Poljubac je u početku strašno nespretan jer ga ja definitivno nisam očekivala. Svojim
usnama dotiče moje i ljubi me kako me nitko nikad nije ljubio, čak ni Jack Bell, jer to je strašan,
prevruć poljubac, kao u filmu.
Traje samo nekoliko sekundi, nakon čega se odmiče od mene, a ja ne znam što bih rekla.
»Zoe«, šapće. »Znam za tebe. Znam već duže vremena, ali moj tata ne zna. Moramo ostati
s njim, i s tvojom mamom, ne smijemo ih ostaviti nasamo, shvaćaš li? Ne smiju biti sami.
Slušaj, ovo je važno, moraš natjerati svoju mamu da pročita moj e-mail.«
»Ali trebali bismo paziti na Grace«, kažem.
»Ovo je važnije. Hajde...«
Počinje se spuštati niz stepenice, no onda se okreće i podiže pogled prema meni jer ja još
stojim na vrhu stubišta, ne shvaćajući ništa.
»Hajde.« Pruža mi ruku, rastvorenim dlanom koji samo čeka da ga primim.
»Zašto ih ne smijemo ostaviti same?« pitam ga.
»Zato.«
»Zašto zato?«
Ne vidim izraz na njegovu licu pa ne znam o čemu razmišlja tih nekoliko sekundi koliko
mu je trebalo da odgovori. »Tata nekad zna biti zločest.«
Ne znam što bih rekla na to, pa ga uzimam za ruku, lagano je stišćem i pratim ga niz
stepenice.
Mamu i Chrisa pronalazimo u kuhinji. Između njih se nalazi kuhinjski otok. Chris se
dlanovima naslonio na granit kao da se upravo sprema podići ga. S druge strane, mama trpa
komade bijelog kruha u gornji dio blendera koji zuji i krcka pri najvećoj brzini, mrveći kruh u
fine mrvice.
Mama je plakala. Maskara joj se malo razmazala oko očiju.
»Zar vam nisam rekao da pazite na Grace«, Chris kaže Lucasu i meni.
Jasno, više se ne držimo za ruke. Lucas mi je pustio dlan prije nego smo stigli do kuhinjskih
vrata. Između nas su uobičajena dva metra.
»Zaspala je«, kažem.
»Gdje je?« pita mama, pomalo panično, kao da sam toliko glupa da bih ostavila Grace
samu na krevetu.
»Stavila sam je u krevetić. Na leđima je. Plahtom sam joj prekrila samo noge.«
»Oh! Možda joj tako bude prevruće. Gdje je monitor?«
93
 Dohvaćam ga. Nalazi se na vrtnom stolu, među komadima brusketa koje još nitko nije
počistio. Brišem malo rajčice s njega i pojačavam ton. Ni glasa od Grace. U kuhinji, mama mi
uzima monitor. »U njezinoj je sobi devetnaest stupnjeva«, kaže Chrisu. »Misliš da je plahta u
redu?« Gracein monitor govori vam praktički sve o njezinoj sobi, premda još ne prenosi sliku.
Chris se nije ni pomaknuo. Jedva da sam ga se osudila pogledati u oči, no vidim da pomiče
vilicu, stišće je i opušta.
»Ne znam zašto mene pitaš, draga«, kaže, i pritom zvuči opako. »Jer meni se čini da me
ne poštuješ dovoljno ni da budeš iskrena prema meni i kažeš mi tko ste ti i tvoja kći zapravo.«
Mama veoma polako skida poklopac s blendera i prazni mrvice kruha u veliku, plitku
zdjelu. Udiše duboko, cijeli rezervoar zraka, a zatim ispuhuje napuhane obraze. Cijelo to
vrijeme jednom stranom dlana zaglađuje mrvice kruha kako bi bile spremne da njima prekrije
pileća prsa.
»Evo što predlažem«, kaže. »Predlažem da sjednemo, nešto pojedemo i porazgovaramo
o ovome kao obitelj. Postoji nešto što bismo vam Zoe i ja htjele objasniti, ali htjela bih to učiniti
kako treba, onako kako to uvijek činimo.«
»Zar nije malo prekasno za to?« kaže Chris.
Mama se uspravlja i odlazi do hladnjaka. Rastvara vrata od nehrđajućeg čelika velika kao
da su vrata tamnice i vadi kutiju s dvanaest organskih jaja od kokoši iz slobodnog uzgoja. Usna
joj drhti dok se vraća do otoka, a kad konačno stiže do njega, podiže kutiju s jajima visoko u
zrak i baca je na otok uz tresak.
»Samo ako«, kaže Chrisu promatrajući ga preko pokidanih grančica bosiljaka i kutije za
jaja koja izgleda kao da ju je nešto pregazilo, i iz koje u svakom smjeru curi bjelanjak i
žumanjak, »ti nije više stalo do ovo dvoje djece, do bebe na katu i svega što smo zajedno
izgradili. Samo ako želiš na ovaj način okončati naše živote!«
Otvara poklopac kutije. U njoj su sluzave, razbijene olupine osam ili devet jaja, pa
odvraćam pogled jer ne volim gledati ništa razbijeno.
»Ovo želiš?« kaže mu. »Je li? Ovo želiš?«
Gura ruku u jaja, vadi krhotine ljuski i pokazuje mu prste s kojih curi sluzava smjesa.
Odvratno. Jedan dio joj curi i po prednjem dijelu svilene košulje.
»Jesi li poludjela?« Chris je pita. »Pogledaj se. Jesi li potpuno izgubila razum?«
Promatraju jedno drugo u tišini, u nekakvoj nepomičnoj, bezglasnoj bitci.
Lucas pravi korak naprijed želeći maknuti kutiju s jajima, no čim ju je uzeo u ruke, Chris
mu kaže: »Ostavi to«, i Lucas ga posluša. Vraća kutiju na radnu plohu ispred moje majke,
odmiče se unatrag, kretnjama pažljivim kao da izvodi operaciju.
Mama progovara: »Poludjela? Misliš da se o tome radi?«
Uništavanje hrane nije nešto što bi me navelo na pomisao da je mama poludjela, jer takve
su stvari moji roditelji već radili onda kad su se svađali, prije nesreće. Hrana se bacala, možda
i pokoji vrč, vikalo se, a zatim bi sve završilo, sve bi se pospremilo i vratilo u normalno stanje,
uz zagrljaje na kauču.
Ono što me u ovom trenutku izbezumljuje, osim očitog odnosno činjenice da Chris samo
što nije saznao za mene, jest da se mama nikad tako ne ponaša u Chrisovoj prisutnosti. Oko
njega je poput leptira. Kad situacija tako nalaže, ona sjeda, skuplja svoja krila, sva skromna i
sređena, strpljiva, uz gotovo nevidljive drhtaje, sve do trenutka u kojem je on spreman da opet
94
raširi svoja krila i pokaže mu koliko je lijepa, a tad je prekrasna, zapanjujuća. No samo kad on
tako hoće. I to je to. Nikad, nikad ne gubi kontrolu. Druga obitelj nije takva.
»Znaš li ti što znači ludo?« kaže mama. Sad se već naginje prema naprijed, dlanovima
oslonjena o granit, licem direktno okrenutim prema Chrisu. Masni joj je pramen opet pao
preko čela i jedini leptir na kojeg u tom trenu nalikuje jest ranjeni leptir koji se vrti u krug na
tlu, razbijenih i beskorisnih krila, koji samo čeka da ga neko stopalo oslobodi muke.
»Ovo je ludo! Sve ovo!« teatralno gestikulira rukama, širom raširenih ruku.
Chris gleda u nju, zatim u nas, pa u prljavu, praznu vinsku čašu na granitu ispred moje
majke, koja je za dlaku izbjegla da je prevrne kutija s jajima.
»Pijana si, Maria«, kaže joj. »Nije privlačno.«
»NISAM pijana«, ona odgovara.
Chris malčice podiže obrve. »Mislim da oboje znamo da jesi«, dodaje.
»Ne obraćaj mi se svisoka!«
»Vodim te gore«, kaže. »Razgovarat ćemo o ovome ujutro.«
»Ne!« kaže Lucas, na što svi obraćamo pozornost. »Gdje je Tessa?« kaže. »Zar ne ostaje
na večeri?«
Chris i mama kratko promatraju Lucasa kao da su tek sad shvatili da smo i nas dvoje ovdje,
a zatim mama odgovara: »Tessa je izašla prije nekoliko minuta, ali da, pojedimo večeru.«
Podlakticom prelazi preko čela, a zatim promatra dlanove kao da joj nije jasno zašto su
prekriveni sluzi.
»Tata?« Lucas se obraća Chrisu koji i dalje zuri u moju mamu.
»Van«, govori meni i Lucasu. »Van odavde. Odmah!«
Urla toliko glasno da sam dlanovima pokrila uši, osjećajući se kao da je svijet prekrila tama
i više nikad ništa neću vidjeti, pa otvaram usta jer je jedino što još znam - vrištati.

95
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Vraćam se do Chrisove i Marijine kuće, ponovno parkiram na ulici i sama ulazim u kuću, a
prvo šco čujem je vrisak. Dugačak, visok vrisak zbog kojeg se bacam u trk uz stepenice prema
kuhinji.
Zoe vrišti. Dlanovima je pokrila uši, zinula je i vrišti kao da doživljava nešto nepodnošljivo.
Maria stoji pored otoka i govori: »Prestani, Zoe, prestani! Prestani! Hoćeš li prestati!« No
ona prestaje vrištati tek nakon što sam je čvrsto primila u zagrljaj, osjećajući kako joj tijelo
postaje mlohavo u mom naručju. Lucas se vrzma pored nas, sav napet. Chris nas užasnuto
gleda.
Nešto je pošlo po zlu, to je očito. Mislim da se Chris sukobio s Marijom. Ona izgleda
strašno: razmazana maskara, prljava košulja, crvene oči, polupana jaja na radnom stolu.
»Pođi sa mnom, medena«, kažem Zoe i vodim je prema vratima, gore u dnevni boravak
koji je namješten kao da redovito ugošćavaju daljnji rod kraljevske obitelji, što bi, koliko ja
znam, i mogli činiti. Spuštam je na kauč i premda je prevruće za zagrljaje, držim je u naručju
veoma dugo, koliko je god potrebno da prestane drhtati.
Zoe je osuđena za ubojstvo. To se ne može kazati na drugačiji način. Tom Barlow bi
vjerojatno još dodao da je ubojica bez predumišljaja. Ali ona je i dalje moja nećakinja. Ona je
dijete koje sam išla posjetiti nekoliko sati nakon što se rodila, prije toliko davnih godina,
majušna, umotana stvarčica, u tom trenutku prepuna potencijala. Ona je beba koju sam vodila
na plažu i s kojom sam gradila kule u pijesku, ona je curica koju sam vodila u zoološki vrt i kojoj
sam pomagala da skupi hrabrost onda kad je htjela nahraniti papige, ali bi se preplašila kad bi
joj sletjele na ruku. Ona je bila devetogodišnjakinja za koju sam navijala kad je dogurala do
svog prvog regionalnog natjecanja u glasoviru, svirajući toliko čudesno da sam sva narasla od
ponosa iako sam do krvi izgrizla nokte od nervoze.
Ona je dijete koje sam voljela, na koje sam mislila i za koje sam se zanimala.
Stoga, usprkos svemu za što je odgovorna, ja je i dalje volim. Zoe je napravila glupu
pogrešku jedne noći svog života, i ta je pogreška imala najužasnije moguće posljedice. Ali ja ću
je uvijek voljeti. Netko mora.
Znam da je i Maria voli, ali Maria joj je bliža, očito, a posljedice Zoeinih postupaka već su
jednom razorile Marijin život i sada bi ga opet mogle razoriti, što je, ma koliko vi nekoga voljeli,
komplicirano. Prečvrsto su povezane da bi njihova ljubav bila laka. No mislim da Zoe ima dobro
srce. Vjerujem u njezinu priču o onome što se dogodilo prije svih tih godina, u noći nesreće, i
želim da zna da je i nakon nesreće netko voli jednako onoliko koliko ju je volio i prije. Mislim
da to zaslužuje.
I tako, dok moje tijelo postaje sve toplije i vlažnije, zbog bliskog kontakta s njom, nježno
brišem suze koje joj klize niz lice, grlim je i šapćem da ću uvijek biti tu za nju, bez obzira na sve,
96
i da je puno volim. Kad se dovoljno smirila, rekla sam joj da legne i kliznula natrag dolje kako
bih provjerila što se točno događa.

97
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Kad je teta Tess sišla u kuhinju, ponovno sam ostala sama u dnevnom boravku pa sad
razmišljam o svemu, ponajviše o tome kako sam opet sve uprskala jer ne možete samo tako
vrištati.
»Vrištanje će ti se možda činiti kao ispušni ventil«, rekao je Jason, »i naravno da jest, na
neki način, ali ima i drugih načina na koje možemo izbaciti osjećaje iz sebe. Možemo napustiti
prostoriju, možemo zatražiti pauzu, možemo istaknuti kako nam je zbog nečeg što je rečeno
jako neugodno ili nam stvara napetost, a ne da to samo tako pokažemo. Ima boljih strategija
od vrištanja.«
»Što je sa zavijanjem poput vuka?« pitala sam ga.
Jason se nasmijao, ali nije odobrio, doduše, nisam ni mislila da hoće, ali voljela sam ga
nasmijavati.
»Razgovarajmo o drugim metodama koje bi mogla koristiti«, rekao je i ponovno me počeo
učiti, opet iznova, kako postati funkcionalno ljudsko biće.
Smiješno, mislila sam da to već jesam prije nego sam završila u maloljetničkom, no tek
kad prođete sve te terapije i razgovore, shvatite koliko ste zapravo ludi.
One noći kad sam otišla na tulum kod Jacka Bella, nisam se osjećala kao da sam luda,
osjećala sam se kao da se upravo spremam zakoračiti u svijet Popularnih.
Ono što se dogodilo u sobi s Jackom bilo je česta tema razgovora sa Samom, mojim
odvjetnikom, kao i na suđenju, ali tu se prije svega govorilo o razini alkohola u krvi i problemu
krivnje (novi izraz koji sam morala naučiti).
Nikad nisam dobila priliku upamtiti taj dio tuluma kao nešto u čemu sam možda mogla i
uživati.
Kad se Jack vratio u spavaću sobu, donio mi je veliku čašu s pola litre Cole, za koju sam
rekla da je pretjerana, što ga je nasmijalo.
Jack mi je dodao čašu, a ja sam otpila velik, dugačak gutljaj, gutajući i gutajući sve dok
nisam iskolačila oči, a mjehurići mi zaškakljali nos, samo kako bih ga nasmijala.
»Ti ništa ne radiš na pola, je li?« rekao je.
»Je li to dijetna Cola?« pitala sam ga. »Ima čudan okus.«
»Što si ti?« rekao je. »Neki ekspert za Colu? Da, je, zato ima drugačiji okus. Da ti donesem
još jednu?«
»Ne«, rekoh. »U redu je. Sviđa mi se.«
Sjeo mi je veoma blizu, stavio dlan preko moga i isprepleo svoje prste s mojima.
»Nikad nisam čuo kako sviraš«, rekao je. »Trebao bih jednog dana.«

98
 Nisam znala što reći na to. Glasovir je za mene oduvijek bio nešto privatno, iako me
upravo on čini javnom osobom, a pogled na njegove prste isprepletene s mojima iznenada me
podsjetio na maminu ruku, dok mi stavlja jagodice na tipke, spušta ih, onako kako je to radila
dok su joj ruke još bile prilično veće od mojih, dok su moje bile premalene da bi obuhvatile
cijelu oktavu.
Jack je protumačio moju tišinu kao sramežljivost, i koketnost. »Možda ću idući put doći
na koncert«, rekao je, »sjesti u prvi red...« Nagnuo se prema meni i prstima prešao od ruba
mog uha, preko vilice, sve do brade. »Ili ti se to ne bi svidjelo?« rekao je i nagnuo se još bliže,
stavio usne na moje, svoju ruku na moja prsa.
Malčice sam ga odgurnula, jer me intenzitet uzbuđenja istinski uplašio, a Jack je bio i stariji
i veći od mene.
»Čuo sam da sviraš demonski«, rekao je. »Kao da si opsjednuta ili tako nešto.«
To me nasmijalo. »Ne znam baš«, rekla sam, premda sam u sebi pomislila da je možda u
pravu, da to i radim onda kad me glazba zbilja ponese. Zapravo ne znate kako izgledate onda
kad svirate dobro jer postoji samo fokus i osluškivanje.
Teško je to nekome objasniti a da pritom ne zvuči čudno, pa sam otpila još malo Cole kako
bih prikrila koliko mi je nelagodno, a Jack me cijelo to vrijeme promatrao, čak i kad je u
jednom gutljaju ispio cijelo svoje piće.
»Što to piješ?« pitala sam ga.
»Jabukovaču. Želiš probati? Mogu ti donijeti.«
Odmahnula sam glavom.
»Dobra je«, rekao je, uzeo mi Colu i odložio je na stolić pokraj kreveta, stavio svoje piće
pored moga, a zatim se nekako popeo na mene i gurnuo me na jastuke, uvijek nježno, pa mi
je počeo nešto šaputati na uho, riječi o kojima samo sanjate, kad se s vrata začulo kucanje.
»Ššš«, rekao je.
»Zoe?« Bila je to Gull.
»Moram«, rekla sam.
»Nemoj«, rekao mi je. »Želim te.«
Ali nisam mogla napustiti Gull, takvo što jednostavno nisam mogla učiniti. Jack je to
primijetio. Otkotrljao se i okrenuo na leđa, iritirano gunđajući.
»Gull«, javila sam se.
Otišla sam do vrata. Bila su zaključana, iako nisam primijetila da ih je zaključao, ali u bravi
se nalazio ključ pa sam ih otvorila, samo kako bih je našla oslonjenu o zid.
»Gdje si bila?« rekla je. »Nigdje te nisam mogla naći.«
Izgledala je dezorijentirano, a riječi su joj bile nejasne.
»Oprosti«, rekla sam dok se ona svom težinom naslanjala na mene. »Gull? Jesi li dobro?«
Zatim je povratila svuda po podu.
»Jebote!« rekao je Jack. »Odvedi je u kupaonicu.«
Praktički je odvukao Gull niz hodnik. Sjedila sam pored nje dok je povraćala, iznova i
iznova, u zahod. Jack je otišao počistiti nered na podu, a ja sam ubrzo shvatila da sam trebala
zaključati vrata zahoda zato što se u tren oka na njima našla Eva Bell, rame uz rame sa svojom
najboljom prijateljicom Amelijom Barlow, i obje su nas promatrale s apsolutnim prijezirom.
99
 »Trebale ste ostati u knjižnici, cure«, rekla je, »ako ne podnosite piće.«
Jednom sam čula da su Eva i njezine prijateljice kupile miješana pića koja su pijuckale
spremajući se za neki tulum u slučaju da tamo ne bude dovoljno alkohola.
»Začepi«, rekla sam, ali nisam se unijela u to jer je Gull toliko povraćala da je počela
plakati.
»Mama će me ubiti«, rekla je, a ja sam joj skupila kosu i držala je otraga.
»Ne mora saznati«, rekla sam.
»Želim ići kući«, rekla je Gull. Klimavo se uhvatila za mene. »Moram ići kući. Sutra mi je
rođendan.«
»Što si pila?« pitala sam je. Nisam joj rekla da je već toliko kasno da je njezin rođendan
već počeo zato što bi je to vjerojatno samo još više uzrujalo.
»Netko mi je nešto ubacio u piće. Kunem ti se, netko je nešto ubacio.«
Na tulum smo došle biciklom, obje na jednom, Gullinu. Prevalile smo šest i pol kilometara,
uglavnom nizbrdo. Plan je bio vratiti se pješice gurajući bicikl, ali u tom trenu mi je bilo jasno
da se to neće dogoditi. Gull se pridizala držeći se uza me, a meni se činilo kao da neće moći ni
hodati.
Jack je rekao: »Ja vas mogu odvesti doma.« Tad je već izgledao pomalo nervozno, kao da
za tu večer nije imao u planu povraćanje i bespomoćnost.
Amy je stajala tik do njega, obješena o njega gotovo kao Gull o mene samo što je njezino
tijelo bilo pripijeno uz njegovo, a kad je to izjavio, ona i Eva su me probole pogledima. Amy
nije bila previše pijana, odnosno ako i jest, dobro je to skrivala.
»Koliko si popio?« pitala je Jacka. »Zašto ih ne pustiš da odu doma pješice? Živi blizu, zar
ne?«
Amy je imala pravo. Gullina obitelj imala je malenu, modernu kuću u Hartlandu koja se
rijetko prala, a čak se ni psi nisu zamarali lickajući masnoću s poda. Njezini mama i tata bili su
najtopliji ljudi na koje ste mogli naići, samo što nisu marili za takve stvari. Bilo im je stalo do
Gull. Svaki novčić koji bi zaradili, svaki gram ljubavi i truda, davali su njoj.
»Trči k’o vjetar, ta naša curica«, govorio je njezin tata, »k’o vjetar«, a moj tata bi na to
promrsio: »I on je nekoć trčao kao vjetar, Gull je to naslijedila od svog oca.«
Gullino pravo ime bilo je Linda, no njezini roditelji, iznenađeni bebom onda kad su već
izgubili svaku nadu da će je imati, prozvali su je Gull jer je, kako kaže njezin tata, »gukala k’o
golub iz sata u sat, kako smo je drugačije mogli nazvati?« »Smijali smo se«, govorio je, »koliko
je glasno gukala. Pomislili biste da je netko davi, a ne da joj daje obrok i čisti njezino
gospodstvo.«
Gull nije htjela da ljudi znaju gdje živi zato što je bila na stipendiji, baš kao i ja. Mi nismo
živjele u velikim kućama poput Jacka i Eve Bell ili Amy Barlow i ostale djece u našoj školi. Živjele
smo u normalnim kućama u kojima je bilo blata, u kojima su stvari bile stare, a životinje ležale
pored vatrice i izolacija nije bila pojačana.
»Ne može ostati ovdje«, rekao je Jack. »Roditelji mi se vraćaju rano ujutro.«
»Ja nisam pijana«, rekla sam. »Ako smijem posuditi auto, mogu je ja odvesti doma.«
»Ti ne znaš voziti«, rekla je Amy.
»Tata me naučio.«

100
 Jacku su iznenada oči zasvjetlucale. »Mogli bismo odbaciti Gull doma i poslije otići do
svjetionika«, rekao je, »jesi li ikad bila tamo?«
»Ne«, odgovorila sam, no iznenada me privukao sjaj u njegovim očima, pa sam dodala:
»ali voljela bih.«
Amy je rekla: »Glupa ideja, Jack. Pusti je da odvede Gull doma i vrati auto. A onda se može
i sama vratiti biciklom.«
Jack ju je ignorirao. »Strašno je kul«, rekao je. »Možeš se popeti na vrh. Znam put.
Možemo ići autom mog tate.«
U glavi mi se pojavila blistava slika svjetionika, s onom moćnom zrakom svjetla koja kupa
valove u njegovu podnožju, začula sam glazbu, klasičnu glazbu, kako se uzdiže poput sitnih
kapi na stijenama. Znala sam da je tamo i neka olupina broda koju se može vidjeti kad je oseka,
kako se sunča na kamenitoj obali popit zahrđalog narančastog kostura napuštenog nakon
nasilne smrti.
»Trebala bi ti ići s njima, Ames«, promrmljaia je Eva. Ona je definitivno bila pijana. »Pripazi
da se Jack ne spetlja sa sviračicom. Toliko je pijan da bi mogao.«
» Šuti «, rekao je Jack.
Klinac po imenu Douglas pojavio se iza Eve i obujmio je rukom oko struka, ukopavši glavu
u stražnji dio njezina vrata.
»Onda, ideš i ti, Eva?« Amy ju je pitala.
»Netko mora čuvati stražu«, rekla je, »ako se Jack otkači. Idi ti, pazi da se pristojno
ponaša.«
Okrenula se prema Douglasu, a njezino tijelo kao da je samo kliznulo uz njegovo pa su se
počeli ljubiti tako dugo i žestoko da je to bilo totalno sramotno, i kao da je u tom trenutku već
bilo odlučeno da ja vodim Gull doma.
Sjećam se da sam popila piće do kraja dok smo Gull i ja sjedile na krevetu i čekale da Jack
pronađe ključeve auta, s jednom rukom oko nje, u drugoj pola litre Cole.
Sjećam se da nas je Amy poprijeko gledala kao da bi najradije bila bilo gdje drugdje osim
s nama, ali nije znala što bi sa sobom.
Sjećam se i da sam pomogla Gull da ode do auta i uđe u njega, a zatim sam i sama ušla u
auto i upalila ga, sjećam se da mi doimao moćnim i glatkim, nimalo nalik na kamion koji
sam vozila na farmi.
No tu stopiram sjećanja jer tada dolazi bolni dio.
Razmišljam o tome kako sama samcata sjedim u dnevnom boravku, ponovno, i pitam se
bih li trebala otići dolje i ispričati se zato što sam onako vrištala, jer su »isprike uvijek dobre i
uvijek potrebne«, ali mislim da bi moja mama radije htjela da se držim podalje dok ona ne
izgladi situaciju.
Lucas mi se vrti po glavi: poljubac, činjenica da zna. Kako zna, pitam se. Zašto ništa nije
rekao? Njegovo inzistiranje na tome da pročitam e-mail vraća mi se u misli. Sjetim se gdje mi
je mobitel, kopam po kauču i pronalazim ga.

101
 PONEDJELJAK

UJUTRO

SAM

Izbor koji sam ponudio Zoe, gospodinu i gospođi Guerin, onda kad smo se našli kako
bismo popričali o njezinu slučaju onog mrzlog jutra u Bidefordu, nije bio lagan.
Zoe je mogla otići na prvo saslušanje na sudu i izjasniti se krivom. Sud bi na to gledao s
naklonošću, jer bi tako izbjegao skupu parnicu, a time bi i priznala krivnju. To bi njezinu kaznu
vjerojatno smanjilo na minimum, premda će teško izbjeći neku vrstu pritvora.
Ili bi se Zoe mogla pojaviti na prvom saslušanju i podnijeti molbu zbog »posebnih
razloga«. Morala bi priznati da je ona vozila auto i prouzročila nesreću, no mogla bi tražiti suca
da donese odluku je li kriva zato što je svjesno vozila znajući da je pijana. Ako biste prihvatili
Zoeino objašnjenje, zaključili biste da joj je netko ubacio nešto u piće na tulumu,
najvjerojatnije dečko s kojim je bila, Jack Bell, koji je također jedna od žrtava. No to bismo
morali dokazati na sudu, što bi bilo veoma teško, naročito stoga što je troje ključnih svjedoka
mrtvo.
»Pa, onda ćemo tako«, rekao je gospodin Guerin kad je čuo tu opciju. »To je plan, dakle.«
Ljude koji se prvi put nađu u sustavu uvijek privuče moguća obrana, zato što im se doima
poput tračka svjetlosti, načina da se minimalizira počinjena šteta, krivnja koju osjećaju,
narušavanje njihova ugleda i ugleda njihove obitelji.
Maria je primijetila zamku. »Hmm, samo malo, što ako joj ne povjeruju?«
»Ali to je istina, zar ne?« rekao je njezin muž.
Maria ništa nije rekla, čekala je moj odgovor.
»Ako sud ne prihvati tu obranu, onda Zoe riskira strožu kaznu nego bi je eventualno dobila
da se izjasnila krivom.«
»Ali onda to nije na njezinoj savjesti, zar ne?« rekao je gospodin Guerin. »Ako se izjasni
krivom, to je isto kao da cijelom svijetu kažemo da je naša kći priznala da je ubila tu djecu. Da
ih je ubila, Maria.«
Zoe je potonula u stolicu.
Maria ga je ignorirala. »Onda je to lutrija.« Obratila se meni.
»Bila bi to lutrija, da.«
»Ima li šanse da će dobiti manju kaznu ako sud prihvati tu molbu nego ako se odmah
izjasni krivom?«
»Sumnjam, ne.«
»Ali nam ne bi bilo na savjesti«, rekla je Maria. »Kazna bi bila slična, ali dokazali bismo da
nije znala da je pijana, nego da se radilo o običnoj nesreći.«
Po mom mišljenju, to je bilo ono što se naziva hvatanje za slamku, a ova se obitelj očito
pokušavala uhvatiti za bilo što.
Gospodin Guerin je ustao, stao pored uredskog prozora s pogledom na vodu koja je tog
jutra bila niska pa je većina brodica ostala zaglavljena u blatu. Nisko, nepomično sivo nebo
102
strpljivo je čekalo iznad te scene dok je obitelj razmatrala svoje mogućnosti, čineći krajolik
preko puta luke sumornim i jednoličnim. Pod njime, galebovi su se vrzmali i kružili, baš kao
svakoga dana.
Gospodin Guerin nam je bio okrenut leđima, no kad je progovorio, glas mu je bio odlučan
i bilo je očito da je u glavi napravio puni zaokret.
»Nije vrijedno rizika«, rekao je. »Što ako joj ne povjeruju?«
»Reći ću im istinu«, kazala je Zoe.
»Ubila si ljude, Zoe«, rekao je. »Tko će ti povjerovati?«
Čak i bez beznadnog odustajanja u tonu njegova glasa i učinka koji je imao na njegovu
kćer, ta me se izjava dojmila zato što je Philip Guerin bio točno onakav čovjek kakav bi se vrlo
vjerojatno mogao zateći u poroti u ovom dijelu svijeta, i premda sam znao da na sudu za
maloljetnike, na kojem će se Zoe suditi, neće biti porote, takav bi stav vrlo lako mogli dijeliti
porotnici ili sudac.
»Povjerovat će joj«, Maria se iznenada ohrabrila. »Možemo je istrenirati. Bit će im je žao,
bit će dobra svjedokinja, a možda bismo mogli nagovoriti i neku drugu djecu da se pojave kao
svjedoci.«
»Ne«, rekao je gospodin Guerin. »Dosta mi je toga da je treniraš. Dovoljno si je istrenirala,
Maria. Ne bismo ni bili u ovoj nevolji da je ti nisi toliko trenirala da je dobila glazbenu
stipendiju. Bila bi u mjesnoj školi, koja je, usput rečeno, bila dovoljno dobra za mene, ali očito
ne i za tvoju kćer. Da je išla tamo, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. Sve ovo dogodilo se zato
što je išla u tu pompoznu školu i pokušavala biti poput ostale djece tamo. Ne. Ne pristajem
na to. Treba se izjasniti krivom i prihvatiti posljedice onoga što je učinila, platiti kaznu, a onda
možda jednog dana dobijemo i oprost.«
»Ne slažem se«, rekla je Maria. »Misli na Zoe. Misli na nas!«
»I mislim na nju. Kao i na ostale obitelji. Odrastao sam s Mattom.« Glas mu je napukao.
»Prepoznao sam ime oca Zoeine prijateljice, Gull.«
»Znam da jesi«, rekla je Maria.
»Neću tjerati njega i Sue na suđenje.«
»Moramo pružiti Zoe priliku da skine ljagu sa svog imena.«
»Ne! Gull im je bila jedino dijete i ti to znaš.«
»Ne želim ugroziti Zoeinu budućnost radi osjećaja drugih obitelji.«
»Katkad, Maria, stvarno imaš kruto srce«, rekao je njezin muž. »Uostalom, kakvu bi
budućnost Zoe mogla imati?«
Htio sam se ubaciti i obraniti Zoe, ali Maria je već skočila na noge, i oboje su se doimali
kao da i ne primjećuju Zoe.
»Zašto imam kruto srce ako samo štitim svoju kćer?« Maria je govorila tiho, ali žarom koji
me zapanjio.
»A što ako je to ne zaštiti? Što ako sve krene po zlu i ode u zatvor na duže vremena nego
da se izjasnila krivom?«
Gledali su se preko stola, premda je bilo teško vidjeti izraz na licu gospodina Guerina jer
je leđima bio okrenut prema prozoru.

103
 »Zoe«, rekao sam jer je definitivno nastupio trenutak da smirim situaciju, a i htio sam
podsjetiti ono dvoje odraslih da ih dijete sluša. »Shvaćaš li o kakvoj se odluci radi?«
»Ne želim ići u zatvor, ali ne želim ni dodatno otežavati drugim obiteljima«, rekla je. »Reći
ću da sam kriva.«
Maria je duboko udahnula, a gospodin Guerin je zaobišao stol i položio ruke na Zoeina
ramena, odostraga. Imao je velike, crvene, suhe, žuljevite ruke, pored kojih se Zoe doimala
manjom i krhkijom nego ikad.
»Bravo, curo«, rekao je.
No ja sam pogledao najprije u Mariju, zatim u Zoe, koja je napeto promatrala svoju majku,
i nisam bio siguran da je odluka donesena.

104
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Vraćam se dolje, ali u kuhinji nema nikoga. Na kuhinjskom otoku kutija s razbijenim jajima
leži netaknuta, a tekućina iz nje tiho curi niz jednu stranu granitne plohe na zlatni kameni pod.
Izlazim. Lucas i njegov otac stoje na jednom kraju bazena, lica su im oblivena plavim i
žutim svjetlima lampi, a na drugom kraju, na samom rubu niske skakaonice, nalazi se moja
sestra, s vršcima prstiju u vodi.
Marijin slom nakon nesreće bio je usporen. Počeo je kad su osudili Zoe i odveli je u
maloljetnički zatvor, kad je Maria izgubila svrhu u životu i kad se adrenalin zahvaljujući kojem
je izgurala suđenje i mjesece koji su mu prethodili presahnuo. Dotad je bila uključena u svaki
mogući detalj, udruživši se sa Samom, kao i ostatkom Zoeina odvjetničkog tima, raspravljajući
o strategijama obrane. Adrenalin ju je pumpao. Izgubila je na težini, manje-više je izgubila i
muža jer se nisu slagali, a ona se svejedno usredotočila isključivo na slučaj. Nastavila je biti
majka tigrica.
No čim su Zoe odveli, Maria se više nije mogla nositi s tim jer iznenada više nije mogla
učiniti ništa. Ostala je samo prazna seoska kuća, suprug koji je spavao u drugoj sobi i tišina koja
boravila među njima, pucketala prstima, pogledavajući od jednog do drugog kad god bi bili
zajedno u prostoriji.
»Philip to nije mogao podnijeti«, rekla mi je Maria. »Bio ga je sram. Osjećao se kao da ju
je iznevjerio, kao da nije uspio održati obitelj na okupu.«
Mislim da je bila u pravu. Philip Guerin je bio odan otac, dok im je išlo dobro, no ništa
dotad nije ga moglo pripremiti za ono što je Zoe napravila, pa kad je Maria postala dinamo, on
se povukao i zatvorio. Možda je to bilo zato što je, kao i obitelji čija su djeca poginula, bio
desetljećima ukorijenjen u tu zajednicu. Možda je osjećao gubitak to troje mladih ljudi mnogo
jače od Marije. Možda zato što je bio slabiji od nje. Koji god bio razlog, njegova nemogućnost
suočavanja sa situacijom bila je šokantna. Nije se ni pokušao usprotiviti kad se Maria odselila
i otišla u Bristol, da bude blizu mene, da zajedno sa Zoe krene ispočetka.
U gustom noćnom zraku, na rubu skakaonice, Maria je omotala haljinu oko bedara.
Skinula je cipele i stavila ih pored bazena, a jedna je pala na bok. Noge su joj gole i mršave.
Nokti na njima su lakirani tamnom, crno-crvenom nijansom.
Kad me ugledala, zazvala me glasom koji sam jedva prepoznala, koliko je bio neprirodan.
»Dakle«, rekla je. »Ispričala sam svom mužu što se dogodilo Zoe, njegovoj pokćerki. Rekla
sam mu da je Zoe osuđena za zločin, i znaš što, Tess, mislim da će nas otkantati.«
Chris se okreće prema meni.
»Pijana je«, kaže. »Potpuno je izgubila razum. Uopće ne mogu doprijeti do nje.«

105
 Počinjem hodati oko ruba bazena dok se Maria s mukom pridiže na noge. Ne mogu
shvatiti kako se Maria uspjela tako brzo napiti jer mi se čini da sam bila izvan kuće samo
četrdeset i pet minuta, najviše sat vremena. A može biti i da, kako i sama kaže, uopće nije
pijana.
»Ne približavaj mi se!« viče. »Da mi se nitko nije približio!«
Umalo da sam se tome nasmijala jer daska za skakanje nije visoka, a ton njezina glasa
zvuči kao prijetnja, kao da se vrzma na ivici visećeg mosta Clifton, stotine metara iznad kanjona
Avon. Međutim, ne smijem se, jer Maria izgleda poput slomljene lutkice, a Chris izgleda
očajno, i ne želim ništa drugo nego pomoći im da prežive ovu večer, u nadi da će, jednom kad
im to uspije, shvatiti da svejedno mogu imati zajedničku budućnost.
»Maria«, kažem.
Ona se s mukom pridiže na noge, s haljinom usko omotanom oko bedara, zbog čega
tetura. »Ne približavaj mi se!« ponavlja.
Stoga se zaustavljam, na pola puta oko bazena. Zapravo se pitam je li Chris zamijenio
njezinu nestabilnost za pijanost, je li pravo objašnjenje to da su jednostavno godine pune
grozota dosegle vrhunac i sad prijete da će joj oduzeti razum. Kad je zatrudnjela s Grace, bila
sam zabrinuta za nju, bojala sam se da neće moći podnijeti pritisak novog početka, ali ona kao
da je samo proklizala kroz to, kao što je uklizala i u svoju novu ulogu, supruge Christophera
Kennedyja, Zoeine majke, Lucasove pomajke. Sad se pitam je li to bio samo flaster koji je
prikrivao ranu za koju znam da seže veoma duboko.
Chris kaže: »Maria, siđi odatle, molim te. Razgovarajmo, jedimo. Kao što si htjela.«
»Ne«, odgovara. »Zato što su jaja razbijena pa ne mogu staviti krušne mrvice na meso.«
Sad već zvuči patetično. Gleda u mene. »Žao mi je, Tessa«, kaže.
»U redu je«, odgovaram. »Naravno. Ne budi smiješna.«
Vrzmajući se na rubu daske, Maria je primijetila mrlju na svojoj košulji pa ju je počela
trljati, a budući da to ne pali, počinje je raskopčavati.
»Za Boga miloga, Maria!« Chrisov glas tutnja oko bazena. »Što to radiš?«
Lucas okreće glavu jer za tili čas ona je već skinula košulju i stoji odjevena samo u suknju
i grudnjak, komplicirani, čipkasti predmetić koji njezine grudi čini čvrstima i napetima. Njezino
je tijelo savršeno zategnuto. Mislim da njezin grudnjak vjerojatno košta više od cijele moje
garderobe.
»Oh, tako mi je žao!« viče prema njemu. »Tako mi je žao što nisam savršena.«
Chris maršira oko bazena prema njoj.
»Što radiš?« viče i ruga mu se. »Dolaziš se izvikati se na mene? Reći mi da se moram
ponašati kao dobra curica? Reći mi da sam beskorisna?«
On zastaje kod donjeg kraja daske, ne znajući što učiniti.
»Maria!« vičem. »Za Boga miloga!«
A Maria se, kretnjom koja je istodobno melodramatična i nevjerojatna, okreće, štipa za
nos i baca unatraške u bazen. Na trenutak ili dva, svi čekamo da se pjena povuče i vidimo da
je potonula na dno, gdje sekundu-dvije samo pluta, sklopljenih očiju.
Lucas je taj koji ju vadi van. Skače u bazen potpuno odjeven i povlači je na površinu,
zajedno plivaju do ruba bazena gdje joj pomaže da se popne uz stepenice, dok ona vapi za

106
zrakom i kašlje, a dok su oni izašli, Chris je već otišao u kuću. Okrenuo se i otišao, kao da mu
se toliko zgadila da ne želi imati nikakvog posla s njom.
Uzimam njezino rasplakano, mokro tijelo od Lucasa i nosim ga unutra da je presvučem,
dijelom zato što joj treba suha odjeća, ali i zato što joj moram skinuti mokru suknju i ne želim
je dodatno sramotiti.
Držim je, baš kao što sam držala i Zoe prije koju minutu, nagovarajući je da skine mokru
odjeću sa sebe, kad se pojavljuje Chris. U rukama drži veliki ručnik i odjeću za presvlačenje.
Rastvara ručnik, a Maria ga na trenutak samo promatra prije nego polako krene prema njemu
i pusti mu da je umota.
On je umota u ručnik, držeći je čvrsto u rukama. Voda iz njezine natopljene suknje i dalje
joj u potocima curi niz noge. Drhti.
»Maria«, kaže. »Moja Maria. Hajde. Vodim te pod tuš.«
Ona ga gleda u lice i kima glavom. »Žao mi je«, kaže, »ne znam što me spopalo.«
»Razgovarajmo o tome«, kaže on. Ona sklapa oči i naslanja se na njega.
»Mislim da bi bilo najbolje da sad odeš doma«, govori mi. »Dobro smo. Bit ćemo okej.«
»Jesi li sigurna?« kažem. Želim dobiti i Marijin pristanak, ali ona se sva ušuškala u njega,
drhteći, tražeći toplinu njegova tijela jer se zrak oko nas počinje polako mijenjati i komešati.
»Ja ću paziti na nju«, kaže. »Odgovara li ti to, srce? Ako Tess ode?«
Stavlja prst ispod Marijine brade i nježno je podiže, a ona podiže pogled prema njemu i
kima glavom. Njezin je osmijeh pun nade, ali nesiguran, svakog bi se trena mogao raspasti na
komadiće poput papirnatog ručnika koji je upao u bazen i sad tamo pluta, polako se
raspadajući na komadiće u blago uskomešanoj vodi.

107
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Kad sam dohvatila mobitel, primijetila sam novu obavijest od Panopa. Kaže:

Kako si mislila da ćeš sačuvati tu tajnu?

Znam od početka.

Iznenada shvaćam da mi to sigurno piše Lucas, tko bi drugi mogao biti? To je Lucas, a kako
je i sam rekao, već neko vrijeme zna i to mi taji. Na neki način osjećam olakšanje jer se ne radi
o nekome iz prošlosti, no svejedno me plaši.
Prilično sam uvjerena da imam svako pravo odgovoriti:

Kako znaš?

Želim otkriti kako je saznao i što mu to znači, budući da nisam dobila priliku pitati ga. Želim
znati zašto me poljubio. Je li to zaozbiljno? Ili je samo htio otkriti kakav je to osjećaj
poljubiti ubojicu. Zapravo se hrpa tinejdžera pali na takve stvari i premda ne mislim da je Lucas
takav, nikad ne možete biti sigurni kad su drugi ljudi u pitanju.
Osim toga, želim znati zašto koristi Panop kako bi kontaktirao sa mnom, jer je to užasno,
strašno bolesno, ali Lucas je super kompjutoraš pa pretpostavljam da zapravo i nije
iznenađujuće što je saznao za mene. Zatvaram aplikaciju jer me i dalje zanima Lucasov e-mail
pa otvaram inboks i pronalazim ga, međutim ne mogu odmah početi čitati tekst u prilogu jer
ga zbog nekog razloga moram ponovno skinuti jer je moj mobitel oduvijek bio jadan i treba ga
ažurirati.
Dok čekam, pokušavam kontrolirati disanje koje je postalo ubrzano i plitko. Kako bih si
odvratila pozornost, listam po mobitelu i primjećujem da je njegov e-mail okružen s otprilike
dvadeset drugih nepročitanih mailova, od kojih nijedan nije osoban.
Jedini koji me zanima jest obavijest s Facebooka, na kojem mogu vidjeti što radi Katya.
Kad je tek stigla k nama, Katya je bila zbilja ljubazna prema meni, poput mačke koja vam se
mazi o noge, i htjela je da se sprijateljimo na Facebooku, ali to je bilo prije nego je otkrila da
pripadam društvenoj žabokrečini i da nemam pravih prijatelja, ni u virtualnom svijetu, ni u
pravom. Facebook prijateljstvo s njom znači da mogu vidjeti kad promijeni profilnu fotografiju,
a zapravo je u ovom trenutku učinila upravo to. Zamijenila je neku vamp fotku s napućenim
usnama u Kardashian stilu koju je stavila prošlog tjedna fotografijom sebe i Barneyja Scorta,
na njoj su samo nosnice i čela i sunčane naočale, samo zubi i brade, od čega mi srce nekako
potone u grudima jer izgledaju seksi i smiješno i kul, kako bi tinejdžeri i trebali izgledati.

108
 Na internetu nema mojih fotografija sa suđenja jer novinarima nije bilo dopušteno
objaviti moje ime ili moje fotografije, što je bio spas, kako je moja mama rekla u to vrijeme.
Jedine moje fotografije na internetu su fotografije s neke glupe stranice na kojoj je mama
otvorila moj profil. Na tim sam fotografijama redovito sređena, u kostimu za koncert. Nikad
nisam pijana, ili napušena, ili seksi, ili smiješna, ili sa sunčanim naočalama. Ne plazim
nepristojno jezik kao neka pop zvijezda. Jedini rekvizit koji imam na bilo kojoj od tih fotografija
blistavi je srebrni trofej koji će mi mama uskoro iščupati iz ruku kako bi ga mogla odnijeti
i urezati u njega moje ime, za vječnost, baš kao što je slučaj i s mojim kriminalnim dosjeom.
Čujem da netko dolazi. Chris se penje uz stepenice iz podruma, po dvije odjednom, prolazi
pored vrata dnevnog boravka i nastavlja dalje prema prvom katu. »Ššš«, poželim reći, »nemoj
probuditi bebu«, ali nikad se to ne bih usudila. Ta mi je rečenica u glavi zato što on i mama to
non-stop govore meni i Lucasu, a kad netko nešto kaže tisuću puta, onda vam to zauvijek
ostane u glavi. Umjesto toga, ustima bešumno oblikujem te riječi. On se relativno brzo
ponovno pojavljuje, u rukama drži hrpu stvari, i ide natrag dolje. Ne gleda me i ne zna da ga
gledani, a ja se pitam što se događa.
Bilo kako bilo, mislim da je najbolje da se držim podalje od podruma jer sam večeras sve
zaribala. Stoga zatvaram e-mail s obavijesti s Facebooka i vraćam se Lucasovu.
Prilog se skida strašno polako i to me užasno živcira. Razmišljam o njegovu naslovu, zbog
čega mi srce počinje brže lupati jer se sad pitam na što se to »ono što znam« odnosi i hoće li
se u scenariju raditi o našem sadašnjem životu, nakon što ispriča priču o svojoj mami, i hoće li
mi tekst odati kako je Lucas saznao za mene. U mislima duboko udišem jer sam uvijek oprezna
oko toga hoće li se netko okrenuti protiv mene, pa se pitam namjerava Ii i Lucas upravo to.
Zna se to dogoditi, čak i ako vas je netko poljubio, čak i ako vam je dao strastven poljubac.
»Komplicirano je«, Jason mi je rekao jednom dok smo razgovarali o onome što se
dogodilo s Jackom Bellom, »iznenadila bi se koliko lako ljudi pobrkaju osjećaje ljubavi i mržnje.
Ne bi to pomislila, ali znaju, a to je zato što su obje emocije snažne i katkad zastrašujuće.«
Morala sam se s tim složiti jer, premda nikad nikom nisam rekla za to, savršeno dobro se
sjećam što se dogodilo u automobilu prije nego smo se sudarili, netom prije nego su stradali.
Svađali smo se. Vozila sam ekstra polako, i pritom mislim super polako jer je vani bilo
ledeno, a ja sam se i dalje borila s volanom. U retrovizoru sam mogla vidjeti Gullinu glavu kako
se ljulja, a Jack je rekao: »Hajde! Idemo odmah do svjetionika, svi mi, ti bi mogla paziti na nju,
Ames, ne smeta ti, je l’ da?«
»Ne«, rekla sam, »mislim da bih trebala odvesti Gull doma.«
Osjećala sam se čudno, a onda odjednom i nelagodno i omamljeno, a cesta ispred nas kao
da je imala vlastiti život, poput vrpce koja leluja na vjetru. Trepnula sam pa se smirila. Prednja
svjetla obasjavala su zamrznute vrhove živica, a ja sam znala da se odmah iza ugla, netom
nakon čvorišta za svjetionik, nalazi ulica u kojoj je kuća Gullinih roditelja.
Pažljivo sam stiskala volan, školski namještenih ruku, a odostraga Amy je rekla: »Za Boga
miloga, Zoe, voziš kao cura.«
»Ona i jest cura«, rekao je Jack. »Dobro joj ide«, no onda se nagnuo prema meni i šapnuo
mi na uho: »Premda bi mogla malo ubrzati.«
Upalio je radio u autu i pojačao ton sve dok nije treštalo. »Highway to Hell, ACDC «, rekao
je i širom mi se osmjehnuo, što mi se jako sviđalo. Dok je glazba tutnjala u autu, ja sam
malčice nagazila na gas.
109
 Jack je povirio prema stražnjem sjedalu. »Gull je zaspala«, rekao je. »Hajde, idemo do
svjetionika.«
»Ne, ne«, rekla sam. »Morali bismo je odvesti doma. Zapravo, ni ja se ne osjećam baš
dobro.« Istini za volju, osjećala sam se dezorijentirano, čudno i nesigurno, zato što iznenada
živice između kojih smo vozili više nisu izgledale poznato i nisam bila sigurna gdje se nalazim.
»Daj, opusti se«, rekao je Jack. Vršcima stopala lupkao je u ritmu glazbe. »Nećeš vjerovati
kako je super kod svjetionika, iskreno, kažem ti.«
Amy je rekla: »Što uopće namjeravaš s njom tamo, Jack? Znaš da je ona samo obična
jadna droljica.«
Čula sam to jasno i glasno pa sam se okrenula samo na sekundu kako bih joj nešto rekla,
kako bih joj rekla da njezin komentar samo dokazuje da je ona kučka koja mi šalje poruke preko
Panopa, no kad sam se okrenula, Jack je rekao: »Zoe! Promašit ćeš skretanje«, na što sam se
opet okrenula prema cesti kako bih potražila skretanje za svjetionik, no dok sam to radila,
slučajno sam nagazila na gas pa je auto jurnuo naprijed točno u trenutku kad je Jack posegnuo
za volanom želeći ga okrenuti u suprotnom smjeru od Gulline kuće, niz ulicu koja je vodila
prema svjetioniku, i bila je potrebna samo jedna milisekunda da nestanu sva sjećanja i ne
ostane ništa osim tame, u kojoj sam se probudila i čula nekog kako zove hitnu pomoć, i kad je
počeo ostatak mog života.
Prisjećam se svega toga kao u usporenom kadru dok promatram prilog koji se skida, bolno
polako, kao da ga zatrpava vulkanski pepeo, kad se odozdo pojavljuje Tessa.
»Hej«, kaže. »Mama je pala u bazen. Dobro je, ali nećemo večerati jer je već pomalo kasno
pa idem doma.«
»Htjela se okupati?«
»Ne, više je to bilo nehotice.«
Moja je mama nespretna poput mene, ali ovo je već previše, kako bi Jason rekao.
»Baš moraš ići?« pitam.
Ne želim da ode. Zbilja to ne želim. Teta Tessa je na neki način moja najbolja prijateljica
ovih dana, i kao da mi može čitati misli jer kaže: »Želiš doći prespavati kod mene?«
A ja to želim, jako, jako to želim, no znam da bi me mama mogla zatrebati i ne želim da
bude sama ako dođe do rasprave ili »razgovora«, pa kažem: »U redu je. Bolje da ostanem.«
Ona me opet grli, toplo i nježno, i tapša me po leđima dok me grli onako kako je to uvijek
činila. Osjećam kako mi jedna suza klizi niz obraz. Samo jedna.
»Nazvat ću te ujutro«, kaže. »Budi jaka, leptiriću, nemaš se zbog čega osjećati loše.
Stvarno. Upamti to. Platila si zbog onog što si učinila i imaš pravo na život.«
Stojim iza jednog od teških zastora i gledam kroz prednji prozor kako teta krcka niz prilaz.
Okreće se jednom kako bi bacila oko na kuću prije nego nestane iz vidokruga.

