Nicci

French

Uhvati me
kad padnem
Naslov izvornika:
Catch Me When I Fall

Preveo s engleskog
Krunoslav Koprivnjak
Umrla sam dva puta.
Prvi sam put željela umrijeti. Gledala sam na smrt kao na mjesto gdje
prestaje bol, gdje napokon nestaju svi strahovi.
Drugi put nisam željela umrijeti. Usprkos boli i usprkos strahu,
odlučila sam smatrati život mjestom na kojemu trebam biti: zbrkan,
naporan, razigran i bolan - život sa svim svojim nedaćama i sjetom, sa
svim nenadanim i iznenadnim truncima radosti zbog kojih zatvoriš oči i
pomisliš: Upamti ovo, sačuvaj to. Sjećanja te mogu izvući. Plešući u
mraku; promatrajući izlazak sunca; koračajući gradom izgubljena u
gomili; radujući se susretu s vlastitim osmijehom. Spasila si me kada
samu sebe više nisam mogla spasiti. Pronašla si me kada sam se izgubila.
Nisam željela biti mrtva, no netko drugi želio je da budem. Trsili su se
natjerati me da umrem. Osoba sam koju ljudi ili vole ili mrze. Katkad je
teško razaznati razliku između toga dvoga. Čak i sada, nakon što je sve
prošlo i kada se na to osvrnem kao na krajobraz kojim sam upravo
prošla, još uvijek za mene postoje neke stvari koje mi ostaju skrivenima,
tajne koje nikada neću saznati.
Umiranje te odvede na neko drugo mjesto. Granicu prelaziš potpuno
sama i nitko te s druge strane ne dočekuje. Imala sam šesnaest godina
kada mi je umro otac. Sjećam se proljetnoga poslijepodneva kada je
pokopan. Majka me pokušala odjenuti u crninu, no kako je otac oduvijek
mrzio crnu boju odjenula sam ružičastu haljinu, nanijela jarkocrveni ruž,
a visoke pete propadale su u meku zemlju. Željela sam izgledati jeftino,
poput drolje. Preko kapaka sam razmazala plavo sjenilo. Sjećam se kako
je seoski župnik rekao: “Pepeo pepelu, prah prahu”, i da su ljudi plakali i
pridržavali se jedni za druge. Slutila sam da su htjeli da i ja zaplačem,
kako bi me mogli zagrliti i utješiti, no moj je otac mrzio cmizdravce. Uvijek
je od nas tražio da svijetu pokažemo svoje sretno lice. Stoga sam se
tijekom pogreba smješkala, a mislim da sam se čak, jer su svi zurili u
mene, u jednome trenutku i nasmijala naglas. Dok su spuštali lijes, majka
je na njega položila jednu bijelu ružu, onako kako i doliči. Ja sam skinula
narukvice i ubacila ih za lijesom, tako da je na trenutak ritual nalikovao
više na nekakav poganski običaj nego na svečani engleski pogreb. Jedna
je od narukvica pukla i plastične su se perle bijesno razletjele po
jeftinome drvenome poklopcu, iznad očeva lica.
 Neko sam vrijeme mislila da ću od usamljenosti i bijesa poludjeti, iako
to nikome nisam priznala, jer jednostavno nisam mogla pronaći prave
riječi. Deset sam mu se godina pokušavala obratiti. Kroz očaj. Ljubav.
Kroz gnušanje, veselje, prezir i osvetu.
Umrla sam dva puta. Samo dva puta. Čovjek bi pomislio kako sam se
u tim svojim sumanutim nastojanjima mogla i malo više potruditi.
Dakle, evo ih. Ljudi koji su me voljeli i mrzili, koji su željeli da živim i
koji su me željeli vidjeti mrtvu; koji su me pokušali spasiti te koji su od
mene digli ruke. Svi se doimaju sretnima. Pilje jedni u druge i drže se za
ruke; neki razmjenjuju poljupce. Promatram ih kako međusobno daju
obećanja za život koji im predstoji. Za to veličanstveno putovanje. No
netko nedostaje.
Prva smrt
 1.

O pasnost me privlači”, rekao je, “otkako znam za sebe. Što ćete vas
dvije?”
Trenutak sam razmislila. Polako, Holly. Prošlo je već sat vremena
otkako smo Meg i ja izašle iz ureda, no još uvijek sam bila napeta.
Frcala sam. Nekoć sam imala prijatelja koji je bio glumac. Pričao mi je
kako bi mu poslije predstave trebalo barem nekoliko sati da se opusti,
što može predstavljati mali problem ako se zastor spusti u pola
jedanaest uvečer, a ti se želiš uklopiti u ostatak svijeta. Stoga se družio
uglavnom s drugim glumcima, jedinim ljudima koji su večerali u
jedanaest sati uvečer i svakoga dana u tjednu spavali do podneva.
Jedna prijateljica s fakulteta bavi se trčanjem na duge pruge.
Strašna je. Gotovo se uspjela kvalificirati za Olimpijadu. Mora trčati
nevjerojatno brzo i daleko, samo kako bi pokrenula vlastito tijelo. Tek
tada kreće na poštene dugačke dionice i kažnjava se strmim
uzbrdicama. Potom ima problema s vraćanjem tijela u normalu.
Jednostavno trči još neko vrijeme, kako bi se riješila napetosti. Zatim
stavlja led na mišiće i zglobove, kako bi ih rashladila. Mogla bih i ja
tako. Katkad mi dođe da zaronim glavu u bačvu prepunu leda.
“Nije to tako velika odluka”, rekao je, “Meg je već rekla da će čašu
bijeloga vina.”
“Molim?” prenula sam se.
Na trenutak sam bila zaboravila gdje se nalazim. Morala sam
pogledati uokolo kako bih se podsjetila. Bilo je prekrasno. Stigla je
jesen, no još je uvijek bilo toplo, tako da se mnoštvo iz pretrpanoga
bara prelijevalo na ulice Sohoa. Činilo se kao da će ljeto trajati zauvijek,
da zima nikada neće stići, da više nikada neće kišiti. Negdje daleko
polja su žudjela za vodom, riječna su korita bila suha, a ljetina je venula,
no u centru Londona bilo je kao na Mediteranu.
“Što želiš popiti?”
Naručila sam bijelo vino i vodu, naslonila se na Meg te joj
promrmljala u uho: “Jesi li razgovarala s Deborom?”
Uhvatila ju je nelagoda. Znači nije.
 “Nisam još”, odgovorila je.
“Morat ćemo porazgovarati o tome. Sutra, u redu?”
“Gaziranu ili negaziranu?” upitao me.
“Iz vodovoda”, odgovorila sam mu. “Odmah ujutro, Meg, prije bilo
čega drugoga.”
“U redu”, rekla je. “Dakle, u devet.”
Gledala sam je kako promatra toga neznanca koji je prilazio šanku.
Imao je ugodno, otvoreno lice: kako li se ono zvao? Todd, tako je. Svi
smo zajedno poslije napornoga dana doteturali iz ureda. Stigli smo kao
grupa koju je svjetina vremenom razvodnila. Uspijevala sam razaznati
poznata lica uokolo po prostoriji krcatoj sretnim ljudima, koji su
umakli iz svojih ureda. Todd je bio jedan od naših klijenata koji je
došao izvidjeti ponudu te nam se kasnije prikrpao. Sad nam je
pokušavao kupiti piće u pretrpanome baru. Pritom je naišao na
prepreku, jer se neki bezobrazan gost izderavao na jednu od
konobarica za šankom. Bila je strankinja - izgledom iz Indonezije - i
neuljudni je gost grubo na nju vikao jer mu je dala pogrešno piće.
Trudila se razumjeti ga, no to joj je očito zadavalo poteškoće. “Gledaj
me dok ti se obraćam”, vikao je.
Todd se probio natrag do nas čvrsto držeći čašu s vinom za Meg,
vino i vodu za mene te jedno pivo. “Ne toče vodu iz slavine”, rekao je.
“Flaširana je.”
Otpila sam gutljaj.
“Dakle, privlači te opasnost”, rekla sam.
“Zvuči pomalo glupo kad to tako kažeš, ali da, na neki me način
privlači.”
I onda nam je, sretan i ponosan, nastavio pripovijedati o svome
putovanju na kojemu se s nekolicinom prijatelja upustio u bavljenje
nizom opasnih sportova diljem južne Afrike. Spuštali su se na splavi po
divljim vodama u Zambiji, veslali u kanuima uz vodenkonje u Bocvani,
skakali bungee jumping sa žičare koja se penje na vrh planine Table
Mountain i ronili s velikim bijelim psinama.
“Zvuči nevjerojatno”, rekla je Meg, “mislim da se ja nikada ne bih
usudila.”
“Bilo je veselo”, pričao je. “I zastrašujuće. Čini mi se privlačnijim
kada na to gledam unatrag.”
“Je li bilo pojedenih?” upitala sam.
“Spuštaju vas u kavezima”, odgovorio je, “osim toga, nismo vidjeli
nijednoga.”
 “Kavezima?” začudila sam se. “A ja sam mislila da te privlači
opasnost.”
To ga je potpuno zbunilo. “Ti mora da se šališ?” rekao je. “Volio bih
vidjeti tebe kako skačeš sa žičare nekoliko stotina metara iznad tla
osigurana ničim drugim do elastičnim užetom.”
Nasmijala sam se, nadam se, ne zlobno. “Zar nisi pročitao našu
brošuru?” upitala sam ga. “Organizirali smo nekoliko bungee jumpinga.
Radili procjenu rizika te uplatili osiguranje. Uvjeravam te da je manje
opasno od prelaženja ceste.”
“No ipak ti podiže adrenalin”, tvrdio je Todd.
“Adrenalina ima posvuda koliko hoćeš”, rekla sam mu. Hoće li se
uvrijediti ili nasmiješiti?
Blago, no samoironično slegnuo je ramenima i upitao me: “A koja je
tvoja definicija opasnosti?”
Razmislila sam trenutak. “Realne stvari, one koje znače nešto.
Traženje i deaktivacija neeksplodiranih mina. Kopanje u rudniku - ali
ne u Velikoj Britaniji. Negdje u Rusiji ili u nekoj od zemalja Trećega
svijeta.”
“Što te najviše plaši?”
“Mnogo toga. Dizala, bikovi, visina i noćne more. Gotovo sve u vezi
s mojim poslom. Neuspjeh. Javni nastupi.”
“E, ovo ne vjerujem”, nasmijao se Todd, “danas si održala izvrsnu
prezentaciju.”
“Bila sam prestravljena prije samoga početka, kao i uvijek.”
“Dakle, slažeš se sa mnom. Voliš izazove.”
Odmahnula sam glavom. “Vaš bungee jumping i vožnja kanuima uz
vodenkonje - sve su to atrakcije iz brošure. Znali ste kako će sve na
kraju ispasti.” Začula sam iza sebe buku i okrenula se. Onaj je muškarac
ponovno gnjavio konobaricu, no ovaj put bio je još neugodniji. Nešto
mu je pokušavala objasniti i bila je na rubu plača.
“Što ti misliš, Meg?” upitao je Todd, okrećući se prema njoj. Uputila
mu je sramežljivi smiješak i otvorila usta, no uletjela sam joj u riječ.
“Znači, ti tvrdiš kako voliš opasnost.”
“Da.”
“I adrenalin?”
“Pa, valjda.”
“Hoćeš li mi to demonstrirati?”
“Holly!” nervozno me prekinula Meg.
Toddu su oči zasjale. Zamijetila sam tračak uzbuđenja, ali i
zabrinutost. Nešto se spremalo.
“Kako to misliš?”
“Vidiš li onoga muškarca tamo za šankom, onoga koji se otresa na
konobaricu?”
“Vidim.”
“Zar ne misliš da je maltretira?”
“Vjerojatno. Da.”
“Idi do njega, reci mu da prestane i neka se ispriča za svoje
ponašanje.”
Pokušao mi je odgovoriti, no zagrcnuo se kašljući. “Ne budi luda”,
konačno je procijedio.
“Strah te da će te udariti?” upitala sam. “Mislila sam da opasnost
privlači.”
Lice mu se odjednom smrknulo. Razgovor je prestao biti smiješan.
A i ja sam mu se prestala sviđati. “To je samo jedan od načina
bahaćenja”, rekao je.
“Strah te to učiniti.”
“Naravno da me strah.”
“Jedini način da se riješiš straha jest da se suočiš s njim. To je poput
ronjenja s morskim psima. Samo bez kaveza.”
“Ne.”
Odložila sam obje čaše na stol. “U redu”, odgovorila sam, “onda ću
ja to učiniti.”
“Holly, stani, nemoj...” uskliknuli su Todd i Meg uglas.
To mi je samo pružilo potrebnu motivaciju. Prišla sam muškarcu za
šankom. Nosio je odijelo. Svi muškarci u baru nosili su odijela. Mora da
je bio ušao u srednje tridesete jer je počeo gubiti kosu, posebice na
tjemenu. Obrazi su mu se rumenjeli od topline dana ili možda od
napornoga radnoga tjedna te gnjeva koji je iz njega isijavao. Nisam
zamijetila da je posebno krupan. Sako mu se neobično napinjao preko
širokih ramena. Jednako tako nisam zamijetila da je u društvu još
dvojice muškaraca. Još je uvijek nešto dobacivao djevojci, no uglavnom
je bio nerazumljiv.
“Što se ovdje događa?” upitala sam.
Okrenuo se, preneražen i bijesan. “Tko si sad ti, jebote?” povikao je.
“Moraš se ispričati ovoj djevojci”, rekla sam.
“Molim?”
“Tako se ne ponaša s ljudima. Moraš se ispričati.”
“Odjebi.”
 Izgovorio je to naglašavajući svaki slog zasebno, tako da je zvučalo
kao da je izgovorio tri riječi. Zar je mislio da ću samo tako odšetati? Ili
da ću se možda rasplakati? Zgrabila sam čašu sa šanka i zamahnula
prema njemu, zaustavivši se tek centimetar od njegove brade. Bilo bi
super kada bih mogla reći da je u tom trenutku nastao opći muk, kao u
vesternu, primjerice; međutim, tek je nekolicina u našoj neposrednoj
blizini pokazala interes za nas. Muškarac je gledao u čašu kao da
pokušava vidjeti razvezani čvor svoje kravate. Vidjela sam da
razmišlja: Je li ona normalna? Hoće li mi uistinu razrezati lice čašom?
Zbog ovoga? A i ja sam trebala razmišljati o nečemu sličnome: ako je
vrijeđao i prijetio nekoj jadnoj konobarici samo zato što mu je dala
pogrešno piće, što li će tek učiniti meni koja sam mu fizički prijetila?
Mogla sam pomisliti, na ono čega se Todd vjerojatno plašio, kako je
ovaj čovjek nedavno izašao iz zatvora. Kako je sklon nasilju. I vrlo
vjerojatno maltretira žene. Ništa od svega toga nije mi palo na pamet.
Samo sam mu zurila ravno u oči. Osjećala sam kako mi u vratu snažno
pulsira. Spopao me vrtoglav osjećaj kako nemam pojma što će se
dogoditi u sljedećih pet sekundi.
I tada se muškarčevo lice razvuklo u osmijeh. “U redu”, rekao je.
Izvukao mi je čašu iz ruke, pažljivo kao da bi mogla eksplodirati.
Iskapio je piće. “Ali pod jednim uvjetom.”
“Kojim?”
“Da mi dopustiš da te počastim pićem.”
Zaustila sam da ga odbijem i pogledom potražila Todda. Nije bilo ni
njega ni Meg. Zapitala sam se u kojemu su trenutku napustili
pozornicu. Jesu li to učinili predviđajući što bi se moglo dogoditi? Ili
tek kada su vidjeli da se to uistinu i dogodilo? Slegnula sam ramenima.
“Samo požuri”, odgovorila sam.
Ponašao se prilično džentlmenski. Dozvao je nervoznu konobaricu.
Kimnuo je prema meni. “Ova žena - kako ti je ime?”
“Holly Krauss”, odgovorila sam.
“Gospođica Holly Krauss kaže mi da sam bio nepristojan prema
vama te da bih se trebao ispričati. Kad bolje promislim, mislim da je u
pravu. Dakle, strašno mi je žao, ispričavam se.” Djevojka je pogledala u
mene, pa ponovno u njega. Nije joj bilo do kraja jasno što se događa.
Zatim je muškarac po imenu Jim naručio jedan dupli džin tonik za
mene i jedan za sebe.
“Živjeli”, nazdravio je. “Uzgred, da napomenem kako je cura zaista
očajna konobarica.”
 Iskapila sam piće i naručio mi je novo, i od tada čitava se večer
naprosto ubrzala. Kao da sam bila na velikome vlaku smrti koji se
uspinjao i uspinjao cijeli dan, dosegnuo najvišu točku u trenutku dok
sam držala čašu Jimu pod vratom te se nakon toga počeo sve brže
obrušavati. Imala sam osjećaj da se nalazim na velikoj zabavi na kojoj
poznajem mnoštvo ljudi, ili ih želim upoznati, ili oni žele upoznati
mene. Razgovarala sam s Jimom i njegovim prijateljima kojima je
čitava epizoda s čašom bila urnebesno smiješna te su je neprestano
prepričavali i zadirkivali ga.
Pričala sam s muškarcem koji je radio u uredu zgrade preko puta
naše i kada je krenuo dalje s prijateljima na večeru u privatni klub i
pozvao me da pođem s njima, ja sam pristala. Događaji su se odvijali
nevjerojatnom brzinom i uspijevala sam jasno uhvatiti samo
sporadične slike, poput trenutaka osvijetljenih stroboskopskim
svjetlom. Klub se nalazio u gradskoj kući iz osamnaestoga stoljeća,
zidova obloženih pohabanim drvenim pločama i običnim daščanim
podom. Bila je to večer u kojoj se sve činilo jednostavnim, dostupnim i
mogućim. Jedan od muškaraca za našim stolom bio je vlasnik kluba,
tako da se cijelo vrijeme šalio s konobarom i donosio nam posebna jela
da ih kušamo. Vodila sam dugačak i živ razgovor s nekom ženom koja
je radila nešto nevjerojatno, na filmu ili za neki fotografsku tvrtku ili
časopis, a kojega se kasnije ni riječi nisam mogla prisjetiti. Jedino čega
se sjećam jest da me strastveno poljubila na odlasku, tako da sam
osjetila okus njezina ruža za usne.
Netko je predložio da odemo na ples, rekavši kako je u blizini
nedavno otvoren novi klub te da se dosad već trebao dovoljno
napuniti. Pogledavši na sat, vidjela sam da je prošla ponoć; bila sam na
nogama od pola šest. Nema veze.
Svi zajedno odšetali smo tamo - skupina od nas desetak, koji smo
do prije sat-dva bili potpuni stranci. Dok smo hodali, neki mi je tip
prišao, zagrlio me i počeo pjevati na španjolskome ili portugalskome.
Imao je krasan, veoma dubok glas, koji je odzvanjao toplom jesenskom
večeri. Podigla sam pogled i ugledala zvijezde. Tako su jasno sjale i
doimale se tako blizu da sam mislila kako bi ih, samo da ispružim ruku,
uspjela dotaknuti. I pjevala sam nešto, ne sjećam se što, no znam da su
se svi pridružili. Ljudi su se smijali, držali jedni druge. Cigarete su nam
sjajile u tami.
Ponovno smo se našli u blizini ureda. Sjećam se da sam pomislila
kako sam napravila puni krug te da sam manje umorna nego što sam
bila kad sam krenula. Plesala sam s muškarcem koji je pjevao na
španjolskome i s nekim tko se zvao Jay, i potom sam se našla u
ženskome zahodu, gdje mi je netko složio crtu koke. U malome je klubu
nastala gužva. Neki me crni muškarac blagoga pogleda milovao po kosi
i govorio mi da sam prelijepa. Jedna mi je žena prišla, mislim da se
zvala Julia, i rekla kako ona sada ide kući te da bih i ja trebala učiniti
isto, prije nego se nešto dogodi. Pitala me želim li podijeliti s njom
taksi, no ja sam željela da se nešto dogodi, željela sam da se sve dogodi.
Nisam htjela ugasiti svjetla. Ponovno sam plesala, osjećajući se toliko
laganom da bih mogla poletjeti, sve dok nisam bila oblivena znojem
koji mi se slijevao niz lice i pekao mi oči, a kosa i majica su se lijepile za
mene.
Tada sam otišla. Mislim da je Jay bio tamo, i možda pjevač, i žena s
prekasnom crnom kosom koja je mirisala na pačuli, i neki drugi ljudi
koje pamtim samo kao siluete što su se ocrtavale na nebu. Vani je bilo
tako prekrasno prohladno. Duboko sam udahnula noćni zrak i osjetila
kako mi se znoj suši na tijelu. Sjeli smo uz rijeku koja je izgledala
mračno i duboko. Čulo se udaranje sitnih valova o obalu. Željela sam
zaplivati mračnim strujama i dopustiti im da me odnesu do morskih
dubina gdje me nitko ne bi mogao slijediti. Bacila sam punu šaku
kovanica i, iako ih je tek nekoliko stiglo do vode, rekla svima neka
zažele po želju.
“Što si ti poželjela, Holly?”
“Želim da zauvijek bude ovako”, rekla sam.
Stavila sam cigaretu u usta i netko se nagnuo prema meni,
zakrivajući plamen upaljača savijenim dlanom. Netko drugi izvadio mi
ju je iz usta i držao je među prstima dok me ljubio, a ja mu uzvraćala
poljupce, privlačila ga k sebi i hvatala ga za kosu, tada me još netko
poljubio, osjetila sam njegove usne na vratu te sam nagnula glavu
unatrag i prepustila mu se. Svi su me voljeli i ja sam voljela sve njih. Svi
su imali nježne, blistave poglede. Rekla sam da je svijet mnogo
čarobnije mjesto nego što mi to mislimo. Ustala sam i potrčala preko
mosta. Osjećala sam da više nikada neću morati kročiti na zemlju, no
pratila me jeka mojih koraka, i nekih drugih koraka što su me slijedili,
ali me nisu mogli dostići. Hukali su moje ime poput sova: “Holly,
Holly!” Smijala sam se u sebi. Automobil u prolazu obgrlio me svojim
farovima da bi me potom pustio.
Pronašli su me kod nadsvođenog niza dućana gdje sam napokon
stala kako bih došla do daha. Mislim da su bila dvojica. Možda, tko zna.
Jedan me zgrabio za ramena i pritisnuo uza zid, rekao je da me
napokon ulovio i da me više ne misli pustiti. Rekao je da sam divlja, no
da i on zna biti neobuzdan. Podigao je ciglu. Zamahnuo je njome iznad
glave, samo nekoliko centimetara od mene, i vidjela sam je kako leti
zrakom. Začuo se lom i na debelom se staklu izloga ukazala zvijezda
kroz koju smo vidjeli kako se ruši piramida konzervi s police. Na
trenutak je izgledalo kao da ćemo kroz tu zvijezdu ući u neki novi svijet
u kojemu bih mogla biti neka potpuno drugačija ja. Nova i svježa, i
potpuna.
Uto su nas iz svih smjerova zasuli nazalni krici alarma i on me
zgrabio za zapešće. “Bježi!”
Zajedno smo trčali. Mislim da nas je još uvijek bilo troje, no moguće
je da smo do tada ostali sami. Trčali smo usklađenim koracima. Ne
znam zašto smo prestali, no odjednom smo se našli u taksiju koji je
jurio praznim ulicama pokraj mračnih kuća i metalnih rešetki
navučenih preko izloga dućana. Dok joj se taksi približavao, narančasta
je lisica zastala obasjana svjetlom uličnih svjetiljki. Zatim je poput
slabe sjenke skliznula u vrt i nestala.
Nakon toga nekih se stvari istovremeno i sjećam i ne sjećam, poput
nečega što se dogodilo nekome drugome, na filmu ili u snu za koji sam
svjesna da ga sanjam, no iz kojega se ne mogu probuditi. U stvari,
osjećaj je bio kao da se sve to događa meni, ali sam ja bila netko drugi.
To sam istodobno bila i nisam bila ja. Bila sam žena koja se smije dok
se pred njim uspinje uza stube; žena koja stoji u sobi na katu s jednom
zatamnjenom svjetiljkom u kutu, starim naslonjačem pretrpanim
jastučićima i tirkiznom papigicom u kavezu što visi sa stropa. Je li
tamo doista kriještala papigica i promatrala je odozgo svojim bistrim
okicama ili je to bila neobična halucinacija koja se probila kroz usijanu
groznicu te večeri? Žena koja kroz prozor promatra krovove i mračne
vrtove koje nikada prije nije vidjela.
“Gdje se to, dovraga, nalazim?” upitala je puštajući da joj sako
sklizne s ramena i pretvori se u lokvu tmine na podu. Pitanje na koje, u
stvari, nije željela znati odgovor. “Tko si, dovraga, ti?” bilo je sljedeće
pitanje, no ni taj je odgovor nije zanimao. Ništa nije bilo važno. On se
svejedno nasmijao, navukao zavjese, zapalio cigaretu, ili je to možda
bio joint, i pružio je njoj. Osjećala je kako joj uzbuđenje nesmiljeno buja
u venama pa se zavalila u naslonjač među jastuke, trzajem izula cipele i
podvila bose noge poda se.
“Što ćemo sad?” upitala je, iako je naravno znala što slijedi.
Otkopčala je dugme na košulji, a on ju je promatrao. Kao i papigica, iz
čijega je kljuna dopiralo šašavo, oštro ćurlikanje. Popila je nešto
prozirno i vatreno te osjetila toplinu kako joj prodire sve do rastaljene
srži. Činilo joj se kao da glazba koja svira dopire iz njezine glave. Nije
uspijevala razlikovati ritam svojih osjećaja i tonova pjesme. Sve se
stopilo u jedno.
Na trenutak je ostala nasamo u sobi s glazbom, i potom više nije
bila sama. Nisam više bila sama. Legla sam, osjećajući se mirno poput
rijeke kraj koje smo sjedili, i dopustila mu da mi svuče suknju. Bili smo
na naslonjaču, zatim na podu. Prtljanje oko dugmadi. Kada bih zatvorila
oči, iza kapaka bih vidjela bijele bljeskove, kao da mi se u glavi sprema
eksplodirati, čitav jedan nepoznati svijet nad kojim nisam imala
nikakvu kontrolu. Stoga sam držala oči otvorene u ovome svijetu, no ne
znam što sam vidjela. Pukotine u stropu, nogu stolice, zid udaljen
nekoliko centimetara, lice koje se spušta prema mojemu, iskrivljena
usta. Okusila sam krv i prešla jezikom preko usana. Moja krv: u redu je.
Sag mi je palio kožu: odlično. Grubi prsti prelazili su mi rukom, čitavim
tijelom, ukopavali se u mene. U mene i ne u mene; u mene i u ovu drugu
ženu kojoj je dugmad frcala po podu dok je svlačila košulju, koja se
obrušila natrag na krevet s kosom prostrtom ispod glave. Kojoj su ruke
svlačile grudnjak; na koju se svalila težina ljudskoga tijela. Sklopivši oči,
napokon se našla u jarko osvijetljenome svijetu prepunome oblika,
prštećih boja i nadolazeće tame.
“Ovo je tako neobično”, rekla je. Ja sam rekla: “Nemoj prestati.”
 2.

N ešto mi je puzalo po obrazu. Jedna mi se muha polako spuštala

prema rubu usana. Odmahnula sam rukom zatvorenih očiju i
začula kako je lijeno odzujala dalje. I bez gledanja sam znala da je to
jedna od onih masnih ljetnih muha, prepuna krvi i gnjileži. Kad bih je
zgnječila, iza nje bi ostala ljubičastosmeđa mrlja.
Nisam se ni pomakla, no znala sam da nešto nije u redu. Uspjela
sam odškrinuti jedan kapak i kroz njega mi se bol uvukla u mozak.
Prešla sam sasušenim jezikom preko usana. Bile su natečene i
ispucane. Neugodan okus povlačio mi se po ustima: ustajao, zadimljen,
mastan, prljav.
Sve su boje nestale. Jedno mi je oko kroz polutminu promatralo
izlizani, frotirasti ogrtač koji je visio s kuke na vratima. Skrenula sam
pogled ulijevo i ugledala sumornosive nagovještaje zore, kako se
probijaju kroz tanke zavjese. Zaustavila sam dah i ležala potpuno
nepomično. Pokraj sebe sam začula zvuk jednoličnoga disanja.
Zatvorila sam oko i ležala neko vrijeme čekajući da se rasplinu i
posljednji komadići sna, sve dok se naposljetku nisam suočila s ovim
danom i samom sobom. Lice mi je bilo neosjetljivo na dodir kada sam
ga dotaknula, kao da nosim nekakvu gumenu masku. U tišini sam
odbrojila do pedeset i otvorila oči te lagano pomakla glavu, osjećajući
nelagodnu bol kako mi se slijeva niz čelo i natapa sljepoočnice.
Postupno sam počela razaznavati predmete oko sebe. Ležala sam
na lijevoj strani bračnoga kreveta, pokrivena naherenim jorganom koji
je po sredini imao veliku poderotinu u obliku slova L. Poprilično visoko
na zidu stajao je jedan jedini kvadratni prozor ispod kojega se nalazio
sobni bicikl; preko njega bile su prebačene traperice i grudnjak. Na
podu pred vratima ležala je sportska torba i na njoj reket za skvoš.
Nekoliko košulja visjelo je na vješalicama u rastvorenome ormaru. U
kutu je stajala nakošena hrpa časopisa. Boca vina ležala je izvrnuta. Vrh
tenisice virio je ispod kreveta. Izgužvana maramica. Iz prepune
pepeljare nedaleko moje glave poispadali su opušci po prugastim
boksericama. Bolesnozelene brojke na digitalnome satu pokazivale su
4:46.
Dok sam se polako pridizala, primijetila sam na plahti tragove krvi
koji su izgledali kao da ih je netko naslikao pažljivim potezima kistom.
Zurila sam u prazno i potom oprezno spustila stopala na tlo. Ustala
sam i pod se zaljuljao. Odlučila sam da neću razgledavati uokolo, no kao
da me vukla neka nevidljiva sila - nisam se mogla oduprijeti da ne
okrenem glavu i bacim pogled na priliku koja je ležala u krevetu.
Ugledala sam dlakave noge kako vire ispod jorgana, tamnu raščupanu
kosu, ruku preko očiju, poluotvorena usta. To je bilo sve. Okrenula sam
glavu natrag. Nisam imala pojma tko je to. Nisam ni željela znati. Niti
smjela.
Pišalo mi se pa sam oteturala prema vratima i oprezno ih
odškrinula, trznuvši se kada su zaškripala. Pod stopalima sam osjetila
pijesak i pred sobom ugledala vrata. Otvorila sam ih nadajući se da
vode u kupaonicu, no nije bilo tako. Ugledala sam sag, krevet, osobu
koja se okrenula, pridignula glavu i kroz san nešto nejasno
promrmljala. Zatvorila sam vrata za sobom. Bila sam sva znojna i
osjećala sam strašnu mučninu.
Uspjela sam nekako pronaći maleni zahod te nesigurno sjela na
školjku, osjećajući da ovo hladno, ljepljivo tijelo ne pripada meni, i
morala sam uložiti ogroman napor kako bih se ponovno osovila na
noge i vratila u dnevnu sobu. Dočekao me znojan miris svlačionice
pomiješan s pivskim i duhanskim mirisom prepunoga bara. Svuda po
sobi bila je razbacana odjeća - moja i njegova. Pokraj prevrnutoga
stolića stajala je razbijena šalica; još jedna prepuna pepeljara bila je
okružena rasutim opušcima; zgužvane pivske limenke zveketale su mi
pod nogama, a boca rakije ležala je prevrnuta na podu. Na zidu kraj
nakošene napadne slike vidjela se crvena mrlja. Na podu se ocrtavao
neobično pravilan krug nečega što je sličilo smeđoj riži. Bljesak
sjećanja nagnao me da podignem pogled; vidjela sam papigičin kavez
kako visi iznad rasutih sjemenki. Ona je spavala.
Dohvatila sam suknju s naslonjača, a košulju pronašla izgužvanu u
kutu. Samo je jedno dugme ostalo prišiveno i bila je poderana na
pazuhu. Jednu sam cipelu pronašla ispod stola, peta joj je bila
rasklimana. Drugu sam, poslije nervoznoga pipanja u mraku, pronašla
u hodniku pred kupaonicom. Zadržavajući dah, odšuljala sam se natrag
u sobu i sa sobnoga bicikla pokupila grudnjak. Zaudarao je na alkohol -
na rakiju. Pod petom sam osjetila nešto ljepljivo i kada sam spustila
pogled, vidjela sam da stojim na iskorištenome kondomu. Odlijepila
sam ga i bacila na pod.
Nisam mogla pronaći gaćice. Kleknula sam i zavirila ispod kreveta,
a potom se bezuspješno vratila hodnikom do ulaznih vrata. Morat ću se
snaći bez njih. Trebala sam otići prije nego se osoba iz druge sobe - ili
čak ptica - probudi i vidi me. Suknja, grudnjak, tanašna poderana
košulja čije sam krajeve svezala oko struka. Bolna sam stopala uvukla u
cipele s rasklimanom petom. Preko svega toga navukla sam sako, no
bio je to jedan od onih glupih odjevnih predmeta s jednim jedinim
ukrasnim dugmetom, tako da je prikrivao vrlo malo. Čeznula sam za
flanelskom pidžamom, čistom posteljinom, svježim dahom i vrućim
tušem... Torbica, gdje mi je torbica? Stajala je pokraj ulaznih vrata, a
stvari iz nje rasule su se po podu. Jednim potezom dlana ugurala sam ih
unutra, otvorila vrata, lagano ih zatvorila za sobom, sjurila se niz stube
i izašla van na sivu ulicu, gdje me svladao umor. Na trenutak sam se
morala prignuti kako bih povratila dah.
Nisam znala gdje sam.
Otišla sam do kraja ulice i pročitala ime. Northingley Avenue, SE7.
Gdje je to? U kojemu smjeru sada krenuti da bih nekamo stigla? Na satu
- koji mi je nekim čudom još uvijek bio oko zapešća - stajalo je 5:10.
Pogledala sam niz napuštenu ulicu, kao da će se svaki trenutak
iznenada pojaviti taksi i pokupiti me, duboko uzdahnula i nasumično
odabrala jedan pravac. Tako mi je dugo trebalo da nekuda stignem,
činilo mi se kao da se uopće ne pomičem. Sve dok sunce nije pošteno
izašlo, probadala me studen i vukla sam se uz redove zaspalih kuća
poput puža balavca.
Napokon sam bila stigla do ulice u kojoj su bile trgovine, a jedan se
dućančić upravo otvarao. Sagnula sam se ispod napola podignute
rešetke na ulazu i prišla do muškarca za blagajnom. Odvojio je pogled
od novina koje je slagao na hrpu i razrogačio oči. “Koji...?” zamucao je,
“Jesu li vas opljač—?”
“Molim vas, možete li mi reći gdje je najbliža postaja podzemne?”
Pogled mu je odjednom otvrdnuo u nešto nalik na gnušanje.
Pokušavajući to nonšalantno izvesti, privukla sam čvršće krajeve
sakoa.
“Ravno u tome smjeru, još oko petsto metara.”
Kupila sam bocu vode, paketić maramica i rukom potražila sitniš
na dnu torbice.
“Hvala”, rekla sam mu, no šutke je zurio u mene. Pokušala sam se
nasmiješiti, ali vlastito mi je lice odbijalo poslušnost. Usne su mi bile
prekrute da bi se pomaknule.
U rano jutro, podzemna je puna neobičnih ljudi. Miješaju se oni
kojima dan upravo završava te posrću kući s onima koji su još krmeljivi
i kojima novi dan tek počinje.
Dok sam na stanici čekala prvi vlak, pokraj mene je sjeo muškarac s
dugačkim, iskićenim dreadlocksima i zasvirao usnu harmoniku. Htjela
sam mu dati nešto sitniša, no odbio me rekavši da nije prosjak nego
lutajući trubadur, a ja djeva u nevolji. Stoga sam mu pružila kutiju
cigareta, a on meni zauzvrat rukoljub. Koža na zglobovima prstiju bila
mi je iskrzana, a nokti prljavi.
Kada sam sjela u vlak, ovlažila sam nekoliko maramica vodom iz
boce i prebrisala si lice. Maskara, krv. Pokušala sam se ogledati u
prozoru, no vidjela se samo blijeda mrlja. Provukla sam četku kroz kosu
i presjela na Northern Line i Archway.
Stigla sam pred svoja tamnozelena vrata u deset do šest osjećajući
se kao da sam upravo istrčala maraton i popela se na vrh planine.
Otključala sam ih rezervnim ključevima i tiho se uvukla u hodnik.
Torbicu sam bacila na pod pokraj metalnih ljestvi i neotvorenih
limenki s bojom. Šutnula sam cipele i otišla u kuhinju gdje sam jednu za
drugom iskapila dvije čaše vode. Kroz kuhinjski sam prozor
promatrala sivo i spokojno jutro. Grane drveta u dvorištu blago su se
njihale. Skinula sam košulju i gurnula je duboko u kantu za otpatke,
prekrivajući je praznim limenkama i talogom kave.
Stube su mi se činile tako strmima da sam ih prešla na sve četiri.
Otpuzala sam u kupaonicu i svukla ostatak odjeće. Zgužvala sam je u
hrpu i ugurala na dno košare za prljavo rublje. Pogledala sam se u
ogledalo i na jedvite jade suspregnula krik: iz ogledala me promatrala
iscrpljena, prljava, zamrljana i zakrvavljena žena natečenih usana,
crvenih očiju, s raščupanim ptičjim gnijezdom na glavi. Izgledala sam
kao nešto što izneseno na ulicu čeka smetlarski kamion.
Namjestila sam tuš na najtoplije što sam mogla podnijeti i potom
okrenula na još malo toplije, osjećajući kako me probadaju gorući
mlazovi vode. Prala sam kosu dok me vlasište nije počelo peći. Ribala
sam i sapunala tijelo kao da sam željela sastrugati čitav sloj kože ispod
kojega bih izronila svježa i netaknuta.
Prala sam zube dok mi desni nisu prokrvarile. Grgljala sam vodicu
za ispiranje usta. U lice sam utrljala kremu, poprskala se losionom,
potrošila polovicu talka, namazala dezodoransom ispod pazuha.
Kada sam ušla u spavaću sobu, kroz navučene se zastore jutro
pretvaralo u dan. Na budilici je stajalo 6:11. Provjerila sam je li
namještena na 7:10 pa se uvukla pod jorgan i rukama obuhvatila
koljena.
“Holly?” promrmljao je Charlie, “Kol’ko je sati?”
“Psst. Spavaj. Sve je u redu.”
Dok sam tonula u san, sjetila sam se da nisam stavila vjenčani
prsten.
 3.

H olly , Holly, donio sam ti kavu. Sedam i dvadeset je.”

Na trenutak sam podigla podlakticu preko očiju, kako bih ih
zaklonila od jutarnjega blještavila. Udovi su mi bili otežali, usta
sasušena, grlo promuklo, a glava mi je pucala od boli. Nisam bila
spremna suočiti se s novim danom; niti sam bila spremna suočiti se s
Charliejem.
“Holly”, ponovio je nježno.
Pomaknula sam ruku i prisilila se otvoriti oči. Pred sobom sam
ugledala njegovo ugodno lice sa smeđim očima u kojima nisam
nazirala ni traga gnušanju ili iznenađenju. “Dobro jutro, Charlie. Nešto
si uranio danas.”
Izgledao je ljubazno i pouzdano, na onaj poseban iznošeni,
neobrijani, domaći način. Radio je kod kuće, tako da za razliku od mene
nije morao svakoga dana odjenuti odijelo i pretvoriti se u poslovnu
inačicu sebe. Niti stajati ispred zrcala i nanositi glatko lice, ruž za usne
i lažne oči; nasmiješi se, Holly, nasmiješi se. Jednostavno je nosio stare
sive samterice i majicu dugih rukava boje senfa, čiji se ovratnik već
otrcao.
Pridignula sam se, naslanjajući se na jednu ruku i popila gutljaj
kave. Jake, vruće, crne.
“Duga noć?” upitao je.
“Jednostavno je trajala i trajala.”
“Nisam te čuo kad si se vratila.”
“Čvrsto si spavao. Isuse, već je toliko? Mora da sam prespavala
budilicu. Evo me dolje za sekundu.”
Ponovno sam zatvorila oči i čula ga kako odlazi. Uspjela sam
odspavati nekoliko sati i sada su mi preostale još tri minute prije nego
sam morala ustati i postati osoba među svim ostalim ljudima koji se
pretvaraju da su ljudi. Pokrila sam se jorganom preko glave i prisjetila
se događaja od prošle večeri. U stvari, nisam baš razmišljala o njima,
bilo je to više kao da me netko vješt u tim stvarima udarao šakom u
bolna mjesta na tijelu, tako da nisu ostajali tragovi. Ostala sam bez
daha. Dahtala sam i kašljala kao da me nekakav ogroman val upravo
izbacio na obalu. Sjetila sam se one žene od prošle večeri - sebe - koja
se smijala, koketirala, ponašala lakoumno i podlijegala svim svojim
hirovima. Ne, ne ‘podlijegala’, koja je izazivala iskušenja. Srce i duša
zabave. Sada mi se činila kao odvratna, napasna gnjavatorica. Sjetila
sam se sebe u onoj sobi, u onome krevetu, s onim muškarcem - ma tko
on bio.
U tome je problem s ljubavi i sa seksom: ljudi pišu pjesme, snimaju
filmove, padaju u nesvijest i maštaju o tome, i svi ili žudimo za time, ili
žudimo za time da budu bolji. No kada do toga na koncu i dođe, kada
izađete iz kluba, kada svučete odjeću, sve se svodi na prištava leđa,
uznojene plahte, grozomoran stan u zabitome dijelu Londona i ljigavi,
zgnječeni kondom na tepihu od kojega vam se diže želudac. Razmišljala
sam da li da odem dolje u kuhinju, sjednem sučelice Charlieju i priznam
mu što sam sve radila prošle noći dok je on spokojno spavao u našoj
postelji. Da naglasim kako je to bilo nešto potpuno glupo, bijedno,
ružno, gadno i besmisleno. Mogla sam zamisliti kako bi mu se mijenjao
izraz lica dok bih mu pričala te sam se, gadeći se samoj sebi zbog toga
što sam učinila, zabila još dublje pod jorgan i prigušena tamom, glasno
zastenjala. Da sam barem mogla vratiti vrijeme, izaći iz bara zajedno s
Meg, ostaviti za sobom buku, svjetla i smijeh i vratiti se kući svome
suprugu, nevino se priviti uz njega među čistim plahtama, ujutro se
probuditi čiste savjesti... Da sam, da sam...
Jedan je dio mene jako dobro znao da mi se život promijenio. Glas u
glavi ponavljao mi je: “Počinila si preljub.” Sjetila sam se nastave
vjeronauka, dijelova Biblije koji govore da su i same bludne misli
preljub. No ja ga nisam počinila samo u mislima. Počinila sam ga i
tijelom, tijelom koje sam tako okrutno izribala pod tušem želeći s njega
sprati taj grijeh. Nisam to mogla reći Charlieju. Bilo bi to preokrutno i
okaljalo bi sve što smo imali u životu.
Laganje mi je oduvijek dobro išlo. Lagala sam mnogo puta od onog
sunčanoga i tako obećavajućega jesenskoga dana prije jedanaest
mjeseci, kada sam ga, zajedno s dva zbunjena svjedoka koja smo
pokupili na ulici, dovukla u ured matičara. Lagala sam i glumila i
pretvarala se, ali nikada kao sinoć. Sinoć je bilo prvi put.
Začula sam Charlieja dolje u prizemlju, zveckanje porculana i
šuštanje pošte koja pada kroz otvor za pisma na gole daske poda u
hodniku, pa sam povukla jorgan s lica i zaškiljila u sobu. Oči su me
boljele i noge su me boljele, a žlijezde na vratu bile su mi otečene.
Možda me hvata gripa, pomislila sam puna nade. U tom bih se slučaju
imala razloga još trenutak duže skrivati od svijeta. No znala sam da to
nije gripa, nego najobičniji mamurluk i grižnja savjesti.
“Diži se, Holly”, rekla sam si i pridigla se poput poslušnoga
automata na gospodarevu naredbu, sjela sam i spustila stopala na pod
dok mi je u glavi odjekivala bol. Pričekala sam da se soba umiri pa se
odvukla do kupaonice i umila se hladnom vodom. Zurila sam u svoj
odraz u zrcalu: u tamnu plavu kosu za koju je Charlie govorio da izgleda
poput lavlje grive, u sive iskrene oči što su mi uzvraćale pogled ispod
gustih obrva, u široka usta koja su mi se tako radosno osmjehivala.
Kako je moguće da ispod takvoga svježega i nasmijanoga lica leži um
prekriven slojem čađe?
“Mene ne možeš zavarati”, prosiktala sam, uputivši si odvratan
cerek. “Predobro te poznajem, Holly Krauss. Mene ne možeš zavarati.”
“Odlaziš li jutros na posao kao i obično?” Charlie je izvukao pismo
iz omotnice, bacio na njega pogled te ga zgužvao.
“Moram. U devet imam dogovor s Meg. A prije toga još moram
nešto obaviti.”
Okrenuo je glavu: “Zvuči zloslutno.”
“Znam”, odgovorila sam, “a tek onda slijedi ludnica i pripreme za
sljedeći vikend. Čista noćna mora. Od koga je bilo ovo pismo?”
“Sljedeći vikend? Ne znam ništa o sljedećem vikendu. Što se zbiva?”
“Već sam ti rekla. Dvanaest direktora veslaju preko jezera na splavi.
Kako bi se zbližili. Što ćeš ti raditi danas?”
“Svašta, imam dosta toga. Jesi li za doručak?”
“Možda”, rekla sam neodlučno.
Bila sam se probudila s mišlju kako nikad više neću okusiti ništa
osim kave, no odjednom me svladala takva strašna glad da sam se
gotovo onesvijestila. Jesam li išta pojela sinoć? Izvrtjela sam si cijelu
večer pred očima kao ubrzani film. Puno razgovora, alkohola i cigareta.
Na trenutak sam prepoznala nekakvu hranu, no iako sam je dodirivala
vilicom nisam mnogo pojela. Premotala sam dalje unatrag. Zaboravila
sam na ručak, a iako sam bila ustala u pola šest, vrlo vjerojatno i na
doručak. Jesam li se pretvorila u novu vrstu ljudi kojima ne trebaju ni
san ni hrana?
Počela sam pretraživati police hladnjaka i zatekla se kako grickam
ostatke mesne pite, nakon čega sam popila tekući jogurt. Sve je imalo
okus po kredi, a miješanje različitih okusa samo je pogoršalo stvar, kao
da su mi jezik i nepce ostali prevučeni različitim vrstama krede. Nije li
to sasvim neobično, pomislila sam, uzimati stvari iz prirode, gnječiti ih
u ustima i unositi u tijelo kako bi postale dijelom nas. Ne znam kome
od takvih misli ne bi prisjela hrana, no mene je još uvijek morila
neutaživa praznina u želucu. Nije to bila toliko glad koliko nekakav
signal, kakav bi mogao pokazivati robot kada mu je potrebno punjenje.
Charlie me pomno promatrao. “Evo, uzmi još kave. Ako želiš, mogu
ti spremiti nešto konkretno.”
“U redu je.”
“Jaja sa slaninom, omlet, kobasice, samo što nemamo kobasica. Ni
slanine. A nisam siguran ni za jaja. Ali zato kruha imamo.”
“Ništa, ništa”, rekla sam smijući se - pokušavajući se smijati uz igle
bola zabodene u glavu. U isto sam vrijeme bila i na pozornici i u publici,
promatrajući samu sebe kako glumim normalnu ženu. “Kakvi su ti
planovi za sinoć?”
Izgledao je zbunjeno. “Jesi li rekla za sinoć?” upitao je.
“Jesam li?”
“Sinoć sam bio kod kuće. Ne znam za večeras. Kakvi su tvoji?”
“Ne znam, mogli bismo nešto zajedno raditi. Ili ne raditi. Svejedno.”
Ustala sam i otišla do njega, provukla mu prste kroz gustu, čistu kosu,
nagnula se kako bih pomirisala jutarnju svježinu kojom je odisao i
nježno ga poljubila u topli obraz. “Charlie?”
“Mmmmm?”
“Ma, ništa.”
Nespretno sam posegnula za šalicom kave i prevrnula je na pod.
Stajala sam u lokvi kave.
“U redu je”, rekao je Charlie, “ja ću počistiti.” Čučnuo je, pokupio
komadiće razbijene šalice i papirnatim ručnicima obrisao razlivenu
tekućinu.
“To je ona koju smo kupili od onoga lončara kod Brightona.” Bila
sam na rubu plača.
“Zalijepit ću je.”
“Ne, ne može se zalijepiti. Oh, kako mi je žao.”
“Holly, pogledaj, samo se drška razbila. Zalijepit ću je tako da se
neće ni vidjeti da je ikada bila razbijena. Prepusti to meni.” Blenula sam
u njega: Sad. Sad mu reci. Nemoj odjuriti na posao. Primi ga za ruku i
pogledaj u oči. Barem jednom u svome glupome životu budi iskrena.
No uto se na vratima začulo glasno kucanje.
“Ja ću”, rekla sam.
Pred vratima je stajala Naomi, naša prva susjeda. Doselila se
početkom godine i bila nam je jedina prijateljica u ulici. Doimala se
neuredno, baš kao što sam se ja osjećala. Neukrotive tamne kovrče
razletjele su joj se preko cijele glave, a na nogama je imala samo
papuče. “Došla sam vas žicati”, rekla je ulazeći u predsoblje. “Ostala
sam bez kave.”
“Ne brini, mi imamo dovoljno, ima čak i gotove. Uzmi si šalicu.”
Nervozno je letjela pogledom prema meni, pa prema Charlieju. “Ako
imate dovoljno...”
“Ja sam na odlasku, ali Charlie će biti tu.”
Ostavila sam ih u kuhinji i bezbrižno zakoračila na ulicu, gdje nitko
nije znao kako se zovem niti kako izgledam.

Prilično uživam u projektima koje je nemoguće izvesti jer su vam tada

ljudi zahvalni ako uspijete bilo što napraviti. Tako smo se Meg i ja
upoznale, prije gotovo pet godina, iako mi se katkad čini kako se
poznajemo oduvijek, pa se uvijek iznenadim kada je ne uspijem
pronaći u svojim školskim i adolescentskim sjećanjima. Objema nam je
to bio prvi posao i radile smo kao dva potrčka u tvrtci u kojoj je vladao
potpuni kaos. Jednoga je dana stigla neka žena kako bi provjerila
organizaciju za sljedeći dan na koju je Derek, naš šef, potpuno bio
zaboravio. Kao da to nije bilo dovoljno, zatvorio se u ured iz kojega nije
izlazio. Nakon otprilike sat vremena, bez kucanja sam ušla unutra i
pronašla ga kako plače. I dan-danas pamtim to jadno, naborano lice i
crvene oči. Doimao se očajnim pa sam mu rekla da će sve biti u redu.
Da ćemo se Meg i ja pobrinuti za to. Primio mi je ruku među dlanove i
rekao kako mu je žena pobjegla s dekoraterom.
Nismo imale što izgubiti. Imale smo tek dvadeset i jednu godinu i
sve nam se činilo izvedivim. Nazvale smo ženu, prikupile nešto
podataka o tvrtci, potom pronašle hotel i skrpale nekoliko aktivnosti
razgovarajući sa suradnicima po uredu. Cijelu smo noć probdjele
priređujući kartice i male govore. Sljedeći se dan ne bi baš mogao
nazvati najboljim terenskim danom svih vremena, no Meg i ja smo
radile kao životinje kako bi naveli ljude da prijeđu more od tepiha
koristeći samo dasku, uže, kantu i još nekoliko bezveznih stvari.
Koketirale smo i vrckavo se smijale sve dok nas nije zaboljelo lice - ili
barem mene. Meg je bila ona trezvenija polovica naše male predstave.
Ona ne očijuka s muškarcima - kad joj se netko sviđa postane
nespretna i otresita, smije se u pogrešno vrijeme i crveni do ušiju. I
nikada se ne razmeće. A kad ja to činim promatra me s izrazom lica
koje je mješavina obzirnosti i blage tjeskobe. Kad se namršti među
obrvama joj se pojavi bora zbog koje izgleda kao da će svakoga časa
briznuti u plač.
Zabavljale smo ih cijeli dan, a kasnije i cijelu večer u baru. Tik nakon
ponoći prišla nam je žena iz tvrtke,, zagrlila nas i rekla hvala vam, hvala
vam, hvala vam, spasile ste me od otkaza, a Derek se sljedećega dana
toliko raznježio da je ponovno počeo plakati. Sjela sam kraj njega i
tješila ga. Sjećam se da sam drhtala. Balansirali smo na napetome
užetu pretvarajući se da držimo stvari pod kontrolom. Da smo samo
oborili pogled i vidjeli da nema sigurnosne mreže, izgubili bismo
ravnotežu i pali.
No to mi je u isto vrijeme bila i najveća špica u životu. Neki su mi
ljudi pričali kako im je najgora noćna mora da stoje na pozornici usred
predstave i ne znaju svoj tekst. Poslije toga dana znala sam da to nije
moja najgora noćna mora, već upravo suprotno: bilo je to nešto za čime
sam tragala. Moja je noćna mora počinjala kada bi predstava završila.
Nekoliko mjeseci kasnije Meg i ja odlučile smo se okušati u poslu
samostalno. Nikada mi se nitko nije svidio poput nje. Mislim da je ona
bila prva osoba u mome odraslome životu pred kojom nisam imala
potrebu izvoditi predstavu, koju nisam morala pokušavati zavesti ili
impresionirati. Oduvijek sam znala da je dobra srca i na neki sam
neobičan način osjećala da se u njezinoj blizini i ja pretvaram u bolju, ili
barem manje lošu, osobu. Možda sam tek u svojim dvadesetima uspjela
naći pravu prijateljicu.
Mogle smo svojoj tvrtci dati nekakav new age naziv, nešto tipa
Swish ili Enthrall ili Aspire, no odlučile smo se za KS Associates, što je
strašno genijalna izvedenica iz početnih slova naših prezimena, Krauss
i Summers. Platile smo pet tisuća funti Meginu bivšemu dečku s
likovne akademije da nam dizajnira logo. Zamislite slovo ‘K’ i potom
zamislite ‘V’ koje se na njega naslanja postrance kao gornju polovicu
slova ‘S’, a to ‘S’ kako se savija natrag i gotovo dodiruje onaj okomiti dio
slova ‘K’. Teško je to opisati riječima ako se ne vidi. Smatrale smo da
izgleda prilično otmjeno sve dok nam na proslavi prilikom otvaranja
nove tvrtke netko nije kasno navečer u poodmaklome stadiju pijanstva
rekao da nalikuje na jedan od onih znakova koji se nalaze na vratima
zahoda za invalide. No tad je već bilo kasno da bismo ga mijenjale, a
uostalom, Meg i ja smo zaključile, kako je ta sličnost zamjetljiva tek
kada si vrlo pijan.
Volim ono nemoguće, no čak i nemoguće ima svoja ograničenja.
Prošlog smo tjedna ostale bez dvije zaposlenice, jedna je otišla na
porodiljni dopust, druga je dala ostavku, a dvodnevni događaj koji smo
organizirali približavao se poput nečega masivnoga i nezaustavljivoga.
Stojeći po drugi put toga jutra na peronu podzemne željeznice, s
promuklim grlom, glavoboljom i okružena otrovnim isparinama
osjećaja katastrofe, počela sam u glavi grubo skicirati novi raspored,
prebacivati zaduženja i razmišljati o onome što nas je očekivalo u
sljedeća sedamdeset i dva sata. Vlak je izletio iz tunela i ja sam
pomislila: “Ne bi li se bilo lijepo svaliti pred njega poput debla? Nikad
više ne bih morala rješavati probleme. Na kraju krajeva, za stotinu ću
godina ionako biti mrtva. Svi će s ovoga perona biti mrtvi, većina
vjerojatno poslije godina bolesti i samoće. Jednostavno ću otići nešto
ranije. U grobu nema baza podataka. Ni sivila. Samo crnilo, ili ništa. A
možda, kao bonus iznenađenje, otkrijem da postoji raj u kojemu me
čekaju svi moji kanarinci i hrčci i moj zeko i moja maca iz djetinjstva. I
u kojemu ću ponovno sresti svoga oca.”
U tome se trenutku strojovođino priprosto, neobrijano i podbuhlo
lice našlo šokantno blizu mojega i ugledala sam nas, ljude na peronu, iz
njegove perspektive, kako se nesigurno njišemo uz rub tračnica. Je li
njegova noćna mora da netko jednoga dana doista i skoči?

Naš ured ne nalikuje na ono što bi moj otac nazvao normalnim uredom.
Iako nikada nije radio u normalnome uredu. U najmanju ruku, nije
nalikovao na ono što bi bilo koji normalan otac nazvao normalnim
uredom. Pronašle smo prostor na rubu Sohoa i preuzele zakup od
propale internetske kompanije. U njemu nema ni zidova, ni pregrada,
ni vrata, samo niz usporedo poredanih stolova nalik na blagovaonicu u
modernističkome samostanu. Imamo i otrcanu dvoranu za sastanke,
no njih unatoč tome obično održavamo za dugačkim stolom u dnu
prostorije, na povišenoj platformi, gdje bi vjerojatno objedovao glavni
opat. Sa stropa prostorije dopire rasvjeta nalik industrijskoj. Svi
zaposleni imaju svoj ormarić, ali ne i poseban stol ili vlastito računalo -
osim mene, naravno, jer gdje god da sjednem napravim takav nered da
nitko nakon toga tamo više ne želi sjesti. Raspored smo naslijedili od
internetske kompanije i nikada ga nismo dospjeli promijeniti. Meg i ja
smo si međusobno obećale da ćemo ga jednoga dana preurediti u
prave urede sa zidovima, kako više ne bismo morali gledati jedni u
druge cijeli bogovetni dan, no sumnjam da će se to ikada dogoditi.
Prošla sam kroz vrata u osam i pet što je, s obzirom na okolnosti,
samo po sebi zaslužilo da uđe u Guinnessovu knjigu rekorda. Ured je
bio tih i prazan. Odlično. Imala sam oko pola sata. Pripremila sam si
šalicu kave i bacila se na posao. Začula sam buku i naglo se okrenula.
Vjerojatno nešto na ulici. Nisam mogla ne nasmijati se samoj sebi
nervozno. Bila sam poput provalnika u vlastitome uredu. Učas sam
pronašla Deborine dokumente. Bio je to lagan posao jer sam već znala
što tražim. Pripremila sam teren unaprijed, poput vještoga lopova,
znajući gdje se krije plijen. Osjetila sam kratak ushit zadovoljstva kada
se pokazalo da sam bila u pravu, no odmah ga je zamijenio gorak osjet
razočaranja. Iskopirala sam neke papire i vratila spise u ormarić baš u
trenutku kad su sa stuba doprli zvuci nečijih koraka.
 4.

Z nala sam da je Meg, uvijek prva u uredu. Ali ne i danas. Nosila je

bijelu pamučnu košulju i kosu začešljanu unatrag. S ušnih resica
sjajile su joj se dvije srebrne naušnice, no nije bila našminkana.
Izgledala je tako svježe, poput netom ubrane voćke, jabuke ili breskve.
Prenula se od iznenađenja kada me ugledala, a potom mi prišla i sjela
kraj mene. “Mislila sam da ćeš kasniti danas”, rekla je, “nakon onakve
večeri. Što si naumila?”
Slegnula sam ramenima u stilu: Kasnije. Pričat ćemo kasnije.
Zagledala se u mene: “Učinila si nešto glupo, zar ne?”
Meg nije bila za podcjenjivanje. Uvijek me uspije prozreti. Čak i kroz
moja slijeganja ramenima.
“Sad nije pravo vrijeme za to”, rekla sam. “Došla sam ranije jer sam
htjela nešto provjeriti. Pogledaj.”
Prostrla sam fotokopije pred nju.
Mrštila se dok ih je pomno pregledavala. “Morat ćeš mi objasniti o
čemu se ovdje radi.”
“Ovo su Deborini takozvani dokumenti”, odgovorila sam. “Fakture,
izvješća, obrasci troškova, nacrti i slične stvari kojima se ovdje
bavimo.”
“Da, to vidim i sama.”
“To je sve smeće”, rekla sam. “Pogledaj ovaj zahtjev za povrat
troškova. A nije ni bila tamo s nama kad smo obavljali onaj posao u
Sussexu.”
“Da, ali...”
“A tek izračun poreza za sljedeći vikend. Onaj na kojemu radi već
cijeli tjedan, onaj za koji je rekla da je završila. To je to.” Meg je podigla
gotovo prazan list papira. “Možda joj je ostatak kod kuće, otkud znaš?”
rekla je.
“Sve sam pregledala. Jedino se još ne mogu odlučiti je li uistinu
pokvarena ili je naprosto okorjela lažljivica koja iskreno vjeruje u svoje
izmišljotine. I još nešto, onaj vlak koji joj je pobjegao prošli tjedan kada
se vraćala s prijateljičina sprovoda. Takav vlak ne postoji. Provjerila
sam.”
Meg je bila vidno osupnuta. “Jesi li sigurna?”
“Jesam.”
“Morat ćemo porazgovarati s njom.”
“Morat ćemo je otpustiti.”
“Ne možemo, Holly. Za to treba provesti čitav postupak.”
“Meg, mi smo sićušna tvrtka. Netko poput Debore mogao bi nas
povući na dno. Možemo je se riješiti na elegantan način. Popričat ćemo
s njom, objasniti joj situaciju i reći da mora otići. Mogli bismo joj čak
predložiti do posjeti liječnika. Učinit ćemo to danas. Čim stigne u ured.”
“Nema je danas, a ni sutra, na konferenciji je, sjećaš se.”
“U redu, onda čim se vrati. Ne smijemo to odgađati.”
Meg se ugrizla za usnu. “Ne znam”, rekla je. “Možda bolje da se
savjetujemo s Trish oko toga.”
“Trish možda vodi ured, ali mi smo još uvijek vlasnice ove tvrtke.
To je naša odluka.”
“Mi smo ovdje poput jedne velike obitelji.”
“Baš zbog toga ne možemo preživjeti s nekim poput Debore.”
Zarumenjeli su joj se obrazi kao i uvijek kada je obuzmu snažni
osjećaji. “Kako uspijevaš biti takva?” upitala je sa čuđenjem u glasu.
“Kakva to?”
“Sinoć si u baru umalo započela tučnjavu. Već u sljedećemu
trenutku ispijala si piće s nekim tipom koji te mogao ubiti. Tada smo
otišli, kad smo se uvjerili da nećeš smrtno stradati. Kamo si otišla
poslije toga? Zvala sam te kad sam se vratila iz bara. Nije te bilo kod
kuće. A sada dolaziš u ured u cik zore izigravajući nekakvoga Sherlocka
Holmesa. Kako uspijevaš odvajati život u tako uredne male odjeljke?
Zar ti se nikad ništa ne preklapa?”
“Pa to i jest smisao odjeljaka”, rekla sam mičući fotokopije. “Zbog
toga je potonuo Titanic. Da su uspjeli zadržati vodu metalnim
pregradama od prodiranja u sve dijelove broda, ona rupa na trupu ne
bi predstavljala nikakav problem. Da su je samo mogli zadržati u
jednome odjeljku, brod bi nastavio svoje veselo putovanje i sigurno
stigao u New York.”
“Kakav Titanic? Pobogu, o čemu ti pričaš?”

Prosjedila sam sastanak s profesionalnim izrazom usredotočenosti na

licu. Suvereno sam baratala podacima, zapisivala prijedloge klijenata,
uvjeravala ih da će vikend koji dolazi zadovoljiti sve njihove potrebe.
Naginjala sam se prema ljudima i upućivala im smiješak pozorne
slušateljice. Čak sam se suzdržala da ne budem neljubazna prema
samodopadnome direktoru jedne farmaceutske tvrtke.
“Team-building”, rekao je gladeći bradu. “Zajednički osjećaj svrhe,
intelektualne avanture, uzajamnosti i interesa koji su usmjereni u
istome pravcu. To je ono što nama treba.”
To ili povišice, pomislila sam. I novi direktor. “Zbog toga smo
ovdje”, odgovorila sam mu.
“Preporučio vas je jedan moj prijatelj. Rekao mi je da su poslije dva
dana provedena u vašemu aranžmanu svi prštali od uzbuđenja. I mi
bismo željeli nešto takvo.”
“Prštali, kažete. U tome slučaju, dat ćemo sve od sebe.” U tom sam
trenutku začula jednu od vježbenica kako se prigušeno nakašljala te
sam joj uputila upozoravajući pogled.
Na odlasku sam mu čvrsto stisnula ruku i pružila svoj najsrdačniji
osmijeh.

“U redu”, rekla je Meg dodajući mi kaput. “Kava.”

“Možemo i ovdje popiti jednu. Imamo još toliko toga...”
“Nećeš se tako lako izvući. Idemo do Luigija, gdje možemo u miru
razgovarati.”
Izašle smo van i šibane jakim vjetrom otišle do maloga, mračnoga
kafića na kraju ulice u čijoj je unutrašnjosti, okupanoj prigušenim
svjetlima i šištanjem aparata za espresso, bilo toplo i udobno kao u
brodskoj kabini.
“Jesam li bila bezobrazna prema onome tipu sinoć?” upitala sam.
“Kako se ono zvao?”
“Todd”, rekla je Meg. “Mislim da se malčice preplašio.”
“Činio se u redu.”
“I više nego u redu”, potvrdila je Meg neutralno. Podigla sam obrvu
prema njoj. Naglo se zarumenjela i skrenula pogled. “Gdje si ti završila
sinoć?” upitala me nakon kratke stanke. “Zbog toga smo došle ovdje.”
Pogledala sam njezino nježno okruglo lice koje mi je zbog jamice na
bradi i guste kovrčave kose nalikovalo kao da dolazi s početka
devetnaestoga stoljeća. Kako bi ona ikada mogla razumjeti? “Ah, znaš
mene. Malo sam zabrazdila.” Otpila sam malo kave i uživala u boli
opekavši si gornju usnu. “Možda sam pred kraj ipak malo previše
popila.”
“Pred kraj?”
 “Dobro, nisi mi mama, prijateljice smo. Samo sam se zabavljala i to
je sve.”
“Jesi li otišla nekamo poslije?”
“Jesam. Otišli smo...” riječi su mi zapele u grlu. Nisam bila sigurna
tko smo to ‘mi’ niti kamo smo bili otišli. Cijela mi večer nije potpuno
sjedala na mjesto. Pojedine scene su se vrtoglavo miješale i izazivale
mi mučninu. Mračna prostorija prepuna ljudi, obala rijeke, razbijena
čaša, taksi, grozničavo uzbuđenje u krevetu. Tijela koja se sudaraju.
Protrljala sam sljepoočnice pokušavajući ih se riješiti.
“I?”
Iskapila sam kavu i odložila šalicu uz glasan klik. “Ako baš želiš
znati Meg, moram ti priznati da se baš ne sjećam svega što se
dogodilo.”
“Toliko si se napila?”
“Sve je izgledalo, ne znam, kao u snu.”
“Kada si se vratila kući?”
“Osjećam se poput tinejdžerice”, rekoh. “Nešto prije šest.” Prije
točno pet sati, pomislila sam. Kako samo pet sati mogu tako bolno
sporo prolaziti?
“Šest? Isuse, Holly, kako uopće možeš funkcionirati? Što je Charlie
rekao na to?”
“Ne mnogo. Spavao je, a zatim sam ja morala na posao.”
“Zar ga to ne smeta?”
Pomislila sam na Charlieja kako čuči na kuhinjskome podu i
pažljivo skuplja komadiće šalice koja mi je ispala. “Mislim da bismo se
trebale vratiti u ured.”
“Je li bio kakav muškarac u igri?” Izgovorila je to tako da je zvučalo
više kao izjava, a ne pitanje.
“Molim?”
“Sinoć.”
“Možda”, promrmljala sam, a potom joj se prkosno zagledala u oči.
“Možda, što znači - spavala si s nekime?”
“Nije mi to ništa značilo.”
“Kako ti tako nešto može ništa ne značiti?”
“Bila sam pijana i nabrijana. Poševila sam se s neznancem. Kraj
priče.”
“Ili tek početak. Holly, čuješ li ti sebe?”
Jasno i glasno. Pažljivo sam osluškivala svoj glas koji je dopirao iz
daljine, pokušavajući razabrati pojedine riječi, no one su se pretapale
jedna u drugu i slijevale u nabujalu rijeku iz koje je bilo gotovo
nemoguće dokučiti njihovo značenje.
“Što je s Charliejem?” zapitala me nježno sa zloslutnom ozbiljnošću
u glasu.
“Charlie je Charlie”, odvratila sam djetinjasto.
“Hoćeš li mu reći?”
“Zašto bih? Kako bi se i on osjećao grozno? Dogodilo se, sada je
gotovo i nikada se više neće ponoviti.”
“Kako možeš biti tako sigurna?”
“Neću - neću dopustiti da se ikada više ponovi. Bilo je to...” potražila
sam pravu riječ u izmaglici koja mi je obavijala mozak, “zastranjenje”.
Dugo se zagledala u mene. Srce mi je tuklo uznemirujuće brzo, no
prisilila sam se da joj uzvratim pogled. Nije mi na pamet padalo da ga
spustim ili svrnem. No naposljetku sam ipak morala, jer je izgledala
tako ozbiljno zamišljena kao da donosi neku presudnu odluku.
Iznenada me preplavio osjećaj kao da me sažalijeva. A to nisam mogla
podnijeti.
Meg je bila ta koja me upoznala s Charliejem. Pohađao je likovnu
akademiju zajedno s njezinim bratićem Lukeom i jednoga me dana
pozvala da zajedno s njima odem u kino. Još uvijek pamtim film koji
smo gledali, Izgubljeni u prijevodu. Sjećam se da je bilo toplo i
vjetrovito, da se, dok smo prolazili niz ulicu, oko nas kovitlalo lišće.
Sjećam se u što sam bila odjevena: traperice poderane na koljenu,
platnene vojničke čizme i najstariju kožnu jaknu. Nije mi bilo ni na kraj
pameti da će to biti poseban dan. A sjećam se i kako je Charlie bio
odjeven. Meg i Luke se nekako utapaju u pozadini. Bila sam svjesna
samo Charlieja, svakoga njegova pokreta, svake riječi koju je izgovorio,
svakoga pogleda koji bi krajičkom oka uputio u mojemu smjeru. I znala
sam, ispunjena onim sjajnim, nenadmašnim osjećajem jeze, da je i on
jednako tako svjestan mene. Kad su nam se u baru na trenutak dotakle
ruke, kroz mene su prošli mali strujni udari. U kinu sam ja sjela pokraj
Meg koja je bila strašno prehlađena. Neprestano je ispuhivala
pocrvenjeli nos u ogroman rupčić. Oči su joj bile natečene. Jesam li
pomislila: i njoj se sviđa Charlie; ne smiješ to učiniti? Jesam. No jednako
sam tako pomislila: ali on gleda u mene, gotovo da mogu osjetiti težinu
njegova pogleda. Nešto se moralo dogoditi.
Poslije kina su nas Luke i Charlie pozvali na večeru u zalogajnicu
preko puta, no Meg je rekla kako mora čim prije u krevet i ja sam pošla
s njom. Pronašle smo taksi i isprva samo sjedile u nelagodnoj tišini,
svaka gledajući ravno pred sebe. Kada smo stigle do njezina stana,
položila mi je ruku na koljeno i rekla: “U redu je, Holly. Mislim da mu se
ti sviđaš.” Promucala sam nešto neprikladno, na što mi je - velikodušno
kao što to samo ona zna - odvratila: “Čak i da mu se ne sviđaš, to još
uvijek ne bi značilo da mu se ja sviđam. Nije da mi ga otimaš ili nešto
slično.” Odlučno je ispuhala nos, poljubila me u obraz i izašla iz
automobila.
Što bih bila učinila da mi nije ništa rekla? Želim misliti kako
najvjerojatnije ništa ne bih učinila, no tko zna? Pričekala sam dok nije
otvorila vrata i ušla unutra, a potom rekla vozaču da se okrene i vrati
istim putem kojim smo i došli. Luke i Charlie su još uvijek jeli kada sam
im se pridružila i počela otpijati vino iz čaša, krasti im krumpiriće te
pokušavala ne razmišljati o Meg koja leži u krevetu s natečenim očima.
Pojela sam žlicu sorbeta od limuna, položila ruku na Charliejevo bedro,
na što je on stavio svoju nogu preko moje. Primakli smo se jedno
drugome i pretvarali se da slušamo Lukea. Kasnije me odveo kući.
Meg je pričala kako će mi se svidjeti i bila je to istina. Rekla je kako
je isprva sramežljiv, no jako zabavan kad ga se bolje upozna - i bio je
zabavan. Nasmijavao me od prvoga trenutka. Opisala ga je kao
nadarenoga umjetnika. Mogao je sve, slikati ulja i akvarele, crtati
ugljenom. Dok je studirao, nacrtao je strip o neprilagođenome
superheroju, koji je odmah postao hit. Za svoju diplomsku izložbu
napravio je instalaciju od sadržaja jednoga kontejnera. Vidjela sam
fotografije i izgledalo je fantastično. Čim sam ga upoznala rekla sam
sebi: “To je taj.” Da je zakon to dopuštao, udala bih se za njega odmah
sljedećega dana nakon što smo se upoznali. Ovako smo morali čekati
mjesec dana.
Od one večeri u taksiju Meg mi nije rekla ništa do lijepih stvari, a
nisam ni ja njoj. Vjerojatno nikada ni nećemo otvoreno o tome
porazgovarati, čak ni kada budemo stare, sa žestokim ljubavnim
strastima ostavljenima u nekim vremenima daleko iza nas. No nema se
smisla pretvarati. Oduvijek sam znala da je željela Charlieja te da ga,
samo zato jer je pao na mene, nikada nije ni prestala željeti. Nije ona
takva. U sebi ima fitilj koji je teško zapaliti, no ako uspije, tada gori
polako, nepokolebljivo i gotovo ga je nemoguće ugasiti. Charlie i ja
također nismo nikad razgovarali o tome. Prema njoj se odnosi
prijateljski - uvijek je topao i pomalo je zadirkuje - dok je ona u
njegovoj blizini povučena, smetena i pomalo otresita. Kad sam joj
priznala svoju nevjeru osjetila sam se posramljenom, kao da sam
pogazila toliko mnogo neprocjenjivih stvari.
“U stvari”, polako sam ponovila, napokon govoreći iskreno, “u
stvari, Meg, ne znam zašto sam to učinila. Nije da se sad toga
jednostavno želim otresti. Ne želim reći Charlieju, jer bi tek tada nešto
što je potpuno besmisleno dobilo svoj smisao.”
To nije bilo dovoljno. Bila sam preblaga prema sebi. “Nečovječno i
strahovito besmisleno.”
Nastala je duboka tišina. Pogledala sam je u lice i nisam mogla
dokučiti o čemu razmišlja. Prešla je prstom po rubu šalice i namrštila
se. “Je li sve u redu s vašim odnosom u posljednje vrijeme?” prozborila
je naposljetku.
Odmahnula sam glavom. “Pa, ne bih mogla reći da imamo savršen
brak kao... Htjela sam reći moji roditelji, ali oni nisu baš neki uzor, zar
ne? Recimo, kao tvoji roditelji. Često živimo odvojenim životima. Ja
stalno jurim uokolo za poslom, a on pokušava pronaći inspiraciju. Zna
se satima zatvoriti u radnu sobu i kada izađe gleda u mene kao u
stranca. Znam da se sve dogodilo jako brzo. Mislim, naš brak. Ja ionako
nisam baš tip osobe koja bi se rano skrasila, no sigurna sam da smo
učinili pravu stvar. Barem ja. Možda je Charlie pogriješio, možda sam ja
loša prilika. No brak je jedna od onih stvari o kojima ne treba previše
lamentirati, nego ih jednostavno učiniti. Ustrajati na onome što želiš.
Ustrajati na ljubavi.”
Iscrpljena, naslonila sam se na sjedalo. Nisam bila sigurna vjerujem
li u to što sam upravo rekla ili u to vjeruje samo dio mene skriven
negdje duboko izvan moga dohvata zbog čega sam morala izgovoriti
riječi, odglumiti osjećaje i pričekati dok ponovno ne postanu stvarni.
Tako se to radi: pretvaraj se da si ona stara ti i jednoga ćeš dana to
možda i postati.
“Osjećaš li se grozno?”
“Koristilo bi mi da ranije legnem. Ali bit će sve u redu. Nisi na to
mislila, zar ne?”
Začuđeno me pogledala i prislonila vršak prsta uz rub usana, što
obično čini kada o nečemu duboko razmišlja. “Draga moja, trebala bi
biti mnogo opreznija”, rekla je.

