NASLOV ORIGINALA

HONORE DE BALZAC
LES PAYSANS

S FRANCUSKOG PREVELA
JELISAVETA MARKOVIC

PRIREDIO
ODGOVORNI UREDNIK
DR MURIS IDRIZOVIĆ

LIKOVNA OPREMA
MUSTAFA IBRULJ

O
N
O
R
E
D
E
B
A
L
Z
A
K
»

SE
LJA
CI

"S
V
J
E
T
L
O
S
T
"

S
A
R
A
J
E
V
O
 S E L J A C I

Gospodinu P. S. B. Gavo

Z. 2. Ruso je u zaglavlju Nove Heloize stavio: »Ja sam

vidio kako se živi u moje vrijeme i objavio sam ova pisma.« Zar
ne mogu i ja da kažem, po ugledu na tog velikog pisca: Ja
proučavam život mojeg doba i objavljujem ovo djelo.
Cilj ove studije, strahovito istinite, ukoliko društvo htjedne
da od čovjekoljublja stvara princip, umjesto da ga smatra kao
slučajnost, jeste da predstavi glavne tipove jednog naroda, koji
tolika pera zaboravljaju tražeći nove predmete. Taj zaborav je
možda samo obazrivost, u vremenu kad je narod nasljednik svih
dvorana kraljevstva. O zločincima su se pjevale pjesme, prema
dželatima su srca bila puna sažaljenja, proleter je postao gotovo
božanstvo! Razne sekte su se uskomešale i viču svim svojim
perima: »Ustajte, radnici!« kao što se govorilo trećem staležu:
»Ustaj!«. Jasno je da nijedan od tih Ero-strata nije imao
hrabrosti da ode u udaljena sela radi loga da prouči vječitu
zavjeru onih koje mi još zovemo .slabima, protiv onih koji sebe
smatraju jakim, zavjeru seljaka protiv bogataša... Ovim se ide
samo na to da

5
se otvore oči, ne današnjem zakonodavcu, nego sutrašnjem.
Usljed demokratskog vrtloga kojem se predaje toliko slijepih
pisaca, zar nije hitna potreba naslikati jednom tog seljaka koji
onemogućava da se Zakon pri-mijenjuje svodeći svojinu na
nešto što postoji i što ne postoji. Ovdje ćete vidjeti tog
neumornog podrivača, tog glodara koji rasparčava i dijeli tle,
koji ga raspodjeljuje, i sjecka jedno jutro zemlje na sto komada,
a koga na taj pir snažno poziva sitna buržoazija i od njega
stvara, u isti mah, i svog pomagača i svoj plijen. Taj nesocijalni
element koji je stvorila revolucija progutaće jednog dana
buržoaziju, kao što je buržoazija progutala plemstvo. Uzdignut
iznad zakona svojom sopstvenom malenkošcu, taj Robespjer sa
jednom glavom i dvadeset miliona ruku radi bez prestanka,
njega je godina 1830. uvukla u sve opštine, posadila na počasno
mjesto u gradskom vijeću, oružala kao narodnu gardu u svim
srezovima Francuske, a nije se sjetila da je Napoleon više volio
mogućnost svojeg poraza nego naoružanje masa.
Ako sam, u toku osam godina, sto puta ostavljao ovu
knjigu i sto puta se vraćao njoj, kao najznačajnijoj od onih koje
sam odlučio da napišem, to je zbog toga što su svi moji
prijatelji, kao i vi, razumjeli da hrabrost može da se pokoleba
pored toliko teškoća, toliko pojedinosti upletenih u ovu
dvostruko strašnu i tako svirepo okrvavljenu dramu; ali, u broj
onih razloga zbog kojih sam danas gotovo smjeo, uračunajte i
želju da dovršim djelo namijenjeno tome da posvjedoči moju
živu i trajnu zahvalnost na odanosti koja je bila jedna od mojih
najvećih uspjeha u nevolji.

, 1845. De Balzak

6
 PRVI DIO KO
ZEMLJU IMA, KAVGU IMA
 I

DVORAC

Gospodinu Natanu

»Bare, 6. avgusta 1823.

»Tebe, dragi moj Natane, koji svojom maštom dočaravaš

čitaocima krasne snove, ja ću stvarnošću nagnati da sanjaš. Ti
ćeš mi reći hoće li ikada današnje doba moći da ostavi u
nasljeđe slične snove Natanima i Blon-deima iz godine 1823!
Odmjerićeš rastojanje koje nas dijeli od vremena kad su Florine
XVIII vijeka, budeći se, nalazile dvorac kao što su Bare u
ugovoru kraj svojeg uzglavlja.
Dragoviću moj, ako primiš moje pismo izjutra, hoćeš li
vidjeti, iz svoje postelje, na pedeset milja od Pariza otprilike,
tamo gdje nastaje Burgonja, na velikoj kraljevskoj cesti, dvije
kućice od crvenih opeka, koje spaja, ili razdvaja, zeleno obojena
ograda? ... Tu su poštanska kola ostavila tvog prijatelja.

9
 S jedne i s druge strane od kućica vijuga živa ograda iz koje
strče kupine nalik na razbarušenu kosu. Ovdje i onde prkosno se
uzdiže u njoj poneko drvo. Po stranama jarka, lijepi cvjetovi
kupaju svoje stabljike u ustajaloj i zelenoj vodi. Desno i lijevo,
ta živica se spaja sa dvjema šumskim međama, te nema sumnje
da su livade koje one ograđuju dobijene krčevinama.
Kod tih pustih i prašljivih kućica počinje divan drvored
stogodišnjih brijestova čije se krune u obliku suncobrana
naginju jedne nad drugima i obrazuju jedan dugačak,
veličanstven svod. Pod tim svodom raste trava; u njoj se jedva
primjećuju tragovi dvostrukih kolskih točkova. Starost
brijestova, širina dviju sporednih aleja, poštovanja dostojan
izgled kućica, mrka boja njihovih kamenih podupirača, sve
pokazuje blizinu nekog gotovo kraljevskog dvorca.
Prije nego što sam stigao do te ograde, s vrha jednog
brežuljka, kakve mi Francuzi prilično sujetno nazivamo
planinom, i ispod kojeg se nalazi selo Konš, posljednja stanica,
ja sam već vidio dolinu Bara, na čijem kraju glavna cesta skreće
pravo u malo sresko mjesto Vil-o-Fej, gdje zasjedava sinovac
našeg prijatelja đe Lipo. Ogromne šume koje se šire na vidiku,
na prostranoj uzvišici pored koje teče rijeka, uzdižu se nad tom
bogatom dolinom, uokvirenom u daljini bregovima one male
Svaj-carske koja se zove Morvan. Te guste šume pripadaju
Barama, markizu de Ronkrol i grofu de Sulanž, čiji dvorci i
parkovi, čija sela, kad se gledaju izdaleka i s visine, daju
vjerovatnoće fantastičnim pejzažima Broj-gela de Velur.1
Ako te ove pojedinosti ne bi podsjetile na sve kule u
vazduhu koje si želio da imaš u Francuskoj, ti ne bi bio dostojan
ovog pripovjedanja jednog zadivljenog Pa-rižanina. Jedva
jednom uživao sam u polju gdje je umjetnost izmiješana s
prirodom tako da jedna drugoj ne smetaju, gdje umjetnost
izgleda prirodna, gje je priroda

10
umjetnička. Naišao sam na oazu o kojoj smo tako često .sanjali
prema nekim romanima: na prirodu raskošnu i nnkićenu, na
talasaste tle, ali bez zbrke, na nešto divlje i nozaglađeno,
tajanstveno, neobično. Preskoči ogradu, pa hajdemo dalje.
Kad je moj radoznali pogled htio da obuhvati cijelu aleju u
koju sunce prodire samo pri svojem izlasku ili '.'.alasku,
brazdajući je svojim kosim zracima, pred očima mi se ispriječila
linija jednog uzvišenja; ali, poslije te krivine, dugačku aleju
presjeca jedan šurnarak, i tada HITIO na jednoj raskrsnici nasred
koje se uzdiže kameni obelisk, sasvim kao neki vječiti znak
divljenja. Između kamenova koji čine podnožje tog spomenika,
na čijem se vrhu nalazi nekakva lopta sa bodljama (kakva
misao':), viri nekoliko purpurastih ili žutih cvjetova, kako je
koje godišnje doba. Nema sumnje, Bare je gradila žena, ili su
građene za ženu; čovjek nema ovako dražesne zamisli; arhitekta
je morao raditi po nečijem uputstvu.
Pošto sam prošao kroz taj šumarak, postavljen tu kao na
straži, stigao sam u jednu prekrasnu uvalu na Čijem se dnu
pjenuša potok koji sam prešao preko svoda od mahovinom
obraslog kamenja izvanredne boje, najljepšeg mozaika koji je
vrijeme izgradilo. Drvored se penje potom uz vođu blagim
nagibom. U daljini, vidi se prva slika: jedna vodenica i njena
brana, njen nasip i njena drveta, njene plovke, njeno razastrto
rublje, njena krovinom pokrivena kućica, njene mreže i njen du-
<an za prodaju ribe, ne računajući vodeničarskog momka koji
me je poodavno gledao. Ma na kakvom mjestu <la ste u polju, i
kad mislite da ste tamo sami, na vas motre dva oka zaklonjena
pamučnom kapom; radnik ostavlja svoju motiku, vinogradar
ispravlja svoja povijena leđa, mala kozarica, kravarka ili
ovcarica, penje se na vrbu da vas uhodi.
Malo dalje, drvored se pretvara u bagremovu aleju koja
vodi do gvozdenih vratnica iz onoga doba kad su

U
bravari izrađivali prave vezove od gvožđa, čije su šare toliko
slične izuvijanim crtama na pregledaonici kakvog učitelja
krasnopisa. Sa svake strane vratnica pruža se rov čije su obje
ivice načičkane kopljima i strijelama punim prijetnje, pravim
gvozdenim ježevima. Pored vratnica se, uostalom, nalaze dvije
čuvarske kućice, nalik na one u Versaju, ukrašene vazama
ogromnih razmjera. Pozlata na tim gvozdenim vezovima je-
pocrvenjela, rđa je u to pomiješala svoje tonove; ali su se meni
zbog toga učinile samo još ljepše te vratnice, zvane Velike, koje
odaju ruku velikog đofena2, i koje je on Barama i poklonio.
Tamo gdje se svršavaju i jedan i drugi rov počinju neoljepljeni
zidovi u kojima kamenje, uokvireno malterom od crvenkaste
zemlje, pokazuje svoje šarene boje: bjelutak vatrenožutu,
krečnjak bijelu, pješčar mr-ko-crvenu, i najproizvoljnije oblike.
Na prvi pogled, park je mračan, zidovi mu se ne vide od biljaka
puzavica, od drveta koja, punih pedeset godina, nisu čula sjekiru.
Rekao bi čovjek da je ta šuma, nekim čudom koje se može
dogoditi samo šumama, povratila svoje djevičanstvo. Stabla su
obavljena lijanama koje se pružaju s jednog drveta na drugo.
Sjajno zelena imela visi na svakom račva-nju grana gdje se
moglo zadržati malo vlage. Ponova sam vidio džinovski bršljan,
divlje arabeske koje cvjetaju samo pedeset milja daleko od
Pariza, tamo gdje zemlja nije toliko skupa da se mora štediti.
Predio koji sve to u sebi sadrži zahtijeva veliki prostor. Tu,
dakle, nema ničeg uglađenog, grabulje tuda ne prolaze, kolo-
tečina je puna vode, žaba u njoj na miru liježe svoje mladunče,
svud raste sitno šumsko cvijeće, a vrijes je lijep kao onaj koji
sam januara mjeseca vidio na tvojem kaminu, u bogatom sudu
koji je donijela Florina. Ta tajanstvenost zanosi, uliva nejasne
želje. Dah šume, onaj miris što ga obožavaju duše željne poezije,
kojima je draga i najobičnija mahovina i najotrovnija gljiva, i
vlažna zemlja, i vrba, i smola, i majkina dušica, i zelena bar-
 ,l<« voda, i zaokrugljena zvijezda žutog lokvanja: sve to
Miužno bujanje života predavalo se mojem čulu mirisa, ■ lajući
mi, cijelo, samo jednu misao, svoju dušu možda. I ja sam tada
pomišljao na jednu ružičastu haljinu koja ;c talasa ovom
zavojitom alejom.
Drvored se završava naglo posljednjim šumarkom u kojem
podrhtavaju breze, jablanovi i sva treperava dr-v(<ta, ona koja
imaju dušu, ljupkih stabljika, vitkog rasta, drveta slobodne
ljubavi! Odatle sam, dragoviću moj, ugledao ribnjak pokriven
vodenim biljkama sa širokim i azasrtim listovima, ili sasvim
sitnim tankim listićima, na kojem trune barka obojena bijelo i
crno, gizdava kao ladica kakvog vozara sa Sene, laka kao
orahova ljuska. Iza tog ribnjaka uzdiže se dvorac na kojem se
vidi da je podignut 1560, od opeka lijepe crvene boje, sa uglo-
vima, podupiračima i prozorskim okvirima od kamena. I'razori
su još s malim oknima (o, Versaju!). Kamen je I (-san kao
dijamant, ali u dubinu, kao na duždevoj pa-lati u Veneciji, na
fasadi Mosta uzdisaja. Na ovom dvorcu pravilan je samo
središni dio, s kojeg se spušta elegantan peron sa dvostrukim
zavojitim stepenicama i sa zaokrugljenim naslonom čiji su
stubovi pri dnu tanki a u sredini ispupčeni. Na taj glavni dio
nadovezuju se male kule s tornjevima ukrašenim cvijećem od
olova, moderni paviljoni s galerijama i s vazama više ili manje u
grčkom stilu.'Ovdje, dragi moj, nema simetrije. Ta gnjez-cia,
prikupljena nasumce, zaštićena su zelenim drvetima čije lišće
stresa na krovove hiljade svojih mrkih iglica, održava mahovinu
i oživljava pukotine koje privlače pogled. Tu je jedan italijanski
bor crvene kore, sa svojim veličanstvenim štitom; tu je jedan
kedar star dvjesta godina, tu su žalosne vrbe, jedna jela sa
sjevera, jedna bukva viša i od nje; zatim, ispred glavne kule,
najneobičnije šiblje: potkresan šimšir koji podsjeća na kakav
uništen stari francuski vrt, magnolije i horten-y.ije u njegovom
podnožju; jednom riječi, to je sklonište

13
vrtarskih heroja koji-su bili u modi jedni za drugima, a zatim
zaboravljeni kao svi heroji.
Dimnjak s neobičnim ukrasima, iz kojeg se tamo u uglu
kolutao gusti dim, uvjerio me je da ta prekrasna slika nije neki
operski dekor. Kuhinja je pokazivala da je to stan živih ljudi.
Vidiš li mene, Blondea, koji zamišljam da sam u polarnim
oblastima kad se nađem u Sen-Kluu', usred ovog žarkog
burgonjskog predjela? Sunce lije svoju prijatnu vrelinu, gnjurac
stoji na ivici bare, zrikavci zriču, popac cvrči, mahune nekih
zrna pršte, mak izliva svoj opijum , u slatkim suzama, sve se
ocrtava jasno na zagasitom plavetnilu etera. Iznad crvenkaste
zemlje na terasi lebdi veselo plam-tenje onog prirodnog punča
koji opija insekte i cvijeće, koji nam zasjenjuje oči i opaljuje
lice. Grožđe zri, na lozi je veo od bijelih konaca, tanji od
najtanje čipke. Najzad, duž kuće blistaju plavi žavornjak, zlatasti
dragoljub, grahorica. Iz daljine, nekoliko tuberoza i naran-džina
drveta ispunjavaju mirisom vazduh. Poslije pjesničkog daha u
šumi, koji me je za.to pripremio, dolaze razdražljiva isparenja
ovog botaničkog harema. Gore na peronu, kao kraljicu cvijeća,
pogledaj najzad onu ženu u bijeloj haljini, gologlavu, pod
suncobranom postavljenim bijelom svilom, ali bjelju od svile,
bjelju od krinova ispod njenih nogu, bjelju od zvjezdastih
jasmina koji se drsko uvlače u ogradu od stepenica, onu
Francuskinju rođenu u Rusiji, koja im kaže; »Već vam se više
nisam nadala!« Ona me je spazila još na zavijutku aleje. Kako
savršeno sve žene, čak i one najbezazlenije, umiju da dočekaju!
Koraci posluge koja je postavljala sto obavijestili su me da je
ručak bio odložen do prolaska poštanskih kola. Ona nije smjela
da mi iziđe u sretanje.
Zar nije to naš san, zar nije to san svih onih koji se zanose
lijepim u svim njegovim oblicima, onim božanskim lijepim što
je Luini1 unio u Bogorodičino vjenčanje, svoju lijepu fresku u
Saronou, lijepim koje je Ru-

14
bens5 našao za svoj okršaj u Boju na Termodonu, lijepim koje
pet vjekova izgrađuju na katedralama u Sevilji i u Milanu,
lijepim Saracena u Grenadi, lijepim Luja XIV u Versaju, lijepim
na Alpima, lijepim u Limanji?
Ovom imanju, koje nema ničega m suviše knežev-skog ni
suviše bogataškog, ali na kojem su boravili jedan knez i jedan
zakupac poreza iz starih vremena, što objašnjava njegovu
ljepotu i njegovo prostranstvo, pripadaju dvije hiljade hektara
šume, park od devet stotina jutara, vodenica, tri majura, jedan
ogroman salaš u Konšu i vinogradi, što bi sve trebalo da donosi
prihod od sedamdeset i dvije hiljade franaka. To su Bare, dra-
goviću moj, gdje su mene očekivali već dvije godine, i gdje se ja
danas nalazim u persijskoj sobi, namijenjenoj najmilijim
prijateljima.
U vrh parka, prema Konšu. izbija dvanaestina prozračnih,
bistrih izvora koji dolaze sa Morvana, i koji se .svi ulivaju u
ribnjak, pošto su prije toga svojim tečnim trakama ukrasili i
doline u parku i njegove raskošne vrtove. Bare su dobile svoje
ime po tim prekrasnim vodenim tokovima. Izostavljena je riječ
Brze, jer se u starim poveljama ovo imanje naziva Brze-Bare, za
razliku od Tija-Bare. Ribnjak se izliva u potok kraj drvoreda
širokim pravim kanalom koji je cijelom svojom dužinom
oivičen žalosnim vrbama. Taj kanal, tako okićen, čini
izvanredan utisak. Kada čovjek plovi njime, sjedeći na klupi u
barci,čini mu se da je pod svodom neke ogromne katedrale, čiji
oltar predstavljaju građevine koje se uzdižu tamo na kraju. Ako
sunce na zalasku baci na dvorac svoje narandžaste tonove
ispresijecane sjenkom, i zapali okna na prozorima, čini vam se
da okna plamte. Na kraju kanala vidi se Blanži, sjedište
opštinske vlasti, koje ima šezdeset kuća otprilike, i jednu seosku
crkvu, upravo jednu rđavo održavanu kuću, ukrašenu drvenim
zvonikom s krovom od polomljenih crepova. Tu pada u uči
jedna povelika gazdinska kuća i parohijski dom.

15
Opština, uostalom, nije mala; ona se sastoji iz još dvije stotine
rasturenih domova kojima je ovaj zaselak središte. Selo je,
ovdje-ondje, ispresijecano gradinama; putovi su zasađeni
voćkama. U gradinama, pravim seljačkim gradinama, ima
svega: cvijeća, crna luka, kupusa i vinove loze, ribizla i mnogo
stočnog đubreta. Selo izgleda bezazleno; seljačko je; ima onu
kitnjastu prostotu koju toliko traže slikari. Najzad, u daljini, vidi
se varošica Sulanž, koja leži na obali jedne velike bare kao neka
tvornica na Tunskom jezeru.
Kad šetate tim parkom, koji ima četvore vratnice, svaka u
izvanrednom stilu, mitološka Arkadija čini vam se jednolika kao
Bos0. Arkadija7 je u Burgonji, a ne u Grčkoj, Arkadija je u
Barama i nigdje na drugom mjestu. Rječica, koja je postala od
onih potočića, protiče kroz park, u njegovom nižem dijelu,
vijugavo, i daje mu neki svježi mir i izgled samoće koji utoliko
više podsjećaju na Kartuzijanske manastire što se, na jednom,
vje-štačkom ostrvu, nalaze istinske razvaline jedne poljske kuće
koja je po svojoj unutrašnjoj eleganciji dostojna sladostrasnog
bogataša po čijoj je zapovijesti bila podignuta. Bare su,
dragoviću moj, bile svojina onog Burea ko'ji je potrošio dva
miliona da jedanput ugosti Luja XV. Koliko je neobuzdanih
strasti, otmjenih duhova, srećnih okolnosti bilo potrebno da se
stvori ovo lijepo mjesto! Jedna milosnica Anrija IV prezidala je
dvorac tamo gdje je sad i dodala mu je šumu. Ljubimica velikog
dp-fena, gospođica Šoen, koja je Bare dobila na dar, dodala im
je nekoliko majura. Bure je snabdio dvorac svim ugodnostima
pariških »kućica«8 radi jedne zvijezde iz Opere. Bare treba da
zahvale Bureu i za opravku prizemlja u stilu Luja XV.
Ja se nisam mogao da nadivim trpezariji. Tamo privlači oči
najprije tavanica u freskama po italijanskom ukusu, na kojoj se
prepliću najčudnije šare. Pored zidova, na jednakom rastojanju
jedna od druge, žene od

16
vještačkog kamena, koje se završavaju lišćem, nose na glavama
kotarice pune voća, spojene izvajanim vijencima. Na prostoru
između žena, divne slike nepoznatih umjetnika predstavljaju sve
ono čime trpeza može da se pohvali: ribe, glave divljih veprova,
školjke; jednom riječi, sve što se jede i što, po nekoj fantastičnoj
sličnosti, podsjeća na čovjeka, na žene, na djecu, i što se takmiči
s najneobičnijim tvorevinama mašte Kine, one zemlje u kojoj se,
kako ja mislim, najbolje razumije dekor. Kod svojih nogu,
domaćica ima zvonce da pozove poslugu, kako bi ova mogla ući
samo kad se hoće, kako nikad ne bi prekinula razgovor ni
poremetila zauzeti položaj. Iznad vrata nalaze se slike
sladostrasnih prizora. Prozori su uokvireni mermernim
mozaikom. Dvorana se zagrijeva odozdo. Sa svakog prozora
pruža se izvanredan izgled.
Do te dvorane nalazi se s jedne strane kupatilo, sa druge
budoar iz kojeg se izlazi u salon. Kupatilo je obloženo sevrskim9
pločicama s jednobojnim slikama, pod je od mozaika, kada od
mermera. U udubljenju koje je zaklonjeno jednim bakrorezom,
što se podiže pomoću mehanizma, nalazi se postelja za odmor
od pozlaćenog drveta u najčistijem Pompadur stilu. Tavanica je
od .izurita posutog zlatnim zvijezdama. Slike na pločicama i
ađene su po nacrtu Bušea10. I tako su kupatilo, sto i ljubav,
okupljeni na jednom mjestu.
Iza salona, koji, dragi moj, pokazuje sve veličanstvo stila
Luja XIV,nalazi se raskošna bilijarska soba kojoj nema ravne u
Parizu. Ulazak u to prizemlje je jedno polukružno predsoblje u
čijem se dnu nalaze naj-Itil.njastije stepenice, osvijetljene
odozgo, i one vode u odjeljenja od kojih je svako sazidano u
drugoj eposi. A ljudi su, 1795. godine, sjekli glave zakupcima
poreza! Može moj, kako svijet ne razumje da su čudesa
umjetnosti nemoguća u zemlji gdje nema velikih bogatstava ni
velikih obezbjeđenih egzistencija? Ako ljevica hoće pošto-

- Seljaci 17
-poto da ubija kraljeve, neka nam ostavi bar nekoliko malih
kneževa, ma kako beznačajni bili!
Danas, sve to nagomilano blago pripada jednoj maloj ženi
umjetniku koja ga, ne zadovoljavajući se samo tim što ga je
veličanstveno obnovila, s ljubavlju održava. Tobožnji filozofi,
koji se brinu samo o sebi praveći se kao da se brinu o
čovječanstvu, nazivaju te lijepe stvari pretjeranostima. Oni se
tope od miline pred fabrikama pamučnih tkanina i jednolikim
pronalascima savremene industrije, kao da smo veći i srećniji
danas nego u vrijeme Anrija IV, Luja XIV i Luja XV, od kojih je
svaki ostavio pečat svoje vladavine na Barama. Kakva će pa-
lata, kakav kraljevski dvor, kakvi stanovi, kakva lijepa
umjetnička djela, kakva zlatotkana svila ostati iza nas? Mi danas
tražimo suknje naših staramajki da njima pokrijemo svoje
naslonjače. Korisnici onoga što su nam drugi ostavili, sebičnjaci
i tvrdice, rni sve rušimo i sadimo kupus tamo gdje su se uzdizala
čudesa. Juče je plug preorao Persan, veličanstven posjed koji je
davao titulu jednoj od najbogatijih porodica u pariškom
parlamentu; čekić je uništio Monmoransi, na koji je potrošio
lude novce jedan od onih Italijana okupljenih oko Napoleo-na;
zatim, Val, tvorevinu Renjoa de Sen-Žand'Anželi; Kasan, koji je
sagradila jedna milosnica kneza Konti; u svemu, četiri
kraljevska dvorca iščezla su samo u jednoj dolini Oaze. Mi
pripremamo oko Pariza rimsku Kampanju za sutrašnjicu jednog
vihora koji će dunuti sa sjevera na naše dvorove od sadre i na
naše ukrase od vještačkog kamena ...
Vidiš li, dragi moj, kuda nas vodi navika da piska-ramo po
novinama! Eto sam napisao nešto kao članak. Da li duh, kao i
putovi, nema svoje kolotečine? Zaustavljam se, jer kradem svoje
domaćine, kradem sebe samoga, a vi biste mogli zijevati.
Nastaviće se sutra. Čujem drugi udar zvona koje objavljuje
jedan od onih obil-

18
nih ručkova kakvi su se davno izgubili, običnih dana, razumije
se, iz pariških trpezarija.
Ovo je istorija moje Arkadije. Godine 1815, umrla je, u
Barama, jedna od najčuvenijih ljepotica prošlog vijeka, jedna
pjevačica zaboravljena od giljotine i od ari-.stokratije, od
književnosti i od bogaštine, pošto je prije toga spadala i u
bogaštinii i u književnost i u aristokra-liju, i pošto se očešala o
giljotinu; zaboravljena kao mnoge ljubazne starice koje odlaze
da na selu ispaštaju svoju obožavanu mladost, i koje jednu
izgubljenu ljubav zamjenjuju drugom, čovjeka prirodom. Te
žene žive sa cvijećem, sa šumskim mirisima, s nebom, s igrom
sunca, sa svim što pjeva, treperi, šija i niče, sa pticama, sa gu-
šterima, sa cvijećem i s travom; one toga nisu svjesne, niti to
sebi objašnjavaju, ali je to još uvijek ljubav; ljubav takva i tolika
da one radi poljskih milina zaboravljaju vojvode, maršale,
suparništva, zakupce poreze, svoje ludosti i svoju bezumnu
raskoš, svoje ukrase i svoje dijamante, svoje papučice s visokim
potpeticama i svoje rumenilo.
Ja sam prikupio, dragi moj, dragocjene podatke o starosti
gospođice Lager, jer sam s vremena na vrijeme brižno pomišljao
na starost djevojaka koje liče na Morinu, na Marijetu, na Suzanu
di Val-Nobl, na Tiliju, upravo kao što se ne znam koje dijete
brinulo o tome |ta biva sa starim mjesecima.
Godine 1790, zaplašena onim što se dešavalo u javnom
životu, gospođica Lager se nastanila u Barama, koje je Bure za
nju kupio, i u kojima je nekoliko puta proveo s njom ljetnje
mjesece; udes Dibarijeve11 toliko je uticao na nju, da je zakopala
svoje dijamante. Tada je Imala tek pedeset i tri godine; i, po
riječima njene sobarice, koja se udala za jednog žandarma, neke
gospođe Sudri, kojoj se sad svečano obraćaju kao gospođi kine-
tici: »Gospođa je bila ljepša nego ikad.« Dragoviću moj, priroda
zacijelo ima svojih razloga kad prema takvim
■/'

19
na; heroja iz drevnih vremena. Mišice su mu razvijene i snažne, grudi
široke i zvonke, glava pada u oči svojim lavovskim izgledom, glas mu
je jedan od onih koji se

zio sam na obali, gde raste sitna tra\'a, talase slične širokim brazdama
na polju zasijanom djetelinom. Zapitao sam zašto je zemljište takvo,
pomišljajući na neki naročiti način obdje-lavanja. »Tu«, reče mi seljak
koji mi je bio vođa, spavaju oklopnici carske garde; to što vidite, to su
njihovi grobovi.« Ja sam se stresao na te riječi; knez Fridrih od
Švarcenberga, koji ih je preveo, dodao je da je taj seljak tjerao onaj niz
kola na koja su bili natovareni oklopi. Po jednoj od onih čudnih
slučajnosti koje su česte u ratu, naš vođa je spremio doručak Napoleonu
na dan vagramske bitke. Iako siromah, čuvao je dvostruki zlatnik koji
mu je dao car za mlijeko i jaja kojima ga je poslužio. Paroh iz Gros-
Asperna uveo nas je u ono čuveno groblje na kojem su se Francuzi i
Austrijanci borili gazeći u krvi do koljena, sa hrabrošću i istraj-nošću
koja je bila podjednako slavna i na jednoj i na drugoj strani.
Objašnjavajući mermernu pločicu na koju smo mi obratili svu svoju
pažnju, i na kojoj se moglo pročitati ime sopstvenika Gros-Asperna,
koji je poginuo trećeg dana, on nam je rekao: »Ovo je jedina nagrada
koju je dobila porodica.« I dodao je, s dubokom sjetom: »To je bilo
doba velikih jada, i doba velikih obećanja; a danas je doba zaborava ...«
Meni su se te riječi učinile veličanstveno proste; ali, razmišljajući o
njima, dao sam za pravo prividnoj nezahvalnosti austrijske dinastije. Ni
narodi ni kraljevi nisu dovoljno bogati da nagrade svu odanost koja se
pokazuje u odlučnim borbama. Oni koji se bore za jednu stvar sa zad-
njom mišlju o nagradi, neka procijene svoju krv i neka idu u
najamnike!... Oni koji se mačem ili perom bore za svoju domovinu,
moraju misliti samo na to da rade kako treba, kao što su govorili naši
očevi, i primati sve, čak i slavu, samo kao jedan srećan slučaj.
Polazeći po treći put da osvoji to slavno groblje, Ma-sena 15 je,
ranjen, nošen u dvokolicama, održao svojim vojnicima ovaj jedinstven
govor: »Šta! gadovi prokleti, imate samo pet sua dnevno, ja imam
četrdeset miliona, i vi mene puštate da idem naprijed!...« Poznata je
careva dnevna zapovijest vojskovođi, koju je donio g. de Sent-Kroa,
preplivavši triput Dunav: »Umrijeti ili ponova zauzeti selo: u pitanju je
spas armije! mostovi su porušeni.«
Pisac

22
čuju i usred bojnog okršaja; ali on irria samo hrabrost
plahovitog čovjeka, a nema duha ni dalekovidosti. Kao većina
vojskovođa kojima zdrav vojnički smisao, nepovjerenje, sasvim
prirodno kod čovjeka koji je stalno izložen opasnosti, i navika
zapovijedanja daju izgledu nad-moćnosti, Monkorne uliva strah
na prvi pogled; rekao bi f-ovjek da je to Titan, a u njemu se krije
patuljak, kao u onome divu od kartona koji pozdravlja Jelisavetu
na ula-uku u Kenilvortski zamak. Žestoke ćudi a dobar, pun
carske oholosti, on je vojnički zajedljiv, brz na jeziku, a Jojš
brže ruke. Ako je bio divan na bojnom polju, u kući Jo
nesnosan; on zna samo za garnizonsku ljubav, za vojničku
ljubav, kojoj su stari, ti duhoviti tvorci mitova, clnli za zaštitnika
Marsovog i Venerinog sina, Erosa. Ti nosravnjeni kroničari
raznih religija snabdjeli su se čitavom desetinom različitih
Ljubavi. Izučavajući porijeklo i osobine tih Ljubavi, otkrivate
najpotpuniju dru-hivonu nomenklaturu; a mi još zamišljamo da
nešto pronalazimo! Kad se zemljina lopta bude okrenula na dru-
fiu stranu, kao bolesnik koji sanja, kad mora postanu kopna,
Francuzi toga doba naći će na dnu našeg sada-Snjof; Okeana
parnu mašinu, top, novine i ustav, obavljeno morskim biljkama.
A grofica de Monkorne, dragi moj, tanana je, nježna i
bojažljiva ženica. Šta veliš za taj brak? Za onoga ko i">-/.naje
svijet, ti slučajevi su tako opšti, da lijepo sklop-h<ni brakovi
čine izuzetak. A ja gledam ovdje kako ta Hiišna ženica upravlja
ovim krupnim, visokim, napra-ihin generalom sasvim onako
kako je on upravljao svo-|im oklopnicima.
Ako Monkorne progovori glasno pred svojom Vir-tinijom,
gospođa stavlja prst na usta, i on ućuti. Vojnik Itjta da popuši
lulu ili cigaru u jednom hladnjaku, pede-«et koraka daleko od
dvorca, i vraća se otud namirisan. Ponosit na svoju potčinjenost,
on se okreće njoj kao medvjed koji se najeo jagoda, da rekne,
kad mu se ne-

.23

*
što predloži: »Ako gospođa hoće.« Kada dolazi svojoj ženi onim
teškim korakom pod kojim se ugibaju kamene ploče kao daske,
ako ona poviče uplašenim glasom: »Nemojte ulaziti!« on se
vojnički okrene na levokrug izgovarajući ove pokorne reći:
»Javite mi kad ću moći da razgovaram s vama .. .«, onim istim
glasom kojim je na obalama Dunava doviknuo svojim
oklopnicima: »Djeco, treba da se umre, i to lijepo da se umre,
kad se ne može drukčije!« Čuo sam od njega ove dirljive riječi
kad je govorio o svojoj ženi: »Ne samo da je volim nego je
poštujem.« Kad ga spopadne onaj njegov bijes koji ruši svaku
branu i izliva se kao nesavladljiva poplava, ženica odlazi u
svoju sobu i ostavlja ga da se izviče. Samo, poslije četiri ili pet
dana, kaže mu: »Nemojte padati u ja-rost; može vam prsnuti žila
u grudima, a da i ne govorim o bolu koji meni nanosite.« I tada
se lav s Eslinga sklanja da krišom utre suzu. Kad on uđe u salon,
a mi tu razgovaramo, ona mu rekne: »Ostavite nas, on mi čita
nešto«, i on nas ostavlja.
Samo jaki, krupni i plahoviti ljudi, junaci u ratu, diplomate
ponositog lika, geniji, mogu imati to potpuno povjerenje, tu
velikodušnost prema slabosti, tu stalnu zaštitu, tu ljubav bez
surevnjivosti, tu dobroćudnost prema ženi. Vjere mi moje! ja
stavljam grofičinu umješnost toliko iznad suve i mrzovoljne
vrline, koliko više volim svilu jedne naslonjače od utrehtske
kadive kakvog ružnog malograđanskog kanabeta.
Dragoviću moj, ja se nalazim u ovom čarobnom predjelu
već šest dana, i, još ne mogu da se nadivim čudesima ovoga
parka nad kojim se uzdižu tamne šume, i u kojem ima lijepih
staza duž vode. Priroda i njena tišina, njene spokojne radosti,
lak život na koji ona poziva, sve me je to zanijelo. Eto! to je
prava književnost, na jednoj livadi nema nikad pogreške u stilu.
Sreća bi bila zaboraviti ovdje sve, čak i Žurnal de Deba. Ti
zacijelo pogađaš da je padala kiša po cijelo prijepodne ova dva
dana.

24
i )ok je grofica spavala, a Monkorne obilazio svoje imanje, j.i
sam silom okolnosti održao tako nerazumno dato obe-i anje da
ću vam pisati.
Sve dosad, iako sam rodom iz Alansona, i potomak jednog
starog sudije i jednog okružnog načelnika, kako kažu, iako se
razumijem u livadama, ja sam smatrao za bajku postojanje
ovakvih imanja koja donose čovjeku svakog mjeseca po četiri
do pet hiljada franaka. Novac je, za mene, značio ove četiri
strašne riječi: rad i knjižar, novine i politika... Kad ćemo i mi
imati imanje na kojem će novac nicati u nekom lijepom
predjelu? To je ono što vam želim u ime pozorišta, štampe i
knjige. Neka lako bude.
Florina će, zacijelo, pozavidjeti pokojnoj gospođici I-ager!
Naši savremeni Burei nemaju više francuske vlastele koja bi ih
učila kako se živi, oni po trojica zajedno uzimaju jednu ložu u
Operi, udružuju se za kakav izlet, i ne presijecaju na dvoje in-
quarto knjige u divot povezu tla bi ih izjednačili sa in-octavo u
svojoj biblioteci; oni jedva kupuju i nepovezane knjige! Kuda
srljamo mi? Zbogom, djeco moja! volite uvijek
»Vašeg odanog Blondea.«

Da ovo pismo, proizvod najljenjivijeg pera našeg doba, po

nekom izvanrednom slučaju nije sačuvano, bilo bi skoro
nemogućno predstaviti Bare. Bez toga opisa, dvostruko strašan
događaj koji se u njima odigrao bio bi možda manje zanimljiv.
Mnogi očekuju, bez sumnje, da će vidjeti kako mlaz
svjetlosti obasjava oklop nekadašnjeg pukovnika carske k'arde, i
kako njegov raspaljeni gnjev pada na tu ženicu lako da na kraju
ove priče nađu ono što se nalazi na kraju tolikih modernih
drama, dramu spavaće sobe. A zar bi se ta moderna drama
mogla razviti u ovom lijepom salonu iznad čijih su vrata
plavkasti crteži predstav-

25
ljali ljubavne prizore iz mitologije, gde su na tavanici i na
prozorskim kapcima bile naslikane lijepe fantastične ptice, gde
su se na kaminu grohotom smijala čudovišta od kineskog
porcelana; gdje su, na najraskošnijim vazama, plavi i zlatni
zmajevi uvijali svoje repove oko ivica koje je japanska mašta
iskitila svojim obojenim čipkama; gdje su raskošne postelje,
divani, sofe, stočići i police ulivali onu prijatnu ljenost koja slabi
svaku energiju? Ne, drama se ovdje ne svodi na lični život, ona
se događa ili više gore ili niže dole. Ne očekujte nikakvu strast,
istina će biti utoliko dramatičnija. Uostalom, isto-ričar ne smije
nikad zaboraviti na svoju dužnost da svakome dade ono što je
njegovo; bjednik i bogataš su jednaki pred njegovim perom; za
njega, seljak predstavlja veličinu svoje bijede, kao što bogataš
predstavlja skučenost svojih smiješnih osobina; jednom riječi,
ako bogataš ima strasti, seljak ima samo potrebe, seljak je, da-
kle, dvaput siromah; i ako se, politički, njegovo nadiranje mora
bez poštede suzbijati, sa čovječanskog i vjerskog gledišta on je
neprikosnoven.

II

JEDNA BUKOLIKA KOJU JE VERGILIJE

ZABORAVIO

Kad se Parižanin nađe na selu, on je tamo kao lišen svih

svojih navika, i uskoro počne osjećati teret časova, i pored
najusrdnijeg staranja njegovih prijatelja da ga zabave. I zato, u
nemogućnosti da produžuju razgovore u četiri oka, koji se tako
brzo iscrpu, domaćini i domaćice vam mirno kazuju: »Biće vam
veoma dosadno ovdje.« Doista, za uživanje u seoskim čarima
potrebno je imati tu kakav jači interes, poznavati seoske radove,

26
i naizmjenični sklad truda i zadovoljstva, vječnog simbola
ljudskog života.
Kad se jednom san uravnoteži, kad prođe umor od puta i
kad se čovjek prilagodi navikama na selu, naj-leži trenutak
života u dvorcu, za Parižanina koji nije ni lovac ni zemljoradnik,
i koji nosi lake čizme, jeste jutro. Između časa kad se probudi i
časa za ručak, žene spavaju ili se oblače, i njima je nemogućno
prići; domaćin je rano izjutra otišao na posao: Parižanin je,
dakle, sam od osam do jedanaest sati, jer je to, gotovo u svim
dvorcima, čas utvrđen za ručak. I on, pošto pokuša da se zabavi
sitnicama oko oblačenja, uskoro izgubi i to sredstvo, ako nije
ponio kakav rad koji neće moći da dovrši, i koji će vratiti
nedirnut saznavši samo za njegove teškoće; pisac je, dakle, tada
primoran da luta po nlejama parka, da blene u nebo, da broji
velika drveta. !, ukoliko je život lakši, utoliko su čovjeku ta
razono-rtenja mrskija, osim ako nije član sekte kvekera okre-
lača, časnog esnafa drvodjelja ili onih što pune ptice. Kad bi
čovjek morao, kao vlasnici imanja, da stalno živi na selu, on bi
okitio svoju dosadu kakvom geološkom, mineraloškom,
entomološkom ili botaničkom strašću; ali razuman čovjek neće
sebi dopustiti nikakav porok da bi ul.ucao petnaest dana.
Najljepša zemlja, najveličan-filvniji dvorci postaju, dakle, brzo
dosadni onima koji ufcivaju samo u njihovom izgledu. Prirodne
ljepote čine sr ::a:-;vim ništavne kad se uporede s njihovim
predstavl j a n j e m u pozorištu. Tada Pariz zasvjetluca kao
uglačan dijamant. Bez nekog naročitog interesa koji nas prive-
S5U.I'■, kao Blondea, za mjesta kojima prolaze koraci i koja
nlmr.iavaju oči izvjesne ličnosti, čovjek bi pozavidio pti-fftiii.i
što imaju krila da se vrate neprekidnim, uzbudl j i v i m
prizorima Pariza i njegovim ogorčenim borbama.
I 'ugačko pismo koje je novinar napisao moralo je poli. i
zali uviđavnim duhovima da je on, moralno i fizički, dostigao
ono stanje svojstveno zadovoljenim strasti-

27
ma, zasićenoj sreći, koju sva kljukana živina savršeno
predstavlja kad se, zagnjurivši glavu u napetu gušu, održava na
nogama, ali ne može i neće da pogleda ni najprimamljiviji
zalogaj. I zato, kad je njegovo predugačko pismo bilo završeno,
Blonde je osjetio potrebu da iziđe iz Armidinih vrtova 14 i da
ispuni ubistvenu prazninu tri prva dnevna časa; jer je, između
ručka i večere, vrijeme pripadalo domaćici koja je umjela da ga
prekrati. Zadržati jednog duhovitog čovjeka na selu čitav mjesec
dana, kao što je učinila gospođa de Monkorne, a ne vidjeti na
njegovom licu usiljeni smijeh zasićenosti, ne primijetiti skriveno
zijevanje dosade koju je lako pogoditi, to je jedan od najljepših
ženinih trijumfa. Ljubav koja odoljeva toj vrsti opita mora biti
vječna. Nerazumljivo je zašto se žene njime ne služe da ocijene
svoje ljubavnike; glupak, sebičnjak, slab duh, ne može tome
odoljeti. I sam Filip II15, nenadmašan u pretvaranju, izdao bi
svoju tajnu za mjesec dana života udvoje na selu. Zato kraljevi i
žive u stalnom pokretu, i nikome ne daju pravo da ih gleda duže
od četvrt sata.
I pored sve nježne pažnje jedne od najljupkijih žena u
Parizu, Emil Blonde se vratio onome davno zaboravljenom
zadovoljstvu da bježi od škole. Sutradan po svršetku svojeg
pisma, naredio je Fransou, prvom sobaru, koji je bio pridodat
naročito njemu na službu, da ga probudi ranije, s namjerom da
ispita dolinu Avone.
Avona je rječica koja se iznad Konša povećava mnogim
potocima, od kojih neki izviru u Barama, a ulijeva se kod Vil-o-
Feja u jednu od najvećih pritoka Sene. Geografski položaj
Avone, koja je plovna na dužini od četiri milje otprilike, dao je,
poslije pronalaska Žana Ru-vea, svu njihovu vrijednost šumama
barskim, de Sulan-žovih i de Ronkrolovih, koje se prostiru po
vrhovima brežuljaka ispod kojih teče ta dražesna rječica. Barski
park zauzimao je najširi dio doline, između rijeke koju šuma,
zvana barska, obuhvata s obje strane, i velike kra-

28
l.iovske ceste koju stari čvornovati brijestovi označavaju MU
vidiku na padini koja leži uporedo s padinama avon-■kih
bregova, toga prvog uzvišenja veličanstvenog amfiteatra koji se
zove Morvan.
Ma koliko da je svakidašnje ovo poređenje, park, ležeći
tako u dnu doline, ličio je na ogromnu ribu čija ■llava dodiruje
zaselak Konš, a rep selo Blanži; jer, duži nego širi, on se u
sredini prostirao na dvije stotine ju-lara otprilike, dok ih je
prema Konšu imao jedva trideset, a prema Blanžiju četrdeset.
Položaj tog imanja, i/medu tri sela, jednu milju daleko od
varošice Sulanž, odakle se pogledom mogao obuhvatiti taj Eden,
možda I«- i izazvao rat i dao povoda krajnostima koje sačinja-
vuju suštinu ove pripovijetke. Ako je barski raj, viđen i velike
ceste, viđen iz gornjeg dijela Vil-o-Feja, navodio nu grijeh
zavisti putnike, kako bi bogate gazde iz Sulan-fcu i iz Vil-o-Feja
bili mudriji, kad su mu se oni divili r.vukoga časa?
Ova posljednja topografska pojedinost bila je potrebna da
bi se bolje razumjeli položaj i korisnost četvornih vratnica kroz
koje se ulazilo u park Bara, potpuno ograđen zidovima,
izuzimajući mjesta odakle se pružao lijep izgled, i na kojima su
bili iskopani rovovi. Te četvore vratnice, zvane vratnice prema
Konšu, Avon-r.ke vratnice, vratnice prema Blanžiju i Velike
vratnice, predstavljale su tako jasno genija različitih epoha u ko-
lima su bile podignute, da će, u interesu arheologa, biti upisane,
ali ukratko, kao što je Blonde već opisao Velike vratnice.
Poslije osmodnevnih šetnja sa groficom, slavni urednik
Žurnala de Deba poznavao je dobro kineski paviljon, mostove,
ade, poljsku kuću, Ijetnjikovac, razvaline lirama, ogromnu
ledenicu, kioske, jednom riječi, sve zanimljivosti koje izmišljaju
arhitekti vrtova, i koje se mogu stvoriti na devet stotina jutara
zemlje; htio je još da vidi izvor Avone, koji su mu general i
grofica hvalili

29
svakog dana, gradeći svake večeri plan da odu do tamo a
zaboravljajući ga svako jutro. I doista, iznad barskog parka
Avona liči na bujan alpijski potok. Čas se probija kroz stijenje;
čas propada kao u kakvu duboku kacu; tamo se potoci kao
vodopadi slivaju u nju; ovdje se ona razliva po pijesku kao
Loara, i ne dopušta plovidbu stalno mijenjajući svoje korito.
Blonde pođe najkraćim putem kroz isprepletane staze u parku da
bi stigao do vratnica prema Konšu. O tim vratnicama potrebno
je progovoriti nekoliko riječi, uostalom, punih istorijskih
podataka o imanju.
Osnivač Bara bio je jedan mlađi sin doma de Su-lanž, koji
se bogato oženio i htio da prkosi svome starijem bratu. Takvi,
osjećanje stvorilo je prave vilistane na Izola-Beli, na Lago
Mađore. U srednjem vijeku, dvorac Bare ležao je na Avoni. Od
toga zamka ostala su samo vrata, svedena kao na utvrđenim
gradovima, a pored njih, s jedne i s druge strane, dvije kulice
osmatra-čnice. Iznad svoda dizali su se debeli zidovi, obrasli
biljem, sa tri široka prozorska otvora s ukrštenim gvozdenim
šipkama. Zavojite stepenice u jednoj kulici vodile su u dvije
odaje, a u drugoj kulici nalazila se kuhinja. Krov nad vratima,
šiljast kao kod svih starih građevina, ukrašen na vrhu neobičnim
šarama od kovanog gvožđa, zadržao je, na dva kraja toga vrha, i
dva vjetre-nika. U mnogim mjestima ni opštinski dom nije tako
raskošan. Na spoljašnjoj strani vrata iznad svoda još se vidio grb
Sulanžovih, koji je u tvrdom kamenu ure-zalo dlijeto
kamenoresca: na ažurnom polju tri usprav-Ijene srebrne palice,
sa poprečnom trakom, preko njih, i na ovoj pet zlatnih krstića
zarezanih na donjem kraju, sa heraldičnim zaseokom obaveznim
za mlađe sinove plemićkih porodica. Teška stara drvena vrata,
koja je jedna lijepa djevojka otvorila Blondeu, bila su okovana
gvožđem. Čuvar, koga je probudilo škripanje šarki, proviri kroz
prozor, i Blonde ga vidje u košulji:

30
 •— Šta! naši čuvari spavaju još u ovo doba? — reče
l'.irižanin u sebi, zamišljajući da vrlo dobro poznaje vivot u
šumi.
Za četvrt sata hoda stigao je do riječnog izvora, na visini
Konša, i tu njegove oči zadivi jedan od onih predjela za čiji bi
opis bilo potrebno, kao i za istoriju Fran-ruske, ili hiljadu
svezaka ili samo jedna. Mi ćemo se ulovoljiti sa dvije rečenice.
Jedna ispupčena stijena, obrasla niskim drvećem, ko-iii je u
podnožju podlokala Avona, te po tome liči po-iii.tlo na ogromnu
kornjaču koja se ispriječila preko vode, obrazuje svod kroz koji
pogled obuhvata malu površinu, sjajnu kao ogledalo, na kojoj
Avona kao da spava, i koju u daljini završavaju vodopadi s
velikih stijena na kuj i ma se male vrbe, kao opruge, neprestano
njišu pod u.i valom vode.
Iza tih vodopada, bokovi brežuljaka, strmi kao stijene na
Rajni obrasle mahovinom i vrijesom, ali, kao i one, puni oštrih
ivica kamena škriljca, izlivaju ovdje-ondje I ii jele pjenušave
potočiće, kao u kupu, u jednu malu li-■ idu, uvijek zalivenu i
uvijek zelenu; zatim, kao suprotnost, toj divljoj i usamljenoj
prirodi, na drugoj strani tog ivopisnog haosa, iza livada ,vide se
posljednje gradine Konša sa zbijenim seoskim kućama i
njegovim zvonikom.
To su dvije rečenice, ali sunce koje se rađa, ali čili >ću
vazduha, ali hladnu rosu, ali sklad vode i šume!. . . i'i pogodite!
— Vjere mi moje! ovo je lijepo skoro kao u Operi! — ii-i'e
Blonde u sebi idući uz neplovnu Avonu čiji je ćudljivi tok samo
još jače isticao prav, dubok i tihi kanal plovne Avone, oivičen
visokim drvetima barskih šuma.
Blonde nije otišao vrlo daleko u svojoj jutarnjoj šetnji;
uskoro ga je zadržao jedan od onih seljaka koji su, u ovoj drami,
sporedne ličnosti, ali tako potrebne za i adnju da bi se čovjek
skoro pokolebao između njih i glavnih uloga.

3!
 Došavši do jedne gomile stijena između kojih je glavni
izvor stisnut kao između dvojih vrata, duhoviti pisac spazi
jednog čovjeka koji je stojao tako nepomično da bi sama ta
nepomičnost bila u stanju da izazove radoznalost jednog
novinara, da ga već nisu duboko zainte-resovali izgled i odijelo
toga živog kipa.
On poznade u tome bijednom stvoru jednog od onih staraca
koje je rado crtao Sarle18, i koji je ličio na borce tog vojničkog
Omira po čvrstini svoje tjelesne građe, kadre da ponese nesreću,
i na njegove besmrtne čistače po svojem pocrvenjelom,
modrikastom, hrapavom licu, nenaviknutom da se miri sa
sudbinom. Šešir od grubog sukna, čiji se obod držao samo o
koncima, čuvao je od nevremena tu gotovo ćelavu glavu; ispod
njega virila su dva pramena kose za koju bi kakav slikar platio
četiri franka na sat da naslika taj snijeg, blještav i raspoređen
kao snijeg svih drevnih vječnih Otaca. Po tome kako su mu upali
obrazi produžavali usta, jasno je bilo da se bezubi starac češće
okreće buretu nego naćvama. Bijela brada, rijetka, davala je
opak izraz njegovom profilu krutošću kratko podsječenih dlaka.
Oči, suviše sitne za njegovo ogromno lice, položene koso kao
oči u svinj-četa, izražavale su istovremeno i lukavstvo i lijenost;
ali, u tom trenutku, bacale su gotovo svjetlost, s toliko su
napregnute pažnje bile uprte u rijeku. Umjesto odijela, taj
siromah čovjek imao je na sebi nekakvu staru bluzu, nekada
plavu, i čakšire. od onog grubog platna od kojeg se u Parizu šiju
džakovi. Svaki bi se varošanin stresao da mu vidi na nogama
olupane drvene klompe u kojima nije bilo nimalo slame da bi
manje vrijeđale ispucale noge. Izvjesno je bilo da bluza i čakšire
imaju vrijednost samo još za kazan u fabrici hartije.
Posmatrajući tog seoskog Diogena, Blonde povjerova da
može postojati tip onih seljaka koji se viđaju na sta^-rim
goblenima, na starim slikama, na starim skulpturama, i koji su se
njemu dotle činili fantastični. Nije

.32
 više odbacivao školu ružnoga, razumio je da, kod čovjeka,
lijepo čini samo jedan laskav izuzetak, obmanu u koju Hi> on
trudi da vjeruje.
— Kakve mogu biti misli i navike jednog ovakvog
stvora? o čemu li on misli? — pitao se Blonde, obuzet
rudoznaloscu. Je li to moj bližnji? Zajednički nam je
Harno oblik, a i to!...
Proučavao je onu okorjelost lica, svojstvenu ljudima
l'nji žive pod vedrim nebom, naviknuti na promjene u
riosferi, koji podnose najveću hladnoću i najveću že-
i, kao i svaku drugu muku, koji, tako reći, štave svoju
i/.u, a od svojih živaca grade spravu za odbranu od
•.ičkog bola, tako snažnu kao kod Arabljana ili Rusa.
— To su Kuperovi17 crvenokošci — reče on u sebi;
nije potrebno ići u Ameriku da se vide divljaci.
Iako je Parižanin bio samo dva koraka daleko od 'ii'Ca,
starac ne okrete glavu, nego je neprestano gledao u suprotnu
obalu s ukočenošću kakvu indijski fakiri dali i svojim
ustakljenim očima i ukrućenim udovima. Polu i eden tom
vrstom magnetizma, zaraznijom nego što se misli, Blonde se
najzad i sam zagleda u vodu.
— Je li, stari, šta to ima tamo? — upita Blonde poslije
dobrih četvrt sata, za koje vrijeme nije spazio ni-Ala što bi
opravdalo tu duboku pažnju.
— Pst!... — reče sasvim tiho starac dajući Blon-dru znak
da ne pokreće vazduh svojim glasom; — upla-SK rte je .. .
— Koga?
—■ Vidru, dragi gospodine. Ako nas čuje, može još
jiiibjeći ispod vode! I, nema tu šta, skočila je tamo, eno! Vidite
li gdje voda klobuča... O! vreba neku ribu; ali, kad htjedne da se
vrati, moj mali će je uhvatiti. Vidra ,l<\ znate, rijetka životinja.
To je učena divljač, osjetljiva iako je divljač; u Barama, platili bi
mi za nju deset franaka, pošto gospođa posti, a sutra je postan
dan. Nekada, pokojna gospođa mi je davala za nju i po dvadeset

:i — Seljaci 33
franaka i još mi je vraćala kožu! ... — Muše — pozva tihim
glasom — gledaj dobro ...
Na drugoj strani tog Avoninog rukavca, Blonde vidje pod
jednim žbunom jovovine dva oka sjajna kao u mačke; zatim
spazi mrko čelo i čupavu kosu jednog djeteta od dvanaest
godina otprilike, koje je ležalo potrbuške; ono znakom pokaza
vidru i time dade na znanje starcu da je ne pušta iz vida. Blonde,
savladan ovom žarkom nadom starca i djeteta, dopusti da ga
ujede demon lova.
Taj demon vas dvjema kandžama, nadom i radozna-lošću,
vodi kuda hoće.
— Koža se prodaje šeširdžijama — nastavljao je starac. —
Ona je tako lijepa, tako meka! Meće se na kape .. .
— Mislite, stari? — reče Blonde smiješeći se.
— Zacijelo, gospodine, vi to znate bolje nego ja, iako je
meni sedamdeset godina — odgovori pokorno i s puno
poštovanja starac, i sav se uprepodobi. — Možda biste mi vi
mogli reći zašto nju toliko traže kondukteri poštanskih kola i
vinarski trgovci?
Blonde, taj umjetnik u ironiji, kod koga se već probudilo
nepovjerenje na onu riječ učena, sjetivši se maršala de Rišelje,
pomisli da se taj stari seljak njemu ruga: ali ga razuvjeri
prirodnost držanja i glupost izraza na licu.
— Kad sam ja bio mlad, imalo je mnogo vidra ovu
da; zgodno je njima ovdje! — nastavi čiča; — ali su ih
ljudi toliko lovili, da sad jedva ako joj spazimo rep je
danput u sedam godina ... I sreski načelnik u Vil-o-Fe-
ju ... Poznaje li ga gospodin? ... Ono jeste da je Pari-
žanin, ali je valjan mladić kao i vi, voli ono što je rijetko.
I zato mi je rekao, jer on zna da ja vješto hvatam vidre,
ja njih poznajem tako kao što vi poznajete slova u knji
gama, zato mi je rekao ovako: »Čiča Furšone, kad bu
dete uhvatili vidru, donesite mi je, kaže, ja ću vam je

34
dobro platiti, a, ako imadne bijele pjege na leđima, kaže,
■ I H'U vam za nju trideset franaka.« Eto šta mi je kazao
i :iamom ulazu u Vil-o-Fej, tako mi vjere u Boga Oca,
■ia i Svetoga duha. A ima i jedan učenjak u Sulanžu,
ilurdon, naš Ijekar, koji pravi, kažu, nekakvu prirod-
i i-u^ku zbirku, i kome nema ravnog ni u Dižonu, to je
■ i.i|iičoniji čovjek u ovome kraju, i on bi mi je dobro
platio!... On umije da puni slamom ljude i životinje! A
uvaj moj dječko tvrdi da ta vidra ima bijelu dlaku...
<Ako je tako, kažem mu ja, dobri Bog nam je dao sreće
iidjulros!...« Vidite li klobuke na vodi? ... O! ona je ta
mu . .. Iako živi kao u nekoj jazbini u zemlji, ostaje
luko po čitave dane pod vodom... Ah! čula vas je, dragi
t'.o.'ipodine, plaši se, jer nema lukavije životinje nego što
!•■ ona; gora je od svake žene!
Zato joj je valjda i ime žensko? — reče Blonde.
- E, gospodine, vi ste iz Pariza, vi to znate bolje
ii'r,o mi; ali bi za nas bilo bolje da ste danas spavali do
i'oiino, jer, vidite li ono kao talas? to ona prolazi ođoz-
■ u.... — Hajde, Muše! čula je gospodina, i sad možemo
Gonjati do ponoći, hajdemo... Ode naših trideset fra
naka niz vodu!...
Muš se diže, ali bez volje; on je gledao mjesto gdje
mi se stvarali klobuci na vodi, i pokazivao ga je prstom
ni- (»ubeći nadu. Izgledalo je da to dijete, kovrčave kose,
IM-;I preplanulog kao u anđela na slikama iz XV vijeka,
"na na sebi samo gaće, jer su mu čakšire završavale
i od koljena dronjcima punim trnja i suvog lišća. Taj
....iphodni dio odijela držao se o dvjema uzicama od ku-
■ i ni' preko njegovih ramena. Košulja od iste materije
11 koje su bile starčeve čakšire, ali odebljala od grubih
ikrpa, pokazivala je opaljene grudi. I tako je Muševo
i i l i j c l o bilo još jednostavnije od odijela čiča-Furšona.
- Pitom je ovo svijet — pomisli Blonde; — ljudi iz
11.1 risko okoline drukčije bi razgovarali sa ćiftom k'oji bi
mi poplašio divljač!

35
 I, kako dotle nije nikad vidio vidru, ni u Muzeju, bio je
očaran ovim doživljajem u šetnji.
— Dakle — nastavi on, dirnut time što se starac
okreće da ide a ne traži ništa od njega — vi kažete da
vješto lovite vidre... Ako ste uvjereni da je vidra tu ...?
S druge strane, Muš diže prst i pokaza mjehure pune
vazduha, koji su se peli sa dna Avone i rasprskavali u zvona
nasred vode.
— Vratila se tamo — reče čiča Furšon — sad je dahnula,
beštija jedna! to ona pravi te mjehure. Kako to one dišu na dnu
vode? Ali ona je tako prepredena da se ruga nauci.
— Onda — reče Blonde, kome su se ove posljednje riječi
učinile kao šala koju je stvorio seljački duh, a ne ovaj čovjek —
sačekujte i uhvatite vidru.
— A moja i Muševa nadnica?
— Kolika je vaša nadnica?
— Nas obojica, moga šegrta i moja? ... Pet franaka... —
reče starac gledajući Blondea pravo u oči, s ustezanjem koje je
odavalo pretjerano uveličavanje
Novinar izvadi deset franaka iz džepa rekavši:
— Evo vam deset, a daću vam toliko i za vidru.
— I nećete je platiti skupo, ako imadne bijelo na leđima,
jer mi je sreski načelnik govorio da u našem Muzeju ima samo
jedna od te vrste. — Ali što je učen taj naš sreski načelnik! i nije
glup. Ja lovim vidru, a g. de Lipo lovi kćerku gazda-Gobertena,
koja ima lijep bijeli miraz na leđima. — Nego, dragi gospodine,
ne budi vam zapovjeđeno, idite stanite nasred Avone, na onaj
kamen, tamo ... Kad mi potjeramo vidru, ona će poći niz vodu,
lukave su to životinje, idu uvijek uz vodu kad pođu iz svoje
jame u lov, a, kad uhvate ribu, znaju da im je lakše ići niz vodu.
Kad vam kažem da je to prepreden stvor!... Da sam kod njih
učio školu, sad bih mogao da živim od rente... Saznao sam
suviše dockan da treba poći uz vodu rano ujutru, ako se hoće da
nađe lov prije

36
 JH'KO sto drugi stignu. Nego, mene su ukleli kad sam se rodio!
Nas troje skupa možda ćemo nadmudriti ovu vidru.
— Ali kako, stari moj vrače?
— Evo kako! mi seljaci smo tako prosti da naposljetku
počnemo razumijevati životinje. Evo kako ćemo. Kud vidra
htjedne da se vrati u jamu, mi ćemo je upla-fiili ovdje, a vi ćete
je uplašiti tamo; kad se uplaši i od n NS i od vas, ona će izići na
obalu; i ako pođe po zemlji,
'ova je. Ona ne može da ide; ona je stvorena da pliva 11 im
guščijim nogama. O! to će vas jako zanimati, l<; dvostruko
uživanje: i peca se i lovi se u isti mah!.. . ■ ueral, kod koga ste
vi u Barama, dolazio je tri dana istopce, htio je pošto-poto da
je uhvati!
Blonde, naoružan jednom granom koju je starac od-
kao i rekao mu da njome udara po rijeci kad mu on to
luiže, ode nasred Avone skačući s kamena na kamen.
— Tu, dobro je! dragi gospodine ...
Blonde ostade tu ne opažajući kako vrijeme prolazi; jer mu
je, s časa na čas, jedan starčev pokret davao nftde na srećan
svršetak; uostalom, vrijeme ne prolazi nikad tako brzo kao kad
se izgleda ono što će doći poslije 'lubokc tišine iščekivanja.
— Ciča-Furšone — reče sasvim tiho dijete kad je ustalo
samo sa starcem — istina, ima jedna vidra . . .
— Vidiš li je? . . .
— Eno je!
Starac se zaprepasti kad spazi između dvije struje ■ i
venkasto-mrku dlaku jedne vidre.
— Ide k meni — reče mali.
— Lupi je jedanput po glavi, i skoči u vodu da je *udržiš
na dnu; nemoj je nikako puštati...
Muš skoči u Avonu kao uplašena žaba.
— Udrite! udrite! dragi gospodine, — reče čiča Fur-
šon Blondeu, skočivši i sam u Avonu i ostavivši svoju

37
 drvenu obuću na obali, ta uplašite je! Vidite li je? ... Pliva k
nama!
Starac potrča Blondeu kroz vodu, dovikujući mu s onom
zbiljom koju ljudi sa sela zadržavaju i kad su najviše uzbuđeni:
— Vidite li je tamo, duž stijene?
Blonde, koga je starac postavio tako da mu sunce bije u
oči, udarao je po vodi upravljajući se po njegovim riječima.
— Tamo! tamo! pored stijene! — povika čiča Furšon;
— jama je tamo, s vaše lijeve strane.
Pun nestrpljenja poslije dugog čekanja, Blonde zagazi u
vodu skliznuvši s kamena.
— Jako! dragi gospodine, jako! tu ste... Ah! sto
mu gromova! eto vam prođe između nogu! prođe!...
prođe!... — reče starac u očajanju.
I, kao zanesen ovim lovom, stari seljak zagazi u dubinu
rijeke sve do Blondea.
— Promašili smo je vašom krivicom! — nastavi čiča
Furšon, kome Blonde pruži ruku i koji iziđe iz vode kao
triton, ali kao pobijeđeni triton. — Beštija jedna, sakrila
se tamo, pod stijenom!... Ispustila je ribu, — reče čiča
gledajući u daljinu i ukazujući na nešto što je plovilo
vodom... — Uhvatićemo bar linjaka, jer je to pravi
linjak!
U tom času, jedan lakej u livreji i na konju, koji je vodio za
uzdu drugog konja, pojavi se u trku na putu za Konš.
— Gle, eno sluge iz dvorca koji kao da traži vas
— reče čiča. — Ako hoćete ponova da pređete rijeku, ja
ću vam pružiti ruku . . . Eh! meni je svejedno što ču se
ukvasiti, neću morati da perem odijelo!
— A kijavica? — reče Blonde.
— E, da! Zar ne vidite da nas je sunce ispeklo, mene i
Muša, kao dobro ispušenu lulu. Naslonite se na. mene, dragi
gospodine... Vi ste iz Pariza, vi ne umijete

38
< i u se održavate na našem kamenju, a znate toliko stva-■ i...
Ako ostanete dugo ovdje, naučićete mnogo štošta li knjizi
prirode, vi što pišete u novine, kažu.
Blonde je već bio izišao na drugu obalu Avone kad liu je
Šari, lakej, spazio.
— Ah! gospodine — povika on — ne možete ni
da /.»mislite kako se gospođa zabrinula kad su joj rekli da iile
izišli na vratnice prema Konšu: ona misli da ste se udavili. Evo
već treći put kako zvone drugo zvono za ručak, i to jako, a prije
toga smo vas zvali po cijelom pnrku, gdje vas g. paroh još traži.
— Koliko je to sati, Šarle?
— Jedanaest i tri četvrti!...
— Pomozi mi da uzjašem ...
— Da se, slučajno, gospodin nije prevario na čiča-
Kuršonovu vidru? — reče sluga primijetivši da kaplje
voda sa Blondeovih čizama i čakšira. To
pitanje osvijesti novinara.
— Ne govori ni riječi o ovome, Šarle, a ja ću se po-'.larati
za tebe! — uzviknu on.
— O! gospodine, i sam g. grof se bio prevario na vidru
čiča-Furšona. Čim stigne koji starac u Bare, čiča r-'uršon počne
da ga vreba, i, ako gospodin iz grada pođe da vidi izvor Avone,
on mu prodaje svoju vidru ... On izigrava to tako vješto da je g.
grof odlazio triput, i platio mu je šest nadnica gledajući s njim
zajedno kako voda teče.
— A ja sam mislio da su Potje, Batist mlađi, Miso i
Nlonroz najveći glumci našeg doba!... — reče Blonde u sebi; —
šta su oni prema ovom prosjaku?
—• A! prepreden je taj čiča Furšon — reče Šari.
Ima on još jednu majstoriju, izdaje se za užarskog majstora
po zanatu. Radionica mu je tamo kod vratnica prema Blanžiju.
Ako samo pomislite da dirnete u njegovo uže, on vas obrlati
tako da poželite da okrenete točak i da naučite kako se to radi; i
onda traži od vas

39
platu koju šegrt duguje majstoru. Gospođa se bila prevarila na
to, i dala mu je dvadeset franaka. To je varalica nad varalicama
— dodade Šari i izreče jednu gromku riječ.
Ovo slugino pripovijedanje dopuštalo je Blondeu da
razmišlja o dubokoj seljačkoj prepredenosti, i o tome što je
slušao od svoga oca, sudije u Alansonu. Zatim, sjetivši se svih
dvosmislenih riječi u tobože prostodušnoj govor-Ijivosti čiča-
Furšona, on ih dovede u vezu s ovim što je sad od Šarla čuo, i
priznade samome sebi da ga je stari burgonjski prosjak
nasamario.
— Ne možete ni da zamislite, gospodine — govorio je Šari
kad su stigli do perona dvorca, kako čovjek mora da bude
obazriv na selu; naročito ovdje, gdje generala mnogo ne vole ...
— Zašto ga ne vole?
— Ne znam, gospodine, — odgovori Šari načinivši glupo
lice kojim sluge prikrivaju svoju neiskrenost prema
gospodarima, i koje je navelo Blondea da dugo razmišlja o
tome.
— Stigoste li, najzad, lutalice jedna? — reče general koga
je konjski topot izazvao na peron. — Evo ga! budite spokojni!
— doviknuo je svojoj ženi, čiji se sitan korak čuo. — Sad nam
nedostaje samo još opat Broset. Idi ga potraži, Šarle — reče
sluzi.

III

KRČMA

Vratnice prema Blanžiju, koje je sagradio Bure, imale su

dva četvrtasta kamena stuba i na svakome od njih po jednog psa
koji, sjedeći na stražnjim nogama,

40
drži štit između dviju prednjih šapa. Blizina kućice u kojoj je
stanovao upravnik imanja uštedjela je zakupeu poreza izdatak
na zidanje vratarske kućice. Između ta dva stuba, kroz raskošno
izrađene gvozdene vratnice, ulične onima koje su u Bifonovo 18
doba iskovane za Botaničku baštu, izlazilo se, preko jednog
kratkog popločanog puta na kantonski18 put koji su nekad
brižljivo Klržavali gospodari Bara i porodica de Sulanž, i koji
■paja Konš, Serne, Blanži i Sulanž s Vil-o-Fejem kao i i ck i
vijenac, toliko je ukrašen živim ogradama oko pojed i n i h
imanja, i, ovdje-ondje, malim kućama s ružičnjaci-niij,
bršljanom i biljkama puzavicama.
Tu, duž jednog živopisnog zida koji se pružao sve
• to rova iznad kojeg je dvorac imao otvoren izgled na
• lolinu do iza Sulanža, nalazio se jedan natruli stub sa
.l.arim točkom i kočićima, koji sačinjavaju radionicu i-oskog
užara.
Oko pola jedan sat po podne, u času kad je Blonde M'ilao za
sto prema opatu Brosetu, primajući ljupke pri-i . k o r e grofičine,
čiča Furšon i Muš stigli su do te svoje i .iilionice. Odatle je čiča
Furšon, pod izgovorom da plete u ni, uhodio Bare, i mogao je da
vidi gospodare kad god min ili iziđu. I zato, otvoreni kapci na
prozorima, šet-ii i<- udvoje, ni najsitniji događaj u dvorcu nije
mogao i >; .!.- i U neprimijećen za starca koji je postao užar tek
od |n 11«' tri godine, neznatna okolnost koju još ni čuvari Ba- I.I,
ni sluge, ni gospodari nisu bili primijetili.
- Idi okolo na Avonske vratnice dok ja pokupim .il.il. —
reče čiča Furšon, i kad im budeš ispričao sve, /.icijelo će neko
doći da me potraži kod »Gran-I-vera«. Mini tamo da se
potkrijepim, jer sam ožednio stojeći cijelo jutro nad vodom!...
Ako učiniš sve kako sam ti kazao, izmamiceš im dobar ručak;
gledaj da govoriš sa groficom, i raspali po meni tako da oni
požele da mi očitaju bukvicu, he!. . . Biće koja čaša dobrog vina
da se \iucne.

41
 Poslije tih posljednjih uputstava, koja je prepredeni izgled
Mušeov činio gotovo suvišnim, stari užar, držeći svoju vidru
pod pazuhom, izgubi se kantonskim putom.
Na polovini puta od tih lijepih vratnica prema selu nalazila
se, u doba kad je Emil Blonde došao u Bare, jedna od onih kuća
koje se mogu vidjeti samo u Francuskoj, u krajevima gdje nema
dovoljno kamena. Komadi opeka, pokupljeni odasvuda, i krupni
šljunak, uglavljeni kao dijamanti u glinastu zemlju, koji su
obrazovali čvrste, iako neravne zidove, krov koji su držale
debele grane a pokrivale trska i slama, kako tako slupani kapci
na prozorima, vrata, sve na toj krovinjari bilo je ili slučajno
nađeno ili moljakanjem dobijeno.
Seljak voli svoj dom nagonski, kao što životinja voli svoje
gnijezdo ili svoju jazbinu, i taj se nagon jasno ogleda u
cjelokupnom rasporedu ove krovinjare. Prije svega, prozor i
vrata bili su okrenuti sjeveru. Kuća, podignuta na maloj uzvišici
na najocjeditijem mjestu jednog vinograda, morala je biti
zdrava. U nju se ulazilo preko tri stepena vješto načinjena od
kočića i dasaka, i ispunjena sitnim kamenjem. Voda je, dakle,
brzo oticala. Zatim, kako u Burgonji kiša rijetko dolazi sa
sjevera, nikakva vlaga nije mogla da nagrize temelje, ma koliko
slabi da su bili. Dole, duž jedne staze, pružala se seljačka ograda
cd kolja, koja se nije vidjela ispod žbunova gloga i kupine.
Hladnjak od vinove loze, pod kojim su nahereni stolovi i grube
klupe pozivali putnike da sjednu, pokrivao je svojim krovom od
lišća prostor koji je tu krovinjaru dijelio od puta. Iza kuće, gornji
dio padine bio je obrastao ružama, šebojem, Ijubičicama, svim
cvijećem koje ne staje novaca. Jedan bršljan i jedan jasmin
pričvrstili su bili svoje rašljike za krov, već pokriven
mahovinom, iako nije bio davnašnji.
S desne strane, uza samu kuću, sopstvenik je sagradio staju
za dvije krave. Pred tom zgradom od trošnih dasaka, ugaženo
zemljište služilo je kao dvorište, a u

42
U»——-
^r S druge strane kuće i hladnjaka, oslonjen na dva stabla od drveta,
podizao se trijem pokriven krovinom za ostavu vinogradarskog
alata, prazne buradi i snopova pruća, nagomilanih oko isturenog
dijela peći za pečenje hljeba, čiji se otvor, u seljačkim kućama,
nalazio gotovo uvijek n samoj odžakliji.
Kući je pripadao otprilike jedan lanac zemlje, ograđen živicom i pun
vinove loze, njegovane onako kako seljaci njeguju lozu, tako dobro
nađubrene, orezane i okopane da njeno čokoće olista prvo na tri
milje unaokolo. |B Nekoliko drveta, bademi, šljive i kajsije, uzdizali
su svoti ja tanka stabla, ovdje-ondje, u tom ograđenom pro-!■
i;i oru. Između čokoća, najčešće se sadio krompir ili pa-'I iiilj.
Poprečno prema selu, a iza dvorišta, toj kući je ' piipadao još jedan
mali komad zemlje, vlažan i nizak, i >< >j;odan za sađenje kupusa i
luka, te omiljene zeleni rad-i n r k e klase, zatvoren vratnicama od
drvenih letava, kroz K'>je su prolazile krave ostavljajući u zemlji
tragove vojih nogu i svoju raspljoštenu balegu.
Ta kuća, koja se sastojala iz dva odjeljenja u prizemlju,
imala je izlaz na vinograd. S vinogradske stra-i'i', drvene
stepenice, naslonjene na kućni zid i zaštićene lamnim krovom,
vodile su na tavan koji je osvjetljavao 11 dan mali okrugao
prozor. Ispod tih seljačkih stepenica, u podrumu, ozidanom
burgonjskom opekom, nalazilo se nekoliko bačvi s vinom.
Iako se posuđe u seljačkoj kuhinji sastoji obično '/. dva suda
u kojima se gotovi sve, jednog tiganja i jednog gvozdenog
kazana, po izuzetku u ovoj krovinjari su se nalazile dvije
ogromne šerpenje, okačene o zid odžak-lije iznad jednog malog
pokretnog gvozdenog ognjišta. Ipored tog znaka blagostanja,
namještaj je bio u skladu sa spoljašnjim izgledom kuće. Tako, za
vodu, jedan veliki zemljani ćup; umjesto srebra, drvene ili
kalajne kašike, zemljani čanci spolja mrki, a iznutra bijeli, ali
ispu-

43
cali i uvezani žicom; najzad, oko teškog stola, stolice od mekog
drveta, a umjesto poda nabijena zemlja. Svakih pet godina
krečili su se zidovi i tanke grede na tavanici, o kojima su visili
slanina, vijenci luka, svežnjevi svijeća i vreće u kojima seljaci
drže žito; pored naćvi, u jednom starinskom ormanu od
orahovine držalo se nešto rublja, preobuke i praznično odijelo
svih članova porodice.
Na zidu iznad ognjišta sijala se jedna stara lovačka puška;
za nju ne biste dali ni pet franaka: drvo je skoro sagorjelo; cijev,
sasvim obična, kanda nije ni očišćena. Pomišljate da za odbranu
jedne krovinjare koja se zatvara skakavicom, i čija su spoljašnja
vrata u ogradi od kolja uvijek otvorena, ništa više i ne treba, i
pitate se čemu može služiti takvo oružje. Prije svega, ako je drvo
prosto i obično, cijev, brižljivo izabrana, bila je nekad sastavni
dio jedne skupocjene puške koja je nesumnjivo pripadala
kakvom čuvaru lovišta. I zato sopstvenik ove puške nikad ne
promaši; on poznaje svoje oružje onako kao što radnik poznaje
svoj alat. Ako treba cijev spustiti za jedan milimetar ispod ili
iznad cilja, zato što se ona za toliko trza ili pada, lovokradica to
zna, i pokorava se tom zakonu ne griješeći. A i kakav artiljerijski
oficir našao bi da su glavni dijelovi puške u dobrom stanju: ništa
nedovoljno, ništa suvišno. U sve ono što prisvoji, u sve što treba
da mu posluži, seljak unosi odgovarajuću snagu: samo ono što je
prijeko potrebno i ništa više. Spolja-šnju ljepotu on ne shvata.
Nepogrešivo sudeći o nužnostima u svakoj stvari, on poznaje
sve stupnjeve snage, i umije, radeći za gazdu, da daje što se
može manje, da bi dobio što se može više. Jednom riječi, ta
bjedna puška znači mnogo za život ove porodice, i odmah ćete
saznati kako.
Jeste li lijepo uočili sve pojedinosti te krovinjare koja se
nalazi na pet stotina koraka od lijepih barskih vratnica? Vidite li
je kako se zgrčila tu kao prosjak pred nekom palatom? E lijepo,
njen krov pokriven baršuna-

44
utom mahovinom, njene kokoši koje kakoću, njeno svinj-če koje
se valja u blatu, njena junica koja tumara tamo-• umo, sva ta
seoska poezija imala je jedan strahovit ssmisao. Kod spoljašnjih
vrata, okačena na jednu dugačku motku, njihala se na izvjesnoj
visini jedna svenula kita, tri borove grane i hrastovo lišće,
uvezana nekakvim dronjkom. Iznad kućnih vrata, neki vašarski
slikar je, za M'dan ručak, našarao sliku od dvije stope u
kvadratu: na I u jelom polju, zelenom bojom, jedno veliko I, i,
za one koji umiju čitati, ovih osam slova »Gran-I-ver« 20 S
lijeve .<;trune vrata šarenio se onaj dobro poznati oglas: »Dobro
martovsko pivo«, gdje su se, pored bokala iz kojeg se preli va
pjena, razuzurili, zajapureni, s jedne strane žena a jako izrezanoj
haljini, a s druge jedan konjanik. Zato, i pored cvijeća i poljskog
vazduha, iz te krovinjare izbija Iržak i otužan zadah vina i jela,
koji osjećate u Parizu Itad prođete pored kakve prčvarnice u
predgrađu.
Sad znate mjesto. A evo stanovnika i njihove povije-,"ili
koja sadrži više nego jednu poruku za čovekoljupce.
Sopstvenik »Gran-I-vera«, po imenu Fransoa Ton-.sar,
zaslužuje pažnju filozofa po načinu na koji je riješio problem
besposličenja i rada tako da mu besposličenje donosi koristi a on
da ne radi ništa.
Sposoban za svaki posao, on je umio da radi zemlju, ali
samo za sebe. Za druge, kopao je rovove, vezivao suvo granje u
snopove, gulio koru s drveća ili sjekao šumu. U tim poslovima,
radnik radi samo onoliko koliko je njemu volja. Za svoj komad
zemlje Tonsar je imao da zahvali plemenitosti gospođice Lager.
Još u svojoj ranoj mladosti, Tonsar je kao nadničar radio kod
vrtlara u dvorcu, jer niko nije umio tako kao on da okreše drveta
u aleji, sjenice, žive ograde, indijske kestenove. Samo njegovo
ime dovoljno kazuje da mu je ta vještina bila urođena 21. Na selu
postoje povlastice koje su stečene i koje se održavaju s onoliko
isto umješnosti koliko je razvijaju trgovci da bi došli do svojih.
Jednog dana, šetajući se, gospođa

45
je čula Tonsara, stasitog momka, kako kaže: »Meni bi bilo dosta
i jedan lanac zemlje da živim, i to srećno da živim!« Ta dobra
djevojka, naviknuta da usrećava druge, poklonila mu je taj lanac
vinograda ispred vratnica prema Blanžiju, s tim da on njoj
odradi sto nadnica (otmjena pažnja koja nije bila shvaćena kako
treba!), dopustivši mu da ostane u Barama gdje je živio pored
posluge u dvorcu koja je njega smatrala za najboljeg momka u
Burgonji.
Taj siromah Tonsar (kako su ga svi zvali) odradio je
otprilike trideset nadnica od one stotine koju je dugovao; ostalo
vrijeme proveo je ćaskajući i smijući se sa gospođinim
djevojkama, a naročito sa gospođicom Kose, sobaricom, iako je
ona bila ružna kao sve sobarice lijepih glumica. Smijati se sa
gospođicom Kose značilo je toliko stvari, da je Sudri, srećni
žandarm koji se pominje u Blondeovom pismu, gledao Tonsara
poprijeko još i poslije dvadeset i pet godina. Orman od
orahovine i postelja sa stubovima i zavjesama, ukrasi spavaće
sobe, bili su, nesumnjivo, plod neke smjehurije.
Kad je najzad postao gospodar svojeg imanja, prvom
čovjeku koji mu je spomenuo da ga je dobio od gospođe kao
dar, Tonsar je odgovorio:
— Kupio sam ja to, prijatelju, i lijepo platio. Kad je još
koji gazda nama nešto poklonio? Zar sto nadnica nisu ništa?
Ovo mene staje tri stotine franaka, a sam je šljunak!
Za taj se razgovor nije čulo izvan seljačkih krugova.
Tonsar je sazidao tada tu kuću sam, uzimajući građu ovdje-
ondje, pozivajući u pomoć ovoga, onoga, pabirčeći u dvorcu
odbačene stvari, ili tražeći ih i dobijajući ih uvijek. Jedna
rashodovana vrata, rastavljena da bi ih lakše odnijeli, postadoše
vrata na staji. Prozor je bio nekada dio staklene bašte. Otpaci iz
dvorca poslužili su dakle, da se podigne ta kobna krovinjara.

46
 Goberten, upravnik Bara, čiji je otac bio javni tužilac u
okrugu za vrijeme revolucije, i koji, uostalom, nije mogao ništa
da odrekne gospođici Kose, postarao se da Tonsaru ne bude
oduzeto njegovo imanje, i ovaj se oženio čim mu je kuća bila
gotova i vinograd počeo da mu donosi prihod. Momak od
dvadeset i tri godine, u Barama kao kod svoje kuće, taj
nevaljalac, kome je gospođa poklonila jutro zemlje i koji se
pokazivao vrijedan, uspio je da stekne dobar glas tim svojim
sumnjivim sposobnostima, i dobio je za ženu kćer jednog
zakupca sa Ron-krolovog imanja, s druge strane barske šume.
Taj zakupac je kao napoličar obrađivao jedan majur, koji je
u njegovim rukama propadao zato što je on ostao samac.
Udovac i neutješan, on je pokušavao, na engleski način, da svoj
jad utopi u vinu; ali kad je prestao da misli na svoju dragu
pokojnicu, saživio se sa čašom, kako to seljaci u šali kažu. Za
kratko vrijeme, tast je od zakupca postao običan radnik, ali
radnik pijanica i Ije-njivac, opak i svađalica, sposoban za sve,
kao svi prosti ljudi koji, iz izvjesnog blagostanja, padnu u
bijedu. Taj čovjek, koga su njegovo stvarno znanje, čitanje i
pismenost stavljali iznad drugih radnika, ali koga su njegovi
poroci izjednačavali s prosjacima, uhvatio se bio ukoštac, kao
što smo vidjeli, na obali Avone, s jednim od najduhovitijih ljudi
u Parizu, u jednoj bukolici koju je Vergilije zaboravio.
Čiča Furšon, u prvo vrijeme učitelj osnovne škole u
Blanziju, izgubio je to mjesto zbog svojeg nepriličnog vladanja i
zbog svojih nazora o osnovnoj nastavi. On je djeci mnogo više
pomagao da od svojih bukvara prave lađice i ptice nego što ih je
učio čitanju; karao ih je tako neobično kad su brala tuđe voće,
da je to njegovo karanje više ličilo na poučavanje kako se
preskaču zidovi. U Sulanžu se još i danas prepričavaju smiješne
priče o tome kako je on učio đake.

