Hrvatska ćirilica

PrijeĊi na navigacijuPrijeĊi na pretraživanje

Hrvatska ćirilica (arvatica, bosančica,[1][2] hrvatkica[1][2])[3] je hrvatska
redakcija ćirilice.[4] Morfološka je, grafijska i ortografijska inaĉica ćiriliĉnog pisma.

Sadržaj

 1Nazivi
 2Pripadnost
 3Povijest
 4Rasprostranjenost
o 4.1Hrvatska
o 4.2BiH
o 4.3Crna Gora
 5Slike
 6Unutarnje poveznice
 7Izvori
 8Literatura
 9Vanjska poveznica

Nazivi
Pojavljuju se još i nazivi: harvacko pismo (Dmine Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko
pismo (Povaljska listina nastala na Braĉu 1250. godine, dodatak Poljiĉkom statutu iz
1655.), bosanica (Stjepan Zlatović), bosanska azbukva (Ivan Berĉić), bosanska ćirilica (Franjo
Raĉki), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska
ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog
brzopisa (Petar ĐorĊić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), poljičica, poljička azbukvica (u
narodu Poljicâ - Frane Ivanišević), serbska slova (Matija Divković). Ćiro Truhelka, hrvatski arheolog i
povjesniĉar umjetnosti prvi daje naziv ovoj ćirilici, bosanĉica.

Pripadnost
Hrvatskim je pismom zato što su njome pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatike, i zato
što su Hrvati, odnosno njihovi predci u vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas,
njome pisali.[4] Pri tome valja naglasiti da nije bila priĉuvno, nego dominantno hrvatsko pismo na
široku prostoru istoĉno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije
(primjerice, usred poluotoka Istre, na Supetarskom ulomku iz Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća).[4]
Neki su krugovi poricali pripadnost hrvatske ćirilice hrvatstvu.[4] Hrvatskoj ćirilici nije moguće poricati
pripadnosti hrvatskom kulturnom krugu, jer nema valjana argumenta kojim bi se hrvatska kultura
odrekla kulturnih djela kao što su Povaljska listina i prag, Humaĉka ploĉa, Dubrovaĉki molitvenik,
franjevaĉka književnost (bosanska, hercegovaĉka i dalmatinske sve do 19. stoljeća).[4] Ĉest je oblik
odricanja hrvatske pripadnosti ove ćirilice je potiskivanje atributa "hrvatska" atributom "zapadne" ili
prenaglašenim isticanjem naziva bosanĉica ili bosanica za sav proteg uporabe ćirilice na navedenim
prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od poĉetka 16. stoljeća).
Korijeni tog poricanja pripadnosti hrvatskoj kulturi koncepcija je filologije 19. stoljeća koja dijelom
odreĊuje i današnju.[4] U tom su se stoljeću stvarale nacionalne filologije i to je bilo glavnim
osloncem konstituiranju nacija.[4] A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora poĉivati na
iskljuĉivosti, prevladale su koncepcije jedne države ĉvrstih granica u kojoj živi jedan narod
(jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane
kulture.[4] Na hrvatskom prostoru, u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to
nakon stoljeća raznorodnih komunikacija (unatoĉ politiĉkoj razjedinjenosti), takvo je formiranje bilo
osobito složeno[4] (usporedbe radi, i hrvatska se filologija ne nosi jednostavno ni s toliko
karakteristiĉnom tronarjeĉnosti).[4] U okviru onda oblikovane serbokroatistike provela se razmjerno
jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav Jagić, a beskritiĉno preuzimali brojni filolozi
sljedećih naraštaja, prema kojoj je srednjovjekovni glagoljiĉki korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj
filologiji, a ćiriliĉki srpskoj.[4][5] Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na novovjekovnu
ćiriliĉku produkciju, pa ĉak i na ona djela koja su nastajala u okvirima Katoliĉke Crkve.[4] Ipak treba
imati na umu da su južnoslavenski prostori, posebice u njihovu središnjem dijelu, komunicirali
poslovno, trgovaĉki, pa tako i kulturno te da je neke srednjovjekovne pisane spomenike i nije
moguće strogo razvrstati po nacionalnim filologijama.[4]
Dio razloga zazora i nepovjerenja dijela hrvatske javnosti od ćirilice ima i frojdovska tumaĉenja: strah
od prepoznavanja sebe u drugome upravo kroz uvažavanje ćirilice.[4] Zbog toga su neki spremni
potisnuti i dio vlastita bića samo radi izbjegavanja straha od poistovjećivanja s onom kulturom u ime
koje se nerijetko negirala hrvatska,[4] jer se desetljećima u Hrvata ćirilica identificirala gotovo
iskljuĉivo sa srpskom pismenosti; ĉitalo se tekstove (knjige, ĉasopise) pisane tim nacionalnim
ćiriliĉkim pismom, uĉilo se to pismo u školi.[4] Oblike slova hrvatske ćirilice hrvatska šira javnost osim
uskog kruga nije znala, nitko ju tomu nije pouĉavao, pa ni sami sebe.[4] Dio razloga zatajenja
hrvatskog atributa ove redakcije ćirilice leži u nacionalnom samomrzju nekih hrvatskih politiĉara i
kulturnjaka iz doba Jugoslavije te još ranije iz doba Austro-Ugarske.

