1

Topliji zrak je lakši od hladnijega zraka jednake vlažnosti, dok je vlažniji zrak lakši od manje vlažnog
zraka jednake temperature.
U sastavu čista sušta zraka (bez vodene pare) prevladavaju četiri plina navedena u tablici, koji
zajedno čine 99,99% mase zraka. Preostali dio uglavnom čine vodik i plemeniti plinovi. Osim
stalnih plinova, zrak sadrži i vodenu paru. Sadržaj (koncentracija) vodene pare u vlažnom zraku je
promjenljiv.
Tlak/temperatura zasićenja vodene pare
0 oC – 611 Pa
10 oC – 1 228 Pa
20 oC – 2 337 Pa
30 oC – 4 241 Pa
50 oC – 12 335 Pa
100 oC – 101 325 Pa
Budući da je masa vlage u vlažnom zraku promjenjiva, proračuni procesa s vlažnim zrakom rade se
tako da se sve specifične veličine odnose na vlažni zrak, ali su izražene po kilogramu sušta zraka.
Cpz = 1,005 kJ/(kgK); Cpd = 1,86 kJ/(kgK); r0 = 2501 kJ/kg
Procesi u klimatizacijskim sustavima odvijaju se u nezasićenu području. U nezasićenu području
vlaga u zraku je u parovitom agregatnom stanju, a ulaskom u zasićeno područje započinje
izlučivanje vlage iz zraka.
Termodinamičko stanje vlažnoga zraka definira se dvjema veličinama. Ostali podaci mogu se
dobiti iz toga stanja proračunom ili očitavanjem iz dijagrama.
Klimatizacija kao pojam označava složeni proces koji uključuje pripremu, razvod i ubacivanje zraka
u kondicionirani prostor. Klimatizacijom se, unutar zadanih granica, reguliraju i održavaju
temperatura, relativna vlažnost, brzina strujanja, čistoća zraka, razina buke i razina tlaka u
prostoru, a sve radi postizanja ugodna i zdrava okoliša za korisnike prostora, odnosno radi
postizanja uvjeta za potrebe industrijske proizvodnje.
(*) Sustavi bez dovođenja vanjskoga zraka u zgradu, odnosno sustavi koji rade sa 100%-tnim
protokom optočna zraka, ne mogu se smatrati ni ventilacijskim niti klimatizacijskim sustavom.
U slučajevima kada se klima-komore smještaju u skučenu prostoru, optok povratna zraka nije
moguć zbog nedostatka prostora za smještaj klima-komore i kanalna razvoda. Tada se koristi
klima-komora za pripremu 100% vanjskog zraka, pri čemu se sav odvodni zrak ispušta u okoliš kao
istrošeni zrak, a sav dovodni zrak dobiva pripremom čistoga vanjskog zraka.
Protok dovodnoga zraka određen je potrebnim učinom grijanja ili hlađenja prostorije, a protok
vanjskog zraka higijenskim normativima (odnosno zahtijevanom kvalitetom zraka u prostoriji).
Protok optočnoga zraka jednak je razlici protoka dovodnoga i vanjskog zraka.
Neki tu još uključuju i vodene sustave te neposredne sustave koji rade s različitim radnim tvarima.
Kod zračnih sustava prijenosnik energije je zrak, što znači da se toplinski gubici prostora tijekom
sezone grijanja odnosno toplinsko opterećenje prostora ljeti pokrivaju zrakom koji se dovodi u
prostor s višom odnosno nižom temperaturom od prostorne. Zračni sustavi nisu energetski
neovisni i često trebaju, osim priključka električna napajanja, i priključke za ogrjevni i rashladni
medij (najčešće voda).
Oblik kanala niskobrzinskih sustava najčešće je pravokutan, poprečna presjeka s omjerom stranica
od 1:2 do 1:4,5. Primjenjuje se kod komforne klimatizacije.
Kod visokobrzinskih sustava kanali su najčešće okrugla poprečna presjeka. Primjenjuju se u
poslovnim zgradama s ograničenim prostorom za smještaj kanalna razvoda, te na brodovima.
Uporaba zračnih sustava isplativa je do toplinskoga opterećenja prostora od 50 W/m2.
Paketne jedinice izvode se kao jedan tvornički sklop koji u sebi sadrži sve potrebne komponente
za pripremu zraka. To obično uključuje rashladni uređaj (isparivač ili hladnjak i kombinaciju
kompresora i kondenzatora), a mogu se koristiti za grijanje, hlađenje i ventilaciju. Rashladni
uređaj u paketnoj jedinici često se isporučuje u izvedbi dizalice topline.
Kod zračno-vodenih sustava, u središnjoj klima-komori najčešće se priprema samo primarni
vanjski zrak (obično bez miješanja s optočnim), koji se razvodi po prostorima prvenstveno za
potrebe ventilacije. Pokrivanje toplinskih gubitaka i toplinskoga opterećenja zgrade vrši se
korištenjem vode kao ogrjevna odnosno rashladna medija preko sekundarnoga vodenoga sustava
koji ima kompaktnije dimenzije od zračnoga. Tako se značajno mogu smanjiti dimenzije zračnih
kanala, jer zrak više ne preuzima grijanje i hlađenje zgrade pa je i njegov volumni protok kroz
zgradu smanjen. Najčešće korišteni krajnji uređaji su ventilokonvektori (pogodni za upotrebu uz
niskotlačni razvod primarna zraka) i indukcijski uređaji (pogodni za upotrebu uz visokotlačni
razvod primarna zraka). Ventilokonvektori i indukcijski uređaji spajaju se na dvocijevni ili
četverocijevni razvod. Uređaji se opremaju s jednim ili dvama izmjenjivačima topline.
Oprema središnjih sustava obično se smješta izvan klimatiziranih prostorija (u podrumu,
potkrovlju, pomoćnim prostorijama u zgradi, na krovu ili pored zgrade), pa je potrebno osigurati
prostor za klima-komoru s pripadajućom pratećom opremom i za potencijalno velik sustav
distribucije zraka (kanalni razvod).
Razliku tlakova stvaraju zamišljeni 'stupci' unutarnjega i vanjskog zraka različitih gustoća.
Na slici je prikazana raspodjela tlaka zraka u prostoriji, koja nastaje uslijed prodora vanjskoga
zraka kroz prozorske fuge. Međutim, može se zamisliti i situacija u kojoj je na slici riječ o dvama
namjerno postavljenim otvorima u zidu. Ti otvori mogu biti različitih dimenzija.
Neutralna linija N-N prikazuje plohu na kojoj nema promjene tlaka. Kada se prostorija ventilira
preko dvaju otvora jednake površine, neutralna crta je na sredini između tih otvora. Kada je gornji
otvor (otvor za izlaz zraka) manje površine od donjega (otvor za ulaz zraka), neutralna crta spušta
se ispod sredine. Kada je gornji otvor veće površine, neutralna crta podiže se iznad sredine. U
takvom se primjeru u prostorijama pri iznenadnoj promjeni smjera i jačine vjetra, posebice zimi,
može osjetiti neugodno uzgonsko strujanje zraka. Da se takva pojava izbjegne, preporuča se da
površine donjih (ulaznih) otvora budu nešto veće od površina gornjih (izlaznih) otvora. Obično se
uzima omjer A1 : A2 = 1,25.
U praksi postoji granična udaljenost od otvora do koje se može očekivati učinkovito prozračivanje
prostorija otvaranjem prozora. Ako postoji mogućnost otvaranja samo s jedne strane prostorije,
pretpostavljena granična dubina prostorije je do 2,5 puta visina od poda do stropa (standardno do
oko 6,5 m).
Priključkom prostorije na okomiti zračni kanal znatno se poboljšava učinak prirodne ventilacije.
Takvi kanali izrađuju se unutar zgrade uz tople prostorije s izlaznim otvorom preko krova (0,5 m
iznad prepreke na krovu u krugu do 15 m). Neutralna linija N – N sada je na vrhu ventilacijskog
kanala, pa je u svim prostorijama u neposrednoj vezi mali podtlak. O tome treba voditi računa pri
odabiru mjesta priključka prostorije na ventilacijski kanal. Naime, stvaranjem podtlaka u
ventiliranu će prostoriju ulaziti zrak iz susjednih prostorija u kojima zrak može biti zagađen
neugodnim mirisima i sl., pa će se tako neugodni mirisi prenijeti i u ventiliranu prostoriju. Pravilo
je stoga da se u stambenim, uredskim i sličnim objektima izrade odvojeni ventilacijski kanali za
sanitarne prostorije, kuhinje i ostali stambeni prostor. Tako treba odijeliti kanale i za ventilaciju
uredskih prostorija i proizvodnih pogona.
Da bi prirodna ventilacija bila učinkovita, treba osigurati i dovod zraka u ventiliranu prostoriju.
Tako npr. vrata sanitarnih prostorija koje su priključene na ventilacijske kanale moraju biti
podrezana 2 cm (bez praga) ili moraju imati s donje strane ugrađen otvor površine najmanje 150
cm2. Dovedeni zrak može biti i vanjski, npr. preko zajedničkog kanala u prizemlju, na koji su
priključeni okomiti zračni kanali s priključkom na prostorije koje se ventiliraju.
Uzgon koji nastaje kao posljedica razlike u vlažnosti može uzrokovati ulazak stupca evaporativno
ohlađena i gušćeg zraka višega tlaka u zgradu, odnosno izlazak lakšega, toplijega i vlažnijeg zraka u
blizini krova zgrade.
Izdašnost ventilacije ovisi o veličini i razmještaju otvora u zgradi.
U ljetnom periodu vjetar donosi što je više moguće svježega vanjskog zraka u zgradu, dok je zimi ventilacija
smanjena na razinu koja je dovoljna radi odvođenja viška vlage i zagađivača.
Sometimes wind flow prevails parallel to a building wall rather than perpendicular to it. In this case it is still
possible to induce wind ventilation by architectural features or by the way a casement window opens. For
example, if the wind blows from east to west along a north-facing wall, the first window (which opens out) would
have hinges on the left-hand side to act as a scoop and direct wind into the room. The second window would
hinge on the right-hand side so the opening is down-wind from the open glass pane and the negative pressure
draws air out of the room.
It is important to avoid obstructions between the windward inlets and leeward exhaust openings. Avoid partitions
in a room oriented perpendicular to the airflow. On the other hand, accepted design avoids inlet and outlet
windows directly across from each other (you shouldn't be able to see through the building, in one window and
out the other), in order to promote more mixing and improve the effectiveness of the ventilation.
Buoyancy ventilation may be temperature-induced (stack ventilation) or humidity induced (cool tower). The two
can be combined by having a cool tower deliver evaporatively cooled air low in a space and then rely on the
increased buoyancy of the humid air as it warms to exhaust air from the space through a stack. The cool air supply
to the space is pressurized by weight of the column of cool air above it. Although both cool towers and stacks
have been used separately, some authors propose that cool towers should only be used in conjunction with stack
ventilation of the space in order to ensure stability of the flow.
Buoyancy results from the difference in air density. The density of air depends on temperature and humidity.
Within the cool tower itself the effect of temperature and humidity are pulling in opposite directions
(temperature down, humidity up). Within the room, heat and humidity given off by occupants and other internal
sources both tend to make air rise. The stale, heated air escapes from openings in the ceiling or roof and permits
fresh air to enter lower openings to replace it. Stack effect ventilation is an especially effective strategy in winter,
when indoor/outdoor temperature difference is at a maximum. Stack effect ventilation will not work in summer
(wind or humidity drivers would be preferred) because it requires that the indoors be warmer than outdoors, an
undesirable situation in summer. A chimney heated by solar energy can be used to drive the stack effect without
increasing room temperature, and solar chimneys are very widely used to ventilate composting toilets in parks.
Ako postoji regulirana razlika tlaka između zraka u prostoru i okolišna zraka (pozitivna ili
negativna), ona ovisi o zahtjevima prostora i obično je manja od 13 Pa. Veća razlika tlaka otežava
otvaranje i zatvaranje prozora i vrata.
MDK tablice, Uredba o graničnim vrijednostima onečišćujućih tvari u zraku – NN 133/2005
1 ppm = 1 cm3/m3 = molarna masa / molni volumen mg/m3.
Lista MDK vrijednosti u pravilu se sastavlja za period od 8 sati dnevno.
Potreban broj izmjena zraka u jednom satu ovisi o volumenu, obliku i namjeni prostora,
aktivnostima u prostoru i sl.
Kriterij za proračun ventilacijskoga zahtjeva prema broju izmjena koristi se kada izvori zagađenja
nisu jasno određeni ili kao kontrola proračuna protoka vanjskoga zraka drugim metodama.
Za uobičajene stambene i poslovne zgrade dobava vanjskoga zraka je u rasponu od 30 do 60
m3/(h,osoba), pri čemu više od 50 m3/(h,osoba) zadovoljava više od 90% prisutnih.
Zbog problema s provjetravanjem, volumen prostorije treba iznositi najmanje 3 m3 po čovjeku.
Visina prostorije ne smije biti manja od 2,5 m.
Ako se ventilacijskim zrakom ne želi postići samo određena kvaliteta zraka u prostoru, već treba
pokriti i toplinsko opterećenje, tada je zimi potrebno dovoditi zrak pripremljen na višu
temperaturu od prostorne (pokrivanje toplinskih gubitaka), a ljeti na nižu temperaturu od
prostorne (odvođenje toplinskoga opterećenja). Razlika temperature zraka na ulazu u prostor i
temperature izvan prostora ne smije pri tome biti prevelika (posebice ljeti), jer to izravno utječe
na toplinsku ugodnost i na zdravlje korisnika prostora.
Razdvojeni sustavi (moguće u izvedbi dizalice topline) imaju više od jednog tvornički proizvedenog
sklopa, npr. u najjednostavnijoj izvedbi jednu unutarnju i jednu vanjsku jedinicu i tada se nazivaju
pojedinačni (engl. monosplit). Osim pojedinačnih, dostupni su i višedijelni razdvojeni sustavi (engl.
multisplit) u izvedbi sa stalnim protokom radne tvari (engl. Constant Refrigerant Flow, CRF) ili s
promjenjivim protokom radne tvari (eng. Variable Refrigerant Flow, VRF).

Both multi split air conditioners and mini split air conditioners can heat and cool multiple rooms
or areas in a home. The key difference between the two is that you can set different
temperatures for different rooms with a multi split system while the same temperature applies to
all rooms with a mini split system.
Lokalni ventilacijski sustav izvodi se zasebno za pojedinu prostoriju ili dio prostorija, i moguće je
njegovo korištenje neovisno o ostalim sustavima.
Suvremeni lokalni ventilacijski sustavi često su opremljeni svim potrebnim elementima za grijanje
i hlađenje zraka i povrat topline, a njihova ugradnja ne zahtjeva izradu dugih kanalnih razvoda koji
mogu zauzimati znatan prostor unutar zgrade kao kod primjene središnjih sustava.
Upravljanje rashladnim sustavima
Upravljačke elemente regulacije čine mikroprocesorski regulator, frekvencijski pretvarač i pretvarač tlaka. Regulacijske
elemente rashladnih uređaja čine termostat i presostat niskoga tlaka, dok sigurnosne elemente rashladnih i klima-uređaja
čine presostat visokoga tlaka, presostat niskoga tlaka, diferencijalni presostat ulja, osjetnik temperature hlađene vode.
Presostat visokoga tlaka štiti kompresor od maksimalno dopuštena tlaka radne tvari u tlačnom vodu uređaja, dok
presostat niskoga tlaka isključuje kompresor kada tlak radne tvari niskotlačne strane rashladnoga uređaja padne ispod
minimalne namještene granice.
Na najjednostavnijim i manjim rashladnim i klima-uređajima regulacija je često intermitirajuća (on/off) s uključenim ili
isključenim kompresorom rashladnoga uređaja. Termostat koji mjeri temperaturu hlađena medija izravno isključuje
kompresor iz rada kada je postignuta temperatura hlađenja. Kada temperatura hlađena medija naraste na gornju
graničnu vrijednost namještenu na termostatu, termostat uključuje kompresor u rad. Ovo je najjednostavniji način
regulacije hlađena prostora ili medija. Energetski gledano, intermitirajući način regulacije je neučinkovit, pogotovo za
sustave kod kojih rashladno opterećenje tijekom rada značajno varira, pri čemu dolazi do velikog broja ciklusa uključivanja
i isključivanja kompresora i porasta razlike između temperature hlađenja i temperature isparivanja.
Znatno bolje rezultate regulacije rada rashladnoga ili klima-uređaja daje inverterska regulacija. Inverterska regulacija znači
frekvencijsku regulaciju broja okretaja kompresora, čime se ostvaruje stupnjevana regulacija učina. Drugim riječima, rad
kompresora, a time i učin, točnije se prilagođavaju zadanim uvjetima. Temperaturna su odstupanja mnogo manja nego
kod intermitirajuće regulacije, pa je i udobnost primjene veća, a uz to je potrošnja električne energije manja za 20 ÷ 40 %.