110
 PONEDJELJAK
UJUTRO

SAM

Zoe se nije izjasnila krivom. Usprkos želji svog oca, vođena savjetom svoje majke, izjasnila
se nevinom i odlučila za obranu zbog »posebnih razloga«. Bila je to neuobičajena obrana - na
što sam opetovano upozoravao cijelu obitelj - no isprva se doimalo kao da bi nam moglo poći
za rukom.
Zoe je svjedočila na sudu i prilično se dobro predstavila govoreći o događajima te noći.
Pokazala je da se strašno kaje i prihvatila krivnju utoliko što je priznala da je ona vozila,
uvjeravajući suca da nije znala da je bila pijana. Priznala je da je popila piće netom nakon što
je stigla na zabavu, jedan jedini špricer, no uporno je tvrdila da je nakon toga tražila samo Coca
Colu, ponavljajući kako je uvjerena da joj je netko ubacio nešto u piće. Tek kad je Eva Bell,
sestra blizanka Jacka Bella i svjedokinja Krune, istupila kao svjedok svaka eventualna
mogućnost za naš uspjeh bila je uništena.
Krunsko je tužiteljstvo pozvalo Evu Bell da predoči dokaze o tome da je Zoe svjesno popila
veliku količinu alkohola, a Eva nije mogla biti bolja svjedokinja.
U sudnici je bio prisutan minimalan broj ljudi, zbog Zoeine dobi, i već smo tjedan dana
tamo proveli slušajući iskaze stručnjaka vezano za mjesto nesreće, stanje automobila i razinu
alkohola u krvi pa je tijekom suđenja nestao dio napetosti, a zamijenila ga je dosada.
Zidovi sudnice bili su prekriveni drvenim gredama i nije bilo prirodnog svjetla pa se
donekle činilo kao da smo svi već tjedan dana zakopani pod zemljom. Zoe je pristala na to da
njezina majka prisustvuje suđenju, ali ne i da joj otac bude tamo jer se sramila toga što je
ignorirala njegovu želju da se unaprijed izjasni krivom. Da je postupila onako kako je on htio,
suđenja ne bi ni bilo.
Eva Bell je stigla sa svojom majkom. Uveli su ih iz drugačije čekaonice od one u kojoj je
bila Zoe i njezina majka, što je omogućio sud kako bi smanjio rizik od ružnih scena. Sjedile su
same na klupici s druge strane, preko puta tužioca.
Za razliku od opisa koji je dala Zoe, a u kojem ju je predstavila kao nekakvu mučiteljicu,
Eva Bell se pokazala kao skromna, inteligentna i, prije svega, nevjerojatno tužna. Njezina je
majka glasno jecala dok je davala iskaz, a Eva nijednom nije pogledala u Zoe.
Nije nam pomoglo ni to što je tužiteljica bila žena koju biste rado uzeli za kumu svojoj
djeci. Nježno je postavila Evi niz pitanja koja su nas dokrajčila.
»Jesi li bila sa svojim bratom Jackom kad je uzimao piće za Zoe?«
»Da, jesam.«
»Po tvom mišljenju, je li Jack dodao nešto u alkoholno piće?«
»Sama sam pripremila piće, tako da znam da nije.«
»Jesi li ulila piće iz boce?«
»Da, ali morala sam je najprije otvoriti.«
»Dakle, ne vjeruješ da je netko ubacio nešto u piće.«

111
 »Ne. Vidjela sam ga kako ga odnosi u sobu u kojoj su bili. Da je ubacio nešto u njega,
morao je to učiniti pred njom.«
Primijetio sam paniku na Zoeinu licu rijekom tog svjedočenja i nagovarao sam je da ostane
mirna jer se priča koju je sama iznijela sudu direktno kosila s ovom.
»Jesi li vidjela da je Zoe ranije te večeri išta popila?«
»Da.«
»Što je pila?«
U tom se trenutku Eva malo zbunila, no sudac bi to vrlo lako mogao protumačiti kao tugu.
»Popila je«, rekla je Eva, »votku s Colom.«
»Jesi li joj ti napravila to piće?«
»Ne. Sama ga je pripremila. I nije škrtarila s votkom.«
»A jesi li je vidjela da ponovno puni čašu?«
Napućila je usne prije nego je odgovorila: »Da, jesam«, a cijela je sudnica mogla čuti kako
je Maria uzdahnula.
No tužiteljica nije stala na tome. Još jedna djevojčica, Evina i Amelijina prijateljica,
posvjedočila je da se upravo to dogodilo i više ništa nismo mogli učiniti kako bismo se
usprotivili. Bila je njihova riječ protiv Zoeine, a one su bile u većini.

112
 NEDJELJA

NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Dok se udaljavam od Chrisove i Marijine kuće, osjećam se izmoždeno. Jedanaest je

navečer i treba mi moj krevet. Šaljem Samu poruku, u nadi da me ne čeka, kako bih ga
obavijestila da neću navratiti jer moram ići doma i naspavati se. Zapravo se nismo
ništa posebno ni dogovorili, no znao je da na koncert idem sama i da ću imati priliku da ga
nakon toga posjetim, pa se osjećam kao da mu dugujem barem obavijest.
Uvijek se osjećam krivom kad se nalazim sa Samom, a to nikad nije lako, no kao da ne
mogu spriječiti samu sebe da odem k njemu zato što sam, iako volim Richarda, umorna od
njegove sumorne egzistencije.
Sve smo pokušali kako bismo Richardu malo popravili raspoloženje: razne lijekove,
terapiju, odmor, hobije, promjenu prehrane, vježbu, štošta drugo. A pokušali smo i sa svim
mogućim kombinacijama navedenog, ali naposljetku nijedna nije upalila.
Richardova je depresija njegova stalna pratiteljica, a on dodatno pojačava intenzitet
njihova odnosa alkoholom. Ako uopće i imam još ikakvu ulogu u njegovu životu, onda je to ta
da se pobrinem da ostatak njegova života ne nestane dok je on u raljama depresije. To činim
zato što se nadam da će ona jednog dana nestati. Ako nikad ne nestane, onda sam donijela
zbilja lošu odluku. Njegova će me ovisnost pobijediti. To je prava ironija, kad malo razmislite,
budući da je moj životni poziv da liječim i pomažem.
Sve to skupa znači da se užasavam odlaska doma. Svakog se dana toga bojim. Bojim se
monotonije njegova očaja i načina na koji briše boju iz svega. Bojim se njegove nesposobnosti
da uživa čak i u šalici toplog čaja ili mirisu netom ubranog listića mente. Suosjećam s njim,
njegovim osjećajima, jer shvaćam depresiju, ili barem mislim da je shvaćam, ali se istodobno i
bojim, svakom stanicom svoga tijela.
Upravo sam stoga bila nevjerojatno sretna zbog Marije kad je upoznala Chrisa. I ona je do
tada bila u raljama depresije, zbog Zoe i šoka koji je prouzročio nestanak dotadašnjeg svijeta
na farmi u Devonu. Nikad ne biste pomislili da se obitelji na farmama mogu raspasti, ili barem
ja to nikad nisam mogla zamisliti. Ima nešto u kontinuitetu njihova načina života zbog kojeg se
doima, barem izvana, mnogo stabilnijim od onoga za što smo se mi ostali odlučili. No očito
sam bila u krivu. Stoga, kad je Maria upoznala Chrisa, i njihova se priča razvila, bilo mi je drago
zbog nje, a bilo mi je drago i zbog Zoe. Ruku na srce, strašno mi je laknulo.
Richard još nije pronašao to nešto što bi omogućilo da tračak svjetla probije tamu u
njegovoj glavi, a da budem iskrena, nije mi jasno zašto je uopće nastala tako velika tama.
Razočarao se na poslu, u redu. Nisu ga odabrali za neku prestižnu poziciju, koja je trebala biti
njegova, zato što se nikad nije bavio politikom na svom odsjeku, no i ostali su preživjeli takve
stvari a da se nisu pritom slomili do kraja.

113
 Katkad se pitam je li mu činjenica što nemamo djecu oduzela ono što je za njega mogao
biti izvor sreće. Bi li Richarda, koji je toliko entuzijastično radio na svom odsjeku, koji je volio
putovati, koji je uredio našu kuću i tako pomno posadio biljke u našem vrtu onih prvih godina,
koji je sanjao o pupoljcima i ljetnome suncu, bi li ga spasilo da je postao otac? Bi li to nešto
značilo? Ili bih provodila vrijeme objašnjavajući našem zbunjenom potomku zašto tata danas
neće ustati iz kreveta ili zašto se nije nasmijao iako je Božić.
Nikad to neću doznati, samo si postavljam ta pitanja onda kad tražim razloge. Sama nisam
dovoljna da uglavim Richarda u sadašnjost, pa je logično da se pitam bi li obitelj bila u stanju
to učiniti.
Uvijek iznova - što bi bilo... Vjerojatno se to i Zoe često mota po glavi. Što bi bilo da te
večeri nisam ušla u taj auto? Što bi bilo da nisam otišla na onaj tulum? Dok je Zoe prolazila
kroz pravni postupak, okružena odvjetnicima, sudskom papirologijom i policijskim
izvještajima, dojmila me se činjenica da su sve glave redom bile pognute. I Sam je o tome
pričao. Kako je policija pažljivo s njom postupala. Kako su svi oko nje bili ožalošćeni
njezinom nesrećom.
I Marija se zasigurno u ono vrijeme pitala što bi bilo da... Što bi bilo da nisam pokušala
sačuvati ugled obitelji? Što bi bilo da sam joj dopustila da se odmah izjasni krivom? Što bi bilo
da...
Parkiram na prilazu svoje kuće, ulazim i otkrivam da je unutra posve tiho, premda s vrha
stubišta dopire svjetlo.
Richard je u našem krevetu, leži na leđima. Spava, a njegovo je hrkanje glasno i uporno.
U spavaćoj sobi nema boca, no jednu sam ipak pronašla uguranu u tijesni, mračni prostor u
dnu njegova ormarića. Vrat boce još je mokar i miriše na vino. Osjećam težinu u srcu jer to
vjerojatno znači da ju je tamo sakrio prije nego se onesvijestio na krevetu, što vjerojatno znači
da mu je mjehur pun, a on će biti previše pijan da to uopće osjeti. Uzdišem jer to znači da ću
ga morati probuditi.
Provodim dobrih deset minuta tresući ga i dovodeći u stanje koje barem donekle nalikuje
svijesti kako bih ga nagovorila da ode na zahod. Uspijeva to odraditi, nesiguran na nogama,
teturajući pored stepenica poput pravog pijanca, što i jest, riječi mu se i dalje prtljaju po
usnama i klize s njih, nespretne kao i njegovi pokreti. Kad je gotov, opet pada u nesvijest na
krevetu, baš kao i prije, a sve što osjećam su bolne ruke i uzlupano srce nakon što sam ga vodila
niz hodnik, govoreći mu što mora napraviti, izbjegavajući pokušaje izljeva ljubavi do kojih
uvijek dolazi kad se tako oduzme, ali za koje oboje znamo da više neće značiti ništa jednom
kad opet stane na noge.
Dolje u kuhinji pospremam nered koji je napravio zagrijavajući i jedući lazanje,
zaključavam stražnja vrata koja je ostavio rastvorenima i kroz koja dopire zagušljiv noćni zrak.
Zatim sjedim za kuhinjskim stolom, sada čistim poput mog operacijskog stola na poslu, i
razmišljam o razgovoru koji ćemo on i ja voditi ujutro, dobro poznati razgovor u kojem oboje
već napamet znamo sav tekst. To je razgovor o odlasku na rehabilitaciju, o tome kako bih ja
voljela da ode, a on ne smatra da je to nužno jer vjeruje da se može oporaviti bez ičije pomoći,
a kad se sjetim toga, i Toma Barlowa, i svega onoga što će Maria ove noći morati objasniti
Chrisu, klonulost i usamljenost prožmu me i navedu u plač na samo trenutak ili dva. Odjednom
žudim za društvom, a ne za snom, pa radim ono što ne bih smjela: pokušavam nazvati Sama.

114
 NEDJELJA
NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Nedugo nakon što je Tessa otišla, Lucas dolazi u dnevni boravak u kojem ležim i gledam
kako se PDF koji mi je poslao sporo skida na mobitelu. Obavještava me da ćemo svi zajedno
porazgovarati u Chrisovoj radnoj sobi. Presvukao se, a kosa mu je mokra.
Samo što nisam izustila kako si saznao za mene, no on odmah stavlja prst preko usana.
Pruža mi ruku da ustanem, i u trenutku dodira osjećam drhtaj od elektriciteta. Pitam se
znači li to da mi je prijatelj, ili dečko, ili ništa od toga, no ne usuđujem ga se pitati, a osim toga,
sad i nije najbolji trenutak.
Dok sam bila u maloljetničkom, sprijateljila sam se s ljudima o kojima ne smijem pričati
svojoj mami, zapravo, ne smijem ih spomenuti nikome iz Druge obitelji. Koji put sam osjećala
da je lakše steći prijatelje tamo nego u školi. Povezuje vas zločin, na kraju krajeva, a znam da
to zvuči glupo i najčešće ne olakšava situaciju, ali čini nas »jednakima«, kako bi Jason znao reći.
Moji prijatelji u maloljetničkom bili su Connor (provala, više puta) i Ellie (lakši fizički napad,
tri puta i letiš). Jason ih je nazivao »slučajevi pokretnih vrata«.
»Ti kategorički ne pripadaš slučajevima pokretnih vrata«, rekao je. »Ka-te-go-ri-čki ne.«
Naglašavao je svaki slog posebno kako bi istaknuo svoju poruku. U tu svrhu nije se koristio
praktički ničim osim verbalnim trikovima. I laserskim pogledom. Taj nije koristio PowerPoint
prezentacije. Samo on i ja, u sobi s rešetkama na prozom i pojačanim staklom na vratima, sa
stolom i dvije stolice koje su bile zakucane za pod.
Obično sam nosila svoju krasnu uniformu koja se sastojala od zelene trenirke i majice, dok
je Jason nosio traperice i majicu kratkih rukava. Osim ako nije bila zima, kad bi tanka linija
snijega obrubila čak i kolutove bodljikave žice, sve dok ga oštar vjetar ne bi raznio u mekane
vihore i potom upuhao u svaku rupu i pukotinu naše zgrade. Onda bi Jason eventualno obukao
pulover kratkih rukava preko svoje majice i izgledao, ako ću biti sasvim iskrena, poput otužne
pop zvijezde devedesetih na pauzi od nastupa.
»Upalite j... grijanje«, vikala bi Ellie iz svoje ćelije, cijele prve noći kad je zahladilo.
»Pojačajte j... grijanje, vi j... pič..., smrznut će mi se j... sise.« Toliko je prostačila da bih se i ja
posramila.
Te je noći i lupala po vratima u zaglušujućem ritmu nalik na metal glazbu da sam morala
dlanovima čvrsto pokriti uši. Možete stvoriti finu buku ako lupate limenom čašom po vratima.
Idućeg smo dana dobili dodatne prekrivače, na kojima je pisalo »Kaznionica Dartmoor«, i koji
su bili toliko tanki i sivi da sam se zapitala tko se već njima pokrivao i je li se radilo o
»slučajevima pokretnih vrata« koja su se toliko okretala da su na kraju završili u
pravom zatvoru. Da biste tamo završili, morate samo napuniti osamnaest.
Razlog zbog kojeg ja nisam bila slučaj pokretnih vrata, prema Jasonovim riječima, bio je
moja obitelj što je značilo da sam imala nekakvu šansu jednom kad izađem. Moja mi je mama,
115
govorio je, naumila osigurati novi početak, odlučna u namjeri da mi pomogne. Osim toga,
imam talenta, govorio je, za glazbu, mama mu je ispričala sve o mom sviranju pa su se složili
da je to najbolji mogući put moje rehabilitacije. Slučajevi pokretnih vrata nisu imali takvu
priliku. Vraćali bi se svojim životima prepunim nasilja, oskudice i zanemarivanja, ponovno bi
počinili iste prijestupe i završili na sudu dok kažeš keks, gdje bi ih njihove obitelji samo tupo
promatrale, smlavljene neizbježnošću svega toga, ako bi se uopće i pojavile.
Lucasov PDF još se nije skinuo u trenutku kad smo svi uman širali u Chrisovu radnu sobu.
Trenutačno je na 65 posto i preostaje pet minuta. Budući da se u Chrisovoj radnoj sobi nalazi
ruter za kućnu bežičnu mrežu, palo mi je na pamet da bi se u njoj mogao malo brže skinuti, no
to mi je izašlo iz glave čim smo ušli u sobu.
U tu prostoriju najčešće uopće ne ulazim. Ona je Chrisovo svetište, u njoj razgovara s
Lucasom onda kad moraju »malo popričati«. Lucas nikad ne izgleda sretan kad dolazi ovamo.
I mama tu katkad dolazi, ali najčešće samo onda kad nosi Chrisu nekakav znak pažnje: šalicu
čaja, kavu, koktel Tom Collins ako je već prošlo šest. Ja sam bila unutra samo jednom ili dvaput,
a tom prigodom obično piljim u okvir koji se nalazi na zidu iza Chrisova radnog stola. To je crni
okvir, kvadratić od otprilike 30x30 centimetara, posred kojeg se na crnoj pozadini nalazi
jedan jedini kompjutorski čip. Chris ga je izmislio, a on mu je i donio svu tu lovu. Chris je bio
poput kralja Mide kad je izumio taj čip, sve je pretvorio u zlato.
Ali ne biste to pomislili kad biste se osvrnuli po sobi jer je zbilja jednostavna. Mama ju je
oduvijek htjela renovirati, a katkad doma donosi razne uzorke: novu tkaninu za Chrisov kauč,
ili za zastore, što on redom odbija. Kauč koji drži unutra isti je onaj kauč koji je imao na poslu
kad je jednom davno izumio taj čip. Kaže da nije »sentimentalan tip«, ali da se nikako ne može
»odvojiti od tog kauča«. Za njega je to sretni kauč.
To kužim jer i ja imam sretnu vrpcu za kosu koju sam nosila na svom prvom klavirskom
natjecanju. Više je ne nosim jer sam promijenila imidž, ali uvijek je malo opipam prije nekog
natjecanja ili koncerta. Dotaknula sam je i prije večerašnjeg koncerta, ne da mi je to mnogo
pomoglo. Vrpca je crna i baršunasta, ne izgleda ništa posebno, a krajevi su joj se sad već malo
i ofucali, ali dodirivanje te vrpce čini me sretnom.
Osim smrdljivog kauča, Chris ima i dva naslonjača koja je kupio na nagovor moje mame
jer je rekla da bi trebao moći održavati sastanke u svom kućnom uredu a da mu soba ne izgleda
poput izloga Ikee. Preko puta kauča, uza zid sobe, nalazi se veliki dugački stol okružen
policama s knjigama na kojima se nalaze tone i tone knjiga o računalnom kodiranju i takvim
stvarima, uključujući i tri knjige koje je on napisao.
Chris je jako, jako pametan, rekla mi je mama kad se vratila doma nakon prvog spoja s
njim, a osnovno znanje iz genetike odat će vam da je vjerojatno stoga i Lucas tako pametan.
Lucas mi je jednom rekao da je i njegova mama bila pametna, iako nikad nije dobila priliku da
to pokaže prije nego je umrla, ali nisam bila sposobna voditi taj razgovor s njim budući da me
previše podsjećao na Gull.
»Učenica s izuzetnim potencijalom«, tako ju je opisala tužiteljica u završnoj riječi,
»pupoljak sasječen prije nego je stigao procvjetati«, što mi se činilo malo pretjerano, ali jasno
da nisam smjela to reći, premda bi i sama Gull definitivno frknula da je to čula. Uvijek je frktala
kao konj na ledu kad bi čula nešto tako otrcano.
Sjedam prva, i to na kauč. Jastuci se naginju unatrag pa se moram namjestiti na sam rub
jastuka ako želim zadržati i mrvicu onoga što bi moja mama nazvala »pristojnim držanjem«.
Pazim na to da su mi noge prekrižene u gležnjevima, a ne u koljenima, i povlačim donji rub
116
haljine kako bih njome pokrila što je više moguće kože. Nažalost, zbog toga se gornji rub malo
spušta pa se malčice meškoljim kako bih se pokrila najbolje što mogu i osjećam kako me Chris
pritom promatra, mršteći se.
Lucas sjeda na jedan od naslonjača, a dok se smješta, vidim njegovu sličnost s Chrisom
koju ne primjećujem baš uvijek. Lucas najčešće sliči svojoj mami, to je očito. Nigdje po kući
nema njezinih fotografija osim u Lucasovoj sobi, ali bila sam unutra i vidjela sam koliko nalikuju
jedno drugom.
Chris drži Gracein interfon u ruci, zatim ga odlaže na stol i pomiče miš svog računala sve
dok se veliki ekran ne vrati u život. Na njemu, zamrznuta u super visokoj rezoluciji, stoji
fotografija Lucasa i mene kako sjedimo za glasovirom u crkvi. Lucas gleda prema fotoaparatu,
a ja sviram, nagnuta nad glasovirom, s jednom rukom spremnom za novu notu, dok mi vrhovi
kose dodiruju tipke.
U prednjem planu nalazi se Tom Barlow, točnije njegova leđa, u koja je uperen Lucasov
pogled.
To je trenutak u kojem je sve počelo, a čim je ušla u sobu i ugledala taj prizor, mama je
ustuknula.

117
 PONEDJELJAK
UJUTRO

SAM

Sudac nije prihvatio Zoeino pozivanje na posebne razloge.

Nije presudio u njezinu korist, tvrdio je, zato što jednostavno nije vjerovao da je pratila
što je pik te večeri. Nije vrijedilo ni to što smo objasnili da je bila savjesna osoba i dobra
učenica, da je idućeg dana imala glazbeno natjecanje. Možda ga ne bismo ni uspjeli uvjeriti,
no svjedočanstvo Eve Bell i njezine prijateljice, koje se tako snažno protivilo Zoeinoj tvrdnji da
joj je Jack Bell ubacio nešto u piće, definitivno joj je zabilo nož u leđa i dodatno ga okrenulo.
U sudnici, Zoe je ustaia dok joj se sudac obraćao.
»Smatram da«, rekao je gledajući je preko ruba naočala za čitanje, »budući da ti je bilo
samo četrnaest godina u noći zabave, nije bilo razloga da pomno pratiš koliko alkohola smiješ
popiti prije nego se upustiš u vožnju jer, pravno gledano, ne bi ni smjela upravljati motornim
vozilom. Smatram da si bez zadrške pila alkohol tijekom te večeri te da zapravo i ne znaš koliko
si točno popila. Stoga, nažalost, smatram da si, premda možda i nisi znala koliko si točno
popila, znala da si previše pijana da bi vozila automobil.«
Osudio ju je na osamnaestomjesečni maloljetnički zatvor i obuku. To je značilo da će
vjerojatno odslužiti devet mjeseci, ili otprilike toliko. Činilo mi se da to i nije tako loše s obzirom
na okolnosti, no njezina obitelj nikad neće dobiti zadovoljštinu dokazujući da je Zoe učinila ono
što je učinila samo zato što se nehotice napila. Nikoga nije pogledala u oči dok su je odvodili.
Moj rastanak s njezinom majkom bio je tih i bolan. I Tessa je bila tamo, sjećam se da su
zajedno stajale ispred sudnice, obje utučene. Tog dana nitko drugi nije došao pružiti Zoe
podršku.
Trebalo mi je vremena da izbacim to suđenje iz svog sustava. Na neki sam način osjećao
neuspjeh, pitajući se jesam li trebao upornije ustrajati u priznavanju krivnje već prilikom prvog
saslušanja. Možda bi to rezultiralo blažom kaznom. Naposljetku, kockali smo se i izgubili, a Zoe
je platila cijenu. Pitao sam se je li naposljetku bila iole zadovoljna znajući da je, ako ništa drugo,
rekla istinu, je li osjećala kajanje ili je, još gore, nekome nešto zamjerala.
Tek sam dvije godine poslije, kad sam se preselio u Bristol kako bih proširio svoje iskustvo
odvjetnika kaznenog prava, slučajno nabasao na Tessu. Smjesta smo se prepoznali i idućeg
smo se tjedna našli na kavi. Odatle se priča počela razvijati. Sve do jučerašnje večeri.
Sada, dok promatram kako se Tessin VW kombi priključuje prometnoj cesti pred mojim
stanom, u ponedjeljak ujutro, na putu da sazna kako i zašto je umrla njezina sestra, jasno mi
je da se situacija upravo strašno zakomplicirala.

118
 NEDJELJA

NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Sve prolazi neobično dobro. Ne biste to pomislili, gledajući Lucasa, s grimasom na licu kao
da ga čeka hitna operacija na dnevnom reality showu.
Jednom kad je mama došla k sebi vidjevši Toma Barlowa, mene i Lucasa zamrznute na
ekranu, preuzela je kontrolu nad situacijom na način koji smatram totalno impresivnim, s
obzirom na sve.
Nije odjenula svoju uobičajenu odjeću za Drugu obitelj sad kad se spustila odozgo. Nosi
tajice i široku majicu. Možda me i to malo opustilo jer se odjenula onako kako se prije znala
odijevati, prije nego se sve dogodilo i dok smo još živjeli s mojim tatom: svejedno lijepo i
ugodno, ali mnogo opuštenije. Skinula je šminku s lica i svezak kosu otraga. Zbog kratkih,
mekanih rukava majice ruke joj izgledaju krhko i mršavo, a bez tekućeg pudera, tamni krugovi
ispod njezinih očiju nalikuju na malene modrice. Odjednom shvaćam da je moja mama veoma
umorna.
Dok ona stoji na vratima, Chris pokazuje prema naslonjačima i ofucanom kauču. Mislila
sam da će sjesti pored mene, ali ona to ne čini. Sjeda na naslonjač nasuprot Lucasova pa Chrisu
ostaje mjesto na kauču. Kad je sjeo, od njegove težine jastuci na kauču potonuli su pa sam još
više osvijestila činjenicu da su mi koljena i ramena goli.
»Uspravi se, Zoe«, prvo je što mama kaže dok me promatra očima čiji su rubovi crveni i u
kojima nema ničega osim bezdana koji se u njima nalazio dugo nakon nesreće. »Pogrbljena
si.«
Primjećujem da i Lucas nakon njezine izjave popravlja držanje, ali moja mama to ne vidi.
Cijelim je bićem usredotočena na Chrisa, kao da je posljednji primjerak svoje vrste na planetu.
»Hvala ti što ćeš nas saslušati«, kaže. »Zoe i ja doista imamo štošta objasniti, obojici vam
to dugujemo i hvala vam što ćete poslušati...« Mama u tom trenutku gorko guta knedlu, a suze
joj počinju kliziti iz očiju, premda na njih ne obraća pozornost. Od toga se i meni plače pa se
svojski trudim da to ne radim.
No mama to ne primjećuje. Sjedi uspravno u svom naslonjaču, netremice promatrajući
Chrisa očima za koje joj je jednom, čula sam, rekao da su prekrasne.
Kod Chrisa nema pjesničkih opisa - »Ja sam obični informatičar!« kaže koji put, kad mama
poželi čuti njegovo mišljenje o kakvoj dekoraciji. »Ti si ta koja je kreativna!« Stoga je to
»prekrasno« za njega već bio pridjev i pol. Ja bih, pak, tom opisu mogla dodati da su mamine
oči prozračno, arktički plave. Plavetnilo u njezinim očima blijedo je s tamnim rubovima, a ako
pažljivije pogledate, pronaći ćete smeđu mrljicu poput uljeza u jednoj šarenici.
Detaljno prepričava Chrisu i Lucasu priču o nesreći, o tome kako sam zgriješila, onako
kako smo je ispričali na suđenju. To je verzija priče u kojoj sam jednako dobra i loša, verzija u
kojoj smatram da sam ispravno postupila kad sam odlučila voziti auto. To je istinita verzija.
119
 Završava priču, a Chris ustaje. Nije rekao ni riječ dok je govorila. Na ekranu njegova
računala, fotografija iz crkve i dalje je zamrznuta, poput Munchova tihog vriska. Pokušava
dohvatiti njegovu ruku dok on odlazi od nje, ali prespora je. Mama me ne gleda, samo sklapa
ruke u naručju nakon toga i čeka, a ja je imitiram.
Gledam upaljena svjetla u sobi jer je svugdje drugdje već mrak. Chrisova stolna lampa
baca kolut umornog žutog svjetla na površinu njegova stola, a staklene zidne lampe
oblikovane tako da sliče rasplamsanim bakljama blistaju, kao i žaruljica koja obasjava Chrisov
slavni, uokvireni čip. Svugdje između je tama.
»Maria«, progovara Chris, »drago mi je što si mi rekla. Hvala ti.«
Mamine usne nestaju u njezinim ustima. Suze joj se brže kotrljaju niz lice. Chris ne gleda
u mene. Ne gleda ni u mamu. Gleda u ekran svog računala, kao da je njime hipnotiziran.
Naginje se naprijed i dohvaća miš kako bi kliknuo dugme koje pokreće video.
»Lakrdija!« urla Tom Barlow. »Kakva lakrdija!«
Na ekranu, u tom filmu o meni, konačno primjećujem Toma Barlowa. Zurim u njega, zatim
ustajem, udaram bokom o glasovir i bježim iz kadra. Izgledam kao djevojka iz bajke koja bježi
pred vukom. Lucas ostaje na mjestu i pilji, a zatim moja mama ustaje iz prednjeg reda, okreće
se i kaže: »Gospodine Barlow, Tome...« Na tom mjestu Chris zaustavlja film.
»Jednostavno mi je«, kaže Chris, »teško prihvatiti da si mi dvaput lagala.«
Tako se priča na terapiji, to teško mi je prihvatiti. Dovoljno sam puta bila na takvim
razgovorima da bih ih prepoznala jednom kad ih čujem. »Bolje je opisati vlastite osjećaje nego
ih pokazati«, Jason bi strpljivo ponavljao na našim sastancima ponedjeljkom kad bih bjesnila
ili plakala po cijele vikende, »onda ti drugi mogu pomoći da ih prebrodiš umjesto da se samo
osjećaju kao da trpe njihove posljedice.«
Chris i dalje priča, a meni se čini da bi, kad bi njegov glas bio mačka, koračao tiho i
fokusirano prema mami, ne trepćući.
»Lagala si mi o Zoeinoj prošlosti, pretpostavljam da bih to još mogao shvatiti, mislim da
mogu. Ono što ste ti i Zoe doživjele očito je... Pa, nemam riječi kako bih to u ovom trenutku
opisao. Trebala si mi reći, ali jasno mi je zašto nisi, pogriješila si propustom. Ono što ne mogu
shvatiti, što mi se čini poput pljuske u lice, jest zašto si mi maločas lagala, kad si zanijekala da
poznaješ tog muškarca. To je bila direktna laž, a ti znaš što mislim o laganju, i to mi je veoma
teško prihvatiti.«
»Žao mi je«, odgovara mama. Ustaje i kreće prema njemu.
»Došao mi je u kuću!« kaže Chris. »Nestabilan je. Treba mu pomoć, a došao je u moju
kuću!«
»Nikad ti nisam htjela lagati«, kaže mama.
»Znaš što mislim o laganju. Znaš da se to u mojoj kući ne smije.«
»Našoj kući«, kažem. Ne znam zašto. Samo mi je kliznulo s usana, jer je već dvaput rekao
»mojoj« kući, ali trebala sam to zadržati za sebe.
»Ti! Ne petljaj se.« Ne gleda u mene jer gleda u mamu, ali pruža ruku i prstom upire u
mene dok mu je pogled prikovan za njezin.
Mama mu prilazi. Doima se još manjom od njega nego inače jer je bosih nogu. Provlači
mu ruke oko struka i polaže glavu na njegova prsa. On je previše ljut da bi joj uzvratio zagrljaj
pa mu ruke ostaju visjeti u zraku, aktivno čuvajući udaljenost među njima. Ona podiže pogled
120
prema njemu, gotovo ga preklinjući, nastojeći okupati lice u njegovu svjetlu. »Tako mi je žao«,
kaže. »Uspaničila sam se. Trebala sam ti vjerovati. Bila sam strašno glupa, bila sam nesigurna.«
Mamine ruke i dalje vijugaju oko Chrisa sve dok ih nije spojila iza njegovih leđa, pa
primjećujem da se od njezina dodira njegovo tijelo ipak malo smekšalo. To me malo čudi.
Pored mene, i Lucas zuri u njih, ali osjeća trenutak kad sam ga pogledala pa mi kratko uzvraća
pogled, a ja se pitam imam li i ja tu snagu kad je on u pitanju, ili je on glavni.
Chris skida mamine ruke sa sebe i drži ih u svojima, među dlanovima, kao da će se zajedno
pomoliti.
»Padat će kiša«, kaže i ima pravo zato što iznenada osjećam oštar, hladan povjetarac koji
lupka rastvorenim prozorom, a izvana dopire zvuk uskomešanog lišća. »Pospremimo i pođimo
u krevet.«
»Chris«, ima nečeg očajničkog u maminu glasu od čega se kida srce jer jasno vidim da i
dalje ne zna kako će sve to završiti.
I on primjećuje njezin očaj. »Još ćemo razgovarati«, kaže, »gore.« Zatiskuje joj kosu iza
uha.
»Razgovarajmo ovdje«, kaže Lucas, »svi zajedno.«
Chris gleda u njega. »Ovo je nešto o čemu bismo Maria i ja u ovom trenutku trebali
popričati nasamo.«
Slažem se s njim, iako znam da Lucas ne želi da ih ostavimo same, ali to mi još nije do kraja
jasno, a želim da mama dobije svoju priliku pa kažem: »Ja ću sve pospremiti«, i dok prve
kapi kiše padaju na prozorski okvir, ustajem.
»Ja ću, vi idite spavati«, kažem.
Dolazim do vrata, okrećem se i na trenutak ih oboje samo promatram, govoreći:
»Mamice, Chris, žao mi je.«

121
 NEDJELJA

NAVEČER

Nakon koncerta

TESSA

Jedna od duguljastih lampi ispod kuhinjskog ormarića tiho titra. Trebalo bi je zamijeniti.
Sam ne odgovara na poziv pa ostavljam poruku u kojoj ga pitam mogu li navratiti, iako
možda već spava. Ispričavam se ako ga eventualno uznemiravam. Veoma smo ljubazni jedno
prema drugom, Sam i ja, ali ne radi se o formalnostima. Prije će to biti strah od toga da ne
izgubimo jedno drugo.
Odlažem mobitel na kuhinjski stol i gledam kako se ekran zatamnjuje i postaje crn.
Zabacujem ramena unatrag kako bih odagnala napetost koja ih je stisnula poput kliješta.
U prostoriji je zagušljivo i još se osjeća miris Richardovih lazanja, prezasitan je i čini mi se
kao da će mi se stegnuti grlo. Dohvaćam čašu i okrećem pipu nad sudoperom, čekajući da
topla voda postane hladna prije nego je napunim, a zatim je ispijam u jednom gutljaju. Gledam
van, u mrak našeg vrta na čijem kraju primjećujem obrise Richardove kolibice, sjećajući se kako
sam ga tamo pronašla danas ranije.
Iako znam da su domovi i ulice Bristola prepuni ljudi koji provode uobičajenu, ugodnu
nedjeljnu večer, osjećam se kao da sam zadnja osoba na svijetu.
Iznenada više ne mogu podnijeti boravak u vlastitoj kući. Dohvaćam torbicu i izlazim.
Odlučujem riskirati i samo se pojaviti pred Samovim stanom, jer još samo to mjesto mogu
podnijeti.
Na pola sam puta, i samo što se nisam zaustavila sa strane da ga ponovno pokušam
nazvati kako bih ga barem obavijestila o svom dolasku, kad shvatim da sam mobitel ostavila
kod kuće, na kuhinjskom stolu, i jednostavno se ne mogu natjerati da odem natrag po njega,
osobito sad kad sam praktički već stigla do Sama.
Nije važno, mislim u sebi. Richardu neće naškoditi da me neko vrijeme ne može
kontaktirati, neka shvati kakav je to osjećaj kad imaš supružnika koji je krajnje nesposoban
pružiti podršku. Neće mu škoditi ni da se ujutro malo preplaši jer se mora znati nositi s
neočekivanim postupcima osobe s kojom bi trebao dijeliti život. Ako ujutro odem ravno na
posao, mogu i bez njega, a Richard me uvijek može i tamo nazvati. Reći ću mu da sam
ostala kod Marije ili kod neke prijateljice.
Samu sebe pomalo iznenađujem tim snažnim osjećajima prkosa spram njega, no stvar je
u tome što vam treba dosta energije da se nosite s partnerom koji pije, a ja je večeras nemam
pa se na njezino mjesto uvlači zloba.
Dok vozim, počinje kišiti. Kiša nije jaka, ali je uporna, a brisači glasno škripaju po staklu.
Centar grada je prazan pa s lakoćom pronalazim parkirno mjesto blizu Samove zgrade.

122
 Prije odlaska u njegov stan, na trenutak samo sjedim u autu i pitam se bih li se trebala
vratiti u Marijinu kuću i provjeriti kako su, prije nego samu sebe podsjetim da je odrasla osoba
i da se ne smijem miješati.
Pitam se što Tom Barlow radi, ili misli. Leži li budan pored svoje žene i lagano kipi, ili je na
internetu, u potrazi za dodatnim informacijama o Zoe i njezinoj novoj obitelji.
Kapi kiše uporno padaju i odzvanjaju po krovu kombija, poput pucnjave dječjih pištoljčića.
Misli su me počele toliko umarati da odlučujem da mi je dosta sjedenja u autu. Izlazim iz njega
i trčim preko širokog pločnika koji dijeli cestu od Samove zgrade i ne zaustavljam se sve dok
nisam na sigurnom, napola zaklonjena loše napravljenim trijemom i na interfonu pritišćem
dugme njegova stana.

123
 NEDJELJA

NAVEČER

Nakon koncerta

ZOE

Površina bazena sva je izbrazdana od kiše koja pljušti po vodi. Pod stolom je lisica koja
tamani bruskete koje je vjerojatno povukla sa stola. Bježi kad me ugleda. Među prvim stvarima
koje činim je zatvaranje velikih vrata koja vode u kuhinju jer je kiša ušla u prostoriju i širi se po
kamenom podu koji je postao vraški sklizak. Uzimam sve što mogu sa stola i odnosim to
unutra, teturajući na kiši i močeći se do kože.
Okrećem se i drugi put utrčavam u kuću, a na vratima kuhinje zatječem Lucasa, kiša sad
pada toliko snažno da se odbija o tanjure i udara me u lice. Nisam svjesna činjenice da bi ovo
mogao biti romantičan trenutak, da bi to mogao biti moment u kojem junak hvata u zagrljaj
pokislu junakinju. No, to se ne događa.
»Ne smijemo ih ostaviti same«, kaže Lucas.
»Možeš li mi pomoći?«
»Vrati se unutra.«
»Rekla sam da ću pospremiti.«
Večeras barem ovo želim učiniti kako treba. Usjajit ću cijelu kuhinju za svoju mamu, a
onda ću, već sam sve smislila, otići ponovno kod Grace i tamo leći, da je tijekom noći ne bih
uznemiravala.
»Zašto me ne slušaš?«
»Jer izgledaš poremećeno«, kažem, iako to baš i nije sasvim točno.
Odlažem tanjure pored sudopera i nadam se da će mi Lucas pomoći, ali on samo stoji na
mjestu.
»Kako si saznao? Za mene«, pitam.
»Svirao sam najednom natjecanju u Truru«, odgovara. »Bila si tamo. Pobijedila si me.
Sjetio sam te se«, iskrivljeno se smije.
»Kad?« Pokušavam se sjetiti zato što se u Truru zbilja održava natjecanje na kojem sam u
djetinjstvu sudjelovala gotovo svake godine, ali ne sjećam se Lucasa.
»Davno je to bilo. Pobijedila si me, pa sam upamtio tvoje ime, i onda mi se učinilo da sam
te prepoznao. Ostalo sam našao na internetu.«
»Ali moje ime nisu smjeli objaviti.«
»Sve se može povezati ako dovoljno pažljivo gledaš.«
Ima smisla da me se sjeća preko glasovira. Osim djece koju iz godine u godinu gledam na
natjecanjima, pamtim samo one klince koji su me pobijedili, pa vjerojatno zato on mene pamti,
a ja njega ne.
»A Chris?« pitam.

124
 »Tad sam bio samo s mamom. Bili smo na odmoru tjedan dana i vrijeme je bilo loše pa
smo se iz hira prijavili na to natjecanje, za dodatnu vježbu.«
»Oh.« Kažem samo to jer ne znam što bih drugo rekla budući da Lucas nikad ne priča o
svojoj mami. Zatim mi nešto pada na pamet.
»Kako si znao za Panop?« pitam.
»Vidio sam da ga imaš na mobitelu. Nije bilo teško pronaći tvoj račun.«
Vjerojatno mi je jednog dana pogledao u mobitel. Uvijek ga zabunom ostavljam na
glasoviru, gdje ga je teško uočiti na crnom sjajnom drvetu. Jednako je lako mogao vidjeti i kako
upisujem lozinku.
»Preko te su mi aplikacije slali poruke«, kažem mu. »Klinci u mojoj staroj školi. Maltretirali
su me.«
» Žao mi je«, rekao je. »Samo sam ti htio privući pažnju. Mislio sam da ćeš mi vjerovati
jednom kad shvatiš da čuvam tvoju tajnu.«
»Jesi li pročitao stare poruke koje su mi drugi slali?«
»Ne. To nisam mogao.«
Na tome sam zahvalna.
»Vjerovati ti oko čega?« pitam, budući da je to veoma neobična rečenica.
»Scenarija.«
»Nisi morao to činiti. Ionako bih ga pročitala.«
Vidim da se ponaša zbilja čudno i nekako sebično kad je scenarij u pitanju, s obzirom na
sve ostalo što se događa.
» Žao mi je«, kaže, ali zvuči pomalo nestrpljivo dok to govori, što me također nervira jer
su me poruke koje mi je slao zbilja uplašile. »Hajde. Idemo gore.« Hvata me za ruku, a ja ga
pokušavam stresti sa sebe, no on me prečvrsto stišće.
»Ti idi. Ja ću doći kad završim.«
»Zoe!«
» Što je? Želim napraviti ovo za svoju mamu!«
Izgleda kao da želi nešto odgovoriti, ali to mu je preteško izreći, pa umjesto toga samo
pušta moju ruku iako su mi se njegovi prsti u nju već urezali, što me boli.
»Dobro«, kaže i odlazi na kat.
Dok sam ja završila s čišćenjem, sve je već utihnulo i sva su svjetla u kući ugašena. Dok
prolazim pored Chrisove radne sobe, primjećujem nepomično zeleno svjetlo Graceina
interfona i zaključujem da su ga zaboravili ponijeti sa sobom, što je dodatan razlog da odem
spavati s Grace.
I gore na katu sva su svjetla ugašena, u svim spavaćim sobama, na hodniku i na stubištu,
ne čujem ništa. Ako je leptir još tamo, utihnuo je. Samo je kiša glasna, i dalje sikće i prska po
krovnom prozoru na vrhu stubišta.
Dolje u prizemlju, izvadila sam sve za doručak i sve savršeno pripremila. Izvadila sam
maminu omiljenu šalicu i vrećicu čaja Earl Grey uredno je smjestivši pored žličice. Izvadila sam
i šalicu za Chrisa i stavila je pored njezine, uz vrećicu čaja English Breakfast, koji on voli.
U svojoj sobi skidam mokru haljinu, oblačim majicu kratkih rukava i hlače od pidžame.
Ručnikom sušim kosu. Uzimam iPod sa stolića pored kreveta. Jedno od pravila u ovoj kući jest
125
da Lucas i ja prije spavanja moramo slušati snimke repertoara koji izvodimo. To nam pomaže
da upamtimo skladbe, da u mozak urežemo detalje.
Uvlačim se u Graceinu sobu. Leži u svom krevetiću, na leđima, glave okrenute u stranu.
Malene su joj šake labavo stisnute. Jednu je ugurala u usta, a drugom dodiruje nevjerojatno
mekanu kosicu na stražnjem dijelu glave. Uvijek tako spava. Veoma je tiha i znam da ne bih
smjela, ali svejedno je podižem i odnosim u krevet. Stavljam je između sebe i zida kako ne bi
ispala iz kreveta. Ne meškolji se, udišem njezin miris.
Pažljivo stavljam slušalice u uši i pokrećem glazbu na svom iPodu. Chopin. Nokturno.
Dok glazba navire, razmišljam o svojoj sestrici, tu pored sebe, i o tome kako, ako postoji
način da se odužim svijetu za ono što sam učinila, onda je to taj da se brinem za nju najbolje
što mogu, da se pobrinem za to da ne počini iste pogreške kao i ja, da joj pomognem da nikad
nikome ne naudi. To je zavjet koji sam dala kad sam je prvi put vidjela u bolnici, zavjet koji si
neprestano ponavljam.
Liježem i pokrivam se samo plahtom jer je u njezinoj sobi i dalje toplo, a netom prije nego
ću pasti u dubok san, dok me kroz slušalice opušta Chopin, na satu pored kreveta primjećujem
da je nekoliko minuta nakon ponoći, što znači da je već ponedjeljak, a ne više nedjelja, i nadam
se da će ponedjeljak biti bolji.

