prof.dr.

EDIN RIZVANOVIĆ

POSLOVNO PRAVO

Mostar, 2011.
2
 1. POJAM I PREDMET

Poslovno pravo (trgovačko pravo, ius mercatoria) je grana prava koja obuhvata skup
pravnih normi kojima se regulira: način osnivanja poslovnih subjekata, atribute njihovog
prepoznavanja, unutrašnja struktura, pravila ponašanja na tržištu (slobodna tržišna
utakmica, odnosno nedozvoljeni oblici tržišnog ponašanja), prestanak poslovnih subjekata.
Norme poslovnog prava moguće je razvrstati i na slijedeći način: norme kojima se regulira
pravni status poslovnih subjekata (organizacija, organi upravljanja, stjecanje i raspodjela
dobiti, pokrivanje gubitaka...), norme koje reguliraju odnos između poslovnih subjekata i
države (re-glementarno pravo), posebno u kontekstu ekonomskih funkcija države, i na
kraju norme koje reguliraju odnos između poslovnih subjekata -pravo privrednog prometa,
ili ugovorno poslovno pravo.
Predmet ugovornog poslovnog prava su svi poslovi i odnosi koji nastaju u poslovnom
prometu i svi odnosi koji nastaju u toku poslovanja, odnosno koji su s njima u
funkcionalnoj vezi. Predmet poslovnog prava obuhvata naprijed navedene kategorije: status
poslovnih subjekata, njihove međusobne poslovne odnose (robni i novčani promet), kao i
odnose poslovnih subjekata i države. Izvori poslovnog (trgovačkog) prava su: propisi
(ustav, zakoni, podzakonski akti), autonomno poslovno pravo (običaji, uzanse, formularno
pravo - opći uvjeti poslovanja, tipski i adhezioni ugovori, trgovački termini), sudska praksa,
pravna nauka, pravni akti pravnih osoba (statut, društveni ugovor).
U ovom uvodnom dijelu značajno je napomenuti daje u Bosni i Hercegovini, od
stjecanja neovisnosti, došlo do značajnih promjena u oblasti poslovnog statusnog prava.
Umjesto ranijih organizacija udruženog rada, službe društvenog knjigovodstva, i velikih
poslovnih sistema, sada imamo nove pravne i poslovne institute poput privrednih društava,
malih i srednjih poduzeća, fondova, društava za upravljanje fondovima, berzi, garancijskih
fondova, dioničarstva, korporativnog upravljanja, zatim promijenjenu poziciju pojedinih
poslovnih subjekata poput banaka, privrednih komora, javnih poduzeća, i uz to sasvim novi
model tržišnog natjecanja. Osnovni uzrok za ovako velike promjene predstavlja proces
transformacije ranijeg društvenog vlasništva u privatno vlasništvo, kao poželjno
dominantan vlasnički oblik, čime se otvara prostor razvoju privatnog poduzetništva, i time
sasvim drugačije poslovne filozofije, ali i znatno drugačijoj ulozi države.
Glavni eksterni determinirajući proces u razvoju domaćeg poslovnog statusnog prava
predstavlja harmonizacija nacionalnih propisa sa pravom Evropske unije (prihvatanje
pravne stečevine), i u tom smislu realiziranje zadataka sadržanih u Sporazumu o
stabilizaciji pridruživanju, odnosno u Sporazumu o prihvatanju i izmjeni sporazuma
CEFTA, koji za Bosnu i Hercegovinu predstavlja najvažniji ekonomski dokument.

SUBJEKTI POSLOVNOG PRAVA

1. POJAM I KLASIFIKACIJA
Subjekti poslovnog prava su pravne i fizičke osobe koje obavljaju poslovne aktivnosti
(proizvodnja, prodaja, vršenje usluga) u raznim ekonomskim oblastima s ciljem stjecanja
dobiti (profita). Za razliku od ustanova koje obavljaju neprivrednu djelatnost (oblast
kulture, zdravstva, sporta...), cilj poslovanja poslovnih subjekata je obavljanje profitne
(lukrativne) djelatnosti. Međutim, ovdje je značajno napomenuti da se i ustanove i poslovni
subjekti, neprofitne i profitne organizacije, mogu organizirati u istim oblicima privrednih
društava svih oblika.
Osnovi za definiranje pojma poslovnog subjekta mogu biti različiti, počev od prirode
posla koje obavlja poslovni subjekt (trgovački posao, objektivna teorija - fr. Code de
commerce), ili po zanimanju koje obavlja (njemačko pravo), ili ono što određuje mješovita
teorija (zastupljena u američkom pravu), koja uzima više osobina za definiranje pojma
trgovca (poslovnog subjekta).

3
 Naše pravo kao osnov za sistematizaciju poslovnih subjekta uzima vrstu djelatnosti.
Temeljem toga poslovni subjekti mogu biti klasificirani na slijedeći način:
1) samostalni poduzetnik (poduzetnik, individualni trgovac);
2) privredna (trgovačka) društva:
- društva osoba (personalna društva): društvo sa neograničenom solidarnom
odgovornošću i komanditno društvo;
- društva osoba i kapitala;
- komanditno društvo na dionice;
- društva kapitala: dioničko društvo i društvo sa ograničenom odgovornošću;
3) povezana društva - vladajuća i ovisna;
4) finansijske institucije i tržišta kapitala:
- banke i druge finansijske institucije,
- osiguravajuća i reosiguravajuća društva,
- fondovi, kao posebni institucionalni oblici kapitala,
- društva za upravljanje fondovima,
- berze i druga uređena javna tržišta kapitala;
5) javne kompanije (javna poduzeća);
6) zadruge i njene organizacije;
7) privredne komore i poslovna udruženja;
8) mala i srednja poduzeća;
9) garancijski fondovi;
10) zadužbine i fondacije;
11) mikrokreditne organizacije.

Osim navedenih, postoje i drugi kriteriji sistematizacije poslovnih subjekata. Primjer

za to je pravo Evropske unije. U komunitarnom pravu značajno mjesto pripada malim i
srednjim poduzećima, a jedan od osnova za njihovu sistematizaciju (uz godišnji
promet/bilans stanja i neovisnost) je broj uposlenih, tako da mikro poduzeća broje do 10
radnika, mala do 50, a srednja poduzeća do 250 radnika. Ovoj kategoriji poduzeća u
komunitarnom pravu možemo dodati i evropsko poduzeće (societas europea), evropsko
kooperativno društvo, evropsko uzajamno društvo, evropsko udruženje i evropsku
ekonomsku interesnu grupaciju.

2. SISTEMI OSNIVANJA POSLOVNIH SUBJEKATA

Tri su osnovna sistema osnivanja poslovnih subjekata: koncesioni sistem (sistem

dozvole), normativni sistem i sistem zakona ili upravnog akta.
a) Koncesioni sistem implicira jak utjecaj države na privredne aktivnosti. Ovaj sistem
osnivanja nastao je u doba apsolutizma, gdje je obavljanje privredne djelatnosti bilo
dozvoljeno samo pripadnicima vladajuće klase. U biti koncesioni sistem znači da je za
osnivanje jednog društva, pored zadovoljenja uvjeta, potrebna i dozvola državnog organa,
koje procjenjuje oportunost osnivanja društva. Dakle, uz ispunjenje zakonom predviđenih
uvjeta potrebno je da društvo (aplikant) udovolji načelu svrsishodnosti. Danas po našem
pravu na ovaj način se osnivaju banke (potrebno odobrenje Agencije za bankarstvo), berze
(odobrenje Komisije za vrijednosne papire), osiguravajuća društva (odobrenje Agencije za
nadzor).
b) Po normativnom sistemu ako društvo ispunjava uvjete za osnivanje koje propisuje
zakon, državni organ (sud ili nadležni upravni organ), po primljenom zahtjevu, će
udovoljiti istom i (po pravilu) odobriti osnivanje društva. Normativni sistem osnivanja ima
trenutno najfrekventniju upotrebu u većini pravnih sistema.

4
 c) Sistem zakona ili upravnog akta se primjenjuje kod osnivanja poduzeća (poslovnih
subjekata) u javnom sektoru (javna poduzeća), i u oblasti društvenih (nelukrativnih)
djelatnosti. Osnivački akt državnih organa (država, kanton, grad, općina) može biti zakon
ili odluka, kojim se utvrđuje sva bitna pitanja osnivanja i poslovanja poslovnih subjekata i
ustanova.

3. REGISTRACIJA POSLOVNIH SUBJEKATA

Registracija predstavlja zakonski utvrđen (vanparnični) postupak dokumentiranog

upisa propisanih podataka i pravnih stanja poslovnog subjekta, od osnivanja do prestanka,
u sudski ili drugi registar. Glavni registracijski organ je sud. U Federaciji BiH to su
općinski sudovi (u Njemačkoj, također, to su prvostepeni sudovi), u Hrvatskoj i Francuskoj
to je trgovački sud, dok npr. u Engleskoj registre, po pravilu, vode ministarstva trgovine.
Prijavu za upis u registar društava podnosi zastupnik društva. Kod personalnog
društva to su svi članovi društva (sa izuzetkom komanditora kod komanditnog društva), a
kod društava kapitala to je direktor društva. Upis u registar društava vrsi se u roku od
petnaest dana od dana podnošenja ispravne i potpune dokumentacije (uredne prijave i
registarskih isprava). Ukoliko postoje nedostaci kod priložene dokumentacije, rok za
ispravke ili dopune iznosi do petnaest dana.
Upis u javni registar ima konstitutivno dejstvo što znači registrirani poslovni subjekt
danom upisa stječe pravnu i poslovnu sposobnost, a to znači da od tog momenta može
zakonito obavljati registriranu poslovnu djelatnost, odnosno preuzimati prava i obaveze sa
trećim osobama u pravnom prometu. Upis u registar proizvodi pravno djejstvo prema
trećim osobama šesnaesti dan od dana objavljivanja rješenja o izvršenom upisu u registar.
Sud povodom prijave za upis u registar društava donosi rješenje kojim udovoljava
upisu ili odbija zahtjev. Na ovo rješenje moguće je izjaviti žalbu, o kojoj (u Federaciji
BiH), u drugom stepenu, odlučuje kantonalni sud.

Načela registriranja
Osnovna načela registriranja, koja opredjeljuju karakter cjelokupnog postupka, jesu:
načelo zakonitosti, obaveznosti, konstitutivnosti, javnosti, istinitosti, jedinstvenosti,
pismenosti, prvenstva.
* Načelo zakonitosti (legaliteta) znači da se u javni registar upisuju samo oni podaci
koje propisuje zakon (Zakon o upisu pravnih osoba u sudski registar). Sud ili druga
nadležna institucija pazi po službenoj dužnosti (ex officio) da se postupak registracije
provede po zakonu (legalno).
* Načelo obaveznosti (obligatornosti) podrazumjeva obavezu svih poslovnih
subjekata da u javni registar izvrše upis zakonom propisanih podataka. Nepodnošenje
zahtjeva za registraciju povlači odgovornost ovlaštene osobe. Ovo načelo je u službi
ostvarenja pravne sigurnosti.
* Načelo konstitutivnosti znači da se registracijom poslovnog subjekta faktičke
činjenice pretvaraju pravne. To u praktičnom smislu znači da registracijom nastaje novi
poslovni (pravni) subjekt, sa pravnom i poslovnom sposobnošću. Istovremeno to znači da,
po pravilu, prije registracije niko u ime poslovnog subjekta ne može nastupati u pravnom
prometu (preuzimati prava i obaveze).
* Načelo javnosti (publiciteta) znači da se podaci iz javnog registra, uz rješenje o
registraciji, javno objavljuju, po službenoj dužnosti, u glasilu entiteta, odnosno u drugom
javnom glasilu dostupnom na području entiteta i Bosne i Hercegovine.
Drugi aspekt ovog načela ogleda se u činjenici da svaka osoba ima pravo izvršiti uvid
u registar društava i, s tim u vezi, tražiti prepiše isprava i izvoda iz registra. Isprave izdate
od javnog registra društava predstavljaju javne isprave i imaju dokaznu snagu, dok se
suprotno ne dokaže (pretpostavka istinitosti i tačnosti podataka u registru).
* Po načelu istinitosti podaci upisani u registar društava smatraju se tačnim i istinitim.
Na temelju navedene pretpostavke svaki savjesni subjekt, koji se pouzdaje u tačnost
podataka u registru, ne može snositi štetne posljedice koje bi iz tog povjerenja mogle
nastati. To ujedno znači da za vrijeme postojanja poslovnog subjekta stvarno stanje se mora
5
podudarati sa onim u registru. Sud, ili drugi registracijski organ, će odbiti upis, ili promjenu
upisa, određenih činjenica, ako ne odgovaraju načelu istinitosti, bilo u formalnom ili u
materijalnom smislu (npr. odbijanje registarskog organa da izvrši upis osnivanja u registar
zbog ništavosti osnivačkog akta društva). Zbog neudovoljavanja načelu istinitosti
dozvoljeno je i naknadno brisanje iz registra neosnovanog ili ništavog upisa.
* Načelo jedinstvenosti kazuje da se registar poslovnih subjekata vodi po
jedinstvenom propisu (zakonu). Ovo implicira postojanje elektronskog načina obrade
podataka u registracijskim organima, kao i njihovu obradu po jedinstvenim standardima.
* Prema načelu pismenosti (formalizma) svi zahtjevi i prilozi za upis moraju biti
u pismenoj formi i na propisanim obrascima. To znači da svi potrebni dokumenti, što ih
prilikom registracije prezentiraju zastupnici poslovnih subjekata, a kojima se dokazuju
relevantne činjenice upisa, moraju imati pisani karakter (npr. statut, statusne promjene, do
kazi o uplati udjela, odnosno dionica, promjena oblika). Formalizam se zahtijeva tokom
cijelog postupka, što u biti predstavlja izuzetak kod vanparničnog postupka.
* Načelo prvenstva (prioriteta) znači da prednost pri upisu ima onaj poslovni subjekt
(u osnivanju) koji je prvi podnio zahtjev za registraciju. Iz vremenske prednosti proizlazi
jače pravo (prior tempore potior iure). Ovdje se prvenstveno misli na upis firme poslovnih
subjekata koji obavljaju istu ili sličnu djelatnost.

Vrste upisa
Postoje tri vrste upisa u registar društava: konačni (bezuvjetni), privremeni (uvjetni), i
obavještavajući.
Upis činjenica koje su se definitivno dogodile, a koje nisu vremenski ograničene,
upućuje na postojanje konačnog upisa. Tako npr. u ovu kategoriju upisa ubrajamo: upis
osnivanja društva, statusne promjene, oblike povezivanja, zatim upis zakonskog zastupnika
i prokuriste, prestanak društva. Konačni upisi se mogu mijenjati ili brisati samo na temelju
pismenog zahtjeva (ili tužbe) ovlaštene osobe, u roku od tri godine od registracije.
Privremeni upis (uvjetni, ili prednotacija) označava upis činjenica čije je trajanje
vremenski ograničeno, tako da, ispunjenjem određenih uvjeta, privremeni upis se pretvara
u konačni. Na ovaj način upisuju se podaci o: otvaranju stečajnog postupka, likvidaciji,
uvođenje mjera zabrane raspolaganja imovinom stečajnog dužnika. Ispunjenjem uvjeta za
konačan upis, ili pak nenastupanjem, u određenom roku, relevantnih konačnih činjenica,
registracijski organ, po službenoj dužnosti, briše privremeni upis.
Obavještavajući upis (adnotacija) se sastoji u zabilješci određenih činjenica ili stanja u
registar društava kojim se treće osobe, relevantni poslovni ambijent, upoznaju sa
činjenicama vezanim za poslovanje subjekta upisa, poput: upisa ograničenja u poslovanju,
zabrane bavljenja određenom djelatnošću, upisa privremenih mjera zaštite izrečenih
poslovnom subjektu, odnosno odgovornim osobama. Obavještavajući upis ima deklaratorni
karakter, što znači da se ovakvom vrstom upisa ne stvaraju niti mijenjaju prava subjekta
upisa.

4. ATRIBUTI POSLOVNIH SUBJEKATA

Osnovni atributi, ili elementi za individualizaciju, poslovnih subjekata su:

- ime (firma, tvrtka) poslovnog subjekta,
- djelatnost (predmet poslovanja),
- sjedište,
- nacionalna pripadnost (državljanstvo),
- jedinstveni identifikacioni (matični) broj.
Navedeni atributi u službi su individualizacije poslovnog subjekta na tržištu, pri čemu
se prvenstveno misli na ostvarenje poslovnog interesa, ali i na ostvarenje interesa
potrošača, postizanje pravne sigurnosti na tržištu, kao i na osiguranje širih društvenih
interesa.

6
 a) Firma
Firma (tvrtka) je ime pod kojim privredno društvo posluje. Razlikujemo društva ša
personalnom firmom (društva lica - javno trgovačko društvo, komanditno društvo, i
individualni trgovac), što znači navođenje imena jednog ili više članova društva i pravnog
oblika društva (npr. Podžić i drugi, d.n.o.), i društva sa realnom firmom, pod kojom posluju
društva kapitala. U ovom slučaju nema imena osnivača ili članova (dioničara), ali obavezno
mora stajati (u firmi) oznaka oblika društva (d.o.o. ili d.d.). Ukoliko privredno društvo ima
podružnicu (filijalu, pogon), koja predstavlja organizacioni dio društva, onda se podružnica
može u pravnom prometu pojavljivati samo pod punom firmom društva. Elementi firme
mogu se klasificirati na slijedeći način: obavezni, fakultativni, uvjetno dopušteni, i
zabranjeni.
- Obavezni (zakonski) elementi firme su oni elementi koji svaki poslovni subjekt
mora sadržavati u svojoj firmi, a to su: oznaka kojom se pobliže označava ime (firma)
privrednog društva (npr. Olimpik-turs), oznaka koja direktno označava djelatnost
privrednog društva (cementara), označavanje sjedišta privrednog društva (uz dodatak
adrese), označavanje oblika privrednog društva (d.d., d.o.o., k.d., d.n,o.).
- Fakultativni elementi su oni koje firme može, ali ne mora sadržavati poput: slika,
crteža, skica, brojeva (npr. Sarajevska pivara 1880). Oblici povezivanja, također, mogu
predstavljati fakultativni element (npr. koncern, holding).
- Uvjetno dopušteni elementi mogu biti sadržani u firmi samo ukoliko postoji
odgovarajuće odobrenje nadležnog organa ili osobe. U ovo kategoriju spadaju: nazivi
država, ili općenito nazivi teritorijalno-političkih jedinica (općine, grada, kantona, entiteta),
kao i ime i prezime osoba koje nisu osnivači društva, odnosno osoba koje slove kao značaj
ne historijske ličnosti. U ovom slučaju potrebna je suglasnost njihovih srodnika.
- Zabranjeni su oni elementi koji su protivni zakonu i javnom moralu, zaštićeni robni i
uslužni žigovi drugih pravnih i fizičkih osoba, službeni simboli i znakovi, nazivi i znakovi
stranih država i međunarodnih organizacija, kao i riječi koje bi mogle stvoriti zabunu u
pogledu vrste i obima poslovanja ili dovesti do zamjene s firmom ili znakom drugog
privrednog društva ili povrijediti prava drugih osoba.
Firma privrednog subjekta obavezno se upisuje u sudski ili javni registar privrednih
društava. Također, sve promjene firme se moraju registrirati. Institucija koja vodi registar,
po sjedištu firme, (sud ili druga) neće dozvoliti da se u registar upišu dva privredna društva
pod istom ili sličnom firmom, koja obavljaju istu ili sličnu djelatnost. U slučaju kumulacije
istih firmi i istih djelatnosti dva društva, u javni registar će se upisati ono društvo koje je
prvo podnijelo zahtjev za registraciju, po principu «prvi u vremenu jači u pravu» (prior
tempore potior iure - načelo prioriteta po vremenu).

Načela firme poslovnog subjekta

Pet je temeljnih načela koja opredjeljuju karakter firme poslovnog subjekta: načelo
obaveznosti, načelo posebnosti, načelo zakonitosti, načelo istinitosti i načelo javnosti.
* Prema načelu obaveznosti svako privredno društvo mora imati firmu, koja je
određena osnivačkim aktom i kao takva upisana u registar društava. Drugim riječima, bez
firme nema registracije društva (poslovnog subjekta). Firma se mora koristiti u poslovnom
prometu i biti ista knuta na poslovnim prostorijama.
* Načelo posebnosti (isključivosti ili distinkcije) znači da se firma jednog
društva mora jasno razlikovati od firme drugog društva. Ovo načelo, na čije ostvarenje
registracijski organ pazi po službenoj dužno sti, je u službi lakše identifikacije kao i
ostvarenja sigurnosti u pravnom prometu. U neposrednoj vezi sa načelom posebnosti je
načelo prioriteta po vremenu.
* Po načelu zakonitosti registracijski organ neće udovoljiti zahtjevu za upis u
registar firme društva koja sadrži zakonom zabranjene elemente, ili koja ne sadrži obavezne
elemente, zatim zbog nekorištenja službenog jezika države, odnosno kada na drugi način
nije udovoljeno zakonskim odredbama.
Načelo istinitosti kazuje da svi elementi firme moraju odgovarati stvarnom stanju
upisanom u registar. Dakle, svi oni elementi firme koji su sadržani u registru moraju, kao
takvi, biti preneseni u poslovni promet (ambijent). Nepoštivanje ovog načela povlači za
sobom administrativnu ili imovinsku odgovornost.
7
 Načelo javnosti firme ima nekoliko aspekata. Prvo, svako privredno društvo je
obavezno da na poslovne prostorije javno istakne puni naziv (firmu). Drugo, obaveza je
privrednog društva da firmu koristi u svakodnevnoj poslovnoj korespondenciji sa trećim
osobama u pravnom prometu. Osim toga, podaci iz registra, uključujući sve eventualne
izmjene, javno se objavljuju u službenim glasilima. Javni karakter firme društva
podrazumjeva dostupnost na uvid tih podataka, sačinjavanje kopija, kao i ovjeru
vjerodostojnosti.

Zaštita firme
Firma društva (poslovnog subjekta) uživa višestruku pravnu zaštitu: zakonsku (ex
officio), na osnovu opravdanog poslovnog interesa (putem tužbe), i krivičnopravnu zaštitu.
- Zaštitu firme po službenoj dužnosti vrši mjesno nadležan sud na čijem području
društvo ima sjedište. Zakonska zaštita se vodi u postupku registracije kada je registracijski
organ (sud ili neki drugi) dužan da po službenoj dužnosti ne dozvoli da se u registar upišu
dva društva pod istom ili sličnom firmom, koja pri tome obavljaju istu ili sličnu djelatnost.
U ovom slučaju, slijedeći načelo prioriteta, u javni registar će se upisati društvo koje je
prvo podnijelo zahtjev za registraciju. U nadležnost registracijskog organa spada i
ispitivanje postojanja zabranjenih elemenata firme, kao i (ne)postojanje suglasnosti
(nadležnog organa ili osobe) kod uvjetno dopuštenih elemenata.
- Zaštita firme putem tužbe je moguća tek nakon okončanja postupka regitracije.
Tužbom društvo koje je ranije registrirano traži prestanak upotrebe i brisanje iz registra
firme društva koje je kasnije registrirano. Tužbu po pravilu prati zahtjev za naknadu štete.
Rok za podnošenje tužbe je tri godine od dana registracije drugog društva. Osim
navedenog, tužba za zaštitu firme je moguća i u slučaju nelojalne utakmice, gdje se kao
razlog (osnov) za podnošenje tužbe najčešće pojavljuju slični nazivi, koji mogu izazvati
zabunu na tržištu.
- Krhičnopravna zaštita postoji u slučaju neovlaštenog korištenja tuđe firme, zatim u
slučaju unošenja u svoju firmu tuđih obilježja, ili ukoliko jedno društvo označi svoju robu
tuđim znakom. Dva posljednja slučaja u sferi su povrede prava industrijskog vlasništva.

b) Djelatnost
Djelatnost poslovnog subjekta čine poslovne aktivnosti koje su pravno dopuštene.
Svaki privredni subjekt, po pravilu, u svom osnivačkom aktu, slobodno utvrđuje svoju
djelatnost (predmet poslovanja). Izuzetak je primjena koncesionog sistema (npr. banke,
javno zdravlje, javna sigurnost, ekologija) kada se zahtijeva prethodno odobrenje
nadležnog državnog organa. Privredni subjekt može započeti obavljanje registrirane
djelatnosti danom upisa u javni registar društava. Kod nas je ova oblast regulirana
Zakonom o standardnoj klasifikaciji djelatnosti. Obavljanje registrirane djelatnosti znači za
privredna društva ispoljavanje njihove pravne i poslovne sposobnosti, odnosno
zaključivanje poslova sa trećim osobama radi stjecanja dobiti, ali samo u okviru
registrirane djelatnosti. Tokom poslovanja poslovni subjekti mogu proširiti ili zamijeniti
postojeću djelatnost.
Po ranijoj anglosaksonskoj teoriji (ultra vires) zaključenje pravnih poslova sa trećim
subjektima mimo registracije nije bilo dozvoljeno. Takvi pravni poslovi bili su bez pravnog
učinka (ništavi). Po našem Zakonu o privrednim društvima, isto kao u pravu Evropske
unije, svi pravni poslovi zaključeni izvan registrirane djelatnosti društva pravno su valjani
za treće osobe, ako su zaključeni od osoba koje su svojim položajem, ili na drugi način,
ovlaštene za zastupanje i predstavljanje društva, a treća osoba je bila savjesna (nije znala,
niti je morala znati da su poslovi zaključeni mimo registrirane djelatnosti društva).

c) Sjedište
Sjedište privrednog subjekta može se odrediti kao mjesto koje je upisano u registar
društava (ili sudski registar), mjesto odakle se upravlja poslovanjem društva, ili mjesto gdje
društvo obavlja registriranu djelatnost. Po pravilu sjedište se određuje osnivačkim aktom.
Značaj određivanja sjedišta poslovnog subjekta prvenstveno je poslovne i fiskalne prirode.
Tako, prema sjedištu poslovnog subjekta se određuje: mjesna nadležnost sudskih i upravnih
organa, mjesna nadležnost državnih organa (u kontroli zakonitosti rada), mjesto zaključenja
8
i izvršenja ugovora. Tome treba dodati značaj sjedišta za ispunjenje fiskalnih obaveza (pla-
ćanje poreza i drugih dažbina državi), kao i za određivanje mjerodavnog prava u slučaju
sporova kod ugovora sa elementom inozemnosti.

d) Jedinstveni identifikacioni broj

Svaki pravni subjekt po zakonu mora, kao porezni obveznik, imati identifikacioni
broj, koji dobiva od Porezne uprave Federacije BiH, odnosno matični broj u Republici
Srpskoj.

5. IMOVINA POSLOVNIH SUBJEKATA

Osnovni (osnivački) kapital kod društva kapitala je novčana vrijednost uloga koji
članovi (osnivači) moraju uplatiti prilikom osnivanja društva. Osnovni kapital društava
kapitala (d.d. i d.o.o.) utvrđuje se zakonom. Osim toga, osnovni kapital društva mora biti u
cijelosti upisan. Osnovni kapital (imovina) ne može biti manji od zakonskog minimuma,
koji se utvrđuje osnivačkim aktom i statutom i upisuje u poseban registar. Svako
povećanje, ili smanjenje, kapitala mora biti usklađeno sa statutom i provedeno kroz
registar. Povećanje osnovnog kapitala privrednog društva prvenstveno se vrši: uplatom
novih udjela u novcu, stvarima i pravima, odnosno uslugama kod personalnog društava, i
po osnovu dobiti. Smanjenje osnovnog kapitala može biti prinudno ili dobrovoljno.
Osnovni kapital, zakonski minimum, kod dioničkog društva iznosi 50.000 KM, a kod
društva sa ograničenom odgovornošću 2.000 KM.
Vrijednost pojedinačnog uloga, kod ovog društva, ne može biti manja od 100 KM.
Pojam imovine poslovnog subjekta ima šire značenje od pojma osnovnog kapitala.
Osnovni kapital je početna imovina društva. Poslovanjem imovina društva se povećava i po
pravilu nadmašuje osnivački kapital privrednog društva. Imovina društva je skup
imovinskih prava koja pripadaju jednom poslovnom subjektu. Ili, to je skup svih prava i
obaveza pravnog subjekta. Ili, imovina je skup subjektivnih prava imovinskog karaktera,
koja se mogu izraziti u novcu. U zbirnom izrazu to bi značilo da imovina obuhvata pravo
vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva, vrijednosne papire
(obveznice, mjenice, dionice), obligaciona prava, prava industrijskog vlasništva.
Imovinska masa je ukupnost svih ekonomskih dobara koja pripadaju jednom
poslovnom subjektu (aktiva i pasiva). Po suvremenoj pravnoj teoriji samo se aktiva smatra
dijelom imovine poslovnog subjekta, dok je pasiva teret (obaveza) imovinske mase.
Imovinska prava na stvarima i pravima koja predstavljaju imovinu poslovnog subjekta su
prenosiva i u prometu. Imovina poslovnog subjekta je jedinstvena, jer svi njeni dijelovi
pripadaju jednom subjektu. Imovina društva je odvojena od imovine njenih ulagača, kod
društava kapitala (d.d. i d.o.o.), što nije slučaj sa društvima osoba. Poslovni subjekti za
stvorene obaveze odgovaraju cjelokupnom imovinom.
Imovina ne može biti bez titulara (nosioca) prava na imovinu, a to mogu biti pravne
ili fizičke osobe, ili država. Imovina poslovnog subjekta je u prometu: ekonomskom i
pravnom. Ekonomski promet predstavlja faktički prijenos stvari koje imaju novčanu
vrijednost sa jednog subjekta na drugi, s ciljem ekonomskog iskorištavanja (npr. prijenos
prava korištenja, bez prijenosa prava vlasništva).
Pravni promet podrazumijeva prijenos subjektivnih prava na predmetima imovine sa
jednog privrednog društva na drugo. Na ovaj način pravnim prometom se postiže pravna
sigurnost ekonomske razmjene dobara na tržištu.

a) Imovinska odgovornost poslovnih subjekata za vlastite obaveze

Stupanjem u poslovne odnose poslovni subjekti stječu prava i preuzimaju obaveze,
što znači, istovremeno, da imaju aktivnu i pasivnu legitimaciju, odnosno da mogu tužiti i
biti tuženi. Garancija da će preuzete obaveze biti izvršene jeste imovina i, s tim u vezi,
utvrđena imovinska odgovornost. Osnov odgovornosti poslovnih subjekata jesu, prije
svega, zakon i ugovor. Odgovornost poslovnih subjekata za vlastite obaveze je zakonska,
9
potpuna i neograničena.
Zakonska odgovornost, pored navedenog, podrazumijeva i to da je ni jedan poslovni
subjekt ne može ugovorom o osnivanju isključiti niti ograničiti. Uz to, privredno društvo
jednako odgovara prema svim povjeriocima.
Potpuna odgovornost znači da cjelokupna imovina poslovnog subjekta, po pravilu,
predstavlja garanciju za izmirenje obaveza, i to bez obzira gdje se ta imovina, odnosno
njeni dijelovi, nalazi. Poslovni subjekt odgovara za svako punovažno potraživanje u punom
iznosu, bez obzira na osnov njihovog nastanka (zakonski, ugovorni ili vanugovorni). To
znači da je imovinska odgovornost neograničena. Ovdje treba naglasiti da je imovina
društva odvojena i samostalna od imovine članova društva.

b) Odgovornost za drugog
Odgovornost za drugog jeste odgovornost za sve buduće obaveze glavnog dužnika (in
apstracto). Ovu odgovornost možemo klasificirati po vrsti, pa tako govorimo o solidarnoj i
supsidijarnoj odgovornosti, i po obimu, što upućuje na ograničenu i neograničenu
odgovornost.
Ako u osnivačkom aktu društva nije precizirana vrsta odgovornosti, onda je
pretpostavka da se radi o solidarnoj odgovornosti. Razlog za to leži u tome što je solidarna
odgovornost povoljnija za povjerioce.
Ako je u takvom aktu utvrđena vrsta odgovornosti, ali ne i obim odgovornosti, onda
je pretpostavka da je u pitanju neograničena solidarna odgovornost.
a) Solidarna odgovornost je odgovornost dva ili više poslovnih subjekata za obaveze
dužnika. Pravilo je da svi solidarni dužnici odgovaraju istovremeno i bezuvjetno. Iz toga
slijedi pravo povjerioca da izabere (najpovoljnijeg) solidarnog dužnika, ili da obavezu
izmirenja usmjeri prema svim solidarnim dužnicima. Solidarna odgovornost se ustanovl-
java zakonom ili ugovorom, te kao takva upisuje se u registar društava. Zakonska solidarna
odgovornost je predviđena za sve članove društva sa neograničenom odgovornošću, za
komplementare kod komanditnog društva, kao i za društva koja nastanu podjelom
(statusnom promje nom). Solidarni dužnici mogu prema povjeriocu isticati objektivne i
subjektivne prigovore.
U objektivne prigovore, koji imaju apsolutno djejstvo, spadaju:
- prigovor dospjelosti,
- prigovor da obaveza nije punovažno nastala,
- prigovor zastarjelosti,
- prigovor da povjerilac nije izvršio uzajamnu obavezu,
- prigovor kompenzacije.
Apsolutno djejstvo objektivnih prigovora znači da imaju djejstvo prema svim
solidarnim dužnicima, a njihovo neisticanje, od strane dužnika koji izvrši obavezu prema
povjeriocu, povlači gubitak prava regresa prema sudužniku.
Subjektivni prigovori imaju relativno djejstvo, što znači da ih mogu istaći samo
određeni solidarni dužnici. Subjektivni prigovor bi npr. bio da ne postoji pravni osnov za
solidarnu odgovornost određenog dužnika (jer u vrijeme nastanka obaveze nije bila
predviđena solidarna odgovornost).
Solidarna odgovornost, po svom karakteru, može se definirati i kao solidarno jamstvo.
Ipak, između solidarne odgovornosti (jamstva) i klasičnog jamstva postoje određene
razlike:
- u načinu nastanka (klasično jamstvo nastaje samo na osnovu ugovora, dakle ne i
zakona),
- u formi nastanka (klasično jamstvo se ne upisuje u registar), i
- po pravnom djejstvu (jamac odgovara in concreto - za tačno određenu obavezu, a
solidarni dužnik in apstracto - za sve buduće obaveze glavnog dužnika).
b) Supsidijarna odgovornost, po svojoj pravnoj prirodi, predstavlja obično jamstvo, a
po sadržaju znači ugovorom uspostavljenu odgovornost poslovnog subjekta za tuđe
10
obaveze. Obaveza supsiđijarnog dužnika je ovisna o obavezi glavnog dužnika u pogledu
nastanka i (ne) punovažnosti, što referira na akcesornost supsidijarne odgovornosti. Ova
vrsta odgovornosti je i uvjetnog karaktera što znači da je obavezu prema povjeriocu prvo
dužan izmiriti glavni dužnik, pa tek ako to on ne učini povjerilac može tražiti namirenje od
supsiđijarnog dužnika.
Osnovna razlika između solidarne i supsidijarne odgovornosti je u tome što kod
solidarne odgovornosti postoji etablirano pravo izbora dužnika. Ta mogućnost, iz naprijed
navedenih razloga, po pravilu, ne postoji kod supsidijarne odgovornosti. Izuzetak
predstavlja pokretanje stečajnog postupka (insolventnost) nad glavnim dužnikom, kada
povjerilac može tražiti namirenje od supsiđijarnog dužnika iako to prethodno nije tražio od
glavnog dužnika.

c) Odgovornost članova društva za obaveze društva

Kod personalnih društava pravilo je da za obaveze društva neograničeno solidarno
odgovaraju svi članovi društva. Ovo pravilo je apsolutnog karaktera kod društva sa
neograničenom odgovornošću (javnog trgovačkog društva), dok je kod komanditnog
društva ono relativizirano na način da se odnosi samo na komplementare (javne članove), a
ne i na komanditore (tajne članove), koji odgovaraju samo do visine svog uloga.
Odgovornost članova javnog trgovačkog društva i komple-mentara, kod komanditnog
društva, je direktna, neograničena i solidarna.
Kod društava kapitala pravilo je da članovi društva ne odgovaraju za obaveze društva,
odnosno da odgovaraju samo do visine unesenog dijela. Ovo pravilo ima nekoliko
izuzetaka, pa će tako dioničari, kod dioničkog društva, odnosno vlasnici udjela, kod društva
sa ograničenom odgovornošću, kao i komanditori, kod komanditnog društva, odgovarati za
obaveze društva u slijedećim situacijama:
- kada upravljaju imovinom društva kao svojom,
- kada utječu na smanjenje imovine društva u svoju korist, ili u korist trećih
osoba,
- ako koriste društvo za postizanje osobnog cilja koji nije u skladu sa ciljevima
društva,
- kada koriste društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca.

Navedeni slučajevi mogu se skupno tretirati kao zloupotreba, a takvo postupanje članova
društava kapitala, kao i komanditora komanditnog društva, upućuje na utvrđivanje
neograničene solidarne odgovornosti za obaveze društva.

6. ZASTUPANJE POSLOVNIH SUBJEKATA

Poslovni subjekti svoju poslovnu sposobnost, u pravnom prometu, ispoljavaju

posredstvom zastupnika, fizičkih osoba koje nastupaju u ime i za račun poslovnog subjekta.
Poduzimanjem pravnih radnji zastupnici stječu prava i obaveze čije pravno djejstvo se
neposredno odnosi na zastupanog. Od zastupanja treba razlikovati predstavljanje poslovnog
subjekta. Razlika je u tome što predstavnik ne može poduzimati pravne radnje
imovinskopravne prirode.
Između zastupnika postoji razlika u pogledu pravnog osnova zastupanja (zakon,
statut, akt nadležnog organa), te u pogledu granica ovlaštenja. U navedenom kontekstu
razlikujemo slobodno i vezano osoblje.
Slobodno osoblje čine fizičke osobe čija ovlaštenja su izvornog karaktera, što znači
da proizlaze iz zakona, statuta (akta društva), odnosno akta suda. To bi značilo da u ovu
kategoriju zastupnika spadaju: direktor, predsjednik uprave društva, članovi društva sa
neograničenom odgovornošću, komplementari kod komanditnog društva, te stečajni i
likvidacioni upravnik.
Ovlaštenja vezanog osoblja (zastupnika) su izvedenog karaktera, što znači da ih
dobijaju od direktora odnosno predsjednika uprave društva. U vezano osoblje spadaju:
izvršni direktori, pomoćnici direktora, punomoćnici (opći i specijalni), punomoćnici po
11
zaposlenju. Najčešće se ova kategorija zastupnika određuje statutom.
Prema pravnom osnovu zastupanja razlikujemo: zakonske zastupnike, statutarne
zastupnike, i zastupnike određene aktom suda.

a) Zakonski zastupnici
Pravilo je u poslovnom pravu da poslovni subjekt ne može postojati, dakle prethodno
ni registrirati se, bez imenovanja određene osobe za zakonskog zastupnika. Zakonski
zastupnici su osobe čija ovlaštenja za zastupanje se zasnivaju na zakonu.
Kod društava kapitala kao zakonski zastupnici se pojavljuju članovi uprave društva
(direktor). Kod personalnih društava, po pravilu, svi članovi društva imaju pravo
zastupanja. Izuzetak su komanditori kod komanditnog društva.
Kod društava kapitala ovlaštenja uprave, osim zastupanja, obuhvataju i predstavljanje
društva, organizaciju rada i rukovođenje poslovanjem, kao i osiguranje zakonitosti u radu.
Ovlaštenja zakonskih zastupnika mogu biti ograničena. Ukoliko su ta ograničenja
predviđena statutom onda ona kao takva, da bi proizvodila pravno djejstvo, moraju biti
upisana u registar društava. Ograničeuja zakonskog zastupnika, propisana posebnim
zakonom ili pravilima (statutom) društva, mogu biti trojaka:
- kvantitativna ograničenja tiču se vrijednosti zaključenog ugovora, Što znači da
zastupnik ne može samostalno (bez suglasnosti) zaključivati ugovore čija vrijednost prelazi
određeni novčani iznos (npr. 100.000 KM);
- kvalitativna ograničenja znače da zakonski zastupnik ne može zaključivati pojedine
vrste ugovora (ugovor o licenci, ugovor građenju, i sl.) bez odobrenja, ili suglasnosti,
nadležnog organa društva. Ova ograničenja po pravilu su predviđena statutom.
- na kraju, ograničenje po kojem se za zaključivanje ugovora traži suglasnost
državnog organa ili organa društva, s tim da suglasnost može biti data prethodno,
istovremeno i naknadno.
Ukoliko zakonski zastupnik prekorači predviđena ovlaštenja zastupano društvo, u tom
slučaju, može naknadno odobriti na taj način zaključeni pravni posao. Naknadnim
odobrenjem (ratihabitacijom) zaključeni pravni posao postaje punovažan (proizvodi pravno
djejstvo) i to retroaktivno (računajući od momenta zaključenja). U slučaju da društvo nije
dalo odobrenje odnosno suglasnost u razumnom roku smatrat će se da pravni posao nije ni
zaključen. U ovoj situaciji druga ugovorna strana ako je savjesna ima pravo tražiti naknadu
štete, a zbog izostanka odobrenja za štetu prema trećem solidarno odgovaraju zastupnik i
zastupano društvo.

b) Statutarni zastupnici
Statutarni zastupnici su one osobe čija su ovlaštenja za zastupanje utvrđena pravilima
(statutom) društva, ili osnivačkim ugovorom. To mogu biti samo osobe koje su u radnom
odnosu u poslovnom subjektu, kako iz reda slobodnog osoblja, tako i iz reda vezanog
osoblja. Statutarni zastupnici su po pravilu: predsjednik nadzornog odbora, predsjednik
društva, ili predsjednik skupštine društva, sekretar društva, kao i rukovodioci pojedinih
organizacionih dijelova. Statutarno zastupništvo, i eventualna ograničenja, upisuju se u
registar društava.

c) Zastupnici određeni aktom suda

Ova kategorija zastupnika javlja se u slučajevima prestanka poslovnih subjekata, kod
otvaranja stečajnog postupka, odnosno postupka likvi dacije (stečajni upravnik i likvidator).
Rješenjem o otvaranju stečajnog postupka prestaju funkcije organa upravljanja i prenose se
na stečajnog upravnika, koji na taj način postaje zastupnik stečajnog dužnika, a to znači da
ima ovlaštenja koja se odnose na čuvanje i unovčenje imovine stečajnog dužnika,
provođenje mjera osiguranja potraživanja, mogućnost odustanka od dvostrano teretnih
ugovora i si. Njegova ovlaštenja su značajnim dijelom ograničena obavezom pribavljanja
suglasnosti od stečajnog sudije. Stečajni upravnik, za nezakonit i nesavjestan rad, odgovara
stečajnom sudiji i povjeriocima.

12
 d) Prokura
Prokura je najširi oblik trgovačkog punomoćstva čiji sadržaj je utvrđen zakonom.
Radi se o pismenom ovlaštenju prokuristi da poduzima sve pravne radnje (zaključuje
pravne poslove) u ime i za račun društva. Izuzetak su poslovi koji se odnose na
raspolaganje i opterećivanje nepokretne imovine zastupanog. Za navedene poslove
potrebna je posebna punomoć (ovlaštenje). Prokura se daje fizičkoj osobi, upisuje se u regi-
star društava i neprenosiva je. Prokuru daje direktor poduzeća uz suglasnost organa
upravljanja.
Prokura se može dati jednoj ili više fizičkih osoba. U tom smislu, postoji pojedinačna
(individualna) prokura i zajednička (skupna, kolektivna) prokura. Kriterij za ovu podjelu je
samostalnost u vršenju ovlaštenja.
Kod pojedinačne prokure svaki prokurist (ako ih je više) može, u granicama
zakonskih ovlaštenja, zastupati društvo samostalno.
Kod zajedničke prokure, aktivne radnje prokurista (davanja izjave volje) imaju
obavezujući karakter, ako su učinjene zajedno (suglasno), ili, ako su učinjene od jednog
prokuriste, uz izričitu prethodnu, ili naknadnu, suglasnost (svih) ostalih prokurista.
Pravni poslovi koje, sa trećim osobama, zaključi prokurista, čak i u slučaju
prekoračenja ovlaštenja, obavezuju društvo. Ova postavka važi i kada je treća osoba
nesavjesna.
Davanje i prestanak prokure registrira se kod odgovarajućeg registarskog organa. Uz
to, prokurista je dužan da svoj potpis deponira kod istog organa.
Prokura može prestati: opozivom društva, otkazom prokuriste, smrću, ograničenjem
ili gubitkom poslovne sposobnosti prokuriste, otvara njem stečaja ili likvidacije, općenito
prestankom duštva, kao i prestankom radnog odnosa prokuriste, ukoliko je vezan radnim
odnosom u zastupanom društvu.

e) Punomoćstvo
Punomoćstvo je posebna vrsta zastupanja koje se zasniva ugovorom između
punomoćnika i zastupanog društva. Punomoć za zastupanje može dati svaki poslovni
subjekt (pravna osoba), odnosno njegov zakonski ili statutarni zastupnik. Na ovaj način
zakonski (ili statutarni) zastupnici prenose dio svojih ovlaštenja na punomoćnika.
Punomoćnik i njegova ovlaštenja ne upisuju se u registar društava. Punomoćnik ne može,
po pravilu, svoja ovlaštenja prenijeti na drugu osobu. Punomoć se može dati poslovno
sposobnoj fizičkoj, ali i pravnoj osobi, koja je registrirana za bavljenje zastupničkim
poslovima. Ugovor o punomoćstvu mora biti u pismenoj formi. To proizlazi iz potrebe
izbjegavanje prevare, do koje može doći pojavom lažnog punomoćnika (falsus procurator),
kao i zbog činjenice da se za neke ugovore, koje unutar svojih ovlaštenja može zaključivati
punomoćnik, zahtijeva pismena forma. Punomoćstvo može biti: opće (generalno), posebno
(specijalno), punomoćstvo po zaposlenju, punomoćstvo trgovačkog putnika, i poslovno
punomoćstvo.
- Opća punomoć (mandatum generalis) sadrži ovlaštenja punomoćnika da
poduzima sve pravne poslove koji se odnose na redovno poslovanje poslovnog subjekta.
Pri tome, zastupani (poslovni subjekt) može punomoćniku davati uputstva, koja mogu biti
dispozitivnog i imperativnog karaktera. Razlika je u tome što se imperativnih uputstava, po
pravilu, punomoćnik mora u potpunosti pridržavati, bez mogućnosti odstupanja.
Kod općeg punomoćstva postoje dvije vrste ograničenja. Prvo ograničenje vezano je
za nastupanje punomoćnika samo u okvirima redovnog poslovanja, pri čemu se ova
sintagma tumači u kontekstu registrirane djelatnosti. Drugo ograničenje sastoji se u
nemogućnosti punomoćnika da, u ime i za račun zastupanog poslovnog subjekta, otuđuje ili
opterećuje nekretnine, zaključuje ugovore o investicionoj izgradnji, da zaključuje ugovore
o kreditu, ugovore o licenci i dr.
- Posebnim punomoćstvom (mandatum specialis) punomoćnik se izričito
ovlašćuje da zaključuje pravne poslove koji imaju poseban značaj za zastupanog, poput:
ugovora o licenci, ugovora o jamstvu, o preuzimanju mjenične obaveze, o odricanju prava
zastupanog bez naknade.