Nazvala sam Charlieja. “Je li sve u redu?” upitala sam. “Naravno”,

uzvratio je.
“Jesi li započeo one ilustracije?”
“Nisam još, treba mi malo vremena.”
 “Znam, ali bila bi šteta izgubiti proviziju, a i znaš koliko nam treba
—”
“Rekao sam ti da ću to učiniti. Žao mi je, ali ne možemo svi obaviti
deset stvari još prije doručka.”
Osjetila sam vruć mlaz bijesa u grudima koji je odmah prelio hladan
tuš krivnje. Tko sam ja da bih se ljutila na bilo koga, a kamoli na
Charlieja. “Imaš pravo”, rekla sam. Obećala sam mu da ću se vratiti kući
do šest te predložila da kupim nešto za večeru ili ćemo naručiti
dostavu.
“Odlično”, rekao je.
“Volim te”, rekla sam mu, no već je bio spustio slušalicu.
Otišla sam s posla na vrijeme. Naumila sam otići do super-marketa
i ponašati se kao prava supruga, natrpati kolica namirnicama
dovoljnima za cijeli tjedan, planirati unaprijed, a ne živjeti dan za
danom. Možda pripremiti pošteni obrok, piletinu ili nešto; zasigurno
bih čak i ja znala ispeći pile. Iako sam istovremeno osjećala glad, od
pomisli na hranu mi se dizao želudac.
Na putu do podzemne prošla sam pokraj niza trgovina. Jedan je
izlog bio razbijen i prekriven plastičnom folijom koja je lepršala pod
naletima vjetra. Neka se Azijatkinja odjevena u sivi radni kombinezon
saginjala vani na pločniku. Mučno sjećanje probilo mi se do površine
svijesti. Bila sam ovdje sinoć. Ja sam za ovo kriva. Podigla je pogled
prema meni dok sam zastala kraj nje. “Mora da se grozno osjećate”,
rekla sam.
Samo je slegnula ramenima. Izgledala je iscrpljeno, prihvaćajući
razbijen izlog kao dio svakodnevice, poput kiše ili vjetra. “Nije prvi
put.”
Uzela sam košaricu ispred trgovine. “Ionako mi treba samo
nekoliko stvari”, rekla sam. “Ne znam zašto ranije nisam kupovala
ovdje kad mi je usput.”
Odustala sam od piletine. Kupila sam paketić mljevene kave, kutiju
čaja, nekoliko boca mlijeka koje je, otkrila sam to po dolasku kući, bilo
mehanički prerađeno tako da se ne može pokvariti i bilo ga je potpuno
nemoguće piti. Uzela sam i dvije smežurane jabuke umotane u foliju,
osam rola ekstra mekog ružičastog toaletnog papira, tekući sapun,
četiri kutije cigareta, pola litre preskupog džina, limete, koncentrat
soka od naranče koji mi je odvratan, a Charlieju još odvratniji. Morala
sam uzeti još jednu košaricu za müsle, kruh sa sezamom, staklenku
marmelade, maslac za mazanje, nekoliko paketa guma za žvakanje,
integralno pecivo i pivo. Platila sam i krenula dalje, osjećajući kako mi
se ručke pretrpanih vrećica urezuju u prste.
U sljedećoj sam ulici prošla pokraj poslovnice svoje banke. Zastala
sam ispred bankomata i provjerila stanje računa. Sto četrdeset i dvije
funte i četrdeset i tri penija. Podigla sam sto i četrdeset u svježe
tiskanim, još nekorištenim novčanicama. Prekopala sam po torbici i
pronašla neku staru omotnicu u koju sam stavila novac te na nju,
rukopisom za koji sam mislila da bi mogao izgledati kao rukopis nekog
kretenskoga huligana, našvrljala ‘ZA IZLOG’. Duboko sam uzdahnula i
vratila se do trgovine. Za tezgom je stajao neki muškarac. Pretpostavila
sam da je to suprug žene koju sam srela na pločniku. Omotnicu sam
položila na tezgu.
“Ovo sam pronašla vani ispred trgovine. Mislim da je za vas”, rekla
sam mu.
Ostavila sam ga u dućanu sa zbunjenim izrazom lica. Vani su počele
padati krupne kapi kiše. Nadala sam se da je priča bila dovoljno
uvjerljiva te da novac neće predati policiji. Što bi Bog rekao na to, da
postoji? Vjerojatno da sam trebala priznati krivnju. Umjesto toga sam,
kisnući do kože, nastavila stajati na ulici.

Dozvala sam Charlieja kada sam ušla u kuću, no nije bilo odgovora.
Raspremila sam namirnice i navirila se u njegovu radnu sobu. Radio je
bio uključen, no njega nije bilo tamo. Sobom je vladao katastrofalan
nered, listovi papira ležali su razbacani po podu, gomile knjiga bile su
srušene, prepune pepeljare gurnute pod stolac i dasku za crtanje, a na
svakoj su se slobodnoj površini nesigurno njihale kutije od CD-ova. Na
bloku za skiciranje tanka je crta završavala gustom razrađenom
žvrljotinom. Uz njega se nalazilo pet dopola ispijenih šalica čaja, dvije
smećkaste jezgre jabuka i kora mandarine. I tamo je, na prozorskoj
dasci, stajala šalica koja mi je ispala toga jutra. Pregledala sam je:
Charlie ju je popravio tako da se rub pukotine jedva nazirao. Zatvorila
sam vrata za sobom.
Da sam tada otišla spavati, ne bih se više uspjela razbuditi. Umjesto
toga sam odjenula stare traperice i jednu od Charliejevih majica
umrljanih bojom te se prisilila baciti na posao. Inscenirala sam dan
upalivši sva svjetla u prizemlju dok se vani sve više smračivalo i
dovukla ljestve na sredinu hodnika kako bih mogla sastrugati tapete.
Taj sam posao započela prije nekoliko mjeseci kada smo uselili, no
nikada ga nisam uspjela dovršiti. Zanimljivo je kako se lako naviknuti
na život u kući s odbojnim razderanim tapetama i golom žbukom na
zidovima.
Takvu me je i Charlie pronašao četrdeset pet minuta kasnije kada je
ušao kroz vrata u svojoj dražesnoj jakni od antilopa koju sam mu ja
kupila. Sišla sam s ljestava i poljubila mu očne kapke, na što je zagrlio
moje bolno, umorno i prašnjavo tijelo ispunjeno krivnjom.
“Želio bih znati odakle crpiš svu tu energiju? Imaš li malo i za
mene?”
Tada sam, točno u tome trenutku, mogla koraknuti unatrag,
pogledati ga u oči i reći: “Charlie, sinoć sam vodila ljubav s jednim
muškarcem. Ne znam tko je on niti zašto sam to učinila.” Tijelom mi je
prošao val uzbuđenja, poput drhtaja beskonačne i potpune hladnoće,
poput sočnoga poljupca strave.
Uputila sam mu nevini smiješak. “Pred tobom je velika odluka:
kineski, indijski ili tajlandski restoran?”

Kasnije smo se poševili, vodili ljubav, pojebali se. Ne znam kako bih to
nazvala jer sve što sam željela bilo je zatvoriti oči i spavati i spavati i
spavati, no nisam mu to mogla reći. Ne nakon svega što se dogodilo.
Stoga sam mu, kada mi se onako znakovito nasmiješio, uzvratila
vragolastim smiješkom, iako mi je lice bio zategnuto, a oči su me pekle.
A kada me zagrlio, zagrlila sam i ja njega te ga privukla k sebi i šaptala
mu u uho. A on nije znao, nije čak ni naslućivao, da sam mislima
potpuno odsutna.
 5.

O sjetila sam egzistencijalnu slobodu stojeći u vagonu podzemne,

njišući se između dva krupna znojna muškarca. Nije bilo takvoga
prirodnoga zakona, poput recimo gravitacije, koji bi me primoravao do
odem na posao, da nastavim putovati tračnicama svoje svakodnevice.
Mogla sam ostati u vlaku i produžiti do Leicester Squarea, presjesti do
Heathrowa, uloviti neki avion i do kraja se života nikada više ne vratiti
u Englesku. No najprije bih se trebala vratiti kući po putovnicu. A što je
s novcem? Sve je bilo u kući. To je bila odlična investicija, no
istovremeno i problem s likvidnosti. Teško je i otići u inozemstvo.
Mislim da je sama ideja egzistencijalne slobode smišljena u vrijeme
kada nije bilo viza i mukotrpnih ispitivanja na aerodromskoj graničnoj
kontroli o tome koliko planirate ostati i mislite li za vrijeme svoga
boravka tražiti posao. Sloboda ima svoja ograničenja, kao i mogućnosti
što se sve može postati.
Na kraju sam izašla iz vlaka i stala na pokretne stepenice koje su me
iznijele van u sivo jutro i sipeću kišicu. Pomislila sam na Charlieja koji
još uvijek leži u krevetu i upitala se ima li ikakvoga posla za danas.
Odlučila sam da bih ga trebala nazvati. Posegnula sam u torbicu, no
nisam uspjela napipati mobitel. Nisam ga pronašla ni kada sam stigla u
ured. Pokušala sam se prisjetiti kada sam se posljednji put njime
služila. Dan ranije zvala sam s uredskoga telefona. Dakle, ili je ostao
kod kuće, ili sam ga negdje izgubila; najvjerojatnije tijekom one večeri
koje se ne sjećam. Vjerujem da ga je netko već uzeo, no postojala je i
mogućnost da ga je pronašla neka normalna osoba. Otkad znam za
sebe stalno sam gubila ili kvarila stvari. Mislim da nijedan kišobran
nisam imala dulje od tjedan dana. Sve bih posijala po svijetu - torbice,
sunčane naočale, ključeve, šešire, bilo što, što nije stalno zakopčano ili
pričvršćeno za tijelo. To je jedna od prednosti mobitela. Ne možeš
nazvati sunčane naočale i pitati ih gdje su. Birala sam svoj broj i nakon
što je zazvonio nekoliko puta javio mi se muški glas.
“Imate moj telefon”, rekla sam.
“Nisam ga ukrao”, odgovorio je glas, a potom se nasmijao kao da je
to neka presmiješna šala.
“Vjerovat ću vam na riječ. Mislim da sam ga ostavila u nekome baru
ili noćnome klubu u Sohou.”
“Nekome baru ili noćnome klubu?”
“Ne pamtim dobro imena, moguće da je bio i u nekoj pivnici u ulici
Wardour ili... Ima jedan klub odmah tamo iza ugla, mislim da se zove
nešto kao kuća...”
“Crvena kuća.”
“Upravo taj”, rekla sam. “Znači tamo je bio. Ispričavam se. Svugdje
ga ostavljam za sobom. Kako bih ga mogla dobiti natrag, da pošaljem
nekoga po njega?”
“Gdje radiš?”
“U Sohou.”
“Ja sam na Strandu. Donijet ću ti ga za vrijeme stanke za ručak.”
“To bi bilo izvrsno.”
“Bit će mi zadovoljstvo.”
“Imaš li ga kod sebe? Oh, oprosti, glupo pitanje. Naravno da imaš.”
“Razmišljao sam što da učinim s njim.”
“Pa, evo, problem riješen.”
Rekla sam mu ime kafića u Dean Streetu, u jedan sat, poklopila
slušalicu i zaronila u radni dan kao da začepljena nosa skačem u
zapjenjenu bujicu. Kad sam ga dovršila, popis stvari koje sam trebala
obaviti protezao se preko dva lista papira. Bila je to neobična
kombinacija, trebalo je obaviti telefonske pozive, napisati obavijesti,
održati sastanke, napraviti pripreme, donijeti odluke i dobiti ideje.
Nešto nalik zloćudnome vanzemaljskome stvoru iz starih
znanstvenofantastičnih filmova. Što sam ga više sakatila, postajao je to
veći i opasniji. Nisam imala vremena za razmišljanje ili osjećaje.
Jednostavno sam odgovarala na podražaje koji su bili preda mnom,
rješavala ih i ostavljala za sobom. Stvari su mi samo ulazile i izlazile iz
vidokruga pažnje. Najvažnija od svih bila je Meg. Zajedno smo najbrže
donosile odluke. Šalice svježe kave pojavljivale su se preda mnom, a
prazne su same nestajale. Halapljivo sam gutala hranu bez da sam bila
svjesna toga što jedem. Tada sam podigla glavu i vidjela da je jedan i
deset. Smeteno sam se osvrnula po uredu. Jedva da sam shvaćala gdje
se nalazim. Popis mi je bio prekriven nizom strelica, načrčkanih
zabilješki i precrtanih stavki. Ako ne fizički, radni mi je stol barem
duhovno bio prazan. Sve je bilo arhivirano ili nečiji drugi zadatak.
Skupila sam sve što je ostalo i nagurala u svoj ormarić. Doviknula sam
Meg da se vraćam za sekundu. Nisam razumjela što mi je uzvratila jer
sam već klepetala niz stube.
Opazila sam ga čim sam ušla u kafić. Bio je to jak, krupan muškarac.
Prebacio je kaput preko naslona stolice i zavrnuo rukave košulje.
Tamna mu je kosa bila pažljivo začešljana unatrag. Na stolu pred njim
stajao je mobilni telefon. “To je moj telefon, pretpostavljam”, rekla sam
vedro.
Ustao je, nasmiješio se i pružio mi ruku, no kad sam je prihvatila
nije me odmah pustio, zadržavajući stisak prstima.
“Zdravo, Holly”, rekao je. “Moja predivna, Holly.”
Spoznaja mi se poput sićušnoga nametnika uvukla u mozak. Gotovo
sam je osjetila kako se probija do površine svijesti. O, ne, pomislila
sam. Nije valjda. Molim te. Htjela sam zgrabiti telefon i pobjeći, no
udovi su mi odjednom otežali kao da su izliveni od olova. Možeš
bježati, ali ne i pobjeći. To mi je otac običavao govoriti kada bi se sa
mnom igrao lovice u parku pokraj kuće. Čak me i tada to pomalo
plašilo. Izvukla sam ruku iz njegova stiska.
“Još ljepša pod danjim svjetlom”, rekao je.
“Žao mi je”, promucala sam. “Ja... ja, ne znam...”
“Ne treba ti biti žao.”
“Mislim, to je bila velika glupost.”
“Ne bih baš tako rekao”, odgovorio je uz smiješak. “Zovem se Rees,
tek toliko da znaš, u slučaju da si zaboravila.”
“Zaboravila sam jer sam željela zaboraviti. Bila sam pijana. Kraj
priče.”
“Bila si neobuzdana.”
“Mislim da ću sada krenuti.”
“Mislim da nećeš.”
Čvrsto me zgrabio za ruku dok sam uzimala telefon sa stola i
privukao k sebi. “Pusti me.”
“Nemoj mi reći da ne želiš ponovno. Ne poslije one noći koju smo
proveli zajedno.”
“Pusti me”, ponovila sam odlučno.
“Bila si tamo i željela to jednako kao i ja. Rekla si..
“Ne budi smiješan.”
“Udana si, zar ne?” okrenuo mi je ruku i pokazao se prsten. “Za
koga? Za kojega bijednika? Da vidim, da nije možda David ili Connor, ili
Fred ili Charlie, ili Wesley. Ah, Charlie, znači.”
“Skidaj ruke s mene, ljigavče.”
 “Ionako sam sačuvao ovaj broj u svome telefonu. Uz još neke
druge.”
Prisilila sam se pogledati ga u oči i već od same pomisli na njega i
na ono što smo učinili, cijelo mi se tijelo streslo od mučnine. “Ne budi
jadan, bit će najbolje da sve zaboraviš.”
“Imam i tvoje gaćice. Sjećaš se? One crne, čipkaste.”
Pred očima mi se pojavila crvenkasta izmaglica. Trgnula sam ruku,
no držao me tako čvrsto da su mu se prsti ukopali u moje meso. “Što
hoćeš?” upitala sam. “Gluplji si nego što izgledaš ako misliš da me
možeš ucjenjivati.”
“Ozbiljno?” odvratio je. “Ako misliš da jednostavno možeš izaći
kroz ova vrata i pretvarati se kako se ništa nije dogodilo, onda...”
Nije dospio dovršiti rečenicu. Zamahnula sam slobodnom rukom i
svom ga snagom ošamarila, ostavivši bolne tragove prstiju da polako
izblijede.
“Kučkice jedna”, protisnuo je.
“Oprostite što vas prekidam”, javio se glas iz pozadine, “no mislite
li ovo nastaviti, morat ću vas zamoliti da izađete van.”
“Ja upravo izlazim”, rekla sam. “A za tebe bi bilo bolje da mi se
makneš s puta.”
“Tražila si neprilike”, viknuo je za mnom dok sam izlazila, “i kunem
ti se Bogom da ćeš ih i dobiti. Sjebat ću te, da znaš!”
 6.

S ljedećih sam sat vremena provela šećući susjedstvom. Ručala sam

nektarinu kupljenu na tržnici. No kada sam se vratila u ured, još
sam uvijek kiptjela. Bila sam ljuta na tipa; tako ogorčeno i prezrivo
bijesna na sebe te ponižena i uzrujana da me ovijala para vrućih
emocija. Upala sam u našu nazovi dvoranu za sastanke i nabasala na
zamuckujući razgovor između Meg i Trish. Meg se okrenula i
zacrvenjela kada me ugledala, kao da sam je ulovila u nedjelu.
“Malo sam popričala s Deborom”, rekla je, “o raznim problemima
koji su nas zadesili u posljednje vrijeme.”
“S Deborom?” upitala sam. “Mislila sam da je na konferenciji.”
“Otišla je nešto ranije”, rekla je Trish. “Upravo je stigla.”
“I?”
“Otvorile smo neke vruće teme. Željele smo čuti njezinu stranu
priče. Priznala nam je da je u zaostatku, no da nam ništa nije htjela
govoriti jer je, u stvari, krivac za to Lola.”
“Molim?”
Lola nam se pridružila prije tek mjesec i nešto, a bila je mlada i
nadobudna. Brzo je učila, no najvažnije su joj obveze još uvijek bile
raznašanje kave i raznih spisa po uredu.
“Pokušala ju je uključiti u posao s Cookom.”
Trish se bacila na objašnjavanje zakučaste priče o tome što se
izjalovilo, no prekinula sam je usred rečenice.
“Ne, ne i ne. To su sve gluposti. Prepustite to meni, popričat ću ja
sama s njom. Reci joj da je nešto trebam i neka dođe do mene za pet
minuta, hoćeš li, Trish? Moram prije toga obaviti jedan poziv.”
Prisjetila sam se kako je Deborah izgledala prije nekoliko mjeseci
kada je došla k meni i Meg na prvi razgovor za posao. Visoka, savršeno
uređena djevojka koja je odisala samopouzdanjem. Osjećale smo se
gotovo kao da ona vodi razgovor. To što je nismo odmah prigrlile bio je
dio problema. Nismo tražile novu najbolju prijateljicu. Tražile smo
nekoga tko će svojski zapeti, biti uzoran i učinkovit. Deborah ja
obećavala sve to čim je ušla u prostoriju. Preporuke su joj bile pomalo
neobične. Mislim, bilo je očito da se porječkala s bivšim poslodavcem,
no ni to nas nije zabrinjavalo. Pogotovo mene. Željela sam zaposliti
nekoga britka jezika. Uvjerila sam Meg kako nam je potreban
‘pokvareni policajac’ u uredu. Već smo imale dovoljno dobrih. Jedini je
problem što je trebala biti pokvarena prema ostalima u uredu, ali ne i
prema nama.
Ušla je u ured, impresivnija nego ikad.
“Kako je prošlo u Roehamptonu?”
“Bilo je OK”, odvratila je.
“Nešto posebno?”
Slegnula je ramenima: “Ne baš, ionako sam otišla nešto prije kraja.”
“Daj, prestani s tim”, rekla sam. “Upravo sam se čula s Jo Palmer,
koja igrom slučaja vodi konferenciju i koja mi je rekla da se nisi ni
pojavila.”
Moram priznati da me zadivila samouvjerenost koju je pokazala
nakon što sam je uhvatila u laži. “Zar me špijuniraš?” upitala je.
“To mi je posao”, odgovorih. “U slučaju da si to smetnula s uma, ja
još uvijek upravljam ovom tvrtkom.”
“Bila sam na konferenciji”, rekla je. “Možda sam jednostavno
zaboravila uzeti pločicu s imenom.”
No sa sobom sam ponijela i svoj spis. Otvorila sam ga, te joj
slavodobitno poput pokera asova pod nos gurnula fotokopije. “Što je
to?” upitala je.
“Znaš ti dobro što je to”, odgovorila sam joj. “Razgovarale smo o
tebi i u naletu sam slabosti pomislila kako bismo te mogle pustiti da se
izvučeš samo s upozorenjem. No potom si pokušala svaliti krivnju na
Lolu. Čemu još i to?”
“Još je mlada i neiskusna”, odgovorila je Deborah. “Morala sam je
štititi.”
“Jesi li ti normalna?” upitala sam je. “Zar nikada ne odustaješ?
Pogledaj ove papire. To su tvoje laži. Varala si tvrtku.” Izgledala je
potreseno. “Dobra sam u svome poslu”, rekla je, “i sama to znaš.”
“Otpuštena si”, rekla sam i pogledala na ručni sat. Nisam se mogla
sjetiti koji je datum. Nisam se mogla sjetiti ni koje je godišnje doba.
Padalo je lišće, zar ne? “Dobit ćeš punu plaću za ovaj mjesec, ali želim
da još danas napustiš ured.”
Nastupila je dugačka tišina. Znala sam da imam njezinu pozornost.
“Ne možeš to učiniti”, rekla je. “Ostavila sam dobar posao kako bih
došla ovamo. Kupila sam stan, otplaćujem kredit.”
 “Potpuno si u pravu”, složila sam se s njom. “Dobra si u svome
poslu. Ne znam što je pošlo po zlu. Očito ne možeš nastaviti raditi za
nas. No zanima me trebaš li možda kakvu pomoć...”
Napravila je izraz lica kao da se sobom proširio odvratan smrad.
“Ne obraćaj mi se svisoka, ti umišljena...” Zastala je na trenutak kao da
pokušava pronaći dovoljno ružnu riječ kojom bi me opisala. “Nadam se
da znaš da te ne vole. Misliš da si nešto posebno zbog toga što jurcaš
uokolo puna energije, ponašaš se ludo i šašavo i zavađaš klijente, no
nas ne možeš prevariti. Kako si samo jadna! Najobičnija si patvorina.”
Duboko sam udahnula i natjerala se da joj odgovorim mirno i
razgovijetno: “Bilo bi najbolje da odeš.”
Nasmijala se. “Misliš da si jebeno prepametna”, rekla je. “Vidjet ćeš,
jednoga će ti dana tu tvoju umišljenu njušku netko svojski razbiti.”
Nisam mogla ne nasmijati se. “Deborah, prijetiš li mi ti to?”
Ustala je dok su joj iz očiju sijevale iskre bijesa. “Misliš da će ti se
svi bezuvjetno pokoriti, to misliš? Jednoga će ti dana netko uzvratiti
jednakom mjerom, vidjet ćeš. Jednom će ti biti dovoljno.”

Protutnjila je uredom poput omanjega tornada. Kada je otišla, izašla

sam iz ureda i odšetala do Old Compton Streeta. Tamo u slastičarnici
rade jedan posebni kolač s kremom i s vrlo tankim tijestom na vrhu,
uistinu jedan od najvećih izuma zapadne civilizacije. Kupila sam ih
deset, po jedan za svakoga u uredu i deset kapucina. Meg i Trish
izgledale su prilično zabezeknuto kada sam im prišla u uredu. “Mislite
li da sam pogriješila?”
Razmijenile su poglede.
“Ne znam”, rekla je Meg. “Stvar je bila prilično zamršena.”
“Ne, nije uopće”, odgovorila sam.
Sazvala sam sve na okup. Ukratko sam ih izvijestila o problemima u
uredu te o tome kako je važno da, krene li nešto po krivu, sve
pokušamo riješiti zajedničkim razgovorom, no s vremenom se moja
inspirativna propovijed pretočila u odavanje počasti kolačima i već
poslije nekoliko minuta svi su duboko u njih zaboli svoje nosove i
sastanak je počeo nalikovati na dječju rođendansku zabavu.

Četrdeset i pet minuta kasnije Meg i ja smo izlazile iz Londona. Dok

sam ja prebrzo vozila, Meg je s iznimnom preciznošću davala upute
gledajući u kartu. Krenule smo pogledati dvoranu u kojoj se za vikend
trebao održati program. Zbog riječi ‘dvorana’ sve zvuči tako formalno i
jednolično, poput suvremenoga hotela s identičnim sobama, dobro
opskrbljenim i preskupim mini-barom, blistavim fitness-centrom u
koji biznismeni odlaze na petnaest minuta vući ergometar prije
jutarnjega sastanka i konferencijskim prostorijama. No nije izgledalo
tako. Bila je to poluadaptirana vodenica u okrugu Oxfordshirea obrasla
peterodijelnom lozikom. Uz potok koji je tekao kroz nju na kraju
zaraslog zemljišta nalazilo se jezerce puno sočivice, a u desetak
neurednih soba na tapetama su se nazirali nagovještaji vlage. Mjesto je
bilo savršeno: drveće po kojima su se odrasli mogli verati, jezerce u
koje su mogli upasti, velika, izolirana blagovaonica u kojoj su mogli
predvečer sjesti oko stola bez da miljama uokolo ikoga uzbune.
Nedavno su je kupili neki Megini prijatelji koji su željeli uteći od
stresnoga života u Londonu, no tek kada su se susreli s kravljom
balegom i neumoljivom vlagom, otkrili su što je to stres.
“Sviđa mi se ovo mjesto”, rekla sam. “Podsjeća me na dane kad smo
bile samo ti i ja.”
“Da”, rekla je Meg uz prigušeni smijeh. “To su bila vremena.”
Nastupila je tišina. Mislila sam da proučava kartu. “Vjerujem da smo
učinile pravu stvar. Ovo s Deborom. Mislim, samo se nadam da nas
neće tužiti.”
“Ja se baš nadam da hoće”, rekla sam. “Pokazat ćemo mi njoj.”
Meg se samo zakašljala.
Ovisno o smjeru u kojemu iz njega izlazite, London se doima kao
potpuno drugačiji grad. Kada krećete prema Oxfordu, čini se kao da se
vuče unedogled i tada trepnete, i odjednom ste okruženi zelenilom.
Automobili su za sobom podizali vodenu prašinu jer je kiša, koja je
cijelo jutro prijetila, napokon počela padati. Uključila sam brisače i
poslije svakoga prolaza, kroz luk čistoga stakla promatrala siv,
napušten i promočen krajobraz. Uključila sam radio, skakala s postaje
na postaju pritišćući različitu dugmad, sve dok nisam odustala i
ponovno ga isključila.

Corrine i Richard su nas čekali. Zapalili su vatru u kaminu u dnevnoj

sobi i skuhali kavu. Jedan za drugim, obraza nabreklih kao u hrčka,
naprosto sam progutala dva biskvitna kolača s brusnicama, kojima nas
je Corrine ponudila. Ispružila sam noge dok nisam osjetila toplinu koju
su širili plamenovi te uzdahnula. Izvana je dopiralo žuborenje potoka, a
nakon nekoga su se vremena i slabašne sunčeve zrake probile kroz
guste oblake do drvenih dasaka na podu.
“Možda bih i ja trebala”, rekla sam.
“Što to?”
“Pobjeći iz Londona.”
“Ne bih ovo nazvala baš nekim bijegom.”
“Pobjeći”, rekla sam sneno, “početi iznuda.”
“Molim? Iznuda?”
“Početi iznova”, ispravih se. Naglo sam otvorila kapke, koji su
počeli postajati sve težima, uspravila se u naslonjaču, popila gutljaj
ukusne, jake kave i slušala kišu na prozorskim oknima kroz koja se
nazirao vlažni zeleni vrt u kojemu će u subotu sedmorica muškaraca i
pet žena kartati.
“U redu”, rekla sam posegnuvši za posljednjim kolačem, “prionimo
na posao.”

Najprije smo sve pregledale: stanje je bilo zadovoljavajuće, osim što je

na gornjemu odmorištu nedostajao mali aparat za gašenje požara.
Potom smo otišle do kuhinje iz koje su se božanstvena omanja vrata
otvarala ravno na potok.
“Je li ovo sigurno?” upitala je uvijek praktična Meg.
“Pa, ne mislimo otvoriti jaslice”, odgovorila sam joj.
“Mi ih zaključavamo”, dodao je Richard. “To je jedna od
arhitektonskih osebujnosti ovoga mjesta.”
Uz određene poteškoće, uspjela sam otvoriti teške zasune i gurnuti
glavu kroz gornju polovicu vrata. Kapi studene vode bockale su me po
licu, a vjetar mi se poigravao kosom. Uzdahnula sam i zatvorila oči.
“Holly?”
“Mmmm. Stižem.”
Uvukla sam glavu i zatvorila vrata.
“Želite li se dogovoriti oko hrane za subotu navečer?”
“Uvjerena sam da je sve u redu.”
“Složila sam jelovnik za ručak i nedjeljni doručak te sastavila popis
mirodija koje su im na raspolaganju za onaj umak od curryja koji
trebaju pripremiti, pa ako bi samo pogledale i...”
“Uvjerena sam da je sve u redu”, ponovila sam.
“Oh.” Corrine se doimala zatečenom, no veselo je nastavila: “Što se
tiče pića...”
“Imate moje puno povjerenje.”
“Ali...”
 “Samo se pobrinite da ga bude više nego što mislite da je potrebno
i potom to udvostručite. Hajdemo pogledati okoliš.”
“Želite li da vam posudim čizme, trava je još potpuno mokra.”
“Ne smeta.”
Meg i ja smo prošle pokraj potoka, kroz nešto što je nekoć morao
biti povrtnjak pa preko gnjecava tla prema jezeru. Sve je bilo blistavo i
zeleno. Podigla sam kamen i bacila ga u vodu. Sočivica ga je progutala
ne ostavljajući za sobom nikakva traga na površini. Pogledale smo se i
zahihotale.
“Ne mogu dočekati da ih vidim kako sa splavi upadaju u ovu
žabokrečinu”, rekla sam.
“Ne zaboravi, želimo ostaviti dobar dojam kako bi nas preporučili
svojim prijateljima”, rekla je Meg.
“Pružit ćemo im ručnik i topli pokrivač, nasmijat ćemo se i
zatreptati okicama”, rekla sam. “Preporučit će nas.”
Meg je napravila facu: “Pretvorit ćeš nas u eskort djevojke.”
“Pa zar već to nismo?” upitala sam je.
“Prestani, Holly”, namrštila se. “Nemoj to govoriti. Vidjela si i sama
pisma koja smo dobili - povećana produktivnost, podignut moral.”
Stala sam uz nju i zagrlila je jednom rukom. Položila je svoju ruku na
moju. “U pravu si, draga moja”, rekla sam, “pročitala sam brošuru.
Primjećuješ li nešto?”
“Što?”
“Da nema ovoga dosadnjikavoga cvrkutanja i šuštanja vjetra u
krošnjama, vladala bi potpuna tišina. Teško je povjerovati da London i
ovo mjesto pripadaju istome svijetu.”
“U koji ćemo se uskoro vratiti.”
“Sada bih najradije otišla u jednu od ovih soba i zaspala, i spavala
sve dok ti ne dođeš za vikend i ne probudiš me.”
“Na žalost, imaš život koji te ne može čekati. I supruga.”

Meg je vozila natrag, a ja sam se pokušavala snaći na karti i pričati.

“Kad već nisam mogla rezervirati sobu, htjela bih barem malo
odrijemati na stražnjemu sjedištu.”
“Samo naprijed”, složila se Meg.
Ljudi obično kažu da se nikada nisu osjećali sigurnije u životu, nego
kad bi ih roditelji u kasne sate vozili kući, a oni bi zaspali i osjećali se
potpuno sigurnima. Ja se najjasnije sjećam kada nas je tata vozio na
neku zabavu izvan Londona koju na kraju nismo uspjeli pronaći. Potom
se porječkao s mamom i izgubio kontrolu nad vozilom pa smo sletjeli u
jarak. Neki nas je seljak morao izvlačiti traktorom. U stvari, bilo je vrlo
zabavno.
Nisam se sklupčala na stražnjemu sjedalu, no svejedno sam uspjela
zaspati. Probudila sam se tek kada se Meg zaustavila pred mojom
kućom i veselo me obavijestila da smo stigle.
“Najbolja si vozačica na svijetu”, pohvalila sam je. “Ništa nisam
osjetila.”
 7.

I onda je došla nedjelja navečer i sve je bilo gotovo. Vratila sam se do

kuće gdje je Meg stajala u Corrineinoj kuhinji držeći među dlanovima
šalicu kave. “Možeš izaći”, rekla sam joj, “otišli su.”
Uputila mi je iscrpljeni osmijeh. “Jesi li sigurna da se netko negdje
nije sakrio?”
Otresla sam glavom. “Prebrajala sam ih na odlasku. Ima li još toga?”
Meg je kimnula prema aparatu za kavu koji je stajao pokraj sudopera.
Natočila sam si kavu u šalicu na kojoj je bila napisana nekakva živahna
poruka. “Uvijek imam osjećaj kako nešto nedostaje”, rekla sam. “Uzvici
Hoćemo još! i buketi cvijeća.”
“Bit će dovoljno da njihov ček ima pokriće”, odgovorila je Meg.
“Koliko si spavala ovu noć?”
“Nisam sigurna. Jesam li uopće zaspala?”
“Ja jesam.”
“Ti uvijek zaspiš.”
“Nadam se da si svjesna kako to nije zločin. Nema ničega
nemoralnoga ili lijenoga u spavanju. Ne moraš ostati budna cijelu noć,
samo kako bi se dokazala.”
“Jasno mi je to. Meg?”
“Reci.”
“Osjećaš li se ti ikad iscijeđeno?”
“Iscijeđeno?”
“Poput onih starih krpa kojima pereš pod. Onda je usučeš i iz nje
izađe odvratno prljava voda.”
“Čekaj malo”, rekla je Meg. “Ako tebe zamislim kao staru krpu, onda
bi odvratna prljava voda bili zaposlenici Macadam Associatesa s
kojima smo uprave provele cijeli vikend, zar ne?”
“Potom tu krpu spremiš u ormar, a kada je sljedeći put za-trebaš
sva je kruta, skorena i gadna.”
Glas joj se odjednom uozbiljio. “Gledaj, nedjelja je navečer. Pada
kiša. Radiš već danima u komadu.”
“Nisam sigurna je li ‘u komadu’ pravi izraz. Prije bih rekla ‘u
komadićima’, jer upravo se tako osjećam.”
“Iscrpljena si”, nastavila je. “Trebaš otići kući, vidjeti Charlieja,
pripremiti si toplu kupku i zaspati bez budilice.”
“Baš to.”
“Sutra se možemo pojaviti na poslu kasnije nego inače. Mislim da
smo barem toliko zaslužile.”
“Umjesto da si damo plaću.”
“Mogle bismo si vrlo skoro dati dobru povišicu. Ne ide nam loše.”
“Katkad se osjećam kao da nam je jedina odrasla stvar u braku to
što smo počeli brinuti o hipoteci.”
“Bit će sve u redu”, rekla je Meg.
“Večeras si raspoložena za ohrabrivanje.”
Pogledala me i odvratila suho: “Samo sam zbog toga i ovdje, zar
ne?”
“A što je s tobom?”
“Kako to misliš?”
“Viđaš li se još s onim tipom? Toddom? Ili sam ga tako prestrašila
da je pobjegao od nas obje glavom bez obzira?”
“Nisam sigurna”, odvratila je i zagledala se ravno pred sebe.
“Jeste li se vidjeli...”
“Zaboravi. Ne želim o tome razgovarati.”
“Kad god budeš htjela...” rekla sam. Htjela sam još nešto dodati, no
nisam uspjela pronaći prave riječi.
Svatko ima svoju priču, samo što katkad ljudi ne znaju koja je to
priča ili koja je njihova uloga u njoj. Recimo da te roditelji smatraju
nestabilnom i neodgovornom; recimo da ti prijatelji misle kako si
vesela i otvorena; a da na poslu od tebe zahtijevaju da budeš srce i
duša zabave: što ti preostaje? Ostaješ zatočena unutar uskih granica
jedne od inačica sebe, a najgore je što uglavnom toga nisi ni svjesna.
Ponajviše zbog toga što smo samima sebi enigme i potrebni su nam
drugi da nas objasne i ostvare; postepeno se počneš i promatrati na taj
način. To je zbog priče u kojoj misliš da se nalaziš. Komedije. Farse.
Drugi dijelovi tebe naprosto nestaju. No svako toliko uspiješ se vidjeti
iz druge perspektive, ispričati se drugim glasom. Postaneš potpuno
druga priča, dublja, neobičnija i zanimljivija, s novim značenjima.
Meg i ja zarađujemo novac tako što protresamo ljude, što im
omogućujemo da im se kockice barem nakratko poslože na drugačiji
način. No tada odlaze svojim domovima, a mi svojim, i što se uistinu
promijenilo? Stari te svijet primi natrag u sebe i vrati se tvoje staro ja.
Ljudi vjeruju da mogu promijeniti sebe i svoje živote. Treba samo
sagraditi splav i prijeći preko jezera, opustiti se u igri povjerenja i pasti
unatrag u naručaj svog kolege s posla, sjesti u krug i pričati o svim
svojim pogreškama i pogrešnim odlukama za kojima žališ. I potom ćeš
moći početi iznova.
Kad kažem ‘ljudi’, pritom, naravno, mislim na sebe. Sebe, Holly
Krauss, od koje ne mogu pobjeći koliko god da pokušavala. A toga sam
se vikenda uistinu trudila, trsila kao nikada do tada. Bila sam
najenergičnija osoba u skupini energičnih, pijanih ljudi i sada mi se
spremnik ispraznio, baterije iscrple.
Razmišljala sam o jednome od sudionika, Stuartu. Imao je oko
četrdeset i pet, možda malo više, bio je visok i mršav, s dugom, pomalo
prljavom, svijetlom kosom i nekako je odisao dekadencijom. Rukom
smotana cigareta intenzivna mirisa visjela mu je s ruba usana i nije
izlazio iz iznošene kožne jakne. On je bio cinik među njima i cijelo mu
vrijeme grupnih aktivnosti posprdni smiješak nije silazio s lica.
Smatrala sam osobnim izazovom razoružati ga. Stoga sam ga potražila
poslije večere i u tišini koju su remetili samo šuštanje grana i
klokotanje potoka, ostala zajedno s njim budna još dugo nakon što su
svi otišli na počinak. Kada smo iz boce koju je donio na stol strusili
popriličan dio škotskoga viskija, Stuart mi je ispričao o svoja dva sina.
“Gotovo su mladići”, rekao je. “Napustio sam njihovu majku kada su
imali dvije i tri godine jer sam se do ušiju zaljubio u jednu drugu ženu.
No, to, nažalost, nije potrajalo. Kako bilo, sada su tinejdžeri. Imaju cure
i iskušavaju droge i ponašaju se kao da ne postojim. Gledaju kroz mene.
Govorim im, no oni me ne čuju.”
“Promijenit će se kada malo odrastu”, rekla sam mu.
“Možda. Vjerojatno. No kako je to neobičan osjećaj, kao da ne
postojim. Kao da sam duh u svome vlastitome životu.”
Smotao je još jednu cigaretu i stavio je u kut usana.
“Kladim se da se nikada nisi tako osjećala”, rekao je nakon što ju je
pripalio i potegao dugačak dim. “Kladim se da se prema tebi nitko ne
odnosi kao da ne postojiš. Kako i bi? U svakome slučaju, sumnjam da bi
im dopustila, zar ne?” nasmijao se.
“Ne znam ni sama”, odgovorih mu. “Katkad to snažno želim.
Vjerujem da bi mi se svidjelo.” Zamolila sam ga da i meni smota jednu
što je učinio s nekoliko vještih kretnji. Natočila sam nam još viskija.
“A što ima s tobom?”
“Sa mnom?”
 “Da, koja je tvoja priča?”
Moja priča. Učas mi je sinula hrpa dobro uvježbanih anegdota koje
su od silnoga ponavljanja već postale prilično bezbolne. Očevi poslovni
pothvati, što su svojedobno izgledali smiješno, no ne i kada sam se na
njih osvrnula nekoliko godina kasnije. Ili je bilo obratno? Ili kad su me
dvaput izbacili iz škole, zbog devijantnoga ponašanja (prvi put) i
uživanja droga (drugi put). Ili kad sam s jedanaest godina uzela psa i
pobjegla od kuće, skroz do kraja ulice. To je simpatična priča. Mogla bih
nju ispričati. Zatresla sam glavom: “Drugi put. Sada moram na
spavanje.”
“Mrzim biti sve stariji”, rekao je.
Zastenjala sam u sebi. Bilo je najmračnije doba noći: prvi sati nakon
ponoći, vrijeme za ispovijedanje zaliveno viskijem. “Kako to misliš?”
“Lijepo, sve to skupa. Zatvaranje vrata. Izblijedjeli snovi. Djeca koja
te promatraju kao nekoga, koga je vrijeme odavno pregazilo. Sve mi se
činilo tako jednostavnim kada sam bio u tvojim godinama. Napiješ se i
sljedećega jutra je sve u redu. Kladim se da će mi jutro biti skroz
usrano, no ti ćeš se zasigurno probuditi svježa i cvrkutava.”
“Kad smo već kod jutra...”
“I tada, pomisliš, je li to to? Je li to život kakav sam želio? Zar je to
sve što postoji?”
“Koliko ti je godina? Četrdeset? Četrdeset i jedna? U svakome
slučaju, prerano za...”
“A potom tek dolazi seks.”
“Stewarte...”
“Nemam pojma zašto ti sve ovo govorim. Nekako imam osjećaj da
mi se nećeš smijati. Barem ne kao neki. Vidiš, oduvijek mi je išao seks.”
Kao da priča o skoku uvis ili o matematici, pomislila sam.
“Nikada nisam imao nikakvih problema”, nastavio je. Nalio si je još
viskija i iskapio čašu. “Sve do unatrag nekoliko godina.”
“Ah”, izustila sam neutralno.
“U posljednje vrijeme se, kako da to kažem, ne mogu baš pouzdati u
sebe, ako me razumiješ o čemu ti pričam.”
“Mislim da razumijem.”
“Upao sam u začarani krug - što više gubim samopouzdanje, to
problem postaje veći. Ne znate vi žene kako je to.” Strašno je
pocrvenio. “Prije sam se mogao kontrolirati, a sada... jednostavno sve
prebrzo svrši. Znaš na što mislim?”
Ispustila sam neodređeni zvuk.
 “Sada misliš da sam jadan.”
“Nije istina. Kladim se da ti gomilu prijatelja muči sličan problem,
samo što o njemu nikada ne pričaju.”
“Miliš da je tako?”
“Sigurna sam.”
“Stalno mislim kako negdje mora postojati žena koja bi mi mogla
pomoći. Zamišljam je kao smirenu i staloženu izvana.”
Barem nije mislio na mene.
“No iznutra je nemirna i strastvena.”
“Pa...” započela sam.
“Nisam smio prevariti svoju suprugu. Tada bi sve bilo u redu.
Možda me stigla zaslužena kazna, da služim kao opomena drugima.
Žanjem ono što sam posijao. Jesi li ti ikada prevarila supruga?”
“Ne!” uspjela sam zvučati osupnutom što se samo usudio pitati
takvo nešto te sam dodala: “U braku smo tek nešto više od godinu
dana.”
“Kako mu je ime?”
“Charlie.”
“Nadam se da je Charlie svjestan toga kakav je sretnik.”

Meg me iskrcala pred kućom nešto poslije devet. Rekla je da ne želi

ulaziti, da me se preko vikenda dovoljno nagledala, no na kraju je ipak
ušla nakratko. Unutra smo našle Charlieja i njegova staroga prijatelja
Sama, kako sjede u mraku i gledaju DVD. Poljubila sam Charlieja u
tjeme i iz čaše mu popila gutljaj vina.
“Bok”, rekao je pružajući mi ruku. “Zdravo, Meg.”
“Zdravo”, odgovorila mu je, a ja sam promatrala kako joj se crvenilo
širi preko lica.
“Zanimljiv vikend?”
“Ubitačan.”
“Želi li koja od vas štogod popiti? Ili možda gricnuti? Mislim da je
ostalo još malo pizze.”
“Samo šalicu čaja.”
“Pusti, ja ću, ionako nikako da shvatim o čemu se radi u filmu.”
Nestao je u kuhinji, a nekoliko trenutaka kasnije Meg je otišla za
njim. Čula sam ih kako nešto tiho pričaju i potom njega kako je prasnuo
u smijeh. Spustila sam se u naslonjač do Sama i pogledala ekran na
kojemu je nešto upravo eksplodiralo.
“O čemu se radi?” upitala sam.
 “Malo je komplicirano”, odgovorio je Sam. “On je plaćeni ubojica
kojemu je oteta kći i koji je pristao da obavi posljednji posao.
Vjerujemo da bi te dvije stvari mogle biti povezane.”
“Jesi li sredio račune?” povikala sam prema kuhinji.
“Započeo sam”, odgovorio je Charlie.
“Mislila sam da im je već prošao rok?”
Nisam dobila odgovor.
Izašla sam u vrt u kojemu je vladala potpuna pustoš, no za koji smo
Charlie i ja imali velike planove. Namjeravali smo posijati travu i po
sredini popločati zavojitu stazu te posaditi jabuku i trešnju. Dala sam
samoj sebi poseban zadatak da naspem šljunak uz kuhinjska vrata i
ondje poslažem glinene posude pune grmlja, mirisavoga cvijeća i
ukrasnoga drveća. Već sam bila naručila jedan lovor. Naslonila sam se
na zid uz kojega sam namjeravala uzgajati jasmin i kozju krv te se
zamislila kako usred ljeta sjedim besposlena s čašom hladnoga bijeloga
vina i promatram Charlieja koji peče meso na roštilju, koji je obećao
sazidati.
No ubrzo sam se vratila unutra jer je vani postalo hladno i mračno.
Kada je Meg rekla da mora poći, nisam je ni pokušala odgovoriti.
Istuširala sam se. Iako iscrpljena, još sam uvijek bila sva napeta od
vikenda i osjećala kao da u meni tinja neka vatra koju je trebalo politi
vodom kako bih napokon uspjela zaspati. Uskočila sam u pidžamu koju
mi je Charlie kupio i pridružila se njima dvojici u prizemlju, no film je
bio previše zbrkan, brz i kaotičan što me samo dodatno uznemirilo.
Vratila sam se na kat i pokušala nastaviti čitati roman, no poslije
svakih nekoliko stranica morala bih se vratiti na početak jer se nisam
uspijevala usredotočiti na pročitano. Nisam bila raspoložena za
čitanje. Trebalo mi je nešto što bih mogla raditi s pola mozga. Ponovno
sam otapkala dolje i zavirila u Charliejevu radnu sobu. Namrštila sam
se.
Kada sam prvi put čula da ja Charlie ilustrator, mislila sam da znam
što to znači. ‘Ilustrator’ nije bilo isto što i ‘umjetnik’; neodređena,
snažna i veličanstvena riječ, prepuna lutanja i opasnosti. Bila je to
mnogo preciznija riječ, s jasnijim granicama i određenom dozom
dovitljivosti u sebi. Ilustrator je imao temu i portfelj, narudžbu i rok za
predaju. Zamišljala sam da će ga nazivati urednici i tražiti da napravi
crteže za sutrašnje izdanje novina, da će naručivati od njega ilustracije
za mjesečnike i omote knjiga. Možda da će se baviti i ilustracijama za
djecu. Zamišljala sam ga u urednoj, prozračnoj sobi s velikim crtaćim
stolom, mnoštvom oštrih olovaka i šalicom za kavu. I to mi se činilo u
skladu s onim što sam u njemu vidjela, povučenoga i sanjivoga, no
istovremeno čvrstoga i zabavnoga muškarca koji je bio pomalo
rastresen, ali i vrlo inteligentan i usredotočen na zadatak pred sobom.
Znao je svašta izrađivati (drvoreze, police i ukrašene kutije, gokart za
autističnog dječaka koji je živi tri kuće niže niz ulicu) i popravljati
(prozore, bicikle, sve tanjure i šalice koje bih razbila, pa čak i perilicu za
rublje).
Ono čega nisam bila svjesna jest da je posao ilustratora težak i
naporan kao i svaki drugi. Moraš početi iz ničega, kucati od vrata do
vrata i nuditi svoje radove raznim urednicima i agentima. Najvažnije je
steći što više kontakata i potom ih početi koristiti. Imala sam dojam da
se, kada ležimo zajedno u krevetu, kada smo daleko od svijeta,
Charliejevom glavom roje tjeskobne slike bujice, još jedne Nijagare,
novih, mladih i talentiranih ilustratora koji sa svježim idejama i
izvanrednim radovima izlaze s likovnih akademija i preplavljuju ulice
grada.
Očajnički sam se pokušavala zauzeti za njega, biti mu muza, vrelo
inspiracije, posrednica ili zastupnica, no bio je preflegmatičan za takvo
što. Možda je ipak imao snažno izraženu umjetničku crtu. To me kod
njega privlačilo, no u isto sam vrijeme to tako mrzila da sam od jada
željela noktima sastrugati sve zidove. Imala sam strpljenja jer je bio
vrlo nadaren što sam se trudila dati i drugima do znanja, no uspijevali
su ga razumjeti samo oni koji su ga uistinu poznavali, koji su mu vidjeli
radove ili, još bolje, njega samoga kako radi. U očima mu se nazirao
osobit sjaj dok bi promatrao prazan papir, suverenom je elegancijom
vladao bojama i linijama uz neopisiv osjećaj za mjeru. Nisam
namjeravala biti krvopija koje će ga odvratiti od ispunjenja svojih
potencijala. Vidjela sam te strašne crno-bijele filmove. Nisam htjela
ispasti stara vještica koja se obraća Leonardu: “U redu je, Leonardo, idi
i naslikaj tu Posljednju večeru kad baš moraš, no ne očekuj da ćeš me
naći ovdje kad se vratiš.”
Uvijek je tvrdio da će to učiniti na svoj način i kada mu za to dođe
vrijeme. Katkad je to značilo i nikada. Rokovi bi jednostavno prošli. Što
sam ja osobito teško podnosila. Nije mi bilo samo do novaca, iako Bog
zna da nam je, uz kredit i kompaniju koju smo Meg i ja tek bile
pokrenule, bio nasušno potreban. Više me od toga smetalo njegovo
rasipanje. Toliko me smetalo da bih, kada bi se to dogodilo, najradije
iskočila iz vlastite kože od bijesa. Pokušavala bih se prisiliti da šutke
prijeđem preko toga, da ne zanovijetam, što je samo pogoršalo stanje.
Najčešće u tome nisam uspijevala. Jednom sam bila pročitala zbirku
Van Goghovih pisama. Charliejevu omiljenu knjigu. Njegovu Bibliju.
Nisam se mogla oteti dojmu da je Van Goghu trebala jedna dobra žena i
malo medicinske pomoći. No on je bio naslikao sva ta remek-djela. I
počinio samoubojstvo.
Pod je prekrivala gomila papira i omotnica, od kojih su neke bile i
neotvorene. Otvorenim knjigama razbacanima uokolo ispucali su
hrptovi od dugotrajnoga ležanja. Jedna o crnim rupama, druga o novim
evolucijskim teorijama, pa antologija šahovskih partija. Van Goghova
pisma. I previše vjerno mogla sam zamisliti kako je izgledao Charliejev
vikend: beskrajan niz šalica kave i čaja. Trčanje po Highgate Woodsu.
Dijelovi televizijskih emisija. Prelistavanje knjige i pokojega časopisa.
Započinjanje nekoga posla po kući. Piće s prijateljima. Nekoliko sati na
internetu. Dostava hrane. U jednome se trenutku dovoljno ohrabrio da
počne sređivati bankovne račune. Uzeo je hrpe papira sa stola i
razdijelio ih u manje hrpice po cijeloj sobi. Pružio si je uvid u strahote i
potom se povukao. Najvjerojatnije je u tom trenutku nazvao Sama.
Obično su u takvim trenucima čovjeku potrebni prijatelji, kako bi mu
odvratili misli od onoga što bi trebao raditi.
Kuhinja je izgledala kao da su je uništili provalnici pa sam je, dok su
njih dvojica gledali film, pospremila, očistila, izribala, prebrisala,
posložila sve stvari po policama, potom ih ponovno izvadila i neke od
njih bacila u vreće za smeće, a ostatak vratila na mjesto. Upravo sam
završavala kada je Charlie ušao osjećajući se kao da sam se popela na
planinu te da s njezina vrha promatram prekrasnu dolinu okupanu
suncem držeći u ruci zastavu.
“Ja sam to namjeravao učiniti”, rekao je.
“Nije mi bilo teško”, odgovorila sam. “Ionako već duže vrijeme
želim napraviti reda ovdje.”
“Napraviti reda?”
“Pospremila sam i police. Gomilu sam stvari bacila u smeće. Na
primjer, onaj aparat za sladoled s miješalicom, samo što smo negdje
zagubili miješalicu.”
“Mislio sam nabaviti novu.”
“Kako? Gdje? Ne živimo u devetnaestome stoljeću. Nema više
željezarija koje prodaju zamjenske dijelove. Jeftinije je kupiti novi
aparat za sladoled. Kada nam bude zatrebao. A mislim da će to biti
nikada, jer ni ovaj nismo nijednom koristili. Ili, domaća tjestenina. I tu
sam spravu bacila. Bila je sva zahrđala. U biti, osim tosta i jaja sa
slaninom, nikada ništa drugo ni ne pripremamo.”
“Otkuda ti snage za sve to?” pitao je u nevjerici. “Poslije onakva
vikenda. Kladim se da si jedva i oči sklopila. Zar nisi iscrpljena?”
“Upravo suprotno”, odvratila sam. “Pomaže mi da se opustim.”
“Znaš, volim kada nosiš ovu pidžamu. No katkad mi bude žao što
sam ti je kupio.”
Pretvarala sam se da ne znam na što cilja. Skroz sam se čudno
osjećala. Nisam mogla podnijeti pomisao da bi me netko dotaknuo.
“Bila sam danas u tvojoj radnoj sobi...” počela sam.
“Znam, znam”, rekao je.
“Porezna prijava. Trebao si je predati još prošloga tjedna, zar ne? Ili
čak pretprošloga?”
“Uskoro ću to učiniti.”
“Daj mi da pogledam.”
“Ne budi smiješna. Pola dvanaest je. Koliko te poznajem, ne
vjerujem da si uopće spavala preko vikenda. Osim toga, imaš vlastitu
tvrtku kojom moraš upravljati.”
“Nisam uopće umorna. Samo bih htjela baciti oko. Hajde.”
Navukla sam papuče i kućni ogrtač i odvukla Charlieja u radnu
sobu. Bilo je to uistinu jezivo mjesto.
“Ja ga smatram više poput dijagrama unutrašnjosti mog mozga”,
rekao je uz smiješak.
“Nemoj to govoriti.”
“Sutra ću se time pozabaviti”, rekao je. “Obećajem. Čak ću otvoriti i
neka od pisama. Ona obilježena crvenim.”
Duboko sam uzdahnula. “Najvažniji savjet koji smo dobile kada
smo osnivale ‘KS’, bio je da održavamo kontakte s ljudima. Naprosto se
zabrinu ako im se neko vrijeme ne javljaš. Ovo ovdje,” uprla sam
prstom u grozan prizor, “jest kao kada dijete rukama prekrije oči i misli
da ga nitko ne može vidjeti.”
Napravio je grimasu.
“Ne želim da nam uzmu kuću, Charlie”, zavapila sam.
“Nije baš tako crno”, rekao je vedro. “Uvijek me možeš ubiti i uzeti
lovu od osiguranja.”
Uzela sam vreću za smeće, drugu te večeri, i bilježnicu te se bacila
na posao. Otvorila sam sva pisma i krenula ih razvrstavati po hrpama:
stvarnim, uredno složenim hrpama koje su nešto značile. Charlie se
isprva protivio, no ubrzo se ispružio na starome naslonjaču i zakunjao
u polusan iz kojega sam ga povremeno dozivala raznim upitima.
Omotnice i ostali nepotrebni papiri ubrzo su završili u vreći za smeće.
Potom sam sve pročitala i razvrstala, najprije prema predmetu, a zatim
prema stupnju strahote. Kako Charlie nije uredno pratio svoje
financije, ugrubo sam mu skicirala knjigu tekućih računa koju gotovo
da je bez većih preinaka mogao i pružiti na uvid poreznoj inspekciji.
Kada sam ga probudila, Charlie je otišao u kuhinju napraviti nam
vruću čokoladu u koju smo umakali kekse od integralnoga brašna.
Stopala su mi bila hladna i osjećala sam kako usporavam. Iza kapaka
me vrebala iscrpljenost, spremna navaliti svakoga trena.
Odložila sam na pod hrpu papira na koje se moglo zaboraviti.
Črčkala sam po knjizi, zapisivala bilješke, gurkala Charlieja te
reorganizirala papire i sve više i više smanjivala njihov broj, sve dok
nije ostalo samo šest listova koje se moralo riješiti. Tri su bila
neplaćeni računi, a tri fakture koje nikada nije poslao.
Kada je Charlie ponovno zadrijemao, u dnu ladice nabasala sam na
pismo, koje kao da je od bijesa zgužvao i tamo bacio. Ne računajući
potpis, bilo je dugačko tri retka i stiglo je od izdavačke kuće iz koje su
ga obavještavali da odbijaju njegov prijedlog izdavanja strip-albuma za
koji nisam imala pojma da na njemu radi. Potiho sam zatvorila ladicu i
pogledala Charlieja. Glava mu se nagnula na stranu tako da mu je
pramen kose pao preko oka, a iz poluotvorenih usta dopiralo je tiho
brundanje. Nije mi rekao. Sakrio ga je i pretvarao se da ne postoji.
Tijelom mi je prostrujao žestok grč nježnosti koji me ostavio
potresenu i ispunjenu tjeskobom.
“Neki su stvarno izvrsni”, rekla sam veselo kada se probudio,
pokazujući rukom prema stolu na kojemu sam složila sve crteže osim
onoga na kojemu smo bile Meg i ja, a koji sam kradomice zgužvala i
bacila u vreću, jer sam na njemu izgledala suhonjavo i stripovski
poremećeno.
“Ma, nije to ništa”, rekao je trljajući oči, “obične glupe črčkarije.”
Upitno sam ga pogledala: “Prestao si u tome uživati, zar ne?”
“U čemu?”
“U crtanju.”
Slegnuo je ramenima. “Posao je posao.”
“Ali ovo nije samo posao. Ti uistinu imaš dara i ide ti jako dobro.
Oh, Bože, kad bih barem ja imala takav talent. I oduvijek si volio crtati.”
“To je bilo prije nego sam morao. Prije nego što mi je to postao
posao. Kao što ti običavaš reći, nečime trebamo otplatiti hipoteku.”
 “Zar ga doista doživljavaš samo kao opterećenje?”
“Odabrali smo pogrešno vrijeme za ovaj razgovor, Holly. Dva su
sata ujutro.”
“Onda ga prestani raditi”, rekla sam. “Nitko te ni na što ne
prisiljava.”
“Što to govoriš?”
“Znaš što uistinu voliš raditi, što te čini sretnim? Izrađivanje i
popravljanje raznih stvari. Vidjela sam ti izraz lica jutros. Time bi se
trebao baviti.”
“Trebao bih popravljati stvari?”
“Tako je. Zaboravi cijelu priču oko umjetnosti i ilustracija.
Promijeni zvanje. Postani... Postani vodoinstalater. Stalno čitam o tome
kako dižu cijene jer je velika potražnja za njima. Možemo dići još jednu
hipoteku i platiti ti naukovanje. Uvjerena sam da bi uživao.”
“Znači, to je tvoje mišljenje o meni? Da sam kao stvoren za
popravljanje cijevi i odčepljivanje kanalizacije.”
Začula sam uzbunu opće opasnosti, no odlučila sam je zanemariti.
“Bolje i to nego da i dalje po cijele dane besposleno sjediš i zuriš u gole
zidove osjećajući se beskorisno dok ja u sebi bjesnim. Odvaži se i učini
to.”
“Ti, dakle, radiš u Sohou kao savjetnica ili osposobiteljica ili koji
već-kurac. A čime ti se bavi suprug? Oh, on je vodoinstalater. Ako ti se
začepi zahod, znaš koga ćeš pozvati.”
“Zašto ne, Charile? Zar je sramota biti vodoinstalater?”
“Mislio sam da vjeruješ u mene.”
“I vjerujem - naravno da vjerujem.”
“Mislio sam kako smatraš da preda mnom leži svijetla budućnost.”
“Želim samo da budeš...”
Prekinula me telefonska zvonjava. Razmijenili smo upitne poglede.
“Tko bi, dovraga, mogao zvati ovako kasno?”
Zadrhtala sam od strepnje i skočila prema telefonu, no Charlie je
bio brži. “Da? Oh.” Promijenio mu se izraz lica, a glas izgubio onu
prvotnu ljutitost. “Ne, vjerovala ili ne, no doista nisam spavao. Da. Da, u
redu. Stižem odmah.” Odložio je slušalicu.
“Nešto nije u redu?”
“Naomi ima napadaj panike. Trebam joj pomoći oko nečega.”
“U ovo doba noći?”
“Vidjela je da su nam upaljena svjetla.”
“Što bi moglo biti tako neodgodivo?”
 “Rekla je da osjeća miris dima, kao da joj nešto gori. Boji se da ne
dođe do požara.”
“Zar nije mogla nazvati nekoga?” zapitala sam.
“Pa upravo je to i učinila. Nazvala je nas”, odgovorio je.
“Charlie, dva su sata ujutro.”
“Znam, znam”, rekao je, “i ja sam vodoinstalater, a ne električar. No
radi se o našoj susjedi. Ako izgori njezina kuća, izgorjet će i naša.”
“Vrati se što prije, ne možemo ostaviti ovaj razgovor nedovršen.”
“Mislio sam da smo sve riješili”, rekao je i nestao. Čula sam kako su
zalupila ulazna vrata i njegove korake kako odjekuju u noći.
Još sam nekoliko trenutaka ostala sjediti vrteći u glavi naš prijašnji
razgovor, zamišljajući njegovo grubo, pobjesnjelo lice. Zatim sam
svaku hrpu papira spremila u zaseban fascikl. Pokupila sam sve
razbacane olovke i penkale i spremila ih u staklenku na stolu. Nagurala
sam smeće u vreću. Sve sam šalice i pepeljare vratila natrag u kuhinju.
Krpom sam prebrisala sve površine. Naposljetku sam u čistoj sobi sjela
za prazan stol te naslonivši glavu na prekrižene ruke utonula u plitak i
istrzan san.
Probudio me trzaj i osjećaj kao da padam. Bila sam ukočena i
neispavana. Pogledala sam na sat i vidjela da je već gotovo pet sati.
Teškim sam se koracima popela na kat, no Charlie se još nije vratio pa
sam skuhala veliki vrč jake kave i nazvala Naomi. “Naomi. Holly je.”
“Holly! O, Bože, tako mi je žao što sam vam pokvarila noć. Charlie je
moj spasitelj. Ipak je bio električni kabel. Skinula se izolacija sa žica i
strašno su se zagrijale. Privremeno ih je zakrpao, no morao je otvoriti
tu neku kutiju na zidu i skinuti...”
“To mi je dovoljno informacija”, rekla sam pospano. “Dođite ovamo,
skuhala sam nam kavicu.”
“Kad bih barem imala energije kao ti. Treba mi san, a ne kava da me
dodatno razbudi.”
Charlie se vratio deset minuta kasnije. Odvela sam ga u radnu sobu,
iako se doimao smeteno i zbunjeno. Zatreptao je kada je ušao. Soba je
bila čista. Gotovo ogoljena.
“Evo ti”, rekla sam pružajući mu list papira. Tupo je zurio u njega.
“Vrlo je jednostavno. Sve sam ti zapisala. Počevši u deset ujutro, moraš
obaviti četiri telefonska razgovora. Jedan za drugim. Zatim moraš
napisati tri dopisa. Skicirala sam ti sadržaj. I poslati fakture. Možda ti
štogod i plate.”
Pogledao je papir pa mene. “Kako to uspijevaš?”
 “Kada jednom nešto započnem, ne mogu prestati dok sve ne
dovršim.”
“Ne znam što bih rekao.”
“Žao mi je zbog onoga ranije”, rekla sam.
“Ne. Ne, ja bih se tebi trebao ispričati.”
Zagrlila sam ga. “Znači, sve je u redu?”
“Idem se otuširati”, rekao je. “A potom bismo mogli pokušati malo i
odspavati.”
“Prekasno je sada za spavanje”, odvratila sam, pokušavajući ne
primijetiti kako mi nije odgovorio na pitanje. “Mislila sam da bismo
mogli doručkovati zajedno. I možda prošetati prije nego odem na
posao.”
“Zar nisi slomljena?”
“Spavanje je ionako precijenjeno”, odgovorila sam. “Postoji
nebrojeno mnogo zanimljivijih drugih...” Riječi su se zapletale i poput
suhoga zalogaja zapinjale mi u grlu. “Drugih stvari. Znaš što mislim?”
“Nisam siguran”, rekao je. “Ne mogu te pratiti.”
“Da to shvatim kao kompliment?” upitala sam, no nije ništa
odgovorio.
 8.

N ajbolje se može razmišljati u hodu. Kao i ne razmišljati.

Jednostavno pronađeš pravi ritam udaraca stopala o pločnik i
opušteno koračaš dok te hladan zrak ispire. Možeš vidjeti stvari bez
gledanja u njih, i čuti ih, a da to i ne primijetiš.
Toga sam jutra otišla pješice na posao, od Archwaya do Sohoa,
nekih šest kilometara uz široku, prometnu cestu. Prešla sam preko
vrtoglavo visokoga mosta ovaj se puta trudeći ne pogledati dolje. Pa
nizbrdo do Kentish Town Roada i Camden High Streeta. U malome sam
kafiću popila savršenu kavu, zapalila zabranjenu cigaretu koju sam
nažicala od neke djevojke i prisluškivala razgovor dviju školarki o tome
kako se teško pošteno žvaliti kada nosiš zubnu protezu. Onda uz
Hampstead Road pa uz Tottenham Court Road i učas sam stigla u
blizinu ureda. Pogledala sam na sat. Trebalo mi je nešto više od sat i
pol, uključujući i stanku za kavu, što je bilo prilično dobro vrijeme.
Možda ipak nije bilo šest kilometara, ili sam jako brzo hodala.
Zamijetila sam da su mi se obrazi zažarili i da mi se kosa slijepila uz
oznojeno čelo.
Kupila sam pecivo s makom kod Luigija i pojela ga pred uredom
naslonjena na zid čekajući da se polako ohladim. Prema meni je
graciozno krivudala neka žena na rolama i široko mi se osmjehnula u
prolazu. Trebala bih ih i ja nabaviti. Onda bih mogla svakoga jutra
kliziti i juriti na posao. Nije mi se činilo preteškim.
“Bok!”
“Meg, nisam te uopće vidjela. Odlutala sam mislima u neki drugi
svijet.”
“Jesi se naspavala?”
“Nešto.”
“Ja sam zaspala prije deset i ustala u osam. Blaženstvo.”
“Izgledaš drukčije”, rekla sam. “Što si to učinila sa sobom?”
“Ništa!”
“Nešto jesi. Nešto s kosom.”
Zarumenjela se i podigla dlan. “Bila sam naručila iz kataloga neku
kremu za izravnavanje kose i kad sam jutros ustala naprosto sam to
učinila”, rekla je. “Pogledala sam se u zrcalo i ugledala onu istu facu s
gustim kovrčama koja me dočekuje svakoga jutra.” Potom, braneći se:
“Zar je tako grozno?”
“Ne. Samo što više nemaš kovrče nego uvojke. Baš su dražesni. Kad
bih barem mogla imati takvu kosu.”
“Do vraga, Holly, ne glumataj”, na trenutak je skupila usne i stisnula
oči i izgledala je poput nekog drugog. Izgledala je kao Charlie sinoć, kad
sam mu predložila da postane vodoinstalater. Tada se nasmiješila. “Ah,
nema veze, barem malo promjene. Ionako će se ponovno nakovrčati
kad se promijeni vjetar. Samo još nešto...” Zastala je u pola rečenice.
“Da?”
“Nisam sigurna bih li ti trebala reći.”
“Trebala ili ne, sad mi moraš reći.”
“Nazvao me netko. Neki muškarac. Nije se želio predstaviti, no
rekao je da te poznaje i da se igraš s vragom. Rekao je da ćemo svi žeti
onako kako posijemo, ili nešto slično. Zvučao je prilično zloguko.”
“Je li nosio kosu sa sobom?”
“Holly!” uskliknula je prijekorno.
Ništa mi drugo nije padalo na pamet.