126
 NEDJELJA
NAVEČER

Ponoć

TESSA

Sam i ja gledamo Hitchcockov film, opuštam se. Sklupčala sam se uz njega čim smo legli u
krevet. Nakon svih događaja ove večeri osjećam se kao da sam najzad na sigurnom mjestu, na
mjestu gdje ne moram biti ni dušobrižnik ni podrška, ništa i nitko drugi. Mogu biti samo ja.
Dok Samov ritam disanja prelazi u san, još neko vrijeme ležim budna i razmišljam o
protekloj večeri, o tome kako mi je drago što nisam u Marijinoj kući jer to, na kraju krajeva,
nije moj život, već Marijin, a ona je odrasla osoba koja je sama donijela svoje odluke.
Samu nisam spomenula što se ranije dogodilo jer nisam htjela time ukaljati naše
zajedničko vrijeme. Željela sam da tih nekoliko sati koje ćemo provesti u zajedničkom društvu
budu jednostavni i lijepi, neumrljani nesavršenostima koje su se proširile kao mrlje preko
ostalih dijelova mog života.
No čak i uz toplinu njegova tijela pored moga, uz čahuru njegova društva koja me neko
vrijeme štiti od stvarnosti, puštam suzu ili dvije prije sna, samo jednu ili dvije.

127
 NEDJELJA

NAVEČER

Ponoć

ZOE

Jedva da sam zaspala kad sam se opet probudila, čujem vrištanje i na trenutak, zbunjeno,
mislim da sam to ja.
Ali nisam.
Zvuk dopire iz prednjeg dijela kuće, visok je i zastrašujući.
Čuje se vika, a onda i nekakav metež po kući. Glasni koraci.
S Grace u naručju, trčim prema praznom vrhu stubišta, vrata svih spavaćih soba su
rastvorena, svjetla su upaljena, trčim niz stepenice. I ulazna vrata su širom rastvorena, izlazim
i zatim trčim pa hodam preko šljunka, osjećajući kako mi se sklisko, oštro kamenje ukopava u
tabane. Katya i Barney Scott stoje pored drvene kućice u kojoj držimo kante za smeće, oboje
su pokisli do kože, promočili, odjeća se zalijepila za njih kao prianjajuća folija.
Gledaju u vrata šupe, gdje se nalazi i Chris, u boksericama i majici kratkih rukava, s dlanom
preko usta.
»Zovi hitnu«, viče. Okreće se prema Katyi i Barneyju. »Dajte mi mobitel«, kaže im.
»Moramo pozvati hitnu.«
Grace počinje cendrati u mom naručju zato što je vani mračno i mokro, čuje se vika, a ona
ne zna zašto je budna. Šakama pokušava maknuti kapi kiše iz očiju, ali ih tako samo razmazuje.
»Makni bebu«, kaže mi Chris, istodobno petljajući po Barneyjevu mobitelu pa me ne može
zaustaviti dok prolazim pored njega i provirujem u šupu.
Na podu šupe, nepomična poput nadgrobnih brežuljaka oko crkve, dok joj se krv širi oko
svijetle, anđeoske kose, leži moja majka. Oči su joj širom rastvorene i zure u ništavilo.
I dalje klečim pored nje u trenutku kad se pojavljuju ambulantna kola. Odavno su mi već
uzeli Grace, ali me nisu mogli maknuti od majke. Ukopala sam lice u njezin vrat, njezine grudi,
posljednji sam put udahnula živi miris njezina bića. Pomazila sam mekanu, mekanu kožu na
njezinim sljepoočnicama, baš kao što je ona mazila Grace i mene. Na uho sam joj šapnula ono
što sam joj još htjela reći. Pritom su njezine oči cijelo vrijeme bile nepomične.
Dok me jedan od bolničara odvodi iz šupe, dalje od mamina tijela, vidim Chrisa, Barneyja
i Lucasa. Katya je na ulazu u kuću i drži Grace.
Vidim ambulantna kola na prilazu, stražnja vrata širom otvorena, vidim policijska kola čija
svjetla blago titraju. Primjećujem i da je kiša popustila pa kapi vode nalikuju na fine čestice
prašine u zraku, kovitlaju se i svjetlucaju, plavkaste u crnoj noći.
Pokušavam otrčati natrag do majčina tijela, biti s njom još samo malo, jer je još nisam
spremna pustiti, ali mi to ne dopuštaju.

128
PONEDJELJAK

129
 ZOE

Sjedim u krugu s ostalima u dnevnom boravku kuće naše Druge obitelji i osjećam se kao
da bih se mogla slomiti ako me netko dotakne. Osjećam se kao da su mi koža i kosa krhki, kao
da mi se čeljust nikad više neće opustiti.
Neke skladbe koje sam svirala uvlačile bi mi se pod kožu i tjerale me da se ovako osjećam,
no taj bi osjećaj nestao nakon što bih maknula prste s tipki glasovira.
Ovaj ne nestaje. Tu je, i podsjeća me na prošlost.
»Tuga raste«, rekao mi je Jason onomad u zatvoru tijekom terapija, dok se pokušavalo
utvrditi je li u meni ostalo »nerazriješene tuge« zbog tri smrtna slučaja koja sam prouzročila. I
imao je pravo, zato što se bol zbog gubitka Gull i ostalih isprva pojavila kao pupoljak, i trebala
joj je cijela vječnost da uvene.
Imam imena za sve te osjećaje zato što mi ih je Jason rekao. Odrasli vole davati ime svemu
što osjećaju, kao da ime može neutralizirati emociju. Međutim, u krivu su. Neke vam se stvari
uvuku pod kožu i nikad više otamo ne odu, ma kako ih vi nazivali.
Danas je ono što osjećam još veće nego prije. Nakon mamine smrti, tuga ne samo da
cvate, ona eksplodira. Ona smjesta stvara gljivasti oblak. Ispunjava nebo u noći i sve nas
obavija, golema i otrovna. Van Richterove ljestvice.
Ja to osjećam.
Chris to osjeća.
Lucas to osjeća.
Grace ne osjeća. Zato što ne razumije što se dogodilo. Ona je i dalje beba i svi pazimo na
nju, šaljemo je iz jednih ruku u druge, ne mogavši joj objasniti.
Svi sjedimo zajedno u dnevnom boravku svoje kuće kao u romanu Agathe Christie.
Četvero tinejdžera, jedna beba i Chris.
Jedna policajka sjedi s nama i zuri u pod, ali prati svaku našu riječ. Sa sigurnošću znam da
policajci uvijek slušaju.
Treba mi Tessa, a i oni je žele kontaktirati, obavijestiti je, pozvati je da bude ovdje s nama,
no nitko je ne može pronaći. Ne javlja se na mobitel, a fiksni telefon samo zvoni i zvoni,
tetak Richard se ne javlja.
Napolju, kišica je prestala, kao i okretanje plavih svjetala, premda su policijska kola i dalje
tu, vidimo ih dok se sunce uzdiže u maglovitoj, presvijetloj zori, koja nam skida sjene s lica i
pokazuje ih obješene i podbuhle kao da nas je cijeli taj šok dobro išamarao.
Žuta je vrpca raširena pred našim ulazom i oko šupe u kojoj još leži mamino tijelo.
Na početku, jedan nas je policajac pitao je li moguće da se radi o nesreći, je li mama pila
prije toga.
»Ne znam«, kaže Chris. »Jednostavno ne znam. Popila je malo vina, ali svi smo otišli u
krevet. Svi smo spavali.«
Chris je uzrujan i uzbuđen, ali je prvi koji nekoga optužuje.
»Bio je to onaj čovjek«, kaže. »Tom Barlow. Morate potražiti čovjeka po imenu Thomas
Barlow.«

130
 Policajac nagovara Chrisa da opet sjedne, kaže mu da će proslijediti tu informaciju i da će
Chrisa pravodobno intervjuirati, no zasad, ako je u redu, radije bi da svi ostanemo tu gdje
jesmo.
Lucas počinje jecati, a taj je zvuk bolan i glasan. Ponukao je Grace da otpuže do njega,
stavi mu ručicu na nogu i pridigne se, a on pruža ruku kako bi podragao njezine majušne prste
i još jače zajecao. Promatra njegovo lice rastvorenih usta sve dok se i sama ne rasplače, a zatim
pada stražnjicom na pod, postajući i sama očajna.
Stiže otac Barneyja Scotta, stoji na vratima i govori: »Tako mi je žao«, potom odvodi
Barneyja, nakon razgovora s policijom.
Svi razgovaraju. Toga se sjećam otprije. Uvijek razgovori, kavezi sagrađeni od riječi.
Katya je sva uplakana, nije više arogantna kao prije, sjeda pored mene i izgleda kao da bi
me možda mogla i zagrliti, kao u onim televizijskim emisijama gdje se žene vješaju jedna o
drugu i nariču, ali ja prema njoj ne osjećam ništa, i navikla sam biti sama sa svojim osjećajima
pa se lagano odmičem od nje kako bih se pobrinula da me i ne dotakne.
Kasnije, sad kad je zora postala pravo jutro, pitaju nas bi li nam smetalo da se prebacimo
u policijsku postaju. Kažu da je kuća postala »mjesto zločina«, što me smjesta vraća u sudnicu
gdje su iznova i iznova ponavljali »mjesto nesreće«. Instinktivno se osvrćem oko sebe kako bih
utvrdila misli li i mama isto, a onda se sjetim: nema je.
Policajci se penju na kat sa svakim od nas, jedno po jedno, kako bismo spakirali ono što
pedantno nazivaju »malenom torbom za jednu noć«. Svi se pakiramo, osim Grace, koja
završava s prepunom torbom koju sam sama spakirala jer ne želim da Katya to radi.
Dolje na šljunku, čekajući polazak, osjećajući kako vrućina osvaja dan kao da se ništa
neobično nije dogodilo, kao da nikad nije bilo plave kišne prašine, nikakvog slomljenog tijela,
fokusiram se na osjećaj oštrog kamenja koje mi probada potplate Conversica, pokušavajući
ostati pribrana. No čak mi ni to ne pomaže da konstantno ne pogledavam u šupu i pitam se je
li mama još tamo, budući da su ambulantna kola otišla. Neki policajac stoji pred vratima šupe
i gleda u mobitel, a kad sam mu naglas postavila to pitanje, netko drugi mi je odgovorio da će
mamu vrlo brzo premjestiti.
»Zar joj ne trebaju ambulantna kola?« pitam, ali nitko ne odgovara.
Dva različita automobila odvela su nas iz kuće, ali ne prije nego se Chris naljutio kad je
pokušao izvući Graceinu sjedalicu iz mamina auta i pritom zapeo. Inače je mama micala dječju
sjedalicu. Kad ju je konačno oslobodio, Chris je opsovao i bacio sjedalicu na šljunak, kamenje
se razletjelo i udarilo o bočnu stranu policijskih kola, ali nitko ništa nije rekao. Dohvatila sam
sjedalicu i stavila je u auto, pa sad držim Grace čvrsto za prstiće dok se zajedno vozimo na
stražnjem sjedalu, a Katya sjedi s druge strane s torbom punom Graceinih stvari na koljenima.
U automobilu, policajac za volanom obavještava me da su napokon uspjeli stupiti u
kontakt s tetkom Richardom, Tessinim mužem, i da će nas pričekati u policijskoj postaji.
Dok se udaljavamo od kuće, neki drugi policajac podiže žutu vrpcu u dnu naše ulice, neka
osoba sa psima stoji na pločniku i zuri u nas, a mene trbuh boli od saznanja da ne želim ništa
osim svoje mame, glava mi kljuca od rastućeg osjećaja da mi se život ponovno raspada, pa
počinjem plakati. Katya to ne vidi jer gleda kroz prozor, lica kao na kipovima na Uskršnjem
otoku, a Grace je potpuno unesena u igru sa šljunkom koji je zasigurno pokupila dok smo još
bili pred kućom.

131
 Povrh svega, kroz sve te suze, osjećam se krivom jer mislim da bi mama odavno primijetila
da bi Grace taj kamenčić mogla staviti u usta pa joj ga hitro uzimam prije nego to doista i učini.
Uz tu misao, koja je našla svoje mjesto u mojoj zbrkanoj glavi, počinje se odmotavati i
strah, gotovo jednako brzo kao i tuga.
Dva mi se pitanja pojavljuju u glavi i plaše me toliko da počinjem drhtati.
Prvo: što ako je smrt moje majke osveta za ono što sam učinila i svakog će časa doći i po
mene?
Drugo: što ako policija pomisli da sam ja to učinila?
Na kraju krajeva, osuđena sam zbog ubojstva.

132
 TESSA

Stižem do Marijine i Chrisove avenije, ali ne dopuštaju mi da vozim dalje niz nju. Parkiram
u obližnjoj ulici i trčim sve dok me ne zaustave podignute ruke policajca koji čuva svoj dio žute
vrpce koja se proteže od ulaza pa sve do ceste.
»Ja sam obitelj«, kažem. »To mi je sestra.«
On mi objašnjava zašto to nije dovoljan razlog da stupim na »mjesto zločina«, ali ja ne
mogu to slušati jer moram vidjeti svojim očima, pa se saginjem i provlačim ispod vrpce, trčim
stotinu metara niz ulicu sve dok ne pristižem na početak Chrisova i Marijina prilaza, gutajući
zrak koji mi pali grlo.
Stižem točno na vrijeme da ugledam mrtvačku vreću koju iznose iz šupe i polažu na nosila.
Vrtoglavica me umalo obara s nogu pa se moram nasloniti na zlatni kameni stup na
početku prilaza. Ruši me saznanje da je to istina.
Maria je moja mlađa sestra, u usporedbi sa mnom oduvijek je bila vila, lutalica, bila mi je
poput sjene dok smo bile mlađe, ona zbog koje bi tata znao sav zablistati čak i onda kad se
trebao ljutiti na nju, a sad je više nema. Mlađa sestra ne bi trebala umrijeti prije vas, to ne ide
tako. Budući da nemam djece za koju bih strahovala da će umrijeti prije mene, ovo za mene
narušava prirodan poredak stvari na način koji je neočekivano šokantan. Oba roditelja su nam
pokojna, ali ja se sve dosad nisam osjećala kao siroče jer sam imala Mariju.
Dok gledam kako je muškarci odnose, zamišljam kako im je, jer znam što je težina mrtvog
tijela, izvlačila sam životinjsko truplo iz prtljažnika automobila ili ga skidala s operacijskog stola,
i to više nego jednom. Kad tkivo postane beživotno, a srce prestane pumpati, težina smrti
postane nevjerojatna. Kad nam netko donese neku mrtvu životinju, nakon što smo se već
pripremili za prebacivanje tijela iz kirurških prostorija u zgradu za kremaciju, obično pričekamo
dok svi prolaznici ne odu, kako bismo ih poštedjeli, no ekipa s nosilima ispred Marijine kuće ne
poduzima takve mjere predostrožnosti. Nisu bolničari, jer trenutačno nema potrebe za
njima. To su ljudi čiji se posao rijetko oglašava jer sakupljaju beživotna tijela. Guraju nosila
prema stražnjem dijelu kombija, koji ničim nije označen. Nema potrebe za ambulantnim
kolima.
Pored mene je policajac i želi me odvesti dalje, no dovoljno je ljubazan da mi pruži
oslonac, nježno mi objašnjavajući da je Marijino tijelo sad u rukama mrtvozornika, čeka post-
mortem očevid, te da je pokrenuta istraga ubojstva.
Dok posljednji put promatram njihovu kuću, na um mi pada nešto što sam i prije znala
pomisliti: »Kakva šteta«. Čak si ni moja skeptična duša ne može pomoći a da se ne zapita je li
naša obitelj ukleta.

133
 ZOE

Na neki se način osjećam sigurno u policijskim kolima jer ako je Tom Barlow taj koji je
naudio mojoj mami, onda me ovdje ne može dohvatiti, ali se istodobno i bojim jer se u
policijskim kolima osjećam kao prije.
Nije hladno, ni mračno, i nisam sređena za tulum s krhotinama stakla u kosi i
porezotinama na licu, nisam napravila nikakav prijestup, ali sam u policijskim kolima i nekamo
me sele.
U tom mi trenutku sine da trebam Sama.
Znam da je trenutačno u Bristolu jer je Tessa jednom rekla mami da je nabasala njega te
da i on sada živi ovdje.
»Smiješna slučajnost, zar ne?« rekla je mami, ali naravno da mama nije htjela razgovarati
o tome pa je Tess morala zadržati svoj mali osmijeh zbog te slučajnosti samo za sebe.
Jedina osoba koja me može odvesti k Samu je tetak Richard, ali to mu na početku ne
uspijevam spomenuti jer kad nas je dočekao u policijskoj postaji, najprije me prečvrsto zagrlio,
a onda je uporno pokušavao reći policajcima da se teta Tessa sinoć nije vratila kući. Isprva ga
nitko ne sluša, ali nakon što im je to rekao otprilike tisuću puta, na kraju ga jedan od njih pita
postoji li razlog da se zabrine za njezinu sigurnost ili možda smatra da je Tessa imala razloga
da se posvađa sa svojom sestrom.
»Ne!« viče Richard presuhim glasom koji skače za oktavu. »Ne, dovraga, nema. Kako se
usuđujete?« Tetak Richard je uvijek žestok kad je Tess u pitanju, a moja mama kaže da je to
zato što je jako voli.
Želim Sama, zbog onog što sam učinila prije. Trebam njega i njegov savjet jer se bojim da
će okriviti mene.
Ostajem dovoljno prisebna da provedem svoj plan u djelo zato što znam kako strpati svoju
tugu u kutiju i dobro promisliti, Jason me tome naučio. »Zamisli svoju tugu kao cvijet koji je
procvjetao i raste«, rekao je tijekom jedne od naših sesija, a ja sam na to samo dobacila: »Već
si rekao da tuga raste.«
»Poslušaj me«, rekao je. »Zamisli to.«
Stoga sam sklopila oči i učinila kako mi je rekao, pretvorila svoju tugu u božur, velik i
nepravilan.
»A sad taj cvijet pretvori u nešto od papira.«
Otvorila sam oči kad je to rekao. »Molim?«
»Strpi se. Znaš li što je origami?«
»Naravno. Japanski. >Ori< znači >savijati<, a >kami< znači >papir< Prva izravna referenca
na papirnate oblike nalazi se u pjesmi iz 1680. koju je napisao Ihara Saikaku.«
Jason se naslonio unatrag i pogledao me. »Zoe-pedia«, rekao je, što me potaknulo da
nastavim: »Pjesma govori o leptirima, u snu, i izrađeni su tehnikom origamija. Tradicionalno
su se koristili u svadbenim svečanostima.«
Udahnula sam jer sam mu još štošta mogla ispričati. Mislila sam da bih mu vjerojatno
mogla i izrecitirati jedan stih pjesme na japanskom jer sam je jednom pročitala fonetski, ali
Jason me prekinuo: »Dakle, zamisli origami cvijet.«

134
 U mojoj glavi, božur koji sam zamislila pretvorio se iz hrpe rascvjetalih latica tako mekanih
da bi vas mogle ugušiti u nešto načinjeno od oštrih, simetričnih nabora.
»A sad, čvrsto sklopi taj cvijet. Sklopi i krajeve.«
Sve sam zamislila. Skupljanje cvijeta, uredan paketić u koji sam ga mogla pretvoriti.
Umotao se u sebe.
»A sad zamisli da ideš pohraniti taj složeni cvijet u kutiju. Kasnije ćeš ga izvaditi, i opet ćeš
ga rastvoriti, ali zasad ćemo ga samo sklopiti i spremiti i čuvati na sigurnom, kako bismo
vidjeli što će se dogoditi nakon što ga neko vrijeme ne bude.«
Nisam odmah uspjela, no vježbala sam te misli i naposljetku povjerovala Jasonu dok je
govorio kako je u redu katkad se odmaknuti od tuge i krivnje, shvatila sam da mi se mozak
opet može na nešto usredotočiti. To je mozak za koji je baka Guerin govorila da je poput naše
košare s rubljem: uvijek krcata, uvijek odjeća visi preko ruba, nemoguće je ugurati sve u nju i
poklopiti je.
Stoga, u jutro nakon mamine smrti, koristim Jasonov savjet i spremam svoju tugu za njom
u kutiju. Znam da ne može tamo dugo ostati, jer je prevelika, ali znam i da je ključno da to
napravim kako bi mi um bolje radio. Tražim Richarda da me odvede k Samu, govorim mu da je
to nužno zbog onoga što mi se ranije dogodilo. Kažem mu da Sam poznaje Tessu otprije pa će
nam možda moći pomoći da je pronađemo.
Richard gleda u mene i kaže: »Pa, ne može biti beskorisniji od ovih ovdje, hajde, idemo
pokušati.«
Tetak Richard uistinu brzo pronalazi adresu Samova ureda preko interneta na mobitelu,
a budući da mu ne odgovaraju na poziv, kaže da je vjerojatno još prerano i da je najbolje da se
jednostavno tamo uputimo.
U početku nam je teško nagovoriti policiju da nas pusti jer se ponašaju kao da ne znaju
što bi mislili o svemu tome, a Chris, Lucas i Katya samo pilje u nas kao da su šokirani činjenicom
da ih napuštamo. No Richard je pametan, zna da nas policija ne može zadržati u postaji zato
što zapravo nismo uhićeni pa nas ne mogu ni spriječiti da odemo, naročito ako odlazimo samo
na kratko. Kaže im da Sam nije samo odvjetnik već i obiteljski prijatelj i da bi mi puno pomoglo
kad bih ga vidjela.
Policajcu se to očito ne sviđa, ali nakon što je iznio sve moguće razloge protiv i nakon što
ih je Richard redom pobio, sav siguran u sebe, još je jednom pitao Richarda misli li da bi
trebao voziti. Richard nervozno pogledava u mene kao što se ljudi uvijek pogledavaju kad
iskrsne tema vožnje u pijanom stanju, a zatim uvjerava policajca da će nam pozvati taksi, baš
kao što je učinio i kad je tek dolazio u policijsku postaju.
Vidim da mu to pitanje ranjava ponos, ali i da istodobno nastoji ne biti pretjerano
ozlojeđen ili ljut jer želi da nas puste.
U trenutku kad stižemo u Samov ured, osoblje ga upravo otvara, no primorani smo neko
vrijeme čekati jer Sam ima slobodan dan, što mi nije palo na pamet, a određeni broj ljudi zuri
dok prolazi pored nas u svojim elegantnim poslovnim odijelima dok ga tajnica pokušava dobiti
na telefon.
»Na putu je ovamo«, kaže nakon razgovora s njim. »Imate sreću što sam ga uspjela
dobiti.«

135
 Situacija se podosta poboljšala čim je Sam stigao jer možemo biti sami u njegovu uredu
pa osjećam nalet olakšanja budući da je Sam osoba koja zna svaki detalj onoga što sam učinila.
S njim nemam što skrivati i ne moram se pretvarati da sam netko drugi.
Katkad mi se čini da sam sretnija kad sam s ljudima koji znaju. U maloljetničkom smo svi
bili tamo zato što smo učinili nešto loše pa me moj čin nije razlikovao od ostalih, što me na
neki način opuštalo, zbilja jest. A sa Samom se osjećam kao da me ne osuđuje, samo mi želi
pomoći. Njemu mogu reći bilo što. U Drugoj obitelji nije bilo tako. Bilo je toliko toga što nisam
smjela reći, toliko toga čega sam se morala sramiti, iako je sudska presuda bila
nepravedna prema meni i pri pomisli na to steže mi se želudac ama baš svaki dan.
Sam sjeda pa sjedamo i mi, a u njegovu vrućem, mračnom uredu s kuštravim tepihom i
nakrivljenim uokvirenim priznanjima iza radnog stola, znam da sam konačno spremna ispričati
mu sve što se dogodilo.

136
 SAM

Déjà vu: Zoe Maisey sjedi preda mnom i opet je sva blijeda od šoka. Jedina razlika je ta
što ovoga puta nema stakla u kosi ili bolničke kute na sebi. Odjevena je u tinejdžerski miks
trenirke i pidžame, preko kojeg je navukla tanki kardigan, koji je čvrsto stisnula oko sebe. Drhti.
Pored nje sjedi njezin tetak. Crven je u licu, znoji se i zaudara na alkohol. Nadam se da on
nije dovezao Zoe ovamo jer pretpostavljam da mu je razina alkohola u krvi i dalje iznad
dopuštene, pa tješim samog sebe da je valjda netko u toj obitelji bio pametan.
No najgore od svega jest što je, unatoč krvavim očima, masnim, proširenim porama i
neodržavanoj kosi koja je taman počela sijediti oko sljepoočnica, očito veoma drag i naočit
čovjek. Manire su mu ugodne i nježne, premda je iznenađujuće otmjen. Nikad nisam zamišljao
Tess s nekim otmjenim mužem, ali odmah mi postaje jasno zašto se udala za njega i moram
samog sebe natjerati da ga ne mrzim zbog toga. Ne smijem nas uspoređivati. Ljubomora ne bi
bila primjerena ovoj situaciji.
»Zbilja joj je potrebna njezina teta«, Richard mi kaže. »Moja supruga. Satima je već
pokušavamo dobiti, ali sinoć je nekamo otišla i ostavila mobitel kod kuće, pa ne znamo gdje
je.«
Ja znam njegovo ime, ali on ne zna da ga znam pa moram paziti što govorim.
Pružam mu ruku. »Sam Locke«, kažem.
»Richard Downing.« Ruke mu drhte, a dlanovi su mu znojni. Prihvaća moj dlan objema
rukama, a vjenčani prsten, jednak Tessinu, sudara se s mojim zglobom dok mi uzima dlan
među svoje. »Ispričavam se što ovako upadamo, ali znam koliko ste im ranije pomogli. Moja
žena, Tessa, pričala mi je o svemu, a Zoe je bila očajna.«
Pitam se zašto se nikad nije pojavio na sudu u Devonu, zašto se nas dvojica nikad ranije
nismo sreli. Međutim, nemam vremena razmišljati o tome jer govori brzo, gotovo potiho.
»Ruku na srce, zabrinut sam za nju«, kaže. »Ne znam gdje je. Žao mi je, znam da to nije
ništa u usporedbi s onim što se sinoć dogodilo, ali to joj uopće nije nalik. Što ako je i njoj
netko naudio?«
Oči su mu razrogačene i istinski zabrinute, ali ja ne želim voditi taj razgovor.
Pogledavam u Zoe koja me promatra caklenim očima, mislim da nije doživjela ni riječ od
onoga što smo rekli.
»Siguran sam da će se vaša žena pojaviti«, kratko odgovaram Richardu jer nema načina
da mu kažem kako znam da mu je žena dobro. »Možda je provela noć kod neke prijateljice?«
On kreće s odgovorom, ali ja nipošto ne smijem dopustiti da se to nastavi pa se okrećem
prema Zoe i postavljam pitanje koje me muči još otkako me Jeanette nazvala. »Zašto si došla
k meni?«
»Jer se osjećam kao prije«, kaže. »Baš kao prije.«
Tada počinje jecati, tako užasno i strašno kao da bi vas sam zvuk njezina plača mogao
raniti. No ono što se pitam, čak i dok izbacuje svoju tugu iz sebe, jest zna li Zoe nešto zbog čega
misli da joj je potrebna zaštita.
Richard je pokušava utješiti. Prebacuje ruku preko nje, a glava joj pada na njegovo rame.
Izgleda kao da se i osjeća strašno, a kad nam se pogledi napokon susreću, na licu mu je izraz
sućuti i zbunjenosti, kao i poziv upomoć.
137
 »Zašto je kao prije?« pitam Zoe kad se plakanje malo smirilo. »Osjećaš li se odgovornom
na neki način?«
Richard kaže: »Samo malo!«
»Moram pitati.«
»Upravo je izgubila majku!« Umalo se udavio tim riječima.
»A ja sam na njezinoj strani, samo moram znati zašto je htjela doći baš ovamo.«
Zoe je emotivno i socijalno nezrela, ali je također iznimno inteligentna. Sva izvješća s
njezina suđenja to su naglašavala. Može procesuirati informaciju jednako kao i svaki sudac koji
je slušao njezin slučaj, a ima i iskustva sa sustavom. Da, u šoku je, da, majka joj je upravo umrla,
ali s razlogom je došla k meni i ja moram otkriti koji je to razlog.
Odmiče se od tetkova ramena, koje je sad mokro od njezinih suza, i kaže: »Zato što se
bojim.«
»Čega se bojiš?«
»Bojim se Toma Barlowa.«
Sjećam ga se sa suđenja.
»Zašto Toma Barlowa?«
»Kažu da je sinoć prekinuo koncert i zatim došao u njihovu kuću«, objašnjava Richard, a
Zoe me gleda kao srna zaslijepljena automobilskim svjetlima.
»Misliš da je on naudio tvojoj mami?«
»Ne znam. Inače je drag.«
Svojedobno je to stalno ponavljala: Amelia Barlow je užasna, iako su joj mama i tata
stvarno dragi.
»Policija kaže da će popričati s njim«, dodaje Richard.
»Ako policija zna za njega, onda se ne moraš brinuti«, kažem Zoe. »Neće dopustiti da ti
naudi. Što je?«
Snažno odmahuje glavom. »Ali što ako okrive mene?«
Uzdišem, Zoein je um pohrlio putem osobe koja već ima mentalitet žrtve. Odabirem tešku
rečenicu za odgovor: »Postoji li nešto za što bi te mogli okriviti, Zoe?«
»Dragi Bože, jadno dijete.« Richard je trlja po leđima. »Ne moraš na to odgovoriti.«
U očima joj vidim da shvaća da je to moram pitati i da je spremna na odgovor. Nije ovo
prvi put da raspravljamo o njezinoj odgovornosti zbog nečije smrti. Zoe i ja već smo koračali
tim putem i to nas ne izbacuje iz takta, premda Richard izgleda kao da bi mogao povratiti.
»Ne«, odgovara, »spavala sam. Zaspala sam sa svojom mlađom sestrom, mojom novom
sestrom. Otišla sam spavati u njezinu sobu. Ništa nisam čula jer sam na ušima imala slušalice.«
Samo što joj nisam rekao da, ako je to slučaj, onda se nema zašto brinuti, da policija
definitivno neće pomisliti da je na bilo koji način naudila svojoj majci, kad me Richard prekida.
»Tessa je bila na koncertu!« uzvikuje kao da je to sjećanje neka velika riba koju je iznenada
uspio uloviti u praznom jezeru svog alkoholnog uma.
»A kasnije je došla kod nas na večeru«, Zoe mu kaže. »Bila je tamo.«

138
 »Da, tako je«, Richard se slaže dok ga Zoe podsjeća na Tessina kretanja, neuroni mu se
polako bude iz mamurluka i napokon dovode prošlu noć u nekakav red. »Otišla je na koncert,
nakon toga smo razgovarali, rekla je da ostaje na večeri, ali onda je više nisam vidio.«
Ja jesam, pomišljam, ali ne smijem reći.
»Jeli smo bruskete«, Zoe govori Richardu dok joj suze još klize niz obraze. »Ali sad je tamo
policija pa ne smijemo ići doma.«
Premda o njoj često razmišljam kao o osobi čiji je um daleko prenapredan za nekoga
njezine dobi, danas je preda mnom pravo dijete i osjećam se pomalo krivim što je tako strogo
ispitujem, premda uistinu nemam izbora.
Ono što uskoro uviđam jest da sam već daleko prešao granicu profesionalnog. Sve mi se
ovo doima više osobnim, a ne profesionalnim posjetom, što me čini strašno nervoznim. Da je
Tess bila sa Zoe, ne bi joj dopustila da dođe ovamo.
Ustajem, gledam kroz prozor. Moram posložiti misli.
Razne polu-formirane ideje jurcaju mi kroz glavu: Zoe će trebati golema pomoć, ali ne
onakva kakvu bih joj ja mogao pružiti.
Tu je zato što se boji, to je sve, a ne zato što joj treba pravni savjet. Instinkt mi govori da
nije upletena kao počinitelj, a moj je instinkt obično u pravu, premda ne uvijek.
No ono što me povrh svega preplavljuje bojazni, zbog čega želim još više rastvoriti prozor
nadajući se da ću udahnuti malo svježeg zraka koji dopire iz vlažnog kanala što dijeli našu
malenu zgradu od velikog susjednog bloka, jest novonastalo saznanje da, sve i da želim, nikako
ne mogu pomoći Zoe, ni na koji način, ni profesionalno ni privatno. I to zato što činjenica da
sam prošlu noć proveo s Tess znači dvije stvari: kao prvo, potencijalni sam svjedok, kao drugo,
za našu će se vezu uskoro saznati.
Mislim da mi treba izlaz odavde.

139
 ZOE

Sam jako dugo zuri kroz uredski prozor prema zgradi nasuprot, dok ja sjedim i naslanjam
se na tetka Richarda čiji je miris neobično slatkast, pa mislim na sve one ljude koji se sad
vjerojatno nalaze u kući naše Druge obitelji i traže tragove. Zamišljam tu scenu kao onu s
autom u Devonu: okružena trakom, Pristup zabranjen.
Pitam se je li leptir i dalje šćućuren u visokom kutu našeg stubišta u kući Druge obitelji ili
su se u mraku njegova krilca toliko puta otvorila i zatvorila da je potrošio sve zalihe energije i
pao na pod. Pitam se hoće li ljudi u bijelim odijelima pronaći hrpicu prašnjavih ljuskica i leš s
dugim i tankim nogama na kremastom tepihu našeg stubišta.
Nakon nekog vremena, Sam se nakašljava, kaže da mora nekog nazvati i napušta
prostoriju. Richard i ja ostajemo gdje jesmo, isprva on malo lista po mobitelu, a zatim ga odlaže
na stol, no opet ga uzima kako bi ga provjerio, i sasvim mi je jasno kako želi da ga Tess nazove.
Ja samo zurim u prizor koji je donedavno i Sam promatrao.
Prozori na zgradi preko puta poput malenih su kutija, svaka vam daje mogućnost da
povirite u nečiju svakodnevicu. Promatram neku gospođu za stolom kako uredno nožem
otvara kuverte, vadi pisma i rasklapa ih, a zatim velikim pečatom lupa o njih. Ne čujem je,
jasno, ali moj mozak stvara pozadinsku glazbu, pa je udaranje pečata u mom umu glasno, baš
kao i oštar zvuk dok nož para kuvertu, i srkanje svakog puta kad otpije gutljaj kave za van. Ti
se zvukovi naizmjence pojavljuju u mojoj glavi, sve glasniji, sve jači, poput panike koju
osjećam, sve dok se Sam ponovno ne pojavi.
S pravom sam paničarila, izdao me je.
»Nazvao sam tvog tatu«, kaže. »Na putu je ovamo.«
»Ne!« Definitivno, apsolutno ne želim tatu. Ni prije se nije mogao nositi sa mnom, kako
će sad kad je sve još gore?
»Ne ljuti se, Zoe«, kaže Sam. »Netko se mora brinuti za tebe.«
»Ne znate to!«
»Znam.«
Kima glavom prema meni, kao da je zbog toga odjednom u pravu, a nije, i ja bih se
najradije još prepirala, jer se užasno bojim kako će se tata ponašati prema meni.
Piljim u Sama i smišljam što reći, kad zazvoni Richardov mobitel. Skače prema stolu kako
bi ga dograbio dok poskakuje po ulaštenoj površini vibrirajući još snažnije od njegovih
drhtavih ruku.
TESSIN MOB, piše na ekranu.
»Bože, ti si!« gotovo da viče jednom kad je konačno uspio stisnuti dugme za prihvaćanje
poziva. »Hvala Bogu! Hvala Bogu! Gdje si, dovraga, bila?«
Žurno razgovara s njim, glas joj dopire iz slušalice, premda se ne razabira riječi. Richardovo
se lice objesilo dok pažljivo sluša što mu govori.
Naposljetku kaže: »Tako mi je žao, dušo, tako mi je žao zbog Marije, jednostavno ne mogu
vjerovati, mislio sam da si... Ne, ne brini, mislio sam da se i tebi možda nešto dogodilo«, kaže,
s rukom na grudima, dok izgovara čistu laž: »Bože, Tessa, ne, ne plačem, ne, nisam, okej, da«,
zatim opet dolazi malo k sebi i kaže: »kod odvjetnika smo, Zoeina odvjetnika, sjećaš ga se...
Zato što je htjela da je dovedem ovamo... Naravno da smo rekli policiji da idemo, iskreno,
140
tamo vlada kaos, ne ulijeva nadu... Ne, nisam tako mislio... Ne, oprosti, ne, možda sam trebao,
ali nije bilo vremena za razmišljanje... Da, tu je... Okej...«
Dodaje mi svoj mobitel. »Teta Tessa želi razgovarati s tobom. Dobro je.«
Isprva uopće ne mogu s njom razgovarati. Zvuk njezina glasa, prigušenog i čudnog,
ponovno me tjera u plač.
» Što se dogodilo?« pita.
Treba mi nekoliko trenutaka da iskontroliram disanje, a dok to radim, Richard mi
prebacuje ruku preko ramena. »Ne znam. Bila je u šupi. Nikad tamo ne ide.«
»Kad? U koliko sati?«
»Otišli smo u krevet. Svi smo otišli spavati, a Katya nas je probudila kad se vratila.«
»Katya je pronašla mamu?«
»Da!«
»Zoe, nisi učinila ništa loše, zato se nemoj ponašati kao da jesi, ni u kojem trenutku.
Mislim da bi trebala otići iz Samova ureda i vratiti se u policijsku postaju da budeš s ostalima.«
»Ne želim biti u postaji.« Kao i sudnica, i policijska je postaja leglo zmija, mjesto na kojem
se mogu poskliznuti, reći nešto pogrešno, iskopati si grob, strpati samu sebe iza rešetki..
»Znam, jasno mi je, ali ja sam na putu tamo, nađimo se u postaji pa ćemo zajedno otkriti
što se događa i vidjeti što dalje. Ne treba ti odvjetnik. Nisi učinila ništa loše.«
»Ne želim biti s policijom.«
»Ali ne želiš ni da posumnjaju da si nešto zgriješila, zar ne?«
Katkad vam ljudi kažu stvari bez uvijanja i to mi se sviđa. Nisam mislila da bi dolazak k
Samu mogao baciti ljagu na mene, ali odjednom uviđam da bi teta mogla biti u pravu.
Dok ona šuti, pitam je: »Gdje si bila?«
»Kod prijateljice. Ostavila sam mobitel kod kuće. Žao mi je što nisam ranije došla.«
»Hoću li sad živjeti s tatom?«
Uzdiše, i tek onda odgovara, šupljim glasom: »Iskreno, ne znam što ćemo, idemo korak
po korak. Zoe? Jesi li tu?«
»Da.«
»Ne brini sad o tome. Mi ćemo paziti na tebe, okej? Obećavam.«
Sam je ljubazan prema meni dok nas ispraća iz zgrade, svi naši teški koraci odjekuju niz
stubište.
»Mislim da mi se nikad neki klijent nije samo tako pojavio«, kaže. »To je zbilja jako
neobično.«
Možda te nikad nitko nije trebao kao ja, pomišljam, Stojimo na stepenicama njegove
zgrade, a blage ranojutarnje sjene postaju sve kraće i brutalnije dok se sunce diže i počinje
zagrijavati grad, pretvarajući svaku površinu u blještavilo.
»Ne boj se, Zoe«, kaže. »Policija će te štititi sve dok ne sazna što se dogodilo. Oni to znaju
bolje nego ja.«
Zapravo sam šokirana da bi Sam, koji je vidio kako mi se ranije sve urušilo, uopće mogao
to pomisliti, a kamoli reći. Sve do sad, nikad nije pripadao kategoriji »odraslih koji ne

141
razumiju«, ali je zaradio svoje članstvo u njoj točno tu na tim stepenicama. Mučno mi je od
razočaranja.
Vozeći se natrag u policijsku postaju, um mi je toliko prazan da ne primjećujem ništa osim
činjenice da je klima u taksiju pokvarena i da se ispod Richardovih pazuha stvaraju znojne
mrlje u obliku polumjeseca.

142
 TESSA

Stižem u policijsku postaju otprilike u isto vrijeme kao i Richard i Zoe. Doslovce ispada iz
taksija u žurbi da me zagrli, no ja najprije želim osjetiti nju u svom naručju, jer ona je moje
meso i moja krv.
»Gdje si bila?« pita Richard dok je grlim. »Strašno sam se brinuo.«
Ta me rečenica toliko iritira zato što mi se ne čini da se brinuo za mene koliko za samog
sebe. Ionako sam već ljuta na Richarda jer je odveo Zoe k Samu. Ljuta sam jer je to riskantno
za mene, ali i zato što mi se doima riskantnim za nju. Nije joj potreban odvjetnik. Zašto bismo
dodatno komplicirali situaciju javno tražeći pravni savjet? To je čini sumnjivom. Kod Richarda
nema zdravog razuma, nije smio popustiti njezinu zahtjevu.
»Kasnije«, kažem. »Za Boga miloga!«
Ne gledam ga u oči, no prema načinu na koji korača iza Zoe i mene, držeći se odostraga
dok hodamo prema ulazu u policijsku postaju, a zatim i jurcajući pored mene ne bi li nam
pridržao otvorena vrata, pomišljam: nije saznao za mene i Sama, i na tome sam u ovom
trenutku zahvalna.
Dok nas policajac u odori vodi niz hodnik postaje, čujemo Chrisa prije nego što ga vidimo.
Zalazimo iza ugla, a ton mu je glasan i gotovo nekontroliran dok nekome objašnjava da je
previše previše i da obitelj ne može ostati u policijskoj postaji.
»Zbog čega nas zatvarate?« pita. »Radite li išta iole korisno?«
Prilazimo otvorenim vratima koja vode u malenu prostoriju u kojoj Lucas, Katya i beba
sjede na naslonjačima oko dugačkog, niskog stola. Graceino je lice obliveno suzama, a Katya
je drži u naručju, s izrazom lica osobe koja je fizički i mentalno premorena. Chris stoji pored
vrata prigovarajući policajki koja se doima zastrašenom njime.
»Upravo smo u postupku otvaranja istrage vezano za smrt vaše supruge, gospodine«,
objašnjava riječima koje je očito veoma pomno birala. »Ako biste pričekali dok to ne
napravimo, mi ćemo vas, jasno, pravodobno obavijestiti o svemu što se događa. Komplicirano
je...«
Chris je prekida. »Razumijem komplicirano, ali ne razumijem zašto nas ovdje držite. Zašto
moramo kampirati u vašoj postaji? Koji je plan?« .
Glas mu je sad još jači pa iznova uznemiruje bebu.
»Možete doći kod nas«, kažem. »Ako želite?«
Chris nas prvi put primjećuje, premda jedva da je i pogledao u Zoe.
Ponovno se okreće prema policajki. »Je li to dopušteno?« kaže. »Ili smo pod istragom?«
Ona mu oprezno odgovara. »Nitko vas ovdje ne drži, gospodine, samo smo vam htjeli
ponuditi krov nad glavom dok vaša kuća opet ne postane dostupna. Smatrali smo da će biti
lakše obaviti razgovore dok ste tu, budući da ćemo uskoro morati popričati sa svima
ponaosob.«
Iza Chrisa, Grace tiho jauče, a Katya je ljulja na koljenu u neujednačenom ritmu, zbog čega
Grace samo još šire zijeva u očaju. Zoe se provlači pored Chrisa i prilazi bebi, uzimajući je u
naručje.
»Imam malu bebu!« kaže Chris. »I djecu za koju sam odgovoran. Ovo nije u redu!
Pogledajte ih!«
143
 Koji prizor. Torbe razbacane posvuda, bebine stvari raspršene okolo, uključujući dječja
kolica, podložak za mijenjanje pelena je na podu, a napola pojedena teglica pirea leži pored
hrpice maramica.
Treba im pomoć.
»Policajko«, kažem. »Mogu doći u moju kuću, ako je to dopušteno? Tu je blizu, u Stoke
Bishopu.«
»Provjerit ću«, kaže. »Pretpostavljam da bi bilo bolje da ste zasad tu, ali pitat ću.«
Tek kad je odmaglila niz hodnik, krećem prema Chrisu, i gotovo kao da postoji neka
skrivena primisao, čudno se grlimo. Chrisova tuga nije ga fizički oslabjela, doima se napetim
poput nategnute kože bubnja.
Policija pristaje na to da svi odemo k meni pa odlazimo odatle podijeljeni u nekoliko
automobila.
Međutim, čim smo stigli, požalila sam što sam to ponudila jer me stvarnost u kojoj je Chris
u mojoj kući, k tome još i beba, Katya i tinejdžeri, iznenada preplavljuje. S nama je stigla i
policijska službenica za vezu s obitelji. Sa svima njima uokolo, prostor se doima nevjerojatno
klaustrofobičnim iako je moj dom prilično velik prema svačijim standardima. Nema mjesta za
moju tugu.
Richard primjećuje kako se osjećam, možda je i njemu tako. »Idi gore«, kaže. »Uzmi
nekoliko minuta za sebe.«
Dok se penjem uza stepenice, čujem ga kako dodaje: »Otuširaj se«, i tada uviđam da sam
i dalje u odjeći koju sam nosila na koncert. Sigurno se ne sjeća što sam jučer stavila na sebe,
ali nije ni glup pa se pitam bi li taj komentar o tuširanju trebao imati neku skrivenu poruku ili
sam samo paranoična.
Dok mi novonastalo saznanje o sestrinoj smrti odjekuje kroz glavu, oštra sam prema
Richardu: Ako te i varam, zaslužio si. Pićem si me natjerao na to.
Otvaram vodu pod tušem i puštam je da teče sve dok nije gotovo prevruća da bih stajala
pod njom. Čujem viku s donjeg kata, bebu kako glasno plače, ali ne želim izaći iz tuša sve dok
ne postane nepodnošljivo u njemu stajati, jer jedan dio mene više se ne može nositi ni sa kim
od njih i ne želi pogledati ni u jedno od njihovih lica.
Mislim na Sama, na svoju noć s njim, i ne želim ništa drugo osim da sam opet u njegovu
stanu, gdje je rijeka naša pozadinska glazba i panorama, gdje postojimo samo mi, i Richard je
pouzdano pijan, a moja sestra i Zoe su okej u svojem novom životu i nema nikakvih
komplikacija.
Povrh svega toga, dok mi voda klizi niz leđa, a suze se djede niz lice, osjećam samo tupost.