13
 Punomoćstvo po zaposlenju povjerava se osobi zaposlenoj u društvu radi obavljanja
određenih poslova (unutar registrirane djelatnosti društva) vezanih za radno mjesto. Obim
ovlaštenja ove kategorije punomoćnika kreće se u okviru redovnih uobičajenih poslova
vezanih za radno mjesto, i pravnih poslova koji uz njih nastaju. Punomoćnici po zaposlenju
nemaju posebnu punomoć i kao takvi ne upisuju se u registar društava. Za prekoračenje
ovlaštenja punomoćnika po zaposlenju odgovara društvo, pod uvjetom da je treća osoba, s
kojom je zaključen pravni posao, bila savjesna. Punomoćnici po zaposlenju su: uposleni na
šalterskim službama banaka, pošta, osiguravajućih društava, javnih poduzeća, zatim osobe
koje pružaju usluge u ugostiteljstvu i turizmu, transportu, prodavači u prodavnicma i si.
Trgovački putnik je osoba koja je ovlaštena da u ime društva obavlja samo poslove
navedene u punomoći, pri čemu se posebno misli na poslove vezane za prodaju robe,
proizvedene u okviru djelatnosti zastupanog. Njegovo ovlaštenje odnosi se, prije svega, na
prikupljanje ponuda za zaključenje ugovora o prodaji. Uz to, on je ovlašten da prima
reklamacije na pravne i materijalne nedostatke robe, da prima izjave u vezi izvršenja
ugovora sklopljenih njegovim angažmanom, kao i da poduzima potrebne mjere za očuvanje
interesa zastupanog. Trgovački putnik nije ovlašten da sklapa kupoprodajne ugovore, da
vrši naplatu cijene robe, kao ni da prodaje robu na kredit.
Pravila obligacionog prava upućuju na postojanje posebne vrste punomoćstva -
poslovno punomoćstvo. Poslovni punomoćnik je osoba koja je uposlena u poslovnom
subjektu, i koja je, unutar ove posebne vrste punomoći, ovlaštena da u ime i za račun
zastupanog zaključuje ugovore i poduzima pravne radnje koji su vezani za obavljanje
poslovne djelatnosti. Poslovna punomoć se upisuje u registar društava. Poslovni
punomoćnik po zakonu ne može obavljati određene poslove: otuđenje i opterećenje
nekretnina, preuzimanje mjenične obaveze ili obaveze jamstva, uzimanje zajma i vođenje
spora za zastupanog. Samo dobijanje posebne punomoći omogućilo bi poslovnom
punomoćniku da zaključuje navedene poslove.

7. STATUSNE PROMJENE POSLOVNIH SUBJEKATA

Ekonomski razlozi statusnih promjena prvenstvene se odnose na koncentraciju

kapitala i uvođenje novih tehnologija i znanja, što ima za cilj jačanje konkurentske
sposobnosti na tržištu učesnika tih procesa. Osim toga, ovi postupci mogu imati za
posljedicu stvaranje monopolskog polažaja na tržištu i time ugroziti konkurenciju na
tržištu, što može rezultirati nizom negativnih posljedica: slabiji izbor proizvoda, skuplji
proizvodi, lošiji kvalitet, narušavanje tržišne ravnoteže, opadanje proizvodnje, rast
nezaposlenosti. Propisima antimonopolskog prava svaka država nastoji osujetiti i
sankcionirati ovakvo ponašanje. Kod nas je ova oblast regulirana državnim Zakonom o
konkurenciji.

Vrste statusnih promjena

Statusne promjene privrednih društava mogu biti izražene kao fuzija (spajanje i
pripajanje) i podjela. Ukoliko dođe do statusnih promjena društva, vlasnici udjela, odnosno
dioničari društava koja ulaze u navedene statusne promjene, dobijaju udjele, ili dionice,
koje društvo emitira po tom osnovu, ili isplatu u novcu u iznosu od 10% od ukupne
nominalne vrijednosti udjela (dionica) društva sljednika.
a) Spajanje društava, kao statusna promjena, predstavlja postupak u kome se dva ili
više društava spajaju u novo društvo (društvo sljednik), čime spojena društva prestaju
postojati bez provođenja postupka likividacije. Novo društvo je pravni sljednik (univerzalni
sukcesor) spojenih društava po samom zakonu (ex lege), jer preuzima prava i obaveze tih
društava. Kod spajanja obavezno se donosi plan reorganizacije kojim se reguliraju pitanja
zaštite članova društva (dioničara) i povjerilaca, i koji je osnov donošenja odluke o
spajanju. Osim toga, uvažavajući potrebu zaštite interesa povjerilaca, zakon propisuje
obavezu odvojenog upravljanja imovinom spojenih društava sve do namirenja povjerilaca,
ili barem njihovog obezbjedenja. Statusnom promjenom spajanja mogu se spojiti privredna
društva istog tipa (npr. više dioničkih društava), ili različitih oblika (npr. dioničko društvo i
dva društva sa ograničenom odgovornošću). To znači da se ne mogu spajati društva
kapitala sa personalnim društvima (npr. dioničko društvo sa komanditnim društvom).
14
Razlog za to je različit sistem odgovornosti članova društva za obaveze društva.
b) Pripajanje je statusna promjena kojom se jedno ili više privrednih društava
pripaja drugom društvu, pri čemu pripojeno društvo prestaje postojati kao samostalni
poslovni subjekt, a društvo kome se pripojilo postaje njegov (njihov) pravni sljednik.
Sukcesor na ovaj način ne mijenja svoj pravni status, ali koncentracijom kapitala postaje
jače. Statusna promjena pripajanja se može izvršiti između društava istog oblika (tipa)
ili različitih tipova. To znači da se dioničko društvo može pripojiti samo društvima
kapitala.
Pripajanje se vrši prijenosom cjelokupne imovine društva koje se pripaja drugom
društvu (dioničkom društvu ili društvu sa ograničenom odgovornošću), koje u zamjenu za
dionice pripojenog društva emitira svoje dionice ili udjele. Pripojeno društvo prestaje
postojati bez provođenje postupka likvidacije. Pripajanje je moguće i kod personalnih
društava. Međutim, u ovom slučaju ne može se izbjeći niti ograničiti zakonska odgovornost
članova za obaveze pripojenog društva. U slučaju pripajanja, za razliku od spajanja, ne
nastaje novo društvo.
Podjela (cijepanje) kao statusna promjena implicira provođenje postupka podjele
jednog društva na dva ili više novih društava, tako da ono prestaje postojati kao samostalni
subjekt i bez provođenja postupka likvidacije. Pravno je moguće podijeliti svaki oblik
društva na dva ili više novih društava, u istom i drugom obliku. Drugim riječima, to znači
da se dioničko društvo može podijeliti ne samo na dva nova dionička društva, već i na dva
ili više javnih trgovačkih društava, ili komanditnih društava. Za obaveze podijeljenog
društva, prema trećim osobama, solidarno i neograničeno odgovaraju novonastala društva
Promjena oblika ne nosi sa sobom mogućnost sukcesije, jer prethodno, ovom
statusnom promjenom, ne dolazi do prestanka društva. Poslije ove promjene ostaju isti
članovi društva, s tim da se mijenja obim prava i obaveza članova društva, kao i njihov
odnos prema društvu. Obaveze prema trećim osobama (povjeriocima) ostaju iste. Po našem
pravu javno trgovačko društvo (društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću), kao
personalno društvo, ne može promijeniti svoj oblik. S druge strane, komanditno društvo
može se transformirati samo u komanditno društvo na dionice. Dioničko društvo može
promijeniti oblik u društvo sa ograničenom odgovornošću i obrnuto. Uz to, po našem
zakonu, ostavljena je mogućnost promjene oblika društava kapitala u neko od personalnih
društava.

PRESTANAK POSLOVNIH SUBJEKATA

Poslovni subjekti se osnivaju na neodređeno vrijeme sa osnovnim ciljem stjecanja
dobiti. Međutim, tržišna utakmica (konkurencija) može dovesti do prijevremenog prestanka
poslovnog subjekta. Zbirno gledano prestanak poslovnih subjekata moguć je u
ekonomskom (poslovnom) i pravnom smislu.
Ekonomski prestanak znači nemogućnost obavljanja dotadašnje djelatnosti. Suprotno
tome, prestanak poslovnog subjekta u pravnom smislu predstavlja gubitak pravnog
subjektiviteta brisanjem iz javnog registra društava. Pravilo je da se prestanak u
ekonomskom i pravnom smislu podudaraju, izuzev u slučaju statusnih promjena ili
promjena organizacionog oblika poslovnog subjekta. Uvjeti i postupak prestanka poslovnih
subjekata regulirani su kogentnim (prinudnim) normama. Zakonski razlozi koji mogu
dovesti do prestanka privrednih subjekata su: ekonomski, pravni i tehnički.
a) Ekonomski razlozi dovode do prestanka privrednog društva, u slučajevima kada
društvo ne može obavljati poslovnu djelatnost iz prirodnih (objektivnih) razloga
(npr. iscrpljenje prirodnih bogatstava: uglja, željeza, mineralnih voda i sl). U
ekonomske razloge prestanka spadaju i tržišni, odnosno finansijski razlozi (npr.
stečaj u slučaju insolventnosti društva).
b) Pravni razlozi su pravna stanja ili činjenice koje mogu uzrokovati prestanak
društva poput: uskraćivanja dozvole za obavljanje djelatnosti (npr. banaka ili
osiguravajućih društava), zatim aktima upravnih organa, obično u vezi zaštite
javnog interesa (ekologija, javno zdravlje), i aktima sudova o zabrani rada i
poništenju registracije.
c) Tehnički razlozi su dodatni (posebni) tehničko-tehnološki uvjeti koje svako
društvo mora ispunjavati da bi počelo s radom, i stoga, ako prestanu postojati ti
15
 uvjeti društvo ne može obavljati registriranu djelatnost (uvjeti u pogledu
adekvatnog poslovnog prostora, protivpožarne zaštite, zaštite na radu, ekologije i
si.). Ovi uvjeti su propisani posebnim zakonima i podzakonskim aktima, a njihovo
sprovođenje kontroliraju nadležni upravni organi (inspekcija).
Po našem pozitivnom pravu, po općim zakonskim razlozima, poslovni subjekti mogu
prestati:
- istekom vremena na koje je društvo osnovano,
- statusnom promjenom (spajanje, pripajanje, podjela),
- okončanjem stečajnog postupka i postupka redovne likvidacije,
- odlukom članova društva, odnosno skupštine društva, i
- prestankom na osnovu odluke suda.
Društvo može prestati na osnovu odluke suda u slijedećim slučajevima:
- kada najviši organ upravljanja ne vrši svoja ovlaštenja,
- kada privredno društvo ne ostvaruje prihod duže od dvije godine,
- kada je društvu oduzeto odobrenje za obavljanje određene djelatnosti (npr.
Agencija za nadzor u slučaju osiguravajućih društava),
- kada više ne postoje zakonski uvjeti za daljnje poslovanje društva (npr. kada
kod personalnog društva ostane samo jedan član, a ne pokrene likvidaciju
društva), ili se kod društva kapitala osnovni kapital smanji ispod zakonskog
minimuma.

1. STEČAJ
Stečaj je zakonom utvrđeni postupak koji se provodi nad imovinom dužnika radi
namirenja povjerilaca. Pored namirenja povjerilaca, cilj stečaja je da se poslovnim
subjektima koji loše posluju onemogući da dalje učestvuju u privrednom poslovanju
(tržišnoj utakmici), na način da se spriječi stvaranje poslovnih gubitaka, odnosno da se time
onemogući nanošenje štete poslovnim subjektima sa kojima posluju. Na ovaj način nastoje
se zaštititi povjerioci od insolventnog dužnika, ali i stečajni dužnik od prijevremenog
namirenja njegovih povjerilaca.

1.1. Načela stečajnog postupka

Osnovna načela u stečajnom postupku su: načelo ravnopravnosti povjerilaca, načelo
univerzalnosti, načelo unovčenja imovine stečajnog dužnika, načelo ograničenja stečajnog
dužnika, načelo atrakcije i načelo ekonomičnosti stečajnog postupka.
a) Načelo ravnopravnosti omogućuje jednak tretman svih povjerilaca (sa izuzetkom
izlučnih i razlučnih povjerilaca). Ovo načelo isključuje princip "prvi po vremenu jači u
pravu" (prior tempore potior iure), čime se povjeriocima omogućuje skupno i srazmjerno
namirenje iz stečajne mase dužnika, po isplatnim redovima.
b) Načelo univerzalnosti se odnosi na svu imovinu stečajnog dužnika, a to znači na
sve pokretne i nepokretne stvari i imovinska prava, bez obzira gdje se imovina nalazi u
vrijeme otvaranja stečaja (u BiH ili inozemstvu). Stečajni postupak i njegovo pravno
djejstvo određuje se prema pravu države u kojoj je postupak pokrenut.
c) Načelo unovčenja imovine stečajnog dužnika vrši se putem stečajnog upravnika i
to po pravilu javnim nadmetanjem. Sva imovina stečajnog dužnika na taj način se pretvara
u novčani oblik., tako da stečajnu masu čini sva imovina stečajnog dužnika u vrijeme
otvaranja stečajnog postupka, kao i imovina koja se stekne u toku stečajnog postupka.
Stečajna masa, osim što se dijeli stečajnim povjeriocima, služi i za podmirenje troškova
stečajnog postupka.
d) Načelo ograničenja stečajnog dužnika podrazumijeva nemogućnost raspolaganja
imovinom stečajnog dužnika. To znači da se otvaranjem stečajnog postupka ograničava
poslovna sposobnost stečajnog dužnika, čime upravljanje i raspolaganje imovinom prelazi
na stečajnog upravnika.
e) Načelo atrakcije sastoji se u tome što nadležni sud koji provodi stečajni postupak
privlači u svoju nadležnost sve druge sporove koji nastanu u vezi sa stečajnim postupkom,
u kojima je stečajni dužnik aktivno ili pasivno legitimiran.
16
 f) Načelo ekonomičnosti implicira hitnost postupka, što znači kraći (stečajni)
postupak - manji troškovi. Stoga se u stečajnom postupka ne može tražiti povraćaj u
pređašnje stanje (restitutio in integrum), podnositi prijedlog za ponavljanje postupka, niti
izjaviti revizija.

1.2. Stečajni postupak

Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom stečajnog dužnika, ili bilo kojeg
povjerioca koji ima pravni interes za pokretanje stečajnog postupka. Uz to, ako je
povjerilac pokretač postupka on mora priložiti potrebnu dokumentaciju (dokaze), koja
ukazuje na osnovanost njegovog zahtjeva i insolventnost stečajnog dužnika. Ako je stečajni
dužnik pravna osoba njegov zakonski zastupnik je ex lege dužan da, u slučaju
insolventnosti poslovnog subjekta, bez odlaganja, podnese prijedlog za pokretanje
stečajnog postupka. Nadležni sud je dužan da prijedlog uzme u razmatranje u roku od
petnaest dana od dana prijema prijedloga. Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka
predlagač može povući do otvaranja stečajnog postupka i pravosnažnog odbacivanja ili
odbijanja prijedloga. U uporednom pravu, obzirom na to ko može biti pasivno legitimiran
subjekt stečajnog postupka, razlikujemo građanski (civilni) od privrednog stečaja.

a) Subjekti stečajnog postupka po našem pravu su:

- svi poslovni subjekti sa pravnim subjektivitetom,
- dužnik pojedinac (komplementar u komanditnom duštvu i član javnog
trgovačkog društva), i
- javnopravni subjekti.

Stečaj se, po domaćim propisima, ne može otvoriti nad imovinom: entiteta

(Federacija BiH i RS), kantona, grada, općine, i javnih fondova koji se u cijelosti ili
djelomično finansiraju iz budžeta. Kod stečaja nad imovinom stečajnog dužnika koji
proizvodi naoružanje i vojnu opremu potrebna je prethodna suglasnost ministarstva
odbrane. Šutnja ministarstva u ostavljenom roku tumači se kao davanje suglasnosti na po-
kretanje postupka.

b) Razlozi za pokretanje stečajnog postupka su insolventnost stečajnog dužnika i

prijeteća insolventnost. Za pokretanje stečajnog postupka dovoljno je postojanje jednog
razloga. Stečajni dužnik se smatra inslo-ventnim kada nije u stanju izvršavati dospjele i
potraživane obaveze povjeriocima u cijelosti. Pravno se smatra daje stečajni dužnik
insolventan ako u neprekidnom trajanju od 30 dana nije u mogućnosti isplaćivati dospjele
novčane obaveze svim povjeriocima. Prijeteća (očekivana) in-sloventnost stečajnog
dužnika postoji ako stečajni dužnik prema predviđanjima u vrijeme dospjelosti tražbina
neće biti u mogućnosti da ih u cijelosti ispuni prema svim povjeriocima u zakonskom roku.
Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka, u ovom slučaju, može podnijeti samo stečajni
dužnik.

Stečajni postupak provodi stvarno nadležni sud na čijem području se nalazi sjedište
poslovnog subjekta (privrednog društva) ili prebivalište dužnika pojedinca. To mogu biti
sudovi opće nadležnosti ili posebni sudovi (privredni, odnosno trgovački). Stečajni
postupak, reguliran en-titetskim zakonima, vodi stečajni sudija. Stečajni postupak je
dvoste-pen, jer je protiv rješenja stečajnog suda dopuštena žalba. U stečajnom postupku, po
našem pravu, moraju učestvovati stečajni dužnik, njegovi zakonski zastupnici i svjedoci, uz
obavezu davanja tačnih informacija, i uz obavezu stečajnog dužnika i njegovih zakonskih
zastupnika da osiguraju stečajnu masu (imovinu dužnika) i da se uzdrže od nanošenja štete
ili zaključivanja štetnih ugovora. Stečajni.sudija, u slučaju nepoštivanja navedenih obaveza,
može odrediti prinudne mjere - prinudno privođenje i izricanje novčane kazne.

17
 1.3. Organi stečajnog postupka
Organi stečajnog postupka su: stečajni sud, stečajni sudija, (privremeni) stečajni
upravnik, skupština povjerilaca, i (privremeni) odbor povjerilaca.
a) Stečajni sudija, kao sudija pojedinac, vodi stečajni postupak od podnošenja
prijedloga za pokretanje do završetka stečajnog postupka. Stečajni sudija je nadležan da
imenuje: vještake, stečajnog upravnika i članove privremenog odbora povjerilaca, i da
nadzire rad (privremenog) stečajnog upravnika.
b) Stečajni upravnik je organ stečajnog postupka koga, rješenjem o otvaranju
stečajnog postupka, imenuje stečajni sudija. Stečajni upravnik je fizička osoba, sa stručnim
i poslovnim iskustvom, i položenim stručnim ispitom. Određene fizičke osobe ne mogu biti
imenovane za stečajnog upravnika: bliski srodnici stečajnog sudije, osobe koje su od-
govorne za obaveze u stečaju, ili su članovi uprave ili menadžmenta, povjerioci u
stečajnom postupku, osobe koje su u konkurentskom odnosu sa stečajnim dužnikom, ili
osobe koje ne bi mogle biti imenovane za člana nadzornog organa, ili organa za zastupanje
stečajnog dužnika, zatim osobe koje su zaposlene, ili su bile zaposlene kod stečajnog
dužnika (zbog njihove veze za kapital i imovinu stečajnog dužnika), i na kraju osobe koja
se moraju izuzeti iz istih razloga kao i sudija u stečajnom postupku po odredbama Zakona o
parničnom postupku.
Osnovne nadležnosti stečajnog upravnika su: stupanje u posjed imovine stečajnog
dužnika, upravljanje imovinom, unovčenje imovine stečajnog dužnika, izvršenje popisa
stečajne mase, izvršenje popisa svih povjerilaca, vođenje poslovne knjige i kreiranje
početnog bilansa. Kontrolu rada stečajnog upravnika vrši stečajni sudija, koji ga u slučaju
potrebe, može smijeniti.
c) Skupštinu povjerilaca čine svi povjerioci bez obzira na visinu potraživanja. Pravo
glasa imaju svi povjerioci koji su blagovremeno prijavili svoja potraživanja stečajnom
sudu, a koje nije osporio stečajni upravnik, ili neko od povjerilaca sa pravom glasa.
Povjerioci nižih isplatnih redova nemaju pravo glasa. Skupštinom povjerilaca rukovodi
stečajni sudija, a odluke se donose većinom glasova prisutnih članova, s tim da vrijednost
tražbina povjerilaca, koji su glasali za odluku, mora biti veća od jedne polovine vrijednosti
iznosa tražbina prisutnih povjerilaca.
d) Odbor povjerilaca, kao fakultativni organ, bira skupština povjerilaca, do čijeg
formiranja, radi zaštite interesa povjerilaca, stečajni sudija može imenovati privremeni
odbor povjerilaca. Odbor povjerilaca strukturiran je na slijedeći način: stečajni povjerioci s
najvišim potraživanjima, stečajni povjerioci s malim tražbinama, predstavnik zaposlenih
radnika stečajnog dužnika, razlučni povjerioci. Odluke se donose većinom glasova
prisutnih članova. Odbor vrši kontrolu stečajnog upravnika, ima pravo da od stečajnog
upravnika zahtijeva podnošenje izvještaja o poslovanju, daje suglasnost za važnije pravne
radnje stečajnog upravnika.

1.4. Isplatni redovi stečajnih povjerilaca

Iz stečajne mase, koju čini cjelokupna imovina stečajnog dužnika, dakle, sve pokretne
i nepokretne stvari, kao i imovinska prava, isplaćuju se povjerioci, a prije njihovog
podmirenja isplaćuju se troškovi stečajnog postupka (sudski troškovi, naknada za: vještake,
stečajnog upravnika, članove odbora povjerilaca) i dugovi stečajne mase (obaveze koje
nastaju radnjama stečajnog upravnika, i obaveze iz dvostrano obavezu-jućih ugovora).
Stečajni povjerioci rangiraju se u isplatne redove, ovisno o vrsti potraživanja. To
znači da se povjerioci kasnijeg isplatnog reda mogu namiriti tek pošto se u cijelosti isplate
povjerioci prethodnog isplatnog reda. Tri su isplatna reda:
* prvi isplatni red: izmirenje potraživanja koja je zasnovao privremeni stečajni
upravnik, poslije toga izmirenje cjelokupnih potraživanja zaposlenih radnika iz radnog
odnosa - do visine zakonom utvrđene najniže plaće, doprinosa, naknada ukupne štete zbog
prijevremenog prestanka radnog odnosa i šteta zbog povreda na radu, i na kraju potraži-
vanja iz trajnih obligacionih odnosa, ako je tako dogovorio privremeni stečajni upravnik;
* opći isplatni red čine stečajni povjerioci koji u vrijeme otvaranja stečajnog postupka
imaju osnovan imovinski zahtjev prema stečajnom dužniku, a ne spadaju ni u prvi ni u niže
isplatne redove;

18
 * niži isplatni redovi - odnose se na nosioce potraživanja koja se isplaćuju iza ostalih
potraživanja stečajnih povjerilaca: kamate, koje teku od otvaranja stečajnog postupka na
potraživanja stečajnih povjerilaca; troškovi (stečajnih povjerilaca nastalih njihovim
učešćem u stečajnom postupku), novčane kazne, potraživanja koje se odnose na neku
besplatno obavezu stečajnog dužnika; potraživanja koja se odnose na vraćanje zajma, koji
zamjenjuje kapital nekog osnivača.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku (Službene novine
Federacije BiH - 32/04) unio je određene novine u oblast stečajnog postupka. Tako, član 1.
ovog Zakona, kojim se mijenja član 33, stav 2. Zakona o stečajnom postupku (Si. novine
FBiH - 29/03) predviđa: "Prije ostalih stečajnih povjerilaca, ali poslije povjerilaca iz stava
1. ovog člana namiruju se uposlenici stečajnog dužnika sa potraživanjima iz radnog odnosa
za posljednjih osam mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, a u visini najniže plaće
za svaki mjesec obračunate prema Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije i
doprinosima u skladu sa zakonom."
Član 3, stav 2. ovog Zakona, u pogledu potraživanja uposlenika predviđa: "Zahtjevi
koji za uposlenike mogu nastati na osnovu prestanka ugovora o radu, kao što su naknada
štete zbog prijevremenog prestanka ugovora o radu ili otpremnine, mogu se ostvarivati
samo kao stečajna potraživanja općeg isplatnog reda...".
Kod stečajnih povjerilaca treba posebno izdvojiti dvije kategorije: izlučne i razlučne
povjerioce. Izlučni povjerioci imaju izlučno pravo nad određenim dijelovima imovine
stečajnog dužnika, a koja se po nekom pravnom osnovu nalazila kod dužnika na korištenju.
Dakle, radi se o trećim osobama, vlasnicima stvari, koji mogu u toku stečajnog postupka
tražiti njihovo vraćanje, zahtijevajući prethodno izuzimanje iz popisa imovine stečajnog
dužnika. Ovo pravo izlučni povjerioci ostvaruju izlučnom tužbom koja se podnosi
stečajnom sudu. Naravno, u ovom slučaju, tužena strana je stečajni dužnik. Izlučno pravo
se može ostvariti nakon otvaranja stečajnog postupka, i to tek nakon održanog izvještajnog
ročišta (maksimalno 180 dana poslije). Novac ne može biti predmet izlučnog prava.
Razlučni povjerioci imaju razlučno pravo odvojenog namirenja iz predmeta razlučnog
prava za potraživanje, kamate i troškove, prije drugih povjerilaca stečajne mase. Razlučni
povjerioci ostvaruju svoje pravo namirenja neovisno od stečajnog postupka, pod uvjetom
daje blagovremeno stečeno. U razlučne povjerioce spadaju: hipotekarni povjerioci i
povjerioci zemljišnog duga, povjerioci koji su zakonom, sporazumom pred sudom, ili
pravnim poslom stekli neko založno pravo, povjerioci kojima je stečajni dužnik radi
obezbjedenja prenio neko pravo i povjerioci kojima pripada pravo pridržaja (retencije).

1.5. Faze stečajnog postupka

Stečajni postupak, po noveliranim entitetskim zakonima, ima slijedeće faze:
- prethodni postupak,
- otvaranje stečajnog postupka,
- prijavljivanje i ispitivanje tražbina,
- unovčenje imovine stečajnog dužnika,
- namirenje stečajnih povjerilaca diobom stečajne mase,
- zaključivanje stečajnog postupka,
- reorganizacija stečajnog dužnika.

a) Prethodili postupak
Prijedlog za pokretanje stečajnog postupka stečajnom sudu, po pravilu, podnose
povjerioci i stečajni dužnik. Stečajni povjerioci, budući inicijatori postupka, moraju
predujmiti troškove stečajnog postupka. U protivnom stečajni sudija će rješenjem odbaciti
njihov prijedlog. Stečajni sudija po primljenom prijedlogu utvrđuje postojanje razloga za
pokretanje stečajnog postupka (insolventnost ili prijeteća insolventnost), zatim
pravnoosnovanost prijedloga i da li je prijedlog podnesen od ovlaštene osobe.
Stečajni sudija brine o očuvanju stečajne mase i u tom smislu poduzima mjere
osiguranja (pojedinačne imovinske vrijednosti, uvjetovanje raspolaganja imovinom,
postavljanje privremenog stečajnog upravnika).
Stečajni sudija, u ovoj fazi, ako procijeni da je potrebno, može narediti opću zabranu
raspolaganja imovinom. Na taj način pravo upravljanja i raspolaganja imovinom u cijelosti
19
prelazi na privremenog stečajnog upravnika, što se, zbog svoj značaja, mora unijeti u
registar društava. Izlučna i razlučna prava ne mogu se ostvarivati u prethodnom postupku.
U ovoj fazi, pravne radnje stečajnog dužnika će imati pravno djej-stvo samo uz prethodnu
suglasnost privremenog stečajnog upravnika. Za vrijeme privremene uprave privremeni
stečajni upravnik je ovlašten ući u prostorije stečajnog dužnika, s ciljem poduzimanja
radnji koje se odnose na poslovodstvo i upravljanje imovinom. Privremeni stečajni
upravnik ima i slijedeće obaveze:
- da osigura imovinu stečajnog dužnika,
- da utvrdi da li je imovina stečajnog dužnika dovoljna za pokrivanje stečajnog
postupka i da li postoje razlozi za otvaranje stečajnog postupka,
- da izvrši procjenu sposobnosti za nastavak poslovanja stečajnog dužnika.
Privremeni stečajni upravnik mora podmiriti potraživanja koja je on zasnovao,
odnosno potraživanja koja je, uz njegovu suglasnost, zasnovao stečajni dužnik. U toku
prethodnog postupka ne postoji obaveza izmirenja fiskalnih obaveza (plaćanja poreza).
Pravilo je da otvaranjem stečajnog postupka za stečajnog upravnika bude imenovana ista
osoba koja je obavljala poslove privremenog stečajnog upravnika.
Član 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečajnom postupku, koji unosi
novinu u odnosu na ranije odredbe Zakona (dopuna člana 69. ZoSP-a iz 2003), predviđa:
"Prije otvaranja procedure stečajnog postupka potrebno je prethodno uraditi kontrolu
poslovanja, kao i kontrolu izvršene privatizacije za poduzeća koja su privatizirana ili su u
procesu privatizacije."

b) Otvaranje stečajnog postupka

Stečajni sudija nakon prijema izvještaja privremenog stečajnog upravnika zakazuje
ročište radi utvrđivanja postojanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka. Na ročište sud
poziva stečajnog dužnika, pred-lagača (za otvaranje stečajnog postupka), privremenog
stečajnog upravnika i eventualno vještaka. Stečajni sud, u roku od tri dana od održanog
ročišta, donosi odluku o otvaranju stečajnog postupka, ili odluku o odbijanju prijedloga.
Do otvaranja stečajnog postupka će doći ako je prijedlog dopušten (podnesen od
ovlaštene osobe), ako postoji stečajni razlog (insolventnost), i ukoliko je imovina stečajnog
dužnika dovoljna za pokriće troškova stečajnog postupka. Izuzetno, stečajni sudija može,
bez prethodnog postupka i ispitivanja razloga za otvaranje stečajnog postupka, donijeti
odluku o otvaranju stečajnog postupka u dva slučaja: ako je prijedlog za otvaranje postupka
podnio likvidacioni upravnik, i ako je prijedlog podnio povjerilac koji ima pravomoćno
rješenje za prinudnu naplatu potraživanja od dužnika i prinudna naplata nije se mogla
provesti u roku od 60 dana. Ako stečajni sudija udovolji prijedlogu o otvaranju stečajnog
postupka on istovremeno imenuje stečajnog upravnika. Rješenje obavezno sadrži firmu i
sjedište, odnosno prebivalište, poslovnog subjekta, osobne podatke o stečajnom upravniku,
i datum i sat otvaranja stečajnog postupka. Ukoliko u rješenju nije navedeno tačno vrijeme
otvaranja stečajnog postupka, pretpostavlja se da je rješenje doneseno u 12 sati, što ujedno i
predstavlja vrijeme otvaranja stečajnog postupka. Trenutak otvaranja stečajnog postupka je
bitan iz razloga što tim momentom nastupaju pravne posljedice sa pravnim djejstvom
prema svim učesnicima u postupku.
Istovremeno, rješenjem o otvaranju stečajnog postupka pozivaju se povjerioci da (u
roku od 30 dana) prijave sudu svoja potraživanja, i da obavijeste stečajnog upravnika koja
prava osiguranja traže na imovini stečajnog dužnika. Uz to, rješenje sadrži i poziv
dužnicima koji imaju obaveze/dugovanja prema stečajnom dužniku da izvrše iste.
Rješenjem o otvaranju stečajnog postupka stečajni sudija određuje ročište za:
- za skupštinu povjerilaca (ročište za ispitivanje) na kojoj se ispituju i utvrđuju
pravovremeno prijavljena potraživanja povjerilaca;
- održavanje skupštine povjerilaca (izvještajno ročište) na kojoj stečajni upravnik
podnosi izvještaj o toku stečajnog postupka. Ovo ročište se, po pravilu, održava poslije
ročišta za ispitivanje i utvrđivanje potraživanja, ali ne kasnije od petnaest dana od
navedenog ročišta.
Donošenje rješenja treba posmatrati u kontekstu načela javnosti, što implicira
obavezu stečajnog suda da rješenje objavi na oglasnoj tabli suda kao i u službenom
entitetskom glasilu. Stečajni dužnik, podnosilac prijedloga, i povjerioci dobivaju primjerak
20
rješenja. Kopija rješenja, pored povjerilaca, dostavlja se i nadležnom tužiteljstvu, i to i u
slučaju kada se stečajni postupak obustavlja zbog nedostatka stečajne mase.

c) Pravne posljedice stečajnog postupka

Otvaranjem stečajnog postupka nastupaju određene pravne posljedice:
- Trenutkom otvaranja stečajnog postupka pravo upravljanja i raspolaganja nad
imovinom stečajnog dužnika po zakonu prestaje i prelazi na stečajnog upravnika. U slučaju
raspolaganja imovinom, od strane ste čajnog dužnika, na dan otvaranja stečajnog postupka,
važi pretpostavka da je izvršeno nakon otvaranja stečajnog postupka i pravno je ništavo.
U tom slučaju stečajni upravnik može reivindikacionom tužbom tražiti vraćanje
otuđenih dijelova imovine;
- Sva nedospjela potraživanja povjerilaca od stečajnog dužnika pravno se smatraju
dospjelim;
- Sva nenovčana potraživanja tretiraju se kao novčana;
- Otvaranjem stečajnog postupka prekidaju se svi sudski i arbitražni postupci protiv
stečajnog dužnika (kao tuženog), ako se sporovi odnose na imovinu dužnika koja sačinjava
stečajnu masu. U ovom slučaju stečajni upravnik može preuzeti navedene sporove, ako se
odnose na izlučenje dijelova imovine dužnika iz stečajne mase, i u slučaju prava na
odvojenu isplatu iz posebne mase, ili iz dugova stečajne mase. Međutim, pravne sporove u
kojima je stečajni dužnik tužitelj, a koji se odnose na stečajnu masu, stečajni upravnik
može nastaviti pred sudom ili arbitražom;
- Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju ugovori o radu radnika stečajnog
dužnika. Stečajni upravnik može zadržati neophodan broj radnika s kojima će zaključiti
nove ugovore o radu na određeno vrijeme. Potraživanja radnika koja se tiču naknade štete
zbog prijevre-menog prestanka radnog odnosa ili otpremnine tretiraju se kao potraživanja
općeg isplatnog reda. U pogledu prestanka ugovora o radu Zakon o izmjenama i dopunama
Zakona o stečajnom postupku članom 3. (izmjena člana 74. Zakona o stečajnom postupku
iz 2003. godine) unosi određene novine: "Poslije otvaranja stečajnog postupka, stečajni
upravnik mora pismenim putem, u roku od 60 dana, raskinuti radni odnos sa uposlenikom
stečajnog dužnika na osnovu procjene da nema potrebe za radom uposlenika u toku
odvijanja stečajnog postupka. ... Prednosti pri novom zaposlenju imaju uposlenici kojima je
prestao radni odnos poslije otvaranja stečajnog postupka ako ispunjavaju uvjete za rad na
poslovima za koje se ukazala potreba kod stečajnog dužnika".
- Sva uzajamna potraživanja povjerilaca i protupotraživanja stečajnog dužnika, za
koja su postojali uvjeti za kompenzaciju prije otvaranja stečajnog postupka, pravno se
smatraju (po zakonu) prebijenim i ne prijavljuju se u stečajnu masu. Nakon otvaranja
stečajnog postupka kompenzacija određenih potraživanja povjerilaca je nedopuštena, kao
npr. u slijedećim slučajevima:
* ako je povjerilac svoje potraživanje stekao nakon otvaranja stečajnog postupka,
obično putem cesije, od drugog povjerioca;
* ako je povjerilac stekao mogućnost prebijanja pravnom radnjom koja se može
pobijati;
* ako je obaveza stečajnog povjerioca nastala nakon otvaranja stečajnog postupka;
* ako je povjerilac povezana osoba (postoji sukob interesa - npr. bračni drug
stečajnog dužnika), a stečajni dužnik prema toj osobi ima neko potraživanje koje je nastalo
ili dospjelo u periodu od šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog
postupka; i
* ako povjerilac čije potraživanje treba biti ispunjeno iz imovine stečajnog dužnika,
koja ne ulazi u stečajnu masu, duguje nešto stečajnoj masi.
- Izvršni postupci koji su u toku prekidaju se. Nakon otvaranja stečajnog postupka
stečajni povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika pokretati postupak prinudnog
izvršenja dospjelih potraživanja, niti njihovo prinudno osiguranje radi izvršenja. Izuzetak se
odnosi na razlučne povjerioce koji mogu u pogledu nespornih i dospjelih potraživanja, i
nakon otvaranja stečajnog postupka, pokretati postupak prinudnog izvršenja i osiguranja;
- Razlučno pravo ili pravo na bilo koje drugo sredstvo osiguranja stečajnih povjerilaca
21
stečeno 60 dana prije podnošenja prijedloga za pokretanje stečajnog postupka prestaju, ako
se odnose na imovinu stečajnog dužnika koja ulazi u stečajnu masu;
- Stečajni dužnik ne može, po pravilu, zaključivati nove ugovore nakon otvaranja
stečajnog postupka. Izuzetak je stečajni upravnik, koji radi spriječavanja štete po imovinu
dužnika ima pravo zaključivanja novih ugovora;
- Ugovore o zakupu ili najmu nepokretnih stvari, ili poslovnih prostorija, zaključenim
prije otvaranja stečajnog postupka sa zakupodavci-ma, stečajni upravnik može otkazati na
kraju svakog mjeseca uz otkazni rok od dva mjeseca;
- Razvrgnuće imovinske zajednice ne može se ostvariti u stečajnom postupku, s tim
što je pravo na razvrgnuče nezastarivo;
- Gase se stari računi stečajnog dužnika, a stečajni upravnik otvara nove račune na
koje prebacuje sredstva sa ugašenih računa, uz istovremeno određivanje drugih osoba
ovlaštenih za raspolaganje sredstvima;
- Uz firmu i naziv društva (stečajnog dužnika) upisuje se oznaka «u stečaju», uz
navođenje ovih promjena i u registru društava.

d) Prijavljivanje i ispitivanje tražbina povjerilaca

Svi povjerioci moraju svoja potraživanja prijaviti sudu pismeno. Prijavljena
potraživanja ispituje stečajni sudija na posebnom ročištu. Ako je stečajni upravnik osporio
neka potraživanja povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđivanja osnovanosti
potraživanja. Prijavljena potraživanja mogu biti osporena i od bilo kojeg stečajnog
povjerioca. Utvrđeni iznosi nespornih potraživanja, i njihov isplatni red, unose se u tabelu
kao priznata potraživanja, što ima karakter (pravno djejstvo) pravo-snažne sudske presude,
na temelju čega se može tražiti i prinudno izvršenje. U ovoj fazi posebno dolazi do izražaja
načelo atrakcije.

e) Reorganizacija stečajnog dužnika

Umjesto instituta prinudnog poravnanja u stečajnom postupku Zakonom o stečaju iz
2003. godine uveden je institut reorganizacije stečajno^ dužnika, što znači njegove sanacije
s ciljem nastavljanja poslovanja (pod posebnim nadzorom). Radi se o fazi stečajnog
postupka koja značajnog može promijeniti tok postupka, na način da omogući opstanak,
odnosno nastavak poslovanja stečajnom dužniku.
Reorganizacija stečajnog dužnika je moguća nakon otvaranja stečajnog postupka do
završnog ročišta za glavnu diobu stečajne mase. Stečajni plan može podnijeti stečajni
dužnik zajedno sa prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka, a nakon otvaranja
stečajnog postupka stečajni plan mogu stečajnom sudu podnijeti stečajni upravnik i stečajni
dužnik. U slučaju usvajanja plana reorganizacije ne provodi se unovčenje imovine
stečajnog dužnika, niti dioba stečajne mase.
Stečajni plan se sastoji iz dva dijela: pripremnih osnova i osnova za sprovođenje
plana. U pripremnim osnovama naznačavaju se mjere koje su poduzete prije otvaranja
stečajnog postupka, odnosno koje tek treba poduzeti s ciljem stvaranja realnih mogućnosti
za ostvarenje prava učesnika u stečajnom planu. Osnove za provođenje plana sadrže
temeljne odrednice o promjeni pravnog položaja stečajnog dužnika i drugih učesnika. To
podrazumijeva razvrstavanje svih učesnika (povjerilaca, ali i ostalih) u posebne grupe. O
stečajnom planu zainteresirane strane se izjašnjavaju na ročištu koje se ne može održati
prije ročišta za ispitivanje prijavljenih potraživanja. Svaka grupa sa pravom glasa se
posebno izjašnjava o stečajnom planu. Prava razlučnih povjerilaca ne mogu se stečajnim
planom mijenjati niti smanjivati bez njihove suglasnosti. Ukoliko stečajni plan prihvate
stečajni dužnik i povjerioci, onda odluku o njemu donosi stečajni sud rješenjem o
prihvatanju ili odbacivanju stečajnog plana. Stečajnim planom ovlašteni podnosilac može
predložiti da se umjesto stečaja nad imovinom stečajnog dužnika omogući:
* da se ostavi imovina (sva ili dio) stečajnom dužniku radi nastavljanja poslovanja,
* da se izvrši statusna promjena spajanja ili pripajanja,
* da se prenese dio ili sva imovina stečajnog dužnika na jedan ili više postojećih
poslovnih subjekata, ili subjekata koji će se tek osnovati,
22
 * da se smanje ili odgode isplate obaveza stečajnog dužnika,
* da se proda sva ili dio imovine stečajnog dužnika,
* da se odredi način namirenja povjerilaca,
* da neko preuzme jamstvo (garancije) za ispunjenje obaveza stečajnog dužnika,
pretvaranje tražbina povjerilaca u uloge,
* da se smanje ili odgode isplate obaveza stečajnog dužnika,
* emitiranje dionica.
Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se prihvata stečajni plan stečajni sud donosi
rješenje o zaključenju stečajnog postupka. Stečajni upravnik će prije zaključenja stečajnog
postupka isplatiti nesporne obaveze stečajne mase, a za sporne je dužan dati adekvatno
osiguranje. Navedenim rješenjem, po pravilu, prestaje funkcija stečajnog upravnika kao i
članova odbora povjerilaca. Izuzetno funkciju će nastaviti u slučaju daje predviđena
kontrola izvršenja stečajnog plana od dužnika.
f) Unovčavanje imovine stečajnog dužnika
Prije ove faze stečajni upravnik na ispitnom ročištu podnosi izvještaj o ekonomskom
stanju stečajnog dužnika i uzrocima ekonomsko-finan-sijskog stanja. Osim toga, stečajni
upravnik je obavezan da se izjasni da li postoje osnovani izgledi da stečajni dužnik nastavi
sa poslovanjem, te u tom smislu, da li postoje mogućnosti za podnošenje prijedloga za
reorganizaciju stečajnog dužnika. Nakon izvještaja stečajnog upravnika skupština
povjerilaca donosi odluku:
- da li će stečajni dužnik poslovanje obustaviti ili privremeno nastaviti,
- odlučiti o načinu i uvjetima unovčavanja dužnikove imovine.
Nakon odluke skupštine povjerilaca stečajni upravnik unovčava imovinu stečajnog
dužnika. Nepokretna imovina unovčava se javnom prodajom, ili ukoliko ona ne uspije,
neposrednom pogodbom. Pokretne stvari, na kojima postoji razlučno pravo, stečajni
upravnik može prodati javnom licitacijom ili neposrednom pogodbom.

g) Namirenje stečajnih povjerilaca i dioba stečajne mase

Prije diobe stečajne mase stečajni upravnik sačinjava diobeni popis potraživanja
povjerilaca i isti javno objavljuje u sredstvima informiranja.
Iz diobenog popisa se mora vidjeti ukupan zbir potraživanja i unovčeni iznos stečajne
mase koja se može dijeliti povjeriocima. Stečajni upravnik može vršiti djelomičnu diobu uz
suglasnost odbora povjerilaca, odnosno skupštine povjerilaca. Na diobeni popis stečajnog
upravnika zainteresirane osobe mogu izjaviti prigovor, o čemu odluku, kao i odluku o
podjeli potraživanja, donosi stečajni sud. Protiv ove odluke dozvoljena je žalba
drugostepenom (kantonalnom) sudu.
Prije davanja suglasnosti za glavnu diobu stečajne mase stečajni sudi-ja održava
ročište za glavnu diobu, na koje se pozivaju stečajni upravnik i povjerioci. Stečajni
upravnik izvršava diobu isplatom povjeriocima, u usvojenim iznosima i isplatnim
redovima, a prema usvojenom prijedlogu glavne diobe stečajne mase.
Povjerioce čija potraživanja nisu ispunjena, u cjelini ili djelomično, stečajni sudija
obavještava da ista mogu naplatiti iz posebne stečajne mase po pravilima izvršnog
postupka. Dijelovi imovine koji se nisu mogli unovčiti dijele se povjeriocima, uz njihov
pristanak, po procijenjenoj vrijednosti, do visine priznatih tražbina.
Neprodati i nepodijeljeni dijelovi imovine predaju se stečajnom dužniku radi
raspodjele preostalog dijela imovine članovima društva. Na kraju ove faze stečajni
upravnik podnosi sudu dokaz o izvršenoj diobi stečajne mase.
h) Zaključenje stečajnog postupka
Nakon glavne diobe stečajne mase stečajni sudija donosi rješenje o zaključenju
stečajnog postupka. Prije zaključenja stečajnog postupka stečajni upravnik je obavezan
isplatiti nesporne tražbine stečajne mase, a za sporne pružiti odgovarajuće osiguranje. Po
pravosnažnosti rješenja o zaključenju stečajnog postupka stečajni sudija naređuje, po
23
službenoj dužnosti (ex officio), brisanje stečajnog dužnika iz registra. U slučaju
obustavljanja stečajnog postupka stečajni sudija naređuje brisanje zabilježbe «firma u
stečaju». U slučaju da je do zaključenja stečajnog postupka došlo obustavom tada stečajni
povjerioci svoja nepodmirena potraživanja prema dužniku mogu ostvarivati prema općim
pravilima građanskog prava. Prinudna izvršenja, u cilju namirenja povjerilaca, mogu se
nakon zaključenja stečajnog postupka vršiti samo na osnovu izvršne isprave (izvoda iz
tabele) koju izdaje stečajni sud. Danom upisa brisanja stečajnog dužnika (društva) u
registru stečajni dužnik gubi Pravni subjektivitet, a to znači prestaje pravno postojati kao
poslovno-Pravni subjekt.
1.6. Pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika
Predmet pobijanja su pravne radnje stečajnog dužnika učinjene prije otvaranja
stečajnog postupka koje su po svom djejstvu doprinijele smanjenju imovine stečajnog
dužnika, i, po pravilu, povredi načela ravnopravnosti povjerilaca. Osporavane pravne
radnje, po svojoj prirodi, mogu biti aktivne (odricanje od tužbenog zahtjeva), ili pasivne
(propuštanjem, npr. nepodnošenjem tužbe za potraživanje). Povoljniji položaj povjerilaca,
nastao narušavanjem načela ravnopravnosti, može biti rezultat: isplate nepostojećeg
potraživanja, kompenzacije potraživanja koja se ne mogu prebiti, isplate zastarjelog duga i
si.
Pobijanje se prvenstveno odnosi na radnje dužnika:
- koje su učinjene u periodu od šest mjeseci prije podnošenja prijedloga za pokretanje
stečajnog postupka, s tim da je u vrijeme njihovog poduzimanja stečajni dužnik bio
insolventan, ili je povjerilac, u to vrijeme, znao za insolventnost, odnosno za to nije znao
zbog grube nepažnje;
- koje su učinjene nakon podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka, a
povjerilac je znao za insolventnost dužnika, odnosno za podnošenje prijedloga za
pokretanje stečajnog postupka, ili to zbog grube nepažnje nije znao.
U oba slučaja može se govoriti o nesavjesnosti povjerilaca. Međutim, pobijati se
mogu i pravne radnje stečajnog dužnika, bez obzira na savjesnost subjekata pravne radnje,
sa kojima je imovinom, koja ulazi u stečajnu masu, raspolagao besplatno ili u bescijenje.U
ovom slučaju pobijanjem mogu biti obuhvaćene pravne radnje koje su učinjene pet godina
prije otvaranja stečajnog postupka.
Pobijanje se vrši paulijanskom tužbom (actio pauliana) koja se može podnijeti u roku
od dvije godine, računajući od dana otvaranja stečajnog postupka. Pobijanje, osim tužbom,
se može vršiti i prigovorom.
Aktivno legitimirani za podnošenje paulijanske tužbe su stečajni upravnik i
povjerioci. Stečajni povjerioci mogu pobijati pravne radnje stečajnog dužnika pod uvjetom
da stečajni upravnik, na njihov poziv, ne pokrene sudski spor u roku od trideset dana, od
dana prijema poziva za pokretanje spora.
Pasivno legitimirana (tužena strana), ili protivnik pobijanja, je osoba u čiju korist je
poduzeta pobojna pravna radnja, ili njegov pravni sljed-nik.
Pobijanje se poduzima radi vraćanja u dužnikovu imovinu onoga što je pobojnom
radnjom iz nje izašlo, a što je rezultiralo umanjenjem nje ne vrijednosti. Ukoliko usvoji
tužbeni zahtjev sud neće poništiti pravni posao (radnju) već će taj pravni posao biti bez
pravnog djejstva prema stečajnoj masi. Iz navedenog proizlazi da će tuženi biti dužan da u
stečajnu masu vrati svu imovinsku korist koju je stekao na osnovu poboj-ne pravne radnje.
U slučaju da je nastupila šteta na stvari (propast ili oštećenje) protivnik pobijanja će biti
dužan nadoknaditi svu materijalnu štetu (prostu štetu i izgubljenu dobit).
1.7. Sekundarni stečaj
Do donošenja Evropske konvencije o nekim međunarodnim aspektima bankrotstva
poslovnih subjekata stečaj je, po pravilu, imao značenje generalnog izvršenja nad
cjelokupnom imovinom koja se nalazi u zemlji sjedišta stečajnog dužnika (primarni stečaj).
To je značilo da stečajem nije bila obuhvaćena imovina stečajnog dužnika u inozemstvu.
Spomenuta Konvencija je unijela promjene na način da se:
- sekundarni stečaj može pokrenuti na teritoriji zemlje potpisnice Konvencije,
odnosno, van nacionalne teritorije u kojoj je pokrenut (primarni) stečaj,
24
 - da povjerioci mogu prijaviti svoja potraživanja i u postupcima stečaja pokrenutim u
inozemstvu.
Konsekvenca navedenih rješenja je da se stečajni postupak, činjenicom njenog
otvaranja u državi sjedišta (primarni stečaj), smatra pokrenutim i u inozemstvu. To ujedno
znači da će se sekundarni stečaj pokrenuti u inozemstvu bez obzira da li je stečajni dužnik
insolventan u toj državi. Uvjet za to je da je primarni stečaj otvoren od nadležnog organa u
zemlji sjedišta stečajnog dužnika.
Konvencijom su utvrđeni prioriteti naplate potraživanja:
a) potraživanja povjerilaca koja su osigurana dozvoljenim sredstvima
obezbjeđenja,
b) javnopravna potraživanja prema državi (npr. dugovanja po osnovu poreza ili
doprinosa iz plaća),
c) potraživanja iz poslovanja organizacionih jedinica u inozemstvu (podružnice,
filijale),
d) potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu u zemlji potpisnici u kojoj se
vodi sekundarni stečaj.
Tek kada budu isplaćena navedena potraživanja preostali dio imovine predstavljat će
dio stečajne mase u osnovnom stečaju, poslije čega će stečajni upravnik u sekundarnom
stečaju poduzeti potrebne radnje da bi obezbijedio prijenos preostale imovine koja ulazi u
stečajnu masu osnovnog stečaja.