U uredu imamo tri toaleta. Ušla sam u najveći u devet do dvanaest,

zamotala kaput u tvrdi jastuk i odložila ga na spuštenu zahodsku
dasku. Onda sam šutnula cipele s nogu, spustila se na pod i zahvalno
oslonila obraz o grubu toplinu kaputa. Zatvorila sam oči.
Voda je zagrgoljila u zahodu do mene. Otvorila sam oči i pogledala
na sat. Podne i petnaest. Činilo se kao da mi se neobično zujanje
povuklo iz glave pa sam ustala, ponovno navukla cipele, podigla kaput i
izašla iz odjeljka. Umila sam lice i ruke, počešljala se pred malim
ogledalom i odlučno se vratila u ured.
“Stiglo nam je pismo od Deborina odvjetnika. Prijeti da će podići
tužbu jer smo joj dali neopravdani otkaz”, rekla je Meg. Sjela sam
nasuprot nje.
“Zar je to problem?”
“Pozvala sam Chrisa da dođe popodne kako bi se posavjetovali.”
“Možda sam uzrokovala propast tvrtke”, rekla sam. “Žao mi je.”
“I netko ti upravo dolazi u posjet.”
“Tko to?” panično sam prelistavala planer.
“Nije se predstavio. Samo je rekao da je došao vidjeti Holly Krauss.
Mislila sam—”
“Nije važno.”
Ali bilo je važno. Dok mi je prilazio s drugog kraja sobe, Reesu ni na
trenutak smiješak nije silazio s usana. Ponovno me spopala mučnina.
“Pa gdje si ti, Holly!”
Osjećala sam kako nas znatiželjno promatra nekoliko pari očiju.
“Nemam ti što reći”, rekla sam hladno. “Odlazi, molim te.”
“Oh, nije baš da sam došao samo zbog tebe. Slučajno sam se našao
u blizini i nisam znao što bih sam sa sobom pa sam došao vidjeti gdje
radiš. Okusiti malo kako je biti u tvojoj koži, znaš na što mislim. A ti si
zasigurno Meg?”
“Tako je. Mogu li vam pomoći?”
“Razgovarali smo sinoć telefonom. Sjećaš se?”
“U tom slučaju, mislim da je Holly bila dovoljno jasna”, snašla se
izvrsno. “Odlazi odmah ili ću morati pozvati policiju.”
“Same ženske ovdje, ha?”
Meg je podigla slušalicu.
“Ne brini”, rekao je. “Upravo odlazim.” Pogledao me i uštipnuo za
obraz tako da su mi zasuzile oči. “Čekat ću tvoj poziv, Holly. Ali ne
predugo. I neću nestati.”
Brojevi i datumi tajanstveno su skliznuli u prava polja na ekranu.
Kako li sam to učinila? Osjećala sam da je Meg još uvijek uz mene.
“Što?”
“Taj tip je opasan”, rekla je Meg.
“Ne bih baš rekla. Samo je odvratan.”
“Holly, čuješ li ti sebe?”
“Ne.”
“Jesi li rekla Charlieju?”
“Znaš kako je kad neki stroj radi savršeno, kad su svi zupčanici i
kotačići podmazani i imaš osjećaj da bi mogao raditi do u
beskonačnost? I onda se pojavi Rees, kao neka matica koju je netko
ubacio u tvoj savršeni stroj, i znaš da će se, ne riješiš li ga se istog
trena, uskoro začuti grozno cviljenje metala, počet će frcati iskre i
dijelovi će letjeti na sve strane i onda će se nakon bučnog struganja i
trganja i hrđavog škripanja sve zaustaviti. Je li ti poznat taj osjećaj?”
“Znači, nisi rekla Charlieju.”
“Ne, nisam. Niti namjeravam... Molim? Misliš da nisam u pravu?”
Nisam uspjela protumačiti njezin izraz lica. Onda je svrnula pogled i
prstima zabubnjala po stolu. “Ponekad”, prošaptala je na granici
čujnosti, “ponekad je stvari najbolje iznijeti na vidjelo.”
“Naravno”, složila sam se s njom. “No ponekad je to potpuno krivo.”
“Holly...” Skanjivala se.
“Da?”
“Nema veze. Ali barem bi trebala obavijestiti policiju.”
“Neću.”
“Znači, jednostavno ćeš ignorirati problem i nadati se da će nestati
sam od sebe?”
Promislila sam na trenutak. “Mislim da, ako ih dovoljno dugo
ignoriraš, sve stvari nestanu same od sebe.”
 9.

P onekad me strah zaspati. I to je neka vrsta umiranja. Te se večeri

nisam usudila zaspati iako sam bila svjesna da sam već otupila od
umora. Prebirala sam po dostavi koju je Charlie naručio i neprestano
nešto pričala ne dajući mu da dođe do riječi kako me slučajno ne bi
nešto pitao. Svaki bih puta, kad bi nastupio trenutak tišine, panično
uskočila s novom temom. Pogledali smo vijesti, a potom nekakav kviz.
Stalno sam izvikivala pogrešne odgovore. Naposljetku je Charlie ugasio
televizor i rekao da je umoran i da ide leći.
“Evo i mene za sekundu”, rekla sam.
Skuhala sam si šalicu čaja u nadi da će me umiriti, no imao je okus
poput starog, pljesnivog sijena. Ponovno sam uključila televizor i listala
kanale u potrazi za nečim što će mi zaokupiti pažnju. Ništa me nije
zaintrigiralo dulje od nekoliko minuta. S ekrana su me promatrala lica,
ušima su mi odjekivali zvukovi koje nisam čula. U pola jedan sam se
napokon odvukla na kat i, zapevši palcem za prag na ulazu u spavaću
sobu, zacviljela od bola.
Charlie je otvorio desno oko. “Holly?” promrmljao je.
Pričekala sam da ponovno usne i tek tada upalila svoju noćnu
lampu. Volim čitati poeziju kad ne mogu zaspati. Poeziju i kuharice.
Nikad nisam kuhala, no jednoga ću dana početi, a do tada ću glavu
napuniti najukusnijim receptima, poput ovog za pitu od dagnji i
dimljenog bakalara.
Shvatila sam da sam gladna pa sam se izvukla iz postelje i odšuljala
se dolje do frižidera. Kupili smo ogroman frižider - definitivno prevelik
za dvoje - u kojem uglavnom nema ništa osim kave, piva, maslaca i
malih tekućih jogurta koje Charlie redovito kupuje, a koji me
podsjećaju na hladnu kremu s bademima i umjetnim sladilom.
Pronašla sam neke marinirane inćune koje se ne sjećam da sam prije
vidjela pa sam probala pola jednoga, no nisu mi se učinili dostatnim za
ponoćnu gozbu. Preslano. Pomislila sam na valove koji se razbijaju o
stijene obrasle luparima. Muškarce grubih ruku koji izvlače mreže
prepune koprcavog srebra.
 Vrativši se u krevet, prislonila sam svoje hladno, napeto tijelo uz
toplog, usnulog Charlieja i pokušala izračunati koliko sam sati sna
ulovila prošlog tjedna, no računske su operacije u tom trenutku
nadilazile moje umne sposobnosti. Zagrlila sam Charlieja - mog dragog,
toplog, nježnog, pouzdanog supruga - i prislonila mu usne na zatiljak.
“Od sad ću biti tako dobra”, prošaptala sam mu u napetu kožu. “Bit
ću tako jako dobra da me nećeš moći prepoznati. Potpuno druga žena.”

S nježnim sam nagovještajima zore naglo otvorila oči. Sjetila sam se da

nisam iskopala podatke o seminarima koje sam obećala Trish, a u neko
doba noći sam se sjetila kako sam beskućnici koja uvijek sjedi pred
ulazom na stanicu podzemne željeznice blizu ureda obećala donijeti
pokrivač. Na brzinu sam se obukla- kožne hlače, jer sam imala sastanak
sa skupinom muškaraca u odijelima - i stuštila se niz stepenice.
Pristavila sam kavu i pritiskom dugmeta vratila kompjutor u život.
U sedam sam kavom probudila Charileja i pootvarala sve kredence
u potrazi za žitnim pahuljicama. Mrzim žitne pahuljice jer imaju okus
kao zaslađena vlažna ljepenka. Promiješala sam ih žlicom i istresla
sadržaj tanjura u kantu za smeće. Charlie je zurio u novine ne okrećući
stranice. Bio je neobrijan.
“Jesi li se naspavao?” upitala sam.
Promumljao je nešto.
“Ja ne. Ponovno me mučila nesanica.”
Zaškiljila sam prema zadnjoj stranici novina. ‘“Priča o tepihu’, četiri
slova. Saga. To! Je l’ rasturam ili što? Ili recimo ‘Faca koja izlazi noću’?
VIP. Ne. Zvijezda. Zvijezda! OK, devet slova, ‘Uzrujan mjesec...’”
Charlie je sklopio novine i križaljka je nestala.

Čim sam stigla u ured zazvonio je telefon i javio se promukli Megin

glas, “Holly, mislim da ću danas uzeti slobodan dan. Skroz se jadno
osjećam.”
“Naravno, nema problema”, rekla sam. “Samo se skutri uz termofor
i odmori se. Mogu li ti kako pomoći?”
“Vjerojatno obična prehlada u kombinaciji s premorenošću.
Nemam energije kao ti. Doći ću sutra. Jedino što sam danas popodne
namjeravala otići pogledati ono mjesto kod Bedforda. No možemo i to
odgoditi, mislim da nije tako važno.”
Mahnitom sam brzinom izvela kombinacije u glavi. Nešto sam
kasnije imala sastanak s grupom savjetnika za upravljanje, no to se
neće preklapati. Sastanak s kompjuterašima sam mogla pomaknuti za
kasnije. “Mogu ja i danas.”
“Jesi li sigurna? Ne želim te pretrpati obvezama. U posljednje
vrijeme ionako previše radiš.”
“Ne, ozbiljno ti kažem, sve je pod kontrolom. Nema problema.
Pobrinut ću se za sve.”

Prije nekoliko su me godina, iako nisam bila baš stara cura - imala sam
dvadeset i četiri, prijatelji počeli zvati na tulume jer su smatrali da su
pronašli nekog tko bi mi se mogao dopasti. Takvi susreti općenito nisu
bili pretjerano uspješni jer mi je teško raditi nešto po planu. Za bitnim
se stvarima u životu ne može tragati. One se naprosto dogode negdje
na periferiji vidnog polja dok misliš da se baviš nečim drugim. Stoga
bih se uvijek blago uvrijedila kad bi mi rekli da je gospodin X baš moj
tip jer nisam mislila kako bi itko mogao uistinu razumjeti kakav je to
moj tip. Čitave bih se večeri unijela u razgovor s udanom ženom s
druge strane stola, ignorirajući mladog i vrlo vjerojatno zanimljivog
gospodina kojem su smišljeno dodijelili stolicu do mene. Štoviše,
ponekad su znali biti tako suptilni da bih skopčala tek tjednima poslije.
Kao kad riba ne zagrize mamac jer niti ne zna da joj je bačen. Primicala
bih šalicu s kavom ustima i rekla u sebi: “A zato je organizirano ono
druženje.”
Ponekad bi situacija bila i obrnuta. Jednom sam bila na večeri kod
prijateljice koju sam površno poznavala s još troje ili četvero drugih
ljudi koje nisam uopće poznavala. Bila je to jedna od onih večeri kad se
stvari odvijaju neobjašnjivom lakoćom, boje izgledaju jasnije, a fokus je
oštriji. Sjedila sam uz zanosnog muškarca koji je bio toliko savršen u
svakom pogledu da je izgledao gotovo kao glumac iz pornografskih
filmova. Bavio se nekim nezamislivo dobrim poslom, nečim poput
organiziranja jedriličarskih utrka diljem zemaljske kugle, bio je
preplanule puti i visok. Čak se još uvijek sjećam njegova imena: Glenn.
Odlučila sam navesti ga da se do kraja večeri zaljubi u mene i sva sam
zablistala. Činilo mi se da razmišljam dvostruko brže od drugih. Stalno
sam bila jedan korak ispred. Osjećala sam se kao kazališni glumac na
savršenoj premijeri kada znaš, jednostavno znaš - ravnajući se
kakvoćom tišine kao i jačinom smijeha ili aplauza - da je čitava publika
usmjerila svoju pažnju samo na tebe. Kad sam otišla, imala sam dojam
da mi je to bila najbolja večer u životu. Bila sam sretna i bila sam toga
svjesna, zbog čega sam bila još sretnija.
Na putu prema kući shvatila sam da nisam bila uzela Glennov broj
telefona, kao ni on moj, no to nije bilo važno. Nije trebao lutati ulicama
Londona sa staklenom cipelicom u ruci kako bi me pronašao. Nabavit
će moj broj od prijateljice i kad se te večeri sjetimo nakon nekoliko
godina smijat ćemo se tome kako smo se sreli, kao što se to događa u
filmovima. U svakom slučaju, bila je to toliko zabavna večer da ćemo to
zasigurno morati uskoro ponoviti, iako sam znala da takve trenutke ne
bi trebalo tražiti, nego ih čekati da se sami dogode. Poslala sam Annie
veselu razglednicu u kojoj sam joj rekla koliko mi je bilo zabavno
zavodnički nataknuvši nešto o Glennu. I potom ništa. Nije mi se više
javljala. Kao ni on. Tek sam nakon godinu dana nabasala na nju na
nekoj zabavi. Spomenula sam onu večeru na što je ona samo nešto
promumljala. Kad sam je upitala za Glenna, rekla mi je nešto
neodređeno, nešto kao nisam sigurna. Bila je očigledno neprijateljski
raspoložena, navirujući mi se stalno preko ramena prema drugima i
odlazeći uz otresitu ispriku.
Prevrtala sam i prevrtala čitavu večer u glavi pokušavajući je
razmotriti iz drugih perspektiva. Jesam li se zavaravala? Nisam li bila
jednostavno glasna i naporna dok sam mislila da sam vrlo zavodljiva?
Pokušavala sam se prisjetiti tuđih reakcija i nisam uspijevala. Možda je
u tome i bio problem. Možda nisam dopustila nikome da dođe do riječi.
Nisam sigurna događa li se to samo meni ili i ostalima da im
osjećaji ponekad budu u nesuglasju s osjećajima ljudi koji ih okružuju.
Bila sam uvjerena da se Glenn zaljubljuje u mene, dočim je on nestao u
oblaku prašine. A onda i taj prokleti Rees. Obična usputna, besmislena,
degutantna avanturica i on misli da smo duboko povezani. Nisam znala
voli li me ili mrzi, niti što bi od toga bilo gore. Sva ta silna protuslovlja.
Kad bi se barem svijet poklapao s našom slikom o njemu; kad bi se
barem naše slike o njemu poklapale sa slikama drugih.
Ništa nije sjedalo na mjesto. Nosiš slušalice i misliš da normalno
pričaš, a drugi se mršte jer vičeš. I tako to ide. Bila sam svjesna da su
stvari izmakle kontroli, u mojoj glavi i u mom životu. U meni je
bjesnjela oluja i znala sam da trebam zabrtviti sve otvore i proći kroz
nju, poput Glenna i njegovih prekooceanskih jedriličara. Bila sam ga
pitala, na sad već legendarnoj večeri, koja je najveća oluja kroz koju je
prošao, no, kad o tome sad promislim, nisam se mogla sjetiti njegova
odgovora. Vjerojatno mu nisam ni dala priliku da mi odgovori.
Tako je to u životu. Najčešće ispadne najveća katastrofa onda kad
se najviše trudiš. A kad ne razmišljaš ni o čemu, svi te vole. Pa je tako i
moj sastanak s biznismenima - u trenutku kad sam imala toliko toga na
pameti - prošao vrlo uspješno. Nisam se koristila pripremljenim
bilješkama. Jednostavno sam se popela za govornicu, otvorila usta i
odradila svoj dio. Voditelj me nije želio pustiti da siđem. Pričao je o
tome što sam rekla, ispitivao me o strategiji i pozvao da dođem kod
njih u ured i vidim kako rade. Zvučalo je izgledno. Odjurila sam natrag
do ureda, održala kratak sastanak s Trish dok mi je Lola unajmljivala
automobil, popila dupli espresso, i uskočila u automobil koji je mirisao
na kožu, borovinu i čistoću. Izlaz iz Londona je, kao u uvijek, bio bolno
spor. Osjećala sam se kao netko tko svakoga dana putuje na posao,
samo što nisam imala kuću na selu. Krivudala sam zakrčenim kolnim
trakovima, turirala motor na semaforu i nervozno pogledavala kazaljke
sata na upravljačkoj ploči. Iako sam znala da nije baš tako važno, svim
sam se silama trsila stići tamo na vrijeme.
Čim se pokazalo žuto svjetlo, jurnula sam naprijed uz škripu guma,
a automobil koji je ostao za mnom bijesno počeo trubiti. Pogledala sam
ga kad je stao uz mene na sljedećem semaforu. Neki je muškarac kroz
zatvoreni prozor nečujno urlao prema meni i potom mi, kao da nisam
mogla zamisliti što mi je pokušavao reći, pokazao srednji prst. Pored
njega je sjedila neka žena koja se također drečala. Lice joj je bilo
potpuno izobličeno, poput maskerona. Primakla sam kažiprst čelu i
odslovkala im “L-U-Đ-A-C-I”. Lica su im se od bijesa pretvorila u
groteske. Upalilo se zeleno i odjurila sam u praznu cestu pred sobom.
Sljedeće čega se sjećam jest da je ispred mene dojurio crveni Escort
i prisilio me da se zaustavim. Iz njega je izašao muškarac koji se
došepurio do mene poput utovljenog purana. Otvorila sam vrata i izišla
iz auta.
“Da?”
“Pičko jedna”, rekao je. “Koji kurac izvodiš?”
Krenuo je prema meni. Pogledala sam na svoju lijevi dlan koji mi se
približavao. Nokti su mi malko predugački. Moram se sjetiti podrezati
ih večeras. Skupila sam prste u šaku. Ugledala sam vjenčani prsten,
kosti prstiju i njegova urlajuća usta. Odvalila sam ga u labrnju
zamahnuvši iz ramena, nabivši mu riječi natrag u grlo.
Koljena su mu pokleknula i uredno se složio na tlo. Izgledao je kao
da se moli ili klanja.
“Listopad!” uzviknula sam. “To je rješenje jutrošnje zagonetke iz
novina. Tako je!”
 Vratila sam se nekoliko metara prema automobilu i promatrala što
se dalje događalo. Žena je izišla iz auta i histerično došla do njega, koji
je podigao glavu s bezizražajnim licem, razjapljenim ustima i krvavim
zubima. Polako sam odšetala do auta, dok je dolazio k sebi i pokušavao
podići se na noge. Smireno sam sjela za volan i odvezla se dalje. Čak
nisam ni kasnila.

Charlie i ja smo otišli u kino sa Samom i Lukeom, Meginim rođakom.

Pozvala sam i Meg koja je rekla da se osjeća bolje i da će nam se
vjerojatno pridružiti, no onda je u zadnji tren otkazala ne želeći mi
odati razlog. Nakon filma smo svi zajedno otišli u indijski restoran gdje
sam se pretvarala da jedem, gurkajući masne crvene komadiće mesa
po tanjuru i igrajući se s rižom. Pretpostavila sam da sam počela
mršavjeti. Toga sam jutra stala na vagu, no skala je bila u kilogramima.
Pokušala sam ih pretvoriti u neku suvislu veličinu koju bih razumjela
množeći ih s dva i nešto i potom napamet dijeleći rezultat s četrnaest,
no na kraju sam ponovno dobila besmislicu, nešto kao tri kamena ili
dvadeset i sedam kamenova1, iz čega sam zaključila da sam pogriješila
negdje u računu. Ili sam možda polako nestajala, postajući nevidljiva, ili
ću uskoro ispuniti čitav svijet i za nikoga drugoga neće ostati mjesta.
U jednom se trenutku Charlie nagnuo preko umazanog tanjura i
uhvatio me za ruku. Trgnula sam se i tek tada s jedva primjetnim
zanimanjem zamijetila tamnu modricu na zglobovima prstiju. Isprva
sam bila zatečena, no onda sam se sjetila tipa kojeg sam opalila. Tek
kad sam je primijetila, modrica me počela boljeti.
“A tek da vidite drugog tipa”, rekla sam i svi smo zajedno prasnuli u
smijeh, ja nešto glasnije od ostatka društva.
Vratili smo se u pola jedanaest. Sam i Luke su došli sa nama na kavu
i onda je netko pozvonio na ulaznim vratima. Naomi je stajala pred
pragom čvrsto držeći nešto u naručju. “Pred nekoliko je sati stigla
pošiljka za tebe”, rekla je. “Dostavna služba. Morala sam potpisati
primitak, a bila je preširoka da uđe u sandučić. Mislila sam da bi moglo
biti nešto važno.”
“Hvala ti”, prihvatila sam paket.
“Je li sve u redu, Holly? Uopće ne nalikuješ na sebe.”
“Samo sam malo isprana. Ovaj, iscrpljena. Hajde, uđi na sekundu?”
“Jesi li sigurna?”
“Tim bolje, čim nas je više”, odgovorila sam. Krenula je za mnom u
dnevnu sobu i poput slatke bucmaste mace ugnijezdila se između
Sama i Charlieja.
“Hajde, otvori više tu pošiljku”, rekao je Luke.
Pokušala sam otvoriti kuvertu s jastučićima iz koje su počele
ispadati one sive pahuljice koje se zavuku posvuda i pritom sam se
uspjela ubosti na klamericu. “Mrzim ova sranja. Trebalo bi ih dekretom
zabraniti, kao i plastičnu foliju.”
“Daj, ja ću”, rekao je Charlie. Uzeo je omotnicu, otvorio je i gurnuo u
nju ruku. “Zbog čega foliju?”
“Zato jer je—” počela sam i u tom mi je trenutku zastao dah.
“Što je ovo?”, upitao je Charlie.
Pogledala sam prema delikatnom crnom predmetu što mu je visio s
prstiju. Odjednom me svladala groznica. Osjećala sam kako mi na čelu
rastu grašci znoja.
“Neka kretenska propagandna fora”, rekla sam veselo i zgrabila ih.
“Kome je moglo pasti na pamet da bi ovo mogla biti dobra ideja?
Zamislite hrpu srednjovječnih muškaraca u elegantnim odijelima kako
sjede za blještavim stolom i jedan od njih se progovara: ‘Trebali bi
svim svojim klijenticama poslati seksi donje rublje.’”
Naomi je preokrenula omotnicu. “Za što bi to bila propagandna
fora, Holly?”
“Pa u tome i jest fora”, rekla sam očajnički. Prislonila sam gaćice uz
vrući obraz i shvatila kako nisu oprane. Još uvijek su mirisale po meni.
Lice mi je gorjelo od srama. “Treba te natjerati na razmišljanje.”
“To im je i više nego uspjelo”, rekao je Luke i zacerekao se.
“A kasnije će stići još nešto”, lupetala sam dalje, “što će služiti kao
objašnjenje. Neprestano to rade. To je najnovija fora. Izluđuje me. Kako
bilo, nije mi drago što mi ovakve stvari šalju na kućnu adresu.
Pogledajte, nisu čak ni moj broj. Ovakve nikad ne bih obukla. Bit će
najbolje da ih samo bacim u košaru za prljavo rublje, zar ne?”
Charlie nije ništa odgovorio. Pogledao je u gaćice koje sam stezala u
oznojenom dlanu, a potom meni u oči.
 10.

S jela sam za šank i naručila začinjeni sok od rajčice. Pet i dvadeset, a

vani se već smračivalo. Uskoro više neće biti jesen, nego prava
zima. Kratki sivi dani i duge mračne noći. Mrak mi pristaje uz određena
raspoloženja. Ne doživljavam ga kao zastrašujućeg, nego kao
zaštitnički baršunasti ogrtač.
“I mislila sam da ću te ovdje pronaći!”
Okrenula sam se i opazila poznato lice, no nisam ga uspjela
prepoznati izvan konteksta. Glatko bijelo lice s crnom kosom
zategnutom u rep. Privlačno lice, iako je sad bilo ispunjeno mržnjom, a
iz crvenih se usta izlijevala bujica riječi.
“Holly Krauss. Vidi je kao sjedi i bezbrižno ispija to piće, kao da
svijet oko nje ne postoji.”
“Deborah!” uzviknula sam zatečeno. “Što ti ovdje—”
“Nisi mislila da ćeš me ponovno vidjeti, zar ne? Rekla sam ti da me
se nećeš tako lako riješiti.”
“Što želiš od mene?”
“Što želim od tebe? Što želim od tebe? Želim svoj posao. Želim
zadržati stan. Želim vratiti samopoštovanje. Želim ispriku. Želim te
vidjeti kako ponizno puziš po tlu. Ili, ne pristaneš li na to, barem
opelješiti do zadnjeg novčića. I uspjet ću u tome, vidjet ćeš.”
Slegnula sam ramenima pretvarajući se da me to nimalo ne dira.
“Ako imaš što reći, bit će najbolje da to kažeš našem odvjetniku.”
“Da, da, već smo se javili gospodinu Grahamu. No željela sam se
javiti i tebi. Osobno. Ne možeš samo tako uništiti nečiji život i onda
predati čitavu stvar u ruke odvjetniku.”
Pogledala sam njezino blijedo lice, guste obrve i crvene usne. “Gle,
Deborah, ne želim o tome ovdje razgovarati—”
“Ne želiš o tome razgovarati”, rekla je Deborah. “Ne želiš? Jadna
moja Holly.”
Koraknula je naprijed, a ja sam se povukla tako da sam sad stajala
pritisnuta uz šank.
“Mislim da ti je potrebna pomoć”, rekla sam. “Medicinska pomoć.”
 Činilo se kao da joj čitavo lice podrhtava od bijesa. Kao kad se
maska raspukne. Nisam mogla svrnuti pogled s nje.
“Kako li se samo usuđuješ natuknuti da nešto nije u redu sa
mnom?” prosiktala je. “Kako li se samo usuđuješ? Najprije mi smjestiš
otkaz, a potom me optužuješ da sam bolesna. Jedino što je u mom
životu bolesno si ti.”
Podigla je ruku i divljački zamahnula prema meni, izbivši mi čašu iz
ruke. Sok od rajčice poletio je u luku i obje nas zalio. Crvena joj se mrlja
širila po bijeloj bluzi, a s lica joj je kapao gusti sok. “Opa! Ličiš na sliku
Jacksona Pollocka”, rekla sam veselo.
“Holly, je li sve u redu? Trebaš li pomoć?”
Prišao mi je visok, omršav muškarac, kukastog nosa , blago
skupljenih očiju i svijetle kose koja je lagano počela sijedjeti. Bijela
košulja, crna kožna jakna, sive samterice, visoke antilop cipele s
vezicama. Stuart s onog vikenda. Muškarac s preuranjenom
ejakulacijom koji je nevidljiv svojim sinovima. Nasmiješila sam mu se.
Prvi sam put u životu bila sretna što srećem nekog klijenta izvan
radnog vremena. “Kladim se da znam gdje kupuješ sve svoje
pokućstvo”, rekla sam i zahihotala se tako da je čak i meni zazvučalo
pomalo histerično.
“Pokućstvo?”
“U Gapu. Ili je to barem klasična Gapova košulja. I da, kad već pitaš,
treba mi pomoć. Možeš zamoliti Deboru - usput, ovo je Deborah - da mi
naruči novi sok od rajčice. Što se tiče troškova kemijskog čišćenja, njih
se odričem.”
“Je li ti to još jedan od ljubavnika?” pitala je Deborah. “Još jedan
jadnik kojeg zavlačiš? Čuvaj se”, okrenula se prema Stuartu, “odkantat
će te čim od tebe više ne bude imala koristi.”
“Kasnimo na izložbu”, rekao mi je, iako je kao opčinjen promatrao
Deboru. “Obuci kaput i krećemo.”
Dok sam oblačila kaput, Deborah mi je dobacila, “S tobom još nisam
završila. Već ćeš ti vidjeti. Ne možeš iz hira uništiti nečiji život i proći
samo tako.”
Prihvatila sam Stuarta pod ruku. “Hajdemo.”
“Zbogom”, rekao je Debori neobično kavalirskom manirom.
“Iznimno mi je žao što smo se morali upoznati u ovakvim
okolnostima.”
“Ah, daj.”
Oklijevao je promatrajući Deborino prelijepo pobješnjelo lice, a
zatim se okrenuo.
“Uništit ću te!” povikala je za nama. “Nemoj misliti da neću. Kučko!”
“Hvala ti za ovo”, rekla sam ispuštajući Stuartovu ruku kad smo
izišli na ulicu. “Bojim se pomisliti kako ti je to izgledalo.”
“Bilo je zabavno. Osjećao sam se poput viteza u sjajnom oklopu. Što
si joj skrivila?”
“Ma, običan problem iz ureda.”
“Hm, meni se čini kao problem koji se oteo kontroli.”
“Tako nešto.” Noge su mi klecale. “Pretpostavljam da je tako. Možda
ipak ima potpuno pravo nazvati me kučkom. Nisam sigurna.”
“Što si učinila?”
“Jednostavno, dala sam joj otkaz. Morala sam. Mala smo kompanija,
poput kakve obitelji. Nemamo li potpuno povjerenje jedni u druge,
čitava se stvar ruši. No jednako sam tako svjesna da imam problema sa
sukobljavanjem. Kompromisi mi nisu jača strana. Charlie mi uvijek
kaže da u svađi preskačem čitav zaplet i odmah dosežem vrhunac
radnje. Pretpostavljam da bi se ipak trebale dogovoriti. Budemo li se
mjesecima prepucavale preko odvjetnika, na kraju ćemo obje izgubiti.
Barem tako misle Meg i Trish.”
“Mogu li ti ja ikako pomoći? Mogu ti biti posrednik, neću tražiti
nikakvu naknadu.”
“Ne budi nesmotren. Lijepo od tebe, no to je moja greška i moj
problem i ako ga itko treba riješiti onda sam to ja.”
“Prije bih rekao da si ti jedina osoba koja to ne može. Kako bilo,
time zarađujem za život. Rješavam osobne probleme. Dozvoli mi da ti
učinim uslugu.”
“Ne bi uspio. Vidio si je kakva je.”
“Iznimno vatrena”, složio se Stuart. “Dopustim mi barem da
pokušam. Daj mi njezin broj telefona.”
“Ne znam ga. Možeš pitati Trish.”
“Trish?”
“Iz ureda. Pitaj nju. Ili potraži u imeniku - zove se Deborah Trickett i
živi u Kenningtonu. To je sve što znam. Mislim da je adresa Willow
Lane.”
“Deborah Trickett, Willow Lane”, ponovio je.
“Ne mislim da ti je to pametna ideja.”
“Pusti, smatrat ću to osobnim izazovom.”
“Slušaj, Stuarte, trebala bih poći kući.”
“Ali idemo na izložbu. Nije to bila samo genijalna improvizacija.
Uistinu sam krenuo na otvorenje prijateljeve izložbe, malo niže niz
ulicu. Dođi sa mnom, bit će zabavno.”
“Hvala ti na pozivu, da je neki drugi dan vjerojatno bih ga prihvatila,
no strahovito sam umorna i nisam raspoložena večeras. Čini mi se da
sam iscrpila zalihe energije.”
“To uopće nije nalik na tebe.”
“Kako to misliš?”
“Iscrpljivanje energije. To je još jedan od razloga zašto sam htio
razgovarati s tobom. Nešto se uistinu posebno dogodilo onog vikenda.
I to ne zbog one blesave splavi, to vjerojatno svi rade, nego zbog tebe.
Imaš nešto u sebi zbog čega su ljudi iz ureda bili stvarno uzbuđeni.”
“U redu”, pristala sam. “Mogu poći na kratko.” Uspravila sam se i
povukla torbicu visoko na rame. Osjećala sam kako mi pulsiraju
zglobovi prstiju, a žulj na peti me počeo boljeti. Lice me probadalo kao
da je puno čavlića i pribadača, no ne vjerujem da se čavliće i pribadače
može zabosti u lice. Podigla sam ruku da se počešem po obrazu, no
namjesto toga udarila sam se u nos.
“Kakav ti je to prijatelj?”
“Kakav prijatelj? Pa znamo se...”
“Oprosti, mislila sam pitati kakva je to izložba?”
“O, neka vrsta kiparstva. Predmeti izrađeni od, ne znam, raznih
stvari. Teško je to opisati. Neki su stvarno prekrasni na određen
bizaran način.”
“Odlično”, rekoh. “Krenimo.”
Spotakla sam se o rub pločnika. Pružio mi je ruku da se uhvatim i
obzirno me pogledao. “Možda si ipak malo premorena.”
“U redu je. Odlučila sam.” Osjećala sam da forsiram neki očigledno
lažni entuzijazam.
“Ovuda, na lijevo. Galerija Oryx.”
“Znam tu galeriju. Prije nekoliko tjedana izlagali su cipele izrađene
od prehrambenih artikala.”
“Hodaš li uvijek ovako brzo?”
“Zar je to brzo?”
“Holly, ne utrkujemo se ni sa kim.”
“Osim s vremenom. I možemo pobijediti. Evo nas, trebaju li nam
pozivnice?”
“Imam pozivnicu za dvoje.”
“Dvoje. Znači, netko te razočarao.”
“Ne, ja sam nekog razočarao.
 “Aha.”
U času kad je otvorio vrata nestali su prolaznici, vjetar, kiša i
slabašne treperave zvijezde te smo ušli u prostranu sjajnu čahuru
ispunjenu tihim žagorom glasova, blještavo bijelih zidova i ulaštenog
poda od kojeg se odbijala svjetlost niza svjetala obješenih o strop kao
od vodene površine. Uzela sam rebrastu čašu vrhom punu hladnog
bijelog vina s poslužavnika koji se našao preda mnom i progurala se u
gomilu.

“Živjeli”, rekao je Stuart svojim već uobičajenim ironičnim tonom.

“Živjeli”, odgovorih. Potegnula sam duboki gutljaj iz čaše kroz koju
se lomila svjetlost reflektora. “Pogledajmo, dakle, radove tvog
prijatelja. Je li ovdje? Koji je on? Kako se zove?”
“Laurie. Vjerojatno je u susjednoj prostoriji ili se skriva u pivnici na
kraju ulice.”
“Sviđa mi se ovo”, rekla sam. “Uistinu. Htjela bih to držati iznad
kamina. Nadam se da znaš da ne mislim spavati s tobom.”
Stuart se zagrcnuo pićem i počeo tako snažno kašljati da sam ga
morala potapšati po leđima.
“Udana sam za jednog Charlieja”, nastavila sam kad je prestao
iskašljavati. “Mislim da sam ti to već rekla. I on je umjetnik, iako
smatram da bi trebao biti vodoinstalater. Gle, nosim prsten na ruci.”
“Doista.”
“Iako ga ponekad skinem. Možda mi to nije pametno.”
“Ne izgledaš mi kao udana žena.”
“Što to znači? Udana žena. Pretpostavljam da postoji hrpa
viktorijanskih romana s takvim naslovom. U svakom slučaju, još ne
shvaćam što to znači. Možda da bih trebala peći biskvite sa - sa
džemom i pekmezom? I nositi pregaču dok to radim? I hodati uokolo
govoreći, ‘Ja sam Charliejeva Holly’? I stalno ga zivkati tražeći dozvolu
za sve u životu?” Izvukla sam mobilni telefon iz džepa i počela njime
vitlati. Vino mi se prelijevalo preko rubova čaše. “Trebala bih ga
nazvati i ponizno zatražiti dozvolu da sa srednjovječnim Stuartom iz
Gapa otiđem u galeriju na otvorenje izložbe. Pogledaj, ona tamo mi se
dopada, ona od ulaštenog metala. Nekako je istovremeno i nježna i
blještava. Tjera te da je poželiš dotaknuti, zar ne?”
Zagledao se u mene, iskapio čašu u jednom gutljaju i uz glasan je
zveket odložio na pladanj u prolazu. “Jesi li uvijek tako neugodna?”
“Zar sam neugodna?” Čim sam ga spremila u džep, mobitel je
odmah počeo vibrirati, no odlučila sam ga ignorirati. “Žao mi je.
Stvarno nisam mislila biti neuljudna prema tebi. Rekla sam ti da sam
malo umorna, to je sve. Ja sam idiot, obična budala. Sviđaš mi se.
Vjeruješ li da postoje ljudi za koje na prvi pogled odmah znaš da ćete
postati prijatelji? Odmah sam osjetila da je kliknulo među nama. Ili bi
bilo bolje reći kucnulo, ako me razumiješ. Kažu da je u svakoj vezi
najhitnija prva sekunda ili tako nešto - ili je to možda samo za ljubavne
veze. Nisam čak ni sigurna je li to veličanstvena ili zastrašujuća misao.
Dobiješ osjećaj da ništa ne držiš pod kontrolom, zar ne? Vjerojatno je
tako. Je li ovaj što nam domahuje taj tvoj umjetnik? Bože, kako je visok.
Gotovo je gorostasan. Izgleda li on smiješno ili svi drugi uz njega
izgledaju smiješni?”
“Da, to je Laurie.”
Dok smo se probijali prema njemu prošli smo pokraj visoke žene s
kosom poput prekrasne crvene grive koja je komentirala jednu od
skulptura. “Poprilično neukusno, zar ne?” upitala je svog sugovornika
čistim snažnim glasom.
Vidjela sam kako je Laurijevo nasmiješeno lice odjednom postalo
bezizražajno, kao da je netko mokrom spužvom s njega zbrisao sve
tragove emocije. Čak su mu i oči postale duboke, beznačajne jame.
Istupila sam i pogledala ga. “Sviđaju mi se tvoji radovi”, rekla sam još
glasnije. “Mislim da su izvrsni. Vjerojatno ih neki ljudi ne shvaćaju, no
meni su tako fantastični da jednog naprosto moram kupiti. Onoga
tamo”, pokazala sam rukom prema jednom izlošku.
“Tako mi je drago”, rekao je dok mu se u izraz lica vraćala toplina.
“Moram vas upoznati sa svojom agenticom. Evo je, upravo dolazi.”
Ignorirala sam Stuarta koji mi je iza leđa energično došaptavao
nešto o tome kako su njegovi radovi strašno skupi.
“Mogu ti napisati ček”, rekla sam. Poput ogromne zujare, mobitel
mi je ponovno počeo vibrirati u džepu. “Dati polog. Bilo što. Dakle, da
sa dogovorim s tvojom agenticom?”
“Holly?” ponovio je Stuart. Uspio je nabaviti još dvije čaše vina,
jednu crnog, jednu bijelog, iz kojih je naizmjence pijuckao. “Jesi li
sigurna—”
“Apsolutno. Ima li svrhe zarađivati novac ako ga se ne troši?”

Nakon pola sata krenula sam prema ženskom zahodu. Osjećala sam
kao da mi je glava neobično šuplja, a na lijevom mi je obrazu
poskakivao dosadan mali tik. Netko je već bio unutra i sa strane su
stajali odloženi brokatni šal i skupe kožne rukavice. Prepoznala sam ih
da pripadaju onom glasnom crvenokosom čudovištu koje je uvrijedilo
Laurieja. Srce mi je počelo nekontrolirano lupati, a grlo mi se stegnulo.
Na čelu su mi izbili grašci znoja. Od veselja sam dvaput prezrivo
otpuhnula, zgrabila šal i rukavice i strpala ih u torbu. Začula sam zvuk
vode iz odjeljka i žurno izišla van.
Čim sam stigla do Stuarta, rekla sam mu da moram krenuti.
“Ali još—”
“Žao mi je, hitan slučaj. Nazvat ću te, ili me možeš nazvati na posao.
Sutra ili prekosutra. Bilo bi mi drago ponovno te vidjeti. Pozdrav!”
Progurala sam se do izlaza i potrčala niz ulicu grleći nabreklu
torbicu u naručaju tiho se smijuljeći. Jurila sam uskim ulicama
izbjegavajući bicikle i taksije koji su mi bjesomučno trubili. Kad mi je
mobitel ponovno zazujao, izvadila sam ga iz džepa i javila se. Zvao je
Charlie. Bio je izvan sebe od gnjeva. “Holly, zovem te i zovem i zovem.
Gdje si, do vraga?”
“Negdje u Sohou. Zašto?”
“Jer smo dogovorili izlazak, sjećaš se?”
“O, bože!” Neugoda me zgrabila za gušu i dobro protresla. Ukopala
sam se na mjestu i razgledala oko sebe. Stajala sam u mračnoj ulici
punoj smeća i oaza sumporne svjetlosti kroz koje su prolazili
čudnovati muškarci. “O, ne.”
“Zaboravila si.”
“Ne! Da. Sranje. Žao mi je. Evo sad krećem. Koliko je sati?”
“Gotovo je devet. Sjedim ovdje već četrdeset i pet minuta.” Ostala
sam na vezi sve do tamo, cijelim se putem ispričavajući.
 11.

O no što trebamo učiniti”, rekao je Charlie, “jest napraviti jedan

dobar plan.”
“Plan?”
“Današnji dan nije bio baš produktivan.”
Moja je prva pomisao bila da sam sad stvarno u nevolji ako smo
stigli do stupnja na kojem je Charlie zadužen za izradu planova. A druga
da je najvjerojatnije u pravu. Bila je subota, dan nakon što sam srela
Stuarta i otišla na otvorenje izložbe zaboravivši dogovor sa Charliejem.
Još jedna zabavna večer. Bilo je četiri i deset popodne. Kad sam imala
devet godina, škola mi je završavala u četiri i petnaest što je značilo da
bih do tada već otpjevala nekoliko pjesmica, igrala se na dva odmora,
učila matematiku, napisala priču, popila tetrapak mlijeka, pojela ručak i
napravila glinenu skulpturu. Što mogu sad, s dvadeset i sedam, reći da
sam danas učinila?
Ne previše. Bila sam sanjala da odlazim nekud daleko. Nisam znala
selim li se ili idem samo na godišnji, no nije ni važno. Nisam uspijevala
pronaći putovnicu ni kartu, niti sam se mogla sjetiti gdje sam ih stavila.
I tek sam tada shvatila kako se uopće nisam ni spakirala, iako sam bila
uvjerena da jesam, pa sam počela sve iznova. Nisam mogla pronaći
torbu u koju bi potrpala stvari, a dodatna je otegotna okolnost bila to
što je pod bio prekriven kašom koja mi je otežavala kretanje. Stalno
sam pogledavala na sat da vidim jesam li već zakasnila, no nisam
mogla vidjeti koliko je sati. Onda sam se probudila i to neuspješno
pakiranje u snu bio mi je konstruktivni vrhunac radnoga dana.
Uz krevet mi je stajao hladni čaj. Kroz izmaglicu sam se prisjetila da
mi ga je Charlie donio nekoliko sati ranije. Mislila sam ustati i početi
nešto raditi, no nisam. I nisam se osjećala tako loše kao što sam
očekivala. U ustima mi je bio gadan okus i koža me peckala što su kod
mene sigurni simptomi gripe. Nisam mogla ustati iz kreveta. Trebalo
mi je još vremena. Ležeći, otkrila sam još nekoliko simptoma. Osjećala
sam bol u prsima i teško sam disala, kao da je netko iz sobe isisao sav
kisik. Dok sam se panično borila za dah učinilo mi se da su mi pluća
premalena za zrak koji mi je potreban. Odjednom sam shvatila kako je
to utopiti se. Odupirati se i odupirati i odupirati, svijati u grčevima, i
naposljetku, gotovo s olakšanjem, udahnuti u pluća vodu. Gušila sam se
i kašljala i osjetila kako dišem.
Popila sam gutljaj hladnoga čaja i pokrila se jorganom preko glave.
Zar ne sanjam već danima o ovome? Povući se u sigurnost kreveta?
Koža mi je bila ljepljiva i drhtala sam od hladnoće. Izvukla sam ruku i
namjestila presvlaku, no nisam je uspjela izravnati. Oduvijek nas to
zafrkava. Oduvijek. Mislim, već mjesecima. Pogriješili smo što smo
kupili presvlaku puno veću od jorgana. Možda je to bolje nego kupiti
premalu presvlaku, no u tom bi slučaju bila potpuno beskorisna i
morali bi nešto poduzeti. Kako su stvari stajale, jorgan se premještao u
presvlaci kao zrno graška u prevelikoj mahuni, ostavljajući prazne
dijelove koji su izgledali poput pokrivača, no nisu pružali toplinu. I što
je još gore, neprestano se savijao i preklapao unutar presvlake.
Trenutačno je bio osobito sjeban i moji napori da ga izravnam samo su
pogoršali situaciju. Osjećala sam se kao da me netko vuče kroz pseća
govna dok stružem noktima po školskoj ploči i jedem marcipan.
Uhvatila sam se kako od jada derem šavove presvlake. U stvari sam je
željela izderati na sitne komadiće koje bih zapalila tako da me više
nikad ne može razljutiti, no na kraju sam je samo čvrsto omotala oko
sebe. Nisam bila zadovoljna jer sam osjećala tvrde dijelove gdje se
preklapala.
Obično kad ležim u krevetu i ne mogu zaspati radim planove, no
ovog mi subotnjeg jutra mozak jednostavno nije funkcionirao.
Bezidejno sam pretresala jedne te iste stvari. S dvanaest sam godina
prvi i zadnji put u životu jela artičoku. Igrom slučaja, sva su mi sjećanja
zajedničkih obroka iz djetinjstva poprilično farsična. Otac bi često
ležao “bolestan” negdje u zamračenoj sobi, zaudarajući po nekom
tajanstvenom lijeku. U kasnijim ga sjećanjima više uopće nema. Toga
ga puta, kad je majka iz trgovine donijela to čudno povrće, također nije
bilo. Bila sam toliko uzbuđena oko svoje artičoke, oko čitavog rituala
guljenja i umakanja u rastopljeni maslac, da sam se prežderala. Zubima
sam strugala meso s listova. Čak se nejasno sjećam kako sam izgledala
nakon ručka, sve mi je lice bilo sjajno i zamašćeno, no kad bi tu barem
bio kraj. Probudila sam se usred noći i povraćala toliko dugo da sam
mislila da ću povratiti čitavu utrobu. Majka je legla uz mene i položila
mi hladan dlan na vruće čelo, a ja sam je upitala hoću li umrijeti. A
sjećam se i što mi je odgovorila. Nije rekla, “Nećeš”, kao što bi to
učinila svaka normalna majka, nego, “Naravno, Holly, svi ćemo jednoga
dana umrijeti. Samo što je taj dan još jako jako daleko.” To me uvijek
nasmijavalo kao primjer loših pedagoških sposobnosti.
Od tog mi groznog objeda, koji je bio tako divan dok je trajao, i
sama pomisao na artičoku izaziva mučninu. Podiže mi se želudac kada
je vidim u trgovini. Prisjetila sam se prošlotjednih događaja i preplavio
me osjećaj kao da uranjam ruke u nešto odvratno, usmrđeno, crvljivo i
pokvareno. Ležeći u krevetu i drhtureći, pokrivena beskorisnim
jorganom, ponovno sam se sjetila artičoke. Posljednjih sam se nekoliko
dana rastrčala uokolo nezasitno proždirući sve što bi mi se našlo na
putu i sad mi je napokon pozlilo. Iz kojeg god kuta promatrala, sve mi
se činilo grozno. Onaj mučan susret s... s njim. Pokušala sam ne
razmišljati o njegovu imenu ili licu, a potom se prisilila prisjetiti ih se
kao nekakav oblik samokažnjavanja. Nisam mogla shvatiti kako sam si
dopustila da mi to netko učini. Samo saznanje da mi je ušao u život, da
me proganja i šalje mi gaćice, ispunilo me sablasnom tjeskobom. Jer
sam znala da stvari neće krenuti nabolje.
Ostatak nedavne prošlosti nije bio toliko zanimljiv, no moguće da je
jednako tako označen događajima koji su joj prethodili. Jurila sam kroz
život dan za danom ne razmišljajući, kao netko tko trči rubom ponora, i
sad sam napokon pogledala dolje. Sve se činilo potpuno drukčijim nego
u vrijeme kad se dogodilo. Bilo je tu očitih gluposti: bacanje cigle u
prozor, nokautiranje onog tipa. Više od polovice vremena sam
galamila, svađala se s ljudima ili naprosto glasno pričala, poput onih
čudaka koje srećeš na ulici i drago ti je što ih ne poznaješ. A tek
otpuštanje jadne Debore? Čemu to? Uopće nisam bila dovoljno istražila
situaciju. Željela sam izvesti predstavu za Meg kako bih joj pokazala da
sam sposobna izvesti nešto što ona ne može. U stvari sam otpustila
zaposlenicu samo kako bih se pravila važna i sad zbog toga ispaštam.
Izvela sam jedan pokus. Pokušala sam se sjetiti nečega što sam
napravila u proteklih nekoliko tjedana, a što mi nije barem malo
izazivalo mučninu. Bio je tu moj odnos prema Charlieju, koji je već sam
po sebi predstavljao golemi problem. Lagala sam mu, iznevjerila ga,
čak i kad sam mu pokušala pomoći - s onim jebenim računima - nisam
bila sigurna ne činim li to samo kako bih mu pokazala da sam
sposobnija od njega.
Što se tiče posla, čim sam pomislila na KS, do usta mi se podigla
jaka kisela tekućina i imala sam osjećaj da ću povratiti. Ponašala sam
se poput plesačice u striptiz baru. Znala sam kako gostima pružiti
dobru zabavu, a zauzvrat dobiti novčanicu od deset funti zataknutu o
grudnjak. Nije to bilo nešto čime bih se trebala ponositi. Upravo
suprotno. Na trenutak sam ovaj krevet u Archwayu zamislila kao svoju
mrtvačku postelju. Kako bih gledala na svoju karijeru da ležim na kraju
životnog puta i pripremam se ući u vječno ništavilo? Zabavljala sam
malaksale biznismene i vraćala ih malo bolje raspoložene natrag u
smrdljive kompanije. Bila bih korisnija da sam im u uredima postavila
bombe. Gotovo da nema toga što ne bi bilo bolje od onog čime se
bavim. Bilo bi najbolje kad bih od svega odustala, kad bih vratila kuću
graditeljskom društvu i izučila pošten zanat s kojim bih mogla raditi
nešto konkretno.
Ova me zadnja misao gotovo nasmijala. Sjetila sam se onog stiha iz
“Goodbye Yellow Brick Road”2 o povratku svom plugu. Da, baš. Ako je
postojalo išta apsurdnije od mog života, onda je to bilo moje rješenje
kako se s njime nositi: Charlie neka bude vodoinstalater, a ja ću biti
stolar.
Ustala sam jer su me vlastite misli počele zamarati. Istuširala sam
se i oprala kosu stružući noktima po tjemenu. Kad sam završila,
potražila sam grickalicu za nokte na polici među svom silom krema i
losiona, no nisam je uspjela pronaći. Viknula sam dolje Charlieju zna li
možda gdje je, na što je on nešto viknuo natrag, na što sam ja pak
opsovala. Negdje na četrnaestom mjestu ljestvice dvadeset
najiritantnijih Charliejevih navika nalazilo se korištenje grickalice za
nokte svuda osim u kupaonici. Prva je posljedica to što mi se ostaci
noktiju zabadaju u kožu kad legnem u krevet, a druga što nikad ne
mogu pronaći grickalicu kad mi treba. Viknula sam Charlieju da ću si
kupiti jednu grickalicu koja će biti samo moja na što nije odgovorio. Na
prstenjaku sam imala osobito dugačak nokat koji mi je zapinjao za
odjeću. Zagrizla sam ga i otrgnula višak nokta. Naravno da sam
promašila kut tako da se raskolio previše prema mesu iz kojeg je
potekla krv. I to je izgledalo suludo. Morala sam odgristi još nokta samo
kako bih ga poravnala. Sad ću morati čekati još najmanje dva tjedna
dok dovoljno naraste da ga mogu normalno podrezati.
O, bože, Charlie je negdje bio zametnuo grickalicu i otada su stvari
krenule nizbrdo. Nisam namjeravala izlaziti iz kuće tako da nisam ni
odjenula normalnu odjeću, nego sam samo navukla prastaru trenerku s
vezicom oko struka. Povukla sam jedan kraj i drugi je nestao u
naborima. Viknula sam za njim. Pokušala sam izvući čupavi dio vezice
kroz rupu, no bio je predaleko. Rastezala sam i skupljala struk poput
harmonike, ali ni to nije pomoglo. Osjećala sam čvor pod prstima, no
nisam mogla do njega doprijeti. Srećom sam bila naučila kako riješiti
ovu krizu. Sve što mi je trebalo bilo je igla, sigurna ruka i strpljenje, no
nisam imala nijedno od toga. Osjećala sam kako mi u glavi pulsiraju
arterije. Da me u tom trenutku stresao moždani vjerojatno bih ga bila
prigrlila s radošću. Neživi se svijet okrenuo protiv mene. Jorgan,
grickalica, trenirka. Svukla sam hlače, razderala ih i bacila u kut, a
potom sam čučnula i uhvatila se za glavu.
Osjetila sam ruku na ramenu.
“Charlie?” promumljala sam.
“Što je? Što se dogodilo?”
“Loša večer”, odgovorila sam.
“Znam”, rekao je. “Pričala si u snu.”
Lecnula sam se. “Pričala sam? O čemu?”
“Nešto nerazgovijetno, nemam pojma. Hoćeš li nešto pojesti?”
“Nisam gladna.”
“Što ti se dogodilo s prstom?”
Pogledala sam prstenjak kojem je vrh bio prekriven zgrušanom
krvi. “Prekratko sam podrezala nokat”, odgovorih mu. “Svejedno se
obuci. Mogli bi van u šetnju.”
“Najprije bih se htjela okupati.”
“Nisi li se upravo istuširala?”
“Hladno mi je, trebam se ugrijati.”
Charlie mi je uputio sumnjičav pogled, onakav kakvim obično
pogledamo ljude kad shvatimo da bi uzrok njihovom smiješnom
ponašanju mogla biti koja čašica previše. “Da ti donesem nešto u
kadu?” pitao me. “Kavu? Kolač?”
“Ne trebaš, neću dugo.”
U kadi sam izgrizla sve nokte na prihvatljivu duljinu. Ovoga sam
puta bila opreznija pa nisam ni jednog raskrvarila. Ne znam koliko sam
dugo ležala u kadi, no znam da sam je nekoliko puta dotakala, sve dok
nisam potrošila svu toplu vodu pa sam morala izaći. Trebalo mi je dugo
da se odjenem jer mi je odabiranje odjeće i njezino navlačenje
predstavljalo strahovit napor. Zavrtjelo mi se u glavi i od same
predodžbe navlačenja suhih traperica na vlažnu kožu. Legla sam na
krevet i ubrzo zaspala. Svaki bih se puta probudila umornijom nego
kad sam krenula na spavanje. Prekrila sam oči rukom da ih zaštitim od
neugodnog svjetla.
Nakon nekog sam vremena, ne znam koliko je prošlo, začula Megin
glas.
“Zašto toliko plačeš?” pitala je.
Otvorila sam oči i ugledala Meg i Charlieja kako sjede svaki na
svojoj strani kreveta i promatraju me.
“Što se događa? Jesam li bolesna? Jesam li na samrti? Možda sam
već i umrla i ovo ovdje leži moj leš i svakoga će trenutka jedno od vas
duboko uzdahnuti i reći, ‘Možda je tako i najbolje.’”
“O čemu to pričaš?” rekla je Meg.
“Zabrinuti smo za tebe”, objasnio je Charlie.
“Ne vidim razloga zašto.”
“Želiš li sada ustati?”
“Ne ako me nastavite promatrati kao da imam neku neizlječivu
bolest od koje bih mogla riknuti svakog trenutka. Ustat ću za minutu.”
“Odoh pristaviti vodu za čaj”, obratio mi se Charlie s ohrabrujućim
izrazom lica punim razumijevanja.
Poželjela sam ga opaliti šakom u lice i skinuti mu s njega taj
smiješak, no u isto sam vrijeme bila natruhom svjesna da je u stvari
vrlo strpljiv i dobar s obzirom na to kako se u posljednje vrijeme prema
njemu ponašam. Slabašan mi je glas iz dubine mozga poručivao da ću
se uskoro morati ponovno početi ponašati kao ljudsko biće.
“Brojim do deset”, rekla sam, “i onda ustajem. Jedan, dva, tri...”
Meg je izišla kad sam nabrojala do devet i tri četvrtine. Još sam
neko vrijem ležala i onda sam stisnula zube i uz neljudske se napore
uspjela obući. Rastvorila sam zavjese na manjem prozom, koji gleda na
ulicu: cesta je bila mokra, a nebo oblačno. Potom sam isto učinila na
većem prozoru i oslonila čelo o studeno staklo. Meg je izašla iz kuće i
prišla Charlieju koji je stajao u vrtu. Okrenuo se prema njoj kad ga je
dotakla po ramenu. Stajali su vrlo blizu jedno drugom i razgovarali.
Tada ju je primio za dlan i prislonio si ga uz obraz, a ona mu se
nasmiješila. Vratili su se zajedno u kuću.
Spustila sam se po stubama koracima teškima kao da su mi o noge
pričvršćeni olovni utezi. Barem su čuli da stižem.
Charlie je pripravio još jednu šalicu kipućeg čaja i gurnuo je pred
mene govoreći mi neka popijem. Meg je ispekla tost i namazala ga
medom. Uto je, noseći neku limenu kutiju, stigla i Naomi.
“Charlie mi je rekao da se ne osjećaš najbolje pa sam ti ispekla
kekse s đumbirom. Pomoći će ti ako se osjećaš loše. Zdravo, Meg.”
“Zdravo, Naomi.”
“Ne osjećam se loše”, pobunila sam se.
 “Nema veze, vrlo su ukusni, probaj jednog.”
Kad se nasmiješila ugledala sam njezine ravne bijele zube s malom
rupicom među prednja dva. Nije nosila jaknu ni vestu, ništa preko
svijetložute majice. Izgledala je tako osebujno i svježe, poput
proljetnog dana.
“Holly se izmorila na poslu”, rekla je Meg.
“I neispavana je”, dodao je Charlie.
“Jadnice. Nije ni čudo da si sva nikakva. Ima jedan biljni čaj kojeg
dajem pacijentima s nesanicom. Mješavina kineskog bilja. Izgleda
poput sivog praška, no vrlo je umirujuć i čini se da djeluje. Želiš li
probati?”
“Ne.”
“Da”, rekao je Charlie. “Želi.”
“Ne podnosim biljne čajeve”, rekla sam dok su stajali nadvijeni
nada mnom. “Kao ni sažalijevanje.”
Netko je pozvonio i Charlie je otišao otvoriti vrata. Začula sam tih
razgovor nakon kojeg me Charlie dozvao. Dva su muškarca nešto
istovarivala iz kombija. Nešto glomazno omotano zelenom ceradom.
“Što je to?” upitala sam.
Četvrti mi je muškarac pružio blok. “Holly Krauss?”
“Ja sam.”
“Upišite se i potpišite, molim vas.”
Pogledala sam priznanicu. Na vrhu papira, uz logo koji je nalikovao
na neku životinju s rogovima, vrlo vjerojatno oriks antilopu, stajalo je
GALERIJA ORYX.
“Oh”, uzdahnula sam kad je strašna istina izišla na vidjelo. “Možete
li ju vratiti?”
Odmahnuo je glavom. “Srećo, sad krećemo ravno za Leicester.
Uostalom, mislim do to ne funkcionira na taj način. Platila si je, sad je
tvoja. Kamo da je stavimo?”
Trebala su ih trojica da bi je unijeli u dnevnu sobu. Nije bila toliko
glomazna, koliko je bila teška. Charlie nije rekao ništa kad su teatralno
skinuli ceradu.
“Bože!” uzviknula je Naomi. “Koji je to vrag?”
Nisam se mogla sjetiti niti koju sam skulpturu kupila. Na metalnoj
su bazi stajali komadi pokvarenih strojeva međusobno zavareni pod
neobičnim kutovima. Bila je iznimno ružna i prevelika za usku sobu.
Charlie je šutio dok muškarci nisu izišli i zatvorili za sobom vrata. “Što
je to?” napokon je upitao, dok su mu se o boku stezale šake.
 “Došla mi je žuta minuta”, rekla sam veselo.
Uzeo je kopiju priznanice koju sam potpisala. “Isuse Bože, Holly!”
“Koliko?” upitala sam.
“Hoćeš reći da ne znaš?”
“Ionako ću je vratiti.”
“Hvala kurcu da ćeš je vratiti. Ili barem pokušati vratiti. Kako znaš
da će je primiti natrag? Ja ne bih da sam na njihovom mjestu. Zašto si je
uopće i kupovala? Nije mi jasno, što si mislila dok si to radila?”
“U tom mi se trenutku učinilo zabavnim”, zasmijuljila sam se kako
bih to potvrdila. “Uostalom, tko zna, jednoga bi dana mogla biti
neprocjenjiva.”
Problijedio je od bijesa. Priznanica mu je drhtala u ruci kao da je
usred oluje. Jedva je govorio. “Digli smo devedeset postotnu hipoteku.
Morali smo lagati o visini plaće kako bi nam je odobrili. Ne mogu
razumjeti.”
Svi smo svrnuli pogled prema grozomornom predmetu koji je
stajao nasred sobe.
“Mislim da bi sada mogle krenuti”, rekla je Meg, no ni ona ni Naomi
se nisu pomicale s mjesta.
“Dobro, Holly, koji kurac izvodiš? Što se to događa s tobom. Reci mi!
Reci mi!”
Gledala sam u skulpturu i prvi mi se puta toga dana nešto učinilo
smiješnim. Na svoj užas i sramotu, počela sam se smijati, a kad sam
jednom počela više se nisam mogla zaustaviti.
 12.

M eg mrzi studeni. Kaže da je to hodnik godine: kratko, sumorno

razdoblje kroz koje moraš proći da bi došao negdje drugdje.
Jednako tako mrzi i veljaču s njezinim sivilom, hladnoćom, smrznutom
zemljom, ogoljelim drvećem i kratkim sivim danima. Nikad mi ništa od
toga nije imalo smisla. Godišnja doba su za seljake i vrtlare. Smatram
da je najhitnije kakvo ti je vrijeme u glavi pa je tako odjednom u trećem
tjednu studenog, dok su ceste bile mokre, a zrak maglovit i vlažan, u
mojoj glavi zasjalo sunce na modrom nebu bez oblaka. Tako to biva.
Nakon tjedana povlačenja po tunelu sivila poput stare slijepe krtice
odjednom sam, bez upozorenja, poluomamljena izronila na površinu
okupanu suncem.
Razmaknula sam zavjese i pustila jutro da uđe u sobu. Obrisi
susjednih kuća i zvukovi prometa gubili su se vani u magli. Poznati su
predmeti dobili nepoznat oblik. Na ovakav je dan sve bilo moguće.
“Charlie, probudi se, evo ti kavica.” Sjela sam na drugu stranu
kreveta i položila mu ruku na toplo rame. Nije se pomicao pa sam ga
blago protresla. “Pola osam je, rekao si da želiš izići prije osam.”
Nešto je promrmljao i povukao dublje pod jorgan kao u mekanu
toplu špilju.
“Hoćemo li se naći za ručak? Ja častim.”
“Imam već dogovoreno”, doprlo je ispod jorgana. “Najprije
računovođa, a potom grafički urednik Correspondenta.”
Računovođa. Zvučalo je jako važno, a ustvari se nalazio s Tinom
koja je pomogla Meg da organizira računovodstveni sustav KS-a.
“Izvest ću te nakon toga”, rekla sam.
Napola se uspravio i, držeći šalicu ugniježđenu u dlanovima, srknuo
gutljaj kave. Mirisava para dizala mu se prema licu. “Kasnije sam
obećao Samu i društvu da ću izići s njima na piće.”
“Šteta”, snuždila sam se. “Mislila sam malo slaviti.”
“Što bi slavila? Još mi nije rođendan, zar ne?”
“Tek tako, malo slaviti. Kako bi želio da oličimo ovu sobu?”
“Molim?”
 “Noću sam o tome razmišljala. Kuhinja najbolje da bude žuta, ali ne
ona grozna jarka žuta, naravno, nego neka nježna, putrava, ukusna žuta.
Mislim da bi ovdje pristajala jedna lijepa terakota, ha? Poput kupa na
talijanskoj kući. Ili zelenkastosiva. Što misliš? Nešto seksi ili nešto
umirujuće? Kupit ću boju i od subote se baciti na posao. Ili čak i ranije.
Imam sigurno preko stotinu neiskorištenih slobodnih dana. Kad
jednom krenem, bit će to brzo gotovo. Nećeš morati mrdnuti ni
prstom. Malo sam se razuzdala u proteklih nekoliko tjedana i sad se
želim brinuti o tebi. Najviše mrzim pripremne radove. Znaš, čišćenje
kutnih dasaka, oblaganje papirom i raspremanje polica. Ili čišćenje
četaka nakon ličenja. To mi ide na živce gotovo kao čitanje uputa.
Obećala sam si da nikad više u životu neću čitati priručnik s uputama
ni zašto. Jučer mi je Trish rekla da bih trebala sve rubove oblijepiti
vrpcom kako bih dobila ravne linije. To mi zvuči pretjerano. Ponekad
mi se čini da bi Trish trebala raditi u vojsci. Oduvijek sam imala
sigurnu ruku.”
Ispružila sam lijevu ruku. “Vidi ti ovo!” Prsti su mi vidljivo drhtali.
“Ovo mi se nikad do sada nije dogodilo”, rekla sam. “Dobro da
nisam neurokirurg, jednim bih trzajem mogla otfikariti čitava područja
aktivnosti mozga. Možda pijem previše kofeina. Ili nedovoljno.
Kofeinska apstinencijska kriza?”
Charlie je dugo čekao prije nego je odgovorio. “Žuta?” izgovorio je
napokon.
“Molim?”
“Pokušao sam pratiti tvoj slijed misli i zapeo sam već negdje pri
početku. Što misliš, koliko dugo možeš pričati bez odgovora druge
strane?”
“Što? Oh, oprosti. Da ti pripremim tost? Tost s marmeladom? Mogla
bih ti ispeglati koju košulju.”
“Lažljivice”, rekao je, na što sam se zahihotala. Onda mi je hihot
prerastao u neobičan rokćući smijeh kojeg nisam mogla kontrolirati.
Prebacio je stopala na pod i ustao. Njegovo nago i snažno tijelo
našlo se preda mnom. Ispružila sam ruku i položila mu dlan na topla
zlaćana pleća. “I to silno trčanje”, rekla sam. “Mogao bi malko
zakasniti.”
“Ne danas.”
“Drugi put.”
Dok je navlačio jaknu u džepu mu je zasvirala šašava melodija
mobilnog telefona. “Halo?” javio se. “Da? Ne, može u osam. Naravno da
ću stići.” Usne su mu se razvukle u intiman smiješak i znala sam da
priča sa ženskom osobom. Primio je mobitel u drugu ruku i okrenuo mi
leđa. “Neću kasniti.”
Odjednom sam osjetila kao da promatram stranca, šarmantnog
stranca s borama oko očiju.
“Komu nećeš zakasniti?” pitala sam ga dok je spremao mobitel u
unutarnji džep jakne i prtljao pred ogledalom oko čvora na kravati.
“Nikome. Samu i ostatku ekipe.”
“Slobodno očijukaj, ali ti zabranjujem da se zaljubiš u neku drugu.”
Riječi su mi izletjele iz usta prije nego sam ih uspjela zaustaviti.
Čitavim mi je tijelom prostrujala panika dok sam se slušala kako ih
izgovaram. Kako sam mogla takvo što reći i misliti to, nakon onakvog
svojeg ponašanja. Kako sam mu mogla zamjerati što će se večeras
nagnuti preko stola u restoranu kako bi se nekoj ženi zagledao u oči,
kad je mene čitavu noć ljubio, dirao, grebao, jebao i gotovo izokrenuo
neki neznanac?
“Ne brini”, rekao je Charlie. “Ja sam oženjen čovjek, sjećaš se.”
“Sjećam se.” Prišla sam mu i popravila ovratnik košulje iako je bio
savršeno ravan. “Želim ti dobar dan.”

Bila sam previše rastrojena da bih normalno radila. Za ručak sam otišla
u prodavaonicu boja veličine skladišta u blizini ureda i tamo provela
nekoliko sati. Sve su boje imale tako sugestivna imena: rosopas žuta,
srebrni lan i Temzin mulj; ledeno siva, vanilija, čili. Na kraju sam kupila
pet litara zagasite narančasto-crvenkaste boje pod imenom lisičje
smeđa i pet litara gorušica žute, zajedno s tri crne mekane četke -
širokom, srednjom i uskom - pliticu za valjak, šest araka grubog
brusnog papira i bocu razrjeđivača. Čitavo sam se poslijepodne,
tijekom sastanka i dvotjednog internog nabacivanja ideja, zamišljala
kako s kistom namočenim u žutu boju stojim ispred glatko ožbukanog
zida. Onaj prvi potez bojom, jarki trag preko praznine.
Stuart me nazvao na mobitel odmah nakon šest. Iz pozadine su
dopirali glasovi. Je li on čitav život proveo u barovima? Nisam ga bila
vidjela od one večeri, još jedne u nizu koju sam pokušala zaboraviti.
Galerija Oryx se uspješno odupirala mojim naporima - odnosno više
molbama - da im vratim skulpturu, tako da smo je premjestili u
spavaću sobu, gdje je nitko ne može vidjeti. Charlie je već zapeo palcem
o postolje, a ja sam poderala suknju na jedan od mnoštva oštrih
rubova.
 Stuart mi je ostavio dvije poruke - jednu trijezan i jednu pijan - no,
iako sam obećala da ću mu se javiti, nisam uspjela pronaći vremena. On
je bio tip muškarca koji je skroz simpatičan, jako zanimljiv, prilično
zgodan, no neobično difuzan. Mnogo je pričao, no nikad nisam
uspijevala zapamtiti točno o čemu. Mnogo je pio i tada bi mu se riječi
slile u bujicu koja bi me progutala.
“Holly!” uzviknuo je. “Stuart je, onaj od kojeg si pobjegla i kojem nisi
odgovorila na pozive. Nisam ti zamjerio.”
Pijan je, pomislih. “Bok, Stuarte.”
“Što radiš?”
“Općenito?”
“Mislim, u sljedećih sat ili dva.”
Spremila sam se izustiti da imam posla, no u stvari sam bila više
umorna nego zauzeta. Charlie večeras izlazi, i to s nekom ženskom,
koliko mi je bilo poznato. Nisam imala nikakvih planova. Nisam bila
umorna. Bila sam nespokojna i nemirna. Žena u potrazi za avanturom.
“Zašto?”
“Idem do prijatelja na partiju pokera, bit će nas oko šestorica, i
mislio sam da bi voljela poći sa mnom. Moglo bi biti zabavno.”
“Nisam igrala poker još od studentskih dana. Znam igrati igru
memorije, magarca i pasijans. I to bi bilo sve.”
“Ne mislim da će ostali biti oduševljeni s time. Međutim, ne moraš
igrati. Možeš se družiti s nama dok kartamo, pijemo viski i radimo
krugove od dima cigara.”
“Zvuči neizmjerno zabavno. Promatrati čitavu večer šest ljudi kako
kartaju.”
“Znači, ideš?” upitao je oduševljeno. “Odlično. Pokupit ću te pred
uredom za sat vremena.” I prekinuo je vezu.
“Zašto ne?” rekla sam na glas.
Skrenula sam pogled kad sam primijetila da me Meg promatra s
druge strane stola. Na kraju krajeva, nije mi ona majka, a i samo ću
pogledati nekoliko partija pokera. Što je u tome loše? Ustala sam i
otišla do toaleta gdje sam stala pred ogledalo i namazala usne crvenim
ružem, a kosu smotala u elegantnu punđu i pričvrstila je ukosnicom.
Podigla sam obrve prema svom odrazu. Željela sam izgledati poput
femme fatale iz noir filma četrdesetih, stojeći na stubištu dok mi
mračne sjene prelaze preko lica. Željela sam nositi visoke potpetice i
usku suknju i nonšalantno se smijati u lice boli i opasnosti.
 13.