144
 ZOE

Nakon što je mama upoznala Chrisa, više baš i nismo odlazili u Tessinu kuću, ali ja je
strašno volim.
»Svaka je kuća svijet za sebe«, govorila bi mama dok su ona i Chris odlučivali o finalnim
detaljima kuće naše Druge obitelji. Mama bi naručivala hrpu uzoraka, za pregršt različitih
stvari, pa bi ih izložila na stol i pomicala poput dijelova slagalice, gledajući koji se među njima
najbolje slažu. Imali smo uzorke tkanina, kamena, drva i boja u svim mogućim ukusnim
nijansama. Mama je odabrala prigušenije boje i skupe stvari i sve ste mogli pogladiti.
Obožavala je svoj odabir. Sama za sebe bi se smijala svaki put kad bi joj dostavili nešto novo,
a to bi izgledalo baš kako treba, pa bi Chris rekao: »Imaš zbilja dobro oko, Maria.«
Naposljetku je svijet koji je stvorila izgledao kao iz časopisa. Ona je to voljela i Chris je to
volio. Nisu prestajali pričati o tome koliko to vole. Grace se po nečemu i ispovraćala, a i ja sam
im rekla da mi se sve skupa sviđa, ali uglavnom mi je nedostajala naša kuća na farmi. Kad se
tek pojavila, Katya je bacila oko na svaku prostoriju u kući, a kad smo se vratili u kuhinju, rekla
je: »imate luksuzan stil života«, doimajući se prilično zadovoljnom,
Lucas nikad ništa nije spominjao, samo se tiho kretao po raznim dijelovima kuće, a kad
god bi se negdje smjestio, podsjetio bi me na tamnu sjenu na bijelome pijesku.
Tessina se kuća prilično razlikuje od kuće Druge obitelji, ali ja je zbilja volim. Ona priča
hrpu priča o Tessi i Richardu.
Glavna među njima je ta. da su, dok su bili mlađi, Tess i Richard mnogo putovali i sakupljali
stvarčice. Njihova je kuća poput izloga za sve predmete koje su donijeli sa sobom, ali nije
otmjena. Topla je i udobna, puna fotografija koliko i predmeta, i sve smijete dirati i držati ako
želite, možete se zavaliti na kauč na kojem su dekice i prekrivači, a katkad je tu i neki pas
kojeg Tess privremeno udomi. Osim toga, svuda po podu su tepisi o koje morate paziti da se
ne spotaknete, jer u njihovoj kući ništa nije savršeno, pa su im rubovi zavrnuti, a pokoji komad
i ćelav. Police s knjigama penju se uz većinu zidova u dnevnom boravku, a knjige su poredane
nasumično, sve različitih veličina i visina i apsolutno ništa nije poredano abecednim redom.
Uglavnom se radi o putopisima, znanstvenim knjigama i onima iz veterine, ali ima i
dosta romana i nekoliko hrpica DVD-a.
Kad smo se vratili, Tessa se popela na kat, a Richard sad pokušava pripremiti čaj za sve
nas, premda ga nitko ne želi. Chris hoda uokolo sve dok se konačno ne zaustavi i počne vikari
na Katyu.
»Smiri bebu. Možeš li smiriti bebu da ne plače?«
»Beba je izgubila mamu!« Katya urla na njega iznenađujuće silovito. »Nije vrijeme da je
smirujemo.«
Richard pogledava jedno pa drugo i naposljetku kaže Chrisu: » Što kažeš na to da ti
pomognem na jednoj fronti, što ti treba?«
»Beba treba negdje odspavati«, kaže Katya. »I mlijeko.« Richardove fine manire
ublažavaju njezin ton premda i dalje netremice promatra Chrisa. Kad bih se barem i ja usudila
tako ga gledati, ali pitam se što bi rekao kad bih to učinila.
»Imaš li volje pomoći mi?« Richard pita Katyu. »Da vidimo što možemo skrpati?«
Umjesto odgovora, ona podiže Grace na kuk i, ljutita, kreće za Richardom.

145
 Chris se okreće prema meni. »Jesi li zbilja jutros otišla kod odvjetnika?« pita me.
Kimam glavom. Od glavobolje mi suze naviru u oči, a zbog onoga što mi je rekao sinoć, to
mi se pitanje doima poput prijetnje.
»Zašto?«
»Ne znam.«
»Moraš znati.«
Osjećam kako mi ruke počinju drhtati i ne znam što bih rekla. Još nisam spremna
razgovarati s njim o tome. Toliko sam dugo sve tajila da mi se čini kao da više nemam riječi.
»Molim?« kaže, premda mi se čini da ništa nisam ni rekla.
»Željela sam da mi Sam pomogne. Znam ga otprije.«
Chris stoji u sredini prostorije, sa sklopljenim rukama i kosom koja strši uvis jer je samo
jutros bezbroj puta prošao prstima kroz nju. Promatra me kao da sam neka zanimljiva slika.
»Štošta ne znam o tebi, Zoe«, kaže, a ja na to pognem glavu kako bih prekinula kontakt
očima.
U maloijetničkom sam dijelila sobu s curom koja mi je ispričala kako je uvijek to radila
kako bi spriječila tatu da je prebije na mrtvo ime. Katkad uspije, govorila je, katkad i ne, ali
ništa te ne košta pokušati, zar ne, ionako samo žele osjetiti da imaju moć nad tobom.
Na Chrisu to uspijeva, što samo potvrđuje moje mišljenje da većina ljudi ima punopravno
članstvo u klubu šizofreničara. Ponašaju se na određen način, sve dok se više tako ne ponašaju.
Samo tako. Čak je i Jason sa mnom bio jedna osoba sve dok se odjednom nije pretvorio u nešto
drugo.
Chris sjeda na kauč između mene i Lucasa, pa pruža ruku kako bi jednom uzeo moju, a
drugom Lucasovu, kao da se sprema izreći molitvu.
Ne volim fizički kontakt s njim, no prisiljavam vlastite prste da padnu u njegov vrući dlan.
»I dalje smo obitelj«, kaže Chris i grca u vlastitim riječima, »stoga želim da znate da sam
tu za vas.«
Snažno mi stišće ruku, a zatim ustaje i napušta prostoriju bez ijedne dodatne riječi.
Lucas i ja gledamo jedno u drugo. Nismo bili sami otkako se sve ovo dogodilo.
»Žao mi je«, kaže.
»Zašto je bila vani pred kućom?« kažem. » Što je radila tamo?«
»Ne znam.«
Pogne glavu, što ine čini ljutom jer želim više od njega. Želim povezanost koju smo imali
sinoć.
»Sad sve počinje«, kažem, a on zagriza mamac.
»Kako to misliš?«
Katkad, kad sam ljuta, želim baciti ljudima pod nos sve one grozne stvari koje znam, želim
da osjećaju sve grozote koje sam ja morala osjetiti.
»Ne smiješ to raditi«, Jason mi je jednom rekao kad sam mu opisivala kako su oči Amy
Barlow bile otvorene, ali mrtve, i kako joj je uho bilo napola strgano s glave na stražnjem
sjedalu, »možeš me pokušati uvući u tu scenu i povrijediti me njome, ali oboje znamo da je to
prostor koji nastanjuješ samo ti, Zoe, a moj posao je da ti pomognem da se sigurno makneš

146
odatle, ne kako bih ti se tamo pridružio. To nije moja strahota. Kažnjavaš samu sebe ako
namećeš tikve stvari drugima jer će ih to samo odgurnuti dalje od tebe.«
Ovog jutra, ignoriram Jasonov savjet i pokušavam kazniti Lucasa svojim saznanjima.
»Znaš li ti uopće što će učiniti? Pozvat će nas, ispitivat će nas, uzet će nam mobitele,
računala, natjerat će nas da čekamo, zaključat će nas u neku ćeliju, istraga će trajati i trajati,
baš kao i suđenje. To nema kraja, Lucas. Što god radio poslije, nikad neće otići.«
»Svi smo spavali«, kaže. »Ne znamo ništa.«
»Jesi li? Spavao si?«
»Tata i ja smo spavali!« kaže.
»I ja sam spavala. Ništa nisam čula.«
Pomisao da sam ja spavala dok je moju mamu snašla takva nevolja za mene je mučenje
jer razmišljam o tome kako je sve moglo ispasti drugačije da nisam stavila slušalice na uši.
Možda bih onda i čula mamu kad je izašla, možda bih je zaustavila, pozvala natrag u krevet sa
mnom i Grace. Mogla sam to učiniti, mogla sam se pretvarati da me boli glava, ili trbuh, ili
nešto treće. Mislim da bi se vratila.
Opet počinjem plakati, ali Lucas je nepomičan, samo zuri u čupavi tepih na kojem se
ponavljaju geometrijski uzorci koji vam privlače pogled i vrte ga u krug, a jednom kad su suze
presahnule, ostajemo u tišini, u kojoj promatram crtež neke zgrade koji je tetak Richard
uokvirio i objesio iznad peći na drva. Skroman je i savršen, s urednim crnim linijama na bijeloj
podlozi poput papira s notama, i jedna mi misao pada na pamet.
»Misliš da je izašla vidjeti gospodina Barlowa?«
»Ne znam«, odgovara. »Kako znaš da će nam uzeti mobitele?«
»Zato što to rade.«
»Ali mi nismo osumnjičeni.«
»Ja ću biti.«
»Zašto?«
»Zbog onog što se dogodilo.«
To vam kažu u zatvora. Ako su vas jednom optužili, drugi put će to učiniti još brže. Tako si
olakšavaju život. Svi u maloljetničkom su se osjećali kao da postoji urota protiv njih.
»Ali nije tako«, rekao je Jason kad smo razgovarali o tome. »Premda se neki ljudi, istina,
uvuku u krug zločina i kazne, to ne moraš biti ti, Zoe. To ne bi trebala biti ti.«
»Moja je presuda bila nepravedna.«
»Znam da vjeruješ u to, možda i jest, a možda i nije istina...«
»Istina je.« Svaki dan razmišljam o tome, o osjećaju da su me prevarili na suđenju, o
bespomoćnosti zbog toga što mi nitko ne vjeruje. U maloljetničkom sam i dalje bila strašno
ljuta, i premda duboko u sebi i dalje to osjećam, naučila sam to prikriti jer nitko ne želi slušati.
»Da dovršim. Bez obzira na to je li tvoja presuda bila ispravna ili ne, sada moraš gledati
prema naprijed, imaš i podršku i priliku da pobjegneš iz tog kruga.«
Moja je podrška bila moja mama, a moja je prilika bila glazba, za koju se brinula moja
mama, i što mi sad ostaje?
Lucas kaže: »Nema smisla da automatski posumnjaju na tebe.«

147
 »Ne mora imati smisla«, kažem mu.
»To je paranoično.«
Ne namjeravam odgovoriti na to. Ima nekih stvari vezano za ovakve situacije koje samo
ja znam. Lucas nema iskustva.
»Zoe, možeš li učiniti nešto za mene?« pita nakon što je shvatio da neću odgovoriti na
njegov komentar.
»Što?«
»Izbriši e-mail koji sam ti poslao. Scenarij.«
»Zašto?«
»Jesi li ga pročitala?«
»Samo prvi dio.«
»Jednostavno ga izbriši. Ja ću ga izbrisati iz svojeg.«
Sad je već izvadio mobitel i lista po njemu, vjerojatno ga već briše iz poslanih poruka.
»Zašto?«
»Više nije važno. Glupo je.«
»Što?«
»Dodaj mi svoj mobitel, ja ću ti ga izbrisati.«
»Ne.«
Pomiče se niz kauč i primiče bliže k meni, stavlja dlan na moju nogu, na što odašilje nalet
nečega kroz mene, ali to nije isti osjećaj kao sinoć kad me poljubio, sad je nekako čudnije.
»Ja ću ti ga izbrisati. Molim te. Bila je to obična glupost. Sad mi se čini pogrešnom. Molim
te, Zoe. I ja sam izgubio mamu, sjeti se...« Trudi se pronaći još koju riječ kojom bi objasnio što
misli pod tim, ali ne uspijeva, što me dodatno frustrira.
» Što je?«
Pauza, dok njegove oči pretražuju moje i pronalaze u njima nestrpljenje, a zatim kaže:
»Komplicirano je. Osobno je.«
»Glava me boli od tebe«, kažem mu, a to su svojedobno svi u maloljetničkom govorili.
Zatim ga pitam: »Jesi li ikad bio kod savjetnika zato što ti je mama umrla?« jer se pitam hoću
li morati i ja. Ne bi mi smetalo, ako bi bio dobar kao što je Jason bio, ali smetalo bi mi ako bi
mi se samo obraćao svisoka i tužno me gledao.
»Ne.« Imam osjećaj da laže jer mu pogled nekako bježi.
»Zašto ne?«
»Ne znam. Tata je, jednostavno... Tata je rekao da možemo pomoći jedan drugome, da
nam je bolje samima. Bilo je okej.«
Međutim, vidim da nije bilo jer grize donju usnu, a zatim, nakon što je pružio ruku i tako
ponovno zatražio moj mobitel, rekavši Molim te, Zoe? napokon mu ga i dajem, jer sam
premekana. Tipka po njemu i zatim mi ga vraća, a ja na to kažem: »Oni mogu pronaći sve što
izbrišeš, znaš to, zar ne? Pronaći će poruke koje si mi slao preko Panopa.«
Govorim to iako znam da zapravo nije ni važno hoće li ih pronaći ili ne, jer će ionako
saznati za moju prošlost, čim upišu moje ime u svoja računala, a slanje poruka poput onih koje
mi je Lucas slao preko Panopa nije zločin, ali zbog nekog razloga i dalje osjećam da bih ga

148
najradije malo provocirala. Međutim, on nema priliku za odgovor jer nas prekida tetak
Richard.
»Dolazi policija«, kaže. »Opet žele popričati sa svima.«
Jutros smo već popričali s njima, ali kao grupa, ne jedno po jedno, što im se, koliko ja
znam, najviše sviđa.
»Uvodne izjave«, kažem. »To oni žele.«

149
 RICHARD

Keep Calm and Carry On.

Taj se slogan ovih dana pojavljuje posvuda, otisnut je čak i na krpi prebačenoj preko
radijatora u kuhinji. Možda je tek odnedavno postao dio popularne kulture, no taj slogan vuče
korijene iz vojne izdržljivosti i samodostatnosti, a danas bih se mogao zakleti da sam ja njegov
živi utjelovitelj, jer je Marijina smrt tragedija koja je bacila cijelu obitelj u krizu i netko mora
ostati priseban.
Ruku na srce, glavu mi je stegnula zasljepljujuća bol, najgora vrsta mamurluka koja graniči
s migrenom, usta su mi suha kao da sam prehodao Kalahari, ali za mene je akcija oduvijek bila
lijek protiv bolova učinkovitiji od ijednog koji se može kupiti u ljekarni. Osim toga, donekle
suzbija i osjećaj srama.
Ožalošćena je obitelj u našoj kući samo sat vremena, ali beba se već pokazala
najzahtjevnijom, stoga sam odlučio preuzeti brigu o njoj.
Ona je krasno stvorenje, strašno šarmantno, i priznat ću da mi se već prilično sviđa. Dadilja
se doduše brinula za nju, ali je, prilično beskorisna, na kraju otišla u krevet, premda je jadna
cura doista i izgledala premoreno i čini mi se da bismo ona i ja mogli patiti od sličnih simptoma
i posljedica alkohola, s tim da sam ja čak nešto i odspavao.
Tessa se sinoć nije vratila kući. To je veoma opterećujuća pomisao jer biste se doista
trebali roditi jučer da ne biste zaključili da je vjerojatno provela noć s dragim muškarcem. Da
nije zauzela tako obramben stav, možda bih i povjerovao da je prespavala kod neke
prijateljice. U šoku je, jasno, i to je zasigurno izmijenilo njezino uobičajeno ponašanje, ali ona
i ja već dugo plešemo taj ples uzajamnog optuživanja da prepoznajem krivnju i obrambeni stav
kad ili ugledani. Na kraju krajeva, u tome sam stručnjak.
Dok ljuljuškam njezinu malenu kćer, misli mi odlaze k Mariji, i tajnom saznanju da mi se
zapravo nikad nije sviđala. Bila je predivna žena, kao i obje njezine kćeri, ali nekako bi se
doimala razdražljivom i, da budem sasvim iskren, plitkom.
Tessa se tome oštro protivila pa više nismo diskutirali jer smo se bojali da ćemo se
posvađati, no meni se nije sviđalo kako su Maria i Philip uporno tjerali Zoe da svira glasovir.
Koliko sam ja vidio, jadna se cura nikad nije popela na stablo ili nahranila kokoš na onoj farmi
ako je za to vrijeme mogla vježbati arpeggio. Philip nije bio tako strašan kao Maria, ali i on je
snosio dio krivnje. Ne znam zašto je Tess opravdavala takvo ponašanje svoje sestre i Philipa.
Rekao bih da je to bilo zato što je osjećala krivnju jer je ona bila uspješnija, dobra djevojka, pa
je bila sretna što je Maria konačno dobila priliku da i sama nešto postigne, makar preko kćeri.
Ova invazija naše kuće je neobična. Dok sam još jučer gubio bitku s nagonima i
nagomilanom tišinom ovog mjesta, danas mi se čim da moja samokontrola funkcionira prilično
dobro. Čudno, s obzirom na okolnosti, i prevladavajući stupanj napetosti, no svejedno
dobrodošlo.
Nosim bebu na kat kako bih joj pokušao promijeniti pelenu, pri čemu uzalud bacam čak
tri vražja komada prije nego konačno uspijevam namjestiti jedne. Nije lako navući čistu odjeću
na te skliske male udove, ali nekako mi se sviđa kako me hvata za ruku dok to pokušavam.
Zaustavlja vražju drhtavicu.

150
 Na putu dolje, zastajem pored vrata kupaonice. Ispod kade sam spremio bocu-dvije votke,
uguravši ih iza obloge. Moje grlo ih želi, moje usne ih žele, moja glava ih želi. Ukrale su mi čak
i srce.
Dok se ja tako premišljam, beba mi gura prste u usta - opsjednuta je time, zbog razloga
koji su mi nejasni - pa izvlačim njezinu ruku i oblizujem suhe usne.
Hajde, Richard, kažem samom sebi. Saberi se. Nekako mi se čini pogrešnim piti s njom u
naručju. Ona je potpuna suprotnost mojem prljavom drugorazrednom životnom putu, ona je
svježa i nova i nepokvarena, i neću je ukaljati.
Prolazim pored vrata kupaonice i silazim niz stepenice.
Kasnije, kad Tessa bude od volje, morat ćemo popričati, ona i ja, o tome gdje je sinoć bila,
a taj će razgovor nesumnjivo biti tužan i gorak poput mnogih drugih naših razgovora, možda
čak i gori. U međuvremenu ću nastojati biti od praktične koristi.
»Ljupka mala Grace«, kažem joj, »bi li nešto pojela?«
Stižemo do kuhinje, ja sav osokoljen činjenicom što sam se odupro piću pa donosim
nekoliko čvrstih odluka. Pazit ću na ovu bebu tako da drugi ne moraju. Nastojat ću ne pitati
svoju ženu gdje je sinoć bila jer je upravo izgubila sestru.
Neću iznevjeriti ovu ožalošćenu obitelj, i neću iznevjeriti svoju ženu.
Postižem prvi mali uspjeh gledajući Grace kako uživa u zgnječenoj banani.

151
 SAM

Čim su Zoe Maisey i njezin tetak Richard napustili moj ured, zatvorio sam vrata i pogledao
na sat.
Naručen sam za snimanje u 11.30, a nedugo zatim imam i termin kod konzultanta kako
bismo popričali o nalazima. Nazvali su to »brzom uslugom«, premda to baš i nisam htio čuti.
Do bolnice mogu pješice od svog ureda, pa imam dovoljno vremena da obavim jedan
telefonski poziv, premda ne bih smio.
Duboko udišem i pretražujem kontakte na mobitelu među kojima pronalazim višeg
inspektora Nicka Georgea. Nick je stari školski prijatelj i pitam se hoće li mi učiniti uslugu. Ne
mogu nazvati nikog drugog jer na kraju krajeva ovo ne bih ni smio raditi, kao potencijalni
svjedok.
Prije nego okrenem broj, odlučujem da je taj poziv najbolje obaviti izvan ureda. Kao
odvjetnici, prakticiramo diskreciju, ali zidovi imaju uši, a ovo nije poziv za koji bih volio da ga
netko načuje.
Putem van, tajnica mi se obraća: »Jeste li ovdje ili izvan ureda ostatak dana, Sam?«
»Izvan«, odgovaram. »Definitivno izvan.«
»Previše radi«, čujem je kako govori nekom od osoblja dok se pomična vrata zatvaraju za
mnom. »Danas je trebao imati slobodan dan.«
Ne znaju za moj pregled, nitko na poslu ne zna.
Nick George radi u bristolskom istražnom odjelu. Našli smo se na piću kad sam se tek
doselio ovamo, a tad sam već čuo da se vjenčao i dobio blizance potpomognutom oplodnjom
te da se njegova žena jedva snalazila s bebama dok je on radio noćne smjene.
U školi smo se dobro slagali, nikad nismo bili bliski, ali bili smo prijatelji, obojica
ambiciozni. Potajno smo štrebali. Putevi nam se još nisu sreli na poslu, premda je to vjerojatno
bilo samo pitanje vremena.
Vani na ulici već je vruće. Okrećem Nickov broj dok hodam kroz centar grada, držeći se
dijelova u sjeni pored zgrada, a on mi uzvraća poziv nekoliko minuta poslije dok hodam uz rub
kanala i tražim bilo kakvu ljepotu u glatkoj površini vode, no umjesto toga pozornost mi
odvraćaju komadi smeća koji udaraju o betonsku obalu i odsjaj poslovnih zgrada oko mene.
»Što te zanima, Sam?« pita me Nick.
Zaustavljam se u sjeni nedaleko od bara uz rijeku gdje je pločnik ljepljiv od svih pića koja
su se tamo prolila noć ranije. Pored mene je veliki prostor koji su raščistili u smislu priprema
za novi građevinski projekt. Nekoliko plitkih lokvica kiše još je ostalo u njegovu središtu, no
uglavnom se radi o prostranoj površini od prašine i građevinskog materijala.
»Poznajem ih.« Mislim da je najbolje biti otvoren s njim od početka, ali isto tako znam da
nisam do kraja iskren jer mu ni u jednom trenutku ne govorim da bih i ja mogao biti svjedok.
»Ne mogu ti reći ništa više od toga da je tijelo pronađeno ispred kuće, u nekakvom
odvojenom spremištu.«
Laknulo mi je kad sam to čuo jer sam istog trena shvatio da se radi o scenariju koji bi
mogao polučiti velik broj osumnjičenih, kako unutar obitelji tako i izvan nje.

152
 Za mene je važno znati da bi se moglo raditi i o nekome izvan obitelji, zog očitih razloga.
Želim postaviti još tisuću drugih pitanja, primjerice, zna li se uzrok smrti, ali time bih
definitivno prešao granicu, a to ne smijem učiniti.
»Blizak si s njima?«
»Poznajem sestru žene koja je stradala.«
»Ajoj, žao mi je.«
Obojica znamo da je razgovor završen i da se vjerojatno nije smio ni dogoditi. Raspitujem
se za njegovu ženu i djecu, a u trenutku kad sam već spreman poklopiti, on kaže: »Čuo sam da
nisi dobro.«
»Od koga?«
»Svoje mame.« Pomalo sramežljivo se nasmijao. »Tračevi iz Bideforda još kolaju.«
Spomenuo sam svojim roditeljima simptome koje imam kao i doktorove sumnje. Oni su
jedini koji znaju. Odnosno, jedini za koje sam mislio da znaju. Očito su se razbrbljali.
»Dobro sam.«
»Je li istina?«
Iznenada, gledajući preko praznog gradilišta pored sebe i osjećajući nostalgiju za Tessom,
osjećam želju da nekome kažem.
»Danas imam snimanje kako bismo utvrdili dijagnozu. Komplicirano je.«
»Kolika je vjerojatnost?«
»Prilično su sigurni.«
»Jako mi je žao, druže.«
»U redu je.«
»Hoćeš li nastaviti raditi?«
»Dokle god budem mogao.«
Nakašljava se. »Piće uskoro?«
»Naravno. Gle, sad moram ići, nazvat ću te.«
»Nemoj zaboraviti.«
Vjerojatno i neću.

153
 TESSA

Richard nosi bebu. Hoda po kući s Grace na boku kao da je rođen za to, a ja nisam sigurna
što pritom osjećam.
Prošlo je već dosta vremena otkako su naši prijatelji dobili djecu i mi ih povremeno nosali,
a mislim da Richard nikad prije nije držao Grace u rukama. Transformirao se u sliku
dobronamjernog tetka, a upravo zato što sam zgriješila, zamjeram mu što je baš danas
spektakl dobrote. Gotovo da se osjećam kao da me time provocira.
Međutim, nastojim odbaciti sa sebe tu misao jer znam da je tuga neobična i nepredvidiva
emocija, i jasno mi je da u meni budi velike nalete ljutnje. Da budem iskrena, ono što doista
želim jest da se Richard brine za mene, samo za mene.
Ili želim da Sam to radi? Zbunjena sam, a istina bi vrlo lako mogla biti ta da ih u ovom
trenutku želim obojicu.
»Katya odmara«, kaže Richard. »Jadna je cura umalo pala s nogu. Mislim da je cijelu noć
pazila na bebu.«
Pretvara se da ne osjeća posljedice jučerašnjeg pijanstva, ali ja sam vidjela prazne vrećice
ibuprofena u spavaćoj sobi.
Imamo trenutak samo za sebe, ne računajući bebu.
»Gdje si bila sinoć, Tess?« pita me.
»Trebalo mi je malo samoće.«
Pušta da mu se taj komentar slegne, vidno ranjen njime. Neke smo rasprave vodili toliko
puta da već zna njihov ishod: on je alkoholičar, pa sam uvijek ja moralno u pravu. Gotovo
uvijek. Stoga je njegov odgovor ponizan.
»Brinuo sam se«, naposljetku odgovara. Gledamo jedno u drugo preko sobe, dok Grace
pokušava utrpati svoje prste u njegova usta,
»Ooo, da nisi opet to pokušavala«, kaže joj, vadeći joj prste. »Tu možeš pronaći samo
prastare plombe ili neke druge strahote.«
Ona opet pokušava. »Prestani!« kaže, treskajući joj ruku i smijući se. Smije se skromno,
ali zvuk njegova smijeha i izraz radosti na njegovu licu iznenada me trgne jer nisam sigurna kad
sam zadnji put čula Richarda da se smije.
Čim su detektivi stigli u kuću, atmosfera se promijenila. Dok smo prije lutali od sobe do
sobe kao izgubljene duše, a policijska se službenica zabavljala tražeći čajnik i čaj, kao koka
među pilićima, sad smo se svi uvukli u sebe, postali nervozni i napeti, osjećajući se kao da smo
na promatranju.
Chris razgovara s detektivima, u najboljoj mogućoj profesionalnoj verziji samoga sebe, s
obzirom na okolnosti. Rukuje se s njima, pokušava pronaći prave riječi kako bi postavio
praktična pitanja. Doduše, podsjeća me na pokvarenog robota: jasno vam je što bi trebao
raditi, ali mu to jednostavno ne polazi za rukom.
Detektivi pitaju imamo li neku prikladnu prostoriju koju bi mogli koristiti za pojedinačne
razgovore.
Šaljem ih u našu blagovaonicu.

154
 U dnevnom boravku, Zoe se sklupčala u kutu kauča, pogled joj je budan i oprezan ispod
pramenova kose.
Pored nje, Lucas izgleda katatonično.
Richard je odveo Grace na kat kako bi je stavio na spavanje u naš krevet, čujem ga kako
pjevuši uspavanku za koju nisam imala pojma da je uopće zna. Katya se onesvijestila na
jednom od kreveta u maloj rezervnoj sobi, bilo od šoka, iscrpljenosti ili prevelike količine
onoga što je već konzumirala prošlu noć, teško je reći.
Raščišćavani stol u blagovaonici kako bih napravila mjesta detektivima. Cijeli sam posao
raširila preko njega, uglavnom papirologiju vezanu za operacije, pa sve guram na jednu stranu,
kao i još jednu Richardovu nedovršenu maketu, ovog puta barem djelomično napravljenu
onoliko pomno i precizno koliko je to bio u stanju napraviti.
Nudim detektivima čaj kao da se radi o vodoinstalaterima koji su došli popraviti bojler.
Odbijaju. Vrlo su poslovni: uštirkane košulje ugurane u blistave kožne remene. Obojica imaju
niska leđa i zdepaste bokove, a jedan ima i pjegice oko ušiju. Podsjećaju me na Jehovine
svjedoke koji katkad, skockani, navraćaju na vrata.
Žele najprije razgovarati s Chrisom pa mi ostali čekamo nestrpljivo i relativno tiho zajedno
sa službenicom za obitelj, dok njihovi glasovi nerazumljivo mrmljaju dobrih četrdeset i pet
minuta, odvojeni od nas hodnikom i zatvorenim vratima blagovaonice.
Chris naposljetku izlazi i izgleda iscijeđeno.
Zatim traže Zoe, ali ona se ne miče, njezine oči, koje su najprije pripadale mojoj sestri,
umjesto u njih gledaju u mene.
»Želim da Sam bude sa mnom tamo«, kaže. »Molim te, možemo li opet nazvati Sama?«
U tom mi je trenutku jasno da sam ja njezina prva pomoć, a od takve mi se odgovornosti
odmah steže želudac.
»Ne trebaš ga, ljubavi. Stvarno ga ne trebaš.«
Svejedno se ne želi pomaknuti s kauča. Pitam se imaju li policajci moć da je natjeraju da
ode u blagovaonicu i odgovori na njihova pitanja.
»Zašto ne bi samo malo popričala s detektivima?« pita policijska službenica. Ona je
natmurena žena i ima problema s disanjem koje bih ja odmah počela rješavati da se radi o
životinji. »Čim čuju što im imaš reći, mogu se baciti na posao i otkriti što se dogodilo...«
Zastaje. Zoe je bijesno promatra.
»Ne može škoditi«, pokušavam je uvjeriti, što je težak zadatak.
»Samo učini kako ti je rečeno ovaj put«, kaže Chris, a njegove riječi šibaju poput biča.
»Nema rasprave.«
Zoe iznenada ustaje, a na trenutak ili dva odjeća koju ima na sebi visi s nje nekako
vampirski, prije nego ju čvrsto omota oko sebe i odvuče se do blagovaonice. Vidim je kako se
baca na stolicu nasuprot detektiva, a zatim i jednog od njih kako ustaje i zaobilazi stol ne bi li
zatvorio vrata za njom.

155
 ZOE

Mama je bila moja zaštitnica. Čak i kad bi pogriješila, nikad je ne biste mogli kriviti što je
pokušala. Ja sam to znala, a Jason je non-stop o tome tupio. Ona ne bi dopustila da razgovaraju
sa mnom bez Sama.
Mama je bila malo viša od mene i imala je sjajnu plavu kosu kojoj su se svi divili i koju je
proslijedila meni i Grace.
Dok sam bila mala, bila je sva mazna i čvrsta i mekana, a mirisala je na dim drveta i kuhinju.
U stanu u kojem smo živjele nakon nesreće mirisala je na cigarete, a u kući Druge obitelji
više to nisu bili mirisi nego parfemi koje joj je Chris poklanjao u finim bočicama koje je držala
poslagane na svojoj komodi. Do tad joj se i figura već stanjila. Više nije bila tako mekana kao
prije, ali izgledala je divno jer je bila veoma vitka, kako su svi govorili.
Na podu šupe njezino je tijelo izgledalo i bilo hladno.
Sada imam samo tatu, a imam i Tess, imam Richarda, imam Sama i imam Chrisa. Ali za
Chrisa nisam baš sigurna, zapravo, jedino u što sam sigurna jest to da ga baš i ne poznajem
kad mama nije tu da bude most između nas. Jedino u što sam sigurna jest da me sinoć nazvao
droljom i da mu je u očima bila tama.
Tess i Richard me vole, ali neće me braniti onako kako bi me mama branila.
Sam misli da ga ne trebam.
Tata još nije stigao, a ionako i ne želim da dođe.
Stoga, dok sjedam pred istražne policajce, shvaćam da se moram sama zaštititi i znam što
mi je činiti.
Dva policajca izgledaju identično, kao da su ispali iz kutije detektivskih PEZ bombona.
Upoznala sam mnogo policajaca, a ova dvojica su definitivno najprofesionalnija. Podsjećaju
me na muškarce koji povremeno dolaze u posjet Chrisu: najradije biste ih izvukli iz njihovih
savršenih odijela i provjerili kucaju li im ispod odjeće živa srca i dišu li na pluća.
»Jako nam je žao zbog tvog gubitka«, kaže jedan od njih.
Isprva ništa ne odgovaram jer mislim na maloljetnički.
Kad sam tek stigla onamo, mislila sam da će svi biti tupasti, a na neki sam način i bila u
pravu kod većine njih, ali samo ako mislite na uspjeh u školi. Druga obitelj i ta vrsta uspjeha.
Klinci u maloljetničkom uopće nisu bili tupi ako se priča o pameti. Znali su štošta o
policijskim ispitivanjima i pravnim savjetima i sudovima, o čemu vam nitko ništa nije kazao u
prijašnjem životu.
U ovom trenutku nitko me ne optužuje ni za kakav zločin, toga sam svjesna.
No premda nisam optužena, ono što mi stalno odzvanja kroz glavu jest »bez komentara«,
što su spominjali klinci u zatvoru. To je najbolja strategija ako se ne želite zaplesti u vlastitu
priču. Ono što vam nitko ne govori jest da, sve i ako niste pod prismotrom, sve i ako policija s
vama želi samo »malo popričati«, svejedno možete dati nešto što oni nazivaju »važnom
izjavom« koju vrlo lako mogu ponovno izvući kasnije, u pravom, snimljenom razgovoru, koji
se smije navoditi na sudu.
Dakle: nijedan razgovor s policijom nije »siguran« razgovor.
Dakle: odlučujem se za obranu »bez komentara«.

156
 Naime, na taj ću način, premda će mi reći da bi se to moglo protumačiti kao da ne želim
surađivati, i da bi mi to moglo naškoditi, itd., itd., a sve su to samo tehnike zastrašivanja, izbjeći
zamku toga da im se jednostavno predam na milost i nemilost, jer obrana šutnjom stavlja sav
teret traženja dokaza na policiju, u slučaju da vas žele optužiti.
Zašto se toliko pouzdajem u ono što su rekli klinci u maloljetničkom? Osim što sam otkrila
da su pametniji nego što sam mislila, dijelom je to i zato što su mi se sviđali i što sam im
vjerovala, barem nekolicini među njima, očito ne svima, jer su neki bili pravi luđaci. To je i zato
što postoji još jedna stvar u mom životu o kojoj nitko više ne priča, a to je koliko je apsolutno
jebeno nepoštena bila moja presuda.
Eva Bell mi je uskratila mogućnost da me proglase nevinom, kao što je htjela moja mama,
zato što je lagala kako bi zaštitila svog brata. Mama je tada samo zajecala i rekla: »To je
pogrešna primjena prava«, a Sam je problijedio i rekao da mu je strašno žao, a moj je tata
optužio mamu da me nagovorila da se pogrešno izjasnim. Dok sam bila u maloljetničkom,
razgovarala sam o tome s Jasonom, ali nikad nadugo i naširoko jer tamo svi ionako misle da su
ih na neki način preveslali pa je socijalnim radnicima već dosta takvih priča.
Kad sam tek izašla otamo, dok smo živjele u stanu, mama je razgovarala sa mnom o tome
i još je bila prilično ogorčena, no kad je upoznala Chrisa, više nisam smjela spominjati koliko
je sve to bilo pogrešno. Došlo je vrijeme da to »ostavim iza sebe«, kako je mama govorila. U
kući Druge obitelji nije bilo mjesta za »pogrešnu primjenu prava« zato što tamo to nije
postojalo. Sve smo izbrisale, iako je nepravednost svega toga gorjela u meni još od suđenja,
pa sve do dandanas.
Međutim, ono što sad mogu učiniti jest iskoristiti sve ono što sam tada naučila, a naučila
sam da nikad ne možete biti previše oprezni i da nikad ne smijete vjerovati sustavu. Nikad.
Bit će teško učiniti ono što sam naumila, a to znam otprije, zato što su prvi razgovori uvijek
nekako nježni, imate osjećaj da su vam policajci prijatelji, da vas shvaćaju, i mami vas da
razgovarate, čak to i želite, a nakon nesreće sve sam im rekla, i ne znajući da je svaka moja
riječ bila novi zamah lopatom u projektu iskopaj si vlastiti grob.
Stoga govorim samoj sebi da moram biti jaka i smjesta provodim svoju strategiju u djelo.
Kad detektiv kaže: »Jako nam je žao zbog tvog gubitka«, ja kratko odgovaram: »Bez
komentara.«
Nastaje stanka prije nego jedan od njih kaže: »Nitko te ni za što ne optužuje, srce, ne
radimo klasičan izvještaj. Sve čemu se nadamo jest da ćeš nam ispričati nešto o tome što se
sinoć dogodilo, da ćeš nam dati uvodnu izjavu.«
Čim sam to čula, pomislila sam, znala sam, znala sam da će reći »uvodna izjava«, sve što
odgovaram jest: »Bez komentara.«
Odlaže bilježnicu na stol i na nju stavlja kemijsku. Zatim se naginje prema meni. »Ne
moraš odgovarati >bez komentara < tijekom ovakvog razgovora. Ne tražimo od tebe da se
braniš, ovo je običan razgovor.«
»Bez komentara.«
»Možeš li nam barem reći koliko ti je godina?«
»Bez komentara.«
»Koliko znamo, sinoć si na koncertu svirala glasovir«, kaže drugi detektiv.
»Bez komentara.«

157
 Obrve mu se podižu na čelu. Ne ide mi baš uvijek od ruke procijeniti kad ljudima idem na
živce, ali ovaj put mi je jasno da sam ga svjetski iziritirala.
»Čujem da si jako dobra pijanistica?«
»Bez komentara.«
»To je velika stvar, javni nastupi u tvojoj dobi, zar ne?«
Voditi razgovor »bez komentara« teže je nego što mislite. Poriv da odgovorite, osobito
ako su pitanja postavljena prijateljski, ili vam laskaju, prilično je snažan. Uobičajeni odgovori
na njihova pitanja već vam se formiraju u ustima, ali vi ih morate progutati i umjesto njih
ispljunuti dvije reći za koje se oni moraju pretvarati da ih ne nerviraju.
»Bez komentara.«
»Bi li rekla za sebe da si čudo od djeteta?«
»Bez komentara.«
»Uživaš li svirati sa svojim bratom?«
Na to je pitanje posebno teško ne odgovoriti, jer su pogriješili, a ja mrzim kad ljudi
pogriješe. »Polu. Bratom«, poželim reći, a u mislima dodajem još i »imbecili«. Jasonu se nije
sviđalo kad bih ispravljala druge, ali mami i tati to nikad nije smetalo. Nasmijavalo ih je.
»Bez komentara.«
Vidim da sam iznervirala i onog tihog. Uporno isprobava razne taktike. Osmjehuje se, pa
me mrko gleda, a onda je sav zbunjen jer mu nikako nije jasno zašto uporno ponavljam
»bez komentara«.
Nakašljava se i govori: »Jasno ti je, Zoe, da samo pokušavamo dokučiti što se sinoć
dogodilo, zar ne? Za svačije je dobro da nam to kažeš jer se onda možemo koncentrirati na to
da doista otkrijemo što se dogodilo tvojoj mami. Željela bi to za nju, zar ne?«
»Bez komentara.«
Nastoji se ne nervirati, ali blagi trzaj njegovih usana govori mi da mu to ne uspijeva, a i ja
se moram ugristi za usnu kako se ne bi podsmjehnula.
U maloljetničkom biste, u slučaju da se uspijete nasmijati na račun policije, dobili
zvjezdicu, ili naljepnicu u spisu, ili blistavi trofej, što god.
Doduše, mislim da detektiv nije ni primijetio da mi se usne trzaju jer su se vrata
blagovaonice iznenada otvorila, na što sam poskočila, ugledavši iza njih svog pravog, stvarnog
tatu.
Stojim tik do Philipa Guerina u trenutku kad se on i Zoe prvi put vide, i stječem dojam da
bi između njih jednako tako mogao biti i Grand Canyon jer se nijedno od njih isprva naoko ne
može ni pomaknuti, no kad je konačno raširio ruke prema njoj, ona ustaje sa stolice i trči mu
u zagrljaj, a meni zastaje dah od siline kojom to čini.
Prvo što kaže jest: »Zašto Zoe razgovara bez prisutnosti odrasle osobe?«
Detektivi ustaju, a onaj s lijeve strane odgovara: »Po našim saznanjima, Zoe ima
sedamnaest godina.«
»To je nedefinirano područje,« kaže njezin otac, »i vi to znate.« Govori to nekako umorno,
kao da je znanje koje posjeduje o maloljetnicima unutar pravnog sustava nešto do čega mu
nije naročito stalo, što je vjerojatno i slučaj.

158
 »Savršeno je prihvatljivo«, detektiv ostaje pri svom, »naročito stoga što nije optužena,
ovo je samo neformalni razgovor, a vi ste, gospodine?«
»Njezin otac.«
Philip Guerin je ostario otkad sam ga posljednji put vidjela, i to strašno. Maria mi je rekla
da mu nakon nesreće nije išlo baš dobro, da je njegova stara majka često navraćala na njihovo
seosko imanje kako bi mu kuhala, a očaj koji je tada osjećao očituje se u borama na njegovu
licu, na njegovu poraženom držanju, premda je to vjerojatno posljedica i vijesti koje je jutros
primio.
Unatoč svemu tome, ne mogu a da ne osjetim pozamašnu količinu zamjeranja prema
njemu zato što je napustio moju sestru i Zoe, tvrdeći da su posljedice iskustva koje su zajedno
prošli za njega jednostavno bile previše. Sam je sebe lišio krivnje, okrivio moju sestru što je
stavila Zoe pod stakleno zvono, premda sam i njega viđala da to radi. Čula sam ga kako koristi
sve moguće roditeljsko oružje kako bi je potaknuo da svira glasovir: prijetnje, obilne pohvale
kad bi joj išlo dobro i pregršt emocionalnih ucjena: »Ne želiš valjda razočarati svog učitelja, ili
mamu? Toliko se toga odrekla kako bi ti mogla svirati.«
Detektiv mu pruža ruku, kaže da mu je žao zbog Philipova gubitka, pa se nespretno rukuju
i formalno predstavljaju jedan drugom, dok je Zoe još uvijek čvrsto privijena uza svog oca.
»Ne želim da pomislite da smo se zanijeli, gospodine Guerin«, kaže detektiv. »Koliko
znam, Zoe već ima iskustva s pravnim sustavom, no želim vas još jednom uvjeriti da trenutačno
nije pod sumnjom i da smo samo pokušavali saznati što se točno sinoć dogodilo kako bismo
počeli rješavati slučaj.«
S očevih prsa, glasa iskrivljenog odjećom za koju se prilijepila, Zoe kaže: »Spavala sam.«
Philip podiže ruke kao da želi reći, Eto, sve vam je rekla, ali ih nakon toga ne vraća na Zoe.
Dok mu se ona drži za prsa na način koji ne bih mogla opisati nikako drukčije nego grčevito,
njegove se ruke spuštaju sa strane u kretnji koja više od ičega nalikuje na poraz, a ja imam
užasan predosjećaj da Zoe od njega neće dobiti gotovo nikakvu pomoć.

159
 SAM

Nick George me neočekivano zove natrag dok sjedim u bolničkoj čekaonici. Liječnici
kasne, pa tratim vrijeme pregledavajući vijesti na mobitelu ne bih li saznao jesu li već objavili
nešto o Mariji.
»PRONAĐENO TIJELO U KUĆI NA STOKE BISHOPU«, donosi Bristol 24/7. Jedina novost
nalazi se na internetskoj stranici za najnovije vijesti iz policije, koja je identificirala tijelo
i zaključila da se radi o ženskoj osobi u tridesetim godinama. Još nisu službeno objavili Marijino
ime, ali i to će se zasigurno uskoro dogoditi.
Nick se ovog puta ne zamara formalnostima. »Slušaj«, kaže, »reći ću ti samo ovo, a ni to
ti ne bih smio reći.«
Prstom zatvaram drugo uho zato što sestra za prijamnim pultom veoma glasno razgovara
sa starijim muškarcem čija je glava pognuta, a na vratu mu se vidi cijela topografija kralježnice.
»Što?« pitam.
»Forenzičari su pronašli tragove krvi u kući.«
»Ne!«
»Ne mogu ti reći više od toga, proći će dani prije nego utvrde čija je krv, ili išta drugo, ali
mislio sam da bi to trebao znati.«
»Bože.« Upijam informaciju koju sam dobio. Policijski forenzičari na mjestu zločina
provode jednostavne testove koji mogu uputiti na prisutnost krvi ili sjemena, čak i ako su
obrisani. To je jedini test koji daje brze rezultate. Sve ostalo mora se slati dalje u laboratorij.
»Moram ići. Nadam se da ovo neće dodatno pogoršati situaciju u obitelji.«
»Gdje su pronašli krv?«
»Znaš da ti to ne mogu reći, ne bih ti smio govoriti ništa od ovoga.«
Htio bih iskopati što više informacija iz njega, ali ne želim se igrati sa srećom. »Hvala, Nick.
Cijenim to.«
»U redu je. Žao mi je, znaš.«
Jasno mi je da misli na moje zdravlje, a ne na smrt Marije Maisey. Ovo je bio poziv iz
sućuti, njegov način da me potapša po ramenu, način na koji jedan muškarac kima glavom
drugome kojega je snašla nevolja.
Netko me tapša po ramenu. Medicinska sestra, s mojim spisom u rukama i bolničkom
kutom.
» Žao mi je, Nick, moram ići, ali cijenim to, stari, doista.«
Sestra me vodi do minijaturne kabine gdje mi dodaje kutu i kaže da se presvučem u nju.
U hodniku je ormarić, kaže, u kojem mogu ostaviti svoje stvari.
Presvlačim se, a prije nego što odnesem stvari do ormarića, pokušavam nazvati Tessu.
Odmah sam preusmjeren na govornu poštu. Sestra se mota oko mene. Radiolog je spreman,
kaže, morali bismo požuriti.

