Zecharia Sitchin – Posljednji dani

Kada su Anunnakiji, predvođeni Eaom/Enkijem, prvi pur došli na

Zemlju
zbog zlata koje im je trebalo da zaštite ugroženu atmosferu svog
planeta,
zlato su namjeravali izvući iz Perzijskog zaljeva. Kada im ro nije
pošlo za
rukom, prešli su na rudarske operacije u jugoistočnoj Africi te
taljenje i rafiniranje zlata u E.DIN-u, budućem Sumeru.
Broj na Zemlji im se povećao na šesto, a tu je bilo i tri stotine
Igigija koji su opsluživali nebesku letjelicu koja je Zemlju
povezivala s usputnom planetarnom postajom na Marsu, iz koje
se
lakše mogla lansirati svemirska letjelica za daleka putovanja
kojom su odlazili
do Nibirua. Došao je Enlil, Enkijev polubrar i suparnik za
nasljeđivanje, te
je postavljen za vrhovnog zapovjednika. Kad su se Anunnakiji
koji su crnčili
u rudnicima pobunili, Enki je predložio da se proizvede
"Primitivni radnik",
što je učinjeno genetskim usavršavanjem postojećeg hominida.
A zatim su
Anunnakiji počeli "općiti s ljudskim kćerima pa su im one rađale
djecu" (Postanak
6), te su Enki i Marduk prekršili tabu. Kada je došao potop,
razjareni
Enlil je rekao: "Neka ljudi nestanu," jer "velika je čovjekova
pokvarenosr na
Zemlji". Međutim Enki je preko Noe osujetio Enlilov plan. Ljudi su
preživjeli,
namnožili se i s vremenom im je dana civilizacija.
Potop koji je poharao Zemlju poplavio je rudnike u Africi, no
otkrio
je glavnu zlatnu žilu u južnoameričkim Andama, omogućivši
Anunnakijima
da lakše i brže, i bez porrebe za taljenjem i rafiniranjem, dođu do
više
zlara budući da naplavinsko zlaro — čisre grumene zlata saprane
s planina
— neba samo isprati iz pijeska i pokupiti. Potop je omogućio i
smanjenje
broja Anunnakija potrebnih na Zemlji. Za trajanja svog
državničkog posjera
Zemlji oko 4000. g. pr. n. e. Anu i Antu posjetili su poslijepotopnu
zemlju zlata na jezeru Titicaca.
Posjet im je poslužio kao prilika da počnu smanjivati broj
Nibiruanaca
na Zemlji, a ujedno su porvrdili mirovne sporazume između
suparničke po-
lubraće i njihovih zaraćenih klanova. Međutim, iako su Enlil i Enki
prihvatili
teritorijalnu podjelu, Enkijev sin Marduk nikada se nije odrekao
borbe
za vrhovnu vlasr koja je uključivala kontrolu nad srarim mjestima
povezanim
sa svemirom. Tada su Enlilovci/Enliliti počeli pripremati
alternativnu
svemirsku luku u Južnoj Americi. Kada je 2024. g. pr. n. e.
pretpotopna
svemirska luka razorena nuklearnim oružjem, instalacije u Južnoj
Americi
bile su jedine koja su ostale potpuno u enlilovskim/enlilitskim
rukama.
I tako, kada je frustrirano i zgadeno anunnakijsko vodstvo
odlučilo da
je vrijeme da odu, neki su za odlazak iskoristili Mjesto za
slijetanje. Drugi
su, možda s posljednjim velikim transportom zlata, morali
upotrijebiti instalacije
u Južnoj Americi, blizu mjesra gdje su tijekom posjera tom
području
boravili Anu i Anru.
Kao što je ranije spomenuro, to mjesto — danas poznato kao
Puma-
Punku — nalazi se nedaleko od sada smanjenog jezera Titicaca
(koje dijele
Peru i Bolivija), međutim tada je bilo na južnoj obali jezera,
zajedno s instalacijama pomorske luke. Njegove glavne ruševine
sasroje se od reda od čeriri ruševne građevine, od kojih je svaka
izrađena od jedne divovske izdubljene stijene (slika 104). Svaki
takav izdubljeni sustav komora iznurra je bio u potpunosti
obložen zlamim pločama koje su bile pričvršćene zlatnim
zakovicama — kada su došli u šesnaestom stoljeću, to
nevjerojatno blago odnijeli su Španjolci.
Ostaje tajna kako su te komore bile tako precizno izdubljene u
kamenu i kako su četiri goleme stijene dopremljene na to mjesto.
Taj lokalitet krije još jednu tajnu. Arheološki pronalasci na tom
mjestu uključivali su ogroman broj neobičnih kamenih blokova
koji su
bili precizno izrezani, ižlijebljeni i isklesani s preciznim kutovima;
neki od
njih su prikazani na slici 105. Čovjeku ne treba diploma iz
strojarstva da
shvati da je to kamenje rezao, bušio i klesao netko s
nevjerojatnim tehnološkim
sposobnostima i sofisticiranom opremom. Doista, čovjek bi
posumnjao
može li se kamenje danas tako oblikovati. Zagonetku usložnjava
tajnovita svrha kojoj su ra tehnološka čuda služila; ta svrha
morala je biti
vrlo sofisticirana. Ako su trebali služiti kao kalupi za lijevanje
složenog
oruđa, kakvo — i čije — je to oruđe bilo?
Razumljivo, čovjeku padaju na pamet samo Anunnakiji kao oni
koji
su mogli posjedovati tehnologiju za izradu tih "kalupa" te
upotrebljavati
njih ili njihove proizvode. Glavna anunnakijska ispostava bila je
smještena
nekoliko kilometara u unutrašnjosti, na lokalitetu koji je sada
poznat
kao Tiwanaku (ranije se pisalo Tihuanacu) a nalazi se u Boliviji.
Jedan
od prvih europskih istraživača koji su u modernom vremenu došli
na
to mjesto bio je George Squier, koji ga je u svojoj knjizi Peru
Illustrated
opisao kao "Baalbek Novog svijeta", ni ne znajući koliko je ta
usporedba
blizu istine.
Sljedeći veliki suvremeni istraživač Tiwanakua Arthur Posnansky
(Tihuanacu — Kolijevka američkog čovjeka), došao je do
zapanjujućeg
zaključka o starosti tog lokaliteta. Glavne nadzemne građevine u
Tiwanakuu
(ima i mnogo podzemnih) uključuju Akapanu, umjetno brdo
ispresijecano kanalima, vodovima i ustavama o čijoj se svrsi
raspravlja
u Izgubljenim kraljevstvima. Turistički favorit je nadsvodeni
prolaz zvan
Vrata Sunca, istaknuta građevina koja je također, preciznošću
sličnom
onoj iz Puma-Punkua, izrezana iz jednog komada stijene.
Najvjerojatnije
su imala neku astronomsku svrhu, a nedvojbeno kalendarsku,
kao što
pokazuju na njima izrezbarene slike. Tim rezbarijama dominira
veća slika
boga Virakoče koji u ruci drži munju, što jasno oponaša
bliskoistočnog
Adada/Tešuba (slika 106). Doista, u Izgubljenim kraljevstvima
obrazložio
sam da je Virakoča bio Adad/Tešub.
Vrata Sunca postavljena su tako da zajedno s trećom istaknutom
građevinom
u Tiwanakuu, onom zvanom Kalasasaya, oblikuju jedinicu za
256
KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE
astronomska opažanja. Kalasasaya je velika pravokutna
građevina u čijoj
sredini je uleknuto dvorište, a okružuju je uspravni kameni
stupovi. Posnanskyjevu
pretpostavku daje Kalasasaya imala funkciju opservatorija
potvrdili
su kasniji istraživači; njegov zaključak, zasnovan na
arheoastronomskim naputcima
sira Normana Lockyera, da astronomska usklađenost Kaiasasaye
potvrđuje da je izgrađena tisućama godina prije civilizacije Inka
bio je tako
nevjerojatan da su njemačke astronomske ustanove poslale
znanstvene timove
da to provjere. Njihov izvještaj i kasnije dodatne provjere
(konkretno,
objavljene U znanstvenom časopis Baesseler Archiv, broj 14)
pokazale su da
se Kalasasayina orijentacija nedvojbeno poklapala s
nakrivljenošću Zemlje
ili 10.000. g. pr. n. e. ili 4.000. g. pr. n. e.
Meni odgovara, kao što sam napisao u Izgubljenim
kraljevstvima, bilo
koji od ta dva datuma — raniji datum, nedugo nakon potopa,
kada su
tamo počele operacije vađenja zlata, ili kasniji, kada je Anu
posjetio Zemlju.
Oba se datuma poklapaju s aktivnostima Anunnakija na tom
mjestu,
a dokaza o prisutnosti enlilitskih/enlijanskih bogova na tom
lokalitetu ima
na sve strane.
257
Arheološka, geološka i mineraloška istraživanja provedena na
lokalitetu
i na širem području oko njega porvrdila su da je Tiwanaku služio i
kao
metalurško središre. Na temelju različitih pronalazaka i slika na
Vrarima
Sunca (slika 107a) te na osnovi sličnosti s prikazima na
drevnim hetitskim
lokalitetima u Turskoj (slika 107b), sugerirao sam da je
operacije vađenja
zlata (i kositra!) nadzirao Iškur/Adad, Enlilov najmlađi sin.
Njegovo
područje u Srarom svijeru bila je Anarolija u kojoj su ga Hetiti
obožavali
kao Tešuba, "boga vremena" čiji simbol je bila rašljasta munja.
Takav golemi
simbol, tajansrveno urezan na obronku planine (slika 108),
može se
iz zraka ili s oceana vidjeri u zaljevu Paracas u Peruu, prirodnoj
luci ispod
Tivvanakua. Simbol nadimka Kandelabra dugačak je 125 i širok
72 merra,
a njegove crre, koje su široke 1,5 do 4,5 metara, urezane su u
tvrde stijene
do dubine od oko pola merra. I nirko ne zna tko ga napravio i
kako — osim
ako to sam Adad nije želio objaviti svoju prisutnost.
258
KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE
U unutrašnjosti sjeverno od zaljeva, u pustinji između rijeka
Ingenio
i Nazca, istraživači su pronašli jednu od najtajnovitijih zagonetki
drevnih
vremena, takozvane linije iz Nazce. Golemo područje (otprilike
petsto četvornih
kilometara!) koje se od pampe proteže prema krševitim planina
na
istoku, kao da je "netko" upotrijebio kao platno i nacrtao na
njemu mnošrvo
slika — neki ih nazivaju "najvećim umjetninama na svijetu".
Crteži su
toliko veliki da gledani s tla nemaju nikakvog smisla. Međutim,
promarra
li ih se iz zraka jasno prikazuju poznate i imaginarne životinje i
ptice
(slika 109). Izrađeni su uklanjanjem površinskog sloja tla
debelog desetak
259
centimetara i načinjeni unikurzalnom Linijom — neprekinutom
linijom
koja zavija i krivuda a da ne prelazi preko same sebe. Svatko tko
leti iznad
područja (turistima su ondje na raspolaganju mali zrakoplovi)
bez iznimke
dolazi do zaključka da je "netko" tko je bio u zraku koristio
poseban uređaj
i crtao po tlu ispod sebe.
Od neposredne važnosti za temu odlaska je, međutim, jedna
druga,
još zagonetnija značajka Linija iz Nazce —same "linije" koje
izgledaju
kao široka uzletišta (slika 110). Ti besprijekorno pravilni,
ravni potezi
— ponekad uski, ponekad široki, ponekad kratki, ponekad dugi —
idu
ravno preko brda i dolina, bez obzira na konfiguraciju terena. Ima
oko sedamsto
četrdeset ravnih "linija", ponekad spojenih s trokutastim
"trapezoidima"
(slika 111). Cesto se međusobno presijecaju bez ikakve
pravilnosti,
a ponekad prelaze preko crteža životinja i tako otkrivaju da su
napravljene
u različitim vremenima.
SLIKA no
260
KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE
Različiti pokušaji rješavanja misterija linija, uključujući pokušaje
pokojne
Marie Reiche, kojoj je to bio cjeloživotni projekt, uvijek su bili
neuspješni
kada se objašnjenje tražilo u okvirima pretpostavke da su "to
učinili
peruanski Indijanci" — narod "kulture Nazca" ili narod "civilizacije
Paracas".
Istraživanja (uključujući neka koje je provelo društvo National
Geographic)
koja su nastojala utvrditi astronomsku orijentaciju linija —
usklađenosti
sa solistici)ima, ekvinocijima, ovom ili onom zvijezdom —
također
nisu nikuda dovela. Za one koji isključuju rješenje "astronauta iz
davnina"
ta enigma ostaje nerješiva.
Iako šire linije izgledaju kao aerodromske piste s kojih pri
uzlijetanju
(ili slijetanju) ridaju zrakoplovi, ovdje se ne radi o tome zato što
"linije"
nisu horizontalno ravne — prolaze ravno preko neravnih terena,
ne obazirući
se na brda, kotline i gudure. Naime, umjesto da je njihova svrha
bila
261
omogućiti uzlijetanje, čini se da su one rezultat uzlijetanja
letjelice koja je
prilikom uzlijetanja na tlu pod sobom ostavila "linije" što ih je
napravio
ispuh njezinog motora. Kao što pokazuje kombinacija sumerskih
piktograma
DIN i GIR (čitaj DIN.GIR; slika 112) koja je označavala svemirske
bogove, anunnakijske "nebeske odaje" doista su imale takve
ispuhe.
Osobno smatram da je to rješenje zagonetke "linija iz
Nazce": Nazca
je bila posljednja anunnakijska svemirska luka. Koristili su
je nakon što je
ona na Sinaju uništena, a zatim su je upotrijebili za konačni
odlazak.
Ne postoje zapisi s izvještajima očevidaca o letjelicama i
letovima u
Nazci; postoje, kao što smo pokazali, tekstovi iz Harana i
Babilona o letovima
koji su nesumnjivo koristili Mjesto slijetanja u Libanonu. Medu
izvještajima očevidaca o tim odlaznim letovima i anunnakijskoj
letjelici je i
svjedočanstvo proroka Ezekijela te zapisi Adde-Guppi i
Nabunaida.
Nameće nam se neizbježan zaključak da su od barem
610. g. pr. n. e.
do otprilike 560. g. pr. n. e. bogovi sustavno napuštali
planet Zemlju.
Kamo su otišli nakon što su poletjeli sa Zemlje? To je, naravno,
moralo
biti mjesto s kojega se Sin mogao relativno brzo vratiti jednom
kada se pre-
262
KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE
domislio. To je mjesto bila dobra, stara usputna postaja na Marsu
s koje
su brodovi za daleka putovanja jurili da presretnu Nibiru u
njegovoj
orbiti i na nj slete.
Kao što je detaljno opisano u Dvanaestom planetu, sumersko
znanje
o našem Sunčevom sustavu obuhvaćalo je i navode o
anunnakijskom korištenju
Marsa kao usputne postaje. To pokazuje izuzetna slika na 4.500
godina starom cilindričnom pečatu koji se danas nalazi u muzeju
Hermitage
u St. Petersburgu u Rusiji (slika 113). Slika prikazuje astronauta
na
Marsu (šestom planetu) koji komunicira s astronautom na Zemlji
(sedmi
planet, brojeći izvana prema unutra), a u svemiru između njih je
svemirska
letjelica. Koristeći se, u usporedbi sa Zemljom, manjom
gravitacijom
na Marsu, Anunnakiji su vidjeli da im je lakše i logičnije najprije
sebe i
svoje terete u šatl-letjelici transportirati od Zemlje do Marsa i
onda tamo
prijeći za put do Nibirua (i obrnuro).
Godine 1976. kada je sve spomenuto izneseno u knjizi Dvanaesti
planet
Mars se još uvijek smatralo neprijateljskim planetom bez zraka,
vode i života,
a rvrdnju da je ramo nekoć postojala svemirska baza srručni je
establišment
smatrao ekstremnijom čak i od ideje o "drevnim astronautima".
Godine 1990.
kada je objavljena Revizija postanka već je bilo dovoljno NASA-
inih vlastitih
pronalazaka i fotografija s Marsa da popune cijelo jedno
poglavlje pod naslo-
263
vom "Svemirska baza na Marsu". Dokazi su pokazali da je na
Marsu nekada
bilo vode i uključivali su fotografije građevina sa zidovima, cesta,
kompleksa u
obliku kotača (na slici 114 samo su dvije takve fotografije) — i
glasovitog lica
s Marsa (slika 115).
264
KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE
265
I Sjedinjene Države i Sovjerski Savez (sada Rusija) uložili su
velike
napore da dodu na Mars i istraže ga lerjelicama bez posade. Za
razliku od
drugih svemirskih poduhvara, misije na Mars — od tada je u
njima počela
sudjelovati i Europska unija — imale su neuobičajenu,
uznemirujuću i
zagonetno visoku sropu neuspjeha, uključujući zbunjujuće,
neobjašnjene
nesranke svemirskih letjelica. Međutim, uslijed ustrajnih
nastojanja u posljednja
dva desetljeća dovoljno je američkih, sovjetskih i europskih
svemirskih
letjelica bez posade uspjelo doći na Mars i istraživati ga tako da
su
sada znanstveni časopisi — onih istih "nevjernih Toma" iz 1970-
ih — puni
izvještaja, studija i fotografija koji govore o rome da je Mars
nekada imao
priličnu veliku atmosferu, re da i dandanas ima ranki armosferski
omorač;
da je nekoć imao rijeke, jezera i oceane re da na njemu i dalje
ima vode, na
nekim mjestima neposredno ispod površine, a u nekim
slučajevima čak i
vidljive u obliku malih smrznutih jezera, kao šro se vidi iz kolaža
novinskih
naslova na (slici 116). Godine 2005. NASA-ini marsovski roveri1
poslali
su na Zemlju kemijske i forografske dokaze koji potkrjepljuju te
zaključke.
Zajedno s nekima od njihovih izvanrednih forografija na kojima
se vide
ostaci građevina, na primjer zid prekriven pijeskom s jasno
vidljivim pravim
kutovima (slici 117), trebali bi ovdje biti dostatni za sljedeći
zaključak:
266
KADA SU BOGOVI OTIŠLI SA ZEMLJE
Mars je mogao služiti i služio je kao anunnakijska
usputna svemirska
postaja.
Bilo je to prvo obližnje odredište bogova koji su odlazili, kao što
je
porvrdio relativno brz Sinov povratak. Tko je još otišao, tko je
ostao, tko
se mogao vratiti?
Iznenađujuće je da neki od odgovora na ta pitanja
također dolaze
s Marsa.