Inverter Technology - If you've ever used a regular forced-air heating and cooling system, you know how frequently such
equipment starts and stops. When the thermostat senses that more heated or cooled air is needed, the compressor kicks
on. When the thermostat senses that the correct temperature has been achieved, the compressor kicks off. Significant
amounts of energy are consumed every time the compressor turns off and on. Inverter technology, which is also known
as variable-speed technology, eliminates this issue by allowing the compressor to operate at variable speeds. Equipment
slows down and speeds up as needed to maintain a constant, comfortable temperature.
Sensors - Inverter technology goes a long way toward maintaining a consistent temperature. Specialized sensors improve
upon this even more. They detect small changes in temperature and automatically make adjustments accordingly. In
multi split systems, these sensors are located in each room, which ensures that the correct temperature is maintained in
every zone.
Variable refrigerant flow (VRF) ili variable refrigerant volume (VRV).

Osnovnu značajku VRF-sustava predstavlja mogućnost povezivanja većeg broja unutarnjih jedinica s jednom
vanjskom jedinicom. Kod suvremenih VRF-sustava moguće je povezati do 60 unutarnjih jedinica na jednu vanjsku, s
tim da duljina cjevovoda radne tvari može iznositi do 350 m između vanjske i najudaljenije unutarnje jedinice, uz 50
m visinske razlike (90 m ako je vanjska jedinica postavljena iznad unutarnjih). Trenutno je najčešće u upotrebi radna
tvar R410A.
Protok radne tvari mijenja se pomoću inverterom upravljana kompresora promjenjive brzine ili pomoću više
kompresora različita kapaciteta, koji se uključuju ovisno o promjenama potrebe za hlađenjem ili grijanjem u
klimatiziranim prostorijama.
Napredni upravljački sustav omogućuje prebacivanje rada uređaja iz režima hlađenja u režim grijanja i obratno. U još
naprednijim inačicama, unutarnje jedinice mogu raditi u režimu grijanja ili hlađenja neovisno o drugima. Takav način
rada nudi mogućnost uštede energije kada su grijanje i hlađenje potrebni istovremeno u različitim zonama.
Ovakvi sustavi ne zahtijevaju poseban prostor u zgradi i vrlo su fleksibilni, jer se može birati između različitih tipova
jedinica. Primjenjuju se u uredima, hotelima, luksuznim apartmanima, industrijskim objektima i zgradama koje se
prenamjenjuju.
The VRF Air Conditioning System comprises of different numbers of air handling units which are connected to an external condensing unit. As a result of
this, the refrigerant flow can be varied either by using an inverter controlled variable speed compressor or using more than one compressor. It can be
used in the buildings in order to save in energy, installation space as well as maintenance cost. The cooling capacity is very high and the overall
consumption of power is not very high.