47
 Od učitelja ga postaviše za pismonošu. Na tome poslu, koji
služi kao mirovina tolikim starim vojnicima, čiča Furšon je
zasluživao ukore svakodnevno. Ili bi zaboravio pisma u krčmi;
ili bi ih zadržao kod sebe. Kad je bio napit, pisma jedne opštine
nosio je u drugu, a, kad je bio trijezan, čitao je tuđa pisma. Bio
je, dakle, brzo otpušten. Pošto nije mogao ništa da postigne u dr-
žavnoj službi, čiča Furšon je postao zanatlija. Na selu, siromasi
rade kakav bilo zanat, i svi imaju izgovor da pošteno žive. U
svojoj šezdeset osmoj godini starac poče da plete užad, pošto je
to zanat za koji se traži najmanje kapitala. Radionica je, kac što
se vidjelo, prvi zid na koji se naiđe, sav alat jedva da vrijedi
deset franaka, šegrt stanuje, kao i njegov majstor, u kakvoj šupi i
živi od onoga što nakupi. Strogost zakona u pogledu vrata i
prozora prestaje sub dio22. Pozajmi se sirovina da bi se vratila u
prerađenom stanju. Ali za čiča-Furšona i za njegovog šegrta
Muša, vanbračnog sina jedne njegove vanbračne kćeri, glavni
izvor prihoda bio je lov na vidre, a zatim ručkovi i večere kod
ljudi koji su se, ne znajući ni čitati ni pisati, koristili
sposobnostima čiča-Furšona kad je trebalo odgovoriti na kakvo
pismo ili podnijeti neki račun. Osim toga, on je umio i da svira
na klarinetu, i pratio je svog prijatelja Vermišela, svirača iz
Sulanža, kad je ovaj svirao gdjegod u svatovima ili na igranci u
Tivoliju u Sulanžu.
Vermišel se zvao Mišel Ver; ali su ga svi pozivali prvo
prezimenom, tako da je, u svojim aktima, Brine, izvršitelj
mirovnog suda u Sulanžu, stavljao uvijek: »Mi-šel-2an-2erom
Ver, zvani Vermišel, prisutni građanin«. Vermišel, odlični
violinista nekadašnjeg burgonjskog puka, iz zahvalnosti za
usluge koje mu je učinio čiča Furšon, izradio je i ovome to
zvanje prisutnog građanina, koje se na selu daje onima koji
umiju da potpišu svoje ime. Čiča Furšon služio je, dakle, kao
svjedok ili kao prisutni građanin za sudska akta, kad je
gospodin Brine

48
■ lolazio po zvaničnoj dužnosti u opštine Serne, ,Konš i Hlanži.
Vermišel i Furšon, spojeni prijateljstvom koje je brojalo
dvadeset godina zajedničkog pijenja, bili su sko- M> jodna
priznata firma.
Muš i Furšon, vezani porokom onako kako je nekad v r l i n a
vezivala Mentora i Telemaha, išli su, kao i ova 'Ivojica, za
hljebom, panis angelorum53, jedine dvije latin-lu- riječi koje je
zapamtio stari seljak. Oni su kupili "Ntatke jela kod »Gran-I-
vera« i u okolnim dvorcima; I<T obojica zajedno, ni kad su
najviše radili, ni kad im i<- posao najbolje polazio za rukom,
nisu mogli nikada <la izrade prosječno trista šezdeset duži užeta
na godinu l'rije svega, nijedan trgovac, na dvadeset milja
unaokolo, ne bi povjerio kučinu ni Furšonu ni Mušu. Starac je
bio veći čarobnik nego moderna hernija, i umio je vrlo vješto da
pretvori kučinu u blagoslovenu kapljicu. Pored toga, njegovo
trostruko zanimanje javnog pisara u tri opštine, svjedoka kod
mirovnog suda i svirača na klarinetu, smela lo mu je kako je
sam govorio, da razvije svoju trgovinu.
Tako se Tonsar odmah u početku prevario u nadi koju je
nježno gajio da će doći do izvjesnog blagostanja povećanjem
svoje imovine. Lijeni zet je naišao, kako se lo obično dešava, na
tasta besposličara. I stvari su morale ići utoliko gore što
Tonsarovica, obdarena izvjesnom seljačkom ljepotom, visoka i
stasita, nije voljela da radi u polju. Tonsar se naljuti na ženu
zbog propasti njenoga oca, i poče da postupa rđavo prema njoj,
sveteći se tako na način prostih ljudi čije oči, gledajući samo u
posljedicu, rijetko hoće da potraže uzrok.
Nalazeći da joj je okov težak, ta žena naumi da ga olakša. I
poslužila se Tonsarovim porocima da zagospodari njime.
Oblaporna, ugađajući sebi, ona je podržavala lijenost i
oblapornost tog čovjeka. Prije svega, umjela je da zadobije
naklonost posluge iz dvorca, na način koji joj Tonsar nije
prebacivao videći njegove rezultate. On je malo mario šta
njegova žena radi, samo ako ona radi

4 — Seljaci 49
sve što on hoće. To je prećutni ugovor polovine bračnih parova.
Tonsarovica je, dakle, otvorila krčmu kod »Gran_ -I-vera«, čiji
su prvi gosti bili sluge iz Bara, čuvari i lovci.
Goberten, upravnik imanja gospođice Lager, jedan od prvih
mušterija lijepe Tonsarovice, dao joj je nekoliko buradi izvrsnog
vina da namami goste. Ti pokloni, redovni sve dok se upravnik
nije oženio, i glas pristupačne ljepotice, koji je na ovu ženu
skrenuo pažnju seoskih Don Žuana, osiguraše goste »Gran-I-
ver«-u. Kako je i sama voljela dobro da pojede, Tonsarovica
postade izvrsna ku-varica, i, mada su se njene sposobnosti
upražnjavale samo na jelu koje se na selu najviše troši, kao što
su paprikaš, divljač sa umokcem, pržena riba i kajgana, ona je u
tome kraju važila kao žena koja umije izvanredno vi-ješto da
spremi jelo koje se jede na brzu ruku i koje, jako začinjeno, traži
piće. Za dvije godine, ona je na taj način zagospodarila
Tonsarom i otjerala ga niza stranu kojom je on jedva i čekao da
pođe.
Taj ugursuz je stalno krao divljač, ne bojeći se ničega. Veze
njegove žene s upravnikom Gobertenom, sa čuvarima privatnih
imanja i s poljacima, opšti nemar u to doba, čuvali su ga od
svake kazne. Cim su mu djeca dovoljno porasla, on je od njih
načinio oruđa za svoju ugodnost, ne obraćajući na njihovo
vladanje više pažnje nego na vladanje svoje žene. Imao je dvije
kćeri i dva sina. Tonsar, koji je živio, kao i njegova žena, od
danas do sutra, brzo bi vidio kraj svojem lakom životu da se nije
stalno pridržavao starog zakona da radi na održanju svojeg
blagostanja, u čemu mu je, uostalom, pomagala cijela njegova
porodica. Kad su mu djeca odrasla na račun onih kojima je
njegova žena umjela da izmami darove, evo kakvi su bili ustav
i budžet »Gran-I-vera«:
Stara mati Tonsarova i njegove dvije kćeri, Katarina i
Marija, išle su stalno po drva, i vraćale se dvaput dnevno
povijene pod teretom uvezanog pruća koje im

50
}t- padalo do peta, a prelazilo im preko glave za čitave d v i j e
stope. Iako se spolja vidjelo samo suvo granje, unutra se
nalazilo sirovo drvo, sječeno često sa mladih sta-IHIIU. Kratko
rečeno, Tonsar se snabdijevao drvima za zimu u barskim
šumama. Otac i dva sina stalno su krali divljač. Od septembra
do marta, zečevi, kunići, jarebice, iJrozdovi, srndaći, sva divljač
koja se ne bi pojela u kući, prodavala se u Blanžiju, u varošici
Sulanž, središtu kan-lona, kuda su dvije Tonsarove kćeri nosile
mlijeko, i odali k* su svakog dana donosile vijesti, dodajući im
novosti i/. Bara, Sernea i Konša. Kad se više nije moglo loviti
puškom, tri Tonsara su razapinjali zamke. Ako je lova bilo
suviše, Tonsarovica je pravila paštete koje je slala u Vil-o-Fej.
Za vrijeme žetve, sedmoro Tonsara: stara majka, dva sina, dok
nisu bili navršili sedamnaest godina, dvije kćeri, stari Furšon i
Muš, pabirčili su i skupljali gotovo po šesnaest mjerica dnevno,
pribirajući raž, ječam, pšenicu, svako zrno za mljevenje.
Dvije krave, koje je u prvo vrijeme Tonsarova mlađa Ući
izvodila na pašu duž putova, obično su zalazile u barske livade;
ali, kako su i za najmanji prestup, očigledan toliko da ga čuvar
nije mogao previdjeti, djecu ili tukli ili im nisu davali slatkiša,
ona su se neobično i/.vještila u tome da razaznaju neprijateljski
korak, te ili poljak ili barski čuvar gotovo nikad nisu uhvatili na
cijelu. Uostalom, odnosi tih čestitih čuvara reda sa Ton-sarom i
njegovom ženom stavljali su im vezu na oči. Životinje, vođene
na dugačkom užetu, pokoravale su se utoliko radije jednom
jedinom pozivanju, jednom naročitom uzviku koji ih je vraćao
na slobodno zemljište, što su znale da će moći, čim opasnost
pređe, da nastave svoje pirovanje kod susjeda. Stara
Tonsarovica, sve ne-moćnija, zamijenila je Muša otkad je
Furšon uzeo svog vanbračnog unuka k sebi, pod izgovorom da
se pobrine o njegovom vaspitanju. Marija i Katarina skupljale su
travu u šumi. One su poznavale mjesta gdje raste ono

51
tako lijepo, tako sitno šumsko sijeno, i kosile su ga, prevrtale,
vezivale i unosile u ambar, te tako pripremale dvije trećine
potrebne hrane za krave preko zime; a kad bi bili lijepi dani,
izvodile su ih na pašu na dobro poznata mjesta gdje su znale da
se trava zeleni. Na izvjesnim stranama barske doline, kao u
svakom kraju koji nadvisuju planinski lanci, ima mjesta gdje,
kao u Pijemontu i ti Lombardiji, trava raste i preko zime. Te
livade, koje u Italiji nazivaju marciti, imaju veliku vrijednost;
ali, u Francuskoj, njima nije potrebno ni suviše leda ni suviše
snijega. Ta pojava se zacijelo daje objasniti naročitim po-
ložajem, vlagom ispod zemlje, koja održava toplotu.
Dva teleta donosila su otprilike osamdeset franaka. Mlijeko,
izuzimajući vrijeme kad krave doje ili se tele, donosilo je oko
sto šezdeset franaka; osim toga, krave su podmirivale domaću
potrebu u mlijeku i u siru. Tonsar bi zaradio pedesetinu talira
nadničeći ovdje-ondje.
Kuhinja i vino donosili su, po odbitku svih troškova,
stotinjak talira, jer su se gozbe, uglavnom prolazne, priređivale
samo u izvjesno vrijeme i u određeno doba godine; uostalom, za
to se uvijek javljalo ranije Tonsarovici i njenom mužu, koji su
onda kupovali u varoši malo mesa i ostalo što je bilo potrebno.
Vino iz Tonsarovog vinograda prodavalo se, običnih godina, po
dvadeset franaka bure bez dare, jednom krčmaru iz Sulanža s
kojim je Tonsar održavao poslovne veze. Kad bi godina bila
rodnija, Tonsar je dobijao i po dvanaest buradi vina iz svojeg
vinograda; ali je srednja berba davala osam buradi, od kojih je
Tonsar zadržavao četiri za svoju krčmu. U vinogradarskim
krajevima i o berbi postoji pabirčenje. Porodica Tonsar dobijala
je pabirčenjem tri bureta vina otprilike. Ali, zaklanjajući se za
običaj, ona se nije pridržavala nikakvih obzira u tome: ulazila je
u vinograde prije nego što berači iziđu; kao što je upadala i u
njive dok su nagomilani snopovi još čekali na kola. I tako se
sedam do osam buradi vina, koliko od obranog grožđa, toliko i
od

52
napabirčenog, prodavalo po dobru cijenu. Ali, od te sume,
iCJran-I-ver« gubilo je onoliko koliko su trošili Tonsar I
njegova žena, oboje naviknuti da pojedu najbolji zalogu], da
piju vino bolje od onoga koje su prodavali, i kojim je njihov
poslovni prijatelj iz Sulanža plaćao njihovo vino. Novac, dakle,
koji je zarađivala ta porodica iznosio je otprilike devet stotina
franaka, jer su oni hranili i po dvije svinje godišnje, jednu za
sebe i jednu za prodaju.
Krčma kod »Gran-I-vera« postala je vremenom, omiljeno
zborište za radnike i seljake besposličare, koliko /bog
Tonsarovičinih sposobnosti, toliko i zbog drugar-;.l va koje je
postojalo između te porodice i prostog svijeta u dolini. Dvije
djevojke, obje veoma lijepe, živjele su kao i njihova majka. A i
sam davnašnji postanak »Gran-I-ve-ia«, iz godine 1795,
osveštao je njegov glas u selu. Od Konša do Vil-o-Feja, radnici
su dolazili tu da se pogađaju, da čuju novosti koje su prikupile
Tonsarove kćeri, Muš i Furšon, i koje su kazivali Vermišel ili
Brine, najpoznatiji izvršitelj u Sulanžu, kad je dolazio da tu
potraži Mvog prisutnog građanina. Tu se utvrđivala cijena
sijenu, vinu, nadnicama i poslovima »đuture«. Tonsar, vrhovni
»udija u tim stvarima, davao je savjete, kucajući se s onima koji
piju. Kako se u tom kraju govorilo, Sulanž je bio lamo mjesto za
otmen svijet, za zabavu, a trgovačko mjesto bilo je Blanži, iako
ga je potiskivao veliki centar u Vil-o-Peju, koji je za dvadeset i
pet godina postao prije-stonica te prekrasne doline. Stoka i žito
prodavali su se u Blanžiju, na trgu, i te su cijene važile za cio
srez.
Živeći stalno u kući, Tonsarovica je ostala svježa, bijela,
punačka, izuzetak među seljačkim ženama koje prolaze brzo
kao cvijeće i koje su stare već u tridesetoj godini. A Tonsarovica
je voljela i da se lijepo obuče. Ona je bila i čista; ali, u selu, ta
čistoća je raskoš. Kćeri, odjevene ljepše nego što je odgovaralo
njihovom siromaštvu, išle su za primjerom svoje majke. Ispod
svojih

53
sukanja, koje su bile gotovo elegantne, one su nosile rublje tanje
nego najbogatije seljanke. O praznicima su se pojavljivale u
lijepim haljinama, zarađenim bogzna kako! Posluga iz Bara
prodavala im je, po cijeni koju su one lako plaćale, iznošene
haljine sobarica, koje su se vukle po pariškim ulicama, i koje su
se, prepravljene za Mariju i Katarinu, pobjedonosno pokazivale
ispred »Gran—I-vera«. Te dvije djevojke, skitnice doline, nisu
dobijale ni novčić od svojih roditelja, koji su im davali samo
hranu i prenoćište na bijednim slamnjačama, pored njihove
staramajke, na tavanu gdje su im spavala i braća, na razastrtom
sijenu kao životinje. Ni otac ni mati nisu se brinuli zbog te
blizine.
Gvozdeno doba i zlatno doba liče jedno na drugo više nego
što se misli. U prvome, ne obraća se pažnja ni na šta; u
drugome, obraća se pažnja na sve; za društvo, rezultat je možda
isti. Prisustvo stare Tonsarovice, više nužnost nego jemstvo, bilo
je jedna nemoralnost više.
Zato je i opat Broset, pošto je proučio naravi svojih
parohijana, rekao jednom episkopu ove duboke riječi:
— Preosvećeni, kad čovjek vidi kako se ti seljaci
izgovaraju svojom bijedom, on pogađa koliko se oni boje da ne
izgube taj izgovor za svoju pokvarenost.
Iako su svi znali kako ta porodica ima malo poštenja i malo
savjesti, niko nije ništa zamjerao životu kod »Gran-I-vera«. U
početku ove pripovijetke potrebno je objasniti jednom za svagda
ljudima koji su navikli na moralnost građanskih porodica da
seljaci, u pogledu domaćeg žiota, nemaju nikakvih obzira. Oni
se pozivaju na moral, kad je koja od njihovih kćeri zavedena,
samo ako je zavodnik bogat i plašljiv. Djeca, sve dok im ih
država ne oduzme, jesu kapital ili oruđa za lakši život. Račun je
postao, naročito poslije 1789, jedini pokretač njihovih misli; oni
se nikad ne raspituju je li neki čin zakonit ili nemoralan, nego
donosi li dobit. Moralnost, koju ne tre-

54
ba miješati s religijom, počinje s izvjesnim blagostanjem; kao
što vidimo, u višim krugovima otmjenost cvjeta u duši tek pošto
bogatstvo pozlati namještaj. Potpuno častan i moralan čovek je,
među seljacima, izuzetak. Radoznalci će upitati zašto. Od svih
razloga koji mogu da objasne to stanje stvari, ovo je glavni: Po
prirodi svoje uloge u društvu, seljaci žive čisto materijalnim
životom koji se približava divljem stanju, i na koji ih poziva nji-
hova stalna veza s prirodom. Rad, kad satire tijelo, oduzima
misli njenu blagotvornu moć, naročito kod ljudi neznalica.
Najzad, za seljake, njihova bijeda je njihov najviši državni
razlog, kao što je govorio opat Broset.
Umiješan u svačije poslove, Tonsar je saslušavao svačiju
žalbu i rukovodio prevarama koje su donosile koristi potrebnim
ljudima. Žena, na izgled dobro stvorenje, jezikom je bodrila
prestupnike iz okoline, nije nikad uskraćivala svoje odobravanje,
čak ni stvarnu pomoć IVOj im gostima, ma šta oni činili, protiv
gazde. U toj krčmi, pravom zmijskom gnijezdu, održava se,
dakle, Živa i jetka, usijana i djelatna mržnja proletera i seljaka
protiv gospodara i bogataša.
Srećni život Tonsarovih postade tada vrlo rđav primjer.
Svak se pitao zašto da ne uzme u barskoj šumi, kao Tonsarovi,
drvo za hljebnu peć, za kuhinju i za ogrev preko zime? Zašto da
ne nahrani jednu kravu, i zašto da ne nađe, kao i oni, divljač za
jelo i za prodaju? Zašto da, kao oni, ne žanje tamo gdje nije
sijao, ne bere tamo j;dje nije okopavao? Na taj način, podmukla
krađa koja pustoši šumu, koja desetkuje njive, livade i
vinograde, postala je tako opšta u toj dolini da se, za kratko
vrijeme, i/.vrgla u pravo u opštinama Blanži, Konš i Serne, na
čijim su se atarima prostirale Bare. Iz razloga koji će biti
izneseni u svoje vrijeme i na svojem mjestu, od te nezgode
patile su mnogo više Bare nego imanja Ron-

55
krolovih i Sulanzovih. Nemojte misliti, uostalom, da su Tonsar,
njegova žena, njegova djeca i njegova stara majka ikad rekli
otvoreno: »Zivjećemo od krađe, i vršićemo je vješto!« Ta navika
se razvijala polagano. Sa suvim granjem, porodica je pomiješala
malo sirovog drveta; zatim, ohrabrena navikom i sračunatom
nekažnjivošću, neophodnom za planove koje će ova pripovijetka
iznijeti, za dvadeset godina došla je do toga da skuplja svoje
drvo, da krade skoro sve za svoj život. Tako su se postepeno
učvrstili i paša za krave, i zloupotreba pabirčenja po njivama i
vinogradima. Kad su porodica i besposličari u do.lini jednom
okušali blagodati ta četiri prava koja je izvojevala sirotinja na
selu, i koja idu do grabeži, lako je razumjeti da su ih se seljaci
mogli odreći samo ako ih na to primora sila jača od njihove
smjelosti.
U doba kad započinje ova pripovjetka, Tonsar, kome je bilo
otprilike pedeset godina, krupan i visok čovjek, prije ugojen
nego mršav, kovrčave crne kose, jako crvenog lica, prošaranog
kao opeka ljubičastim pjegama, na-randžastog oka, klempavih
mesnatih ušiju, tjelesne građe snažne, ali obavijene mekim i
labavim mišićima, niska čela, opuštene donje usne, skrivao je
svoj pravi karakter iza gluposti izmiješane sa iskricama jednog
iskustva koje je ličilo na oštroumnost utoliko više što je on, dru-
gujući sa svojim tastom, naučio da se u govoru šegači, da se
poslužimo izrazom iz rječnika Vermišela i Furšona. Glas mu je
bio unjkav, kao kod svih ljudi koje je bolest unakazila tim što im
je zapušila nosni kanal kroz koji vazduh tada teško prolazi, jer
mu je nos na vrhu bio spljošten, kao da je božji prst htio da ga
obilježi. Njegovi gornji zubi, iskrivljeni, utoliko su jače isticali
tu manu, strašnu po kazivanju Lavatera24, što su bili bijeli kao
pseći. Pod bezobzirnom prostodušnošću besposličara i pod
nehatom seljačkog ispičaše, taj čovjek bi uplašio i najmanje
pronicave ljude.

56
 Ako Tonsarova slika, opis njegove krčme i opis nje-llovog
tasta izbijaju u prvi red, vjerujte da to mjesto i pripada čovjeku,
krčmi i porodici. Prije svega, taj život, ovako potanko izložen,
jeste tip života koji provodi stotina drugih porodica u dolini
Bara. Zatim Tonsar, iako nije bio ništa drugo do oruđe
neumorne i duboke mržnje, imao je ogroman uticaj u borbi koja
je morala nastati, jer je on bio savjetnik svih tužilaca nižeg reda.
Njegova krčma služila je stalno, kako će se dalje vidjeti, za
zborno mjesto napadača, kao što je i on postao njihov vođa, po
strahu koji je ulivao svima u dolini, manje onim što je uradio, a
više onim što se uvijek očekivalo od njega. Od prijetnje toga
lovokradice zaziralo se isto onoliko koliko i od djela, te on
nikad nije imao potrebe nijedno da izvrši.
Svaka pobuna, otvorena ili skrivena, ima svoju zastavu.
Zastava pljačkaša, besposličara, pijanica, bila je, dakle, strašna
motka »Gran-I-vera«. Tu se čovjek mogao da zabavi, a zabava
se podjednako traži i podjednako je rijetka na selu kao i u gradu.
Uostalom, drugih krčmara nije bilo na kantonskom putu od četiri
milje, koji su natovarena kola lako prelazila za tri sata; i zato su
svi koji su išli iz Konša za Vil-o-fej zastajali kod »Gran-I--
vera«, makar samo da se osvježe. Najzad, tu su svraćali i
vodeničar iz Bara, koji je bio kmetovski pomoćnik, i njegovi
momci. Ni sama generalova posluga nije prezi-ralatu krčmu
koju su Tonsarove kćeri činile primamljivom, tako da je »Gran-
I-ver« imao podzemne veze sa dvorcem preko sluga, i mogao je
o njemu da zna sve što su i ovi znali. Ni dobročinstvom ni
interesom ne može se prekinuti vječna sloga sluga i naroda.
Livreja je izišla i/, naroda, i ona njemu ostaje vjerna. Tim
kobnim dru-garstvom može se objasniti i uzdržljivost koja se
ogledala u posljednjim riječima što ih je Šari, lakej, rekao
Blondeu na peronu.

57
 IV DRUGA

IDILA

— A! došao si već! tata — reče Tonsar videći da

ulazi njegov tast i sluteći da još ništa nije jeo — jutros
si rano ogladnio! Nemamo ništa da ti damo ... A uže,
što je trebalo da bude gotovo? Tako ga ti svako veće
pleteš, a ujutru još ništa nije opleteno! Odavno je tre
balo da uvrtiš ono o koje ćeš se objesiti, jer počinješ su
više skupo da nas staješ ...
Seljak i radnik šale se veoma grubo, oni u šali kazuju cijelu
svoju misao, pojačavajući je kakvim nezgrapnim izrazom. Ne
radi se drukčije ni u salonima. Tamo se duhovitošću zamjenjuje
sočnost grubosti, i to je sva razlika.
— Kakav tast! — reče starac; — ja sam gost. Hoću
bocu najboljega.
Rekavši to, čiča Furšon baci srebrni petofranak, koji je u
njegovoj ruci sijao kao sunce na iskrivljeni sto za koji je sjeo, i
koji je vrijedio vidjeti koliko zbog masnoće kojom je bio
pokriven, toliko i zbog njegovih nagoretina, njegovih mrlja od
vina i njegovih zasjekotina. Na zvek novca, Marija Tonsar,
prava ptica grabljivica, pogleda svog dedu, gramžljivim
pogledom koji bijesnu iz njenih plavih očiju kao varnica.
Tonsarovica iziđe iz svoje sobe, privučena muzikom srebra.
— Ti samo grdiš mog jadnog oca, — reče ona Ton-saru;
— a on je baš dosta zaradio za ovu godinu dana; daj bože da je
pošteno! — Da vidim to? ... reče ustre-mivši se na novac i
istrgnuvši ga iz Furšonovih ruku.
— Idi, Marija — reče ozbiljno Tonsar; — na dasci ima još
vina u bocama.
Na selu postoji vino samo jedne vrste, ali se ono prodaje na
dva načina: vino u buretu, vino u bocama.

58
— Otkuda ti ovo? — upita Tonsarovica svoga oca
spuštajući novac u džep.
— Filipina, ti ćeš zlo proći! — reče starac mašući j;Iavom
i ne pokušavajući da povrati svoj novac.
Nema sumnje, Furšon je već bio uvidio kako je nekorisna
svaka borba između njegovog strašnog zeta, njegove kćeri i
njega.
—• Eto još jedne boce vina koju prodajete za sto sua —-
dodao je gorko; — ali će ona biti i posljednja. Od-.sad ću ići na
vino u kafanu kod Mira.
— Ćuti, tata — reče bijela i debela krčmarica koja
jr prilično ličila na neku rimsku matronu; — tebi treba
košulja, čiste čakšire, drugi šešir, hoću jedanput da te
vidim u prsniku.
•— Ja sam ti već rekao da bi to bila propast za mene!
— uzviknu starac. — Kad svijet pomisli da sam bogat,
niko mi ništa više neće dati.
Boca koju je donijela plavooka Marija zaustavi starčevu
rječitost.jer njemu nije nedostajala ona osobina svojstvena
ljudima čiji jezik smije sve da kaže, i čije izražavanje ne uzmiče
ni pred kakvom mišlju, makar una bila i grozna.
—- I baš nećeš da nam kažeš gdje dižeš tolike pare? >—
reče Tonsar. Da idemo i mi! ...
Pletući jednu zamku, svirepi krčmar je ispod oka zagledao
čakšire svog tasta, i brzo je spazio okruglinu koju je pod njima
činio drugi petofranak.
— U vaše zdravlje!... ja postajem kapitalista — reče čiča
Furšon.
— Kad bi htio, to bi, zacijelo, i bio — reče Tonsar;
— znanja imaš dovoljno!... Ali ti je đavo dao usta u
koja ode sve!
— Eh! lovio sam vidru s onim gospodičićem iz Bara
što je došao iz Pariza, to je sve!

59
— Kad bi više svijeta dolazilo da vidi izvor Avone — reče
Marija — vi biste bili bogat čovjek — deda Furšone.
— Bio bih — odgovori on ispijajući posljednju čašu svoje
boce; — ali sam se toliko igrao s vidrama da su se one naljutile,
a sad mi se usplela među noge jedna koja će mi donijeti više od
dvadeset franaka.
— Da se opkladimo, tata, da si ti sam načinio vidru od
kučine? ... — reče Tonsarovica gledajući lukavo u svog oca.
— Ako mi daš jedne čakšire, prsnik i pletene upr-tače, da
se Vermišel ne stidi mene kad sviramo u Tivo-liju, jer čiča Sokar
uvijek gunđa zbog mene, ostaviću ti taj novac, kćeri; to što si
rekla vrijedi toliko. Moći ću ponova da upecam gospodicića iz
Bara, ako se njemu prohtije da lovi vidre!
— Idi nam donesi još jednu bocu — reče Tonsar svojoj
kćeri. — Da tvoj otac ima vidru, zacijelo bi nam je pokazao —
nastavio je obraćajući se svojoj ženi i pokušavajući da probudi
Furšonovu osjetljivost.
— Strah me je samo da ne dospije u vaš lonac! —
odgovori starac koji žmirnu jednim svojim malim zelenkastim
okom gledajući u svoju kćer. Filipina mi je već digla pare; a
koliko ste mi samo dosad smotali, tobož da me odjenete, da me
nahranite!... I još mi kazujete da sam rano ogladnio, a ja još
uvijek idem go ...
— Ti si svoje posljednje odijelo prodao za kuvano vino u
kafani kod Mira, tata! — reče Tonsarovica; — Vermišel je htio
da te spriječi u tome, kaže ...
— Vermišel!... zar on koga sam ja častio! Vermišel nije u
stanju da iznevjeri prijatelja. Nego je to onaj tovar užežene
slanine na dvije noge, koji se on ne stidi da naziva svojom
ženom!
— Ili on, ili ona — odgovori Tonsar — ili Bonebo ...
— Ako je Bonebo — nastavi Furšon, koji okuka tamo u
kafani... — ja ću ... njega ... Dosta!

60
— Ali, ispičuturo, šta se koga tiče što si ti prodao svoje
stvari? Prodao si ih zato što si ih prodao; ti si punoljetan! —
nastavi Tonsar lupivši starca po koljenu. — Dud, pij, što da vino
stoji u buretu? okvasi grlo! Otac !;ospa-Tonsarovice ima pravo
na to, i bolje je tako da i adiš nego da nosiš svoje bijele pare
Sokaru.
— Evo ima punih petnaest godina kako sviraš u Tivoliju, a
još nisi mogao da saznaš kako to Sokar spravlja kuvano vino! A
inače si vješt u svemu — reče kći ocu. — Znaš i sam da bismo
bili bogati kao Rigu kad bismo znali tu tajnu!
U Morvanu i u onom dijelu Burgonje koji se širi u
njegovom podnožju prema Parizu, to kuvano vino, koje je
Tonsarovica prebacila čiča-Furšonu, jeste dosta skupo piće koje
igra veliku ulogu u životu seljaka, i koje, više ili manje dobro,
umiju da sprave svi bakali i ka-ledžije, tamo gdje ima kafana.
Taj prijatni napitak, koji se spravlja od najboljeg vina sa
šećerom, cimetom i drugim začinima, vrijedi više od svake
prerađene ili miješane rakije koja se zove ratafija, stosedam-
godina, junačka vodica, kasis, vespetro, sunčeva kapljica itd.
Kuvano vino može se dobiti sve do granice Francuske i Svaj-
carske. U Juri, u divljim predjelima do kojih dopire nekoliko
pravih turista, krčmari, kako tvrde trgovački putnici, nazivaju taj
vještački proizvod vino iz Sirakuze. Uostalom, ono je izvrsno, i
čovjek ga rado plaća tri ili četiri franka bocu, kad ogladni kao
pas verući se po planini. A u morvanskim i burgonjskim
kućama, najobičnija slabost, najmanje uzbuđenje služi kao
izgovor za kuvano vino. Žene, dok se porađaju, kao i prije i po-
slije porođaja, jedu uz to pečen hljeb sa šećerom. Kuvano vino
je progutalo mnoga seljačka imanja. Isto tako, više nego
jedanput, ta primamljiva tečnost je primorala muža da pokaže
svoju vlast u kući.
— E, to se nikako ne može! — odgovori Furšon.
—■ Sokar se uvjek zaključava kad kuva vino! Nije tu

61
tajnu povjerio ni svojoj pokojnoj ženi. Sve što mu za to treba,
dovlači iz Pariza!
— Ta ne muči oca! ■— uzviknu Tonsar. — Ne zna
čovjek... pa lijepo, ne zna! Ne može se znati sve!
Furšon se uznemiri videći da lice njegovog zeta postaje sve
blaže, kao i njegove riječi.
— Šta li to hoćeš da mi ukradeš? — reče prosto-dušno
starac.
— Sve što ja imam — reče Tonsar — to je moje po
zakonu, a kad od tebe nešto uzmem, to naplaćujem miraz koji si
mi obećao.
Furšon, umiren ovom grubošću, obori glavu kao čovjek
pobijeđen i ubijeđen.
— Ovo je jedna zgodna zamčica — nastavi Tonsar
približivši se svom tastu i položivši mu zamku na krilo; —
trebaće divljači onima tamo u Barama, i mi ćemo im prodavati
njihovu sopstvenu, ili se bog neće smilo-vati na nas, sirotinju!
— Dobro je urađeno — reče starac zagledajući tu opaku
spravu.
— Da. skupimo koju paru, tata — reče Tonsarovi-ca •— te
da i mi dođemo do nečega kad se budu prodavale Bare!.. .
— O! tor okuse! — reče Tonsar. — Ako mene objese, neće
me objesiti zbog moje puške, nego zbog jezika tvoje kćeri!
— A zar vi vjerujete da će se Bare prodavati na
parče za vaše lijepe oči? — odgovori Furšon. — Sta! Evo
punih trideset godina kako vam čiča Rigu siše srž iz
kostiju, a vi još niste uvidjeli da će gazde biti gore od
gospode! U tome poslu, dragi moji, svi ti Sudri, Gober-
teni i Rigui natjeraće vas da igrate onako kako oni svi
raju. A oni će svirati ono bogataško: Ja duvana imam, aV
ga tebi ne dam! nego šta!. . . Seljak će uvek biti seljak!
Zar ne vidite (ali vi se ne razumijete baš ništa u poli
tici! ...) da je vlada razrezala toliki porez na vino samo

62
 •/.uto da pokupi od nas svu gotovinu i da nas i dalje održava u
bijedi? Gazde i vlada, to je jedno isto. Sta bi bilo s njima ako
bismo se mi svi obogatili? Zar bi oni orali u polju? Zar bi oni
želi? ... Njima je sirotinja potrebna! Ja sam bio bogat deset
godina, i znam dobro Sta sam mislio o goljama!...
— Ipak se mora s njima — odgovori Tonsar, — pošto oni
hoće da parcelišu velika imanja, a poslije toga, okrenućemo se
protiv Rigua. Da sam ja na mjestu Kur-tekisa, kome on živom
kožu dere, odavno bih s njim prečistio račune, i to na drugi
način, a ne onako kako se 1 nj jadnik s njim obračunava . . .
— Imaš pravo — odgovori Furšon. — Kako kaže čiča
Nizeron, koji je jedini ostao republikanac: »Narod ima žilav
život, on ne umire, vrijeme je na njegovoj strani!. ..«
Furšon se dade u misli, a Tonsar to iskoristi da uzme svoju
zamku; ali, dohvatajući je, on makazama zapeče šakšire dok je
čiča Furšon podizao čašu da je ispije, i stade nogom na
petofranak koji se skotrlja na onaj uvijek vlažan dio poda gdje
pijanice istresaju svoje čaše. Ma kako da je to vješto učinio,
starac bi ga možda osjetio da nije naišao Vermišel.
— Tonsare, znate li vi gdje je čiča? — pitao je ovaj
stojeći ispod stepenica.
Vermišelovo pitanje, krađa petofranka i ispijanje čaše zbili
su se istovremeno.
— Ovdje je, gospodine — reče čiča Furšon pruža
jući ruku Vermišelu da bi mu pomogao da uziđe uz
stepenice.
Od svih burgonjskih lica, Vermišel bi vam se učinio najviše
Burgonjac. On nije bio crven, nego skerle-tan. Njegovo lice, kao
izvjesni tropski krajevi zemljinog šara na kojima se nalaze
tragovi malih usahlih vulkana, bilo je prošarano zelenkastim
mrljama koje je Furšon gotovo pjesnički nazivao vinsko cvijeće.
Ta zažarena gla-

63
va, čije su crte bile prekomjerno zadebljale od neprekidanog
pijenja, ličila je na kiklopsku, s desne strane zapaljena jednom
živom zjenicom, a s druge ugašena okom koje je pokrivala
žućkasta navlaka. Po riđoj kosi, uvijek razbarušenoj, i bradi
nalik na Judinu, Vermišel je bio naoko onoliko strašan koliko je
u istini bio mek čovjek. Prćast nos bio je sličan znaku pitanja
kojem usta, neobično velika, kao da su uvijek odgovarala, čak i
onda kad se nisu otvarala. Vermišel, čovjek niskog rasta, nosio
je okovane cipele, čakšire od zagasitozelenog baršuna, neki stari
prsnik, iskrpljen raznim tkaninama, koji je ličio na pamukliju,
kaput od grube plave čoje i sivi šešir sa širokim obodom. Tu
raskoš, neophodnu u varošici Su-lanž, gdje je Vermišel vršio
dužnost vratara u opštini, dobošara, tamničara, svirača i
prisutnog građanina, održavala je gospođa Vermišel, strašna
protivnica rable-ovske filozofije25. Ta brkata žena, čitav metar
široka, sto dvadeset kilograma teška, a ipak okretna, učvrstila je
svoju vlast nad Vermišelom, koga je tukla kad je bio pijan, a koji
joj je dopuštao da to čini i kad je bio trijezan. I zato je čiča
FurSon s prezrenjem govorio o Vermišelovom odijelu: »To je
ropska livreja.«
— Mi o suncu, a sunce zasija — nastavi Furšon po-
navljajući jednu šalu koja se odnosila na Vermišelovo sjajno
crveno lice, a ovo je doista ličilo na ona zlatna sunca naslikana
nad vratima mnogih krčmi u unutrašnjosti. Mora da je gospa-
Vermišelovica vidjela suviše prašine na tvojim leđima, kad si
pobjegao od tvoje četiri petine, jer se ona ne može nazvati
tvojom polovinom. Kakva li te je muka dovela tako rano,
jadnice?
— Uvijek politika! — odgovori Vermišel, očevidno
naviknut na takvu šalu.
— A! trgovina u Blanžiju ne ide; hoćemo li da protestu
jemo mjenice? — reče čiča Furšon nalivajući čašu svom
prijatelju.

64
 — Ali naš majmun ide za mnom — odgovori Ver-
mišel mrdnuvši laktom.
U govoru radnika, majmun znači gazda. Taj izraz je spadao
u rječnik Vermišela i Furšona.
— A šta traži ovuda gospodin Brine? — upita Ton-
sarovica.
— Eh! — reče Vermišel — vi mu za ovo tri godine
donosite više para nego što sami vrijedite ... Ala vas mlati onaj
ćifta iz Bara! Dobro je njemu, Tapetaru ... Kako kaže čiča Brine:
»Kad bi bilo tri takva gospodara u dolini, ja bih bio bogat
čovjek!...«
— Šta su sad opet izmislili protiv sirotinje? — reče Marija.
— Bogme, nema više šale! — odgovori Vermišel —
naposljetku ćete morati da se pokorite . . . Šta ćete? evo skoro
dvije godine kako njih ima više, tri čuvara i jedan šumar na
konju, sva četvorica vrijedni kao mravi, i jedan poljak koji je
prava izjelica. A i žandarmerija je sad svaki čas na nogama radi
njih... Hoće da vas satru.. .
— Hoće, jest'! -— reče Tonsar — mi smo suviše sitni... A
trava izdrži i ono što drvo ne može.
— Ne oslanjaj se mnogo na to — reče čiča Furšon svom
zetu; — ti imaš imanja ...
— Jednom riječi — nastavi Vermišel — ti ljudi vas vole,
jer misle samo na vas od jutra do mraka! Oni vele: »Stoka tih
ljudi pojede svu travu s naših livada; uzećemo im stoku; oni
sami neće moći da nam jedu travu.« Kako ste već svi osuđivani
po nekoliko puta, kazali su našem majmunu da vam oduzme
stoku. Danas ćemo početi od Konša, idemo da uzmemo kravu
od babe Bonebo, od Godenovice, od Mitanovice...
Čim je čula ime Bonebo, Marija, koja je bila zaljubljena u
Boneboa, u unuka te starice što je imala kravu, istrča u
vinograd, pošto je pre toga namignula ocu i majci. Provuče se
kao jegulja kroz deru na ogradi ipotrča ka Konšu brzo kao
gonjeni zec.

5 — Seljaci 65
 — Učiniće da ih ljudi premlate — reče mirno Ton-
sar — a to će biti šteta, jer ih majka neće roditi po
drugi put.
—• A to bi lako moglo da se desi — potvrdi čiča Furšon.
— Nego, vidiš, Vermišele, ja ću moći da pođem s tobom tek za
jedan sat, imam važna posla u dvorcu.
— Važnija nego što su tri dangube po pet sua? »Ne pljuj
na berbu«, rekao je praotac Noje.
— Kažem ti, Vermišele, da radi svog posla moram u barski
dvorac —■ ponovi stari Furšon, praveći se smiješno važan.
— Uostalom, i da nije tako — reče Tonsarovica — otac bi
dobro učinio da se izgubi. Da ne biste htjeli, slučajno, da nađete
krave?
— G. Brine, kao svaki dobričina, više bi volio da nađe
samo njihovu balegu — odgovori Vermišel. — Čovjek koji
tapka po putovima i po sumraku, kao on, mora da bude obazriv.
— Ako jeste, pravo ima — reče suvo Tonsar.
— Dakle, nastavi Vermišel, on je g. Mišou rekao ovako:
»Ići ću čim se svrši zasjedanje.« Da je htio da nađe krave, pošao
bi sutra, još u sedam sati. Ali, jedanput će morati da pođe, to da
znate. Ne može se dvaput podvaliti Mišou, dobro je to njuškalo.
Ah! razbojnik jedan!
— Takvi nasilnici kao što je on trebalo bi da ostanu u
vojsci — reče Tonsar — ti su dobri samo da se puste na
dušmanlna . .. Nego da hoće u mene da dirne; iako je služio u
mladoj gardi, kako kaže, da se nas dvoje povučemo klipka,
znam zacijelo da bi on izvukao deblji kraj.
— Je li — reče Tonsarovica Vermišelu — kad ćemo
da vidimo objave za sajam u Sulanžu? Danas je osmi
avgust.

68
— Juče sam ih odnio u Vil-o-Fej g. Burnijeu, da ih
odštampa — qdgovori Vermišel. — Kod gospoje Sudri govorili
su o vatrometu na jezeru.
— Što će biti naroda! — uzviknu Furšon.
— Što će Sokar da pazari! — reče krčmar za-vidljivo.
— Hoće! ako ne padne kiša!... — dodade njegova žena,
kao da utješi samu sebe.
Od strane Sulanža začu se konjski topot, i, pet minuta
docnije, izvršitelj je privezivao svog konja za direk koji je
naročito zato bio uglavljen u vratnice kuda pro-lu/.e krave;
zatim se ukaza njegova glava na vratima •■(iran-I^vera.«
— Hajde, hajde, djeco, da ne gubimo vrijeme — reče on
tobož žureći se.
— A! — reče Vermišel — imate jednog odmetnika,
gospodine Brine. Čiča Furšona je udarila kapljica.
— Udarilo ga je poviše kapljica, odgovori izvršitelj; iili
zakon i ne traži od njega da bude trijezan.
— Oprostite, gospodine Brine — reče Furšon — četa ju
me u Barama zbog jednog posla; pogađamo se za jednu vidru.
Urine, suv čovječuljak, žučnog lica, u odijelu od crne <"'ii|c,
žućkasta oka, kovrčave kose, stisnutih usta, šilja-i"! 1, nosa,
uvijek užurban, promuklog glasa, odgovarao je ■ ■ v u j c m
zanimanju i licem i držanjem i karakterom. On M lako dobro
poznavao zakon, ili, bolje reći, izigravanje v.al.oii;v, da je bio u
isti mah i strah i trepet i savjetnik rljHu,!,' kantona: zato je bio u
izvjesnoj mjeri omiljen medu seljacima od kojih je najčešće
tražio platu u namirnicu i u.i. Zbog svih njegovih i dobrih i
rđavih osobina, i /Ju.)' i.e umješnosti, njemu se obraćao za
savjet cio kan-Inu, izuzimajući njegovog kolegu gospodina
Plisua, o ko-nir cc biti govora docnije. Taj slučaj izvršitelja koji
vrši ;.vi)ju dužnost, i izvršitelja koji nikad ništa ne izvrši, vrlo

ti* 67
je česta pojava kod mirovnih sudova po zabačenim
selima.
— Je li vruće? — reče Tonsar malom čiča-Brineu.
— Šta ćete! a i dosadili ste čovjeku! on se brani —
odgovori izvršitelj. — Biće zlo za vas; umiješaće se i vlada.
— Znači da mi sirotinja treba da poskapamo? —■ reče
Tonsarovica podnoseći izvršitelju jednu čašicu na tanjiriću.
— Sirotinja može da skapava, uvijek će je biti dosta —
reče s poučnom ozbiljnošću Furšon.
— Mnogo mu štetite i šumu! —• nastavi izvršitelj.
— Ne vjerujte u to, gospodine Brine; toliku su graju nadali
zbog nekoliko bijednih snopova pruća! — reče Tonsarovica.
— Nisu pokosili dovoljno bogataša za vrijeme revolucije,
eto šta je — reče Tonsar.
U tom trenutku, začu se nekakva huka koja je bila strašna
po tome što se nije mogla objasniti. Trk dviju hitrih nogu,
pomiješan sa zveckanjem oružja, nadjačavao je šum lišća i
grana koje su vukli drugi još brži koraci. Dva glasa, isto tako
različita kao i ta dva trka, lj utrto su uzvikivala. Svi u krčmi
pogodiše da to neka žena bježi a da je neki čovjek goni; ali zbog
čega? . .. Neizvjesnost nije trajala dugo.
— To je majka — reče Tonsar ustavši — to je nje
na čegrtaljka!
I odjednom, pošto se uspela uza strme stepenice »Gran-I-
vera« posljednjim naporom za koji imaju snage samo listovi
krijumčara, stara Tonsarovica pade, sa sve četiri u vazduhu,
nasred krčme. Ogromni svežanj pruća, koji je ona nosila,
strašno je tresnuo lomeći se o dovratak i. na podu. Svi su se bili
uklonili. Stolovi, boce, stolice koje su grane dohvatile, rasturiše
se na sve strane. Ne bi bilo više huke ni da se krovinjara
srušila.
— Mrtva sam! ubi me, hulja jedna!

68
 Uzvik, postupak i trka staričina postadoše jasni kad st> na
pragu pojavi jedan čuvar u odijelu od zelene čoje, u šeširu sa
srebrnim širitom na glavi, sa sabljom o be-< i rima, s kožnim
redenikom sa grbovima Monkornea i Troavilovih u sredini, u
propisnom crvenom prsniku i u visokim kožnim dokoljenicama.
Pošto je za trenutak zastao, čuvar reče, videći Bri-noa i
Vermišela:
— Imam svjedoke.
— O čemu? ... — reče Tonsar.
— Ova žena ima u tom svežnju pruća jedan desetogodišnji
hrast isječen na oblice,... pravi zločin!
Vermišel, čim je izgovorena reč svjedok, našao je za
shodno da iziđe u dvorište na vazduh.
— O čemu!... o čemu!... — reče Tonsar i stade
pred čuvara dok je Tonsarovica podizala svoju svekrvu;
hajd' gubi se, Vatele!... Uzimaj na saslušanje koga hoćeš i
uzapćuj šta hoćeš na putu, tamo si ti kod svoje kuće, razbojnice
jedan; ali napolje odavde. Moja kuća pripada meni, čini mi se! I
ugljar je gospodar u svojoj kolibi.
— Krivac je uhvaćen na djelu, tvoja majka mora da pode
sa mnom.
— Da uhapsiš moju majku u mojoj kući? Na to nemaš
pravo. Moj stan je neprikosnoven, to se bar zna. Imaš li rješenje
g. Gerbea, našeg istražnog sudije? A! ..u no sud može ući
ovamo. Ti nisi sud, iako si se na
■ udu zakleo da ćeš nas pomoriti glađu, globadžijo
.■.ninski!
Čuvar je bio tako razjaren da je htio da dohvati svežanj; ali
starica, odvratan crni pergament obdaren pokretom, kakav se
može vidjeti samo na Davidovoj-6 slici Sabinjanke, ciknu:
— Da ga nisi dirnuo, ili ću ti oči iskopati!
— Ako smiješ, odriješi svežaj u prisustvu g. Brinea, —
reče čuvar.

69
 Iako je izvršitelj pokazivao onu ravnodušnost koju sudskim
službenicima daje navika na svakojake prizore, on žmirnu okom
prema krčmarici i njenom mužu, što je značilo: »Rrđava
stvar!...« A stari Furšon pokaza prstom svojoj kćeri gomilu
pepela na ognjištu. Tonsa-rovica, koja iz tog značajnog pokreta
razumjede u isti mah i opasnost za svoju svekrvu i savjet svog
oca, dohvati šaku pepela i baci ga u lice čuvaru. Vatel zajauka;
Tonsar, obasjan svom svjetlošću koja se za čuvara ugasila,
gurnu ovoga nemilice na strme spoljašnje stepenice, gdje se
slijep čovjek morao spotaknuti, tako da se Vatel otkotrljao čak
na put, ispustivši i svoju pušku. Za tren oka, svežanj pruća je bio
odriješen, oblice izvučene iz njega i sakrivene sa hitrinom koju
je nemogućno opisati riječima. Brine, ne hoteći da bude svjedok
tog posla koji je predviđao, potrča za čuvarom da ga podigne,
posadi ga na travu i ode da pokvasi svoj rubac da bi ubri-sao oči
povrijeđenom čovjeku koji je, i pored svih bolova, pokušavao
da se odvuče do potoka.
— Vatele, pogriješili ste — reče mu izvršitelj, vi ne
mate prava da ulazite u kuće, vidite ...
Starica, sitna žena, gotovo grbava, sipajući iz očiju onoliko
munja koliko pogrda na bezuba i zapjenušena usta, stade na
prag od vrata, podboči se rukama o kukove i razvika se tako da
se moglo čuti čak u Blanžiju:
— Ah! ugursuze jedan, tako ti i treba! Pakao te
progutao, dabogda! ... Mene sumnjičiti da stječem drva!
mene, najčestitiju ženu u selu, i juriti za mnom kao za
divljom životinjom! Kamo da izgubiš te tvoje proklete
oči, da se ovaj narod smiri. Nesrećo jedna! i ti i tvoji
drugovi samo izmišljate kojekakve gadosti da nas zava
dite s vašim gospodarima!...
Čuvar je puštao da mu izvršitelj briše oči, a ovaj mu je,
pomažući mu, neprestano dokazivao da je postupio protivno
zakonu.

70
 — Propalica, ona nam je dozlogrdila, — reče najzad
Vatol; — od noćas je u šumi.
Pošto su svi prisutni revnosno pomogli da se skloni
posječeno drvo, u krčmi je brzo svaka stvar bila vraćena na
svoje mjesto; Tonsar se tada isprsi na vratima i reče:
— Vatele, sinko, ako se još jednom usudiš da upad-neš u
moj stan, odgovorlće ti puška; danas si dobio pepela; drugi put
ćeš vidjeti vatru. Ti ne znaš svoj posao . .. Sada ti je zacijelo
vrućina: ako hoćeš čašu vina, posluži-cemo te; moći ćeš da vidiš
kako u svežnju moje majke nema ni trunke drveta, sve je samo
trnje.
— Vucibatine! .. . ■— reče sasvim tiho izvršitelju čuvar,
koga je ovaj podsmijeh dirnuo u srce još više nego sto mu je
pepeo povrijedio oči.
U tome času, Sari, lakej koga su jutros bili poslali da traži
Blondea, pojavi se pred vratima »Gran-I-vera«.
— Šta vam je, Vatele? — reče lakej čuvaru.
— Ah! — odgovori čuvar brišući oči koje je otvo-rciio bio
zagnjurio u potok da ih sasvim ispere — stekao :,.m\ tu dužnike
koji će imati da proklinju dan kad su :;<■ rodili.
— Ako vi tako gledate na stvar, gospodine Vatele
reče hladno Tonsar — vidjećete da ni mi Burgonjci
m:ano kukavice!
Vatel ode. Ne pokazujući želju da razriješi ovu za-
IVmetku, Šari zaviri u krčmu.
— Dođite u dvorac, vi i vaša vidra, ako je imate —■
roče čiča Furšonu.
Starac odmah ustade i pođe za Sarlom.
— Dakle, gdje je ta vidra? — reče Šari smešeči se I
novjericom.
— Ovamo — reče stari užar idući ka Tini.
Tako se zove potočić kojim otiče suvišak vode iz vodenice
i barskog parka. Tina teče pored samog kantonskog puta sve do
malog jezera u Sulanžu, kroz koje

71
protiče, i iza njega se uliva u Avonu, pošto je prije toga dala
vodu vodenicama i vodoskocima u dvorcu Sulanz.
— Eno je, sakrio sam je u barski potok, s kamenom
o vratu.
Sagnuvši se i ispravivši se, starac ne osjeti petofra-nak u
džepu, u kojem se novac nalazio tako rijetko da je morao odmah
primijetiti i kad je pun i kad je prazan.
— Ah! lopuže! — uzviknu on — ja lovim vidre, a
oni love dedu! ... Uzimaju mi sve što zaradim, i još
kažu da je to za moje dobro. Jest, mare oni za moje do
bro! Da mi nije onog jadnog Muša, te utjehe mojih starih
dana, skočio bih u vodu. Djeca, ta to je propast za očeve.
— Jeste li vi oženjeni, gospodine Šarle? Nemojte se že
niti nikad! samo ćete prebacivati sebi što ste posijali
rđavo sjeme ... A ja sam mislio da ću moći da kupim
kudelju, eto mi kudelje! Onaj dobri gospodin dao mi je
deset franaka; a evo, sad je moja vidra još skuplja.
Sari je bio toliko nepovjerljiv prema čiča-Furšonu da je
njegovo jadanje, u ovoj prilici sasvim iskreno, shvatio kao
pripremu za ono što je on jezikom posluge zvao farbanje, i
učinio je pogrešku da to svoje mišljenje pokaže u jednom
osmijehu koji nije izmakao iz vida prepredenom starcu.
— Sad! čiča-Furšone, držite se dobro! razgovaraćete sa
gospođom — reče Šari primijetivši priličan broj crvenih
bubuljica na starčevom nosu i obrazima.
— Ja gledam svoja posla, Sarle, i evo ti dokaza: ako ćeš
me u sobi za poslugu nahraniti onim što ostane od ručka, i
napojiti jednom ili dvjema bocama španskog vina, reći ću ti
nešto da ne nagrajišeš.
— Kažite, i Fransoa će dobiti od gospodina naredbu da
vam dade čašu vina, — odgovori lakej.
— Važi li?
■— Važi.
— Slušaj, ti ćeš da se sastaneš s mojom unukom Ka
tarinom pod svodom avonskog mosta; nju voli Goden,

72
I
on vas je vidio, a ljubomoran je, budala jedna... Kažem; budala, jer
seljak ne treba da zna za osjećanja koja su dopuštena samo
bogatašima. I ako odeš na sajam u Sulanž, da u Tivoliju igraš s
njom, igraćeš više nego što misliš! ... Goden je tvrdica i opak,
on je u stanju da ti prebije ruke, a da ga ti ipak ne mogneš
optužiti... — To je suviše skupo! Katarina jeste lijepa djevojka,
•■ili ne vrijedi toliko — reče Šari. A što se opet Goden l j u t i ?
Kako se drugi ne l j ut e. ..
— E! on hoće njom da se oženi...
— Ala će ta vući batine!... — reče Sari.
— To se ne zna, —■ reče starac; — ona liči na svoju
majku, na koju Tonsar nije nikad digao ruku, toliko
.'.c boji da ga ona ne ostavi. Žena koja umije da se snađe,
li) mnogo donosi ... Uostalom, i da se pobije s Katari
nom, iako je Goden jak, neće njegova ostati posljednja.
— Evo, čiča Furšone, popijte ovih četrdeset sua u
moje zdravlje, ako slučajno ne mognemo da se počasti
mo vinom iz Alikanta.
Čiča Furšon okrete glavu, stavljajući novac u džep, <la Sari
ne bi vidio izraz zadovoljstva i podsmijeha koji nije mogao da
uzdrži.
— Katarina je velika obješenjica — nastavi starac;
- ona voli malagu, treba joj reći neka sama dođe po
nju u Bare, šeprtljo jedna!
Sari pogleda čiča-Furšona sa bezazelnim divljenjem, ne
mogući da pogodi ogromni značaj koji je za generalove
neprijatelje ležao u tome da uvuku u dvorac jednog uhodu više.
— General je zacijelo srećan — reče starac; — seljaci
MI sad sasvim mirni. Šta veli on? Je li još uvijek zado
voljan Sibileom?
— Samo g. Miso ne trpi g. Sibilea; kažu da će zbog
njega da ga otpuste.

7
3
— Zavidi mu! — prihvati Furšon. — Ja bih se kladio da i
ti želiš da otpuste Fransoa, pa da postanes prvi sobar umjesto
njega?
— On ima hiljadu i dvesta franaka plate — reče Sari; —
ali njega ne mogu otpustili, on zna sve generalove tajne...
— Kao što je Mišoovica znala tajne gospođe grofice —■
odgovori Furšon gledajući Šarla duboko u oči. Je li, mladiću,
znaš li ti, imaju li gospodin i gospođa svako svoju sobu?
— E, da nije tako, gospodin ne bi toliko volio gospođu, —
reče Šari.
■— I ne znaš ništa više? — upita Furšon. Morali su zaćutati.
Šari i Furšon bili su pred kuhinjskim prozorima.

NEPRIJATELJI LICEM U LICE

U početku ručka, Fransoa, prvi sobar, priđe Blon-deu i reče

mu tiho, ali dovoljno glasno da i grof to čuje:
— Gospodine, onaj čiča Furšonov mali uvjerava da
su najzad uhvatili vidru, i pita hoćete li da je uzmete
prije nego što bi je odnio sreskom načelniku u Vil-o-Fej.
Emil Blonde, iako vještak u prikrivanju, nije se mogao
uzdržati da ne pocrveni kao djevojka kojoj se priča nepristojna
priča čiji joj je skriveni smisao poznat.
— A! to ste vi jutros lovili vidru sa čiča-Furšonom! —
uzviknu general i grohotom se nasmija.
— Šta je to? — upita grofica, uznemirena tim smijehom
svoga muža.
— Kad je i tako pametan čovek kao što je on dopustio da
mu podvali čiča Furšon, nastavi general, je-

74
^H vidru, koja po svemu liči na onog trećeg konja koga |^P vam
poštanske stanice uvijek naplaćuju, a vi ga nikad "~ ne vidite.
Smijući se sve jače, general je još mogao da doda:
— Ne čudim se više što ste presvlačili cipele i čak-fiire,
mora biti da ste zagazili ... Ja nisam otišao tako daleko kao vi,
ostao sam na kamenju; ali, vi ste i mnogo oštroumniji od mene ..
.
— Vi zaboravljate, prijatelju — primijeti gospođa de
Monkorne — da ja ne znam o čemu to govorite.
Na te riječi, iskazane s nezadovoljstvom kojem je dala
povoda Blondeova zabuna, gneral se uozbilji, aBlon-<!<■
ispriča sam svoj lov na vidru.
— Ali — reče grofica, — ako zaista imaju vidru, ti jadni
ljudi nisu tako krivi.
— Da; ali ima punih deset godina kako vidru nije niko
vidio! — nastavi neumoljivi general.
— Gospodine grofe -— reče Fransoa — mali se kune
HVim na svijetu da ju je uhvatio ...
— Ako je uhvatio, ja ću mu je platiti, — reče
general.
— Bog zacijelo nije prokleo Bare da se u njima nikad ne
nađe vidra — primijeti opat Broset.
— Ah! gospodine popo, — uzviknu Blonde, — ako i boga
pustite na mene ...
— Ko je to došao? — upita živo grofica.
— Muš, gospođo, onaj mali što ide uvijek sa čiča-
Furšonom — odgovori sobar.
— Dovedite ga ovamo, ... ako gospođa dopušta? — reče
general; — možda će vas zabaviti.
— Ipak treba da se vidi šta je u stvari — reče grofica.
Nekoliko trenutaka poslije toga Muš se pojavi u svojoj
nago ti. Vidjeti to oličenje sirotinje usred ove trpezarije čiji bi
samo jedan ukras od drveta između dva

75
prozora vrijedio toliko da *bi za to dijete bosonogo, golo-glavo,
golih cjevanica i golih grudi bilo gotovo pravo bogatstvo, a ne
osjetiti želju da mu se pomogne, bilo je nemogućno. Oči malog
Muša, kao dva usijana ugljena, prelazile su sa bogatstva u odaji
na bogatstvo na stolu.
— Zar ti nemaš majke? — upita gospođa de Mon-korne,
koja nije mogla drukčije da objasni ovoliku za-puštenost.
— Nemam, gospođo; mama je umrla od jada što nije više
vidjela tatu koji je otišao u rat 1812, prije nego što se s njom
vjenčao u opštini, a tamo se, s oproštenjem, smrzao ... Ali ja
imam dedu Furšona koji je veoma dobar čovjek, iako me
ponekad mlati kao vola u kupusu.
— Kako to, prijatelju, da na vašem imanju ima i ovako
nesrećnih ljudi? — reče grofica pogledavši u generala.
— Gospođo grofice, — reče paroh, u ovoj opštini ima
samo dragovoljne nesreće. G. grof ima dobre namjere; ali mi
imamo posla s ljudima bez vjere, koji znaju samo za jedno, da
žive na vaš račun.
— Ali, dragi moj opate — reče Blonde — vi ste ovdje zato
da ih učite moralu.
— Gospodine, — odgovori opat Broset Blondeu —
vladika je poslao mene ovamo kao misionara među divljake; ali,
kao što sam imao čast njemu da kažem, francuski divljaci su
nepristupačni; njihov zakon glasi da nas ne slušaju, a divljaci u
Americi mogu se privoljeti da čuju.
— Gospo'n popo, mene ovako još i pomažu; ali kad bih
išao u vašu crkvu, niko mi ništa više ne bi dao, i još bi me tukli.
— Religija bi morala početi time da mu dade čak-šire,
dragi moj opate — reče Blonde. — Zar se i u vašim misijama
divljaci ne zadobijaju lijepim u početku?

76
— On bi odmah to odijelo prodao — odgovori opat Broset
tihim glasom — a ja nemam platu koja bi mi dopustila da vodim
takvu trgovinu.
— G. popa ima pravo — reče general gledajući Muša.
Politika malog obješenjaka sastojala se u tome da se pravi
kao da ne razumije ništa od onoga što se govori, kad se s
razlogom govori protiv njega.
— Bistrina ovoga malog spadala dokazuje vam ja-«no da
on umije da razlikuje dobro i zlo, nastavi groL On je toliko
odrastao da može raditi, a misli samo na to da nekažnjeno čini
prestupe. Znaju njega čuvari dobro ... Prije nego što sam ja
postao kmet, on je već znao da sopstvenik, kad uhvati kradljivca
na djelu na svojem imanju, ne može da ga uzme na saslušanje; i
ostajao je (lisko sa svojim kravama na mojoj livadi, niti je
izlazio kad me spazi, a sad već bježi.
— A! to je vrlo ružno —■ reče grofica; — ne treba uzimati
ono što je tuđe, mali moj prijatelju.
— Gospođo, jesti se mora; meni deda daje više batina nego
hljeba, a batine prazne stomak! Kad krave imaju mlijeka, ja ga
izmuzem malo, to mi drži dušu. Zar je gospo'n grof tako
siromašan da mi ne može dati malo svoje trave da se napojim?
— Ta on možda nije jeo ništa danas — reče grofica dirnuta
tom velikom bijedom. Dajte mu hljeba i to , f;to je ostalo od
piletine; najzad, neka ruča! ... — dodala je gledajući u sobara.
— Gdje ti noćivaš?
— Svud, gospođo, gdje hoće da nas trpe preko zime, a ljeti
pod vedrim nebom.
— Koliko ti je godina?
— Dvanaest.
— Još ima vremena da se to dijete izvede na pravi put —
reče grofica svome mužu.
— To će biti vojnik — reče oštro general; — dobro je
pripremljen. Ja sam patio koliko i on, pa evo me!

77
 — Oprostite, gospo'n generale, ja nisam ničiji sin
— reče dijete, i ja neću vući kocku. Moja sirota majka
bila je djevojka, i porodila se na njivi. Ja sam sin zemlje,
kako kaže deda. Mati me je spasla vojske. Ime mi je
Muš koliko i svako drugo ime. Deda mi je objasnio šta
mi to vrijedi; ja nisam zapisan nigdje na papiru, i kad
bude vrijeme za vojsku, ja ću da kidnem! neće me niko
uhvatiti.
— Voliš li ti svoga dedu? — reče grofica pokušavajući da
čita u tom dvanaestogodišnjem srcu.
— Eh, mnogo me tuče kad se napije; ali, šta ćete! on je
tako šaljiv! tako dobar! I onda kaže da se naplaćuje za to što me
je naučio da čitam i da pišem.
— Zar ti umiješ čitati? — reče grof.
— Umijem, nego šta, gospo'n grofe, još i najsitnija slova!
to je istina koliko je istina da imamo vidru.
— Šta piše ovde? — reče grof pruživši mu novine.
— D-nev-v-nik, — odgovori Muš zapevši samo triput.
Svi za stolom, čak i opat Broset, počeše da se smiju.
—• E! vi mi dajete da čitam novine — uzviknu Muš,
ogorčen. — Deda kaže da je to za bogataše, i da se doc-nije
uvijek sazna šta u njima piše.
— To dijete ima pravo, gospodine generale; zbog
njega želim da ponova vidim mog jutrošnjeg pobjedioca
— reče Blonde; vidim da je njegova podvala bila mu
šičava.
Muš je divno razumijevao da se tu nalazi radi zabave te
gospode: učenik čiča-Furšona pokaza se tada dostojan svoga
učitelja i poče da plače.
— Kako možete da zadirkujete dijete koje ide bosonogo?
— reče grofica.
— I koje smatra da je sasvim prirodno što njegov deda
naplaćuje batinama njegovo vaspitavanje? —• reče Blonde.

78
— Je li istina, mali, da ste uhvatili vidru? — reče grofica.
— Istina je, gospođo, kao što je istina da ste vi najljepša
žena koju sam vidio i koju ću ikad vidjeti — reče dijete brišući
suze.
— Daj da vidimo tu vidru — reče general.
— O! gospo'n grofe, deda je sakrio; ali je ona još mrdala
kad smo bili kod naše užarnice ... Možete pozvati mog dedu, on
hoće sam da je proda.
— Odvedite ga u sobu za poslugu — reče grofica Fransou;
neka ruča dok ne dođe čiča Furšon, a vi pošaljite Šarla po njega.
Nađite kakve cipele, jedne čakšire i kaput za ovo dijete. Oni
koji dođu nagi ovamo, moraju izići odjeveni...
— Neka vas bog blagoslovi, draga gospođo! reče
Muš odlazeći. Gospo'n popa može biti uvjeren da ću sve
lc stvari čuvati za praznik, pošto mi ih dajete vi.
Emil i gospođa de Monkorne zagledaše se, začuđeni tim
odgovorom, i kao da rekoše svešteniku jednim pogledom: »Nije
on tako glup!...«
— Zaista, gospođo, — reče paroh kada dijete više nije bilo
tu -— sa bijedom se ne smije računati; ja mislim da ona dolazi
iz skrivenih razloga koje je samo bog pozvan da cijeni, iz
fizičkih razloga, često kobnih, i iz moralnih razloga koji
proizlaze iz karaktera, iz sklonosti koje mi osuđujemo, a koje su
ponekad neizbježni rezultat nasljeđa, na nesreću društva.
Čudesa koja su se zbivala na bojnim poljima pokazala su nam
da i najgori nevaljalci mogu da se prometnu u heroje ... Ali,
ovdje, vi ste u izuzetnim okolnostima, i, ako vaše dobročinstvo
ne ide ukorak s obazrivošću, izlažete se mogućnosti da plaćate
svoje neprijatelje ...
— Naše neprijatelje? — uzviknu grofica.
— Svirepe neprijatelje! — ponovi ozbiljno general.
— Ciča Furšon je, sa svojim zetom Tonsarom — nastavi
paroh, sva pamet ovog prostog svijeta iz doline;

79
njima se on obraća za savjet i u najmanjim stvarima. Ti su ljudi
nevjerovatno neiskreni. Znajte ovo, desetorica seljaka
okupljenih u jednoj krčmi, to je novac velikog političara...
U tom času Fransoa prijavi g. Sibilea.
— To je ministar finansija •— reče general smije
šeći se; — uvedite ga. — On će vam objasniti ozbiljnost
toga pitanja — dodao je gledajući svoju ženu i Blondea.
■— Utoliko prije što on to od vas i ne krije — reče sasvim
tiho paroh.
Blonde spazi tada ličnost o kojoj je slušao otkako je došao,
i koju je želio da upozna, ličnost upravnika Bara. Vidio je
čovjeka srednjeg rasta, od trideset godina otprilike, nabusitog
izgleda, ružnog lica kojem smijeh nije dolikovao. Pod
namrštenim čelom, zelene oči koje su svaki čas mijenjale boju
gledale su razroko i tako skrivale misao. Srbile, u dugačkom
mrkom kaputu, crnim čakširama i prsniku, imao je dugu pravu
kosu koja mu je davala kaluđerski izgled. Čakšire mu nisu
potpuno skrivale kriva koljena. Iako su njegova blijeda koža i
meki mišići mogli izazvati misao da je bolešljiv, Sibile je bio
snažan. Zvuk njegovog glasa, malo potmuo, slagao se s tom
malo dopadljivom cjelinom.
Blonde i opat Broset zgledaše se krišom, i pogled mladog
sveštenika pokaza novinaru da je njegova sumnja u upravnika
kod sveštenika bila izvjesnost.
— Vi ste, čini mi se, izračunali, dragi moj Sibile, da ono
što nam seljaci pokradu iznosi četvrtinu cjelokupnog prihoda?
—- reče general.
— I mnogo više, gospodine grofe — odgovori upravnik. —
Vaši siromasi uzimaju od vas više nego država. Jedan mali
spadalo kao Muš napabirči svoje dvije mjerice dnevno; a stare
žene, za koje biste rekli da su na izdisaju, postaju ponova hitre,
zdrave i mlade kada dođe vrijeme pabirčenju. — Moći ćete
svoj;m očima d se uvjerite o toj pojavi — reče Sibile obraćajući
se Blondeu;

80
— jer će za šest dana početi žetva koja je zadocnila zbog kiša u
mjesecu julu ... Raž će se žeti iduće nedjelje. Trebalo bi da se
može pabirčiti samo sa opštinskim uvjerenjem o siromašnom
stanju; i, naročito, trebalo bi da op.štine dopuštaju da samo
njihova sirotinja pabirči na njihovom ataru; ali sirotinja jednog
kantona prelazi iz op.štine u opštlnu, bez uvjerenja. Ako mi
imamo šezdeset siromaha u opštini, njima se pridruži još
četrdeset besposličara. A i ljudi boljeg stanja ostavljaju svoj
posao i idu da pabirče po njivama i po vinogradima. U ovom
kraju sav taj svijet nabere po tri stotine mjerica dnevno, žetva
traje petnaest dana, to znači da se pokupi četiri hiljade i pet
stotina mjerica u cijelom kantonu. I tako pa-birčenje iznese više
nego desetak. A bespravno napasa-nje stoke odnese otprilike
šestinu našeg prinosa od livada. Sto se tiče šume, to se ne može
ni izračunati; dojilo se dotle da sijeku i drveta od šest godina ...
— Šteta koju podnosite, gospodine grofe, iznosi na dvadeset i
nekoliko hiljada franaka godišnje.
— Dakle, gospođo —- reče general grofici — sad ste čuli!
— Da nije to pretjerano? — upita gospođa de Mon-korne.
— Nije, gospođo, po nesreći — odgovori paroh. —■
Siromah čiča Nizeron, onaj starac bijele kose koji je i pored
svojih republikanskih ubjeđenja zvonar i crkve-njak, grobar i
klisar i pojac, deda one male Zenevjeve koju ste vi smjestili kod
gospođe Miso ...
— One Pekine! — reče Sibile prekinuvši paroha.
— Koje Pekine? —■ upita grofica; — šta hoćete time da
kažete?
— Gospođo grofice, kad ste vi našli Ženevjevu na putu u
onako bijednom stanju, vi ste uzviknuli na itali-janskom:
Piccina!27 Ta riječ je postala njen nadimak, i tako se izvitoperila
da danas cijela opština zove vašu štićenicu Pekina — reče
paroh. — To jadno dijete jedino

t; — Seljaci 81
i dolazi u crkvu, pored gospođe Miso i gospođe Sibile.
— I to joj presijeda! — reče upravnik — nju zlo
stavljaju, prebacuju joj što je pobožna.
—• E, vidite, taj siromah starac od sedamdeset i dvije
godme nakupi, uostalom, pošteno, otprilike mjericu i po
dnevno; ali mu časnost njegovih ubjeđenja ne dopušta da
prodaje to što je napabirčio, kao što čine drugi; on to čuva za
svoju potrošnju. Meni za ljubav, g. Langlime, vaš pomoćnik,
melje mu žito besplatno, a moja služavka mu peče hljeb zajedno
s mojim.
— Ja sam bila zaboravila moju malu štićenicu —
reče grofica koju je Sibileova riječ uplašila. — Vaš dola
zak ovamo zavrtio mi je mozak — nastavila je pogle
davši u Blondea. Ali, poslije ručka, otići ćemo zajedno do
Avonskih vratnica, da vam pokažem živo jedno od onih
ženskih likova kakva su izmišljali slikari XV vijeka.
U tom času, čiča Furšon, koga je vodio Fransoa, zalupa
svojim olupanim klompama koje je ostavljao pred vratima sobe
za poslugu. Na znak koji je grofica dala glavom Fransou, koji ga
je bio prijavio, čiča Furšon, za kojim je išao Muš s punim
ustima, pojavi se držeći vidru za uzicu uvezanu oko njenih žutih
šapa, raširenih kao u ptica plivačica. On pogleda gospoštinu za
stolom i Sibilea onim pogledom punim nepovjerenja i
poniznosti, koji seljacima služi kao veo, zatim izdiže životinju s
pobjedničkim izgledom.
— Evo! — reče okrenuvši se Blondeu.
— Moja vidra! — dopuni Parižanin — jer sam je dobro
platio.
— O! dragi gospodine, — odgovori čiča Furšon — vaša je
pobjegla! ona je u ovaj mah u njenoj rupi iz koje nije htjela da
iziđe, jer je to ženka, a ovo, gospodine, ovo je mužjak! ... Muš
ga je vidio kako dolazi iz daleka kad ste vi već bili otišli. Cijela
je istina, kao što se g. grof proslavio sa svojim oklopnicima na
Vaterlou, vidra je moja, kao što su Bare imovina gospo'n
generala ... Ali,

82
r.k dvadeset franaka, eto vam vidre, ili ću je ja odnijeti našem sreskom
načelniku, Ako se g. Gurdonu učini su-viSe skupa, pošto smo nas
dvojica lovili od jutros za-ji'dno, gospo'n Parizlijo, ja vam dajem
prvenstvo, to je vn.šo pravo.
— Dvadeset franaka? — reče Blonde. — To se na dobrom
francuskom jeziku ne može kazati dajem prvenstvo.
— E! dragi moj gospodine, ... — povika starac — jd tako rđavo
znam francuski da ću vam ih tražiti, ako hoćete, burgonjski; samo da ih
dobijem, meni je svejedno, govoriću i latinski: latinus; latina, latinum!
Naposljetku, toliko ste mi i vi jutros obećali. Uostalom, meni ;.u djeca
već uzela vaš novac, i ja sam plakao za njim idu-<-i ovamo. Pitajte
Šarla .. . Neću da ih tužakam zbog deset franaka ni da govorim o
njihovom nevaljalstvu na sudu. Čim imam neku paru, oni me napiju pa
mi je ii/.mu . .. Teško je to kad čovjek mora da ide na čašu vina kod
drugog, a ne kod svoje kćeri! Ali takva su današnja djeca! .. . Eto, to
nam je donijela revolucija; sve /ii djecu, očevima nema ništa! A! ja
vaspitavam Muša sasvim drukčije; on me voli obješenjak jedan! —
reče on i potapša po glavi svog unuka.
— Meni se čini da vi od njega stvarate malog krad-I p v c a kao
što su i drugi — reče Sibile, on zacijelo nikad i" legne bez neke
krivice na savjesti.
— A! gospo'n Sibile, njegova je savjest mirnija nego ' -I'MI ...
Jadno dijete! šta on može da uzme? Malo trave; i»iljo je to nego
pridaviti čovjeka! Eh, ne zna on, kao '•i. matematiku, ne razumije se još
u oduzimanju, u sabi-i inju, u množenju ... Nego vi nama činite zlo.
Kazujete ti.i smo rulja razbojnika, a vi ste povod razdoru između n.i:;eg
gospodara, ovog ovdje, koji je dobar čovjek, i nas
n i i i n a h a , koji smo čestiti ljudi ... Nema boljeg kraja
ii.i svijetu nego što je naš. Pogledajte! imamo li mi rente?
ii ne idem, tako reći go, a i Muš isto tako? Spavamo

«• 83
pod nebeskim pokrivačem, svako jutro nas rosa umiva, i osim
ako nam se ne zavidi na vazduhu koji dišemo i na sunčevim
zracima koje pijemo, ja ne vidim šta bi se još moglo uzeti od
nas!... Gazde kradu sjedeći kraj vatre, to je lakše nego skupljati
suvo granje po šumi. Ne postoji ni poljak ni čuvar za gospo'n
Gobertena, koji je došao ovamo go kao prst, a sad ima dva
miliona! Lako je reći: »Lopovi!« Evo ima punih petnaest godina
kako čiča Gerbe, poreznik iz Sulanža, ide po našim selima i
noću, s novcem, a niko mu nije još zatražio ni pare. Ne biva
tako u kraju gdje ima lopova! Mi se krađom nismo obogatili.
Pokažite mi koji od nas ili od vas gazda ima od čega da živi ne
radeći ništa?
■•— Da ste radili, i vi biste imali rente — reče paroh. —
Bog blagosilja rad!
— Neću da vam protivuriječim, gospo'n popo, jer ste vi
učeniji od mene, i možda ćete umjeti da mi objasnite ovu stvar.
Evo, tu sam ja, je li? ljenivac, besposličar, pijanica, neradnik
čiča Furšon, koji je nekad išao u školu, koji je imao salaš, koji je
dopao bijede i nije se iz nje izvukao!... E lijepo, kakve razlike
ima između mene i onog čestitog, onog poštenog čiča-Nizerona,
vinogradara od sedamdeset godina, jer je on moj vršnjak, koji je
šezdeset godina kapao nad zemljom, svako jutro ustajao prije
sunca da ide na oranje, koji je svoje tijelo očellčio, a dušu
oplemenio?Vidim da je on siromah kao i ja. Pekina, njegova
unuka, služi kod gospoje Miso, a moj Muš je slobodan kao
vazduh! Taj jadni dobričina je, dakle, za svoje vrline nagrađen
isto onako kako sam ja kažnjen za svoje poroke. On i ne zna šta
je to čaša vina, živi kao apostol, sahranjuje mrtve, a ja sviram da
igraju živi. On se zlopatio, a ja sam se provodio kao svaki veseli
vražji stvor. I obojica smo došli na isto, obojica nosimo snijeg
na glavi i imamo prazan džep, još ja njemu pletem uže da bi
mogao zvoniti u zvono. On je još i republikanac a ja nisam
postao ni poreznik. To je

84
uvi'. Može seljak činiti i dobro i zlo, po vašem shvatanju, on odlazi kao
što je i došao, u ritama, a vi u lijepom rublju! . ..
Niko nije prekidao čiča-Furšona, čija rječitost kao da je dolazila
od popijenog vina; u početku, Sibile je htio da ga zaustavi u riječi, ali
je jedan Blondeov pokret ućut_ luio upravnika. Paroh, general i grofica
razumjedoše po pogledima novinarovim da on hoće da prouči pitanje
pauperizma na licu mjesta, a možda i da vrati milo za drago čiča-
Furšonu.
— A kako vi shvatate Mušeovo vaspitanje? Šta či
nile da biste ga načinili boljim nego što su vaše kćeri?
zapita Blonde.
— Pominjete 11 mu ikad boga? — reče paroh.
— O! ne, ne, gospo'n popo, ja mu ne govorim da se boji boga,
nego ljudi. Bog je dobar i obećao je nama, kako vi kažete, carstvo
nebesko, pošto bogataši zadržavaju zemaljsko carstvo za sebe. Ja mu
kazujem: »Muše, . uvaj se zatvora! iz njega se ide na gubilište. Nemoj
ni-
.1.1 da ukradeš, nego traži da ti se da! Krađa dovodi do n i i i n t v a , a
za ubistvo sudi ljudska pravda. Čuvaj se tog i i i v d i n o g sječiva, ono
čuva san bogataša od nesanice
iiomaha. Nauči da čitaš. S tim što naučiš moći ćeš da ni kupiš para
pod zaštitom zakona, kao onaj lijepi g. Go-li'-i-l.on; bićeš upravnik,
eto! kao g. Sibile, kome g. grof IM- hrani da uzima svoje obroke ...
Vještina je biti pored ;:'p::pode, pod njihovim stolovima ima mrva.«
Eto šta ja ivcm lijepo vaspitanje, i pametno. I zato taj mali vrag in- čini
ništa protiv zakona ... On će biti dobar mladić, ,-.l;iraće se o meni.
— A za šta ga spremate? — upita Blonde.
— Da bude sluga u početku —■ odgovori Furšon — /al,o što će
mnogo naučiti gledajući gospodu izbliza! Dobar primjer će mu pomoći
da se obogati sa zakonom u ruci, kao vi! ... Kad bi ga gospo'n grof
primio u svoju iilalu, da nauči timariti konje, dječko bi bio vrlo sre-

85
 ćan,... jer, kao sto rekoh, ako se boji ljudi, ne boji se životinja.
— Vi imate duha, čiča-Furšone — prihvati Blonde — vi
znate šta govorite, i govorite pametno.
— O! lijepa moja pameti! ostade ona kod »Gran-I--vera«
zajedno s moja dva petofranka.
— Kako se to čovjek kao vi pustio da padne u bijedu? Jer,
kako sad stvari stoje, seljak ima samo sebi da pripiše svoju
nevolju; on je slobodan, može da se obogati. Nije više kao što je
nekad bilo. Ako seljak umije da za-štedi koju paru, on može da
nađe zemlju koja se prodaje, može da je kupi, on je svoj
gospodar!
— Vidio sam ja i staro vrijeme, a vidim i ovo novo, dragi
moj učeni gospodine — odgovori Furšon; — promijenilo se
ime, to je istina, ali je vino uvijek isto! Današnjica je mlađa
sestra jučerašnjice. Eto! metnite to u vaše novine! Zar smo mi
oslobođeni? Mi pripadamo uvijek istom selu, a i vlastelin je tu:
on se danas zove rad. ... Motika, koja je naše imanje, nije ispala
iz naših ruku. Bilo za vlastelina ili za porezu, koja uzima ono što
najbolje imamo, naše je da se znojimo cijelog vijeka ...
— Ali vi možete da izaberete neko zanimanje, možete da
ogledate sreću na drugom mjestu — reče Blonde.
— Kažete da idem da tražim sreću? ... Kuda bih ja da
pođem? Da iziđem iz svojeg okruga, potrebna mi je objava koja
staje četrdeset sua! A evo već četrdeset godina kako se u mojem
džepu nisu sastavile dvije pare po četrdeset sua. Da se ide
naprijed, potrebno je onoliko talira na koliko se sela naiđe, a
nema mnogo Furšona koji imaju sa čim da obiđu šest sela!
Samo nas vojska može da izvuče iz naše opštine. A šta imamo
od vojske? Tamo pukovnik živi od redova, kao što ovdje gazda
živi od seljaka. Ima li na sto pukovnika bar jedan koji je izišao
između nas? Tamo se, kao i u gradu, obogati jedan od stotine
drugih koji padnu. A zbog čega ovi padaju? ... To zna bog, a
znaju i lihvari! Najbolje, dakle,

86
•li) možemo da učinimo jeste to da ostanemo u našim <>l»Slinama,
gdje smo silom okolnosti zbijeni u tor kao ■ ■veo, kao što smo to
nekada bili po volji vlastele. Meni je svejedno ko me je tu prikovao!
prikovan zakonom nužde, prikovan zakonom vlastelinstva, seljak je
osuđen da radi zemlju dok je živ. Gdje smo da smo, mi nju oremo,
kopamo, đubrimo i obrađujemo za vas koji ste se r o d i l i u bogatstvu,
kao što smo se mi rodili u sirotinji. IViasa će ostati uvijek ono što je,
ona se ne mijenja ... Manje je među nama onih koji se uzdignu nego
među vama onih koji se srozaju! ... Mi to znamo, iako nismo 11
crnjaci; ne treba nas zakačinjati svaki čas. Mi vas ostavljamo na miru,
pustite vi nas da živimo ... Inače, ako i dalje bude išlo ovako, moraćete
da nas hranite u vašim zatvorima, gdje je mnogo ugodnije nego kod nas
na ■ ■ l a m i ... Vi hoćete da ostanete gospodari, mi ćemo uvijek I>ili
neprijatelji, danas kao i prije trideset godina. Vi imale sve, mi nemamo
ništa, ne možete zahtijevati od nas da vam budemo još i prijatelji!
— Eto šta se zove objava rata! — reče general.
— Gospodaru, — odgovori Furšon — kad su Bare lulo svojina
one sirote gospođe (bog da joj dušu prosti, jer je ona pjevala o
bezakonju u svojoj mladosti!) mi srno bili srećni. Ona nam je dopuštala
da kupimo sebi h) job po njenim njivama, i drvo u njenim šumama; i
zbog to.ua nije bila siromašnija! A vi, što ste bogati bar koliko ona, vi
nas gonite, ni više ni manje nego kao divlje Tiviieri, i tjerate sirotinju
na sud! ... I to će na zlo da jzide! načinite neku nesreću! Maločas sam
vidio va-&ct\ čuvara, ono ništavilo Vatela, koji zamalo nije ubio jodnu
sirotu staricu za malo drva. Proglasiće vas liudi za narodnog
neprijatelja, i sjedeći večerom kraj ognj.šta Covoriće protiv vas;
proklinjaće vas isto onoliko koliko .su pokojnu gospođu blagosiljali!...
A prokletstvo siromaha raste, gospodaru! i postaje veće nego vaš
najveći hrast, a od hrastovine se grade vješala ... Vama ovdje

87
niko ne govori istinu; a eto, istina je to! Ja se svakog dana
nadam smrti, neću mnogo izgubiti ako vam kažem istinu,
cijelu!... Ja sviram seljacima o praznicima, zajedno s
Vermišelom, u kafani kod Mira, u Sulanžu, i slušam ih šta
govore: jest, oni su ozlojeđeni, i učiniće da vam život postane
težak ovdje. Ako vaš prokleti Miso ne promijeni svoje držanje,
oni će vas primorati da vi njega promijenite ... To što sam vam
rekao i ova vidra vrijede dvadeset franaka, mislim!...
Dok je starac izgovarao ove posljednje riječi, začu se jedan
muški korak, i čovjek kome je Furšon ovako prijetio pojavi se
na pragu i bez prijave. Po pogledu kojim je Miso ošinuo
zastupnika sirotinje, lako je bilo vidjeti da je prijetnja doprla do
njegovih ušiju, i Furšonova smjelost odjednom splasnu. Taj
pogled učinio je na starca utisak koji čini žandarm na kradljivca.
Furšon je znao da je kriv, izgledalo je kao da Miso ima prava da
potraži od njega računa o riječima kojima je on očevidno htio da
zaplaši stanovnike Bara.
— Evo ministra rata — reče general obraćajući se Blondeu
i pokazujući mu Mišoa.
— Oprostite mi, gospođo — reče taj ministar grofici — što
sam ušao kroz salon ne pitajući vas hoćete li da me primite; ali
je stvar tako hitna da moram govoriti s gospodinom generalom.
Miso je, izvinjavajući se grofici, gledao u Sibilea, kome su
Furšonove drske riječi pričinjavale potajnu radost, a ovu, na
njegovom licu, nije primijetio niko od onih što su sjedili za
stolom, jer ih je Furšon neobično zanimao, dok je Miso, koji je
iz razloga za koje je samo on znao, uporno posmatrao Sibilea i
bio veoma iznenađen izrazom njegovog lica i njegovim
držanjem.
— On je zaista zaradio svojih dvadeset franaka, kao
što kaže, gospodine grofe — uzviknu Sibile; — vidra
nije skupa...

$8
— Daj mu dvadeset franaka — reče general svom •iobaru.
— Vi mi je, dakle, oduzimate? — upita Blonde generala.
— Hoću da dam da se ispuni slamom! — uz viknu Krof.
— A! meni je ovaj dobri gospodin poklonio kožu,
Cnspodaru! ... — reče čiča Furšon.
— Dobro, uzviknu grofica, dobićete sto sua za kožu; ■ Hi
ostavite nas ...
Silan i neprijatan zadah dvojice skitnica toliko se ".sjećao u
trpezariji da bi gospođa de Monkorne, čija 'i.sjeLljiva čula nisu
mogla to da podnesu, morala da iziđe <!a su Muš i Furšon ostali
malo duže. Zahvaljujući toj okolnosti starac je dobio svojih
dvadeset i pet franaka. I i/išao je neprestano gledajući
preplašeno u Mišoa i klanjajući mu se duboko.
— To što sam kazao gospodaru, gospo'n Miso — roče on
— kazao sam za vaše dobro.
— Ili za dobro onih koji vas plaćaju! — odgovori rviišo
pogledavši ga značajno.
— Kada donesete kavu, možete ići — reče general svojoj
posluzi, i, naročito, zatvorite vrata.
Blonde, koji još nije bio vidio glavnog šumara Ba-i a,
osjetio je, gledajući ga, sasvim drukčiji utisak od onoga koji je
prije toga učinio na njega Sibile. Koliko je upravnik izazivao
odvratnost, toliko je Miso ulivao poštovanje i povjerenje.
Šumar je privlačio pažnju najprije svojim prijatnim licem,
potpuno ovalnim, čistih crta, koje je nos dijelio na dvije jednake
polovine: pravilnost koja nedostaje većini francuskih lica. Crte
tog lica, iako pravilne, nisu ipak bile bez izraza, možda zbog
skladne boje kože u kojoj .su preovlađivali žućkasti i crveni
tonovi, znaci fizičke hrabrosti. Oči, svijetlomrke, žive i
prodorne, nisu se ustezale da izraze misao i gledale su uvijek
pravo u lice. Čelo,

89
široko i čisto, još je jače isticala obilna crna kosa. Poštenje,
odlučnost, samopouzdanje oživljavali su to lijepo lice na kojem
je vojnički poziv ostavio nekoliko bora na čelu. Sumnja i
nepovjerenje mogli su se na njemu pročitati čim se jave. Kao o
svim ljudima odabranim za konjicu, za šumara se po njegovom
lijepom i vitkom stasu moglo reći da je lijepo građen. Miso, koji
je još nosio brkove, zaliske i okruglu bradu, posdjećao je na onaj
vojnički tip koji poplava rodoljubivih slika i crteža zamalo nije
načinila smiješnim. Taj tip ima tu manu da je suviše
rasprostranjen u francuskoj vojsci; ali je vjero-vatno da su ista
uzbuđenja i iste logorske patnje, koje nisu mimoišle ni velike ni
male, jednom riječi, stalni napori na bojnom polju, podjednaki i
za starješine i za pot-činjene, doprinijeli da taj tip lica postane
opšti. U odijelu od svijetlo-plave čoje, Miso je zadržao crnu
svilenu jaku i vojničke čizme, kao što je imao i malo kruto voj-
ničko držanje. Ramena su mu bila isturena, grudni koš ispupčen,
kao da je još pod oružjem. Crvena tračica Legije časti krasila je
rupicu na njegovom kaputu. Najzad, da bismo samo jednom
riječi i moralno dopunili ovu čisto fizičku sliku, reći ćemo da
upravnik, otkako je stupio na tu dužnost, nije nikad propustio da
svom gospodaru kaže gospodine grofe, Miso ovoga nije nikad
oslovljavao drukčije nego sa gospodine generale.
Blonde se ponova zagleda s opatom Brosetom, kao da je
htio reći: »Kakva suprotnost!« pokazujući mu upravnika i
šumara; zatim, da bi saznao da li se karakter, misao i riječ slažu
s tim stasom, licem i držanjem, on pogleda u Mišoa i reče mu:
— Bože moj, ja sam jutros izišao rano i vidio sam da vaši
čuvari još spavaju!
— U koliko sati? — upita nekadašnji vojnik uznemireno.
— U pola osam.

90
 Miso pogleda skoro obješenjački u svoga generala.
— A na koje je vratnice izišao gospodin? — upita Miso.
— Na vratnice prema Konšu. Čuvar je bio u košulji, na
prozoru, i gledao me je — odgovori Blonde.
— Gajar je, zacijelo, tek bio legao — odgovori Miso. Kad
ste mi rekli da ste izišli rano, ja sam pomislio da ;;l.<> listali u
zoru, i tada bi značilo da je moj čuvar, ako ::r već bio vratio,
bolestan; ali u pola osam, on se spremao da legne. — Mi
provodimo noći na nogama — nastavi Miso poslije jedne pauze,
odgovarajući tako na jedan začuđen grofičin pogled; — ali sva
ta pažnja ne \ rijedi mnogo! Vi ste sad dali dvadeset i pet franaka
jednom čovjeku koji je maločas mirno pomogao da se sa-i ; r i j u
tragovi jedne krađe koja je jutros izvršena kod vas. Najzad, o
tome ćemo govoriti kad vi budete gotovi :: ručkom, gospodine
generale, jer se moramo odlučiti na nešto . . .
— Vi uvijek govorite samo o vašem pravu, dragi moj Miso,
a summum jus, summa injuria28. Ako ne budete lipeljivi, navući
ćete zlo na sebe — reče Sibile. Volio bih da ste maločas čuli
čiča-Furšona, jer ga je vino navelo da govori malo iskrenije
nego obično.
— On je mene uplašio — reče grofica.
■— Nije rekao ništa što ja već odavno ne znam —■
odgovori general.
— O! taj ugursuz nije bio napit; on je odigrao svoju
ulogu, samo za čiji račun? ... — Znate li vi, možda? —
nastavi Miso, a Sibile pocrveni od oštrog pogleda ko
jim ga je pogledao.
—■ O rus'.-"... — uzviknu Blonde gledajući ispod oka u
opata Broseta.
— Ti-jadni ljudi su nesrećni — reče grofica — i ima
istine u onom što nam je Furšon doviknuo, jer se ne
može reći da nam je on govorio.

91
— Gospođo, — odgovori Miso — mislite li vi da su carevi
vojnici, punih četrnaest godina, spavali na ružama? ... G. general
je grof, on je veliki oficir Legije časti, dobijao je bogate nagrade:
vidite li vi da ja njemu zavidim, a borio sam se kao i on? Želim
li ja da oma-lovažim njegovu slavu, kradem li njegovu nagradu,
otkazujem li počast koja se duguje njegovom činu? Seljak mora
da sluša, kao što slušaju vojnici; on mora da bude častan kao
vojnik, da poštuje stečena prava i da se trudi -da postane oficir,
pošteno, svojim radom, a ne krađom. I ralo i sablja su od
gvozda. A vojnik ima više od seljaka to što mu svakog časa lebdi
smrt nad glavom.
— Eto šta bih ja htio da im kažem s propovjedaonice! —
uzviknu opat Broset.
— Da budem trpeljiv? — nastavi šumar odgovarajući na
Sibileove riječi. — Trpio bih ja deset na sto gubitka od
cjelokupnog prihoda sa Bara; ali, kako stvari sad idu, vi gubite
trideset na sto, gospodine generale; i, ako i g. Sibile ima toliki
postotak za sebe, ja ne razumijem njegovu trpeljivost, jer se on
onda dragovoljno odriče svojih hiljadu do hiljadu i dvjesta
franaka godišnje.
— Dragi moj gospodine Miso, — odgovori Sibile na-
busito, ja sam to već rekao gospodinu grofu, više volim izgubiti
hiljadu i dvjesta franaka nego život. Razmislite ozbiljno o tome;
ja sam vas uvijek savjetovao u tom pogledu! ...
— Život? — uzviknu grofica; — zar se tu radi o nečijem
životu?
— Ne bi trebalo da razgovaramo ovdje o državnim
poslovima — reče general smijući se. — Sve to, gospođo, znači
da je Sibile, u svojem svojstvu finansijera neodlučan i kukavica,
dok je moj ministar vojni hrabar, i, kao i njegov general, ne boji
se ničega.
— Recite obazriv, gospodine grofe! — uzviknu Sibile.

92
 — Eto sad! ta zar smo mi ovdje, kao Kuperovi ju
naci u američkim šumama, okruženi zasjedama divljaka?
• upita podsmješljivo Blonde.
— Ali, gospodo, vaše je da upravljate ne plašeći nas
hukom upravne mašine — reče gospođa de Monkome.
— A! možda je potrebno da znate i vi, gospođo grofice,
koliko ovdašnjeg znoja staje jedna od tih vaših lijepih kapa —
reče paroh.
— Ne, jer bih onda možda prestala da ih nosim, postala bih
puna poštovanja pred zlatnikom od dvadeset franaka, bila bih
tvrdica kao svi koji žive na selu, a lime bih suviše izgubila —
odgovori grofica smijući se. — Nego, dragi moj opate, dajte mi
ruku, ostavimo generala sa njegova dva ministra, a mi hajdemo
do Avon-skih vratnica da posjetimo gospođu Miso, kod koje
nisam bila otkako sam došla; treba da vidim šta je s mojom
malom štićenicom.
I lijepa žena, zaboravljajući već Mušove i Furšonove rite,
njihove poglede pune mržnje i Sibileovo strahovanje, ode da
promijeni obuću i da uzme šešir.
Opat Broset i Blonde odazvaše se pozivu domaćice pošavši
za njom, i zastadoše na terasi pred kućom da je sačekaju.
— Šta mislite vi o svemu ovome? — reče Blonde opatu.
— Ja sam parija; mene uhode kao zajedničkog neprijatelja;
moram oprezno i dobro da otvorim i oči i uši da izbjegnem
zamke koje mi podmeću da bi me se otresli — odgovori sluga
božjeg oltara. Među nama budi rečeno, ja se često pitam da neće
opaliti pušku i na mene ...
— I ostajete? — reče Blonde.
— Bog se ne smije iznevjeriti, kao ni car! — odgovori
sveštenik sa prostodušnošću koja iznenadi Blondea.
Pisac dohvati sveštenikovu ruku i srdačno mu je stište.

93
 — I onda morate razumjeti — nastavi opat Broset — zašto
ne mogu da znam ništa o tome što se plete. Ipak, čini mi se da
general ima neprilika zbog onog što se u pokrajini Artoa i u
Belgiji zove zla volja.
Ovdje je potrebno reći nekoliko rečenica o parohu iz
Blanžija.
Taj opat, četvrti sin jedne dobre građanske porodice iz
Otena, bio je čovjek pun duha, koji je gajio visoku svijest o
svojem pozivu. Omalen i sitan, on je svoju neuglednu ličnost
iskupljivao onim upornim izgledom koji tako dolikuje
Burgonjcima. On se primio službe u ovom neznatnom mjestu iz
požrtvovanja, jer je njegovo religiozno ubjeđenje bilo pojačano
političkim ubjeđenjem. U njemu je bilo nečega od sveštenika iz
starih vremena; on je strasno bio odan crkvi i svešteničkom
pozivu; imao je širok pogled na svijet, a sebičnost nije smetala
njegovom častoljublju: njegova deviza bila je služiti, služiti
crkvi i monarhiji na najopasnijem mjestu, služiti u posljednjem
redu, kao vojnik koji osjeća da će, prije ili poslije, svojim
časnim radom i svojom hrabrošću, stići do generala. On nije
odstupao od svojih zahtjeva na čednost, na siromaštvo, na
poslušnost ;ispunjavao ih je, kao i sve druge dužnosti svojeg
položaja, s onom jednostavnošću i vedrinom koje su sigurno
obilježje poštene duše, predane dobru koliko poletom prirodnog
nagona, toliko i snagom i čvrstinom vjerskih ubjeđenja.
Ovaj odlični sveštenik pogodio je na prvi pogled
Blondeova osjećanja prema grofici; razumio je da pred jednom
Troavilovom i pred jednim monarhističkim piscem treba da se
pokaže duhovit čovjek, zato što će oni uvijek poštovati njegov
čin. Dolazio je gotovo svake večeri da bude četvrti u vistu.
Pisac, koji je umio da ocijeni vrijednost opata Broseta, bio je
prema njemu pun obzira, tako da je među njima zavladala
uzajamna simpatija, kao što se dešava svakom duhovitom
čovjeku, radosnom

94
 kad nađe sadruga ili, ako hoćete, slušaoca. Svaki nož voli
svoju kaniju.
— Čemu vi, gospodine opate, koji se svojim požr-
tvovanjem nalazite iznad vašeg položaja, pripisujete ovo stanje
stvari?
— Ne mogu vam odgovoriti što bilo poslije tako laskavih
riječi — odgovori smiješeći se opat Broset. Ono što se zbiva u
ovoj dolini postoji svugdje u Francuskoj, i vezuje se za nade
kojima je seljačka duša, tako reći, prožeta poslije pokreta od
1789. Revolucija je zahvatila neke krajeve više a neke manje, i
ovaj kraj Burgonje, tako blizu Pariza, jeste jedan od onih gdje je
smisao tog pokreta shvaćen kao pobjeda Gala nad Frankom.
Istorij-.ski, za seljake je žakerija30 bila tek juče, njihov poraz je
ostao urezan u njihovom mozgu. Oni se više ne sjećaju
činjenice, ona je prešla u stanje nagonske misli. Ta misao leži u
njihovoj seljačkoj krvi, kao što je nekada misao o nadmoćnosti
ležala u plemićkoj krvi. Revolucija od 1789. bila je revanš
pobijeđenih. Seljaci su zakoračili u posjed zemlje, koji im je
feudalni zakon uskraćivao punih hiljadu i dvjesta godina. Otuda
potiče njihova ljubav prema zemlji koju toliko dijele među
sobom da i jednu brazdu presijecaju na pola, što često
onemogućava skupljanje poreze, jer vrijednost cijelog imanja ne
bi stigla da nadoknadi troškove oko izvršenja naplate.
— Njihovo tvrdoglavstvo, njihovo nepovjerenje, ako
hoćete, toliko je u tom pogledu, da u hiljadu kantona od one tri
hiljade iz kojih se sastoji francusko zemljište nikakav bogataš ne
može da kupi imanje od seljaka — reče Blonde prekinuvši
opata. Seljaci, koji jedan drugome ustupaju svoj krajičak zemlje,
neće ga dati ni po koju cijenu i ni pod kojim uslovom gazdi. Sto
on nudi više novaca, to neodređeni strah kod seljaka postaje
veći. Samo eksproprijacijom mogućno je podvrgnuti seljačko
imanje pod opšti zakon kupovine i prodaje. Mnogi su proučavali
tu činjenicu, ali ne mogu da joj nađu uzroka.