Četrnaesto poglavlje
POSLJEDNJIDANI
Sjećanja čovječanstva na prijelomne događaje iz svoje prošlosti
— za većinu
povjesničara to su "legende" ili "mitovi"— uključuju i priče koje
su bile dio kulrurnog ili vjerskog naslijeđa naroda širom svijeta te
se stoga
smatraju "univerzalnima". Toj kategoriji pripadaju priče o prvom
ljudskom
paru, potopu ili o bogovima koji su došli s nebesa, ali i priče o
povratku
bogova natrag na nebesa.
Nas posebno zanimaju kolektivna sjećanja naroda iz zemalja u
kojima
su se ti odlasci konkretno dogodili. Već smo obradili dokaze s
drevnog Bliskog isroka; oni dolaze i iz Amerike, re obuhvaćaju
kako
enlilitske tako i enkiitske bogove.
U Južnoj Americi dominantno se božanstvo zvalo Virakoča
("Stvoritelj
svega"). Indijanci Aymara s Anda za njega su rekli da mu je
prebivalište u Tivvanakuu,
te da je prvim dvama parovima brat-sestra dao zlatnu palicu
kojom su
trebali pronaći pravo mjesto za utemeljenje Cuzca (kasnije
prijestolnice Inka),
mjesto za opservatorij Machu Picchu i druga sveta mjesta. Nakon
što je sve
to učinio, otišao je. Veliki plan, koji je oponašao kvadratni zigurar
s uglovima
usmjerenima prema glavnim stranama svijeta, zatim je označio
smjer njegovog
konačnog odlaska (slika 118). Boga Tivvanakua identificirali
smo kao lešuba/
Adada iz hetitsko/sumerskog panteona, Enlilovog najmlađeg
sina.

U Srednjoj Americi darovatelj civilizacije bio je "Krilata zmija"

Qtietzalcoatl.
Urvrdili smo da je to bio Enkijev sin Toth iz egipatskog panteona
(Ningišzida za Sumerane), re da je on 3113. g. pr. n. e. u Srednju
Ameriku
doveo svoje afričke sljedbenike i tamo uspostavio civilizaciju.
Premda vrijeme
njegova odlaska nije navedeno, ono se moralo podudarati s
odlaskom
njegovih afričkih štićenika Olmeka i istovremenim ustankom
domorodačkih
Maja — oko 600. ili 500. g. pr. n. e. Dominantna legenda u
Srednjoj
Americi njegovo je obećanje, dano na odlasku, da će se vratiti —
na obljetnicu
svog tajnog broja 52.
I tako je, otprilike sredinom prvog stoljeća pr. n. e., u jednom
dijelu
svijeta za drugim čovječanstvo ostalo bez svojih dugoštovanih
bogova.
Uskoro je čovječanstvo počelo zaokupljati pitanje (koje su
postavili i moji
čitatelji): Hoće liše vratiti?
Poput obitelji koju iznenada napusti otac, čovječanstvo je
počelo
gajiti nadu u povratak. Zatim je, poput djeteta koje treba
pomoć,
269

pokušalo pronaći spasitelja. Proroci su obećali da će se to

sigurno
dogoditi — kada dođu .
Na vrhuncu njihove prisutnosti Anunnakija je na Zemlji bilo
šesto, uz
tristo Igigija stacioniranih na Marsu. Nakon poropa njihov je broj
počeo
opadari, posebno nakon Anuova posjera oko 4.000. g. pr. n. e.
Kako su
tisućljeća prolazila, na Zemlji je ostalo malo bogova iz ranih
sumerskih tekstova
ili dugih Popisa bogova. Većina ih se vrarila na svoj matični
planet, no
neki su — usprkos njihove uobičajene "besmrrnosti" — umrli na
Zemlji.
Spomenimo poražene Zua i Setha, raskomadanog Ozirisa,
Dumuzija koji
se uropio, te Bau koja se razboljela od nuklearne radijacije.
Iznimna vremena kada su bogovi živjeli u svetim četvrtima
ljudskih
gradova, kada je faraon rvrdio da se bog s njime vozi u njegovim
kolima
i kada se asirski kralj hvalisao da ima pomoć s nebesa bila su
svršena. Već
u danima proroka Jeremije (626. - 586. g. pr. n. e.) narode oko
Judeje
ismijavalo se što ne štuju "živućeg boga" nego kumire koje su
zanatlije
izradili od kamena, drveta ili metala — bogove koje se moralo
prenositi,
jer nisu mogli hodati.
Nakon što je došlo do konačnog odlaska, tko je od velikih
anunnakijskih
bogova ostao na Zemlji? Ako sudimo po tome tko se od njih
spominje
u tekstovima i zapisima iz narednog perioda možemo biri sigurni
samo za
Marduka i Nabua od enkiita; a od enlilita za Nannara/Sina,
njegovu suprugu
Ningal/Nikkal i njegovog pomoćnika Nuskua, a vjerojatno je
ostala
i Ištar. Na svakoj strani velike vjerske podjele sada je bio samo
jedan sam
Vrhovni bog nebesa i zemlje; Marduk za enkiite i Nannar/Sin za
enlilite.
Priča o posljednjem kralju Babilonije odražavala je te nove
okolnosti.
Izabrao ga je Sin u svom središtu kidta Haranu, međutim on je
tražio
pristanak i blagoslov Marduka u Babilonu, kao i nebesku
porvrdu u vidu
pojave Mardukovog planeta; povrh toga, njegovo ime je bilo
Nabu-Naid.
Ta božanska suvladavina možda je bila pokušaj dualnog
monoteizma (da se
rako izrazim); no njezina nenamjerna posljedica bio je
začetak Islama.
Povijesni zapisi pokazuju da s rakvim stanjem srvari nisu bili
zadovoljni
ni bogovi ni ljudi. Sin, čiji je hram u Haranu bio obnovljen, rražio
je
da se nanovo izgradi i njegov veliki hram-zigurat u Uru te
postane središre
obožavanja; a u Babilonu su Mardukovi svećenici bili ozlojeđeni.
Na pločici koja se sada nalazi u Brirish Museumu zapisan je tekst
koji
su stručnjaci naslovili Nabunaid i svećenstvo Babilona. Tekst
sadrži popis
optužbi babilonskih svećenika protiv Nabunaida. Optužbe su se
prorezale
od građanskih stvari ("on ne razglašava zakon i red"), preko
zanemarivanja
gospodarsrva ("poljoprivrednici su propali", "trgovačke cesre su
blokirane")
i manjka javne sigurnosti ("plemiće se ubija") do najozbiljnijih
opružbi
— sverogrđa:
Napravio je kumir boga kojeg nitko u zemlji prije nije vidio.
Stavio ga je u hram, podigao na pijedestal,
Zazvao ga po imenu Nannar, ukrasio ga lazurom,
Okrunio ga je tijarom u obliku pomračenog mjeseca,
Za ruku mu stavio demona.
Bila je ro, nasravljale su se opružbe, čudna statua božanstva,
nikad
prije viđena, "s kosom koja je sezala do pijedestala". Bila je tako
neobična i
nedolična, napisali su svećenici, "daje čak ni Enki i Ninmah (koji
su, pokušavajući
stvoriti čovjeka, bili stvorili čudnovate nemani nalik himeri) "nisu
mogli pojmiti". Bila je tako čudna da joj "čak ni učeni Adapa" —
ikona
najvišeg ljudskog znanja — "nije mogao naći ime". Da srvari
budu gore,
kao njegovi čuvari bile su oblikovane dvije neobične zvijeri —
jedna je bio
"demon potopa", a druga divlji bik. Zatim je kralj uzeo to sramno
djelo
i stavio ga u Mardukov hram Esagil. Još je uvredljivija bila
Nabunaidova
objava da se festival Akitu, tijekom kojeg su se ponovno
uprizorivali Mardukova
"smrr", uskrsnuće, izgnansrvo i konačna pobjeda, od tada pa na
dalje više neće slaviti.
Objavljujući da je Nabunaidov "bog zaštitnik postao neprijareljski
nastrojen
prema njemu" re da je "bivši miljenik među bogovima sada
osuđen
270 271

na nesreću", babilonski su svećenici prisilili Nabunaida da

napusti Babilon
i ode u izgnanstvo "u daleku regiju". Povijesna je činjenica da je
Nabunaid
doista otišao iz Babilona te za vladara imenovao svog sina Bal-
Taz-Ura
— Baltazara iz biblijske Knjige Danijelove.
"Udaljena regija" u koju je Nabunaid otišao u samoizgnanstvo
bila
je Arabija. Kao što potvrđuju mnogi zapisi, u njegovoj sviti bili su
Zidovi
iz redova judejskih izgnanika u haranskoj regiji. Njegovo glavno
sjedište
nalazilo se u mjestu zvanom Teima, stjecištu karavana na
sjeverozapadu
sadašnje Saudijske Arabije koje se nekoliko puta spominje u
Bibliji. (U
nedavnim iskapanjima na tom području pronađene su klinastim
pismom
ispisane pločice koje svjedoče o Nabunaidovom boravku.) Za
svoje sljedbenike
utemeljio je šest drugih naselja; pet od tih gradova su —
tisućama
godina kasnije — arapski pisci naveli kao židovske gradove.
Jedan od njih
bio je Medina, grad u kojem je Muhamed utemeljio!
osnovao Islam.
"Židovski aspekt " u Nabunaidovoj priči dodatno je pojačan
činjenicom
da se u jednom odlomku svitaka s Mrtvog mora (pronađenih u
Kumranu
na obali Mrtvog mora) spominje Nabunaid i navodi da je u Teimi
patio od "neugodne kožne bolesti" koja je izliječena tek nakon
što mu je
"Židov rekao da oda počast najvišem Bogu". Sve je to potaklo
spekulacije
da je Nabunaid razmišljao o monoteizmu; međutim njemu najviši
bog nije
bio judejski Jahve nego njegov dobročinitelj Nannar/Sin, bog
Mjeseca, čiji
je simbol polumjeseca preuzeo Islam. Praktički je sigurno da
Islam vuče
korijene od Nabunaidovog boravka u Arabiji.
U mezopotamskim zapisima nakon Nabunaidovog vremena više
se ne
govori o tome gdje se nalazi Sin. Tekstovi pronađeni u Ugaritu,
"kanaanskom"
lokalitetu na Sredozemnoj obali u Siriji koji se sada naziva Ras
Shamra, opisuju da se bog Mjeseca, zajedno sa suprugom,
odmarao u jednoj
oazi na stjecištu dviju voda, "blizu raspukline dvaju mora".
Nakon što
sam se dugo pitao zašto je Sinajski poluotok nazvan u čast Sina,
a njegovo
glavno središnje raskrižje u čast njegove supruge Nikkal (to
mjesto se na
arapskom i dalje zove Nakhl), došao sam do zaključka da se
ostarjeli par
povukao negdje na obale Crvenog mora i zaljeva Eilat.
272

