Matt Dunn - VJENČANI KUM

Mojim roditeljima, Sheili i Franku Dunnu.

Hvala vam što ste me stvorili.
 1. poglavlje

“I tako, kao što sam rekao, vratimo se mi u njezin stan, i situacija polako stiže do
točke Clasha... ”
“Točke Clasha?”
“Ma da, znaš ono, 'should I stay or should I go' a dotad su nam teme bile sve
ono o čemu se obično priča na prvom izlasku - posao, obitelj, bivše veze. ”
“Bivše veze ? Nadam se da si joj dao skraćenu verziju. ”
“I tako se nekako povede razgovor o braku i nevjeri, pa mi ona počne pričati o
tom jednom tipu kojeg je upoznala na studiju. Znaš već takve: Casanova s faksa,
zgodan, duhovit, pravi mamac za žene, izlazio je s većinom cura na svojoj godini. ”
“Pomalo sličan tebi, znači. ”
“Goni se. Uglavnom, svi se iznenade kad se odmah nakon diplome taj tip oženi
najdosadnijom curom s njihovog smjera, odseli se u predgrađe, počne živjeti
totalno po prosjeku od dva cijela četiri djeteta. Međutim, nađe si posao
posrednika za nekretnine u Londonu, što mu daje savršeni izgovor da se dokasna
zadržava u gradu dok žena ostaje doma i čuva djecu. ”
“Zasad te pratim. ”
“Nikad se nije prestao družiti s ostalim prijateljicama s faksa - koje su mu
uglavnom bile bivše, naravno. Počne se nalaziti s jednom po jednom u gradu, na
ručku ili piću predvečer, i iskoristi tu priliku da im otvori dušu uz obrok životne,
počne pričati kako mu je brak prava robija, kako mu se cijeli život pretvorio u
posao i kako je sva tjelesna strana stvari gotovo sasvim nestala. A njima se
uglavnom počnu rositi oči prije nego što su popile prvu čašu Chardonnaya. ”
“Pizda jedna lukava!”
“Upravo tako. I onda, kada dode vrijeme da se krene, on kaže curi da samo
mora svratiti do jedne kuće odmah iza ugla da je procijeni - pet minuta, ništa više -
ima ključeve kod sebe, pa bi li ona skoknula s njim da je vidi? A koja žena može
odbiti priliku da pronjuška po kući nekog potpunog neznanca? I tako, dok si rekao
keks, njih dvoje šetaju po praznom stanu, on se pravi da nešto zapisuje i cijelo
vrijeme jadikuje nad stanjem svoga braka. ”
“Sto, sve nešto kao: ‘Primaća soba okrenuta prema jugu, ostavio bih je samo
da nemamo djece?”
“Tako nekako. I daje joj do znanja kako mu je krivo što on i dotična nisu bili
bliži na faksu, dok ona stalno sažalno komentira u stilu ‘baš mi te je žao'.
Uglavnom, zadnja soba do koje dođu je, naravno, spavaća... ”
“I?”
 “I što misliš? Ona mu na licu mjesta pruži ponudu koju on objeručke prihvati!”
“I što si joj rekao kad ti je to ispričala ?”
“Rekao sam ono što je željela čuti, jasno: ‘Koji gad!’”

Petak je popodne, sunce sja, a nas trojica sjedimo u našem omiljenom lokalu
u Chelseaju, Baru Rosa, uz grickalice i ono španjolsko pivo u boci s dvostruko
višom cijenom i dvostruko slabijim okusom od običnog svijetlog. Nick se cijeli
dan ne uspijeva koncentrirati na poslu, a meni nikad ne treba izgovor da ranije
privedem radni dan kraju, tako da smo zatvorili ured i, pod izgovorom da smo
mu mi najbitniji klijenti, izvukli Marka iz njegove uštogljene knjigovodstvene
tvrtke. Kao što je običaj, vodimo razgovor o curi s kojom sam prošli vikend
izašao.
“Nego što”, složi se Mark i nesvjesno si dotakne vjenčani prsten. “Koji gad!”
“Koji sretni gad, hoćeš reći”, zavidno će Nick. Što se njega tiče, svatko tko
dobije više nego što mu po pravdi pripada, zaslužio je njegovo ljubomorno
divljenje.
“Najbolje od oba svijeta, ako se mene pita”, nastavi on. “Zar se ne slažeš,
Adam?”
Nick, koji na sebi ima “dizajnersku” majicu s uzorkom koji bi vjerojatno
mogao izazvati epileptički napadaj, kima u iščekivanju, nespretno nasadivši
svoje žgoljavo tijelo na barsku stolicu. Ispod kratke tamne kose, sve na Nickovu
licu je prenaglašeno, kao da mu se crte lica nadmeću za prednost: velike čupave
obrve, usta koja se malo previše šire oko glave i nos koji ne pokazuje sasvim u
istom smjeru kao sve ostalo.
Mark, pobornik visokih sniženja prije negoli visoke mode, jedva se smjestio
na stolicu sa suprotne strane, jer su mu očinstvo i poslovni život proširili i
odgovornost i struk. Katkad izgleda kao čovjek koji vodi unaprijed izgubljenu
bitku: sivkastosmeđa, vojnički kratka kosa povlači mu se sve više od čela iz
godine u godinu, a nekada markantno lice sad mu je okruglije, dopunjeno
podbratkom.
Zamišljeno se počešem po glavi. “Pa, zapravo ne. Ne mogu odobriti njegovu
nevjeru.”
“Kako to misliš?” kaže Nick u nevjerici. “Ti izlaziš s gomilom žena.”
“Da, ali ne u isti mah. A nisam ni oženjen.” Otpijem gutljaj piva. “Ali finta mu
je dosta dobra, valjda.”
“Jasno, tebi nikad ne trebaju finte, a?” kaže Mark i nagne se preko stola da
mi udjeli pokoju pljusku u stilu Morecambea i Wisea. Brži sam od njega, pa mu
odbijem ruke uz lažnoprijeteću izjavu na lošoj imitaciji koknija: “Prste k sebi!” i
pritom si gotovo prolijem piće.
Bar Rosa u vlasništvu je para američkih homoseksualaca, Prit- charda i
Rudyja - koje nas trojica radije zovemo Richard i Judy, ali ne, naravno, pred
njima - i ovamo zalazimo tako često da smo se već istinski sprijateljili s njima.
Rudy se upravo tada pojavi na suprotnom kraju šanka, pogleda na sat i
pantomimičarski nam pokaže koliko je iznenađen što nas trojicu vidi tako rano.
“Uglavnom,” nastavi Mark, “taj tip o kojem je pričala ne zna koliko je sretan.”
Nick se namršti. “Zašto bi bio sretan? Zato što doma ima ženicu koja se usrdno
brine za djecu ili zato što se ševi sa strane?” upita ga, ne posve bezrazložno.
Mark pogleda Nicka, odmahne glavom i teatralno uzdahne. “Dakle,” obrati se
meni, “da se vratimo na... kako se ono zvala?”
“Evelyn. Eve.”
“Unaprijed osuđeno na propast”, primijeti Nick.
“Oprosti?” priupita Mark.
“Bah!” kaže Nick i složi facu guranjem jezika pod donju usnu i odmah ga se
sjetim kao osmogodišnjaka, kad smo se sprijateljili. “Adam i Eve?’
Zaista, stvarno mi je bitno kako se djevojka zove. Moramo zvučati dobro kao
par. Bez rime, bez šaljivih imena, bez aluzija na slavne osobe, književne likove ili,
kao u ovom slučaju, Bibliju.
“Ah”, kaže Mark. “Prihvaćam argument. Je li bila zgodna?”
Pravim se da sam zgranut tim pitanjem.
“Dobro se ljubila?”
“Imala je jezik kao električna jegulja”, odgovorim mu meni najdražom replikom
iz Crne Guje.
“Dobra u krevetu?” upita Nick.
Kad prezirno frknem na to, Nick me pogleda u nevjerici.
“Znači, niste se?”
Uklonim si izmišljenu trunku s rukava. “Ovaj, možda...”
“I?”
Pogledam ih obojicu i slegnem ramenima. “I što?”
“I kakva je bila?” Mark se prigne u stolici, zbog čega se ja nelagodno
promeškoljim u svojoj. Odlučim se za odgovor koji bi morao privesti raspravu
kraju.
“Pa, oprostite na igri riječi, ali zapravo je bilo pomalo antikli- maktično.”
“Antiklimaktično?” zgrane se Nick. “A što si očekivao, da guta mačeve kao
vrhunska pornozvijezda? Kako te to konkretno razočarala, molim te?”
“Isuse! Pa što bi ti htio čuti, detaljan prikaz svakog položaja?” “Molim!” veli
Mark, malo previše željno.
 Odmahnem glavom i predam se. “Pa, bila je mrvicu previše... suzdržana.”
“Suzdržana?” zgrane se Nick. “Hoćeš reći, nije ti dala da...” Podignem ruku da
ga ušutkam. “Nick! Molim te!”
“Što je?” kaže on i otpije velik gutljaj piva. “Ne možeš reći nešto takvo i
onda ne podastrijeti sve činjenice.”
Pogledom potražim potporu od Marka, ali on već kimanjem glave pokazuje
da se slaže s Nickom.
“Pa, recimo samo da sam joj stalno gledao u noge, da vidim nije li joj za
prste privezana mrtvačka cedulja.”
“Ha!” posprdno će Nick. “Za to si možda sam bio kriv, znaš.” “Istina...”
priznam i uzvratim mu širokim osmijehom. “... Ali sumnjam!”
“Znate,” kaže Mark zavjerenički spuštenim glasom, “kad smo već kod
klimaksa, postoji jedan siguran način da se otkrije kakva je žena u krevetu.”
“Tako da se spava s njom?” predloži Nick.
“Ne. Pa, da, očito”, kaže Mark. “Ali, po svemu sudeći,prije nego što spavaš s
njom, možeš podosta saznati o tome kakva će biti iz.. Pričeka malo, da pojača
efekt. “Iz načina na koji kiše.”
Nick i ja se pogledamo, pa pogledamo Marka, a onda Nick progovori u ime
obojice.
“Kako to?”
“Kakva je, hoću reći, kakva će biti za vrijeme...” On spusti glas do šapta,
premda za okolnim stolovima nema nikoga: “... orgazma.”
“Što?” začudi se Nick.
“Orgazma. Svršavanja.” Mark nam mahne da mu se približimo, kao da se
sprema odati državne tajne. “Na primjer, ako kiše jako glasno i pritom jako
izobličuje lice i izvija tijelo, onda će biti ista takva dok, znate...”
Nick i ja zgranuto buljimo u Marka, koji brzo nastavi, osjetivši da nam je
potpuno privukao pažnju. “Ako pokušava to prikriti ili samo onako bijedno i tiho
ispusti jedva čujno ‘pćiha’ ili, još gore, ako to ne bude više od običnog ‘ćih’, onda
će je biti strah opustiti se.” I on se zavali u stolicu, vidno zadovoljan ovim malim
biserom mudrosti.
“Hvala ti, Yoda2”, kaže Nick. “A tvoje pozamašno iskustvo sa seksom
neupitno to potvrđuje?”
Mark zausti da odgovori, ali Nick mu upadne u riječ. “A da, čekaj malo,
trebao bi spavati s više od samo te jedne žene da bi se tvoje znanstveno
istraživanje moglo priznati.”
“Ma popuši mi”, otpovme mu Mark, vječni majstor retorike. “Kihanje, a?”
kažem ja i u glavi si na brzinu prevrtim večer provedenu s Evelyn.
 Mark kimne glavom. “Navodno.”
Nick bulji u njega u nevjerici. “Izmišljaš!”
“Ne, ako vas baš zanima, pročitao sam to neki dan u Cosmopo- litan, prizna
Mark i zatim problijedi.
Nick se počne smijati. “U Cosmopolitanu? O, pa onda je to sigurno istina”,
podsmjehne se. “A zbog čega si uopće čitao Cosmo? Nije li to”, nastavi on,
naglasivši iduću riječ, “ženski časopis?” “Ma - ma Julia ga je kupila”, promuca
Mark. “Ostavila mi ga je na dohvat ruke pa sam ga samo onako uzeo. Ruku na
srce, godila mi je promjena od Knjigovodstvenog tjednika.”
“Znači,” kažem uz podignutu obrvu, “žena ti je počela čitati Cosmo, je li?”
“Bolje to sasijeći u korijenu, stari. I to brzo!” posavjetuje ga Nick. “I ona ga
samo tako ostavlja”, napravim navodnike u zraku, ‘“na dohvat ruke’?” Polako
odmahnem glavom.
Mark se namršti. “Zašto? O čemu vi to?”
Nick i ja sad smo u svom elementu. “Čuvaj se, kompa”, kaže on. “Opasne su
žene koje čitaju Cosmo. Nakon što Julia sazna da postoji nešto što se zove
ženski orgazam...”
Kimnem. “A kamoli da postoji više od jedne vrste...”
Nick me na sekundu upitno pogleda, a onda nastavi. “Upravo tako. Naći ćeš
se u gadnoj gabuli. Nije ti ga ona slučajno ostavila, znaš.” Stavim ruku na
Markovu nadlakticu. “Je li bio otvoren na nekom konkretnom članku?”
“Je li podcrtala koji odlomak?”
“Idite u kurac!” kaže Mark sa sve više panike u glasu. “Julia i ja smo vrlo
sretni. Usput budi rečeno, čekamo novu bebu, da znate.” “Ma dobro, dobro”,
kažem. “Smiri se. Samo te podbadamo.” Obratim se Nicku, da pružim Marku
malo prilike za predah. “Ali, Ozbiljno, što je sa Sandrom?” Sandra je Nickova
djevojka. “Dokazuje li ona Markovu, oprosti, Cosmopolitanovu teoriju?”
“Kad malo bolje razmislim,” kaže Mark prije nego Što Nick stigne išla reći,
“ne sjećam sam da sam je uopće čuo kako kiše.”
“Barem ne u Nickovoj nazočnosti”, kažem.
Nick šmrkne. “Ha, ha. Jako smiješno.”
“Znači,” kaže Mark i pljesne me po ramenu, “još jedna potencijalna gospođa
Bailey dobila je dvojku”, a ja se u sebi lecnem zbog svega što mi i danas padne
na pamet kad čujem taj izraz. Svojedobno, prije nekoliko godina, bio sam
zaručen, premda samo na nekoliko dana. “Ako dobro shvaćam, nećeš se više s
njom vidjeti?” Razmislim na sekundu o tome. “Ne bih rekao.”
Nick glasno izdahne. “Pa zašto ne?”
Razmislim na dvije sekunde o tome. “Jednostavno, nije mi odgovarala.”
 “Opet te pitam - što si ti to točno tražio od nje?” upita Mark. Napadno
zijevnem i prečujem to pitanje.
Nick odmahne glavom. “Što uopće žena mora učiniti da se u današnje
vrijeme kvalificira za položaj tvoje djevojke?" upita me. “Pa nije valjda da i dalje
uspoređuješ svaku s...”
Uputim mu takav pogled da smjesta odustane od spominjanja Emmina
imena. “Ne. Ne više. Samo što..Na trenutak promozgam o tome, jer iako je riječ
o pitanju koje sam mnogo puta već postavio sebi, nisam još ni blizu konačnog
odgovora. “Valjda jednostavno moraju imati onu...” ne mogu se sjetiti točne
riječi, “stvar ili kako da vam već to kažem.”
“Želiš si naći curu koja ima ‘onu stvar’?” nasmije se Mark. “Opet previše
vremena provodiš na tim svojim internetskim stra- nicama.”
Dohvatim kikiriki iz zdjelice na stolu i bacim ga u njega.
Mark primijeti da mu više nema piva u boci, pa pogleda na zidni sat.
“Ispričavam se, momci,” kaže on ozbiljnim tonom, “ali vrijeme i plima nikoga ne
čekaju.” Zatim, kad opazi da smo se Nick i ja zbunjeno pogledali, doda: “A isto
vrijedi i za autobus broj 211.” Iako živi praktički kuću do postaje podzemne, Mark
uporno odlazi iz Ealinga u West End autobusom na kat, iako bi o takvom
putovanju čak i sir Ranulph Fiennes dvaput razmislio.
“Zašto, za ime svega, svuda moraš ići prokletim busom?” upita ga Nick,
kojemu je sama pomisao na bilo kakav oblik javnog prijevoza očito glupa.
“Volim putovati busom, gospodine Peniščiću”, odvrati mu Mark i kimne
glavom kroz prozor u smjeru Nickova Ferrarija, koji je parkiran točno ispred
Bara Rosa tako da drugim automobilima priječi izlaz. “Mnogo je bolje nego
svako jutro provoditi u koloni koja stoji ili se igrati sardina u metrou. Uostalom,
statistički gledano, autobusi su najsigurnije prijevozno sredstvo.”
“Ne, nisu”, kaže Nick.
“Da, jesu”, kaže Mark.
“Sereš!”
" Ti sereš!"
“Ma sjajno, dečki”, ubacim se. “Nema do dobre, dubokoumne rasprave.”
“U redu,” nastavi Nick, “ako su baš tako sigurni, zašto se svi stalno služe
onim izrazom ‘Sutra bi te mogao pregaziti autobus’?” Zatim se samodopadno
nasloni.
Mark izvadi pohabanu aktovku ispod stolice i ustane. “Neće, ako si u
njemu!” pobjedonosno mu odvrati. S takvom logikom stvarno nema rasprave.
Mark mahne Rudyju i izađe na ulicu. Pred našim prozorom zastane pokraj
crvene skulpture, odnosno Nickova auta, provjeri gledamo li ga, uperi prst u
Nickove nove registracijske pločice s naručenim tekstom i izvede međunarodni
pantomimičarski znak za drkanje. Nick samo podigne lijevu ruku i polako ispruži
srednji prst.
“Zašto si, za ime svega, stavio tu neugodu na svoj auto?” upitam ga kad
Mark ode prema autobusnoj stanici.
“Čemu Ferrari, ako nitko ne zna daje tvoj?” kaže on, s gotovo očinskim
ponosom na licu.
“Ali ti znaš da je tvoj”, odgovorim mu. Nick samo slegne ramenima.
Kao i obično, sjedimo za stolom do prozora Bara Rosa, prvo zbog toga da
Nick može držati auto na oku, zbog naplate parkinga u istoj mjeri koliko i zbog
pohvalnih pogleda, a drugo (premda prvo u mojem slučaju) da možemo
promotriti svaku ženu koja naiđe. Danas je pogled naročito dobar, jer je
popodne toplo, što povećava ponudu preplanulih trbuščića i dubokih dekoltea.
Nickov rječnik uključuje brojne izraze upozorenja na naročito zanimljive
prizore, među kojima su mu najdraži “ruke uvis!” kad nailazi djevojka s izrazito
uočljivim bradavicama te, naravno, "pomalo Monet” za one žene koje izgledaju
sjajno izdaleka ali ne baš naročito izbliza. Pritom uvijek govori tonom vođe
eskadrile iz Drugog svjetskog rata, tj. “ruke uvis trideset stupnjeva desno” ili "
pomalo Monet stiže iz smjera Sunca”, pri čemu je Sunce pivnica na suprotnoj
strani ulice. Samo, danas za divno čudo ne mari za prolazne atrakcije.
Dok gladno tamanim tanjur nachosa, primijetim da Nick gotovo nije ni
taknuo svoju hranu. Kao i obično, pivo pije ravno iz boce, ali iz nekog razloga
nije izveo uobičajeni trik guranja kriške limete niz grlić, tako da mi je nemoguće
komentirati njegovu sklonost ženskastim pićima. Spremam ga se upitati je li
dobro, kad me pogleda i nervozno se promeškolji na stolici.
“Slušaj, stari”, kaže mi. “Sad kad je Mark otišao, morao bih porazgovarati s
tobom o nečemu.”
“U vezi posla? Da pišem bilješke?” Nick i ja vlasnici smo male internetske
tvrtke po imenu PleazeYourself, sa sjedištem u malom uredskom prostoru u
malom poslovnom centru odmah pokraj King’s Roada, i ona nam donosi pravo
malo bogatstvo.
“Ne, prije bih rekao da je,” nakašlje se on i spusti glas, tako da se moram
upinjati da ga čujem kroz buku u baru, “ahem, osobne prirode, zapravo. Sandra
i ja, mi se...” Glas mu utihne, pa on popije ostatak piva prije nego što će
nastaviti. “Znaš kako to ide kad si već neko vrijeme s nekim.”
“Definiraj ‘neko vrijeme’.”
“A, da. Ispričavam se. Zaboravio sam da bi tebi to možda bilo teško zamisliti.
Ali Sandra i ja, mi smo ti nekako ušli u rutinu, znaš, koja je... postala baš onako
jako ugodna. Ona je uz mene kad ujutro izlazim i uvijek je tu kad se vratim kući.”
“To je zato što ništa ne radi”, kažem, pomislivši: osim što troši tvoj novac.
Nisam Sandrin najveći obožavatelj.
Nick to zanemari i nastavi. “Pa, sinoć smo u krevetu na njezin prijedlog izveli
to nešto o čemu je čitala.”
Stresem se. “Samo malo. Nisam siguran da želim čuti išta više o tome.”
Pogleda me pun prezira. “Ne. Ništa takvo. Oboje smo morali napisati popis
stvari koje želimo u životu, pa ih zatim usporediti. Svojevrstan tekst
prikladnosti.”
Opet prokleti Cosmo, po svoj prilici. “I?”
“I ona se jako uzrujala.”
“Zašto?”
Nick proguta knedlu. “Zato što je ona napisala stvari tipa ‘udati se, imati
djecu’, dok sam ja...”
Ovo bi trebalo biti dobro. “Nastavi”, kažem mu i otpijem poveliki gutljaj
piva.
“Dok sam ja napisao ‘imati vilu na jugu Francuske, s trbušastim prascem za
kućnog ljubimca’.”
Jedva spriječim da mi pivo ne štrcne iz nosa. “Ah. Vjerojatno to nije željela
čuti, rekao bih.”
Odmahne glavom. “Nipošto. I tako pomislim da bi mi bilo pametno nešto
učiniti u vezi s tim. Znaš ono, odrediti koji su mi prioriteti, donijeti odluku.”
Siguran sam da će mi reći da sad prekida s njom i da mu treba pomoć u
iznošenju njezinih stvari iz stana ili za mijenjanje brave. Suosjećajno kimnem
glavom i počnem pripremati već tradicionalni govor o svim onim ribama kojih
još ima u moru.
“I tako”, objavi on, prije nego što stignem početi govor. “Mi ćemo se... ja ću
se... vjenčati!”
U baru odjednom zavlada grobna tišina. Vani, na ulici, ptice prestanu pjevati.
Vjetar zakotrlja busen suhe prerijske trave preko ulaza u lokal, a negdje u daljini
zalaje pas.
“Što?” zagrcnem se. “Ti i Sandra?" Na trenutak pomislim, ne, ponadam se
da ga nisam točno čuo, ali on se kesi kao idiot, pa očito jesam.
“Naravno, ja i Sandra”, odvrati mi Nick, na svu sreću pomislivši da je moja
nevjerica zapravo iznenađenje.
Shvaćam da mi se na licu ne vidi baš čisti ushit, pa s mukom pokušam prikriti
zaprepaštenje. Kako ne znam što bih rekao, iznenada se prisjetim prizora otprije
pet godina, s vjenčanja Marka i Julije, kad je supijani Nick doteturao do mene,
obgrlio me oko ramena i mahnuo prema mladencima.
“Sad smo ostali samo ti i ja, stari”, profrfljao je. “Posljednji mušketiri!”
“Kaže se Mohikanci”, odvratio sam mu, tek mrvicu trijezniji od njega.
“Što?”
“Naslov je Posljednji Mohikanac. Pobrkao si ga s Tri mušketira.”
S mukom je pokušao probaviti te podatke. “Da, ali u nekom trenutku su
sigurno ostala samo dva mušketira?”
“Jesu, ali izraz kojim se opisuje posljednji u bilo kojoj grupi je Mohi— Ma,
nema veze”, rekao sam, shvativši da također raspravljam s udruženim snagama
Jacka Daniel’sa i Johnnieja Walkera. Ali, dok smo tako stajali i gledali svog
prijatelja, znao sam točno što želi reći.
“Nego što”, usklikne on i prene me iz prisjećanja. “Onda, hoćeš li mi učiniti
uslugu...” O, Bože dragi, znam što slijedi. Brzo, pokušaj izgledati kao da ti je
drago, kažem samom sebi i natjeram si usta da poprime izraz donekle sličan
osmijehu. “... i biti mi vjenčani kum?”
Počnem užurbano mozgati. Evo mi prilike, pomislim. Pristojno ga odbij. Reci
mu što misliš o Sandri. Ali umjesto da osudim tu ideju kao, eto, gluplju od većine
drugih odluka koje Nick inače donosi u životu, sam sebe iznenadim kad mu
odjednom čestitam, kažem da bi mi bila čast, te se onda glasno kucnemo
bocama. Nick se široko osmjehne i odjednom mu se opet otvori tek, iako sam ja
nekako uspio izgubiti svoj.
Još se nisam sabrao od Nickove vijesti kad se pokraj stola pojavi Rudy, pun
bijelih zuba i trajno preplanuo.
“Vas dvojica nešto slavite?” otegnuto nas upita.
Podignem obrve prema Nicku, koji mi kimne da slobodno nastavim. “Nick se
ženi”, kažem, iako ni sam još ne mogu vjerovati u to, a prilično sam siguran da
ne bih baš rekao da “slavimo”.
Rudy ne oklijeva ni trenutka. Objesi lice, molećivo pogleda Nicka i položi
ruku na njegovo rame. “Ali, Nick,” upita ga, “jesi li siguran da ispravno
postupaš? Hoću reći, kada gušiš svoje stvarne osjećaje?”
Nick padne na tu foru. “Kako to misliš, moje stvarne osjećaje?
“Ne, mislim na tvoje stvarne sklonosti. Sandra će ih otkriti. One ih uvijek
otkriju.”
Nick se sav zbuni. “O čemu ti to?”
“Ništa se ti ne brini”, nastavi Rudy. “Mnogi moji bivši dečki sklopili su brak
prije nego što su i sebi i svijetu uspjeli priznati kojoj strani pripadaju. Kao da im
je to bio konačni čin poricanja samih sebe.”
Nick jarko porumeni kad mu napokon sine. Nekoliko sekundi izgleda kao da ne
zna što bi rekao, a onda se odluči za nekoliko biranih izraza.
"Ma idi u pizdu materinu”, kaže mu i isceri se.
Rudy se počne smijati, a ja mu se i preko volje pridružim, usprkos svome
novonastalom neraspoloženju.
Odjednom zazvoni Nickov mobitel, a kad vidi čiji to broj piše im ekranu, sav se
zgrane.
“A u kurac!” kaže glasno, pogleda na sat, pa u nas. “Jebemu!”
“Touretteov sindrom se opet poigrava tobom?” kaže Rudy, na što se obojica
počnemo smijuljiti.
Praveći se da ga ne čuje, Nick se brzo javi na telefon.
“Zdravo, dušo”, čujemo ga kako govori. “Da. Ne, nisam zaboravio. Odmah
stižem, srce.”
Rudy i ja značajno se pogledamo kad Nick krotko prekine vezu. “Idem samo na
zahod”, kaže on nikome konkretno i krene u muški.
“A kako si mi ti?” upita me Rudy nakon što Nick ode.
Na trenutak mi se učini da me on to samo opet kuri, ali zapravo mi izgleda vrlo
iskreno.
“Molim?”
“Nije da si baš počeo skakati u zrak od radosti. Je li sve u redu?”
Počnem vrlo dobro oponašati zlatnu ribicu: usta mi se otvaraju i zatvaraju, ali ne
stvaraju zvuk. “Ma samo... Hoću reći, sve je to pomalo naglo, je l' tako?”
najsuvislija je izjava koju napokon uspijem složiti.
Rudy me upitno pogleda. “Je li to sve?”
“Ma daj, Rudy, upoznao si Sandru. Ona je... Pa, teško da je ona njegov tip.
Samo, pazi,” dodam, “nisam siguran kakva bi žena zapravo bila Nickov tip.”
Rudy sjedne kraj mene. “I što onda namjeravaš učiniti po tom pitanju?”
“A što uopće mogu?” slabašno kažem. “Radi se o Nicku. Kad taj jednom nešto
odluči...”
Rudy iznureno uzdahne. “Evo prijedloga. Samo mu reci što misliš. Ili ti je to
prejednostavno?”
“Rudy, kad ti to ne shvaćaš. Mi smo Englezi i muškarci. Razgo- varanje o
stvarima, pogotovo ovakvim stvarima, jednostavno nam nije u naravi.”
“Ali on bi tebe sigurno poslušao.”
Odmahnem glavom. “U današnje vrijeme Nick sluša samo jednu osobu, a
nemam baš dojam da ona želi ono što bi bilo najbolje za njega.”
“Možda se”, Rudy se nakašlje i progovori kao Barry White, “zaljubio.”
Užas mi prijeđe preko lica. “U Zlu vješticu s West Enda?”
Rudy se ispravi. “Zatelebao se, onda. Vrlo je privlačna.”
Kimnem. “Možda. A u tome i je problem.”
“U kom smislu?” upita me Rudy.
Pogledam oko sebe, provjerim da se Nick slučajno već ne vraća. “Pa, nije on baš
najzgodniji tip, je 1’ tako?”
Rudy se nasmije. “Znam Picassove portrete s pravilnijim crtama lica.”
“Upravo tako. A većina njegovih ostalih cura... pa, recimo samo da ih je bilo
nekoliko koje su se rodile u Grimsbyju”, kažem s naglaskom na prvi slog.
Rudy se zbuni. “Misliš, bile su ružne kao guzica?”
“Pa, ovdje se radije služimo izrazom estetski prikraćene.”
On zakoluta očima. “I što hoćeš reći?” Kimnem prema Nickovu autu kroz
prozor bara. “Sjeti se kad je odlučio kupiti Ferrari. Mark i ja pokušali smo ga
odgovoriti od toga, a uspjeli smo ga samo još više nagovoriti, ako nas je uopće i
slušao. Postao je opsjednut tom idejom, naročito kad je vidio kako svi ostalii
reagiraju kad im kaže. Otkad je zaradio sav taj novac, shvatio je da si može
priuštiti jednog novog Nicka. Nicka u Armanijevim odijelima, s Breitlingovim
satom, u Ferrarijevom autu.” Shvaćanje polako zarudi na Rudyjevu licu. “A
Nick sebe procjenjuje prema tuđim reakcijama na sebe. Ili, točnije, na njegovu
imovinu.” "Točno. Svako malo padne mu na pamet nešto što će mu, prema
njegovu mišljenju, podariti možda malo bolji izgled, a onda odluči to provesti u
djelo a da nije naročito razmislio o posljedicama. Kao da mu mu se svidi sama
pojava, sama neposrednost nečega, a ne želi uvidjeti mogućnost da mu to
dugoročno i nije najpametniji potez. Hoću reći, auto je jedna stvar, ali... brak? I
to sa Sandrom?” Pun beznađa pogledam u strop.
Rudy prekriži ruke. “Isuse! Stvarno te to muči, ha?” “Znam ga, Rudy.
Znam kakav je, kako razmišlja. A, uostalom, čuo si ga. Zove je ‘srce’!”
"U kardiovaskularnom smislu?” upita me Rudy. “Ma daj, Adam. On li je
najstariji prijatelj. Moraš mu reći što misliš, jer si inače nikad nećeš moći to
oprostiti.”
"Ali zamolio me da mu budem vjenčani kum.”
Rudy se osmjehne. “Pa budi mu onda vjenčani kum. Sigurno bi ti
najpametnije bilo da pokušaš kumovati nastojanjima da ga se spriječi da si
vjenčanjem upropasti život.”
Neko vrijeme ga samo gledam prije nego što ću odgovoriti. "Možda si
mrvicu prelucidan za svoje dobro.”
Zavjerenički mi namigne kad se Nick vrati za stol. “To mi je u genima.”
Nick nas sumnjičavo odmjeri. “O čemu vi to pričate?” upita. "Ovaj...”
promrmljam. Na svu sreću, Rudy me spasi.
 “Ma baš objašnjavam Adamu zašto sam takav kakav sam”, odvrati mu on.
Nick nas čudno pogleda i opet baci oko na sat. “Pa dobro”, kaže i uzme
ključeve od auta sa stola. “Žurim.”
Rudy me trkne laktom, pa duboko udahnem. “Hoćeš još jedno pivo?”
Nick odmahne glavom. “Neće ići. Idemo potražiti pravi prsten.”
“Takvu ja zabavu volim!” isceri se Rudy kad krene natrag za šank. Nick i ja
istovremeno se zgrozimo.
“Onda, jeste li već dogovorili datum?” uspijem ga upitati, uzalud nastojeći
produljiti razgovor.
“Jesmo”, odgovori mi Nick. “Sandra je rekla da bi bilo baš zgodno da
vjenčanje bude na moj rođendan.”
Na trenutak se zbunim. “Ali to je...”
“Znam”, široko se osmijehne i ustane od stola. “Za šest tjedana!”
Nick je već na vratima prije nego što uspijem smisliti što bih na to rekao.
Gledam kroz prozor kako se utiskuje u Ferrari i, očito odabravši trkaću opciju na
automatskom mjenjaču, cvili gumama na polasku prema svome odredištu, ili
točnije prema odredištu svoje predodređene. A dok samo stojim u mjestu,
odjednom shvatim da Rudy ima pravo. Kada to gledam iz današnje perspektive
- odakle je pogled uvijek posve bistar - volio bih da mi je netko to na vrijeme
rekao.
Znate, Emma i ja nismo bili jedno za drugo - što mi je vrlo jasno dala do
znanja u pismu koje mi je ostavila na kuhinjskom stolu. Neću vas gnjaviti
potankostima, iako se još uvijek sjećam svake pojedine riječi koju je napisala, ili
točnije istipkala, fontom Times New Roman veličine dvanaest. Na mome
računalu.
Ipak, jednu rečenicu vrijedi ponoviti: “Uvijek si mi govorio da ljudi nikad ne
bi trebali trpjeti kompromise u vezama.” Čak i onako očajan, bio sam zadivljen
time: udarila me mojom vlastitom logikom, iako mi još nije jasno kakve je to
kompromise ona morala trpjeti. Napokon, ja sam bio taj koji je bio voljan
prihvatiti...
Pustimo to. To je sad prošlost. Barem mi je vratila prsten, iako
zaista nisam znao što bih više s njim. Nisam baš mogao osramoćen Otići natrag
u zlatarnu i vratiti im ga ili ga zadržati za “iduću”, je li tuko? Umjesto toga,
otrčao sam do kraja mola u Brightonu i bacio ga iz sve snage u uzburkano, sivo
more.
Kad sam im to rekao, Nick i Mark odmah su stali na moju stranu. Čak sam im
pokazao i pismo, koje su pročitali, jedan za drugim. A onda mi ga je Nick, prije
nego što sam ga stigao spriječiti, teatralno poderao pred nosom.
“Znaš, mislim da ti je učinila uslugu”, uvjerljivo je rekao. “Nikad nismo
smatrali da je ona prava žena za tebe, ali nismo ti to mogli baš reći, zar ne?”
Zinuo sam i upitao ih zašto, ali Mark je samo slegnuo ramenima. "Zato što si
izgledao sretno uz nju.”
“A što sad”, iscerio se Nick. “Ima još puno riba u moru.” A ja sam se čak
nasmijao na njegovu neotesanu opasku, jer sam znao da je u pravu, usprkos boli
koju sam osjećao u nutrini.
Ali, kad sam se poslije zabrinuo da je Nick možda uništio zadnju poruku koju
ćemo nas dvoje razmijeniti u životu, uključio sam laptop
I otkrio gdje je snimila svoje pismo. I tada, kad sam ga još jedanput za kraj
iščitavao, shvatio sam temeljni nedostatak stvarnog života: u njemu nema
spremljene kopije.
Nick mi je najbolji prijatelj, Sandra nije prava žena za njega, i netko bi mu
zaista to trebao reći dok još nije prekasno - jer dam se kladiti da Sandra neće. A
iako nema previše vremena da im razvrgnemo zaruke, koliki bi to problem
uopće mogao biti? Napokon, poznaje ju tek nekoliko tjedana.
 2. poglavlje

Pomalo ošamućen, popijem pivo do kraja i pješice odem kući, zastavši samo na
izlazu da kimnem Rudyju, koji mi pokaže na tragove guma ostale na mjestu gdje
je bio parkiran Nickov Ferrari i nijemo izgovori, valjda, riječi “porazgovaraj s
njim”. Nakon povratka u stan, odem ravno do police s knjigama u hodniku, gdje
pronađem svoj primjerak Biblije za vjenčane kumove. Kupio sam je kad sam
trebao provjeriti što mi je dužnost na Markovoj svadbi. Prelistam cijelu knjigu
više puta, ali nigdje ne uspijem naći poglavlje s naslovom “Kako spriječiti
vjenčanje”.
Nick je upoznao Sandru jedne noći prije nešto više od mjesec dana. Bila je to
mračna i olujna noć - ne, ozbiljno - kad smo Nick i ja otišli na dobrotvornu
priredbu koja je zahtijevala formalnu odjeću. Markova tvrtka ju je sponzorirala
da bi pomogla dobrotvornoj akciji za londonski Zoološki vrt, i to nigdje drugdje
nego u Prirodoslovnom muzeju. Čudan odabir mjesta, možda: događaj kojim se
nastoji prikupiti sredstva za održavanje zatočenih životinja na životu upriličili su
na mjestu znamenitom po tome što izlaže posmrtne ostatke njihovih davno
preminulih rođaka.
Večer nije najbolje počela. Kasnio sam, jer mi je zbog lošeg vremena trebalo
sto godina da dođem do taksija i još sam pokušavao zavezati leptir-kravatu na
stražnjem sjedalu dok sam išao pokupiti Nicka. Kad sam napokon stigao do
njegova stana, već me nestrpljivo čekao na ulaznim vratima, ali, kao što i doliči
Nickovu uobičajenom nesnalaženju u pitanjima odijevanja, na sebi je imao bijeli
smoking.
"Svakako ši pogriješio”, rekao sam nastojeći oponašati Seana Conneryja dok
sam ga odmjeravao od glave do pete, iako sam nažalost zvučao prije kao jedan
od onih gluhih ljudi koji su naučili govoriti a da nikad nisu bili u stanju čuti
stvaran govor.
Nick mi je uzvratio pogledom punim prezira. “Zašto?”
“Ma ništa, stari. Samo nisam znao da ćemo večeras igrati ajnc Blofeldom.”
“Idi u kurac”, rekao je i izbočio donju usnu da mi pokaže kako sam ga
povrijedio. “Vraćam se za minutu.”
Nick je trknuo na kat do svog stana i pojavio se za doslovce šezdeset
sekundi, prikladnije odjeven u crno.
“Bolje?”
Blenuo sam u njega u nevjerici. “Što, ti imaš dva smokinga?”
Slegnuo je ramenima. “Pa, nikad se ne zna...”
“Nick, većina ljudi nema ni jedan jedini, a kamoli dva. Uostalom, kada se po
bontonu oblači ovaj, odnosno onaj?”
Iscerio mi se u lice. “Kada te kompići počnu zajebavati. Uostalom. ako hoćeš
zadiviti komade, dobro je biti dolično skockan.” Odmahnuo sam glavom u
očaju. “Stari, tebi bi trebao pomoći Rchard Gere.”
Zaputili smo se kroz South Kensington prema muzeju, gdje nas je vozač,
koji je s nemalom posprdnošću promatrao dotadašnja događanja, iskrcao pred
golemom građevinom. Nonšalantno smo popeli kamenim stubama i ušli
frajerskim koracima u zgradu, kazvši imena vrataru da ih može provjeriti na
popisu.
“Nisam znao da će večeras doći toliko tvojih bivših cura”, do- šapnuo mi je
Nick, a mene je načas obuzela panika prije nego što samm opazio da se kesi i
ugledao kamo to pokazuje. Prema dvorani s dinosaurima.
“Daj da te častim besplatnim pićem , rekao sam i poslužio se dvjema čašama
šampanjca s pladnja koji nam je ponudio konobar u prolazu. Pružio sam jednu
Nicku, koji ju je iskapio nadušak, pa smo krenuli u potragu za Markom. Uskoro
smo ga opazili u loše skrojenom odijelu s jarkocrvenim pojasom, čime je odlučio
prikriti činjenicu da više ne može zakopčati gornji gumb hlača, koju mi je na
svoju nesreću uspio spomenuti kad smo se to popodne čuli telefonom. Ulovio
sam njegov pogled, a on se ispričao ljudima s kojima je razgovarao i došetao do
nas. Glasno smo se kucnuli i strusili nadušak očito skup šampanjac, ne hajući
naročito za njegovu vrhunsku sortu.
“Tu si već neko vrijeme?” upitao sam ga, opazivši da blago tetura. “Sat-dva”,
odgovorio je, suspregnuvši podrigivanje.
Nick je prešao pogledom preko prostorije, pune najbogatijih i, valja reći,
najstarijih ljudi u Londonu. “Onda, koliko bi nas te ulaznice inače koštale?”
Mark je spustio glas. “Dvjesto funti, stari.”
Zinuo sam. “Dvjesto funti? Mislio sam da je riječ o ‘usvajanju’ životinja, ne
plaćanju njihovih troškova boravka u Savoyu.”
Nick je široko mahnuo rukom. “Gledaj ti ovo”, rekao je. “Sve vrvi od ljudi s
više novca nego pameti!”
“Onda ćeš se savršeno uklopiti”, rekao sam i bubnuo ga pod rebra. “Samo se vi
opustite i nikom nemojte reći da ste besplatno upali, dobro?” profrfljao je Mark.
“Moram se dalje družiti.” Vješto dohvativši još jednu čašu šampanjca od
konobara koji je opet naišao, odglavinjao je natrag prema ljudima koje je bio
ostavio.
Nick i ja poslužili smo se novim pićima i poveli stratešku raspravu. Brzo smo
zaključili da bi nam bilo najpametnije popiti što se više može u što kraće vrijeme.
Kad je Nick krenuo potražiti toalet, ja sam izbavio još šampanjca sa šanka i
počeo pogledom tražiti moguće žensko društvo među nazočnima.
S većim dijelom boce u sebi, zaključio sam da su ovdje jedine slobodne žene
same vjerojatno samo zato što su im muževi nedavno umrli od starosti, a ni one
neće još dugo poživjeti na ovome svijetu. Također sam se počeo brinuti za
Nicka, koji se već pola sata nije vraćao. Odveo sam Marka u stranu i baš smo
mislili krenuti u potragu za njim, kad se pojavio. Izgledao je kao daje netko u
njemu uključio brzo premotavanje, držeći smeđu omotnicu u jednoj ruci i papirić
u drugoj. Pozdravio sam ga kao davno izgubljenog prijatelja.
“Pa, jebote, gdje si ti cijelo vrijeme?”
“Oprostite, dečki. Zadržao sam se”, rekao je i pobjedonosno mahnuo
papirićem, na kojem se vidjelo nekakvo ime i telefonski broj.
Nicku nikad nije naročito dobro išlo zapričavanje žena. Nije baš
najšarmantniji tip, a njegov uobičajeni pojam uvodnog poteza je “nehajno”
bacanje ključeva Ferrarija na stol pred djevojku koja mu se svidi. Ako se mene
pita, svaka žena koja padne na takav pristup... pa, sto ljudi, sto ćudi.
Prilično se rasrdio kad nijedan od nas dvojice nije zagrizao na mamac.
“Nećete me pitati što je ovo?” napokon je rekao.
Istrgnuo sam mu ga iz ruke i stavio pod svjetlo. “Hmm. Rekao bih da je to
papirić. Mark?”
“Aha, definitivno papirić”, složio se Mark, uzevši mi ga iz ruke i pažljivo ga
proučivši. “A ja svakodnevno.pišem na tom materijalu. Villjda ja znam.”
Nick ga je nestrpljivo uzeo natrag. “Upravo sam upoznao nekoga tko mi je
dao svoj broj telefona.” “Kakav ti je taj?” upitao ga je Mark.
“Jebi se, debeli. Mislim na ženu, naravno. A ona je predivna.” Rezignirano sam
uzdahnuo. “Hajde, onda. Sve nam ispričaj.”
"Pa, krenuo sam potražiti toalet,” uzbuđeno se uzbrbljao, “pa sam prošao kroz
vrata pokraj šanka i došao u sobu gdje je stajao radni stol , a za radnim stolom
sjedila je ta predivna žena.”
"Imenom?”
"Sandra. I zapričali smo se i ispalo je da ona radi za ovu dobrotvornu
udrugu, i tako—”
Podigao sam ruku. “Samo malo”, rekao sam, dok mi je nešto strašno padalo
na pamet. “Koju?”
“Što?”
“Koju?” ponovio sam, ovaj put glasnije.
“Za koju dobrotvornu udrugu? Ne znam kako se zove. Uostalom, to nije ni
bitno. Znači, ona je—”
“Ne”, prekinuo sam ga i odlučio se služiti rečenicama od jedne riječi. “Koju. Si.
Životinju. Usvojio?”
Nick me skrušeno pogledao. “Eh...”
“Molim te, reci mi da nisi.”
“Ovaj, majmuna”, odgovorio mije i pun krivnje pogledao omotnicu u drugoj
ruci.
“Majmuna?” odmahnuo sam glavom u nevjerici.
“Aha.” Virnuo je prema tekstu na prednjoj strani kuverte. “Kapucina, točnije.”
Mark se namrštio. “Zar to nije vrsta kave?”
“A smijem li pitati pošto?” upitao sam ga, računajući da izraz “mala cijena, mali
majmun” ovdje ne vrijedi.
“Pa, ja... ja sam mislio da to možemo podvesti pod poslovni trošak”, promucao
je Nick.
“Pod poslovni trošak?” rekao sam u nevjerici. “Sereš!”
“Zašto ne? Dobro je za... odnose s javnošću i sve to”, odvratio mi je, očito se
hvatajući za slamku.
“Pa, ti to onda navedi kao trošak u svojoj polovici vlasničkog udjela.”
“Dobro za odnose s javnošću? Baš mi nije jasno kako”, rekao je Mark, kasneći za
nekoliko sekundi za razgovorom zbog silnog šampanjca koji je ulio u sebe.
“I tako, ja i Sandra počnemo razgovarati—”
“Pošto?”
Nick se počeo usplahirano premještati s noge na nogu. “Samo tisuću.
Uglavnom, kao što kažem—”
Mark je odjednom ulovio korak. “Mislio sam da ‘majmun’ stoji petsto funti? Ili si
rekao ‘poni’?”
Gotovo sam ostao bez riječi. “Potrošio si tisuću funti na sponzo- riranje
jednog... jednog majmuna, samo da bi došao do telefonskog broja komada?”
Bilo bi mi drago da sam mogao pridodati “ne mogu vjerovati”, ali poznavajući
Nicka, to je bilo itekako vjerojatno. Iako sam dobro zarađivao, životna škola
naučila me vrijednosti novca. Nick je, međutim, očito markirao s te lekcije.
“Ne samo do njezinog telefonskog broja”, rekao je i pun krivnje ga stavio u
džep.
“Što još, onda? Imaš pravo vikendom dovoditi majmuna kući?”
"Ne baš.”
"Smiješ ga posjećivati, hraniti, nešto takvo?”
“Ovaj, ne.” Pogled mu je opet pao na omotnicu. “Dobijemo Certifikat.”
"Certifikat?”
"Aha”, rekao je, odjednom živnuvši. “I smijemo ga spomenuti U svim svojim
oglasnim materijalima.”
"Nick. Mi vodimo internetski portal za pornografiju. Kako bi to išlo? ‘Dragi
posjetitelju, izaberite upravo nas kao svoj glavni masturbacijski medij zato što
sponzoriramo životinju u londonskom Zoološkom vrtu?’”
Neko vrijeme samo je vladala nelagodna šutnja, sve dok se Mark odjednom
nije javio. “Smislio sam”, kazao je. “Dosta vam je šamaranja vlastitog majmuna?
Šamarajte našega/” A ja sam se i preko volje nasmijao.
Nick je pak izgledao kao da ga je majka izgrdila. “Pa, sigurno se to može
odbiti od poreza”, usudio se progovoriti.
Umorno sam uzdahnuo i otkrio da zapravo gledam u Marka, u nadi da to
zaista ima financijskog smisla. Na nesreću, on je i dalje bio prezadovoljan
svojom šalom i prepun šampanjca da bi dao iole ozbiljan savjet.
"Priznaj”, rekao sam, obrativši se opet Nicku. “To si učinio samo zato što ti
se svidjela.”
"Ovaj...”
Virnuo sam mu preko ramena, opet u smjeru iz kojega je došao, i iskapio
čašu.
“Pa, daj da je vidimo, onda”, rekao sam. Odmahujući glavom, krenuo sam
prema izlazu iz dvorane, ali Nick me ščepao za nadlakticu. Vrlo čvrsto.
“Nema šanse”, rekao je. “Ne dam ti da mi je ukradeš dok još nisam dobio ni
priliku da izađem s njom.” I sjećam se da sam ga pogledao u lice, misleći da se
šali, ali umjesto toga uvidio sam koliko je ozbiljan.
Kad je nakon dva tjedna Nick ponosno umarširao u Bar Rosa prilijepljen uz
tu curu kao da su imali nezgodu sa superljepilom, morao sam se suzdržati da ne
blenem. Imao je pravo - neočekivano za Nicka, bila je predivna. Visoka, u skupoj
odjeći, duge plave kose začešljane od četvrtasta lica - otvorite li bilo koji
primjerak časopisa Hello! na stranicama društvenih događanja, vidjet ćete takve
poput nje, obično privijene uz lorda Nikog Bitnog na nekoj dobrotvornoj
utakmici pola.
“Ovo je Sandra”, izjavio je, iako nepotrebno, i još s blesavim smiješkom na
licu. “Sandra - Adam. Adam - Sandra.”
Nekoliko trenutaka odmjeravala me od glave do pete i zadržala mi ruku
dulje nego što mi je bilo ugodno.
“Bok, Sandra. Drago mi je što sam te napokon upoznao.”
“Zdravo, Adam”, odvratila mi je glasom koji bi mogao rasjeći staklo. “Nick
mi je ispričao sve o tebi.”
Podigao sam obrve i pogledao Nicka, bez napora preuzevši ulogu njegova
najboljeg kompića. “A to je još po svoj prilici bilo uglavnom točno.”
 “Nadam se”, rekla je, a oko joj se pritom tako zakrijesilo da mi je smjesta
postalo neugodno. Začudo, u isti mah ponadao sam se da Nick to nije opazio.
Našli smo si stol u kutu. “Što bi popila, srce?” upitao ju je Nick. Srce?
Pokušao sam uloviti Nickov pogled, ali neuspješno.
“Kao i obično”, odgovorila mu je.
"Dvije čaše šampanjca, molim”, naručio je Nick od Pritcharda, koji se
odjednom stvorio pokraj nas. “Adame?” upitao me dok sam promatrao kako
Sandra odmjerava Pritcharda pogledom.
"Ne, menije sasvim dobro moje pivo, hvala”, odvratio sam mu, pitajući se
kad je to Nick počeo piti šampanjac usred tjedna.
Jako vjerujem intuiciji. Obično mi je već nekoliko minuta nakon upoznavanja
jasno kakav je netko, a gotovo odmah sigurno znam hoćemo li se slagati. Baš
kao što Pritchard i Rudy kažu da imaju "gejdar” kojim smjesta raspoznaju
svakoga s njihovim sklonostima, ja imam slično šesto čulo, “žensko čulo” da
tako kažem, kad su u pitanju kuje; uz Sandru sam se definitivno odmah
nakostriješio, u kojem god hoćete pogledu. A kad se danas toga sjetim, jasno mi
je mi je najviše smetao njezin osmijeh: osmijeh koji je bio i čest i opremljen
savršenim bijelim zubima, ali ipak nije uspijevao navesti ostatak njezina lica da
mu se pridruži.
"Onda, čime se ti baviš, Sandra?” upitao sam je dok je pijuckala šamapanjac.
"O, trenutačno sam između karijera”, odbojno mije odgovorila, "A da?
Između kojih to dviju?” Mislio sam da je to savršeno normalno pitanje, ali
odgovorila mi je samo još jednim onakvim potpuno površinskim osmijehom.
Neko vrijeme smo tako čavrljali, uglavnom o Sandri, dok je ona pažljivo
držala Nicka za rame, a on kao tele pasao sve što bi ona rekla. Začudo, u
početku sam pokušavao smisliti kako bih se ispričao a da ne ispadnem
nepristojan, ali novi doživljaj gledanja Nicka uz privlačnu ženu uskoro je
nadvladao moju potrebu da odem. Zatim nam je prišao Rudy sa širokim
osmijehom i dopunio im čaše. "Kuća časti, Nick”, rekao je, zadržavajući se
pokraj stola. Ustao sam. “Dopuštate da vas upoznam? Sandra, ovo je naš
prijatelj Rudy. On i Pritchard su vlasnici lokala.”
"O, da?” Sandra se odjednom zainteresirala, sad kad je Rudy bio unaprijeđen
iz konobarskog statusa. Nasmiješila se i ispružila ruku. a Rudy ju je poljubio u
nadlanicu.
"Lijep sat”, rekao je, opazivši joj svjetlucavi Cartier na zapešću.
Osmijeh se ugasio, a ona je brzo izvukla ruku iz Rudyjeve i vratila je na
Nickovo rame.
“Hvala. Dobila sam ga na poklon.”
 Rudy i ja zagledali smo se u Nicka, koji je blago porumenioJ “Pa, Sandra je
rekla da nema sat, a bili smo u kupovini, i meni je bilo jasno da joj se ovaj baš
sviđa—”
Sandra ga je ušutkala stavivši mu prst na usne. “Daj, daj, Nicky. Sigurna sam
da tvoje... prijatelje ne zanimaju naši privatni životi”, rekla je, s naglaskom na
riječ “privatni”.
Nicky? Bljak! pomislio sam kad smo Rudy i ja razmijenili zna- kovite poglede.
“Popij nešto s nama”, pozvao sam ga, sagnuo se i potapšao' mjesto do
Nicka, koji se nespretno odmaknuo.
Rudy se osmjehnuo. “Ne bi išlo - moram u podrum s Prit- chardom, da si
isperemo šmrkove. Bi li nam se pridružio, Nick?” zločesto je dodao.
“Daj, molim te,” rekao je Nick, “ne u ženskom društvu.”
Pogledao sam prema njemu, čekajući da izvali foru, ali nismo je dobili.
I tako smo nekoliko trenutaka samo nelagodno šutjeli i sjedili, sve dok
Sandra nije potapšala Nicka po nadlaktici. “Ispričavam se”, rekla je. “Imam
ženske potrebe.”
“To je inače Adamova specijalnost”, rekao je Rudy, obgrlio me i stisnuo prije
nego što će se vratiti za šank.
“Baš ti hvala”, odvratio sam mu i premjestio stolicu tako da Sandra može
proći. Nick ju je nevoljko pustio, pa smo je ostali gledati kako se udaljava od
stola.
“Onda”, obratio mi se kad nas više nije mogla čuti. “Što kažeš?”
E sad, postoje dva pravila između najboljih prijatelja što se djevojaka tiče, a
kako se činilo da Nick ozbiljno razmišlja o Sandri kao o osobi koja bi mogla dobiti
ulogu njegove, odlučio sam da ih moram primijeniti. Prvo pravilo je, naravno,
nikad ne spavaj s djevojkom svojeg najboljeg prijatelja, bivšom ili, očito,
sadašnjom.
To će između vas dvojice stvoriti neizgovoreni problem, naročito u pitanjima
ljubavnog umijeća, uspoređivanja veličine i tako dalje.
Drugo pravilo, primjereno u ovom slučaju, kaže da nikad ne treba reći što to
stvarno misliš, čak i kada se to traži od tebe, o sadašnjoj djevojci, zaručnici ili
supruzi svojeg najboljeg prijatelja. Barem dok se ne rastane od nje, a čak i tada
jedini prihvatljivi komentari su: "Nikad nam se ionako nije sviđala” ili “Možeš ti i
bolje”.
I tako, kad me Nick upitao što mislim o Sandri, što sam mu mogao reći? Da
mije mrska? Da nemam povjerenja u nju? Da sam nakon nekoliko minuta zbog
sata, šampanjca i nedostatka karijere zauključio da je sponzoruša? Ili da ga, ako
smijem to reći, ona nije dostojna, pogotovo imajući u vidu oči krotkog šteneta
kojima je on stalno promatra?
Zadovoljio sam se izjavom “Djeluje simpatično” i nastavio ga gledati kako
nervozno pijucka piće, stalno pogledavajući prema vratima toaleta, kao da se
boji da ona nikad više neće izaći odande. Naposljetku se vratila za stol. Nije sjela,
već je smjesta dala do znnja da joj se ide.
"Onda, Nicky, jesi li odlučio kamo ćemo na večeru?”
"Pa, mislio sam da možda jedemo ovdje”, oprezno je predložio. "O, nisam
baš naročita ljubiteljica ovih španjolskih...” prezirno je pogledala oko sebe, “...
zalogajnica. Što kažeš na nešto tipa...” Kazala je ime grozomorno skupog
restorana u Knightsbridgeu.
"Zvuči dobro”, odvratio je Nick i pogledao na sat. “Idemo tamo, pa da
vidimo može li se dobiti stol.”
I s tim riječima su otišli. Sandra mi je dala par onih sitnih zračnih poljubaca u
oba obraza koji ni na trenutak ne dotaknu kožu - zbog čega mi je zapravo bilo
vrlo drago.
"Bok, Sandra. Drago mi je što smo se upoznali”, slagao sam i dodao: “Bok,
Nicky..." Nick me ošinuo ubitačnim pogledom.
Gledao sam ih kako odlaze, a onda otišao do šanka da se saberem. , "Pas mater,
tko mu je bila ta?” upitao me Rudy.
"To je, nažalost, bila Nickova nova cura”, rekao sam. “I nemoj ti meni
mater.”
“Bolje se ti nje čuvaj”, rekao je kad smo opazili kako joj Nick otvara vrata
suvozačkog mjesta u Ferrariju. “Mislim da se namjerila na našeg prijatelja.”
Dok sam je gledao kako si na odlasku popravlja šminku u Nick- ovu
retrovizoru, jedna mi je misao iskočila u svijest: pitanje na koje sam, nažalost,
već najvjerojatnije znao odgovor.
Pa što to ona vidi u Nicku?
 3. poglavlje