2. LIKVIDACIJA POSLOVNIH SUBJEKATA

Likvidacija je jedan od načina prestanka pravnog subjektiviteta pravnih osoba. Cilj
likvidacionog postupka je razrješenje imovinskopravnih odnosa u pravnoj osobi i potpuno
namirenje svih povjerilaca iz likvidacione mase. Likvidaciju provodi sud na čijem području
subjekt likvidacije ima sjedište. Likvidacija se provodi nad imovinom solventne pravne
osobe, što znači da se iz njegove imovine mogu potpuno namiriti svi po-vjerioci, a ostatak
novčane likvidacione mase dijeli se članovima društva srazmjerno njihovim ulozima.
Likvidacioni postupak se provodi u nekoliko slučajeva:
a) kada je pravnoj osobi rješenjem nadležnog organa trajno zabranjeno obavljanje
djelatnosti;
b) kada je pravosnažnim rješenjem suda utvrđena ništavost upisa u sudskom
registru ili ništavost osnivanja pravne osobe; kao i
c) u slučajevima kada se po zakonu mora provesti likvidacioni postupak:
- ako je protekao rok na koji je privredno društvo osnovano,
- zbog provedenih statusnih promjena,
- kad ne postoje zakonski uvjeti za dalje postojanje privrednog društva u obliku
u kojem je osnovano i upisano u javni registar društava.
Organi likvidacionog postupka su likvidator i likvidacioni sudija. Li-kvidatora, u
slučaju dobrovoljne likvidacije, imenuje organ pravne osobe koji je donio odluku, dok kod
obligatome likvidacije likvidatora imenuje sud. Za likvidatora se može postaviti samo
fizička osoba. Osnovne obaveze likvidatora su:
- da ude u posjed imovine pravne osobe u likvidaciji,
- da izvrši popis njegove imovine,
- da izvrši popis povjerilaca i obaveza i to bez odlaganja dostavi likvi-dacionom
sudiji.
Pravni položaj likvidatora u biti je jednak pravnom položaju stečajnog upravnika.
Nakon izvršenja navedenih radnji likvidator je dužan unovčiti imovinu (likvidaciona masa),
a to čini prvenstveno javnom licitacijom, a izuzetno prikupljanjem ponuda, ili neposrednom
pogodbom- Ako likvidator u postupku unovčenja imovine pravne osobe u likvidaciji
ustanovi da su ispunjeni uvjeti za stečaj zbog insolventnosti ili prijeteće insolventnosti,
obavezan je po službenoj dužnosti (u roku od 15 dana) podnijeti prijedlog o pokretanju
stečajnog postupka stečajnom sudu.
Iz likvidacione mase likvidator podmiruje obaveze slijedećim redosljedom:
- prvo se isplaćuju troškovi likvidacije, sudski troškovi i troškovi likvidacione
uprave;
25
 - potraživanja povjerilaca srazmjerno njihovim potraživanjima;
- potraživanja povjerilaca koja nemaju izvršni naslov spora.
Preostala imovina dijeli se članovima personalnog društva, prvo do iznosa uplaćenog
uloga, a ostatak na jednake dijelove. Kod društava kapitala preostala imovina likvidiranog
društva dijeli se dioničarima srazmjerno nominalnoj vrijednosti dionica. Nakon raspodjele
likvidacione mase sud rješenjem razrješava likvidatora i zaključuje postupak likvidacije,
čime likvidirana pravna osoba (društvo) ekonomski i pravno prestaje postojati.

VRSTE POSLOVNIH SUBJEKATA

SAMOSTALNI PODUZETNIK

Samostalni poduzetnik (obrtnik, trgovac pojedinac, solo trader) je fizička osoba koja
obavlja privrednu djelatnost, u svoje ime i za svoj račun, i posluje u skladu sa posebnim
propisima. Po njemačkom Trgovačkom zakoniku iz 1897. godine svojstvo trgovca ima
"svaka osoba koje se bavi trgovačkom profesijom". Po našem pravu, trgovac je fizička
osoba koje trajno i samostalno obavlja poslovnu djelatnost, kao svoju isključivu djelatnost,
radi stjecanja dobiti. To znači da se pod pojmom trgovac ne podrazumijeva samo
kupoprodaja (razmjena) robe, već i vršenje drugih djelatnosti (industrijskih, transportnih,
bankarskih) i usluga (osiguranje, špedicija, posredovanje).
Samostalni poduzetnik može biti domaća fizička osoba koja ispunjava zakonom
predviđene uvjete. Strani državljanin može u Bosni i Hercegovini obavljati obrt ukoliko
ima radnu dozvolu od federalnog organa, uz primjenu načela reciprociteta (uzajamnosti).
Firma samostalnog poduzetnika je personalnog karaktera, i ona kao takva mora sadržavati:
ime i prezime poduzetnika, djelatnost (automehaničar, mesar, vulkanizer, poslastičar), i
sjedište. Obrtnik mora firmu istaknuti na ulazu u poslovne prostorije. Za obaveze preuzete
u pravnom prometu samostalni poduzetnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom.
Obrtnik, da bi mogao obavljati registriranu djelatnost, mora imati dozvolu za rad
(obrtnicu), koju izdaje nadležni općinski, odnosno kantonalni organ za privredu na čijem
području namjerava obavljati djelatnost. Dozvola za rad se upisuje u obrtni registar, koji
vodi organ uprave nadležan za izdavanje obrtnice, pri čemu je obrtnik obavezan otpočeti sa
radom najkasnije šest mjeseci od dobijanja obrtnice.
Dobijanje dozvole za rad implicira ispunjenje određenih uvjeta:
a) formalni:
- zahtjev za izdavanje dozvole i prezentacija dokaza o ispunjavanju općih i
posebnih materijalnih uvjeta;
b) opći materijalni:
- državljanstvo BiH,
- poslovna sposobnost,
- zadovoljenje općih i posebnih zdravstvenih uvjeta,
- da pravosnažnom sudskom presudom, rješenjem ili drugim upravnim aktom
nije izrečena zaštitna mjera zabrane obavljanja obrtničke djelatnosti,
- da dokaže da nema neizmirenih (poreznih) obaveza prema državi,
c) dopunski materijalni:
- stručna sprema
- poslovni prostor.
Obrtnici su slobodni u izboru djelatnosti kojom će se baviti. Te djelatnosti se mogu
klasificirati na: slobodne, vezane, i posebne. Za bavljenje slobodnim djelatnostima ne traži
se posebna stručna sprema (sposobnost) niti majstorski ispit. Sasvim suprotna situacija je
kod vezanih djelatnosti (npr. bavljenje raznim zanatima), gdje se traži ispunjenje oba
uvjeta. Posebnim djelatnostima mogu se baviti stručno osposobljene osobe koje prethodno
trebaju obezbijediti pismenu saglasnost nadležnog federalnog ministarstva (transporta,
trgovine, zdravstva, turizma).

26
 Pored osnovne djelatnosti obrtnik može obavljati i dopunske (sporedne) djelatnosti,
koje kao takve mora prijaviti nadležnom organu, pod uvjetom da su zakonom dozvoljene i
da ne učestvuju sa više od 25% u godišnjem prihodu.
Pravilo je da samostalni poduzetnik registriranu djelatnost obavlja u odgovarajućem
poslovnom prostoru, koji je u njegovom vlasništvu, ili je zakupljen. Taj prostor mora
udovoljavati propisanim tehničkim, sanitarnim, zdravstvenim, ekološkim uvjetima.
Izuzetno, određene djelatnosti, poput kućne radinosti, obrtnik može obavljati bez
poslovnog prostora.
Samostalni poduzetnik može, kada za to postoje opravdani razlozi (bolest ili javna
obaveza), privremeno obustaviti obavljanje obrtničke djelatnosti, s tim da obustavu mora
prijaviti nadležnom organu, koje će to konstatirati rješenjem, kao i poreznom organu, radi
umanjenja fiskalnih obaveza.
Do prestanka rada samostalnog poduzetnika može doći njegovom voljom i prinudno.
Voljom samostalnog poduzetnika obrt prestaje:
- istekom vremena na koje je radnja osnovana,
- odjavom za trajni prestanak rada.
Prestanak neovisno od volje obrtnika moguć je u slijedećim slučajevima:
- u slučaju smrti ili gubitka poslovne sposobnosti, a nasljednici ne nastave rad,
- kada prestanu prirodni i drugi uvjeti za obavljanje djelatnosti (iscrpljenje
resursa),
- trajnom zabranom bavljenja registriranom djelatnosti (nezakoniti rad),
- ako je poduzetnik osuđen na kaznu zatvora pravomoćnom presudom suda duže
od šest mjeseci zatvora, poništenjem rješenja o upisa u obrtnički (sudski)
registar, ako mu je odlukom suda časti izrečena mjera zabrane samostalnog
obavljanja djelatnosti (povreda dobrih poslovnih običaja i kodeksa
profesionalne etike).

PRIVREDNA DRUŠTVA

1. ZAKONSKI ELEMENTI

Privredno (trgovačko) društvo je poslovni subjekt sa statusom pravne osobe koji

samostalno obavlja djelatnost proizvodnje, prodaje i vršenja usluga na tržištu s ciljem
stjecanja dobiti. Za označavanje (privrednog) društva, u uporednom pravu, koriste se
slijedeći termini: society (engl.), societe (fr.), societa' (ital), gesellschaft: (njem.). Za
označavanje personalnih društava najčešće je u upotrebi engleski termin partnership, a za
označavanje društava kapitala termin company (u Engleskoj), odnosno corporation (SAD).
Zakonski elementi privrednog društva su:
 ugovorna tvorevina,
 svojstvo pravne osobe,
 nastaje udruživanjem kapitala osnivača,
 samostalno obavlja registriranu djelatnost,
 profitna je organizacija, i
 imovinskopravna odgovornost.
Ugovor o osnivanju je osnivački akt, koji ima pismenu formu (ad solemnitatem). Kod
jednočlanih društava osnivački akt je odluka o osnivanju društva. Svojstvo pravne osobe
(pravnu sposobnost) društvo stječe upisom u registar društava. Pravni subjektivitet
privrednog društva znači da ono u pravnom prometu može stjecati prava i preuzimati
obaveze, može biti vlasnik imovine (pokretne, nepokretne stvari i prava), može tužiti i biti
tuženo (imati aktivnu i pasivnu legitimaciju).
Pravna sposobnost privrednog društva u našem pravu ispoljava se kroz:
- čvrstu i trajnu organizaciju,
- cilj osnivanja (da nije u suprotnosti sa pravnim poretkom),
- samostalnost nastupa u pravnom prometu, i
- stjecanje obaveza u svoje ime i za svoj račun (odvojeno od članova društva).
27
 Izuzetno, društvo može nastupati kao komisionar (u svoje ime a za tuđi račun), ili kao
zastupnik (u tuđe ime i za tuđi račun).
Društvo ima svoju posebnu imovinu, odvojenu od imovine članova društva. Početnu
imovinu čini osnivački kapital koji se formira ulozima osnivača. Kod društava kapitala, za
razliku od personalnih društava, zakon predviđa minimum osnivačkog kapitala (kod
društva sa ograničenom odgovornošću - 2.000 KM, kod dioničkog društva - 50.000 KM).
Utvrđivanje minimuma osnivačkog kapitala usko je vezano sa sistemom odgovornosti
članova društva za obaveze društva.
Ulozi mogu biti u novcu, stvarima i pravima. Ulozi u stvarima i pravima moraju biti
procijenjeni od neovisne kompetentne finansijske institucije. U svakom slučaju, vrijednost
uloga mora biti iskazana u novcu. Ulagač, koji u osnivački kapital ulaže stvari, mora
garantirati za materijalne i pravne nedostatke. Izuzetno, kod društava osoba, ulozi mogu
biti u radu i uslugama. Dva su razloga zbog čega su ove vrste uloga izuzetak: osobni rad i u
usluge ne mogu se unaprijed procijeniti, i, drugo, nije moguće provoditi prinudno izvršenje
nad tim ulozima.
Privredna društva se osnivaju radi ostvarenja ekonomskih ciljeva -stjecanja dobiti
(profita), čime im se atribuira karakter profitnih organizacija. Pravo na dobit imaju svi
članovi društva. Pravilo je da se ostvarena dobit dijeli srazmjerno visina uloga (udjela u
kapitalu društva). Isto pravilo važi za pokrivanje gubitaka. Po pravilu dobit koja se ostvari
nikad se u cijelosti ne dijeli članovima društva, već dijelom u rezervne fondove (radi
pokrivanja gubitaka), a dijelom za razvoj. Vezano za naprijed navedeno je i zabrana
ugovaranja tzv. "lavovske klauzule", koja u biti znači kršenje načela ravnopravnosti,
odnosno zabranu po kojoj bi neki član društva učestvovao samo u raspodjeli dobiti, ali ne i
u pokrivanju gubitaka.
Privredna društva u našem pravnom sistemu mogu osnovati domaće i strane, fizičke i
pravne osobe. Važi načelo slobodnog osnivanja i tržišnog poslovanja. Osim toga, u našem
pravu prihvaćeno je načelo zatvorenog broja (4) pravnoorganizacionih oblika privrednih
društava (numerus clausus).

2. VRSTE PRIVREDNIH DRUŠTAVA

Osnovna podjela privrednih društava po domicilnom pravu, ali i većem dijelu
uporednog prava, je na personalna društva (osoba) i društva kapitala.
a) Kod društva osoba (personalna društva) između članova društva postoje odnosi
povjerenja, poznanstva ili rodbinske veze. Dakle dominiraju osobni elementi, kao što je to
slučaj sa društvom sa neograničenom solidarnom odgovornošću i komanditnim društvom.
Imovina društva je samostalna i odvojena od imovine članova društva (osnivača). Društva
za obaveze odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom, ali i članovi, sa izuzetkom
komanditora, odgovaraju neograničeno solidarno za obaveze društva. Međutim, društvo
nikada ne odgovara za obaveze svojih članova, b) Kod društva kapitala (dioničko društvo i
društvo sa ograničenom odgovornošću) dominira kapital, a ne osobna svojstva. Imovina
društva je odvojena od imovine članova. Društvo kapitala za obaveze stvorene u prometu
ima potpunu odgovornost, što znači da neposredno odgovara cjelokupnom svojom
imovinom. Članovi društva ne odgovaraju za obaveze društva, već snose poslovni rizik, i to
do iznosa svog uloga. Izuzetno članovi društva odgovaraju za obaveze društva: kada koriste
društvo za ostvarenje osobnog cilja, kada upravljaju imovinom društva kao svojom
imovinom, utječu na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih osoba.
U Republici Srpskoj umjesto termina privredna društva koristi se termin preduzeće,
što je vidljivo iz Zakona o preduzećima RS, po kojem se preduzeća dijele na privredna
društva i javna preduzeća. U kategoriju društava osoba spadaju ortačko društvo (u
Federaciji BiH - javno trgovačko društvo) i komanditno društvo. Rješenja u pogledu oblika
društva kapitala su identična: društvo sa ograničenom odgovornošću i dioničko društvo.
Aktuelne izmjene zakona u Republici Srpskoj idu u pravcu otklanjanja terminološke
kontradiktornosti.
Naime, termini poduzeće i društvo nisu sinonimi. Društvo predstavlja formalni dio sa
svim onim odrednicama koje smo dosad naveli: osnivači (vlasnici), osnivački kapital,
osnivački akt, sistem upravljanja i si. Društvo je, za razliku od poduzeća, subjekt prava, i,
shodno tome, društvu pripada pravni subjektivitet. Poduzeće predstavlja funkcionalni dio,
radnu cjelinu, koja neposredno, slijedeći odluke organa upravljanja, učestvuje u ostvarenju
28
poslovnih rezultata. Poduzeće je ekonomska kategorija. Ono predstavlja realizaciju
poduzetničke ideje, prethodno utvrđene od osnivača (društva). U Federaciji BiH, kao i u
uporednom pravu, termin poduzeće se koristi za označavanje poslovnih subjekata u javnom
sektoru (javna poduzeća, public company, odnosno u komu-nitarnoj - EU terminologiji
public undertaking), kao i kod poslovnih subjekata u malom poduzetništvu (mala i srednja
poduzeća, small and medium sized enterprise - SME).

3. DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU

Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću (javno trgovačko društvo, javni
ortakluk ili opće partnerstvo, engl. general partnership, njem. Kollektivgesellschaft, fr.
societe en nom collectif, ital. societa in nome colletivo) je poslovni subjekt (personalno
društvo) u kojem osnivači, za obaveze društva, odgovaraju neograničeno i solidarno,
cjelokupnom svojom imovinom. Za njegovo osnivanje potrebne su najmanje dvije osobe
(fizičke i/ili pravne, domaće i strane), a po svojim osobinama pogodan je za osnivanje
malih (porodičnih) poduzeća, sa manjim obimom osnivačkog kapitala. Društvo se osniva
ugovorom, koji ujedno predstavlja osnivački akt. Ugovor po pravilu sadrži: podatke o
osnivaču, firmu, sjedište društva, te odredbe o djelatnosti društva. U pogledu djelatnosti
(predmeta poslovanja) ovog društva treba reći da se ovaj oblik društva ne može osnovati u
nekim djelatnostima: bankarski poslovi, osiguranje. Isto važi i za društvo za upravljanje
fondovima, investicijske fondove i si.
Javno trgovačko društvo posluje pod personalnom firmom. Firma društva mora
obavezno sadržavati skraćenu oznaku (d.n.o.). Osnivački kapital javnog trgovačkog društva
se formira iz uloga članova društva, koji mogu biti u novcu, stvarima, pravima i uslugama.
Svi članovi društva imaju jednake uloge, koji postaju imovina društva odvojena od imovine
njegovih članova. Osnivači su obavezni da svoje uloge unesu u osnivački kapital društva
odjednom i to prije upisa društva u javni registar društva (simultano osnivanje). Međutim,
po zakonu Federacije BiH uplata (unos) uloga prije registracije društva nije nužna. Ako
neki od članova društva u dogovorenom roku ne uplati ulog (po našem pravu najkasnije
dva mjeseca od upisa u registar društava) u tom slučaju su moguća slijedeća rješenja:
- sporazumno produženje roka,
- povećanje uplata od drugih osnivača,
- smanjenje osnivačkog kapitala za neuplaćeni dio, i kao posljednja opcija
- raskid ugovora o osnivanju javnog trgovačkog društva.
Uplatom uloga članovi društva gube pravo vlasništva. Raspolaganje unesenim
ulozima je ograničeno i posmatra u kontekstu funkcije upravljanja društvom. To znači da
član društva može svoj ulog povući iz imovine društva, otuđiti ga, ili opteretiti, samo uz
suglasnost svih članova društva. Postoje dvije vrste prijenosa (raspolaganja) udjelima:
unutrašnji (interni) i vanjski (eksterni) prijenos.
Unutrašnji prijenos (na članove društva) je slobodan. Po našem pravu, slijedeći načelo
jednakosti uloga, vrši se istovremeni prijenos u jednakim dijelovima na sve postojeće
članove društva.
Vanjski prijenos implicira uključivanje trećih osoba (nečlanova). To je razlog za veći
oprez članova društva, koji je izražen kroz pravo preče kupovine. Tek ukoliko ne postoji
interes članova društva moguće je udio, uz suglasnost članova, prenijeti na osobu izvan
društva.
Društvom upravljaju članovi društva ravnopravno. Svaki član društva ima pravo i
obavezu voditi poslovanje društva. Poslovodstvo podrazumjeva interne odnose i obuhvata,
prije svega, donošenje odluka, rukovođenje procesom rada, vođenje poslovnih knjiga,
poslovnu korespondenciju i si. Vođenje poslovanja (poslovodstvo) može biti individualno i
skupno.
Poslovodstvo je individualno (pojedinačno) kada su svi članovi društva (ili neki od
njih) ovlašteni da upravljaju društvom i vode poslovanje društva, na način da je svaki od
njih ovlašten sam voditi cjelokupno poslovanje društva. Za poduzimanje pravnih radnji,
odnosno zaključenje pravnog posla, kod individualnog poslovodstva, svim ostalim članovi-
ma društva na raspolaganju stoji pravo protivljenja (veta). Ako i pored protivljenja član
društva poduzme određenu pravnu radnju ili zaključi pravni posao bit će odgovoran za
štetu koju je time prouzrokovao društvu, zbog čega može biti i isključen iz društva. Takav
pravni posao (radnja) bit će, iz razloga pravne sigurnosti, punovažan prema trećim
29
osobama. Izuzetno, protivljenje nije dopušteno kod poduzimanja radnji nužnih za opstanak
imovine društva, odnosno samog društva.
Kolektivno (skupno) poslovodstvo znači upravljanje i vođenje poslovanja od strane
svih članova društva, pri čemu je za poduzimanje pravnog posla potrebna suglasnost svih
ovlaštenih članova. Bez takve suglasnosti posao se ne smije ni zaključiti niti izvršiti.
Suglasnost data unaprijed za sve buduće poslove je bez pravnog djejstva. Izuzetno, kod
kolektivnog poslovodstva, može se poduzeti pravni posao (radnja) i bez prethodne
suglasnosti ostalih ovlaštenih članova u slučaju docnje društva u izvršenu dospjelih
obaveza, ili kad društvu predstoji stvarna šteta ili gubitak.
Isto važi i za zastupanje, poduzimanje pravnih radnji u ime i za račun društva, što
znači da zastupanje može biti pojedinačno ili skupno (unutar članova društva), s tim da se
može odrediti i osoba izvan društva (prokurist) da zastupa društvo.
Društvo se obavezno registrira, i po našem pravu, za razliku npr. od germanskog i
anglosaksonskog prava, ima pravnu sposobnost. U postupku osnivanja i registracije društva
(javni registar) primjenjuje se normativni sistem.
Za obaveze društva prema trećim osobama odgovara društvo cjelokupnom svojom
imovinom, ali i članovi, što znači da je svaka obaveza ovog društva istovremeno i obaveza
članova društva. Dobit društva dijeli se medu članovima na jednake dijelove, s tim da
članovi podjednako snose i poslovni rizik. Po našoj legislativi nije propisan minimum
osnovnog (osnivačkog) kapitala.
U pogledu odgovornosti javnog trgovačkog društva i njegovih članova značajno je
napomenuti da je odgovornost članova za obaveze društva opća i da se odnosi na sve
obaveze društva i prema svim po-vjeriocima. Pravna odgovornost članova društva za
njegove obaveze je akcesorna, što znači da se obaveze društva podjednako odnose i na oba-
veze članova.
Iz sistema odgovornosti članova društva proizlaze i osnovne odrednice zabrane
konkurencije, koja se kod javnog trgovačkog društva ispo-ljava kroz dva aspekta: zabranu
članstva i zabranu djelatnosti.
Zabrana članstva podrazumjeva da član ovog društva ne može biti član drugog
trgovačkog društva u kojem je ustanovljen isti sistem odgovornosti. To znači da član
javnog trgovačkog društva ne može, bez suglasnosti ostalih članova, istovremeno biti član
drugog društva istog oblika (dno), niti komplementar u komanditnom društvu, niti obavljati
bilo koju djelatnost kao obrtnik. To, međutim, ne znači da ne može, istovremeno, biti
komanditor u komanditnom društvu, dioničar u dioničkom društvu, član tajnog društva
(ortakluka), i vlasnik udjela (član) u društvu sa ograničenom odgovornošću. U slučaju
dioničkog društva i društva sa ograničenom odgovornošću zabrana konkurencije se odnosi
na članstvo u organima upravljanja (uprava i nadzorni odbor).
Zabrana djelatnosti sadrži zabranu članu društva da ne može van društva, bez izričite
suglasnosti ostalih članova društva, voditi poslove iz registrirane djelatnosti društva.
Članovi društva sa neograničenom odgovornošću, po pravilu, učestvuju u raspodjeli
dobiti, i pokrivanju gubitaka, u jednakim iznosima. Izuzetak može biti predviđen
osnivačkim ugovorom. Raspodjelu dobiti moguće je, u svakom slučaju, vršiti na dva
načina: kapitalnim i personalnim načinom, odnosno njihovom kombinacijom.
a) Kapitalni način podrazumijeva da se dio ukupne dobiti društva (pravilo 1/3) dijeli
članovima srazmjerno njihovim udjelima u kapitalu društva, ili u jednakom procentu
primijenjenom na sve udjele članova društva (npr. 5% na udio). Članovi društva čiji se ulog
sastoji u radu i uslugama, po ovom načelu, nemaju pravo učešća u dobiti. Za svakog člana
društva se vodi poseban račun u kome se evidentiraju podaci u pogledu visine uloga,
isplaćene dobiti, učešća u pokrivanju gubitaka, isplaćenih avansa.
b) Personalni način raspodjele dobiti podrazumjeva prethodno pokrivanje eventualnih
poslovnih gubitaka, pa tek onda, podjelu ostatka dobiti na sve članove društva u jednakim
iznosima. Po ovom modelu pravo učešća u raspodjeli dobiti pripada i članovima čiji se
ulozi sastoje u radu i uslugama.

30
 Članstvo u javnom trgovačkom društvu je promjenjiva kategorija. U pogledu
prestanka članstva, u ovom društvu, postoje tri osnovna načina:
- dobrovoljno (istupanjem ili otkazom, uz otkazni rok od 6 mjeseci),
- isključenjem člana iz društva (krivica, nesavjesnost u radu),
- smrću ili gubitkom poslovne sposobnosti fizičke osobe i stečajem pravne
osobe.
Javno trgovačko društvo može prestati na dva načina: temeljem općih i posebnih
osnova. Po općoj osnovi društvo može prestati: istekom vremena na koje je društvo
osnovano, statusnim promjenama, okončanjem stečajnog postupka, na osnovu odluke suda
i odlukom članova društva. Posebni osnovi prestanka javnog trgovačkog društva su:
- pismeni zahtjev jednog člana društva o istupanju iz društva ili raskidu ugovora,
- smrt člana društva (fizičke osobe), osim ako nasljednik postane član društva,
- prestanak pravne osobe kao člana društva,
- gubitak ili prestanak pravne sposobnosti jednog od članova društva,
- odluka suda o prestanku društva.
Javno trgovačko društvo može prestati odlukom suda u slijedećim slučajevima:
- ako društvo duže od dvije godine ne ostvaruje prihode,
- ako je društvu oduzeto odobrenje za obavljenje djelatnosti, i
- ako ne postoje zakonski uvjeti za daljnje postojanje društva u obliku u kome je
registrirano.
Jedan od načina prestanka javnog trgovačkog društva je i likvidacija. Postupak
likvidacije se pokreće kad nastupi neki od općih razloga za prestanak društva: protek
vremena na koje je društvo osnovano, odlukom suda o prestanku društva, odlukom članova
o prestanku društva.

4. KOMANDITNO DRUŠTVO
Komanditno društvo (tajni ortakluk, mješoviti ortakluk, specijalno partnerstvo, engl.
special partnetship, njem. Kommanditgesellschaft, fr. societe en commandite simple, ital.
societa in accomandita semplice) je personalno društvo, sa svojstvom pravne osobe, koje se
osniva ugovorom između najmanje dvije osobe (komplementara i komanditora) koje ulažu
svoj kapital (uloge) radi obavljanja registrirane djelatnosti. Društvo sačinjavaju dvije vrste
članova: komplementari, koji upravljaju društvom i odgovaraju za njegove obaveze
neograničeno solidarno cjelokupnom (unesenom i neunesenom) imovinom, i komanditori,
koji ne odgovaraju za obaveze društva, niti, po pravilu, učestvuju u upravljanju društvom,
već samo snose poslovni rizik do visine unesenog uloga. Komplementari su javni članovi
društva (javni ortaci), a komanditori tajni članovi (ortaci). Članovi društva mogu biti
fizičke i/ili pravne osobe, domaće i strane. Maksimalan broj članova nije ograničen.
Komanditno društvo se osniva pismenim ugovorom koji zaključuju osnivači, i koji
predstavlja konstitutivni osnivački akt. Ugovor o osnivanju sačinjava notar i potpisuju ga
svi članovi društva. Osnivački ugovor mora obavezno sadržavati:
- firmu, sjedište i djelatnost društva,
- ime i prezime, kao i adresu prebivališta članova (fizičkih osoba), odnosno
firmu i sjedište pravnih osoba kao članova,
- individualizaciju članova po kategoriji - komplementari ili komanditori,
- vrstu i vrijednost uloga članova društva.
Pored navedenog osnivački ugovor treba da sadrži način upravljanja društvom,
modalitete učešća u raspodjeli dobiti društva i pokrivanju gubitaka, promet udjelima,
prestanak članstva i prestanak društva.
Komanditno društvo stječe pravni subjektivitet upisom u sudski ili iavni registar
društava. Imovina društva koja se formira od osnivačkih uloga, odvojena je od imovine
članova. Osnivački kapital čine ulozi osnivača, koji mogu biti u novcu, stvarima i pravima.
Međutim, za razliku od komplementara, ulozi komanditora ne mogu biti u radu i uslugama.
Visina osnivačkog kapitala utvrđuje se osnivačkim ugovorom. Osnivački kapital mora biti
izražen u novčanom obliku nacionalne valute.

31
 Pravilo je da se komanditno društvo osniva simultano, a to znači da osnivači moraju
unijeti svoje uloge prije registracije društva, a svakako u roku od dva mjeseca nakon
registracije društva. U toku poslovanja društva njegova imovina se može povećavati ili
smanjivati, ali ne ispod ugovorenog minimuma. Imovina je širi pojam od osnovnog
kapitala, jer obuhvata sve vrijednosti koje društvo ostvari poslovanjem, ili mu pripadaju po
bilo kom osnovu.
Društvom upravljaju komplementari, što implicira donošenje odluka i poduzimanje
radnji i aktivnosti u interesu društva. Upravljanje društvom može se, uz suglasnost svih
članova, povjeriti jednom ili više komplementara. U tom slučaju, za poduzimanje
vanrednih poslova potrebna je suglasnost svih ostalih komplementara. Pozicija
komanditora, unutar prava upravljanja, se svodi samo na pravo protivljenja i to u slučaju
vanrednog poslovanja. Na osnovu ovakve interevencije (protivljenja) komanditora,
komplementari bi trebali da preispitaju svoju odluku. Uz navedeno, komanditori imaju i
pravo uvida u poslovne knjige, isprave društva i godišnji finansijski izvještaj.
Komplementari, po pravilu, nemaju obavezu obavještavati koman-ditore o poduzetim
radnjama i poslovima, niti im podnositi izvještaj o poslovanju društva. Ta obaveza postoji
samo prema kompiementarima koji nisu ovlašteni upravljati poslovima društva i to na
njihov zahtjev.
Interni prijenos udjela je u po pravilu slobodan, s tim da više oba-zrivosti postoji
ukoliko se radi o prijenosu udjela sa komplementara na komanditora. Razlog je smanjenje
broja osoba (komplementara) koji za obaveze društva odgovaraju neograničeno i solidarno
cjelokupnom svojom imovinom.
Kod eskternog prijenosa postoji ograničenje na način da je za prijenos udjela, obiju
kategorija članova, na treće osobe (izvan društva) neophodna suglasnost svih članova
društva.
Kod komanditnog društva svi članovi imaju pravo na dobit. Godišnjim bilansom
utvrđuje se dobit (dividenda) ili gubitak društva, kao i učešće svakog člana društva u
raspodjeli dobiti ili snošenju gubitka društva. Dobit komanditnog društva dijeli se na dva
dijela: jedan dio za komplementare, a drugi za komanditore. Dobit se među komplemen-
tarima dijeli na jednake dijelove, a dio dobiti za komanditore dijeli se srazmjerno njihovim
(uplaćenim) ulozima. Isto pravilo važi i za pokriće gubitaka. Poslovni gubitak komanditnog
društva pokriva se ili iz dobiti, tako što se ona umanjuje, ili uopće ne isplaćuje, ili
smanjenjem uloga, i time osnovne glavnice, društva.
Zabrana konkurencije se, po pravilu, odnosi samo na komplementare, i ona po svojim
osnovnim odrednicama upućuje na poziciju članova javnog trgovačkog društva.
U pogledu odgovornosti za obaveze komanditnog društva, pravilo je da za obaveze
društva primarno odgovara društvo, svojom imovinom, a supsidijarno, solidarno i
neograničeno komplementari. Komanditori ne odgovaraju za obaveze društva, već samo
snose poslovni rizik, i to do visine svog uloga. Izuzetno, po uporednom pravu, komanditor
može odgovarati za obaveze društva: ako komanditor nije uplatio u cjelini svoj ulog, ako se
u firmu komanditnog društva, uz njegovu suglasnost, upiše ime komanditora, zatim za
obaveze nastale iz ugovora koji zaključi u ime društva kao lažni punomoćnik ili prokurator,
pod uvjetom da je druga strana bila savjesna. Komanditor odgovara i za obaveze nastale iz
poslova zaključenih uz njegovu suglasnost, prije registracije komanditnog društva u javni
registar društava.
Razlozi prestanka (opći i posebni) komanditnog društva, obzirom da se radi o društvu
osoba, i kada je u pitanju promjena statusa komplementara, su isti kao i kod javnog
trgovačkog društva. Međutim, zbog postojanja komanditora, kao specifikum ovog društva,
komanditno društvo ne prestaje u slučaju: otkaza ugovora od strane komanditora, u slučaju
smrti, gubitka, odnosno ograničenja poslovne sposobnosti komanditora, u slučaju prestanka
pravne osobe kao komanditora, osim u slučaju stečaja i likvidacije, te u slučaju istupanja
komanditora iz društva. Po našem pravu komanditno društvo se može transformirati u
komanditno društvo na dionice.

32
 5. KOMANDITNO DRUŠTVO NA DIONICE
Ovaj oblik društva, danas u velikoj mjeri marginaliziran, bio je u značajnije prisutan
tokom devetnaestog stoljeća u Francuskoj. Komanditno društvo na dionice (njem.
Kommandit gesellschaft auf Aktien, fr. so-ciete en commandite par actions, ital. societa in
accomandita per azi-oni) je kombinacija personalnog društva i društva kapitala. Mogu ga
osnovati (najmanje) dvije ili više osoba (sa različitim statusima), pravnih i/ili fizičkih. Prvu
kategoriju članova čine komplementari, koji vode poslovanje i zastupaju društvo, i oni
odgovaraju za obaveze društva cjelokupnom svojom imovinom. Komanditori, druga
kategorija članova, su dioničari, i oni ne odgovaraju za obaveze društva, već snose poslovni
rizik do visine svoga uloga. Osnivački kapital komanditnog društva na dionice predstavlja
zbir uloga svih članova, koji je podijeljen na dionice. Ovo društvo se osniva ugovorom, a
dionički dio kapitala se može pribavljati prilikom osnivanja društva javnim upisom ili
zatvorenim otkupom dionica, i to simultano i sukcesivno.
Glavni organi ovog društva su: skupština, nadzorni odbor i menad-žment (uprava
društva). Za razliku od "običnog" komanditnog društva, gdje komanditori ne učestvuju u
upravljanju, u slučaju komanditnog društva na dionice, kada su u pitanju dioničari društva
koji imaju dionice, onda komanditori zahvaljujući dionicama moraju učestvovati u
organima upravljanja. Statut, kao osnivački akt komanditnog društva na akcije, donose i
usvajaju svi komplementari i oni komanditni dioničari koji otkupljuju dionice prilikom
osnivanja društva.
Skupština komanditnog društva na dionice se sastoji od dioničara komplementara i
komanditora dioničara. Za odluke skupštine društva potrebna je suglasnost svih
komplementara. Nadzorni odbor, koji ima najmanje tri člana, imenuje skupština društva,
bez učešća komplementara, vrši nadzor rada svih organa i o tome obavještava skupštinu
društva. Uprava (menadžement) društva u kornanditnom društvu na dionice, koju
sačinjavaju komplementari, vodi poslovanje i zastupanje društva.
Komanditno društvo na dionice se može transformirati u druge oblike društva.
Međutim, u slučaju transformacije u dioničko društvo, uz ostale uvjete, potrebno je povući
postojeće dionice i na osnovu temeljnog kapitala novoosnovanog društva izdati nove
dionice.
Komanditori dioničari učestvuju u dobiti društva po kapitalnom načelu - srazmjerno
učešću u temeljnom kapitalu društva. Komplemen-tari, pored kapitalnog načela, mogu
učestvovati u raspodjeli dobiti i po drugim kriterijima, ovisno o rješenjima koja su
predviđena ugovorom i statutom. Za obaveze društva komplementari odgovaraju
neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom, a komanditori snose rizik za
poslovne gubitke do visine svog uloga.
Komanditno društvo na dionice može prestati stečajem, odlukom organa upravljanja,
statusnim promjenama, protekom vremena, zabranom rada, odlukom suda, zatim kada
prestane članstvo komplemen-tara, odnosno komanditora. Ukoliko komanditno društvo na
dionice prestaje odlukom skupštine za takvu odluku potrebna je suglasnost svih
komplementara.

33
 6. DIONIČKO DRUŠTVO
6.1. Opće naznake
Nastanak dioničkog društva, kao tipičnog oblika društva kapitala, vezuje se za 14.
stoljeće i područje Italije. Ovaj oblik društva doživljava svoj uspon u 19. stoljeću. Dioničko
društvo (engl. joint stock corporation, company limited by shares, njem.
Aktiengesellschaft, fr. societe anonyme, ital. societa per azioni) je oblik privrednog društva
čiji je osnovni kapital podijeljen na dionice, koje za svoje obaveze odgovara cjelokupnom
svojom imovinom. Dioničko društvo ima svoju imovinu koja je odvojena od imovine
dioničara. Osnivački kapital se formira na osnovu uloga članova društva, u postupku
osnivanja društva, i iskazuje se u novcu. Ulozi osnivača (dioničara) pretvaraju se u temeljni
kapital društva tako što dioničari upisuju i otkupljuju dionice. Dionička društva, po našem
pravu, mogu biti otvorena i zatvorena. Otvorena dionička društva su ona čije su dionice
emitirane putem javne ponude i koja ispunjavaju jedan od slijedećih kriterija: da se radi o
bankama ili osigu ravajućim društvima, ili da imaju osnovni kapital od 4 miliona KM i
najmanje 40 dioničara.
Dioničko društvo ne odgovara za obaveze dioničara, niti dioničari odgovaraju za
obaveze društva, osim u slučaju zloupotrebe. Dioničar, ali i vlasnik udjela u društvu sa
ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu, odgovarat će:
- kada koristi društvo za postizanje osobnog cilja,
- kada upravlja imovinom društva kao sa svojom imovinom,
- kada koristi društvo za prevaru ili oštećenje povjerilaca,
- kada utječe na smanjenje imovine društva zloupotrebom u svoju korist.
Osnovne karakteristike dioničkog društva su slijedeće:
- ono je društvo kapitala;
- dioničko društvo ima temeljni kapital sa propisanim zakonskim minimumom -
kod nas od 50.000 KM. Za finansijske institucije utvrđen je poseban zakonski
minimum - tako npr. za banke to je 15.000.000 KM, za osiguravajuća i
reosiguravajuća društva 2.000.000, odnosno 3.000.000 KM;
- temeljni kapital društva je podijeljen na dionice, čiji nominalni zbir čini
osnovnu glavnicu dioničkog društva;
- dioničko društvo je pravna osoba, koje pravni subjektivitet stječe registracijom
kod nadležnog registarskog organa;
- dioničko društvo posluje pod realnom firmom, koja upućuje na djelatnost
društva (npr. banka d.d.);
- dioničko društvo može osnovati jedna ili više domaćih/stranih, fizičkih ili
pravnih osoba;
- organi upravljanja dioničkog društva su: skupština, nadzorni odbor i uprava
društva;
- dioničko društvo (uz osnivački ugovor) mora imati i statut, koji može biti i
osnivački akt.

6.2. Dionice - karakteristike, sadržaj, vrste

Dionice su vrijednosni papiri, koje po našem pravu predstavljaju debater ijalizirani
elektronski zapis, glase na ime i jednostavno se prenose. Dionice emitira dioničko društvo,
temeljem kojih članovi društva (dioničari) stječu upravljačka i imovinska prava. Obim
prava, u navedenom kontekstu, je srazmjeran odnosu između nominalne vrijednosti dionica
i osnovnog kapitala društva. Vrijednost dionica je promjenjiva i, po pravilu, razlikuje se
nominalna i stvarna (tržišna) vrijednost dionica.

Dionica je negocijabilan (prenosiv) i zamjenjiv (fungibilan) vrijednosni papir.

Dionicom se iskazuje pravo članstva, a ono može prestati: prijenosom dionica na treću
osobu (drugog dioničara), isključivanjem iz društva, po pravilu, zbog neizvršavanja
obaveza, i prestankom dioničkog društva, izuzev u slučaju fuzije (statusne promjene
spajanja i pripajanja).

34
 Osnovne pravne karakteristike ovog vrijednosnog papira su slijedeće:
- dionica je dugoročni investicioni papir;
- dionica je pisana isprava, odnosno po našem pravu dematerijalizi-rani
elektronski zapis, u kojoj su inkoporirana sva prava dioničara. Kod nas dionica
glasi na ime. Zbog naprijed navedenog i prijenos dionica je specifičan, pa
umjesto klasičnog načina prijenosa vrijednosnih papira (indosament, cesija,
predaja), njima se prometuje putem certifikata (dokaz o vlasništvu i nalog za
prijenos) što ih izdaje Registar vrijednosnih papira;
- dionica je korporativni vrijednosni papir, jer vlasniku daje pravo na dobit, ali
za razliku npr. od obveznice, dionica ne donosi fiksnu dobit;
- dionica je nedjeljiv vrijednosni papir u odnosu na izdavatelja (dioničko
društvo), što znaci da se prava i obaveze prema društvu stječu samo na osnovu
dionica u cjelini; Izuzetak je mogućnost nasljeđivanja i pravo preče kupovine.
Bez obzira na način stjecanja dionica kao vrijednosnih papira, ori-ginarnim putem -
prilikom osnivanja, odnosno povećanja kapitala, ili derivativno - stjecanjem dionica od
ranijeg dioničara, razlikujemo dvije osnovne kategorije članskih prava: upravljačka i
imovinska prava.
Na temelju upravljačkih prava dioničari imaju pravo učešća u upravljanju društvom, a
ono se ogleda u slijedećem:
- učešće u radu i odlučivanju u skupštini dioničkog društva (osobno ili putem
punomoćnika),
- pravo glasa (pravilo je da jedna obična dionica daje pravo na jedan glas),
- podnošenje zahtjeva za sazivanje skupštine,
- pravo izmjene dnevnog reda i prijedloga odluke skupštine,
- pravo pobijanja odluka skupštine,
- pravo predlaganja kandidata za člana nadzornog odbora,
- pravo uvida u dokumentaciju o poslovanju društva,
- pravo na informiranje o poslovanju dioničkog društva.
Imovinska prava dioničara ogledaju se u slijedećem:
- pravo učešća u dobiti društva, bilo naplatom dividende ili stjecanjem novih
dionica (srazmjerno učešću nominalne vrijednosti dionica u osnivačkom
kapitalu društva),
- pravo prijenosa (transfera) dionica na druge dioničare ili treće osobe,
- pravo preče kupovine postojećih dioničara prilikom emisije novih dionica,
- pravo učešća u raspodjeli preostale imovine iz stečajne ili likvidacione mase (u
slučaju otvaranja stečajnog ili likvidacionog postupka).
Obim imovinskih prava srazmjeran je učešću svakog dioničara u osnovnom kapitalu
društva. Dioničar ima pravo da bez ograničenja raspolaže svojim dionicama (prodaja,
davanja u zakup, poklon). Određena ograničenja, ipak, mogu biti utvrđena statutom, ili npr.
odlukom o emisiji dionica kod zatvorene prodaje. Dioničari čije su dionice (i privre-
menice) proglašene ništavim imaju pravo od društva zahtijevati isplatu uplaćenih iznosa
dionica i obaveza iz privremenica, kao i pravo da im društvo otkupi dionice. Prijenosom
dionica prenose se sva prava inkorporirana u dionicu, što ujedno znači da kupac (novi
imatelj) dionica, uz prava, preuzima i obaveze prethodnika.
Dionice mogu sadržavati različita prava. U tom kontekstu govorimo o različitim
klasama dionica, a to su:
- obične dionice,
- dionice bez prava glasa,
- prioritetne dionice,
- dionice zaposlenih,
- vlastite dionice.
a) Na temelju običnih, ili redovnih, dionica (engl. common shares) dioničari stječu
uobičajena prava: pravo upravljanja dioničkim društvom (pravo glasa - jedna dionica jedan
glas), pravo učešća u dividendi, i pravo na isplatu dijela ostatka stečajne odnosno
likvidacione mase društva. Navedena prava mogu biti različita unutar ove klase, pa tako
obično postoje klasa A i klasa B. Obične dionice klasa A daju imatelju pravo prioritetne
naplate dividende, s tim da dioničari nemaju pravo glasa. Ove dionice su privlačne za male
dioničare. Klasa B običnih dionica daje pravo glasa (upravljanja) dioničkim društvom.
35
 b) Dionice bez prava glasa ne sadrže pravo upravljanja društvom (pravo glasa)
već samo imovinsko pravo (na naplatu dividende). Upravo iz ovog razloga, po nekim
nacionalnim pravima, vlasnici ovih dionica ne smatraju se članovima dioničkog društva.
c) Prioritetne, preferencijalne ili povlaštene, dionice (preferred shares) su klasa
dionica koja, njenim vlasnicima, omogućava prvenstvo u naplati dividende kao i
srazmjernog dijela imovine koja preostane na kon stečaja odnosno likvidacije, dok, s druge
strane, sadrže ograničeno pravo glasa. Prvenstvo (prioritet) u ostvarivanju imovinskih
prava, osim navedenog, odnosi se i na:
- pravo koje pripada dioničarima s pravom glasa i za prioritetne dionice koje čine 5%
svih dionica s pravom glasa,
- prioritetno pravo pretvaranja (konverzije) u obične dionice, ako dividenda za
prioritetne dionice nije isplaćena za dvije uzastopne godine, sve do isplate zaostale
dividende.
Zbog prednosti što ih nudi u ostvarenju imovinskih prava emisija prioritetnih dionica
(po nominalnoj vrijednosti, prema Zakonu o privrednim društvima) je ograničena na 50%
osnovnog kapitala dioničkog društva. Prioritetne dionice se prema svom sadržaju mogu
klasificirati na:
- kumulativne i nekumulativne,
- participativne i neparticipativne,
- prioritetne konvertibilne, i
- prioritetne aukcijske dionice.
Kumulativne prioritetne dionice sadrže pravo prvenstva naplate zaostalih neisplaćenih
dividendi za posljednih pet godina prije isplate dividende vlasnicima običnih dionica.
Nekumulativne dionice onemogućavaju da se neisplaćena dividenda kumulira i isplaćuje u
narednim godinama, osim ostalih prioritetnih prava.
Participativne dionice sadrže pravo na veću dividendu (tzv. superdividend^ u odnosu
na dionice ostalih klasa, na način da vlasnici ovih dionica osim dijela dividende, stečene po
osnovu prioritetnih dionica, učestvuju i u raspodjeli dijela dividende koja se stječe po
osnovu običnih dionica.
Neparticipativne dionice, temeljem klauzule "ne više" isključuju pravo učešća u dijelu
dobiti običnih dionica.
Konvertibilne dionice sadrže unaprijed pravo vlasnika tih dionica da mogu na osnovu
utvrđenih uvjeta izvršiti konverziju (zamjenu, pretvaranje) prioritetnih dionica u obične
dionice.
Kod aukcijskih prioritetnih dionica prihod (dobit) se određuje putem aukcije, na
tržištu kapitala (berzama).
d) Dionice zaposlenih radnika novijeg su datuma, i u skladu su sa suvremenim
tendencijama o uključivanju radnika u proces upravljanja dioničkim društvom (tzv.
korporativno upravljanje). Na ovaj način nastoji se, na temelju uzajamnosti, postići sklad
interesa između osnivača (dioničara), dakle društva, i radnika, onih koji čine okosnicu
poduzeća, funkcionalnog dijela datog poslovnog subjekta. Ovo dionice su besplatne,
emitiraju se na teret dobiti društva, i mogu, osim uposlenika društva, biti podijeljene i
penzionisanim radnicima.
Dionice zaposlenih, po pravilu, sadrže ista prava kao i obične dionice. Kod emisije
ove klase dionica zbir njihove nominalne vrijednosti ne može biti veći od 5% osnovnog
kapitala dioničkog društva. Pravo raspolaganja ovim dionicama je ograničeno, što je
posebno vidljivo kod njihovog prijenosa. Naime, dionice zaposlenih radnika mogu se
prenositi samo na druge uposlenike i penzionisane radnike. Drugi riječima ove dionice se
ne mogu nasljeđivati, niti prenositi na (treće) osobe izvan društva.
e) Vlastite dionice dioničkog društva predstavljaju izuzetak od zabrane po kojoj
dioničko društvo ne može upisivati vlastite dionice. Ipak, po uporednom pravu, to je
moguće, i to na osnovu odluke skupštine društva, ali ne putem upisa. Po Zakonu o
privrednim društvima stjecanje vlastitih dionica dioničkog društva je ograničeno, tako da
nominalna vrijednost vlastitih dionica, temeljem odluke skupštine društva, ne može prijeći
10% osnovnog kapitala društva. Odluka skupštine mora sadržavati: broj vlastitih dionica i
način njihovog stjecanja, rok u kome se mogu steći vlastite dionice, koji ne može biti duži
od dvanaest mjeseci od donošenja odluke, i cijenu, odnosno način određivanja cijene, po
36
kojoj društvo može stjecati vlastite dionice. Osim na osnovu odluke skupštine društva,
vlastite dionice se mogu stjecati po sili zakona i na temelju odluke nadzornog odbora, u
slučaju kada je to neophodno radi spriječavanja ozbiljne štete koja neposredno prijeti
društvu. Indirektno stjecanje vlastitih dionica je moguće posredovanjem:
- ovisnog društva kojim dioničko društvo direktno ili indirektno upravlja,
- podređenog društva (onog čije je vođenje poslovanja povjereno dioničkom društvu),
- društva sa uzajamnim udjelima, u kojima dioničko društvo ima više od 10% dionica
ili udjela sa pravom glasa, i
- društva u kojem dioničko društvo ima najmanje 10% dionica sa pravom glasa.