U ugaritskim tekstovima bog Mjeseca naziva se EL —

jednostavno
"Bog," preteča islamskog Alaha, a njegov simbol
polumjesec nalazi se
na vrhu svake džamije. Nadalje, prema tradiciji uz
džamije se i dandanas
grade minareti koji oponašaju višestupanjske rakete
spremne za
lansiranje, (slika 119)
Posljednje poglavlje sage o Nabunaidu povezano je s pojavom
Perzijanaca
na svjetskoj pozornici. Ime Perzijanci dano je mješavini naroda i
država
na iranskom platou koja je uključivala drevne sumerske zemlje
Anšan i
Elam, te zemlju kasnijih Medijaca (koja je imala udjela u propasti
Asirije).
U šestom stoljeću pr. n. e. Ahemejanci, kako su ih nazvali grčki
povjesničari
koji su bilježili pothvate tog plemena, su se pojavili na sjevernim
granicama tih teritorija, zauzeli ih i ujedinili u moćno, novo
carstvo. Iako ih
2-J

rasno svrstavaju u "Indoevropljane", njihovo plemensko ime

poteklo je od
imena njihovog prerka, Hakharn-Anisha, što je na semitskom
hebrejskom
jeziku značilo "Mudrac". Ovu činjenicu neki pripisuju utjecaju
židovskih
izgnanika iz Deset plemena koje su Asirci bili preselili na to
područje. Sto
se tiče vjere, izgleda da su ahemejski Perzijanci prihvatili
sumersko-akadski
panreon srodan njegovoj hurijsko-mitanskoj inačici, koja je korak
do one
indoarijske iz indijskih Veda — zgodno pojednosravljenu
mješavinu prema
kojoj su vjerovali samo u Najvišeg Boga kojeg su nazivali Ahura-
mazda
("Istina i Svjetlost").
Kada je 560. godine pr. n. e. umro ahemejski kralj, na prijesrolju
ga
je zamijenio njegov sin Kuraš re ostavio trag u nadolazećim
povijesnim
događajima. Mi ga zovemo Cirus; Biblija ga zove Koreš i smarra
ga Jahvinim
poslanikom za osvajanje Babilona, svrgavanje njegova kralja i
ponovnu
izgradnju razorenog hrama u Jeruzalemu. "Ja, Jahve, Bog
Izraelov, koji re
zovem po imenu premda me znao nisi... pomažem ri premda me
ne poznaš",
rekao je biblijski Bog preko proroka Izaije (44: 28 do 45: 1-4).
Kraj babilonskog carstva na najdramatičniji je način prerkazan u
Knjizi
Danijelovoj. Jedan od judejskih izgnanika odvedenih u Babilon,
Danijel,
služio je na babilonskom dvoru kralja Baltazara kada se za
vrijeme kraljevskog
banketa pojavila lebdeća ruka i na zidu napisala MENE MENE
TEKEL UPHARSIN. Zapanjen i zbunjen, kralj je pozvao svoje
vračeve i
vidovnjake da odgonetnu zapis, no nikome od njih to nije uspjelo.
Kao posljednja
nada, pozvan je izgnani Danijel koji je kralju rekao što zapis
znači:
Bog je procjenjivao Babilon i njegova kralja te je, našavši da su
manjkavi,
odbrojio njihove dane; skončat će od perzijske ruke.
Godine 539. pr. n. e. Cirus je prešao rijeku Tigris i ušao u
babilonski
teritorij, prodro do Sippara gdje je presreo Nabunaida koji je
žurio natrag,
a zatim je — tvrdeći da ga je pozvao sam Marduk — ušao u
Babilon bez
borbe. Dočekan od svećenika koji su ga smarrali spasiteljem od
hererika
Nabunaida i njegovog omraženog sina, Cirus je u znak štovanja
prema
bogu "primio Mardukove ruke". No rakođer je, u jednoj od svojih
prvih
proklamacija, opozvao izgnansrvo Judejaca, dopustio ponovnu
izgradnju
274

jeruzalemskog hrama te naredio povratak svih hramskih

obrednih predmeta
koje je bio popljačkao Nabukodonozor.
Izgnanici koji su se vratili, pod vodsrvom Ezre i Nehemije, dovršili
su
ponovnu izgradnju hrama, koji je zbog toga bio poznat kao Drugi
hram
— godine 516. pr. n. e. — ročno sedamdeset godina nakon što je
razoren
Prvi hram, kao što je prorokovao Jeremija. Biblija je Cirusa
smarrala
oruđem za provođenje Božjih planova, "pomazanikom Jahve".
Povjesničari
smatraju da je Cirus proglasio opću vjersku amnestiju koja je
svakom narodu
omogućila da štuje koga želi. Sto se tiče onoga u što je vjerovao
sam
Cirus, sudeći po spomeniku koji je dao podići sebi u čast, čini se
da se vidio
kao krilatog kerubina (slika 120).
275

Cirus — neki povjesničari njegovom imenu dodaju epitet "veliki"

—u
golemo je perzijsko carstvo uklopio sve zemlje koje su nekada
bile Sumer
i Akad, Mari i Mittani, Hatti i Elam, Babilonija i Asirija. Njegovom
sinu
Kambisu (530.-522. g. pr. n. e.) prepušteno je da carstvo proširi
na Egipat.
Egipat se tada oporavljao od razdoblja nereda koje neki smatraju
Trećim
međurazdobljem, tijekom kojeg se razjeđinio, nekoliko su mu se
puta mijenjale
prijestolnice te je bio padao pod vlast nubijskih osvajača ili
uopće
nije imao središnje vlasti. Egipat je bio u rasulu i s vjerske
strane: njegovi
svećenici nisu bili sigurni koga da štuju, i to u tolikoj mjeri da je
glavni kult
bio onaj mrtvog Ozirisa, glavno božanstvo bila je božica Neith
čija titula je
bila Majka Božja, a glavni "objekt kulta" bio je bik, sveti bik Apis,
za kojega
su se održavali obredni pogrebi. Kambis kao ni njegov otac nije
bio vjerski
fanatik i dopustio je ljudima da štuju koga žele; čak je (prema
ispisanoj steli
koja se sada nalazi u vatikanskom muzeju) naučio tajne štovanja
božice
Neith i sudjelovao u obrednom pogrebu bika Apisa.
Takvom politikom nemiješanja u vjeru Perzijanci su osigurali mir
u
carstvu, ali samo privremeno. Nemiri, ustanci i pobune stalno su
izbijali
gotovo posvuda. Posebno problematične bile su sve jače
trgovačke, kulturne
i vjerske veze između Egipta i Grčke. (Mnogo podataka o tome
dolazi od grčkog povjesničara Herodota koji je iscrpno pisao o
Egiptu
nakon što ga je posjetio oko 460. g. pr. n. e., što se podudaralo s
početkom
grčkog "zlatnog doba".) Perzijanci nisu mogli biti zadovoljni s tim
vezama, prvenstveno zato što su grčki plaćenici sudjelovali u
lokalnim
ustancima. Posebno su ih brinule i provincije u Maloj Aziji
(sadašnjoj
Turskoj), na čijem zapadnom vrhu su se Azija i Perzijanci
suočavali s Europom
i Grcima. Tamo su grčki naseljenici oživljavali i učvršćivali drevne
naseobine. Perzijanci su, sa svoje strane, nastojali suzbiti
problematične
Europljane zauzimanjem obližnjih grčkih otoka.
Sve jače napetosti buknule su u otvoreni rat kada su Perzijanci
490. g.
pr. n. e. napali grčko kopno i bili potučeni kod Maratona. U bitci
kod Salamine
deset godina kasnije Grci su odbili perzijski napad morem, a
čarke
i bitke za vlast nad Malom Azijom nastavili su se još jedno
stoljeće, čak i
276

kada su se u Perziji promijenili kraljevi, a u Grčkoj se Atenjani,

Spartanci i
Makedonci međusobno jedni s drugima borili za prevlast.
U tim dvostrukim borbama — jednoj između Grka s grčkog kopna
i
drugoj s Perzijancima — podrška grčkim naseljenicima Male Azije
bila je
vrlo važna. Čim su Makedonci nadvladali na kopnu, njihov kralj
Filip II
poslao je vojsku preko tjesnaca Helesponta (današnji Dardaneli)
kako bi
osigurao lojalnost grčkih naseobina. Godine 334. pr. n. e. njegov
nasljednik
Aleksandar ("Veliki") na čelu vojske od 15.000 ljudi na istom je
mjestu
prešao u Aziju i započeo veliki rat protiv Perzijanaca.
Aleksandrove zapanjujuće pobjede i pokoravanje drevnog Istoka
zapadnjačkoj
(grčkoj) vlasti podrobno su opisali povjesničari — počevši od onih
koji su Aleksandra pratili na njegovim pohodima — i ovdje ih nije
potrebno
prepričavati. Ono što treba opisati su osobni razlozi
Aleksandrovog pohoda
u Aziju i Afriku. Jer, osim geopolitičkih ili ekonomskih razloga za
veliki
grčko-perzijski rat, tu je bila i Aleksandrova osobna misija:
makedonskim
dvorom neprestano su kolale glasine da Aleksandrov pravi otac
nije kralj
Filip, nego bog — egipatski bog - koji je kraljici Olimpiji došao
prerušen
u čovjeka. Uz grčki panteon koji je proizišao s druge strane
Sredozemnog
mora i na čelu mu je bilo (poput sumerske dvanaestorice)
dvanaest olimpijaca,
te uz priče o bogovima ("mitove") koji su oponašali bliskoistočne
priče
o bogovima, pojava jednog takvog boga na makedonskom dvoru
nije se
smatrala nemogućom. Uz dvorski skandal s kraljevom mladom
egipatskom
ljubavnicom te bračni razdor koji je uključivao razvod i ubojstva,
"glasinama"
se vjerovalo. Prije svih, vjerovao im je sam Aleksandar.
Aleksandrov posjet proročištu u Delrima kako bi otkrio je li doista
sin boga, i stoga besmrtan, samo je produbio misterij.
Savjetovan je da
odgovor potraži u egipatskom svetom mjestu. Zato je, čim su
Perzijanci
potučeni u prvoj bitci, Aleksandar umjesto da pode za njima,
ostavio
glavninu svoje vojske i požurio u oazu Siwa u Egiptu. Tamošnji
svećenici
uvjerili su ga da je doista polubog, sin boga-ovna Amona.
Proslavljajući
to saznanje, Aleksandar je izdao srebrne novčiće na kojima je
prikazan s
ovnovim rogovima (slika 121).
277

No, što je s besmrtnošću? Dok su njegovo ratovanje i daljnja

osvajanja
opisali službeni povjesničar njegovih pohoda po imenu Kalisten i
drugi,
Aleksandrova osobna potraga za besmrtnošću uglavnom je
poznata iz
izvora koji se nazivaju pseudo-Kalisteni odnosno "Aleksandrove
avanture",
u kojima su činjenice izmiješane s legendom. Kao što je detaljno
opisano u
Stepeništu do neba, egipatski svećenici uputili su Aleksandra iz
Siwe u Tebu.
Tamo je, na zapadnoj obali rijeke Nil, u pogrebnom hramu koji je
izgradila
Hatšepsut, vidio zapis koji je potvrđivao da je njezina majka s
njom
zatrudnjela kada joj je bog Amon došao prerušen u njezina
supruga kralja
— točno kao u priči o Aleksandrovom polubožanskom začeću. U
velikom
hramu Ra-Amona u Tebi, u Svetinji nad svetinjama, Aleksandar je
okrunjen
za faraona. Zatim je, slijedeći upute koje je dobio u oazi Siwa,
ušao u
podzemne tunele na Sinajskom poluotoku i naposljetku otišao
onamo gdje
je bio Amon-Ra alias Marduk — u Babilon. Nastavivši borbe s
Perzijancima,
Aleksandar je 331. g. pr. n. e. došao do Babilona i ušao u grad
vozeći
se na svojim bojnim kolima.
Požurio je do Esagila, hrama zigurata u Svetoj četvrti, da primi
Marduka za ruke kao što su to činili osvajači prije njega. No
veliki bog
je bio mrtav.
Prema pseudoizvorima, Aleksandar je vidio boga kako leži u
zlatnom
lijesu, a njegovo je tijelo bilo uronjeno (odnosno konzervirano;
op. a.) u
posebnim uljima. Bilo to točno ili ne, činjenica je da Marduk
više nije bio
278

živ te da su kasniji priznati povjesničari bez iznimke njegov

zigurat Esagil
opisivali kao njegovu grobnicu.
Prema Diodom iz Sicilije (prvo stoljeće pr. n. e.), za čije djelo
Bibliotheca
historica se zna da je prikupljeno iz provjerenih i pouzdanih
izvora,
"učenjaci zvani Kaldejci, koji su stekli velik ugled u astrologiji i
koji su vični
predviđanju budućih događaja metodom zasnovanom na
drevnim opažanjima",
upozorili su Aleksandra da će umrijeti u Babilonu, no da "može
izbjeći opasnost ako obnovi Belovu grobnicu koju su uništili
Perzijanci".
(Knjiga XVII, 112.1). Svejedno ušavši u grad, Aleksandar nije
imao ni dovoljno
vremena ni dovoljno ljudi da obavi popravke te je 323. g. pr. n. e.
doista u Babilonu i umro.
Povjesničar-geograf Strabo iz prvog stoljeća pr. n. e., rođen u
grčkom
gradu u Maloj Aziji, opisao je Babilon u svojoj slavnoj Geografiji:
njegovu
ogromnu veličinu, "viseći vrt" koji je bio jedno od sedam
svjetskih čuda,
njegove visoke zgrade izgrađene od opeka i tako dalje, a u dijelu
16.1.5
rekao je sljedeće (naglasci su naknadno dodani; op. a.):
Ovdje također je Belova grobnica, sada u ruševinama
Nakon što ju je uništio Kserkso, kao što je rečeno.
To je bila četverokutna piramida od opeka.
Ine samo daje bila visoka kao stadion,
Nego je bila i široka kao stadion.
Aleksandar je namjeravao obnoviti tu piramidu;
No to bi bio velik zadatak
I trajao bi dugo vremena,
Tako da nije mogao završiti ono Što je pokušao.
Prema tom izvoru, ifr^zWMardukovu grobnicu uništio je
Kserkso, perzijski
car (i vladar Babilona) od 486. do 465. g. pr. n. e.. Strabo je, u
knjizi 5,
ranije naveo da je Bel ležao u lijesu kada je Kserkso odlučio
uništiti hram 482.
g. pr. n. e.. Marduk, dalde, nije umro mnogo prije toga (vodeći
njemački astrolozi
1922. godine na konferenciji na Sveučilištu Jena zaključili su da
je Marduk
279

