Tomislav Zajec – Paul Simon hrvatske dramatike

Now I sit by my window

And I watch the cars

I fear I'll do some damage

One fine day

Paul Simon, Still crazy after all these years, 1976.

Tomislav Zajec je totalni pisac. On piše dramske tekstove, scenarije, piše romane i

pjesme, znanstvene članke, a dramatizira i tuđa prozna djela, povremeno ih diskretno

nadopisujući. Predaje dramsko pismo, drži radionice o pisanju, čak je napisao i knjigu o tome

kako pisati. Tomislav Zajec je, dakle, sav od pisanja, što nipošto ne znači da je skriboman,

skribent, škrabalo. Naprotiv, svaka njegova drama, roman ili zbirka pjesama stvaraju dojam

neodgodivosti i ukotvljenosti u vrijeme u kojem su nastali. Tomislav Zajec piše – vjerodostojno,

u smislu da nas svaki put uvjeri da je pojedini tekst morao ugledati svjetlo dana baš tada, u tom

društvu, u takvom vremenu. Da je Zajec kantautor, njegova glazba vjerojatno bi sličila onoj Paula

Simona, plodnog glazbenika verziranog u mnogim žanrovima, tek implicitno političnog,

privlačnog i usputnom konzumentu popularne glazbe, ali u potpunosti razumljivog tek pažljivom

slušatelju.

Hrvatska stvarnost posljednjih desetljeća zorna je realizacija kletve: dao Bog da živio u

zanimljivim vremenima. Ratna stradanja, privatizacijska pljačka i mučna diktatura divljeg

kapitalizma, ekonomska kriza i globalni problemi u lokalnim okvirima, sve to visi nad glavom

prosječnom Hrvatu, ali i domaćem dramskom piscu, kojem zanimljivo vrijeme predstavlja jedini
stvarni, ako već ne i najbolji od svih svjetova. Tomislav Zajec ponikao je kao pisac upravo u

takvom dobu, a kao i većina njegovih generacijskih kolega-dramatičara vlastiti odnos prema

zanimljivim vremenima odlučuje graditi bez izravnog tematiziranja društvenog konteksta,

političkog aktivizma ili dubljeg seciranja ekonomske situacije. Sve to prisutno je u njegovim

dramama u podtekstu; mučni prizori društvenih konvulzija kao u grčkoj tragediji odigrali su se

izvan scene, a sve što preostaje samoj drami moglo bi se svesti na ključni motiv entropije

međuljudskih odnosa, u kojoj kao u Simonovoj pjesmi s početka teksta, likovi sjede uz prozor,

promatraju aute i predosjećaju skorašnji slom. Muka svakidašnjeg preživljavanja kao da je sabila

sav jad i povremene proplamsaje ljepote u tom temeljnom odnosu, stvarajući dramske svjetove u

kojima se kroz gorke, otuđene dijaloge, u šifriranom pismu razumljivom tek uz uvažavanje

konteksta, govori o disfunkcionalnim obiteljima, razočaranim ljubavnicima, i onima oko njih.

Zajec kao dramatičar predstavio se javnosti dramom John Smith, princeza od Walesa,

koja ispod svog ironičnog, queer naslova skriva djelo koje se programatski udaljava od domaćeg

miljea, iako bi priča o still crazy londonskom automehaničaru mogla lako biti i ovdašnja, lokalna.

U narednim dramama, preplaćenima za nagrade Marin Držić i rado gledanima, spomenuta

entropija međuljudskih odnosa meandrira između šarolike grupe likova i prostornih odrednica, da

bi se u dvije najrecentnije, naslovljene Trebalo bi prošetati psa i Ono što nedostaje, fokus suzio

na ono zbilja bitno: odnose unutar obitelji te reperkusije tih odnosa u svakodnevnom životu.

Zajec lucidno prepoznaje upravo užu obitelj kao izvorište svih širih društvenih sukoba, obitelj je

za njega prvoklasno političko, a ne samo intimističko, emocionalno borilište. Ako bi iz nekog

razloga nastavili s nategnutom usporedbom s Paulom Simonom, te dvije drame, zrela ostvarenja

još uvijek mladog umjetnika, naslovljene punom sintagmom i okrenute intimi koja se prelijeva na

širi društveni plan, bile bi pandan Simonovim albumima There Goes Rhymin’ Simon i Still Crazy

After All This Years. Zajecov Graceland još uvijek čekamo.