Kako mi Biblija za vjenčane kumove nije uspjela dati nadahnuće ni božanske ni

druge vrste, vratim je na policu i, dok mi Nickova vijest još odzvanja u glavi,
izvadim mobitel i odem na “kalendar” u izborniku. Danas je 4. travnja, piše mi
tamo - nažalost, ne tri dana prije - a Nickov rođendan je 17. svibnja. Uza sve jači
osjećaj panike, prebrzo prelistam šest preostalih tjedana. Moram razmisliti.
Do navečer ne uspijem smisliti nikakvu strategiju, pa odlučim prošetati do
svoje teretane, “duhovito” nazvane Mršavi izgledi, da težim sredstvima izbacim
frustraciju iz sebe. To je jedan od onih golemih fitness-klubova na više razina,
iako ne u metafizičkom smislu, Prođem pokraj nasmiješenih recepcionistica i
dizalom se popnem na najviši kat.
U prolazu pokraj plesnog studija razočarano opazim da trenutačno ne traju
satovi aerobika, iako njima posvećena dvorana nažalost nema, usprkos brojnim
obrascima za prijedloge koje sam anonimno popunio, prostor za gledatelje.
Brzo se presvučem i odem kamo i obično, u kardio-dvoranu, gdje golemi zid
televizora sjedne strane dvorane emitira izbor vijesti, glazbe i biranih programa
poklonicima, koji vježbaju na spravama pod njima. Svaki bicikl, traka ili sprava
ima vlastitu kontrolnu kutiju u koju se uključe slušalice (9,99 funti na recepciji), a
onda se izabere kanal i prione se režimu vježbe.
Najdraže mi je doći ovamo u vrijeme kad se daju sapunice, između 19:30 i
20:30 radnim danom, kada se poklonice zdravlja (ili, možda, žene koje nemaju
televizore) iz zapadnog Londona vole preznojavati pred Coronation Streetom ili
EastEndersima. Osobno ne mogu podnijeti sapunice, što znači da sam primoran
slušati osobni CD-player dok svi televizori prenose neku takvu emisiju, ali na svu
sreću vidik u teretani obično nadoknadi nedostatke prizora na ekranima.
Pregledam ponuđenu alternativnu zabavu prije nego što ću se odlučiti za
konkretnu spravu za vježbanje jer, naravno, najbolje motrište ima prednost
pred konkretnim režimom fitnessa. Danas, međutim, izbor nije naročit, iako sam
stigao na vrijeme za Emmer- dale, pa se zadovoljim biciklom u dnu dvorane,
odakle barem imam dobar pogled na cijelu vježbaonicu.
Uključim si CD-player koji sam napunio miksom brzih ritmova Ibize gdje se
sve “pjesme” nekako pretapaju jedna u drugu (to je osobina samoga CD-a,
iskreno rečeno, a ne izjava u stilu mojega tate). Odaberem si režim na
digitalnom ekrančiću i počnem vjcžbati. Istodobno nastojim smisliti što ću s
Nickom.
Nas dvojica smo najbolji prijatelji od pamtivijeka - imamo prijateljstvo u
kojem smo jedan drugome uvijek referentna točka za događaje u životu. Priče
nam uvijek počnu s: “Nick i ja smo...” ili s: “Nick, sjećaš se kad smo ono...” ili
tako nekako. Roditelji su nam živjeli, još žive i vjerojatno će umrijeti kao prvi
susjedi u Margateu, tako zanemarenom mjestu da se ne bi trebalo bratimiti ni s
jednini! gradom bilo gdje na svijetu. Prije bi mu trebao grad-skrbnik nego
grad-pobratim.
Kao i ja, Nick je jedinac, ali bili smo tako bliski da to nismo osjećali, i možda
smo zato uvijek pazili jedan na drugoga. Išli smo u iste škole, čak bili u istim
razredima, a kad je došlo vrijeme za izbor fakulteta, Brighton nam se obojici
učinio kao dobra opcija - razmjerno blizu našim domovima, s dovoljno dobrim
smjerom, poslovnim studijima, koji nas je trebao dovesti do nečega pozitivnog
glede potencijalne karijere.
Ne kažem da je ijedan od nas u to vrijeme imao naročitog pojma što da radi
sa svojim životom, osim da marljivo troši stipendije uz lijeno davanje ispita.
Tamo smo upoznali Marka, jer smo se svi javili na isti oglas za zajedničko
stanovanje u kući na Albion Terraceu, trošnoj viktorijanskoj ulici nedaleko od
obale. Nas trojica smjesta smo se složili, uglavnom zato što smo imali jednako
djetinjast smisao za humor.
Od nas trojice, Mark je jedini ozbiljno pristupao studiranju. Bio je na
knjigovodstvenom smjeru, a mi smo imali dojam daje rođen za to zvanje.
Sjećam se jedne noći kad smo se napili, jedne od mnogih noći kad smo se napili
(ali jedne od rijetkih kojih se čak i sjećam), kad smo razgovarali o “karijeri iz
snova” a u takvom razgovoru svatko mora odabrati koje bi mu zanimanje
idealno odgovaralo kad kvalifikacije (i nadarenost) ne bi bile problem. Meni je
bilo lako: fotograf za Playboy, a Nick se uskoro odlučio za pokusnog vozača
Ferrarija. Iste te noći, Mark je tužno priznao da je oduvijek htio biti knjigovođa.
Nikad mu više nismo dopustili da to zaboravi.
Ostali smo u toj kući pune četiri godine, uživajući u životu u Brightonu. Kad bi
popodne bilo sunčano, preskočili bismo predava- nja natisnuli se u Markov auto
i odvezli se na litice Beachy Heada, gdje bismo sjedili satima, gledali kako sunce
zapada za obzorje i praznili nebrojene limenke piva zbog kojih smo prethodno
ispraznili tekuće račune. Nick i ja smjestili bismo se na sam rub litice, mašući
nogama iznad krhke krede, gledajući tko se usudi sjesti najdalje. Mark k bi se
uvijek zadržao nekoliko pedalja iza nas, tvrdeći da je to zato što pati od
vrtoglavice, iako mu je zapravo bilo jednostavno draže zadržati obje noge na
čvrstom tlu.
Kad smo diplomirali, velika buka i veće plaće namamile su nas u prijestolnicu,
pa smo se preselili u London, gdje je Mark već dobio namještenje u vodećoj
knjigovodstvenoj tvrtki. Nas trojica zajedno smo iznajmili stan u Chelseaju, gdje
se Nick zaposlio u internetskoj kompaniji, dok sam ja počeo raditi za
marketinšku tvrtku. A onda, prije četiri godine, dok je Mark sigurnim koracima
napredovao i prema statusu roditelja i prema statusu partnera u tvrtki, Nick i ja
osnovali smo PleazeYourself. Nikad se više nismo ni osvrnuli.
Znate onaj skeč Montyja Pythona gdje stari dečki sjede i pri- sjećaju se kako
im je nekoć bilo teško? Vidim nas trojicu u takvoj situaciji za nekoliko godina,
dok pijuckamo pina colade na plaži i nostalgično razgovaramo o proživljenom
životu. E da, izuzet činjenice da nam nijednog trenutka nije bilo teško.
Resko pištanje označi kraj mojega prisjećanja, ali i kraj moje vježbe, no
umjesto da prijeđem na utege, samo opet pritisnem “start” na svojoj spravi, jer
ispred mene upravo na bicikl sjeda jedna - barem straga - predivna žena
odjevena u najmanje moguće kratke hlačice od likre. Velik sam poklonik likre;
uvjeren sam da je izumio muškarac, a tko god da je on bio, trebalo bi mu dati
orden za zasluge učinjene muškom rodu. Lako ga mogu zamisliti kako
predstavlja svoj izum na godišnjoj skupštini znanstvenika:
“Gospodo, predstavljam vam svoj najnoviji izum - superelastičnu
visokorastezljivu sintetičku tkaninu. ”
“A prema vašem mišljenju, kako će taj vaš izum pomoći čovječan- sivu ? Na
području tehnologije? Ili, možda, medicinske znanosti?” “Ma, ni jednima ni
drugima. Zapravo, predviđam da će se u budućnosti on izrađivati u najkričavijim
mogućim bojama i koristiti se za odijevanje svakojakih znojnih grudi i guzova. ”
Ona očito izvodi nekakvu simulaciju brdske vožnje, jer svakih nekoliko
minuta ustane na pedalama po - brojim - trideset sekundi, što mi pruža
fantastičan pogled na njezinu prćastu stražnjicu.
Nakon četvrt sata počnem pregledavati različite mogućnosti vježbanja na
LED ekranu pred sobom - trening u razmacima, sago- rijevanje sala - mahnito
tražeći onaj s nazivom “spuštanje nizbrdo”, kad se vježbaonica odjednom
isprazni. EastEndersi su završili, pa je jedina sapunica za koju se još mari ona pod
tušem. Crknut sam od umora, ali gospođica u likri očito ne namjerava stati, pa
na trenutak razmislim koje sve mogućnosti imam. Preumoran sam; da počnem
novu rundu, pa umjesto toga prošetam do prostora za razgibavanje, gdje
bezvoljno počnem izvoditi vježbe, u nadi da će mi prići i pridružiti mi se kad
završi vožnju.
Kad već dođem u opasnost da se tako opustim da više neću moći ustati, ona
napokon siđe s bicikla. Sjeo sam tako da mogu pratiti njezino napredovanje u
zrcalu a da ona ne primijeti da buljim, pa si čestitam na tom položaju kad se ona
obriše ručnikom meni naočigled i zatim priđe mjestu na kojem sjedim.
 Brinuo sam se da bi mogla biti, da se poslužim jednim od Nick- ovih
nevjerojatno seksističkih izraza, “alpaka lice” - jedna od onih žena koje izgledaju
fantastično straga, ali kad se okrene, ispadne stvarno ružna, odnosno “sjajno
tijelo, al’ pak njezino lice...” Nije tako s ovom. Kratka tamna kosa, sladak nosić,
pomalo slična onoj Voditeljici vijesti na BBC-ju za koju su svi tvrdili da je dobila
posao svog izgleda, a ne zbog novinarskog iskustva u sjedenju i čitatnju s
blesimetra.
Tri su strunjače, a ja sam namjerno zauzeo onu srednju, tako da je primorana
zauzeti neku pokraj mene, i pravim se da ne marim kad oma sjedne i počne se
opuštati. Jedva nekako uspijevam dotaknuti nožne prste, pa i preko volje buljim
u nju kad se bez napora sagne i pololoži čelo na koljena.
Pogleda prema meni i ulovi mi pogled. “Tvrdo?”
"Pardon?” Oči mi se i nehotice razrogače.
"Nakon napornog tjedna na poslu, cijelo tijelo zna biti tvrdo.”
Kako već dulje vrijeme nisam proveo naporan tjedan na poslu, samo joj se
nasmiješim.
"Samo, ne bih rekao da ti imaš takvih problema”, kažem joj.
Ispravi se i ručnikom otre znoj koji joj se zamamno ljeska na gornjoj usni.
“Hvala”, kaže i blago porumeni.
“Godila ti je vježba?” upitam je.
"Nije bilo loše”, odgovori mi usred protezanja. “Samo se hoću vratiti u formu
nakon...” Ne završi rečenicu.
“Nakon?”
"Ma, znaš.” Gleda me na trenutak kao da razmišlja koliko da mi otkrije, a onda
baci ručnik, metaforički rečeno. “Upravo sam
prekinula s nekim i sad se želim psihički preusmjeriti. Tek sam se nedavno
doselila u London, pa sam se htjela upisati u teretanu, jer ovdje zapravo nikoga
ne poznajem.”
Hmm. Odnedavno sama? Odnedavno u gradu? To pruža moguć- nosti. “Pa, sada
poznaješ barem jednu osobu”, kažem joj i ispružim
ruku, "Usput, ja sam Adam.”
“Samantha”, odgovori mi ona, pa se rukujemo, i to vrlo formalno ako se ima
u vidu da oboje sjedimo na strunjačama za rastezanje, znojni i vrlo oskudno
odjeveni.
Neko vrijeme samo čavrljamo dok si Samantha isteže tijelo u sve složenije i
složenije položaje, a ja nastojim spriječiti rast moga interesa, a i još ponečeg.
Ona napokon završi vježbe i na trenutak me nervozno pogleda, kao da me
provlači kroz nekakav postupak provjere.
“Čuj,” kaže mi, “inače to ne radim, ali...” Duboko udahne: “Hoćeš da odemo
na piće jedan dan?”
“Ovaj, da, zašto ne. Bilo bi mi drago”, odgovorim joj nakon najkraće moguće
stanke.
“Pa, kad bi imao vremena?” upita me. “Večeras?”
Oklijevam nekoliko sekundi, pitajući se ne bi li mi bilo pametnije da umjesto
toga pokušam raspraviti stvar s Nickom, a Samantha načas izgleda kao da se
brine nije li možda prenaglila ili me prejako pritisnula.
“Hoću reći, ako nemaš drugih obveza”, doda dok si nesvjesno navlači nogu
iza uha.
Nick može pričekati, barem večeras. “Ne”, kažem joj sa smiješ- kom.
“Mislim, ne, nemam drugih obveza. Odgovara mi večeras”, pa se dogovorimo
da ćemo se naći za sat vremena u jednom baru na Fulham Roadu.
Vratim se u svlačionicu, pitajući se stignem li se na brzinu okupati u jacuzziju,
ali kad vidim da unutra već ima ljudi, prođe me volja. U tome je problem s tim
javnim jacuzzijima - nikad nisi sasvim siguran odakle svi mjehurići dolaze.
Umjesto toga, provedem malo vremena pod tušem i potrudim se temeljito
oprati kako bih bio spreman za večeras, a dok se oblačim, ponavljam si u glavi
naš kratki razgovor, čisto da bih bio siguran da sam jasno shvatio sve bitno.
Samantha. Sam. Već je prekršila jedno od mojih pravila - žena čije se ime da
skratiti u muško. Bit će utoliko teže kada dođe vrijeme reći “volim te” ako iza tih
dviju riječi uslijedi osobno ime muškog roda. E da, a kad sam već kod toga,
nikad, nikad nemojte izaći s djevojkom koja nosi isto ime kao vaša mama.
Izvikivati ga u krevetu jednostavno nije... Pa, shvaćate što želim reći.
Izađem iz teretane i polako prošetam natrag do stana, iscrpljen od neočekivano
dugog vježbanja, a kad dođem kući opazim da lampica
na telefonskoj sekretarici uporno bljeska. Zvala me Evelyn, djevojka s kojom
sam izašao prošle subote, da pita jesam li zainteresiran da večeras “ponovimo
predstavu”. Uz blagi osjećaj krivnje, obrišem poruku i počnem se spremati za
izlazak sa Samanthom.
Žene me salijeću od najmanjih nogu. Pripadao sam novoroden- čadi koja je imala
sreće ne izaći iz maternice kao pljunuti dvojnik Winstona Churchilla, a majku su
mi uvijek zaustavljali na ulici ne bi li me potpuni neznanci mogli izvlačiti iz kolica i
maziti. Dok sam stasavao, hodanje niz ulicu značilo je proživljavati stalne
napade šušurenja kose, štipkanja za obraze i bockavog ljubljenja starih
gospođa, uz koje bih obično dobio i uuu, kako je sladak ili slomit će taj pokoje
srce kad odraste. Sva ta ženska pažnja sigurno je ostavila znatan trag na meni,
jer sam uložio puno truda da se ona zadrži cijelim trajanjem moje zrelosti.
Danas, s trideset jednom godinom, te dječje neodoljivosti već odavno nema, ali
spregom napornog rada - priznajem, u teretani, a ne u uredu - dobrog
odijevanja i, naravno, pažljive brige za osobnu higijenu, uspio sam održati
pristojnu razinu privlačnosti, što znači da mi dosta dobro ide u svijetu
nadmetanja za ženska srca. Ne želim se hvalisati, ali isto onako kako nekima idu
igre na sreću, a drugi imaju sluha za glazbu, ovo je moja specijalnost. Jedan sam
od onih kojima je zbroj sastavnih dijelova veći od cjeline, a vjerujte mi, ja
marljivo radim na svim svojim sastavnim dijelovima.
Znate kako se u novinama katkad mogu vidjeti slike braće ili sestara slavnih
ljudi, koji donekle izgledaju kao svoji slavniji srodnici, ali nekako baš nemaju onu
zamamnost zvijezde ili kako se već to zove. Pa, kad idući put vidite jednu takvu
sliku, zamislite si Piercea Brosnana prije nego što je postao Bond (negdje u
godinama između serije Remington Steele i filma Gospođica Doubtfire,
otprilike) i onda, služeći se istom formulom, zamislite kako bi mogao izgledati
njegov mlađi brat, i to sam vam ja.
Mrvicu sam niži od šest stopa - pet stopa, jedanaest inča i četvrt, točnije. To
je 181 cm u novoj valuti. Blago me jedi što nisam dospio do punih šest stopa,
iako baš i ne vidim smisla upotrebe tih mjernih jedinica. Dajte vi nama metrički
sustav, pa da se ne uzrujavam zbog toga što nisam “šestostopaš”. Napokon,
nitko neće reći “Malčice je niži od sto osamdeset tri centimetra”, zar ne?
Trenutačno pritišćem vagu s oko sedamdeset šest kilograma, što je navodno
moja “idealna težina”. Idealna za što? Za to da ne budem debeo, valjda.
I evo moje ispovijedi: zovem se Adam Bailey i ovisnik sam o izlascima. Tako
je - izlascima sa ženama. S popriličnim brojem žena,, kao što će vam reći Nick i
Mark. U redu, to radim kratkoročno i serijski, ako vam je stalo do još točnije
definicije. Nije stvar u tome da nastojim izbjeći sve što bi bilo vezano uz ozbiljne
“odnose" - baš naprotiv, zapravo - jer nemam uopće problema s vezivanjem uz
nekoga. Stvar je samo u tome da se prečesto počnem viđati s nekom
djevojkom, i dobro se slažemo, ali u tome i jest kvaka. Samo se dobro slažemo.
Nema one iskre. Ne svira violina, vatromet mi ne pršti iznad glave, srce me ne
boli kad nismo zajedno, kad telefon zazvoni, ne nadam se da je to ona, i sve
tako. Možda dotičnoj sirotici baš ništa ne nedostaje, ali iz nekog razloga
jednostavno znam da to nikamo ne vodi. I onda me počnu uzrujavati najmanje
sitnice, što znači da nikad neću otići dalje od prvih izlazaka. Razlozi stoje u
rasponu od nerazumnih - otkrića da su joj gležnjevi debeli - do izrazito
nerazumnih - recimo, da izgovara “espresso” s iksom, kao ekspreso - ali čim
uočim nešto takvo, klisnem. Slobodno recite da sam sitničav, jer ću se složiti s
vama.
Nije stvar u tome da se ne želim skrasiti. Prije je stvar u tome da se nisam
spreman skrasiti. Pristati na kompromis. Nazovite to kako hoćete, ali samo će
gospođica Prava postati gospođa Bailey. I nije me briga koliko ću žaba dotad
morati poljubiti.
Prije odlaska, pregledam se u ogledalu u predsoblju. Odjeven sam točno kao
manekeni iz magazina GQ - tijesna crna košulja preko hlača, koje bi valjda mogle
nazvati elegantno-sportskima, novo donje rublje, crne, svježe ulaštene cipele,
kosa taman onako trendovski raskuštrana, a blago sam se poprskao parfemom
Issey Miyake, koji smatram (hvala ti bar na ovome, Cosmo) mirisom koji ženama
gotovo univerzalno godi. Brzo provjerim imam li u novčaniku dvije potrepštine
nužne za prvi izlazak - gotovinu i kondome - i izađem.
Uvijek dogovaram prve sastanke u samom lokalu, umjesto da najprije odem
autom po ženu, uglavnom zato da poslije ne bih imao neugodnih situacija kad je
treba odvesti kući. Ako me ne zanima nastavak večeri, mnogo je lakše da svatko
uđe u svoj taksi pred barom ili restoranom, nego da sjedim u autu pred
njezinom kućom i pokušavam smisliti izgovor da ne uđem. Uz to, ako izlazak
postane zatupljujuće dosadan, a vjerujte mi, često tako bude, mogu potražiti
izlaz u boci-dvije dobrog vina, a da se ne moram brinuti zbog vožnje kući. To je i
zato što imam prilično stroge nazore u pogledu vožnje u pijanom stanju - tvrdim
da ako vozite i zatim odete piti, trebali biste popiti toliko da na kraju večeri više
niste u stanju naći svoj auto.
Malo uranim u bar, nađem si stol s dobrim pogledom na vrata i naručim
“uobičajeno”, Jack Daniel’s s ledom. Pijem ga iz dva razloga: prvo, zato što
dosta frajerski izgleda, i drugo, zato što mi se zapravo sviđa, i na drugoj sam čaši
kad Samantha napokon uđe. Kasni deset minuta (što nije dobar znak - počeo
sam se već malo brinuti) i promatram je kako nekoliko sekundi samo smeteno
stoji na ulazu prije nego što joj mahnem s mjesta. Izgleda dobro - na sebi ima
plavu haljinu, jednostavnu, ali s vrlo dubokim dekolteom,
što znači da ću morati dati sve od sebe da joj cijele večeri ne buljim u prsa, i sa
zadovoljstvom opazim da se priličan broj glava okrene za njom, i muških i
ženskih, dok hoda prema meni. Pripremim svoj najkarizmatičniji osmijeh,
ustanem i pozdravim je pusom u obraz. Lijepo miriši i blago porumeni kad joj to
kažem, Naručimo bocu vina i neko vrijeme samo čavrljamo o uobičajenim
sitnicama: njezinim roditeljima, prijateljima, poslu. Kaže mi da radi kao pomoćna
tehničarka u odjelu istraživanja jedne farmaceutske kompanije, a ja se onda
zeznem pitanjem: “Reci, što točno radi jedna pomoćna tehničarka?”
 Ponosim se time što znam slušati, što mi sasvim dobro dođe s obzirom na
količinu toga što Samantha ima reći kad počne do najsitnijih detalja objašnjavati
postupak plasiranja lijeka na tržište, proceduru ispitivanja, sve do načina
donošenja odluka o prikladnom obliku i veličini same tablete. Možda zbog
nervoze ili (vjerojatnije) od silnog vina koje sam ulio u nju, pri drugoj boci ona
više ne zna stati.
“Opa”, kažem joj nakon dvadeset minuta, suzdržavajući se da ne zijevnem i
raspolažući s dovoljno podataka da počnem konkurirati Pfizeru. “Nikad više
neću istim očima gledati na aspirin.”
A onda se situacija počne razvijati nagore. “Onda,” upita me ona i upre
blago nefokusirane oči u mene, “što si po horoskopu?”
O, NE! Astrologija. I to tako brzo. Ovo je definitivno razgovor u koji ne želim
ulaziti, a što se neka žena više zanima za tu temu, to se manje ja zanimam za
nju. Vaga, uvijek im odgovorim, dobro uravnotežena, što je “urnebesna” igra
riječi ako uzmemo u obzir izgled samog znaka, iako ne bih baš rekao sluzav kad
bih bio Riba, naravno. Znači, ti si kreativna, analitična osoba, kažu mi one na to
ili nešto jednako glupo. Ne, odgovorim im, to samo znači da sam rođen potkraj
rujna. Ali to ti je jako vezano uz plimu i oseku, neumorno mi ponavljaju, a budući
da ti se sedamdeset posto tijela sastoji od vode... ali tad ih već prestanem
slušati.
A još je i gore kad nastoje pogoditi, što Samantha pokuša prije nego mi
uopće pruži priliku da odgovorim.
“Nemoj mi reći...”
“Ne, najozbiljnije, to mi—”
“Lav, je P tako?”
Uzdahnem i slažem. “Da, odakle znaš?” kažem, hineći rado- znalost.
Napokon, lijepo joj stoji ta haljina.
“Ma, to mi jednostavno ide od ruke”, odvrati Samantha, izgle- dajući
nevjerojatno ponosna na samu sebe.
Brzo pokušam promijeniti temu, ali njoj bi se još raspredalo o tome, pa me
nakon daljnjih pola sata boli vrat od napora da kimam glavom svakih nekoliko
trenutaka dok ona iznosi nova i nova "nevjerojatna” astrološka zapažanja.
Vrijeme je da se večer zbroji i podcrta i jasno mi je da s obzirom na gledanje u
oči, držanje tijela i najbitnije, količinu alkohola koju je popila, imam prilično
dobre izglede za seks u dogledno vrijeme. Ali iako su mi njezini podvizi na polju
gibljivosti još svježi u pamćenju, zaključim da jednostavno nije vrijedno truda
patiti se s ostatkom ovog izlaska.
Kad ona napokon prijeđe na Feng Shui, čak ni kratka fantazija Sastavljena od
nje na mojem pokućstvu više mi ne može spasiti večer. S proročkom jasnoćom
kakvom bi se Russell Grant ponosio, odjednom ugledam svoju budućnost, a
Samanthe u njoj nema. Odlučim posegnuti za izlaznom klazulom, pa se ispričam
i odem u zahod, gdje nađem utočište u kabini, nazovem Marka s mobitela i
zamolim ga da me zvrcne za nekoliko minuta.
Nakon povratka za stol, i nakon daljnjih deset minuta priče o lome kako je
Samantha nedavno bila kod gatare, za vrijeme kojih psujem Marka, koji
vjerojatno gleda na sat i cereka se, telefon mi napokon zazvoni. Ispričam se u
stilu: Oh, oprosti, trebao sam ga isključiti, ali kažem joj da me zovu s posla,
možda je bitno i tako dalje (na svu sreću, nismo još imali ni vremena ni prilike
spomenuti čime se ja to bavim). Javim se na telefon i pravim da sam u sve
većem šoku dok ponavljam: O, zar zaista, o ne, odmah ću doći, dok mi Mark
cijelo vrijeme s druge strane linije govori Govno jedno bezobrazno, stalno te
ovako spašavam, kakva je ona uopće - dobre cice? Au! Valjda ga je Julia upravo
lupila po glavi, čujem je kako mu govori daje seksističko govno dok prekidam
liniju.
Isključim telefon i obratim se Samanthi s ozlojeđenim izrazom lica da joj
objasnim o čemu se radi. “Alarm u uredu se uključio. Ne mogu doći do
poslovnog partnera, pa moram otići razgovarati s policijom na licu mjesta.
Stvarno mi je žao”, kažem joj i pozovem šankera ovamo, da sredim račune.
Sva se snuždi. “Ma jasno, shvaćam”, kaže. “Hoćeš da pođem s tobom?”
Ups. Sad se pomalo stidim. “Neka, hvala. Možda potraje. Pozvat ću ti taksi.”
I tako učinim bar jedan doličan potez u moru nedoličnih: ispratim je van,
mahnem taksiju da stane i platim vozaču da je odveze kući. Dok se rastajemo uz
poljubac, ona mi tutne u dlan komadić papira na kojem je napisala svoj broj.
“Nazoveš me?” kaže mi, više kao pitanje nego kao zahtjev.
Osmjehnem se i kimnem, ali dok taksi odlazi, podsjetim se da ne bih trebao
neko vrijeme ići u teretanu petkom navečer. Bešćutno? Možda. Ali koji izbor
imam? Vući je za nos samo da bih spavao s njom, a onda je više nikad ne nazvati?
Ili potratiti još nekoliko sati samo da joj uz kavu iskreno priznam što mislim? I što
bih joj uopće onda rekao? Daje više ne želim vidjeti zato što je pokušala pogoditi
što sam po horoskopu? Bi li ona povjerovala u to? Bi li itko povjerovao u to? Kad
smo već kod toga, bih li ja povjerovao u to?
Dođe mi da i sam uzmem taksi, ali umjesto toga pođem pješice, jer u
ovakvim toplim večerima potkraj proljeća ulice Chelseaja imaju ugodnu
atmosferu, a raspojasana klijentela kafića i barova tek se počinje izlijevati na
ulice. Dok šetam natrag King’s Roadom, osjećajući se blago ali ugodno pijano,
shvatim da zapažam koliko su mi svi ti ljudi slični: trideset i nešto im je godina,
vjerojatno rade na dobrim radnim mjestima, imaju lijepe kuće i, kako izgleda, isti
životni cilj: da se dobro provedu. Ali kad ih bolje pogledam, odjednom se
otrijeznim od šokantne spoznaje. Svi su u paru.
 4. poglavlje

U subotu navečer vozim se prema Ealingu, gdje Mark i Julia prire- đuju kućnu
zabavu. Planirali su je tjednima, ali nakon jučerašnjeg razvoja situacije pretvorila
se u improviziranu proslavu zaruka. Dogovorio sam se da ću doći ranije,
navodno da pomognem Marku, (ili zapravo zato što sam, uz samo šest tjedana
do svadbe, shvatio da sam ja taj kojemu treba pomoć ako mislim išta učiniti što
se tiče Nicka i Sandre.
Vozim jedan od onih automobila koji daju više vrijednosti vašem novcu, kako
to kaže naša američka rodbina. Znate o čemu je riječ: normalni salonski
automobili s golemim turbomotorima, prekrupnim Upojlcrima i odgovarajuće
velikim premijama osiguranja. Japanski je, Subaru Impreza, ili “Suburbani
Impresivac” kako ga Nick posprdno zove, i obožavam ga. Nije razmetljiv poput
Ferrarija, ali stavite me na zavojitu seosku cestu i većina će drugih automobila,
uključujući Nickov, postati tek udaljena točkica u mojem retrovizoru.
lako nije među najljepšim vozilima, iz iskustva znam da privlači puno pažnje,
pogotovo onih sivih kamera postavljenih visoko uz Cestu. A premda sadašnja
razina zagušenosti prometa u Londonu znači da rijetko kad mogu izaći iz druge
brzine u gradskoj vožnji, barem mi se stalno ne kvari, za razliku od izvjesnog
dostignuća talijanske tehnologije.
Tapkajući po papučici, krećem se mic po mic duž Fulham Roada, psujući gust
promet subotom navečer. Treba mi sto godina da promilim kroz Earl’s Court, pa
se već zabrinjavam da si nisam ostavio dovoljno vremena za raspravu prije
zabave, ali nakon što prođem Tesco, kolnik se počne raščišćavati, pa pojačam
liniju i nagazim na gas.
Dok ubrzavam na nadvožnjaku kod Hammersmitha, osjećam kako u meni
raste nestrpljivost zbog predstojeće večeri. Osim razgovora s Markom, jedva
čekam da vidim ostale goste, mješavinu starih prijatelja i kolega iz davnih dana,
od kojih mnoge nisam vidio još od vjenčanja Marka i Julije. Uz to, Mark je izveo
fantastičan potez kad je zabranio dovođenje djece na zabavu, što znači da je
mala India, moje kumče, večeras smještena kod djeda i bake, dok su ostali
uzvanici, sad već uglavnom bračni parovi s vlastitom djecom, dobili naredbu da
pozovu bejbisiterice. Stoga se nadam obnovi tradicije slavnog starog
tulumarenja, kad bismo na nogama obično zadnji ostajali Nick, Mark i ja, i kroz
prve natruhe mamurnosti gledali kako se sunce rađa.
Mark stanuje u velikoj viktorijanskoj kući od cigle odmah do Ealing
Commona kakva bi se uljudno mogla opisati kao “hrpa”, kupljenoj netom prije
nego što će Ealing postati pomodan. Dok parkiram na prilaznom putu, donekle
mi je krivo što tu nema nijednog drugog auta i upravo se spremam okrenuti broj
Markova mobitela kad ga ugledam gdje stiže, stručno uvlačeći stari Renaultov
obiteljski monovolumen kroz uski vrtni ulaz i parkirajući ga na prst udaljenosti
od stražnjeg branika Impresivca. Teška rock-glazba pere iz zvučnika naviklih na
smirujuće tonove Radija 4, a on samo sjedi i ceri mi se dok se auto dojmljivo
trese od basova. Viknem mu da stiša, ali ne čuje me, pa mu priđem i otvorim
vrata, blago se lecnuvši od buke.
“Bok, stari”, kaže on meni dok gasi motor, što za divno čudo ugasi i glazbu.
“Nešto si rekao?”
“Samo ‘stišaj’. Čudim se da nisi gluh.”
“Pardon?”
“Rekao sam, čudim se... o, ha ha! Jako smiješno. Što će ti uopće takva
šminkerska linija u jednom takvom autu za sredovječnu gospodu?”
“Da mi priguši ženu i djecu dok viču na mene.” Iskesi mi se. “U Espaceu te
nitko ne čuje kako vrištiš.” To je očito šala koju je i prije upotrijebio i koju smatra
zaista smiješnom, sudeći po posprdnom izrazu lica.
Opazim da Mark ima šljivu na oku. “Jao si ga tebi, stari. Julia ima dobar lijevi
kroše”, kažem mu, ali on me obavijesti da je zapravo riječ o posljedici
jučerašnjeg nabacivanja štapom s Maxom, njegovim labradorom.
“Imaju oni tvrde lubanje, znaš”, kaže mi on i oprezno si opipa očnu duplju.
[stovarimo sanduke piva i kutije vina iz prtljažnika njegova auta i oteturamo
s njima kroz kuću, gdje mi je drago vidjeti da bar ovaj put cijeli inventar dućana
Toys ‘R’ Us nije razasut po tapisonu. Odem za Markom u smočnicu, gdje je
postavio veliki plastični lavor pun leda da služi kao hladnjak za pivo. U njega
istreseni cijeli sanduk, zastajući samo da otvorim dvije boce i jednu dodam
njemu.
Upravo se spremam krenuti u tiradu o svemu što me brine u vezi s Nickom,
kad se pojavi svježe okupana Julia, kratke, našušu- rene kose još mokre od
tuširanja. Kažem joj da sva blista dok me pozdravlja poljupcem u obraz,
istodobno me štipajući za stražnjicu i kradući mi pivo iz ruke.
“Zar smiješ piti u svom stanju?” upitam je poluozbiljno.
“U mom stanju?” kaže ona i potapša se po trbuhu, na kojem se još ne vide
znaci novog člana njihove obitelji. “Nije to bolest, znaš”, doda i otpije dug
gutljaj iz moje boce.
Kad se Julia počne baviti poslovima po kuhinji, Mark i ja počnemo se
pretvarati da pripremamo glazbu, ali zapravo nam to samo posluži kao izlika da
popijemo još par piva iz smočnice. Svjestan da sat otkucava, prijeđem na
pripremljeno otvaranje.
“I tako”, počnem. “Nick se ženi, pa...” Ostavim rečenicu u zraku, da vidim
što on ima reći.
“Aha”, kimne Mark i nažalost tome pridoda “mi o vuku”, kad začujemo
nezamjenjivi zvuk dolaska Ferrarija uz riku motora i prštanje šljunka. Kad se Nick
i Sandra veselo pojave na ulazu, Mark se isceri i ode pridružiti općem tapšanju
po ramenima. Prikrivajući svoje razočarenje propuštenom prilikom,
usredotočim se na to da uguram preostalih nekoliko boca piva u lavor, ali od
onoga što se zatim dogodi sav se protresem, iako to nema nikakve veze s
hladnjakom koji stoji preda mnom.
“Zar mi nećeš čestitati, Adam?”
Osvrnem se i ugledam Sandru kako stoji na vratima i ponosno pokazuje
zaručnički prsten s tako velikim dijamantom da ga se sigurno može vidjeti iz
svemira. Duboko udahnem, namjestim osmijeh i okrenem se.
“Da, naravno”, kažem joj dok prilazim. “Čestitam.”
Kad se nagnem da joj dam pusu u obraz, Sandra naglo okrene lice prema
meni i poljubi me ravno u usta. Zbunjeno se odmaknem i pogledam je u nevjerici
baš kad Nick doskakuće u prostoriju kao revno štene, s Markom i Julijom za
petama.
“Zdravo, stari”, kaže mi on, obgrli Sandru oko struka i stisne je. “Baš bi mi
godilo hladno.”
Nakon onoga što se upravo dogodilo, padne mi na pamet da mu
proturječim, ali onda primijetim da kima glavom prema hladnjaku. I dalje
pomalo ošamućen, šutke mu dodam pivo, a onda se osmjehnem dok on
neuspješno pokuša odvrnuti čep. Nije to takva boca.
Kad Mark ode otvoriti vrata novopridošlicama, Julia izvadi novi digitalni
fotoaparat i namjesti nas troje da se slikamo, pa bljeskalica sjajno Ijesne s prsta
na Sandrinoj lijevoj ruci.
“Gledaj ti to”, kaže Julia i pogleda u ekran na poleđini fotoaparata. “Uza svu
tu suvremenu tehnologiju, meni svejedno polazi za rukom da Nicku odrubim
glavu.”
“Ma tako treba”, dobaci joj Mark iz hodnika, dok uvodi nove goste. “Da ne
upropastiš posve dobru fotku.”
“A što možemo”, kaže Sandra, uzme aparat od Julije i zaškilji prema ekranu.
“Bar smo ti i ja lijepo ispali, Adam.”
Na to samo promrsim nešto nerazgovijetno.
Dok idemo u dnevnu sobu, Sandra zastane i pričeka me. “Šteta što nisam prvo
tebe ugledala, a?” nastavi šaptom, a onda se ode pridružiti Nicku.
 Tulum je uskoro u punom jeku i po kući se mota barem pedesetak ljudi;
samo Pritchard i Rudy večeras nisu uspjeli doći, jer im je u zadnji trenutak izbio
problem s brojem osoblja u Baru Rosa. Kao i obično, Nick drži govorancije i hvali
se svojim Ferrarijem, koji je nepogrešivo parkirao ravno pred ulaznim vratima da
nikome ne promakne, pa su okupljeni očevi koji voze karavane i mini kombije
izvan sebe od ljubomore. Sandra stoji uz njega, drži ga za mišku i pokazuje
prsten gomili oduševljenih supruga i djevojaka, Zauzmem položaj blizu
hladnjaka za pivo, kako bih na najmanju mjeru sveo vrijeme provedeno s
praznom bocom, i počnem sa zanimanjem promatrati događanja oko sebe,
naročito zato što su na zabavu došli i moj prijatelj Mike i njegova nova zaručnica
Mel. Mike i Mel stalno me se pribojavaju u ovakvim prilikama, jer znaju da
znam da su se upoznali preko internetskog portala za upoznavanje, čega se iz
nekog razloga stide.
Obećao sam im da ću čuvati njihovu tajnu, ali jasno da sam to rekao Nicku,
što ima iste posljedice kao i da sam objavio oglas u novinama, tako da dok oni
misle da nas troje čuvamo tajnu pred svima ostalima, dok zapravo svi ostali to
znaju, ali taje od njih dvoje.
Čini se da je to internetsko upoznavanje izuzetno popularna Opcija za nas
koji smo prešli tridesetu, a naročito za žene koje nisu u Vezi, bilo one koje još
nisu našle Onog Pravog, one koje samo traže Onog Koliko-Toliko Pravog ili one
koje su se nedavno razvele, pa su se neočekivano opet našle na tržištu. Kako je
Mike to objasnio, prednost je u tome što čovjek, nakon što se jedanput odluči
za moguću partnericu, vrlo lako može doći do intimne faze putem nedužnog
medija “e-chata”, gdje se stječe slika o željenoj osobi putem njezine vještine
tipkanja, a da se uopće ne treba gnjaviti s upoznavanjem uživo. Neki čak idu
dotle da kupe web-kamericu nakon što su se dogovorili prijeći na idući korak,
objasnio mi je, kako bi svojim očima mogli vidjeti e-frajera ili e-komada iz svojih
snova.
Mike mi je priznao da mu je to pomoglo izbjeći nekoliko nezgod- nih
izlazaka, jer je vrlo lako mogao uočiti žene koje mu nikako ne leže - one, recimo
to tako, krupnije građene - nakon što je počeo dobivati slikovni signal, bez
obzira na njegovu nisku razlučivost.
Meni se činilo da je najdivnije to što, imajući u vidu da je cijeli postupak
ubrzan, nakon niza elektroničkih općenja postoji izuzetna mogućnost da pri
prvom stvarnom susretu s partnericom dođe do stvarnog općenja. Možda ste
već i vodili elektronički seks s njom, iako imam dojam da upotreba jedne ruke za
tipkanje ne daje jednako neposredan osjećaj olakšanja kao pri telefonskom
seksu. A onda, ako se pokaže da izlazak sam po sebi nije bio uspješan, bilo zbog
lošeg seksa ili lošeg zadaha, jednostavno prekinete svaki daljnji internetski
doticaj s njom, i vaša se djevojka opet izgubi u cyberspaceu.
Jasno da sam zato stalno salijetao Mikea pitanjima o tome kako mu ide, a
kad mi je rekao da je upoznao Mel (koju smo mi ostali ubrzo prozvali
Melanie.com) i da stvar izgleda ozbiljno, nitko se nije iznenadio kad su nakon
nekoliko tjedana objavili zaruke. Najsmješnije je pri ovakvim okupljanjima bilo
gledati ih kako se snebivaju kad ih netko upita kako su se upoznali - čovjek bi
mislio da su se već dogovorili kakvu će priču na to ispričati i izmislili nešto
uvjerljivije od standardnog odgovora “na poslu” koji Mel uvijek daje. Naročito
zato što je Mike zatvorski čuvar.
Ali meni takav pristup jednostavno nekako razbija romantiku. Pa valjda
tradicija zavođenja ne može biti ista ako se izvodi putem modema? A tužna
činjenica glasi da bez obzira na to koliko vremena vi potrošili na upoznavanje
neke osobe putem lažne intime e-maila, i koliko god da vam se naizgled svidio
njezin karakter i smisao za humor, sve se svodi na to hoće li vam se ona svidjeti
kad napokon zbrojite lice s prstima, jer tjedne brižljivo istipkanog upucavanja
može zasjeniti jedna debela guzica.
Nastavim se rutinski motati, čavrljati, pijuckati i ugodno se provoditi,
pogotovo zato što mi pođe za rukom izbjeći Sandru u ostatku večeri. U deset
sati već imam spreman izbor funky CD-a i počinjem polako pojačavati zvuk u
nadi da će se neka hrabra duša odvažiti na ples. Samo, dogodi se nešto upravo
suprotno, jer se kuća počne prazniti. Siguran sam da to nije posljedica mojega
glazbenog ukusa, a kad počnem pitati razne parove zašto uopće odlaze,
steknem dojam da stvarno moraju otići kući kako bi bejbi- siterica mogla doma.
Do ponoći odu čak i Mike i Mel, koji nemaju djece (ali očekujemo svježa
priopćenja). Nick i Sandra vode dubok razgovor s Markom, koji zlokobno u ruci
drži album fotografija sa svojeg vjenčanja, a Julia počinje raščišćavati tanjure i
čaše po kući. Zgađeno odložim pivo i odem potražiti neko žešće piće, i upravo
sam u kuhinji i nastojim otkriti gdje je Mark sakrio viski, kad me spopadne Julia.
Malo je pod gasom, jer valjda nije često pila otkako je zatrudnjela. Pritijesni me
uz zamrzivač hladnjaka i pritom s njega sruši nekoliko Indijinih črčkarija - bilo bi
preljubazno prozvati ih crtežima.
“Večeras ništa nisi zbario, Adam? Ne ide ti više?” Osjećam joj pivo u dahu,
uglavnom zato što joj je lice na manje od pedlja od mojega.
Odmaknem se od nje i naslonim na štednjak. “Jedna od prednosti samačkog
života leži u tome što možeš odlučiti želiš li društvo ili ne, a večeras ja želim
jedino viski one škrte pizde od tvog muža. Uostalom, nisam primijetio da si
pozvala ijednu ženu koja bi bila sama.”
 “To ti je zato što su svi koje poznajemo danas već u braku. Ili se namjeravaju
vjenčati,” kaže ona i stavi mi ruku na obraz, “osim sirotog starog tebe.”
Izmaknem se njezinu dodiru. “A to ti nije po volji, je li?” “Nemoj sada,
Adam!” kaže ona, stavi mi ruku na rame i doda: “Zašto te to tako dira”, iako je
upravo njoj do diranja.
“Oprosti”, kažem joj i opet se odmaknem. “Samo sam malo zapanjen zbog
Nicka.”
“Da”, ozareno će Julia dok istovaruje naramak tanjura u sudoper. “Dobra
vijest, zar ne?”
Pokušavam smisliti taktičniji odgovor od običnog ne dok Julia navlači
gumene rukavice i počinje prati suđe, ali ne mogu. “Pa, baš i nije.”
Julia me upitno pogleda. “Zašto ne bi bila?”
Nisam siguran da mi se sad načinje ova tema, naročito dok su Nick i Sandra u
susjednoj sobi. “Ma, samo mislim da je možda malo prenaglio sa svim tim.”
Julia me načas upitno pogleda. “I siguran si da je to sve?”
“Što hoćeš time reći?”
“Pa, sigurno si malo ljubomoran na njega...”
Ne shvaćam. “Ljubomoran? Zašto?”
Julia se nakašlje. “Pa, posljednjih ste godina preostali samo ti i Nick, je 1’
tako? A sad se pojavila Sandra i—”
“I?” upadnem joj u riječ, već pomalo nakostriješen.
“Pa, sjećam se kako je bilo kad mi se najbolja prijateljica udavala. Bilo mi je
stvarno drago zbog nje i sve to, ali nešto se u meni gotovo ljutilo na njihovu
sreću, jer sam znala da između nas dvije više nikad ništa neće biti isto.”
“Što ti to hoćeš reći?” upitam je u nevjerici. “Da sam ja”, gotovo se
zagrcnem na te riječi, “ljubomoran na Sandru?"
“Nemoj da ti bude neugodno, Adam. To je potpuno prirodno.” Uputi mi
osmijeh koji bi me sigurno trebao ohrabriti. “Uglavnom, sigurno ćeš i ti uskoro
doći na red.”
Glasno izdahnem. “Zašto ljudi, kad čuju za vjenčanje, uvijek dobiju potrebu
govoriti o tome kad ćeš ti doći na red? Takve stvari nikad ne čuješ na
pogrebima.”
Zanemari to što sam rekao. “Ne, ozbiljno ti kažem,” nastavi ona, “zar ti
nikad nije došlo da ponovno...” i tu zastane, kao da razmišlja bi li dovršila
pitanje, “... zaprosiš?”
“Julia, ako se sjećaš, kad sam posljednji put kleknuo, trebalo mi je dugo
vremena da opet ustanem.”
Namršti se. “Ne, mislim osim...” Oštro je pogledam, a ona zastane usred
rečenice i okrene se natrag prema sudoperu. “Samo hoću reći da si u ovih
nekoliko godina izašao s toliko žena”, nastavi. “Zar ti nikad nije palo na pamet
da te možda čeka budućnost s jednom od njih? Ili s bilo kojom od prijašnjih?”
Brinem se da ona možda ne nastoji izmamiti kompliment od mene Jer
zapravo misli na ono kratko razdoblje u kojem smo nas dvoje izlazili prije nego
što je počela hodati s Markom. Imali smo kratku vezu na studiju, nakon što sam
joj sa Stingova koncerta donio na poklon poster s potpisom “Juliji s ljubavlju,
Sting”. Iako je to bilo dovoljno dojmljivo da je natjera da zahvalno skoči sa
mnom u krevet, bilo bi još dojmljivije da je bila riječ o stvarnom Stingovu
autogramu, a ne o jednoj od mojih nadahnutijih krivotvorina. Pažljivo razmislim
što ću joj na to reći, kako bih ostao na visini teme, a onda joj odgovorim.
“Nikako.”
Julia na trenutak prestane prati i pogleda me preko ramena. “A znaš u čemu
je možda razlog?” upita me.
Slegnem ramenima. “I dalje tražim ‘onu pravu’, valjda.”
“Onu iduću, točnije”, kaže Julia, pomalo jetko. “Mark kaže da imaš toliko
recki na nogarima kreveta da bi ti se uskoro lako mogao srušiti.”
“A to on kaže, je li?”
Julia me stidljivo pogleda dok razmišlja što bi odgovorila. “Imam jednu
teoriju”, kaže. “Hoćeš je čuti?”
Svatko ima svoju teoriju, uzdahnem i nastavim potragu po kuhinjskim
elementima. “Hajde, reci.”
Julia pokuša postaviti čašu na vrh već pomalo previsoke hrpe posuđa na
stalku za sušenje. “Pa, glasi ovako. Svi ispočetka traže onoga ili onu pravu -
svoju čistu desetku, da tako kažem. Neki je cijeloga života neprestano traže i
uvijek se na kraju razočaraju, jer je nikad ne pronađu. Neki se izrana opamete i
shvate da kada upoznaju šesticu ili, ako imaju sreće, sedmicu, trebaju je zgrabiti
objema rukama, jer možda nikad neće dobiti ništa bolje. Drugi pak ljudi
upoznaju i vjenčaju se s četvorkom ili peticom, i to nastave dopunjavati nizom
izvanbračnih veza da si poprave prosjek.” “Moram pitati Marka koju ocjenu on
daje tebi.”
Julia mi isplazi jezik i nastavi. “A problem s tom potragom za savršenstvom,
za tom desetkom, leži u ovome. Ona ne postoji. Dobro, da pojasnim - možda
postoji, ali, osim ako nemaš lude sreće, sva je prilika da je nikad nećeš naći.”
Kao ni Markov viski, pomislim dok otvaram vrata pećnice i virim u nju.
Zadnje mi na pamet padne da provjerim iza mikrovalne, a onda samo dignem
ruke i poslužim se još jednim pivom iz hladnjaka.
“Eto vidiš!” usklikne Julia. “Dođe trenutak kad ti se više ne da tražiti, pa
moraš pristati na kompromis.”
A-ha. Omražena riječ na K. Stvarno mi se ne da ući u tipičnu kuhinjsku
raspravu za vrijeme tuluma, pa pokušam unijeti vedriju notu u naš razgovor.
“Ali što ako još uvijek uživam u potrazi? U uzbuđenju potjere
i svemu tome.”
Julia prekriži ruke i ozbiljno me pogleda. “Adame, očito zaboravljaš daje tu
riječ o tuđim osjećajima. Tebi je možda sasvim dovoljno smucati se i
‘razgledavati robu’ bez ulaženja u emocionalne odnose, ali što je s njima? S
tvojim nedužnim... žrtvama? Već nakon jednog ili dva izlaska lako ćeš ih odbaciti
samo zato što—”
“Imaju smiješne nožne prste?” predložim.
Julia me mrko pogleda. “Što god bilo. Ali s njihova motrišta, one se možda
već zaljubljuju, makar i tek malo. A ti im onda razbiješ svaku nadu i ne daš
nikakvu povratnu informaciju.”
Stvarno mi se ne sviđa smjer u kojem je ovaj razgovor krenuo. Samo čekam
da me upita: “Recimo, što nije bilo u redu s nama?”
i siguran sam da će to reći upravo u trenutku kad Mark ulazi u kuhinju, tako da
odlučim prijeći u napad.
“Povratnu informaciju? Ali što da im kažem— ‘Žao mi je, ali dajem ti nogu zato
što...’” pokušam se sjetiti još nekog svježeg primjera, imaš malo prevelike
očnjake’? Teško da je to konstruktivna kritika. Nije baš da će ona otići zubaru,
skratiti si te sporne krije i onda očekivati da je primim natrag. A, uostalom,
nikada to nije stvarni razlog. Moje zamjerke zbog zuba i takvih stvari zapravo su
samo paravan za ono što mi zaista nedostaje - za iskru. Kad bih bio siguran da
ona postoji, takve sitnice ne bi mi bile toliko bitne. Mislim, ono, ne mogu joj
samo reći: ‘Oprosti, ali ti mi jednostavno ne odgovaraš’, je 1’ tako? To bi je
sigurno više povrijedilo od komentara o njezinom tjelesnom izgledu. Ne može
otići nikome da joj pomogne u vezi s tim, zar ne?”
Julia mi izgleda malo ošamućeno. “Ovaj...”
“I što je onda najbolje? Da slažem i kažem joj: ‘Nije stvar u tebi, nego u meni’
ili da budem iskren i kažem joj: ‘Nije stvar u meni, nego zapravo u tebi’?”
Praktički čujem kako se kotačići vrte u Julijinu mozgu. “Znači, nikad nisi
upoznao neku bivšu koja je smršavjela i pomislio: ‘Opa, kako dobro izgleda -
možda je opet pozovem da izađemo’?” Odmahnem glavom. “Nikad.”
“Nikad?”
“A-a. Premda je to vjerojatno zato što nikad ionako ne bih izašao s nekom
debelom!”
Julia me bubne u nadlakticu, dovoljno snažno da stavim pod upitnik
Markovu ispriku za šljivu na oku, ostavljajući mi mokri otisak šake na rukavu.
“Vidiš!”
Ne, ne vidim. “Što to?” Pokušam si ne protrljati bolni biceps. “Cijeli je tvoj
pristup otpočetka preplitak. Po cijeli Božji dan gledaš te savršene, retuširane
slike kirurški dotjeranih žena na tim svojim stranicama, a onda se pitaš zašto u
stvarnom svijetu ne uspijevaš upoznati nijednu koja bi bila ravna njima.”
Pogledam je u nevjerici. “To su gluposti. Hoćeš da ti kažem zašto je to
tako?”
Julia se osmjehne i kimne. Duboko udahnem i pokušam oblikovati odgovor.
“Razlog moje... serijske monogamije nije u tome što tražim savršenstvo. Ja
sam ti samo stara romantična duša i hoću osjetiti nešto posebno s onom
pravom. S onom koja će me nagnati da budem najbolji. Koja će me nadahnuti,
ako tako hoćeš.” Odjednom se sjetim da sam sličan razgovor vodio s Markom
večer uoči njegove svadbe, kad mi je rekao da zna kako je učinio ono pravo.
Pokušam to izraziti vlastitim riječima, koliko zbog sebe samoga toliko i zbog
Julije. “To ti je to, u kratkim crtama”, nastavim. “Samo želim nadahnuće. Što
nije u redu s tim?”
Julia me na trenutak samo gleda, blago otvorenih usta. “To je predivno”,
kaže mi.
“Uostalom,” kažem, “teško da za sobom ostavljam trag slomljenih srdaca,
zar ne? Nije da nakon što dam tim ženama nogu one postanu emocionalni
bogalji i odu živjeti u neki samostan. Zapravo, mnoge od njih udale su se uskoro
nakon što su bile sa mnom. Ili su se, u nekim slučajevima,” kimnem prema Juliji,
“udale za idućega s kojim su prohodale.”
“Bah!” kaže Julia, na onaj iritantno samodopadan način koji žene imaju kad
su uvjerene da su upravo nešto dokazale, dok vi nemate ni najblažeg pojma da
su išta uopće htjele dokazati. “Upravo tako! A s koliko svojih bivših si i danas
dobar?”
“Dobar sam sa svima njima.” A to je gotovo istina. Drage volje ostajem
ljubazan prema svojim bivšima. Kad smo već kod toga, to mi je jednostavnije od
alternative, s obzirom na to da i dalje redovito nailazim na mnoge od njih u
teretani, u baru i tako dalje.
“U redu, drugačije ću se izraziti. S koliko njih si u prijateljskim odnosima?”
“Uključujući tebe? Ovaj... s jednom. Možda s dvije.”
Ima pravo. Mislim da nikad nisam završio u “prijateljskim odnosima” ni s
jednom od njih - ne u stvarnom smislu te riječi. Svaki odnos koji sam u životu
imao loše je završio, valjda. Što je neizbježno, zar ne? Inače ne bi ni završio.
Napokon, postoji vrlo malo sretnih “završetaka”.
 “Eto ti ga na”, kaže ona i mahne prema meni četkicom za pranje suda, pri
čemu mi malo poprska košulju sapunicom. “Nemam više što dodati.”
“Ne - eto ga tebi na. To dokazuje moju tvrdnju. Ako nikad nisam upoznao
nijednu s kojom sam htio ostati u prijateljskim odnosima, to dokazuje da nisu
bile one prave, jer, da navedem riječi brojnih boležljivih bračnih savjetnika: ‘Vaša
partnerica mora u isti mah biti vaša najbolja prijateljica’ ili nekakvo takvo
sranje.”
“Pa, to znači da bi se onda trebao vjenčati s Nickom”, kaže Julia i skine gumene
rukavice.
Polako odmahnem glavom. “Ali tu postoji još jedan problem. Ne želim da mi
partnerica bude najbolja prijateljica. Želim da mi partnerica bude nešto drugo.
Zašto si se ti udala za Marka, na primjer?”
Požalim što sam je to pitao istog trenutka kad izgovorim rečenicu, jer se
odjednom osjetim kao da sam iznevjerio Marka, ali Julia mi drage volje
odgovori. A, što je najstrašnije, ne mora ni razmisliti 0 odgovoru.
“Zato što sam htjela sigurnost. Što je još važnije, zato što sam htjela djecu. A
kad pogledaš izbor između nekoga poput Marka i nekoga poput tebe...”
Odmjeri me pogledom od glave do pete. ‘‘Djeci otac mora biti pojam uzora. A
ne pojam manekena.”
Još nastojim dokučiti je li to kritika ili kompliment kad Julia nastavi: “A,
uostalom, Mark je—”
“Mark je što?” profrflja supijani Mark dok tetura kroz vrata kuhinje, točno na
svoj šlagvort.
“Mark je sebično govno jer skriva viski”, kažem mu, a njemu pogled na sekundu
odleti prema ormariću ispod sudopera.
Odmarširam kroz kuhinju, otvorim vrata ormarića i pobjedonosno izvadim bocu
viskija.
“A-ha!” viknem. “Blažen bio Bells!”
 5. poglavlje

Naša kompanija Pleaze Yourself vodi jedan od vodećih internetskih portala u

Britaniji - iako vam nitko neće priznati da se služi njime. Recimo da jednoga dana
sjedite u uredu i možda tražite “cvijeće za Majčin dan” na webu, ali umjesto
toga vam prsti, potpuno slu- čajno, nenamjerno utipkaju “gole švedske
bolničarke”... Pa, lako je moguće da ćete, ako je Nick obavio svoj posao kako
treba, biti upućeni na našu naslovnu stranicu. Mi smo portal s linkovima, imenik
pornografskih stranica kakvih je cyberspace pun - posjetite PleazeYourself.com i
dobit ćete toliko golih bolničarki da ih ni debelom batinom nećete moći
izdevetati.
Imenik sastavlja ekipa “istraživača”, uglavnom studenata, koje plaćamo
povazdan da sjede u mračnoj sobi i surfaju netom za naše potrebe. Jedino u
našoj kompaniji zaposlenici bivaju nagrađeni za traženje pornjave na internetu
tijekom radnog vremena - kad nađu nešto zanimljivo, mi se e-mailom javimo
vodstvu tih stranica i, objasnimo što Pleaze Yourself radi pa, ako se slože,
dodamo njihovo ime na stranicu s linkovima već prema konkretnoj kategoriji, ili
aromi, ako tako hoćete, pornografije koja se u konkretnom slučaju nudi. Na
primjer, ako danas na našem portalu potražite “voajerstvo”, možemo vas
usmjeriti na tristo pedeset sedam različitih stranica za vašu gledateljsku ugodu.
A kako od toga zarađujemo? Pa, svaki put kad se netko učlani na neku
stranicu koju je pronašao putem linka na portalu Pleaze Yourself, mi uberemo
malu zaradu. Točno, te provizije su prilično sitne, ali, na svu sreću za nas, od
milijuna ljudi koji svakodnevno ulaze na Informatičku supermrežu, mnogi se
samo žele narajcati. Druga je mogućnost - u skladu s našom domišljatom
krilaticom Zašto da se sami dižete? - da platite mjesečnu pretplatu i postanete
“član” Pleaze Yourself a. Kažite nam što vas posebno zanima - ništa ne-
zakonito ili pak kažnjivo, jasno - i javit ćemo vam se svaki put kad nađemo neke
stranice s vašim omiljenim fetišom, U oba slučaja Nick i ja vrlo dobro
zarađujemo od vrlo malo truda. Čak uopće ne moramo plaćati oglase (za divno
čudo, majmun kojega smo nedavno usvojili nije izazvao porast prihoda - na što s
velikim zadovoljstvom često podsjećam Nicka), jer najveći dio uspjeha
dugujemo kliktanju miševa.
Nick je stručnjak za tehnologiju. Posao mu je brinuti se za to da svaki put kad
netko potraži pojedinu riječ na internetu, naš portal izađe među prvih nekoliko
rezultata. Ako zatim postanu radoznali, pa počnu istraživati PleazeYourself, pa,
frit frit. Znači, na primjer, ako netko traži riječ “mica”, Nickova vještina pobrinut
će se za to da se i mi nađemo na popisu drugih stavki posvećenih tim dražesnim
kućnim ljubimcima - a iznenadili biste se kako daleko pojedini ljubitelji malih
sisavaca mogu stići prije nego što shvate da su “pogriješili”. Čak je i napisao
Thomasa - softverski program koji upravlja tehnologijom baze podataka na
kojoj se portal temelji. Zašto ga zovemo “Thomas”? Pa, to je tražilica koja u
prvom redu služi za masturbiranje, pa je bio red da joj nadjenemo ime Thomas
the Wank Engine, prema lokomotivici zvanoj Thomas the Tank Engine.
A što ja radim u toj možda neukusnoj, ali uspješnoj tvrtki? Pa, ja sam
zadužen za sastavljanje opisa. Na svu sreću, naši mi istraživači daju kratke opise
onoga što su našli, tako da ne moram pogledati svaku pojedinu stranicu - mislio
sam da nikad to neću trebati priznati, ali ima situacija u kojima čak i pornografija
dozlogrdi - a onda je moj zadatak napisati nekoliko poticajnih riječi koje će
nagnati surfera da klikne na taj link. Napokon, kako bi čovjek inače bio u stanju
upućeno izabrati između Lascivnih lezbijki i Safičkih slatkica?
Kazali smo roditeljima daje Pleaze Yourself agencija za inter- netsko
upoznavanje, što je na neki način točno, a portal praktički upravlja samim
sobom, što znači da Nick i ja možemo prema vlastitom nahođenju birati radno
vrijeme, obično tek nekoliko dana tjedno, i svejedno zarađivati plaću koja se
bliži šesteroznamenkastim iznosima. Mark sve to domišljato prikriva kao
dividende i troškove, a njegova vještina u poigravanju poreznom upravom ili,
kako on to radije kaže, u izrabljivanju poreznih propisa Ujedinjenog Kraljevstva
u našu korist, znači da je i Nicku i meni, da se opet poslužim Markovim izrazom,
lova do krova. Za razliku od zločina, pornografija se isplati.
Poslovni centar u kojem imamo prostorije udaljen je deset minuta pješice (ili
dvadeset autom) i od mojega i od njegova stana, ali Nick svejedno doplaćuje za
parkirno mjesto, jednostavno zato da može Ferrarijem dolaziti na posao i
odlaziti kući. Zapravo nam i ne treba ured - tim istraživača na svu sreću može
sjediti u vlastitim mračnim sobama, tako da ih ne moramo udomljavati - ali zato
valjda izgledamo kao ugledna kompanija s adresom u Chelseaju, a ne kao
nekakvo malo, sumnjivo podrumsko poduzeće. Na ulazu sjedi stalno zaposlena
recepcionistica Becky, koja surađuje sa svim tvrtkama u zgradi. Nick i ja dijelimo
veliki apartman na prvom katu, pred kojim je donedavno tri dana u tjednu
sjedila Nickova tajnica i bavila se svim onim administrativnim poslovima za koje
Nick nije imao vremena ili, točnije rečeno, volje.
Ponedjeljak je prije podne i, kao i obično, sam sam u uredu. Nick se ionako
rijetko kad pojavi prije podneva, vjeran svojem fakultetskom nadimku “Kralj
lijenčina”, a jučer mi je, uostalom, na telefonu promrsio nešto o “poslovima oko
vjenčanja”. Napeto zurim u monitor, desna ruka me već boli, iako mi se sadašnja
perverzija sastoji samo u nastojanju da nadmašim svoj najbolji rezultat u
pasijansu, kad mi zazvoni telefon. Becky je.
“Adam, stigla ti je stranka za termin od deset.”
“Hvala ti, ljepoto”, odgovorim joj. Becky se pali na mene, a ja to
nemilosrdno izrabljujem, što mi jamči da ću dobiti najbolje kekse (krušne
biskvite s čokoladnim mrvicama, inače namijenjene samo posjetima šefova
država i vlada) kada naručim čaj ili kavu u sobu za sastanke. Takve sitnice su
bitne.
Ustanem, pogledam se u ogledalu i popravim si kravatu dok silazim
stubištem prema recepciji. Danas nosim novo odijelo jer Imamo razgovore za
novu poslovnu tajnicu, premda mi nije sasvim jasno zašto Nicku uopće treba
tajnica. Mislim da se odlučio na taj trošak jednostavno zato da bi mogao
otprilike jedanput mjesečno onako samodopadno kazati strankama da “nazovu
njegovu poslovnu tajnicu” kako bi ugovorili sastanak.
Suzanne, njegova prijašnja posilna, odlučila je da neće provoditi naročito
puno vremena u uredu kad to već ne radi ni Nick, pa je po- čela preusmjeravati
sve službene pozive na svoj mobitel pri odlascima u kupovinu, na duge ručkove
ili u posjete frizeru. Nick ne bi saznao za to da ni sam nije markirao, naravno, ali
jednoga je jutra šetuckao Harrodsom i razgovarao s njom na mobitelu,
pretpostavljajući da Ona pritom marljivo radi u uredu, kad je skrenuo za ugao na
odjelu živežnih namirnica i zatekao je kako obavlja tjednu kupovinu.
Nicku je teško biti strog. Za razliku od mene, on nema mnogo Iskustva s
prenošenjem loših vijesti ženama, pa mu je bilo vrlo teško naći se s njom da joj
da otkaz.
“Ali kako da joj uopće to kažem?” upitao me prije toga.
“Pokušaj ovako”, rekao sam mu, a on je izvadio kemijsku olovku Montblanc.
“Kaži joj: ‘Suzanne, ne znam kako ću izaći na kraj bez tebe’” - gledao sam kako
to grozničavo zapisuje - “‘ali pokušat ću.” Kunem se da je već bio zapisao pola
riječi “pokušat” prije nego što me pogledao.
“Gade jedan”, rekao mi je.
Uglavnom, odlučio je zaposliti privremenu tajnicu prije nego što Uzme neku
novu u puni radni odnos, pa sam se ponudio obaviti razgovore s
kandidatkinjama iz mjesne agencije umjesto njega. Leđima okrenuta meni, na
recepciji stoji očito moja “stranka za termin od deset” - Charlotte Evans.
Namignem Becky i nakašljem se.
“Ovo je gospođica Evans, gospodine Bailey”, prilično mi formalno kaže
Becky.
 Za razliku od većine drugih vidova moga života, na poslu nemam naročite
mogućnosti upoznavanja zgodnih žena (osim, kao što mi Julia sa silnim
zadovoljstvom naglašava, na dvodimenzionalni, monitorski način). Doduše,
kako je agencija pridodala fotografije životopisima, uspio sam svesti broj
kandidatkinja na tri, više teme- ljem privlačnosti negoli kvalifikacija, naravno.
Prve dvije, s kojima sam prošli tjedan razgovarao, očito su uz prijave priložile
tuđe fotografije, ali kad se Charlotte Evans okrene da me pozdravi, u svakom
pogledu mi nadoknadi prijašnja razoča- ranja. Niska je, gotovo bih rekao “sitna”,
vitka i dobro odjevena u svilenu košulju otkopčanu na vratu i svijetlosmeđe
poslovno odijelo, što joj otkriva taman dovoljno poprsja da i dalje izgleda
pristojno, a ne droljasto. Slap tamne kose uokviruje joj lice, kojim dominiraju
blago prevelike usne koje bi na svakoj drugoj ženi mogle izgledati neumjesno. A
kad se osmjehne, obasja joj se cijelo...
“Charlotte. Molim vas, zovite me Charlie”, kaže ona, prekidajući me u
snatrenju. Čvrsto me pogleda iznenađujuće plavim očima, pa se moram
usredotočiti na to da joj uzvratim na jednako ljubazan način.
“A. Da. Bok. Adam”, kažem joj. “Molim te, zovi me...” Zastanem, shvativši
da sam se doveo u slijepu ulicu.
“Adam?” kaže ona i digne obrvu. Samo kimnem i prihvatim ruku koju je
ispružila.
Rukovanje je bitno. Ako mene pitate, treba zadržati čvrst stisak taman
onoliko dugo koliko je potrebno da se izgovore imena, kaže “Drago mi je” ili
pak neku drugu pristojnu izjavu koju volite. Ne podnosim kad si ljudi ne daju
truda baš nimalo ne stisnuti ruku ili, što je još gore, kad je iz petnih žila žele
zadržati dulje nego što traje upoznavanje. Pusti me više, za Boga miloga!
Neću ti pobjeći, a svakako ću se lakše usredotočiti na ono što mi govoriš ako se
ne moram brinuti kad ćeš mi napokon pustiti ruku. Ali Charlie se rukuje čvrsto i
drži mi ruku točno koliko treba. Začudo, nije mi stalo da je pustim.
Uvedem je u sobu za sastanke i oboma pripravim cappuccino iz aparata, ali
odlučim ne dirati kekse, iako ih je Becky vješto aranžirala na poslužavniku.
Njezin sklop jednog biskvitnog prutića i dva keksa malo je previše falusoidan za
moj ukus.
Prelistam Charlien životopis, iz kojega saznam da ima diplomu iz geologije.
“Onda, Charlotte...”
Slatko mi se nasmiješi. “Charlie.”
“Charlie. Oprosti. Zašto geologija?” upitam je. “Pomalo čudan Odabir—”
“Za jednu djevojku?” upadne mi u riječ.
“N-ne, nisam to htio reći.” Blago porumeni,. “Ma samo, mislim, ono,
izučavanje kamenja?”
| “Volim kamenje. Naročito dijamante”, kaže ona i opet se osmjehne.
Charlie mi objasni stavke iz svojeg životopisa, naročito se po- svećujući
tajničkom poslu koji je u posljednje vrijeme obavljala, a tilda mi sine zašto sam je
uopće i htio upoznati.
“Znači, još se pomalo baviš i, ovaj, manekenstvom?” upitam je, nastojeći ne
gledati u njezine grudi, ali bez imalo uspjeha.
“Da, ali samo honorarno”, kaže mi i namjerno prekriži ruke na prsima.
“Reklame, izložbe, demonstracije, takve stvari. Zarada je dobra, ali to nije posao
koji bih htjela dugoročno raditi.”
Zagrizem mamac. “A koji bi to posao onda bio?”
“Ovaj ovdje, naravno!” izjavi ona i široko se osmjehne. Zapazim da ima
savršene zube.
Nakon te točke nastojim voditi sastanak na najprofesionalniji mogući način, jer
me počne brinuti da ako ona stekne dojam da Očijukam s njom, pomislit će da
to radim sa svakom ženom koja mi dođe na razgovor. Iznesem joj uobičajeni
prikaz onoga što kompanija radi i vrste organizacija s kojima radimo. Ne smeta
joj industrija u kojoj smo, smije se mojim šalama (napokon netko!), a ja prolazim
Uobičajeni repertoar pitanja o karijeri i istovremeno se pretvaram ila vodim
bilješke. Napokon dođem i do posljednje.
“Znači, razgovarali smo o tvojim jačim stranama. Možeš li mi navesti bilo koju
slabu?”
Razgovarao sam s većinom naših istraživača, pa sam dosad vjerojatno već
čuo svaki odgovor na to pitanje; standardne patim od perfekcionizma ili pak
teško mi je delegirati posao - odgovore kojima ljudi žele ostaviti dojam da će biti
nezamjenjivi - ali Charlie razmisli nekoliko sekundi, kao da joj to nikad još nije ni
palo na pamet. Naposljetku duboko udahne.
“Čokolada.”
Gotovo sam to i zapisao prije nego što pogledam prema njoj i opazim da mi
se smješka.
Kad se toga poslije prisjetim, shvatim da sam se u tom trenutku upecao.
Nadalje, netom prije njezina odlaska dogodi se nešto što mi ne ostavi nikakvog
izbora.
“Ispričavam se”, pristojno mi kaže s čudnim izrazom lica. “Samo moram
kihnuti.”
Odjednom se sjetim Markove teorije pa je počnem gledati sa zanimanjem,
ali kad naiđe, shvatim da još nisam vidio ništa slično pa samo sjedim prekoputa
nje i opčinjeno promatram kako Charlie kiše. I kiše. I kiše. Ukupno sedam puta,
jedan za drugim (brojim u sebi, ali sa sve većim zanimanjem i zaprepaštenjem),
od kojih su prvih šest jednaki, ali postupno sve glasniji, a sedmi je divovsko
kihanje cijelim tijelom koje mi gotovo otpuše pjenu s cappaccina koji još nisam
ni pipnuo.
“Istina!” kažem i dodam joj rupčić.
Charlie si ispuše nos. “Ispričavam se”, kaže mi i postiđeno šmrcne.
Ispratim je iz ureda, dam joj svoju posjetnicu za slučaj da ima još nekih
pitanja, zahvalim joj na dolasku i kažem da ću joj se još javiti.
“Nadam se”, kaže ona i s još jednim osmijehom izađe na ulicu kroz
rotirajuća vrata. Samo stojim i gledam kroz rotirajuće staklo kako nestaje u
gužvi King’s Roada, sve dok se Becky ne nakašlje, pa šmugnem natrag u ured.
Nekoliko sati nakon toga sjedim u Bani Rosa s Pritchardom i Rudyjem i
pričam im o Charlie.
“Nema ničeg seksepilnijeg od inteligentne žene, po mom mišljenju”, kažem
im.
“Da”, isceri se Rudy. “Pogotovo ako još ima velike grudi, kladim se.”
Pritchard me odluči istjerati na čistac. “Onda, jesi li je već pozvao Van?”
Odmahnem glavom. “Ne. Nije mi to baš djelovalo prikladno. Ipak je to bio
razgovor za posao i sve to.”
Rudy se nasmije. “To te nikad dosad nije spriječilo.”
“Istina.” Zapravo, ne pada mi na pamet razlog, samo to da sam možda htio
ostaviti dobar dojam.
“I onda, što da radim?” upitam ih. “Savršena je za posao, ali ne mogu je
zaposliti i onda je pozvati van. Ako pristane, pa nam krene, bit će mi glupo da
ona radi za Nicka, a izlazi sa mnom. Ako Joj kažem da nije dobila posao i onda je
pozovem van, možda me Odbije samo zato što je kivna jer ga nije dobila. S
druge strane, ako joj kažem da je dobila posao i onda je pozovem van, a ona me
odbije, u uredu bi nam svima moglo postati neugodno.” Primijetim tla im se oči
polako počinju tupo cakliti.
“Ili,” nastavim, “ako je pozovem van prije nego što joj kažem je li dobila
posao ili nije, možda će misliti da mora prihvatiti samo da si ne ugrozi priliku. Ali
ako zatim prihvati posao i ja je pozovem van i otkrijem da to ne ide pa joj dam
nogu, onda će u uredu biti još ne ugodnije. S druge pak strane, ako prihvati
posao i ja je pozovem van, pa se pokaže da loše radi ali nas dvoje se slažemo,
onda joj ne mogu dati otkaz—”
“Koja ti je ono bila prva mogućnost?” upadne mi Pritchard u riječ, Ušutim,
uzmem pivo i otpijem gutljaj, nadajući se da mi mogu dati neki mudar savjet.
Rudy mi očinski stavi ruku na rame. “Hoćeš moj savjet?”
 “Ako išta vrijedi.”
Srdito me pogleda. “Nazovi je i kaži joj da je radno mjesto ukinuto, ali da bi
je htio opet vidjeti.”
Namrštim se. “Pa sigurno će onda misliti da je razgovor bio samo smicalica.”
“Ne nužno. Ali time bi joj se mogao ispričati na gnjavaži i reći joj da joj se zato
želiš odužiti.”
“I onda je možeš utješiti, onako svu razočaranu”, doda Pritchard.
“Ili”, počne Rudy iznositi golem prikaz mogućih razvoja situacije, svaki gori od
prethodnoga. Nakon što to potraje pola sata, predložim da prekinemo raspravu
o toj temi.
Ali kasnije te večeri Charlie sama razriješi barem dio nedoumice. Nazove me na
mobitel, a ja se ispričam od Pritchardovih i Rudyjevih podignutih obrva.
“Možda potraje”, kažem im i frajerski izađem na ulicu da joj se javim; ali srce mi
smjesta klone kad mi kaže daje dobila ponudu za radno mjesto promotorice i da
je odlučila prihvatiti.
“Mislila sam da bi najbolje bilo da ti javim što prije,” kaže mi, “čisto za slučaj da
si mi dao prednost na štetu neke druge kandidatkinje.”
Pokušam progutati razočaranje. “Lijepo što si nazvala. Većina ljudi ne bi se ni
trudila javiti se.”
“Pa, nisam od onih koje vuku ljude za nos kad ih nešto zapravo ne zanima, znaš.
Kako se ono zovu?” Pokuša se sjetiti pravih riječi.
“Namiguše?” izleti mi.
Charlie se nasmije. “Ne, zapravo, mislila sam reći 'Licemjerke’.” Nadam se da me
ne čuje kako rumenim.
Razmijenimo nekoliko ugodnih riječi, a onda mi se atipično zaplete jezik.
“Eto...” čujem se kako govorim.
“Eto”, kaže ona. “Drago mi je što smo se upoznali, Adam.”
“Također, Charlotte.”
“Charlie.”
“Charlie. Hvala što si se javila.”
“Ma pusti to sad.”
“Dobro, pustit ću.” Jooj! Daj je više pozovi van, govorim samome sebi.
“Pa, onda do viđenja.”
“Da, bok.”
Nekoliko sekundi samo slušam kako diše, kao da čeka da nešto kažem, a
onda spusti slušalicu. Ostanem stajati kao kreten još barem minutu s telefonom
na uhu prije nego što se sav shrvan vratim u bar.
Unutra me Pritchard i Rudy ponude još jednim pićem na račun kuće, ne bih li
uspio utopiti tugu. Kako se ispostavi, ispijem gotovo punu bocu vina prije nego
što njima zatreba pojas za spašavanje, koji se pojavi u liku Fione, koja slučajno
uđe u lokal s nekoliko prijateljica.
Fiona i ja izlazili smo prije dvije godine, otprilike mjesec dana. To ne bi ni
toliko potrajalo da nam seks nije bio stvarno dobar; svaki put kad bi mi došlo do
prekidanja, došlo bi do praskanja. Ne sjećam se zašto sam naposljetku ipak
odlučio raskrstiti s njom - mislim da je bila stvar u tome što je govorila “funta”
umjesto “funti”, kao na primjer, u izjavi “koštalo je dvadeset funta” - ali na kraju
sam shvatio da zaista nemamo ništa zajedničko osim izvanredno dobrog
slaganja pod plahtama.
Kad sam joj napokon dao nogu, potpuno je pošizila i održala jednu od onih
govorancija tipa “Nikad više nećeš naći neku poput mene”. Nadam se da neću,
sjećam se da sam pomislio. Kad bih htio neku poput tebe, ne bih ti ni dao nogu.
A ako ne želim tebe, zašto bih uopće htio neku poput tebe? Jasno, bio sam
preveliki džentlmen da joj to objašnjavam, pa sam se radije odlučio za kukavički
stav tipa “Nije stvar u tebi, nego u meni” koji je, na moje iznenađenje, ona čak i
popušila. A kad sam joj rekao da mi ovoga trenutka nije stalo do ozbiljne veze,
rekla je: “U redu. Hajde da onda samo spavamo skupa.”
I tako mi je danas Fiona stalna “bivša za seks”. Svatko bi trebao imati jednu
takvu. To je donekle slično pušenju u društvu. Možete živjeti iz dana u dan bez
potrebe za nikotinom, ali kada dođe do određenog sklopa okolnosti, u izvjesno
doba dana, uz možda još pokoje piće u društvu drugih “pušača”, krajičkom oka
opazite aparat za cigarete, dobijete tu iznenadnu potrebu i dok se još niste ni
snašli, već pripremate sitniš za ubacivanje u prorez. Sutradan se uvijek
probudite s čudnim okusom na jeziku i zavjetujete sami sebi da više nikad to
nećete učiniti. Sve do iduće prilike.
Tako je to sa mnom i Fionom, izuzev čudnog okusa, jasno, a oboje drage
volje održavamo tu naviku. Ali svaki put kad se to dogodi (a ja se služim tim
izrazom kao da moje odluke nemaju ništa s tim), ona uporno želi opet
razgovarati o tome zašto smo uopće prekinuli kad nam je tako dobro kad smo
zajedno, a ja se, iako se nikad nisam volio pretvarati pod plahtom, nehotice
počnem praviti da spavam, samo da to izbjegnem.
Probudim se oko sedam ujutro u Fioninom krevetu. Glava mi pati od
plodova gnjeva i odjednom bih dao sve na svijetu samo da nisam ovdje. Na svu
sreću, ona spava kao beba, pa se ispetljam iz čvora udova i popluna, izađem iz
kreveta tako da je ne probudim i oteturam u kupaonicu. Fiona ima zrcalo kakvo
se inače može naći u kazališnim garderobama, obrubljeno žaruljama, a jasan
odraz koji time dobivam nipošto nije ugodan: kosa mi izgleda kao krug u žitu,
oči su mi podbuhle, a na lijevom ramenu, o, ne, vrlo vjerojatno imam tragove
ugriza, što me u isti mah i razveseli i prenerazi. Kažem samome sebi da ovoga
tjedna u teretanu treba ići u majicama kratkih rukava, a ne u potkošuljama.
Ne volim se tuširati u tuđim kućama, pa si smočim kosu tako da donekle
izgleda boemski elegantno, nađem odjeću sinoć razbacanu po cijelom stanu i
izađem na ulazna vrata. Poljubac za rastanak bio bi posve nepriličan.
Nekoliko trenutaka samo gledam amo-tamo po ulici u potrazi za
Impresivcem, prije nego što se sjetim da sam ga ostavio pred svojim stanom, pa
krenem pješice kući, ali u tom trenutku pokraj mene prođe crni taksi s upaljenim
znakom “Slobodno”, pa ispružim ruku i mahnem mu da stane. Kada dam
vozaču svoju adresu, on me pogleda u stilu Dobro je bilo sinoć, a, stari? i šutke
me odveze kući, što mi je zbilja drago.
Dok se penjem stubištem, kimnem glavom susjedu koji izlazi iz svoga stana
kat niže. On je, valjda, donekle slavna osoba - “gangsta rapper” koji ima
umjereno uspješnu karijeru sa sastavom po imenu Uzi Street. Prozvao se 2-Turf -
možda ste čuli za njega. Ali meni je poznatiji kao Kevin, zahvaljujući prilici u kojoj
mi je na kućna vrata pozvonila simpatična starica afrokaripskog podrijetla i
predstavila se kao gospođa Wilson.
“Tražim svoga sina Kevina”, rekla mije. “Mislim da živi u jednom od ovih
stanova, ali zaboravila sam na koje zvono da mu pozvonim.” U to vrijeme
poznavao sam samo stari bračni par na katu i 2-Turfa, a kako u kući postoje
samo tri stana, nije mi bilo preteško pogoditi tko bi onda bio Kevin ili, točnije,
tko je zapravo 2-Turf. Bilo mi je silno drago kad sam se sutradan susreo s njim na
stubištu
- pa, zapravo sam osluškivao iz svoga stana, samo da ga ulovim.
“Yo, Adam, kompa. Kako ide s bamatre?” rekao mi je. Ili nešto u tom smislu.
“Bamatre? A, trebama. Pitaš za žene, je l’ tako? Dobro je”, odgovorio sam
mu. “Usput, ovaj, jučer sam ti upoznao majku.” Zastao je u pol koraka. “A da?
I?”
“O, ništa. Vidimo se, Kevin”, rekao sam mu i pošao natrag u svoj stan.
“Yo yo yo, samo malo, stari”, dobacio mi je, zvučeći sve manje kao tip iz
kaznionice, a sve više kao dečko iz kvarta. “Što si to rekao?” “Ništa, Kev”,
ponovio sam sa smiješkom.
“Ovaj, Adam, to je samo između tebe i mene, ha?”
“Jasna stvar, Kev. Hoću reći, 2-Turf. Kako god ti hoćeš.”
“A ako ti išta hoćeš od mene, samo me pitaj”, dodao je. I tako smo se Nick i
ja idućeg vikenda zatekli u backstageu na koncertu Uzi Streeta.
Otključam ulazna vrata i uzmem poštu iz hodnika, ali dobio sam samo pismo
od neke banke za koju nikad nisam čuo, a koja me obavještava da sam dobio
predodobrenje za njihovu najnoviju supertitan kreditnu karticu s nula posto
godišnjih kamata. Život je pun takvih ponuda, a iako sve na prvi pogled mogu
djelovati bajno, ta stavka o nula posto kamata uvijek mi ispadne problematična.
Krenem ravno pod tuš. Dok stojim pod blago prevrućom vodom i nastojim
sprati sa sebe onaj osjećaj jutra poslije, uz nagli dojam umora od cijeloga svijeta,
padne mi na pamet - samo na trenutak
- da je ovo možda to što Nick želi izbjeći. Okrenem slavinu na hladnu vodu,
pogledam si otisak ugriza na ramenu i odlučim da stvarno moram nazvati
Charlie.
 6. poglavlje