484. g. pr. n. e. već bio u svojoj grobnici.). Negdje u isto ro

vrijeme s povijesne
je scene nestao i Mardukov sin Nabu. I tako se privela kraju,
gotovo ljudskom
kraju, saga o bogovima koji su stvarali povijest planeta
Zemlje.
To što je kraj došao kada je doba Ovna bilo na izdahu
najvjerojatnije
također nije slučajnost.
Poslije Mardukove smrti i nestanka Nabua više nije bilo
nijednoga
od velikih anunnakijskih bogova koji su nekoć vladali
Zemljom; nakon
smrti Aleksandra nije više bilo ni pravih ili tobožnjih
polubogova
koji su čovječanstvo povezivali s bogovima. Po prvi put
nakon što je
stvoren Adam čovjek je ostao bez svojih stvoritelja.
U tim očajnim vremenima za čovječansrvo nada je stigla iz
Jeruzalema.
Zadivljujuće je da je priča o Marduku i njegovom svršetku u
Babilonu
ispravno prerkazana u bibhjskim proročansrvima. Već smo
spomenuli da je
Jeremija dok je proricao slom Babilona istaknuo da je bog
Bel/Marduk osuđen
samo da "uvene" — da osrane, ali da osrari i posrane zbunjen,
da se smežura
i umre. Ne treba nas iznenaditi da se i to proročansrvo ispunilo.
No, dok je Jeremija ispravno prerkazao propast Asirije, Egipta i
Babilona,
uz ta je pretkazanja priložio i ona o ponovno usposravljenom
Sionu,
nanovo izgrađenom hramu i "sretnom kraju" za sve narode
kada dođu
. To će biti, rekao je, budućnosr koju je Bog svo vrijeme
planirao "u srcu svojemu", tajna koja će biti otkrivena
čovječansrvu (23:
20) u predodređeno vrijeme u budućnosti: "u dane posljednje
jasno ćete
to razumjeti" (30: 24), i "u to će se vrijeme Jeruzalem zvati
'Prijestolje
Jahvino'; i svi će se narodi u njemu sabrati (3: 17).
Izaija je u svojoj drugoj zbirci proročanstava (koju ponekad zovu
Drugi
Izaija), nazivajući babilonskog boga "bog koji se skriva" — šro je
u stvari
značenje imena "Amon" — predvidio budućnost sljedećim
riječima:
Pade Bel/ Sruši se Nebo!
Prte svoje kipove na životinje i stoku...

Padaju, ruše se svi zajedno,

Ne mogu se spasiti od ropstva.
IZAIJA 4 6 : 1-2
Ta proročansrva su, kao i Jeremijina, sadržavala obećanje da će
čovječansrvu
biti ponuđen nov počerak, nova nada; da će doći mesijansko
vrijeme
kada će "vuk prebivari s janjerom". Nadalje, rekao je prorok,
"dogodit
će se u posljednjim danima da će Gora hrama Jahvina bid
postavljena vrh
svih gora, uzvišena iznad svih bregova; i k njoj će se stjecati svi
narodi".
Tada će narodi mačeve prekovari u plugove, a koplja u srpove.
Neće se više
dizat' mača proriv naroda nir' se više učir' ratovanju" (Izaija, 2: 1-
4).
Tvrdnju da će nakon nevolja i mulca, nakon što će se ljudima i
narodima
suditi za njihove grijehe i prijestupe doći vrijeme mira i pravde
iznosili
su i rani proroci, čak i kada su Dan Gospodinov prerkazivali kao
Sudnji
dan. Među njima su bili Hošea, koji je pretkazaopovratak
kraljevstva Božjeg
kroz Kuću Davidovu u posljednjim danima, te Mihej koji je —
korisreći
iste riječi kao i Izaija — objavio: "dogodit će se u posljednjim
danima."
Znakovito je da je i Mihej obnovu Božjeg hrama u Jeruzalemu
i Jahvine
univerzalne vladavine preko Davidovog potomka smatrao
preduvjerom,
apsolutno nužnim i predodređenim od samog počerka, koji
"proizlazi iz
drevnih vremena, iz vječnih dana".
Prema tome, u proročanstvima o posljednjim danima bio je
prisuran
spoj dva osnovna elementa: jedan je taj da će iza Dana
gospodinovog, sudnjeg
dana za Zemlju i narode, slijediti obnova, preporod i
blagonaklona
era sa središtem u Jeruzalemu. Drugi element je taj da je sve
predodređeno,
da je Bog već na Počerku isplanirao Kraj. Doisra, koncept kraja
epohe,
vremena kada će se zaustaviti tok događaja — moglo bi se reći,
preteča
sadašnje ideje "kraja povijesti" — i započeti nova epoha (gotovo
sam u
iskušenju da kažem Novo doba), nov (i pretkazan!) ciklus, može
se pronaći
već u najranijim poglavljima Biblije.
Hebrejski izraz Acharit Hayamim (ponekad se prevodi kao
"posljednje
vrijeme," "svršetak dana", ali najtočnije je "") u Bibliji se
280 281

koristi već u Postanku (glava 49), kada je umirući Jakov sazvao

svoje sinove i
rekao im: "Skupite se da vam kažem što će vas snaći u
posljednje dane". To
je izjava (slijede je detaljna pretkazanja koja mnogi povezuju s
dvanaest kuća
zodijaka) koja pretpostavlja proročanstvo time što je zasnovana
na ranijem
poznavanju budućnosti. I opet, u Ponovljenom zakonu (glava 4),
kada Mojsije
prije smrti, govoreći o Izraelovom božanskom naslijeđu i njegovoj
budućnosti,
ovako savjetuje ljude: "U nevolji vašoj snaći će vas sve to, ali u
posljednje
dane vi ćete se obratiti Jahvi, Bogu svome, i poslušati njegov
glas."
Uloga Jeruzalema i važnost njegovog Brda hrama kao zvijezde-
vodilje
prema kojoj će hrliti svi narodi neprekidno se naglašavala ne
samo zbog
teološko-moralnih razloga. Naveden je vrlo praktičan razlog:
potreba za
mjestom spremnim za povratak Jahvinog kavoda — taj isti izraz
Ezekijel
koristi u Izlasku pri opisivanju Božjeg nebeskog vozila! Kavod koji
će biti
čuvan u obnovljenom hramu, "iz kojega ću dati mir i koji će biti
veći od
prvoga", rečeno je proroku Hagaju. Znakovito je da se dolazak
kavoda u
Jeruzalem u Izaiji opetovano povezuje s drugim mjestom
povezanim sa svemirom
— onim u Libanonu: Odande će Božji kavod doći u Jeruzalem,
stoji
u stihovima 35: 2 i 60: 13.
Ne možemo izbjeći zaključak da se božji povratak
očekivao u posljednjim
danima. No, kada su trebali nastupiti ?
To pitanje — na koje ću ponuditi vlastiti odgovor — nije novo, već
je
postavljano u drevnim vremenima, postavljali su ga čak i sami
proroci koji
su govorili o posljednjim danima.
Izaijino proročanstvo o vremenu "kad zatrubit će velika trublja" i
narodi
će se okupiti i "pokloniti Jahvi na Svetom brdu u Jeruzalemu"
slijedilo
je njegovo priznanje da bez pojedinosti i vremenskog okvira ljudi
ne mogu
razumjeti proročanstvo. "Jer pravilo po pravilo, pravilo je unutar
pravila,
linija po linija, linija po linija, ovdje malo, ondje malo", tako se
Izaija žalio
Bogu (28: 10). Kakav god odgovor da mu je dan, naređeno mu je
da
zapečati i sakrije dokument. Ne manje od tri puta Izaija je riječ
za "slova
282

— Otioth — promijenio u Ototh, što znači "proročko znamenje,"

što pak
upućuje na neku vrstu "biblijskog koda" zbog kojega se božji
plan ne može
razumjeti dok za to ne dođe pravo vrijeme. Na tajni kod Biblije
možda se
ukazivalo kada je prorok boga — nazvavši ga "stvoritelj slova" —
zamolio
"pročitaj nam slova unatrag" (41: 23).
Prorok Sefanija — čije samo ime znači "kojega je kodirao Jahve"
— prenio je Božju poruku da će kada se okupe narodi On
"govoriti
čistim jezikom". Ali to je bilo kao da je rekao: "Znat ćete kada
bude
vrijeme da vam kažem."
Tada nije čudo da se u posljednjoj proročkoj knjizi Biblija bavi
gotovo
isključivo pitanjem KADA — kada će doći ? U Knjizi Danijelovoj
sam je Danijel za Baltazara odgonetnuo (i to ispravno) zapis na
zidu. Nakon toga je i Danijel počeo imati snove sa znamenjem i
viđati apokaliptične
vizije budućnosti u kojima su "Pradavni" i njegovi anđeli imali
glavne tdoge. Danijel je, zbunjen, zamolio anđele za objašnjenja;
odgovori
su se sastojali od proroštava budućih događaja koji su se trebali
dogoditi
na kraju vremena ili su prema njemu vodili. A kada će biti kraj
vremena?
— upitao je Danijel; odgovori, koji su se na prvi pogled činili
preciznima,
postojećim su zagonetkama samo dodali nove.
U jednom slučaju anđel je odgovorio da će razdoblje budućih
događaja,
vrijeme kada će "bezbožni kralj pomišljati da promijeni blagdane
i Zakon" trajati "jedno vrijeme, vremena i polovinu vremena".
Tek nakon
toga nastupit će obećano mesijansko vrijeme, kada će "Sveci
Svevišnjega
ljudima dati kraljevstvo nebesko". Drugi put anđeo je odgovorio:
"Sedamdeset
je sedmica i sedamdeset šezdesetica godina određeno tvom
narodu i tvom gradu da se dokrajči opačina i potvrdi viđenje
proroka";
u opet drugom slučaju odgovorio je da će "nakon sedam
sedmica, a
onda šezdeset i dvije godine, Mesija biti pogubljen, doći će vođa
koji će
razorit grad, a svršetak će doći u poplavi."
Tražeći jasniji odgovor, Danijel je zatim zamolio božanskog
glasnika
da mu precizno kaže: "Kada će doći kraj tim grozotama?"
Ponovno je dobio
zagonetni odgovor da će kraj doći "Nakon jednog vremena,
više vremena
283

i polovine vremena". Ali što je značilo "jedno vrijeme,

vremena i polovina
vremena", šro je značilo "sedamdeser tjedana/sedmica godina"?
"Ja slušah, ali ne razumjeh", izjavio je Danijel u svojoj knjizi, "pa
upitah:
'Gospodaru, kako će to svršiti?'" Ponovno govoreći u šiframa,
anđeo
je odgovorio: "Od časa kada bude dokinuta svagdašnja žrtva i
posravljena
grozota pusroši: risuću dvjesta i devedeset dana. Blago onomu
koji dočeka i
dosegne tisuću trista trideser i pet dana." Nakon što mu je dao
taj podatak,
anđeo — koji ga je prije zvao "sine čovječji" — mu je rekao: "A ri
sada idi i
orpočini. Ustat ćeš da primiš svoju baštinu u posljednjim
danima."
Naraštaji bibličara, učenjaka i teologa, astrologa pa čak i
asrronoma —
među potonjima i slavni sir Isaac Newron —popur Danijela su
reldi: "Čuli
smo, ali nismo razumjeli". Zagonetka nije samo značenje "jednog
vremena,
više vremena i polovine vremena" i tako dalje, zagonetka je i
kada počinje
brojanje? Dvojba proizlazi iz činjenice da su Danijelu simboliku
njegovih
viđenja (poput koze koja napada ovna, ili dva roga od koja
nasraju čeriri i
zatim se dijele) anđeli objasnili kao događaje koji se trebaju
dogoditi daleko
nakon Babilona Danijelovog vremena, nakon njegova
predviđenog pada,
čak nakon pretkazane obnove Hrama poslije sedamdeset godina.
Uspon i
pad Perzijskog carsrva, Aleksandrovo preuzimanje vodsrva nad
Grcima, čak
i podjela carsrva koje je osvojio između njegovih nasljednika —
sve je to
prerkazano s takvom točnošću da mnogi stručnjaci smatraju da
Danijelova
proročansrva pripadaju žanru "proročanstva poslije događaja" —
da je proročki
dio knjige napisan oko 250. g. pr. n. e., no da je predstavljen kao
da
je napisan tri stoljeća ranije.
Nepobitan argument je navod, izrečen tijekom jednog od susreta
s
anđelima, da počne brojati od "časa kada bude dokinuta
svagdašnja žrrva
(u hramu; op. a.) i postavljena grozota pustoši." To se moglo
odnositi jedino
na događaje koji su se dogodili u Jeruzalemu 25. dana
hebrejskog mjeseca
kisleva, 167. g. pr. n. e..
Taj datum je precizno zabilježen, jer tada je "grozota
pustoši"
postavljena u hram, označivši — kao što su mnogi tada
vjerovali
— početak posljednjih dana.
284
Petnaesto poglavlje
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
Udvadeset i prvom stoljeću pr. n. e., kada je na Zemlji prvi pur
uporrijebljeno
nuklearno oružje, Abraham je u Ur-Shalemu bio blagoslovljen
vinom i kruhom u ime Boga Svevišnjeg te je proglasio prvu
monoteističku
religij u čovj ečans tva.
Dvadeset i jedno stoljeće kasnije odani Abrahamov baštinik je,
poslije
svetkovanja posebne večere u Jeruzalemu, na mjesto
pogubljenja nosio na
svojim leđima križ — simbol određenog planeta— i postao
začetnik nove
monoteističke religije. Oko njega je i dalje mnošrvo pitanja: Tko
je zapravo
bio? Šro je radio u Jeruzalemu? Je li postojala urota protiv njega
ili je on sam
bio urotnik protiv samog sebe? Nadalje, što je bio kalež koji je
potaknuo
legende o "Svetom Gralu" (i potragu za njim)?
Posljednje večeri na slobodi svetkovao je zajedno sa svojih
dvanaest učenika
židovski blagdan Pashu na posebnoj obrednoj večeri (na
hebrejskom
se ta večera zove seder; op. a.), s vinom i beskvasnim kruhom.
Taj su prizor
ovjekovječili neki od najvećih slikara vjerske umjetnosti, a
Posljednja večera
Leonarda Da Vincija najslavniji je primjer (slika 122). Leonardo
je bio glasovit
po poznavanju znanosti kao i po svojim teološkim spoznajama.
Ono što
prikazuje njegova slika i dandanas je predmetom različitih
rasprava, diskusija
i analiza, no sve ro samo produbljuje zagonetke umjesto da ih
rješava.