P odigla sam kante s bojom u stražnji dio taksija i uspentrala se za

njima. Kada u danima koji su uslijedili pogledam unatrag na tu
večer, to je posljednji trenutak kojeg pamtim kao smislenu cjelinu. Sjela
sam u taksi sa Stuartom i njegovim prijateljem Fergusom. Stuart je bio
dobro raspoložen, no oprezan. Mislim da je bio iznenađen što sam
odlučila poći s njima, no morao se sjećati da je naš odlazak na
otvorenje izložbe završio pomalo naprasno. U mraku kola nisam mogla
jasno razaznati Fergusovo lice, no vidjelo se da je mršav i koščat.
Izvadio je cigaretu i pod treperavim svjetlom upaljača ugledala sam
njegovo mrtvačko lice. Na trenutak sam poželjela reći vozaču da stane i
pusti me van, no onda je taj trenutak prošao - odnosno, ušao u mene.
Gotovo da sam osjetila kad se ugnijezdio među mojim najdubljim
mislima.
“Dakle, kamo idemo?” upitala sam.
“U Wandsworth.”
“Nisam nikad bila u Wandsworthu.”

Otada večer počinje nalikovati na rolu stare oštećene filmske vrpce.

Zvuk se pojavljuje i nestaje, scene su crno-bijele ili su projicirane
krivom brzinom, slike su nejasne i pojedini komadi nedostaju. Sjećam
se samo detalja kuće: ogroman zaslon plazma televizora, kožni
naslonjač, kičast “ukusan erotski” portret - žena koja s dugačke bijele
noge svlači čarapu i muškarac koji je iz sjene promatra. U kuhinji se
sjajio hladnjak od nehrđajućeg čelika.

Skupina muškaraca je već ovdje, njih petorica, i piju viski. Svi osim
jednog nose odijela bez kravate. Taj jedan je debeli tip crvenog lica. On
ima i kravatu. Ovo je njegova kuća. Dvojica mlađih muškaraca o
nečemu glasno raspravljaju. Jedan od njih je Fergus. Drugi je Tony.
Stuart mi je pričao o njemu u taksiju na putu ovamo. Tony je vlasnik
građevinske tvrtke, no Stuart mi je uz mig nabacio da se bavi i raznim
drugim poslovima.
“Misliš kriminalom?” rekla sam.
Stuart se nasmijao. “Recimo da Tony ne posluje baš na uobičajen
način.”
Gorljivo mi želi dati do znanja kako on poznaje nekog poput Tonyja.
Kad me napokon s njim upoznaje, Tony uglavnom šuti. Visok je, širokih
ramena. Rukujem se s njim. Dlan mu je velik i grub. Na trenutak me
znatiželjno odmjerava. Jedina sam žena među njima. Osjećam
ushićenje zbog bijega u neki drugi svijet, gdje se događaju neke druge
stvari.

Igraju poker. Na stolu nema novca, nego stoje stupci žetona jarkih boja.
Stojim iznad Tonyjevog ramena. U ruci mi je piće u kojem zveckaju
kocke leda. Šećem oko stola i promatram karte. To mi se sviđa. Žamor
zvanja, usredotočenost, smrknuta lica zadubljena u razmišljanje,
kartaški žargon. Polako se prisjećam. Znam tu igru. Nekoć mi je išla.

Stuart sjedi za drugom stranom stola. Zove me da dođem do njega i

donesem mu sreću. Odgovaram mu da vidim sasvim dobro i odavde
gdje stojim. Priča o meni kao da sam njegova. Kad me netko nazove
njegovom djevojkom, ne ispravlja ga. Kaže mi da izgledam kao
gangsterska djevojka. Ta me ideja zabavljala jer sam i sama to mislila,
no jednom izgovorena na glas izgubila je svoju draž.

Zvoni mobitel. Tony odlazi. Nešto zahtijeva njegovu pozornost.

Za stolom je sad jedno slobodno mjesto. Sad više nije jer ja sjedim za
stolom. Kartam. Stuart me zbunjeno gleda. Kaže mi kako nije mislio da
znam igrati i predlaže da nastavim glumiti ukras. Sad je već jedan od
momaka, nema ni traga onom osjećajnom Stuartu s kojim sam u
Oxfordshireu razgovarala do duboko u noć. Isprva otežem i promatram
svoj par dama. Usuđujem li se ostati? Koliko bih trebala uložiti? Stuart
kaže nešto što ne čujem dobro i svi muškarci prasnu u smijeh. Onda
prepričava kako sam kupila skulpturu i nekako izvlači zaključak da bi
se mogla požuriti sa zvanjem. Momci se ponovno smiju. Osjećam kako
mi obrazi gore.
Gledajući u Stuarta kažem: “Bolje i to nego prerano svršiti. Poput
nekih za ovim stolom.” Ostalima je to jako zabavno. Glasno se smiju i
zadirkuju Stuarta gurkajući ga. On šuti.
Osjećam grč u želucu. Jesam mu vratila, milo za drago, no možda
sam malkice pretjerala. Uzimam nečiju čašu i jednim gutljajem
iskapljujem piće. Prolazi kroz mene poput strujnog udara. Osjećam se
bolje. Tuplje.

Sve je tako jednostavno. Preda mnom je moja hrpa raznobojnih čipova.

Slažem ih prema boji. Sve teče kao podmazano. Odbacujem tri karte i
dobivam još jednu damu. Pobjeđujem ovo dijeljenje. Gomila ispred
mene se povećava, žetoni se ruše. Kasnije, ne znam točno koliko
kasnije, ponovno dobivam tris nečega. Ali ne pobjeđujem. Netko ima
nešto jače. Ostala sam bez čipova.

Najprije igram pa onda više ne igram. Stuarta više nema. Otišao je.
Sjedim na kožnom naslonjaču. Sve mi to izgleda kao strašna fora. Bila
sam gangsterska djevojka, pušila sam i očijukala, pila i visjela nad
njihovim ramenima dok su kartali poker. Potom sam se prometnula u
nešto drugo, u zločestu mlađu sestru koja se pridružila velikim
dečkima i igrala njihovim igračkama. Bila je to velika šala, koja je
postajala sve smješnijom. Kao kad si djevojčica i igraš se s najboljom
prijateljicom pa se počnete hihotati i što god se dogodi samo vaš još
više nasmijava i smijete se i smijete i mislite da ćete se smijati do kraja
života. A onda te počne boljeti trbuh, no strah te prestati se smijati.
Sjedim na kožnom naslonjaču koji me štipa za noge, pijem novo piće i
imam osjećaj da ništa u svezi ove situacije nije smiješno. Ne poznajem
nikoga ovdje, nisam sigurna kako ću se vratiti kući, i mislim da sam
ostala bez novca. Novac. Tu je još i problem novca. Netko je bio nešto
spomenuo nakon par dijeljenja u kojima mi nije baš išlo. Brojku od
devet tisuća. Funti. Toliko dugujem. To ne može biti istina. Pa samo
sam se igrala. Samo sam došla ovamo sa Stuartom.

Pijem kako bih otupjela osjete. Netko mi dodaje i pripaljuje cigaretu.

Duboko povlačim dim. Sve mi se više magli pred očima. Razmišljam o
svojim kantama s bojom. Gdje li su sad?

Oduvijek sam bila sklona nezgodama. Čaše mi ispadaju iz ruke,

zapinjem o stvari. Kad režem povrće, što je, istini za volju, vrlo rijetko,
vjerojatnost da ću se porezati iznosi pedeset posto. Tako da sam
navikla na anesteziju u hitnoj kao i kod zubara. Problem je kod
anestezije što ne uklanja bol, nego je samo premješta negdje gdje nije
na putu. Možeš je čak i osjetiti kako tamo tiho pulsira. Znala sam da u
jednom takvom kutu leži dio mene koji se uopće ne zabavlja, a kad se
otrijeznim, pridružit će mu se i ostatak.
Tony se nadvija nad mene. “Sve u redu?”
Nepomično zurim u njega.
“Trebali bi poći”, govori. “Igra je završila.” Pomaže mi ustati i izvodi
me iz prostorije.
“Odbacit ću te kući.”
“Gdje mi je boja?” pitam. “Gdje su mi kante s bojom?”
“Zaboravi sad na boju.”
 14.

K amo?”
Blijedo sam ga gledala. Kamo? Kamo bih sad mogla otići?
Pogledala sam kroz prozor. Još je bio mrak, iako se na obzoru naziralo
prljavo sivilo. U isto sam vrijeme gledala opustjele ulice i svoj odraz
kako me promatra. Zatakla sam kosu iza ušiju i povukla suknju preko
koljena.
“Gdje živiš?”
“Ne želim tamo”, rekla sam bezvoljno. “Meg. Tako je. K Meg.”
“A gdje stanuje ta Meg?” upitao je strpljivo.
“Oh. Oprosti, da. Ulica Ventura. Blizu Prilaza Marylebone. Ideš
najprije...”
“Poznat mi je kraj, nekoć sam tamo radio.”
“Gdje sad radiš?”
“Na gradilištu u blizini galerije Tate Modern. Ne želiš to znati, zar
ne?”
“Ustvari i ne baš.”
“Imaš deku pod sjedalom.”
“Deku?”
“Sva drhturiš. Pokrij se.”
Vozili smo se u tišini i nakon par minuta prešli preko Temze.
Tonyjev je Mercedes nečujno krstario ulicama zaspalog Londona,
svojim snažnim farovima osvjetljujući hrpe vreća za smeće što su na
pločniku čekale da ih se odveze, kosture platana koji su mahali
granama, mačku koja se oprezno odšuljala u sjenu i muškarca u
baloneru koji je polako šetao uz cestu. Promet je bio gušći no što sam
očekivala. Povremeno bih sklopila oči, no osjećala bih se kao da
umirem i čitav mi je napadan život prolazio pred njima. Ostatak sam
vremena kroz prozor promatrala sablastan grad kako se približava i
promiče pored nas, povremeno svrnuvši pogled na Tonyja kojem je za
čitavo vrijeme vožnje sa usana visjela cigareta.
“Dalje trebam upute.”
Htjela sam izići iz auta i otići bez riječi kad se zaustavio pred
Meginim stanom, no morala sam mu još nešto reći.
“Kad si ono bio otišao, nisam - nisam smjela, ali sam se uključila u
igru. Ne sjećam se što se točno dogodilo. No izgubila sam nešto novca.
Odnosno, popriličnu svotu.”
Pripalio je cigaretu. “Da. Čuo sam.”
“Sve je to bila jedna velika pogreška.” Čekala sam no nije
odgovarao. “Što mi je činiti?”
Duboko je potegao dim i pustio ga da mu isteče iz usta. “Plati”,
rekao je.
“Nisam sigurna imam li dovoljno novca.”
“Novac se uvijek nađe.”
“Ne znam komu ga trebam predati.”
“Javi se Vicu. Ili će se on javiti tebi. Svejedno je.”
Bila sam se nadala da će me Tony spasiti. Izišla sam iz auta. Gotovo
da sam kroz potplate cipela mogla osjetiti vlažan kolnik. Tony je
pričekao dok sam pozvonila. Minutu kasnije, nakon što sam pozvonila
po drugi put, začula sam komešanje i zvuk stavljanja lanca. Kroz
pritvorena vrata provirilo je Megino lice još podbuhlo od sna.
“Meg”, rekla sam.
“Holly? Što, pobogu, radiš...”
“Mogu li ući?”
“Da, da, uđi.”
Zveket lanca, klizanje metala. Otvorila su se vrata i preda mnom je
stajala Meg čvrsto držeći okovratnik debelog sivog ogrtača.
“Koji kurac?” pitala je. Pogledala me iskosa. “Je li sve u redu? Što se
dogodilo?”
Okrenula sam se i mahnula Tonyju. Kimnuo je glavom i otklizao
dalje u svom Mercedesu.
“Aha”, rekla je Meg. Lice joj je postalo bezizražajno. “Pođimo gore”,
predložila sam i dok smo se uspinjale stubama obratila sam se
njezinim ukočenim, prijezirnim leđima. “Ispričavam se što sam te
probudila. Nisam htjela otići ravno kući.”
“To mi je jasno,” odvratila je tako hladno da sam poželjela sjesti na
stube i prekriti lice dlanovima.
“Stvari su se malko otele kontroli”, rekla sam kad smo stigli do
njezinog toplog i prijaznog stana.
“Skuhat ću kavu”, rekla je. “Onda možemo razgovarati.”
“Ne mogu pričati. Preumorna sam.”
Protrljala je oči i prošla prstima kroz kosu, “Istuširaj se.”
 “Meg, u nevolji sam.”
“Znam.”
Od glave do pete me ispunila strava. Kako to misli, znam? Kako li je
samo mogla znati? Nisam željela da me propitkuje prodornim
pogledom. Nisam željela da me itko promatra. No oči su svuda oko nas,
kamo god da kreneš, promatra te na stotine očiju od kojih ništa ne
možeš sakriti, niti sebe, ni sve svoje prljave tajne i sramotu.
“Okupat ću se”, rekla sam slabašnim glasom i odvukla se u
kupaonicu u kojoj je zujala grijalica.
Dugo sam ležala namačući se u vrućoj vodi, a potom sam izišla i
odjenula crne samterice i laganu ružičastu majicu koju sam joj kupila
za prošli rođendan. Čak mi je dala i malu četkicu koju je spremila s
posljednjeg leta avionom da mogu oprati zube. Izbjegavala sam
pogledati se u zrcalu. Plašila sam se vlastitog lica i očiju koje bi mi
uzvratile pogled. Uhvatila sam se za umivaonik i nepomično stajala
čekajući da jeza sklizne natrag u mene gdje će u privatnoj tami moći
nastaviti rasti i bujati.
“Izvoli, kavica”, rekla je Meg.
Pokušala sam podići šalicu do usana, no ruke su mi tako snažno
drhtale da sam se prolila po koži, pa sam je morala spustiti natrag na
stol i nagnuti se kako bih poput psa srkala iz nje.
“Hoćeš li nešto prigristi?”
“Hvala, ne mogu.”
U tom sam trenutku bila uvjerena kako nikad više neću ništa
pojesti. Odlučila sam se pročistiti izgladnjivanjem sve dok napokon ne
budem ponovno čista i prazna poput djeteta još neokaljanog životom.
“Dakle?” rekla je Meg s druge strane stola, naslanjajući bradu o
dlanove.
“Napravila sam glupost.”
“S onim tipom?”
“Ne, on me samo odbacio ovamo.”
Podigla je obrve, no nije ništa komentirala. Čekala je da joj sama sve
ispričam.
“Ne mogu”, rekla sam. “Oprosti. Moram razgovarati sa Charliejem.
Najprije moram njemu ispričati. Pozvat ću taksi i dogovoriti gdje da se
nađemo.”
Meg je kimnula.
“Zvuči kao dobra ideja.”
Željela sam djetinjasto zavapiti, Molim te, ostani mi prijateljica.
Gotovo sam to i učinila, no onda me odvratilo njezino umorno, ozbiljno
lice, koje je odajući dojam sređenosti bilo toliko udaljeno od mene i
mojih neurednih, zamršenih problema da sam jedva uspijevala i
zamisliti da smo prijateljice, poslovne partnerice i, uostalom, dvije
žene koje pričaju zajedničkim jezikom i koje jedna drugoj znaju čitati s
lica. Jako, jako udaljeno.
“Žao mi je”, rekla sam neuvjerljivo. “Meg? Stvarno mi je žao.”
Dugačku tišinu koja je nastupila prekidalo je samo moje promuklo
disanje. Cupkala sam tkaninu ružičaste majice i primijetila da sam još
više izgrizla nokte iako se nisam mogla sjetiti da sam to učinila. Čekala
sam. “Na kraju ovog tunela se ne nalazi svjetlo”, rekoh u sebi.
“Nastavlja se sve dalje i dalje, a stvari samo nalijeću na mene.”
Meg me napokon pogledala, kao da je odlučila što i kako dalje i
rekla, “Ne mogu više ovako.” Glas joj je bio grub i oštar poput noktiju.
“Kako to misliš, ne možeš više ovako? Kako ovako?” graktala sam
kao vrana s najviših grana stabla.
“Ovako nastaviti podnositi tvoje ponašanje. Zar misliš da nemam
pametnijeg posla u životu, nego vaditi te iz nevolja?”
“Ne razumijem o čemu—”
“Misliš li ti ikada na mene? Ili Charlieja? Ili na ikoga drugoga osim
na sebe? Ne moraš se truditi odgovoriti. Čitav se svijet okreće oko tebe
i tvojih usranih želja. Misliš da si savršena, zar ne?”
“U ovom trenutku ne, stvarno—” počela sam.
“Misliš da zato što imaš dugu kosu i znaš krasno zatreptati okicama
svi jedva čekaju da ti priteknu u pomoć? Da te izbave iz nevolje i
oproste ti kad ih iznevjeriš. Zato jer nikad nisi namjerno. Ti, koja si tako
impulzivna. Tako spontana i bezbrižna, kako sama sebe uvjeravaš.”
“Žao mi je.”
“Kako misliš da je meni? Dok se razmećeš nasred pozornice, dobra
stara Meg vječno stoji nezamjetna iza kulisa i brine se da sve prođe
glatko, bez zastoja.”
Izlijevala se sva ogorčenost koju je nakupljala godinama. Imala sam
joj što odgovoriti. Već sam gotovo godinu dana čitav tjedan radila i do
dvadeset sati dnevno. Obavila sam toliko teškog posla, pribavila
klijente i radila s njima, no sve me to umaralo. Ništa mi nije bilo važno.
Meg je uzele maha.
“Pogledaj se, Holly. Dala si ženi otkaz samo zato jer ti se prohtjelo i
sad se trebaš nositi s posljedicama. Spavala si s tipom koji sad naziva u
ured i maltretira ljude. Ako ne uspiješ šarmirati klijente, onda ih
vrijeđaš. Spavaš za radnim stolom ili u zahodu - nemoj misliti da nismo
primijetili - i onda se čitavu noć smucaš uokolo. Ponašaš se poput
djeteta koje uzima u ruke stvari koje mu privuku pažnju i odbacuje ih
dalje od sebe kad mu postanu dosadne. A da i ne spominjem kakva si
prema Charlieju.”
“Charlie je moj problem”, rekla sam izmoreno. “Samo zato što ti se
—”, naglo sam ušutjela i stavila ruku preko usta kako bih zadržala
nadiruće riječi.
“Što? Samo zato što? Reci slobodno! Znam što si mislila. Samo zato
što mi se nekoć sviđao. I jest, istina je, i ti si to jako dobro znala. No
njemu si se sviđala ti, kao što se sviđaš i svim ostalim muškarcima, zar
ne?”
“Nisam to namjeravala reći”, tiho sam prozborila. I zadnja iskra
ljutnje u meni je utrnula. Potišteno sam promatrala njezino natečeno
blijedo lice, kovrčavu raščupanu kosu i naborano čelo.
“Jesi li ikad pomislila na mene?”
“Na tebe?”
“Da. Mene. Jesi li primijetila kako u posljednje vrijeme nisam baš
raspoložena? Da mi se život ne odvija onako kako bih željela? Da me
muči lagana tjeskoba? Nisi, naravno da nisi, kad si toliko zauzeta
svojim drastičnim promjenama raspoloženja da nisi ni sposobna
zamijetiti tuđe, mnogo suptilnije izražene osjećaje.”
“Nije istina.”
Ustala je i čvrsto stegnula pojas svog sivog ogrtača. “Sad ću se, ako
nisi potrošila svu toplu vodu, okupati, a onda nastavljam dalje s radnim
danom. Telefon ti je ondje, nazovi si taksi, i kad izađem iz kupaonice ne
očekujem da ću te naći ovdje.”

Stigla sam ranije i vidjela ga kako dolazi. Dogovorili smo se naći u

parku pokraj kuće. Isprva me nije primijetio tako da sam ga neko
vrijeme promatrala kako hoda ulicom odjeven u debeli kaput kojeg
smo zajedno kupili. Iako je blago oborio glavu uspjela sam mu
zamijetiti ozbiljan, gotovo mračan izraz lica. Neki bih ga drugi dan bila
pitala o čemu tako duboko razmišlja. No danas sam znala. Znala sam
zašto je namršten i mučan. Zbog mene.
Kad me ugledao, lice mu je postalo bezizražajno i još je dublje zabio
ruke u džepove kaputa.
“Hvala ti što si se došao naći sa mnom”, rekla sam.
“U redu je.”
 Ušli smo u omaleni park. Pročistila sam grlo, no nisam mogla
govoriti.
“Vesela večer?” tiho me upitao.
“Ne”, odgovorih mu.
“Jesi li s nekim provela noć?”
“Nisam.” Duboko sam udahnula bolno hladan zrak. Na licu sam
osjetila nekoliko kapi kiše. “Sinoć si imao dogovor pa sam i ja malo
izašla, s jednim našim klijentom, Stuartom. Nije to bio spoj ili nešto
slično. S njim sam bila i na onoj izložbi, ali mi ništa ne znači. Sve je to
bez veze. Ponekad bih trebala uživati u samoći. Kad sam okružena
ljudima, često mislim da ću izludjeti ne udaljim li se uskoro na neko
osamljeno mjesto, no kad sam napokon sama, teško to podnosim. Ne
mogu ti to objasniti, ne znam odakle da počnem—”
“Mogla bi početi s Reesom. Koliko se sjećam, to mu je ime.”
Osjetila sam kako mi je hladnoća probila kosti. “Rees?” pitala sam.
“Što s njim?”
“To ja tebe pitam.”
“On mi ne znači ništa.”
“Misliš, ne znači ti ništa kao što ti ni taj Stuart ne znači ništa?”
“Ne, mislim, nema to veze s njim, to što se dogodilo, na neki način,
iako je naravno bio prisutan, ali jednako je tako mogao biti bilo tko
drugi. Želim reći...” Mahnito sam trljala oči. Nisam bila sigurna što
mislim. Željela sam biti iskrena, jasno i glasno iznijeti svoje grijehe i
pogreške na vidjelo, no zamrsili su mi se u glavi poput hrđave žice.
Namjesto toga sam rekla, “Kako si saznao za njega?”
“Nazvao me”, rekao je Charlie. Po prvi sam puta čula da mu je glas
zadrhtao. Jad? Bijes? Mržnja? Nisam mogla raspoznati.
“O, Bože, Charlie, tako mi je žao. Ne možeš zamisliti koliko mi je
žao. Što ti je rekao?”
“Prvi me put nazvao na mobitel. Otkud mu uopće moj broj?”
Promumljala sam neko bijedno objašnjenje, no nastavio je ne osvrćući
se na njega. “Pitao me da li znam što se događa s tobom. Mislio sam da
je neki luđak, netko koga si uvrijedila. U to ih je vrijeme bilo nekoliko.
Drugi me puta nazvao prije dva dana. Zvao je na kućni telefon i tražio
tebe, malo smo popričali i rekao mi je tko je on.”
“Što je rekao?”
“Treći je put, jučer navečer, rekao da si divlja u krevetu. Pitao me
znam li gdje si upravo sad i što radiš.”
“Mora da ti je bilo grozno. Kako gnjusno. Trebao si mi javiti.”
 “Molim? I što bi učinila, utješila me?”
Krenula sam izustiti nešto nesuvislo, no Charlie me prekinuo:
“Samo mi reci, jesi li spavala s tom osobom?”
“Jesam”, odgovorila sam mu. “Prije mjesec dana. Bila sam mrtva
pijana.”
“Ponovno.”
“Da. Ponovno. Sve se bilo otelo kontroli. Nisam mogla vjerovati da
sam to učinila. Sve mi je izgledalo poput kakvog sna, noćne more, kao
da mi je netko dugi ušao u tijelo. Nisam se mogla sjetiti niti kako je
izgledao. Kao da sam bila bolesna. Željela sam vjerovati da se ništa nije
dogodilo.”
Licem mu je prešao izraz krajnjeg gnušanja. Ustuknuo je kad sam
ispružila ruku, kao da nije mogao podnijeti moj dodir. Razumjela sam
ga. Ni ja se nisam željela nalaziti u vlastitoj blizini. “Jasno mi je”, rekla
sam. “Ono što se dogodilo bila je jedna jako, jako glupa, besmislena
avantura koja se neće ponoviti. Nisam ti ništa govorila jer... pa, znala
sam da će te povrijediti, a meni nije ništa značilo. Nije mi značilo baš
ništa”, ponovila sam. “Odnosno nije mi značilo da ne volim i ne želim
tebe. Samo tebe. Charlie?”
Pogledao me gotovo začuđen. “Čuješ li ti sebe?” rekao je. “Kako to
misliš?”
“Kako bih trebao reagirati na ta - na ta jebena sranja?”
“Promijenit ću se”, zavapila sam očajnički, “pruži mi još jednu
priliku i bit ću dobra. Oprosti mi, molim te.”
“Znaš što, Holly. Ne mogu sad o tome razgovarati.”
“Charlie—”
“Uvijek sam se toliko ponosio tobom... Ponosio što sam ti suprug.”
“Molim te, potrudit ću se da ponovno budeš ponosan. Molim te.”
“Osjećam se kao idiot. Nisam siguran što učiniti. Moram razmisliti.
Moram neko vrijeme biti sam.”
“Da, da, naravno. Naravno da moraš. Ja ću... bit ću spremna kad god
poželiš ponovno razgovarati. Danas ću cijeli dan biti doma. Ništa neću
raditi. Samo ću... samo ću biti doma. Čekat ću da se vratiš, Charlie?”
“Kako hoćeš.”

Otišao je iz parka. Promatrala kako je pognuo glavu i kako mu kaput

leprša pod naletima vjetra sve dok nije nestao izvan vidokruga. Otišla
sam do klupe i sjela.
Kad sam bila malena, otac i ja smo odlazili u dugačke šetnje. Kad bi
stigli do nekog zida ili ograde, uzverala bih se na vrh, a on bi raširio
ruke i rekao mi neka skočim. Nikad se nisam skanjivala, čak ni kad bih
bila jako visoko. Bacila bih se dolje i znala da će me uhvatiti. Zvao me
svojom malom divljakušom, svojom junakinjom. Letjela sam zrakom
do njegova sigurnog zagrljaja. I onda ga više nije bilo, a ja sam i dalje
bila u zraku, samo što sada nije bilo više nikoga da me uhvati, da me
uhvati kad padnem.
Naposljetku sam ustala. Nisam imala pojma koliko sam sjedila, no
ruke su mi problijedjele od hladnoće.
Pred kućom sam srela Naomi koja me pitala jesam li za kavu. Već
sam bila otvorila usta u namjeri da je se riješim, no onda sam
pomislila, zašto ne?
Kad sam izvukla ključeve primijetila sam da nedostaje onaj od
ulaznih vrata. Ispipala sam dno torbice za slučaj da je spao s privjeska,
no nisam ga pronašla.
“Kako me ovo živcira”, rekla sam na rubu plača. “Stalno gubim
ključeve. Ključeve, novčanik, sunčane naočale, mobitel, kišobran. Bilo
što. Sve samo gubim.”
“Kako si ga mogla izgubiti kad su svi ostali ključevi na privjesku?”
upitala me strpljivo.
“Kad imam taj glupi privjesak”, rekla sam. “Vidi ga kako je
bezvezan. Čuvam ga samo zato što je pripadao mom jebenom ocu. Uh.”
“Nije važno, zaboravi. Sjećaš se da ja imam rezervni ključ? Dala si
mi ga prije nekoliko mjeseci za slučaj nužde. Skočit ću po njega.”
Sjela sam na stepenicu pred vratima i pričekala je da se vrati.
“Izvoli. Zadrži ga dok ne nađeš onog kojeg si zagubila.”
“Hvala.”
“Osim ako ne misliš da ti ga je netko ukrao.”
“Ukrao?” Pokušala sam prikriti iznenadnu navalu jeze. “Zašto to
misliš?”
Slegnula je ramenima, otvorila mi vrata moje kuće i predala ključ.
Na kraju je ona skuhala kavu i pronašla kutiju keksa skrivenu u dnu
kuhinjskog ormarića. Rekla mi je da izgledam boležljivo i natjerala me
da pojedem dva čokoladna keksa. Kad me pitala imam li problema,
htjela sam joj odgovoriti da je sve u redu i da ne treba brinuti, no niz
obraze su mi potekle suze. Zagrlila me i osjetila sam miris vanilije i još
nekog začina, nešto poput muškatnog oraščića. Na nekoliko sam se
sekundi predala njezinom toplom majčinskom zagrljaju.
“Pekla si kolačiće”, rekla sam kroz suze.
 Obrisala mi je obraze i primila za ruku. Rekla mi je kako će sve biti u
redu.
Zatim je otišla. A ja sam nastavila sjediti za kuhinjskim stolom.
Čekala sam da se Charlie vrati kući, ne polažući velike nade da će se to
uistinu i dogoditi. Nakon što sam tamo sjedila, kako mi se činilo,
satima, položila sam obraz na zrnatu površinu stola i zatvorila oči. U
tom sam trenutku mogla zaspati. Zaspati i nikada se više ne probuditi.
 15.

U vijek sam imala dojam da sam ja ta bez koje se ne može, koja

obavlja sav posao i na svojim leđima nosi teret kompanije, koja
pomaže Charlieju da ispuni svoju umjetničku sudbinu, koja je srce i
duša zabave. Sada više ne. Pretvorila sam se u ozlijeđenog člana
ekspedicije koji usporava sve ostale i na taj im način dovodi živote u
opasnost. Postala sam djevojka iz starog crno-bijelog
znanstvenofantastičnog filma kojoj se, dok bježi od čudovišta, slomi
peta na cipeli.
Stajala sam na Regent Streetu i duboko udahnula. Sve je to ovisilo o
stanju svijesti. Najprije sam trebala promijeniti stav i onda bi mi se i
ponašanje promijenilo i sve bi ponovno bilo u redu.
Pregledala sam nekoliko trgovina. Najprije sam bila u knjižari u
kojoj sam pronašla zbirku pjesama sastavljenu isključivo od pjesama
koje bi te trebale razveseliti. Tako je pisalo u uvodu. Pročitala sam
jednu i izmamila mi je osmijeh na lice. Stoga sam odlučila kupiti
trideset primjeraka. Na polici su bila samo četiri. Prodavač je morao
otići u skladište i donijeti mi čitavu kutiju.
Onda sam pod težinom navedene kutije oteturala do trgovine s
uredskim priborom i pronašla razglednicu s mrtvom prirodom na kojoj
su bili prikazani samo čaša vode i glavica češnjaka. Kupila sam ih
trideset. Na putu do ureda, svratila sam još u trgovinu mješovitom
robom za domaćinstvo. Tražila sam nešto, ali nisam točno znala što.
Željela sam nešto od drveta. Odjednom sam našla savršenu stvarčicu.
Bio je to drveni štapić na čijem su jednom kraju bila dva diska, jedan
malen i jedan još manji. Podsjećao me na repliku jednog od onih
besmislenih tornjeva iz velegradova koji na vrhu imaju restoran što se
okreće i ništa više. Pitala sam prodavačicu čemu to služi i rekla mi je da
je to grabilica za tekući med, što me toliko oduševilo da sam njima
napunila čitavu jednu košaricu od pruća.
Kad sam stigla u ured, razdijelila sam curama poklone, no ostalo je
dosta viška od kojeg sam onda složila paket i adresirala ga na upravu
eYeI-a, kompanije za koju sam trebala organizirati jedan susret.
Umetnula sam i poruku na kojoj je stajalo: “Dragi Craig, nije mi se dalo
natezati sa slaganjem ponude. Umjesto toga, šaljem vam par
poklončića. S ljubavlju, Holly.” Loli sam dala u zadatak da se pobrine
oko dostave.
Osvrnula sam se po uredu i ponovno pomislila koliko su nam nužno
potrebni odijeljeni uredi. U žaru trenutka sam nazvala arhitekta kojeg
nam je preporučila susjeda Loline majke. Rekao je da će ubrzo navratiti
i izraditi nekoliko grubih skica.
Nakon toga me svladao umor. Žudjela sam za domom i krevetom
kao što utopljenik žudi za čvrstim tlom pod nogama. San. Kad bih
barem mogla nagruvati u sebe još više sna, natrpati se njime dok mi ne
bi izlazio van na uši, onda bih mogla srediti raspoloženja i sve bi se
vratilo u normalu. Izašla sam sat vremena ranije. Otišla sam kući i legla
u krevet. Bilo mi je studeno. Trebao mi je termofor, no nismo ga imali,
pa sam ustala, obukla majicu i trenirku, stavila prostirku preko jorgana
i vratila se u krevet. U jednom sam trenutku postala maglovito svjesna
da je Charlie ušao u sobu, nešto rekao - nisam bila sigurna obraća li se
meni - i ponovno izišao.
Kad se u osam sati sljedećeg jutra oglasio alarm, znala sam da mi je
mnogo bolje. Bila sam spavala četrnaest sati i kad sam se osvijestila
osjećala sam se kao da sam iznova rođena, treptala sam i bila sam
blago smušena. Svijet je ponovno zadobio čvrste, oštre i jasno
definirane konture. I panika se povukla. Bila sam svjesna da imam
velikih problema u životu, no napokon sam se osjetila spremnom
uhvatiti se s njima u koštac. Istuširala sam se, oprala kosu i obukla crno
odijelo. Charlie je čvrsto spavao. Probolo me u prsima kad sam
ugledala njegovu razbarušenu kosu i lice ugurano pod jastuk. Na stolu
sam mu ostavila poruku u kojoj sam napisala da ga jako, jako volim i da
moramo razgovarati.
Stigla sam prva u ured. Popila sam šalicu jake crne kave i bacila se
na hrpu zaostataka i, što je još gore, na manju hrpu posla koju sam već
bila obavila, no koju je sad trebalo ispraviti. No to me ispunjavalo
zadovoljstvom, poput proljetnog pospremanja, i znala sam da ja to
mogu. Dala sam si u zadatak riješiti čitavu hrpu do stanke za ručak,
koju sam namjeravala provesti u uredu. Do kraja sam dana trebala sve
nadoknaditi i krenuti dalje. Spustila sam glavu i prionula k poslu,
gotovo ne primjećujući svijet oko sebe. Prepala sam se kad mi je prišla
Meg i potapšala me po ramenu. Bila sam izgubila i pojam o vremenu.
Pogledala sam na sat: podne i deset.
 “Imaš li trenutak?” upitala je.
“Naravno.”
“U sobi za sastanke.”
“Zbog čega?”
“Samo na kratko.”
Krenula sam za njom i osjetila udar nalik na elektrošok. Za stolom
je sjedila Trish s nekom nepoznatom ženom. Između njih je bio Charlie.
Začudo, moja prva pomisao nije bila što on radi ovdje, nego kako je
ušao u zgradu, a da ga nisam primijetila. Shvatila sam da se vjerojatno
popeo pomoćnim stepenicama. Meg im se pridružila s druge strane
stola. Kao na razgovoru za posao, rukom mi je pokazala da sjednem
nasuprot njima.
“Što se događa?” pitala sam. “Upala sam u Big Brother kuću?”
“Ovo je doktorica Jean Difford”, rekla je Meg. “Savjetnica za
probleme na radnom mjestu.”
“Kakve probleme?”
“Zdravstvene.”
“Ispričavam se”, rekla sam. “O čemu se radi?”
Na što mi je Jean Difford uputila iritantan umirujući smiješak.
“Drago mi je što sam vas upoznala, Holly” rekla je. “Mnogo sam toga
čula o vama.”
“Što ste čuli?”
“Znate li za mjesto po imenu Glenstone Manor?”
“Ne, nikad čula.”
“Dogovorila sam vam termin tamo danas.”
Nastupila je dugačka tišina. Pogledala sam naizmjence Meg, Trish i
Cherlieja. Meg i Trish su zurile u stol, no Charlie me brižno promatrao.
Prvi sam put nakon mnogo dana u njegovu pogledu ponovno
prepoznala ljubav. Ili sažaljenje.
“Ovo mi sliči na zavjeru”, rekla sam.
“Ovo i jest neka vrsta male zavjere”, rekao je. “Svima nam je stalo
do tebe. Nešto je u tebi pošlo po zlu i mislimo da ti je potrebna pomoć.”
“Ne možeš ovako nastaviti”, uskočila je Meg.
“Ne bih li ja to trebala odlučiti?”
“Ne”, rekao je Charlie. “U određenom trenutku je potrebno
intervenirati.”
“Vidim da ste već međusobno razgovarali o tome. Da ste me
ogovarali.” Okrenula sam se prema Meg. “Tako mi se osvećuješ, zar
ne?”
 “Ne.”
“Jučer nisi išla k zubaru. Pripremala si mi ovu - ovu zasjedu.”
“To nije zasjeda, nego inicijativa”, rekla je Trish.
“U redu, kakva inicijativa?”
“Da dođete u Glenstone Manor”, rekla je doktorica Difford, “gdje će
vam ustvrditi dijagnozu i odrediti liječenje. Ostat ćete tamo desetak
dana.”
“Ne razumijem”, rekla sam. “Vi ste liječnica?”
“Jesam.”
“To je ono što me zbunjuje. Nikad me do sada niste sreli, a tvrdite
da me treba smjestiti u instituciju.”
“Razgovarala sam s vašim kolegicama kao i s vašim suprugom.” Na
te sam riječi pogledala Charlieja, koji se udostojio barem malčice
zacrveniti od srama. “Koji vam žele pomoći.”
Duboko sam udahnula i usiljeno im se nasmiješila. “Očigledno je da
sam malo zatečena ovime”, rekla sam im. “Smijem li postaviti nekoliko
pitanja prije nego dođu po mene i odvedu me?”
“Pitajte što vas god zanima”, rekla je doktorica Difford strpljivim i
smirenim tonom, kao da me želi odvratiti od pokušaja samoubojstva,
što me samo uspjelo razbjesnjeti.
“Vjeruje li netko od vas da imam problema s drogom?” pitala sam
ih.
“Ne”, rekla je Meg.
“Pićem?”
“Ne osobitih.”
“Što ste joj onda napričali o meni?”
Nastala je pauza. Nitko nije gledao u mene.
“To ćemo vidjeti kad stignete u Glenstone Manor”, rekla je
doktorica Difford.
“Svi mislite da sam malo skrenula.”
Nitko nije odgovarao.
“U redu, imala sam par burnih tjedana”, rekoh. “Priznajem.
Nekoliko mi se večernjih izlazaka izmaklo kontroli. Nisam na to
ponosna, no pokušavam sve ponovno dovesti u red. Ni proteklih
nekoliko dana u uredu nisu bili moji najsjajniji trenuci, no to sam već
sredila. Meg, Trish, trebale ste se najprije obratiti meni” - srdito sam ih
pogledala - “a ne meni iza leđa odlaziti nekoj slatkorječivoj doktorici
koja misli da mi može postaviti dijagnozu prije nego što me uopće
vidjela. Osobito ti, Meg, koja si mi - odnosno, koja si mi bila - najbolja
prijateljica. Što se tiče Charlieja, svjesna sam svojih pogrešaka. Znam
da trebam riješiti neke probleme i ispričati se, no to je osobna stvar
između nas dvoje. Žao mi je, ali smatram da je ovo čisti gubitak
vremena.”
“Dugo smo razmišljali”, rekla je Trish. “Mislimo da bi ovo bilo
najbolje za tebe.”
“Najprije ste trebali porazgovarati sa mnom.”
“Razgovaramo s tobom.”
“Ne razgovarate, nego me stavljate pred—” teško sam izgovarala
riječi koliko sam kiptjela od bijesa. “Gle, ako tako želite, vrijeme je da
skinemo rukavice. Sve sam vam priznala. Ovoga sam tjedna imala
nekoliko loših dana—”
“Nije problem u ovome tjednu,” rekla je Meg. “I sama to dobro
znaš.”
“Zajedno sam s Meg osnovala ovu kompaniju, a u proteklih godinu
dana sav jebeni posao obavljam gotovo sama. Tko nam je doveo više
od devedeset posto klijenata? Ja. Tko ih obrađuje na raznoraznim
večerama? Ja. Tko odrađuje prezentacije? Tko organizira aktivnosti?
Tko dolazi sa svježim idejama? Tko ih prodaje?”
“I neki od nas rade ovdje”, rekla je Meg. “Obavljaju one dosadne
poslove, poput vođenja računa ili spremanja nereda za tobom.”
“Kad ste se sve uzvrtjele kao kokoške ne usuđujući se suprotstaviti
onoj nasilnici Debori, tko je morao pregristi govno i dati joj otkaz? I
otada me olajava po čitavom Londonu. To je bio tvoj posao, Trish. Već
godinu dana radim bez slobodnih subota i nedjelja, a kad nisam na
poslu onda se bavim takozvanim animiranjem klijenata. Stvari su se
malko izmakle kontroli i sad ih sređujem. Zato jer je to ono čime se u
životu bavim. Izađite i pogledajte mi radni stol”, rekla sam. “Uspijete li
pronaći ijednu pogrešku, bilo što što nisam sredila, imate moj
blagoslov da me strpate u ludaru i ubrizgate mi u venu što god želite.”
Trish se nakašljala i vidjela sam da pred sobom drži nekakve
isprintane papire. “U proteklih si nekoliko dana”, rekla je strogo
službenim glasom, “učinila neke vrlo neobične stvari. Klijenti nam sa
svih strana šalju upite.”
“Daj mi to!” istrgnula sam joj papire iz ruke i preletjela ih pogledom.
Obrazi su mi gorjeli od srama.
Netko je pokucao na vrata. Meg i Trish su se ljutito okrenule.
Otvorila su se vrata i na njima se pojavilo Lolino lice.
“Poziv za Holly”, rekla je.
 “Reci da smo na sastanku”, rekla je Trish. “Da će se javiti kasnije.”
“Traži je Craig iz one firme kojima organiziramo onaj susret, iz
eYeI-a. Želi hitno s njom razgovarati.”
Meg i Trish su razmijenile poglede. Meg je ustala i rekla, “Ja ću se
javiti, spoji mi ga u ured.”
“Holly,” javio se Charlie glasom natopljenim sažaljenjem, “samo
želimo ono što je najbolje za tebe.”
“Sve se dakle svodi na to”, rekla sam. “Hoćete li me nasilno odvući,
protiv moje volje? Ne vjerujem da bi se tako nisko spustili. U svakom
slučaju, vjerojatno je i protuzakonito. Trish će se pobrinuti da se
pridržavate pravila. Ne idem u taj Glenstone Manor. Ostat ću doma i
svaki dan nastaviti dolaziti na posao u devet, a odlaziti u šest. Dokazat
ću vam da mogu biti smirena i racionalna i da se znam ponašati. Ako
napravim nešto s čim se ne slažete ili mislite da je pogreška, dođite i
recite mi to u lice.”
Nastupila je dugačka i iznimno neugodna tišina sve dok je Meg nije
prekinula svojim ulaskom u sobu. “Dakle?” pitala je Trish.
Meg se nije osvrtala i gledala je pravo u mene. “Kad ti sljedeći put
na um padne kakva ekscentrična ideja poput slanja kuhinjskih
pomagala i zbirki poezije važnim klijentima s kojima još nismo
potpisali ugovor, mislim da ne bi bilo zgorega kad bi je najprije
podijelila s nama.”
“Oprosti”, rekla sam. Trebala sam si tetovirati tu riječ na čelo kako
bih uštedjela vrijeme.
“Što si mislila?” pitala je Trish. “Znala si i sama koliko nam je
potreban taj posao.”
“Želi se naći sutra s tobom.”
“Znači, nisu otkazali?”
Meg je izgledala posramljeno. “Želi sutra razgovarati o tome.”
“Sa svima nama?”
“Ne, rekao je da želi upoznati Holly.”
“Što još uvijek ne znači da nas nisi trebala obavijestiti”, rekla je
Trish. “I nismo donijeli odluku.”
Uvidjela sam da im je ponestalo odlučnosti pa sam ustala. “Žao mi
je što ste morali prolaziti kroz čitavu ovu zbrku”, rekla sam pristojno. “I
žao mi je što ste se nepotrebno brinuli.” Okrenula sam se prema
Charlieju. “Moramo razgovarati. Mogu li te večeras izvesti na večeru?
Imam ti toliko toga za reći. Ponajprije ti se ispričati.”
Prošao je dugačak trenutak. “U redu, Holly”, pristao je. “Ovo je
jedina terapija koja mi je potrebna.”
Situacija je nalikovala na dramsku predstavu prije konačnog
razrješenja. Primijetila sam da su Meg i doktorica Difford na izlasku
šaptom razmijenile nekoliko riječi, no nije me bilo briga, imala sam
druge prioritete. Čekali su me život i brak koje je trebalo dovesti u red.
 16.

I za ugla smo pronašli miran talijanski restoran i sjeli za stol uz

prozor. Charlie je pijuckao pivo, a ja mineralnu vodu, dok smo gledali
ljude kako prolaze i žure se skloniti s kiše. Podsjetila sam ga kako smo,
kad smo se tek upoznali, znali odlaziti u restorane, promatrati ljude za
susjednim stolovima i zamišljati njihove životne priče. Izmamila sam
mu usiljeni smiješak na lice. Trudio se iz petnih žila, no očevidno je
jednako tako bio gnjevan i povrijeđen. Nagnuo se preko stola prema
meni kako nitko ne bi mogao čuti što mi govori. “Mislio sam se
okrenuti i otići i nikada te više ne vidjeti. No onda...” Zastao je i
zagledao se u mene kao da se u njemu odvija teška borba.
“Da?”
“Ne znam. Sve je u strašnom neredu. A ti uopće ne nalikuješ na
sebe.”
“Daj, molim te, nemoj ponovno počinjati. Što? Na što misliš?”
Primio me za drhtave hladne dlanove i rekao da ćemo bez obzira na
sve dovesti stvari u red. Rekao je da nam je danas godišnjica te da ako
već ne slavimo, onda bi barem mogli donijeti neke odluke. Sljedeća će
nam godina braka biti bolja, imat ćemo pravi brak. Brinut ćemo se
jedno o drugom, a on će mi pomoći.
Bila sam željela razgovarati. Htjela sam mu dati do znanja da mi
pomoć neće biti potrebna jer ću se promijeniti, jer sam već započela
promjene, no utišao me i rekao da ćemo o svemu tome pričati kasnije.
Najprije sam se trebala odmoriti i oporaviti. Počela sam se buniti da
nisam bolesna, no rekao mi je da pustim. “Ponekad je bolje neke stvari
ostaviti neizgovorene.” Otvorila sam usta da mu proturječim, no
iznenada me napustila volja za pružanjem otpora. Kao da mi se um
podijelio u zasebne odsječke čistim su mi se rezom odvojili ljutnja i
prkos, poniženje i sram, oštra ironija, raspojasana razdraženost i
troma ravnodušnost. Nijedan se od odsječaka nije doticao s drugima i
nisam se mogla odlučiti kojeg da koristim u razgovoru. Samilosno sam
ga pitala da li me još uvijek voli, no činilo se da me nije čuo. Onda sam
iz vedra neba, iznenadivši i samu sebe, provalila, ”Izgubila sam ključ.”
 “Molim?”
“Izgubila sam ključ”, ponovila sam. “Nema ga na privjesku.”
“Stalno gubiš ključeve”, rekao je i zastao. “Kakve to veze ima s bilo
čim?”
“Ne znam, dobila sam potrebu reći ti.”
“U redu, primljeno na znanje. Dat ću ti napraviti novi - a ti nabavi
privjesak s kojeg neće stalno spadati ključevi.”
Naručili smo nešto lagano, samo rižoto i salatu. Charlie je uzeo još i
čašu vina dok sam ja ostala na vodi. Pažljivo smo jeli, u gotovo
potpunoj tišini, kao da samo dva stranca koji pokušavaju biti jako
pristojni jedno prema drugom.
Charlie mi se činio drukčiji. Proteklih je tjedana bio neuobičajeno
skrovit, razdražljiv, često odsutan mislima i osjećao se nelagodno.
Nešto je od toga bilo i njegovom krivicom, što me dodatno ljutilo, od
čega bi postao još gori, što me još više ljutilo. A i sam Bog zna da je
dobar dio toga bila razumljiva reakcija na moje ponašanje. Ponekad
sam znala pomisliti da se nešto što je započelo kao brak prometnulo u
psihološki eksperiment u kojem dvoje ljudi zatočeno u skučen prostor
muče jedno drugoga do smrti.
Sad je izgledao smireniji, gotovo zadovoljan, kao da je preuzeo
kontrolu, kao da me je sposoban zaštititi. Donio je odluku o nama. Imao
je izraz lica kojeg nikad ranije nisam vidjela i zbog kojeg sam mu se
željela uvući u naručje. No jednako sam se tako željela uvući u dubok,
mračan brlog i spavati do ponovnog dolaska proljeća. Namjesto toga
sam učinila najbolje što sam u tom trenutku mogla učiniti. Pojela sam
nekoliko zalogaja toplog, smirujućeg rižota, popila gutljaj vina iz
njegove čaše i pustila mu da me taksijem odvede kući. Napunio mi je
kadu te sam se nakon dugog brčkanja popela u krevet. Ležala sam i u
polumraku zurila u onu jebenu odvratnu skulpturu koja mi je uzvraćala
pogled optužujući me za grozne stvari, sve dok Charlie nije ušao u sobu
noseći mi šalicu čaja i keks. Osjećala sam se kao da sam se vratila u
djetinjstvo. Ugasio je svjetlo i zastao na pragu promatrajući me, brinući
se o meni. Omotala sam ruke oko jastuka i pretvarala se da spavam sve
dok se u jednom trenutku više nisam morala pretvarati i dugačak je
dan napokon završio.

Sljedećeg me jutra na poslu dočekala poruka iz eYeI-a u kojoj je stajalo

samo ime bara nedaleko ureda u kojem se Craig želio nakon posla naći
sa mnom. Nelagodan me grč podsjetio na sadržaj paketa koji sam im
bila poslala. Što li su samo morali misliti? Iznenada sam doživjela viziju
svog budućeg života kao neprestanog ispravljanja pogreški koje sam
učinila. Mogla sam je otpisati kao puku šalu ili trenutak ludila ili
simpatičnu devijaciju ili... Zamolila sam Lolu da mi skoči preko puta po
dva dupla espressa. Kad se vratila, odnijela sam ih do smrtno ozbiljne
Meg.
“Možda bi trebala poći sa mnom”, rekla sam.
“Što ću ti ja, ne trebaš me.”
“Bojim se da si mi i previše potrebna.”
“Tražio je tebe osobno”, rekla je Meg.
Popila sam gutljaj kave i sa zahvalnošću dočekala kipuću tekućinu
koja mi je opržila jezik. Megina je stajala nedodirnuta na radnom stolu.
“Ne znam”, rekla je.
“Što je?”
“Zar svakoga dana moraš riskirati čitavu kompaniju? Mi ostali
nismo poput tebe. Nije nam potrebno toliko uzbuđenja.”

Čim sam ugledala Craiga u baru znala sam da će sve biti u redu. Bio je
već napola popio svoj suhi martini i kad me vidio široko se nasmiješio.
Krenuo mi je naručiti piće, no zatresla sam glavom. Trenutačno samo
voda. Čitavo je čovječanstvo naspram mene bilo nekoliko martinija u
zaostatku.
“Skroz si luda”, rekao je iskapivši svoj martini i mahnuvši djevojci
za šankom da mu donese još jedan. “Ovo je upravo ono što nam treba.
Razmišljanje izvan zadanih okvira. Pazi sad.”
Na stolu pokraj čaše ležala je zbirka poezije. Otvorio ju je i na glas
pročitao jednu od pjesama. Teško sam ga pratila.
“Nije li to sjajno? Nisam pročitao nijednu pjesmu otkad sam
diplomirao na Oxfordu. A tek ova stvarčica...” Iz džepa je izvukao
grabilicu za tekući med. “Uistinu funkcionalan predmet”, rekao je, “pa
ipak, ima nešto komično u sebi. Kome bih ga god pokazao, svima bi
izmamio osmijeh na lice.”
“I mislila sam da bi mogao biti simpatičan”, bilo je jedino što sam
uspjela reći, pokazat će se i do kraja razgovora. Bila sam prerastrojena
da bih mogla suvislo razgovarati pa sam pustila Craiga da priča o
dizajnu dok sam ga pažljivo pratila i u pravim trenucima kimala
glavom kako bih ostavila dojam duboke usredotočenosti, a ponekad
bih se i nasmijala, odajući dojam suosjećajne osobe.
Ustao je nakon sat vremena i pružio mi ruku, “Bilo mi je uistinu
zadovoljstvo”, rekao je. “Imam osjećaj da smo doista razjasnili neke
ideje.”
Uzvratila sam mu stisak.
“Mogu li te nekamo odbaciti?”
“Ne treba, hvala, idem do ureda”, slagala sam na brzinu.
“Vi radoholičari”, rekao je smješkajući se. “Nazvat ću te sutra.
Vidim da ćemo zajedno zaraditi lovu.”
Kad sam ostala sama, naručila sam još jednu mineralnu vodu. Kako
nisam imala olovku i papir, počela sam raditi popis u glavi. Stvari je
trebalo odraditi jednu po jednu. Prvo, Charlie. Drugo, posao. Potom sve
ostalo. Morala sam sve ispraviti. Još mi je ostao i onaj kartaški dug.
Nadala sam se da će shvatiti kako je to bio jedan veliki nesporazum. To
bi bio broj tri na popisu. Time se pozabaviti. Nekako. Platila sam piće i
pitala gdje je zahod. Konobarica me uputila u podrum. Nakon što sam
oprala ruke, pogledala sam se u ugledalo i izravnala kosu. “Korak po
korak”, rekla sam sama sebi.
Izlazeći u kameni hodnik očešala sam se o nekog muškarca u
odijelu. Dok sam mrmljala ispriku, na ramenu sam osjetila ruku koja
me snažno gurnula prema zidu od cigli čija me hladnoća dodirnula kroz
svilenu haljinu. Nada mnom se, gotovo radoznalo, nadvilo Reesovo lice.
“Nisi mi se javila”, rekao je.
Pokušala sam mu se istrgnuti iz stiska. Podigao je ruku. Udarac
nisam uopće osjetila. Vidjela sam ga, poput eksplozije jake svjetlosti, i
začula sudar šake i lica. Ostala sam bez daha.
“Zajebavaš se sa mnom”, rekao je, “a to mi se nimalo ne sviđa.”
Lijevo me rukom sada čvrsto držao za gušu tako da nisam mogla
vrisnuti u pomoć. Desnim me dlanom milovao po obrazu, a onda se
počeo spuštati sve niže, preko dojke, trbuha, pokušavajući mi se preko
haljine uvući među noge. Naslonio se na mene. Odozgo su dopirali
zveket čaša i buka razgovora. Na uho mi je prošaptao, “Poigravaš se sa
mnom. Sama si to tražila. Prije nisam bio ovakav, bio sam normalan
tip, imao sam djevojku...”
Bio je potpuno neuračunljiv. Imala sam osjećaj da mi se srce sledilo
od straha. No iako sam bila svjesna da mi može učiniti što god poželi i
da ga nikako ne bih mogla u tome spriječiti, te iako me držao za vrat,
nisam se uspjela suzdržati od smijeha kad se počeo samosažalijevati
pričajući mi o tome kako je nekoć bio normalan.
Lice mu je gotovo pocrnilo od bijesa. ”Kučko jedna... jebena—”
soptao je prema meni. “Kako ti se ovo sviđa?” Zabio mi je koljeno u
slabine tako da sam zacvilila u agoniji bola, a onda mi je razderao
haljinu. Približio je lice mojem, toliko blizu da sam mu mogla osjetiti
dah i vidjeti vlažne usne.
“Sjebala si me”, prošaptao je. “Sad ti mogu učiniti što god poželim.”
Skupila sam svu energiju koju sam mogla pronaći i pljunula ga,
zadovoljno promatrajući kako mu se sluzavi ispljuvak cijedi niz vrat.
Podigao je ruku i ponovno me udario. Glava mi se trgnula i čula sam, ali
ne i osjetila, kako je snažno udarila o zid. Zgrabio me za ovratnik
haljine i poderao je, a potom prislonio usne o moje. Snažno sam
zagrizla i okusila krv. Čula sam kako je kriknuo za čim je uslijedila još
jedna eksplozija boli kad me udario.
Sa stubišta se začuo zvuk koraka. Rees se odmaknuo od mene i
nestao. Dok je trčao uza stube, dvije su žene prošle hodnikom ne
obraćajući pažnju na mene. Kao da me nisu ni zamijetile kako zgurena
drhturim u mraku.
Koljena su mi se tresla, a srce udaralo tako snažno da mi je bilo
potrebno nekoliko minuta kako bih se uspjela pomaknuti. Naslonila
sam se na zid i osluškivala vlastito disanje. Tada je iz zahoda dopro
zvuk ispiranja vode pa sam se krajnjim naporom uspela uz stube,
najprije u osvijetljen i nasmijan bar, a potom u mračnu ulicu.
 17.

R azgledala sam uokolo. Presjeklo me u prsima kad je iz mračne

uličice izišla krupna prilika, no to nije bio on, nego neki drugi
muškarac u odijelu. Pogledala sam na sat i tek je bilo prošlo sedam. Da
je lipanj, još bi nekoliko sati bio dan.
Kamo? Trebala bih poći kući, no svi su taksiji koji su prošli mimo
mene bili zauzeti, a ovakva nisam mogla u podzemnu. Izvadila sam
mobitel, no koga sam mogla nazvati? Namrštila sam se od boli kad sam
lagano opipala natečenu kožu ispod oka. Još sam čvršće stegnula
rubove kaputa, pokušavajući ne razmišljati o njegovim rukama koje su
me dodirivale. Odjednom me svladao osjećaj hladnoće i mučnine.
Krenula sam prema uredu koji je bio na minutu hoda od bara,
polako teturajući na drhtavim nogama, neprestano se okrećući u
bojazni da je još uvijek negdje u blizini. Otišla sam ravno u zahod,
upalila svjetlo i stala zureći u neznanku krvavih očiju, natečena lica,
poderane odjeće i s masnicom na vratu, s one strane ogledala. Svukla
sam kaput i pregledala ozljede, a potom ih prebrisala maramicom
navlaženom u hladnoj vodi. Opipala sam zatiljak na mjestu gdje sam
udarila o zid. Na prstima sam ugledala tragove krvi. Bol koju nisam
osjećala u trenutku udarca sada me salijetala uparena s beznađem tako
da mi se zavrtjelo u glavi i morala sam se uhvatiti za umivaonik kako
ne bih pala.
Sklopila sam oči. Izvana sam začula tihi zvuk i ponovno sam ih
otvorila. Uredom su promicali koraci. Upalilo se svjetlo. Nisam se
mogla ni pomaknuti. Stajala sam promatrajući ozlijeđenu, bespomoćnu
ženu u zrcalu. Koraci su se približavali, zastali, nastavili. Vrata su
zaškripila i otvorila se.
Iza mene je stajala Meg. Nisam se okretala, no pogledi su nam se
susreli u ogledalu i nekoliko smo se trenutka šutke promatrale. Svojim
je pogledom prodirala duboko u mene, u sve moje sablasne tajne
odjeljke za koje nisam ni bila svjesna da postoje. Osjetila sam se tako
prestrašenom i usamljenom da sam se jedva održavala na malaksalim
nogama. Zapitala sam se je li to prijateljstvo, jače od dragosti ili čak
ljubavi, neka vrsta zastrašujuće intime spoznaje? Ili je to bilo nešto
sasvim drugo?
“Meg”, napokon sam je upitala, “što je?”
“Ovo ne može ovako dalje.” Prišla mi je i stavila ruku na rame. Kroz
tanku sam haljinu osjećala toplinu njezinih jagodica. Imala sam osjećaj
da joj je ruka strahovito teška. Je li me pokušavala utješiti ili me poput
zatvorskog čuvara odvodila u ćeliju? Naposljetku sam se okrenula.
Zagrlila me i izvela u ured.

“Moraš ga prijaviti policiji - htjela sam da to i ranije učiniš, no sada

jednostavno moraš.”
“Ali—”
“Nikakvo ali. Tip je opasan - znala sam to čim sam ga prvi put
ugledala. Neće se zaustaviti na ovome.”
“Meg?”
“Sad ću te odvesti u postaju. Auto mi je dolje na rampi. Svratila sam
samo po neke dokumente. Idem ti po kaput i odmah se vraćam.”
Vratila se s kaputom kojim me ogrnula te mi pomogla da se
spustim stubama dolje do njezinog auta. Ugurala me na suvozačevo
sjedalo i privezala sigurnosni pojas.
“Meg”, zavapila sam dok je sjedala na vozačevo sjedalo i pokretala
motor.
“Molim?”
“Što se to događa sa mnom?”
“Ne znam.”
“Proganja me osjećaj da nešto kriješ od mene.”
“Pričat ćemo kasnije o tome.”
“Nikad među nama nije bilo tajni. Uvijek smo si sve govorile.”
“Prijavit ćeš tog Reesa policiji. Sve ostalo je trenutačno manje
važno.”
“Mrzim čekati.”
“Znam”, rekla je sarkastično.
“Vara li me Charlie s nekim?”
“Kasnije, Holly.”
“Znam da me vara, zar ne? Ne bih mu zamjerila. Samo je pitanje s
kim. S kim, Meg?”
“Evo nas, stigle smo.”
Kad sam nakon četrdeset i pet minuta čekanja napokon sjela nasuprot
policajke po imenu Gill Corcoran, shvatila sam da ne znam odakle bih
počela priču. Izgledala mi je teško shvatljivom, istovremeno potpuno
jasna i zamagljena, poput košmara koji te okupanu znojem budi u sitne
noćne sate. Meg, koja je također sjedila za stolom, pomogla me provesti
kroz zakučast slijed događaja.
Gill Corcoran je imala ugodno lice, pronicav pogled i suosjećajno
srce. Neprestano mi je dolijevala vodu u plastičnu čašu, a ja sam je
gutala i gutala kao da sam njome sve to mogla isprati iz sebe. Morala
sam joj do u detalje opisati kako me točno Rees udario. Pregledala mi je
lice i posjekotinu na zatiljku koja je još uvijek krvarila. Rekla mi je da joj
pokažem gdje me točno dirao i što mi je učinio.
Ispričala sam joj kako sam ga upoznala, osjećajući Megin pogled na
sebi. Rekla sam joj za noć koju smo proveli zajedno. Rekla sam joj za
gaćice koje je poslao poštom i telefonske pozive Charlieju. Meg je
oborila pogled na dlanove koji su joj ležali u krilu. U jednom sam
trenutku više osjetila, nego što sam to ustvari vidjela, kako se trgnula,
no nastavila sam dalje. Sad je napokon imala priliku vidjeti kakva sam
ja uistinu osoba. Gill Corcoran nije bila iznenađena, niti me osuđivala,
na čemu sam joj bila zahvalna.
“Gospođo Krauss, moram biti iskrena prema vama.”
“Zovite me Holly, molim vas.”
“Holly. Možemo ga pozvati na obavijesni razgovor. Postoji nekoliko
stvari na osnovu kojih bismo mogli podići optužnicu protiv njega. No
to neće biti nimalo jednostavno.”
“Ali pogledajte samo tu modricu”, rekla je Meg.
“Svjesni ste da ste bili imali odnos s tim muškarcem.”
“Nije to bio odnos, nego jedna jedina besmislena—”
“To me se ne tiče. Samo znam kako bi to izgledalo - kako bi to bilo
prikazano na sudu, dođe li ikada do njega.”
“Bila sam pijana”, rekla sam. “Pijana, glupa, nevjerna, luda. Tvrdite li
da me, ako sam se jednom poševila s njim, sad ima pravo napadati i
prijetiti mi i da će se zbog toga izvući nekažnjeno?”
“Ne. Nipošto. Samo sam željela da budete svjesni što vas sve
očekuje. Poroti ćete morati ponoviti sve što ste rekli i meni. Morat ćete
iznijeti sve detalje svog privatnog života pod povećalo javnosti. Znate li
koliko pokušaja silovanja završi zatvorskom kaznom?”
“Ne.”
“Manje od petine u nekim dijelovima zemlje. U što su uključena i
nasumična silovanja. A to su slučajevi koji završe na sudu, u kojima
policija i javno tužilaštvo smatraju da imaju šanse za presudu. Što se
tiče silovanja na izlascima—”
“Nije me silovao. I nikad nismo izašli zajedno”, rekla sam snuždeno.
“Holly, ne morate mene uvjeravati. Morate biti svjesni toga prije
nego poduzmete daljnje korake. Govorim vam za vaše dobro.”
“Jasno mi je.”
“Udana ste žena.”
“Jesam.”
Nastupila je tišina koju je Meg prekinula bijesno rekavši, “Ali mogao
bi je ponovno pokušati napasti.”
Gill Corcoran nije ništa odgovorila. Naprosto me pogledala. Očito je
bila u pravu.
“Živu bi me pojeli”, rekla sam. Okrenula sam se prema Meg. “U
posljednje vrijeme stalno sanjam isti san. Noćnu moru. Nalazim se
okružena gomilom ljudi koji vrište i upiru u mene prstom dok im lica
ulaze i izlaze iz fokusa. Među njima su i Rees i Deborah. I tip s kojim
sam igrala poker i onaj kojeg sam nokautirala na cesti.” Meg je
zatreptala od zbunjenosti, no samo sam nastavila dalje. “A čini mi se da
sam na trenutak prepoznala i Charlieja. I tebe. Svi ste me optuživali.
Kad bih otišla na sud, noćna bi mi se mora ostvarila.”
Ustala sam i spoznala da mi se koljena više ne tresu. “Hvala vam
najljepša”, rekla sam Gill Corcoran. “Bili ste vrlo ljubazni.”
Rukovale smo se i ja sam pomislila kako bi mi ta čemerna policajka
iz noćne smjene mogla biti prijateljica. Ta mi je misao unijela tračak
svjetla u sablasnu tminu koja me okruživala.
Meg me odvezla kući i, iako je željela ući sa mnom, ustrajala sam na
tome da otiđe. Željela sam se sama suočiti s Charliejem.
 18.

N o Charlie nije bio doma. Kuća je bila tiha, mračna, prazna.

Otišla sam na kat, svukla haljinu i odbacila je u kut te odjenula
kućni ogrtač. Počešljala sam kosu ne gledajući se u zrcalu, svezala je u
čvrsti rep i uvukla noge u tople papuče. Potom sam se spustila do
kuhinje gdje sam iz zamrzivača izvukla nekoliko kocki leda, umotala ih
u krpu i pritisnula na natečenu jagodičnu kost.
Nazvala sam ga na mobitel, no zvonjava se začula iza tosterà, gdje
ga je obično sakrivao. Mali je dio mene osjetio olakšanje jer mu nisam
morala ispričati što se dogodilo, no jednako sam tako bila svjesna da se
svakim odgađanjem suočavanja, odlaganjem objašnjenja i ispovijesti,
para komadić naše veze sve dok ne ostane više ništa za ponovno
splesti, do praznih niti sjećanja. Ah, da, ja sam nekoć bila ta žena, a on
taj muškarac. U neka smo sretnija vremena do u detalje znali kako je
ono drugo provelo dan, kao i misli koje su nam pri tome prolazile.
Dijelili smo male stvari - blagu upalu grla, sendvič za ručak, riječi koje
bi čuli u autobusu, zalazak sunca, čarape - jednako kao i velike, od kojih
gotovo da su bile i važnije.
Nisam znala gdje je sad. Nisam znala s kim je niti što radi. Nisam
znala o čemu razmišlja. Nisam znala što ću mu reći kad se vrati, niti
sam znala što će mi na to odgovoriti. Hoće li mu lice biti vedro ili
namršteno? Hoću li na njemu prepoznati miris neke druge žene? Neke
nježne, smirene, tolerantne žene?
Napravila sam si omlet i tost i prisilila se pojesti ih, nakon čega sam
popila dvije šalice zelenog čaja. Prislonila sam čelo na kuhinjski prozor
i zagledala se u mrak, u zarastao vrt u kojem su snažni naleti vjetra
povijali visoku travu i trgali lišće s drveća. Tijelom mi je prostrujao
drhtaj.
Zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Otišla sam do središta
kuhinje i tamo neodlučno stala. Nije mogao biti Charlie, a nikoga
drugoga nisam željela vidjeti. I sama pomisao na bilo kakav pokušaj
svijanja usana u osmijeh i izgovaranja riječi poput, “Da, ne, sve je u
redu, uđi...” Neizvedivo.
 Zvono se ponovno oglasilo. Dva kratka pritiska i jedan dugačak.
Možda je Charlie zaboravio ključeve. Stegnula sam pojas na kućnom
ogrtaču, otišla do hodnika, odškrinula ulazna vrata i provirila van.
“Pogriješili ste—”
Snažna mu se noga našla u procjepu prije nego sam uspjela zalupiti
vratima i pritom je glupavo podvrisnuo, kao da sam bila rekla nešto
strašno smiješno.
“Zipa”, rekao je i silovito gurnuo vrata tako da sam zateturala
unatrag prema zidu. “Pretpostavljam da si ti Holly.”
Bio je mlad, vjerojatno još tinejdžer, nabijenog vrata i lica
prekrivenog aknama. Ošišan na milimetar. Kroz lijevu je obrvu imao
provučen prsten, kao i još njih nekoliko u lijevom uhu, dok u desnom
nije imao ništa jer ga je više od polovice nedostajalo. Kao da si je netko
uzeo jedan veliki griz. Nosio je vrećaste vojničke hlače i umazanu sivu
potkošulju, unatoč hladnoći koja je bila vani. Na obje je ruke imao
zavojite tetovaže, dok su se dijelovi jedne nazirali i na prsima.
“Nemam pojma tko si ti”, rekla sam, “i morat ću te zamoliti da iz
ovih stopa odeš.”
“Dobra ti je gajba”, rekao je poprativši svoje riječi novim valom
kreštavog smijeha, a onda je glasno šmrknuo i obrisao nos
podlakticom.
“Pozvat ću policiju.”
Na te je riječi izvadio iz džepa neki predmet - nisam uspjela
razaznati što - i počeo ga prebacivati iz ruke u ruku. Onda se odjednom
začuo škljocaj i na slabašnoj je svjetlosti bljesnula oštrica noža u koju
smo se oboje zagledali. Ponosno se nasmiješio kao da je upravo izveo
mađioničarski trik.
“Nemoj”, rekao je zatvarajući oštricu i spremajući je natrag u džep.
Ponovno je šmrknuo i divljački se počeo češati po ruci. Od njega se
širio jak miris mokrog psa, pazuha i ljepila. Ovaj je skroz prosvirao,
pomislila sam. Tko zna što bi mu sve moglo pasti na pamet. Stisnula
sam šake.
“Što želiš?”
“Za početak, dobro bi mi došlo jedno pivo.”
Zgrabio me za zapešće i odvukao do kuhinje gdje je otvorio
hladnjak i navirio se u njega.
“Može i ovo.” Otvorio je bocu, pošteno iz nje potegao i glasno se
podrignuo. “Vidim, sve čisto i uredno. Zavrnute plahte.” Za čim je
ponovno uslijedio onaj užegli smijeh. “Znaš Vica Norrisa?”
 “Ne, nikad čula za njega.”
“Duguješ mu jedanaest tisuća funti. Odnosno, da budem precizniji”,
naglašavao je riječi kao da je ponosan što ih zna izgovoriti, “duguješ ih
kompaniji Cowden Brothers.”
“To je bio strašan nesporazum”, rekla sam. “Bila sam bolesna. Ja
uopće ne znam igrati poker. Nisam znala što radim.”
Široko se osmjehivao ne skidajući pogled s mene. “Gadna ti je ova
masnica na faci.”
“Uostalom, nisam izgubila jedanaest tisuća, nego devet”, rekla sam
mu. “Kojih nemam. Nemam ni funte.”
Potegao je još nekoliko gutljaja i duboko uzdahnuo. “Nije me briga”,
rekao je. “Samo ti prenosim što mi je rekao. Plati. Žišku?”
“Da”, odgovorila sam, želeći da što prije nestane iz kuće.
No umjesto toga se zavalio u kuhinjski stolac i raširio noge kao da
ima vremena napretek. Glava i ruke su mu bile pune ožiljaka i krasti
koje je stalno češao izgrizenim noktima.
“Hajde da onda malo zavirimo ovdje”, rekao je uzimajući moju
torbicu. Pronašao je novčanik i iz njega izvadio sav novac, dvadeset i
pet funti i nešto sitniša, i spremio ga u džep. “A tvoj frajer, što on veli
na sve ovo?”
Nisam odgovarala.
“Kladim se da mu nisi ništa rekla.” Ustao je i prišao mi. Osjetila sam
pivski zadah kad mi se unio u lice i rekao, “U redu, što sam ti još
zaboravio reći? Ah, da. Vic ti poručuje da je trenutačno jedanaest, ali da
će za tjedan dana biti dvanaest. A sljedećeg tjedna trinaest. I tako dalje.
Žišku? Spremi lovu kad se vratim. U gotovini.”
Kimnula sam.
“Moje ime je Dean. Holly, vidimo se.”
Laganim je korakom otišao do hodnika i izišao. Otišla sam do vrata
i promatrala ga kako se razmetljivo gega niz ulicu, prolazi pokraj
Charlieja koji je dolazio iz suprotnog smjera i nestaje iza ugla. Onda
sam zatvorila vrata i naslonila se na njih tiho cmizdreći dok nekoliko
trenutaka kasnije Charlie nije pokucao.
Uspravila sam se, ispravila ramena i navukla smiješak
dobrodošlice. “Zdravo, Charlie”, pozdravila sam ga dok je ulazio iz
hladne noći. Imao je rumene obraze, oči su mu se caklile i veselo je
cupkao. “I ja sam upravo stigla. Pala sam danas na poslu i natukla
jagodičnu kost, ali ne brini, izgleda gore nego što uistinu jest. Kakav je
bio tvoj dan?”
 Oh, pomozi mi, pomozi mi, pomozi mi, dragi Charlie. Bilo tko,
pomozite mi. Pomozite mi prije nego se raspadnem, bilo je ono što
nisam izgovorila.
 19.