95
— Uzrok je u ovome — odgovori opat Broset smatrajući, s
razlogom, da kod Blondea pauza znači pitanje. Dvanaest
vijekova nisu ništa za stalež koji istorijski prizor civilizacije nije
nikad odvratio od njegove glavne misli, i koji još s ponosom
nosi šešir sa širokim obodom i svilenom trakom unaokolo koji
su nekad nosili njegovi gospodari, a koji je on smio da metne na
glavu tek kad kod ovih nije više bio u modi. Ljubav čiji se
korijen nalazi u samoj utrobi narodnoj, i koja se s onolikom
žestinom bila vezala za Napoleona, čiju tajnu ni on nije shvatio
onoliko koliko je zamišljao da je shvata, i koja može da objasni
čudo njegovog povratka 1815, proizlazila je jedino iz te misli. U
očima naroda, Napoleon, neprestano vezan s narodom preko
svojih milion vojnika, ostaje vladar koji se rodio iz revolucije,
čovjek koji je njemu osiguravao posjed narodnih dobara.
Njegovo krunisanje prekalila je ta misao.
— Misao koju je 1814-ta po nesreći povrijedila, a koju
monarhija treba da smatra za svetu — reče živo Blonde; — jer
narod može da nađe pored prijestola jednog kneza kome je
njegov otac ostavio glavu Luja XVI kao nasljednu vrijednost.
— Evo gospođe, prestanimo — reče sasvim tiho opat
Broset. Furšon je nju uplašio; a treba da je zadržimo ovdje, u
interesu vjere, prijestola i samog ovog kraja.
Miso, šumar u Barama, došao je, zacijelo, zbog napada
izvršenog na Vatelove oči. Ali, prije nego što bismo izložili
raspravu koja će se voditi u Državnom savjetu, povezanost
činjenica zahtijeva da se ukratko ispričaju okolnosti u kojima je
general kupio Bare, ozbiljni uzroci koji su od Sibilea načinili
upravnika tog prekrasnog imanja, razlozi koji su od Mišoa
načinili šumara, jednom riječi, sve što je prethodilo stanju
duhova i strahovanju koje je izrazio Sibile.

96
 Taj brzi pregled će izvesti pred čitaoce nekoliko glavnih
učesnika drame, ocrtati njihove interese i objasniti opasnost
položaja u kojem se nalazio tada general grof de Monkorne.

VI JEDNA PRIČA

O LOPOVIMA

Oko godine 1791, došavši da obiđe svoje imanje, go-

spođica Lager primila je za upravnika sina nekadašnjeg kmeta u
Sulanžu, koji se zvao Goberten, Varošica Su-lanž, danas obično
središte kantona, bila je prijestoni-ca jedne velike grofovije u
vrijeme kad je Burgonjska kuća vojevala protiv Francuske kuće.
Vil-o-Fej, danas sjedište sreske vlasti, tada prosta mala baština,
zavisila je od Sulanža, kao Bare, Ronkrol, Serne, Konš i još pet-
naestak drugih parohija. Sulanži su ostali grofovi, dok su
Ronkroli danas markizi po volji one sile koja se zove dvor, i
koja je sina kapetana di Plesisa načinila vojvodom prije nego
ijednu poznatu porodicu koju je pokorila. To dokazuje da varoši,
kao i porodice, imaju veoma promjenljivu sudbinu.
Kmetov sin, mladić bez ikakvog imanja, zamijenio je
jednog upravnika koji se obogatio tridesetogodišnjim
upravljanjem, i koji je više volio da kao treći član uđe u poznato
preduzeće Minore nego da i dalje upravlja Barama. U svojem
sopstvenom interesu, budući nabav-ljač namirnica za vojsku
predložio je za upravnika Fran-soa Gobertena, tada punoljetnog,
koji je kod njega bio knjigovođa već pet godina, koji je bio
dužan da zaštiti njegovo povlačenje, i koji mu je, iz zahvalnosti
za pouke koje je dobio od svojeg učitelja u upravljanju
imanjem, obećao da će dobiti razrješnicu od gospođice Lager,
vi-

1 — Seljaci 97
deći da je nju revolucija veoma uplašila. Bivši kmet, koji je
postao javni tužilac za taj okrug, bio je zaštitnik strašljive
pjevačice. Taj palanački Fukije-Tenvil31 udesio je lažnu pobunu
protiv pozorišne kraljice, očevidno sumnjive zbog njenih veza s
plemstvom, da bi njegov sin stekao zaslugu za tobožnje
spašavanje pomoću kojeg se dobila prethodnikova razrješnica.
Građanka Lager nai-menova tada Fransoa Gobertena za svog
prvog ministra koliko iz politike, toliko i iz zahvalnosti.
Budući republikanski nabavljač namirnica nije mazio
gospođicu: on je njoj slao u Pariz otprilike trideset hiljada livara
godišnje, iako su Bare još u to vrijeme morale donositi najmanje
četrdeset hiljada; neuka gospođica iz Opere bila je, dakle,
zadivljena kad joj je Goberten obećao trideset i šest hiljada.
Da bismo opravdali sadašnje bogatstvo upravnika Bara
pred sudom vjerovatnoće, potrebno je objasniti kako je ono
postalo. Zauzimanjem svoga oca, mladi Goberten je postavljen
za kmeta u Blanžiju. Mogao je, dakle, protivno zakonu, da traži
isplate u zvečećem novcu, terorišući (kako se tada govorilo)
dužnike na koje su mogli, po nahođenju, da se razrezu ili da se
ne razrezu teški nameti Republike. A on je davao svojoj
gospodarici asignate sve dok je trajala vrijednost tog papirnog
novca koji je, ako i nije obogatio narod, stvorio bar mnogo
bogataša. Od 1792. do 1795, za vrijeme od tri godine, mladi
Goberten je nabrao u Barama sto pedeset hiljada livara kojima
je trgovao na pariškoj berzi. S punim rukama asignata,
gospođica Lager morala je da dolazi do novca prodajući svoje
dijamante, ubuduće nepotrebne; ona ih je predala Gobertenu, a
ovaj ih je prodao i donio joj pošteno njihovu cijenu u zvečećem
novcu. Taj znak časnosti veoma je tronuo gospođicu; ona je
otada vjerovala u Gobertena kao u Pičinija32.
Godine 1796, u doba svoje ženidbe sa građankom Izaurom
Mušon, kćerkom nekadašnjeg konventovca pri-

98
 Jutelja svoga oca, Goberten je imao trista pedeset hiljada
franaka u srebru; i, kako mu se činilo da će Direktorija potrajati
duže vremena, htio je, prije nego što se oženi, da dobije od
gospođice uvjerenje o svojih pet godina upravničke službe,
izgovarajući se preokretom u svojem životu.
— Ja hoću da osnuj em porodicu — rekao je on; vi znate
kakav glas uživaju upravnici imanja; moj tast je republikanac,
častan kao Rimljanin, uostalom, utica-jim čovjek; hoću da mu
dokažern da sam dostojan njega.
Gospođica Lager potvrdi Gobertenove račune naj-
laskavijim izrazima.
Da bi ulio povjerenje gospodarici Bara, upravnik je
pokušao u prvo vrijeme da suzbija seljake, bojeći se, s
razlogom, da prihodi ne podbace zbog njihovog pustošenja, i da
uobičajene godišnje nagrade od drvarskog Irgovca ne budu
manje; ali, u to doba suvereni narod smatrao se svud kao kod
svoje kuće; gospođa se uplaši od svojih kraljeva videći ih tako
izbliza, i reče svome Itišeljeu da hoće, prije svega, da umre na
miru. Prihodi prvakinje u pjevanju toliko su prevazilazili njene
izdatke, da je ona dopustila da se učvrste najštetnije navike.
Tako, da se ne bi parničila, trpjela je da susjedi prisvajaju njenu
zemlju. Videći svoj park ograđen neprelaznim zidovima, nije
strahovala da će je iko uznemiriti u njenom neposrednom
uživanju, i nije željela ništa drugo do mir, kao pravi filozof, što
je, u stvari, i bila. Nekoliko hiljada livara rente više ili manje,
sume koje je drvarski trgovac redovno odbijao od zakupne
cijene zbog štete koju mu nanose seljaci, šta je to bilo u očima
nekadašnje gospođice iz Opere, izdašne, bezbrižne, koja je sto
hiljada livara prihoda stekla samo uživajući, i koja je podnijela,
bez vajkanja, da se njena renta od šezdeset hiljada franaka
smanji za dvije trećine?
/
7» .99
 — Eh! — govorila je ona s lakoćom veselih djevojaka iz
starog režima — treba da žive i drugi, čak i Republika!
Strašna gospođica Kose, njena sobarica i njen ženski vezir,
pokušala je da joj otvori oči videći ut.caj koji je zadobio
Goberten nad onom koju je još od prvog dana nazivao
gospodom, i pored revolucionarnih zakona o jednakosti; ali
Goberten, sa svoje strane, otvori oči gospođici Kose, pokazavši
joj optužbu koja je tobož stigla njegovom ocu, javnom tužiocu, i
u kojoj se odlučno tvrdilo da ona vodi prepisku s Pitom i s
Koburgom. Od toga dana, te dvije sile radile su sporazumno.
Košeova je hvalila Gobertena gospođici Lager, kao što joj je
Goberten hvalio Košeovu. Uostalom, sobarica je bila osigurana,
ona je znala da joj je gospođa zavještanjem ostavila šezdeset
hiljada franaka. Gospođa nije više mogla bez Košeove, toliko se
na nju bila navikla. Ta djevojka je znala sve tajne oblačenja
drage gospodarice; imala je dara da uspavljuje dragu
gospodaricu, večerom, pričajući joj priče, i da je budi, sutradan,
laskavim riječima; najzad, sve do dana smrti za nju se draga
gospodarica nije bila nimalo promijenila, i, kad je draga
gospodarica položena u mrtvački kovčeg, smatrala je zacijelo da
izgleda bolje nego što ju je ikad vidjela.
Godišnje dobiti Gobertenove i gospođice Kose, njihove
plate, njihove kamate postadoše tako velike da ni najnježniji
srodnici ne bi bili tome dobrom stvorenju oda-niji nego što su
bili oni. Još se ne zna koliko lupež ugađa onome koga vara. Ni
mati nema toliko milošte ni pažnje prema obožavanoj kćeri
koliko ih ima svaki licemjer prema svojoj kravi muzari. I zato,
koliko uspjeha imaju predstave Tartifa kad se odigravaju među
četiri zida. To vrijedi koliko i prijateljstvo. Molijer je umro
suviše rano, inače bi nam pokazao očajanje Orgona, kome je
porodica dosadila, koga djeca kinje, koji žali za Tarti-

100
I
fovim ulagivanjem, i koji govori: »Lijepo je ono vrijeme bilo!«
Za posljednjih osam godina svojeg života, gospođica I .ager
nije primala više nego trideset hiljada franaka od pedeset
hiljada, koliko su, u stvari, donosile Bare. Go-berten je došao,
kao što se vidi, do istog administrativnog rezultata do kojeg i
njegov prethodnik, mada su se zakupi i poljoprivredna
proizvodnja znatno povećali od I7S)1. do 1815, ne računajući
što je gospođica Lager neprestano dokupljivala zemlju. Ali je
Goberten namjeravao da poslije bliske smrti gospođine sam
postane gospodar Bara, i zato je to krasno imanje moralo da
donosi ,sve manje vidljivih prihoda. Posvećena u tal plan,
Ko-.šeova je dijelila dobit koju je on donosio. Kako je pred kraj
svojeg života nekadašnja kraljica pozorišta, bogata, <>d
dvadeset hiljada livara rente u papirima, koji su se /.vali sigurni
(toliko se politički govor može da prilagodi šali), trošila jedva
tih dvadeset hiljada franaka godišnje, ona se čudila kupovinama
koje je njen upravnik vršio svake godine da bi upotrijebio višak
prihoda, jer, nekada, ona ne samo da nije imala viškova nego je
još u v i j e k unaprijed trošila svoje prihode. Posljedicu malih
potreba u svojoj starosti ona je shvatala kao rezultat poštenja
Gobertenovog i gospođice Kose.
— Dva bisera! — govorila je onima koji su joj dolazili u
posjetu.
Gobertenovi računi izgledali su, uostalom, prividno pošteni.
Tačno je upisivao prihod od zakupa. Sve što je računski moralo
da zadivi slabu inteligenciju pjevačica bilo je jasno, čisto, tačno.
Upravnik je tražio svoju dobit u izdacima, u troškovima
obrađivanja, u pogodbama koje je trebalo zaključivati, u
radovima, u parnicama koje je izmišljao, u opravkama, jer te
pojedinosti gospoda nije nikad provjeravala, a njemu se
dešavalo ponekad da ih i udvoji, u sporazumu s preduzimačima
čije .se ćutanje kupovalo povoljnim cijenama. Ta umješnost

101
donosila je Gobeftenu opšte poštovanje, a o gospođi mogle su
se čuti iz svih usta samo pohvale; jer, pored toga što je davala
posla sirotinji, ona je dijelila mnogo milostinje i u novcu.
— Bog da pozivi dobru gospođu! — govorili su svi.
I doista, svak je od nje ponešto dobijao, na dar ili posredno.
Kao da bi joj se svetili za njenu mladost, staru umjetnicu su u
pravom smislu riječi pljačkali, ali pljačkali tako da se svak u
tome donekle umjeravao, kako stvari ne bi otišle tako daleko da
joj se otvore oči, te da proda Bare i vrati se u Pariz.
Zbog takvog potkradanja izgubio je život, na žalost, i Pol-
Luj-Kurje33, koji je pogriješio u tome što je objavio prodaju
svojeg imanja i namjeru da odvede svoju ženu od koje je živjelo
nekoliko Tonsara u Tureni. Bojeći se toga, kradljivci u Barama
sjekli su mlado drvo samo u krajnjem slučaju, kad više nije bilo
grana koje bi mogao da dohvati srp privezan na motku. Svi su
činili što je moguće manje štete, u interesu same krađe. Pri svem
tom, za posljednjih nekoliko godina života gospođice Lager,
običaj da se skupi suvo granje postao je najbezob-zirnija
zloupotreba. Ponekih vedrih noći nije se vezivalo manje od
dvije stotine snopova. A što se tiče pabir-čenja po njivama i po
vinogradima, Bare su u tome gubile, kao što je pokazao Sibile,
jednu četvrtinu svojeg prinosa.
Gospođica Lager bila je zabranila Košeovoj da se udaje
dok je ona živa, iz one sebičnosti gospodarice prema sobarici
čiji se primjeri mogu vidjeti svuda, i koja nije nimalo
besmislenija nego ćud ponekih ljudi da do posljednjeg daha
čuvaju dobra potpuno nepotrebna za materijalnu sreću, ma to
navodilo nestrpljive nasljednike i na to da ih truju. I zato,
dvadeset dana poslije sahrane gospođice Lager, gospođica Kose
udala se za brigadira žandarmerije u Sulanžu, po imenu Sudrija,
veoma lijepog čovjeka od četrdeset i dvije godine, koji je od

102
11500, kad je ustanovljena žandarmerija, dolazio skoro »vaki
dan u Bare da je obiđe, i koji je najmanje četiri pul.a nedjeljno
večeravao s njom i s Gobertenovima.
Kod gospođe se, cijeloga njenog života, sto postavljao
samo za nju jednu ili za njeno društvo. I pored svo-j<T, prisnog
prijateljstva s njom, nikad ni Košeova ni (,'obertenovi nisu sjeli
za isti sto s prvakinjom Kraljevske akademije za muziku i za
igru, koja je do svojeg posljednjeg časa održala svoju etiketu,
svoje navike u oblačenju, svoje rumenilo i svoje papučice, svoja
kola, s v o j u poslugu i svoje veličanstvo. Boginja u pozorištu,
lio;:inja u prijestonici, ona je ostala boginja i u zabačenom selu
gdje njenu uspomenu još obožavaju, i gdje je oni ii duhu prvog
društva u Sulanžu zacijelo ravna dvoru Luja XVI.
Taj Sudri, koji je odmah po dolasku u taj kraj po-fni da se
udvara Košeovoj, imao je najljepšu kuću u Sulanžu, šest hiljada
franaka otprilike, i nadu na četiri stotine franaka penzije onog
dana kad napusti službu. Postavši gospođa Sudri, Košeova je
zadobila veliki ugled u Sulanžu. Iako nikome nije nikad ništa
govorila o iznosu svoje ušteđevine koju je, kao i Goberten
svoj.u imovinu, predala u Parizu posredniku svih vinarskih tr-
govaca iz okruga, nekome Leklerku, rodom iz te okoline, kome
je upravnik bio tajni ortak, svi su mislili da ie nekadašnja
sobarica jedna od najbogatijih ličnosti u lome malom gradu od
hiljadu i dvjesta duša otprilike.
Na veliko čuđenje sviju, gospodin i gospođa Sudri su
svojim bračnim ugovorom priznali za zakonitog jednoj;
žandarmovog vanbračnog sina kome je, docnije, moralo da
pripadne i imanje gospođe Sudri. Onog dana kad je taj sin
zvanično stekao majku, on je završio prava u Parizu i spremao
se da kao pripravnik stupi u sud.
Gotovo je nepotrebno naglašavati da se iz uzajamnog
dvadesetogodišnjeg sporazumijevanja razvilo najčvršće
prijateljstvo između Gobertenovih i Sudrijevih. Oni

103
su se, urbi et orbi*4, do kraja života uzajamno nazivali
najpoštenijim ljudima u Francuskoj. Taj interes, osnovan na
međusobnom poznavanju skrivenih mrlja na bijeloj odori
njihove savjesti, to je ona ljudska veza koja se najteže driješi.
Vi, koji čitate ovu društvenu dramu, toliko ste u to uvjereni da,
kad hoćete da objasnite trajnost nekog prijateljstva od kojeg se
vaša sebičnost stidi, kažete o dvjema drugim ličnostima:
»Zacijelo su zajednički učinile neko nedjelo!«
Poslije dvadesetpetogodlšnje uprave Barama, upravnik je
imao tada šest stotina hiljada franaka u novcu, a Košeova
otprilike dvjesta pedeset hiljada franaka. Umješno i neprekidno
obrtanje tim novcem, povjerenim banci Leklerk i drugovi na
Betinskom keju, na ostrvu Sv. Lu-ja, suparnicima poznate banke
Grande, doprinijelo je mnogo bogatstvu i tog vinarskog trgovca
i bogatstvu Gobertenovom. Poslije smrti gospođice Lager,
Leklerk, šef banke na Betinskom keju, zaprosio je upravnikovu
stariju kćer Ženi. Goberten je tada zamišljao da će postati
gospodar Bara prema zavjeri skovanoj u kancelariji gospodina
Lipena, bilježnika, koga je on dvanaest godina ranije doveo u
Sulanž.
Lipen, sin posljednjeg upravnika imanja porodice de
Sulanž, da bi kupio ispod ruke, kako se to kaže, velika imanja,
služio se nepotpunim vještačenjem, procjenom za pedeset od sto
ispod prave vrijednosti, neobjavljivanjem dana prodaje, svim
majstorijama, po nesreći tako op-štim po palankama. Govore da
je, u posljednje vrijeme u Parizu, obrazovano društvo čiji je cilj
da ucjenjuje tvorce tih spletaka prijetnjom da će i ono uzeti
učešća u nadmetanju. Ali 1816. godine, Francusku nije, kao
danas, obasjavala plamena javnost; saučesnici su mogli, dakle,
da računaju na diobu Bara, tajno ugovorenu između Ko-šeove,
bilježnika i Gobertena, koji je in petto35 smišljao da prvim
dvoma ponudi izvjesnu sumu novaca kako bi oni odustali od
svojih dijelova kad zemlja bude već

204
kupljena na njegovo ime. Advokat, kome je bilo povje-icno da
se na sudu nadmeće pri kupovini, preko Lipena je prodao na
riječ svoju kancelariju Gobertenu za njegovog sina, tako da je
pomogao tu pljačku, ako su se uop-ftl.c jedanaestorica
pikardijskih težaka, kojima je to nasljedstvo palo s neba,
smatrali kao opljačkani.
U času kad su svi zainteresovani povjerovali da će nv
njihovo bogatstvo udvostručiti, dođe jedan pravoza-.stupnik iz
Pariza, uoči posljednje licitacije, i ovlasti jednoj; advokata iz
Vil-o-Feja, koji je slučajno bio jedan od njegovih nekadašnjih
pisara, da kupi Bare, i ovaj ih je dobio za milion i sto hiljada
pedeset franaka. Kad se cijena popela na milion i sto hiljada
franaka, nijedan od zavjerenika nije smio dalje da se nadmeće.
Goberten je pomislio da ga je izdao Sudri, kao što su Lipen i
Sudri povjerovali da ih je izigrao Goberten; ali kad je objavljeno
ime pravog kupca, to ih je izmirilo. Mada je na-.-.lućivao plan
koji su bili skovali Goberten, Lipen i Šuti ri, palanački advokat
nije ni pomislio da o njemu obavještava svog nekadašnjeg šefa.
Evo zašto: u slučaju da «e novi vlasnici izreknu kako im je
zavjera poznata, on bi stekao isuviše neprijatelja i ne bi mogao
više da ostane u tome kraju. Ta ćutljivost, svojstvena
palančaninu, biće uostalom, potpuno opravdana događajima ove
pripovijetke. Ako je palančanin podmukao, on takav mora da
bude; njega opravdava opasnost u kojoj se stalno nalazi, i koju
savršeno izražava ona poslovica: Kad si medu vucima, ti urlaj!
smisao Filentonove ličnosti36.
Kad se general de Monkorne ubaštinio u Barama, Goberten
više nije bio dovoljno bogat da ostavi svoje mjesto. Da bi udao
svoju kćer za bogatog bankara s viti arske pijace, morao je da joj
da miraz od dvjesta hiljada franaka; trebalo je da plati trideset
hiljada franaka za kancelariju koju je kupio sinu; ostalo mu je,
dakle, samo još trista sedamdeset hiljada franaka, od kojih će
prije ili poslije morati da odvoji miraz za svoju

205
najmlađu kćer Elizu, koju se nadao da će udomiti bar toliko
dobro koliko i stariju. Upravnik je htio da upozna grofa de
Monkorne da bi vidio hoće li ga moći navesti da omrzne Bare,
računajući da tada ostvari za sebe samog osujećenu namjeru.
Sa lukavstvom svojstvenim ljudima koji teku bogatstvo
koristeći se tuđim slabostima, Goberten je došao do zaključka,
prilično vjerovatnog, uostalom, da su jedan stari vojnik i jedna
stara pjevačica slični po naravi. Jedna gospođica iz Opere, jedan
stari Napoleonov general, zar to nisu iste rasipničke navike, ista
nebriga? Zar djevojci, kao i vojniku, sreća ne dolazi iznenada i u
vatri? Ako se i nađe lukav, prepreden, umješan vojink, zar to
nije izuzetak? Vojnik, naročito takav junak kao Monkorne,
najčešće je prostodušan, povjerljiv, nevičan poslovima i
nesposoban da se snađe u hiljadu pojedinosti upravljanja jednim
imanjem. Goberten se ponadao da će uhvatiti i držati generala u
istoj vršci u kojoj je gospođica Lager proživjela svoje poslednje
dane. Ali je car nekada, s računom, dopustio Monkorneu da
bude u Po-meraniji ono što je Goberten bio u Barama; general
se, dakle, razumijevao u upravničkom poslovanju.
Došavši da sadi kupus, kako se izrazio prvi vojvoda de
Biron, stari oklopnik je htio da se zabavi poslovima, da ne bi
mislio na svoj pad. Iako je svoj armijski korpus bio predao
Burbonima, ta usluga, koju je učinilo nekoliko generala i koja se
naziva raspuštanje loarske vojske, nije mogla da iskupi zločin
što je pošao za čovjekom iz Sto dana na njegovo posljednje
bojište. U prisustvu stranaca, bilo je nemogućno za pera
Francuske iz 1815. da se održi u vojsci, a još manje da ostane u
Luksemburgu37. Monkorne ode, dakle, po savjetu jednog
maršala u nemilosti, da gaji repu na selu. General je imao ono
lukavstvo svojstveno starim ratnim kurjacima, i, još prvih dana
koje je posvetio razgledanju svojeg imanja, on je vidio u
Gobertenu pravog upravnika iz

106
starog režima, varalicu, na kakve su nailazili gotovo svi
Napoleonovi maršali i vojvode, te pečurke ponikle iz naroda.
Uvidjevši Gobertenovo duboko iskustvo u seoskom
gazdovanju, lukavi oklopnik je razumio svu korist koju će imati
ako ga zadrži dok se potpuno ne obavijesti o toj nametnutoj mu
poljoprivredi; zato se pokazivao kao da ide tragom gospođice
Lager, i ta tobožnja nebrižljivost prevari upravnika. Ova
prividna lakovjernost trajala je onoliko vremena koliko je
generalu bilo potrebno da sazna i dobre i rđave strane Bara,
pojedinosti o prihodima, način na koji se oni zbiraju, kako se i
gdje krade, poboljšanja i uštede koji se mogu ostvariti. Zatim,
jednog lijepog dana, uhvativši Gobertena na djelu, kako se to
kaže, generala obuze takav bijes koji je svojstven samo
ukrotiteljima čitavih krajeva. I tada je učinio jednu od onih
osnovnih pogrešaka koje bi mogle da poremete cio život jednog
čovjeka koji ne bi imao njegovo veliko bogatstvo ili njegovu
odlučnost, i iz koje su se isprele sve nesreće, i velike i male,
kojih je prepuna ova pripovijetka. Učenik carske škole, naviknut
da sve naprečac rješava, pun preziranja prema kaputlijama,
Monkorne nije .smatrao za potrebno da navlači rukavice da bi
otjerao jednog nepoštenog upravnika. Građanski život i njegovih
hiljadu predostrožnosti bili su nepoznati tome generalu koji je
već bio pun jeda zbog svoje nemilosti; on, dakle, duboko ponizi
Gobertena koji je, uostalom, dao povoda tome grubom postupku
jednim odgovorom čiji je cinizam razdražio Monkorneov bijes.
— Vi živite od moje zemlje! — rekao mu je grof s
podrugljivom strogošću.
—■ A zar vi mislite da sam mogao živjeti od neba? —
odgovorio je Goberten smijući se.
—■ Napolje, nevaljalče, napolje! — zagrmio je general uz
udarce bičem, koje je upravnik uvijek poricao, pošto ih je dobio
u četiri oka.

107
— Neću izići dok ne dobijem razrješnicu — rekao je
hladno Goberten pošto se odmakao od plahovitog oklop-nika.
— Vidjećemo šta će reći o vama krivična policija —
odgovori Monkorne sliježući ramenima.
Čuvši da mu se prijeti krivičnom tužbom, Goberten
pogleda grofa smiješeći se. Od tog osmijeha generalova ruka
klonu kao da su mu svi živci na njoj presječeni. Da objasnimo
taj osmijeh.
Na dvije godine prije toga, Gobertenov pašenog, po imenu
2andren, koji je dugo bio sudija sreskog suda u Vil-o-Feju,
postao je predsjednik tog suda na zauzimanje grofa de Sulanž.
Naimenovan za pera Francuske 1814. pošto je ostao vjeran
Burbonima za vrijeme Sto dana, g. de Sulanž je tražio to
postavljenje od ministra pravde. To srodstvo je davalo
Gobertenu izvjesnu važnost u cijeloj okolini. Uostalom,
predsjednik sreskog suda u jednoj varošici relativno je krupnija
ličnost nego predsjednik okružnog suda, koji u okružnom mjestu
ima sebi ravne ličnosti u generalu, vladici, okružnom načelniku,
šefu poreske uprave; dok ih jedan običan predsjednik sresko-ga
suda nema, pošto državni tužilac i sreski načelnik mogu biti
premješteni ili otpušteni. Mladi Sudri, koji je drugovao, u Parizu
kao i u Barama, s Gobertenom sinom, u to doba je bio postavljen
za zamjenika državnog tužioca pri okružnom sudu. Prije nego
što će postati brigadir žandarmerije, Sudri otac, konačar u
artiljeriji, bio je ranjen u jednoj prilici braneći gospodina de
Sulanž, koji je tada bio ađutant. Kad je ustanovljena
žandarmerija, grof de Sulanž, koji je postao pukovnik, tražio je
za svog spasioca brigadu u Sulanžu; a docnije je molio za mjesto
na kojem je Sudri sin započeo svoju karijeru. Najzad, pošto je i
udaja gospođice Goberten bila svršena stvar na Betinskom keju,
nepošteni računovođa osjećao se u tome kraju jači od jednoga
general-lajtnanta na raspolaganju.

108
 Kad ova pripovijetka ne bi pružala nikakvu drugu pouku do te
koja proizilazi iz zavade između generala i njegovog upravnika, ona bi
već samim tim bila od koristi mnogim ljudima radi njihovog
upravljanja u ži-M| votu. Onome koji umije da se koristi čitajući
Makijave-^H lija38, jasno je da se ljudska mudrost sastoji u tome da |H
čovjek nikad nikome ne prijeti, da radi ne govoreći, da rr neprijatelju
olakšava povlačenje ne stajući, po narodnoj izreci, zmiji na rep, i da se
kao žive vatre čuva da ne uvrijedi častoljublje nižega od sebe. Sama
činjenica, ma koliko da je štetna za interese, najzad se prašta, objaš-
njava se na hiljadu načina; ali častoljublje koje stalno krvavi od
nanesenog udara nikad ne oprašta namjeru. Moralna ličnost je
osjetljivija, življa, na izvjestan način, nego fizička ličnost. Srce i krv su
manje prijemljivi za Utiske nego živci. Jednom riječi, nama, vlada naše
unutrašnje biće, ma šta mi da činimo. Dvije porodice koje su se
međusobno ubijale, kao u Bretanji ili u Vandeji, za vrijeme građanskih
ratova, mogu se pomiriti; ali se opljačkani i pljačkaši neće pomiriti
nikad, kao ni oklevetani i klevetnici. Samo se u epskim pjesmama ljudi
smiju vrijeđati prije nego što jedan drugom zadaju smrt. Divljak i
seljak, koji u mnogome Lči na divljaka, govore samo da bi postavili
zamku svojim protivnicima. Od 1789. Francuska pokušava, nasuprot
očevidnosti, da uvjeri ljude kako su svi jednaki; i reći nekom čovjeku:
»Ti si lopov!« jeste šala koja ostaje bez posljedica; ali mu to dokazati
time što ćete ga uhvatiti na djelu i izudarati ga bičem, prijetiti mu
krivičnom tužbom a ne podnijeti je, to znači vratiti ga ponovo u
nejednakost. Ako masa ne oprašta nikakvu nadmoćnost, kako bi lopov
oprostio poštenom čovjeku?
Da je Monkorne otpustio svog upravnika pod izgovorom da
mora da ispuni neku raniju obavezu, i postavio na njegovo
mjesto kakvog bivšeg vojnika, izvjesno je da se ni Goberten ni
general ne bi prevarili, jedan bi

109
razumio drugoga; ali bi ovaj drugi, štedeći samoljublje prvoga,
otvorio istome vrata za izlazak; Goberten bi onda ostavio
veleposjednika na miru, zaboravio bi svoj poraz na licitaciji, i
možda bi se potrudio da upotrijebi svoj kapital u Parizu. Sramno
otjeran, upravnik je prema svom bivšem gospodaru zadržao u
duši onu mržnju koja je u palanci sastavni dio života, i čije bi
trajanje, otpornost i spletke zadivili diplomate, naviknute da se
ničem ne dive. Silna želja za osvetom savjetovala mu je da se
povuče u Vil-o-Fej, da tamo zauzme položaj s kojeg će moći da
naudi Monkorneu, i da protiv njega podigne toliko neprijatelja
da ovaj moradne prodavati Bare.
Generala je prevarilo sve, jer spoljašnji izgled Go-bertenov
nije bio takav da bi ma šta nagovijestio ili ga uplašio. Po svojoj
staroj navici, upravnik se uvijek pokazivao kao čovjek koji ne
oskudijeva, ali koji teško živi. U tome se on ugledao na svog
prethodnika. I zato je, punih dvanaest godina, svakom prilikom
isticao da ima troje djece, ženu i ogromne izdatke na svoju
mnogobrojnu porodicu. Gospođica Lager, kojoj je Goberten
kazivao kako je suviše siromah da bi mogao školovati svog sina
u Parizu, podnijela je sve troškove tog školovanja; davala je sto
zlatnika godišnje svom dragom kumčetu, jer je ona bila krstila
Kloda Gobertena.
Goberten je sutradan došao u pratnji jednog čuvara koji se
zvao Kurtekis, i vrlo oholo zatražio od generala svoju
razrješnicu, pokazavši mu ono pohvalno uvjerenje koje mu je
izdala pokojna gospođica, i pozivajući ga vrlo zajedljivo da
potraži gdje se to nalaze njegova, Go-bertenova, imanja i
nepokretnosti. Ako je primao poklone od drvarskih trgovaca i od
zakupaca pri obnovi zakupa, gospođica Lager je to, reče on,
uvijek odobravala, i ne samo da je bila u dobitku zbog toga što
mu je dopuštala da ih prima nego je to osiguravalo i njeno spo-
kojstvo. Ovdje je svak bio gotov da za nju skoči i u

110
vatru i u vodu, a general će, ako tako produži, stvoriti sebi
mnogo teškoća.
Goberten je ■—■ a to često biva kod većine zanimanja u
kojima se tuđe dobro prisvaja na način koji Zakonik nije
predvidio — smatrao sebe za savršeno poštenog čovjeka. Prije
svega, on je tako odavno bio sop-sLvenik novca što ga je
terorom izvukao od zakupaca r.ospođice Lager, kojoj je davao
asignate, da ga je smatrao kao zakonito stečen. To je bio prost
mjenjački po-:;;i(). Naposljetku je zaključio da se čak sam
izlagao opasnosti primajući talire. Osim toga, po zakonu,
gospođica i«' smjela da prima samo asignate. Zakonski jeste sna-
žan prilog, on podupire mnoga bogatstva! Najzad, otkako
postoje vlasnici imanja i upravnici, a to znači od postanka
ljudskog društva, upravnik je, za svoju potrebu, skovao razlog
kojim se danas brane kuvarice, i koji u svojoj prostoti glasi
ovako:
— Kad bi moja gazdarica, kazuje svaka kuvarica U sebi,
išla sama na pijacu, možda bi platila namirnice skuplje nego što
joj ih računam ja; ona time dobija, a zarada koju ja od toga
imam bolje da je u mojem džepu nego kod trgovaca.
— Kad bi gospođica sama upravljala Barama, ona iz njih
ne bi izvukla trideset hiljada franaka; seljaci, trgovci, radnici
pokrali bi joj razliku: prirodnije je da je ja zadržim za sebe, a
njoj ušteđujem tolike brige! — govorio je Goberten sam sebi.
Katolička vjera jedino ima snage da spriječi slične
kapitulacije savjesti; ali, od 1789, vjera je izgubila svoju moć
nad dvije trećine francuskog stanovništva. Tako su i seljaci, koji
su veoma bistri, i koje bijeda nagoni da se ugledaju na druge, u
dolini Bara došli do stanja strahovite pokvarenosti. Oni su
nedjeljom odlazili u crkvu, ali su ostajali napolju, jer su tu
uvijek, iz navike, zakazivali sastanke za svršavanje svojih
pazara i svojih poslova.

111
 I sada treba odmjeriti sve zlo koje su pričinili nemar i nehat
prvakinje u pjevanju sa Kraljevske muzičke akademije.
Gospođica Lager je, iz sebičnosti, iznevjerila stvar svih vlasnika
imanja, uvijek izloženih mržnji onih koji nemaju zemlje. Od
1792. god.ne svi vlasnici imanja u Francuskoj postali su
solidarni. Na žalost! ako feudalne porodice, kojih je bilo manje
nego građanskih, nisu razumjele potrebu solidarnosti ni 1400.
pod Lujem XI, ni 1600. pod Rišeljeom, može li se vjerovati da
će buržoazija, i pored uspjeha koje XIX vijek smatra da je
postigao, biti složenija nego što je bilo plemstvo? Oligarhija sto
hiljada bogataša ima sve nedostatke demo-kratije, a nema njene
dobre strane. Svaki na svom domu, svaki za sebe, porodična
sebičnost ubiće oligarhijsku sebičnost, tako potrebnu
savremenom društvu, i koju Engleska s uspjehom primjenjuje
ova tri vijeka. Ma šta da se radi, vlasnici imanja će razumjeti
koliko je neophodna disciplina koja je crkvu načinila divnim
uzorom upravljanja tek u času kad budu osjetili da su u opasno-
sti kod svoje kuće, a tada će bJti suviše dockan. Smjelost s
kojom komunizam, ta živa i neumorna logika demo-kratije,
napada društvo u njegovom moralnom redu, objavljuje već
danas da narodni Samson, postavši uviđavan, potkopava
društvene stubove u podrumu, umjesto da ih potresa u dvorani
pira.

VII

IŠČEZLE DRUŠTVENE VRSTE

Bare nisu mogle ostati bez upravnika, jer general nije

namjeravao da se odrekne zimskih zabava u Parizu, gdje je imao
raskošnu kuću u uLci Nev-de-Matiren. Potražio je, dakle,
zamjenika Gobertenu; ali ga zacijelo nije

112
Iražio s više revnosti nego što je uložio Goberten da bi mu
svojom rukom doveo jednog.
Od svih povjerljivih mjesta nema nijednog koje zahtijeva
istovremeno i više stečenog znanja i više vred-nočc nego što je
mjesto upravnika jednog velikog imanja. Tu teškoću poznaju
samo bogati vlasnici čiji se posjedi nalaze izvan jednog
određenog kruga oko prijestonice, a to znači na rastojanju od
četrdeset milja otprilike. Tu prestaje poljoprivreda čiji proizvodi
imaju u Parizu sigurnu prođu, i koja donosi prihod osiguran
dugoročnim zakupima za koje uvijek ima mnogo zakupaca, i to
uvijek bogatih. Ti zakupci dolaze lijepim dvokolicama i donose
zakupninu u novčanicama, ako već njihovi prodavci na pijaci ne
obavljaju njihova plaćanja. I zato se salaši u okruzima Sen-e-
Oaz, Sen-e-Mari, Oaz-Er-e-Loar, Donja Sena i Loare toliko
traže da se kapitali ne ulažu u njih uvijek sa jedan i po od sto.
Kad se sravni s prihodom od zemlje u Holandiji, u Engleskoj i u
Belgiji, taj prinos je još ogroman; ali, na pedeset milja od
Pariza, veliki posjed zahtijeva toliko različitih načina
obdjelavanja, toliko različitih proizvoda, da sačinjavahu stvari,
jednu industriju sa svim izgledima na dobit ili na gubitak koje
ima i jedna fabrika. Vlasnik takvog imanja je samo trgovac koji
mora da proda svoje proizvode, manje-više kao neki fabrikant
gvožđa ili pamuka. On ima čak i takmaca: seljak, mali
posjednik, takmiči se s njim bezobzirno, stupajući u pogodbe u
koje se ne mogu upuštati lijepo vaspitani ljudi.
Jedan upravnik mora biti zemljomjer, mora poznavati
običaje dotičnog kraja i način na koji se u njemu vrše prodaja i
obdjelavanje, mora donekle znati i kako se izigrava zakon, da bi
mogao štititi interese koji su mu povjereni, mora znati trgovačko
knjigovodstvo, mora biti potpuno zdrav i, naročito, voljeti da se
kreće i da jaše. Pošto ima da predstavlja gospodara, i pošto je
stalno u vezi s njim, upravnik ne može da bude prost čovjek.

8 — Seljaci 113
Ikako ima malo upravnika s platom od hiljadu talira, to pitanje
izgleda nerješljivo. Kako da se nađe toliko sposobnosti za
umjerenu cijenu u kraju gdje se ljudi s takvim osobinama
primaju u svako zvanje? ... Dovesti čovjeka kome je isti kraj
nepoznat, znači skupo plaćati iskustvo koje će on tu steći.
Spremati za taj posao kakvog mladića iz okoline, često znači
hraniti guju u njedrima. Treba, dakle, birati između nesposobnog
poštenja, koje nanosi štetu iz tromosti ili iz kratkovidosti, i
umješnosti koja se stara prvo o sebi. Otuda ono društveno razvr-
stavanje i karakterisanje upravnika koje je jedan velikaš iz
Poljske ocrtao ovako: »Postoje«, kazivao je on, »dvije vrste
upravnika: onaj koji misli samo na sebe, i onaj koji misli i na nas
i na sebe; blago onome ko naiđe na drugoga! Sto se tiče
upravnika koji bi mislio samo *ia nas, takvog još niko nije našao
dosad.«
Vidjeli smo već jednog upravnika koji je mislio i na svoj
interes i na interes svoga gospodara (Vidi: Prvi koraci, Slike iz
društvenog života); Goberten je upravnik koji se isključivo
stara o svojem bogatstvu. Iznijeti pred čitaoce treće rješenje tog
pitanja, značilo bi zadiviti ih ličnošću koja ne postoji, za koju je
plemstvo znalo, međutim (Vidi: Muzej starina, Slike iz
palanačkog života), ali koje je i nestalo zajedno s plemstvom.
Neprestanim cjepkanjem bogatstava, aristokratske navike će se
neizbježno izmijeniti. Ako u Francuskoj danas nema ni dvadeset
posjeda kojima upravljaju intendanti, za pedeset godina neće biti
ni sto velikih imanja s upravnicima, osim ako ne bude promjena
u društvenom redu. Svaki imućniji vlasnik moraće sam da se
stara o svojim interesima.
Taj preobražaj, koji je već započeo, dao je povoda ovom
odgovoru jedne duhovite stare gospođe koju su pitali zašto,
poslije 1830, ostaje u Parizu i preko ljeta: »Ja ne odlazim u
zamkove otkako su od njih načinili salaše.« Aii šta će proizići iz
te sve ogorčenije borbe čovjeka s

114
čovjekom, bogataša sa siromahom? Ova Studija je napijana
samo zato da rasvijetli to strašno društveno pitanje.
Može se zamisliti u kakvim se čudnim neprilikama našao
general pošto je otpustio Gobertena. Ako je, kao svaki kome je
slobodno da nešto učini ili ne učini, neodređeno pomislio:
»Otjeraću tog ugursuza«, on je zanemario slučaj, zaboravljajući
svoju neobuzdanu srdžbu, .srdžbu naprasitog vojmka, u času
kad neko nedjelo otvori oči njegovom dragovoljnom sljepilu.
Monkorne, dijete Pariza, vlasnik imanja, prvi put u životu
nije se bio unaprijed postarao za upravnika; a pošto je proučio
okolinu, osjećao je koliko je neophodan posrednik, čovjeku kao
što je on, da bi mogao opštiti s lolikim i tako prostim ljudima.
Goberten, kome je jedan buran prizor, koji je trajao puna
dva sata, otkrio nezgodu u kojoj će se naći general, pojahao je
svog konjića kad je izišao iz salona gdje se prepirka vodila,
odjurio u Sulanž i obratio se za savjet Sudrijevima.
Kad je rekao: »General i ja se rastajemo; koga bismo mogli
da mu damo kao upravnika, a da se on ne sjeti? Sudrijevi
razumjedoše misao svog prijatelja. Nemojte zaboraviti da se
pored brigadira Sudrija, starješine kantonske žandarmerije punih
sedamnaest godina, nalazi njegova žena, lukava kao sve
sobarice gospođica iz Opere.
— Dugo bi morao da traži dok naiđe na nekoga ko bi
vrijedio koliko naš siromah Sibile — reče gospođa Sudri.
— Pečen je! — uzviknu Goberten, još crven od poniženja
koje je podnio. — Lipene, — reče bilježniku koji je
prisustvovao tom savjetovanju, otiđite u Vil-o-Fej i naučite
Marešala šta treba da kaže u slučaju da se naš lijepi oklopnik
obrati njemu za obavještenje.
Marešal je bio onaj pravni zastupnik koga je njegov
nekadašnji principal, generalov punomoćnik u Pa-
rizu, sasvim prirodno bio preporučio kao savjetnika grofu de
Monkorne, poslije srećne kupovine Bara.
Taj Sibile, stariji sin sudskog arhivara iz Vil-o-Feja, pisar
kod bilježnika, bez pare i dinara, star dvadeset i pet godina, bio
se ludo zaljubio u kćer mirovnog sudi je u Sulanžu.
Taj časni sudi ja sa hiljadu i pet stotina franaka plate, po
imenu Sarkis, oženio se bio sirotom djevojkom, starijom
sestrom g. Vermita, apotekara u Sulanžu. Iako jedinica,
gospođica Sarkis, kojoj je njena ljepota bila sve imanje, prije bi
umrla nego živjela od plate koja se daje jednom pisaru kod
bilježnika u palanci. Mladi Sibile, Gobertenov rođak po jednoj
vezi koju je dosta teško tačno odrediti u onom porodičnom
ukrštanju po kojem su gotovo svi stanovnici malih varoši u
srodstvu- jedni s drugima, imao je da zahvali zauzimanju svoga
oca i Gobertena za jedno skromno mjesto u katastru. Nesreć-nik
je doživio tešku sreću da postane otac dvoje djece za tri godine.
Arhivar, koji ih je i sam imao petoro, nije mogao ničim da
pomogne svog najstarijeg sina. Mirovni sudija imao je samo
kuću u Sulanžu i sto talira rente. Mlada gospođa Sibile
provodila je, dakle, najveći dio vremena kod svoga oca i živjela
tamo sa svoja dva djeteta. Adolf Sibile, koji je morao da putuje
po okrugu, dolazio je da obiđe svoju Adelinu s vremena na
vrijeme. Tako shvaćen brak objašnjava možda plodnost žene.
Gobertenov uzvik, koji je lako razumjeti poslije ovog
kratkog životopisa mladog Sibilea, zahtijeva još malo
objašnjenja.
Adolf Sibile, neobično ružan, kao što se moglo vidjeti iz
našeg ranijeg opisa, pripadao je onome redu ljudi koji u srce
jedne žene mogu da uđu samo putem op-štine i oltara. Obdaren
gipkošću koja bi se mogla sravniti sa gipkošću opruga, on je
popuštao, da bi se potom ipak vratio na svoju misao; ta
prevrtljivost liči na kukavičluk; ali je Sibile, učeći se poslu kod
jednog pala-

116
nnekog bilježnika, naučio da taj nedostatak skriva pod
nabusitim izgledom koji je pokazivao snagu koja ne postoji.
Mnogi neiskreni ljudi zaklanjaju svoje ništavilo osorljivošću; a
ako se vi pokažete osorljivi prema njima, učinićete ono što učini
ubod iglom u naduvanu mješinu. Takav je bio arhivarov sin. Ali,
kako ljudi, većinom, nisu posmatrači, i kako, među
posmatračima, tri četvrtine njih posmatraju tek pošto bude
dockan, nabusit izgled Adolfa Sibilea važio je kao izraz
bezobzirne iskrenosti, sposobnosti koju je njegov principal
hvalio, i nesalomljivog poštenja koje još nikad nije bilo izloženo
Iskušenju. Ima ljudi kojima njihovi nedostaci služe kao Sto
drugima služe njihove dobre osobine.
Adelina Sarkis, lijepa djevojka koju je vaspitala njena mati
onoliko lijepo koliko mati može da vaspita jedini->II kćer u
jednoj zabačenoj palanci, i kojoj je mati umrla tri godine prije
njene udaje, voljela je mladog i lijepog I .i puna, jedinca sina
bilježnika iz Sulanža. Odmah u po-iVtku ovog romana, Lipen
otac, koji je za svog sina bacio oko na gospođicu Elizu
Goberten, poslao je mladog Amorija Lipena u Pariz svome
korespodentu, gospodinu Krota bilježniku, gdje je Amori, pod
izgovorom da uči kako se pišu akta i ugovori, počinio poviše
ludosti i zapao u dugove na koje ga je naveo nekakav Zorž
Mare, pisar kod istog bilježnika, imućan mladić koji mu je
Otkrio tajne pariškog života. Kad je gospođin Lipen otišao po
svog sina u Pariz, Adelina se već zvala gospođa Sibile. Jer, kad
se javio zaljubljeni Adolf, stari mirovni sudija, pod uticajem
Lipena oca, pohitao je da zaključi taj brak na koji je Adelina
pristala iz očajanja.
U katastru se ne napreduje. Katastar je, kao i mnoge slične
grane administrativne službe bez budućnosti, neka vrsta rupe na
vladinoj kašici za skidanje pjene. Ljudi koji projure kroz te rupe
(topografija, mostovi i putovi, profesorat itd.) uviđaju uvijek
malo dockan da se umjesniji, koji sjede pored njih, osvježavaju
narodnim

117
znojem, kako kažu pisci iz opozicije, svaki put kad ta kašika
zahvati u porez pomoću one mašine koja se zove budžet. Adolf,
koji je radio od jutra do mraka, i, radeći, zarađivao malo, brzo je
uvidio besplodnu dubinu svoje rupe. I zato je pomišljao, trčeći
iz opštine u opštinu i trošeći svoju platu na cipele i na
putovanje, da potraži neko stalno i bolje plaćeno mjesto.
Ko nije razrok i nema dvoje djece u zakonitom braku, ne
može ni da zamisli koliko su častoljublja razvile tri godine
patnje izmiješane s ljubavlju kod tog mladića koji je gledao
razroko duhom isto onoliko koLko i očima, i čija sreća nije
stojala na čvrstim nogama, da ne kažemo da je hramala.
Nepotpuna sreća je možda naj-glavniji element skrivenih rđavih
djela, nepoznatih nit-kovluka. Čovjek možda lakše prima bijedu
bez nade nego te nestalne zrake sunca i ljubavi kroz neprekidnu
kišu. Ako od toga tijelo dobija bolest, duša dobija gubu zavisti.
Kod sitnih duhova ta guba se pretvara u lakomost, podlu i drsku
istovremeno, istovremeno smjelu i skrivenu; kod obrazovanih
duhova ona porađa antisoci-jalističke doktrine kojima se oni
služe kao klupicom da se izdignu iznad svojih pretpostavljenih.
Zar se iz toga ne bi mogla izvesti poslovica: »Kaži mi šta imaš,
pa ću ti reći šta misliš?«
Uvijek zaljubljen u svoju ženu, Adolf je govorio sebi
svakog časa: »Učinio sam glupost! imam na vratu troje njih, a
samo dvije noge! Trebalo je da se obogatim, pa tek onda da se
ženim. Uvijek se nađe neka Adelina, a mene će Adelina
spriječiti da dođem do bogatstva.«
Adolf, postavši ženidbom rođak Gobertenu, došao je
ovome u posjetu triput za tri godine. Po nekim riječima,
Goberten je u srcu svog srodnika sagledao ono blato koje hoće
da se peče na vrelim izumima zakonite krađe. On je zlobno
proučavao taj karakter, kadar da se prilagodi zahtjevima kakvog
bilo plana samo ako u njemu

118
nalazi koristi za sebe. Prilikom svake posjete Sibile se jadao.
— Stvorite mi kakvo mjesto, rođače — govorio je on, —
uzmite me za "pomoćnika i stvorite od mene svog nasljednika u
poslu. Vidjećete me na djelu! Ja sam u stanju planine da obaram
da bih dao mojoj Adelini neću da kažem raskoš, već skromno
blagostanje. Vi ste obo-/'.atiii g. Leklerka; zašto me ne biste
namjestili u Parizu, u banci?
— Vidjećemo docnije, smjestiću te — odgovarao je
slavoljubivi rođak: — ti teci znanje, sve to može da posluži!
U takvom stanju stvari, zbog pisma kojim je gospođa Sudri
pozivala svog štićenika da dođe što prije, Adolf je dojurio u
Sulanž gradeći hiljadu kula u vaz-<luhu.
Sarkis otac, kome su Sudrijevi objasnili potrebu da u r i n i
nešto u interesu svog zeta, otišao je odmah sutradan da se javi
generalu i da mu predloži Adolfa za upravnika. Po savjetu
gospođe Sudri, koju su slušali svi u palanci, dobričina je poveo i
svoju kćer, čiji je izgled, doista, učinio povoljan utisak na grofa
de Monkorne.
■— Odlučiću se tek pošto se obavijestim — odgovorio jti
general; — ali neću tražiti drugog dok ne ispitam ispunjava li
vaš zet sve uslove koji se traže za to mjesto. Celja da se u
Barama nastani jedno tako lijepo stvorenje ...
— Majka dvoje dece, gospodine generale — reče pri
lično lukavo Adellna da bi izbjegla oklopnikovo laskanje.
Sudrijevi, Goberten i Lipen tačno su predvidjeli sve korake
koje će preduzeti general, i osigurali su svom kandidatu, u
okružnom gradu gde zasjedava kraljevski HUd, zaštitu
savjetnika Žandrena, dalekog rođaka predsjednika iz Vil-o-Feja;
zaštitu barona Burlaka, višeg državnog tužioca, od koga je
zavisio Sudri sin, državni tužilac pri prvostepenom sudu; zatim
zaštitu jednog sa-

119
vjetnika okružnog načelstva, koji se zvao Sarkis, i bio u trećem
stepenu srodnik mirovnom sudiji. Od svog pravnog zastupnika u
Vil-o-Feju do okružnog načelstva, kamo je general lično išao,
svi su, dakle, lijepo govorili o siromašnom činovniku katastra,
tako simpatičnom inače, govorilo se ... Zbog njegove ženidbe
svi su smatrali da je Sibile besprijekoran čovjek, kao što je
besprijekoran kakav roman mis Edžvortove, i, štaviše, da je
nesebičan čovjek.
Vrijeme koje je otjerani upravnik morao još da provede u
Barama on je iskoristio da stvori svom dotadašnjem gospodaru
neprilike koje će se lako pogoditi samo po jednom malom
prizoru što ga je odigrao. Na dan svojeg odlaska, udesio je da se
sretne s Kurtekisom, jedinim čuvarom koga je on držao u
Barama čije je prostranstvo zahtijevalo bar tri čuvara.
— Šta, gospodin' Gobertene — reče mu Kurtekis — vi ste
pokarabasili s našim gazdom?
— Već su ti to kazali! — odgovori Goberten. Jeste,
posvađali smo se; general hoće da nam komanduje kao što je
komandovao svojim oklopnicima; ne poznaje on još Burgonjce!
G. grof nije zadovoljan mojim uslugama, i, kako ni ja nisam
zadovoljan njegovim držanjem, mi smo se uzajamno otjerali,
maltene pesnicama, jer je on žestok kao oluja... Čuvaj se,
Kurtekise! Ah! stari moj, ja sam mislio da ću moći da ti dam
boljeg gospodara.
— Znam ja to — odgovori čuvar —■ i ja bih vas lijepo
služio. Dabome, kad se ljudi poznaju dvadeset godina! Vi ste me
ovdje namjestili još za vrijeme jadne pokojne gospođe! Eh! što
je to bila žena! nema ih više takvih ... Izgubili smo majku
našu ...
— Slušaj, Kurtekise, ako hoćeš ti bi mogao da nam
pomogneš?
— Zar vi ostajete kod nas? Nama su rekli da idete u
Pariz!...

120
— Ne, dok se ovo ne svrsi, ja ću ostati u Vil-o-Feju.
General i ne sanja kakav je ovo narod, i njega će svi omrznuti,
znaš... Hoću da vidim kako će se stvar okrenuti. Ti se mnogo ne
trudi na poslu, on će ti govoriti da postupaš strogo prema ovom
svijetu, jer vidi dobro otkud vjetar duva; ali ti nećeš biti toliko
glup da dopustiš da te ovdašnji ljudi isprebijaju, ili da ti učine i
nešto gore, za ljubav njegove šume.
— Otpustiće me, dragi moj gospodin' Gobertene, otpustiće
me! a vi znate kako je meni dobro kod Avon-.skih vratnica ...
—■ Generalu će brzo dosaditi njegovo imanje — reče inu
Goberten — i ti nećeš ostati dugo bez službe ako te slučajno
otpusti. Uostalom, vidiš ove šume... — reče on pokazujući mu
okolinu, ja ću tu biti jači od njihovih gospodara!
Taj se razgovor vodio na jednoj njivi.
— Ti arminaci Parižani trebalo bi da ostanu u svo
jem pariškom blatu! — reče čuvar.
Od nemira u XV vijeku, reč arminaci (Armanjaci, Parižani,
protivnici vojvode od Burgonje) ostala je kao pogrdan izraz na
međi gornje Burgonje, gdje je, u svakom mjestu, izgovaraju
drukčije.
— Vratiće se on tamo, samo potučen! — reče Goberten —
i mi ćemo jednog dana preorati park Bara; jer to znači pljačkati
narod, kad se za uživanje jednog čovjeka zadržava devet stotina
jutara najbolje zemlje u dolini!
— Nego šta! to bi ishranilo četiri stotine porodi-ra!... —
reče Kurtekis.
— Ako hoćeš i ti da dobiješ dva jutra od toga, treba da
nam pomogneš da tog aramiju stavimo van zakona!...
U času kad je Goberten objavljivao tu odluku o stavljanju
van zakona, poštovanja dostojni mirovni su-dija predstavljao je
slavnom zapovjedniku oklopnika svog zeta Sibilea, koga su
pratili Adelina i njegovo dvoje

121
djece. Oni su svi došli u pokrivenim pletenim dvokolica-ma
koje im je dao na poslugu arhivar mirovnog - suda, neki g.
Gurdon, brat ljekara iz Sulanža, bogatiji od su-dije. Ta pojava,
tako suprotna dostojanstvu sudstva, viđa se u svim mirovnim i u
svim prvostepenim sudovima, gdje bogatstvo arhivara baca u
zasjenak predsjednikovo bogatstvo, dok bi bilo tako prirodno da
se arhivarima odredi plata a da se za toliko smanje troškovi
sudskog postupka...
Zadovoljan čestitošću i držanjem časnog sudije, ljup-košću
i spoljašnošću Adelininom, koji su iskreno davali svoja
obećanja, jer otac i kći nisu nikad saznali za dvoličnu ulogu koju
je Goberten nametnuo Sibileu, grof je odmah ponudio tom
mladom i dirljivom bračnom paru uslove koji su položaj
upravnika imanja izjednačavali s položajem sreskog načelnika
prve klase.
Jedna kućica koju je podigao Bure, radi lijepog izgleda koji
se pružao odatle i da bi u njoj smjestio svog upravnika,
elegantna zgrada u kojoj je stanovao Goberten, i čija je
arhitektura dovoljno označena opisom vratnica prema Blanžiju,
određena je za stanovanje porodici Si-bile. General nije oduzeo
konja koga je gospođica Lager davala Gobertenu, zato što je
njegovo imanje bilo veoma prostrano, što se nalazilo daleko od
trgova na kojima su se zaključivali poslovi, i što je nadzor bio
neophodan. Odredio mu je trideset i devet hektolitara pšenice,
tri bačve vina, drva za gorivo koliko mu bude potrebno,
dovoljno zobi i sijena, i najzad tri od sto od čiste dobiti. Tamo
gdje je trebalo da gospođica Lager primi više od četrdeset
hiljada livara rente godine 1800, general je htio, s razlogom, da
ima šezdeset hiljada 1818, poslije mnogobrojn.h kupovina
kojima je ona znatno povećala svoje imanje. Novi upravnik
mogao je, dakle, da stvori sebi gotovo dvije hiljade franaka u
novcu. Pored stana, hrane, ogreva, oslobođenja od poreza,
odobrenja da drži

122
konja i živinu, grof mu je još dopustio da uredi za sebe gradinu
s povrćem, i obećao mu da neće praviti pitanje od nekoliko
radničkih nadnica. Doista, sve je to predstavljalo više od dvije
hiljade franaka. I zato je, za čovjeka koji je u katastru zarađivao
hiljadu i dvijesta franaka, dobiti upravu u Barama značilo preći
iz bijede u izobilje.
— Posvetite se mojim interesima — rekao je general,
i ovo neće biti moja posljednja riječ. Za prvi mah, moći
ću da vam osiguram skupljanje poreza u Konšu, Blanžiju
i Serneu, pošto ih prethodno odvojim od Sulanža. A doc-
nije, kad mi budete popeli prihode na čistih šezdeset hi
ljada franaka, bićete nagrađeni još bolje.
Po nesreći, čestiti mirovni sudija i Adelina, u svojoj
prevelikoj radosti, nerazumno povjeriše gospođi Sudri grofovo
obećanje o tom skupljanju poreza, ne pomišljajući da je
poreznik u Sulanžu bio nekakav Gerbe, brat zakupca pošte u
Konšu i, kao što će se dalje vidjeti, srodnik Gobertenovima i
Zandrenovima.
— To neće biti lako, mala moja — reče gospođa Sudri; —
ali g. grof može pokušati; još se ne zna kako teške stvari lako
uspijevaju u Parizu. Ja sam vidjela viteza Gluka39 pred nogama
pokojne gospođe, i ona je pjevala njegovu operu, iako bi glavu
dala za Pičinija, jednog od najmilijih ljudi tog vremena. Nikada
taj dragi gospodin nije ušao kod gospođe a da mene ne obuhvati
oko struka i da me ne nazove svojom lijepom ohješenjicom.
— Jest', hoće — uzviknuo je brigadir kad mu je žena
saopštila tu vijest — zar on misli da će upravljati našim krajem,
i uređivati ga po svojoj volji, da će okretati nadesno i nalijevo
ljude iz doline kao što je okretao oklopnike svog puka? Ti oficiri
znaju samo da zapovijedaju! ... Ali strpljenja! na našoj su strani
gospoda de Sulanž i de Ronkrol. .. Jadni čiča Gerbe! on i ne
sanja da hoće da mu pokradu najljepše ruže iz njegovog ru-
žičnjaka!

123
 Tu rečenicu u Doraovom40 duhu Košeova je čula od
gospođice, a ova je čula od Burea, koji ju je opet čuo od nekog
urednika Merkura, i Sudri je toliko ponavljao da je već prešla u
poslovicu u Sulanžu.
Čiča Gerbe, poreznik u Sulanžu, bio je duhovit čovjek, a to
znači šaljivčina palanke i jedan od heroja salona gospođe Sudri.
Te brigadirove riječi savršeno izražavaju mišljenje koje se
stvorilo o gazdi iz Bara, od Konša do Vil-o-Feja, gdje je svud
bilo duboko zatrovano zahvaljujući Gobertenovom staranju.
Sibile je primio svoju novu dužnost pred kraj jeseni 1817.
Protekla je cijela 1818.godina, a general nije ni privirio u Bare,
jer ga je ženidba sa gospođicom de Troa-vil, s kojom se vjenčao
prvih dana 1819, zadržala gotovo cijelo ljeto u okolini Alansona,
u dvorcu njegovog tasta, gdje se udvarao svojoj budućoj. Osim
Bara i svoje raskošne kuće, general de Monkorne imao je
šezdeset hiljada franaka rente u državnim papirima i primao je
platu general-lajtnanta na raspolaganju. Mada je Napoleon tog
slavnog junaka načinio grofom Carstva, i dao mu za grb štit sa
četiri polja: na prvome, ažurnom i zlatnom, tri srebrne
piramide; na drugome, zelenom, tri srebrna lovačka roga; na
trećem, crvenom, zlatan top na crnom lafetu, sa zlatnim
polumjesecom u vrhu; na četvrtom, zlatnom, zeleni vijenac, s
ovom srednjovjekovnom devizom: zatrubi juriš! Monkorne je
znao da je potomak jednog stolara iz predgrađa Sent-Antoan,
iako je to rado zaboravljao. I umirao je od želje da bude
naimenovan za pera Francuske. Nije računao ni u šta lentu
Legije časti, svoj krst Svetoga Luja i svojih sto četrdeset hiljada
franaka rente. Ujeo ga je demon aristokratije, i plava traka* 1
dovodila ga je do bijesa. Slavni oklopnik s Eslinga lokao bi
blato sa Pon-Roajala samo da bude primljen kod Na-varena,
Lenonkura, Granlijea, Mofrinjeza, Espara, Vand-nesa, Verneja,
d'Eruvila, Solijea i drugih.

124
 Još 1818, čim mu je postala jasna nemogućnost kakve bilo
promjene u korist porodice Bonaparte, Monkorne se postarao da
uđe u predgrađe Sen-Žermen42 pomoću nekoliko žena, svojih
prijateljica, nudeći svoje srce, svoju ruku, svoju kuću, svoje
bogatstvo kao naknadu za kakvu bilo vezu s kojom velikom
porodicom.
Poslije nečuvenih napora, vojvotkinja de Kariljano pronašla
je obuću prema generalovoj nozi u jednoj od tri grane porodice
de Troavil, u grani onog vikonta koji je služio u Rusiji od 1789, i
koji se vratio iz emigracije 1815. Vikont, siromašan kao svaki
mlađi brat, oženio se bio knjeginjom Šerbelov, koja mu je
donijela otprilike je_ dan milion; ali, sa dva sina i tri kćeri, on
nije važio za bogatog čovjeka. Njegova porodica, stara i moćna,
ubrajala je u svoje članove jednog pera Francuske, markiza de
Troavil, nosioca imena i grba; dva poslanika, obojicu s mnogo
djece, koji su oblijetali za svoj račun oko budžeta; oko vlade,
oko dvora, kao ribe oko kore hljeba. I zato, čim je maršalka,
jedna od onih napoleonovskih vojvotkinja koje su bile
najodanije Burbonima, predstavila Mon-kornea, on je bio
predusretljivo primljen. Monkorne je tražio, kao cijenu za svoje
bogatstvo i za slijepu nježnost prema svojoj ženi, čin u kraljevoj
gardi i titulu markiza i pera Francuske; ali su mu tri grane
porodice de Troavil obećali samo svoju potporu.
— Vi znate šta to znači — rekla je maršalka svom
nekadašnjem prijatelju koji se žalio na neodređenost tog
obećanja. — Kraljem se ne može raspolagati, mi ga možemo
samo privoljevati.
Monkorne je bračnim ugovorom naznačio Viržiniju de
Troavil za svoju nasjednicu. Potpuno pod vlašću svoje žene, kao
što se vidjelo iz Blondeovog pisma, on je još očekivao izgled na
potomstvo; ali je bio primljen kod Luja XVIII, koji mu je
podario traku Svetoga Luja, dopustio mu da na svojem
smiješnom štitu ukrsti mačeve

125
s grba Troavilovih, obećavši mu titulu markiza kad bude umio
da zasluži zvanje pera svojom odanošću.
Nekoliko dana poslije te audijencije, vojvoda de Beri bude
ubijen; pobjedu odnese marsanska zastava, na vladu dođe
Vilelovo ministarstvo; svi konci koje su ispreli Tro-avilovi biše
pokidani, trebalo ih je ponova vezivati za nove ministarske
kučiće.
— Pričekajmo — rekoše Troavilovi Monkorneu, kome su,
inače, ukazivali svaku pažnju u predgrađu Sen--Žermen.
To može da objasni zašto je general ponova došao u Bare
tek u maju 1820. godine.
Sreća, neiskazana za sina jednog trgovca iz predgrađa Sent-
Antoan, što ima ženu mladu, elegantnu, duhovitu, kfotku, jednu
Troavilovu jednom riječi, koja mu je otvorila vrata svih salona u
predgrađu Sen-Zermen, pariška zadovoljstva kojima ju je
obasipao, sve te radosti toliko su potisle sjećanje na prizor s
upravnikom Bara da je general zaboravio čak i ime
Gobertenovo. Godine 1820, on je odveo groficu na svoje imanje
Bare, da joj ga pokaže. Odobrio je račune i postupke Sibileove
ne zagledajući mnogo u njih: sreća nije sitničar. Grofica, vrlo
srećna što je u upravnikovoj ženi našla jednu prijatnu ličnost,
obasula je poklonima, kao i njenu djecu, s kojom se zabavila
jedan časak.
Jednom arhitekti koji je došao iz Pariza naredila je da u
Barama izvrši neke izmjene, jer je namjeravala, i general je bio
kao lud od radosti zbog toga, da šest mjeseci godišnje provodi u
tom divnom boravištu. Sva generalova ušteda bi utrošena na
izmjene koje je arhitekta dobio naređenje da izvrši, i na krasan
namještaj poslat iz Pariza. Bare dobiše tada onaj posljednji potez
koji ih je načinio jedinstvenim spomenikom različitih elegancija
četiri vijeka.
Godine 1821, Sibile je skoro primorao generala da dođe
prije mjeseca maja. Ticalo se ozbiljnih poslova. De-

126
vetogodišnji zakup od trideset hiljada franaka, koji je zaključio
Goberten 1812. s jednim drvarskim trgovcem, isticao je 15.
maja te godine.
Sibile, čuvajući, prije svega, svoj dobar glas, nije htio da se
miješa u obnovu zakupa. »Vi znate, gospodine gro-fe«, pisao je
on, »da ja ne pijem to vino.« Zatim, drvarski trgovac je računao
na naknadu koju je dijelio s Goberte-nom, i koju je gospođica
Lager, iz mržnje prema parni-čenju, dopuštala da joj on iskamči.
Ta naknada se osnivala na pustošenju šume od strane seljaka,
koji su postupali tako kao da imaju pravo snabdjevanja iz nje.
GG. braća Gravlo, drvarski trgovci iz Pariza, odbijali su da plate
posljednju ratu, nudeći da stručnjacima dokažu kako su šume
smanjene za čitavu petinu; i pozivali su se na rđav običaj koji je
zavela gospođica Lager.
»Ja sam već podnio tužbu protiv te gospode sudu u Vil-o-
Feju«, kazivao je Sibile u svojem pismu, »pošto stvar ovog
zakupa spada u njegovu nadležnost. Bojim se osude.«
— Tiče se naših prihoda, ljepotice moja — rekao je
general pokazujući pismo svojoj ženi: hoćete li da pođete
u Bare ranije nego prošle godine?
—■ Idite vi sami; ja ću doći čim nastanu lijepi dani —
odgovori grofica, koja je bila prilično zadovoljna što će ostati
sama u Parizu.
General, koji je znao za živu ranu koja je gutala cvijet
njegovih prihoda, otišao je sam, s namjerom da preduzme stroge
mjere. Ali je general, kao što će se dalje vidjeti računao bez svog
Gobertena.

VIII VELIKE REVOLUCIJE U

JEDNOJ MALOJ DOLINI
— Dakle, gospodar Sibile — govorio je general svom
upravniku sutradan po svojem dolasku, dajući mu naziv

127
koji je dokazivao koliko on cijeni sposobnosti nekadašnjeg
pisara, mi se nalazimo, kako se to zvanično kaže, u ozbiljnim
prilikama?
— Tako je, gospodine grofe — reče Sibile, koji je
išao za generalom.
Srećni sopstvenik Bara hodao je pred upravnikovim
stanom, duž jednog prostora na kojem je gospođa Sibile
njegovala cvijeće, i iza kojeg je nastajala ogromna livada s
veličanstvenim kanalom koji je opisao Blonde. Odatle se u
daljini vidio dvorac Bare, kao što se, iz Bara, vidjela
upravnikova kuća s profila.
— Ali — nastavi general — šta je to tako teško? Sa
braćom Gravlo ću voditi spor, novčana rana nije smrtna, a zakup
ću objaviti tako da će se ljudi otimati za nj, te ću dobiti pravu
cijenu.
— Ne ide to tako, gospodine grofe — odgovori Sibile. —
A šta ćete činiti ako se niko ne javi za zakup?
— Sjeći ću šumu sam, i sam ću prodavati svoje drvo.
— Vi da budete drvarski trgovac? — reče Sibile koji vidje
kako general sliježe ramenima. — Dobro. Da ne govorimo o
tome što treba uraditi ovdje. Da vidimo Pariz. Treba uzeti pod
zakup mjesto za drvaru, platiti trgovačko pravo i sve dažbine,
platiti vozarinu, trošarinu, istovar i slaganje; najzad, treba imati
jednog knjigovođu ...
— To se ne može izvesti! — živo prekide uplašeni general.
Ali zašto da se niko ne javi za zakup?
— G. grof ima neprijatelja u ovom kraju!...
— Koga to?
— G. Gobertena najprije...
— Da nije to onaj lupež koga ste vi zamijenili?
— Ne tako glasno, gospodine grofe! — reče Sibile uplašen;
— molim vas, ne tako glasno! može nas čuti moja kuvarica ...
— Šta! zar ja, u svojoj kući ne mogu da govorim o jednom
bijedniku koji me je potkradao? — odgovori general.

128
— Radi vašeg mira, gospodine grofe, hajdemo malo
dalje!... G. Goberten je kmet u Vil-o-Feju.
— A! čestitam Vil-o-Feju; sto mu gromova! tim gradićem
se lijepo upravlja!...
— Učinite mi čast da me saslušate, gospodine grofe, i
vjerujte da se tiče najozbiljnijih stvari, vaše budućnosti" ovdje.
!

—■ Slušam. Hajde da sjednemo na onu klupu.

— Gospodine grofe, kad ste vi otpustili g. Goberte-na, on
je morao da stvori sebi neki položaj, jer nije bio bogat...
— Nije bio bogat!a krao je ovdje više od dvadeset hiljada
franaka godišnje!
— Gospodine grofe, ja ne mislim njega da pravdam —
nastavi Sibile. — Ja bih htio da u Barama sve ide najbolje, ako
ni zbog čega drugog, samo zato da dokažem-Gobertenovo
nepoštenje; ali, ne varajmo se, to je najopasniji nevaljalac u
cijeloj Burgonji, i on je u stanju da^ vam pričini mnogo štete.
— Kako? — reče general postavši brižan.
— Takav kakav je, Goberten snabdijeva drvima ot-' prilike
jednu trećinu Pariza. Glavni posrednik u drvar^ skoj trgovini, on
upravlja eksploatacijom u šumi, goro-sječom, čuvanjem,
splavarstvom i utovarivanjem. U stalnom dodiru sa radnicima,
on propisuje cijene. Trebalo mu je tri godine da stvori sebi taj
položaj, ali se sad nalazi u njemu kao u nekoj tvrđavi. Kao
povjerenik svih trgovaca, on je naklonjen svima podjednako;
udesio je sve> radove tako da se njihovi poslovi svršavaju
mnogo bolje i manje ih staju nego kad bi svaki od njih držao,
kao ranije, svog knjigovođu. On je, na primjer, tako odstranio
svaku konkurenciju da je apsolutni gospodar na licitacijama;
kruna i Država zavise od njega. Goroseca u: krunskim i u
državnim šumama, koja se izdaje javnim nadmetanjem, pripada
Gobertenovim trgovcima; niko danas nije dovoljno jak da ih od
njih oduzme. Prošle go-

9 — Seljaci 129
dine, g. Mariot, iz Oksera, po nagovoru upravnika državnih
dobara, htio je da konkurse Gobertenu: prije svega, Goberten ga
je, licitirajući natjerao da plati onoliko koliko to stvarno vrijedi;
a zatim, kad je trebalo ekslpoati-sati, avonski radnici su tražili
takve cijene da je g. Mariot morao da dovodi radnike iz Oksera,
a ovi iz Vil-o-Feja su ih onda tukli. Povedena je krivična istraga
protiv vođe radnika i kolovođe tuče. Ta parnica je skupo stala g.
Mariota, koji je ne samo postao omrznut zbog toga što je
navukao osudu na siromašne ljude nego je podnio i sve troškove,
pošto kriva strana nije imala ni prebijene pare. Parničenje sa
siromašnima donosi samo mržnju onome ko živi pored njih.
Dopustite mi da vam uzgred kažem tu istinu, jer ćete i vi imati
da se borite protiv svih siromaha u ovom kantonu. To nije sve.
Kad se svede račun, jačini čiča Mariot, jedan čestit čovjek, gubi
na toj licitaciji. Pošto mora da plaća sve gotovim novcem, on
prodaje na rok; Goberten daje drvo na nečuvene rokove, da bi
upropastio svoga takmaca; prodaje ga za pet od sto ispod stvarne
cijene te je kredit jadnog dobričine Mariota jako oštećen.
Najzad, danas, Goberten još progoni tog jadnog g. Mariota, i
pravi mu takve smetnje da ovaj hoće da napusti, kažu, ne samo
Okser nego i ovaj okrug, i dobro čini! Na ovaj način su i vlasnici
šuma za dugo vrijeme žrtvovani trgovcima koji, sad, određuju
cijene, kao u Parizu prodavci namještaja u aukcionom zavodu.
Ali Goberten uštedu je toliko neprijatnosti vlasnicima da oni
time ipak dobijaju.
— Na koji način? — upita general.
— Prije svega, svako uprošćavanje donosi koristi prije ili
poslije svima zainteresovanim — odgovori Sibile. Zatim,
vlasnicima su osigurani njihovi prihodi. U stvari seoskog
gazdovanja, to je glavno, vidjećete! Najzad, g. Goberten je pravi
otac radnicima; dobro ih plaća i uvijek im daje posla: a, pošto
njihove porodice stanuju u okolini, šume trgovaca i onih
vlasnika koji svoje interese

130
povjeravaju Gobertenu, kao što čine gg. de Sulanž i de Konkrol,
ne trpe nikakvu štetu. U njima se skuplja suvo granje, i to je sve.
— Taj lupež Goberten nije gubio vrijeme!... — uz-viknu
general.
— Zna on šta radi! — nastavi Sibile. — On je, kako sam
kaže, upravnik ljepše polovine cijelog okruga, dok je ranije bio
samo upravnik Bara. Uzima od svakog pomalo, u to malo, na
dva miliona, njemu donosi četrdeset do pedeset hiljada franaka
godišnje. »Sve to plaćaju pariški dimnjaci!« kaže on. Eto kakav
je vaš neprijatelj, gospodine grofe! I zato bi moje mišljenje bilo
da vi popustite i da se pomirite s njim. On ima veza, vi to znate,
sa Sudrijem, brigadirom žandarmerije u Sulanžu; sa g. Ri-
f^iiom, našim kmetom u Blanžiju; poljaci su njegovi ljudi:
.suzbijanje prestupa koji vama nanose štetu postaje tako
iicmogućno. Za ove dvije godine naročito, vaša šuma je
upropašćena. I zato braća Gravlo imaju izgleda da će dobili spor,
jer oni kažu: »Po ugovoru o zakupu vi ste dužni da čuvate šumu;
vi je ne čuvate, i time nam na-iiD.sile štetu; dajte nam naknadu
u novcu.« To je dosta l.irno, ali to nije razlog da se dobije spor.
— Treba umjeti primiti spor i izgubiti novac u njemu, da ih
više ne bi bilo u budućnosti! —■ reče general.
— Učinićete veliko zadovoljstvo Gobertenu! — od-Kuvori
Sibile.
— Kako?
— Sporiti se sa braćom Gravlo, to znači uhvatiti se u
koštac s Gobertenom, koji njih predstavlja — odgovori Sibile; a
on ništa ne želi tako kao taj spor. On to govori, hvali se da će
vas tjerati do Kasacionog suda.
— Ah! lupež jedan!...
— Ako hoćete sami da eksploatišete — nastavi Sibile
okrećući nož u rani — bićete u rukama radnika koji će od vas
tražiti gazdinsku cijenu umjesto trgovačke cijene i koji će vas
nadmudriti, to jest primoraće vas, kao

u» 131
čestitog Mariota, da prodajete s gubitkom. Ako izdajete pod
zakup, nećete naći zakupca, jer nemojte očekivati da se radi
jednog pojedinca stavlja na kocku ono što je čiča Mariot stavio
na kocku radi krune i radi države ... I, još, neka taj dobri čovjek
pokuša da o svojim gubicima govori vlasti! Vlast je gospodin
koji liči na vašeg pokornog slugu dok je bio u katastru, ozbiljan
čovjek u pohabanom crnom kaputu, koji sjedeći za stolom čita
novine. Neka on ima plate hiljadu i dvjesta ili dvanaest hiljada
franaka, to ne mijenja stvar. Govorite sad poreskoj upravi, koju
predstavlja taj gospodin, o smanjivanju dažbina i o olakšanju
poreza! On vam odgovara tandara--mandara zarezujući svoje
pero. Vi se nalazite izvan zakona, gospodme grofe!
— Šta da se radi? — uzviknu general kipeći od ljutine, i
poče da hoda krupnim koracima ispred klupe.
— Gospodine grofe — odgovori Sibile bezobzirno — ovo
što ću da vam kažem nije u mojem interesu: treba prodati Bare i
ići odavde!
Čuvši tu rečenicu, general poskoči kao da ga je kuršum
pogodio, i zagonetno pogleda Sibilea.
— Jedan general carske garde da se uklanja pred takvim
bitangama! i kad je gospođi grofici prijatno u Barama!... — reče
on. —■ Ta prije ću ot.ći da išamaram Gobertena nasred trga u
Vil-o-Feju, i da ga primoram da se tuče sa mnom, da bi ga
mogao ubiti kao psa!
— Gospodine grofe, Goberten nije tako glup da se upušta u
prepirke s vama. Uostalom, ko uvrijedi kmeta tako važnog
sreskog mjesta kao što je Vil-o-Fej, izlaže se kazni.
— Ja ću učiniti da ga smijene; Troavilovi će mi pomoći,
tiče se mojih prihoda.
— Nećete uspjeti u tome, gospodine grofe; Goberten ima
uticaja i samo biste sebi stvorili neprilike kojih ne biste mogli da
se otresete ...

132
— A taj spor? ... — reče general; treba misliti na
sadašnjicu.
— Gospodine grofe, ja ću uticati da ga dobijete — trče
Sibile značajno.
— Čestiti Sibile! — reče general i prodrma ruku Nvome
upravniku. — A kako?
— Dobićete ga kod Kasacionog suda, redovnim putem. Po
mojem mišljenju, braća Gravlo imaju pravo; ali nije dovoljno
pozivati se na pravo i na činjenice, treba postupati pravilno, a
oni nisu postupili pravilno, što je uvijek od presudnog značaja.
Braća Gravlo bili su dužni dn vas opomenu da bolje čuvate
šumu. Ne može se tražiti naknada po isteku zakupa, kad se
odnosi na štetu koja se podnosila za vrijeme devetogodišnje
eksploatacije; postoji jedan član o zakupu na koji se možemo
pozvati u ovoj prilici. Vi ćete izgubiti u Vil-o-Feju, izgubicete
možda i u okružnom sudu, ali ćete dobiti u Parizu. Mo-r.'ićete da
podnesete skupa vještačenja, ogromne troškove. I ako dobijete,
potrošićete više od petnaest hiljada franaka; ali ćete dobiti spor
ako polažete na to da ga dobi-i<l<\ Taj spor vas neće složiti sa
braćom Gravlo, jer će oj ih stati još više nego vas; oni će se
okomiti na vas, i.r/.glasiće da se rado parničite, klevetaće vas;
ali ćete
l>or dobiti . . .
— Sta da se radi? — ponovi general na koga je
■ ahileovo razlaganje činilo utisak hladnoga tuša.
U tome času, sjetivši se kako je bičem udarao Go-i H-
rt ena, on je zažalio što nije udarao sebe, i na
svojem .'.a/nrenom licu pokazivao je Sibileu svu svoju muku.
— Šta da se radi, gospodine grofe? .. . Postoji samo
I-dan način: poravnati :;e; ali se vi ne možete ravnati
.a i Ti i . Ja se moram pokazivati kao da vas potkradam! Ali,
i.ad je naše poštenje sve naše imanje i sva naša utjeha,
nama, ubogim đavolima, nije lako da uzmemo na sebe
IM izgled nevaljalstva. Nas uvijek cijene po onome što se
vidi. Goberten je, u svoje vrijeme, spasao život gospođici

133
Lager, a izgledalo je kao da je potkrada; i ona ga je nagradila za
njegovu odanost tim što mu je svojim zavje-štanjem ostavila
jedan dijamant od deset hiljada franaka koji gospođa Goberten
nosi kao ukras na čelu.
General ponova pogleda Sibilea zagonetno, kao i maločas;
ali upravnika kao da nije mnogo dirnulo to nepovjerenje
zavijeno u dobroćudnost i osmijehe.
— Moje nepoštenje toliko bi obradovalo g. Gober-tena da
bi mi on postao zaštitnik — nastavi Sibile. I zato će dobro
otvoriti uši kad mu predložim ovo: »Ja mogu da iščupam od g.
grofa dvadeset hiljada franaka za braću Gravlo, pod uslovom da
ih oni podijele sa mnom.« Ako vaši protivnici pristanu, ja vam
donosim deset hiljada franaka, izgubićete, dakle, samo deset
hiljada, spolja se neće ništa primijetiti, a spor je ugušen.
— Ti si čestit čovjek, Sibile — reče general, dohvati
njegovu ruku i stište je. Ako mogneš da urediš i budućnost tako
lijepo kao sadašnjost, ti si za mene biser među upravnicima...
— Što se tiče budućnosti — odgovori upravnik — vi
nećete umrijeti od gladi ako obustavite gorosjecu za dvije do tri
godine. Zasad samo dobro čuvajte šumu. Dotle će, zacijelo,
proteći dosta vode Avonom. Goberten može umrijeti, može
postati dovoljno bogat da se povuče od poslova; najzad, vi ćete
imati vremena da mu sami stvorite takmaca; zalogaj je toliko
krupan da se može podijeliti; potražićete kakvog drugog
Gobertena koji će da radi protiv njega.
— Sibile, reče stari vojnik, zadivljen tim raznim rješenjima
dajem ti hiljadu talira ako tako izvedeš stvar; a docnije ću
gledati da te još bolje nagradim.
— Gospodine grofe — reče Sibile — prije svega, čuvajte
svoju šumu. Idite da vidite šta su od nje načinili seljaci za
vrijeme vašeg dvogodišnjeg odsustva... Šta sam tu ja mogao da
učinim? Ja sam upravnik, ja nisam

134
čumar. Da se Bare dobro čuvaju, potreban vam je jedan i*;umar-
konjanik i još trojica običnih čuvara.
— Branićemo se. To je rat, e lijepo, ratovaćemo! Mene to
ne plaši — reče Monkorne tarući ruke.
— To je rat talira — reče Sibile — i taj će vam se učiniti
teži od onog drugog. Ljudi se mogu ubiti, ali se interesi ne
ubijaju. Vi ćete se tući s vašim neprijateljima na bojištu na
kojem se bore svi vlasnici imanja, na ostvarivanju prihoda.
Lako je proizvesti, treba prodati, a da bi se prodalo, treba biti u
dobrim odnosima sa cijelim .svetom.
— Meni će biti naklonjeni svi ljudi iz okoline.
— A kako? — upita Sibile.
— Čineći im dobra.
— Činiti dobro seljacima u dolini, ćiftama u Sulan-žu! —
reče Sibile gledajući razrokim pogledom koji je bio još strasniji
zbog ironije koja je u jednom oku zasi-jnla jače nego u drugom.
G. grof ne zna šta preduzima. Ta tu bi i gospod naš Isus Hristos
po drugi put stradao na krstu!... Ako volite svoj mir, gospodine
grofe, ugledajte se na pokojnu gospođicu Lager, pustite da vas
pljač_ kaju; ili zaplašite ljude. Narodom, ženama i djecom vlada
se uvijek na jedan isti način, zastrašivanjem. To je bila velika
tajna i Konventa i cara Napoleona.
— Ta ovo je leglo razbojnika! — uzviknu Monkorne.
— Prijatelju — dođe Adelina da kaže Sibileu — doručak te
čeka. — Oprostite mi, gospodine grofe; ali on od jutros nije
ništa uzeo u usta, a išao je u Ronkrol da Isporuči žito.
— Idite, idite, Sibile ...
Sutradan ujutru, ustavši prije zore, nekadašnji oklop-nik
iziđe na Avonske vratnice, u namjeri da razgovara sa svojim
jedinim čuvarom i da čuje šta će mu on reći.
Jedan dio od sedam do osam stotina jutara barske fiume
pružao se duž Avone, i, da bi se očuvao veličanstven izgled
rijeke, ostavljena su velika drveta kao ukras

335
s jedne i s druge strane njenog kanala, gotovo u pravoj liniji za
čitave tri milje. Milosnica Anrija IV, kojoj su pripadale Bare,
oduševljavala se lovom isto onoliko koliko i Bearnac, i podigla
je, godine 1593, most na jedan svod, jako izdignut u sredini, da
bi iz tog dijela šume prelazila u drugi, mnogo prostraniji, koji je
bio kupljen za nju, a nalazio se na brežuljku. Tada su podignute
Avon-ske vratnice da služe kao zborno mjesto lovaca; a poznato
je koliku su raskoš unosili arhitekti podižući te građevine
namijenjene najvećem uživanju vlastele i krune. Odatle je
polazilo šest drvoreda, čiji je spoj obrazovao polumjesec. U
sredini tog polumjeseca uzdizao se obelisk i na njemu jedno
sunce, nekad pozlaćeno, na kojem se s jedne strane vidio grb
Navare, a sa druge grb grofice de More. Drugi jedan polumjesec,
na samoj obali Avone, bio je povezan s polumjesecom zbornog
mjesta jednom pravom alejom na čijem se kraju vidio uglast
hrbat onog venecijanskog mosta. Između dviju lijepih gvozdenih
ograda, veoma sličnih onoj veličanstvenoj ogradi što je po nesre-
ći srušena u Parizu, a koja je okružavala vrt Kraljevskog trga,
uzdizao se paviljon od opeka, s podupiračima od kamena
tesanog u dubinu, u obliku dijamanta, kao i kamen na dvorcu, sa
šiljastim krovom, čiji su prozori bili uokvireni kamenom isto
tako tesanim. Taj stari stil, koji je davao paviljonu kraljevski
izgled, po gradovima pristaje samo tamnickim zgradama; ali
usred šume on dobija naročitu ljepotu od svoje okoline. Gusti
šumarak iza njega činio je zavjesu iza koje su se štenara, nekada-
šnja sokolana, kućica za gajenje fazana i stanovi lovačke posluge
pretvarali u ruševine, pošto su dugo bili predmet divljenja cijele
Burgonje.
Godine 1595. od tog raskošnog dvorca krenula je
kraljevska lovačka povorka pred kojom su jurili oni lijepi psi
koje su toliko voljeli Paolo Veroneze43 i Rubens, u kojoj su
kopali nogom zemlju konji širokih plavkasto--bijelih svilenih
sapi, kakvi postoje samo na čudesnim

■136
Vuvermanovim44 slikama, a za kojom su trčali psari u ."večanoj
livreji, uz uzvike hajkača u čizmama preko koljena i u
čakširama od žute kože, koji ispunjavaju velika platna Van der
Meiena45. Na stubu koji je podignut u slavu kraljevog boravka i
njegovog lova sa lijepom groficom de More, bio je zapisan taj
datum ispod grba Navare. Surevnjiva ljubavnica, čiji je sin bio
ozakonjen, nije htjela da se na stub postavi grb Francuske, osuda
za nju.
U času kad je general sagledao taj veličanstveni spomenik,
mahovina se zelenila na sve četiri strane njegovog krova.
Kamenje u podupiračima, nagrizeno vremenom, kao da se žalilo
na obesvećavanje kroz hiljadu otvorenih usta. Olovo koje je
spajalo prozorska okna bilo je popustilo, i iz njega su ispadala
osmougaona staklad, te su praznine zjapile kao iskopane oči.
Žuti šeboj cvjetao je u Kamenoj ogradi, bršljan je uvlačio svoje
bijele i dlakave kandže u sve pukotine.
Sve je odavalo grešni nemar, pečat koji uživaoci tuđih
dobara stavljaju na sve što im padne šaka. Dva prozora na
prvom spratu bili su zapušeni sijenom. Kroz jedan prozor u
prizemlju vidjela se odaja puna alata, svež-njeva pruća; a kroz
drugi je jedna krava, pokazujući svoju gubicu, kazivala
posjetiocima da je Kurtekis, da ne bi prelazio put koji odvaja
paviljon od kućice za gajenje fazana, pretvorio u staju veliku
dvoranu paviljona, dvoranu s ukrašenom tavanicom na kojoj su
bili naslikani ;;rbovi svih vlasnika Bara ...
Crno i prljavo kolje ružilo je prilaz paviljonu, a iza tog
kolja živjele su svinje pod nastrešnicama od dasaka, kokoši,
plovke u ograđenim četvrtastim prostorima iz kojih se uklanjalo
đubre svakih šest mjeseci. Neke rite sušile su se na kupinama
koje su nesmetano rasle ovdje--ondje.
U času kad je general stigao drvoredom prema mostu,
Kurtekisovica je čistila mangal na kojem je prije toga bila
spravila bijelu kafu. Čuvar, sjedeći na jednoj

137
stolici na suncu, gledao je ženu onako kako bi divljak gledao
svoju. Kad je začuo konjski topot, on okrete glavu, poznade g.
grofa i zbuni se.
— E, Kurtekise, prijane moj — reče general starom čuvaru
— više mi nije čudo što moju šumu posijeku drugi prije" braće
Gravlo: ti ne radiš, ti blaguješ!
— Sreće mi moje, gospodine grofe, toliko sam noći proveo
u vašoj šumi, da sam nazebao. I od jutros mi je tako rđavo da
moja žena sad čisti mangal na kojem mi je grijala obloge.
— Dragi moj -— reče general —■ koliko ja znam samo je
glad bolest kojoj prijaju oblozi bijele kafe. Slušaj, ugursuze!
Juče sam obišao i svoju šumu i šume gg. de Ronkrol i de Sulanž:
njihove se čuvaju ne može biti bolje, a moja je u žalosnom
stanju ...
— Ah! gospodine grofe, oni su starosjedioci u ovom kraju!
njihovo se imanje poštuje. Kako hoćete da se ja borim sa šest
opština! Miliji je meni moj život nego vaša šuma. Ko bi htio da
čuva vašu šumu onako kako treba, dobio bi za platu kuršum u
glavu, negdje u toj istoj šumi.. .
— Kukavico! — uzviknu general savlađujući srdžbu koju
je taj Kurtekisov drzak odgovor izazivao u njemu. Prošla noć je
bila vedra, ali ona mene danas staje sto talira, i još hiljadu
franaka u odšteti koju ću morati da dam ... Ili ćeš ti ići odavde,
dragoviću moj, ili će sve biti drukčije. Ali ću ti oprostiti pod
ovim uslovom: Osta-viću tebi svaku naplaćenu kaznu, i još ćeš
imati po tri franka za svakog uhvaćenog kradljivca. Ako i tada
budem u gubitku, otpustiću te bez ikakve nagrade; ali, ako me
budeš dobro služio, ako uspiješ da suzbiješ štetu, možeš dobiti
sto talira doživotne rente. Sad razmisli. Vidiš ovih šest putova —
reče on pokazujući šest drvoreda: ■— treba poći samo jednim,
kao ja, koji se nisam bojao kur-šuma; postaraj se da nađeš dobar
put.