160
 TESSA

Na meni je red da sjednem s detektivima, a ruke mi počinju drhtati. Adrenalin koji me

držao posljednjih nekoliko sati presušio je, pa sjedim s rukama pod stolom, na krilu, gdje se
nastavljaju nekontrolirano trzati. Pada mi na pamet da se vjerojatno ovako osjeća Richard.
Na polici iza detektiva primjećujem vazu s uvenulim cvijećem koje sam zaboravila zaliti.
Poklonila mi ga je jedna zahvalna obitelj nakon operacije, no sad se pretvorilo u truplo, s
papirnatim laticama i usahlim peteljkama. Pored njih visi akvarel koji smo Richard i ja kupili u
Hong Kongu, i koji nam je oduvijek bio drag. Elegantni i jednostavni nanosi boje prikazuju dvije
kruške na grani i malenu pticu. Mirnoća te scene svjetovima je daleko od kaosa u kojem se
nalazimo.
Prve detektivove riječi upućene meni su ljubazne: »Jako nam je žao zbog vašeg gubitka,
gospođo Downing«, nakon čega su primorani čekati dok ne prestanem plakati. Prilikom
operacija, obično sam ja ta koja to radi, koja čeka da se tuga ostalih povuče nakon što sam im
ponudila lijepu riječ u užasnoj situaciji, stoga je čudno što su se uloge zamijenile. Sram me je.
» Žao mi je«, kažem. »Jako mi je žao.«
»Molim vas,« kaže detektiv koji je prvi progovorio, »samo polako.«
Zure u svoje bilježnice dok ja brišem suze, a nakon pristojne pauze, kad sam već prestala
glasno šmrcati, pitaju me jesam li spremna.
»Kako je umrla?« uzvraćam pitanjem.
»Ah, dakle, u ovom je trenutku teško reći sa sigurnošću, ali tijelo vaše sestre odneseno je
mrtvozorniku na obdukciju kako bismo utvrdili što se točno dogodilo«, odgovara nešto niži
detektiv. Ima nježan pogled.
»Nakon određenog vremena«, dodaje njegov partner, kao da nekim čudom očekujem
brzu uslugu.
Naravno da u tom trenutku pomišljam na mrtvačnicu, na uglancani nehrđajući čelik, na
tijela u ladicama, na kuckanje kirurških instrumenata po metalnim pladnjevima i suhe rezove
na truplima. Moja je sestra previše lijepa za takav tretman. Oduvijek sam prema njoj osjećala
zaštitnički instinkt, ma koliko se ona tome opirala, čak i kad je odabrala vlastiti, krajnje
neovisan put kroz život. Osjećala sam taj instinkt svakog dana svog života, sve do danas, kad
mi je uspjela nepovratno pobjeći.
»Možete li nam prepričati što se sinoć dogodilo?«
»Od kojeg trenutka?«
»Od kojeg god želite početi.« Isijavaju strpljenjem, a namjerno me ne navode na odgovor.
Mogu. im to reći. Moja priča ovisi o meni.
»Otišla sam na Zoein koncert«, kažem. »Počinjao je oko sedam i trideset, ali ja sam stigla
oko šest i četrdeset pet kako bih naučila baratati kamerom jer je moj zadatak bio snimiti
njihov nastup.«
»Išli ste sami?«
Kimam, nadajući se da neće pitati zašto, i osjećam olakšanje nakon što je samo nešto
zabilježio. Drugi muškarac sjedi skrštenih ruku i glave blago nakrivljene u stranu. Samo sluša i
promatra, što me živcira. Sam mi se nakratko pojavljuje u mislima jer sam se sjetila da je to
njegov svijet, a ja ga nikad nisam vidjela.
161
 »Možete li nam reći nešto o koncertu?« kaže detektiv koji je ranije zapisivao.
Sjećanja mi se živo vraćaju u pamet, izoštrena. Pričam im sve. Prema njihovim odgovorima
zaključujem da su već saznali za Zoeinu prijašnju presudu, i to tako da su sve na brzinu provjerili
ili im je Chris rekao, a čini mi se da se vjerojatno dogodilo potonje.
Još zapisivanja bilješki, a zatim traže da nastavim prepričavati sinoćnju večer.
Riječi klize sve dok ne dolazim do dijela u kojem smo se svi vratili u Chrisovu i Marijinu
kuću, jer se radi o privatnim temama, a ja sam, baš kao i Marija, povučena osoba. Zadiranje u
obiteljsku privatnost bilo je nešto što nam je svima bilo najteže prihvatiti nakon Zoeine
nesreće.
»Hoće li mediji izvijestiti o onome što se dogodilo?« pitam detektive.
»Izvijestit će javnost o tome da je netko stradao«, kaže onaj koji je samo slušao, »i
izvještavat će o razvoju istrage.«
» Što je sa Zoe?«
»Nećemo odavati Zoeinu prošlost.«
»Hoće li oni?«
Odgovor mu je u očima i poručuje mi da postoji granica iznad koje više nemaju kontrolu
oko postupanja medija.
»Dat ćemo sve od sebe da se to ne dogodi ako postoji mogućnost da to poremeti
suđenje«, kaže naposljetku, na što ga drugi muškarac oštro gleda i dodaje: »Nemojmo se
zalijetati.«
»Molim?« U početku mi nije jasno, a zatim osjećam stezanje u trbuhu dok mi dolazi do
glave da su mislili na to da bi Zoe mogla biti osumnjičena.
»Idemo dalje. Možete li nam ispričati nešto više o tome kad ste tek stigli u kuću?«
Pokušavam, ali urođeni instinkt da stvari zadržim za sebe znači da se spotičem o vlastite
riječi i opise. Osjećam se krivom dok me traže da zastanem kako bi oni zapisali što sam rekla
vezano za razgovor s Tomom Barlowom. Pitaju me zašto sam ga slijedila, a ja se opet osjećam
krivom dok odgovaram: »Zato što nisam znala što će napraviti«, a zatim se krivnja dodatno
povećava kad se sjetim njega, na pragu vlastite kuće, sa ženom i djetetom.
Ono što pričam o njemu protivi se mom instinktu koji mi govori da se radi o dobrom i
nježnom muškarcu, istodobno potvrđujući sumnju za koju znam da je gaji i Chris: možda je
upravo Tom Barlow ubio Mariju. Pitam se je li ga srela ispred kuće i pokušala uvjeriti da ne ide
u javnost sa Zoeinom pričom? Je li ga toliko isprovocirala i razbjesnila da se više nije
mogao suzdržati nakon duge, vruće noći pune očaja i frustriranosti? U ovom trenutku to se
čini najizvjesnijom verzijom događaja.
Također, osjećam potrebu da branim svoju sestru - starih se navika teško riješiti - pa na
neki način preskačem preko scene koju je Maria izvela kraj bazena govoreći kako se počela
osjećati pomalo klimavo nakon čaše vina, da je bila umorna od ležanja s bebom i da se nikad
nije dobro nosila s vrućinom, a da sam ja otišla kući nakon što je Maria izašla iz bazena.
»Kakvom vam se doimala situacija u obitelji u tom trenutku, kad ste odlazili?«
»Mislim da su svi bili umorni, i pomalo nervozni. Koncert, otkriće, sve im je to teško palo.
Bila je to komplicirana noć.«
»Mislite li da se suprug ljutio na nju?«

162
 Kratko razmišljam prije odgovora, ponajviše stoga što nisam sigurna. »Mislim da je bio
uzrujan, ali on je voli, znate.«
Sjećam se kako ju je Chris primio u naručje i umotao u ručnik. Sjećam se kako je ukopala
glavu u njegova prsa.
»Volio ju je«, kažem.
»U redu«, nešto zapisuje, ali dok to čini, ja se pitam vjerujem li u to.
»Imate li nešto dodati?« Detektiv koji me promatra primjećuje nešto u izrazu na mom
licu.
»Ne.«
Moja je sestra imala dobar život, sigurna sam u to. Svi smo joj to priželjkivali, na kraju
krajeva, zaslužila ga je.
»Samo još nešto«, kaže. »Zatražili smo svakoga tko je bio u kući da nam, ako želi, preda
svoj mobitel. Kako bismo lakše eliminirali neke stvari, ubrzali ispitivanje. Slažete li se s tim?«
Mislim na sve poruke koje smo Sam i ja poslali jedno drugom, kao i na e-mailove, ali
nastojim da mi se to ne vidi na licu jer me policajac uporno promatra.
»Da, u redu je«, odgovaram, vadim mobitel iz džepa i dodajem mu ga.
On ga pruža svom kolegi, koji ga stavlja u vrećicu na koju ispisuje moje ime. Vidim da su
Zoe već uzeli njezin.
»Jeste li uhitili Toma Barlowa?« pitam jer mi se čini da bi ih trebalo malo više zanimati što
je učinio.
Detektiv gleda u mene kao da me procjenjuje. Zatim odgovara: »Porazgovarali smo s
gospodinom Barlowom, ali ima čvrst alibi. On nije ubio vašu sestru.«

163
 ZOE

Tata i ja sjedimo u vrtu. U njemu se nalazi klupica koju bi mama sigurno oprala gumom
pod pritiskom jer je puna lišajeva i ptičjeg izmeta, ali mi to ignoriramo i svejedno sjedamo na
nju.
Tata briše oči jer iz njih polako klize suze, onako kako je katran znao curiti iz starih
željezničkih spavaćih kola koja su se nalazila na našoj farmi. Znam da plače zbog mame, ali sam
isto tako već naviknuta na taj prizor jer se često ponavljao nakon nesreće, kad bi satima sjedio
pored prozora na farmi i gledao prema pregibima u krajoliku kroz koje biste krajičkom oka
mogli ugledati tračak oceana.
Vidite, nitko u selu nije pričao s nama nakon nesreće. Iako su neki među njima poznavali
tatu još otkako je bio dijete. Isključili su nas iz svih društvenih događanja. Nitko nije kupovao
naše proizvode, nitko nije dijelio troškove benzina, ili išta slično. To je ono što je slomilo mog
tatu, rekla je baka Guerin. Ne ono što sam ja učinila, već kako su se ljudi ponašali prema njemu
nakon toga. To mu je iskidalo dušu.
»Ne mogu vjerovati«, kaže. »Između mene i nje, nikad ne bih ni pomislio da će ona otići
prva.«
Razmišlja o mami, ali ja ne znam što bih na to rekla jer mi se to sad čini nebitnim, u
usporedbi s trenutačnim problemom, a to je - tko ju je ubio i koliko sam ja zbog toga uplašena.
»Tata Amelije Barlow je došao na koncert«, kažem mu. »Nismo znali da su joj postavili
spomen-ploču u dvorištu crkve.«
»Znam što je napravio sinoć, ali taj čovjek nije ubojica«, kaže tata.
»Kako znaš?«
»Zato što poznajem njegovu obitelj.«
»Kako prema tome možeš išta zaključiti?«
»On pripada dobrima, Zoe.«
»Zašto? Zato što je iz Devona? Kakve to veze ima? Dobro jutro, tata, i ja sam iz Devona i
ubila sam druge ljude, ali nikad se za mene nisi zauzeo!«
Puknula sam. Ne događa se često, ali kad se dogodi, imam osjećaj da ću eksplodirati od
ljutnje koju osjećam prema svim ljudima koji nikako ne žele prihvatiti da je ono što sam
napravila bila obična nesreća i da nikad nisam ni trebala ići u zatvor, i frustrira me to što ljudi
koji bi me trebali voljeti nikako ne mogu podnijeti sve ono što mi se vrti po glavi, a ljute me i
same misli, koliko su jake, kako mi se motaju po glavi i množe i noćima me drže budnom.
Kad sam ljuta, onda sam, kako kažu Jason i moja mama, svoj vlastiti najljući neprijatelj.
Ustajem i okrećem se prema tati i svjesna sam da vjerojatno izgledam ružno jer osjećam
da mi se lice iskrivilo. Da je mama tu, uhvatila bi me za ramena i pogledala me u oči, rekla bi
mi da se smirim i da zajedno brojimo do deset, da pokušam aktivirati tehnike za kontroliranje
emocija.
Moj tata, pak, samo spušta lice među dlanove, a ja to ne mogu podnijeti pa ga počinjem
udarati. Ne udaram ga jako, ali svejedno ga lupam dlanovima po ramenima i tjemenu, lupam
sve dok ne ustane, uzme me za dlanove i urla: »Dosta! Zoe! Dosta!«
Osjećam kako me koljena izdaju, kako padam na nisku travu Tessine tratine koja me bocka
po potkoljenicama i čelu i rukama, a pokoja mi vlat upada i u usta. Ne želim tatu s tim
164
njegovim uplakanim očima i njegovim neprestanim pogledom razočaranja i poraza za koji
znam da sam ga ja uzrokovala. Želim mamu.
Krajičkom oka vidim dva identična debla, tatine noge, dok beskorisno stoji iznad mene, a
zatim čujem i glas policijske službenice kako kaže: »Je li sve u redu, gospodine Guerin?« i
mog tatu koji odgovara: »Ne, nije, ne znam što ću s njom«, zatim mi oboje pomažu da
ustanem, a ja se ispočetka namjerno pretvaram mlitava jer je to katkad jedini način da i dalje
prosvjedujete nakon što ljudima oko vas više nije preostalo ništa drugo nego da vas silom
odvuku.

165
 RICHARD

Zoe priređuje scenu u vrtu. Vidim to kroz kuhinjski prozor, a i detektivi to vide iz
blagovaonice jer jedan od njih prekida razgovor s Tessom i poručuje policijskoj službenici da
ode van pomoći im. Grace i ja malo se mučimo ne bismo li pronašli nešto što bi ona mogla
jesti, ali odluka na kraju pada na keks u kojem očito strašno uživa, a netko je stavio i bocu
njezina mlijeka u hladnjak pa ga grijem onako kako sam vidio da Ruskinja to radi: plitka
posuda, grijanje vode, bočica koja pluta u njoj. Osjećam se kao pravi profesionalac dok stišćem
bočicu kako bih iz nje istisnuo malo mlijeka na unutrašnju stranu zapešća i testirao mu
temperaturu, što sam također vidio od Ruskinje.
»Savršeno je, draga«, kažem Grace, a ona trpa bočicu u usta i prije nego smo pošteno sjeli
u dnevni boravak, zatim loče mlijeko uznemirujuće pohlepno i entuzijastično kao janje kad se
lati vimena.
Uznemirili smo Lucasa. Pregledavao je moju kolekciju DVD-a pa je poskočio kad smo ušli
u prostoriju, kao da sam ga ulovio s rukom u svom novčaniku.
»Možeš posuditi neki ako želiš«, kažem kako bih ga smirio. »Mislim, ne danas nego kad
se stvari malo... Iako, ako će ti pomoći da sad nešto gledaš, onda slobodno.«
»Ne, hvala, samo sam gledao.« Ponovno sjeda i gura ruke u džepove.
Nisam siguran što bih mu rekao, iako mi ga je žao. Vjerojatno mu se Maria s vremenom
počela sviđati, možda ju je čak i zavolio, a podnijeti sve ovo nakon što je već prerano izgubio
vlastitu majku bit će teško, jest teško. Nedostaje mi riječi i zato što obično razgovaram samo s
drugim znanstvenicima na poslu i s Tessom kod kuće. Moji su prijatelji odavno propali kroz
pukotine neredovitih pokušaja održavanja kontakta. Vjerojatno bih trebao reći nešto
ohrabrujuće, ili utješno, ali uspijevam smisliti samo: »Onda, sviđaju ti se filmovi?«
On kima glavom. Taj je pokret škrt, kontakt očima prolazan.
»Kakve filmove voliš?«
Ponovno gleda u mene, a zatim u vrata, kao da nije siguran bi li uopće smio tako
razgovarati, ali ja mislim da je sve u redu, naročito ako mu to olakšava situaciju, ako ga
podsjeća da se netko zanima za njega.
»Sviđaju mi se neki stariji filmovi.«
»Na primjer?«
»Mmm. Apokalipsa danas mi je omiljeni.«
Čudi me što su mu dopustili da to gleda u njihovu inače strogom domaćinstvu, ali nastojim
to ne pokazati.
»Jedna od mojih omiljenih uvodnih scena«, kažem.
On se malo uspravlja i promatra me iznenađujućim intenzitetom. »Znam, nevjerojatna je.
Montaža prilično zbunjuje na početku, ali daje cijelu scenu, kako počinje s polaganom
vrtnjom elisa helikoptera, koje se stišavaju i pojačavaju poput jeke, pa se pomiče prema
stablima palmi s plavim nebom iznad njih, a onda vidiš žuti dim i helikoptere kako se pojavljuju
iznad drveća, a onda, buum! eksplozija, strašno intenzivna, a onda i hrpa slika, jedna preko
druge pa vidiš njegovo lice u hotelskoj sobi preko uspomena iz Vijetnama, a onda ventilator
iznad njega postane helikopter s elisama, a cijelo vrijeme svira This is the End i jako je

166
intenzivno kad mu vidiš oči, zjenice su mu kao rupice pribadača, a onda kamera odlazi do
prozora i odjednom si u Saigonu. Pa se javlja narator. Nevjerojatno.«
Sav je oživio dok je držao taj govor, a ja sam zapanjen jer nikad nisam čuo tog dečka da
toliko govori. Istini za volju, družio sam se s njim u samo nekoliko prilika, no tada se ponašao
kao da je nijem, a i Tessa ga je komentirala na isti način.
»Meni se sviđa scena u kojoj ispituju glavnog lika«, kažem želeći da Lucas nastavi pričati
jer mislim da je to dobro za njega.
Fiksira me pogledom koji se doima viskozno živim, poput crne melase. Kaže, pomalo
neobičnim naglaskom: »Jer u svakom ljudskom srcu postoji konflikt između racionalnog i
iracionalnog, između dobra i zla... Svaki čovjek ima granicu izdržljivosti.«
»Molim?« kažem, osjećajući nervozu prije nego mi dođe do glave da citira nešto iz filma,
zapravo, točno onu scenu koju sam maločas spomenuo.
Iskreno, ja ga se vrlo slabo sjećam, ali ne želim ga obeshrabriti, pa kažem: »Oh, oprosti,
da! Bravo, Lucas! Da, jako dobro. To je vrlo mračan film, čini mi se.« Toga se sjećam.
»Ja mislim da mu je to najbolji film«, kaže.
»Koji?« Chris nam se prišuljao, ali ničim nije dao naslutiti da želi uzeti svoju kćer od mene.
Jadnik izgleda apsolutno izmrcvareno.
»Da ti nešto donesem?« pitam ga. »Šalicu čaja?«
»Samo nastavi raditi to što radiš.« Pokazuje rukom prema Grace koja zapravo uopće nije
reagirala na njega jer je i dalje zauzeta sisanjem bočice koja je sad gotovo prazna. »Nadam se
da mu ne dosađuješ filmovima«, kaže Lucasu i to prilično grubo, čini mi se, premda su svi,
jasno, pod pritiskom.
»Ne, uopće. Izvrsno je odgovorio na jedno moje pitanje«, zaključujem priču, dok se Lucas
vraća gledanju u pod.
Pozornost nam privlači Zoe koju uvode kroz hodnik i vode niz stepenice. Naslanja se na
ruku policijske službenice za vezu s obitelji, s ocem tik iza njih. Penju se izuzetno polako, a mi
ih promatramo.
»Previše je to za nju, čini mi se«, kažem ostalima jer osjećam potrebu da opravdam
njezino ponašanje, možda zato što je pripadala nama prije nego što je pripala njima, i iako je
Grace odabrala točno taj trenutak da dovrši bočicu i pokuša se uspraviti u sjedeći položaj, dok
joj zadnji gutljaj mlijeka curi s usana, svejedno sam primijetio da Chris promatra Zoe s izrazom
lica koji ne bih baš opisao kao naklonjen ili prijateljski.

167
 ZOE

Vode me na kat i kažu mi da legnem na krevet za jednu osobu koji se nalazi u Richardovu
uredu. Posteljina zaudara na muškarca i zgužvana je kao da ju je netko već koristio, ali je
mekana i udobna, pa osjećam kako me obuzima san, baš kao što se znalo događati i
u maloljetničkom: prije bih rekla da sam se onesvijestila nego utonula u san, kao da je tijelo
odlučilo da mu iznenada treba odmor i više nema rasprave.
U maloljetničkom su mi rekli da je šok koji sam doživjela potaknuo neku vrstu narkolepsije
prvih nekoliko mjeseci.
Dok sklapam oči, osjećam težinu i udubljivanje kreveta u trenutku kad tata sjeda na
njegov rub. Dok tonem u san, nadam se da ne zuri u mene onim pogledom koji kaže kako me
nikad neće uspjeti prokužiti, no kad sam se opet probudila, njega više nije bilo, a meni je
laknulo.
Međutim, budim se naprasito, zbog dubokog, oštrog udisaja i iznenadnog poriva da
sjednem, kao da će me plahte ugušiti, a zatim mi se činjenica da mame više nema vraća u
svijest kao voda koja curi kroz rupice cjedila.
Na digitalnom satu na stoliću pored Richardova kreveta vidim da sam spavala samo
dvadesetak minuta. Čujem glasove odozdo, ali su tihi i nerazumljivi.
Puštam suze da tiho klize jer ne želim da me netko čuje kako plačem pa da dođe gore
suosjećati sa mnom. Ne volim da me ljudi vide kako plačem jer je to urezano u mene još otkako
sam bila mala. »Nemoj plakati ako izgubiš na natjecanju, Zoe, to rade samo oni koji ne znaju
gubiti« ili »Ako nastaviš plakati, vježbanje će trajati duplo duže«.
Potajno plakanje moglo bi se protumačiti i kao maleno odavanje počasti mojoj majci.
To je također odavanje počasti maloljetničkom gdje vas je dugotrajno plakanje moglo
pretvoriti u metu. Ostali ne mogu spavati zbog toga pa onda viču na vas da ste im sjebali glavu
i da će vam oni dati razlog za plakanje ako baš hoćete.
Stoga moje suze klize tiho dok razmišljam o tome kako je mama uvijek bila tu za mene da
mi kaže što da radim, a sad više ne znam tko će mi to govoriti.
Mislim na Lucasa, koji je također izgubio svoju mamu, što me podsjeća na e-mail koji je
izbrisao i iznenada odlučujem da želim pročitati ostatak scenarija. Prvi dio je bio nekako
sentimentalan i čudan, ali mora biti još nečega u tom tekstu, inače me ne bi tražio da ga
izbrišem ako se do kraja radilo samo o ljubavnoj priči. Znam da ga više nemam na e-mailu, ali
sigurno se i dalje nalazi na mailu moje mame, jer ga nije poslao samo meni.
Više nemam mobitel uza se jer su mi ga detektivi uzeli, baš kao što sam i rekla Lucasu da
hoće, kako bi još jednom mogli prekopati moj privatni svijet, a zatim se tijekom ispitivanja
pretvarati da su im »stručnjaci za internet« rekli što sve one kratice u tekstu znače.
Vidjet će i poruke s Panopa koje su me ranije izbezumile, ali to mi toliko i ne smeta, zato
što nije zakonom zabranjeno da koristim Panop, jednostavno mi Jason to »nije preporučio«, a
mogu i objasniti da je Lucas saznao za mene pa mi ih je slao da me nabrije.
Za Richardovim stolom, koji se nalazi samo nekoliko metara od kreveta na kojem sam
ležala, klikam mišem, a ekran računala polako oživljava. Na ekranu je nešto čime se on bavi,
ali mene zanima internet pa pažljivo smanjujem prozore koje je otvorio i spajam se na mrežu.
Ni u jednom trenutku ne traži se lozinka, što je umnogome drugačije nego kod nas gdje je sve
zaštićeno lozinkom, »zbog važnosti interneta i sigurnosti osobnih podataka«.
168
 Elektronskoj pošti moje majke lako je pristupiti. Nisam to često radila, samo katkad jer
sam joj jednom vidjela šifru pa me namamilo. Lozinka joj je ZoeGrace i nekoliko brojeva.
Međutim, njezin je račun strašno dosadan. Uglavnom piše svojoj kozmetičarki i frizerskom
salonu, dobiva hrpu mailova o potvrdi nekakve kupovine i komunicira s ljudima koji vole
glasovir, prijateljima s roditeljske grupe, a katkad ona i Chris vode nevjerojatno dosadne
razgovore putem e-maila vezano za boje za zidove, kad će vrtlar podrezati stablo i takve stvari.
Lucasov je e-mail lako pronaći, a vidim i da ga još nije otvorila, pa klikam na njega. Poslao
je mami točno ono što je poslao i meni - pri vrhu je primljene pošte, točno iznad Chrisova e-
maila naslovljenog »Sastanak u srijedu« kao da mu je moja mama tajnica ili tako nešto.
Richard i Tess sigurno imaju superbrzi bežični internet jer se prilog koji je Lucas poslao
smjesta otvara pa počinjem čitati otamo gdje sam stala.

169
»ONO ŠTO ZNAM«

LUCAS KENNEDY

ČIN II

170
INT. CHRISOV I JULIJIN NOVI DOM. DAN.

JULIA je na ljestvama, svezane kose, u kombinezonu, usred lijepe

prostorije ljupkih i prostranih proporcija. Pomno nanosi žbuku preko
ruže na stropu.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Moj je brak u početku bio krasan, i
tištilo me samo to što smo se smjestili
veoma daleko od moje majke pa nisam
mogla biti s njom onda kad je umrla.
Zapravo nisam ni imala vremena steći
prijatelje u Bristolu prije nego sam
upoznala Chrisa, a naš me zajednički
život nekako preplavio pa sam se cijela
dala u to da naš brak učinim predivnim.
Renovirali smo prekrasnu kuću, koju
je Chris kupio za nas, i nedugo zatim
otkrili da čekamo prinovu.

Vidimo JULIJU kako prestaje slikati, miče zalutale pramenove kose iz

očiju i stavlja dlan preko trbuha. Osjetila je probadanje, a u očima joj
vidimo da zna o čemu se radi.

INT. KUĆA KENNEDYJEVIH, CHRISOVA I JULIJINA SPAVAĆA SOBA. DAN.

Soba je prekrasno namještena, a dječji krevetić s prečkicama nalazi se

u dnu velikog kreveta. Na krevetu sjedi JULIA s novorođenčetom u
naručju.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Trudnoća je protekla glatko. Cijelo sam
vrijeme bila zdrava i puna energije, a
jednog toplog svibanjskog dana moja je
beba došla na svijet. Nazvali smo ga
Lucas. Chris je odabrao ime.

Krupni plan bebe. Prekrasna je.

BOLESNA JULIA (NARATOR) (nastavlja)

171
 Problem je bio u tome što se Chris
nikad nije zbližio s bebom.

Dok se kamera odmiče, vidimo CHRISA kako stoji u dnu kreveta. Promatra
svoju suprugu, koja je potpuno zaokupljena svojim sinčićem, a izraz na
njegovu licu je prazan. Ne osjeća ništa. Okreće se i napušta prostoriju,
a JULIA, izgubljena u očima svoga sina, ništa ne primjećuje. Tek kad su
se vrata zatvorila za njim, podignula je glavu.

JULIA
Chris?

INT. CHRISOVA I JULIJINA KUĆE. DNEVNI BORAVAK. DAN.

Božić je, nekoliko godina poslije. Vidimo lijepo, visoko drvce i vatru
u kaminu. Božični ukrasi su ukusni, suzdržani i konzervativni.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Nakon Lucasova rođenja i dalje smo
ostavljali dojam sretne obitelji, a
često smo to i bili. No nešto se ipak
promijenilo.

CHRIS, JULIA i LUCAS otvaraju poklone. Scena nije naročito topla,

pretjerano je formalna za tako malenu skupinu, no veselo obavljaju
svoje radnje, premda se trogodišnji LUCAS doima prilično tihim,
povučenim djetetom. Kad su mu uručili poklon, najprije je pogledao u
oca kako bi dobio njegovo dopuštenje da ga otvori

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Problem je bio u tome što je nakon
Lucasova rođenja Chris postao sklon
naglim promjenama raspoloženja. U
početku nije bilo tako strašno, no
kako su godine prolazile, situacija je
postala ozbiljna, čak i zastrašujuća.

LUCAS je otvorio svoj poklon i gleda u pod prema njemu. JULIA sjedi na
stolici pored njega i također otvara poklon koji je dobila od CHRISA.
Uzdahnula je kad ga je odmotala budući da se radi o očito jako skupom
prstenu većem i upadijivijem od njezina zaručničkog prstena.

172
 CHRIS

Što je?

JULIA
Ništa. Prekrasan je. Samo sam šokirana,
na dobar način, jasno, ali to je sve.

CHRIS
Ne sviđa ti se.

JULIA
Dragi. Oduševljena sam. Samo što je
nadmašio moja očekivanja. Predivan je,
doista.

Vadi prsten iz kutijice i pokušava ga staviti na prst, ali prsten ne

pristaje.

JULIA (nastavlja)
Ajoj!

Skida ga i potom pokušava staviti na drugi prst, no prsten je premalen.

Nervozno se smije. CHRIS je gleda kao jastreb. LUCAS se igra na tepihu,
ne obraćajući pozornost.

JULIA (nastavlja)
Misliš da će ga moći zamijeniti?

CHRIS
Stavi ga.

JULIA
Dragi, malčice mi je premalen, sigurna
sam da će ga, ako ih zamolimo, moći
malo raširiti, zar ne?

CHRIS
Stavi ga. Ne na taj prst. Prstenje se
ne stavlja na mali prst.

173
JULIA gleda u LUCASA, a zatim opet u CHRISA, koji je ravnodušno
promatra, prekriženih ruku.
JULIA
Zar te ne zanima što sam ja tebi kupila?

CHRIS
Želim vidjeti kako stavljaš prsten.

Na JULIJINU licu vidimo da zna da nema smisla prepirati se s CHRISOM

te da se boji eskalacije sukoba. CHRIS netremice promatra kako JULIA
silom pokušava prebaciti prsten preko zgloba prsta. To traje neko
vrijeme, a JULIJU očito boli dok to radi, premda ništa ne govori kako
LUCAS ne bi primijetio. Kad je napokon stavila prsten, JULIA pruža
drhtavu ruku prema CHRISU kako bi mu ga pokazala. CHRIS je prima za
prste i okreće ih s jedne strane na drugu kako bi proučio
prsten. Nemoguće je ignorirati crvenilo, izgrebanu i natečenu kožu oko
prsta.

CHRIS (nastavlja)
Izgleda predivno. Bravo.

CHRIS se naginje kako bi poljubio JULIJU, na što ona pristaje,

pokušavajući se osmjehnuti.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Prsten sam držala na ruci tjedan dana
prije nego sam otišla u bolnicu da mi
ga skinu s prsta i da primim antibiotike
zbog infekcije koja se pojavila na
oštećenoj koži ispod njega. Kad je Chris
to saznao, iščupao mi je grumen kose sa
zatiljka i rekao mi da se mogu smatrati
sretnom što je učinio samo to.

INT. KUHINJA U KUĆI KENNEDYJEVIH. VEČER.

Šestogodišnji LUCAS dovršava svoju večeru dok JULIA priprema nešto

za sebe i CHRISA. LUCAS i JULIA razmjenjuju osmijehe pa primjećujemo
da je atmosfera među njima dražesna i ugodna.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Chris se nije uvijek tako ponašao.
174
 Zapravo, uglavnom je bio velikodušan
i nježan, no bilo je okidača, a kako
je vrijeme prolazilo, naučila sam ih
prepoznavati.

Mirnu scenu prekida zvuk automobila koji se zaustavlja pred kućom, a

zatim i glasno zatvaranje vrata. JULIA nervozno pogledava na sat u
kuhinji.
JULIA
Oh! Mislim da se tata danas ranije
vratio kući. Lucas, možda bi mogao
otrčati do svoje sobe i tamo se igrati
dok ja ne dovršim večeru za njega?

Večera koju priprema i dalje se sastoji od hrpe nasjeckanih sastojaka.

Nije ni blizu gotova i jasno je da je to čini nervoznom. LUCAS ustaje, a
ona ga izvodi iz prostorije i vodi prema hodniku.

JULIA (nastavlja)
Bravo, mišiću, doći ću poslije da te
poljubim.

LUCAS
Hoće li i tata?

JULIA
Ne znam. Možda bude malo umoran, ali ja
hoću, obećavam.

Sad je već napeta dok govori, vrijeme istječe. Čujemo kako se otvaraju
stražnja vrata.

CHRIS
Zdravo? Julia?

JULIA (šapćući)
Što ne smiješ zaboraviti?

LUCAS
Upaliti svoj CD s pričicama.

175
 JULIA
Tako je! I što još?

LUCAS
Zaključati vrata.

JULIA
Bravo, srce. Pametan si ti dječak.

Kad se JULIA uvjerila da je otišao na kat, čula kako zaključava vrata

i pokreće CD s pričama za djecu, poravnala je odjeću i kosu vratila se
u kuhinju.

JULIA (nastavlja)
Zdravo, dragi. Kako si?

CHRIS
Gdje si bila?

Ona zatvara kuhinjska vrata za sobom.

INT. KUHINJA U KUĆI KENNEDIJEVIH. NOĆ.

Prošlo je samo sat vremena, a u kuhinji je kaos. Hrana i čaše razbacani

su posvuda i očito je da je došlo do nekakvog nasilja.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

No čak i kad bi sukob eskalirao, nakon
svakog nasilnog čina, Chrisu je bilo žao.

CHRIS i JULIA sjede na podu, oboje smeteni. JULIJINA košulja je

rasparana, obrazi su joj rumeni od panike, a kosa joj je
strašno razbarušena, no ona i CHRIS se ipak grle, premda ju on stišće
jače nego ona njega.

CHRIS
Žao mi je. Tako mi je žao. Toliko te
volim. Ne znam što bih bez tebe.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Svaki put bih mu oprostila jer, istini
176
 za volju, nisam znala kako ga ostaviti.
Bojala sam se što bi nam mogao učiniti
ako to doista i napravim. A osjećala
sam i sram. I to koji sram. Od srama
sam šutjela.

CHRIS to ne vidi, ali mi vidimo očaj na JULIJINU licu dok je miluje po

kosi.

INT. PRIVATNA KLINIKA, ORDINACIJA KONZULTANTA. DAN.

JULIA i CHRIS zajedno sjede s jedne strane stola, LIJEČNIK s druge.

BOLESNA JULIJA (NARATOR)

Problem je u tome što vam se život u
strahu obije o glavu, stoga kad su mi
dijagnosticirali tumor na mozgu, pet
godina poslije, sve moje samopouzdanje,
sva moja snaga, praktički je
presahnula.

CHRIS
Može li se išta učiniti?

LIJEČNIK
Možemo pokušati tretirati tumor ili
ga kontrolirati, ali ne možemo ga
izliječiti, a operacija je prerizična.

CHRIS
Koliko vremena bi joj preostalo ako bi
se liječila?

LIJEČNIK
Teško je biti precizan. Liječenje
bi moglo produžiti život za jedan
mjesec, možda čak i tri. Ali, i to je
veliko ali, moglo bi imati ekstremne
nuspojave.

177
Trenutak tišine dok CHRIS i JULIA pokušavaju shvatiti što to znači.

JULIA
Dakle, radi se o pitanju kvalitete
života.

LIJEČNIK
Da.

JULIA
Liječiti se i biti jako loše više
mjeseci, a zatim svejedno umrijeti, ili
odbiti liječenje i umrijeti brže ali
lakše.

LIJEČNIK
Uglavnom se svodi na to.

CHRIS
Vrijedi li potražiti drugo mišljenje?
Jeste li sigurni?

LIJEČNIK
Svakako možete potražiti drugo
mišljenje, međutim, a to vam
govorim riskirajući vlastiti ugled,
zaprepastilo bi me kad bi vam netko
drugi dao drugačije mišljenje.

EXT. BOLNIČKO PARKIRALIŠTE. DAN.

CHRIS i JULIA ulaze u automobil, svatko u svom svijetu.

BOLESNA JULIJA (NARATOR)

Svejedno smo zatražili drugo mišljenje,
nije da si Chris to nije mogao
priuštiti. Baš kao što je prvi liječnik
i pretpostavio, bilo je identično
njegovu. Chris nije dobro primio tu
vijest.
178
Vidimo CHRISA kako lupa po volanu, a zatim i kako navaljuje na JULIJU.
Hvata je za kosu pokretom koji se doima već uhodanim, namjeravajući
udariti njezinom glavom u suvozačev prozor, no zaustavlja se netom
prije kontakta, drži je tamo, na samo centimetar od stakla.

CHRIS
Što ću sad?

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Prvi put u svom životu, suprotstavila
sam mu se.

JULIA
Barem ovaj jedan put, pustit ćeš mi
kosu i odvesti nas kući, da zajedno
prenesemo vijest Lucasu.

Vidimo iznenađenje na CHRISOVU licu, a zatim i da ga strašno mami da

joj udari glavom o prozor, još jače nego prije, no ipak je pušta, a
ljutit izraz na njegovu licu popušta. Pali motor.

Kamera ostaje na JULIJINU licu dok se odvoze dalje, auto se naglo trza
dok CHRIS okreće u rikverc, a zatim i juri kroz izlaz iz bolničkog
parkirališta.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Ne znam zašto je upalilo tog dana,
kad sam mu se prvi i jedini put
suprotstavila. Vozio je prebrzo,
kao i obično, jer je znao da mrzim
brzinu i nastavio me maltretirati na
sitne načine. Ali me nikad više nije
dotaknuo. Možda zato što se bojao da će
bolničko osoblje otkriti što se događa
sad kad su stekli vlasništvo nad mojim
tijelom.

Vidimo JULIJU kako kradomice gleda u CHRISA, pokušavajući dokučiti

izraz očaja na njegovu licu.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

179
 Međutim, kao što znate, na kraju ipak
mislim da se radilo o strahu od smrti,
njezine snage. Smrt će me uzeti,
stoga to više nije mogao činiti on,
pa je možda to značilo da se nije ni
isplatilo više me maltretirati. Ili se
možda radilo o strahu od toga da bi se
i sam mogao zaraziti ako me dotakne, da
ću ga povući za sobom u orbitu smrti.
No nisam previše o tome razmišljala,
važnije pitanje je bilo: u obitelji kao
što je naša, kako napustiti Lucasa?

CHRIS i JULIA se primiču kući i vide LUCASA na prozoru na pročelju

kuće. Očito ih je čekao.

180
 ZOE

Već sam izvan sebe dok čitam taj dio scenarija. Zlo mi je. Želim nastaviti čitati, očajnički
to želim, jer vidim da postoji još jedan ulomak, no iznenada primjećujem policijsku službenicu
koja proviruje kroz vrata.
»Zoe, bi li sada mogla sići i biti s ostalima?« kaže, a zatim primjećuje da sam za računalom
i kreće preko sobe nekako kruto, što me podsjeća na usisavač Henry Hoover: okruglasta je i
zdepasta, kao da klizi kroz prostor, s ukočenim izrazom lica.
Iduće što kaže ima prizvuk - ja te shvaćam. To je ton glasa koji su koristili i u
maloljetničkom, prije nego bi počeli vikati. Tamo je postojao raspon različitih tonova glasa, i
išao je ovako: krenu sa smirenim tonom glasa koji poručuje shvaćam te, zatim ne zezaj se sa
mnom, potom upozoravam te ton glasa, te naposljetku vikanje, a u tom bi se trenutku već
skupila hrpa socijalnih radnika koja bi sa sobom donijela i remenje, kojim bi vezali klince
koji nemaju dovoljno zdravog razuma ili su se previše uspaničili, samo zato što su puknuli.
Dogodilo se to jednom dečku netom prije nego što sam stigla. Svi su pričali o tome prvih
nekoliko tjedana mog boravka tamo.
Početni ton glasa službenice sasvim je prihvatljiv, ali nikako da se riješi onog obraćanja
svisoka koje ljudi obično koriste kad misle da su pametniji od vas.
Ne mogu poreći da sam na internetu zato što vjerojatno nije glupa, ali uspjela sam
pozatvarati prozore na kojima se nalazio mamin račun elektronske pošte i scenarij, a uspjela
sam čak i malo obrisati povijest pretraživanja prije nego se primaknuta dovoljno blizu i
potrudila izvući naočale za čitanje iz gornjeg džepa i povirila prema ekranu. Vidite, strašno sam
brza kad treba zataškati tragove. U kući Druge obitelji ima toliko pravila da jednostavno
morate biti takvi.
»Što si to gledala, draga?« pita.
»Ma, samo YouTube.«
Naše od vode drugačiji razgovor od riječi koje izgovaramo. Ispod namrštenog čela koje se
survalo u bore iznad nosa, njezine oči govore, kojeg vraga si to gledala? dok moje kažu: Prije
će se planeti sudariti nego što ću ti to reći.
»Ima nešto posebno na YouTubeu?«
»Tražila sam snimku jedne skladbe.«
»Ne moraš prestati zato što sam ja ovdje.«
»To je skladba koju je voljela moja mama. Danas je ne želim dijeliti ni sa kim, ako se ne
ljutite.«
Unatoč svim predavanjima o suzdržavanju od suza u javnosti, ili možda baš zahvaljujući
njima, još odmalena sam mogla suzdržati suze, ali ih i pokrenuti, a na današnji je dan to još
lakše nego inače jer ionako vrebaju, i to pošteno.
Ovog puta samo šmrcam dok me ona prati niz stepenice, govoreći: »Oh, medena, nije
lako, ha?« iako znam da nije glupa i da je to definitivno njezin pokušaj da me navede da se
»otvorim«, ali veće su šanse da postanem sedma žena Henrika VIII. nego da se to dogodi.

181
 TESSA

Ispitivanje se doima beskonačnim, jedini predah događa se u trenutku kad ugledamo kako
se Zoe baca na svog oca u vrtu i kad detektivi mole službenicu za vezu s obitelji da intervenira,
nakon čega se opet neumoljivo nastavlja.
Nadugo i naširoko ispituju me o bilo kakvim vezama i odnosima koje je Maria mogla imati
izvan obitelji, a sa svakim novim pitanjem osjećam sve veću vrućinu i umor. Kad je mobitel
jednog detektiva počeo zujati, osjetila sam kao da me je to malo razbudilo, prije nego ga je
opet stišao.
No sad i mobitel njegova partnera počinje zujati. Razmjenjuju poglede, a partner kaže:
»Molim vas da me ispričate« i izvlači se u hodnik, odgovarajući kratko, izgovarajući samo svoje
ime, prije nego su se vrata zatvorila za njim.
Za sobom ostavlja novonastali osjećaj napetosti, ili možda očekivanja. Muškarac koji me
ispituje jednom ili dvaput pogledava prema vratima prije nego se vraća svom poslu.
»Znate li s kim se vaša sestra družila izvan obitelji?«
Otvaram usta kako bih odgovorila, no onda uviđam da zapravo nemam pojma jer Maria
nikad nije spominjala nikakve prijatelje. Nakon što se rodila Grace, pitala sam je namjerava li
se pridružiti nekoj grupi novopečenih majki, ali ona mi je jasno dala do znanja da je sve to
prošla sa Zoe u Devonu i da je to prerasla. »Sad razmišljam drugačije«, bila je rekla, a ja sam
pomislila kako je to u više no u jednom smislu istina, ali jasno da to nisam rekla jer joj je u to
vrijeme zdravlje bilo strašno krhko.
»Mislim da je bila članica nekakvog teniskog kluba«, najbolje je čega se uspijevam
dosjetiti. »Maria je katkad tamo igrala. Bilo je to u Cliftonu, čini mi se, klub je bio iz Cliftona.«
No čak i dok to govorim, zapravo nisam sasvim sigurna, iako mislim da sam jednog dana
zbilja i vidjela Mariju odjevenu u bijelu odjeću za tenis. »Chris ili Katya, dadilja, bolje će znati
što je radila iz dana u dan nego ja«, kažem kako bih prikrila vlastitu sramom što znam tako
malo o sestrinu životu. Nekoć davno znala sam sve o njoj, jer smo dijelile istu sobu, istu odjeću,
tajne. Sve. No to je bilo dok smo bile tinejdžerice.
»A mislim da je pripadala i nekom književnom klubu«, kažem dok mi navire novo sjećanje
- Maria u svojoj kuhinji, odjevena u uske traperice i svilenu košulju, u potpeticama, dok
stavlja prozirnu foliju preko tanjura s predjelom, dajući upute Katyji i Zoe, govoreći Lucasu da
će mu se tata vratiti za otprilike sat vremena. Ja kako je pratim niz hodnik i govorim: »Oprosti,
bila sam u prolazu, nisam znala da izlaziš.«
»Užasavam se ovoga«, rekla je stavljajući tanjur s hranom u prtljažnik. »Misliš da će biti
okej?«
Nije čekala odgovor. Maria nikad nije voljela primati moje savjete.
Nakon što su se vrata prtljažnika glasno zatvorila, rekla sam: »Zašto se toga užasavaš?«
»Zato što je knjiga koju smo trebali pročitati strašno dugačka i zbilja vrijedna čitanja, ali
ja je nisam mogla dovršiti.«
»Hoće li im to smetati?«
»Da! Hoće! A ja se ne želim osramotiti.«
»Moraš li ići?«
»Susrete vodi žena jednog Chrisova kolege. Dobro je da odem.«
182
 »Oh... Jesi li pročitala sažetak?«
»Nisam glupa koliko se činim.«
Namignula je i nasmijala se, a ja sam znala da će večer proći dobro. Bio je to tipičan
komentar za Mariju, kratko pojavljivanje one borbenije, mlađe verzije nje same, i nešto što
vjerojatno nikad ne bi rekla ispred Chrisa. Radi njega je brisala sve svoje nesigurnosti i
prikazivala se svježom, smirenom, odlučnom i zadovoljnom.
»Nazvat ću te«, rekla mi je, a ja sam joj samo mahnula prije nego sam se popela u svoj
auto, pitajući se o kojoj knjizi se radi prije nego sam se uz osmijeh prisjetila romana Jackie
Collins i Jilly Cooper koje smo nekoć čitale, savijajući vrhove stranica.
Naravno da taj razgovor nisam prepričala detektivu, jer nije bio važan, no on mi je
svejedno rekao, onim iritantnim frktanjem i iskrivljavanjem usana u. jednu stranu da mu je
Chris već spomenuo književni klub i naveo imena.
Razgovor se ne nastavlja zato što se vraća kolega i s vrata doziva detektiva koji me
intervjuira.
»Bi li vam smetalo da ovo dovršimo poslije?« pita me, hinjenom profesionalnošću koja
jedva prikriva napetost u njegovu glasu.
»Ne«, odgovaram. »Naravno da ne.«
Laknulo mi je jer nisu stigli do pitanja gdje sam bila sinoć.
Izlazim iz blagovaonice i odmah mi je jasno da sam nakon ovog razgovora krajnje uzrujana,
osjećam se kao da bih trebala preispitati sve što sam ikad pomislila.
Želim nazvati Sama pa odlazim do fiksnog telefona, beskorisne, staromodne stvarčice koja
ima čak i žicu. Ta stvarčica živi u našoj kuhinji, međutim, u njoj pronalazim Philipa.
On još ima svoj mobitel, a pretpostavljam da se policija nije time zamarala jer sinoć nije
bio u Bristolu. Upravo razgovara preko mobitela, sasvim tiho. Čim me ugledao, promrmljao je
ispriku osobi s kojom je razgovarao i prekinuo poziv.
Na Philipu su se uvijek jasno vidjele njegove emocije - mislim da je to bilo prvo što je
Mariju privuklo - a ni ovaj trenutak nije iznimka.
Emocija koju sada pokazuje je krivnja, kao i stanovita potrebitost, što je tipično za njega.
Ta osobina ekstremne emotivne dostupnosti, potrebe da je dijeli s drugima i da razgovara,
koja ga je u mladosti činila privlačnim, nije se razvila kako je stario, naprotiv, i dalje je tu i sliči
svojevrsnoj nezrelosti za koju znam da će mi uskoro strašno ići na živce.
»Nisam siguran što učiniti večeras«, kaže.
»Nitko od nas ne zna što se večeras događa«, odgovaram. »Ali ako trebaš mjesto za
prespavati, sigurna sam da možemo odnekud izvući neki poplun i nekoliko jastuka s kauča, u
najgorem slučaju.«
Iritiranost u meni raste jer se u ovom trenutku ne želim baviti kućanskim banalnostima
tipa gdje će tko spavati, a stanje se dodatno pogoršava jer mu na licu vidim da to nije odgovor
kojem se nadao i čini mi se da je imao nešto drugo na umu.
»Ne možeš voziti kući večeras«, kažem. » Što je sa Zoe?«
»Nisam siguran Što mogu učiniti za nju.«
»Nisi siguran što možeš učiniti za nju?«
»Pa, što mogu učiniti za nju, Tess? Udaljili smo se. Kakvu utjehu joj ja mogu pružiti?«

183
 »Ti si joj otac!«
Podižem obje ruke u zrak, pored glave. Zaboravila sam na lekcije sa svih seminara
međuljudskih odnosa na kojima sam ikad bila preko posla. Daleko sam od razumnog i
razumijevajućeg ponašanja. Ponašanje Philipa Guerina mi je apsolutno neobjašnjivo, a ako
ne reagira kako treba, nisam odgovorna za vlastite postupke.
» Žao mi je«, kaže. »Žao mi je. Jednostavno ne znam kako biti njezin otac! Kako biti otac
nekome poput Zoe?«
Dajem mu pljusku.
Udaram ga snažno, preko cijelog obraza, a glava mu se okreće u stranu prije nego se
odmiče od mene s rukom na udarenom obrazu.
»Zaslužio si to«, kažem.
»Tako se i osjećam.« Glas mu treperi, prizvuk uobraženosti raste i iziskuje pažnju, ali ja se
ne kajem nimalo.
Vjerujem da, ako ste već toliko sretni da imate dijete, onda biste ga morali i voljeti,
označilo ih društvo kao manjkave ili ne, označili ih vi takvima ili ne.
»Imaš dužnost prema svojoj kćeri«, kažem.
»Upoznao sam nekog drugog«, odgovara. »Ne znam možemo li primiti Zoe.«
Srce mi se slama. Philip je, kao i Maria, započeo novi život, i očito smatra da oštećena Zoe
predstavlja prijetnju njegovoj uspješnosti.
»Ozbiljno?«
Spušta glavu.
»Onda je najmanje što možeš učiniti to da joj sam to kažeš, ali ne danas, Philipe, ne
danas.«
»U redu«, kaže.
»A ne znam ni s kim će uopće htjeti biti. Jesi li uopće pomislio na to?«
»S tobom?« pita, a ja ne mogu vjerovati što čujem.
»Sve u redu?« pita Chris s vrata. Pogledava od Philipa do mene i obrnuto, s naših lica
pokušavajući dokučiti što se događa. Nemam pojma koliko je dugo tamo stajao ni što je čuo.
Želim navaliti na Philipa, reći nešto što će ga posramiti, pitati ga što ne valja s njim, reći
mu da je sigurno izgubio pamet i. da je njegova kći njegova odgovornost, a ne moja, no
sprječava me činjenica što je Chris otac Zoeine sestre.
Ma što se dogodilo, Zoe je ta na čiju budućnost moramo misliti, a Grace mora biti dio te
budućnosti jer Zoe ona znači sve na svijetu, a čak bi i emocionalno retardirani Philip Guerin to
shvatio da ih je vidio zajedno prije ovog dana. Stoga moram paziti na odnos s Chrisom. Znam
da bi Maria to željela.
»Svima je teško«, kažem.
Pitam se koliko Chris zna o Philipu. Znam da je Maria rekla Chrisu da su imali
spektakularno problematičan razvod i da zato Zoe i njezin otac nisu mnogo komunicirali. No
to je bilo prije koncerta. Chris bi sada mogao misliti i nešto drugo.
Chris kaže: »Shvaćam«, a prije nego smo primorani nastaviti dalje tako, Richard ulazi u
sobu s bebom.