C harlie me probudio sljedećeg jutra. Pomogao mi je da se uspravim

i donio mi nekoliko kocki leda umotanih u krpu da stavim na lice.
Skuhao mi je jaku crnu kavu, sjeo je na krevet pokraj mene i promatrao
me kako pijem. Malo me razbistrila. Staklo koje me odvajalo od ostatka
svijeta, kao da se malo stanjilo. “Žao mi je”, rekla sam. “Zbog... pa, zbog
svega, uistinu.”
“U redu je”, rekao je gladeći me po kosi.
“Mislim da mi nije skroz dobro.”
“Ozdravit ćemo mi tebe.”
“Oh, Charlie, znam da ti ide popravljanje stvari, ali...”
“To će mi biti hobi.” Oči su mu se sjajile.
Htjela sam ga upitati, s kim me varaš? Znala sam da mora biti
netko: bio je tako pažljiv, a istovremeno odsutan duhom. Odjednom mi
se učinio mlađim, glatkijim, toliko nalik ambicioznom mladiću u kojeg
sam se bila zaljubila prije godinu dana. Željela sam mu reći: “Zašto
jednostavno ne prestanemo lagati jedno drugoga? Kako bi bilo da
ispljunemo golu, otrovnu istinu i pogledamo joj u oči?” Umjesto toga
sam mu dotakla obraz i okrenula se kako mi ne bi gledao lice.
Bilo je već gotovo osam sati. U šest odlazim s posla. Sljedećih ću
deset sati morati igrati ulogu Holly Krauss prije nego uzmognem sići s
pozornice, zaključam vrata i legnem u postelju. Kad bih samo uspjela
izgurati dan, a da ništa ne zabrljam, sutra bi mi bilo malo lakše,
preksutra još lakše i tako dalje.
Isprva je sve krenulo odlično. Nakon što sam obavila sve
ranojutarnje rituale uspjela sam čak i gricnuti nešto što je Charlie
stavio pred mene govoreći mi kako moram jesti, što mi se učinilo kao
razuman savjet. Koža me peckala kao da sam nedavno bila bolesna ili
se upravo spremam razboljeti. Sve sam promatrala kao kroz laganu
izmaglicu. Vrlo sam se pažljivo odjenula i nanijela šminku, tu svoju
krinku, oklop koji me trebao zaštititi od svijeta, iako ništa nije moglo
prikriti natečen i pomodrio obraz. Navukla sam kaput pod paskom
Charliejeva budnog oka.
 Prije nego što sam otišla u ured, izišla sam u vrt, gdje me Charlie
nikako nije mogao čuti dok telefoniram i nazvala Stuarta.
“Holly? No, tako dakle! Nisam mislio da ću te ikada više čuti.”
“Oh?” rekla sam slabašnim glasom.
“Čujem da si se izvrsno zabavila one večeri, zar ne?” vikao je Stuart.
“Koje večeri?”
“Pretpostavljam da ih je u posljednje vrijeme bilo na pretek. Mislio
sam na tvoju kartašku eskapadu i sve vezano uz nju.”
“Zbog toga te i zovem. Htjela bih razgovarati s tobom.”
“Gdje želiš da se nađemo?” iznenadila me brzina kojom je predložio
sastanak.
Duboko sam uzdahnula. Nisam se željela nalaziti s njim, no nisam
uspjela pronaći način da ga preko telefona zamolim, trebam veliku
uslugu, ali možemo li to obaviti na brzinu? Stoga smo dogovorili
sastanak sredinom jutra.

Našli smo se u jednom kafiću. Trudila sam se ne imati grižnju savjesti

što sam otišla iz ureda uvjeravajući se da je svima vjerojatno drago da
sam im se izgubila iz vida. Stuart je stigao odjeven u elegantno crno
odijelo i bijelu košulju bez kravate, pucajući od samopouzdanja.
Naručio nam je kavu u ogromnim šalicama jarkih boja koje su izgledale
kao da su napravljene za divovske bebe.
Odmjerio me od glave do pete, kao kakav procjenitelj. “Netko ti je
napokon pokazao što uistinu misli o tebi?”
Dotakla sam modricu rukom, “Spotaknula sam se i pala.”
“Ma da?” Sarkastično se zacerekao. “A i izgledaš rastureno.”
“Imat ću dovoljno vremena za spavanje dok budem ležala pod
zemljom,” odgovorila sam mu. “Ili kad si dovedem život u red. Vidio se
što se dogodilo one večeri kad smo kartali poker?” Osmijeh mu se još
više raširio, “Jesam, vidio sam.”
“Ispričavam se”, rekla sam. “Te se večeri sjećam samo u dijelovima.
No pamtim da sam bila malčice bezobrazna. Molim te da mi oprostiš
ako sam bila takva i prema tebi.”
“Bila si takva i prema meni.”
“Žao mi je.”
“Kasnije sam se pitao što sam ti ja u životu skrivio da si me željela
toliko poniziti.”
“Žao mi je, Stuarte. Mislim da sam imala dojam kako si me uzeo na
zub i samo sam ti željela uzvratiti istom mjerom. Priznajem da sam bila
prešla svaku granicu.”
“Zašto si me željela vidjeti?”
“Izgubila sam prilično novca.”
“Znam. Bio sam tamo.”
“Morali su vidjeti da nemam nikakvog iskustva u kartanju. Ne mogu
vjerovati da mi žele uzeti toliki novac. No jučer mi se na vratima
pojavio neki tip i prijetio mi. Ne znam uopće odakle mu moja adresa.”
Stuart me mirno promatrao ne odgovarajući.
“Misliš li da bih se mogla komu obratiti?”
Izraz lica mu se promijenio kao da je sve što mu govorim potpuno
nevažno. “Možeš popričati s Tonyjem ako želiš. Ili s Vicom. Samo ne
znam što im misliš reći. Ono je bila ozbiljna partija pokera. Znala si da
se igra za novac. To je kao da odeš u supermarket, vrhom napuniš
kolica stvarima i onda blagajnicu lijepo zamoliš da te pusti a da ne
platiš.”
“Radi se o jedanaest tisuća funti.”
“Ne znam, rekao sam ti, možeš pokušati obratiti se Tonyju.”
Došli smo do najgoreg dijela. Morala sam progutati ogromnu
knedlu.
“U stvari, znaš, Stuarte, nadala sam se da bi im ti možda mogao
nešto reći.”
Nakon čega je nastupila dugačka tišina. Imala sam dojam da na neki
način uživa u tom trenutku.
“Znači, sad bih ti još i to trebao srediti?”
“Kako to misliš ‘još i to’?”
“Tražila si me da se pobrinem za Debbie Trickett, sjećaš se?”
“Nisam te baš tražila, više si se sam ponudio. Kako bilo, već mi se
ionako danima ne javlja.”
“Ma nemoj mi reći, a što misliš zašto?”
“Zato jer zna da nema pravnog temelja za parnicu.”
“Nadam se da si u to sigurna”, rekao je Stuart.
“Kako to misliš?”
“Našao sam se s njom. Razgovarali smo. Stan joj je na prodaju.
Uskoro će postati beskućnica. Prisiljena je tražiti novi posao bez ikakve
preporuke. Bila je dala otkaz na odličnom mjestu kako bi došla raditi u
KS Associates i sad je sve izgubila. Želim se uvjeriti da je to uistinu
zaslužila.”
“Na čijoj si ti strani?”
“Na ničijoj. Ja sam izmiritelj. Pokušavam pronaći zajednički jezik.
Smatrao sam da je važno da vidiš kako ju je ovo strašno pogodilo. Da je
i ona ranjiva. Možda toga nisi bila potpuno svjesna.”
“Oh, jasno mi je...” Krenula sam i zastala usred rečenice. Prodorno
sam ga pogledala, “Ne mogu vjerovati, jebeš se s njom, zar ne?”
Strašno se zacrvenio i osvrnuo uokolo.
“Nemoj tako glasno”, rekao je. “Jesi li normalna?”
“Je li to istina?”
Uperio je u mene drhtavi prst tako da sam pomislila da mi želi
iskopati oko. “Nije, kad već moraš znati.” Jedva je izgovarao riječi
boreći se da dođe do daha. “Dobro, koji je tvoj problem? Svima to radiš.
Ruješ i rovariš dok im ne nađeš slabu točku. Svi imamo barem jednu. A
kad je pronađeš onda ih uništiš. To si napravila i Debbie. Ulovila si je u
laži. Prava pametnica. I onda si je time uništila. Isto si napravila i meni.
I misliš da se možeš izvući samo tako. Ima li to veze s moći? Ili
jednostavno uživaš ispitivati gdje ti je granica? Za početak,
slatkorječivost ti neće pomoći otplatiti dug Vicu Norrisu. Probaj njemu
zatreptati kapcima i vidjet ćeš kamo će te to odvesti. On ne prašta i ne
zaboravlja. Nastaviš li se nadati da će se stvari riješiti same od sebe,
otkrit ćeš o čemu ti govorim.”
Stao je kao da je ostao bez daha.
“Jesi li završio?” upitala sam.
“Nisam”, odgovorio je. “Došao sam razgovarati o Debbie.”
“I?”
“I pokazati ti kako popraviti barem jednu katastrofu koju si
prouzročila. Pruži joj još jednu priliku. Obećala je da će sve biti drukčije.
Pretvarat će se kao da se ništa nije ni dogodilo.”
“Ona će se pretvarati kao da se ništa nije dogodilo?”
“Tako je. Što da joj poručim?”
“Tako dakle. Hm, što bih joj mogla poručiti?”
Morala sam na trenutak predahnuti. Srce mi je tuklo kao ludo, jedva
sam čula Stuarta što govori. Nisam mogla normalno razmišljati.
“Imam poruku za Deboru”, rekla sam, a Stuart se nagnuo prema
meni. “Slobodno joj reci da odjebe. Imamo sreće što smo je se riješili.
Više joj ne bih povjerila niti da mi iznese smeće.”
Ustala sam i otišla.

Vratila sam se u ured posrćući poput pijanca te se stropoštala u stolicu.

Noge su mi drhtale poda mnom, a kad sam pokušala unijeti lozinku u
računalo, otkrila sam da mi se ruke tresu tako snažno da nisam mogla
pogoditi prave tipke, zbog čega je na zaslonu nicala šuma besmislenih
riječi. Ne znam koliko je vremena prošlo: činilo mi se da se sve događa
istovremeno. U jednom je trenutku Lola pred mene stavila šalicu kave,
no slučajno sam je prolila po cijelom stolu. Sjećam se velike strke oko
sklanjanja dokumenata, hrpe papirnatih ručnika natopljenih kavom i
ljudi koji su me uvjeravali kako stvarno nije ništa strašno. Bila sam
pojela i griz nekog sendviča, no od okusa mi je pozlilo pa sam ga bacila
u smeće.
Sjećam se i da sam razgovarala s Meg i Trish, samo zato jer smo
pričale o Debori. Čula sam se kako govorim, glasom koji kao da nije
pripadao meni, da sam možda ipak previše brzala te što misle o tome
da damo Debbie još jednu priliku, na što mi je Trish strogo odgovorila
kako je odvjetnik već pripremio i pregledao sve papire i smatra da smo
u danoj situaciji bile i više nego korektne prema njoj. Slučaj je bio vrlo
jasan i tu nije bilo mjesta davanju nikakvih drugih prilika.
“Dakle, to je to”, rekla je Meg. “Nemoj više razbijati glavu s
Deborom.”
“Ne razbijam”, odgovorila sam bezvoljno.
Sjećam se da mi je kasnije Meg položila ruku na rame i nekoliko me
puta uzastopce dozvala po imenu pitajući me je li sve u redu. Rekla sam
joj da sam dobro, ali sam imala problema usredotočiti se na bilo što.
Pred očima mi se stalno pojavljivao onaj mladac od sinoć, Dean, koji je
zaudarao na ljepilo i znoj, kako se hihoće i govori mi da moram platiti i
zatim tumara van iz kuće samo trenutak prije nego što će Charlie ući. I
Stuartovo lice, koje mi je uvijek izgledalo srdačno i ugodno, sve do
danas ujutro kad je isijavalo mržnjom i prijezirom. Naravno, bio je tu i
Rees. Je li moguće da je prošao tek jedan dan otkako mi je poderao
haljinu i išamarao me? Začula sam zvuk udarca lubanje o kameni zid.
Sve mi je izgledalo kao noćna mora, noćna mora u kojoj se sve ružne
stvari događaju odjednom, u kojoj su se sve pogreške koje sam
napravila sastale i zajedno me krenule progoniti, a ja sam bila svjesna
da im nikako ne mogu uteći. Što god napravila, borila se, bježala,
plakala ili zapomagala, sve je bilo uzalud. Gotovo smiješno.
“Pa ti plačeš”, rekao je glas meni sa strane. Meg, koja kao da se
stvorila niotkuda. “Zašto plačeš?”
“Ne mogu prestati.”
Nastavila sam sjediti još neko vrijeme zureći u prazan zaslon
računala i slušajući zvonjavu telefona dok se nije vratila natrag s
Lolom. Rekla mi je da nas vani čeka taksi te da će me Lola otpratiti kući.
To mi se učinilo kao neobična, no prilično razumna zamisao. Nisam
bila sigurna hoću li znati reći vozaču kojim se putem dolazi do mog
doma. Meg sam rekla da samo trebam zabrtviti sve prozore dok ne
prođe oluja i da ću se onda vratiti u normalu. Rekla mi je neka se
odmorim koliko mi god bude potrebno. Odgovorila sam da je to sve što
tražim. Najavila mi je da ćemo sutra razgovarati o mjerama
predostrožnosti koje bih trebala poduzeti zbog Reesa. I Debore,
pomislila sam. I bizarnog kurira utjerivača dugova. I sebe same. Kako
se čuvati od sebe same?
Činilo mi se da nam je trebalo samo nekoliko minuta da stignemo
do kuće. Lola mi je otključala vrata i ušla sa mnom unutra. Dok me
razodijevala rekla sam joj da je ona prva žena koja to radi nakon moje
majke. Bilo je nekoliko muškaraca, ali nijedna žena. Ispričala sam se
Loli. Ja bih njoj trebala pomagati. To mi je posao. Polegla me u krevet i
do grla ututkala pokrivačem.
Meškoljila sam se pod njim pokušavajući se ugrijati. Čula sam kako
su se zatvorila vrata. Kućom je zavladala tišina. Ostala sam potpuno
sama. Nekoliko se zvukova ušuljalo u sobu, brundanje motora, škripa
kočnica i zvuk trube. Vani su bili ljudi koji su me mrzili. Neki su imali i
razloga zašto, dok drugi nisu imali nikakvih razloga. Nalazili su se
posvuda. Zavukla sam glavu ispod pokrivača. Primakla sam koljena licu
i pritisnula ih o natečene oči iz kojih su mi nezaustavljivo tekle vruće
suze.
 20.

P rošlo je poslijepodne, pa predvečerje, i spustila se rana zimska noć.

Nebo se s druge strane prozora smračilo, a zrak je postao
prohladan. Zelene su brojke na satu odbrojavale pet, pa šest, pa šest i
trideset... Charlie nije dolazio doma. Gdje li je samo? Inače je uvijek bio
u kući, dočekivao me kad bih dolazila s posla.
Naposljetku sam se umotala kućnim ogrtačem i prisilila ustati iz
kreveta. Spustila sam se u prizemlje i nazvala ga na mobitel.
“Molim?”
“Charlie, hoćeš li uskoro doći doma? Osjećam se nekako čudno.”
“Ozbiljno? Hoćeš li da se odmah vratim?”
“Gdje si?”
“Vani s prijateljima.”
Napregnula sam se kako bih čula zvukove u pozadini. “Ne brini”,
rekla sam konačno. “Ponovno pretjerujem. Ne trebaš žuriti. Bit će sve u
redu.”
“Neću još dugo”, obećao je. “Vraćam se oko osam, u redu?”
“Naravno”, složila sam se.

Nazvala sam Meg.

“Ja sam”, rekla sam kad se javila na telefon.
“Holly”, zvučala je smeteno. “Je li ti bolje?”
“Oprosti zbog onoga ranije danas.”
“Ne brini o tome. Hej, slušaj, mogu li ti se javiti kasnije? Malo mi je
nezgodno...”
Čula sam muški glas kako je doziva po imenu.
“Tko je to s tobom?” upitala sam je. “Meg, tko je tamo s tobom?”
“Slušaj, sutra ćemo razgovarati, ako budeš raspoložena. Ne sada i
ne preko telefona. Sada je najvažnije da se odmoriš, opustiš i dođeš k
sebi.”
“Meg”, dozvala sam je, no već je bila prekinula vezu. S druge strane
nije bilo više nikoga i kad sam pritisnula slušalicu na uho sve što sam
čula bio je zvuk mog užurbanog disanja.
Oteturala sam natrag uz stepenice, legla u krevet i promatrala kako
se na brojčaniku sata izmjenjuju brojevi.

Kad sam začula zvono, a potom i lupanje po vratima, lupanje tako

snažno da mi se učinilo kako će se vrata polomiti pod silinom udaraca,
mislila sam da je sve to dio sna u kojem netko dolazi po mene. No tada
sam se probudila i uspravila u krevetu, a buka je i dalje bila prisutna.
Nisam ništa poduzela niti kad sam čula zvuk razbijanja stakla. Samo
sam legla natrag u krevet. Svladala me iscrpljenost tako duboka da sam
imala osjećaj da sam umotana u vatrogasnu deku iz koje se nisam
imala snage osloboditi. Znala sam da će se dogoditi nešto ružno, no
bila sam preumorna da bih osjetila strah. Noge su mi bile olovne, a na
prsa navaljena ogromna stijena. Ležala sam beživotno, čvrsto držeći
jastuk u naručju. Čula sam lupanje vratima i povlačenje stolice po
kuhinjskom podu.
Tek kad sam začula korake, kroz tijelo mi je prostrujala užarena
jeza ostavljajući me bez daha, bockajući mi kožu, ovijajući mi se oko
vrata poput debele zmijurine.
Koraci su stigli do stuba, zastali, počeli se glasno uspinjati.
“Holly, ustani”, rekla sam sama sebi. “Ustani, jebem ti sve!”
Skočila sam iz kreveta i posrnula kad su mi stopala dotakla pod.
Jedan je dio mene osjećao pulsiranje u natečenom licu, bol u glavi,
prašinu pod bosim nogama, svjetlucavu tamu vedrog noćnog neba,
zvukove svijeta negdje tamo u daljini.
Telefon, pomislih. To je to - nazovi policiju. Čučnula sam na pod,
dograbila telefon s noćnog stolića i pokušala pogoditi 92, no u sobi je
vladao potpuni mrak, a prsti su mi se pretvorili u safalade s kojima sam
odabrala pogrešan broj. Najprije sam iz slušalice začula obavijest da
sam birala nepostojeći broj, a potom i korake koji su se zaustavili pred
ulazom u sobu. Od snažnog su se udarca nogom vrata uz tresak
otvorila i udarila u zid. Skutrena na podu, uspjela sam vidjeti samo crne
cipele i nogavice sivih hlača.
Pod svjetlom koje je doprlo iz hodnika uspjela sam razabrati
brojeve na telefonu, pa sam, tiho jecajući, ponovno pokušala birati.
“Tu si, dakle. Kriješ se, ha?”
Začuvši taj glas, sav je strah otekao iz mene i odjednom sam se
osjetila veličanstveno smirenom i staloženom, kao da se stišala
pustinjska oluja te sam napokon uspjela jasno progledati. Ustala sam,
još uvijek držeći telefon.
“Stuarte? Što ti, pobogu, radiš ovdje?”
“A šta misliš da radim? Doš’o sam malo popričati s tobom, niš’
drugo.”
Gutao je dijelove riječi i pritom se klatio lijevo-desno.
“Pijan si. Halo? Halo? Da? Dežurna služba? Da. Zovem se Holly
Krauss i željela bih prijaviti da mi je u kuću nasilno ušao—”
Skočio je preko kreveta i izbio mi slušalicu iz ruke. Nekoliko su puta
odbila od poda dok ju nije šutnuo i iščupao žicu iz zida.
“Tako”, rekao je zadihano. Lice mu je bilo prošarano crvenim
pjegama.
“Izlazi iz moje kuće, odmah.”
“Ne prije nego popričamo.”
“Nemam ti više što reći.”
“Holly Krauss. Misliš da si strašno pametna, zar ne? Misliš da si
prekrasna.”
“Idem dolje, makni mi se s puta.”
“Danas popodne smo, nakon našeg jutarnjeg sastanka, razgovarali s
tvojim usranim odvjetnikom. Nisi me željela poslušati, zar ne? Nikad
nikoga ne poslušaš.”
“Naš nam je odvjetnik preporu—”
“Možeš li barem jednom začepiti tu svoju jebenu gubicu i na
trenutak slušati? Nećeš joj dati ni preporuku, zar ne?” Postajao je sve
glasniji, dok mu se lice sve više crvenilo. “Udaraš je dok je na podu.
Uživaš u tome, ha? Posljednji trunci moći. Kao što si uživala i mene
ponižavajući, ismijavajući me pred svim onim ljudima. Što misliš, kako
sam se osjećao? Rajca te to, priznaj.”
“Samo zato što imaš nekakav čudan odnos s Deborom ne znači da
možeš—”
“Jebote, jesi li ti normalna?” viknuo je. “Zar si ne možeš utuviti u taj
svoj sjebani mozak da između mene i Debore nema ničega? Samo joj -
jednostavno joj pokušavam... dok ti sjediš i praviš od mene budalu.”
“Idem nam skuhati kavu”, rekla sam. “Nikad nisam ni od koga
željela napraviti budalu.”
Krenula sam prema vratima, no ruka mu se našla na mom ramenu i
snažno me okrenuo natrag prema sebi. S brade mu se cijedila
pljuvačka, a kad mi se unio u lice zapahnuo me slatkasto-kiselkast vonj
alkohola. “Ne ideš ti nikuda.”
“Skidaj ruke s mene.”
 “Ne ideš ti nikuda dok ti ja tako ne kažem.”
Gurnuo me prema zidu. Silovito sam ga odgurnula od sebe tako da
je zateturao nekoliko koraka unatrag. S komode sam dohvatila zrcalo
koje mi je bila poklonila baka i, držeći ga poput teniskog reketa,
odvalila Stuarta posred lica, tako da je zaurlao od boli i bijesa. Istrčala
sam kroz vrata i kad sam već mislila da sam mu utekla, dohvatio me za
rub kućnog ogrtača i povukao prema sebi. Zamahnuo je prema meni i
šakom mi okrznuo glavu koja se od udarca trgnula unatrag, a vrat mi je
probola neopisiva bol.
Još me uvijek držao za ramena, no licem mu je prelazila neobična
mješavina strave i izgubljenosti. “Holly, nisam htio”, zamuckivao je, “ali
jednostavno nisi prestajala. Morao sam te zaustaviti.”
“Ne”, rekla sam. “Ne.”
Pojačao je stisak. Podigla sam šake i počela slijepo udarati prema
njemu. Kad je krenuo uzmicati istrgla sam mu se iz ruku, istrčala iz
sobe i krenula prema stepenicama. Učinilo mi se da sam ga čula iza
sebe kad sam se iznenada našla u zraku. Pokušala sam se rukama
uhvatiti za nešto no samo sam bezuspješno grebala po zidu i onda sam
glavom udarila o ogradu stubišta. Pod mi se približavao kao na
usporenoj snimci dok sam bila savršeno svjesna svega oko sebe: žbuke
na zidovima koje nikad nisam dospjela oličiti, izlizanog saga pod
cjevanicama, glasnog disanja iza sebe, cipela u hodniku kojima su se
vezice vukle po tlu.
Tad mi je glava odskočila od tvrdog poda. Svjetla su počela
treperiti. Čitavim mi je tijelom eksplodirala bol. Začula sam nečije
jecanje i znala sam da sam to morala biti ja. Otvorila sam oči i ugledala
obje svoje ruke ispružene naprijed, kao da sam skakač koji upravo
probija vodenu površinu. Jedna mi je noga još uvijek bila na stubama.
Drugu nisam osjećala sve dok se nisam pokušala pomaknuti i shvatila
da mi se iskrivila ispod tijela, odakle je iščašeni gležanj slao sitne
pulseve agonije.
“Holly”, rekao je glas. “O, moj Bože, Holly.”
U glavi mi je zavijala sirena. Ne, ne u glavi, izvan nje. Netko je lupao
na vrata koja su se otvorila i pred očima mi se našlo još nekoliko pari
cipela, crnih cipela sa zaobljenim vrhom. Podigla sam glavu i ugledala
muškarca, dvojicu muškaraca u uniformi. Iza mene je stajao Stuart i
ponavljao, “Bio je to nesretan slučaj, nisam je gurnuo, bila je to
nezgoda, nisam htio, nisam nikad namjeravao...”
“Zdravo”, rekla sam i polegla obraz na hladan, prašnjavi pod.
Zatvorila sam oči. Osjećala sam se potpuno smireno, gotovo sretno.
“Drago mi je da ste stigli.”

Iako sam ustrajala na tome da stvarno nije ništa kriv, Stuarta su odveli
vezanog lisičinama. Nisam ga krivila. Nisam nikoga krivila. Svi su mi
ružni osjećaji uzburkani toga dana u tom trenutku izgledali vrlo daleki.
Kakav je to bio dan. Pun mržnje i zlobe i valova nasilja, grotesknih lica,
teških riječi i nasilnih ruku.
Sad sam ležala na nosilima, pokrivena mekanom dekom i, dok su
me gurali u ambulantna kola, neka me žene držala za ruku. Svi su znali
što rade i nisam morala ni o čemu razmišljati, nisam morala osjećati
niti strahovati. Na ulici se skupila gomila ljudi, promatrali su što se
događa, gurkali se ramenima, pokazivali prstom, uzbuđeno
komentirali. Moje se ime provlačilo poput šuštanja vjetra u šašu. Holly
Krauss, Holly Krauss, Holly Krauss... Kao da ništa drugo nije bilo važno.
Onda se još netko stvorio uz mene, jedna se osoba probila kroz
gužvu i ušla u kola prve pomoći kleknuvši pored nosila.
“Holly?”
“Bok, Charlie. Znači, ipak si došao kući.”
“Gdje si bila? Što si učinila?”
“Prije bih rekla, što su joj učinili”, rekla je žena koja me držala za
ruku. “Imala je mnogo sreće.”
“Lijepo mirišeš”, rekla sam mu pospano. “Na vaniliju.”
“Tko ti je to učinio?”
“Stuart. Ali nije me želio pozlijediti. Naprosto je bio pijan.”
“Tvoje lice...”
“Dobro sam, stvarno.”
“Sve je...”
“Gadno izgledam? Nema veze.”
Ovuda je prošla orkanska oluja, pomislih, no na sreću samo nas je
okrznula svojim repom. “Nevrijeme je u meni”, promrmljala sam.
“Molim?”
“Nije važno. Hoćeš li mi dati ruku?”
Uhvatio me za ruku i nježno je potapšao, no gotovo poput
omamljenog muškarca, kao da je bio odsutan duhom.
“Moramo razgovarati”, rekla sam. Činilo mi se da već tjednima
neumorno ponavljam te iste dvije riječi. Nije davao odgovora. Vrata su
se zatvorila i kola su kliznula ravno u tamu.
Nisam bila ozbiljno ozlijeđena, no svejedno su me iz predostrožnosti
zadržali preko noći u bolnici. Modricu ispod oka sam imala od ranije,
nova posjekotina na zatiljku zahtijevala je nekoliko šavova; gležanj mi
je bio natečen, vrat ukočen, a koža na potkoljenicama oguljena od
spuštanja po stepenicama. Policajka koja je sljedećeg jutra došla uzeti
izjavu mi je rekla da Stuartovo lice izgleda mnogo lošije od mojeg.
Brižni Stuart. Zapisala je sve što sam joj ispričala da se dogodilo,
potom mi pročitala što je zapisala i dala mi da se potpišem u dnu
papira. Upitala sam je što će biti s njim, no samo je slegnula ramenima.
Okrenula sam se prema zidu i čekala da otiđe.
Spokoj od sinoć pretvorio se u nešto više nalik na tugu. Razmišljala
sam o Charlieju i meni. O meni i Meg. I o Charlieju i Meg. O to dvoje ljudi
koje sam voljela najviše na svijetu. Možda sam istinski samo njih ikada
i voljela - osim vjerojatno moju majku, koju sam voljela upravo iz
razloga što mi je bila majka. Oduzmu li se Meg i Charlie, tko mi još
preostaje? Ogromno društvo površnih poznanika koji o meni nisu znali
ništa osim da sam luda za tulumima: srce i duša zabave, no počesto se
zna oteti kontroli. Odšepala sam u kupaonicu i stala pred zrcalo. Kosa
mi je bila masna, jedna čitava polovica lica bolesno žuta, usne natečene
i ispucale, a oko očiju sam imala tamne prstene. Kad bi me barem
mogli ovakvu vidjeti, možda bi ponovno promislili.
 21.

N a putu kući osjetila sam se kao loša parodija novopečene majke

koju njezin voljeni suprug dovozi kući iz rodilišta. Samo što nije
bilo djeteta. Kao ni ushićenja. U krilu sam držala plastičnu vrećicu
natrpanu poderanom i umrljanom odjećom. Gotovo da nismo
razmijenili ni riječi dok Charlie nije stao pred kućom. “Žao mi je”, rekao
je. “Trebao sam biti uz tebe, zaštititi te.”
“Snage reda i mira su dospjele na vrijeme”, odgovorih mu. “Tko im
je samo rekao?”
“Izgleda da si ti.”
“Ali nisam im stigla javiti adresu.”
“Niti ne moraš, pronađu te po broju.”
“Kako pametno”, rekla sam.
“Mislio sam da ti je prijatelj”, rekao je Charlie.
“I bio je”, rekla sam. “No izgleda da me sada prijatelji mrze više od
neprijatelja.”
Izišli smo iz auta i prešli nekoliko stepenica do ulaznih vrata.
“Nemoj tako govoriti.”
Ušli smo unutra. Krenula sam mu se ispričati u isto vrijeme kad je
nešto zaustio pa smo se oboje ispričali i zamolili ono drugo neka
nastavi. Ustrajala sam na tomu da on krene prvi.
“Kako se osjećaš? Je li sve u redu?” pitao me.
“Jesi li mi to želi reći?”
“Ne. Želio sam se ispričati. Znam da bih trebao ostati doma i
brinuti se o tebi, no imam sastanak. Radi se o razgovoru za posao.”
“Pa to je sjajno”, rekla sam. “O komu se radi?”
“O nekakvom dizajnerskom časopisu za kojeg ne vjerujem da si
ikada čula.”
“Tako mi je drago. Kad ti je sastanak?”
“Bojim se da je upravo sada. Što misliš?”
Dotakla sam mu rame. “Idi. Ja ću ionako malo odspavati.”
“Osjećam se krivim što te ostavljam samu.”
“Nemoj”, rekla sam. “Nema problema. Prošla je glavna kriza oko
koje se sve zahuktavalo. Čir je probušen. Kopriva je iščupana. A ja ću se
uskoro srušiti.”
Nasmiješio se, a potom me upitno pogledao. “Oprosti, prekinuo
sam te”, rekao je. “Što si mi željela reći?”
“Htjela sam ti još jednom reći da mi je žao.”
“Zbog čega?” rekao je Charlie. “Pa ti si bila žrtva napada.”
“Zbog ponavljanja.”
“Molim?”
“Sve se ponavlja. Samo što je svaki put sve gore i gore. Poput
zapornog kotača. Nisam sigurna jesam li se točno izrazila. Što je uopće
zaporni kotač?”
“Misliš li ozbiljno?” pitao je Charlie. “To je kotač sa zaporima koji
mu prilikom okretanja onemogućuju da se vraća unatrag. Poput
zupčanika u satu.”
“Vidiš?” rekla sam. “Ti znaš sve te stvari. Upravo sam na to mislila.
Razgovarat ćemo kad sve ovo bude gotovo, kad prebrodimo nedaće.”
“Može”, kratko je odvratio. “No u međuvremenu...” Otrčao je uz
stepenice i vratio se u elegantnom sakou.
“Izgledaš izvrsno”, rekla sam mu. “Ja bih te zaposlila bez
razmišljanja.”
Lice mu se smrknulo. “Znaš da te nikad ne bih tražio posao.”
“Nisam tako mislila”, rekla sam zamuckujući.
“Bolje da krenem.”
“Zaboravio si mapu radova.”
Pogledao me i zastao samo na trenutak predugo. “Ne treba mi”,
odgovorio je. “Već su ih vidjeli.”
“U tom slučaju, želim ti sreću”, rekla sam.
Kimnuo je. “Da, zaboravio sam ti reći, dao sam ti izraditi novi ključ”,
rekao je i bacio ga na stol.
“Hvala. No palo mi je na pamet, što ako mi je netko uzeo onaj
drugi?”
“Tko bi ga mogao uzeti?”
“Zaboravi.”
Izišao je, a ja sam ostala stajati na mjestu. Pokušala sam se prisjetiti
pjesmice koju smo čitali u školi. “Lažem ja tebe, lažeš ti mene, lažemo
se tako, ta dam ta dam ta dam.” I vjerojatno “ta dam”. Netko je pokucao
na vrata i ja sam se nasmiješila iščekujući Charlieja. Sigurno se
predomislio. Spremila sam se baciti mu se u zagrljaj i napokon odraditi
taj razgovor kojeg već predugo odgađamo.
 “Brzo si to obavio—” rekla sam i zastala u pola rečenice jer na
vratima nije stajao Charlie, nego Dean, držeći u ruci limenku piva.
“Čekao sam da ti frajer ode”, rekao je ulazeći pokraj mene. “Vidiš
kako sam obziran?”
Potegao je gutljaj iz limenke.
“Ovaj sam put ponio pivo sa sobom”, rekao je. Odmjerio me
pogledom. “Opet si se šorala?”
“Tako nešto”, odgovorila sam.
Protrljao je nos kao da ga svrbi i nešto nerazgovijetno promrmljao.
“Dakle?”
“Ha?”
“Po što si došao?”
“Znaš ti dobro po što sam došao.”
“Prije nekoliko sam se minuta vratila iz bolnice. Uostalom, već sam
ti rekla da nemam novca. Ne mogu platiti Vicu Norrisu.”
“Kako to misliš, ne možeš platiti?” rekao je Dean, cereći se. “Imaš
ovu jebenu kuću, zar ne?”
“Pod hipotekom je. A novca nemam.”
Popio je gutljaj piva. “Zaboli me za to”, rekao je. “Ja sam ionako
osoba koju Vic šalje kad treba nešto samo pokupiti. Kad treba nešto
obaviti, za to ima druge ljude. Bit ću u govnima kad mu kažem da nemaš
ništa za njega, no, vjeruj mi, ti ćeš biti u mnogo dubljima.”
“Ne mogu...”
Prišao je kaminu i s njega skinuo ukrasnu bocu od brušenog
zelenog stakla koju sam bila dobila kao vjenčani poklon.
“Uzmi je”, rekla sam je. “Vrijedi oko stotinu funti.”
Ispustio ju je na pod gdje se rasula u tisuću zelenih krhotina. “Nije
dovoljno.” Popio je zadnji gutljaj piva iz limenke. “Nabavit ćeš novac.
Svatko ga može nabaviti, ako ga uistinu treba. A ti ga jebeno trebaš.”
“Nazvat ću policiju budeš li mi i dalje prijetio.”
Odložio je limenku na i stolić i potom, gotovo odsutan duhom, kao
da je sam u sobi, otkopčao hlače, izvadio mali ružičasti penis i počeo
pišati. Mlaz žute mokraće prodorna mirisa prskao je po drvenom podu
i skupljao se u lokvu. Kad je završio, nezgrapnim ga je pokretom
kukova spremio natrag u hlače i zakopčao se.
“Nećeš nazvati policiju”, rekao je, “nego ćeš nabaviti novac. Ne
budeš li ga imala sljedeći put, nećeš me više vidjeti. Ja sam samo
glasnik. Onaj fini dečko.” Otišao je do vrata i okrenuo se. “Razgovarat
ćemo i s tvojim frajerom.” Nacerio se. “Hvala na korištenju zahoda.”
 Mirno sam otišla do toaleta, nagnula se nad školjku i počela
povraćati. Povraćala sam i povraćala sve dok nisam potpuno ispraznila
sadržaj želuca. Onda sam dohvatila kantu, krpu i rolu toaletnog papira i
očistila mokraću i komade stakla u dnevnoj sobi. Potom sam dvaput
oprala pod dezinfekcijskim sredstvom i bjelilom. Kad sam napokon
završila, koža na dlanovima nalikovala mi je na kožu utopljenika
pronađenog nakon tjedan dana.
 22.

Č itave su me noći iz iskrzanog sna budile misli koje su same bile

gore od noćnih mora.
“Bolesna si”, rekao je Charlie stojeći nada mnom dok sam se
pokušavala odjenuti. Čak me primio pod ruku i pokušao vratiti natrag u
krevet, no uspjela sam ga nadjačati.
Istrgnula sam mu se iz ruke i izvukla haljinu iz ormara. Oko vrata i
krajeva rukava je bila opletena čipkom krem boje. Bila sam kraljica
Elizabeta I. Bila sam džentlmen iz doba vladavine Tudora. Omotala sam
šal oko izranjavane glave. “Obična seljanka”, rekoh. “Uzgajam krumpire
u sjevernoj Španjolskoj, dok muškarci samo sjede u hladovini i ispijaju
vino.”
“Holly, slušaj me”, rekao je Charlie. Lice mu je bilo neobično blizu
mojemu i otvarao je i zatvarao usta poput ribe. Mogla sam mu
razaznati ocrte vena ispod kože i svaku pojedinu kratku dlaku na bradi.
Mogla sam mu namirisati dah. Ustuknula sam. “Moraš se vratiti u
krevet”, nastavio je. “Moraš mi dopustiti da se brinem za tebe.”
“Nemoj vikati”, rekla sam mu. “Imam osjećaj da mi je u glavi
gumena loptica zarobljena među zidovima lubanje. Mogla bih ti
nacrtati dijagram neobičnih odbijanaca. Strelice i isprekidane linije.
Ovdje izrežite.”
“Holly, draga moja Holly, još nije ni sedam.”
“Moram raditi. Moram otplatiti hipoteku. Stanem li sada, sve će se
skršiti”, rekla sam. “Krš, lom. Razbijeno staklo. Nitko osim mene ne
može pokupiti krhotine.”
Izvukla sam par cipela. Jedna mi se učinila višom od druge. Ništa
zato. U nju sam ugurala stopalo omotano zavojima.
“Moraš raditi”, rekla sam. “Charlie, moraš se pokrenuti. Život
prolazi mimo tebe i neće te čekati.”
“Gledaj, pričekaj me trenutak i poći ću s tobom. U redu? Ne možeš
sama. Obući ću se, pojest ćemo doručak i onda ćemo zajedno
podzemnom do centra.”
“Nikada više”, rekla sam.
 “Molim?”
“Nikada više u podzemnu. Nikada. Nabacani na hrpu kao mravi, kao
stjenice pod velikim sluzavim kamenom. Svuda samo stijene i zemlja,
ispod i iznad, lijevo i desno. Charlie, kako ne shvaćaš da samo ondje
dolje živi zakopani? Zarobljeni u sićušnoj kapsuli kisika udišemo tuđi
ustajali, prljavi, jutarnji zadah.”
“Ići ćemo busom.”
“Zašto se ne bi prošetali? Preko klimavog mosta. Morat ćeš me
čvrsto priviti uza se - tko zna što bi mi sve moglo pasti na pamet.”
“Holly, sjedni na krevet i pričekaj me da se istuširam. I presvući se u
nešto normalno.”
“Ne brini za odjeću”, rekla sam. “Ne brini za mene.”
“Obećaj mi da ćeš me sačekati.”
“Obećajem”, rekla sam. “Kunem se majčinim grobom.” Slatki moj
mali kreten, kako mi je samo povjerovao. Otišao je u kupaonicu, i čim
sam začula zvuk vode, veselo sam odskakutala niz stepenice i izišla iz
kuće.
Hodala sam, no pratio me neobičan osjećaj da se nalazim za
upravljačem trkaćeg automobila. Ljudi, zidovi i drveće neprestano su
iznenadno izranjali ispred mene. Zapela sam o rub pločnika i udarac
me odbacio na kolnik. Začula sam glasan zvuk automobilske trube i
škripu kočnica. Kad sam se okrenula, ugledala sam bijesno lice vozača
u automobilu iza sebe. U divljem unezvijerenom pogledu prepoznala
sam mržnju. Podignuvši jedno rame, odšepala sam na drugu stranu
ceste.
“Pazi kuda hodaš!”
Žena s kolicima. Ispod obojene plave kose nazirali su joj se tamni
korijeni. Htjela sam joj reći da se neće izvući uz pomoć trikova, da se
naposljetku uvijek sve dozna. Nikoga se ne može varati dovijeka.
Smiješni smo kad se zavaravamo da smo nekome zamazali oči, a u biti
i sami znamo da to nije istina. Svi smo mi samo glumci u istoj ludoj
predstavi. Sjećam se kad smo se kao djeca igrali pantomime. Film
(vrtiš ručni zglob imitirajući okretanje role filma na projektoru). Četiri
riječi (četiri prsta). Prva riječ, dva sloga, nešto Božićno - o, Bože, bliži
se Božić - ali gdje sam ono stala? Da, nešto Božićno, kakva je ‘noć’ u
koledi? Tako je, Holly.3 Druga riječ, jedan slog. Pogodili ste iz prve, zar
ne? Krauss. Holly Krauss. Holly Krauss je sranje. Tako je, tako je, tako je.
Prešla sam preko mosta. Nad rijekom su visjeli tračci magle. Moralo
je biti hladno jer sam izdisala oblačiće pare. Osjećala sam kako se most
giba poda mnom. Kunem se da se njihao poput onih nesigurnih visećih
mostova iz avanturističkih filmova kojima nedostaje polovica podnih
dasaka. Neprestano sam se gotovo spoticala. Činio mi se strašno
dugačak, viseći iznad duboke provalije. Je li uopće moguće prijeći na
drugu stranu? Jednom sam već uspjela. Znači li to da mogu i opet. Sve
sam već jednom bila učinila, lagala, smijala se i prebrodila jebeno,
jebeno teške dane. Je li to značilo da sada mogu ponovno? Je li to život?
Samo to i ništa više?
Približavao se kraj mosta. Bacila sam pogled unatrag i učinilo mi se
da sam ugledala poznatu figuru, no oči su mi toliko suzile od vjetra da
ništa nisam mogla jasno razaznati. Cestom su jurili automobili. Pješaci
su me obilazili u širokom luku, kao da sam kužna. Mudra odluka. Cipele
su mi klizile nakošenom ledenom površinom. Jednom sam se rukom
uhvatila za ogradu koja je bila ljepljiva od hladnoće. Možda bi mi se, kad
bih je dovoljno dugo držala, prsti zalijepili za metal pa bih morala
oderati osjetljivu kožu s njihovih vrhova kako bih se oslobodila. Lijeva,
desna, lijeva, desna. Koju mi je ono pjesmicu otac pjevušio? “Lijeva,
lijeva, oko tebe grmi sijeva. Desna, desna, sudba ti je neizvjesna.”
“Sudba ti je neizvjesna”, ponovih na glas.
Sišla sam s mosta, skrenula desno i krenula se posrćući spuštati
nizbrdo, osjećajući nalete studenog vjetra kako mi šibaju lice. Iz grla mi
je izletio neobičan tihi zvuk, prvo jedan, a potom i drugi.
“Dušo, jesi li dobro?”
Preda mnom je stajalo lice neke žene s razbarušenom smeđom
kosom i šiljatom bradom. Na usni joj se skupila kapljica vlage, a jedan
joj je zub bio otkrhnut. Lijepo lice. Bademaste oči, lagano podignute
obrve.
“Jesi li dobro?” ponovila je.
“Zašto vas to zanima?”
“Učinilo mi se da si u nevolji. Samo sam željela znati mogu li ti ikako
pomoći.”
“Da, baš”, prasnula sam u smijeh.
“Da nazovem nekoga?” bila je ustrajna.
“Samo ne znam koga.”
Ruka u rukavici me uhvatila pod mišku. Netko je bijesno jaukao od
jada. Ljudi su se skupili u krug i sve što sam vidjela bila su lica koja su
se nadvila nada mnom. Sjedila sam na pločniku. Sigurno je hladan,
pomislila sam. Izgleda da nisam nosila hulahopke, a koljeno mi je bilo
krvavo. Mora da sam izgledala strašno čudno. Vjerojatno će pomisliti
da sam se poskliznula i pala.
“Poskliznula sam se i pala”, rekla sam. “Poskliznula i pala na pod.
Moram ustati.”
“Pogledajte samo kako je obučena”, javio se glas. “Mora da je
pijana.”
“Samo raspuštena”, rekla sam.
“Što kaže, što kaže?”
“Raspuštena!” uzviknula sam.
“Počela je vikati. Mora da je na nečemu. Pozovite hitnu.”
Zaista je netko vikao. Stvari su se definitivno počele otimati
kontroli. Situacija je nalikovala na tulum na kojem iz susjedne sobe
dopiru zvuci tučnjave i razbijanja stakla, no dok dotrčiš vidjeti što se
događa sve je već završilo. Ljudi se podižu s poda po kojem su
razbacane stolice, netko galami. Kao da sam se nalazila usred takvog
nereda. Krajičkom sam oka zapazila da je bilo došlo do natezanja.
Nekoliko je osoba ležalo izvaljeno na podu ispuštajući čudne zvukove.
Osjetila sam da me peku koljena i dlanovi. Pogledala sam ih i vidjela
ružičaste tragove posute komadićima šljunka. Nekolicina se ljudi
okupljala kao da želi vidjeti automobilsku nesreću. Ostali su užurbano
prolazili mimo njih. Čula sam sirenu kola hitne pomoći, no nisam ih
uspjela pronaći pogledom. Kao da su mi neprestano izmicala iz vida.
“Iza tebe su”, došapnuo mi je glas toliko tih da sam ga samo ja mogla
čuti. Pokušala sam ih iznenaditi naglo se okrenuvši, no bili su prebrzi
za mene. Krenula sam ispitivati ljude što se dogodilo, no nitko mi nije
mogao suvislo objasniti. Kad sam upitala tri mlade djevojke, počele su
mi se smijati pa sam im odlučila pokazati lekciju, no bježale su od
mene kao tri mlade matadorice od razjarenog bika.
U blizini se zaustavio auto iz kojeg su izišli policajac i policajka.
Pamćenje mi je bilo zbrkano pa sam ih pitala jesmo li se možda sinoć
upoznali. Čekala sam da počnu privoditi i ispitivati ljude, no umjesto
toga policajka mi je prišla i zagledala mi se duboko u oči. Imala sam
osjećaj kao da mi je lice jedan prozor kroz kojeg promatra nešto na
rubu obzora. Uhvatili su me svaki pod jednu ruku. Pokušala sam se
osloboditi, no stisak je bio prečvrst. Ugurali su me na stražnje sjedalo
policijskog automobila dok sam im pokušavala objasniti da je posrijedi
zasigurno neka pogreška. Da su ulovili krivu osobu. Činilo mi se da me
ne čuju pa sam počela vikati, no i dalje nisu obraćali pozornost.
Policajka je nepomično sjedila kraj mene i automobil je krenuo.
“Kasnim na posao”, rekla sam. “Dat ću vam upute kamo trebamo
ići. Osim ako me ne mislite odvesti kući. Živim nedaleko odavde.
Trebamo se polukružno okrenuti.” Nismo se polukružno okrenuli.
“Idemo li u postaju? Strašno mi je žao, ali nemam više što dodati svojoj
izjavi.”
No nisu me odvezli niti u postaju, niti na posao, niti kući.
 23.

Z nate li gdje se nalazite?”

“Znam”, odgovorila sam.
Nastala je tišina.
“Dakle?”
“Što, dakle?”
“Gdje se nalazite?”
“To me niste pitali”, rekla sam. “Pitali ste me samo da li znam gdje
se nalazim i dala sam vam potvrdan odgovor. Zato jer znam.”
Dubok uzdah.
“U redu. Možete li mi reći gdje se nalazite?”
“Mogu, ne vidim razloga zašto ne bih mogla.”
“Dobro, recite mi gdje se nalazite.”
“U krevetu.”
Nisam se mogla suzdržati od smijeha. Dan mi bio je loše započeo,
no upravo se počeo popravljati. Glavobolja mi je bila prošla i imala sam
osjećaj da razmišljam dvostruko brže i jasnije od svih u prostoriji.
Pogledala sam mladu ženu: na pločici s imenom joj je velikim
štampanim slovima pisalo “DR. CLEEVELY”. Kuta joj je, kao i osmijeh,
bila blistavo bijela.
“Duboko razmišljate”, rekla sam joj. “Pokušavate smisliti
nedvosmisleno pitanje na koje ću vam morati dati odgovor da se
nalazim na traumatološkom odjelu bolnice. Eto dobili ste ga, a da ga
niste morali ni tražiti.”
“Znate li zašto ste ovdje?” upitala me.
“O, ne, nećete valjda ponovno početi? Sve otkad su me ovamo
doveli onaj muškarac i žena u uniformi - ima nešto u tim uniformama,
ne mislite li tako? Kad sam ih ugledala, isprva sam mislila da su
striperi, mislim, priznajem da je malko neobično da ti netko naruči
striptiz dok prelaziš preko Mosta samoubojica. Naravno, ne zove se
uistinu Most samoubojica, bilo bi to grozno ime za jedan most. Nitko
ne bi htio prelaziti preko njega. Ili prolaziti ispod. U stvari se zove...”
Nisam se mogla sjetiti imena. “No mi ga u susjedstvu, onako od milja,
zovemo Most samoubojica. A razlozi zašto ga zovemo Most
samoubojica su, pod jedan, zato što je toliko visoko iznad tla. Tla ispod
sebe. I dva, zato što je to, navodno, nisam provjerila, ali navodno,
jedino mjesto u Londonu u kojem se čovjek može ubiti tako da skoči iz
jedne poštanske zone, N19, i sleti u drugu poštansku zonu, N neki drugi
broj. Nego, što ste me ono bili pitali?”
“Holly...”
“Za vas, gospođica Holly.”
“Idem po nekoga tko će vas pregledati.”
“A što ste vi do sada radili?”
“Ja samo zaprimam pacijente.”
“Ne morate se ispričavati.”
“Netko će odmah doći.”
“Nije važno”, rekla sam. “Ionako moram krenuti na posao.”
Doktorica Cleevely je nestala iza zastora koji je bio navučen oko
čitavog ležaja, no na moju nesreću, uz mene je ostala krupna bolničarka
koja mi je rekla da će me svezati za krevet pokušam li ustati iz njega.
Upustila sam se u razgovor s njom kako bih se opustila. Upravo smo
krenule pričati o njezinoj domovini, Zimbabveu, kad se vratila
doktorica Cleevely u pratnji još jedne žena, Azijatkinje po imenu
doktorica Mehta. Pozdravila me i rekla da je ona dežurna psihijatrica.
“Pretpostavljam da bi sad trebala reći, ‘Kakva psihijatrica? Ne treba
meni psihijatrica, ja sam savršeno normalna.’”
Nije se nasmiješila. Bila je to ozbiljna mlada žena s kartonom na
kojeg je redom upisala moje ime i prezime, datum rođenja i adresu.
“Znate li zašto ste ovdje?”
“Ne mogu ponovno prolaziti kroz sve to”, rekla sam. “Nemam
vremena, ja sam zaposlena žena. Policija me dovela, ako baš morate
znati.”
“Zbog čega?”
“Pretpostavljam da sam im dodijala. U posljednje se vrijeme često
srećemo. Duga je to priča.”
“Da?” rekla je doktorica Mehta.
“U redu, sami ste to tražili. Netko mi je prijetio i - u stvari, u
posljednje su mi vrijeme mnogi prijetili, no ovaj o kome vam pričam se
vjerojatno sada nalazi u istoj ovoj bolnici jer sam ga udarila ogledalom
koje je nekoć pripadalo mojoj baki. Kako bilo, sigurna sam da se radi o
ovoj bolnici jer su me i samu doveli ovamo prije nekoliko dana, ne
mogu se sjetiti koji je točno dan bio - teško je razlikovati dane jedne od
drugih, nije li? - no želio me ozlijediti samo zbog toga što sam otpustila
tu jednu ženu, a postoji još i jedan tip koji je opsjednut mnome. Istina je
da smo se jednom poševili, ali to nije ništa značilo. Znam da sam udana
žena, u redu, u redu, no pričala sam s Charliejem o tome, bilo mi je
užasno teško, ali odlučili smo to srediti. Onda je tu još i taj mladac koji
mi je ušao u kuću i popišao se po podu - no o tome vam ne smijem
pričati. To nitko ne smije znati.” Ušutjela sam. “Slušam samu sebe što
govorim i jasno mi je da s vaše strane zvučim kao luđakinja. No kunem
vam se da je sve to istina. Pitajte policiju za muškarca koji me napao.
Naravno, ne ove policajce koji su me doveli, oni vjerojatno o čitavoj
priči ne znaju ništa. Ili možete pitati mog supruga Charlieja. Znam da
zvučim paranoično, no govorim vam živu istinu. Možete provjeriti.”
Zastala sam. “U biti, nemojte provjeravati, ionako više ništa nije važno.
Nije bitno, zar ne?” Pokušala sam joj uloviti pogled, no glava joj je
stalno bila nagnuta nad karton po kojem je nešto neumorno ispisivala.
Podigla je pogled. “Recite mi što se dogodilo jutros kad vas je
pokupila policija?”
“Nisam vidjela mnogo”, rekla sam. “Bila sam krenula na posao i
nabasala na nekakvu gužvu. Policija je sve krivo skužila. Trebali su
pustiti da se stvari odvijaju svojim tokom.”
“Jeste li se ponašali drugačije nego inače?”
“Ne razumijem na što mislite. Što to zapisujete u karton?”
“Pravim si bilješke.”
“I, jesam li položila?”
“Ne takvu vrstu bilježaka.”
“Pokušavate me svrstati u svoje uredne male kategorije.
Procjenjujete me, zar ne?”
“Da, provizorno.”
“Međutim, sad vam tek neće upaliti”, rekla sam, “zato jer znam što
radite. Nećete uspjeti razaznati govorim li istinu ili govorim nešto što
mislim da želite čuti ili govorim nešto što slučajno znam da bi rekla
normalna osoba ili sam naprosto normalna osoba koja govori
normalne stvari ili sam pak normalna osoba koja govori nenormalne
stvari zbog toga što sam previše nervozna pa pokušavam neuspješno
imitirati normalnu osobu.”
“Odjeveni ste u pidžamu”, rekla je doktorica Mehta. “Sjajno”, rekla
sam. “Ulovili ste me. Sjajno. Je li ovo neka vrsta igre?”
“Ne, samo sam primijetila.”
S druge strane zastora je nastalo nekakvo komešanje. Netko je
pokušavao ući i ispadao smiješan ne uspijevajući u tome. Sjetila sam se
spuštenog zastora u kazalištu. Kroz procjep je odjednom izniknulo lice.
Poznato lice. Charliejevo.
“Holly”, rekao je, “što se zbiva? Kamo si nestala. Pokušavao sam te
naći. Pretrčao sam čitavo susjedstvo u potrazi za tobom. U jednom si
trenutku sjedila na krevetu u pidžami, dok si već u drugom - oh, još si
uvijek u pidžami, zar ne? Što se događa? Što si učinila? Primio sam
poziv - rekli su mi da si napala mladu...”
“Ništa ozbiljno”, odgovorih mu. “Imala sam tu glupu nezgodu.”
Podigla sam u zrak ruke koje mi je kad sam stigla u bolnicu sestra
omotala zavojima. “Pala sam i ogulila koljena i dlanove. Doveli su me
ovdje i sad mi postavljaju gomilu pitanja. Što nema nikakvog smisla.”
“Je li vam to suprug?” pitala je doktorica Mehta.
“Dobar je, zar ne? Svi vole Charlieja.”
Okrenula se prema njemu, “Mogu li na trenutak porazgovarati sa
vama nasamo?”
Otišli su s druge strane zastora, ostavivši me samu na pozornici
pred praznim gledalištem u kojem je sjedio samo Bog. Doktorica Mehta
se vratila nakon nekoliko minuta. “Charlie će malo pričekati s druge
strane”, rekla je. “Moći ćete ga vidjeti za koji trenutak.”
“Hoće li me odvesti kući?”
“Moram vam postaviti još nekoliko pitanja. Recite mi nešto o sebi.
Kako spavate u posljednje vrijeme?”
“Zakasnili ste s tim pitanjem. Prije nekoliko tjedana sam bila
prezaposlena da bih spavala. Bila sam budna danima. Jeste li čuli za
ono istraživanje kojim su dokazali da nekoga možete dovesti do ludila
uskratite li mu san? E, pa istina je. No to je iza mene. Sada samo
spavam i spavam poput... kita? Spavaju li uopće kitovi? Dobro, poput
kita na plaži.” Nasmijala sam se. “Zvuči kao kit na godišnjem odmoru.
Mislila sam na nasukanog kita. Poput medvjeda. Oni spavaju zimski
san. Sretnici.”
“Kakvo vam je opće zdravstveno stanje? Jeste li u formi? Osjećate li
se dobro?”
“Zar ne izgledam tako? Slika i prilika zdravlja. Ja sam najvjerojatnije
najzdravija osoba u čitavoj zgradi.”
“A što je s, recimo, na primjer, vašim seksualnim životom?”
“Kako to mislite, ‘recimo, na primjer’? Nije vam valjda neugodno?
Hajde, priznajte. Jeste li novi u ovom poslu? Zbog čega mislite da ste
kompetentni ocjenjivati stanje mog seksualnog života?”
 “Zanima me kakvim ga vi doživljavate.”
“Očito je da nam na tom planu baš ne cvjetaju ruže. No samo da
vam dokažem da sam besramna bezobraznica, a ne nekakva
sramežljiva djevica, reći ću vam da sam se prije nekoliko tjedana,
pijana i tko zna što još, poševila s nekim tipom kojeg nikad prije nisam
vidjela, i da, udana sam, i da, sretno sam udana i je li mi žao što sam to
učinila? O, Bože, neizrecivo - što mi zvuči kao prilično razuman
odgovor.” Zastala sam i pokušala se koncentrirati. “Sva sam vam ovo
već ispričala, zar ne? Vama ili onoj drugoj doktorici? Kad ste sve žene.
Zar muškarcima ne dopuštate da rade ovdje? Ne da se žalim. Teško da
bih mogla ovako otvoreno razgovarati s muškarcem. Ne da ste mi vi od
neke velike pomoći. Mislila sam da ste psihijatrica. Ne biste li mi mogli
pružiti koju utješnu riječ? Jer žudim za utjehom. Znam da trabunjam, ali
duboko u sebi sam ustvari tužna.” Pogledala sam je. Črč, črč, črč.
“Ništa? Samo još črčkarija? Još jedna jedinica? Znate što, doktorice, čini
mi se da sam utrošila i previše energije zabavljajući vas. Počinjem
osjećati umor. Boli me glava, gležanj me ubija, dlanovi i koljena peku i
sve što želim je nekamo otići i odmoriti se. Ako mi želite propisati
nekakav lijek, učinite to. Inače bih trebala krenuti.”
Črč, črč, črč. Podigla je pogled. “Što je s prehranom?” upitala me.
“Ništa, hvala. Nisam gladna.”
Nije se nasmijala.
“Mislim općenito, imate li apetita?”
“Ne znam.”
“Jedete li s uživanjem?”
“Mislim da ću se na ovo pitanje dostojanstveno braniti šutnjom.
Nikoga se ne smije prisiljavati da u sudskom postupku iznosi dokaze
protiv sebe samoga.”
“Imate li problema na poslu?”
Složila sam facu. Dotakli smo osjetljivu temu. Morat ću paziti kamo
stajem. “Ne znam imate li dovoljno vremena. Bile su potpuno - što će i
same priznati ako... u stvari, jednog će to dana morati priznati -
nerazumne. Ovo sve ionako nema smisla. Ne vidim što bi mogli saznati
o meni i mome životu. Dovukli su me ovdje kao što vam mačka dovuče
krepanu pticu pred noge. Ja prva ne razumijem vlastiti život, a zaglavila
sam s njim već dvadeset i sedam godina.”
Podigla sam pogled prema doktorici Mehta.
Nije ništa črčkala. Samo je gledala u prazno. “Morat ću nakratko
porazgovarati s vašim suprugom.”
 “Nismo li već jednom prošli kroz sve ovo?” upitala sam. “Osjećam
se kao da sam zarobljena unutar obrasca koji se ponavlja.”
Za vrijeme njezine odsutnosti odlučila sam što joj sve još moram
ispričati. Pokušala sam složiti popis prema važnosti, no misli su mi se
razbježale i morala sam početi iznova, a tad su se vratili.
“Nisam vidjela da ste ušli”, rekla sam.
“Gospođice Krauss”, rekla je doktorica Mehta, “idem razgovarati sa
specijalistom. Kasnije će vas doći posjetiti...”.
“Znači da je ovdje ipak zaposlen i jedan muškarac”, rekla sam. “Zar
ga držite negdje skrivenog? Pokazujete ga samo u osobitim prilikama?”
“Kako bilo, željela bih da se sami dobrovoljno prijavite na
psihijatrijski odjel.”
“To je zbog mrtve ptice, zar ne? I mačke. Ali to je bila obična
usporedba.”
Doktorica Mehta je govorila kao da ne čuje što pričam, kao da je
sama u sobi. “Kao što sam rekla, željela bih da vas prime kao
dobrovoljnu pacijenticu. Ukoliko to odbijete, bit ćemo prisiljeni
procijeniti vaše mentalno stanje u skladu sa Zakonom o prisilnoj
hospitalizaciji.”
“Poslat ćete me u munjaru? Vi to ozbiljno? Tamo gdje šalju
manijake koji nepoznatim ljudima na ulici prijete nožem? Pogledajte
me. Smireno tu sjedim s nama, mislim, s vama, i sudjelujem u ovom
jebeno glupom razgovoru.”
“Prisilna hospitalizacija je mnogo neugodniji i složeniji postupak.
Trebat će nam stručno mišljenje dvaju doktora, socijalnog radnika i
morat ćemo ispuniti mnoštvo obrazaca, no učinit ćemo i to bude li
potrebno. Vjerujem da biste sada željeli popričati sa suprugom.”
“Da mu kažem zbogom? No ne želim se oprostiti s njim, želim otići
kući. To je sve što mi treba. Sve će biti u redu ako me pustite kući.”
Činilo se da doktorica Mehta ne obraća previše pažnje na moje
riječi. Osjećala sam se poput radio aparata koji svira negdje u pozadini
dok ona nastavlja obavljati svoj posao. Izišla je, a ušao je Charlie koji je
izgledao kao da je njemu potrebna pomoć.
“Holly”, rekao je tupo. “Žao mi je.”
“Jesi li pričao s njom? Žele me zadržati. Voljna sam pokušati pobjeći
ako mi pronađeš odjeću. Ne mogu van ovako obučena.”
Onda sam mu pod jarkim bolničkim svjetlom ugledala izborano,
umorno i podbuhlo lice i sav je otpor iz mene izvjetrio. Osjetila sam
umor, poniženje i dubok sram zbog svojih postupaka.
 Ispružila sam ruku i nježno mu dotakla rame. Vidjela sam da se
namrštio. “Ako ti misliš da je tako najbolje. Učinit ću što god želiš.
Samo reci.”
“Ne znam”, rekao je. “Jednostavno ne znam.”
“U redu je. Potpisat ću pristanak, Charlie. Ne moraš brinuti.” Željela
sam da mi se usprotivi, no nije to učinio, nego je polako kimnuo.
“Pomoći će ti da ozdraviš.”
 24.

N isu mi pomogli da ozdravim, nego mi je bilo još gore.

Bila sam poput automobila kojem je trebala generalka, no
kojeg su umjesto da ga odvezu mehaničaru, odvezli na otpad gdje
vozila slažu na hrpe, te ih, nakon što im skinu vrata i iz njih izvade
radio aparate i sve što je iole vrijedno, ostave da hrđaju.
Medicinska sestra iz Zimbabvea mi je donijela pilule za koje je rekla
da će mi pomoći da se smirim, no mislim da ih nisam popila. Sjećam se
da su mi morali sputati obje ruke i da se nešto razbilo ostavljajući
komadiće oštrog stakla rasute po podu.
Razbacivala sam se rukama poput zastrašenog malog djeteta.
Pljunula sam tablete iz usta što sam dalje mogla. Doktorica Mehta je
izvadila injekciju na čijem je vrhu blistala kapljica neke tekućine. Dok
sam se pokušavala osloboditi, ubola me u nadlakticu i istog sam trena
osjetila kako mi se, najprije rukom, a potom i čitavim tijelom, širi val
topline. Sad su me mogli pustiti. Ništa mi više nije bilo važno dok sam
polako tonula u san iz kojeg se, nadao se mali dio mene, nikad neću
morati probuditi i suočiti se s novim nastojanjima i borbama.

Dani su mi prolazili kao u snu kojeg se sjećam samo u dijelovima.

Gledajući unatrag prepoznajem ženu koja bi morala biti ja.
Mislim da sam to ja, trebala bih biti, što god to značilo. Kao da su mi
se unutarnji i vanjski svijet spojili u jedan u kojem ih više nisam mogla
razlikovati. U jednom sam se trenutku promatrala, onda sam se
izgubila iz vida vrativši se uz trzaj u svjesno stanje, da bih uskoro
ponovno bespomoćno odlebdjela.
Bila sam mislila da će me odvesti na neko mirno i sigurno mjesto
gdje će mi biti bolje. No uopće nije bilo tako. Znam, jer su mi kasnije
rekli da sam nekoliko dana provela pod sedativima na psihijatrijskom
odjelu gdje su me promatrali i nakon toga pustili na kućnu njegu jer je
specijalist ocijenio da nisam neposredna prijetnja sebi i ostalima. Kako
sam i mogla biti. Nalazila sam se u takvom vegetativnom stanju da se
čak nisam mogla ni sama hraniti. U onom metežu na mostu nitko nije
bio ozbiljno ozlijeđen i nitko nije imao namjeru podići tužbu.
Tako mi je bilo rečeno, no nisam to i osjećala. U sjećanju su mi
ostale pojedine slike: odsjaj svjetla na linoleumu, zglobovi mlade
djevojke omotani zavojima, stara žena koja grize usnicu, hrana
poslužena na kolicima, plastične vilice, pilule. Sjećam se i zvukova:
vrisci usred noći, dugačak razgovor kojeg je neka žena vodila sama sa
sobom, čavrljanje bolničarki za vrijeme pauze, televizor. I mirisa:
dezinficijens, hrana i mokraća. Sjećam se specijalistove sijede kose,
širokog pulovera i blagih očiju. Čini mi se da sam ga zvala “Tatice”.
Mislim da me držao za ruku. Ili je to bio Charlie. A možda sam sve samo
sanjala.

Sjećam se da mi je Charlie rekao kako nam je jednog dana neki neobični

mladić obrijane glave bacio ciglu u prozor i pobjegao hihoćući.
Prostenjala sam nešto što je trebalo biti početak ispovijesti, no
potapšao me po ruci i rekao neka ne brinem.

Sjećam se buketa u vrču kraj uzglavlja. Otrcani cvjetovi iz staklenika,

jarkih boja, mirisa tako intenzivnog da sam ga osjećala i u snu. Charlie
nije znao tko ih je poslao, a ja nisam željela ni pomišljati, nego sam ih
se pokušala čim prije riješiti. Oborila sam vrč na pod, no kako je bio od
plastike, odbio se preko linoleuma na drugi kraj sobe. Došla je sestra i
zacoktala od negodovanja. Obrisala je prolivenu vodu i vratila cvijeće u
vrč te ga položila na stolić u dnu kreveta, meni izvan dohvata, gdje bih
ga ugledala svaki put kad bih podigla pogled.

A sjećam se i razgovora sa specijalistom, psihijatrom doktorom

Thorneom, iako se pritom osjećam kao da gledam film na jeziku kojeg
ne znam niti riječ, snimljenom u kulturi koja raznim gestama i izrazima
lica pripisuje neka sasvim druga značenja. Sjedila sam u krevetu
poduprta jastucima, dok mi je tijelo bilo olovno teško i inertno. Ruke su
mi nepomično ležale prekrižene na pokrivaču. S jedne mi je strane
stajao Charlie, s druge doktor Thorne, a uz njega skupina nadobudnih
studenata, redom mlađih od mene.
“Što ste odlučili?” pitala sam. I u tom sam trenutku iznenadila samu
sebe, a mislim da i doktora Thornea, nagnuvši se prema njemu i
zgrabivši ga za rukav, “Što se to događa sa mnom?”
“Patite od bipolarnog poremećaja raspoloženja”, rekao je.
“Manična depresija?” javio se Charlie. “To sam i mislio.”
“Ne”, rekla sam. “Ne ja.” A možda to i nisam izgovorila, nego sam
samo pomislila.
Odjednom me preplavio žamor izraza poput “brza izmjena polarnih
faza”, “lijekovi”, “epizode”, “kemijska neravnoteža”, “crvenilo”, “režim”.
Neprestano se ponavljalo moje ime, no činilo mi se kao da pripada
nekome drugome. Oborila sam pogled na svoje ruke i ugledala
ispucane nokte i vjenčani prsten na prstu. Na grubi je smeđi prekrivač
kapnula jedna suza i odmah nestala.
“Zar sam manično-depresivna?” upitala sam žamor grubih i ružnih
riječi.
“Da, Holly”, rekao je doktor Thorne. “Patite od te bolesti.”
“Nije točno. Patim sama od sebe”, htjedoh ga ispraviti. Možda sam
to i učinila.
“Možemo vam pomoći. Možemo vam ukloniti bol. Litij.”
Znala sam tu riječ. Jedna od onih koje se koriste za druge ljude.
“Nuspojave su”, nastavio je, “mučnina, proljev, povećanje tjelesne
mase, žeđ, problemi s kožom.”
“Clozapine”, rekao je. “Dok litij ne počne djelovati.”
Litij, pomislila sam. Imala sam osjećaj da mi se mozak pretvara u
veliku bateriju.
“Izgubit ću sebe”, rekla sam.
“Nije to baš tako”, odgovorio je doktor Thorne.

Sjećam se odlaska kući. Nakon što su prošli dani otkako su me

policijskim kolima doveli u bolnicu St. Jude’s, Charlie me izveo van
držeći pod miškom papirnatu vrećicu u kojoj su bili moja spavaćica i
čitava osobna apoteka. Na licu sam osjetila hladnu kišu.
“Korak po korak”, rekao je Charlie.
I tako sam krenula na putovanje.

U ustima mi je bio neki čudan okus kojeg se nisam mogla riješiti.