Ali sve u svoje vrijeme. Srijeda je poslije podne, Nick se iskrao iz ureda, a ja
moram doći do Marka kako bih obavio razgovor koji sam pokušao zapodjenuti s
njim u subotu. Nema ga na poslu, a na mobitel se ne javlja. Naposljetku ga
uspijem uloviti kod kuće.
“Posvetio si se neredu ili neradu?” upitam ga.
“Neradu”, odgovori mi. Zvuči pomalo depresivno. “Ti?”
“O, ja ti zapravo imam pune ruke posla”, odgovorim mu.
“Šališ se?”
“Ti si prvi počeo! Što radiš doma?”
Mark uzdahne. “Duga priča. Kako ti mogu odmoći, dakle?”
“Samo provjeravam hoćeš li večeras doći u Bar Rosa” Sri- jedom navečer
uglavnom idemo tamo - dobro, ja sam tamo gotovo svake večeri u tjednu,
zapravo, ali srijeda nam je jedan od redovitijih termina, a i više-manje jedina
stvar u Markovu životu u koju mu se Julia još uvijek ne miješa. Nick se ispričao
za večeras, tako da sad Mark i ja imamo savršenu priliku da malo
porazgovaramo.
On još razmišlja o mojem pitanju kad začuje zvono na vratima. “Samo malo,
stari”, kaže mi i zadrži me na liniji. “Idem samo vidjeti tko je.” Čujem mu korake
dok hoda hodnikom, očito noseći slušalicu sa sobom, i otvara ulazna vrata.
“Pa tko je, onda?” viknem mu u telefon.
“Samo malo. Tko ste vi?” ponovi on pitanje toj osobi koja već stoji pred njim.
Čujem prigušeni razgovor, a onda mi se Mark opet javi.
“Kažu da su iz Kraljeve crkve.”
Razmislim na trenutak o tome. “Čuvaj se, Mark. Možda su prevaranti”,
posavjetujem ga.
Praktički ga čujem kako se mršti. “Odakle ti sada to?”
“Pa, prvo i prvo, mi nemamo kralja.”
Čujem kako se Mark zagrcnuo od smijeha, a onda se ispričao posjetiteljima i
zatvorio vrata.
“Kad da se nađemo?” upita me, cerekajući se kao malo dijete.
“Pa, ja već idem”, kažem mu.
“Daj mi sat vremena”, kaže mi i spusti slušalicu.
Dva sata poslije toga sjedim za šankom s kriglom u ruci i psujem Markovu
uobičajenu točnost. Dok pijuckam pivo, gledam kako Prit- chard tjera strah u
kosti dvojici snobova s dvostrukim imenima i istim takvim podvaljcima koji su se
pokušali požaliti na posluženu hranu. Bili su vrlo neuljudni prema sirotoj
konobarici koja je pokušavala izaći s njima na kraj svojim oskudnim
poznavanjem engleskoga. Istini za volju, zapravo je bila studentica glume koja
dobro oponaša španjolski izgovor, ali nije htjela skinuti masku svojega lika, pa je
to i stvorilo nevolju.
Zapazio sam kako se ponašaju i tiho pozvao Pritcharda da mu to kažem, a
onda se sa zadovoljstvom zavalio i počeo ga gledati kako se nadnosi nad njihov
stol i na osorno pitanje “U čemu je problem, gospodo?” dobiva najskrušeniji
mogući odgovor. Iscerim se kad napokon ustanu, dok Pritchard i dalje stoji nad
njima. Čak ostave i napojnicu prije nego što će šmugnuti na ulicu.
Pritchard i Rudy došli su u London potkraj osamdesetih, kad im je dojadila
gej scena u New Yorku. Ispričali su nam da im je previše prijatelja stradalo od
AIDS-a, pa su odlučili doći ovamo i početi novi život na mjestu koje ih neće
neprestano podsjećati na smrt i depresiju.
“Pa, Chelsea je vjerojatno najbolje mjesto za takve potrebe”, kazao im je
Nick tom prilikom.
Lokal u kojem se Bar Rosa sada nalazi nekoć je bio frizeraj, što mi nekako
baš odgovara. Izvadili su sve iz njega i preuredili ga, a sad je uređen u stilu tipa
“Conran ide u Barcelonu”. Velike bačve naopačke su složene uza zidove i služe
kao stolovi za kojima se sjedi na visokim stolcima od kroma i kože. Pod od
tamnih dasaka s autentičnom patinom izgleda kao da je tu već sto godina. Uz
jednu stranu proteže se dugačak šank od stakla i zrcala, a iza njega je smještena
najluđa zbirka tekile koju sam u životu vidio. Zidovi su do polovice visine
prekriveni panelima od istog tog tamnog drveta, ukrašenim brojnim starim
plakatima za koride. Pridodajmo tome nekoliko onih boca u košari niz koje se
slijeva vosak kao da su puni životni vijek provele kao svijećnjaci, te zbirku šunki i
sireva obješenih nad šankom kako bi se pojačao dojam autentičnosti, i to vam je
to.
Pritchard i Rudy savršeno se nadopunjuju, iako su na prvi pogled nespojivi.
Pritchard je visok oko sto devedeset tri centimetra, a vjerojatno i gotovo
jednako toliko širok, iako nema ni grama sala, ili nam bar tako Rudy kaže.
Pripada ljudima za koje nikad ne biste pomislili da su homoseksualci, a svakako
ih nikad ne biste to upitali sve i ako sumnjate da bi mogli biti. Izgleda prilično
zastrašujuće s obrijanom glavom i kozjom bradicom - što je dosad bilo dovoljno
da odvrati svakog zaguljenog pijanca od stvaranja nevolja.
Rudy je, s druge strane, vjerojatno najprivlačniji muškarac kojega je itko od
nas u životu vidio. Uvijek je besprijekorno odjeven u Versaceovu ili Guccijevu
odjeću, s frizurom koja kao da je upravo jutros profesionalno ošišana i uređena,
sa zaliscima tako oštrim da bi vam lako mogli iskopati oko. Nacvrcane gospođe
na ručku stalno mu krišom uvaljuju svoje telefonske brojeve, uvjerene da će ga
“preobratiti”, što itekako uveseljava njega i Pritcharda.
Pritchard i Rudy dobro su pripazili da ne pretvore Bar Rosa u gej lokal.
“Neću da mi ovdje sve vrvi od pedera”, rekao je Pritchard jedanput onim svojim
prodornim američkim tonom. On uglavnom provodi vrijeme u kuhinji, gdje
marljivo nadzire brojne uspuhane kuhare, dok se Rudy zadržava iza šanka, gdje
tu i tamo poslužuje pića, ali češće se smije i zbija šale s gostima, te u isti mah
raspoređuje predivne konobarice u bijelim bluzama i crnim minicama, koje su
većinom španjolskog podrijetla u istoj mjeri u kojoj i ja. Hrana je uvijek
fantastična, uključujući izvrsne tapas, pa se upravo spremam naručiti nešto za
jelo kad Mark napokon ude, izgledajući kao da ga je život ulovio u krevetu sa
svojom kćeri jedinicom.
“Razvedri se, stari”, kažem mu. “Ovo bi trebao biti happy hour. Što da ti
naručim?”
“Veliko točeno i razlog za život, hvala, kompa”, odgovori mi on i oprezno
skine sako, otkrivajući zavoj koji mu je omotan oko zapešća.
“Sveca ti! Što ti se dogodilo? Rekao sam ti da ne provodiš previše vremena
na našim web-stranicama.”
“Ma baš!” Krišom pogleda oko sebe i prigušeno mi kaže: “Samo, da znaš da
je ono govno od Nicka kriv za sve. Sjećaš se da mi je poklonio novi mobitel? Onaj
na koji se može učitati glazba.” Nick, vječni poklonik napravica, kupuje najnoviji
model mobitela svakih nekoliko mjeseci, a stare obično daje prijateljima i
rodbini. Hvastao nam se njime kad ga je tek bio kupio, a i totalno je bio fora,
iako pomalo besmislen.
“Da?”
“Pa, tako ti ja danas radim kod kuće, a Julia je izašla u shopping, pa cijelo
jutro samo odgovaram na pozive, a kako si nisam htio spržiti mozak, služim se
hands-free kompletom...”
“Što je vrlo odgovorno od tebe”, primijetim dok naručujem Marku pivo.
“I tako mi dođe da popijem šalicu čaja, pa dok u kuhinji čekam da voda
zavrije u kuhalu, odlučim malo poslušati glazbu na telefonu.”
“Zasad te pratim.”
“I još uvijek sam spojen na hands-free, pa spustim mobitel pokraj kuhala i,
misleći da sam još sam u kući...”
“Da-a?” počnem plesati.”
“Plesati?”
“Samo ono, znaš, malo se kretati u ritmu glazbe. A Julia se vrati iz dućana,
ali ja je naravno ne čujem.”
Nastojim nekako shvatiti što mi on to govori. “Zato što slušaš glazbu preko
slušalica?”
“Upravo tako. I vidim da kuhalo samo što nije zavrelo, pa primim držak dok
čekam da se isključi...”
“I?”
“... i u idućem trenutku Julia je dohvatila močo i opalila me po ruci.”
Sad sam se potpuno zbunio. “Ovaj, zašto?” upitam ga i otpijem puni gutljaj
piva.
“Pa vidiš, ona ti uđe i vidi da izgledam, njezinim riječima rečeno, ‘skroz
zdrmano’ s jednom rukom na kuhalu, pa pomisli da me to udarila struja. Sjeti se
što je učila na satovima prve pomoći, dok je bila u Pčelicama ili što ja znam, pa
uzme prvi predmet koji joj padne pod ruku i opali me njime, da me odgurne od
struje.”
Jedva uspijem ne poprskati Marka pivom iz usta. “I što si onda učinio?”
upitam ga, neuspješno pokušavajući zadržati ozbiljan izraz lica.
“Pa, kad mi je prolila kipuću vodu preko cijelog novog mobitela, nisam
mogao pozvati hitnu ni da sam htio, tako da sam natjerao Juliju da me odveze
na traumu. Teške opekline, rekli su. Prvo mi pas nabije šljivu, a sad i ovo...”
Pričeka malo da se saberem. “Obećavaš da nećeš reći Nicku?”
“Ma da, sigurno.” Ma da, kako da ne!
Uzmemo pića sa sobom - ponesem Markovo za svaki slučaj, da mu ne
ispadne - i sjednemo za jednu bačvu. Još se smješkam, pitajući se koliko trebam
čekati prije nego što ću smjeti ispričati Nicku tu priču, kad me Markovo iduće
pitanje pomalo - ne, itekako
- iznenadi.
“Kakve gaće nosiš?”
Osvrnem se da provjerim je li nas netko čuo. Na svu sreću, i Pritchard i Rudy
nalaze se predaleko.
“Kakvo ti je to pitanje?”
“Samo mi odgovori.”
“Eh, Calvina Kleina, mislim”, odgovorim mu, jer ne želim da ispadne da se
smjesta mogu sjetiti kakve gaće nosim. Ali iskusan sam čovjek, pa jasno da
nosim Calvina, premda očito ne tako da mi se pojas vidi preko traperica s niskim
strukom, kao što to vole raditi izvjesni slavni rapperi i beznadni šminkeri.
“To sam si i mislio. I ja isto.”
Neuspješno pokušam spriječiti da mi se u mislima ne pojavi prizor Markova
ne baš atletskog tijela odjevenog samo u donje rublje. “Hvala na informaciji,
stari. A u čemu je poanta?”
Trgne se od boli kad pokuša podići kriglu zamotanom rukom, pa je primi
drugom. “Razmisli malo - što misliš, koliko pari gaća Calvin Klein godišnje
proda?”
“Nemam najblažeg pojma”, kažem mu, premda sad već pomalo slutim na
što on to cilja. Mark voli misliti da je u srcu pomalo poduzetan, pa Nicku i meni
stalno iznosi prijedloge za investiranje novca.
“Pa sigurno ih je, stručnim izrazom rečeno, pun kurac”, kaže Mark. “Dakle,
što kažeš na to da stvorimo poželjan brand koji bi bio ravan calvinicama? A evo
u čemu je fora...”
Jedva čekam da čujem. “Da?”
“... čarape!”
“Čarape?”
“Aha. Napravimo u poslu s čarapama isto ono što je Calvin Klein napravio u
poslu s gaćama. Možemo izraditi fotke sve sile rock-zvijezda kojima se naša
etiketa jasno vidi ispod nogavica.” Već vidim hrpetinu slavnih osoba u
prekratkim hlačama u stilu Michaela Jacksona i pitam se zašto Mark cijelo
vrijeme govori o nama u množini.
“Zar ne shvaćaš?” nastavi on, sad već vrlo uživljeno. “Svaki put kad netko
uđe u dućan da kupi par calvinica, također zatraži par, ovaj...” Ne uspije
podastrijeti i ime za svoju revolucionarnu zamisao.
“Slušaj, stari”, kažem mu, pazeći da je Rudy dovoljno blizu. “Mislim da ti je
za svaku pohvalu to što se želiš baviti muškim donjim rubljem,” Rudy se glasno
nakašlje iza šanka, a Mark blago porumeni, “ali znaš li ti uopće išta o odjevnoj
industriji?”
“Eh, ne baš”, prizna Mark. “Ali ja sam čovjek od ideja, shvaćaš.” “Čovjek od
ideja? Da to nije samo drugi izraz za ljude koji se žele obogatiti a da ništa ne
moraju raditi?”
Mark se namršti. “A što nije u redu s tim?”
E, tu ima pravo. “Ništa - bar koliko se meni čini.”
“Upravo tako. Imaš neku bolju ideju?”
“Okej,” kažem mu, “što kažeš na ovo? Objavimo oglase u nekoliko tabloida
s tekstom: ‘Drastično srežite kućne račune - pošaljite dvadeset funti.’ Pričekamo
da nam doteče hrpa love, a onda im pošaljemo... škare.”
Mark mi na trenutak izgleda kao da ozbiljno razmišlja o tom prijedlogu.
“Da,” dodam, “baš sam jutros čitao u novinama da je netko upravo dobio
deset godina za istu tu ideju.”
Trenutačno s velikim uspjehom izvodimo jednu takvu prijevaru preko
PleazeYourself. Nudimo jamstvo za povrat novca od članarina, pa svatko tko
nam pošalje e-mail i zatraži refundiranje, zauzvrat dobije ček s iznosom uplate
pretplate. “Domišljato” je to što novac stiže izravno s računa nazvanog prema
samom portalu, tako da se na primljenom čeku jasno vidi natpis “Pornografski
klub PleazeYourself’. Ne iznenađuje, stoga, što vrlo mali broj tih čekova
naposljetku bude unovčen.
Kad se Mark sav snuždi, ne mogu ne primijetiti njegove teške podočnjake.
Pogleda me i glasno uzdahne.
“Oprosti, stari. Ma kad mi ovaj tjedan sve ide naopako. Knjigovodstvena
apatija - pomalo slična autorskoj blokadi, valjda. Znaš na što mislim?”
Zapravo i znam, ali imajući u vidu to da se moja autorska blokada obično
sastoji od neuspješnog nastojanja da se sjetim novog izraza za “grudi”, ne bih
rekao da je riječ o sasvim istoj stvari.
“A, čuj. Za još nekoliko godina postat ćeš partner u tvrtki, a onda ti se već
bliži ugodno umirovljenje na terenima za golf.” Mark polako odmahne glavom.
“Ne više, sad kad je Julia opet trudna. Morat ću nastaviti raditi barem dok mi sin
ne završi studij. To ti znači još dvadeset jednu godinu ovako, a zbog čega?
Plaćanja školarine?”
“Stari, pa koji put ti to jednostavno tako bude. Ima dana kad je i meni puna
kapa posla...”
Mark mi upadne u riječ. “Kako ti može biti puna kapa posla kad ne radiš
ništa drugo osim što po cijeli Božji dan gledaš pornjavu?”
Posve očekivano, na to nemam odgovora.
Mark se turobno zagleda u čašu. “Znaš,” kaže mi, “ovaj tjedan smo dobili
novog klijenta. Istih je godina kao ja, a upravo je prodao svoju kompaniju za
četiri milijuna funti. A znaš čime se bavi? Recikliranjem starih hladnjaka.
Nevjerojatno!”
Kad se Mark otrombolji na stolcu, opazim da nam se približava Rudy, pa ga
grimasom upozorim da ne daje nikakve domišljate opa- ske. Elegantno se
okrene na peti i produži u suprotnom smjeru. “Ma daj, Mark. Pa sigurno nije sve
tako crno.”
“Adam, tebi to stvarno ne ide u glavu, je li? Za razliku od tebe i Nicka, ja
imam odgovornosti, tako da moram zaista zarađivati za život. I to uz dozlaboga
velik trud. A onda upoznam ljude kao što je taj... taj frižiderski magnat, kojima je
sve tako lako...” Primi se rukama za glavu.
Prijateljski ga stisnem za rame i odlučim se okušati u onome što se, čini mi
se, zove “bodrenje”. Mark blene u moju ruku i čudno me pogleda, pa je brzo
odmaknem i počnem govor.
 “Sjećaš se dok smo bili studenti?” kažem mu. “Ti si imao sve ideje, svu
ambiciju. Nick i ja, pa, mi smo samo onako išli iz dana u dan. Ali ti - ti si oduvijek
znao što želiš i trudio si se to i dobiti. I, da, sve i ako te Nick i ja možda i kurimo s
vremena na vrijeme—” “Najveći dio vremena”, upadne mi Mark u riječ.
“... ruku na srce, ni on ni ja ne bismo bili u sadašnjem položaju da nije bilo
tebe. I ni on ni ja ne bismo mogli raditi to što ti radiš. I još biti tako dobar tata u
isti mah. Siguran sam da je samo pitanje vremena prije nego što jedna od
tvojih...” pokušam smisliti prikladnu riječ, “shema ne upali, a onda ćeš ti
ponosno sjediti na čelu svoga poslovnog carstva.”
Pogleda me pun nade. “Misliš da hoću?”
Kimnem. “Nećeš se ni snaći, a već ćeš letjeti oko svijeta u ba- lonu i rušiti se
na kojekakvim egzotičnim mjestima! Ma daj, stari.” Frendovski ga lupim u ruku,
od čega on cikne. “Jebote, gdje ti je pogon?”
Dok si trlja ruku, Mark se uspije prvi put danas blago osmjehnuti. “Jebote,
pred kućom mi je, parkiran pred garažom, jebote!”
“E, tako je već bolje”, kažem mu.
Marku se osmijeh razlegne licem, pa se glasno kucnemo čašama. “Jesi mi
dobro, stari?” upitam.
“Ma da. Hvala. Samo što...” Stane se upinjati da pretoči u riječi ono što bi
htio reći. “Ima dana kada bih jednostavno htio sam voziti svoj brod.”
“Tako se to kaže?” upitam ga. “Voziti brod? A ne ploviti brodom?” Pogleda
me i pažljivo smisli odgovor. “Idi u kurac”, kaže. Naručimo još piva i popijemo
ga dok pokušavam razvedriti atmosferu pokojom rečenicom o Charlie. Kihanje
ostavi dubok dojam na Marka, što ne iznenađuje.
“Hoćeš reći da višestruko kiše? To onda sigurno znači...” “Znam što to onda
sigurno znači, Mark. Obećavam da ću ti javiti je li tvoja—”
Mark podigne prst u zrak i pritom se blago tržne od boli. “Cosmova
“Pardon, Cosmova teorija točna”, primirim ga, a ipak mi iz nekog razloga
sam pojam povjeravanja bilo čega odviše intimnog o Charlie bilo kome drugome
djeluje, začudo, pomalo neukusno. Imajući na umu priliku koju sam propustio na
zabavi, pokušavam smisliti kako bih skrenuo temu razgovora na Nickovo
predstojeće vjenčanje. Napokon je Mark potegne sam od sebe, iako ne onako
kako sam se nadao.
“Sjajna vijest o Nicku i Sandri, je 1’ tako? Nisam bio na dobroj svadbi još
od...”
“Roditeljske?” predložim.
Mark se zbuni. “Roditeljske? Ne, oni su već bili u... O. Kužim. Jako dobro.”
On voli katkad raščlanjivati ta naša mala verbalna pariranja. “Ali, ozbiljno,”
nastavi on, “drago mi je što će se naš Nick napokon skrasiti.”
Ah. “Ali nemaš dojam da se malo previše žuri?”
Mark odmahne glavom. “Ma ne. Već si sto godina želi naći neku.”
“Upravo tako”, odvratim slabašno. “Pa zar onda ne bi trebao pričekati malo
više od nekoliko tjedana prije jednog tako krupnog životnog koraka?”
“Adam, s obzirom na to da tebi prosječna veza traje samo ne- J koliko dana,
očekivao bih da Ćeš to prije doživjeti kao vrlo duge zaruke.”
“Ma da, ali pazi, mislim, ono, oni čak i ne žive naročito dugo skupa.”
Mark slegne ramenima. “Julia i ja nismo uopće živjeli skupa j prije braka.”
Da, ali samo zato što vam to njezina majka nije dopuštala, po- 1 mislim. “Pa -
ne kupuje se prva kuća koju ti posrednik pokaže, | zar ne?”
Mark se nasmije. “Nick bi je kupio!”
Shvatim da je razgovor krenuo u posve beznadnom smjeru. “Ja ti i naprosto
ne vjerujem da ju je on samo tako zaprosio a da o tome ] nije čak ni
porazgovarao s jednim od nas.”
Mark me upitno pogleda. “Pa, to je zato što nije bilo tako.” “Molim?”
“Mislio sam da ti je rekao. Nije ju on zaprosio. Izgleda da je ona sama izvela
cijelu stvar.”
Zinem i zablenem se u njega. “Kako to misliš?”
“Pa, navodno su razgovarali o tome što njih dvoje žele u životu i Sandra se
jako uzrujala i upitala Nicka zar se ne želi nikad vjenčati, a on će njoj da želi,
jednog dana, a ona će njemu, ne, mislim sa mnom, a on će njoj, što, zar odmah,
a ona veli da, i on promozga par sekundi o tome, i dok si rekao keks, već traže
prsten.”
Ma znao sam. “Što? Znači da je zapravo ona zaprosila njega?” Mark kimne.
“Tako se čini.”
Ljutito opalim pivskom bocom po stolu dok je spuštam. “E, meni on to nije
baš tako rekao! Samo, to ti je baš tipično za Nicka, mamicu mu. Isto kao kad mu
se doselila u stan. Ta cijela žalopojka koju mu je uvalila o tome da mora živjeti u
Chelseaju zbog posla - iako uopće nije zaposlena - ali cijene nekretnina su
previsoke za nju... Otišao joj je napraviti duplikat ključa prije nego što stigneš
izgovoriti riječi ‘prefrigana kuja’.” Nekoliko trenutaka samo zurim kroz prozor, a
onda mi nešto padne na pamet.
“A čuj - možda se on onda još stigne izvući”, kažem optimistično. “Sigurno
se nije pravno obvezao ako nije fizički kleknuo pred nju ili izveo nešto slično.”
Mark se počeše po glavi. “Ovaj, ne znam. Nisam siguran da je išta tu uopće
pravna obveza sve dok oboje konkretno ne kažu ‘uzimam’, je li? Ali u čemu je
uopće problem? Ako on voli nju i ona voli njega i žele se uzeti, zašto je uopće
bitno tko je koga zaprosio ili tko koga nije zaprosio?”
“Zato što...” Duboko udahnem. On griješi.”
Mark me pogleda na trenutak. “Kako to misliš?”
“Sa Sandrom. Griješi. Ona nije prava žena za njega. Nju zanima samo jedno.”
“Zar to nije tako kod većine ljudi?” podsmjehne se.
“Prestani. Ozbiljno ti govorim. Dokazat ću ti.” Mahnem Prit- chardu da
dođe.
“Hej, momci”, kaže nam. “Je 1’ vam dobro visi?” doda, pokušava- jući zvučati
kao Britanac. “Tako to kažete vi englezeri, zar ne?” “Ne naglas, ako ne želimo
dobiti batina”, odgovori mu Mark. Pritchard složi grimasu hinjene užasnutosti i
obrati se meni. “Što treba?”
“Samo sam htio čuti tvoje mišljenje o jednoj stvari. Što misliš o Sandri?”
Prichard si zamišljeno protrlja bradu. “O Sandri? Podsjeti me.” “Ma znaš -
Nickova djevojk—” Ispravim se, a riječ mi gotovo zapne u grlu. “Zaručnica.”
“Oh. O toj kuji? Nju zanima samo njegov novac, ako mene pitate. Cijelo
vrijeme viđam ovdje takve. Pitaj ih koja im je najdraža knjiga, pa će ti reći
‘čekovna knjižica’.”
“Hvala ti, Pritchard.”
“Nema problema. Hoću reći, nema na čemu!” Namigne nam i vrati se za
šank.
Samodopadno se okrenem prema Marku. “Što sam ti rekao.” Nasmije se.
“Što si mi rekao? Tražiš da prihvatim mišljenje o ženi od čovjeka koji uopće ne
izlazi sa ženama. Što misliš, je li on zbog toga više ili pak manje objektivan?”
Iscrpljeno uzdahnem. “Mark, je li tebi Sandra zaista simpatična?” Pričeka s
odgovorom nekoliko sekundi. “Pa, nisam ja taj koji se ženi njome, zar ne?”
“Ma znam, ali sjeti se kako nas ona zna gledati svisoka, kako namiguje
svakom tipu kojeg upozna, kako manipulira Nickom, kako troši sav njegov
novac. I kakav još glas ima - koji put krešti onim ciktavim tonom koji samo psi
čuju—”
“Samo polako, kompa”, prekine me. “Ti ćeš morali ustati i reći sve najljepše
o njoj kada kucne čas, znaš.”
“Da, ali što da uopće kažem? Nisam siguran da ona ima ijednu jedinu lijepu
ljudsku osobinu. Čak i Nick kaže da ona pati od takozvanog Obrnutog PMS-a -
uglavnom je čangrizava, ali, ako imaš sreće, jedanput mjesečno čak bude
normalna.”
“Ima dobro dupe!” izjavi Mark.
“Hvala. Već vidim kako ta konstatacija nailazi na dobar odaziv pred cijelom
njezinom rodbinom. Samo malo - pritom pretpostav- ljam da ona uopće ima
rodbinu, a ne da ju je stvorio nekakav zli znanstvenik u labosu.”
Mark me pogleda preko krigle s pivom. “Nick je svejedno sretan uz nju,
znaš.”
“Da, ali to je vjerojatno samo zato što ne zna za bolje. Otkako ju je upoznao,
puna su mu usta izjava tipa ‘Sandra misli, Sandra kaže...’ Kao da mu je mozak
popila neka zla ptica.”
Mark se nasmije. “Jesi li siguran da si točno izgovorio tu zadnju riječ?”
“Ista stvar kao i s njegovim vražjim autom. Mogao si je kupiti nešto
pouzdanije, ali ne, Nick si kao i obično mora uzeti nešto s više stila negoli
smisla.”
“A to kaže čovjek koji izlazi s ružnim studenticama filozofije!” “Goni se! Nije
stvar u meni. A, uostalom, ja se bar ne odlučim na ženidbu nakon samo mjesec
dana.”
Mark se nelagodno promeškolji. “Jesi li, ovaj, već razgovarao s njim o
tome?”
“I što da mu kažem? ‘Nick, mrzim tvoju zaručnicu, jer je naj- običnija
pokvarena, pohlepna, dvolična kuja’?”
“S dobrim dupetom”, ponovi Mark, prekidajući me. “Slušaj, što god ti mislio
o njoj i bez obzira na to tko je koga zaprosio, oni će se vjenčati, a ti se moraš s
tim pomiriti. I gledaj na to s ljepše strane - kao vjenčani kum, barem ćeš imati
priliku spavati s djeverušama.”
Pogledam Marka i odmahnem glavom. “To je samo okrutna obmana
smišljena da se ljude navuče da prihvate tu ulogu. Iz iskustva znam da su
djeveruše uglavnom već udane, pa tako i uglavnom nedostupne ili preružne da
bi već bile udane, pa tako i uvijek nedostupne, ili pak petogodišnjakinje...
Shvaćaš što ti želim reći.”
Namršti se. “A s Julijinom sestrom si mogao spavati nakon našeg
vjenčanja.”
“Ah. Ali ona je iznimka od pravila. A, uostalom, razvedena je.”
“Tada nije bila. Sada je.”
“Pustimo to,” kažem, “vratimo se mi Nicku. Što bi ti učinio kad bi pomislio,
ne, kad bi znao da on strašno griješi? Mislim, ono, rekao bi mu nešto kad bi vidio
da se sprema iskoračiti pred autobus, zar ne?”
“Pa, ovisi, ako mi je u tom trenutku dužan neki novac”, našali se Mark.
“Ozbiljno ti govorim, Mark.”
Mark se zavali u stolicu i prekriži ruke. “Ma da, ali moraš shvatiti jednu stvar.
Muška prijateljstva većinom se temelje na drevnoj i složenoj strukturi
podjebavanja. Od prvog trenutka kad je neanđer- talac krenuo šetati špiljom i
hvalisati se veličinom svoje” - on spusti glas - “batine...”
“O. Mislio sam da ćeš reći ‘kurčine’”, naglo mu upadnem u riječ, zbog čega
Mark sav porumeni.
“... muškarci se bave tim obrednim ponižavanjem bližnjega svoga. Od tih
vremena razvio se skup nepisanih pravila što se prenose s koljena na koljeno iz
maglovite davnine, gdje se navodi koje se crte ne smiju prijeći, koje su teme
tabu.”
Pogledam ga iskosa. “Da ti to nisi opet čitao Cosmo?’
Mark to prečuje, sad već sav uživljen u lekciju. “A to je dobro”, nastavi on,
“zato što jamči površnost većine muških odnosa, čime se izbjegava potreba za
nasilnim sukobima. Kad se te crte prijeđu, recimo kao kad se naliješ pivom u
subotu navečer i izvališ ‘je 1’ ti to gledaš moju ribu’, posljedice je sasvim lako
predvidjeti. Međutim, negativna strana je u tome što je prijateljima zbog toga
mnogo teže bilo kada razgovarati o bilo čemu ozbiljnom, jer se moraju boriti
protiv naraštaja društvenog uvjetovanja.”
“Ali recimo da se brineš zbog toga što on postaje alkoholičar ili ovisnik o teškim
drogama. U tom slučaju ćeš dati sve od sebe da ga spriječiš, zar ne?”
“Pa, da, ali—”
“Ona mu škodi, Mark. Zbog čega bi onda ova situacija bila iole drugačija?”
“Ma daj, stari. To ti je baš jedna od tih stvari, zar ne? Prijatelji ti smiju kritizirati
većinu toga: frizuru, košulju koju nosiš, ali odabranicu? To je u najmanju ruku
kažnjivo vješanjem. I to ne nužno omčom oko vrata.”
Mark ima pravo. A ja znam da on ima pravo, iako se ne mogu spriječiti da još
jedanput ne pokušam. “Da se o tebi radi, očekivao bi od mene da ti to kažem,
zar ne?”
Malo razmisli o tome. “Nisam baš siguran. Nije li to jedna od onih situacija u
kojima jednostavno moraš pustiti da onaj drugi uči na vlastitim greškama?”
Izraz zabrinutosti naglo prijeđe preko Markova lica. “Ne misliš valjda da se to
meni dogodilo, je li? S Julijom?”
“Ovaj...” Oklijevam taman dovoljno dugo da se naužijem sve veće panike u
njegovim očima. “Naravno da ne! Julia je... u redu”, kažem i iscerim mu se.
“Govno jedno!” kaže Mark. “Ne, ozbiljno, mi tebi nismo mogli reći što mislimo o
Emmi, je 1’ tako?”
Oštro ga pogledam. “Iako ste mislili da griješim?”
Kimne glavom. “Aha.”
“I mislite da situacija ne bi bila bolja da ste mi to rekli?”
Mark se s blagom nelagodom premjesti na stolcu. “Pa, kad sad o tome
razmislim, valjda bi tako bilo bolje.”
“A sjećaš se zbog čega mi to niste mogli reći?”
“Zato što si nam izgledao sretan uz nj— Ah.”
“Upravo tako!” kažem mu. Ali u isti mah upitam se bih li poslušao savjet, sve da
sam ga i dobio.
Nekoliko trenutaka samo sjedimo i neugodno šutimo dok pijemo pivo.
Naposljetku samo uzdahnem i odmahnem glavom, shvativši da nemam
saveznika u ovome.
“Slušaj”, napokon mi kaže Mark. “Različiti ljudi imaju različita očekivanja od
života. Ima onih koji si kupe Ferrari, možda zato što ih očara njegov profil, boja,
zvuk, iako to možda nije ni najuputnija ni najpouzdanija opcija. Drugi zaključe da
im treba samo prijevoz od točke A do točke B, pa si kupe Ford.”
“Što hoćeš reći?”
“Pa, pogledaj sebe kao primjer. Bog zna što ti zapravo hoćeš, a nisam
siguran ni da si ti u to baš siguran, niti znam postoji li uopće auto koji bi ti
odgovarao. Ja? Koliko god da mi je to mrsko priznati, u ovom trenutku svoga
života samo nastojim doći od točke A do točke B. Ali Nick? Pa, oprosti mi na
izrazu, ali Nick je i u dobru i u zlu čovjek za Ferrari.”
Mark prošeta do šanka, naruči još par pića i donese ih za naš stol.
“Uglavnom,” kaže dok spušta bocu piva pred mene, “barem imaš hrpetinu
tema za svoj govor.”
A iako je to možda i točno, nikad se zapravo nisam brinuo što ću to kazati
Nicku kada svane taj dan. Ne, najveći problem mi je smisliti ono što mu moram
reći prije toga.
 7. poglavlje

Nick provede većinu sutrašnjeg dana u pregledavanju dvorana za svadbe i

biranju jelovnika, a kad se napokon kratko ukaže u uredu, ja sam već u teretani.
Ali to mi posve odgovara, jer i dalje pojma nemam kako da potegnem temu
njega i Sandre.
U petak prije podne, pak, on sjedi u autu i čeka me pred kućom. Idemo na
Sajam brodova, jer je Nick - ili točnije “tvrtka” - donio odluku da se kupi brod.
Dok bih se inače najoštrije pobunio protiv tako nesmotrenog trošenja službenih
sredstava, već smo provjerili kod Marka da možemo (za razliku od one
majmunarije) odbiti dio troškova od poreza - a premda ne razlikujem luku od,
eh, lukovice, zapravo mi se sviđa pomisao na plovidbu o trošku Porezne uprave.
Uostalom, Sajam brodova je odmah iza ugla, pa bi bilo nepristojno barem ne
istražiti tu mogućnost.
Nick nestrpljivo turira motor Ferrarija dok zaključavam ulazna vrata i
prilazim njegovu autu, parkiranom tako da drugi ne mogu proći. Jučer sam mu
preko telefona predložio da možda odemo onamo pješice, ali on mi je samo
održao lekciju o razlozima zbog kojih je izumljen motor s unutarnjim
izgaranjem. I tako uskočim na suvozačko sjedalo, a on odjuri prije nego što
stignem zatvoriti vrata kako treba. Izgleda mi umorno i pomalo izmučeno, a
opazim i to da se nekoliko dana nije brijao, jer mu čekinje izbijaju s brade.
“Bok, stari”, kažem mu. “Sto je novo?”
“Pa, uspjeli su klonirati ovcu...” odvrati mi Nick.
“Ružio si sinoć?” upitam ga kad pokuša suspregnuti zijevanje. “Oprosti,
stari. Do kasno u noć sam pregledavao prospekte za medeni mjesec”, kaže mi
umorno. “Koja noćna mora. Jednostavno se ne mogu odlučiti između Maldiva i
Zanzibara.”
“Čovječe, kako je teško živjeti u tvojoj koži”, kažem mu. “Zgodna bradica,
usput. Slomila ti se britvica?”
“Idi u kurac”, kaže. “Nije to bradica. Pomodno sam neobrijan.” “Pa, treba ti
bolji savjetnik za modu. Koga si pitao - Stevieja Wondera?”
Treba nam četvrt sata da se probijemo kroz prometnu špicu i prijeđemo
otprilike kilometar i pol od mojega stana do Earl’s Courta. Iskoristim to vrijeme
da povjerim Nicku svoj susret s Charlie. On me strpljivo sasluša, a onda polako
odmahne glavom. “Papčino!” Nick gromko uđe u podzemnu garažu, ostavljajući
Ferrari par- kiran preko dva mjesta kako bi izbjegao one iritantne ulubine na
vratima, pa odemo do dvorane, ponosno pokazujući gratis-ulaznice. Već je
odlučio kakvo plovilo želi: nešto dovoljno veliko za ugošćava- nje većeg broja
ljudi bez potrebe da se u bilo kojem trenutku napusti sigurnost marine te,
naravno, najudobnije i najskuplje u svojoj klasi, ali odlučio je otići na taj štand tek
na samom kraju, kako bi mu se niz drugih proizvođača prije toga stigao naširoko
dodvoravati.
Neko vrijeme malo lutamo po sajmu i gledamo cure u bikinijima koje rese
štandove u istoj mjeri kao i sama plovila, te tu i tamo čavrljamo s proizvođačima
svaki put kad Nicku nešto upadne u oči. Nakon nekih sat vremena kažem mu da
imam svoje granice kad je riječ o prodavačkoj spiki, pa odem potražiti kavu.
Prođem kroz dio s luksuznim jahtama i ubrzo nađem kafić blizu ulaza.
Naručim espresso, sjednem za stol u kutu i počnem prelistavati program
izložbe. Kava je dobra, pa uzmem još jednu i počnem razgledavati brodove,
među kojima su neki veći od moga stana. Te multimilijunaške igračke čiji
kvadratni metar košta više nego što većina ljudi uspije zaraditi za cijeli život,
izgledaju mi malo neobično ovako izložene izvan vode, pa se šutke čudim novcu
koji pliva oko ovog dijela izložbe.

Kao i kod ženskih grudi, jedan espresso nikad nije dovoljan, a tri su previše,
pa s obzirom na to da još trebam ubiti pola sata prije nego što ću se opet naći s
Nickom, odlučim prijeći na slinjenje nad jahtama.
Ovdje su i demonstratorice za klasu bolje. Nema više bikinija, tu se nose
poslovna odijela, a usred obilaska raznih štandova pomalo se šokiram kad
ugledam Charlie. Ovo je sigurno taj drugi posao koji je spomenula - nisam je
pitao o čemu se radi - i valjda mi je, kad se sve uzme u obzir, drago što vidim da
nije polugola i izvaljena na gliseru, nego izgleda vrlo otmjeno dok stoji pred
golemim plavo- -bijelim motornim krstašem koji je vjerojatno dvostruko veći i
barem deseterostruko skuplji od kuće moga oca.
Brod je postavljen na golemu prikolicu urešenu bijelim i plavim zastavicama.
Gore na palubi sjede muškarac i žena prekoputa prodavača sa samodopadnim
izrazom lica. Čini mi se da on upravo prima ček od muške polovice para, niskog,
ćelavog, preplanulog tipa od svojih šest banki, dok njegova platinastoplava
supruga, koja teško da je starija od mene, pući kolagenske usne prema svojem
mužu.
Charlie me nije opazila, pa odlučim nekoliko minuta samo promatrati
situaciju dok ne smislim kako joj prići. Dok dijeli letke i ljubazno čavrlja s
prolaznicima, prema njoj počnu hodati dva sredovječna poslovna čovjeka u loše
skrojenim odijelima. Kažem hodati, iako prije teturaju, jer su očito proveli
najveći dio prije- podneva u ugostiteljskom dijelu sajma. Gotovo im osjećam
pivski zadah s mjesta gdje stojim ili točnije vrebam iza maloga glisera koji se,
opazim s osmijehom, zove Penetrator. Charlie ih uoči i za tili čas odmjeri, ali ne
gubi ni trenutka, već ih pozdravi sva ozarena i obojici uruči prospekt. Vidim da
se deblji pravi da ga brod zanima, dok drugoga, mršavijega, očito više zanimaju
Charliene obline od linija elegantnog krstaša.
Primaknem se malo bliže. Udarim se bolno cjevanicom o propeler
Penetratora, ali uspijem ostati tik izvan Charliena vidika, no dovoljno blizu da
čujem što govore. Jasno je da joj je malo neugodno, naročito zato što joj se onaj
pijaniji od njih dvojice (iako su vrlo izjednačeni) stalno pokušava približiti.

“Onda, slatkice,” upita je debeli pijanac i nesigurnim prstom pokaže na brod

iza Charlie, “koliko košta da se dođe na palubu jednog ovakvog?”
“Pa,” odgovori mu Charlie, “ako vas zanima cjenik, samo da—”
“A koliko košta da se dođe na tvoju palubu?” isceri se onaj drugi, znojnom je
rukom primi oko struka i privuče k sebi. Ona pokuša pristojno odmaknuti
njegovu ruku, ali primio ju je prilično čvrsto.
Dovoljno sam vidio, pa joj brzo priđem, odupirući se prvoj potrebi koju sam
osjetio, da smjesta razbijem tipa kao vola u kupusu. Brzo smislim plan B.
“Zdravo, dušo. Oprosti što kasnim”, izjavim punim glasom, nagnem se
prema njoj i poljubim je ravno u usta. Ne iznenadim se što nju to iznenadi.
Zatim se obratim Stanliju i Oliju. “Ispričavam se, gospodo. Smijem na
trenutak posuditi svoju suprugu?” Ne čekajući odgovor, primim Charlie za ruku i
odvedem je. Mršavi pijanac prestane se ceriti i počne mrštiti, te plaho odmakne
ruku s Charliena struka. Vjerojatno sam dobrih petnaestak centimetara viši od
njega, a on očito nije toliko pijan da bi bio blesav, pa ne kaže ni riječi. Ni Charlie
još ništa nije rekla, pa se na trenutak zabrinem da me nije prepoznala.
“Jesi dobro?” upitam je kad odmaknemo dovoljno daleko da nas ne mogu
čuti.
Osmijeh joj se razlegne licem. “Dobro izgledaš na bijelom konju.”
Osvrnem se prema onoj dvojici i, nadajući se da mi Charlie ne vidi lice,
uputim im svoj najoštriji “odjebite” pogled, koji se zapravo sastoji samo od
mrkog gledanja i polaganog, strogog oblikovanja riječi “odjebite” ustima. Na
svu sreću, oni odjebu.
“Ispričavam se što sam bio malo nasrtljiv”, kažem Charlie, okrenuvši se opet
prema njoj. “Samo mi se učinilo da te možda gnjave.”
“Da,” kaže ona, “gnjavili su me. Sva sreća da si naišao baš u pravi trenutak”,
doda i podigne obrvu.
 “O, ne, promatrao sam te s... mislim, nisam—” Hoću joj reći da je nisam htio
prekidati pri radu, ali ona mi upadne u riječ prije nego što joj stignem objasniti.
“Pa, što god da si ovdje radio, drago mi je zbog toga”, kaže. “Ali što ti
uopće radiš ovdje?”
“O, tvrtka je... pa, Nick razmišlja o tome da...” Dovraga. Zašto nisam u stanju
sastaviti rečenicu kad sam s njom? “Razmišljamo o kupnji broda. Možda. U
poslovne svrhe.”
“Opa!” kaže Charlie. “Sad mije krivo što ipak nisam pristala na taj posao. U
svakom slučaju, došli ste na pravo mjesto.”
Charlie se osvrne prema svom štandu, gdje su se pojavili neki drugi mogući
kupci. Nasreću, djeluju trijezno.
“Adam,” kaže mi, “moram sada natrag na posao, ali...” zastane, a onda se
podigne na prste i na brzinu me poljubi. “Hvala.”
Ne kažem ni riječ, ali dođe mi da je opet poljubim. Uspijem samo reći:
“Nema na čemu” dok stojim i gledam je kako odlazi. Ali netom prije nego što će
doći do štanda, ona se okrene, izvadi mobitel iz džepa, pokaže na njega i ustima
oblikuje nekakve riječi, nadam se “Nazovi me”. Iscerim se i kimnem kao kreten.
Shvatim da se uskoro trebam naći s Nickom, prošetam natrag prema glavnoj
dvorani i odjednom se sjetim da imam mobitel kod sebe. Pregledam popis
primljenih poziva i nađem onaj kad me Charlie nazvala ranije ovog tjedna,
nadajući se da neće pisati “broj je skriven”. Nije, pa ga nazovem prije nego što
mi nestane petlje. Ona se javi nakon što je dvaput zazvonilo.
“Samo da provjerim jesu li oni tipovi otišli”, kažem joj.
“Jesu, hvala.”
“I... zanima me treba li ti eskort do kuće.”
“Neka, hvala, imam svoju Fiestu.”
“Ne, mislio sam na—”
Upadne mi u riječ smijehom. “Znam što si mislio. Baš! Ali ako si me nazvao
da me pitaš da izađem s tobom, onda bih to stvarno voljela* a večeras sam
slobodna za večeru.”

Blago se lecnem. “Večeras? U smislu, još ove večeri?”

“Zvuči dobro. Dođeš po mene u osam? Adresu imaš u mom životopisu,
mislim.”
“Ovaj, u redu.” Baš, nego što! A ja sam taj koji navodno zna s riječima.
Ostatak razgovora prođe pomalo u magli, isprekidan uglavnom
jednosložnim odgovorima s moje strane, ali naposljetku se odlučimo za taj
jedan novi restoran za koji je čula, a ja joj kažem da ću rezervirati stol i da se
vidimo poslije. Nemalo ushićen nakon završetka poziva, odem to ispričati Nicku
kao ushićeni petogođišnjak.
Ugledam ga gdje na suprotnom kraju zgrade razgovara s djevojkom na
štandu s vodenim skuterima koja se vidno dosađuje. Pošaljem mu prostački
SMS, a on se ispriča i priđe mi. Nikako mi ne polazi za rukom prestati se ceriti, pa
mu kažem što mi se sve dogodilo dok krećemo u potragu za krstaricom
PleazeYourself.
“Papčino”, ponovi on.
Sat vremena poslije, s punim rukama prospekata i blago pripit od
besplatnog šampanjca, Nick ostavi trgovca uz obećanje da ćemo “razmisliti”.
Dođemo do Ferrarija, platimo punu cijenu otkupnine da ga izbavimo s
parkirališta i krenemo natrag prema King’s Roadu.
Upali smo upravo u gužvu u vrijeme ručka, što nije naročiti problem s
obzirom na to da ne idemo nikamo konkretno - ima dana kad se Nick
jednostavno voli vozikati tamo-amo po King’s Roadu u svom Ferrariju. Na
nesreću, čini se da se danas silno mnoštvo ljudi odlučilo vozikati tamo-amo po
King’s Roadu u svojim Ferrarijima. Razmislimo (otprilike na pola nanosekunde)
o povratku na posao, ali umjesto toga odlučimo skoknuti do grada na, kako to
Nick kaže, “mrvicu” shoppinga. Što to točno tvori “mrvicu” bilo čega, dokono
se upitam, iako se uspijem spriječiti da ga upitam je li ikada predložio “mrvicu
seksa” Sandri.
Privremeno moramo zakočiti točno prekoputa McDonald’sa, gdje si je
skupina kupaca uzela vremena da prijeđe zebru ispred nas.
“Miči mi se više s puta, sirotinjo”, vikne im Nick.

Sav se stisnem u sjedalu, zabrinut zato što je krov spušten i oni ga vjerojatno
mogu čuti, ali onda shvatim da turira motor tako glasno da ga teško može čuti
bilo tko u krugu od deset metara od automobila.
Projurimo Sloane Streetom i zaustavimo se na semaforu, gdje nam se
primakne jedan stari Fiat Punto. Vozač pogleda Nicka i počne gaziti po gasu,
napredujući mic po mic dok čeka da se upali zeleno. Nick prihvati izazov i
postupi jednako, tapkajući po papučici Ferrarija da stvori veličanstven zvuk iz
dvostruke ispušne cijevi. Pogledam prema njemu i ispustim teatralan uzdah.
“Što?” upita me on, ne skrećući pogled sa semafora. Upali se žuto, a zatim i
zeleno, a on nagazi na gas. Ferrari poskoči, ostavljajući Fiata na popriličnoj
udaljenosti. Barem dok ne stignemo do kolone koja se stvorila sto metara niže
niz ulicu.
“To!” uzvikne Nick dok usporava do razumne brzine. Onaj Fiat lijeno stane
uz nas, dok nas njegov vozač odbija pogledati u oči.
“Smijem te nešto pitati?” upitam Nicka.
“Samo ti daj”, odgovori on.
“U čemu je poanta dokazivanja da je Ferrari brži od Fiata? Zar to nisi već
znao kad si ga kupovao?”
Nick razmisli na brzinu o tome i isceri mi se. “Stari,” kaže on i mahne palcem
prema poraženom vozaču Fiata, “ne dokazujem ja to sebi. Dokazujem to
njemu.”
Idemo u smjeru Selfridgesa, a nakon vrlo neizvjesnog putovanja kroz Park
Lane, gdje se cjelokupna flotila crnih taksija s West Enda po svemu sudeći želi
igrati autića iz lunaparka s nama, uspijemo naći prazno parkirno mjesto odmah
pokraj Oxford Streeta, pa odemo u robnu kuću.
Obožavam Selfridges, naročito odjel kućne elektronike. Znate one ljude koji
oporučno nalože da im se pepeo raspe na onom posebnom mjestu gdje su
proveli mnoge sretne sate? Ja ću naložiti da mi se pepeo raspe ovdje, negdje
između hi-fija i televizora s ravnim ekranom.
Spustimo se pokretnim stepenicama, prođemo kroz knjižaru i krenemo za
zvukom glazbe sve dok se ne nađemo usred moga duhovnog doma. Nick ode
pogledati najnovije izložene mobitele, a ja počnem pregledavati stalke s CD-ima,
tu i tamo uzimajući i vraćajući poneki, kad mi neki omot zapne za oko. Priđe
prodavač koji se vidno dosađuje i upita me bez mrve poleta može li mi pomoći;
kad mu kažem da “samo gledam”, uzdahne i udalji se. Odjednom mi bude krivo,
pa kupim album da ga utješim. Ne vidim na njemu je li to upalilo.
Prošetam do odjela s eksponatima Bang & Olufsena i zaljubljeno se
zagledam u najnovije divote danskog minimalizma koje izgledaju tako lijepo da
ih ne mogu zamisliti kako doista puštaju glazbu. Jedna od njih trenutačno
zauzima počasno mjesto u mojoj dnevnoj sobi.
“Dobar dan, gospodine Bailey”, pozdravi me netko odostraga. Danny,
prerevni prodavač koji mi je prodao liniju, iskorači iza najviših i najužih zvučnika
koje sam u životu vidio i rukuje se sa mnom.
“Zdravo, Danny”, odgovorim mu. “Što je novo?” Katkad sam zaista
urnebesno smiješan bez imalo truda, a Dannyjev udvorni smijeh pokazuje mi da
je i danas tako.
“Pa, dobili smo nove rotirajuće televizore s daljinskim upravljanjem”, kaže
mi dok praktički već trlja dlanove.
“Odlično. Rotirajuće, a?” upitam ga, ne želeći dodati očito zašto'? Na svu
sreću, Danny jedva čeka da mi kaže.
“Da”, kaže, uzme daljinski upravljač veličine upravljačke konzole u NASA-i i
usmjeri ga u futuristički televizor u kutu. “To znači da se mogu gledati...” -
pričeka zbog dojma - “iz svih kutova prostorije.”
I tako samo stojimo dok se ekran okreće prema nama, a kad pogledam
Dannyja, on se kesi kao da mi je upravo pokazao lijek za rak. Spremam mu se
kazati da imam omiljeni naslonjač iz kojeg uvijek gledam televiziju, te mi je tako
ovaj izum beskoristan, ali suzdržim se kad shvatim koliko bi ga to moglo
razočarati, a zatim i koliko jadno bih zbog toga zvučao. Napokon samo odem s
prospektom na sjajnom papiru u rukama, jer bi bilo nepristojno ne uzeti ga,
pokupim Nicka i krenemo natrag gore, na odjel muške odjeće, gdje,
nevjerojatno, iznos novca koji potrošim na košulju za svoj izlazak s Charlie
zapanji čak i njega.
“Čovječe”, kaže dok mi je uzima iz ruke i gleda etiketu s cijenom. “Nadam se
da će je zavrijediti.”

Otmcm mu vrećicu iz ruke. “Da. Čuj. Prilično mi je stalo do ove.” “Ha!”

podrugne se dok izlazimo iz Selfridgesa i vraćamo se u auto. “Stalo je tebi do
svih njih netom nakon što ih upoznaš. Ali za tili čas steknu status lijepih ali
neprikladnih, samo zato što, što ja znam, pišu Xmas umjesto Christmas na
čestitkama.” Nick je sklon očajavanju. “Joj! To je bilo mrvicu grubo...”
“Ali istinito. Kako se ta ono zvala?”
Pokušam se prisjetiti dotične božične djevojke. “Ovaj, Liz, mislim. Ali nije to
bio jedini razlog za prekid.”
“Pa, što je onda još bilo?”
“Ovaj...” Zapravo, ne mogu se prisjetiti. Ali sigurno je bilo nešto. Nije li?
“Toliko o tome”, uzdahne Nick odmahujući glavom. “Opsjednut si
sitnicama. Sitno otisnutim slovima, ako hoćeš. Jednostavno ne možeš uživati u
široj slici. Izlazit ćeš s Charlie nekoliko tjedana i onda joj dati nogu, ne zato što
postoji neki stvarni problem, nego zato što krši jedno od tvojih najhitnijih
pravila.”
“Nije istina”, odgovorim mu. “Imam osjećaj da je ona—” “Drugačija?” upadne
mi Nick u riječ. “Ne kažeš to prvi put.” Sad sam potpuno zauzeo obrambeni
stav. “Ne. Mislio sam reći...” Brzo pokušam smisliti nešto drugo, jer sam
namjeravao reći baš “drugačija”. Nažalost, riječ koju napokon izgovorim je
“posebna”. Nick si samo pantomimičarski zabije prste u grlo.
Odvezemo se natrag u Chelsea i parkiramo pred Barom Rosa. Nick me upita
hoću li ući na “mrvicu” ručka, a ja pomislim da bi ovo mogla biti prilika da
pokušam porazgovarati s njim o Sandri, ali onda on kaže da će nam se i ona
možda pridružiti. Ispričam se da moram kući, spremiti se za izlazak s Charlie.
 Nick zakoluta očima. “A ovaj put ti ne smeta što ona ima muško ime?”
Ah. Charlie. Ili je možda Charley? Računa li se to, pitam se, kad se piše s “ie”
umjesto “ey”? Ili obrnuto?
Smiješno, to mi do sada uopće nije palo na pamet.
 8. poglavlje

Charlie voli ribu. Šteta, jer sam tijekom godina shvatio da ako se nešto ne može
utopiti, ja to ne mogu jesti. Naročito obožava sushi, a ako malo razmislite o
tome, nekome poput mene, tko ne može smisliti ribu ni u pečenom i
spravljenom obliku, gdje njezin okus barem može prikriti niz umaka i začina,
pojam žvakanja zalogaja sirove ribe poprilično je mučan.
Sjedimo u jednom od najnovijih i stoga najpomodnijih restorana morske
hrane u Londonu, Kvaki dvadeset dva. Smješten je na dvadeset drugom katu
jednog od najviših hotela prijestolnice, što nam pruža fantastičan pogled na
londonsku panoramu. Ne mogu odrediti jesu li se odlučili za ime lokala prije
nego što su odlučili na kojem će ga katu smjestiti ili su ga sagradili na ovom katu
prije nego što su odabrali ime... ma nema veze.
Ovdje smo zato što je Charlie čitala da je ovo navodno najtraženiji restoran u
ovom trenutku. To mi je malo sumnjivo, jer ne samo da sam uspio doći do stola
u pet do dvanaest, nego je i unutra tek napola puno u petak u devet navečer.
Riječ je jednoj od onih ustanova gdje svi konobari i konobarice izgledaju kao
manekeni, odjeveni od glave do pete u ovogodišnju crnu boju, koja za divno
čudo ovaj put i jest crna. Čak su i zahodi umjetničko djelo, ukrašeni nekakvim
japanskim minimalističkim stilom, gdje svjetlucavi slapići pružaju poticaj ako
vam neće krenuti. Kada operete ruke, elegantno odjeveni poslužitelji pruže vam
ubruse složene kao origami u zamjenu za stavljanje napojnice u neizbježni
tanjurić, u kojemu ne vidim manje kovanice od funte. Što se dogodilo s
čašćenjem penijima?
Uglavnom, prvi nam je izlazak, a ide prilično dobro. Odlučio sam se za
standardno ne-riblje jelo na jelovniku svakog ribljeg restorana, ali odrezak je
zapravo prilično dobar, a konobar me nije pogledao previše sažalno kad sam ga
naručio. Jedina blaga nezgoda dogodi mi se kad mi Charlie kaže da joj je
tunjevina vrlo ukusna i da je svakako moram probati. Iako cijelog života govorim
ljudima koji očito vole ribu, jer su je naručili, da ne volim ribu, što bi trebalo biti
očito jer je nisam naručio, iako sam u restoranu koji nudi svaku moguću vrstu
ribe, oni me svejedno pokušavaju natjerati da kušam njihovu. Obično čujem
izazovne riječi: “Ma daj – zapravo i nema okus ribe.” Pa u čemu je onda poanta?
Ne volim ribu, pa mi kažeš da bih trebao probati tvoju ribu jer zapravo nema
okus ribe. A tunjevina je omiljena u tom slučaju - navodno ima okus odreska kad
se vješto pripremi. Pa, ja imam pravi odrezak pred sobom, hvala svejedno.
Ali Charlie je očito ovdje ugodno, a u trenutku neuobičajene nesebičnosti
shvatim da je i meni, i to upravo zbog nje. To me osupne do te mjere da
pristanem probati njezinu ribu.
Nakon povratka sa zahoda, gdje mi je bilo tako neugodno nakon povraćanja
u nažalost minimalistički umivaonik da sam se smatrao dužnim dati poslužiteljici
pet funti, Charlie mi ispriča malo više o sebi, naročito o svom honorarnom
manekenskom radu. Nije ona bilo kakva manekenka s modnih pista ili iz
kataloga, već upravo specijalizirana manekenka za ruke. Kad god nekoj
kompaniji treba netko s naročito lijepim rukama, recimo za oglas za tekući
deterdžent ili reklamu za nakit, pozovu Charlie. Obično snime ostatak reklame s
glavnom glumicom, ali kada zatreba krupni plan nekoga tko drži proizvod u ruci
ili sladostrasno pere ruke kao da je na rubu orgazma, pozovu Charlie.
Kako se ispostavi, ona je podarila ruke brojnim televizijskim reklamama,
uključujući i najnoviju za onaj prhki čokoladni prutić koji se uvijek konzumira
tako kao da glumica izvodi oralni seks umjesto da samo jede čokoladu. Kad mi
Charlie kaže da su to izveli tako da je ona stajala tik iza te druge žene i
sugestivno je hranila čokoladom gotovo čitavo popodne, moram se spriječiti da
je ne zamolim za poziv na iduće snimanje.
“Smijem vidjeti?” upitam je i to iskoristim kao izgovor da se prignem bliže i
primim je za ruku, navodno da bih je mogao pobliže proučiti, iako opet osjetim
da je najradije ne bih uopće pustio.
Kaže mi da stalno mora nositi rukavice da zaštiti svoja “sredstva”, jer joj
slomljeni nokat može značiti pravu katastrofu. Smiješno mi je kad se sva postidi
nakon što mi kaže da se posao te vrste u marketinškom svijetu zove hand job, a
kad joj spomenem da naš portal vodi do cijelog niza stranica posvećenih upravo
takvim stvarima, ona izmakne svoju ruku iz moje uz napadan uzdah.
Razgovor nam poteče na onaj opušteni način iz kojega se jasno razabire da
imamo nešto zajedničko, a hrana i vino nekako djeluju manje bitni od riječi.
Nasmije se kad je podsjetim da ne dopusti da joj se večera ohladi, jer je to sushi,
koji je naravno ionako hladan, a ja se, ne prvi put otkako sam je upoznao,
osjetim nespretno uz nju.
“Smijem te nešto pitati?” kaže mi Charlie nakon što je konobar odnio
tanjure.
“Upravo si me pitala.”
Charlie me blago udari nogom ispod stola. “Da nismo jutros naletjeli jedno
na drugo na sajmu brodova, bi li me ikada pozvao van?”
“Pa, tehnički gledano, ti si mene pozvala van...”
“Znaš na što mislim. Samo hoću reći da sam... osjetila da se privlačimo kad
smo se upoznali na razgovoru, a kad sam te zatim nazvala da ti kažem da sam
pristala na ovaj drugi posao, ponadala sam se da ćeš možda... ali, ništa. Pomislila
sam da si sigurno oženjen ili tako nekako.” Odjednom dobije čudan izraz lica.
“Nisi, zar ne?”
“O, ne”, kažem, možda malo prebrzo, a onda se ponadam da mi odgovor
nije zvučao kao da se skanjujem ili odbijam pojam braka. “Hoću reći, ne. Nisam...
Još. Ti? Udana? Bilo kada?” upitam je, tjerajući je da presloži moje riječi ne bi li
poprimile ikakav smisao.

Odmahne glavom. “Ne.”

“Zaručena?”
“Jedanput. Davno.”
“Što se dogodilo? Sa zarukama, mislim.”
Charlie slegne ramenima. “Što se obično dogodi, valjda. Zaprosio me, dao
mi prsten...” kaže sa smiješkom.
“Ne, hoću reći, zašto si odustala? Ili je to možda on odlučio?” Požalim što
sam je to pitao čim mi riječi izađu iz usta, naročito nakon što joj osmijeh izblijedi.
“Ma to... nije bilo kako treba, valjda”, kaže ona čeznutljivo. “A kad smo
otkrili da ne možemo...” Ušuti i otpije velik gutljaj vina, a oči joj se pritom
nekako malo zamute.
Odjednom mi bude krivo, kao da sam možda prešao granicu. “Smeta ti što
govorimo o tome? Možemo promijeniti temu, ako hoćeš.”
Charlie duboko uzdahne i nastavi. “Ne, u redu je. Bila sam podosta mlada
nego danas, a on je, eto, bio stariji od mene, i činilo mi se da tako jasno zna što
želi od života, a i što želi za mene...” Pričeka da joj konobar dopuni čašu. “Uz to,
stalno je govorio o braku kao o partnerstvu, o pogodbi, o...”
“Kompromisu?”
“Da,” kimne ona, “o kompromisu. Sve same službene riječi, znaš, kao da je
riječ o nečemu na čemu treba raditi. U to vrijeme mi je to zvučalo kao nešto
najmanje sentimentalno što sam u životu čula. Oduvijek sam vjerovala u tu neku
iskru, taj osjećaj kad nekoga upoznaš i jednostavno znaš da trebate biti zajedno,
a onda će se sve ostalo nekako oblikovati oko toga. Jasno, bit će i teških
vremena, ali ja sam nekako naivno vjerovala da je istog trenutka kad nastane
potreba da se ‘radi’ na tome, bitka na neki način izgubljena.”
Ne kažem ništa dok mi sjeda ono što je ona upravo rekla. Dok čeka da joj
odgovorim, shvatim da je ovo možda dobro vrijeme da smislim nešto duboko i
znakovito, čime ću joj pokazati da se slažem s njom.
“Slažem se s tobom”, kažem.
“Uz to,” nastavi ona, s blagim smiješkom na licu, “postojao je i problem imena.”
Namrštim se. “Problem imena?”
“Da. Kad sada razmislim o tome, mislim da se htio oženiti mnome samo zato što
je obožavao motocikle.”
Sad više ništa ne shvaćam. “Motocikle?”
“Pa, preživao se... Davidson.”
“Davidson?”
“Aha. Tako da bih ja postala...?”
“Charlie Davidson!” nasmijem se.
Ona se opet nasmiješi. “Upravo tako!”
I nehotice si nekoliko puta ponovim “Charlie Bailey” u glavi, čisto da provjerim
da ne zvuči smiješno, i bude mi i drago i nezgodno kad otkrijem daje u redu.
Odlučim joj povjeriti jednu svoju bračnu mudrost.
“Znaš”, kažem joj, reciklirajući vlastito prosvjetljenje koje sam imao neku večer,
“jedan mi je prijatelj jedanput rekao, dan uoči svoga vjenčanja, da ti partner
mora biti netko tko će te nagnati da budeš najbolji. Netko koga uvijek želiš
zadiviti. Netko tko te nadahnjuje, da tako kažem.”
Charlie izgleda kao da joj treba trenutak da to probavi. “Hmmm. Shvaćam što
želi reći. Doživljava li on tako svoju suprugu?”
Kimnem. “Da, doživljavao ju je. Sve dok se prošle godine nisu razveli!”
Sva se snuždi. “O, ne. Zbilja?”
“Ne - šalim se. Imaju već jedno dijete, a čekaju drugo.” Charlie me čvrsto
pogleda u oči. “A što je s tobom, Adam? Kako ti gledaš na brak?”
Bože mili. To pitanje. Što da joj sada kažem? Kako glasi politički korektan
odgovor na to? Inače bih joj dao nekakav mudrijaški odgovor, ali teško da je to
sada prikladno, imajući u vidu Charlieno nedavno priznanje. Progutam knedlu i
latim se čaše s vodom.