184
 »Mogu li ti je predati na trenutak, stari«, pita Chrisa, dodajući mu bebu. »Moram skočiti
do zahoda.«
Mrzim tu rečenicu kad dolazi iz Richardovih usta. Može značiti sve i svašta, od istine, a to
je da je Richardov mjehur pun, do eufemizma za bocu alkoholnog pića koju će izvući iz nekog
»tajnog« mjesta ispod kade i posrkati što je brže moguće, prije nego odglumljenim
potezanjem vodokotlića pokuša prikriti ono što će ionako otkriti zadah i nabrekle vene na
njegovu licu.
Chris uzima Grace koja ga iznenađeno gleda u stilu - drago mi je što te vidim ovdje.
Ležerno je stavlja na pregib ruke pa se gledaju.
»Tako si nalik na svoju majku«, kaže. Spušta lice u njezin vrat, a ona odgovara veselo
cikćući i bacajući mu ruke oko vrata. Grace je rođena za grljenje. Strašno su intenzivni ti bebini
zagrljaji, na svu sreću.
»Hvala Bogu na tebi«, kaže Chris svojoj kćeri sa suzama u očima, a ja osjećam grč u želucu
jer mi je jasno da bi Grace, kroz čije vene kola krv mojih roditelja, mogla živjeti životom
sasvim odvojenim od našeg i naše obitelji, a ta me pomisao, da budem iskrena, užasava.
Hoće li Chris zajedno odgajati nju i Lucasa u onoj njihovoj velikoj kući? Gdje će biti Zoe?
Hoće li Philip konačno prihvatiti činjenicu da mora odgojiti svoju kćer ili će joj biti bolje s nama,
pa čak i s Chrisom, kako bi bila što bliže svojoj sestri?
»O mnogočemu moramo popričati«, kažem.
»Znam«, Chris odgovara.
Međutim, ni on ni ja u ovom trenutku jednostavno ne možemo započeti taj razgovor pa
se odmičemo jedno od drugog, u sigurnost svojih odvojenih soba. Philip ostaje pognuto sjediti
na svojoj stolici.

185
 SAM

Ne mogu zavezati trakice bolničke kute jer su se izgubile negdje otraga na mojim leđima.
Sramim se činjenice da sam primoran teturati okolo držeći ih rukom na mjestu kako mi ostali
ne bi vidjeli donje rublje.
Uređaj za magnetsku rezonanciju izgleda mi poznato s televizora, ali nisam spreman za
buku koju čujem jednom kad sam unutra, ili nelagodu stajanja na mjestu tako dugo, s rukama
iznad glave.
U mraku tog uređaja, i udarcima koji dopiru do mojih ušiju unatoč slušalicama koje su mi
dali, nastojim razmišljati o onome što mi je rekao Nick i što bi to moglo značiti za Tessu i Zoe.
To znači da su, osim ako netko nije provalio u kuću, šanse da je netko iz obitelji ubio Mariju
ekstremno velike, a policija će istragu prilagoditi tome. Prisjećam se Tessina dolaska u moj
stan noć prije, kao i njezine tišine, pitajući se što mi je zatajila.
Mislim na Zoe u svom uredu jutros i duboko se nadam da mi je govorila istinu.
Mislim na magnetske valove koji mi prolaze kroz tijelo.
Mislim na ljude u čekaonici i kako je s većinom njih u pratnji netko iz obitelji, ili prijatelj,
netko tko će ih držati za ruku, ili tko će barem razgovarati s njima. U mene se uvlači
samosažaljenje i pojačava osjećaj očaja i klaustrofobije koji već postoji unutra.
Veza s Tessom je nešto najbolje i najgore u mom životu. Ne želim nikog drugog, no dokle
god je s Richardom, ja je ne mogu imati.
U ovom trenutku, ništa ne želim više od toga da znam da će biti tamo kad se izvučem iz
ovog uređaja.
Strašno se trudim ostati miran i govorim samom sebi da moram to učiniti jer je posljednje
što želim ponoviti ovaj postupak.
Kroz slušalice na ušima dopire glas koji mi govori da se sad sele prema kralježnici. Sken
mozga je gotov.
Pitam se što sve radiolog može vidjeti.

186
 ZOE

Policijska službenica, koja kaže da je smijem zvati Stella, ne miče se od mene. S Richardom
je htjela »samo malo popričati«, kako ona to kaže, iako ako se mene pita, to je pravo jato riječi.
Odaje mu da sam surfala preko njegova računala, a zatim govori, i njemu i meni, vjerojatno
dvadeset puta, da bi vjerojatno bilo dobro da u ovom trenutku ne surfam jer bih mogla
pročitati nešto što bi bilo bolje da ne vidim.
Ali znam da to nije sve na što je mislila. Znam da me promatra ne bi li otkrila kakav trag
da sam nešto učinila. Stvar je u tome što ja očajnički želim pročitati Lucasov scenarij do kraja.
Tata je u kuhinji i premda sam još ljuta na njega, jasno mi je da mi je on najbolja šansa da
pročitam scenarij jer jedini još ima svoj mobitel. Sjedi sam za Tessinim malenim kuhinjskim
stolom koji izgleda kao da ga je izvukla iz nekog restorana, sa šalicom čaja pred sobom, koju
ne dotiče. Polako podiže pogled i gleda me kao da se boji da ću opet poludjeti.
»Mogu li posuditi tvoj mobitel?« pitam ga.
»Molim?«
»Samo na minutu.«
Duboko udiše, i čini mi se da će reći ne, no umjesto toga kaže: »Zoe, mislim da je najbolje
da noćas prespavam u hotelu, da ne stvaram dodatni pritisak Tessi.«
»Mogu li s tobom?« Bilo bi dobro maknuti se odavde, od Chrisa, i Richarda, i svih tih ljudi.
Bilo bi dobro da smo samo tata i ja.
»Mislim da to nije dobra ideja. Vjerojatno bi trebala ostati s ostalima.«
»Zašto?«
Izgleda kao da ne može odgovoriti na to pitanje iako stojim točno ispred njega i čekam da
nešto kaže.
»Zašto, tata?«
»Pa...« progovara naposljetku, ali u tom trenutku već sam spremna eksplodirati jer mi se
čini kao da mu mogu čitati misli, i znam što će reći, pa vičem na njega.
»Ništa nisam napravila! Iskreno, kunem ti se, pa kakvo ti to mišljenje imaš o meni?«
»Nisam to mislio, ali postoje i druge stvari koje moramo uzeti u obzir ako već razgovaramo
o tvom povratku u Devon.« Sve mi to zvuči kao da se sprema na to da mi kaže da me ne želi,
zbog čega se osjećam kao da me netko zagrizao velikim, čvrstim zubima.
Treptanjem nastojim odagnati suze i usredotočiti se samo na ono što želim, a to je njegov
mobitel. Već mi je nastala rana od grickanja unutrašnje strane usta pa zabadam kutnjake u
mekano, natečeno tkivo i pokušavam se sabrati. Jason bi bio ponosan.
»Mogu li posuditi tvoj mobitel, molim te?« ponovno ga pitam. »Samo želim nešto
potražiti.«
Daje mi svoj mobitel jer sad osjeća da to mora. Krivnjom možete najlakše upravljati
ljudima. Jason mi to nije rekao, nitko mi nije ni trebao reći. Naučila sam to sama zato što me
krivnja zbog onog što sam učinila svakodnevno tjerala da se prilagođavam onome što drugi
žele da budem.
U hodniku susrećem Stellu koja me podsjeća na ovčara s farme, uvijek pokušava sve držati
na okupu.

187
 »Samo idem na zahod«, kažem joj. Gurnula sam tatin mobitel u remen hlača i omotala se
kardiganom.
Penjem se uz stepenice, namjerno vukući ruku polako uz rukohvat kako ne bi pomislila da
žurim.
Za sobom zaključavam vrata kupaonice i sjedam na školjku.
Preko mobitela se ne mogu spojiti na Tessinu bežičnu mrežu jer ne znam lozinku, a
mobitel se ne spaja automatski kao što je to bio slučaj s računalom, ali nema veze jer tatin
mobitel lovi 3G signal pa se u tren oka upisujem u mamin e-mail i otvaram scenarij.
Kraj je jako tužan.

188
»ONO ŠTO ZNAM«

LUCAS KENNEDY

ČIN III

189
INT. LUCASQVA SOBA. NOĆ.

JULIA sjedi na LUCASOVU krevetu i čita mu priču za laku noć. Veoma joj
je loše.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

U početku sam lagala Lucasu oko svoje
dijagnoze jer mi je bilo prebolno reći
mu cijelu istinu. Ali Lucas je pametan
dječak i vrlo brzo je shvatio da je
situacija gora nego što mu je rečeno.

LUCAS
Mama?

JULIA
Da.

LUCAS
Hoćeš li umrijeti?

JULIA
Pa, katkad ljudi koji imaju ovu bolest
umru.

LUCAS
Možeš li uzeti neki lijek da ti bude
bolje?

JULIA
Uzimam neki lijek.

LUCAS
Koji ti je liječnik dao?

JULIA
Da, on mi ga je dao.

LUCAS
Hoće li upaliti?

190
 JULIA
(naprežući se)
Ne, ljubavi, vjerojatno neće.

Gledaju se. JULIA istodobno želi da LUCAS shvati, ali bi voljela i da

ne mora.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Ništa mi nije odgovorio, ali se nakon
toga više nije micao od mene.

INT. CHRISOV URED. NOĆ.

CHRIS je ispružen na svom kauču i zuri u strop. Prema zidnom satu i

mraku vani vidimo da je jako kasno.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

I Chris je to teško podnio. No umjesto
da ostane uz mene, on se povukao. Moja
ga je bolest odbijala. Izbivao je iz
kuće što je više mogao.

INT. HODNIK KUĆE KENNEDYJEVIH. DAN.

Čuje se zvono na vratima pa LUCAS trči kako bi ih otvorio.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Zbog toga je nastao problem. Naime, kao
posljedica Chrisova ponašanja, unatoč
izvrsnoj zdravstvenoj njezi koju je
organizirao, Lucas je neizbježno postao
moj glavni pazitelj.

LUCAS otvara vrata na kojima se nalazi MEDICINSKA SESTRA.

LUCAS
Bok, Annie.

191
 SESTRA
Bok, prijatelju! Kako je mama?
LUCAS
Danas je malo tužna. Mislim da je boli.

SESTRA
Okej, da vidimo što možemo učiniti po
tom pitanju, može?

Na katu, LUCAS stoji na vratima JULIJINE spavaće sobe i promatra kako

je SESTRA nježno pozdravlja i pomaže joj.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Činjenica da je Lucas gledao i radio
nešto za što je bio premlad postala mi
je nepodnošijiva. Kao i to da je bio
dovoljno star da shvati da je Chris
trebao biti tu s nama, brinuti se za
mene. Stoga sam odlučila da se nešto
mora promijeniti. Mogla sam se sjetiti
samo jedne stvari i bila je potrebna
sva snaga koju sam mogla smoći kako
bih to učinila. Došlo je vrijeme da iz
dobrote postanem okrutna.

INT. OBITELJSKA KUHINJA KENNEDYJEVIH. JUTRO.

CHRIS čeka na vratima, u ruci drži ključeve automobila i promatra

JULIJU i LUCASA. JULIA sjedi, a LUCAS stoji pred njom dok mu
ona namješta uniformu. JULIJINE ruke i zapešća doimaju se krhkima.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Natjerala sam ga da me ostavi kako bi
mu život bio što normalniji. Bio je
to jedini način kojeg sam se mogla
dosjetiti kako bih mu pokazala da može
slobodno nastaviti dalje. On to nije
htio. Nije htio ići u školu kako bi
ostao kod kuće sa mnom, kako bi mi se
uvukao u krevet, proveo sa mnom svaku
192
 od mojih zadnjih minuta, ali ja sam ga
tjerala da ide na sate glasovira, da
upiše neki sport, da ide u školu.
LUCAS
(kroz suze)
Ne želim ići.

JULIA
Moraš.

LUCAS
Molim te.

JULIA
(ljutito)
Lucas, ne prepiri se sa mnom!

LUCAS je šokiran i povrijeđen njezinim tonom glasa. Okreće se i bez

riječi izlazi za ocem. Vrata se zatvaraju za njima, vidimo JULIJU, samu
u prostoriji, posve slomljenu.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

To mi je slomilo srce. Ali znala sam
da će morati biti jak kako bi preživio
život sa svojim ocem, stoga sam ga
morala natjerati da ode. Osim toga,
znala sam da tako ne može dalje.

INT. CHRISOVA I JULIJINA SPAVAĆA SOBA. DAN.

JULIA je u krevetu, izgleda još gore nego prije. SESTRA je u njezinoj

sobi i otvara lijekove.

JULIA
Možeš li mi učiniti uslugu? Bi li mi
dohvatila papir i olovku, i nešto za
naslon. Možeš ih naći u ladici u mom
stolu, dolje u prizemlju.

SESTRA
193
Nešto ćeš mi nacrtati?

JULIA
(smije se premda je preumorna za šale)
Ne. Želim napisati pismo. Možeš li mi
donijeti i kuvertu?

SESTRA
Naravno. Treba li ti i markica?

JULIA
Ne.

SESTRA
Kako je Lucas?

JULIA
Danas je otišao u školu. Mislila sam da
neće.

SESTRA
To je dobro. Mislim da je danas bio
prvi put da sam sama ušla u kuću, pa
sam se tome i nadala. Nije dobro za
njega da bude cijelo vrijeme ovdje.

JULIA
Znam

SESTRA
Bit će on dobro, znaš

JULIA
(vidimo njezinu bol)
Nadam se, stvarno se nadam.

SESTRA
On je dobar dječak, Bog ga blagoslovio.

JULIA
Zbilja jest.
194
INT. CHRISOVA I JULIJINA SPAVAĆA SOBA. NOĆ.

JULIA je podbočena u krevetu, sama., vidimo je kako dovršava pisanje.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Napisala sam pismo. Bila je to naredba
da me ne oživljavaju.

JULIA zatvara pismo u kuvertu, pažljivo, a zatim ga s mukom sprema u

gornju ladicu stolića pored kreveta, što iz nje iziskuje mnogo truda. U
stoliću pored kreveta nalazi se neka kutijica, vidimo da je u njoj
mnogo tableta.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Prebrojila sam tablete koje sam
sakupljala kako bih se uvjerila da imam
dovoljno.

Zadovoljna, stavlja kutijicu u ladicu, pored kuverte, i gasi svjetlo.

EXT. ULICA BLIZU CHRISOVE I JULIJINE KUĆE. JUTRO.

LUCAS ide pješice u školu. Neki je drugi dan, na sebi ima kapu i kaput.
Kamera ga prati dok hoda.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Nakon toga, trebalo je samo pričekati
neki školski dan.

Vidimo LUCASA u razredu, ne može se usredotočiti. Tupo promatra knjigu

dok UČITELJICA govori.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Bilo je to jako ružno od mene, znam,
ali gledala sam na to kao na način da
ga oslobodim zadnjih nekoliko tjedana

195
 mog života, da ga poštedim toga da me
gleda shrvanu od boli, u nemogućnosti
da kontroliram vlastito tijelo. Željela
sam da naš rastanak bude čišći,
uredniji, podnošijiviji za njega.
Vidimo LUCASA u školskoj blagovaonici, kako prebire po ručku, ne želeći
jesti. Pogledava na mobitel, šalje JULIJI poruku i čeka odgovor.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

No odabir trenutka od presudne je
važnosti, a Lucas mi je poslao poruku
netom nakon što sam popila tablete,
legla u krevet i stavila pismo na
grudi. Budući da mu nisam odgovorila,
naslutio je da nešto nije u redu.

LUCAS zuri u mobitel. Zatim pokušava nazvati JULIJU na njezin, nakon

toga i na fiksni telefon. Nitko ne odgovara. LUCAS istrčava iz školske
blagovaonice, juri prema glavnim vratima škole i počinje trčati do
kuće.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Ne znam kako je to osjetio, ali jest.

LUCAS naprasito upada u kuću, juri uz stepenice i pokušava ući u

JULIJINU sobu, ali ona je zaključala vrata. LUCAS doziva
JULIJU, nogama i rukama lupa po vratima, a zatim se cijelom svojom
težinom baca na njih. Nakon što ni to nije upalilo, uzima mobitel i zove
broj za hitne slučajeve.

LUCAS
Da, halo, hitnu pomoć, molim vas, da,
i vatrogasce. Molim vas, dođite brzo.
Radi se o mojoj mami.

INT. SOBA U PRIVATNOJ KLINICI. JAKO DOBRO NAMJEŠTENA. NOĆ.

Vidimo da je sve identično kao i prije, u prvoj sceni. LUCAS i CHRIS

bdiju pored JULIJINA kreveta.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

196
 Nisam htjela da me Lucas nađe.
Namjeravala sam da medicinska sestra
pronađe moje tijelo i da u tom trenutku
već budem mrtva. No čak je i ovo bolje
od dugih tjedana propadanja koje bi
Lucas u protivnom morao proživijavati.
Moj kraj u ovoj bolnici bit će
maksimalno kontroliran. I dogodit će se
uskoro. No, prije nego odem, jasno mi
je da vam se na usnama sigurno vrzma
pitanje. Kako sam mogla ostaviti svog
sina s njegovim ocem? S čovjekom koji
me odvojio od drugih, koji mi je udarao
glavom o zidove i u čijim sam rukama
bila samo masa za gledanje? Moj odgovor
je: nisam imala izbora. A moja jedina
utjeha: Chris nijednom nije dotaknuo
Lucasa. Do tad. Nadala sam se i molila
da, ako moj sin shvati da mora biti
jak, Chris nikad neće dignuti ruku na
njega. Bilo je to sve što sam mogla
učiniti.

Uređaji iznenada počinju ponovno zujati, SESTRE i LIJEČNIK upadaju

unutra. CHRISA i LUCASA odmiču od kreveta, ne mogu ništa drugo nego
bespomoćno gledati kako JULIA umire. Naredba da je ne oživljavaju
sprječava intervenciju i kraj stiže brzo, a to znamo po tome što se
SESTRE i LIJEČNIK odmiču od njezina kreveta.

BOLESNA JULIA (NARATOR)

Dala sam sve od sebe da budem najbolja
što sam mogla biti za svog sina,
slomljena, zlostavljana, izrugivana,
jadna mala ja. Moj pokušaj samoubojstva
i naredba da me ne oživljavaju bili
su moj posljednji čin ljubavi i
nešto najteže što sam ikad morala
učiniti, a učinila sam to zato što je,
naposljetku, ionako bilo neizbježno.

197
LUCAS tupo promatra, šokiran, kako LIJEČNIK zapisuje vrijeme
JULIJINE smrti, a i CHRISOVO se lice već snuždilo. CHRIS stavlja ruku
na LUCASOVO rame, gotovo kao da je iznenađen snagom vlastitih
osjećaja pa mu treba oslonac. Ali LUCAS se odmiče od njega.

KRAJ

198
 RICHARD

Dosad bih se već trebao boriti s vlastitim demonima.

Kad sam trijezan, moje su emocije obično koktel ljutnje i očaja, začinjene prazninom, i
doima mi se kao da su utkane u svaku stanicu mog tijela, neodvojiv dio mene kao što je to moj
DNK.
A kad se osjećam tako, alkohol je jedini lijek za koji znam, jedino što može odagnati taj
jad. Na alkohol gledam kao na okretnog konobara, odjevenog u crno-bijelu uniformu, kako
klizi kroz gomilu sa srebrnim pladnjem podignutim uvis, na kojem nosi obilnu količinu
potrebnog predaha, i zaborava, samo za mene.
Tko bi mogao odbiti?
Ja ne. Ne kad se radi o uobičajenim okolnostima, kad je sve što želim malo mira, kad bih
učinio što god treba samo da pobjegnem od tih osjećaja. Cijeli izbor tijekom tih dana svodi se
na to da odlučujem piti. Popiti piće doima se nužnim, neizbježnim. Okus mi se možda i ne
sviđa, ali osjećaj dok mi klizi niz grlo, to je tako dobro, fizička tupost koja raskošno najavljuje
neizbježnu, žuđenu tupost uma.
Ali danas, s bebom u naručju, osjećam nešto drugo. Osjećam se okrijepljeno.
Za mene je to tako neobičan osjećaj da sam strašno pažljiv s njim, naročito stoga što bi
ovo mogao biti najgori mogući trenutak da kažem Tessi da se osjećam malo bolje.
Kad je stigao netko iz policijske postaje s priborom za testiranje DNK, i kad su nas pozvali
da nam jednom po jednom uzmu uzorak, svi izgledaju preneraženo, pa ja ustajem i izjavljujem
da ću rado biti prvi.
Novopristigli policajac ima gadnu porezotinu od brijanja na vilici, koju primjećujem dok
navlači plave plastične rukavice i spužvicom na štapiću prelazi preko unutrašnje strane mog
obraza. Malo se pritom trznuo, a ja malo strahujem da mi je zadah i dalje začinjen alkoholom.
Gotov sam, Tessa ide unutra, nakon što mi je dodala bebu kao u štafeti, pa se Grace i ja
penjemo na kat kako bismo probudili Katyu koju također žele testirati.
Ona spava licem okrenutim prema dolje u našoj gostinskoj sobi i nije joj drago što je
budimo.
Spušta se niz stepenice i ulazi u blagovaonicu visoko podignute brade, a nakon samo
minutu-dvije izlazi otamo s izrazom lica koji daje naslutiti posvemašnje gađenje.
Stiže taman na vrijeme da čuje kako Chris govori jednom detektivu: »Ne slažem se s tim
da se nada mnom provodi invazivan test, a da mi se pritom ne objasni zašto.« Dok detektiv
govori o »rutinskom testu« i »pomaganju u istrazi«, Katya glasno izjavljuje: »Dala sam uzorak
sline iako mi to ne piše u ugovoru, zbog težine situacije.«
Chris je zatečen, a ona koristi priliku kako bi ispalila još koju strijelu: »Moramo postupiti
kako je ispravno. Vi morate postupiti kako je ispravno. Uvijek pričate o poslu, bla bla bla, a
nikad niste zagrlili svog sina.«
Gledam u Lucasa. Nervozno ih promatra, lupkajući nogom gore-dolje.
»Dajte uzorak!« Katya sad već viče i pokazuje prema prostoriji u kojoj sjedi mladi policajac
s hrpom pribora u plastičnim vrećicama.
Preko Chrisova lica prelazi mračan oblak, a meni se čini da ovo može završiti samo u
suzama. Koji bi čovjek mogao izgubiti ženu na tako nasilan način, a zatim slušati ovo?
199
 I Zoe je zinuia, pretpostavljam da ovo šokira i nju jer se radi o ispadu kakav vrlo vjerojatno
nikad nije doživjela u toj svojoj novoj obitelji gdje se sve neprestano zakopava, uključujući i
osjećaje.
»Katya«, obraćam joj se. Stavljam dlan na njezinu ruku jer joj je čak i stav borben, a dok
to činim, beba se naginje prema njoj, raširenih ruku. Katya tome ne može odoljeti. Okreće se
i uzima Grace od mene. Iza nje, Chris ponovno sjeda, taktički se povlačeći, što mi je drago.
»Veoma smo ti zahvalni, ovo je užasna situacija«, kažem joj. »Molim te da upamtiš koliko
nam je žao što moraš biti dio ovoga.«
»Želim nazvati svoju agenciju«, kaže. »Razgovarala sam s policijom, dala bris, a sada želim
otići i biti negdje drugdje jer mi tuga stvara neki jak osjećaj u srcu.«
Šakom pritišće prsnu kost kao da nekoga pozdravlja, a Grace nespretno dodiruje suzu koja
je kliznula niz Katyin obraz.
Znajući da je vjerojatno u pravu i da je dobra ideja da ode, kao i to da sam više-manje
savladao osnovne radnje oko bebe pa se možemo snaći i bez nje, ispraćam je iz sobe i vodim
do telefona, uzimajući bebu od nje dok ona dohvaća slušalicu.
Iza nas, Lucas govori: »Tata, hoćemo li napraviti test?«
Ne mogu odoljeti a da se ne okrenem, pa vidim Chrisa kako suzdržano kima glavom.
Kriza je izbjegnuta, moje tajno zadovoljstvo malčice je naraslo.

200
 TESSA

Dala sam bris, ali želim znati zašto to rade i zašto je moj prijašnji razgovor tako naprasito
prekinut.
Zapravo i nije bio prekinut na neki dramatičan način, ali nešto se definitivno osjetilo -
potisnuto uzbuđenje, možda - među policajcima.
Um mi jurca na sve strane kao pas pušten na slobodu, i mislim da bih zbilja trebala nazvati
Sama, sad više nego ikad, jer bi on mogao protumačiti ovu situaciju bolje od mene.
Kad je Katya završila razgovor s agencijom, Richard je vodi natrag na kat kao da je
najstarija kvočka, a ja koristim tu priliku da pokušam dobiti Sama.
On ne odgovara. Danas ima slobodan dan pa ne znam zašto se ne javlja. Pokušavam
nekoliko puta i na kraju mu ostavljam poruku da ću ga poslije opet nazvati.
Nastojim se ne uzrujavati zato što se ne javlja, ali dio mene smatra da bi bilo lijepo da je
u pripravi, u slučaju da ga zatrebam. Nije da ne zna što se događa.
Dok vraćam slušalicu na mjesto, primjećujem Richarda na vratima.
»Koga si zvala?« pita.
Najbolje laži su one najbliže istini. To je misao koja mi se pojavljuje u glavi, iako nisam
sigurna odakle. Ne smatram se lažljivicom, unatoč varanju. Moja je nevjera jedino što skrivam,
u svim drugim aspektima svog života besprijekorno sam čista.
»Zvala sam Zoeina odvjetnika.«, odgovaram. »Željela sam znati zašto nam uzimaju
briseve.«
»Što je rekao?«
»Nije se javio. Rekli su da nije tamo.« Brzo sam se dosjetila da bih se mogla pretvarati da
zovem Sama u ured, a ne na mobitel.
»Bio je veoma grub prema Zoe«, kaže Richard. »Zaista grub.«
»Dovoljno se dugo znaju da to može biti, sigurna sam«, kažem mu. Richard je tek učio
kako konzumirati alkohol u ranije nezamislivim količinama u vrijeme Zoeina suđenja, zato što
je u to vrijeme tek otkrio da je njegov profesionalni status fatalno zakočen. Ni jedan jedini put
nije došao u Devon da joj pruži podršku. Ničemu nije prisustvovao. To je, jasno, samo još jedna
u nizu stvari koje mu zamjeram..
Držim Grace dok joj Richard podgrijava hranu iz hladnjaka.
»Katya mi je rekla da joj se ovo sviđa«, kaže mi i pokazuje čajnu žličicu intenzivno
narančaste kašice.
Grace ga netremice promatra. Vidim da joj se sviđa, radi grimase koje je nasmijavaju, ali
ne mogu podijeliti s njima taj trenutak jer mislim samo na to kako se Grace vjerojatno neće ni
sjećati Marije, a možda ne bude ni dio našeg budućeg života.
»Nadam se da ćemo moći viđati Grace«, kažem.
»Molim?«
»Pa, otići će s Chrisom, zar ne?«
Richard stoji na mjestu, prestravljen, i gleda u mene. »Hoće li?«
»On joj je otac! Što si mislio?«

201
 »Zapravo, nisam razmišljao o tome.« Okreće se kako bi promiješao kašicu, a ja
primjećujem da su mu ramena potonula.
»Pa, nadam se da će moći dolaziti k nama kad naraste«, kaže. »A kako će se Chris nositi s
tim?«
»Ne znam.«
»Hoće lii Zoe otići s njima?«
»Sumnjam. Zašto bi?«
Primjećuje moj iritirani ton glasa.
»Daj mi Grace«, kaže. »Mogu sam. Ti se odmori.«
Osjećam se razdražljivo jer će se o svemu ovome morati pričati, što će biti komplicirano i
bolno za djecu, vjerojatno i za nas, a ja se u ovom trenutku ne mogu s tim nositi.
Ne mogu, doduše, ni ignorirati tračak sumnje oko Chrisa koji me počeo kopkati. Opasno
je pustiti um da krene tim putem, toga sam itekako svjesna, ali iznova procjenjujem neke
dijelove njegova ponašanja, naročito način na koji je pred kraj večeri umotao moju sestru u
ručnik i odveo je. Ispočetka mi se to doimalo nježnim, no imajući na umu sve što se dogodilo,
ne mogu a da tome ne pridodam i neko zloslutnije značenje. Je li se radilo o ljubavi
ili kontroliranju? Njegova agresivnost prema Tomu Barlowu pred kućom, ponašanje prema
Lucasu, kako se izvikao na njega pred svima, definitivno navode moje misli na negativnije
tumačenje.
Želim pitati Richarda što misli o tome jer, usprkos svemu, zna jako dobro procijeniti
karakter ljudi, ili je barem nekoć znao, no prekida nas zvono s vrata.
»To je agencija za dadilje, pretpostavljam«, kaže.
»Ja ću otvoriti.«
Uzima žličicu kaše i kuša je, lecnuvši se. »Ovo je prevruće«, kaže bebi. »Možda ćemo
morati malo pričekati.«
»Koji je broj odvjetnikova ureda?« viče za mnom dok napuštam prostoriju. »Mislim da bih
ga mogao ponovno pokušati dobiti, u pravu si što tražiš savjet.«
»Mmm, ne sjećam se napamet«, kažem.
»Nema problema«, viče dok ja posežem za kvakom ulaznih vrata. »Ponovit ću posljednji
birani broj.«
Prije nego sam se uspjela zaustaviti, u trenutku dok već otvaram ulazna vrata, vičem:
»Ne!« jer znam da će dobiti Samov mobitel. Predstavnica Katyine agencije upitno me
promatra, kao i Richard.
»Oprostite«, kažem joj.
Pruža mi ruku. »Tamara Jones, Au Pair elitna agencija West Country. Uvijek nastojimo
odgovoriti u što kraćem roku.«
Osjećam Richardov pogled na svojim leđima, a dok vodim Tamaru Jones na kat do Katye,
vidim da u jednoj ruci drži bebu, a u drugoj telefonsku slušalicu.

202
 ZOE

Ne želim biti blizu Chrisa nakon onog što sam pročitala.

Ne želim ga blizu sebe i ne želim ga blizu Lucasa i ne želim da se ikad više približi Grace.
Voljela bih da se nikad nije ni približio mojoj mami jer me obuzima stravičan osjećaj da ju
je on možda ubio svojim nasilnim ponašanjem.
Svojski se trudim ostati mirna dok mi ta misao ispunjava sav um. Očajnički želim
razgovarati s Lucasom o njegovu scenariju, reći mu da mi je sad jasno zašto je toliko želio da
ga pročitam, reći mu da mi je jako žao zbog onoga što se dogodilo njemu i njegovoj mami. Ali
Lucas me trenutačno ne želi ni pogledati. Samo sjedi i zuri u prste i čeprka po crvenoj kožici
oko izgriženih noktiju.
Također želim reći još nekome, očajnički to želim, kako bi saznali kakav je Chris zapravo,
ali ne znam koga odabrati jer ne znam hoće li mi vjerovati. U ovom trenutku nisam sto posto
sigurna da bi Lucas uopće htio da s nekim podijelim scenarij, jer mi je jasno da Chris zna biti
veoma zao, ali je u isto vrijeme i njegov otac.
Dok ja pokušavam razmisliti o svemu, svi sjedimo zajedno, razmješteni po kauču i
naslonjačima: ja, i Lucas, i Chris, i Tess, i policijska službenica koja jede sendvič koji smrdi po
ribi, i nitko ništa ne govori. Richard hrani Grace u kuhinji. Tata se vratio u vrt, zajedno sa svojim
telefonom. Kad sam se opet spustila i vratila mu ga, pokušala sam mu prepričati što sam
pročitala u scenariju, ali on je samo rekao: »Ne sad, Zoe.«
Detektivi trenutačno nisu u kući, ali rekli su da će se poslije vratiti kako bi »još malo
porazgovarali«. I Katya je maloprije otišla, pokupila ju je gospođa iz njezine agencije. Zbog toga
i jesam i nisam tužna. Ne sviđa mi se, očito, ali njezin je odlazak sve učinio nekako još
stvarnijim, još finalnijim. Sve me još malo čvršće stisnulo.
Panika u meni raste, tjera me da naglas viknem sve što sam saznala, da pobjegnem iz te
prostorije kako ne bih morala sjediti blizu Chrisa, pa po glavi vrtim jedan Jasonov savjet:
»Nemoj odmah reagirati na sve što se dogodi. Ispeci pa reci.«
Problem je u tome što se bojim da to više neću uspjeti zadržati u sebi, pa se obraćam
osobi koju smatram najsigurnijim odabirom.
»Teta Tessa...« počinjem, jer je želim zamoliti da izađe sa mnom iz sobe kako bih joj to
ispričala nasamo jer mislim da je ona najbolja osoba za to, i ona kojoj najviše vjerujem. Imam
osjećaj da sam samo guknula njezino ime, ali vjerojatno mi je glas ipak bio tih jer se Tessa
okreće prema meni kao da želi reći: Jesi li možda nešto rekla? Prije nego stignem objasniti,
prekida me Chris koji kaže: »Smijem li se poslužiti tvojim telefonom, Tessa? Mislim da bi bilo
najpametnije da nam za večeras rezerviram hotelsku sobu.«
»Nama?« pita ga.
Chris se mršti, kao da je to glupo pitanje, a onda kaže: »Za Lucasa, Grace i mene.«
»Možete slobodno ostati ovdje.«
»Bit će lakše ako te više ne budemo gnjavili.«
»U redu je, zaista.«
»Ne, ne želim ni čuti. Već si dovoljno učinila što si pustila policiju ovamo i primila sve nas.«
»Pa, želiš li možda ostaviti Grace ovdje?«

203
 »Ona je moja kći.«
»Ali možda ti neće biti lako brinuti se za nju u hotelskoj sobi. Jako su tijesne. Rado ćemo
je pričuvati na neko vrijeme, imamo vrt, a Richard uživa pazeći je, znam da mu neće smetati.«
»Planiram rezervirati apartman. Bit ćemo u redu, hvala ti.«
Time je manje-više rekao sve.
»Smijem li koristiti tvoj telefon?«
Teta odmahuje rukom prema kuhinji. »Slobodno.«
Izgleda razočarano, baš kao što se i ja osjećam, pitam se lupa li i njoj srce brzo kao i moje,
i mislim, ako joj ne lupa sad onda će joj sigurno lupati kad joj kažem što sam saznala o Chrisu.
Međutim, ne uspijevam popričati s njom o tome jer se Richard pojavljuje na vratima
upravo u trenutku kad se Chris sprema napustiti sobu. Drži Grace, koja je prekrivena
narančastom kašicom. Na licu joj je, na odjeći, na rukama i u kosi. Velik dio kašice je i na
Richardu.
»Mala katastrofa«, kaže Richard.
Chris gleda u Grace. Ona mu pokazuje otvoreni dlan jedne ruke, prekriven hranom, a
zatim ga stišće u šaku, pokazujući kako joj narančasta kašica curi kroz prste. Oduševljena je.
Grace obožava nered.
Chris ničim ne pokazuje da je namjerava uzeti od Richarda, stoga ja u dva koraka od kauča
stižem do njih.
»Okupat ću je«, kažem. Gledam u Chrisa. »Ne možeš je voditi ovakvu.«
Ne smije je uzeti.
»Voditi kamo?« čujem Richarda kako pita, ali ne čujem odgovor jer vodim ljepljivu Grace
do kupaonice na katu, što brže mogu, i zaključavam vrata za sobom tako da smo sad ostale
samo ona i ja, okrećem slavine nad kadom i puštam je da iscijedi u nju malo mjehuričaste
tekućine. Nakon što smo to obavile, sjedamo zajedno na otirač na podu, pa joj kažem: »Grace,
baš si odvratna«, i zamišljam kako bi se moja mama sigurno tome nasmijala da me može čuti.
Pitam se koliko ću nas dugo moći držati ovdje zaključanima tako da je Chris ne može
odvesti sa sobom.

204
 RICHARD

Zoe mi je zgrabila bebu iz ruku kao da kuća gori i hitno moraju pobjeći. Juri uz stepenice,
nakon čega čujemo kako se vrata kupaonice glasno zatvaraju.
»Onda, smijem koristiti vaš telefon?« Chris pita Tessu.
»Rekla sam slobodno.«
»Lucas«, Chris se obraća svom sinu prije nego napusti prostoriju, na što dečko hitro podiže
glavu, »otiđi po svoje i Graceine stvari.«
»Kamo idete?« pitam Chrisa, ali on me ne čuje, ili se pretvara da me ne čuje.
»Kamo idu?« pitam Tessu kad su otišli.
Sami smo. Žena za vezu je nekamo nestala, bez sumnje luta po kući kao neki sumnjičavi
detektiv, što je i radila cijeli dan, a Lucas se poslušno odgegao prema Chrisovu naređenju, na
onaj svoj tipičan način, kao da se srami vlastite prisutnosti u prostoru.
»U neki hotel.«
»S bebom?«
»Ona nije naše dijete, Richarde.«
To me živcira. Možda i imam svoje slabosti, ali nisam imbecil, i nastojao sam biti strpljiv s
Tessom.
»Nazvao sam odvjetnika. Preko posljednjeg biranog broja. Ostavio sam mu poruku«,
kažem.
Ona brzo trepće. »Oh?« kaže, ali znam da zna što ću iduće reći.
»Smiješno. Dobio sam njegov mobitel. Prebacilo me na privatnu govornu poštu.«
Dok me promatra, teško diše kroz nos. Lice joj je majstorski smireno, ali ja vidim paniku
koja se skriva iza njega, ma kako pažljivo je skrivala. Sigurno joj misli lete na sve strane, ali
uspijeva smisliti samo ovo: »Jesi li siguran da nisi dobio pogrešan broj?«
Počinjem citirati snimljenu poruku: »Bok, Sam ovdje, molim vas, ostavite...«
Prekida me. »Znam njegov broj otprije, okej? Još od suđenja?«
»Sjećaš se njegova broja od prije, koliko, dvije i pol, tri godine?«
»Da!«
»Zašto si onda rekla da si ga zvala u ured?«
»Krivo sam se izrazila. Ovo mi baš i nije najbolji dan, ako nisi primijetio.«
To mi se ne sviđa. » Što skrivaš, Tess? Gdje si sinoć bila?«
»Ne sad, molim te. Ne ovo, ne sad.«
Sjedimo u tišini dok u glavi pokušavam odrediti je li njezino objašnjenje iole prihvatljivo.
Definitivno bi moglo biti. Definitivno i ne. Mislim da sam preumoran da procijenim.
Tess se pomiče sa stolice nasuprot moje kako bi sjela pored mene. Na trenutak se pitam
hoće li možda nekim činom pokazati naklonost prema meni, i srce mi nervozno lupa u
iščekivanju, jer je prošlo jako puno vremena otkako smo jedno drugom pružili takvu vrstu
utjehe, čak i nekim jednostavnim dodirom, ali ona se umjesto toga samo naginje prema meni
i šapće: »Razmišljala sam.«

205
 Čekam da nastavi, ali ona najprije ustaje i zatvara vrata, a zatim sjeda na isto mjesto kao
prije.
Kaže: »Ako ovo testiranje znači da bismo i mi mogli biti osumnjičeni, onda se sigurno radi
o Chrisu, zar ne?«
»Chrisu?«
»Ako je netko iz kuće ubio Mariju, onda to mora biti Chris, što misliš, sigurno je tako?«
Jedva čujem što govori koliko je stišala glas.
»Ako se radi o nekome iz kuće«, kažem.
»Zašto bi inače uzimali briseve?«
»Ne znam.«
Vrata se otvaraju, a mi se hitro naslanjamo na stolice kao djeca koja su nešto zgriješila.
»Rezervirano«, kaže Chris. »Pokupit ću naše stvari pa idemo ;kad se Grace okupa.«
Pomisao na to da beba odlazi iznenađujuće je bolna, ali ima tu još posla, mislim za mene,
u pružanju podrške Zoe i Tessi, i to mi nudi nekakvu utjehu. Odlučio sam zadržati ovaj
novootkriveni osjećaj korisnosti.
Iza njega se javlja policijska službenica: »Želite li da vam organiziramo prijevoz, gospodine
Kennedy?«
»Ne, ne želim doći tamo policijskim kolima, hvala vam. Zovnut ću taksi.«
Je li on to mogao učiniti, pitam se. Tako je ljubazan, tako pristojan. Naporno je radio da
bi imao sve što ima danas, i toliko toga je prošao.
Ta pomisao za sobom povlači novo pitanje, o kojem još nisam stigao razmisliti, uz
neprekidne distrakcije odvođenja Zoe k odvjetniku pa odlaska u policijsku postaju pa brige oko
toga gdje je Tess sinoć bila, a onda i brige za sve skupa kad su došli ovamo. To pitanje glasi:
ako to nije učinio Chris, onda tko jest? Je li ovo trenutak u kojem ćemo početi tražiti znakove
krivnje jedni na drugima? Je li Zoe imala pravo što je jutros odjurila do odvjetnika? Je li
nanjušila nešto, budući da ima više iskustva s krivnjom i optužbama nego mi, je li i Tess sada
na tom tragu, bih li trebao biti i ja?

206
 ZOE

Graceina se kupka brzo napunila jer joj ne treba jako duboka voda. Dok voda teče,
pokušavam je nagovoriti da legne kako bih joj skinula odjeću, ali ona to ne želi, pa moram
improvizirati i skinuti je najprije dok sjedi, a zatim i dok stoji i tanjurićem za sapun udara po
mojim leđima. Baš je debeljuškasta tako bez odjeće, a bedra su joj gotovo deblja od mojih
ruku.
Stavljam je u vodu, a zatim je čvrsto držim jer u Tessinoj i Richardovoj kadi nema gumenog
otirača da spriječi klizanje, a ona je kao neka skliska vidra. Doživljavamo nekoliko opasnih
trenutaka kad mi je kliznula pod vodu pa je moram izvlačiti natrag van, ali ona se toliko
zabavlja da i ne primjećuje opasnost.
Zaključujem da je nastao problem sad kad se voda ohladila, a ona je poprskala i mene i
kupaonicu. Izgleda da je došao trenutak da je izvadim i treba mi ručnik da je podignem jer joj
je koža toliko glatka da joj je tijelo skroz sluzavo od mjehuričaste vode pa se bojim da će mi
ispasti bez ručnika, ali oko sebe ne vidim nijedan. Stalak je prazan. Ne mogu je pustiti i ostaviti
samu u kadi ni na sekundu dok ga tražim jer neprestano pokušava ustati i ja znam da će sigurno
pasti i udariti se o slavinu.
Stoga vičem upomoć. Zovem Tessu, ali Lucas je taj koji pristiže, a ja jedva uspijevam
posegnuti rukom do vrata kako bih mu ih otključala, i dalje držeći Grace.
Nadam se da ga ne gledam nekako blesavo, iako je to vjerojatno slučaj. To je zato što mu
moram reći da sam dovršila čitanje, ali nisam sigurna kako načeti tu temu, a istodobno uviđam
da mijenjam neka mišljenja o njemu koja sam stvorila prije nego sam saznala kakav je Chris.
Kažem mu za problem s ručnikom, a on izlazi iz kupaonice i vraća se s prekrivačem.
»Nisam mogao pronaći ručnik«, kaže, a ja razmišljam o tome kako se mojoj mami nikad
ne bi dogodilo da nema ručnika u kupaonici, zapravo čak i čujem ccc što bi napravila da nas
može sad vidjeti, ali eto nas tu gdje jesmo, i mislim da će pokrivač biti sasvim u redu.
Lucas ga širi preko ruku, poseže prema Grace i vadi je iz kade. Njoj je taj prekrivač super
jer je velik. Nakon što ju je Lucas nježno položio na pod, ona se igra njime, miče rubove i njuška
ih kao da se radi o metvici, a ona je malo mače. Sjedimo pored nje, svatko sa svoje strane, i
promatramo je: gotovo kao da smo joj mi roditelji.
Ustajem i ponovno zaključavam vrata jer znam da sad imam priliku popričati s Lucasom,
a srce mi počinje lupati dok govorim: »Pročitala sam scenarij. Do kraja.«
On ne podiže pogled prema meni, ali primjećujem da mu se lice nekako ukočilo. I dalje
škaklja Grace prekrivačem po licu, a zatim ga brzom kretnjom odmiče. Ona se na to grleno
smije. On ništa ne govori.
»Na tatinu mobitelu«, kažem, u slučaju da se pita, a i da ne bi pomislio da izmišljam.
Kad me napokon pogleda, kao da je sloj tajni odlijepljen s njegova lica, a u njegovim je
očima najdublji, najtužniji izraz koji sam ikad vidjela.
»Htio sam te upozoriti,« kaže, »tebe i tvoju mamu. Želio sam da znate kakav je.«
Iznenada mu ne mogu ni odgovoriti jer se osjećam kao da su se moji najgori strahovi
obistinili, ali to je okej jer on nastavlja govoriti.
»Jer, da smo mama ili ja rekli nekome za njega, možda bi ga to zaustavilo, i onda bi ona
možda duže poživjela, ne bi učinila to što je učinila.«
207
 »Je li on ubio tvoju mamu?« jedva se usuđujem pitati, ali čini mi se kao da to pokušava
reći.
»Ne. Moja se mama ubila, a ionako je umirala, ali da joj je život bio bolji, da joj on nije
upropastio život i povrijedio je, duže bi živjela, lakše bi se borila s bolešću. Znam da bi.«
Osjećam hladne trnce po tijelu, od tjemena pa sve to vrhova nožnih prstiju. Valove
zgražanja i tuge, straha i, kako se čini, neminovnosti.
Kažem mu: »Misliš li da je tvoj tata ubio moju mamu?«

208
 TESSA

Philip Guerin se dovukao iz vrta, lica rumenog od vrućine, i pridružio nam se u dnevnom
boravku. Policijska službenica u kuhinji pere šalice od čaja.
Philip je čuo da je Chris rezervirao hotel i želi znati gdje će odsjesti, pitajući se naglas bi li
i on trebao učiniti isto.
»Ovdje za tebe sad ima mjesta koliko hoćeš«, kaže Richard, ali Philip je uporan pa
postavlja Chrisu krajnje beskorisna pitanja, primjerice, gdje se nalazi hotel i koliko je daleko
odavde.
Chris mu govori ime hotela, a čim ga čujem, znam da si Philip Guerin ne može priuštiti
noćenje tamo ni da se okrene naopačke. Očito je da i Chris to zna. Doima se iritiranim,
odgovori su mu kratki, a misli očito negdje drugdje, iako je Philip naoko svega toga nesvjestan.
Melje i melje o nekom hotelu u kojem je jednom odsjeo na nekom putovanju, a ja nikad nisam
čula dosadniji neobvezan razgovor. Najradije bih vrisnula da zašuti jer pokušavam
razmišljati. Osim toga, nastojim se ponašati normalno u Chrisovoj prisutnosti, što iznenada
nije lako, jer ne uspijevam ništa drugo nego neprestano se pitati za što je sve sposoban.
Zvoni fiksni telefon. U posljednje je vrijeme to prilično neuobičajen zvuk, premda Richard
tvrdi da ga pozivi marketinških agencija često uznemiravaju tijekom dugih sati kod kuće, a ja
se moram ugristi za jezik da ne bih dobacila nešto sarkastično. Ruku na srce, nije da ima
previše posla tijekom dana.
Dok telefon zvoni, Richardov i moj pogled se susreću.
»To je vjerojatno odvjetnik«, kaže.
Chris je oprezan. » Što on hoće?«
»Ja ću se javiti«, kažem i jurim van iz sobe. Možda to Richardu i izgleda sumnjivo, ali nije
me briga. Potrebno mi je da čujem smirujući! toplinu Samova glasa, treba mi netko tko će mi
pružiti predah od vlastite obitelji. Želim njegov savjet, da, ali trenutačno želim i njegovu ljubav.
Dok sam ja stigla do kuhinje, telefon je prestao zvoniti, a policijska službenica upravo
vraća slušalicu na mjesto.
»Bio je to Sam Locke«, kaže. »Poručuje vam da nije stigao razgovarati jer je išao na neki
sastanak, ali da će vas nazvati poslije.«
Osjećam se ucviljeno, vjerojatno bez razloga, ali ne mogu si pomoći. Istodobno sam i ljuta
jer, koji bi to sastanak mogao biti tako važan da Sam ne bi odvojio makar trunčicu vremena da
razmijeni sa mnom nekoliko riječi? Dohvaćam slušalicu, stišćem gumb za posljednji birani broj,
molim se i molim da odgovori nakon prvih nekoliko zvona.
»Sam Locke«, kaže naposljetku, a ja osjećam oprez u njegovu glasu. Vjerojatno nije
siguran zove li ga Richard ili ja.
Čekam sekundu-dvije prije nego što odgovorim zato što službenica upravo iznosi pladanj
s keksima.
»Halo?« kaže Sam.
Službenica se kreće strašno polako, kao da želi čuti što govorim, ali ja čekam sve dok ne
ode, i onda tiho zatvaram vrata za njom.
»Ja sam«, kažem Samu.