Glavobolje su se pojavljivale i nestajale. Koža mi je bila nadražena. No
najlošije sam se nosila s umorom. Ležala sam u krevetu. Charlie mi je
donosio čaj i hranu i brinuo se o pilulama. Promatrao me dok sam ih
gutala. Ponekad bi mi ih čak stavio na korijen jezika i prislonio mi čašu
s vodom na usne da ih sperem niz grlo. Jednom bi me dnevno odveo u
kupaonicu i tamo mi spužvom oprao ramena, dojke, međunožje.
Jednako je tako mogao prati i komad mrtvog mesa. U biti, kad mi se
jednom ta slika uvukla u glavu, nisam je se više mogla riješiti. Naprosto
je objašnjavala sve što se dogodilo u proteklih nekoliko mjeseci.
Gledala sam na sebe kao na komad mesine koji visi negdje u šumi.
Privlačila sam muhe. Ucrvala se. Grabežljivci su se borili kako bi
zubima istrgli koji zalogaj mrtvog mesa.

Pokušala sam čitati roman, no riječi mi naprosto nisu imale nikakvog

smisla. Nisam mogla zapamtiti likove. A u pozadini svega mi se nalazio
taj okus u ustima. Što god da sam vidjela ili čula, sve je bilo njime
prožeto. Odgovaralo mi je ležati u tišini s navučenim zavjesama. Kad
bih zaspala, sanjala sam Reesa, Stuarta i Deboru, skinheada kako mi
piša pred nosom, ruke koje me dodiruju i lica koja me gledaju
poprijeko, sve dok se snovi nisu pretočili i u stvarnost. Nisam mogla
prestati misliti na sve one koji su me mrzili. Sama sam ih na to navela,
preklinjala sam ih da me mrze. Slike iz prošlosti smucale su mi se oko
postelje poput nametljivih posjetitelja. Pred očima su mi prolazila
njihova lica, budne oči ispunjene mržnjom. Mislila sam na njih kako
negdje tamo vani, u svijetu dalekom od mojih misli, čekaju da se
usudim izići. Navukla sam pokrivač preko glave. San je bio bolji od jave,
a tama od svjetlosti.

Naomi je navraćala svakoga dana. Njezin mi je tih i jasan glas koji je

dopirao iz kuhinje pružao utjehu. Donosila mi je kolače, domaći kruh,
juhu i složence koje nisam mogla jesti jer mi je želudac bio preslab.
Ponekad bi se popela na kat i položila mi dlan na čelo, ili mi čak opipala
puls. Rekla mi je da ću biti u redu. Neka ne brinem. Samo bih zatvorila
oči i čula je kako na vršcima prstiju izlazi iz sobe, silazi niz stepenice i
odlazi u kuhinju gdje je Charlie sjedio, više se ni ne pretvarajući da radi,
propuštajući sve prilike za posao i čekajući da se oporavim. Čula sam ih
kako razgovaraju, iako ne i o čemu. Život mi je tekao, a ja nisam u
njemu sudjelovala.

Došla je Meg: sjela je na stolicu uz krevet i govorila mi stvari koje nisu

zahtijevale odgovor. Mislim da mi je čak čitala i pjesme iz one zbirke
sretne poezije koju sam joj poklonila prije čitavu vječnost, no možda je
i to bio samo san. Još jedan san.
Pokušala sam joj reći da znam za sve, no izgovarala sam krive riječi
koje nisu imale smisla. Primakla mi se bliže i obrisala mi obraze
maramicom, stoga sam znala da sam plakala, no bila sam previše
odsutna da bih osjećala tugu. U svom tajnom životu.

Niotkuda mi se pojavila slika iz djetinjstva: otac kako sjedi za

kuhinjskim stolom, lica zaronjenog u dlanove i suza koje mu kapaju
između prstiju. Oduvijek sam ga držala za iznimno veselu osobu pa me
zaprepastilo odakle je izniknula slika tolike ojađenosti.
“Moj otac”, rekla sam Charlieju dok mi je na jezik stavljao pilule.
“Što s njim?”
“Bio je poput mene.”
“Misliš...?”
“Bio je manično-depresivan. Pa naravno. Kako to samo ranije
nisam shvatila? To objašnjava sve i—” prekrila sam usta rukom.
“Što nije u redu?”
“Počinio je samoubojstvo, zar ne? Očito je. Bio je poput mene i onda
je počinio samoubojstvo. To mi je duboko ukorijenjeno u krvi.”
“Prestani.”

Mrzila sam pilule koje sam nekoliko puta dnevno morala tjerati niz
ždrijelo. Izgledale su moderno. Bile su malene i sjajne i dolazile su u
plastičnim bočicama s obavijesti da je riječ o zakonom zaštićenom
patentu. No litij nije bio genijalan produkt farmakološke industrije
poput recimo aspirina ili penicilina. Bio je to običan element, mekani
metal kojeg se sjećam iz škole sa satova kemije. Imao je neku geološku
kvalitetu, i sad je postao sastavni dio mene, poput stijene išarane
žilama metala. Mogla sam ga okusiti na jeziku kao što bila sam sigurna
da vidim i zamjećujem promjene na svom tijelu, koje kao da mi više
nije pripadalo.
“Manično-depresivna sam. One karakteristike koje me čine - koje
su me činile - toliko posebnom su u stvari dio moje bolesti. Tko sam
onda sada? Uvijek sam mislila da sam ono što radim. Skup svih svojih
pamćenja. No sad su mi i ona oduzeta, i na dobra i na loša vremena. Na
vremena kad sam bila toliko potištena da sam željela skončati sa svime
i na vremena kad sam mislila da mogu sve, da se mogu vinuti uvis i
poletjeti. Sad mislim da to nisam bila ja, ona prava ja, nego samo
simptomi bolesti. Bilo da sam se ponašala dobro ili loše, sve je to
uvjetovala kemijska neravnoteža u mom tijelu. Odlična isprika, no nije
mi potrebna. Želim samo biti svoja. Luda ili normalna, samo da sam
svoja.”
S kim sam to tako glasno pričala? Sa sobom, naravno - s onom
starom Holly Krauss, udaljenom figurom iz izgubljenog svijeta čijih
sam se boja i živih osjećaja jedva više i sjećala. Ni sa kim više.

Žudjela sam da me netko nježno zagrli i pažljivo drži u naručju kako se

ne bih ponovno raspala. Krevet u kojem sam ležala mi se činio poput
krhka čuna kojeg su bacakali olujni valovi. Zatvorila sam oči i osjetila
kako me voda povlači pod sebe.

Ustala sam iz kreveta, odjenula se, oprala zube i počešljala se.

Pogledala sam se u zrcalo i nisam se uspjela prepoznati. Polako sam se
spustila niz stube, jednu po jednu, pipkajući put pred sobom vršcima
prstiju poput slijepca. Ulazila sam iz sobe u sobu i sve mi se činilo
nepoznato. Imala sam dojam da se kuća promijenila, ništa nije bilo na
svom mjestu. Ulazna su vrata bila nakošena, a sudoper mnogo niži
nego što sam se sjećala.
Izišla sam u vrt i gledala tragove koje ostavljam za sobom u rosi.
Ništa nije vječno, rekla sam sama sebi. Doći će novo proljeće. Doći će
novo proljeće.
 25.

I drugi se nose s lijekovima, zašto ne bih mogla i ja? Samo što se više
ne osjećam sasvim svoja. Osjećam se - osjećam se olinjalo. Sva sam
nikakva.”
Naomi me nekoliko trenutaka promatrala i onda je ustala. “Pričekaj
me.”
Vratila se dvadesetak minuta kasnije noseći veliku vrećicu iz koje je
izvukla razne paketiće i kutije. Čaj od kamilice. Gospinu travu.
Multivitaminske tablete, riblje ulje i kapsule s uljem noćurka. Bočicu
soli za kupanje s eteričnim uljem lavande, svijeću i mirisne štapiće. Čak
i CD s navodno umirujućim zvucima Panove frule.
“Baci pilule u smeće”, rekla je.
Blijedo sam je gledala.
“Pokušaj s ovim.”
“Samo nemoj reći Charlieju”, rekla sam.
Pričekala sam da Charlie ode na jutarnje trčanje i onda uzela u ruke
bočice s pilulama. Od same pomisli da ih nekoliko istresem na dlan i
progutam mi se zatvorilo grlo. Ionako ih nije bilo previše ostalo. Kad su
ih dijelili najviše po nekoliko komada odjednom. Za svaki slučaj, rekli
su.
Odnijela sam ih do zahoda u prizemlju i palcem im skinula
poklopce. Istresla sam kapsule u školjku, povukla vodu i promatrala
kako ih nestaju u vrtlogu.
Napokon sam bila spremna suočiti se sa sobom.
Vratila sam se u kuhinju, popila mlaki čaj, oprala šalicu i, prije nego
se stignem predomisliti, izišla gdje me dočekao studeni vjetar.
Krupnim sam koracima odmarširala do parka gdje sam se onog
groznog dana našla sa Charliejem. Napravila sam tri kruga oko parka i
krenula natrag kući. Posljednju sam dionicu čak i lagano pretrčala, iako
sam mislila da ću povratiti, a pred sam mi se kraj vid blago pomutio.
Pripremila sam si opuštajuću kupku s aromatičnim uljem lavande.
Popila sam tri čaše vode. Ubacila sam CD u liniju i pustila jebene frule.
Pokušala sam se usredotočiti na unutarnju snagu. Čekala sam da vidim
što će se dogoditi. Sama sam sebi objavila rat.

Sablasna se strava uvukla polako, polako se probijajući tijekom

sljedećeg dana. Gotovo da sam je mogla osjetiti kako mi se zavlači u
kosti, prolazi krvotokom.
Usred druge noći izvana sam začula zvuk nečijih koraka pa sam
ustala i pritisnula lice na prozorsko staklo. Tko se to šuljao vani i
vrebao iz sjene? Navukla sam zastore i dršćući se naslonila leđima o
zid. Navukla sam kućni ogrtač i sjela na rub kreveta razmišljajući što da
učinim. Tako je, dozovi Charlieja. On će znati. Kad sam otvorila usta iz
njih je izišao slabašan piskutavi povik.
“Charlie!” dozvala sam. Potom glasnije, tako da me zaboljelo grlo.
“Gdje si, Charlie?”
Tišina. Nije ga bilo u kući. Oči su mi se napunile suzama koje sam
obrisala rukavom kućne haljine.
Odjednom više nisam bila ustrašena. Što god bilo vani, nije moglo
biti strašnije od onog što mi se nalazilo u glavi. Spustila sam se u
prizemlje, otvorila stražnja vrata i izišla u vrt. Na bosa mi se stopala
lijepilo blato i vlati trave, dok mi je hladan vjetar šibao lice.
“Hajde, dođi po mene!” viknula sam najglasnije što sam mogla.
“Hajde, Rees ili Dean ili Stuart ili Debora ili tko već! Nije me briga!
Učinit ćeš mi uslugu.”
Sklopila sam oči i čekala. Barem će svemu uskoro doći kraj. Ovoj
prljavoj raboti koju nazivamo životom.
“Hajde, jebem ti sve, dođi po mene!” zavijala sam iako sam znala da
nema nikoga.
Negdje se otvorio prozor.
Začuo se glas, “Može to malo tiše, većina nas pokušava spavati.”
Razjapila sam usta iz kojih se kao odgovor prolomio glasan vrisak.
“Gurni glavu u pećnicu”, javio se glas.
Jebi se, ubij se, marš, goni se... Otkuda su dopirali povici, iznutra ili
izvana? Začepila sam uši prstima, no i dalje su mi odjekivali lubanjom.
Posrćući sam se vratila natrag unutra. Obrub ogrtača haljine mi je bio
potpuno mokar, a stopala su me probadala od šljunka i hladnoće.
Pogledala sam prema stubama, no bile su prestrme da bih se uz njih
uspela. Spustila sam pogled prema telefonu u hodniku, no bio je
predaleko. Uostalom, nisam ga niti željela koristiti jer mi je glas iz
slušalice govorio grube riječi kad bih je prislonila na uho. Podigla sam
ruke i primijetila da su prozirne, ukazale su mi se plave vene i kosti
nalik na pandže. Kad sam je otvorila, iz kuhinjske su ladice bljesnule
srebrne nazubljene oštrice noževa. Pustila sam da mi ogrtač sklizne niz
tijelo i s gađenjem pogledala svoje blijedo, istrošeno tijelo. Prstima
sam prešla preko istaknutih rebara i bolnih dojki do vrata. Kleknula
sam i spustila čelo na hladne pločice.
“Ne mogu”, zavapila sam. “Ne mogu ne mogu ne mogu ne mogu.”
Ne mogu dalje.
Uto mi se niotkuda obratio blagohotan glas govoreći: Niti ne
moraš, srce moje.
“Niti ne moram”, ponovila sam na glas, osjećajući kako me poput
izvorske vode preplavljuje olakšanje. “Ne moram dalje. Mogu i stati.”
 26.

K ad sam si to napokon priznala, osjećala sam se kao da sam

hladnom rukom otrla vruće oznojeno čelo. Željela sam umrijeti.
Uspjela sam promisliti o tome s jasnoćom koju nisam iskusila već
tjednima, bez trunka sumnje. Nisam željela bol, niti nered. Nisam
željela ozlijediti nikoga ništa više no što je to bilo uistinu nužno.
Nakratko sam se zabrinula za Charlieja, no bilo mi je jasno da će mu
bez mene biti bolje. Kao što će i svijet biti mnogo podnošljivije mjesto.
Da smo negdje u kući imali pištolj, na licu bih mjesta bila gurnula
cijev u usta i povukla okidač. No nismo imali ništa slično. Nisam si
željela prerezati vene. Htjela sam dočekati smrt toplo poput dugo
očekivanog gosta, a ne si zarezati kožu hrđavom oštricom. Naravno da
mi je prvo na pamet palo najpopularnije londonsko odredište za
samoubojice. Očekivala sam da će me miris očaja i smrti s mosta preko
Archway Roada neodoljivo vući k sebi. Ljudi su dolazili iz svih krajeva
zemlje kako bi skočili s njega, a menije bio tu pred nosom, nekoliko
minuta hoda udaljen od kuće. Ne bih trebala ni kaput odjenuti. No,
začudo me ta pomisao nije privlačila iz pomalo apsurdnih razloga koji
su više nalikovali na loše manire, kao kad dijete ne želi pojesti što mu
se stavi na tanjur. Na most su sad postavili razne vrste šiljaka i ograda
kako bi ljude poput mene odvratili od skakanja i iskreno sam sumnjala
u svoje sposobnosti da ih savladam. Zamišljala sam se izranjavanu i
poderane odjeće. I što je bilo najgore od svega - priznajem, i meni je
zvučalo neopisivo glupo - oduvijek sam patila od vrtoglavice. Željela
sam zajedno s plimom otplutati prema horizontu smrti. Nisam htjela
otići uz nalet strave.

Bila sam naručena kod doktora Thornea. Charlie je želio poći sa mnom,
no rekla sam mu da bih radije išla sama. “Na kraju krajeva”, rekoh,
“ionako ću se kad-tad morati naviknuti na to, zar ne?”
Doktor Thorne je donio nalaz moje krvne slike. Razine litija bile su
na donjoj granici pa me obavijestio da će mi povećati dozu. Bio je
dobro raspoložen. Vjerojatno jer sam mu bila prva pacijentica tog
vedrog i sunčanog jutra.
“Izgledate mi nešto bolje”, rekao je.
“Tako se i osjećam”, vješto sam slagala. Bila sam se vrlo pažljivo
odjenula, pomno provjerivši u zrcalu da je sve na meni čisto i uredno,
kosa počešljana i osmjeh na mjestu.
“Osjećati li kakve nuspojave lijekova?”
“Ne”, rekla sam i odmah dodala, kako ne bih ispala pretjerano
vesela, “u stvari, usta su mi suha i osjećam se malo natečeno. No
mnogo je bolje nego što sam očekivala.”
“Izvrsno”, rekao je doktor Thorne. “Pokušajte piti nešto više
tekućine nego inače i to bi trebalo riješiti problem suhih usta.”
“Upravo to i činim.”
“Odlično. Kakvo vam je raspoloženje?”
“Osjećam se mnogo smirenija.”
“Trebat će nam puno više vremena da litij dostigne svoj puni
učinak.”
“Znam.”
“Uspijevate li redovito uzimati lijekove?”
“Naravno”, ponovno sam slagala. Već danima nisam popila nijednu
tabletu. Nisam shvaćala kako je to Charlieju uspjelo promaknuti.
“Dobro.”
“Međutim, postoji jedan problem”, napomenula sam kao da mi je
upravo sinulo.
“Što to?”
“Charlie i ja smo mislili na tjedan-dva otići nekamo, provesti malo
vremena nasamo. Nisam sigurna kamo, možda i daleko odavde.
Brinem se, što će se dogoditi ostanem li bez lijekova.”
“Ne morate brinuti. Napisat ću vam recept za dovoljnu količinu.
Kad planirate krenuti?”
Išlo je kao podmazano.
“Charlie upravo dogovara aranžman, znate, tražili smo neku od
onih last minute ponuda. Nadam se da ćemo već sutra biti na putu, no
jednako tako možemo čekati još tjedan ili dva. A nisam ni sigurna na
koliko odlazimo.”
“Blago vama”, rekao je doktor Thorne žurno ispisujući recept.
“Mrzim ovo doba godine, sad je najbolje otići nekuda na odmor.”

Puno sam čitala o slučajevima kad ljudi impulzivno počine

samoubojstvo skakanjem kroz otvoreni prozor ili bacanjem pod jureći
vlak. Za mene je to bilo više kao pripremanje tajnog godišnjeg odmora.
Sve je moralo biti spremno za sutradan, u ovom slučaju utorak, jer je
Charlie rekao da ide na nekakav tečaj i da ga neće biti cijeli dan.
Naravno, znala sam da laže. Odlazio je nakon doručka i neće se vraćati
do večere. Na moja uzastopna pitanja kad se misli vratiti, odgovarao
mi je protupitanjem hoću li biti u redu. Nasmijala sam mu se i rekla da
se već mnogo bolje osjećam.
Nakon sastanka s doktorom Thorneom otišla sam u kupovinu. Za
večeru sam kupila dimljenog lososa i crni kruh, iako sam znala da neću
moći pojesti ni zalogaja, a Charlieju sam uzela nekoliko pari čarapa i
bokserica koje sam mu, kad sam stigla kući, uredno složila u ladicu.
Tako sam imala osjećaj da se, iako ga napuštam, ipak na neki način
brinem o njemu. Bila je to jedna od rijetkih stvari koje sam kao dobra
kućanica za njega učinila te sam na nekoliko sekundi pokušala zamisliti
kako bi nam život izgledao u nekom drugom svijetu. No sad je već bilo
prekasno: znala sam da se nalazim na strmom toboganu i činilo mi se
kao da tu nisam ništa više mogla učiniti.
Povukla sam se u krevet ubrzo nakon što smo dovršili mirnu
zajedničku večeru jer sam željela da što prije osvane sljedeće jutro.
Spremala sam se otisnuti na dugačko putovanje i nisam imala
strpljenja više čekati. Spavala sam duboko i čvrsto, a kad sam se
probudila Charlie je već bio otišao. Nismo se uspjeli niti oprostiti, no to
je bilo manje važno. Uostalom, kako se uopće oprostiti s nekim.
Najbolje je jednostavno podignuti ruku u znak pozdrava i hitro se bez
osvrtanja udaljiti.
Ustala sam, oprala kosu i otuširala se. Iz ormara sam izvukla čistu i
udobnu odjeću. Morala sam izbaciti iz glave sve opasne misli. Koračala
sam uskom daskom iznad ponora i znala sam da ću uspjeti prijeći na
drugu stranu samo ako ne budem razmišljala o dubini ponora ili o
širini daske. Dopustim li im da mi uđu u prvi plan, zasigurno ću se
survati.
Kad sam se uhvatila da radim krevet, najprije sam odustala
shvativši apsurdnost tog posla, no onda sam ga se ponovno prihvatila i
dovršila poravnavši rubove jorgana. Za sve će se ostalo morati
pobrinuti drugi.
Nisam smjela stati i razmisliti, morala sam nastaviti dalje. Iz
hladnjaka sam izvadila tetrapak soka od naranče i polupuni tetrapak
soka od jabuke te ih odložila na kuhinjski stol pokraj velike staklene
čaše. Otišla sam u kupaonicu. Imala sam tableta za sljedeća tri tjedna.
To bi trebalo biti i više nego dovoljno. Stajala sam na rubu. Drhtureći.
Ponovno sam se sjetila kako sam se kao mala verala na zidove i
penjalicu na dječjem igralištu dok bi me otac s raširenim rukama
odozdo dozivao, “Skoči, skoči da te uhvatim.” Znao me prestrašiti tako
da bi skupio ruke kao da će me pustiti da padnem, no onda bi me ipak u
posljednji trenutak uhvatio. Razmišljala sam o toj igri. Zanimljivo je da
se, ma koliko se trudila, nisam mogla prisjetiti njegova lica. Niti
Charliejeva. No uspjela sam zamisliti Megino.
Odjednom mi se učinilo da je Meg ta koja će najviše patiti i osjećati
krivnju zbog onog što sam namjeravala učiniti. Bila sam odlučila da
neću pisati oproštajno pismo, no sad sam se, u zadnji trenutak, ipak
predomislila. Uzela sam kemijsku i komadić papira iz dnevne sobe i
razmislila nekoliko trenutaka. Kako reći da ti je žao zbog nečega što tek
namjeravaš učiniti? Kako reći zbogom? Nisam željela spominjati nju i
Charlieja pa sam na kraju bila vrlo kratka. Napisala sam: “Draga moja
vjerna Meg, ne mogu ti opisati koliko mi je žao zbog ovoga, ali
jednostavno nisam mogla više izdržati. Željela sam da svemu čim prije
dođe kraj. Nadam se da ćeš u srcu pronaći način da mi oprostiš. Šaljem
ti svu ljubav svijeta, Holly.”
Vratila sam poklopac na vrh kemijske, odložila poruku na stol i
počela piti tablete, dvije po dvije, najprije sa sokom od jabuke, a kad
sam ga popila, sa sokom od naranče. Išlo je brzo i jednostavno. Otišla
sam u hodnik i vidjela da su Charliejevi ključevi još uvijek na vješalici te
sam se na trenutak zabrinula kako će večeras ući u kuću. Polako sam se
popela stubama i legla u krevet, prisjetivši se kako sam ranije rukama
izravnala pokrivač i kako je to bilo čisto gubljenje vremena. Najviše me
brinulo hoću li, nakon što sam se ove noći naspavala kao nikada u
životu, uspjeti bez problema ponovno zaspati.
Pokušavam se okrenuti no pokreti su mi spori i tromi. Trudim se sjetiti
nečega, bilo čega izvana, iz prošlosti, nečega o čemu je lijepo razmišljati.
Zamišljam planinu obasjanu suncem, no slika puca i lomi se u komadiće
koji počinju kliziti prema dolje postajući sve mekši, mračniji i sluzaviji.
Sunčeva svjetlost blijedi i svijet se pretvara u hladno, blatno i sivo mjesto...
sivo postaje crno, a sunce... a sunce...

Nalazim se duboko, na dnu duboke jame. Nejasno vidim kako mi se

primiču obrisi. Dolaze po mene. Osjećam pokrete oko sebe. U meni buja
bolest - troma, kotrljajuća, odvratna mučnina. Uskoro će izblijedjeti i
nestati i sve će biti u redu. I tad se nešto dogodi. Ugledam lice svog oca
kako me promatra, zuri u mene. Ne smije se onako kako se običavao
smijati kroz čitavo moje djetinjstvo, ne čuje se onaj snažan, silan i
radostan grohot. No niti ne plače, ne lije suze koje bi mogle poplaviti
svijet. Ne. Samo me vrlo nježno gleda ravno u oči. Gleda me ravno u dušu,
no više mi to ne smeta. Napokon sam potpuno ogoljena.
“Oh, tatice”, govorim mu, pokušavam mu reći, no govor mi se čini
nemogućim. Riječi mi izmiču i znam da tonem u tišinu. Osjećam kako
užasan, prekrasan život iščezava iz mene: njegove riječi, slike, zvuci i
sjećanja. Propuštam ih kroz prste, jedno po jedno, kao vodu što kaplje
kroz sklopljene šake.
Govorim si: “Holly, pustila si se, padaš i uskoro će sve biti gotovo. Život
je jedini pakao.”
U tome me trenutku iz nadiruće tame pogađa agonijska stihija
žaljenja. Vraća mi je jedno sjećanje, toliko životno da imam dojam da sam
uistinu ondje.

Meg i ja sjedimo u restoranu na kraju mola negdje u inozemstvu. Dugo

smo ručale i sunce je već nisko na obzoru. Na stolu pred nama leže
tanjuri, prazne ljušture školjaka, boce, čaše, pepeljare. Tada smo obje još
redovito pušile. Sunčeve zrake padaju pod neobičnim kutom i dopiru
skroz do dna, tako da more izgleda poput prozirnog plavog kristala. Jata
riba grickaju užad kojima su ribarski brodići vezani za mol. Obje smo u
haljinama. Ne mogu vidjeti svoju, no Meg nosi onu svijetloplavu koja joj
ističe grudi. Naginje se prema naprijed i hihoće, no ja odjednom postajem
smrtno ozbiljna: “Sačuvat ću ovaj trenutak”, govorim joj. “Spremit ću ga
kao u bocu i uvijek ću ga držati uz sebe da mi pomogne u najtežim
trenucima. ” Ruka joj je na mojoj. Ne čujem je što mi govori, no vidim
njezino drago, ljubljeno lice.

U dubini svijesti mi se pojavi misao: nazovi Meg. Pokušavam ustati s

kreveta i padam na pod. Za sobom povlačim i telefon s noćnog ormarića.
Lice mi je sve ljepljivo. Posežem za slušalicom. Promatram brojke. Bježe
mi pred očima. Pritišćem ih vrlo polako, uz strahoviti napor. Prinosim
slušalicu uhu. Ništa. Nema tona. Ne mogu razmišljati. Ne znam što da
učinim. Sve mi je preteško i predaleko. Misli su mi tako spore i trome,
natopljene muljem i blatom. Centimetar po centimetar, vršcima prstiju
povlačim cijelo tijelo preko poda. Kamo? Što mogu učiniti? Pokušavam
ustati i ne uspijevam. Ponestaje mi snage. Kapci su mi toliko otežali da ih
više ne mogu držati otvorenima.
Krajnjim naporima uspijevam prepoznati poznat oblik pred
prozorom. Trokut i komad žice. Skulptura. Ona odvratna skulptura.
Vođena slijepim, očajničkim nagonom, bacam se prema stolu poput
prljave roktave životinje. Licem mi prolazi nepodnošljiva bol, no guram i
dalje i stol se prevrće praćen strašnim treskom, pucanjem stakla i
razbijanjem nečega napolju što nije staklo. Savijam se i tonem u sebe kao
sidro bačeno u ocean. Tonem i tonem i tonem.

No još je netko ovdje. Netko je ovdje i promatra me. Iako ne mogu otvoriti
oči, osjećam njegovu prisutnost. Osjećam da netko stoji uz mene.
Pokušavam odškrinuti kapke. Tanak procjep treperave svjetlosti. I
kroz taj procjep vidim par cipela koje mi stoje pred licem, zamagljene od
blizine. Ne mogu ih fokusirati jer me potresa strahovita mučnina.
No netko je ovdje. Znam. Čujem kako diše, visoko iznad mene. U svijetu
kojeg napuštam.
Pružam ruke kako bih dotaknula cipele i one se povlače, najprije
jedna pa druga. Pretvaraju se u udaljene obrise. Trudim se pratiti ih
rukom, bezuspješno.
Pokušavam izviti vrat kako bih vidjela tko nosi cipele, no ne mogu.
Glava mi je teška poput umirućeg planeta. Mutna i treperava oronula
drevna svjetlost pleše mi pred očima tren prije nego što će se zauvijek
ugasiti.
 Želim zavapiti, “Upomoć”, no usne mi se ne pomiču, a dah zastaje u
grlu. Plima se povlači. Ležim nasukana na napuštenoj obali i osjećam
kako val za valom odnosi iz mene život.
I netko me promatra kako umirem.
Čujem kako se cipele udaljavaju, vrlo polako, nakon čega nastupa
potpuna tišina.
Čitav je svijet sada mračan, hladan i tih, iščezlo je i posljednje svjetlo.
Druga smrt
 27.

L ežala je sklopljenih očiju, a koža joj je poprimila svijetlosivu

nijansu. Oko natečenih joj se usana naziralo modrilo. Bila je
mršavija nego što sam je se sjećala, bijela joj plahta kojom je bila
prekrivena gotovo uopće nije dodirivala tijelo. Gledala sam je dok me
oči nisu počele peći i vidjela sam neke detalje koje nikada prije nisam
zamijetila. Ispucane vrhove u njenoj grivi od kose, svijetle dlačice nad
gornjom usnom, sićušan madež tik pod lijevim uhom, ogrebotine
uzduž unutarnje strane podlaktica. Izgledala je poput apsolutno
savršene voštane figure kojoj je nedostajala samo duša da joj udahne
život. Nikada je nisam vidjela mirnu. Svih tih godina koliko je
poznajem, nikada je nisam vidjela da spava ili da je spokojna. Lice joj je
bilo nestalno poput plamena na vjetru, dok je pričala dramatično je
mahala rukama, nestrpljivo zabacivala kosu, naginjala se prema
naprijed pa se vraćala natrag u stolac, lupkala olovkom po stolu, grizla
nokat na palcu. Neprestano je skakutala, jurila uokolo, mijenjala položaj
kao da nije uspijevala pronaći mjesto na kojem bi se osjećala ugodno.
Sad se napokon smirila. Potpuno nepomična, nikome nije stvarala
neprilike: ni Charlieju, ni meni, ni bolničarkama za prijemnim stolom
koje su me dovele do njezina kreveta i obzirno navukle zastore kako
bih imala trenutak privatnosti. S druge su strane ostali mirisi i zvuci
bolničkog odjela, dok je uz njezino uzglavlje vladala tišina. Dotrčala
sam iz ureda čim sam primila telefonski poziv, ostavivši za sobom
kaos kojeg je Holly stvorila tijekom svojih posljednjih nekoliko tjedana
na poslu. Svi smo usredotočili napore na smanjivanje štete koju je
prouzročila nekim svojim postupcima. Često smo imali poteškoća
utvrditi što je uopće učinila, a kamoli zašto. U jednom bi trenutku jedva
uspjeli umiriti pobješnjelog klijenta da bi nam već u drugom u ured
dostavili svakoj po jedan par basnoslovno skupih najfinijih talijanskih
čarapa ili, kao jučer, deset novih uredskih stolica, dizajniranih posebno
kako ne bi uzrokovale bol u leđima. Pregledala sam nedavne troškove i
riješila većinu velikih računa. Najprije sam imala dugačak i iscrpljujući
sastanak s upraviteljem banke, a potom sam bila prisiljena baktati se s
arhitektom koji nam je u pratnji svoja dva pomoćnika jednog jutra
banuo u ured s divnim nacrtima kako preurediti naš radni prostor
postavljanjem staklenih greda i probijanjem otvora u podu ureda iznad
našeg. Izgleda da ga je Holly bila uvjerila kako su pronicljivi pravni
savjetnici u sivim odijelima koji su ondje pristali na tu ideju.
Nisam mogla dokučiti otkud joj toliko vremena, koliko joj je sati
morao trajati dan da bi uspjela uzrokovati toliki kaos. A sad je tako
mirno ležala preda mnom. Nagnula sam se prema njoj i primila je za
hladnu ruku prošaranu plavičastim venama. Kad bi sada umrla, kad bi
nestala u ovom smrtonosnom snu, čitav bi kaos umro zajedno s njom.
Nestao bi sav nemir i bijes i bol i krajnja iscrpljenost po kojoj sam je
poznavala. Iz pozadine sam svijesti pred oči dozvala misao koja je
tamo lebdjela i suočila se s njom. Dio je mene želio da umre, da svrši sa
svime i napokon nas ostavi na miru. Mora da je i ona o tome
razmišljala trpajući one silne pilule u usta: vjerovala je da želimo da
umre, da ćemo, kad je više ne bude, osjetiti silno olakšanje.
Prešla sam palcem preko vena koje su joj iskočile na zapešću.
Mirisala je na bljuvotinu i dezinfekcijsko sredstvo. Kroz blago sam joj
rastvorene usne vidjela bijeli jezik. Oči su joj se na trenutak otvorile.
Blijedo me pogledala i potom ih ponovno sklopila. Čim sam je prvi put
ugledala, kad je uletjela samouvjereno u ured u onim svojim smiješnim
čizmama, znala sam da joj želim biti prijateljica. Tako je očaravajuće
slušala sve što sam joj imala za reći, uistinu me gledajući i obraćajući
mi svoju punu pozornost. Ponekad sam se znala biti izvan sebe zbog
toga. U stvari, začetak našeg prijateljstva je pomalo nalikovao na
ljubavnu vezu. Kupovala bi mi poklone ponesena trenutkom, zvala me
usred noći kad bi joj sinula neka dobra ideja, iznenada se naljutila na
mene kad bih nešto rekla ili propustila reći. Jednom mi je, dok smo
sjedile u restoranu na jugu Francuske, jele plodove mora, pile vino i
gledale valove kako se čudesno ljeskaju na popodnevnom suncu, rekla
da me voli. Sjećam se da sam se zarumenjela i zbunjeno nešto
promucala, osjećajući se pripito i apsurdno engleski suzdržano, no njoj
to nije bilo važno. Samo se zahihotala i primila me za ruku govoreći mi
kako zna da i ja nju volim čak i ako to ne kažem na glas i da ćemo
zauvijek ostati prijateljice. Uz nju je život stalno bio nevjerojatna
avantura.
“Meg?”
“Holly? Ovdje sam.”
“Mislim da će mi pozliti.”
 Naglo sam rastvorila zastore i dozvala bolničarku. Stajala sam tamo
i bespomoćno promatrala kako se naginje nad plastičnu kantu i
povraća tanke mlazove bezbojne bljuvotine pomiješane s krvlju, a
potom se grči i stenje od boli. Bolničarka kao da se nije time previše
opterećivala. Kad je Holly završila i utonula natrag u jastuk, obrisala ju
je gazom i otkloparala niz hodnik s kantom u ruci.
“Mogla sam završiti u zatvoru”, rekla je.
“Ne budi smiješna”, odgovorih joj. “To više nije zločin.”
“Što to?”
“Pa znaš, pokušaj...” nisam željela izgovoriti tu riječ,
“samoubojstva.”
Polako je odmahnula glavom. “Ne zbog toga”, prostenjala je tiho.
Morala sam joj se nagnuti skroz do usta kako bih je čula što govori.
Nakon svakih nekoliko riječi je bolno gutala slinu. “Nisi čula? Napravila
sam još jednu glupost. Gurnula sam onu groznu skulpturu kroz prozor.
Skoro je pala na nekog starca na ulici. On je pozvao hitnu pomoć.”
Učinilo mi se da su joj umorne oči na trenutak zasjale od zadovoljstva.
“Zamalo ubijem čovjeka i on mi spasi život.”
Oči su joj se sklopile i utonula je natrag u krevet. Sjedila sam uz nju
šutke, držeći je za ruku.
“Uto je stigao i Charlie. Jadan Charlie. Vjerojatno misli da sam to i
zaslužila”, prošaptala je.
Pokušala sam se našaliti. “I jesi, kad se ponašaš kao idiot.” Još
uvijek zatvorenih očiju rekla je: “Meg, žao mi je. Tako mi je žao zbog
svega.”
“Ne moraš se...”
“Moram. Žao mi je. Oprosti mi. Sve sam uništila. Baš sve. Ne
zaslužujem živjeti. Tako mi je mučno.”
“Da pozovem bolničarku natrag?”
“Nemam više što izbljuvati, osim utrobe. Kakav nered.”
“Charlie je dolje. Izišao je malo na svjež zrak. Želiš li da otiđem po
njega?”
“Ne. Ne ostavljaj me samu. Ne napuštaj me, molim te.” Suze su joj se
slijevale ispod trepavica.
Čekala sam promatrajući joj podbuhlo sivkasto lice i ruke
prošarane plavim venama kako drhte na bolničkoj plahti. Duboko sam
uzdahnula, udišući njezin ustajali, bolestan miris, poželjevši u tom
trenutku da se nalazim vani, na svježem, prohladnom zraku. “Volim te”,
promrmljala sam naposljetku promuklim glasom.
 “Pokušala sam te nazvati.”
“Molim?”
“Dok sam umirala. Pokušala sam te nazvati.”
Tijelom mi je poput studene spoznaje prošao drhtaj. Sad mi se
zauvijek uvukla pod kožu. “Pokušala si me nazvati?”
Naprezala se izgovoriti svaku pojedinu riječ, uputivši mi pritom
izmoreni smiješak. “Linija je bila u kvaru. Nisam mogla dobiti signal.
Stara priča, znaš mene i tehnologiju. Htjela sam ti ostaviti poruku.
Nemoj reći Charlieju. Trebala sam je napisati njemu. Ne želim da se
bezrazložno uvrijedi. Niti s dobrim razlogom.”
“Što si napisala?”
“Ne previše. Uglavnom da mi je žao. Policija je nije pronašla, a ni
Charlie je nije vidio. Možda sam samo sanjarila da sam je napisala dok
sam ležala umirući. Znala sam da ćeš sebe okrivljavati zbog toga što
sam učinila, ali nemoj. Zaista shvaćam ako ti i Charlie želite biti
zajedno.”
“Molim? Ja i Charlie?”
“Mmm.”
“O, Bože, Holly. Nemoj mi reći da si uistinu mislila da... da bih ikada
mogla...” Zastala sam. Primila sam je za hladan dlan i počela ga trljati
kako bih mu povratila malo topline.
“Za sve sam ja kriva”, rekla je turobno. “Sve sam uništila.”
Nasmiješila sam se, ispunjena apsurdnom dragošću. “Znaš što?
Ostat ću još koju minutu ovdje s tobom, a onda te moram napustiti jer
me netko dolje čeka. On me i doveo ovamo. Sjećaš li se onog Todda?
Nisam ti ništa rekla jer smo odlučili da to bude mala tajna koju nikome
nećemo odati.”
Oči su joj se napunile suzama kroz koje me promatrala. “Uistinu
nemaš ništa...?” upitala me.
“Ne.”
“Hoćeš reći da nikad nisi...?”
“Ti si mi najbolja prijateljica. Ne bih to nikada učinila.”
“Bila sam uvjerena”, rekla je. “Mislila sam da sam vas oboje izgubila,
i to svojom glupom krivicom.”
“U svakom si slučaju bila prilično naporna.”
“Todd?”
“Da.”
“Reci mu da je srećković.”
Zvučala je iscrpljeno i riječi su joj se počele stapati dok ih je
izgovarala. Vratila sam joj ruku na krevet i pomilovala je. “Naspavaj se.”
“Meg?”
“Molim?”
“Sretna sam.”
“Drago mi je.”
“Tako sam jako, jako sretna...”
Usne su joj se blago razdvojile i disanje joj je postalo dublje. Oči su
joj poskakivale iza kapaka. Sanjala je.

Charlie je dolazio hodnikom noseći u ruci buket ocvalih žutih karanfila

koje mora da je kupio dolje u bolničkoj cvjećarni. Toga se jutra obrijao i
počešljao neposlušnu kosu, no hod mu je odavao unutarnji nemir.
Vukao se kao da je mrtav pijan, očiju prikovanih uz tlo, izgubljen u
nekom svom mrgodnome svijetu. “Charlie”, dozvah ga.
Zastao je i pogledao me kao da promatra nešto u pozadini mog
prozirnog tijela.
“Upravo sam otišla od nje. Ponovno je zaspala.”
Poput Holly u bolničkom krevetu i on je, na jedan svoj način, bio
jednako tako bljedunjav i umoran.
“Takva je sad”, rekao je. “Probudi se, izgleda polumrtva, malo priča
dok se ponovno ne umori i ne utone u dubok san.”
“Muči je grižnja savjesti”, rekoh mu.
“Muči je mnogo toga.”
Osjetila sam se nelagodno jer se nisam imala namjeru natjecati s
njim tko je bolje poznaje i tko bolje zna o čemu ona sada razmišlja.
“Charlie, bit će sve u redu s njom.”
“Možda”, rekao je potišteno. “U ovom trenutku, možda.”
“Nemoj kriviti sebe. Učinio si sve što si mogao.”
“O, Meg”, rekao je, po prvi me put pogledavši u oči, “Naravno da
nisam. Nisam je trebao ostavljati samu. Mogao sam znati da je
spremna na takvo što.”
“Nisi mogao biti uz nju dvadeset i četiri sata dnevno.”
Nije mi odgovorio nego je samo slegnuo ramenima i zaronio lice u
karanfile. “Javit ću ti se.”
“Navratit ću ponovno večeras nakon posla.”
“Hvala ti.”
“I ti bi trebao malo odspavati, inače ćemo imati dva bolesnika, što
nikome neće biti od koristi.”
“Hoću”, neuvjerljivo se složio.
Kad sam se vratila oko sedam sati te večeri oko njezina je kreveta sve
vrvjelo ljudima koji su je željeli vidjeti. Bili su tu Charlie, u čistoj traper-
košulji, moj bratić Luke, Naomi, koja je pretjerala s plavim sjenilom i,
na moj užas, njezina majka. Sjedila je uz krevet uspravno kao svijeća, s
izrazom sušte čestitosti, tamnosive kose plavičastog odsjaja, držeći za
ruku svoju kćer kao da ju je netko zamolio da na nekoliko trenutaka
pridrži mrtvu ribu. Holly je ležala među njima poput leša, a na uzglavlju
joj je stajao plastični vrč s raskošno mirisavim ljiljanima. Jesam li ja
jedina vidjela da se samo pretvara da spava?

Sljedećeg sam dana bila uz nju kad je stigao doktor Thorne. Bio je to
visok, suhonjav muškarac, tankog vrata i prodornih sivih očiju. Pomalo
je nalikovao na čaplju. Srdačno sam ga pozdravila kad je ušao i ustala
da krenem.
“Ne idi”, javila se Holly.
“Ali moram—”
“Ostani.”
Sjedila sam na suprotnoj strani kreveta dok je pregledavao Hollyn
karton, a potom je privukao stolicu i krenuo s pitanjima na koja je
davala uglavnom šture odgovore tihim, slabašnim glasom. Zašto je
prestala piti lijekove? Koliko je dugo to planirala? Što ju je točno
nagnalo da shvati kako više ne može nastaviti živjeti? Što je bio
otponac? Je li ovo prvi put da je pokušala ili pomislila na takvo što? Od
čega su joj ožiljci na podlakticama? Kako bi najtočnije opisala svoje
raspoloženja u trenucima koji su je doveli do pokušaja samoubojstva?
Rekao joj je neka pokuša zamisliti koje bi joj boja najbolje pristajala uz
to raspoloženje, na što mu je odgovorila, “Kestenjasta.” Koliko je pilula
bila popila? Je li nakon što ih je popila otkrila da želi nastaviti živjeti?
Kako bi opisala svoje trenutačne osjećaje? Zamolio ju je da ocijeni
svoje raspoloženje brojem od jedan do deset, s time da je jedan
najlošije, a deset najbolje. Pogledala ga je, sa sjajem u očima u kojem
sam nesumnjivo uspjela prepoznati tračak one stare Holly, i rekla tri i
dvije petine, na što se doktor Thorne nasmijao kao da mu je jako
simpatična. Pitanja su se nastavljala u nedogled. Pregledao joj je jezik i
izmjerio puls. Pitao ju je je li čula kakve glasove ili vidjela nešto
neobično. Pogled joj je na trenutak kliznuo prema meni kao da se u taj
čas nečega prestrašila i traži moju pomoć.
 “Možda”, promucala je. “Kako biti sigurna jesu li glasovi i lica
stvarni ili postoje samo u tvojoj glavi?”
“Jeste li se bojali?”
“Jesam.” Glas joj se pretvorio u jedva čujan šapat. “Jako. Bojala sam
se da sam luda. Dok sam umirala, imala sam osjećaj...”
“Što ste osjećali?”
“Imala sam osjećaj da me netko promatra.”
“To je prilično često u takvim situacijama.”
“Ugledala sam dvije cipele...”
I tako se nastavilo dalje dok je u meni sve više rasla nelagoda što
prisustvujem ovom detaljnom ispitivanju i njezinim prigušenim
odgovorima koje je nalikovalo na skidanje svih slojeva dok nismo
doprli do otvorene rane. Sjedila sam koliko sam mogla nečujno,
okupana sladunjavim smradom ljiljana.
“Žalite li što niste uspjeli u svom naumu?” upitao ju je napokon.
Ponovno me pogledala. Licem joj je preletjelo nešto što nisam
mogla pročitati, nešto gotovo prepredeno.
“Ne žalim”, odgovorila je. “Mislim da želim živjeti.”
 28.

U natoč svemu što se događalo s Holly, bila sam sretna, sretna kao
što nisam bila već godinama. Ponekad me zbog toga zapeče
savjest, no jednostavno si nisam mogla pomoći. Svakog bi se jutra
probudila i kad bih na jastuku pokraj sebe ugledala Toddovo lice srce
bi mi u grudima jače zakucalo, a dan bi se razvio glatko poput
transparenta. Svi su mi uredski problemi, koji su me nekoć frustrirali,
sada izgledali trivijalni, dok su mi stvari koje su mi inače dosađivale,
odjednom postale iznimno zanimljive. Pronašla sam novu energiju i
entuzijazam. Zaljubila sam se.
Nekad bi spavali kod njega, a nekad kod mene. Stanovi su nam
postali mjesta zločina na kojima smo s vremenom ostavljali sve više
inkriminirajućih dokaza o svojoj prisutnosti: četkice za zube, donje
rublje, kozmetiku, majice, košulje, knjige. Znala bih nešto početi tražiti i
onda se sjetiti da mi je ostalo kod Todda. Bilo je zabavno živjeti u
neizvjesnosti gdje ćeš na kraju radnog dana leći u krevet, pomalo nalik
na sigurnu avanturu.
Znala sam da nam, što god da se dogodilo, više nikada neće biti
ovako. Budemo li nastavili onako kako sam ja željela, možda
dosegnemo stupanj na kojem više nećemo - što mi je u tom trenutku
bilo teško i zamisliti - čitavo vrijeme misliti jedno na drugo, na kojem
ćemo biti zajedno dan, dva ili tri bez seksa, gdje će nam međusobna
prisutnost biti samorazumljiva poput pokućstva.
Ali ne i sada. Sad smo jedno drugome bili beskrajno zanimljivi.
Todd je bio labirint po kojem sam željela lutati, zagonetka koju sam
htjela riješiti, moj tajanstveni izlet u nepoznato. Razgovarali smo o
svojim životima, poslu, bivšim vezama, što je u njima bilo dobro i što je
pošlo po krivu. Odavali smo si tajne.
Svaki nam je dan bio bolno prekratak jer smo znali da će, bez obzira
što nas čeka u budućnosti, intenzitet i energija oslabjeti. Morat će
oslabjeti kako bismo ponovno mogli postati normalni ljudi, ljubavnici,
partner ili samo prijatelji, a tko zna, možda i potpuni stranci.
No sad je tu ponovno bila Holly oko koje se trebalo brinuti.
Doručkujući u Toddovu stanu - bio je pripremio voće, kavu i neku
posebnu vrstu žitarica - obavijestila sam ga da ćemo se večeras morati
naći nešto kasnije jer ću skočiti posjetiti Holly. Samo je kimnuo glavom.
“Ovo će mi oduzimati mnogo vremena”, rekla sam mu.
“Naravno.”
“Razumjet ću ako ti to smeta.”
“Ne smeta mi.”
“Znam da vaš prvi susret nije bio previše uspješan...”
“Želiš reći da ja nisam bio previše uspješan.”
“Nisi ti kriv. Najblaže rečeno.”
“Ne misliš li da je se, kao nekog tko bi ti trebala biti najbolja
prijateljica, ipak malo previše bojiš?”
Trebao mi je trenutak da razmislim o tome. “Holly je oduvijek bila
vrlo zahtjevna”, rekoh. “Mislim, emocionalno. Iako, smatram da to i
zaslužuje. Znala me izluđivati, dovoditi u situacije toliko neugodne da
ne možeš ni zamisliti...”
“O, mislim da mogu”, uključio se Todd.
“No bez nje ne bih bila napravila ni polovicu stvari koje sam
napravila u životu. Tako ona utječe na ljude. Potakne te da učiniš nešto
što ti isprva izgleda suludo, no onda pomisliš, ‘Pa, k vragu, zašto ne?’ U
posljednje vrijeme nije sasvim svoja, odnosno kao da je od nje prisutan
samo onaj suludi dio. Nisi još vidio njezino pravo lice.”
“Ne moraš mene uvjeravati.”
Ispružila sam ruku i provukla mu prste kroz svilenkastu smeđu
kosu. “Moram”, rekoh. “Ti mi nisi bilo tko. Osim što se trudila uništiti
se, jednako je toliko mnogo energije utrošila u to da bi mene udaljila od
sebe. Možda je i to vidjela kao jedan od načina da si nanese bol, tako što
će se riješiti svih ljudi koji je vole.”
Ustala sam, povukla Todda za sobom i omotala ruke oko njegovog
mekanog vunenog džempera. “Možeš li mi učiniti uslugu?” upitala sam
ga.
“Naravno.”
“Većina bi ljudi najprije pitala o kakvoj se usluzi radi.”
“Ja ne, a pogotovo ne tebe.”
“Oh.” Ostala sam zatečena tako da sam gotovo zaboravila što sam
ga uopće namjeravala zamoliti. “Htjela bih da zavoliš Holly, zbog mene.
A kasnije ćeš je možda i sam zavoljeti.”
“Pokušat ću.”
“A ja ću navratiti večeras do tebe.”
 “To je tvoj dio pogodbe.”

Sjedila sam u tišini uz njezin krevet gotovo sat vremena. Na sekundu bi

zatreptala očima i onda ih ponovno zatvorila, utonuvši u san. Prenula
sam se kad je progovorila jer sam u jednom trenutku i sama
zadrijemala. Isprva je nisam mogla razumjeti što govori jer je
nerazgovijetno mumljala.
“Molim?”
“Strah me.”
“Nečeg posebno ili si samo uplašena?”
“Strah me izići odavde. Vratiti se natrag u običan svijet. Ovdje sam
sigurna.”
“Stuarta su pustili uz jamčevinu, Charlie mi je rekao. No sumnjam
da će ti više pokušati prići blizu.”
“Ne brine me on. Čak razmišljam o povlačenju optužnice...”
“Ne smiješ. Moraš nastaviti. Mogao te ubiti.”
“Jednostavno me prvi uspio dohvatiti, zar ne?”
“Kako to miliš?”
“Lijepo, da nije bilo njega, i da si nisam sama učinila to što sam si
učinila, jednako je tako to mogao biti i Rees. Dok sam umirala, imala
sam osjećaj da je netko pokraj mene.”
“Pokraj tebe?”
“Kad me toliko ljudi želi ubiti. Pretpostavljam da sam zamislila
nekog osvetoljubivog svjedoka. Znaš na što mislim.”
“Je li te strah Reesa?”
“Da. U stvari, i njega i...”
“Reci.”
“Obećaj da nećeš reći Charlieju.”
“Prepuna si tajni”, rekla sam.
“Daj mi najprije malo vode.”
Donijela sam joj plastičnu čašu s vodom koju je popila bolno se
grčeći prilikom svakog gutljaja.
“Igrala sam poker”, rekla je. “One noći kad sam ti u zoru pokucala na
vrata i kad samo se posvađale.”
“Sjećam se.”
“Uglavnom, problem je u tome što sada nekom tipu po imenu Vic
Norris dugujem nešto novca.” Namrštila se. “U stvari, dugujem mu
priličnu svotu.”
“Koliko?” Očekivala sam da će odgovoriti nešto tipa stotinu funti,
što je za mene ogromna lova. Samo sam jednom kockala u životu i to
kad sam za petaka kupila lutrijsku srećku.
“Stalno se povećava”, prošaptala je. “Čim više otežem s plaćanjem,
dug postaje sve veći i veći.”
“Pa plati mu onda.
“Počeo me posjećivati taj jedan skinhead.”
“Kaži mi koliko mu duguješ.”
“Meg”, začuh glas iza sebe, “kako si?”
“Jedanaest tisuća”, istisnula je kroz zube izgledajući nezamislivo
zabrinuto. Ostala sam bez daha od zaprepaštenja dok sam u isto
vrijeme pogledom pratila Charlieja gdje se približava odjelom pretrpan
knjigama, časopisima i voćem za Holly. Panično mi je stisnula šaku.
Prišla sam mu u susret, prihvaćajući nekoliko časopisa koji su mu
ispadali iz ruku. Poljubio me u oba obraza. “Drago mi je što si je došla
posjetiti. Uistinu ti hvala. Kako se osjeća?”
“Mislim da je bolje. Sad—”
No prekinuo me dolazak doktora Thornea u pratnji bolničarke i
mladog muškarca kratko podšišane kose u bijeloj kuti. Bolničarka je
krenula provjeravati cjevčice, kao da je Holly kakav pokvareni bojler,
dok sam za to vrijeme lagano dotakla doktora Thornea po ramenu kako
bih mu privukla pažnju. “Htjela bih razgovarati s vama”, rekla sam
ispod glasa kako me Holly ne bi čula.
“O čemu?” pitao je doktor Thorne.
“Možemo li se povući malo dalje. Dovoljno je ovdje, hvala. Upoznali
smo se nekidan. Ja sam Meg Summers, Hollyna bliska prijateljica i
poslovna partnerica.”
“Znam, spominjala mi vas je.”
“Brinem se za nju.”
“Kao i svi mi.”
“Ne, malo sam zbunjena. Gledajte, ne bih vas htjela zamarati
detaljima, no nešto mi u njezinu slučaju nije jasno.”
“Na što ciljate?”
“Pokušala je počiniti samoubojstvo i sad je liječite od duboke
depresije.”
“Depresije kao dijela bipolarnog poremećaja raspoloženja.”
“Što je mentalna bolest, zar ne?”
“Tako je.”
“Međutim, upravo sam imala dugačak razgovor s Meg i zanima me
je li moguće da je ovo što smatramo depresijom u stvari savršeno
racionalna reakcija na izniman stres.”
“Kako to mislite?”
Duboko sam uzdahnula i u kratkim mu crtama ponovila ono što mi
je Holly upravo ispričala. “Razumijete li? Sigurna sam da bih i ja
kolabirala da sam prošla kroz toliko maltretiranje.”
Izgledao je vrlo zamišljeno. “Dođite na kavu”, rekao je.
Očekivala sam da će me odvesti u ordinaciju na šalicu prave kave,
no ispalo je da je mislio na očajnu kavu iz automata koji je stajao vani
na hodniku.
“Gledajte”, počeo je doktor Thorne, “dok sam spremao ispit iz
biologije, dugo mi je trebalo da shvatim ulogu genetike u izgradnji
ptičjih gnijezda. Svaka ptica gradi vrlo specifična gnijezda, no ona su
unutar vrste iznenađujuće slična. Kako bi ptičji geni mogli biti zaslužni
za pronalaženje mahovine, vlati trave, grančica ili korištenje sline i
blata? U stvari, mozak se većim dijelom razvija pod utjecajem vanjskih
podražaja. Ljudski je mozak programiran za učenje jezika, no dijete
tijekom razvoja mora biti izloženo nekom jeziku kako bi se ta područja
mozga stimulirala. Razvoj jezičnih sposobnosti odvija se unutar mozga
uz pomoć već postojećih jezičnih struktura koje nas okružuju. Jednako
se tako ptičja gnijezda mogu promatrati kao produžeci njihovih
mozgova, koji za svoj razvoj ne koriste električne impulse, nego
podražaje iz vanjskog svijeta.”
“Moram priznati da mi baš nije jasna...”
“I meni je Holly pričala o svojim strahovima”, nastavio je doktor
Thorne.
“Mene samo zanima”, pitala sam ga, “jesu li strahote koje joj se
događaju u životu stvarne ili su posljedica njezine bolesti?”
Nasmijao se kao da je upravo odgovorio na iznimno zamršeno
ispitno pitanje. “Točan bi odgovor bio i jedno i drugo. Na to sam mislio
kad sam vam spominjao ptičja gnijezda. Njezin je um trenutačno vrlo
nestabilan, što se jednim dijelom manifestira određenim oblikom
samoozljeđivanja. U proteklih je nekoliko mjeseci svojim ponašanjem
pokušala okolinu pretvoriti u produžetak vlastite svijesti. Moglo bi se
reći da je svom samoprijeziru dala vanjski pojavni oblik tako što je
stvorila situacije u kojima su ljudi prema njoj osjećali ono što ona
osjeća sama prema sebi. Ona je jedna paranoidna žena koja je proizvela
okolinu u kojoj je njezin osjećaj paranoje opravdan.”
“Želite li reći da su svi njezini strahovi opravdani?”
“Ja nisam policajac, nego običan liječnik. Jedino što vam mogu sa
sigurnošću reći jest da se ne radi samo o liječenju njezina uma
kemijskim supstancama i psihoterapijskim sastancima, iako su i to
neizostavni dijelovi tretmana. Ona nije puki mozak u staklenci, nego
jedinka koja živi u svijetu i koja će, iskreno se nadam, jednoga dana
morati ponovno izići i nastaviti živjeti u njemu.”
“Da, ali... za to je vrijeme tamo čekaju ljudi koji joj žele nauditi.”
Izraz lica mu se uozbiljio. “Ne želim vam reći da će biti lako i
jednostavno. Imao sam sličnih pacijenata koji su učinili još gore stvari.
Najteži im je dio bio oporavak, jer su tek tada postali do kraja svjesni
štete koju su počinili dok su bili bolesni. Mislim na ljude koji se
oporave dovoljno da bi spoznali da su tijekom bolesti ozlijedili ili čak
ubili vlastitu djecu. Vidjeti svijet ponovno zdravim očima može biti
prokleti blagoslov, jer se odjednom morate suočiti sa stvarima od kojih
vas je vaš um štitio.”
“Žao mi je”, rekla sam, “no još uvijek nisam ništa pametnija.”
Dopustio si je lagani osmijeh. “No zato ste nešto informiraniji.”
 29.

S ad kad više nije bilo Holly u blizini, osjećala sam se kao da se

pretvaram u nju, kao da ispunjavam prazan prostor koji je iza nje
ostao. Radila sam deset sati dnevno, ručajući sendviče za radnim
stolom, trčeći u bolnicu kako bih bila s njom i ostajući dokasna budna s
Toddom. Iako mi je oduvijek bilo potrebno najmanje devet sati sna, sad
sam spavala najviše šest sati i nisam uopće bila umorna. Kad sam joj to
spomenula, Trish je gotovo umrla od smijeha.
“Što je smiješno?”
“Ne, draga moja”, rekla je pomalo afektirajući, što me je oduvijek
išlo na živce. “Nisi nimalo nalik na Holly, vjeruj mi.”
“Znam da nisam stvarno, ali odjednom se osjećam tako poletna i
puna elana.”
“Kad je ona bila puna elana, onda je bila poput kometa”, rekla je
Trish. “Ili aviona koji se sprema uzletjeti. Nisi je mogla ne primijetiti.
Čak i ako bi sjedila mirno za stolom, kao da je pulsirala proizvodeći
zračne turbulencije. Osjetila bih je čim bih ušla kroz vrata. Trebalo bi
mi otprilike pola sekunde da prepoznam hoće li nam dan biti grozan ili
savršen. Što mi se nije baš sviđalo jer nisam imala kontrolu nad svojim
životom. Uvijek je ona morala preuzeti kontrolu, čak i kad bi bila izvan
kontrole. Znaš na što mislim.”
“Mislim da znam.”
“Ti si joj sušta suprotnost, vjerojatno ste zato tako dobre
prijateljice. Minus i plus. Ti si tako smirena.”
“Sad ispadam prilično monotona.”
“Ne, nama se to sviđa”, rekla je. “Ulijevaš nam sigurnost.”
“Uistinu?”
“Naravno. Holly nam je poput najmodernijeg i najluđeg zabavnog
parka, a ti poput - poput...” Čekala sam da pronađe pravu metaforu.
“Poput kuće”, rekla je napokon.
“Je li to dobro?”
“Svakako”, bila je odlučna.
Tad mi je na ramena položila svoje dvije male vrijedne ruke i
poljubila me u oba obraza. Mislim da je ostala iznenađena više od
mene.

Iako sam bila silno zaposlena i u gužvi, čitavog sam dana razmišljala o
Trishinim riječima i o Holly, točnije o njezinim neprijateljima. O onome
što mi je tako zabrinuto rekla i o doktoru Thorneu. Uskoro će izići iz
bolnice. Nisam željela da je dočeka neprijateljski raspoložen svijet. Još
mi uvijek nije bila do kraja jasna Thorneova priča o ptičjim gnijezdima,
no uspjela sam shvatiti da se Holly ponekad toliko mrzila da je oko
sebe stvorila svijet pun ljudi koji joj žele nauditi. I svojim sam je očima
nebrojeno mnogo puta vidjela kako to čini. Iz petnih se žila trsila da
ljudi dignu ruke od nje. Čak sam i ja to gotovo učinila, a ja sam joj
najbolja prijateljica. Znala sam da nikad neću moći razumjeti kroz što je
sve prolazila, no bila sam vidjela tračak pakla u kojem se nalazila.
Trish je rekla da ljudima ulijevam sigurnost. Velika stvar. Mislim da
bih radije da me se uspoređuje s luna-parkom nego s kućom: da sam
uzbudljiva, seksipilna, glamurozna, opasna, ćudljiva, ranjiva, slatka,
neodoljiva i drska poput Holly. No ono sam što jesam. I Holly mi je
vjerovala. Meni je napisala oproštajnu poruku, mene je pokušala
nazvati dok je umirala. Htjela sam, ne, morala sam pokušati svijet
učiniti barem malo sigurnijim prije nego se u njega vrati. Osjećala sam
da mi je to dužnost kad sam pomislila na njezinu krhku figuru koja leži
u bolničkom krevetu, kad sam se sjetila kako me dan ranije molećivo
pogledala i primila za ruku. Teška i neizbježna dužnost.
Todd me odbacio do bolnice i rekao da će me za pola sata pokupiti
na istome mjestu. Charlie je upravo bio otišao, no Marcia Krauss je još
bila ondje, uređujući veliki buket cvijeća u vrču. Bila je još prilično
mlada - oko pedeset, po mojoj procjeni - i vjerojatno još uvijek
privlačna, no to se teško moglo vidjeti kroz oklop od čestitosti. Kad
sam je, prije nekoliko godina, prvi put upoznala, bilo mi je teško
povjerovati da je to Hollyna majka. Kasnije sam dobila dojam da je ona
njezin negativ: uredna, pažljiva, dolična, umjerena, brižljiva, kreposna i
duboko tjeskobna. Zasigurno ju je izluđivalo imati Holly za kćer.
Poljubila sam je u obraz, a potom Holly u čelo. “Izgledaš bolje.”
“Lažljivice.”
Međutim, govorila sam istinu. Bila je oronula i neravnomjerno
natečena zbog žućkaste modrice na jagodičnoj kosti, no pogled joj više
nije bio onako beživotan, i nije više izgledala tako iscrpljeno i ispijeno.
“Tko te sve danas posjetio?”
 Nije se osvrnula na moje pitanje. “Upravo smo razgovarale o tati.”
“Ti si pričala o njemu, ja ne”, dobacila je njezina majka.
“Pitala sam te kako je umro.”
Mora da se osjeća mnogo bolje, pomislih. U najmanju joj se ruku
vratila sposobnost izazivanja nelagode. Htjela sam skakati od sreće.
“Uvijek je živio stresnim načinom života”, rekla je Marcia.
“Mama”, rekla je Holly, “prestani prtljati oko cvijeća i pogledaj me,
molim te. Pokušala sam se ubiti.”
“Znam”, promucala je ružama i ljiljanima. “Zato i jesam ovdje.”
“Samo što to još nisi ni jednom riječju spomenula.”
“Ovdje sam da ti pomognem prebroditi sve to. A sad ti je ionako
Meg stigla u posjet.”
“Meg neće smetati, zar ne? Stalno govoriš da je tata bio poput
mene. Samo želim znati je li se ubio.”
“Sad nije pravo vrijeme za ovaj razgovor.”
“A kad je, po tebi, pravo vrijeme?”
“Ne sad.”
“Ubio se, zar ne? Bio je manično-depresivan i počinio je
samoubojstvo.”
“Nije to tako jednostavno.”
“U krvi mi je, od njega sam to naslijedila.”
“Prestani!”
“Ma, nije važno”, rekla je Holly. “Ionako je prekasno da bilo što
učiniš.”
Utonula je u jastuk. Marcia je uzela svoju torbu, posljednji put pred
odlazak bespotrebno protresla cvijeće, ovlaš poljubila kćer i rekla,
“Nemoj se premoriti.”
“Neću”, odvratila joj je Holly.
Nakon što joj je majka otišla, okrenula se prema meni i rekla, “Jadan
Charlie, kladim se da ga izluđuje. Ni ja ni ona ne želimo da je ovdje, no
to je jednostavno jedna od onih stvari koje svaka prava majka mora
napraviti i tako to mora biti.”
Sjela sam uz nju na krevet, uzela bobicu grožđa i ubacila je u usta. “I,
kad te puštaju kući?”
“Doktor Thorne majstorski izbjegava tu temu. Neprestano mi
postavlja pitanja i govori kako bi želio još nešto iskušati.”
“Kako je Charlie?”
“Dobro, pretpostavljam.”
“Možeš li mi reći kako da dođem do tog tvog kockara? Kako si ono
rekla da se zove, Vic Norris?”
“Kako si tako suptilno uspjela promijeniti temu?”
“Reci mi.”
“Zašto bih? U stvari, ni sama nemam pojma.”
“A onaj drugi tip - Tony? Tako mu je ime, zar ne?”
Kao da sam joj postala anđeo čuvar, znala sam više o njezinu životu
nego ona sama.
“Da, Tony Manning. Zašto?”
“Gdje on živi?”
“Nemam blage. U stvari, znam. Rekao mi je da gradi novi blok
zgrada u blizini galerije Tate Modern. Čujem da tamo navodno rastu
cijene nekretninama. Zašto? Nadam se da si svjesna da ne možeš ništa
učiniti. Te se ljude ne može uvjeriti da imaju razumijevanja.”
Nisam imala vremena odgovoriti joj jer se kroz zastor promolilo
Naomino vedro lice govoreći, “Zdravo!” Holly je nešto promumljala i
zatvorila oči.
“Mislim da je malo umorna”, rekoh.
“Vidi što sam ti donijela”, rekla je stavivši joj na prsa smeđu
papirnatu vrećicu iz koje se širio miris kvasca. “Kiflice sa šafranom.
Ravno iz pećnice, još su tople. Evo, probajte jednu.”
Holly je odmahnula glavom.
Inače ne volim šafran, no bila je toliko uživljena da je nisam željela
povrijediti pa sam uzela mali griz jedne. “Izvrsne su.”
“Baš mi je drago. Imala sam osjećaj da joj se cvijeće i voće već
popelo na vrh glave.”
“Hvala ti, očito si im velika pomoć”, rekla sam.
“Pogotovo Charlieju”, dobacila je Holly ispod glasa.
“Drago mi je kad mogu pomoći prijateljima”, rekla je Naomi.
“Uostalom, bolničarka sam. Znam kroz što je Holly prolazila.
I još uvijek prolazi”, dodala je. “Ljudi misle da se oporavlja, no
zaboravljaju da to nije nekakav virus koji dođe i prođe. Ona se još
uvijek bori iznutra, je li tako, Holly?”
“Valjda.”
“Trebat ćemo je još dugo obilaziti i pružati joj podršku prije nego se
potpuno oporavi, zar ne?”
Okrenula se od nas i zaronila lice u jastuk. Nagnula sam se i
poljubila je u upali obraz. “Ne moraš više brinuti”, prošaptala sam. “Sve
će biti u redu.”
 30.

P rije no što sam uspjela pronaći Vica Norrisa, Rees je pronašao

mene. Već je sljedećeg dana, dok sam svima u uredu pisala e-mail o
tome kako žvrljanje ružem za usne po salveti nije ispravan način
prikazivanja troškova, te da se takvi podnesci ubuduće neće prihvaćati,
ušao kroz otvorena vrata ureda, dogegao se do mog stola i pred mene
bacio odeblju smeđu omotnicu. “Mislio sam da bi voljela vidjeti par
fotki svoje drage prijateljice prije nego je odvedeš u još koju policijsku
postaju.”
“Otkud znaš gdje smo bile?”
Nasmijao se.
“Promatrao sam vas kako ulazite”, rekao je, “i kako ponovno
izlazite. No još me nitko nije priveo na ispitivanje, je li? Policija se nije
htjela miješati, zar ne? Zato jer znaju da joj, završimo li na sudu, nitko
neće povjerovati ni riječi. Kad nam naša draga Holly voli sanjariti.
Uglavnom, kad stigneš baci oko na fotke - odnosno, na kopije fotki.”
Okrenuo se i otišao, dok sam ja ostala sjediti i zuriti u njegovu
figuru kako se udaljava. Trebalo mi je nekoliko sekundi da bijes u meni
proključa.
“To je taj tip, zar ne?” rekla je Lola, prišavši mi iza leđa. “Onaj
manijak koji je uhodio Holly.”
“Jest. Slušaj, pričuvaj malo tvrđavu dok nešto ne obavim, vraćam se
za minutu.”
Gotovo me oduševilo kako me zbunjeno promatrala, otvorenih usta
kao u crtanom filmu, dok sam projurila pored nje i otrčala niz
stepenice. Upravo je bio izišao iz zgrade kad sam ga sustigla i uhvatila
za rukav.
“Slušaj me sad”, rekoh.
“Molim?”
“Znam što si učinio.”
“Znaš ono što ti je Holly rekla da sam učinio.”
“Znam što si učinio”, ponovila sam. “I upozoravam te, približiš li joj
se još samo jednom, nećeš se tako lako izvući.”
 “Zašto bih joj uopće želio biti u blizini, kad je ona najobičnije...”
Zastao je tražeći pravu riječ. “Smeće”, napokon se dosjetio. Zadah mu
je zaudarao na pivo.
“Samo se drži podalje. Nemaš pojma na kakvom se rubu
trenutačno...” ugrizla sam se za usnicu.
“Mislim da znam. Probala se koknuti, zar ne? Šteta.”
“Šteta?”
“Što nije uspjela.”
Da sam u tom trenutku imala nož bila bih mu ga svom snagom
zarila u prsa, samo kako bih mu s lica zbrisala taj posprdni zlobni
smiješak.
“I prestani joj maltretirati prijateljice.”
“Bolesna je, zar ne? Bolesna u glavu. Jadan Charlie, baš mi ga je žao.
Što se mene tiče, neka mu je. Ionako nemam namjeru jebat luđakinju.”
Duboko sam udahnula, stišćući šake, kako ga ne bih vrišteći napala.
“Drži se podalje”, ponovila sam i ostavila ga da stoji na ulici.
Vraćajući se u ured, pomislila sam kako smo prolaznicima sigurno
izgledali kao ljubavni par koji rješava nesuglasice te sam se stresla od
gađenja.
Kad sam sjela natrag za stol, uvukla sam prst pod samoljepivi
zaklopac smeđe omotnice koju mi je Rees bacio na stol i izvukla prvu
fotografiju na kojoj je Holly spavala u restoranu kod Luigija. Sjedila je
za stolom, naslonivši se na njegov rub prsima i položivši glavu na
pregib lakatnog zgloba. Oči su joj bile sklopljene, a maskara i ruž za
usne razmazani licem blijedim poput voska. Fotografija je bila
snimljena iz takve blizine ili uz pomoć profesionalnog objektiva da sam
čak uspjela razaznati slinu koja joj curi s ruba poluotvorenih usana.
Nisam mogla podnijeti pomisao da ih Holly ikada vidi ili sazna da
postoje. Namrštila sam se i žurno vratila fotografiju natrag u omotnicu
koju sam potom sakrila u dnu donje ladice ormarića za spise.