6.3. Osnivački akti dioničkog društva

Ukoliko se kao osnivač dioničkog društva pojavljuje jedna osoba osnivački akt je
odluka o osnivanju. Kada su osnivači dvije ili više osoba osnivački akt je ugovor o
osnivanju, odnosno statut. U svakom slučaju navedeni osnivački akti (odluka, ugovor,
statut) moraju sadržavati slijedeće elemente: podatke o identitetu osnivača (ime, prezime,
prebivalište fizičke osobe, odnosno firma i sjedište pravne osobe), statusna obilježja
društva (firma, sjedište, djelatnost, jedinstveni identifikacioni broj), iznos osnovnog
kapitala društva, broj, klasa, i nominalna vrijednost dionica, ulozi osnivača u stvarima i
pravima, prava i obaveze osnivača, pravne posljedice neizvršenja obaveza osnivača, način
rješavanja sporova između osnivača, način naknade troškova osnivanja društva. Osnivački
ugovor zaključuju samo osnivači, dok statut usvajaju svi dioničari na osnivačkoj skupštini.
Statut dioničkog društva je najviši pravni akt dioničkog društva. Po svojoj sadržini
statut društva mora korespondirati osnivačkom aktu društva (ugovoru ili odluci). Statutom
dioničkog društva reguliraju se najvažnija pitanja:
- firma, sjedište i djelatnost društva,
- iznos osnovnog kapitala društva, klasa, broj i nominalna vrijednost dionica,
- način sazivanja skupštine i donošenja odluka,
- način povećanja i smanjenja osnovnog kapitala,
- postupak u slučaju neuplate upisanih dionica,
- broj glasova po klasi dionica,
- način formiranja i korištenja fonda rezervi,
- pravila raspodjele dobiti (i isplate dividende) i pokrivanja gubitaka,
- procedura statusnih promjena,
- sastav, ovlašten;a.način imenovanja i razrješenja nadzornog odbora i uprave
društva,
- postupak izmjene i dopune statuta, i
- prestanak društva.

6.4. Osnivanje dioničkog društva

Već je rečeno da dioničko društvo mogu osnovati domaće i strane, fizičke i pravne
osobe. Dioničko društvo može osnovati jedna osoba (one man company), ili više njih.
Postoji razlika, kada su u pitanju dioničari, između osnivača dioničkog društva i ostalih
dioničara. Osnivači, dakle oni koji pri osnivanju upišu i uplate najmanje zakonski
minimum osnovnog kapitala (simultano osnivanje), time postaju dioničari. S druge strane,
dioničari koji steknu dionice kasnijom emisijom dionica (nakon osnivanja društva) imaju
status dioničara, ali ne i osnivača. Ovo je slučaj kod sukcesivnog osnivanja dioničkog
društva. Razlika između ova dva načina osnivanja društva, i time između dviju kategorija
dioničara, bitna je zbog različitog statusa (obaveza) osnivača prema drugim dioničarima,
prema Komisiji za vrijednosne papire, raznim agencijama i si. U pogledu osnivanja
dioničkog društva, kao jednog od oblika privrednog društva, historijski posmatrano,
primjenjivana su sva tri sistema. Postoje dva osnovna načina pribavljanja osnovnog
kapitala društva, odnosno dva načina osnivanja dioničkog društva: simultano i sukcesivno
osnivanje.

37
 a) Simultano osnivanje
Kod simultanog osnivanja dioničkog društva (private company, close corporation)
osnivači otkupljuju sve dionice. Radi se o zatvorenom upisu dionica, gdje osnivači
potpisivanjem ugovora o osnivanju, ili odluke o osnivanju, postaju dioničari (upisnici
dionica) i osnivači društva. Osnivački akt (ugovor, odluka), u ovom slučaju, ujedno
predstavlja odluku o prvoj emisiji dionica. Izdavanje dionica vrši se zatvorenom prodajom,
uz prijavu emisije Komisiji za vrijednosne papire. Uplata dionica vrši se na osnovu rješenja
Komisije za vrijednosne papire kojim se utvrđuje uspjela emisija dionica. Isto tako, uplata
dionica mora u cijelosti biti izvršena preko banke i mora biti bezuvjetna. Osnivački ulozi
mogu biti u stvarima, pravima i novcu, s tim da moraju biti uplaćeni u novcu, ili unesene
stvari i prava, prije registracije društva. Obaveza o uplati uloga nastaje potpisivanjem
osnivačkog akta, što znači da nakon uplate i unosa stvari i prava u osnivački kapital
društva, osnivači ne mogu više raspolagati unesenim ulogom, jer je to postala imovina
dioničkog društva. Po našem zakonu (o privrednim društvima) minimum osnivačkog ka-
pitala dioničkog društva mora biti uplaćen samo u novcu i to u cijelosti.

b) Sukcesivno osnivanje
Sukcesivnim načinom osnivanja jedan dio dionica otkupljuju osnivači, a preostali dio,
na osnovu javnog poziva za upis i uplatu dionica, treće osobe, što znači da, u ovom slučaju,
temeljni kapital čini zbir uloga osnivača i uloga trećih osoba. Sukcesivni način osnivanja
dioničkog društva, za razliku od simultanog, je povoljniji modus koncentracije kapitala,
odnosno mobiliziranja finansijskih sredstava. Međutim, zbog svoje složenosti, ovo je
skuplji način osnivanja društva.
Osnivači, tom prilikom, moraju prvo podnijeti zahtjev Komisiji za vrijednosne papire
za odobrenje javne ponude dionica, prilaganjem odgovarajuće dokumentacije, zatim slijedi
rješenje Komisije o odobrenju emisije dionica (rok 30 dana). Uz zahtjev osnivači su dužni
dostaviti: ugovor o osnivanju, prijedlog statuta dioničkog društva, prijedlog prospekta,
ugovor zaključen između osnivača i Registra vrijednosnih papira, ugovor između osnivača
i banke depozitara, kao i ugovor o otvaranju privremenog računa za deponiranje uplata
dionica.
Poslije toga osnivači objavljuju javni poziv za upis i uplatu dionica, i to u roku od 90
dana, računajući od dana objavljivanja poziva putem sredstava informiranja. Nakon ovoga
angažira se neka od banaka koja je dužna da izda privremenu potvrdu o upisu i uplati
dionica (tzv. pri-vremenice), a to čini kao depozitar, jer se putem banke vrši upis i uplata
dionica, poslije čega ista banka sastavlja izvještaj o broju i iznosu upisanih i uplaćenih
dionica i dostavlja ga Komisiji i osnivačima društva, koji oni moraju objaviti najmanje u
jednom dnevnom listu, u roku od osam dana od prijema rješenja Komisije, kojim se
utvrđuje da je emisija dionica uspjela.
U ovom rješenju Komisija, uz konstataciju da je javna ponuda dionica uspjela, navodi
podatke o ukupnom broju i iznosu upisanih i uplaćenih dionica. Osnivači moraju odbiti
prekomjerni upis i vratiti novac uplatiteljima. Ako dionice nisu upisane u objavljenom roku
onda se daje naknadni rok. Ako se dionice ne upišu ni u naknadnom roku smatra se da
osnivanje dioničkog društva javnom ponudom nije uspjelo.
Sazivanje osnivačke skupštine je, po zakonu, obavezna faza osnivanja dioničkog
društva, bez obzira da li se radi o simultanom ili sukcesivnom osnivanju. Osnivači su dužni
sazvati osnivačku skupštinu dioničkog društva najkasnije 60 dana od dana prijema rješenja
Komisije kojim se utvrđuje da je emisija dionica uspjela. Suprotno postupanje (bez sazi-
vanja i održavanja skupštine) bi imalo za posljedicu ništavost izvršenog upisa dionica,
odnosno značilo bi da dioničko društvo nije ni osnovano.
Osnivačka skupština može donositi odluke ukoliko joj prisustvuju, osobno ili putem
punomoćnika, dioničari sa više od polovine ukupnog broja dionica s pravom glasa. U
slučaju ponovnog sazivanja osnivačke skupštine taj kvorum se pomjera na jednu trećinu
prisutnih dioničara, odnosno tolikog njihovog udjela u ukupnom broju dionica sa pravom
glasa.
Uz poziv (javnim oglasom) za osnivačku skupštinu dioničarima mora prethodno biti
omogućen uvid u osnovne podatke o društvu i o procesu upisa dionica: osnivački akt
društva, prijedlog statuta, izvještaj o upisu i uplati dionica, odnosno izvještaj o osnivanju,
spisak broja, vrste i klase dionica, cijena po kojoj su upisane, uz procjenu uloga u stvarima
38
i pravima, popis izvršenih uplata, spisak osoba koje nisu uplatile dionice. Osnivačka
skupština odlučuje o slijedećem:
- usvaja izvještaj o osnivanju društva,
- usvaja statut,
- bira predsjedavajućeg skupštine,
- imenuje članove nadzornog odbora, i
- potvrđuje vrijednost uloga u stvarima i pravima i utvrđuje broj dionica
emitiranih po tom osnovu.
Izvještaj o osnivanju dioničkog društva obavezno sadrži: broj upisanih dionica,
nominalnu vrijednost i cijenu po kojoj su dionice upisane, uplate za upisane dionice
izvršene prije održavanja osnivačke skupštine, popis i procijenjenu vrijednost svakog uloga
u stvarima i pravima, i podatke o upisnicima isključenim zbog neblagovremene uplate
dionica. Emitirane dionice moraju biti uplaćene do upisa u registar emitenata. Osnivači su
dužni da neuplaćene dionice proglase nevažećim i da o tome pismeno obavijeste Komisiju.
Nakon održane osnivačke skupštine uprava dioničkog društva podnosi zahtjev za upis
u registar emitenata vrijednosnih papira kod Komisije, najkasnije petnaest dana od dana
održavanja osnivačke skupštine. Uz zahtjev dostavlja se: zapisnik osnivačke skupštine,
dokaz o uplati ukupnog iznosa upisanih dionica po cijeni nakon emisije, statut i popis
članova nadzornog odbora i uprave. Poslije toga, na osnovu rješenja Komisije o upisu u
registar emitenata, slijedi registracija dioničkog društva kod suda, ili drugog nadležnog
registarskog organa.
Lista dioničara predstavlja sastavni (obavezni) dio cjelokupnog postupka osnivanja
dioničkog društva. Naime, dioničko društvo je obavezno u zakonom utvrđenom roku (30
dana od upisa u registar emitena-ta) dostaviti Registru za vrijednosne papire podatke o
dionicama i dioničarima. Verificiranje odnosa između ova dva subjekta vrši se putem
ugovora. Osim toga, obaveza je dioničkog društva da vodi evidenciju o izdatim
privremenicama, koje pored toga što služe za legitimiranje članstva u društvu, predstavljaju
dokaz o izvršenju otplate upisanih dionica. Privremenica je prenosiva, ali nije vrijednosni
papir.
Registar vodi listu dioničara za svakog dioničara, koja sadrži podatke o prometu
dionica i o njihovom prijenosu, čime se registrira svaka promjena vlasništva na dionicama.
Također, obaveza je emitenta da pravovremeno obavještava Registar o svim promjenama u
pogledu dionica i dioničara, kako bi one mogle biti evidentirane u listu dioničara. Svojstvo
dioničara se utvrđuje upravo na osnovu liste dioničara, čime se potvrđuju i sva prava koja
proizlaze iz dionice kao vrijednosnog papira. U listu dioničara se upisuju slijedeće podaci:
- ime i prezime (ili firma) dioničara,
- adresa prebivališta ili sjedište dioničara,
- klasa dionica sa iznosom osnovnog kapitala,
- broj dionica i njihova nominalna vrijednost,
- datum sticanja dionica,
- procentualno učešće dioničara u ukupnom iznosu svih emitiranih dionica, kao i
- broj dionica s pravom glasa i procentualno učešće dioničara u ukupnom broju
svih dionica s pravom glasa.
Pravo uvida u listu dioničara ima svaki dioničar, ali samo u pogledu podataka koji se
odnose na njega kao dioničara.
Kvalificirano osnivanje društva postoji u uporednim sistemima, ali se ne smatra
posebnim načinom osnivanja društva, jer oba ranije navedena načina osnivanja mogu biti
kvalificirana. Ovaj način osnivanja dioničkog društva može se predvidjeti osnivačkim
aktom tako da dioničari (upisnici dionica) svoje uloge umjesto u novcu mogu uplatiti u
naturi unošenjem stvari i prava (pokretnih i nepokretnih, prava industrijskog vlasništva).

39
 6.5. Osnovni kapital dioničkog društva
Osnivanje dioničkog društva je nemoguće bez postojanja osnovnog (početnog)
kapitala. Osnovni kapital društva se formira iz uloga i uplate dionica budućih dioničara, i
on po zakonu mora biti u minimalnom iznosu od 50.000 KM. Minimalni iznos dionice po
našem pravu iznosi 10 KM. Nenovčani ulozi moraju biti procijenjeni i iskazani u novčanoj
vrijednosti. Osnovni kapital dioničkog društva iskazuje se u pasivi društva, a imovinu
sačinjava njegova aktiva. Vrijednost aktive je varijabilnog karaktera, mijenja se
poslovanjem društva i ne iskazuje se u statutu. Zabranjeno je izdavanje i prodaja dionica
ispod njihove nominalne vrijednosti sve dok se ne postigne visina uloga koji odgovara
osnovnom kapitalu društva. Nasuprot tome, dionice se mogu emitirati iznad njihove
nominalne vrijednosti. Razliku čini dionička premija (agio) koja predstavlja kapitalnu
dobit, koja se u bilansu iskazuje odvojeno od osnovnog kapitala društva.
Tokom poslovanja društva, kao rezultat tržišnog natjecanja, može doći do povećanja
osnovnog kapitala, po pravilu, kada društvo uspješno posluje, ili pak do smanjenja kapitala,
uglavnom u situaciji kada društvo ostvaruje lošije poslovne rezultate.

a) Povećanje osnovnog kapitala

Odluku o povećanju osnovnog kapitala donosi skupština (na prijedlog nadzornog
odbora) i to dvotrećinskom većinom zastupljenih dionica s pravom glasa, po svakoj klasi
dionica. Postoji nekoliko načina povećanja osnovnog kapitala:
1. emisijom novih dionica,
2. uvjetnim povećanjem,
3. povećanjem iz vlastitih sredstava,
4. integriranim povećanjem.
Osnovni kapital dioničkog društva može se povećati emisijom novih dionica samo
ako su sve dionice društva ranijih emisija uplaćene u cjelini, s tim da ovaj princip ne važi
ako se dionice nove emisije plaćaju isključivo u stvarima i pravima. Drugo načelo je da,
iako dionice ranijih emisija nisu uplaćene u cjelini, društvo može emitirati nove dionice,
pod uvjetom da se emisija novih dionica može plaćati isključivo u stvarima i pravima
(kvalificirano pribavljanje kapitala). U uporednom Pravu, po pravilu, dioničari imaju pravo
preče kupovine srazmjerno njihovom učešću u osnovnom kapitalu društva, ako se dionice
nove emisije plaćaju isključivo novcem. Pravo preče kupovine ne može se prenijeti na
druge dioničare. Ovo pravo je zakonom ustanovljeno, što znači da se ono, po pravilu, ne
može ograničiti niti isključiti statutom društva, niti općom odlukom skupštine društva.
Uvjetno povećanje implicira zamjenu (konverziju) potraživanja određenih osoba i
ostvarivanje prava, pri čemu se misli na: imatelje zamjenjivih obveznica, davatelje kredita,
potraživanja prioritetnih dionica. Po našem zakonu odluku o uvjetnom povećanju osnovnog
kapitala skupština društva donosi u slučaju: emisije zamjenjivih obveznica i obveznica sa
pravom preče kupovine, spajanja i pripajanja dioničkih društava, kao i upisa novih dionica
od strane uposlenih. Ovaj vid povećanja osnovnog kapitala društva zasniva se na emisiji
novih dionica, gdje nije moguće unaprijed utvrditi obim povećanja. To znači da je
povećanje uvjetovano obimom korištenja prava zamjene i/ili prava preče kupovine
postojećih povjerilaca društva. Ovo pravo se ostvaruje na osnovu pismenog zahtjeva
vlasnika vrijednosnog papira, odnosno nositelja potraživanja, kojeg želi konverti-rati. U
svakom slučaju, uvjetno povećanje ne dovodi do realnog povećanja kapitala društva.
Imajući naprijed navedeno u vidu, po uporednom pravu, uvjetno povećanje kapitala je
ograničeno do polovine minimalne vrijednosti osnovnog kapitala društva u vrijeme
donošenja odluke.
Ovaj oblik povećanja vrši se na teret sredstava društva iz posljednje poslovne godine,
bez dodatnih uplata (uloga) društvu. Povećanje osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava, po
pravilu, može se vršiti samo iz rezervnog fonda društva i to samo za iznos iznad obavezne
zakonske visine od 25% osnovnog kapitala dioničkog društva. Uvjet za ovakvo povećanje
kapitala je uspješno poslovanje društva (ostvarenje dobiti). Pravni osnov za donošenje
odluke o povećanju osnovnog kapitala, u ovom slučaju, predstavlja (godišnji) finansijski
izvještaj sa izvještajem revizora o pozitivnom poslovanju, koji ne može biti stariji od tri
mjeseca, računajući od dana donošenja odluke o povećanju osnovnog kapitala iz vlastitih
sredstava. Odluku o povećanju donosi skupština dvotrećinskom većinom. Povećanje se
može vršiti povećanjem nominalne vrijednosti dionica ili emisijom novih dionica.
40
Povećanje osnovnog kapitala iz vlastitih sredstava raspoređuje se na sve dionice srazmjerno
nominalnoj vrijednosti. Promjena nominalne vrijednosti dionica obavezno se upisuje u
registar emitenata kod Komisije za vrijednosne papire.
Integrirano povećanje vrši se na teret sredstava društva, i to emisijom novih dionica u
nepovoljnim uvjetima (poremećaji na tržištu, loša ekonomska situacija). Ovakvo povećanje
implicira nižu prodajnu cijenu dionica (na berzi) od njihove nominalne vrijednosti,
odnosno situaci ju gdje se povećanje osnovnog kapitala vrši upisom dionica uposlenih.
Navedenu razliku društvo ne može pokrivati iz dijela rezervnog fonda namijenjenog za
pokrivanje gubitaka društva.
Na ovaj način se, u nepovoljnim ekonomskim uvjetima, želi pribaviti dodatni kapital
društva. Otkup dionica, kod integriranog povećanja, do koga dolazi usljed razlike između
tržišne i nominalne cijene, može se vršiti isključivo u novcu.

b) Smanjenje osnovnog kapitala društva

Motiv za smanjenje osnovnog kapitala je prvenstveno ekonomski -pokrivanje
poslovnih gubitaka. Smanjenje osnovnog kapitala društva ne može se izvršiti ispod
zakonskog minimuma. Osim toga, pravilo je da smanjenje osnovnog kapitala dioničkog
društva ne smije onemogućiti izvršenje svih obaveza prema povjeriocima društva. S tim u
vezi, povjerioci mogu, u dogovoru sa društvom, zahtijevati osiguranje potraživanja.
Ukoliko se dogovor ne postigne povjerioci mogu pokrenuti postupak kod suda. Odluka o
smanjenju osnovnog kapitala, koju donosi skupština društva, dvotrećinskom većinom
zastupljenih dionica s pravom glasa, obavezno sadrži: iznos i razlog smanjenja, način
smanjenja, kao i način povlačenja dionica, cijenu povučene dionice ili način njenog
određivanja. Smanjenje osnovnog kapitala vrši se, prije svega, povlačenjem vlastitih
dionica koje drži društvo na dan donošenja odluke, a zatim odustajanjem od emisije dionica
koje nisu uplaćene u cijelosti do donošenja odluke o smanjenju osnovnog kapitala.
Smanjenje osnovnog kapitala povlačenjem dionica vrši se, po pravilu, na osnovu javne
ponude dioničarima za otkup dionica. Ukoliko se na ovaj način ne ostvari smanjenje do
željenog iznosa (utvrđenog odlukom), vrši se smanjenje nominalne vrijednosti dionica koje
drže dioničari, ili otkup i povlačenje dionica koje drže dioničari.
Smanjenje osnovnog kapitala može biti nominalno (dioničari ne primaju nikakvu
naknadu, a smanjenje se odnosi na sve dionice) i efektivno (vrši se isplata naknade
dioničarima do iznosa nominalne vrijednosti dionica).
Efektivno smanjenje osnovnog kapitala dioničkog društva obuhvata:
- otkup i povlačenje ostalih dionica, izuzev vlastitih, i
- odustajanje od emisije dionica koje nisu u cjelini plaćene.

Osim smanjenja ili povećanja kapitala, moguće je u slučaju negativnog poslovanja

(gubitaka), izvršiti istovremeno povećanje i smanjenje osnovnog kapitala. Skupština
dioničkog društva može donijeti odluku o povećanju istovremeno sa odlukom o smanjenju
osnovnog kapitala, ako se osnovni kapital smanjuje odustajanjem od emisije dionica koje
nisu uplaćene i radi naknade gubitka ili prijenosa osnovnog kapitala u fond rezervi za
pokriće budućih gubitaka. Društvo može na temelju odluke skupštine povećati osnovni
kapital na navedeni način samo nakon izvršenog upisa smanjenja osnovnog kapitala u
registar emitenata.
U slučaju da istovremenim povećanjem i smanjenjem osnovnog kapitala društva ne
bude osiguran minimalni iznos osnovnog kapitala dioničkog društva, ono se mora
transformirati (promijeniti pravni oblik) u društvo sa ograničenom odgovornošću. U
protivnom predstoji mu likvidacija.

41
 6.6. Upravljanje dioničkim društvom
U uporednom pravu postoje tri sistema (modela) korporativnog upravljanja dioničkim
društvom: angloamerički, njemački, japanski. Angloamerički sistem je jednoslojan,
društvom upravlja upravni odbor (board of directors) u čiji sastav (većina) ulaze zaposlene
osobe ili osobe koje imaju interes u društvu. U Engleskoj upravni odbor čine prominentni
profesionalni stručnjaci, dakle osobe koje nisu zaposlene u društvu. Njemački sistem
korporativnog upravljanja, baš kao i onaj u Danskoj, Švedskoj i Holandiji, je dvoslojan
(upravni i nadzorni odbor). U upravni odbor, po ovom modelu, biraju se članovi društva,
dok u se u nadzorni odbor biraju predstavnici dioničara i uposlenika.
Japanski model korporativnog upravljanja samo je formalno jednoslojan, jer u praksi
uz upravni odbor paralelno djeluje predsjedničko vijeće. Pretežni dio upravnog odbora čine
izabrani predstavnici uposlenika dioničkog društva, dok u predsjedničko vijeće ulaze
menadžeri industrijskih poduzeća i fmansijskih institucija.
Bosanskohercegovački model upravljanja dioničkim društvom počiva na njemačkom
sistemu, dakle dva nivoa upravljanja - upravni i nadzorni odbor. Uz to u Federaciji BiH
postoji skupština, kao centralni organ, i odbor za reviziju. U Republici Srpskoj organi
upravljanja su: skupština, nadzorni odbor, te upravni odbor i direktor koji čine upravu
društva.

a) Skupština
Skupština dioničkog društva je najviši organ društva, koji raprezen-tira interese
dioničara (vlasnika kapitala), donoseći najvažnije odluke o društvu i dioničarima. Svi
dioničari imaju pravo da budu članovi skupštine i da učestvuju (osobno ili putem
punomoćnika) u njenom radu. Učešće u donošenju odluka ovisi o klasi dionica, što znači
da svi dioničari nemaju pravo glasa. To pravo ne pripada ni društvu na temelju vlastitih
dionica. Dioničar ima pravo na jedan glas za svaku običnu dionicu. Broj glasova
srazmjeran je učešću dioničara u nominalnoj vrijednosti dionica s pravom glasa. Uvjet za
učestvovanje u odlučivanju je pozicioniranje dioničara na listi dioničara kod Registra, i to
trideset dana prije datuma održavanja skupštine.
Redovna skupština održava se najmanje jedanput godišnje, po pravilu krajem
poslovne godine, s ciljem odlučivanja o vitalnim pitanjima društva, pri čemu se posebno
misli na: usvajanje finansijskog izvještaja o poslovanju za prethodnu godinu, što uključuje
izvještaj revizora, odbora za reviziju i nadzornog odbora, zatim na podjelu dobiti i
pokrivanje gubitaka, izdvajanje u rezervni fond, statusne promjene, na povećanje i
smanjenje osnovnog kapitala, kao i na utvrđivanje poslovne politike za narednu poslovnu
godinu.
Skupštinu, po pravilu, saziva nadzorni odbor, a izuzetno to mogu učiniti i odbor za
reviziju (npr. zbog ugroženosti interesa dioničara) i likvidator (u slučaju odobravanja
početnog likvidacionog bilansa). Također, po našem pravu, zahtjev za sazivanje skupštine,
nadzornom odboru, mogu uputiti i dioničar, odnosno grupa dioničara, sa više od 10%
ukupnog broja dionica sa pravom glasa, kao i svaki član nadzornog odbora. Obavijest o
sazivanju skupštine (putem dnevne štampe), u kojoj su sadržane osnovne informacije
(dnevni red, mjesto, datum, vrijeme), dostavlja se najmanje trideset dana prije njenog
održavanja.
Kvorum za odlučivanje postoji ako su na skupštini zastupljeni dioničari sa više od
30% ukupnog broja dionica sa pravom glasa. U slučaju neuspjelog održavanja za
ponovljeno zasjedanje utvrđen je kvorum od 10% ukupnog broja dioničara sa pravom
glasa. Skupština po pravilu odlučuje većinom glasova prisutnih članova, izuzev u
određenim slučajevima, poput: promjene statuta, statusnih promjena, povećanja i smanjenja
osnovnog kapitala, i prestanka društva, kada odluke donosi kvalificiranom (dvotrećinskom)
većinom prisutnih dioničara s pravom glasa.

42
 Osim ranije navedenih nadležnosti, utvrđenih zakonom, skupština dioničkog društva
odlučuje i o:
- emisiji novih dionica postojeće ili nove klase,
- kupoprodaji, zamjeni, uzimanju u lizing imovine, direktno ili indirektno, preko
supsidijarnih društava, u obimu većem od jedne trećine knjigovodstvene
vrijednosti imovine dioničkog društva,
- ograničenju ili isključenju prava preče kupovine novih dionica,
- izboru i razrješenju članova nadzornog odbora pojedinačno,
- izboru vanjskog revizora,
- izboru i razrješenju članova odbora za reviziju,
- naknadama članovima nadzornog odbora i odbora za reviziju,
- osnivanju, reorganizaciji i likvidaciji supsidijarnih društava.
Statutom dioničkog društva nadležnost skupštine može biti proširena. S druge strane,
zakonom ustanovljena nadležnost skupštine dioničkog društva ne može biti statutom
ukinuta niti ograničena. Odluka skupštine dioničkog društva je ništava ako skupština nije
sazvana na propisani način, zatim ako odluka nije unesena u zapisnik, kao i u slučaju daje
ništavost utvrđena odlukom suda.

b) Nadzorni odbor
Nadzorni odbor je obavezni organ dioničkog društva, koji predstavlja dioničare i
obavezan je da djeluje u interesu dioničara. To je samostalan i neovisan organ koji bira i
razrješava skupština dioničkog društva, koji vrši upravljačku funkciju između dva
zasjedanja skupštine, a to znači ne samo nadzor nad poslovanjem društva, već i
učestvovanje u donošenju poslovodnih odluka, koje po pravilu spadaju u nadležnost uprave
društva.
Članovi nadzornog odbora biraju se iz reda uposlenika i vanjskih članova. Nadzorni
odbor, uz provođenje odluka skupštine društva, utvrđuje tekuću politiku društva, imenuje i
razrješava članove uprave i kontrolira rad uprave društva. Po našem pravu nadzorni odbor
mora brojati najmanje tri člana (predsjednik i dva člana), a u svakom slučaju broj članova
ovog organa mora biti neparan. Članovi nadzornog odbora imenuju se na period od četiri
godine, s tim da mogu biti ponovo imenovani. Podaci o članovima nadzornog odbora unose
se u registar Komisije za vrijednosne papire.
Za predsjednika, odnosno člana nadzornog odbora, ne može biti imenovana osoba:
- koja je osuđivana za krivična djela i prijestupe nespojive sa dužnošću u ovom
organu,
- koja, na dan imenovanja, ima više od 70 godina,
- osoba koja je direktor ili član uprave dioničkog društva,
- osoba kojoj je presudom zabranjeno obavljanje aktivnosti iz nadležnosti
nadzornog odbora,
- osoba koja je već predsjednik ili član nadzornog odbora u više od tri društva.
Predsjednik ili član nadzornog ili upravnog odbora društva sa većinskim
državnim kapitalom ili institucije ne može istovremeno biti predsjednik ili član
nadzornog ili upravnog odbora drugog društva ili institucije.
Sjednice nadzornog odbora održavaju se najmanje četiri puta godišnje (jednom u tri
mjeseca). Kvorum za odlučivanje je dvije trećine od ukupnog broja članova, a odluke se
donose (punovažno) većinom prisutnih članova, uključujući predsjednika.
Osim navedenih nadležnosti nadzorni odbor u okviru svog djelokruga:
- usvaja izvještaj uprave o poslovanju društva, po polugodišnjem i godišnjem
obračunu,
- podnosi skupštini godišnji izvještaj o poslovanju društva (koji uključuje sve
ostale izvještaje, uključujući revizorske), kao i plan poslovanja za narednu
poslovnu godinu,
- predlaže način upotrebe dobiti, kao i način pokrića gubitaka,
- odobrava transakcije sa imovinom dioničkog društva (kupovina, prodaja,
zakup...),
- odobrava emisiju novih dionica postojeće klase u iznosu do trećine zbira
nominalne vrijednosti postojećih dionica, i, uz to, određuje iznos, vrijeme
43
 prodaje i cijenu ovih dionica.
Članovi nadzornog odbora svoju funkciju moraju obavljati profesionalno, sa pažnjom
dobrog i savjesnog privrednika, u interesu dioničara i dioničkog društva. Za štetu koju
prouzrokuju društvu, neizvršenjem ili neurednim izvršenjem, predsjednik i članovi
nadzornog odbora odgovaraju neograničeno solidarno. Uz to, odgovornost članova
nadzornog odbora, u navedenom kontekstu, može biti i individualna.

c) Uprava
Menadžment dioničkog društva organizira rad, rukovodi poslovanjem, zastupa i
predstavlja društvo, i odgovara za zakonitost poslovanja. Uprava, koja se sastoji od
direktora, ili od direktora i jednog ili više izvršnih direktora, imenuje nadzorni odbor.
Izvršne direktore imenuje i razrješava nadzorni odbor na prijedlog direktora, za period na
koji je imenovan direktor. Mandat direktora je četiri godine, s tim što broj mandata nije
ograničen. Ovlaštenja direktora, prava i odgovornost, reguliraju se ugovorom koji on
zaključuje sa nadzornim odborom. Članovi uprave društva, u kontekstu zabrane
konkurencije, ne mogu imati direktni ili indirektni finansijski interes u drugom društvu,
koje obavlja konkurentsku djelatnost društva, osim u slučaju da dobiju izričitu suglasnost
direktora i predsjednika nadzornog odbora. Odgovornost za štetu članova uprave je
identična onoj koja važi za članove nadzornog odbora. Ugovorom, odnosno statutom
društva, se regulira prestanak članstva u upravi, a ono po pravilu može prestati otkazom i
opozivom.

d) Odbor za reviziju
Radi se o obaveznom organu koji vrši kontrolu nadzornog i upravnog odbora, s ciljem
zaštite interesa dioničara, povjerilaca, ulagača, odnosno društva u cjelini. To je stalan i
kolektivan organ koji bira i razrješava skupština. Odbor za reviziju, radi ostvarenja
samostalnosti u radu, surađuje direktno sa vanjskim revizorom, a to znači bez posredovanja
uprave i nadzornog odbora. Članstvo u odboru za reviziju je nespojivo (inkompatibilno) sa
članstvom u nadzornom odboru i upravi. Također, to ne mogu biti uposlenici dioničkog
društva, kao ni osobe koje imaju direktni ili indirektni finansijski interes u dioničkom
društvu. Odbor za reviziju dužan je da, na zahtjev dioničara sa najmanje 10% dionica sa
pravom glasa, izvrši reviziju polugodišnjeg i godišnjeg obračuna, kao i reviziju
finansijskog poslovanja dioničkog društva. U navedenom kontekstu značajna je i odredba
člana 256. Zakona o privrednim društvima: "Ako skupština odbije prijedlog dioničara sa
više od 20% dionica s pravom glasa za imenovanje vanjskog revizora za vanredno
ispitivanje svih predmeta koji se odnose na osnivanje i poslovanje dioničkog društva u
posljednjih pet godina, revizora će imenovati Komisija za vrijednosne papire".

6.7. Zaštita manjih dioničara

U slučaju postojanja naznaka prevare i zloupotrebe od strane članova nadzornog
odbora kao i direktora, odnosno njegovih suradnika, te u vezi s tim potrebe zaštite interesa
društva i dioničara, ova zaštita se ostvaruje putem derivativne tužbe. Ovu tužbu, osim
društva, mogu po dići dioničari sa manjim udjelima. Time se derivativna tužba pojavljuje
kao osnovni instrument zaštite njihovih interesa (prava) u dioničkom društvu. Osim putem
tužbe, zaštita manjih dioničara se ostvaruje i na slijedeći način:
- dioničar, ili grupa dioničara sa više od 10% ukupnog broja dionica sa pravom
glasa mogu podnijeti zahtjev nadzornom odboru za sazivanje skupštine i
predložiti dnevni red;
- dioničar(i) sa najmanje 5% ukupnog broja dionica sa pravom glasa može
pismeno predložiti promjenu dnevnog reda i prijedloga odluka skupštine, kao
i predložiti člana nadzornog odbora;
- predlaganje imenovanja vanjskog revizora za vanredno ispitivanje postupka
osnivanja društva i poslovanja u posljednjih pet godina;
- pravom na redovno informiranje o radu društva i njegovih organa;
- pravom pristupa svim dokumentima o poslovanju društva;
- pravom da osporavaju odluke skupštine društva ukoliko su donesene protivno
44
 propisanoj proceduri (zakonskoj, statutarnoj). S tim u vezi, manjinski
dioničari mogu pokrenuti sudski postupak za utvrđivanje ništavosti odluke,
posebno u slučaju ako skupština nije sazvana na propisani način, i ako
sadržina odluke skupštine nije unesena u zapisnik skupštine.

6.8. Prestanak dioničkog društva

Dioničko društvo može prestati:
a) odlukom skupštine,
b) statusnim promjenama (spajanjem, pripajanjem i podjelom),
c) odlukom Komisije za vrijednosne papire i nadležnog suda,
d) stečajem.
Društvo može prestati i istekom vremena na koje je osnovano kao i ostvarenjem
postavljenog cilja, za što je potrebna odluka skupštine društva (2/3 većinom), pri čemu se
provodi postupak likvidacije. Ukoliko, u dva naprijed navedena slučaja, skupština ne
donese odluku svaki dioničar, po uporednom pravu, ima pravo tražiti pokretanje
likvidacionog postupka ili pokretanje sudskog spora. Nakon provedene registracije o
postupku likvidacije (u registru kod Komisije za vrijednosne papire), uprava društva daje
nalog Registru da obustavi promet dionica (i drugih vrijednosnih papira) društva u
likvidaciji. U ovom slučaju likvidaciju provodi uprava društva.
Dioničko društvo prestaje odlukom suda u slijedećim slučajevima:
- kada skupština društva nije održana osam mjeseci od isteka roka
za podnošenje godišnjeg obračuna;
- kada društvo i poslije kažnjavanja nastavlja poslovanje suprotno zakonu i
drugim propisima kojima se ugrožavaju interesi dioničara ili povjerilaca;
- na osnovu tužbe povjerilaca čija dospjela a neizmirena potraživanja
premašuju jednu trećinu osnovnog kapitala dioničkog društva;
- kada nadležni državni organ ili dioničari (osobe koje imaju pravni interes)
podnesu zahtjev za prestanak dioničkog društva u slučaju: kada je društvu
oduzeto odobrenje za obavljanje registrirane djelatnosti, kada društvo duže od
dvije godine ne ostvaruje prihode, i kada ne postoje zakonski uvjeti za daljnje
postojanje dioničkog društva u obliku u kome je registrirano;
- okončanjem stečajnog postupka ili njegovim obustavljanjem zbog male
vrijednosti imovine, koja je nedovoljna za pokriće troškova stečajnog
postupka.

45
 7. DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU

Društvo sa ograničenom odgovornošću (engl. private limited company, limited

liability company, njem. Gesellschaft mit beschrankter Haftung, fr. societe a responsabilite
limitee, ital. societa a responsabilita limitata) je poseban oblik privrednog društva čiji je
osnovni kapital podijeljen na udjele, s tim da članovi društva mogu imati različite udjele i
ne odgovaraju za obaveze društva. Društvo mogu osnovati jedan ili više osnivača, pravnih
ili fizičkih osoba, domaćih i stranih. Društvo se osniva simultano jer se minimalni
osnivački ulog mora uplatiti u cijelosti prije registracije društva. Troškove osnivanja
društva snose osnivači srazmjerno svojim udjelima, izuzev ako osnivačkim aktom nije
drugačije regulirano.
U ovom obliku društva spajaju se elementi društva kapitala i personalnog društva, što
ga, po svojim odrednicama, posebno sistemu odgovornosti i visini minimalnog osnivačkog
kapitala, te činjenicom da ga može osnovati samo jedna osoba (one man company), po
uporednom pravu, čini izuzetno atraktivnim, a u našem ambijentu najatraktivnijim,
odnosno najčešćim oblikom poduzetničkog organiziranja. Društvo sa ograničenom
odgovornošću obavlja lukrativne poslovne djelatnosti.

7.1. Osnivački akti društva

Osnivački akt jeste odluka (osnivač jedna osoba) ili ugovor, ako se kao osnivači
društva pojavljuje više osoba. Ugovor mora biti u pismenoj formi (ad solemnitatem) i
potpisan od osnivača.
Osnivački akt obavezno sadrži:
- podatke o osnivačima (ime i prezime, odnosno firmu i sjedište),
- djelatnost društva, uz oznaku oblika društva (d.o.o.),
- prava i obaveze članova društva,
- ukupan iznos osnovnog kapitala,
- iznos uloga u novcu, opis i vrijednost uloga u stvarima i pravima,
- postupak u slučaju neuplate uloga do ugovorenog roka,
- način snošenja troškova osnivanja društva,
- imenovanje osoba ovlaštenih za vođenje poslovanja i zastupanja društva,
- prijavu za upis osnivanja društva u javni registar,
- posljedice neuspjelog osnivanja, i
- odredbu o tome da li se društvo osniva na određeno ili neodređeno vrijeme.
Osnivačkim aktom društva mogu se odrediti, za jednog ili više članova društva,
dodatne nenovčane obaveze (činidbe, nečinjenje, propuštanje, trpljenje), koje pravno ne
predstavljaju ulog niti pravni osnov za stjecanje članskih prava u društvu.
Statut je u našem pravnom sistemu obavezan pravni akt za ovaj oblik društva.
Društvo sa ograničenom odgovornošću može se, po našem pravu, registrirati bez statuta, s
tim da osnivači moraju donijeti statut u zakonskom roku od najmanje šezdeset dana,
računajući od dana registracije društva. Kod nas statutom društva sa ograničenom
odgovornošću se reguliraju slijedeća pitanja:
- podaci o firmi, sjedištu, djelatnosti društva,
- organizacija društva,
- upravljanje društvom, način donošenja odluka,
- organi društva, njihov sastav i odgovornost,
- vođenje poslovanja i zastupanje društva,
- iznos osnovnog kapitala društva i visina udjela svakog člana društva,
- utvrđivanje i učešće u dobiti i način pokrivanja gubitaka društva,
- prava i obaveze članova društva,
- način informiranja članova o poslovanju društva,
- procedura povećanja, odnosno smanjenja kapitala društva,
- modaliteti pristupanja društvu, prestanak članstva,
46
 - prestanak društva, i
- procedura izmjene i dopune statuta društva.

7.2. Osnovni kapital društva

Imovina društva odvojena je od imovine članova društva. Za obaveze društva sa
ograničenom odgovornošću odgovara društvo cjelokupnom svojom imovinom, dok članovi
društva snose rizik za poslovanje društva do visine svoga uloga. Društvo sa ograničenom
odgovornošću može se osnovati za obavljanje bilo koje privredne djelatnosti, uključujući
javni sektor.
Minimalni osnivački kapital za društvo sa ograničenom odgovornošću, po našem
pravu, je 2.000 KM (sa jednim ili više osnivača). Osnovni kapital društva obezbjeđuju
osnivači ulozima u novcu, stvarima i pravima, čija se vrijednost izražava u novcu. Ulozi u
novcu, po pravilu, ne mogu biti manji od 2.000 KM, sa izuzetkom npr. društva za
upravljanje fondovima, čiji minimalni kapital iznosi jedan milion KM. Vrijednost
pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100 KM. Pravilo je da ulozi moraju biti uplaćeni
do momenta registracije društva. Ukoliko ne bude ispoštovan naznačeni rok uplate, zbog
čega društvo (i članovi društva) trpi štetu, društvu, odnosno članovima društva, na
raspolaganju stoji tužba za naknadu štete - actio pro socio. Osnovni kapital društva čini zbir
uloga članova, i kao takav dijeli se na udjele osnivača. Svaki osnivač stječe samo jedan
udio u kapitalu društva, srazmjerno učešću svog uloga u osnovnom kapitalu društva.
Društvo, također, može stjecati (vlastite) udjele pod uvjetom daje za njih u cijelosti
uplaćen ulog, s tim da stjecanje vlastitih udjela ne može utjecati na smanjenje osnovnog
kapitala društva. Društvo može vlastite udjele zalagati pod uvjetom da:
- se ne smije smanjiti imovina (osnovni kapital) društva,
- vrijednost uloga mora u cijelosti osigurati potraživanje društva,
- ukupna vrijednost udjela uzetih u zalog (odnosno iznos potraživanja
osiguranih zalogom) ne smije prijeći polovinu iznosa osnovnog kapitala
društva.

a) Povećanje osnovnog kapitala

Povećanje osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću može se izvršiti
na jedan od slijedećih načina:
- uplatom novih uloga članova društva,
- stjecanjem novih udjela na temelju novih uloga članova, i
- povećanjem nominalne vrijednosti (iznosa) postojećih udjela.
Odluku o povećanju (ili smanjenju) kapitala donose članovi društva na skupštini ili
pismemin izjašnjavanjem bez sazivanja skupštine većinom glasova koja se, po našem
pravu, utvrđuje statutom društva, povećanje osnovnog kapitala društva moguće je izvršiti
na dva načina: efektivno i nominalno.
a) Efektivno povećanje može može se ostvariti uplatom novih osnovnih uloga ili
povećanjem postojećih osnovnih uloga, što, u oba slučaja, dovodi do realnog
povećanja imovine društva. Kod povećanja kapitala uplatom novih uloga
postojeći članovi društva imaju, po pravilu, pravo prvenstva uplate novih
uloga srazmjerno postojećim udjelima u osnovnom kapitalu društva. Ukoliko
pravo prvenstva ne bude iskorišteno u ostavljenom roku (trideset dana), i time
nije ostvareno povećanje kapitala, onda društvo upućuje poziv trećim
osobama da to učine uplatom novih uloga (u novcu, stvarima, pravima).
b) Nominalno povećanje osnovnog kapitala vrši se iz sredstava društva,
pretvaranjem rezervi društva u osnovni kapital, na način da se poveća
nominalni iznos udjela članova društva. Za nominalno povećanje potrebno je
da budu ispunjeni slijedeći uvjeti:
- odluka o povećanju temeljnog kapitala ne može se donijeti prije nego što
47
 vanjski revizori ne potvrde finansijski godišnji izvještaj (prethodno utvrđen na
skupštini društva), i
- da prema finansijskom izvještaju i godišnjem obračunu, za posljednju
poslovnu godinu, društvo nema nepokrivenih gubitaka, i da ima slobodnih
rezervi koje se mogu koristiti za povećanje osnovnog kapitala društva.

b) Smanjenje osnovnog kapitala

Smanjenje osnovnog kapitala moguće je po dva osnova:
a) dobrovoljnim smanjenjem, koje se vrši s ciljem svođenja osnovnog kapitala
društva na nivo koji će članovima društva donijeti očekivanu dobit, i
b) prinudnim smanjenjem, koje se poduzima u slučaju lošeg poslovanja
(poslovnih rezultata), a s ciljem pokrivanja poslovnih gubitaka odnosno
izdvajanja u rezervni fond, čime se stvara osnov za pokrivanje budućih
poslovnih gubitaka društva.
U odluci o smanjenju obavezno se naznačava obim i iznos povećanja, da bi se kasnije
ti podaci (promjena) unijeli u javni registar. Sa odlukom se, s ciljem zaštite interesa, trebaju
suglasiti povjerioci, koji mogu zahtijevati izmirenje ili osiguranje tražbina.
Smanjenje osnovnog kapitala moguće je izvršiti na dva načina: efektivno i nominalno
smanjenje. Efektivno smanjenje, koje predstavlja stvarno smanjenje imovine društva,
moguće je ostvariti:
- vraćanjem dijela uplaćenih uloga, i
- oslobađanjem plaćanja dijela neuplaćenih uloga.
Posljedica efektivnog smanjenja je vraćanje uplaćenih uloga, odnosno oslobađanje od
uplate neuplaćenih uloga. Ova vrsta smanjenje po pravilu se pojavljuje u slučajevima
istupanja ili isključenja članova društva. Bez obzira na iznos smanjenja nedopušteno je da
ono ide ispod minimalnog iznosa osnovnog kapitala društva.
Drugi modalitet efektivnog smanjenja osnovnog kapitala društva sa ograničenom
odgovornošću, oslobađanjem plaćanja dijela neuplaćenih uloga, primjenjuje se, po pravilu,
u slučaju kada se ustanovi da je prilikom osnivanja društva upisan nepotrebno visok
osnovni kapital.
U situaciji kada se utvrde poslovni gubici društva primijenit će se nominalno
smanjenje osnovnog kapitala. Cilj nominalnog smanjenja je uravnoteženje između stvarne i
nominalne vrijednosti, odnosno svođenje nominalne vrijednosti na stvarnu, gubicima
izazvanu, vrijednost osnovnog kapitala. Navedeno se postiže smanjenjem nominalnih izno-
sa udjela članova društva, i to bez isplata, odnosno bez oslobađanja od obaveza uplate
neuplaćenih uloga. Zbog činjenice da nominalno smanjenje kod nas nije izričito regulirano
zakonom, na ovaj vid smanjenja kapitala društva sa ograničenom odgovornošću
supsidijarno se primjenjuju zakonske odredbe (ZPD-a) o nominalnom smanjenju osnovnog
kapitala dioničkog društva.