SLIKA 122
Mi ćemo pokazati da ključ za razotkrivanje tajni leži u
onome
što slika ne prikazuje; ono što na njoj nedostaje sadrži
rješenja neugodnih
zagonetki u sagi o Bogu i Čovjeku na Zemlji, te
očekivanjima
mesijanskih vremena. Prošlost, sadašnjost, budućnost doista
se spajaju
u dva događaja, odvojena dvadeset i jednim stoljećem. Za oba je
ključan
Jeruzalem, a vremenski su povezani s biblijskim proročanstvima
o posljednjim
danima.
Da bi se razumjelo što se dogodilo prije dvadeset i jednog
stoljeća
moramo se vratiti do Aleksandra, koji se smatrao božjim sinom,
no ipak je
umro u Babilonu u mladoj dobi od trideset i dvije godine. Dok je
bio živ,
kontrolirao je svoje međusobno suprotstavljene generale
mješavinom nagrada
i kazni pa i prijevremenih smrti (neki su, u stvari, vjerovali da je
sam
Aleksandar bio otrovan). Čim je umro, njegov četverogodišnji sin
i njegov
skrbnik, Aleksandrov brat, ubijeni su, a posvađani generali i
regionalni za-
28 6
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
povjednici podijelili su između sebe glavninu osvojenih zemalja:
Ptolomej
i njegovi nasljednici, sa sjedištem u Egiptu, zauzeli su
Aleksandrova afrička
područja; Seleuk i njegovi nasljednici vladali su Sirijom,
Anatolijom, Mezopotamijom
i dalekim azijskim zemljama; sporna Judeja završila je (zajedno
s Jeruzalemom) pod ptolomejskom vladavinom.
Ptolomejci su se, uspjevši preseliti Aleksandrovo tijelo kako bi ga
se
pokopalo u Egiptu, smatrali njegovim pravim nasljednicima te su
uglavnom
nastavili njegov tolerantni stav prema drugim religijama.
Utemeljili
su slavnu Aleksandrijsku knjižnicu i zadužili egipatskog svećenika
po imenu
Manetho da za Grke napiše dinastičku povijest i božansku
pretpovijest
Egipta (arheologija je potvrdila postojanje onoga što je dandanas
poznato
kao Manethovi zapisi). To je Ptolomejce uvjerilo da je njihova
civilizacija
nastavak egipatske, a oni zakoniti nasljednici faraona. Grčki
učenjaci pokazali
su posebno zanimanje za religiju i židovske spise, i to u tolikoj
mjeri da
su Ptolomejci organizirali prevođenje hebrejske Biblije (prijevod
je poznat
kao Septuaginta) i dopustili Zidovima potpunu vjersku slobodu
štovanja u
Judeji, kao i u njihovim sve većim zajednicama u Egiptu.
Poput Ptolomejaca, Seleukidi su također angažirali učenjaka koji
je govorio
grčki jezik, bivšeg Mardukovog svećenika poznatog po imenu
Beros,
da im sastavi povijest i pretpovijest čovječanstva i njegovih
bogova prema
mezopotamskom znanju. On je istraživao i pisao u knjižnici
pločica ispisanih
klinastim pismom koja se nalazila blizu Harana. Iz njegove tri
knjige (o
kojima znamo samo iz fragmentiranih citata u drugim drevnim
zapisima)
Zapadni svijet, Grčka i potom Rim saznali su za dolazak
Anunnakija na
zemlju, pretpotopnu eru, stvaranje "Mudrog čovjeka" , potop i
ono što
je poslije njega slijedilo. Tako se preko Berosa (što je kasnije
potvrđeno
otkrićem i dešifriranjem pločica s klinastim pismom) otkrilo da
božanska
godina "sar" iznosi 3.600 zemaljskih godina.
Godine 200. pr. n. e. Seleukidi su prešli ptolomejsku granicu i
osvojili
Judeju. Kao i u drugim slučajevima, povjesničari su istražili
geopolitičke
i ekonomske razloge rata a zanemarili vjersko-mesijanske
aspekte. U Berosovom
izvještaju o Potopu izneseno je nekoliko zanimljivih podataka o
287

tome da je Ea/Enki naložio Ziusudri (sumerskom "Noi") da

"sakrije sve
moguće zapise u Sipparu gradu Samaševom" i tako ih sačuva za
vrijeme
poslije Potopa, zato što su to zapisi "opočecima, sredinama i
krajevima".
Prema Berosu, svijet periodički prolazi kroz kataklizme, koje on
povezuje
sa zodijačkim dobima, pri čemu je ono u kojem je živio Beros
počelo 1.920
godina prije počerke seleukidske ere (tj. 312. g. pr. n. e.). To bi
početak
doba Ovna smjestilo u 2232. g. pr. n. e. — tako da je tom dobu
bilo suđeno
da se brzo svrši, čak i kada bi trajalo u svojoj punoj marematičkoj
duljini
(2232-2160=122. g. pr. n. e.)
Dostupni zapisi sugeriraju da je seleukidske kraljeve, koji su te
izračune
povezivali s Povratkom koji se još nije dogodio, preuzela ideja da
će
do Povrarka doći vrlo brzo te da se za nj moraju hitno pripremiti.
Poharani
hramovi Sumera i Akada počeli su se grozničavo obnavljati,
posebno
E.ANNA — "Anuov dom" — u Uruku. Mjesto slijetanja u Libanonu,
koje
su oni zvali Heliopolis — grad boga Sunca — bilo je nanovo
posvećeno
izgradnjom hrama u časr Zeusu. Tako nam se nameće zaključak
da je razlog
rara za Judeju bila porreba da se za Povratak hitno pripremi i
jeruzalemske)
mjesto povezano sa svemirom. Mi smatramo daje to bio
grčko-seleukidski
način pripreme za ponovni dolazak bogova.
Za razliku od Ptolomejaca, seleukidski vladari čvrsto su odlučili
da
u područjima pod njihovom vlašću nametnu helensku kulturu i
religiju.
Najznačajnija promjena zbila se u Jeruzalemu gdje je odjednom
bila stacionirana
strana vojska, a vlasr hramskih svećenika ograničena.
Helenistička
kultura i običaji bili su nasilno uvedeni; čak se moralo mijenjari
imena,
počevši od visokog svećenika koji je bio primoran da ime
promijeni iz Jošua
u Jason. Građanski zakoni u Jeruzalemu ograničavali su
građanska prava
Zidovima, povišeni su porezi kako bi se njima financirali arlerika i
hrvanje,
a ne Tora; a u provinciji su vlasri gradile svetišta grčkim
božansrvima i slale
vojnike da silom nametnu štovanje u njima.
Godine 169. pr. n. e. u Jeruzalem je došao radašnji seleukidski
kralj
Antioh IV (koji je dobio epitet Epifan). To nije bio kurtoazni posjet.
Povrijedivši
sverosr hrama, ušao je u Svetinju nad svetinjama. Po njegovoj
288
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
naredbi, zaplijenjeni su zlarni ritualni predmeri koji su se čuvali u
hramu,
zapovjednišrvo nad gradom dano je grčkom guverneru, a pokraj
hrama
izgrađena tvrđava za stalni garnizon srranih vojnika. Kada se
vrario u svoju
sirijsku prijestolnicu, Antioh je izdao proglas kojim se propisivalo
da
se širom kraljevstva moraju štovati grčki bogovi, a u Judeji se je
posebno
zabranilo svetkovanje subote i obrezivanje. U skladu s tim
proglasom,
jeruzalemski hram trebao je postati hram u čast Zeusu. I 167. g.
pr. n. e.,
25. dana hebrejskog mjeseca Kisleva — stoje ekvivalent
današnjem 25.
prosincu —sirijsko-grčki vojnici u hram su postavili kumir, kip
Zeusa,
"Vladara nebesa," a veliki olrar je promijenjen i korišten za žrtve
Zeusu.
Svetogrđe nije moglo biti veće.
Neizbježna židovska pobuna, koju je predvodio svećenik po
imenu
Matatija i njegovih pet sinova, poznata je kao makabejski ili
hasmonejski
ustanak. Ustanak je buknuo u provinciji, a ustanici su brzo
nadvladali lokalne
grčke garnizone. Dok su Grci žurili po pojačanje, buna je
zahvatila cijelu
zemlju. Makabejci su svoje slabe strane, brojčano stanje i
naoružanosr,
nadomjestili žestinom vjerskog fanatizma. Događaji, opisani u
biblijskoj
Knjizi o Makabejcima (opisali su ih i kasniji povjesničari), ne
ostavljaju
sumnje da se borba nekolicine protiv moćnog carsrva vodila
ročno određenim
rasporedom: Bilo je neophodno da se do određenog zadnjeg
roka ponovno
zauzme Jeruzalem, očisti hram i nanovo ga se posveti Jahvi.
Nakon što
su 164. g. pr. n. e. uspjeli zauzeti samo Brdo hrama, Makabejci
su očistili
hram i te je godine ponovno upaljen sveti plamen. Do konačne
pobjede,
koja je dovela do potpune kontrole nad Jeruzalemom i obnove
židovske
nezavisnosti, došlo je 160. g. pr. n. e.. Pobjedu i ponovnu
posveru hrama
Židovi i dandanas slave kao blagdan Hanuka ("ponovna
posveta") koji se
slavi dvadeset i prvog dana mjeseca kisleva.
Čini se da su slijed i vremenski raspored tih događaja povezani s
proročansrvima
o posljednjim danima. Od tih proročanstava su, kao šro smo
vidjeli, ona u kojima su dane određene brojčane indicije o
posljednjim danima,
bila proročanstva koja su anđeli prenijeli Danijelu. No, manjka im
jasnoće jer su brojanja zagonerno izražena: ili u jedinici zvanoj
"vrijeme" ili
289

u "cjedilima godina" ili čak brojem dana. Možda se jedino u

pogledu potonjega
može reći kada računanje počinje, pa se može znati i kada
završava. U
tom jednom slučaju brojanje je trebalo početi od dana kada bude
"dokinuta
svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši" u jeruzalemskom
hramu.
Takav grozomoran čin doista se i dogodio jednog dana 167. g. pr.
n. e.
Imajući na umu slijed tih događaja, brojanje dana iz proročanstva
danog
Danijelu moralo se odnositi na konkretne događaje povezane s
hramom:
njegovo oskvrnuće 167. g. pr. n. e. ("kada bude dokinuta
svagdašnja
žrtva i postavljena grozota pustoši"), čišćenje hrama 164. g. pr.
n. e. (nakon
"tisuću dvjesta i devedeset dana") i potpuno oslobođenje
Jeruzalema 160.
g. pr. n. e. ("Blago onomu koji dočeka i dosegne tisuću trista
trideset i pet
dana"). Brojevi dana - 1290 i 1335 - u osnovi se poklapaju sa
slijedom
događaja u hramu.
Prema proročanstvima u Knjizi Danijelovoj, tada je počeo
otkucavati
sat Posljednjih dana.
U imperativu da se do 160. g. pr. ft. e. ponovno zauzme čitav
grada
te da se s Brda hrama Liklone strani, neobrezani vojnici krije se
još jedan
trag do rješenja zagonetke. Dok smo mi za datiranje događaja
koristili uobičajeno
brojanje godina prije nove ere (pr. n. e.) i poslije nove ere (n. e.),
ljudi u tim vremenima očito nisu mogli i nisu koristili vremenski
raspored
zasnovan na budućem kršćanskom kalendaru. Hebrejski je
kalendar, kao što
smo spomenuli ranije, bio kalendar koji je potekao iz Nippura
3760. g. pr.
n. e., a prema tom kalendaru ono što mi zovemo 160. g. pr.
n. e. bila je
točno 3600. godina!
To je, kao što čitatelj već zna, bio SAR, izvorni (matematički)
orbitalni
period Nibirua. I premda se Nibiru bio pojavio četiri tisuće godina
ranije,
dolazak godine SAR (3.600 zemaljskih godina) — kraj jedne
božanske
godine — bio je od neizbježnog značaja. Onima kojima su
biblijska proročanstva
o povratku Jahvinog kavoda na njegovo Brdo hrama bila
neupitne
290
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
božanske objave, godina koju zovemo "160. pr. n. e." bila je
ključni trenutak
istine: bez obzira na to gdje se planet nalazi, Bog je obećao da
će se
vratiti u svoj hram, i hram mora biti očišćen i pripremljen za to.
Da se u tim turbulentnim vremenima nije gubio iz vida protok
godina
u skladu s nipurskim/hebrejskim kalendarom svjedoči Knjiga
jubileja,
izvanbiblijska knjiga za koju se pretpostavlja da je u godinama
nakon makabejske
bune u Jeruzalemu napisana na hebrejskom jeziku (sada je
dostupna
samo u grčkim, latinskim, sirijskim, etiopskim i slavonskim
prijevodima).
Ona prepričava povijest židovskog naroda od vremena Izlaska te
pri
tome koristi vremensku jedinicu jubilej — pedesetogodišnju
jedinicu koju
je Jahve proglasio na brdu Sinaj (vidi deveto poglavlje); nadalje,
u Knjizi
jubileja predstavljeno je uzastopno kalendarsko računanje
vremena koje je
otada poznato kao Annu Mundi — "godina svijeta", na
latinskom — koje
počinje 3760. g. pr. n. e.. Stručnjaci (kao što je vlč. R. H. Charles,
u svom
engleskom prijevodu knjige) pretvorio je takve "jubileje godina" i
njihove
"tjedne" u brojanje prema Annu Mundi.
To da se takav kalendar koristio širom Bliskog istoka te da je,
štoviše,
određivao kada se neki događaji trebaju dogoditi može se
utvrditi jednostavnim
pregledom nekih prijelomnih datuma (često označenih
podebljanim
slovima) navedenih u prethodnim poglavljima ove knjige.
Izaberemo li
samo nekoliko tih ključnih povijesnih događaja, evo što se
događa kada se
godine "pr. n. e." promijeni u godine "N. k." (nipurskog
kalendara):
Pr. n. e. n. e. Događaj
3760. 0. Sumerska civilizacija. Počinje nipurski kalendar
3460. 300. Incident s babilonskim tornjem
2860. 900. Gilgameš ubija nebeskog bika
2360. 1400. Sargon: počinje era Akada
2160. 1600. Prvo medurazdoblje u Egiptu; Ninurtina era
(Gudeja gradi hram Pedesetorice)
2060. 1700. Nabu organizira Mardukove sljedbenike;
Abraham u Kanaanu; rat kraljeva
291