VRV ADVANTAGES
Individual Control
Conventional systems air-condition a building as a whole, whereas the VRV system air conditions each room individually. Hence it is ideal for the
constantly changing occupancy of a typical building. Even further, precise level control is possible that reacts to the exact conditions in each room.
Individual control promotes a far more economical and efficient system.
Saves Energy
Using the HRV for ventilation dramatically boosts energy efficiency.
Conserves Space
Space efficiency is enhanced by the compact size of the individual units, the long maximum piping length, and the ability to realize a largescale air
conditioning system with a single piping circuit.
Operates over a broad temperature range
The lower end of the operating temperature range in heating has been extended from -15 °C to -20 °C.
Provides Superior Design Flexibility
• The extended maximum piping length gives more flexibility when designing the system.
• Layout changes can be made easily because the capacity of the indoor units can be up to 200 % that of the outdoor units.
• New compressor technology eliminates the need for piping calculations, which shortens the time needed for design.
• Outdoor units can be placed on the roof where they have no effect on the design of the building interior.
Enhances Ease of Use
• Units are designed to operate quietly and are also equipped with a function for silent operation especially at night.
• The controller is easy to operate and has many useful functions. Units can be controlled in each individual room.
Delivers Ultimate Reliability
• The self-diagnostic system identifies problems within the system quickly and accurately.
• The Auto Restart function ensures that operation is restored with the previous settings even if the power has been shut off.
• Units are controlled in each individual room, so local malfunctions does not cause the entire system to shut down.
Simplifies Installation
• The lightweight, compact units can be transported using a regular lift.
• Units can be installed on each floor.
• The pipes are few in number, making layout simpler.
• Inspection after installation is straightforward.
Kod sustava bez zračnih kanala unutarnje jedinice su ugrađene u svaku prostoriju koju treba grijati
i hladiti. Svaka unutarnja jedinica radi neovisno i omogućuje individualnu regulaciju temperature.
Unutarnju jedinicu moguće je priključiti na kanalni razvod za potrebe kondicioniranja većih
prostorija, pri čemu se na kanale ugrađuju ventilacijski otvori koju omogućuju ravnomjernu
dobavu zraka unutar prostorije.
Paketne jedinice izvode se kao jedan tvornički sklop, koji u sebi sadrži sve potrebne elemente za pripremu zraka. To obično uključuje
rashladni uređaj, a mogu se koristiti za grijanje, hlađenje i ventilaciju.
Most users and planners are now aware that temperature levels when cooling IT equipment in data centers have changed dramatically
in recent years. The main reason for the adjustment of air temperatures is ASHRAE recommendation TC 9.9 2011, which recommends
air inlet temperatures to IT equipment in a range from 18 °C up to a maximum of 27 °C. Adding an average temperature difference as
air flows through the IT equipment of 10-15 K, this produces return air flow temperatures back to the A/C unit in the range from 28 °C
to 42 °C (see blog article "Delta T"). The actually most important "side-effect" of this recommendation, however, is utilization of so-
called "free cooling" – that is, cooling of IT equipment as far as possible without the energy-intensive use of compression cooling (see
blog article "Free cooling").
Based on their good scalability and their comparatively simple hydraulics, large data centers mostly use chilled water-cooled precision
A/C units (so-called CW units), which require centralized chilled water production (see also blog article "Standby management"). To
improve the efficiency of the chiller, and to utilize free cooling at comparatively high outside temperatures, chilled water systems are
also being run at ever higher water temperatures. A positive side-effect of high water temperatures in conjunction with high air
temperatures is that the purely sensible cooling targeted in data centers (in order to avoid cost-intensive humidification) is assured.
In summary: higher air temperatures + higher water temperatures = avoidance of dehumidification in normal cooling operation and
improved utilization of free cooling. To return briefly to the ASHRAE recommendations: The allowed range of relative humidity for the
IT equipment is very generously spanned between 20% and 80%.
All these factors together mean, in principle and in theory, that nowadays there is no need for dehumidification or humidification in
normal cooling of a data center. Sadly, this is another area in which theory and practice differ. There are requirements regarding ESD
(electrostatic discharge) from IT equipment; the data center staff is in the room; the room is not 100% air-tight; and humidity is
introduced from the outside; doors are opened and closed, etc. The possibly resultant and required humidification is comparatively
easy to realize (humidifier in the A/C unit or in the room). The possibly required dehumidification is difficult however. When operating
CW units at high air and water temperatures, the problem then arises that the drop below dew point necessary for dehumidification
can no longer be achieved, because the general temperature level is simply too high.
So what can be done to provide dehumidification?
The technically most practical way is to use one or more so-called "dual-fluid" units in a GCW design. A dual-fluid unit is a combination
of a direct expansion (DX) and a CW unit (see GCW refrigeration system). In the GCW design the unit's refrigerant circuit is closed. The
heat is dissipated by way of a water-cooled plate condenser, which in this case is simply connected to the existing chilled water system.
In normal cooling operation, the unit's CW circuit is additionally used; for dehumidification, however, the switch is made to DX mode.
Dehumidification and the drop below dew point are very much easier to achieve in DX mode because the evaporation temperature is
normally lower than the water temperature level, or can be more easily brought to the required dehumidification level by way of
controls in the refrigerant circuit (expansion valve). The numbers and/or cooling capacities of these units then depend on the expected
dehumidification capacity and the size of the data center.
Crvena linija – radna tvar, visokotlačna para; narančasta linija – radna tvar, visokotlačna
kapljevina; zelena linija – radna tvar, niskotlačna para; tamnoplava linija – voda za hlađenje
kondenzatora ili za prirodno hlađenje zraka; svijetloplava linija – zagrijana rashladna voda
Troputni motorni ventil usmjerava rashladnu vodu prema kondenzatoru kada radi kompresor ili
kroz izmjenjivač topline za prirodno hlađenje zraka u prostoru.
Terminalni ili krajnji uređaji
Grubi filtri se upotrebljavaju kao primarni filtri za zaštitu komponenti klimatizacijskoga sustava (izmjenjivača topline,
ventilatora, zračnih kanala) od nakupljanja nečistoća ili kao zaštita od preuranjena zaprljanja kvalitetnijih (ujedno i
skupljih) sekundarnih finih filtara, čime se smanjuju troškovi održavanja sustava. Grubi filtri uklanjaju čestica veličine od 3
do 80 μm, npr. prašine što se taloži na unutarnjim površinama, peludi, spora, plijesni, laka za kosu i tekstilnih vlakana.
Krasi ih mali pad tlaka, niska cijena i dobra učinkovitost za vlakna i krupnije čestice, ali i relativno slaba učinkovitost za
tipičnu atmosfersku prašinu. Najčešće su u izvedbi panelnih filtara, s masenim zadržavanjem prašine od 60% do 90%. U tu
kategoriju spadaju i različite filtarske trake iz sintetičkih, celuloznih ili staklenih vlakana s promjerom vlakna od 1 do 10
μm. Projektna brzina strujanja zraka kroz filtarski medij obično je od 0,5 do 3 m/s. Brzina nastrujavanja zraka na čeonu
površinu uglavnom je oko 2,5 m/s, što odgovara brzinama nastrujavanja na izmjenjivače topline u klima-komori. Panelni
filtri se izrađuju od visokoporoznih grubih vlakana, a pojedinačni su paneli dostupni u standardnim (600 mm x 600 mm) i
posebnim veličinama. Ugradbena dubina panelnih filtara uglavnom je između 25 i 100 mm. Često se koriste u paketnim
klima-uređajima i klima-komorama u komercijalnim i javnim zgradama, u radnim prostorima i u stambenim aplikacijama.
Često se upotrebljavaju i kao predfiltri za visokoučinske filtre. Filtar je potrebno zamijeniti nakon dostignutoga pada tlaka
na filtru od oko 120 Pa.
Fini filtri se rabe za uklanjanje čestica veličine od 0,3 do 3 μm. Filtarski materijal je od sintetičkih ili staklenih vlakana
promjena manjeg od 1 μm. Fini filtri dolaze u izvedbi kao filtar-vreće s visokim kapacitetom zadržavanja prašine te kao
visokoučinkoviti kompaktni filtri. Vrećasti filtri su standardna oprema za klima-komore. Filtar-vreće se proizvode
suvremenom tehnologijom šivanja džepova. Za narudžbu filtar-vreća potrebno je naznačiti klasu filtra, dimenziju okvira,
broj i dužinu džepova. Često im prethodi predfiltar (grubi filtar).
HEPA (engl. high efficiency particulate air) filtri zadržavaju 99,997% čestica manjih od 0,3 μm. Filtarski materijal čine
staklena vlakna promjera manjeg od 1 μm. Površina filtracije može biti i 50 puta veća od čeone površine, uz brzine
nastrujavanja zraka od 1 m/s do 1,5 m/s i pad tlaka od 160 Pa do 340 Pa za čisti filtar. Posebno se preporučuju za primjenu
u bolnicama, farmaciji, prehrambenoj industriji, elektroničkoj industriji, odnosno svugdje gdje je potreban sterilan i čist
zrak. Za narudžbu je potrebno znati klasu filtra, dimenziju, stupanj otprašivanja, materijal kućišta i tip brtve. Za produljenje
radnog vijeka prethodi im jedan fini predfiltar ili po jedan grubi i fini filtar.
Prvi i drugi stupanj filtracije u trostupanjskom sustavu smještaju se obično ispred grijača, hladnjaka i drugih elemenata
sustava klimatizacije radi zaštite opreme od taloženja prašine. Ako apsolutni filtar štiti kritične prostore poput čistih soba,
zadnji stupanj filtracije treba ugraditi što bliže prostoru kako bi se spriječilo onečišćenje između filtra i istrujna otvora.
Uslijed povećane površine preko koje struji zrak prolazeći kroz filtar, brzina strujanja zraka kroz
filtarski medij pada.
Prosijavanjem se izdvajaju one čestice čiji je promjer veći od slobodna presjeka između filtarskih
vlakana.
Tromost uzrokuje izdvajanje čestica iz struje zraka onda kada čestice imaju određenu veličinu i ne
mogu slijediti strujanje zraka, već nalijeću na filtarska vlakna.
Presretanje se javlja kada je čestica mala, a pri strujanju naiđe na filtarsko vlakno.
Difuzija dolazi do izražaja kod veoma malih čestica. Izdvajaju se iz zračne struje i talože na
vlaknima ako su dovoljno dugo u blizini vlakana.
Žičani filtri se upotrebljavaju za filtraciju zraka u posebno agresivnim sredinama. Služe za
skupljanje masnoća.
Panelni filtri imaju površinu filtracije od 2 do 8 puta veću od čeone površine, pa je brzina strujanja
zraka kroz filtarski medij od 0,25 m/s do 0,5 m/s.
Filtri V Cell dobili su naziv zbog karakteristična oblika. Dizajnirani su u obliku slova “V” kako bi što
učinkovitije odstranjivali nepoželjne čestice iz zraka. Ove je filtre ASHRAE svrstala u krute filtre, a
prema učinkovitosti su podijeljeni u tri skupine: 60% ÷ 65%, 80% ÷ 85%, 90% ÷ 95%. Izrađeni iz
više od 18 m2 tanko naborane celuloze ili staklenih mikrovlakana najučinkovitiji su kod protoka
zraka od 5 200 m3/h uz pad tlaka od 150 do 200 Pa. Imaju visoku sposobnost zadržavanja prašine i
produžen vijek trajanja. Posebno su namijenjeni za upotrebu u bolnicama, prehrambenoj i
farmaceutskoj industriji i postrojenjima s plinskim turbinama te na mjestima sa specifičnim
uvjetima rada kao što su povremeno izlaganje vlazi, promjenjiv protok zraka i česta isključenja
ventilatora.
Adsorpcijski filtri s aktivnim ugljenom često se koriste za uklanjanje neugodnih mirisa i isparenja,
uključujući hlapljive organske spojeve unutar prostora (engl. volatile organic compounds, VOC), iz
struje zraka. Adsorpcija fizikalno predstavlja kondenzaciju plina ili pare na aktivnoj supstanci, koja
je visokoporozna. Kada zrak struji kroz tipični ventilacijski sustav brzinom od 2 do 2,5 m/s,
pripadajući padovi tlaka na adsorberu su između 50 i 100 Pa. Dostupni su u mnogo različitih
izvedbi, često kao grubi ili fini filtri s nanesenim površinskim slojem od aktivna ugljena. Općenito,
pri većoj vlažnosti i temperaturi zraka opada kapacitet adsorpcije aktivna ugljena. Granična
vrijednost, tj. maksimum radne temperature je +38 °C.
Elektrostatički filtri koriste učinak privlačenja između čestica različita električna naboja (+/-).
Elektrostatička izvedba koristi saće (polipropilen) koje privlači čestice prašine suprotna naboja, a
naboj saća proizvodi strujanje zraka kroz filtar. Električna izvedba koristi električno napajanje.
Ionizirajuće žice daju česticama prašine (+) naboj, a zatim ih na kolektorskom bloku privlače ploče
s (-) nabojem. Ovi filtri obično se ugrađuju u odsisni kanal prije odsisnoga ventilatora. U slučaju
filtriranja vanjskog zraka, minimalna radna temperatura zraka ispred filtra je +4 °C, a pripadajući
padovi tlaka za ovaj tip filtra su između 50 i 100 Pa.
Paziti na odgovarajuće brtvljenje između kućišta klima-komore i okvira filtra odnosno okvira filtra i
samoga filtarskog materijala.
Grijači u središnjim klimatizacijskim jedinicama mogu se izvesti kao predgrijači, grijači ili dogrijači,
ovisno o stanju i minimalnom protoku vanjskog zraka.
Grijač s toplom vodom kao ogrjevnim medijem uglavnom je napravljen od standardnih materijala
čelične cijevi i čelična rebra/lamele ili bakrene cijevi i aluminijske lamele. Cijevi su najčešće
postavljene vodoravno kako bi se izbjegli zračni džepovi u izmjenjivaču topline. U slučaju kada su
izmjenjivači izloženi smrzavanju, potrebno je dodati sredstvo za zaštitu od smrzavanja (npr.etilen-
glikol, propilen-glikol), a treba uzeti u obzir i mogućnost ispuštanja tekućine iz izmjenjivača, što se
odnosi i na grijače u kojima struji ogrjevni medij s glikolom. Brzina nastrujavanja zraka u svijetlom
presjeku ispred izmjenjivača je između 1,5 i 5 m/s. Temperatura zraka iza izmjenjivača kreće se od
oko 18 °C za ventilaciju do 50 °C za grijanje. Temperaturni režim tople vode varira od 45/40 °C do
80/60 °C, ovisno o primjeni. Brzina strujanja vode kroz izmjenjivač je između 0,5 i 1,8 m/s. Protok
vode najčešće se određuje na temelju pada temperature od 10 do 20 °C prilikom prolaska kroz
izmjenjivač. Otpor strujanju zraka obično se ograničava na oko 100 ÷ 150 Pa za stambene i
poslovne zgrade, te na oko 250 Pa za industrijske zgrade. Broj redova cijevi u smjeru strujanja
zraka je između 1 i 12 i ovisi o potrebnom toplinskom učinu.
Kod parnih grijača kroz koje zrak struji vodoravno, cijevi s parom mogu biti postavljene vodoravno
ili okomito. U osnovnom rasporedu, ulaz pare je na jednom kraju izmjenjivača, a cijevi imaju nagib
prema izlazu kondenzata koji je najčešće na suprotnom kraju. Kada je temperatura zraka na ulazu
≤ 0 °C, dovod pare ne bi se smio modulirati, nego treba biti potpuno otvoren ili potpuno zatvoren
kako bi se spriječilo smrzavanje na stjenkama izmjenjivača. U takvim se slučajevima regulacija
učina izmjenjivača (za potrebe djelomična opterećenja) može izvesti vođenjem dijela zraka oko
parnoga izmjenjivača pomoću obilaznog voda. Na taj način samo dio vanjskog zraka prima na sebe
toplinu i zatim se miješa s hladnim zrakom koji se vodi obilaznim vodom. Tlak pare kreće se od 15
do 100 kPa (pretlak), a najčešće iznosi oko 35 kPa (pretlak).
Izmjenjivač topline prikazan na slici ima ukupno 10 cirkulacijskih krugova spojenih na razdjelni i
sabirni kolektor, koji su postavljeni na lijevoj strani izmjenjivača topline gledajući u smjeru
strujanja zraka (krajnja lijeva i desna fotografija). Svaki od 10 cirkulacijskih krugova cijevi ima
osam prolaza, poredanih dužinski u četiri reda (fotografija u sredini).
U konvencionalnom rasporedu primarnoga i sekundarnoga cirkulacijskoga kruga, sekundarna
pumpa grijača i glavna pumpa sustava grijanja hidraulički su neovisne. Rezultat je konstantan
protok vode i kroz grijač i kroz primarni krug uz primjenu troputnoga motornoga ventila za
miješanje vode iz polazna i povratna voda. Tako se promjena učina grijača vrši promjenom
temperature vode na ulazu u izmjenjivač. Ventilima se upravlja preko osjetnika temperature zraka
na izlazu iz grijača ili preko osjetnika temperature prostora, a podešeni su tako da se potpuno
otvore za grijanje ako dođe do prekida napajanja regulacijskoga sklopa ili do postizanja izlazne
temperature zraka niže od postavljene vrijednosti protusmrzavajućega graničnika temperature S.
Hladnjak s rashladnom vodom konstrukcijski je vrlo sličan toplovodnom grijaču, a osnovnu razliku
predstavlja posuda za kondenzat koja je kod primjene hladnjaka obvezna. Za izmjenjivač se
uglavnom koriste bakrene cijevi s aluminijskim orebrenjem, iako ima i izmjenjivača s bakrenim
orebrenjem. Vanjski promjeri cijevi su do 25 mm s rebrima/lamelama na razmaku od 1,5 do 6,5
mm. Razmak između cijevi kreće se od 15 do 75 mm kod „šahovskog“ (naizmjeničnog, „cik-cak“)
ili rednog (linijskog) rasporeda cijevi, ovisno o širini lamela i ostalim pogonskim parametrima.
Brzina nastrujavanja zraka u svijetlom presjeku ispred izmjenjivača je od 1 do 4 m/s. Temperatura
suhoga termometra ulaznoga zraka kreće se od 18 do 40 °C, a temperatura vlažnoga termometra
ulaznoga zraka od 15 do 30 °C. Ulazna temperatura rashladne vode u izmjenjivač je između 2 i 18
°C. Temperaturni režim rashladne vode najčešće varira od 5/12 °C do 14/18 °C, ovisno o primjeni.
Brzina strujanja rashladne vode kroz izmjenjivač je od 0,3 do 2,4 m/s. Protok vode najčešće se
određuje na temelju porasta temperature od 3 do 8 °C prilikom prolaska kroz izmjenjivač. Otpor
strujanju zraka obično poprima vrijednosti slične kao za toplovodne grijače. Broj redova cijevi u
smjeru strujanja zraka je između 1 i 12.
Omjer osjetne i ukupne topline odvedene hlađenjem i odvlaživanjem na strani zraka u praksi se
mijenja od oko 0,6 do 1,0 (udio izmijenjene osjetne topline je od 60% do 100% ukupne
izmijenjene topline, ovisno o primjeni).
Odvlaživači za komfornu primjenu odabiru se obično s brzinom nastrujavanja zraka do 2,5 m/s
radi sprječavanja prijenosa vodenih kapljica niz klima-komoru i zračne kanale. Iza hladnjaka se
ugrađuje eliminator kapljica radi sprječavanja prijenosa vodenih kapljica niz struju zraka.
Izmjenjivač s izravnom ekspanzijom funkcionira na načelu isparivanja radne tvari izravno u
hladnjaku zraka. Termostatski ekspanzijski ventil (TEV) koristi se za automatsku regulaciju protoka
radne tvari prema isparivaču, u ovisnosti o količini isparene radne tvari te na taj način održava
optimalan pogon isparivača u širokom rasponu pogonskih uvjeta. Kako bi se osigurala približno
jednolika distribucija radne tvari kroz više redova cijevi, između TEV-a i ulaza u izmjenjivač
postavlja se razdjelnik, čime se ostvaruje jednolika raspodjela radne tvari između cirkulacijskih
krugova u izmjenjivaču. Temperature isparivanja radne tvari u tehnici klimatizacije uglavnom su
iznad 0 °C, a pregrijavanje na izlazu iz izmjenjivača održava se unutar zadanih granica od 3 °C do 6
°C. Izlazna temperatura radne tvari iz izmjenjivača kreće se obično između 2 °C i 14 °C.
Najprikladnije i najčešće korištene radne tvari za taj temperaturni režim rada su R-134a, R-407C ili
R-410A.
Proračun promjene temperature zraka prolaskom kroz ventilator važan je kod klimatizacije
hladnim zrakom, jer taj porast temperature zraka treba uzeti u obzir kod dimenzioniranja
hladnjaka. Kako bi se u prostor dovodio zrak sa željenom temperaturom, hladnjak mora ohladiti
zrak na temperaturu koja je niža od te željene za iznos koji odgovara promjeni temperature zraka
prolaskom kroz ventilator.
Regulacija vlažnosti temelji se na izlaznim signalima osjetnika vlage smještenog u prostoru ili u
odsisnom kanalu. Jedan od načina regulacije odvlaživanja je preko regulacije učina hladnjaka.
Temperatura hladnjaka snizi se na vrijednost kod koje se odvaja dovoljna količina vlage iz
dovodnoga zraka i tako se postiže zadana vrijednost relativne vlažnosti dovodnoga zraka. Dogrijač
se koristi za održavanje temperature prostora kada, uslijed procesa odvlaživanja zraka,
temperatura dovodnoga zraka na izlazu iz hladnjaka postane preniska.
Učin odvlaživanja ograničen je svojstvima zraka koji se koristi u klimatizaciji. Ako se vlaga koja
kondenzira iz struje zraka ledi na površini hladnjaka, strujanje zraka je otežano ili prekinuto. U
praksi je granica smrzavanja na oko 5 °C na vanjskoj površini izmjenjivača. Tako se dobiva zrak
relativne vlažnosti oko 30% pri temperaturi prostora od 24 °C, što je prikladno za većinu
komercijalnih primjena. Za veće učine odvlaživanja treba koristiti adsorpcijske sušače zraka.
Adsorpcijski sušač koristi silikagel ili sličan higroskopni materijal. Pri kontinuiranu radu, potrebno
je dovođenje topline i zraka za regeneraciju, tj. odvođenje vlage iz tog materijala.
Količina vode (W) ili vodene pare (D) koja se predaje zraku tijekom procesa ovlaživanja jednaka je
umnošku masenog protoka zraka koji se dovodi u prostor (Zdov) i promjene apsolutne vlažnosti
toga zraka ( x):
Wovl = Dovl= Zdov x, g/s (kg/h)
Učin ovlaživanja ovisi o protoku dovodnoga zraka u prostor, ali apsolutna vlažnost dovodnog zraka
prije ovlaživanja (pa onda i potreban učin ovlaživanja) prvenstveno ovisi o udjelu vanjskog zraka.
Učin ovlaživanja regulira se tako da se cirkulacijska pumpa uključuje i isključuje prema potrebi.
Pumpu uključuje i isključuje higrostat, koji mjeri vlažnost zraka i upravlja pumpom – uključuje ju
kada relativna vlažnost zraka padne ispod zadane vrijednosti odnosno isključuje kada se postigne
željena relativna vlažnost zraka.
Na fotografiji je prikazan ovlaživač s natopljenim ispunama kod kojega postoji recirkulacija vode
(vidljiva je pumpa).
U dno posude s vodom ugrađen je piezokeramički vibrator u obliku pločice. Razina vode održava
se konstantnom. Uslijed promjene visokofrekventnoga izmjeničnog napona, debljina materijala
vibratora smanjuje se i povećava. Te promjene debljine vibratora prenose se na vodu, koja se
pobuđuje jednakom frekvencijom. Kako voda zbog svoje viskoznosti ne može pratiti te
visokofrekventne vibracije, trenutno nastaje vakuum koji je povezan s veoma jakom kompresijom.
To rezultira eksplozivnim stvaranjem zračnih mjehurića koji se međusobno sudaraju velikom silom
i tako dovode do “poroznosti” na površini vode. Riječ je, zapravo, o izazivanju procesa kavitacije.
Kako se proces u središtu vibratora odvija neposredno ispod površine vode, dolazi do prelamanja
kapilarnih valova (zbog površinskog naprezanja nastaju valovi relativno malih valnih duljina). Iznad
žarišta vibratora, točke fokusiranja, stvara se stupac nalik na surlu iz kojeg se centrifugalno, prema
gore, izbacuju najfinije čestice magle. Da magla ne bi opala, vibrator se postavlja pod određenim
malim kutom. Da bi se ovako proizvedena magla distribuirala u okoliš, potreban je protok zraka
koji stvara ventilator.
Promjena entalpije vlažna zraka (nagib pravca ovlaživanja) ovisi o entalpiji medija koji se koristi za
ovlaživanje. Kod ovlaživanja vodom promjena stanja zraka odvija se po pravcu čiji je nagib u
odnosu na linije konstantne entalpije vrlo mali. Uzrok tome je mala entalpija kapljevite vode koja
se ubrizgava u struju zraka.
Pri ovlaživanju kapljevitom vodom temperatura struje zraka se snižava. Zato zrak nakon
ovlaživanja treba dogrijati, pa se iza ovlaživača postavlja dogrijač. Iza ovlaživača vodom ugrađuje
se odvajač kapljica radi sprječavanja prijenosa vodenih kapljica niz struju zraka.
Karakteristični parametri kod ovlaživanja vodom:
• Brzine zraka je u pravilu između 2 i 4 m/s kroz površinu presjeka sa sapnicama za vodu
• Uobičajena duljina sekcije ovlaživača je od 1,5 do 3 m
• Veličina vodenih kapljica je do 100 μm
• Ukupni pad tlaka struje zraka pri prolazu kroz ovlaživač uglavnom ovisi o obliku odvajača kapljica
i brzini struje zraka kroz njih. Vrijednosti se kreću između 65 i 250 Pa, a najčešće oko 125 Pa
• Za ovlaživanje je omjer toplinskih kapaciteta vode i zraka u pravilu (mwcw)/(mzrczr) = 0,3 – 0,6. Za
1,5 m dugu sekciju uz (mwcw)/(mzrczr) = 0,45 to znači 0,5 l/s vode na 1 m3/s zraka, uz učinkovitost
ovlaživanja od 0,85 do 0,90.
Najčešći izvor pare je niskotlačni parni kotao.
Regulacija ovlaživača vrši se preko osjetnika vlage u prostoru ili u odsisnom kanalu. Kod parna
ovlaživanja, mikroprocesorski regulator upravlja radom prolazna regulacijskog ventila prema
signalu koji dobiva od osjetnika vlage, čime se mijenja protok pare.
Kod ovlaživanja vodenom parom, promjena stanja zraka odvija se po pravcu čiji je nagib ovisan o
entalpiji pare. Zrak se najčešće, zbog visoke entalpije pare, pri tome neznatno ugrije tijekom
ovlaživanja.
U prostor treba dovesti određenu količinu vlage odnosno vodene pare da bi relativna vlažnost
zraka u prostoru bila odgovarajuća. Jedan dio te vlage dovodi se s dovodnim zrakom (Wovl = Zdov
x , x = x2 - x1). Drugi dio vlage nastaje u samoj prostoriji (unutarnji izvori vlage). Unutarnji izvori
vlage posljedica su latentnog toplinskog opterećenja prostora Wizv = Qlat / r. Kad bi se ta vlaga
predala dovodnom zraku, promjena relativne vlažnosti dovodnog zraka bila bi jednaka x0 = Wizv /
Zdov.
Postoje i poluaksijalni ventilatori, kod kojih zrak struji kombinirano u aksijalnom i radijalnom
smjeru.