7.3. Udjeli članova i članska prava

Udio predstavlja skup svih prava koja pripadaju članu društva. Udjeli osnivača
mogu biti različite vrijednosti, s tim da ne mogu biti izraženi u vrijednosnim papirima.
Svaki član društva, po našem pravu, može steći samo jedan udio. Društvo je obavezno
uspostaviti knjigu udjela u roku od osam dana od dana registracije društva, u koju
obavezno unosi podatke o: članovima društva, njihovim ulozima (vrsta i iznos ugovorenog
uloga kao i uplaćeni iznos), posebnim pravima i obavezama članova vezanih za udio. Na
osnovu evidencije iz knjige udjela društvo može izdati članu društva potvrdu o udjelu.
Potvrda glasi na ime, ima svojstvo dokazne isprave, ali ne i vrijednosnog papira, što znači
da je neprenosiva. Udjeli daju pravo na dividendu (učešće u raspodjeli dobiti), pravo
upravljanja društvom, i pravo učešća u diobi imovine preostale nakon likvidacije, ili stečaja
društva.

48
 Osnovno imovinsko pravo člana društva sa ograničenom odgovornošću je pravo na
dividendu. Učešće u dobiti (koja se utvrđuje godišnjim bilansom) svaki član ostvaruje u
obimu i na način etabliran osnivačkim aktom i statutom. Dobit društva se dijeli, u cjelosti
ili djelomično, nakon podmirenja obaveza društva koje se tiču: troškova osnivanja društva,
izdvajanja u rezervni fond, isplate naknade članovima organa upravljanja, pokrića gubitaka.
Pravo na dobit je prenosivo, može se naslijediti i davati u zalog, i podobno je za
kompenzaciju potraživanja društva. Društvo može tražiti povrat iznosa isplaćenog članu
društva na ime dobiti samo izuzetno, u situaciji kada usljed isplate dobiti društvo nije u
stanju izmiriti obaveze prema povjeriocima. Povrat se može tražiti u roku od tri godine, s
tim da rok teče od dana isplate dobiti.
Pravo učešća u odlučivanju i upravljanju društvom je temeljno upravljačko pravo, a
ostvaruje se, kao zakonsko pravo, na skupštini društva, putem prava glasa. Ukupan iznos
osnovnog kapitala društva predstavljen je u skupštini društva sa 100 glasova. Svaki član
društva ima broj glasova srazmjeran njegovom udjelu u osnovnom kapitalu društva. U
upravljačka prava, pored navedenog, spadaju i pravo na informiranje, pravo pobijanja
odluka organa društva i pravo istupanja iz društva.
Pravo na informiranje se posebno tiče dostupnosti informacija koje se odnose na
poslovanje društva, pri čemu se posebno misli na: godišnji obračun društva, uvid u
poslovne knjige, izvještaj revizora.
Pravo pobijanja odluka je zakonom etablirano pravo, vrši se posredstvom tužbe, u
prekluzivnom roku od trideset dana, računajući od dana održavanja skupštine, odnosno od
dana obavještavanja o odluci (ako skupština nije ni sazivana). Članovi društva mogu
pobijati odluku skupštine društva iz razloga kada odluka, kao pravni akt, tretira pitanja koja
su bitna za njih.
U situaciji kada odluka nije donesena u skladu predviđenom (zakonskom ili
statutarnom) procedurom članovi društva mogu tražiti poništenje odluke, i to u slijedećim
slučajevima:
- ako skupština nije sazvana po zakonu,
- ako odluka skupštine nije unesena u zapisnik o održavanju skupštine, i
- ako se ništavost utvrdi odlukom suda.
Odluka skupštine društva, koja je predmet pobijanja, smatra se punovažnom do
donošenja pravosnažne odluke suda. U slučaju poništenja odluke ništavost djeluje
retroaktivno. Pravo istupanja iz društva, osim po uobičajenoj proceduri, član društva može
ostvariti i tužbom kod suda, u slijedećim slučajevima:
- kada su mu ostali članovi ili organi društva prouzrokovali štetu,
- kada je spriječen da ispunjava svoje obaveze, i
- kada mu se nameću nesrazmjerne obaveze.
Svi navedeni razlozi mogu se zbirno označiti kao nezakonito i nepošteno postupanje
prema članu društva.
Isključenje iz društva (kaduciranje) moguće je uz postojanje tač-no navedenih razloga
i po utvrđenoj proceduri. Razlozi za isključenje uglavnom se svode na zloupotrebu ili
prekoračenje ovlaštenja člana društva, odnosno na neizvršavanje obaveza koje proizlaze iz
zakona, ugovora ili statuta društva, a što za posljedicu može imati:
- prouzrokovanje štete društvu ili članovima društva (npr. zbog neuplaćivanja
uloga u roku od 60 dana po isteku ugovorenog roka),
- onemogućavanje organima i/ili članovima društva da izvršavaju obaveze,
odnosno da ostvaruju prava,
- opterećivanje društva i/ili članova društva nesrazmjernim obavezama.
Isključeni član društva može tužbom pobijati odluku o isključenju, koja se podnosi u
roku od trideset dana od dostavljanja odluke. U pogledu statusa udjela, i prava koja za
(isključenog) člana društva proizlaze iz njega, važi pravilo da svaki član društva sa
ograničenom odgovornošću koji istupi iz društva, ili koji je isključen iz društva, ima pravo
na naknadu tržišne vrijednosti njegovog udjela (u vrijeme prestanka članstva), s tim da ta
vrijednost ne može biti veća ili manja od vrijednosti njegovog uloga. Udio isključenog
člana društva mogu otkupiti jedan ili više članova društva uz njegovu suglasnost.
49
 7.4. Raspolaganje udjelima
Prijenos udjela u principu je slobodan. Udjeli se mogu nasljeđivati i zalagati, pri čemu
društvo mora održavati nivo osnovnog kapitala. Prijenos udjela članova društva moguće je
izvršiti pravnim poslom među živima (inter vivos), a to znači ugovorom o cesiji
(ustupanju), i pravnim poslom mortis causa (oporukom). Raspolaganje udjelima u društvu
može biti uz naknadu ili bez naknade.
Razlikujemo interni (prijenos udjela unutar društva) i eksterni prijenos. Prijenos
udjela unutar društva je slobodan, sa izuzetkom prijenosa udjela za koji se veže ugovorna
obaveza dodatne činidbe u korist društva. U ovom slučaju potrebna je izričita pismena
saglasnost nadležnog organa društva.
Kod vanjskog (eksternog) prijenosa udjela postoje određena ograničenja, pri čemu se
prije svega misli na pravo preče kupovine, koje po zakonu pripada članovima društva. U
vezi s tim svi članovi društva imaju trideset dana da se izjasne o prihvatanju ponude za
kupovinu udjela. Protekom navedenog roka, u smislu nekorištenja prava preče kupovine,
moguće je izvršiti prijenos udjela na treću osobu (izvan društva). Eksternim prijenosom
nastupaju određene pravne posljedice, među kojima i ona da za obaveze društva, proizašle
iz članskog odnosa sa društvom, solidarno odgovaraju prenositelj i stjecatelj udjela. Kod
eksternog prijenosa udjela potrebna je suglasnost društva. Ovo posebno u slijedećim
slučajevima:
- kod prijenosa udjela za koje se vezuju dodatne činidbe članova društva,
- ako je član društva podnio zahtjev za vanjsku reviziju,
- ako je vlasnik udjela podnio zahtjev za prijenos udjela prema upravi i
nadzornom odboru društva, i
- ako je društvo uzelo udio člana u zalog.
Ukoliko društvo odbije dati suglasnost za prijenos udjela na tačno određenu fizičku ili
pravnu osobu, član društva može ostvarenje svog prava (prijenosa) ostvariti tužbom. Pri
tome, član društva (tužitelj) mora dokazati da društvo nema opravdanog razloga za
uskraćivanje suglasnosti (transfer udjela u cijelosti uplaćen, prijenosom udjela neće
nastupiti šteta za društvo). U slučaju da sud udovolji tužbenom zahtjevu društvo još uvijek
ima pravo da u roku od trideset dana od prijema odluke suda obavijesti svog člana da svoj
udio, umjesto namjeravanoj osobi, naznačenoj u presudi suda, proda osobi koju odredi
društvo.

7.5. Organi upravljanja

Osim skupštine, koja predstavlja glavni organ upravljanja, društvo sa ograničenom

odgovornošću ima upravu društva, koja vodi poslovanje i zastupa društvo, i nadzorni odbor
kao fakultativni organ.

a) Skupština
Glavni organ upravljanja društva sa ograničenom odgovornošću je skupština. Čine je
svi članovi, a svaki član ima broj glasova srazmjeran udjelu u osnovnom kapitalu društva,
pri čemu osnovni kapital predstavlja 100 glasova. Skupština, koja odlučuje o osnovnim
pitanjima društva, može donositi punovažne odluke većinom glasova prisutnih članova.
Skupštinu mogu sazvati: uprava društva, nadzorni odbor (ako postoji), i svaki član,
odnosno članovi društva čiji udjeli sačinjavaju najmanje jednu desetinu osnovnog kapitala
društva. Skupština se mora sazvati u slučaju da društvo ima poslovni gubitak veći od jedne
petine osnovnog kapitala prema posljednjem godišnjem obračunu. Odluke se, po pravilu,
donose na skupštini, koja zasjeda jednom godišnje, a samo izuzetno članovi društva mogu
donositi odluke pismenim putem (bez sazivanja skupštine).
U svakom slučaju, skupština odlučuje u slijedećim pitanjima:
- godišnjem obračunu, i u vezi s tim, raspodjeli dobiti i pokrivanju gubitaka,
- povećanju i smanjenju osnovnog kapitala društva,
- povećanju (amortizaciji) udjela članova društva,
- davanju suglasnosti za eksterni prijenos udjela (na treće osobe),
- podjeli udjela članova društva radi prijenosa raspolaganja,
50
 - stjecanju vlastitih udjela,
- imenovanju i opozivu članova uprave društva i članova nadzornog odbora,
- istupanju i isključenju članova društva,
- razmatranju izvještaja revizora (po nalogu suda),
- podnošenju zahtjeva za naknadu štete od članova uprave i nadzornog odbora,
- statusnim promjenama društva,
- donošenju, izmjenama i dopunama statuta,
- davanju prokure za društvo i podružnice, i
- o prestanku društva.

Kvorum za donošenje odluka postoji ako su na skupštini prisutni članovi čiji udjeli čine
polovinu osnovnog kapitala društva, odnosno polovinu ukupnog broja glasova svih
članova društva. U slučaju ponovnog sazivanja (zbog nepostojanja kvoruma), a rok za to je
petnaest dana od prvobitnog održavanja, skupština može punovažno odlučivati ako su
prisutni članovi čiji udjeli čine jednu petinu osnovnog kapitala. U slučaju da se ovo
društvo, zbog broja članova, tretira kao one man company, ovlaštenja skupštine vrši jedini
član društva.

b) Uprava
Upravu društva čine jedna ili više osoba (direktor i izvršni direktori). Upravu imenuje
i razrješava skupština ili nadzorni odbor, a izvršne direktore na prijedlog direktora. Prava,
obaveze i odgovornost direktora reguliraju se ugovorom koji direktor zaključuje sa
nadzornim odborom ili članovima društva. Direktor uprave predstavlja društvo, rukovodi
poslovanjem i odgovara za zakonitost rada. Uprava društva zastupa društvo u sudskim i
vansudskim transakcijama. Mandat direktora je četiri godine, uz mogućnost ponovnog
imenovanja. Članovi uprave društva mogu biti razriješeni i prije isteka mandata, u
slučajevima normiranim pravnim aktima, i to sporazumno ili ostavkom. U slučaju ostavke
člana upravnog odbora otkazni rok iznosi najmanje trideset dana, a što je potrebno zbog
spriječavanja nastupanja štetnih posljedica po društvo.

c) Nadzorni odbor
U našem pravnom sistemu nadzorni odbor nije obavezni organ kod društva sa
ograničenom odgovornošću. Pravilo o fakultativnosti nadzornog odbora poznaje dva
izuzetka, što znači da nadzorni odbor obavezno formira društvo koje ima više od 10
članova, i društvo koje ima osnovni kapital u iznosu većem od jednog miliona KM i najma-
nje dva člana. Broj članova nadzornog odbora, čiji je mandat četiri godine, mora biti
neparan, obično 3-5 članova. Imenuje ga i razrješava skupština društva. Članovi nadzornog
odbora za svoj rad pojedinačno odgovaraju skupštini društva. Ovlaštenja nadzornog odbora
društva sa ograničenom odgovornošću slična su onima što ih ima nadzorni odbor kod
dioničkog društva, a to znači:
- imenuje i razrješava upravu društva,
- nadzire rad i poslovanje uprave,
- usvaja izvještaje uprave društva o poslovanju društva,
- saziva skupštinu društva, priprema prijedloge i izvršava odluke skupštine
društva,
- podnosi skupštini izvještaj o radu nadzornog odbora i predlaže plan za
poslovanje nadzornog odbora za slijedeću poslovnu godinu,
- podnosi skupštini društva prijedlog odluke o raspodjeli i upotrebi dobiti
društva,
- predlaže način pokrivanja poslovnih gubitaka društva,
- odobrava transakcije sa imovinom društva, u kontekstu ograničenja koja važe
za zastupnike društva.
Svaki član društva sa ograničenom odgovornošću, gdje nije formiran nadzorni odbor,
ima pravo da neposredno nadzire poslovanje društva, kao i pravo uvida u poslovne knjige i
blagajničko poslovanje društva.

51
 7.6. Prestanak društva
Društvo sa ograničenom odgovornošću može prestati na jedan od slijedećih načina:
- odlukom skupštine (članova društva),
- statusnim promjenama,
- pravomoćnom odlukom suda,
- stečajem.
Odlukom suda društvo može prestati, između ostalog, ako: organi društva ne vrše
svoja ovlaštenja, ako društvo ne ostvaruje prihod duže od dvije godine, i ako je društvu
oduzeto odobrenje za obavljanje registrirane djelatnosti. Ako odluku o prestanku društva
donese skupština društva ili sud, pokreće se postupak likvidacije.

52
 UGOVORI POSLOVNOG PRAVA

Osnovna pitanja svake ekonomije su: šta, kako, i za koga proizvoditi? Naravno,
ekonomske probleme, izražene na ovaj način, kao i odgovore na njih, valja pravno
uobličiti. Ishodište rješenja navedenih problema nalazi se u određenju društva prema
dominantnom obliku vlasništva, i shodno tome mogućnostima osnivanja poslovnih
subjekata, njihovim međusobnim (ugovornim) odnosima, tržišnoj utakmici, načinima pre-
stanka. Društvo u kome danas živimo (Bosna i Hercegovina) možemo odrediti kao
tranzicijsko, pri čemu pod tranzicijom podrazumjevamo prvenstveno transformaciju
društvenog vlasništva, sa neidentificiranim titularom, preko državnog, u privatno
vlasništvo. Svaki poslovni subjekt, kada konkretizira odgovor na prethodna pitanja,
identificirajući se proizvodnjom određenog proizvoda, ili vršenjem određenih usluga, ulazi
u tržišnu utakmicu, s ciljem ostvarenja dobiti.
Prodaja proizvoda, odnosno u skupnom izrazu trgovina, ili, nešto šire, razmjena,
predstavljaju modus ostvarenja dobiti. Svaka država je neposredno zainteresirana za
reguliranja procesa razmjene, a to čini prvenstveno propisivanjem pravila o prodaji -
definiranjem ugovora o prodaji poslovnog prava, predmeta ugovora, odnosa (prava i
obaveza) između ugovornih strana, uključujući njihovu odgovornost.
Brojnost kupoprodajnih transakcija, njihova zbirna novčana vrijednost, posebno u
kontekstu porezne baze države, opredjeljuje značaj ovog ugovora. Naravno da vršenje
razmjene, podrazumjeva ne samo zaključenje ugovora o prodaji, već, potencijalno, i niz
drugih aktivnosti, poput: posredovanja, zastupanja, prijevoza, skladištenja, osiguranja,
građenja, korištenja prava industrijskog vlasništva, a to znači i veći broj različitih
ugovornih odnosa, uključujući instrumente plaćanja i osiguranja plaćanja, i sve to unutar
utvrđenih tržišnih odnosa. Dio koji slijedi obrađuje upravo tu oblast - ugovore poslovnog
prava.

1. UGOVOR O PRODAJI

1.1. Pojam i karakteristike ugovora

Ugovorom o prodaji prodavač se obavezuje prema kupcu da mu preda stvar, koja je
predmet prodaje, i da mu prenese pravo vlasništva na njoj, a kupac preuzima obavezu da
mu plati odgovarajuću (ugovorenu) cijenu. Za razliku od ugovora o prodaji građanskog
prava, gdje je osnovni cilj stjecanje upotrebne vrijednosti, a predmet prodaje, pored pokret-
nih stvari, mogu biti i nekretnine, i to sporadično i neprofesionalno, ugovor o prodaji
poslovnog prava ima za predmet samo pokretne stvari, čija se prodaja vrši u okviru
registrirane djelatnosti, masovno, trajno i profesionalno. Osnovni cilj ugovora o prodaji
poslovnog prava je stjecanje prometne vrijednosti stvari, odnosno ostvarenje dobiti.
Po svojim pravnim karakteristikama ugovor o prodaji je: neformalan, teretan,
dvostrano obavezujući, komutativan (konsenzualan) i si-nalgmatičan. Kod zaključenja
ugovora do izražaja dolaze principi autonomije volje, savjesnosti i poštenja, kao i zabrane
stvaranja i korištenja monopolskog položaja.
Postupak zaključivanja ugovora ima nekoliko faza: eventualnu fazu, koju
karakteriziraju preliminarni kontakti i pregovori, zatim nužnu fazu, kroz ponudu i
eventualni prihvat ponude. Kod prihvata ponude značajno je napomenuti da je prihvat
moguć na izričit način, konkludentnim radnjama (roba data na probu), ili šutnjom pod
određenim uvjetima (postojanje stalne poslovne veze). Ovome kao faze zaključenja
ugovora treba dodati perfekciju ugovora, i u određenim slučajevima intervenciju države.
Kod sklapanja ugovora kao dokumenti se pojavljuju zaključni-ca, pismena potvrda o
usmenom zaključenom ugovoru, i narudžbenica, koja se može tretirati kao ponuda (kupca)
ili prihvat ponude (zbog ponude prodavca).

53
 1.2. Bitni elementi ugovora
Da bi ugovor proizveo pravno djejstvo on mora imati bitne elemente (essentialia
negotii), a kod ugovora o prodaji to su: predmet, količina i cijena.

a) Predmet
Predmet ugovora o prodaji su pokretne stvari (generičke i individualizirane): roba,
vrijednosni papiri, energija. Stvar, da bi predstavljala predmet prodaje, mora biti in
commercio (u pravnom prometu). Predmet prodaje je po pravilu vlastita stvar. Međutim, i
tuđa stvar može biti predmet prodaje, s tim da se tada postavlja pitanje pravnih nedostataka
i time mogućnost raskida ugovora. Predmet prodaje može biti propala, postojeća i buduća
stvar. Ugovor o prodaji neće proizvoditi pravno djej-stvo, ako je u momentu zaključenja
ugovora stvar bila propala. Kod djelomične propasti stvar sudbina ugovora ovisi o
mogućnosti ostvarenja svrhe ugovora. To znači da ugovor može opstati (uz sniženje
cijene), ako je moguće ostvariti svrhu ugovora. Kod budućih stvari, kao predmeta prodaje,
postoji rizik zakašnjenja ili nenastanka stvari. Stvar kao predmet ugovora mora biti
određena, pri čemu se generičke stvari određuju po vrsti i količini.

b) Cijena
Cijena, u pravnom smislu, predstavlja novčanu protuvrijednost predmeta prodaje i
prenesenog vlasničkog prava. Cijena se određuje prema neto težini robe, čemu se dodaju
još: ambalaža, dažbine, vozarina, carina, troškovi skladištenja. Cijenu je moguće odrediti:
- ugovorom, gdje cijena treba biti određena ili odrediva. Ukoliko cijena nije
ugovorom određena koriste se tehnički termini među kojima: tekuća cijena (utvrđena
službenom evidencijom na tržištu mjesta pro-davca u vrijeme isporuke robe), berzanska
cijena, fabrička cijena (po kojoj fabrika prodaje robu na veliko), cijena konkurencije, cijena
koštanja (obuhvata ukupne troškove prodajnog mjesta za pripremanje robe, bez
uračunavanja dobiti). Cijena može biti utvrđena prema uzorku;
- prinudnim putem (lijekovi, garantirane cijene), što znači da država može odrediti
fiksne cijene, najviše cijene, njihovu strukturu, zamrznuti cijene, ili odrediti raspon cijena;
- dispozitivnim propisom, na način da je kupac, ukoliko cijena nije određena niti
odrediva, dužan platiti cijenu koju je prodavač redovno naplaćivao u vrijeme zaključenja
ugovora. Ako ne postoji redovna pro-davčeva cijena, smatra se da je ugovorena razumna
cijena (tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora).
U krajnjem slučaju cijenu može utvrditi sud prema okolnostima slučaja. Tokom
trajanja ugovora moguća je promjena cijene, prvenstveno sporazumom stranaka (npr.
ugovaranjem klizne skale, posebno u građevinarstvu, ili indeksne klauzule), ali i
jednostrano: usljed promijenjenih okolnosti, i u slučaju prekomjernog oštećenja.

c) Količina
Količina je kvantitativno (fizičko i prostorno) određivanje stvari koja je predmet
prodaje. Količina je bitan elemenat ugovora ako je to izričito predviđeno ugovorom, kada
to zahtijevaju specifične okolnosti posla i ako na to upućuje priroda stvari. Količina se
utvrđuje na više načina: metarsko-decimalnim sistemom (cm, m3> ili u %), tehničkim
terminima (vagon - 10.000 kg bruto težine, cisterna - 10.000 kg neto težine), i približnim
određivanjem (viđeno-odobreno).
Ako količina nije bitan element ugovora odstupanje od 2%, između ugovorene i
isporučene količine, smatra se urednom isporukom. Da bi ugovor o prodaji bio valjan
količina mora biti barem odrediva.

54
 1.3. Nebitni elementi
Nebitni elementi ugovora o prodaji su: kvalitet, ambalaža, i transportne klauzule. Pod
određenim uvjetima nebitni elementi mogu dobiti karakter bitnih elemenata ugovora.

a) Kvalitet
Kvalitet je skup fizičkih, hemijskih, funkcionalnih i drugih svojstava stvari koji ju
čine upotrebljivom za ugovorenu ili uobičajenu namjenu. Kvalitet može biti određen na
više načina:
- ugovorom (opisno, crtežom, mustrom, modelom, standardom, specifikacijom,
tehničkim terminima: uobičajeni kvalitet, takva-kakva, viđeno odobreno). Ako se kvalitet
ravna prema uzorku (manja količina stvari čijim osobinama mora da odgovara ukupno
ugovorena količina) onda je vrlo bitno, iz razloga sigurnosti, utvrditi autentičnost uzorka.
Kod određivanja kvaliteta putem tehničkih termina (takva - kakva, viđeno - odobreno)
prodavač neće odgovarati za materijalne nedostatke, izuzev u slučaju obmane;
- prinudnim propisom, kada je u pitanju javni interes (zdravlje, sigurnost, izvoz,
vojska); i
- dispozitivnim propisom. Ako prodavač ne zna namjenu generičkih stvari, dužan je
dati stvar srednjeg kvaliteta. U protivnom, kada zna namjenu, dužan je dati stvar
odgovarajućeg kvaliteta.
Kvalitet predstavlja bitan elemenat ugovora ako je tako ugovoreno ili ukoliko na to
ukazuje priroda stvari ili okolnosti posla. U protivnom, kvalitet je nebitan elemenat
ugovora. Za razliku od količine, gdje se predviđa da ako je predata veća količina od
ugovorene kupac mora istu odbiti u razumnom roku (u protivnom plaća za sve), kod
isporuke boljeg kvaliteta zakon ne predviđa rješenje.

b) Ambalaža
Ambalaža predstavlja zaštitni omot robe, koji treba da omogući prijevoz robe bez
oštećenja, ali i da osigura primjenu najnižeg podvoznog stava. Može biti potrošna ili
nepotrošna, obična ili originalna, povratna ili nepovratna. Ambalažu namijenjenu
jednokratnoj upotrebi, kao i onu manje vrijednosti, kupac ne mora vratiti i kada ugovorom
nije ništa predviđeno.
Korištenje ambalaže svakako treba kontekstualizirati sa suvremnim trendovima u
transportu, pri čemu se posebno misli na paletizaciju, kontejnerizaciju i multimodalni
transport.
Osiguranje ambalaže ravna se, u pravilu, prema dispozitivnim propisima. Međutim,
ambalaža može bit određena i prinudnim propisima, kao što je to, na primjer, slučaj sa
hranom ili radioaktivnim supstanca-ma.
Ambalaža može predstavljati i bitan element ugovora, pod uvjetom da je to ugovorom
propisano ili da je izričito ugovoreno.

c) Transportne klauzule
Transportne klauzule - INCOTERMS (International Commercial Terms) -
međunarodni trgovački termini, sadrže pravila za tumačenje ustaljenih trgovačkih termina u
međunarodnoj razmjeni, s ciljem postizanja pravne i poslovne sigurnosti. Pravila
INCOTERMS je objavila Međunarodna trgovačka komora 1936. godine u Parizu. Kasnije
su ona revidirana nekoliko puta - 1953, 1967, 1976., 1980., 1990., i 2000. godine. Ova
pravila se primijenjuju kod ugovora o prodaji, prvenstveno u pogledu isporuke robe, i
njima se reguliraju odnosi između ugovornih strana u pogledu: organizacije isporuke,
transporta, troškova, osiguranja, rizika, carine. Inače, INCOTERMS 2000 se sastoji od 13
pravila razvrstanih u 4 grupe - E, F, C, D.
- Izraz u ugovoru franko, «iz», «sa», «eks», «ab», uz naznaku: fabrika, rudnik, mlin,
skladište, znače da je prodavač dužan da u ugovorenom roku stavi robu na raspolaganje
kupcu, i da to učini na mjestu na kome se treba izvršiti isporuka (npr. skladište). Prijevozno
sredstvo obezbje-đuje kupac, dok prodavač snosi sve troškove u vezi sa robom kao i rizik,
jo trenutka do koga je kupac bio dužan da preuzme robu.
55
 - Izraz u ugovoru «franko vagon», uz naznaku utovarne stanice, znači da je prodavač
dužan blagovremeno naručiti vagon i utovariti robu u vagon na određenoj ugovornoj
stanici. Prodavač snosi troškove i rizik do završetka utovara u vagon.
- Izraz «franko» (grupa E), uz naznaku mjesta opredjeljenja, znači da je prodavač
dužan u roku, i ugovorenom mjestu, staviti robu kupcu na raspolaganje u prijevoznom
sredstvu kojim je roba dopremljena. Prodavač snosi troškove do mjesta opredjeljenja, kao i
rizik do trenutka kada je kupac bio dužan preuzeti robu.
- Izraz u ugovoru «franko brod» (Free on Board - FOB), uz naznaku luke ukrcaja,
znači da je prodavač dužan da u roku isporuči robu na palubu naznačenog broda u luci
ukrcaja. Brod obezbjeđuje kupac, a prodavač snosi troškove i rizik do momenta prelaska
robe preko ograde broda. FOB klauzula se često koristi kod uvoza proizvoda.
- Klauzula «franko uz bok broda» (Free Alongside Ship - FAS) znači da je prodavač
dužan da u predviđenom roku dostavi robu uz bok broda (na dohvat dizalice). Do tog
momenta troškove i rizik snosi prodavač. Dvije naprijed navedene klauzule spadaju u
grupu F.
- Klauzula CIF (Cost, Insurance, Freight - cijena, osiguranje, vozarina), uz naznaku
luke opredjeljenja, znači da je prodavač dužan da utovari robu na brod, i da ju, o svom
trošku, osigura do luke opredjeljenja. Vozarinu, do luke opredjeljenja, plaća prodavač, koji
ujedno snosi rizik do prelaska robe preko brodske ograde u luci ukrcaja. Ovo je ujedno
jedna od najčešće korištenih klauzula, jer njeno unošenje implicira postojanje dva ugovora:
o prijevozu i o osiguranju. Klauzula CIF, zajedno sa klauzulama CFR, CPT, i CIP spada u
grupu C.
- U grupu D spadaju klauzule koje tretiraju prispjeće robe: DDU (Delivered Duty
Unpaid - isporučeno neocarinjeno), DAF (Delivered at Frontier - isporučeno granica), DEQ
(Delivered Ex Quay - isporučeno franko obala), DDP (Delivered Duty Paid - isporučeno
ocarinjeno), DES (Delivered ex Ship - isporučeno franko brod).

1.4. Obaveze i odgovornost prodavca

Osnovne obaveze prodavca su: isporuka (predaja) stvari, garancija za materijalne
nedostatke, garancija za pravne nedostatke (zaštita od evik-cije), i po nekim autorima
ispostavljanje fakture. Sporednim obavezama prodavca smatraju se čuvanje stvari i
obavještavanje o relevantnim momentima.

a) Isporuka stvari
Isporuka (predaja stvari) predstavlja sistem faktičkih i pravnih radnji, od čega mora
biti makar jedna faktička i jedna pravna radnja. Faktička radnja može biti izražena kroz
činjenje (npr. uručenje stvari) i ne-činjenje (stvar data u lizing). Pravne radnje su izjave
volje. One mogu biti učinjene izričito ili prešutno. Relevantni momenti kod isporuke su:
predmet, mjesto, vrijeme, način, i djejstvo isporuke.
* Mjesto isporuke (lokacija) determinirano je prvenstveno vrstom prodaje i
vrstom stvari. Tako npr., kod generičkih stvari mjesto isporuke je sjedište prodavca.
Ukoliko postoji više poslovnih jedinica mjesto isporuke se određuje prema mjestu slanja,
odnosno prihvata ponude, dok je za određenje mjesta isporuke kod individualizirane i
buduće stvari relevantno znanje o mjestu situiranja stvari i proizvodnje. Kod ugovora
o prodaji u privredi mjesto predaje stvari je sjedište prodavca, ili gdje se stvar nalazi,
odnosno gdje treba da bude proizvedena, ako je to ugovor nim stranama poznato u vrijeme
zaključenja ugovora.
Kod nedistancione prodaje mjesto isporuke je skladište prodavca. Međutim, kod
distancione prodaje (različita sjedišta ugovornih strana), ukoliko je transportni terminal
udaljen manje od 10 km od skladišta, mjesto isporuke je terminal, a ako je ta udaljenost
veća od 10 km, mjesto isporuke je skladište prodavca. Ukoliko se tokom isporuke pojave
transportne smetnje, onda kupac ima pravo izmjene mjesta isporuke.
* Pod načinom isporuke podrazumjevamo sve radnje i modalitete tih radnji koje
prodavač treba izvršiti s ciljem izvršenja svoje osnovne obaveze - da stavi kupcu na
raspolaganje predmet isporuke. Isporuka, obzirom na modalitete, i frekventnost korištenja u
poslovnom svijetu, može biti:
56
 - realna, kada se isporuka vrši uručenjem stvari koja predstavlja predmet prodaje.
Realna isporuka može biti jednokratna - kada se kupcu, odjednom ili unutar izvjesnog
(kontinuelnog) perioda, stavlja na raspolaganje cijela ugovorena količina. Kod realne
sukcesivne (obročne) isplate ugovorena količina stavlja se na raspolaganje kupcu u manjim
dijelovima, gdje period isporuke pojedinih obroka karakterizira vremen-ski diskontinuitet.
Način stavljanja predmeta prodaje na raspolaganje kupcu ovisi od toga da li se radi o
nedistancionoj ili distancionoj prodaji. Kod nedistancione prodaje postoje tri načina
isporuke na skladištu prodavca: zajedničkim izborom (prodavca i kupca) i izdvajanjem
generičke robe radi njene otpreme, zatim kada prodavač sam, zbog izostanka kupca, vrši
navedene radnje, i na kraju, ako uredno pozvani kupac nije došao, a prodavač bez njega ne
može da izabere i izdvoji robu, isporuka se sastoji u izvršavanju radnji koje prodavač može
sam da obavi.
- dokumentarna je ona isporuka koja predajom papira na temelju kojih kupac stječe
pravo raspolaganja prodanim stvarima. Radi se, po pravilu, o prijenosu raspolaganja putem
vrijednosnih papira (kono-sman, skladišnica). Međutim, za izvršenje prijenosa prava
raspolaganja, isprave (papiri) ne moraju nužno imati svojstvo vrijednosnog papira (npr.
moguć je prijenos i putem skladišnog lista).
- simbolična isporuka je ona kod koje predaja manjeg dijela predmeta isporuke, ili
druge stvari koja predstavlja ukupno ugovorenu cjelinu i koja je podobna da manifestira
stavljanje posjeda na raspolaganje kupcu (npr. predaja ključeva skladišta u kome se nalazi
predmet prodaje).
* Vrijeme isporuke je drugi relevantan element kod predaje stvari. Kada je u pitanju
jednokratna isporuka vrijeme isporuke utvrđuje se ugovorom (datum, period), zatim
upotrebom tehničkih termina (promptno, u toku kalendarskog mjeseca), ili unutar raspona.
Dispozi-tivni propisi upućuju na razumni rok, koji se kontekstualizira sa prirodom stvari i
ostalim okolnostima posla. Kod sukcesivne isporuke, ako je rok isporuke kraći od dva
mjeseca, isporuka će se (u skladu sa uzan-sama) izvršiti u dva približno jednaka obroka
sredinom i krajem ugovornog perioda. Ukoliko je rok isporuke dva mjeseca ili više,
isporuka će se izvršiti u približno jednakim obrocima svakog mjeseca. U slučaju
istovremenosti isporuke i plaćanja primjenjuje se dispozitivno pravilo, po kojem prodavač
ne mora isporučiti stvar, u određenom roku, ako kupac ne plati, ili nije spreman da plati
cijenu. Istovremenim plaćanjem smatra se ono koje je izvršeno u ugovorenom ili
zakonskom roku po Prijemu robe i fakture. Izuzetak od navedene istovremenosti je npr.
prodaja na kredit.
* Djejstvo isporuke izražava se kroz pravne posljedice koje nastupaju izručenjem
stvari - predmeta prodaje. Za momenat isporuke, pored prelaska vlasništva, vezuje se i
činjenica prelaska rizika (sa prodavca na kupca) za slučajnu propast, ili oštećenje stvari.
Rizik je mogućnost nastupanja štete na predmetu prodaje (neskrivljenom radnjom ili
štetnim događajem). Štetna radnja, ili događaj moraju nastupiti u periodu između
zaključenja ugovora i njegovog ispunjenja. Po Zakonu o obliga-cionim odnosima do
predaje stvari rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi prodavač. Ovo pravilo važi
kada kupac nije u docnji. Osim ugovornih rješenja, stranke se, kod reguliranja pravnih
posljedica isporuke, mogu koristiti i transportnim klauzulama. Izuzeci: kada kupac zbog
nedostatka stvari (koja je već kod njega) traži raskid ugovora ili zamjenu stvari. Ako je
kupac u docnji rizik prelazi na kupca momentom zapadanja u docnju. Ako su predmet
ugovora generičke stvari, smatraće se da je prodavač izvršio isporuku kada je ugovorenu
količinu izdvojio iz mase, pod uvjetom da se uredno pozvani kupac nije na vrijeme
odazvao pozivu. Da bi, u ovom slučaju, rizik prešao na kupca potrebno je ispunjenje još
dva uvjeta: da su stvari očito namijenjene za izvršenje predaje i da je prodavač o tome
odaslao obavještenje kupcu.
U slučaju kada prodavač nije mogao sam da izvrši izdvajanje stvari, jer se uredno
pozvani kupac nije odazvao, rizik će prijeći na kupca kada poslije izvršene isporuke
prodavač odašalje obavijest kupcu.

57
 b) Garancija za materijalne nedostatke
Jedna od obaveza prodavca je da jamči za materijalne nedostatke, to znači da stvar
nema nedostataka, odnosno da je saobrazna onome što je ugovoreno ili propisano.
Materijalni nedostatak postoji ako stvar nema svojstva za redovnu ili naročitu upotrebu,
nema propisana ili ugovorena svojstva, nije saobrazna uzorku ili modelu. Nedostatak se
može odrediti i kao odstupanje od redovnih (ili ugovorenih) svojstava. Materijalni
nedostaci mogu biti: kvantitativni ili kvalitativni, vidljivi ili skriveni, ot-klonjivi ili
neotklonjivi.
Uvjeti za postojanje garancije moraju biti kumulativno ispunjeni:
- postojanje nedostatka u vrijeme prelaska rizika sa prodavca na kupca,
- savjesnost kupca (izuzetak kupovina viđeno-odobreno),
- nepostojanje klauzule o isključenju ili ograničenju obaveze garancije,
- da stvar nije prodata na prinudnoj prodaji, i
- uredna reklamacija.

Za odgovornost prodavca pravno je irelevantno njegovo (ne)znanje za nedostatke.

Prodavač odgovara za nevidljive nedostatke. Za vidljive i neznatne nedostatke, kao i za
nedostatke koji su kupcu poznati u vrijeme zaključenja ugovora (nesavjesnost kupca)
prodavač ne odgovara. Reklamacija treba sadržavati: precizan opis nedostatka, poziv
prodavcu da otkloni nedostatak, prateće dokumente i dokaze o postojanju nedostatka.
Kupac koji je uredno izvršio svoju obavezu obavještavanja prodavca o manama stvari ima
pravo na naknadu štete, i uz to jedno od slijedećih, alternativno postavljenih, prava:
- da zahtijeva ispunjenje ugovora i isporuku druge stvari bez nedostatka (kod
generičkih stvari), ili popravku iste (kod individualnih stvari),
- tražiti sniženje kupovne cijene, ili
- raskinuti ugovor.
Mjesto reklamiranja je po pravilu mjesto pregleda ili sjedište prodavca. U pogledu
vremena reklamiranja bitna je savjesnost prodavca, vrsta nedostatka. Ako je prodavač
nesavjestan rok za reklamaciju je neograničen. Ako je prodavač savjestan, a nedostatak
vidljiv, reklamacija se mora uložiti odmah. Za skrivene nedostatke propisan je subjektivni
rok od godinu dana od otkrivanja nedostatka, i objektivni rok 6 mjeseci od dana isporuke.
Ovaj rok je prekluzivan (gasi se pravo na popravljanje štete).

c) Garancija za pravne nedostatke

Predajom stvari dolazi do prijenosa vlasništva na stvari sa prodavca na kupca. Na taj
način nastoji se kupcu omogućiti miran posjed stvari. Pravni nedostatak postoji u slučaju
isključenja, umanjenja, ili ograničenja kupčevog prava, od prodavca ili treće osobe (van
ugovora). Pravo koje može biti ograničeno ili umanjeno je javnopravne i privatnopravne
prirode (stvarno pravo: vlasništvo, hipoteka, služnost; obligaciono pravo: zalog, ili pravo
industrijskog vlasništva: patent, žig, industrijski dizajn). Uznemiravanje mora biti pravno,
kroz tužbu ili prigovor. Garancija za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) je prirodan
sastojak ugovora.
Za postojanje garancije, jamčenje prodavca da preneseno pravo nema nedostataka,
moraju kumulativno biti ispunjeni slijedeći uvjeti:
a) da nedostatak postoji u momentu prelaska vlasničkog prava,
b) savjesnost kupca,
c) klauzula o neisključenju garancije, i
d) uredna reklamacija.
Dakle, reklamacija na pravne nedostatke se ulaže ukoliko preneseno pravo nije
konstituirano, ili nije konstituirano u predviđenom obimu, ili na način kako je to
ugovoreno. Pravilo je da treći dokazuje pravne nedostatke, pri čemu kupac o zahtjevu
obavještava prodavca. Rok za reklamacije kod vansudske evikcije (prigovor treće strane) je
godina dana od saznanja za pravo trećeg, a kod sudske evikcije (tužba) šest mjeseci od
pravosnažno okončanog spora.

58
 U slučaju postojanja pravnih nedostataka kupcu na raspolaganju stoje tri mogućnosti:
da traži uredno ispunjenje ugovora (oslobađanjem od prava ili pretenzije trećeg, ili
isporukom druge stvari bez nedostatka), srazmjerno sniženje cijene (uz prethodni zahtjev
da prodavač u razumnom roku otkloni nedostatak), i raskid ugovora.
Pojedini autori među (osnovne) obaveze prodavca ubrajaju i ispostavljanje fakture.
Faktura ima više značenja. Ona predstavlja zahtjev za plaćanjem cijene, dokazno sredstvo, i
knjigovodstveni dokument.

d) Odgovornost prodavca za docnju sa isporukom

Ova odgovornost ima više modaliteta što ponajprije ovisi o vrsti isporuke. Kod docnje
prodavca sa izvršenjem realne jednokratne isporuke, ako je riječ o nefiksnim poslovima
(kod kojih ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora), prva opcija
je održavanje ugovora na snazi (sa ili bez davanja naknadnog primjerenog roka). Druga
mogućnost, kao pravo kupca, je raskid ugovora. Kupac je prethodno obavezan da prodavcu
(u ovom slučaju dužniku) ostavi naknadni primjereni rok (prema prirodi stvari i
okolnostima posla). Kupac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog primjerenog
roka u slijedećim slučajevima:
- kada iz dužnikovog držanja proizlazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u
naknadnom roku,
- ako je iz okolnosti posla vidljivo da dužnik ne može izvršiti isporuku ni u
naknadnom primjerenom roku, i
- kod fiksne prodaje.
U slučaju raskida kupac može, na ime obeštećenja, alternativno tražiti naknadu štete
(konkretne, ili apstraktne, odnosno njihove razlike), i kupovinu radi pokrića.
Kod fiksnih poslova (rok isporuke nije bitan element), ukoliko prodavač ne izvrši
isporuku na vrijeme, ugovor se raskida po samom zakonu, s tim da kupac može održati
ugovor na snazi ako, po isteku roka, bez odgađanja, obavijesti dužnika (prodavca) da
zahtijeva ispunjenje ugovora.
U slučaju docnje prodavca kod sukcesivne isporuke situacija, prije svega, ovisi o
tome da li količina predstavlja (ne)bitan element ugovora. Ako količina nije bitan element
ugovora kašnjenje prodavca sa isporukom jednog obroka predstavlja djelomičnu docnju.
Stoga kupac nema pravo raskinuti ugovor. Za obroke koji nisu dospjeli prodavač (dužnik)
se ne nalazi u docnji. Izuzetno, kupac može raskinuti ugovor u pogledu budućih obaveza
(isporuke obroka) ako je iz datih okolnosti očito da ni one neće biti ispunjene. Korištenje
prava raskida ugovora posmatra se unutar razumnog roka.
U situaciji kada (po ugovoru) količina predstavlja bitan element ugovora kašnjenje sa
isporukom jednog obroka ima značenje potpunog zakašnjenja. Pri tome kupac, ipak, ima
mogućnost da ostane pri ugovoru u cjelini (uz traženje naknade štete i osiguranja u pogledu
budućih isporuka). Ako se kupac opredijeli za raskid onda se ugovor raskida u cjelini.
Primljene obroke može vratiti uz istovremeni zahtjev za vraćanjem plaćenih iznosa
uvećanih za zatezne kamate.

1.5. Obaveze i odgovornost kupca

Temeljne obaveze kupca su isplata cijene i preuzimanje stvari. Ono što prethodi
prijemu isporuke i plaćanju cijene kao osnovnim obavezama kupca je pregled robe, i,
ovisno o rezultatu pregleda, reklamacija. Kupac je dužan primljenu stvar pregledati na
uobičajeni način ili je dati na pregled (izuzetak otprema željeznicom). Po pravu SAD
prodavač vrši pregled.
Subjekti pregleda mogu biti: javna vlast (inspekcijski organi), osobe privrednog
prava, ili mogu biti određeni sporazumom stranaka. Pregled mogu zajednički izvršiti
prodavač i kupac, a moguće je odrediti treću osobu ili komisiju.
Mjesto pregleda u pravilu je mjesto izvršenja isporuke. Vrijeme pregleda u slučaju
nesavjesnog prodavca je neograničeno, a kod savjesnog prodavca rok zavisi od vidljivosti
nedostatka. Kod distancione prodaje generičkih stvari vrijeme isporuke je vrijeme pregleda.