138
 Kurtekis, čovječuljak od svojih četrdeset i šest godina, s
licem kao pun mjesec, bio je najzadovoljniji kad ništa ne radi.
Računao je da će živjeti i umrijeti u tom paviljonu, koji je postao
njegov paviljon. Njegove dvije krave hranila je šuma, imao je
drva za gorivo, a on je okopavao svoju gradinu umjesto da trči
za prestupnicima. Taj nehat je išao u račun Gobertenu, a
Kurtekis je razumio Gobertena. I čuvar je gonio one koji
sijeku .šumu samo kad je trebalo da zadovolji svoju ličnu ćud.
Gonio je djevojke koje su se opirale njegovoj volji i ljude koje
nije volio; ali, već odavno, on nije mrzio više nikoga, a njega su
svi voljeli zbog njegove popustljivosti.
Za Kurtekisa je uvijek bilo postavljeno kod »Gran-I--
vera«, oni koji su skupljali granje po šumi nisu se više uvađali s
njim, njegova žena i on dobijali su darove u naturi od svih
kradljivaca. Drugi su prenosili drva za njega, okopavali mu
vinograd. Jednom riječi, svi koji su činili prestupe u šumi bili su
njegove sluge.
Goberten ga je bio gotovo umirio u pogledu njegove
budućnosti, i on je računao na dva jutra zemlje kad Bare budu
prodate, te je sad bio kao naglo probuđen oštrim generalovim
riječima kad je on najzad, poslije četiri godine, pokazao svoju
pravu ćud gospodara koji je odlučio da se više ne da varati.
Kurtekis uze kapu, lovačku torbu, pušku, obu dokoljenice,
prebaci preko ramena fišekliju sa skorašnjim Monkorneovim
grbom, i ode u Vil-o-Fej onim bezbrižnim korakom kojim ljudi
sa sela kriju svoje najdublje misli, gledajući šumu i zviždućući
psima.
— Žališ se na Tapetara — reče Goberten Kurte-kisu — a on
ti osigurava bogatstvo! Šta, ta budala ti daje po tri franka za
svakog uhvaćenog kradljivca i sve novčane kazne! Sporazumi se
ti s prijateljima, pa ćeš mu nahvatati kradljivaca koliko hoćeš!
dovešćeš mu ih na stotine! Kad sakupiš hiljadu franaka, moći
ćeš da kupiš Strugu od Rigua, da postaneš gazda, da radiš za

139
sebe, kod svoje kuće, ili još bolje, da daš drugima da rade, a ti
da se odmaraš. Samo, dobro me slušaj: udesi tako da hvataš
ljude koji su goli kao puška. Ne može biti striže tamo gdje nema
vune. Uzmi to što ti Tapetar daje, a njemu ostavi nek pobere
troškove, ako mu je milo. Koliko ljudi, toliko ćudi. Zar čiča
Mariot, i pored mojih savjeta, nije više volio da gubi nego da
dobija?
Kurtekis, prožet divljenjem prema Gobertenu, vrati se
doma plamteći od želje da jednom i on postane vlasnik imanja i
gazda kao drugi.
Po povratku u dvorac, general ispriča Sibileu kuda je išao.
— G. grof je dobro učinio — odgovori upravnik ta-rući
ruke; — ali ne treba zastati na pola puta. Trebalo bi smijeniti
poljaka koji ne čuva dovoljno naše livade i naše njive. G. grofu
ne bi bilo teško da sam postane predsjednik opštine, i da,
umjesto Vodoajea, uzme kakvoga starog vojnika koji bi imao
hrabrosti da izvršuje naredbe. Vlasnik velikog imanja mora biti
gospodar u svojoj kući. Vidite i sami kakve teškoće imamo sa
sadašnjim kmetom!
Kmet opštine u Blanžiju, nekadašnji benediktinac po imenu
Rigu, oženio se, prve godine Republike, služavkom bivšeg
paroha u Blanžiju. I pored odvratnosti koju je jedan oženjeni
kaluđer morao ulijevati okružnom načelstvu, njega su zadržali
kao kmeta i poslije 1815, jer je samo on u Blanžiju bio sposoban
da zauzme to mjesto. Ali 1817, kad je vladika poslao opata
Broseta u parohiju Blanži, koja nije imala sveštenika punih
dvadeset i pet godina, nastao je razumljiv razdor između tog
otpadnika i mladog sveštenika čiji je karakter već poznat.
Rat koji su od tog doba vodili opština i parohijski dom
učinio je da dotle prezreni kmet postane omiljen. Rigu, koga su
seljaci mrzili zbog njegovog lihvarstva, postao je odjednom
predstavnik njihovih političkih i fi-

140
I. ,
..
__
„
čija i, naročito, sveštenstvo.
Pošto je od kafane kod Mira prošao kroz ruke svih
činovnika, Branilac ustava, glavni organ slobodoumlja, stizao je
Riguu sedmog dana; jer je pretplatu, koja je j.'.lasila na ime čiča-
Sokara, kafedžije, plaćalo njih dvadesetom Rigu je predavao list
vodeničaru Langlimeu. koji ga je sveg poderanog davao dalje
svima koji su znali čitati. Pariški uvodni članci i antireligiozne
izmišljotine slobodnjačkog lista stvorili su, dakle, javno mnjenje
u dolini Bara. Tako je Rigu, kao i časni opat Cregoar, postao
heroj. Za njega, kao i za izvjesne bankare u Parizu, politika je
pokrila narodnim skerletorn .sramnu otimačinu.
U to vrijeme, sličan Fransoa Keleru, velikom govorniku, taj
kaluđer otpadnik, koji ranije nije smio da pro-šela poljem u
sumrak, iz straha da ne padne u kakvu zamku u kojoj bi
nesrećnim slučajem poginuo, smatran je za branioca narodmh
prava. Goniti nekog čovjeka u politici, to znači ne samo načiniti
ga velikim nego još i očistiti njegovu prošlost. Slobodnjačka
stranka, u tom pogledu, bila je veliki čudotvorac. Njen kobni
list, koji jc tada imao duha da bude tako beznačajan, tako opa-
dački, tako lakovjeran, tako glupo lažljiv kao i svi oni ljudi koji
čine narodnu masu, počinio je možda isto onoliko pustoši kod
pojedinaca koliko i u crkvi.
Rigu je zamišljao da će u jednom bonapartističkom
generalu u nemilosti, u djetetu iz naroda koje je odgajila
Revolucija, naći jednog neprijatelja Burbona i svešte-nika; ali je
general, u interesu svojih skrivenih slavoljubivih ciljeva, udeslo
da izbjegne posjetu g. i gospođe Rigu prilikom svojih prvih
boravaka u Barama.
Kad izbliza budete vidjeli strašno lice Rigua, lihvara toga
kraja, razumjećete veličinu druge teške pogreške na koju su
generala navela njegova aristokratska shvata-

141
nja, a koju je grofica pogoršala jednom bezobzirnošću koja će
naći svoje mjesto u priči o Riguu.
Da je Monkorne zadobio kmetovu naklonost, da je tražio
njegovo prijateljstvo, možda bi uticaj toga otpadnika
paralizovao Gobertenov uticaj. Daleko od toga, tri spora, od
kojih je jedan Rigu već bio dobio, vodila su se na sudu u Vil-o-
Feju između generala i raspopa. Monkorne je do toga dana bio
toliko zauzet svojim taštim interesima, svojom ženidbom, da se
više nije sjećao Ri-gua; ali, čim mu je Sibile dao savjet da on
zamijeni Ri-gua, zatražio je kola i otišao u posjetu okružnom na-
čelniku.
Okružni načelnik, grof Marsijal de la Roš-Igon, bio je
prijatelj generalov još od 1804; jedna riječ koju je taj državni
savjetnik rekao Monkorneu, u jednom razgovoru u Parizu,
odlučila je kupovinu Bara. Grof Marsijal, okružni načelnik pod
Napoleonom, ostavši okružni načelnik i pod Burbonima, laskao
je vladici da bi se održao na svojem mjestu. A preosvećeni je
već više puta tražio da se Rigu smijeni. Marsijal, kome je stanje
u opštini bilo vrlo dobro poznato, jedva je dočekao generalov
zahtjev, i ovaj je, za mjesec dana, bio postavljen za kmeta.
Za vrijeme svojeg boravka u okružnom načelstvu, gdje je
bio gost svoga prijatelja, general je sasvim slučajno vidio jednog
podoficira nekadašnje carske garde kome su osporavali pravo na
penziju. General je već ranije, jednom prilikom, zaštitio tog
čestitog konjanika po imenu Groazon, koji se toga sjećao, i koji
mu ispriča svoje jade; bio je ostao bez ikakvih sredstava za
život. Monkorne obeća Groazonu da će mu pomoći da dobije
penziju koja mu pripada, i predloži mu mjesto poljaka u
Blanžiju, kao način da mu se oduži čuvajući njegove interese.
Novi kmet i novi poljak stupili su na dužnost jednovremeno, i
general je dao, kao što se može misliti, podrobna uputstva svom
vojniku.

142
 Vodoaje, otpušteni poljak, seljak iz Ronkrola, bio je
sposoban, kao većina poljaka, samo da se seta, da preklapa, da
prima ulagivanje siromaha koji jedva čekaju da podmite tu vlast
nižeg reda, prethodnicu vlasništva. On je poznavao brigadira iz
Sulanža, jer brigadiri žandarmerije, vršeći, tako reći, sudijsku
dužnost u istrazi po raznim istupima, dolaze u dodir sa
poljacima, .svojim prirodnim uhodama. A Sudri ga uputi
Goberte-nu, koji vrlo lijepo dočeka Vodoajea, svog starog
poznanika, i ponudi ga pićem, slušajući priču o njegovoj ne-
sreći.
—■ Dragi prijatelju, — reče mu kmet iz Vil-o-Feja, koji je
umio da podesi svoj govor prema svakome, to Sto se desilo tebi
čeka sve nas. Plemići su se vratili, ljudi kojima je car dao
plemstvo složili su se s njima; oni hoće da podjarme narod, da
uspostave svoja nekadašnja prava, da nam oduzmu naša imanja;
ali mi smo Burgonjci, treba da se branimo, treba da otjeramo
arminake u Pariz. Vrati se ti u Blanši, tamo ćeš biti čuvar drva
za prodaju za račun g. Polisara, zakupca ronkrolske šume. Idi,
momče, nalaziću ja tebi posla cijele godine. Ali, vodi računa o
tome, ta je šuma naša! Ne smiješ dopustiti nikakav prestup,
inače gubiš sve! Pošalji te što kradu šumu u Bare. A ako bude
snopova za prodaju, neka se kupuju naši, a nikako barski.
Postaćeš ti ponova poljak, ne može ovo dugo da traje! generalu
će dosaditi da živi među lopovima! Znaš li ti da je taj Tapetar i
mene nazvao lopovom! mene, sina najčestitijeg republikanca!
mene, zeta jednog Mušona, slavnog narodnog predstavnika, koji
je umro u takvoj sirotinji da ga nisu imali čim da sahrane!
General je povisio platu svog poljaka na tri stotine franaka,
i sazidao je opštinsku sudnicu u kojoj mu je dao stan; zatim ga
je oženio kćerkom jednog svog napoličara koji je bio umro, i
koja je ostala bez roditelja sa tri jutra vinograda. Groazon je
postao odan ge-
neralu kao pas svom gospodaru. Tu opravdanu vjernost
razumjela je cijela opština. Poljaka su se bojali, poštovali su ga,
ali onako kako se poštuje kapetan na brodu i kako ga se boje kad
ga njegova posada ne voli; seljaci su gledali na njega kao na
gubavca. Taj službenik, dočekan ćutanjem i podsmijehom koji
se krio iza dobroćudnosti, bio je straža na koju su pazile druge
straže. On jedan nije mogao da učini ništa protiv mnogih.
Prestupnici su s uživanjem udešavali prestupe koji se nisu mogli
dokazati, i stari vojnik je bio pun jeda zbog svoje nemoći.
Groazon je u svojoj dužnosti nalazio draž partizanskog ratovanja
i zadovoljstvo lova, lova na prestupe. Naviknut u ratu na onu
časnost koja se do izvjesne mjere sastoji u tome da se igra s
otvorenim kartama, taj zakleti neprijatelj podlosti omrze ljude
podmukle u spletkarenju, umješne u krađi, zbog kojih je patilo
njegovo častoljublje. On je brzo uočio da se^sva druga imanja
poštuju; prestupi su se dešavali jedino na zemljištu Bara; i on
prezre seljake toliko nezahvalne da pljačkaju jednog carskog
generala, čovjeka u suštini dobrog i plemenitog; posLje kratkog
vremena preziranju je dodao mržnju. Ali se uzalud trudio, nije
mogao da stigne svuda, a njegovi neprijatelji su činili štetu svud
jednovre-meno. Groazon objasni generalu potrebu za
organizova-njem potpune ratne odbrane, pokazavši mu koliko je
nedovoljna njegova odanost, i otkrivši mu rđavo raspoloženje
stanovnika iz dol.ne.
— Tu ima nešto, gospodine generale, — rekao mu je on;
— ti su ljudi suviše smjeli, ne boje se ničega; kao da se
oslanjaju na boga!
— Vidjećemo! — odgovori grof.
Kobna riječ! Za velike političare, glagol vidjeti nema
budućeg vremena.
U tom trenutku, Monkorne je imao da riješi jednu teškoću
koja mu se činila hitnija, bio mu je potreban jedan aZter ego4*
koji bi ga zamjenjivao u opštini dok se

144
on bavi u Parizu. Pošto je za pomoćnika morao da nađe Čovjeka
koji zna čitati i pisati, on u cijeloj opštini nije vidio drugog do
Langlimea, zakupnika svoje vodenice. Taj izbor je bio vrlo rđav.
Interesi kmeta-generala i interesi pomoćnika-vodeničara ne
samo da su bili potpuno suprotni nego je još Langlime udešavao
sumnjive poslove? sa Riguom, koji mu je pozajmljivao novac
potreban za trgovinu ili kupovine. Vodeničar je otkupljivao
sijeno sa barskih livada za ishranu svojih konja, i, zahvaljujući
njegovim spletkama, Sibile ih nije mogao prodati nikom
drugom. Sve livade u opštini bile su izdate po dobru cijenu
mnogo prije od barskih, te su barske, ostavši posljednje, gubile
cijenu, iako su bile bolje. Langlime je bio, dakle, samo
privremeni pomoćnik; ali, u Francuskoj, privremenost traje
vječito, iako se za Francuza tvrdi da voli promjenu. Langlime
se, po savjetu Ri-jjua, pokazivao odan generalu; i bio je njegov
pomoćnik u vremenu kada, po svemoći pripovjedača, započinje
ova drama.
U odsustvu predsjednika, Rigu, po nuždi član opštin-tikog
odbora, vladao je u njemu bez pogovora, i uticao da se donose
odluke protivne generalovim interesima. I odbor je čas
odobravao troškove od kojih su imali koristi samo seljaci, a čiji
je najveći dio padao na teret Bara koje su, prema svojem
prostranstvu, plaćale dvije trećine cjelokupnog opštinskog
prireza; čas je odbijao korisne izdatke, kao što je povišica plate
svešteniku, oprav-ka parohijskog doma ili plata (sic!) za učitelja.
— Kad bi seljaci umjeli da čitaju i da pišu, šta bi bilo s
nama? ... — rekao je Langlime prostodušno generalu, da bi
opravdao tu antislobodnjačku odluku donesenu protiv jednog
brata Hrišćanskog učenja, koga je opat Broset pokušao da
dovede u Blanži.
Po povratku u Pariz, general, zadovoljan svojim starim
Groazonom, naumi <Ja nađe nekoliko starih vojnika carske
garde s kojima bi mogao da organizuje odbranu

10 — Seljaci 145
u Barama na širokoj osnovi. Tražeći, raspitujući se kod prijatelja
i kod oficira koji su primali po pola plate, pronašao je Mišoa,
nekadašnjeg vođu komore kod oklop-nika u gardi, jednog od
onih ljudi za koje prosti vojnici svojim jezikom kažu da su tvrdi,
misleći na logorsku kuhinju u kojoj se više puta nađe nekuvan
pasulj. IVLšo odabra među svojim poznanicima tri čovjeka,
sposobna da budu njegovi pomagači i čuvari bez straha i bez
mane.
Prvi, po imenu Stenžel, Alzašanin čiste krvi, bio je
vanbračni sin generala Stenžela koji je poginuo još prilikom
prvih Bonapartinih uspjeha, u početku rata s Italijom. Visok i
snažan, on je pripadao onoj vrsti vojnika koji su, kao Rusi,
navikli na potpunu i slijepu poslušnost. Ništa ga nije moglo
zaustaviti u vršenju njegovih dužnosti; on bi hladno ugrabio i
kakvog cara ili papu, ako bi dobio takvu zapovjest. Za opasnost
nije znao. Neustrašiv borac, on nije dobio ni najmanju
ogrebotinu za šesnaest godina ratovanja. Spavao je pod vedrim
nebom ili u svojoj postelji sa stojičkom ravnodušnošću. Kad bi
se teškoće povećale, on bi samo rekao: »Danas ti je ovako!«
Drugi, po imenu Vatel, vojničko dijete, kaplar u odredu
strijelaca, veseo kao zeba, prilično lak u ophođenju s lijepim
polom, bez ikakvih vjerskih načela, hrabar do neustrašivosti,
strijeljao bi smijući se i svog druga. Bez budućnosti, ne znajući
čega da se lati, on je u službi koja mu je ponuđena vidio jedan
mali zanimljiv rat; i, kako su Velika armija i car zamjenjivali
kod njega vjeru, on se zakle da će služiti hrabrom Monkorneu
protiv sviju i svakoga. Bio je rođeni svađalica korne je dosadan
-život bez neprijatelja; jednom riječi, čovjek koga je priroda
stvorila da bude advokat ili policajac. I zato, da nije bilo
izvršiteljevog prisustva, on bi i Tonsarovicu i njen svežanj pruća
uhapsio usred »Gran-I-vera« nimalo ne mareći što postoji zakon
o neprikosnovenosti stana.
Treći, po imenu Gajar, stari vojnik koji je dotjerao do
potporučnika, sav izrešetan ranama, pripadao je redu

146
vojnika zemljoradnika. Misleći na carevu sudbinu, sve mu je
drugo bilo svejedno; ali je on iz bezbrižnosti postupao isto
onako kao Vatel iz rođene žestine. Imao je jednu vanbračnu
kćer, i ovo mu se mjesto ukazalo kao sredstvo za život, te ga je
primio kao što bi primio službu u puku. Stigavši u Bare prije
svojih vojnika, da bi otpustio Kurtekisa, general je bio
zaprepašćen bezobzirnom drskošću svog čuvara. Postoji jedan
način poslušnosti koji, kod roba, sadrži najkrvavije ruganje
zapo-vjedanju. Kod ljudi sve može da dospije do besmislice, a
Kurtekis je bio prešao njene granice.
Kod mirovnog suda koji je zasjedavao u Sulanžu, od
dvadeset i šest tužbi protiv prestupnika, koji su većinom bili u
sporazumu sa Kurtekisom, bilo je doneseno šezdeset i devet
pravosnažnih izvršnih presuda, po kojima je Brine, obradovan
tom iznenadnom zaradom, bio uradio sve što treba da dođe do
onoga što se, sudskim jezikom, zove neuspjela zapljena zbog
nemastine, gdje prestaje moć pravde. To je akt kojim izvršitelj
utvrđuje da dužnik nema nikakve imovine i da živi u krajnjoj bi-
jeli. A tamo gdje nema ničega, povjerilac, kao i kralj, rubi svoje
pravo . . . naplate. Ti puki siromasi, namjerno r/.abrani, stanovali
su u pet okolnih opština u koje je iz-\ r.šitelj odlazio, zajedno sa
svojim pratiocima po zakonu VVrmišelom i Furšonom. G. Brine
je predao sva akta Si-bilou, zajedno s računom od pet hiljada
franaka na ime I roškova, i s molbom da mu dostavi nove
naredbe grofa (lc Monkorne.
U času kad je Sibile, držeći u ruci te hartije, mirn)
objašnjavao gospodaru rezultat naredbe koja je suviše kratko
izdata Kurtekisu, i hladno posmatrao jednu od najžešćih jarosti
u koje je ikada pao jedan general francuske konjice, dođe
Kurtekis da pozdravi svog gospodara i da zatraži od njega
hiljadu i sto franaka otprilike, koliko je iznosila nagrada za
pohvatane kradljivce. 1'rLroda tada uze đem na zub i ponese
generala koji se

10« 147
više nije sjećao ni svoje grofovske krune ni svojeg čina; on
postade ponova oklopnik i poče da psuje tako da se toga docnije
stidio.
— A! hiljadu i sto franaka? — vikao je on; — hi
ljadu i sto ćušaka! hiljadu i sto udaraca nogom u! ...
Zar ti misliš da sam ja slijep? ... Vuci se napolje ili ću
te sad smožditi!
Vidjeći generala pomodrelog od ljutine, Kurtekis je još kod
prvih riječi pobjegao kao lasta.
—Gospodine grofe, — rekao je Sibile sasvim polako —
grešite ...
— Grešim!. .. ja?
— Zaboga! gospodine grofe, budite obazrivi, imaćete spor
s tim nevaljalcem ...
— Marim ja za spor . .. Idite, neka se ta lopuža odmah čisti
odavde; pazite da ne odnese ništa moje, i sra-čunajte koliko ima
da primi na ime plate.
Četiri sata poslije toga, cio je kraj prepričavao taj prizor na
svoj način. General je, govorilo se, pretukao nesrećnog
Kurtekisa; odbio je da mu izda dužnu platu, zadržao mu je dvije
hiljade franaka.
Najnevjerovatniji glasovi počeše ponova da kruže na račun
gazde iz Bara; govorilo se da je lud. Brine, koji je prije toga
sastavljao protokole za generalov račun, donio mu je sutradan,
za račun Kurtekisa, poziv od strane mirovnog suda. Hiljadu
komaraca ujedalo je tog lava; njegovo mučenje je tek
započinjalo.
Stupanje u službu jednog čuvara ne prolazi bez izvjesnih
formalnosti; on mora da položi zakletvu pred prvostepenim
sudom: prošlo je, dakle, nekoliko dana prije nego što su tri
čuvara uvedena u svoju novu dužnost. Iako je general pisao
Mišou da dođe sa ženom ne čekajući da se paviljon kod
Avonskih vratnica udesi za njegovo stanovanje, budućeg šumara
zadržale su pripreme oko njegovog vjenčanja, a i rođaci njegove
žene, koji su naročito zbog toga bili došli u Pariz, te je on
mogao

148
stići tek poslije petnaest dana. Za te dvije sedmice, i za vrijeme
svrgavanja svih formalnosti koje su se prilično odugovlačile u
Vil-o-Feju, barsku šumu su opljačkali kradljivci koristeći se
vremenom kad je niko nije čuvao.
Veliki je to događaj bio za dolinu, od Konša do Vil--o-Feja,
kad su se pojavila tri čuvara u čojanom odijelu zelene boje,
careve boje, izvrsno opremljeni, čija su lica pokazivala čvrst
karakter, a svi lakog hoda, hitrih nogu, Nposobni da po cijele
noći provode u šumi.
U cijelom kantonu jedini se Groazon obradovao ne-
kadašnjim vojnicima. Očaran takvom potporom, on izreče
nekoliko prijetećih riječi protiv kradljivaca koji će ;u', za kratko
vrijeme, naći iza katanaca, onesposobljeni ila štete koga bilo.
Tako nije izostala ni uobičajena objava tog rata, istovremeno
ogorčenog i potajnog.
Sibile je označio generalu žandarmeriju u Sulanžu, n
naročito brigadira Sudrija, kao nepomirljive i podmukle
neprijatelje Bara; i objasnio mu je koliko bi mu bila na korist
jedna brigada koja bi bila raspoložena prema njemu.
— S jednim dobrim brigadirom i sa žandarmima koji bi čuvali
vaše interese, držali biste u rukama cio kraj! rekao je on.
Grof ode odmah u okružno načelstvo, gdje od generala koji
je komandovao divizijom dobi rješenje kojim se Sudri stavlja u
penziju, a na njegovo mjesto postavlja neki Viale, odličan
žandarm iz okružnog grada, koga su hvalili i general i okružni
načelnik. Zandarmi iz brigade V\ Sulanžu, koje je komandant
žandarmerije, stari Mon-korncov drug, rasporedio po drugim
mjestima u okrugu, biše zamijenjeni biranim ljudima kojima je
povjerljivo izdala naredba da paze da se imanju grofa de
Monkorne VI buduće ne nanosi nikakva šteta, i kojima je
naročito preporučeno da se ne povedu za stanovnicima Sulanža.
Ta posljednja revolucija, izvedena brzinom koja nije
dopustila da je ometu, zaprepastila je i Vil-o-Fej i Su-

149
lanž. Sudri, koji se smatrao kao otpušten, podnese žalbu, a
Goberten nađe načina da ga postavi za kmeta, da bi stavio
žandarmeriju pod njegovu vlast. Vikalo se mnogo protiv tiranije.
Monkorne postade predmet mržnje. On je ovim ne samo
izmijenio tok pet ili šest života, nego je i uvrijedio sujetu
mnogih ljudi. Seljaci, uznemireni riječima koje su se omakle
ćifticama iz Sulanža i Vil-o-Feja, Riguu, Langlimeu, g. Gerbeu,
zakupcu pošte u Konšu, pomisliše da će im se već sutra oduzeti
ono što su oni zvali svojim pravima.
General otkloni spor sa svojim bivšim čuvarom, pla-tivši
sve što je ovaj tražio.
Kurtekis kupi za dvije hiljade franaka jedno imanjce koje je
kao klin zalazilo u posjed Bara, na izlazu iz cestara u kojem se
skrivala divljač. Higu nije nikad htio da Strugu ustupi Barama,
ali ju je s izvjesnim pakosnim zadovoljstvom prodao Kurtekisu
sa pedeset na sto dobiti. Tako je i Kurtekis postao jedna od
njegovih prodanih duša, jer ga je držao ostatkom cijene, pošto je
bivši čuvar isplatio samo hiljadu franaka.
Tri čuvara, Miso i poljak, otpočeše tada pravi gerilski život.
Noćivajući u šumi, krstarili su njome bez prestanka da bi je
skroz upoznali. To poznavanje sačinjava svu nauku jednog
čuvara šume, a ušteđuje mu gubitak vremena. Oni su proučavali
izlaze i mjesta gdje koja vrsta drveta raste, navikavali su svoje
uši na zvuke, na različite šumove koji se čuju u šumi. Zatim su
zagledali lica, vršili smotru pojedinih porodica u svim selima
kantona, i ličnosti koje ih sačinjavaju, njihovo ponašanje, njihov
karakter, njihova sredstva za život. To je stvar teža nego što se
misli! Videći sve te mjere pre-dostrožnosti, seljaci, koji su
živjeli od Bara, umukoše mukom i prividno se potčiniše tom
razumnom nadzoru.
Još od početka, Miso i Sibile nisu se svidjeli jedan drugom.
Otvoren i častan vojnik, ponos podoficira mlade garde, mrzio je
sladunjavu grubost, nezadovoljan iz-

150
i;led upravnikov, kome je odmah dao ime Kinez. Brzo :.u mu
pale u oči primjedbe kojima se Sibile protivio korjenito
korisnim mjerama, i razlozi kojima je opravdavao stvari
sumnjivog uspjeha. Umjesto da blaži generala, Sibile, kao što se
moglo vidjeti iz onog što je ukratko ispričano, dražio ga je
neprestano i navodio na stroge mjere, pokušavajući stalno da ga
pokoleba množinom neprilika i gadosti, sve novim i novim
nesavladljivim teškoćama. Ne pogađajući ulogu uhode i
zlonamjernog smutljiv-ca koju je primio na sebe Sibile, koji je,
čim je stupio na posao, obećao sebi samom da će, prema svojim
intere-Nima, izabrati gospodara između generala i Gobertena,
Miso je u upravniku vidio čovjeka lakomog, rđavog; i ;%il.o
nije mogao sebi da objasni njegovo poštenje. Duboko
neprijateljstvo koje je razdvojilo ova dva visoko poplavljena
službenika bilo je, uostalom, po volji generalu Mišoa je mržnja
upućivala da pazi na upravnika, a na I o uhođenje on ne bi
pristao da mu ga je general zatražio. Sibile se ulagivao glavnom
šumaru i podlo mu U' laskao, ali nije mogao da otkloni onu
hladnu učtivost Loju je pošteni vojnik stavljao između sebe i
njega kao pregradu.
Sad, pošto su sve te prethodne pojedinosti poznate,
potpuno će se razumjeti interes generalovih neprijatelja i interes
razgovora koji je on poveo sa svoja dva ministra.

IX

O MEDIOKRATIJI

— Dakle, Miso, šta ima novo? — upita general kad Je

grofica izišla iz trpezarije.
— Gospodine generale, ako meni vjerujete, nećemo
jjOVOriti o poslovima ovdje; i zidovi imaju uši, a ovo što
ćemo razgovarati ne treba da čuje niko osim nas.

151
 — Dobro — odgovori general —• hajde da prošetamo
do uprave stazom kroz livadu, bićemo sigurni da nas
niko neće slušati...
Nekoliko trenutaka poslije toga, general je prolazio
livadom u pratnji Sibilea i Mišoa, dok je grofica, između opata
Broseta i Blondea, išla ka Avonskim vratnicama. Miso ispriča
šta se desilo kod »Gran-I-vera«.
— Vatel nije imao pravo — reče Sibile.
— To su mu i dokazali kad su mu sasuli pepeo u oči —
odgovori Miso; —■ ali to još nije ništa. Vi znate, gospodine
generale, za naš plan da zapljenjujemo stoku svih naših
osuđenih štetočina; ali, vidite, u tome nećemo nikad uspjeti.
Brine, kao i njegov drug Plisu, nikad nam neće iskreno doći u
pomoć; oni će uvijek naći načina da ranije izvijeste ljude o
namjeravanoj zapljeni. Vermišel, svjedok Brineov, došao je po
čiča-Fušona kod »Gran-I-vera« a Marija Tonsar, prijateljica
Boneboa, otišla je da to javi u Konš. Jednom riječi, pustošenja
nanovo počinju.
— Jedan odlučan korak vlasti postaje s dana na dan sve
neophodniji ■— reče Sibile.
— Šta sam ja vama govorio? — uzviknu general.
— Treba zahtijevati izvršenje presuda koje glase na za
tvor i tjelesnu prinudu zbog učinjene štete i troškova
koji treba da mi se nadoknade.
— Ti ljudi smatraju da im zakon ne može ništa, i
kazuju jedni drugima kako niko neće smjeti da ih uhapsi
— odgovori Sibile. — Oni zamišljaju da se vi bojite njih!
Imaju saučesnike u Vil-o-Feju, jer državni tužilac kao
da je zaboravio te osude.
— Ja mislim — reče Miso videći da se general za-, mislio
— da ćete, trošeći mnogo novaca, ipak moći da spasite svoje
imanje.
— Bolje je trošiti novac nego biti suviše strog — odgovori
Sibile.

152
 — Kakav je vaš plan? — upita Monkorne svog šu
mara.
-- Vrlo je prost — reče Miso: — treba da ogradite svoju
Sumu zidom kao što je ograđen park, i onda ćemo lnti mirni; u
tom slučaju i najmanji prestup postaje zločin, i za njega se
krivično odgovara.
— Po devet franaka lakat nad zemljom samo za ma
terijal, g. grof bi potrošio trećinu onog što vrijede Bare!...
primijeti Sibile smijući se. ■— Ovog časa ću ići da razgovaram
sa višim državnim tužiocem — reče Monkorne.
— Viši državni tužilac — primijeti lagano Sibile — možda
će se složiti sa državnim tužiocem, jer ovoliki nehat znači
sporazum između njih.
— Onda treba s tim biti načisto! — uzviknu Monkorne. —
Ako treba otpuštati iz službe sudije, državno Uižioštvo, sve, čak
i višeg državnog tužioca, ići ću onda ministru pravde, čak i
kralju!
Na jedan energičan znak koji mu je dao Miso, general reče
Sibileu, okrenuvši se, »Zbogom, dragi moj«, i upravnik je to
razumio.
— Misli li g. grof da kao kmet preduzme potrebne mjere
protiv zloupotreba u pabirčenju? — upita upravnik praštajući se.
Žetva će početi za koji dan, i, ako treba objaviti odluke o
sirotinjskim uvjerenjima i o zabrani siromasima iz susjednih
opština da pabirče kod nas, nemamo vremena za gubljenje.
— Dobro, sporazumite se sa Groazonom! — reče grof. —
Prema takvim ljudima — dodao je — treba strogo primjenjivati
zakon.
Tako je, u jednom trenutku, Monkorne dao pristanak na
ono što mu je Sibile predlagao već petnaest dana, i što je on
dotle odbijao, ali mu se u ljutim koju je izazvao slučaj s
Vatelom učinio umjesno.
Kad je Sibile odmakao za sto koraka, grof reče sasvim tiho
šumaru:

153
 — Dakle, dragi moj Miso, šta je?
— Vi imate jednog neprijatelja u svojoj kući, gospodine
generale, i povjeravate mu planove koje ne bi trebalo da
kazujete ni svom najbližem.
— Rekao bih i ja da je tako, dragi prijatelju — odgovori
Monkorne; ali neću dvaput da učinim istu pogrešku. Da bih
zamijenio Sibilea, čekam da se ti upoznaš s poslovima uprave, i
da Vatel mogne zamijeniti tebe. Međutim, šta imam da prebacim
Sibileu? On je tačan, pošten; nije utajio ni sto franaka za ovih
pet godina. Ima gadnu narav, to je sve; inače, kakav bi mogao
biti njegov plan?
— Gospodine generale, — odgovori ozbiljno Miso, — ja
ću to saznati, jer on, zacijelo, ima neki plan; i, ako vi to
dopustite, za kesu sa hiljadu franaka to bi rekao onaj ugursuz
Furšon, iako mi se čini od jutros da čiča Furšon zoblje na svim
jaslima. Hoće da vas primoraju da prodate Bare; to mi je rekao
taj lopuža užar. Znajte to! od Konša do Vil-o-Feja, nema seljaka,
gazdice, za-kupca, krčmara, koji nije spremio novac za dan
diobe. Furšon mi je povjerio da je Tonsar, njegov zet, već odre-
dio šta će uzeti... Uvjerenje da ćete vi prodati Bare vlada u
dolini kao otrov u vazduhu. Možda je upravni-kov paviljon i
nešto zemlje oko njega cijena kojom se plaća Sibileovo
uhođenje! Ovdje se ništa ne progovori a da se odmah ne sazna u
Vil-o-Feju. Sibile je srodnik vašeg neprijatelja Gobertena. To što
ste vi maločas rekli o višem državnom tužiocu biće njemu
saopšteno prije nego što vi stignete do okružnog načelstva. Ne
poznajete vi ljude iz ovog kantona!
— Ne poznajem ih? ... To je stoka! I zar ja da popustim
pred takvim nevaljalcima? ... — uzviknu general. — Ta prije ću
sam sto puta zapaliti Bare!...
— Ne treba da ih palimo, nego da radimo po planu koji će
izigrati nevaljalstvo tih ništavila. Po tome kako prijete, oni su
gotovi na sve protiv vas; i zato, gospodine

154
generale, kad već govorite o paljevini, osigurajte sve vaše
zgrade i sve vaše majure.
— Nego, znaš li ti, Miso, šta im znači to njihovo Tapetar?
Juče, idući duž Tine, čuo sam kako neki dječaci viču: «Eno
Tapetara!« a zatim bježe.
— Trebalo bi da vam Sibile odgovori na to; njemu hi to
godilo, jer on uživa kad se vi ljutite — odgovori Miso
snuždeno; — ali, pošto me pitate,... to je nadimak koji su ti
razbojnici dali vama, gospodine generale.
— Zbog čega? .. .
— Zbog ... vašeg oca ... gospodine generale ...
— Ah! gadovi ... — uzviknu grof preblijedivši. Da, Miso,
moj otac je bio trgovac namještajem, stolar; grofica za to ne zna
... O! neka nikad! ... — Ali! ipak, ja Nam igrao s kraljicama i
caricama! Reći ću joj sve večeras — uzviknu on poslije kratkog
ćutanja.
— Oni tvrde da ste vi kukavica, — nastavi Miso.
— O!
— Pitaju kako ste se to mogli spasti u Eslingu, tamo gdje
su gotovo svi vaši drugovi izginuli ...
General se nasmiješi na tu optužbu.
— Miso, idem u načelstvo! — uzviknu on gotovo
bijesno, — ako ni zbog čega drugog, samo zato da pod
nesem prijave za osiguranje. Javi gospođi grofici da sarn
oli.šao. A! oni hoće rat, i imaće ga, ali ću sad ja da ki
njim njih, te ćifte iz Sulanža i njihove seljake ... Nala
zimo se u neprijateljskoj zemlji, budimo obazrivi! Prepo
ruči čuvarima da se tačno pridržavaju zakona. Pobrini
r.r za jadnog Vatela. Grofica se uplašila, od nje treba
.•;ve to kriti; inače više nikad ne bi došla ovamo! ...
General, a ni Miso, nisu znali u kakvoj se opasnosti nalaze.
Miso je bio tek nedavno došao u ovu burgonjsku dolinu i nije
znao koliko je neprijateljeva moć, mada je gledao njegova djela.
A general je vjerovao u silu zakona.
Zakon, ovakav kakvog ga zakonodavac danas pravi, nema
svu moć koja mu se pripisuje. On ne važi podjed-

155
 nako za cijelu zemlju, nego se u svojoj primjeni mijenja toliko
da opovrgava svoje osnovno načelo. Ta činjenica se javlja više
ili manje očigledno u svim vremenima. Koji bi istoričar bio
tolika neznalica da tvrdi kako su rješenja najenergičnije vlasti
bila na snazi podjednako u cijeloj Francuskoj? da su rekvizicije
u ljudima, namirnicama, novcu, koje je razrezao Konvent,
vršene u Provansi, tamo daleko u Normandiji, na granici
Bretanje, isto onako kako su se vršile u velikim centrima
društvenog života? Koji bi filozof smio poricati da u ovom
okrugu danas jedna glava pada, dok se u onom druga glava
spašava, iako je kriva za potpuno isti zločin, a često i za
strasniji? Hoće se jednakost u životu, a nejednakost vlada u
zakonu, u smrtnoj kazni!
Čim neki grad pređe izvjestan broj stanovnika, način
uprave u njemu se mijenja. Ima otprilike sto gradova u
Francuskoj gdje se zakoni primjenjuju u svoj njihovoj snazi,
gdje se svijest građana uzdiže do problema od op-šteg značaja ili
budućnosti, koje zakon hoće da riješi; ali, u ostalim krajevima
Francuske, u kojima se razumije samo neposredna potreba, ljudi
se trude da izbjegnu sve što može da ih postigne. I zato se, u
polovini Francuske otprilike, nailazi na otpornu snagu koja
izigrava svaki zakonski postupak, upravni i državni. Da se
razumijemo, taj otpor se ne odnosi na stvari neophodne
političkom životu. Ubiranje poreze, regrutovanje, kažnjavanje
velikih zločina, vrše se, doista; ali, izvan izvjesnih priznatih
nužnosti, sve zakonske odredbe koje zadiru u društveni život, u
interese, u izvjesne zloupotrebe, potpuno su poništene opštom
zlom voljom. I, u času kad se ova knjiga objavljuje47, lako je
uvidjeti taj otpor na koji je nekada naišao Luj XIV u Bretanji.
Ko posmatra žalosne činjenice koje prouzrokuje zakon o lovu,
vidi da će se žrtvovati, godišnje, životi dvadesetorice ili
tridesetorice ljudi, možda, da bi se spasao život nekoliko
životinja.

156
 U Francuskoj, za dvadeset miliona bića, zakon je samo
bijeli papir prilijepljen na crkvenim ili na opštin-jiklm vratima.
Otuda je i Muš upotrijebio riječ papir kao izraz za vlast. Mnogi
kmetovi po kantonima (ovdje se još ni; govori o kmetovima
obične opštine) prave kese za N I I V O grožđe ili za žito od
brojeva Službenih novina. Što ■;<■ tiče kmetova po seoskim
opštinama, čovjek bi se upla-. .10 da čuje koliko njih ne znaju ni
čitati ni pisati i kako ::<- vode spiskovi rođenih i umrlih.
Teškoća tog stanja stvari, što je ozbiljnim upravljačima potpuno
poznato, uinanjiće se bez sumnje; ali ono što centralizacija, na
koju se toliko viče — kao što se u Francuskoj viče na sve .šio je
veliko, korisno i snažno, nikad neće dostići, ali sila o koju će se
ona uvijek slomiti, jeste sila s kojom je trebalo da se sudari
general, i koju treba nazvati mediokra-tijom.
Mnogo se vikalo protiv tiranije plemstva, danas se viče
protiv tiranije bankara, protiv zloupotreba vlasti, koje su možda
samo neizbježne ozljede društvenog jarma koji je Ruso zvao
ugovorom, ovi ustavom, oni poveljom; ovdje car, tamo kralj,
Parlament u Engleskoj; ali izjednačavanje koje je započelo
1789, i nastavljeno 1830, pripremilo je podmuklu prevlasi
buržoazije i njoj predalo I'Vancusku. Činjenica, na žalost, suviše
opšta danas, pot-("injenost jednog kantona, jedne varošice i
jednog sreza jednoj porodici; jednom riječi, slika moći koju je
umio da zadobije Goberten u jeku Restauracije potvrdiće to
društveno zlo bolje nego sva dogmatika tvrđenja. Mnoga
potlačena mjesta upoznaće u njoj sebe, mnogi ljudi podlo
satrveni naći će ovdje ono malo, sveopšte ovdje počiva koje,
ponekad, tješi u velikoj ličnoj nesreći.
U času kad je general zamišljao da ponova započinje borbu
koja nikako nije ni prestajala, njegov nekadašnji upravnik je bio
dopleo mrežu u kojoj je držao cio srez vil-o-fejski. Da bi se
izbjeglo odugovlačenje, potrebno je ukratko iznijeti rodoslovne
grane kojima je Go-

157
berten prekrilio cio kraj, kao što zmijski car obuhvati neko
ogromno drvo s toliko vještine da se putniku čini da vidi jednu
prirodnu pojavu azijske vegetacije.
Godine 1793. postojala su tri brata Mušona u dolini Avone.
Poslije 1793. ime Avonska dolina počelo se zamjenjivati
imenom Barska dolina, iz mržnje prema staroj vlasteli.
Najstariji brat, upravnik dobara porodice de Ron-krol,
postao je okružni poslanik u Konventu. Ugledajući se na svog
prijatelja Gobertena, javnog tužioca koji je spasao porodicu de
Sulanž, i on je spasao imanje i život svih Ronkrola; on je imao
dvije kćeri, jednu udatu za advokata Žandrena, a drugu za
Gobertena sina, i umro je 1804.
Drugi je dobio besplatno, zauzimanjem svog starijeg brata,
poštu u Konšu. Njegova jedina nasljednica bila je jedna kći
udata za bogatog zakupca iz okoline, koji se zvao Gerbe. On je
umro 1817.
Posljednji Mušon, koji je otišao u sveštenike i bio paroh u
Vil-o-Feju prije revolucije, paroh poslije ponovnog uvođenja
katoličke vjeroispovijesti, bio je još paroh te male prijestonice.
On nije htio da polaže zakletvu, dugo se krio u Barama, u
poljskoj kućici pod tajnom zaštitom dvojice Gobertena, oca i
sina. Tada mu je bilo šezdeset i sedam godina, svi su ga cijenili i
voljeli zbog sličnosti njegovog karaktera s karakterom
stanovnika. Štedljiv do tvrdičluka, on je važio za veoma bogatog
čovjeka, i to zamišljeno bogatstvo je pojačavalo poštovanje
kojim je bio okružen. Preosvećeni vladika je neobično uvažavao
opata Mušona, koga su zvali časni popa iz Vil-o-Feja. Uvjerenje,
potvrđeno u više mahova, da je opat Mušon odbio da primi
odličnu parohiju u okružnom gradu na kojoj je preosvećeni želio
da ga vidi, doprinosilo je, ne manje nego njegovo bogatstvo, da
on bude drag stanovnicima.

158
 U to doba, Goberten, kmet u Vil-o-Feju, imao je si-j ; u r n u
podršku u svom pašenogu g. Žandrenu, predsjedniku
prvostepenog suda. Goberten sin, najzaposleniji pravni
zastupnik na sudu, čuven u cijelom srezu, već je j'.ovorio da će
svoju kancelariju prodati poslije pet godina rada. Htio je da
zamijeni svog teču Žandrena na njegovom položaju advokata,
kad se ovaj povuče u penziju. Jedini sin predsjednika Žandrena
bio je intabulacioni protokolista.
Sudri sin, koji je već dvije godine uživao zvanje državnog
tužioca, bio je slijepi privrženik Gobertenov. Lukava gospođa
Sudri nije propustila da učvrsti položaj svog pastorka sjajnom
budućnošću, oženivši ga jedinom kćeri g. Rigua. Dvostruko
bogatstvo nekadašnjeg kalu-dera i Sudrijevo, koje će jednog
dana pripasti državnom tužiocu, stvaralo je od tog mladog
čovjeka jednog od najbogatijih i najuglednijih ljudi u okrugu.
Sreski načelnik u Vil-o-Feju, g. de Lipo, sinovac načelnika
opšteg odjeljenja u jednom od najvažnijih mini-sl.arstava, bio je
muž namijenjen gospođici Elizi Gober-l.cn, mlađoj kmetovoj
kćeri čiji se miraz, kao i miraz njene starije sestre, peo na
dvjesta hiljada franaka, ne (jovoreći o nadama! Taj činovnik je i
ne znajući imao duha da se zaljubi u Elizu čim je došao u Vil-o-
Fej 1819. Da nije bilo tih njegovih smjerova, koji su naišli na
povoljan prijem, njega bi već odavno primorali da traži
premještaj; ali on je u nadi pripadao porodici Goberten, čiji je
starješina u toj vezi vidio mnogo više strica nego .sinovca. A
stric je, u interesu svog sinovca, sav svoj uti-caj stavljao u
službu Gobertenu.
Tako su crkva, sud u oba svoja oblika, nestalnom i
•stalnom, opštinska i upravna vlast, te četiri noge državne vlasti,
koračale po kmetovoj volji.
Evo kako se ta moć učvrstila iznad i ispod kruga u kojem
je djelovala:
 Okrug kome je pripadao Vil-o-Fej jeste jedan od onih kome
broj njegovih stanovnika daje pravo da bira šest poslanika. Srez
vil-o-fejski, poslije obrazovanja lijevog centra u Skupštini,
izabrao je za svog poslanika Le-klerka, bankara sa Betinskog
keja, Gobertenovog zeta, koji je postao član upravnog odbora
Narodne banke. Broj birača koje je ta bogata dolina davala
velikoj kolegiji48 bio je dovoljno veliki da izbor gospodina de
Ron-krol, stalnog zaštitnika porodice Mušon, bude uvijek osi-
guran, ma i po cijenu izvjesnim pogodbi. Birači iz Vil-o--Feja
pomagali su načelnika pod uslovom da markiz de Ronkrol
ostane poslanik velike kolegije. Zato su Gober-tena, koji se prvi
sjetio tog izbornog sporazuma, rado gledali u okružnom
načelstvu kojem je on ušteđivao mnoge nezgode. Načelnik je
uspijevao da budu izabrana tri sigurna vladina čovjeka, pored
dvojice poslanika lijevog centra. Pošto su ta dva poslanika bili
markiz de Ronkrol, zet grofa di Serizi, i jedan član uprave
Narodne banke, to oni nisu zadavali mnogo straha vladi. I zato
su izbori u tom okrugu važili kao izvrsni u Ministarstvu unutra-
šnjih djela.
Grof de Sulanž, per Francuske, kome je bila namijenjena
maršalska palica, veran Burbonima, znao je da njegovim
šumama i njegovim imanjem lijepo upravljaju i da ih lijepo
čuvaju bilježnik Lipen i Sudri; on se mogao smatrati kao
zaštitnik Zandrena koga je doveo prvo za sudiju a zatim za
predsjednika, u čemu mu je, uostalom, pomagao g. de Ronkrol.
GG. Leklerk i de Ronkrol sjedili su na lijevom centru, bliže
ljevici nego centru, a to je politički položaj pun koristi za one
koji na političku savjest gledaju kao na odijelo.
Brat g. Leklerka dobio je mjesto poreznika u Vil-o--Feju.
U blizini te prijestonice avonske doline, bankar, sre-ski
poslanik, kupio je jedan veoma lijep posjed od tride-

160
»«'t hiljada franaka rente, s parkom i zamkom i ta mu je
okolnost dopuštala da ima uticaja na cio jedan kanton.
I tako je, u tri najviša kruga u državi, u Senatu, u Skupštini
i u glavnom ministarstvu, Goberten mogao da računa na zaštitu
koliko moćnu, toliko i svesrdnu, a dosad je nije tražio za neke
sitnice, niti je pretjerivao množinom ozbiljnih zahtjeva.
Savjetnik Žandren, koga je Skupština postavila za
predsjednika, bio je sve i sva u okružnom sudu. Prvi
predsjednik, jedan od one trojice vladinih poslanika, govornik
prijeko potreban centru, ostavljao je po čitavo pola godine
vođenje poslova u svojem sudu predsjedniku Zandrenu.
Naposljetku, savjetnik okružnog načelstva, Surkisov brat od
strica, zvani Bogati Sarkis, bio je desna ruka načelniku koji je
isto tako bio poslanik. Da nije bilo porodičnih razloga koji su
vezivali Gobertena i mladog de Lipo, željelo bi se da jedan brat
gospođe Sarkis dođe za sreskog načelnika u Vil-o-Fej. Gospođa
Sarkis, :;;ivjetnikovica, bila je rodom iz Sulanža, iz porodice
Vala, koja je opet bila u srodstvu sa Gobertenovima; govorilo se
da je ona, u mladosti, podarila svoju naklonost bilježniku
Lipenu. Iako je sad imala četrdeset i pet godina i sina koji je
učio za inženjera, Lipen ne bi nikada došao u okružno načelstvo
a da njoj ne izrazi svoje poštovanje ili da ne ruča s njom.
Sinovac Gerbea, zakupca pošte, čiji je otac bio, kao Ito se
vidjelo, poreznik u Sulanžu, zauzimao je važno mjesto istražnog
sudije u vil-o-fejskom sudu. Treći sudi-ja, sin g. Korblnea,
notara, morao je biti i tijelom i dužom odan svemoćnom kmetu;
najzad, mladi Vigor, sin poručnika žandarmerije, bio je sudija
zamjenik.
Sibile otac, arhivar sreskog suda još od početka, udao je
svoju sestru za g. Vigora, poručnika žandarmerije u Vil-o-Fej u.
Taj dobričina, otac šestoro djece, bio je srodnik Gobertenovog
oca po svojoj ženi, rođenoj Goberten-Vala.

11 — Seljaci 161
 Osamnaest mjeseci ranije, udruženi napori dvojice
poslanika, gospodina de Sulanž i predsjednika Gobertena,
stvorili su mjesto policijskog komesara u Vil-o-Feju u korist
drugog arhivarovog sina.
Najstarija Sibileova kći bila je udata za g. Hervea, učitelja,
čija je škola, po cijenu tog braka, bila podignuta na stepen
srednje škole, i Vil-o-Fej se već godinu dana dičio jednim
direktorom.
Sibile, prvi pisar kod g. Korbinea, očekivao je od
Gobertenovlh, Sudrijevih, Leklerkovih potrebno jemstvo da
docnije preuzme kancelariju svog principala.
Najmlađi arhivarov sin bio je zaposlen u upravi državnih
dobara, s obećanjem da će zamijeniti šefa taksenog odsjeka čim
taj činovnik bude navršio godine službe određene za penziju.
Najzad, najmlađa Sibileova kći, kojoj je bilo šesnaest
godina, bila je vjerena za kapetana Korbinea, nota-rovog brata,
za koga je dobijeno mjesto upravnika pismo-nosnog odjeljenja.
Zakupac pošte u Vil-o-Feju bio je g. Vigor stariji, oženjen
sestrom bankara Leklerka, a on je bio i starješina nacionalne
garde.
Jedna stara gospođica Goberten-Vala, svastika arhivarova,
držala je prodavnicu maraka.
I tako, ma na koju stranu da se čovjek okrene u Vil-o-Feju,
morao je naići na nekog člana tog nevidljivog saveza čiji je
starješina, priznat od svakoga i sviju, velikih i malih, bio
predsjednik gradske opštine, glavni posrednik u trgovini
drvetom, Goberten!...
Ako bi se iz sreskog načelstva sišlo u dolinu Avone,
Goberten je vladao i tu, u Sulanžu preko Sudrijevih, preko
Lipena, kmetovskog pomoćnika, upravnika dobara grofa de
Sulanž, koji je stalno bio u prepisci sa grofom; preko Sarkisa,
mirovnog sudije, preko poreznika Gerbea, preko ljekara
Gurdona koji se bio oženio jednom Zan-dren-Vatebledovom.
Blanžijem je upravljao preko Rigua,

162
li
Konšem preko zakupca pošte, neospornog gospodara u iivojoj
opštini. Po tome kako je slavoljubivi kmet iz Vil--o-Foja zračio
u Avonskoj dolini, može se pogoditi koliki je bio njegov uticaj
dalje u srezu.
Predsjednik banke Leklerk imao je najviši položaj među
saveznicima. Bankar je dao pristanak, još u po-či'lku, da na
njegovo mjesto dođe Goberten, čim on po-Htune zakupac
poreza u okrugu. Sudri, državni tužilac, trebalo je da bude
unaprijeđen za višeg državnog tužioca pri okružnom sudu, a
bogati istražni sudija Gerbe očekivao je savjetnički položaj. I
tako, popunjenost tih mje~ Rtn ne samo da nije nikome teško
padala nego je još KIIJ omča vala unapređenje Vigoru, sudlji
zamjeniku, i Vrnnsou Vala, zamjeniku državnog tužioca, rođaku
go-Npođc Bogatog Sarkisa, dvojici slavoljubivih mladih ljudi u
gradu, i osiguravala savezu prijateljstvo i njihovih porodica.
Gobertenov uticaj bio je tako ozbiljan, tako veliki, da se
imovinom, uštedom, novcem koji su krili svi ti Ui^ui, Sudrijevi,
Zandrenovi, Gerbeovi, Lipeni, čak i sam llogati Sarkls,
upravljalo po njegovim uputstvima. Vil-o--l-Vj je, uostalom,
imao vjere u svog kmeta. Sposobnost (iobertenova nije se
slavila ništa manje nego njegovo pofll.onje, njegova
predusretljivost; on se sav zalagao za »tvoje srodnike, za svoje
potčinjene, ali s tim da mu se uni odužuju. Njegov opštinski
odbor obožavao ga je. I r.alo je cio okrug zamjerao g. Mariotu iz
Oksera što je naljutio tog čestitog g. Gobertena.
I ne sanjajući o svojoj moći, pošto nije bilo prilike dn se
ona pokaže, građani iz Vil-o-Feja hvalili su se samo lune što
nemaju tuđina u svojoj sredini, i smatrali NII (iol)o za odlične
rodoljube ... Ništa se, dakle, nije moglo ot.eli toj umješnoj
tiraniji, neprimjetnoj, uostalom, koju ,se svakom činila kao
uspjeh njegovog rodnog mjesta. TMUH, čim je slobodoumna
opozicija objavila rat Burbo-iiiiua starije grane, Goberten, koji
je premišljao gdje da

163
smjesti jednog svog vanbraćnog sina, za koga njegova žena nije
znala, i koji se zvao Burnije, a živio je već odavno u Parizu pod
nadzorom Leklerka, vidjevši da je postao štamparski faktor,
postarao se da mu izradi odobrenje za otvaranje štamparije u
Vil-o-Feju. Po nagovoru svog zaštitnika, taj mladi čovjek
pokrete list Avon-ski glasnik, koji je izlazio triput nedjeljno, i
čiji je prvi posao bio da od okružnih službenih novina oduzme
zva-nične oglase. Taj pokrajinski list, uglavnom odan vladi, ali
koji je pripadao lijevom centru, i koji je postao dragocjen za
trgovinu time što je objavljivao pijačne cijene u Burgonji,
potpuno se posvetio interesima trijumvirata Rigu-Goberten-
Sudri. Na čelu tako naprednog preduzeća koje mu je već
donosilo dobit, Burnije, kmetov štićenik, udvarao se kćeri
pravnog zastupnika Marešala. Bilo je izgleda da će se taj brak i
ostvariti.
Jedini stranac u velikoj avonskoj porodici bio je
građevinski inženjer; i zato se neprestano navaljivalo da on
bude premješten a da na njegovo mjesto dođe g. Sarkis, sin
Bogatog Sarkisa. Po svemu se činilo da će taj nedostatak u
mreži biti popravljen u vrlo kratkom roku.
Taj strahoviti savez, koji je zadržavao za sebe sva mjesta u
državnoj i opštinskoj službi, koji je isisavao snagu cijelom tom
kraju, koji se držao vlasti kao delfin lađe, ostajao je nevidljiv za
svačije oči; general de Mon-korne nije ni sanjao o njemu.
Okružno načelstvo se ponosilo blagostanjem u vil-o-fejskom
srezu o kojem se u Ministarstvu unutrašnjih djela govorilo: »To
je jedan uzoran srez, tamo sve ide kao podmazano! Kamo sreće
da svi srezovi liče na taj!« Porodični duh se tamo tako savršeno
podudarao sa duhom samoga kraja da u njemu, kao i u mnogim
malim gradovima, čak i okružnim, činovnik stranac ne bi
sastavio ni godinu dana.
Kada despotsko ćiftinsko srodstvo proguta kakvu žrtvu,
ono nju tako spetlja i tako joj zapuši usta da ne

164
umije da se potuži; ona je obavljena lijepkom, voskom, kao puž
koji se uvuče u košnicu. Toj tiraniji, nevidljivoj, nedokučivoj,
pomažu moćni razlozi: želja da se živi među »vojima, da se
nadgleda svoje imanje, uzajamna pomoć Jednih drugima,
jemstvo koje nalazi uprava u tome što Je njen činovnik pod
nadzorom svojih sugrađana i svojih ;rodnika. I zato se
nepotizam sprovodi u sjedištu okružne vlasti isto kao i u maloj
palanci. I šta se de-Aava? Pokrajina i mjesto odnose pobjedu
nad pitanjima od opšteg značaja; volja pariške centralizacije
često biva uništena; istinitost činjenica se izvrće, i palanka se
ruga vlusti. Jednom riječi, kad se velike društvene potrebe za-
dovolje, jasno je da zakoni, umjesto da utiču na mase, primaju
obilježje mase; stanovnici pojedinih mjesta ih prilagođavaju
sebi, umjesto da se sami prilagođavaju zakonima.
Ko god je putovao južnim ili zapadnim krajevima
Francuske, Alzasom, drukčije a ne samo da noćiva po krčmama
i da razgleda spomenike ili predjele, mora priznati istinitost ovih
navoda. Te posljedice ćiftinskog nepotizma danas su usamljene
pojave; ali duh sadašnjih rukona teži tome da ih umnoži. Ta
sitnlčarska nadmoć-nost može da pričini mnogo zla, kao što će
pokazati nek o l i k o događaja iz drame koja se tad odigravala u
dolini Hara.
Sistem srušen nesmotrenije nego što se misli, monarhijski
sistem i carski sistem, liječili su tu zloupotrebu
neprikosnovenim ličnostima, razvrstavanjem na društvene klase,
protivtežom koju su tako nedotupavno nazvali povlasticama.
Povlastice ne postoje čim je svakom dopušteno da se uspuže uz
katarku vlasti. Uostalom, zar ne bi više vrijedjele povlastice
priznate, poznate, nego povlastice ugrabljene, učvršćene
lukavstvom, prokrijumčarene na štetu duha koji hoće da se
uopšti, a koje nabavljaju djelo despotizma na treću paru i za
čitav ste-pen niže nego prije. Zar su plemeniti tirani, odani
svojoj

165
zemlji, oboreni samo zato da se stvore sebični sitni tirani? Zar
će moć da prebiva u podrumima, umjesto da blista na svojem
prirodnom mjestu? O tome treba razmisliti. Pokrajinski duh,
takav kako je ocrtan, ovladaće i Skupštinom.
Prijatelj Monkorneov, grof de la Roš-Igon, bio je smijenjen
malo prije posljednje posjete generalove. Ovo smjenjivanje
bacilo je tog državnika u slobodoumnu opoziciju, gdje je postao
jedan od prvaka ljevice, koju je ubrzo napustio radi jedne
ambasade. Njegov zamjenik, po sreći za Monkornea, bio je
jedan zet markiza de Troavil, teča grofičin, grof de Kasteran.
Načelnik dočeka Monkornea kao rođaka i ljubazno mu ponudi
da se i ubuduće smatra u načelstvu kao kod svoje kuće. Pošto je
saslušao generalovu žalbu, grof de Kasteran pozva vladiku,
višeg državnog tužioca, pukovnika žandarmerije, savjetnika
Sarkisa i generala komandanta divizije na ručak za sutradan.
Viši državni tužilac, baron Burlak, koji se onako proslavio
u sporovima Santerije i Rifaela, bio je jedan od onih ljudi
odanih svakoj vladi koji su, zbog svoje odanosti vladajućoj
stranci, ma koja ona bila, nezamjenljivi. Pošto je za svoje
napredovanje u službi imao da zahvali svojem oduševljenju za
cara, on je sačuvao položaj u sudu zahvaljujući svojem čvrstom
karakteru i svijesti o dužnosti, koju je unosio u sve što radi. Viši
državni tužilac, koji je nekada revnosno gonio ostatke
šuanerije'r', gonio je bonapartlste s istom takvom revnošću. Ali
su godine i bure ublažile njegovu grubost; i on je postao, kao svi
matori vragovi, veoma ljubazan u držanju i u ophođenju.
Grof de Monkorne izloži svoj položaj, strahovanje svog
šumara, objasni potrebu da se krivci primjerno kazne i da se
zaštiti lična svojina,
Ti visoki državni činovnici slušali su ozbiljno, od-
govarajući samo najobičnijim rečenicama, kao na pri-

166
 mjer: »Zacijelo, potrebno je da zakon ostane na snazi. —.-
To što vi iznosite poznato je svima vlasnicima imanja. —
~/li ćemo voditi računa o tome, ali je obazrivost neophod-
a u prilikama u kojima se nalazimo. — Monarhija mora
u učini za narod više nego što bi narod učinio sam za
ebe, kad bi, kao 1793, bio suveren. — Narodu je teško,
mi se moramo starati o njemu koliko i o vama.«
Neumoljivi viši državni tužilac izložio je vrlo staloženo
ozbiljne i dobronamjerne misli o položaju nižih klaun, koje bi
našim budućim utopistima dokazale da su vi-t.oki državni
činovnici već poznavali teškoće problema koje ima da riješi
savremeno društvo.
Nije nekorisno reći ovdje da su se u to doba Restau-i acijc
dešavali krvavi sukobi na mnogim mjestima u kra-lievini
upravo zbog upropašćavanja šume i neosnovanih prava koja su
seljani nekih opština bili prisvojili. Ni vlada ni dvor nisu voljeli
te vrste nemira, ni krv koja se pro-l.jcvala prilikom njihovog
ugušivanja, srećnog ili nesreć-nofj. Osjećala se potreba da se
strogo postupi, ali su činovnici smatrani za nespretne kad su
suzbijali seljake, a /; ubili su službu ako su popuštali. I zato su
okružni na-ri'lnici okolišili u tim žalosnim slučajevima.
Još u početku razgovora Bogati Sarkis je dao višem
državnom tužiocu i okružnom načelniku jedan znak koji
Monkorne nije vidio, i koji je odredio tok razgovoru. Viši
državni tužilac je znao kakvo je stanje duhova u l!ar:;koj dolini
preko svog potčinjenog Sudrija.
— Ja predviđam strašnu borbu — rekao je državni t už i l a c
iz Vil-o-Feja svom pretpostavljenom, kome je naročito zbog
toga bio i došao. Ubijaće nam žandarme, f'iio sam to od svojih
špijuna. Imaćemo teških sporova. Porota nas neće podržavati
kad vidi da se izlaže mržnji porodica dvadesetorice ili
tridesetorice optuženih, neće dopustiti da osuđujemo ubice na
smrt ni saućesnike na robiju. Jedva ćete dobiti, i to ako sami
budete učestvovali u suđenju, nekoliko godina zatvora za one
koji su

167
najviše krivi. Bolje je zatvarati oči nego ih otvarati, kad smo
sigurni ako ih otvorimo, da ćemo izazvati sukob koji će stati
krvi, a možda i šest hiljada franaka troškova državu, ne
računajući izdržavanje tih ljudi na robiji. To je skupo za trijumf
koji će izvjesno svima pokazati slabost pravosuđa.
Nesposoban da zamisli uticaj mediokratije iz svoje doline,
Monkorne nije ni pomenuo Gobertena čija je ruka podsticala
vatru svih tih teškoća na pomolu. Poslije ručka, viši državni
tužilac uhvati grofa de Monkorne pod ruku i odvede ga u
načelnikov kabinet. Po svršetku tog savjetovanja, general
izvjesti groficu pismom da odlazi u Pariz i da će se vratiti tek za
nedjelju dana. Po izvršenju mjera koje je predložio baron Burlak
vidjeće se koliko su njegovi predloži bili mudri; i, da su se Bare
uopšte mogle osloboditi one zle volje, to bi se moralo postići
usvajanjem politike koju je taj visoki državni činovnik tajno
savjetovao grofu de Monkorne.
Neki čitaoci, željni prije svega da čuju kako će se sve ovo
svršiti, osudiće ovo opširno objašnjenje; ali je dobro napomenuti
ovdje, prvo, da se kroničar društvenog života pokorava
zakonima strožim nego što su zakoni po kojima se upravlja
istoričar događaja; on mora sve, čak i ono što je istinito, da
predstavi kao vjerovatno; dok se u oblasti istorije u pravom
smislu riječi nemogućno opravdava tim što se dogodilo.
Preokreti u društvenom ili porodičnom životu proizlaze iz
množine sitnih uzroka koji su u vezi sa svim i svačim. Naučnik
mora da krči gomile jednog usova koji je zatrpao čitava sela da
bi vam pokazao komade kamenja, odbijene od vrha, koje je iza-
zvalo obrazovanje te snježne lavine. Kad bi ovdje bila riječ
samo o nekom samoubistvu, njih bude na pet stotina preko
godine u Parizu; ta melodrama je postala obična, i svak može da
primi njene razloge ukratko; ali koga ćete ubijediti da se
samoubistvo svojine ikada dogodilo u vremenu kad se čini da je
bogatstvo preče od života? De

168
re vestra agitur , rekao je jedan basnopisac, a ovdje se radi o
stvari svih onih koji nešto imaju.
Imajte na umu da se ovaj savez cijelog jednog kantona i
jednog malog grada protiv jednog starog generala, koji je, i
pored svoje velike hrabrosti, izbjegao opasnost u hiljadu bojeva,
sklapa i u mnogim drugim okruzima protiv ljudi koji hoće tamo
da čine dobra. Takav savez uvijek prijeti genijalnom čovjeku,
velikom političaru, velikom poljoprivredniku, jednom riječi,
svima onima koji donose novinu!
To posljednje objašnjenje, političko, tako reći, daje no samo
svakoj ličnosti ove drame njeno pravo lice, i najmanjoj
pojedinosti njenu pravu važnost, nego će još obasjati živom
svjetlošću ovu pripovijetku u kojoj su is-prepletani svi društveni
interesi.

X STREPNJE
JEDNE SREĆNE ŽENE
U času kad se general peo u kola da ode u načel-fltvo,
grofica je stigla do Avonskih vratnica, gdje su se, od prije
osamnaest mjeseci, nastanili Miso i Olimpa.
Kad bi se ko sjetio paviljona onakvog kako je ranije opisan,
pomislio bi da je nanovo sazidan. Prije svega, bile su
zamijenjene sve opeke koje su poispadale ili od vremena
popucale, kao i lijep koji je bio otpao. Očišćeni flkriljac
povratio je veselost cijeloj građevini čiji su se mali bijeli stubovi
činili još bjelji na toj modrikastoj pozadini. Prilaze paviljonu,
raščišćene i posute pijeskom, održavao je čovjek koji se starao o
alejama u parku. Kako je i sav tesani kamen oko prozora i vrata
bio oprav-ljen, spoljašnjost ove lijepe zgrade dobila je ponovo
svoj stari sjaj. Dvorište za živinu, štala i staja, preneseni u

169
kućice za gajenje fazana, i zaklonjeni žbunjem, nisu više ružili
izgled svojim nečistim pojedinostima, nego su stalnom brujanju
šume dodavali svoje glasove, svoje guka-nje, svoje lepršanje
krila, najljepšu pratnju neprekidnoj pjesmi koju pjeva priroda.
Ovo mjesto podsjećalo je tako istovremeno i na divlju šumu, u
koju malo ko zalazi, i na eleganciju kakvog engleskog parka.
Okolina zgrade odgovarala je njenom spoljašnjem izgledu
nečim plemenitim, dostojanstvenim i ljupkim; kao što su i u
unutrašnjosti kuće sreća i urednost jedne mlade žene stvarale
sasvim drukčiju sliku od one koju je tu nekad pružao prostački
nehat Kurtekisov.
Bilo je doba kad ljeto caruje u svoj svojoj prirodnoj ljepoti.
Miris nekoliko cvjetnih lijeha miješao se sa svježim mirisom
šume. Nekoliko livada u parku, nedavno pokošenih unaokolo,
širile su vonj svježeg sijena.
Kad su grofica i njena dva gosta stigli na kraj jedne
vijugave aleje, koja se svršavala kod paviljona, spazili su
gospođu Miso kako, sjedeći pred vratima, rubi pelene. Ta žena,
u tom položaju, zauzeta tim poslom, dodavala je slici jedno
ljudsko obilježje koje ju je dopunjavalo i koje je, u stvarnosti,
tako dirljivo, da su izvjesni slikari, u zabludi, pokušavali da ga
prenesu na svoje slike. •
Ti umjetnici zaboravljaju da je duh jednog kralja, kad ga
oni lijepo predstave, tako veličanstven da uništava čovjeka, dok
je jedna ovakva slika, u prirodi, uvijek u srazmjeri sa ličnošću
po okviru u kojem je obuhvata oko gledaoca. Kad je Pusen 51,
francuski Rafael, načinio od pejzaža u svojim Pastirima u
Arkadiji nešto uzgredno, on je pogodio da čovjek postaje mali i
bijedan kad je na platnu glavno priroda.
Ovdje je bio avgust u svoj svojoj slavi, očekivana žetva,
slika puna jednostavnih i jakih uzbuđenja. Ovdje je bio ostvaren
san mnogih ljudi koji su se zaželjeli mira poslije nestalnog
života u kojem su se dobro i zlo smjenjivali žestokim potresima.

170
 Da ispričamo ukratko roman ovog bračnog para. Tasten
Miso nije se mnogo oduševio ponudom slavnog oklopničkog
pukovnika, kad mu je Monkorne predložio da bude šumar u
Barama: on je tada namjeravao da se vrati u vojsku; ali u toku
pregovora i razgovora koji su /;a doveli u palatu Monkorne, on
je tu vidio prvu gospodinu sobaricu. Ta mlada žena, koju su
grofici povjerili ("■(•štiti zakupci iz okoline Alansona, mogla se
nadati imanju od dvadeset do trideset hiljada franaka kad bude
primila sve što je trebalo da naslijedi. Kao mnogi zemljoradnici
koji su se oženili mladi, a čiji roditelji još žive, njen otac i mati,
koji su podnosili oskud.cu i nisu mogli da dadu nikakvo
vaspitanje svojoj najstarijoj kćeri, smjestili su je kod mlade
grofice. Gospođa de Monkorne dala je gospođicu Olimpu Šarel
da izuči krojenje i šivenje, naredila je da ona objeduje odvojeno
od ostale posluge, I /.a te obzire bila je nagrađena jednom od
onih potpunih privrženosti koje su Parižanima tako potrebne.
Olimpa Šarel, lijepa Normanđanka, plavuša pozlaćene
kose, punačka, s licem koje je oživljavalo pametno oko, imala je
nos kao neka markiza, fin i povijen, i djevičanski izgled i pored
toga što je bila punačkog stasa krio Španjolka; a odLkovala se
svim osobinama koje jedna mlada djevojka, rođena nešto malo
iznad naroda, može da stekne živeći u cnolikoj prisnosti koliko
to njena C.ospodarica dopušta. Pristojno odjevena, uljudnog
držanja i ponašanja, ona se lijepo izražavala. Miso se, dakle,
odmah zaljubio, naročito kad je čuo da će imanje njego-\e
ljepotice biti prilično veliko jednog dana. Teškoća je bilo od
grofičine strane, jer ona nije htjela da se odvoji od tako odane
djevojke; ali, kad joj je Monkorne objasnio svoj položaj u
Barama, brak je odložen samo još za toliko koliko je bilo
potrebno da se pripitaju roditelji, koji au brzo dali svoj
pristanak.
Miso je, kao i njegov general, gledao u svoju ženu kao u
neko više biće kome se treba pokoravati vojnički,

171
bez zadnje misli. On je u tom spokojstvu i u svojoj službi van
kuće našao uslove za sreću koju žele vojnici kad napuste svoj
poziv: dovoljno rada da zadovolji tjelesne potrebe, dovoljno
umora da može uživati draži odmora. I pored svoje poznate
neustrašivosti, Miso nije bio nikada teško ranjen, te nije osjećao
nijednu od onih nezgoda koje čine da su stari vojnici često
zlovoljni; kao sva istinski jaka bića, on je bio uvijek podjednako
raspoložen; njegova žena zavoljela ga je, dakle, silno. Otkako je
došao u paviljon, taj srećni par ljudi je uživao u milinama svojeg
medenog mjeseca, u skladu s prirodom, s umjetnošću čije su ih
tvorevine okružavale: a to se dešava dosta rijetko! Stvari oko
nas ne slažu se uvijek sa stanjem naših duša.
U ovom času, to je bilo tako lijepo da grofica zaustavi
Blondea i opata Broseta, jer su oni mogli gledati lijepu gospođu
Miso a da ona njih ne vidi.
— Kad god šetam, ja dolazim u ovaj dio parka —
reče ona sasvim tiho. Volim da posmatram paviljon i
njegove dve grlice, kao što čovjek voli da vidi neki lijep
predio.
I ona se značajno osloni na ruku Emila Blondea, da bi s
njim podijelila osjećanja čiia se nježnost ne bi mogla da izrazi,
ali koju će žene pogoditi.
— Ja bih volio da sam vratar u Barama! — odgovori
smiješeći se Blonde ... — Ali, šta je vama? — nastavio je videći
sjetu koju su te riječi izazvale na grofi-činom licu.
— Ništa.
Kad god žene pomisle nešto značajno, one licemjerno
kažu: »Nije mi ništa.«
— Ali nas mogu da muče misli koje se vama čine ništavne,
a koje su, za nas, strašne. I ja zavidim Olim-pi...
— Neka bi vas bog čuo! — reče opat Broset smiješeći se
da bi oduzeo toj riječi svu njenu ozbiljnost.

272
 Gospođa de Monkorne se unemiri primijetivši u
OUmpinom držanju i na njenom licu izraz strepnje i fcalosti. Po
tome kako jedna žena provlači iglu s koncem, druga žena
pogađa njene misli. I doista, iako u lijepoj ružičastoj haljini,
gologlava i brižljivo očešljana, šumareva žena nije premišljala
misli koje bi odgovarale njenom izgledu, ovome lijepom danu,
njenom radu. Njeno lijepo čelo, njen pogled, koji bi se na
mahove zaustavio tin pijesku ili na lišću koje nije vidjela,
utoliko su beza-zlcnije odavali izraz teške zabrinutosti što ona
nije znala du je neko gleda.
— A ja sam joj zavldjela! .,. Sta li je to muči — rečo
grofica svešteniku.
— Gospođo — odgovori sasvim tiho opat Broset — kuko
ćete objasniti da čovjeka, i usred najvećeg veselja, obuzimaju
nejasne ali kobne slutnje?
— Svešteniče — primijeti Blonde smiješeći se — vi
dopuštate sebi da odgovarate kao vladika! ... Ništa .se ne može
ukrasti, sve se plaća! — rekao je Napoleon.
— Takva izreka iz tih carskih usta dobij a opštedru-itveni
značaj — odgovori opat.
— Ali, Olimpa, šta je tebi, djevojko? — reče grofica
prilazeći svojoj nekadašnjoj sobarici. Ti si zamišljena, žalosna ...
Da se nisi posvađala s mužem?
Gospođa Mlšo, ustavši, već je bila promijenila izraz lica.
— Dijete moje — reče Emil Blonde s očinskim na-
(.;!uskom — htio bih da znam šta to može da zamrači
vii.'.v čelo, kad vam je u ovom paviljonu dobro gotovo
onoliko koliko grofu d'Artoa u Tilerijama? Ta ovo je
pravo slavujsko gnijezdo u žbunju! Zar nemate muža
najhrabrijeg momka mlade garde, lijepog čovjeka, i koji
je zaljubljen u vas do ušiju? Da sarn ja znao šta vam sve
Monkorne daje ovdje, napustio bih svoje zvanje piskara
la i postao bih šumar!

173
— To nije mjesto za čovjeka vaših sposobnosti, gospodine
— odgovori Olimpa smiješeći se na Blondea kao na starog
poznanika.
— Sta je tebi, mala moja? — reče grofica.
— Eto, gospođo, strah me je ...
— Strah te je! od čega? — upita živo grofica, koja se na tu
riječ sjeti Muša i Furšona.
— Strah je od kurjaka, možda? — reče Emil dajući
gospođi Miso znak koji ova nije razumjela.
— Ne, gospodine, nego od seljaka. Ja sam se rodila u
Peršu, gdje ima dosta opakih ljudi, ali ne vjerujem da ih i tamo
ima ovoliko i ovako opakih kao što su u ovoj okolini. Ne mislim
da se miješam u poslove Mišoa; ali on toliko nema vjere u
ovdašnje seljake da nosi oružje i usred dana, ako ide kroz šumu.
A svojim ljudima kazuje da budu uvijek na oprezu. Ovuda se s
vremena na vrijeme šunjaju lica koja ne slute ništa dobro. Pre
neki dan sam bila s one strane zida, na izvoru onog potočića što
preko pijeska teče u šumu, i ulazi u park kroz gvozdenu rešetku,
na pet stotina koraka odavde. Taj se izvor zove Srebrni izvor,
zbog svijetlih iskrica koje je, kažu, u nj posijao Bure ... Vi znate,
gospođo? ... Dakle, slušala sam dvije žene koje su prale rublje
na mjestu gdje potok pro-tiće kroz aleju prema Konšu, one nisu
znale da sam ja tu. Odatle se vidi naš paviljon; te starice su ga
pokazivale jedna drugoj. »Ala su potrošili pare na onoga što je
zamijenio Kurtekisa! — rekla je jedna. — Pa mora se platiti
čovjeku koji je uzeo na sebe da ovako muči sirotinju! —
odgovorila je druga. — Neće je dugo mučiti — nastavila je prva
— ovo mora da se svrši. Ko nama može zabraniti da kupimo
drva po šumi? Pokojna gospođa iz Bara nam je to dopuštala.
Otada ima veš trideset godina: mi smo stekli pravo na to. —
Vidjećemo šta će biti na zimu — prihvatila je druga. — Moj se
čovjek zakleo da ga ni sva žandarmerija na svijetu neće spriječiti
da ide u drva, i da će ići on sam, pa šta kome bude! ... — To se

174
 *nn! ne možemo mi da pomremo od zime, i moramo peći hljeb
— rekla je prva. — Oni tamo imaju sve! Ženici onoga hulje
Mišoa biće dobro, nego šta!...« Jednom rije-M, gospođo,
nakazivale su puno strahota o meni, o vama, o g. grofu ...
Najzad su rekle da će seljaci zapaliti prvo nalaže, pa onda
dvorac ...
— Eh! — reče Emil — to su razgovori na perilu!
(Jenorala su krali, ali ga više neće krasti. I sad su ti
ljudi bijesni, to je sve! Znajte da je vlast uvijek najjača
svugdje, pa i u Burgonji. A u slučaju protivljenja, dove-
ftće se, ako treba, i čitav puk konjanika.
Sveštenik je iza grofice davao znake gospođi Miso da ne
kazuje svoju bojazan koja je nesumnjivo bila vidovitost koju
stvara istinska strast. Isključivo zauzeta »orno jednim bićem,
duša najzad obuhvati moralni svijet koji to biće okružava, i vidi
u njemu osnove budućnosti. U svojoj ljubavi, žena ima
predosjećanja koja, docnije, upućuju njeno materinstvo. Otuda i
ona sjeta, ona neobjašnjiva tuga, koje iznenađuju ljude, jer njih
od takve usredsređenosti udaljavaju krupne životne brige i nji-
hova neprekidna radljivost. Svaka prava ljubav uvodi '/vnu u
posmatranje života, više ili manje jasno, više ili manje duboko,
prema njenoj naravi.
— Hajde, dijete moje, pokaži tvoju kuću g. Emilu
reče grofica, zamislivši se toliko da je zaboravila Pe-
kinu, zbog koje je upravo i došla.
Unutrašnjost opravljenog paviljona potpuno je odgovarala
njegovoj sjajnoj spoljašnjosti. Arhitekta, poslat iz Pariza zajedno
s radnicima, što ljudi iz Vil-o-Feja nisu nikako mogli da oproste
gazdi iz Bara, obnovivši prvobitni raspored, zadržao je u
prizemlju četiri odjeljenja. Najprije, predsoblje, u čijem su se
dnu nalazile stare zavojite drvene stepenice s ogradom i iza
njega kuhinju; zatim, s jedne i s druge strane predsoblja,
trpezariju i (ialon s tavanicom ukrašenom grbovima, sav
obložen hra-tilovinom koja je od starosti pocrnjela. Isti
umjetnik, ko-
 ga je gospođa de Monkorne izabrala za opravku Bara, postarao
se da i namještaj u tom salonu bude u skladu sa njegovim
starinskim ukrasima.
U to vrijeme moda još nije davala pretjeranu vrijednost
ostacima iz prošlih vi jekova. Naslonjače od izrađene orahovine,
stolice s visokim naslonom i ukrašene vezom, police, satovi,
visoki zakloni, stolovi, polijeleji, zabačeni kod preprodavača u
Okseru i u Vil-o-Feju, bili su za pedeset od sto jevtiniji od
običnog drvenog namještaja iz predgrađa Sent-Antoan. I
arhitekta je kupio dvoja--troja kola lijepo izabrane stareži, koja
je, pored onoga što više nije bilo potrebno u dvorcu, od salona
kod Avon-skih vratnica načinila nešto kao umjetničku tvorevinu.
Trpezariju je obojio prirodnom bojom drveta, pokrio joj zidove
takozvanim škotskim tapetima, a gospođa Mišo je zastrla
prozore bijelim pamučnim zavjesama sa zelenom ivicom, i
unijela u nju stolice od mahagonija, prevučene zelenom čojom,
dva ogromna ormana za štono posuđe i jedan sto od mahagonija.
Tu sobu, ukrašenu slikama iz vojničkog života, zagrijevala je
peć od kaljeva, pored koje su sa svake strane bile poredane
lovačke puške. Na tu ljepotu, koja je stala tako malo novca,
gledalo se u cijeloj dolini kao na vrhunac azijatske raskoši.
Čudna stvar! ona je izazvala žudnju kod Gobertena, koji je, ne-
pokolebljiv u namjeri da rasparča Bare, još tada, in pet-to,
zadržao za sebe taj prekrasni paviljon.
Na prvom spratu, muž i žena imali su tri sobe za
stanovanje. Na prozorima su se vidjele tanke bijele zavjese koje
su Parižanina podsjećale na raspored i ugodnosti građanskih
domova. Tu je gospođa Mišo, ostavljena samoj sebi, zahtijevala
svilene tapete. U njenoj sobi, ispunjenoj običnim namještajem
od mahagonija i utreht-ske kadive, kakav se svud viđa, s
posteljom sa stubovima i s krunom odozgo, odakle su se spuštale
zavjese od vezenog muslina, na kaminu, između dva svjećnjaka
obavljena tankim velom i dve vaze sa vještačkim cvijećem is-

176
pod staklenog zvona, nalazio se sat od alabastra, svadbeni
poklon nekadašnjeg vođe komore nevjesti. Gore, pod krovom,
izvršena je opravka i u sobama za kuvaricu, za Hlugu i za
Pekinu.
— Olimpa, djevojko moja, ti meni nisi rekla sve? —
upitala je grofica ušavši u sobu gospođe Miso i ostavivši
na stepenicama Emila i paroha, koji siđoše kad su čuli
da su se vrata za njom zatvorila.
Gospođa Miso, koju je opat Broset opomenuo, da ne bi
govorila o svojem strahovanju koje je bilo mnogo jače nego što
je ona priznavala, odade jednu tajnu koja podaj eti groficu na
razlog njene posjete.
— Ja volim Mišoa, gospođo, vi to znate; e lijepo, da 11 bi
vama bilo po volji da imate pored sebe, u svojoj kući jednu
suparnicu? ...
— Suparnicu!
— Da, gospođo: ono Ciganče koje ste mi vi predali na
čuvanje voli Mišoa i ne znajući, jadna djevojčica!... l'onašanje
tog djeteta, dugo neobjašnjivo za mene, po-Hlalo mi je jasno od
prije nekoliko dana.
— U trinaestoj godini! ...
— Da, gospođo ... I vi ćete priznati da žena, bremenita već
tri mjeseca, koja će sama dojiti svoje dijete, ima <Vj;a da se
plaši; ali, da vam o tome ne bih govorila pred onom gospodom,
ja sam vam kazivala koješta — dodala j<- lukavo plemenita
šumarova žena.
Gospođa Miso nije se bojala Zenevjeve Nizeron, ali, od
prije nekoliko dana, osjećala je užasan strah koji su »seljaci
zlurado povećavali, pošto su ga najprije izazvali.
— Po čemu si primijetila da ...?
— Ni po čemu i po svemu! — odgovori Olimpa gledajući
groficu. — To siroto dievojče je, kada treba mene cln posluša,
sporo kao kornjača; a hitro kao gušter i za najmanju stvar koju
potraži Žisten. Ona zatreperi kao list kad čuje glas moga muža;
kad ga gleda, Lee joj je

ti — Heljacl 177
kao u svetiteljke pred kojom se otvara nebo; ali ona i ne sanja o
ljubavi, ona ne zna da ga voli.
— Jadno dijete! — reče grofica s osmijehom i naglaskom
punim prostodušnosti.
— Isto tako — nastavi gospođa Miso odgovorivši
osmijehom na osmijeh svoje nekadašnje gospodarice —
Ženevjeva je sumorna kad Zisten nije kod kuće, a, ako je ja
upitam na šta misli, kaže mi da se boji g. Rigua ..., koješta! ...
Ona zamišlja da cio svijet žudi za njom, a sva je garava kao
dimnjak iznutra. Kad Zisten noću obilazi šumu, ona je
uznemirena koliko i ja. Ako otvorim prozor da oslušnem topot
njegovog konja, vidim đa gori svijeća kod Pekine, kako nju
ovdje zovu, i to mi dokazuje da i ona bdije, da ga čeka: jednom
riječi, ona, kao i ja, ne lije-že prjie nego što se on vrati.
— Trinaest godina! — reče grofica — nesrećnica! ...
— Nesrećnica? — odgovori Olimpa. — Ne. Ta djetinja
strast će nju spasti.
— Od čega? — upita gospođa de Monkorne.
— Od sudbine koja ovdje očekuje gotovo sve djevojke
njenih godina. Otkako sam je ja dotjerala, ona je manje ružna, i
ima u sebi nečeg neobičnog, divljeg, što privlači ljude ... Ona se
toliko promijenila da bi je gospođa teško poznala. Sin onog
odvratnog krčmara kod »Gran-I--vera« Nikola, najgori
nevaljalac u opštini, okomio se na malu; goni je kao neku
divljač. Ako i nije vjerovatno da je jedan bogat čovjek kao g.
Rigu, koji mijenja služavke svake tri godine, mogao nasrtati na
jadnu gaduru još od njene dvanaeste godine, izgleda izvjesno da
Nikola Tonsar trči za Pekinom to mi je Zisten rekao. To bi bilo
strašno, jer ljudi iz ovog kraja žive doista kao životinje; ali
Zisten, naše dvoje mlađih i ja, pazimo na malu; i zato budite
spokojni, gospođo; ona nikad ne izlazi sama, osim preko dana, i
to samo koliko da ode do vratnica prema Konšu. Ako bi,
slučajno, naišla na zasjedu, njeno

178
osjećanje prema Zistenu dalo bi joj snage i duha da se odupre,
kao što žene koje već vole nekoga znaju da se odupru nemilom
čovjeku.
— Ja sam zbog nje došla ovamo — nastavi grofica; ~
nisam znala koliko će biti dobro za tebe da dođem; jer to dijete
neće imati uvijek trinaest godina ... Ona će se proljepšati.
— O! gospođo — prihvati Olimpa smiješeći se — ja Kam
sigurna u Žistena. Kakav je to čovjek! kakvo srce!... Kud biste
samo znali kako je duboko zahvalan svom K<'neralu kome, veli,
duguje za svoju sreću! On ima isu-više odanosti u srcu, stavio bi
i život na kocku, kao u i atu, a zaboravlja da će uskoro postati
otac.
— E — reče grofica pogledavši na Olimpu pogledom ".I
kojeg ova pocrvenje, žalila sam za tobom ali sad više 11 išla ne
žalim, vidim da si srećna ... Kako je uzvišena i plemenita ljubav
u braku! — dodala je iskazujući gla-mu> misao koju maločas
nije smjela da izrazi pred opatom Hrosetom.
Viržinija de Troavil se zamisli, a gospođa Miso nije
prekidala njeno ćutanje.
— Slušaj! je li ta mala poštena? — upita grofica
probudivši se kao iza sna.
— Koliko i ja, gospođo —■ odgovori gospođa Miso.
— Cutljiva? ...
— Kao grob.
•— Zahvalna? ...
— Ah! gospođo, ona ponekad pokazuje prema meni
pokornost koja odaje anđeosku narav; ljubi mi ruke, kazuje; mi
riječi koje zaprepašćuju ... »Može li se Umrijeti od ljubavi?«
pitala me je prekjuče. — Zašto me to pitaš? rekla sam joj ja. —
Tako, htjela bih da znam je li ljubav bolest!«
— Ona je rekla to? ... — uzviknu grofica.

i»» 179
 — Da sam zapamtila sve što sam od nje čula, imala
bih još mnogo šta da vam kažem! — odgovori Olimpa;
— izgleda da ona o tome zna više nego ja.
— Misliš li ti, dijete moje, da bi ona mogla da zamijeni
tebe pored mene? jer meni uvijek treba jedna Olimpa — reče
grofica, smiješeći se nekako žalosno.
— Još ne, gospođo, suviše je mlada; ali za dvije godine,
da ... A, ako bi bilo neophodno da ona ode odavde, ja bih vas o
tome izvijestila. Ona treba još mnogo šta da nauči, zasad K: zna
ništa o svijetu. Zenevjevin deda, čiča Nizeron, jeste jedan od
onih ljudi koji bi prije poginuli nego što bi slagali; umro bi od
gladi u punoj kući koja bi njemu bila povjerena; a kakav je sam,
tako je vaspitao i svoju unuku. Pekina bi smatrala da je isto što i
vi, jer je starac načinio od nje, kako on kaže, republikanku; kao
što je čiča Furšon od Muša načinio skitnicu. Meni je to
svejedno; ali vi biste se mogli ljutiti zbog toga; ona vas poštuje
samo kao svoju dobrotvorku, ali ne kao ličnost višu od sebe. Sta
ćete! to vam je divlje kao lasta ... Ima u tome i krvi njene majke.
— Šta je bila njena majka?
— Zar gospođa ne zna za to? — odgovori Olimpa.
— Dakle, sin starog crkvenjaka iz Blanžija, krasan mo
mak, kako su mi svi ovdje kazivali, bio je uzet u vojsku
kad su ono pokupili sve mlade ljude. Taj Nizeron je
bio još samo prost tobdžija 1809, u jednom armijskom
korpusu koji je dobio zapovijest da iz Ilirije i Dalmacije
brzo dođe preko Ugarske i presiječe odstupnicu austrij
skoj vojsci, u slučaju da car dobije bitku na Vagramu.
Meni je Miso pričao o Dalmaciji, on je bio tamo. Nizeron
je, kao lijep čovjek, u Zadru osvojio srce jedne Crnogor
ke, gorštakinje, kojoj francuski garnizon nije bio mrzak.
Propala po shvatanju svojih sunarodnika, ta djevojka
nije mogla opstati u gradu poslije odlaska Francuza. Že
na Kropoli, kojoj su dali pogrdno ime Francuskinja, po
sla je onda za artiljerijskim pukom i došla u Francusku

180
poslije zaključenja mira. Ogist Nizeron je tražio dopuštenje da
se oženi Crnogorkom koja je tada bila bremenita na
Zenevjevom; ali je ta jadna žena umrla poslije porođaja u
Vensenu, januara mjeseca 1810. Odobrenje za vjenčanje stiglo
je nekoliko dana docnije; Ogist Nizeron pisao je onda ocu da
dođe po dijete, zajedno s dojkinjom iz njihovog kraja, i da uzme
na sebe brigu o njemu; i imao je pravo, jer je sam poginuo od
granate u Monterou. Zapisana pod imenom Zenevjeva, i krštena
u Sulanžu, mala Dalmatinka je uživala zaštitu gospođice Lager,
koju jt: njena sudbina veoma tronula; tom djetetu kao da je
Nuđeno da ga usvajaju gospodari Bara. U svoje vrijeme čiča
Nizeron je dobijao iz dvorca pelene, a docnije i pomoć u novcu.
U tom trenutku, s prozora kraj kojeg su stojale grofica i
Olimpa, one vidješe Mišoa kako prilazi opatu Bro- HCIU i
Blondeu, koji su u razgovoru hodali širokim polukružnim
prostorom posutim pijeskom koji je u parku odgovarao
polukrugu iza Avonskih vratnica.
— A gdje je ona? — reče grofica — sada tek želim da je
vidim ...
— Odnijela je mlijeko gospođici Gajar, kod vratnica prema
Konšu; zacijelo će skoro doći, ima više od sata kako je otišla ...
— Dobro, ja ću joj s ovom gospodom poći u susret
- reče gospođa de Monkorne silazeći.
U času kad je grofica širila svoj suncobran, priđe joj Miso
da joj saopšti kako ju je general morao ostaviti iiainu za dva
dana otprilike.
— Gospodine Mlšo — reče živo grofica — nemojte me
zavaravati, ovdje se dešava nešto vrlo ozbiljno. Vaša J.cna se
plaši, i, ako ima mnogo ljudi koji liče na čiča-■Kuršona, u
ovom se kraju ne može živjeti ...
— Da je tako, gospođo — odgovori Miso smijući se — mi
ne bismo bili svi živi i zdravi, jer bi njima bilo ittsvim lako da
se nas otarase. Seljaci gunđaju, to je sve.