1930. 1800. Mardukov hram Esagil u Babilonu

1760. 2000. Nova dinastija ("srednje kraljevstvo")
u Egiptu; u Babilonu počinje vladati nova
dinastija ("kasitska")
1460. 2300. Pojavljuju se Anšan, Elam i Mitanni i dižu
proriv Babilona;
Mojsije na Sinaju, "gorući grm"
960. 2800. Utemeljeno neoasirsko carsrvo;
u Babilonu obnovljen festival Akitu
860. 2900. Ašurnasirpal nosi simbol križa
760. 3000. S Amosom počinju proročansrva u Jeruzalemu
560. 3200. Anunnakijski bogovi dovršavaju svoj odlazak;
Perzijanci napadaju Babilon; Cirus
460. 3100. Grčko zlatno doba; Herodot u Egiptu
160. 3600. Makabejci oslobađaju Jeruzalem,
hram ponovno posvećen
Nestrpljivi čitatelj jedva će dočekati sljedeće upise:
60. 3700. Rimljani grade Jupiterov hram u Baalbeku,
zauzimaju
Jeruzalem
0. 3760. Isus iz Nazareta; počinje brojanje n. e.
(nove ere)
Stoljeće i pol koje je prošlo od makabejskog oslobađanja
Jeruzalema
do događaja povezanih s Isusom nakon što je on došao u nj bilo
je
jedno od najturbulentnijih razdoblja u povijesti drevnog svijeta,
posebice
židovskog naroda.
To ključno razdoblje, događaji iz kojega urječu na nas i dandanas,
počelo
je s razumljivim slavljem. Po prvi put nakon mnogih stoljeća
Zidovi su
292
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
ponovno bili potpuni vladari svoje svere prijesrolnice i
posvećenog hrama,
slobodni da imenuju vlastite kraljeve i visoke svećenike. Iako su
se borbe na
granicama nastavile, same granice sada su bile šire i obuhvaćale
su većinu
srarog ujedinjenog kraljevsrva iz Davidovog vremena.
Uspostavljanje nezavisne
židovske države s Jeruzalemom kao glavnim gradom pod
Hasmonejcima
bio je događaj trijumfalan u svakom pogledu, osim u jednom:
Povratak Jahvina kavocla koji se očekivao u posljednjim danima
nije
se dogodio, iako se činilo da je odbrojavanje dana od vremena
poniženja
(odnosno "grozote pustoši", op. prev.) bilo ispravno. Mnogi su
počeli sumnjati
u to da je "vrijeme ispunjenja" blizu. Osim toga, postalo je očito
da zagonetke drugih Danijelovih odbrojavanja, s "godinama",
"tjednima
godina" te "vremenom i vremenima" i rako dalje tek treba
odgonetnuti.
Ključevi zagonetki bili su u proročanskim dijelovima Knjige
Danijeloue
koji govore o usponu i padu budućih kraljevstava nakon
Babilona,
Perzije i Egipta — kraljevstava koja su se kriptički nazivala
"južna," "sjeverna,"
ili moreplovačko "Kittim"; i kraljevsrava koja će se odvojiri od
njih, boriti jedna s drugima, "razapeti sjajne svoje šatore između
mora"
— svih budućih entiteta koji su također kriptički predstavljeni
različitim
životinjama (ovnom, kozom, lavom i tako dalje) i čije će se
potomstvo,
zvano "rogovi", ponovno razdvojiti i među sobom boriti. Koje su
bile te
buduće nacije i koji rarovi su bili prerkazani?
Prorok Ezekijel također je govorio da će doći do velikih biraka
između
juga i sjevera, između neidentificiranog Goga i njemu
suprotstavljenog Magoga,
a ljudi su se pitali jesu li se pretkazana kraljevsrva već pojavila
na sceni
— Aleksandrova Grčka, Seleukidi, Prolomejci. Jesu li oni bili
predmet proročanstava
ili je to bio netko tko treba doći u još daljoj budućnosti?
Došlo je do teološke zbrke: Je li očekivanje kavoda kao fizičkog
objekta
u jeruzalemskom hramu ispravno razumijevanje proročanstava,
ili je predmet
očekivanog dolaska samo simboličnog, efemernog karaktera —
duhovna
prisutnost? Sto ljudi trebaju učiniti, ili će se ono što je suđeno
dogoditi
bez obzira na sve? Židovski vode bili su podijeljeni na vrlo
pobožne i ortodoksne
farizeje te liberalnije saduceje, koji su bili orvoreniji prema
svijetu te
293

su prepoznavali važnost židovske dijaspore koja se iz Egipta već

bila proširila
u Anatoliju i Mezopotamiju. Osim te dvije glavne struje niknule
su male
sekte, ponekad organizirane u vlastitim lokalnim zajednicama.
Najpoznatija
medu njima bili su Eseni (glasoviti po svicima s Mrtvog mora)
koji su
se osamili u Kumranu.
U nastojanju da se odgonetnu proročanstva moralo se voditi
računa i
o novoj sili — Rimu. Nakon što su više puta odnijeli pobjedu u
ratovima
s Feničanima i Grcima, Rimljani su vladali Sredozemljem te su se
počeli
miješati u stvari ptolomejskog Egipta i seleukidskog Levanta
(uključujući
Judeju). Iza carskih izaslanika išla je vojska. Do 60. g. pr. n. e.
Rimljani su,
pod vodstvom Pompeja, zauzeli Jeruzalem. Pompej je od
Jeruzalema, kao i
Aleksandar prije njega, išao zaobilaznim putem preko Heliopolisa
(odnosno
Baalbeka) i tamo prinio žrtve bogu Jupiteru. Zatim je ondje, na
ranije
izrađenim divovskim kamenim blokovima, izgradio najveći hram
posvećen
Jupiteru u Rimskom carstvu (slika 123). Komemoracijski zapis
pronađen
na lokalitetu upućuje na to da je car Neron 60. g. n. e. posjetio to
mjesto,
što sugerira da je rimski hram u to vrijeme već bio izgrađen.
Nacionalna i vjerska previranja tog vremena odrazila su se kroz
širenje
povijesno-proročkih tekstova kao što su, na primjer, Knjiga
jubileja, Knjiga
Henokova, Zavjeti dvanaestoricepatrijaraha i Mojsijevo
uznesenje (i nekoliko
drugih, sve zajedno su poznate kao Apokrifi ili Pseudoepigraji).
Zajednička
tema im je vjerovanje da je povijest ciklična, da je sve
predodređeno, da
će "" — vrijeme previranja i prevrata — označiti ne samo
svršetak povijesnog ciklusa nego i početak novoga, te da će se
to "vrijeme
preokreta" (da upotrijebim moderni izraz) manifestirati dolaskom
"Pomazanika"
— Mashi'ach na hebrejskom {Chrystos, prevedeno na grčki,
odade
'Mesija' ili 'Krist' na hrvatskom jeziku).
Čin pomazivanja novoustoličenog kralja sa svećeničkim uljem
bio je
poznat u drevnom svijetu barem od vremena kralja Sargona. U
Bibliji je
priznato kao čin posvećenja Bogu od najranijih vremena,
međutim najzna-
294
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
menitiji primjer pomazanja bio je onaj kada je svećenik Samuel,
čuvar zavjetnog
kovčega, pozvao Davida, sina Jišajevog, i proglašavajući ga
kraljem
milošću Božjom
... uzeo rog s uljem i pomazao ga
usred njegove braće.
Duh Jahvin
obuze Davida od toga dana.
I SAMUEL 16: 13
295

Proučavajući svako proročansrvo i svaki proročki izraz, pobožni u

Jeruzalemu
pronašli su operovane navode o Davidu kao
Božjempomazaniku,
kao i božansko obećanje da će od "njegova sjemena" — od
nasljednika kuće
Davidove — u Jeruzalemu "u budućim danima"'ponovno bid
uspostavljeno
njegovo prijestolje. U Jeruzalemu će budući kraljevi, koji će
morati biti
iz kuće Davidove, sjediti na "Davidovom prijestolju". A kada se to
dogodi,
kraljevi i prinčevi iz cijelog svijeta u ime pravde, mira i riječi
Božje okupit
će se u Jeruzalemu. To je, obećao je Bog, "rrajno obećanje", Božji
zavjet "za
sve narašraje". Univerzalnost tog obećanja porvrdena je u Izaiji
16: 5 i 22:
22; Jeremiji 17: 25, 23: 5 i 30: 3, Amosu 9: 11; Habakuku 3: 13;
Zahariji
12: 8; Psalmima 18: 50, 89: 4, 132: 10, 132: 17 i rako dalje.
To su snažne riječi, nepogrješive u svojem mesijanskom savezu s
kućom Davidovom, no one su ujedno prepune eksplozivnih
aspekata
koji su doslovno diktirali tijek događaja u Jeruzalemu. S tim
povezano
je pitanje proroka Ilije.
Ilija, zvan Tišbijac po imenu njegova grada u Gileadu, bio je
biblijski
prorok aktivan u kraljevstvu Izraela (nakon odvajanja od Judeje)
u deverom
stoljeću pr. n. e., za vrijeme vladavine kralja Ahana i njegove
kanaanske
žene, kraljice Izebele. U skladu sa svojim hebrejskim imenom,
Eli-Yahu
— "Moj Bog je Jahve" — bio je u neprekidnom sukobu sa
svećenicima i
"glasnogovornicima " kananskog boga Baala ("Gospodara"), čije
je štovanje
promicala Izebela. Nakon razdoblja osame na rajnom mjestu
blizu rijeke
Jordan, gdje se zaredio za "Božjeg čovjeka", dan mu je "ogrtač
od kostrijeti"
koji je imao čarobne moći re je pomoću njega mogao izvoditi
čuda u Božje
ime. Njegovo prvo zabilježeno čudo (I Kraljevi, glava 17) bilo je
ono kada
je učinio da malo brašna u posudi i ulja u vrču udovici bude
dovoljno za
hranu do kraja života. Zatim je uskrsnuo njezina sina koji je bio
umro od
teške bolesti. U sukobu s Baalovim prorocima na planini Karmelu
pošlo
mu je za rukom da s neba prizove oganj. On je bio jedini Izraelac
u Bibliji
koji je nakon Izlaska ponovno došao na brdo Sinaj: kada je
spašavajući život
pobjegao od gnjevne Izebele i Baalovih svećenika, te ga je anđeo
Gospodinov
sklonio u špilju na planini Sinaj.
296
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
Za njega Biblija kaže da nije umro nego je u vrdogu uznesen na
nebo
da bude s Bogom. Njegov uzlazak, vrlo opširno opisan u drugoj
glavi Druge
knjige o kraljevima, nije bio ni iznenadan ni neočekivan događaj.
Baš
suprotno, to je bila unaprijed planirana i organizirana akcija čije
mjesto i
vrijeme su Iliji bili ranije priopćeni.
Mjesro određeno za uzlazak nalazilo se u dolini rijeke Jordan, na
istočnoj
obali rijeke. Kada je došlo vrijeme da pođe ramo, njegovi učenici,
predvođeni onime po imenu Elizej, pošli su zajedno s njime. Ilija
se zausravio
u Gilgalu (gdje je Jahve bio izveo čuda za Izraelce koje je vodio
Jošua).
Tamo se pokušao orarasiti svojih pratioca, no oni su ga nastavili
pratiti sve
do Beth-EIa. Premda zamoljeni da pusre Iliju da sam prijeđe
rijeku, oni su
se zadržali uz njega i stalno pitali Elizeja je li "točno da će
Gospodin danas
uznijeti Iliju na nebesa?".
Na obali rijeke Jordan Ilija je uzeo svoj čudorvorni ogrrač, smorao
ga
i udario njime po vodi. Voda se razdvojila rako da je može prijeći.
Drugi
učenici su ostali pozadi, no Elizej je čak i tada ustrajao da bude s
Ilijom te
je s njim prešao rijeku:
/ dok su tako išli i razgovarali,
gle: ognjena kola i ognjeni konji
stadoše medu njih
i Ilija u vihoru uziđe na nebo.
Elizej je gledao i vikao:
"Oče moj, oče moji
Kola Izraelova i konjanici njegovi!"
I više ga nije vidio.
II KRALJEVI 2: n-12
Arheološka iskapanja kod Teli Ghassula ("Prorokov humak"),
mjesta
u Jordanu koje odgovara geografiji iz biblijske priče, otkrila su
murale s
"vihorima" prikazanim na slici 103. To je jedini lokalirer na kojem
su se
iskapanja vršila pod pokroviteljsrvom Varikana. (Moja potraga za
njihovim
297