U pola jedanaest sam se odvezla do gradilišta južno od rijeke, kojeg

sam, unatoč Hollynim neodređenim uputama, uspjela pronaći bez
problema. Prišla sam krupnom muškarcu pjegavog nosa koji je na glavi
nosio narančastu kapu i zamolila ga da mi kaže gdje bih mogla naći
Anthonyja Manninga.
“Tonyja?”
“Tako je, Tonyja.” Pokušala sam zvučati poslovno, kao da me se već
očekuje.
 “Nema ga. Nikada nije ovdje četvrtkom. Najvjerojatnije je u klubu.”
“Klubu?”
“Igra golf i zavlači klijente.”
“U kojem to klubu?”
“Onom u Kingstonu.”
“Aha. Hvala.”
Mislila sam odustati i vratiti se u ured govoreći sama sebi da sam
učinila sve što sam mogla unutar razumnih granica.
No umjesto toga sam se zatekla kako vozim prema Kingstonu,
raspitujem se za golf klub, pronalazim ga i ulazim pokušavajući odati
dojam kao da stalno zalazim na slična mjesta. Kad sam ušla u bar u
kojem su svi pili džin s tonikom i pitala za Anthonyja Manninga, neki
mi je muškarac u odvratnom smeđem kaputu od samta prstom
pokazao kroz prozor i rekao da je na terenu.
Pokušala sam naručiti sok od rajčice, no obavijestili su me da je bar
otvoren samo za članove kluba. Rekla sam da ću onda samo sjesti u kut
i pričekati nekoga, no čak je i ulaz u bar bio dopušten samo članovima.
Na kraju sam izišla u predvorje i čekala, krateći vrijeme prelistavanjem
kataloga s kariranim šeširima i cipelama s resicama, dok mi napokon
netko nije rekao, “Izvolite?”
Podigla sam pogled i pred sobom ugledala snažnog muškarca koji je
zveckao sitnišem u džepu. Nije bio odjeven u priglupu odjeću koju je
nosila većina muškaraca oko nas. Lice mu nije odavalo nikakve
naznake osmijeha ili radoznalosti.
“Anthony Manning?”
“Da?” U glasu sam mu prepoznala natruhu nestrpljenja.
“Ja sam Meg Summers, Hollyna prijateljica. Sjećate se Holly
Krauss?” Ostao je šutjeti s nepromijenjenim izrazom lica. Duboko sam
udahnula. “Nije joj dobro i trenutačno se nalazi u bolnici. Trebala bih
nekog pronaći u njezino ime. Da vratim njezin dug.”
Na licu mu je zatitrao jedva vidljiv smiješak, “Zar stvarno?”
“Da.”
“I?”
“Kako da dođem do njega?”
“Možeš ga pronaći u glavnom sjedištu njegove kompanije.”
“Zvuči vrlo otmjeno.”
“To ti je radnja u Kenningtonu.” Nažvrljao je adresu na cedulju i
pružio mi je.
“Kakva radnja?”
 “Bavi se svim i svačim”, rekao je i okrenuo se da ode, no u posljednji
je trenutak dodao, “I ne bih ti savjetovao da se pokušavaš cjenkati jer u
ovom slučaju on vodi glavnu riječ.”

Zaključila sam kako je bolje da ne idem sama pa sam odlučila povesti i

Lolu, iako je ona posljednja osoba na svijetu koju bih željela imati uz
sebe u trenutku krize. Sitna je, naivna i sklona panici. No luda je za
Holly, kao što štene obožava svog vlasnika. Htjela sam samo da me
čeka vani u autu. Nisam ni sama znala zašto.
Cowden Brothers je bila malena zalagaonica između brijačnice i
putničke agencije čiji je ulaz bio zatvoren daskama. U izlogu su imali
bicikl s jednim kotačem, saksofon, električnu gitaru, veliku starinsku
stojeću uru i gomilu nakita. Kao i maleni natpis na kojem je stajalo,
“POVOLJNE POZAJMICE. NISKA KAMATA. DISKRECIJA ZAJAMČENA.”
Gurnula sam vrata i začulo se glasno zvono.
Za pultom je sjedio debeo muškarac sitnog uglađenog lica. Čitao je
neki časopis i pušio. Iza njega je drugi, mnogo stariji, na televizoru
gledao konjske utrke. Prišla sam im i rekla, “Tražim Vica Norrisa.”
“A vi ste?”
“Meg Summers, prijateljica Holly Krauss.”
“Nisam nikad čuo ni za vas ni za nju.”
“Vjerujem da će Vic Norris znati tko je Holly.”
Ugasio je opušak u prepunoj pepeljari. “Ovdje ne radi nikakav Vic
Norris.”
“Dali su mi ovu adresu.”
Smireno je izvadio novu cigareti uz kutije i pripalio je. “Kojim ste
poslom ovdje?” upitao me.
“Izgleda da mu moja prijateljica duguje nešto novca.”
“O, Bože. A zbog čega ste točno onda vi ovdje?”
“Jer je ona bolesna.”
Povukao je dugačak dim i hripavo se zakašljao. “Možete ponoviti
ime?”
“Holly Krauss.”
“Samo malo”, rekao je i prošao kroz vrata u dnu prostorije. Stariji se
muškarac okrenuo prema meni pa nastavio gledati utrke.
Kad se vratio natrag, debeli se činio mnogo srdačnije raspoložen.
“U pravu ste. Vaša mlada dama duguje šesnaest tisuća funti.”
“Šesnaest? Meni je rekla jedanaest.”
Zadovoljno se zasmijuljio. “Srce, nisi računala i kamate. Prijateljica
ti već dugo oteže s plaćanjem.”
“To je potpuno nepošteno”, rekoh. “Sve joj se ovo slučajno dogodilo,
a još je i teško bolesna.”
Okrenuo se prema svom prijatelju kao da me uopće nije čuo i
upitao ga: “Tko je pobijedio?”
“Sto Na Sat”, odgovorio mu je stariji muškarac.
“U vražju mater!” opsovao je debeli.
“Rekla sam vam kako ovo nije pošteno.”
“Prijateljica bi ti trebala biti opreznija od koga posuđuje novac”,
odgovorio mi je.
“Nije ga posudila. Navukli su je na partiju pokera.”
Slegnuo je ramenima. “Sljedećeg će tjedna biti sedamnaest, a onda
osamnaest. No...” ponovno je slegnuo. Vratio se čitanju časopisa.
“A što ako ne može platiti?” pitala sam. “Što se dogodi kad netko ne
može platiti?”
Debeli se nakesio pokazujući rupu među zubima gornje čeljusti. “Na
kraju svi plate”, rekao je.
Pogledala sam najprije njega, a potom i starijeg muškarca u
stražnjoj prostoriji. Na policama su bili poslagani razni predmeti: stare
linije, set bubnjeva, cipele, čajnik i komplet šalica, sobni bicikl, nekoliko
satova, jedna džepna ura, nezgrapan crni fotoaparat.
“Danas je četvrtak”, rekoh im. “U utorak ću doći s novcem. U utorak
prije šest sati navečer.”
“U utorak će biti sedamnaest tisuća.”
“Doći ću u ponedjeljak. Primate li čekove?”
“Naravno, ali naplaćujemo i proviziju”, odgovorio je.
“Koliko?”
“Trideset posto.”
“Platit ću gotovinom.”
Zvonce me ponovno pozdravilo na izlasku.
 31.

N a posebnom sam štednom računu u banci imala gotovo jedanaest

tisuća funti koje sam uspjela skupiti u proteklih šest godina.
Namjeravala sam kupiti kuću, odnosno, za taj sam novac vjerojatno
mogla dobiti nekakav trošni jednosobni stan u predgrađu, ali i to je
početak. Željela sam jednoga dana imati vlastitu kuću s malim vrtom u
kojem će rasti cvijeće, ljekovito bilje i jedna ukrasna voćka. Možda
budem imala i mačku. Holly je svoju kuću uspjela kupiti jer ih je bilo
dvoje, a i majka joj je posudila polovicu pologa. Kad samo osnovale
kompaniju sanjala sam da ćemo više zarađivati kako bih brže uštedjela,
no naravno da nije išlo baš tako.
Okanila sam se maštanja o vlastitoj kući i životu iz snova. Imala
sam jedanaest tisuća, no trebalo mi je još pet, i nisam vidjela načina da
ih ikako nabavim, a kamoli do ponedjeljka. Još sam pet stotina mogla
otići u minus i to je sve. Ali pet tisuća?
Kasno poslijepodne sam sjela za radni stol i krenula razbijati glavu.
U KS Associates smo se dogovorile da će nam gornja granica minusa
biti trideset tisuća, a trenutačno smo dugovale točno devetnaest tisuća
i četiristo, što je značilo da nećemo probiti granicu čak ni ako sutra
ujutro napišem ček i podignem gotovinu. Iz ladice sam izvadila
kompanijsku čekovnu knjižicu i spremila je u torbu, no onda sam
pogledom preletjela preko ureda te je, vidjevši Lolu, Trish i sve ostale
koje su u mene polagale povjerenje - koje su me smatrale sigurnom
poput kuće -vratila natrag na mjesto. Znala sam da bih bila otpisala sve
za što smo do sada krvavo radile.

“Ići ćeš sa mnom k mojima za Božić, zar ne?” ubacio je nonšalantno u

razgovor više kao izjavu nego kao pitanje u trenutku dok sam u usta
stavljala vilicu punu riže. Odjednom me ispunila određena vrsta
smirene sreće zbog stalnosti i istinske ljepote naše veze. Odložila sam
vilicu pored tanjura i trudeći se zamaskirati uzbuđeni drhtaj u glasu
rekla, “Bilo bi to krasno” i dodala, “ako stvarno želiš da idem s tobom.”
 “Naravno da želim”, odgovorio je. “A i oni bi te htjeli upoznati.”
“Zaista?” Usne su mi se razvukle u širok osmijeh. “I ja bih njih
željela upoznati.”
Nasmiješili smo se jedno drugom, a potom se ponovno posvetili
hrani. Već se godinama nisam veselila dolasku Božića. Uglavnom sam s
roditeljima odlazila k sestri u Devon koja je imala supruga, mačku, a
sada i dvoje male djece. Živjeli su u nekoj kućici Bogu iza nogu, gdje je
blato dosezalo do kućnog praga, a more se valjalo nedaleko iza obzora.
Uvijek sam se pomalo osjećala kao višak, jer bih stigla posljednja i
sama i onda bih, prije nego pobjegnem natrag u London, dan-dva
morala glumiti dobru kćer i veselu tetku. Prošle sam godine bila otišla
k Charlieju i Holly gdje smo ostali budni do pet sati ujutro jer je ona
inzistirala na igranju pijane pantomime. Sjećam je se kako stoji na
stolu u cipelama s tanahnim visokim potpeticama i papirnatim
šeširom naherenim na glavi i bespomoćno hihoće. No ove će godine
biti drukčije. Todd i ja imamo zajedničke planove. Zajedno ćemo kupiti
drvce, zajedno ćemo otići na novogodišnju zabavu, na kojoj ćemo
možda donijeti zajedničku novogodišnju odluku. Činilo mi se da
nadolazeća godina blista od potencijala.
Tad mi se ponovno u prednji plan ušuljala Holly. Ove će godine
imati neobičan Božić. Bila sam razgovarala s Charliejem koji mi je
rekao da je Hollyna majka pristala ostati kod njih dok ona ne izađe iz
bolnice, a i da njegova majka dolazi na nekoliko dana. Naomi je trebala
spremati večeru. Jadna Holly, pomislih, ležat će blijeda i izmoždena u
bolničkoj postelji dok će svi oko nje raspravljati što je za nju najbolje.
Oduvijek sam je smatrala iznimno hrabrom, najhrabrijom osobom
koju sam ikada upoznala, no sad je bila tako preplašena. Pitala sam se
plaši li se onoga što je u njoj - svih bizarnih i napasnih demona za koje
je vjerovala da su dio njezine osobnosti, a koji su se naposljetku
pokazali gnjusnim uljezima - ili onoga što je okružuje, stvarnog svijeta
u kojeg će se vrlo skoro morati vratiti. Vjerojatno ju je plašilo oboje jer
ni od jednog nije mogla pobjeći niti se sakriti. Povjerila mi se da su je
čak i kad bi zaspala progonili užasni snovi. Nikada ni za koga u svom
životu nisam osjećala toliko sažaljenje kao za Holly u ovom trenutku.
Sažaljenje i odgovornost. Kao da smo prešle granicu običnog
prijateljstva i postale nešto mnogo više. Bila mi je poput kćerke, sestre
i majke u istoj osobi, poput stijene navaljene na srce tako da je jedan
mali dio njega, čak i dok sam bila s Toddom, neprestano mislio i brinuo
o njoj. I smišljao planove, poput ovog današnjeg, kojeg nisam podijelila
s Toddom jer sam znala da bi mi rekao da se ponašam besmisleno.
“Što te muči?” pitao je Todd. “Ponovno si se onako zabrinuto
namrštila.”
“Jesam li? Stvarno ne znam zašto.”
“O čemu si razmišljala?”
“Ma, ni o čemu.”
“Meg, pa nisam slijep. Reci mi.”
“Ustvari ti nemam što reći. To je Hollyna priča.”
“Naravno, Holly, mogao sam to i misliti.”
Ostatak večeri je među nama ostao navučen zastor hladnoće, da bi
mu naposljetku, kad smo legli u krevet, ispričala sve o Hollynom dugu i
svojem odlasku u golf klub i Cowden Brothers. “Znaš li što ja mislim?”
“Misliš da sam nevjerojatno glupa.”
“Mislim da si najbrižnija, najiskrenija i najplemenitija prijateljica
koju je svijet ikada vidio.”
“Oh.” Osjećala sam kako su mi se u mraku zarumenili obrazi. “Pa ne
baš.”
“Jesi li dobro promislila o tome.”
“Nadam se da jesam.”
“Shvaća li Holly što činiš za nju?”
“Nisam joj još ništa rekla. Prvenstveno želim da bude na sigurnom
kad iziđe iz bolnice.”
“Znači ne tražiš ni zahvalu za ono što radiš. Mislim da je to potpuno
sumanuto.”
“Ta je granica već prijeđena”, začuh sebe kako govorim, shvativši
čim sam to izrekla da je to i istina. “Sada imam osjećaj da se radi o
životu ili smrti, ili zadržavanju zdravog razuma, ili nešto slično.
Osjećam da u stvari nemam izbora.”
U tišini koja je nastupila nastavio mi je odsutnih misli milovati
kosu.
“O čemu razmišljaš?”
“O tome da si mi trebala ranije reći.”
“Željela sam, no to je Hollyna tajna, a ne moja.”
“Nisi smjela sama otići na onakva mjesta.”
“Lola je bila sa mnom.”
“Super.” Bio je upoznao Lolu.
“Sve je prošlo u redu.”
“Stvarno ćeš to provesti u djelo?”
“Hoću.”
 “U tom slučaju, mislim da ću sudjelovati sa svoje četiri tisuće. To je
sve što imam. Čak i nešto više od svega.”
“Ne!” uskliknula sam. “Ne, ne i ne. Bilo bi to potpuno pogrešno. Ti je
čak ni ne poznaješ. Jedini puta kad ste se sreli bila je napasna i
bezobrazna prema tebi. Da sam znala da ćeš mi ponuditi vlastiti novac,
nikada ti ne bih ništa govorila. Sad se grozno sjećam.”
“Ali ja to želim.”
“Ne može.”
“Meg, uistinu to želim. Uostalom, već sam odlučio.”
“Ali to je potpuno krivo - ne mogu primiti novac od tebe.”
“Zašto ne?”
“Jednostavno ne mogu.”
“Onda to smatraj pozajmicom.”
“Ali...”
“Bez tjednih kamata.”
“Todd?”
“Molim?”
“Ne znam što da kažem.”
“Zašto bi uopće išta morala reći?”

Preostalih sam tisuću funti pozajmila od Trish i jedne stare školske

prijateljice koja je radila u centru, živjela u golemoj kući i kupovala
cipele za najmanje pet stotina funti po paru. Svima nam je bilo malko
neugodno kad sam im rekla da trenutačno imam malih problema s
prekoračenjem dopuštenog minusa, ali da ću im sigurno vratiti odmah
nakon Božića.

U ponedjeljak sam ujutro osjetila laganu nervozu. Prisilila sam se na

obavljanje rutinskih poslova, no nikako se nisam uspijevala
usredotočiti na ono što radim. Trebalo mi je sat vremena da
odgovorim na nekoliko jednostavnih mailova nakon čega sam
pokušala odati dojam zaposlenosti tako što sam polako pregledavala
pristiglu poštu. Za vrijeme stanke sam otišla u banku i s računa podigla
jedanaest tisuća i petsto funti, čime sam ušla četiristo i šest funti u
minus, a na tajnom štednom računu mi je ostalo £1,56. Ulovila me
lagana vrtoglavica dok sam spremala svežnjeve novčanica najprije u
plastičnu vrećicu pa u svoju torbicu: osjećala sam mješavinu tuge,
žaljenja, neobične euforije i herojske žrtve. Nisam bila naviknuta na
ovakve iznenadne, dramatične stvari, kao da sam se na trenutak
uživjela u nečiji tuđi život.
S Toddom sam se našla ispred zgrade u kojoj je radio. Izišao je na
ulicu izgledajući poput kriminalca, čvrsto na prsima privinuvši izlizanu
aktovku koju nikad ranije nisam vidjela i neprestano se osvrćući oko
sebe. Kad sam ga vidjela, u prsima mi je zalepršao tihi hihot. Snažno
sam ga zagrlila i poljubila mu hladan obraz. “Bok”, gotovo je prošaptao,
a potom se nasmijao sam sebi. “Jesi li gladan? Želiš li da najprije nešto
prigrizemo?”
“Molim? Sa svom tom gotovinom koju nosimo uza sebe? Isuse, Meg,
jedva čekam da obavimo dostavu prije nego nas netko opljačka ili je
negdje izgubimo.”
“Jesi li dobro?”
“Osjećam se nekako neobično, gangsterski, kao da se spremamo
opljačkati banku ili nešto slično.”
“Da barem. Sjeti se da smo mi ti koji će uskoro ostati opljačkani.”
“Gdje ti je automobil?”
“Odmah iza ugla, pokraj parkirnog automata.”
“Hajdemo.”
“Todd?”
“Što je?”
“Hvala ti.”
“Zahvalit ćeš mi kasnije, krenimo.”

Ovoga je puta u radnji bio samo debeli muškarac, iako su iz stražnje

prostorije dopirali još neki zvukovi. Kad smo ušli, za nama je zaključao
vrata i okrenuo znak na “Zatvoreno”. Onda se vratio za tezgu te sam
mu predala svoju plastičnu vrećicu i dvije Toddove omotnice od
čvrstog, smeđeg papira. Jezikom je ovlaš liznuo vrh kažiprsta i vještim
pokretima prelistao novčanice dok smo ga Todd i ja napeto promatrali.
“U redu”, rekao je naposljetku.
“Možete li mi izdati kakvu potvrdu?”
Otrgnuo je list papira iz bloka, nažvrljao na njega točan iznos i
pružio mi ga.
“Ovo mi ne nalikuje na pravi račun”, rekoh.
“I što sad?”
“Kako da vam vjerujem? Što ako jednostavno zaniječete da sam
vam predala novac? Što ako nastavite maltretirati Holly?”
Debeli je izgledao uvrijeđeno. “Mi vodimo ozbiljan posao”, rekao je.
“Tako nešto bi nanijelo nepopravljivu štetu našem ugledu. Vaš dug je
sređen. Možete ići.”
 32.

Z nam da zvuči grozno, no bila sam ponosna na sebe. Bila sam se

uhvatila u koštac s ogromnim neredom koji je ostao iza Holly i
uspjela sam ga srediti. Nisam bila načistu jesam li ubila zmaja ili
obavila proljetno pospremanje, no svijet je sada bio malo spremniji za
Hollyn povratak. Veselila sam se da joj to priopćim i izmamim joj
osmijeh na lice kad je uvjerim da će odsad sve polako krenuti na bolje.
No nije tako ispalo. Kad sam ušla na odjel, ležala je na postelji leđima
okrenutim prema vratima. Neprirodan položaj tijela odavao je nešto
zloslutno. Obišla sam je kako bih je mogla pogledati u lice. Koža joj je
bila blijeda i znojna. Najprije sam pomislila da spava, no utom je
otvorila oči koje su izgledale beživotno poput očiju ribe.
“Holly”, upitah je, “kako si?”
Promumljala je nešto što nisam uspjela razumjeti pa sam se
nagnula bliže prema njoj. Pričala je besmislice, nasumično izgovarajući
nepovezane slogove. “Što ti je? Što se dogodilo?”
Panično sam otrčala po bolničarku i gotovo je dovukla do Hollyna
kreveta. “Nešto nije u redu s njom”, rekla sam. “Hitno joj je potreban
liječnik.”
Bolničarka se namrštila i nagnula nad Holly. Podigla je karton s
ruba kreveta. “Gospođica Krauss se odmara. Upravo se vratila s prve
terapije.”
“Kakve terapije?”
“EKT.”
Gotovo sam se morala probiti pokraj tajnice doktora Thornea da
mu uđem u ured. Razgovarao je na telefon i izgledao je vrlo iznenađeno
što me vidi. Ostala sam tvrdoglavo stajati sve dok nije poklopio
slušalicu. “Ja sam prijateljica Holly Krauss”, podsjetila sam ga.
“Razgovarali smo prije nekoliko dana.”
“Da, Meg, sjećam vas se.”
“Koji se vrag ovdje događa? Upravo sam bila kod nje u sobi i našla je
kako leži u postelji i bunca besmislice. A onda saznam da ste ju poslali
na EKT.” Stala sam na trenutak. Nije bilo odgovora. “Dakle?”
 “Gospođici Krauss sam propisao liječenje elektrošokovima”, rekao
je, “uz pristanak njezina supruga.”
“Zbog čega, pobogu?”
“Žao mi je, ali uistinu ne mogu s vama razmatrati pojedinosti
vezane uz njezino liječenje.”
“Ovo je nečuveno”, rekla sam. “Napisat ću službenu pritužbu na vaš
rad.”
Ustao je pomalo uplašeno i rekao, “Stanite, ja vam ne smijem
odavati detalje vezane uz njezin slučaj, no nigdje ne stoji da vam ona
sama ne može reći.”
“Ona trenutačno nikome ništa ne može reći.”
“To je vjerojatno od anestezije ili sedativa, nije povezano s EKT.”
“Ne mogu vjerovati da ste joj propisali tako ekstreman tretman kao
da smo u srednjem vijeku.”
“Nema tu više ničeg ekstremnog”, rekao je doktor Thorne. “Vi
vjerojatno zamišljate scene iz starih filmova. Obećajem vam da
današnje terapije nisu ni približno nalik tome. Postupak je zapravo vrlo
siguran, čak mu dajemo prednost pred lijekovima u liječenju trudnih
žena, a gerijatrijskim ga pacijentima propisujemo gotovo rutinski.”
“Liječite je elektrokucijom”, rekoh, na što se doktor Thorne
nasmijao.
“Tehnički rečeno, ‘elektrokucija’ znači ubiti nekoga strujom.”
“Nisam raspoložena za igre riječima. Kako će joj terapija naškoditi
mozgu?”
“Neki pacijenti zamjećuju određen gubitak pamćenja”, rekao je, “no
to je uglavnom privremeno. Najvažnije je da je to učinkovito liječenje. A
kod određenih pacijenata može biti i presudno.”
“Mislite kod kronično oboljelih?”
Nelagodno se promeškoljio. “Na primjer, gotovo je nezamjenjivo u
slučajevima kad se bolesnik smatra izravnom prijetnjom sebi i
drugima.”
“Smatrate li da Holly još uvijek ima suicidalne porive?”
Bespomoćno je raširio ruke i rekao, “Žao mi je, no ta je informacija
povjerljiva. Sve što vam mogu reći jest da ste joj vi prijateljica, vi je
dobro poznajete i znate kroz što je sve prošla.”
“To je suludo”, rekoh. “Smiješno. Ona nije ozbiljno bolesna. U
posljednje se vrijeme osjeća sve bolje. Ne mogu vjerovati da se ovo
događa. Razgovarala sam s njom. Rekla mi je da želi živjeti. Neće to više
nikada pokušati. Sigurna sam.”
 Doktor Thorne je sjeo na mjesto nemajući se namjeru uvlačiti u
daljnje rasprave. Naš je razgovor ovdje očito završavao.
Kad sam se vratila na odjel, Charlie je već bio uz Holly koja se
potpuno razbudila. Slabašno se nasmiješila kad me ugledala.
“Kako si?”
“Osjećam se malo zbunjeno,” rekla je. “Zamagljeno. Zamućeno.
Riječi sa ‘Z’ mi stalno padaju na, ovaj, znaš.”
Osjećala sam se kao da mi je dužnost da budem vedra zbog toga,
barem u njezinoj blizini.
“Pričala sam doktorom Thorneom. Uvjeren je u povoljan ishod
liječenja.”
“Malo sam u početku bila, znaš,... oko svega. Kao u Letu iznad
kukavičjeg gnijezda. Mislila sam da ćeš doći ovamo i pronaći me s
ožiljkom na izbrijanoj glavi. Staviti mi jastuk preko lica.”
Još me uvijek uspijevala nasmijati. Pomilovala sam je po obrazu i
rekla, “Dobro izgledaš.”
Malo smo razgovarale, iako je to bio nepovezan razgovor. Charlie se
muvao negdje u pozadini ne pridružujući nam se. Donio nam je kavu,
vrpoljio se oko kreveta i pospremio Hollyne stvari. Tako mi ga je bilo
žao. Veći je dio protekle godine proveo kao posjetitelj Letećeg cirkusa
Holly Krauss, a sad je još morao biti i njegovatelj. Pitala sam se smetaju
li mu moji dolasci ili mu predstavljaju olakšanje. Pogledala sam na sat
čije su me kazaljke podsjetile da me vlastiti život očekuje negdje
drugdje. No najprije sam željela razgovarati sa Charliejem. Kimnula
sam mu neka me otprati do izlaznih vrata. Stali smo u hodniku pred
odjelom u kojem je sve vrvjelo od užurbanih bolničarki, bolničkih
kolica i skupine mladih i nadobudnih studenata medicine u
besprijekorno bijelim kutama. Rekla sam mu kako sam ostala zatečena
kad sam stigla. “Znam”, rekao je. “Jako mi je teško bilo donijeti tu
odluku, no doktor Thorne me uvjerio da je tako najbolje.”
“Nije samo to”, rekoh. “Bio je iritantno diskretan prema meni. No iz
onoga što mi je rekao sam uspjela zaključiti kako smatra da je Holly još
uvijek suicidalno nastrojena.”
Nastupila je tišina.
“Da?” rekao je Charlie.
“Ali više nije.”
“Meg, o čemu pričaš? Jesi li ti slijepa ili što? Što misliš, zbog čega je
ovdje? Bila je umrla u onim ambulantnim kolima. Pravo je čudo što su
je uspjeli oživjeti.”
 “Znam, znam”, rekla sam. “No sad se promijenila. Sama mi je rekla.
Rekla mi je da je otkrila u sebi volju za životom.”
Odmahnuo je glavom. “Kad bi to barem bila istina. Možda pred
tobom još uvijek izvodi svoju predstavu Vesela Holly, no sa mnom je
sasvim drukčija. Još uvijek spominje samoubojstvo. Razmišlja o njemu.
Doktor Thorne tvrdi da je to visokorizični faktor.”
“Je li razgovarala s njim o tome?”
“Ne znam”, rekao je. “Razgovarala je sa mnom, a ja sam razgovarao
s njim. Zar je to sad važno?”
“Ne razumijem, sa mnom kao da je potpuno drugačija osoba.”
Pogledao me oštro ispod oka pa sam se zabrinula da sam ga možda
povrijedila. “Znaš ti Holly, veliku glumicu. No čak je i tebi rekla da te
zamišljala kako joj držiš jastuk preko glave.”
“To je bila obična šala.”
“A tko si, dovraga, ti da znaš je li to bila šala ili ne?” povikao je.
“Oprosti”, ispričala sam mu se preplašena iznenadnim izljevom
bijesa. “Nemojmo se svađati, na istoj smo strani.”
“Znam. Iznuren sam, ovo me sve strašno pogađa.”
“Mogu misliti.”
“Znaš što, Meg. Nekoć sam brinuo oko toga što bi joj drugi ljudi
mogli učiniti. Sad brinem oko toga što bi sama sebi mogla učiniti.
Ponekad osjećam da sam je izgubio. Mislim da želi umrijeti, a ako je to
istina ne znam kako je itko od nas u tome može spriječiti.”
 33.

D an prije nego što će je pustiti iz bolnice, otišla sam do Hollyne

kuće odnijeti joj malo cvijeća, no kad sam ušla dočekala me čitava
gomila raskošnih ljiljana i božićnih zvijezda koji su posramili moj
skroman buketić šumarica. Kućom je vladala neobična vreva.
Charliejeva je majka bila upravo stigla i sad se udomaćila na kauču
pušeći cigaretu s mentolom, dok je Hollyna majka u kuhinji bučila s
loncima. Charlie je vješao ukrase na nahereno božićno drvce, a Naomi
je upravo dovršavala bojanje spavaće sobe u svijetlozelenu. “Mislili
smo je iznenaditi”, nasmiješila mi se sa sklopivih ljestava, obraza
umazanog bojom.
Ulovio me napad dječje ljubomore. “Trebali ste mi reći, mogla sam i
ja pomoći.”
“Meni ne smeta, volim kućanske poslove. Uostalom, znam da si
pretrpana poslom”, rekla je Naomi i pažljivo odložila četku na poklopac
kantice s bojom. “Želiš li možda šalicu čaja? Ispekla sam i medenjake.”
“Ne, hvala”, odvratih joj kratko. “Nemam sad vremena.”

Nisam je došla posjetiti sljedećeg dana jer sam joj željela dati malo
predaha da se navikne na promjenu, no nazvala me na mobitel dok sam
se navečer vraćala kući s posla i obavijestila da su svi jako pažljivi
prema njoj te se posprdno nasmijala što me odmah odobrovoljilo.
“Ovdje je pravi užas”, nastavila je. “Moja i njegova majka još uvijek ne
razgovaraju, a Charlie trčkara okolo, poput psića od vlasnika do
vlasnika, pokušavajući svima ugoditi. Možeš li ikako navratiti, molim
te?”
“Misliš, sad odmah?”
“Sad te neće pustiti da uđeš jer bih se navodno trebala odmarati. Da
nisam već luda, ovdje bih sigurno izludjela. Možeš li doći sutra?”
“Ne znam hoću li—”
“Molim te. ”
“Dobro, u redu. Kad da dođem?”
 “Dođi na ručak.”
“Donijet ću nešto sa sobom.”
“Da ti nije palo na pamet. Kuhinja je prekrcana hranom. Svi samo
kuhaju jebenu juhu. Znam, dovedi tog svog Todda. Sutra je subota,
oboje ste slobodni.”
“Jesi li sigurna?”
“Nemoj se još i ti odnositi prema meni kao prema invalidu. Želim
ga upoznati, procijeniti je li dovoljno dobar za tebe.”
“Nemoj—”
“Što nemoj? Nemoj biti bezobrazna prema njemu? Ja? Ne brini, ako
ništa drugo, pilule će me spriječiti.”
Nisam to bila namjeravala reći, nego, “Nemoj mi ga preoteti.”

Stigli smo sredinom dana. Charlie je otvorio vrata i zagrlio me, a s

Toddom se čvrsto rukovao. Nosio je pregaču i košulju s zasukanim
rukavima. U međuvremenu je bilo stiglo još više cvijeća i čestitki s
porukama podrške. Lampice na božićnom drvcu su žmirkale, a kuća je
odisala mirisom svježe boje.
Očekivala sam da ćemo Holly naći u krevetu, no dočekala nas je
sjedeći na kauču odjevena u iznošene traperice i džemper s zavrnutim
ovratnikom čiji su joj rukavi visjeli preko prstiju. Nije bila našminkana,
a kosa joj je bila spletena u pletenice. Izgledala je blijedo, krhko i slatko
poput dvanaestogodišnjakinje. Kad sam je vidjela, osjetila sam se tako
nezgrapno i odraslo. Nagnula sam se prema njoj i nježno je poljubila u
obraz, no iznenada me čvrsto zagrlila i rekla, “Znaš, nisam od stakla,
nisam lako lomljiva.” Ustala je i pružila Toddu ruku, “Čini mi se da sam
bila malčice bezobrazna kad smo se prvi puta upoznali”, rekla je, i
dodala, “no u međuvremenu sam saznala da je to jedan od simptoma
moje mentalne bolesti. Možemo li pokušati iznova?”
“Volio bih to”, odgovorio je Todd, zbunjeno je primajući za ruku.
“Drago mi je što se bolje osjećaš.”
“Sad mi se sve čini kao san, osobito jer svi u ovoj kući izbjegavaju tu
temu.” Spustila je glas do dramatičnog šapta. “Umiranje je tabu tema.
Kao i pokušaj samoubojstva, pa čak i manična depresija. Radije se
koriste izrazi poput ‘tvoja bolest’ ili ‘ono što ti se dogodilo’ i slično.
Zbog toga mi je bilo toliko potrebno vidjeti Meg. Znaš i sam kakva je
ona, tako...”
Pokušavala je pronaći pravu riječ dok sam snuždeno sjedila u stolici
nasuprot nje i čekala da kaže “pouzdana” ili “čvrsta” ili “puna utjehe”.
 “Tako stvarna”, dovršila je napokon. “Imamo još dvadesetak
dragocjenih minuta prije nego se Charliejeva majka vrati iz
supermarketa, a moja iz tko zna kakvog novog nestašluka. O, Bože,
kako bih željela da ovaj Božić što prije završi. Bilo bi sigurnije za mene
da su me zadržali u bolnici do Nove Godine. Zašto me tako gledaš,
Meg?”
“Pokušavam smisliti neki novi način da te pitam kako si.”
“Ne brini”, nasmiješila se, “neću se ponovno pokušati ubiti. Nego,
već mi je preko glave pričati o sebi. Reci mi što ima novo u uredu, neki
trač, bilo što.”
Htjela sam joj reći za Reesov posjet i kako smo riješili njezin
kockarski dug, no nije bio pravi trenutak za to. Ne dok je Charlie
spremao ručak u kuhinji, Todd sjedio preko puta mene nestrpljivo me
gledajući, a Holly blebetala poput nervozne djevojčice. Odjednom me
svladao umor.
Nastavili smo neobavezno razgovarati o trivijalnim temama i
zamolila me da joj pomognem odabrati božićni poklon za Charlieja.
“Već dugo razbijam glavu što bih mu poklonila”, rekla je. “Charlie je
onaj tip muškarca kojemu ništa ne treba.” Odjednom se sneveselila i
okrenula prema Toddu. “Što ćeš njemu kupiti?”
“Pa... nemam pojma. A da mu pokloniš nešto u vezi s poslom?”
“Mislim da je, otkad sam službeno poludjela, potpuno prestao
raditi. A ni ranije nije bio baš zatrpan poslom. Neprestano mi ponavlja
kako je to u ovom trenutku manje važno, kako najprije treba druge
stvari dovesti u red.”
“U pravu je”, rekoh.
“Ne želim da me on dovodi u red. To je moja zadaća. Želim da se
prihvati posla jer je dobar u onome što radi. Jako dobar. Vidjela si i
sama. Kad sam ga prvi put srela, bila sam uvjerena da je stvoren za
velike stvari. S druge strane, isto sam mislila i za sebe. Ne možemo se
jednostavno zatvoriti u kuću, ne raditi ništa, jesti jebenu juhu i
Naomine medenjake i zanemariti vanjski svijet, zar ne?”
“Mislim da si u pravu”, složila sam se s njom, razmišljajući je li ovo
pravi trenutak da joj kažem za dug.
“Što misliš o kućnom ogrtaču?” predložio je Todd.
To ju je razvedrilo. “Dobra ideja. Poklonit ću mu ogrtač. Strašan si,
Todde.”
“Divan je”, prošaptala mi je kad je Todd otišao u kupaonicu.
“Dobro”, rekoh. “Odnosno, drago mi je da to misliš, no još sam o
nečemu htjela razgovarati s tobom.”
“Možemo kasnije u šetnju, ionako moram malo izići odavde.”

Tijekom ručka Holly je utonula u tišinu, dok je Charlie nepotrebno

skakutao oko sudopera i glasno zveckao posuđem. Mi ostali smo do u
tančine razgovarali o zimskom vremenu i vjerojatnosti da padne
snijeg. Spomenula sam da na Arktiku postoje mjesta na kojima se
kipuća voda bačena u zrak smrzava prije nego padne na tlo, na što se
Todd elegantno nadovezao sa svojom pričom o skijanju u Norveškoj na
temperaturi od minus dvadeset i pet, kad su mu se smrznule trepavice,
a u nosnicama stvorile ledene sige. Pogledala sam preko stola prema
Holly, u strahu da ne dobaci kakav sarkastičan komentar. Uzvratila mi
je pogled jedva primjetno podigavši obrvu, no nije ništa rekla.
Primijetila sam kako se trgnula kad se začulo zvono s ulaznih vrata i
shvatila da cijelo vrijeme umire od strepnje tko bi se sve mogao
pojaviti. U tom sam je trenutku željela zagrliti i reći joj neka ne brine.
Ostala je napeta sve dok se Charlie nije vratio natrag, dovodeći sa
sobom Naomi koja se odmah srušila u stolicu pored Anthee Carter,
njegove majke, i sve nas pozdravila kao vlastitu obitelj. Charlie nam je
skuhao kavu. Anthea je u svoju šalicu umakala čokoladne kekse koji su
joj se raspadali, pa je komadiće vadila čajnom žličicom i glasno ih
usrkavala. Tijekom ručka je bila popila dva vrča pšeničnog piva što je
očigledno ostavilo traga.
Naomi je u svoju kavu dodala mlijeka, a potom par kapi i u
Charliejevu. Točno onoliko koliko voli. Prilično beznačajna sitnica, no
osupnula me tolika susjedska prisnost. Pogledala sam ih i primijetila
kako je Charlie promatra krajičkom oka te kako mu ona na trenutak
uzvraća pogled prije nego što će ga sretna sramežljivo svrnuti u stranu.
Tad sam shvatila da imaju tajnu ljubavnu vezu. Ipak je Holly bila u
pravu. Samo što je sumnjala na pogrešnu ženu. Jadna Holly. Jadna Holly,
jadan Charlie i jadni mi svi s njima. Odjednom mi se učinilo
svetogrđem što svi zajedno sjedimo za istim stolom i pričamo,
smijemo se, lažemo i varamo.
Holly je ustala od stola, odgurnuvši stolac koji je zaškripao po podu.
“Idem prošetati s Toddom i Meg”, obznanila je.
“Jesi li sigurna da je to p—”
“Potpuno sigurna.”
“Želiš li da ja pođem s vama?” pitao je Charlie.
“Ostani ovdje i malo se odmori, za promjenu.”
 “U redu, samo se toplo obuci.”
Pomogao joj je da navuče kaput, zakopčao ga i oko vrata joj svezao
šal jarkih boja. Nagnula se prema njemu, no izmakao joj je usnama i
poljubio je u obraz, kao da ljubi bolesno dijete.

Todd nas je obzirno odbacio do parka. Vani je bila ciča zima, praćena
studenim vjetrom, no Holly to kao da nije smetalo. Napokon sam joj
rekla da sam bila kod Cowden Brothersa i da o tome više ne mora
brinuti.
“Odlučili su mi oprostiti dug, samo tako?” upitala me sumnjičavo.
“Recimo da je bilo tako”, rekoh joj.
“Zašto bi to učinili?”
“Objasnila sam im da one večeri nisi bila sasvim svoja i—”
“Meg, to sam ja Holly. Sjećaš se? Nisam baš potpuni idiot, i,
uostalom, znam kad lažeš jer ti se među obrvama pojavi smiješna mala
bora.”
“Ne moraš više brinuti”, ponovila sam. “Sad si sigurna i možeš se
usredotočiti na oporavak.”
“Platila si dug.”
“Nije važno.”
“Platila si dug, zar ne? Reci mi.”
“Na neki način”, promumljala sam.
“Koliko?”
“Samo ono što si dugovala.”
“Meg, jebem mu sve, koliko? Reci mi.” Zgrabila me čvrsto za ruku
tako da sam morala stati.
“Dvanaest tisuća”, slagah.
Zatvorila je oči. Znala sam da se napreže pokušavajući izračunati.
“Ne može biti”, rekla je. “Kaži mi točnu cifru.”
“Šesnaest.”
“O, moj Bože, Meg!”
“Vrijeme je otjecalo”, rekla sam. “Da nisam platila, do danas bi bilo
još više i—”
“Platila si svih šesnaest tisuća?”
“Samo sam učinila isto što bi i ti da si bila na mom mjestu.”
“Ne znam što reći.”
“Ne želim da mi zahvaljuješ.”
“Nisam ti ni namjeravala zahvaliti, nego se izderati na tebe, ludo
jedna! Kako ti je to moglo uopće pasti na pamet?” Podigla je šaku
prema meni kao da će me odvaliti u glavu, no umjesto toga je briznula
u plač. Na trenutak sam oklijevala, a onda sam je zagrlila dok su nas
ljudi šutke zaobilazili. “I ti bi za mene učinila istu stvar”, ponovih.
“Otkuda ti novac?” projecala je.
“Skupila sam s raznih strana.”
“Potrošila si čitavu ušteđevinu, zar ne? Novac kojim si namjeravala
kupiti kuću.”
“U biti, štedjela sam za upravo ovakvu situaciju, za crne dane.”
Nasmijala se uz štucaj, “Možda, ali ovo su moji crni dani. Meg, ja-ja—”
“Nije važno”, rekoh.
Stigle smo do ulaza u park Golders Hill, prošle pokraj emua i
krenula prema kozama. “Nitko na svijetu ne može biti nesretan
gledajući kozu”, rekla sam i bez promjene boje glasa odmah dodala,
“Kako ti je mozak?”
“To ja zovem naprasnim pitanjem”, rekla je Holly, zavlačeći ruke u
rukavicama dublje u džepove kaputa.
Jedan je sićušni jarić zameketao neobično prodorno.
“Ostala sam zaprepaštena kad sam čula za EKT”, rekoh, “no za sad
se dobro držiš.”
“Obraćaš se pogrešnoj osobi”, rekla je. “Prospavala sam čitav
postupak. Sve čega se sjećam jest da sam se probudila omamljena u
bolničkoj postelji.”
“Rekli su mi da ti je stanje bilo kritično, da si patila od akutne
depresije.”
“Da, to sam i ja čula.”
“Zvučiš kao da pričaš o nekom drugom. Zar ti sama ne znaš?”
“Upozorili su me da bi mi moglo utjecati na pamćenje, no koliko
znam, još uvijek ne osjećam nikakve posljedice.” Skrušeno se
nasmiješila. “Možda sam zaboravila.”
“Ono što mi nikako nije jasno jest da smo razgovarale prije nego su
te poslali na EKT i činilo mi se da ti se stanje prilično poboljšalo. Rekla
si mi da si u trenutku kad si to učinila...” Morala sam se ohrabriti kako
bi to uspjela izgovoriti. “Kad si se pokušala ubiti, rekla si mi da si u tom
trenutku spoznala da ne želiš umrijeti.”
“Tako je.”
“Pretpostavljam da sam se nadala kako si završila s tim.”
Slegnula je ramenima. “Ja ti nisam najvjerodostojniji svjedok, nego
netko kome su na mozak spojili elektrode.”
“Jednostavno sam bila iznenađena.”
 “Doktor Thorne je objasnio Charlieju da su glavni pokazatelji
naginjanja k samoubojstvu, pod jedan, neuspjeli pokušaj istog, što mi
se čini prilično očitim, i, pod dva, zaokupljenost smrću. Depresija nije
toliko bitna. Možeš biti nevjerojatno očajno depresivna a da nemaš
suicidalne pomisli, dok jednako tako ne moraš uopće biti u depresiji da
bi pokušala počiniti samoubojstvo. Ono ti naprosto preraste u
opsesiju, kao neka vrst hobija. Čini mi se da sam u proteklih nekoliko
mjeseci bila mješavina jednog i drugog te sam izgleda ponovno počela
pričati o tome.”
“A sad?”
“Sad mi nije ni na kraj pameti.” Privila je krajeve kaputa čvršće uz
sebe. “Strašne su mi ove kozice. Potpuno se slažem s tobom o
terapijskom učinku životinja. No zar ne misliš da je ponekad
učinkovitije sjesti negdje u zatvoreno uz šalicu tople kave?”

Sjele smo i uz kavu i biskvitni kolač razgovarale o detaljima njezina

povratka na posao. Kad sam bila došla do nje željela sam da mogu reći
“i tako je živjela sretno do kraja života”. Sad sam uvidjela da bi to
značilo da je do kraja života živjela poslušno. Igre, neobuzdane
avanture, snovi, romanse, fantazije - svemu je došao kraj. Sada će se
morati suočiti s trezvenim licem života, morat će nastaviti karijeru,
potruditi se spasiti brak. Sve se svodilo na dogovore, sastanke, dolaske
na vrijeme.
Činilo mi se da nerado ulazi u detalje razgovora, osjećala sam se
kao naporni roditelj koji joj stalno zanovijeta da napiše zadaću i vježba
sviranje. Doktor Thorne joj je bio rekao da neka ni ne pomišlja o
povratku na posao najmanje sljedećih nekoliko mjeseci. Objasnio joj je
da trenutačno mora raditi prvenstveno na svom oporavku. Rekla je da
će ozdraviti, da će srediti svoj privatni život, preurediti kuću i, što je
najvažnije, riješiti probleme između sebe i Charlieja. “Naravno, i tebe”,
dodala je.
Na to sam se nasmijala. “Između nas nemaš što rješavati.”
“Imam. Znaš onu poruku koju sam ti napisala? Koliko me u ovom
deliriju služi sprženo pamćenje, sjećam se da sam tebi imala potrebu
objasniti stvari. Možda je još uvijek i imam. Znaš, nikada više neću biti
potpuno razumna.”
“Nema se smisla sad vraćati na to”, rekla sam. “Više nećeš moći
živjeti kao što si živjela kroz proteklih par mjeseci. Ne bi to uspjela
preživjeti. A ne bih ni ja.”
 “Vidjet ćemo. Trenutačno mi je glavna zadaća ozdraviti. Pardon,
ispravak netočnog navoda, glavna mi je zadaća riješiti se Charliejeve
majke iz kuće. Sve ostalo može pričekati.” Nasmijala sam se.
“Zar je do toga došlo?”
“Zar ne mrziš onaj smrad cigareta s mentolom? Ta se dva mirisa
nikako ne bi smjela dovoditi u međusobnu vezu, a kamoli miješati. Kao
da gasiš hrpu zapaljenog smeća čajem od mente.”
“Sad ti govorim ozbiljno, mislim da se ne bi smjela vraćati na posao
sve dok...”
“Jesi li za to da podijelimo jedan voćni kolač?”
“Uopće nije onakva kao što sam očekivao da će biti. Sad mi je jasno
zašto je toliko voliš”, rekao je Todd.
“Znala sam da će ti se svidjeti kad je istinski upoznaš.”
“Nekako je skroz dopadljiva.”
“Znam, svi tako misle. Ima u sebi nešto zbog čega se u njezinom
društvu osjećaš posebno.”
Nastala je kratka tišina u kojoj mi je Todd prišao i privio me na
prsa. “Što je sad?”
“Ništa.”
“Vidim da te nešto smeta, reci što je.”
“Ma, nije ništa.” Ali nisam mogla prešutjeti. “Misliš li da je
prekrasna?”
“Ne znam baš je li prekrasna, ali je zasigurno simpatična.”
“Većina muškaraca misli da je prekrasna.”
“Meg?”
“Molim?”
“Znaš da nemaš zbog čega brinuti.”
“Otkud ti samo takva pomisao, ne znam o čemu govoriš.”
“Volim te i mislim da si prekrasna.”
“Nisam prekrasna.”
“Meni jesi.”
‘“Meni jesi.’ Zvuči kao sažaljenje.”
“Više kao požuda.”
“Stvarno?”
“Jedinstvena si, vrlo stvarna, je li te tako Holly bila nazvala? Bila je u
pravu.”
Zagrlili smo se i priljubili čelom jedno uz drugo. Nastupio je jedan
od onih uzvišenih trenutaka u kojem smo oboje spoznali da ulazimo u
nešto važno i veliko, nešto iz čega više nema jednostavnog povratka.
Nakon što smo neko vrijeme tako stajali, rekla sam, “Charlie je vara.”
“Charlie? S kim?”
“S Naomi.”
“Kako znaš?”
“Jednostavno znam. Primijetila sam kako se gledaju.”
“U posljednje mu je vrijeme bilo jako teško”, rekao je Todd nakon
kraće stanke. “Vjerojatno će prestati jednako kako je i počelo.”
“Da. Nadam se. Misliš li da bih u vezi toga trebala nešto poduzeti?”
“A što bi mogla poduzeti? Reći joj? To nikako. Možeš se samo nadati
da nikada neće saznati.”
 34.

N isam se ponovno našla s Holly do drugog siječnja, iako smo se u

međuvremenu čule telefonom. Bila sam previše zaokupljena
vlastitom srećom pa sam je, iako ne u potpunosti, stavila u drugi plan.
Zanimljivo kako te ljubav učini slijepom i sebičnom.
Todd i ja smo dvije noći preko Nove godine proveli u osamljenoj
ladanjskoj kući u Dorsetu. Nazvala sam Holly čim smo se vratili. Charlie
je toga dana bio negdje vani. Preko telefona mi je rekla da pokušava
srediti sav kaos koji se nakupio kroz proteklih nekoliko mjeseci. Željela
se osjećati korisnom tijekom perioda rekonvalescencije i to je bilo
najmanje što je mogla učiniti.
“Moram ti nešto pokazati”, dočekala me čim sam ušla kroz vrata.
Bila je odjevena u ljubičasti donji dio trenirke i majicu koja joj je
bila nekoliko brojeva prevelika pa je zavrnula rukave skroz do lakta.
Krenula sam za njom u dnevnu sobu. Pod je bio krcat kutijama napola
ispunjenim fasciklima, starim novinama i zbirkama zadataka.
“Zar se selite?”
“Samo radim reda”, rekla je ogledajući se oko sebe. “Tu su samo
neke od stvari koje čuvam već godinama. Ovo su moji stari eseji i
zadaće koje sam čuvala samo iz razloga što sam se jako trudila oko
njih, no sada mislim da ću ih s užitkom spaliti na lomači. A to su neke
stare knjige koje sam čitala dok sam bila mala. Mislim da ću ih
spremiti, znaš, za svaki slučaj...”
“Zvuči dobro”, rekoh. “Jako dobro. Što si mi ono željela pokazati?”
“Pronašla sam još nešto. Ne želim ispasti nezahvalna, pogotovo
uzevši u obzir kroz što je sve Charlie zbog mene morao proći, no
morala sam to podijeliti s nekim.”
Odvela me u Charliejevu radnu sobu i rukom mi pokazala na hrpu
pisama na njegovom stolu. “Pronašla sam ih u donjoj ladici”, rekla je.
“Nemoj mi samo reći da mu nisam smjela čeprkati po stvarima, znam i
sama da nisam. No morala sam pronaći sve telefonske račune kako bih
mogla napraviti obračun. Samo sam pokušavala biti korisna. Nisam ja
kriva što su bila razbacana posvuda uokolo. Uglavnom, pročitaj koje.”
 Pregledala sam ih jedno po jedno, osjećajući se pomalo podlo dok
sam to činila. U svima su se spominjali radovi koje nije predao na
vrijeme ili nije uopće predao.
“Jednostavno je prestao”, javila se Holly. “Vjerujem da već
mjesecima nije ništa nacrtao. A stalno odlazi dolje pod izlikom da radi i
onda satima samo sjedi za stolom.”
“Jadan Charlie”, rekla sam u očaju.
“Točno tako. Ali zašto se preda mnom pretvara da radi? Zašto mi to
naprosto otvoreno ne prizna? Znaš što Meg, što se tiče financijske
situacije, u govnima smo do grla. U minusu sam sedam tisuća funti i
banka mi je blokirala račune. Morala sam prodati bakinu bisernu
ogrlicu. Nema veze, ionako je nikad nisam nosila. A sam Bog zna koji se
kurac događa u Charliejevoj banci, jer on odbija razgovarati sa mnom o
tome. Kaže da to nije moj problem, nego njegov.”
“Ne želi te još i time opterećivati.”
“Ne znam što on misli? Očekuje da će se dogoditi nekakvo čudo?”
“I ti i on ste prošli kroz jedno teško razdoblje. Sad samo želi da čim
prije ozdraviš.” U glasu su mi se nazirali tragovi neiskrenosti i
jednostavno sam osjećala kako mi se crvenilo penje uz vrat.
“Vjerojatno si u pravu”, složila se Holly i protrljala lice. “Tako je
naporno ovo pospremanje, oduzima mi toliko vremena i energije. Kad
bih barem imala nekakve čarobne pilule.” Nervozno se nasmijala. “Kao
što ih, naravno, i imam, zar ne?”
“Piješ li ih redovito?”
“Redovito. I religiozno. Ne brini. Pijem ih čak i u ona jutra kada me
svaki atom tijela preklinje da ih ne stavljam u usta. Ne ostavljam si
otvorenu mogućnost izbora.”
Gurnula je pisma natrag u ladicu i podigla telefonski račun s poda te
se namrštila. “Kriste, Bože, zar toliko trošimo na telefon? Pogledaj
samo koliko sam te puta zvala u protekla tri mjeseca.”
Bacila sam oko na list papira po kojem je skroz do dna bio ispisan
moj broj telefona, a onda mi je pogled zapeo na jednom datumu. Uzela
sam joj papir iz ruke i bolje ga pogledala. Točno u 15:07 na dan kad je
Holly pokušala učiniti samoubojstvo s njezina je broja upućen jedan
kratak poziv. “Mislim da si tada bila, znaš, u nesvijesti”, rekla sam
pokazujući na brojke.
Zaškiljila je prema papiru pa me zamolila za mobitel. Dodala sam joj
ga i utipkala je broj. “Halo? Oprostite, koga sam dobila? Hej, ti si,
oprosti, htjela sam nazvati, ovaj... znaš, Charlieja. Oprosti. Vidimo se,
bok!” Zbunjenog mi je izraza lica vratila natrag telefon. “Naomi. Mora
da sam i nju bila zvala u pomoć, zar ne? Iako se ne sjećam da sam to
učinila. Tko zna, sjećanje mi je još uvijek pomalo zbrkano.”
Nisam si mogla pomoći, osjetila sam dubok ugriz razočaranja.
Rekla mi je da je mene pokušala nazvati, da je na mene mislila dok je
ležala na podu umirući. No ispada da je jednako tako mislila i na
Naomi, a nju je i nazvala. Dokaz je bio preda mnom, na popisu uopće
nije bilo tog broja. Možda je i izmislila čitavu priču da me pokušala
nazvati. Ne bih se začudila da je to još jedan od njezinih načina
manipulacije.
“Mislila sam da si rekla da telefon nije radio”, rekla sam oštrije nego
sam to namjeravala.
“Učinilo mi se. U stvari, sigurna sam. Ali moraš biti svjesna da
nisam bila prisebna. Tko zna koje sam brojeve pritisnula.”
“Uglavnom, čini se da je ipak radio u 15:07”
“Tako izgleda.”
“I onda odjednom više nije radio.”
“Meg, shvati da sam umirala u tim trenucima. Tko zna, možda sam
pritisnula dugme za ponovno biranje. Ne znam, ne mogu biti sigurna.”
“Očito ste jako bliske.” Od jeda sam joj gotovo izlanula istinu.
“Pa, pretpostavljam da smo prilično bliske, ipak mi je prva susjeda.
Da budem iskrena, nisam potpuno sigurna da mi se uopće sviđa - tako
je... tako... Koja je prava riječ? Živahna. Znaš, uvijek je dobro
raspoložena i želi pomoći. Izluđuje me pomalo. No možda je to razlog
zašto sam je nazvala, mislila sam da mi može prva priteći u pomoć jer
živi u blizini.”
“Znaš li njezin broj napamet?”
“Ne, naravno da ne znam.”
“Znači da si ga potražila u imeniku dok si padala u komu?”
“Meg”, rekla je oštro, “ne mislim sada ulaziti u raspravu oko detalja
telefonskog računa. Ne bismo ga trebale niti gledati. Želim ga nekud
spremiti i zaboraviti na njega.”
“U pravi si. Nego, znaš što”, tako sam vješto skrenula s teme da se
nacerila, “rekla si da ćeš mi dati broj telefona one agencije, one koja
prodaje aranžmane na udaljenim i osamljenim mjestima.”
“Dala bih ti da uzmeš njihovu brošuru, samo što Charlie želi da
uskoro nekamo otputujemo. Moramo početi popravljati brak, otvoreno
popričati o onome što se sve događalo. Za sada uzimamo stvari kako
nam dolaze, živimo dan za danom, susretljivi smo jedno prema
drugom. To jest, dokle god mu s prijateljicom ne rujem po stvarima.”
Odjednom je ponovno izgledala umorno i nesretno kao da se nad
njom nadvio crni oblak. Očevidnim je naporom dohvatila brošuru s
hrpe časopisa i kataloga koja se naslanjala na zid i dobacila mi je.
“Izgleda uistinu dražesno”, rekla sam listajući stranice.
Dohvatila sam komadić papira ispod Charliejevog stola, pribilježila
broj telefona i adresu elektroničke pošte i spremila ga u lisnicu.
“Kad planirate ići?”
“Uskoro, valjda. Sam Bog zna kako ćemo si to uspjeti priuštiti, no
jednako si tako ne možemo priuštiti da ne odemo. Barem Charlie tako
tvrdi.”
Položila sam joj ruke na ramena. “Ne brini, sve će biti u redu”, rekla
sam malčice preoptimistično.

Namjeravale smo razvrstati račune i usporediti ih s plaćenim porezom,

no na kraju smo završile probirući Hollynu garderobu jer je željela
baciti svu odjeću koju više nije namjeravala nositi.
“Recimo, poput ovoga”, rekla je otužno, dižući u zrak oskudnu crnu
haljinu, s naglaskom na ‘oskudnu’.
“Nju si nosila na onoj zabavi u Royal Festival Hallu! Tad si
izgledala...” zastala sam. “Hm, vrlo posebno.”
“Mislila si reći ‘smiješno’. Znam da sam se glupo ponašala, teško mi
je na to uopće i pomisliti. To je sad iza mene. Ali smo se dobro zabavile,
zar ne? Možda je zadržim kao uspomenu. Što misliš o ovoj košulji?”
“Naglašeno je dramatična.”
“Bacam ili ostavljam?”
“Ti odluči.”
“Najbolje da je zadržim ako nisam sigurna. Za svaki slučaj.”
Na kraju je bacila jednu suknju s pokvarenim patentnim
zatvaračem i nekoliko pari poderanih najlonki. I to je bilo to. Sve je
ostalo - sve jarke i napadne odjevne predmete koje smo trebale baciti u
znak novopronađene umjerenosti - vratila natrag u ormar. Osjetila sam
neko neobično olakšanje.
Željela je da ostanem još malo, no nakon što sam provela s njom već
nekoliko sati, morala sam ići. Imala sam i drugih obaveza.
Otpratila me do vrata, gdje smo se zagrlile, te ih zatvorila za mnom.
Nekoliko sam trenutaka pričekala, a onda sam otišla par koraka dalje
niz ulicu do susjedne kuće u kojoj je na gornjem katu živjela Naomi. Bila
mi je pričala o svom stanu, imala je malu spavaću sobu, kupaonicu s
tušem koji kaplje, uzanu kuhinjicu, dnevnu sobu koja joj je služila i kao
radna te zasebnu telefonsku liniju.
Pritisnula sam zvonce i pričekala, a potom ponovno pozvonila.
Naposljetku sam začula korake i okretanje brave. Kad su se otvorila
vrata, na njima je stajao stariji muškarac u vrećastom džemperu i
papučama gledajući me ispod oka.
“Je li Naomi kod kuće?” pitala sam ga.
“Ne”, rekao je. “Otišli su.”
“Aha”, rekoh, kad mi je nešto sinulo. “Dečko je došao po nju?”
“Ne, ne, ništa takvoga. Nema ona dečka.”
Hinjeno sam se nasmiješila. “Pomno pratite svaki njezin korak, je
li?”
“Peče mi kekse”, rekao je. “Ponekad navečer zajedno gledamo
televiziju. Znate, supruga mi je umrla prije dvije godine. Da joj
prenesem kakvu poruku?”
“S kime je otišla?”
“Prava ste znatiželjnica”, zahihotao se.
“Samo sam željela—”
“Otišla je s jednim tu susjedom.”
“Charliejem?”
“Tako je, nema tu ničeg neobičnog.”
Pozvao me da uđem na šalicu čaja. Bio je tužan i usamljen, no u
glavi mi je toliko brujalo da sam jedva uspijevala misliti. Otišla sam od
njega čim mi se pružila prva prilika.

“Meg, znam da nije baš lijepo, ali ljudima se takve stvari jednostavno
dogode”, komentirao je Todd. “Najvažnije je da to ne postane prepreka
Hollynu oporavku.”
Namrštila sam čelo. “Još ti nije jasno”, rekoh. “Nije u pitanju to što
je Charlie vara, iako sam Bog zna kako bih željela da se to ne događa.
Onoga me dana pokušala nazvati i nije uspjela. U jednom je trenutku, za
poziv kojeg se ne sjeća da ga je pokušala obaviti, telefon radio
savršeno, da bi već u drugom, za poziv kojeg se sjeća, linija bila u
kvaru.”
“Ne mogu razumjeti zašto se opterećuješ nečim toliko beznačajnim
kad—”
“Todde, pala mi je na um jedna strašna pomisao. Mislim, uistinu
jako, jako strašna.”
“Reci mi.”
 Otvorila sam usta i spoznala da je nemam snage izgovoriti. Bila je
toliko suluda i nesuvisla, poput kakvog Hollyna maničnog sna. “Nije
važno, samo sam paranoična.”
Ma koliko se trudio i navaljivao, nisam mu željela ništa reći. Bilo me
sram vlastitih misli.
No svejedno ih nisam mogla izbiti iz glave. Te sam se noći, dok je
Todd uz mene spokojno spavao, pokušavala dosjetiti što da učinim.
Neprestano mi je pred očima visjelo Hollyno blijedo lice puno
povjerenja. Je li to bilo to? To što mi je čitavo vrijeme izmicalo?
 35.

T u sam, u baru, dolje niz ulicu.”

“Dolje niz ulicu odakle?”
“Od ureda, blesavice, što si mislila? Možemo li se naći?”
“Evo me, stižem - samo mi reci, je li sve u redu?”
“Hoćeš li do kraja života misliti da nešto nije u redu svaki put kad
se budem htjela naći s tobom?”
“Ne, samo sam—”
“Sve je u redu, samo sam te željela vidjeti. Imam nešto za tebe. Da ti
naručim začinjeni sok od rajčice?”
“S puno soli, sjemenki celera, umaka Worcester—”
“—crnog papra i kriškom limuna. Dođi, čekam te.”
Bez obzira na to što mi je rekla preko telefona, još sam uvijek bila
pod dojmom kako nešto nije u redu pa sam izletjela iz ureda navlačeći
u žurbi zimski kaput i dovikujući Trish da ću se vratiti čim budem
mogla te da ćemo onda dovršiti pregledavanje računa.
Sjedila je za našim starim stolom u kutu, još uvijek odjevena u
jaknu, sa šalom omotanim oko vrata, dokono u ruci vrteći čašu s
vodom. Izgledala je izmučeno i zamišljeno, no lice joj se razvedrilo kad
me ugledala.
“Izvoli”, rekla je. “Sok od rajčice. I...” teatralno je iz torbice izvukla
omotnicu, “još nešto.”
“Što je to?”
Popila sam gutljaj soka i otvorila omotnicu. Unutra se nalazio ček
na šesnaest tisuća funti naslovljen na mene.
“Ne! Holly!”
“Nisi mi vjerovala kad sam rekla da ću ti vratiti novac, priznaj.”
“Nisam željela da mi ga vraćaš. To je bio poklon. Uglavnom, odakle
si namaknula toliku svotu?”
“Vrlo jednostavno - u stvari, prilično jednostavno - samo sam
dopisala novi dug na hipoteku. No mislim da bi bilo pošteno s moje
strane upozoriti te da ček neće imati pokriće do sljedećeg tjedna.”
“Ne želim da to činiš. Sad nije pravo vrijeme. Znam u kakvim si
teškoćama i ne želim osjećati grižnju savjesti uzimajući novac od tebe.”
“Slušaj me, Meg, ne želim se prepirati oko ovoga. To je tvoj novac.
Mrzila bih samu sebe kad bih ga primila natrag. Znam da si mi ga
poklonila bez obveza, i ljubim te zbog toga i nikada ti na svijetu neću
zaboraviti što si učinila za mene. Nikada.” Oči su joj se napunile
suzama te ih je nestrpljivo otjerala treptanjem. “Ovo mi je dio
oporavka. Ovo sam nova ja, koja preuzima odgovornost za stvari koje
sam učinila. Meg, potrebno mi je ovo, moram to učiniti. Spremi novac u
torbu, jer u suprotnom, tko zna što bih mogla učiniti.”
Poslušala sam je i spremila omotnicu, a onda je primila za ruke te
smo tako nekoliko trenutaka sjedile u tišini dok se nisam sjetila upitati
je, “Znači, Charlie zna za ovo?”
“O, da”, rekla je utučeno, “naravno da zna.”
“Znaš i sama da bi mu kad-tad morala reći.”
“Vjerojatno.”
“Kako je to primio?”
“Ne baš dobro.”
“Zar tako loše?”
“Tko bi mu zamjerio? Upravo u trenutku kad je pomislio da
situacija ne može biti gora.”
“Što je rekao?”
“Ne mnogo.” Popila je malo vode. “Postao je strašno potišten i
povukao se u svoju radnu sobu. Znaš, ono mjesto gdje se odlazi
pretvarati da radi.”
“Oh”, uzdahnula sam.
“Ne može to više podnositi. Nego, razmišljala sam o nečemu dok
sam sjedila ovdje čekajući te. Onoga sam dana, kad sam pukla na ulici,
napala one ljude i kad su me odveli u bolnicu, bila pobjegla od kuće.
Charlie nije znao gdje sam. Jednako sam se tako mogla otići baciti pod
autobus. Policija ga je nazvala da dođe u bolnicu gdje sam divljala kao
luđakinja...” Na te se riječi kiselo nasmiješila. “Ne znam čemu ovaj kao?
No kad sam mu ugledala izraz lica, kad sam prepoznala bijes pomiješan
s očajanjem, u meni se probudio posljednji ostatak zdravog razuma te
me zapekla savjest. Znala sam da se nikada neću moći iskupiti za to što
sam mu učinila. Mogao bi se tisuću puta istresti i izgalamiti na mene i
to još uvijek ne bi bila ni mrvica onoga što sam mu tada pripremala
dan za danom, tjedan za tjednom. Bilo bi mu bolje da me nikada nije
upoznao.”
“Nemoj to govoriti.”
 “Uništavam sve čega se dotaknem.”
“Dođi i ostani neko vrijeme s nama”, rekla sam, odjednom osjetivši
neobjašnjivu paničnu potrebu. “Dok se prašina malo ne slegne. Holly,
ne idi kući.”
Pogledala me i skrušeno se nasmiješila. “Uporno mi ponavljaš kako
je sve u redu”, rekla je. “Želiš li mi reći da si bila u krivu?”
“Možda malo.”
“Draga moja, popij do kraja taj sok od rajčice”, rekla mi je nježno, “i
vrati se natrag na posao.”
 36.

U vjerila sam samu sebe kako je Charlie prilično pristojan muškarac,

osim što ima ljubavnicu. To ga ne čini herojem, ali niti nekim
velikim zlikovcem. Tko bi ga mogao i kriviti, nakon svega što je prošao?
Boljelo me jedino pomisliti na Holly koja se trsila spasiti njihov brak
dok se on čitavo vrijeme natezao s Naomi. Unatoč tomu, nisam joj
namjeravala reći. Zamišljala sam je kao kakav krhak i osjetljiv
mehanizam koji se u bilo kojem trenutku može pokvariti, te nisam
namjeravala njezin oporavak dovoditi u opasnost.
Nisam je bila vidjela nekoliko dana, no dok sam sjedila u uredu za
stolom neprestano sam zamišljala što bi sada rekla da je tu. Kao da
sam u glavi, uz vlastiti, slušala i njezin glas. Nazvala sam je telefonom
samo da provjerim je li sve u redu. Zvučala je dobro, smireno i odlučno.
Rekla mi je da je ročište u postupku protiv Stuarta zakazano za svibanj,
no da još nije načistu sama sa sobom oko cijelog slučaja. “Ne mogu se
riješiti dojma da sam ja kriva.”
“Provalio ti je u kuću i napao te.”
“Pa ipak”, rekla je.
“Neće izgledati dobro, budeš li tako svjedočila.”
“Ispričat ću im točno što se dogodilo, bez uljepšavanja.”
Rekla mi je da svakog dana odlazi na trčanje i plivanje, a tri puta
tjedno posjećuje terapeutkinju u Musewell Hillu. “To ti je prilično
narcisoidna egzistencija”, rekla je. “Usredotočena sam isključivo na
očuvanje vlastitog tijela i oporavak uma. Dosadno, dosadno, dosadno.
Ne možeš ni naslutiti koliko čeznem za poslom - za nečim izvan sebe.
Sigurna sam da bi mi koristilo kad bih se sada vratila.”
“Uskoro ćeš biti s nama”, rekoh. “Još samo nekoliko tjedana.” Kad
sam je pitala kako je Charlie, odgovorila mi je da je ponovno “sladak”.
“Iako, još uvijek ništa od seksa. Ponekad mi se čini da se nikada više
neću seksati.”
“Je li to zbog pilula?” upitala sam je, osjećajući se izdajnički.
“Nije u meni problem, nego u njemu. Doživljava me kao invalida.”
“Još je rano”, pokušah je utješiti.
 “Možda bih ga mogla pokušati zavesti dok budemo na odmoru.
Nasrnuti na njega i ne dopustiti mu da se izvuče.”
“Kad putujete? I gdje putujete, kad smo već kod toga?”
“Ne bih ti znala reći nijedno ni drugo. Charlie sve organizira,
pokušava pronaći neku jeftinu ponudu.”
“Ovaj vikend organiziramo druženje ovlaštenih geodeta. Svratit ću
do tebe kad završimo, ako do tada već ne budete otišli.”
“Kad bih barem mogla ići s vama.”
Zvučala je tako čeznutljivo. Znala sam kako bi mi lako bilo reći joj,
“Ma pusti sve, dođi onda s nama.” Ili čak, “Prestani onda uzimati
lijekove i vrati se svojoj staroj neobuzdanoj sreći i danima beskrajne
melankolije.” Potrudila sam se zvučati umjereno veselo, “Misliš da ja to
ne želim? Bez tebe nam neće biti isto, neće nam biti ni približno tako
zabavno.”
Kad sam spustila slušalicu, osjetila sam kako me počinje izjedati
tjeskoba koja me, poput nedokučivog svrbeža u mozgu, pratila do kraja
dana. Za ručak sam u trgovini delikatesama kupila sendvič i pojela ga u
praznom uredu, zureći u prazan zaslon svog računala na kojem mi se
ukazivalo Hollyno lice.
Iz sanjarenja me prenula zvonjava telefona - zvao me naš odvjetnik
raspitujući se o detaljima Deborina ugovora o radu. Kad sam otvorila
ladicu kako bih pronašla potrebne dokumente, za pogled mi je zapela
smeđa omotnica koju mi je Rees onoga dana bacio na stol u kojoj su
bile Hollyne fotografije. Tad sam je bila sklonila s vidika, poput kakve
prljave tajne, no sad sam je, nakon što sam poklopila slušalicu,
dohvatila i iz nje izvukla svežanj sjajnih fotografija. Iznenadilo me i
zaprepastilo koliko ih je mnogo bilo.
Sve su bile potajno snimljene, u trenucima kad je mislila da je sama,
daleko od tuđih pogleda, ne znajući da je netko promatra iz zasjede.
Iako sam jedva smogla snage, osjećajući se pritom gotovo bestidno,
nisam se mogla suzdržati da ih jednu po jednu pomno ne pregledam,
pokušavajući s Hollynog lica iščitati kroz što je u tom trenutku morala
prolaziti. Slike su kronološki dokumentirale njezinu bolest, prateći je
na putovanju od euforije i depresije do konačnog zrelog ludila.
Prikazivale su one strane njezine ličnosti koje nitko nikada nije trebao
vidjeti.
Prva koju sam uzela nije bila potpuno izoštrena. Vidio se samo
Hollyn poluprofil snimljen iz blizine. Nosila je sako od antilopa i
smiješnu malu beretku pod koju je nagurala svu kosu, dok joj je na licu
lebdio izraz kojeg sam rijetko kada vidjela: neka vrsta nejasne sanjive
sjete. Druga je bila snimljena ispred ureda, ovaj se put nalazila u daljini
i ja sam stajala pokraj nje. Nelagodno sam nabila ruke duboko u
džepove i spustila glavu, mršteći se. Izgledala sam kao da ne pripadam
istom svijetu kao i Holly koja je bila ulovljena u pola koraka nešto mi
žustro objašnjavajući. Rastvoreni je kaput lepršao za njom, ruke su joj
bile visoko podignute u karakterističnoj gesti, kosa joj se uvijala niz
lice, a jarkocrveno namazane usne su joj bile razvučene u širok
osmijeh. Izgledala je tako životno da sam gotovo očekivala da će se
pomaknuti. No jednako je tako izgledala i histerično.
Na sljedećoj je hodala u nekim smiješnim cipelama držeći Stuarta
pod ruku koji ju je opčinjeno promatrao, dok je ona napućenih usta
gledala ravno pred sebe.
Prelistala sam ostatak na brzinu i odabrala jednu s dna svežnja. U
rukama je nosila kante s bojom, a neki joj je muškarac mrtvačkog lica
pomagao da uđe u taksi u kojem se nalazila još jedna osoba, no kako je
fotografija bila snimljena noću, bilo je nemoguće razaznati o komu se
radilo. Još jedna snimljena iz daljine na kojoj su se vidjeli Holly i Charlie
kako šeću parkom, zamućeni zrnatim svjetlima što je moglo značiti da
je padala kiša. Ponovno sam primijetila da su joj ruke podignute u zrak,
dok su njegove bile prekrižene na prsima. Čak se i sa fotografija moglo
vidjeti da je rijetko kada mirovala. Jedna na kojoj je u bezličnim
hlačama od trenirke, masne kose i pogrbljenih ramena izgledala poput
starice.
I tad sam izvukla fotografiju koju sam odmah gotovo ispustila od
šoka. Na njoj se Holly nazirala u daljini, no isprva je nisam uspjela
prepoznati jer je nalikovala na karikaturu - sve je na njoj bilo
prenaglašeno. Bila je odjevena u spavaćicu, na nogama je imala dvije
različite cipele s visokim potpeticama, a jedan joj se kraj šala kojeg je
omotala oko vrata vukao po pločniku. Kosa joj je bila zamršena, a usta
razjapljena ispuštajući - što? Užasnuti krik, životinjski urlik boli, vrisak
u seksualnoj ekstazi? Jedva sam uspijevala zadržati pogled na toj
fotografiji kolikom je užasno snažno intimom bila nabijena. Tek sam
sad spoznala da se nikad nisam usudila u potpunosti zamisliti kroz
kakvo je grozno mučenje morala prolaziti mjesecima i godinama.
Preletjela sam pogledom preko lica ljudi koji su stajali blizu nje.
Gotovo su svi zurili u nju tako da se stvarao dojam da stoji u središtu
fotografije, iako se nalazila na lijevoj strani. Neki se mladić smijao i
prstom upirao u nju. Pocrvenjela sam do tjemena i onda me preplavio
bijes. Više nitko nikada neće vidjeti ove slike na kojima mi je najbolja
prijateljica toliko izluđena bolom i žalošću da gotovo više ni ne nalikuje
na ljudsko biće. Primila sam kutove fotografije palcem i kažiprstom te
je poderala napola i bacila u kantu za smeće pod stolom.
I tad sam se, ne znam zašto, sledila. Bila sam nešto vidjela što
istovremeno i nisam vidjela. Sjetila sam se nečega, no nisam uspjela
dokučiti čega. Sagnula sam se i izvadila obje polovice iz kante. Ponovno
sam pogledala Holly i ljude oko nje - ispred nje i iza nje. Prepoznala sam
što sam to bila vidjela bez gledanja i znala, a da tog nisam bila ni
svjesna. Ugledala sam ga na samom rubu kadra, nekoliko koraka iza
Holly, odjevenog u kožnu jaknu. Pomno je promatrao pomahnitalu
ženu s hladnim izrazom lica koje je toliko odudaralo od ostalih
znatiželjnih, uzbuđenih, sažalnih lica oko njega.
Charlie.
Zatvorila sam oči i čula Hollyn glas kako mi govori: “Onoga sam
dana, kad sam pukla na ulici, napala one ljude i kad su me odveli u
bolnicu, bila naprosto pobjegla od kuće. Charlie nije znao gdje sam.
Jednako sam se tako mogla otići baciti pod autobus. Policija ga je
nazvala da dođe u bolnicu gdje sam divljala kao luđakinja...” To mi je
bila rekla. To je bilo ono što joj je Charlie rekao da se dogodilo. No on ju
je u stvari čitavo vrijeme bio pratio i promatrao kako na mostu
doživljava živčani slom. Promatrao? I čekao? Čekao da se ubije?
Ponovno sam promotrila fotografiju i vidjela kako je bio sabran.
Dograbila sam telefon i nazvala je na mobitel, no javila mi se
govorna pošta. “Holly”, dozvala sam je. “Holly, ja sam, Meg. Nazovi me
čim čuješ ovu poruku, razumiješ li me? Odmah, istog trenutka. Samo
me nazovi, jako je hitno.”
Onda sam je nazvala na kućni telefon i slušala kako zvoni i zvoni u
praznoj kući.
 37.