1S1
 Ali, da bi se prešlo iz gunđanja na djelo, s prestupa na zločin,
oni isuviše vole život i čist poljski vazduh ... Biće da vam je
Olimpa ispričala šta ju je uplašilo; ali je ona u takvom stanju da
se plaši i od sna — dodao je do-hvativši ruku svoje žene i
položivši je na svoju tako kao da bi joj htio reći da više ne
govori.
— Kornevene! Žilijeta! — povika gospođa Miso, koja
odmah zatim ugleda glavu svoje stare kuvarice na pro
zoru, ja ću se brzo vratiti; pazite na kuću..
Dva ogromna psa, koji počeše da laju, objaviše da Avonske
vratnice imaju dovoljno čuvara. Kad je čuo pse, Korneven,
jedan stari Peršeronac, Olimpin pooeim, iziđe iza žbunja i
pokaza jednu od onih glava kakve se rađaju samo u Peršu.
Korneven je morao biti šuan. od 1794. do 1799.
Svi pođoše za groficom jednom od šest aleja koja je vodila
pravo na vratnice prema Konšu, i kojom protiče Srebrni potok.
Gospođa de Monkorne išla je naprijed, sa Blondeom. Paroh,
Miso i njegova žena govorili su tihim glasom o tome kako je
grofici sad poznato pravo stanje u ovom kraju.
— Možda je to volja Proviđenja — govorio je paroh;
jer, ako gospođa hoće, mi ćemo dobročinstvom i blagošcu
uspjeti da izmijenimo ove ljude ...
Na šest stotina koraka otprilike od paviljona, iznad potoka,
grofica spazi na aleji razbijen crven krčag i prosuto mlijeko.
— Šta se to desilo maloj?... reče ona pozivajući Mišoa i
njegovu ženu, koji su se bili uputili natrag u paviljon.
— Ono što i mljekarici iz basne — odgovori joj Emil
Blonde.
—■ Ne, jadno dijete je neko uplašio i potrčao za njim, jer
je krčag bačen u stranu — reče opat Broset osvrćući se
unaokolo.

182
 — O! ovo je Pekinin trag — reče Miso. — Otisak
brzo okrenutih nogu pokazuje da ju je neko iznenada
uplašio. Mala je naglo potrčala paviljonu da se vrati
kući.
Svi su gledali u tragove koje je šumar pokazivao prstom,
idući po njima dok je govorio, a on zastade nasred aleje, na sto
koraka od razbijenog krčaga, na mjestu gde je prestajao trag
Pekininih nogu.
— Odavde se — nastavio je on — okrenula prema Avoni;
možda su joj prepriječili put prema paviljonu.
— Ali — uzviknu gospođa Miso — ima više od jednog
sata kako je ona otišla!
Na svim licima ocrta se isti užas. Paroh potrča ka paviljonu
zagledajući put, dok je Miso, vođen istom mi~ ftlju, pošao
alejom ka Konšu.
— O! Bože moj, ovdje je pala — reče Miso vraćajući
ne s mjesta gdje se trag gubio prema Srebrnom izvoru na
mjesto gdje se isto tako izgubio u sredini aleje, i poka
zujući nešto na zemlji. — Gledajte! ...
Svi su vidjeli, doista, trag jednog opruženog tijela na
pijesku u aleji.
— Stope koje idu ka šumi jesu stope nogu s pletenim
potplatama na obući, ... — reče paroh.
— To su ženske stope — reče grofica.
— A tamo, gdje je razbijen krčag, tragovi su muških nogu
— dodade Miso.
— Ja ne vidim trag dvojih nogu — reče paroh, koji je po
tragu ženske obuće došao do šume.
— Zacijelo su je podigli i odnijeli u šumu! — uzviknu
Miso.
— Ako je ovo ženska noga, to bi bilo neobjašnjivo ■—
uzviknu Blonde.
— Biće ovo neka šala onog čudovišta Nikole — reče Miso;
— on već nekoliko dana vreba Pekinu. Ja sam jutros puna dva
sata stajao ispod Avonskog mosta da uhva-

183
 tim tog bitangu kome je morala pomagati nekakva žena u
njegovoj namjeri.
— To je strašno! — reče grofica.
— Oni smatraju to za šalu — dodade paroh gorko i
žalosno.
— O! Pekinu neće moći da zadrže! — reče šumar, ona bi
bila u stanju da prepliva Avonu ... Ja ću poći obalom rijeke. —
Ti, draga Olimpa, vrati se kući. — A vi, gospodo, kao i gospođa,
produžite šetnju alejom ka Konšu.
Kakav je ovo svijet! — reče grofica.
— N.evaljalaca ima svuda — primijeti Blonde.
— Je li istina, gospodine popo — upita gospođa de
Monkorne — da sam ja spasla tu malu iz Riguovih kandži?
— Sve djevojčice ispod petnaest godina, koje htjed-nete da
sklonite u dvorac, biće otete od tog čudovišta — odgovori opat
Broset. — Pokušavajući da primami to dijete sebi, još u njenom
ranom djetinjstvu, gospođo, otpadnik je htio da zadovolji u isti
mah i svoju pohotljivost i svoju osvetu. Kad sam uzeo čiča-
Nizerona za crkve-njaka, ja sam tome dobričini otkrio namjere
Rigua, koji je njemu govorio kako hoće da zagladi nepravdu
njegovog strica, mog prethodnika u parohiji. I to je jedan od
razloga što je bivši kmet kivan na mene, zbog toga me je još
jače omrznuo ... Ciča Nizeron je svečano izjavio Ri-guu da će ga
ubiti ako se Zenevjevi što desi, i načinio ga je odgovornim za
svaki napad na čast te djevojčice. Ja bih gotovo rekao da je
nasrtljivost Nikole Tonsara nekakav pakleni plan tog čovjeka
koji misi da mu je ovdje sve dopušteno.
— Zar se on ne boji suda? — reče Blonde.
— Prije svega, on je tast državnog tužioca — odgovori
paroh i poćuta malo. Pored toga — nastavio je zatim — vi i ne
slutite kako su i kantonska policija i sud nebrižljlvi prema ovim
ljudima. Samo ako seljaci ne pale

184
majure, ako ne ubijaju, ako ne truju i ako redovno plaću ju
porez, dopušteno im je da međusobno čine što hoće; a, kako oni
nemaju nikakvih vjerskih načela, dešavaju ■»■ strašne stvari. S
one strane Avone nemoćni starci ne ■miju da ostanu kod kuće,
jer onda ne dobijaju ništa za ji'lo; i zato idu na kopanje dokle
god ih noge mogu da nose; ako legnu, znaju vrlo dobro da će
umrijeti od gladi. G. Sarkis, mirovni sudija, kaže da bi državu
upropastili ■udski troškovi kad bi se svi krivci izvodili na sud.
— Taj sudija ima jasan pogled na stvari! — uzviknu
Blonde.
— Ah! preosvećeni je vrlo dobro poznavao stanje u ovoj
dolini, a naroč.to u ovoj opštini — nastavljao je puroh. — Samo
vjera može da popravi ovoliko zlo, zakon ne meni čini
nemoćan, ovako izmijenjen kao što je sad ...
Krici koji se začuše sa strane, presjekoše paroha u riječi, i
grofica pred kojom su trčali Emil i opat, hrabro rade u šumu
trčeći i sama u pravcu odakle se čulo zapomaganje.

XI

OARISTIS, OSAMNAESTA TEOKRITOVA5' EKLOGA,

KOJA JE NERADO GLEDANA NA SUDU

Oštroumnost kao u divljaka, koju je njegov novi po-nno

razvio kod Mišoa, udružena s poznavanjem strasti i Interesa u
opštini Blanži, maločas su unekoliko objasnile treću idilu u
grčkom stilu, koju seljaci siromašni kao Tonsarovi, ili
osamdesetogodišnjaci bogati kao Rigu izražavaju, prema
klasičnom izrazu, slobodno, po zabačenim selima.
Nikola, drugi Tonsarov sin, izvukao je prilikom vrbovanja
rđav broj. Dvije godine prije toga, zahvaljujući zauzimaju
Sudrija, Gobertena, Bogatog Sarkisa, stariji

185
brat Nikole Tonsara bio je oslobođen službe u vojsci kao
nesposoban, zbog neke tobožnje bolesti u mišićima desne ruke;
ali kako je, poslije toga, Žan-Luj rukovao svakom
zemljoradničkom alatkom sa jako zapaženom lakoćom, to je
dalo povoda izvjesnom negodovanju u kantonu.
Sudri, Rigu, Goberten, zaštitnici te porodice, rekoše tada
krčmaru da ne treba ni pokušavati da se veliki i snažni Nikola
spašava vojne obaveze. Pri svem tom, kmet iz Vil-o-Feja i Rigu
osjećali su u tolikoj mjeri potrebu da imaju na svojoj strani ljude
smjele i na zlo brze, kojima će se oni vješto služiti protiv Bara,
da je Rigu dao nešto nade Tonsaru i njegovom sinu.
Taj raspop, kome je Katarina, neobično odana svome bratu,
odlazila s vremena na vrijeme, savjetovao im je da se obrate
grofici i generalu.
— Možda mu neće biti neprijatno da vam učini tu uslugu
da bi vam se udobrio, i time ćemo već nešto postići — rekao je
Katarini strašni tast državnog tužioca. — A ako vas Tapetar
odbije, gledaćemo ...
Kako je Rigu računao, odbijanje od generalove strane
shvatiće se kao jedna nepravda više koju veliki sop-stvenik
nanosi seljacima, a savezu će donijeti novi povod za Tonsarovu
zahvalnost, u slučaju da prepredena pamet bivšeg kmeta smisli
neki način da oslobodi Nikolu.
Nikola, koji je za nekoliko dana morao da se javi komisiji
za pregled, nije se mnogo uzdao u generalovu zaštitu, zbog
svega onog čime se porodica Tonsar zamjerila gospodaru Bara.
Njegova strast, ili, bolje reći, njegova upornost, njegov prohtjev
za Pekinom, toliko je bio pojačan mišlju o tom odlasku, koji mu
nije davao vremena da je zavede, da on namisli da pokuša
nasilje.
Preziranje koje je djevojčica pokazivala prema svome
goniocu, pored otpora punog odlučnosti, zapalilo je kod
ljubavnika iz »Gran-I-vera«, mržnju, koja je po svojoj žestini
bila ravna njegovoj žudnji. Već tri dana on je vrebao Pekinu; a
siroto dijete je, sa svoje strane, znalo

186
da je on vreba. Između Nikole i njegovog plijena postojao je isti
odncs koji postoji između lovca i divljači. Ako l>i Pekina pošla
samo nekoliko koraka izvan vratnica, Mjmzila bi Nikolinu
glavu u kojoj od aleja uporednih sa /Ulovima parka ili na
Avonskom mostu. Ona je mogla da HV spasi tog mrskog
gonjenja da se obratila svome dedi; uli sve djevojke, čak i one
najbezazlenije, iz nekog neobjašnjivog, možda nagonskog
straha, ne usuđuju se, u ovakvim stvarima, da se povjere svojim
prirodnim zaštitnicima.
Zenevjeva je čula čiča-Nizerona kad se zakleo da će ubiti
svakoga ko dirne njegovu unuku: on se tako izrazio. Ntnrac je
vjerovao da djevojčicu štiti poštovanje koje je on zadobio
sedamdesetogodišnjim poštenjem. Mogućnost ;n rasnih drama
dovoljno plaši vrelu maštu mladih djevojaka, te nema potrebe
roniti u dubinu njihovih srdaca, <la se tamo nađu mnogobrojni i
zanimljivi razlozi koji im (i takvim slučajevima stavljaju pečat
ćutanja na usta.
Kad je htjela poći da odnese mlijeko koje je gospođa Miso
slala kćeri čuvara Gaj ara, čija se krava bila otelila, 1 Vidna nije
izišla prije nego što se obazrela svud unaokolo kao mačka koja
se osmjelila da iziđe iz kuće. Nije vi-ili<-la nigdje ni traga od
Nikole; oslušnula je tišinu, kako pjosnik kaže, i, ne čuvši ništa,
pomislila je da je nevalja-l.u- negdje na radu u to doba. Seljaci
su počinjali da ža-nju raž, jer su oni uvijek prvi želi svoje
njivice, kako bi poslije za dobru nadnicu mogli da žanju kod
drugih. Ali Nikola nije bio čovjek koji bi zažalio za dvjema nad-
nicama, utoliko prije što se spremao da ide odmah poslije najma
u Sulanžu, i što, za seljaka, otići u vojsku znači započeti nov
život.
Kad je Pekina, s krčagom na glavi, stigla do polovine puta,
Nikola skoči kao divlja mačka s jednog brijesta na kojem se bio
sakrio u lišću, i pade kao grom pred Pekinu koja baci lonac i,
uzdajući se u svoju hitrinu, potrča natrag u paviljon. Na sto
koraka odatle, Katarina

187
Tonsar, koja je čuvala stražu, iskoči iz Sume i tako se silno
sudari s Pekinom da je ova pala na zemlju. Žestina tog sudara
skoro onesvijesti dijete, Katarina je podiže, uze u naručje i
odnese u šumu, u sredinu jedne male livade gdje izvire Srebrni
potok.
Katarina, visoka i jaka, u svakom pogledu nalik na one
djevojke koje vajari i slikari uzimaju, kao nekad Republika, za
model Slobode, očaravala je omladinu iz Avonske doline istim
onim nabreklim grudima, istim onim punim listovima, onim
stasom u isti mah i snažnim i gipkim, onim oblim mišicama,
onim okom u kojem gori plamena iskrica; ponostim držanjem,
kosom uvijenom u veliki čvor na zatiljku, muškim čelom,
crvenim ustima s usnama na kojim lebdi gotovo divljačan osmi-
jeh, koje su i Ežen Delakroa" i David (d'Anže) 54 izvanredno
uočili i predstavili. Oličenje naroda, vatrena i crnoma-njasta
Katarina sipala je buntovničke strijele iz svojih jasno žutih,
pronicljivih i vojnički smjelih očiju. Ona je od oca bila
naslijedila tako plahovitu narav da se u krčmi cijela porodica,
osim Tonsara, bojala nje.
— Kako ti je, dušo? — pitala je Katarina Pekinu.
Katarina je s planom posadila svoju žrtvu na jednu
nisku humku, pored izvora, i povratila joj svijest prskajući je
hladnom vodom.
— Gdje sam ja?... — upita mala otvorivši svoje lijepe crne
oči, iz kojih biste rekli da je zasijao sunčani zrak.
— E! da mene nije bilo, ti bi umrla — odgovori Katarina.
— Hvala — reče djevojčica još polusvjesna. — Šta je to
bilo sa mnom?
— Spotakla si se na jednu žilu koja te je odbacila kao loptu
za čitava četiri koraka ... E! što si trčala!... jurila si kao izvan
sebe.
— Tome je kriv tvoj brat, — reče Pekina sjetivši se da je
vidjela Nikolu.

188
 — Moj brat? Njega nisam vidjela, — reče Katarina.
- A šta ti je to učinio moj siromah Nikola, te se od
iijc^a plašiš kao od kurjaka? Zar on nije ljepši od tvoga
l[. Mišoa?
— O! — reče ponosito Pekina.
— Čuješ, mala, ti ćeš zlo proći zato što voliš one koji nas
proganjaju! Zašto nisi na našoj strani?
— Zašto vi nikad ne dolazite u crkvu? i zašto kra-ihtle i
noću i danju? — upita dijete.
— Ta zar ćeš i ti pustiti da ti oni sole pamet!...
- odgovori Katarina prezrivo i ne naslućujući osjećanja
ninle Pekine. Gazde nas vole onako kao što vole svoju
kuhinju, treba im svježe jelo svakog dana. Gdje si ti vi-
iljola da se oni žene nama, seljankama? Pogledaj, do-
pušta li Bogati Sarkis svome sinu da se oženi lijepom
(iasjenom Zibular iz Oksera, a ona je još kći jednog bo-
K.itog stolara!... Ti nisi nikad bila u Tivoliju, u Sulan-
zu, kod Sokara; dođi samo; pa ćeš vidjeti te gazde! i ra-
zumjećeš da jedva vrijede onoliko para koliko im se iz
vuče kad ih mi uhvatimo! Dođi ove godine na sajam!
— Kažu da je sajam u Sulanžu vrlo lijep! — uzviknu ln-
zazleno Pekina.
— Sad ću da ti kažem kakav je, u dvije riječi — naći.ivi
Katar .na. — Tamo svi gledaju u lijepu djevojku. Šia ti vrijedi
što si tako ljupka ako ti se ljudi ne dive 7 A! kad sam ja prvi put
čula kako kažu: »Ala je ovo lijepo djevojče!« sva mi je krv
planula kao vatra. To je bilo kod Sokara, kad smo igrali; moj
deda, koji je svirao na klarinetu, osmjehnuo se na to. Tivoli mi
se učinio veliki 1 lijep kao nebo; sav se šija, znaš, zato što svuda
gore staklene lampe, pa ti se čini da si u raju. Sva gospoda iz
Sulanža, iz Oksera i iz Vil-o-Feja tu dolaze. Od te večeri mi je
omililo to mjesto gdje su one riječi odjeknule u mojim ušima
kao vojna muzika. Djevojka bi dala i dušu da čuje to od čovjeka
koga voli!...
— Jest, može biti — odgovori Pekina zamišljeno.

189
 — Samo dođi, pa ćeš čuti taj muški blagoslov! —
uzviknu Katarina, on te neće mimoići. Kad je djevojka
zgodna kao ti, može naći i sreću!... Sin g. Lipena, Amo-
ri, koji nosi haljine sa zlatnom pucadi, mogao bi da te
zaprosi! Ali to nije sve! Kad bi ti znala šta tamo ima
protiv svakog jada! Gle, od Sokarovog kuvanog vina
zaboravljaju se i najveće nesreće. Što se poslije toga sa
nja! čisto se osjećaš lakša!... Zar nisi nikad pila kuvano
vino? ... Ta ti ne znaš šta je život!
Povlastica koju uživaju odrasli ljudi, da ovda-onda properu
grlo čašom kuvanog vina, u tolikoj mjeri izaziva radoznalost
kod djece ispod dvanaest godina da je 2e-nevjeva jednom
okvasila usne u čašici kuvanog vina koje je Ijekar preporučio
njenom bolesnom dedi. Taj pokušaj je jadna djevojčica pamtila
kao neku mađiju, i to može da objasni pažnju s kojom je slušala
Katarinu, a na koju je ova grozna djevojka računala da bi
ostvarila plan čiji je jedan dio već bio uspio. Nema sumnje, ona
je htjela da svoju žrtvu, zbunjenu padom, dovede do onog
moralnog pijanstva, tako opasnog za djevojke koje žive u polju i
čija se mašta, lišena svake hrane, utoliko jače razgorijeva čim
nađe priliku za to. Kuvano vino, koje je bila spremila, trebalo je
sasvim da zavrti mozak njenoj žrtvi.
— A šta se meće u to? — upita Pekina.
— Svašta!... — odgovori Katarina gledajući ispod oka
neće li naići njen brat: — prvo, neko zrnevlje što se donosi iz
Indije, pa cimet i svakojake trave koje te svu promijene kao
mađijom. Čini ti se da imaš sve što voliš! pa si srećna! svemu se
smiješ.
— Mene bi bilo strah da pijem kuvano vino na igranci! —
reče Pekina.
— Od čega strah! — nastavi Katarina — nije to ništa
opasno: pomisli samo koliko je svijeta tamo. Sve gazde gledaju
u nas! Ah! radi tih dana podnosi se mnogo jada! Da vidiš to pa
da umreš, ne bi ti bilo krivo.

190
— Kad bi g. i gospođa Miso htjeli da idu tamo!... —
odgovori Fekina sjajnih očiju.
— Pa ti nisi napustila tvoga dedu Nizerona, a taj dobri
starac bi uživao da vidi kako te svi slave kao kraljicu. Zar ti više
voliš one arminake, Mišoa i druge, nego tvoga dedu i
Burgonjce? Nije lijepo tuđiti se od svojih. I'u onda, šta bi Miso i
njegova žena mogli da kažu ako l)i te deda odveo na sajam u
Sulanž? ... O! kad bi ti znala kako je slatko zapovijedati jednom
čovjeku, kad on Kli'da samo u tebe, i kad možeš da mu kažeš:
»Idi tamo«, kao što ja kažem Godenu, a on odmah ide!... »Učini
to!« i on učini. A ti si tako obučena, vidiš, mala, da bi mogla da
pomjeriš pamet i kakvome gazdi kao što je g. I.ipcnov sin... Taj
g. Amori se zaljubio u moju sestru Mariju zato što je ona plava,
a mene se prosto boji. Ali ti, otkako su te oni tamo u paviljonu
nakitili, prava si curica.
Vješto izbjegavajući da pomene Nikolu, kako bi suz-bila
svako nepovjerenje u toj bezazlenoj duši, Katarina ju je lukavo
opijala vinom laskanja. I ne znajući, ona je dodlrnula tajnu ranu
toga srca. Pekina, iako samo siromašna seljanka, bila je živi
primjer prerane zrelosti, kao i mnoge druge prirode kojima je
suđeno da prije vremena uvenu, kao što su i procvjetale.
Neobični proizvod crnogorske krvi i krvi burgonjske, začeta i
nošena kroz ratne napore, ona je nesumnjivo nosila u sebi
tragove tih okolnosti. Sitna, tanka, boje mrke kao duvanski list,
ni-tskog rasta, ona je bila nevjerovatno snažna, što seljačke oči
nisu umjele da vide, jer je njima nepoznata tajna nervoznih
organizama. Seoski medicinski sistem ne zna za živce.
U trinaestoj godini, Zenevjeva je bila dostigla svoj potpun
uzrast, iako je visinom jedva prelazila djecu njenih godina. Je li
to njeno porijeklo ili burgonjsko sunce učinilo da joj lice bude
kao topaz, u isti mah i tamno i sjajno, tamno po boji, sjajno po
kožnom tkivu, koje je

191
djevojčici davalo starački izgled? Medicinska nauka možda ne bi
pristala da odredi to. Tu preranu starost lica nadoknađivali su
živost, sjaj i onaj mlaz svjetlosti koji su od Pekininih očiju
stvarali dvije zvijezde. Kao kod svih onih očiju punih sunca,
koje možda traže siguran zaklon, njihovi kapci su bili naoružani
gotovo pretjerano dugačkim trepavicama. Kosa, plavkasto-crna,
meka i duga, obilna, krunisala je svojim debelim viticama čelo
skrojeno kao u antičke Junone. Ta divna kruna od kose, te
krupne jermenske oči, to čisto čelo, bacili su u zase-nak donji
dio lica. Nos, iako pravilan u korijenu i lijepo povijen, završavao
se širokim i spljoštenim, kao konjskim nozdrvama. Strast je
ponekad podavijala te noz-drve, i lice je dobijalo tada izraz
bijesa. Kao taj nos, cio donji dio lica ostao je nekako nedovršen,
kao da je prstima božanskog vajara nedostalo ilovače. Između
donje usne i brade razmak je bio tako mali da bi onaj ko uhvati
Pekinu za bradu morao da povrijedi i njene usne; ali zubi nisu
dopuštali da se obrati pažnja na taj nedostatak: rekli biste da ima
duše u tim sitnim, sjajnim, glatkim, lijepo srezanim, providnim
kostima u suviše velikim ustima, zbog čijeg su joj jako savijenog
luka usne ličile na neobično izvijene korale. Svjetlost je tako
lako prolazila kroz njenu usnu školjku, da se ona na suncu činila
ružičasta. Koža na licu, iako opaljena, odavala je čudesnu
mekotu puti. Ako se ljubav sastoji u dodiru, kao što je rekao
B.fon, mekota te kože morala je uticati na dušu i uzbuđivati je
kao miris tatule. Grudi, kao i cijelo tijelo, bile su veoma mršave,
ali su noge i ruke, izazivački male, odavale jednu višu nervnu
snagu, jedan živahan organizam.
Ta mješavina vraške nesavršenosti i božanstvene ljepote,
skladna i pored tolike neskladnosti, jer je divljim ponosom
težila jedinstvu; taj prkos snažne duše u slabom tijelu, ispisan u
očima, bili su takvi da tu djevojčicu nije mogao zaboraviti nlko
ko je jednom vidi. Priroda

192
jo htjela da od toga malog bića stvori ženu, a okolnosti /.nčcća
dale su joj lice i tijelo kao u dječka. Da pjesnik vidi tu neobičnu
djevojku, on bi joj dao Jemen za otadž-')inu, jer je u njoj bilo
nečega i od Afrite i od Genija iz irabljanskih priča. Pekinin
izgled nije varao. Ona je mala dušu svojeg plamenog pogleda,
duh svojih usana "l>:isjanih čudesnim zubima, misao svojeg
uzvišenog če-IJI, žestinu svojih nozdrva uvijek gotovih da
zaržu. Tako li- i ljubav, onakva kako se shvata u usijanom
pijesku, u pustinji, pokretala ovo srce koje je imalo dvadeset go-
lima i pored trinaest ljeta djeteta iz Crne Gore, kojoj je, Kao i
snježnim planinama njene domovine, bilo suđeno tlu se nikad
ne okiti proljećnim cvijećem.
Posmatrači će razumjeti, dakle, kako je Pekina, kod Koje je
strast izbijala na sve pore, budila kod pokvarenih priroda maštu
koju je pretjerivanje uspavalo; kao ";lo vam za stolom polazi
voda na usta kad ugledate one okruglaste, čvornovate, crnim
pjegama posute plodove, Koje probirači na jelu dobro poznaju, i
pod čiju je koru priroda stavila najrjeđi ukus i miris. Zašto je
Nikola, običan radnik, progonio tu djevojčicu dostojnu kakvog
pjesnika, kad su se sve oči iz te doline sažaljivo zaustavljale na
njoj kao na bolešljivoj nakazi? Zašto je Rigu, ■ larac, osjećao
prema njoj mladićku strast? Koji je od "|ih dvojice bio mlad ili
star? Je li mladi seljak bio (ako otupio kao stari lihvar? Kako su
se te dvije krajno-li života spajale u jednoj zajedničkoj i
mračnoj ćudi? Jesu li snaga na izmaku i snaga na pomolu slične
jedna drugoj? Čovjekova pokvarenost je bezdan koji čuvaju
Kfinge; ona počinje i svršava se gotovo uvijek pitanjima bez
odgovora.
I sad se može razumjeti onaj uzvik: Piccina!... koji ise oteo
grofici kad je prošle godine, na putu, vidjela 2e-nevjevu
zabezeknutu izgledom kočija i žene obučene onako kako se
oblačila gospođa de Monkorne. Ova djevojčica, gotovo izrod,
crnogorski energična, voljela je ve-

13 — Seljaci 193
 likog, h]epog, duševnog šumara, ali kao što djeca u tim
godinama umiju da vole, to jest sa žarom djetinjske želje, sa
snagom mladosti, s odanošću koja kod čistih djevica porađa
božansku poeziju. Katarina je, dakle, prešla svojim grubim
rukama preko najosjetljivijih struna te harfe, zategnutih da
prsnu. Igrati pred očima Mišoa, otići na sajam u Sulanž, istaći se
tamo, zapisati se u sjećanje tog obožavanog gospodara!... Kakve
su to bile pomisli! Uliti ih u tu vulkansku glavu, zar to nije zna-
čilo baciti zapaljeno ugljevlje na slamu izloženu avgu-stovskom
suncu?
— Ne, Katarina — odgovori Pekina; — ja sam ružna,
mala; meni je suđeno da živim u zapećku, da ostanem djevojka,
sama na svijetu.
— Ljudi vole malecne djevojke — odgovori Katarina. —
Vidiš li mene? — reče pokazujući svoje dvije mišice — ja se
dopadam Godenu, koji je pravi žabac; dopadam se i onome
malom Šarlu što prati grofa; ali se Lipenov sin boji mene.
Kažem ti opet, mene samo mali ljudi vole i gledajući me kako
prolazim govore za mnom u Vil-o-Feju i Sulanžu: »Ljepota
djevojka!« A ti ćeš se sviđati lijepim ljudima ...
— Ah! Katarina, kad bi to bila istina!... — kliknu Pekina
zadivljena.
— Kako da nije, kad je Nikola, najljepši momak u
kantonu, lud za tobom: samo o tebi sanja, sasvim je izgubio
glavu, a njega vole sve djevojke. To je momak, sila! ... Ako
obučeš bijelu haljinu sa žutim trakama, bi-ćeš najljepša kod
Sokara, na Veliku Gospojinu, kada dolaze sva gospoda iz Vil-o-
Feja. Je li, hoćeš li? ... Evo, ja sam kosila travu, tu, za naše
krave: imam u tikvi malo kuvanog vina koje mi je dao Sokar
jutros — reče ona videći u Pekininim očima onaj izbezumljeni
izraz koji poznaju sve žene; — ja nisam sebična, da ga pod.je-
limo,... povjerovaćeš odmah da i tebe vole...

194
 Za vrijeme tog razgovora, stupajući pažljivo samo na
busenje trave, Nikola se nečujno dovukao do stabla jednog
velikog hrasta nedaleko od humke gdje je njegova »oštra
posadila Pekinu. Katarina, koja je s vremena na vrijeme
pogledala oko sebe, naposljetku spazi brata kad Je pošla po
svoju tikvicu s kuvanim vinom.
— Evo, gutni — reče ona maloj.
— Ovo peče — uzviknu Zenevjeva vraćajući tikvu K.-
itarini pošto je popila dva gutljaja.
—■ Ludo! pazi, — odgovori Katarina i isprazni odjedanput
tu seljačku bocu — eto kako prolazi! kao da ti sunčani zrak
silazi u stomak!
— A ja nisam odnijela mlijeko gospođici Gajar!... —
uzviknu Peklna. — Nikola me je tako uplašio...
— Zar ti ne voliš Nikolu?
— Ne — odgovori Pekina. — Šta mu je te me na ostnvlja
na miru? Ima ih dosta koje bi mu se rado oda-jevule.
— Ali on voli tebe više nego sve djevojke iz doline »kupa,
mala moja ...
— Šta ja tu mogu! — reče ona.
— Vidi se da ga ne poznaješ — odgovori Katarina.
Sa gromovitom brzinom, izgovarajući tu strašnu rečenicu,
Katarina Tonsar obuhvati Pekinu oko struka, obori je na travu,
liši je snage pritisnuvši je na zemlju, i zadrža je u tom opasnom
položaju. Kad je ugledala svoga mrskog gonioca, dijete poče da
zapomaže iza glasa, 1 odbaci Nikolu za čitavih pet koraka udari
vši ga nogom u trbuh; zatim se okrete kao najvještiji gimnastičar
brzinom kojoj se Katarina nije nadala, i ustade da pobjegne.
Katarina, sjedeći na zemlji, pruži ruku, uhvati Pekinu za nogu, i
ova pade koliko je duga licem na zemlju. Taj strašni pad ućutka
hrabru Crnogorku. Nikola, koji se posle onog žestokog udara
povratio, nasrnu bije-fsnn i htjede da dočepa svoju žrtvu. U toj
opasnosti, iako

is« 195
joj se u glavi vrtjelo od vina, dijete dohvati Nikolu za gušu i
steže je iz sve snage.
— Udavi me!... pomagaj, Katarina! — povika Ni
kola glasom koji je jedva prolazio kroz grlo.
I Pekina je vikala iz sve snage; Katarina pokuša da je
ućutka stavivši djetetu ruku na usta, a ona je ujede do krvi. U
tom trenutku se Blonde, grofica i paroh uka-zaše na šumskoj
međi.
— Evo gospode iz Bara, — reče Katarina pomažući
Zenevjevi da ustane.
— Hoćeš li da živiš? — reče Nikola Tonsar djetetu
promuklim glasom.
— Šta onda? — reče Pekina.
— Kaži im da smo se igrali pa ću ti oprostiti — odgovori
Nikola smrknuto.
— Gaduro jedna! hoćeš li tako da kažeš!... — ponovi
Katarina čiji je pogled bio još strasniji od ubilačke prijetnje
Nikoline.
— Hoću, ako me ostavite na miru — odgovori dijete.
— A ja više ne izlazim iz kuće bez mojih makaza.
— Hoćeš li ćutati, ili ću sad da te bacim u Avonu,
— reče bijesno Katarina.
— Vi ste čudovišta!... — vikao je opat; trebalo bi vas
poslati u zatvor i optužiti sudu...
— Eto sad! a šta radite vi po vašim salonima? — upita
Nikola gledajući u groficu i u Blondea koji pre-trnuše. Igrate se,
je li? E, mi imamo polje, ne može se uvijek raditi, i mi smo se
igrali!... Pitajte moju sestru i Pekinu.
— Kako se vi onda tucete, kad se ovako igrate? —
uzvlknu Blonde.
Nikola pogleda na Blondea krvnički.
— Ta govori! — reče Katarina dohvativši Pekinu za
ruku više članka, i stežući je tako da joj na koži ostade
modra grivna — je li da smo se igrali? ...

296
 — Jeste, gospođo, igrali smo se — reče dijete malak-alo
od borbe u koju je bilo uložilo svu svoju snagu, i ruši se na
zemlju kao da će da se onesvijesti.
— Čuli ste je, gospođo, — reče drsko Katarina po-ledavši
na groficu jednim od onih pogleda kojima žena enu presijeca.
Ona uhvati brata pod ruku, i oboje odoše nimalo se ne
varajući u tome šta o njima misle ovo troje. Nikola ,'it! okrete
dvaput, i dvaput se susrete s pogledom Blon-dca, koji je
odmjeravao toga nevaljalca, visokog pet stopa i osam palaca,
crvenog u licu, crne kovrčave kose, ftirokih pleća, čije je lice,
inače dosta blago, imalo na usnama i oko usta crte koje su
otkrivale svirepost urođenu sladostrasnicima i besposličarima.
Katarina je kretala naborima svoje bijele suknje s plavim
prugama na neki izazivački način.
— Kain i njegova žena! — reče Blonde parohu.
— Vi i ne znate koliko je tačno to što kažete —
odgovori opat Broset.
■— Ah! gospodine popo, šta će oni učiniti od mene? - reče
Pekina kad su brat i sestra odmakli toliko da je nisu mogli čuti.
Grofica, bijela kao njen rubac, bila je toliko preneražena da
nije čula ni Blondea, ni paroha, ni Pekinu.
— Ta ovo je da čovek pobjegne i iz zemaljskog raja,... —
reče najzad. — Nego, prije svega, da spasemo ovo dijete iz
njihovih kandži.
— Imali ste pravo, ovo dijete je čitava pjesma, živa
pjesma! — reče sasvim tiho Blonde grofici.
U tom času, Crnogorka se nalazila u onom stanju kad se
tijelo i duša, tako reći, puše, pošto je, prije toga, u buktinju
srdžbe istrošena sva snaga umnih i fizičkih .sposobnosti. To je
ljepota rijetka, uzvišena, koja se pokazuje samo pod pritiskom
kakvog fanatizma, otpora ili pobjede, pod pritiskom ljubavi ili
mučenistva. Pošavši od kuće u haljini s mrkim i žutim sitnim
kockama, s ja-

157
čičom koju je sama ubirala svako jutro, ustajući radi toga ranije,
djevojčica nije još bila primijetila nered svoje haljine uprljane
od zemlje, ni svoje izgužvane jačice. Osjetivši da joj je kosa
spala, ona potraži svoj češalj. U tom trenutku zabune stigao je k
njima i Miso, koji je isto tako čuo zapomaganje. Kad je ugledala
svoga boga, Pekini se povrati sva njena energija.
— Nije me ni dirnuo, gospodine Miso! — uz-
viknu ona.
Taj uzvik, pogled i pokret koji su ga rječito objašnjavali,
pokazaše u trenutku Blondeu i parohu više nego što je gospođa
Miso rekla grofici o strasti te čudne djevojke prema šumaru, a
koju ovaj nije primjećivao.
— Bijednik! — uzviknu Miso.
I, onim nehotičnim, nemoćnim pokretom koji se otima
bezumnima kao i mudrima, on pesnicom zaprijeti Nikoli čiji se
visoki stas vidio kao sjenka u šumi u koju je zalazio sa svojom
sestrom.
— Znači da se niste igrali? — reče opat Broset gledajući
ispod oka Pekinu.
— Nemojte je mučiti — reče grofica — hajdemo natrag.
Pekina, iako iznurena, nađe u svojoj strasti dovoljno snage
da ide: njen obožavani gospodar gledao je u nju! Grofica pođe
za Mišoom jednom od onih staza za koje znaju samo
lovokradice i čuvari šuma, i kojima ne mogu ići dvoje naporedo,
ali koja je izlazila pravo na Avon-ske vratnice.
— Miso — reče ona kad su bili usred šume — treba naći
načina da se odavde ukloni taj nevaljali momak, jer ovoj
djevojčici prijeti i smrt možda.
— Prije svega, — odgovori Miso, — Zenevjeva će odsad
ostajati kod kuće, moja žena neka uzme za slugu Vatelovog
sestrića, koji čisti aleje u parku, a njega ćemo zamijeniti kakvim
momkom iz postojbine moje žene, jer u Bare treba odsad
dovoditi samo ljude u koje smo sl-

198
gurni. Guno i Korneven, stari poočim, dovoljni su da Čuvaju
krave, a Pekina više neće izlaziti sama.
— Ja ću reći gospodinu da vam nadoknadi taj izdatak —
reče grofica — ali nas to neće osloboditi Nikole. Kako ćemo u
tome uspjeti?
— Postoji za to vrlo prost i lak način — odgovori Mi.šo.
— Za nekoliko dana Nikola treba da se javi vojnoj komisiji na
pregled; umjesto da traži njegovo oslobođenje, kako se
Tonsarovi nadaju, gospodin general treba da kaže samo jednu
riječ ...
— Ako je potrebno, otići ću ja sama mome rođaku clc
Kasteran, našem načelniku — reče grofica; — ali, dotle,
strijepim ...
Te su riječi bile izgovorene na kraju staze koja je Izlazila na
raskrsnicu. Kad je stigla do jarka, grofica ne mogade da uzdrži
uzvik; Miso pritrča da je pridrži, po-mislivši da se ubola na
kakav suvi trn; ali zadrhta i nam pred prizorom koji se ukazao
njegovom pogledu.
Marija i Bonebo, sjedeći na padini jarka, pravili su HI- kao
da razgovaraju, a bili su se zacijelo sakrili tu da prisluškuju.
Vidjelo se da su napustili svoje mjesto u .lami kad su čuli da
neko dolazi i raspoznali glasove go-iipoštine.
Poslije šestogodišnje službe u konjici, Bonebo, visok I
suvonjav momak, vratio se prije nekoliko mjeseci u Koriš,
otpušten za svagda Iz vojske zbog rđavog vladanja, jor bi
njegov primjer pokvario i najbolje vojnike. On je nosio brkove i
na čelu jedan čuperak, što je, pored onog naročitog držanja koje
dobijaju vojnici u kasarnama, za-ludivalo sve djevojke iz doline.
Pozadi je, po vojnički, kratko šišao kosu, a sprijeda je kovrčio,
obješenjački zapošljavao, i namještao nakrivo svoju šajkaču.
Jednom riječi, u poređenju sa seljacima koji su gotovo svi išli u
ritpma, kao Muš i Furšon, on je bio pravi gizdavac u svojim
platnenim čakširama, č.zmama i kratkom kaputu. To odijelo,
kupljeno po izlasku iz vojske, nosilo je na sebi

19.9
tragove otpuštenog vojnika i života u polju; ali je pijetao iz
doline imao i bolje za praznične dane. Recimo i to da je Bonebo
živio od izdašnosti svojih dobrih prijateljica, a to je jedva stizalo
za njegov razuzdani život, za pijanke i druge troškove koje je
iziskivalo svakodnevno svraćanje u kafanu kod Mira.
I pored svojeg okruglog, običnog, na prvi pogled dosta
prijatnog lica, taj seoski kicoš činio je utisak opasnog čovjeka.
Imao je manu u očima, nije bio razrok, ali, da se slikarski
izrazimo, oči mu nisu gledale uvijek u istom pravcu, zato što mu
je jedno oko bilo ukočeno. Ta mana, iako neznatna, davala je
njegovom pogledu mračan i nepouzdan izraz koji je,
odgovarajući jednom pokretu čela i obrva, odavao izvjestan
kukavičluk u karakteru i niske sklonosti.
S kukavičlukom je kao i sa hrabrošću: ima ga više vrsta.
Bonebo, koji bi se borio kao najhrabriji vojnik, bio je slab prema
svojim porocima i svojim prohtjevima. Lijen kao gušter, hitar
samo za ono što mu se sviđa, bez ikakve osjetljivosti, u isti mah
i ponosit i podal, sposoban za sve a nehatan, taj kavgadžija i
ženskaroš, da se poslužimo vojničkim izrazom, nalazio je svoju
sreću u tome da čini zlo ili da čini štetu. Na selu, takva narav
daje isto tako rđav primjer kao i u puku. Bonebo je htio, kao
Tonsar i kao Furšon, da lijepo živi a da ništa ne radi. 1 zato je
smisao šta će i kako će, kako bi rekli Vermišel i Furšon.
Koristeći se svojom spoljašnošću sa sve većim uspjehom, a
svojom vještinom u igri bili jara s promjenljivom srećom, on je
zamišljao, kao stalni gost kafane kod Mira, da će se jednog dana
oženiti gospođicom Aglajom Sokar, jedinicom čiča-Sokara,
sopstvenika te kafane koja je, uzimajući u obzir razliku, bila u
Sulanžu ono isto što je Ranelag u Bulonjskoj šumi.
Odati se pozivu gostioničara, priređivati igranke, to je bila
lijepa budućnost koja je zaista predstavljala mar-šalsku palicu za
jednog besposličara. Te navike, taj ži-

200
vot i taj karakter bili su tako grubo ispisani na licu tog gotovana
iz prostog svijeta, da grofica nije mogla da uzdrži uzvik kad je
ugledala ovo dvoje, od kojih se trgla kao da je vidjela splet
zmija.
Marija, luda za Boneboom, bila je gotova i da ukrade za
njega. Ti brkovi, ta brbljiva razmetljivost, to lickanje, dirali su je
u samo srce, kao što se izgled, držanje i ponašanje kakvog de
Marsea dopadaju nekoj lijepoj Parižanki. Svaki društveni krug
ima svoju otmjenost! Ljubomorna Marija je odbijala Amorija,
tog drugog giz-davca u varošici: htjela je da bude gospođa
Bonebo!
— Ej, vas dvoje! ej! čujete li? ... — povikaše iz da
leka Katarina i Nikola kad su spazili Mariju i Boneboa.
Taj oštar uzvik odjeknu u šumi kao divljački krik.
Kad vidje ovo dvoje, Miso pretrnu, jer se pokajao Sto je
govorio. Ako su Bonebo i Marija Tonsar čuli razgovor, iz toga je
mogla proizići samo nesreća. U nepovoljnom položaju u kojem
su se nalazile Bare prema .seljacima, ta okolnost, na izgled
neznatna, morala je biti od presudnog značaja, kao što, u
bitkama, pobjeda ili poraz zavise od jednog potočića koji
čobanče preskoči iz mjesta, a na kojem se artiljerija zaustavi.
Pošto je udvorno pozdravio groficu, Bonebo pobjednički
uhvati Mariju pod ruku i ode pun ponosa.
— To je osvajač srdaca iz doline — reče Miso sasvim tiho
grofici, posluživši se logorskim izrazom koji označava Don
2uana. — To je vrlo opasan čovjek. Kad izgubi na bilijaru
dvadeset franaka, bio bi gotov da ubije i Rigua!... Brz je na zlo
koliko i na uživanje.
— Dosta sam se nagledala svega danas — reče grofica
hvatajući pod ruku Emila; — da se vratimo, gospodo.
Ona sjetno pozdravi gospođu Miso kad vidje da je Pekina
ušla u paviljon. Olimpino neraspoloženje prešlo je i na groficu.

201
 — Šta, gospođo, — reče opat Broset — da nećete, zbog
teškoća, da odustanete od pokušaja da činite dobra u ovom
kraju? Evo ima pet godina kako ja spavam na slamnjači,
stanujem u kući bez namještaja, služim službu bez vjernih koji bi
joj prisustvovali, propovijedam bez slušalaca, obavljam svoj
posao bez bira i bez ikakve novčane nagrade, živim sa šest
stotina franaka koje mi daje država, ne tražeći ništa od vladike, a
trećinu od toga dajem sirotinji. Pa ipak, ja ne očajavam! Kad
biste znali kako provodim zimu ovdje, vi biste razumjeli šta
znači ta riječ! Mene zagrijeva samo misao da spasem ovu dolinu,
da je obratim bogu! Nismo u pitanju mi, gospođo, nego
budućnost. Ako je naš poziv da govorimo siromasima: »Umijte
da sirotujete!« to jest: »Trpite, pomirite se sa sudbinom i radite!«
moramo i bogatašima reći: »Umijte da budete bogati!« to jest:
»Budite smišljeno milosrdni, pobožni i dostojni mjesta na koje
vas je bog postavio!« Vi ste, gospođo, samo čuvari moći koju
daje bogatstvo, i, ako ne ispunjavate obaveze koje ono sobom
donosi, vi ga nećete predati vašoj djeci onako kako ste ga
primili! Vi lišavate svoje potomstvo onoga što je njegovo. Ako i
vi budete sebični kao pjevačica koja je, zaista, svojim nehatom
izazvala zlo čija vas veličina plaši, vi ćete ponova vidjeti
gubilište na kojem su umrli vaši prethodnici zbog grijehova
svojih otaca. Činite dobro nezapaženo, u jednom kutu zemlje,
kao što Rigu, na primjer, čini zlo!... a! to je molitva djelom koja
je bogu draga!... Kad bi, u svakoj opštini, samo troje njih težili
dobru, Francuska, naša lijepa domovina, spasla bi se propasti u
koju srljamo i u koju nas odvlači grešna ravnodušnost prema
svemu što nismo mi!... Promijenite sebe najprije, promijenite
svoj način života, i tada ćete promijeniti i vaše zakone ...
Iako duboko uzbuđena ovim oduševljenim riječima pravog
hrišćanskog milosrđa, grofica odgovori kobnim Vidjećemo! svih
bogataša, koje sadrži toliko obećanja da

202
se oni mogu braniti od pozivanja na njihovu kesu, i koje im
docnije dopušta da ostanu skrštenih ruku pred svakom
nesrećom, pod izgovorom da se ona već dogodila.
Čuvši tu riječ, opat Broset pozdravi gospođu de Mon-korne
i pođe alejom koja je vodila pravo na vratnice prema Blanžiju.
— Valtazarova gozba biće, dakle, vječiti simbol posljednjih
dana jednog društvenog reda, jedne prevlasti, jodnog
gospodarstva!... — reče sam sebi kad se odmakao za deset
koraka. Bože moj! ako je tvoja sveta volja da siromasi kao
bujica poplave i zbrišu današnje društvo, onda razumijem zašto
ostavljaš bogataše u njihovom sljepilu!

XII KAKO JE KRČMA

SKUPŠTINA PROSTOGA SVIJETA

Vičući iz sveg glasa, stara Tonsarovica je privukla nekoliko

ljudi iz Blanžija, koji su htjeli da vide šta se to dešava kod
»Gran-1-vera«: jer rastojanje između sela i krčme nije veće
nego što je između krčme i vratnica prema Blanžiju. Jedan od
tih radoznalih ljudi bio je upravo čiča Nizeron, Pekinin deda,
koji je malo prije toga zvonio na večernje, i sad se vraćao da
okopa koji jarak u svom vinograd.ću, jedinom imanju koje mu
je još ostalo.
Pognut od rada, bijelog lica, srebrne kose, taj stari
vinogradar, jedini pošten čovjek u opštini, bio je, za vrijeme
revolucije, predsjednik jakobinskog kluba u Vil-o--Feju i
porotnik revolucionarnog sreskog suda. 2an--Fransoa Nizeron,
čovjek istoga kova od kojeg su b.li i apostoli, predstavljao je
nekada živu sliku onog svetog Petra koga svi slikari zamišljaju
podjednako, sa četvo-

203
 rougaonim ćelom prostog čovjeka, s obilnom prirodno
kovrčavom kosom radnika, s mišićima proletera, s kožom u
ribara, s onim snažnim nosem, s onim upola podsmješljivim
ustima koja prkose nesreći, u stavu jakog čovjeka koji sječe
drva u susjednoj šumi da bi spremio sebi ručak, dok doktrinari
raspravljaju.
Takav je bio, u četrdesetoj godini, u početku revolucije, taj
čovjek čvrst kao gvožđe, čist kao zlato. Zastupnik naroda, on je
povjerovao u republiku kad je za-grmjelo to ime, strasnije
možda nego sama misao. Povjerovao je u republiku 2an-2ak
Rusoa, u bratstvo među ljudima, u uzajamnost lijepih osjećanja,
u priznanje zasluga, u izbor bez prethodnog udešavanja, jednom
riječi, u sve ono što, u osrednjem prostoru jednog sreza, kolika
je bila Sparta, može biti mogućno, a što u razmjerama jedne
carevine nije ostvarljivo. Svoja ubjeđenja potpisao je svojom
krvlju, njegov jedini sin otišao je na granicu; a učinio je i više,
potpisao ih je svojim interesima, najvećom žrtvom sebičnosti.
Sinovac i jedini nasljednik pa-roha iz Blanžija, taj svemoćni
seoski tribun mogao je da oduzme njegovu zaostavštinu od
lijepe Arsenije, pokojnikove umiljate služavke; ali je on
poštovao volju zavje-štačevu i primio bijedu koja ga je stigla
isto onako brzo kao što je njegova republika počela da propada.
Nikada tuđa ni para ni grančica drveta nije prešla u ruke tog
uzvišenog republikanca, koji bi svijetu omili o republiku da je
mogao da je propovijeda. On nije htio da kupuje narodna dobra;
nije Republici priznavao pravo uzapćivanja. Odgovarajući na
zahtjeve Odbora narodnog Spasa, on je tražio da čestitost
građana čini za svetu domovinu ona čuda koja su mnogi,
trgujući vlašću, pristajali da vrše po cijenu zlata. Taj staro
vremenski čovjek javno je prebacivao Gobertenu ocu njegova
skrivena izdajstva, njegovu popustljivost i njegove zloupotrebe.
Korio je poštenog Mušona, toga narednog predstavnika čije je
poštenje bilo samo nesposobnost, kao i kod toli-

204
kih drugih ljudi koji, držeći u rukama najveću političku moć
koju je narod ikada dao, jednom riječi, oružani svom ;;nagom
jednoga naroda, nisu iz toga izvukli onoliko veličine koliko je
Rišelje umio da nađe u slabosti jednoga 1; ralja. Tako je
građanin Nizeron postao živi prijekor za mnoge. I zato su ga
ubrzo zatrpali kamenjem zaborava 11/. onu strašnu riječ:
»Njemu ništa nije pravo!« riječ onih koji su se nasitili svega za
vrijeme bune.
Taj drugi seljak sa Dunava55 vrati se pod svoj krov u Blanži,
i gledaše kako nestaje jedne po jedne njegove iluzije; vidje kako
se njegova republika završila u carskoj povorci, i zapade u
krajnju bijedu pred očima Rigua, koji je licemjerno umio da ga
u nju svali. Znate li zašlo? Zan-Fransoa Nizeron nije htio nikad
ništa da primi od Rigua. To više puta ponovljeno odbijanje
pokazalo je čovjeku koji je raspolagao parohovom
zaostavštinom kako ga duboko prezire sinovac tog paroha.
Naposljetku je lo ledeno preziranje bilo počastvovano onom
strašnom prijetnjom u pogledu njegove unuke, o kojoj je opat
Broset govorio grofici.
O dvanaest godina francuske Republike starac je napisao za
sebe jednu istoriju, ispunjenu jedino velikim djelima koja će
obesmrtiti to herojsko doba. Za gadosti, pokolje, otmice, taj
dobri čovjek nije htio da zna; on se stalno divio požrtvovanju,
Osvetniku™, narodnim darovima domovini, oduševljenju vojske
na granici, i produ-žavao je svoj san da bi se u njemu uspavao.
Revolucija je imala mnogo takvih pjesnika kao što je bio
čiča Nizeron, koji su pjevali svoje pjesme po selima ili u vojsci,
tajno ili javno, djelima koja je zatrpala prašina toga vihora, kao
što su pod Carstvom zaboravljeni ranjenici uzvikivali »Živio
car!« prije nego što će u-mrijeti. Taj uzvišeni zanos je svojstven
Francuskoj. Opat Broset je poštovao to bezopasno ubjeđenje.
Starac je svom dušom prionuo uz opata samo zbog ove jedne
riječi koju je rekao sveštenik: »Prava republika je u Jevan-

205
đelju.« I stari republikanac je nosio krst, i navlačio crve-no-crnu
odeždu, i bio dostojanstven, ozbiljan u crkvi, i živio od trostruke
dužnosti koju mu je povjerio opat Broset u namjeri da tome
čestitom čovjeku pruži ne toliko da ima od čega živjeti, nego
onoliko koliko je trebalo da ne umre od gladi.
Taj starac, Aristid iz Blanžija, govorio je malo, kao sve
plemenite obmanute duše koje se zavijaju u ogrtač mirenja sa
sudbinom, ali nikad nije propuštao da osudi zlo; i zato su se
seljaci bojali njega kao što se lopovi boje policije. On nije ni
šest puta godišnje svraćao u krčmu kod »Gran-1-vera* iako su
ga tamo uvijek lijepo dočekivali. Starac je proklinjao nedostatak
milosrđa kod bogataša, bunio se protiv njihove sebičnosti, i tom
žicom kao da je još uvijek bio vezan za seljake. I zato su ovi go-
vorili: »Čiča Nizeron ne voli bogataše, on je naš.«
Kao znak opšteg priznanja, o tom lijepom životu mogle su
se čuti u cijeloj dolini ove riječi: »Dobri čiča Nizeron! nema
poštenijeg čovjeka od njega!« Ljudi su ga Često uzimali za
sudiju u izvjesnim sporovima, te je tako u njemu bila ostvarena
ona čarobna riječ: seoski mudrac.
Taj starac, izvanredno čist, i pored svoje nemaštine, nosio
je uvijek čakšire, debele vunene čarape, potkovane cipele,
takozvani francuski kaput s velikom pucadi, koji još uvijek nose
stari seljaci, i mekan šešir sa širokim obodom; ali, običnih dana,
imao je na sebi plavi čojani ka-putić sa toliko zakrpa da je bio
nalik na vez. Ponos čovjeka koji osjeća da je slobodan i dostojan
slobode davao je njegovom licu i njegovom držanju izvjesnu
otme-nost; jednom riječi, on je nosio odijelo, a ne rite!
— E! šta se to desilo, stara? Čuo sam vas sa zvonare! —
upita on.
Starcu ispričaše Vatelov napad, ali govoreći svi zajedno, po
seljačkom običaju.

208
— Ako niste posjekli drvo, Vatel je pogriješio; ali, oko ste
drvo posjekli, učinili ste dva rđava djela — reče čiča Nizeron.
— Izvolite čašu vina — reče Tonsar pružajući starcu punu
čašu.
— Hoćemo li poći? — upita Vermišel izvršitelja.
— Hoćemo; umjesto čiča Furšona uzećemo kmetov-skog
pomoćnika iz Konša — odgovori Brine. Idi naprijed, ja imam da
predam jedno rješenje u dvorac, čiča Rigu je dobio i drugu svoju
parnicu, idem da saopštim presudu.
I g. Brine, pošto se potkrijepio sa dvije čašice rakije, uzjaha
pon*va svoju sivu kobilu, pozdravivši se prethodno sa čiča-
Nizeronom, jer su svi u dolini polagali na to da starac ima lijepo
mišljenje o njima.
Nikakva nauka, čak ni statistika, ne može da objasni više
nego telegrafsku brzinu kojom se raznose vijesti po selima, ni
način kako one prelaze neobrađene stepe koje RU u Francuskoj
optužba protiv upravljača i kapitala. Savremena istorija zna za
onog slavnog bankara koji je šatro svoje konje između Vaterloa i
Pariza (zna se zašto! on je zaradio upravo ono što je car izgubio:
kraljevstvo), a stigao samo za nekoliko sati prije kobne vijesti I
tako su, jedan sat poslije borbe između stare Ton-EJirovice i
Vatela, nekoliko drugih redovnih gostiju »Gran-I-vera* već bili
tu na okupu.
Prvi je došao Kurtekis, u kome biste teško poznali veselog
čuvara okruglih rumenih obraza, kome je žena svako jutro
spremala bijelu kafu, kao što se vidjelo iz pričanja o ranijim
događajima. Postario, smršao, blijed u licu, on je svim očima
pružao strašnu pouku koja nikome ništa nije kazivala.
— Hoće čovjek da se pruža preko gubera, odgovara
lo se onima koji su žalili nekadašnjeg čuvara osuđujući
Rigua; htio je da bude gazda!

207
 I doista, Kurtekis je, kupujući imanje zvano Struga,
zamišljao da će postati gazda, i time se hvalio. A sad je njegova
žena išla da kupi đubre! Ona i Kurtekis ustajali su prije zore,
kopali svoju bogato nađubrenu gradinu, brali njene plodove
nekoliko puta u godini, ne uspijevajući da plate Riguu ništa više
osim kamate na ostatak neisplaćene cijene za imanje. Njihova
kći, koja je služila u Okseru, slala im je svoju zaradu ,ali, i pored
tolikih napora, i pored te pomoći, rok isplate se bio primakao, a
oni nisu imali ni prebijene pare. Kurtekisovica, koja bi ranije, s
vremena na vrijeme, ponudila sebe bocom kuvanog vina i
prženicama, pila je sad samo vodu. Kurtekis se rijetko usuđivao
da svrati kod »Gran-I-vera«, bojeći se da tamo ne potroši tri sua.
Pošto više nije bio čuvar, izgubio je pravo na besplatnu čast u
krčmi, i žalio se, kao sve budale, na nezahvalnost. Jednom riječi,
kao kod gotovo svih seljaka koje je demon svojine pecnuo
svojom žaokom, ukoliko je umor rastao, utoliko je hrana
opadala.
— Kurtekis se mnogo istrošio oko tog imanja, govo
rili su ljudi zavideći mu; trebalo je prvo da postane nje
gov gospodar, pa tek onda da ga uređuje.
Dobričina je nagnojio i obradio tri jutra zemlje koje mu je
prodao Rigu, gradina pored kuće počela je da donosi plodove, a
on je strahovao da će mu imanje biti oduzeto! Odjeven kao
Furšon, on koji je nekad nosio lovačke cipele i dokoljenice,
imao je sad na nogama klom-pe, i optuživao je gospodu iz Bara
da su uzrok njegovoj bijedi! To stalno nespokojstvo davalo je
ovom debelom čovječuljku i njegovom nekad nasmijanom licu
sumoran i utučen izgled, po kojem je bio nalik na bolesnika
koga podgriza otrov ili neka hronlčna boljka.
— Ta šta je vama, gospodin' Kurtekise? da vam
nisu odsjekli jezik? — upita Tonsar videći da dobričina
ćuti pošto mu je on ispričao priču o malopređašnjem
sukobu.

208
— To bi bilo šteta — reče Tonsarovica, dosad mu je sve
dobro išlo; on se rodio u srećan čas.
— Čovjeku se oduzme jezik kad premišlja kako da Iziđe
nakraj s g. Riguom — odgovori sjetno taj ostarjeli starac.
— Eh! — reče stara Tonsarovica — vi imate lijepu kćerku,
sad joj je sedamnaest godina; ako ona bude pametna, lako ćete
se namiriti s tim ugursuzom...
— Poslali smo je u Okser, kod stare gospođe Ma-riot, prije
dvije godine, da je sačuvamo od nesreće — roče on; — prije bih
crkao nego ...
— Ala je lud! — reče Tonsar; — pogledajte moje kćeri,
jesu li umrle? A onaj ko bi rekao da nisu djevojke na svom
mjestu, imao bi da razgovara s mojom puškom.
— Zlo bi bilo spasti na to! — uzviknu Kurtekis nji-Ilajući
glavom; više bih volio da meni neko plati da :;tnaknem kakvog
arminaka!
— Eh! bolje je pomoći ocu nego čuvati buđavo poštenje!
— reče krčmar.
Tonsar osjeti kako ga čiča Nizeron lupi po ramenu.
— Nije lijepo to što govoriš! — reče starac. — Otac Je
čuvar porodične časti. Zato što ste tako radili i navukli ste
preziranje na sve nas, te nas optužuju da ni- BTTIO dostojni
slobode! Narod treba da daje bogatašima primjer građanskih
vrlina i časti. A vi svi, koliko vas ima, prodajete se Riguu za
zlato! Kad mu ne vodite svoje kćeri, nudite mu svoje usluge! To
je ružno!
— Ta pogledajte do čega je došao Kurtekis! — reče
Tonsar.
— Pogledaj do čega sam došao ja! — odgovori čiča
Nizeron; — ali ja mirno spavam, nemam trnja pod glavom.
— Mani ga, Tonsare — reče žena na uvo svome mužu;
znaš kakav je, on sve jedno te jedno, siromah!
Bonebo i Marija, Katarina i njen brat stigoše u taj mah,
puni jeda zbog Nikolinog neuspjeha, a još više zbog

ti — Seljaci 209
onoga što su čuli o planu koji je smislio Miso. Te kad je Nikola
ušao u krčmu svoga oca, on poče strašno da grdi supružnike
Miso i Bare.
— Evo je stigla žetva; ali ja neću otići dok ne zapalim lulu
na njihovim stogovima! — uzviknuo je lup-nuvši snažno
pesnicom o sto pred koji je sjeo.
— Ne deri se tako pred drugima — reče mu Goden
pokazujući mu čiča-Nizerona.
■— Samo neka progovori, zavrnuću mu šiju kao piletu —
odgovori Katarina. — Matoro preklapalo! njegovo je bilo i
prošlo. Pošten, viču, pošten ; čudna mi čuda! takva mu je narav.
Neobičan i zanimljiv prizor pružale su sve te uzdignute
glave, ti ljudi okupljeni u ovoj jazbini na čijim je vratima
stražarila stara Tonsarovica, kako bi oni što piju bili sigurni da
niko neće čuti njihove riječ«.
Među svim tim licima, najstrašnije možda, iako najmanje
upadljivo, bilo je lice Katarininog udvarača Go-dena. Goden,
tvrdica bez zlata, najgori od svih tvrdica: jer, ne treba li prije
onog koji leži na svojem novcu kao kvočka na jajima, staviti
onog koji traži novac? onaj prvi gleda u sebe samoga, ovaj drugi
gleda ispred sebe strašnim ukočenim pogledom; taj Goden bi
mogao da vam predstavi tip najmnogobrojnijih seliačkih lica.
Taj nadničar, omalen, odbijen na pregledu za vojsku zato
što nema propisan uzrast po prirodi mršav, još više smršao od
rada i glupe štednje na jelu, zbog koje na selu propadaju
neumorni radnici kao Kurtekis, imao je lice kao pesnica,
osvijetljeno sa dva žuta oka prošarana zelenom mrežom s
mrkim tačkama, u kojima je gramzljivost bila zalivena
pol'otljivošću, ali bez topline; jer se žudnja, nekad vrela,
stvrdnula kao lava. Koža mu je bila pripijena uz slepooćnice,
mrke kao u mumije. Rijetka brada izbijala mu je kroz bore kao
strnjika u brazdama. Goden se nikad nije znojio, on je i znoj
svoj

210
upijao u sebe. Njegove maljave ruke sa zgrčenim prstima,
nervozne, neumorne, kao da su bile od suvog drveta. luko mu je
bilo tek dvadeset i sedam godina, već su mu HV vidjele bijele
vlasi u crvenkasto-crnoj kosi. Na sebi je Imao bluzu kroz čiji se
razrez crnjela košulja od grubog platna, koju je morao nositi
najmanje mjesec dana, i koju je sam prao u Tini. Klompe su mu
bile iskrpljene starim gvožđem. Prvobitna materija njegovih
čakšira nije w vidjela ispod bezbrojnih zakrpa i komadića.
Najzad, na glavi je nosio nekakvu ružnu kapu koju je očevidno
našao na zemlji u Vil-o-Feju, ispred vrata kakve gaz-dinske
kuće.
Dovoljno uviđavan da ocijeni šta se sve može steći prt-ko
Katarine, on je htio da zamijeni Tonsara kod tCran-I-vera«; i
upotrebljavao je sve svoje lukavstvo, ave svoje sposobnosti da
je zadobije za sebe; obećavao joj je bogatstvo, obećavao joj je
slobodu koju je uživala Tonsarovica; najzad je obećavao svom
budućem ta~ HIU ogromnu rentu, pet stotina franaka godišnje za
njegovu krčmu, dok je potpuno ne isplati, namjeravajući, poslije
jednog razgovora sa g. Brineom, da plaća mjenicama. Kovački
kalfa po zanimanju, taj patuljak je pomogao kolaru kad je ovaj
imao mnogo posla; ali je i kulučio umjesto drugih za dobru
platu. Mada je imao oko hiljadu i osam stotina franaka, koje je
povjerio Go-ln-rtonu i za koje niko nije znao, živio je kao
bijednik, stanovao na tavanu kod svog majstora i pabirčio u
vrijeme žetve. U pojasu svojih prazničnih čakšira nosio je
nSivenu Gobertenovu mjenicu, svake godine obnavljanu I
povećanu kamatom i njegovom uštedom.
— Eh! šta me se tiče! — uzviknu Nikola odgovarajući na
Godenovu obazrivu opomenu. — Kad već moram fin budem
vojnik, vise volim da mi trice u kotarici popiju svu krv
odjedanput nego da je dajem kap po kap... Te da oslobodim ovaj
narod bar jednoga od tih armi-nuka koje je đavo napujdao na
nas.

»• 211
 I on ispriča tobožnju zavjeru koju je Miso skovao protiv
njega.
— A gde bi ti htio da Francuska uzima vojnike?... — reče
ozbiljno sijedi starac ustavši i zastade pred Nikolom u dubokoj
tišini koja je nastala poslije njegove strašne prijetnje.
— Kad odslužiš svoj rok, vraćaš se kući — reče Bonebo
uvrćući brk.
Videći tu na okupu najgore ljude iz okoline, stari Nizeron
zatrese glavom i iziđe iz krčme, pošto je Ton-sarovici pružio
novčić za svoju čašu vina. Kad je on stao na stepenice, pokret
zadovoljstva koji se osjetio u toj gomili pijanica pokazao bi
onome ko bi ih gledao da su se svi ti ljudi otresli žive slike svoje
savjesti.
— Sta veliš na ovo ti, Kurtebote? — upita Vodoaje,
koji naiđe i kome je Tonsar ispričao Vatelov pokušaj.
Kurtekis, koga su gotovo svi u šali nazivali Kurte-bot, puče
jezikom spuštajući svoju čašu na sto.
— Vatel je kriv — odgovori on. — Da sam ja na starkinom
mjestu, izubijao bih se po rebrima, legao bih u postelju, rekao
bih da sam bolestan, optužio bih Tapetara i njegovog čuvara, i
tražio im dvadeset talira odštete. G. Sarkis bi ih dosudio ...
— U svakom slučaju, Tapetar bi ih dao samo da zataška
stvar — reče Goden.
Vodoaje, nekadašnji poljak, čovjek visok pet stopa i žest
palaca, u licu rošav od velikih boginja, upalih obraza, ćutao je u
nedoumici.
— A što si se umudrio ti, dugajlijo? — upita Tonsar koga
je mamila dobit od šezdeset franaka. Moraću da častim za
majkinih dvadeset talira! Dići ćemo graju za tri stotine franaka,
a g. Gurdon bi mogao otići da kaže tamo njima u Barama da je
majci iščašen kuk.
— Možemo i mi da joj ga iščašimo!... — primijeti
krčmarica; — to se radi u Parizu.
— To bi stalo mnogo novaca — odgovori joj Goden.

212
— Ja sam se naslušao svega i svačega, te ne vjerujem da bi
stvar išla kako vi mislite — reče najzad Vo-doaje, koji je često
pomagao sudu i nekadašnjem brigadiru Sudriju. Da je u Sulanžu,
išlo bi i kojekako; g. Sudri predstavlja tamo vlast, a on Tapetaru
ne misli dobra! ali Tapetar i Vatel, ako ih napadnete, umjeće da
io brane, i reći će: »Žena je skrivila, posjekla je drvo; Innčc bi
dopustila da joj se pregleda skupljeno granje nn putu, ne bi
bježala; ako joj se desila nesreća, sama je tome kriva.« Ne, nije
sigurna stvar.
— Kako se Tapetar nije branio kad sam ga ja optužio? —
reče Kurtekis. — Meni je platio.
— Ako hoćete, ja ću otići u Sulanž — reče Bonebo — da
pitam za savjet g. Gurdena, arhivara, te ćete tako Jos večeras
znati može li se omastiti.
— Samo tražiš izgovore da se vrtiš oko one debele ćurke,
Sokarove kćerke — odgovori mu Marija Tonsar lupivši ga po
ramenu tako da mu je u grudima odjeknulo.
U tome času začu se spolja stara burgonjska božična
pesma:
Učinio je veliko čudo Za
stolom, jednog dana, Pretvorio
je vodu u vrču U čisto crno
vino.

Svi poznadoše glas čiča-Furšona kome se ta pjesma morala

naročito sviđati, i koga je pratio Muš tankim glasom.
— Ala su se ovi nakresali! — povika stara Tonsa-rovica
svojoj snasi; — tvoj otac se crveni kao usijan roštilj, a mali se
zajapurio kao žeravica.
— Zdravo! — povika starac; — ala ste se skupili bećari!...
Zdravo! — reče svojoj unuci spazivši ovu kad je poljubila
Boneboa; — zdravo, Marija, poroka puna! vrag je s tobom,
prokleta si ti među ženama, itd.

213
— Zdravo, cijelo društvo! A šta ćete sad, slobodno recite
zbogom vašim snopovima! Ima nešto novo. Rekao sam
ja vama da će vas ćifta nadmudriti; i eto, sad se spre
mio da vas šiba zakonom!... A! eto šta znači boriti se
s ćiftama! ćifte su načinile toliko zakona da im znaju
svaku začkoljicu ...
Odvratno štucanje dade odjednom drugi tok mislima
uvaženog govornika.
— Da je Vermišel ovdje, dunuo bih mu u usta; da
vidi šta je vino iz Alikanta! To je vino! Da nisam Bur-
gonjac, volio bih da budem Španjolac! Bogovsko vinoS
papa se zacijelo njime pričešćuje! To je piće!... Podmla-
dio' sam se!... Čuješ, Kurtebote, da je tvoja žena ov
dje, ... i ona bi mi se učinila mlada! Nema druge, špansko
vino je bolje od kuvanog vina!... Vrijedjelo bi dići neku
bunu makar samo zato da se isprazne podrumi!...
-— A šta to ima novo, tata? — upita Tonsar.
— Neće biti žetve za vas: hoće Tapetar da vam zabrani
pabirčenje.
— Da zabrani pabirčenje!... — zagraja cijela krčma jednim
glasom u kojem se naročito čuo oštar pisak četiri žene.
— Jest — reče Muš — hoće da izda naredbu, da je objavi
preko Groazona, da je izlijepi po cijelom kantonu, i samo će
onaj ko ima sirotinjsko uvjerenje moći da pabirči.
— A zapamtite još i ovo!... — reče Furšon — neće se
puštati gladnice iz drugih opština.
— Sta! šta! — reče Bonebo. — Da ni moja baba, ni ja, ni
tvoja majka, Godene, ne možemo pabirčiti ovuda? Eto kako
vlast podvaljuje! To ćemo da se pitamo!... Ta je li taj kmet-
general došao iz pakla? ...
— Hoćeš li ti ipak pabirčiti, Godene? — reče Tonsar
kolarovom pomoćniku koji je nešto šaputao Katarini.
— Ja nemam ništa, ja sam siromah — odgovori on
— tražiću uvjerenje.

214
 — Koliko su dali ocu za vidru, duško? — pitala je
lijepa krčmarica Muša.
Iako mu se drijemalo poslije jela i oči mu bile pomućene
od dvije boce vina, Muš, sjedeći na Tonsarovičinom krilu, naže
glavu na vrat svoje tetke i odgovori joj lukavo na uvo:
— Ne znam, ali on ima zlatnik!... Ako me htjednete dobro
hraniti mjesec dana, možda ću pronaći gdje ga je sakrio; ima
zlatnik.
— Otac ima zlatnik!... reče Tonsarovica na uvo svome
mužu čiji se glas najviše čuo u hučnoj prepirci u kojoj su
uzimali učešća svi gosti.
— Pst! eto Groazona! — povika stara.
U krčmi zavlada duboka tišina. Kad je Groazon odmakao
dovoljno daleko, stara Tonsarovica dade znak, te ponova započe
razgovor o tome hoće li se pabirčiti, kao ranije, bez uvjerenja o
sirotinjskom stanju.
— Moraćete da se pokorite — reče čiča Furšon; jer
je Tapetar išao kod načelnika i tražio od njega vojsku
da održava red. Pobiće vas kao pse... psi i jesmo! —
uzviknu starac pokrećući s mukom jezik zadebljao od
fipanskog vina.
Na tu drugu Furšonovu objavu, ma koliko da je bila
besmislena, zamisliše se svi u krčmi; oni su vjerovali da je vlast
u stanju da ih ubija bez milosti.
— Bilo je takvih nemira u okolini Tuluze, gdje sam ja
služio vojsku — reče Bonebo; — mi smo marširali s isukanim
sabljama, seljake su hapsili... Bilo je smi-jt'Sno kako su htjeli da
se odupru vojsci. Sud je desetoricu osudio na robiju,
jedanaestoricu na zatvor; načinila .se prava zbrka!... Vojnik je
vojnik, on nosi sablju, a vi uto golih šaka, pa ded sad!...
— Ta šta vam je te ste se poplašili kao jarići? — reče
Tonsar... Može li se što oduzeti mojoj majci, mojim kćerima? ...
Ići će se u zatvor? ... Pa lijepo, progu-taćemo i to; ne može
Tapetar da otjera u zatvor cio svijet.

215
 Uostalom, zatvorenici se hrane bolje kod kralja nego kod
svoje kuće, a zimi im se loži.
— C dje vam je pamet, ljudi? — prodera se čiča Fur-šon.
Bolje je cle-mile oko ćifte nego napadati ga s lica! Inače ćete vi
da izvučete kraći kraj. Ako volite robiju, to je druga stvar! Tamo
se ne radi toliko koliko u polju, to je istina; ali nema čovjek
slobode.
— Možda bi bilo bolje da se neki od nas pokažu junaci, te
da nas oslobode one nemani što se ugnijezdila kod Avonskih
vratnica — reče Vodoaje, koji je uvijek bio najhrabriji na riječi.
— Da svrši s Mišoom?... — reče Nikola. — Tu sam ja.
— Nije to još sazrelo — reče Furšon — svi bismo time
suviše izgubili, djeco. Treba da se uprepodobimo, da se žalimo
na glad: ćifta iz Bara i njegova žena zaže-Ijeće da nam priteknu
u pomoć, i od njih ćete izvući više nego pabirčeći.
— Svi ste vi kukavice! — povika Tonsar. — Neka i bude
povuci-potegni sa sudom i vojskom, ne može se cio svijet
otjerati na robiju, a u Vil-o-Feju i među starim gospodarima biće
i takvih koji će nama da drže stranu.
— To je istina — reče Kurtekis; — samo se Tapetar i žali;
gg. de Sulanž, de Ronkrol i drugi zadovoljni su! Kad samo
pomislim da je taj oklopnik imao hrabrosti da pogine kao drugi,
ja bih još bio srećan kod mojih Avonskih vratnica, a on me je
tako poremetio da ne znam gdje mi je glava!...
— Niko neće htjeti da kreće vojsku za ljubav jednog ćifte
koji se pozavađao sa cijelim svijetom! — reče Go-den. — Sam
je kriv! hoće da uvodi drugi red ovdje, da prevrne svijet
naopako; oni u Parizu reći će mu: Hajd' odatle!
— Oni u Parizu ne govore drukčije, moraju tako, jadni ti
su — reče Furšon osjetivši odjednom nježnost prema vladi;
meni je žao tih dobrih ljudi... Oni su ne-

216
 srećni, nemaju ni pare, kao ni mi, ... a to je glupo ođ njih, pošto
sami kuju novac... Eh! da sam ja vlada!...
— Ali, uzviknu Kurtekis, meni su rekli u Vil-o-Fe-ju da je
g. de Ronkrol govorio, u Skupštini, o našim pravima.
— Ima to u novinama gospodin' Rigua — reče Vo-doaje,
koji je umio da č.ta i da piše, kao nekadašnji poljak; čitao sam ja
to ...
I pored svoje pritvorne raznježenosti, stari Furšon, kao
mnogi prosti ljudi čije osobine pijanstvo pojačava, pratio je
budnim okom i pažljivim uvom tu prepirku koju su razne
upadice činile veoma zanimljivom. I odjednom se diže i stade
nasred krčme.
— Da čujemo starca, pijan je! — reče Tonsar; — i sad ima
dvostruku pamet: i svoju i od vina...
— Iz Spanije!... a to su tri pameti — prekide ga Furšon
smijući se vraškim smijehom. Djeco, djeco, ne ide to tako,
odmah za oči; nemate vi snage za to; nego pođite naokolo, pa na
mala vrata!... Umrtvite se, podvite rep. Zenica se već uplašila, to
znajte! s njom će se lako izići nakraj; ona će da ide odavde, a
ako ona ode, Tapetar će poći za njom, to mu je strast. Eto kako
treba da radite. Ali, da bi oni otišli što prije, ja bih rekao da treba
da ih Lšimo njihovog savjetnika, njihove snage, našeg uhode,
našeg majmuna.
— Koga to?
— Onog prokletog popa! — reče Tonsar; — što istražuje
grijehe i hoće da nas hrani hostijama ...
— To je istina! — povika Vodoaje; bilo nam je lijepo dok
nismo imali popa. Treba da se otresemo toga božja-ka, to je
dušmanin.
— Zgoljavko, — nastavi Furšon nazivajući opata Broseta
nadimkom koji su mu dali zbog njegove neugledne spoljašnosti
— možda ne bi mogao da odoli nekoj namiguši, suviše je postio.
Te ako ga uhvatimo na vrućem mjestu, i nadamo dreku, njegov
vladika će mo-

227
rati da ga ukloni odavde. Ala bi uživao naš čiča Rigu.. Kad bi
Kurtekisova kćerka htjela da iziđe od svoje gazdarice u Okseru,
kako je lijepa, mogla bi da se načini pobožna, te da spase
domovinu. I gotovo!
— A zašto ne bi ti to učinila? — reče Goden tiho Katarini;
— nabrala bi se tu puna kotarica talira, samo da se stvar zataška,
te bi, odjednom, postala gazdarica ovdje...
— Hoćemo li pabirčiti? ili nećemo? — reče Bonebo. —
Marim ja za vašeg popa! Ja sam iz Konša, a mi nemamo popa
da nam soli pamet...
— Slušajte — primijeti Vodoaje, da pitamo čiča-Rigua,
koji zna zakone, može li Tapetar da nam zabrani pabirčenje i on
će nam reći jesmo li u pravu. Ako je pravo na Tapetarovoj strani,
onda ćemo, kako kaže stari, naokolo pa na mala vrata ...
— Pašće tu krv!... — reče mrko Nikola ustajući, pošto je
ispio do dna bocu koju mu je natočila Katarina samo da bi ga
spriječila da govori. — Ako hoćete mene da poslušate, treba
smaknuti Mišoa! Nego ste vi svi dro-nje i kukavice!
— Ja nisam! — reče Bonebo. — Ako ste prijatelji da držite
jezik za zubima, ja uzimam na sebe da udesim Tapetara!... Da
mu pošaljem šljivicu u glavicu! da se osvetim svima onim
oficirskim gadovima!
— Tandara-broć! — uzviknu 2an-Luj Tonsar, koji je važio
pomalo kao Gobertenov sin, i koji je došao u krčmu poslije
Furšona.
Taj momak, koji je već nekoliko mjeseci oblijetao oko
lijepe Riguove služavke, zamijenio je svoga oca u kresanju živih
ograda, sjenica, i u drugim strižačkim poslovima. Odlazeći u
gazdinske kuće, vodio je razgovore i sa gospodarima i sa
slugama, i tako naučio mnogo šta što mu je davalo povlašćen
položaj u kući. I zaista, uskoro će se vidjeti da je 2an-Luj,
okrenuvši se Riguovoj služavci,

218
 opravdao lijepo mišljenje koje su svi imali o njegovoj
umješnosti.
— Sta veliš ti, mudrice? — reče krčmar svom sinu.
— Velim da činite taman ono što ćifte i hoće — odgovori
2an-Luj. — Da zaplašite one iz Bara da biste održali svoja
prava, dobro! ali da ih gonite odavde, i da Ih natjerujete da
prodaju Bare, kao što hoće ćifte iz doline, to ne ide nama u
račun. Ako pomognete da se ras-parčaju velika imanja, gdje ćete
naći zemlju za kupovinu kod bukne druga revolucija? ... Tada
ćete dobijati zemlju džabe, kao što je dobio Rigu; a ako je
dograbe ćifte, ćifte će vam je prodavati pošto je opustoše, i to po
skuplje novce; radićete za njih, kao svi koji rade za Rigua, Vidite
Kurtekisa!...
Te riječi su imale isuviše dubok smisao da bi ih mogli
razumjeti pijani ljudi koji su svi, osim Kurtekisa, skupljali
novac da bi mogli uzeti svoj dio od barskog kolača. I zato su
puštali Zan-Luja da govori, produžujući, kao i u Skupštini,
pojedinačne razgovore.
— Jest, radićete za Rigua! — povika Furšon koji je
jedini razumio svog unuka.
U tome času naiđe Langlime, vodeničar iz Bara; lijepa
Tonsarovica pozva ga unutra.
— Je li istina, gospodine pomoćnice, da će se za
braniti pabirčenje? — upita ona.
Langlime, veseo čovječuljak, sav bijel od brašna, u odijelu
od sive čoje, pope se uz stepenice, a seljaci se odmah uozbiljiše.
— E, djeco moja, i zabraniće se i neće! Sirotinja će
pabirčiti; ali mjere koje će se preduzeti biće vrlo korisne za
vas...
— Kako to? — reče Goden.
— Evo kako: ako se i ne dopusti svoj sirotinji da pabirči
ovuda — odgovori vodeničar obješenjački žmirkajući očima —
vama neće niko smetati da idete na

219
 drugu stranu, osim ako svi kmetovi ne učine isto što i kmet iz
Blanžija.
— Dakle, to je istina?... — reče Tonsar prijetećim glasom.
— Ja — reče Bonebo, nakrivivši svoju šajkaču na uvo i
fićkajući svojim ljeskovim prutom, idem natrag u Konš da javim
prijateljima.
I seoski kicoš ode zviždućući melodiju one kasarn-ske
pjesme:

Ti što znadeš husare iz garde, Poznaješ

li pukovskog trubača?

— Čuješ, Marija, tvoj jaran nekako zaobilazi kad ide u

Konš! — doviknu stara Tonsarovica svojoj unuci.
— Ide da se vidi s Aglajom! — reče Marija, koja priskoči
vratima. Moram ja da se razracunam s tom šotkom!
— Slušaj, Vodoaje, — reče Tonsar bivšem poljaku — otiđi
do čiča Rigua: da znamo šta ćemo? on je naša pamet, a što
rekne, neće nam naplatiti.
— Opet koješta! — primijeti tiho Zan-Luj. On sve prodaje:
Aneta mi je kazala da je opasno slušati njegove savjete.
— Ja vam savjetujem da budete obazrivi — dodade
Langlime, — jer je general otišao u načelstvo zbog vaših
nedjela, a Sibile reče kako se zakleo čašću da će ići i u Pariz da
se žali ministru pravde, i kralju, i cijeloj vladi, ako treba, na
svoje seljake.
— Na svoje seljake!... — začu se vika.
— Zar mi nismo sami svoji gospodari?
Na to Tonsarovo pitanje, Vodoaje iziđe da potraži bivšeg
kmeta.
Langlime, koji je već bio izišao, okrete se na stepenicama i
odgovori:

220
 — Golje da bi golje, gdje su vam pare kad hoćete da
ste svoji gospodari? ...
Iako je bila rečena u smijehu, tu duboku riječ razu-mjedoše
svi otprilike onako kako konji razumiju udarac biča.
— Ta-ra-ta-ta! svoji gospodari!... Je li, momče, po
slije onog što si jutros dobio po prstima, ne svira ti se
u moj klarinet,... — reče Furšon Nikoli.
—- Ne diraj ga, da ti ne presjedne što si popio! — odgovori
grubo Katarina svome dedi.

XIII SEOSKI

LIHVAR

Strategijski, Rigu je bio u Blanžiju ono što je u ratu

predstraža: on je pazio na Bare, i to budno pazio! Nikad policija
neće imati uhode ravne onima koji stupaju u službu mržnje.
Kad je general došao u Bare, Rigu ga je nesumnjivo imao u
vidu za neki plan koji je Monkorneova ženidba S jednom
Troavilovom osujetila, jer se pokazivao voljan da štiti novog
sopstvenika Bara. Njegove namjere bile su tada tako očevidne
da je Goberten smatrao za potrebno da mu ponudi udio u dobiti
posvetivši ga u zavjeru skovanu protiv Bara. Prije nego što bi
primio taj udio i kakvu bilo ulogu, Rigu je htio, prema svojem
sop-Stvenom izrazu, da dotjera cara do duvara.
Kad se grofica već b.la smjestila u dvorcu, jedne male,
prućem opletene dvokolice, zeleno obojene, uđoše jednog dana
u glavno dvorište Bara. G. kmet, zajedno sa svojom kmeticom,
siđe s kola i uputi se peronu prema vrtu. Rigu je spazio groficu
na jednom prozoru. Grofica je bila svom dušom odana vladici,
vjeri i opatu Bro-

221
setu, koji je pohitao da preduhitri svog neprijatelja, te je
Fransoa, po njenoj naredbi, rekao posjetiocima da je gospođa
izišla u šetnju.
Na tu bezobzirnost, dostojnu žene rođene u Rusiji,
benediktinac sav požuti u licu. Da je grofica pokazala želju da
vidi tog čovjeka o kojem je paroh govorio: »To je grešnik koji,
kad hoće da se osvježi, roni u nevaljal-stvo kao u kupatilo«,
možda bi spriječila da se između kmeta i dvorca ukorijeni ona
hladna i smišljena mržnja koju liberali osjećaju prema
rojalistima, i koju naročito podstiču prilike na selu, gdje se
sjećanje na uvrijeđeno častoljublje stalno oživljava.
Nekoliko pojedinosti o tom čovjeku i o njegovom načinu
života, objašnjavajući njegovo učešće u zavjeri koju su njegova
dva ortaka nazivali krupan posao, pomoći će da se predstavi
jedan izvanredno zanimljiv tip stanovnika sa sela, kakav se viđa
samo u Francuskoj, i koji još nečija kičica nije pokušala da
naslika. Uostalom, sve što pripada tom čovjeku ima naročiti
smisao i baca jaku svjetlost na događaje u ovoj dolini: njegova
kuća, kao i to kako raspaljuje vatru u kaminu i kako jede;
njegove životne navike, kao i mišljenja koja iskazuje. Jednom
riječi, taj vjerolomnik objašnjava korist od demokratije, on je
istovremeno i njena teorija i njena praksa, njena alfa i omega,
njen summum".
Vi se sjećate možda izvjesnih tvrdica nad tvrdicama već
predstavljenih u nekim ranijim pripovjetkama? Na prvom
mjestu palanačkog tvrdice, čiČa-Grandea, iz So-mira, kome je
tvrdičluk urođen kao što je tigru urođena svirepost; zatim
Gopseka, zelenaša, krvopije koji uživa samo u moći zlata i
hladno izaziva suze nesreće, da bi saznao odakle izviru; zatim
barona de Nisenžan, koji nečasno poslovanje novcem uzdiže na
visinu politike. Najzad, zacijelo se sjećate slike onoga tvrdice
nasitno, starog Ošona, iz Isudena, kao i onoga drugog, tvrdice
po porodičnom duhu, malog la Bodreja, iz Sansera? Ali

232
 M^mmmmm-~^mm

ljudska osjećanja, naročito tvrdičenje, imaju tako različito

prelive u različitim sredinama našeg društva, da je ostao još
jedan tvrdica da se prikaže u ovoj studiji ljudskih naravi. Ostao
je Rigu! tvrdica sebičnjak, to jest pun nježnosti prema svojim
nasladama, suv i hladan prema drugome, jednom riječi, tvrdica
sveštenik, kaluđer koji je ostao kaluđer da bi iscijedio sav sok iz
onog limuna koji se zove ugodan život, a postao svjetovnjak da
bi se nagrabio svjetskog novca. Da objasnimo najprije
neprekidnu sreću koju je on nalazio u tome što spava pod
svojim sopstvenim krovom.
Blanži, a to znači onih šezdeset kuća koje je opisao Blonde
u svojem pismu Natanu, leži na jednoj uzvišici, lijevo od Tine.
Kako se tamo pored svake kuće nalazi gradina, selo izgleda
veoma lijepo. Nekoliko kuća uzdižu se pored same vode. Na
vrhu te velike grudve zemlje nalazi se crkva, uz koju se nekada
dizao parohijski dom, i koju, kao i u mnogim drugim selima,
okružava groblje.
Bezbožnik Rigu nije propustio da kupi taj parohijski dom
koji je nekad sagradila dobra katolkinja gospođica Soen, na
zemljištu koje je naročito za to kupila. Terasasta gradina, odakle
su se vidjeli atari Blanžija, Su-lanža i Sernea, postavljeni
između dva gospodska parka, odvajala je taj nekadašnji
parohijski dom od crkve. Na njegovoj drugoj strani širila se
velika livada koju je kupio poslednji paroh pred svoju smrt, i
koju je nepovjerljivi Rigu ogradio zidom.
Pošto kmet nije nikako pristajao da vrati parohijski dom
njegovoj prvobitnoj namjeni, opština je morala da kupi za
sveštenika jednu seljačku kuću pored crkve; trebalo je potrošiti
pet hiljada franaka da se ona proširi, opravi i da joj se dokupi
vrtić koji je jednim zidom bio odvojen od sakristije, tako da je,
kao i nekada, bila uspostavljena veza između parohijskog doma
i crkve.
Te dvije kuće, sazidane u istom redu sa crkvom, s kojom
kao da su bile vezane svojim vrtovima, gledale

223
 mm

su na prostor zasađen drvetima, koji je utoliko bolje predstavljao

trg u Blanžiju što je prema novom parohijskom domu grof
podigao jednu poveliku zgradu u kojoj se nalazio opštinski sud i
stan za poljaka, i gdje je trebalo da se smjesti ona škola braće
Hrišćanskog učenja, koju je tako bezuspješno tražio opat Broset.
I tako su se kuće nekadašnjeg benediktinca i mladog sveštenika
ne samo nalazile uza samu crkvu koja ih je i razdvajala i spajala,
nego su i uhodile jedna drugu. Uostalom, opata Broseta uhodilo
je cijelo selo. Glavna ulica, koja je počinjala kod Tine, vijugavo
se pela ka crkvi. Vinogradi i seljačke gradine, jedan šumarak na
samom vrhu uzviši-ce, uzdizali su se iznad sela.
Riguova kuća, najljepša u selu, bila je sagrađena od
krupnog šljunka, koji se nalazi samo u Burgonji, i olijep-Ijena
žutim lijepom koji je bio poravnjen unakrst cijelom širinom
mistrije, tako da je iz njega, kao iz talasa, ovdje--ondje probijalo
lice toga šljunka, većinom crno. Pervaz od lijepa, u kojem se
nije vidio ni jedan jedini takav ka-mičak, gradio je oko svakog
prozora okvir koji je vrijeme izbrazdalo tankim i nepravilnim
pukotinama kakve se viđaju na starim tavanicama. Kapci, grubo
nae.njeni, bili su obojeni tamnozelenom bojom. Nešto mahovine
spajalo je ploče od škriljca, kojima je bio pokriven krov. To je
tip burgonjskih kuća; putnici viđaju hiljade takvih prolazeći tim
krajem Francuske.
Kroz jedna mala vrata ulazilo se u hodnik sa drvenim
stepenicama u sredini. Odmah do ulaza vidjela su se vrata jedne
prostrane odaje sa tri prozora okrenuta trgu. Kuhinja, smještena
pod stepenicama, dobijala je svjetlost iz brižljivo pošljunčanog
dvorišta u koje se ulazilo na kolske vratnice. Takvo je bilo
prizemlje.
Na prvom spratu nalazile su se tri sobe, a gore pod krovom
još jedna sobica.
Uz kuhinju, pod pravim uglom, dizale su se šupe za drva,
šupa za kola i štala za konja. Iznad tih zgrada bili

224
su udešeni tavani, soba za ostavu voća i jedna soba zai
slugu. ■■>
Dvorište za živinu, staja za kravu, obor za svinje, nalazili
su se prema kući.
Vrt, od jednog jutra zemlje otprilike i ograđen zi-dom, bio
je pravi popovski vrt, to jest pun vinove loze i rodnih voćaka, sa
lijepo oivičenim stazama, posutim pi-. ješkom, sa lijehama za
povrće, nađubrenim đubretom iz. stale.
Iza kuće nalazilo se drugo zemljište zasađeno drve-tima,
ograđeno živicom, i dovoljno veliko da dvije krave mogu imati
u njemu pašu za sebe preko cijele godine.:
Unutra u kući, zidovi velike odaje, obloženi drve-tom u
visini naslona, bili su pokriveni starinskim sagovima. Namještaj
od orahovine, potamnio od starosti i ukrašen ručnim vezom,
slagao se sa drvenom oblogom zidova i s podom, isto tako od
drveta. Na tavanici sui se vidjele tri debele grede, ali obojene, a
prostor između njih bio je olijepljen. Na kaminu od orahovog
drveta/ s ogledalom u neobičnom okviru, jedini ukras bila su dva
bakarna jajeta na malom mermernom postolju, koja su se dijelila
na dvoje; kad se gornji dio okrene, to je bio svijećnjak.
Ti svijećnjaci s dvostrukom namjenom, ukrašeni ve-i
rižicama, pronalazak iz vremena Luja XV, počinju da bi-< vaju
rijetki. Uza zid prema prozorima, na zelenom i zlatnom stubu,
nalazio se sat, običan, ali odličan. Drečavim. zavjesama koje su
visile na gvozdenim šipkama bilo je pedeset godina, njihova
pamučna materija s naizmjeničnim ružičastim i bijelim
kockama, kao što su šare na dušecima, bila je donesena iz Indije.
Bife i sto za ručavanje dopunjavali su namještaj koji je,
uostalom, održavan u najvećoj čistoći.
Pored kamina nalazila se ogromna naslonjača, uobičajeno
sjedište Riguovo. U uglu, iznad malog stola koji mu je služio za
pisanje, visio je, okačen o najobičniju

15 — 225
Seljaci
 kuku, jedan mijeh za raspaljivanje vatre, začetak Rigu-ovog
bogatstva.
Po ovom kratkom opisu, čiji se stil takmiči sa stilom oglasa
o prodaji, lako je pogoditi da je namještaj u sobama g. i gospođe
Rigu morao biti sveden na ono što je najneophodnlje; ali bi se
prevario svak ko bi pomislio da je to moglo isključiti stvarnu
vrijednost pojedinih stvari. Tako bi i kaćiperka koja najviše
istražuje zaključila da je veoma ugodno ležati u postelji g.
Rigua, ispunjenoj mekim dušecima, zastrvenoj tank.m platnom,
pokrivenoj perinom koju je nekad za nekog opata kupila neka
pobožna duša, zaštićenoj od vjetra dobrim zavjesama. A tako je
bilo i sve drugo, kao što će se dalje vidjeti.
Prije svega, taj tvrdica je naučio svoju ženu, koja nije znala
ni čitati ,ni pisati, ni računati, da ga sluša •bez pogovora. Ta
jadnica, koja je nekad zapovijedala pokojniku, sad je bila
služavka svoga muža, kuvala je, prala rublje, uza sasvim slabu
pomoć jedne vrlo lijepe djevojke koja se zvala Aneta, koja je
imala devetnaest godina i koja se pokoravala Riguu kao i njena
gospođa, i koja je imala trideset franaka plate na godinu.
Visoka, suva i koščata, gospođa Rigu, žena žuta lica s malo
rumenila na jagodicama, uvijek povezane glave, nosila je radnu
suknju po godinu dana, nije izlazila iz kuće ni na dva sata u
mjesec dana, i zadovoljavala je svoju potrebu za kretanjem svim
poslovima koje odana služavka vrši u jednoj kući. Ni najvještiji
posmatrač ne bi našao na njoj ni traga od onog lijepog stasa, od
svježine kao kod Rubensa, od divnih obLna, sjajnih zuba i
bezazlenih očiju koje su nekada obratile pažnju opata Nizerona
na mladu djevojku. Od jednog jedinog porođaja, kad je dobila
kćer, mladu gospođu Sudri, rasklima tali su joj se zubi, proredile
trepavice, zamaglile oči, potamnjelo lice. Rekao bi čovjek da je
bog htio da kazni ženu koja se udala za sveštenika. Kao sve
bogate doma-

226
cico na selu, ona je uživala što su joj ormani puni novih svilenih
haljina, ili u komadu ili sašivenih; čipke i nakit služili su joj
samo za to da navodi na grijeh zavisti Kiguove mlade služavke
koje su joj sve odreda željele Mitut. To je bilo jedno od onih
bića, pola žena, pola živo-l.nja, rođenih da žive nagonski. Kako
ta nekad lijepa Ar~ Hcnija nije bila koristoljubiva, zavještanje
pokojnog pa-rolia Nizerona ne bi se moglo objasniti bez
neobičnog događaja koji mu je dao povoda, i koji treba ispričati
za pouku nebrojenom plemenu nasljednika.
Gospođa Nizeron, žena starog crkvenjaka, ukazivala je
svaku pažnju stricu svoga muža; jer je očekivano nasljedstvo tog
starca od sedamdeset i dvije godine, koje w cijenilo na četrdeset
i nekoliko hiljada livara, trebalo da porodici jedinog nasljednika
obezbijedi blagostanje koje je pokojna gospođa Nizeron
očekivala prilično nestrpljivo. Ona je, osim sina, imala i jednu
krasnu djevojčicu, nestašnu, bezazlenu, jedno od onih stvorenja
koja MU savršena možda samo zato što mora da ih nestane, jer je
ova umrla kad joj je bilo četrnaest godina od tiljrriobolje, kako
narod naziva malokrvnost. Živi plamen 11 uohijskog doma, ta
djevojčica se kod svoga dede paroli.-i osjećala kao kod svoje
kuće, vedrila je tamo i oblačila, voljela gospođicu Arseniju,
lijepu služavku koju je njen i li-da mogao da uzme 1789,
zahvaljujući slobodi koju su liivr revolucionarne bure uvele u
crkvenu disciplinu. A iK•nija, bratanica stare parohove
domaćice, pozvata je l'il.-i da ovu zamijeni; jer je stara
gospođica Pisar, osjećajući da umire, zacijelo htjela da prenese
svoja prava na li jepu Arseniju.
('odine 1791, u doba kad je opat Nizeron ukazao
ro.sl.oprimstvo Riguu i bratu Zanu, mala Nizeronova dopustila
je sebi jednu vrlo nevinu šalu. Igrajući s Arseni jom i drugom
djecom onu igru u kojoj jedno po jedno sakriva neku stvar koju
drugi traže, i viče: »Vruće!« 111: »Hladno!« prema tome da li
se onaj što traži pri-

IB« 227
miče traženom predmetu, ili se udaljava od njega, maloj
Ženevjevi pade na pamet da mijeh za raspaljivanje vatre sakrije
u Arsenijinu postelju. Mijeh se nikako nije mogao naći; igra
prestade. Zenevjeva, koju je mati odvela kući, zaboravi da vrati
mijeh na njegovo mjesto. Arsenija i njena tetka tražile su mijeh
punu nedjelju dana, a poslije prestadoše da ga traže, moglo se
biti i bez njega; stari paroh raspaljivao je vatru jednom
duvaljkom iz vremena kad su duvaljke bile u modi, i koja je,
nesumnjivo, pripadala kakvom dvoraninu Anrija III. Najzad,
jedno veče, mjesec dana prije svoje smrti, stara domaćica,
poslije ručka na kojem su bili opat Mušon, porodica Nizeron i
paroh iz Sulanža, poče ponova da se vajka zbog mijeha, ne
mogući da objasni kako se to izgubio.
— Ta on je već petnaest dana u Arsenijinoj postelji
— reče mala Nizeronova prsnu vši u smijeh; — da ta lje-
nivica pretresa svoju postelju, davno bi ga našla ...
Godine 1791. tome su se svi mogli nasmijati; ali poslije tog
smijeha, nasta duboka tišina.
— Nije to ništa smiješno — reče domaćica; — otkako
sam ja bolesna, Arsenija provodi noći kraj mene.
I pored tog objašnjenja, paroh Nizeron ljutito pogleda
gospođu Nizeron i njenog muža, pomisli vši da je sve to
namjerno udešeno. Domaćica umre. Dom Rigu je tako vješto
raspirivao parohovu mržnju, da opat Nizeron liši nasljedstva
Fransoa Nizerona u korsit Arseni je Pisar.
Godine 1823, Rigu se još uvijek, iz zahvalnosti, služio
duvaljkom da raspiri vatru, a mijeh je visio o klinu.
Gospođa Nizeron, luda za svojom kćeri, nije ovu
nadživjela; i mati i dijete umrli su 1794. Poslije smrti pa-rohove,
građanin Rigu oženi se Arsenij om, i uze na sebe brigu o njenom
imanju.
Nekadašnji manastirski pokućar Zan, odan Riguu kao pas
svome gospodaru, postao je u isti mah i konjušar i baštovan i
kravar i sobar i povjerenik tog pohotljivog Harpagona.