“Eh...”
“Ne brini se”, kaže ona i stavi mi dlan na ruku. “Neću te držati za riječ, ma
što odgovorio.”
“Pa... Mislim da je to u načelu dobra ideja, sve dok su obje strane sigurne da
će ostatak života biti zajedno.”
“A-ha!” na to će ona. “U tome je nedostatak tvoje teorije. Kako bi itko ikada
mogao biti siguran u to?”
Naslonim se, pazeći pritom da ne izvučem ruku ispod Charliena dlana.
“Upravo tako! Ali ne mislim pritom samo na ljubav i izjave vječne odanosti uz
silno treptanje okicama. Mnogi se odluče na brak samo zato što im se više ne da
tražiti nikoga drugog.” “Romantičaru stari!”
“Ozbiljno ti govorim. Uzmi mog najboljeg prijatelja Nicka za primjer. Upravo
se sprema oženiti iz niza razloga, ali ne bih rekao da je ljubav među tri glavna.”
Charlie razrogači oči. “Ti se šališ?”
Odmahnem glavom. “Nikako. A zaprosila ga je njegova zaručnica. Ne on nju.
Odlučio je pristati na to jer je smatrao da je to nešto što se, eto tako, radi.”
“Ma šališ se. Jesi li mu rekao da mu to nikako nije pametno?” “Pa, pokušao sam,
onako neizravno...”
Charlie mi pusti ruku. “Kako to ‘neizravno’?”
Shvatim da mi je pristup u većoj mjeri bio potpuno promašen negoli
neizravan. “Pa, mora ti biti jasno da muškarcima ne pada lako razgovor o takvim
stvarima.”
“Zašto?” zaprepašteno me upita Charlie. “Žene to cijelo vrijeme rade.”
To znam - čitao sam njihove časopise. Odlučim pokušati sažeti Markovu
teoriju, da joj objasnim.
“Pa, ovako ti zapravo stoje stvari. Muškarac je tradicionalno lovac i
sakupljač. Nije biološki predviđen za monogamiju. I tako, ako on zaključi da je
pronašao ženku svoje vrste kojoj se doživotno želi obvezati, pa je zaprosi, time
prkoseći svim onim silnim milijunima godina genetskog programiranja... Pa, tko
smo mi da mu kažemo da je krivo shvatio stvari, mislim? Ključna poanta je u
ovome: U muškom društvu jedni drugima smijemo reći što god hoćemo. Ali
davati si međusobno komentare na družicu...”
Charlie samo nekoliko minuta šutke sjedi, kao da pažljivo razmišlja o svemu
što sam upravo rekao, a onda podigne pogled prema stropu i odmahne glavom.
“Koješta!” kaže. “I, uostalom - zar nisi rekao daje ona zaprosila njega?”
“Ovaj, da...”
“Pa onda je sigurno u redu da mu ti nešto kažeš?”
“Dobro, okej, možda on nju nije izravno zaprosio, ali činjenica da je
pristao...” Počnem se buniti, slabašno, ali Charlie prekriži ruke i strogo se
zagleda u mene.
“Ali ti ozbiljno misliš da on griješi?”
“Itekako.”
“I to ti je najbolji prijatelj?”
Natočim nam još vina u čaše. “Aha.”
“I kad bi ti bio u istoj situaciji, zar ne bi htio da ti to tvoj najbolji prijatelj
kaže?”
Na trenutak poželim da je Mark ovdje, pa da čuje to što ona govori. “Pa, ne
bih rekao da bih dopustio sebi da baš toliko pogriješim... Ajoj!” Charlie me opet
udari nogom, ovaj put mnogo jače, prije nego što stignem reći “i drugi put”, a
tako je vjerojatno i bolje. Radije se večeras ne bih upuštao u tu temu.
Sagnem se da si protrljam cjevanicu. “Pa što sam ti sad skrivio?” “Ne budi
toliko... egocentrično samodopadan.”
“Egocentrično samodopadan? Sto ti sad pak to znači?”
“Samo to da je lako sjediti ovdje i imati crno-bijele stavove o emocionalnom
životu drugih. Nemoj misliti da ćeš, ako se ikada zatekneš u sličnoj situaciji, i
dalje moći tako klinički hladno rasuđivati.”

“Ajoj, iz drugih razloga.”

Ozbiljno me pogleda. “Adam, moraš mu to reći. Možda će mu to biti najveća
greška u životu.”
“Ali kako? Ne možeš samo tako doći svojem najboljem prijatelju i reći mu da je
žena s kojom se misli vjenčati totalna kuja koja će mu upropastiti život.”
“Pa, ako ti to ne možeš, tko može?”
Oprezno odmaknem noge izvan Charliena dosega. “Ti? Dobro plaćam!”
“Nije smiješno. Razgovaraj s njim. Reci mu. Ili bar smisli način na koji ćeš mu
pokazati daje u zabludi.”
Poraženo podignem ruke. “U redu, u redu.”
“I to brzo!”
“Obećavam.”
“Dobro.”
Na svu sreću, upravo tada konobar donese jelovnik s desertima, na kojemu na
svu sreću nema ribe. Charlie neko vrijeme samo ispušta mmm i aaa u nedoumici,
sve dok joj ne predložim da nešto podijelimo, pa se odluči za sladoled, na koji
prionemo šutke, isključivo zato što Charlie tamani svoju polovicu dojmljivo brzo.
“Oprosti”, kaže ona kad opazi moj blago ironičan izraz lica, te prilično
nepotrebno doda: “Volim sladoled.” Nagrabi još jednu žlicu za kraj i sa
zločestim je smiješkom stavi meni pred usta. Širom ih otvorim i ona me nahrani,
zastavši samo da mi namaže malo sladoleda na vršak nosa.
Naručimo kavu - ona čak uspije ispravno izgovoriti espresso
- i neko vrijeme razgovaramo, ne opažajući da smo zadnji gosti u rastoranu. Pri
odlasku na toalet, odjednom opazim konobara kako zijeva u kutu i shvatim da
je, nažalost, došlo, vrijeme za odlazak.
Nakon povratka sa zahoda, gdje sam odbio dati novu uplatu osornoj
poslužiteljici, upitam Charlie je li spremna.
“Jesam”, odgovori mi ona. “Bilo mi je krasno.”
 “Samo da se onda razračunam s računom”, kažem joj, u isti mah shvaćajući
do koje je mjere mala ta moja mala šala i pozovem konobara da dođe. Pogleda
me posprdno.
“U redu je, gospodine, vaša supruga je već platila”, kaže mi.
“Moja, ovaj...” Ostao sam bez riječi iz dva razloga, pa sad ne znam točno što
da radim. Pogledam Charlie, koja se stidljivo ceri.
“To ti je hvala zato što si me spasio.”
“Ali...”
“Ništa ali. Bio si pravi džentlmen u toj prilici, pa zato budi džentlmen i sada, i
nemoj raspravljati.”
Konobar i dalje stoji pokraj nas. Očito ga zabavlja moja zbunjenost. Samo
digne obrvu i nonšalantno odšeta.
Izađemo iz restorana i prošetamo do mjesta gdje sam parkirao Impresivca -
večeras nisam imao ništa protiv vožnje, a pazio sam koliko ću vina popiti - pa
otključam auto daljinskim i otvorim vrata za Charlie. Odvezem je kući i stanem
na kolniku pred njezinom zgradom. Motor mi radi, a i Impresivac tiho brunda. A
kad joj zahvalim na sjajno provedenoj večeri, zateknem se kako je plaho pitam
smijem lije opet vidjeti, ona se nagne prema meni i odgovori mi jednim od onih
poljubaca koji su prekratki da bi bili poziv na kat, ali i predugi da bi značili ne.
Izađe iz auta, a ja ostanem za svaki slučaj da vidim hoće li bez problema stići u
stan, pa pričekam nekoliko dodatnih sekundi sve dok se na katu ne upali svjetlo.
Na povratku kući krenem zaobilaznim putem niz Nickovu ulicu, dok mi
Charliene riječi odzvanjaju u ušima. Ferrari je parkiran pred njegovom zgradom,
ali kasno je, a Sandra je sigurno s njim, pa odlučim ne svratiti. Charlie ima pravo,
naravno. Zaista moram što prije razgovarati s njim ili barem smisliti način da ga
natjeram da počne razmišljati o svemu ovome malo ozbiljnije nego što je do
sada.
Kad se vratim u stan, na telefonskoj sekretarici mi bljeska lampica. Dotrčim
do aparata i pritisnem tipku u nadi da me to zvala Charlie, ali umjesto toga
grmne Markov glas. Zanima ga je li njegova, pardon, Cosmova teorija točna.
Imam i drugu poruku, od majke, s prijekorom zbog toga što joj nisam rekao da
se Nick ženi. Pretpostavljam daje Nickova mama jutros svratila da joj kaže
“dobru” vijest, pa je ona odlučila iskoristiti priliku da počne jedan od onih svojih
govora na temu “Kad ćeš više početi razmišljati o tome da se skrasiš”. Moja
majka obožava telefonske sekretarice, jer joj je to jedina prilika da priča li priča,
a da joj pritom moj otac ne upada u riječ. Slušam je sve do trenutka kad mi
počne držati lekcije o momačkoj večeri, govoreći kako se nada da nećemo
završiti u jednom od onih klubova s onim “laptop plesačicama”, prije nego što
vrpca iscuri.
S osmijehom na licu pritisnem “brisanje” i prošetam do kuhinje. Laptop
plesačice! Nisam još ni pomislio na momačku večer, jer sam se nekako nadao da
neće doći do toga. Ali onda se skamenim. To mi da ideju...
 9. poglavlje

Nick iskapi pivo, glasno podrigne i udari kriglom o stol dok je spušta, tako da
nekoliko tetoviranih gostiju za okolnim stolovima okrene obrijane glave i
pogleda prema nama - što je priličan podvig, jer praktički nemaju vratova. Na
svu sreću, kad vide da nema problema, nastave govoriti sa svojim muževima i
dečkima.
Ovo je jedna od onih pivnica u kojima su strop, zidovi i pod iste tamnosmeđe
boje, više zbog višegodišnjeg uzdizanja dima cigareta i kapanja piva nego zbog
namaza dekoraterskih četki. Stoji osamljeno na kraju Fulham Roada kao tvrđava
otpora ekipi koja brije na špricere i rajčice sušene na suncu, te prkosno uzdiže
srednji prst s mrljama nikotina malograđanštini koja ovladava okolnim ulicama.
Srijeda je navečer, a mi smo otišli na utakmicu Fulhama s Manchester
Unitedom. Kao i toliki drugi ljudi koji nisu iz Manchestera, Nick se nedavno
obratio na junajtedizam, pa nam je uspio u zadnji čas nabaviti karte zahvaljujući
svojoj novoj kreditnoj kartici koja se - kako nam sa silnim ponosom objašnjava -
dobiva samo na poziv. Mogli smo odabrati između ovoga i mjesta u prvom redu
na koncertu Micka Jaggera u Hyde Parku, ali Nick se brzo odlučio za nogomet.
“Ako hoću gledati hrpu ofucanog kamenja na polju, samo ću otići dolje u
ravnicu kod Salisbuiyja”, rekao je.

Kao i svaka druga ugostiteljska ustanova blizu stadiona večeras, naša je

pivnica puna nogometnih navijača. Svi stoje uokolo, piju u skupinama od po
troje-četvero i čekaju polazak na stadion na vrijeme za početni udarac. Iako
stanujemo samo kilometar i pol dalje, ovdje se osjećamo pomalo izvan svoga
“terena”, pa u skladu s tim nastojimo govoriti grublje. Brine nas to što smo
jedini koji su se potrudili sjesti za stol dok piju, što nas sigurno jasno obilježava
kao kilave tetkice iz Chelseaja.
Čekamo Marka, koji uvijek kasni, a ja u međuvremenu pričam Nicku o svom
izlasku s Charlie. Njega, jasno, zanima samo jesam li spavao s njom ili ne, a kad
mu niječno odgovorim, on se samo nasmije.
“Luzeru!” kaže mi. “A kad smo već kod luzera...”
Ispratim njegov pogled i ugledam Marka, koji se upravo pojavio na ulazu u
pivnicu. Još ima odijelo na sebi, jer je došao ravno iz ureda, pa pomalo plaho
gleda oko sebe ne bi li nas uočio. Mahnem mu da nam priđe.
“Oprostite, dečki...” počne se ispričavati Mark, ali Nick ga ušutka
odmahivanjem glave, jer ne želi ulaziti u još jednu raspravu o mučnim
pojedinostima autobusnih linija u zapadnom Londonu. Demokratski odlučimo
daje na Marku red da plati rundu - prvenstveno zato što je zakasnio - pa on ode
po piće, a ja ga ispratim da mu pomognem pri nošenju. Posluže nas
iznenađujuće brzo, ako se ima u vidu broj ljudi koji su se natisnuli oko šanka, a ja
se gotovo potajice obazrem da provjerim nismo li se progurali pred nekog
žednog huligana koji samo čeka da se malo potuče prije tekme.
Još imamo pola sata do početka utakmice, pa Mark naruči po dva velika
točena za svakoga, uglavnom zato što mu se ne da vraćati za šank. Kad pokuša
platiti novčanicom od pedeset funti, orijaška pipničarka kojoj je ponestalo
petaka kaže mu da se vrati za svoje mjesto, a ona će mu donijeti ostatak za stol.
Vidno mu ne godi što mora ostaviti toliko svoga novca u tuđim rukama, ali još bi
mu manje drago bilo ostati sam za šankom i čekati, pa sjedne natrag s nama i
zadovolji se zabrinutim pogledavanjem prema njoj svakih nekoliko sekundi.

Ona ga ignorira jednako vješto kao što ga je prije poslužila, pa smo već pri
kraju s pivom kad se ona napokon pojavi uz vedre riječi: “Kladim se da si već
mislio da sam zaboravila na tebe, srećo.” Netom prije nego što će mu dati
novac, odjednom zgrči lice, duboko udahne i silovito kihne, jedva uspijevajući na
vrijeme prekriti lice rukom. Rukom u kojoj još drži Markov novac.
“Uuu! Istina!” vikne ona i pruži Marku posve namočene novčanice, a on se
ne uspije vidno ne zgroziti dok ih uzima. Užasnuto je gledamo kako se gega
natrag do šanka, zastajući samo da si obriše ruku kuhinjskom krpom, kojom
zatim počne brisati oprane čaše iz suđerice.
Mark izvadi paketić rupčića iz unutarnjeg džepa i pažljivo obriše svaku
novčanicu prije stavljanja u lisnicu.
“Opa”, kaže. “Kobog je vatrena u krevetu.” Nick i ja istodobno se zgrozimo.
“Kad smo već kod toga...” nastavi on, pogleda me i podigne obrvu, ali prije
nego što mu stignem odgovoriti, Nick se nagne preko stola, odmakne manšetu
košulje da pokaže svoj sat i kucne ga po brojčaniku.
Pažljivo proučim hrgu ulaštene kovine pričvršćenu oko Nickova zapešća. “Ti
to nama hoćeš reći da bi trebali krenuti ili se razmećeš još jednim novim i
apsurdno skupim ručnim satom?”
Nick prezirno odmahne glavom. “Koliko god da bih volio ostati ovdje i
dokono raspravljati o vašim seksualnim dogodovštinama...”
“Ja bih zaista htio ostati ovdje i raspravljati o Adamovim seksualnim
dogodovštinama”, upadne mu Mark u riječ. “Oženjen sam čovjek, znaš. Zadnja
žena s kojom sam spavao vjerojatno će mi biti i posljednja, ako me shvaćaš, pa
mi je slušanje o Adamovim pustolovinama najbliža prispodoba iole raznovrsnog
spolnog života.”
Ne hajući za njega, Nick ustane. “Vrijeme je, gospodo, molim”, izjavi i izađe
iz pivnice. Kad Mark krene na zahod, mjehura opterećenog pićem u ovako rani
sat, ja odem van za Nickom. Teško mu polazi za rukom izgledati neupadljivo u
mnoštvu ljudi koji majicama iskazuju odanost svojim omiljenim igračima.
Mjereno tim pokazateljem, Nicku je očito najdraži talijanski obrambeni dvojac
Dolce i Gabbana.
Nakon nekoliko minuta pojavi se i olakšani Mark, pa odemo za svjetinom
prema Craven Cottageu, na Fulhamov teren. Proguramo se kroz križne rampe,
nađemo svoja mjesta za sjedenje na stajalištu tribina (kao da to ima smisla) i
pričekamo da utakmica počne.
Sjedimo tik do terena. Nick je kao i uvijek uspio nabaviti najskuplje ulaznice,
stvorio veliki cirkus oko cijene koju bi inače imale, a onda stvorio još veći cirkus
oko odbijanja naših ponuda da mu ih platimo. Mark je vidno uzbuđen što je
ovdje, dijelom zato što znamo daje istinski navijač Fulhama, ali i zato što, imajući
u vidu koliko strogo Julia pazi na njihov kućni budžet, znamo da inače ne bi
dobio priliku za ovakvo što.
“Trebali bi uživati u utakmici”, kaže on dok napeto gleda teren. Ne bih ga
htio podsjetiti na to da će, imajući u vidu položaje dviju momčadi na tablici,
vjerojatno samo suparnički navijači moći “uživati” u večerašnjem susretu.
Dok Fulhamovi igrači istrčavaju na teren, publika spontano zapjeva. Kad joj
se Mark pridruži punim plućima, pogađajući svaku riječ ako već ne i svaku notu,
Nick i ja stisnemo se na sjedalima. Milosrdno, uskoro se oglasi zviždaljka, a
Fulham smjesta ispuca loptu na stranu Uniteda, ravno u gol-aut.
“Viiii steeeee... ZA KURAC!” uzvikne trideset tisuća glasova, uključujući i
Marka, dok Unitedov vratar vraća loptu u igru.
“Odakle znaš sva ta skandiranja?” upitam ga.
“Pa nije baš teško naučiti riječi napjeva ‘Vi ste za kurac’”, ubaci se Nick.
“Gledaj ti to - kulturni fenomen koji predstavlja Fulhamov navijač!”
“Pa, zašto si se onda uopće potrudio doći?” upita ga Mark. “Zašto nisi ostao
doma da gledaš utakmicu na svom šminkerskom ravnom televizoru sa svojom
šminkerskom ravnom curom...” Na svu sreću, zadnji dio izjave uguši zborno
pjevanje “Oo, a, Cantona!” kojim suparnički navijači pokušavaju potaknuti svoju
momčad uspomenama na negdašnje velikane.

“Jer nisam htio propustiti izraz tvoga lica kad moj klub razvali tvoj”,
odgovori mu Nick.
“Nisam znao da je to tvoj klub”, kažem Nicku. “Kad si počeo investirati u
nogometne vlasničke udjele?”
Nakon nekoliko minuta, United prodre po krilu, lopta se ubaci pred prazan
Fulhamov gol... a nitko u crvenom dresu ne priđe joj ni blizu. “Ou est Cantona?”
vrate domaći navijači istom mjerom.
Mark se nagne prema Nicku i bubne ga pod rebra. “Evo što ti je kultura!”
kaže mu. “Nitko od njih nema višu stručnu spremu, a svejedno znaju i govoriti
francuski i biti ironični u isti mah.” Ostatak utakmice prođe predvidljivo,
isprekidan Unitedovim zgodicima i našim odlaskom do šanka u poluvremenu. S
deset minuta do kraja, dok Fulham gubi s četiri nula, Fulhamov napadač Andy
Wilson uđe u zamjenu, i to prvi put otkako je zbog navodnog liječenja od
shizofrenije ispao iz prve momčadi. Njegov ulazak poprati skandiranje domaćih
navijača: “Postoje samo dva Andyja Wilsona.” Ustanemo i odemo prije nego što
Mark stigne pohvaliti njihovo poznavanje psihijatrije.
Pođemo pješice Fulham Palace Roadom prema Hammersmithu, gdje sam
unaprijed pronašao nekoliko lokala za večerašnju zabavu, pa nekim čudom
uspijemo smjesta dobiti stol u jednom od njih. Zove se Lager Than Life, a radi se
o jednom od onih tematskih sportskih barova u kojem se uvijek nekakva
opskurna aktivnost - večeras je očito riječ o brzom veranju uz stijene -
istovremeno prikazuje na stotinama televizora, uz glazbenu podlogu punu
basova zbog koje je bilo kakav razgovor praktički nemoguć.
Sjednemo i naručimo piće, a kad stigne, Mark slučajno prolije kap piva Nicku
na rukav. On ljutito reagira.
“Isuse, Mark, daj pazi malo”, vikne i pokaže mu markicu ušivenu na džepić
na prsima, gdje se jasno vidi tko je izradio njegovu košulju. “Jebote, ovo je
Armani!”
“O, pardon, gospon ovisnik o markama. Što, ta se skupa odjeća ne može
oprati?” sarkastično uzvrati Mark.
“Idi u kurac, ovisnik o Caritasu!”

“Idi ti u kurac. Bar na mojoj odjeći markice stoje gdje im je i mjesto. Iznutra.”
“Da, markice s tvojim imenom i prezimenom, koje ti je mama našila.”
“Djeco, molim vas!” prekinem ih. “Ovo bi trebala biti slavljenička večer. Kao
vjenčani kum imam niz važnih dužnosti, među kojima se ističe momačka večer.
Večeras ćemo u tu svrhu pregledati nekoliko mogućih prostora, pa hoću da se
obojica najljepše ponašate, da nam ne zabrane ulaz nekamo gdje bismo se
možda htjeli vratiti.”
“Kad smo već kod važnih dužnosti, kako napreduješ s govorom?” upita me
Mark sa znakovitim pogledom.
 “Još radim na njemu”, kažem mu, pitajući se na koji to govor misli. “Dosta
priče o svadbi”, naredi nam Nick. “Dovoljno mi Sandra već time buši uši od jutra
do sutra. Ostalo mi je samo mjesec dana slobode, pa dajte da ovo bude jedan
dobar, staromodan momački izlazak, može? E da, usput”, doda on i potapše se
po unutarnjem džepu. “Uspio sam doći do našeg prijatelja Charlesa, ako je
netko zainteresiran za poslije.” Otkako je upoznao Sandru, Nick se počeo
povremeno prepuštati zabavnim sadržajima A klase, a jasno je da je ponio malo
sa sobom i za večeras.
“Mislim da ne znam tog Charlesa. Je li on Sandrin prijatelj?” upita ga nevino
Mark. Iako ne nosi zbirku penkala i kalkulator u džepiću košulje, Mark često
iskazuje sve ostale odlike svojeg plemenitog zvanja.
“Bilo bi mi draže da ga nije s njim upoznala”, promrsim. Na svu sreću, Nick
me ne čuje zbog buke restorana.
Nick pogleda prema Marku i uzdahne. “Charles. Ma znaš, lasičja prašina.
Nosni slatkiš. Charlie. Bijelo. Bolivijski marševski prah. Koka. Kokain, blento
jedan.”
Marku je malo neugodno. “Pa zar ti glava već nije dovoljno velika i bez
supstancija za proširenje uma?”
Nick zausti da mu odgovori, ali na svu sreću pojavi se konobarica da
preuzme narudžbe prije nego što mu prikladan odgovor padne na pamet.

Čak i jelovnik ima sportsku temu, iako se nadam da loše izgleda samo na
papiru. Mark naruči Govedinu Georgea Besta, za koju se ispostavi daje irski
gulaš; ja izaberem Platu Nikija Laude, odnosno miješano meso na ražnju, dok se
Nick odluči za Obrok Linforda Christieja, koji izgleda da nije više od goleme
hrenovke. Što je bitnije, na vinskoj listi nalazi se gotovo dvjesto različitih vrsta
piva, poredanih u tablicu prema postotku alkohola. Mi to, naravno, posve
zanemarimo i samo odaberemo ona koja se najsmješnije zovu.
Nakon što smo večerali, pogledam na sat. Bliži se ponoć, što znači da je
vrijeme za početak provedbe plana. Pazio sam da ne popijem previše - čini mi se
da će mi pribranost večeras trebati - pa zatražim račun. Nakon što ga Mark
razlomi do najbližeg penija, odemo iz restorana i krenemo stražnjom ulicom
prema lap-dancing baru s domišljatim imenom Bazuke. 2-Turf mi je preporučio
to mjesto - pretpostavljam da redovito onamo zalazi, a prema njegovu
mišljenju, trebalo bi biti savršeno za ono što mi je namjera.
Već sam povjerio Marku kamo idemo, ali uz uvjet da ni u kojem slučaju to ne
kaže Juliji, s čim se on drage volje složio. Kad kažem Nicku kamo smo krenuli, on
se samo isceri od uha do uha.
 Nakon što proglavinjamo kroz nekoliko mračnih uličica, napokon opazimo
vrata oličena u crno, smještena u jednom od onih pobočnih prolaza kakvima
čovjek vjerojatno ne bi htio proći ni u pol bijela dana u pratnji Mikea Tysona.
Obasjava ih par ružičastih neonskih dojki, a kad krenemo prema ulazu,
“pozdravi” nas tip koji izgleda kao krupniji, zajebaniji brat spomenutog
gospodina Tysona.
“Imate li rezervaciju za večeras?” upita nas. Ili, točnije, očito to želi reći, jer
iz usta punih zlatnih zuba izađe mu samo jedna jedina riječ.
“Bukirani?”
Smjesta se svi osjetimo kao totalni perverznjaci. “Da”, kažem i tutnem
dvadeset funti u džep na izbacivačevu sakou, prema savjetu 2-Turfa. “Evo naših
ulaznica.”
“Ovuda,gospodo” odgovori izbacivač, izgovarajući tu riječ kao daje
pogrdna, pa ispruži ruku veličine debla i otvori vrata. Unutra nas dočeka
upraviteljica, niska, debela žena s licem koje ni pas ne bi polizao.
“Nadajmo se da to nije jedna od plesačica”, šapne Mark, mrvicu preglasno.
“Želite srebrni ili zlatni stol?” upita ona, odmjeravajući nas od glave do pete.
Tupo ostanemo gledati jedan u drugoga, sve dok se Mark ne oglasi.
“U čemu je razlika?”
“Za srebrni stol potreban je kuver od sto funti, a za zlatni kuver od dvjesto.
Zlatni stol nalazi se tik do pozornice”, kaže ona, sipajući brojke kao iz rukava i
pokazujući na jedine goste osim nas, skupinu japanskih poslovnih ljudi. Sjede za
stolom koji je doista oličen u zlatno i cere se jednoj “plesačici”. Gledamo kako
ona vješto skida tange sa sebe, stavlja ruke na guzove i gura obnaženu
stražnjicu u lice jednoga iz tog društva.
“Evo posve novog značenja za pojam ‘sjedala uz ring’”, oporo se našali Nick.
Mark prijeđe pogledom po klubu. “Koliko stoji samo sjedenje za šankom?”
upita je, i dalje razmišljajući kao računovođa.
Upraviteljica se namršti. “Pa, mislim da samo trebate plaćati što naručite”,
odgovori mu s oklijevanjem.
“U redu. Onda ćemo tako”, kaže joj.
“Svaka čast, stari”, kažem mu dok idemo prema šanku, ostavljajući
upraviteljicu da razmišlja o nedostatku svoje naplatne politike.
Mark slegne ramenima. “Porezno pravilo broj jedan: uvijek potraži rupu u
zakonu.”
Odmahnem glavom, zadivljen. “Znaš - to je razlog zašto si ti računovođa, a
ja nisam.”
Mark kimne. “Pa, to i nekoliko godina napornog studiranja, valjda.”
 “Idem se ja malo dignuti na brzaka”, da nam Nick do znanja, pokaže na svoj
nos i krene u zahod. Mark i ja pođemo za njim, a kad prođemo kroz teška vrata
bez brave, Mark nestane u jednoj kabini, dok ja ostanem gledati kako Nick vadi
kreditnu karticu iz lisnice.
“Ovdje se ne plaća upotreba zahoda, stari”, kažem mu. “To bi bila živa
pišaona.” Kako sam samo vrckav.
Nick priđe umivaoniku i izvadi bijeli paketić iz džepa. “Čuvaj vrata”, kaže mi
dok istresa prah na mramornu površinu i počinje ga rubom kartice usitnjavati i
oblikovati u crte.
Zabrinuto pogledam oko sebe. “Zbog toga su te kartice crne - da lakše vidiš
što radiš?”
Nick to zanemari i usredotoči se na aktualni zadatak. Smota novčanicu od
deset funti, zabije si jedan kraj u nos i pripremi se usisati praškaste pruge. Mark
odluči baš u tom trenutku izaći iz kabine, a kad ugleda Nicka, postane jednako
bijel kao i crte kokaina.
“Jesi ti lud?” vikne. “Što ako netko uđe i vidi nas?”
“Daj se smiri”, kaže Nick dok se okreće prema njemu. “Nije to tako velika
stvar ovdje u centru. Vi dečki iz predgrađa trebali biste češće izlaziti.” Nagne se
natrag i počne šmrkati.
“Pa, ja idem odavde”, odgovori mu Mark i na brzinu opere ruke, a onda je
na Nicku red da problijedi kad Mark mangupski mahne prema sušilici za ruke,
zaustavljajući se taman prije nego što će je uključiti.
“Govno jedno!” kaže Nick dok zaštitnički rukom prikriva koku i pritom
izgleda kao da je opet u školi i nastoji spriječiti da netko prepiše njegove
odgovore na testu.
Mark i ja krenemo prema šanku, gdje mu kažem da ja častim pićem, jer nas
je on ipak spasio od plaćanja za sjedenje za stolovima. Ispred nas, na pozornici,
gibaju se tri žene u različitim stadijima razodjevenosti; “ples” teško da je
prikladan opis njihovih kretnji, jer kao da uopće ne čuju ni takt muzike koju DJ
pušta. Naručim tri piva od nezainteresiranog šankera i gledam ga kako ispod
šanka vadi par toplih limenki svijetloga, te ih potajice prazni u tri krigle.
“Petnaest funti, stari”, kaže mi.
Nije moguće da sam ga dobro čuo. “Što?”

“Petnaest funti.”
“Samo tri piva, ne sve pivo u lokalu”, kaže Nick, koji se vratio iz zahoda i
stao iza mene, blago šmrcajući.
Šanker šutke slegne ramenima i pokaže na cjenik iza šanka, gdje jasno piše
da svijetlo pivo košta pet funti. Postiđeno mu platim i kažem dečkima da
pijuckaju polako. Nick samo frkne i ispije cijelu kriglu na eks.
Na brzinu obiđem klub, ostavljajući Marka da čuva dragocjeno pivo, iako mi
se čini da nije u stanju opaziti ništa izvan onoga što se događa na pozornici pred
njim. Napokon uspijem naći onu koju tražim te joj, nakon brzog, šaptom
obavljenog razgovora i kratkog pogleda preko ramena prema Nicku, pružim
šaku novčanica i krenem natrag do svojih prijatelja.
Kad se vratim za šank, zateknem njih dvojicu udubljene u razgovor s parom
krupnih i jedva sputanih dojki čija se vlasnica, kako saznam, zove Juliet.
“Pa,” kaže, “zapravo se zovem Sharon. Ali sve mi ovdje možemo izabrati
kako ćemo se zvati. Traži se nešto malo zamamnije.”
“Baš”, kaže Nick dok se sladostrasno smješka.
“Onda, kako to ide s ‘plesovima’?” upita je Nick, zureći ravno u Julietine
grudi.
“Za deset funti ću ti ovdje plesati u toplesu”, objasni ona. “Za dvadeset ću ti
plesati gola na pozornici.” Daje sve od sebe da ga pogleda u oči, ali bitka je
unaprijed izgubljena.
“Baš me zanima što će učiniti za pedeset”, došapne mi Mark, koji je
odjednom izgubio svaki pojam štednje.
Pružim joj dvadeset i kažem da odvede Marka do pozornice, a on krene za
njom kao vjerno štene, jedva uspijevajući ne spotaknuti se o svoj jezik. Posjedne
ga, kimne DJ-u, prihvati ritam i počne svlačiti odjeću, za što joj baš i ne treba
naročito dugo, imajući u vidu da ni na početku nije imala bogzna što na sebi.
Mark se počne iskrivljenije ceriti, a Nick i ja razmijenimo znakovite poglede kad
si Mark potajice prekriži noge.

Dobro joj ide, pa je netremice promatramo sa šanka cijelim trajanjem njezine

točke. Nakon što je Marku uklonila i posljednju dvojbu glede svojega spola,
Juliet podigne odjeću u kojoj je došla, dade mu pusu u obraz i nestane, tražeći
nove klijente. On se vrati do nas, krećući se pomalo nespretno, i sjedne za šank.
Juliet pogleda prema nama s ruba pozornice, gdje jedan od onih japanskih
poslovnih ljudi nosi njezine grudi kao štitnike za uši, i namigne Marku.
“Totalno je kužim!” primijeti on, odlučno sarkastično.
“Da znaš da sam stvarno stekao taj dojam”, kažem mu. “Da se spotaknula i
pala na tebe, trebalo bi poslati spasitelje da te izvuku.” “Bolje je pitaj da ti da
svoj broj”, podrugljivo će Nick.
“Već ga imam”, kaže Mark. “Dvadeset, mjereno funtama. Uostalom, čini mi
se da ona više pristaje Adamu.”
 Okrenem se i pogledam ga u oči. “Kako, molim?”
“Pa, tako što se ona zove Juliet, a ti si takav Romeo!”
Upravo se spremam naručiti još pića kad me Nick trkne u rame. Okrenem se
i opazim da on gleda vrlo privlačnu plesačicu koja nažalost jedva da ima grudi.
Ona mu se pak smješka s druge strane dvorane.
“Vidiš, ona je već više moj tip”, kaže mi. “Samo, pazi, vidio sam veće cice u
mačjem leglu.”
Ona prijeđe pogledom na mene. Neprimjetno joj kimnem, pa ona odlučno
priđe Nicku.
“Bok, frajeru”, mačkasto će ona dok sjeda na stolac do njega i stavlja mu
ruku na bedro. “Ja sam Destiny.”
Nick je odmjeri od glave do pete. “Nego što da jesi.”
“Nekako mi se čini da bi ti dobro došao jedan ples”, kaže mu dok dlanom
ide sve više niz njegovu nogu.
Nick proguta knedlu i ustane, a ona ga odvede prema pozornici. Odem za
njima i naslonim se na jedan od zrcalima obloženih stupova preko puta.

“Hajde onda, draga”, kaže joj Nick s novčanicom od dvadeset funti u ruci.
“Daj da vidim što sve nemaš!” Nasmiješi se vlastitoj fori, a onda opazi čelični
pogled izbacivača koji stoji u kutu. Plaho joj plati, a Destiny se popne na
pozornicu i počne izvoditi točku tako okretno da bi se i olimpijske gimnastičarke
postidjele. Netom prije nego što će završiti, Nick joj pruži još jednu dvadeseticu,
a ona počne ispočetka. Samo, budući da je već gola, Nick dobije čudan, obrnut
striptiz, pri kojem se ona zapravo oblači u ritmu glazbe. Ipak, sudeći po izrazu
njegova lica, to mu ne smeta naročito.
Mark se pojavi pokraj mene s tri krigle piva, koje oprezno stavi na izbočinu
iza nas.
“Tko je Nickova gipka prijateljica?”
Ne mogu odmaknuti oči od pozornice. “Mislim da se zove Destiny.”
Nick je očarano gleda dok Destiny privodi ples kraju; ona mu se zatim nagne
do uha i nešto šapne. Pokaže mu vrata pokraj pozornice, a ja zadržim dah,
čekajući da vidim što će Nick učiniti. Nakon kratkog razgovora vidim da se ona
smiješi i sliježe ramenima, a kad ga poljubi u obraz i ode, mene oblije val
olakšanja.
Nick nam priđe sa zapanjenim izrazom lica, a Mark mu pruži pivo. Ja ga ne
mogu pogledati u oči.
“Ne možeš vjerovati...” kaže on. Na svu sreću, u njegovu glasu ne opažam ni
trunke sumnje.
 Progovorim neutralnim tonom. “Što je bilo, stari?”
“Upravo sam dobio ponudu za seks. I to od striptizete!” Odmahne glavom u
nevjerici. “A nisam joj morao ni spomenuti Ferrari.” Mark ga pljesne po leđima.
“Bog te mazo. Svaka čast!” Podignem pivo i ovlaš otpijem gutljaj. “Što si joj
rekao?”
Nick me čudno pogleda. “Rekao sam joj da se ženim za mjesec dana,
naravno.”
Zastrašujuće brzo, moje se olakšanje pretvori u krivnju, i odjednom me
snađe potreba da odem odavde. Na svu sreću, Mark glasno zijevne i pogleda na
sat.

“Dečki,” kaže, “skoro su dva sata. Ima nas koji ujutro moramo na stvarna
radna mjesta.”
Nick još jednom pažljivo pogleda oko sebe. Na sreću, Destiny nema na
vidiku. “Da pođemo?” upita me.
Grozno mi je. Pa što sam očekivao? Zar sam mislio da ću ga tako lako odvući
na stranputicu? Nick se nikad ničemu ne posvećuje preko volje, pa zašto bi onda
brak bio iole drugačiji? Naravno, nisam htio da Nick nestane s nekakvom
striptizetom - to je prije trebao biti pokus, kušnja njegove odlučnosti i iskaz
predanosti s kojom je ušao u taj hir sa ženidbom. Ali što sam uopće mislio? Da
bih ugovaranjem sastanka s Destiny na neki način mogao pomoći Nicku da
jasnije vidi vlastitu budućnost?
Kimnem glavom. “Da”, kažem. “Dovoljno sam vidio.”
Nekom pustom srećom uspijemo nabasati na taksi koji odveze Marka natrag
u Ealing. Nick je ostavio Ferrari na parkiralištu dolje pokraj mosta Hammersmith
i ne želi ga ondje ostaviti preko noći, pa, iako je previše popio, odluči odvesti ga
kući. Pokušam ga odgovoriti od toga, ali uporan je, pa se dobrovoljno javim da
mu pravim društvo. Zaputimo se prema rijeci.
Parkirao je pod uličnom svjetiljkom na strani uz Temzu, a ja stojim na
pločniku i čekam da napokon pronađe ključeve. Dok ih traži po džepu, začujemo
opori glas iz sjene iza nas.
“Daj mi ključeve od auta!”
Nick se ukoči. Usta mu se zaprepašteno otvore kad pogleda preko mog
lijevog ramena. Nagonski se okrenem i ugledam sitnu, otrcano odjevenu priliku
koja izlazi iza telefonske govornice. Nosi debelu Gapovu majicu s podignutom
kapuljačom, tako da mu je teško vidjeti lice, a ne bi me naročito brinuo da ne
drži pištolj u ruci.
“Molim?” Znam katkad biti prepristojan.
 “Daj mi jebene ključeve od auta. Odmah.” Nisam siguran što točno znači
riječ “vitlati”, ali prilično sam siguran da on to vitla pištoljem prema meni.
Osvrnem se prema Nicku, koji je blijed kao krpa čak i pod žućkastim svjetlom
ulične svjetiljke.

“Nick, daj mi ključeve od auta”, naredim mu. Šutke mi ih doda preko krova
automobila. Mozak mi grozničavo obavlja proračune
- uvijek sam se pitao hoće li tako biti nađem li se ikada u ovakvoj situaciji. Je li to
pravi pištolj? Ako jest, je li napunjen? Je li tip dobar strijelac? Da ga pokušam
zaskočiti? Imam li kod kuće dovoljno mlijeka ujutro za doručak? A onda me u
hipu snađe rijedak trenutak nadahnuća, ili pak bezumlja, ovisno o tome što će
se iz toga izroditi, naravno.
“Samo da skinem ključ od stana odavde - je li to okej?” upitam tipa s
pištoljem i skinem jedan ključ s kompleta koji mi je Nick pružio.
“Ne, to nije okej. Daj mi više JEBENE KLJUČEVE!” vikne on na mene i
prijeteći mi se počne primicati.
“Hoćeš jebene ključeve? Onda uzmi sam JEBENE KLJUČEVE”, proderem se i
bacim ostatak kompleta što dalje mogu u Temzu. Sva trojica se okrenemo i
pogledamo kako padaju u vodu. Ferrari- jev logotip na kožnom privjesku
zasvjetluca dok tone u mutne dubine.
“Govno jedno! Što ti je to trebalo?” To kaže Nick, a ne pljačkaš, koji samo
stoji i zgranuto šuti.
“Što ćeš sada?” upitam tipa s pištoljem. “Jesi li ikada pokušao prespojiti žice
na Ferrariju? Ne pali ti to.”
Podigne pogled prema meni, okrene se prema valićima koji brzo nestaju na
površini Temze, a onda opet pogleda auto. Pištolj mu mlitavo visi uz bok.
“U kurac”, kaže on, onako općenito.
Zadržim dah kad podigne pištolj, ali ispostavi se da si samo želi počešati
sljepoočnicu vrhom cijevi. Pogleda Nicka i mene, a onda se okrene i lakim
korakom potrči prema mostu Putney. Dobijem suludu potrebu da jurnem za
njim, ali koljena me iznenada izdaju, pa punom težinom sjednem na bok
Ferrarija.
“Pazi. Ulubit ćeš ga”, kaže mi Nick dok obilazi auto i zastaje preda mnom na
pločniku.
Počnem se cerekati, a onda skupa grohotom prasnemo u smijeh, tako jako
da jedva dolazimo do daha.
“Isuse, mislim da sam se skoro upišao”, kaže on dok mu se boja vraća u
obraze. “Jasno, sad smo najebali. Kako ćemo sada otići doma?”
 “Autom?” Kad mu pokažem ključ Ferrarija, koji je bio onaj koji sam skinuo s
kompleta, Nick zine u čudu. “Nažalost, morat ćeš si dati izraditi novi komplet
uredskih ključeva, znaš.”
Ako sam se prije brinuo da je Nick pretjerao s pićem, sad mi svakako izgleda
trijezan kao kamen. Kad upali auto, odjednom se sjetim onoga što je Charlie
rekla. Sad ili nikad, odlučim.
“Onda, stari, jesi li se dobro proveo večeras?”
Nick me čudno pogleda. “Misliš, sve do trenutka kad sam zbog tebe skoro
popušio metak, a i auto?”
“Eh, da. Sve do tog trenutka. Znaš - samo nas trojica. Dečki briju po gradu.
Baš kao nekad. Mladi, slobodni i neoženjeni.” Shvatim da govorim u samim
klišejima.
“Aha”, kaže. “Moramo češće ići na takva mjesta. Pogotovo sada kad me
kod kuće bude čekala dobra stara robija.”
“Kako ti je zbog cijelog tog vjenčanja?” upitam ga. “Frka te je?” Molim te,
reci da te je, mislim pritom.
“Nije”, kaže Nick. “Jedva čekam. Veliko slavlje, skupi pokloni, tri tjedna na
Maldivima. Zašto da me bude frka?”
Bacim pogled prema njemu ne bih li mu procijenio raspoloženje, ali ne
opazim ni tračka dvojbe, a previše se sramim svojeg ponašanja u onom noćnom
klubu da bih je sada išao stvarati u njemu. A iako se on možda ne zabrinjava, to
ne vrijedi za mene. Najviše me brine to što on još ni u jednom trenutku nije
spomenuo riječi “ljubav” i “Sandra” u istoj rečenici.
Poslije, nakon što smo prijavili incident policiji, koju je usprkos pištolju to
zanimalo baš kao da javljamo da je netko bacio papirić na pločnik - “Hoćete reći
da zapravo ništa nije bilo ukradeno, gospodine?” - i koja je praktički rekla Nicku
da si je sam kriv za to, kad vozi tako poželjan auto, Nick mi kaže da mi duguje
piće. “Pišljivo piće zato što sam ti spasio Ferrari? Pizdo jedna škrta.” “To je
najmanje što mogu učiniti.”
“Da - kladim se da je.”
Nick izgleda povrijeđeno. “Oprosti, stari. Može još i vrećica čipsa?”
“Sa sirom i lukom?”
“Dogovoreno!”
Skoro su tri sata kad napokon stignemo do Nickova stana. Ferrari je
bestidno bučan u tišini sitnih noćnih sati. Kad pogledam prema prozoru njegove
spavaće sobe, možda mi se samo učini, ali siguran sam da sam opazio drhtaj
zavjesa i Sandrin mrki pogled.
 10. poglavlje

Dobro je imati savjest. Nezgodno je samo to što je moja trenutačno u fazi

grižnje. Pa tako, premda Nick punom parom provodi u djelo planove za
ženidbu, ja to samo mogu bespomoćno promatrati iz prikrajka. Uostalom, na
umu mi je nešto drugo ili točnije rečeno netko drugi.
Veze su pomalo poput novoga auta. Treba im blago razdoblje uhodavanja
ako želite iz njih dobiti najbolje, a gas do daske od samog početka može samo
dovesti do nevolja u daljnjem tijeku putovanja. I zato, iako mi je vrlo teško držati
ručnu, tjeram se da ne žurim kad je riječ o Charlie. Da, ostavio sam joj poruku u
subotu da joj zahvalim na sinoćnjem izlasku. Zatim sam joj, slijedeći svoj
uobičajeni modus operandi kako bih zadržavao njezin interes, poslao cvijeće u
ponedjeljak, a kad me nazvala da mi kaže kako sam je ugodno iznenadio, našli
smo se na kavi i malo pročavrljali. A iako se to možda ne čini kao naročito
suzdržavanje s moje strane, kad iduće subote dode vrijeme za naš sljedeći
susret, imam prijeku potrebu da je vidim.
Kako bih joj pokazao svoju umjetničku stranu (ili barem ostavio lažni dojam
da je imam), odlučim je izvesti van to poslijepodne, pa odemo pogledati izložbu
u Kraljevskoj akademiji. Dan prije dao sam si truda, svratio i postao član
(“prijatelj” Kraljevske akademije, tako se to zove), ne bi li izgledalo kao da
stalno idem onamo. Zar to nije totalno jadno i plitko?
Nažalost, nisam stigao dalje od šaltera za članove, tako da sam propustio
pogledati što izložba zapravo nudi. Umjesto da “Djela mladih britanskih
umjetnika” budu ono što sam mislio, prekrasna zbirka gvaševa i mrtvih priroda,
ispostavi se da to nije baš ono što sam očekivao, jer je izložbeni prostor pun
uvjerljivih maketa djece u prirodnoj veličini s genitalijama umjesto lica, skulptura
izrađenih od krvi samih umjetnika i secirane stoke. Zađemo za ugao i ja se
gotovo spotaknem o eksponat u obliku šatora s našivenim imenima svih ljudi
koji su spavali s “umjetnicom” koja je to izradila. Da stvar bude gora, ona se,
kao i ja, rodila baš u Margateu, što mi Charlie zlurado pročita.
Brzo pomognem Charlie da ode odatle, a onda virnem unutra, potajice
provjeravajući ne piše li i moje ime na šatoru dok se istodobno pokušavam
prisjetiti jesam li u školi ikada “upoznao” nekakvu poluturkinju sklonu
umjetnosti. Kad Charlie upitno pogleda što ja to radim, ponadam se da nije
pomislila da sam perverznjak.
“Koji si ti perverznjak”, kaže mi dok brzo prolazimo kroz galeriju, ali izraz
lica joj je posprdan, na svu sreću.
 Ne zadržimo se na izložbi, već se radije prošetamo Piccadillyjem prema
Ritzu, gdje nas oboje počastim poslijepodnevnim čajem. Dok sjedimo u
izblijedjeloj raskoši hotela, opazim da nas okružuje neobična mješavina ljudi,
uglavnom američkih turista u kričavo kariranim hlačama, očito kupljenim u onim
dućanima iz ovog dijela Londona koji nude jedino tartan. Također, restoran je
pun sitnih starica koje pijuckaju čaj dok blebeću. Sve izgledaju kao da im je
poprilično više od sto godina, visoke su otprilike metar i trideset i na sebi imaju
kompletnu zimsku odjeću iako je vani proljetno vruće. Vratova ovijenih onim
spljoštenim stolama od lisičje kože, staklasto nas gledaju i prijeteći reže.
Nakon što smo se pozdravili s praktički četrdeset funti za pun čajnik,
sendviče s odrezanim korama i tanjur kolačića, prošetamo kroz Green Park i
sjednemo na travu prekoputa Buckinghamske palače, gledajući kako turisti
gnjave počasnu stražu. Neko se vrijeme igramo pogađanja sličnosti sa slavnim
osobama. To se izvodi tako da se pokaže na nekoga u mnoštvu tko možda
izgleda kao netko slavan, a onda se za to dobije ocjena od jedan do deset, pri
čemu desetka znači da se doista radi o toj slavnoj osobi. Charlie treba neko
vrijeme da shvati načela igre, jer stalno pokazuje ljude koje ne poznajem, poput
gospodina Wilsona, za kojeg se ispostavi da joj je nekoć predavao zemljopis, ali
naposljetku odnese pobjedu zahvaljujući nekome tko baš i ako nije onaj tip iz
kviza Sveučilišni izazov, onda mu je brat blizanac.
Razgovaramo o bivšim vezama, pri čemu je moja verzija pomalo umivena.
Osjetim blagu ljubomoru svaki put kad Charlie spomene nekoga više nego
usput. Sada ležimo na travi i gledamo u nebo. “Onda, Adame”, upita me. “Kakvi
su ti planovi za budućnost?” Trenutak-dva razmislim o tome. “Pa, čuj, vjerojatno
bih je samo htio vidjeti u najvećoj mogućoj mjeri.”
“Znaš,” kaže ona dok promatramo grupicu japanskih turista koji pristojno
jedan za drugim fotografiraju vjevericu na obližnjem travnjaku, “zapravo je
prilično osvježenje upoznati nekoga s malo opuštenijim stavom prema životu,
karijeri, takvim stvarima. Stalno upoznajem tipove kojima je više od svega stalo
prilagoditi se muškom stereotipu, i sve im je samo posao, posao, posao. Znaš,
ono, ako provedu dovoljno radnih sati u uredu, promijenit će svijet, što ja
znam.”
Kratko se nasmijem. “Kod mene ti nema opasnosti od toga. Znam da nikad
neću poboljšati svijet. Uostalom, muškarci su u današnje vrijeme pod prejakim
pritiskom. Zahvaljujući časopisima poput vražjeg Cosmopolitana, žene očekuju
da stanu pred oltar s potpuno fantastičnim mužjakom - visokim šest stopa, sa
šest pločica na trbuhu, šesteroznamenkastom plaćom—”
“Sest-šest-šest?” upadne mi Charlie u riječ. “Sve mi to zvuči pomalo
zloslutno.”
“U isto vrijeme, dužan si biti savršen otac i... ne znam, obdaren kao
magarac, možda.”
“Kad smo već kod toga, što je s tvojim prijateljem Nickom?” upita me.
“Nemam pojma kako je on ‘obdaren’”, kažem joj.

Charlie me bubne pod rebra. “Ne, hoću reći, jesi li uspio razgovarati s njim?
O vjenčanju?”
“Pokušao sam.” Uzdahnem. “Čak sam mu pokušao zorno pokazati da
griješi”, samo što to ne bih pobliže pojašnjavao, jer mi se baš i ne da opisivati
Charlie moj neuspjeli pokušaj u striptiz-baru. “Ali on je čvrsto odlučio ponašati
se kao noj i suočiti se s mogućim posljedicama tek kad i ako do njih dođe.”
“Noj?” upitno me pogleda.
“Ma znaš. Zabiti glavu u pijesak i pustiti da se sve događa bez njegova
sudjelovanja. Samo što on ne shvaća da zauzimanje takvog stava znači da mu
guzica ostaje u zraku, pa lako može dobiti po njoj.”
Neko vrijeme samo gledamo kako se oblaci uobličavaju nad nama. “Ali,”
nastavim, “ne znam što mi drugo preostaje nego da ga doslovce posjednem i
izvrijeđam Sandru pred njim, a bojim se da bi to moglo nauditi našem
prijateljstvu.”
Charlie uzdahne. “Bolje smisli nešto, inače će biti neugodno kad župnik
kaže: ‘Zna li itko od nazočnih opravdan razlog zbog kojega se ovo dvoje ne bi
smjelo uzeti...’ Onda ćeš to morati reći svima, a ne samo njemu.”
Raspravljanje joj očito predobro ide od ruke, pa odlučim promijeniti temu.
“Kad smo već kod budućnosti, što planiraš za večeras?”
“Oh”, kaže ona i sva se uozbilji.
“Nije valjda da izlaziš s nekim?” zagrcnem se i uspravim u sjedeći položaj. “S
kim?”
Charlie se isceri. “S tobom, blesane. Što bi volio da radimo?” Ne znam zašto
mi odjednom dođe potreba da tako postupim, ali duboko udahnem i izgovorim
te tri male riječi od kojih ženama zajamčeno klecnu koljena.
“Skuhat ću nešto.”
Charlie brzo uspije prikriti preneraženost i iznenađenost, pa kaže da bi to
bilo baš krasno.

Odemo iz parka i uskočimo u taksi. Kad je ostavim pred njezinom zgradom,

dam joj svoju adresu, a ona pristane svratiti do mene u osam. Nakon povratka
kući trknem na kat i uđem u stan, te se blago uspaničim kad vidim koliko je sati.
Već je pet, što mi daje samo tri sata za pripremanje obroka i, što je važnije, sebe
samoga.
Na svu sreću, prilično pazim na to da mi kod kuće bude uredno, pa neću
morati gubiti vrijeme na usisavanje. Volim svoj stan
- dvosobni, pristojne veličine, u mirnoj ulici u Chelseaju između King’s Roada i
rijeke. Kupio sam ga prošle godine, kad je Mark posavjetovao Nicka i mene da
bismo obojica trebali uzeti veliku dividendu iz profita kompanije, da ne bismo
morali najveći dio nje vratiti porezniku.
“Mudro je potrošite”, rekao nam je Mark. “Pokušajte si naći krov nad
glavom.” A Nick je upravo to i učinio, samo što je njegov krov sklopiv i
postavljen na crvenu karoseriju talijanskog sportskog automobila.
Trebalo mi je neko vrijeme da uredim dekor i ambijent taman kako treba,
služeći se metodom POMAJST - POzovi MAJSTora
- za većinu fizičkih poslova. Pazio sam da bude jednostavan, ali elegantan, s
bijelim zidovima, obrušenim parketima i nekoliko komada pažljivo probranog
namještaja. Minimalistički šik, mislim da bi tako to prozvali stilski časopisi ili “Ne
možeš si priuštiti pristojan trosobni apartman, sine?” kao što bi to rekao moj
tata.
Najviše se ponosim glazbenom linijom koja mi visi sa zida iznad kamina.
Pročitao sam u jednom od onih specijaliziranih magazina, Tjedniku za basove i
visokotonce ili tako nekako, da puritanci mjere dobar hi-fi prema pomanjkanju
prekidača. Odnosno, što je manje sklopki i tipki na dotičnoj napravi, to bolji zvuk
ona ima. Pa, ova bi tim mjerilom trebala biti nenadmašna - na njoj se ne vidi
nijedna jedina tipka. Ima samo pomalo falusoidan daljinski upravljač koji prije
izgleda kao da sam ga kupio u seks-shopu.
Ne pozivam često goste, ali kada do toga dođe, obično angažiram službu za
catering da mi složi gurmansku večeru i dostavi je jutro uoči obroka. Onda samo
trebam prebaciti hranu u svoje posuđe (pazeći pritom da ne ostavim ni traga od
originalne ambalaže u kući), postupiti prema razmjerno jednostavnim uputama
za pod- grijavanje i voila - dobijem savršen objed za dvoje jednim jedinim
potezom kreditne kartice. Ali za Charlie moram zaći u razmjerno neistraženo
područje i potruditi se složiti nešto od samih sastojaka. To znači da prije svega
moram doći do recepta, pa nazovem majku da mi pomogne.
“Uuu, Adam kuha”, prenese ona vijest mojem ocu, a ja ga čujem kako se
počinje cerekati u pozadini. Napokon uspijem dobiti nekoliko temeljnih uputa.
Natjeram je da mi obeća da će idućih nekoliko sati ostati kod kuće za slučaj da
mi hitno zatreba pomoć. Trknem do mjesnog supermarketa i kupim točno
dvostruko više sastojaka nego što je nužno - bolje je igrati na sigurno, ako iz
prvog pokušaja zabrljam. Posložim ih redom na kuhinjski stol, a onda shvatim
da nemam ni tako jednostavno pomagalo kakvo je nožić za guljenje krumpira,
pa se moram vratiti u trgovinu da i to kupim.
Do sedam sati, kad mi je ostalo još sat vremena do Charliena dolaska,
stvorio sam nešto što izgleda kao pastirska pita kakvu priprema moja mama, a
kako sam dvaput provjerio upute, mislim da ništa nisam ispustio. Također mi se
čini da mi je ostalo upravo dovoljno sastojaka da složim još jednu, što vjerojatno
podupire moj prvi dojam. Taman se još stignem otuširati, promijeniti navlaku na
poplunu, otvoriti vino i upaliti nekoliko strateški postavljenih svijeća dok ona ne
dođe.
Već sam odabrao što ćemo večeras slušati, a kako nikada nisam uspio
pronaći album s naslovom “Glazba za zavođenje komada”, unaprijed sam
napunio liniju onakvim izvođačima kakvi bi se, prema mojem mišljenju, prirodno
našli na jednoj takvoj kompilaciji. Najnoviji album Sade (iako bi svaki došao u
obzir, jasno), malo Ala Greena, Stevieja Wondera i, kao šećer na kraju, nekoliko
cmakavih stvari Dine Carroll. Dvaput razmislim o Barryju Whiteu, ali onda
odustanem, jer to stvarno nije najsuptilniji izbor.
Još jedanput provjerim sve po stanu, a onda pokunjeno odem u hodnik zaliti
posljednju u nizu lončanica agave koje sam dosad uspio polako pobiti - nema tu
mesnatih izbojaka, moji su prije gnojni izbojci - kad mi Charlie pozvoni na vrata.
Minuta je do osam, a ona nosi bocu vina i buket nečega što su valjda
krizanteme, što me malo osupne jer mi nitko dosad nije kupio cvijeće. Sade
pjeva u pozadini dok se pozdravljamo poljupcem, a ja se malo zadržim na
njezinim usnama, da joj udahnem parfem. Nosi kratku crnu haljinu koja joj
otkriva ramena i, zadovoljno zamijetim, lijepo oblikovane nadlaktice. Kažem joj
da večera samo što nije, a ona ode za mnom do kuhinje, koja - primijetim sa
zadovoljstvom - odiše autentičnom aromom kuhanja. Kad bi se samo to moglo
kupiti u bočici.
Charlie smjesta priđe kanti za smeće i podigne poklopac. “Samo
provjeravam”, kaže i isceri mi se.
Složim teatralno užasnut izraz. “Pa što ti misliš - da bih ja bio u stanju
varati?”
“Iskreno se nadam da nisi varalica, Adame”, odgovori mi, gledajući me u oči
dulje nego što mi je ugodno, sve dok ne dobijem potrebu da skrenem pogled.
Otvorim vino koje je donijela - crno, jer je valjda shvatila da nećemo jesti ribu - i
natočim ga oboma, pa se kucnemo čašama. Jedva se uspijem suspregnuti od
“Za nas” ili nekog sličnog romantičnog klišeja.
“Jesi li uspjela naći pristojno mjesto za parkiranje?” upitam je dok Charlie po
mojim kuhinjskim ormarićima traži nešto što bi teorijski moglo poslužiti kao
vaza.
Odmahne glavom. “Nije trebalo. Došla sam taksijem.” Odjednom mi je
drago što sam promijenio posteljinu.
Charlie napokon uspije naći vjedro za šampanjac. Napuni ga vodom, stavi
cvijeće u njega i ljupko ga postavi na kuhinjski stol. Odemo u dnevnu sobu, a
ona pogleda oko sebe.
“Zgodan stan”, kaže.
Upravo joj se spremam ponuditi razgledavanje uz stručnog vodiča, koje
obično traje cijelu jednu minutu, kad zazvoni tempirano zvonce na štednjaku.
“Ispričavam se”, pristojno joj kažem. “Molim te, raskomoti se. Idem samo
prirediti večeru.” Zapravo, hrana je već petnaest minuta gotova i stoji na tihoj
vatri, ali htio bih ostaviti dojam da sam nadareni kuhar koji želi obaviti završne
dorade na jelu.

“Da ti pomognem?” upita me.

“Ne treba, sve je pod kontrolom. Samo se ti opusti. Izaberi si glazbu, ako
hoćeš.”
Obmana mi zamalo ne uspije, jer dok u kuhinji vadim pastirsku pitu iz
pećnice i provjeravam na maminom receptu koliko se dugo treba kuhati
brokula, Charlie proviri kroz vrata. Bacim bilješke u pećnicu ne bih li ih sakrio i
gledam kako nečujno izgaraju. Na svu sreću, uspijem to sakriti od Charlie kad
stanem pred staklo iza kojeg trepere plamenovi.
“Izabrala sam nekoliko CD-a, ali ne mogu naći liniju”, kaže mi. “Visi na zidu,
iznad kamina.”
“Okej”, kaže ona i nestane natrag u dnevnoj sobi.
Dvije minute nakon toga, evo je opet. “Našla sam liniju, ali ne mogu skužiti
kako se stavlja CD.”
“Samo joj mahni”, kažem joj.
Sva se zbuni. “Molim?”
“Mahni rukom pred njom i otvorit će se.”
“Što, odavde?”
“Ne, da ti pokažem.” Povedem je za ruku, dovedem pred aparat, podignem
joj šaku pred ekran i polako je pomakncm ispred prednje ploče. Stakleno kućište
klizne ulijevo i ispusti Sadein CD u Charliene prste.
Charlie pohvalno kimne glavom. “Smooth operator”, kaže. Uzmem CD koji
je Charlie izabrala - neku kompilaciju klasičnih opera - i umetnem je u aparat.
Mehanizam tiho zabruji i Pavarotti odjekne prostorijom.
 Kažem Charlie da sjedne za stol, koji sam postavio tako da sjedimo jedno
nasuprot drugome. Vratim se u kuhinju, gdje uzmem podgrijane tanjure s vrha
pećnice - za razliku od osvete, pastirska pita je obrok koji najbolje godi topao - i
razdijelim porcije. Nabujak pite pomalo se uruši u prijelazu na tanjure, ali i dalje
donekle izgleda kako bi trebala, pa je iznesem i pobjedonosno postavim na stol
pred nju.

“Pastirska pita?” upita me i sva se snuždi.

“Ovaj, da. Nešto nije u redu?”
“Ali ja sam vegeterijanka. Zar si zaboravio?”
O, Bože. “Ovaj, ne, ovaj...”
Charlie se nasmije. “Samo se šalim. Tako si lakovjeran. Ovo izgleda sjajno, a
ja umirem od gladi.” Uzme zalogaj vilicom i stavi ga u usta. “Mmm, prekrasno.
Mamin recept?” Kvragu, dobra je.
Čavrljamo o sitnicama za vrijeme jela, a ona zatraži i repete, tako da je ili
krajnje pristojna ili krajnje gladna, ili joj je istinski ukusno. Čudim se što usprkos
vitkoj građi ima zdrav apetit, što je ugodna promjena od onih žena koje su tako
opsjednute svojom težinom da se usude naručiti jedino čašu vode i kruton, koji
onda samo cijelu noć razvlače po tanjuru i napokon sakriju pod list zelene
salate.
Večer zasad uspješno prolazi i zaista se dobro slažemo, ali iz nekog se
razloga počinjem brinuti. Nismo se još ni poljubili, izuzev pokoje kratke puse, pa
odjednom shvatim zbog čega se tako uzrujavam. Imam tremu.
E sad, imam niz iskustava u seksu. S nizom različitih žena. To znači da sam
uspješno uspio proći znatan broj “prvih noći”. I, da, bilo je nekoliko, odnosno
podosta prilika u kojima sam znao da će mi to ujedno biti i posljednja noć s
dotičnom djevojkom, a svejedno sam se potrudio ostaviti dobar dojam - dame
imaju prednost, ako znate na što mislim - iako sam mogao pomisliti da to nije
bitno. Razlika je u tome što mislim da je kod Charlie to bitno.
Iskustvo me uči da se ova nedoumica prve noći može riješiti na niz načina.
Svakako je najlakše ako se oboje jednostavno napijete - dobar dio nelagode
tada nestane ili se bar prikrije. Sva je prilika da se sutradan ujutro ionako nećete
baš jasno sjećati što se dogodilo; čak i u suprotnom, ako je bilo dobro, vaš
omamljeni mozak bit će uvjeren da je bilo fantastično, a ako je bilo loše, za to
ćete jednostavno okriviti piće. Jedina nevolja s tim pristupom je u tome što ako
je bilo loše, nećete to htjeti ponoviti, čisto za slučaj da problem nije bio u piću,
već zapravo u vama. Ili u njoj. Ili u oboje.
 Također, možete pokušati opiti nju. Jasno, to nije taktika koju odobravam. S
druge strane, oboje možete ostati savršeno trijezni, ali onda nećete moći
okriviti nikoga do samih sebe ako se stvari ne poklope.
Uputnije je, ako mene pitate, da ste oboje u onom prijelaznom stanju
između trijeznog i pijanog - veseli, nacvrcani, nazovite to kako god hoćete. To
dopušta objema stranama da potpuno upravljaju svojim postupcima, uz
dodatnu pogodnost da se i odjeće i nedoumica možete s lakoćom riješiti.
Uglavnom, dođemo do stadija u kojem smo završili večeru, popili kavu i
zajedno odlučili da je čašica brendija na kauču idući logični korak. Nismo popili
previše - samo jednu bocu vina na nas dvoje, zapravo - tako da nećemo doživjeti
“potpuno pijani” razvoj situacije ako ne strusimo sramotnu količinu brendija. Na
svu sreću, večer je pomalo prohladna, pa mogu upaliti vatru u kaminu, zapravo
plinskom plameniku na daljinsko upravljanje s umjetnički aranžiranim efektom
palucanja plamičaka ugrađenim na suprotni zid, a ne pravom drvetu - što je
manje prljavo i trenutno prilagodljivo. Skoro će jedanaest sati, a sutra nije radni
dan, pa nema razloga da se Charlie žuri kući, a kako je ovo London, oboje
naravno znamo da ona može uzeti taksi kad god poželi, tako da se ne može reći
da ijedno od nas sad mora poštovati nekakvu satnicu.
Dakle, da rekapituliram, sjedim na kauču nekoliko pedalja udaljen od Charlie,
noć je još rana, ukusno smo večerali (ako smijem reći) i obasjava nas titrava
svjetlost vatre iz kuta. Pijuckamo brendi i razgovaramo o svemu i ničemu, a
mene najviše brine kako da počnem prvi tjelesni dodir.
Sjetim se svojih ranih tinejdžerskih dana, kad sam u kinu izvodio onaj stari,
otrcani trik s rukom oko naslona stolice, polako je spuštajući njoj na rame, a
onda i niže, ako su uvjeti bili pogodni. Razložno shvatim da ovo baš nije situacija
u kojoj bi se to dalo primijeniti. Zreo sam, odgovoran i odrastao. Sigurno bi
najbolje upalilo kazati nešto izravno s daškom romantike, tipa: “Cijelu večer
razmišljam kako bih te htio poljubiti”, što, iako je prije riječ o opasci nego o
pitanju, obično izazove nekakvu reakciju. Samo, to može biti i ono strašno “Baš
lijepo” ili nešto slično, što onda prebaci lopticu potpuno na moju stranu.
Mozgam o svemu tome kad Luciano opet propjeva ono svoje staro, pa ustanem
promijeniti glazbu.
“Neka”, kaže Charlie i ustane. “Ja ću.”
“Ne, pusti, već sam tu”, kažem joj dok uzimam par CD-a s police iznad
kamina. “Imaš neku želju?”
“Samo jednu”, kaže mi.
Okrenem se i ugledam je kako stoji ravno preda mnom. U obje ruke držim
CD-e, pa ih pokažem Charlie kako bi mogla izabrati koji želi, ali ona umjesto toga
samo ukorači u moje ispružene ruke, obgrli me oko struka i podigne glavu da
me poljubi. Sagnem glavu i usne nam se spoje. Njezin jezik blago uđe u moja
usta, ne ostavljajući prostora sumnji daje ovo više od poljupca zahvale za
večeru. Krenem joj dlanovima obujmiti glavu, a onda shvatim da i dalje držim
ona dva CD-a, pa ih pokušam prebaciti u jednu ruku i vratiti na policu iza sebe,
cijelo to vrijeme nastojeći ne odmaknuti usne od njezinih. Tako se ljubimo
nekoliko minuta, sve dok se ona ne odmakne, priđe stoliću za kavu i ne uzme
dvije čaše s brendijem.
“Gdje ti je spavaća soba?” upita me, a ja joj nisam u stanju odgovoriti prije
nego što malo ne razmislim.
“Ovaj, ondje”, odgovorim joj, pokazujući prema vratima na kraju hodnika.
“Jesi li siguran?” upita me dok joj smiješak poigrava na usnama.
“Što - jesam li siguran gdje mije spavaća soba ili jesam li siguran da želim
ovo?”
“Pa, nadam se daje odgovor na oba pitanja potvrdan”, kaže dok prolazi
hodnikom i zastaje pred vratima spavaće sobe. “Možeš li?”
Namrštim se. “Kako to misliš, mogu li?”
Charlie se nasmije i pokaže mi čaše s brendijem. “Ma mislim na vrata. Imam
pune ruke. I to ne posljednji put večeras, iskreno se nadam.”
Kasnije, mnogo kasnije (dodajem “mnogo” da bolje zvuči) sa zadovoljstvom
mogu pružiti Marku nekoliko dokaza njegove teorije.