N atjerala sam se zadržati prisebnost kako bih još jednom mogla

smireno razmisliti o svemu, no gotovo da sam mogla osjetiti kako
mi se mozak pregrijava, zuji, baca iskre i pucketa od naleta užasa.
Napravila sam mentalni popis, nalik na popise koje radim prilikom
organizacije posla, kojeg je trebalo provjeriti kako bih bila sigurna da je
sve na svome mjestu, da ništa nisam previdjela. Znači: način na koji je
Charlie govorio o njezinom suicidalnom raspoloženju, o tome kako je
gubi zvučao je kao da se na nešto priprema. Dugovi koje im je Holly
prouzročila vrtoglavo su rasli. Bila je tu i Naomi. A sad i ova fotografija.
Sve to samo za sebe nije značilo gotovo ništa, no kad ih se stavilo u
međusoban odnos... Je li tu bilo nečega ili sam, poput djeteta, samo
prepoznavala oblike u oblacima?
Odjednom mi je, kao da me netko snažno udario u glavu, sinulo da
je Charlie bio u kući dok se Holly pokušavala ubiti. On je, a ne Holly,
nazvao Naomin broj dok mu je supruga ležala na podu umirući. Bio je
tamo i nije učinio ništa da joj pomogne. Mora da je odjednom zaključio
kako bi mu život bio bolji da nema Holly. Bez nje bi ponovno bio
slobodan, ne više slomljeni i posramljeni suprug, nego bezbrižan i
naočit muškarac kakav je bio prije nego što su se upoznali.
Ali to je Charlie, podsjetila sam se, zamišljajući njegovo lice. Charlie,
muškarac u kojeg sam se i sama nekoć gotovo zaljubila.
Muškarac kojeg sam voljela, sažalijevala, divila mu se, smatrala ga
prijateljem i srodnom dušom. Pred očima mi je izronio njegov lik,
nasmijano lice sa sitnim borama oko očiju, odjeven u ležernu iznošenu
odjeću. Sjetila sam se izraza kojeg bi imao na licu kad bi se unio u ulogu
kućnog majstora, načina na koji bi se napola namrštio, no i dalje
izgledao tako zadovoljno. Zamislila sam kako bi se uvijek nasmiješio
kad bi me vidio i stavio mi topao dlan na rame. Pamtila sam ga kakav je
isprva bio s Holly, kad se gotovo omamljen ljubavlju kupao u toplini
njezine strasti. Ne, to nije moglo biti istina. To je naprosto apsurdno,
ogavno, nesuvislo, suludo.
No dok sam razmišljala o tome, pogled mi je ponovno kliznuo na
njegovo budno i pribrano lice, lice čovjeka kojeg više nisam poznavala,
čovjeka obuzetog nekim novim, nepoznatim osjećajem. Zatim sam
pogledala nedorađenu, grotesknu sliku Holly koja je bila izvan sebe od
nagona za samouništenjem. Obasuli su me sitni grčevi straha. Ponovno
sam birala Hollyn broj znajući da se neće javiti.
“Hajde”, rekla sam u slušalicu, “javi se.”
Kamo li su samo mogli otići? Mahnito sam se pokušavala sjetiti
posljednjeg razgovora kojeg sam vodila s Holly. Je li joj bila pobjegla
bilo koja informacija? Pričala mi je da će odabrati neku last minute
ponudu, no ništa još nije bilo dogovoreno, a i Charlie je obavljao
dogovor s agencijom. Tko bi mogao znati? Nazvala sam nekoliko
prijateljica, no u posljednje se vrijeme nisu bile čule s Holly. Pokušala
sam s njezinom majkom, ali se nitko nije javljao na telefon. Morala sam
se na silu smiriti jer sam već počela drhtati od nervoze. Ne bi ih smjelo
biti tako teško pronaći: neki je način morao postojati. Uto sam se
sjetila broja telefona kojeg sam prepisala s one brošure. To je moralo
biti to. Prekopala sam torbu i pronašla otrgnut komadić papira
presavijen napola. Zamijetila sam da je Holly nešto dopisala na njega
nemarnijim rukopisom nego inače. Prije nego sam ga okrenula na
drugu stranu na kojoj je stajao broj telefona pročitala sam, “Draga moja
vjerna Meg”. To je bilo sve. Nisam imala mnogo vremena za
razmišljanje, no osjetila sam kako me od naleta snažnih emocija
ponovno stegnulo u prsima. Bila sam joj draga i vjerna prijateljica i
morala sam joj pomoći. Drhtavim sam prstima utipkala broj.
Javila mi se neka žena. Rekla sam joj da su mi prijatelji uplatili
odmor u njihovoj agenciji te da trebam doći do njih jer je iskrsnulo
nešto nenadano. Smatrala sam da je to dobar izraz - zvuči prilično
ozbiljno, a opet odvraća od daljnjih potpitanja. Nevoljko mi je popustila
rekavši kako je politika agencije da ne izdaju osobne podatke klijenata.
Gotovo sam izgubila živce, samo što ja ne vičem kad izgubim živce,
nego upravo suprotno, postanem vrlo smirena i hladna, gotovo
službena.
“Vi ste putnička agencija, a ne privatna klinika”, rekoh. “Dogodilo se
nešto nepredviđeno što im hitno moram javiti jer im je od velike
važnosti. Ako vam to predstavlja problem, molim vas da me spojite s
vašim nadređenim.”
Zamolila me da pričekam. Čula sam žamor dok je razgovarala s
nekim.
“Provjerit ću mogu li pronaći rezervaciju”, rekla je napokon.
Pričekala sam nekoliko minuta.
“Žao mi je”, javila se ponovno, “ali ne mogu ništa pronaći.”
“Nemoguće”, rekoh. “Jeste li provjerili pod oba imena?” Bila je
provjerila i počela sam gubiti nadu. Od bijesa sam i frustracije gotovo
briznula u plač, kad mi je sinulo: Naomi. Ako je itko znao, onda je to bila
ona. Nisam je mogla samo nazvati telefonom, previše je toga bilo u
pitanju. Morala sam se naći s njom osobno i morala sam osmisliti
taktiku. Kad se Trish vratila s ručka, rekla sam joj da izlazim na kratko i
da nisam sigurna kad ću se vratiti. Da ću je nazvati. Ulovila sam taksi i
čitavim putem do njezine kuće razmišljala kako to učiniti. Vozač je
cijelim putem pričao o nečemu, mislim o pošasti imigranata, nisam
sigurna, no doživljavala sam ga kao dosadnu buku s ulice.
Isključila sam ga. Kad smo stigli najprije sam, za svaki slučaj,
pozvonila na Charliejevo i Hollyno zvonce. Ništa. Stoga sam pokušala u
susjednoj kući. Dok sam pritiskala Naomino zvonce palo mi je na
pamet kako je lako moguće da nije kod kuće, što bi značilo da sam
bespotrebno izgubila ogromnu količinu vremena u trenutku kad ga
nisam imala dovoljno. No tad je otvorila vrata te sam zakoračila
naprijed osjećajući se kao da izlazim na svjetlima obasjanu pozornicu
pred pozornu i vrlo kritičnu publiku.
“Meg?” rekla je iznenađeno.
Ušla sam u hodnik iako me nije pozvala da uđem.
“Hm, ovaj”, promucala sam zaboravivši svoj tekst, “došla sam nešto
pitati Holly. Nešto važno. Mogu li ući?”
“Baš...” počela je, no već sam se uspinjala uskim stubištem prema
njezinoj garsonijeri.
“Samo na minutu.”
“Mislim da su otišli na nekoliko dana”, rekla je otvarajući vrata u
besprijekorno urednu i pomalo depresivnu sobicu. Unutra se nalazio
naslonjač bež boje, stolić s dvije stolice, naslonjen uza zid, i umjetna
biljka u kutu koja je upijala dobar dio svjetla.
“Moram nešto prenijeti Holly”, rekla sam. “Nešto vrlo važno vezano
uz posao. Jesu li ti kojim slučajem ostavili broj telefona na koji ih
možeš dobiti?”
Nastupila je dugačka pauza poslije koje se Naomi na silu
nasmiješila i rekla: “Nisu. Odnosno, barem ne meni. Zašto i bi?”
“Charlie ima mobitel, zar ne?”
“Da”, rekla je i zabrzala: “ali nemam njegov broj.”
“Jako je važno.”
 “Nemam njegov broj”, ponovila je.
“Naomi”, započela sam, no s druge me strane dočekao tvrdoglav
pogled i čvrsto stisnuta vilica te sam ušutjela usred rečenice. Uzaludno
sam je pokušavala nagovoriti.
Nisam mogla razmišljati. Nisam znala što bih učinila. Tad mi je za
oko zapeo spiralno uvezani rokovnik koji je stajao na stoliću uz
naslonjač. Je li moguće? Kako da dođem do njega? Ne smijem otići, ne
još.
“I, Naomi”, pitala sam je, “što ti misliš o tome kako stvari stoje?
Mislim, s Holly.”
“Ne baš sjajno”, odgovorila je odmahujući glavom. “Charlie misli...”
“Znam - on misli da bi mogla pokušati ponovno. A ti?”
“Katkad me uistinu strah da...”
“Mogu li dobiti malo kave?”
“Molim?”
“Kave, imaš li kave?”
“U stvari, u priličnoj sam žurbi”, rekla je.
“Može i instant.”
“Nemam instant-kave.”
“Onda šalicu čaja.”
“U redu.”
Razmijenile smo poglede pune mržnje te je izišla iz sobe. Pričekala
sam trenutak. “Trebaš li pomoć?” viknuh.
“Evo me odmah”, stigao je odgovor kroz tanke zidove kao da je
stajala tik uz mene.
Uzela sam rokovnik i prelistala stranice dok nisam stigla do
tekućeg tjedna. Nešto sam pronašla. Nadala sam se da će pisati adresa,
no stajao je samo broj telefona s pozivnim brojem izvan Londona.
Naravno, mogao je biti broj njezine majke ili vodoinstalatera ili bilo
koga drugoga. O, Bože, molim te, pomislila sam, molim te, molim te,
neću više sagriješiti do kraja života. Bio je predugačak da ga zapamtim
pa sam uzela olovku s police i zapisala ga na nadlanicu. Brzo sam
zaklopila knjižicu kad sam začula korake i nažvrljala ostatak znamenki.
“Što to radiš?”
Zatekla me pojavivši mi se iza leđa te sam se brzo okrenula i
ispalila, “Ideje.”
“Molim?”
“Kad mi na um padne neka ideja, moram je odmah zapisati inače
bih je zaboravila, a kako nikad uz sebe nemam bilježnicu kad mi je
potrebna onda ih zapisujem na prvu stvar koja mi dođe pod ruku. Ili na
samu ruku. Dobila sam ideju za jedno izlaganje.” Pokazala sam joj ruku
samo na trenutak kako ne bi vidjela da su na njoj zapisane isključivo
brojke. “Ali vjerujem da te to ne zanima.”
“Htjela sam te pitati želiš li mlijeka?”
“Žao mi je”, rekla sam, “ali moram ići. Upravo sam se sjetila da
imam sastanak. Na kojeg kasnim. Već je počeo. Tako mi je neugodno.
Ponovimo ovo neki drugi put. Baš sam neotesana. Žao mi je, moram—”
Doslovce sam joj istrčala iz kuće i potrčala pločnikom tražeći taksi,
no nalazila sam se u stambenoj četvrti u kojoj nije bilo ni jednoga.
Pogledala sam nadlanicu. Broj telefona. Kakve koristi od toga? Istina,
mogu ga nazvati. Izvadila sam mobitel i odabrala broj. Zvonilo je,
zvonilo i zvonilo. Nisam više znala što da mislim. Možda su otišli na
dugačku terapeutsku šetnju. Ili je telefon isključen. Nisam znala što
učiniti. U imeniku su brojevi složeni prema prezimenu, a ne obratno.
Sjetila sam se Trish. Ona se zna snaći s takvim stvarima. Nazvala sam
je.
“Trish”, rekoh, “što mogu učiniti kad imam telefonski broj i uz
pomoć njega želim doći do adrese? Mogu li kupiti kakav CD ili nazvati
informacije ili ima nešto na Internetu ili—”
“Daj mi broj.”
Prebacila sam telefon u drugu ruku i izdiktirala joj znamenke.
“Samo malo”, rekla je. Iz pozadine je dopirao zvuk tipkanja. “Ash
Tree House, Corresham, Suffolk. Trebaš poštanski broj?”
“Da.”
Nakon što mi ga je dala poručila sam joj kako se neću vratiti do
sutra.
“A što je s vikendom i geodetima?”
“Brzo se vraćam.”
“Možeš li mi reći što se događa?” pitala me.
“Uskoro ćeš saznati”, rekoh. “Ovako ili onako.”
Prekinula sam vezu i pogledala mobilni telefon kao da mi on može
nešto reći. Mislima mi se vrzmala samo jedna stvar. Samo jedna osoba.
Odabrala sam broj.
“Todde?” Klonula sam duhom kad sam se sjetila da mu moram
objasniti čitavu zakučastu situaciju. Morala sam pronaći brži način.
“Sjećaš se kad sam te onaj put zamolila da mi učiniš uslugu i ti si
pristao, a da me nisi pitao o čemu se radi? Sjećaš se? Zato što te sada
moram ponovno zamoliti.”
 38.

T odde”, obratila sam mu se dok smo izlazili iz Londona i kretali se

zakrčenom A12 prema istoku, “hvala ti.”
Nešto je progunđao no nisam mislila da se uistinu ljuti. Bio je
prilično smiren i staložen. Čak je i strpljivo vozio kako bi mi smirio
živce, dok sam se ja naginjala na prednjem sjedalu kao da sam željela
ubrzati automobil.
Nismo mnogo razgovarali. U svakom bi zastoju nervozno grickala
palac, stenjala svaki put kad bi upali u kolonu, uporno zurila u kartu kao
da sam željela pronaći neki čudesan tajni prečac kroz nagurana vozila i
pogledavala na sat pokušavajući izračunati koliko nam još vremena
treba da stignemo do odredišta. Kad smo se jednom zaustavili na
benzinskoj crpki, mislila sam da ću izludjeti koliko nam je trebalo da
ulijemo gorivo i platimo. Imala sam osjećaj kako nam je svaka minuta,
svaka sekunda, dragocjena te da bi svako stajanje mogao značiti
katastrofu.
Već se gotovo potpuno smračilo i počela je sipiti kiša. Cesta pred
nama se pretvorila u dugačku nisku nejasnih bijelih svjetala koja su
nam prilazila i crvenih svjetala koja su se od nas udaljavala. Pitala sam
se gdje je sada Holly? Što radi? Po stoti sam put pritisnula dugme za
ponovno biranje na mobitelu i po stoti put slušala kako zvoni i zvoni a
da se nitko ne javlja. Ponovno sam pitala Todda, “Misliš li da sam luda?”
“Luda?” rekao je. “Prije dva sam ti tjedna dao svu svoju raspoloživu
gotovinu da vratiš prijateljičin dug utjerivaču, a sad te satima vozim da
istu tu prijateljicu isprepadaš na mrtvo ime dok sa svojim nevjerojatno
obzirnim suprugom uživa u toliko joj potrebnom odmoru. Mislim da
sam zadnja osoba na svijetu koja bi imala pravo nekoga nazvati ludim.”
“Todde, kako si drag.”
“E, da, zaboravih napomenuti kako postoji određena vjerojatnost
da taj broj uopće nema veze s Charliejem i Holly te da se upravo
spremamo banuti nekim strancima i upropastiti im odmor.”
“To ne može biti istina”, rekoh. “Ne smije biti.”
“Baš dobro, odmah mi je lakše kad ti tako kažeš.”
 Šutke sam se nagnula prema naprijed osjećajući kako mi strah
glođe utrobu. Iako nikad nisam vjerovala u Boga, osjetila sam potrebu
pomoliti se. Neka je dobro, neka je dobro, molim te, samo neka je
dobro. Promatrala sam kako bi se polukrugovi čistog stakla koje su
brisači svakim prolaskom ostavili za sobom odmah ispunili kapima
kiše.
Promet je postupno oslabio te je Todd pritisnuo gas. Spustila se
mrkla noć bez mjesečine. U daljini se na obzoru nazirao žućkast odsjaj
gradskih svjetala. Napokon smo s glavne ceste skrenuli na sporednu,
nadsvođenu krošnjama s kojih je kapala kiša. Automobili su prolazili
mimo nas obarajući duga svjetla. Farovima smo osvjetljavali široka,
preorana polja, šumarke i osamljene crkvice sa zbijenim tornjevima i
stožastim zvonicima. Nadvila sam se nad mapu pokušavajući pronaći
najbrži put do Correshama, koji se zajedno s ostalim selima smjestio u
trokutu između tri glavne ceste, sasvim blizu obale.
U početku je bilo prilično jednostavno. Skrenuli smo lijevo na još
jednu sporednu cestu, na karti označenu žutom bojom, prošli kroz
nekoliko sela koja su bila točno ondje gdje su i trebala biti i potom
ponovno skrenuli.
“Skoro smo stigli”, rekla sam. “Još svega nekoliko kilometara.
Svakoga bismo časa trebali proći kroz jedno raskrižje.”
Nekoliko sam minuta kasnije rekla, “Sigurna sam da smo do sada
već trebali stići. Samo malo, pa mi uopće ne bismo trebali biti u
Foxgroveu.”
“Što želiš da učinim?”
“Skreni ovdje lijevo. Ne, tu je putokaz za Lenham. Ne razumijem. O,
Bože. Vozi ravno. Ili bismo se možda trebali vratiti istim putem kojim
smo i došli.” Sad sam već gotovo urlala.
“Ovako ćemo.” Zaustavio je automobil uz cestu i uzeo kartu.
“Zbunjujuće”, složio se sa mnom. “Odvezimo se do one krčme pa skoči
unutra i pitaj za smjer.”
“Može, samo brzo.”
Iskočila sam iz auta samo trenutak nakon što je još bio u pokretu i
otrčala do ulaza u krčmu. Kiša je većim dijelom bila prestala padati te
se, iako je bilo studeno, vlažan i težak zrak spustio na krajobraz poput
ledenog prekrivača. Silovito sam otvorila vrata i proguravši se između
nekolicine muškaraca dotrčala do šanka te se nagnula prema
konobarici. “Možete li mi reći kako doći do Correshama?”
“Correshama? Da vidimo.” Razmišljala je, uzimajući kocku leda
metalnom hvataljkom i stavljajući je u staklenu čašicu.
“Molim vas”, zavapila sam. “Hitno je.”
“Trebala bi ići niz Stone Street”, rekao je jedan od muškaraca. “To je
prečac.”
“Gdje je ta ulica?”
Dao mi je neke nepotrebno zamršene upute dok sam natraške
izlazila kroz vrata.
“Lijevo, desno, desno, lijevo”, ponovila sam Toddu kad sam utrčala
u auto, ugazivši pritom u duboku lokvu vode koja mi je promočila
cipele. “Lijevo, desno, desno, lijevo. Kreni!”
Ponovno smo krenuli i uskoro smo stigli do Correshama kojeg je
činila mala skupina kuća raštrkanih uz cestu.
“Hvala Bogu. Sad, Mill House, The Nuttings, Pond Far... Gdje je do
vraga ta Ash Tree House? Kao da je u zemlju propala.”
“Što je s onom tamo?”
“Čini se da ništa ne piše. Da otrčim pogledati? Upaljeno je svjetlo
što znači da ima nekoga.”
Odjurila sam stazom i zalupala šakama po vratima. Možda će mi
Holly otvoriti, pomislila sam. Ili Charlie. No kad su se vrata napola
otvorila, morala sam spustiti pogled jer je na njima stajala malena
djevojčica s pletenicama odjevena u žutu spavaćicu. “Je li ti mama kod
kuće?” upitala sam je.
“Mama mi je umrla”, rekla je ozbiljno.
“Oh, žao mi je. Je li tata kod kuće?”
“Tata”, dozvala je visokim piskutavim glasom, “treba te neka
gospođa.”
“Pitaj je što treba, hoćeš li?”
“Molim vas, hitno je!” viknula sam kroz vrata i onda ih širom
otvorila. “Gdje je Ash Tree House?”
Sišao je niz stepenice. “Ash Tree House? Hm, mislim da je to ona
kuća u dolini. Prilično sam siguran. U stvari, Liz!” dozvao je uz
stepenice. “Koja je Ash Tree House? Je li to ona s potočićem u dnu vrta
na putu prema Rose and Crownu? ”
“Da? Zašto?”
“Tu je neka gospođa koju—”
“Možete li mi samo reći”, prekinuh ga, “hitno je!”
“Idite ravno ovuda i onda skrenite na prvi prilaz desno”, rekao je.

Ash Tree House bila je obijeljena seoska kućica koja je stajala

osamljena u dolini ispred omanjeg gaja. Prozori su bili u mraku, a iz
dimnjaka nije izlazio dim. Izgledala je hladno i napušteno.
Izišla sam iz automobila kako bih otvorila dvorišna vrata i nastavila
trčati prilazom do kuće. Popela sam se uz maleni trijem i zalupala
zvekirom o vrata. Ništa. Kleknula sam i odškrinuta metalni prorez za
poštu pokušavajući proviriti unutra, no pogled su mi zaklanjale četkice
kroz koje su prolazila pisma. Naslonila sam lice na okno, no u tami koju
su ublažavali farovi automobila nazirali su se samo grubi obrisi
namještaja.
“Holly”, dozvah je, a potom nešto glasnije, drmusajući kvaku: “Holly,
jesi li unutra?”
Okrenula sam se prema Toddu čije sam korake čula kako mi prilaze
po šljunčanoj stazi. “Nema nikoga”, napola sam zajecala.
Podigao je pogled prema zamračenoj kući te se sagnuo, dohvatio
kamen i bacio ga kroz prozor. Staklo je prasnulo iznenađujuće glasno.
Pogledali smo jedno drugo: bila sam uvjerena da, kao ni ja, nikad u
životu nije učinio ništa slično. Todd i ja samo bili razumni ljudi koji su
poštovali zakone i društvena pravila. Izbio je ostatke stakla iz okvira,
otvorio zasun s unutarnje strane i podigao prozor. Odlično,
provaljujemo. Ušao je u mračnu unutrašnjost te je otišao do ulaznih
vrata i otvorio ih. Razgledala sam uokolo u potrazi za znakovima
života. Zajedno smo obišli sve prostorije, paleći svjetla i dozivajući
Holly. Ušla sam u jednu od soba i ostala skamenjena bez daha jer je
nasred poda ležao kovčeg iz kojeg je ispadala Hollyna odjeća, ona ista
odjeća koju smo zajedno bile slagale. Na noćnom je stoliću uz postelju
stajao telefon. Todd mu je prišao i podigao kabel. “Isključen”, rekao je.
“Gdje su?”
“Morali su nekamo otići”, rekao je Todd.
“Slažem se, samo kamo?”
“Kamo god da su krenuli”, rekao je Todd gledajući napolje kroz
stražnji prozor, “nisu mogli daleko stići jer im je auto još uvijek ovdje.”
“Gdje?”
“Eno ga ondje, parkiran iza one stare šupe.”
“Da, to je Charliejev auto.”
“Što kažeš, da se spustimo dolje i provjerimo što se događa?”
Odjednom smo se okrenuli jedno prema drugome i otvorenih usta
razmijenili poglede.
Štrcali smo se niz stepenice, preskačući po dvije-tri odjednom, i
izbili kroz ulazna vrata pred kuću te nastavili trčati prema šupi
spotičući se o neravno tlo, dok nam se šipražje hvatalo za odjeću.
Slušala sam svoje glasno disanje i osjećala kako mi srce snažno
poskakuje u grudima. Kad smo prišli bliže, čuli smo prigušeno
brundanje motora i ugledali kako nešto vijuga od ispušne cijevi do
suvozačkih vrata. Kada smo dotrčali do automobila, Todd je maknuo
papir koji je držao crijevo i istrgnuo ga iz prozora. Očajnički sam
povukla bravu, no vrata su bila zaključana.
“Holly!” vrisnula sam kad sam kroz zamagljeno staklo ugledala
njezino blijedo lice okrenuto prema gore. Nije se micala. “Evo nas,
Holly!”
“Odmakni se”, rekao je Todd nakon što je prstima prekopao tlo u
potrazi za nečim teškim ili oštrim, pronašavši naposljetku polovicu
cigle.
“Nemoj prednji”, prodahtala sam kada ju je podigao iznad glave.
“Izrezat ćeš je krhotinama, razbij stražnji.”
Snažno je udario ciglom po stražnjem bočnom prozoru, najprije
jednom, a zatim i drugi put, proširujući nazubljenu rupu kroz koju je
počeo izlaziti gusti zastor ispušnih plinova. Onda je uvukao ruku u
automobil i otključao mi vrata.
“Pazi da se ne porežeš”, doviknuo mi je, no već je bilo prekasno.
Uskočila sam u otrovnu unutrašnjost gdje je Holly beživotno ležala i
izvukla njezino mlitavo tijelo na studenu zemlju.
“Holly!” dozivala sam je. “Holly!”
Privila sam njezino hladno tijelo na prsa dok ju je Todd palcem i
kažiprstom uhvatio za zapešće. “Još je živa, Meg”, rekao je dok je na
mobitelu birao 94. “Još je živa... Halo, hitno nam je potrebna pomoć.
Prijateljica nam se pokušala otrovati ispušnim plinovima. Nalazimo se
kod Ash Tree Housea, odmah izvan Correshama, na cesti prema Rose
and Crownu. Požurite, molim vas! I javite policiji”, dodao je.
“Pitaj ih što da radimo dok ne dođu”, rekoh.
No već su mu davali upute koje je prenosio dalje meni. Zabacila sam
joj glavu, prstima pritisnula nosnice i upuhala zrak kroz usta. Usne su
joj bile gumenaste, a koža hladna, no osjećala sam slabašan ritam
otkucaja srca. Izmjenjivali smo se u davanju umjetnog disanja, dok je
prohladan vjetar šuštao u krošnjama škropeći nas debelim kapima
kiše. Ne znam koliko je vremena tako prošlo. Minute. Sati. Nismo ništa
govorili.
Onda su se dogodile dvije stvari. Na vrhu brežuljka smo ugledali
farove i, dok su nam se približavali policijski auto i vozilo hitne
pomoći, Holly je zatreptala i otvorila oči. Pogledale smo se i mislim da
se na trenutak čak i nasmiješila.
Nakon toga, nastala je zbrka, povici, svjetla i metež, ljudi su se
naginjali nad nju i davali brze, odrješite upute. Neki je muškarac pričao
preko radioveze. Podigli su Holly na nosila, pokrili je debelim
pokrivačem i ugurali u stražnji dio kola hitne pomoći. Odvezli su se
obasjavajući šumarak jezovitim plavičastim rotirajućim svjetlom,
ostavivši za sobom policijski auto i dva službenika. Nakon što je netko
drugi preuzeo brigu o svemu, prišla sam Toddu, imajući osjećaj da će
mi se noge svakoga trenutka smrviti u prašinu, i čvrsto ga zagrlila oko
vrata. Obrazi su mi bili mokri, no nisam bila sigurna da li od suza ili od
kiše koja je u međuvremenu ponovno počela padati. Tada sam mu
preko ramena ugledala obrise prilike koja je stajala na dvorišnim
vratima. Na trenutak je stajala nepomično, a potom je krenula prema
nama, ubrzavajući korak sve dok se nije pretvorio u nesiguran trk.
“Meg”, rekao je Charlie zadihano kada je stigao, “što se događa?”
Okrenuo se prema policajcima. “Gdje mi je supruga?”
I onda je briznuo u plač.
 39.

P romatrala sam ga dok je gutajući suze ponovno pitao, “Što se

događa?” Obasjano policijskim svjetlima, lice mu je izgledalo upalo
i sablasno blijedo. Rukama je povlačio rubove jakne dok su mu se u
zakrvavljenim očima sjajile suze. Izgledao je tako napaćeno da sam se
unatoč svom bijesu i strahu, shrvana golemim umorom, sažalila nad
njim.
“Gospodine, u redu je”, prozborio je jedan od policajaca, no
prekinula sam ga usred rečenice.
“Charlie, odveli su je u bolnicu”, rekla sam što sam smirenije mogla.
“Osim toga, znaš ti jako dobro što se događa.”
“Molim?” divljački je uzviknuo. “Molim!”
“Preživjela je.”
“Ne razumijem.”
“Razumiješ ti, razumiješ”, rekla sam mu i prišla dvojici policajaca
koji su razgovarali. “Ovo joj je suprug. Mislim da biste ga trebali ispitati
jer ovo nije bio pokušaj samoubojstva, nego ju je pokušao ubiti.”
Pogledali su me dok im se na licima ocrtavala nelagoda. Nisam bila
sigurna prema kome su sumnjičaviji, meni ili Charlieju koji je
naglašeno odmahnuo rukom i počeo nesuvislo objašnjavati kako ne bi
podnio da joj se nešto ponovno dogodilo.
“Ispričavam se”, rekao je jedan od njih, “a vi ste gospođica...?”
“Ja sam Meg Summers, Hollyna najbolja prijateljica. Ja i moj dečko
smo se upravo dovezli iz Londona jer sam znala da je u opasnosti. Stigli
smo u zadnji čas.”
“Želim vidjeti svoju suprugu”, javio se Charlie. “Želim vidjeti Holly.
Možete li me odvesti k njoj? Sve ostalo neka pričeka.”
“Kako si mogao to učiniti?” rekla sam mu. “Kako si mogao? Znam
kroz što si sve prošao. Znam za Naomi. Sve znam. Mogao si je ostaviti,
naprosto otići. Kako si mogao pokušati nešto ovakvo?”
“Gospođice Summers”, obratio mi se policajac, “smirite se, molim
vas.”
“Smirena sam. Vičem li možda? Plačem? Ne. Znači, smirena sam.
Potpuno smirena.”
“Meg, dušo”, prišao mi je Todd i uhvatio me za ruku.
Charlie se okrenuo prema policajcima, “Znate, supruga mi u
posljednje vrijeme pati od teške depresije. Jednom se već pokušala
ubiti pa je završila na EKT-u. Već tjednima govori o samoubojstvu.”
“Ovaj posljednji dio je laž.”
“Kažete da joj ovo nije prvi pokušaj samoubojstva?” okrenuo se
policajac prema Charlieju.
“Nije. Prije nekoliko se tjedana pokušala predozirati lijekovima.
Otkad ima maničnu depresiju, život nam se svima pretvorio u pakao.
Gledajte, o svemu ovome možemo razgovarati i kasnije, moram je što
prije vidjeti.”
“Mislio si je ubiti i proći nekažnjeno samo zbog toga jer je manično
depresivna i jer se već jednom sama pokušala ubiti. Savršeni alibi.
Kako svi očekuju da će ponovno pokušati, nitko ne bi ni posumnjao na
ubojstvo.”
“Meg”, tiho je rekao Charlie. “Prestani. Molim te.”
“A nekoć si je toliko volio. Kako je došlo do ovoga?”
“Nemoj”, dlanovima je prekrio uši. “Ne mogu slušati što govoriš.”
“Gospodine, odvest ćemo vas u bolnicu za koju minutu”, rekao mu
je jedan od policajaca. “Možda bi bilo bolje da nas u međuvremenu
pričekate unutra.”
Drugi ga je službenik potapšao po ramenu, “Uvjeren sam da se
nemate zbog čega brinuti”, rekao je. “Sigurno je došlo do nekog
nesporazuma.”
Nakon toga su njih dvojica - Charlie i mišićavi policajac - zajedno
otišli do kuće, dok smo Todd i ja ostali s onim drugim koji nije bio
sumnjičav ni ljut, pa čak ni zabrinut. Samo se nelagodno smješkao kao
da je smatrao da sam samo nepotrebno zakomplicirala situaciju.
“Hladno je večeras”, rekao je. Bio je srednje dobi, a obrazi su mu se
crvenili, vjerojatno od studenog vjetra što je šibao sa sjevera povijajući
krošnje drveća. “Pretpostavljam da bismo svi željeli što prije otići
odavde, zar ne? No zašto ne biste u međuvremenu pričekali u autu dok
mi ne razgledamo uokolo?”
“Vidim da mi ne vjerujete ni jednu riječ koju vam govorim. Kako
onda objašnjavate da sam znala da je u nevolji te sam joj zajedno s
Toddom pojurila priteći u pomoć? Kako to objašnjavate? Kao
slučajnost?”
Nije mi odgovorio.
 “Pričekajmo u autu”, rekao je Todd. “Ne moraš sve odjednom
dokazivati. Spasila si joj život. To je sada najvažnije. Da nije bilo tebe,
sad bi bila mrtva. Međutim, živa je. I nalazi se u bolnici, na sigurnom.”
Pridržao mi je vrata dok sam sjedala na suvozačko mjesto, no
nisam ih zatvorila za sobom unatoč hladnoći koja je ulazila izvana.
Sjedila sam slušajući huk vjetra među granama stabala i osjetila
Toddove snažne prste kako mi masiraju napeti vrat. Nekoliko metara
dalje, policajac je pregledavao automobil u kojem je Holly gotovo
umrla. Vidjeli smo kako snažan snop svjetlosti iz njegove svjetiljke
pretražuje mračnu unutrašnjost. Neko smo vrijeme sjedili u tišinu.
Policajac se naposljetku udaljio od vozila i krenuo prema kući
obasjavajući put ispred sebe. Imao je navučene bijele rukavice kojima
je držao nešto što nisam uspjela prepoznati, nešto što je lepršalo na
vjetru, poput komadića papira ili tkanine.
“Jednog ćemo se dana”, probila sam tišinu, “prisjetiti svega ovoga i
izgledat će nam poput nekog sna, poput nečega što se dogodilo nekom
drugom.”
Promatrali smo istog policajca kako izlazi iz kuće i prilazi nam.
“Molim vas da pođete za mnom” rekao je kad je došao do mojih
otvorenih vrata. “Gospodin Carter bi vam želio nešto pokazati prije
nego što ga odvezemo u bolnicu.”
“I ja želim ići u bolnicu”, pobunih se.
“Dođite sa mnom, molim vas.”
Slijedili smo ga natrag u kuću gdje su na podu dnevne sobe
svjetlucale krhotine razbijenog stakla. Charlie je raširenih nogu i glave
obješene pod čudnim kutom sjedio u fotelji. Izgledao je mrtav umoran i
nije promijenio izraz lica kad me ugledao.
“Dakle”, upitala sam ga, “što nam to želiš pokazati?”
“Pronašli smo poruku”, javio se stariji policajac dobrohotno me
pogledavši.
“Molim?”
“Pregledao sam auto i na vozačevom sjedalu pronašao oproštajnu
poruku u kojoj jasno stoji da se namjeravala ubiti.”
“Nemoguće”, rekla sam. “Sigurno je lažna, želim je vidjeti.”
“Pokažite joj”, rekao je Charlie.
Policajac je istupio naprijed, iz prozirnog fascikla izvadio komad
papira i položio ga na stol. Čim sam ga ugledala, odmah sam
prepoznala njezin razmetljiv rukopis zbog kojeg sam je često znala
zadirkivati. Bila je ljevakinja i tako je savijala ruku dok je pisala kao da
nije željela da drugi vide što piše. A pisala je očajno nečitko. Bila sam
jedna od rijetkih koja je, zahvaljujući godinama iskustva, znala
dešifrirati njezin rukopis, tako da sam u uredu često služila kao tumač.
“Jedva smo uspjeli pročitati što piše”, rekao je policajac.
“Poznajem njezin rukopis” uzdahnula sam i nagnula se prema
naprijed. Iznenadila sam se kad sam vidjela da je poruka dugačka tek
nekoliko redaka. Počinjala je tik uz gornji, poderani rub papira, tako da
je izgledalo kao da je željela napisati mnogo toga, ali da je ubrzo otkrila
kako nema više što reći. Stajalo je: “Ne mogu ti opisati koliko mi je žao
zbog ovoga, ali jednostavno nisam mogla više izdržati. Željela sam da
svemu čim prije dođe kraj. Nadam se da ćeš u srcu pronaći način da mi
oprostiš. Šaljem ti svu ljubav svijeta, Holly.”
“Ne”, rekoh, “ovo ne može biti istina. Nešto ovdje nije u redu.”
Na ramenu sam osjetila umirujuću Toddovu ruku. “Ovo je pogreška.
Nešto se moralo dogoditi. Ne razumijem.”
“Učinila si ispravnu stvar”, rekao je Todd. “Spasila si joj život.”
Pogledao je prema Charlieju i dobacio mu srdito, “Slažeš se, zar ne?”
Lice mu je bilo smrznuto, poput kakve maske. Pogledao je prema
policajcima i rekao, “Vratio bih se na vrijeme, stigao bih je spasiti.”
“Ti si običan lažov i ubojica.”
“Molim vas da odvedete svoju djevojku odavde”, obratio se
policajac Toddu. “Očito je u šoku.”
Todd me bez riječi primio pod ruku i odveo do automobila. Prije
nego je okrenuo ključ i pokrenuo motor, nagnuo se prema meni i
poljubio me. “Spremna?” brižljivo je upitao.
“Čekaj”, rekla sam.
“Kako to misliš?”
“Ima još nešto. Nešto... ne mogu... mora biti...”
“Meg—”
“Ušuti. Oprosti, ali molim te da na trenutak ušutiš.”
Primila sam se za glavu i prstima masirala sljepoočnice. Dolazila mi
je neka misao. Nisam znala točno koja, no osjećala sam je kako dolazi.
Kao kad čekaš vlak na peronu londonske podzemne željeznice. Isprva
ništa ne čuješ. Nego ga osjetiš. Iz tunela počinje pirkati topao
povjetarac i podizati u zrak listove novinskog papira dok je vlak još
pola kilometra daleko. Nešto mi se slično približavalo u mislima, no
nisam mogla jasno dokučiti o čemu se radi. I onda mi je sinulo. Tako je.
Tako je.
Gurnula sam ruke u džepove kaputa iz kojeg praktički nisam izlazila
proteklih nekoliko dana. Tako je, tu je. Nisam ga ni trebala pogledati,
znala sam da je to to. “Moram se vratiti unutra”, rekla sam.
“Meg, molim te, ne budi smiješna.”
“Moram.”
Todd je, vjerujući da sam poludjela, potrčao za mnom u pokušaju da
me spriječi, no uspjela sam ga se otresti. Kad mi je policajac otvorio
vrata, na licu sam mu jasno pročitala kako mu nije nimalo drago što me
ponovno vidi. Upravo su se spremali krenuti. Charlie je bio u kaputu
izgledajući kao pravi ucviljeni suprug, spreman da sjedne uz bolničku
postelju. Poruka je još uvijek stajala na stolu.
“Jeste li nešto zaboravih, gospođice Summers?”
“Upravo suprotno”, rekoh. “Nečeg sam se sjetila.” Pogledala sam ga
u oči. “Vi ste pronašli poruku?”
Uzdahnuo je odavajući nestrpljenje. “Tako je.”
“Gdje ste je pronašli?”
“Bila je na suvozačkom sjedalu”, odgovorio je pomalo iziritirano.
“Njezina oproštajna poruka.”
“Da.”
“Ali ne za ovaj pokušaj samoubojstva.”
Sobom je zavladala tišina.
“Kako to mislite?” upitao me policajac.
Iz džepa sam izvadila poderani komadić papira na kojem sam bila
zapisala telefonski broj agencije, onaj isti komadić kojeg sam bila
pronašla pod Charliejevim stolom. Prinijela sam ga poruci na stolu i
vidjela da savršeno pristaje.
“‘Draga moja vjerna Meg’”, pročitah, “Poruka je bila ostavljena
meni.”
“Koji je sad ovo vrag?” pobunio se Charlie. “To je čisto sranje.”
“Ne, nije”, rekla sam. “Nakon što je pokušala počiniti samoubojstvo,
rekla mi je da je napisala oproštajnu poruku koja, međutim, nikad nije
nađena. Pretpostavila sam da se negdje zagubila u čitavom kaosu koji
je nastao kad su je pronašli. No nije bilo tako. Charlie ju je pronašao i
sakrio. Sačuvao si je”, rekla sam, gledajući ga ravno u oči. “Mislio si je
iskoristiti kao džoker za izlazak iz zatvora, zar ne? Kad god da si
poželio lažirati Hollyno samoubojstvo, samo si trebao u blizini ostaviti
poruku - naravno, bez mojeg imena - i ništa ne bi bilo sumnjivo. No
prevario si se, jer ti sad ta ista poruka umjesto spasa donosi propast.”
Nastala je grobna tišina. Policajac je prišao stolu, pažljivo primio
poruku i moj komadić za rubove i spremio ih u fascikl.
 “Zar je uistinu toliko mrziš, Charlie?”
Pogledao je prema meni. “Mrzim?” Zvučao je kao da razgovara sam
sa sobom, kao da izgubljen i izmučen sluša vlastite riječi pokušavajući
im odgonetnuti značenje. “Već godinu dana sređujem nered kojeg
ostavlja za sobom. Trijezan sam dok se ona opija, nazivaju me
muškarci s kojima se okolo zajebava. Ili samo jebe. Kad je prije znala
reći da bi za mene učinila sve, onda je to i mislila. No što je to točno
učinila? Najprije je potrošila sav novac kojeg smo imali, pa je potrošila
novac kojeg nismo imali, da bi na kraju prokockala još nešto novca, tek
toliko, iz dosade. Iz dana u dan je radila stvari zbog kojih bih, da sam
napravio samo jednu od njih... Ne znam, ne bih mogao preko toga
prijeći. Najgori mi neprijatelj ne bi napravio to što mi je napravila ona.
Kad sam je upoznao, bio sam netko, no uspjela me uništiti
omalovažavajući sve ono u čemu sam mislio da sam dobar. Mržnja?
Ljubav? Više ne vidim razliku, Meg. Na kraju krajeva, to su samo prazne
riječi. Želio sam da svemu dođe kraj, nisam to više mogao podnositi.
Želio sam ponovno biti slobodan, onaj stari ja.”
Osjetila sam kako sažaljenje u meni jenjava te ga zamjenjuje neka
vrst gnušanja: Charlie se već dovoljno sam sažalijevao.
“Gospodine Carter”, rekao je krupni policajac, “moram vas
upozoriti da sve što od sada kažete—”
“Dopustite mi da je vidim”, prekinuo ga je Charlie.
Okrenula sam se prema Toddu i rekla, “Krenimo.”
Izišli smo iz sobe držeći se za ruke.
 40.

Z ačula sam glas, poznat glas, te sam stala na mjestu kao ukopana,
puštajući da me preplave sjećanja iz tog vremena.
Rekla je samo, “Molim vas, dajte mi ove bijele ruže”, no taj bih glas
uvijek prepoznala.
Bilo je rujansko poslijepodne jednog od onih veličanstveno vedrih
jesenskih dana u kojem se na razmeđu sunca i sjene susreću toplo ljeto
i prohladna jesen. Šetala sam Sohom, kupujući stvari za zabavu,
uživajući u mirisima i zvucima koji su me okruživali. Bila sam zastala
pred štandom sa cvijećem i odlučivala se između brončanih
krizantema i frezija. Misli su mi bile zaokupljene još stotinom drugih
stvari - sirom, voćem, ljudima koji se još nisu odazvali na pozivnice, što
ćemo jesti za večeru, naslovom kojeg sam upravo uhvatila krajičkom
oka, o erupciji vulkana u nekoj dalekoj zemlji - no čim je izgovorila tih
sedam riječi, sve je oko mene nestalo i ponovno sam se našla u onoj
staroj priči za koju sam mislila da je zauvijek završila. Gotovo sam
oklijevala okrenuti se.
Jedva sam je prepoznala. Nosila je topli kaput od ružičastog tvida i
crne antilop čizme s visokom petom. Kosa joj je bila duža i ravnija, a
koža joj se sjajila. Odisala je skupoćom i luksuznom elegancijom,
nimalo ne nalikujući na bolničarku s minusom na kartici. S druge su me
strane cvijeća dočekale njezine čudnovate, svijetlosmeđe oči koje su na
trenutak zasjale panikom ili mržnjom, no odmah je potom usne
razvukla u usiljeni osmijeh.
“Meg, jesi li to ti? Meg Summers?”
“Naomi”, pozdravih je. “Kako si?”
“Dobro, odnosno, koliko to mogu biti. Preko nečeg takvog ne možeš
samo tako prijeći preko noći, no rekla sam sama sebi da moram ostati
jaka i nastaviti dalje. Ne smijem dopustiti da me to shrva, da i ja
postanem žrtva. Grozno je to što je učinio, zar ne?”
Sad je izgledala tužno i zamišljeno.
“Pokušavala sam doći do tebe”, rekla sam. “Nakon onoga.”
“Ozbiljno? Kamo sreće da sam znala. Nadam se da me razumiješ što
više nisam mogla ostati u onom stanu, morala sam odseliti.”
“Dođi, častim te kavom.”
“Meg, baš bih voljela sjesti s tobom, no možda neki drugi put. Danas
sam u takvoj žurbi da—”
“Nećemo dugo”, rekla sam oštro. Primila sam je pod ruku i
praktično odvukla do najbližeg kafića gdje sam joj naručila biljni čaj, a
sebi kavu. Sjele smo za stol uz veliki prozor koji je gledao na ulicu.
Svukla sam kaput jer je sunce udaralo ravno u nas, no ona je ostala
zakopčana do grla.
“Kako je Holly?” pitala me. “Namjeravala sam je otići posjetiti, no
bojala sam se da bi je to previše uznemirilo. Čula sam da je bolje, da se
vratila na posao.”
Nije mi bilo ni na kraj pameti da joj govorim išta što je imalo veze s
Holly. “Jesi li se čula s Charliejem?” upitala sam je.
“Charliejem? Nisam. Isprva mi je slao pisma iz zatvora, no nisam ih
otvarala.” Zadrhtala je. “Ne misliš valjda da sam, nakon onoga što je
učinio Holly i meni, još uvijek željela imati išta s njim?”
“Tebi? Što je to tebi učinio?”
“Iskoristio me. Iznevjerio me. Možeš li zamisliti kako sam se
osjećala kad sam saznala? I to muškarac kojeg sam voljela i s kojim sam
namjeravala provesti ostatak života.”
Nisam željela komentirati. Nastala je dugačka, ubitačna tišina.
“Čula sam što si o meni rekla policiji. Razumijem te, bila si uzrujana.
To je prirodna reakcija. Znam koliko si voljela Holly, pa čak i obožavala.
Žao mi je, Meg. Možda moja veza s Charliejem nije izgledala... Činjenica
je da sam bila s njim iz sažaljenja. Mislila sam da je na izmaku snaga.
Željela sam mu pomoći. Na kraju sam se postepeno zaljubila u njega.”
“Dobio je sedam godina”, rekla sam joj. “Što znači da će izići
najranije za četiri. Da sam stigla samo pet minuta kasnije, bio bi dobio
petnaest. Kad sam se dovezla iz Londona i izvukla Holly iz auta, nisam
samo njoj spasila život, nego sam istodobno spasila i Charlieja od
dodatnih osam godina zatvora. A kad sam te pitala znaš li kamo su
otišli u lice si mi slagala da ne znaš. Zato jer si znala što namjerava
učiniti i da mu je za to potrebno dovoljno vremena.”
“Nije istina.” Iz torbice je izvukla par rukavica te ih, prst po prst,
smireno navukla na ruke.
“Reci mi samo jednu stvar. Budi li te noću ikad pomisao na to što si
učinila?”
“Nemam problema sa spavanjem, hvala na pitanju.”
 Mislila sam da će otići, no nešto joj je sinulo te se nagnula prema
meni. “Razmišljaš li ti ikad o ovome?” upitala me. “Svima je bilo dobro
dok se nije pojavila Holly. Charlie je bio pristojan, nadaren mladić i
sretan u životu dok nije nju upoznao. Sad u zatvoru odslužuje kaznu za
pokušaj ubojstva. Ona Deborah je bila uspješna mlada žena. Sad je
izgubila posao, stan, a koliko čujem, i dobar dio zdravog razuma. O
njezinom sam dečku Stuartu čitala u novinama, kako se Holly ponašala
na suđenju i kako je sve uspjela zavesti svojim šarmom. Možda je
promijenila dlaku, ali izgleda da joj je ćud ostala ista. Stuart je dobio
samo uvjetnu kaznu, no zbog nje će zauvijek imati otvoren dosje u
policiji.”
“Zasigurno ne samo zbog nje.”
“Nitko od njih nije bio pokvaren prije nego što su na nju nabasali,
nitko nije bio nasilan niti zao. Bili su to obični ljudi koji su živjeli svojim
običnim životima. Jednostavno nisu imali sreće što su joj se našli na
putu. Kao da su se našli na putu tornadu. Zajedno s njima, ni ja nisam
imala sreće.”
“No ti izgledaš kao da ti se sreća ponovno osmjehnula”, rekla sam.
“Kao i tebi”, rekla je pogledavši u moj prsten. “Čestitam. Pogledaj
ovo.”
Podigla je u zrak lijevu ruku na kojoj se ljeskalo zlato.
 41.

T odd mi je u potpunosti prepustio organizaciju zabave nakon

vjenčanja rekavši, “Želim sve isto što i ti.”
Nisam znala da li da budem potpuno polaskana ili blago uvrijeđena
tom gestom pa sam se odlučila za ono prvo. Točno sam znala što želim.
Željela sam da ne bude nimalo nalik na događaje koje smo organizirali
u KS Associates. Nisam namjeravala da mi svadba nalikuje na luna-
park ili poligon antiterorističke jedinice ili karneval u Riju ili
Woodstock. Željela sam dati priliku prijateljima i rodbini da se sakupe
sa svih krajeva svijeta, druže, piju, jedu i zažele nam sreću.
Na trenutke sam se znala zabrinuti oko Hollyne uloge u svemu
tome. Bila mi je kuma na vjenčanju kod matičara - nisam mogla ni
zamisliti nekoga drugog na njezinu mjestu - pa sam čak i zbog toga sam
bila malo nervozna. No nisam trebala biti, jer je sve ispalo savršeno.
Nije se spustila padobranom. Nije došla odjevena kao pajac. Izgledala je
vrlo otmjeno u plavoj haljini i toki s velom te je bila sretna gotovo kao
ja. Ustrajala je na tome da organizira ručak za nas koji smo se okupili
na svečanosti - za Toddovu i moju obitelj i njegova kuma, Francisa.
Odabrala je savršeni španjolski restoran u uličici odmah iza ugla u
kojem su posluživali ribu i odreske s roštilja i vrčeve prepune vina. U
jednom sam je trenutku tijekom objeda ugledala kako razgovara s
jednim mojim rođakom i pomislila, zašto ne? Tad mi je dobacila pogled
od kojega mi je krv šiknula u obraze, na što se samo zahihotala.
Nije si mogla pomoći, morala mi je iznijeti svoje zamisli za zabavu.
Predložila mi je neka spektakularna mjesta. Jedan od tornjeva Tower
Bridgea. Veliku ostakljenu salu nasuprot Oxford Streeta. Staru tkaonicu
u Spitalfieldsu. Riječni brod. Zatvorenu postaju podzemne željeznice.
Najveći dvorac za skakanje na svijetu. Mogla je dovesti klauna,
mađioničara, žonglera, verglaša, lutkara iz Transvaala. Sve je to zvučalo
divno i krasno, i bila sam joj zahvalna na tome, no odmahnula sam
glavom. “Ne”, rekla sam. “To je moj dan i ne želim brinuti ni oko čega.
Todd me natjerao da mu obećam da neće biti ni držanja govora. Bit će
to prava zabava za odrasle, na kojoj će ljudi piti, plesati i ništa neće
moći poći po krivu.”
“Što je s hranom?” pitala me i odmah nastavila o tome kako poznaje
jednog kuhara koji zna napraviti objed tako da iskoristi svaki pojedini
dio svinje.
“Toddovi roditelji organiziraju hranu,” rekoh. “Bili su
nepokolebljivi.”
“Samo ti želim u nečemu pomoći”, rekla je.
“Obećaj da ćeš me prije pitati. Mislim, prije nego odlučiš pomoći.”
Zabrinula sam se da sam je možda uvrijedila, no samo se nasmijala
i zagrlila me.

Jedan je Toddov prijatelj iz Hackneyja imao kuću s velikim vrtom koji

se nastavljao u još veći vrt. Među njima su bila vrata koja su se dala
otvoriti kako bi se spojili u jedan, nevjerojatno velik skroviti gradski
vrt i to je bilo mjesto na kojem smo odlučili održati zabavu. Cure iz
ureda su ga čitav dan uređivale i kad sam stigla umalo sam briznula u
plač. Grane drveća su bile okićene cvjetnim vijencima i kineskim
zvoncima koja su tiho zveckala na jesenjem povjetarcu, dok je
treperava svjetlost svijeća postajala sve jasnija u nadolazećem
sumraku.
Toliko bih toga još mogla ispričati o toj zabavi. O tome kako sam se
brinula hoće li se itko uopće pojaviti, pa hoće li biti dovoljno pića, te da
bi se na kraju pitala hoće li se ljudi ikada razići. O tome kako se u tom
ograđenom vrtu skupio čitav moj život, od ljudi koje nisam vidjela još
od osnovne škole pa do ljudi koje sam svakog dana sretala uz aparat za
kavu, od prastarih tetki do bivših ljubavi. O tome kako sam vidjela
presjek Toddova života, ljude koje ću tijekom sljedećih mjeseci i godina
tek pobliže upoznati, ljude koje ću zavoljeti jer ih je i on volio. O susretu
s Toddovom bivšom djevojkom, koja mi je išla na živce jer je bila
visoka i vitka, i što je još gore, vrlo susretljiva i ljubazna, no koja mi je
jednako tako umirila ego kad me upoznala sa svojim novim dečkom
koji ni na drugi pogled Toddu nije bio ni do koljena. No to su već priče o
drugim ljudima, a ovo je priča o Holly.
Ne bih željela odati dojam kako sam čitavo vrijeme strepila oko nje
jer za to nije niti bilo potrebe. Trebala je sakupiti golemu hrabrost kako
bi ponovno počela raditi. Ponovno se našla u podnožju planine i morala
se uspeti noseći olovne čizme. Toliko je štete bila počinila. Neki su nam
se klijenti vratili, no priličan se broj prestao javljati, pa smo morale
krenuti u lov za novima, što se pokazalo kao težak zadatak jer su se o
nama proširile glasine. Pa ipak, ma koliko to nevjerojatno zvučalo,
Holly je ponovno uspjela - zasukala je rukave i upornim radom osovila
KS Associates natrag na noge.
S tim da je ovoga puta bilo nešto drugačije. Mislim, moralo je biti.
Nestao je onaj dojam neprestane improvizacije, trideset-šesterosatnih
izlazaka, osjećaj hodanja po zategnutom užetu bez sigurnosne mreže.
Dosta je toga nestalo, no možda je tako moralo biti. Bila je to razlika
između pijanstva i trezvenosti, maničnog i normalnog ponašanja,
između mladih žena koje su preglupe da bi shvatile s čime su se
uhvatile u koštac i malo starijih žena kojima je život održao dvije-tri
lekcije.
No još sam uvijek bila malo tjeskobna oko Hollyna pojavljivanja na
zabavi, i to ne samo zbog toga što je zadnje vjenčanje na kojem smo
bile zajedno bilo njezino. Laknulo mi je čim sam je ugledala. Izgleda da
je pravilo da se ne smije zasjeniti mladenku prestalo važiti odmah po
završetku ceremonije vjenčanja. Nosila je grimiznu haljinu koja je više
otkrivala nego skrivala, a raspuštena joj se kosa slijevala niz ramena.
Posrtala je noseći divno ukrašenu kutiju omotanu šarenom vrpcom.
Inzistirala sam da je otvorim na licu mjesta. Unutra se nalazio globus
koji je oko ekvatora bio omotan ružičastom vrpcom na kojoj je pisala
samo jedna riječ - ‘TVOJ’. “Čitav je svijet tvoj”, rekla je Holly.
Todd je prišao i zagrlio je. “Volim ove stvarčice”, rekao je, zavrtjevši
ga poput djeteta. “Gledaj. Jesi li znala da je New York na istoj
zemljopisnoj širini kao i Rim?”
“Nisam”, odgovorila sam mu.
“Korisno je s vremena na vrijeme podsjetiti se da je svijet okrugao”,
rekla je Holly.
Kad je Todd odnio globus na počasno mjesto među poklonima,
Holly me zagrlila i izbliza pogledala u oči. “Mislim da sam se provukla, i
to devedeset posto tvojom zaslugom.”
“Prije bih rekla devet posto”, dodala sam.
“O tome se još možemo dogovoriti.”
“Samo sam učinila ono što se od prave prijateljice i očekuje.”
Zatresla je glavom. “Mislim da ih većina uopće ne shvaća da je i to
sastavni dio prijateljstva.” Stisnula mi je ruku. “Eh, da, skoro sam
zaboravila, pozdravio te Charlie.”
“Reci mi da se šališ.”
“Piše mi redovito”, rekla je. “Ponekad letimično pročitam koje
pismo prije nego ga proslijedim svom odvjetniku.”
 “Kako mu samo dopuštaju da ti šalje pisma?”
“Trudim se odlučiti jesam li ja kriva za to što se dogodilo, odnosno
znam da na neki način djelomično i jesam. Mislim da sam se zaljubila u
vlastitu projekciju, a onda Bog zna kroz kakav sam ga sve pakao
provukla i u kakvu mu se noćnu moru život pretvorio uz mene. Uništila
sam ga. Da me nije upoznao, još bi uvijek bio slobodan, bio bi dobar
čovjek. Natjerala sam ga da postane sposoban ubiti drugo ljudsko
biće.” Osvrnula se i ugledala kako pristižu i ostali uzvanici. “Ovo nije ni
vrijeme ni mjesto za ovakav razgovor. Eh, još nešto. Sjećaš li se
Charliejeva plana? Najprije me ubije, namjesti da izgleda kao
samoubojstvo, od jedne police osiguranja otplati hipoteku, a od druge
dobije hrpu love. No odvjetnik mi je rekao da mu to ne bi upalilo jer nije
pročitao što piše sitnim slovima. Ugovorenu svotu ne isplaćuju -
mislim da je nepotrebno i reći - u slučaju samoubojstva. Jadan Charlie.
Nije uspio niti kao ubojica.” Još mi je jednom stisnula ruku i nestala.
Otada bih je samo povremeno letimično ugledala u razgovoru s
drugima. Neizbježan je problem na zabavama ovakve vrste to što se
nakon nekog vremena ljudi izoliraju u skupine - rođaci, suradnici,
prijatelji s fakulteta. Holly nije bila takva. Kad god bih je vidjela, nalazila
se u drugom dijelu vrta, uvijek razgovarajući s nekim novim ljudima.
Onda je, nakon nekog vremena, potpuno nestala. Pokušala sam je
pronaći, ali nisam uspjela pa sam pomislila da je otišla kući. Nastavila
sam se družiti i razmišljati o drugim stvarima tako da sam je na neko
vrijeme postupno izgubila iz misli.
Stajala sam u kuhinji i zajedno s prijateljicom umirala od smijeha
prisjećajući se srednjoškolskih dogodovština kad mi je Todd prišao s
leđa i zagrlio me. “Zabavljate se?” upitao nas je.
“Ne može nam biti bolje.”
“Došao sam te obavijestiti da sam upravo tek počeo naslućivati
kakav si bogat i zanimljiv život imala.”
“S kim si, pak, sada razgovarao?” pitala sam ga pomalo uzbunjeno.
“Sa svima”, rekao je i pogledao na sat. “Znaš li koliko je sati?”
“Ne.”
“Tek što nije ponoć. Htio sam...”
Nikad nisam saznala što je to htio jer je u tom trenutku čitavu kuću
potresla neobična eksplozija. U napadaju panike sam pomislila da se
dogodio teroristički napad, no onda sam vidjela da je vrt pun dima koji
je ulazio kroz staklena vrata. Todd i ja smo istrčali van u gomilu koja je
uzbuđeno komentirala i rukama pokazivala prema krovu kuće.
Okrenuli smo se i pogledali što se događa. Kroz otvoreni je prozor na
gornjem katu izlazio dim, prelijevajući se preko prozorske daske poput
zapjenjenog smeđeg vodopada. Onda su iz njega izronila dva lica crna
od čađe poput dimnjačara. Okrenula sam se prema ljudima oko sebe.
“Koji je to...?”
Dakle, evo ih. Ljudi koji su me voljeli i mrzili, koji su željeli da živim i koji su
me željeli vidjeti mrtvu, koji su me pokušali spasiti i koji su od mene digli
ruke. Svi izgledaju sretni. Zure jedni u druge i drže se za ruke; neki
razmjenjuju poljupce. Promatram ih kako si daju obećanja za život koji
im predstoji. Za to veličanstveno putovanje. No netko nedostaje.
Katkad se osjećam kao da Charlie nikada nije ni postojao, da je samo
lik u snu iz kojega sam se upravo probudila, figura koja polako blijedi u
ništavilo moje pospane glave. To je, na neki način, i istina. Kao što sam
prije nekoliko trenutaka rekla i Meg, Charlie u kojega sam se zaljubila
nije bio ništa do lik iz moje mašte - jednako kao što sam i ja bila njemu.
Bio je muškarac koji me trebao spasiti od mene same. No kao što mi
psihijatrica ponavlja barem tri puta na svakome jebenome sastanku:
“Holly, ti si jedina osoba koja si može pomoći. ” U svakoj me rečenici zove
imenom - “Holly, što misliš o tome?”, “Holly, kako to objašnjavaš?”
Najradije bih joj odgovorila da sam i ja završila tečaj vještine upravljanja
ljudima, onaj na kojemu te nauče da je pri prvome susretu najvažniji
pogled u oči i čvrst stisak ruke. Željela bih joj reći da mi je smrtno dosadno
stalno pričati o sebi, sebi i samo o sebi. Da je sve to na mjestu, to
proučavanje osobnosti, istraživanje mračnih i tajnih labirinata uma, no
što je s prekrasnim vanjskim svijetom? Što je s poezijom, glazbom, i
strastima koje pobuđuje pogled na tirkizno more? No onda se sjetim
prijatelja, obitelji, sjetim se najdraže Meg, koja me čak i danas, na dan
svoga vjenčanja, traži pogledom zabrinuta je li uistinu sve u redu. Moram
ustrajati. Moram nastaviti piti tablete, vježbati, razgovarati. Ne želim po
treći put umrijeti. Barem ne još. Sačuvat ću tu smrt za poslije.
Meg me zna pitati nedostaju li mi moja raspoloženja, no čini to s
takvim tjeskobnim izrazom lica da joj najčešće izbjegavam odgovoriti na
pitanje. Naravno da mi nedostaju. Nedostaju mi kao kada ti nedostaje
ljubavnik. Moje slobodno i neobuzdano ja. Lutanja kroz neprovidnu tminu
u kojoj vrebaju demoni do veličanstvene svjetlosti. Padanje pa let,
obrušavanje pa uzdizanje do nebeskih visina u kojima sam nalazila toliku
sreću i zadovoljstvo da sam za njih bila spremna umrijeti, ekstatičan
delirij toliko blizak stravi. Svijet i ja smo postajali jedno.
No postupno se oporavljam. U početku sam se držala na tako kratkoj
uzici da sam se gotovo ugušila. Svakoga sam dana ustajala u isto vrijeme,
u isto vrijeme odlazila na posao, vraćala se kući točno u minutu, jela
laganu hranu, odlazila rano na počinak. Nisam odijevala omiljenu
odjeću, nisam koketirala, nisam pila, nisam plesala, nisam se hihotala,
nisam grohotala, nisam skretala s puta. Sada sam, malo po malo, uzicu
počela popuštati.
Večeras se sjajno osjećam, gotovo kao u dobra stara vremena kad bih
jedva uspijevala stajati čvrsto na zemlji od naleta moćne i nezadržive
energije koja mi je strujala tijelom. A pogledaj samo Meg, njezino blaženo
i dražesno lice. Sretna je. Nitko nikada nije zaslužio biti sretan više od nje
koja tuđu sreću uvijek stavlja ispred svoje. Nadam se da je Todd svjestan
koliko je sretan što je s njom. Nadam se da sam i ja toga svjesna.
Nekoć sam običavala misliti da sam, kao i svi ostali nesretnici na
ovome uskipjelome svijetu, u dubini duše prepuštena samoj sebi.
Vjerovala sam da je to temeljno ljudsko stanje. Cijeli život provodimo u
potrazi za ljubavlju i zajedništvom, u potrazi za bezuvjetnom vjernošću i
međusobnim priznavanjem. Od roditelja, prijatelja, partnera. Jedni
drugima dajemo obećanja u koja vjerujemo ili se barem pretvaramo da
vjerujemo. Održava nas nadanje da nismo sami. Pa ipak, u trenucima
najvećih kriza i krajnjega očaja, jedina osoba koja nas može spasiti smo
mi sami. Nitko nam drugi ne može pomoći. Na neki način još uvijek u to
vjerujem, no onda kada mi je bilo najteže, kada sam već bila digla ruke od
svega, Meg je, poput kakvoga čuda, stala uz mene. Vjerovala je u mene i
kada sam sama prestala vjerovati i natjerala me da živim kada sam bila
spremna umrijeti. Kada bih stavila sve svoje demone na jedan kraj vage,
Meg bi ih bez sumnje uspjela prevagnuti. Na to mislim kada kažem da
sam sretna što sam s njom.

Zabava je počela jenjavati. Ljudi oko mene razmišljaju o odlasku.

Pogledavam na sat na kojemu će uskoro ponoć, još samo malo. Guram se
kroz gomilu ljudi natrag do kuće i uzimam paket koji sam sakrila ispod
kaputa u gostinjskoj sobi.
U grlu mi buja poznat osjećaj ushićenja. Znam da ću uskoro učiniti
nešto glupo.
Platila sam ih dvjesto funti. Muškarac koji mi ih je prodao iznenadio
se te me upozorio da pažljivo pročitam upute, dok se žena koja je
kupovala prskalice glasno snebivala. Kako mogu potrošiti toliko novaca,
pitala me, na nešto što će završiti prije nego kažem keks, ne ostavljajući
ništa za sobom? Zar ne razumije da je upravo u tome i bit? Raditi danima
i tjednima i onda to sve spiskati u jednome jedinome blistavome trenutku.
 Šuljam se natrag u vrt. U kuhinji se Meg naslanja na Todda koji joj
nešto šapuće u uho. Ne primjećuju me. Na omotu piše da ih se treba
postaviti najmanje osamdeset metara od ljudi. Koja nebuloza. Morala bih
proći kroz susjedovu kuću i prijeći na drugi kraj ceste. Bit će dovoljno i do
kraja vrta. Nadam se.
Prva odlazi malo nakrivo. Štap joj se u posljednji trenutak nagnuo
prema zemlji tako da leti ravno prema kući. Prati me neugodan osjećaj
da je ušla kroz prozor. Iza sebe čujem povike i vriskove. Nešto se dimi. No
već je kasno, jer je iskra s prve rakete pala na fitilj druge. Promatram
kako se sitan žar podiže i nestaje u njezinu debelu tijelu. Na trenutak
izgleda kao da se ugasio, no potom se čuje kratko i snažno šištanje i
raketa se diže nebu pod oblake te se uz eksploziju raspada na bezbrojne
raznobojne iskre i zvjezdanu prašinu. Poklon mojoj najboljoj prijateljici.
Vrijeme se zaustavlja. Odjednom svi u skrivenome vrtu podižu pogled
prema rascvjetanome busenu rasutoga svjetla, čije prigušene vatrene
latice u tišini padaju prema nama.
Umrla sam dva puta. Vrijeme je da živim.
1 Kamen (stone) je britanska mjera za težinu kojom se najčešće
izražava nečija tjelesna težina. Iznosi 14 funti odn. 6,342 kilograma.

2 Uspješnica s istoimenog albuma Eltona Johna iz 1973.

3 Ime glavne junakinje izgovara se gotovo jednako kao i ‘holy cross’, što
znači “sveti križ”.