209
 »Richard me zvao.«
»Znam, žao mi je, htjeli smo tvoj savjet.«
»Jako mi je žao, Tess, moram se naći s nekim za minutu, nemam mnogo vremena.«
»Ako policija uzima naše briseve, misliš li da to znači da smo pod istragom?«
Nastaje pauza, a zatim kaže: »Pronašli su neke dokaze, u kući, dakle, da, mislim da je
obitelj pod istragom. Ne bih ti smio to reći, Tess, zato te molim da ne govoriš nikome.«
»O, Bože. Kakve dokaze?«
»Krv. Koju je netko obrisao. To je jedino što se može ovako brzo otkriti, a možda će se s
vremenom pojaviti i još dokaza, samo što ostali testovi traju duže.«
»Zato nam uzimaju briseve«, kažem.
»Vrlo vjerojatno, da«, kaže. »Žele znati čija je krv.«
»Bit će njezina«, kažem.
»Budi oprezna s pretpostavkama u ovom trenutku.«
»Pa, čija bi mogla biti?«
»Sve što hoću reći jest da će proći dani prije nego dobijemo potvrdu.«
Zvuči pomalo udaljeno, ton njegova glasa kao da je profesionalniji i manje utješan nego
što bih ja to htjela, jer se strašno bojim. Želim reći Samu da sam sve sigurnija da je Chris naudio
Mariji, ali se bojim da bi me, ako ovdje budem pričala, Chris mogao načuti.
Pada mi na pamet Philipov mobitel. Onaj koji većinu dana nervozno premeće po rukama,
kao da mu je to veza sa svijetom u kojem bi radije bio.
»Sam«, kažem. »Posudit ću mobitel i nazvati te, ali to neće biti lako izvesti nasamo zato
te molim da odgovoriš.«
»Imam sastanak«, kaže. »Ne mogu ga propustiti, ali neće dugo trajati.«
»Bojim se«, kažem mu, nakon čega nastupa otegnuta tišina u kojoj ga čujem kako guta, a
čini mi se i da čujem odzvanjanje koraka kao da hoda niz neki hodnik.
»Gdje si ti?« kažem. »Sam?«
Čuje se drugi glas u pozadini: »Gospodine Locke? Spremni su za vas.«
»Moram ići«, kaže. » Žao mi je. Nastojat ću se javiti, obećavam.«
»Chris će odvesti bebu«, kažem, ali prekasno jer je Sam već poklopio.
Priznajem da me to dosta pogađa. Nisam naviknuta na to. Obično sam ja ta koja mora
prerano prekinuti poziv ili koja sve radi krišom. Sam je uvijek bio tu za mene, strpljivo je čekao
dok ne nađem vremena da ga posjetim, javljao se na telefon kad god bih uhvatila priliku da ga
kontaktiram.
Pokušavam se smiriti, racionalno promisliti o tom njegovu sastanku, što god to bilo, ali
istina je da sam uzrujana. Da je tako važan, govorim si, sigurno bi mi ga već spomenuo?
Ne mogu a da se ne osjećam napušteno.

210
 ZOE

Lucas pilji u mene dok ga pitam misli li da je njegov tata ubio moju mamu, a način na koji
to čini uvjerava me da zna odgovor na to pitanje, no prije nego je išta stigao reći, na vratima
kupaonice začulo se kucanje.
»Sve u redu unutra, krasne moje curice?«
Richard. Mislim da ne zna da je Lucas unutra s nama, a ne želim ni da sazna, jer nam je
ovo prilika da porazgovaramo, bez ostalih.
»Da, dobro smo«, vičem.
»Treba li ti pomoć?«
»Ne. Eto nas za minutu.«
Opet gledam u Lucasa. Lice mu je sad već nekako snuždeno, drži prekrivao iznad Graceina
lica, s rukom skamenjenom u zraku, dok ona pokušava posegnuti za njim. Otvara usta ne bi li
nešto rekao, ali ja stavljam prst preko usana jer se želim uvjeriti da je Richard otišao.
Nakon nekoliko sekundi sigurna sam da jest, pa kažem: »Je li te tvoj tata ikad ozlijedio?«
On se trzne i počne susprezati suze, pa mi se čini da već znam odgovor.
Ponovno ga pitam: »Misliš li da je tvoj tata ubio moju mamu?«
»Ne«, kaže, šapćući, a oči su mu u tom trenutku pune goleme, silne tuge. Spušta pogled
prema Grace koja i dalje pokušava dosegnuti prekrivač, a malena je bora namreškala njezino
glatko čelo. Suza mu pada s obraza na tkaninu, od čega potamni.
Neobičan izraz pojavljuje se u Lucasovim očima dok promatra našu sestru, što u meni budi
instinkt da mu otmem prekrivač u slučaju da joj ga stavi na lice i uguši je, no prije nego se
upustim u to, on ga nježno spušta nadohvat njezinih ruku, na što Grace doživljava ekstazu.
Lucas kaže: »Pokušavao sam je zaštititi.«
»Svoju mamu?«
»Ne. Tvoju mamu.«
»Molim?«
»Tako mi je žao«, kaže. »Ali moram ti reći da se radi o grešci, Ja sam je ubio, Zoe, ali
greškom.«
Oči mi gore, osjećam kako mi se usne i brada bespomoćno opuštaju, kako mi se mišići u
tijeku raspadaju, i čini mi se kao da više ničega nema u meni, nikakvih riječi koje bih mogla
reći Lucasu.
» Žao mi je«, ponavlja. »Ali bila je to nesreća, kunem ti se, i odlučio sam da ću im sve
ispričati.«
Osjećam kako me guše jecaji, kako se sva grčim od njih. Stavljam dlan preko usta kako bih
ih prigušila jer su tako žestoki.
Lucas uzima Grace i drži je uza se, i on plače. Sjedimo tako praktički cijelu vječnost, a zatim
mi dodaje Grace i kaže: »Nedostajat će mi. Tako je savršena.«
Njegov obraz i gornja usna i čelo blistaju od suza i sline i znoja, zbog dnevne vrućine, pa
ustaje.

211
 Dok poseže prema kvaki, jedina rečenica koja mi se mota po glavi i zbog koje grlim svoju
sestru čvrsto koliko god mogu, jest: »Lucas mi je ubio mamu.«

212
 SAM

Konzultant sjedi za stolom koji očito koristi samo radi potreba ove klinike jer ljutito otvara
i zatvara ladice, vadeći stvari iz stola i vraćajući ih opet unutra. Bojim se da bi mu zbog toga
mogle ispasti naočale za čitanje bez okvira koje mu nesigurno balansiraju na rubu nosa.
»Svaki put ostavljaju stvari na drugom mjestu«, kaže. »Sjednite, molim vas.«
»Sam Locke«, kažem pa se rukujemo netom prije nego što sjednem.
Nisam naviknut sjediti s ove strane stola u ovakvim situacijama pa se osjećam kao da mu
na neki način moram pokazati da se smatram jednakim, premda se radi samo o rukovanju.
Odmah se prekoravam zbog tog osjećaja jer on neće izmijeniti ono što će mi reći, nije
ništa više od uzaludnog pokušaja mog ponosa da me prikaže kao kolegu profesionalca, a osim
toga, liječnik kao da ga i ne primjećuje. Može biti da to viđa dvadeset puta na dan. Za njega
sam samo pacijent, netko koga će držati na sigurnoj, profesionalnoj udaljenosti, baš kao što se
i ja, pretpostavljam, odnosim prema svojim klijentima.
»Samo tražim kemijsku«, kaže podignutih obrva. »Smiješno, zar ne?«
Dodajem mu kemijsku iz svog džepa, nakon čega zapisuje nešto na debelom, malčice
zgužvanom snopu bilješki koje ispadaju iz kartonskog omota prije nego ga odloži u stranu.
»U redu! Oprostite zbog toga. Uvijek prebrzo uvode ljude unutra. Uvijek se žure.«
Dohvaća tanku smeđu mapu iz uredno složene hrpe. Potpuno je nova, a na prednjoj strani
piše moje ime. Kad ju je otvorio, primijetio sam pismo svojeg liječnika opće prakse, uputnicu i
još samo komad-dva papira.
»Aha«, kaže. »Da. Upravo su vas skenirali.«
Kimam glavom.
»Onda moramo to pogledati.«
Počinje kuckati po tipkovnici računala. Gleda u prste kako bi pronašao prave tipke.
»Nadajmo se da će sustav biti milosrdan prema nama danas«, kaže. »Ima mnogo
prepreka na kojima možemo zapeti ako želimo pristupiti skenu.«
Šutim i samo ga promatram. Ne smijem osjećati antipatiju prema njemu, mislim za sebe,
jer će taj čovjek biti zadužen za mene. Na glavi mu je ostala samo sjena kose otraga i sa
strane, ošišana sasvim na kratko, rijetka na tjemenu koje se sjaji i što mu se vjerojatno ne bi
svidjelo da ga može vidjeti. Nosi skupo odijelo, a kravata mu je ekstravagantno vezana,
definitivno svilena, na prstu ima debeli zlatni vjenčani prsten i skupi sat hvalisavo omotan
oko zapešća. Pretpostavljam da vodi unosnu privatnu praksu.
Vjerojatno i on osjeća vrućinu u toj svojoj skupoj odjeći, mislim, jer meni je vruće.
»Ah, da! Evo ga«, napokon obznanjuje. »Našao sam.«
Vidim kako mu se lice mršti dok proučava moj nalaz i osjećam se kao da promatram dio
svog svijeta kako se otkida i ponire u prazninu.

213
 ZOE

Najradije bih Lucasu iskopala oči.

Ali ga istodobno želim zagrliti.
Još držim Grace u naručju i toliko je čvrsto stišćem uza se da počinje plakati. Lucas stoji
iznad nas, gledajući nas odozgo, nepomičan, s jednom rukom na kvaki vrata kupaonice.
»Od čega si pokušavao zaštititi moju mamu?« pitam.
»Od tate.«
»Zašto?«
»Zato što ju je htio ozlijediti, a ja sam je nastojao maknuti s puta jer sam vidio da je krenuo
na nju. Gurnuo sam je, nisam imao vremena učiniti ništa drugo, ali bili smo na vrhu
stepenica pa je pala i udarila glavom. Nisam htio da se to dogodi, pokušavao sam joj pomoći.
Bila je to nesreća, kunem ti se, Zoe. Žao mi je.«
Prije nego stignem išta odgovoriti, on već otključava vrata, okreće kvaku i nestaje, a čim
je otvorio vrata, bombardirao nas je vruć zrak izvana. Ostajem sjediti u vodi koju je Grace
prolila, držeći je u naručju dok ona tiho cendra. Od siline onoga što mi je rekao postaje mi
teško čak i disati, a kamoli da pokušam shvatiti što se dogodilo, premda moram.
Lucas kaže da je pokušao zaštititi moju mamu od Chrisa, ali ju je pritom ubio. Rekao je
isto ono što sam ja govorila na suđenju: »Bila je to nesreća.«
»Kako ste?« javlja se Richard s vrha stubišta, kao da se stvorio niotkud. »Jeste li u redu,
medene? Jeste li opet plakale?«
»Ne želim da Chris i Lucas uzmu Grace«, kažem mu. To mi samo izlijeće iz usta, jer se tako
i osjećam, ali i zato što mi nešto govori da mu ne smijem kazati što mi je Lucas upravo rekao,
a mislim da je to zato što ne želim da bude istina.
Richard me gleda nekako čudno pa se na trenutak pitam je li nas prisluškivao preko vrata,
je li čuo što je Lucas rekao.
»Lucas je dobro?« pita.
»Dobro je. Samo mi je pomagao.«
Na sekundu pilji u moje lice, a zatim mu se pogled spušta prema Grace.
»Jasno mi je zašto ne želiš da ode«, kaže. Miluje Grace po čelu, a ona pruža ruke prema
njemu na što mi je uzima.
»Želim ih zaustaviti.«
»Mislim da ne možemo.«
»Ali Grace pripada meni i mami. Oduvijek nam je pripadala.«
»Slušaj, znam da je to zbilja, zbilja teško, ali Chris joj je rata. Ništa ne možemo učiniti.«
»Pomozi mi. Želim da ostane ovdje, samo još malo.«
Tetak Richard izgleda još crvenije i znojnije nego jutros. Sjeda na rub kade, s Grace na
koljenu.
» Što ako im ponudimo da čuvamo Grace do kraja dana, samo dok se ne smjeste u hotel?«
kaže. »Onda je poslije možemo odvesti tamo.«
»Mora odspavati.«

214
 »Onda ću im to i reći. Može odspavati ovdje prije nego ode.«
Gledam u Grace. Najčešće se ne može tako brzo i tiho smiriti, a ako se to dogodi, onda će
je Chris ionako odvesti. Nikad nema strpljenja oko takvih stvari.
»Stavit ću je u kolica«, kažem. »Ako je budemo gurkali, zaspat će.«
Grace ima kolica koja su podstavljena kao kraljevska kočija. Kad je umorna, ne treba joj
više od pet minuta u tim kolicima da zadrijema, zato što su previše udobna, a i mama kaže da
joj se sviđa kad se kreće.
»Možeš li ti to reći Chrisu?« Znam da mene neće poslušati, a i ne želim mu uputiti ni jednu
jedinu riječ.
»Prepusti to meni«, kaže Richard.
Stavlja mi ruku na rame, a ja osjećam da mu mogu vjerovati, da je na mojoj strani, i
iznenada mi je jasno da postoji nešto još važnije što bih trebala raditi: moram pronaći Lucasa
prije nego popriča s ostalima.
Stepenice tutnjaju poput grmljavine dok jurim niz njih, ali imam sreće jer odmah
pronalazim Lucasa. Stoji u hodniku, pred vratima dnevnog boravka. Nema nikog u blizini, a
vrata su poluzatvorena. Izgleda kao da se priprema za to da ih otvori i kaže svima što se
dogodilo.
Uzimam ga za ruku. »Pođi sa mnom«, šapćem.
On mi miče ruku. Uzbuđen je.
»Moram to učiniti.« Njegove riječi zvuče kao da ih je morao natjerati da se provuku kroz
stisnute zube.
»Trebam te prije toga. Molim te.«
Ponovno ga uzimam za ruku i povlačim je prema svojim ustima, polažem usne na
unutarnji dio njegovih prstiju, veoma nježno. To je jedino čega se uspijevam dosjetiti. Želim da
osjeti moj dodir jer, nakon što je moj život u Prvoj obitelji završio, osjećala sam se kao da me
nitko ne želi dotaknuti zbog onog što sam učinila, kao da nisam bila vrijedna toga.
Svi su samo pričali i pričali sa mnom o tome što sam napravila i kako trebam »ići dalje«, o
krivnji, i odšteti, i odsluženoj kazni, i budućim prilikama, i ja sam sve to shvaćala, ali razlog zbog
kojeg me to nikad nije ohrabrilo, ili me ohrabrilo samo djelomično, bio je taj što mi je bilo žao
zbog onog što sam učinila, toliko žao da me je to svakog dana boljelo, a dijelom i zato što sam
bila ljuta zbog onog što se dogodilo na suđenju, ali uglavnom zato što sam se osjećala kao da
više ne zaslužujem ništa i da nikad više i neću.
»Tvoje je samopouzdanje«, rekao mi je Jason, »na samome dnu, a to mi nije drago
vidjeti.«
»Ma zamisli«, odgovorila sam mu. Bilo je to na kraju našeg predzadnjeg sastanka,
praktički zadnji razgovor koji smo vodili, ili barem zadnji ugodan razgovor.
Lucas počinje drhtati, a njegovi se prsti opuštaju na mojim usnama.
»Čim im kažeš«, šapćem, »odvest će te, odmah će te odvesti i nećemo se vidjeti jako, jako
dugo, možda nikad. Samo želim popričati s tobom još jedan jedini put prije nego im kažeš,
molim te.«
Doima se nervoznim zbog toga. Ili je nervozan zbog mene i onog što bih mu mogla
napraviti sad kad znam što se dogodilo.

215
 »Želim čuti tvoju stranu priče«, kažem jer to je još nešto što ja nikad nisam imala, priliku
da ispričam svoju priču a da mi pritom nitko ne drži nikakve prodike. Katkad mi se čini da bi
mi se svidjelo ispričati svoju priču mamama i tatama djece koju sam ubila, da im možda ne bi
toliko smetalo da su je čuli od mene, daleko od suda i sudaca i odvjetnika.
»Loša ideja«, rekao je Jason. »Restorativna pravda zapravo i preporučuje sastajanje
obitelji žrtava i zatvorenika u nekim situacijama, ali ovo nije jedna od njih.«
»Lucas«, dišem mu na ruku, strahujući da će nas netko prekinuti ili načuti, da sam
zakasnila. »Molim te.« Dah mi se doima toplijim od ovog dana dok se širi po njegovim prstima.
Njegovo se drhtanje pojačava. Vadim zadnju kartu. Vadim asa.
»Razumijem te«, kažem. »Kunem ti se.«
Nadam se da mogu nastaviti s ovim. Poriv da ga kaznim, da ga napadnem, rastrgam na
komade, polomim mu tijelo kao tijela djece koja su bila sa mnom u autu, veoma je jak i vodi
tešku bitku s mojim razumom.
»Kamo ćemo?« kaže u trenutku kad već pomišljam da je sve izgubljeno, da će priznati i
otići u zatvor i da će Chris nestati iz naših života skupa s Grace, a meni neće ostati ništa.
Izdišem s olakšanjem i kažem mu da mi na um. pada jedno mjesto.

216
 TESSA

Chris, Philip i ja sjedimo manje-više u tišini, dok nas policijska službenica uporno i na
svakojake načine pokušava uvući u razgovor, bilo kakav. Govori o čaju, o procesu tugovanja, o
strukturi policijske istrage, o vremenu.
Chris uspijeva dati nekoliko odgovora, za koje se ona odmah hvata kao pas kad mu bacite
kost. Mislim da su je učili kako da se poveže s nama, da nam postane prijateljica. Najradije bih
joj rekla da me uopće nije briga koliko puta na dan mora zalijevati cvijeće po ovoj vrućini, ali
umjesto toga je uspijevam nekako isključiti tako da njezine riječi postaju obična buka usred
koje pokušavam razmišljati.
Philip sjedi u našoj najudobnijoj fotelji, zabačene glave, rastvorenih usta, i tiho hrče.
Vožnja i rano ustajanje, rekao je, potpuno su ga iscrpili. Nemam riječi kojima bih opisala koliko
sam ljuta zbog njegove sebičnosti.
Krajičkom oka promatram Chrisa kako razgovara s policijskom službenicom. Pitam se bih
li joj trebala spomenuti svoje sumnje, a ako i bih, onda kako? Ako joj kažem, i Chris nasluti tko
joj je rekao, a ispostavi se da sam u krivu, nikad se više od toga nećemo oporaviti, a ja nisam
dovoljno sigurna da bih toliko riskirala.
Na neki sam način čak i zahvalna što Chris želi ići u hotel. To će mi pružiti priliku da
popričam s Richardom o njemu, kao i da zatražim Samov savjet. Osim toga, Chris se uopće ne
ponaša kao krivac, doima se shrvanim.
Isto tako, ne mogu zanijekati činjenicu da žudim za prostorom koji će on i Lucas i beba
stvoriti u kući jer bi mi to moglo omogućiti da oplakujem svoju sestru, kao i Zoe da oplakuje
svoju majku.
Stoga, kad Chris ustaje kako bi pogledao kroz prozor i provjerio je li taksi već stigao,
uviđam kako bih htjela da je tamo.
»Stigao je?« pita policijska službenica.
»Ne«, kaže, a zatim dodaje, »samo malo, da, mislim da je to to.«
U tom trenutku, dok ide prema vratima kako bi ili otvorio, pada mi na pamet da, ako je
kriv za nešto, onda bi mogao pobjeći, no to mi se istog trena učini i kao luda, glupa pomisao,
kao nešto o čemu bi se trebala brinuti policija, a ne ja. Ovo nije TV serija, kažem si, u kojoj ljudi
mogu nestati u tren oka, naročito ako imaju uspješan posao koji moraju voditi, relativno javan
profil, bebu i tinejdžera.
»Lucas!« Chris doziva sa stepenica. Nas troje smo se već okupili u hodniku, a Richardu i
djeci nema ni traga.
»Lucas!«
Nitko ne odgovara.
»Ja ću ga potražiti«, kažem.
Chris otvara ulazna vrata iza kojih se nalazi vozač, elegantan u čistoj košulji raskopčanoj
oko vrata i laganim hlačama. To definitivno nije uobičajena ležerna odjeća vozača taksija iza
kojeg opažam elegantno crno vozilo. Chris je zovnuo jednog vozača s posla, sad mi je jasno, pa
taksi baš i nije precizan opis. To me podsjeća koliko sam malo znala o životu koji su vodili on i
Maria.

217
 Trčim uza stepenice prema kupaonici da vidim je li itko unutra s bebom. Posvuda su
znakovi da se Grace kupala: voda na podu, mjehurići oko odvoda, ali u kupaonici nema žive
duše.
»Zoe?« dozivam. »Richard?«
Ponovno, nitko ne odgovara.
»Lucas?«
Vidim da je bacio zakopčan ruksak na jedan od dodatnih kreveta.
A onda ih opažam kroz prozor, Lucas i Zoe su vani u vrtu, i izgleda kao da su sa sobom
poveli bebu u kolicima. Strpljivo je guraju naprijed-natrag u sjeni terase.
To je krasan prizor, kao da su se združili da joj budu surogat
roditelji i znam da bi Maria bila sretna da ih može vidjeti. Gledam ih kako zajedno poviruju
prema Grace, pod suncobranom, a zatim i kako polako počinju s njom šetati po vrtu, iako ih
pritom usporavaju neravne ploče i čuperci tvrde, suhe trave koja proviruje između njih.
Čujem razgovor u hodniku pa se spuštam u prizemlje.
»Samo se ugasila«, govori Richard, »jednostavno se onesvijestila od umora nakon kupke
pa smo je stavili u kolica, mislili smo da biste radije otišli do hotela i smjestili se, pa poslije došli
po nju.
Ili da vam je možda mi donesemo?« Chris ne izgleda sretan. Nestrpljivo pogledava na sat.
»Ne želim poslije ići tamo-amo, možda da pošaljem vozača u ured da mi pokupi neke
stvari, jer ih ionako moram pokupiti, a kad se vrati, ona će već odspavati sat vremena. Što
kažete na to?« pita.
»Naravno«, odgovaram. Meni to zvuči pošteno, osim toga,
baterije su mi potpuno prazne da bih smislila neki drugi odgovor.

218
 ZOE

Stavljam Grace u kolica, namještam suncobran i spuštam naslon. Nakon toga, dovoljno je
samo nekoliko krugova po vrtu da se onesvijesti od umora. Stavlja ruke iznad glave, jednu šaku
pored svakog uha, i stvarno izgleda slatko. Trbuh joj je gol, pa se cijeli diže i spušta dok diše.
Lucas i ja šećemo s njom do kraja vrta, pažljivo gurajući kolica preko neravnih dijelova, i
parkiramo ih u sjeni visokog, bujnog drveta pored šupe tetka Richarda.
Zovem Lucasa da me slijedi. Unutra je vraški vrelo i smrdi na piljevinu, boju i ljepilo.
Svejedno zatvaram vrata za nama.
Uz jedan se zid nalazi radna klupica s alatima i raznim stvarima, a iznad nje je polica na
kojoj su izložene Richardove makete. Uglavnom se radi o avionima napravljenima od
balzovine, ali ima tu i Airfixovih modela, besprijekorno obojenih, kao i neke komplicirane
stvarčice nalik na Meccano igračke s motorima i žicama. Neke od maketa aviona vise sa stropa
obješene o prozirne niti i lagano se okreću dok ulazimo.
Lucas ništa od toga ne gleda, samo se ruši i sjeda na pod, a zatim gleda u mene. » Što
hoćeš?« kaže. »Zar me ne mrziš?«
Kleknem, tik do njega. Nemamo mnogo vremena prije nego nas netko od odraslih
njuškala pronađe i pokuša otkriti što radimo.
»Lucas«, kažem i uzimam ga za ruke, po jednu njegovu ruku u svaku svoju i stišćem ih zato
što ga želim natjerati da se do kraja usredotoči na mene. »Ovo je jako, jako važno.«
»Spreman sam im sve ispričati.« Opet počinje jecati. »Jako mi je žao.«
»Ne!« kažem. »Ne smiješ. Ne još.«
»Moram«, kaže, a jecaji ga toliko guše da mu moram protresti ruke kako bih ga malo
trgnula, ali ništa od toga ne pali pa mu na kraju dajem pljusku, što jače mogu. Čak me i ruka
zaboljela od tog šamara, a njemu je glava poletjela u stranu.
»Lucas«, kažem. »Slušaj me. Prestani plakati.«
Oči su mu krvave, a oko usana i ispod nosa još je mokar. Izgleda polomljeno. Iz njegova se
izraza lica može pročitati štošta, ali ja sam superfokusirana pa blokiram sve osim onoga što
mu želim reći.
»Zna li tvoj tata što si učinio?« pitam.
»Da.«
» Što kaže na to?«
»Kaže da moramo zaštititi jedan drugog. Obojica moramo reći da smo spavali i da ništa
ne znamo. Ništa se ne može dokazati.«
»Reci mi točno što se dogodilo.«
»Kad smo sinoć otišli u krevet, nisam mogao zaspati. Čuo sam da si se popela na kat, a
onda sam sto godina samo ležao u krevetu, sve dok ih nisam čuo kako se svađaju u svojoj sobi.
Zvučalo je kao da je maltretira, i bojao sam se da se previše naljutio zbog laži koje ste mu rekle
i da će je ozlijediti, pa sam ustao iz kreveta, otišao tamo i otvorio njihova vrata jer sam mu htio
reći da prestane. Držao ju je u rukama, ali kad me ugledao, pustio ju je, a onda je krenuo na
mene i bio je strašno ljut. Odmaknuo sam se do vrha stubišta kako bih pobjegao od njega, ali
on me ulovio i gurnuo uza zid, na vrhu stepenica. A tvoja mama... Tvoja je mama navalila na

219
njega, iznenadila ga je i uspjela ga maknuti od mene na sekundu. Stajala je između njega i
mene, ali mu je okrenula leđa kako bi provjerila jesam li ja dobro. Iza nje, vidio sam da se on
brzo oporavio i da je opet krenuo prema njoj, pa sam je pokušao maknuti s njegova puta, na
pod. Ali kad sam je gurnuo, ona je udarila o vrh rukohvata, nekako se odbila od njega i pala niz
stepenice.«
Vidim sve u svojoj glavi, vidim je slomljenu u dnu stepenica.
»Bilo je krvi«, kaže. »Udarila je glavom kad je pala, bilo je i krvi.«
Sve se to dogodilo dok sam ja spavala u svom krevetu, dok je Chopin svirao na iPodu, a
Grace ležala u mom naručju. Ta me pomisao praktički zaustavlja u mjestu, oduzima mi svu
hrabrost.
»Natjerao me da počistim krv«, kaže Lucas, gadeći se tog sjećanja. »Natjerao me da
počistim dok ju je on iznosio van. Nisam znao da će je staviti kod kanta za smeće. Žao mi je.
Zaslužila je mnogo više od toga.«
Treba mi vremena da pronađem riječi i postavim iduće pitanje zato što se nikad nisam
morala baš toliko potruditi kontrolirati svoje emocije. Ali učinit ću to za mamu.
»Zašto si htio da izbrišem scenarij?«
»Zato što je tata rekao da moramo čuvati leđa jedan drugom. On ne zna za scenarij, ali ja
sam mislio da bi policija mogla zbog toga posumnjati na njega, a onda bi im on mogao reći da
sam ja to učinio. Ali ja im svejedno želim sve ispričati jer ne mogu više to podnijeti.«
Toliko sam blizu Lucasa da mu proučavam lice kao forenzičar, želeći dokučiti svaku
njegovu crtu i krivulju. Promatram svaku poru, vidim luk njegovih mokrih, spojenih trepavica i
prepoznajem njegov miris kao isti onaj miris koji je često visio u zraku u maloljetničkom.
Miris straha.
»Ozlijedio je i tvoju mamu.«
»Da.«
»Ubio ju je?«
»Ne.«
»Ali umrla je zbog njega?«
»Ubila se zato što ju je naveo da se osjeća beskorisnom.«
Poznajem taj osjećaj, nastanjuje svaku stanicu mog tijela.
»Ali svejedno je umirala?«
»Nikad se nije ni borila protiv svoje bolesti. Možda bi se i borila da joj život nije bio tako
usran. Nije imala razloga za život. To sam ti već rekao.«
Stavljam prst preko Lucasovih usana. »Ššš«, kažem.
Ne dodajem: »Ali imala je tebe«, jer mi je jasno da je katkad neke stvari bolje zadržati za
sebe ako postoji stopostotna mogućnost da će nekoga povrijediti.
Dah mu je kiseo, ali to mi se ne gadi. Uviđam da mi se sviđa to što mu samo ja mogu vidjeti
u dušu. Lucas nosi tajnu u sebi, baš kao i ja, a to je moćna pomisao. Od nje mi srce počinje
malo brže kucati.
Naslanjam obraz na njegov, na mjesto gdje nas spajaju njegove suze, a zatim odmaram
glavu na njegovu ramenu dok on plače i plače, kao da se tuga nikad neće povući, a cijelo to
vrijeme um mi radi, i misli mi postaju veoma, veoma jasne.
220
 Zatim kaže: »Snimio sam to mobitelom. Snimio sam ga kako je maltretira dok otvaram
vrata spavaće sobe jer sam ti htio pokazati kakav je.«
»Još to imaš na mobitelu?«
Policija će to sigurno vidjeti, ako je još tamo.
»Izbrisao sam to onda kad i scenarij.«
Možda će potrajati malo duže, ali svejedno će ga naći. Stvar je u tome što želim djelovati
brzo.
»Ali sam ga stavio na internet«, dodaje, »prije nego sam ga izbrisao. U slučaju da budem
morao dokazati da sam joj pokušavao pomoći, jer ju je tata maltretirao.«
Opisuje mi video, a dok to radi, misli mi se kristaliziraju. Savršeno.
Uzimam Lucasovu ruku u svoju, ponovno, i duboko udišem.
Zatim kažem: »Opraštam ti«, jer to su riječi koje sam oduvijek željela čuti. Dajem mu ih,
ovdje i sad, jer znam, iako on možda još i ne zna, da je to najveći dar koji mu mogu dati, i
nadam se da su dovoljne.
Naime, iznenada sam shvatila nešto još važnije od toga da saznam što je Lucas napravio
mojoj majci: shvatila sam da je Lucas jedina šansa da zadržim Grace.
U protivnom će je dobiti Chris.
A on će joj nauditi.
Osjećam to u kostima.

221
 SAM

Konzultant kaže: »Pretpostavljam da ste porazgovarali sa svojim liječnikom opće prakse

oko toga što biste danas mogli očekivati?«
»Jesam.«
»Kao što smo i pretpostavljali, na skenu su vidljive lezije. Nalaze se u mozgu i kralježnici.«
Okreće ekran računala prema meni, na kojem vidim sliku svoje lubanje.
»Ovo prikazuje jedan djelić vašeg mozga«, kaže, »kao da ga gledamo odozgo prema dolje,
s vrha glave prema stopalima«, mojom kemijskom pokazuje na nekoliko različitih mjesta na
ekranu. »Lezije vidimo tu i tu, i još jednu ovdje, kao što i sami možete vidjeti.« Upire prema
malenim mrljama koje su blijedo sive boje i razlikuju se od ostatka skena, kao da je netko
ostavio nekoliko malenih, prljavih otisaka prstiju s unutrašnje strane moje glave.
»Prema mojem mišljenju«, nastavlja, »uzimajući u obzir i ostale simptome, ovo bi već
moglo upućivati na multiplu sklerozu, ali volio bih napraviti lumbalnu punkciju kako bih
potvrdio tu dijagnozu. Znate li što je to?«
Na trenutak mi se učini da mu neću moći ni odgovoriti jer mi se grlo osušilo. »Uzimanje
tekućine iz kralježnice«, kažem.
»A to radimo zato što tražimo nešto što se zove mijelinski protein. Ako ga pronađemo,
potvrdit ćemo dijagnozu. Ako ne, to nažalost, neće značiti da nemate tu bolest, samo da u
uzorku nema proteina, pa ćemo vjerojatno morati ponoviti test. Međutim, na temelju ovog
skena, mislim da bi bilo razborito pripremiti se za dijagnozu multiple skleroze.«
Ponovno počinje tapkati po računalu.
»Mislim da bi u ovom trenutku bilo najbolje porazgovarati o tome kako olakšati simptome
koje osjećate. Možete li mi ih opisati?«
Sat i pol kasnije, nakon dugog čekanja u bolničkoj ljekarni, napuštam zgradu s vrećicom
lijekova u rukama i dogovorenom lumbalnom punkcijom za idući tjedan, kao i kontaktima
medicinske sestre u klinici specijalizirane za multiplu sklerozu koju sam maločas upoznao.
Na pregrijanim ulicama, osjećam se napadnut žarkom sunčevom svjetlosti, načinom na
koji svjetluca po haubama i krovovima i prozorima okolnih zgrada.
Rečeno mi je da bi lijekovi uskoro trebali olakšati simptome tuposti i bolova u zglobovima,
na čemu ću biti zahvalan zato što se zbog njih osjećam ranjivim dok sam vani, naročito u
situacijama s mnogo ljudi, i postaje mi sve teže skrivati svoje stanje od drugih.
Znao sam da je vjerojatnost za tu dijagnozu velika, i premda još nije potvrđena, mislim da
mi liječnik ne bi savjetovao da se na nju pripremim da nije siguran.
Čak i dok stojim u hladu, preplavljuje me vrućina i velika vijest koju sam upravo primio.
Vadim mobitel. Tess me još nije nazvala.
»Oprosti«, kažem joj iako me ne može čuti, i gasim zvuk na mobitelu.
Približavam se taksiju koji čeka pred klinikom i govorim vozaču da me odvede kući. Ne
odgovaram ni na jedno od njegovih ležernih pitanja, a u tišini koju sam nam nametnuo, vidim
ga kako pogledava u retrovizor, pitajući se što mi se upravo dogodilo.
Kod kuće, u praznom stanu, više od ičega bih volio imati nekoga tko bi se večeras vratio
kući k meni, nekoga kome bih mogao reći, tko bi bio sa mnom u svemu ovome, do kraja.

222
 ZOE

Kad vam cijeli svijet eksplodira, svi se njegovi komadići rasprsnu i rasprše, a neke od njih
više nikada ne vidite, i više ništa nije kao prije.
Izgubila sam svijet koji sam imala prije nesreće, a mama mi je pomogla izgraditi novi. Sad
je i taj svijet nestao, i više nikad neću vidjeti mamu, ali ne želim izgubiti i njegove ostale
dijelove.
Prije nego sam napustila maloljetnički Jason me naučio još nečemu. Upravo smo priveli
kraju svoj posljednji sastanak, dva dana prije mog otpuštanja, a ja sam ga pitala zašto smo svi
mi klinci zaključani tu kao životinje ako su neki od nas jednostavno pogriješili, ili nisu to mogli
izbjeći, jer smo bili glupi, ili mladi, ili smo imali druge opravdane razloge za ono što smo učinili,
primjerice, svjedoka koji je lažno svjedočio ili suca koji nije vjerovao u istinu onda kad ju je čuo.
»Kazna se smatra učinkovitom metodom odvraćanja«, rekao je jason i bolje namjestio
ovratnik majice na bend Bowling for Soup, što je uvijek radio kad bi mu bilo nelagodno.
»Barem je tako u teoriji«, dodao je. »Slušaj, sustav nije savršen, i svi to znamo, ali zato su
ovi sastanci važni jer ti daju priliku da pomno analiziraš ono što ti se dogodilo i shvatiš razloge
za to, kako bismo pronašli put naprijed.«
»Na suđenju sam rekla istinu, a svejedno su me strpali u zatvor«, rekla sam.
»Pa, kako rekoh, nije savršen, ali znaš da klinci prije nisu imali ni mogućnost razgovora s
terapeutom, tako da se u tom smislu možeš smatrati sretnom.«
Sat obješen visoko na zidu poručivao je da nam je vrijeme isteklo. Za kraj našeg
posljednjeg sastanka, to i nije bilo naročito impresivno jer mi je to rekao već hrpetinu puta
prije.
Ali to nije bilo posljednje čemu me naučio.
Ostala sam sjediti na mjestu jer sam se pitala namjerava li Jason reći još nešto otrcano i
lijepo za pozdrav, zapravo sam na neki način i htjela da to kaže, no umjesto toga on je samo
rekao da je vrijeme da pođem i počeo me pratiti natrag do mog dijela hodnika, kao i obično.
U maloljetničkom je postojalo nekoliko mjesta gdje vas nadzorne kamere nisu mogle
vidjeti. Većina nas ih je izbjegavala jer bi znalo biti zastrašujuće ako biste se sami samcati tamo
zatekli. Svi smo to naučili vrlo brzo nakon dolaska.
Jason se zaustavio na jednom takvom mjestu, između dvojih vrata koja su povezivala
odvojene odjele. Čekala sam da provuče karticu i otvori iduća vrata kako bismo nastavili dalje
kao i obično, ali umjesto toga on je zastao i uhvatio me za nadlakticu. Oko nas nije bilo nikoga
jer su u to doba dana gotovo svi bili zaključani.
»Zoe«, rekao je. »Odlaziš za dva dana i mislim da imaš goleme šanse da se više nikad
ovamo ne vratiš, stvarno to mislim. Osobno, veoma bih se razočarao kad bi se vratila.«
»Neću.«
Rekla sam to brzo jer mi se nije sviđao način na koji me prstima stiskao za ruku.
Odmaknula sam se od njega, ali nisam mogla daleko zato što je prostor bio tako skučen i svaki
mi se mišić u tijelu napeo od straha.
Drugim riječima, stajala sam skamenjena na mjestu kad je njegov snažni stisak popustio i
kad mi je prstima prošao niz ruku, preko rukava trenirke koju sam imala na sebi, sve dok nije
došao do zapešća. Prstima mi je dotaknuo kožu na tom mjestu, a ja sam zadržala dah dok su
223
mi se uvlačili centimetar-dva pod rukav. Jagodica njegova malog prsta ovlaš se naslonila na
kost na mom zapešću, a ja sam poželjela da mi se kosti raspadnu koliko mi je bilo mučno od
toga.
»Tako si prekrasna i talentirana«, rekao je, a glas mu je zvučao kao da mu je jezik natekao.
»Ne pripadaš ovdje.«
Ruka mu je u tom trenu otputovala od mog zapešća do obraza, putovala je polako i na
tom se putu očešala o jednu moju sisu. Namjerno sam još dalje odmaknula glavu, osjećajući
kako mi se lice trza dok mi je prstima prelazio preko obraza.
Disanje mu je bilo glasno i nepravilno.
»Vrištat ću«, rekla sam.
»Moja riječ protiv tvoje, Zoe. Što misliš, tko će pobijediti?«
Ništa mu na to nisam mogla reći jer sam već znala odgovor. On.
Primaknuo je svoju glavu mojoj, usnama mi očešao vrat i zatim rekao: »Ovakav će ti odsad
biti život, moraš to upamtiti.«
Zatim se iznenada odmaknuo od mene, provukao karticu, otvorio vrata i pridržao ih kako
bih prošla kroz njih i istupila u žarko osvijetljen zajednički prostor kao da se ništa nije
dogodilo. Hodala sam polako jer mi se činilo da bih mogla zateturati i jedva da sam primijetila
kako Jason pozdravlja Gemmu koja je bila u smjeni, govoreći joj da je spreman za idućeg
pacijenta, jer sam se osjećala kao da se moram boriti za svaki udah.
Otišla sam u svoju sobu i sklupčala se na krevetu, stisnuvši se koliko sam god mogla. Bilo
mi je hladno, drhtala sam, jedino što me sprječavalo od toga da rastrgam plahtu i omotam si
je oko vrata bila je pomisao da su mi ostala još samo dva dana prije nego mama dođe po mene
i onda više nikad neću vidjeti Jasona i moći ću početi neki drugi život, dobiti Drugu priliku.
Više-manje se sjećam svega što mi je Jason rekao dok sam bila u maloljetničkom jer imam
izvrsno pamćenje, ali upravo mi se ta posljednja poruka koju mi je dao u tom prostoru bez
kamera najdublje urezala u sjećanje.
Već sam znala da je život nepravedan i da strukture koje je društvo postavilo kako bi vas
zaštitilo ne funkcioniraju uvijek, ali ono što me Jason tada naučio jest da me ono što mi se
dogodilo trajno označilo, da me je pretvorilo u nekoga koga se može gurati uokolo i gaziti, kao
igračku, kao nekoga bez glasa i bez prava na normalan život.
Osim.
Osim ako ne budem dovoljno hrabra i preuzmem kontrolu.
Trpeći nesnosnu vrućinu u tetkovoj šupi, savršena mi se ideja formira u glavi: želim spasiti
Grace od Chrisa i zadržati je uza se tako da je mogu pretvoriti u djevojku u koju bi mama htjela
da izraste.
Promatram Lucasa i pokušavam procijeniti mogu li tu ideju provesti u djelo. Bit će izazov,
znam, jer on je većinu vremena poput prebijenog psa, a naročito sad. Ali ono što imam na
umu ne može se ostvariti bez njega, stoga mi je očajnički potrebno da i on bude hrabar, a to
je zato što će morati lagati oko toga što se dogodilo.
Šapćem mu na uho ideju koje sam se dosjetila, no kao što sam se i bojala, kad sam mu
rekla što moramo učiniti, on kaže: »Ne mogu.«
»Možeš.«
»Ne.«
224
 »Ako kažeš istinu, zatvorit će te, Lucas, baš kao što su i mene. Ne znaš kako je tamo. A
onda će tvoj tata uzeti Grace i ozlijedit će je. I možda te nikad više ne vidim. Nikad.«
Nastojim stajati uspravno koliko god mogu. Zabacujem ramena unatrag i puštam kosu da
mi pada niz leđa. Stojim onako kako je mama stajala kad su se Chris i Lucas vratili s koncerta.
Stojim onako kako je stajala svakoga dana tijekom suđenja, dok je još bila snažna. Stojim
onako kako želim da Grace stoji kad odraste, ma što joj se događalo.
Problem je u tome što, ma koliko jaka ja bila, strah u Lucasovim očima izgleda kao da je
tamo već jako dugo, a sigurna sam i da jest. Također mi je jasno da se u ovom trenutku
vjerojatno osjeća onako kako sam se ja osjećala netom nakon nesreće: poput zarobljene
životinje, prepun panike i boli, u šoku zbog onog što se dogodilo, ali ja ga moram natjerati da
se trgne, da jednako jasno kao i ja vidi da to moramo učiniti.
»Želiš li da Grace ima život poput tvog?« pitam ga. »Da živi u strahu od tvog tate?«
Odmahuje glavom, ali govori: »Ono što tražiš od mene pogrešno je.«
»Nije pogrešno ako ispadne dobro. Razmisli.«
Već me obuzima očaj jer, ako ne pristane učiniti ono što ga tražim, izgubit ćemo sve što
nam je ostalo, i on i ja. Mislim na scenarij i znam da zasigurno osjeća istu onu ljutnju koju
osjećam i ja.
»Ljutnja može biti oslobađajuća«, Jason mi je jednom rekao, premda mi je istodobno
govorio da je ne pokazujem onoliko koliko sam je tada pokazivala.
U očaju, dohvaćam jednu Richardovu maketu s obližnje police, pružam je Lucasu i
govorim: »Uništi je«, jer je to jedini način kojeg se uspijevam dosjetiti kako bih dotaknula bijes
koji sigurno nosi u sebi, a to bi ujedno mogao biti i jedini način da ga u ovom trenutku i na
ovom mjestu natjeram da pristane na moj plan.
»Što? Ne!«
»Hajde!« Guram je prema njemu, ali on je grubo odguruje od sebe, i već u toj gesti mislim
da mogu naslutiti kako ljutnja u njemu počinje kuhati, i pitam se je li je ikad uopće izbacio iz
sebe. To je dovoljno da me uvjeri da mi je taktika dobra.
»Onda ću ja to učiniti«, kažem. »Ne bojim se.«
Tik pred njegovim licem, držim avion za krilo i polako ga savijam, napetost zupčanika raste
pod mojim prstima. Maketa je komplicirana i lijepa. Vjerojatno ju je sastavljao satima, danima.
»Nemoj!« kaže Lucas. Krene mi je istrgnuti iz ruku, a ja mu je samo puštam.
»Slomi je«, kažem.
»Ne!« Drži je kao da je od finog porculana, ali ruke mu se tresu.
»Ona predstavlja tvoj život s tatom«, kažem. »Slomi je i oslobodit ćeš ga se. Slomi je za
svoju mamu. Slomi je i moći ćemo napraviti ono što moramo kako bismo ispravili nepravdu
nanesenu njoj i mojoj mami.«
»Zašto mi to radiš? Pokušao sam te upozoriti, zar ne? Poslao sam ti scenarij.«
»Poslao si ga prekasno!«
Spušta pogled prema avionu u svojim rukama.
Mislim na ono što mi je Jason rekao dok se njegov vrući dah odbijao o moje lice: »Moja
riječ protiv tvoje, Zoe. Što misliš, kome će vjerovati?« Znam da, ako Lucas ne pristane odraditi
ovo skupa sa mnom, sama neću moći.

225
 »Vjerovat će nam, znam da hoće. Ovo je jedini način koji nam preostaje«, kažem mu.
»Ali što je s porukama koje sam ti slao preko Panopa? Policija će ih pronaći na tvom
mobitelu.«
»Oni već znaju za moju prošlost, Lucas, baš ih briga ako znaš i ti. Razmisli o tome. To je
sve što te poruke dokazuju.«
Jasnoća koju osjećam nevjerojatno je čista i sve me više frustrira što je i on ne osjeća. Kao
da mu je mozak u mulju, samo razmišlja o pogrešnim stvarima. »Ionako se više neće zamarati
našim mobitelima«, kažem, »ako ovo odradimo kako treba.«
Kaže: »Maria nije zaslužila mog tatu. A nije ni moja mama. Nitko ne zaslužuje.«
»Ni Grace ga ne zaslužuje.«
Premeće avion po rukama pa ga drži za krilo baš kao što sam ga i ja držala, a onda, baš
kad sam pomislila da će ga spustiti i otići iz šupe i da je sve propalo, kao i obično, on ga počinje
iskrivljavati. Zadržavam dah dok napetost u drvetu raste i dok se počinje lomiti.
Lucas je zadihan, a ja mu govorim: »Nemoj sad odustati«, i doima se kao da mu taj
komentar predstavlja neku vrstu oslobođenja, kao da je sav njegov gnjev iznenada izbio na
površinu.
Lomi krilo aviona, a onda i rep, i ja se moram odmaknuti unatrag jer počinje lupati
avionom po zidovima šupe sve dok se ne razbije u komadiće, a on i dalje udara njime okolo,
dok se nisam prepala da će si ozlijediti ruku, dok ne kaže: »Mrzim te. Jebeno te mrzim«, i oboje
znamo da to ne govori meni nego svom tati.
Kad je napokon gotov, gleda u nekoliko krhotina koje su mu ostale u rukama kao da nije
siguran kako su tamo dospjele, a ja ga pitam: »Hoćeš li to učiniti:“« On kaže: »Okej«, na što mi
srce poskoči od olakšanja.