Provedemo noć u kojoj, da sad ne ulazim u previše pojedinosti, vodimo ljubav,

zaspimo, a onda se probudimo u pola noći i opet vodimo ljubav. Priznajem, radi
se o klišeju, ali obično ne podnosim one žene koje vole spavati isprepletene sa
mnom. Malo sam istražio tu temu, tako da se ne bunim protiv obveznog
dvadesetominutnog postkoitalnog grljenja, ali kad žene žele zaspati u tom
položaju - ne, hvala. Oštri nokti na nogama, disanje ravno meni u lice ili, što je
najgore, škakljava kosa uvijek su mi jamstvo neprospavane noći, a iako imam
veliki dvostruki krevet (“kraljičine” veličine, točnije, premda se to ne usuđujem
spomenuti iz straha od poruge), ako svejedno žele zauzeti mjesto odmah pokraj
mene, nikad se ne uspijem naspavati.
Ali uz Charlie spavam, čak i sanjam, a nakon što se probudimo usred noći
zbog, je li, repeta, spavam i dalje, čvrsto, sve dok sutradan ujutro u osam sati ne
zazvoni telefon i prene nas oboje. Ostanem ležati i pretvarati se da ga ne čujem,
sve dok se ne uključi sekretarica, pa glas moje majke glasno ne počne ječati
hodnikom. Kao i većina starih ljudi, moja se majka vikendom budi u isti onaj
apsurdno rani sat kao i radnim danom, a misli da to vrijedi i za ostatak svijeta.
Naravno, njoj ne bi moglo pasti na pamet da je Charlie možda još tu.
“Adam, mama je.” Znam - prepoznajem ti glas, uvijek pomislim. “Samo sam
htjela provjeriti je li tvoja večera s mladom damom prošla kako treba i da si
jasno shvatio moje upute...”
Iskočim iz kreveta, otrčim u hodnik i stišam zvuk, te shvatim da sam sav
porumenio, u dobroj mjeri i zato što stojim gol pred Charlie. Ona me gleda iz
kreveta, još bunovna ali nasmiješena, a onda se protegne. Pokušam ne zuriti u
nju kad poplun padne i otkrije joj grudi.
“Reci majci da te dobro naučila”, kaže. “Što se pastirske pite tiče, mislim!”
Ona promotri sobu kao da je prvi put vidi i opazi moj kućni haljetak obješen
sa stražnje strane vrata. Bez stida zbaci poplun sa sebe i ustane, priđe vratima i
navuče frotirni ogrtač. Uvijek se čudim kupaoničkoj nelagodi jutro poslije, kad
se osoba koju sam cijelu prethodnu večer istraživao iznutra i izvana silno
skanjuje oko prelaženja tri metra do kupaonice, osim ako se nije potpuno
umotala od glave do pete u istu onu tkaninu koju je sinoć odbacila s takvim
nehajem. Kod Charlie uopće toga nema. Godio mi je kratak pogled na nju dok je
bez imalo srama gola prilazila vratima, izgleda mi čak još zgodnije u haljetku koji
joj je prevelik.
“Kava bi mi baš godila”, odgovori na pitanje koje joj nisam postavio, te
nestane u kupaonici, dobacivši preko ramena: “Smijem se otuširati?” Uzmem
čisti ručnik iz ormara u predsoblju i stidljivo joj ga dodam kroz poluotvorena
vrata.
Obučem bokserice i majicu te išetam iz spavaće sobe neobično poletnim
koracima. U kuhinji shvatim da u kući nema namirnica za doručak, pa na brzinu
uskočim u traperice i gornji dio trenirke, skoknem do dućana na uglu i kupim
izdašnu količinu kroasana, kolača i bocu svježeg mlijeka.
Znam da imam petnaestak minuta prije nego što Charlie izađe iz kupaonice,
pa se vratim i priredim vrč vruće kave i podgrijanih kolača na vrijeme za njezin
dolazak u kuhinju. Svježa je i čista, i još na sebi ima moj haljetak, što mi je vrlo
drago.
Sjedimo i doručkujemo, možda malo neugodno, ali zato nisu zaslužna
sinoćnja zbivanja koliko ove glupe dizajnerske stolice koje sam kupio, s
nedovoljno širokom sjedalicom i preniskim naslonom za stopala. Ne govorimo
puno dok srčemo kavu, ali onda Charlie prekine šutnju.
“Hvala ti, sinoć mi je bilo prekrasno.”
“Hvala tebi."
“E da, i zahvali mami na sjajnom receptu za pastirsku pitu. Možda jednog
dana uspijem kušati i original?”
 “Hoćeš reći daje ovo bilo više od jednonoćne avanture?”
“Pa, to ovisi o jednoj stvari.”
“O kojoj?”
Charlie se isceri. “O tome hoćeš li me opet pozvati van, naravno!” “Dakle”,
kažem joj dok ustajem raščistiti stol, nakon što smo pojeli kroasane. “Što
obično voliš raditi subotom ujutro?”
Vrckavo me pogleda. “Ostati u krevetu.”
“Zvuči savršeno”, odgovorim joj i povedem je za ruku natrag u spavaću sobu.
Te večeri nađem se s Nickom u Baru Rosa. “Ne moram te ni pitati kako si se
sinoć proveo”, kaže mi kada zijevnem i trideseti put. “Nije bilo kuharskih
katastrofa, pretpostavljam?”
“Nijedne - hvala, mama”, kažem.
“A kakva je bila Charlie?”
“Dobra, nakon što je stavila nešto toplo u sebe.”
Nick složi grimasu. “Daj, molim te. Ja radije ne bih slušao prljave pojedinosti.”
“Ja radije bih slušao prljave pojedinosti”, dobaci Rudy, koji nas prisluškuje s
druge strane šanka.
“Onda, kad ćete se opet vidjeti?” upita me Nick.
“Ovaj...” Odjednom shvatim da ništa nisam dogovorio, pa me naglo oblije
panika.
Nick podigne obrvu. “A da? Slutim li ja to da nastaje nekakav problemčić?”
“Ne, samo bih htio ići... polako.”
Nick me zgroženo pogleda. “Što ti ovaj put smeta? Način na koji drži vilicu? Ili
hrče? Ili nije bila baš—”
Upadnem mu u riječ. “Ne. Ništa slično. Samo što...” Kako da mu objasnim da je
situacija posve suprotna, pa mi se ne žuri samo zato što ne želim zabrljati stvar?
Razmišljam o odgovoru, ali Nick protumači moje oklijevanje kao potvrdu.
“Eto vidiš!” izjavi. “Imao sam pravo. I tako je s njom gotovo, nakon...” Pogleda
na sat. “Koliko, znači? Dva tjedna? Iduću, molim!” Blago se nakostriješim. “O,
oprosti. Da pratim tvoj ritam, Charlie bi se kobog već doselila u moj stan.”
Nick me prostrijeli pogledom. “Znaš što tebe muči? Ili, točnije, tko tebe muči?”
Osjećam da postajem sav napet. “Daj mi, molim te, reci.”
“Ona koja te ostavila. Kako se ono zvala?”
Ne mogu se natjerati da to izgovorim. “Znam na koju misliš.”
“E pa dobro. Nakon nje smrtno se bojiš vezivanja uz bilo koju. Čak i kad joj
apsolutno ništa ne nedostaje.”
Zinem i zgranuto ga pogledam. “To nije istina. Ja...”
“U redu. Dat ću ti primjer. Kako se zvala ona djevojka koju si upoznao prošle
godine?”
“Možeš biti malo konkretniji?”
“Ona koju si upoznao u teretani.”
“Opet, možeš biti malo konkretniji?”
“Ona s golemim sisama?”
“Treba mi još neka konkretnija pojedinost...”
“Ma znaš, pravnica”, kaže Nick.
“Mandy.”
“Mandy. Tako je. Izgledala je kao fotofiniš u utrci cepelina, ako se dobro sjećam.
Izlazio si neko vrijeme s njom, je 1’ tako?”
Moram se nekoliko trenutaka prisjećati. “Aha, nekih mjesec dana, mislim.”
“Širokogrudna Mandy”, uzdahne Nick. “Što je, recimo, njoj nedostajalo?
Polagali smo velike nade u nju.”
Slegnem ramenima. “Iako mi se jako sviđa ovo prsno prisjećanje, ne mogu se
sjetiti.”
Ali jasno da se mogu. Sjećam se svih njih, ma koliko kratko da su trajale, a
Mandy se sjećam naročito dobro. Krasna djevojka, vrlo bistra, izuzetno smo se
slagali, ali na kraju je problem bio u seksu. Znate onaj izraz glede kojeg su
muškarci uvijek nesigurni, a žene s njim zbijaju šale: “Veličina je važna”? Za
mene je, što se žena tiče, vrištanje važno. Za neke s kojima sam spavao orgazam
je bio gotovo religijski doživljaj: “O, Bože, o Bože” i tako dalje. Druge se
izražavaju potvrdno: “Da, da, da”, dok druge niječu: “Ne, ne, ne.” Shvaćate što
hoću reći. Ali s Mandy je bilo još gore. Znate kakav je osjećaj kad stavite u usta
prevruć zalogaj, ali ste u tako pristojnom društvu da ga ne možete ispljunuti
natrag na tanjur, pa morate skupiti usta u “O” i početi ispuhivati i usisavati zrak
kao čimpanza, ne biste li natjerali da zrak prelazi preko hrane što je brže
moguće i pritom je ohladi? E, tako vam se ona glasala u krevetu. Svaki put kad
bismo spavali, pred očima sam imao Čitu iz onih starih emo-bijelih filmova
o Tarzanu, i znao sam da to ne može potrajati.
Nick se nasmije. “Sva sreća što ne reagiraju svi tako kao ti kada dobiju
nogu.”
Sad mi već polako ide na živce. “A kako to ja reagiram?” “Tako što postaješ
doživotni serijski ševac.”
“Sereš!”
“Ti sereš, Adam. Otkako te ostavila Ona Čije ime Ne Smijemo Izgovoriti,
prema vezama se ponašaš kao...” pokuša se sjetiti prispodobe, “kao prema
onim pakovanjima probne boje koje se prodaju u trgovinama za uređenje doma.
Ti svaki put samo oličiš mali kut svoje sobe, čisto da vidiš kako to izgleda, a onda
smjesta zaključiš da ti se boja ne sviđa, jer nije tako dobra kao ona originalna.”
“To nije točno. Ja...”
Nick zakoluta očima. “Zar ti nije jasno? Koji put jednostavno moraš prionuti
na posao i oličiti cijelu sobu. Da vidiš kako ti se čini
nakon što si neko vrijeme živio u njoj.”
Odjednom osjetim priliku da preokrenem razgovor: mogućnost da kažem
Nicku što stvarno mislim o njegovoj odluci.
“Da, ali... kako ti takav pristup može jamčiti da ćeš do kraja života biti sretan
s tom ženom? Mislim, naročito ako je ne poznaješ naročito dugo.” Ne mogu se
spretnije izraziti, ali i ovako sam, čini se, postigao cilj.
“Jer kako ćeš inače otkriti što—” Nicku se lice smrači. “Čekaj malo, o čemu
mi to točno sad govorimo?”
S mukom pokušam zadržati metaforu. “Čisto o tome da... Sandra... Pa, ti
sad ličiš cijelu kuću, zar ne? A pritom...” Koja mi je poanta? Imaš premali kist?
Ponestane mi nadahnuća. “... greškom koristiš sjajnu boju?”
Nick je na redu da se ozlojedi. “Što ti to hoćeš reći?”
“Mislim da možeš naći i bolju od Sandre.” Eto.
“Što njoj nedostaje?” upita me, jedva nekako uspijevajući ne podići glas.
“Pa... nije baš jako ljubazna, zar ne?”
Ljutito me pogleda. “I to je tvoj glavni prigovor? A teško da si joj i pružio
priliku da bude.”
“Ali to je zato što...” Ušutim, jer on zapravo ima pravo što se toga tiče. “Zar
se barem malo ne brineš da ona možda nije ona prava za tebe?”
“Isuse, Adam. Samo zato što nemamo svi te tvoje...” Zastane, pokušavajući
se prisjetiti prave riječi.
“Standarde?” odgovorim, malčice prebrzo.
Nick uzme ključeve sa stola i ljutito ustane. “Ne, zapravo sam htio reći
‘idiosinkratičnosti’, ali bojao sam se da nećeš znati što to znači.”
“Ali zar ti ne bi bilo pametnije da pričekaš dok ne budeš siguran?” “Što - pa
da do kraja života ostanem sam kao ti? Ne, hvala! Jer, za razliku od tebe, mene
nije strah prijeći s riječi na djela. Da si ikada bio u stvarnoj vezi dulje od pet
minuta, znao bi što ti hoću reći.” Sažalno me pogleda i odmahne glavom. “I još
imaš muda sad tu meni davati savjete?”
Moj prolaz do cilja naglo se zatvara, shvatim, ali prije nego što stignem išta
više reći, Nick mi ga potpuno zapriječi. I to tako da mi podmetne nogu.
“O, da. Razmisli o još jednoj stvari prije nego što počneš davati nove bračne
savjete”, kaže mi trenutak prije nego što će krenuti prema izlazu. “Moja barem
nije pobjegla glavom bez obzira kad sam je zaprosio.”
 11. poglavlje

Ma super. Ima još manje od četiri tjedna do velikoga dana, a ja sam uspio
upropastiti najbolju i jedinu priliku da nagovorim Nicka da odustane, pogotovo
zato što on više uopće ne razgovara sa mnom. Do ponedjeljka navečer više
zaista ne mogu podnositi njegovo jedva pristojno gunđanje u uredu, pa
zaključim da bi mi godilo otići na dan-dva odmora i opuštanja u Snowdoniji. Kad
nazovem Charlie, javi se nakon trećeg zvona.
“Što radiš idućih nekoliko dana?” upitam je.
“Ovaj, ništa. Moram na posao u petak, ali... Zašto?” kaže ona, rastežući
zadnju riječ.
“Mislio sam te nekamo odvesti. Na prljavi vikend i sve to.” Čujem kako se
smije u slušalicu. “Na prljavi vikend - i to usred tjedna! Kamo ćemo?”
“Iznenađenje.”
“Hoće li mi trebati putovnica?”
Pokušam se sjetiti postoji li granični prijelaz na mostu preko rijeke Severn.
“Ovaj, ne.” Odjednom samome sebi izgledam kao škrtac. “O. Otmjena večernja
oprava?”
“Prije sam mislio nešto u stilu gojzerica i kabanica...”
Prije njezina odgovora nastane kratka stanka. “O. Krasno.” Ali čujem joj u
glasu kako je razočarana, pa moram nešto smisliti u hodu.

“Samo se šalim. Otmjena oprava bi dobro došla”, kažem joj. Kvragu.

“Zvuči sjajno”, kaže ona. Odjednom mi zvuči mnogo sretnije.
Nakon toga nazovem pansion u sjevernom Walesu da poništim rezervaciju,
a onda, u trenutku nadahnuća, zvrcnem Grand Hotel u Brightonu. Budući daje
to moje staro “lovište”, računam da ću imati dobar izgovor da pokažem Charlie
gdje sam to proveo dio svojih formativnih godina. Brinem se hoću li uspjeti
dobiti sobu u tako skorom terminu, ali na svu sreću imaju slobodan apartman s
pogledom na more koji recepcionar opiše kao “Nevjerojatan”, a iako je i cijena
prilično nevjerojatna, samo stisnem zube i svejedno se predbilježim.
Sutradan popodne, kada dođem po nju prema dogovoru, steknem dojam da
se Charlie spakirala za dva tjedna a ne dva dana, pa gotovo dobijem bruh dok joj
teškom mukom odnosim prtljagu stubištem s kata i guram je u prtljažnik
Impresivca pokraj moje male torbe. Dok izlazimo iz prijestolnice, pridružimo se
tisućama drugih Londončana koji su naumili provesti tri sata u autu pri vožnji od
osam na sat kroz najveće parkiralište na svijetu - obilaznicu M25. Moj
turbomotor brunda i prijeti da će se pregrijati, ali nama ta opasnost ne prijeti
zahvaljujući automatskoj klimatizaciji, koja mi uvijek djeluje kao čudan koncept u
Engleskoj.
Dok se približavamo zračnoj luci Gatwick, Charlie se pravi da se sva uzbudila,
pa me upita skrećemo li ovdje, dodajući da je ponijela putovnicu za svaki slučaj.
Skrenem na odvojak samo da je vidim kako zijeva u čudu, a onda se smjesta
vratim na autocestu bez komentara.
Nekoliko kilometara odatle promet oslabi, kao i bol u mome ramenu na
mjestu gdje me opalila. Zarežavši od olakšanja, Impresi- vac pojuri kad napokon
uspijem izaći iz druge, pa uskoro putujemo warp-brzinom. Dok se vozimo,
prepričavam Charlie svoj razgovor s Nickom.
“Mislim da možeš naći i bolju od Sandre?" ponovi ona, zgražajući se nad
mojim pomanjkanjem takta. “1 još te iznenađuje što je on reagirao na takav
način?”
“Možda sam sve pogrešno shvatio”, kažem joj, kao da razmišljam naglas.
“Možda bih samo trebao pustiti da sve bude po njegovu. Možda stojim preblizu
svemu tome. Treba mi neovisno mišljenje. Od nekoga tko ne poznaje ni njega ni
nju..Ušutim i samo nastavim gledati u cestu pred sobom.
Krajičkom oka opazim kako me Charlie gleda i odmahuje glavom. “U redu”,
uzdahne. “Ali to će te koštati.”
Uputim joj širok osmijeh. “Dogovoreno.”
“Nisam ti još rekla što tražim zauzvrat”, kaže Charlie i stavi dlan na moje
bedro, zbog čega mi se auto blago izmakne prema ogradi na sredini autoceste.
Brzo odmakne ruku. “Ali, za početak, mogao bi nas u jednom komadu dovesti
tamo gdje već idemo.”
U osam sati već se vozimo po rivi u Brightonu. Kazao sam Charlie da joj
želim pokazati mjesto u kojem sam studirao, a tom željom da podijelim svoju
prošlost s njom zaradio sam dobar broj bodova za ovu varku. Kad stanemo pred
Grand Hotelom, od čijeg je imena u današnje vrijeme, sudeći po oronuloj
vanjštini, točna samo ona polovica koja navodi da je to “hotel”, oči joj se
zakrijese. Dočeka nas livrirani vratar, koji otvori Charliena vrata i pozove portira
da nam ponese prtljagu. Portir se sav napregne kad pokuša ponijeti njezine
torbe, uz istu onakvu grimasu koju sam ja složio kad sam čuo cijenu sobe.
Prijavimo se i odemo za portirom do naše sobe. Unutrašnjost je stvarno
veličanstvena, iako onako tek malčicc kičasta, a naša soba doista ima pogled na
more, premda je sad već, naravno, premračno da se išta vidi. Portir se sav
isprenemaže dok nam pokazuje kupaonicu, jer je sigurno nikad ne bismo
pronašli bez njegova stručnog vodstva, a onda se zadrži pokraj vrata. Iz džepa
izvadim nekoliko kovanica od jedne funte koje sam upravo zato i spremio
unutra, a onda mi on napokon uruči ključ.
Charlie se počne raspakiravati, a kad vidim da u ormar stavlja vrlo seksi malu
crnu haljinu, nazovem recepciju i rezerviram stol za večeru u hotelskom
restoranu sutra navečer. Oboje smo malo gladni, pa odlučimo prošetati se uz
obalu i usput pojesti ribu s krumpirićima ili točnije ribu s krumpirićima za Charlie,
te nešto uzgojeno na kopnu s krumpirićima za mene, što pojedemo iz malih
pladnjeva od polistirena s drvenim vilicama za krumpiriće. Zgrozim se kad
Charlie zalije svoju hranu solju i octom, ali ona se posljednja smije kad si prolijem
kečap po košulji jer zubima pokušam otvoriti vrećicu u koju je zapakiran.
Večer je prekrasna, povjetarac puše s mora, još je prilično toplo, a mi
šetamo rivom s rukom u ruci, izmičemo ljudima koji džogi- ; raju i rolaju se, kao i
klincima na onim apsurdno malim srebrnim skuterima. Prošetamo se molom,
jedući krumpiriće i gledajući pučinu, okruženi bukom i bljeskavim svjetlima
salona s igricama. Kad pojedemo, uđemo i zaigramo videoigru u kojoj oboje
imamo ! volane u rukama i jedno do drugoga možemo juriti stazom za Grand
Prix. Odlučim pustiti Charlie da pobijedi, ali onda moj muški ponos nadjača, pa je
pokušam preteći točno na cilju, ne računajući da će ona u zadnji čas promijeniti
brzinu.
Nakon što Charlie napokon prestane likovati, nađemo mirnu klupu i
sjednemo, držeći se za ruke i gledajući u suprotnom smjeru, prema panorami
Brightona koju odražava more crno poput tinte.
Uz drhtaj koji jedva uspijem prikriti, shvatim da smo točno pokraj mjesta s kojeg
sam bacio prsten prije samo nekoliko kratkih godina, iako mi se sada čini da je
odonda prošao cijeli život. Shvatim da proživljavam čudnu mješavinu osjećaja
koji u isti mah djeluju kao spokoj i uzbuđenje, i još pokušavam dokučiti kako je
to uopće moguće, kad Charlie odjednom prekine tišinu.
“Adam”, kaže, a ja smjesta znam da slijedi krupna tema. Ljudi nikad ne
počnu pitanje oslovljavanjem po imenu ako ne žele dobiti ozbiljan odgovor.
“Da?”
“Bi li htio imati djecu? Jednog dana. Obitelj?”
E, takav sam razgovor već vodio. Mnogo puta, zapravo. A u mojoj glavi on
uvijek teče otprilike ovako:
Ona: “Želiš li djecu?”
Ja: “Ne, ja zapravo nikad neću moći biti otac.”
 Ona, suosjećajno: “Ajoj. Zašto ne?”
Ja: “Zato što sam previše sebičan.”
Nije stvar u tome da ne volim djecu, shvaćate. Samo ne znam što bih s
njima, naročito ako su novorodenčad ili su tek prohodala. Kad uđu u pubertet,
već mi je malo lakše - ili počnu razgovarati na normalan način i više ih zanimaju
teme za odrasle, ili potpuno prestanu razgovarati i ništa ne žele raditi, što mi
također odgovara.
Pripadam ljudima kojima roditelji brzo odluče ne davati malu djecu. Sav sam
nespretan dok pokušavam nositi mališane i jedva nekako znam kako ih treba
držati. Dok bi se netko drugi drage volje kreveljio, izigravao avion i izvodio sve
one gluposti koje ljudi već s bebama rade, ja se jedino brinem da ne budem onaj
koji će je ispustiti, jer sam prilično siguran da bi to bilo loše. Zato, iako nisam
donio konačnu odluku da jednoga dana ne postanem otac, sada bih, pod
prinudom, morao odgovoriti nepobitno niječno. Vjerojatno.
Ali što da kažem Charlie ove krasne proljetne večeri, dok sjedimo tu na molu
i držimo se za ruke? Kako da joj dam odgovor koji spaja neodređenost s
poštovanjem prema složenoj dubini ljudske potrebe za razmnožavanjem,
stalnim promjenama smjera u kojem se kreće čovjekov život, potrebom za
produljenje svoje loze kroz vjekove? Kako da izbjegnem taj slijed pitanja i u isti
mah ostavim otvorena vrata za daljnju raspravu u nekom naknadnom trenutku?
Sjetio sam se. “Ne znam”, kažem joj. “A ti?”
Ona zanemari moje vješto razgovorno pariranje, a kad ne dobijem odgovor,
pogledam je u lice. Zagledala se u nebo, a čini mi se i da joj suza navire u oku.
“Zašto ne?” naposljetku me upita.
“Ovaj, mislim da ne bih bio dobar u tome”, kažem joj, znajući da je to bolji
odgovor nego “previše sam sebičan”. Charlie me pokuša uvjeriti da nije tako, ali
nije me još vidjela kakav sam uz malu Indiju.
“Što ti misliš?” ponovno je upitam.
Charlie mi pusti ruku, a sad su joj oči nedvojbeno suzne. “Ne mogu”,
šmrcne, a suze joj poteku niz obraze.
E sad, užasno mi je kad žene plaču i obično poduzimam krajnje napore da
izbjegnem taj prizor. Obično se ti napori sastoje od služenja telefonom
namjesto suočavanja licem o lice, u svrhu prenošenja loših vijesti (“dajem ti
nogu”) ili raspravljanja o osjetljivim temama (“zašto ti dajem nogu”). Ali ovdje,
večeras, Charlie sjedi ravno preda mnom, iz očiju joj curi kao iz pokvarene
slavine, a to me cijelog slama iznutra.
Dodam joj ubrus koji sam maznuo iz prodavaonice krumpirića. “Zašto ne?”
glupo joj kažem. “Zar ti djeca nisu draga?”
 “Obožavam ih, debilu”, kaže ona između jecaja. “Ne mogu ih imati. Ono,
fizički. Bila sam bolesna kao mala i morali su me operirati. Izliječili su me, ali
vjerojatno nikada neću moći zatrudnjeti...” Charlie ušuti, ali nastavi čvrsto
gledati u mene, a ja shvatim daje to ono što je gotovo kazala dok smo
razgovarali o njezinim zarukama. Zbog toga su prekinuli. Zato što ona ne može
imati djecu.
“To je jako bitno... nekima.” Šmrcne. “A ja sam ti to samo htjela reći prije
nego što mi, ako mi..:” načas trepne da rastjera suze “... uđemo u ozbiljnu
vezu.”
Moja početna reakcija je “To!” kako zbog mogućnosti za ozbiljnu vezu s
Charlie, tako i, priznajem, zbog pojma da možda nećemo imati djecu, ali uspijem
se suzdržati da ne skočim s klupe i počnem mahati rukama po zraku. Jasno mi
je, iz načina na koji me gleda, daje ono što ću sada reći vjerojatno najvažnija
stvar koju ću kazati Charlie otkako je poznajem. Veze se stvaraju i raspadaju u
ovakvim trenucima. Potrebna mi je samo jedna genijalna replika da joj pokažem
svoju tankoćutnu stranu, dam do znanja da mogu biti u isti mah i snažan i
brižan. Evo je...
“Pa, mi uvijek možemo usvojiti.”
Mi? Mi? Pa gdje mi je pamet? I još usvajanje? Ispao sam tankoćutan kao
buldožer. Stisnem zube u očekivanju njezina odgovora, ali ona se samo nagne
prema meni i da mi dug, iako blago šmrkljav poljubac.
“Pa, mislim da bismo mi mogli”, kaže mi dok otire oči. Ja je samo čvrsto
zagrlim i teški trenutak prođe.
U jedanaest sati krenemo natrag u hotel, a bar još radi, pa uđemo, naručimo
par brendija i odemo s njima do velikih kožnatih naslonjača pred kaminom, koji
gori premda je večer topla. Charlie odluči da bi joj godila kava uz brendi, pa
pozove konobara i upita me jesam li i ja za kavu.
“Sigurna si da nas to neće spriječiti da zaspimo?” nevino je upitam dok
konobar čeka.
“Nemam namjeru zaspati”, odgovori mi mrtva-hladna. Konobar se nakašlje i
ode pripremiti napitke, te ih nakon nekoliko minuta donese cereći se od uha do
uha.
Gledamo kako vatra pucketa i ne govorimo mnogo, pijuckajući pomalo
prevruću kavu. Charlie napokon iskapi šalicu i pogleda me. Uzme svoj brendi,
zaljulja par puta zlatnu tekućinu u čaši i iskapi je nadušak.
“Idemo, zavodniče!” kaže, ustane i primi me za ruku. “U krevet!” Imamo cijelo
dizalo za sebe, ali penjemo se samo nekoliko katova, pa radije samo požurimo u
sobu. Ušeprtljam se s ključem, a nakon što uđemo, odemo u krevet i neko se
vrijeme ljubimo, sve dok se nevoljko ne odmaknem.
“Samo malo”, kažem joj dok ustajem i odlazim u kupaonicu. “Moram, znaš,
nešto namjestiti.”
Charlie se isceri. “Što to - glazbu s radija?”
Ali kad se za nekoliko trenutaka vratim iz kupaonice, sav sam u nevjerici.
“Nećeš vjerovati”, kažem joj. “Potpuno sam zaboravio ponijeti kondome.”
Charlie me zadihano pogleda iz ležećeg položaja. “Nema veze. Sjeti se, nije
baš vjerojatno da ću zatrudnjeti, je 1’ tako?” kaže, a ja se na trenutak zabrinem
da će opet briznuti u plač nakon što je potegla tu temu. Na svu sreću, nju više
zanima potezanje nečega drugog.
Uopće se ne sjećam kad sam posljednji put imao spolni odnos bez kondoma.
Zapravo, ne sjećam se kad sam uopće imao spolni odnos bez kondoma. Obično
se toliko bojim neželjene trudnoće da pretjerujem u brizi, pa kupujem najdeblje,
najotpornije vrste koje se mogu naći. Ne slažem se s onima koji koriste
svakojake druge metode: suzdržavanje, dane u mjesecu ili čak pilulu. Ako se
mene pita, nezaštićeni seks je poput igranja ruskog ruleta s automatskim
pištoljem. Svaki naboj je bojni - pitanje je samo hoćete li cijev biti usmjerena u
metu kada oružje prasne.
Potrebno mi je samo nekoliko minuta - sramotno prebrzih nekoliko minuta -
da shvatim kako mi je svih ovih godina seks s kondomom bio isto što i šlatanje
djevojke u gumenim rukavicama (ne kažem da sam to ikada radio). Ali drago mi
je što me ta novina toliko, je li, stimulira da ne prođe dugo prije nego što sam
spreman za novi pokušaj. Kad nas napokon svlada san, naiđe mi misao da ćemo
ovog vikenda vidjeti vrlo malo Brightona.
Doručak se poslužuje do deset sati, a mi stignemo onamo desetak minuta
prije tog roka. Siguran sam da hotelsko osoblje diljem svijeta mrzi ljude koji
dođu netom prije kraja termina za doručkovanje i onda se zadrže sat vremena u
prostoriji uz dvopek i kavu. Naručim kompletan engleski doručak, što najviše
volim, samo bez ribe i rajčice, a Charlie uzme slane haringe. Na svu sreću, ne
traži da ih probam. Nakon doručka, Charlie dobije potrebu da kupi nove cipele,
a kad me zamoli da pođem s njom, ne moram puno razmišljati.
Obožavam ići u šoping sa ženama, dobrim dijelom i zato što mi to daje
legitiman razlog da se motam po raznim prodavaonicama ženske odjeće i
mjerkam prodavačice. Uz to, perverzno me fascinira razlika pristupa kupovanju
između muškaraca i žena.
Žena će, primjerice, kupiti bilo što ako je na akciji, čak i ako joj uopće ne
treba, dok će muškarac platiti koliko god treba samo da dobije nešto što želi.
Ako, s druge strane, žena želi nešto konkretno, onda to s druge strane uvodi u
jednadžbu nešto što se zove kvocijent neizvjesnosti. Možda je, recimo, pošla
kupiti cipele, ali u gradu će odjednom odlučiti da joj treba i suknja koja ide uz
njih. Možda je već izabrala cipele i bila vrlo zadovoljna odabirom, ali još ih neće
kupiti zato što: a) možda nađe suknju koja savršeno pristaje uz njih, ali to je
naravno izuzetno rijetko i malo vjerojatno, b) možda nađe suknju koja joj se
sviđa, ali ne ide uz cipele koje je kupila, pa će stoga kupiti suknju ali zatim morati
zamijeniti cipele ili, dapače, naći drugi par, c) možda nađe druge cipele koje joj
se dapače još više sviđaju na putu do mjesta gdje želi kupiti suknju, ili d) postane
tako zbunjena da na kraju ne kupi baš ništa. Muškarac, s druge strane, poželi
kupiti, recimo, plavu košulju, i u tu je svrhu spreman potrošiti pedeset funti, na
primjer. Prva košulja koju nađe, a pristaje mu, plava je i košta oko pedeset funti,
biva i kupljena.
Ako ste u šopingu sa svojom djevojkom, postoji niz temeljnih pravila koje
valja poštovati. Prije svega, a to je vjerojatno krajnje bjelodano, kad god da vas
zamoli da joj kažete što mislite, ona NIKAD, ponavljam, NIKAD ne izgleda
debelo. Drugo, ako pokaže i trunku naklonosti prema jednom predmetu u
usporedbi s drugim koji vama u svakom pogledu izgleda jednako, složite se iz
dna duše s njom. Vjerujte mi, tako ćete uštedjeti puno vremena.
Također vam je u interesu da nikad ne kupi ništa iole izazovno. Nikad više ne
bi trebala obući ništa slično onome što je imala na sebi kad vam je prvi put
zapela za oko, naročito dok je vani s vama. Nema šanse da ćete pristati na to da
je drugi muškarci pohotno škicaju, onako kako vi škicate druge žene koje su
izašle s dečkom. Ključno načelo glasi: muškarci ne vide čime si je žena pokrila
tijelo - samo koliko je otkrila.
Na kraju cijeli dan provedemo u obilaženju trgovina, uz stanku za ručak u
maloj kavani u Lanesu, kolopletu starih uličica u središtu mjesta. Posjetimo
valjda svaku prodavaonicu cipela u Brightonu, neke i više puta. Do predvečer,
kad sam ja taj kojemu trebaju nove cipele u zamjenu za ove koje su mi se
izlizale, Charlie je svela izbor na dva para, ali ne može se odlučiti. Meni nije jasno
u čemu je razlika, a kad joj predložim da kupi oba para, Charlie me pogleda kao
da sam rekao nešto apsurdno. Vjerna ženskoj čudi, na kraju ne kupi nijedne.
Napokon odemo natrag u hotel i počnemo se presvlačiti za večeru, što
potraje dulje nego što smo očekivali, jer smo još u onoj ranoj fazi odnosa kad se
svaka prigoda zajedničkog svlačenja prometne u nešto drugo. Kad stignemo do
stola u otmjenom hotelskom restoranu, kasnimo već dvadeset minuta, ali
konobaru to očito ne smeta.
Charlie izgleda prekrasno, što je, kad malo razmislim, vjerojatno i razlog zašto to
konobaru očito ne smeta. Obukao sam odijelo i kravatu, što mi nije običaj, a kad
ugledam naš odraz u zrcalima u hodniku, iznenadim se koliko smo lijep par. Ne
želim reći da smo oboje privlačni ljudi, prije da lijepo izgledamo zajedno.
Restoran je tradicionalan, pa u jelovniku koji Charlie dobije ne pišu cijene.
Uzmemo džin-tonik dok biramo jela, podijelimo bocu vina uz hranu, te popijemo
konjak za kraj, tako da sam već pomalo ošamućen kad odlučimo otići.
Na putu prema baru začujemo glazbu koja dopire odnekud ispod nas, pa
odemo za zvukom sve do noćnog kluba u podrumu hotela, gdje Charlie izjavi da
joj se pleše.
Nisam velik obožavatelj plesanja. Mislim da postoje samo četiri razloga za
odlazak u noćni klub. Prvo: studirate i mladi ste od dvadeset dvije godine.
Drugo: imate između dvadeset dvije i trideset godina i ponestalo vam je droge.
Treće: profesionalni ste plesač i treba vam prakse. Četvrto: izašli ste u tako
pijanom muškom društvu da mislite kako je klub neko mistično mjesto gdje će
ženama vaši pivski plesni pokreti biti tako izazovni da će vas sve od reda
poželjeti pozvati k sebi doma.
Ali ako ga ne možete izbjeći, nikad ne ulazite trijezni u noćni klub. Bit ćete
ukočeni pri plesanju, mrzit ćete cijenu koju morate plaćati za piće, a to piće ćete
pak ostaviti negdje i otkriti da ga više nema kad ga pokušate opet pronaći i
svakako vam se neće sviđati glazba, koja će biti tako glasna da će vam svaka
nada u vođenje bilo kakvog razgovora smjesta biti ugušena.
Moje se premišljanje brzo privede kraju kad me Charlie odvuče za ruku kroz
ulaz i ravno na plesni podij. Dok tamo stojim, blago pripit, odjednom shvatim da
sam zaboravio plesati. Može se raspravljati o tome jesam li ikada znao više od
standardnog pokreta tipa “korak lijevo, spoji noge, korak desno, spoji noge” s
kojim se dečki uglavnom snalaze, ali bio sam uvjeren da imam većeg smisla za
ritam od ovog. Pa ipak, evo me na plesnom podiju s Charlie, DJ daje sve od sebe
da pokrene cijelu ekipu izborom stvari iz sedamdesetih I osamdesetih, a ja se
osjećam tako nespretno i neskladno da se ne mogu oteti potrebi da sjednem.
Ako ste muško, po svoj prilici vas nitko nije pošteno naučio kako se pleše. Ili
to kužite ili ne, a kad pogledam oko sebe, odjednom pomislim da bi ovo možda
mogla biti tržišna prilika o kojoj moram porazgovarati s Markom, jer je očito da
većina nazočnih muškaraca, uključujući i mene, to ne kuži. Kao klinac plešete na
određen način, pa kad postanete tinejdžer, plešete na drugačiji način, a kao
odrasla osoba očito izgubite sav pojam sklada i plešete kao marioneta iz neke
lutkarske serije.
Pa valjda bi ljudi htjeli platiti da nauče poštene ili, točnije, prikladne pokrete?
Kad se plešu sentiši, primjerice, i kad ste napokon uspjeli nagovoriti pripadnicu
suprotnog spola da se nesigurno njiše po podiju s vama, zamislite koliko bi bolje
bilo da vam je netko unaprijed kazao da joj ne bi baš i trebalo pjevati stihove
pjesme “Lady in Red” u uho. Nasuprot tome, Nick i ja nismo se usudili “plesati”
na onom koncertu Uzi Streeta - umjesto toga, samo smo zaprepašteno gledali
2-Turfa, čiji su pokreti uglavnom izgledali kao da mrsi kosu dvojici malih,
nevidljivih dječaka.
Ne pomaže mi to što se Charlie kreće kao da je sazdana od tekućine, napola
zatvorivši oči da bolje osjeti glazbu dok se migolji oko mene. Kad se opazim u
jednom od zidova obloženih zrcalima, shvatim da izgledam kao da plešem uz
potpuno drugačiji ritam, kao da nosim neke svoje stereo-slušalice i potpuno ne
hajem za zvučnike ispred sebe - iz kojih, ironično, praši pjesma Sister Sledgea
“He’s the Greatest Dancer”. Izdržim još nekoliko glazbenih brojeva, a onda me
svlada spoznaja o vlastitoj nesposobnosti.
“Idemo gore?” doviknem Charlie kad Village People počnu slaviti ljubav na
oceanskom valu.
“Volim te”, vikne mi ona kroz bučnu glazbu.
“Molim?”
“Voljela bih”, ponovi ona, a ja se osjetim glupo. Ali poslije, dok ležim s
usnulom Charlie u naručju i slušam kako valovi tiho udaraju o plažu pod našim
prozorom, bude mi krivo što je nisam dobro čuo.
Utorak ujutro prebrzo svane, a nakon što smo nekako uspjeli opet stići u
prizemlje na vrijeme za doručak, već se valja odjaviti. Pokušam ne promijeniti
izraz lica kad vidim koliki je iznos na računu
- sad mi je jasno zašto se hotel zove Grand, jer su mi naplatili koliko i Nicku za
majmuna - i pristojno odbijem Charlienu ponudu da plati polovicu.
Na povratku kući skrenemo pokraj Beachy Heada, mjesta na kojemu sam se
tako često družio na studiju ili točnije odavao opijanju s dečkima. Provezemo se
cestom usporednom s krhkim rubom litice i parkiramo na mjestu gdje je stijena
najviša. Charlie još nikad nije bila tu.
“Opa”, kaže ona dok promatra nevjerojatan prizor. “Stvarno je
spektakularno. Ne iznenađuje me što ovamo dolaze svi samoubojice.”
Prošetamo do travnate kosine i priđemo nagloj provaliji, gdje stoje brojni
ljudi i zgranuto promatraju vidik ili pak leže na trbuhu i migolje se bliže rubu da
pogledaju u dubinu. Charlie me primi za ruku da se pridrži i oprezno se nagne, te
zine u čudu kad ugleda koliko su daleko ispod nas valovi što udaraju o liticu. Kad
se okrenemo i pođemo natrag prema autu, ona si protrlja prste i napravi facu.
“Au!” kaže. “Pa nisi me morao baš tako čvrsto držati.”
Nisam bio ni svjestan toga.
 12. poglavlje

Kada to popodne svratim u ured, Nick i ja ponašamo se kao da se ništa nije

dogodilo. On me vrlo napadno upita kako mi ide s Charlie, a ja se pravim da me
zanimaju njegovi planovi za svadbu. Kad mi kaže da se prijavio kod matičara, a ja
izrazim iznenađenje što Sandra ne želi crkveno vjenčanje, on čak izvali neku foru
o tome kako su joj odbojni križevi i sveto tlo, što prihvatim kao njegov
nespretan pokušaj ispričavanja.
U petak unesemo niz novih web-stranica u direktorij, uključujući jednu po
imenu Analne knjigovotkinje, gdje se nude fotografije golih žena (koje su valjda
knjigovotkinje, jer nose naočale) posvećenih igri skrivanja kalkulatora, koju
e-mailom pošaljemo Marku u ured. Charlie snimi reklamu za kremu za ruke, a te
noći ja dobijem priliku iz prve ruke osjetiti koliko je taj proizvod zapravo dobar.
U subotu, kad je preostalo manje od tri tjedna da uvjerim Nicka kako griješi,
dođe vrijeme da prijeđem na iduću fazu svoga plana. Problem je samo u tome
što još nisam smislio koja je to “iduća faza”. Za to vrijeme, Charlie i ja dobili smo
poziv, zajedno s Nickom i Sandrom, da danas svratimo do Marka i Julije na
večeru. Prije toga, u želji da dobijem ono neovisno mišljenje, odvezem se s njom
dolje u Sussex, gdje Nick treba igrati kriket za tamošnju seosku momčad.
Nick još od studija igra (pa dobro, bolje bi bilo reći nastupa, jer je “igranje”
prilično dobronamjeran opis njegova prenemaganja po terenu) za drugu
jedanaestoricu Upper Dickera (bez zezancije), a danas bi, kaže mi Nick, Upper
Dicker trebao igrati s Lower Bottomleyjem ili nekim takvim selom koje
vjerojatno nije veće od tri kuće, pivnice i pošte-kioska-videoteke u jednom
lokalu. Susret će biti predsezonski i prijateljski, kaže Nick, iako se ne sjećam da
sam ikada čuo za neprijateljski. Pa ipak, uvjeravao me da bi trebao biti uzbudljiv.
“Znači, netko će gol istrčati na teren?” upitao sam ga.
Nisam poklonik kriketa - previše tu ima izraza poput silly mid-on ili leftfielder
- iako mi je pojam short slip već pomalo zanimljiv. Također, u čemu je smisao
igre u kojoj nikad nema jasnog pobjednika ili gubitnika osim ako jedna momčad
nije potučena do nogu? U njoj je za izjednačen rezultat očito dovoljno da se
jedna momčad približi drugoj na pedeset trčanja, pod uvjetom da više nema
dovoljno dnevnog svjetla ili da, prema onoj čudnoj tradiciji, usred utakmice
dođe vrijeme za čaj. Pa, meni se više sviđa kava, ali dan je lijep i sunčan, pa bi
bilo glupo propustiti priliku da se izležavam na travi s Charlie i istodobno
podjebavam Nicka.
Iako bi se nas četvero moglo udobno smjestiti u moj auto, Nick zasebno vozi
na jug sa Sandrom. Uvijek ide Ferrarijem u Sussex - sve mi se čini samo zato da
podsjeti svoje suigrače, koji većinom rade u srednjoj razini uprave i sretni su što
si mogu priuštiti kožnata sjedala na Fordu Mondeo svoje tvrtke, kako je samo
on danas bogat i uspješan. To znači da ću ja morati ponijeti njegovu opremu za
kriket otraga u Impresivcu, jer Sandra zauzima suvozačko sjedalo Nickova auta,
a u prtljažnik mu jedva stane štitnik za prepone, a kamoli ostatak opreme iz
Harrodsa, bijeli dres, torba i palice. Da, palice, u množini.
Sastanemo se pred mojim stanom, gdje upoznam blago nervoznu Charlie s
iscerenim Nickom koji, vjeran sebi, škicne niz njezinu majicu dok se ljube u
obraze. Sandra je pomalo suzdržana i samo se vrlo formalno rukuje s Charlie, ali
na svu sreću ne pati od grižnje jezika, vjerojatno zato što sam sinoć podsjetio
Nicka da je zamoli da bude ljubazna.
Kad krenemo iz Londona, dajem sve od sebe da ne izgubim sjajni crveni
sportski auto iz vidika dok opasno zaobilazi autobuse i taksije. Nakon što
izbijemo na autocestu, vozimo stalnih sto šezdeset na sat po vanjskom traku,
sve dok ne stignemo do zavojitih puteva u Sussexu, gdje uspijem izbiti na čelo i
odmaknuti, što Nicka sigurno ozlojedi. Inače bi se dao u potjeru za mnom, ali
znam da mu Sandrino neprestano zvocanje da uspori samo tjera vodu na moj
mlin; kako se ispostavi, kad Nick i Sandra napokon stignu na seosko igralište,
Charlie i ja već smo izašli iz auta i čekamo ih pokraj paviljona.
Nick parkira na sigurnoj udaljenosti od terena - naučio je tu lekciju nakon
prošle utakmice, kad je ne baš sportski raspoložena suparnička momčad stalno
usmjeravala loptice prema njegovoj istaknutoj haubi. Odemo do mjesta gdje su
stali i nađemo se s njima.
“Gdje ste tako dugo?” upitam ga. On samo pogleda prema Sandri i podigne
obrve.
Prošetamo natrag do paviljona. Njih dvije hodaju prve i čavrljaju. Očito
razgovaraju o vjenčanju, a kad joj Sandra sva ozarena pokaže prsten, Charlie i
nehotice razrogači oči. Nick me trkne pod rebra, sav ponosan.
Upper Dicker prvi igra obranu, a kad se Nick ode presvući, Charlie se okrene
prema Sandri i pokaže joj deku za piknik koju smo izvadili iz prtljažnika
Impresivca.
“Gdje ćemo sjesti?”
Sandra pričeka da se Nick udalji dovoljno da je ne čuje. “O, zapravo, mislim
da ću ja pričekati u autu. Kriket mi baš ne leži”, odvrati ona i naknadno doda:
“Mislim, ako vama ne smeta?”
“Inače je ne viđamo na dnevnom svjetlu”, šapnem Charlie dok se Sandra
vraća do Nickova auta i tamo bočno sjeda na suvozačko mjesto s otvorenim
vratima, okrenuta prema igralištu, pobrinuvši se tako da nitko ne zaboravi da
ona posredno posjeduje Ferrari. Charlie i ja nađemo mjesto na travi, ispružimo
se i počnemo gledati spektakl pred nama. Kad Nick zauzme položaj na terenu,
vidim kako je sav pun sebe jer se skupina promatrača sjatila oko njegova auta - i,
naravno, Sandre, koja se pravi da je baš briga - i više ih zanimaju njegove sjajne
obline od događanja na travnjaku.
Prva polovica utakmice protekne bez incidenata. Nick propusti nekoliko
lakih udaraca i uspije se spotaknuti nekoliko puta dok trči za loptom, a mi ga za
to nagrađujemo prikladnim dovikivanjem i pljeskanjem. Nakon nekog vremena,
Lower Bottomley izjavi se na dvjesto za šest, što god da im to znači, a mi
prošetamo do klupskog doma, gdje supruge i djevojke ostalih igrača dijele
sendviče i čaj. Sandra je odlučila ostati u autu, gdje joj se mobitel po svemu
sudeći zalijepio za uho.
Zatim Nickova momčad dođe na red za udaranje. Nick je “ušao na broju
deset”, što, kad mi to prevede jedan od njegovih suigrača, znači da nije baš
najgori udarač u momčadi, ali malo mu fali, pa ga samo pričekamo u klupskom
domu i strpljivo se smješkamo dok nam on “stručno” objašnjava dosadašnji
tijek susreta. Kada gotovo svi, eh, Upper Dickeri poispadaju iz igre, on iz torbe
izvuče najbjelje štitnike koje sam u životu vidio i vrlo teatralno ih zaveže na
sebe, kao da mu život ovisi o tome hoće li ispravno stajati. Uzme jednu palicu,
zatim drugu, pa onda opet prvu, za koju mi kaže da je “posljednja riječ tehnike s
titanskom jezgrom” dok izvodi skup složenih zamaha za zagrijavanje. Police
koje drugi igrači koriste pomalo su pohabane i pune svakojakih crvenih otisaka
na mjestima gdje su se sudarile s kožnim kriketskim lopticama. Obje Nickove
palice, iako nisu naročito nove, nemaju ni mrlje na sebi.
Za pobjedu zatreba samo nekoliko trčanja, pa Nick napokon dobije priliku, i
samouvjereno prošeta na crtu te dovikne sucu da mu kaže položaj. Izgleda
dojmljivo dok se nadnosi nad vrata, lica tvrda od usredotočenosti, a siguran sam
da spoj bjeline njegove odjeće i odsjaja njegove netaknute palice zasljepljuje
protivnika.
Prijeteći zureći u Nicka, bacač trlja lopticu o stegna malo dulje nego što je
možda nužno. Počne pritrčavanje s petnaest metara, dobivajući na brzini dok se
približava vratima, a onda ispali udarac. Lopta je kratka, uz nezgodan odskok, i
samo traži da je se lupi natrag preko crte. Nick je odluči udariti da odleti, što i
učini - te promaši loptu, izgubi ravnotežu i sudari se s vlastitim stupićima. Charlie
I ja pristojno mu zaplješćemo dok se vuče natrag prema paviljonu, okružen
slavljem suparnika. Nikad nisam vidio ništa jadnije.
Poslije, u pivnici, žalujemo zajedno s njim.
 “Loše se odbila”, tvrdi. “Kako im je grozan teren. Ne znam kako uopće još
mogu igrati na njemu.”
“Nisam imao dojam daje smetao drugim udaračima”, promrsim. Nick me
ošine opakim pogledom.
Neko vrijeme čavrljamo o poslu, pri čemu Sandra pridonese samo prezimim
“Znači, ti si manekenka?” upućenim Charlie, pri čemu izgovori riječ
“manekenka” kao da govori “diler droge” ili “pedofil”.
“Da. Uglavnom radim na izložbama, uz pokoju reklamu”, odgovori joj
pristojno Charlie. “Zapravo, baš ovaj tjedan sam snimala hand job”, doda ona i
pocrveni kad shvati što je upravo rekla.
Nick se zagrcne pivom. “Što si rekla?” upita je u nevjerici.
Charlie mu pokuša objasniti, ali uspije si samo pogoršati situaciju. “Tako mi
to zovemo. Hand job. Znate - kad se samo služim svojim rukama na nekome
drugom.”
Nick joj upadne u riječ. “Imamo—”
“Znam”, kaže Charlie i potapše ga po nadlanici. “Cijeli niz stranica
posvećenih upravo tome.”
Charlie i Nick dobro se slažu, što mi je drago, a pogled na Charlie u
razgovoru s mojim najstarijim prijateljem ispunjava me neobičnim ponosom.
Nick, kao i obično, daje sve od sebe da joj se malo upucava, ali to mu ide tako
loše da me nimalo ne vrijeđa, već to radije shvaćam kao znak njegova
odobravanja. Sandra sjedi sa strane i ne ulaže naročit napor da se uključi, iako se
Charlie hvalevrijedno trudi daje uvuče u razgovor. Naposljetku primijetim da su
nam čaše prazne, pa ustanem.
“Čija je runda?” upitam. “Sandra?” u nejasnoj nadi da bi ona bar jedanput
mogla ustati i staviti ruku u džep.
“Ne, neću ništa, hvala”, odgovori ona bez trunke ironije.
Charlie ustane pokraj mene. “Valjda sam ja na redu”, kaže. “Još jednom isto,
Nick?”
Prije nego što Nick stigne odgovoriti, Sandra izjavi da nju zapravo boli glava,
pa bi radije otišla kući leći.
“Ali što ćemo s večerom kod Marka?” molećivo će Nick.
“Pa, očito ćemo je morati otkazati”, kaže ona pomalo jetko. “Sigurna sam
da Adamu neće biti teško da im kaže da mi nije baš dobro. Ionako ne bih bila
bogzna kakvo društvo.” Tu je sve po starom, pomislim.
“Uostalom”, doda ona dok ustaje od stola. “Imamo mi svoga posla. Imat
ćeš vremena da se do mile volje posvećuješ svojem malom društvu nakon što se
vjenčamo.”
 Ugrizem se za jezik i neuspješno pokušam uloviti Nickov pogled. Čak ni
Charlie ne može vjerovati što to čuje dok samo šutke zuri u svoju čašu.
Krenemo van i mahnemo im dok odlaze. Nick je sav snužden dok grme s
parkirališta, a Sandra se ne trudi ni pogledati nas sa suvozačkog mjesta.
Razočaran sam što će se Mark i Julia tako potruditi a da im ovo dvoje uopće ne
dođu, a pomalo sc brinem i zato što neću dobiti priliku da razotkrijem Sandrine
nedostatke pred svima, ali u isti mah sam tiho zadovoljan jer je više neću morati
gledati.
Nakon što odu, Charlie odmahne glavom u nevjerici.
“Znači, to je bila zloglasna Sandra”, kaže na putu do auta.
“Aha.”
Charlie zastane i okrene se prema meni. “Ako mu ti ne kažeš, ja hoću.”
Molećivo je pogledam. “Možda te budem držao za riječ.”
“Ma kad je Nick tako... tako...” Ne privede izjavu kraju.
Nasmijem se. “Da. Ljudi obično teško nađu pridjev kojim bi ga opisali.
Doduše, imenica im ne manjka.”
“I, eto, Sandra. Ona jednostavno...” Charlie opet ne zna kako bi dovršila
rečenicu.
“Jednostavno ne ide uz Nicka?”
Charlie kimne glavom. “I kako to njemu nije jasno?”
Slegnem ramenima i otvorim vrata da Charlie uđe. “U tome i leži moj
problem.”
Smireno se odvezemo natrag u London, usput javljajući domaćinima da se
Nick i Sandra neće pojaviti. Već je rana večer kad stignemo do Markove kuće.
Parkiram pokraj monovolumena ali podalje od krošanja, čime izbjegavam
izlaganje riziku od ptičjeg izmeta. Uzmem bocu vina iz prtljažnika, u prolazu
poljubim Charlie i odem im pozvoniti. Mark je čuo auto, pa me pretekne i otvori
vrata prije nego što stignem do njih. Ozareno nas pozdravi. Već sam ga uputio u
to koje teme on i Julia ne smiju potezati pri večerašnjem razgovoru; među njima
su u prvom redu moje bivše djevojke, te Julijine teorije o razlozima zbog kojih ih
je toliko.
“Mark - Charlie, Charlie - Mark”, kažem.
Mark pruži ruku Charlie, a ona je primi i poljubi ga u obraz. Stidljivo joj se
osmjehne i uvede nas u kuću. Mene pljesne po leđima, te digne obrve i kimne mi
glavom dok ulazim.
Uđemo u njihovu dnevnu sobu, gdje se pojavi Julia, kojoj iza nogu
stramežljivo viri moje kumče, mala India. Skriva se od mene jer mi je pri našem
posljednjem susretu ponosno rekla da joj je ispao jedan mliječni zub.
 “I stavila sam si ga pod jastuk i došle su vile i uzele ga i ostavile mi dvadeset
penija”, ponosno mi je ispričala onako kako to djeca već rade, bez i jednog
znaka interpunkcije.
“Dvadeset penija?” rekao sam joj na to, došapnuvši “škrtico” Marku. “Pa,
bolje ti pazi da nikad ne zaspiš s glavom pod jastukom,” kazao sam joj, “da vile
ne dodu i uzmu ti sve zube.”
Mark mi je poslije rekao da India još tjedan dana nije mogla normalno
zaspati.
Julia se pomalo službeno rukuje s Charlie.
“A tko nam je to?” kaže Charlie, prigne se i osmjehne Indiji. “Ja sam India”,
profrflja ona.
“Koje krasno ime”, kaže Charlie i stavi ruku na Indijin obraz. India se
krezubo osmjehne Charlie. “Tamo su me začeli”, kaže. Julia i Mark pogledaju
jedno u drugoga, a onda u mene, srdito. “Ne znam tko joj je to rekao”, kaže
Julia.
“Nisam kriv”, kažem i podignem obje ruke u zrak.
“Ali to je istina, zar ne, mamice?” upita je India.
“Da, dušo”, kaže Julia dok blago rumeni.
“India, znaš li što znači riječ ‘začeli’?” kažem.
Julia mi uputi ubilački pogled, ali India samo odmahne glavom i otrči iz sobe,
na svu sreću ne tražeći da joj objasnim.
“Ali, zbilja, kako prekrasno ime”, kaže Charlie. “Obožavam kad ljudi imaju
imena koja stvarno znače nešto bitno. Gdje ste to u Indiji bili, ako nije
neljubazno što to pitam?”
“U Goi”, nasmije se Julia. “Ali zaključili smo da je baš ne možemo nazvati
Goa.”
Osmjehnem se. “Baš. Stvarno nije najbolje žensko ime.” “Samo, imali smo
sreće”, kaže Mark. “Tjedan dana prije toga bili smo u Phuketu.”
Julia se opet obrati Charlie. “Znači, ti si ta koja je napokon ukrotila našeg
Adama?” upita me. “Već smo se brinuli da nikad neće izlaziti ni s jednom dulje
od uf!” To “uf’ prouzroči Mark, udarivši je naglo laktom pod rebra. Charlie se
okrene prema meni i upitno me pogleda, ali na svu sreću upravo tada začujemo
lavež. Max dojuri u sobu, uzbuđeno mašući repom, i zabije nos ravno u
Charliene prepone.
“Ajoj, ispričavam se”, kaže Julia, primi ga za ogrlicu i počne odvlačiti. “Uvijek
zabija nos svugdje gdje su jaki mirisi.” Lice joj se prenerazi kad shvati što je to
upravo rekla. “Eh, hoću reći...” “Piće?” upita nas Mark, ne bi li nekako poštedio
suprugu sramote. “Onda, Charlie”, kaže Julia nakon što je zatvorila Maxa u vrt.
“Što te to u Adamu nagnalo da izađeš s njim?”
“To što me pozvao. Napokon”, odgovori joj Charlie, još pomalo šokirana.
“Čujem da si manekenka”, kaže Mark, nastojeći vratiti razgovor na uljudnu
razinu. “Jesi li radila nešto što sam možda mogao vidjeti?”
“Ne, dragi, jer ti ne dopuštam da čitaš takve časopise”, kaže Julia trljajući si
rebra. “Samo se šalim”, objasni ona Charlie, dok joj pomalo lažan osmijeh
poigrava na usnama. Vidim da su njih dvije isukale kandže pa se zabrinem da bi
večer mogla biti naporna. Što je to u zgodnim ženama da se uvijek osjete
ugroženima kad se u njihovu društvu pojavi neka druga privlačna?
Charlie se opet obrati Marku. “Uglavnom oglase”, odgovori mu. “Jesi li vidio
onaj za najnoviju videokameru?” Počne mu opisivati neku televizijsku reklamu
koja završava tako da videokameru nježno drži par ruku obojenih zlatnom
bojom. “Ali nećeš me prepoznati
- vide mi se samo šake.”
Mark se zadivi, što Juliju vidno srdi.
“Zbilja? Kako si se počela baviti tim, kako se zove?”
“Ručnim radom”, upadnem mu u riječ s taktom.
“Pa, u biti, tako što ostatak mene nije zadovoljavao”, nasmije se Charlie prije
nego što Julia stigne uzvratiti. “Adam mi kaže da si vrhunski knjigovođa”, kaže
ona, mijenjajući temu. “Obrađuješ manekenke?”
“Samo u snu”, odgovorim, i svi prasnemo u smijeh, izuzev Julije, koja ustane i
promrsi nešto o tome kako treba provjeriti večeru.
“Da ti pomognem”, kažem i izađem za njom iz dnevne sobe.
“Nije loša”, kaže mi kad joj se pridružim u kuhinji. “Privlačna i pametna.”
“Misliš?”
“Da. Tako da sam uvjerena da će te brzo prozreti”, odgovori mi i poljubi me u
obraz, da pokaže kako se šali.
“Pa, onda bi trebala biti ljubazna prema njoj, jer ćeš je možda viđati
ubuduće.”
Ozbiljno to kažem Juliji. Izraz lica vidno joj se smekša i načas me samo
promatra s druge strane kuhinje.
“Slažem se”, kaže mi.
“Dobro, onda. Mogu li ti nekako pomoći?” upitam je, iz pristojnosti.
“Ne, hvala. Samo moram namjestiti tempiranje za povrće. Bolje ti idi spasi
Charlie dok je Mark nije uspavao svojim pričama o povratu poreza.”
Kad se vratim u dnevnu sobu, Mark doista priča Charlie o njezinom povratu
poreza. Svaka čast, oči joj se još nisu zacaklile.
“Oduvijek se pitam zašto se to zove povrat poreza”, umiješam se dok
sjedam pokraj Charlie. “Pa nije baš da imaju običaj povratiti porez, zar ne?”
Prilično se ponosim svojom malom šalom.
“To je zato što se ja brinem za to da ga praktički uopće ne plaćaš”, prezirno
mi otpovrne Mark. Upravo u tom trenutku India dotrči natrag u sobu s
vragolastim smiješkom na licu.
“Striček Adam”, kaže ona dok me prima za košulju da mi se popne u krilo,
bolno mi čupajući busen dlaka na prsima. “Hoćeš doći da me ušuškaš?” Očito ju
je Julia nagovorila na to.
“Naravno, srećo”, kažem joj, nespretno je podignem i iznesem u hodnik.
Charlie me gleda sa smiješkom.
“Ne zaboravi reći laku noć... prijateljici stričeka Adama, Charlie”, kaže joj
Mark.
India mi se izmigolji iz naručja, otrči do Charlie i zagrli je. “‘Noć, Charlie”,
kaže. “Ti ćeš biti moja nova teta?” Uhvatim je i brzo iznesem iz sobe, prije nego
što Charlie stigne odgovoriti.
Nakon što stavim Indiju u krevet, vratim se u prizemlje. “Dječja usta, a?”
kažem im dok sjedam za stol.
Charlie se obrati Juliji. “E da, usput, čestitam”, kaže joj. “Čujem da čekaš
bebu?”
Julia i Mark zajedno se ozareno osmjehnu. “Tako je”, kaže Julia. “Trebala bi
se roditi u listopadu.”
“Baš krasno”, kaže Charlie. “Bit će lijepo da India ima bracu ili seku.”
Mark se ponosno isceri. “O, da. Jedva čekamo.”
“Htjeli smo je i prije,” kaže Julia, “ali nikako nam nije uspijevalo zatrudnjeti.”
To je istina. Mark je sav iscrpljen dolazio u Bar Rosa dok su, da upotrijebim
taj divan izraz, tjerali dijete.
“Pa to valjda znači da se ševite što češće možete?” upitao sam ga jednom
prilikom.
“Da je bar to tako jednostavno”, odgovorio je, susprežući zije- vanje dok
nam je objašnjavao kako je dužan obaviti svoje u točno određene dane u
mjesecu, u točno određeno doba dana i noći, a onda bi ga, te minute nakon što
je izvršio dužnost (što je kod Marka vjerojatno bilo neznatno dulje od minute)
Julia zbacila sa sebe i idućih pola sata provela u sjedećem položaju s nogama
iznad glave.
“A čuj, barem se nisi morao poslije maziti s njom”, glasila je Nickova
uobičajeno tankoćutna primjedba.
Malo se brinem zbog smjera u kojem je ovaj razgovor pošao, pa izlanem
prvo što mi padne na pamet. “Julia je prirodno rodila Indiju. Bez epiduralne i
svih onih sedativa.”
Charlie složi facu. “Zar te to nije boljelo?”
Julia kimne. “Bože, nego što!”
“A ovaj put to namjeravaš ponoviti?” upita je Charlie, sva u čudu. “O, da. Mislim
da to bitno pridonosi povezivanju majke i djeteta. A, uostalom, to ti je donekle
slično tetoviranju. Boli kao sam vrag, ali kad vidiš krajnji rezultat, potpuno
zaboraviš na svu bol.” “Shvaćam što hoćeš reći”, kaže Charlie. “Stvarno je
slatka.” “Bi li ti htjela imati djecu?” upita je Julia.
Opazim kako se Charlie na trenutak lecne. “O, da”, kaže, gledajući u svoju
čašu vina. “Jednoga dana.”
Naglo promijenim temu, proklinjući sebe zato što nisam na vrijeme uputio
Marka i Juliju u ovo. “Šteta što nas je stari Nick večeras iznevjerio.”
Mark pogleda datum na svome satu. “Pa, vjerojatno moraju puno toga
porješavati. Koliko je još ostalo?”
“Dva tjedna i šest dana”, promrmljam. “Otprilike.”
“Hoćemo li te vidjeti na vjenčanju, Charlie?” vedro je upita Julia.
Charlie me pogleda u nelagodi, ali prije nego što stigne odgovoriti, Mark provali
glupost.
“Ne ako se Adama pita”, kaže on. “O ne, oprosti, Charlie, nisam mislio tako
kako je zvučalo...”
Julia me optužujuće pogleda. “Nisi valjda još uvijek sav posvećen tom suludom
sabotiranju?”
“Hvala,stari", kažem Marku, strijeljajući ga očima. “Ne, samo... samo bih htio da
on bude siguran da je to što radi ispravno, ništa drugo. Da stupa u brak s njom iz
pravih razloga, znaš. Iz ljubavi i svega toga.”
Mark se nasmije. “Adam, tebi stvarno neke stvari nisu jasne, a? U stvarnom
svijetu se ne ženiš djevojkom u koju si zaljubljen. Sretan si ako uspiješ naći neku
koja nije totalna koma!”
Julia se nagne prema njemu i uštipne ga. “Pa, drago mi je da se ženi. Već je bilo i
vrijeme da se Nicku malo posreći kad su žene u pitanju.”
Charlie, primjećujem, diplomatski samo šuti.
Glasno izdahnem. “Trebat će mu sva sreća na ovome svijetu ako se oženi
Sandrom.”
Julia zakoluta očima. “Nije Sandra tako loša. A, uostalom, lijepo je da je
upoznao neku novu. Bilo mi ga je strašno žao nakon što mu je ona prethodna
cura dala nogu.”
“O, ne”, kaže Charlie. “Što se dogodilo?”
Mark i ja pogledamo se puni krivnje i zajednički joj počnemo pričati priču. “Pa,
išli smo svi skupa preko vikenda na golf...”
“I on se pakirao...”
“I ona je primijetila da je ponio paketić kondoma...”
“Pa mu je dala košaricu.”
“Meni je to zbilja malo okrutno”, kaže Julia. “Hoću reći, nije da je išta konkretno
učinio...”
Mark slegne ramenima. “Da je spakirao kupaće gaće, pretpostavilo bi se da
ima namjeru ići na plivanje...” Charlie pokrije usta dlanom, ali vidim da je to zato
što se pokušava spriječiti da se nasmije.
Kuhinjski tempirač odluči nam upravo u tom trenutku dati do znanja da je
povrće gotovo, a kad Mark i Julia odu pozabaviti se mahunama, nagnem se
prema Charlie i stisnem joj ruku u znak potpore.
Za vrijeme večere neuspješno pokušavam vratiti razgovor na temu
katastrofe koja tek što nije zadesila Nicka, ali kada dođemo do deserta, jedino je
jasno da Mark i Julia nažalost sviraju po istim notama. Također me malo brine
dojam koji moje tirade protiv braka ostavljaju na Charlie, pa mi lakne kada oko
ponoći svi već na jedvite jade nastojimo prikriti zijevanje, pa odlučimo krenuti u
krevet. Julia je obzirno smjestila Charlie i mene u odvojene sobe - to je njezin
pojam šale - ali pobrinem se za to da Charlie zna koja su moja vrata prije nego
što će otići u kupaonicu. Dugo se ondje zadrži, tako da se zavučem pod plahtu i
ugasim svjetlo. Nakon nekoliko minuta čujem kako se vrata otvaraju i opet
zatvaraju, i koraci prilaze mome krevetu. Odjednom začujem pitanje koje nisam
očekivao.
“Možeš mi pročitati priču, striček Adam? Ne mogu zaspati.”
Upalim svjetlo i osmjehnem se Indiji, koja pospano leži pokraj mene, s
velikim plišanim dinosaurom i Tupkovom knjigom priča za laku noć u naručju.
Na polovici sam priče o obitelji krokodila, u kojoj je vrlo neuvjerljivo (iako to
ne spomenem Indiji) beba-krokodil vegetarijanac, i Indijine su se oči već
praktički sklopile, kad Charlie otvori vrata i uđe na prstima, smješkajući se
prizoru koji je ugledala. Izađem iz kreveta, zahvalan na tome što nisam skinuo
bokserice, i odnesem Indiju natrag u njezinu sobu, dok nas Charlie slijedi s
knjigom i dinosaurom. Ostane na vratima i gleda me dok ušuškavam Indiju,
a onda se tiho zahihoće kad zatvorim vrata za sobom, dignem je u naručje i
odnesem natrag u svoju sobu.
“Hoćeš i meni ispričati jednu priču, striček Adam?” kaže Charlie, gume me na
krevet i skoči na mene.
“Jasno”, kažem joj. “Jesi li se udobno smjestila?”
Charlie mi se malo promeškolji na krilu. “Zapravo, nisam...”
 13. poglavlje