228
 Arseni ja Rigu, udata 1821. za državnog tužioca, bez
miraza, naslijedila je unekoliko običnu ljepotu svoje majke, a u
potpunosti podmukli duh svoga oca.
Riguu je sad bilo šezdeset i sedam godina, a za posljednjih
trideset godina nije bio nijedanput bolestan: činilo se da ništa
ne može da naškodi tome zaista čeličnom zdravlju. Visok, suv, s
tamnim kolutima oko očiju, gotovo crnih očnih kapaka; kad bi
jutrom dopustio da mu se vidi vrat, zboran, crven i hrapav, vi
biste ga utoliko prije sravnili sa kondorom, što je njegov nos,
vrlo dugačak, šiljast na kraju, povećavao tu sličnost i svojom
crvenom bojom. Njegova glava, gotovo ćelava, uplašila bi
poznavaoce jako ispupčenim potiljkom, znakom despotske
volje. Njegove sivkaste oči, gotovo sakrivene kapcima s
isprepletanim žilicama, bile su stvorene za igru licemjerstva.
Dva pramena kose neodređene boje, lako rijetke da nije
pokrivala kožu, lebdjela su iznad širokih, uspravljenih i
pljosnatih ušiju, a to je crta koja otkriva svirepost, ali samo u
moralnom pogledu, ako ne pokazuje ludilo. Usta, vrlo velika, s
tankim usnama, odavala su da on strahovito mnogo jede, i da
rado pije, .svojim opuštenim uglovima koji su ličili na dvije
zapete, a kojima su curili sokovi, i u kojima se pjenušala plju-
vačka kad je on jeo ili govorio. Takav je morao izgledati 1
Ieliogabala.
Njegovo odijelo, uvijek isto, sačinjavao je dugačak plav
kaput s vojničkom jakom, crna vratna marama, čakšire i širok
prsnik od crne čoje. Njegove cipele, s debelim potplatama,
spolja su bile okovane klincima a iznutra postavljene
nazuvicama koje je plela njegova žena zimskih večeri. Aneta i
njena gospođa plele su i čarape za gospodina.
Rigu se zvao Gregoar. I zato su ga njegovi prijatelji često
nazivali Grigu.
Iako ova slika daje prilično jasnu predstavu o karakteru,
niko nikada neće moći da zamisli dokle je, bez

229
ikakvog otpora i u samoći, nekadašnji benediktinac razvio
nauku o sebičnosti, o udobnosti i o uživanju u svakom obliku.
Prije svega, on je jeo sam, a služile su ga žena i Aneta, koje su
sjedale za sto sa Žanom, poslije njega, u kuhinji, dok je on posle
ručka drijemao čitajući novine.
Na selu se ne zna za nazive pojedinih listova, oni se svi
zovu novine.
Ručak, kao i doručak i večera, uvijek isvrstan, bio je
spremljen s onom vještinom kojom se svešteničke domaćice
razlikuju od svih drugih kuvarica. Gospođa R-gu je sama mutila
i maslac dvaput nedjeljno. Pavlaka je bila stalni sastojak svih
umokaca. Povrće se bralo tako da sa stabljike ide pravo u lonac.
Parižani, naviknuti da jedu zelen i povrće koje po drugi put zri
na suncu, na uličnoj praš.ni, u dućanskom previranju, koje
piljarice zalijevaju i tako mu daju varljivu svježinu, ne znaju za
izvrstan ukus što ga imaju te iste stvari, kojima je priroda poda-
rila prolaznu ali veliku snagu, kad se jedu, tako reći, svježe.
Mesar iz Sulanža donosio je najbolje meso. da ne bi
izgubio mušteriju kao što je strašni Rigu. Živina, gajena u kući,
morala je uvijek da bude najbolja.
To prikriveno staranje o ličnoj udobnosti obuhva-talo je sve
stvari kojima se služio Rigu. Ako su papuče toga dembela i bile
od grube kože, one su bile postavljene dobrim jagnjećim
krznom. Ako je nosio kaput od debele čoje, košulju, koja mu je
dodirivala kožu, i koja se prala i glačala u kući, opreL su
najvještiji prsti u Fri-ziji. Njegova žena, Aneta i Zan pili su
domaće vino, ono koje je Rigu odvajao za svoju kuću pošto bi
obrao vinograd; ali u njegovom zasebnom podrumu, punom kao
što su podrumi u Belgiji, najbolje burgonjsko vino nalazilo se
pored bordovskog, šampanjskog, rusijonskog, ronskog,
španskog, od kojih je svako bilo kupljeno deset godina ranije, i
koje je razlijevao u boce brat 2an. Likeri sa

230
Ostrva bili su najbolje marke; lihvar se bio snabdio njima u
tolikoj mjeri da ih je imao za cio život, a nabavio ih je prilikom
rasprodaje u nekakvom burgonj-7 skom dvorcu.
Bigu je jeo i pio kao Luj XIV, jedan od najvećih među
poznatim izjelicama, a to odaje trošenje snage u sladostrasnom
životu. Obazriv i umješan u svojoj skrive-^ noj izdašnosti, on se
cjenjkao pri svakoj kupovini onako kako umiju da se cjenjkaju
samo crkveni ljudi. Da ga ne bi mogao niko prevariti u
njegovim nabavkama, lukavi kaluđer je zadržavao uzorak i
zaključivao pismene pogodbe; a ako su mu vino ili namirnice
putovali, izvještavao je da će i zbog najmanjeg nedostatka u
količini ili kakvoći odbiti da primi pošiljku.
2an, kod koga se nalazio ključ od sobe za ostavu, voća, bio
je pravi vještak u održavanju plodova iz najljepšeg voćnjaka u
okrugu. Rigu je jeo kruške, jabuke a ponekad i grožđe o Uskrsu.
Nikad proroka, koga njegova okolina smatra za boga, nisu
slušali tako slijepo kako su slušali Rigua u njegovoj kući, u
njegovim najsitnijim ćudima. Pokret njegovih debelih crnih
obrva zadavao je njegovoj ženi, Anetl i Ža-nu samrtni strah; on
je držao svoja tri roba množinom i raznovrsnošću njihovih
dužnosti kao u lancima. Svakog trenutka, to troje jadnika
dobijali su zapovijest da nešto urade, da na nešto pripaze; ali su
najzad počeli da nalaze izvjesno zadovoljstvo u vršenju
neprekidnih poslova: nije im bilo dugo vrijeme. Svima njima je
ugodnost toga čovjeka bila jedna i jedina briga.
Aneta je bila, od 1795, deseta lijepa služavka koju je Kigu
uzeo, zamišljajući da će doći do groba sa tim smjenjivanjem
mladih djevojaka. Bila je došla u šesnaestoj /'odini, a u
devetnaestoj trebalo je da bude otpuštena. Svaka od tih
djevojaka, brižljivo izabrana u Okseru, u Klamesiju, u Morvanu,
bila je primamljena obećanjem na lijepu budućnost; ali je
gospođa Rigu uporno živjela!

231
I uvijek, poslije tri godine, svađa koju bi izazvala služav-kina
drskost prema njenoj jadnoj gospodarici svršavala se
otpuštanjem.
Aneta, pravo remek-djelo fine, nestašne, privlačne ljepote,
zasluživala je vojvodsku krunu. Bila je prilično i oštroumna;
Rigu nije znao ništa o prijateljstvu između nje i Žan-Luja
Tonsara, što dokazuje da je bio zaljubljen u tu lijepu djevojku,
jedinu koja se dosjetila da laskanjem zaslijepi tog risa.
Taj Luj XV bez prijestola nije se držao jedino lijepe Anete.
Kao povjerilac seljaka koji su kupovali zemlju za koju nisu
imali dovoljno novaca, on je načinio svoj harem od doline, od
Sulanža do na pet milja iza Konša prema Briju, ne dajući ništa
drugo osim odlaganja prodaje za ono prolazno blago koje guta
bogatstvo tolikih staraca.
Taj ugodni život, život koji bi se mogao sravnati sa
Bureovim, nije stajao, dakle, nimalo skupo. Zahvaljujući svojim
bijelim robovima, Rigu je sjekao drva, kosio sijeno, žnjeo žito.
Za seljaka, rad je mala stvar, naročito s obzirom na odlaganje
plaćanja kamate. Rigu je zahtijevao uvijek naknadu za
zadocnjenje od nekoliko mjeseci, i u pravom smislu riječi
cijedio je svoje dužnike tražeći od njih lični rad, pravi kuluk koji
su oni voljno vršili, smatrajući da ne daju ništa zato što ne daju
ništa iz džepa. I tako se ponekad Riguu plaćalo više kamate
nego što je bio glavni dug.
Nedokučiv kao kaluđer, ćutljiv kao benediktinac kad piše
istoriju, lukav kao pop, licemjeran kao svaki tvrdica, držeći se
uvijek u granicama zakona, taj čovjek bi bio Tiberije u Rimu,
Rišelje pod Lujem XIII, Fuše, da ga je Želja povukla da ode u
Konvent; ali je on bio dovoljno mudar da ostane Lukul bez
raskoši, sladostrasni tvrdica. Za zabavu svojeg duha imao je
jednu neograničenu mržnju. Kinjio je general grofa de
Monkorne. Pokretao je seljake nevidljivim koncima čije ga je
pomicanje zani-

232
malo kao partija šaha u kojoj su pioni živjeli, konjanici jahali
konje, budale kao Furšon torokale, feudalne kule blistale na
suncu, a kraljica obješenjački davala šah kralju. Svakog dana,
ustajući iz postelje, taj čovjek je sa svog prozora gledao ponositi
krov Bara, dimnjake na paviljonima, krasne vratnice, i govorio
sam sebi: »Sve će to pasti! isušiću ja te potoke, uništiću tu
hladovinu.« Naposljetku, pored velike, imao je i svoju malu
žrtvu. Smišljajući da sruši dvorac, otpadnik se nadao da će opata
Broseta ubiti sitnim pakostima.
Da bismo dovršili sliku ovog raspopa, dovoljno će biti ako
kažemo da je išao u crkvu žaleći što mu žena živi, i pokazivao
želju da se pomiri sa crkvom čim ostane udovac. Pozdravljao je
s poštovanjem opata Broseta kad bi ga sreo, i govorio mu blago,
nikad se ne Ijuteći. Uop-šte, svi ljudi koji pripadaju crkvi, ili koji
su iz nje izi-žli, strpljivi su kao bubice: tome ih je naučila
obaveza da održavaju spoljašnji izgled, vaspitanje koje punih
dvadeset godina nedostaje ogromnoj većini Francuza, čak i
onima koji smatraju da su lijepo vaspitani. Svi konven-tovci
koje je revolucija izvela iz njihovih manastira, i koji su se
prihvatili poslova, pokazali su, svojom hladnoćom i svojom
uzdržijivošću, nadmoćnost koju manastirska strogost daje svoj
djeci crkve, čak i onoj koja je napuštaju.
Još 1792, po događaju sa zavještanjem, Goberten je umio
da prozre lukavstvo koje se krilo pod žučnim licem toga vještog
licemjera; i zato je načinio od njega sebi ortaka, klanjajući se s
njim zajedno Zlatnom teletu. Cim jo osnovana banka Leklerk,
on je savjetovao Riguu da uloži u nju pedeset hiljada franaka,
dajući mu svoje jemstvo za to. I Rigu je postao utoliko važniji
tajni ortak bančin što je ostavljao da se taj kapital povećava
kamatama. U to doba, Rigu je u toj banci imao još oko sto
hiljada franaka, iako je 1816. izuzeo sumu od sto osamdeset
hiljada franaka otprilike, za kupovinu državnih

233
papira koji su mu donosili sedamdeset hiljada franaka rente.
Lipen je znao da Rigu ima za sto pedeset hiljada franaka
hipoteka u malim sumama na velika imanja. A naočigled
cijelom sv.jetu, Rigu je imao nepokretnosti koje su mu donosile
oko četrnaest hiljada franaka čistog prihoda. Mislilo se, dakle,
da Rigu ima oko četrdeset hiljada franaka rente. Ali, što se tiče
njegove gotovine, to je bilo jedno X koje nikakvo pravilo trojno
nije moglo da riješi kao što je samo đavo znao za poslove koje
je on udešavao sa Langl.meom.
Taj opasni lihvar, koji je računao da će živjeti još dvadeset
godina, izmislio je utvrđena pravila po kojima je postupao. On
nije pozajmljivao ništa seljaku koji ne bi kupio bar tri hektara
zemlje i koji ne bi platio polovinu gotovim novcem. Jasno je da
je Rigu bio dobro uočio slabu stranu zakona o eksproprisanju
primjenje-nom na male posjede, i opasnost kojoj se zbog tog
raspar-čavanja dobara izlažu državna kasa i svojina. Ko će se
tužiti sa seljakom koji vam uzme jednu brazdu, a sam ih nema
v.še od pet! Pogled pojedinačnog interesa pre-? duhitriće uvijek
za dvadeset i pet godina uviđavnost zakonodavne skupštine.
Kakva pouka za jednu zemlju! Zakon će uvijek proizići iz jedne
duboke pameti, od jednog genijalnog čovjeka, a ne od devet
stotina umova koji se, ma koliko bili veliki, smanjuju tim što
čine gomilu. Zar Riguov zakon ne sadrži, zaista, osnovu zakona
koji treba tražiti da bi se otklonila besmislica koju predstavlja
svojina svedena na polovine, na trećine, na četvrtine, na desetine
kvadratnog metra, kao u aržantejskoj opštini, koja Ima na
trideset hiljada malih posjeda?
Za ovakve poslove bio je potreban ortakluk tako proširen
kao onaj koji je pritisnuo ovaj srez. Uostalom, kako je u
Lipenovoj kancelariji trećina sprovedenih akata u godini bila za
Riguov račun, on je u bilježniku iz Sulanža imao odanog ortaka.
Taj otmičar je mogao tako da unosi u ugovor o zajmu, koji je
uvijek obavezivao i

234
ženu dužnikovu kad je ovaj bio oženjen, sumu do koje se pela
nezakonita kamata. Seljak, zadovoljan što ima da plaća samo
pet na sto godišnje dokle god bude bio dužan, nadao se uvijek
da će se izvući napornim radom i gnojenjem zemlje, koje je
povećavalo vrijednost Riguove zaloge.
Otuda proizlaze varljiva čudesa onoga što glupavi
ekonomisti nazivaju -mali posjed, a što je rezultat jedne
političke pogreške kojoj imamo da zahvalimo što se francuski
novac nosi u Njemačku, i tamo kupuju konji koje naša zemlja
više ne gaji; pogreška koja će toliko smanjiti rasplod rogate
marve, da za kratko vrijeme ne samo siromašan svijet nego i
malograđani neće moći da kupuju meso (Vidi Seoskog popu.)
Dakle, mnogo je znoja, između Konša i Vil-o-Feja, teklo za
Rigua, koga je svak poštovao; dok je rad koji je skupo plaćao
general, jedini čovjek koji je u dolini bacao novac, donosio
ovome kletve i mržnju koju sirotinja osjeća prema bogatašima.
Zar te č.njenice ne bi ostale neobjašnjive da se nismo osvrnuli
na mediokra-tiju? Fušon je imao pravo, gazde su zamijenile
gospošti-nu. Oni sitni sopstvenici, čiji tim predstavlja Kurtekis,
bili su sebri Tiberija avonske doline, kao što su u Parizu
industrijalci bez novaca argati velikih banaka.
Sudri je radio po primjeru Rigua, od Sulanža do na pet
milja iza Vil-o-Feja. Ta dva lihvara bili su podijelili srez između
sebe.
Goberten, čija se gramzivost upražnjavala u višoj sferi, ne
samo da nije nimalo smetao svojim ortacima nego je još
sprečavao kapitale iz Vil-o-Feja da pođu tim prlnosnim putem.
Sad se može pogoditi kakav je uticaj taj triumvirat Rigu-Sudri-
Goberten postizao na izborima preko birača, čija je imovina
zavisila od njihove milosti.
Mržnja, pamet i bogatstvo, to je bio strašni trougao kojim
se objašnjavao najbliži neprijatelj Bara, generalov

235
uhoda, u stalnoj vezi sa žezđeset ili osamdeset sitnih sop-
stvenika, seljačkih srodnika po krvi ili po tazbini, a koji su se
njega bojali onako kako se ljudi boje povjerioca.
Rigu je nadmašivao Tonsara; jedan je živio od krađe stvari,
drugi se tovio zakonskom pljačkom. Obojica su voljeli da žive
lijepo; to je blia ista narav u dva oblika, jedna urođena, druga
izoštrena manastirskim vaspita-njem.
Kad je Vodoaje izišao iz krčme kod »Gran-I-vera« da
pripita za savjet bivšeg kmeta, bilo je otprilike četiri sata. U to
vrijeme, Rigu je ručavao.
Našavši zatvorena vrata s ulice, Vodoaje pogleda kroz
zavjese viknuvši:
— Gospodine Rigu, to sam ja, Vodoaje ...
2an iziđe na kolske vratnice, i malo potom uvede Vodoajea
rekavši mu:
— Hodi u gradinu; gospodin ima goste.
Ti gosti su bili Sibile, koji je, pod izgovorom da se
sporazumije o dostavi presude koju je donio Brine, razgovarao s
Riguom o sasvim drugoj stvari. Kad je on došao, lihvar je
dovršavao ručak poslasticama.
Na četvrtast sto, zastrt blještavobijelim zastiračem, jer je
Rigu, malo mareći za trud svoje žene i Anete, htio da ima čist
stolnjak svakog dana, generalov upravnik vidje kako se
donesoše tanjirići od bijelog porcelana i jedna duboka činija
puna jagoda, kajsija, bresaka, smokava, badema, svih plodova
kojima je bilo vrijeme, poredanih na vinovom lišću gotovo isto
onako ukusno kao u Barama.
Kad je vidio Sibilea, Rigu mu reče da navuče šip na
unutrašnja vrata s ulice, jer su kod njega sva vrata u kući bila
dvostruka, koliko radi zaštite od hladnoće, toliko i da se kroz
njih ništa ne čuje, i upita ga kakav ga je to hitan posao primorao
da dođe k njemu usred dana, kad može tako lijepo noću da
razgovara s njim.

236
— Tapetar se sprema da ide u Pariz ministru pravde; on je
kadar da vam pričini mnogo neprijatnosti, da traži premještaj
vašeg zeta, svih sudija iz Vil-o-Feja i predsjednika, naročito kad
bude pročitao posljednju presudu koja je donesena u vašu korist.
On se ljuti, vidi u čemu je stvar, a u opatu Brosetu ima
savjetnika sposobnog da doskoči i vama i g. Gobertenu ...
Sveštenici su moćni. Vladika voli opata Broseta. Gospođa
grofica je govorila da će ići svome rođaku načelniku, grofu de
Ka-steran, zbog Nikole. Miso počinje da prozire naše planove.
— Ti si se uplašio — reče lihvar polako pogledavši Sibilea
pogledom koji je pokazivao podozrenje i zato bio manje mutan
nego obično, a bio je strašan. — Sračuna-vaš hoće li ti biti bolje
da pređeš na stranu g. grofa de Monkorne?
— Ja doista ne vidim gdje ću moći, kad vi budete
rasparčali Bare, svake godine pošteno da uštedim četiri hiljade
franaka, kao što to činim ovih pet godina — odgovori bez
ustezanja Sibile. — G. Goberten mi je, u svoje vrijeme, davao
najljepša obećanja; ali odlučan trenutak se primiče, biće loma, to
je izvjesno: obećati i održati nije jedno isto poslije pobjede.
— Govoriću s njim — odgovori Rigu mirno. A dotle, evo
šta bih odgovorio ja kad bi se stvar ticala mene: »Za ovih pet
godina, ti nosiš g. Riguu četiri hiljade franaka godišnje, a taj
čestiti čovjek daje ti za njih sedam i po na sto, tako da danas
imaš kod njega ravno dvadeset i sedam hiljada franaka,
računajući i nagomilanu kamatu; ali kako postoji ugovor sa
svojeručnim potpisima, u dva primjerka, između tebe i Rigua,
upravnik Bara biće otpušten onog dana kad opat Broset podnese
to pismeno Tapetaru na uviđaj, naročito poslije anonimne
dostave koja će obavijestiti o tvojoj dvostrukoj ulozi. Bolje bi,
dakle, učinio da ideš u lov s nama, a da ne tražiš kosti unaprijed,
pošto će ti g. Rigu, koji po zakonu ne mora

237
da ti daje ni sedam i po na sto, ni interes na interes, ponuditi
samo tvojih dvadeset hiljada franaka; a, dok budeš čekao da ih
mogneš primiti tvoja parnica će se odugovlačiti, i presudiće je
sud u Vil-o-Feju. A ako se budeš lijepo vladao, kad g. Rigu
postane sopstvenik tvojeg paviljona u Barama, ti ćeš moći da
raspolažeš sa trideset hiljada franaka otprilike i sa još drugih
trideset hiljada franaka koje bi ti mogao povjeriti Rigu, što bi
bilo utoliko korisnije za tebe, jer će seljaci navaliti na barsko
imanje, podijeljeno na parcele, kao sirotinja na svijet.« Eto šta
bi mogao da ti kaže g. Goberten; a ja nemam da ti odgovaram
ništa, mene se to ne tiče ... Goberten i ja imamo razloga da se
žalimo na ono dijete iz naroda koje tuče svoga oca, i mi
izvršujemo ono što smo naumili. Ako prijatelj Goberten traži
tvoje usluge, meni nije potreban niko, jer su meni odani svi. Što
se tiče ministra pravde, on se često mijenja, a mi smo uvijek tu.
— Ja sam svoje učinio, obavijestio sam vas — reče Sibile
koji se osjeti nasamaren kao magarac.
— Obavijestio o čemu? — upita lukavo Rigu.
— O tome šta će da uradi Tapetar — odgovori krotko
upravnik; — otišao je bijesan u načelstvo.
— Neka ide! Da svi ti Monkornei ne kvare toč-kove, šta bi
radili kolari?
— Donijeću vam hiljadu talira večeras, u jedanaest sati ...
— reče Sibile, — ali bi trebalo da i moji poslovi krenu naprijed.
Ustupite mi nekoliko vaših hipoteka kojima je stigao rok, ...
koju od onih što bi mi donijele nekoliko dobrih parcela ...
— Imam onu Kurtekisovu, a njega hoću da štedim, jer je to
najbolji strijelac u okrugu, ako je prenesem na tebe, izgledaće
da ga goniš za Tapetarov račun, i to bi jednim udarcem ubilo
dvije muve; on bi bio sposoban za sve kad vidi da je propao
gore nego Furšon. Kurtekis se šatro na Struzi, dobro je nagnojio
zemlju, podigao naslo-

238
 ne za voćke pored zidova u vrtu. To imanjce vrijedi četiri hiljade
franaka, grof bi ti dao toliko za ona tri jutra što se graniče s
njegovim lovištem. Da Kurtekis nije žderonja, mogao je da plati
interes onim što se tamo pobije divljači.
— Dobro, prenesite to primanje na mene, istjeraću ja to na
čistinu, kuća i vrt neće me stati ništa; grof će kupiti ta tri jutra.
— Koliki ćeš dio dati meni?
— Za ime svijeta! ta vi biste i od vola namuzli mlijeka! —
uzviknu Sibile. — A ja sam od Tapetara iskamčio zapovijest da
se pabirčenje vrši po zakonu.
—• Zar si postigao to, mladiću? — reče Rigu koji je,
nekoliko dana ranije, savjetovao Sibileu da to predloži generalu.
— Sad ga imamo u rukama, gotov je; ali nije dovoljno držati ga
samo s jedne strane, treba ga dobro upetljati! Povuci šip,
mladiću; reci mojoj ženi da mi donese kafu i likere, i kaži Zanu
neka preže. Ja idem u Sulanž. Dođi doveče!
— Dobar dan, Vodoaje, — reče bivši kmet videći da
ulazi njegov bivši poljak. Sta je? ...
Vodoaje ispriča sve što se desilo u krčmi i upita Ri-gua za
mišljenje o zakonitosti naređenja koja general namjerava da
objavi.
— On ima pravo na to — odgovori jasno Rigu. — Imamo
opakog gospodara; opat Broset je pravi vrag; sve te mjere
izmišlja vaš paroh, zato što ne idete u crkvu, nevjernici! Kako
idem ja! Ima boga, vidite! ... Vi izdi-rete, Tapetaru će uvijek biti
dobro!...
— Bogme ćemo pabirčiti! ... — reče Vodoaje s onom
odlučnošću kojom se odlikuju Burgonjci.
— Bez uvjerenja o sirotnom stanju? — upita lihvar. —
Kažu da je otišao da traži vojsku od načelstva, da vas nauči redu
...
— Pabirčićemo kao i dosad — ponovi Vodoaje.

239
— Pabirčite! ... G. Sarkis će presuditi imate li pravo — reče
lihvar s takvim izrazom kao da onima koji će pabirčiti obećava
zaštitu mirovnog sudije.
— Pabirčićemo i bićemo jači! ... ili Burgonja neće više biti
Burgonja! — reče Vodoaje. Ako žandarmi imaju sablje, mi
imamo kose, pa ćemo vidjeti!
U pola pet, velike zelene vratnice nekadašnjeg parohijskog
doma okretoše se na svojim šarkama, i mrki dorat, koga je 2an
vodio za uzdu, pođe ka trgu. Gospođa Rigu i Aneta, stojeći na
pragu kućnih vrata, gledale su male prućem opletene dvokolice
zeleno obojene, s kožnim zaklonom, u kojima je sjedio gospodar
na mekim jastucima.
— Nemojte se zadržavati, gospodine, — reče Aneta
napućivši usta.
Svi ljudi iz sela, upoznati već sa strogim mjerama koje
kmet namjerava da preduzme, stojali su pred svojim vratima ili
zastajali na Glavnoj ulici videći da prolazi Rigu, i misleći da on
ide u Sulanž da ih brani.
— E, gospođo Kurtekis, naš stari kmet će nas zacijelo
odbraniti — reče jedna stara prelja kojoj je pitanje o šumskim
prestupima zadavalo mnogo brige, jer je njen muž prodavao
kradena drva u Sulanžu.
— Bože moj! boli ga srce kad vidi šta se radi, on je
nesrećan kao i mi — odgovori jadna žena koja bi zadrhtala kad
god se pomene i samo ime njihovog po-vjerioca, i koja ga je, iz
straha, dizala u zvijezde.
— Nije to prazna riječ, i on se doista napatio! — Dobar
dan, gospodine Rigu — reče prelja koju Rigu pozdravi kao i
ženu svog dužnika.
Kad je lihvar prešao Tinu, koja se mogla prelaziti u svako
doba, Tonsar, izašavši iz svoje krčme — reče Riguu na
kantonskom putu:
— Sta, čiča Rigu, Tapetar hoće da mi budemo nje
govi psi?

240
 — To ćemo da vidimo! — odgovori lihvar osinu vši
svoga konja.
—• On će umjeti da nas odbrani — reče Tonsar gomilici
žena i djece koji su se bili okupili oko njega.
— Misli on na vas kao što krčmar misli na zeca kada delje
ražanj — primeti Furšon.
— Drži jezik za zubima kad si pijan! ... — reče Muš
povukavsi svog dedu za bluzu i oborivši ga na travu ispod jedne
topole. Da te ie taj pas čuo, ne bi mu više tako skupo prodavao
svoje riječi ...
U stvari, Rigu je hitao u Sulanž ponesen važnom viješću
koju mu je donio upravnik Bara, i koja se njemu učinila opasna
za tajni sporazum avonskih ćifta.

16 — Seljaci 241
o
t-i
Q
i
—t
O
D
Q
 PRVO DRUŠTVO U SULAN2U

Na šest kilometara otprilike od Blanžija, da se zva-nično

izrazimo, i na isto tolikom rastojanju od Vil-o--Feja, uzdiže se
polukružno na jednom brežuljku, ogranku duge uzvišice,
uporedo s uzvišicom ispod koje teče Avona, varošica Sulanž,
zvana Lijepa, koja taj naziv zaslužuje možda više nego Mant.
Ispod tog brijega Tina se razliva po zemljištu od ilovače na
prostoru od trideset hektara otprilike, i tu vodenice u Sulanžu,
podignute na mnogobrojnim ostavci ma, ocrtavaju tako lijepe
linije kao da ih je zamislio neki arhitekta parkova. Pošto zalije
park u Sulanžu, gdje ispunjava vještačke rječice i jezera, Tina se
uliva u Avonu jednim izvanredno lijepim kanalom.
Dvorac Sulanž, ponova sazidan pod Lujem XIV, po
Mansarovom58 planu, jedan od najljepših u Burgonji, okrenut je
ka varošici. I tako Sulanž i dvorac pružaju

245
jedan drugome koliko lijep, toliko i elegantan izgled. Kantonski
put prolazi između varošice i jedne velike bare koju svijet iz
okoline hvalisavo naziva jezerom.
Ta varošica je jedna od onih prirodnih slika, veoma rijetkih
u Francuskoj, u kojoj nigdje nema lijepoga u toj vrsti. Kao što je
rekao Blonde u svojem pismu, njena ljepota podsjeća na
Švajcarsku, na okolinu Nešatela. Veseli vinogradi koji čine
pojas oko Sulanža dopunjavaju tu sličnost, bez Jure i Alpa,
razumije se; ulice, jedna iznad druge na brijegu, imaju malo
kuća, jer one sve imaju vrtove koji obrazuju gusto zelenilo, tako
rijetko u velikim gradovima. Plavi i crveni krovovi, izmiješani
sa cvijećem, sa drvećem, s terasama obraslim u zelenilo, pružaju
izglede raznovrsne i pune sklada.
Crkva, jedna stara srednjovjekovna crkva, sazidana od
kamena, zahvaljujući izdašnosti gospode od Sulanža, koji su u
njoj podigli za sebe prvo jednu kapelu do hora, a zatim i jednu
podzemnu kapelu, svoju grobnicu, ima, kao i crkva u Lonžimou,
ogromna svedena vrata, iskićena cvjetnim vijencima i malim
kipovima, sa dva stuba sa strane, i u svakom od njih po jedno
udubljenje šiljasto završeno. Nad tim vratima, koja se dosta
često viđaju na malim srednjovjekovnim crkvama koje je slučaj
poštedio od pustošenja kalvinizma, nalazi se jedan trostruki
otvor iznad kojeg se uzdiže kip Bogorodice s djetetom Isusom u
naručju. Spoljni zidovi hora sastoje se od pet punih arkada,
ocrtanih ispupčenjima, sa prozorima od šarenih okana. Zadnji
polukružni dio se oslanja na potporne stubove dostojne kakve
katedrale. Zvonara, koja se nalazi u jednom kraku crkve, jeste
četvrtasta kula sa zvonikom. Ta se crkva vidi iz daleka, jer se
nalazi uvrh velikog trga ispod kojeg prolazi put.
Trg, prilično širok, okružen je zgradama neobična izgleda,
od kojih je svaka iz drugog doba. Mnoge od njih, pola od
drveta, pola od opeka, čije su krovne grede zaštićene škriljcem,
podignute su još u srednjem vijeku.

246
Druge, od kamena i s balkonom, imaju zabate koje su lako
voljeli naši preci, i koji su postali u XII vijeku. Nekoliko njih
privlače pogled onim starinskim, naprijed Istaknutim gredama
sa čudnim likovima, koje obrazuju nastrešnicu i podsjećaju na
vrijeme kad se buržoazija bavila jedino trgov.nom. Najljepši je
nekadašnji kraljevski sud, kuća sa bogato ukrašenom fasadom, u
istom redu su crkvom kojoj savršeno odgovara. Kad je on kao
narodno dobro bio izložen prodaji, kupila ga je opština i u nj
smjestila svoje kancelarije i mirovni sud, u kojem Jo zasjedavao
g. Sarkis otkako je ustanovljeno zvanje mirovnog sudije.
Po ovom kratkom opisu lako je zamisliti trg u Su-lunžu,
ukrašen u sredini neobično lijepim kladencem koji Jo maršal de
Sulanž donio 1520. godine iz Italije, i koji bi služio na čast i
kakvoj velikoj prijestonici. Nepresušni mlnz vode, doveden s
jednog izvora gore na brijegu, dijele četiri Amora od bijelog
mermera sa školjkom u ruci
I kotaricom punom grožđa na glavi.
Književno obrazovani putnici koji prođu tuđa, ako Ikada
bude prošao koji od njih poslije Blondea, upoznaće u njemu
onaj trg koji su proslavili Moli jer i španjolsko pozorište, koji je
tako dugo vladao na francuskoj pozornici, i koji će uvijek
dokazivati da se komedija rodila u toplim krajevima, gdje se
život provodi na trgu. Trg u Sulanžu podsjeća utoliko više na taj
klasični trg, uvijek ,.;li na svim pozornicama, što prve dvije
ulice, presijeca-*
II ići ga upravo u visini kladenca, predstavljaju one kuli-
.;<-, tako potrebne gospodarima i slugama da se sretnu ili
du pobjegnu jedni od drugih. Na uglu jedne od tih ulica,
koja se zove Izvorska ulica, blista firma g. Lipena. Kuće
Sarkisova, poreznika Gerbea, izvršitelja Brinea, arhiva
ra Gurdona i njegovog brata Ijekara, kuća starog g. Žan-
dron-Vatebleda, okružnog šumara, koje njihovi sopstve-
nici održavaju u najvećoj čistoći, shvatajući sasvim

247
ozbiljno laskavi nadimak svojega grada, nalaze se u blizini trga
i obrazuju gospodski kraj Sulanža.
Kuću gospođe Sudri, jer je moćna ličnost nekadašnje
sobarice gospođice Lager izbila u prvi red, tu kuću, potpuno
modernu, sazidao je nekakav bogat vinarski trgovac rodom iz
Sulanža, koji je, pošto se obogatio u Parizu, došao 1793. da
kupuje žito za svoje rodno mjesto. Tu ga je kao zelenaša
premlatila svjetina koja se okupila na viku jednog bijednog
zidara, Godenovog strica, s kojim je on imao nekakvu raspru
zbog svoje raskošne građevine.
Rasprava njegove zaostavštine, o koju su se otimali
pobočni srodnici, odugovlačila se tako da je 1798. Sudri, vrativši
se u Sulanž, mogao da kupi za hiljadu talira u zvečećem novcu
palatu vinarskog trgovca, i on ju je najprije bio izdao pod zakup
okrugu za smještaj žandarmerije. Godine 1811, gospođica Kose,
kojoj se Sudri obraćao za savjet u svakoj stvari, bila je odlučno
protivna da se zakup produži, nalazeći da to nije kuća u kojoj bi
se moglo stanovati kad je u njoj istovremeno i kasarna kako je
ona govorila. Grad Sulanž, uz pomoć cijelog okruga, podiže tada
dom za žandarmeriju, u poprečnoj ulici od opštinskog suda.
Podoficir očisti svoju kuću, i jpovrati joj prvobitni sjaj koji je
bio potamnio od štale i žandarmskog stanovanja.
Ta kuća, podignuta na sprat, i s krovom na kojem se vide
prozori mansarde, ima tri lica, jedno prema trgu, drugo prema
jezeru i treće prema vrtu. Četvrta strana okrenuta je dvorištu
koje dijeli Sudrijeve od susjedne kuće u kojoj je stanovao neki
bakalin, po imenu Vate-bled, čovjek iz drugog društva, otac
lijepe gospođe Plisu, o kojoj će uskoro biti govora.
Sve male varoši imaju po jednu lijepu gospođu, kao što
imaju i po jednog Sokara i po jednu kafanu kod Mira.

248
 Svak će pogoditi da se ispred kuće prema jezeru nalazi
nešto izdignuta terasa sa cvijećem, i s kamenom ogradom koja
se pruža duž kantonskog puta. S te te-i a.sc silazi se u vrt
stepenicama na čijem se svakom ste-peniku nalazi ili
narandžino drvo, ili nar, ili mirta, ili neki drugi ukrasni šib, radi
kojih je na kraju vrta bila podignuta staklara koju gospođa Sudri
uporno zove staklena bašta. Sa strane trga, u kuću se ulazi preko
perona uzdignutog na nekoliko stepenica. Po običaju u malim
varošima, velika kapija, koja služi kao ulaz u dvorište, za
gospodarevog konja i za izvanredne goste, otvara se dosta
rijetko. Redovni posjetioci dolazili su svi pješice i ulazili u kuću
preko perona.
Stil palate Sudri je prost: podnožje kuće oivičeno je
ispupčenim ukras.ma; prozori su uokvireni pervazima
naizmjence tankim i debelim, kao što su pervazi na paviljonima
Gabrijela i Peronea na trgu Luja XV. Ti ukrasi daju, u jednoj
ovako maloj varoši, veličanstven izgled toj kući koja se
proslavila.
Prema njoj, na drugom uglu trga, nalazi se čuvena knfana
kod Mira, čije će osobenosti, a naročito čarobni Tivoli,
zahtijevati docnije podrobniji opis nego što je opis Sudrijeve
kuće.
Rigu je vrlo rijetko odlazio u Sulanž, jer su svi dolazili
njemu na noge, notar Lipen kao i Goberten, Sudri kao i
Zandren, toliko su ga se bojali. A odmah će se vidjeti da bi se
svaki pametan čovjek, kao što je bio nekadašnji benediktinac,
držao po strani kao i Rigu, kad upozna ličnosti o kojima se u
ovoj varošici govorilo: »To je prvo društvo u Sulanžu.«
Od svih tih lica, to predosjećate, najzanimljivija je biln
gospođa Sudri, čija ličnost, da bi bila lijepo predstavljena,
zahtijeva da bude tačno ocrtana.
Gospođa Sudri dopuštala je sebi malo, vrlo malo rumenila,
po ugledu na gospođicu Lager; ali se to malo, po sili navike,
prometnulo u čitave slojeve crvenila za

249
koje su naši stari tako slikovito govorili da bi se moglo nožem
strugati. Kako su bore na licu postajale sve dublje i sve
mnogobrojnije, kmetica je zamislila da će moći da ih ispuni
siridžikom. A pošto joj se i čelo suviše žutjelo, a sljepoočnice se
sijale, ona ih je prevlačila bjelilom, i tankim plavim potezima
izvlačila po njima vene mladosti. To mazanje je davalo
neobičnu živost njenim i inače lukavim očima, tako da bi se
strancima njeno lice učinilo u najmanju ruku čudnovato; ali,
naviknuto na taj vještački sjaj, njeno društvo je nalazilo da je
gospođa Sudri vrlo lijepa.
Ta krupna žena, uvijek u izrezanoj haljini, pokazivala je
svoja leđa i svoje grudi nabijeljene i namazane na isti način kao
i lice; ali, srećom, pod izgovorom da pokaže izvanredno lijepe
čipke, ona je upola pokrivala te hemijske proizvode. Bila je
uvijek utegnuta u struku i vrh struka silazio je vrlo nisko, suknja
je svuda bila ukrašena masnicama, čak i na tom vrhu! ... Suknja
joj je u hodu šuštala, toliko je na njoj bilo svile i karnera.
Ta oprema bila je ove večeri od veoma skupog da-masta,
jer je gospođa Sudri imala stotinu haljina sve bogatijih jednu od
druge, koje su sve proizlazile iz ogromne i prekrasne garderobe
gospođice Lager, i koje je ona sve prekrojila za sebe po
posljednjoj modi iz 1808. Na kosi njene plave vlasulje,
ukovrčenoj i naprašenoj, lebdjela je raskošna kapa sa svilenim
masnicama crvenim kao trešnje, kao što su bile i trake na
haljini.
Ako htjednete da zamislite, ispod te pretjerano kit-njaste
kape, jedno majmunsko lice strahovito ružno, na kojem je prćast
nos, ogoljen kao u Smrti, širokom dlakavom brazdom razdvojen
od usta s vještačkim vilicama, u koja zvuči ulaze kao u lovačke
rogove, teško ćete razumjeti zašto je prvo društvo u varošici i
cio Su-lanž, jednom riječi, smatrao tu tobož-kraljicu za ljepoti-
cu, osim ako se ne sjetite onog malog spisa, ex professo 59 koji je
jedna od najduhovitijih žena našega doba nedav-

250
no napisala o vještini da žena bude lijepa, u Parizu, pomoću
stvari kojima se okružava.
Zaista, gospođa Sudri je prije svega živjela usred
skupocjenih darova koje je bila prikupila kod svoje go-Bpođe, i
koje je bivši benediktinac nazivao fructus belii00. Zatim, ona je
umjela da se koristi svojom ružnoćom preuveličavajući je,
uzimajući na sebe onaj izgled i ono držanje koji se viđaju samo
u Parizu, i za čiju tajnu zna i najobičnija Parižanka, uvijek
majmun, više ili manje. U ležala se jako, nosila pod suknjom
ogromne podme-l.ačc, u ušima oboce od dijamanata, prsti su joj
bili pretrpani prstenjem. Najzad, uvrh struka, između dvije obli-
no pokrivene bjelinom bisera, sijao se jedan gundelj od dva
topaza, sa glavom od dijamanta, dar njene drage /'.ospođe, o
kojem se govorilo u cijelom okrugu. Kao i njena pokojna
gospođa, ona je išla uvijek obnaženih ruku i hladila se lepezom
od slonove kosti sa slikom koju je radio Buše, i koja se
zatvarala dvjema malim ružama.
Kad je izlazila, gospođa Sudri držala je nad glavom pravi
suncobran iz XVIII vijeka, to jest štap na čijem ni' vrhu širio
zeleni štit sa zelenim resama. Kad je ona /Sotala terasom,
prolaznik bi, gledajući je iz velike daljino, pomislio da je to
prohodala neka prilika s Va-toovih111 slika.
U tom salonu koji je bio prevučen crvenim dama-stom, sa
zavjesama od damasta, postavljenim bijelom svilom, i čiji je
kamin bio ukrašen sitnicama iz dobrog »larog vremena Luja
XV, s vatrom, ogradom i krino-vim grančicama koje Amori drže
u vazduhu, u tom salonu punom namještaja od pozlaćenog
drveta s vitkim nogama, moglo se razumjeti što su stanovnici
Sulanža govorili o domaćici: »Lijepa gospođa Sudri«. I njenom
kućom se ponosilo cijelo to glavno kantonsko mjesto.
Ako je prvo društvo te male varoši vjerovalo u svoju
kraljicu, njegova kraljica je isto tako vjerovala u samu sebe. Po
pojavi koja nije rijetka, i koju sujeta pojedinih

251
matera, kao i sujeta pojedinih pisaca, izvršuje svaki čas pred
našim očima za književna djela kao i za kćeri za udaju, za
sedam godina Košeova se tako potpuno pretopila u gospođu
kmeticu, da se Sudrijevica ne samo nije više sjećala svojeg
prvobitnog položaja, nego je još vjerovala da je prava otmjena
gospođa. Ona je tako dobro zapamtila držanje glave, tanak glas,
pokrete i ponašanje svoje gospodarice, da je, našavši se u
njenom izo-bJju, našla i njenu oholost. Ona je znala uprste svoj
XVIII vijek, pričice velike gospode i njihovo međusobno
srodstvo. To znanje stečeno u predsoblju davalo joj je predmet
za razgovor koji je mirisao na prisluškivanje. Ali je ovdje njena
sobarička duhovitost važila kao duhovitost dobrog ukusa. U
moralnom pogledu, kmetica je bila, ako hoćete, od lažnog
dijamanta; ali, za divljake, zar đinđuva ne vrijedi koliko i
dijamant?
Ta žena je slušala kako joj se ulaguju, kako je dižu u
zvijezde, kao što su nekada njenu gospođu dizali u zvijezde
ljudi iz njenog društva, koji su kod nje ruča-vali po jedanput
svakih osam dana, a kavu i liker pili kad god bi došli pri kraju
ručka, što je bio dosta čest slučaj. Nikakva ženska glava ne bi
mogla da odoli zanosnoj moći tog neprestanog kađenja. Zimi se
taj salon, dobro zagrijan, lijepo osvjetljen voštanim svijećama,
punio najbogatijim ćiftama, koji su pohvalama plaćali fine
likere i izvrsno vino iz podruma drage gospođe. Redovni gosti i
njihove žene, koji su uistinu uživali svu tu raskoš, štedjeli su
tako na ogrevu i osvjetljenju. I onda, znate li šta se govorilo na
pet milja unaokolo, Čak i u Vil-o-Feju?
— Gospođa Sudri izvanredno lijepo gosti, kazivalo se
prilikom razgovora o svima redom viđenim ličnostima u
okrugu; ona drži otvorenu kuću; kod nje je neobično prijatno.
Ona umije da bude bogata. Umije svakog da nasmije. A što ima
srebro! To je kuća kakvih ima samo u Parizu!...

252
 Srebro koje je Bure poklonio gospođici Lager, raskošan
srebrni pribor od slavnog Žermena, Sudrijevica je prosto ukrala.
Poslije smrti gospođice Lager, ona ga je prosto odnijela u svoju
sobu, a nasljednici koij nisu znali ništa o vrijednostima koje
nasljeđuju, nisu mogli ni da j;a traže.
Dvanaest ili petnaest ličnosti, koje su predstavljale prvo
društvo u Sulanžu, govorile su od nekog vremena o gospođi
Sudri kao o prisnoj prijateljici gospođice La-l'.cr, odbijajući reč
sobarica, i tvrdeći da se ona žrtvovala za pjevačicu pristavši da
bude družbenica te velike umjetnice.
Stvar čudna i istinita! sve te obmane, koje su postale
stvarnost, prostirale su se kod gospođe Sudri čak i u samu oblast
srca; ona je tiranski vladala i nad svojim mužem.
Zandarm, primoran da voli ženu deset godina stariju od
sebe, koja je sama upravljala svojom imovinom, održavao ju je
u uvjerenju koje je ona najzad i sama stekla o svojoj ljepoti. Pri
svem tom, kad su mu zavidjeli, kad su mu govorili o njegovoj
sreći, žandarm je ponekad poželio da se sagovornik nađe na
njegovom mjestu; jer, da bi sakrio svoja sitna nevjerstva, on je
preduzimao sve mjere predostrožnosti koje čovjek preduzima
prema jednoj mladoj obožavanoj ženi, i tek je prije nekoliko
dana mogao da uvede u kuću jednu lijepu služavku.
Ova malo pretjerana slika te kraljice, na kakve se nailazi po
palankama još i u naše dane, jedne više ili manje visokog
porijekla, druge koje pripadaju finansij-skim krugovima, kao što
je jedna udovica nekadašnjeg zakupca poreza u Tureni, koja i
danas oblaže obraze listovima telećeg mesa; ova slika, rađena
prema prirodi, ne bi bila potpuna bez dragog kamenja u koje je
bila uokvirena, bez glavnih dvorana koje je isto tako potrebno
ukratko opisati, ako ni zbog čega drugog samo zato da se
objasni koliko su strašni takvi liLputanci, i

253
kakvi su organi javnog mišljenja po zabačenim palankama.
Neka se niko ne vara u tome, ima mjesta koja, kao Sulanž, nisu
ni zaselak, ni selo, ni varošica, a predstavljaju istovremeno i
varoš i selo i zaselak. Lica njihovih stanovnika su sasvim
drukčija od lica iz dobrih i mnogoljudnih gradova u
unutrašnjosti; seoski život utiče tamo na njihove navike; i ta
mješavina svih boja proizvodi zaista originalne ličnosti.
Poslije gospođe Sudri, najvažnija ličnost bio je notar Lipen,
punomoćnik gospode de Sulanž, jer nema potrebe da se govori o
starom Žandren-Vatebledu, okružnom šumaru,
devedesetogodišnjaku koji je bio jednom nogom u grobu, i koji,
otkako je gospođa Sudri stupila na prijesto, nije izlazio iz kuće;
ali, pošto je vladao nad Sulanžom kao čovjek koji je zauzimao
svoj položaj još za vrijeme Luja XV, on je govorio ponekad, u
svojim svijetlim trenucima, o pravosuđu Sudbenog stola.
Iako je nabrojao četrdeset i pet premaljeća, Lipen, svjež i
rumen, zahvaljujući gojaznosti koja neizbježno stiže kabinetske
ljude, još je pjevao ljubavne pjesme: i zato se oblačio u
elegantno odijelo salonskih pjevača. On je ličio gotovo na
Parižanina sa svojim brižljivo očišćenim čizmama, svojim
prsnicima žutim kao sumpor, svojim kaputima na struk, svojim
bogatim svilenim vratnim maramama, svojim čakširama po
modi. Kosu je ko-vrčio kod vlasuljara iz Sulanža, živih novina
te varošice, i važio je još uvijek kao ženskaroš zbog svoje veze
sa gospođom Sarkis, ženom Bogatog Sarkisa, koja je, bez
upoređivanja, bila u njegovom životu ono što je rat u Italiji bio
za Napoleona. On je jedini odlazio u Pariz, gdje je bio primljen
kod Sulanžovih. I samo da ste ga čuli kad progovori, zacijelo
biste pogodili da je on kao svjetski čovjek imao presudnu riječ u
pitanjima elegancije. On se o svakoj stvari izražavao samo
jednom riječi u tri oblika, umjetničkom riječi koješta.

254
 Čovjek, komad namještaja, žena, mogli su biti koješta;
zatim, s više nedostataka; ko-ješta; najzad, kao po-»Ijednji
stupanj, kojestarija! Kojestarija, to je značilo isto što i
umjetničko To ne važi! zbir sveg preziranja, Koješta, moglo se i
popraviti; za koješta nije bilo pomoći; ali kojestarija! oi bolje je
bilo nikako i ne izlaziti I/, ništa vila! Što se tiče pohvale, ona se
svodila na ponavljanje riječi divno!... »To je divno!« bio je prost
oblik njegovog divljenja. »Divno! divno! ...« mogli ste biti
spokojni. Ali se sa: »Divno! divno! divno!« ništa ne mo-2o
uporediti, time se dostizalo nebo savršenstva.
Ćata, jer je on sam za sebe kazivao da je ćata, Škrabalo,
pisarčić, šaleći se uzdizao se iznad svojeg položaja; ćata se
udvarao riječima gospođi kmetici koja je osjećala izvjesnu
slabost prema Lipenu, iako je on bio plav i nosio naočari.
Košeova je oduvijek voljela samo finomanjaste ljude, brkate, s
maljavim rukama, jednom riječi. Alkide62. Ali je za Lipena činila
izuzetak zbog njegove elegancije, a, uostalom, mislila je da će
njen trijumf u Sulanžu biti potpun tek s jednim obožavaocem;
međutim, na veliko očajanje Sudrijevo, kraljičini obo-žavaoci
nisu se usuđivali da svojem divljenju dadu oblik preljube.
Catin glas bio je kreštavi tenor; puštao ga je ponekad da se
čuje u uglu salona, ili na terasi, tek koliko da podsjeti na svoj
prijatni dar, sprud na koji nasjedaju svi ljudi s prijatnim darom,
čak i genijalni ljudi, na žalost!
Lipen se bio oženio nekakvom bogatom nasljednicom u
seljačkim klompama i plavim čarapama, jedinicom nekog
trgovca solju, koji se obogatio za vrijeme revolucije, u doba kad
su svi krijumčari soli ostvarivali velike dobiti zahvaljujući
otporu koji je nastao protiv poreza na so. On je mudro ostavljao
svoju ženu kod kuće, gdje je Bebelu zadržavala platonska strast
prema jednom veoma lijepom prvom pisaru koji nije imao ništa

255
osim svoje plate, koji se zvan Bonak, i u drugom društvu igrao
istu ulogu koju i njegov principal u prvom.
Gospođa Lipen, žena bez ikakvog vaspitanja, pojavljivala
se samo svečanih dana, kao neko burgonjsko bure odjeveno u
baršun, s malom glavom uraslom u ramena neodređene boje.
Njen pojas se nikakvim načinom nije mogao održati na svojem
prirodnom mjestu. Bebela je prostodušno priznavala da joj
obazrivost ne dopušta da nosi stežnjake. Jednom riječi, ni mašta
kakvog pjesnika, ili, bolje, ni mašta kakvog pronalazača, ne bi
našla na Bebelinim leđima ni traga od one zavodljive linije koju
pravi kičma kod svih žena koje su zaista žene.
Bebela, okrugla kao kornjača, pripadala je ženkama
beskičmenjacima. Ta strašna razvijenost masnog tkiva zacijelo
je mnogo umirivala Lipena u pogledu male strasti debele
Bebele, koju je i on bezočno zvao Bebela, i čemu se niko nije
smijao.
— Šta je, u stvari, vaša žena? — zapitao ga je Bogati
Sarkis, koji jednog dana nije mogao da svari riječ kojcštarija,
iskazana za neki jevtino kupljen komad namještaja.
— Moja žena nije ono što je vaša, još nije dobila određen
oblik — odgovorio je on.
Lipen je pod svojim grubim omotačem krio oštar duh; i bio
je toliko uviđavan da ne govori o svojem bogatstvu, u najmanju
ruku onolikom koliko je bilo i Riguovo.
Sin g. Lipena, Amori, zadavao je svom ocu mnogo jada.
Taj jedinac, jedan od mnogih Don Zuana u tom kraju, nije htio
da prihvati očev poziv; zloupotrebljavao je svoj položaj sina
jedinca prazneći ocu kesu nemiLce, ali je otac, stalno popustljiv,
kazivao prilikom svake njegove ludosti: »Ta i ja sam bio takav!«
Amori nije nikada dolazio gospođi Sudri, koja ga je gnjavila
(Sic!): jer je pokušavala, sjećajući se onog što je vidjela kao so-
barica, da vaspita tog malog čovjeka koji je najradije

256
 igrao bilijara u kafani kod Mira. On se tamo miješao s iđavim
društvom iz Sulanža, čak i sa svakojakim Bone-boima. Tjerao je
vjetar kapom (riječ gospođe Sudri), a na ukore svoga oca
odgovarao uvijek istom pjesmom: »Vratite me u Pariz, ovdje mi
je dosadno! ...«
Lipen je završavao, na žalost! kao svi ljepotani, jednim
odnosom, tako reći, bračnim. Njegova poznata strast bila je žena
drugog izvršitelja mirovnog suda, gospođa, Kufemija Plisu, za
koju on nije imao tajni. Lijepa gospoda Plisu, kći bakalina
Vatebleda, vladala je u drugom društvu kao gospođa Sudri u
prvom. Taj Plisu, nesrećni suparnik Brineov, pripadao je, dakle,
drugom društvu 11 Sulanžu; jer ga je zbog ponašanja njegove
žene, koje je on dopuštao, kako se govorilo, prvo društvo
prezlralo.
Ako je Lipen bio pjevač prvog društva, g. Gurdon, ljekar,
bio je njegov naučnik ... O njemu se govorilo: »Imamo mi ovdje
jednog naučnika prvog reda.« Kao što je gospođa Sudri (koja se
razumijevala u tome, pošto je jutrom uvodila svojoj gospođi
Pičinija i Gluka, i oblačila gospođicu Lager u Operi) uvjeravala
svakoga, čak i Lipena, da bi se on svojim glasom proslavio; tako
je isto žalila što ljekar ne objavljuje ništa od svojih misli.
G. Gurdon je prosto ponavljao Bifonove i Kivije-ove° 3
misli o zemljinoj lopti, što bi ga teško moglo uzdići na stepen
naučnika u očima Sulanžovaca; ali je on skupljao školjke i
trave, ali je umio da puni ptice; ... jednom riječi, on je težio za
slavom da gradu Sulanžu zavješta zbirku životinja i bilja; i zato
je u cijelom okrugu važio za velikog prirodnjaka, za Bifonovog
sljedbenika.
Taj ljekar, nalik na kakvog ženevskog bankara, jer je kao i
on bio sitničar, hladan po izgledu i puritanski čist, iako nije
imao njegov novac ni njegov računski duh, pokazivao je s
najvećom ljubaznošću tu slavnu zbirku u kojoj su se nalazili
jedan medvjed i jedan mrmot koji su uginuli prilikom prolaza
kroz Sulanž; svi glodari u okrugu, poljski miševi, divlji miševi,
domaći miševi, pa-

17 — Seljaci 257
covi itd; sve rijetke ptice ubijene u Burgonji, među kojima je
počasno mjesto zauzimao jedan alpijski orao uhvaćen u Juri.
Gurdon je imao i zbirku lep.doptera, pri čijem ste imenu
zamišljali nekakva čudovišta, a kad ste ih vidjeli, kazivali ste:
»Pa to su leptiri!« Zatim priličnu gomilu okamenjenih školjki
koje su ranije pripadale zbirkama nekolicine njegovih prijatelja,
koji su mu na samrti zaveštali svoje školjke, i najzad minerale iz
Bur-gonje i sa Jure.
To blago, raspoređeno po staklenim ormanima čije su
ladice sadržavale zbirku insekata, zauzimalo je cio prvi sprat
Gurdonovog doma, i činilo izvjestan utisak čudnim natpisima,
mađijom boja i skupom tolikih predmeta na koje se ne obraća ni
najmanja pažnja kad se vide u prirodi, a koje izazivaju divljenje
pod stakletom. Posjeta zbirci g, Gurdona uvijek se unaprijed
zakazivala.
— Imam — govorio je on ljubopitljivcima — pet stotina
brojeva iz ornitologije, dvije stotine sisara, pet hiljada insekata,
tri hiljade školjaka i sedam stotina primjeraka iz mineralogije.
— Kakvo ste samo strpljenje imali! — ogvorile su
gospođe.
— Treba učiniti nešto za svoj zavičaj — odgovarao je on.
I on je vukao ogromnu kamatu od tih svojih kostura ovom
rečenicom: »Sve sam zavještanjem ostavio našoj varoši.« I
posjetioci su se divili njegovoj filantropiji! Bivalo je govora i o
tome da se cio drugi sprat! opštinskog doma, poslije smrti
ljekarove, posveti smještaju Gurdonovog muzeja.
— Računam na zahvalnost mojih sugrađana da će
muzej nositi moje ime — odgovarao je on na taj prijed
log, jer se ne smijem nadati da će u njemu postaviti moje
poprsje u mermeru...

258
 — Sto da ne! ta to će biti najmanje što se može
učiniti za vas — odgovarali su mu; —■ zar vi niste slava
Sulanža?
I taj čovjek je najzad počeo smatrati sebe za jednu
•znamenitost Burgonje; najsigurniju rentu ne donose državni
papiri, nego oni koje čovjek stvori sebi svojim ča-Nt.nljubljem.
Taj naučnik, da se poslužimo Lipenovim gramatičkim
sistemom, bio je srećan, srećan, srećan!
Arhivara Gurdona, kržljavog i lukavog čovječuljka, <Mje
su se sve crte skupljale oko vrata, tako da se činilo da i čelo i
obrazi i usta polaze od nosa, i vezuju se za njena kao što jaruge
u planini polaze sve od njenog v i ha, smatrali su svi za jednog
od velikih burgonjskih pjesnika, za Plrona64, kako se govorilo.
Po dvostrukim /.aslugmaa ova dva brata o njima se ovako
govorilo u okružnom gradu:
— Imamo u Sulanžu dva brata Gurdona, dvojicu
ljudi veoma otmjenih, dvojicu ljudi koji bi činili čast i
I 'arizu.
Izvanredno vješt igrač bilboketa, on ga je igrao strasno, i ta
strast je izazvala kod arhivara drugu strast, Itrast da opijeva tu
igru koja je bila tako omiljena u XVIII vijeku65. Strasti kod
mediokrata idu često dvije po dvije. Spjev Gurdona mlađeg
rodio se pod Napoleonovom Vladom. Zar vam time nije već
rečeno kojoj je zdravoj 1 mudroj školi on pripadao? Lis de
Lansival, Parni, Sen-Ltunber, Ruše, Višej, Andrije, Beršu 66, bili
su njegovi heroji. Delil67 je bio bog za njega sve do dana kad je
prvo društvo u Sulanžu pokrenulo pitanje o tome je li Gurdon
nadmašio Delila, koga je od toga doba arhivar nazivao uvijek
gospodin opat Delil, s pretjeranom učti-vošću.
Spjevovi ispjevani od 1780. do 1814. bili su svi na jedan
kalup, i ovaj o bilboketu objasniće ih sve. Svi :ai pomalo bili
nategnuti. Nalonf* je uzor te nedonoščadi

17«
259
nestašnih spjevova, od kojih gotovo svaki ima četiri pjesme, jer se
priznavalo da bi bilo premnogo ići do šest. Taj Gurdonov spjev, nazvan
Bilbokeida, upravljao se po poetici tih pokrajinskih djela,
nepromjenljivih u njihovim podjednakim pravilima; ona su sva
sadržavala, u prvoj pjesmi, opis opjevanog predmeta, i počinjala su, kao
kod Gurdona, prizivanjem Muze na ovaj način:

Opjevam onu lijepu igru koja priliči dobu svakome,

Malima kao i velikima, budalama kao i mudrima;
Kad naša hitra ruka, pored šimš'rovog zašiljenog vrha.
Baca loptu sa dvije rupe u vazduh lebdeću;
Igru divnu, nenadmašni lijek protiv dosade,
Na kojoj bi nam pozavidio i pronalazač Palamed69!
O muzo ljubavi, i igre, i smijeha,
Spusti se na krov moj, gdje ja, vjeran Temidi70,
Na kancelar'jskom papiru raspoređujem stihove!
Dođi da očaraš ...
Pošto je opisao tu igru, pomenuo naljepše bilbokete za koje se zna,
pošto je objasnio koliko je ona nekad pomogla trgovinu kod Zelenog
majmuna i drugih strugara; najzad, pošto je izložio kako se postiže
ravnoteža, Gurdon je završavao svoju prvu pjesmu ovim zaključkom,
koji će vas podsjetiti na zaključak prve pjesme svih tih spjevova:
Tako umjetnost, čak i nauka,
Sebi na korist okreću predmet
Koji je bio samo ništavno sredstvo za zabavu.

Drugu pjesmu, namijenjenu, kao uvijek, opisivanju načina kako se

služi predmetom, uspjeha koji se njime postiže kod žena i u društvu,
pogodiće cijelu prijatelji te pametne književnosti samo po sljedećem
navodu koji slika igrača kad se vježba pred očima ljubljenog stvora:

Pogledajte tog igrača, usred posmatrača,

Kako nježno upire pogled u loptu od slonove kosti.
Kako pazi na nju i svom dušom vreba

260
Njen i najmanji pokret u njegovoj tačnosti!
Lopta je, u tri maha, opisala svoj luk,
On to kadionicom kad svoga idola;
Ali je disk pao na njegovu nevjestu pesnicu,
I on brzim poljupcem umiruje svoj prst.
Nc/.uhvalniće! ne'žali se na to malo mučeništvo.
Na srećni slučaj preplaćen jednim osmjehom!
To slikanje, dostojno Vergilija, dovelo je do pitanja « prvenstvu
Delilovom nad Gurdonom. Riječ disk, koju nije odobravao trezveni
Brine, dala je povoda raspravljanju koje je trajalo jedanaest mjeseci; ali
je učeni Gur-don, jedne večeri kad se prepirka suviše zaoštrila, šatro
stranku antidiskovaca ovom primjedbom:
— Mjesec, koji pjesnici nazivaju diskom, u stvari je lopta.
— Sta vi znate o tome? — odgovori Brine. — Mi mu uvijek
vidimo samo jednu stranu.
Treća pjesma sadržavala je obaveznu priču, proslavljenu priču
koja se tiče bilboketa. Tu priču zna napamet cio svijet; ona se odnosi na
jednog čuvenog ministra buja XVI; ali, prema osvećenoj formuli u
Žurnalu de Dcba od 1810. do 1814, za pohvalu te vrste javnih radova,
ona je dobila novu draž od poezije i ljupkosti koje ja pisac umio da
unese u nju.
Četvrta pjesma koja je zaključak cijelog djela, završavala se
ovom smjelosću, neobjavljenom između 1810. i 1U14; ali koja je
ugledala svijet 1824, poslije Napoleonove smrti:
Tako sam ja smjelo pjevao u ono nemirno doba. Ah! kad
kraljevi ne bi nosili nikada drugo oružje Kad bi narod' uvijek,
da uljepšaju svoju dokolicu. Izmišljali samo takva
zadovoljstva, NaSa Burgonja avaj! suviše dugo uplakana,
Ponova bi vidjela dane Saturna i Reje71!
Ovi lijepi stihovi su prepisani iz prvog i jedinog izdanja koje je
štampano kod Burnijea, štampara u Vil-o--Feju.

261
 Stotina pretplatnika, s ulogom od tri franka, osigurali su
tom spjevu besmrtnost koja je davala opasan primjer, i to je bilo
utoliko ljepše što su ga tih sto ličnosti čule u pojedinostima bar
stotinu puta.
Gospođa Sudri je nedavno obustavila igru bilboke-ta, koji
se nalazio na jednom stolu u salonu, i koji je, za ovih sedam
godina, bio izgovor da se navode stihovi iz spjeva; uvidjela je
naposljetku da taj bilboket baca nju u zasjenak.
Što se tiče pisca koji se hvalio da ima još punu lisnicu
stihova, da njega naslikamo, biće dovoljno ako kažemo kakvim
je riječima predstavio jednog svog suparnika prvom društvu u
Sulanžu.
— Znate li za jednu neobičnu novost? — rekao je prije
dvije godine. — Ima još jedan pjesnik u Burgonji!... Da,
ponovio je videći opšte čuđenje ispisano na svim licima; on je iz
Makona. Ali nikad nećete moći da zamislite čime se on bavi.
Meće oblake u stihove ...
— A njima je vrlo dobro i na nebu — odgovori duhoviti
čiča Gerbe.
— Čega vam sve tamo nema! Jezera, zvijezda, talasa!... Ni
jedne jedine ozbiljne slike, ni jedne poučne misli, taj ne zna za
izvore poezije. Za neko kaže prosto nebo, za mjesec samo
mjesec, umjesto noćna svjetiljka. Eto do čega može da nas
dovede želja da budemo originalni! — uzviknuo je bolno
Gurdon. Jadni mladić! Bur-gonjac je, a pjeva o vodi, to je
žalosno! Da je došao mene da pita, ja bih mu označio najljepši
predmet na svijetu, spjev o vinu, Bahijadu! za koji se ja sad
osjećam suviše star.
Taj veliki pjesnik još ne zna za svoj najljepši trijumf (a i za
njega duguje tome što je Burgonjac): o njemu je govorio cio
Sulanž, koji o savremenim pjesnicima ne zna ništa, čak ni kako
im je ime!
Stotinjak takvih Gurdona pjevalo je za vrijeme Carstva, a
tome se dobu još prebacuje da je zanemarivalo

262
književnost!... Zagledajte u Knjižarske novine pa ćete v-djeti
spjevove o Kuli, o Igri dama, o Triktraku, o Geografiji, o
Tipografiji, o Komediji itd.; ne računajući toliko preuznošena
Delilova remek-djela o Sažaljenju, o Mašti, o Razgovoru; i
Beršuova o Gastronomiji, o Igro-maniji td. Možda će se, za
pedeset godina, svijet potsmi-jevati hiljadi spjevova po ugledu
na Razmišljanja72, na Istočnjačke pjesme™, i druge. Ko može
da predvidi mijenjanje ukusa, ćudi mode i preobražaje ljudskog
duha? U prolazu, pokoljenja čiste i same tragove idola, koje
nalaze na svojem putu, i grade sebi nove bogove koji će isto
tako biti oboreni.
Sarkis, lijep prosijed starčić, bavio se istovremeno i
Tomidom i Florom, to jest zakonodavstvom i jednom staklenom
baštom. On je punih dvanaest godina smi-filjao da napiše knjigu
o Istoriji ustanove mirovnih su-dija, »čija je politička i sudska
uloga imala već nekoliko mijena, kazivao je on, jer su oni po
Zakoniku od mjeseca brimera IV godine bili sve, a danas je ta
ustanova, tako dragocjena za zemlju, izgubila svoju vrijednost,
zato što plate ne odgovaraju važnosti službe, koja bi trebalo da
bude stalna«. Ocijenjen kao pametna glava, Sarkis je važio kao
političar tog salona; pogađate, dakle, da jp bio najdosadniji,
prosto rečeno. O njemu se kazivalo da govori kao iz knjige;
Goberten mu je obećavao Legiju časti; ali je to odlagao do dana
kad on, kao nasljednik Leklerka, bude sjeo u klupe lijevog
centra.
Gerbe, poreznik, duhovit čovjek, tromi dobričina, s
masnim licem, s lažnom kosom preko ćele, nosio je u ušima
zlatne oboce koji su se neprestano prepirali s njegovim jakama
na košulji, i zanimao se voćarstvom. Ponosit što ima najljepši
voćnjak u srezu, on je dobijao prve plodove mjesec dana kasnije
od Pariza; njegovao je u svojim toplim lijehama najjužnije voće,
naime, ananas, mirišljave breskve i grašak. I gordo je donosio
kitu ja-

263
goda gospođi Sudri onda kad su se one prodavale po deset sua
kotarica u Parizu.
Sulanž je imao, najzad, u apotekaru g. Vermitu, he-mičara
koji je u svojoj struci bio jači nego Sarkis kao državnik, nego
Lipen kao pjevač, nego Gurdon stariji kao naučnik i njegov brat
kao pjesnik. Pri svem tom, prvo društvo u gradu malo je cijenilo
Vermita, a, za drugo, on nije čak ni postojao. Nakon prvih
možda je ovima otkrivao stvarnu nadmoćnost u tome misliocu
koji nije govorio ni riječi, i koji se na glupe dosjetke smiješio s
tako podrugljivim izgledom, da se nije vjerovalo u njegovo
znanje, dovedeno u pitanje sotto voće74; što se tiče drugih, oni
uopšte nisu zadavali sebi truda da se na njega osvrću.
Vermit je bio meta salona gospođe Sudri. Nikakvo društvo
nije potpuno bez svoje žrtve, bez jednog bića koje svi
sažaljevaju, kome se svi podsmijevaju, koje svi preziru, koje svi
štite. Prije svega, Vermit, zauzet naučnim problemima, dolazio
je s labavo vezanom vratnom maramom, s otkopčanim
prsnikom, u uvijek umrljanom zelenom kaputiću. A zatim,
davao je povoda za šalu tako svježim i rumenim licem da je čiča
Gerbe tvrdio kako je naposljetku uzeo i lice svojih mušterija.
U unutrašnjosti, u mjestima tako zaostalim kao što su
Sulanž, svijet još uvijek upotrebljava apotekara u smislu
Pursonjakovlh75 šala. Ti časni ljudi su utoliko pogodnije ličnosti
za to što traže naknadu za svaku promjenu mjesta.
Taj čovječuljak, obdaren strpljenjem hemičara, nije mogao
da raspolaže (to je riječ kojom se u palanci kazuje da neko
nema nikakve vlasti u svojoj kući) gospođom Vermit, krasnom
ženom, veselom ženom, koja se strasno kartala (umjela je da
izgubi četrdeset sua a da ni riječi ne kaže), koja je stalno grdila
svog muža, peckala ga svojim dosjetkama i predstavljala ga kao
budalu koji

264
umije da stvara samo dosadu. Gospođa Vermit, jedna od onih
žena koje su u malim varošima kolovođe svakog veselja,
donosila je u ovaj mali krug so, kuhinjsku so, istina, ali kakvu
so! Dopuštala je sebi masne šale, ali se njoj to gledalo kroz
prste; govorila je, na primjer, parohu To-penu, čovjeku od
sedamdeset godina, bijele kose:
— Ćuti, vraže!
Vodeničar iz Sulanža, bogat sa pedeset hiljada franaka
rente, imao je jedmicu kćer na koju je Lipen mislio zbog
Amorija, otkako je izgubio nadu da će ga oženiti gospođicom
Goberten, a predsjednik Goberten je mislio na nju zbog svoga
sina, intabulacionog protokoliste, drugo suparništvo.
Taj vodeničar, jedan Sarkis-Topen, bio je Nisenžan ove
varošice; smatralo se da je triput milionar; ali on nije htio da
ulazi ni u kakav zajednički posao; mislio je samo na to da melje
žito, da ga monopoliše, i odlikovao se savršenim nedostatkom
učtivosti i lijepog ponašanja.
Ciča Gerbe, brat zakupca pošte iz Konša, imao je oko deset
hiljada franaka rente, pored svoje porezničke plate. Gurdoni su
bili bogati: Ijekar se oženio jedinom kćerkom starog g. Zandren-
Vatebleda, okružnog šumara, čija se smrt očekivala; a arhivar je
bio oženjen brata-nicom i jedinom nasljednicom opata Topena,
paroha u Hulanžu, jednog debelog popa koji je živio u svojoj pa-
rohiji kao bubreg u loju.
Tog umješnog sveštenika, svom dušom odanog prvom
društvu, dobrog i predusretljivog prema drugom, apostolski
raspoloženog prema nesrećnima, voljeli su svi u Hulanžu; u
srodstvu s vodeničarom i s oba Sarkisa, on je pripadao tome
kraju i avonskoj mediokratiji. Ruča-vao je uvijek u gradu, štedio,
išao je na svadbe, ali se povlačio uvijek prije nego što počne
igranka; nije govorio nikad o politici; uspijevao je da sprovodi
neophodne obre_ de kazujući: »To je moj zanat!« I ljudi su to
primali od

265
njega i govorili: »Imamo dobrog paroha!« Vladika, koji je
poznavao ljude u Sulanžu, ne varajući se u vrijednosti tog pope,
smatrao je za sreću što ima u takvom mjestu čovjeka koji
uspjeva da se religija ipak prima, koji umije da napuni svoju
crkvu i da u njoj propovijeda pred uspavanim kapama.
Dvije gospođe Gurdon — jer u Sulanžu, kao u Drez-denu i
u još nekim njemačkim prijestonicama, ljudi prvog društva
prilaze jedni drugima s riječima: »Kako je vaša gospođa?« Kaže
se: »Nije bio sa svojom gospođom; vidio sam njegovu gospođu i
njegovu gospođicu itd.« Parižanin bi tu izazvao negodovanje, i
optužili bi ga da ne umije da se ponaša ako bi rekao: »Žene, ta
žena itd.« U Sulanžu, kao u Zenevi, u Drezdi, u Brislu, postoje
samo supruge; doduše, iznad dućansk.h vrata ne stavlja se, kao u
Brislu: Supruga toga i toga; ali je gospođa vaša supruga,
propisno; — dvije gospođe Gurdon, dakle, mogu da se uporede
samo s onim zlosrećnim statistima iz drugorazrednih pozorišta,
koje Parižani poznaju po tome što su se često podsmijevali tim
umjetnicima; te, da bismo dovršili slike tih gospođa, biće
dovoljno ako kažemo da su pripadale rodu dobrih ženica; tako
će i književno najmanje obrazovani malograđani naći oko sebe
uzore tih neophodnih stvorenja.
Nepotrebno je naglašavati da se čiča Gerbe izvanredno
razumijevao u finansijama, i da je Sudri mogao biti ministar
vojni. I tako, ne samo da je svaki od tih čestitih ćifta
predstavljao poneku stručnost, bez koje čovjek u palanci ne bi
mogao da živi, nego je još svaki od njih obrađivao bez takmaca
svoju njivu u oblasti taštine.
Da je Kivije prošao tuda ne kazujući svoje ime, prvo
društvo u Sulanžu ubijedilo bi ga da zna malo stvari u poređenju
sa g. Gurdonom Ijekarom. Kako je govorio notar sa
zaštitničkom velikodušnošću, »Nuri™ i njegov lijepi glasić bili
bi jedva dostojni da prate tog slavuja iz

266
 Sulanža.« A što se tiče pisca Bilbokeide, koja se u to vrijeme
štampala kod Burnijea, nije se vjerovalo da se u Parizu može
naći pjesnik kao on, jer je Delil bio umro!
Ta palanačka ćiftarija, tako blaženo zadovoljna sama
sobom, mogla je, dakle, da prevaziđe sve društvene
nadmoćnosti. I zato će samo mašta onih lica koja su, u životu,
provela neko vrijeme u kakvoj palanci te vrste, moći da zamisli
izraz dubokog zadovoljstva razlivenog po licima tih ljudi, koji
su smatrali sebe za nervni sistem Francuske, svi naoružani
nevjerovatnom sposobnošću da čine zlo, i koji su, u svojoj
mudrosti, proglasili da je jedan heroj s Eslinga kukavica, da je
gospođa de Monkorne spletkašica koja ima čireve po leđima, da
je opat Broset slavoljubivi čapkun, i koji su, petnaest dana
poslije prodaje Bara na javnoj licitaciji, otkrili nisko porijeklo
generala Monkornea, kome su dali nadimak Tapetar.
Da su Rigu, Sudri, Goberten, stanovali u Vil-o-Feju, oni bi
se zavadili; njihovi planovi bi se neizbježno sukobili; ali je kob
htjela da Lukul" iz Blanžija osjeća po-Irebu za samoćom da bi
se po svojoj volji baškario u lihvarstvu i u sladostrašću; da
gospođa Sudri bude dovoljno inteligentna da razumije kako
može vladati samo u Sulanžu, i da središte Gobertenovih
poslova bude Vil--o-Fej. Oni koji se zanimaju proučavanjem
društvene prirode, priznaće da general de Monkorne nije imao
sreće kad je imao prema sebi tako razdvojene neprijatelje, od
kojih je svaki razvijao svoju moć i svoju sujetu na rnstojanju
koje nije dopuštalo tim zvijezdama da smetaju jedna drugoj, što
je udesetostručavalo njihovu moć da čine zlo.
Pri svem tom, ako su sve te dične ćifte, ponosite zbog
svojeg izobilja, smatrale da je njihovo društvo po prijatnosti
odmaklo daleko ispred društva u Vil-o-Feju, i ponavljale sa
smiješnom važnošću ovu izreku iz doline: "Sulanž je mjesto za
uživanje i za zabavu«, nerazumno bi

267
bilo misliti da je avonska prijestonica priznavala tu nad-
moćnost. Salon Goberten se, in petto, podsmijevao salonu Sudri.
Po tome kako je Goberten kazivao: »Mi smo mjesto koje se bavi
trgovinom na veliko, i toliko smo glupi da nam je dosadno
zanimati se tečevinom!« bilo je lako uvidjeti izvjesno
suparništvo između zemlje i mjeseca. Mjesec je zamišljao da
koristi zemlji, a u stvari se upravljao prema zemlji. Zemlja i
mjesec, uostalom, živjeli su u najvećoj saglasnosti. O
mesojeđama, prvo društvo u Sulanžu išlo je uvijek zajednički na
četiri igranke koje su priređivali Coberten, Žandren, Leklerk,
starješina po-reske uprave, i Sudri sin, državni tužilac. A svake
nedjelje, državni tužilac, njegova žena, gospodin, gospođa i
gospođica Eliza Goberten dolazili su na ručak kod Su-drijevih u
Sulanž. Kad bi bio pozvan i sreski načelnik, i kad bi zakupac
pošte, g. Gerbe iz Konša, došao iznenada na objed, Sulanž je
mogao da vidi četvore okružne kočije pred vratima Sudrijevog
doma.

II

ZAVJERENICI KOD KRALJICE

Kad je stigao na trg u Sulanžu, oko pola šest, Rigu je znao

da će sve redovne goste salona Sudri naći na njihovom mjestu.
Kod kmeta, kao i u cijeloj varošici, ru-čavalo se u tri sata, po
običaju iz prošlog vijeka. Od pet do devet sati, ugledne ličnosti
iz Sulanža sastajale su se da čuju novosti, da izlažu svoje
političke nazore, da pretresaju događaje privatnog života iz
cijele doline, i da govore o Barama, koje su služile kao predmet
za razgovor po jedan sat svakog dana. Svak se trudio da sazna
ponešto o onome što se tamo dešava, a znalo se, uostalom, da se
tim ugađa domaćinima.

268
 Poslije tog obaveznog uzajamnog obavještavanja, sjedali su
da igraju boston, jed.nu igru koju je znala kraljica. Prvo je debeli
čiča Gerbe predstavljao gospođu Iza-uru, Gobertenovu ženu,
podsmijevajući se njenom sanja-lačkom izgledu, podražavajući
njenom glasiću, njenim ustašcima i njenom mladalačkom
držanju; i kad je pa-roh Topen ispričao jednu pričicu iz svojeg
repertoara; kad je Lipen saopštio šta se desilo u Vil-o-Feju, i kad
je gospođa Sudri bila zasuta otužnim laskanjem, kazivalo se:
»Odigrali smo vrlo prijatan boston.«
Suviše sebičan da bi prelazio dvanaest kilometara samo
zato da sluša gluposti koje kazuju redovni gosti ove kuće i da
gleda jednog majmuna prerušenog u staru ženu, Rigu, koji je i
po duhu i po obrazovanosti stojao visoko iznad te sitne
buržoazije, dolazio je samo kad je imao posla kod notara. On se
ograd.o od prijateljskih posjeta izgovarajući se svojim
poslovima, svojim navikama i svojim zdravljem, koji mu nisu
dopuštali, kako je govorio, da se noću vraća putem duž kojeg se
magli Tina.
Taj visoki mršavi lihvar uLvao je, uostalom, mnogo
poštovanja društvu gospođe Sudri, koje je osjećalo u njemu
onog tigra sa čeličnim kandžama, onu divljačku pakost, onu
pamet stečenu u manastiru, a sazrelu na suncu zlata, s kojima
Goberten nije nikada htio da dođe u sukob.
Čim su pletene dvokolice i konj prešli kafanu kod Mira,
Irben, Sudrljev sluga, koji je razgovarao s kafe-džijom sjedeći
na klupi ispod trpezarijskih prozora, nad-nese dlan nad oči da
bolje vidi čija su to kola.
—- Evo čiča Rigua! ... Treba da otvorim kapiju. Pri-drži
mu konja, Sokare, — reče on drugarski kafedžiji.
I Irben, nekadašnji konjanik koji je, kad nije mogao da
položi ispit za žandarma, stupio kod Sudrija u službu kao u
penziju, uđe u kuću da otvori vratnice od dvorišta.

269
 Kao što vidite, pred Sokarom, tom tako poznatom ličnošću
u doLni, nisu se mnogo snebivali; ali tako biva sa mnogim
slavnim ljudima koji su toliko ljubazni da idu, kijaju, spavaju i
jedu sasvim kao i obični smrtni.
Sokar, rođeni alkid, mogao je da ponese čitav tovar na sebi;
pesn.com je prebijao kičmu čovjeku, uvijao je gvozdenu polugu,
zaustavljao kola s jednim konjem. Krotonski Milon te doline,
bio je poznat u cjelom okrugu, gdje su se o njemu pričale
smiješne priče, kao o svakoj znamenitosti. Tako se u Morvanu
tvrdilo da je jednog dana odnio na leđima na pazar jednu sirotu
ženu, njenog magarca i punu vreću, da je pojeo čitavog vola i
popio četvrt akova vina za jedan dan itd. Krotak kao udavača,
omalen i pun čovjek, blagog lica, širokih ramena, širokih grudi,
u kojima su se njegova pluća nadimala kao kovački mjehovi,
Sokar je govorio tankim, jasnim glasom koji je iznenađivao
svakoga ko bi ga prvi put čuo.
Kao Tonsar, koji nije morao da daje dokaza o svojoj
svireposti, zbog glasa koji je uživao, kao svi oni koje štiti jedno
utvrđeno opšte mišljenje, Sokar nikad nije pokazivao
pobjedonosnu snagu svojih mišića osim ako bi ga prijatelji za to
mol.li. On prihvati, dakle, konjske uzde kad je tast državnog
tužioca zaokrenuo kolima da stane pred peron.
— Kako ste kod kuće, gospodine Rigu? — upita
slavni Sokar.
— Eto tako, stari moj ... — odgovori Rigu. — Jesu
li Plisu i Bonebo, Vijale i Amori još uvijek stubovi tvoje
kafane?
To pitanje, postavljeno dobroćudno radoznalim glasom,
nije bilo jedno od onih običnih pitanja koja ljudi na višem
položaju slučajno upućuju nižima od sebe. U svojim slobodnim
časovima Rigu je razmišljao i o najsitnijim pojedinostima koje
bi čuo,, a Furšon mu je već

270
 bio obratio pažnju na drugovanje Boneboa, Plisua i brigadira
Vijalea kao na sumnjivu stvar.
Bonebo, za nekoliko talira izgubljenih na bili jaru, mogao
je da oda brigadiru tajne namjere seljaka i da Kovori ne
shvatajuci značaj svojih riječi kad popije koji bokal punča više.
Ali je lovac na vidre mogao učiniti tu dostavu i zato što je bio
žedan, i Rigu je na nju obratio pažnju samo zbog Plisua, koga je
njegov položaj morao flovoditi u iskušenje da ometa planove
skovane protiv Bura, ako ni zbog čega drugog samo zato da bi
ga nagradila bilo jedna bilo druga strana.
Kao posrednik za osiguranje, koje je počinjalo da so širi u
Francuskoj, i kao povjerenik jednog udruženia za spašavanje od
vojske, izvršitelj je imao nekoliko slabo plaćenih zanimanja,
koja su mu utoliko više smetala da se obogati što je i on volio
bilijar i kuvano vino. Kao Furšon, i on je brižljivo njegovao
umjetnost da ne radi ništa, i očekivao je od kakvog sumnjivog
slučaja da mu donese bogatstvo. Mrzio je iz dubine duše prvo
društvo, ali je bio odmjerio njegovu moć. Plisu je skroz po-
znavao ćiftinsku tiraniju koju sprovodi Goberten; i pravdo je
šale na račun bogataša iz Sulanža i iz Vil-o-Feja, predstavljajući
sam cijelu opoziciju. Bez kredita, bez novaca, on nije ličio na
čovjeka koga se treba bojati; zato /;a je Brine, zadovoljan što
ima prezrenog takmaca, zaklanjao, da ovaj ne bi prodao svoje
zvanje kakvom žustrom mladom čovjeku, kao što je Bonak, na
primjer, s kojim bi morao da dijeli poslove u kantonu.
— Zahvaljujući njima, životari se — odgovori So-kar; —
ali sad i drugi krivotvore moje kuvano vino!
— Treba tužiti — reče ozbiljno Rigu.
— To bi me odvelo suviše daleko — odgovori kafe-džija
ne shvatajuci ni sam svoju igru riječi.
— A kako se slažu te tvoje mušterije?
— Uvijek ima nekih zadjevica među njima; ali igrači
opraštaju sve jedni drugima.

271
 Sve su glave bile na onom salonskom prozoru koji gleda na
trg. Kad je poznao oca svoje snahe, Sudri iziđe da ga dočeka na
peronu.
— Šta, prijatelju, — reče bivši žandarm upotreblja
vajući tu riječ u njenom prvobitnom značenju, da se nije
Aneta razboljela kad ste se vi odlučili da provede veče
s nama? ...
Po svojoj žandarmskoj navici, kmet je prelazio odmah i
pravo na stvar.
— Nije, ali se nešto zucka — odgovori Rigu dodir
nuvši svojim desnim kažiprstom ruku koju mu je pru
žao Sudri; razgovaraćemo o tome, jer se tiče pomalo
naše djece ...
Sudri, lijep čovjek u plavom odijelu, kao da još uvijek
pripada žandarmeriji, sa crnom jakom, s mamuzama na
čizmama, držeći Rigua za mišicu, privuče ga svojoj do-
stojanstvenoj polovini. Staklena vrata bila su otvorena prema
terasi gdje su šetali gosti, uživajući u ovoj ljetnjoj večeri koja je
davala naročiti sjaj ljepoti tog veličanstvenog predjela, i koji će
ljudi od mašte moći lako da zamisle prema onom što su
pročitali.
— Odavno vas već nismo vidjeli, dragi Rigu — reče
gospođa Sudri hvatajući pod ruku bivšeg benediktinca i vodeći
ga ka terasi.
— Stomak mi teško vari! ... odgovori stari lihvar. Vidite!
crven sam u licu gotovo kao vi ...
Dolazak Rigua na terasu izazvao je, kao što se može
zamisliti, pravu buru radosnih pozdrava od strane prisutnih.
— Rigu! ... Kako ste Rigu? — uzviknuo je poreznik Gerbe
pružajući ruku Riguu, koji stavi u nj kažiprst svoje desne ruke.
— Nije rđavo! nije rđavo! — reče mali mirovni su-dija
Sarkis; — voli dobro da pojede naš vlastelin iz Blanžija.