226
 RICHARD

Nakon što je Chris odlučio ostati malo duže kod nas kako bi pričekao da Grace odspava,
pita me smije li se poslužiti mojim računalom. »Samo da obavim nekoliko stvari za posao pa
da nas ne uznemiravaju idućih nekoliko dana«, kaže. Lice mu je mračno i napeto.
»Samo daj«, kažem mu.
Vodim ga na kat i pokazujem mu svoj ured u sobi.
Je li on to mogao učiniti? Ponovno se pitam dok ga prepuštam poslu. Moram odoljeti
napasti da mu povirim preko ramena. Tessa ima svoje sumnje, očito, ali to bi mogla biti samo
krivnja koja progovara iz nje, jer je zbog nekog razloga uvjerena da je mogla spasiti Mariju da
se više potrudila ostati bliska s njom nakon što se udala.
Dok se približavam stubištu, primjećujem da smo ostavili kupaonicu u relativnom neredu
nakon Graceine kupke, pa odlučujem da ću je srediti i uljepšati za Tessu. Brišem prolivenu
vodu ionako već mokrim prekrivačem, a zatim ga stavljam u hodnik s namjerom da ga objesim
u vrt da se osuši, i brišem osušene mjehuriće pjene s unutrašnje strane kade.
Dok to radim, počinjem osjećati zbunjenost oko nečega što mislim da sam načuo dok se
Grace kupala. Mislim da sam čuo Lucasa kako govori nešto o Marijinoj smrti, ali nisam siguran,
i vjerojatno sam u krivu jer bi Zoe sigurno drugačije reagirala kad sam joj se nedugo zatim
obratio.
Pitam se hoću li uspjeti nagovoriti Chrisa da dopusti da Grace ostane ovdje na čaju. Neće
mu biti lako to organizirati u hotelu. Pitam se jede li juhu. Pitam se kad će joj majka početi
nedostajati.
Izgleda da se Grace igrala sa svakom plastičnom bocom uredno posloženom uz rub kade
pa ili počinjem sakupljati iz svih kutaka prostorije i vraćati na njihova mjesta. Nismo navikli da
se stvari razmještaju, Tessa i ja. Vodimo miran život.
Klečim na podu kako bih dohvatio bočicu šampona koja je nekako zapela iza ormarića na
kojem stoji umivaonik, kad me hvata strašna žudnja. Najprije je to nalet iscrpljenosti, a onda i
svih onih emocija koje ne mogu podnijeti.
Pokraj mene, ugrađena u oblogu kade, nalaze se malena vrata. Ako ih gurnem, otvorit će
se, a unutra ću pronaći skrivenu bocu votke. Jeftine, gadne votke. Prekrasne, anestezirajuće
votke. Samo jedan pokret prstima i moja je.
Ali pokušavam biti dobar. Sjedim tu, na koljenima, u našoj lijepoj maloj kupaonici, i mislim
na to prekrasno dijete, na Tessinu uništenu obitelj, na tu ruševinu od našeg braka, i premda
mi je za to potreban svaki atom snage, uspijevam napustiti kupaonicu a da ne dotaknem bocu.
Tako je teško otići. No, ima tu i zadovoljštine, ne mogu poreći, jer dok se polako spuštam
u prizemlje, tjeram samog sebe da priznam da je čak i to odupiranje boci neka vrsta trijumfa,
ma kako se užasno osjećao.

227
 TESSA

Koračam po prizemlju. Detektivi su privremeno napustili blagovaonicu pa hodam po njoj

kao da bi mi mogla odati neki trag ili mi pomoći u razmišljanju.
Međutim, previše sam nemirna da bih predugo tamo ostala pa se, dok se vraćam u
hodnik, umalo sudaram sa Zoe.
To ju šokira pa tiho vrisne. Doima se zamišljenom i strašno uzrujanom, ne želi me
pogledati u oči, što je za nju neobično. Nervoznim mi glasom kaže, kao da joj je teško pravilno
disati, da želi da se svi okupimo u dnevnom boravku.
Budi svog tatu i doziva Richarda da se vrati u kuću jer je otišao van provjeriti bebu. Zove i
Chrisa da se spusti iz sobe na katu i želi da svi sjednemo, premda je jedno mjesto ostavila
praznim, na sredini kauča, pored Chrisa, i ustraje u tome da njega zauzme policijska
službenica.
I Lucas je tu, namješta nešto na TV-u. Upalio ga je, u rukama drži dva daljinska upravljača
i prebire kroz niz ekrana koji mi izgledaju nepoznato.
Čim je Richard ušao u boravak, odmah pita Lucasa što to pokušava, nudi mu svoju pomoć
i znanje, ali dječak ga pomalo otresito odbija. Očito jako dobro zna što radi, premda je
vidno živčan, baš kao i Zoe.
Dok svi sjedaju na svoja mjesta, Zoe staje pored moje fotelje, pa je trljam po tankom
zapešću. » Što se zbiva, leptiriću?« pitam je.
Ne gleda u mene i ne odgovara mi, usredotočena je na ono što Lucas radi.
Podsjeća me na ono kako se ponašala tijekom suđenja. To mi je slomilo srce, jer se
neprestano doimalo kao da je mislima negdje drugdje, kao da se njezina srž sklupčala od straha
i, premda možda ne bi trebalo, to ju je učinilo nekako nedodirljivom.
»Zoe?« ponovno pitam jer me njezino ponašanje pomalo plaši, ali u isto vrijeme javlja se
i Lucas: »Spremno je.« U tom trenutku, kao da joj je dao znak, kao da se radi o nečemu što
su uvježbali, okreće se prema svima i daje kratak govor glasom tako lakonskim glasom da me
prožimaju trnci.
»Lucas i ja smo se bojali. Ali sad smo odlučili reći vam sve što znamo. Ovo je film snimljen
sinoć.«
Svi se okrećemo prema televizoru.
Izgleda da ga je Lucas spojio na internet, na ekranu je nekakva stranica s filmovima. Pitam
se hoće li nam pustiti snimku jučerašnjeg koncerta, premda mi se ne čini kao da hoće.
Prizor koji se iznenada pojavljuje na ekranu izgleda baš kao unutrašnjost Chrisove i
Marijine kuće.

228
 LUCAS

Snimio sam taj film svojim mobitelom, potajno, sinoć. Držao sam ga uz nogu pa tata nije
primijetio.
Dok gledamo snimku skupa s tatom, kao i svim ostalima u Tessinu dnevnom boravku,
jedini način na koji se uspijevam prisiliti da ostanem tu i opet to gledam, da odradim ono što
smo se Zoe i ja dogovorili, jest da razmišljam kako bih, da sam snimao tu scenu za pravi film,
sve odradio drugačije.
Zbog snimanja koje je moralo biti potajno, prije nego sam ispustio mobitel pa je kadar
uhvatio samo strop, snimka sliči filmovima Vještica iz Blaira ili Paranonnalno. Kao neki
niskobudžetni indie hororac, što bi moglo upaliti. Ali više bih volio da je malo stiliziran, pa bih
to učinio ovako:
Prvi kadar bi me pratio dok idem prema stubištu, vjerojatno pokretna kamera, u ruci, koja
promatra odostraga, preko ramena, tako da se vidi kako se približavam vratima spavaće sobe
svojih roditelja, i to iz svoje perspektive.
Dok hodam niz hodnik, glazba u pozadini je jedna dugačka, duboka notamožda duboka
gudala - poput monotonog zujanja. Prigušeni zvuci rasprave dopiru kroz zatvorena vrata
spavaće sobe.
U trenutku kad se zaustavljam pred vratima i osluškujem, kamera se okreće kako bi
pokazala moje lice na kojem se vidi da pokušavam smoći hrabrost.
Drugi kadar, krupni plan moje ruke koja otvara vrata spavaće sobe. Vrata se otvaraju.
Glazba se pojačava, ali ne previše.
Vidimo unutrašnjost sobe. Osvijetljena je samo malenom lampom pored kreveta pa
moćne, dugačke sjene zauzimaju cijeli prostor, zbog čega tata izgleda zastrašujuće, kao
negativac s korica stripova.
Tata stoji iznad Marije. Drži je za kosu, gurnuo joj je glavu unatrag prema zidu pa možete
vidjeti glatku liniju njezina vrata.
Zatim nekoliko krupnih planova: stražnji dio tatina dlana, Marijina kosa koja mu viri kroz
prste, napeta koža na zglobovima prstiju, a zatim i njezino lice, vilica napeta od boli i straha.
Glazba u pozadini se pojačava, čujemo više instrumenata, viših, suprotstavljenih tonova,
sad već neusklađenih.
Takvim bih uvodom bio zadovoljan, bio bi to vjeran prikaz onoga što se zbilo.
Čim mu je došlo do glave što gledamo, dok svi sjedimo u Tessinu dnevnom boravku, tata
polijeće prema televizoru prije nego itko čuje što će reći u filmu. Ali Zoein tata sjedi pored
njega, kao i žena iz policije, pa Zoein tata hvata mog tatu za ruku i govori mu da sjedne, glasom
koji je prijeteći pristojan. Lice Zoeina tate je slomljeno, ali velik je i snažan, i moj se tata ne
može mjeriti s njim.
Dolazimo do dijela filma kad se sve brzo odigrava. Svi prisutni maksimalno su
usredotočeni.
Tu snimka postaje malo lelujava, jer sam se preplašio, a ja opet zamišljam kako bih to
mogao bolje snimiti:
Tata se okreće, vidi me na vratima. »Izlazi«, kaže i siguran sam da se već može primijetiti
natečena, crvena vena na njegovim sljepoočnicama.
229
 U tom bih trenutku i ja mogao pokazati svoje lice kameri, kako osjećam još veći strah, ali
pokušavam ne dopustiti da me to natjera na bijeg iz sobe kao toliko puta prije, pa ostajem na
mjestu jer ga želim spriječiti u njegovoj namjeri.
Krupni kadar Marijina lica, dok pokušava okrenuti glavu prema meni iako je tata još drži
za kosu. Oči su joj pune poruka koje ne mogu iščitati jer je ne poznajem onoliko dobro koliko
sam poznavao svoju mamu. Sklapaju se u trenutku kad joj tata pušta kosu, a ona pada na pod
poput odbačene lutke.
Ponovno pokretna kamera, snimak iz ruke, u kojem se vidi kako tata koda prema meni.
Ostajem na mjestu.
Maria kaže: »Da ga nisi dirnuo!«
»Začepi«, kaže tata.
»Gotovo je, ako ga povrijediš«, kaže.
Tada prestaje i glazba. Mislim da bi iznenadna tišina bila učinkovita.
On zastaje, zatim se okreće prema Mariji i smije. Vidimo je kako prkosno podiže bradu, ali
doima se sitnom i krhkom u usporedbi s njim, baš poput moje mame svojedobno.
»Ti mi to prijetiš?« pita je. »To pokušavaš?«
Volio bih da nastavi gledati u njega, ali ona spušta pogled.
»A ako i jest gotovo«, kaže, »kamo misliš otići? U neki drugi grad? U neki drugi prljavi mali
stan? Jesi li spremna opet biti sama sa svojom kćeri? Bez prebijenog novčića? Ili ćeš
otpuzati natrag u Devon i živjeti među ljudima čiju je djecu ubila? Nećeš ti to moći, Maria. Ne
znaš se pobrinuti ni za sebe.«
Krupni kadar njezina lica trebao bi poručiti da je upravo nešto shvatila.
»Ne bi to učinio«, kaže.
U tom trenutku shvaćam ono što je i ona shvatila, a to je da tata želi reći da će povesti
Grace sa sobom.
»Ono što ne bih učinio jest dopustio da mi kći odrasta u domu u kojem ste samo ti i ona«,
kaže. Gleda Mariju onako kako je nekoć gledao moju mamu, kao da ne vrijedi ništa, kao da
u njegovim očima nikad ništa neće ni vrijediti.
Zatim se opet okreće prema meni, a ovog mu je puta lice toliko puno bijesa da se odmičem
prema stubištu. Jedan, dva, tri koraka.
Na televizoru pred nama vidimo kako se kamera na mobitelu ljulja, vidimo stražnji dio
moje noge dok je tamo skrivam, a zatim i dijelove onoga što se događa, ali svi koji gledaju i koji
poznaju našu kuću mogu vrlo lako zaključiti da hodam unatraške prema vrhu stubišta.
Ne želim bježati od njega, želim ostati mirno na mjestu, želim vikati na njega, zaurlati sve
ono što sam vidio u filmovima. Želim mu reći tko on stvarno je, i što je, pitati ga zašto je takvo
čudovište i zašto bi takvo čudovište uopće željelo dijete? Dvoje djece? Želim da pleše dok mu
prosipam metke pod nogama. Želim da se preznojava od straha kad shvati da nisam tu da
postignemo kompromis, tu sam da ga dokrajčim, ali on je poput pukovnika Kurtza u trenutku
najveće slave, uzoholjeni manijak, Golijat kojeg je opila moć. U snovima me proganja njegovo
nasilno ponašanje, a moji dani, uza sve te njegove milozvučne riječi, prepuni su prijetnji.
Ali bojim se, ponestalo mi je hrabrosti. Sad me ima, ruka mu je na mojim prsima, gura me
u zid točno na vrhu stepenica.

230
 Iza njega, Maria se pridiže na noge, premda se mora dovući do nas, kao da ne osjeća ništa
osim iscrpljenosti, a u njoj kao da je ostala samo iskra prkosa koja je tjera da to čini. Tata je ne
primjećuje. Gledam ga u oči, vidim da je drugu ruku stisnuo u šaku.
Ne znam u što bih gledao, u njegove oči ili njegovu šaku, zato što nisam siguran hoće li
me udariti. Vidite, nikad me nije udario. Dosad. Štipao me i gurkao, ali uglavnom me
pokoravao riječima.
Ono što mi se najviše gadi jest što sam mu dopuštao da mi to radi cijeloga života, i što
sam dopuštao da to radi mojoj mami. Međutim, nikad na njoj nije ostavljao vidljive modrice.
Nikad. Tata je bio prepametan za to. Zato nijedan liječnik koji se brinuo za moju mamu ništa
nije posumnjao.
Krivnja i ljutnja na samoga sebe što ga nikad nisam zaustavio dok je nad njom vršio nasilje
ispunjavaju mi misli svakoga dana i svake noći, čujem ih dok sviram glasovir, odzvanjaju mi
kroz glavu dok gledam filmove, dok sam u školi, nikad me ne napuštaju. Ništa ne može
odagnati taj osjećaj, osim možda Zoe. Jer ona je poput mene, i ona čuva ružne tajne.
U školi sam posjetio savjetnicu. Nitko za to nije znao. Problem je bio u tome što, jednom
kad sam došao k njoj, jednostavno nisam mogao izreći ono što sam htio pa sam samo izbrbljao
tonu gluposti oko toga koliko me brinu ispiti. Savjetnica mi je dala hrpu letaka, koji su bili
beskorisni, ali je ipak rekla nešto dobro. Rekla je: »Zašto ne bi pisao o onome što te čini
napetim? Možda nekakav dnevnik? Moglo bi ti pomoći.« Rekao sam joj da ne želim
pisati dnevnik pa je odgovorila: »A što je s pjesmama?« Ja sam je pitao: »Zar vam se činim kao
da želim pjevati u nekom muškom bendu ili tako nešto?« Rekla je: »Pa, dobro, što ti se sviđa?«
a ja sam odgovorio: »Filmovi.«
»Pa, zašto onda ne bi pokušao napisati scenarij?«
Taj sam scenarij poslao Zoe i Mariji. Srce i dušu sam unio u njega, sastavio ga od onoga
čega se moja mama još sjećala, zamislio scene na temelju onoga što mi je ispričala o tome kad
su ona i tata tek prohodali, kao i starih fotografija, i poslao sam im ga zato što sam htio da
Maria zna da ja znam kakav je, pa da se ne osjeća usamljeno.
Želio sam upozoriti i Zoe jer mu se moja mama sama nije mogla suprotstaviti, pa čak ni sa
mnom, za to vam ipak treba više ljudi, a ja sam mislio da bi mi Zoe mogla pomoći da
pomognem Mariji.
Ali Zoe je bila u pravu: poslao sam ga prekasno.
Ne gledam u tatu dok se film vrti na TV-u. Ali prestajem misliti na druge načine na koje
sam ga mogao snimiti i radije promatram lica svih ostalih osim njegovo, na njima vidim užas,
dok gledaju ono što sam ja gledao cijelog svog života.
Na televizoru iznenada nestaju pokretne slike. Mobitel mi je ispao iz ruke netom nakon
što me je tata gurnuo leđima uza zid, odnosno u trenutku prije nego ga je Maria iznenadila i
uspjela odvući od mene.
Sve što se u tim trenucima vidi na filmu jest strop iznad našeg stubišta, lampa o koju se
odbija prigušena svjetlost iz spavaće sobe.
Ali čuje se metež dok ga ona odvlači, a zatim i kako se obraća meni, pitajući me: »Jesi li
dobro?« što mi je teško slušati jer, čim se tata malo oporavio, za što mu je trebala sekunda-
dvije, kaže: »Ti kučko«, a zatim i zvuk nečijeg kretanja, dok je ja pokušavam maknuti s njegova
puta, čuje se kako Maria uzdiše, a zatim i kako udara o stup rukohvata, potom i pad.

231
 U tom sam trenutku počeo vrištati, ali tata mi je stavio ruku preko usta prije nego sam
uspio stvarno zaurlati, dok obojica gledamo kako joj iz tjemena teče krv i skuplja se u lokvu na
lakiranim drvenim stepenicama.
Nekoliko trenutaka poslije, film prestaje. Uzeo sam mobitel i ugasio kameru dok je tata
jurio niz stepenice kako bi provjerio može li je još spasiti.
Ono što je najvažnije jest da se ne vidi da sam ja taj koji je odgurnuo Mariju od tate i tako
je bacio niz stepenice. Ako slušate snimku, doima se baš kao da je on to učinio. To je
neizbježna posljedica njegova prijašnjeg nasilja.
Kako bih to dodatno objasnio, baš kako mi je Zoe i rekla, okrećem se prema publici,
gledam policijsku službenicu ravno u oči i kažem: »On ju je gurnuo.«
A zatim, drugi put u dvanaest sati, tata mi prilazi s rukom stisnutom u šaku.
Podižem ruku kako bih si zaštitio lice, šćućurivši se u svojoj stolici.
Međutim, ne uspijeva me udariti jer ga Philip na vrijeme zaustavlja.
»Da se nisi usudio«, kaže Philip. »Da se nisi usudio!«' Gura tatu natrag na kauč i drži ga na
mjestu.
»Stvarno ćeš to učiniti?« tata me pita. »Lucas? Jesi li dobro promislio? Ne bi li radije rekao
istinu?«
Moram odvratiti pogled od ostalih, prisiljavajući se na to, kako bih ostao čvrst.
Nevjerojatno je teško ne odgovoriti, ali ne smijem. Zoe je rekla da se samo moramo držati
svoje priče, i ja ću to učiniti.
Tada Zoe odrađuje svoj dio, pa kaže: »Sve sam vidjela. Izašla sam iz svoje sobe kad sam
čula Chrisa kako viče. Mama je pokušavala zaštititi Lucasa, a Chris ju je gurnuo niz stepenice.
Snažno ju je gurnuo, a napao je i mene«, kaže. Povlači rub hlača kako bi policijskoj službenici
pokazala veliku modricu na boku. »I mene je gurnuo.«
U tom trenutku službenica odmiče mene i Zoe od mog tate. Ostaje pored njega, kao i
Philip, a mi napuštamo sobu, i ponovno pričamo svoju priču Tessi i Richardu. Oboje nam
vjeruju, a olakšanje koje osjećam nevjerojatno je.
Kad su detektivi stigli i popričali s tatom, a čini se da je prošlo samo nekoliko minuta
otkako je službenica pozvala pojačanje, priznajem da sam osjetio da mi se želudac steže dok
su ga odvodili.
Trčim kako bih otvorio ulazna vrata dok ga vode prema policijskim kolima. Ne mogu si
pomoći.
»Tata!« vičem, ali on se ne okreće, uopće me ne gleda, nijednom me nije pogledao, sve
dok nije sjeo na stražnje sjedalo i dok se auto nije počelo izvlačiti s prilaza, tek tada me
pogledao ravno u oči, dok su ga odvodili.

232
 SAM

Već je kasno u trenutku kad napokon zovem Tessu. Pokušavam je dobiti na mobitel, ali
odmah me prebacuje na govornu poštu, a zazirem od toga da je zovnem na fiksni telefon da
se ne bi javio njezin muž.
Kroz prozore svog stana vidim da je već krenula večernja gužva. Ljudi odlaze do pubova
uz rijeku, ili se vraćaju kući s posla.
Sjedim na stolici na balkonu, s pivom u ruci, ali dalje od ruba, u sjeni, gdje se osjećam
skrivenim i odakle mogu promatrati ljude.
U onom sam stanju uma u kojem vam se čini kao da vam je život isisan do kraja, toliko da
se svaki detalj tuđih života doima kao da je tu samo da vas rani. Zamjeram paru koji šeće,
držeći se za ruke, uz rijeku. Zamjeram mladoj službenici koja veselo hoda s mobitelom na uhu,
i brblja s nekim s kim će se poslije naći.
Zamjeram čak i starici koja šeće s malenim psom koji kaska za njom. Već sam ih viđao.
Svakog dana prelaze isti put. Pas nikad nije na povodcu. Zna kamo idu i sretni su što su zajedno.
Sramežljiv sam. Nikad neću biti onaj glasan tip koji ispija pivo u velikom društvu u nekom
pubu uz rijeku, kao oni koje vidim na drugoj strani obale. Ja sam onaj koji sjedi u kutu, s pomno
odabranim prijateljem, ili ljubavnicom.
No hoće li me moja ljubavnica sada htjeti?
Bio sam joj utočište, sad ću joj biti teret. Zbog bolesti ću imati napadaje kad se neću moći
micati, bol bi mogla postati neizdrživa. Stanje će se vjerojatno pogoršati s vremenom, od kakve
ću joj onda biti koristi? Bit ću više nalik na njezina muža, koji ima problem s alkoholom, što ju
iscrpljuje. Moje stanje uma i fizičke sposobnosti neće biti bolje od njegovih kad se napije, a s
vremenom će se neminovno i pogoršati.
Bockam dlan lijeve ruke, želeći da tupost nestane, očajnički želeći osjetiti još nešto na tom
mjestu, ali jasno, ništa se ne mijenja.
Dohvaćam vrećicu s lijekovima koju sam donio iz klinike i koja mi stoji pored nogu, skidam
naljepnicu kojom je zatvorena i gledam unutra.
U njoj su tri različite kutije tableta.
»Našim je pacijentima postavljanje dijagnoze obično najteže razdoblje«, rekla je
medicinska sestra zadužena za oboljele od moje bolesti koju sam posjetio nakon konzultanta.
Bila je dirljivo draga. »Imate li nekog tko će večeras biti s vama?«
»Da«, lagao sam. Nisam htio njezino sažaljenje.
Dala mi je letke s naslovima »Kako se nositi s multiplom sklerozom« i »Informacije za
pacijente«. Letke za koje i dalje vjerujem da su namijenjeni nekom drugom, ne meni.
Polako ispijam pivo i razmišljam o krhkosti života. Mislim na Zoe Maisey i njezinu jadnu
majku.
Večeras moram početi piti ove tablete. Moram pomno paziti na dozu.
Moram nastojati ne jadikovati oko toga koliko sam malo cijenio svoj život prije nego je
tijek vremena odredilo otvaranje vrećice s tabletama, šuškanje bočica s pilulama, parajući zvuk
koji se čuje dok sestra vadi novu injekciju iz paketa, samo za vas.
Još se ne mogu suočiti s uzimanjem tableta. Hoću, ali ne još.

233
 Mojim će roditeljima ovo teško pasti. Uskoro će nazvati da me pitaju kako je prošao
pregled i morat ću im reći istinu.
Mislim i na ostale poruke ostavljene na mom mobitelu, kako Tessina, tako i njezina muža,
koje su ostavili prije bezbroj sati.
Pitam se je li policija išta napredovala u istrazi.
Idem na internet, premda pomalo lijeno, samo da vidim je li se što dogodilo, jer bi bilo
pretjerano kad bih opet nazvao inspektora Georgea i uspravljam se na stolici dok čitam da je
netko uhićen.
»Osumnjičeni još nije imenovan, ali vjeruje se da je netko iz obitelji«, čitam na nekoj
stranici s vijestima.
Osumnjičeni. Dakle, nije Zoe. Hvala Bogu.
Jesam li i mislio da je Zoe? Ne. Bavim li se kaznenim pravom u kojem vidim što je sve
moguće, ma koliko vi odbijali vjerovati? Da. Stoga nikad ne bih isključio tu mogućnost.
Daljnja pretraga na internetu otkriva zrnastu fotografiju izdaleka na kojoj se vidi muškarca
na stražnjem sjedalu policijskih kola. Prilično sam siguran da je to Chris Kennedy, Marijin muž.
Na neki me način to ne iznenađuje, policija bi ionako najprije posumnjala na njega.
Tess će biti apsolutno shrvana jer je vjerovala da će taj brak spasiti njezinu sestru.
Pokušavam je dobiti na mobitel, koji me opet šalje na govornu poštu, stoga nemam
drugog izbora osim da pokušam s fiksnim telefonom.
Ne znam hoću li joj spomenuti svoju dijagnozu, ali želim čuti kako je, i što se događa, želim
čuti njezin glas, reći joj koliko mi je žao i da mislim na nju. A da budem sasvim iskren, želim
znati i kad će me opet moći posjetiti, jer mi je potrebna.

234
 TESSA

Sjedimo u vrtu nakon što su svi već otišli. Večer je, ali još je vruće pa želimo pobjeći iz
zidova kuće koji su nas cijelog dana držali zatočenima i koji se sad doimaju ukaljanima jer smo
među njima otkrili što je Chris učinio Mariji.
Kako je ovaj užasan dan odmicao, tako su se pojavljivali bogati prostori u hladu i sjene su
se neminovno rastezale, premda sunce i dalje prodire kroz vrtnu ogradu i zagrijava naš komad
zemlje.
Sjedim na klupici s Richardom. Suha trava bocka mi gležnjeve, a pored mene na klupici
Richard se znoji i uglavnom šuti. Oboje smo u velikom šoku.
Moja je sestra ušla u novi brak kako bi pobjegla od starog života. Bila je ranjiva i ja sam je
trebala bolje zaštititi. Govorim to Richardu.
»Ali bila je i ambiciozna«, odgovara. »A ti nisi bila odgovorna za njezinu sreću.«
»Trebala, sam učiniti više, trebala sam biti pametnija, poznavajući nju.«
»Ali nije te htjela u blizini, mislim da je znala što radi.«
»Pitam se kroz što je sve prolazila.« Pričamo veoma tiho jer su djeca s nama u vrtu, sve
troje. »Platila je jako visoku cijenu.«
»Najvišu«, kaže.
Djeca su raširila prostirku u hladovini nekoliko metara od nas i napunila lavor vodom pa
se igraju s Grace. Philip Guerin sjedi s njima.
Da se radi o nekom drugom danu, bio bi to savršen prizor.
Naše stablo jabuke odumire. Deblo se raspolovilo pri dnu, jedna je strana ove godine
pristojno rodila plodovima, dok je druga jalova.
Philip Guerin sjedi pokraj Zoe, ali ne preblizu. Znam da ne želi da dođe živjeti s njim.
Ona se pomiče na prostirci, odostraga obasjana sunčevom svjetlošću, kosa joj je poput
bijelog vodopada što me strašno podsjeća na sestru dok je bila mlada. Zlatna svijetlost ocrtava
obrise i kupa sjajem Zoeine nježne ruke i vitka ramena, kapi vode blistaju joj u kosi dok je Grace
prska vodom.
Nešto mi pritom smeta, jedan detalj.
Promatram svoju divnu nećakinju. Vidim je kako pokazuje nešto Grace.
To je leptir, prema kojem je Zoe dobila nadimak.
Dok ga promatram, uviđam što mi to smeta.
Radi se o modrici na Zoeinu boku, jer sam prilično sigurna da se sjećam kako je udarila
kukom o glasovir dok je bježala od Toma Barlowa u crkvi. Prilično sigurna, ali ne i sasvim. Pitam
se gdje je snimka koncerta, jer to bi nam sve reklo. Pitam se imam li snage gledati je i želim li
uopće doznati, jer je Zoe rekla policiji da je Chris to učinio, da ju je on gurnuo.
Među večernjim mušicama, leptir odlijeće dalje, u potrazi za hranom. Prepoznajem da se
radi o običnom šarencu, a on je prekrasno stvorenje. Krila su mu ukrašena nijansama
narančaste i crne boje, izgledaju čarobno na suncu i intenzivno plavom večernjem nebu koje
zalazak neće obojiti još barem pola sata. Lepršajući među svijetlo žutim stabljikama naše
usahle tratine, leptir priziva u misli lokacije egzotičnije od ove.

235
 Buseni lavande uz vrtni puteljak uglavnom su uvenuli, ali ja znam kamo će leptir odletjeti,
što on i čini. Nastavlja svojim putem, prelazeći preko trave. Dolijeće do djece, na što Grace
uzbuđeno maše rukama, a zatim se udaljava od njih i leti prema kutku vrta u kojem je sjeme
jorgovana s godinama naraslo u veliku, čudesnu biljku. Okupan je sunčevom svjetlošću. Veliki
valovi tamno ljubičastih cvjetova savijaju se dok među njima lete brojni leptiri i kukci.
Gledam kako se šarenac približava jorgovanu, putanja mu je krivudava, premda istodobno
već ucrtana, i eto ga kako završava na svom cilju, slijećući kao da ne teži ni grama na jedan od
raskošnih grozdastih cvatova. Sklapa krila i počinje se hraniti.
Kupat će se u medenoj svjetlosti sunca i gostiti nektarom sve dok sumrak ne počne tjerati
dnevnu svjetlost, a onda će naći neko drugo mjesto na koje će se smjestiti u mraku, negdje u
blizini, i čekati ondje sve dok se ujutro opet ne pojavi sunce, zagrije mu krila i tijelo kako bi
poletio u novi dan.
Tako svijet funkcionira, pomišljam. To je prirodni poredak stvari koji me toliko fascinirao
dok sam bila dijete, i koji me još fascinira. No ovaj će leptir doživjeti samo određen broj novih
svitanja. Njegov životni vijek je kratak. Neke vrste mogu hibernirati tijekom zime, ali ne i ova.
Richard stavlja ruku preko mene, a ja mu to dopuštam.
I mislim, kad bi mi Sam rekao da me želi, bih li u ovom trenutku mogla otići?
Govorim Richardu: »Philip ne želi uzeti Zoe, znaš.«
»Znam«, odgovara. »Znam da ne želi.«
Richard plače, često to radi. Njegova depresija je ozbiljna.
Zvoni telefon.

236
 RICHARD

Jedan se prizor doima kao da mi je nadomak ruke, ideja koja se najprije formira, a onda
treperi, prijeti nestankom, kao da se radi o fatamorgani koja pluta na vrućem večernjem zraku.
Danas nisam ništa popio, što znači da je ideja realna, premda je ne mogu još ostvariti.
A ta je ideja ova: Tessa i ja preuzet ćemo brigu o ovoj djeci. Razgovarao sam s Philipom
Guerinom i on se želi vratiti u Devon bez svoje kćeri. Ima novu partnericu koja je iz tamošnjeg
mjesta, bliska s obiteljima koje su zbog Zoe ostale bez djece. Veza im neće uspjeti ako Zoe
bude u blizini, a Philip i ne razmatra mogućnost preseljenja i novog početka.
Pretpostavljam da bismo ga mogli pokušati nagovoriti, ali zašto bismo to radili ako postoji
alternativa?
U svojim ga mislima mičem iz prizora pred sobom, i ponovno ga zamišljam.
U njemu smo Tessa i ja, na klupici. Prebacio sam ruku preko nje, a ona je ostala sjediti na
mjestu, nije se izmigoljila iz mog dodira, kao obično. Pred nama je troje djece na prostirki:
dvije plavokose princeze i tamnokosi, pametni dječak.
To su dva ranjena tinejdžera i jedna savršena djevojčica koja se neće sjećati svoje majke,
a nas dvoje se brinemo o njima. Ispunjavat će naše dane i noći, a mi ćemo ispunjavati njihove.
Kuhat ću za njih i sve organizirati, starije ću klince voditi na sate glasovira, a Tessa će i dalje
raditi svoj posao. Pružit ćemo im strpljivu brigu i ljubav i pomoć, i njihovi će životi bili lijepi
koliko god to mogu biti. Ponašat ćemo se prema njima kao prema svakoj drugoj djeci, neće
nas zavesti njihov talent ili uzrujavati njihova prošlost.
Samo jedna stvar narušava ovu iluziju i prijeti da će je razoriti.
A to je ono što mi se učinilo da sam načuo dok je Zoe kupala Grace.
Bio je to Lucasov glas koji je govorio: »Bila je to nesreća« i potom »Sve ću im ispričati«.
Zvučalo je kao priznanje, no možda je samo govorio o onome što su vidjeli. Mora da se radilo
o tome.
Neću to spominjati Tessi, pretpostavljam da bi, kad bih joj rekao, samo kazala: »Pa dobro,
što sad to znači? Jesi li siguran da si dobro čuo? Jesi li pio?« Stoga neću ništa reći.
Već sam pokupio ostatke razbijene makete koju sam pronašao u svojoj šupi. Ako ju je
netko od njih razbio, nije učinio ništa gore od onoga što sam i ja sam radio u prošlosti, kad bi
me sva tuga nakupljena u meni natjerala na tako destruktivne postupke.
Kako bih bio siguran da sam spreman preuzeti ovu djecu, obići ću cijelu kuću i uzeti svaku
bocu i izliti je u odvod. Nikad više neću kupiti alkohol. Ići ću na sastanke liječenih alkoholičara.
Bit ću im savršen otac. Čak i ako Lucas ne bude htio ostati s nama, uvijek će biti dobrodošao
kad bude htio posjetiti svoju sestru Grace.
Danas nije dan da to govorimo djeci. A neće biti ni sutra, možda ni idući tjedan, ali to je
nešto što im želim ponuditi i to u trenutku kad budu spremni to čuti.
Ako se Tessa bude slagala.
Spreman sam na pregovore.
Ako pristane na ovo, neću joj postaviti pitanje kako je napamet znala broj privatnog
mobitela Zoeina odvjetnika. Neću nazvati njezine prijatelje i pitati ih je li sinoć prespavala kod
njih, jer mislim da znam gdje je bila. Mislim da je bila s njim. Sama mi je priznala, obrambenim
stavom kad sam ga nazvao. Nisam sto posto siguran, ne znam ni kako se to moglo dogoditi, ali
237
mogu živjeti s malo nesigurnosti. To je manji demon od onih s kojima sam živio posljednjih
nekoliko godina. Tessinu sam nevjeru vjerojamo i zaslužio, uostalom, još je gore ono što sam
ja njoj priuštio.
Ovo želim poručiti djeci, ovo me čini hrabrijim, snažnijim, nadahnutijem: Ostanite s nama.
Pazit ćemo na vas. Pobrinut ćemo se za to da vam više nitko nikad ne naudi. Bit ćemo vaša
obitelj.
Iz unutrašnjosti kuće, čujem kako dopire zvono fiksnog telefona i osjećam kako se Tessa
pored mene sva ukočila.
»Ja ću se javiti«, kažem.

238
 SAM

Zovem Tessu na kućni telefon jer osjećam da moram. Ne želim da se osjeća napušteno.
Zvoni i zvoni, i samo što nisam odustao, kad se javlja Richard.
Mami me da poklopim slušalicu, no to bi bilo djetinjasto, a ovo nije dan za nezrelo
ponašanje.
»Dobar dan«, kažem. »Sam Locke pri telefonu, Zoein odvjetnik, zvali ste me.«
Govorim to jer sumnjam da zna da smo Tess i ja već razgovarali nakon što je ostavio
poruku.
Kaže: »Hvala vam, Sam, ali više nam niste potrebni, policija je uhitila osumnjičenog.«
»Da, vidio sam na vijestima. Jako mi je žao. Jesu li svi dobro? Sigurno je to bio strašan
šok.«
»Jako velik šok, da.«
Oteže riječi kao da zapravo želi reći nešto drugo i iznenada se bojim da je možda saznao
za Tess i mene.
»Pa, više vam neću smetati, ali ako išta mogu učiniti za vas, molim vas da me nazovete.«
»Mislim da ste već učinili dovoljno, zar ne?«
»Molim?«
»Ne zovite više moju obitelj. Ne zovite Zoe i, što je najvažnije, ne zovite moju ženu.«
»Što?«
»Mislim da ste me jako dobro razumjeli.«
»Ja...«
»Ostavite nas na miru.«
»Oprostite, ja...« Moje riječi ostaju visjeti u zraku jer mi je poklopio slušalicu.
Sjedim s mobitelom u ruci i pitam se je li mu Tessa rekla za nas, je li mu morala reći. I dalje
sjedim na mjestu još mnogo minuta poslije, nagađam, šokiran žestinom njegova tona, kad
mi zazvoni mobitel.
Tess, isprva pomišljam, ali nije ona. Moji roditelji, njih ne mogu ignorirati. Ne danas. Majka
počinje plakati dok joj govorim da moja dijagnoza samo što nije potvrđena.
»Kako ćeš sada, ljubavi?« pita. »Hoćeš li se vratiti kući?«
»Ne znam, mama, morat ćemo vidjeti.«
Nisam to namjeravao, ali nakon što sam prekinuo poziv, popio još jedno pivo, još malo
gledao rijeku i osjećao početak nečega što se doima poput oplakivanja Tesse, počinje me
privlačiti majčin prijedlog. Mami me da odem iz ovog grada i ovog života i ove veze koja mi je
donijela najljepše osjećaje radosti, ali istodobno i najdublji osjećaj krivnje. Mami me da negdje
drugdje utapam svoju tugu i promišljam o svom životu.
Ako se vratim u Devon, gdje će me i dalje boljeti, i gdje će se moje zdravstveno stanje
neminovno pogoršati, i gdje će mi Tessa svakodnevno nedostajati, barem ću biti uz more i
prekrasne krajolike i ljude koji me poznaju i vole. Bit će to povratak, jasno, ali istodobno i druga
prilika.
Jer, što mi ovdje preostaje?
239
 Te mi se misli vrte po glavi dok promatram odsjaj zalazećeg sunca kako žarko osvjetljava
prozore lučice nasuprot mog stana, sve dok ne potone toliko duboko i zgasne.
Nakon toga, svjetla grada i njihov odsjaj na vodi, moraju se strašno truditi ne bi li probili
tamu.

240
EPILOG

241
 Zimska glazbena večer

petak, 20. veljače 2015. u 19h

Glazbeni klub Clifton, Bristol

Zoe Maisey
izvodi
Chopina, Bacha & Mozarta

Solo nastup

Karta: 4 funte

Molimo, obratite se Tessi na: tessa.downing1 @gmail.com

za rezervacije i detalje vezane za buduće nastupe.

242
 ZOE

Stojim pored pozornice i čekam nastavak.

Vani se pločnik zaledio, a kad smo stigli, tetak Richard me morao uhvatiti za ruku jer sam
se umalo poskliznula dok smo izlazili iz auta.
Lucas je u publici, zadužen je za kameru. Više ne nastupa javno, premda još katkad zna
nešto odsvirati. Tako sad opisuje svoje sviranje. Strašno se navukao na filmove, to mu je nova
brija. Provodi sate i sate gledajući filmove s tetkom Richardom. Richard više ne izrađuje
makete, kaže da ih zapravo nikad nije ni volio, umjesto toga, i on se s Lucasom navukao na
film.
Grace je također tu, ali mislim da neće dugo izdržati u publici.
Richard kaže da ju nije ni mislio povesti, ali da je prilično siguran da je neobično
zainteresirana za glazbu, za dijete njezine dobi. Očarava je moje sviranje, kaže. Sjedi na kraju
zadnjeg reda s njom u krilu tako da može lako izaći i odvesti je kući čim počne cendrati. Ali želi
biti tu barem na početku. Ovo mi je prvi koncert otkako je mama umrla i mislim da duboko u
svojim srcima svi znamo da joj njime odajem počast.
Glasovir je donesen iz kuće Druge obitelji i preseljen u dnevni boravak u Tessinoj kući.
Richard je preuredio šupu u neku vrstu kina/filmske radionice u kojoj on i Lucas montiraju
filmove i gledaju ih na projektoru.
»To je tehnološki raj«, kaže Tessa kad god onamo poviri.
Jednom sam pokušala nazvati Sama na posao, ali rekli su da je otišao, da se vratio u
Devon. Rekli su da je bolestan. Pokušala sam reći Tessi, ali ona nije htjela razgovarati o tome.
U tom me trenu podsjetila na mamu, koja je također ignorirala neke teme, stiskala usne i
zadržavala u sebi osjećaje koje nisam mogla dokučiti.
Večeras izvodim kratak program, ali u njemu je nekoliko maminih omiljenih skladbi.
Zbog hladnoće sam se umotala u toplo, navukla rukavice i džemperić, i stišćem se uz
grijalicu koja se nalazi u zapuštenom zelenom sobičku. Pažljivo smo odabrali mjesto za ovu
prigodu, veoma pažljivo. Ne radi se o crkvi već o glazbenom klubu. Glasovir na pozornici je
predivan Steinway, a u publici ima mjesta za osamdesetak ljudi. Ovog ću puta ući sa strane, a
ne niz prolaz.
Mantram u glavi: ovo je tvoja Treća prilika.
Mislim da nemam baš devet života, ali nadam se da imam tri.
Čujem kako na pozornici izgovaraju moje ime pa, netom prije nego se popnem, u mislima
šaljem poruku mami. Ovo je za tebe, mamice, to mislim, i moram oprezno obrisati malenu
suzu koja mi je kanula iz oka.
Skidam džemperić i rukavice.
Izgledam dobro, u haljini koju je mama odabrala prije nego je umrla, svilenoj crnoj haljini
s visokim vratom i tričetvrt rukavima. Iščetkala sam kosu sve dok nije postala svilenkasta, baš
kako bi i ona htjela. Dok ulazim u prostoriju i penjem se na pozornicu, čujem pljesak iz publike.
Prije nego sjedam, kratko se klanjam publici, a zatim se pljeskanje pristojno stišava. Tess
je u prvom redu i pokazuje mi palac gore. Iza nje, gotovo sva sjedala su popunjena. Moj ugled
me pretekao. Kao što bi Chris rekao, da ga nisu osudili na petnaest godina zatvorske kazne:
svaka reklama je dobra reklama.
243
 Sjedam. Namještam klupicu, kontroliram disanje, stavljam ruke iznad tipki.
Izvodim Chopinov nokturno. Ta je glazba toliko lijepa da boli, da kida dušu, izokreće
nutrinu. Sviram je za svoju majku, i za Lucasa, koji više ne želi svirati, ali voli slušati. Sviram je
za Grace, jer će biti baš kao i ja, znam to. Sviram je za Richarda i Tess, koji paze na nas. Ovo je
za moju Treću obitelj.
Dok iz glasovira izvlačim prvu notu, već se sva gubim u glazbi, obuzima me, proživljavam
svaki nježni, nezaboravni takt, i osjećam da mama sve proživljava sa mnom.
I znam da će sve proći dobro, štoviše, savršeno.

244
 ZAHVALE

Štošta se dogodilo u godinu dana otkako sam počela raditi na ovoj knjizi, stoga sam
zahvalna svima koji su me pritom podržavali. Superveliko hvala zaslužuje Emma Beswetherick,
moja čudesna urednica, koja je umnogome oblikovala moju prvu knjigu i podarila mi
samopouzdanje i mogućnost da napišem i ovu. Bez tvog nevjerojatnog entuzijazma,
neumorne podrške i britkog uredničkog vodstva i jasnoće jednostavno ne bih mogla. Nadalje,
moram zahvaliti ostatku fantastične ekipe u izdavačkoj kući Little, Brown, a to su: Charlie King
i Tim Whiting, čiju podršku iznimno cijenim, Kate Doran i Aimee Kitson, zaslužne za
besprijekoran marketing, Jo Wickham koja me je nježno uvela u svijet publiciteta i Stephanie-
Elise Melrose koja je preuzela kormilo uz pregršt energije i kreativnosti. Dominic Wakeford,
hvala na trudu koji si uložio u rukopis, Ceara Elliot, hvala na divnom oblikovanju korica.
Kate Hibbert, hvala što si pronašla moje knjige kod američkog izdavača William Morrow, gdje
su moja krasna urednica Amanda Bergeron i ostatak njujorške ekipe učinili čudo s vlastitim
izdanjem. Veliko je zadovoljstvo raditi sa svima vama. Još jedna golema hvala mojoj čudesnoj
agentici Nelle Andrew, koja je uvijek tu za mene, s pravim savjetima i hrpom podrške. Tako
sam sretna što si uz mene.
Golema hvala i divnim Rachel Mills, Alexandri Cliff i Mariliji Sawides u PFD-u koje su moju
prvu knjigu na krilima poslale u svijet. Krasna Rebecca Wearmouth upotpunjuje ekipu
stručnjaka za inozemno tržište, bilo je jako zabavno raditi s vama.
Svim stranim urednicima i izdavačima koji su se odlučili za knjigu: mnogo vam hvala, i vi
ste mi dali hrabrosti da se bacim na Savršenu djevojku. Uživala sam u radu s vama i mnogim
susretima tijekom protekle godine. Hvala mojoj spisateljskoj partnerici Abbie Ross koja je
cijelim putem bila uz mene. Tvoja neumorna podrška, prijateljstvo i odlučnost tjerali su me
dalje i inspirirali. Annemarie Caracciolo, Philippa Lowthorpe, Bridget Rode, Janie i Phill Ankers,
Jonathan i Cilia Paget, Andrew Beck i Vonda Macmillan Beck, hvala vam što ste uvijek bili tu
da me ohrabrite. Annemarie, tebi ide trofej za najbolje motivacijske govore. Moja dva
umirovljena detektiva koji su mi mnogo pomogli oko knjige Burnt Paper Sky, još jednom su se
pokazali nadasve velikodušnima sa svojim vremenom i savjetima, a prije svega, pomogli su mi
osmisliti mjesto zločina i tijek događaja koji bi išao u skladu sa zamršenom fabulom koju sam
imala na umu. Mnogo vam hvala. Poduzela sam istraživanja u svijetu kaznenog prava i
pritvaranja osumnjičenika kako bih potkrijepila određene elemente ove knjige. Rob Rode i
Margaret Evans bili su uvelike velikodušni sa svojim vremenom i znanjem po tom pitanju, na
čemu sam im veoma zahvalna. Sve eventualne pravne ili proceduralne pogreške isključivo su
moje!
Na privatnom planu, golema hvala ide mojoj obitelji koja je bila veoma strpljiva sa mnom
dok sam se povlačila u svoj podrumski ured - danima, tjednima i mjesecima, hrvajući se s
knjigom. Jules Macmillan. Hvala ti što si hranila djecu, pse i ribe dok sam pisala. Hvala ti što si
slušala kad sam trebala malo razgovarati o knjizi (što je uglavnom bilo non-stop)i što si mi
pomogla da se izvučem iz mnogih slijepih ulica u fabuli, hvala na briljantnim i obazrivim
savjetima. Povrh svega, hvala ti što si pružala beskrajnu podršku ovoj knjizi, i meni. Rose, Max
i Louis Macmillan. Hvala vam na svemu.

245
 Nijednom se niste požalili kad je vaša mama postala spisateljica na puno radno vrijeme,
što nije mala stvar. Osim toga, hvala vam što ste strpljivo odgovarali na sva moja pitanja i
dopuštali mi da i dio vas ukomponiram u svoju priču. Ne mogu zaboraviti ni ono najvažnije -
velika hvala svakom ponaosob što ste me svakodnevno nasmijavali. Veoma se ponosim
svima vama.

246