PARTIZANSKI ŠAKA BODEŽ S PAPUKA

Kompletan tekstualni dio uz fotografije iz prezentacije izlaganja sa

okruglog stola „Povijest Papuka“, održanom 17. listopada 2015. godine,
povodom 15. rođendana Parka prirode Papuk, a u organizaciji JU Parka
prirode Papuk i Povijesnog društva Požega. Tekst je bio poslan i pročitan od
strane moderatora zbog nemogućnosti prisustvovanja pri okruglom stolu.

Vjekoslav Kramberger
 PARTIZANSKI ŠAKA NOŽ S PAPUKA 1

Sl.1, Dio osobne zbirke partizanskog znakovlja , opreme i partizanski bodež s Papuka - gore)

Pozdrav svima. Najprije se želim ispričati što nisam u prilici osobno sudjelovati u ovom
Okruglom stolu; život je nepredvidiv, neke obveze su važnije od drugih i jednostavno čovjek
ne stigne na sve što bi želio. Također bih napomenuo da s obzirom da nisam dulje vremena
boravio u Požegi, nisam bio u prilici istraživački pristupiti ovoj temi u onoj mjeri u kojoj sam
planirao. Tek bi pisana verzija eventualno razjasnila neke činjenice koje ću pokušati prikazati,
a tiču se partizanskih šaka bodeža i njihovih radionica. Ovom prilikom zapravo želim prikazati
jedan vrlo interesantan i iznimno rijedak predmet iz Drugog svjetskog rata, pronađen na
Papuku, te ovu pomalo neobičnu temu učiniti zanimljivom.

U vremenu Socijalističke Jugoslavije, objavljeno je iznimno puno monografija, radova i

rasprava o Narodnooslobodilačkoj borbi, postrojbama i pojedincima. Tema
Narodnooslobodilačke vojske je bila glorificirana u tolikoj mjeri da je partizanski pokret bio
najveći kult društva uz činjenicu da je na njemu nastala socijalistička republika. U toj velikoj
izdavačkoj mašineriji opisane su gotovo sve brigade, te glorificirani njihovi pothvati i uspjesi
na određenim područjima. Izdane su i brojne foto-monografije sa vrlo kvalitetnim
reprodukcijama izvornih slika na kojima se dokumentirao izgled partizana – uniformiranost i
opremljenost tijekom rata. Ali u svim tim monografijama obično se zapostavljao stvarni i
detaljni opis uniforme i svega što je partizan nosio u borbu. Toj problematici se počelo
prilaziti tek krajem osamdesetih, a od tada do danas na tu je temu izdano više monografija
kataloga i priručnika u kojima se daje opširan opis uniformi, znakovlja, činova, odlikovanja i
ratne opreme koja se uočava na fotografijama partizanskih vojnika. No, da ne duljimo o
uniformama i opremi, prisjetiti ćemo se samo brojnih „partizanskih“ filmova i serija u kojima
smo vidjeli da su partizani nosili i koristili sve i svašta, dakle svu opremu na koju su nailazili i
plijenili protivničkoj vojsci. To je sasvim logično za vojsku koja je gerilska i u kojoj ispočetka
nema logističkih mogućnosti koliko su imale druge zaraćene strane. Ipak, od 1943. godine
kada partizani pod svojom kontrolom imaju veće teritorije, stvari se mijenjaju. Iskazujući čast,

1 Tekst je prilagođen vremenu od petnaestak minuta izlaganja i u njemu je iznesen izvještaj o okolnostima
nalaza i prvim saznanjima o bodežu. Opširnije i detaljnije činjenice će biti donesene u pisanom radu
predviđenog Zbornika.
U njemu nisu umetnute fusnote niti je dan popis literature. Sve do sada poznate činjenice, općenitije o ovoj
vrsti noža ili bodeža koje sam našao, a ujedno i jedina literatura kojom sam se koristio za sada jest knjiga
Tomislava Aralice: Hrvatski ratnici 4. - Oružana sila Komunističke partije Hrvatske i Komunističke partije
Jugoslavije 1941.-1945. Zagreb, Zagreb 2012. te katalog izložbe istog autora: Noževi i bodeži na tlu Hrvatske
od prapovijesti do 1945. Sisak, 2008 godine. Inače, gospodin Aralica je prvi ovoj temi pristupio stručno i
objavio sve za sada poznate tipove ovih „oštrica“. Zagriženi poznavatelji suvremenog hladnog oružja će
primjetiti da spominjem termine bodež i nož pod istu svrhu, no također u pisanom izdanju želio bih posebno
pristupiti terminogiji kod ovog noža. Svi drugi podaci izneseni u ovom radu su plod vlastitog istraživanja
temeljenog na usmenim izvorima, uz poznavanje srži ove tematike.
dodjeljuju si međusobno odlikovanja koja su po predlošcima domaćih umjetnika rađena u
Rusiji. Znakovlje je izraženije, uniforme im često doniraju savezničke snage, a slično je i s
ratnom opremom. Gotovo je nepoznato da su partizani imali i svoj bodež – poseban nož koji
se dodjeljivao za iznimne situacije i pothvate, jednako kao što je praksa u svim vojskama,
kako u prošlosti, tako i danas. To je zapravo taj partizanski šaka bodež koji je ime dobio po
dršci kojoj na završetku stoji stisnuta šaka i simbolizira partizanski pozdrav. Ono što ga čini
posebno zanimljivim je njegova jednostavna izrada, vrlo zanimljiv izgled, uloga, ali i činjenica
da ih je po privatnim zbirkama i muzejima poznato svega dvadesetak komada. Jedini koji se
bavio ovim noževima je Tomislav Aralica i on ih je podijelio u pet osnovnih skupina. Dakle,
postoji pet različitih poznatih tipova šaka bodeža, iako niti jedan nož iz određene skupine nije
identičan drugom – gotovo svaki nož je unikatan pri čemu su vjerojatno urgirali rezbar kalupa
i završna obrada na površini noža.