Utorak, 29. travnja. Moje šestotjedno razdoblje zagrijavanja već je više nego
napola prošlo, a nikako se ne uspijevam približiti završnici. Takvoj situaciji ne
pomaže činjenica da je Nick rijetko u uredu, jer ga Sandra stalno tjera da obavlja
kojekakve sitne poslove. Znam da bih se kao vjenčani kum trebao ponuditi da
pomognem, naročito zato što je on trenutačno pod velikim opterećenjem, ali
bojim se da jednostavno ne mogu smoći volje što se tiče tog vjenčanja.
Uostalom, netko mora voditi posao kad njega već nema.
Budući da se “vođenje posla” u PlcazeYourselfu sastoji samo od logiranja na
internet po nekoliko sati dnevno, i dalje imam slobodnog vremena napretek za
viđanje s Charlie, a kako mi danas majka i otac dolaze u London, odlučio sam
poduzeti riskantan korak i upoznati ih.
Već dosta dugo nisam odveo jednu svoju djevojku da se upozna s mojim
roditeljima, dijelom zato što mislim da poprijeko gledaju na moje serijske veze,
ali i zato što sam otkrio da, iako ih unaprijed iscrpno uputim, oni uvijek zovu ovu
novu imenom one prethodne. “Pa, koja si mu ti ono, draga?” nije najbolji uvod u
razgovor.
Jedanput sam dapače pokušao uzastopno izlaziti s djevojkama istog imena,
da vidim hoće li im tako biti imalo lakše, ali iz nekog razloga to ih je samo još
više zbunilo, tako da sam na kraju zaključio da bi mi bilo najpametnije držati ih
podalje. K tome, svaki put kad bih ih i odveo kući, moja majka bi neumoljivo
izvukla svoj vjerojatno najdraži komad imovine - požutjeli novinski isječak s
fotografijom mene iz mjesnih novina, snimljenom netom nakon što sam se
rodio, kad sam pobijedio na godišnjem natječaju za Dražesno djetešce.
Obožavam svoje roditelje, a što su stariji, to nastojim provoditi sve više
vremena s njima. Nije to zato što me muči krivnja i mislim da im nije više puno
ostalo, već prije zbog toga što mi je stvarno ugodno u njihovu društvu. Nikad
me nisu opterećivali visokim očekivanjima, niti su me silili da budem bilo što
osim sretan. Sjećam se kad su mi kao sedamnaestogodišnjaku platili da prvi put
krenem u vozačku školu, a onda sam pao na ispitu. Bio sam gotovo u suzama
kad sam im to rekao, ispričavajući se što sam ih iznevjerio.
“Nisi nas iznevjerio, sine”, glasio je odgovor. “Ionako nismo mislili da ćeš
proći.”
Moj tata je bio učitelj engleskog u mjesnoj osnovnoj školi - sad se to, mislim,
zove prvostupanjska škola - gotovo punih dvadeset godina, a premda je odavno
u mirovini, još uvijek ga na ulici zaustavljaju bivši učenici koji ga žele pozdraviti i
kazati mu kako im ide. Nitko nikad nije rekao loše riječi o mojem tati, i jasno mi
je da je tijekom godina ostavio traga na brojnim životima. Oduvijek mi je bio
uzor, a jedini put kad sam ga vidio kako plače bilo je kad sam mu to i kazao.
Znate kako se ljudi katkad služe onim izrazom “Pretvara se u svoga oca” kao da
je to nešto loše, kao da biste vi sad trebali biti nova, poboljšana verzija? Pa, moj
tata je prilično super tip usprkos svojim poodmaklim godinama, a ni kosa mu se
uopće nije prorijedila, tako da se neću buniti ako jednoga dana ispadnem kao
on.
Majka mi je jedna od onih stamenih Škotkinja koja kao da uopće nije
ostarjela u prošlih nekoliko desetljeća, a izgleda kao da će živjeti zauvijek. Ona i
moj tata u braku su već više od četrdeset godina, a ja se ne sjećam kad sam ih
zadnji put vidio kako se svađaju. Dobro, porječkaju se oni svako toliko, ali
obično oko nečega banalnog poput potrebe moga oca da stalno gleda sport na
televiziji ili navike moje majke da brka nevažne detalje.
Danas su došli u London da “polete” na Londonskom oku, u sklopu jednog
od redovitih putovanja svojeg kuglačkog kluba.
Počeli su odlaziti na kuglanje prije nekoliko godina, kad se moj otac oporavljao
od manje operacije srca, a moja majka, sve samo ne ljubiteljica sporta, odmah se
navukla, naročito zato stoje stalno pobjeđivala mojeg oca (rezultati njihovih
ogleda sada su tabu- -tema kada kod kuće sjednemo za stol). Igraju barem
triput tjedno, i također redovito odlaze autobusom iz Margatea na druženja, pa
se često nađem s njima na ručku, jer im je drago što London nudi velik broj
raznovrsnih kuhinja. Ne bih rekao da ih je kod kuće u Margateu razmazila
ponuda, osim ako ne računamo sto i jednu prodavaonicu hamburgera kojih je
obala puna. Dogovorio sam se s Charlie da nam se naknadno pridruži na piću.
Tako će izbjeći potrebu da vodi usiljene razgovore tijekom beskrajno dugog
vremena koje je potrebno mojim roditeljima da objeduju.
Iako nije naročito vičan svoj toj suvremenoj tehnologiji, moj otac si je kupio
mobitel “za hitne slučajeve”, a moja ga majka tjera da ga nosi sa sobom svaki
put kada dođu u grad “za svaki slučaj”. Malo sam uranio, pa ih odlučim zvrcnuti
da vidim gdje su. Dvaput okrenem broj, ali samo zvoni bez odgovora. To znači
da imam nešto slobodnog vremena, a dok hodam King’s Roadom dobijem
glupu ideju da kupim poklon za Charlie.
To je pomalo nezgodno ako se ima u vidu da smo skupa tek nekoliko
tjedana, pa smo tako još u onoj sivoj zoni gdje je ne znam baš kako dobro da bih
joj kupio nešto odviše intimno, dok bi pak nešto banalno i neutralno moglo
izgledati kao da me ona baš i ne zanima, ili da nisam naročito obziran, ili oboje.
Žene i muškarci dijametralno su suprotni što se poklona tiče. Žene mogu
otići u jednu od onih prodavaonica poklona koje muškarci izbjegavaju kao kugu,
punih svakojakih umjetno patiniranih stvarčica i smrdljivih predmeta. Naći će
nešto poput mirisne svijeće koja čak i dok nije upaljena smrdi kao sredstvo za
čišćenje zahoda i kupiti je, jer im je romantično sjediti u mračnoj kući uz
smrdljive, treperave plamičke. Ili će pak uzeti jednu od onih sićušnih ukrasnih
kutijica koje su premale da u njih stane išta korisno, tako da su beskorisne, uz
čestitku s nekakvom odurno apstraktnom naslovnom stranicom oblijepljenom
šljokicama i sladunjavom porukom, iako još ne znaju kome će je dati.
No za muškarce je kupovanje poklona za žene pravo minsko polje. Odjeća?
Nikad je neće obući, nego će vas najslađim glasićem zamoliti za račun, daje
može promijeniti za “malčice drugačiju boju”, a onda umjesto nje uzeti novu
torbicu ili još jedan par cipela, jer “nisu imali moj broj”. Nakit? Nikad ne smije biti
od srebra, a kako bi to zajamčila, možda vam čak i kaže daje alergična na one
jeftinije plemenite kovine. Nijedna žena koju sam u životu upoznao nije bila
alergična ni na zlato ni na platinu.
Uvijek možete kupiti izazovno donje rublje, ali ne prerano u vezi. Najhitnije
je uzeti točan broj, a njega možete sa sigurnošću saznati jedino tako da joj
pročešljate ladicu s rubljem dok vas ne gleda, a ako vas ulovi... Tu je i problem
vrste rublja. Od crvenih svilenih čarapa s halterima možda vam srce brže kuca,
ali ona će pomisliti da to znači da vam ona nije dovoljno seksi takva kakva je.
Slično tome, kupite li joj išta odviše obično, pomislit će da vam nije baš nimalo
seksi.
Ali najgore je pitanje što napisati na čestitku koju ćete priložiti. S ljubavlju
od? Voli te tvoj? Od srca? Sve to vama možda znači jedno te isto (tj. ništa), ali
žene mogu izvući niz vrijednosnih sudova o vezi proizašlih iz vašeg odabira tih
malih riječi. Nakon što mi takve teme dvadesetak minuta zuje po glavi, i dalje
ništa nisam kupio za Charlie. Polako počinjem padati u očaj, a onda se odjednom
sjetim da se cijeli taj problem biranja poklona može zaobići kupovanjem cvijeća.
Kad izađem iz cvjećarnice jedan je sat, pa krenem prema restoranu,
pokušavajući opet dobiti roditelje na mobitel da im javim da stižem. Danas ćemo
probati nešto novo. Dogovorili smo se otići u Knightsbridge, u novi libanonski
restoran po imenu Bejmtska mehana. I dalje mi se ne javljaju na telefon, pa
samo uđem, nađem svoj stol, naručim pivo i pričekam ih. Pobrinuo sam se
rezervirati mjesta do prozora, a deset minuta kasnije, kad se već počinjem blago
zabrinjavati, opazim ih vani kako provjeravaju u uputama koje sam im poslao
jesu li došli baš na pravo mjesto. Moja majka nosi hrpu vrećica iz Harrodsa, što
objašnjava i zašto kasne i donekle bolan izraz lica mojega oca, iako si je on,
poznavajući ga, zacijelo našao naslonjač na odjelu s knjigama i pričekao da
majka potroši cijelu mirovinu, za što joj u Harrodsu vjerojatno nije dugo trebalo.
Pokucam na staklo i mahnem im, pokazujući da uđu. Praktički je čujem kako
govori: “Daj dođi, David” dok on šepa za njom jer mu nedavno operirano
koljeno još nije sasvim zaraslo. Moja majka sva užurbana dođe do stola i poljubi
me, a netom nakon nje stigne i moj otac, kojega pozdravim napola grljenjem,
napola rukovanjem. U obitelji nismo naročito skloni tjelesnom izražavanju
osjećaja, a tata i ja nalazimo se u onom čudnom stadiju u kojem nismo posve
sigurni kakva bi točno trebala biti procedura.
“O, kako je krasan. Nisi trebao”, kaže moja majka, uzme buket cvijeća i
pomiriše ga. Nemam srca reći joj da i nisam.
“Ovdje je lijepo”, kaže nakon što je sjela i pregledala prostoriju. “Ali čudim
se što vidim muškog konobara.”
Namrštim se. “Zašto?”
“Pa znaš, kad smo već u...” spusti glas do šapta “... lezbijanskom
restoranu.”
Pogledam je na trenutak. “Libanonskom, mama.”
“Pa što ja znam kako se to točno izgovara", kaže i uzme jelovnik. Moj otac
samo zakoluta očima i složi izraz lica koji govori: “Žene, a?”
Naručim porto s limunom za majku, te moram objasniti konobaru kako se to
priprema, i bocu crnog vina za oca. Kad mu konobar natoči malo da proba, on
ga pomiriše, otpije i počne mućkati po ustima toliko dugo da se počnem brinuti
hoće li ga ispljunuti umjesto da ga proguta.
Moj otac to stalno radi, jer proizvodi vlastito vino i uvijek ga voli usporediti s
onim koje pije kada izađe. Nije da baš gnječi vlastito grožđe, ali prilično je vješt s
onim paketićima za kućnu izradu koji se prodaju u Bootsu. Ispunio je njihovu
prostoriju za sušenje odjeće i cijelu pomoćnu spavaću sobu svakojakim
cjevčicama, bocama i sustavima za filtriranje, što znači da u današnje vrijeme
spavanje u kući mojih roditelja uvijek prati živopisna zvučna podloga bućkanja i
klokotanja.
Prilično mu dobro ide: njegovo bijelo svakako je “prpošan napitak”, a
crveno ima isti učinak kao sok od borovnice pomiješan s votkom. Tijekom
godina usavršio je količinu šećera koju mora dodati kako bi postigao onaj pravi
alkoholni učinak, ovisan o postotku znatno većem od uobičajenog. Zapravo,
tatino domaće vino steklo je toliko poklonika među mojim prijateljima da mi on
uvijek da par boca da ponesem sa sobom u London, a mene dečki nakon
povratka neizostavno posjete da mi “pomognu” da ih popijem. Nakon praktički
cijele vječnosti, on napokon potvrdno kimne konobaru. “Nije loše”, prosudi.
Uz ručak im pokušam objasniti svoju nedoumicu vezanu uz Nicka, u nadi da
bi nekim čudom mogli smisliti rješenje. Moj otac pripada ljudima koji će uvijek
ponuditi savjet, bez obzira na temu, a iako se ja inače samo smješkam i kimam
glavom dok on dijeli svoje mudre bisere, ovaj put me istinski zanima da saznam
ima li on ikakav dobar prijedlog. To što sam dovoljno očajan da ih zamolim za
pomoć dokazuje da već stvarno zdvajam, ali iako moji roditelji poznaju Nicka
jednako dugo koliko i ja - te tako znaju kakav je on - također su veliki
obožavatelji braka, a i hvata ih očaj da nikad više neće otići na neko novo
vjenčanje, imajući u vidu povijest mojih odnosa. Također nikada nisu upoznali
Sandru, a ruku na srce, zaista nemam energije za odgovor na komentar moje
majke “Nije valjda ona tako loša”. Kad mi majka, kao i obično, skrene razgovor
na razloge zbog kojih još nemam ženu, počnem se isključivati i spopadne me
olakšanje kad ugledam Charlie vani na ulici, pa se potrudim iz sve snage
promijeniti temu.
Dok ona prilazi stolu, smiješeći se od uha do uha, moj otac pokušava s
naporom ustati, jer mu se koljeno ukočilo otkako je sjeo.
“Charlie - moji roditelji, moji roditelji - Charlie”, kažem im, naglašavajući
njezino ime kad god mogu.
“Baš mi je drago što sam te upoznala, Charlie”, kaže moja mama. “Adam,
daj pozovi onog simpatičnog Somalijca i naruči piće za Charlie.”
Charlie, moj otac i ja pogledavamo se dok meni napokon ne sine. “Mama, to
je sommelier”
“To sam i rekla, dušo”, odgovori mi ona i opet se okrene prema Charlie.
Naručim još pića, a zatim stanem u drugi plan dok ih Charlie šarmira. Jedina
se nezgoda dogodi kad se ispričam da se javim na poziv i na povratku zateknem
svoju majku kako pokazuje Charlie isječak s Dražesnim djetešcem koji se
potrudila ponijeti sa sobom. Stvarno ga jednog dana moram uništiti.
“Slatka slika”, isceri se Charlie.
“Mama”, uspijem izgovoriti, i to glasom koji zvuči kao da mi je majka upravo
isplela izrazito sramotan džemper. “Ne zaboravi da sam ja taj koji će ti izabrati
starački dom.”
Otprilike sat vremena poslije izlazimo s njima iz restorana i ukrcavamo ih u
taksi, a dok se opraštamo, Charlie obeća da će im uskoro svratiti u posjet, bez
sumnje. Sjetim se da ih prije nisam mogao dobiti na mobitel, pa se upitam nije li
moja majka slučajno isključila zvono, ali kad izvadi telefon iz torbe, shvatimo
daje zapravo greškom ponijela sa sobom njihov bežični kućni telefon.
Platim vozaču i oni se odvezu prema Oku, a Charlie i ja laganim korakom
krenemo natrag prema mojem uredu. Ostavim je da kupuje na King’s Roadu, a
ja ušetam u predvorje i osmjehnem se Becky.
“Ima li kakvih poruka, ljepoto?”
Becky porumeni. “Samo jedna”, odgovori mi. “Zvala je Sandra
- Nick je imao slom živaca. Ona mora van, pa je tražila da odmah dođete.”
“Š-što?” Ne mogu vjerovati u to što sam upravo čuo.
“Tako je rekla”, kaže Becky i pročita poruku sa žutog papirića iz bloka. “Nick
je imao slom živaca.”
“Kad je zvala?” upitam je, sav u strepnji. “Zašto nije ostala uz njega?”
Becky ova vijest očito nije ni najmanje kosnula. “O, prije desetak minuta.
Spomenula je da ima dogovoreno kod frizerke, pa je rekla da se vi odete
pobrinuti za Nicka.”
Da se ja pobrinem za Nicka? Prokleta Sandra. Da sam samo bio malo više od
pomoći ili da sam nešto ranije rekao ili da sam platio da je ubiju...
Grozničavo razmišljajući, istrčim van i taksijem trknem do Nick- ova stana,
gdje se pomalo iznenadim kad ga zateknem kako čeka vani, sjedeći neutješno
na haubi Ferrarija.
“Stari!” viknem. “Jesi li dobro?”
“Ne, nisam dobro”, mrgodno će on. “Vražji auto neće upaliti. Opet.”
A-ha. Takav je to slom živaca.
“Možeš ti vjerovati da Autoklub nema nijedan jedini rezervni remen
hladnjaka za Ferrarije?” nastavi on, iako mi pritom djeluje neobično ponosno
zbog te neugodnosti. “Možeš me odbaciti do zastupništva? Htio bih se izderati
na njih, a to je najbolje izvesti licem u lice.”
Nick nema pojma o automobilima. Čak je zvao Autoklub kad jednoga dana
nije mogao naći motor. “Jeste li pokušali pogledati u prtljažnik, gospodine?”
upitao gaje iznureni mehaničar Autokluba. “To su vam auti na stražnji pogon,
znate.”
Prošetamo do mojeg stana da uzmemo Impresivca, pa nas odve- zem kroz
Chelsea i preko mosta Wandsworth. Autosalon je odmah s druge strane rijeke.
Pažljivo parkiram između otprilike četvrt milijuna funti vrijednih primjeraka
talijanske tehnologije. Nick pri izlasku iz auta naglo otvori svoja vrata, ili točnije
moja vrata, ako ne razumijete, i opali njima o krilo susjednog Ferrarija tako da
otkrhne tri centimetra crvenog laka.
“Pazi malo”, kažem mu.
Pregleda oštećeno krilo. “Stari, to je samo mala ogrebotina. Vjerojatno će
nestati kad se malo ispolira.”
“Ne, mislim na moj auto. A, osim toga, upravo si vjerojatno napravio štete u
vrijednosti dva tvoja majmuna.”
Nick pogleda ulubinu, slegne ramenima i ušeta u predstavništvo. Odem za
njim pokraj prekrasnog crnog Ferrarija kojemu je na haubu uredno izgrebana
riječ “preseravanje”.
Iza teških staklenih vrata predstavništvo odiše aurom posvećenog prostora
- na podu su debeli tepisi urešeni logotipom propetog konjića, mekani kožni
naslonjači koji izdišu kad utonete u njihov zagrljaj, te aparat za kavu koji
poslužuje samo vrhunske talijanske arome. Ovo je prostor gdje se štuje sve što
je talijansko.
“Nije ni čudo što su im zamjenske gume za brisače tako skupe”,
promrmljam Nicku dok se poslužujem velikim espressom.
“Dobar dan, sii-gnor Morgan”, kaže prodavač koji se smjesta tu stvorio. Nosi
značku s imenom koja navodi da mu je ime Paolo i govori s naglaskom koji ne bi
zvučao neprimjereno u nekom filmu o Jamesu Bondu. “I kako ste vi nama
danas?” Uopće ne izmišljam. On stvarno tako govori.
“Bio bih mnogo bolje da sam se mogao dovesti ovamo u svom jebenom
autu za koji sam vam dao sto somova prije manje od godinu dana, a ne u
nekakvom jeftinom japanskom smeću”, odgovori mu Nick. “Bez uvrede, stari”,
kaže zatim meni.
Paolo iz Rima postane Paul iz Romforda.
“Čujte, žao mi je, ovaj, ma slušajte vi mene, baš mi je krivo”, nastavi Paolo.
“Ma u čemu vam je problem?”
“Ma problem mi je ma u jebenom remenu za hladnjak. Ma jebeno se
pregrijao. Ma opet”, odgovori Nick, izvrsno oponašajući Paolov način govora.
Paolo uzdahne i pogleda u nebesa. “Ma Ferrari - on vam je kao prekrasna
žena, ma je 1’ tako?”
“Nije”, odvrati Nick.
“Pa, on vam je kao Sandra”, kažem ja.
Nick se okrene i mrko me pogleda. “Kako to misliš?”
“Pa, trošiš hrpu love na njega, a on samo beskorisno sjedi.” Sav namršten,
Nick se opet obrati Paolu. “Onda, Paolo” nastavi on, “kada mi možeš poslati
mehaničara da popravi taj prokleti auto? Mislim da znaš adresu.”
“Pa, miister Morgan, provjerit ću, ali naši tehničari iz korisničkog servisa, oni
vam imaju pune ruke posla.”
“To je zato što se vaši jebeni auti stalno kvare”, kaže Nick, sve ljući. “Ma
nisu vam oni baš namijenjeni za vožnju po Londonu. To vam je stalno povuci pa
stani.”
“Pa, sad je stao i hoću da ga natjerate da opet povuče. Danas.” Paolo
napokon pristane poslati stručnjaka danas popodne. Popijem ostatak kave pa
se zajedno vratimo do moga japanskog smeća, koje upali, kao i uvijek, otprve.
Dok odlazimo, pogledam u retrovizor i opazim vlasnika kako se vraća do
Ferrarija koji je Nick oštetio. Uđe u auto, upali motor i onda opet izađe kad
shvati da je vidio ulubinu. Dok mu licem prelazi mješavina zbunjenosti i bijesa, ja
samo dodam gas.
Na povratku u Chelsea odjednom shvatim da mi ponestaje prilika, pa upitam
Nicka bi li svratio do mene na piće, ali on se ispriča objašnjenjem da želi biti kod
kuće kad mu dođe mehaničar. Odbacim ga do stana i pogledam na sat. Skoro je
pet, pa produžim do Bara Rosa, parkiram pred njim i ušetam, pozdravljajući
Pritcharda koji sjedi za stolom i čavrlja s nekim naočitim mladićem. Rudy stoji iza
šanka i drži ih na oku, pa sjednem ravno pred njega da mu namjerno zaklonim
pogled.
“Provjeravaš što ti Pritchard radi?” upitam ga.
“Miči mi se”, kaže on i odmakne se korak-dva ulijevo. “Tražimo novog
kuhara, pa obavlja razgovore. Dakle - gdje si ti zadnjih nekoliko dana?”
“Bio sam vani...” počnem mu govoriti, a onda se predomislim “... poslom.”
Rudy mi stisne biceps. “Bildao si vani, prije bih rekao”, podrugne se. “O -
čekaj malo. Kakav je to miris?” Duboko udahne. “Podsjeća me na onaj jeftini
parfem iz sedamdesetih. Kako se ono zvao?” Onjušim, ali ništa ne osjetim. “O
čemu ti to?”
Isceri se. “Sad se sjećam. Charlie, zar ne?”
“Ha, ha. Ta ti je dobra, Rudy”, odgovorim mu najsarkastičnijim tonom što
mogu. “Razgovarao si s Nickom, pretpostavljam?” “Možda i jesam.”
Pritchard prođe pokraj mene i zađe za šank. “Imam posla, dečki. Znate kako je -
danas pere Charlie”, kaže on, dade pet Rudyju i izgubi se u kuhinji.
Odmahnem glavom. “Isuse. Pa nećete još i vi.”
Rudy se okrene natrag prema meni. “Onda, kada ćemo upoznati tu koja je
obrlatila našeg Adama?”
“Možda je dovedem jednog dana,” kažem, “ali tek kad budem siguran da je vas
dvojica nećete isprepadati.”
“Prvo Nick, a sad i ti”, kaže Rudy. Podigne dlan u zrak. “Rekli su na prognozi da
će padati konfeti.”
Takve bi mi fore inače bile smiješne. Ali kako imam sve manje vremena da
poduzmem nešto u vezi s Nickom, jedino što će padati bit će moja nadanja.
Rudy se udalji, pjevušeći “Love Is in the Air”. Uzmem pistaciju iz zdjelice na
šanku, naciljam i bacim ga u njega.
I promašim.
 14. poglavlje

U četvrtak mi napokon dosadi sjediti sam u uredu. Izdržim do kraja

prijepodneva, a onda prošetam kući, upalim podnevne vijesti i pričekam
vremensku prognozu. Neki tip u konfekcijskom meteorološkom sakou - jedne
od onih posebnih pastelnih nijansi koje nikako ne idu uz hlače - počne mi
objašnjavati kakvo je vrijeme upravo u ovom trenutku. “Pa, prištedio si mi
pogled kroz prozor”, kažem mu, a onda shvatim da razgovaram s televizorom.
S Charlie se trebam vidjeti tek navečer, ali odlučim je svejedno nazvati.
“Zauzeta si?”
“Bila sam,” kaže mi, “ali sve ću prekinuti ako hoćeš...”
Oduprem se sočnom mamcu kojim mi je mahnula pred nosom i upitam je je
li već ručala. Nije, a kad joj predložim piknik u prirodi, čujem joj u glasu da se
oduševila.
Skoknem do obližnjeg Sainsbury’sa po potrebne namirnice i glavni sastojak
svih uspješnih piknika - bocu hladnog Chardonnaya - te pokupim Charlie pa se
zajedno odvezemo iz Londona Autocestom A3. Kada nakon dvadeset minuta
stignemo u Richmond Park, ona se pomalo iznenadi, ali ja u prirodu ne idem
dalje odatle. Napokon, Impresivac možda ima pogon na sva četiri kotača, ali
valjda je to zato da ostanem na cesti, a ne da silazim s nje. Povrh toga, još bih
poslije morao prati auto, a dok Charlie sjedi uz mene, mogu se sjetiti i boljih
načina da utrošim vrijeme.
Imam iskustva s piknicima. Imam sve što treba: vodootpornu prostirku koja
se lako pakira, čaše za vino na sklapanje, hladnjak za bocu i frizbi, iako sam se
suzdržao od plastičnog pribora za jelo. Ostavim Impresivca preko dva mjesta na
parkiralištu, oponašajući Nickov trik, te krenemo prema jezercima. Charlie me
drži za desnu ruku, dok lijevom pokušavam nekako nositi tešku, glomaznu i
termički izoliranu torbu koja mi je potrebna za prenošenje svega navedenog.
Nije uobičajeni engleski proljetni dan - sja sunce, na nebu nema ni oblačka - a
park je pun ljudi koji šeću sa psima i majki koje uče djecu voziti bicikle s
pomoćnim kotačićima. Priđemo većemu od dva jezerca, nađemo sunčanu klupu
s pogledom na vodu i samo promatramo labudove, guske i patke kako se
nadmeću za bačenu hranu pred obalom, sve dok neprekidna buka aviona u letu
za Heathrow ne postane nesnosna.
Nađemo si mirnije mjesto podalje od staze, pa raširim prostirku, a Charlie
sjedne do mene i počne vaditi svakojaku hranu dok ja otvaram vino i svakome
točim po čašu. Upravo se spremamo prionuti na jelo kada doleti golema osa i
počne mi oblijetati lice. Pokušam je otjerati, ali samo se uspijem bolno opaliti po
nosu.
“Samo se pravi da je nema”, kaže Charlie dok mi frcaju suze.
“Da je nema? Ovako ogromne, zujave i bodljikave?” Ose mi nisu najdraža
stvorenja na kugli zemaljskoj. Kad je napokon uspijem uloviti u čašu i sa silnom
nasladom pokušam utopiti, Charlie samo zakoluta očima.
Nakon što pojedemo, samo mirno sjedimo jedno uz drugo, uživamo u toplini
ranog poslijepodneva i pijuckamo svoja pića. Ovo je savršeno, naiđe mi
pomisao, te na neko vrijeme uspijem posve zaboraviti na Nicka i Sandru. To jest,
sve dok se Charlie ne okrene prema meni.
“Onda, kako napreduješ sa znaš već kim?” upita me. “Jesi li već obavio
razgovor s njim?”
“Ovaj, recimo.”
Upitno me pogleda. “Recimo? Nije ti ostalo puno vremena, znaš.”
“Pa, nije da nisam pokušavao. Stalno mu neizravno spominjem Sandru, ali
nikako da zagrize mamac.”
Charlie podigne oči prema nebu. “Jesi li ikada pokušao samo sjesti s njim i
porazgovarati o tome bez vrijeđanja njegove zaručnice? Ili ti je takav pristup
prebanalan?”
“Nije to baš tako jednostavno...” počnem objašnjavati, ali Charlie me
prekine ubadanjem prstom pod rebra.
“Znaš što ja nikako ne mogu shvatiti?” upita me.
“Einsteinovu teoriju relativnosti? Pravilo zaleđa?”
Opet me ubode, ali ovaj put jače. “Ne. Zašto muškarci nikad nisu u stanju
razgovarati o ičemu ozbiljnijem od sporta ili automobila.” Dođe mi da joj
pokušam svojim riječima dati Markovo objašnjenje od prije nekoliko tjedana iz
Bara Rosa, ali nisam siguran da bih mogao. Uostalom, Charlie to ni prije nije
popušila, a, iskreno rečeno, nisam ni ja. “Znaš,” iznesem prijedlog, “to ti je sve
ono iz Muškarci su s Marsa, žene su s—”
“Twixa?” upadne mi Charlie u riječ. “Ne govori gluposti. A uostalom,”
nastavi ona, “kako će ti biti nakon što prođe pet godina, kad budu imali djecu i
Nick bude sav jadan, a ti si sve to mogao spriječiti jednim jednostavnim
pitanjem?”
Dotočim nam piće, pazeći da iz svoje čaše uklonim sve tragove ukiseljene
ose. “Čovječe! Kad si zamislim Nicka kao oca! Baš me zanima postoje li dječje
sjedalice za Ferrarije.”
 Hihoćem se sebi u bradu na tu predodžbu kad me Charlie odjednom
pogleda malo ozbiljnije nego obično.
“A kako će ti biti kad tvoj najbolji prijatelj počne mijenjati ljubavnice jednu za
drugom?”
“Da bar bude te sreće,” kažem, dodajući, “uostalom, Nick nije takav.”
Charlie me ošine pogledom. Odlučim joj ne priznati da sam nedavno to ispitao
na djelu.
“Možda nije sada,” kaže, “ali iz iskustva znam da nakon što tip odluči učiniti
neku djevojku poštenom ženom, sebe time može učiniti nepoštenim
muškarcem.”
“Iz svoga iskustva?”
“Recimo samo da imam... prijateljicu koja je bila u sličnoj situaciji”, kaže ona
zagonetno. “To je najgori osjećaj na svijetu. Laganje, sumnjičenje...” Charlie
proguta knedlu, a kad vidim kakav joj je izraz na licu, odlučim ne nastaviti u tom
smjeru.
“Možda...” kažem joj, pokušavajući uvjeriti samog sebe, "... možda je Sandra
prava za njega. Možda mu neće dati da se smiri, a to je najbolji način da on
bude...”
Charlie frkne. “Adam, Sandra je užasna. Nick možda misli daje ona to što on
želi, ali nitko ne zaslužuje završiti s nekim poput nje. Samo sam je jedanput
vidjela i već mi je to jasno. Uostalom, zar ga zaista hoćeš vidjeti u jednom od
onih IKEA brakova?”
“IKEA brakova? O čemu ti to?”
“O nečemu što izgleda lijepo u katalogu i isprva savršeno odgovara, ali za
nekoliko se godina počne raspadati, pa pomisliš da bi uz malo dodatnog
‘šarafljenja’ moglo opet postati stabilno...”
Ovo je jedna od najgorih metafora koje sam u životu čuo. I ne treba
pogađati odakle joj - iz prokletog Cosma. Odlučim promijeniti temu na najbolji
meni poznati način - tako što ću se prevrnuti nad nju i gladno je početi ljubiti.
Nakon nekoliko minuta ona mi izvuče ruku iz svoje majice.
“Ne ovdje”, kaže. “Mjesto je malo prejavno za moj ukus.” Zanemarim je i
vratim ruku onamo gdje je bila, no opet je brzo opet izvučem kad se grupa
učenika pojavi na stazi.
“Vidiš”, kaže Charlie dok ustaje u sjedeći položaj i popravlja odjeću.
“Partibrejkerice”, kažem. “Čuli bismo ih kako dolaze.”
Charlie me zločesto pogleda.
Iskapimo čaše, spakiramo sve u izoliranu torbu i odnesemo je natrag u auto.
Iz alkoholom nadahnutog hira iznajmimo role iz kioska pokraj parkirališta, što
zvuči kao sjajna ideja sve dok ne pokušam ustati na njima i ne svalim se ravno na
stražnjicu. Pokušam ponovno i smjesta opet padnem, i to ne tako da se blago
srušim, već tako da se punom težinom svalim na tlo. Oduvijek sam se pitao
zašto ih iznajmljuju zajedno sa štitnicima za koljena i laktove, ali za samo
nekoliko sekundi otkrio sam točan razlog za to.
Malo mi je neugodno kad moram vratiti svoje role prištavom klincu u kiosku
nakon samo petnaest minuta, mrmljajući nešto o tome kako sam zaboravio da
moram hitno na sastanak. Povrijeđeno se povučem na klupu u blizini i samo
gledam kako Charlie staje na noge ili, točnije rečeno, kotačiće. Očito joj nije prvi
put, gledam je s divljenjem dok klizi tamo-amo po stazi preda mnom, izgledajući
prilično seksi na polufetišistički način u rukavicama, štitnicima i kacigi, gotovo
kao statist iz Rollerballa.
Charlie se neko vrijeme rola, a ja hodam uz nju, vukući je za ruku uz blage
uspone gdje staza vijuga kroz drveće. Nastavimo iza zavoja i neočekivano
naiđemo na majku košutu s lanetom na travnjaku pred nama. Lane je očito staro
tek nekoliko sati i još uči stajati na nogama, a njegova nas majka plaho promatra
dok im prilazimo. Osjetim kako me Charlie čvršće prima oko ruke, pa joj se
osmjehnem, i u tom trenutku pomislim kako zaista ima gorih situacija u životu
od života u obitelji s doživotnim bračnim drugom, ali onda mi za oko zapne
djevojka koja se sunča na travi u blizini, pa se naglo vratim u stvarnost.
“Dođi, roleru. Tko će prvi do auta?” vikne Charlie i pohita natrag prema
parkiralištu, ostavljajući me da je pokunjeno slijedim pješice.
Nakon što je odvezem kući, otpratim je do vrata stana i upitam smijem li
unutra, ali ona mi kaže da moram otići do Nicka i napokon riješiti to pitanje.
“Odmah!” kaže i veselo me pljesne po stražnjici.
“Na zapovijed, gospođice!”
Charlie mi vrati mobitel - čuvala ga je u torbici da se ne razbije dok padam - i
ja ga uključim, nađem Nickov broj na brzom biranju, krenem ga nazvati i onda se
zaustavim.
“Moram smisliti što bih mu trebao reći...” kažem joj dok stojim kao budala s
telefonom uz usta.
Charlie izgubi strpljenje sa mnom. “Adam! Pa ne planiraš let na Mjesec! Nemoj
ništa misliti - samo idi onamo i razgovaraj s njim.” Mobitel mi upravo u tom
trenutku zazvoni, pa poskočim, sav ušeprtljan stisnem tipku za javljanje i
začujem, koje li koincidencije, Nickov glas. Pita me bih li htio doći na piće u Bar
Rosa.
“Uskoro se nalazim tamo s Markom”, kaže mi. “Mislio sam da bi ti se možda
dalo svratiti i spriječiti ga da me davi svojim najnovijim idejama za brzo
bogaćenje.”
“Odmah ću te nazvati”, kažem mu i upitam Charlie želi li otići sa mnom.
Moći će upoznati Pritcharda i Rudyja, kažem joj. Razmisli načas o tome. “A i Nick
će biti s nama?”
Kimnem, naivno.
“Drage volje, onda”, kaže Charlie. “Moći ću se pobrinuti za to da vas dvojica
obavite taj razgovor.”
Složim facu, a onda opet nazovem Nicka. “Imaš nešto protiv da uzmem i
koku?”
“Naravno da nemam”, odgovori mi on pomalo iznenađeno. “Hoćeš da ti
platim dio? Samo pazi da nabaviš dobru robu—” “Ne”, prekinem ga. “Mislim,
moju koku, moju Charlie. Ne Sandrinu koku.”
“A, o, aha. U redu. Vidimo se”, kaže on.
Charlie me slatko pogleda. “Moju Charlie?” kaže i podigne obrvu. Kad stignemo
u Bar Rosa, Mark doista drži govoranciju pred Nickom, kojem se već cakle oči,
pa ga naš dolazak nevjerojatno razvedri. Skoči sa stolca i pozdravi Charlie
poljupcem, pritom joj, kao i obično, virkajući u dekolte.
“Bok, Mark”, kaže ona kad se Mark okrene na stolici. On ustane i pruži joj
ruku, ali ona mu umjesto rukovanja samo da veliku pusu u obraz. On i nehotice
podigne ruku da otre s lica otisak njezina ruža.
“Donijet ću piće”, izjavi Nick i krene prema šanku prije nego što mu itko
stigne reći što bi htio. Naravno, vrati se s iscerenim Rudyjem, koji nosi bocu
Moeta, dok se Pritchard nadvija iza njega.
“Šampanjac? Zar je i Sandra tu?” upitam, a Nick me prostrijeli pogledom.
Rudy stavi bocu na stol i ozareno se nasmiješi prema Charlie. “A tko je ovo
prekrasno stvorenje?”
“To je Mark”, odgovorim dok Charlie rumeni. “Mislio sam da ga znaš... O,
oprosti. Misliš na Charlie?”
Obavim upoznavanje, a Pritchard primi Charlie u gorostasan zagrljaj. “Drago mi
je upoznati vas obojicu”, kaže im dok je Rudy prima za prste i ljubi u nadlanicu.
Pritchard otvori šampanjac i natoči čašu svima, uključujući i sebe i Rudyja. Svi se
natisnemo oko jedne bačve, a Rudy najavi zdravicu.
Sumnjičavo pogledam oko sebe. “Čemu to nazdravljamo?”
“O, ničemu naročitom”, kaže Rudy, dok me svi ostali odbijaju pogledati u oči.
“Samo je lijepo napokon te upoznati, Charlie”, kaže i podigne čašu.
“Također”, kaže ona. “Toliko stvari sam čula o vama.”
“Većinom nedovoljno pretjeranih, siguran sam”, nasmije se Rudy.
“Onda”, kaže Pritchard. “Ispričaj nam malo više o sebi. Čujem da si
manekenka?”
“Za revije ili kataloge?” upita je Rudy.
Krajičkom oka vidim da se Nick sprema nešto reći. Ušutkam ga pogledom dok
Charlie malo opisuje čime se sve bavi, iako joj je vidno neugodno što je u
središtu pozornosti.
“Imaš li obitelji? Braće ili sestara?” kaže Pritchard.
“Naročito braće?” upita je Rudy, podigavši jednu obrvu.
Charlie kimne glavom. “Samo jednoga. Brata, hoću reći. Pisac je. Možda ste čak
čuli za njega.”
“Kako se zove?” upita Mark.
“Richard. Richard Evans”, odgovori Charlie. “Mislim da mu se knjiga zove
Francuska pisma, tako nekako.”
“Znamo za nju”, uglas će Pritchard i Rudy. “Queer u Provansi. Fenomenalna
je!”
Nick gotovo ispljune šampanjac natrag u čašu. “Što si to rekao?” zagrcne se.
“Francuska pisma - Queer u Provansi”, ponovi Pritchard. “Radi se o gej tipu
koji ode godinu dana živjeti u jedno malo selo u Francuskoj...”
“... i reakcijama mještana na njegov stil života”, doda Rudy. “Urnebesno je
smiješna.”
“Trebaš je pročitati”, preporuči mu Pritchard. “Mislim da gore imam
primjerak, ako hoćeš.”
“Ne, hvala. Nije to moj tip literature prije spavanja”, kaže Nick s prezirom.
“Znači, tvoj brat, Dick...” on upita Charlie, okrećući se natrag prema njoj.
“Richard. Ne Dick. Dick mu nije po volji”, prekine ga ona nedužno.
Nick se glasno zacereka. “Ne zvuči mi tako!”
Charlie porumeni, a ja se odjednom malo naljutim na Nicka, iako se moram
suzdržati da se ne osmjehnem.
Charlie zanemari to što je rekao i opet se obrati Pritchardu i Rudyju. “Uskoro
mi dolazi u posjet. Trebali biste ga upoznati.” Osvrne se prema Nicku. “Zapravo,
pomalo je sličan Nicku.” “Sličan meni?” kaže Nick, pomalo začuđeno.
Ona se nasmiješi. “Da. Samo što je on još i zgodan, šarmantan i obdaren
sjajnim smislom za humor.”
“Ha! Dobro ti je rekla!” kaže Mark i počne se smijati. Nick se samo naduri i
počne pretvarati da ga zanima nešto što mu pliva po čaši.
“Ali, ozbiljno,” nastavi Charlie, “dovest ću ga da se upozna s vama, ako
hoćete.”
“Kada stiže?” upitam je.
“O - obično se samo pojavi iz vedra neba”, odgovori mi ona. “Ali pobrinut ću
se za to da svrati ovamo i pozdravi vas. Zamolit ću ga da ponese sa sobom i
nekoliko potpisanih primjeraka knjige.”
“Da, molim”, kaže Pritchard.
“Da, molim”, kaže Rudy.
“Ne, hvala!” uzvikne Nick. Trknem ga pod stolom, a on me oštro pogleda.
Ponekad mi se čini da zaboravlja tko je vlasnik bara u kojemu on pije.
“Možda bi je trebao pročitati”, predloži mu Mark. “Mogla bi ti pomoći da
spoznaš svoju žensku stranu.”
Nick snažno spusti čašu na stol. “A zašto bi to meni trebalo, gospon Cosmo?
Ja bih htio spoznati ženske strane pravih žena, a ne bih rekao da će mi čitanje
nekakve francuske priče za male tetkice u tome pomoći.” Okrene se Pritchardu
i Rudyju. “Bez uvrede.” “Često mi dođe da napišem knjigu posvećenu vremenu
koje sam u mladosti proveo u Irskoj”, kaže Rudy.
“Zbilja? Kako bi je nazvao?” upita ga Mark.
Rudy se namršti. “Kako to ono Irci kažu - U potrazi za Crnicom?!” “Samo, u
tvom slučaju to bi se pisalo C-R-A-C-K”, kaže Pritchard, pa se obojica uguše od
smijeha.
Mark ih pogleda s negodovanjem. “Stanlio i Olio, zaboravljeni ste - na sceni
je novi komičarski dvojac.”
Večernja gužva samo što nije počela, pa se Rudy vrati za šank, gdje ga već
neko vrijeme nestrpljivo čekaju drugi gosti, dok Pritchard ode u kuhinju. Nakon
što popijemo bocu, što uz Nickov šampanjski kapacitet ne potraje dugo,
pridružim se Rudyju za šankom da naručim još jednu.
“Krasna je”, kaže mi on.
“Znam”, odgovorim mu i ponosno se osvrnem prema stolu, gdje se Charlie
sva uživjela u priču, a Nick i Mark pozorno slušaju svaku njezinu riječ. Ili, točnije,
Mark pozorno sluša, a Nick joj i dalje nastoji zaviriti u majicu.
Vratim se do njih i uguram između Nicka i Charlie. Pritchard nam donese
grickalice na račun kuće, a dok Charlie stavlja maslinu u usta, Nick se naglo
nagne prema njoj.
“Jesi li ih ikada probala s paprom?” upita je. “Izvrsne su!”
Charlie mu kaže da nije, pa Nick uzme posudicu s paprom i istrese preveliku
količinu na tanjur. Radoznalo ga gledam i prekasno shvatim kakvu to igru igra,
tek kada oblak papra natjera Charlie na kihanje. On i Mark gledaju je potpuno
opčinjeno dok kiše. Jedanaest puta. Rekord, otkako je poznajem.
“Ispričavam se!” kaže Charlie.
“Ovaj, istina!” kaže Mark razrogačenih očiju. Nick samo sjedi i ceri se.
“Ispričavam se zbog Nicka”, kažem joj. “Pao je na glavu kao beba i sad
svako malo ima ovakve ispade.”
“Znate li”, kaže Charlie, pribirući se, “da je kihanje navodno druga
najugodnija tjelesna funkcija?”
“O, da?” kaže Nick. “A koja je prva?” Pogleda je s podignutom obrvom.
“Šoping!” nasmije se ona. Gotovo očekujem da joj Nick počne potvrdno
kimati glavom.
Nas četvero neko vrijeme tako čavrljamo. Charlie vješto razmjenjuje replike
s Nickom, dok Pritchard i Rudy dostavljaju redovite obroke hrane i pića sa
šanka. Kad Mark naposljetku pogleda na sat i objavi da mu je vrijeme da krene,
Charlie začudo postupi jednako. Ustanem da ću poći s njom, ali ona mi stavi
ruku na rame.
“Ma, u redu je, Adam, naći ću si taksi. Ostani ti tu i pravi društvo Nicku.”
Na trenutak mi nije jasno što to ona želi reći, a onda shvatim da me ostavlja
da obavim razgovor.
“Nazovi”, kaže mi uz poljubac na rastanku.
Pogledam je kako vani na ulici zaustavlja taksi i ulazi u njega, a onda se
vratim do Nicka, pitajući se kako da počnem razgovor. Na svu sreću, on to učini
umjesto mene.
“Ti si sljedeći”, kaže mi kad se vratim za stol.
Čudno ga pogledam. “O čemu ti to?”
“O tebi i Charlie. Uskoro ćete i vi.”
“Ne bih baš rekao”, zgrozim se.
Nick me sumnjičavo pogleda dok otpija gutljaj. “Što ti zapravo imaš protiv
braka?”
Duboko udahnem, čvrsto odlučivši ne dopustiti da mi ova prilika promakne.
“Pa, prije svega, više od polovice brakova u današnje vrijeme završava
rastavom. U čemu je onda smisao stupanja u nešto što će statistički gledano
samo pomoći podizanju životnog standarda odvjetnika?”
Nick se nasloni. “Čovječe! Kako to da si se odjednom pretvorio u tolikog
cinika?”
“Ma samo...” Udahnem dublje. “Brak nije nešto što se može samo na neko
vrijeme isprobati i zatim odbaciti. Nije to kao kad kupuješ auto koji onda možeš
zamijeniti za noviji model kad god poželiš.”
“Nije li?” kaže on, a ja pomislim da se Šali, ali onda shvatim da misli ozbiljno.
“Kako da inače znaš hoće li ti se svidjeti ili ne? Jasno, možeš pokušati s duljom
probnom vožnjom, ali neki put se jednostavno valja odlučiti.”
Auti. Izvrsno. Tema koja nam obojici odgovara. Odlučim nastaviti s istom
analogijom, u nadi da tako neću zvučati zlonamjerno. “Ali što da sam, na
primjer, vozio...” brzo se ispravim, “hoću reći, čitao recenziju auta koji ti
namjeravaš kupiti i znao da to nije pravi... model za tebe?”
Lice mu se smrači, a ja se iz nekog razloga odjednom sjetim savjeta koji mi je
otac uvijek davao - nikad se ne vraćaj zapaljenoj petardi.
“Kako to misliš?”
“Recimo, na primjer, da ima izvjesnih problema u pogledu... ekonomičnosti
ili... pouzdanosti, a kojih ti možda nisi svjestan.” Sad se hvatam za slamku.
Nick spusti čašu i zagleda se u mene. “Što ti to točno želiš reći, Adam?”
“Pa, mi mislimo—”
“Mi?” upadne mi u riječ. “Tko to točno ‘mi’? Ti i Charlie? Gospođica
Savršenica? Ili ću morati isti ovakav razgovor voditi i s Markom?”
Shvatim da srljam sve dublje grlom u jagode, ili kako li se već to kaže, pa
pokušam s drugačijim pristupom. “Mi se... hoću reći, ja se brinem da Sandrini
motivi možda nisu onoliko... iskreni koliko bi trebali biti.”
Nick frkne. “Što ti to želiš reći? Da se ona udaje za mene samo zbog mog
novca? Pa baš ti hvala!”
Upravo to želim reći. Mislim da Sandrina filozofija uglavnom slijedi načelo
“Plati pa ženi”. Ali shvatim i da je to zapravo teška uvreda Nicku, jer znači da on
nema drugih vrlina osim iznosa na tekućem računu.
“Ne, samo... nikad nisam čuo ni tebe ni nju kako si izjavljujete ljubav”,
uzvratim mu.
Nick slegne ramenima. “Možda i nisi. Ali kad je zadnji put bilo tko od nas
uopće rekao da voli nekoga? Osim Marka, naravno, ali on plače u kinu.”
“Ali ti si oduvijek govorio da se nikad nećeš oženiti dok ne budeš istinski
zaljubljen.”
“Svašta ja govorim. I jednako tako zadržavam pravo da se predomislim.”
“Ali...”
Nick upadljivo proguta slinu. “Stari,” kaže mi, “lako je tebi. Kad god poželiš,
možeš izaći i naći si neku da je, kad tako moram reći, poševiš. Vidiš neku koja ti
se sviđa i samo kreneš u akciju, kao nekakav ženolovac-presretač, znajući da su
ti izgledi za uspjeh dosta dobri. Ali mi ostali, pa, ruku na srce, moramo iskoristiti
svaku priliku koja nam se pruži, a kad napokon nađemo neku koja pristane
vezati se uz nas, pa...” Zastane i otpije dugačak gutljaj šampanjca. “Cijeli se život
sastoji od donošenja odluka. Piješ li ti svijetlo ili tamno pivo? Sviđa li ti se Dairy
Milk ili Galaxy? Hoćeš li zauvijek ostati samac ili... Pa, recimo samo da sam ja
odlučio.”
Razmišljam kako ću mu na to odgovoriti, pitajući se bih li trebao spomenuti
Guinness ili Bournville. Hoću mu reći da se te stvari međusobno ne isključuju, ali
onda me Nick pogleda i teško uzdahne.
“Recimo samo da sam u prošlosti doživio neuspjeh u prevelikom broju veza
i sad više ne želim opet sve to proživljavati. Muka mi je što uvijek loše završe.”
“Nick, svaka veza u kojoj ćeš biti završit će loše, osim one zadnje. Ili, da se
drugačije izrazim, svatko doživi neuspjeh u svakoj vezi osim jedne. Gledaj samo
u kolikima ja ‘nisam uspio’, na primjer. Ne daj da te tvoji slabi dosadašnji
rezultati odvrate od nastojanja da nađeš onu pravu"
Nick umorno uzdahne. “Ne bojim seja svojih ‘slabih dosadašnjih rezultata’,
da se poslužim tvojim divnim izrazom. Samo mi je pun kufer toga da sve to
skupa ispočetka proživljavam i na kraju ostanem praznih ruku. Sandra i ja, mi
smo...” Pokuša naći pravi izraz. “Mi smo spremni, znaš? A neki put u životu
jednostavno moraš odlučiti kojim ćeš smjerom ići i držati se tog puta. Ako
ispadne loše, pa, barem smo se usudili stati iza onoga u što vjerujemo.
Uostalom, koja je najgora mogućnost? Ne ide, pa se razvedemo. Pa šta.”
Sad bih trebao zadati smrtonosni udarac i pogoditi Nicka ondje gdje je
najslabiji - u novčanik - opaskom “I onda ti ona uzme polovicu novca”, ali iz
nekog se razloga ne mogu natjerati da to kažem. Uspijem samo reći: “To je
najbolji razlog za stupanje u brak koji sam u životu čuo.”
Nick to prečuje. “Uostalom,” nastavi, “Sandra misli da si ljubomoran zato
što se bojiš da će ti ona oteti najboljeg prijatelja ili zbog neke slične kretenarije.”
Kad mu ne odgovorim, odjednom postane zabrinut. “Pa nije valjda to
istina?”
“Ne!” odgovorim mu, možda pomalo preglasno. “Ne. Ma...” Pogledam oko
sebe da se uvjerim može li nas netko čuti. Ne može, ali svejedno spustim glas.
“Samo se brinem za tebe, to je sve.”
“Ha!” usklikne Nick. “Ta ti je dobra. I dirnut sam, zbilja, ali ne trebaš se
brinuti. Znam što radim. Znam da nisi u najboljim odnosima sa Sandrom, ali
molim te, potrudi se slagati se s njom. Zbog mene.”
Otvorim usta da mu nešto kažem, ali Nick me prekine.
“Bit ćeš mi vjenčani kum, za Boga miloga. A budući da si mi vjenčani kum i
najbolji prijatelj, očekujem da ćeš mi pružati potporu.”
I kako da ja sad odbijem takvu molbu?
 15. poglavlje

Pa, to bi onda bilo to. Čini se da jednostavno moram prihvatiti da usprkos

mojem najvećem trudu koji, ako ćemo iskreno, nije baš zaslužio pridjev
“najveći” (a u nekim slučajevima teško bi ga se moglo nazvati i “trudom”), Nick
je očito čvrsto odlučio provesti u djelo svoje svadbene planove. A u nekoliko
sljedećih dana, u ime našeg prijateljstva, dajem sve od sebe da pokažem
oduševljenje.
I tako u nedjelju provedem apsurdno poslijepodne u Moss Brosu, gdje Nick
isprobava niz svečanih odijela i cilindara, a onda se ostatak dana duri kad
odgovorim na njegovo pitanje: “Onda, kako izgledam?” U nedjelju poslije podne
nađem se u Nickovu stanu, gdje strpljivo sjedim i pišem adrese na omotnice dok
on i Sandra raspravljaju o tome koga bi trebalo pozvati na svadbu, te se grozim
u sebi dok Sandra križa ime za imenom s Nickova popisa. U ponedjeljak, na
Sandrino traženje, pomognem Nicku da potraži tvrtke koje iznajmljuju fijakere
da prevezu nju, pardon, njih od stubišta pred ulazom u Gradsku vijećnicu
Chelseaja do prostora u kojem će se održati svadba, usprkos tome što je već
dogovoreno da je dotični prostor Plava ptica, Conranov restoran odmah
prekoputa. A u utorak Charlie i ja čak odemo onamo s njima na večeru, da
Sandra može provjeriti je li dovoljno dobar za njezine, pardon, njihove uzvanike.
Usred svega toga također moram smisliti svoj govor, jer još nisam napisao ni
riječi. Čak odem dotle da nazovem Nickova tatu da mi ispriča kakvu smiješnu
obiteljsku anegdotu iz Nickova djetinjstva, te spustim slušalicu nakon sat
vremena pitajući se ima li ikakvog načina da se ijedna od njegovih pričica učini
smiješnom, iako se sada osjećam dužnim uključiti barem jednu.
U isti mah, kako provodim sve više i više slobodnog vremena s Charlie, sve
manje i manje se smatram sposobnim kritizirati Nicka, uglavnom zato što se
Charlie i ja krećemo tempom naspram kojega romansa Nicka i Sandre djeluje
istinski kilavo. Već smo u onoj fazi veze kad još ne živimo zajedno, ali rijetko
koju noć nismo zajedno. Kao što je običaj, ostavio sam četkicu za zube u njezinu
stanu, a ona je uzela tri-četiri police u mojem kupaoničkom ormariću za svoje
stvari. Charlie radosno pobija tvrdnju da je monogamija isto što i monotonija, a
iako ni ona ni ja još nismo izgovorili onu riječ na “Lj”, dala mi je ključ svojih
ulaznih vrata. Dao sam izraditi i duplikat ključa svojeg stana za nju, također -
samo joj ga još nisam stigao i dati.
Do srijede navečer iscrpljen sam od svega, pa sam odgodio svoj uobičajeni
izlazak s Markom u Bar Rosa za petak, te umjesto toga sjedim s Charlie u njezinu
stanu. Gledamo video u društvu piva i pizze. Nekada sam to redovito radio
svake subote u svojem stanu uz Nicka i, ako je mogao stići, Marka. To je još
jedna tradicija koja je počela na studiju kao svojevrsna filmofilska večer, kad bi
nas Mark nastojao natjerati da gledamo nekakav opskurni art-film o kojemu je
čitao u The Guardianu, a mi bi svejedno uvijek završili na najnovijoj akcijskoj
pustolovini Brucea Willisa ili novom nastavku serijala o Rockyju.
To je trajalo najdulje što je moglo, ali nekako se prorijedilo nakon što se
Mark odselio na zapad. Odlučio je - ili je, točnije, Julia odlučila umjesto njega, da
je pomalo nespretno - mislim da je njezina riječ “sebično” - putovati natrag u
London nedjeljom navečer “zbog nekakvog blesavog studentskog rituala
pijančevanja”. Opet njezine riječi.
Izabrali smo film Đavolji odvjetnik, u kojem A1 Pacino, čiji sam veliki
obožavatelj, igra pravnika koji je đavao, a Keanu Reeves, kojega Charlie voli,
glumi... pa, ne bih vam pokvario užitak ako još niste vidjeli film. Ležimo na
Charlienu kauču, ispruženi na onaj poznat, udoban način i klopamo pizzu,
pijemo pivo iz boce dok sjedimo obaveznih dvadeset minuta foršpana prije
početka filma. Charlie ih želi premotati, ali ja ih volim gledati, jer mislim da su
foršpani sjajan izum.
Svojedobno sam znao poželjeti da postoje foršpani i za žene (da ne
spominjem kolika bi korist bila da imaju i titlove). Tako biste, umjesto da morate
izdržati cijeli odnos od početka do kraja, imali priliku procijeniti sažetak onoga
što vas čeka. Kad malo bolje razmislim, upravo zbog toga je kojiput pametno
pokušati spavati sa ženom pri prvom izlasku - tako znate vrijedi li glavna akcijska
sekvenca i kakvi su specijalni efekti, a da ne morate izdržati beskrajne dijaloge
da biste došli do njih. S druge strane, s foršpanom ili bez foršpana, s titlovima ili
bez titlova, moj problem je u tome što je, sve do sada, svaka priča imala jednak
završetak.
Gledamo film udobno obavijeni jedno oko drugoga, ali moramo ga
zaustaviti na pola sata kada druga zbivanja postanu važnija (izlazimo tek
nekoliko tjedana, ne zaboravite, pa se ovakve stvari i dalje događaju u
neplaniranim trenucima). Zatim, nakon što film završi, i uz rizik da zvučimo kao
stari bračni par, odlučimo popiti čaj. Odem u kuhinju i pristavim vodu, ali kad
Charlie otvori hladnjak, otkrijemo da nemamo mlijeka.
“Nema veze - mogu ga piti i crnog”, velikodušno joj kažem.
“Ja ne mogu”, odgovori ona, i prije nego što se stignem ponuditi, izjavi da
ide kupiti mlijeko u dućan na uglu, pa mi priđe, poljubi me i izađe.
Nisam još bio sam u njezinu stanu, i to mi je svojevrsni izazov, pa malo
pronjuškam, uđem joj u spavaću sobu, otvorim ormare, sve u tom stilu. Ne
znam što točno tražim, ali godi mi razgledavanje - kao da pomaže da sastavim
dio slike o njoj koja nema veze sa mnom, tako nekako. Vrlo je uredna, a soba joj
nije previše ženskasta, znate, nema nijedne plišane igračke na vidiku ili onih
jadnih lutkica trolova s kričavom raskuštranom kosom, ne, zaista je ženstvena i
profinjena, i zbog toga me na trenutak oblije blaga panika, jer se upitam nije li
Julia u pravu, pa će Charlie ubrzo prozreti kakav sam ja.
I onda se to dogodi. Sjećate se onih intervjua s ljudima koji su se popeli na
Everest, kad ih pitaju zašto su to učinili, a oni kažu: “Zato što postoji”? Pa,
odjednom, u Charlienoj ladici za donje rublje (koju sam otvorio isključivo u cilju
saznavanja njezina broja poradi buduće kupovine, shvaćate, umjesto da
isprobam nešto), ugledam ga - očito skupi blok u kožnom uvezu kojemu na
naslovnoj stranici vrlo jednostavno piše: “Dnevnik”. Odviše je kićen da bi bio
običan rokovnik, tako da zacijelo sadrži neke njezine intimne misli i osjećaje.
Pun krivnje zatvorim ladicu, pa je opet otvorim. Zašto ga je stavila u ladicu? I
to baš u ladicu za rublje? Zašto ga nije sakrila od mene kad je saznala da ću
večeras doći? Ili ga uvijek tu drži? Je liju sram zbog onoga što je tu napisala o
meni, pa gaje u panici tutnula na prvo mjesto koje joj je palo na pamet? Uzmem
ga i iznenadim se koliko mi je težak u ruci.
Znam gdje je dućan na uglu, pa procijenim da imam oko pet minuta do
njezina povratka. Đavao (A1 Pacino) na mojem lijevom ramenu govori, naravno,
Hajde, otvori ga, pročitaj malo - kakve štete može biti od toga? Anđeo (koji
možda jest, a možda i nije Keanu) na mojem desnom govori, jasno, Samoga
vrati na mjesto i zaboravi da siga uopće vidio - a to i učinim. Zatim ga smjesta
opet izvadim, govoreći sebi da je Al u pravu. Neće biti nikakve štete od toga da
malo virnem.
Tako počinje i ovisnost o drogi - pa neće mi valjda mrvica naškoditi. Znam da
ću ako samo bacim letimičan pogled na prvu stranicu htjeti pročitati sve, a to,
naravno, ne mogu izvesti za pet minuta. Također možda više ne dođem u priliku
da ga opet vidim, jer bi ovo moglo biti samo privremeno skrovište
upotrijebljeno u panici, a kad idući put dođem ovamo, možda otkrijem da ga je
stavila negdje izvan mojeg dosega.
U redu, onda, odlučim, samo ću malo virnuti. Kao što kažem, zato što
postoji. Otvorim dnevnik i prelistam ga do datuma kad smo se upoznali, ali onda
se zaustavim samo na trenutak. Što ako pročitam nešto što neću moći
zanemariti, a onda je ne budem nipošto mogao pitati za to jer će znati da sam
to mogao saznati samo iz njezina dnevnika ili je pak pitam za to i time joj dam
do znanja i da sam joj čitao dnevnik i da sam joj kopao po ladici s donjim
rubljem? Ni jedno ni drugo ne bih baš rado priznao.
 Kad ga ipak prelistam, na svoje razočaranje i istovremeno olakšanje (a
čudno je imati oba osjećaja u isti mah) ne uspijem naći neko naročito
iznenađenje. Uglavnom tu pišu činjenice, vremena, mjesta, datumi, termini
angažmana - ništa iole osobno, zapravo, pa se već spremam vratiti dnevnik gdje
je i bio kad nešto opazim. Na unutarnjoj strani stražnjih korica rukom je ispisan
niz potpisa, kao kad kupite novu kemijsku pa je više puta isprobavate
zapisivanjem svoga imena na ponuđenom listu papira. Imena se ponavljaju, ali
nasumce. Charlotte, Charlie, C., opet Charlotte, i tako dalje, sve dok na dnu ne
naiđe “gđa Charlotte...” Ali za oko mi zapadnu prezimena, napisana kao da se
ona nastojala naviknuti na njih. I to zašto? Zato što nije vježbala potpisivati
“Evans”, nego “Bailey”.
Do trenutka kad se Charlie vrati s mlijekom, temeljito sam prikrio sve
tragove. Sjedim u njezinoj dnevnoj sobi i listam njezin najnoviji broj Cosma. Ali,
ma koliko fascinantan bio članak o tome Sto vaš vibrator govori o vama, ne
mogu se prestati pitati što znači to što sam upravo vidio u njezinu dnevniku.
Nekakva djetinjasta zezancija? Nešto što rade cure svih životnih dobi? Ili je to
sve dio nekog mračnog plana da me se namami u brak? A poslije, prije nego što
napokon utonem u san pokraj čvrsto usnule Charlie, počne me mučiti mnogo
teže pitanje. Kako se, zaboga, ja osjećam zbog toga?
Sutradan ujutro budilica me probudi u osam. Charlie je još obeznanjena, pa
se iskradem iz kreveta ne budeći je i uranim u ured, ostavivši joj poruku na
kuhinjskom stolu da vrati film u videoteku. Kako sam romantičan.
Nicka još nema, pa odlučim pokušati obaviti zaostali posao koji se nakupio
posljednjih nekoliko dana, ali umjesto toga provedem gotovo cijelo jutro samo
u preinačavanju naslovne stranice portala
- iako mi za taj posao obično ne treba više od sat vremena. Iz nekog razloga
nikako se ne uspijevam usredotočiti na to što radim, a teško mi se uzbuditi zbog
stranica koje bih morao opisivati silnim superlativima. Kao što sam već rekao, i
gledanje slika golih žena ima svoje granice, a iako je moja granica povisoka, ja
sam, kažem samome sebi, ipak kreativac, i ono što vidim treba me nadahnuti ne
bih li složio prikladnu egidu. Ali stvarni je razlog to što si ne mogu izbiti iz glave
ono što sam vidio u Charlienu dnevniku.
Premišljam se oko naročito dosadnih stranica s navodno krišom snimljenim
voajerskim snimkama, gdje “voajerirana” žena, ako se tako može reći, djeluje
potpuno svjesna fotoaparata, jer gleda ravno u njega, a mi bismo trebali znati
da su to prave voajerske snimke samo po tome što je webmaster na svaku sliku
stavio onu masku dvogleda kakvom se služe u filmovima. Iz razmišljanja me
prene telefonski poziv s recepcije.
 “Imaš dostavu, Adam”, kaže Becky pomalo čudnim tonom. Ne dobivam
mnogo dostava u ured, pa siđem do recepcije, pomalo zaintrigiran. Kad dođem
do njezina stola, ona se blesavo smješka i zlurado me pogleda jer izvadi golem
buket cvijeća ispod radne plohe, zajedno s čestitkom, koju je otvorila.
“Oprosti, nisam znala za koga je”, kaže mi dok mi ih sva po- stiđena pruža.
“Zar to nije znao vozač iz dostave?”
“O, da, ali bilo mi je baš čudno da ti dobivaš cvijeće, pa sam jednostavno
morala provjeriti. Uglavnom, izgleda da je od jednog od tvojih, znaš,” ona spusti
glas, iako nikoga nema u blizini “...gej prijatelja.”
Istrgnem joj čestitku iz ruke i odnesem cvijeće natrag u ured. Opazio sam da
na dnu piše ime Charlie, ispod kratkog odlomka teksta koji bih radije pročitao
nasamo. Charlie mi je sad već drugi put kupila cvijeće, a meni opet nije jasno
kako da to protumačim, ali potajice mi laska, naročito nakon što pročitam da u
čestitki piše: “Hvala ti na krasnoj večeri! Ako se na vrijeme oporaviš, može opet
isto, na istom mjestu, noćas?” Nije ga potpisala s “Voli te”, ni s bilo čim sličnim,
već s “Za tebe, u brojnim položajima, Charlie”. Što vjerojatno objašnjava zašto
se Becky cerila.
Dignem slušalicu i obavim dva poziva. Prvo nazovem Charlie i dobijem
automatsku sekretaricu. Neugodno mi je što moram reći “Hvala ti na cvijeću”,
pa ostavim prilično formalnu poruku s potvrdom da ću doći večeras. Zatim
nazovem Becky na recepciji. Jednostavno joj kažem: “Charlie je žensko!” i
spustim slušalicu.
Nakon još deset minuta tvrde pornografije odlučim da mi treba odmor, pa
išetam pokraj još uvijek iscerene Becky do moje omiljene kavane, malog lokala u
vlasništvu obitelji Talijana odmah iza ugla. Naručim espresso, sjednem za jedan
od rubnih stolova i otvorim primjerak Telegrapha koji sam usput kupio.
Uz kavu neko vrijeme buljim u križaljku, nadajući se da će mi se bar jedan
odgovor ili dva, čarobno stvoriti pred očima. To je jedna od onih poganih
kriptogramki, za koje sigurno postoji neka fora nakon što naučite što sve te
“domišljate” reference zapravo znače, ali ja nikad nisam imao strpljenja za to
(niti sam, iskreno rečeno, u tome vidio nekog smisla). Nekoliko puta pregledam
opise, ali uspijem smisliti tek dva odgovora, a nisam čak ni siguran za jednoga
od njih, pa je praznu vratim na stol. Uvjeren sam da je gore početi rješavati
križaljku i unijeti samo nekoliko odgovora u bijednom nastojanju da drugi to
vide, nego jednostavno priznati poraz i uopće se ne truditi, te se tako izvući
neokaljana ponosa. Zapravo, to je više-manje cijela moja životna filozofija.
Kad podignem pogled, opazim nimalo neprivlačnu ženu za susjednim
stolom, s velikom šalicom cappuccina u jednoj ruci i jednakim primjerkom
Telegrapha u drugoj. Ne znam kako mi je promakao trenutak kad je sjela -
možda mi stari radar više ne radi kako treba, s obzirom na Charlie i sve to. Ali,
dok je gledam, ona podigne glavu i pogledi nam se susretnu, pa se brzo opet
udubim u novine s onim uvježbanim smiješkom koji kaže: “Da, ulovila si me kako
zurim, ali to je zapravo bilo samo nedužno razgledavanje okoline, čisto jedan
očni predah, da tako kažem, a nama su se pogledi posve slučajno susreli, ali ja
nisam time mislio flertovati, ne daj Bože...” Ili bih barem htio da mi smiješak
znači sve to.
U filmu koji smo Charlie i ja sinoć gledali, davao, A1 Pacino, na kraju kaže
nešto u smislu: “Oholost - to mi je najdraži grijeh” i da Keanuu priliku da se
objesi, metaforički rečeno, tako što ga dovede u kušnju vlastitim egoizmom. A
istina je, mislim, da se u životu, upravo kad sve ide baš kako treba, uvijek pojavi
netko, iako vjerojatno ne A1 Pacino, i pruži vam priliku da sve sjebete.
Pametan potez bio bi da skrenem pogled i pronađem prilog u novinama koji
će biti nešto najzanimljivije, najfascinantnije što sam u životu pročitao, ili da se
pretvaram da sam zapeo na naročito teškom anagramu ili nečem takvom. A ne
da je opet pogledam u oči i osmjehnem se, što, vrlo blesavo, učinim.
To je pomalo slično kao kad potpuno odjeveni prolazite pokraj bazena.
Nemate namjeru konkretno se baciti u njega baš u tom trenutku, ali svejedno
ćete možda kleknuti i umočiti prst u vodu, samo da vidite koliko je topla. Za nas
muškarce, ako ste u vezi, vrijedi ista stvar prilikom upoznavanja druge osobe
koja vas privuče. Na neki način ispitujete možete li je zavesti a da pritom ne
morate to konkretno i učiniti.
Obično se to može procijeniti, čak i ako se radi samo o kratkom kontaktu u
dućanu ili možda o nekoliko riječi izrečenih u šali. Možete otići odande
podignute glave, znajući da ste, samo da ste htjeli, vjerojatno mogli malo
produljiti razgovor, možda čak predložiti piće ili barem dobiti onu cijenjenu
nagradu - njezin broj. Presudan čimbenik je ravnodušnost. Ako možete ostati
prilično objektivni, ili čak nezainteresirani, onda se po svoj prilici stvari neće
dalje razvijati, pa ćete se izvući s blago utučenim egom, ali bez stvarnih
posljedica. U nevolji se nađete ako ste previše naviknuti postupati automatski ili
ako niste isključili autopilot, tako da si ja naravno ne mogu pomoći da je nakon
pola sekunde opet ne pogledam. Ona me, jasno, i dalje promatra.
Ali iznenadi me ono što se dogodi nakon toga. Ona uzme kavu, priđe mojem
stolu i sjedne za njega. Dok spušta šalicu pokraj moje, ne mogu si pomoći da ne
provjerim nosi li vjenčani prsten na ruci.
“Nadam se da ne smetam”, kaže mi. “Čini mi se da se odnekud znamo.”
 Daj, molim te, pomislim. Kad muškarci priđu s tim riječima, zar to stvarno
zvuči toliko jadno? Ali naravno da mi laska, a i daje mi priliku da je bolje
pogledam u nastojanju da je nekamo smjestim. “Ne bih rekao”, odgovorim joj,
jedva se spriječivši da ne dodam: “Siguran sam da bih se sjećao.”
“Da,” nastavi ona, “iz teretane? Tamo držim satove aerobika. Zar niste išli
na satove kod mene?”
E sad, znate već da kad vam priđe neka djevojka i predstavi se kao
instruktorica aerobika, privlačnost joj se poveća otprilike pedeset puta. To je
jedno od onih malobrojnih zanimanja koja ženi mogu istinski povećati
zanimljivost, uz maserku, medicinsku sestru i, naravno, pornozvijezdu, ali, s
druge strane, koliko ste pornozvijezda zapravo upoznali u stvarnom životu? Ni
približno dovoljno, nesumnjivo.
“Ovaj, ne. Aerobik nije baš za mene”, kažem joj, zabrinuvši se da me nije
ulovila kako potajice virim kroz vrata dvorane. Istina glasi da sam pokušao
jedanput otići na sat, ali čak me ni skrivanje sasvim otraga nije spasilo od
podrugljivog cerekanja nekolicine stalnih članova, koji su očito napamet znali
sve vježbe, dok ja nisam znao razliku između izvođenja loze i, pa, onog nečeg
drugog što su također izvodili.
Zove se Diana, što se ni uz moju najbolju volju ne može skratiti u iole
muževan nadimak. Koliko mogu procijeniti, sve izgovara pravilno, a kad potajice
podignem ubrus nakon što sam ga “slučajno” ispustio pod stol, opazim da joj
gležnjevi nisu ni najmanje debeli. Sve što obično tražim je tu, na mjestu i na
broju.
I tako, evo me pred golom, moram još savladati samo vratara, a ipak samo iz
sve snage zabijem loptu ravno u vlastiti gol kad joj kažem da imam curu (da,
upotrijebim baš tu riječ). Ugodno pročavrljamo uz kavu, a kada dođe vrijeme za
rastanak, službeno se rukujemo. Kažem joj da ću je sigurno jedanput vidjeti u
teretani, i čak mi i ne padne na pamet da je pitam za broj.
Kad poslije razmislim o tome, shvatim da je ovo nekakav ispit koji sam ja, ili
možda čak Charlie, upravo i ne znajući položio. Kakogod bilo, oboje smo dobili
najvišu ocjenu.
 16. poglavlje