Ventilator je stroj koji dobavlja zrak u mrežu kanala uz relativno nisku razliku tlaka i to rotacijom
lopatica pri čemu se mehanička energija elektromotora pretvara u energiju tlaka ili u kinetičku
energiju čestica zraka.
Ukupni tlak ventilatora jest porast (razlika) tlaka od ulaza u do izlaza iz ventilatora.
Statički tlak je ukupni tlak umanjen za dinamički tlak.
Dinamički tlak je tlak koji odgovara prosječnoj brzini struje zraka na izlazu iz ventilatora.
Dobavni volumen, učin ili kapacitet ventilatora je volumen zraka u sekundi koji dobavlja ventilator
i to za uvjete stanja zraka na izlazu iz ventilatora, tj. pri tlaku i temperaturi na izlazu iz ventilatora.
Centrifugalni ventilatori konstrukcijom su prilagođeni za više ukupne tlakove pri manjim
protocima u usporedbi s aksijalnim ventilatorima.
Najučinkovitiji ventilatori za ugradnju u središnje klima-komore su centrifugalni ventilatori s
unatrag zakrivljenim lopaticama (visokoučinski ventilatori, imaju vrlo dobar stupanj djelovanja).

Ukupni tlak ventilatora pt jest porast (razlika) tlaka od ulaza u do izlaza iz ventilatora.

Što su lopatice rotora savijenije prema naprijed u smjeru rotacije veći je razvijeni teorijski tlak pt
za istu brzinu vrtnje rotora, ali se pritom povećavaju i strujni gubici u ventilatoru i smanjuje
stupanj djelovanja ventilatora.
Što su lopatice rotora zakrivljenije prema natrag s obzirom na smjer rotacije manji je ukupni tlak
pt , ali pritom raste stupanj djelovanja ventilatora, jer pri strujanju kroz kanal zrak trpi manje
promjene smjera što smanjuje aerodinamičke gubitke strujanja.

Pad tlaka kroz rotor nastaje zbog trenja o stijenke kanala između lopatica, zbog vrtloženja i udara
pri ulazu i izlazu iz rotora. Ti su gubici proporcionalni s kvadratom brzine zraka pri strujanju kroz
međulopatični kanal.

Kod ventilatora buka nastaje preko rotirajućih dijelova remenskog i drugog prijenosa, ležaja, a
najvećim dijelom preko lopatica samoga ventilatora.
Osnovni elementi konstrukcije centrifugalnoga ventilatora su rotor i kućište s usisnim i tlačnim
kanalom. Zrak se usisava kroz usisni kanal i to u smjeru osi ventilatora ili tangencijalno s obzirom
na rotor, a tlači se kroz tlačni otvor. Pri prolasku kroz međulopatične kanale rotora zrak dobiva
energiju zbog djelovanja centrifugalne sile. Na unutarnjoj kružnici rotora zrak se usisava, a na
vanjskoj tlači.
Osnovna namjena kućišta centrifugalnoga ventilatora jest to da se struja zraka pri izlazu iz
međulopatičnih prostora rotora skuplja i pritom se smanjuje brzina strujanja. Time se kinetička
energija (dinamički tlak) pretvara u potencijalnu energiju (statički tlak). Pretvorba dinamičkog
tlaka u statički tlak naziva se difuzorski učinak.
Kod centrifugalnih ventilatora kućište obično ima oblik logaritamske spirale. Širina kućišta je
konstantna. Brzina strujanja zraka kroz kućište mora biti konstantna i relativno visoka po čitavoj
duljini spirale. To povećava stupanj djelovanja ventilatora.
Ventilator s užim kućištem ima manje gubitke od ventilatora sa širokim kućištem i razvija veći tlak.
Takav ventilator ima veći stupanj djelovanja, pa je ekonomičniji. Uzrok niskog stupnja djelovanja
ventilatora sa širokim kućištem su veliki gubici u kućištu koji su znatno veći od gubitaka u rotoru.
Radi smanjenja gubitaka zbog vrtloženja pri ulazu u rotor i izlazu iz rotora postavljaju se statorske
lopatice i difuzori (izlazni otvor, “jezik”).

Pogon ventilatora pogodnije je riješiti pomoću remenskoga prijenosa. Ako je ventilator izravno
pogonjen elektromotorom, brzina vrtnje ventilatora jednaka je brzini vrtnje elektromotora. Kod
remenskoga prijenosa, brzina vrtnje ventilatora može se podesiti promjenom prijenosna omjera
odnosno veličine (promjera) remenice.
Ventilator se na kanalni razvod spaja pomoću jedrena platna, kako se na ne bi prenosile vibracije
nastale radom ventilatora. Osim toga, ventilator je unutar sekcije klima-komore postavljen na
antivibracijske podloške.
Razne mogućnosti ugradnje ventilatora
Aksijalni ventilator s kućištem
Zrak struji usporedno s osovinom ventilatora.
Svojstveni su im veliki protoci i mali padovi tlaka koje mogu svladati. Iz konstrukcijskih razloga,
imaju nešto višu razinu buke od centrifugalnih ventilatora.

Kod aksijalnih ventilatora kućište ima cilindrični oblik i njegova je uloga ograničenija nego kod
centrifugalnih ventilatora, jer kod aksijalnih ventilatora zrak struji paralelno s osi ventilatora i ne
mijenja svoj smjer, pa su gubici manji. Promjer kućišta ventilatora tek neznatno premašuje
promjer rotora, jer bi u protivnom došlo do velike struje zraka kroz zazor između rotora i kućišta,
što bi smanjilo stupanj djelovanja ventilatora. Radi smanjenja brzine strujanja kroz ventilator i
pretvorbu dinamičkoga tlaka u statički, na izlazu iz aksijalnoga ventilatora ugrađuje se difuzor. Iza
rotora dolazi do jakoga spiralnoga vrtloga, tj. zrak koji izlazi iz rotora ima komponentu brzine u
tangencijalnom smjeru. Da bi se nekorisna komponenta dinamičke brzine pretvorila u statičku
energiju, iza rotora se ugrađuju statorske lopatice.

Koriste se najčešće za hlađenje kondenzatora rashladnih uređaja, ventilaciju tunela i garaža i dr.
Ventilator se odabire prema potrebnom protoku i ukupnom padu tlaka u sustavu klimatizacije
(vanjski (kanalni razvod) + unutarnji (unutar klima-komore) pad tlaka). Ventilator treba odabrati
tako da radi s visokim stupnjem djelovanja kroz najdulje moguće razdoblje pogona.
Karakteristika kanala (mreže) ne mora uvijek izlaziti iz ishodišta koordinatnoga sustava, već može
biti pomaknuta gore ili dolje već prema odnosima tlakova u instalaciji. Tako se npr. ugostiteljski
prostori (restorani) napajaju zrakom tako da je tlak u restoranu veći od atmosferskoga (pretlak),
dok se kuhinje održavaju u podtlaku. Zato je dotok zraka u restoran 10% veći od odsisa, a u
kuhinjama je odsis 20% veći od dotoka. Te prostorije nisu hermetički izolirane od atmosfere, pa su
razlike tlakova tih prostorija i okolnih relativno male.
Kapacitet ventilatora pri konstantnoj brzini vrtnje pada s porastom otpora kanala. Svladavanje
otpora kanala na koji je priključen ventilator postiže se utroškom tlaka koji razvija ventilator.
Ovisnost kapaciteta o razvijenom tlaku pri konstantnoj brzini vrtnje određuje se eksperimentalno i
prikazuje u p,V-dijagramu. Dobivena krivulja naziva se karakteristika ventilatora.
Puna linija – ukupni tlak, isprekidana linija – statički tlak. Ukupni tlak = statički tlak + dinamički
tlak. Statički tlak je tlak kojim zrak pritišće stijenke kanala, a dinamički tlak nastaje zbog strujanja
zraka u kanalu.
Na slajdu su navedeni zakoni sličnosti ventilatora.
Izlazna snaga ventilatora jest snaga koju daje ventilator, a ovisi o protočnom volumenu, ukupnom tlaku i koeficijentu iskoristivosti ventilatora.
Ulazna snaga ventilatora jest snaga koja se dovodi osovini ventilatora.
Mehanički stupanj iskoristivosti jednak je omjeru izlazne i ulazne snage ventilatora.

Snaga elektromotora koji pogoni ventilator troši se na ubrzavanje zraka pri strujanju kroz kanale između lopatica, na povećanje tlaka zraka i svladavanje
strujnih gubitaka u samom ventilatoru.
Snaga motora se izračunava tako da se potrebna snaga na osovini ventilatora pomnoži s koeficijentom 1,2 ako je snaga na osovini manja od 7,5 kW ili s
1,15 ako je snaga na osovini veća od 11 kW. Nakon određivanja snage motora bira se sljedeći veći standardni motor prema katalogu proizvođača.

Postoje jednobrzinski, dvobrzinski i modulirajući ventilatori.

Najučinkovitiji način promjene kapaciteta ventilatora jest promjena brzine vrtnje i za to se najčešće primjenjuje modulirajuća regulacija s kontinuiranom
promjenom brzine vrtnje. Kod nekih tipova ventilatora kapacitet se može mijenjati i promjenom nagiba lopatica. Ventilatori se u modernim centralnim
sustavima klimatizacije često opremaju modulirajućom regulacijom, jer je učinkovita prilagodba brzine vrtnje, odnosno kapaciteta ventilatora, važan
čimbenik koji utječe na ekonomičnost pogona zračnog sustava. Primjerice, VAV-sustavi (s promjenjivim volumenom zraka) pri djelomičnom toplinskom
opterećenju, rade sa smanjenim protokom zraka pri čemu prilagodba brzine vrtnje može dovesti do značajne uštede energije.
Jedan od najčešćih načina regulacije rada ventilatora u VAV-sustavima je putem osjetnika statičkog tlaka u zračnom kanalu. Regulacija radi na principu
održavanja statičkog tlaka na jednom mjernom mjestu. Praksa pokazuje kako je najpovoljnije postaviti osjetnik tlaka u kanal na 75% do 100% udaljenosti
između prvog i najudaljenijeg istrujnog otvora. Međutim, ako se osjetnik postavi preblizu pojedinom VAV-ventilu, to može stvarati poteškoće pri
balansiranju sustava. Također se primijetilo kako i kod dobro pozicioniranog osjetnika ventilator u velikom broju pogonskih sati tlači zrak u kanalni
razvod u kojemu je velik broj djelomično zatvorenih VAV-ventila, što dovodi do povećane potrošnje energije. Stoga se u pojedinim slučajevima koriste i
signali s VAV-ventila za regulaciju ventilatora, jer je energetski učinkovitiji pogon s manjom brzinom vrtnje i većom otvorenošću većine VAV-ventila u
sustavu. Mjerenjima su kod takvoga pristupa ustanovljene dodatne energetske uštede od 30% do 50%.
Regulacija kapaciteta ventilatora putem razlike statičkog tlaka koristi se za održavanje tlaka u zgradi ili prostoru različitog od okolnih prostorija ili
vanjskog okoliša. Tipične primjene su za čiste prostore (pozitivna razlika tlaka kako bi se spriječila infiltracija), laboratorije (pozitivna ili negativna ovisno
o namjeni) i kuhinje (negativna razlika tlaka kako bi se spriječilo širenje pare i mirisa). Metoda regulacije odsisnog ventilatora koristi mjerenje unutarnjeg
i vanjskog (referentnog) statičkog tlaka prostora preko diferencijalnog osjetnika tlaka. Lokacija mjerenja statičkog tlaka mora biti na mjestu udaljenom
od vrata i prozora te dizala, a ako se koristi osjetnik, treba ga smjestiti u prostrano reprezentativno područje zaštićeno od propuha. Regulator tlaka
obično upravlja zaklopkama u odsisnom kanalu kako bi se održao traženi tlak promjenom protoka zraka.
Regulacija kapaciteta tlačnog ventilatora može se vršiti slijeđenjem (engl. tracking) promjene kapaciteta odsisnog ventilatora. Regulator prima signal od
regulatora ako se putem osjetnika dinamičkog tlaka izmjeri promjena protoka u odsisnom kanalu. Na temelju te promjene mijenja se postavljena
vrijednost protoka na regulatoru i slijedi nalog za promjenu brzine vrtnje tlačnog ventilatora pomoću varijatora brzine.
Kao jedan od energetski učinkovitih načina regulacije kapaciteta ventilatora može se koristiti i regulacija prema ventilacijskom zahtjevu za održavanje
odgovarajuće koncentracije zagađivača u prostoru. U prostor se pri tom postavlja osjetnik zagađivača (primjerice osjetnik CO2 u standardnim
primjenama poput ureda, učionica i sl.) i protok vanjskog zraka se prilagođava koncentraciji zagađivača tako da se pri povišenju koncentracije protok
poveća, a pri snižavanju koncentracije protok se smanji. Tako se u pojedinim prostorima protok vanjskog zraka održava prema opterećenju u
određenom trenutku, što može značajno smanjiti potrošnju energije ventilacijskog sustava izvan razdoblja intenzivnog korištenja.
Tehnički propis o racionalnoj uporabi energije i toplinskoj zaštiti u zgradama navodi obvezu
primjene sustava povrata topline u zračnim sustavima ventilacije i klimatizacije s ukupnim
protokom vanjskoga zraka u zgradu većim od ili jednakim 2 500 m3/h.
Ovisno o izvedbi uređaja, moguća je izmjena samo osjetne topline, pri čemu dolazi do promjene
temperature struja, ili izmjena osjetne i latentne topline, pri čemu dolazi do promjene
temperature i vlažnosti struja zraka. Uređaj za povrat osjetne topline naziva se rekuperator, a
uređaj za povrat ukupne topline (osjetne i latentne) regenerator.
Kod rekuperativnih sustava prijelaz topline odvija se preko ploha (cijevi, ploče) bez međusobna
izravna dodira medija, što omogućuje povrat samo osjetne topline. Tako se u sezoni grijanja
vanjski zrak može predgrijati, a u sezoni hlađenja predhladiti. Prednosti ovakve izvedbe su
razdvajanje struja medija i mogućnost prijelaza topline između različitih medija (voda, zrak, ulje).
Nedostaci su manji stupanj djelovanja, veći pad tlaka te veći potreban prostor za ugradnju u
usporedbi s regeneratorima.
Kod regenerativna sustava prijelaz topline se odvija preko akumulacijske mase, uz međusobni
izravni dodir struja medija. To osim povrata osjetne omogućuje i povrat latentne topline.
Prednosti su mogućnost povrata topline i vlage, veći stupanj korisnosti te kompaktna izvedba u
usporedbi s rekuperatorima, a nedostatak je nemogućnost potpuna razdvajanja struja medija, pa
je moguća izmjena topline samo između plinova.
Cijevni izmjenjivači topline (cijevnog oblika) sastoje se od snopa cijevi unutar nekog bubnja, pri
čemu jedan fluid struji unutar cijevi, a drugi oko cijevi unutar bubnja. Cijevni orebreni izmjenjivači
koriste se za izmjenu topline između npr. dimnih plinova i vode (predgrijavanje vode kod
generatora pare).
Dobava vanjskoga zraka može varirati promjenom omjera miješanja vanjskoga i optočna zraka
između ventilacijskoga minimuma i nazivna protoka. Protok vanjskoga zraka regulira se ovisno o
vanjskim uvjetima tako da upravljačka jedinica prema kriteriju temperature ili entalpije vanjskoga
zraka otvara ili pritvara zaklopke pomoću elektromotornih pogona. To praktično znači da će kod
vanjskih uvjeta koji su blizu stanja dobavna zraka zaklopka za vanjski zrak biti otvorenija, pa će
udio vanjskoga zraka u odnosu na optočni biti velik. Kada su vanjski uvjeti nepovoljni (odnosno
kada je vani vrlo hladno ili vrlo toplo), protok vanjskoga zraka se smanjuje na ventilacijski
minimum, a ostatak čini optočni zrak. Takvim se načinom upravljanja radom klima-komore u
povoljnim vanjskim uvjetima može postići tzv. slobodno hlađenje (engl. free cooling) uz dobavu do
100% vanjskoga zraka.
Pločasti rekuperator najčešće se koristi za prijelaz topline između plinova temperatura do 100 °C.
Napravljen je od aluminijskoga lima (eventualno prevučenog plastikom), nehrđajućega čelika ili
plastike. Debljine ploča između kojih struji zrak je do 1 mm, a razmak među njima je 5 do 10 mm.
Širina izmjenjivača je do 3 m s protocima plina do 100 000 m3/h. U izmjenjivaču zbog otpora
strujanju dolazi do pada tlaka, koji na strani vanjskoga zraka iznosi 100 do 250 Pa, ovisno o
pogonskim uvjetima. Regulacija učina najčešće se vrši ugradnjom obilazna voda. Stupanj povrata
topline pločastih rekuperatora iznosi od 50% do 70%, uz brzine strujanja zraka 2 do 3 m/s.
Ako struja odvodnoga zraka ima veći sadržaj vlage, u nekim pogonskim uvjetima može doći do
kondenzacije vlage na toj strani uređaja, ali to ne znači i mogućnost povrata vlage. Pri niskim
temperaturama vanjskoga zraka (oko -10 °C) to može dovesti do pojave leda na površini
izmjenjivača, što može značajno smanjiti učinkovitost sustava, pa i potpuno prekinuti protok
zraka. Problem se rješava ugradnjom obilazna voda, smanjenjem protoka ili predgrijavanjem
vanjskog zraka.
Toplinske cijevi (engl. heat pipes) koriste se uglavnom za prijelaz topline između plinova
temperatura 40 °C do 80 °C. Cijevi izmjenjivača su vakumirane i punjene posrednim medijem koji
se bira prema radnom području (alkoholi ili radne tvari, freoni). Dio cijevi nalazi se u jednoj, a dio
u drugoj struji zraka međusobno različitih temperatura. Radna tvar unutar cijevi isparava na
jednoj, a kondenzira na drugoj strani, prenoseći tako toplinu s jednog medija na drugi. Moguća je
uspravna i vodoravna izvedba izmjenjivača. Kod uspravne izvedbe načelo rada je gravitacijsko, što
znači da radna tvar kondenzira u gornjem dijelu izmjenjivača, a kondenzat se gravitacijski slijeva i
isparava u donjem dijelu cijevi. Na taj se način struja koja prolazi preko gornjeg dijela izmjenjivača
zagrijava, a struja koja prolazi preko donjeg dijela hladi. Povrat topline moguće je ostvariti samo u
režimu grijanja, a regulacija se vrši obilaznim vodom.
Načelo rada kod vodoravne izvedbe je kapilarno, a izvedeno je tako da su cijevi na unutarnjoj
površini prevučene poroznim slojem. Radna tvar kondenzira u jednom, a isparuje u drugom dijelu
izmjenjivača i zatim se kondenzat kapilarnim silama kroz porozni sloj kreće prema zoni isparivanja.
Tako se struja koja prolazi preko jednog dijela izmjenjivača zagrijava, a struja koja prolazi preko
drugog dijela hladi. Tako je moguće vršiti povrat topline u režimu grijanja i hlađenja te regulaciju
učina promjenom kuta nagiba izmjenjivača. Stupanj povrata topline iznosi od 50% do 60%.
Sustav ima dva izmjenjivača topline zrak-voda izrađena od bakrenih cijevi s aluminijskim lamelama
ili od čeličnih cijevi i lamela. Načelo rada je takvo da posredni medij (voda-glikol) struji kroz
izmjenjivače povezane spojnim cjevovodom, preuzima toplinu s jedne struje i predaje ju drugoj
struji. Cjevovod ima vlastitu cirkulacijsku pumpu, ekspanzijsku posudu i troputni motorni
miješajući ventil. Ovakva je izvedba pogodna kada su struja dovodnoga i struja odvodnoga zraka
međusobno udaljene. Izmjenjivači se sastoje od 2 do 8 redova cijevi u smjeru strujanja koje na
sebi imaju lamele s međusobnim razmakom 1,5 do 6 mm. Ugradbena širina izmjenjivača topline je
do 4 m, s protocima plina do 100 000 m3/h. Pad tlaka na strani vanjskog zraka je 100 do 250 Pa.
Problem smrzavanja rješava se dodavanjem glikola u krug vode i smanjenjem protoka vode kroz
izmjenjivač u struji dovodna zraka. Također je potrebno smanjiti izmjenu topline između spojna
cjevovoda i okoliša, pogotovo ako je cjevovod dugačak. Zbog toga se spojni cjevovodi trebaju
dobro izolirati i na taj način smanjiti gubitke topline. Regulacija učina vrši se troputnim
miješajućim ventilom u struji vode. Stupanj povrata topline kružnih cirkulacijskih sustava iznosi od
40% do 60%, uz brzine strujanja zraka od 2 m/s do 3 m/s.