Povijest
Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zraĉenja bosanĉice: Dubrovnik,
srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosanĉice su nastalu na temelju bosansko-
humske epigrafike (najznaĉajni primjer je Humaĉka ploĉa iz 11.st., oĉuvana u franjevaĉkom
samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u
srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima u Braĉu iz 1180.), te diplomatskih tekstova (Povelja
Kulina bana iz 1189). MeĊu najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Braĉ, 1250., prijepis starijega
predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kaĉića općini dubrovaĉkoj
(1276.). Osnovna razlika izmeĊu bosanĉice i ostalih južnoslavenskih ćirilskih pisama sastoji se u
razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju razliĉita slova kao
karakteristiĉna posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosanĉicu), ali većina ih
uzima kao karakteristiĉna slova: b, v, č, ž. Najkarakteristiĉniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji
su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz bosanĉice preuzeo za
glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od
rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za
slogove je i ja, doĉim upravo dvoglasi za ta dva sloga ĉine osnovnu znaĉajku crkvenosrpske ćirilice.
U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se s dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja s dva
posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija iskljuĉivu funkciju
glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke oznaĉavale
slovima, posebno u oznaĉavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih
brojki.
U korpus tekstova pisanih bosanĉicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi:

 spisi bosanskih krstjana, nastali najviše u 14. i 15. stoljeću, arhaiĉnoga crkvenoslavenskoga
izriĉaja, no protkanoga ikavizmima. Istaknuti su tekstovi Hvalov zbornik i Mletaĉka apokalipsa
Hvalov zbornik, 1404.

 epigrafika mramorova/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina

štokavsko-ĉakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i
morfološka obilježja miješanoga idioma

 bosansko-humska diplomatika, ĉesto s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima

vremenom poprima sve više znaĉajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom
je takoĊer šćakavski, štokavsko-ĉakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski

 srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznaĉajniji Hrvatska

kronika (poĉetak 16. st.) i tekstovi Poljiĉke republike od 15. do 17. stoljeća, meĊu kojima se
istiĉe Poljički statut iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom ĉisti narodni, ĉakavskoga
narjeĉja

 Dubrovaĉki liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji
je tekst Libro od mnozijeh razloga, 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga
narjeĉja

Dubrovaĉki molitvenik, 1512

 mnogobrojna djela bosanskih i hercegovaĉkih franjevaca, od poĉetka 17. stoljeća do sredine 18.
st. Pokriva sva podruĉja liturgijske književnosti, vjerskopouĉne i polemiĉke tekstove, kao i
historiografske zapise, franjevaĉke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a
kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela Matije Divkovića Besjede iz 1616., te Pavla
Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.) i Stjepana Matijevića (Ispovjedaonik, 1630.).
Matija Divković: Nauk krstjanski, 1611.