59
 Roba može biti pregledana na više načina: ako je u pitanju količina (brojanje,
vaganje, mjerenje), kvalitet (tehnološkim postupcima, analizom, uzorkom), što opet ovisi o
vrsti isporuke, da li je potpuna ili djelomična. Troškovi provjere padaju na kupca.

a) Prijem isporuke
Skup faktičkih i pravnih radnji, od kojih su osnovne isporuka stvari i prijenos
vlasničkog prava, predstavljaju sadržinu prijema isporuke Ova obaveza kupca ima za cilj
omogućavanje prijema i odnošenje stvari Obaveza prijema isporuke postoji samo ako je
roba isporučena sukladno ugovoru. Kupac može odbiti prijem. Ukoliko to učini iz
neopravdanih razloga, pod uvjetom da mu je predaja ponuđena na uobičajeni ili ugovoreni
način, i na vrijeme, prodavač je ovlašten da raskine ugovor ako ima osnovanog razloga da
posumnja da kupac neće platiti cijenu.
Ukoliko kupac padne u docnju sa prijemom isporuke, prodavcu stoje na raspolaganju
dvije osnovne solucije: čuvanje robe, ili predaja robe na čuvanje (u javno skladište,
deponiranje kod suda). Posljedice polaganja: prodavač se oslobađa obaveze isporuke.
Dalje, prodavač može prodati robu, i to putem javne prodaje (roba nepodesna za čuvanje),
prodajom iz slobodne ruke (vrijednost mala u odnosu na troškove javne prodaje), i
prodajom na najpogodniji način (pokvarljive stvari).

b) Plaćanje cijene
Isplata kupovne cijene po pravilu se vrši u cjelini i odjednom (izuzev sukcesivnog
plaćanja), pri čemu je prodavač dužan da primi djelomičnu isplatu. Istovremenost plaćanja i
isporuke je pravilo. Dakle kupac plaća cijenu kada pregleda stvar, izuzev plaćanja uz
predaju dokumenata. Troškove robnog prometa (nastale prije vremena i mjesta isporuke)
kupac plaća samo izuzetno. Kupac snosi troškove i rizik plaćanja. Ukoliko plati prije
dospjelosti kupac ima pravo na eskont.
Kao instrumenti plaćanja mogu se koristiti: polaganje novčanog iznosa (gotovine),
instrumenti doznake (nalog za prijenos), vrijednosni papiri, akreditiv, instrumenti obračuna
(kompenzacija, cesija, uput). Osim toga, mogu se koristiti instrumenti obezbjeđenja
plaćanja - ček, mjenica, bankarska garancija, akceptni nalog.
Mjesto plaćanja je sjedište prodavca, odnosno mjesto predaje stvari.
Vrijeme plaćanja, u slučaju istovremenosti plaćanja i prijema stvari (dispozitivni
propisi) je 8 dana od dana prijema robe (plaćanje uz fakturu). U slučaju docnje kupca sa
plaćanjem cijene prije prijema isporuke, prodavač može tražiti:
- izvršenje ugovora, uz ostavljanje primjerenog roka (ne i kod fiksnih poslova),
plaćanje zatezne kamate (konformna metoda), i naknadu (pretpostavljene/apstraktne) štete,
ili
- raskid ugovora, uz pravo na naknadu konkretne ili apstraktne štete, ili pravo na
prodaju radi pokrića.
Nakon prijema isporuke ugovor se ne može raskinuti, ali se može tražiti kamata i
naknada štete. U vezi s navedenim moguća je još jedna (sporedna) obaveza kupca, a to je
čuvanje stvari (s pažnjom dobrog privrednika). Ove obaveze kupac se može osloboditi na
tri načina: polaganjem stvari kod suda (javno skladište), davanjem stvari na čuvanje trećem,
ili prodajom stvari (na teret i rizik prodavca), posebno kada je riječ o kvarljivoj robi.

c) Odgovornost kupca sa prijemom isporuke

Momentom padanja kupca u docnju sa prijemom isporuke nastaje obaveza prodavca
da robu čuva pažnjom dobrog privrednika na rizik i trošak kupca. Navedene obaveze
prodavač se može osloboditi predajom robe na čuvanje ili prodajom. Prodavač može robu
predati na čuvanje u: javno skladište, kod suda i kod treće osobe, koju odredi sud, a koja će
to učiniti o trošku i za račun kupca. U pogledu posljedica polaganja, prodavač se oslobađa
obaveze isporuke, a rizik i vlasništvo prelaze na kupca.

60
 Prodaju robe, kao drugi način oslobađanja od obaveze, moguće je izvršiti na neki od
slijedećih načina:
- javnom prodajom, ukoliko je stvar nepodesna za čuvanje, ili ako je njena vrijednost
nesrazmjerno mala u odnosu na troškove čuvanja. O prodaji i njenim rezultatima prodavač
mora obavijestiti kupca;
- prodajom iz slobodne ruke, ako stvar ima tekuću cijenu, ili ako je njena vrijednost
nesrazmjerno mala u odnosu na troškove javne prodaje;
- prodajom na najpogodniji način, ukoliko je stvar kvarljiva, ili se nalazi u kvaru;
- prodajom koju obavlja osoba koja čuva stvar za kupca u docnji, u slučaju da
troškovi čuvanja nisu plaćeni u razumnom roku. Ovu prodaju odobrava sud koji ujedno
određuje modalitete prodaje.

d) Odgovornost kupca za docnju sa plaćanjem cijene

Ukoliko kupac zapane u docnju prije prijema isporuke prodavcu na raspolaganju, kao
prva mogućnost, stoji zahtjev za izvršenjem ugovora (plaćanjem cijene), uz koju mu
pripada i zatezna kamata. Prodavač mora kupcu (osim kod fiksnih poslova) odrediti
naknadni primjereni rok. Druga mogućnost za prodavca jeste zahtjev za raskidom ugovora,
što povlači i naknadu štete (stvarne štete i izgubljene dobiti, ili apstraktne štete, ili pravo na
prodaju radi pokrića).
Ukoliko kupac zapane u docnju nakon prijema isporuke glavna opcija za prodavca je
tužba za isplatu cijene. To znači da je prodavcu, u ovom slučaju, kao opcija, uskraćen
raskid ugovora. Ovo iz razloga što je, po pravilu, nemoguće ispuniti jedan od uvjeta (pored
ostavljanja naknadnog primjerenog roka) za raskid ugovora, a to je vraćanje stvari u
načelno nepromijenjenom stanju (stvar prodata, ili prerađena ...).

61
 3. UGOVOR O TRGOVINSKOM ZASTUPANJU

3.1. Pojam, karakteristike i bitni elementi

Ugovor o trgovinskom zastupanju je ugovor o obavljanju privrednih usluga, gdje se
zastupnik obavezuje da će obezbijediti svom nalogodavcu (komitentu) zaključenje ugovora
s trećom osobom, uz mogućnost da sam zaključi ugovor (sa trećim osobama), a
nalogodavac se obavezuje da mu isplati odgovarajuću proviziju. Provenijencija ugovora o
trgovinskom zastupanju vezuje se za anglosaksonski institut agencije, odnosno agenture
(agency).
Osnovne karakteristike ugovora o trgovinskom zastupanju su: formalnost (mora biti
zaključen u pismenoj formi), komutativnost, zastupnik trajno djeluje u interesu
nalogodavca, zastupnik nastupa u ime i za račun komitenta, samostalnost u djelovanju
zastupnika, poduzimanje pravnih i faktičkih radnji, zastupnik (po pravilu) preuzima
obavezu rada, ne i rezultata, fiducijarni posao (postojanje odnosa povjerenje između
komitenta i zastupnika).
Bitni elementi ugovora o trgovinskom zastupanju su:
a) ličnost zastupnika, pri čemu se poslovima zastupanja, kao osnovnom djelatnošću,
bave trgovinska zastupništva;
b) predmet ugovora - što podrazumjeva vršenje uglavnom faktičkih, ali i pravnih
radnji (zaključenje ugovora - davanje i primanje izjava), i
c) cijena, kao treći element, koja može biti određena ugovorom, tarifom, ili odlukom
suda.
Postoji nekoliko vrsta trgovinskog zastupanja:
- generalno (zastupanje komitenta u svim njegovim aktivnostima) i specijalno,
- isključivo (zastupanje jednog poslovnog partnera) i neisključivo zastupanje (više
poslovnih partnera), i
- del credere zastupništvo, gdje zastupnik, uz jamstvo da će treće lice izvršiti obavezu
iz ugovora, ima pravo na veću proviziju.

3.2. Obaveze i odgovornost ugovornih strana

Zastupnik je obavezan da iznalazi suugovarače za komitenta, zatim da učestvuje u
sklapanju poslova, i da komitentu daje obavještenja o stanju na tržištu. Osim toga,
zastupnik je obavezan da vodi knjigu ugovora (zaključnica), te da se, u cjelokupnoj svojoj
aktivnosti, stara o interesima nalogodavca. Obaveza čuvanja poslovne tajne je trajnog
karaktera. Na kraju, po prestanku ugovora, zastupnik je dužan da vrati stvari primljene od
komitenta i da položi račun o obavljenom poslu.
Odgovornost trgovinskog zastupnika je trojaka: administrativna, krivičnopravna i
imovinskopravna. Ova posljednja vrsta odgovornosti vezuje se za neizvršenje nenovčanih
obaveza i subjektivnog je karaktera. Trgovinski zastupnik odgovara u slučaju otkrivanja
poslovne tajne, a kod del credere zastupništva solidarno odgovara sa trećom osobom.
Komitent (nalogodavac) je sa svoje strane dužan da zastupniku preda materijal za rad,
da ga obavještava o relevantnim momentima (prihvata-nje pripremljenog posla i smanjenje
obima poslovanja), da plati cijenu (proviziju), te da trpi zastupnikova prava zaloge,
pridržaja i prvenstva naplate.
Komitent je dužan da plati proviziju kada ugovor bude izvršen. U pogledu plaćanja
cijene postoje dva izuzetka, i to u slučaju del credere zastupništva (kada zastupnik jamči
komitentu da će treće lice ispuniti obaveze iz ugovora), i u slučaju da ugovor nije izvršen iz
uzroka koji je na strani nalogodavca.
Da bi osigurao naplatu svojih potraživanja zastupniku na raspolaganju stoje pravo
zaloga i pravo pridržaja na svim stvarima koje je u vezi sa ugovorom primio od
nalogodavca, kao i na onim stvarima koje je u vezi s tim ugovorom primio od nekog
drugog.

62
 Odgovornost nalogodavca ravna se prema vrsti obavezi (novčane i nenovčane), te u
vezi s tim ona može biti objektivna ili subjektivna.
Ugovor o trgovinskom zastupanju prestaje: protekom vremena na koji je zaključen,
(uz mogućnost prešutnog produženja) i otkazom (jednostranom izjavom volje). Svaka
strana može raskinuti ugovor, ukoliko za to postoje ozbiljni razlozi. Ugovorna strana koja
je neosnovano dala otkaz, i time dovela do raskida ugovora, dužna je da drugoj ugovornoj
strani naknadi štetu.

4. UGOVOR O KOMISIONU

4.1. Pojam, karakteristike i bitni elementi

Komision je privredni posao u kome se jedna ugovorna strana (ko-misionar)
obavezuje da će izvršiti neki privredni posao (prodaja, kupovina, špedicija, transport,
izdavanje mjenica), u svoje ime, a za račun komitenta, a druga ugovorna strana (komitent)
se obavezuje da joj za to plati odgovarajuću naknadu (proviziju). Po svojoj pravnoj prirodi
ugovor o komisionu je ugovor o nalogu. U anglosaksonskom pravnom sistemu komision se
pojavljuje u pravnom obliku prikrivene agencije (undisclosed agency). Ugovorne strane
kod ugovora o komisionu su komitent i komisionar. Međutim, izvršenje ovog ugovora
implicira zaključenje nekog drugog ugovora (prodaja, špedicija, transport) tako da se u
zbirnom izrazu unutar dva vezana ugovorna odnosa pojavljuju tri subjekta (komitent,
komisionar i treća osoba) i tri grupe odnosa: između komitenta i komisionara, između
komisionara i treće osobe, i samo izuzetno između komitenta i treće osobe.
Ugovor o komisionu je konsenzualan (predaja stvari nije uvjet nastanka ugovora) i
neformalan. Ugovorni odnos se zasniva nalogom komitenta (komisionaru kome je
komision profesija), ponudom i konkludentnim radnjama. Nalog, koji može biti dat
pismeno, usmeno, telefonom, telefaksom, se smatra prihvaćenim ako ga komisionar ne
odbije odmah.
Bitni elementi ugovora o komisionu su:
- ličnost komisionara (fiducijarni pravni posao);
- predmet (kupoprodaja, špedicija, transport, izdavanje mjenice), gdje komisionar na
sebe preuzima obavezu rezultata, npr. prodaja komitentove stvari. U ovom slučaju,
komitent ostaje vlasnik stvari do njene isporuke trećoj osobi. U vršenju komisionih poslova
komisionar nastupa u svoje ime a za račun komitenta;
- cijena (provizija), može biti utvrđena ugovorom (procentualno ili paušalno), prema
običaju (sjedište komisionara), i tarifom. Ukoliko je naknada komisionara pretjerano velika
(nesrazmjerna ostvarenom rezultatu), komitent može zahtijevati da sud snizi naknadu na
pravičan iznos.
U vršenju komisionih poslova komisionar je dužan da postupa po nalogu (ponudi)
komitenta. Nalozi mogu biti: fakultativni, indikativni, imperativni, limitativni, dakle
različiti po sadržini, što određuje karakter odnosa između komitenta i komisionara. Npr.
sloboda postupanja komisonara je najveća kod izdatog fakultativnog naloga, a najmanja
kod imperativnog (naređujućeg) naloga. Komitent može odbiti posao ako se komisionar
nije držao naloga. Uz to, komitent ima pravo i na naknadu štete. Komisionar mora nalog
izvršiti osobno, s tim da potkomisonaru može povjeriti izvršenje naloga samo ako je na to
bio primoran okolnostima.

4.2. Obaveze i odgovornost ugovornih strana

Komisionar je dužan da komitenta obavještava o poslu, naročito s kim je zaključio
posao, te da čuva stvari. U tom smislu dužan je da osigura stvar, ako je osiguranje
obavezno, uobičajeno, ili ako postoji naredba komitenta. Ako stvar nije osigurana, a na to
je bio obavezan, komisionar odgovara za slučajnu propast (oštećenje) stvari, Komisionar
odgovara za štetu na stvari, izuzev ako dokaže da se šteta nije mogla otkloniti i pored
njegove naročite pažnje. Obaveza komisionara je da bez nepotrebnog odgađanja preda
rezultat posla i položi račun o svom djelovanju. Ako je imao zadatak da prodaje ili kupuje
komitentove stvari, u slučaju neizvršenja, ili djelomičnog izvršenja, vraća ostatak
neprodatih stvari i novac od kupovine. U svakom slučaju sve koristi (višak rezultata) iz po-
63
sla pripadaju komitentu. Na kraju, cjelokupno djelovanje komisionara implicira obavezu
zaštite komitentovih interesa (prema špediteru, vozani, skladištaru), uključujući obavezu
čuvanja poslovne tajne.
Pored administrativnopravne i krivične odgovornosti, komisionar ima i imovinsku
odgovornost. U ovom posljednjem slučaju radi se o subjektivnoj odgovornosti (za
nenovčane obaveze). Imovinska odgovornost komisionara postoji u slučaju:
a) neispunjenja ugovora,
b) sklapanje posla pod uvjetima nepovoljnijim od naloženih,
c) prodaje robe osobi za čiju je prezaduženost komisionar znao ili morao znati,
d) propusta pažnje dobrog privrednika,
e) izostanka ispunjenja ugovora od strane treće osobe kod del credere komisiona,
f) upotrebe komitentovog novca za vlastite potrebe,
g) kada je izvršenje posla istim nalogom povjereno nekolicini komi
sionara (solidarna odgovornost).
Komitent je sa svoje strane obavezan da osigura sredstava za izvršenje naloga, a to
znači davanje robe ili stvari, ukoliko se radi o prodaji, odnosno novac, ako je riječ o
kupovini, ili isplati općenito. Davanje avansa posebno se ugovara. Komitent je dužan da
plati naknadu (proviziju), i to kada komisionar u potpunosti obavi svoj posao, odnosno
kada ostvari traženi rezultat (npr. proda ili kupi stvar). Pravo na punu proviziju komisionar
ima i kada nije izvršio nalog jer je bio spriječen uzrokom za koji odgovara komitent. Ako
nema krivice za to ni komisionara ni komitenta, komisionar ima pravo na odgovarajuću
naknadu (za trud). Ako komisionar postupa po nalogu dvojice komitenata za isti posao ima
pravo na proviziju od obojice.
Komisionar koji je nevjerno postupio prema komitentu nema pravo na naknadu (ni za
uloženi trud). Daljnja obaveza komitenta je plaćanje troškova, pri čemu se misli na
vanredne troškove, dakle one koji su potrebni i korisni za komitenta.
Na robi (stvarima, ili novcu) koja se nalazi u njegovom posjedu komisionar ima pravo
zaloge, pridržaja i prvenstva naplate za sva potraživanja koja proistječu iz komisionih
poslova. Posmatrano iz ugla komitenta trpljenje tih prava je njegova obaveza. To znači da
komisionar može zadržati robu do naplate provizije, odnosno da može prodati založene
stvari.
Pravo pridržaja i zaloge pripada komisionaru za osiguranje potraživanja iz svih
poslova koje je obavljao za komitenta, a ne samo iz posljednjeg posla po kojem ima robu
(stvari, ili novac).
Za razliku od komisionara odgovornost komitenta je objektivna, što znači da on
odgovara za neispunjenje novčanih obaveza. Komitent je dužan komisionaru naknaditi
štetu koju je ovaj pretrpio u izvršenju naloga bez svoje krivice.

4.3. Posebne vrste komisionog posla

Pored komisionog posla sa navedenim (standardnim) karakteristikama važno je još
spomenuti i dvije posebne vrste komisiona: komision star del credere i konsignaciju.
a) Po pravilu komisionar, ako je brižljivo postupao pri poslu, ne odgovara za treće
osobe. Izuzetak postoji u slučaju star del credere komisi ona. Kod ove vrste komisiona
komisionar jamči za obaveze treće osobe (ispunjenje obaveze). Komision star del credere
posebno se ugovara. Naspram pojačane odgovornosti komisionara (odgovara solidarno sa
suugovaračem), stoji njegovo pravo na posebnu nagradu, po pravilu dvostruko veću od
uobičajene (ugovorene). Ako ova vrsta komisiona nije posebno ugovorena, a provizija je
dva puta veća od uobičajene, tada postoji pretpostavka da se radi o komisionu star del
credere.
b) Kod konsignacije, kao posebne vrste komisiona, komitent šalje svoju robu na
stovarište komisionaru, a ovaj mu, na bazi te robe, otvara kredit, ili mu isplaćuje unaprijed
dio cijene. Ako je odobren kredit onda je on u pravilu niži od vrijednosti robe (60-90%).
Prodajom robe komisionar se namiruje za iznos kredita (uz kamatu i troškove). Roba, dok
je na konsignaciji, ostaje u vlasništvu komitenta. Komisionar, radi osiguranja svojih
potraživanja ima prvenstvo naplate i pravo zaloga i kad roba nije u njegovim rukama
(carinski terminal, u putu i si). Ova vrsta komisiona je uobičajena kod robe sa velikom
vrijednosti po jedinici (vozila, oprema).
64
 Ugovor o komisionu može prestati jednostranom izjavom volje ugovornih strana, i to
opozivom naloga komitenta i otkazom komisionara. Ako komitent bez razloga otkaže
ugovor, onda on duguje komisionaru naknadu za učinjeni trud i naknadu štete. S druge
strane, ako komisionar otkaže nalog u nevrijeme, i bez osnovanog razloga, duguje naknadu
štete.

5. UGOVOR O USKLADIŠTENJU

5.1. Pojam, karakteristike i bitni elementi

Ugovor o uskladištenju je ugovor privrednog prava u kojem se skladištar obavezuje
da primi i čuva robu, te da poduzima potrebne radnje u cilju očuvanja njene supstance, a
ostavodavac se obavezuje da za to plati odgovarajuću naknadu. Ugovor o uskladištenju je
neformalan, dvostrano obavezujući, komutativan, konsenzualan i teretan. Po svojoj pravnoj
prirodi ugovor o uskladištenju predstavlja ugovor o ostavi. Značaj ugovora o uskladištenju
raste sa intenzifikacijom poslovnih transakcija (uvećanjem prometa). Skladištenje robe
olakšava promet (kupoprodaju), omogućava dobijanje realnog kredita, ali i intervenciju
države na tržištu i time stabilizaciju cijena.
Uskladištenje se po pravilu vrši na temelju naloga (dispozicije). p0_ sao je sklopljen
kada skladišno poduzeće primi i potpiše dispoziciju i stavi na nju pečat sa datumom. Nalog
predstavlja dokaz o zaključenju ugovora i dokaz o pravu skladištara da raspolaže
uskladištenom robom Ugovor o uskladištenju može se zaključiti i prešutno,
konkludentnirn. radnjama, kada se roba upućuje u skladište preko vozara (prekomorski
prijevoz bez špeditera).
Bitni elementi ugovora o uskladištenju su:
a) stranke - ostavilac i skladištar, gdje se kao ostavilac se može pojaviti svaki subjekt
prava, s tim da to ne mora biti vlasnik robe, što znači da se ugovor može zaključiti direktno,
ili preko posrednika (špeditera ili vozara). Poslovima uskladištenja bavi se skladišno
poduzeće, kao osnovnom djelatnošću, ili drugi subjekt kao sporednom djelatnošću
(prijevoznik ili špediter);
b) predmet posla - čine smještaj i čuvanje robe, bilo u zatvorenom ili otvorenom
skladišnom prostoru. Predmet posla, u pravilu, sačinjavaju i radnje poput: pakiranja,
sortiranja, vađenje uzoraka, osiguranja, carinjenja. Međutim, skladišno poduzeće se ne
može baviti kupoprodajom robe;
c) cijena usluge je treći bitan element ovog ugovora. Cijena predstavlja naknadu za
učinjene (skladišne) usluge, s tim da u strukturu cijene ulaze i troškovi ako su opravdano
učinjeni. Cijena se u pravilu utvrđuje tarifom.

5.2. Obaveze i odgovornost ugovornih strana

Skladištar je obavezan da primi robu, s tim što prijem robe znači provjeru podataka o
identitetu robe i provjeru stanja u kome se nalazi, o čemu se sastavlja pismena zabilješka.
Roba se prima prema težini deklariranoj u dispoziciji. O primljenoj robi skladištar je dužan
da vodi skladišne knjige, u koje se unose podaci o ostaviocu i robi. Osim toga, ostavilac je
dužan izdati potvrdu o uskladištenju, koja služi kao dokaz o prijemu robe i kao isprava za
podizanje uskladištene robe. Jedna od osnovnih obaveza skladištara je čuvanje robe, gdje se
zahtijeva pažnja dobrog privrednika. Ukoliko je riječ o kvarljivoj robi, skladištar je dužan
prvo zatražiti uputstvo ostavioca. U hitnim slučajevima skladištar može prodati robu
(prodaja na najpogodniji način). Skladištar, bez pristanka ostavioca, ne može predati robu
drugome na čuvanje. Ukoliko to ipak učini, skladištar odgovara za slučajnu propast i
oštećenje robe. Roba se može podići i prije roka uz naknadu štete skladištu. Ako rok
skladištenja nije ugovoren skladištar čuva robu godinu dana, po čijem isteku robu može
prodati (javna prodaja). Ukoliko je predviđeno obavezno osiguranje skladištar je dužan da
osigura robu. Osim osiguranja skladištar je dužan da postupa po nalogu ostavioca te da se
brine o očuvanju prava ostavioca. Kada dođe vrijeme za izdavanje (predaju) robe,
skladištar je dužan vratiti robu u stanju u kojem je primljena roba.

65
 Skladištar robu izdaje ostaviocu ili donosiocu skladišnice. Prema Zakonu o
obligacionim odnosima skladištar odgovara za štetu na robi, osim ako dokaže daje šteta
uzrokovana usljed okolnosti koji se nisu mogle izbjeći ili otkloniti (viša sila), ili je
uzrokovana krivicom ostavioca, manama ili prirodnim svojstvima robe (kalo), ili
neispravnom ambalažom. Skladištar ne odgovara ni za štetu koja je rezultat mjera i nare-
daba vlasti. Skladištar se ne može osloboditi odgovornosti pozivanjem na slučaj. Pored
odsustva krivice on mora dokazati i postojanje nekog od konkretnih uzroka štete navedenih
u zakonu. Uz navedeno postoje i dva slučaja objektivne odgovornosti (za slučajnu propast i
oštećenje stvari) skladištara: kada skladištar bez pristanka ostavioca, ili bez nužde, povjeri
robu drugom na čuvanje, i kada robu upotrebljava bez dozvole.
Osnovne obaveze ostavioca odnose se na predaju robe i dokumenata, na pregled robe
pri prijemu, uključujući eventualnu reklamaciju, te na plaćanje usluge. Predaja robe na
smještaj i čuvanje je nužna radnja ostavioca. Neizvršenje ove radnje znači odustanak od
ugovora, ali i obavezu naknade štete skladištaru. Predaja robe na skladištenje implicira
obavezu ostavioca da pruži sve potrebne informacije o robi. Uz robu, po pravilu, dužan je
predati i dokumenta. Prilikom preuzimanja robe, po isteku odgovarajućeg vremena
uskladištenja, nastaje obaveza ostavioca (primaoca) da pregleda robu, a to čini
utvrđivanjem spoljnjeg stanja robe i pakovanja. Troškove uobičajenog pregleda snosi
primatelj. Međutim, ukoliko se prilikom pregleda utvrde nedostaci, troškove pregleda snosi
skladištar. U slučaju vidljivih nedostataka ostavilac mora reklamaciju uložiti odmah. Kod
skrivenih nedostataka rok za reklamaciju je 7 dana od preuzimanja robe. Na kraju, ostavilac
ima obavezu da plati uslugu uskladištenja. U načelu to čini prilikom izdavanje robe. Usluge
se plaćaju na osnovu fakture skladišta, i za oštećenu, izgubljenu ili pokvarenu robu, s tim
što se naknada štete rješava odvojeno. Troškove utovara, osiguranja, carinjenja, plaća
ostavilac i prije izdavanja robe.
Odgovornost ostavioca, slično kao kod komitenta u ugovoru o komisionu, ravna se
prema vrsti obaveze (novčana ili nenovčana). U slučaju novčane obaveze, za zakašnjenje u
plaćanju ostavilac duguje zateznu kamatu. Kod neizvršenja, odnosno neurednog izvršenja
nenovčanih obaveza, npr. u slučaju propusta obavještavanja skladištara o svojstvima i
vrijednosti pošiljke, ostavilac uz gubitak prava na naknadu štete, koju je time pretrpio,
duguje naknadu za sve štete koje skladištaru budu prouzrokovane zbog toga što nije znao
svojstva i vrijednost stvari.

5.3. Skladišnica
Skladišnica je (robni) vrijednosni papir, kojim skladišno poduzeće potvrđuje da je
robu navedenu u skladišnici primilo na uskladištenje. Skladišnicu izdaje skladište na
zahtjev ostavioca. Skladištar izdate skla-dišnice upisuje u matičnu knjigu (registar)
skladišnica, u koju se unose podaci o ostaviocu i robi. Pravo raspolaganja robom je jedno
od osnovnih prava inkorporiranih u skladišnicu. Prijenosom skladišnice prenose se prava
sadržana u njoj (pravo vlasništva i pravo zaloga). Skladišnica ima dva dijela: priznanicu i
založnicu (warant). Priznanica ide sa robom i ona daje pravo raspolaganja uskladištenom
robom. Založnica utvrđuje pravo zaloge na uskladištenoj robi. Skladište izdaje cijelu
skladišnicu, s tim da i dijelovi skladišnice predstavljaju robne vrijednosne papire. Dijelovi
skladišnice (priznanica i založnica) prenose se zajedno ili odvojeno. Kada se prenosi cijela
skladišnica prijenos se upisuje samo u priznanicu. Skladišnica može glasiti na ime, tada se
prenosi cesijom, i po naredbi, kada se prijenos vrši indosamentom. Prvi prijenos waranta
mora se upisati i u priznanicu. Bez ubilježavanja na priznanici, na založnici i u registar,
založnica se ne može prenositi indosamentom. Potpuno pravo raspolaganja robom ima onaj
koji drži u rukama oba dijela skladišnice, što znači da skladište može izdati robu samo
onom ko podnese oba dijela skladišnice. Ipak, imatelj priznanice može zahtijevati (i dobiti)
robu ako isplati svotu (imatelju založnice) za koju je roba založena i kamatu do dospjelosti
waranta (otkup založnice). Skladišnica kao vrijednosni papir nudi mogućnost trgovanja
(indosiranjem), ali i dobijanja realnog kredita prijenosom waranta. Ukoliko dođe do
gubitka skladišnice, ili njenog dijela, ona se može amortizirati. O pokretanju postupka
amortizacije sud obavještava skladište (zabilješka u skladišnu knjigu), da bi se
onemogućilo izdavanje robe za vrijeme dok traje postupak. Onaj ko se u toku postupka
prezentira sa skladišnicom sud upućuje na raspravu zakonitosti njegovog prava na
skladišnicu. Pokretanjem postupka sud poziva svakoga ko eventualno drži skladišnicu (ili
njen dio) da se javi sudu u roku od 60 dana. Ukoliko se neko pojavi upućuje se na spor o
vlasništvu. U protivnom sud donosi odluku o amortizaciji.
66
 6. UGOVOR O ŠPEDICIJI

6.1. Pojam, karakteristike i bitni elementi

Ugovorom o špediciji obavezuje se špediter (otpremnik) da u svoje ime, a za račun
komitenta, izvrši organiziranje otpreme ili dopreme stvari uz odgovarajuću naknadu.
Pravna priroda ugovora o špedicija upućuje na određene različitosti u ovisnosti od sistema.
Tako, na primjer, u Njemačkoj i Mađarskoj ugovor o špediciji je samostalan pravni posao.
U Francuskoj i Rusiji ovaj ugovor predstavlja posebnu vrstu ugovora o komisionu, dok po
anglosaksonskom pravu ugovor o špediciji ima obilježja agencije. U svakom slučaju,
smisao postojanja špedicije, kao uslužne djelatnosti, je učiniti prijevoz bržim, sigurnijim i
jeftinijim. Ugovor o špediciji je neformalan. Zaključuje se na osnovu naloga (dispozicije),
koji može biti specijalni (dispozicija se odnosi na vršenje tačno određenih špediterskih
usluga) i generalni (obavljanje svih špedi-terskih usluga).
Bitni elementi ugovora o špediciji, poput ranije navedenih ugovora iz oblasti usluga,
su stranke, predmet ugovora i naknada:
- stranke u ugovoru su komitent (po pravilu proizvođač) i špediter (trgovačko
društvo registrirano za obavljanje ove djelatnosti). Špediterska društva mogu
biti: lučka, kontinentalna, domaća, međunarodna, lokalna, centralna;
- predmet ugovora čine pravne i fizičke radnje (zaključivanje ugovora o:
prijevozu, osiguranju, skladištenju, kontroli kvaliteta, carinjenje, utovar,
pakiranje, sortiranje);
- naknada je treći element ugovora o špediciji. Utvrđuje se ugovorom, tarifom,
ili na osnovu odluke suda. Ukoliko je ugovoren forfetni stav onda cijena, pored
naknade, obuhvata i sve troškove nastale izvršenjem naloga.

6.2. Obaveze i odgovornost ugovornih strana

U vršenju špediterskih usluga špediter je dužan da radi po uputstvi-ma komitenta,
odnosno u skladu sa dispozicijom (imperativnim ili indikativnim nalogom). Ukoliko
špediter odstupi od naloga odgovarat će i za štetu nastalu usljed više sile, osim ako dokaže
da bi šteta nastupila i da se pridržavao datih uputstava. Ova obaveza zahtijeva špediterovu
pažnju savjesnog i urednog privrednika. Ta pažnja se odnosi i na njegovu obavezu pri
zaključenju ugovora: sa prevoziocem, skladištarem, osigurateljem.
Osim toga, špediter ima obavezu izvršenja instradacije, određivanja prijevoznog puta.
Izvršenje te obaveze znači brzu, sigurnu, i ekonomičnu otpremu (prijevoz) robe.
U pogledu robe (stvari), čija se otprema organizira, špediter ima trajnu obavezu
čuvanja stvari (dodatno pakiranje, skladištenje), i zaštite prava komitenta (pribavljanje
dokumenata). Špediter je dužan i da osigura stvari. Pri tome, uvijek se misli na kargo
osiguranje, i to osiguranje od rizika predviđenih ugovorom, ili od uobičajenih rizika.
Prelazak robe preko granice znači i obavezu špeditera da izvrši potrebne carinske radnje,
prvenstveno plaćanje carine, i da pribavi tražena dokumenta (fi-topatološke potvrde, ateste,
potvrdu o porijeklu). Međutim, špediter ne odgovara za tačnost i vjerodostojnost tih
dokumenata.
Na kraju, špediter je dužan da položi račun o obavljenom poslu, što znači da dostavi
obračun troškova, i da preda sva dokumenta. Po zahtjevu komitenta špediter je dužan
položiti račun i u toku izvršenja naloga. Uz to, špediter je dužan predati sve što je primio po
osnovu izvršenog posla (tzv. refakcije, povlastice prijevoznika).
Polaganjem računa špediter cedira na komitenta potraživanja i prava koja je on stekao
prema trećim osobama, čime komitent stupa u neposredan pravni odnos sa trećim osobama.
Odgovornost špeditera može biti trodimenzionalna - odgovornost za vlastite radnje,
odgovornost za treće osobe i odgovornost špeditera sa pravnim statusom prijevoznika, ili
skladištara. Špediter odgovara za vlastite radnje, dakle neizvršenje ili neuredno izvršenje
ugovora, odnosno za nesavjesno postupanje u izvršenju ugovora. Visinu štete dokazuje
komitent na osnovu deklarirane vrijednosti stvari predatih na otpremu (dopremu). Špediter
neće odgovarati ako dokaže da je šteta nastala usljed više sile, slučaja, prirode i svojstava
stvari, ili radnje osoba za koje on ne odgovara.

67
 Kod odgovornosti špeditera za treće osobe postoje različita rješenja u uporednom
pravu. Tako, po njemačkom pravu špediter odgovara za izbor trećih osoba, s tim da se
može ugovoriti i odgovornost za njihov rad. po francuskom pravu špediter odgovara za rad
trećih osoba (najstroziji sistem odgovornosti špeditera). U Švaj carskoj špediter odgovara
za rad prijevoznika, a za izbor ostalih trećih osoba. Po našem pravu, po ugledu na njemački
sistem, špediter odgovara za izbor trećih osoba, s tim da se može ugovoriti (dispozitivno
pravilo) odgovornost i za rad trećih osoba.
Glavni špediter, u izvršenju komitentovog naloga, može angažirati podšpeditera ili
međušpeditera. Podšpeditera (drugi špediter) angažira glavni špediter, povjeravajući mu
izvršenje naloga. Špediter odgovara komitentu za rad podšpeditera. Ova (zakonska)
odgovornost špeditera ne može se ugovorom isključiti niti ograničiti. Međušpeditera
angažira glavni špediter, na osnovu izričitog ili prešutnog ovlaštenja komitenta. Glavni
špediter odgovara samo za izbor (ne i za rad) međušpeditera. Kod pune špedicije (špediter
vrši i prijevoz stvari) i kod zbirne špedicije (špediter vrši i skladištenje stvari), špediter ima
status prijevoznika, odnosno skladištara, te shodno tome na njega se primjenjuju pravila
koja važe za te subjekte u slučaju oštećenja, gubitka stvari, ili zakašnjenja.
Osnovna obaveza komitenta je da plati proviziju, koja može biti određena u
relativnom (u procentu) ili u apsolutnom iznosu. U proviziju su uračunati: naknada za
špediterov rad, usluge i režijski troškovi. Zahtjev špeditera za naplatom provizije, po našem
pravu, dospijeva kada izvrši svoje obaveze (princip posljednje prestacije). Po njemačkom
pravu špediter može tražiti proviziju kada stvari preda prijevozniku, a po francuskom pravu
kada izvrši prijevoz. Ukoliko se radi o potpunoj špediciji, što znači da špediter istovremeno
vrši i prijevoz stvari, može doći do kumulacije zahtjeva. U tom slučaju špediteru pripada i
naknada za prijevoz.
Komitent je dužan špediteru uz proviziju platiti i troškove (nužne 1 korisne), koje je
imao u izvršenju naloga, s tim da plaćanje troškova dospijeva odmah. Ako komitent
odustane od ugovora dužan je špediteru naknaditi sve troškove koje je ovaj imao u
izvršenju naloga do momenta odustanka.
Zakonsko je pravo špeditera da od komitenta zahtijeva avans. To znači da špediter
odlučuje o tome da li će kreditirati komitenta ili ne.
Komitent je prilikom predaje stvari na otpremu dužan obavijestiti špeditera o opasnim
stvarima i dragocjenostima. Pružanje informacija o opasnim stvarima omogućit će
špediteru poduzimanje dodatnih mjera u pogledu čuvanja stvari, a time i ostvarenje cilja -
sigurnosti ljudi i dobara. Obaveza obavještavanja vrijedi i za dragocjenosti (vrijednosne
papire, plemenite metale), s tim da je u momentu predaje komitent dužan navesti njihovu
vrijednost. Navođenje ovih podataka je bitno jer svojstva i vrijednost stvari utječu na visinu
provizije, visinu osiguranja i visinu prevoznine.

6.3. Osiguranje potraživanja špeditera

U cilju osiguranja svojih potraživanja (provizija i troškovi) špediteru stoje na
raspologanju založno pravo i pravo retencije. Ova prava se ne mogu ugovorom isključiti.
Međutim, moguća su određena ograničenja u pogledu korištenja ovog prava: pravo zaloge i
pravo retencije se protežu na stvari iz ugovora o špediciji iz kojega potječe potraživanje, što
znači da mora postojati pravni koneksitet.
Postoji i vremensko ograničenje - špediter se ovim pravima može koristiti sve dok
stvari drži u fizičkoj vlasti, ili dok ima ispravu (o raspolaganju). Ukoliko je u izvršenju
naloga angažirano više špeditera, kasniji špediter je dužan starati se o potraživanju
prethodnih špeditera. Ako posljednji špediter isplati potraživanja prethodnom špediteru i
prijevozniku, koja oni imaju prema komitentu, tada na njega prelaze sva njihova
potraživanja (zakonska subrogacija) kao i pravo zaloge.

6.4. Vrste špedicije, špediterske isprave

U pogledu vrsta špedicije izdvajaju se fiksna (forfetna) i zbirna (skupna) špedicija.
Fiksna špedicija se izričito ugovara. Naknada, koja predstavlja zbir naknade, provizije
prijevoznika, i troškova, se ugovara u fiksnom iznosu. Špediter odgovara za rad
prijevoznika i trećih osoba, pri čemu se kao osnovni zahtjevi postavljaju stručnost i kvalitet
angažiranih osoba.
68
 Zbirna (skupna) špedicija predstavlja sabiranje pojedinačnih pošiljaka različitih
komitenata i formiranje zbirne pošiljke. Na ovaj način smanjuju se manipulacije robom i
prijevoz postaje jeftiniji. Zbog toga špediteru pripada dodatna naknada. Međutim, kod
zbirne špedicije postoji i pojačana odgovornost špeditera za rad prijevoznika. U ovom
slučaju Špediter odgovara za gubitak ili oštećenje stvari nastale tokom prijevoza, do čega
ne bi došlo da nije organizirana zbirna špedicija.
U izvršenju špediterskih usluga koriste se, ovisno o dispoziciji, nekoliko špediterskih
isprava:
a) Špediterska potvrda (FCR), koja se izdaje kada špediter primi stvari od komitenta, i
koja predstavlja dokazno sredstvo o prijemu robe u naizgled dobrom stanju (ime komitenta,
mjesto prijema, mjesto opredjeljenja i ime adresata, oznaku vrste i količine robe)
b) Špediterska transportna potvrda (FCT) predstavlja dokazno sredstvo da je roba
primljena na otpremu, da je zaključen ugovor o prijevozu, i da je roba predata na prijevoz.
Bez obzira na veći značaj špediterske transportne potvrde, nijedna od ove dvije potvrde nije
vrijednosni papir. Ipak, one predstavljaju isprave za sva plaćanja putem dokumentarnog
robnog akreditiva.
c) Špediterski konosman (FBL) je (robni) vrijednosni papir koji daje mogućnost
trgovine stvarima. Radi se o ispravi koja se koristi kod plaćanja robnim dokumentarnim
akreditivom, odnosno kod multimodalnog transporta, što implicira pojačanu odgovornost
špeditera (odgovornost za rad prijevoznika).

7. UGOVOR O PRIJEVOZU STVARI ŽELJEZNICOM

7.1. Pojam i karakteristike ugovora

Ugovorom o prijevozu stvari željeznicom obavezuje se željeznica da stvar preveze do
uputne stanice i da je preda primatelju, a pošiljatelj plaća vozarinu za izvršenu uslugu
prijevoza. Ugovor je neformalan i realan, pri čemu ova druga karakteristika ugovora znači
da je za nastanak ugovora potrebna predaja stvari na prijevoz. Uz predaju stvari ide i iz-
davanje ovjerenog tovarnog lista.
Željeznica u većini zemalja, pa tako i u Bosni i Hercegovini, ima javnopravni
karakter. Takav položaj (status) determinira njena ovlaštenja u prometu (vršenju usluga
prijevoza), limitirajući slobodu ugovoranja željeznice. Ograničenje slobode ugovaranja
željeznice ima dva aspekta:
a) obavezno ugovaranje, i
b) ograničenja u izboru suugovarača.
U prvom slučaju obaveza ugovaranja znači da željeznica ne može odbiti nikoga ko
želi sklopiti ugovor sa njom. Drugim riječima, željeznica je dužna primiti stvari na prijevoz
ako su ispunjeni slijedeći uvjeti:
- prijevoz se može izvršiti bez odlaganja,
- prijevoz stvari nije zabranjen,
- stvari su podesne za prijevoz (po obliku, obimu, masi),
- prijevoz je moguć redovnim prijevoznim sredstvima željeznice,
- prijevoz nije onemogućen okolnostima koje željeznica ne bi mogla spriječiti,
otkloniti ili izbjeći.
Prijevoz stvari željeznica obavlja po voznom redu, a može ga obustaviti samo pod
uvjetima određenim zakonom. Limitiranje željeznice prisutno je i u pogledu slobode
raspolaganja ugovorom. Po pravilu, ugovor se može izmijeniti jednostranim nalozima
pošiljatelja ili imatelja prava iz prenosivog tovarnog lista. Dakle, jednostranom izjavom
volje navedenih osoba moguće je izmijeniti ili raskinuti ugovor.
Tovarni list je javna isprava, koja se izdaje prilikom prijema stvari na prijevoz.
Obavezni sastojci tovarnog lista su: naziv uputne stanice, ime, prezime i adresa primatelja,
vrsta i masa stvari, broj kola, ime i prezime, ili naziv pošiljatelja, žig otpravne stanice,
prijevozni i drugi troškovi, spisak isprava. Tovarni list nije vrijednosni papir. Duplikat
nema važnost tovarnog lista, ali može poslužiti kao legitimacioni papir. Tovarni list se
69
popunjava u više primjeraka. Željeznica stavlja žig i na duplikat tovarnog lista predajući ga
pošiljaocu, dok tovarni list prati pošiljku. Donositelj tovarnog lista smatra se
punomoćnikom pošiljatelja, u čije ime poduzima potrebne radnje i mijenja (dopunjava)
izjave upisane u tovarnom listu. Ako je donositelj tovarnog lista adresat (primatelj) onda
prijemom tovarnog lista on ulazi u ugovorni odnos i postaje stranka u ugovoru. Za svaku
pošiljku sastavlja se poseban tovarni list. Za razliku od tovarnog lista, prenosivi tovarni list
predstavlja vrijednosni papir (hartiju od vrijednosti). Prenosivi tovarni list glasi po naredbi
ili na donositelja, te shodno tome prenosi se indosamentom ili predajom. Tovarni list se ne
može zamijeniti drugim ispravama.

7.3. Bitni elementi

Bitni elementi ugovora o prijevozu robe željeznicom su: ugovorne strane, primatelj,
uputna stanica, predmet prijevoza stvari, mjesto i da tum, prijevozni i drugi troškovi,
obavljanje određenih radnji i spisak isprava.
Ugovorne strane su prijevoznik (željeznica) i pošiljatelj. Željeznica je javno poduzeće
koje vrši prijevoz stvari, koje pošiljatelj predaje u otpravnoj ili otpremnoj stanici. Druga
ugovorna strana - pošiljatelj ne mora biti vlasnik robe. U ulozi pošiljatelja mogu se naći
zastupnik i špediter. Željeznica ne ispituje s kim zaključuje ugovor. Da bi se ugovor o
prijevozu smatrao zaključenim dovoljna je predaja stvari i uredno popunjen tovarni list.
Primatelj je osoba koja je ovlaštena da u uputnoj (istovarnoj) stanici iskupi tovarni list
i preuzme stvari. Za primatelja se može odrediti samo jedna fizička osoba, ili jedan pravni
subjekt. Ista osoba može biti pošiljatelj i primatelj. Ako je izdat prenosivi tovarni list po
naredbi primatelj je posljednja osoba na koju je prenesen tovarni list (indosatar). Ukoliko je
riječ o prenosivom tovarnom listu na donositelja, primateljem se smatra osoba koja
prezentira tovarni list.
Uputna stanica (istovarna stanica), kao bitni element ugovora ukazuje na mjesto
opredjeljenja.
U pogledu predmeta prijevoza stvari u tovarni list se upisuju vrsta, količina i težina
stvari. Neke stvari su isključene iz prijevoza željeznicom. Kod denčanih (komadnih)
pošiljki (i kolskih, ako se sastoje od više komada) navodi se broj komada, ambalaža i masa.
Stvari moraju biti upakirane na odgovarajući način. U protivnom željeznica može odbiti
prijem stvari na prijevoz. Kod prijevoza živih životinja zahtijeva se poštivanje
veterinarsko-sanitarnih propisa.
Mjesto i datum navedeni na žigu otpravne stanice (na tovarnom listu) tretiraju se kao
mjesto i datum zaključenja ugovora.
Određenje prijevoznih i drugih troškova upućuje na tarifu. Naplata cijene po tarifi
obavezuje željeznicu, ali i drugu ugovornu stranu. U svakom slučaju vozarina i drugi
prijevozni troškovi unose se u tovarni list. Tarifom je određena posebna vozarina za
različite vrste stvari. Stoga, u tovarni list se moraju unijeti sve vrste stvari. Ukoliko to nije
učinjeno željeznica naplaćuje vozarinu po najvišem tarifnom stavu.
Kod obavljanja određenih radnji (npr. carinjenje), koje je dužna da obavi željeznica,
pošiljatelj je obavezan priložiti odgovarajuće isprave. Pri tome željeznica nije dužna
ispitivati da li su priložene isprave dovoljne ili tačne.

