Temeljena na istinitom događaju, priča o ženi s otoka San Nicolas

pronašla je svoje mjesto u romanu “Otok plavih dupina”.

Indijanska djevojka Karan, živjela je 18 godina na otoku u blizini
Kalifornije. Pronašao ju je kapetan Nidever i u svoj brodski dnevnik
zapisao ono što je o toj ženi doznao. Karan je spletom nesretnih
okolnosti ostala sama na Otoku, prepuštena svojim
sposobnostima. Dane je provodila izrađujući oružje i oruđe koje joj
je bilo potrebno za preživljavanje. Već na početku romana
upoznajemo se s glavnim likovima, a zatim slijedi događaj koji je,
poput domino efekta, pokrenuo cijelu priču.

Karan je pripadnica plemena sela Ghalas-at, koji se nastanio na

Otoku plavih dupina. Otok su često posjećivali razni stranci,
najčešće zbog lova na vidre. Jedan takav posjet bit će fatalan za
selo. Dolaskom Rusa, u život plemena unesen je pakao. Rusi, po
svom ponašanju tipični su kolonizatori. Tretirali su pleme kao
inferiorno i dužno da njima, koji su imperij, prepuste svoje vode i
ono što se u njima nalazi. To vidimo iz primjera dogovora o
raspodjeli plijena, raspodjeli ulova tune i samom odnosu prema
prirodi koja ih okružuje. Za pleme priroda je svetinja i njihova
zaštitnica koja ih hrani, a za Ruse samo još jedan izvor zarade.
Cijela situacija kulminira sukobom između dvaju strana, u kojem
muškarci plemena izvlače deblji kraj. Većina muškaraca u selu je
poubijana, među kojima je i Karanin otac Chowig. Taj događaj
uzrokuje brojne promjene u selu i unutar društvene klime. Spas
ljudima dolazi s kontinenta, no taj spas nije došao jedino do Karan
i njezinoga brata. No, možda je tako jednostavno trebalo biti. Osim
oca, na Karan je na otoku pokopala i svog mlađeg brata.

U romanu su slikovito opisane prirodne ljepote toga otočja te

tradicija plemena – njihovi običaji i vjerovanja te jezik. Doznajemo
o njihovom sistemu imenovanja ljudi i životinja. Svaki član ima dva
imena – jedno javno i jedno tajno. Tajno ime se rijetko ili gotovo
nikada nije odavalo jer se time trošila njegova moć. Karan svoje
nove prijatelje imenuje prema pojavama iz prirode ili svoje
neposredne okoline, primjerice: Rontu (lisičje oči) ili Mon-a-nee
(Dječačić velikih očiju). Toposi kojima se Karan kreće otkrivaju
povijest plemena (crteži na špiljskim zidovima). Pojavljuju se i
mjesta u kojima doznajemo nešto o običajima, koji najviše govore
o odnosima između muškaraca i žena. Ženama je bilo zabranjeno
nositi oružje, te su crtale posebne znakove na licu kako bi označile
da su neudane. Odjeća im je bila sačinjena od vidrinih koža,
kormoranova perja te su nosile ogrlice izrađene od školjaka.
Težište cijeloga romana leži na Karaninoj volji za preživljavanjem
nakon brojnih tragedija. Njezina tugovanja za ocem i bratom nisu
obojena osjećajem boli, već željom za osvetom i preživljavanjem.
Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg je tako dugo uspjela preživjeti.
Također, osjećaj koji se proteže cijelim romanom je osjećaj
usamljenosti, kao i osjećaj straha od iste. Osjećaj pojačava i
opisivanje protoka vremena, koje Karan računa kroz izmjenu sunca
i mjeseca, te godišnjih doba. Njezini dani satkani su od rada i nade
za pojavom broda koji će je ponovno spojiti s njezinom sestrom. U
najtežim trenucima njezine samoće, javljaju se glasovi u obliku
sjećanja, koji su lirski dočarani slikama i zvukovima iz prirode. Glas
njezine sestre čujan je u vjetru, duh njezinoga oca živi kroz izradu
oružja i predmeta, dok je povijest predaka oslikana na zidovima
otočnih špilja.