 Hrvatsko društvo izraslo je iz strogog patrijarhalnog okvira, s obiteljskim vrijednostima u

središtu općeprihvaćenih društvenih normi. Čak i kad se svim silama hoće oduprijeti tom

rudimentarnom zovu prvobitne zajednice, likovi u Zajecovim dramama osakaćeni su u prošlim

bitkama za ljubav i naklonost bližnjih, za mnoge od njih je, u trenutku kad ih upoznajemo, već

kasno za išta drugo osim jalovog iskaza nezadovoljstva i pomirenosti sa sudbinom. U Trebalo bi

prošetati psa pisac tom okviru prilaže oglednog protagonista, neimenovanog Muškarca koji je,

kada nam se predstavlja, ovdje točno toliko koliko ga više i nema. Glavni lik, čiji su iskrzani,

nedorečeni razgovori s ostarjelim ocem i bivšom djevojkom sve što u tom dramskom tekstu

uopće postoji, izražava u svojoj muci i teret obiteljske prošlosti i neispravan ljubavni odnos, uz

vlastitu zdravstvenu dijagnozu koja ga obavezuje na kakvo takvo djelovanje dok još ima

vremena, iako je za istinsko poboljšavanje odnosa s bližnjima vrijeme odavno iscurilo. Zajecov

protagonist mazohistički ustrajava na komunikaciji sa ženom koja bi strašno voljela da ga nije

prestala voljeti, a s ocem preludira po dobro poznatim motivima balkanske patrijarhalne

pjesmarice: hladnoća u interakciji, međusobno zamjeranje životnih izbora i neka davno umrla

majka koja je patila zbog očevih postupaka. U tako postavljenom odnosu gdje, ako se nakratko

vratimo na društveni kontekst, nema ni posla, ni hobija, ni novca da se misli bar na trenutak

skrenu s teških tema, letvica prijeko potrebnog svjetla unutar sveopćeg crnila postavlja se nisko,

nekoliko centimetara od zemlje. Dovoljno je da otac sina pogleda u oči i iskreno upita da li ga

boli, i da se Žena nakratko privije uz njega pa da samo na trenutak, oboje izgledaju kao da su

došli iz nekog drugog vremena. Zajec nam u Trebalo bi prošetati psa ne želi pružiti ništa više od

toga, ali se čovjek ne može oteti dojmu da je u dramskom djelu s tako kirurški precizno

izrađenim emocionalnim odnosima i to malo – dovoljno.

Tamo gdje je Trebalo bi prošetati psa stalo, nastavlja se Ono što nedostaje, drama zbog

čije praizvedbe i nastaje ovaj tekst. Na prvi pogled, obje drame vrte se u istoj, zagušljivoj
atmosferi prepunoj kiselog grožđa kojeg su djeca naslijedila od roditelja, ista je i nemoć

promjene, jednako se osjeti i entropija – sve curi kroz prste, dok u potpunosti ne nestane. No, ono

što u potonjoj drami definitivno ne nedostaje jest ogromna količina bijesa; iskonskog,

neglumljenog, zapjenjenog bijesa na koji nismo navikli u Zajecovoj dramatici. Ono što nedostaje

jest panoptikum voštanih figura jedne obitelji, porazbijan i tako u komadićima umetnut u dramu,

u kojoj ništa ne funkcionira, kao što nije funkcioniralo ni u Trebalo bi prošetati psa, ali likovi ne

moraju šutke promatrati život izvan njih. Žena u lošem braku ima pravo biti verbalno i fizički

agresivna, starica ima privilegiju da otkloni svaku mogućnost poezije u umiranju, mlađa žena

može si dozvoliti da bjesni i psuje nad tijelom mrtve matere. Zajec kao pisac oduvijek je znao

prepoznati zeitgeist i biti društveno relevantan, ali to je radio s mjerom, iz dramske strukture,

staloženo. U Ono što nedostaje pisac više nema živaca, ni vremena, ni volje da u dramski celofan

pažljivo zamata ono što ga muči, i to je najveća vrijednost tog dramskog teksta.

U drami Ono što nedostaje središnji lik je David, adolescent homoseksualac kojemu je na

leđa natovaren najveći, gotovo neizdrživ životni teret. Cijela drama zapravo postoji da bi se

ocrtali monstruozni obrisi tog tereta, koji je nemilosrdno bačen na pleća najslabijeg. Zajecov

David najtragičniji je junak suvremene hrvatske dramatike, u kojoj se teško može naći primjer

slično koncipiranog lika. Tretman tog lica možda je najbliži maestralnom scenariju Louisa C.K.-a

za televizijsku seriju Horace and Pete, i njegovom tragičnom junaku Peteu, čija sudbina izaziva

sličnu neutaživu katarzu poput Davidove.

U spomenutoj seriji glazbu za najavnu i odjavnu špicu skladao je, nećete vjerovati, Paul

Simon. Nije riječ o glazbi u smislu razvijenog soundtracka, radi se o jednoj strofi, izvedenoj u

škrtom aranžmanu akustične gitare i glasa. Simon u tom malom ficleku postiže nevjerojatnu stvar

– izuzetno jednostavna glazbena struktura, zapravo je riječ o rudimentarnoj progresiji tri akorda u

c-duru, i naizgled banalan, doslovan tekst proizvode golemu, nevjerojatno intenzivnu količinu
emotivne napetosti. Iako je osnova životna i jednostavna, način na koji Simon aranžira gitarsku

dionicu, njegov razlomljeni ritam i suptilno fraziranje stvaraju dojam nečeg većeg od života,

nastalog iz nečega što je život sam. Tako nekako piše i Tomislav Zajec. Može ih se zamisliti,

Zajeca i Simona, sjede na šanku fiktivnog bara, šute, piju pivo, a sa zvučnika dopire:

Sometimes I wonder

Why do we tear ourselves to pieces?

I just need some time to think

Or maybe I just need a drink

At Horace And Pete's.