Petak je ujutro, i ja ležim u svom krevetu, a Sandra stoji iznad mene s nožem u
ruci, kad me odjednom probude čudni zvukovi što dopiru iz kupaonice. Mjesto
pokraj mene gdje bi trebala biti Charlie hladno je, a ja sam siguran da je čujem
kako povraća.
Ustanem, proklinjući sir koji sam pojeo prije odlaska u krevet, i oprezno
pogledam ima li u sobi ikakvog traga Sandre prije nego što ću pospano otići do
vrata kupaonice. Drago mi je vidjeti da su zatvorena; moj pojam pakla je život u
vezi u kojoj ste tako uzajamno komforni da idete na zahod pred onim drugim,
jer bolje je da neke stvari ostanu tajna. Pokucam, isprva tiho, a onda sve glasnije
kad ne dobijem odgovor.
“Jesi dobro?” upitam je kroz vrata.
“Jesam, u redu je”, slabašno mi odgovori Charlie. “Samo malo.” Kad otvori
vrata i proviri kroz procjep, opazim da je plakala. “Samo mi je malo došlo
slabo”, objasni mi. “Sigurno od one ribe koju sam sinoć jela.”
“Eto vidiš!” samodopadno je poklopim.
“Izlazim za minutu”, kaže ona i izgubi se natrag u kupaonici. Dode mi da
izvalim nekakvu šalu o jutarnjoj mučnini, ali na svu sreću sjetim se na vrijeme da
je to osjetljiva tema. Umjesto toga, vratim se u krevet da je pričekam, i taman
kad shvatim da sinoć zapravo nije jela ribu, ona se vrati u spavaću sobu, i vidim
da stvarno plače. Ustanem i pokušam je zagrliti, ali ona me blago odgurne.
“Što je bilo?”
“Nisam dobila mjesečnicu ovaj tjedan”, zajeca.
Odjednom se posve razbudim. “Što? Jesi li sigurna?”
“To nije nešto što bi mi promaknulo”, kaže ona dok si otire oči listićem
toaletnog papira.
“Ali zar nisi rekla da—”
“Jesam. I sada ovo. Bilo mi je slabo i jučer ujutro, nakon što si otišao. I
prekjučer. Kao da me vuče za nos. Dobivam sve simptome, ali nisam u stanju
zaista zatrudnjeti.”
Moram progutati knedlu prije nego što ću postaviti iduće pitanje, a glas mi
svejedno izađe nekoliko nota viši nego obično. “Jesi li sigurna da nisi?”
“Ne počinji s tim. Ne mogu. Zar me nisi čuo neki dan?” Bojim se da bi opet
mogla briznuti u plač.
“Ali to se katkad dogodi. Zar ne bi bilo bolje da to provjeriš? Hoću reći, ako
zaista ne možeš, a ovo ti se događa, onda je možda nešto ozbiljno.” Požalim
zbog tih riječi istog trenutka nakon što ih izgovorim.
Charlie me pogleda i vidim daje vrlo blijeda. “Kupila sam kućni test za trudnoću,
ali strah me upotrijebiti ga”, šmrcne.
“Gdje ti je? Kod kuće?” upitam je, u nadi da je možda tako. Charlie odmahne
glavom i pokaže prema toaletnom ormariću. “Ne, u mojoj kutiji za šminku.
Tamo.”
Ah. Primim je za ruku i odvedem natrag u kupaonicu. “Hajde, nemoj se šaliti.”
“Da se barem šalim”, kaže Charlie dok me slijedi kroz vrata. Izvadim njezinu
kutiju za šminku iz toaletnog ormarića i izvadim kartonsku kutijicu. Izgleda vrlo
bezazleno za nešto što može donijeti tako ozbiljne vijesti.
“Bojim se”, kaže.
I ja se bojim!
“Bez brige”, kažem i stavim joj pribor za testiranje trudnoće u ruku. “Tu sam.
Neću otići dok ne saznamo jesi li trudna.”
“Znači, daj da vidim jesam li te dobro shvatila. Ako jesam trudna, otići ćeš od
mene?” Na površinu načas izbije ona stara Charlie i prvi put se jutros osmjehne.
“Ovaj, ne, nisam tako mislio. Hoću reći, neću te ostaviti da sama napraviš test.”
Poljubi me, a ja zatvorim vrata kupaonice i pričekam.
“Pričekaj vani, Adam”, kaže mi.
“O. Oprosti. Naravno. Zaboravio sam da se moraš, je li, popiškiti na njega.”
Vratim se u spavaću sobu i počnem pun strepnje koračati po njoj. Kad je nakon
dvije minute još nema, opet pokucam. “Je li sve u redu?”
Charlie odškrine vrata tek toliko. “Ne ide mi.”
“Pokušaj odvrnuti slavinu, što ja znam.”
Ona zatvori vrata, a ja začujem kako iz slavine na umivaoniku počinje istjecati
voda. Zatim iz tuša. A zatim i iz bidea (iako još uvijek pojma nemam zašto sam
ga dao postaviti - vjerojatno je to imalo neke veze s tim što je djevojka u
prodavaonici kupaoničkog namještaja bila prilično privlačna).
“Ide li?” viknem kroz vrata, nastojeći se čuti kroz zvuk Nijaga- rinih slapova.
“Da, samo malo”, odgovori mi nestrpljivo. Zvuk žuborenja vode prestane i
Charlie izađe iz kupaonice držeći bijeli štapić u ruci kao daje otrovan. Na vrhu su
mu dvije crtice koje naočigled čak i moga nestručnog oka mijenjaju boju.
“Što sad?” upitam je.
“Da vidimo koju će boju crtice poprimiti.”
“A koju bi boju trebale poprimiti?”
“Pa, to ovisi o tvojoj točki gledišta”, kaže mi s čudnim izrazom lica. Drago mi je
da je bar jednome od nas ovo smiješno. “Ako si trudna,” upitam je izravno,
“koje će boje biti?”
Ona samo napeto gleda vrh štapića. “Plave, mislim.”
“Sigurna si?”
Charlie se svisoka namršti prema meni. “Zar upravo ne pokušavamo to
otkriti?”
“Ne - jesi li sigurna da bi trebale postati plave... ma, nema veze.” Uzmem štapić
od nje i buljim u crtice koje naglo tamne i mijenjaju nijanse, neumoljivo prelazeći
preko tirkizne, indigo, momarskoplave i zaustavljajući se, naravno, na jarkoj,
jasnoj, nezamjenjivoj plavoj. “A bi li ti rekla da je ovo...?”
Uzme mi ga iz ruke i prinese svjetlu. “Ovaj, da.”
Uzmem paketić s poda u kupaonici, gdje ga je bacila, i izvadim upute iz
kutijice. Na korisnom papiriću piše što koja boja znači i, da, “naša” konkretna
nijansa odgovara onome što stoji na kutiji, koja, zapazim sada, nosi tržišno ime
Clear Blue. Šutke dodam listić Charlie, ona ga pogleda na trenutak i onda ga
vrati meni, zajedno sa štapićem za testiranje. Počinjem se osjećati kao da sam u
smrtno ozbiljnoj igri vrućeg krumpira.
“To onda znači...”
“Da moramo ozbiljno porazgovarati?” kaže Charlie, koja mi zapravo počinje
izgledati mnogo sretnije.
Skuham čaj za oboje dok Charlie zove svojeg liječnika i ugovara termin za
pregled. Kad joj ponudim da ću otići s njom, kaže mi da zaista nije problem,
radije bi otišla sama, pa se umjesto toga dogovorimo da se nađemo na ručku u
restoranu blizu ordinacije za koji sam čuo, gdje se navodno služe velike porcije, i
još dodam kilavu šalu o tome kako je to dobro, jer ona sada možda jede za
dvoje.
Kad je odbacim do stana, poželim joj sreću, iako sam svjestan da ono što bi
za mene bila “sreća” vjerojatno ne bi bila i za Charlie, barem što se aktualnih
događaja tiče. Kako mi nema druge nego čekati, odem u ured gdje - kojeg li
iznenađenja - Nicka opet nema, pa samo mirno sjednem za radni stol i pokušam
raditi. Ali ma koliko ja surfao po pomjavi, ne mogu se zaista usredotočiti na to
što radim, pogotovo kad naiđem na stranice sa slikama golih trudnica po imenu
Mazne i Mliječne, te ih obrišem u naletu bijesa.
Trgnem se kad god zazvoni telefon, što je nekako češće nego inače, ali
uvijek u isti mah odahnem i zabrinem se kad to ne bude Charlie. Nazove me
napokon tek u vrijeme ručka, pa se odem naći s njom. Razmislim bih li pošao
Impresivcem, ali King’s Road je zakrčen prometom, pa radije brzo krenem
pješice.
Restoran se nalazi pri kraju Fulham Roada, daleko od svih onih šminkerskih
dućana i barova, pa uskoro počnem šetati ulicom po kojoj ljudi guraju sve što
imaju u starim kolicima iz supermarketa. U prolazu čujem nabijanje ritma regea
s prozora, a zrakom kola blagi vonj marihuane. Radije bih da nisam ponio toliko
gotovine u novčaniku, pa pokušam izgledati kao veći frajer prelaženjem na
nešto što bih nazvao “tvrdim” korakom, od kojega, kad opazim svoj odraz u
jednom izlogu, zapravo izgledam kao da sam se upišao u gaće.
Baš kad okolina počne izgledati tako opasno da u usporedbi s njom dijelovi
Margatea izgledaju kao zaštićeni park prirode, pronađem taj lokal - novi
talijansko-jamajački fuzijski restoran po imenu Rasta Pasta. Trebalo mi je dulje
nego što sam očekivao da stignem ovamo, vidim kako me Charlie puna strepnje
gleda kroz prozor restorana. Dok otvaram vrata, dlanovi mi se znoje - volio bih
misliti da je to zbog hodanja, ali nisam baš siguran. Posljednji put sam bio ovako
nervozan kad sam prvi (i posljednji) put dao svom tati da vozi Impresivca, ali, s
druge strane, valjda i nije bilo pametno staviti osobu naviknutu na jednolitarski
Ford Fiestu za upravljač auta za relije koji povlači do 250 km/h - pogotovo u
njegovoj životnoj dobi. Pozdravim Charlie brzim poljupcem i sjednem za stol.
“Oprosti na kašnjenju”, kažem joj.
Osmjehne mi se puna krivnje. “Zar se ne bih ja trebala ispričati zbog toga?”
Šutke proučavamo jelovnike dok smišljam uvodno pitanje. Da samo kažem:
“Onda?” Ne - vjerojatno bi to zvučalo prehladno. Ili možda: “Kako je prošlo?”
Opet ne bi zvučalo kako treba. Još mozgam o tome kada naiđe konobar s
dredloksima, noseći, opazim, čašu s velikom mjericom Jacka Daniel’sa, ali kad je
stavi na stol pred Charlie, i nehotice odahnem punim plućima. Valjda ne bi
naručila takvo piće da je trudna?
Konobar se zadrži, pa nakon što provjerim da u njoj nema kanabisa, naručim
janjeću smotku, smješkajući se vlastitoj šali, koja očito promakne i konobaru i
Charlie. Ona pak naruči specijalitet kuće odbojnog imena, banana bolognese.
Zbunim se, jer se odjednom sjetim kako mi je Mark pričao o čudnim potrebama
za hranom koje Julia ima u trudnoći. Kad spomenem viski, Charlie polako
odmahne glavom, a njezine sljedeće riječi smjesta izbace preostalu sumnju iz
mene.
“To je za tebe”, kaže mi i gurne čašu preko stolnjaka. “Trudna sam. Skoro tri
tjedna.”
Odjednom dobijem potrebu sjesti, a onda shvatim da već sjedim. Kad se
Charlie prigne i primi me za ruku, obavim brzu računicu u glavi, uredno dolazeći
do našeg puta u Brighton. Bespomoćno je gledam s druge strane stola, ne
znajući što bih. Usprkos tome što mi je trideset jedna godina i što sam spavao s,
eto, toliko žena, u ovakvoj se situaciji, što možda iznenađuje, još nikad nisam
zatekao.
 Bar ovaj put u životu odlučim poslušati jednu Nickovu maksimu
- kad ne znaš što reći, ne reci ništa. Nažalost, Charlie gotovo smjesta razotkrije
manjak tog plana.
“Zar ništa nećeš reći?”
A što da kažem? pomislim. Čestitam? Otpijem velik gutljaj pića. “Oprosti.
Samo sam se malo...”
Charlie me suosjećajno pogleda i osmjehne se. “Iznenadio? Ali zar nisi rekao
da voliš iznenađenja?”
“Pa i volim iznenađenja. Samo nisam baš tako sklon, a čuj, šokovima.”
Osmijeh joj smjesta nestane s lica. “Je li...” Teško mi je naći prave riječi.
Charlie mi pusti ruku i opazim da joj suze naviru na oči, ne prvi put danas.
“Tvoje? Kako me uopće možeš nešto takvo pitati!” kaže ona, podosta glasno za
moj ukus s obzirom na veličinu restorana, te brižne u plač. Par za susjednim
stolom zgroženo me pogleda, a konobar se namršti dok donosi hranu. Bez
imalo obzira spusti moj tanjur na stol pred mene.
“Ne, dopusti da završim”, prošapćem, opominjući se da ubuduće više ne
ostavljam tako neprikladne stanke u rečenicama. “Mislio sam te pitati, hoće li
proći kako treba? S obzirom na tvoje komplikacije
i sve to?”
“O.” Charlie glasno ispuše nos u ubrus. “Oprosti”, šmrkne, uzme vilicu i
krene u napad na ručak. “Pa, još je rano, ali izgleda da bi trebalo biti u redu. Iako
možeš čestitati samome sebi, ako hoćeš. Navodno su izgledi milijun prema
jedan da...”
Između zalogaja, Charlie mi objašnjava nekakve ginekološke razloge koje
bih pokušao ovdje ponoviti, ali ako se ima u vidu da muškarci znaju jednako
malo o biološkim procesima unutar ženskih tijela kao i o procesima unutar
njihovih umova, smisao bi se izgubio u prijevodu. Dovoljno je reći da mi ona
kaže kako očito stvaram Kristofora Kolumba u svijetu spermija, kad je već u
stanju ploviti tako pogibeljnim vodama.
“Zapravo,” nastavi Charlie, “ispada da su uvijek mislili da je nemoguće
začeće, a ne trudnoća.”
Sad ti to kažu, pomislim.
Nisam baš gladan, pa pokušam privući konobarovu pažnju da naručim još
jedno piće. Pravi se da me ne vidi.
“O, Adam,” nastavi mekše Charlie, “ovo je sigurno takav šok za tebe. Hoću
reći, znamo se tek nekoliko tjedana, a sad ćemo se vjenčati i zasnovati obitelj...”
Na riječ “vjenčati” očito sam se zagrcnuo ili problijedio, jer se ona nasloni u
stolici i prasne u smijeh. Nadam se da je dovoljno glasna daje čuje par za
susjednim stolom koji me i dalje nesmiljeno probada pogledima.
“Ha! Jesam te! Da si samo vidio koju si facu složio”, podrugne mi se.
“Hoćeš reći da nisi...?”
“Ozbiljna? Nisam. Ali trudna? Jesam. I želim ovo dijete, Adam. Stvarno ga
želim.” Charlie srkne gutljaj iz moje čaše, napravi blagu grimasu dok guta, te
nastavi. “Zamisli da o nečemu sanjaš od pamtivijeka, ali onda ti kažu da to nikad,
nikad ne možeš dobiti. Silno se razočaraš, ali naposljetku, kad si se već pomirio s
tom činjenicom, odjednom čuješ da možeš i da, dapače, već jesi.” Molećivo
pogleda u mene. “Što bi ti učinio?”
Tako se sad uživjela da se bojim kako rečenica koja sadrži riječ “pobačaj”
možda ne bi bila najprimjereniji odgovor. Zabuljim se u svoj tanjur i počnem
razvlačiti netaknuti obrok vilicom po njemu. “Vjerojatno bih se odlučio zadržati
ga”, promrmljam kao dijete koje je upravo dobilo prijekor.
Charlie me zabrinuto pogleda i položi dlan na moju ruku, koja se, opazim,
pomalo trese. “Adam. U redu je. Ne moraš biti prisutan ako ne želiš.”
Shvatim da se vjerojatno ne ponašam na najpozitivniji način, pa pokušam
malo razvedriti raspoloženje. Pogledam oko sebe i prvi put opazim mural na
suprotnom zidu s prikazom isprepletenih zastava Jamajke i Italije. Boje im se
slažu gotovo jednako loše kao stilovi kuhanja.
“Biti prisutan? Ali ovdje mi je lijepo.”
“Ne. Biti prisutan uz mene, kretenu, i pretvarati se da te to zanima. Znam
koliko ti je sve ovo vjerojatno strano. Ali malo sam razmišljala o tome što to
znači, što bi trebalo učiniti, a i o nama.” Charlien glas tako zadrhti na riječi
“nama”, da mi duboko u mozgu odjekne automatski znak za uzbunu zbog
razgovora o početku ozbiljne veze. Oštro uprem oči u nju, ali Charlie odjednom
pronađe nešto silno zanimljivo na svom tanjuru i izbjegne moj pogled.
“Dakle... Odlučila sam da ti to neću nametati”, nastavi ona. “Imam nešto
ušteđevine, a mogu raditi i dalje sve dok se on ne rodi.” Opet me pogleda i
hrabro se nasmiješi. “Vidiš, u tome je prednost manekenki za ruke.”
On? pomislim. Zar se to već može odrediti? “Da si se možda zadržala na
‘ručnom radu...”’
Charlie se namrgodi. “Pa, čuj. Kao što kažem. Bio si sjajan... do sada, i ne bih
mogla tražiti boljega u ovakvoj situaciji, ali već si mi kazao što želiš od života.
Znam da ti nisi planirao ovakvo što u neposrednoj budućnosti, pa ti pružam
slobodan izbor. Neću ništa tražiti od tebe, a ako se želiš uključiti, pa, u redu. Ako
se ne želiš, e...” Charlie okrene lice od mene i napravi ono što bih, u drugim
okolnostima, nazvao pregnantnom stankom, a zatim nastavi. “Ako želiš otići, to
je...” i vidim da je progutala knedlu prije nego što će nastaviti također u redu.
Samo od tebe tražim da mi kažeš jednostavno da ili ne.”
Jednostavno da ili ne. Ne pada mi na pamet manje jednostavno da ili ne.
Jasno mije, doduše, daje Charlie tako sretna zbog trudnoće da joj moja odluka o
tome želim li ostati uz nju ili ne vjerojatno neće mnogo značiti u ovom
konkretnom trenutku.
Nemojte me krivo shvatiti - znam koja bi bila “prava” izjava u ovom
trenutku; publici bi od tih riječi navrle suze na oči kad bi ovaj prizor bio na
velikom ekranu. Primio bih Charlie u zagrljaj, kazao joj da će sve biti u redu,
zaprosio je, ona bi sva u suzama pristala, glazba bi zasvirala i mi bismo dovijeka
sretno živjeli. Ali problem je u tome što ovo nije film. Nego stvarni život. A u
ovom trenutku je pomalo prestvaran.
Ovo je jedno od onih pitanja gdje bi moj odgovor vjerojatno mogao zauvijek
promijeniti smjer moga života, i ne samo moga, već još jednoga, ne, još dva
života priđe. Života na koja sam ja već utjecao na najhitniji mogući način.
Nemam srca odbiti je. Ali nemam petlje pristati na to.
Nagnem se preko stola i poljubim je, ali oboje shvaćamo da sam je poljubio u
čelo, a ne u usne. “Moramo još porazgovarati o ovome”, kažem joj. “Nakon što
oboje dobijemo priliku probaviti to što se dogodilo.”
“Ja sam to već probavila”, tiho će Charlie.
“Pa, ja nisam”, kažem joj, možda malo prenaglo, i odmah zažalim zbog toga
jer mi se učini da sam malo povrijedio Charlie. “Oprosti, hoću reći... ma kad je to
tako krupna stvar. Imati...” prisilim se to izgovoriti “... bebu? Jednostavno ne
znam jesam li spreman za to...”
Charlie me prekine. “Sutra navečer? Svrati do mene. Spremit ću nam večeru,
pa ćemo pošteno porazgovarati.” Pokaže na moj netaknuti tanjur. “Nadam se
da će ti se do tada vratiti tek.”
Platim račun, otpratim Charlie na ulicu i zaustavim taksi. Prije nego što će
ući, ona zastane i pogleda me.
“Adam,” kaže mi s usiljenim smiješkom, “stvarno moramo razgovarati o
tome. Da se ne rastegne kao...”
Završim rečenicu umjesto nje. “Kao kod Nicka i Sandre?” Charlie kimne
glavom. “Zato ću ti olakšati situaciju. Sutra - ako se pojaviš, onda ću znati da
imamo o čemu razgovarati. Ako ne dođeš...” Glas joj umukne.
“To je vrlo, ovaj, lijepo od tebe”, kažem joj.
“Pa, ne zovu nas bez razloga ljepšim spolom”, odgovori mi Charlie, ali više
se ne smiješi.
Ispratim pogledom njezin taksi sve dok se ne izgubi iza ugla, a zatim
prošetam natrag do King’s Roada. Pomislim se vratiti u ured, ali malo mi je
mutno u glavi nakon tekućeg ručka, pa umjesto toga promijenim smjer i pođem
dolje do rijeke. Siguran sam da je to zbog djelovanja viskija na prazan želudac,
ali imam dojam da mi stalno na put izlazi vrišteća dječurlija u glomaznim
kolicima koja guraju napaćene majke. Zamislim si poslovne ljude, s mrljama od
dječjih povraćotina na skupim odijelima, kako moraju voziti svoje Porschee i
Ferrarije ne brže od trideset na sat zbog dječjih sjedalica otraga, dok im cijelo
vrijeme sa suvozačkih sjedala u uho zvocaju debele žene koje nikad nisu uspjele
izgubiti kilograme stečene tijekom trudnoće.
Dok mi Charliene riječi odzvanjaju u glavi, nađem klupu s pogledom na
jezero i sjednem ne bih li nekako smislio što ću, ali nakon otprilike sat vremena,
uspijem doći samo do jednog zaključka: život nije fer. Proveo sam proteklih
nekoliko tjedana u nastojanju da spriječim ženidbu svojeg najboljeg prijatelja iz
posve pogrešnih razloga, a samo sam ga uspio još više uvjeriti da po svaku
cijenu to učini. A, kao kruna svega, sad će još Charlien tata uzeti sačmaricu i
natjerati me pred oltar.
Pogledam na sat i odjednom se sjetim da se večeras trebam naći s Markom
na piću, pa ustanem i sav jadan krenem prema svom drugom domu. Kad
stignem do bara i pozovem Rudyja, ne mogu se sjetiti kad mi je piće trebalo više
nego u ovom trenutku.
“Daj mi veliki!” kažem bez tračka osmijeha.
Rudy pogleda moj smrknuti izraz lica. “Isuse, Adam! Znam da ste ti i Charlie
u takozvanom ‘ozbiljnom’ odnosu, ali ne moraš to tako ozbiljno shvaćati.”
Kad mu ne odgovorim, Rudy podigne obrvu i natoči mi veliki viski, koji
strusim nadušak i zatim se s mukom spriječim da ga odmah ne povratim.
Gurnem čašu prema njemu da mi natoči još.
“Pomalo ozbiljno piće za ovako rano popodne”, kaže on, odmakne mi čašu i
umjesto viskija mi posluži kavu. Ne usprotivim se, nego zahvalno srknem vruću
tekućinu.
“Reci mi nešto, Rudy. Voliš li ti djecu?” upitam ga.
Rudy me sumnjičavo pogleda. “Kako to misliš?”
“Jesi Ii ikada mislio o tome da ih imaš, znaš, da zasnuješ obitelj
i sve to skupa?”
Nasmije se. “Pa, budući da ni Pritchard ni ja zapravo nemamo maternicu, ne
znam koliko je to izvedivo.”
Vratim šalicu na šank. “Ne, hoću reći, zar ne poželiš neki put da je situacija
bila drugačija, da si možda pošao drugim smjerom, pa da imaš nekoga tko će te
naslijediti nakon što tebe i Pritcharda više ne bude?”
Rudy razmisli o tome. “Hmm”, kaže. “Mali Pritchad?” To mu je silno
smiješno, ali ja uporno nastavim.
“Pa, zar ne želiš imati nekoga tko će se brinuti za tebe poslije u životu, kad
budeš slinava drtina negdje u nekom staračkom domu?”
“Adam - kako samo ružičasto opisuješ starost. Uostalom, zato imam
Pritcharda.” Rudy se potapše sa strane po nosu. “Mlađi je od mene, znaš.”
Čak i u ovako obuzetom stanju, ne moram biti izrazito pronicav kako bih
shvatio daje sarkastičan. “Ozbiljno, Rudy. Zar ti to nikad nije palo na pamet?”
Rudy obiđe šank, dođe na moju stranu i sjedne. “Zašto me to pitaš?”
Duboko udahnem. “Zato... što ću postati otac.” Prvi put sam izgovorio te
riječi i čudim se kako neobično zvuče. Na svu sreću, Rudy me ne pljesne po
leđima i ne naruči šampanjac za sve u baru. “Charlie?”
“Aha.”
“Zar te majka nikad nije učila da koka stvara ovisnost?” upita me. “Možda si
samo trebao reći ne...”
Naslonim se punom težinom na šank. “Sad je malo prekasno za to.”
Opišem mu cijelu situaciju do najsitnijih pojedinosti, iako izostavim ono o
svojoj moćnoj spermi, i kažem mu kakav mi je ultimatum -jer to bar meni tako
zvuči - postavila za sutra navečer.
“Znači,” kaže Rudy, “nemaš baš mnogo vremena. Očito će tražiti da joj daš
nekakav odgovor.”
“Znam. I pokušavam logički doći do njega, ali... Beba?” Slegnem ramenima i
bespomoćno ga pogledam.
“Pa, u tome je tvoj problem”, kaže on, nasloni se i prekriži ruke. “Tražiš
logičan odgovor na trik-pitanje. Zapravo uopće nije stvar u bebi.”
Zbunjeno ga pogledam. “Nije?”
Rudy zakoluta očima. “Pa naravno da nije. Dobro, nije u cijelosti. Stvar je u
tebi i Charlie.”
Ništa mi nije jasno. “Kako to misliš?”
“Sto osjećaš prema Charlie? Zaboravimo bebu na trenutak.” Kad bih bar to
mogao. “Ovaj, ne znam. Nije loša, valjda.” “Adam. Ne moraš izigravati frajera.
Sa mnom razgovaraš. Misliš da bi vas dvoje mogli imati ikakvu zajedničku
budućnost?”
“Ne znam. Možda. Nisam baš razmišljao o tome.” Zovite me Gospodin
Obaveza, može?
“Pa, budi siguran da je ona razmišljala. Voliš li je?”
Osjetim kako rumenim. “Ovaj, možda. Moguće je. Da, valjda.” “Jesi li joj to
ikada rekao?”
“Ma što ti pada na p—” Rudyjev čelični pogled zaustavi me usred rečenice.
“Ne. Ne tim riječima.”
“Pa, razmisli malo. Vas dvoje već neko vrijeme sasvim lijepo funkcionirate,
ali ni jedan jedini put nisi rekao sirotoj djevojci što osjećaš prema njoj.” Rudy
podigne ruku da ušutka moje jadno protivljenje. “Tako da je moguće, premda
sve ide kao po loju, da se ona osjeća malo nesigurno. Možda čak ima neugodna
iskustva iz prošlosti - tko zna? Čak možda zna na kakvom si glasu. I sad se
dogodi ovo, a pretpostavljam da ona zna kako djeca nemaju naročito visoko
mjesto na tvom popisu prioriteta. Možda ti je zato dala ovu mogućnost
povlačenja. Tako barem neće imati dojam da time odbacuješ nju.”
Pogledam ga smušeno. “I što da onda radim?”
Rudy razmisli na trenutak. “Bojiš li se ti mogućnosti da postaneš otac?”
“Bože, da!”
“Dobro je. 1 trebaš se bojati. Hoće li nju to dijete usrećiti?” “O, da.” Siguran sam
u to.
Ustane i nagne se prema meni. “Ako je tako, onda zapravo moraš odlučiti
ovo. Koliko je tebi stalo do njezine sreće? I, zatim, u kojoj mjeri želiš sudjelovati
u toj sreći? Kad shvatiš ta dva odgovora, onda joj ih samo još trebaš reći.”
Rudy me potapše po ramenu i krene poslužiti druge goste koje je, kao i
obično, zanemario u proteklih pet minuta. A dok samo sjedim
i buljim u prazno, shvatim da je Charliena sreća vjerojatno nešto najvažnije što
mogu zamisliti. Ali što se onoga drugog tiče...
Naručim još jednu kavu i počnem odsutno prelistavati ostavljeni primjerak
Evening Standarda sve dok ne dođe Mark, barem ovaj put na vrijeme. Kimne
glavom Rudyju, svali se na barski stolac do mene i glasno zijevne.
“Ne da ti spavati?” dobaci Rudy i gume mu pivo preko šanka. Mark ga jedva
uspije uhvatiti.
“Oprostite”, kaže. “India me budi svako jutro u šest. Više se i ne sjećam kad
sam se posljednji put naspavao.”
Ma super, pomislim. “Kako je moje kumče, usput?”
“Dobro”, kaže. “Katkad je prava mala napast, ali ne bih je mijenjao nizašto
na svijetu.”
“A Julia? Ne gnjavi te previše? Pogotovo s obzirom na sve to sa, znaš,
trudnoćom. ”
Mark spusti bocu i mudro me pogleda. “Znaš,” kaže, “zaključio sam da je
tajna sretnog braka donekle slična izradi porezne prijave.”
“Što je sad ovo? ‘Knjigovodstveni vodič za uspješan bračni život’?”
“Ne, ozbiljno ti govorim. Sve dok si sve pošteno iznio na početku, izbjeći ćeš
svako neočekivano potraživanje.” Pristojno se osmjehnem na tu šalu.
 Nađemo si stol, naručimo nešto za jelo i provedemo sljedećih nekoliko
minuta u razgovoru ni o čemu posebnom. Ali dođe vrijeme kad više ne mogu
zaobilaziti temu.
“Mark, zašto ste ti i Julia odlučili osnovati obitelj čim ste se vjenčali?” Julia je
zatrudnjela na njihovu medenom mjesecu, a ja ga nikad nisam pitao zašto se to
dogodilo tako brzo, uglavno zato što me to nikad nije ni zanimalo. Sada, iz
očitih razloga, više nije tako.
Pogleda me, očito pomalo iznenađen što čuje takvo pitanje od mene, i
odgrize velik zalogaj tacoa prije nego što će mi odgovoriti.
“Pa, da ti pravo kažem, nismo baš planirali tako brzo dobiti Indiju, a ja sam
sa svoje strane uvijek itekako pazio na vađenje i polaganje svojih kapitalnih
sredstava, ako shvaćaš što želim reći.” Shvaćam, ali volio bih da mu prispodoba
nije tako živopisna. “Ali,” nastavi on, “na medenom mjesecu otišli smo jednoga
dana na dugu šetnju po plaži i našli izrazito skriveni dio puta, pa si jednostavno
nismo mogli pomoći.”
“Zar niste imali nikakvu, eh, zaštitu?”
Mark se isceri. “Nažalost, samo bočicu faktora 25, nanošenjem kojega je sve
i počelo. Uostalom, mislili smo da će sve biti u redu, s obzirom na vrijeme Julijina
ciklusa i to. Nepredvidivi su ti ženski rasplodni organi.”
Baš tako, pomislim.
“Zašto pitaš?” kaže on. “Nešto te muči?”
“Ne, samo što, hoću reći, jesi li oduvijek znao da želiš djecu? Da ćeš biti
dobar tata?”
Mark odmahne glavom. “Ne baš. Ako te baš zanima, predočavao sam si da
ćemo Julia i ja provesti dobrih nekoliko godina zajedno prije nego što i načnemo
tu temu. Nisam naročito ni razmišljao o tome sve dok me ta tema nije zaskočila,
da tako kažem, a onda, kad sam vidio kako se Julia promijenila nakon što je
saznala da će biti mama, više mi nekako ništa nije bilo teško.” Složi postiđenu
facu. “Sladunjavo, znam.”
“Promijenila se? U kojem smislu?”
Mark malo razmisli o tome. “Postala je sretnija. Nekako je... blistala. 1 to još
više dok je bila trudna.” Otpije dugi gutljaj piva. “Zatim, nakon što se India
rodila, pa, znam da to zvuči kao pravi klišej, ali istog trena kad to malo
stvorenje, taj mali dio vas oboje, ugleda svjetlost dana i pogleda te, ili te primi za
prst svojom sićušnom ručicom, baš bih volio vidjeti onoga tko neće proživjeti
nevjerojatan spektar osjećaja. Ponos, zaštitništvo, ljubav...”
“To je Nick rekao da je osjetio kad je nabavio Ferrari.”
Mark me ružno pogleda. “To je jedan od razloga zbog kojih smo tražili da ti
budeš Indijin kum. Tako da barem dobiješ priliku doživjeti sve to i sudjelovati u
razvoju i odgoju jednog novog života.” “Što?” Malo se šokiram. “Zar ti onda
misliš da ja nikad neću imati djecu? Oženiti se? Skrasiti se?”
Mark se nasmije. “Pa, moraš priznati, to je malo daleko od tvojih sadašnjih
okolnosti, zar ne?”
Ništa on ne zna. “Ovaj, da, ali možda samo još nisam upoznao onu pravu.”
“Ili možda jesi, ali se jednostavno previše bojiš to priznati samome sebi.”
Mark iskapi preostalo pivo. “Hoćeš i ti jedno?”
Gotovo se ugušim.
Podigne praznu bocu. “Ja hoću još jedno pivo. Hoćeš li i ti jedno?” “O. Ovaj, da.
Hvala.”
Mark naruči dva piva i stavi jedno na stol pred mene. “Reći ću ti nešto,
Adam. Kad imaš djecu, prioriteti ti se promijene. Stvarno se promijene.
Odjednom shvatiš da nisi više ti najvažniji na svijetu, nisi čak ni na drugom
mjestu, već tek na trećem, iza svoje bebe i njezine majke.” Uzme maslinu iz
zdjelice na stolu i počne je zamišljeno žvakati. “Ima ljudi kojima bi to moglo
prilično teško pasti.” “Misliš na mene?”
Mark kimne, proguta i posluži se još jednom maslinom. “Aha. Nemoj me
krivo shvatiti, ali gledam tebe i tvoj površni život, i vidim kako Nick samo baca
novac na sve u nadi da će ga to usrećiti, i premda meni zna koji put biti krivo što
ne mogu imati tako šminkerski auto ili što me India budi usred noći jer joj je
ispod kreveta čudovište, dovoljno mi je samo da pogledam svoju kćerkicu dok
spava ili dok se sretno igra s Julijom, da više nemam nikakvih nedoumica u
pogledu toga tko si je složio život kako treba.”
“Prema tvojem mišljenju”, razdražljivo mu kažem.
“Da - prema mojem mišljenju. Koje je jedino bitno, zar ne?
Doživljaj je stvarnost’ i sva ta sranja. Očinstvo je sjajna stvar. Čak i Julia smatra
da bi se jednoga dana trebao okušati u tome.” Lupim bocom o stol. “Zašto ljudi
poput tebe i Julije uvijek pokušavaju natjerati druge da se predomisle kad je o
ovakvim stvarima riječ? To ti je kao kad sam kupio stan, a ti si mi stalno govorio
da sam za toliki novac mogao kupiti cijelu kuću tamo gdje vi živite. Zašto ljudi
uvijek moraju pretpostaviti da čovjek ne zna takve činjenice. Što misliš, kako ću
reagirati kad to čujem - pljesnuti se po čelu i kazati: ‘O, ne - da sam bar to znao,
kakva sam budala ispao’? Isuse, Mark, ljudi donose odluke u životu, a ako želiš
živjeti gdje ja živim ili, što je još važnije, kako ja živim, onda znaš koju cijenu za to
moraš platiti. Ako doneseš racionalnu odluku da tako postupiš, onda mi ne
možeš reći da to nije u redu.”
“Smiri se, stari”, kaže Mark, kojega je moj izljev očito pomalo šokirao. “I,
uostalom, kako možeš nazvati racionalnom odluku da ne želiš imati djecu? To je
biološka činjenica!”
Kako može biti racionalna odluka da se za cijeli život vežeš uz istu ženu?
poželim ga upitati, ali se ugrizem za jezik. Umjesto toga, pokušam mu objasniti.
“Hoću reći ovo. Kad kažeš ljudima da ne želiš djecu, oni pretpostave da nisi
previše razmišljao o toj odluci i uvijek te pokušaju natjerati da se predomisliš.
Zar ti nije jasno da je zapravo teže donijeti odluku da ih nemaš nego samo
postupiti kao i ostatak životnih leminga i razmnožiti dva cijela četiri mala skota.
Ljudi jednako reagiraju kad im kažem da ne volim ribu. Uvijek traže da kušam
njihovu, jer misle da će sigurno baš njihova biti onaj komad čudesne ribe koji ćc
odjednom preobratiti moj osjet okusa i uopće ne pomišljaju da bi moj stav
mogao biti utemeljen na dugogodišnjem razmatranju i iskustvu.”
Mark me pogleda s prezirom. “I koja je tvoja poanta?” “Poanta je da mi je
više pun kufer ljudi koji traže da probam njihovu ribu. Ta želja za djecom? Ja je
naprosto nemam. Zar ne možeš prihvatiti da, jednako kao što su neki od nas loši
vozači, ili ne znaju kuhati, ili nemaju sluha, drugima jednostavno djeca ne idu u
glavu?”
“Ona ti promijene život...”
“Što nedostaje mojem životu takvom kakav je? I nemoj sada ti to krivo
shvatiti, ali tko si ti da mi sudiš? Što je to tako sjajno u nastojanju da stvoriš par
umanjenih verzija sebe i Julije, koji će odrasti u svijetu s manje prirodnih resursa
i zatim pripomoći da se oni još više smanje. Sve svoje vrijeme i trud uložit ćete u
rad ne bi li othranili djecu u nadi da će ona, kad vi ostarite, zarađivati dovoljno
da vas uzdržavaju i brinu se za to da posljednje godine života provedete na
pristojan način. Zašto si ne bi prištedjeli svu tu muku i napor, zadržali novac koji
bi spiskali na njihovo obrazovanje, igračke i tako dalje, i kupili si Porsche, ili ga
barem samo stavili u banku i gledali kako vam raste imovina, a ne djeca?”
To Marka malo zgrane. “Ali pomisli samo što sve propuštaš kad—”
“Ne, Mark. Ti pomisli što sve propuštaš. I u tome je djelomično problem.
Mislim da mnogi ljudi imaju djecu zato što se, a nemoj ovo shvatiti ni najmanje
osobno, ne mogu sjetiti nikakvog drugog konstruktivnog načina da provedu
svoj život, pa krenu lakšim putem i odluče postupati kao i svi ostali. I ne odluče
pritom imati samo jedno - izrode dvoje ili troje u nadi da će barem jedno ispasti
kako treba, da neće postati narkoman, ili kriminalac, ili pak odvjetnik. I ti još
mene pitaš zašto ne želim imati ništa s tim?”
Mark me samo gleda, zinuvši u čudu. “Hm...”
“Sigurno je bolje da prihvatim položaj brižnog kuma i igram aktivnu i
pozitivnu ulogu u Indijinu odgoju, ma koliko ona sitna bila?”
 “Možda”, prihvati Mark. “Ali zar se ne bojiš da ćeš ostarjeti i zateći se kako
samo sjediš kod kuće sasvim sam, dok ti Porsche trune u garaži, jer si previše
oronuo da ga voziš, a nemaš ga kome ostaviti?”
“Opet bih skrenuo tvoju pozornost na dobre strane kumstva.” “Ali
donošenje malog čovjeka na svijet donosi mnogo radosti.” “Sigurno isto vrijedi i
za, ne znam, slikanje slike ili učenje stranog jezika?”
“Da-a”, prizna Mark. “Ali, podsjeti me malo - što od toga ti trenutačno radiš? I,
uostalom, sve to raduje tebe. Ovo je vezano uz nekoga drugog. Možda bi za
promjenu mogao malo razmisliti o tome.” Neko vrijeme sjedimo u neugodnoj
tišini i piljimo u pivo, dok Mark dovršava masline. “Uostalom,” kaže, mršteći se
na praznu zdjelicu, “zašto sve to govoriš? Čovjek bi pomislio da je Charlie
zatrudnjela s tobom.”
Kad mu ne kažem da nije tako, izraz lica postane mu posve zabrinut. “Pa nije
valjda.”
Bespomoćno ga pogledam. “Ne znam kako se to dogodilo.” “Pa, obično
spermiji otplivaju kroz jajovode...”
“Ne, mislio sam na...”
“Znam na što si mislio”, kaže on, smješkajući se. “A, ako mi dopuštaš da ti
postavim prilično osjetljivo pitanje, ona želi zadržati dijete?”
“O, da.”
“I tvoje je? Nije bilo drugih strijelaca na njezinu travnatom humku?”
Nije mi još ni pala na pamet mogućnost da bi ih moglo biti. “Aha.” Iscerim
se, iako mi cijela situacija nije baš naročito smiješna.
“Malo ironično, zar ne?” primijeti Mark nakon što sam mu opisao okolnosti.
“Ironično?”
“Aha. Znaš - s jedne strane, Julia i ja godinama pokušavamo dobiti još jedno
dijete, a s druge, ti cijeli život pokušavaš ne dobiti ga, i prvi put kada... pa, pun
pogodak! I što ćeš sada?”
“Dobro pitanje. Nadao sam se da ćeš mi moći malo rasvijetliti cijelu situaciju,
ali...” Ne dovršim rečenicu.
“Jebemu, stari. Zašto si me, za Boga miloga, pustio da ti držim onakvu
lekciju u prošlih pet minuta?”
Slegnem ramenima. “Nemam pojma. Samo sam htio načeti tu temu na
nepristran način, valjda. Pokušati bar jedanput razmišljati izvan svojih
uobičajenih okvira, ako shvaćaš što želim reći.”
Ali čemu sam se nadao? Da će me Mark odjednom uvjeriti da bi mi se riba
zapravo svidjela? Ili čak da će mi Rudy pružiti neko nevjerojatno, nepristrano
prosvjetljenje? Polako odmahnem glavom. “Ja ti jednostavno ne znam kako one
funkcioniraju.”
“Bebe ili žene?”
Uspijem se gorko nasmijati. “I jedne i druge, očito.”
“Slušaj”, kaže mi s nelagodnim izrazom lica. “Želiš li, znaš, ono, još malo
porazgovarati o ovome?”
Odmahnem glavom. “Ovaj, ne, hvala. Samo bih trebao neko vrijeme razmisliti
nasamo.”
Ostavljajući Marka da popije pivo do kraja, izađem iz Bara Rosa i uzmem
Impresivca iz uredske garaže. Ali onda, kad uđem u auto i upalim motor,
ostanem samo sjediti u njemu, jer shvatim nešto prilično bitno. Nemam blage
veze kamo idem.
 17. poglavlje

Zateknem se kako vozim Nickovom ulicom, a za divno čudo, mjesto pred

njegovim stanom gdje obično stoji Ferrari sad je prazno. Parkiram se unatrag, za
što mi trebaju dva pokušaja, vjerojatno zbog piva koje sam večeras već popio.
Upitam se bih li uopće trebao voziti, ali ipak mi treba malo nizozemske
hrabrosti, ili pak, imajući u vidu da smo pili San Miguel, španjolske hrabrosti, da
svratim do Nicka i učinim što namjeravam.
Charlie je kriva za to što sam uopće ovdje. Ne mislim na sve to s bebom, već
na činjenicu da sam zbog toga što je Nickovo vjenčanje predviđeno za sljedeći
tjedan odlučio da jednostavno više ne mogu zanemarivati pitanje Sandre.
Jednostavno znam da to nije ispravno
- ta mi misao ne da mira, kao kad se probudite usred noći jer mislite da trebate
na zahod, ali hladno je izvan pokrivača i računate da bi napor izlaženja nadmašio
blagu napetost u vašem mjehuru, tako da samo ostanete ležati i uvjerite se da
ćete moći opet zaspati a da ne odete, ali napetost postaje sve teža i teža, pa
morate ustati i otići, proklinjući se što niste izašli prije...
Uglavnom, također znam da mi je potreban plan, a najbolje što sam do sada
uspio smisliti jednostavno nije bilo dovoljno dobro. Plan A - izravno suočavanje -
proveo sam u djelo i očito nije upalio. Plan B - suočavanje koje će izvesti netko
drugi - volio bih da sam proveo u djelo, ali iako sam niz puta pokušao pridobiti
tuđu pomoć, nikako ne uspijevam pronaći dobrovoljca. I tako sam u očaju
primoran primijeniti Plan Z - spavanje sa Sandrom. I kao što kažem, toga se
Charlie sjetila. Pa, dobro, ne baš potpuno.
“Znači”, rekla mi je prije nekoliko dana. “Nick je uvjeren da postupa kako
treba.”
“Pa, tako bar kaže.”
“U tom slučaju, zašto ne odeš porazgovarati sa Sandrom?”
“Porazgovarati sa Sandrom?” Ponovio sam njezin prijedlog kao da je rekla
“probosti svoje genitalije”.
“Da”, nastavila je Charlie. “Sjedni i ozbiljno porazgovaraj s njom. Pa ako te
ona uspije uvjeriti da sve ovo radi iz potpuno poštenih razloga, a Nick misli da su
njegovi razlozi također u redu, onda ćeš valjda...”
Bilo je smisla u tome, valjda. Naravno. Opet.
Ali evo što se zaista dogodi. Pozvonim joj s ulaza u zgradu znajući da je Nick
vani, zato što nikamo ne ide pješice, a Ferrarija nema. Sandrin odsječni glas
resko se začuje iz portafona.
 “Da?”
Pokušam zvučati što ljubaznije mogu, što se, kad je Sandra u pitanju,
zapravo sastoji samo od toga da ne škrgućem zubima u razgovoru s njom.
“Bok, Sandra. Adam je.”
Uslijedi kratka stanka, a zatim: “Nick nije doma.”
Bojim se da ću izgubiti petlju, ali umjesto toga upitam smijem li ući i govorim
da sam zapravo došao porazgovarati s njom. Uslijedi još jedna stanka, ovaj put
duga nekoliko sekundi, a onda mi otvori vrata.
Popnem se stubištem do stana i pokucam na vrata. Kad ne dobijem
odgovor, pokucam opet, ovaj put glasnije, i začujem prigušeno “Samo malo”.
Spremam se pokucati i treći put kad mi Sanđra otvori vrata. Dok mi otvara
vrata, na sebi ima samo kućni haljetak, jer se upravo otuširala, kao što mi
objasni, a u ruci joj je dopola puna čaša crnog vina, dovoljno velika da u nju
stane čitavo mače.
Sandra donese i čašu za mene, te novu bocu vina, koju otvorim. Sjednemo
na kauč i upitam je kako idu pripreme. Nas dvoje nikad zapravo nismo proveli
neko vrijeme nasamo i uskoro mi postane jasno zašto, jer skroz izludim kad mi
nadugačko i naširoko počne pričati o svadbi, posvećujući se cijeni svega toga
skupa, umjesto svojem radovanju zbog sretnog događaja. Očito je večeras već
pila, što me pomalo brine, jer se prilično nacvrcala. Svaki put kad se sagne da si
dotoči vina u čašu, što biva zabrinjavajuće često, labavo zavezani haljetak
otkrije mi štošta, a ona se uopće ne trudi čvršće ga zavezati.
Neuspješno pokušam skrenuti temu razgovora na njezine stvarne osjećaje
prema Nicku, ali njoj je više stalo da mi kaže koliko stoje pozivnice sa
srebrotiskom. Napokon joj moram izravno postaviti pitanje.
“Sandra, reci mi nešto. Voliš li ti zaista Nicka?”
Izraz lica joj se promijeni i hladno me pogleda. “Kakve to veze uopće ima?”
Spustim svoju čašu vina na stol. “Ovaj, krajnje veze.”
“Pa, pitat ću te na drugačiji način”, kaže ona. “Kakve to veze ima s tobom?”
“Isti odgovor, mislim. Nick mi je najstariji prijatelj.”
Sandra se osmjehne, ali osmijehom kakav bi se očekivao na licu poreznika ili
pedofila.
“Znači, svratio si ovamo jer se brineš za njega?”
Iznenađuje me njezina moć zapažanja. “Aha.”
“Ili bi se prije moglo reći da se brineš za sebe?”
“S-što?” promucam.
“U tome je stvar, zar ne!” isceri se ona. “Tipični Adam Bailey. Uvijek
utjelovljenje obzirnosti. Voliš izgledati kao da misliš na druge, ali zapravo se
samo brineš da će sve biti u redu s tobom.”
“To nije istina.”
“Ne?” ona će. “Znam kakav si, Adam. Jedan od onih koji uvijek moraju držati
sve konce u svojim rukama. Promatrala sam te. Na zabavama si ti taj koji se
brine da svatko ima što piti. Ili, ako društvo izađe na večeru, ti ćeš uvijek biti taj
koji odabire restoran, ili naručuje vino, ili računa koliko je tko dužan platiti.”
Ja barem onda i platim svoj dio, pomislim. “Ali to se ne zove držati konce u
svojim rukama”, kažem joj. “To se zove biti pristojan. To se zove biti uviđavan ili
biti odgovoran za svoje prijatelje.”
“Sereš”, odgovori mi ona, a naglasak joj se seli sve više prema predgrađu.
“Jednostavno ne trpiš to što, bar ovaj put, Nick radi nešto bez tebe.”
Odmahnem glavom. “Nisi u pravu, Sandra. Ne trpim samo to što Nick radi
najveću pogrešku u životu time što se ženi tobom, a nije u stanju to shvatiti.
Pogotovo ako ga ti ne voliš.”
Sandra složi facu kao da je cuclala limun. “Vidim ja dobro u čemu je tu
stvar”, kaže. “Oduvijek je bilo jedno te isto - Nick i Adam ovo, Adam i Nick ono,
živjelo se na visokoj nozi i vozikalo po Chelseaju u tom njegovom autu. Pa, on si
sad ima drugo društvo za provod. A Ferrari ima samo dva sjedala.”
Upitam se je li Paul McCartney ikada vodio ovakav razgovor s Yoko Ono, te
požalim što nisam poslušao Paulov savjet: let it be.
“Nije uopće stvar u tome—”
“O, nego što da je”, procijedi ona. “Godinama ste ti i Nick spojeni pupčanom
vrpcom kao sijamski blizanci. Pa, vrijeme je da netko već jednom razdvoji vas
dvojicu.”
Počinjem se ljutiti, pa dignem glas u istoj mjeri kao i ona. “Pa, samo da meni
ostane mozak. Siguran sam da Nick može preživjeti bez njega. Koliko vidim, nije
ga upotrijebio otkako je počeo izlaziti s tobom.”
Sandra me prostrijeli pogledom. “Znaš što ću ti reći? Baš me briga što ti
misliš, Adam. Nick i ja vjenčat ćemo se idući vikend i ti tu ništa ne možeš
promijeniti. Pa što onda ako ga ne volim? On mi barem može priuštiti sreću!”
“A to je dovoljan razlog za stupanje u brak, je li?” upitam je u nevjerici.
“Meni je dovoljan!”
Ne mogu vjerovati da to čujem. S jedne strane, savršeno je. Dokazuje da su
moje slutnje cijelo ovo vrijeme bile opravdane. Ali, s druge strane, što ja sad tu
više mogu, za ime svega?
Već smo na nogama i situacija prijeti da se pretvori u jednu od onih filmskih
scena za koje, kad ih vidite, kažete “ma, baš”, kad muškarac i žena naizgled ne
mogu podnijeti jedno drugoga i počnu se svađati i onda se svađa pretvori u
poljubac i ne stignete se ni snaći, a oni se već zdušno pare kao zečevi. I tako ja
njoj kažem što stvarno mislim, da nju zanima samo Nickov novac, i ona kaže da
mi nikad nije bila simpatična i da se više brinem to što mi ona oduzima Nicka, i ja
joj kažem da priča koješta, ali počnem se crvenjeti jer shvatim da je to zapravo
dio problema. Ona me počne sve srditije ubadati prstom u prsa, pa je primim za
ruku daje spriječim. Počne se otimati i pokuša me pljusnuti drugom rukom, pa je
ščepam za oba zapešća da je smirim, i dok se upinje iskoprcati, haljetak joj se
razveže i opazim da ne nosi donje rublje i da su joj bradavice prilično krute, iako
je u stanu toplo. Lica su nam udaljena manje od pedlja, a ona viče na mene, i
padne mi na pamet daje poljubim ne bi li ušutjela, ali, kao što kažem, to
funkcionira samo na filmu, i iako ona ima vrlo dobro dupe - Mark je u pravu,
usput - svejedno je, jasno, usprkos mojim višestrukim naporima, zaručnica mog
najboljeg prijatelja. Upravo u tom trenutku kad shvatim da bi to bila silna greška
i počnem se odmicati, ona se nagne i poljubi me punim ustima, te zbaci haljetak
s ramena.
‘Sandra. Ne! Makni se! Što ti je?” viknem, odgurujući je od sebe. “Ma daj,
Adam”, kaže ona zadihano. “Oduvijek si mi bio zgodan. Možeš mi biti završna
avantura. Nick nikad neće otkriti.”
“Pa, ti meni nikad nisi bila zgodna”, odgovorim joj. “A i sve da jesi, udaješ se
za mojeg najboljeg prijatelja...”
Šokirano se odmaknem i pogledam je. Teško diše, sva zajapurena, i uopće
ne pokušava podignuti haljetak s poda. Pitam se kako da se izvučem iz ovoga,
za Boga miloga, kad Sandra odjednom pogleda iza mene, i izraz lica joj se
promijeni. Osjetim kako me nečija ruka prima za rame i okreće na peti, a onda
mi se Nickova šaka zabije u lice. Iznenađenje me ošamuti više od udarca, jer on
nije baš majstor tjelesne koordinacije, pa ne boli previše, ali zaprepašteno
sjednem na kauč s okusom krvi u ustima. Usna mi se raskrvarila na mjestu gdje
me pogodio Nickov pečatnjak - oduvijek tvrdim da muškarci ne bi smjeli nositi
nakit - pa prislonim dlan na lice koje me peče.
Šutke ga pogledam dok se nadnosi nad mene, crven u licu, tresući se od
bijesa. Sandra stoji do njega, i dalje gola, i gleda me s izrazom lica koji bi pisci
strave i užasa opisali kao “pobjedonosno cerenje”.
“Dragi, hvala Bogu da si stigao doma u pravi trenutak...” počne ona i stavi
ruku na Nickovu nadlakticu. On je ljutito zbaci, a meni je drago vidjeti da se
njezin izraz brzo promijeni, naročito kad je on prozove droljom. Nick odjuri iz
dnevne sobe u spavaću, Sandra ode odmah za njim, pa začujem vikanje i
kojekakve glasne udarce, koji su najvjerojatnije otvaranje i glasno lupanje
vratima ormara, a ne daljnje nasilje. Nažalost.
 I dalje sjedim na kauču kao kreten kad Nick izađe iz spavaće sobe i krene
prema vratima stana. Čvrsto drži sportsku torbu i odbija me pogledati u oči.
Sandra ga slijedi za petama, trudeći se jednom rukom držati za njega dok
drugom očajnički pokušava dohvatiti haljetak s poda ispred kauča. To mi je
totalno besmisleno, jer smo je sad već obojica vidjeli golu, ali njoj je očito bitno,
pa se mračno osmjehnem na prizor, od čega mi rasječena usnica još više
prokrvari.
Zadnje što čujem prije nego što se ulazna vrata zalupe, njezin je molećivi
glas koji doziva Nicka niza stube.
“Nick, ali to ništa nije značilo!”
“Nisi u pravu”, dovikne on njoj glasom punim emocija. “To sve znači!”
Sandra uleti natrag u sobu, uspjevši u međuvremenu opet odjenuti haljetak,
i stane u stripovski stav s rukama na bokovima. Bjeloočnice su joj sad posve
crvene kad me prezirno pogleda.
“Jesi li zadovoljan?”
Ustanem i djetinjasto stanem u njezin stav. “Da znaš da jesam”, kažem joj i
izađem iz stana.
Spremam se ući u Impresivca kad opazim Nickov auto parkiran prekoputa,
ali ostavio je spušten krov i vidim da nije unutra, tako da je valjda otišao
prošetati da se ohladi. Ili to ili je - što bi bilo sličnije Nicku - izjurio na ulicu bez
ključeva od auta, pa se ne želi odmah vraćati u stan po njih nakon onako
dramatičnog izlaska.
Nekoliko minuta čekam ga pokraj Ferrarija, vrteći si film u glavi stalno
ispočetka. Valjda bih u ovom trenutku trebao biti zadovoljan. Ovo je,
naposljetku, nešto što sam već tjednima nastojao postići. Ali, kada malo bolje
razmislim, ne mogu još zamisliti da će me itko zbog toga nositi na ramenima niz
King’s Road.
Kad vidim da Nick ne dolazi, izvadim mobitel iz džepa, uz bol ga prislonim uz
lice i pokušam ga nazvati. Ne javi mi se, što me baš i ne bi trebalo iznenaditi s
obzirom na to da čujem kako mu mobitel zvoni iz pretinca u autu. Zaklopim
telefon i sagnem se da se pogledam u Ferrarijevu bočnom retrovizoru.
Krvarenje je konačno prestalo, ali donja usna mi je tako nabrekla da izgledam
kao da se silno durim zbog nečega.
Napokon odustanem i odem natrag do Impresivca, a iako se ne bih trebao
vidjeti s Charlie do sutra, odlučim svratiti do njezina stana i ispričati joj što se
dogodilo. U vožnji sastavljam umivenu verziju noćašnjih događaja - ne
uključujući ljubljenje i golotinju, naravno
- i očekujem da ću dobiti malo tetošenja zbog ozljede, zadobivene u dobroj
mjeri i zbog toga što sam slijedio njezin savjet, na što je namjeravam podsjetiti.
Netom je prošlo jedanaest kad utisnem Impresivca na parkirno mjesto
prekoputa Charliena stana, i upravo se spremam izaći iz auta, kad je ugledam
kako hoda ruku pod ruku s nekakvim tipom. Visok je, pristao - dapače, mnogo
pristaliji nego što bih volio - i ja začudo shvatim da me probada tračak nečega
što bih mogao opisati samo kao ljubomoru. Kad zastanu na ulazu i Charlie
počne tražiti ključeve u torbici, zgurim se u sjedalu da me ne bi opazili.
Vjerojatno je samo susjed, kažem si kad vidim da mu pridržava vrata.
Gledam ih kako ulaze, a onda izađem iz auta i pogledam prema njezinu
stanu. Na ostatku tog kata je mrak, a nakon nekoliko minuta, naravno, vidim da
se pale svjetla u njezinoj dnevnoj sobi. Ali kad se zatim upali i svjetlo na prozoru
za koji znam da je njezina kupaonica, počnem se zabrinjavati, naročito zato što
se u zgradi nije upalilo nijedno drugo svjetlo, što potpuno pobija moju teoriju o
susjedu. Nekoliko se trenutaka zadržim pokraj auta, a onda prijeđem ulicu i
oprezno joj pozvonim na portafon. Kad ne dobijem odgovor, pozvonim joj opet,
ovaj put dulje, sve dok ne začujem škljocanje podizanja slušalice u hodniku. Ali
zatim ne začujem Charlien slatki glas, nego mi se javi neki muškarac.
“Ovdje Rick.”
Nisam to očekivao. “O. Ovaj, bok, ovaj, o, oprostite. Mislim da sam
pogrešno pozvonio”, promucam, pri čemu mi natekla usnica ne pomaže
naročito.
“Nema problema”, kaže Rick i spusti slušalicu.
Ostanem samo ošamućeno stajati, sve dok mi nešto ne padne na pamet.
Možda sam pozvonio krivome? Oprezno opet pritisnem tipku na portafonu,
dvaput provjerivši da pripada upravo Charlie.
“Molim?” kaže isti onaj glas - Rickov glas - ovaj put malo manje ljubazno.
Opet pogledam gore prema stanu i, naravno, svjetlo u spavaćoj sobi i dalje gori.
Počnem uzmicati od ulaza, a onda se okrenem, potrčim preko ulice i brzo
uđem u Impresivca. Dok stavljam ključ u bravu, načas pogledam prema prozoru
njezine spavaće sobe, taman na vrijeme da opazim kako se zavjese razmiču i
Charlie, u spavaćici, viri u noć. Upalim auto i iz mjesta odjurim niz ulicu.
Već sam se vratio kući kad mi mobitel napokon zazvoni. Sigurno me vidjela,
pomislim dok ljutito upirem prstom u tipku koja će prebaciti poziv na govornu
poštu i zatim gasim telefon. Gotovo smjesta zazvoni mi i kućni telefon, pa
odjurim do sekretarice i isključim je prije nego što stigne primiti poruku. Telefon
zvoni cijelu minutu, a onda utihne.
Ošamućeno sjednem. Što se to događa? Napokon sam upoznao prvu
djevojku koju sam u životu istinski volio - da, služim se tom riječju u svojim
mislima - i ulovim je kako radi, pa, ne mogu se ni natjerati da pomislim što je to
radila. Ili kako je to radila. Ili koliko puta. Uuuuff!
Ona k tome nosi moje dijete, ili sam barem do maloprije pretpostavljao da je
to dijete moje. Valjda bi se ovo moglo nazvati ironičnim, a meni taj osjećaj ne
godi ni najmanje.
E, da, kako sam još nešto uspio zaboraviti? Najbolji i najstariji prijatelj upravo
me udario u lice jer me ulovio sa svojom golom zaručnicom tjedan dana prije
nego što bih mu trebao biti vjenčani kum.
Sranje.
Govno.
Što ću sada?
Uzmem mobitel, opet ga uključim i pritisnem tipku za poruke. Prebaci me na
govornu poštu i grubi ženski glas kaže mi da nemam poruka. Opet ga isključim i
bacim ga na kauč.
“Pička”, kažem, misleći na Charlie, ne na ženu s govorne pošte.
Počnem pun strepnje koračati po stanu, pitajući se koji mi je sljedeći korak.
Kako da ovo odigram? Niz zbunjenih misli proleti mi glavom: na kraju krajeva ja
sam Adam Bailey. Ne osjećam se ovako zbog žena. Pa, bar ne od... Ne u
današnje vrijeme, u svakom slučaju. Zna se da sam hladan i bešćutan. Ljubim ih i
ostavljam ih (ili, točnije, vodim ljubav s njima i ostavljam ih). Ili mi je možda
suđeno da umrem star i sam? Možda je Nickovo predviđanje točno?
Odmahnem glavom da si pročistim misli. Treba mi vremena, odlučim, pa
uđem u kuhinju i poslužim se velikim pićem, koje odnesem natrag u dnevnu
sobu i počnem polako piti, sjedeći u mraku. Barem mi je drago što sam otkrio
kakva je zaista prije nego što sam se previše uvalio, kažem sebi.
Samo malo, koga ja to pokušavam vući za nos? Već sam se previše uvalio.
Bliži se ponoć kad mi se oglasi zvono s ulaza u zgradu, a ja samo sjedim i
slušam ga kako zvoni, tri puta, svaki put glasnije nego prije. Nakon trećeg puta,
ustanem i odem prema vratima, govoreći sebi da ću je pustiti da uđe ako još
jedanput pozvoni.
Ali ne pozvoni više.
 18. poglavlje