7.4. Obaveze željeznice

Obaveze željeznice svode se na slijedeće: prijem i provjeravanje pošiljke, utovar
stvari, uredan prijevoz, rok isporuke, postupanje po nalozima, čuvanje stvari,
obavještavanje korisnika prijevoza, izvještavanje o prispjeću stvari, predaja stvari,
objavljivanje tarifa.

a) Prijem i provjeravanje pošiljke

Zbog svog javnopravnog karaktera željeznica je dužna, pod ugovorenim (ili
posebnim) uvjetima, primiti stvari na prijevoz. Stvari se primaju uz uredno popunjen
tovarni list. Ako nedostaje još neki (obavezni) dokument željeznica nije dužna primiti
stvari na prijevoz bez njih. Željeznica, na zahtjev pošiljatelja, i ukoliko za to postoje uvjeti,
70
na otpravnoj stanici utvrđuje masu i broj komada stvari. Ako to ne može učiniti u otpravnoj
stanici, onda provjeru vrši u prvoj podesnoj usputnoj stanici. Po međunarodnim propisima
provjera se čini uz prisustvo pošiljatelja ili primatelja, ili, ako ih nema, uz prisustvo dva
svjedoka, koji ne može biti službenik željeznice. Za vrijeme provjere rok isporuke ne teče.
Ako se utvrdi razlika u masi preko 2% željeznica, pored prevoznine, može naplatiti i
dvostruki iznos razlike u vozarini. Ako pošiljatelj nije naveo podatke o masi i broju
komada u tovarni list željeznica ne mora primiti stvari na prijevoz. Za otpremu velikih
količina željeznica traži prethodnu prijavu pošiljke (plan prijevoza).

b) Utovar stvari
Željeznica vrši utovar stvari ako je predviđeno ugovorom. U protivnom utovar vrši
pošiljatelj. Kad željeznica vrši utovar pošiljatelj stvari predaje u skladište. Izvršenje utovara
vezuje se za rok koji je naznačen u tovarnom listu.

c) Uredan prijevoz
Osnovna obaveza željeznice jeste da izvrši uredan prijevoz povjerenih stvari. Sa
stanovišta interesa pošiljatelja, to treba da učini po najnižoj tarifi, sigurnim putem i u što
kraćem vremenu. Ukoliko se tokom prijevoza pojave smetnje, željeznica je dužna da traži
uputstva od pošiljatelja. Ako uputstva ne dobije u razumnom roku, a pošiljatelj ne ra-skine
ugovor, željeznica ima pravo da, na trošak i rizik pošiljatelja, stavi stvari na privremeni
smještaj, da ih preda špediteru ili u javno skladište.
Ako nema krivice željeznice za smetnje onda ona ima pravo na kolsku dangubninu.

d) Rok isporuke
Rokovi isporuke se rijetko ugovaraju. Razlog je primjena tarife koja predviđa vrijeme
isporuke. Rok isporuke se sastoji od otpravnog i prijevoznog roka. Rokovi ne teku za
vrijeme carinjenja, veterinarskog pregleda, provjere sadržine i težine pošiljke, hranjenja
životinja. Dopunski rokovi važe za slučaj prijevoza stvari prugama različite širine
kolosijeka, prijevoza sporednim prugama, i u vanrednim prilikama.

e) Postupanje po nalozima
Ova obaveza upućuje na ranije analizirano ograničenje slobode ugovaranja željeznice.
Po pravilu, ugovor se može jednostrano mijenjati nalozima pošiljatelja, primatelja i
imatelja prenosivog tovarnog lista. U tom slučaju pošiljatelj može tražiti da se stvar vrati i
preda njemu, da se zaustavi pošiljka, stvar izda drugom primatelju (ili u drugoj stanici).
Primatelj je ovlašten na izmjene ako je to predviđeno u tovarnom listu, i ukoliko mu
pošiljatelj preda duplikat tovarnog lista. Imatelj prenosivog tovarnog lista može izmijeniti
nalog na način da obustavi prijevoz, stvar vrati, ili izda u drugoj uputnoj stanici. U svakom
slučaju nalozi o izmjeni moraju biti dati u pismenoj formi. Željeznica može odbiti izvršenje
naloga:
- ako nalog nije moguće izvršiti,
- ako bi njegovo izvršenje prouzrokovalo poremećaje u saobraćaju,
- kada je nalog protivan imperativnim propisima, i
- kada su troškovi veći od vrijednosti stvari.

f) Obavještavanje korisnika prijevoza

Ova obaveza prvenstveno se odnosi na slučajeve odstupanja prijevoza od redovnog
toka stvari (udes, nezgoda, problemi kod carinjenja, predaja stvari u javno skladište).
Temelj i okvir za postupanje u izvršenju ove obaveze željeznice je princip savjesnosti i
poštenja.
Nadalje, željeznica je obavezna da, bez odlaganja, obavijesti adresata o prispjeću
stvari. Tom obaviješću poziva se adresat da preuzme pošiljku i iskupi tovarni list. Ako je
izdat prenosivi tovarni list na donositelja željeznica nikoga ne obavještava. Pravno djejstvo
predaje tovarnog lista sastoji Se u tome što od tada primatelj stupa u pravni odnos sa
željeznicom.
71
 g) Predaja stvari
Željeznica u uputnoj stanici izdaje tovarni list i predaje stvari. Primanje (iskup)
tovarnog lista znači da je primatelj pristao isplatiti iznos iz njega. Predaja denčanih pošiljki
se vrši faktičkom predajom, a kolskih pošiljki primopredajom kola. U slučaju sumnje u
stanje stvari korisnik prijevoza može zahtijevati od željeznice utvrđivanje stanja pošiljke.
Tokom pregleda stvari leže na trošak i rizik željeznice. Ako pregled ne ukaže na nedostatke
troškove pregleda snosit će tražitelj. Pregledu po pravilu prisustvuje tražitelj (korisnik
prijevoza), a u određenim slučajevima svjedok i vještak. O obavljenom pregledu sastavlja
se zapisnik. Prilikom izdavanja stvari mogu se pojaviti smetnje: primatelj se ne može
pronaći, primatelj odbije prijem stvari, tovarni list nije iskupljen u roku i si. U takvim
slučajevima željeznica obavještava pošiljatelja i traži uputstva od njega. Ukoliko ne dobije
uputstva (blagovremeno) željeznica može stvari dati na privremeni smještaj, predati ih
špediteru ili u javno skladište. Po isteku roka od 30 dana (za odnošenje) željeznica može
prodati stvari. Obaveza čuvanja stvari, pažnjom savjesnog i urednog privrednika, postoji
tokom cijelog trajanja ugovora, odnosno od prijema stvari na prijevoz pa do njihove
predaje primatelju.
Uz to, željeznica je dužna da objavi tarife na vidljivom mjestu. Ta obaveza proizlazi
iz činjenice što tarife sadrže uvjete prijevoza i elemente za izračunavanje visine prevoznine.
U slučaju nepravilne primjene tarife moguća je reklamacija, i ista, uz odgovarajuće
obrazloženje, mora biti sačinjena u pismenoj formi. U slučaju neuspjeha reklamacije, po
proteku roka od 30 dana, zainteresirane strane mogu pokrenuti spor podizanjem tužbe.

7.5. Obaveze i odgovornost pošiljatelja

Pošiljatelj je sa svoje strane obavezan da obavijesti željeznicu o na-mjeravanom
prijevozu, znači o vrsti, sadržini, količini pošiljke, uputnoj stanici, primatelju. Po
izvršenom obavještenju slijedi predaja stvari i tovarnog lista. Kod izvršenja ove obaveza
pošiljatelj je dužan da vodi računa o urednosti pakiranja i o poštivanju roka utovara. U
protivnom željeznica može odbiti prijem pošiljke, a za zakašnjenje može zatražiti kolsku
dangubninu.
U slučaju preopterećenja ili netačnih podataka u tovarnom listu obaveza željeznice je
da na prvoj stanici, gdje je to moguće, istovari cijelu pošiljku ili preteg. Uz to, željeznica
može tražiti trostruki iznos prevoznine i naknadu štete, ukoliko je nastala. Prijevozne
troškove pošiljatelj plaća po tarifi koja se primjenjuje na dan zaključenja ugovora. Kod
kvarljive robe ili stvari male vrijednosti željeznica može tražiti plaćanje unaprijed.
Izjavu o vozarini pošiljatelj upisuje u tovarni list standardnim klauzulama, poput:
- franco vozarina (pošiljatelj plaća samo vozarinu),
- franco svi troškovi (pošiljatelj preuzima na sebe vozarinu i plaćanje svih
troškova),
- franco iznos (pošiljatelj plaća naznačeni iznos).
Pošiljatelj odgovara prvenstveno za tačnost podataka unesenih u tovarni list, pri čemu
se prvenstveno misli na podatke o masi i broju komada. Osim toga, pošiljatelj odgovara i za
neprilaganje potrebnih isprava, odnosno za prilaganje neispravnih isprava, uz tovarni list.
Odgovornost pošiljatelja postoji i u slučajevima hrđavog pakovanja, nedeklariranja ili
neodgovarajućeg deklariranja stvari, ali i za slučajeve nepoštivanja rokova (ležarina,
troškovi uskladištenja).

7.6. Obaveze primatelja

Primatelj ima dvije osnovne obaveze: plaćanje prijevoznih troškova i odnošenje
stvari. Obaveza plaćanje prijevoznih troškova za primatelja postoji u slučaju da je ta
obaveza navedena u tovarnom listu i ako primatelj preuzme (iskupi) tovarni list. Osim toga,
primatelj je dužan da plati sve troškove nastale željeznici njegovim radnjama, ili
nečinjenjem (dangubnina), nakon prihvatanja tovarnog lista. Primatelj mora stvari odnijeti
(preuzeti) u ugovorenom roku. Nepoštivanje naznačenog roka odnošenja ima za posljedicu
obavezu plaćanja dangubnine željeznici. Ako se taj rok prekorači za 14 sati željeznica
stavlja stvari na privremeni smještaj, na trošak i rizik primatelja, predaje ih špediteru, ili u
javno skladište. U određenim slučajevima (lahko kvarljiva roba, žive životinje) željeznica
može stvari odmah prodati. Primatelj može tražiti provjeru stanja pošiljke, i dok se ne
72
utvrdi stanje odbiti prijem stvari. O utvrđenom stanju sastavlja se zapisnik. Ako primatelj
ne prizna zapisničke činjenice, utvrđivanje stanja stvari može tražiti sudskim putem.

7.7. Odgovornost željeznice

Odgovornost željeznice vezuje se za oštećenje, gubitak stvari i zakašnjenje sa
isporukom. Pretpostavka je da gubitak postoji ako željeznica ne izda stvari primatelju u
roku od 30 dana po isteku vremena za isporuku. Odgovornost željeznice je objektivna, što
znači da se odgovornost bazira na samoj činjenici prouzrokovanja štete (teorija interesa -
čija korist onoga i rizik). Međutim, postoje opći, posebni i specijalni razlozi oslobađanja
(ekskulpacije) željeznice odgovornosti, čime se ublažava djejstvo stroge objektivne
odgovornosti.
Po općim razlozima ekskulpacije, željeznica neće odgovarati ako je šteta nastala:
krivicom korisnika prijevoza, nalogom pošiljatelja, uslijed mana stvari i više sile.
Željeznica mora dokazati uzročnu vezu između navedenih uzroka i nastale štete. Posebne
osnove ekskulpacije (važe za gubitak i oštećenje stvari, ne i za zakašnjenje) čine slijedeći
slučajevi:
- ako je prijevoz izvršen otvorenim kolima,
- loše (neodgovarajućeg) pakiranje stvari,
- kada je šteta nastala utovarom ili istovarom, koji su izvršili pošiljatelj ili
primatelj,
- kada je šteta rezultat posebnih svojstava stvari,
- usljed neodgovarajućeg deklariranja stvari,
- kod prijevoza živih životinja.
U specijalne razloge ekskulpacije spada gubitak u masi (normalno kalo). Željeznica
ne odgovara za normalno kalo koje nastaje tokom prijevoza usljed prirodnih svojstava
stvari (npr. za tečnost, mast, ili svježe voće kalo iznosi 2%).
Ukoliko je šteta prouzrokovana, željeznica po pravilu odgovara samo za prostu štetu
(damnum emergens), dok obaveza naknade izgubljene dobiti (lucrum cessans) postoji samo
u slučajevima kvalificirane krivice (zle namjere ili krajnje nepažnje). Kod gubitka stvari
šteta se naknađuje prema visini vrijednosti izgubljene stvari, to znači prema berzanskoj, tr-
žišnoj ili uobičajenoj cijeni. U slučaju oštećenja stvari, na osnovu izvršenog pregleda
(vještačenja), željeznica naknađuje štetu u procentu umanjenja vrijednosti stvari. Kod
zakašnjenja visina naknade štete vezuje se za visinu vozarine (do trostrukog iznosa
vozarine). Visina naknade štete se može povećati kada je u tovarnom listu predviđen
institut plaćanja štete u svrhu obezbjeđenja uredne isporuke. Ako u prijevozu učestvuje više
poduzeća onda ona odgovaraju solidarno.
Ugovor o prijevozu stvari željeznicom prestaje prema općim pravilima o prestanku
obligacija (uredno ispunjenje ugovora, istekom vremena, nemogućnošću ispunjenja,
sporazumnim raskidom...). Pravo zahtijevanja prema željeznici prestaje kada imatelj prava
primi pošiljku. Pravo potraživanja prema željeznici (poslije predaje pošiljke) ne prestaje:
ako imatelj prava dokaže da je šteta prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom
željeznice, u slučaju djelomičnog gubitka ili oštećenja, što je utvrđeno prije prijema
pošiljke, zatim ako oštećenje ili djelomični gubitak stvari imatelj prava nije mogao opaziti
prilikom prijema pošiljke, ali je isti reklamirao, čime je otkrio štetu (najkasnije 7 dana od
prijema pošiljke). Reklamacija mora biti učinjena u pismenoj formi, s tim da primatelj ima
pravo na reklamaciju od momenta prijema tovarnog lista. Protekom roka od 30 dana, po
dostavi reklamacije, imatelj prava može svoj zahtjev ostvariti podizanjem tužbe (glavni
zahtjev i kamata). Zahtjev za naknadu štete po osnovu zakašnjenja mora se postaviti u roku
od 15 dana od dana izdavanja stvari. Ovaj rok je prekluzivan. Određena potraživanja po
osnovu ugovora (vozarina, dodatak na vozarinu, i drugi troškovi) zastarjevaju u roku od 6
mjeseci, dok sva ostala potraživanja zastarjevaju za jednu godinu.

73
 8. UGOVOR O PRIJEVOZU STVARI CESTOM

8.1. Pojam i bitni elementi ugovora

Ugovorom o prijevozu stvari cestom obavezuje se cestovni prijevoznik da uz naknadu
obavi prijevoz stvari, te da ih u mjestu opredjeljenja preda (stavi na raspolaganje)
pošiljatelju ili osobi koju on odredi. Ugovor o prijevozu stvari cestom je neformalan, može
se zaključiti na bilo koji način. Kod ovog ugovora vozač je punomoćnik po zaposlenju, što
znači da je ovlašten za zaključenje ugovora o prijevozu ukoliko je to u okviru redovnog
poslovanja prijevoznika. Osim toga, ugovor o prijevozu stvari cestom spada u kategoriju
adhezionih ugovora.
U pogledu značaja, niz je prednosti što ih cestovni transport ima u odnosu na druge
grane saobraćaja: mogućnost prijevoza od vrata do vrata, pogodniji prijevoz manjih
količina, jeftinija izgradnja prijevoznih sredstava, i uz to, lakše se koriste prednosti
multimodalnog transporta. Nedostaci cestovnog prijevoza se ogledaju u nemogućnosti
prijevoza velikih količina stvari, jačem utjecaju vremenskih neprilika, kao i većoj
podložnosti prijevoznih sredstava kvarovima.
Bitni elementi ugovora o prijevozu stvari cestom su: ugovorne strane, primatelj,
mjesto otpreme i mjesto opredjeljenja, stvari koje se prevoze i naknada za prijevoz. Kod
ove vrste ugovora (prijevoza), pored navedenih elemenata, bitno mjesto pripada i tovarnom
listu, koji se izdaje prilikom prijema stvari na prijevoz i u kojem su navedeni najhitniji ele-
menti ugovora.

8.2. Tovarni list

Tovarni list, kao transportna isprava, izdaje se na zahtjev pošiljatelja ili prijevoznika.
Tovarni list predstavlja dokaz o zaključenom ugovoru, uvjetima ugovora i prijemu stvari od
prijevoznika. Međutim, nepostojanje tovarnog lista ne utječe na postojanje i valjanost
ugovora o prijevozu stvari. Tovarni list se izdaje u tri originalna primjerka, od kojih jedan
ide pošiljatelju, drugi prati pošiljku, a treći primjerak ostaje prijevozniku. Obavezni sastojci
tovarnog lista su: datum i mjesto izdavanja, ime i adresa pošiljatelja, primatelja i
prijevoznika, podaci o prijevoznom sredstvu, mjesto i datum preuzimanja stvari, mjesto
isporuke, opis stvari koje se prevoze (pakiranje, broj paketa, bruto masa), troškovi prijevo-
za i spisak isprava koje se prilažu uz tovarni list. Pošiljatelj odgovara za štetu nastalu usljed
netačnih ili nepotpunih podataka unesenih u tovarni list. Ako provjeru podataka unesenih u
tovarni list vrši prijevoznik svoje primjedbe je dužan unijeti u tovarni list. Tovarni list nije
vrijednosni papir. Međutim, pošiljatelj i prijevoznik mogu se sporazumjeti o izdavanju
prenosivog tovarnog lista, koji može glasiti po naredbi ili na donositelja. Prenosivi tovarni
list je vrijednosni papir. Ukoliko tovarni list glasi po naredbi prenosi se indosamentom, a
onaj na donositelja prenosi se prostom predajom. Na primjerku originala, koji se predaje
pošiljatelju mora se naznačiti da se radi o prenosivom tovarnom listu, a na ostala dva
originalna primjerka samo notifikacija (zabilješka, naznaka) o tome. Prenosivi tovarni list
mora sadržavati potpise pošiljatelja i prijevoznika.

8.3. Obaveze i odgovornost prijevoznika

Cestovni prijevoznik u izvršenju ugovora ima slijedeće obaveze: stavljanje motornog
vozila na raspolaganje pošiljatelju, preuzimanje stvari na prijevoz, prijevoz stvari,
postupanje po uputstvima imatelja prava, čuvanje stvari, i isporuka pošiljke.
Vozilo se postavlja na mjesto određeno ugovorom (mjesto utovara), i u ugovoreno
vrijeme. Ako mjesto utovara nije određeno ugovorom prijevoznik je dužan postaviti vozilo
na najbliže pogodno mjesto.
Prijevoz stvari se vrši (prijevoznim putem) od mjesta otpreme do mjesta
opredjeljenja, uz uvažavanje načela ekonomičnosti i sigurnosti. Vrijeme prijevoza, koje se
sastoji od roka otpreme i roka prijevoza, počinje teći od isteka vremena za utovar. Rok
prijevoza i rok otpreme ne teku za vrijeme smetnji koje nastanu bez krivice prijevoznika.
Ukoliko se pojave smetnje u toku transporta prijevoznik je dužan tražiti uputstva od
korisnika prijevoza. Nedobijanjem instrukcija u razumnom roku prijevoznik ima pravo
istovariti robu i predati je na čuvanje. Ako nije izdat prenosivi tovarni list pošiljatelj može
74
do predaje tovarnog lista drugoj osobi davati slijedeće naloge: obustava prijevoza, vraćanje
stvari u mjesto otpreme, ili predati stvar drugom primatelju, odnosno tražiti da se predaja
odloži. Mogućnost davanja istih naloga ima i primatelj ako je to predviđeno u tovarnom
listu. Nalozi moraju biti izdati u pismenoj formi. Prijevoznik mora potvrditi prijem naloga.
Isporuka pošiljke podrazumijeva predaju stvari i dokumenata, kao i radnje primatelja
koje se odnose na prihvatanje stvari. Isporuka stvari se obavlja u mjestu opredjeljenja. Po
prispjeću stvari u mjesto opredjeljenja prijevoznik je dužan obavijestiti primaoca. Uz to
dužan je staviti stvari na raspolaganje primatelju i predati mu tovarni list. Preuzimanjem
stvari i tovarnog lista primatelj preuzima obavezu da isplati naknadu za prijevoz.
Međutim, prije nego što preuzme stvari, primatelj ima pravo da traži utvrđivanje
istovjetnosti pošiljke. O izvršenom pregledu sastavlja se zapisnik. Prigovor na uočene
nedostatke može se uložiti odmah (vidljivi nedostaci) ili u prekluzivnom roku od 7 dana od
predaje stvari, ukoliko se radi o skrivenim nedostacima. Kod predaje (prijema) stvari može
se dogoditi da primatelj odbije prijem stvari, ili da se uopće ne pojavi. U tom slučaju
prijevoznik je dužan da traži uputstva od pošiljatelja. Ako ne dobije tražena uputstva on
može, na trošak i rizik imatelja prava na pošiljci (primatelja), istovariti stvari i predati ih u
javno skladište, ili drugoj osobi na čuvanje, ili ih može, ukoliko se radi o kvarljivoj robi,
odmah izložiti prodaji.
Prijevoznik odgovara za slučajeve gubitka stvari (potpunog ili djelomičnog),
oštećenja, kao i za slučaj zakašnjenja sa isporukom. Odgovornost teče od momenta
preuzimanja stvari do predaje stvari. Odgovornost prijevoznika predstavlja kombinaciju
objektivnog i subjektivnog sistema.
Postoje opći i specijalni osnovi oslobađanja odgovornosti prijevoznika, Po općim
osnovama (razlozima) prijevoznik se može osloboditi odgovornosti (ekskulpacija) ako je
do štete (gubitak, oštećenje, zakašnjenje) došlo usljed radnje ili propusta korisnika
prijevoza, prirodnih svojstava stvari, ili više sile. Specijalni osnovi ekskulpacije, koji se ne
odnose na štetu nastalu usljed zakašnjenja, obuhvataju slučajeve štete koja je rezultat:
upotrebe otvorenih vozila, neodgovarajuće ambalaže, manipulativ-nih radnji, posebnih
svojstava stvari i prijevoza živih životinja. Cestovni prijevoznik po pravilu odgovara samo
za stvarnu štetu. U slučaju gubitka ili oštećenja stvari visina naknada se obračunava po ber-
zanskoj ili tekućoj cijeni stvari. Kod zakašnjenja prijevoznik naknađuje dokazanu štetu, a
ona ne može biti veća od iznosa naknade za prijevoz.
U izvršenju prijevoza, pored ugovornog prijevoznika (vozara) mogu biti angažirani
podprijevoznik (podvozar) i uzastopni prijevoznik. Podprijevoznik je osoba kojoj vozar
povjerava izvršenje cijelog ili dijela ugovora o prijevozu stvari cestom, i koja, po pravilu,
ne potpisuje tovarni list. Za štetu koja je prouzrokovana radnjama podvozara odgovara
ugovorni prijevoznik, uz mogućnost regresa od podvozara. Solidarna odgovornost
podvozara postoji kada on od ugovornog prijevoznika sa pošiljkom preuzme i tovarni list.
Uzastopni prijevoznik, kao jedan od vozara, učestvuje u prijevozu na temelju ugovora
između pošiljatelja i prijevoznika. Kod uzastopnih prijevoza za gubitak, oštećenje, ili
zakašnjenje solidarno odgovaraju ugovorni prijevoznik, posljednji prijevoznik i prijevoznik
na čijem dijelu puta je prouzrokavana šteta. Ako se to ne može utvrditi onda svi
prijevoznici odgovaraju solidarno.

8.4. Obaveze i odgovornost pošiljatelja

Druga ugovorna strana - pošiljatelj ima obavezu da: obavještava o prijevozu, pakuje i
označi stvari, zatim da utovari stvari, te, kao osnovnu obavezu, da plati naknadu za
prijevoz. Obaveza obavještavanja o prijevozu implicira davanje podataka o sadržaju,
količini pošiljke, mjestu opredjeljenja, imenu primatelja. Ova obaveza je naročito izražena
kod prijevoza opasnih stvari i dragocjenosti. Uz davanje navedenih podataka pošiljatelj ima
obavezu predati dokumente koje se prilažu uz tovarni list. Ukoliko stvari predviđene za
prijevoz nemaju odgovarajuće pakiranje prijevoznik može odbiti prijevoz.
Utovar stvari se, po pravilu, vrši u skladištu pošiljatelja, uz poštivanje ugovorenog
vremena utovara. Pošiljatelj ima pravo na dodatni rok (dodatnih 1/2 ugovorenog roka). Ako
pošiljatelj ne ispoštuje ni taj rok prijevoznik može odustati od ugovora, i uz to zahtijevati
naknadu štete.
Vozarina, dodaci za vozarinu, dangubnina i troškovi predstavljaju osnovne sastavnice
naknade za prijevoz. Vozarina se određuje ugovo rom ili tarifom. Primatelj ima obavezu
75
plaćanja naknade za prijevoz, ako je to pošiljatelj naveo u tovarnom listu. Druga obaveza
primatelja je da istovari stvari, pod uvjetom da je iskupio tovarni list.
Pošiljatelj odgovara za štetu koja je rezultat davanja netačnih i nepotpunih podataka u
tovarni list, zatim zbog nedostavljanja isprava koje se prilažu uz tovarni list, ali i
neispravnosti podataka unesenih u tovarni list, zbog prijevoza opasnih stvari bez
upozorenja prijevoznika, te zbog neispravnog prijenosa negocijabilnog (prenosivog)
tovarnog lista. Potraživanja iz ugovora o prijevozu cestom zastarjevaju za godinu dana.

9. UGOVOR O PRIJEVOZU STVARI MOREM

9.1. Pojam, karakteristike i bitni elementi ugovora

Ugovorom o prijevozu stvari morem brodar se obavezuje da će prevesti stvari
brodom, a naručitelj da će platiti cijenu prijevoza (vozarinu). Ugovor o prijevozu stvari
morem je neformalan. Od ovog principa postoje dva izuzetka: brodarski ugovor za više
putovanja i brodarski ugovor na vrijeme za cijeli brod. Kod ove dvije vrste ugovora u
nedostatku pismene forme ugovor ne proizvodi pravna djejstva (forma ad solemnitatem).
Kod ugovora o prijevozu stvari morem postoje dva osnovna tipa:
a) brodarski ugovor (o charteru), gdje se brodar obavezuje da preveze stvari
cijelim brodom, srazmjernim dijelom broda, ili brodskim prostorom, a
naručitelj da plati vozarinu.
b) vozarski ugovor (o prijevozu komadne/denčane robe) - brodar se obavezuje da
uz naknadu preveze određene stvari.
Osnovni (međunarodni) pravni izvori koji reguliraju oblast pomorskog transporta su:
Konvencija o izjednačavanju nekih pravila o teretni-ci, sa protokolima - Haško-Visbijska
pravila, iz 1924. godine, Briselska pravila (1978), te Konvencija UN o prijevozu robe
morem (Hamburška pravila) iz 1978. godine. U nacionalnom pravu osnovni pravni izvor je
Zakon o unutrašnjoj i pomorskoj plovidbi (ZPUP).
Značaj pomorskog prijevoza je izuzetno veliki. Preko 70% svih roba preveze se
morskim putem, zahvaljujući prednostima što ih nudi pomorski saobraćaj: prijevoz stvari u
velikim količinama, transport na veliku udaljenost, prijevoz najrazličitijih vrsta robe,
mogućnost korištenja kontejnera. Najveći nedostatak pomorskog prijevoza jesu rizici
prilikom transporta, prvenstveno rizici mora.
Štetu i troškove koji imaju karakter generalne havarije snose zajednički svi učesnici u
pomorskom poduhvatu. Šteta i troškovi čine povje-rilačku (aktivna) masu, i oni se
podmiruju iz pasivne mase. Dužnička (pasivna) masa predstavlja vrijednost cijele imovine
koja je bila izložena riziku u času opasnosti. Vrijednost imovine koja ulazi u dužničku i p0-
vjerilačku masu određuje se prema vrijednosti u vrijeme i u luci gdje se završava zajednički
poduhvat. Postupak oko likvidacije generalne havarije provodi likvidator havarije.
Likvidatora zajedničke havarije, po pravilu, imenuje brodar.
Partikularna havarija je vanredna šteta i trošak, koji nastaju kao posljedica više sile i
slučaja (brod nasukan, izgorio, šteta usljed sudara). Štetu, kod partikularne havarije snosi
onaj koga je to zadesilo.

9.5. Prestanak ugovora

Nekoliko je načina prestanka ugovora o prijevozu stvari morem:
- svaka ugovorna strana može odustati od ugovora: ako je usljed više sile
onemogućeno izvršenje ugovora, kada je ugrožena sigurnost broda, posade ili tereta, ili
usljed okolnosti koje se nisu mogle spriječiti niti otkloniti;
- naručitelj može kod brodarskog ugovora cijelim brodom (čarter) odustati od
ugovora prije početka ukrcavanja, za vrijeme ukrcaja sve do završetka ukrcaja ili do isteka
prekostojnica, ako one nisu plaćene kao i u toku samog prijevoza;
- Brodar ima pravo odustati od ugovora: kada se ne plate naknade za prekostojnice,
kada teret nije ukrcan po isteku prekostojnica, a ukrcani dio tereta ne daje brodaru garancije
76
za naplatu njegovih potraživanja, zbog neispravnog deklariranja robe, vraćanjem tereta u
početnu luku, ili bacanjem tereta ako je njegov uvoz, izvoz, ili prijevoz zabranjen.
Kod svih ugovora o iskorištavanju broda potraživanja zastarjevaju po isteku jedne
godine, računajući od dana kada je teret predat.

10. UGOVOR O LICENCI

10.1. Pojam, predmet i karakteristike ugovora

Ugovorom o licenci obavezuje se davatelj licence da primatelju licence ustupi, u
cjelini ili djelomično, pravo iskorištavanja izuma, tehničkog znanja i iskustva, robnog ili
uslužnog žiga, industrijskog dizajna, a stje-catelj licence se obavezuje da mu za to plati
određenu naknadu.
Ugovor o licenci po, svojim pravnim karakteristikama, je: dvostrano obavezujući,
komutativan, teretan i formalan. Ugovor o licenci mora biti zaključen u pismenoj formi (ad
solemnitatem). U pravnoj teoriji postoji stav po kojem je ugovor o licenci podvrsta ugovora
o prodaji sa izraženim elementima zakupa.
Definicija i osnovne odrednice ugovora o licenci upućuju, prije svega, na pravo
industrijskog vlasništva, koje, kao jedna od sastavnica poslovnog prava, regulira odnose
povodom upotrebe i zaštite intelektualnih vrijednosti i proizvoda ljudskog duha. Pravo
industrijskog vlasništva čine:
a) pronalazačko pravo (patent i tehničko unapređenje), i
b) pravo znakova razlikovanja (žig, industrijski dizajn, geografska oznaka).
Ovome svakako treba dodati know-how (poslovno znanje i iskustvo), koje također
može biti predmet ugovora o licenci, s tim da se ovo pravo, za razliku od ostalih, ranije
citiranih, prava industrijskog vlasništva, ne može registrirati, i kao takvo uživati adekvatnu
zaštitu. Predmet autorskih prava čine književna, umjetnička i naučna djela, i kompjuterski
programi.
Navedena prava (imovinska i osobna) imaju apsolutni karakter, što znači da titularu
daju monopolska ovlaštenja i djeluju erga omnes (prema svima). Većina prava
industrijskog vlasništva stoga se upisuje u posebne registre. Prava industrijskog vlasništva,
ovdje posebno akcentirana, mogu se prenositi na druge osobe u cjelini ili djelomično.
Prijenos ovih prava, po pravilu, se vrši ugovorom o cesiji. Registracijom, odnosno
priznanjem, prava industrijskog vlasništva, nositelji prava stječu materijalna i moralna
prava.
Materijalna prava obuhvataju isključiva prava privrednog iskorištavanja i
raspolaganja, dok se moralna pravo pronalazača, odnosno autora industrijskog dizajna,
sastoji u njegovom pravu da bude naznačen u prijavi i u svim ispravama koje se odnose na
patent, odnosno industrijski dizajn. Temeljni nacionalni pravni izvori su: Zakon o
industrijskom vlasništvu, Zakon o autorskim i srodnim pravima, Zakon o osnivanju
instituta za intelektualno vlasništvo i Zakon o obligacionim odnosima.
Licenca (lat. licentia - dozvola) se može odrediti kao prijenos prava na upotrebu ili
korištenje prava industrijskog vlasništva. Licenca, u pogledu njenog vremenskog trajanja,
može biti vremenski ograničena, data na određeni period i neograničena. Licenca, obzirom
na širinu prava (isključivog) iskorištavanja predmeta licence, može biti isključiva i
neisključiva, te prostorno neograničena i ograničena. Po obimu i mjeri prijenosa ovlaštenja
na primatelja licence ona može biti potpuna i djelomična. Prema namjeni za koju se
preneseno pravo može koristiti postoje licence za proizvodnju, upotrebu i prodaju
proizvoda dobijenih licenciranim postupkom. Osim navedenog, postoje i: uvozne, izvozne
pogonske, koncernske i osobne licence.
Podlicenca predstavlja sporazum primatelja isključive licence i treće osobe o
prijenosu prava iskorištavanja predmeta ugovora o licenci. Treća osoba nije u pravnom
odnosu sa prvobitnim davateljem licence. Izuzetak postoji u slučaju kada je davatelj licence
ovlašten da od primatelja podlicence zahtijeva isplatu iznosa koji ovaj duguje davatelju
podlicence, po osnovu podlicence, ukoliko primatelj licence ne izmiruje svoja potraživanja
prema njenom davatelju.
77
 10.2. Bitni elementi ugovora
Bitni elementi ugovora o licenci su: subjekti ugovora, predmet ugovora, cijena, i
forma.
a) Subjekti ugovora su davatelj i primatelj licence. Davatelj može biti vlasnik
apsolutnog prava industrijskog vlasništva na predmetu licence, nositelj prava iskorištavanja
objekta industrijskog vlasništva i podnosi telj prijave patenta, žiga ili industrijskog dizajna.
Primatelj licence može biti domaća ili strana, fizička ili pravna osoba.
b) Predmet ugovora je objekt (industrijskog vlasništva), ili radnja koju treba da izvrši
davatelj licence, a koja se sastoji u ustupanju ovlaštenja na iskorištavanje nekog od prava
industrijskog vlasništva. Kao predmeti ugovora o licenci najčešće se pojavljuju slijedeći
objekti industrijskog vlasništva: patent, robni i uslužni žig, i industrijski dizajn.
Patent je pravo kojim se štiti pronalazak iz bilo kog područja tehnike, koji je nov, koji
ima inventivnu razinu, i koji se može industrijski primijeniti. Dakle, da bi pronalazak bio
zaštićen mora ispunjavati određene uvjete: mora da bude nov (nepoznat naučnoj javnosti),
mora da bude primjenjiv u nekoj (privrednoj ili neprivrednoj) djelatnosti, i mora da sadrži
rješenje nekog tehničkog problema.
S tim u vezi, ne smatraju se pronalascima: otkrića, naučne teorije i matematičke
metode, estetske tvorevine, planovi, pravila i metode za izvođenje umnih aktivnosti, igara
ili privrednih aktivnosti, programi računara, prikazivanje informacija definirano samim
sadržajem tih informacija.
Sadržinu prava na patent čini imovinsko-pravno ovlaštenje i obaveza nositelja patenta
da patent iskorištava u proizvodnji i prometu, ali i zabranu drugim osobama da neovlašteno
koriste patent i ovlaštenje raspolaganja patentom. Pravo na zaštitu pronalaska izvorno
pripada pronalazaču, a to je osoba koja je prva podnijela prijavu. Patent, u smislu zakonske
zaštite prava (izuma), traje 20 godina, računajući od dana podnošenja prijave.
Tehničko unapređenje predstavlja "svaku racionalizaciju rada koja nastaje primjenom
poznatih tehničkih sredstava i tehnoloških postupaka, kojima se postiže povećanje
produktivnosti rada, kvaliteta proizvoda, ušteda materijala i energije, bolja iskorištenost
mašina, poboljšanje uvjeta zaštite na radu, ili unapređenje životne sredine."
Robni žig je pravo kojim se štiti znak koji se može grafički prikazati, koji je
upotrijebljen u poslovnom prometu, radi razlikovanja robe nekog poslovnog subjekta od
robe iste ili slične vrste drugog poslovnog subjekta. Uslužnim žigom štiti se znak koji je u
poslovnom prometu namijenjen za razlikovanje usluga (osiguranje, bankarstvo,
ugostiteljstvo, transport) dva poslovna subjekta, iste ili slične vrste.
Žigom se mogu štititi: riječi, slova, brojevi, slogani, kratice, grafički prikazi,
kombinacije boja, ambalaža za proizvode, trodimenzionalni oblici, kao i kombinacija svih
navedenih znakova.
Kolektivnim žigom štiti se znak udruženja proizvođača roba ili poduzeća koja se bave
pružanjem usluga, koji služi za razlikovanje roba, odnosno usluga članova udruženja od
roba odnosno usluga istih ili sličnih poduzeća. Žigom se ne mogu zaštititi znakovi poput
onih: koji su protivni javnom poretku ili moralu, koji se ne mogu grafički prikazati, koji
svojim ukupnim izgledom nije podoban za razlikovanje roba (usluga), koji svojim
izgledom ili sadržajem može obmanuti javnost, posebno u odnosu na geografsko porijeklo,
vrstu, kvalitet i si., koji je isti sa ranijim žigom za istu vrstu roba ili usluga. Pravo na žig
vremenski je ograničeno na 10 godina, računajući od datuma podnošenja prijave žiga.
Industrijskim dizajnom štiti se izgled cijelog ili dijela proizvoda koji je nov i čiji je
individualni karakter rezultat posebnih obilježja linija, kontura, boja, oblika, odnosno
materijala proizvoda samog po sebi ili nJegovih ornamenata. Industrijski dizajn, u pogledu
zakonske zaštite Prava, traje 10 godina.

Geografskom oznakom porijekla proizvoda štiti se oznaka porijekla i geografska

oznaka na proizvodu, koji po svojim karakteristikama (kva-litet, reputacija) upućuju na
geografsku provenijenciju proizvoda (specifičnosti određenog podneblja - tlo, klima, voda).
Geografska oznaka može se upotrebljavati za označavanje prirodnih proizvoda, uključujući
poljoprivredne, industrijske i zanatske proizvode.
Trajanje geografske oznake nije vremenski ograničeno. Izuzetak je mogućnost
78
brisanja iz registra po zahtjevu nadležnog organa.
Kolektivni žig i geografska oznaka ne mogu biti predmet prijenosa prava (ugovora o
licenci).
c) Cijena je protuvrijednost za ustupljeno pravo iskorištavanja objekta industrijskog
vlasništva. Vrijednost licence je determinirana faktorima poput: proizvodnje, tržišta i
monopola. Bitno je da cijena licence bude određena ili odrediva. Naknada se može
ugovoriti u paušalnom iznosu, po komadu, srazmjerno materijalnim troškovima
proizvodnje, prema prometu i veličini dobiti. Moguća je izmjena ugovorene naknade.
Ukoliko postoji nesrazmjer između naknade za licencu i prihoda, koje donosi iskorištavanje
predmeta licence, svaka zainteresirana strana može tražiti izmjenu ugovorene naknade. U
tom smislu u ugovor se može unijeti klauzula o promijenjenim okolnostima.

10.3. Obaveze i odgovornost davatelja licence

Davatelj licence ima slijedeće obaveze: predati predmet licence, davati uputstva i
objašnjenja, pružiti garancije za tehničke osobine predmeta licence i garancije za pravne
osobine prenesenog prava.
Predaja predmeta licence uključuje tri radnje davatelja licence: uručenje patenta (ili
drugog spisa), ustupanje dozvole za korištenje i predaju tehničke dokumentacije. Davatelj
licence je obavezan primatelju licence pružiti odgovarajuća uputstva i objašnjenja. Ova
obaveza je posebno eksplicirana kod licence know-how.
Garancija za tehničke osobine predmeta licence znači da je davatelj licence dužan da
primatelju licence pruži garanciju za tehničku izvodljivost i tehničku upotrebljivost
predmeta licence. Garancija za tehničke osobine se proteže i na dobijanje proizvoda
ugovorenog kvaliteta, kao i na osiguranje neškodljivosti proizvoda po život, zdravlje ljudi i
okolinu (ekološki segment).
Pod garancijom za pravne osobine prenesenog prava podrazumjeva se jamstvo
davatelja licence prema primatelju licence da pravo iskorištavanja objekta industrijskog
vlasništva pripada njemu, da na pravu nisu konstituirana ovlaštenja trećih osoba, te da ne
postoji ograničenje prava u korist osoba koje nisu stranke ugovora.
Davatelj licence odgovara, bez obzira na krivicu, za prekršaj obaveze garancije za
tehničku izvodljivost i upotrebljivost predmeta licence, ukoliko je nedostatak bio skriven.
Isti princip objektivne odgovornosti davatelja licence postoji i u slučaju postojanja pravnih
nedostataka. Za neizvršenje ostalih obaveza davatelj licence odgovara samo onda kada je
kriv, dakle po principu subjektivne odgovornosti.

10.4. Obaveze i odgovornost primatelja licence

Obaveze primatelja licence odnose se na: iskorištavanje predmeta licence, plaćanje
naknade i čuvanje tajne. Primatelj licence je obavezan da predmet licence iskorištava na
ugovoreni način i u ugovorenom obimu. To je njegovo pravo i dužnost, pri čemu se
primatelj licence mora uzdržati od korištenja naknadnim iskorištavanjem objekta
industrijskog vlasništva. Naknada se plaća prema obimu iskorištavanja predmeta licence.
Zbog toga, primatelj licence mora dostaviti izvještaj o obimu iskorištavanja. Obaveza
čuvanja u tajnosti dobijenih znanja ima trajni karakter. Ova obaveza primatelja licence
postoji i kad nije izričito ugovorena, a odnosi se prvenstveno na licencu know-how i
nepatentirani izum.
Odgovornost primatelja licence je objektivnog karaktera ukoliko se radi o neizvršenju
novčanih obaveza. Prava davatelja licence prema primatelju, u slučaju njegovog kašnjenja
sa isplatom, analogna su pravima prodavca u slučaju docnje kupca sa plaćanjem cijene.

10.5. Prestanak ugovora

Ugovor o licenci prestaje protekom vremena, ukoliko se radi o ugovoru zaključenom
na određeno vrijeme. Ovaj ugovor moguće je produžiti konkludentnim radnjama. Otkazom
(bilo koje strane) prestaje ugovor koji je sklopljen na neodređeno vrijeme. Ukoliko otkazni
rok nije utvrđen ugovorom vrijedi dispozitivno rješenje po kojem se ugovor ne može
otkazati u prvoj godini trajanja. Nakon njenog isteka otkazni rok iznosi 6 mjeseci. Smrt
79
fizičke osobe kao davatelja ili primatelja licence, po pravilu, ne utječe na ugovor o licenci.
Ipak postoje dva ograničenja. Prvo od njih je da nasljednici davatelja licence stupaju u
ugovorni od nos samo ako ta mogućnost nije ugovorom isključena. Nasuprot tome,
nasljednici stjecatelja licence stupaju u ugovorni odnos samo ako pro-dužavaju djelatnost
primatelja licence. Situacija kod pravnih osoba je drugačija. Prenositelj licence ima pravo
da ugovor otkaže (raskine) ukoliko dođe do stečaja ili likvidacije primatelja licence.
Primatelju licence ovo pravo nije priznato.

11. UGOVOR O GRAĐENJU

11.1. Pojam i karakteristike

Ugovorom o građenju, koji po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o djelu,
obavezuje se izvođač radova (građevinar) da u ugovorenom roku, i na određenom
zemljištu, sagradi određenu građevinu, ili da na već postojećem objektu izvrši druge
građevinske radove, pri čemu se naručitelj (investitor) obavezuje da za izvršene radove
isplati određenu cijenu. Ugovor o građenju po svojim obilježjima je: teretan, dvostrano
obavezujući, sinalgmatičan. Ugovor o građenju je formalan pravni posao po sili zakona.
Ugovorne strane, kao što se iz definicije vidi, su: investitor (naručilac) i građevinar
(izvođač radova). Da bi se moglo govoriti o ugovoru poslovnog prava obje ugovorne strane
moraju biti privredni subjekti. Na strani izvođača može se pojaviti više subjekata, bilo
zasebno, kao kooperanti, ili jedinstveno, udruženi u konzorcij.

11.2. Bitni elementi

Bitni elementi ugovora o građenju su: predmet, cijena, rok, ugovorna kazna, premija
izvođaču i garantni rok za kvalitet radova. Predmet ugovora o građenju može biti određena
kao građevina, odnosno kao građevinski radovi.

a) Cijena
Cijena, koju se investitor obavezuje isplatiti izvođaču, određuje se sporazumom.
Osnov za određivanje cijene je predmjer radova (tehnička dokumentacija), pri čemu su
moguća tri načina određivanja cijene: paušalno, kao zbir jediničnih cijena (najčešći metod),
i po sistemu ključ u ruke. Na cijenu mogu utjecati tzv. višak i manjak radova. Ako njihov
utjecaj nije ugovoren, primjenjuju se posebne uzanse po kojima se jedinične cijene
primjenjuju na viškove (manjkove) radova, ukoliko oni ne prelaze 10 % ugovorenih
količina. Višak ili manjak radova ne utječe na cijenu kod ugovora «ključ u ruke». Osim
manjka (viška) radova na cijenu mogu utjecati i nepredviđeni radovi, koje treba posmatrati
prvenstveno u kontekstu stabilnosti objekta, koja može biti ugrožena van-rednim
okolnostima.
Za ove radove izvođača sljeduje pravična naknada. Za razliku od nepredviđenih
radova, naknadni radovi, dakle oni radovi koji nisu ni ugovoreni ni nužni, ne utječu na
cijenu. Ugovorna cijena se može mijenjati. Ako ugovorom nije predviđeno ništa u pogledu
promjene cijene, izvođač koji nije u docnji snosi povećanje cijene do 2%. Ukoliko je
izvođač u docnji svojom krivicom na njega pada teret povećanja do 5%. Čak i kada je
predviđeno da se cijena neće mijenjati, ako se nakon zaključenja ugovora povećaju cijene
elemenata na osnovu kojih je ona utvrđena cijena je promjenjiva (do 10%). Investitor može
u uvjetima znatnog povećanja raskinuti ugovor. Kada je u pitanju sniženje cijene, naručitelj
ima pravo na sniženje cijene kada padaju cijene elemenata. Ako izvođač nije u docnji,
naručitelj ima pravo na sniženja koja premašuju 2%, odnosno kod fiksnih cijena 10%.
Ukoliko je izvođač u docnji sva sniženja cijena idu u korist investitora. Promjena cijena
moguća je i unaprijed (sporazumom stranaka). Dva najzastupljenija slučaja takve promjene
jesu klizna skala i indeksna klauzula. Primjena indeksne klauzule vezuje se za slučajeve
kada dođe do promjene troškova života za više od 5%.

80
 b) Rok
Period u kojem predviđeni (ugovoreni) građevinski radovi trebaju biti izvršeni
utvrđuje se dinamičkim vremenskim planom radova. Ukoliko rok za izvođenje radova nije
određen ugovorom, onda se smatra da rok teče od dana uvođenja građevinara u posao. Ako
izvođač, bez opravdanog razloga, ne počne sa izvođenjem radova u predviđenom periodu,
investitor mu može odrediti primjereni rok. Nepoštivanje tog roka može imati za posljedicu
raskid ugovora. Do prolongiranja rokova može doći zbog promijenjenih okolnosti ili
neispunjavanja obaveza naručitelja, usljed kojih izvođač ne može izvoditi radove.

c) Ugovorna kazna
Ugovorna kazna predstavlja bitan elemenat ugovora po sili zakona. Postojanje ovog
elementa upućuje na moguću docnju izvođača radova. U slučaju izvođačeve docnje
plaćanje se može izvršiti bilo u utvrđenom iznosu po ugovorenom periodu (npr. 1000 KM
na dan zakašnjenja), u procentima od vrijednosti neizvršenih radova za utvrđeno vrijeme
(npr. 1% ugovorenih, a neizvršenih, radova po danu zakašnjenja), ili po progresivnoj stopi
(npr. 2% svakog dana za prvih petnaest dana docnje, 5% za drugih 15 dana itd). Ukoliko
ništa nije ugovoreno smatra se da je kazna ugovorena za neuredno ispunjenje ugovornih
obaveza.

d) Premija izvođaču
Pored ugovorne kazne, koja evidentno ima represivni karakter, kao bitan element
ugovora može se pojaviti premija izvođaču. Premija ima stimulativni karakter u odnosu na
izvođača koji se njenim uvođenjem želi podstaći na uredno, ali i prijevremeno okončanje
radova. Premija izvođaču je u službi izjednačavanja pravnih pozicija izvođača i investitora.

e) Garantni rok za kvalitet radova

Okončanje radova ne znači i završetak ugovora o građenju. S ciljem osiguranja
odgovarajućeg kvaliteta radova, i time zaštite interesa investitora (naručitelja), po pravilu
se utvrđuje garantni rok za kvalitet izvedenih radova, čije trajanje se proteže na period od
najmanje dvije godine. Navedenim elementima treba dodati i već ranije elaboriranu pisanu
formu ugovora.

11.3. Prethodne radnje

Radnje koje prethode izgradnji objekta jesu izrada investicionog programa i
investiciono-tehničke dokumentacije. Investicionim programom su obuhvaćeni podaci o
objektu koji treba izgraditi (dograditi): opis objekta, namjena, kapacitet, program
proizvodnje, karakteristike objekta, izvori finansiranja, trajanje izgradnje, kao i analiza
uvjeta za izgradnju objekta, koji upućuju na opravdanost radova u smislu ekonomičnosti,
rentabilnosti, društvene opravdanosti i funkcionalnosti. Investicioni program je preduvjet
za izradu investiciono-tehničke dokumentacije bez koje se ne može sklapati ugovor o
izgradnji objekta.
Investiciono-tehnička dokumentacija predstavlja tehničku razradu objekta i radova uz
naznaku tehničkih rješenja za njegovu izgradnju. Ova dokumentacija obuhvata različite
projekte: građevinski, tehnološki, projekat instalacija (crteži, predmjer, tehnički opis,
predračun sa opisom radova, specifikaciju).
Izvedbenom projektu, osnovnom za građenje, po sporazumu stranaka može da
prethodi idejni projekat, na osnovu kojeg se izdaje urbanistička suglasnost. Između idejnog
i izvedbenog projekta uglavnom je pozicioniran glavni projekat. U'svakom slučaju,
tehnička rješenja u projektima moraju biti u skladu sa tehničkim propisima i standardima,
kao i sa dobijenom saglasnosti komunalnih organizacija (struja, voda, kanalizacija).
Projekti koji ulaze u tehničku dokumentaciju moraju biti revidirani od organizacije
registrirane za izradu tehničke dokumentacije.