272
— Vlastelin! — odgovori gorko Rigu; — već odavno
nisam više ni pijetao u mojem selu.
— Kokoške govore drukčije, obješen jače jedan! — roče
Sudrijevica udarivši kao od šale lepezom Rigua.
— Kako je, dragi gospodine? — reče notar pozdravljajući
svog glavnog klijenta.
— Eto tako — odgovori Rigu — i ponova stavi kažiprst u
pruženu ruku.
Taj hladni pokret, ria koji je Rigu svodio rukovanje,
prikazao bi cijelog čovjeka onome ko ga ne bi poznavao.
— Da nađemo neki kutak gdje bismo mogli mirno da
razgovaramo — reče nekadašnji kaluđer gledajući u Lupena i u
gospođu Sudri.
— Da se vratimo u salon — odgovori kraljica. — Ova
gospoda — dodala je pokazujući g. Gurdona Ijekara i Gerbea —
prepiru se oko neke sporedne stvari ...
Gospođa Sudri je prije toga pitala čega se tiče ta prepirka;
Gerbe, uvijek tako duhovit, rekao joj je: »To je sporedna stvar«.
Kraljica je pomislila da je to nekakav naučni izraz, i Rigu se
nasmiješio kad ju je čuo kako svečano ponavlja tu riječ.
— Šta li je to Tapetar opet učinio? — upita Sudri
koji sjede pored svoje žene obuhvativši je oko struka.
Kao sve stare žene, Sudrijevica je opraštala mnogo Sto šta
kad bi pred svijetom dobila svjedočanstvo njegove nježnosti.
— Eto — odgovori Rigu tihim glasom — da bi dao primjer
obazrivosti, otišao je u načelstvo da traži izvršenje presuda i
pomoć vojske.
— To će ga upropastiti — reče Lipen tarući ruke. Biće
okršaja.
— Biće okršaja! — primijeti Sudri — to se ne zna. Ako
načelnik i general, koji su njegovi prijatelji, pošalju eskadron
konjice, seljaci se neće tući ... Moglo bi

10 — Seljaci 273
se, najzad, i izići nakraj sa žandarmima iz Sulanža; ali ko će da
se odupire konjičkom jurišu!
— Sibile ga je čuo da prijeti nečim još opasnijim; to me je
i dovelo ovamo — nastavi Rigu.
— Oi jadna moja Sofija! — uzviknu raznježeno gospođa
Sudri, u čije su ruke dospjele Bare! — Eto šta nam je donijela
revolucija; siledžije sa zlatnim epoletama! To se već zna, kad se
boca preturi, talog se penje i kvari vino!...
— Hoće da ide u Pariz i da kod ministra pravde nač.ni
takvu spletku da se promijeni sve u sudu.
— A! — reče Lipen — vidio je otkud vjetar duva.
— Ako mog zeta postave za državnog pravobrani-oca, tu
neće imati šta da se kaže, a on će ga zamijeniti kakvim
Parižariinom koji je njemu odan — nastavi Rigu.
— Ako zatraži jedno mjesto u okružnom sudu za g. 2an-
drena, ako učini da postave g. Gerbea, našeg istražnog
sudiju, za predsjednika u Okseru, pokvariće nam sve
planove! ... Žandarmerija je već na njegovoj strani; ako
dobije i sud, i ako zadrži pored sebe savjetnike kao što
su opat Broset i Miso, muku ćemo imati; mogao bi da
nam stvori mnogo neprilika.
— Šta! zar za pet godina niste umjeli da se otresete opata
Broseta? — reče Lipen.
— Ne poznajete vi njega; nepovjerljiv je dozlaboga
— odgovori Rigu. — Taj popa nije čovjek, na žene se i
ne osvrće; ne vidim kod njega nikakvu strast; ne možete
da ga napadnete ni s koje strane. General, prgav kako
ga je bog dao, sam nam ide naruku u svemu. Čovjek koji
ima kakav bilo porok uvijek je sluga svojih neprijatelja
kad oni umiju da se posluže tom uzicom. Jaki su samo
oni ljudi koji vladaju svojim porocima, a ne oni kojima
njihovi poroci gospodare. Sa seljacima je dobro, oni svi
poprijeko gledaju opata, ali se još ništa ne može da učini
protiv njega. On je kao i Miso: takvi su ljudi suviše
savršeni, treba da ih dobri bog uzme sebi ...

274
— Treba im nabaviti služavke koje će im dobro nasapuniti
stepenice — reče gospođa Sudri, na što se Rigu malo trže, kao
što čine svi lukavi ljudi kad čuju za neko novo lukavstvo.
— Tapetar ima i drugu jednu manu: on voli svoju ženu, te
ako se mogne učiniti nešto s te strane ...
— Treba prvo da saznamo hoće li on ostati dosljedan
onome što je naumio — reče gospođa Sudri.
— Kako? — upita Lipen — tu je čvor!
— Vi ćete, Lipene, — nastavi Rigu odlučnim glasom — da
odete u načelstvo i da se vidite sa lijepom gospođom Sarkis, i to
još večeras! Udesićete da ona iskuša muža o svemu što je
Tapetar rekao i učinio u načelstvu.
— Moraću tamo da prenoćim — odgovori Lipen.
— Utoliko bolje za Bogatog Sarkisa, to ide njemu u račun
— primijeti Rigu. — Gospođa Sarkis nije još sasvim koješta ...
— O! gospodine Rigu — reče gospođa Sudri prene-mažući
se — zar žene mogu ikada biti koješta?
— Sto se tiče ove, tu imate pravo! Ona se ne slika pred
ogledalom — odgovori Rigu, kome je uvijek bilo odvratno
mazanje stare Košeove.
Gospođa Sudri, koja je zamišljala da meće samo malo, vrlo
malo rumenila, nije razumjela tu zajedljivu primjedbu i zapita:
— A zar žene mogu sebe slikati?
— A vi, Lipene, — nastavi Rigu ne odgovarajući na tu
naivnost — otiđite sutra ujutru do tate Gober-tena; recite mu da
ćemo nas dvoje, prijatelj i ja — dodao je lupivši Sudrija po
butini — svratiti na meze kod njega sutra u podne. Obavijestite
ga o svemu, tako da svaki od nas može da razmisli, jer treba
jednom svršiti s tim prokletim Tapetarom. Idući ovamo, ja sam
mislio da bi trebalo nekako zavaditi njega i sud, tako da mu se
ministar pravde nasmije u lice kada dođe da traži od njega
promjenu sudi ja u Vil-o-Feju ...

in* 275
 — Živjeli crkveni ljudi! ... — uzviknu Lipen i po-
tapka Rigua po ramenu.
Gospođi Sudri pade na um jedna misao koje se mogla
sjetiti samo bivša sobarica jedne gospođe iz Opere.
— Kad bismo mogli da dovedemo Tapetara na vašar u
Sulanž — reče ona — i da ga namamimo na neku ljepoticu koja
bi mu zavrtjela mozak, on bi možda udesio nešto s njom, i onda
bismo ga lako zavadili sa ženom, koju bismo uvjerili da se sin
jednog stolara uvijek vraća na svoju prvu ljubav...
— Ah! ljepotice moja — uzviknu Sudri — ti imaš više
duha nego cijela policijska prefektura u Parizu!
— Ta misao dokazuje da je gospođa naša kraljica po
pameti isto toliko koliko i po ljepoti — reče Lipen.
Lipen bi nagrađen kreveljenjem koje se bez pogovora
primalo kao osmijeh u prvom društvu u Sulanžu.
— Moglo bi da bude i bolje — prihvati Rigu, koji je neko
vrijeme zamišljeno ćutao. — Kad bi iz toga mogao da se izrodi
skandal ...
— Povreda javnog morala, na primjer — uzviknu Lipen.
— O! to bi bilo suviše lijepo!
— Kakvo uživanje! — reče Sudri prostodušno, grofa de
Monkorne, viteza Legije časti, nosioca odličja Sv. Lu-ja,
general-lajtnanta, optužiti zato što je nasrnuo, na javnom mjestu,
na čast, recimo ...
— On suviše voli svoju ženu! ... — reče ozblijno Lipen; —
na to ga nikad nećete navesti.
— To ništa ne smeta; samo ja ne znam u čitavom srezu ni
za jednu djevojku koja bi bila u stanju da navede na grijeh
jednog svetitelja; tražim je za mog opata! — uzviknu Rigu.
— Kako vam se čini lijepa Gasjena Zibular, iz Ok-sera, za
kojom luduje Sarkisov sin? ... — upita Lipen.
— Ona bi bila jedina — odgovori Rigu; — ali ni ona ne
može da nam posluži; ona zamišlja da treba samo

276
 <la se pojavi pa da svi popadaju na koljena pred njom; nije
dovoljno umješna, a ovdje je potrebna obješenjica, vidra ...
Svejedno, ona će doći.
— Jeste — reče Lipen— što više lijepih djevojaka vidi, to
će biti više izgleda.
— Teško će biti da se dovede Tapetar na sajam! A ako i
dođe na svetkovinu, da li će htjeti da posjeti i narodno veselje u
Tivoliju? — reče bivši žandarm.
— Ono što bi ga sprečavalo da dođe ne postoji više ove
godine, srce moje — odgovori gospođa Sudri.
— A šta to, ljepotice moja? — upita Sudri.
—■ Tapetar je pokušavao da se oženi gospođicom de
Sulanž — reče notar; — odgovoreno mu je da je ona suviše
mlada, i on se našao uvrijeđen. Eto zašto su gg. de Sulanž i de
Monkorne, ta dva stara prijatelja, jer su oni zajedno služili u
carskoj gardi, ohladnjeli jedan prema drugom tako da se više i
ne viđaju. Tapetar je izbjegavao da se sretne sa Sulanžovima na
sajmu; ali ove godine oni neće doći.
Porodica de Sulanž obično je provodila u dvorcu mjesece
juli, avgust, septembar i oktobar; ali je general u to vrijeme bio
zapovjednik artiljerije u Španiji, kod vojvode d'Angulem, i
grofica je otišla s njim. Prilikom opsade Kadiksa, groJ: de
Sulanž je zaslužio, kao što je poznato, maršalsku palicu, koju je
i dobio 1826. Monkorne-uvi neprijatelji mogli su, dakle,
vjerovati da stanovnici Para neće uvijek prezrivo gledati na
svečanosti o Velikoj (iospođi, i da će biti lako privući ih u
Tivoli.
— To je tačno — uzviknu Lipen. — Onda uzmite na
.'■sebe vi, tata — reče obraćajući se Riguu, da ga dovedete
na sajam, a mi ćemo već umjeti da ga upetljamo ...
Sajam u Sulanžu, koji se drži 15. avgusta, jeste oso-bonost
toga grada, i najčuveniji je od svih sajmova na trideset milja
unaokolo, čak i od sajmova u okružnom j,;radu. Vil-o-Fej nema
sajma, pošto njegova svetkovina, Sv. Sllvestar, pada u zimu.

277
 Od 12. do 15. avgusta, u Sulanž su stizali mnogi trgovci i u
dva paralelna reda podizali one drvene barake, one kuće od
sivog platna, od kojih tada oživi ovaj trg, obično pust. Onih
petnaest dana, koliko traju sajam i svečanosti, predstavljaju
pravu berbu za mali grad Sulanž. Ta svetkovina ima značaj i
draž tradicije. Seljaci, kako je govorio čiča Furšon, kreću iz
svojih opština za koje ih vezuje njihov posao. U cijeloj
Francuskoj, čarobni izlozi dućana podignutih na brzu ruku na
sajmištu, raznovrsna roba, određena za potrebu ili za taštinu se-
ljaka, koji, uostalom, ne znaju za druge zabave, s vremena na
vrijeme zanose maštu žena i djece. I tako je, još 12. avgusta,
opštinski sud iz Sulanža istakao po cijelom vil-o--fejskom srezu
objave sa Sudrijevim potpisom, koje su obećavale zaštitu
trgovcima, pelivanima i opsjenarima, objavljujući trajanje sajma
i stavljajući u izgled najpri-vlačniju zabavu.
Na tim objavama, koje smo vidjeli da je Tonsaroviea tražila
od Vermišela, čitalo se uvijek u posljednjem redu:
»Tivoli će biti osvijetljen šarenim lampionima.«
Opština je, zaista, kao dvoranu za igru izabrala Tivoli koji
je stvorio Sokar u jednom vrtu punom kamenja, kao što je i
brežuljak na kojem je podignut Sulanž, gdje je gotovo za sve
gradine zemlja donesena sa strane.
Ta priroda zemljišta objašnjava naročiti ukus vina iz
Sulanža, koje je bijelo, jako, slatko, gotovo slično vinu sa
Madere, iz Vuvreja i Johanisberga, za koja se kaže da su po
kakvoći slična, i ono se sve trošilo u okrugu.
Igranka kod Sokara svojim izvanrednim utiscima očaravala
je maštu stanovnika te doline, i oni su se svi ponosili svojim
Tivolijem. Ljudi iz okoline, koji su se bili usudili da odu do
Pariza, govorili su da je pariški Tivoli bolji od ovoga u Sulanžu
samo utoliko što je prostraniji. A Goberten je smjelo tvrdio da
više voli igranku. kod Sokara nego igranku u pariškom Tivoliju.

278
 ■— Treba da razmislimo o svemu tome — reče Rigu. -
Parizliji, onom uredniku novina, najzad će dosaditi njegovo
gostovanje; i, preko slugu, moći ćemo da ih do-niiunimo sve na
sajam. To je moja briga. Sibile, iako gubi povjerenje, mogao bi
da napomene svom gazdi kako je to način da ga mještani
zavole.
— Saznajte samo je li lijepa grofica svirepa prema
gospodinu; za ono što treba da mu se priredi u Tivoliju, to je od
presudnog značaja — reče Lipen Riguu.
— Ta ženica je isuviše Parižanka da ne bi umjela da štedi i
kozu i kupus — uzviknu gospođa Sudri.
— Furšon je uputio svoju unuku Katarinu Tonsar na Sarla,
drugog sobara kod Tapetara; uskoro ćemo imati jedno uvo u
barskim sobama — odgovori Rigu. — Jeste 11 vi sigurni u
opata Topena? ... — reče vldeći da ulazi paroh.
— I opat Mušron i on naši su ljudi, kao što je Sudri moj
čovek!... — reče gospođa Sudri milujući po bradi svoga muža
kome reče: — Mače moje, blago tebi!
— Ako mognem da udesim nešto protiv onog licemjera
Broseta, ja računam na njih!... reče sasvim tiho Rigu, koji
ustade; samo ne znam hoće li. duh ovoga kraja liiti jači od
popovskog duha. Ne znate vi šta je to. Ni ja, koji nisam zatucan,
ne odgovaram za sebe ako se raz-bolim. I zacijelo ću se izmiriti
sa crkvom.
— Dopustite nam da se tome nadamo — reče paroh radi
koga je Rigu namjerno uzdigao glas.
— Na žalost! pogreška koju sam učinio kad sam se oženio
sprečava to izmirenje — odgovori Rigu; ne mogu da ubijem
gospođu Rigu.
— A dotle, mislimo na Bare — reče gospođa Sudri.
— Jeste — odgovori bivši benediktinac. — Znate li, ja
nalazim da je naš ortak iz Vil-o-Feja u povoljnijem položaju
nego mi!... Sve mi se čini da Goberten hoće Bare samo za sebe,
a nas sve da izigra — dodade Rigu.

27.9
 Dolazeći ovamo, lihvar je obazrivo ispitivao tamna mjesta
koja su kod Gobertena bila sumnjiva.
— Ali Bare ne mogu pripasti nijednom od nas trojice, njih
treba do temelja srušiti! — uzviknu Sudri.
— Utoliko prije što se ja ne bih začudio ako se tamo nađe
zakopano blago — reče lukavo Rigu.
— E!
— Jest, nekad, za vrijeme ratova, vlastela je često
izdržavala opsadu u svojim tvrđavama, i tada je zakopavala
svoje talire koje je poslije iskopavala; a vi znate da je markiz de
Sulanž-Otmer, s kojim je izumrla mlađa grana, pao kao žrtva
Bironove zavjere. Grofica de More došla je do imanja putem
zapljene ...
— Eto šta vrijedi znati istoriju Francuske! — reče
žandarm. — Vi imate pravo, vrijeme je da sve potanko utvrdimo
s Gobertenom.
— A ako on počne da vrda — reče Rigu — mi ćemo ga
pritegnuti.
— On je sada dovoljno bogat da može biti pošten čovjek
— reče Lipen.
— Ja odgovaram za njega kao za sebe — prihvati gospođa
Sudri; — to je najpošteniji čovjek u kraljevini.
— Mi vjerujemo u njegovo poštenje — nastavi Rigu;
— ali među prijateljima ne treba ništa da se prenebreg-
ne... Nego, čini mi se da neko iz Sulanža hoće da se
ispriječi...
— Ko to? — upita Sudri.
— Plisu — odgovori Rigu.
—• Plisu! — uzviknu Sudri — raga jedna! Njega Brine drži
za ular, a žena za jaslima; pitajte Lipena!
— Šta može on da učini? — reče Lipen.
— Hoće da obavijesti Monkornea, da bi dobio njegovu
zaštitu, i preko njega došao do kakvog boljeg mjesta
— nastavi Rigu.
— To mu neće nikada donijeti toliko koliko mu do
nosi njegova žena u Sulanžu — reče gospođa Sudri.

280
— On kazuje sve svojoj ženi kad je pijan — primijeti
Lipen; — saznali bismo to na vrijeme.
— Lijepa gospođa Plisu nema tajni za vas — odgovori mu
Rigu; — dakle, možemo biti mirni.
— Ona je, uostalom, koliko lijepa, toliko i glupa — nastavi
gospođa Sudri; — ja se ne bih mijenjala s njom; jer, da sam
čovjek, više bih voljela ženu ružnu a duhovitu nogo ljepoticu
koja ne zna ni dvije unakrst.
— A! — odgovori notar grizući usne — zna ona i sve tri.
— Hvališo! — uzviknu Rigu i uputi se vratima.
— Dakle — reče Sudri prateći svog prijatelja — sutra rano
ujutru.
— Doći ću po vas... — Nego slušajte! Lipene — reče
notaru koji je izišao zajedno s njim da bi naredio da mu se
osedla konj — postarajte se da gospođa Sarkis sazna sve što
Tapetar bude preduzeo protiv nas u načel-stvu...
— Ako ona ne mogne to da sazna, ko će znati? .. . —
odgovori Lipen.
— Izvinite — reče Rigu, i lukavo se nasmiješi pogledavši
u Lipena; — tamo vidim toliko budala, pa sam zaboravio da
postoji i jedan duhovit čovek.
— Cijela je istina da ne znam kako nisam već i sam otupio
— odgovori prostodušno Lipen.
— Je li istina da je Sudri uzeo sobaricu? ...
— Jeste! — odgovori Lipen; — ima već osam dana kako je
kmet htio da istakne draži svoje žene, poredeći je s jednom
malom Burgonjčicom koja je stara koliko neki matori vo, a mi
još ne možemo da pogodimo kako izlazi nakraj sa gospođom
Sudri, jer se ne boji da liježe vrlo rano ...
— Vidjeću to sutra — reče seoski Sardanapal pokušavajući
da se nasmiješi.
Dva vješta političara rukovaše se na rastanku.

281
 Rigu, koji nije volio da se nađe na putu noću, jer je, iako
prilično omiljen u posljednje vrijeme bio uvijek obazriv — reče
svome konju: »Naprijed, građanine!« Tako se to dijete 1793.
uvijek šalilo s revolucijom. Narodne revolucije nemaju gorih
neprijatelja od onih koje su same odnjegovale.
— Ne pravi duge posjete, taj čiča Rigu — reče Gur-don
arhivar gospođi Sudri.
— Pravi dobre, iako su kratke — odgovori ona.
— Kao što i živi — primijeti ljekar; — taj čovjek
pretjeruje u svemu.
— Utoliko bolje — odgovori Sudri — moj sin će ranije
primiti nasljedstvo.
— Je li vam donio vijesti iz Bara? — upita opat.
— Jeste, dragi opate — reče gospođa Sudri. Ti ljudi su
pravi bič božji za ovaj kraj. Ja ne razumijem kako gospođa de
Monkorne, koja je ipak otmjena žena, ne shva-la bolje svoje
interese.
— A imaju primjer pred očima — odgovori paroh. —-
Koga to? — upita gospođa Sudri uspijajući.
— Sulanžove...
— Ah! da — reče kraljica poslije kratkog ćutanja.
— Evo i mene! — uzviknu gospođa Vermit ulazeći, i to
bez mog reaktiva, jer je Vermit tako neaktivan prema meni da
mu ne mogu dati ime nikakvog aktiva...
— Šta li to radi taj vraški čiča Rigu? — reče tada Sudri
Gerbeu, videći da se Riguova kola zaustaviše pred vratima
Tivolija. To je jedan od onih tigrova čiji svaki korak ima svoj
cilj.
— Zaista je vraški! — odgovori debeli mali poreznik.
— Ulazi u kafanu kod Mira!... — reče Gurdort ljekar.
— Budite spokojni, ide da umiri ljude — primijeti Gurdon
arhivar; — čak se odavde čuje koliko viču.

282
— Ta kafana je pravi Janusov hram — dodade pa-roh: za
vrijeme Carstva zvala se kafana kod-Rata i u njoj se živjelo u
potpunom miru; tu su se sastajali naj čestiti j i građani da
prijateljski porazgovaraju ...
— On to zove porazgovarati! — reče mirovni sudi-Ja. —
Sto mu muka! kakvi su to razgovori kad iza njih ostaju mali
Burnijei!...
— Ali, otkako su je u čsat Burbona nazvali kafana kod
Mira, tuku se u njoj svakog dana... — reče opat Topen
dovršavajući svoju rečenicu koju se mirovni sudi ja usudio da
prekine.
Ta parohova dosjetka ličila je na navode iz Bilbokei-dc,
često se ponavljala.
— To znači — odgovori čiča Gerbe da će Burgonja uvijek
biti zemlja pesničanja.
— Nije rđavo to što kažete! — reče paroh. — To je-gotovo
istorija našeg kraja.
— Ja ne znam istoriju Francuske — uzviknu Sudri;.
— ali, prije nego što je naučim, volio bih znati zašto moj
prijatelj ulazi sa Sokarom u kafanu?
— O! — prihvati paroh — ako ulazi i ako se zadržava
tamo, možete biti uvjereni da se ne priprema nikakvo
dobročinstvo.
— Uvijek se naježim kad vidim tog čovjeka — reče
gospođa Vermit.
— On je tako opasan — reče Ijekar — da ja, ako-bi se
nešto naljutio na mene, ne bih bio spokojan ni poslije njegove
smrti; taj bi čovjek bio kadar da se digne iz: groba da vam
napakosti.
— Ako iko mogne da nam pošalje Tapetara ovamo, 15.
avgusta, i da ga uhvati u kakvu zamku, to je Riga
— reče kmet na uvo svojoj ženi.
—• Naročito — odgovori ona glasno — ako mu pomognete
Goberten i ti, srce moje ...

283
— Eto, jesam li rekao! — uzviknu g. Gerbe i munu laktom
g. Sarkisa; našao je nekakvu lijepu djevojku kod Sokara, i popeo
je u kola ...
— Čekajući da... — dodade arhivar.
— To je rečeno sasvim bez pakosti — uzviknu g. Gerbe
prekinuvši pjesnika Bilbokeide.
— Vi ste u zabludi, gospodo — reče gospođa Sudri, — G.
Rigu misli samo na naše zajedničke interese; jer, ako se ne
varam, ta djevojka je jedna Tonsarova kći.
— On vam je kao neki apotekar kome su potrebne i zmije
otrovnice, — uzviknu čiča Gerbe.
— Rekao bi čovjek da ste vidjeli g. Vermita, našeg
apotekara, kada tako govorite — odgovori g. Gurdon ljekar.
I on pokaza prstom na malog apotekara iz Sulanža, koji je
u taj mah prelazio preko trga.
— Jadni čovjek — reče arhivar, na koga se sumnjalo da se
često šali sa gospođom Vermit — vidite samo kako je
smiješan!... I njega još neko smatra za naučnika!
— Da nije njega, išlo bi teško s obdukcijama — odgovori
mirovni sudija; on je tako vješto našao otrov u tijelu onog
jadnog Pižrona, da su hemičari iz Pariza izjavili na sudu, u
Okseru, da ni oni ne bi to bolje uradili ...
— Nije on našao baš ništa — odgovori Sudri; —-ali, što
rekao predsjednik Žandren, dobro je da se misli kako se otrov
uvijek nađe ...
— Gospođa Pižron je dobro učinila što je otišla iz Oksera!
— reče gospođa Vermit. Ta žena je sitan duh, a veliki zločinac
—■ dodala je zatim. Zar se mora pribjeći otrovu da bi se
uklonio muž? Zar žene nemaju i drugih sredstava, sigurnih ali
bezopasnih, da se otresu te bijede? Ima li toga ko može meni
nešto da zamjeri? Dobri g. Vermit mi, doduše, mnogo ne smeta,
ali, ipak, nije bolestan; i gospođi de Monkorne, vidite samo
kako

284
se ona seta po svojim paviljonima, po svojim razvalinama, s tim
novinarom koga je dovela iz Pariza o svom trošku, i koga mazi
pred generalovim očima!
— O svom trošku? ... — uzviknu gospođa Sudri — je li to
sigurno? Kad bismo mogli da dobijemo dokaza o lome, ala bi to
bio predmet za jedno anonimno pismo upućeno generalu!...
— Generalu, ... — prihvati gospođa Vermit; — ali njega
nećete poremetiti ni u čem, Tapetar radi ono što mu je zanat.
— Kakav zanat, lijepa moja? — upita gospođa Sudri.
— On daje postelju.
— Da je jadni mali Pižron, umjesto što je dosađivao svojoj
ženi, imao tu pamet, živio bi i danas — reče arhivar.
Gospođa Sudri se naže prema svom susjedu, g. Ger-beu iz
Konša; načini jednu od onih majmunskih grimasa koje je
zamišljala da je naslijedila od svoje nekadašnje gospodarice, kao
i njeno srebro, tim što ih je prisvojila, i, udvajajući svoje obično
kreveljenje, pokazujući za-kupcu pošte gospođu Vermit, koja je
nešto šaputala s piscem Bilbokeide, reče mu:
— Ala ta žena ne umije da se ponaša! kakve su to riječi i
kakvo držanje! Ne znam hoću li moći i dalje da je primam u
naše društvo, naročito kad g. Gurdon, pjesnik, bude tu.
— Eto vam društvenog morala! — reče paroh, koji je sve
gledao i sve slušao ne govoreći ni riječi.
Na tu zajedljivu primjedbu, ili, bolje, na tu satiru društva,
tako kratku i tako istinitu da se odnosila na sve njih, neko
predloži da odigraju partiju bostona.
Zar to nije život onakav kakav jeste, na svim spra-tovima
onog što se obično naziva društvom? Promijenite samo izraze,
ne kazuje se ništa manje i ništa više ni u pariškim salonima sa
najviše pozlate.

285
 III

KAFANA KOD MIRA

Bilo je otprilike sedam sati kad je Rigu prošao ispred

kafane kod Mira. Sunce na zalasku, obuhvatajući varošicu,
prosipalo je na nju svoje lijepe crvene tonove, a iz suprotnosti
između mirnog ogledala jezerske vode i treperavog plamtenja
prozora rađale su se najčudnije i najnevjerovatnije boje.
Zadubljen u misli, taj vješti političar, zanesen svojim
planovima, pustio je konja da ide tako polako da je polazeći
pored kafane kod Mira mogao da čuje svoje ime pomenuto u
jednoj od onih svađa koje su, po riječima opata Topena, isticale
nesaglasnost između naziva iste kafane i njenog običnog izgleda.
Za razumijevanje tog prizora treba podrobno opisati tu
zemlju dembeliju, koja se prema trgu graniči kafa-nom, a na
kantonskom putu završava znamenitim Tivo-lijem, gdje je
trebalo, prema zamisli kolovođa, da se odigra jedan prizor iz
zavjere koja se odavno kovala protiv generala de Monkorne,
Po svojem položaju, na uglu između trga i puta, prizemlje
te kuće, sagrađene kao što je bila i Riguova, sa tri prozora prema
putu, ima i prema trgu dva prozora i između njih staklena ulazna
vrata. Kafana kod Mira ima još jednu kapiju na kraju aleje, koja
je dijeli od kuće vodeničara Valea, njenog prvog susjeda, i koja
vodi u zadnje dvorište.
Ta kuća, sva obojena zlatno,žutom bojom, osim kapaka koji
su obojeni zeleno, jeste jedna od onih rijetkih kuća u ovoj
varošici koje imaju dva sprata i mansardu. Evo zašto.
Prije nego što je Vil-o-Fej postao ovo što je danas, prvi
sprat te kuće, koji ima četiri odjeljenja, i u svakom od njih
postelju i ono malo stvari što je neophodno po-

286
trebno da bi se opravdala riječ namještena soba, izdavao se
ljudima koji su morali da dolaze u Sulanž radi kakvog posla u
sudu, ili vlasteoskim gostima koji nisu imali stan u dvorcu; ali za
posljednjih dvadeset i pet jjodina, u tim namještenim sobama
odsjedali su samo pelivani, torbari, prodavci lijekova i trava ili
trgovački putnici. Za vrijeme sajma u Sulanžu, sobe su izdavane
po četiri franka dnevno. Te četiri sobe donosile su So-karu
stotinjak talira, ne računajući ono što su njihovi zakupci izdašno
trošili u njegovoj kafani.
Kuća je prema trgu bila ukrašena naročitim slikama. Na oba
prostora između prozora i vrata vidjeli su se ukršteni bilijarski
štapovi kitnjasto uvezani trakama; a iznad tih traka punč se pušio
u grčkim peharima. Riječi: Kajana kod Kira sijale su žutim
slovima na zelenom polju između dvije piramide od trobojnih
bilijarskih lopti. Prozori, zeleno obojeni, imali su mala okna od
običnog stakla.
Desetak tuja, koje bi trebalo zvati kafanskim drve-ćem,
zasađenih desno i lijevo u drvene sandučiće, širile su svoje
zelenilo, isto toliko bolešljivo koliko i razmetljivo. Zastori od
platna, kojima trgovci u Parizu i u još nekim bogatim gradovima
štite svoje dućane od sunčane jare, bili su tada nepoznata raskoš
u Sulanžu. U bocama poredanim po daskama iza okana previralo
je ono nadaleko čuveno vino. Zracima usredsređenim na
neravnine u stakletu kao na sočiva, sunce je izazivalo vrijcnje u
tim bocama s maderom, sa sirupima, s jakim vinima, i u
bokalima sa šljivama i višnjama u rakiji, jer je vrućina bivala
takva da su Aglaja, njen otac i njihov momak morali da sjede
napolju, na dvjema klupama postavljenim s jedne i druge strane
vrata, i slabo zaklonjenim bijednim žbunjem koje je gospođica
Sokar zalijevala gotovo toplom vodom. Ponekih dana, čovjek je
mogao da ih vidi sve troje, oca, kćer i slugu, opružene tu kao
domaće životinje, kako spavaju.

287
 Godine 1804, u vrijeme kad su se mnogo čitali Pavle i
Virginija, unutrašnji zidovi su bili prevučeni sjajnom hartijom sa
slikama glavnih prizora iz tog romana. Tu su se vidjeli crnci
kako beru kafu, koje je ipak moralo biti negdje u toj zgradi u
kojoj se nije pilo ni dvadeset kafa mjesečno. Stanovnici Sulanža
bili su tako malo naviknuti na kolonijalnu robu da bi stranac koji
bi zatražio solju čokolade doveo čiča-Sokara u najveću ne-
priliku; ali bi ipak bio poslužen otužnom mrkom kašom što se
dobija od onih tablica čiji su sastojci više brašno, samljeven
badem i neprečišćen šećer nego šećer i kakao, koje seoski bakali
prodaju po dva sua komad, i koje se proizvode u cilju da
upropaste trgovinu s tom španjolskom namirnicom.
Što se tiče kafe, nju je čiča Sokar prosto puštao da provri u
običnom velikom kućnom loncu; ostavljao je da se slegne na
dno talog izmiješan sa prženim ječmom, a bistru tečnost je
služio sa hladnokrvnošću dostojnom ka-fanskog momka u
Parizu, u šolji od takvog porcelana da ne bi naprsla ni ako se
baci na zemlju.
U to vrijeme, sveto poštovanje koje je uživao šećer za
vrijeme Carstva, još se nije bilo izgubilo u Sulanžu, i Aglaja
Sokar je prinosila ponosito četiri kocke, ne krupnije od lješnika,
kao dodatak jednoj šolji kafe, va-šarskom trgovcu kome bi palo
na pamet da zatraži taj gospodski napitak.
Unutrašnjost kafane, ukrašena ogledalima u pozlaćenim
okvirima i kukama za ostavljanje šešira, nije bila obnovljena od
vremena kad je cio Sulanž došao prvi put da se divi tim
čarobnim tapetima i tezgi obojenoj kao mahagonijevo drvo, s
mermernom pločom na kojoj su blistale vaze od metala i lampe
sa dvostrukim stijenj-kom, koje je, kažu, poklonio Goberten
lijepoj gospođi Sokar. Sve je to sad bilo potamnjelo pod jednim
ljepljivim slojem koji bi se mogao sravniti jedino s onim što se
navlači preko starih slika, zaboravljenih po tavanima.

288
 Stolovi obojeni kao mermer, stolice bez naslona, prevučene
crvenom utrehtskom kadifom, tavanske lampe s loptom punom
ulja koje je hranilo dva plamička, pričvršćene za tavanicu
lancem i uljepšane kristalima, za-čeli su slavu karane kod Rata.
Tu su, od 1802. do 1804, svraćale sve gazde iz Sulanza da
poigraju domina i karata, da popiju čašicu likera ili kuvanog
vina, da pojedu koji plod iz rakije ili dvopek; jer je skupoća
kolonijalnih namirnica bila prognala kafu, čokoladu i šećer.
Punč je bio tada rijetka poslastica, kao i čokolada s mlijekom.
To se oboje spravljalo od zaslađene guste tečnosti, nalik na
melasu, čije se ime zaboravilo, ali kojom se tada njen
pronalazač obogatio.
Ovaj letimičan opis podsjetiće one koji su putovali na sve
kafane koje liče na ovu; a oni koji nisu odlazili nikud iz Pariza
moraće da zamisle tavanicu kafane kod Mira, pocrnjelu od
dima, i njena ogledala potamnjela od milijardi mrkih tačkica
koje su dokazivale u kakvoj slobodi živi tu rod dvokrilaca.
Lijepa gospođa Sokar, čiji su ljubavni doživljaji pre-
vazilazili Tonsarovičine od »Gran-I-vera«, sjedjela je tu kao na
prijestolu, odjevena po posljednjoj modi; ona je naročito voljela
turbane kao što ih nose sultanije. Pod Carstvom, sultanija je bila
omiljena kao danas anđeo.
Cijela dolina dolazila je nekada tu da bi se ugledala na
turbane, šešire sa štitom iznad očiju, kape od krzna i kineske
ukrase na glavi lijepe kafedžike, čiju su raskoš omogućavale
najpoznatije ličnosti iz Sulanža. Iako je nosila pojas ispod samih
grudi, kao što su ga nosile naše majke, tako ponosite sa svojih
carskih draži, Junija (ona se zvala Junija!) je stvorila Sokarovu
kafanu; njen muž je imao njoj da zahvali što je sopstvenik
jednog vinograda, kuće u kojoj je stanovao i Tivolija. Otac g. Li-
pena ludovao je, govorilo se, za lijepom Junijom Sokar;

19 — Seljaci 289
 Goberten, koji ju je preoteo od njega, zacijelo je s njom imao
malog Burnijea.
Te pojedinosti i tajna vještina s kojom je Sokar spravljao
kuvano vino dovoljne bi bile da objasne zašto su njegovo ime i
kafana kod Mira bili tako omiljeni; ali su i mnogi drugi razlozi
doprinosili tom dobrom glasu. Kod Tonsara i u svim drugim
krčmama u dolini moglo se dobiti samo vino; dok je, od Konša
do Vil-o-Feja, na prostoru od šest milja unaokolo, Soka-rova
kafana bila jedina gdje se moglo poigrati bilijara i gdje se pio
punč kakav je samo njen sopstvenik umio da spravi. Samo su se
kod njega vidjeli u izlogu strana vina, fini likeri i voće u rakiji.
To ime je, dakle, odjekivalo u dolini skoro svakog dana, i
izazivalo misli o neiskazanim milinama o kojima sanjaju ljudi
čiji je stomak osjetljiviji nego srce. Uza sve to išlo je i
preimućstvo da je ono nerazdvojni dio svetkovine u Sulanžu.
Jednom riječi, u prvom višem redu, kafana kod Mira bila je za
varošicu ono što je krčma kod >Gran-I-vera« bila za selo,
stovarište otrova; ona je bila prelazna stanica za vijesti između
Vil-o-Feja i doline. »Gran-I-ver« snabdijevao je kafanu kod
Mira mlijekom i skorupom, i dvije Tonsarove kćeri bile su u
svakodnevnom dodiru s tom radnjom.
Za Sokara, trg u Sulanžu bio je dio njegove kafano. Alkid
je išao od vrata do vrata, razgovarao sa svakim, noseći ljeti
samo čakšire i jedva zakopčan prsnik, po običaju svih kafedžija
u malim varošima. Ljudi s kojima je razgovarao kazivali su mu
ako neko uđe u njegovu radnju, i on je onda odlazio tromo i kao
bez volje.
Te pojedinosti moraju ubijediti Parižane koji nikad nisu
izišli iz svoje gradske četvrti o teškoći, ili, bolje, o
nemogućnosti da i najmanja stvar ostane skrivena u avonskoj
dolini, od Konša do Vil-o-Feja. Na selu postoji stalna veza;
tamo se mjestimice nalaze krčme kod »Gran-I-vera«, kafane
kod Mira, koje vrše službu odje-

290
ka, i odakle se svaki i najbeznačajmji cin, izvršen u najvećoj
tajnosti, prenosi kao mađijom. Rekla-kazala zamjenjuje
električnu telegrafiju; i tako se izvršuje ono čudo da se za tren
oka saznaju vijesti o porazima koji su se dogodili na ogromnom
rastojanju.
Pošto je zaustavio konja, Rigu siđe sa svojih kola i priveza
uzdu za stub ispred vrata na Tivoliju. Zatim nađe najprirodniji
izgovor da sluša svađu praveći se kao da ne sluša, stavši između
dva prozora, tako da je kioz jedan mogao, ako opruzi glavu, da
vidi ličnosti i da proučava pokrete, a u isto vrijeme da dočuje i
gromke riječi koje su se odbijale od okana, ali koje su se mogle
čuti zato što je napolju bila tišina.
— A ako ja kažem čiča Riguu da se tvoj brat Nikola
okomio na Pekinu — vikao je jedan piskav glas — da je vreba
svakog časa, i da će mu je oteti ispred nosa, on će umjeti da
namjesti rebra svima vama, goljama, kod »Gran-1-vera!«
— Ako nam učiniš tako nešto, Aglaja — odgovori kreštavi
glas Marije Tonsar — ono što ću ja tebi da vratim moći ćeš da
ispričaš samo crvima u grobu! Ne miješaj se ti ni u Nikoline
stvari niti u moje sa Boneboom!...
Marija je, pod uticajem babinih riječi, pošla, kao što .'c
vidi, za Boneboom; prikradajući se, vidjela ga je, kroz prozor
kraj kojeg je u taj mah stojao Rigu, kako se udvara i laska
gospođici Sokar tako da je ova smatrala za potrebno da se
nasmiješi na njega. Taj osmijeh je izazvao svađu usred koje je
iskrsnulo ovo otkriće, prilično značajno za Rigua.
— Šta, čiča Rigu, nećete da svratite do nas!... —
i cee Sokar i potapka lihvara po ramenu.
Dolazeći iz šupe podignute na kraju vrta, odakle su ljudi
iznosili razne sprave i ljuljaške za,zabavu na sajmu, da bi ih
odnijeli na određena mjesta u njegovom Ti-roliju, gostioničar je
prišao nečujno, jer je na nogama

m* 291
imao papuče od žute kože koje se zbog svoje niske cijene
prodaju mnogo po palankama.
— Ako imate svježih limunova, popio bih jednu limunadu;
veče je toplo.
— Ama ko to tako krešti? — reče Sokar pogledavši kroz
prozor i vidjevši svoju kćer kako se svađa s Marijom.
— Otimaju se o Boneboa — odgovori Rigu podrugljivo.
Interes radnje uguši tada kod Sokara očinski gnjev.
Kafedžija je smatrao za umjesto da sluša spolja kao Rigu, dok je
otac želio da uđe i da izjavi kako Bonebo, pun osobina koje
jedan kafedžija veoma cijeni, nema ipak ono što je potrebno da
postane zet jednog uglednog čovjeka iz Sulanža. Međutim, čiča-
Sokaru se nisu javljali mnogi prosioci. U dvadeset drugoj
godini, njegova kći se svojom širinom, debljinom i težinom
takmičila sa gospođom Vermišel, na čiju se lakoću i hitrinu
gledalo kao na čudo. Navika da sjedi za tezgom još je
povećavala sklonost gojenju, koju je Aglaja nasljedila od svoga
oca.
— Koji je đavo ušao u te djevojke? — upita čiča Sokar
Rigua.
— Eh! — odgovori nekadašnji benediktinac — onaj đavo
koga je i crkva najčešće hvatala.
Sokar, umjesto odgovara, poče da zagleda, na slikama
između prozora i vrata, bilijarske štapove čiji je skup bilo teško
objasniti zbog mjesta gdje nije bilo lijepa koji je sastrugala ruka
vremena.
U tom trenutku Bonebo ostavi bilijar, s jednim štapom u
ruci, i udari njime grubo Mariju rekavši joj:
— Ti si kriva što sam promašio; ali tebe promašiti
neću, i tući ću te sve dok ne ućutkam taj tvoj jezik.
Sokar i Rigu, koji ocijeniše da treba da se umiješaju, uđoše
u kafanu sa trga, a na to se podiže toliki roj muva, da se od njih
gotovo smrče. To je izazvalo šum sličan onom koji se čuje
izdaleka iz dobošarske škole.

292
Poslije prvog prepada, debele muve s plavkastim trbuhom, kao i
one male što pecaju, i nekoliko konjskih muva, ponova zauzele
svoja mjesta na prozorima gdje su, na tri reda dasaka čija se
boja nije vidjela od njihovih upljuvaka, bile poredane ulijepljene
boce kao vojnici. Marija je plakala. Dobiti batine od voljenog
čovjeka pred svojom suparnicom jeste jedno od onih poniženja
koja ne podnosi nikakva žena, ma na kom stepenu društvenih
ljestvica da se nalazi, i ukoliko se niže nalazi, utoliko je žešći
izraz njene mržnje, te Tonsarova kći nije vidjela ni Rigua ni
Sokara; srušila se na jednu stolicu bez naslona, ćuteći sumorno i
divlje, dok ju je bivši kaluđer pažljivo posmatrao.
— Potraži jedan svjež limun, Aglaja, — reče čiča Sokar —
i isperi sama jednu čašu stolovaču.
— Dobro ste učinili što ste poslali kćer napolje — reče
sasvim tiho Rigu Sokaru — mogla je dobiti smrtni udarac.
I on pogledom pokaza ruku kojom je Marija bila dohvatila
jednu stolicu da je baci Aglaji na glavu.
— Hajde, Marija, — reče čiča Sokar i stade pred nju —
niko se ovdje ne gađa stolicama,... a, ako bi mi razbila koje
ogledalo, ne bi mi ga platila mlijekom od tvojih krava ...
— Ciča Sokare, vaša kći je prava stjenica, ali ni ja nisam
ma ko, čujete li! Ako nećete Boneboa za zeta,, vrijeme je da mu
kažete neka igra bilijara negdje na drugom mjestu, a ne kod
vas!... gdje gubi svaki čas po petofranak...
Još u početku te bujice riječi koje je Marija više v i k a l a
nego govorila, Sokar ju je obuhvatio oko struka i izbacio
napolje, i pored njene cike i otpora. Bilo je krajnje vrijeme, jer
je Bonebo ponova pošao od bilijara, usplamtjelih očiju.
— Neće se to tako svršiti! — doviknu Marija Tonsar.

293
— Vuci se odatle! — zaurla Bonebo, koga je Vijale držao
objema rukama da ne bi učinio neko zlo; idi do vraga, ili više
nikad neću s tobom progovoriti niti ću te pogledati.
— Ti? — reče Marija dobacivši Bonebou pogled pun
srdžbe. Vrati mi prvo moje pare, pa ću te ostaviti gospođici
Sokar, ako je ona dovoljno bogata da te zadrži...
Poslije tih riječi, videći da snažni Sokar jedva zadržava
Boneboa koji je poskočio kao tigar, Marija, uplašena, pobježe
na put.
Rigu pope Mariju u svoja kola, da bi je sklonio ispred
razjarenog Boneboa, čiji se glas čuo čak u Sudrijevoj kući;
zatim, pošto je sakrio djevojku, vrati se da popije svoju
limunadu posmatrajući grupu koju su činili Plisu, Amori, Vijale
i kafanski sluga, trudeći se da umire Boneboa.
— Hajde, na tebe je red da igraš, husare! — reče Amori,
mali plav mladić mutnog oka.
— Uostalom, ona je strugnula — reče Vijale.
Ako se ikad iko pokazao iznenađen, to je bio Plisu u
trenutku kad je spazio lihvara iz Blanžija kako sjedi za jednim
stolom i obraća više pažnje na njega, Plisua, nego na svađu
dviju djevojaka. I nehotice, izvršitelj je dopustio da se na
njegovom licu vidi ono čuđenje koje izaziva susret sa čovjekom
na koga se ljutimo, ili kome spremamo zlo, i odmah se vratio
bilijaru.
— Zbogom, čiča Sokare, — reče lihvar.
— Idem da vam dovedem kola — odgovori kafe-džija; —
nemojte se žuriti.
— Kako da saznam šta govore ovi ljudi igrajući bili jara?
— pitao se Rigu, koji je u ogledalu spazio lice kafanskog sluge.
Taj sluga je bio momak za sav posao: okopavao je Sokarov
vinograd, čistio kafanu, bilijarsku sobu, održavao čistoću u vrtu
i zalijevao Tivoli, sve za dvadeset talira godišnje. Išao je uvijek
bez kaputa, osim u sveča-

294
 nim prilikama, a od odijela imao je samo plave platnene čakšire,
teške cipele i prsnik od prugastog baršuna, preko kojeg je
opasivao platnenu kecelju za rad kad je služiio oko bilijara ili u
kafani. Ta kecelja s uzicama bila je znamenje njegovih dužnosti.
Kafedzija je tog momka pogodio prilikom posljednjeg sajma;
jer u toj dolini, kao i u cijeloj Burgonji, ljudi se uzimaju na trgu
za godinu dana, sasvim onako kao što se kupuju konji.
— Kako se zoveš ti? — upita ga Rigu.
— Mišel, vama na službi — odgovori momak.
— Viđaš li ovdje ponekad čiča-Furšona?
— Dvaput ili triput nedjeljno, sa g. Vermišelom, koji mi
daje po nekoliko sua da mu javim kad se njegova žena da u
potjeru za njima.
— Čiča Furšon je valjan čovjek, učen i pametan — reče
Rigu, plati svoju limunadu i iziđe iz te odvratne kaiane' kad
vidje da mu je čiča Sokar doveo kola pred vrata.
Penjući se u kola, čiča Rigu spazi apotekara, i pozva ga
jednim »Ej! gospodin' Vermite!« Kad poznade bogataša, Vermit
ubrza korak, a Rigu mu pristupi i reče mu na uvo:
— Postoji li kakvo sredstvo koje može tako da nagrize
kožu da izazove pravu bolest, na primjer, prišt na prstu?
— Ako g. Gurdon hoće da propiše, postoji — odgovori
mali naučnik.
— Vermite, nikom ni riječi o tome, ili ćemo da se
posvađamo; ali sa g. Gurdonom možete razgovarati i recite mu
da dođe k meni prekosutra; pružiću mu priliku da izvrši prilično
tešku operaciju, da odsiječe jedan kažiprst.
Poslije toga, nekadašnji kmet, ostavivši malog apotekara
zaprepašćenog, pope se u svoja kola pored Marije Tonsar.

295
 — Je li ti, zmijo mala — reče joj i uhvati je za
ruku kad je privezao konjsku uzdu za jedan prsten na
prednjoj strani kolskog kožnog koša, i kad je konj po
šao ujednačenim korakom, zar ti misliš da ćeš Boneboa
sačuvati ako tako postupaš prema njemu?... Da si pa
metna, ti bi mu sama pomogla da se oženi onom vrećom
punom gluposti, i onda bi mogla da se osvetiš.
Marija se nije mogla uzdržati da se ne osmjehne kad je
odgovorila:
— Ala ste vi pakosni! Doista ste učitelj svima nama!
— Slušaj, Marija, ja volim seljake; ali neka se niko od vas
ne miješa u moje stvari... Tvoj brat Nikola, kako reče Aglaja,
trči za Pekinom. To nije lijepo, jer sam ja zaštitnik te djevojčice;
njoj ću da ostavim trideset hiljada franaka, i hoću lijepo da je
udomim. Čuo sam da Nikola, uz pomoć tvoje sestre Katarine,
zamalo jutros nije ubio tu jadnu mališanku; kad vidiš svoga
brata i sestru, reci im ovo: »Ako ostavite Pekinu na miru, čiča
Rigu će spasti Nikolu od vojske ...«
— Ta vi ste oličeni đavo — uzviknu Marija; — kažu da ste
potpisali ugovor s njim... Može li to da bude?
— Može — odgovori ozbiljno Rigu.
— Pričali su nam o tome na posijelu, ali ja nisam
vjerovala.
— On mi je zajemčio da mi neće nahuditi nikakav napad
na mene, da me nikad niko neće pokrasti, da ću poživjeti sto
godina bez bolesti, da ću uspijevati u svemu, i da ću, sve do časa
svoje smrti, biti mlađ kao pijetao od dvije godine ...
— To se vidi — reče Marija. — I vama je đavolski lako da
spasete mog brata od vojske...
— Ako on hoće, jer za to treba da prežali jedan prst, i to je
sve — reče Rigu; — ja ću mu reći kako.
— Gle! zar idete gornjim putem? — reče Marija.
— Noću ne prolazim više ovuda — odgovori bivši kaluđer.

296
 — Je li zbog krsta? — reče prostodušno Marija.
— Kako ti to pogađaš, obješenjice jedna! — odgovori taj
đavolji čovjek.
Stigli su bili do mjesta gdje je kantonski put prokopan kroz
jednu malu uzvišicu. Strane tog prolaza su prilično strme, kao
na mnogim sličnim putovima u Francuskoj.
Na kraju tog prokopa, dugačkog oko stotinu stopa putovi za
Ronkrol i Serne čine raskrsnicu nasred koje se uzdiže krst. S
jedne ili s druge strmine, čovjek može da uzme na oko
prolaznika i da ga ubije sasvim izbliza utoliko lakše što je cijela
ta uzvišica pokrivena vinogradima, te je zločincu sasvim lako da
uhvati busiju u žbu-nju kupina koje rastu ovdje-ondje. Lako je
pogoditi što lihvar, uvijek obazriv, nije tuda nikad prolazio noću;
u podnožju tog brežuljka, koji se zove Krstac, teče Tina. Za
osvetu ili za ubistvo nije se moglo naći pogodnije mjesto, jer put
u Ronkrol vodi preko mosta na Avoni, ispred lovačke kuće, a
put u Serne prelazi preko velike ceste, tako da između ta četiri
puta, barskog, vil-o-fej-skog, ronkrolskog i serneskog, ubica
može da bira kojim će se povući, i da zbuni one koji bi
potrčali za njim.
— Tebe ću da skinem s kola kod ulaza u selo —
reče Rigu kad je ugledao prve kuće u Blanžiju.
— Zbog Anete, kukavico stara! — uzviknu Marija.
- Hoćete li vi nju skoro da otpuštate? Evo ima tri go
dine kako je kod vas!... Ali se vaša stara dobro drži...
Ne da bog!

IV

-■ TRIJUMVIRAT IZ VIL-O-FEJA

Obazrivi lihvar zahtijevao je od svoje žene i od Žana da

liježu u sumrak i da ustaju u zoru, dokazujući im da na kuću
neće nikad niko napasti ako on bude sjedio do

297
 ponoći i ustajao dockan. I tako je ne samo bio potpuno miran od
sedam sati uveče do pet ujutru nego je još navikao ženu i Zana
da ne bude ni njega ni Anetu, čija je soba bila iza njegove.
I zato, sutradan ujutru, oko pola sedam, gospođa Rigu, koja
se sama starala o dvorištu za živinu zajedno sa Zanom, zakucala
je bojažljivo na vrata od sobe svoga muža.
— Gospodine Rigu — reče ona — kazao si da te
probudim.
Zvuk toga glasa, ženino držanje, njen plašljiv izgled dok se
pokoravala jednoj zapovijesti čije je izvršenje moglo biti i rđavo
primljeno, odavali su potpuno samo-odricanje u kojem je živjelo
to jadno stvorenje, i ljubav koju je osjećalo prema tom vještom
ugnjetaču.
— Dobro! — povika Rigu.
— Treba li da probudim Anetu? — upita ona.
— Ne, ostavi je nek spava! Bila je na nogama cijele noći!
— odgovori on ozbiljno.
Taj čovjek je bio ozbiljan uvijek, čak i kad je dopuštao sebi
da se malo našali. Aneta je, zaista, prošle noći tajanstveno
otvarala vrata Sibileu, Furšonu i Katarini Tonsar, koji su svi
došli u različito vrijeme, između jedanaest i jednog sata po
ponoći.
Deset minuta poslije toga, Rigu, obučen brižljivi je nego
obično, siđe i reče ženi jedno »Dobroj'tro, stara!« koje je nju
usrećilo više nego da je pred svojim nogama vidjela generala de
Monkorne.
— Zane, — reče bivšem iskušeniku — nemoj se
udaljavati od kuće, pazi da me ne pokradu, bila bi veća
šteta tvoja nego moja.
Udružujući tako blagost i osorljivost, nadanje i bre-•canje,
taj vješti sebičnjak je svoja tri roba načinio tako vjerna, tako
odana, kao pse.

298
 Rigu, prošavši opet gornjim putem, da bi obišao Krstac,
stiže na trg u Sulanž oko osam sati.
U času kad je privezivao uzde za kuku najbližu malim
vratima sa tri stepenika, otvori se jedan kapak. Sudri pokaza
svoje rošavo lice kojem su dva mala crna oka davala šeretski
izraz.
— Da se njaprije malo prihvatimo, jer u Vil-o-Feju
nećemo ručati prije jednog sata.
On tihim glasom pozva služavku, mladu i lijepu kao što je
bila i ona kod Rigua, koja siđe nečujno, i kojoj naredi da iznese
komad šunke i hljeba; zatim ode sam u podrum da donese vina.
Rigu je, po hiljaditi put, zagledao tu trpezariju s podom od
hrastovine, s ukrašenom tavanicom, punu lijepih obojenih
ormana, obloženu drvetom u visini naslona, ukrašenu, lijepom
peći i skupocjenim zidnim satom, koji su nekad pripadali
gospođici Lager. Nasloni na stolicama imali su oblik lire, drvo
im je bilo sjajno bijelo obojeno, sjedišta od zelene kože s
pozlaćenim klincima. Sto, od punog mahagonijevog drveta, bio
je pokriven zelenom mušemom sa zagasitim prelivanjem i
zelenim ivicama. Pod, od sitnih daščica, koje je Irben svako ju-
tro brižljivo glačao, pokazivao je kako nekadašnje sobarice
umiju da zapovjedaju posluzi.
— Eh! skupo je to — reče Rigu u sebi. — U mojoj se
trpezariji jede isto tako dobro kao i ovdje, a ja vučom kamatu od
novca koji bih morao da potrošim na ovu nepotrebnu raskoš. —
A gdje je gospođa Sudri? — obrati se on kmetu iz Sulanža, koji
se pojavio naoružan jednom velikom bocom.
— Ona spava.
— A vi je ne uznemiravate kad spava — reče Rigu.
Bivši žandarm kresnu okom obješenjački, i pokaza
šunku koju je pronosila Zaneta, njegova lijepa služavka.
— Ovako sladak zalogaj vrijedi — reče kmet; — to
ju domaći proizvod! juče je načeta...

299
— Prijatelju, ovu vam još nisam vidio. Gdje ste je upecali?
— reče nekadašnji benediktinac na uvo Sudnju.
— Ona je kao i šunka — odgovori žandarm namignuvši
ponova; — imam je od prije osam dana.
- Zaneta, još u noćnoj kapi i kratkoj suknji, bosonoga u
papučama, navukla je samo tu suknju preko ko šulje, kako to
seljanke rade, a preko grudi prekrstila maramu koja nije potpuno
skrivala svježe i mlade draži, i nije izgledala manje primamljiva
od šunke koju je Sudri hvalio. Omalena, okruglih oblika,
pokazivala je nage mišice, prošarane crvenilom, na čijem su
kraju krupne šake s rupicama, sa prstima kratkim i na vrhu
lijepo zaobljenim, pokazivale snažno zdravlje. To je bila prava
Burgonjčica, crvena u licu, ali bijelih sljepoočnica, vrata i ušiju;
kestenjave kose, očiju povučenih naviše prema ušima, širokih
nozdrva, punih usana, s nešto malja po obrazima; živahna izraza
koji je bio umjeren pri-tvorno skromnim držanjem, jednom
riječi, oličenje služavke vragolice.
— Časti 'mi, Zaneta liči na ovu šunku — reče Rigu. — Da
nemam Anetu, voleo bih imati Zanetu.
— Jedna vrijedi koliko i druga — reče bivši žandarm, jer
je vaša Aneta blaga, plava, umiljata ... Kako je gospođa Rigu? ...
spava li? ... — dodade odjednom Sudri, da bi pokazao Riguu
kako i on umije da se šali.
— Ona ustaje kad i naš pijetao — odgovori Rigu; ali liježe
kao kokoške. Ja ostajem da čitam novine. S večeri i ujutru, žena
me ostavlja da spavam, ne bi ušla k meni ni za šta na svijetu ...
— Ovdje je sasvim drukčije — odgovori Zaneta. Gospođa
ostaje s gostima da igra karte; ima ih ponekad i petnaestoro u
salonu; gospodin liježe u osam sati, a usta-jemo rano.
— To se vama samo čini drukčije — reče Rigu — a u
stvari je isto. Dakle, lijepo moje dijete, dođite vi

300
k meni, a ja ću poslati Anetu ovamo, biće i isto i opet drukčije.
— Ugursuze stari, postidio si je -— reče Sudri.
— Šta, žandaru! zar samo jednog konja misliš da držiš u
štali? ... Najzad, svak uzima sreću tamo gdje je nalazi.
Zaneta, po zapovijesti svoga gospodara, ode da mu spremi
što treba za oblačenje.
— Zacijelo si joj obećao da ćeš se njome oženiti kada ti
umre žena? — upita Rigu.
— U našim godinama — odgovori žandarm — ostaje nam
samo taj način!
— Sa slavoljubivim djevojkama to bi bio način da čovjek
brzo ostane udovac,... — odgovori Rigu, naročito ako gospođa
Sudri bude pred Zanetom govorila o tome kako se sapunjaju
stepenice.
Na te riječi zamisliše se oba muža. Kad je Zaneta javila da
je sve gotovo, Sudri joj reče: »Hodi da mi po-mogneš!« takvim
glasom da se bivši benediktinac nasmiješio.
— I to je jedna razlika — reče on; — ja bih tebe
ostavio s Anetom bez ikakvog straha, prijatelju.
četvrt sata poslije toga, Sudri, u svečanom odijelu, pope se
u opletene dvokolice i dva prijatelja krenuše za Vil-o-Fej
obilazeći jezero Sulanž.
— A onaj dvorac tamo? ... — reče Rigu kad su sti
gli na mjesto odakle se dvorac vidio s profila.
Stari revolucionar izgovorio je te riječi s naglaskom kroz
koji je probijala mržnja koju seoske ćifte osjećaju prema velikim
dvorcima i velikim posjedima.
—■ Dok sam ja živ, nadam se da ću ga gledati takvog
kakav je — odgovori bivši žandarm. — Grof de Sulanž bio je
moj general; učinio mi je dobro; pomogao mi je da lijepo
uredim penziju, a upravu nad imanjem ostavlja Lipenu, čiji se
otac tamo obogatio. Poslije Lipena doći će drugi, i, dokle god
bude Sulanžovih, tako će se

301
 raditi... S tim ljudima je lako, oni ne zakidaju nikome ništa, a i
njima dobro ide ...
— E! ali general ima troje djece koja se možda neće
slagati poslije njegove smrti; jednog dana, zet i sinovi
će smatrati za probitačnije da imanje takvo kakvo je
prodaju trgovcima s kojima ćemo mi umjeti da iziđemo
nakraj.
Dvorac Sulanž ukaza se ponova kao da prkosi ras-popu.
— E! jest, u ono vrijeme zidalo se lijepo!... — uzvi-knu
Sudri. — I g. grof sad štedi svoje prihode da bi od Sulanža
mogao da stvori majorat.
— Prijatelju, — odgovori Rigu — majorati će se ukinuti.
Pošto je time bilo iscrpljeno poglavlje o novčanim
stvarima, njih dvojica počeše da pretresaju obostrane vrijednosti
svojih sobarica, na narječju isuviše burgonj-skom da bi se moglo
štampati. Taj neiscrpni predmet odvede ih tako daleko, da su već
ugledali sresko mjesto u kojem je vladao Goberten, i koje je
toliko zanimljivo da će i ljudi kojima se najviše hita dopustiti da
se tu malo zadržimo.
Ime Vil-o-Fej, iako neobično, može lako da se objasni
izopačavanjem tog imena (na galsko-latinskom jeziku Villa in
fago, grad u šumi). Ovo ime dovoljno kazuje da je nekada bila
pokrivena šumom delta koju obrazuje Avona pri svojem ušću u
rijeku koja se pet milja dalje uliva u Jonu. Nekakav Frank
sazidao je zacijelo tvrđavu na brijegu koji tu počinje da se
spušta, dok se blagim nagibom ne izgubi u dugačkoj ravnici,
gdje je Leklerk, poslanik, kupio sebi imanje. Razdvojivsi ovu
deltu širokim i dubokim rovom ,osvajač je zagospodario
dolinom s mjesta odakle mu je bilo lako da naplaćuje mostarinu
od putnika i da zbira ujam od mlinova.
Tako je postao Vil-o-Fej. A gdje god se učvrstila kakva
feudalna ili crkvena vlast, tu je nastajala živost,

302
podizala su se naselja, a docnije i varoši, kad je samo mjesto
moglo da privuče, da razvije ili da osnuje industriju. Postupak
koji je prvi primijenio Zan Ruve da spušta drva rijekom niz
vodu, i potreba da se nađe pogodno mjesto za njihovo slaganje,
stvorili su Vil-o-Fej, koji je ciotle, u poređenju sa Sulanžom, bio
obično selo. Vil-o-Fej postade stovarište za šume koje se na
prostoru od dvanaest milja šire obalama dviju rijeka. Za
hvatanje drva, za njihovo razvrstavanje, za građenje splavova
koje Jona nosi u Senu, potrebni su bili mnogi radnici. Ljudstvo
je stvorilo potrošnju i izazivalo trgovinu. I Vil-o-Fej, koji nije
imao ni šest stotina stanovnika krajem XVI vijeka, imao ih je na
dvije hiljade 1790, a Goberten je popeo taj broj na četiri hiljade.
Evo kako:
Kad je Zakonodavna skupština izvršila novu podjelu
zemlje, Vil-o-Fej, koji se nalazio na mjestu gdje je, geografski,
bila potrebna sreska vlast, ocijenjen je kao pogodniji od Sulanža
za sjedište te vlasti. Sresko načelstvo dovelo je prvostepeni sud i
sve činovnike jednog sre-skog mjesta. Nagli porast stanovništva
u Parizu, povećavajući vrijednost i traženu količinu drveta za
ogrev, morao je povoljno uticati i na trgovinu u Vil-o-Feju.
Goberten je zasnovao svoje novo bogatstvo na tom novom
izgledu, pogodivši kako će mir da utiče na pariško stanovništvo
koje se doista, od 1815. do 1825, namnožilo više nego za jednu
trećinu.
Položaj Vil-o-Feja odredilo je samo zemljište. S jedne i s
druge strane brijega redala su se pristaništa. Brana za
zaustavljanje drveta bila je ispod brežuljka na kojem se
prostirala šuma Sulanža. Između te brane i varoši nalazilo se
predgrađe. Donja varoš, podignuta u najširem dijelu delte,
spuštala se do same vode Avonskog jezera.
Iznad donje varoši, na visini gdje je šuma raskrčena još
prije trista godina, oko pet stotina kuća s vrtovima obuhvataju tu
uzvišicu sa tri strane, a pred svakom od

303
njih širi se prekrasan izgled koji pružaju svjetlucava površina
Avonskog jezera i njegove obale pune splavova u izgradnji i
ogromnih gomila drveta. Voda, prepuna drva koje nosi rijeka, i
lijepi vodopadi Avone koja, više od rijeke u koju se uliva,
pokreće vitlove vodenica i puni jazove nekolikih fabrika, daju
sliku punu života, utoliko zanimljiviju što je uokvirena gustim
šumskim zelenilom, i što dugačka dolina Bare čini divnu
suprotnost tamnoj pozadini iznad Vil-o-Feja.
Prema toj slici širokih razmjera, glavna cesta koja prelazi
vodu preko jednog mosta, na četvrt milje od Vil-o-Feja, dodiruje
aleju jablanova gdje se nalazi još jedno malo predgrađe oko
poštanske stanice, pored jednog velikog salaša. Kantonski put
isto tako skreće da bi izišao na taj most i tu se spojio sa glavnom
cestom.
Goberten je sazidao sebi kuću na zemljištu u delti, s planom
da tu stvori trg koji će od donje varoši stvoriti isto onoliko lijepu
varoš koliko je i gornja. To je bila moderna kuća od kamena, s
balkonom od livenog gvožđa, sa šalonama, lijepo obojenim
prozorima, bez drugog ukrasa osim uske grčke šare ispod samog
krova, pokrivena škriljcem, samo s jednim spratom i tavanom, s
lijepim dvorištem, i pozadi s engleskim vrtom koji je
zapljuskivala voda Avone. Gospodski izgled te kuće primorao je
sresko načelstvo, privremeno smješteno u jednoj straćari, da
dođe preko puta, u palatu koju je morao da sazida okrug, na
navaljivanje poslanika Leklerka i Ronkrola. Tu je i opština
podigla svoj dom. Sud, isto tako smješten u zakupljenoj zgradi,
dobi svoju palatu koja je neđovno dovršena, tako da je Vil-o-Fej
imao da zahvali zauzimljivosti svoga kmeta za čitav niz vrlo
lijepih modernih građevina. Žandarmerija je podizala za sebe
kasarnu na četvrtoj strani tog prostranog trga.
Za te promjene, kojima su se stanovnici ponosili, trebalo je
zahvaliti Gobertenovom uticaju. On je, nekoliko dana ranije,
dobio krst Legije časti, prilikom kra-

304
ljevog imendana. U tako uređenoj varoši, skoro podignutoj, nije
bilo ni aristokratije ni plemstva. I zato su građani iz Vil-o-Feja,
ponosni zbog svoje nezavisnosti, svi pristali uza seljake u
njihovoj raspri s jednim carskim grofom koji je prešao na stranu
Restauracije. U njihovim očima, tlačioci su bili potlačeni. Duh
te trgovačke varoši bio je tako dobro poznat vladi da je ona tamo
postavila za sreskog načelnika čovjeka pomirljivog duha,
učenika svoga strica, čuvenog de Lipoa, jednog od onih ljudi
naviknutih na pogađanja, upoznatih sa zahtjevima svake vlade,
koje politički čistunci, koji rade i gore stvari, nazivaju
pokvarenim ljudima.
Unutrašnjost Gobertenove kuće bila je ukrašena prilično
neukusnim pronalascima savremene raskoši. Tu su se nalazili
bogati tapeti s pozlaćenim ivicama, polijeleji od bronze,
namještaj od mahagonija, velike lampe, okrugli stolovi s
mermernim pločama, bijeli porcelan s tankim zlatnim ivicama
za poslastice, stolice sa sjedištem od crvene kože i bakrorezi u
trpezariji, namještaj prevučen plavom vunenom tkaninom u
salonu, sve hladno i do krajnosti neukusno, ali što se u Vil-o-
Feju smatralo kao posljednja riječ sardanapalske raskoši.
Gospođa Goberten igrala je tu ulogu veoma elegantne žene,
pazila na formalnosti i prenemagala se u četrdeset petoj godini
kao kmetica sigurna u sebe, i koja ima svoj dvor.
Zar kuća Rigua, kuća Sudrijeva i kuća Gobertenova nisu,
za onoga ko poznaje Francusku, savršene predstavnice sela,
varošice i sreskog mjesta?
Iako nije bio ni duhovit ni darovit čovjek, Goberten je
izgledao i duhovit i darovit; za oštrinu svojeg pogleda i svoje
riječi on je imao da zahvali svojoj prevelikoj žudnji za novcem.
On nije želio bogatstvo ni za svoju ženu, ni za svoje dvije kćeri,
ni za svog sina, ni za sebe samog, ni radi porodice, ni radi
ugleda koji daje novac; osim svoje osvete, koja je bila njegov
razlog za život; on je volio da obrće novac kao Nisenžan, koji,
kažu,

20 — Seljaci 305
stalno zvecka novcem u oba svoja džepa odjedanput. Posao je
bio život toga čovjeka; i, mada mu je trbuh bio pun, on je radio
kao čovjek praznog trbuha. Napraviti spletku, napakostiti
nekome, oštetiti ga, prevariti ga; trgovačke ujdurme, računi koje
je trebalo polagati ili primati, grdnje, svađe oko novca, sve je to
njega veselilo kao one sluge na pozornici, održavalo mu pravi-
lan krvotok, ali mu isto tako raznosilo i žuč po tijelu. Išao je čas
tamo, čas ovamo konjem, kolima, vodom, na prodaje, na
licitacije, u Pariz, uvijek misleći na sve, držeći u svojim rukama
hiljadu niti i ne mrseći ih nikad.
Živahan, odlučan u pokretima kao i u mislima, oma-len,
kratkih nogu, zdepast, oštrog njuha, vatrenog oka, načuljenih
ušiju, bio je nalik na lovačkog psa. Njegovo preplanulo, mrko i
sasvim okruglo lice, s kojeg su štrcale opaljene usne školjke, jer
je obično nosio kapu, bilo je u skladu s tim karakterom. Nos mu
je bio prćast, stisnute usne nisu se nikad otvarale za ljubaznu i
pre-dusretljivu riječ. Njegovi gusti zalisci obrazovali su dva crna
i sjajna žbuna ispod dviju jako crvenih jagodica, i gubili se u
njegovoj vratnoj marami. Njegova kosa, prirodno talasasta kao
na vlasulji kakvog starog sudije, prosijeda, činilo se da je
uvijena na vatri koja je zagrije-vala njegovu mrku lobanju, koja
je svjetlucala u njegovim sivim očima okruženim sitnim
borama, bez sumnje zbog njegove navike da stalno žmirka
gledajući kroz polje na jakom suncu, i lijepo je dopunjavala
njegov lik. Suv, mršav, žustar, on je imao maljave ruke s krivim
i čvornovatim prstima, kao ljudi koji sebe ne štede. To držanje
se sviđalo ljudima s kojima je on radio, jer se pokazivao uvijek
veseo; umio je mnogo da govori a da ne kaže ništa od onoga što
hoće da prećuti; pisao je malo, kako bi mogao da porekne ono
što bi bilo nepovoljno za njega ako bi se slučajno izrekao.
Knjige mu je vodio jedan blagajnik, pošten čovjek, kakve ljudi
Goberteno-

306
vog karaktera uvijek umiju da pronađu, i koje, u svojem
interesu, prve obmanjuju.
Kad su se mala Riguova kola ukazala, oko osam sati, u
drvoredu koji se iza pošte pruža duž rijeke, Gober-1en, u svojoj
kapi, u čizmama, u kaputu, već se vraćao s pristaništa; on ubrza
korak pogodivši da je Rigu krenuo na put samo zbog onog
krupnog posla.
— Zdravo, hapsandžijo; zdravo, mudra i opaka glavo —
reče on potapkavši po trbuhu i jednog i drugog svog posjetioca.
Imamo da razgovaramo o poslovima, i razgovaraćemo o njima s
čašom u ruci, sto mu gromova! to se drukčije ne radi.
— Trebalo bi onda da ste se vi dosad ugojili — reče Rigu.
— Rastržem se ja na sto strana; nisam se, kao vi, ograničio
na svoju kuću, niti se olijenio kao isluženi vojnik ... A! vi ste to
lijepo udesili, vjere mi! možete da radite i grijući se uz vatru, s
trbuhom za stolom, sjedeći na naslonjači,... mušterije dolaze
vama na noge. Ma uđite, sto mu gromova! kuća vam je na
raspolaganju dokle god htjednete ostati.
Jedan sluga u plavoj livreji sa crvenim ispuskama priđe,
uhvati konja za uzdu i odvede ga u dvorište gdje su se nalazile
sporedne zgrade i štale.
Goberten ostavi svoja dva gosta da se šetaju po vrtu, i vrati
se čim je izdao zapovijesti za ručak. :
— Dakle, vučići moji — reče on tarući ruke — ljudi su
vidjeli da je žandarmerija iz Sulanža u svanuće otišla ka Konšu;
zacijelo hoće da hapse one što su osuđeni zbog šumskih
prestupa... Sto mu gromova! vruće je! vruće!... Dosad — dodao
je pogledavši u sat, zacijelo su već svi pohvatani.
— Vjerovatno — reče Rigu.
— A šta se govori u selu? šta je odlučeno?
— Šta ima da se odlučuje? — zapita Rigu. — Nas se to
ništa ne tiče — dodao je pogledavši u Sudrija.

20*
307
— Kako! ništa se ne tiče vas? A ako Bare budu prodate
onako kako smo smislili, ko će da zaradi pet ili šest stotina
hiljada franaka? Valjda ja sam? Nisam ja toliki gazda da mogu
izbljuvati dva miliona, kad su mi na vratu troje djece koju treba
zbrinuti i žena koja ne zna šta troši; meni su potrebni ortaci. Zar
hapsandžija nije spremio novac? Nijedan od njegovih
hipotekarnih dužnika nije zaostao s kamatom, a on više i ne daje
novac osim na mjenice u prometu, za koje odgovaram ja. Ja
mogu da uložim u to osam stotina hiljada franaka; moj sin,
sudija, dvjesta hiljada; računamo i na hapsan-džiju za dvjesta
hiljada; a s koliko ćete ući u ortakluk vi, popovska glavo?
— Za ostatak — reče hladno Rigu.
— E! što bih volio da zavučem ruku tamo gdje vam je
srce! — reče Goberten. — A kako ćete da postupite?
— Postupiću kao i vi; recite vaš plan.
— Moj plan jeste da uzmem dvaput više, pa da polovinu
preprodam onima koji htjednu u Konšu, u Ser-neu i u Blanžiju
— odgovori Goberten. — Čika Sudri imaće svoje mušterije u
Sulanžu; a vi vaše ovdje. Tu neće biti nikakve zabune; nego
kako ćemo da se spo-razumijemo nas trojica? kako ćemo
podijeliti velike dje-love?...
— Bože moj! ništa nije prostije od toga — reče Rigu. —
Svaki će uzeti ono što mu se najviše sviđa! Ja, prije svega, neću
da smetam nikome, uzeću šumu zajedno s mojim zetom i sa
čika-Sudrijem; ta šuma je toliko posječena da vas, zacijelo, ne
mami; ostalo neka bude vaše; to vrijedi taman onoliko koliko
ste vi spremili para!
— Hoćete li nam to potpisati? — reče Sudri.
— Pismeno ne bi vrijedilo ništa — odgovori Goberten. —
Uostalom, vi vidite da ja igram s otvorenim kartama; ja imam
potpuno povjerenje u Rigua, neka on bude kupac.
— Meni je to dovoljno — reče Rigu.

308
— Stavljam samo jedan uslov, da ja dobijem kućicu za
lovačke sastanke, zgrade pored nje i pedeset jutara unaokolo; tih
pedeset jutara ću vam platiti. Od te kućice hoću da načinim sebi
Ijetnjikovac, blizu je moje šume. Gospođa Goberten ..., gospođa
Izaura, kako hoće da je zovemo, načiniće od nje svoju vilu,
kaže.
— Pristajem — reče Rigu.
— E! među nama budi rečeno — nastavi Goberten tihim
glasom, pošto se osvrnuo na sve strane i pošto se uvjerio da ih
niko ne može čuti — mislite li vi da su oni sposobni za kakvo
zlo?
— Šta, na primjer? — upita Rigu koji nikad nije htio da
razumije samo upola iskazanu misao.
— Kad bi najogorčeniji među njima, a uz to sigurne ruke,
prosvirao kuršum pored grofovih ušiju.. ., koliko da ga
izazove? ...
— Tu je čovjek koji bi potrčao za njima i uhvatio ga.
— Onda, na Mišoa?
— Miso ne bi to vješao na velika zvona, nego bi ispitivao,
uhodio i najzad bi pronašao i čovjeka i one koji su ga naoružali.
— Imate pravo — odgovori Goberten. — Trebaće da se
pobune bar tridesetoro njih odjedanput, neke će od njih poslati
na robiju,... uostalom, uzećemo one kojih budemo htjeli da se
otresemo, pošto nam posluže. Vi već imate dvojicu-trojicu
ubojica, Tonsarove, na primjer, i Boneboa ...
— Tonsar smišlja nešto — reče Sudri — znam ja njega,...
— a mi ćemo ga još zagrijati preko Vodoajea i Kurtekisa.
— Kurtekis je moj čovjek — reče Rigu.
— A ja imam Vodoajea u šakama.
— Samo obazrivo! — reče Rigu -— prije svega, obazrivo!
— Sta, popovska glavo, da ne mislite slučajno da ne treba
razgovarati o stvarima onako kako već idu? ...

309
Mi niti se tužakamo, niti hapsimo ljude, niti kupimo grane po
šumi, niti pabirčimo... A ako se g. grof snađe, ako eksploataciju
Bara ustupi kakvom zakupcu poreza, onda ne spremajte
kotarice, obrati smo bostan, i vi ćete izgubiti možda više nego
ja... Ovo što govorimo, to je među nama, i ostaće među nama,
jer ja zacijelo neću reći Vodoajeu ništa što ne bih mogao da
ponovim i pred bogom i pred ljudima... Ali nije zabranjeno
predviđati događaje i koristiti se njima kad naiđu... Seljaci iz
ovog kantona ne vide dalje od nosa; generalovi zahtjevi, strogost
i gonjenje od strane Mišoa i njegovih čuvara, silno su ih
ozlojedili; danas se eto još i pogoršalo, i ja bih se opkladio da će
biti rusvaja sa žandarmerijom... A sad, hajdemo na ručak.
Gospođa Goberten pridruži se svojim gostima u vrtu. To je
bila žena dosta bijela, sa dugim engleskim uvojcima koji su joj
padali niz obraze, koja se pokazivala osjetljiva a puna vrlina,
koja se pretvarala da nije nikad poznala ljubav, koja je sa svim
činovnicima pretresala platonsko pitanje, i kojoj je poklanjao
naročitu pažnju državni tužilac, njen patito78, kako je govorila.
Nosila je kape s kićankama, ali je rado išla i gologlava, isuviše
je voljela plavu i blijedoružičastu boju. Igrala je, ponašala se
mladalački u četrdeset petoj godini; ali je imala velike noge i
vrlo ružne ruke. Htjela je da je svi zovu Izaurom, jer je, i pored
svoje smiješne izvještače-nosti, imala toliko ukusa da joj se ime
Goberten činilo ružno; imala je blijede oči i kosu neodređene
boje, nalik na prljavu žutu pamučnu materiju. Najzad, na nju su
se ugledale mnoge mlade ličnosti koje su svojim pogledima
strijeljale nebo i pravile se anđeli.
— Dakle, gospodo, — reče ona pozdravljajući se s njima
— imam da vam saopštim jednu važnu vijest! Žandarmerija se
vratila...
— Je li koga uhapsila?

310
 J

— Nikoga! General je, unaprijed, tražio pomilovanje

za sve njih... I dobio ga je u slavu srećne godišnjice
kraljevog povratka među nas.
Tri ortaka se zagledaše.
— Taj debeli oklopnik je lukaviji nego što sam ja
mislio! — reče Goberten. — Hajdemo za sto, treba da
.se utješimo; naposljetku, igra nije izgubljena, samo je
odložena; sad vi, Rigu, gledajte kako ćete ...
Sudri i Rigu vratiše se prevareni u očekivanju, ne mogavši
da smisle ništa što bi izazvalo katastrofu koja bi njima donijela
koristi, i oslanjajući se, kao što im je rekao Goberten, na slučaj.
Kao neki jakobinci iz prvih dana revolucije, ogorčeni, pometeni
dobrotom Luja XVI, koji su izazivali stroge mjere od strane
dvora da bi stvorili anarhiju koja je za njih predstavljala
bogatstvo i moć, strašni protivnici grofa de Monkorne položiše
svoju posljednju nadu u strogost s kojom će Miso i njegovi
čuvari postupati prema novim prestupima. Goberten im je
obećao svoju pomoć, ne dajući im obavještenja o svojim
saučesnicima, jer nije htio da se sazna za njegovd veze sa
Sibileom. Ništa nije ravno ćutljivosti čovjek^ Gobertenovog
kova, osim možda ćutljivost jednog bivšeg žandarma ili jednog
raspopa. Ta zavjera je mogla uroditi plodom, ili, bolje reći, zlom,
samo preko trojice takvih ljudi koje su prekalili mržnja i račun.

POBJEDA BEZ BORBE

Strahovanje gospođe Miso bilo je posljedica one vidovitosti

koju daje istinska strast. Zauzeta isključivo jednim bićem, duša
najzad počinje obuhvatati moralni svijet koji to biće okružava,
i vidi jasno sve u njemu.

311
U svojoj ljubavi, žena ima predosjećanja koja je uzne-miravaju
docnije u materinstvu.
Dok je jadna mlada žena osluškviala te nejasne glasove
koji dolaze iz nepoznatih prostora, u krčmi kod »Gran-I-vera«
dešavalo se dosta nešto što je prijetilo životu njenog muža.
Oko pet sati izjutra, oni koji su prvi ustali u polju vidjeli su
kad je prošla žandarmerija iz Sulanža, idući ka Konšu. Ta se
vijest brzo rasprostrla, i oni kojih se to pitanje ticalo bili su
prilično iznenađeni kad čuše od ljudi s brda da je jedan odred
žandarmerije, pod komandom poručnika iz Vil-o-Feja, prošao
kroz barsku šumu. Samim tim što je bio ponedjeljak, već je
postojao razlog da radnici dođu u krčmu; ali je sutradan padala i
godišnjica povratka Burbona, i mada redovnim gostima
Tonsarove jazbine nije bio potreban taj znameniti događaj (kako
se tada govorilo) za opravdanje njihovog prisustva kod »Gran-I-
vera«, oni nisu propuštali da ga vrlo glasno slave čim bi im se
učinilo da vide i sjenku kakvog državnog službenika.
Tu su se našli Vodoaje, Tonsar i njegova porodica, Goden
koji je unekoliko njoj pripadao, i jedan stari radnik vinogradar
po imenu Laroš. Taj čovjek je živio od danas do sutra, i bio je
jedan od prestupnika koje je dao Blanži za onu rulju čiji je
zadatak bio da izliječi generala od njegove strasti za
parničenjem. Blanži je dao još druga tri čovjeka, dvanaest žena,
osam djevojaka i petoricu dječaka, za koje su imali da
odgovaraju njihovi muževi i očevi, sve puki siromasi; ali je to, u
stvari, bila i jedina prava sirotinja. Godina 1823. obogatila je
vinogradare, a trebalo je da im i 1826, zbog obilne berbe,
donese još mnogo novaca; radovi koje je preduzi-mao general
na svojem imanju isto su tako dali prilike za zaradu
stanovnicima iz tri okolne opštine, te nije bilo lako naći u
Blanžiju, Konšu i Serneu sto dvadeset pravih siromaha; u tome
se uspjelo samo na taj način

312
Sto su se pokupile žene, majke i babe onih ljudi koji su imali
nešto imanja, ali koje same nisu imale nikakve svojine, kao
Tonsarova majka. Taj Laroš, stari radnik i prestupnik, nije bio ni
za šta; on nije imao, kao Ton-sar, vrelu i pokvarenu krv; bio je
samo pun podmukle i hladne mržnje, radio je ćuteći, uvijek
namrgođen; rad mu je bio mrzak, a mogao je da živi samo ako
radi; crte su mu bile grube, njihov izraz odvratan. I pored svojih
šezdeset godina, imao je dovoljno snage, ali su mu leđa oslabila,
te je išao poguren; nije vidio pred sobom nikakvu budućnost,
nije imao ni stope svoje zemlje, a zavidio je onima koji su imali;
i zato je u barskoj šumi bio nemilosrdan; uživao je da tamo
stvara nepotrebnu pustoš.
— Hoćemo li pustiti da nas vode? — govorio je La
roš. — Posle Konša, oni će doći u Blanži; ja sam u po
vratu, ne gine mi tri mjeseca zatvora.
—■ Šta se može protiv žandarmerije, stari bekrijo? -■- reče
mu Vodoaje.
—■ Sta! a zar ne možemo kosama da posiječemo no-tfe
njihovim konjima? Oni će se brzo naći na zemlji; puške im nisu
pune, i, kad budu vidjeli da nas ima desetorica protiv jednog,
moraće da se povuku. Ako ustanu tri sela i ubiju dva ili tri
žandarma, mogu li se poslati na gubilište svi? Moraće oni da
popuste, kao tamo dole u Burgonji, gdje su, zbog jedne takve
stvari, poslali cio puk. Eh! puk je otišao; a seljaci su produžili da
idu u šumu u koju su išli godinama, kao i ovdje.
— Glava za glavu — reče Vodoaje, — bolje bi bilo ubiti
samo jednog; ali, onako, bez opasnosti, tako da bude dosta svim
arminacima ovuda.
— Koga od tih siledžija? — upita Laroš.
— Mišoa — reče Kurtekis; — Vodoaje ima pravo, ima
potpuno pravo. Vidjećete, kad jednog šumara pojede pomrčina,
neće se lako naći drugi da pazi ni po danu. A sad su tu i danju i
noću... Đavoli prokleti!

313
— Ma kuda da pođete — reče stara Tonsarovica, koja je
imala sedamdeset godina i koja pokaza svoje smežurano lice,
izbušeno sa hiljadu rupa i sa dva zelena oka, okruženo prljavo-
bijelom kosom, čiji su pramenovi virili ispod crvene povezače;
ma kuda da pođete, naiđete na njih, i oni vas zaustavljaju;
pregledaju vam tovar; i ako ima samo jedna odsječna grana, ma-
kar samo jedan ljeskov prut, oduzeće vam cio tovar, a vas će
odmah tužiti; tako su kazali. Prokletnici! ne možete ih prevariti,
i, ako sumnjaju na vas, uvijek vam driješe tovar... Ima ih trojica
pasa koji svi zajedno ne vrijede dvije pare; ako se i pobiju, neće
opustjeti Francuska!
— Mali Vatel još i nije tako opak! — reče Tonsarovica
snaha.
— Taj vam radi svoj posao kao i drugi — reče La-roš; —
ako je nešto smiješno, dobro, i on se smeje s vama; ali vam zato
neće progledati kroz prste; on je najgori među njima, pravi
bezdušnik prema sirotinji, kao i g. Miso ...
— Ima lijepu ženu taj g. Miso, reče — Nikola Tonsar.
— Trudna je — reče stara majka; — ali, ako i dalje bude
išlo ovako, lijepo će joj krstiti sina kad ga rodi.
— Ah! ti arminaci Parizlije, — reče Marija Tonsar — s
njima nema šale,... a ako se kadgod i našale, ipak će vas optužiti,
niti mare za vas, kao da se i nisu šalili ...
— A ti si pokušala da se šališ s njima? — reče Kurtekis.
— Nego šta!
— Najzad — reče Tonsar odlučno — to su ljudi kao i
drugi: može se s njima izići nakraj!
— Bogme ne može — odgovori Marija nastavljajući svoju
misao — ti se nikako ne šale; ne znam šta im to daju, jer, najzad,
onaj iz pavlijona je oženjen; ali Vatel, Gajar i Stenžel nisu;
nemaju nikoga u našem kraju, nema žene koja bi njih htjela . . .

314
 — Vdijećemo kako će biti o žetvi i o berbi — reče
Tonsar.
—■ Neće spriječiti pabirčenje — reče stara.
— To se ne zna — odgovori njena snaha. — Njihov
Groazon kaže tako da će g. kmet objaviti naredbu da ne može
pabirčiti niko bez sirotinjskog uvjerenja; a ko 6e da daje ta
uvjerenja? Opet on! i neće ih dati mnogo. Isto će tako zabraniti i
da se ulazi u njive prije nego što bude odnesen i posljednji
snop ...
— Ta taj oklopnik hoće žive da nas pobije! — uz-viknu
Tonsar izvan sebe.
— To sam tek juče čula — odgovori njegova žena
- kad sam Groazona poslužila čašicom vina da bih od
njega nešto doznala.
— To je srećan čovjek! — reče Vodoaje; sazidali su mu
kuću, našli mu dobru ženu, pun je para, nosi se kao kralj... Ja
sam bio poljak dvadeset godina, i za tih dvadeset godina zaradio
sam samo katar.
— Jest, on je srećan — reče Goden — ima imanja ...
— A mi sjedimo kao budale, što i jesmo! — uzviknu
Vodoaje; — hajde bar da vidimo šta se to radi u Konšu; oni tamo
nisu ništa strpljiviji od nas .. .
— Hajde — reče Laroš, koji se nije držao sasvim sigurno
na nogama; — ako ne smaknem bar jednoga ili dvojicu, ne bio
koji sam.
— Ti! — reče Tonsar — po tebi bi mogli odvesti čitavu
opštinu! ali ja, samo ako dimu u staru, eno moje puške, i ona
neće promašiti.
— Znajte — reče Laroš Vodoajeu — ako povedu jednog
jedinog čovjeka iz Konša, jedan žandarm mora platiti glavom!
— Tako reče čiča Laroš! — uzviknu Kurtekis.
— Tako reče — prihvati Vodoaje, — ali ne učini niti će
učiniti... — A šta bi ti to i vrijedilo, ako baš hoćeš da te
premlate? ... Glava za glavu, bolje je ubiti Mlšoa...

315
 Za sve to vrijeme, Katarina Tonsar je stražarila pred
vratima krčme, kako bi mogla javiti pijancima da ućute ako
neko prođe. Iako su im noge klecale, oni više izle-tješe nego što
iziđoše iz krčme, i njihovo ratoborno raspoloženje povede ih ka
Konšu putem koji, za četvrt milje otprilike, ide pored barskih
zidova.
Konš je bio pravo burgonjsko selo, samo s jednom ulicom,
kroz koju prolazi glavna cesta. Kuće su bile sazidane neke od
opeka, neke od ćerpiča; ali su izgledale bijedno. Dolazeći
okružnim putem iz Vil-o-Feja, selo se vidjelo sa strane, i onda je
činilo priličan utisak. Između glavne ceste i ronkrolske šume,
koja nastaje tamo gdje barska šuma prestaje, i koja se vidi na
visini, tekla je jedna rječica a nekoliko kuća dosta lijepo gru-
pisanih oživljavale su predio. Crkva i parohijski dom obrazovali
su zasebnu grupu, i vidjeli su se kroz vratnice barskog parka koji
je dopirao dotle. Pred crkvom se nalazio trg okružen drvetima,
na kojem zlonamjernici iz »Gran-I-vera« opaziše žandarmeriju i
tada udvojiše svoje žurne korake. U tom trenutku, tri konjanika
iziđoše na vratnice prema Konšu, i seljaci poznadoše u njima
generala i njegovog slugu, sa Mišoom, glavnim šumarom, koji
se trkom uputiše trgu; Tonsar i njegovi stigoše tamo nekoliko
minuta poslije njih. Prestupnici, ljudi i žene, nisu se nimalo
opirali, svi su bili tu na okupu između petorice žandarma iz
Sulanža i još pet-naestorice koji su došli iz Vil-o-Feja. Cijelo
selo bilo se sleglo tu. Djeca, očevi i majke zatvorenika išli su
tamo i ovamo, i donosili im ono što će im biti potrebno za
vrijeme dok budu u zatvoru. Bilo je prilično zanimljivo
pogledati taj seljački svijet, ozlojeđen, ali miran, kao da je
uvidio da se mora pokoriti. Govorile su jedino stare i mlade
žene. Djeca i djevojčice peli su se na gomile dr-veta i kamenja
da bolje vide.
— Izabrali su lijep dan te krvopije! došli su na praznik ...

316
— A vi ćete pustiti da vam tako odvedu čovjeka? Sta će
biti s vama za ova tri mjeseca, kad jedino može nešto da se
zaradi i kad se nadnice najbolje plaćaju? ...
— Lopovi su ovi!... — odgovori žena gledajući prijeteći u
žandarme.
— Sta je, stara, što se mrštite? — reče joj podna-icdnik. —
Znajte da ćemo vas očas strpati u zatvor ako nas počnete
vrijeđati.
— Nisam ja ništa kazala — pohita da odgovori žena
ponizno i preplašeno.
— Ja čuh maločas neke riječi zbog kojih biste lako mogli
da se pokajete.
— Mir, djeco, mir! — reče kmet iz Konša, koji je bio i
zakupac pošte. Sta vraga! ti ljudi izvršuju naredbe svojih
starijih.
— To je istina, sve je to maslo onoga iz Bara . . . Ali
polako samo!
U tom trenutku general stiže na trg, njegov dolazak izazva
žagor koji ga nimalo ne uznemiri; on priđe pravo
žandarmerijskom poručniku iz Vil-o-Feja, i pošto mu je rekao
nekoliko riječi i predao mu jedan list hartije, oficir se okrete
svojim ljudima i reče im:
— Pustite zatvorenike, general je dobio za njih po
milovanje od kralja.
U tom trenutku general de Monkorne je razgovarao sa
kmetom iz Konša; i, pošto su izmijenili nekoliko riječi tihim
glasom, ovaj, okrenuvši se krivcima koji su se bili spremili da
prenoće u zatvoru, i sad se veoma začudili svojoj slobodi, reče
im:
— Prijatelji, zahvalite g. grofu, on je izradio po
ništenje vaših osuda; tražio je za vas milost u Parizu,
i dobio je povodom godišnjice kraljevog povratka...
Nadam se da ćete se ubuduće ponašati bolje prema čo
vjeku koji tako lijepo postupa prema vama, i da ćete od
sad poštovati njegovu svojinu ... Živio kralj!