 crkvene knjige roĊenih, vjenĉanih i umrlih. Na podruĉju starohrvatske župe Radobilje, župe
susjedne Poljiĉkoj Republici, crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine
(primjerice, Dobranje[6][7], a od te godine se pišu latinicom.
Povijesno-paleografska interpretacija bosanĉice je, kao rijetko koji grafijsko-literarni problem,
opterećena politizacijom i oprjeĉnim stavovima struĉnjaka koji se njome bave ili su se bavili.
Motivaciju za takav odnos nije teško identificirati: budući da je bosanĉica bila dominantno pismo u
Bosni i Hercegovini, a u odreĊenim razdobljima i u rubnim podruĉjima Dalmacije i Dubrovnika-
nacionalna atribucija bosanĉice je od veoma velikoga znaĉaja u povijesnopolitiĉkim i geopolitiĉkim
planovima koji raĉunaju na ta ozemlja. Posljedak suprotstavljenih ideologija, srpske, hrvatske i
bošnjaĉko-muslimanske je taj da ni danas ne postoji suglasnost o "pripadnosti" toga pisma. Prije no
što navedemo osnovne teze ideologiziranih nacionalnih tabora, reći ćemo nešto o glavnim crtama
dominantnih pristupa.
Osnovne interpretativne postavke o bosanĉici i njenom nastanku je položio hrvatski arheolog i
paleograf Ćiro Truhelka, a njega su u tom nasljedovali mnogi filolozi (najistaknutiji bijaše Mate
Tentor). Po njima, bosanĉica je autohtono bosansko-hrvatsko pismo koje se razvilo iz mješavine
bugarske ćirilice nastale u Preslavu i domaćega glagoljskoga alfabeta. Argumenti za to su išli
uglavnom u smjeru isticanja pojedinih grafijskih rješenja koja ukazuju na svezu s glagoljicom, kao i
razliku izmeĊu slovopisa i pravopisa upotrebljavanih u srpskom raškom pravopisu i bosanĉice.
Bosanĉicu nisu rabili srpsko-pravoslavni krugovi u svojim spisima (vjerskim, književnim, diplomatsko-
pravnim). Ukratko - bosanĉica je bila u porabi daleko pretežno (iako ne potpuno iskljuĉivo) u
konfesionalnim krugovima krstjanskim, katoliĉkim i muslimanskim. Nema znaĉajnijega teksta koji bi
mogao biti identificiran kao bosanĉicom pisan, a da je potekao iz srpskoga pravoslavnoga miljea. To
je još vidljivije u tekstovima bosansko-humskih krstjana koji su završili u pravoslavnim manastirima, i
tamo prošli jeziĉnostilsku preinaku - što je snažan dokaz da taj oblik ćirilice pravoslavni nisu osjećali
kao svoj.
Gore navedenim tvrdnjama suprotstavili su se srpski filolozi od poĉetka 20. st. (Petar Kolendić, Vid
Vuletić Vukasović) do danas (Petar ĐorĊić, Aleksandar Mladenović). Po njima, radi se samo o
varijanti srpske ćirilice koja je doživjela manje promjene- i to degenerativne naravi, jer se radi o
neestetskoj inaĉici srpske kancelarijske minuskule (brzopisa, za razliku od reprezentativne
majuskule), nastale na dvoru srpskoga kralja Dragutina. Taj je oblik postao glavnim pismom velikoga
dijela katolika i krstjana, no time ne prestaje biti srpskim, jer se radi o adoptiranome pismu srpskoga
postanka. Štoviše, postavljene su tvrdnje da EvanĊelistar kneza Miroslava, ili Miroslavljevo
evanđelje, sadrži in nuce sve kasnije grafijske i morfološke znaĉajke bosanĉice, pa je taj temeljac
srpske pismenosti vrelo svekolike bosansko-dalmatinske ćirilske pismenosti.
U hrvatskoj filologiji su se od trećega desetljeća iskristalizirala dva stava: jedan potjeĉe od Milana
Rešetara, koji je ustvrdio da je bosanĉica zapravo ćirilski brzopis s dvora srpskoga kralja Dragutina,
no, unatoĉ njenom postanju, ĉinjenica da je korištena praktiĉki iskljuĉivo u katoliĉkim i krstjanskim, te
muslimanskim krugovima, dovoljan je razlog da ju oznaĉimo kao zasebnu vrstu ćirilskoga pisma. Uz
to što ona nije dio srpske kasnije pismenosti, doživjela je i inovacije u turskome razdoblju, pa se vid
bosanĉice u porabi u djelima bosanskih franjevaca, razlikuje od oblika u krstjanskim spisima (npr.
u Hvalovom zborniku). Tu tezu u osnovi nasljeduje povjesniĉar i paleograf Tomislav Raukar, koji
afirmira hrvatski karakter dalmatinske i bosansko-franjevaĉke pismenosti, uglavnom od 16. stoljeća
nadalje. Drugi je pristup u djelima hrvatskoga filologa Eduarda Hercigonje, jezikoslovca i pisca Vinka
Grubišića, a još izrazitije kod povjesniĉarke Benedikte Zelić-Buĉan. Po njima je besmislena tvrdnja
da se bosanĉica razvila iz srpske minuskule na dvoru kralja Dragutina, kad su zasvjedoĉeni tekstovi
još od Humaĉke ploĉe, Povaljskoga praga ili listine kneza Đure Kaĉića koji vremenski prethode bilo
ĉemu na dvoru kralja Dragutina ili s njim nemaju nikakve veze. Dapaĉe, po njima je i kultni spis
srpske stare pismenosti, EvanĊelistar kneza Miroslava, zapravo djelo hrvatske rane pismenosti koje
je zbog povijesnih (ne)prilika i ostalih ĉinitelja proglašeno srpskim - iako u toj kulturi ĉini bijelu vranu,
ili tekst koji nema nasljednika u korpusu srpske pismenosti i književnosti: ni po jeziĉnim osobinama,
ni po grafiji, a najmanje po ikonografiji. Ukratko - potpuno se negira ikakva veza sa srpskom
pismenošću, a smatra se da je bosanĉica modificirana bugarska ćirilica, pod utjecajem glagoljske
hrvatske pismenosti. To je nešto izmijenjena i radikalnija inaĉica postavku Truhelke i Tentora. Ostali
veoma važni istraživaĉi toga pitanja (prije svih, Vladimir Mošin, Herta Kuna i Jaroslav Šidak)
osciliraju izmeĊu tih stavova. Najumjerenijim se drži stanovište Vladimira Mošina koji je postavio
tezu o tri vrste bosanĉice: dalmatinske, dubrovaĉke i zetsko-humske, držeći ih korpusom pisma
zasebnoga u odnosu na srpsku ćirilicu, bar koliko je ova razliĉita od bugarske.
Bošnjaĉkih istraživaĉa bosanĉice nije bilo u zamjetnoj mjeri, no većina suvremenih bošnjaĉkih
povjesniĉara radi se o autohtonom bosansko-humskom pismu, koje nije etniĉki ni hrvatsko ni srpsko.
Detalji nastanka bosanice se ne razjašnjavaju.
U konaĉnici, moglo bi se reći: srpski filolozi drže bosanĉicu dijelom svoga nacionalnoga nasljeĊa,
hrvatski dijelom hrvatskoga (ali uz stanovut oprez-npr., listina Kulina bana ili krstjanski spisi se rijetko
uvrštavaju u antologije hrvatske pisane rijeĉi. No, uvijek se stavlja Humaĉka ploĉa, kao i svi
spomenici nastali na tlu Hrvatske, od Povlje, Poljica do Dubrovnika, a ĉesto Hvalov zbornik), a
bošnjaĉki-bošnjaĉke baštine. TakoĊer, valja reći da je bosanĉica po korpusu spisa ipak na
marginama znanstvenoga interesa, jer je srpska baština temeljena na spisima nastalima u okrilju
Srpske pravoslavne crkve, a hrvatska na djelima pisanima na glagoljskoj i latiniĉnoj grafiji, koja
opsegom i vrijednošću daleko natkriljuju onu na hrvatskoj ćirilici (bosanĉici). Tako je bosanica
osuĊena istodobno na žestoku politizaciju i realnu marginalizaciju i nehaj.