Ako je vanjski zrak jako hladan (ispod 0 °C), voda u spojnome cjevovodu može se ohladiti ispod
temperature ledišta i početi se lediti. Zato se vodi dodaje glikol.

Na desnoj shemi nema troputnoga motornoga miješajućeg ventila. Kondenzacija vodene pare iz
odvodnoga zraka sprječava se tako da se na izmjenjivač topline u struji odvodnoga zraka postavi
diferencijalni presostat, koji zaustavlja rad cirkulacijske pumpe pri porastu pada tlaka na
izmjenjivaču. Ako dođe do kondenzacije vodene pare, kapljice otežavaju strujanje zraka i raste
pad tlaka.
Koriste se u slučajevima kada je istovremeno potrebna i toplinska i energija za hlađenje.
Voda s površine bazena ishlapljuje. Vodena para ovlažuje zrak u dvorani (bazenskoj sali). Kako se
zrak u dvorani ne bi zamaglio, potrebno ga je odvlaživati, odnosno dvorani je potrebna
termoventilacija.
Odvlaživanje zraka u dvorani vrši se hlađenjem zraka u isparivaču dizalice topline. Prema gornjoj
shemi, u klima-komoru se vraća dio odvodnoga zraka (optočni zrak) iz dvorane. Ostatak
odvodnoga zraka izbacuje se u okoliš.
Optočni zrak se u miješajućoj sekciji klima-komore miješa s vanjskim zrakom potrebnim za
ventilaciju dvorane, odnosno za zadovoljavanje higijenskih kriterija kvalitete zraka. Mješavina se
potom hladi u isparivaču dizalice topline smještene u klima-komori tako da se iz zraka izdvaja
potrebna količina vlage. Ohlađeni zrak zagrijava se potom u kondenzatoru dizalice topline. Ako na
izlazu iz kondenzatora temperatura zraka nije dovoljno visoka, zrak se dogrijava na potrebnu
temperaturu u dodatnome, vodom grijanom izmjenjivaču topline. U slučaju da je toplina
kondenzacije veća od potrebne za grijanje zraka, višak kondenzacijske topline može se iskoristiti
za grijanje bazenske vode u dodatnome, vodom hlađenom kondenzatoru.
Kod rotirajućega regeneratora, toplina se između struja zraka prenosi rotirajućom
akumulacijskom masom u obliku saća izrađenog najčešće od aluminija i smještenog u čelično
kućište. Polovica regeneratora nalazi se u jednoj, a polovica u drugoj struji zraka međusobno
različitih temperatura. Strujanje u uređaju je protustrujno i koristi se za prijelaz topline između
plinova temperatura do 200 °C. Promjer rotora je do 6 m, brzina vrtnje rotora 5 do 20 min-1 s
protocima plina do 150 000 m3/h. Pad tlaka na strani vanjskog zraka je od 50 do 300 Pa. Sustavom
je moguće ostvariti stupanj povrata topline i stupanj povrata vlage od 65% do 85%. Rotor se ne
smije potpuno zaustaviti niti u vremenu kada se ne vrši povrat topline, već se treba regulirati tako
da rotira na minimalnom broju okretaja, ili se uključuje povremeno.
Dvije osnovne izvedbe rotirajućega regeneratora su sorpcijska i kondenzacijska izvedba.
Kod sorpcijskoga regeneratora površina saća je prevučena higroskopnim materijalom (npr.
silikagelom), pa higroskopna ispuna preuzima vlagu s vlažne struje plina i predaje je suhoj struji.
Sustav se može koristiti za povrat osjetne i latentne topline zimi, te hlađenje i odvlaživanje ljeti.
Kondenzacijski regenerator ima glatku površinu saća izrađenu od aluminija ili čelika čime je
omogućen povrat latentne topline samo zimi, tj. samo u slučaju hlađenja ispod rosišta stanja
istrošena zraka, pri čemu vlaga kondenzira u toploj i ishlapljuje u hladnoj struji.
Problemi koji nastaju pri radu rotirajućeg regeneratora su opasnost od smrzavanja pri niskim
vanjskim temperaturama i osjetljivost na onečišćenje saća, što dovodi do smanjenja stupnja
povrata topline i vlage te porasta pada tlaka. Osim toga, dolazi do miješanja povratna i vanjskog
zraka u iznosu od 2% do 5%. Miješanje se može smanjiti brtvljenjem, na manje od 0,5%, ili
izvedbom s „plinskim jastukom“, čime potpuno prestaje. Sprječavanje smrzavanja i regulacija
učina rješavaju se promjenom brzine vrtnje rotora.
Na slici je prikazan tlocrt klima-komore.
Kod zračnih sustava prijenosnik energije je zrak, što znači da se toplinski gubici prostora tijekom sezone grijanja odnosno toplinsko opterećenje prostora
ljeti pokrivaju zrakom, koji se dovodi u prostor s višom odnosno nižom temperaturom od prostorne. Zračni sustavi nisu energetski neovisni i često
trebaju, osim priključka električna napajanja, i priključke za ogrjevni i rashladni medij (najčešće voda).
Kod niskobrzinskih sustava, oblik kanala najčešće je pravokutan, presjeka s omjerom stranica od 1:2 do 1:4,5. Primjenjuje se kod komforne klimatizacije.
Kod visokobrzinskih sustava kanali su najčešće okrugla poprečna presjeka Primjenjuju se u poslovnim zgradama s ograničenim prostorom za smještaj
kanalna razvoda, te na brodovima.
Paketne jedinice se izvode kao jedan tvornički sklop koji u sebi sadrži sve potrebne komponente za pripremu zraka, što obično uključuje rashladni uređaj
(isparivač ili hladnjak i kombinaciju kompresora i kondenzatora), a mogu se koristiti za grijanje, hlađenje i ventilaciju. Rashladni uređaj u paketnoj
jedinici često se isporučuje u izvedbi dizalice topline.

Prednosti zračnih sustava:

• smještaj većine opreme u klima-strojarnici omogućuje pogon i održavanje izvan prostora u kojima se boravi. Dodatno, to pruža slobodu pri izboru
opreme za filtriranje, prigušenje vibracija i buke te mogućnost izbora visokokvalitetne i trajne opreme;
• cijevi, kanali, električna oprema, ožičenje, filtri i oprema koja stvara vibracije i buku, smješteni su većinom izvan klimatizirana prostora, što smanjuje
potrebu održavanja u prostoru i smanjuje mogućnost povreda korisnika, oštećenja namještaja i ometanja poslovnih procesa;
• najveće mogućnosti korištenja vanjskog zraka za “besplatno“ hlađenje s mješalištem umjesto hlađenja rashladnim uređajem;
• automatska regulacija brzo i jednostavno vrši promjenu pogonskoga režima ovisno o uvjetima vanjskoga okoliša;
• velik izbor sustava regulacije po zonama, fleksibilnost i regulacija relativne vlažnosti u svim pogonskim uvjetima, s mogućnošću istovremena grijanja i
hlađenja, čak i izvan sezone;
• jednostavno se ugrađuju sustavi povrata topline zrak-zrak i drugi;
• omogućuje se fleksibilnost pri projektiranju optimalne razdiobe zraka i regulacija puhanja te prilagodljivost različitim lokalnim uvjetima;
• mogu se primijeniti i kada su potrebne nestandardne količine dovodnoga ili vanjskog zraka (prostori u podtlaku ili pretlaku i sl.);
• dobro se prilagođavaju ovlaživanju zimi;
• povećanjem broja izmjena zraka i korištenjem kvalitetne regulacije, moguće je održavati najpreciznije uvjete: do ±0,15 K na suhom termometru i ±0,5%
relativne vlažnosti. Danas pojedini sustavi mogu održavati praktički konstantne uvjete u prostoru.

Nedostaci zračnih sustava:

• prema preporukama u literaturi, upotreba zračnih sustava isplativa je do toplinskoga opterećenja 50 W/m2.
• potreban je velik prostor za kanalni razvod, što smanjuje korisnu površinu zgrade i povećava visinu zgrade;
• ovisno o razmještaju, na većim površinama treba osigurati dovoljno prostora za okomite kanale potrebne za distribuciju zraka po visini zgrade;
• osiguravanje pristupa krajnjim elementima sustava (ventilokonvektorima, distributerima) u kondicioniranom prostoru zahtijeva blisku suradnju
između arhitekta, strojara i građevinara;
• uravnoteženje (balansiranje) protoka zraka, pogotovo kod velikih sustava, može biti složeno i dugotrajno;
• grijanje rubnih zona nije uvijek dostupno u izvedbi privremena grijanja tijekom izgradnje zgrade.
Regulacija učina vrši se promjenom temperature dovodna zraka, čiji volumni protok ostaje
nepromijenjen.
Tlačnim kanalnim razvodom dovodi se zrak jednakoga stanja (temperature i relativne vlažnosti) do
svih priključenih krajnjih elemenata sustava (terminalnih uređaja). U jednoj prostoriji nalazi se
sobni regulator s termostatom preko kojega se upravlja radom sustava i tako održavaju zadani
parametri u svim klimatiziranim prostorima.
Funkcionalna shema spajanja i regulacije jednozonskoga sustava djelomične klimatizacije sa
stalnim volumnim protokom zraka.
Sobni osjetnik mjeri temperaturu zraka u prostoriji i šalje informaciju o temperaturi regulatoru.
Regulator uspoređuje trenutnu temperaturu prostorije sa željenom (zadanom) temperaturom te
djeluje u slučaju postojanja razlike između trenutne i željene temperature.
Ako je u trenutna temperatura prostorije niža od željene, regulator provjerava temperaturu
vanjskoga zraka i, u slučaju da je ona preniska, djeluje na motorne zaklopke miješajuće sekcije te
smanjuje protok vanjskoga zraka. Ako je protok vanjskoga zraka već na minimalnoj vrijednosti,
regulator djeluje na troputni motorni ventil grijača tako da se pojača učin grijanja zraka. Na shemi
koja je prikazana na slajdu, učin grijača se pojačava povećanjem protoka tople vode kroz grijač.
U slučaju da trenutna temperatura prostorije nadmašuje zadanu vrijednost, regulator djeluje na
ventil grijača i smanjuje toplinski učin grijača zraka tako što smanjuje protok tople vode kroz
njega. Ako je troputni ventil grijača već potpuno zatvoren, a temperatura prostorije je i dalje
previsoka, regulator djeluje na motorne zaklopke miješajuće sekcije i povećava protok vanjskoga
zraka.