S prihvaćanjem novonastale situacije, Karan ispočetka počinje na

pomalo simboličan način. Spaljuje sve kolibe u selu i traži novo
mjesto na kojem će živjeti. Otok je nepogodan za ostavljanje
sjećanja jer je s njega malo teže otići. U jednom trenutku pokušala
je i to, no nije joj uspjelo, stoga je odlučila ostati ondje gdje doista
pripada. Prihvatila se posla i nastojala skovati svoj plan za osvetu
neprijateljima – divljim psima. Kroz obračun sa psima naučit će
nešto novo o sebi, o okolini u kojoj živi. Iako se zaklela da će
istrijebiti sve pse na Otoku koji su joj ubili brata, jedan od njih
postat će joj najbolji prijatelj. Karan će kroz druženje s Rontuom
razviti empatiju, osjećaj odgovornosti, prijateljstva, povjerenja i
onog najvažnijeg: praštanja. Rontu i Karan dijele osjećaj
napuštenosti. Ronuta je odbacio njegov čopor, kao što je Karan
bila, doduše svojom voljom, napuštena od svoga naroda.Smrt
njezinog vjernoga prijatelja za nju će biti velika tragedija. Ono što
je s njim naučila unaprijedit će je kao osobu i kad bude došla u
kontakt s ljudskim bićima.

Novo godišnje doba donijelo je i novo prijateljstvo. Na otok je

stigao aleutski brod među čijim članovima posade je bila i jedna
djevojka – Tutok. Iako na početku prema njoj neprijateljski
nastrojena, Karan napokon dobiva društvo za kojima toliko žudi.
Povezale su ih neke zajedničke dodirne točke. U dijelu gdje njih
dvije kratko razgovaraju, mogu se vidjeti i neke riječi njezinog
materinskoga jezika. Karan je mogla napustiti otok s Tutok, no
osjećala je kako istinski pripada prirodi i otoku. Kada je djevojka
otišla, ponovno je nastupio osjećaj hladne samoće, koje je
kompenzirala kroz spašavanje životinja, poput galeba i vidra.
Njezin stav prema životinjama se promijenio, te više u njima nije
vidjela potrošnu robu kao što je krzneni ogrtač ili dio alata za lov
na hranu, već istinske prijatelje.

Posljednje poglavlje označava Karanin odlazak u civilizaciju. Nakon

toliko provedenih godina na otoku, Karan je ipak odlučila svoje
povjerenje pokloniti ljudima. Brod koji je došao po nju odveo ju je u
civilizaciju, gdje je doznala zbog čega se brod koji je prevozio
njezin narod na kontinent nije vratio po nju. Naime, brod je
potonuo tijekom velike oluje.

Generalno gledajući, ovaj roman sinteza je robinzonske priče o

volji za životom, prelaženjem preko prepreka koje nosi priroda
unatoč svojim brojnim ljepotama. Indijanska djevojka pokazala
nam je svojim životom kako čovjek može živjeti u skladu s
prirodom i unatoč nedostatku civilizacije pokazati humanost te
razviti se kao kvalitetno ljudsko biće. Prema romanu snimljen je i
film, a Scott O ‘Dell je za njega dobio i nagradu Hans Christian
Andersen.

Vrsta djela: povijesni roman

Povijesni ili historijski roman onaj je kojem je radnja smještena u

prošlosti. Likovi i radnja mogu biti povezani sa stvarnim
događajima, ili pak inkorporirati likove ili elemente stvarnih
povijesnih ličnosti u svoju radnju, ali da se on ne nameće kao
glavna tema.

Mnogi povijesni romani zapravo bitne povijesne činjenice ili

trenutak u vremenu u koji je roman smješten postavljaju na
rubove radnje. Oni su manje bitni i služe ponekad kao pozadina
dok je glavni lik fiktivna osoba koja živi svoj život u svijetu
oblikovanim tim konkretnim povijesnim uvjetima unutar kojih
doživljava svoje zgode i nezgode.

Početak povijesnog romana možemo pronaći u prozi starih

srednjovjekovnih epova kao što je recimo Roman o Amadisu. Na
razvoj ovoga romana utjecali su španjolski pikareskni roman,
gotski roman i ujedno i moralno-sentimentalni roman.