Sl. 2. Razne izvedbe bodeža. Prema: T. Aralica, 2004., 174-178.

Aralica je uspio doći do informacija o njihovom nastanku, te spominje da su se proizvodili u

Vojnotehničkoj radionici Glavnog štaba Hrvatske, u Bešlincu na Baniji, od kraja 1943. i tijekom
1944. godine. Drška je sačinjena tehnikom lijevanja aluminija iz jednog ili više dijelova, ovisno
o skupini noža, a oštrica od čeličnih noževa ili bodeža vjerojatno plijenjenih protivničkoj
vojsci. Tehnika izrade ukazuje na tradicionalnu proizvodnju noževa, na zanatski rad koji se
primjenjivao između dva rata širom kontinentalne Hrvatske te BiH, a dizajn bi morao
podlijegati nacrtima jednog ili više umjetnika koji su se našli na tom teritoriju. Osim šake
ističu se i razni natpisi, poznate partizanske poruke – „SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU“,
ili primjerice „IZ BORBE PROTIV FAŠIZMA“, odnosno „TITO“, a postoje i primjerci bez natpisa,
tj. samo sa istaknutom petokrakom. Razgledavajući dostupne fotografije, ove bodeže
uočavamo samo na partizanima kontinentalne Hrvatske, na području djelovanja IV., XI. i VI.
korpusa i svakako ih možemo smatrati specifičnom pojavom među partizanima na tom
prostoru.

Kao pasionirani sakupljač i proučavatelj odlikovanja i znakovlja – faleristike i numizmatike

uopće, igrom slučaja sam prije dvije godine naišao na ovaj nož u Biškupcima, mjestu
nedaleko Požege, smještenim pod središnjim masivom Papuka. Nož je pronašao gospodin
Brne Soldo, zvani „Did“ iz Biškupaca sredinom osamdesetih prilikom lova na Papuku, blizu
partizanskog groblja.

Sl. 3. Isječak iz topografske karte – dio Papuka na koji se odnose lokaliteti iz teksta (izvor:
http://preglednik.arkod.hr)

Točnu lokaciju groblja nemoguće je više utvrditi jer je gospodin Brne, nažalost pokojni, no
prema sjećanju njegovog sina Ivice, pronađen je „iznad Velike – između Vučjaka prema
Zvečevu u blizini partizanskog groblja“. Na tom području nalazila su se dva partizanska groblja
Jelovac i groblje na Malom Papuku. Točna lokacija u ovom slučaju nam neće biti od velike
koristi. Osim što očito potječe s Papuka, najvažnija je činjenica da ovaj nož, iako po Aralici
pripada skupini C, dobrano odskače od njegovih primjeraka koje je objavio. Dakle na nožu
nema natpisa „TITO“, puno je grublje izrade, a oštrica mu je jednostrana. Primjerak sličan
tome vidio sam u jednoj privatnoj zbirci koji dolazi s područja Đakova (fotografija čeka
dozvolu za objavu), dok je jedan nađen negdje na granici s Mađarskom. Taj nož se jasno
razlikuje od „Araličinih“ koje je pripisao skupini C, rađenih na Baniji.

Sl. 3. Detalji drške šaka bodeža s Papuka (lijevo) i bodeža tipa C po Aralici.