Ljeti se regulacija odvija na sličan način, samo što regulator djeluje na regulacijski ventil hladnjaka
zraka.
Za razliku od jednozonskih sustava, gdje se svakoj prostoriji dobavlja zrak istoga
termodinamičkoga stanja (parametri postignuti na izlazu iz klima-komore), kod višezonskih se
sustava temperatura zone može regulirati preko krajnjih elemenata - npr. zonskih dogrijača. Zrak
se u klima-komori priprema na stanje koje zadovoljava potrebe zone s npr. najnižom
temperaturom, a zatim se razvodi prema različitim zonama i na kraju dogrijava pomoću dogrijača
smještenih u kanale pojedine zone. Učin dogrijača regulira se ovisno o temperaturi zonskoga
termostata (11).
Ljeti se obično u središnjoj klima-komori temperatura zraka snižava prema potrebi najhladnije
zone, a zatim se zrak dogrijava za potrebe ostalih zona, pa se ovakav način pripreme zraka sve
rjeđe koristi, jer ne predstavlja energetski racionalno rješenje.
Funkcionalna shema spajanja i regulacije višezonskoga sustava klimatizacije sa zonskim (kanalnim)
dogrijačima
U sustavima s promjenjivim volumnim protokom zraka (engl. variable air volume, VAV) regulacija
temperature prostorije vrši se promjenom protoka dovodna zraka, pri čemu njegova temperatura
ostaje približno konstantna. Temperatura dovodna zraka može se mijenjati ovisno o sezoni
(grijanje/hlađenje), no uvijek mora biti dovoljno niska kako bi pokrila toplinska opterećenja
najnepovoljnije zone i održala odgovarajuća relativna vlažnost. U jednokanalnoj izvedbi sustav se
obično koristi za hlađenje prostora u unutrašnjosti zgrade tijekom cijele godine. Pritom kroz
kanalni razvod struji hladan zrak stalne temperature (12 ÷ 16 °C), dok su primjeri primjene VAV-
sustava samo s toplim zrakom rijetki. Protok dovodna zraka mijenja se pomoću krajnjih elemenata
s promjenjivim protokom zraka, tzv. VAV-ventila (8), koji se postavljaju u dovodni kanal svake od
kondicioniranih prostorija. Regulacija se vrši propuštanjem više ili manje zraka kroz VAV-ventil u
kondicionirani prostor (između maksimuma – 100% otvorenosti i minimuma - obično od 25% do
30% otvorenosti), ovisno o trenutnoj potrebi za hlađenjem. Ako kod minimalne otvorenosti
ventila dolazi do daljnjega snižavanja temperature prostorije, uz VAV-ventil se ugrađuje dogrijač.
Najveći potencijal uštede energije korištenjem ovih sustava ostvaruje se u rubnim zonama, gdje
promjene toplinskoga opterećenja od vanjskih izvora dopuštaju povremeno smanjenje protoka
zraka. Kod ovakva sustava moguć je problem s ubacivanjem nedovoljne količine vanjskoga zraka
(povećanje koncentracije CO2 u prostoru) kada je toplinsko opterećenje malo te problem
regulacije relativne vlažnosti, čemu posebnu pažnju treba posvetiti u prostorima u kojima je udio
osjetne topline (omjer osjetne topline te ukupne topline koju treba odvesti) relativno mali, poput
konferencijskih dvorana.
Funkcionalna shema spajanja i regulacije jednokanalnog sustava klimatizacije s promjenjivim
protokom zraka.
Funkcionalna shema spajanja i regulacije jednokanalnog sustava klimatizacije s promjenjivim
protokom zraka.
Ovaj tip sustava obično se koristi kada u zgradi postoji veći broj zona ili prostorija s različitim
toplinskim opterećenjem.
Kod dvokanalna sustava kroz svaku zonu prolaze odvojeni tlačni kanali za topli (≤ 45 °C) i hladni
(12 ÷ 16 °C) zrak. Regulacija temperature vrši se miješanjem struja topla i hladna zraka u
miješajućoj kutiji postavljenoj na ulazu u prostoriju, a ukupna količina zraka koja se nakon
miješanja dovodi u prostoriju je konstantna. Omjer miješanja struja mora biti takav da omogući
pokrivanje toplinskih gubitaka i toplinskoga opterećenja pojedine zone (prostorije). Kanal hladna
zraka dimenzionira se na 100% nazivna protoka zraka u sustavu, dok se kanal topla zraka
dimenzionira na oko 70% protoka, a nakon miješanja ukupni protok iznosi 100% nazivna protoka.
Promjenom postavljene vrijednosti temperature na sobnom termostatu ili promjenom
toplinskoga opterećenja, preko temperaturna regulatora vrši se promjena omjera miješanja struja
iz topla i hladna kanala, pokretanjem motornih zaklopki u miješajućoj kutiji. Mogućnost regulacije
relativne vlažnosti kod ovih sustava je ograničena.
Danas se dvokanalni sustavi sa stalnim volumnim protokom, zbog velike potrošnje energije za
pripremu zraka (od 30% do 60% više u odnosu na VAV-sustave) i povećana prostora za smještaj
kanalna razvoda, rijetko primjenjuju.
Ovaj tip sustava obično se koristi kada u zgradi postoji veći broj zona ili prostorija s različitim
toplinskim opterećenjem.
Kod dvokanalna sustava kroz svaku zonu prolaze odvojeni tlačni kanali za topli (≤ 45 °C) i hladni
(12 ÷ 16 °C) zrak. Regulacija temperature vrši se miješanjem struja topla i hladna zraka u
miješajućoj kutiji postavljenoj na ulazu u prostoriju, a ukupna količina zraka koja se nakon
miješanja dovodi u prostoriju je konstantna. Omjer miješanja struja mora biti takav da omogući
pokrivanje toplinskih gubitaka i toplinskoga opterećenja pojedine zone (prostorije). Kanal hladna
zraka dimenzionira se na 100% nazivna protoka zraka u sustavu, dok se kanal topla zraka
dimenzionira na oko 70% protoka, a nakon miješanja ukupni protok iznosi 100% nazivna protoka.
Promjenom postavljene vrijednosti temperature na sobnom termostatu ili promjenom
toplinskoga opterećenja, preko temperaturna regulatora vrši se promjena omjera miješanja struja
iz topla i hladna kanala, pokretanjem motornih zaklopki u miješajućoj kutiji. Mogućnost regulacije
relativne vlažnosti kod ovih sustava je ograničena.
Danas se dvokanalni sustavi sa stalnim volumnim protokom, zbog velike potrošnje energije za
pripremu zraka (od 30% do 60% više u odnosu na VAV-sustave) i povećana prostora za smještaj
kanalna razvoda, rijetko primjenjuju.
Korišteni sastavni elementi kod sustava ovakva tipa slični su onima kod sustava prethodna tipa, uz
različitu karakteristiku protoka kroz miješajuću kutiju.
U sezoni hlađenja sustav radi s promjenjivim protokom zraka, što omogućuje odgovarajuće
energetske uštede. U određenim pogonskim uvjetima moguća je pojava toplinskih gubitaka
sustava slično sustavu sa stalnim protokom zraka sa zonskim dogrijačima, pogotovo ako se koriste
VAV-ventili s ugrađenim dogrijačem. Ti gubici znatno su manji nego kod sustava sa stalnim
protokom, zbog mogućnosti smanjenja protoka zraka u situaciji u kojoj se gubici pojavljuju. U
izvedbi sustava kao na slici, miješajuća VAV-kutija sastoji se od jednokanalna rashladna i
jednokanalna ogrjevna VAV-ventila u zajedničkom kućištu, gdje se u svakom dijelu zasebno
regulira volumni protok zraka koji kroz nju prolazi i tako održava željena temperatura zraka u
prostoru. Pri tome se na kanal s hladnim zrakom mogu priključiti jednokanalne VAV-kutije za one
prostore, primjerice u unutrašnjosti zgrade, koji trebaju samo hlađenje.
Korišteni sastavni elementi kod sustava ovakva tipa slični su onima kod sustava prethodna tipa, uz
različitu karakteristiku protoka kroz miješajuću kutiju.
U sezoni hlađenja sustav radi s promjenjivim protokom zraka, što omogućuje odgovarajuće
energetske uštede. U određenim pogonskim uvjetima moguća je pojava toplinskih gubitaka
sustava slično sustavu sa stalnim protokom zraka sa zonskim dogrijačima, pogotovo ako se koriste
VAV-ventili s ugrađenim dogrijačem. Ti gubici znatno su manji nego kod sustava sa stalnim
protokom, zbog mogućnosti smanjenja protoka zraka u situaciji u kojoj se gubici pojavljuju. U
izvedbi sustava kao na slici, miješajuća VAV-kutija sastoji se od jednokanalna rashladna i
jednokanalna ogrjevna VAV-ventila u zajedničkom kućištu, gdje se u svakom dijelu zasebno
regulira volumni protok zraka koji kroz nju prolazi i tako održava željena temperatura zraka u
prostoru. Pri tome se na kanal s hladnim zrakom mogu priključiti jednokanalne VAV-kutije za one
prostore, primjerice u unutrašnjosti zgrade, koji trebaju samo hlađenje.
Kod zračno-vodenih sustava, u središnjoj klimatizacijskoj jedinici najčešće se priprema samo primarni vanjski zrak (obično bez miješanja s optočnim), koji se razvodi po
prostorima prvenstveno za potrebe ventilacije. Pokrivanje toplinskih gubitaka i toplinskih opterećenja zgrade vrši se korištenjem vode kao ogrjevna odnosno rashladna medija
preko sekundarnoga vodena sustava, koji ima kompaktnije dimenzije od zračnoga. Tako se značajno mogu smanjiti dimenzije zračnih kanala, jer zrak više ne preuzima grijanje
i hlađenje zgrade, čime se smanjuje njegov volumni protok kroz zgradu. Najčešće korišteni krajnji elementi su ventilokonvektori (pogodni za upotrebu uz niskotlačni razvod
primarna zraka) i indukcijski uređaji (pogodni za upotrebu uz visokotlačni razvod primarna zraka). Ventilokonvektori i indukcijski uređaji spajaju se na dvocijevni ili
četverocijevni razvod. Uređaji se opremaju s jednim ili dvama izmjenjivačima topline.

Prednosti zračno – vodenih sustava:

• omogućena pojedinačna regulacija temperature prostorija podešavanjem sobnih termostata na različite temperature uz relativno niske investicijske troškove;
• odvojeni izvori ogrjevna i rashladna učina u primarnom zraku i sekundarnoj vodi daju korisnicima u prostoru mogućnost izbora između režima grijanja i hlađenja;
• potrebno je manje prostora za sustav distribucije zraka, jer je dobava smanjena korištenjem sekundarne vode za grijanje i hlađenje. Kanal za povrat zraka je manji, a
ponekad i nepotreban ili se kombinira s odsisnim sustavom iz ostalih dijelova zgrade;
• veličina središnje klima-komore je manja nego kod zračnih sustava, jer se priprema manja količina zraka. Priprema zraka u sezoni grijanja je na temperaturu do 18 °C, a u
sezoni hlađenja može varirati u širokom rasponu od 12 °C do 20 °C, ovisno o potrebnom odvlaživanju;
• odvlaživanje, filtracija i ovlaživanje zraka vrše se na središnjoj lokaciji izvan kondicioniranih prostora;
• dobava zraka za ventilaciju može zadovoljiti potrebne ventilacijske zahtjeve;
• prostor se može grijati ili hladiti bez pogona zračnog sustava, preko sekundarnoga vodena sustava. Izbjegava se rad ventilatora noću u zgradama u kojima se u to vrijeme ne
boravi. Predviđeni kapacitet grijanja za slučaj zaštite od smrzavanja, ako je potreban, mnogo je manji nego kod većine zračnih sustava;
• komponente sustava su trajne. Uređaji u prostorijama koji rade u normalnim uvjetima imaju očekivani vijek trajanja od 20 do 25 godina. Trajnost cjevovoda i sustava kanala
treba biti jednaka trajnosti zgrade.

Nedostaci zračno – vodenih sustava:

• u većini zgrada ovi sustavi su ograničeni na rubne prostore, što znači da ostale zone trebaju zasebne sustave;
• potreban složeniji sustav regulacije nego za većinu zračnih sustava;
• sekundarno strujanje zraka iz prostora može prouzročiti onečišćenje indukcijskih uređaja što utječe na njihov učin. Filtarske mrežice, koje se koriste za zaštitu opreme, traže
održavanje unutar klimatizirana prostora i mogu smanjiti učin jedinica;
• dobava primarna zraka često je konstantna, bez mogućnosti isključenja, što je mana kod stambene primjene, gdje stanari (ili gosti hotela) mogu poželjeti isključiti sustav
ventilacije, ili gdje to traži uprava zgrade radi smanjenja pogonskih troškova;
• potrebna niska temperatura rashladne vode u primarnom rashladnom krugu kako bi se mogla regulirati relativna vlažnost zraka u prostoru;
• sustav nije primjeren za prostore s visokim zahtjevima za odsisom zraka (npr. istraživački laboratoriji), ako nije osigurana dodatna ventilacija;
• središnje odvlaživanje smanjuje ili eliminira kondenzaciju na izmjenjivačkim površinama sekundarnoga vodena kruga pri maksimalnom projektnom latentnom opterećenju.
Međutim, iznenadni izvori vlage (npr. uslijed otvaranja prozora ili ulazak veće skupine ljudi u prostor) mogu izazvati kondenzaciju, koja može rezultirati smanjenjem ugodnosti
ili materijalnom štetom;
• potrošnja energije za indukcijske sustave veća je nego kod većine ostalih sustava zbog veće snage potrebne za svladavanje pada tlaka primarna zraka u indukcijskim
uređajima;
• investicijski troškovi za četverocijevni indukcijski sustav veći su nego za većinu zračnih sustava.
QLI induction type displacement flow diffusers with water coil are used in air/water air-conditioning systems. They
combine the advantages of low-turbulence displacement flow diffusers with the energy benefits of using water as
the main cooling medium. The primary fresh air volume flow rate required is supplied through a circular duct
containing nozzles. The secondary air induced into the unit from the room passes through a water coil where it is
either cooled or heated.
In the mixing zone of the QLI the secondary air is mixed with the primary air and discharged to the room through a
perforated plate and then a grille located in the covering case.
Because of its compact design the induction type displacement flow diffuser QLI is particularly suitable for mounting
on perimeter walls under windows with a suitable covering case. The diffusers can be used in new buildings and are
also a preferred option in refurbishment projects. The covering case can be designed to meet the requirements of
the interior decor, but the minimum distances must be complied with. As any additional pressure drop can reduce
the induction, the grille installed in the covering case must have minimum dimensions such that the free area is ≥ 50
%.
Induction grille top: W = 150 mm
Induction grille side-mounted: H = 250 mm
Discharge grille: H = 350 mm
The induction type displacement flow diffuser QLI with water coil consists of the housing incorporating a discharge
perforated plate with circular holes and a primary air duct with integral discharge nozzles (different nozzle sizes are
available) and the primary air spigot. The integral water coil can be a 2-pipe variant for connection to the chilled or
hot water supply or a 4-pipe variant for connection to the chilled and hot water supply. On request, the units can be
delivered with condensate tray, wall mounting bracket and/or floor fixing bracket.
Housing and discharge perforated plate are made of galvanised steel sheet, the primary air duct with integral
discharge nozzles is made of steel sheet. The standard finish of the housing is galvanised, on request it can be
powder-coated to RAL 9005 (gloss level 70%). The coil consists of copper pipes with formed aluminium fins.
Indukcijski uređaj nema ventilator(e), elektromotor(e) niti kompresor(e). Središnje pripremljeni
primarni zrak dobavlja se u plenum jedinice pod srednjim, odnosno visokim tlakom.
Srednjobrzinskim ili visokobrzinskim strujanjem zraka kroz mlaznice uređaja inducira se strujanje
optočna zraka (sekundarni zrak) iz prostorije kroz izmjenjivač voda - zrak te se pritom optočni zrak
grije ili hladi, ovisno o sezoni i potrebama prostorije. Slično ventilokonvektorima, cijevni razvod
može biti izveden kao dvocijevni ili četverocijevni.
Četverocijevni sustav
R# = brzina ventilatora
Z = protok zraka
U praksi se najčešće pojavljuju dvije različite konfiguracije sustava klimatizacije s primarnim
zračnim sustavom i ventilokonvektorima. U prvom se slučaju primarni zrak priprema u središnjoj
klima-komori i potom kanalima dovodi do ventilokonvektora, koji su priključeni na kanalni razvod.
U ventilokonvektorima se miješa primarni (vanjski) zrak iz klima-komore i sekundarni (optočni)
zrak iz prostorije te se mješavina dodatno grije ili hladi na izmjenjivaču topline (ogrjevnom ili
rashladnom vodom) i pomoću ventilatora ubacuje u prostoriju.
U drugom se slučaju primarni zrak konstantne temperature dobavlja odvojenim kanalnim
razvodom izravno preko distributera (istrujna otvora) u prostoriju, a zrak iz prostorije struji kroz
ventilokonvektor, pri čemu se grije ili hladi i tako se vrši regulacija temperature.
Vanjske rešetke za usis vanjskoga i ispuh istrošena zraka postavljaju se na vanjski zid, na krov ili u
zasebni objekt pored zgrade koji je sa zgradom povezan kanalom u tlu. Kako bi se smanjio usis
nečistoća iz vanjskoga okoliša, preporučuje se proširenje usisna kanala i izbor veličine vanjske
usisne rešetke kod koje brzina strujanja na rešetki ne prelazi 3 m/s. S unutarnje strane vanjske
rešetke obvezno se postavlja žičana mreža s otvorom oka 1 cm x 1 cm radi zaštite od ulaska ptica i
većih kukaca.
Stagnirajuće zone su dijelovi prostorije u kojima je brzina strujanja zraka gotovo 0.
Zona boravka obuhvaća prostor udaljen jedan metar od vanjskoga zida, vrata i prozora i pola
metra od pregradnih zidova, a visina joj odgovara visini standardne muške osobe (1,80 m).
Lokalni izvori toplinskih opterećenja su odlučujući za izbor tipa i položaja dobavnih distributera (istrujnih otvora),
koje treba smjestiti tako da se neutralizira nepoželjan konvektivni toplinski tok od koncentrirana izvora toplinskoga
opterećenja. Ako je izvor topline smješten unutar zone boravka, učinak zagrijavanja zraka može se spriječiti
usmjeravanjem hladna zraka prema izvoru topline ili smještajem odsisnih distributera u blizini izvora. Odsis u blizini
izvora topline je ekonomičniji za primjenu kod hlađenja, jer se toplina odvodi na izvoru umjesto da toplinski
opterećuje zrak klimatizirana prostora. U prostorima za koje je predviđeno korištenje pretežno u režimu hlađenja,
takav odsis najtoplijeg zraka iz prostora može efektivno smanjiti potrošnju energije.
Ako je opterećenje od rasvjete veliko (50 W/m2 i više) i ako su stropovi relativno visoki (iznad 4,5 m), dobavni
distributeri trebaju biti smješteni po mogućnosti ispod rasvjete. Ovakav pristup smanjuje potrebe za većim
protokom dobavna zraka. Zatvorena rasvjetna tijela su energetski povoljnija od izloženih rasvjetnih tijela, jer se veći
dio topline izmjenjuje zračenjem.
U prostorima s vrlo visokim stropovima, atrijima, krovnim prozorima ili velikim okomitim staklenim površinama i u
najvišim područjima iznad zone boravka, slojevita razdioba zraka može se iskoristiti kao mjera uštede energije
postavljanjem odsisnih otvora blizu zone boravka. Ako je izveden spušteni strop, treba održavati niski radni statički
tlak preko cijele površine stropa zbog mehaničke zaštite; uglavnom je najveći prihvatljivi pad tlaka od 5 do 7,5 Pa.
Načelno, smještaj odsisnih distributera ne utječe značajno na razdiobu zraka u zoni boravka, iako se pri tome treba
pridržavati osnovnih stručnih preporuka. Odsisne distributere treba smjestiti dovoljno daleko od dobavnih
distributera, tako da se smanji pojava „kratkoga spoja” sa strujom dobavna zraka. Ako se zrak dobavlja sa stropa,
odsis se može smjestiti između dobavnih distributera ili na udaljenom dijelu prostorije. U prostorijama s izraženom
okomitom slojevitom razdiobom zraka, poput računalnih centara, kinodvorana, kuhinja, kafića ili klubova, odsis
treba smjestiti blizu stropa radi odvođenja topla zraka, mirisa i dima.
Distributeri se dijele na tri glavne skupine:
• rešetke
• difuzori (anemostati, linijski difuzori)
• mlaznice
Konvekcijske struje proizvode npr. lokalni toplinski izvori.
Osnovna obilježja mlaza opisuju sljedeće veličine:
• domet mlaza: vodoravna ili okomita osna udaljenost od istrujna otvora do presjeka u kojem
brzina zraka u jezgri mlaza opada na neku određenu krajnju vrijednost, npr. 0,25 m/s (za
stropne linijske difuzore 0,5 m/s);
• udaljenost presjeka odvajanja mlaza: udaljenost od krajnjega uređaja do presjeka u kojem se
mlaz odvaja od stropa i počinje ponirati u prostor;
• dubina propadanja mlaza: okomita udaljenost od osi jezgre mlaza do kote do koje ponire donji
rub vodoravno usmjerena mlaza;
• kut širenja mlaza: kut što ga zatvaraju rubovi mlaza definirani nekom određenom graničnom
brzinom (npr. 0,25 m/s); uobičajena vrijednost kuta širenja slobodna izotermna mlaza iz
istrujna otvora kružna poprečna presjeka je oko 22° (20 do 24°), a za mlaz zraka iz linijskoga
istrujna otvora oko 33°;
• krajnja brzina mlaza: maksimalna brzina na kraju mlaza, 0,25; 0,50; 0,75 ili 1,00 m/s;
• karakteristična duljina prostora: udaljenost od istrujna otvora do najbližega graničnog zida u
(vodoravnom) smjeru strujanja mlaza
U neposrednoj blizini istrujna otvora nastaje tzv. područje razvoja mlaza. Kako napušta otvor, na
rubovima mlaza uslijed razlike u brzini u odnosu na okolni zrak razvija se slobodni sloj smičnih
naprezanja (engl. free shear layer), ili miješajući sloj. Intenzivna naprezanja stvaraju turbulencije
koje se postupno šire, vanjskim rubom neometano u prostor a unutrašnjim prodiru do osi mlaza.
Širenje sloja smičnih naprezanja prema osi mlaza oblikuje područje u kojem početna brzina
istrujavanja mlaza w0 ostaje nepromijenjena. Područje stalne brzine predstavlja jezgru mlaza, čiji
oblik (npr. stožasti ili klinasti) ovisi o vrsti samoga mlaza. S probojem sloja smičnih naprezanja do
osi, jezgra mlaza konačno nestane i započinje područje potpuno izobražena strujanja. Mlaz se
slobodno širi prostorom, pri čemu se kut širenja ne mijenja. Uzduž putanje mlaza, ukupna količina
zraka koji struji raste. Strujanje je turbulentnije, a početna kinetička energija mlaza s udaljenošću
od izvora postupno se smanjuje. Uslijed turbulencija i miješanja s okolnim zrakom, središnja
brzina mlaza opada.

Temperaturna razlika između dovodna i prostorna zraka proizvodi silu uzgona, koja utječe na
trajektoriju mlaza, mjesto njegova priljepljivanja ili odvajanja od stropa ili poda te na njegov
domet. Veličina uzdizanja ili poniranja mlaza, osim o temperaturnoj razlici, ovisi i o brzini
istrujavanja iz terminalna uređaja te o veličini i obliku njegova istrujna otvora.

Temperaturni i indukcijski omjeri – važno kod odabira istrujnih otvora

Tx = TV * T0
Tx = razlika temperature zraka na udaljenosti x i na izlazu iz distributera (mora biti manja od 1 K;
indukcija mora biti što veća – što bolje miješanje dovodna zraka s prostornim)
TV = omjer temperatura
T0 =razlika temperature zraka u prostoru i temperature dovodna zraka
Ako je istrujni otvor smješten u blizini zida ili stropa formira se površinski mlaz koji dalje struji prilijepljen uz tu čvrstu
stijenku. Površinski mlaz nastaje u sljedećim okolnostima:
• stropni (podni) istrujni otvor ispušta mlaz fluida uzduž stropa (poda),
• kut istrujavanja mlaza manji od 30° u odnosu na paralelnu čvrstu stijenku,
• istrujni otvor na zidu najviše 30 cm ispod stropa,
• podni istrujni otvor maksimalno 25 cm udaljen od okomita zida.

U normalnim okolnostima, mlaz koji struji određenom brzinom povlači za sobom okolni zrak. Ako se u njegovoj
blizini nalazi čvrsta stijenka indukcija je ograničena, pa mlaz povuče sav zrak uz tu stijenku. Kako mlaz istovremeno
sprječava dostrujavanje okolna i nadomjestak povučena zraka, uz stijenku se stvara sloj snižena tlaka. Viši tlak
okolna zraka povija mlaz prema stijenci, te on ostaje prilijepljen uz nju sve dok razlika tlakova postoji. Taj se
fenomen, prema inovatoru i pioniru aerodinamike Henriju Coandi, naziva Coandinim učinkom.
Slično kao kod slobodna, i kod površinskoga se mlaza u neposrednoj blizini istrujna otvora nalazi područje razvoja
mlaza. Uz samu čvrstu stijenku razvija se granični sloj, čija debljina raste u smjeru strujanja. Kako je brzina strujanja
mlaza veća od brzine strujanja okolna zraka, na slobodnome rubu mlaza istovremeno nastaje sloj smičnih
naprezanja. I on se postepeno širi. Ta dva sloja omeđuju područje jezgre, u kojem je osna brzina jednaka početnoj
brzini istrujavanja mlaza. Kako granični i sloj smičnih naprezanja rastu, tako se područje jezgre smanjuje, te potpuno
nestane kada se slojevi napokon spoje. Daljnje strujanje mlaza smatra se potpuno izobraženim. U području
izobražena strujanja, profili brzina na bilo kojoj udaljenosti od istrujna otvora međusobno su slični. U svakom
presjeku mlaza okomitom na smjer strujanja, brzina mlaza raste s odmakom od zida, od nule do maksimalne
vrijednosti na rubu granična sloja. Od ruba granična sloja nadalje, u sloju smičnih naprezanja, brzina mlaza pada, te
je na nekoj većoj udaljenosti od stijenke ponovno jednaka nuli.
Posljedica Coandina učinka jest povećanje dometa mlaza, te manje propadanje u odnosu na slobodni mlaz iste
početne brzine. Ti su učinci još izraženiji kod linearnih i izduljenih istrujnih otvora, koji imaju dugu dodirnu površinu s
paralelnom čvrstom stijenkom.
Diffusers are designed to entrain room air with high velocity supply air to induce room air
circulation.
Diffusers are important for maintaining a safe and comfortable indoor environment. They
promote proper mixing of the supply air with the room air. Generally, conditioned air is supplied
to the outlet at velocities higher and temperatures lower than those acceptable in the occupied
zone. Supply-air outlet diffusers slow and temper the supply air by entraining room air into the
primary air stream. The entrainment of secondary air results in a surface or Coanda effect.
The surface effect is caused by the primary air stream moving adjacent to a ceiling or wall,
creating a low pressure area adjacent to the surface, and causing the air stream to flow parallel to
the surface throughout the length of throw. This effect inhibits the horizontal drop of the cold,
primary air stream. Diffusers which result in larger areas of surface spread tend to have a larger
surface effect. The surface effect permits the temperature differentials between the primary and
secondary air to be large while still maintaining occupant comfort.

The general procedure for selecting and locating supply-air outlet devices can be summarized as
follows.
1. Calculate zone supply air flow rate from design load calculations.
2. Select type and quantity of room outlets by evaluating outlet air flow rate, outlet flow pattern,
and building structural characteristics.
3. Locate outlets to provide uniform room temperature through use of a uniform distribution
pattern with modifications due to high gain or loss parts of a zone, e.g., windows.
4. Select proper outlet size from manufacturer’s literature, based on outlet air flow, discharge
velocity and throw, distribution pattern, pressure loss and sound level requirements.
Diffusers are designed to entrain room air with high velocity supply air to induce room air
circulation.
Diffusers are important for maintaining a safe and comfortable indoor environment. They
promote proper mixing of the supply air with the room air. Generally, conditioned air is supplied
to the outlet at velocities higher and temperatures lower than those acceptable in the occupied
zone. Supply-air outlet diffusers slow and temper the supply air by entraining room air into the
primary air stream. The entrainment of secondary air results in a surface or Coanda effect.
The surface effect is caused by the primary air stream moving adjacent to a ceiling or wall,
creating a low pressure area adjacent to the surface, and causing the air stream to flow parallel to
the surface throughout the length of throw. This effect inhibits the horizontal drop of the cold,
primary air stream. Diffusers which result in larger areas of surface spread tend to have a larger
surface effect. The surface effect permits the temperature differentials between the primary and
secondary air to be large while still maintaining occupant comfort.

The general procedure for selecting and locating supply-air outlet devices can be summarized as
follows.
1. Calculate zone supply air flow rate from design load calculations.
2. Select type and quantity of room outlets by evaluating outlet air flow rate, outlet flow pattern,
and building structural characteristics.
3. Locate outlets to provide uniform room temperature through use of a uniform distribution
pattern with modifications due to high gain or loss parts of a zone, e.g., windows.
4. Select proper outlet size from manufacturer’s literature, based on outlet air flow, discharge
velocity and throw, distribution pattern, pressure loss and sound level requirements.
Diffusers are designed to entrain room air with high velocity supply air to induce room air
circulation.
Diffusers are important for maintaining a safe and comfortable indoor environment. They
promote proper mixing of the supply air with the room air. Generally, conditioned air is supplied
to the outlet at velocities higher and temperatures lower than those acceptable in the occupied
zone. Supply-air outlet diffusers slow and temper the supply air by entraining room air into the
primary air stream. The entrainment of secondary air results in a surface or Coanda effect.
The surface effect is caused by the primary air stream moving adjacent to a ceiling or wall,
creating a low pressure area adjacent to the surface, and causing the air stream to flow parallel to
the surface throughout the length of throw. This effect inhibits the horizontal drop of the cold,
primary air stream. Diffusers which result in larger areas of surface spread tend to have a larger
surface effect. The surface effect permits the temperature differentials between the primary and
secondary air to be large while still maintaining occupant comfort.

The general procedure for selecting and locating supply-air outlet devices can be summarized as
follows.
1. Calculate zone supply air flow rate from design load calculations.
2. Select type and quantity of room outlets by evaluating outlet air flow rate, outlet flow pattern,
and building structural characteristics.
3. Locate outlets to provide uniform room temperature through use of a uniform distribution
pattern with modifications due to high gain or loss parts of a zone, e.g., windows.
4. Select proper outlet size from manufacturer’s literature, based on outlet air flow, discharge
velocity and throw, distribution pattern, pressure loss, and sound level requirements.
ASHRAE razlikuje četiri tipa sustava razdiobe zraka: miješajući sustavi, potiskujući sustavi, lokalni
sustavi te sustavi jednosmjerna strujanja zraka. Sustavi jednosmjerna strujanja zraka prvenstveno
se koriste u tzv. čistim sobama kao što su operacijske dvorane, računalni centri i prostorije za
lakiranje i kao takvi nisu uobičajeni u poslovnim zgradama.
Miješajućom raspodjelom pripremljena zraka nastoji se postići što bolje miješanje primarna i
sekundarna zraka, kako bi se postigla ravnomjernost toplinskoga stanja i kvalitete zraka u
prostoru, kao i odgovarajuće brzine strujanja, dovoljno niske da se izbjegne osjećaj propuha. Kod
miješajuće raspodjele, pripremljeni zrak se dovodi u obliku turbulentnih mlazova, koji relativno
velikom brzinom istrujavaju iz zračnih terminalnih uređaja različita oblika, veličine i konstrukcije.
Mlaz odgovarajuće toplinski obrađena primarna zraka pri ulasku u prostor povlači sekundarni zrak
i miješa se s njime (ta se pojava naziva indukcijom, engl. entrainment), pri čemu se početna brzina
mlaza smanjuje a temperatura ujednačava s temperaturom prostorna zraka.