Ponos. Imenica. Glup, neutemeljen osjećaj samopoštovanja i osobne vrijednosti

koja priječi muškarcima da se ponašaju kao racionalna ljudska bića kad su veze u
pitanju. Shodno tome, iako bi razborito bilo nazvati Charlie i barem saslušati
njezino objašnjenje, ja umjesto toga samo deaktiviram govornu poštu i ostavim
svoj mobitel trajno isključenim.
Još uvijek pomalo mamuran, odvezem se Impresivcem niz M2 prema
Margateu. Ne želim trenutačno biti ni blizu zapadnog Londona, iz očitih razloga,
a danas, uostalom, mama ima rođendan. Kako zbog nedavnih događaja nisam
bio dovoljno organiziran da joj pošaljem čestitku, nadam se da ću joj to
nadoknaditi neočekivanim osobnim dolaskom, uljepšanim njezinom najdražom
bombonijerom Black Magic i najvećim buketom cvijeća koji uspijem naći na
odmorištima uz autocestu.
Jutros sam se već provezao Nickovom ulicom, ali Ferrarija ondje više nema,
a na mobitel mi se i dalje ne javlja. Kad nazovem u stan, Sandra mi kaže da
pojma nema kamo je otišao, ali ne ostavi mi ni trunke sumnje u pogledu toga
kamo bih ja mogao otići.
Pljušti kiša, a ja vozim prebrzo za ovakve uvjete, nestrpljivo bljeskajući onim
autima ispred sebe koji odbijaju stati sa strane i potpuno se nedokazano drže
ograničenja brzine. Dok se probijam kroz promet u subotu ujutro, jednom
rukom držim vrećicu smrznutog graška uz lice ne bih li barem malo smanjio
oteklinu na svojoj usni, jer se ne želim pojaviti u kući svojih roditelja i izgledati
kao da sam se upravo potukao.
Iz linije se ori nekakav CD s opernim arijama koji sam kupio uz cvijeće -
kompilacijski album, mislim da se zove Dvanaest tenorskih pjesama, i prilično je
dobar, iako preskočim onu prokletu Pavarotti- jevu stvar koja nekako završi na
većini tih zbirki i koju nitko više ne može čuti a da ga ne podsjeti na prijenose
nogometnih utakmica sa Svjetskog prvenstva. Nisam raspoložen ni za što
veselo, imajući u vidu sinoćnje događaje, tako da mi posve odgovaraju debeli
ljudi koji pjevaju o ljubavi, smrti i depresiji na jeziku koji uopće ne razumijem.
Dok vozim, ne mogu si istjerati Charlie iz glave, jer nastojim smisliti uvjerljivo
objašnjenje dolaska drugog čovjeka u njezin stan. To je valjda mogao biti samo
prijatelj, ali zbivanja koja su dovela do paljenja svjetla u spavaćoj sobi i
presvlačenja u spavaćicu ukazuju mi na samo jednu moguću vrstu prijatelja. 1
zašto joj je bilo tako stalo da odem u slučaju odluke da ne želim imati veze s
djetetom? Možda Mark ima pravo i ono uopće nije moje? Sve mije teže vidjeti
vozila pred sobom, pa odvrnem grijanje u Impresivcu na maksimum da mi se
vjetrobran razbistri, a onda shvatim da su se to zapravo zamaglile moje oči.
Ne osjećam se mnogo bolje čak ni kad parkiram pred kućom svojih roditelja,
a iako sam se nekoliko minuta sabirao u autu prije nego što ću ući, svejedno
moram ispružiti buket pred sebe da im odvratim pozornost od svojeg
natmurenog lica. Mama me pozdravi velikim, slinavim poljupcem i zagrljajem, a
onda požuri pronaći vazu u koju će golemi buket uopće stati. Bude mi potajice
drago kad se ispostavi da nema takve, pa mora uzeti dvije manje i razdijeliti
cvijeće. Unaprijed sam im javio da im kažem kako ih vodim na ručak, tako da se
za promjenu presvukla iz uobičajenog “sportskog” odijela od velura u novi
komplet koji se sastoji od pletene suknje, džempera i kaputića, koji joj je valjda
tata poklonio za rođendan (što vjerojatno znači da je stajao sa strane u British
Home Storesu, dok je ona kupovala uz pomoć zajedničke čekovne knjižice).
Prijeđem u dnevnu sobu, gdje sjedi moj otac, također uređen za izlazak, što
u njegovu slučaju znači da nosi hlače s remenom, a ne s elastičnim pojasom.
Patch, pas mojih roditelja, imao je operaciju uha, pa oko vrata nosi plastični
tuljac da se ne bi češao po ožiljku, ali uopće se ne može priviknuti na to. Moj
otac ga izaziva bacajući mu čokoladne pseće slastice da ih lovi, a on u tome
nikako ne uspijeva, jer mu ovratnik remeti orijentaciju. Padaju mu u tuljac, gdje
ih ne vidi, ali osjeća im miris, te je tako u ovom trenutku sav izvan sebe od
pokušaja da ih nekako izbaci otamo. Mojem tati je ova igra očito nešto
najurnebesnije smiješno što je u životu vidio, pa se smije tako snažno da me
strah da ne dobije srčani udar. Pogleda prema meni pozivajući me da mu se
pridružim u zabavi, ali čak ni ovaj prizor ne može iz mene izmamiti više od kisela
smiješka.
“Nema Julie?” upita me majka dok ulazi u sobu s vazama u obje ruke.
“Mama, zove se Charlie. I ne. Ona je... danas morala na posao. Šalje vam
pozdrave.”
“O, kakva šteta. Baš draga djevojka”, kaže mi tata. Ne odgovorim mu.
“Mogao si naći i puno goru, znaš”, kaže mi mama. “Zašto se ne povedeš za
Nickovim primjerom?”
“Zato što mislim da kao prvo njegov primjer nije naročito dobar. Uz to, ne
zanima me ženidba.” Zadnje što mi sada treba je još jedan tipičan govor moje
majke na temu “kad ćemo više dobiti unuka”.
“Ma, naravno da te zanima, dušo”, kaže mi ona. “Ne budi takav Palestinac.”
“Mama, kaže se ‘Filistinac’. I, uostalom, nisam baš siguran daje Nick
trenutačno naročit pobornik braka.” Na svu sreću, majka je odviše zauzeta
aranžiranjem cvijeća da bi dalje ulazila u to pitanje.
 Ručanje izvan kuće prilično raduje moju mamu, jer, osim rijetkih posjeta
Londonu, za mojeg oca je pojam objedovanja vani sjedenje sa sendvičem u vrtu.
Kako gurmanskih restorana baš i nema ne znam koliko u Margateu, ako se ne
računa zalogajnica na glavnoj cesti koja nudi mesa koliko se može pojesti za pet
funti i devedeset devet penija, namjeravamo otići na selo (to jest, u prostor gdje
prestaje grad i počinje trava) u jednu od boljih pivnica u ovom kraju, Jazavčev
grb.
Izvedem ih iz kuće i posjednem u svoj auto. Moj tata glavinja onoliko brzo
koliko mu štap dopušta. Obožava Impresivca i uvijek ponosno sjedi na
suvozačkom mjestu, prepuštajući majci stražnje sjedalo zbog, kako tvrdi, svoga
bolesnog koljena. Moja je mama, s druge strane, prestala voziti tijekom
šezdesetih, slučajno u isto vrijeme kad je upoznala mog tatu, i živci su joj se
prečesto rastro- javali zbog njegova trenutačnog vozačkog umijeća. Ne mili joj
se naročito ni moj način vožnje, ali barem ograničava svoje komentare na
nervozno “Baš ti je brz auto, zar ne, Adam”, kad god preteknem nešto brže od
smetlara.
Moji roditelji uvijek objeduju metronomski precizno - ručaju u podne i
večeraju točno u šest sati - tako da već usplahiremo kucamo na vrata pivnice u
minutu nakon dvanaest. Pokažem im da sjednu za stol u kutu, a onda odem do
šanka i kupim rundu pića za sve po cijeni manjoj od one za veliko pivo u
Londonu - uobičajeni porto s limunom za majku, čije spravljanje opet moram
objašnjavati djevojci za šankom, i veliko lokalno svijetlo pivo za tatu.
Obično slijedim pravilo, naročito u Londonu, da nikad ne objedujem u
restoranu koji prikazuje slike hrane. Ovdje to zanemarimo, jer kad uzmem
jelovnik, imam dojam da mu za plastificirane korice čak prianjaju uzorci
pojedinih jela. Na svu sreću, popis je napisan i kredom na pločama oko šanka, pa
se ne moram izložiti riziku trovanja hranom pri baratanju umrljanim jelovnicima.
Tata ne može pročitati što se nudi jer nije ponio naočale, pa mu moram recitirati
ponudu, ali on se kao i uvijek odluči za ratarev ručak i, opet kao i uvijek, izvali
staru šalu o tome da se nada kako se ratar neće ljutiti.
Svaki put kad moja majka izađe na objed, bira jelo kao da čeka izvršenje
smrtne kazne, pa će joj to biti zadnje u životu. Trebaju joj sati da se odluči, pa
sam kupio vrećicu kikirikija da obuzdam kruljenje tatinog trbuha. Nas dvojica ih
tamanimo dok ona raspravlja sama sa sobom bi li za početak uzela koktel s
kozicama ili juhu.
Napokon, s jednakim naporom kao da odgovara na pitanje u kvizu Tko želi
biti milijunaš?, izabere koktel s kozicama. Oduprijevši se iskušenju da je upitam
je li to njezin konačni odgovor, odjurim do šanka da izdam narudžbu prije nego
što stigne opaziti ploču sa specijalitetima kuće.
Počnemo ručak s uobičajenim obiteljskim čavrljanjem -kako je na poslu,
kako živiš, što misliš o političkoj situaciji u Nikaragvi - a ja se lecnem kad mi se
opet rastvori posjekotina na usnici jer sam pokušao zagristi pomalo prevelik
krumpir.
“Ozlijedio si usta, sine?” upita me tata.
“Porezao sam se pri brijanju”, odgovorim mu.
On se malo zbuni. “Zar se ti ne služiš brijaćim aparatom?”
“Kako je s vama?” upitam ga, nastojeći odvratiti temu razgovora od moga
života, nakon što majka ode pregledati ponudu deserta.
“Nije baš dobro”, šapne on i nagne se prema meni. “Tvoja majka je krenula
na informatički tečaj.” Tata mi to kaže istim tonom kojim će mi, pretpostavljam,
jednoga dana nedajbože reći da mora otići na ozbiljnu operaciju. Na svu sreću,
majčin preuranjen povratak za stol spriječi ga u iscrpnijem opisivanju.
“Razmišljala sam o pjegavoj kiti,” kaže nam, “ali nagutala sam se toga
zadnja dva puta kad smo bili tu.” Kad ustanem da odem podmiriti račun, ona
doda, onako uzgred: “Kita kojiput zna i dojaditi.” Moj otac i ja ne usuđujemo se
pogledati je u oči.
Nakon povratka kući, moja majka otvori kutijicu After Eighta koju je čuvala
još od Božića, očito odlučivši da će sačuvati Black Magic za dane nakon mog
odlaska, i počnemo igrati onu igru u kojoj treba modelirati riječi od komadića
plastelina. Na prvoj kartici koju izvučem piše “zmija”, pa za sekundu-dvije
izrolam plastelin u dugu, tanku zmijicu. Moja majka nikako ne uspijeva pogoditi.
Nakon što sam se ozbiljno posvetio recipročnom varanju, ne bih li zajamčio
majčinu pobjedu (ipak je danas njezin rođendan), smjestimo se na kauč s čašom
tatinog domaćeg vina i posvetimo neizbježnoj sastavnici suvremenog
obiteljskog života - televiziji.
Sjedim i gledam kako mi roditelji polako počinju drijemati, jedva sat vremena
nakon objeda i usprkos jakoj kavi koju smo popili.
Kako je ovo kuća mojih roditelja, mogućnosti razonode su oskudne. Brzo
pregledam koji se programi nude, ali oni imaju samo uobičajene zemaljske
kanale, koji subotom poslije podne pružaju vrlo malo sadržaja koji bi meni bili
zanimljivi. Ustanem i pregledam njihovu zbirku filmova, ali i na to mi ode tek
deset sekundi. Moj otac i dalje zapisuje naziv i datum onoga što je snimio na
bočnu stranu svake kasete, što znači da je sad jednu preko druge zalijepio valjda
sedam naljepnica, kroz koje se može pročitati prethodni sadržaj. Kad je potrošio
sve naljepnice, počeo je pisati olovkom i brisati prethodni tekst, tako da je
nakon tridesetak promjena naslov sada praktički nemoguće dešifrirati. Uspijem
samo razabrati “kmica da”, što je vjerojatno prošlotjedna utakmica dana, kao i
nekoliko emisija o vrtlarstvu. Imaju jedan kupljeni film, Ponos i predrasude, ali
već sam ga nekoliko puta morao izdržati, gledajući kako mi majka uzdiše za
gospodinom Darcyjem (uzdišu li ljudi još u današnje vrijeme, pitam se?), pa ma
koliko mi privlačna bila pomisao da ga prevrtim do onih sjajnih trenutaka trganja
steznika, ruku na srce, jednostavno mi se ne da.
Umjesto toga, uzmem mjesne novine i počnem ih prelistavati, zaustavljajući
se kao i uvijek na stranicama s nekretninama, koje uvijek volim držati na oku
kako bih imao jasan pojam o onome što mogu očekivati u oporuci. Kada dođem
do dijela s Ženidbe i udaje, prepoznam mnoge svoje bivše školske kolege,
nasmiješene i proćelave dok poziraju za svadbene snimke koje je službeni
fotograf lista sačuvao za potomstvo. Što je još gore, pročitam i oglase u kojima
javljaju kako ih raduje rođenje njihove djece, pa ih gledam pun prezira. Ili je to
pak tračak ljubomore? zapitam se.
Okrenem list i jedva se suzdržim od praskanja u smijeh. Očito su opet oni
dani, jer dvije stranice prikazuju sudionike ovogodišnjeg natjecanja za Dražesno
djetešce. Na trenutak me obuzme suludi nagon da nazovem svakoga od njih i
kažem im da unište sve primjerke ovog broja lista, da ih dovijeka ne nastave
progoniti vlastite krezube fotke, ali onda shvatim da su oni, jasno, još samo
bebe, pa me vjerojatno ne bi shvatili.
Začujem glasno frktanje pokraj sebe, pa se okrenem i ugledam svog oca
posve unezvjerenog; opet je samog sebe probudio hrkanjem. Često mu se to
dogodi, ali svejedno ga uvijek iznenadi kao i prvi put. Pogleda me, shvati što je
učinio, nasmiješi se i opet zaspi prije nego što sam se uopće sjetio što da kažem.
Sav jadan sjedim tamo još nekih sat vremena, a onda pogledam na sat.
Imam još vremena da se odvezem u London i nađem s Charlie, ali nisam ni
približno u pravom raspoloženju za takav razgovor, pa umjesto toga tiho
ustanem i iskradem se u kuhinju, gdje oslobodim još jednu bocu vina iz
hladnjaka i natočim si veliku čašu. Ne pijem često sam, ali jedina mi je alternativa
ubiti se dok gledam Malu kuću u preriji.
Kad se vratim u dnevnu sobu i sjednem, moj otac opet frkne i pogleda me.
Opazi da sam sav namrgođen i da držim veliku čašu vina u ruci, a onda baci
pogled prema mojoj majci da provjeri spava li i dalje. Ona sjedi u naslonjaču i
kima glavom u neuspješnim pokušajima da se odupre zajedničkom napadu dva
porta s limunom, izdašnog objeda i tople sobe.
Tata polako ustane, stavi prst na usta, uzme bocu vina i svoju čašu, te mi
mahne da uđem u njegovu radnu sobu. Tiho zatvori vrata, tako da nas majka ne
može čuti dok drijema, i utješno mi stavi ruku na rame, što je neuobičajeno
pronicavo od njega.
“Imaš problema sa ženom, sine?” upita me, a meni riječi same poteku. Pa,
točnije, malo blaža verzija, jer zaključim da vijest o tome da bi moji mama i tata
mogli postati djed i baka, ali možda nikad ne vidjeti svoga unuka ili unučicu,
vjerojatno ne bi naročito poboljšala njihovo mišljenje o svom najdražem, iako i
jedinom sinu. Naročito na dan kad moja mama slavi rođendan.
On strpljivo sjedi dok mu govorim kako strahujem za budućnost, kako
nemam očinskih instinkata i kako se moji prijatelji boje da ću ostati sam. Mudro
kima glavom dok mu objašnjavam kako se i dalje u sebi osjećam kao dijete, kako
jednostavno nisam spreman za odgovornost zreloga života i sigurno nisam
pripreman za prohtjeve roditeljstva. I, napokon, pažljivo me sasluša dok mu
govorim kako se bojim da bih mogao izgubiti Charlie jer ne znam kako da joj
kažem što osjećam prema njoj.
Završim i pogledam ga s iščekivanjem dok on razmišlja o svemu što je
upravo čuo. Posljednja lekcija koju sam dobio od tate dogodila se prije gotovo
osamnaest godina, kad mi je pod krevetom našao pornografske časopise - nisu
bili moji, jasno, čuvao sam ih Nicku, shvaćate - tako da me živo zanima što ću
sada čuti.
“Sine..počne on, a ja pomislim, jao meni, bit će ozbiljno ako je ovako počeo,
pa se pripremim na dugu tiradu s puno savjeta i primjera tipa “tvoja majka i ja”.
Umjesto toga, hvala svemu, savjet je kratak i sladak.
“Sine, voliš li ti Charlie?”
“Ovaj...” Tako mi je neugodno što čujem takvo pitanje od vlastitog oca da
sav pocrvenim i osjetim se kao kad je otkrio moje, hoću reći, Nickove primjerke
Razzlea. “Ovaj, da, mislim da da”, promucam.
Dotoči nam obojici vina. “Onda, ne zaboravi, riječ voljeti je glagol. A glagol
označava?”
“Radnju”, automatski odgovorim.
“Tako je”, kaže on ponosno. “Ne samo nešto što osjećaš, nego nešto što
moraš učiniti.”
Moj je otac vječni učitelj, a iako mi engleski u školi nikad nije najbolje išao,
posve shvaćam što mi želi reći.
Popio sam previše tatinog domaćeg vina, pa tako odlučim prespavati ovdje
umjesto da se vozim natrag u London i izlažem riziku gubitka dozvole. Računam
da bi mi ionako bilo pametnije trijezne glave razgovarati s Charlie, kada do toga
napokon dođe. Uostalom, još nemam pojma što ću joj reći, pa za svaki slučaj još
ne uključujem mobitel. U svojoj sam staroj sobi, ali drugačija je nego nekada.
Ima ljudi koji vole da im dječje sobe ostanu jednake kao onoga dana kad su
djeca otišla od kuće, pa sve i ako im s trideset godina dođete u posjet, morat
ćete spavati u krevetu koji ste imali s petnaest, trudeći si nekako prekratkim
poplunom pokriti nožne prste i prsa u isti mah, dok makete aviona koje ste
izradili kao mali i dalje vise sa stropa.
To ne vrijedi za moje roditelje. Istog trena kad sam kupio stan u Londonu,
očito su bili prilično sigurni u to da se neću vratiti i živjeti s njima, jer su razdijelili
sve pokućstvo i stvari i pretvorili mi sobu u ostavu za tatine knjige i vinske
potrepštine, te majčin pletači stroj, koji je ona kupila u vrijeme pokreta
ekonomičnosti u sedamdesetima, upotrijebila da ocu izradi džemper koji bi prije
odgovarao orangutanu, jer su mu rukavi bili predugi, i zatim ostavila da skuplja
prašinu, nikad se ne uspjevši prisiliti da ga baci. I tako ležim u vreći za spavanje
na najneudobnijem rasklopljenom kauču na svijetu, hvata me drugi mamurluk u
dva dana, glava mi je puna događaja iz proteklih nekoliko dana, i polako žalim
što se ipak nisam odvažio na onaj put u London.
Upravo nakon što sam jedva jedvice uspio zaspati, uz uspavanku
neprestanog klokotanja Chateau Baileyja iz aparature koja izgleda kao da
pripada onim viktorijanskim laboratorijima koji se vide u jeftinim hororcima, kad
me probudi kucanje na vratima. Otvorim vrata, pokušam si razbistriti glavu i
opazim kako mi ulaze dvije sjenovite prilike. Kad upalim svjetlo i uspravim se,
trepćući od iznenadna sjaja, razaberem da je to moja majka, uz svoju prvu
susjedu, Nickovu mamu. Obje nose kućne haljetke, a kad mi se vid razbistri,
opazim da Nickova mama plače. Pogledam na sat i vidim daje tek pola četiri
ujutro, ali odjednom se posve razbudim s jasnim predosjećajem da ću čuti loše
vijesti.
“Radi se o Nicku”, zajeca ona.
Prođe dobra minuta prije nego što uspijem razabrati ikakav smisao u njezinu
uplakanom brbljanju, ali riječi auto, nesreća i Beachy Head počnu stvarati
groznu rečenicu u mojoj glavi prije nego što ih ona uspije sastaviti u točan
poredak. Ruka mi nehotice poleti prema rasječenoj usni dok se užasnuto
prisjećam događaja od petka navečer, naročito izraza Nickova lica dok je
izlijetao iz stana. Pa nije valjda. Nije valjda Nick...
S mukom se opirući sve snažnijoj panici koja me obuzima, izvedem ih obje iz
sobe i kažem mami da skuha čaj dok se oblačim. Siđem u prizemlje prije nego
što voda zavri i odnesem pladanj u dnevnu sobu, gdje uspijem čuti što je bilo, od
Nickove mame, dok pije čaj, a moja joj majka drži ruku oko ramena.
Probudila ih je policija, ispriča nam ona, nazvavši ih s viješću da su našli
izgorjeli Ferrari u podnožju stijena na Beachy Headu. Kad su unijeli registracijski
broj u svoju bazu podataka, dobili su Nickovo ime i obiteljsku adresu, jer je u
jednom od rijetkih napora da smanji troškove registrirao automobil na staru
obiteljsku kuću u Margateu. Jeftinije mi je osiguranje, shvaćaš, kazao mi je tom
prilikom.
“Što bi on, za ime Božje, radio dolje u Beachy Headu u te sitne sate?” kaže
ona kroz suze, ali drago mije da se retorički izrazila; svi znamo da je to
najpopularnije mjesto za samoubojstva u Britaniji. Dok ona govori, Nickov otac
šutke sjedi s mojim tatom u kutu. Vidim da se trudi ostati miran, a ja osjećam
takvu krivnju da nisam u stanju pogledati ga u oči.
Nickova mama dobila je ime i broj telefona policajca na mjestu događaja, i
ruka joj drhti dok mi pruža papirić. Smjesta ga nazovem i kažem mu da dolazim
onamo.
“Kada ste posljednji put vidjeli gospodina Morgana?” upita me, a ja mu
kažem da je to bilo sinoć, ali opet odlučim ne objašnjavati previše. Informacije
prema potrebi, i sve to.
Trčim po kući i skupljam svoje stvari, ali ne mogu naći ključeve od auta.
Nakon što uključim sve u mahnitu potragu, naposljetku se nađu u zdjelici za
voće u hodniku.
“Gdje su bili?” upita me otac.
“U zdjelici za voće”, odgovorim mu.
“Uvijek budu na zadnjem mjestu gdje ih tražiš”, kaže moja mama,
rezignirano odmahujući glavom.
“Mama - uvijek to kažeš. Pa jasno da uvijek budu na zadnjem mjestu gdje ih
tražiš. Kao da ih ima smisla tražiti nakon što ih nađeš!” Malo sam napet, ali ima
trenutaka kad mi njezini šašavi komentari nisu smiješni.
Ostavim je da pazi na Nickove roditelje, uz obećanje da ću ih nazvati čim
saznam nešto više. Kotači mi zaškripe kad izjurim na cestu, tako da se nekoliko
svjetiljaka upali na prozorima inače mirne ulice u kojoj žive moji. Nagarim
Impresivca u smjeru Brightona i za nekoliko minuta prođem pokraj znaka
“Hvala što ste posjetili otok Thanet” na izlazu iz mjesta. Odjednom mi padne na
pamet da bih trebao nazvati Sandru. Javi mi se na telefon u Nickovu stanu
nakon drugog zvona, pa pretpostavljam da je budna i svjesna onoga što se
događa, iako mi ne zvuči naročito uzrujano. Kaže mi da nije vidjela Nicka od
petka navečer.
“Ako mu se nešto dogodilo, nikad neću oprostiti...”
Na trenutak pomislim da će reći sebi...
"... tebi!” zaurla i poklopi slušalicu.
Idući poziv, koji otipkam drhtavim prstima, uputim na Nickov mobitel, ali
dobijem samo zloslutni, “mrtvi” signal. Bacim mobitel na suvozačko sjedalo,
progutam knedlu i nagazim pedalu.
Provedem putovanje bez glazbene pozadine, jer mi je stalo da se posvetim
brzoj vožnji ili, točnije, brizi da ne sletim s kolnika, i nekoliko puta imam razloga
biti zahvalan na tome što Impresivac ima pogon na četiri kotača, jer se krećem
cestom kao da igram videoigru. Uspijem oboriti osobni rekord od Margatea do
Brightona a da usput ne susretnem nijedan policijski auto, zbog čega mi je
pomalo krivo, jer barem jedanput imam legitimni razlog voziti kao manijak.
Stignem na Beachy Head u sam cik zore i s lakoćom opazim grozd vozila
hitnih službi kojima rotirke bljeskaju u jutarnjem polusvjetlu. Gorko se sjetim
kako smo se Nick i ja znali smijati kad bismo u mjesnim novinama pročitali
izvještaje o svim onim “slučajnim” padovima: ljudi bi šetali s psom, pa bi ih
neobuzdani ljubimac odvukao preko ruba dok bi naganjao zečeve, iako bi se pas
našao zdrav i čitav na dnu kako čuva smrskano truplo svoga vlasnika, ili bi pak
poduzetne hobiste neočekivani nalet vjetra povukao u provaliju dok bi puštali
zmajeve. Koliko smo samo toplih ljetnih večeri Nick, Mark i ja sjedili tu gore i
izazivali jedan drugoga da se približimo rubu. A onda se sjetim svog vikenda s
Charlie, kad sam je tako čvrsto držao dok smo gledali u stometarski ponor i
slušali kako se duboko dolje valovi razbijaju o stijene. Koje li smrti, znao sam
pomisliti, opčinjen zamišljenim ushitom takvog djela. Samo, više ne osjećam ni
opčinjenost ni ushit.
Provezem se pokraj vozila Hitne pomoći s otvorenim stražnjim vratima, i
natjeram se pogledati unutra, ali prazna su. Parkiram na travnatom rubu,
drhtavim rukama isključim motor i izađem. Impresivac pucketa od pregrijanosti,
miris paljevine iz kočničkih diskova teško se probija zrakom dok pokušavam
doći do daha. Potreban mi je silan napor, kao da se krećem pod vodom, da
izađem iz auta i dođem do ograđenog ruba litice, gdje vitla izvlače smrskani
Ferrari iz dubine na travu.
Nitko me ne zaustavi, pa se umiješam među mnogobrojne pripadnike hitnih
službi Sussexa dok svi virimo preko ruba - očito, ovdje nije baš uobičajeno da se
talijanska tehnologija vrijedna sto tisuća funti stropošta na dno najznamenitije
vedute u regiji, pa to objašnjava dobar odaziv. I dalje se nadam da auto nije
njegov, da se policija zabunila glede registracije, i da je to netko drugi sletio
automobilom preko ruba u uzaludnom pokušaju da natjera superauto da poleti.
Kada njišući ostaci Ferrarija izađu na vidjelo, ne mogu se prisiliti da
pogledam na vozačko mjesto. Glavom mi prolaze svakojake misli i počnem se
pitati je li moguće pristati na identificiranje tijela kad pogine netko koga ste
poznavali ili, ako se to uopće usudim reći, voljeli? Zar bi čovjek iskreno htio da
mu godine sretnih uspomena zasjeni taj jedan pogled na dotičnu osobu
ispruženu na mrtvačkom stolu, posve lišenu onog života koji ste poznavali i u
kojemu ste sudjelovali? Hoće li vam zasvagda taj groteskni prizor nepozvan
izlaziti pred oči svaki put kad se prisjetite bilo kojeg zajedničkog doživljaja, bilo
kojeg zajedničkog trenutka? Naročito ako ste krivi.
Da sam se bar unaprijed toga sjetio. Samo, bih li ja to zaista mogao odbiti?
Pa valjda je najhitnije poštedjeti Nickove roditelje muke dobivanja iste te
konačne, ali tako netočne uspomene na svoga sina. I što ako je izgorio? Hoću li
ga prepoznati? Eksplodiraju li uvijek auti pri padu u provaliju ili samo u
filmovima?
Dok se vitla škripavo zaustavljaju, odjednom opazim registra- cijsku pločicu
koja sad visi s izobličenog stražnjeg branika i oporo se osmjehnem kad se sjetim
kako smo Mark i ja zajebavali Nicka kad je naručio osobnu registraciju. Trenutak
zatim shvatim da ovo dokazuje kako je riječ o njegovu autu i osmijeh mi naglo
nestane s lica. U prsima me stegne pa napola sjednem, napola padnem na
meku, rosnu travu, zbog čega okupljeno osoblje Hitne pomoći krene prema
meni.
U tom trenutku opazim da prilično velik broj bolničara stoji u blizini, pije čaj
iz plastičnih čaša i općenito se ne bavi onakvim mahnitim postupcima kakvi se
vide pri svakom prikazu ovakvih nesreća u seriji Casualty. Ne padne mi na pamet
da bi to moglo biti zato što je Nick mrtav.
“Jesi li dobro, kompa?” Glas čovjeka u kombinezonu naglo me vrati u
stvarnost.
“Je li on... zar je... jeste li ga...?” Ne mogu sastaviti punu rečenicu.
Bolničar odmahne glavom. “Nismo pronašli tijelo, stari. Kabriolet, shvaćaš.
Super je kad je vani vruće, ali nije baš koristan ako uspiješ sletjeti s litice. Možda
ga je voda odnijela na pučinu, što ja znam. Obično ih još tjednima ne nađu, ako
ih uopće nađu. Bio ti je prijatelj, je li?” doda on. Je li mi bio prijatelj?
Ne odgovorim mu, samo ustanem i oteturam natrag do ruba litice pokraj
spaljenog, izobličenog metala. Odupirući se valovima mučnine, pogledam u
dubinu i jedva uspijem razabrati mjesto na kojem je automobil udario o stijene.
Zamislim Ferrari kako izlijeće u prazninu, dok mu se kotači vrte, ispuh urla i
ponire sve dublje prema moru, a onda eksplodira u bljesku tako blistavom da
obasja cijelu obalu, možda se čak vidi iz Francuske. Buljim u rub preko kojega je
auto izletio, tražim tragove guma u travi, bilo kakav dokaz da je on možda
pokušao zakočiti prije nego što će odletjeti, ali ništa ne zapažam u gustom,
zelenom raslinju. Opet pogledam prema vodi, koja se povukla daleko i naiđe mi
sjećanje kako me tata učio kako se može odrediti je li plima ili oseka. Začudo,
izgleda mi kao da plima upravo počinje.
 Onda mi nešto padne na pamet. Nick je uvijek mrzio vodu. Nikad nije naučio
plivati, računajući da se pri njegovoj visini većina rijeka ili bazena može lako
prijeći bez odvajanja stopala od dna. Mislim da nikad nije imao namjeru baciti se
ravno usred La Manchea što se njega osobno tiče, naročito s obzirom na sve što
smo vidjeli kako pluta u moru pokraj Brightona u godinama koje smo tu proveli.
K tome, imajući u vidu plimu i oseku, te vrijeme kad je najvjerojatnije stigao
ovamo, bilo bi mu teško postići dovoljnu brzinu da dosegne vodu. Čak i u
Ferrariju.
Poskočim kad mi zazvoni mobitel. Zove me majka, nestrpljivo želeći saznati
što je novo, u dobroj mjeri i zato Što već nekoliko sati intravenozno hrani
Nickovu mamu čajem. Glas mi blago podrhtava i ne znam baš što bih joj rekao,
pa joj samo kažem što sam vidio: da, to je Nickov auto, ali ne, od Nicka nema ni
traga, što je valjda dobra vijest. Prepustim joj teški posao prenošenja te
obavijesti Nickovim roditeljima, pa dam informacije o sebi policajcu na prizorištu
i odem sjesti u svoj auto. Samo zurim u izlazak sunca, uopće ne primjećujući
veličanstveni dan koji sviće preda mnom.
Već drugi put u gotovo jednako toliko dana ne znam što ću. Prerano je da
nazovem Marka, a on bi se ionako samo zabrinuo, pa radije upalim Impresivca i
krenem natrag u London. U vožnji i nehotice razmišljam o Charlie i shvatim, na
svoje poprilično iznenađenje, koliko mi ona nedostaje, koliko mi čak treba,
naročito sada, s obzirom na to što se dogodilo. Iako se još ljutim zbog onoga
što sam preksinoć vidio u njezinu stanu, u najmanju ruku je zaslužila priliku da
mi to objasni.
Kad stignem do West Enda, vozim gotovo na autopilotu i shvatim da sam
prošao pokraj početka svoje ulice i krenuo ravno prema njezinu stanu. Još je
rano pa moram nekoliko puta pozvoniti prije nego što začujem Charlien pospani
glas na portafonu. Kad shvati da sam to ja, ton glasa brzo joj se promijeni, ali ne
nabolje.
“Zar ne znaš koliko je sati?” obrecne se.
Pogledam na sat. “Ovaj, znam. Samo malo. Sad ti je—”
Oštro mi upadne u riječ. “Adam! To je bilo retoričko pitanje. Što hoćeš?”
Ne, zaista. Što ja to hoću? Ne znam odakle da počnem. “Ovaj...”
“Adam, sad je...” Glasno uzdahne. “Koliko je sati?”
“Sedam i četvrt”, plaho joj odgovorim.
“Sedam i četvrt u nedjelju ujutro, a ja danas moram raditi. Što ti tu tražiš?”
Sad sam imao nekoliko sekundi da razmislim o tome. “Mislio sam da možda
malo porazgovaramo, znaš, o onome neki dan. Da ti objasnim kako ja na to
gledam.”
Charlien glas prijeđe iz hladnog u ledenohlađan. “Mislim da si mi to savršeno
jasno objasnio kad se jučer nisi pojavio i odbio primiti moje pozive.”
Ah. Odjednom mi padne na pamet da se, usprkos svim mojim osjećajima
nepravde, Charlie možda zapravo ljuti na mene jer nisam došao. Iznenada
osjetim deja vu, kao da stojim na rubu litice drugi put jutros.
“Charlie, da ti kažem za sinoć. Dogodilo se nešto jako ozbiljno.”
Čak i kroz krčanje zvučnika, čujem joj u glasu da gubi strpljenje. “Adam, ja
nosim dijete. Tvoje dijete. Što bi, za ime svega, moglo biti ozbiljnije od toga?”
Iako je još rano, ulicom sada hoda priličan broj ljudi, pa mi polako postaje
neugodno, naročito zato što Charlien glas, pojačan elektronikom portafona,
odzvanja prilično glasno u spokojnoj jutarnjoj tišini.
“Nick... Nickov auto...” pokušam joj objasniti, ali riječi mi zapnu u grlu, jer mi
je prizor zgnječenog Ferrarija još svjež u mislima.
“Bljoooj!” kaže Charlie ili nešto što zvuči vrlo slično tome, a meni je
odjednom drago što joj ne stojim na dohvat ruke. “Nickov auto? Ja te tu čekam
da obavimo razgovor o našoj budućnosti, a ti radije odeš...” Sada zvuči tako
ljutito da ne može dovršiti rečenicu i siguran sam da je na rubu suza. Što je još
gore, nije jedina.
“Ne, ne razumiješ. Daj mi samo priliku da ti objasnim”, počnem je kumiti,
glasom prepunim emocija.
“Što hoćeš od mene?”
Charlie mi odgovori vikanjem, tako žestokim da gotovo odletim unatraške s
praga. Zapanjeno samo stojim nekoliko sekundi, a onda se okrenem, umorno
odvučem do Impresivca i odvezem natrag kući.
Ne znam što sam očekivao da će reći, ali “Gubi se, Adam” sigurno nije
stajalo visoko na mojem popisu poželjnih odgovora. Oblije me val iscrpljenosti,
pa kad stignem do stana, još se jedino nekako mogu odvući do kauča, gdje
smjesta padnem u duboki san.
To jest, dok mi ne zazvoni portafon.
 19. poglavlje

Naglo se probudim, uspravim u sjedeći položaj i pogledam na sat. Deset je,

spavao sam samo nekoliko sati, i srce mi se ispuni nadom da je došla Charlie.
Požurim u hodnik, misleći da sam joj možda ipak trebao dati onaj rezervni
komplet ključeva, nervozno pritisnem tipku “govor”. Ali umjesto Charliena
sladahnog glasića začujem nešto od čega zapravo poskočim.
“Žao mije što sam te udario!” kaže metalni glas.
Otključam bravu i otvorim ulazna vrata na vrijeme da ugledam Nicka kako
dugim koracima preskače stube s torbom u ruci. Tako mi je drago što ga vidim
da me, ne prvi put u proteklih trideset sati, obuzme suluda potreba da briznem
u plač.
“Nick! Hvala Bogu! Gdje si... stoje b... jesi li dobro?”promucam.
“Smiri se, stari, rekao sam ti da mi je žao. Čemu takva uspla- hirenost.
Uostalom, gdje si ti cijelo vrijeme, jebote?” odgovori on meni dok se uspuhani
Mark penje stubištem za njim.
Uvedem ih obojicu u stan i zatvorim vrata za njima. “Ali ti... Ferrari?”
“Pričaj mi o tome”, kaže. “Neki gad mi ga je maznuo - zajedno s mojim
mobitelom. Nisam htio prilaziti ni blizu stanu dok je Sandra tamo, pa sam tek
sada shvatio da ga više nema. Morao sam prespavati u Markovom šugavom
stanu, kad od tebe nije bilo ni traga ni glasa.”
Mark složi facu iza Nickovih leđa. “Nema na čemu”, kaže mu nadureno.
Odmahnem glavom u nevjerici. “Zašto se niste javili?” “Pokušali smo”, kaže
Mark. “Ali kako se nisi javljao na telefon.. “... a ni na zvono”, doda Nick. “I,
uostalom, računali smo da će ti vjerojatno koristiti da te malo pustimo na miru, s
obzirom na Charlie i sve to.” Mahne palcem u Markovu smjeru. “Mark mi je sve
objasnio.”
Mark me pogleda pun krivnje, a zatim se sav zbuni. “Samo malo. Adam,
odakle ti znaš da je auto ukraden?”
Nick se namršti. “Da, stvarno? Tek sam maloprije nazvao policiju; sad
provjeravaju je li ga netko vidio. Kažu da je najvjerojatnije riječ o organiziranim
bandama iz Europe. Dođu u grad, maznu skupi auto, prijeđu La Manche i
nestanu iz zemlje prije nego što si i shvatio da ga nema.”
“Pa, iz nekog razloga ovaj put su se zaboravili poslužiti brodom. Imao si
osiguranje, je 1’ tako?” kažem mu i objasnim što se sve sinoć dogodilo.
Nick problijedi kao krpa kad mu potanko opišem prizor na Beachy Headu, a
zatim s mojeg telefona nazove svoju mamu, koju čujemo kako plače s druge
strane linije. Nazove i policiju, gdje mu kažu da su lopovi vjerojatno išli na trajekt
u Newhavenu kad je nešto zacijelo pošlo po krivu - “Vjerojatno se opet
pokvario, znajući tvoj auto”, pretpostavi Mark - pa su sigurno odlučili baciti ga
kako bi prikrili tragove. A onda Nick učini nešto što nijednom nije učinio u
dvadeset i nešto godina našeg poznanstva - priđe mi i zagrli me. Ne znam kako
reagirati na to, pa samo blesavo stojim ruku ravno ispruženih uz bokove dok ne
završi. Odmakne se, odjednom sav postiđen, i veselo me udari u rame.
“Isuse Bože, stari - nije ni čudo da tako grozno izgledaš. Sigurno ti nije bilo
lako.”
“Ali što je sa Sandrom, s poljupcem...” kažem mu.
Nick se nelagodno osmjehne. “Kompa, ušao sam u stan prije nego što je sve
to počelo. Vidio sam ti auto pred kućom i odlučio se ušuljati da vidim po što si
došao. Mislio sam da možda planiraš nešto za momačku večer.”
“Ali svejedno si me udario?”
“Aha”, kaže i plaho me pogleda. “Oprosti zbog toga. Čuo sam cijeli razgovor, da
ona samo želi moj novac, ne voli me i tako dalje. A onda, kad te pokušala
poljubiti, pomislio sam da nema šanse da se oženim nekom koja ima tako loš
ukus...” Pokuša to pretvoriti u šalu, ali oči ga odaju. Jasno je da je još prilično
uzrujan, iako mi padne na pamet da je to možda prije zbog Ferrarija nego zbog
Sandre. “Bio sam tako ljut da sam morao nešto udariti, a nikad nisam udario
ženu, tako da sam mogao birati između tebe i zida, a, ruku na srce, boljelo bi me
da sam udario zid.”
“O. Hvala”, kažem mu. “Znači, vjenčanje?”
Nick slegne ramenima. “Otkazano je.”
“Sandra?”
“Otišla je.”
“Ti?”
Složi grimasu. “Pizdim, ali u redu sam, valjda. Sva sreća da sam na vrijeme
otkrio, da ti iskreno kažem.”
Sreća tu nije igrala ulogu, pomislim dok si trljam modricu na bradi.
Uzmem bocu Jack Daniel’sa iz kuhinje i svima natočim piće. Nick iskapi svoje
nadušak i obrati mi se.
“Eto, situacija se prilično dramatično rasplela”, kaže. “Zašto mi nisi jednostavno
rekao što misliš o njoj?”
Pogledam ga u nevjerici, ali on se samo nasmiješi.
“Zar nisi imao pojma?” upita ga Mark.
Nick si opet natoči zlatne tekućine u čašu i počne je vrtjeti, razmišljajući o
odgovoru.
“Kojiput možeš biti na korak do stjecanja onoga što misliš da želiš, a onda se
jednog jutra probudiš i shvatiš da to možda i nije onoliko sjajno koliko si mislio
da će biti. 1 što ćeš onda? To ti je kao da stojiš na palubi jednog od onih
supertankera i vidiš da ploviš prema hridima, ali znaš da nema načina da skreneš
na vrijeme.” Otpije gutljaj viskija i nastavi. “Jedino što se tu da učiniti je ostati na
brodu, pripremiti se za udar i pokušati se uvjeriti da poslije neće više biti tako
loše.”
“Ili se ponadati da stiže spasilački helikopter?” predložim. “Stari, uvijek se i
nađemo u ovakvim situacijama zbog ‘helikoptera’,” kaže Mark tužno, a ja i
preko volje pomislim da ima potpuno pravo.
Nick pilji u čašu. “Ne kažem da je Sandra bila za sve kriva...” Počešem se po
glavi. “Pa, jesi li ti bio kriv?”
Nick malo razmisli o tome. “Ne. Zapravo, ona je bila kriva. Bila je tako
providna. Trebao sam je prozreti.”
Mark se nakašlje. “Stari, tehnički rečeno, ako je bila providna, onda je nisi
mogao ne prozreti.”
“Upravo tako”, kažem.
Nick se nasmije. “Pa, možda je ona samo... malo neshvaćena?” “Aha”,
kažem mu. “Kao što je Hitler bio malo neshvaćen.” Nick uzdahne i odmahne
glavom. “Mislio sam da bi ove muke s vezama trebale biti to lakše što si stariji.”
“To je rasprostranjena zabluda”, kažem mu, pomalo ogorčeno. “Kad smo
već kod, ovaj, zabluda...” kaže Mark i okrene se prema meni.
“Da. Pa, čuj. I još niste ništa čuli”, odgovorim mu i ispričam im
o “dobrodošlici” koju mi je Charlie jutros pružila, te o neugodnom
iznenađenju koje sam neku večer doživio pred njezinim stanom: zagonetnom
Ricku. Privedem priču kraju i beznadno se svalim natrag u stolicu, ali usprkos
mojem beznađu, Nick ima nekako posprdan izraz lica.
“Što je to tako smiješno?” upitam ga pomalo povrijeđeno. Mark zausti da
nešto kaže, ali Nick podigne ruku da ga ušutka. “Samo trenutak”, kaže,
pročeprka po torbi i izvadi knjigu iz unutrašnjeg džepa. “Ta-da!”
Uzmem je iz njegove ruke i pogledam naslovnicu: Francuska pisma Richarda
Evansa. “Odakle ti to?”
Nick slegne ramenima. “Od Charlie, naravno. Pa, od Charliena brata,
preciznije rečeno. Svratili su u Bar Rosa u petak navečer”, objasni mi. “Ja sam
došao vidjeti jesi li tamo, da porazgovaramo o planovima za svadbu.”
“Ne znajući da već držiš stvari u svojim rukama kod njega doma!” nasmije se
Mark.
Nick ga mrko pogleda. “Uglavnom,” kaže mi, “ne bi škodilo da pogledaš što
unutra piše.”
Odmahnem glavom i bacim je na stolić za kavu. “Ne, hvala, stari. Moja
djevojka—”
“Trudna djevojka”, ubaci se Mark. Sad sam ja na redu da ga prostrijelim
pogledom.
upravo mi je kazala da se, citiram, ‘gubim’. Uz to, ona možda ima
drugoga, da i ne spominjem činjenicu da je, hvala, Mark, trudna. I sad vi mislite
da će mi pomoći čitanje knjige koju je napisao njezin brat?”
Nick strpljivo uzdahne. “Samo pogledaj unutra, gdje se potpisao. Reci mi što
tamo piše.”
Nevoljko je opet uzmem, okrenem prvu stranicu, koja je doista potpisana, i
pročitam što piše glasom koji je, moram priznati, pomalo djetinjast. Usprkos
činjenici da je posveta napisana Nicku, ona neprijeporno i meni pomogne štošta
razjasniti.
“Nadam se da je sada jasnije! Rick. ”
Čak i ovako iscrpljen, dosta brzo shvatim. Petak navečer. Richard Evans.
Rick. Charlien brat. Njezin brat!
Mark i Nick cerekaju se kao kreteni. “Vidim da si napokon skopčao u čemu je
vic”, kaže Mark.
“Za razliku od tebe, koji još ne znaš ni zakopčati šlic”, kaže mu Nick.
Brzo ustanem i skoknem do police iznad kamina da uzmem ključeve, ali Nick
me preduhitri.
“Čekaj malo”, upozori me. “Što misliš učiniti?”
Duboko udahnem. “Ono što bi trebalo, nadam se.”
“A to je?” upita me Mark.
Razmislim nekoliko sekundi o tome, a onda opet sjednem, posve
bespomoćan. Nick mi krene dotočiti viskija, ali podignem ruku da ga zaustavim.
“Imaš li ikakvog pojma kakva ti je strategija?” upita me. “Jer meni se čini da
će ti strategija trebati.”
“Nešto ću smisliti, nadam se”, kažem i obujmim glavu rukama. “Ne znam.
Čak i pod pretpostavkom da me ona uopće želi još vidjeti, znate već kakav sam s
djecom...”
Mark mi prijateljski položi ruku na rame. “Slušaj”, kaže. “Nemoj se
omalovažavati. Sjajan si s Indijom.”
Pogledam ga u nadi. “Zbilja?”
Mark se nelagodno promeškolji. “Pa, dobro, nisi možda baš sjajan, ali barem
je nisi pustio da padne na glavu, ni išta slično. I, upamti, to što smo te uzeli za
kuma nije bila tek smicalica da bi India mogla dobiti više rođendanskih darova.
Tu je postojao i ozbiljan razlog. Ako Julia i ja umremo, primjerice, ti ćeš postati
odgovoran za nju. A nije mi na pamet pao nitko kome bih radije povjerio svoju
bebu, najveće blago u svojem životu, nego tebi.” “Hvala ti, stari”, kažem mu, a
grlo mi se naglo stisne. Nick si. pantomimičarski zabije dva prsta u grlo, a onda
se okrene prema meni.
“Kako se zvala ona djevojka s kojom si izlazio prije nekoliko godina?”
Evo ga opet. “Ovaj, pomozi mi malo...”
“Ona s djetetom?”
Progutam knedlu. “Emma?”
Kimne. “Emma. Tako je. Bio si prilično dobar s njezinim sinči- ćem, koliko se
sjećam.”
Kratko se, gorko nasmijem. “Očito nisam bio dovoljno dobar. Ona je mene
ostavila, sjećaš se?”
Nick uzdahne. “Nije te ostavila zato što nisi bio dobar s djecom. Ostavila te
zato što nisi bio dobar za nju. Počela se odvajati od tebe davno prije nego što si
je odlučio zaprositi.”
Pogledam ga, sav jadan. “Zato što je mislila da ću biti grozan tata.”
“Ne, ali možda zato što je mislila da ćeš biti grozan muž. Znala je da nisi
spreman za brak, a nije bila voljna dopustiti da se njezin sin zbliži s tobom i
zatim izgubi još jednu očinsku figuru u životu.” Mark se okrene prema meni.
“Nick ima pravo. Kad žene dobiju djecu, prioriteti im se promijene. Moraju
postupati onako kako je najbolje za dijete.”
Zaprepašteno se zablenem u Nicka. “Kako ti sve to znaš? Što se Emme tiče,
mislim?”
Opet se promeškolji. “Tako što sam je pitao.”
“Što? Kada?”
“Nakon što ti je dala nog— hoću reći, nakon što ste vas dvoje prekinuli.”
Ne mogu vjerovati u to što čujem. “Čovječe Božji, zašto mi to nisi rekao?”
“Sada ti govorim”, kaže Nick. “Uostalom, kakve bi koristi bilo da sam ti to
tada rekao? Ego ti je ionako već bio dovoljno povrijeđen.”
“Uostalom,” primijeti Mark između sitnih, opreznih gutljaja viskija, “to te
iskustvo nije baš pretvorilo u celibatnog fratra.” Nekoliko sekundi samo šutke
sjedimo. Naposljetku samo glasno izdahnem.
“I onda, kako će mi sve to što ste rekli pomoći s Charlie? I dalje baš nisam
kandidat za Oca godine, zar ne?”
“Možda se iznenadiš”, kaže Mark. “Drugačije je to nakon što dobiješ svoje.”
Pogledam ga prezirno. “Mark, lako je to tebi reći. Tebi sjajno ide s djecom.
Charlie je vidjela kakav sam ja.”
 Mark odloži čašu. “Ali što se djece tiče, žene i ne očekuju da budeš
fenomenalan. Dovoljno im je znati da si im odan.”
Nick mi se osmjehne. “Adam, svojedobno sam smatrao da je mogućnost da
se ti ikada skrasiš i osnuješ obitelj otprilike ravna, recimo, tome da Mark
pobjegne od kuće i zaposli se u cirkusu. Ali sad, nakon što si upoznao Charlie?
Pa, s moje točke gledišta, to mi djeluje kao nešto najprirodnije na svijetu.”
Pogledam prema Marku, ali on samo kimne glavom.
“Eto vidiš”, kaže Nick. “I, kako god ti odlučio, znam da ćeš donijeti pravu
odluku.”
“Kako možeš biti tako siguran?” upitam ga.
On progovori tonom koji se ne može nazvati drugačije nego iskrenim.
“Zato što je to kod tebe, za razliku od mene, uvijek pravilo.” Nick pogleda
na sat i zaključi da bi trebao svratiti do svoga stana i provjeriti da Sandra nije
potpalila požar na odlasku. Ispratim njega i Marka do vrata i obećam da ću im
javiti kako je bilo s Charlie. Na odlasku, Nick zastane na pola stubišta i popne se
natrag do mene.
“Stari, čuj, hvala ti. Zbog Sandre, zbog svega. Znam da ti je sigurno bilo
teško, naročito uza sve te... stvari koje ti se događaju s Charlie. Bog zna kako bih
ti ja to dao do znanja kad bih mislio da si u istoj situaciji.”
Samo slegnem ramenima. “Nick, zato postoje prijatelji.”
“Zato da pokušaju poševiti zaručnicu svog najboljeg kompića tjedan dana
prije njihova vjenčanja?” dobaci Mark, koji je zastao na pola puta do prizemlja.
Iscerim se, pun krivnje. “Ovaj... aha.”
Nick me primi za ruku i rukuje se sa mnom, a zatim je ne želi pustiti. “Dužan
sam ti.”
Dirnuo me ovaj izljev privrženosti, pa mu pružim jedini prikladan odgovor.
“Puštaj me, tetkice jedna.”
Ispratim ih pogledom, a onda se vratim u stan, zatvorim vrata i odem ravno
do telefona. Ruke mi se tresu, pa tek iz drugog pokušaja uspijem okrenuti
Charlien broj. Kad ne dobijem odgovor, odlučim otići ravno do nje.
Upravo se spremam izaći iz stana kad opazim svoj odraz u zrcalu u
predvorju, pa zaključim da bi mi bilo pametno najprije se otuširati, obrijati i
presvući. I tako je već gotovo podne kad se napokon nađem pred Charlienom
zgradom. Pričekam nekoliko trenutaka da se ulica raščisti, ali kad nervozno
pozvonim na portafon, ne dobijem odgovor. Opet je nazovem na kućni broj, pa
na mobitel, ali svejedno je ne mogu dobiti. Nekoliko minuta joj zdvojno sjedim
na pragu, a onda se sjetim nečega. Imam ključ njezina stana.
Dok mi izrazi poput sad ili nikad jure mislima, odlučim je pričekati unutra.
Otključam vrata i pripazim da glasno pokucam prije nego što ću ući, ali u stanu
nema nikoga. Neko vrijeme besciljno hodam uokolo, a onda se svalim na njezin
krevet. Opet je nazovem na mobitel, ali isključen je. Nazovem Marka za savjet.
“Gdje si?” upita me.
“U Charlienu krevetu.”
“Čovječe - stvarno je bilo brzo, čak i za tvoje pojmove! Što ti je došlo da
mene zoveš?”
“Ne, debilu jedan. Nema je ovdje. Ušao sam joj u stan. Što da sad radim?”
“Ah.” Čujem kako mozga o tome. “Znači, sam si u njezinom stanu?”
“Aha.”
“Nemaš pojma gdje je ona?”
“A-a.”
“Pa, osim što možeš iskoristiti situaciju da malo isprobaš njezino donje
rublje, preostaje ti samo čekanje.”
I nehotice se nasmijem. “Stari, kako si perverzan”, kažem mu. Zatim dodam:
“I genijalan!” jer mi odjednom nešto padne na pamet. Charliena ladica s donjim
rubljem. Ili, točnije rečeno, s njezinim dnevnikom!
Prekinem vezu, zbunivši Marka, užurbano joj počnem rovati po ladici - što
nije pretjerano neugodna zadaća - i pronađem dnevnik na dnu. Sjećam se da mi
je rekla kako danas mora na posao, pa brzo prelistam stranice i otkrijem što joj
je u planu. Nego što, današnji zapis potvrdi njezine riječi: snima reklamu za
mineralnu vodu u Notting Hillu. Zapišem adresu i otrčim natrag do auta, pazeći
pritom da sve u ladici vratim gdje je i bilo.
Pronađem dotično mjesto bez ikakvih problema, u malom stambenom
bloku odmah sjeverno od Hyde Parka, ali kad dođem do vrata, skamenim se. Što
ako pozvonim, a ona me odbije primiti? Nick je u pravu - nakon jutrošnjeg
hladnog prijema, doista mi treba strategija. Sudeći prema Charlienu dnevniku,
snimanje je tek počelo, pa računam da mi je ostalo nekoliko sati da smislim
nekakav plan ili u najmanju ruku nešto pametnije nego da provedem cijeli dan
čekajući je vani u zasjedi.
Ostavim Impresivca parkiranog iza ugla i odlučim se prošetati kroz Hyde
Park da si pročistim misli, ali s obzirom na moju sadašnju dvojbu, mjesto ulaska
u park nisam mogao gore odabrati. Kad prijeđem ulicu i prođem kroz ulaz,
začuje se vrištanje. Ovo je dječje igralište.
Prisilim se da prođem pokraj njega i sjednem na obližnju klupu, odakle mogu
promatrati što se događa a da ne izgledam kao manijak. Budući da je nedjelja,
sve vrvi od djece. Kamo god da pogledam, mahnito naganjaju jedni druge ili se
pentraju po mostovima od užadi ili oduševljeno cikću dok se sve brže i brže vrte
na vrtuljku, a sa strane stoje usplahirene majke i dobro ih drže na oku.
I dok tu sjedim, odupirući se potrebi da si zabijem prste u uši i osjećajući se
kao odgovor u igri “Pronađi lik koji ne odgovara ostalima”, nešto mi padne na
pamet. Gdje su svi ti očevi? Pogledam na sat, ali prilično sam siguran da pivnice
još nisu otvorene. Dobro, vidim pokojega, sjede na klupama i uživljeno čitaju
nedjeljne novine dok im klinci opasno vise s majmunskih prečki, ali imam dojam
da su prisutni roditelji uglavnom osamljene majke. Mogu ja kazati što hoću, ali u
tome ima nečega.
Ali onda ga vidim, tamo pokraj ljuljački. Vjerojatno je mojih godina, dosta je
dobro odjeven i po svoj prilici ima dobar posao, lijep auto, možda čak i stan
sličan mojem. Njegovu je sinu najviše četiri-pet godina i on se grčevito drži dok
ga tata ljulja sve više i više. Ne mogu odmaknuti pogled od njih jer, sudeći prema
izrazima njihovih lica, obojica uživaju kao nikad dosad.
Zazvoni mi mobitel. Zove me Mark, da vidi kako mi ide. Kažem mu da se
upravo idem naći s Charlie.
“Dobro je”, kaže. “Drago mije da sam te ulovio. Ostani na liniji, netko bi ti
htio nešto reći.”
Ne sada, pomislim, pripremajući se na još jednu Julijinu lekciju. Umjesto
toga, začujem prigušene zvukove petljanja s mobitelom, te Markov glas kako
govori: “Naopako si ga primila, dušo.” Uslijedi stanka, a zatim se India javi na
liniji.
“Striček Adam?”
“Da, srećice?”
“Volim te, striček Adam.” To je sve što mi kaže prije nego što slučajno
pritisne tipku za kraj poziva, ali to je sve što trebam čuti. Smjesta opet nazovem
Marka, a kad mi se on javi s “Da?” punim krivnje, kažem mu samo jednu riječ, i
to “gade”, ali cerim se od uha do uha dok je izgovaram, i znam da je to njemu
jasno.
Vratim telefon u džep, izađem iz parka i krenem natrag prema mjestu gdje
Charlie snima. Kad se približim zgradi, ulazna vrata se otvore i dva trendovski
odjevena tipa od četrdeset i nešto godina - iz marketinškog svijeta,
pretpostavljam, sudeći po konjskim repićima
- izađu, stanu na vrata, brzo si stave cigarete u usta i zapale ih istim pokretom.
Shvatim da vjerojatno ne mogu uletjeti ravno unutra dok njih dvojica tamo
stoje, produžim dalje i odem do mjesta gdje je parkiran Impresivac. Dok čekam
pokraj auta i nervozno grizem nokte, odjednom dobijem ideju.

Nakon što su popušili svoje i vratili se nekamo unutra, uzmem ono što mi
treba iz prtljažnika Impresivca, priđem vratima i pozvonim. Djevojka koja mi
otvori upitno me pogleda, naročito kad uoči golemu kutiju za alat koju nosim sa
sobom.
“Bok”, kažem joj vedro. “Služba za hitne manikirske slučajeve. Dobio sam
poziv od gospođice Evans.”
Djevojka oklijeva sekundu-dvije, a zatim zakoluta očima i uvede me unutra.
Na snimanju sve vrvi od snimateljskog osoblja, tonaca, tehničara rasvjete i
šminkera - nije baš najbolje mjesto za otvaranje duše, valjda, ali morat će
poslužiti. Charlie mirno sjedi usred svega toga, nasađena na visoki stolac u
dekoru koji prikazuje nečiju kuhinju (iako mi tek mnogo kasnije padne na pamet
pitanje zbog čega, zaboga, jednostavno to nisu snimili u nečijoj stvarnoj kuhinji).
Ne opaža me, jer se sva usredotočila na bocu koju drži u ruci - prepoznam da se
radi o najnovijoj pomodnoj gaziranoj mineralnoj vodi. U jednom kutu sobe velik
se broj ljudi okupio oko kamere, pa ostanem na svome mjestu i neupadljivo se
zadržim blizu vrata, promatrajući aktivnosti oko sebe dok si pokušavam smiriti
živce.
Nakon praktički beskonačnog provjeravanja rasvjete, šminke i rakursa
kamere, netko vikne: “Akcija!” i kamera počne zumirati dok Charlie istače vodu
iz boce u čašu. Dobro joj ide, ne prolije ni kap - kad bi postojao Oscar za Najbolje
sporedne ruke, sigurno bi ga osvojila. Nakon nekoliko sekundi točenja, ista ona
osoba vikne “Rez” i netko drugi dotrči i pruži Charlie novu bocu vode i praznu
čašu. Nakon pet pokušaja, meni posve istovjetnih, netko vikne “Negazirana”,
ponovno se provjeri rasvjeta i šminka, Charlie dobije bocu s vodom bez
mjehurića i cijeli postupak počne ispočetka.
Napokon, nakon što sam odgledao toliko prelijevanja vode da mi prijeti
potreba za odlaskom na zahod, zaključim da više ne mogu čekati, pa se
nervozno nakašljem.
“Bok - je li ovdje gospođica Evans?” izjavim i podignem kutiju za alat kad se
sve glave okrenu prema meni. “Netko je zvao i tražio manikiranje?”
Kad me ugleda, Charlie se najprije iznenadi, što ne iznenađuje. “Ja... ja sam
gospođica Evans”, prošapće.
Samouvjereno zakoračim na set, sjednem pred ošamućenu Charlie, primim
je za ruku i počnem joj pregledavati nokte. Ljudi nas gledaju, pa otvorim kutiju
za alat i izvadim prvo što mi padne pod ruku. Riječ je o... pa, iskreno rečeno,
nemam blage veze što je to. Ako bih morao pogađati, rekao bih da se radi o
nekakvoj kombinaciji kliješta i naprave za skidanje izolacije sa žica.
“Charlie?” upita momak koji je, pretpostavljam, redatelj, ali kad ona slegne
ramenima i tupo ga pogleda, on samo uzdahne. “Pet minuta pauze za sve”,
naloži okupljenima i set se na svu sreću isprazni kad svi, osim Charlie i mene,
krenu prema aparatu za kavu.
Charlie samo sjedi i šuti. “Čemu to služi?” jedino je što napokon uspije
izgovoriti, pokazujući na netaknutu... stvar koju držim u ruci.
Zbunjeno je pogledam. “Pojma nemam. Dobio sam ga u kompletu.”
Charlie zakoluta očima. “Za ime svega, što ti tu radiš?”
Ne mogu smisliti odgovor. “Zapravo, tražim tebe”, kažem joj i primim joj
drugu šaku.
“Pa, našao si me”, kaže ona odmahujući glavom u nevjerici, a zatim doda:
“Kako si me našao?”
Razmislim o tome da joj pokušam objasniti, ali zaključim da vjerojatno
ionako već kližem po vrlo tankom ledu, a kako je ona već vidjela kako loše
kližem, bilo bi mi pametnije da ne spominjem priču o neovlaštenom ulasku u
njezin stan/kopanju po njezinoj ladici s donjim rubljem/čitanju njezina dnevnika.
Ali prije nego što uspijem iskonstruirati manje poguban odgovor, u Charlienu se
mozgu uključi prekidač i ona se odjednom sjeti da je ljuta na mene. Lice joj se
smrači, odmakne šaku i prekriži ruke na prsima.
“Što hoćeš?”
Duboki udah. “Tebe, naravno.”
“Da. A, čuj. Malo je kasno.”
“Malo je kasno? Ili je prekasno?”
Osine me pogledom. “Zar ti stvarno moram na to odgovoriti?” “Molim te,
Charlie. Samo me saslušaj”, kažem joj, polako shvaćajući da ovo ipak neće biti
dječja igra. Ali, s druge strane, upravo sam se toga nagledao.
Charlie iznureno uzdahne i ustane. “Adam, radim. Nemam sad vremena za
ovo.”
“Pa imamo valjda pet minuta, zar ne?” molećivo joj kažem i pogledam
prema redatelju. Osjećam da su mi oči crvene i vodnjikave od neispavanosti i
pretpostavljam da zbog toga izgledam emocionalno ranjivo, jer se Charlieno lice
odjednom smekša.
“U redu”, kaže ona i nevoljko opet sjedne. “Pet minuta.” Podignem kliješta.
“Kad sam već ovdje, bi li htjela da ti...?” “Ni za živu glavu!” kaže Charlie i sjedne
na ruke.
Dok sjedimo jedno nasuprot drugome u lažnoj kuhinji, shvatim da nema više
mnogo vremena i moram odigrati najjači adut. Umoran sam, ali nisam tako
iscrpljen da ne bih shvatio kako je incident s Nickom savršena izlika za moje
ružno ponašanje, sve i ako je to pomalo sramotna taktika. I tako joj najprije
ispričam o Ferrariju i Beachy Headu, i o tome kako sam mislio da sam izgubio
najstarijeg prijatelja, na što me Charlie suosjećajno primi za ruku. Zatim joj
opišem svoj “susret” sa Sandrom, podsjećajući Charlie da je to bilo na njezin
prijedlog, našto me ona opet pusti. I, za kraj, opišem joj što se dogodilo kad sam
svratio do njezina stana i ondje je zatekao s Rickom.
Nakon što sam završio, Charlie samo bulji u mene i nikako da prestane.
“Adam, taj čovjek u mom stanu je—”
“Tvoj brat. Znam to. Sada. I zato se moram ispričati zbog svog ponašanja.
Nisam suvislo razmišljao. Dogodilo se sve to s tobom i sa mnom, i s Nickom i
Sandrom, i kad sam te onda vidio s Rickom, jednostavno sam pukao. Naročito
zbog toga...”
“Zbog toga što je jako zgodan?” zlurado će Charlie.
“Ne. Zbog toga što sam osjećao... što osjećam prema tebi.” Charlie se zbuni.
“Što?”
“Rekao sam, ‘Zbog toga što osjećam—’”
Zakoluta očima. “Ne”, kaže. “Ne pitam te ‘Što’ u smislu ‘Nisam te dobro
čula’. Nego ‘Što’ u smislu ‘Što ti to zapravo osjećaš prema meni, Adam?”
Duboko udahnem i nakašljem se. “Volim te, Charlie. A nisam tu riječ nikad
prije nikome rekao i pritom to iskreno mislio. Nikada. Pa, osim mami. E da, i tati,
naravno. I Patchu - to je pas mojih roditelja. Ali tada sam bio mnogo mlađi.
Uglavnom...”
Charlie prekine moje trabunjanje tako što se nagne prema meni i stavi mi
prst na usta. “A što osjećaš prema...” Teško joj je izgovoriti tu riječ, kao da još ni
sama ne može vjerovati. “... Bebi?”
Sad sam ja na redu daje ispravim. “Ne tek bebi, Charlie. Našoj bebi. A iako si
imala pravo kad si neki dan rekla da ja, kad bih imao izbor, ne bih odlučio naći se
u ovoj—”
“Gabuli?” upadne mi Charlie u riječ.
Brzo odmahnem glavom. “Ne, ne gabuli. Situaciji. Barem ne već sada. Ali
našli smo se u njoj. Mi, zajedno.”
Ljudi se počinju vraćati na svoja mjesta na setu pa shvatim da je mojih pet
minuta gotovo prošlo, naročito kad jedan od onih marketinških tipova koji
imitiraju Mog Malog Ponija priđe Charlie s leđa, glasno se nakašlje i pokaže na
sat.
“Uglavnom”, nastavim, ignorirajući ga. “Hoću reći to da te volim i da me
zbog toga naša situacija to manje brine što više razmišljam o njoj...”
Charlie teško proguta slinu. “Kod mene je upravo obrnuto.” Neumoljivo
nastavim, brinući se da ne izgubim petlju, što bi moglo dovesti do gubljenja
nečeg drugog ili, točnije, nekoga drugog.
 “... i, ruku na srce, znam da si vidjela koliko sam nespretan s djecom i
zapravo se mnogo više brinem zbog toga što ti možda nećeš htjeti da imam
udjela u životu naše bebe, nego promjene koje ću morati unijeti u svoj život.”
“Hmm. Nisam uopće razmišljala o tome”, kaže ona, hineći zabrinutost.
“I zbog svega toga što se dogodilo s Nickom, također sam shvatio neke
stvari.”
Charlie se isceri. “Recimo, da ne ostavljaš Ferrari sa spuštenim krovom?”
“Ne, mudrijašice. Da ne uzimam ljude zdravo za gotovo. I da ne dopustim da
me prilika zaobiđe. I da prepoznam nešto što vrijedi kad mi se ukaže.”
Tip s repićem, koji još stoji iza Charlie, prezirno frkne, zbog čega blago
porumenim.
“Ali, zar se ne bojiš?” prošapće Charlie.
“Naravno da se bojim. Ali također sam shvatio da se katkad može proživjeti
cijeli život tako da gledaš u zemlju i paziš da ni u što ne ugaziš, kad zapravo
jedino uspijevaš propustiti sve što se događa oko tebe. Znam koliko ti je stalo
do ove bebe. Naše bebe. I zato što si ti zbog toga sretna, i ja sam sretan.”
“Ma, daj, moo-lim te”, uzdahne marketinški tip, odmahne glavom i udalji se.
Dobijem naglo nadahnuće. Uzmem bocu s natpisom “negazirana”, istočim
malo vode iz nje u čašu i stavim je na stol pred Charlie.
“Gledaj ovo”, kažem joj. “Neki bi rekli da je čaša dopola puna, neki bi rekli
da je dopola prazna, a između ta dva stajališta postoji velika razlika.”
Charlie se namršti. “Hvala, doktore Freud.”
Stavim drugu čašu pokraj one prve, nađem drugačiju bocu vode i odvrnem
joj čep uz vlažno šištanje.
“Pa, ovako ja trenutačno vidim svoju čašu”, kažem joj i počnem točiti vodu u
drugu čašu, sve dok se ne prelije preko ruba i izlije na stol. “Prepuna je. I još
pršti.”
Ponosan na svoju metaforu, zavalim se u stolici, ali Charlie me samo gleda
kao da sam pošandrcao i počne brisati vodu kuhinjskom krpom. “Čekaj, što ti to
točno hoćeš reći?”
“Zar ti nije jasno?”
Charlie izgleda zbunjeno. “Ne. Osim ako mi nešto nije proma- knulo.”
Uzmem ručnik od Charlie i primim je za obje ruke. “Hoću reći da želim biti s
tobom, Charlie. I želim biti član obitelji -naše obitelji
- bilo da smo to nas dvoje, nas troje ili koliko god da nas bude. Žao mi je ako
dosad nisam bio onoliko oduševljen koliko bi ti to u idealnom slučaju voljela, ali
bit ću. Obećavam.”
Prsti joj se stisnu oko mojih. “Ali bilo bi mi grozno da si time prisiljen na
kompromis”, kaže mi tiho.
“Upravo suprotno, ako te baš zanima”, kažem joj. “Nadahnjuješ me, Charlie.
Zbog tebe želim cijelo vrijeme postupati kako treba. I premda shvaćam da
možda nisam u stanju poboljšati ostatak svijeta, barem mogu nekako uljepšati
naš svijet.”
Charlie ne pusti ni glasa kad se nagnem prema njoj i stavim joj ruku na trbuh.
“I nadam se da ću taj čas kada mali Adam ili mala Charlie—”
“Ili i Adam i Charlie”, upadne mi ona vragolasto u riječ.
“... dođu na ovaj svijet, odjednom steći sve potrebne očinske vještine i
postati najbolji tata koji mogu biti. A ako ne bude tako...” “Ako ne bude tako?”
šmrkne Charlie.
“Ako ne bude tako, onda ću dati baš sve od sebe.”
Ne prvi put u tijeku naše veze, Charlie se rasplače, ali ovaj put suzama
radosnicama.
Mislim.
 Zahvale

Hvala Patricku Walshu i Kate Lyall Grant, kojima tako dobro ide zapažanje novih
nadarenih pisaca da si mogu priuštiti trošenje vremena na pisce poput mene.
Tonyju, Lozu, Johnu, Stewu, Chrisu, Seemi i svima ostalima koji su imali makar i
malu ulogu u ovom procesu bit ću dovijeka zahvalan. I na zadnjem, iako ni u
kojem slučaju najmanje bitnom mjestu, hvala prekrasnoj Tini. Ne bih ovo
mogao, a ne bih ni htio, bez tebe.