Raspitivajući se o tim noževima dobio sam također u Biškupcima jednu pomalo iznenađujuću
informaciju, koja je pokrenula detaljnije istraživanje i raspitivanje kod živućih sudionika
partizanskog pokreta na Papuku, a to je da se ovaj nož – tzv. partizanski šaka bodež
proizvodio na Papuku, na Leštatu gdje su bile mnogobrojne radionice – „doslovce od
kovačnice do pekare“ kako mi je jedan ispitanik rekao. Osim toga spominjao je i način izrade
gdje bi u repi dubili oblik drške, a onda izlijevali tekući aluminij na oštricu. Nažalost taj
ispitanik je pokojni i detaljnije informacije više ne mogu dobiti. Možda nisam spomenuo u
općem izlaganju o noževima – partizani su na Baniji, aluminij, kao vrlo vrijednu sirovinu toga
vremena skupljali iz olupina srušenih aviona, od kojega bi izrađivali pribor za jelo, šaka
bodeže i ostale uporabne predmete. Mnogim starijim mještanima sela Velike i uže okolice u
podnožju, ostalo je u sjećanju i da je srušen jedan njemački avion na predjelu zvanom Kolac,
duboko u Papuku, sjeveroistočno od Češljakovačkog visa i petnaestak kilometara zračne
udaljenosti istočno od predjela prikazanog na topografskoj karti. Ovo ne mora ništa značiti,
no sigurno je da je vrijedna sirovina metala od olupine itekako korisno upotrijebljena.
Istraživajući ove noževe dobio sam još jednu informaciju, a to je da je još jedan šaka nož
pronađen na Papuku. Pronašao je ga neki čovjek prezimena Brbat iz Stražemana i poklonio
mojem ispitaniku. Nož je trenutno zagubljen, no opis kaže da osim simbolične šake po vrhu i
zvijezde nosi natpis na dršci „NOVJ“ – Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Ovaj natpis
nas navodi na činjenicu da ta inačica noža nije poznata, ali po opisu mogla bi nalikovati na
malo kompliciranije izvedene inačice bodeža kakve smo vidjeli. Dakle, na Papuku je moguće
nađena jedna nepoznata verzija o kojoj, za sada, dok nož ne bude pronađen – ne možemo
ništa zaključivati.
Sl. 4. Šaka bodeži na izvorim ratnim fotografijama partizana. (Izvor: arhiva autora - desno i
privatna arhiva sakupljača iz RH - lijevo)

Meni se osobno vrlo svidjela pretpostavka da su noževi rađeni na Papuk i tu sam zapravo
pokrenuo istraživanje. No, kako sam spomenuo na početku – zbog dužeg izbivanja iz Požege
nisam uspio pristupiti istraživački na terenu i ovo izlaganje sam djelomično sveo na starije
informacije koje sam sakupio. Nedavno sam intervjuirao ukupno devet novih ispitanika, od
kojih su šest pripadnici XII. slavonske brigade, kasnije divizije. Od njih šestoro, četvoro se
sjećaju tih noževa koje su viđali kod političkih komesara ili istaknutih partizana, a svih šestoro
su pričali o brojnim radionicama na predjelu Leštata u vrijeme kada je cijeli Papuk bio pod
njihovom kontrolom. Neki od njih, kao i ja osobno, smatraju da je „gore“ mogla biti radionica
u kojoj su se lijevali ovakvi noževi i bodeži od aluminija. Pretpostavljaju, jer zbog svog
borbenog položaja u brigadi, u kojemu se nisu duže zadržavali na jednom prostoru, ne mogu
tvrditi da su se na Leštatu proizvodili, ali s obzirom na broj i opremljenost radionica
mogućnost je iznimna. Što se tiče mog nedavnog istraživanja imao sam i pomalo sreće jer se
11. listopada održavala 72. obljetnica od osnivanja 12. slavonske brigade, a ovim putem bih
se želio zahvaliti prof. Ljubi Gnjatoviću iz Požege, koji me povezao sa starim partizanima koje
sam u međuvremenu uspio koliko toliko ispitati, saznati nešto podataka, a koji će me povezati
sa drugim svojim suborcima.
Sl. 5. Amaterska fotografija zbirke partizanskih šaka bodeža u Vojnom muzeju u Beogradu
(izvor: www.kolekcionari.com)

Za kraj, umjesto zaključka kojega je u ovom trenutku nemoguće izvesti – svjestan sam da me
čeka nastavak istraživanja u kojemu se nadam barem jednom dokazu da je gore bila radionica
u kojoj su se mogli proizvoditi ovakvi noževi - partizanski šaka bodeži po uzoru na one s
Banije koji su daleko kvalitetnije izrade. Svjestan sam da mi je potrebna pri tome i sreća jer je
sudionika partizanskog pokreta sve manje - uglavnom su to 90-godišnjaci kod kojih
informacije vrlo često mogu varirati. Nadam se dobiti na uvid još primjeraka partizanskih
šaka bodeža iz drugih privatnih zbirki. Tek u pisanom dijelu ovog rada, ukoliko se ukaže
prilika, mogu donijeti neke odgovore koje sam ispitanicima i sebi postavljao, a ovim nadasve
zanimljivim predmetima, uz Baniju, dokazati podrijetlo i na Papuku.
Sl. 6. Masiv Papuka prošaran šumskim putovima (izvor: http://pp-papuk.hr/)