Rasprostranjenost
Hrvatska
(popis lokacija nepotpun)
Na podruĉju Hrvatske, spomenike na hrvatskoj ćirilici (B. Zelić-Buĉan naglašava da bismo ovu vrstu
ćirilice trebali nazivati hrvatskom redakcijom ćirilice [8]) nalazimo na podruĉju južne Hrvatske u ovim
krajevima: podruĉje srednje i južne Dalmacije, Dubrovnik s okolicom, Slavonija, a od središnje
Hrvatske kancelarija Zrinskih.[4]
Od otoka, nalazimo ju na Braĉu (pustinja Blaca), Hvaru (Sućuraj, crkva sv. Jurja, spomen-ploĉa
iz 1655.
BiH
(popis lokacija nepotpun)[4]

 Hercegovina/Hum
 Bosna (s Usorom i Soli) i "Turska" Hrvatska
Crna Gora
Razvitak brzopisa na današnjem podruĉju države Crne Gore najmanje je prouĉen. Ĉini se da se je
u brzopis koji je vrlo srodan onom s podruĉja Dalmacije, Hercegovine i Bosne upotrebljavao u
krajevima Crne Gore koji graniĉe s Hercegovinom (usp. Hum) te u podruĉjima koji su bili pod
mletaĉkom vlašću.[9] Boka Kotorska je poznavala samo tu vrstu brzopisa.[9] No, sveukupno
bokokotorsko-crnogorski pojas u kojem se rabila ta vrsta ćirilice bio je ograniĉen i uzak.[9] Zapadnu,
hrvatsku redakciju ćirilice kojom su se služili na podruĉju Crne Gore (pr. knez Luka iz Maine, kneza i
svih Banjana u dopisima s Dubrovnikom) valja razlikovati od bekavice, crnogorske vrste brzopisa
kojom su se služile crnogorske vladike (i "samozvanac" Šćepan Mali); ona nema nikakve sliĉnosti s
hrvatskom redakcijom ćirilice, ni morfološki, ni grafijski, ni jeziĉno.[9] IzmeĊu hrvatske ćirilice i
bekavice postojao je veći broj inaĉica (pr., neki dokumenti iz Paštrovića).[9]

Slike


Humaĉka ploĉa

Koĉerinska ploĉa
 

Samostanski spisi pisani arvaticom, pustinja Blaca, otok Braĉ

Hrvatska ćirilica: Oĉe naš i Zdravo Marijo prema Divkovićevu duktusu

Unutarnje poveznice
 azbuka
 hrvatski jezik