81
 11.4. Odobrenje za građenje
Po izradi navedene dokumentacije i plaćanju troškova vezanih za nju, investitor, da bi
omogućio izvođaču početak radova, treba da osigura odobrenje za građenje (građevinsku
dozvolu), koju po provedenoj proceduri, izdaje (općinski) organ uprave nadležan za
poslove građenja. Nadležni organ uprave provjerava da li je tehnička dokumentacija
urađena prema urbanističkoj suglasnosti, zakonu i drugim propisima. Odobrenje se može
izdati ili odbiti u roku od 30 dana od podnošenje zahtjeva. Odobrenje za građenje prestaje
da važi ako radovi na građevini ne počnu u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti
dozvole, uz mogućnost da se, na zahtjev investitora, rok važenja odobrenja produži na još
godinu dana. Za izvođenje prethodnih i pripremnih radova dovoljna je urbanistička
suglasnost. Uz navedeno investitor mora osigurati sredstva za flnansiranje izgradnje
objekta. Započinjanje izgradnje bez građevinske dozvole je privredni prijestup i krivično
djelo.

11.5. Izbor suugovarača

Investitor, koji djeluje na bazi državnog vlasništva, odnosno kod kojeg je izražen
javni interes, samostalno odlučuje o tome da li će izabrati suugovarača: javnim
nadmetanjem (ponudbenom licitacijom), prikupljanjem ponuda ili neposrednom
pogodbom. Ako investitor djeluje na bazi privatnog vlasništva samostalno odlučuje o
izboru bez obzira na predmet ugovora.
Kod javnog nadmetanja privatni investitor će sklopiti ugovor sa onim koji ponudi
najnižu cijenu. Nasuprot njemu investitor objekta koji se gradi državnim sredstvima ne
zaključuje ugovor sa najjeftinijim već sa najpovoljnijim ponuđačem.

a) Javno nadmetanje
Javno nadmetanje (ofertalna licitacija) je jednostrani građanskoprav-ni posao kojim se
investitor javno obavezuje da će primiti i razmotriti sve ponude za zaključenje ugovora o
građenju koje odgovaraju uvjetima javnog poziva ili da će poduzeti druge radnje povodom
eventualnog zaključenja ugovora. Ovakva definicija ofertalne licitacije prvenstveno se
odnosi na investitore koji djeluju na bazi državnog kapitala. Položaj investitora u postupku
javnog nadmetanja je ambivalentnog karaktera To znači da investitor, koji je u
ekonomskom smislu ponuditelj, postaje ponuđeni u pravnom smislu. U pogledu učesnika, u
postupku javnog nadmetanja, mora biti osigurana ravnopravnost učesnika, ali i javnost
postupka, Što se čini putem objavljivanja odluke u sredstvima javnog informiranja. Kada se
govori o ofertalnoj licitaciji prvenstveno se misli na tender, koji predstavlja skup
dokumenata u kojima su detaljno i precizno određeni: sadržaj ponude (osim cijene) koje
investitor želi da dobije i postupak investitora sa tako dobijenim ponudama. Tender sadrži
uvjete za izgradnju objekta (izvođenje radova), zbirku obrazaca, referens liste i liste
osoblja. Cjelokupan postupak se sastoji od slijedećih faza: prijem ponude, javno otvaranje
ponuda, procjena ponuda, odluka organa upravljanja o neuspjelom nadmetanju ili o izboru
jednog ili više najpovoljnijih ponuđača, pregovori sa izabranim ponuđačem i zaključenje
ugovora.

b) Prikupljanje ponuda
Ovaj način izbora suugovarača vrši se pozivanjem određenog kruga izvođača da
neposredno dostave svoje ponude (bez javnog oglasa). Prikupljanju ponuda prethodi
postupak licitacije o podobnosti. Dakle, krug osoba kojima će biti uručen poziv određuje se
licitacijom o podobnosti, a to je jednostrani građanskopravni posao kojim se investitor
javno obavezuje da će jedinstvenim mjerilima utvrditi podobnost svakog prijavljenog
subjekta, te da će onima koji se kvalificiraju uputiti poziv da pošalju svoje ponude. Razlike
sa ofertalnom licitacijom sastoje se u slijedećem: oglas mora sadržavati i zahtjev za
podatke o ličnosti izvođača, odluka se odnosi na sve izvođače koji su se kvalificirali, a ne
na najpovoljnijeg izvođača, i na kraju, poziv na dalje pregovore, a time i zaključenje
ugovora upućuje se samo jednom, ili nekolicini već kvalificiranih izvođača.

82
 c) Neposredna pogodba
Do neposredne pogodbe, kao oblika izbora suugovarača, može doći u slučaju kada
licitacija nije ni potrebna (prirodne nepogode, izgradnja infrastrukturnih objekata, i
objekata od značaja za sigurnost zemlje), zatim kada ukupna predračunska vrijednost
objekta (radova) ne preva-zilazi revalorizirani zakonski minimum, kao i u slučajevima kada
se vrši zamjena ili dopuna opreme. Druga grupa slučajeva, u kojima se licitacija pojavljuje
kao moguće rješenje jeste situacija koja implicira nužnost neke vrste licitacije. Ako ne
uspije ni ponovljena licitacija (ponudbena, ili ona o podobnosti) investitor ima pravo da
zaključi ugovor neposrednom pogodbom.

11.6. Procedura izbora po Zakonu o javnim nabavkama

Znatne izmjene u proceduru izbora suugovarača unosi Zakon o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine (2004.) kojim se uspostavlja sistem javnih nabavki s ciljem
najefikasnijeg korištenja javnih sredstava, osiguranja pravične i aktivne konkurencije među
dobavljačima, uz ostvarenje ravnopravnosti, nediskriminacije i transparentnosti. Javnu
nabavku, koja se odnosi na nabavku roba, usluga i radova, po slovu zakona, provode
slijedeći (ugovorni) organi:
a) svaki organ uprave na nivou Bosne i Hercegovine, entiteta, Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, kantona, grada ili općine,
b) svaki javni subjekt i/ili privredno društvo (organ), pri čemu se misli na
subjekte:
- osnovane u posebnu svrhu zadovoljavanja potreba od općeg interesa, a nema
industrijski ili komercijalni karakter,
- koji ima svojstvo pravne osobe,
- koji većinskim dijelom finansiraju organi na državnom ili lokalnom nivou
uprave; ili u kome nadzor nad upravljanjem vrše organi ili subjekti definirani u
ovom stavu; ili koji ima upravni, upravljački ili nadzorni odbor u kojem su više
od polovine članova imenovali organi na državnom ili lokalnom nivou.
c) svako javno društvo / poduzeće koje obavlja neke od slijedećihdjelatnosti:
- osiguranja, rada ili snabdjevanja fiksnih mreža s ciljem
pružanja javnih usluga u vezi s proizvodnjom, transportom ili
distribucijom: vode, električne energije, plina ili toplotne energije;
- eksploatacije geografske lokacije sa svrhom: istraživanja ili crpljenja nafte,
plina, uglja ili drugih čvrstih goriva, ili smještaja zračne, morske ili riječne
luke ili drugih terminala;
- rada mreža koje pružaju usluge javnog prijevoza putem željeznice, metroa,
tramvaja, trolejbusa, autobusa ili žičare;
- osiguranja ili rada javnih telekomunikacionih sistema ili pružanje jedne ili više
javnih telekomunikacionih usluga.
Zakonom su utvrđeni vrijednosni razredi:
a) primarni (domaći) - kada je vrijednost ugovora jednaka ili veća od 30.000 KM
u slučaju roba i usluga, ili 60.000 KM u slučaju radova,
b) kada je vrijednost ugovora niža od 30.000 odnosno od 60.000 KM, i
c) međunarodni vrijednosni razred - kada je vrijednost ugovora u slučaju roba i
usluga jednaka ili veća od 500.000 KM za državne organe, ili 700.000 KM za
lokalne organe, ili u slučaju kada je vrijednost radova jednaka ili veća od
2.000.000 KM.
Pri određivanju suugovarača, odnosno dodjeli ugovora o javnoj nabavci, koriste se
slijedeći postupci:
- otvoreni postupak,
- ograničeni postupak s prekvalifikacijom,
- pregovarački postupak s objavljivanjem obavještenja o nabavci,
- pregovarački postupak bez objavljivanja obavještenja o nabavci,
- konkurs za izradu idejnog rješenja.
Pravilo je da se ugovor dodijeljuje putem otvorenog postupka. Ako su u pitanju
obimnije i složenije nabavke primijenit će se ograničeni postupak. U ostalim slučajevima,
dakle izuzetno, mogu se koristiti ostali postupci, s tim što je isključena mogućnost primjene
83
pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci na ugovore koji na bilo
koji način uključuju, ili kojima prethodi konkurs za izradu idejnog rješenja.
Osnov za provođenje navedenih postupaka je tenderska dokumentacija koja treba da
sadrži slijedeće podatke:
- ugovorni organ,
- odabrani postupak dodjele ugovora,
- opis datih proizvoda, usluga ili radova (iznos, obim, količina),
- količinske i tehničke specifikacije,
- mjesto obavljanja radova / izvršenja isporuke,
- rokovi izvršenja,
- navođenje mogućnosti za podnošenje ponuda po lotovima,
- navođenje mogućnosti za podnošenje alternativnih poruka,
- kriteriji za dodjelu ugovora utvrđeni kao "ekonomski najpovoljnija ponuda" ili
"isključivo najniža cijena",
- uvjeti predloženog ugovora,
- period važenja ponuda,
- garancija (za ozbiljnost ponude, za dobro izvršenje posla, i si.),
- mjesto, datum i vrijeme za prijem zahtjeva za učešće,
- mjesto, datum i vrijeme za prijem ponuda, mjesto, datum i vrijeme otvaranja
ponuda, valuta u kojoj se izražavaju cijene, informacija o kalkulaciji cijene,
zahtjev u pogledu upotrebe jezika.
Rok za prijem ponuda kreće se od pet dana (kod ubrzanog ograničenog postupka) do
dvadeset osam dana (kod otvorenog postupka). U pogledu učešća u postupku javnih
nabavki zakon postavlja određena ograničenja. U tom smislu predviđeno je da se ponuda
mora odbiti, između ostalog, u slijedećim slučajevima:
- ako je ponuđač u predstečajnom stanju ili je već pokrenut stečajni ili
likvidacioni postupak,
- ako je osuđen u sudskom postupku za kršenje zakona u smislu njegovog
poslovnog ponašanja u periodu od pet godina,
- ako nije ispunio obaveze u vezi sa plaćanjem doprinosa za socijalno
osiguranje,
- ako nije ispunio obaveze u vezi s plaćanjem poreza.
Kod analize ponude procijenjuje se ekonomska i fmansijska podobnost ponuđača
(poslovni bilans, bilans uspjeha, izjava o ukupnom prometu, bankovna pisma) kao i
tehnička i profesionalna sposobnost (reference: liste glavnih isporuka u posljednje dvije
godine, tehnička opremljenost i osposobljenost dobavljača, podaci o tehničkom osoblju,
uvjerenja od agencije za kontrolu kvaliteta).
Nakon izbora kvalificiranih kandidata, ili ponuđača, ugovorni organ dodjelu ugovora
zasniva na jednom od slijedećih kriterija:
a) ekonomski najpovoljnija ponuda (po osnovu valoriziranja kvaliteta, cijene,
tehničke sposobnosti, funkcionalnih i ekoloških karakteristika, operativnih
troškova, ekonomičnosti, postprodajnog servisa i tehničke pomoći, roka
izvršenja i si.), ili
b) najniže cijene tehnički zadovoljavajuće ponude.

11.7. Obaveze ugovornih strana

a) Obaveze investitora
Spektar obaveza investitora obuhvata: prethodne obaveze, uvođenje izvođača u
posao, građevinski nadzor, i plaćanje cijene.
Prethodne obaveze imaju ugovorni i administrativni karakter i odnose se na period
koji prethodi građenju, period izgradnje i period po završetku radova. Uvođenje izvođača u
posao znači osiguranje faktičke i pravne mogućnosti pristupa parceli, koja treba biti
uređena, osigurana i okolčena. Vrijeme uvođenja utvrđuje se ugovorom. Obaveza uvođenja
izvođača u posao implicira predaju gradilišta, ali i predaju tehničke dokumentacije,
građevinske dozvole i potvrde o osiguranim sredstvima. Rok za izgradnju objekta teče od
trenutka uvođenja u posao.
84
 Građevinski nadzor predstavlja sistem materijalnih i pravnih radnji stručne provjere
dokumentacije (kvaliteta, zakonitosti), postupaka, materijala i radova. Investitorova
obaveza se odnosi na kontrolu usklađenosti radova (vrsta, kvantitet i kvalitet radova i
materijala) sa tehničkom dokumentacijom posebno u kontekstu stabilnosti i sigurnosti
objekta.
Investitor plaća cijenu u pravilu po okončanju radova. Međutim, plaćanje je moguće
izvršiti i prije početka radova, kao i tokom izvođenja radova. Avansno plaćanje se mora
izričito ugovoriti. Da bi izvođač dobio avans mora, pored izričitog ugovaranja, osigurati i
neku vrstu garancije. Plaćanje u toku izvođenja radova vrši se na osnovu situacije (fakture).
Privremena situacija označava fakturu koja se odnosi na radove izvedene u proteklom
periodu od mjesec dana, a utvrđuje se na osnovu građevinskog dnevnika i građevinskog
lista. Plaćanje fakturisanog neospo-renog iznosa vrši se u roku od 8 dana od prijema
privremene situacije. Obračunska situacija se ispostavlja za radove obavljene u jednoj fazi,
odnosnu u dijelu objekta. Plaćanje nakon završetka radova vrši se na osnovu okončane
situacije (konačnog obračuna), odnosno po izvršenoj primopredaji izvedenih radova.
Podatke, koji su temelj obračuna, dostavlja kolaudaciona komisija, koju sačinjavaju
predstavnici naručitelja (investitora) i izvođača radova. Iznos za plaćanje se utvrđuje na
osnovu vrijednosti nespornih izvedenih radova. Rok za plaćanje (okončane situacije) je 15
dana od prijema objekta. Naručitelj radova može zadržati srazmjerni dio cijene za
otklanjanje nedostataka utvrđenih pri primo-predaji objekta, s tim da se ostatak mora platiti
u roku od 8 dana po otklanjanju nedostataka. Osim toga, investitor ima pravo da zadrži dio
cijene do isteka garantnog roka za kvalitet radova (2%) za otklanjanje nedostataka na koje
ukaže superkolaudacija. Po isteku tog roka vrši se završno plaćanje po ugovoru.

b) Obaveze izvođača
U toku izvršenja ugovora o građenju izvođač ima obavezu vođenja knjiga o građenju,
zatim obavezu solidnog izvođenja radova i obavještavanja o višku radova, te obaveze
omogućavanja nadzora, čuvanja i uređenja gradilišta. Prethodne obaveze mogu biti
imovinsko-pravnog i administrativnog karaktera. Administrativne obaveze se odnose na
pregled tehničke dokumentacije, prijavu početka radova, koja mora biti učinjena najmanje
8 dana prije, općinskoj inspekciji nadležnoj za građenje, i poduzimanje mjera sigurnosti.
Obaveznu sastavnicu ugovora o građenju čini vođenje knjiga o građenju: građevinskog
dnevnika, u koji se unose osnovni podaci o izvođenju radova, i koji potpisuju obje strane
svakodnevno, i građevinske knjige, koja sadrži podatke o završetku pojedinih faza, i koja,
kao što je ranije rečeno, predstavlja osnov za obračunske situacije. I građevinsku knjigu
moraju potpisati obje ugovorne strane. Podaci koji se unose u navedene knjige treba da
upućuju na slijedeću obavezu izvođača, a to je solidno izvođenje radova. Ova obaveza
prvenstveno se odnosi na pridržavanje projektne dokumentacije i javno-pravnih propisa. U
slučaju akutne opasnosti izvođač mora privremeno obustaviti radove. Međutim, izvođač ne
smije, bez odobrenja investitora, odstupiti od projekta. Ukoliko materijal za izgradnju
nabavlja izvođač on mora biti snabdjeven atestom. Upotreba neodgovarajućeg materijala
može imati za posljedicu nekoliko solucija: obustavu radova, rušenje dijela objekta,
primjenu adekvatnog materijala, angažiranje drugog izvođača ili odustanak od ugovora.
Izvođač pada u docnju ukoliko ne poštuje rokove izgradnje. Uz navedene obaveze
izvođač je dužan da obavještava o višku radova (nužnih ili korisnih). Međutim, obaveza
obavještavanja ne postoji za nepredviđene radove, koje izvođač može izvesti i bez
prethodne suglasnosti naručioca (slučajevi više sile, ili ugrožavanje stabilnosti objekta).
Izvođač je dužan da naručiocu omogući vršenje nadzora, a troškove nadzora snosi
naručilac. Troškove čuvanja i uređenja gradilišta također snosi izvođač. U slučaju raskida
ugovora troškove snosi strana koja je kriva za raskid.

11.8. Predaja objekta

Procedura predaje objekta sastoji se od tri faze: tehnički pregled objekta,
primopredaja objekta i superkolaudacija. Tehnički pregled je sistem upravnih i stručnih
radnji kojim za to utvrđena komisija ocjenjuje da li je objekat izgrađen u skladu sa
tehničkom dokumentacijom (kontrola građevinskih radova, instalacija, opreme i
postrojenja). Tehnički pregled se vrši za cijeli objekat, ili za njegov dio. Zahtjev za tehnički
pregled podnose investitor, izvođač, ili obje ugovorne strane zajedno, i to organu koji je
85
izdao građevinsku dozvolu. Po prihvatanju zahtjeva nadležni organ uprave je dužan da u
roku od 8 dana imenuje Komisiju za tehnički pregled, koja broji najmanje 3 člana. Po
završenom pregledu komisija mora u roku od 8 dana podnijeti izvještaj organu koji ju je
imenovao. Nadležni organ mora donijeti rješenje u daljnjem roku od 8 dana. U ovom
slučaju moguće su tri solucije: rušenje objekta, otklanjanje nedostataka, i izdavanje
upotrebne dozvole.
Primopredaju objekta (kolaudaciju), kao sistem stručnih radnji, provode stranke, na
način da utvrđuju saobraznost objekta (radova) sa ugovorom. Primopredaja se obično
provodi nakon tehničkog pregleda, odnosno dobijanja upotrebne dozvole. Kolaudaciju je
moguće izvršiti i prije tehničkog pregleda, odnosno uporedno s njim. Primopredaju objekta
vrši komisija koja o izvršenom pregledu sastavlja zapisnik, i koji potpisuju obje ugovorne
strane. Ukoliko se pregledom utvrde nedostaci izvođač ih mora o svom trošku otkloniti.
Tek kada nedostaci budu otklonjeni može se pristupiti konačnom obračunu. Potpisivanjem
zapisnika o primopredaji investitor donosi odluku o prijemu objekta.
Po proteku garantnih rokova (2 godine za kvalitet radova) stranke pristupaju
superkolaudaciji. Radi se o pregledu, koji, po isteku garantnih rokova, vrši komisija,
imenovana od ugovornih strana. Smisao su-perkolaudacije jeste pojava eventualnih
skrivenih nedostataka objekta, ili radova, koji se nisu mogli utvrditi prilikom kolaudacije.
Eventualni nedostaci se unose u zapisnik, a otklanjaju se na trošak izvođača radova.
Ukoliko nedostaci ne postoje, odnosno po njihovom otklanjanju, pristupa se konačnom
svođenju računa između stranaka.

11.9. Odgovornost učesnika u poslu

Projektant odgovara prvenstveno za propuste u projektiranju. Pr1 tome se posebno
misli na nedostatke građevine u pogledu njene so lidnosti, i to unutar perioda od 10 godina
od primopredaje radova. U svakom slučaju, da bi postojala odgovornost projektanta,
nedostaci moraju biti takvi da ugrožavaju stabilnost i sigurnost objekta. Radi zaštite svojih
prava naručitelj radova i stjecatelj građevine mogu podići tužbu i to unutar desetogodišnjeg
garancijskog perioda. Isti vremenski period odgovornosti (10 godina) za stabilnost objekta
je utvrđen za stručnu geofizičku organizaciju koja je dala mišljenje o podobnosti zemljišta
za gradnju.
Naručitelj radova (investitor) odgovara za novčane obaveze po općim pravilima
obligacionog prava. Za štete na objektima investitor odgovara ako su rezultat njegovih
naloga, i to pod uvjetom da je od izvođača bio upozoren o mogućnostima nastanka štetnih
posljedica. Odgovornost građevinara prvenstveno je kaznene prirode. Kršenjem
administrativnih obaveza građevinar odgovara za privredni prijestup, na primjer: izvođenje
radova na zaštitnom infrastrukturnom pojasu, ili izvođenje radova bez građevinske
dozvole.
Imovinskopravna odgovornost građevinara može biti trojakog karaktera. Prvi slučaj
se odnosi na solidnost građevine, gdje odgovara na isti način kao i projektant. Druga grupa
slučajeva upućuje na odgovornost za nedostatke građevine koji ne utječu na njenu
stabilnost. Treća grupa slučajeva postoji kod neispunjenja nenovčanih obaveza. Ako su za
štetu krivi zajedno projektant i izvođač, onda svaki od njih u tom slučaju snosi dio naknade
koji je srazmjeran krivici. Izvođač odgovara investitoru i za štete koje je skrivio
podizvođač, pri čemu mu pripada pravo na regres.
Kod ugovora o građenju "ključ u ruke" svi radovi su obuhvaćeni jedinstvenom
cijenom. Pri tome, višak radova i nepredviđeni radovi ne utječu na cijenu. Ako je ovim
ugovorom angažirano više izvođača onda oni prema naručitelju solidarno odgovaraju.
Također, pravilo je da izvođač nabavlja materijal, i da istovremeno osigurava nadzor nad
gradnjom objekta. Osim toga, izvođač se redovno pojavljuje kao komisionar, i sa općenito
strožijom odgovornosti.
Ugovor o građenju može prestati na nekoliko uobičajenih načina: zbog promijenjenih
okolnosti, usljed nemogućnosti ispunjenja, na osnovu prekomjernog oštećenja i
sporazumnim raskidom. Obje ugovorne strane mogu jednostrano raskinuti ugovor. Izvođač
može raskinuti ugovor kada investitor kasni sa uvođenjem građevinara u posao. Investitor
ima na pravo raskid zbog znatnog povećanja cijena, usljed nepredviđenih radova, ako je
izvođač u docnji sa izvođenjem pojednih radova, i zbog upotrebe neadekvatnog materijala
od strane izvođača.
86
 12. UGOVOR O OSIGURANJU

12.1. Pojam i karakteristike osiguranja

Osiguranje je uzajamno namirivanje potreba mnogobrojnih i na isti način ugroženih
ekonomskih subjekata. Osiguranje možemo odrediti kao poslovnu djelatnost kojom se, po
načelu uzajamnosti i solidarnosti obezbjeđuje ekonomska zaštita imovine i osoba od rizika
koji ih ugrožavaju. U organizaciono-interesnom smislu osiguranje (zajednica osiguranja) se
može definirati kao zajednica jednako, ili slično ugroženih osoba. Osiguranjem se nastoji
atomizirati, odnosno nivelirati rizik nastupanja štetnog događaja. Ciljevi osiguranja su
ekonomska zaštita imovine i osoba od šteta, odnosno amortiziranje (smanjenje)
nepovoljnog djejstva uzroka koji mogu izazvati štetu. Ekonomska funkcija osiguranja
prvenstveno je usmjerena ka popravci nastalih štetnih posljedica. Funkcije osiguranja se
mogu klasificirati i na slijedeći način: funkcija zaštite (čuvanje imovine), finansijsko-
akumulacijska funkcija (akumulacija novčanih sredstava), i društveno-socijalna funkcija
(socijalna sigurnost). Ova posljednja funkcija, stvaranje osjećaja sigurnosti, upućuje na
značajan psihološki efekat, kao rezultantu poduzetih preventivnih i represivnih mjera.

12.2. Zaključivanje i karakteristike ugovora

Ugovorom o osiguranju obavezuje se ugovaratelj osiguranja da, na načelima
uzajamnosti i solidarnosti, udružuje određeni iznos u zajednicu rizika (osiguratelj), a
zajednica se obavezuje da ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj isplati
osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu, ili učini nešto drugo.
Ugovor o osiguranju je: teretan, sinalgmatičan i formalan, a u određenim situacijama ima
obilježja ugovora u korist trećih osoba. Osiguranje se zasniva ugovorom, a ugovor se
zaključuje na osnovu pismene ponude.
Po Zakonu o obligacionim odnosima postoje tri načina zaključenja
ugovora:
a) potpisivanjem police osiguranja,
b) na osnovu ponude, odnosno prihvata (ili neodbijanja) pismene ponude, i
c) plaćanjem premije (kod obaveznog osiguranja).
Zaključenjem ugovora o osiguranju osiguratelj (osiguravajuće društvo) izdaje policu
osiguranja. U policu se unose slijedeći podaci: ugovorne strane, osigurana stvar (osoba),
rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje osiguranja i period pokrića, svota osiguranja,
premija, datum izdavanja police, potpis ugovornih strana. U slučaju neslaganja sadržaja
police sa uvjetima osiguranja (općim i posebnim) važi tekst police. Polica osiguranja
predstavlja hartiju od vrijednosti. U određenim (hitnim) slučajevima policu osiguranja
može zamijeniti lista pokrića, koja ima privremeni karakter.

12.3. Bitni elementi ugovora

Elementi ugovora o osiguranju su: stranke, predmet osiguranja, rizik, premija,
osigurana svota, trajanje osiguranja. Stranke u ugovoru o osiguranju imaju različite
terminološke odrednice, počev od osiguratelja (osiguravača, osiguravatelja, osiguravaoca),
kao jedne od ugovornih strana (osiguravajuće društvo), pa do ugovaratelja osiguranja, ili
osigu-ranika. Kod imovinskog osiguranja naknada štete može biti isplaćena trećoj osobi, a
ne ugovaraču osiguranja. I kod osiguranja osoba osigurana suma se može isplatiti trećoj
osobi, u ovom slučaju korisniku osiguranja (beneficijaru). Osiguranje imovine implicira
osiguranje vlastite stvari. Međutim, može se osigurati i tuđa stvar (špediter, komisionar,
skladištar, zanatlija, hotelijer).
a) U svakom slučaju jedna ugovorna strana - osiguratelj (osiguravajuće društvo) je
pravna osoba, koja se po pravilu organizira kao dioničko društvo. Osnivanje osiguravajućih
društava, po našem pravu, vrši se na temelju koncesionog sistema. To znači da je za
osnivanje osiguravajućeg društva, pored ispunjavanja zakonom predviđenih uvjeta, potreb-
no odobrenje Agencije za nadzor osiguranja, koji ujedno i nadzire poslovanje društva za
osiguranje (po ekonomskim načelima i pravilima struke osiguranja), i koje može, u
zakonom predviđenim slučajevima, oduzeti odobrenje za rad. Agencija za nadzor za svoj
rad odgovara Vladi Federacije BiH. Ukoliko je ulog stranih osnivača veći od 50%
osnovnog kapitala, za osnivanje se zahtijeva i saglasnost ministarstva finansija.
87
 Osnivači društva su domaće fizičke i pravne osobe. Osnovni kapital za osnivanje
osiguravajućeg društva koje se bavi poslovima osiguranja je dva miliona KM, odnosno tri
miliona KM za poslove životnog osiguranja i za reosiguranje. Osim osnovnog kapitala
sredstva društva čine i: premije, sredstva tehničke rezerve, preventive, rezerve sigurnosti,
sred stva poslovnog fonda. Pored društva za osiguranje moguće je osnovati i društvo za
uzajamno osiguranje i društvo za reosiguranje.
Ugovatelj osiguranja, druga ugovorna strana, po pravilu je i osigu-ranik, dakle ista
osoba. Ugovaratelj osiguranja osigurava svoj imovinski interes, ili svoj život (tjelesni
integritet). Ukoliko osigurava život treće osobe, onda dolazi do razdvajanja pozicije
ugovaratelja i treće osobe (osiguranika). Ugovaratelj sklapa ugovor u svoje ime, i u svoj, ili
za tuđi račun.
a) Predmet osiguranja mogu, pored tjelesnih i bestjelesnih stvari (osiguranje kredita,
osiguranje od odgovornosti), biti osobe (lica) i životinje.
b) Rizik osiguranja se može odrediti kao osigurani slučaj, kao šteta, ili jednostavno
kao mogućnost nastupanja ekonomski štetnog događaja. Dva su uvjeta koja određeni
(budući) događaj mogu opredijeliti kao rizik: mogućnost njegovog nastupanja i podobnost
da događaj prouzrokuje štetnu posljedicu. Osim toga, događaj mora biti: budući,
neizvjestan, i neovisan od isključive volje ugovaratelja. Da bi rizik bio pokriven osi-
guranjem događaj treba da se ponavlja, te da uz to postoji i legalna veza između
osiguranika i imovine (npr. da stvar nije ukradena). Ako se u momentu zaključenja ugovora
osigurani slučaj već desio, ili je bio u nastajanju, ugovor je ništav. Ista pravna posljedica
(ništavost) se primjenjuje i u slučaju da je u momentu zaključenja ugovora već prestala
mogućnost da se događaj desi, ili je bilo izvjesno da će događaj nastupiti. Ako je rizik
nastupio u momentu sklapanja ugovora, a stranke nisu za to znale (npr. kod transportnog
osiguranja) govorimo o putativnom riziku.
d) Premiju možemo odrediti kao cijenu koju plaća osiguranik za rizik što ga
pougovoru o osiguranju preuzima osiguratelj. Obično se premija utvrđuje tarifom, opet u
ovisnosti od rizika koji prijeti imovini, odnosno osobama. Visinu premije određuje stepen
vjerovatnoće nastu panja štetnog događaja, a on se izračunava na osnovu statističkih poda
taka. Učestalost događanja upućuje na veći rizik, a time i veću premiju osiguranja.
Također, trajanje osiguranja utječe na veličinu premije. Duži period osiguranja, veći rizik -
veća premija. Na visinu premije utječe i vrijednost stvari. Premija obračunata na osnovu
naprijed navedenih parametara naziva se tehnička (neto) premija. Osim tehničke premije
postoji funkcionalna premija (neto premija + naknada za preventivu) i
bruto premija, ili konačni iznos premije. Bruto premija se dobiva kada funkcionalnoj
premiji dodamo alikvotni dio sredstava potrebnih za pokrivanje ukupnih troškova
proizvodnje.
e) Osigurana svota je vrijednost imovinskog interesa, koja je za ugovaratelja
osiguranja (osiguranika) sadržana u predmetu ugovora. Za razliku od osigurane sume,
naknada predstavlja iznos koji se plaća korisniku osiguranja kad nastupi osigurani slučaj.
Kod imovinskog osiguranja naknada se ne ugovara. Osiguranje, općenito gledajući,
podrazumjeva pokriće od rizika (osiguranje) stvarne vrijednosti stvari. Međutim, ovo
pravilo ima i izuzetaka, što znači da je moguće izvršiti podosiguranje i nadosiguranje.
Kod podosiguranja iznos naknade je manji od štete, s tim da osiguranik plaća manju
premiju. Nadosiguranje, nasuprot tome, podrazumjeva postojanje suprotne situacije - svota
osiguranja je iznad vrijednosti stvari. U svakom slučaju nadosiguranje po našem zakonu
predstavlja izuzetak i može se koristiti samo u rijetkim slučajevima (postojanje opravdanih
razloga). U određenim slučajevima (npr. kod osiguranja stoke) moguće je limitirati najveću
svotu osiguranja (maksimum). Kod osiguranja osoba ugovara se osigurana svota i ona
predstavlja iznos naknade.
f) Trajanje osiguranja se po pravilu podudara sa sa trajanjem ugovora. Međutim,
osiguranjem se može pokriti i period koji prethodi zaključivanju ugovora, pri čemu se
ugovor smatra važećim ako zainteresirana strana nije znala da se događaj već desio.

88
 12.4. Obaveze ugovornih strana
Obaveze osiguranika se odnose na plaćanje premije, davanje podataka o riziku,
obavještavanje o osiguranom slučaju i promjeni rizika, i na staranje o osiguranom
predmetu.
Premija se plaća u mjestu u kome ugovaratelj osiguranja ima sjedište odnosno
prebivalište. Ukoliko se plaća odjednom onda je to pri zaključenju ugovora, ili pri uručenju
police. Po pravilu premija se plaća unaprijed. Izuzetak je moguć (naknadno plaćanje) kod
osiguranja poljoprivredne djelatnosti. Obaveza osiguratelja na naknadu štete nastaje tek
pošto osiguranik uplati premiju. Plaća se fiksna premija, dakle nepromjenjiva premija koju
izračunava osiguratelj. Osnovni prigovor za fiksnu premiju je da je nepravična. Kod
osiguranja imovine, ukoliko se premija ne plati ni mjesec dana poslije opomene (učinjene
preporučenim pismom), ugovor prestaje po samom zakonu. Kod osiguranja života situacija
je nešto drukčija. Naime, ako premija ne bude plaćena p0 proteku roka od najmanje 30
dana, od učinjene opomene, osiguratelj može raskinuti ugovor. Ipak, on to ne može učiniti
u slučaju da su premije uplaćene za prethodne tri godine.
Savjesnost osiguratelja i ugovaratelja osiguranja determinira značaj druge obaveze
osiguranika - davanje podataka. Preciznije rečeno, ako je ugovaratelj osiguranja dao
namjerno netačne podatke, ili prešutio neku okolnost koja može biti od značaja za ocjenu
rizika (nesavjesnost), tako da osiguratelj ne bi ni zaključio takav ugovor da je znao pravo
stanje stvari, osiguratelj može u zakonskom roku od 3 mjeseca tražiti poništenje
konkretnog ugovora. Ako je ugovaratelj osiguranja savjestan, dakle nije nastupao s
namjerom, osiguratelj može ili ići na raskid ugovora ili predložiti povećanje premije.
Osiguranik je dužan obavijestiti osiguravajuće društvo (osiguratelja) o nastupanju
osiguranog slučaja u roku od 3 dana. Propuštanjem ovog roka osiguranik ne može izgubiti
prava iz osiguranja. Međutim, osiguranik usljed navedenog propusta može izgubiti dio
naknade. Osiguranik je dužan obavještavati osiguratelja o svakoj okolnosti koja determinira
rizik. Ukoliko ugovaratelj osiguranja nije sudjelovao u povećanju rizika rok za
obavještavanje iznosi 14 dana.
Osim toga, osiguranik je dužan starati se o osiguranom predmetu, na način da
poduzima sve potrebne mjere radi otklanjanja opasnosti koja prijeti osiguranom predmetu.
Osiguratelj ima pravo da smanji odštetu u mjeri u kojoj je šteta prouzrokovana time što se
osiguranik nije pridržavao propisanih mjera i što nije poduzimao određene radnje. Ova oba-
veza osiguranika permanentnog je karaktera, što znači da je osiguranik dužan da poduzme
sve mjere spašavanja ugrožene imovine i sprječavanja povećanja štete.
Obaveze osiguratelja svode se na plaćanje naknade i na obaveze koje prvenstveno
dotiču načelo ekonomičnosti poslovanja. Osnovna obaveza osiguratelja je da u slučaju
nastupanja osiguranog slučaja plati naknadu, odnosno naknadi štetu (ako se radi o
osiguranju imovine), ili, ako se radi o osiguranju osoba, da isplati osiguranu svotu. Po
nastupanju štetnog događaja (osiguranog slučaja) osiguratelj provjerava da li po-stoji
ugovor o osiguranju, zatim da li je slučaj predviđen ugovorom i da li osiguranik ima pravo
na naknadu. Ukoliko su ispunjeni navedeni uvjeti osiguravajuće društvo utvrđuje iznos
naknade, koju isplaćuje kod osiguranja imovine. Kod osiguranja osoba osiguravajuće
društvo osi-guraniku (imatelju police) isplaćuje svotu osiguranja. Rok za isplatu je 14 dana
od dobivanja obavještenja da se osigurani slučaj desio. Ukoliko postoji spor u pogledu
visine naknade osiguratelj mora isplatiti nesporni dio naknade (predujam). Dakle,
cjelokupan postupak počinje utvrđivanjem osiguranog slučaja - da li se desio ugovorom
predviđeni štetni događaj i da li je pogodio osiguranika? Ove poslove obavljaju stručnjaci
osiguravajućeg društva. Osiguratelj, po pravilu, ne naknađuje štete koje su nastale zbog:
nedostataka stvari, ratnih operacija, pobuna. Kada se utvrde naprijed navedene činjenice
pristupa se procjeni štete. Ako se strane ne slože o visini štete, rješenje problema se
povjerava vještaku. U konačnici, nezadovoljna strana može pokrenuti spor pred sudom. Na
kraju se pristupa utvrđivanju veličine naknade i isplati. Iznos naknade ne može prijeći
vrijednost štete, pri čemu se izgubljena dobit naknađuje samo ako je to izričito ugovoreno.
Visina naknade je ograničena visinom osigurane svote. Naknada se isplaćuje u novcu, ili, u
određenim slučajevima, u naturi (popravka stvari). Ranije je već rečeno da se iznos
naknade može ograničiti na svotu manju od stvarne štete (podosigura-nje). Kod
djelimičnog oštećenja stvari primjenjuje se pravilo proporcije:

89
 osigurana svota
Naknada štete = ------------------- x stvarna šteta
stvarna vrijednost

iznos plaćene premije

Naknada štete = -------------------------------------------- x stvarna šteta
iznos premije koju bi trebalo plaćati
Ako je stvar oštećena šteta se naknađuje u visini troškova opravke, umanjeno za iznos
vrijednosti rabaćenja ostatka stvari. Ako stvar potpuno propadne isplaćuje se svota
osiguranja, a ne stvarna vrijednost.
Franšiza (sitna šteta) je ugovoreni iznos s kojim osiguranik učestvuje u šteti. Franšiza
može biti: kvalitativna (koja isključuje određene kategorije šteta) i kvantitativna, kod koje
osiguranik snosi dio štete. Kvalitativna franšiza može biti:
a) integralna, do visine franšize šteta se ne naknađuje, preko toga naknađuje se u
cijelosti;
b) odbitna (apsolutna), uvijek se odbija od štete;
c) alternativna, npr. u transportnom osiguranju, kod kargo osiguranja (robe)
ugovara se franšiza po koletu, ili cijeloj pošiljci, a primjenuje se ona koja je za
osiguranika povoljnija.
Kod osiguranja života isplaćuje se osiguraniku, ili korisniku osiguranja, osigurana
svota kad nastupi ugovoreni slučaj, tj. kad osiguranik umre ili doživi određeno doba života.
Kod osiguranja osoba od nesretnog slučaja, usljed koga ne nastupa smrt, isplaćuje se dio
osigurane svote, prema stepenu nesposobnosti za rad prouzrokovane nesretnim slučajem.
Osiguratelj ne naknađuje ni štete koje je osiguranik prouzrokovao namjerno. Izuzetak
postoji kod obaveznog osiguranja korisnika motornih vozila od odgovornosti, gdje
osiguratelj naknađuje štetu i u slučaju krivice korisnika vozila. Kod osiguranja života u
korist trećeg svota osiguranja se isplaćuje korisniku. Kod ove vrste osiguranja moguća su
još dva slučaja: otkup police i predujam. Osiguratelj je dužan osiguraniku isplatiti otkupnu
vrijednost police, ako je osiguranik zaključio osiguranje za cio život i ako je uplaćena
premija barem za 3 godine. Osim toga, osiguranik može tražiti da mu osiguratelj isplati
unaprijed dio osigurane svote (predujam) do visine otkupne vrijednosti police, a tu svotu
mu ugovaratelj osiguranja može vratiti kasnije.
Osiguravajuće društvo (osiguratelj) za obaveze iz ugovora o osiguranju odgovara
svim svojim sredstvima. Osiguratelj je obavezan da putem reosiguranja i suosiguranja
obezbjedi pokriće obaveza iz osiguranja. Uz to, osiguratelj mora svoju ekonomsku
djelatnost organizirati suglasno ekonomskim načelima osiguranja. Njegove obaveze se
protežu i na činjenje dostupnim sadržine općih akata, tarifa i uvjeta osiguranja
osiguranicima, ali i javnosti općenito.

12.5. Vrste osiguranja

Osiguranje može biti višestruko i dvostruko. Radi se o slučajevima kada se osiguranik
osigurava kod dva ili više osiguratelja za isto vrijeme od istih rizika. Kod višestrukog
osiguranja zbir svih naknada ne prelazi vrijednost osiguranog predmeta, odnosno svaki
osiguratelj odgovara za izvršenje svojih obaveza u potpunosti. Za razliku od višestrukog
osiguranja, kod dvostrukog osiguranja kao relevantan element u određenju visine naknade
uzima se savjesnost ugovaratelja osiguranja. Ako je ugovaratelj postupao nesavjesno svaki
osiguratelj može tražiti poništenje ugovora i zadržati premije. U slučaju savjesnog
postupanja ugovaratelja osiguranja svaki osiguratelj ima pravo na svoju premiju, a
ugovaratelj na naknadu od svakog osiguratelja po ugovoru. Obje naknade zajedno ne mogu
prijeći iznos štete.
a) Osnovna podjela osiguranja je na osiguranje imovine, osiguranje osoba i pomorsko
osiguranje (kasko, kargo). Osiguranje može biti dobrovoljno (pravilo) i obavezno
(izuzetak). Pojedini autori osiguranje dijele na životna (osiguranje za slučaj smrti,
osiguranje za slučaj doživlje-nja, osiguranje rente...) i neživotna (osiguranje osoba,
osiguranje materijalne imovine, osiguranje obavljanja određene djelatnosti, osiguranje
odgovornosti). Kod osiguranja imovine razlikujemo osiguranje stvari i osiguranje od
imovinskih šteta. Osiguranja imovine možemo klasificirati na slijedeći način:
90
 - osiguranje od požara,
- osiguranje od provalne krađe,
- osiguranje od loma strojeva,
- osiguranje objekata u izgradnji,
- osiguranje stakla od loma,
- šomažno osiguranje (osiguranje od opasnosti prekida rada, zbog požara i si.),
- osiguranje usjeva,
- osiguranje odgovornosti,
- osiguranje proizvodnje filmova,
- osiguranje stvari domaćinstva.
Prema Zakonu o obligacionim odnosima (član 9) poslovi životnog osiguranja dijele se
na osiguranje života i penzijsko osiguranje. Osiguranje osoba obuhvata osiguranje života
(na doživljenje) i osiguranje na slučaj bolesti, nezgode i nesposobnosti za rad (osiguranje
od nesretnog slučaja). Kod osiguranja na doživljenje određene starosti može se ugovoriti da
se osiguraniku isplati ugovorena svota odjednom, kad doživi ugovorenu starost, ili da se
uredi kao periodična isplata (rentno osiguranje). Osiguranjem od nezgode određena osoba
se osigurava od nesretnog slučaja, koji ima za posljedicu smrt, gubitak radne sposobnosti,
narušenje zdravlja.
Osigurana svota se isplaćuje u slučaju smrti osigurane osobe, a dio osigurane svote u
slučaju trajnog smanjenja opće radne sposobnosti, i to srazmjerno stepenu smanjenja radne
sposobnosti. Ako se posljedica nezgode ispoljava kao prolazna nesposobnost za rad
isplaćuje se naknada.
b) Obavezno osiguranje propisuje se zakonom i važi samo za određe
ne slučajeve osiguranja:
 osiguranje putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja,
 obavezno osiguranje automobilske odgovornosti,
 osiguranje vlasnika, odnosno korisnika zrakoplova, od odgovornosti za štete
počinjene trećim osobama,
 obavezno osiguranje odgovornost brodica (čamaca).
Svi prijevoznici su dužni osigurati putnike od posljedica nesretnog slučaja: za slučaj
smrti, trajnog gubitka opće radne sposobnosti, prolazne nesposobnosti za rad. Ista obaveza
važi za poslovne subjekte koji prevoze svoje radnike, ili druge osobe, vršenjem svoje
redovne djelatnosti. Osiguranim osobama smatraju se sve osobe koje se nalaze u krugu
stanice (pristaništa, aerodroma), koje su namjeravala putovati, bez obzira da li imaju kartu
ili ne. Pravo na osiguranu svotu (i naknadu troškova) imaju putnici, odnosno njihovi
nasljednici. Osiguratelj ima pravo na regres od prijevoznika koji je propustio zaključiti
ugovor o osiguranju. Ako putnika zadesi nesretni slučaj (smrt, trajni gubitak opće radne
sposobnosti), osiguratelj je dužan isplatiti ugovorenu osiguranu svotu. Ako je došlo samo
do djelomičnog gubitka opće radne sposobnosti, osiguravajuće društvo je dužno isplatiti
procenat osigurane svote, i to sraz-mjerno stepenu gubitka radne sposobnosti. Uz to,
osiguratelj je dužan isplatiti naknadu izgubljene zarade i nužnih stvarnih troškova liječenja.
c) Reosiguranje je osiguranje osiguratelja. Reosiguranjem se, stvara njem pravnog
odnosa između osiguravajućeg i reosiguravajućeg društva, vrši amortizacija, disperzija,
izravnavanje i podjela rizika. Reosiguranjem osiguratelj dio rizika prenosi na
reosiguravajuće društva, na osnovu čega je dužan platiti odgovarajuću premiju. Ugovorom
o reosiguranju u direktni pravni odnos stupaju osiguratelj i reosiguratelj.
S druge strane, nema direktnog odnosa između reosiguratelj a i osi-guranika.
Reosiguratelj za svoje obaveze odgovara svim svojim sredstvima. Osnovne vrste
reosiguranja su: reosiguranje viška štete, reosiguranje viška gubitka, kvotno i ekscedentno
reosiguranje.

12.6. Prestanak ugovora

Pored uobičajenih načina prestanka, ugovor o osiguranju prestaje po sili zakona i
jednostranim raskidom. Ugovor o osiguranju nije ni zaključen ako je u času njegovog
sklapanja osigurani slučaj već nastao, ili je bio u nastupanju, ili je postalo sigurno da će se
desiti. Takav ugovor se smatra ništavim. Ako za vrijeme trajanja osiguranja predmet
osiguranja propadne usljed nekog događaja koji nije predviđen u polici, ugovor prestaje da
postoji pro futuro (ubuduće). U ovom slučaju osiguratelj je dužan vratiti osiguraniku
91
srazmjeran dio naknade. Stečaj nad osigurateljem je naredni način prestanka ugovora o
osiguranju po sili zakona. Ugovor ne prestaje odmah već 30 dana od dana otvaranja
stečajnog postupka.
Ugovor o imovinskom osiguranju prestaje i zbog neplaćanja premija koje dospjevaju
nakon zaključenja posla, pri čemu se za nastupanje djejstva zahtjev protek roka od 30 dana
od dospjelosti premije. Ugovor o osiguranju može prestati jednostranim raskidom u
nekoliko slučajeva. Prvo, kada osiguranik namjerno da netačnu prijavu ili prešuti
relevantne podatke.
Osiguratelj može raskinuti ugovor ako se poslije njegovog zaključenja rizik povećao
do te mjere da on pod tim uvjetima ne bi ni zaključio ugovor. Kod ugovora o osiguranju sa
neodređenim rokom, osiguratelj može raskinuti ugovor sa danom dospjelosti premije
(otkazni rok 3 mjeseca). Naredni razlog, zbog koga osiguratelj može jednostrano raskinuti
ugovor, je stečaj osiguranika. Za davanje izjave o raskidu osiguratelju stoji na raspolaganju
rok od 3 mjeseca od dana otvaranja stečaja. Također, osiguratelj može raskinuti ugovor u
slučajevima nadosiguranja, pod uvjetom da je utvrđena prevara osiguranika. Osiguranik
ima pravo na raskid ugovora ako je osiguratelj odbio smanjenje premije, iako se rizik od
zaključenja ugovora smanjio.

92