317
 I seljaci povikaše: »Živio kralj!« oduševljeno, da ne bi
vikali: »Živio grof de Monkorne!«
Taj prizor je mudro smislio general, u sporazumu s
okružnim načelnikom i sa državnim tužiocem; jer je trebalo
pokazati čvrstinu, da bi se očuvao ugled mjesnih vlasti i da bi se
seljaci zaplašili, a u isto vrijeme postupiti blago, pošto je pitanje
bilo veoma škakljivo. Doista, u slučaju da se naiđe na otpor
seljaka, vlada bi se našla u velikoj neprilici. Kao što je rekao
Laroš, nije se mogla poslati na gubilište cijela jedna opština.
General je pozvao na ručak kmeta iz Konša, poručnika i
podnarednika. Zlonamjernici iz Blanžija ostadoše u krčmi u
Konšu, gdje oslobođeni krivci potrošiše na piće novac koji su
bili ponijeli da im se nađe u zatvoru, a ljudi iz Blanžija
pridružiše se tome veselju, jer seljaci nazivaju veseljem svaku
svoju zabavu. Piti, svađati se, potući se, jesti i vratiti se kući
pijan i bolestan, to je »veselje«.
Grof je bio došao kroz vratnice prema Konšu, ali je pri
povratku proveo svoja tri gosta kroz šumu da im pokaže
počinjenu štetu, te da oni sami ocijene koliko je važno to
pitanje.
U trenutku kad se Rigu oko podne vraćao u Blanži, grof,
grofica, Emil Blonde, žandarmerijski oficir, pod-narednik i kmet
iz Konša dovršavali su ručak u onoj veličanstvenoj i sjajnoj
trpezariji kroz koju je prošla Bureova raskoš, i koju je opisao
Blonde u svojem pismu Natanu.
— Šteta bi bilo napustiti ovakvu ljepotu — reče
žandarmerijski poručnik koji dotle nije dolazio u Bare, kome su
sve pokazali, i koji je kroz čašu šampanjca zapazio divan polet
nagih nimfa koje su pridržavale tavanicu.
— Zato ćemo se i braniti do posljednje kapi krvi — reče
Blonde.

318
 — Ja to kažem zbog toga — reče poručnik gleda
jući u svoga potcinjenog kao da bi mu preporučio da
ćuti — što svi generalovi neprijatelji nisu u selu ...
Čestitog poručnika raznježio je dobar ručak, sjajno posuđe,
ona carska raskoš koja je zamijenila raskoš gospođice iz Opere,
a i Blonde je bio načinio nekoliko do-sjetaka, te su ga one
razveselile isto koliko i zdravice koje je junački ispijao.
— Kako mogu ja da imam neprijatelje? — reče general
začuđeno.
— On, oličena dobrota! — dodade grofica.
— General se nije prijateljski rastao s našim kmetom, g.
Gobertenom, i, da bi ostao na miru, trebalo bi da se pomiri s
njim.
— S njim!... — uzviknu grof; — zar vi ne znate da je to
moj nekadašnji upravnik, jedan lopov?
— To više nije lopov — odgovori poručnik — to je kmet u
Vil-o-Feju.
— Naš poručnik ima duha — reče Blonde; — jasno je da
jedan kmet mora biti pošten čovjek.
Poručnik, vidjevši iz grofovih riječi da je njemu to
nemognćno objasniti, nije više nastavljao razgovor o tom
predmetu.

VI

ŠUMA I 2ETVA

Prizor u Konšu učinio je dobar utisak, a i grofovi vjerni

čuvari pazili su da se samo suvo granje iznosi iz barske šume;
ali, za posljednjih dvadeset godina, stanovnici su tu šumu
eksploatisali tako da je u njoj ostalo samo još zdravo drvo, i oni
su onda to zdravo drvo sušili, za zimu, na jedan veoma prost
način koji je mogao

319
biti otkriven tek mnogo docnije. Tonsar je slao svoju majku u
šumu; čuvar bi je vidio kad uđe; znao je na kojem mjestu mora
izići, i vrebao je da vidi njen svežanj pruća; ona je doista nosila
suve grančice, opalo granje, slomljene i uvele ogranke; i stenjala
je, žalila se što ovako stara mora da ide tako daleko da bi naku-
pila to malo drva. Ali, ono što nije kazivala, to je bilo da je
odlazila u najgušći cestar, da je uklanjala zemlju oko stabla
kakvog mladog izdanka, i gulila mu koru tamo gde on izbija iz
korijena, svud unaokolo, u obliku prstena; zatim je to pokrivala
mahovinom, lišćem, dovodila sve u prvobitno stanje; bilo je
nemogućno pronaći taj kružni zasječak, učinjen ne kosirom,
nego zaoštrenim komadom gvožđa tako da je ličio na trag koji
ostavljaju one životinje glodari i štetočine, koje se nazivaju kako
gdje, surlaši, potkornjaci ili bijeli crvi, a koje su larve bube
gundelja. Taj crv se hrani korom od dr-veta; on živi između kore
i bakulje i nagriza drvo ukrug. Ako je drvo dovoljno debelo da se
larva pretvori u lutku koja spava do svojeg drugog vaskrsnuća,
drvo je spašeno; jer, dokle god soku ostaje i jedno mjesto po-
kriveno korom na drvetu, drvo će rasti. Da bi se znalo u kolikoj
se mjeri entomologija vezuje za poljoprivredu, za povrtarstvo i
za sve zemaljske proizvode, dovoljno je reći da su veliki
prirodnjaci, kao Latrej, grof Dežan, Klug iz Berlina, Žene iz
Torina i dr., došli do zaključka da najveći dio poznatih insekata
živi na račun bilja; da samo tvrdokrilaca, čiji je spisak objavio g.
Dežan, ima dvadeset i sedam hiljada vrsta, i da, i pored naj-
revnosnijeg istraživanja entomologa svih zemalja, postoji
ogroman broj vrsta čiji je trostruki preobražaj, kroz koji prolazi
svaki insekat, potpuno nepoznat; naposljetku, da ne samo svaka
biljka ima svog naročitog insekta nego da i svaki zemaljski
proizvod, ma kako da ga ljudska ruka promijeni, ima svoga.
Tako konoplja i lan, pošto su poslužili ljudima za pokrivanje, ili
za vje-
žanje, pošto ih je nosila na leđima jedna armija, postaju hartija
za pisanje, i oni koji mnogo pišu ili čitaju poznaju insekta koji
se zove papirna vaš, i koji ima tako lijepe pokrete i oblik; on
prolazi kroz nepoznate mijene u brižljivo čuvanom risu bijele
hartlje, i vi ga gledate kako trči i skakuće u svojoj divnoj haljini
blistavoj kao talk ili sedef: prava ukljeva79 koja leti.
Potkornjak je prava napast za poljoprivrednika: on se krije
pod zemljom, i vlast može da naredi njegovo uništavanje tek
kada postane gundelj, i, kad bi seljaci znali kakva im nesreća
prijeti ako ne istrijebe gundelje i gusjenice, oni bi se radije
pokoravali naredbama vlasti.
Holandija zamalo nije propala; njene nasipe je bila nagrizla
vrtunica, a nauka ne zna u koji se insekat pretvara vrtunica, kao
što joj nisu poznati ni raniji oblici košenile. Glavnica u raži je
vjerovatno pleme insekata kod kojega je genije nauke otkrio
samo jedan jedva primjetan pokret. I tako, čekajući žetvu i
pabirčenje, pe-desetlne starih žena podražava rad potkornjaka u
podnožju pet ili šest stotina drveta, koja će na proljeće biti
leševi i neće se okititi listom; i ta su drveta izabrana usred
najnepristupačnijih mjesta, tako da ih samo one mogu pronaći i
pokupiti osušene grane. Ko je pronašao tu tajnu? Niko. Kurtekis
se žalio u Tonsarovoj krčmi kako jedan brijest, u njegovoj
gradini, počinje da blijedi; drvo je bolovalo, i on je sumnjao na
potkornjaka; jer je on, Kurtekis, znao za potkornjake, a, kad se
potkornjak ugnijezdi u podnožju kakvog drveta, ono je
propalo ... I on je svoje slušaoce u krčmi uputio kako da
podražavaju rad potkornjaka. Stare žene dadoše se na taj posao
uni-Sluvanja tajanstveno i umješno kao vještice, a na to su 111
nagnale stroge mjere koje je preduzeo kmet iz Blan-žija, i koje
su po naredbi više vlasti morali da preduzmu 1 kmetovi okolnih
opština. Poljaci su dobovanjem objavili da nikome neće biti
dopušteno da pabirči po njivama i po vinogradima ako nema
uvjerenja o siromašnom sta-

»J — Seljaci 321
nju koja će izdavati kmetovi pojedinih opština, i čiji je obrazac
okružni načelnik poslao sreskom načelniku, a ovaj svakom
kmetu. Vlasnici velikih imanja u okrugu divili su se ustalaštvu
generala de Monkorne, a načelnik je, u svojim salonima,
govorio kako bi se nešto moglo i učiniti kad bi najugledniji
predstavnici društva, umjesto što ostaju u Parizu, dolazili na
svoja imanja i međusobno se sporazumijevali; jer bi trebalo,
dodavao je načelnik, da se te mjere preduzimaju svuda, da ih svi
primjenjuju, i da se ublažuju dobrim djelima, pametnim
milosrđem, kao što čini general de Monkorne.
I doista, general i njegova žena, uz pomoć opata Broseta,
trudili su se da čine dobro. Oni su o tome promislili; htjeli su
neospornim činjenicama da pokažu onima koji su ih pljačkali
kako će dobiti više ako se budu bavili poštenim radom. Davali
su kudelju da se prede i plaćali su tu pređu; grofica je zatim
davala da se od toga konca tka platno, i da se od njega prave
krpe, ke-celje, ubrusi za kuhinju i košulje za sirotinju. Grof je
vršio opravke i prepravke za koje su bili potrebni radnici, i za to
je upotrebljavao samo radnike iz okolnih opština. O tim
pojedinostima starao se Sibile, a opat Broset je označavao
grofici prave siromahe i često ih njoj privodio. Gospođa de
Monkorne primala je sirotinju u velikom trijemu koji izlazi na
peron. To je bila lijepa čekaonica, popločana bijelim i crvenim
mermerom, s lijepom peći od kaljeva i s dugačkim klupama
prevučenim crvenim baršunom.
Tu je jednog dana, prije žetve, stara Tonsarovica dovela
svoju unuku Katarinu koja je imala, po njenim riječima, da
ispovijedi nešto strašno za čast jedne siromašne ali poštene
porodice. Dok je ona govorila, Katarina je stojala skrušeno kao
grešnica; zatim je ispričala i ona sama nepriliku u kojoj se našla
i koju je povjerila samo svojoj staramajci; majka bi je otjerala
od kuće; otac, čovjek od časti, ubio bi je. Kad bi imala samo
hiljadu fra-

322
naka, njome bi se oženio jedan siromašan radnik po imenu
Goden, koji sve zna i koji je voli kao brat; on bi za taj novac
kupio negdje komad zemlje i podigao na njemu krovlnjaru za
sebe. To je bilo vrlo dirljivo. Grofica obeća da će za taj brak
pokloniti sumu dovoljnu da im pruži i nešto više. Srećna
ženidba Mišoova, i ženidba Groazonova, bile su kao stvorene da
je ubijede kako je to put kojim treba ići. Ta udaja i to vjenčanje
biće dobar primjer za sve seljake i podstlcaće ih da se lijepo
vladaju. Vjenčanje Katarine Tonsar i Godena bilo je, dakle, ugo-
voreno zahvaljujući hiljadi franaka koje je obećala lirolica.
Drugom prilikom, jedna strašna starica, stara Bo-
neboovica, koja je živjela u jednoj naherenoj kući između
vratnica prema Konšu i sela, donijela je tu čitav tovar debel.h
kanura lanenog konca.
— Gospođa grofica stvara čudesa — govorio je opat, pun
nade u moralni napredak tih divljaka. — Ta žena vam je
pričinjavala mnoge štete u šumi; ali, danas, kako hi i zašto bi
išla tamo? Sad prede od jutra do mraka; i l.e> joj donosi lijepu
zaradu.
U okolini je bio mir; Groazon je podnosio povoljne
izvještaje; istupa je bilo sve manje, i možda bi se zaista stanje u
tom kraju i kod njegovih stanovnika potpuno izmijenilo da nije
bilo zlobne gramzivosti Gobertenove, »Ilnih spletaka prvog
društva u Sulanžu i smutnji koje je stvarao Rigu raspirujući kao
kovački mijeh mržnju i zločin u srcima seljaka iz doline Bara.
Čuvari šume stalno su se tužili da nalaze mnogo ko-Blrom
poeječenih grana u cestarima, spremljenih da se do zime osuše,
i vrebali su tvorce tih krivica, ali ih nikako nisu mogli da
uhvate. Grof, kome je pomogao Gro-nzon, dao je uvjerenja o
siromašnom stanju samo tride-»ctorici ili četrdesetorlci pravih
siromaha u opštini; ali kmetovi susjednih opština nisu bili tako
strogi. Ukoliko Je grof pokazao više blagosti u Konšu,
utoliko se bio

323
odlučio da strožije postupa prilikom pabirčenja koje se bilo
izvrglo u pravu otimačinu. On se nije brinuo za svoja tri salaša
koje je bio izdao pod zakup; te su se mjere odnosile samo na
zemlju datu napoličarima, a nje je bilo dosta: na šest različitih
mjesta po d%'ije stotine jutara. Objavio je, dakle, da niko ne
smije ulaziti u njive prije nego što se odnesu snopovi; za
nepoštovanje te naredbe predviđene su bile kazne koje izriče
mirovni su-dija; njegova naredba, uostalom, samo se na njega i
odnosila u opštini. Rigu je dobro poznavao taj svijet; on je svoju
oraću zemlju izdao u manjim dijelovima ljudima koji su umjeli
da zberu svu svoju žetvu, i na kratkoročan zakup; a plaćalo mu
se u zrnu. Njemu pabirčenje nije smetalo. Drugi vlasnici imanja
bili su seljaci, a vrana vrani oči ne vadi. Grof je naredio Sibileu
da se sa napoličarima sporazumi je tako da žanju svi zajednički
kod svakoga redom, to jest da svi žeteoci rade kod svakog za-
kupca, a ne da se rasturaju, jer je to sprečavalo nadzor. Grof je
otišao sam, s Mišoom, da vidi kako će se to sprovesti. Groazon,
koji je i smislio taj način, trebalo je da pušta siromahe na njive.
Varoški stanovnici nikad neće moći da zamisle šta znači
pabirčenje za seosko stanovništvo; njihova strast je
neobjašnjiva, jer ima žena koje ostavljaju svoj dobro plaćeni
posao da bi išle u pabirčenje. Žito koje tako prikupe čini im se
bolje; i ono do čega na taj način dođu, i što spada u njihovu
glavnu hranu, slađe im je od svega. Majke vode svoju malu
djecu, svoje kćeri, svoje sinove; nemoćni starci se s mukom
odvlače tamo, i, razumije se, i oni koji nešto imaju predstavljaju
se kao sirotinja. Za pabirčenje, oblače se rite. Grof i Miso, na
konju, prisustvovali su prvom ulasku tog odrpanog svijeta u
prvu njivu prvog napoli-čara. Bilo je deset sati ujutru, mjesec
avgust bio je to-pal, nebo je bilo bez oblaka, plavo kao cvijet
zimzelena; zemlja je gorjela, žito plamtjelo, žeteoci su rad.li
pekući se na suncu čiji su se zraci odbijali od stvrdnute i suve

324
zemlje, svi nijemi, mokrih košulja, pijući vodu iz okruglih
zemljanih krčaga sa dvije drške i sa širokim grlićem zapušenim
vrbovim čepom.
Na kraju požnjevenog polja nalazila su se kola na koja su
tovareni snopovi, i tu je bilo oko stotinu stvorenja iza kojih su,
zacijelo, daleko zaostajale najružnije zamisli koje su oličlle
kičice Murila80 i Tenjea81, naj-smjelijih u tom žanru, i ličnosti
Kaloa82, tog pjesnika bijede; njihove bronzane noge, njihove
ćelave glave, njihove rite, njihove boje, tako neobično šarene,
njihove poderotine vlažne od masnoće, njihove zakrpe, njihove
mrlje, izblijedjele materije, izlizano tkivo, jednom riječi, njihov
ideal bijede bio je ovdje nadmašen, kao što je lakom, uz-
nemiren, zadihan, divljačan izraz ovih lica imao nad besmrtnim
tvorevinama tih kraljeva boje onu vječitu prevagu koju ima
priroda nad umjetnošću. Bilo je tu starica sa ćurećim vratom, sa
crvenim očnim kapcima bez trepavica, koje su izvijale glave
kao lovački psi pred prepelicom, djece koja su ćutala kao
vojnici pod oružjem, djevojčica koje su poigravale kao životinje
kad očekuju da ih nahrane; obilježja djetinjstva i starosti bila su
pot i s n u t a svirepom lakomošću: lakomošću za tuđim dobrom
koje je zloupotrebom postajalo njihovo. Sve su oči bile
ui'.agrene, pokreti prijeteći; ali su svi ćutali u grofovom,
poljakovom i šumarovom prisustvu. Tu su se na jednom mjestu
našli predstavnici velikog posjeda, zakupaca, radnika i
siromaha; društveno pitanje postavljalo se jasno, jer je ta
izazivačka lica bila sakupila glad ... Sunce je Jofl jače isticalo
sve te grube crte i bore na licu; peklo |e noge bose i prašljive;
bilo je tu djece bez košulje, jedva pokrivene pocijepanom
haljinicom, kovrčave plave kose pune slame, sijena i trunja;
nekoliko žena držale su za i ulcu sasvim malu djecu koja su tek
prohodala i koju će one ostaviti da se batrgaju u nekoj brazdi.
Ta sumorna slika pričinjavala je bol starom vojniku l;oJl je
imao dobro srce; general reče Mišou:

325
— Teško mi je da gledam ovo. Čovjek mora znati koliko
su sve ove mjere neophodne da bi mogao da ih se pridržava.
— Kad bi se svaki vlasnik imanja ugledao na vas,
gospodine generale, kad bi ostajao na svojem imanju i činio
dobro koje činite vi na vašem, ne bi bilo više, ne kažem
siromaha, jer će njih biti uvijek, nego ne bi bilo nijednog
stvorenja koje ne bi moglo da živi od svojeg rada. <■
— Kmetovi iz Konša, iz Sernea i iz Sulanža poslali su nam
svoje siromahe — reče Groazon, koji je pregledao uvjerenja; to
nije smjelo biti . ..
— Ne, ali će i naši siromasi ići u te opštine — reče grof;
— dovoljno je za ovaj mah postići to da se ne kida vlaće sa
snopova; treba ići korak po korak — rekao je polazeći.
— Jeste li ga čuli? — reče stara Tonsarovica staroj
Boneboovici, jer su posljednje riječi grofa bile izgovorene
glasnije nego ostale, i doprle su do ušiju jedne od ovih dviju
starica koje su stojale na putu pored njive.
— Jeste! i to nije sve: danas zub, sutra uvo; kad bi mogli
da izmisle umokac koji bi jeli s našim drobom kao s teletinom,
jeli bi oni i hrišćane! — reče stara Bo-neboovica čiji prijeteći
profil pade u oči grofu u prolazu, ali mu ona u trenutku dade
licemjeran izraz mednim pogledom i sladunjavim smješkanjem,
pohitavši istovremeno da se duboko pokloni.
— Zar pabirčite i vi, stara, a moja žena vam je omogućila
da zaradite lijepu paru?
— E! dragi moj gospodine, bog vam zdravlja dao! ali,
vidite, sin mi sve pojede, te moram da sakrijem ovo malo žita da
bih imala hljeba na zimu ... Skupljamo još pomalo,... vajdica je!
Pablrčenjem se nije moglo nakupiti bogzna šta. Osjećajući
da ih vlast pomaže, zakupci i napoličari su se postarali da se što
bolje požanje, nadgledali su veziva-

326
 nje i prenošenje snopova, tako da više-manje nije bilo
zloupotrebe ni pljačke kao ranijih godina.
Naviknuti da pabričenjem nakupe izvjesnu količinu žita, i
tražeći je uzalud ovog puta, lažni siromasi, kao i pravi, koji su
zaboravili oproštaj u Konšu, osjećali su potajno nezadovoljstvo
koje su još podsticali Tonsarovi, Kurtekis, Bonebo, Laroš,
Vodoaje i Goden i njihove pristalice, u razgovorima u krčmi. Još
je gore bilo poslije berbe, jer je tamo skupljanje pabiraka počelo
tek pošto su vinogradi bili obrani i pošto ih je Sibile neobično
pažljivo pregledao. Takvo postupanje razdražllo je duhove do
krajnosti; ali, kad postoji tako veliki razmak između onih koji se
bune i srde, i onih kojima se prijeti, riječi u njemu izumiru; ono
što se priprema vidi se tek kad postane djelo, pošto
nezadovoljnici rade ispod zemlje, kao krtice.
Sajam u Sulanžu, prošao je prilično mirno, izuzimajući
nekoliko zadjevica između prvog i drugog društva u varošici,
izazvanih time što kraljičin uznemireni dcspotizam nije htio da
trpi carstvo koje je ustanovila i učvrstila lijepa Eufemija Plisu u
srcu sjajnog Lipena čiju nestalnost kao da je uspjela da učvrsti
zauvijek.
Grof i grofica nisu se pojavljivali ni na sajmu u Sulanžu ni
na igranci u Tivoliju, i to su im upisali u grjieh Sudrijevi,
Gobertenovi i njihove pristalice; to je bila oholost, to je bilo
preziranje, govorilo se kod gospođe Sudri. Za to vrijeme grofica
se trudila da popuni prazninu koju je Emilovo odsustvo stvaralo
oko nje velikom revnošću s kojom se lijepe duše predaju dobru
koje č-ne ili koje zamišljaju da čine; a grof je isto tako pie-dano
radio na unapređenju u upravi imanjem, jer je to, po njegovom
mišljenju, trebalo da popravi njegov položaj a, samim tim, i
karakter stanovnika toga kraja. Potpomognuta savjetima i
iskustvom opata Broseta, gospođa de Monkorne se postepeno i
tačno obavještavala o siromašnim porodicama u opštini, o
njihovim međusobnim

327
odnosima, o njihovim potrebama, o njihovim sredstvima za
život i o načinu na koji ih treba pomoći u radu tako da ne
postanu nehatni i lijeni. Grofica je smjestila 2e-nevjevu
Nizeron, Pekinu, u jedan manastir u Okseru, pod izgovorom da
tamo nauči siti, kako bi je poslije uzela u svoju službu, ali, u
stvari, da bi je uklonila od podlih pokušaja Nikole Tonsara,
koga je Rigu uspio da oslobodi vojne obaveze; grofica je još
mislila da će vjersko vaspitanje i manastirski život i nadzor
naposljetku ukrotiti žestoke strasti te prerano sazrele djevojčice,
čija joj se crnogorska krv ponekad činila kao plamen koji izda-
leka prijeti da zapali domaću sreću njene vjerne Olimpe Mlšo.
Dakle, u dvorcu Bara bili su svi spokojni. Grof, koga je
Sibile zavaravao, a Miso umirivao, bio je zadovoljan samim
sobom i svojom čvrstinom, zahvalan svojoj ženi što je svojim
staranjem o sirotinji pomogla da se dođe do tako značajnog
rezultata kao što je njihovo spokojstvo. Pitanje prodaje drva
grof je odlučio da riješi u Parizu u sporazumu s trgovcima. On
nije imao ni pojma o načinu kako se trguje, niti je znao koliki je
Go-bertenov uticaj na cijelom toku Jone, koja je veLkim di-
jelom snabdijevala Pariz.

VII

HRT

Oko polovine mjeseca septembra, Emil Blonde, koji je bio

otišao da štampa neku knjigu u Parizu, vratio se da se odmori u
Barama i da tu razmisli o radovima koje je spremao za zimu. U
Barama, polet i čednost iz mladalačkih dana javljali su se
ponova kod tog premorenog novinara.

328
 — Divna duša!
Tako su govorili grof i grofica.
Ljudi naviknuti da silaze u društvene ponore, da sve
razumiju, da ništa ne obuzdavaju, načine sebi jednu oazu u srcu;
tu zaboravljaju pokvarenost i svoju i tuđu; postaju, u jednom
uskom i povučenom krugu, pravi svetitelji; osjetljivi su kao
žene, i trude se da bar trenutno ostvare svoj ideal; postaju
bezazleni samo za onu jedinu ličnost koja ih obožava, i to se ne
pretvaraju; osvježavaju svoju dušu, tako reći; osjećaju potrebu
da se očiste od blata, da zacijele svoje rane, da previju svoje
ozljede. U Bare je Emil Blonde došao bez žuči i gotovo bez
duhovitosti, nije pravio zajedljive dosjetke, bio je krotak kao
jagnje, mio kao dijete.
— To je tako dobar mladić, da mi nešto nedostaje
kad on nije tu — govorio je general. — Volio bih da
se obogati da ne živi onako kako živi u Parizu ...
Veličanstveni predio i barski park nisu nikad bili tako
raskošno lijepi kao tada. Prvih jesenjih dana, u času kad zemlja,
umorna od rađanja, oslobođena svojih plodova, miriše slatkim
biljnim mirisima, šume imaju naročitu ljepotu; one počinju da
se pokrivaju onim bron-zanozelenim bojama, toplim bojama
sijenske zemlje, kao šarenom prostirkom kojom bi htjela da se
odbrane od zimske hladnoće.
Priroda, gizdava i vesela u proljeće kao garavuša koja se
nada, postaje tada sjetna i blaga kao plavojka koja se sjeća;
busenje se pozlaćuje, jesenje cvijeće pokazuje svoje blijede
krunice, krupne oči bijele rade sve su rjeđe po travnjacima, sad
se vide samo ljubičaste cvjetne Čašice. Žuta boja preovlađuje,
hladovina ima manje li-fića, a ipak je tamnija; sunce, već kosije,
prodire u nju narandžastom i kratkotrajnom svjetlošću,
dugačkim sjajnim mlazovima koji se gube brzo kao duge haljine
žena kad kažu zbogom.

329
 Drugog dana po svojem dolasku, izjutra, Emil je stojao na
prozoru svoje sobe, prema jednoj od onih terasa s modernim
balkonom odakle je tako lijep izgled. Taj balkon se pružao duž
grofičinih soba, na onoj strani dvorca koja je okrenuta šumi u
Blanžiju. Ribnjak, koji bi se zvao jezero da su Bare bile bliže
Parizu, vidio se malo, kao i njegov dugi kanal; jedan izvor,
dolazeći od lovačke kućice, probijao se kroz travu svojom
talasa-vom i pijeskom prošaranom trakom.
Izvan parka, bliže selu i zidovima, vidjela su se obrađena
polja u Blanžiju, nekoliko livada na kojima su pasle krave,
seoska imanja okružena živim ogradama, sa svojim voćkama,
orahovim i jabukovim drvetima; zatim kao okvir, visine na
kojima su se uzdizala lijepa šumska drveta jedna iznad drugih.
Grofica je bila izišla u papučama da pogleda na balkonu cvijeće
koje je prosipalo svoj jutarnji miris; na sebi je imala laku sobnu
haljinu od batista ispod koje se vidjelo rumenilo njenih lijepih
ramena; kitnjasta kapa uzalud se trud.la da joj pokrije kosu koja
je bježala ispod nje; svježa jedrina njenih malih nogu blistala je
kroz providne čarape, haljina joj se lepršala bez pojasa i ispod
nje se vidjela donja suknja od vezenog batista, ovlaš pritvrđena
za prsnik koji se isto tako vidio kad bi povjetarac razgrnuo laku
haljinu.
— A! vi ste tu? — reče ona.
— Da...
— Sta gledate?
— Lijepo pitanje! sad ste me otrgli od prirode ... Recite,
grofice, hoćete li danas, prije ručka, da prosetamo po šumi?
— Šta vam pada na pamet! Znate da ne volim pješačenje.
— Nećemo ići mnogo pješice; ja ću vas voziti dvo-
kolicama, povešćemo Zozefa da ih čuva ... Vi nikad ne idete u
šumu, a ja u njoj primjećujem jednu neobičnu

330
pojavu: mjestimice se nalaze čitave grupe drveta koja imaju
boju florentinske bronze, lišće im je suvo ...
— Dobro, idem da se obučem ...
— Onda nećemo poći ni za dva sata! ... Ogrnite se
maramom, uzmite šešir, ... cipele, ... to je sve što treba ... Ja ću
odmah narediti da se preže.
— Uvijek mora b*ti onako kako vi kažete ... Odmah ću
doći.
— Generale, mi idemo u šetnju; hoćete li s nama? — reče
Blonde budeći grofa, koji promrmlja nekoliko nerazgovjetnih
riječi, kao čovjek koji još ne može da se oslobodi jutarnjeg sna.
Četvrt sata poslije toga, dvokolice su išle lagano alejama
parka, a za njima na rastojanju jedan visok sluga u livreji.
B.lo je lijepo septembarsko jutro. Zagasito plavetnilo neba
probijalo se ovdje-ondje između sivih oblaka koji su se činili
kao osnova, a ono plavetnilo samo kao slučaj; na vidiku su se
pružale duge plave pruge, ali u slojevima koji su se miješali sa
drugim paperjastim oblacima; te su se boje mijenjale i iznad
šume postajale su zelene. Zemlja je, pod tim pokrivačem, bila
topla kao žena kad ustane iz postelje, odisala je blagim i
mlakim, ali divljim dahom; miris obdjelanih polja miješao se sa
mirisom šume. U Blanžiju je zvon.lo na jutrenje, i zvuči zvona,
izmiješani sa čudnim šumskim brujanjem, davali su sklada
tišini. Ovdje-ondje dizala se bijela i providna magla. Tog lijepog
jutra i Olimpi se prohtjelo da iziđe zajedno sa svojim mužem
koji je imao nešto da naredi jednom čuvaru čija kuća nije bila
daleko; njoj je ljekar iz Sulanža preporučio da se kreće, ali da se
ne zamara; ona se bojala vrućine u podne, a večerom nije htjela
da izlazi. Miso povede svoju ženu, a za njima pođe i njegov
omiljeni pas, jedan lijepi hrt sive boje s bijelim pjegama,
proždrljiv kao svi hrtovi, razmažen kao svaka životinja koja zna
da je u volji svojim gospodarima.

331
 I kad su dvokolice došle do vratnica ispred lovačke kuće,
grofica, koja je pitala za gospođu Miso, saznade da je ova otišla
s mužem u šumu.
— Samo vrijeme poziva u šetnju — reče Blonde i pogna
konja jednom od šest šumskih aleja nasumce.
— Je li, Zozefe, poznaješ li ti šumu?
— Poznajem, gospodine.
Onda naprijed! Ta aleja bila je jedna od najljepših u šumi;
ona je uskoro zaokrenula i suzila se tako da je postala samo
jedna vijugava staza, gdje je sunce doplralo probijajući svod od
lišća koje ju je zaklanjalo, i u koju je povjetarac donosio miris
majkine dušice, despića i divlje metvice, svenulih grančica i
lišća koje opada uzdišući; rosne kapljice, posute po travi i lišću,
krunile su se svud unaokolo pri prolazu lakih kola, i ukoliko su
ona dalje odmicala, utoliko su šetači zapažali tajanstvene ćudi
šume: one svježe dubine gdje je zelenilo vlažno i tamno, gdje
svjetlost postaje baršunasta gubeći se u njima; one proplanke sa
vitkim brezama koje nadvisuje kakvo stogodišnje drvo, šumski
div; one veličanstvene grupe stabala, čvornovatih, obraslih
mahovinom, bjeli-častih, sa šupljim brazdama koje liče na
ogromne crne mrlje, i onaj porub sitne trave i sitnog cvijeća
koje niče po stranama kolotečina. Potoci su pjevali. Zaista,
nečuvena je milina voziti ženu koja se ili pretvara da se plaši ili
se istinski plaši kad god kola pođu uz ili niz klizavu strminu
gdje je zemlja obrasla mahovinom, i koja se pripija uz vas, i
onda osjećate nehotičan ili sračunat pritisak vlažne svježine
njene mišice, težinu njenog okruglog i bijelog ramena, i koja se
osmjehuje ako joj kažete da smeta kočijašenju. Konj, kao
posvećen u tajnu tih prekida, obzire se desno i lijevo.
Od tih prizora, novih za nju, od tih silnih utisaka prirode,
tako malo poznate i tako velike, grofica utonu u blagu sanjariju;
ona se zavali u dvokolicama i pre-dade se zadovoljstvu da sjedi
pored Emila; oči su joj

332
gledale, srce joj je govorilo, ona je odgovarala tome unu-
trašnjem glasu koji se slagao s njenim; a Emil ju je kri-šom
pogledao i uživao u tom sanjalačkom raspoloženju u kojem su
se trake njenog šešira odriješile i sladostrasno predavale
jutarnjem povjetarcu svilene kovrčice plave kose. Kako su išli
bez plana, stigli su do jedne zatvorene ograde od koje nisu imali
ključ; pozvaše Zozefa; ni on nije imao ključa.
— Da prošetamo, onda. Zozef će čuvati kola, mi ćemo se
vratiti ovamo ...
Emil i grofica zađoše u šumu i dospješe do jednog
proplanka na kakve se nailazi često po šumama. Dvadeset
godina ranije tu su ugljari pravili ugalj, i mjesto je ostalo
utabano; tu je sve bilo sagorjelo u jednom prilično širokom
krugu. Za dvadeset godina priroda je uspjela da stvori u njemu
vrt pun svojeg cvijeća, gradinu za sebe, kao što ponekad
umjetnik dopušta sebi zadovoljstvo da naslika jednu sliku za
sebe. Taj prekrasni cvjetnjak okružen je lijepim drvetima čije se
krune spuštaju u dugačkim resama kao ogroman baldahin nad
ovom posteljom na kojoj počiva boginja. Ugljari su jednom
uskom stazom odlazili po vodu u jednu jarugu, u jednu baru
uvijek punu, gdje je voda čista. Ta staza postoji i danas, ona vas
mami da siđete jednim ljupkim za-vijutkom, i odjednom vas
dovede pred jedan nagib s kojeg hiljadu tankih žila visi u
vazduhu, obrazujući kao neko tkivo za vez. Ta nepoznata bara
okružena je sitnom gustom travom, tu se nalazi nekoliko
jablanova, nekoliko vrba, i oni svojom lakom sjenkom
zaklanjaju jednu klupu od busenja, koju je tu načinio za sebe
neki ugljar sanjalica ili neradnik. Žabe su tu kod svoje kuće,
divlje patke se slobodno brčkaju, vodene ptice dolijeću i odlije-
ću, jedan zec pobjegne, i vi ostajete gospodar tog divnog
kupališta okićenog najljepšom zelenom trskom. Nad vašom
glavom drveta zauzimaju različite položaje: ovdje, debele
vriježe uvijaju se kao zmijski car; tamo, stabla

333
 pravih bukava liče na grčke stubove. Puževi i golaći šetaju se
spokojno. Riba linjak se ne krije od vas, vjeverica vas gleda.
Najzad, kad su Emil i grofica, umorni sjeli, jedna ptica, ne znam
koja, zapjeva svoju jesenju pjesmu, pjesmu oproštaja, koju su
sve druge ptice slušale, jednu od onih pjesama koje se pjevaju
svom dušom i slušaju svim čulima istovremeno.
— Kako je ovdje tiho! — reče grofica uzbuđena, ša
patom, kao da ne poremeti taj mir.
Oni se zagledaše u zelenu površinu vode, toga svijeta u
kojem se stvara život; pokazaše jedno drugom guštera koji se
igrao na suncu i pobjegao kad su mu se oni približili, zasluživši
takvim ponašanjem ime čovjekovog prijatelja: »Time dokazuje
koliko ga poznaje!« reče Emil. Pokazivali su jedno drugom
žabe koje, s više povjerenja, izviriše iz vode i vratiše se na
listove vrbičice, svjetlucajući svojim očima kao rubinima.
Jednostavna i blaga poezija prirode zanosila je ove dvije duše
koje su bile site varljivih društvenih prizora, i prožimala ih je
dubokim nijemim uzbuđenjem, ... kad odjednom Blonde zadrhta
i, prignuvši se grofičlnom uvu, reče joj:
— Čujete li? ...
— Sta?
— Jedan neobičan šum ...
— Eto kako kabinetski ljudi i književnici ne znaju ništa o
polju; to neki djetlić kljuje drvo ... Opkladila bih se da vi ne
znate ni onu najzanimljiviju pojedinost iz života te ptice: kad
god udari kljunom, a udari nekoliko hiljada puta da izdubi hrast
dvaput deblji od vašeg tijela, on obiđe na drugu stranu da vidi je
li probušio drvo, i ide tako svaki čas.
— To nije bila životinja, draga učiteljice prirodo-pisa; u
tome šumu ima nečeg razumnog što odaje čovjeka.
Groficu obuze ludi strah; ona okrete natrag i istrča na
cvjetni proplanak da bi izišla iz šume.

334
— Sta vam je? ... — doviknuo joj je Blonde, uznemiren,
potrčavši za njom.
— Učinilo mi se da sam vidjela oči,... — reče ona kad su
ponova pošli stazom koja ih je dovela do ug-1 jamice.
U tom času začu se krkljanje nekog naglo pridav-ljenog
bića, i grofica, čiji se strah udvojio, potrča tako brzo da ju je
Blonde jedva stizao. Ona je trčala, trčala kao bludeći plamen;
nije čula Emila koji joj je dovikivao: »Varate se ...« Ona je
neprestano trčala. Blonde je najzad stiže i oni produžiše tako da
trče neprestano naprijed. Najzad ih zaustaviše Miso i njegova
žena, koji su išli rukom pod ruku. Emil zaduvan, grofica bez
daha, neko vrijeme nisu mogli ni da progovore, zatim objasnile
šta se desilo. Mišto pristade uz Blondea smijući se gro-fičinom
strahu, i šumar izvede oba zalutala šetača na put kojim će doći
do dvokolica. Kad su stigli do one ograde, gospođa Miso pozva:
— Princ!
— Princ! Princ! vikao je šumar.
Zviždao je, zviždao; ali pas ne dođe.
Emil pomenu neobičan šum koji ih je prvi poplašio.
— I moja žena je čula taj šum — reče Miso — a ja sam joj
se nasmijao.
— Princa su ubili! — uzviknu grofica — sad sam uvjerena
u to, i to su ga odjednom preklali, jer ono što sam ja čula bilo je
posljednje krkljanje životinje koja izdiše.
— Do vraga! — reče Miso, — treba pogledati šta je to
bilo.
Emil i šumar ostaviše dvije žene sa Zozefom i konjima, i
vratiše se cvjetnjaku na nekadašnjoj ugljarnici. Siđoše do bare;
pregledaše cestar, ali ne nađoše nikakav trag. Blonde je išao
prvi; on ugleda malo dalje jedno od onih drveta s osušenim
lišćem; pokaza ga Mišou, i htjede

335
 da ga vidi izbliza. Obojica pođoše k njemu kroz šumu i,
obilazeći stabla i neprolazne žbunove kupina i zelenika, stigoše
do drveta.
— Ovo je jedan lijep brijest — reče — Mlšo; — a to
je učinio crv, crv koji je pojeo koru kod korijena.
On se saže, dohvati koru i zadiže je:
— Evo, vidite šta radi!
— U vašoj šumi ima mnogo crva! — reče Blonde.
U tom trenutku Miso spazi nekoliko koraka dalje
jednu crvenu mrlju, a malo dalje glavu svoga hrta. On uzdahnu:
— Gadovi! ... Gospođa je imala pravo.
Blonde i Mlšo priđoše tijelu i vidješe da je neko, kao što je
tvrdila grofica, zaklao Princa, a da ovaj ne bi zalajao, domamili
su ga na komadić suva mesa, koji se još nalazio između
njegovog jezika i nepca.
— Jadna životinja, propala je zbog svoje halaplji-vosti!
— Sasvim kao neki njegov imenjak — odgovori Blonde.
— Neko je tu bježao, neko ko nije htio da ga mi vidimo —
reče Miso, — i ko je morao činiti nešto nedopušteno; ali ne
vidim nigdje ni posječenu granu ni drvo.
Blonde i šumar počeše pažljivo da traže, pazeći dobro gdje
će da stanu. Na nekoliko koraka dalje, Blonde ukaza na jedno
drvo pod kojim su se u izgaženoj i poleglo j travi vidjela dva
udubljen ja.
— Tu je neko klečao, i to je bila žena; jer od nogu
jednog čovjeka od koljena nadole ne bi poleglo toliko
trave; evo ovdje se vidi trag od suknje ...
Šumar, pošto je zagledao podnožje drveta, vidje započet
krug oko njega, ali ne nađe onoga crva debele, sjajne, ljuskave
kože s mrkim tačkicama, koji jednim dijelom tijela već liči na
gundelja, jer ima njegovu glavu, pipke i makaze kojima siječe
korijenje.

336
 — Dragi moj, sad razumijem zašto ima toliko sasu-
šenih drveta koja sam danas gledao s terase na dvorcu,
i zbog kojih sam i došao ovamo da vidim šta je uzrok
toj pojavi. Crvi gamižu, ali to vaši seljaci iznose drva ...
Šumar se ne mogade uzdržati da ne opsuje, i potrča,
zajedno s Blondeom, da se vrati grofici i zamoli je da njegovu
ženu povede sobom. On uze Zozefovog konja, a njemu reče da
se vrati pješice u dvorac, i brzo nestade da presiječe put ženi
koja je ubila njegovog psa, da je uhvati s krvavim kosirom i s
alatkom kojom je zasijecala stabla. Blonde sjede između grofice
i gospođe Miso, i ispriča im kako je Princ skončao i kakvoj su
žalosnoj stvari ušli u trag.
— Bože moj, da kažemo to generalu prije ručka! —* reče
grofica; — inače bi mogao svisnuti od srdžbe.
— Ja ću ga pripremiti — reče Blonde.
— Ubili su psa! ... — reče Olimpa brišući suze.
— Znači da ste jako voljeli tog jadnog hrta, draga moja,
kada tako plačete za njim — reče grofica.
— Ja mislim na Princa samo kao na neko kobno
predskazanje; bojim se da se mome mužu ne dogodi nesreća!
— Kako su nam pokvarili ovo jutro! — reče grofica i
umiljato napući usta.
— Kako kvare cio ovaj kraj! — odgovori žalosno mlada
žena.
Generala su zatekli kod vratnica.
— Otkud dolazite? — upita on.
— Sad ćete čuti — odgovori Blonde tajanstvenim glasom
pomažući gospođi Miso da siđe s kola. Njena žalost pade u oči
grofu.
Trenutak poslije toga, general i Blonde bili su na terasi
ispred soba.
— Vi ste dovoljno naoružani moralnom hrabrošću,
i nećete se rasrditi, je li?

» — Seljaci 337
 — Neću — reče general; — ali pređite jednom na stvar, ili
ću pomisliti da zbijate šalu sa mnom ...
— Vidite li ona drveta sa suvim lišćem?
— Vidim.
— Vidite li ona sa blijedim lišćem?
— Vidim.
— Dakle, ta suva drveta ubili su seljaci koje vi zamišljate
da ste pridobili svojim lijepim postupanjem.
I Blonde ispriča šta se desilo jutros.
General je tako preblijedio da se Blonde uplaši.
— Ta šta vam je! psujte, praskajte, razvičite se!...
to uzdržavanje može da vam naudi više nego jarost.
— Idem da pušim! — reče grof, i ode u svoj
hladnjak.
Miso je stigao za vrijeme ručka; nije mogao da vidi nikoga.
Dođe i Sibile, koga je grof pozvao.
— Gospodine Sibile, i vi, gospodine Miso, objavite
obazrivo, svud u okolini, da ću dati hiljadu franaka onome ko
mi pomogne da na djelu uhvatim čovjeka ili ženu koji tako
upropašćuju moja drveta. Treba saznati kojom se alatkom služe,
i gde su je kupili, a ja imam svoj plan.
— Ti ljudi nikad ne prodaju jedan drugoga — reče Sibile,
— kad je u pitanju krivica od koje oni imaju koristi i koju su
sami smislili; a ne može se poreći da taj vraški pronalazak nije
dugo tražen i udešavan ...
— Da, ali hiljadu franaka, za njih, to je jedno ili dva jutra
zemlje.
— Pokušaćemo — reče Sibile; — za hiljadu i pet stotina,
siguran sam da ćemo naći kakvog izdajicu, naročito ako mu
obećamo da njegovo ime nećemo reći nikome.
— Treba da se radi tako kao da mi ne znamo ništa, a
naročito ja; neka bude kao da ste vi prvi to primijetili, bez
mojeg znanja; inače ćemo opet biti žrtve kakve ujdurme; tih
razbojnika se treba čuvati više nego neprijatelja u ratu.

338
 — Ta to je neprijatelj! — reče Blonde.
Slbile ga pogleda ispod oka, kao čovjek koji razumije
značaj te riječi, i ode.
— Ne volim ovog vašeg Sibilea — reče Blonde kad je čuo
da je ovaj izišao iz kuće — on je neiskren čovjek.
— Dosad mu se ne može prebaciti ništa — odgovori
general.
Blonde ode u svoju sobu da piše pisma. On više nije bio
onako bezbrižno veseo kao prilikom svojeg prvog boravka, bio
je uznemiren i zabrinut; nije osjećao samo slutnju kao gospođa
Miso, prije bi se moglo reći da je očekivao neizbježnu i izvjesnu
nesreću. I govorio je u sebi:
— Sve će to na zlo izići, i, ako se general konačno
ne odluči i ne napusti bojište na kojem je neprijatelj
brojno daleko jači, biće mnogo žrtava; ko zna čak da li
će izići živi i on i njegova žena? Bože moj! to tako milo 5,,
tako odano, tako savršeno stvorenje, izlagati takvom če
mu! ... I on još misli da je voL.' Svejedno, ja ću pod
nijeti s njima sve opasnosti, i, ako ne mognem da ih spa
sim, propašću zajedno s njima.

VIII

SELJAČKE VRLINE

U noći, Marija Tonsar sjedjela je na ogradi mostića na putu

u Sulanž, čekajući Boneboa koji je, po svojem običaju, proveo
dan u kafani. čula ga je izdaleka, i po koraku poznala da je pijan
i da je izgubio, jer je on uvijek pjevao kada dobije.
— Jesi li ti, Bonebo?
— Jesam, mala...
— Sta ti je?

»2« 339
— Zadužio sam se dvadeset i pet franaka, a ne mogu ih
naći nigdje, pa da bih znao da će me sutra objesiti.
— Eh, možemo dobiti čitavih pet stotina — reče mu ona na
uvo.
— O! znači da treba smaknuti nekoga; ali meni se mili
živjeti...
— Ta ćuti! Daće nam ih Vodoaje ako udesiš da ti uhvate
majku pod drvetom.
— Prije bih ubio čovjeka nego Sto bih prodao rođenu
majku. Ti imaš babu, Tonsarovicu; zašto ne predaš nju?
— Kad bih to pokušala, otac bi se naljutio i ne bi mi više
dao da se viđam s tobom.
— To je istina ... Svejedno, moja majka neće ići u zatvor ...
Jadna starka! Ona mi mijesi hljeb, nabavlja mi odijelo, ni sam
ne znam kako ... Da ide u zatvor ... i da je tamo otpratim jat Ne
mogu to nikako! ne, ne. A da je ne bi ko drugi prodao, reći ću joj
još večeras da više ne zasijeca drveta ...
— Onda nek otac radi kako hoće, ja ću mu reći da može da
zaradi pet stotina franaka, i on će pitati babu da li pristaje. Ko će
da hapsi ženu od sedamdeset godina! Uostalom, tamo bi joj bilo
bolje nego na njenom tavanu ...
— Pet stotina franaka! ... Razgovaraću s majkom, reče
Bonebo; u stvari, ako htjedne da mi ih dobavi, ja ću joj ostaviti
nešto za trošak u zatvoru; moći će da prede, to će je zanimati, a
imaće da jede, imaće krov nad glavom; imaće manje brige nego
u Konšu. Vidjecemo se sutra, mala ... Nemam vremena da
ćaskam s tobom.
Sutradan, u pet sati ujutru, u rasvitak, Bonebo 1 njegova
mati zakucaše na vratima »Gran-l-vera«, gdje je samo stara
Tonsarovica bila ustala.
— Marija, — povika Bonebo, — svršena stvar!
— Je li to zbog drveća? — reče stara Tonsarovica. Mi smo
se sporazumjeli, ja ću da idem.

340
 m*h

— Bogme nećeš! Mome sinu je g. Rigu obećao jutro

zemlje za te pare...
Starice se posvađaše oko toga koju će od njih dviju djeca
da prodaju. Na njihovu viku izbudiše se svi ukućani. Tonsar i
Bonebo držali su svaki stranu svojoj majci..
— Vucite kocku — reče Tonsarovica snaha.
Kocka pade na krčmu. Tri dana poslije toga, u sva-
nuće, žandarmi izvedoše iz šume i odvedoše u Vil-o-Fej staru
Tonsarovicu koju su šumari i njegovi čuvari, zajedno s
poljakom, uhvatili na djelu, s jednom starom turpijom za
struganje kore s drveta, i s jednim dlijetom kojim su prestupnici
glačali taj kružni zarez, kao što inse-kat glača svoj put.
Zapisnikom je utvrđeno da je taj podli posao izvršen na šezdeset
drveta u krugu od pet stotina koraka. Staru Tonsarovicu
sprovedoše u Okser; djelo je spadalo u nadležnost prvostepenog
suda.
Kad je Miso vidio ispod drveta staru Tonsarovicu, nije se
mogao uzdržati da ne kaže:
— Eto kakve su ljude g. grof i gospođa grofica oba
sipali svojim dobročinstvima! . .. Kad bi gospođa mene
poslušala, ne bi dala ni pare onoj maloj Tonsar ovoj, ona
je gora od svoje babe ...
Starica podiže na Mišoa svoje sive oči i pogleda ga
krvnički. I zaista, kad je saznao ko je vinovnik tog zločina, grof
je zabranio svojoj ženi da išta dade Katarini Tonsar.
— I g. grof čini utoliko bolje — reče Sibile, što sam ja
saznao da je Goden kupio njivu tri dana prije nego što je
Katarina došla da se požali gospođi. Njih dvoje su računali da
će gospođu tronuti i da će se ona sažaliti na njih. Katarina je
bila u stanju da dovede sebe u taj položaj samo zato da bi došla
do novaca, a sam Goden nema u tom nikakvog udjela ...
— Kakav je to svijet! — reče Blonde; — pariški ne-
valjalci su svetitelji prema njima ..,

341
— Ah! gospodine, — prekide ga Sibile, — iz računa se
vrše strahovite stvari svuda. Znate li ko je izdao Tonsarovicu?
— Ne!...
— Njena unuka Marija; ona je zavidjela svojoj sestri što se
udaje, i da bi sebe zbrinula ...
— To je strašno! — reče grof; — ta oni bi bili u stanju i
čovjeka da ubiju!
— O! — odgovori Sibile, — i to za male pare; ti ljudi tako
malo polažu na život! dodijalo im je da neprestano rade. Ah!
gospodine, na selu nije ništa bolje nego u Parizu; ali vi to ne
biste vjerovali.
— Budite onda dobri i milosrdni! — reče grofica.
One večeri kad je izvršeno hapšenje, Bonebo je došao u
krčmu kod »Gran-1-vera«, gdje je bila na okupu cijela porodica
Tonsar, u najboljem raspoloženju.
— Jest, jest, radujte se! Sad sam čuo od Vodoajea da
grofica, za kaznu, povlači onih hiljadu franaka koje je obećala
Godenovici; tako joj je naredio muž.
— A njega je tome naučio onaj lupež Miso, — reče Tonsar
— majka je čula svojim ušima i kazala mi je u Vil-o-Feju, kad
sam išao da joj odnesem novac i njene stvari. Neka ih ne da;
naših pet stotina franaka pomoći će Godenovici da isplati
zemlju, a nas dvojica ćemo se osvetiti za to ... A! Miso se plete
u naše stvari! i to će mu donijeti više zla nego dobra ... Šta se to
njega tiče, pitam vas samo? jesu li te šume njegove? A svu je tu
graju on podigao, ... on je pronašao i zarezotinu onoga dana kad
je majka zaklala njenog psa. A šta bi bilo kad bih se ja umiješao
u ono što se u dvorcu radi! kad bih rekao generalu kako mu se
žena rano ujutru seta po šumi s mladim čovjekom, ne plašeći se
rose; da rashladi noge ,..
— General! general! — reče Kurtekis — s njim bi se
moglo učiniti sve što se hoće; ali ga podbada Miso, ...

342
on samo pravi nezgode, šta! Ne razumije svoj posao ,, , U moje
vrijeme, bilo je sasvim drukčije.
— O! — reče Tonsar — to je bilo dobro vrijeme za
svakoga, ... je li tako, Vodoaje?
— Cijela je istina — odgovori ovaj — da Miso nije tu, mi
bismo bili mirni.
— Dosta razgovora — reče Tonsar; — biće riječi o tome
docnije, na mjesečini, u polju.
Krajem oktobra, grofica ode a generala ostavi u Barama;
trebalo je da on dođe za njom tek mnogo docnije; ona nije htjela
da propusti prvu predstavu u Ita-Ljanskom pozorištu; uostalom,
osjećala se usamljena i bilo joj je dosadno, jer više nije imala
Emila koji joj je pomagao da provodi vrijeme dok je general
obilazio imanje i bavio se poslovima.
Novembar je bio pravi zimski mjesec, sumoran i siv,
naizmjence hladan i nešto topliji, čas je padao snijeg, čas kiša.
Na suđenje staroj Tonsarovici morali su da putuju svjedoci, i
Miso je svjedočio. G. Rigu se sažalio na tu staricu; on joj je
uzeo branioca koji je, u svojoj odbrani, naglasio da svjedoče
samo zainteresovane ličnosti i da nepristrasnlh svjedoka nema;
ali svjedočanstvo Mišoa i njegovih čuvara, potkrijepljeno
svjedočanstvom poljaka i dvojice žandarma, odluči stvar;
Tonsarova majka bi osuđena na pet godina zatvora, a advokat
reče Tonsaru sinu:
— To vam je donijelo Mišoovo svjedočenje.

KATASTROFA

Jedne subote uveče, Kurtekis, Bonebo, Goden, Tonsar,

njegove kćeri, njegova žena, čiča Furšon, Vodoaje i još nekoliko
radnika večerali su u krčmi; na nebu je sjao polumjesec, zemlja
je bila suva od mraza; prvi snijeg

343
te bio istopio tako da ljudski koraci u polju nisu ostavljali one
tragove po kojima se, u ozbiljnim slučajevima, može da
pronađe zločinac. Večerali su umokac sa zeče-vinom; zeca su
bili uhvatili u zamku; smijali su se, pili; to je bilo sutradan po
vjenčanju mlade Godenovice koju je trebalo da isprate u njen
dom. Njena kuća nije bila daleko od Kurtekisove. Kad je Rigu
prodavao jedno jutro zemlje, ono je uvijek bilo izdvojeno i u
blizini šume. Kurtek.s i Vodoaje su ponijeli puške da isprate ne-
vjestu; svi su u okolini spavali, nije se vidjela nigdje nijedna
svjetlost. Samo su ti svatovi bili budni i hučno se veselili. U
tom času uđe stara Boneboovica: svi pogledaše u nju.
— Žena će kanda da se porodi — reče ona na uvo Tonsaru
i svom s.nu. On je osedlao konja i otišao po doktora Gurdona u
Sulanž.
— Sjedite, majko, — reče joj Tonsar, koji joj ustupi svoje
mjesto za stolom, a on ode da legne na jednu klupu.
U tom trenutku začu se topot jednog konja koji je trkom
prošao putem. Tonsar, Kurtekis i Vodoaje iziđoše odmah i
vidjeće Mišoa, koji je išao kroz selo.
— Zna on šta radi! — reče Kurtekis — sišao je pored
perona, pa će preko Blanžija na put, to je najsigurnije ...
— Jeste — reče Tonsar; — ali će povesti g. Gurdona.
— Možda ga neće naći —<■ primijeti Kurtekis; ■— njega
su čekali u Konšuzbog poštarke kojoj je naspjelo da ga zove u
ovo doba,
— Znači da će se vratiti nasipom iz Sulanža u Konš, to je
najkraći put.
— I najsigurniji za nas — reče Kurtekis; sad je
zgodna mjesečina; na velikoj cesti nema čuvara kao u
šumi, sve se čuje izdaleka; a kod paviljona, tamo, iza
žive ograde, na mjestu gdje se ona spaja sa šumarieama,
može da se puca na čovjeka s leđa, kao na zeca, na pet
stotina koraka,,,

Ui
 HHM-

— Biće pola dvanaest kad on tuda prođe, reče Tonsar;

trebaće mu pola sata da dođe u Sulanž, i toliko isto da se otud
vrati ... Eh! djeco, a ako i g. Gurdon bude na putu ...
— Ne beri brigu — reče Kurtekis; — ja ću biti na deset
minuta daleko od tebe, na putu desno od Blanžija, idući u
Sulanž; Vodoaje će biti na deset minuta od tebe, idući ka Konšu,
i ako neko naiđe, pošta, kola, žandarmi, ko bilo drugi, mi ćemo
izbaciti jedan metak u zemlju, da se ne čuje daleko.
— A ako ga promašim? ...
— On ima pravo — reče Kurtekis. — Ja sam bolji strijelac
od tebe; Vodoaje, ja ću ići s tobom. Bonebo neka zam.jeni
mene, neka krikne, to se bolje čuje i manje je podozrivo.
Sva trojica uđoše ponova u krčmu; veselje se produži;
samo, u jedanaest sati, Vodoaje, Kurtekis, Tonsar i Bonebo
iziđoše s puškama, ali nijedna žena ne obrati pažnju na to.
Uostalom, oni su se vratili tri četvrti sata doc-nije, i nastavili su
da piju do jedan sat poslije ponoći. Dvije Tonsarove kćeri,
njihova mati i stara Boneboovica toliko su nalivale piće
vodeničaru, radnicima i dvojici seljaka, kao i Furšonu, da su oni
ležali na zemlji i rkali kad su ona četvorica pošla. Poslije
njihovog povratka, spavače su probudili,, i oni vidješe svakoga
na svom mjestu.
Dok su tu tako orgijali, u kući Mišoovoj vladalo je smrtno
nespokojstvo. Olimpa je počela da osjeća bolove, i njen muž,
pomislivši da hoće da se porodi, pošao je u najvećoj žurbi i
smjesta po ljekara. Ali bolovi jadne žene prestadoše čim je Miso
izišao iz kuće, jer je njenim duhom toliko ovladala briga zbog
opasnosti kojima se izlaže njen muž u ovo pozno doba noći u
neprijateljskoj zemlji, punoj njegovih zlotvora, da je taj duševni
strah bio dovoljno jak da potisne i trenutno savlada tjelesnu
patnju. Uzalud joj je služavka govorila da je njena boja-ean
neosnovana, ona kao da nije razumijevala njene riječi

345
i sjedjela je u svojoj sobi, kraj vatre, osluškujući svaki šum
napolju; i, u strahu koji se povećavao iz sekunde u sekundu,
probudila, je slugu da mu nešto naredi, ali mu nije naređivala
ništa. Jadna mala žena išla je tamo i ovamo u grozničavom
uzbuđenju; gledala je kroz prozor, otvarala ga iako je bilo
hladno; silazila je, otvarala vrata iz dvorišta, gledala u daljinu,
slušala ...
— Ništa, ... ništa! — govorila je.
I vraćala se gore u sobu očajna.
Na četvrt sata poslije ponoći otprilike, uzviknula je:
— Evo ga, čujem njegovog konja!
I ona ponova siđe dole, a za njom sluga koji poče da otvara
vratnice.
— Čudnovato — reče ona — vraća se kroz šumu od
Konša.
Zatim ostade kao skamenjena od užasa, nepomična, bez
glasa. Njen strah pređe i na slugu, jer je bilo nečeg neobičnog u
bijesnom trku konja i u zveketu praznih uzengija, kao i u onom
značajnom frktanju koje se čuje kad su konji sami. Uskoro,
suviše brzo za nesrećnu ženu, konj stiže na vratnice, zahuktan i
oznojen, ali sam; bio je pokidao uzde u koje se, bez sumnje,
zapleo. Olimpa pogleda izbezumljeno kako sluga otvara
vratnice; vidje konja, i ne rekavši ni riječi, potrča u dvorac kao
izvan sebe; stiže tamo i pade ispod generalovih prozora
viknuvši:
— Gospodine, ubili su ga! ...
Taj krik je bio tako strašan da je probudio grofa; on
zazvoni, podiže na noge sve u kući, a gospođa Miso rodi na
zemlji dijete koje umre istog časa kad se rodilo. Njeno jecanje
privuče generala i njegove ljude. Podigoše nesrećnu ženu koja
se borila s dušom, i ona izdahnu rekavši generalu:
— Ubili su ga!
— Zozefe — viknu grof svom sobaru — trčite po ljekara!
Možda će još biti kakve pomoći ... Ne, bolje pozovite g. paroha,
jer je ova jadna žena mrtva kao i njeno

346
 dijete ... — Bože moj! Bože moj! kakva sreća što moja žena nije
ovdje! ... — A vi — reče vrataru — idite da vidite šta se to
desilo.
— Desilo se to — reče sluga iz paviljona — da se konj g.
Mišoa vratio sam, s pokidanim uzdama, s okrvavljenim
nogama ... Ima jedna krvava mrlja i na sedlu, kao da je nešto
teklo.
— Sta da se radi noću? — reče grof. — Probudite
Groazona, idite po čuvare, osedlajte konje, da pretrese-mo
okolinu.
U rasvitak, njih osmoro, grof, Groazon, tri čuvara i dva
žandarma koji su došli iz Sulanža sa svojim vodnikom, raziđoše
se po šumi. Najzad su našli, oko podne, sumarovo tijelo u
jednom šumarku, između glavne ceste i vil-o-fejskog puta, na
kraju barskog parka, na pet stotina koraka od vratnica prema
Konšu. Dva žandarma odoše, jedan za Vil-o-Fej po državnog
tužioca, a drugi u Sulanž po mirovnog sudiju. Do njihovog
dolaska, general je sastavio zapisnik uz pomoć žandarmerijskog
podoficira. Na putu su našli otisak gdje se konj bio propeo,
prema drugom paviljonu, i jasne tragove njegove bijesne trke do
prve staze u šumi, ispod žive ograde. Konj je, bez vođe, pošao
tuda; Mišoov šešir nađen je na toj stazi. Da bi se vratio u štalu,
konj je pošao najkraćim putem, Mišou je zrno ostalo u leđima,
bio mu je prebijen kičmeni stub.
Groazon i podoficir pregledaše s najvećom pažnjom
zemljište oko onog mjesta gdje se konj bio propeo, i koje se
sudskim jezikom naziva »mjesto zločina«, ali ne mo-goše da
nađu nikakav trag. Zemlja je bila suviše smrznuta da bi zadržala
otisak nogu čovjeka koji je ubio Mišoa; našli su samo čauru od
jednog metka. Kad su državni tužilac, isljedni sudija i g. Gurdon
došli da podignu tijelo i da izvrše obdukciju, konstatovano je da
je zrno, koje je odgovaralo nađenoj čauri, zrno iz vojničke
puške, a u cijeloj opštini Blanži nije bilo ni jedne jedine
vojničke

347
Duške Te večeri, v dvorcu, isljedni sudija i g. Sudri dr-Lvni
tužilac, mislili su da treba prikupiti sve podatke, do kojih je
došla istraga, i čekati. To je bilo mišljenje i podoficira i
poručnika žandarmerije iz Vil-o-Feja
- Metak je morao ispaliti neko iz ove okoline -reče podoficir; -
ali postoje dvije opstine Kons i Blanz i u svakoj od njih po
petorica ih Šestorica ljudi sposobnih da to učine. Onaj na koga
bih ja najprije P°™a0> Tonsar, proveo je noć u pijančenju; a i vaš
porno nik, go-spod ne generale, bio je u tom društvu: Langlime,
vaš vodeničar, nije se odvajao od njih. Bili su tako pijani da le n5u
mogl držati na nogama; ispratili su nevjestu u pola dva sata, a
dolazak konja potvrđuje da je Mise, ub -fen između jedanaest sati
i ponoći. U deset sati i četvrt Groazon je vidio sve svatove za
stolom, a i g. Miso je prošao tuda idući u Sulanž, gdje je stigao u
Jedanaest sata. Njegov konj se propeo između one dvije kućice na
putu, aili na njega mogli pucati i prije Blanžija, i on se mogao
držati u sedlu neko vrijeme. Treba povesti istragu protiv
dvadesetorice njih, najmanje, treba pohapsiti sva sumnjiva lica; ali
gospoda poznaju seljake kao sto ih poznajem i ja; da ih držite u
zatvoru i god.nu dana nećete oTn^h čuti ništa osim odricanja. Sta
da se čim sa svima
onima koji su bili kod Tonsara? nfWnika gene-
Dovedoše Langlimea, vodemcara i pomočmka gene rala de
Monkorne, i on ispriča kako je proveo vece^Svi su sjedjeli u
krčmi; izlazilo se samo na po koji ftasah u dvorište . On je izišao
s Tonsarom oko jedanaest sati, razgtaraii su o mjesečini i o
vremenu; nisu cuhnis a. Pobrojao je sve koji su bili s njima; n ko
od njih me izlazio iz krčme. Oko dva sata, svi su otpratil
mladence
nJih
Ge°neraUf u sporazumu s podoficirom, oficirom i državnim
tukcem odluči da pošalje iz Pariza kakvog vje-ItoTSlSskog
agenta, koji bi došao u dvorac kao rad-SkTko bi se%onašao
tako da ga moradnu otpu-

348
štiti. On će piti, postaće redovan gost »Gran-I-vera«, i ostaće u
tom kraju, ogorčen na generala. To će biti najbolji način da se
pronađe trag zločincu.
— Makar morao potrošiti na to i dvadeset hiljada franaka,
naposljetku ću pronaći ubicu mog jadnog Mi-šoa! ... —
ponavljao je general de Monkorne.
On je s tom mišlju i otišao i vratio se iz Pariza, u mjesecu
januaru, u pratnji jednog od najlukavijih pomoćnika šefa javne
bezbjednosti, koji je došao, tobož, da nadgleda radove u
unutrašnjosti dvorca, ali koji je krao divljač. Podnijeli su protiv
njega tužbu; general ga ja otjerao i vratio se u Pariz mjeseca
februara.

TRIJUMF POBJEDENIH

U mjesecu maju, kad je nastalo lijepo vrijeme i kad su

Parižani došli u Bare, jedne večeri su g. de Troavil, koga je
dovela njegova kći, Blonde, opat Broset, general, sreski
načelnik iz Vil-o-Feja, koji je bio u posjeti u dvorcu, igrali neki
vista, neki šaha; bilo je pola dvanaest sati. Žozef uđe i javi svom
gospodaru da onaj otpušteni rđavi radnik hoće s njim da govori;
tvrdi da mu general nije isplatio račun u cijelosti. On je — reče
sobar — potpuno pijan.
— Dobro, idem.
I general iziđe na livadu, podalje od dvorca.
— Gospodine grofe — reče policijski agent — od
ovih se ljudi neće saznati nikad ništa; sve što sam mogao
prozreti jeste to, da ako vi i dalje ostanete u ovome
kraju, i ako htjednete pošto-poto da stanovnike odučite
od navika koje im je gospođica Lager dopustila da stek-
l
34fl
nu, oni će pucati i na vas ... Uostalom, ja ovdje nemam više
nikakva posla, oni prema meni pokazuju više nepovjerenja nego
prema vašim čuvarima.
Grof isplati uhodu koji ode, i njegov odlazak potvrdi ono u
što su sumnjali saučesnici u ubistvu Mišoa. Kad se general
vratio u salon svojoj porodici i svojim gostima, na njegovom
licu ogledalo se tako živo i tako duboko uzbuđenje, da mu
njegova žena, uznemirena, priđe i zapita ga šta je to saznao.
— Draga moja, ne bih htio da te plašim, ali ipak treba da
znaš da je Mišoova smrt posredna opomena nama da se selimo
odavde ...
— Ja se ne bih selio — reče g. de Troavil. — I ja sam imao
tih teškoća u Normandiji, samo u drugom obliku, ali sam
istrajao; sad je sve dobro.
— Gospodine markiže — reče sreski načelnik —
Normandija i Burgonja su dvije veoma različite oblasti. Lozin
rod zagrijeva krv jače nego plod jabuke. Mi ne poznajemo tako
dobro zakone i sudski postupak, a okruženi smo šumama sa svih
strana; industrija nije još doprla do nas; mi smo divljaci ... Kad
bih ja bio pozvan da dajem kakav savjet g. grofu, ja bih mu
rekao neka proda svoje imanje i neka ga pretvori u novac; time
će svoj prihod udvojiti, a neće imati nikakve brige; ako voli
selo, lako će kupiti u okolini Pariza kakav dvorac i park s
ozidanom ogradom, lijep kao što je i ovaj u Barama, u koji neće
niko ulaziti, s nekoliko salaša čiji će zakupci dolaziti njemu na
noge, u dvokolicama, da plate zakup novčanicama, i preko
cijele godine neće imati nikoga ni za šta da tuži ... Moći će da
dođe i da ode za tri do četiri sata ... — A g. Blonde i g. markiz
dolaziće nam mnogo češće, gospođo grofice ...
— Da se povučem ispred seljaka, ja koji se nisam povukao
ni na Dunavu!
— Da, ali gdje su vam oklopnici? — upita Blonde.t
— Tako lijepo imanje!...

350
 — Danas ćete dobiti za nj više od dva miliona!
— Samo je dvorac morao stati toliko — reče g. de Troavil.
— Jedno od najljepših imanja koja postoje na dvadeset
milja unaokolo! — reče sreski načelnik; — ali ćete vi naći i
bolje u okolini Pariza.
— Kolika je renta od dva miliona? — upita grofica.
— Danas, oko osamdeset hiljada franaka — odgovori
Blonde.
— Bare, ukupno, ne donose više nego trideset hiljada —
reče grofica; — a ovih posljednjih godina ste tako mnogo trošili
na njih, ogradili ste šumu rovom ...
— Danas se može kupiti kraljevski dvorac za četiri stotine
hiljada franaka, u okolini Pariza — reče Blonde. — Kupuju se
tuđe ludosti.
— Ja sam mislio da vi polažete na Bare! — reče grof
svojoj ženi.
— Zar vi ne osjećate da polažem hiljadu puta više na vaš
život? — reče ona. — Uostalom, od smrti mo.i jadne Olimpe,
od M.šoovog ubistva, ovaj mi je kraj postao mrzak; svako lice
koje sretnem čini mi se naoružano opakim ili prijetećim
izrazom.
Sutradan uveče, u salonu g. Gobertena, u Vil-o-Feju, kmet
je dočekao sreskog načelnika ovim riječima:
— Dakle, gospodin de Lipo, vi ste bili u Barama?
— Da — odgovori sreski načelnik s pobjedonosnim
izgledom, i pogledavši nježno u gospođicu Elizu; — čini mi se
da general ima namjeru da nas napusti; hoće da proda imanje ...
— Gospodine Gobertene, obraćam vam pažnju na moj
paviljon ... Ne mogu više da podnosim ovu huku, ovu prašinu u
Vil-o-Feju; kao neka jadna ptica u kavezu, žudim izdaleka za
poljskim vazduhom, za šumskim vaz-duhom — reče gospođa
Izaura svojim maznim glasom, poluzatvorenih očiju, naginjući
glavu na lijevo rame i nemarno uvrćući duge uvojke svoje plave
kose.

351
 — Pazite šta govorite, gospođo! —- reče joj tihim
glasom Goberten; — vaša neobazrivost može da mi po
kvari račun...
Zatim, okrenuvši se sreskom načelniku, upita ga:
— Zar još nisu mogli da pronađu one što ubiše šumara?
— Izgleda da nisu — odgovori sreski načelnik.
— To će biti velika smetnja za prodaju Bara — reče
Goberten pred svim svojim gostima; ja ih, bogme, ne bih
kupio ... Rđavi su ljudi u tom kraju; još u vrijeme gospođice
Lager morao sam da se svađam s njima, a samo bog zna šta im
je ona sve dopuštala.
Krajem mjeseca maja još se nije znalo hoće li general da
proda Bare; on je bio neodlučan. Jedne večeri, oko deset sati,
vraćao se iz šume jednim od šest drvoreda koji vode lovačkoj
kućici, i već je bio otpustio čuvara, videći da je blizu dvorca. Na
savljutku aleje, jedan čovjek s puškom iziđe iza jednog žbuna.
— Gospodine generale — reče on — ovo je treći put kako
ste došli nadomak moje puške, i ovo je treći put kako vam
opraštam život...
— A zašto hoćeš da me ubiješ, Bonebo? — reče grof, ne
pokazujući ni najmanje uzbuđenje.
— Eh, ako vas ne ubijem ja, ubiće vas drugi; a ja, vidite,
volim ljude koji su služ.li cara, i ne mogu da se odlučim da vas
ubijem kao prepelicu ... Nemojte me pitati, neću vam reći
ništa ... Ali vi imate neprijatelje moćnije i lukavije nešto što ste
vi, i oni će vas naposljetku slomiti. Ja ću dobiti hiljadu talira ako
vas ubijem, i ože-niću se Marijom Tonsar. Pa lijepo, dajte mi vi
koje jutro "kakve-takve zemlje i ma kakvu straćaru. Ja ću i dalje
kazivati ono što sam već rekao, da nije bilo prilike ... Imaćete
vremena da prodate imanje i da odete odavde; ali pohitajte. Ja
još imam duše, iako sam rđav čovjek; drugi bi vam mogao
učiniti više zla ...

■352
 — A ako ti dadem to što tražiš, hoćeš li mi reći ko
ti je obećao tri hiljade franaka? — upita general.
—■ Njega ne znam; a onu ličnost koja me na ovo nagovara
volim isuviše da bih vam kazao njeno ime . .. A zatim, ako biste
i saznali da je to Marija Tonsar, opet ne biste znali mnogo;
Marija Tonsar ćuti kao stijena, a ja ću poreći da sam vam kazao
njeno ime.
— Dođi k meni sutra — reče general.
— To je dovoljno — reče Bonebo; — ako se njima učini
da sam suviše nespretan, javiću vam.
Osam dana poslije tog neobičnog razgovora, cio srez, cio
okrug i Pariz bili su preplavljeni ogromnim objavama da se
Bare prodaju na parcele, u kancelariji g. Kor-b.noa, notara u
Sulanžu. Sve parcele kupio je na javnom nadmetanju Rigu za
cjelokupnu sumu od dva miliona i sto pedeset hiljada franaka.
Sutradan je Rigu promijenio imena: g. Goberten je uzeo šume, a
Rigu i Sudrijevi vinograde i ostalu zemlju. Dvorac i park biše
preprodati »crnoj bandi«83 spekulanata, osim paviljona i
njegovih sporednih zgrada, koje je g. Goberten zadržao za sebe
da ih pokloni svojoj poetičnoj i sentimentalnoj supruzi.

Mnogo godina poslije o"ih događaja, u zimu ]837, jedan od

najpoznatijih političkih pisaca toga doba, Emil Blonde, dospio
je do posljednjeg stupnja bijede koju je dotle prikrivao izgledom
sjajnog i ugodnog života. Još se ustezao pred posljednjim
očajnim korakom, videći kako ga ni njegovi radovi, ni njegov
duh, ni njegovo znanje, ni niegovo poznavanje poslova nisu
doveli ni do čega drugog do da radi kao mašina za tuđ račun,
videći da su sva mjesta zauzeta, osjećajući da je dospio u zrele
godine, a nije stekao ni uvaženje ni bogatstvo, gledajući kako

Seljaci 353
neznalice i ćifte zamjenjuju dvorane i nesposobne ljude iz
vremena Restauracije, i kako se ponova uspostavlja vladavina
kakva je bila prije 1830. Jedne večeri, kad je bio sasvim blizu
samoubistva, koje je ranije u šali toliko ismijevao, i kad je,
bacivši posljednji pogled na svoj žalostan život, oklevetan,
ispunjen mnogo više radom nego onim orgijama koje su mu
prebacivali, gledao u mislima jedan uzvišen i lijep ženski lik,
kao što se gleda kip koji je ostao nedirnut i čist usred
najžalosnijih razvalina, vratar mu predade jedno pismo sa crnim
pečatom kojim mu grofica de Monkorne javlja za smrt svoga
muža, generala, koji se bio vratio u službu i komandovao
jednom divizijom. Ona je bila njegova jedina nasljednica; nije
imala djece. Pismo, iako puno dostojanstva, pokazivalo je
Blondeu da mu žena od četrdeset godina, koju je on mladu
volio, pruža bratsku ruku i veliko imanje. Prije nekoliko dana
obavljeno je vjenčanje grofice de Monkorne i g. Blondea, koji je
naimenovan za načelnika jednog okruga. Da bi stigao u mjesto
svojeg opredjeljenja, on je pošao putem na kojem su se nekad
nalazile Bare, i naredio je da se zastane na mjestu gdje su se
nekad nalazile dvije kućice, u namjeri da posjeti Blanži, pun
tako dragih uspomena za oba putnika. Taj kraj se više nije
mogao poznati. Tajanstvena šuma, aleje u parku, sve je bilo ras-
krčeno; predio je bio sav isparcelisan. Seljak je zauzeo zemlju
kao pobjedilac i kao osvajač. Ona je već b.la podijeljena na više
od hiljadu parcela, a stanovništvo između Konša i Blanžija bilo
se utrostručilo. U lijepom parku, tako brižljivo održavanom,
tako raskošnom nekada, sad preoranom, padala je u oči kućica
za lovačke sastanke koja je sad postala vila il Buen-retiro
gospođe Izaure Goberten; to je bila jedina zgrada koja je još po-
stojala i uzdizala se u tom predjelu, ili, bolje reći, u oranju koje
je zamijenilo predio. Ta je zgrada sad ličila na dvorac, toliko su
bile bijedne kućice podignute unaokolo onako kako ih podižu
seljaci.

354
— Eto šta je napredak! — uzviknu Emil. — Ovo je jedna
strana 2an-2akovog Društvenog ugovora! A ja sam se upregao u
društvenu mašinu koja ovako radi!... Bože moj! šta će biti s
kraljevima za kratko vrijeme? šta će biti, kod ovakvog stanja
stvari, i sa samim narodima za pedeset godina? ...
— Ti me voliš, ti si pored mene ... ja nalazim da je
sadašnjost vrlo lijepa, i neću da mislim o tako dalekoj
budućnosti — odgovori mu njegova žena.
— Pored tebe, živjela sadašnjost! — veselo reče za-
ljubljeni Blonde — neka budućnost ide do vraga!
Zatim dade znak kočijašu da kreće, i, dok su konji polazili
trkom, mladenci se predadose svojem medenom mjesecu.

1845.

23*
355
 Mora se vjerovati da je pisac Seljaka dovoljno upoznat sa stvarima
svojega doba, i da zna kako u carskoj gardi nije bilo oklopnika. On
uzima ovdje slobodu da napomene kako u svojem kabinetu ima
uniforme Republike, Carstva, Restauracije, zbirku svih vojničkih
odijela iz zemalja koje su Francuskoj bile saveznice ili protivnice, a o
ratovima od 1792. do 1815. više odijela nego što ih ima kakav maršal
Francuske. On putem javnosti zahvaljuje ličnostima koje su mu učinile
čast da se njegovim radovima toliko zaintere-suju da mu pošalju
izvjesne ispravke i obavještenja.
Jednom za svagda on ovdje odgovara da su sve te ne-tačnosti
hotimične i sračunate. Ovo nije nikakva Slika iz vojničkog života, gdje
ne bi smio pješake da naoružava konjičkom opremom. Dirati u
savremenu istoriju, ma to bilo i samo tipovima, sadrži izvjesne
opasnosti. Služeći se, za fikcije, okvirom čije su pojedinosti do sitnica
istinite, pre-vlačeći činjenice bojama koje im ne odgovaraju, p'sac iz-
bjegava malu nezgodu da prikazuje poznate ličnosti. On je već, zbog
svoje knjige Jedna mračna stvar, mada je događaj bio izmijenjen u
svojim pojedinostima, i mada pripada istoriji, morao da odgovara na
besm'slene primjedbe osnovane na činjenici da je pod carevom vladom
samo jedan senator bio ugrabljen i zatočen. Razumije se! možda bi
uvjen-čali cvijećem glavu onoga ko bi uspio da to učini i sa drugim!

557
 Ako netačnost koja se odnosi na oklopn'ke suviše pada u oči, lako
je ne govoriti o gardi. Ali bi tada porodica slavnog generala, koji je
zapovijedao konjicom satjeranom u Dunav, zatražila od nas račun o
onih milion i sto hiljada franaka koje je car dopustio Monkorneu da
uzme u Po-meranij'.
Lako može doći neko da nas pita gdje se to nalaze Vil--o-Fej,
Avona i Sulanž. Sva ta mjesta i ti oklopnici žive u ogromnom zalivu
gdje su i kula Revensvud, banja Sen--Ronan, carstvo Tiljetidlem,
Ganderklug, Liliput, opatra Te-lem, Hofmanovi savjetnici ostrvo
Robinsona Kruse, imanje porodice Šendi; u svijetu koji je oslobođen
poreze i gdje vožnju plaćaju oni što tamo putuju po cijeni od dvadeset
santima knjiga.

Primjedba pisca.

358
 BILJEŠKE I OBJAŠNJENJA

Prvi dio

1 Brojgel de Velur Zan (1570—1625), flamanski slikar, poznat

naročito po svjež'ni svojeg kolorita.
2 Veliki dofen, sin Luja XIV, umro je prije svoga oca, 1711. god.
1 Sen-Klu. — Veliki i lijep park u okolini Pariza.
3 Luini Bernardino (1475. ili 80—1533), slikar Milanske škole,
učenik Leonarđa da Vinčija.
4 Rubens Peter-Paul (1577—1640), slikar, najveći majstor
Flamanske škole; slike su mu pune dramatičnosti, pa-tosa, čulnosti,
raskoši u bojama.
2 Bos, ravnica oko Sartra veoma plodna žitom.
7. Arkadija, visoravan u Grčkoj, u staroj književnosti se pominje
kao zamišljena zemlja pastirske sreće.
8 Pariške kućice — u XVIII vijeku francuska vlastela pod'zala je u
neposrednoj okolini Pariza »kućice«, namjenje-ne isključivo uživanju i
snabdjevene svim udobnostima za koje se znalo u to vrijeme.

359
 9 Sevr, čuvena tvornica porcelana, osnovana 1756. go
dine u okolini Pariza.
10 Buše Fransoa (1703—1770), francuski slikar i bakro-rezac,
poznat kao dekorater, slike su mu pune duha i pomalo raskalašne
ljupkosti.
11 Udes Dibarijeve — grofica Dibari, milosnica Luja XV,
giljotinirana za vrijeme francuske revolucije.
12 Banjoie — mjesto u neposrednoj blizini Pariza.
13 Masena Andre (1753—1817), sin jednog vinogradara, postao
je jedan od najslavnijih Napoleonovih generala, a zatim i maršal
Francuske.
14 Armida je jedna od najzanosnij'h junakinja Taso-vog
Oslobođenog Jerusalima, Kirka hrišćanske ere. Njeno se ime
upotrebljava da označi ženu koja očarava svojini dražima. Cesto se
pominju Armidini vrtovi ili Armidina pa-lata, gdje je čarobnica dugo
zadržavala lijepog Renoa daleko od krstaške vojske.
15 Filip U, španski kralj (1527—1598).
16 Sarle Tusen-Nikola (1792—1846), francuski crtač i litograf.
Poznati su njegovi ci teži iz vojničkog života i tipovi starih
Napoleonovih vojn'ka.
17 Kuper Fenimor (1789—1851), slavni američki roman-sijer
opisivao je primitivan život indijanskih plemena kojih je danas gotovo
nestalo.
18 Bifon (1707—1788), čuveni francuski prirodnjak i pisac.
19 Kantonski put — U Francuskoj je svaki srez podijeljen na
kantone. Kanton sačinjavaju po nekoliko opština istog sreza; ali i samo
jedan grad, čak i samo jedan dio grada, mogu obrazovati kanton za
sebe. U kantonu sudsku vlast vrši mirovni sudija čije zvanje odgovara
ranijem zvanju sud je za nesporna djela kod nas. U kantonskom
glavnom mjestu vrši se i regrutovanje vojnika. Svaki kan-

360
 ton bira po jednog predstavnika za okružno vijeće, i po jednog za
sreski savjet.
20 Gran-I-Ver — na francuskom »Grand-I-vert« (hiver) igra riječi
koja pod naslovom »Veliko-I-zeleno« znači velika zima.
21 Le tonsard — čovjek koji striže ovce, strižač.
22 Sub dio — pod vedrim nebom.
23 Panis angelorum — hljeb za anđele, milostinja.
24 Lavater 2an Gaspar (1741—1801), švajcarski filozof i teolog.
Bavio se okultizmom i analizom crta ljudskog lica, prema kojima je
određivao karakterne osobine.
25 Rableovska filozofija — Rable Fransoa (oko 1495— 1533),
francuski pisac, kaluđer, ljekar i humanista; oštar satiričar, realist,
filozof prirodnog života i napredan pedagog. Djela su mu Gargantua i
Pantagruel.
26 David 2ak-Luj (1748—1825), čuveni francuski slikar, osnivač i
glavni predstavnik klasicističkog slikarstva u XVIII vijeku.
27 Piccina ■— mala.
28 Summum jus, summa injuria — pretjeranost pravde,
pretjeranost nepravde.
29 O rus! — O seljaštvo!
30 Zakerija je seljačka buna protiv plemstva koja je buknula u
maju 1358. godine i bila krvavo ugušena.
31 Fukije-Tenvil Antoan-Kanten (1746—1793), kao javni tužilac
za vrijeme Terora neumorno je slao ljude na giljotinu. Umro je i sam na
gubilištu.
32 Pičini Nikola (1728—1800), italijanski kompozitor, više
nježan nego dubok, odlikovao se naročito velikim smislom za
pozornicu. Njegovo suparništvo sa Glukom izazvalo je čuvenu prepirku
glukista i pičinista.

361
33 Kurje de Mere Pol-Luj (1772—1825), pisac sjajnih političkih
pamfleta, prevodilac grčkog romana Dafnis i Kloe. Kurjea je ubio
njegov šumar.
34 Vrbi et orbi — gradom i cijelim svijetom, tj. svuda.
3 In petto — u potaji.
36 Filent, ličnost iz Molijerovog Mizantropa; on je po svojoj
pomirljivoj naravi i blagosti prema ljudskim slabostima sušta
protivnost Alsestu, neprijatelju svih obzira koje nameće društveni
položaj, i kod kojeg nema oproštaja za mane i nedostatke njegovih
bližnjih.
37 Luksemburg — palata Senata u Parizu.
38 Makijaveli Nikola (1469—1527), italijansk5 politički pisac,
istoricar i komediograf; firentinski državnik koji je pripadao
Republikanskoj stranci. U svom najznačajnijem i najpoznatijem djelu
Vladalac dao je teoriju o suštini vla-dalačke vlasti i načinu na koji se
održava.
39 Gluk Hristof-Vilibald (1714—1787), njemački kompozitor i
operski reformator; tvorac opera Orfej i Euridika, Ifigenija i dr.
40 Dora Klod-Zozef (1734—1780), francuski pjesnik, rođen u
Par'zu, predstavnik elegantne lakomislenosti.
41 Plava traka — plava lenta koju su nosili vitezi ordena Svetog-
Duha, prvog viteškog odlikovanja nekadašnje francuske monarhije
ustanovljenog još 1578.
42 Predgrađe Sen-Zermen — aristokratski kvart Pariza.
43 Veroneze Paolo (1528—1588), slikar Venecijanske škols, slike
mu se ističu bogatstvom boja.
4 Vunerman Filip (1619—1668), holandski slikar, dao
je izvrsne slike lova, konja itd.
45 Van der Melen Antoan-Fransoa (1634—1690), flamanski slikar,
vjerno predstavio vojnu istoriju doba Luja XIV.

362
*^^4'JM$L*idtiL fe*- Mjtj-UjL^^. »t**«* J.I.". ■■ *'*$]

46 Alter ego — drugi ja.

47 U času kad se oua knjiga objavljuje — 1845. godine.
48 Velika kolegija — Po izbornom sistemu
za vrijeme Restauracije, najv še oporezovani
građani pojedinih okruga sačinjavali su zasebno
biračko tijelo, veliku kolegiju, koja je sama za
sebe birala gotovo trećinu Skupštine. Kako su ti
najviši oporezovani građani glasali i u opštem
biračkom tijelu, kolegiji, to su oni, u stvari,
imali dva glasa.
49 Suanerija — opšti naziv za rojalističke
ustanke seljaka iz Bretanje, Normandije i
Vandeje protiv Republike, počev od 1793.
godine.
50 De re vestra agitur — o vašoj stvari se radi.
51 Pusen Nikola (1594—1665),
predstavnik klasičnog slikarstva u Francuskoj i
tvorac pejzaža.
52 Teokrit, grčki pjesnik koji je živio trista
godina prije naše ere dao je svo;im pastirskim
pjesmama naziv Idile. Dva vijeka docnije,
rimski pjesnik Vergilije spjevao je, ugledajući se
na njega, svoje Bukolike ili Ekloge.
53 Delakroa Ežen (1799—1863), jedan od
najvećih francuskih slikara XIX vijeka,
predstavnik romantične škole, čiji prvi uspjeh,
Danteova barka, označava epohu u razvoju
savremene umjetnosti.
54 David d'Anže Pjer-Zan (1788—1856),
furancuski va-jar, radio je ukrase na začelju
Panteona i u reljefu likove mnogih velikih ljudi.
55 Taj drugi seljak sa Dunava — aluzija na
Lafonte-novu basnu Seljak sa Dunava po kojoj
se to ime daje čovjeku proste spol jasnosti i
grube iskrenosti koji iznosi ist'nu.
56 Osvetnik — čuveni francuski ratni brod,
čija je cijela posada s kapetanom potonula u La
Manšu 1794. g. uz uzvi-

363
ke Živjela Republika! pošto je junački učestvovao u borbi između
francuske i engleske flote. 57 Summum — najviši stepen.

Drugi dio

58 Mansar Zil-Arduen (1646—1708), prvi arhitekta Luja XIV,

koji je sagradio Invalide, dvorac i kapelu u Versaju, Veliki Trianon i
druge znamenite građevine u Francuskoj.
59 Ex professo — stručno napisan.
60 Fructus bellt — ratni plijen.
61 Vato Zan-Antoan (1684—1721), francuski slikar i crtač
prefinjena ukusa, 1 rski je slikao poljske motive, seoske svetkovine,
pastorale itd.
62 Alkidi — potomci Herkula, koji je imao nadimak Alkej.
63 Kivje Zorž (1769—1832), jedan od najvećih francuskih
prirodnjaka, koji je imao velikog uticaja na Balzaka.
64 Piron Aleksis (1689—1773), francuski pjesnik, pisac
Metromanije i još mnogih drugih satira i pjesama, duhovitih ali često
raskalašnih.
65 Bilboket je igračka koja se sastoji iz jedne probu-šene lopte,
uzicom privezane za štap, više ;li manje ukrašen, koji je na jednom
kraju šiljast a na drugom udubljen. Vještina igrača sastoji se u tome da
štap drži gotovo uspravno a zatim da loptom opiše luk sračunat tako da
se ona natakne na štap.
66 Svi ti pjesnici osrednje vrijednosti živjeli su između 1716. i
1839. godine.
67 Opat Delil Zak (1738—1813), francuski pjesnik, prevodilac
Vergilija i Miltona. Opjevao je igru triktrak i druge slične stvari.

364
68 Nalonj je herojsko-komični spjev od Boaloa, čiji je predmet
raspra između crkvenjaka i pojca jedne crkve oko toga gdje da se
postavi jedan naloj. U pojedinim svojim dijelov ma spjev je pravo
remek-djelo versifikacije i stila.
69 Palomed, kralj Evbeje, koji je po mitologiji bio jedan od grčkih
vojskovođa pri opsadi Troje, i kome se pripisuje pronalazak igre šaha,
diska, kocke i dr.
70 Temida — boginja pravde.
71 Saturn ili Hronos, sin Neba i Zemlje, i njegova žena Keja ili
Sibila, po mitologiji roditelji su Jupitera, Neptuna, Plutona i Junone.
72 Razmišljanja — zbirka elegija i lirskih pjesama Al-fonsa de
Lamartina.
73 Istočnjačke pjesme — zb'rka lirskih pjesama Viktora Igoa.
74 Sotto voće — šapatom.
75 Gospodin de Pursonjak, komična ličnost iz Molije-rove
komedije-baleta istog imena.
76 Nuri Luj (1780—1831), čuveni francuski pjevač.
77 Lukul (115—57. prije naše ere) — rimski vojvoda, čuven po
bogatstvu i raskošnim gozbama.
78 — Patito — udvarač.
79 — Vkljeva — sitna riba slatkih voda od čijih se krlju-šti
spravlja materija za vještački biser.
80 Murilo Bartolome Estaban (1617—1682), španski slikar, jedan
od glavnih predstavnika baroknog slikarstva.
81 — Tenije David, mlađi (1610—1694). flamanski slikar, sa
izvanređn m smislom za zapažanje prikazao je prizore iz flamanskog
života (Kermes, Seoska svetkovina i dr.).
82 Kalo 2an (1592—1635), francuski slikar i bakrore-zac, sa
izvanrednom maštom i živošću prikazao je u svojim

365-
bakrorezima prizore iz rata (Bijede rata), fantastične scene i pejzaže.
83 Crna banda — udruženje špekulanata koji su poslije revolucije
kupovali dvorce i spomenike da bi ih rušili i prodavali materijal.

366
 SADRŽAJ

Pr vi d io

Ko zemlju ima kavgu ima............................................................ 7

I Dvorac........................................................................... 9
II Jedna bukolika koju je Vergilije zaboravio . 26
III Krčma ................................................................... 40
IV Druga idila................................................................... 58
V Neprijatelji licem u lice................................................ 74
VI Jedna priča o lopovima.................................................. 37
VII Iščezle društvene vrste................................................... 112
VIII Velike revolucije u jednoj maloj dolini . . . 127
IX O mediokratiji................................................................ 151
X Strepnja jedne srećne žene............................................ 169
XI Oaristis, osamnaesta Teokritova ekloga, koja
je nerado gledana na sudu............................................ 185
XII Kako je krčma skupština prostog svijeta . . 203
XIII Seoski lihvar.................................................................. 221

Drug i dio

I Prvo društvo u Sulanžu.................................................. 245

II Zavjerenici kod kraljice ................................................. 268
III Kafana kod Mira.......................................................... 286
IV Trijumvirat iz Vil-o-Feja............................................... 297
V Pobjeda bez borbe........................................................ 311
VI Suma i žetva.................................................................. 319
VII Hrt.................................................................................. 328
VIII Seljačke vrline............................................................... 339
IX Katastrofa...................................................................... 343
X Trijumf pobjeđenih........................................................ 349

Bilješke i objašnjenja.................................................................. 359

 Onore de Balzak SELJACI

Izdavač:
SOUR »SVJETLOST«, izdavačka radna organizacija,
OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo

Za izdavača: GAVRILO
GRAHOVAC

Tehnički urednik:
LJUBOMIR PILJA

Korektor:

ŠSEFKO
HRUSTANOVIĆ

Štampa:
SOUR »SVJETLOST« OOUR Štamparija »Trebinje«
u Trebinju

Za štampariju:
MIRALEM KOČO

Štampano u 10.000 primjeraka 1987. ISBN

86-01-01033-4