Prilikom istrujavanja iz terminalna uređaja, na rubovima mlaza dolazi do međudjelovanja s

prostornim zrakom ili s obližnjom čvrstom stijenkom, te nastaju turbulencije. Turbulencije se dalje
prenose duž prostora, a iako ih na tom putu prigušuju viskozna naprezanja uzrokovana
međudjelovanjem sa sporije gibajućim slojevima zraka, još su uvijek dovoljno intenzivne da mogu
uzrokovati neugodu. Stoga se miješajuća raspodjela dovodnoga zraka najčešće izvodi tako da se
koriste stropni terminalni uređaji. Odgovarajućim projektnim rješenjem, kod tih se uređaja uslijed
Coandina učinka postiže lijepljenje mlaza za strop, te on ostaje prilijepljen sve dok ne dođe do
nasuprotna zida koji ga skreće prema zoni boravka. Tako se veće brzine strujanja zraka zadržavaju
uz strop, a dobrim miješanjem primarna i sekundarna zraka podalje od dijelova prostora u kojem
se zadržavaju njegovi korisnici sprječava osjećaj propuha.
Podjela kanala prema obliku poprečna presjeka:
1) pravokutni – koriste se za većinu standardnih primjena u niskobrzinskim sustavima. Lagano se
sklapaju na mjestu montaže, ali su za velike poprečne presjeke kanala potrebna ojačanja,
odnosno ukrute
2) okrugli – pogodni za visokobrzinske sustave, jer ih karakterizira manji otpor strujanju zraka,
bolja krutost i čvrstoća, manja buka i minimalno propuštanje zraka (≤3%)
3) ovalni – oblik poprečna presjeka između pravokutna i okrugla, pa ovaj tip kanala posjeduje
prednosti i pravokutnih i okruglih kanala s manje jakih turbulencija zraka i manjim potrebnim
prostorom za montažu
4) fleksibilni - koriste se za povezivanje glavna kanala i distributera i trebaju biti što kraći, jer
izazivaju velik pad tlaka.
Materijali za izradu kanala moraju biti glatki iznutra sa što manjim koeficijentom trenja, jer to
izravno utječe na pad tlaka u kanalu i potrebnu snagu ventilatora. Osim toga moraju biti male
mase, jednostavni za proizvodnju i montažu, jednostavni za čišćenje, dugotrajni, nehigroskopni,
nezapaljivi te otporni na koroziju. Kanali se najčešće izrađuju od galvanizirana ili nehrđajućeg
čelika, aluminija (debljine lima 0,4 – 3,5 mm) i stakloplastike (debljine 25 – 38 mm). Za fleksibilne
cijevi koristi se višeslojna poliesterska folija ojačana spiralnom jezgrom od čelične žice ili
naboranim spiralnim trakama od aluminija i izolirana slojem staklene vune debljine 25 do 50 mm.
Vanjska površina fleksibilne cijevi obično je pokrivena aluminijskom folijom koja služi kao
mehanička zaštita i kao parna brana.

The most efficient aspect ratio is 1:1, requires the least amount of sheet metal per open flow
area. However, that is purely a theoretical situation. As another commenter stated, round duct is
the best for performance but requires a greater height per flow area when compared to
rectangular. A 1x1 m duct with 1 m2 of flow area is equivalent to a 1.13 m round duct so the
round duct requires 13 cm additional height. The physical constraints (height & width) determine
what is possible such that the duct fits into the allowable space and avoids all interferences. As a
general rule 2:1 or 3:1 is about the largest aspect ratio that should be considered. The other
consideration is duct sizing for friction loss and maintaining a relatively constant height and only
downsizing the width. This allows round branch ducts to be tapped off the rectangular main.
Brzine zraka u raznim dionicama kanala određuju se empirijski i s tim se vrijednostima
proračunava pad tlaka za kanal s najvećim otporom (najčešće je to najduži kanal). Orijentacijske
vrijednosti za izbor brzina navedene su u tablici. Kod odabira brzine mjerodavan je pad tlaka i
dozvoljena razina buke.
Umetanje gumenih brtvi u spojeve najkvalitetnije je, i najskuplje, rješenje smanjivanja
propuštanja kanala.
Iznad 1,5 mm debljne lima, nema ukrućenja po ravnoj strani kanala
Propuštanje kanala vrlo loše utječe na energetsku učinkovitost zračnih sustava klimatizacije.
Preporuka je da propuštanje ne prelazi 6 % protoka zraka, što za održavanje projektirana protoka
u praksi traži oko 15% veću snagu ventilatora. Kanalni razvod nije moguće potpuno zabrtviti, a
propuštanje se najčešće iskazuje preko protoka istjecanja zraka svedena na jedinicu površine
kanala pri nekom referentnom tlaku.
Smanjenje propusnosti zračnih kanala postiže se kvalitetnijom izvedbom spojeva, omatanjem
spojeva vanjskim trakama za brtvljenje ili ugradnjom gumenih brtvi u spojeve (najskuplje i
najkvalitetnije rješenje – standardno u skandinavskim zemljama).
Toplinska izolacija kanala postavlja se iz triju osnovnih razloga:
• smanjenje izmjene topline između kanala i okoliša uz eventualno sprječavanje kondenzacije
• zaštita od požara
• apsorpcija buke iz kanala.
Postavljanje toplinske izolacije uobičajeno je na vanjskoj površini kanala, a ako se slučajno izolacija
postavlja iznutra, tada predviđeni materijal treba biti pogodan za čišćenje standardnim načinima.
Ako kroz kanal struji hladni zrak za klimatizaciju, tada postoji mogućnost kondenzacije vlage iz
zraka na vanjskoj površini neizolirana kanala. U tome slučaju treba koristiti izolaciju s parnom
branom, koja sprječava prodor vlage unutar izolacijskoga materijala. Na tržištu se mogu pronaći i
gotovi predizolirani kanali. U praksi se obvezno izvodi toplinska izolacija usisnoga kanala vanjskoga
zraka do klima-komore i dobavna kanalna razvoda od klima-komore do prostora. Odsisni razvod
često ostaje neizoliran, što nije uvijek tehnički opravdano, pogotovo ako se odsisni zrak koristi za
povrat topline. Debljina izolacije ovisi o izolacijskom materijalu i najčešće iznosi od 20 mm na više.
Kod ravnih kanala za dovod zraka konstantna presjeka, s velikim brojem istrujnih otvora jednake
veličine, zrak ne mora ravnomjerno izlaziti iz svih otvora, već se pojedini protoci prema kraju
kanala mogu povećavati. Razlog tomu jest to što se iza istrujna otvora u glavnom kanalu smanjuje
brzina, pa se prema Bernoullijevu zakonu povećava statički tlak. Kada je taj tlak veći od pada tlaka
uslijed otpora strujanju, onda se statički tlak povećava prema kraju kanala, čime se povećava i
protok u ograncima.
U kanalima za odvod zraka s konstantnim presjekom, brzina u glavnom kanalu se povećava zbog
dotoka zraka iz ogranaka sa strane. Zbog toga i zbog pada tlaka uslijed trenja, smanjuje se statički
tlak u kanalu u smjeru strujanja.
Pri projektiranju i izvođenju kanala treba obratiti pažnju na velik broj čimbenika kako bi kanali
imali odgovarajuću funkciju u sustavu ventilacije.
Uslijed trenja i lokalnih gubitaka u kanalima dolazi do pada tlaka. Stoga se u sustav ugrađuje
ventilator koji kompenzira gubitke i tlači odnosno odsisava zrak iz zgrade. Karakteristike tlaka pri
strujanju zraka uzduž kanala s ventilatorom mogu se sažeti kako slijedi:
• u sustavima stalna protoka, strujanje zraka u kanalima smatra se kontinuiranim i stabilnim.
Kako je promjena statičkoga tlaka u sustavu kanala s ventilatorom mala u usporedbi s
atmosferskim tlakom, strujanje zraka također se smatra i nestlačivim
• u većini dionica, ukupni tlak struje zraka smanjuje se u smjeru strujanja (pad tlaka)
• ukupni tlak struje zraka može se lokalno iznimno povećati uslijed povećanja brzine strujanja do
koje dolazi zbog miješanja struja iz više ogranaka
• kada zrak struji kroz ventilator, ukupni i statički tlak povećaju se od minimalne (negativne)
vrijednosti na ulazu u ventilator do maksimalne (pozitivne) vrijednosti na izlazu iz ventilatora
• značajka tlaka između bilo koja dva presjeka kanala regulirana je promjenom ukupna tlaka puk
uslijed pada tlaka ΔpVAN između ta dva presjeka pri čemu vrijedi puk2 = puk1 − ΔpVAN.

Ukupni tlak u kanalu jednak je zbroju statičkog (tlak fluida na stjenku) i dinamičkog tlaka (nastaje
zbog strujanja zraka u kanalu).
Kanal pravokutna poprečna presjeka, hidrauličkoga promjera dh = 2ab / (a +b), ima jednak pad
tlaka kao i kanal kružna poprečna presjeka promjera dh pri istoj brzini strujanja fluida. Drugim
riječima, kroz pravokutni kanal struji više fluida nego kroz kružni kanal istoga hidrauličkog
promjera i za jednaku brzinu strujanja fluida.
Kanal pravokutna poprečna presjeka, ekvivalentna promjera dekv, ima jednak pad tlaka kao i kanal
kružna poprečna presjeka promjera dekv pri istom protoku fluida. Primjenom ekvivalenta
promjera lakše je odrediti potrebne dimenzije pravokutna kanala za određeni volumni protok
fluida pomoću odgovarajućih tablica ili dijagrama.
Za sustave niskotlačne klimatizacije najčešće se dimenzioniranje kanala provodi metodom
konstantne brzine, pri čemu se u pojedinoj dionici odabere konstantna brzina zraka prema
zahtjevima ugodnosti. Površine poprečna presjeka, odnosno dimenzije pojedine dionice kanala,
proračunaju se na osnovi odabrane brzine i zatim se zaokruže na standardnu veličinu prema
literaturi. Brzina se postupno smanjuje od klima-komore (5 do 8 m/s), prema krajevima kanalna
razvoda gdje su smješteni dobavni i odsisni distributeri (2 do 3,5 m/s). Podjela na dionice vrši se
prema kriteriju konstantne brzine strujanja, odnosno nova dionica započinje kada se promijeni
površina poprečna presjeka kanala za konstantan protok zraka ili kada se promijeni protok uslijed
odvajanja dijela struje u ogranke kanala.
Da bi se dobio određeni sustav izbora brzina, pojedini presjeci mogu se odrediti tako da pad tlaka
po metru duljine u najdužem dijelu kanalna razvoda ostane konstantan.
Za odgovarajuću razdiobu zraka unutar zgrade nije dovoljno samo ispravno dimenzionirati ukupni
protok, ventilator i zračne kanale. Vrlo je značajno ostvariti odgovarajući protok u svim dionicama
kanalna razvoda, prema projektu. Stoga se zračni kanali hidraulički balansiraju kako bi svi prostori
u zgradi dobili predviđenu količinu zraka.
Pad tlaka u kanalnom razvodu izravno je povezan s potrebnom snagom ventilatora. Smanjenje
pada tlaka postiže se odgovarajućim projektnim rješenjima uz smanjenje duljine razvoda, broja
koljena i ogranaka, pravilnim razmještajem i izborom distributera i dr.
Kod dvostruko veće brzine strujanja (dvostruko manji presjek kanala), pad tlaka poraste četiri
puta. Stoga je općenita preporuka da za potrebni protok zraka kanale ne treba pretjerano
smanjivati. Povišena brzina strujanja u kanalu može izazvati i primjetnu buku.
Za sustave niskotlačne klimatizacije najčešće se dimenzioniranje kanala provodi metodom
konstantne brzine, pri čemu se u pojedinoj dionici odabere konstantna brzina zraka prema
zahtjevima ugodnosti. Površine poprečna presjeka, odnosno dimenzije pojedine dionice kanala,
proračunaju se na osnovi odabrane brzine i zatim se zaokruže na standardnu veličinu prema
literaturi. Brzina se postupno smanjuje od klima-komore (5 do 8 m/s), prema krajevima kanalna
razvoda gdje su smješteni dobavni i odsisni distributeri (2 do 3,5 m/s). Podjela na dionice vrši se
prema kriteriju konstantne brzine strujanja, odnosno nova dionica započinje kada se promijeni
površina poprečna presjeka kanala za konstantan protok zraka ili kada se promijeni protok uslijed
odvajanja dijela struje u ogranke kanala.
Da bi se dobio određeni sustav izbora brzina, pojedini presjeci mogu se odrediti tako da pad tlaka
po metru duljine u najdužem dijelu kanalna razvoda ostane konstantan.
Za odgovarajuću razdiobu zraka unutar zgrade nije dovoljno samo ispravno dimenzionirati ukupni
protok, ventilator i zračne kanale. Vrlo je značajno ostvariti odgovarajući protok u svim dionicama
kanalna razvoda, prema projektu. Stoga se zračni kanali hidraulički balansiraju kako bi svi prostori
u zgradi dobili predviđenu količinu zraka.
Pad tlaka u kanalnom razvodu izravno je povezan s potrebnom snagom ventilatora. Smanjenje
pada tlaka postiže se odgovarajućim projektnim rješenjima uz smanjenje duljine razvoda, broja
koljena i ogranaka, pravilnim razmještajem i izborom distributera i dr.
Kod dvostruko veće brzine strujanja (dvostruko manji presjek kanala), pad tlaka poraste četiri
puta. Stoga je općenita preporuka da za potrebni protok zraka kanale ne treba pretjerano
smanjivati. Povišena brzina strujanja u kanalu može izazvati i primjetnu buku.
Za sustave niskotlačne klimatizacije najčešće se dimenzioniranje kanala provodi metodom
konstantne brzine, pri čemu se u pojedinoj dionici odabere konstantna brzina zraka prema
zahtjevima ugodnosti. Površine poprečna presjeka, odnosno dimenzije pojedine dionice kanala,
proračunaju se na osnovi odabrane brzine i zatim se zaokruže na standardnu veličinu prema
literaturi. Brzina se postupno smanjuje od klima-komore (5 do 8 m/s), prema krajevima kanalna
razvoda gdje su smješteni dobavni i odsisni distributeri (2 do 3,5 m/s). Podjela na dionice vrši se
prema kriteriju konstantne brzine strujanja, odnosno nova dionica započinje kada se promijeni
površina poprečna presjeka kanala za konstantan protok zraka ili kada se promijeni protok uslijed
odvajanja dijela struje u ogranke kanala.
Da bi se dobio određeni sustav izbora brzina, pojedini presjeci mogu se odrediti tako da pad tlaka
po metru duljine u najdužem dijelu kanalna razvoda ostane konstantan.
Za odgovarajuću razdiobu zraka unutar zgrade nije dovoljno samo ispravno dimenzionirati ukupni
protok, ventilator i zračne kanale. Vrlo je značajno ostvariti odgovarajući protok u svim dionicama
kanalna razvoda, prema projektu. Stoga se zračni kanali hidraulički balansiraju kako bi svi prostori
u zgradi dobili predviđenu količinu zraka.
Pad tlaka u kanalnom razvodu izravno je povezan s potrebnom snagom ventilatora. Smanjenje
pada tlaka postiže se odgovarajućim projektnim rješenjima uz smanjenje duljine razvoda, broja
koljena i ogranaka, pravilnim razmještajem i izborom distributera i dr.
Kod dvostruko veće brzine strujanja (dvostruko manji presjek kanala), pad tlaka poraste četiri
puta. Stoga je općenita preporuka da za potrebni protok zraka kanale ne treba pretjerano
smanjivati. Povišena brzina strujanja u kanalu može izazvati i primjetnu buku.
Regulatori volumna protoka moraju održavati zadanu vrijednost volumna protoka konstantnom za
dovodni i odvodni zrak neovisno o promjeni tlaka u kanalu. Regulatori konstantna protoka mogu
biti različite konstrukcije ovisno o tome vrše li regulaciju u funkciji jedne, fiksno zadane
vrijednosti, s prebacivanjem između dviju zadanih vrijednosti (Vmin i Vmax), ili s promjenjivim
zadanim vrijednostima za sustave s promjenjivim protokom.
Pri prolazu tlačnih i odsisnih kanala kroz požarne sektore, često je nužna ugradnja protupožarne
zaklopke, čije dimenzije priključka odgovaraju dimenzijama kanala.