nalazima, koja je obuhvatila arheološke muzeje u Izraelu i

Jordanu i
uključivala posjet lokalitetu u Jordanu, te je na kraju dovela do
Pontifikalnog
biblijskog instituta u Jeruzalemu kojim upravljaju jezuiti — slika
124 — opisana je u knjizi The Earth Chronicles
Expeditions!'Ekspedicije
zemaljskih kronika.)
SLIKA 124
Prema židovskoj predaji, preobraženi Ilija jednog će se dana
vratiti kao
vjesnik konačnog izbavljenja izraelskog naroda, glasnik Mesije.
Ta je predaja
bila zabilježena već u petom stoljeću pr. n. e. — u svom
posljednjem
proročanstvu zabilježio ju je prorok Malahija. S obzirom da je
prema toj
predaji špilja na brdu Sinaj kamo je anđeo odveo Iliju bila mjesto
gdje se
Bog razotkrio Mojsiju, očekivalo se da će se Ilija vratiti na
početku blagdana
pashe, kada se obilježava židovski izlazak iz Egipta. I dandanas
se u sklopu
sedera, svečane večere kojom počinje sedmodnevni praznik
Pasha, na stol
na kojem se objeduje postavlja i čaša s vinom za Iliju, kako bi pio
iz nje
kada stigne. Ostavljaju se otvorena vrata kako bi Ilija mogao ući i
recitira
se posebna himna kojom se izražava nada da će uskoro
navijestiti "Mesiju,
sina Davidovog". (Kao što je slučaj kod kršćanske djece kojima
se govori da
se Djed Mraz došuljao kroz dimnjak i donio im darove koje su
pronašli,
tako se i židovskoj djeci govori da se, iako ga nisu vidjeli, Ilija
došuljao 1
298
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
otpio gutljaj vina.) U skladu s običajem, "Ilijina čaša" je u stvari
bogato
ukrašeni pehar, kalež koji se nikada ne koristi ni za što drugo
osim za ritual
s Ilijom za trajanja pashalne večere.
Isusova "posljednja večera" bila je ta tradicionalna
pashalna večera.
Iako je zadržala nešto nalik slobodi biranja vlastitog visokog
svećenika
i kralja, Judeja je zapravo bila rimska kolonija. Njome se najprije
vladalo
iz zapovjedništva u Siriji, a zatim su postavljeni lokalni
upravitelji. Rimski
upravitelj zvan prokurator brinuo se da Židovi kao ethnarcha
("Poglavara
židovskog vijeća"), a u početku i "Kralja Židova" (ne "kralja
Judeje" kao zemlje)
biraju ljude koji odgovaraju Rimu. Od 36. do 4. g. pr. n. e. kralj je
bio
Herod, potomak edomskih obraćenika na judaizam, koji je bio
izbor dvaju
rimskih generala (slavnih po Kleopatri): Marka Antonija i
Oktavijana. Herodova
ostavština bile su monumentalne građevine, uključujući
poboljšanje
Brda hrama te palače-tvrdave Massade na Mrtvom moru. K
tomu, pazio je
na želje prokuratora te je de facto bio vazal Rima.
Godine 33. pr. n. e. (prema prihvaćenom datiranju povjesničara)
u
takav je Jeruzalem, uvećan i uveličan hasmonejskim i
herodovskim građevinama
i prepun hodočasnika za blagdan Pashu, došao Isus iz Nazareta.
U to vrijeme Židovima je bila dozvoljena samo vjerska vlast,
vijeće od sedamdeset
starješina zvano Sanhedrin. U to vrijeme više nije bilo židovskog
kralja, zemljom, ne više židovskom državom nego rimskom
provincijom,
upravljao je prokurator Poncije Pilat koji je bio udobno smješten u
citadeli
Antoniji smještenoj pokraj hrama.
Napetosti između židovskog puka i rimskih gospodara zemlje
rasle su,
pa je u Jeruzalemu izbio niz krvavih pobuna. Poncije Pilat, koji je
u Jeruzalem
došao 26. g. pr. n. e., pogoršao je situaciju dovevši u grad rimske
legionare s njihovim znakovljem obješenim na motkama i
novčićima koji
su na sebi imali idole zabranjene u Hramu. Zidovi koji su pružili
otpor bez
milosti su bili osuđivani na razapinjanje na križu, i to u tolikom
broju daje
mjesto pogubljivanja nazvano Golgota — Mjesto lubanja.
299
Isus je i prije bio u Jeruzalemu: "Njegovi su roditelji svake godine
o
blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaesr godina,
uzidoše
po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a
dječak
osta u Jeruzalemu." (Luka 2: 41-43). Kada je Isus došao ovaj put
(sa svojim
učenicima), situacija svakako nije bila očekivana, u skladu s
obećanjima iz
biblijskih proročanstava. Pobožni Zidovi — što je Isus sasvim
sigurno bio
— bili u odani ideji otkupljenja, spasenja koje će provesti Mesija,
za koju
je ključna bila posebna i vječna veza između Boga i kuće
Davidove. Ona
je jasno i nedvosmisleno izražena u veličanstvenom psalmu 89
(20-30) u
kojem Jahve, obraćajući se svojim vjernim sljedbenicima u viziji,
kaže:
Izabranika iz naroda izdigoh;
nadoh Davida, slugu svoga,
svetim ga uljem svojim pomazah...
On će me zvati: "Oče moji
Bože moj i hridi spasa mojega."
Aja cugaprvorodencem učiniti,
najvišim medu kraljevima svijeta.
Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju
I savez svoj vjeran.
Njegovo ću potomstvo učiniti vječnim
I prijestolje mu [učiniti trajnim] kao Dani nebeski.
Nije li spominjanje "Dana nebeskih" rrag, poveznica između
dolaska
Spasitelja i prorokovanih Posljednjih dana? Nije li ro bilo vrijeme
kada će se
obistiniti proročanstva? Tako je Isus iz Nazareta, koji je sada sa
svojih dvanaest
učenika bio u Jeruzalemu, odlučio da preuzme srvari u svoje
ruke: ako
je za spasenje porreban pomazanik iz kuće Davidove, on će,
Isus, biri taj!
Njegovo samo hebrejsko ime Yehu-šuah ("Jošua") — značilo je
Jahvin
spasitelj; a što se tiče zahtjeva da pomazanik ("Mesija") bude iz
kuće Davidove,
to je bio: sam prvi srih Novog zavjeta, u Evanđelju po Mateju,
glasi:
"Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina
Abrahamova". Nakon
300
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
toga se tamo, ali i u drugim dijelovima Novog zavjeta, navodi
Isusovo rodoslovlje
po narašrajima: četrnaest naraštaja od Abrahama do Davida;
čerrnaest
naraštaja od Davida do babilonskog izgnanstva i potom
četrnaest
naraštaja do Isusa. Bio je kvalificiran, Evanđelja su sve uvjerila.
Naši izvori za ono što se dogodilo sljedeće su Evanđelja i druge
knjige
Novog zavjeta. Znamo da su "izvještaji očevidaca" u srvari bili
pisani dugo
poslije događaja; znamo da je kodificirana verzija rezultat odluka
donesenih
na sinodu koji je sazvao car Konsrantin tri sroljeća kasnije;
znamo
da "gnosrički" rukopisi, poput spisa Nag Hammadi i Judinog
evanđelja,
pružaju drukčije verzije koje Crkva nasroji potisnuti; znamo čak
— a to je
neosporena činjenica — da je najprije posrojala Jeruzalemska
crkva kojoj
je na čelu bio Isusov brat i koja je bila usmjerena isključivo na
židovske
sljedbenike, te koju je preuzela, isrisnula i eliminirala Rimska
crkva koja se
obraćala nežidovima. Pa ipak, slijedit ćemo "službenu" verziju jer
ona, sama
po sebi, jeruzalemske događaje s Isusom povezuje sa svim
prošlim stoljećima
i tisućljećima, kao što je do sada opisano u ovoj knjizi.
Kao prvo, ako postoje bilo kakve sumnje da je Isus u Jeruzalem
došao u
vrijeme blagdana Pashe i da je "posljednja večera" bila pashalna
večera seder,
re sumnje treba otkloniti. Matej 26: 2, Marko 14: 1 i Luka 22: 1
ciriraju
Isusa kako po dolasku u Jeruzalem govori svojim učenicima:
"Znate da je za
dva dana Pasha"; "Za dva dana bijaše Pasha i Beskvasni
kruhovi"; i "Bližio se
Blagdan beskvasnih kruhova zvan Pasha". Tri Evanđelja, u istim
poglavljima,
zatim navode da je Isus uputio svoje učenike da odu u određenu
kuću, u
kojoj će blagovati pashalnu večeru kojom počinje sverkovina.
Sljedeće čime se treba pozabaviti je pitanje Ilije, glasnika Mesije
koji
će doći (u Luki 1: 17 čak su citirani relevantni stihovi iz Malahije).
Prema
Evanđeljima, ljudi koji su čuli za Isusova čuda — čuda koja su bila
jako nalik
onima koje je izvodio Ilija — isprva su se pitali nije li Isus Ilija koji
se vratio.
Ne poričući, Isus je izazvao svoje najbliže učenike: "A vi, što vi
kažete, tko sam
ja? Petar prihvati i reče: Ti si Pomazanik — Krist!" (Marko 8: 28-
29).
Ako je tako, pitali su ga, gdje je Ilija, koji se trebao pojaviti prvi? I
Isus
im je odgovorio: Da, naravno, ali on je već došao!
301

Pa ga upitaju:
Zašto pismoznanci govore
da prije treba da dode Ilija?
A on im reče:
Ilija će, doduše, prije doći i sve obnoviti...
Ali velim vam: Ilija je već došao.
MARKO 9: 11,13
To je bila smiona izjava koja će uskoro doći na provjeru: jer, ako
se
Ilija doisra vratio na zemlju, ako je "već došao" \ tako ispunio
preduvjet
za dolazak Mesije, tada se morao pojaviti na pashalnom sederu i
otpiti
iz svoje čaše vina!
Kao što su običaji i tradicija zahtijevali, na pashalni stol Isusa i
njegovih
učenika bila je postavljena i Ilijina čaša s vinom. Seder je opisan
u
14. poglavlju Evanđelja po Marku. Predvodeći blagdansku
večeru, Isus
je uzeo beskvasni kruh (sada se takav kruh naziva maca),
blagoslovio ga,
razlomio i podijelio svojim učenicima. "I uze čašu, zahvali i dade
im. I svi
su iz nje pili" (Marko 14: 23).
SLIKA 125
JERUZALEM: NESTALI KALEŽ
Dakle, nema sumnje daje Ilijina čaša bila tamo, no Da
Vincije
odlučio daje ne naslika. Na ovoj slici posljednje večere, koja je
mogla biti
zasnovana samo na stihovima Novog zavjeta, Isus ne drži
krucijalnu čašu
i nigdje na stolu nema vinske čaše! Umjesto toga na njoj je
neobjašnjiva
praznina Isusu zdesna (slika 125), a učenik s njegove desne
strane je nagnut
na stranu kao da nekog nevidljivog pušta između njih:
Je li teološki potpuno korektan Da Vinci implicirao da je
nevidljivi
Ilija doista došao kroz otvorene prozore iza Isusa i uzeo
svoju čašu?
Ilija se, slika tako sugerira, doista vratio; glasnik koji
treba doći prije
pomazanog Kralja iz kuće Davidove došao je.
Nakon što je tako potvrđen, Isus je uhićen i odveden pred
rimskog
upravitelja koji ga je upitao: Ti li si kralj židovski? On odgovori:
"Ti kažeš"
(Matej, 27: 11). Osuda i pogubljenje na križu bili su neizbježni.
Kada je Isus podigao čašu vina i izrekao potrebni blagoslov
svojim je
učenicima, prema Marku 14: 24, rekao: "Ovo je lav moja, krv
novog Saveza".
AKO su to bile njegove doslovne riječi, on nije htio reći da trebaju
piti
vino koje se pretvorilo u krv — što bi bila teška povreda jedne od
najstrožih
zabrana Judaizma od najranijih vremena, "jer krv je duša". Ono
što je
rekao (ili htio reći) je da je vino u toj čaši, Ilijinoj čaši, zavjet,
potvrda njegove
krvne loze. I da Vinci je to uvjerljivo prikazao njezinim
nestankom, kao
da ju je uzeo Ilija koji je došao u posjet.
Nestala čaša stoljećima je bila omiljena tema autora. Priče su se
pretvorile
u legende: tražili su je križari; Vitezovi Templari su je pronašli;
donesena
je u Europu... čaša je postala pehar, kalež; kalež koji predstavlja
kraljevsku
krv, Sang Real na francuskom, od čega je nastalo San Greal -
Sveti Gral.
Ili pak nikada nije napustila Jeruzalem?
Kontinuirana podjarmljenost Zidova u Judeji i pojačana rimska
represija
nad njima dovela je do izbijanja najopasnije pobune u Rimskom
carstvu; najvećim rimskim generalima i najboljim legijama
trebalo je sedam
godina da pobijede malu Judeju i prodru do Jeruzalema. Godine
70.
303

n. e. poslije duge opsade i žestokih bitaka prsa o prsa, Rimljani

su probili
obranu Hrama. Glavni general Tit naredio je da se Hram spali.
Iako se
otpor drugdje u Judeji nastavio još tri godine, veliki židovski
ustanak bio je
gotov. Rimljani su bili toliko sretni zbog pobjede da su je obilježili
serijom
novčića koji su svijetu objavljivali Judaea Capta —Judeja je
osvojena — i
gradnjom slavoluka u Rimu na kojem su bili prikazani ritualni
predmeti iz
opljačkanog hrama (slika 126).
Međutim, tijekom svake godine nezavisnosti bili su kovani
židovski
novčići s natpisom " prva godina," " druga godina," itd. "za
slobodu Siona",
a dekorativne teme na njima bili su plodovi zemlje. Novčići
druge i
treće godine neobjašnjivo su na sebi imali sliku kaleža
(si. 127)...
SLIKA 127
Je li "sveti gral" i dalje bio u Jeruzalemu?
Šesnaesto poglavlje
ARMAGEDON I PROROČANSTVA
O POVRATKU
Hoće li se vratiti? Kada će se vratiti?
Ta pitanja postavljena su mi nebrojeno puta, pri čemu su "oni"
anunnakijski bogovi o kojima govore moje knjige. Odgovor na
prvo pitanje je
- 'Da'. Postoje indicije na koje neba obratiti pažnju i proročansrva
o povratku
koja se trebaju ispuniti. Odgovor na drugo pitanje zaokupljao je
čovječanstvo
još od prijelomnih događaja u Jeruzalemu prije više do dvije
dsuće godina.
No, piranje nije samo "hoće li" i "kada" će se vratiti. Sto će biti
znale povratka,
što će povratak donijeti da sobom? Hoće li to biti dobronamjeran
dolazak
ili će — kao kada se spremao Potop — označiti kraj? Koja
proročansrva će se
obistiniti: Mesijansko doba, nov početak - ili pak
katastrofalna apokalipsa,
konačni kraj, armagedon...
U slučaju posljednje mogućnosti ta proročanstva više ne
pripadaju samo
domeni teologije, eshatologije ili puke znatiželje, nego postaju
pitanje samog
preživljavanja čovječanstva. Jer armagedon., izraz koji danas
označava rar nezamislivih
i katastrofalnih razmjera, u stvari je ime jednog mjesta u
zemlji kojoj
se prijetilo nuklearnim uništenjem.
U dvadeser i prvom stoljeću pr. n. e. nakon rata "kraljeva s
istoka" i
"kraljeva sa zapada" došlo je do nuklearne katastrofe. Dvadeser i
jedno sto-
304

ljeće kasnije, kada se "prije nove ere" (pr. n. e.) promijenilo u

"nove ere" (n.
e.), strahovi čovječanstva bili su izraženi na svitku, skrivenom u
špilji blizu
Mrtvog mora, koji je opisivao veliki i konačni "rat sinova svjetla
protiv
sinova tame". Sada, u dvadeset i prvom stoljeću n. e. nuklearna
prijetnja
ponovno stoji nad tim istim povijesnim mjestom. Pitanje je
dovoljno smisleno:
Hoće li se povijest ponoviti — ponavlja li se povijest, na neki
zagonetan
način, svakih dvadeset i jedno stoljeće?
Rat katastrofalnih razmjera je kao dio scenarija posljednjih dana
opisao
Ezekijel (poglavlja 38-39). Iako su "Gog iz zemlje Magoga"
odnosno "Gog
i Magog" pretkazani kao glavni pokretači konačnog rata, popis
sudionika
koji će biti usisani u nj obuhvatio je praktički sve spomena
vrijedne nacije,
dok će žarište ratnog požara biti "žitelji pupka Zemlje"; prema
Bibliji to su
žitelji Jeruzalema, no stanovnici "Babilona" kao zamijene za
Nippur za one
kojima vrijeme staje tamo.
Spoznaja koja tjera strah u kosti je da Ezekijelov popis tih
široko
rasprostranjenih nacija (38: 5) koje će sudjelovati u
konačnom
ratu — armagedonu — zapravo počinje s PERZIJOM,
upravo onom
zemljom (današnji Iran) čiji vode danas pokušavaju doći
do nuklearnog
oružja kojim bi "izbrisali s lica Zemlje" narod koji živi
ondje
gdje se nalazi Megiddo!
A tko je taj "Gog iz zemlje Magoga" i zašto proročanstvo staro
dvije i
pol tisuće godina toliko sliči današnjim novinskim naslovima?
Skrivaju li
takve točne pojedinosti iz proročanstva odgovor na pitanje
"kada?", ukazuju
li na naše vrijeme, naše stoljeće?
Artnagedon, konačni rat Goga i Magoga, ključni je element
scenarija
Posljednjih dana i novozavjetne proročke knjige Otkrivenja (čije
puno ime
je Apokalipsa svetog Ivana Božanskog). Ona pokretače
apokrifnih događaja
uspoređuje s dvije zvijeri, od kojih jedna "oganj spušta s neba,
naočigled
ljudi". O njezinom identitetu daju se samo zagonetne naznake
(13: 18):
U ovome je mudrost:
U koga je uma,
306

nek odgoneta broj Zvijeri:

Broj je to jednog čovjeka,
a broj muje šest stotina šezdeset i šest.
Mnogi su pokušali odgonetnuti tajanstveni broj 666
pretpostavljajući
da je to neka kodirana poruka koja se tiče Posljednjih dana.
Budući da je
knjiga napisana u vrijeme kada je u Rimu počeo progon kršćana,
prihvaćeno
je tumačenje bilo da je to šifra za tlačitelja cara Nerona, zato što
numerička
vrijednost njegova imena na hebrejskom (NeRON QeSaR) iznosi
666.
Činjenica da je on svemirsku platformu u Baalbeku, moguće da
inaugurira
tamošnji Jupiterov hram, posjetio 60. g. n. e. možda je — a
možda i nije
— relevantna za zagonetku broja 666.
Da bi 666 mogao kriti više od veze s Neronom sugerira
intrigantna
činjenica da su 600, 60 i 6 osnovni brojevi sumerskog
seksagezimalnog brojevnog
sustava, tako da bi se "šifra" mogla odnositi na neke starije
tekstove.
Bilo je 600 Anunnakija, Anuov numerički rang bio je 60,
Iškur/Adadov
rang bio je 6. Nadalje, ako se ta tri broja pomnože umjesto da se
zbroje dobivamo
666 = 600 x 60 x 6 = 216.000, što je nama poznatih 2160
(trajanje
zodijačkog doba) pomnoženo sa 100 — dakle rezultat o kojem se
može
beskonačno spekulirati.
Zatim je tu zagonetka da kada sedam anđela otkrivaju slijed
budućih
događaja, ne povezuju te događaje s Rimom već ih povezuju s
"Babilonom".
Uobičajeno objašnjenje bilo je da je, kao što je broj 666 bio šifra
za
rimskog cara, "Babilon" bio šifra za Rim. Međutim, kada je
napisano Otkrivenje,
Babilon već stoljećima nije postojao. Nadalje, Otkrivenje,
govoreći o
Babilonu, proročanstva nepogrešivo veže za "veliku rijeku Eufrat"
(9: 14) te
čak opisuje kako "šesti [anđeo] izli svoju čašu na Eufrat, rijeku
veliku" i tako
je isuši kako bi je mogli prijeći kraljevi s istoka i pridružiti se
borbi (16: 12).
Govori se o gradu/zemlji na rijeci Eufratu, a ne na rijeci Tiberu.
Budući da proročanstva Otkrivenja govore o budućnosti, nameće
nam
se zaključak da "Babilon" nije šifra — Babilon znači
Babilon, budući
Babilon koji će se uključiti u rat "Armagedon" (stih 16 glave 16
ispravno
objašnjava da je to "mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon"
— Har-
Megiddo, planina Megiddo, u Izraelu) — rat koji uključuje Svetu
zemlju.
Ako je taj budući Babilon doista današnji Irak, proročki stihovi
ponovno
su jezivo točni, jer uz to što predviđaju sadašnje događaje koji
vode do
pada Babilona nakon kratkog ali strašnog rata, pretkazuju
raspad Babilona/
Iraka na tri dijela! ( 1 6 : 19).
Poput Knjige Danijelove, u kojoj se predviđaju razdoblja velildh
kušnji i
tegobni stadiji u mesijanskom procesu, tako i Otkrivenje
pokušava zagonetna
starozavjetna proročanstva objasniti opisujući (glava 20) Prvo
mesijansko doba
kao "prvo uskrsnuće" koje traje tisuću godina i slijedi ga
vladavina Sotone duga
tisuću godina (kada će se "Gog i Magog" upustiti u golemi rat), a
zatim dolazi
drugo mesijansko razdoblje i još jedno uskrsnuće (a tako i "drugi
dolazak").
Ta proročanstva neizbježno su pokrenula grozničave spekulacije
kada se
bližila 2000. godina n.e.: spekulacije o mileniju kao točki u
vremenu, u povijesti
čovječanstva i Zemlje, kada će se obistiniti proročanstva.
Zatrpan milenijskim pitanjima dok smo se primicali 2000. godini,
publici
na svojim predavanjima govorio sam sa se 2000. neće
dogoditi ništa, i to ne
samo zato što je pravi trenutak milenija, onaj brojeći od Isusovog
rođenja, već
prošao — s obzirom na to da se prema svim procjenama
stručnjaka Isus rodio
6. ili 7. godine pr. n. e.. Glavni razlog za takvo moje mišljenje je
to što se proročanstva,
kako se čini, nisu odnosila na linearni slijed događaja — prvu
godinu,
drugu godinu, devetstotu godinu i tako dalje — nego na cikličko
ponavljanje
događaja, u skladu s temeljnim vjerovanjem da će "prve stvari
biti posljednje
stvari" — nešto što se može dogoditi samo kada se povijest i
povijesno vrijeme
kreću u krugu, gdje je početna točka završna točka i obrnuto.
Tom cikličkom planu povijesti svojstven je koncept Boga kao
vječnog
božanskog entiteta koji je bio prisutan na početku, kada su
stvoreni nebesa i
Zemlja, i koji će biti prisutan u posljednjim danima, kada će na
svojoj Svetoj
gori obnoviti svoje kraljevstvo. To je objavljeno mnogim izjavama
od najranijih
biblijskih tekstova do posljednjih od proroka, kao, na primjer,
kada je Bog
preko Izaije objavio (41:4, 44: 6, 48: 12):
308

Ja jesam, ja sam prvi, ja sam i posljednji...

Onaj sam koji od početka svršetak otkriva
i unaprijed javlja što se još nije zbilo.
IZAIJA 48: 12, 4 6 : 10
Isto stoji (na dva mjesta) i u novozavjetnoj Knjizi Otkrivenja:
Ja sam Alfa i Omega,
početak i kraj,
govori Gospodin Bog —
Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi.
OTKRIVENJE I: 8
Doista, osnova za proročanstvo bilo je vjerovanje da je kraj
ukotvljen u
početku, da se budućnost može predvidjeti zato što je poznata
prošlost— ako ne
čovjeku, onda Bogu: Ja sam "koji od početka svršetak
otkriva", rekao je Jahve
(Izaija 46: 10). Prorok Zaharija (1: 4, 7: 7,7: 12) predvidio je
Božje planove
za budućnost —posljednje dane— u odnosu na prošlost, prve
dane.
Na to vjerovanje - koje se ponavlja u Psalmima, Mudrim izrekama
iu
Knjizi o Jobu - gledalo se kao na univerzalni božanski plan za
cijelu Zemlju
i sve njezine narode. Prorok Izaija je pretkazujući da će se narodi
Zemlje
okupiti kako bi saznali što ih čeka opisao kako se narodi
međusobno pitaju:
"Tko od nas može proreci budućnost tako da nam kaže ono što
se dogodilo
prvo?" (41: 22) Da je to bila univerzalna postavka vidljivo je iz
zbirke
Asirskih proročanstava kada bog Nabu asirskom kralju
Esarhadonu kaže:
"Budućnost će biti kao prošlost."
Taj ciklički element biblijskih proročanstava o povratku vodi nas
do
jednog suvremenog odgovora na pitanje KADA.
Kružni tok povijesnog vremena nađen je, čitatelj će se sjetiti, u
Srednjoj
Americi, gdje je on rezultat "ispreplitanja", poput zubaca
zupčanika,
309

dvaju kalendara (vidi sliku 67), uslijed čega nastaje "skup" od 52

godine,
a nakon što takav skup godina protekne određeni — nenavedeni
— broj
puta, nastupa vrijeme obećanog povratka Quetzalcoatla. To nas
dovodi
do takozvanih Majanskih proročanstava, prema kojima će kraj
vremena
doći otprilike 2012. g. n. e.
Vjerojatnost da je prorokovana krucijalna godina vrlo blizu
pobudila
je, naravno, ogromno zanimanje te zaslužuje razjašnjenje i
analizu. Navedeni
datum proistječe iz činjenice da će te godine (ovisi kako se
računa)
trinaesti put proteći vremenska jedinica zvana baktun. Kako
baktun traje
144.000 dana, to je na neki način vrlo važan događaj.
Treba istaknuti određene pogreške to jest pogrešne pretpostavke
u tom
scenariju. Prva je da baktun ne pripada dvama "isprepletenim"
kalendarima
s 52-godišnjim obećanjem (Haab i Tzolkin), nego trećem i mnogo
starijem
kalendaru zvanom Dugo brojanje. Taj kalendar uveli su Olmeci—
Afrikanci
koji su u Srednju Ameriku došli kada je Toth bio prognan iz Egipta
—i
brojanje dana je u stvari počelo s tim događajem, tako da je prvi
dan Dugog
brojanja bio ono što mi datiramo kao kolovoz 3113. g. pr. n. e.
Glifi u tom
kalendaru predstavljali su sljedeći slijed vremenskih jedinica:
1 kin
1 Uinal
1 Tun
1 Ka-tun =
1 Bak-tun =
1 Pictun
1 dan
1 kin x 20
1 kin x 360
1 tun x 20
1 Ka-tun x 20 =
1 Bak-tun x 20 =
20 dana
360 dana
7.200 dana
144.000 dana
2.880.000 dana
Te jedinice, od kojih je svaka nastala množenjem prethodne, na
taj se
način nastavljaju i iza baktuna te su predstavljene sve većim
glifima. No,
budući da majanski spomenici nikad nisu došli do više od
dvanaest baktuna,
čijih 1.728.000 dana već nadmašuje majansku civilizaciju, čini se
da je
trinaesti baktun prava prekretnica. Nadalje, Maje su navodno
smatrali da
će sadašnje "Sunce" odnosno doba završiti s trinaestim
baktunom, te kada
310
se njegov broj dana (144.000 x 13 = 1.872.000) podijeli s
365,25, rezultat
je razdoblje od 5.125 godina; a kada se od njega odbije 3.113
godina, konačni
rezultat je 2012. g. n. e.
To je koliko uzbudljivo toliko i zloslutno pretkazanje. No, taj su
datum
već prije jednog stoljeća osporavali stručnjaci (kao na primjer
Fritz Buck,
autor djela El Calendario Maya en la Cidtura de Tiahuanacu) koji
su isticah
da kao što gore navedena lista pokazuje, množitelj, pa tako i
djelitelj, treba
biti matematički savršenih 360, što koristi i sam kalendar, a ne
365,25. Na
taj način bi 1.872.000 dana rezultiralo s 5.200 godina —
savršenim rezultatom,
budući da predstavlja točno 100 "skupova" Tothovog magičnog
broja 52. Računa li se na taj način, magična godina Tothovog
povratka
bila bi 2087. n. e. (5200 - 3 1 1 3 = 2087).
Čovjek bi mogao izdržati i toliko čekanje; jedina neprilika je u
tome što je Dugo brojanje linearno, a ne potrebno cikličko
računanje
vremena, tako da bi njegovi izbrojeni dani prešli na četrnaesti
baktun,
petnaesti baktun i tako dalje.
Sve to, međutim, ne umanjuje važnost proročanskog milenija.
Budući
da "milenij" kao eshatološka vremenska jedinica svoje ishodište
ima
u židovskim apokrifnim spisima iz drugog stoljeća pr. n. e.,
potraga za
značenjem mora krenuti tim smjerom. U stvari, spominjanje
"tisuće"
— milenija — u smislu definiranja doba svoje korijene vuče još iz
Starog
zavjeta. Ponovljeni zakon (7: 9) je trajanju Božjeg saveza s
Izraelom dodijelio
razdoblje od "tisuću naraštaja" — ta tvrdnja ponavlja se (l
Ljetopisi,
16: 15) kada David donosi zavjetni kovčeg u Jeruzalem. Psalmi
opetovano
broj "tisuću" dodjeljuju Jahvi, njegovim čudima, pa čak i
njegovim
božanskim kolima (Psalmi 68: 17).
Od izravne važnosti za pitanje posljednjih dana i povratka je
izjava
u Psalmu 90: 4 — izjava pripisana samom Mojsiju — koja o Bogu
kaže:
"tisuću je godina u očima tvojim k'o jučerašnji dan koji je
minuo". Ta
je tvrdnja potaknula spekulaciju (koja se pojavila nedugo nakon
što su Ri-
311

mljani uništili jeruzalemski hram) da je to način da se dokuči

kada će doći
tajanstveni mesijanski : ako je, prema Postanku, srvaranje
svijeta, "Početak", trajao šest dana, a božanski dan traje risuću
godina, rezultat
je protok 6.000 godina od Početka do Kraja. Na temelju toga se
vjerovalo da će doći 6000. godine Anno Mundi.
Primijeni li se to na hebrejski nipurski kalendar koji je započeo
3760. g. pr. n. e., to znači da će doći 2240. g. n. e.
(6000 - 3760 = 2240).
Ovo treće računanje posljednjih dana može nas ili razočarati ili
utješiti,
ovisno o tome kakva su nam očekivanja. Ljepota tog izračuna je
u rome šro
se savršeno slaže sa sumerskim seksagezimalnim sustavom
(baza 60). U budućnosti
bi se čak mogao pokazati točnim, no osobno nisam tog mišljenja,
ponovno zbog toga što je linearan a vremenska jedinica koju
zahtijevaju
proročansrva je ciklička.
Kako nijedan od "modernih" predviđenih datuma nije upotrebljiv,
moramo se okrenuti drevnim "formulama" — učiniri ono što nam
se
savjetuje u Izaiji, "promatrati znakove natraške". Imamo dva
ciklička
izbora: Božansko vrijeme povezano s ophodnim vremenom
Nibirua, re
Nebesko vrijeme povezano sa zodijačkom precesijom. Koji je
pravi?
Da su Anunnakiji za dolazak i odlazak iskorisrili prigodu kada je
Nibiru došao na svoj perigej (na točku najbližu Suncu, a stoga i
najbližu
Zemlji odnosno Marsu) toliko je očito da su neki moji čitatelji
običavali
jednostavno oduzeti 3.600 od 4.000 (približna godina Anuovog
posjeta) i dobiti 400. g. pr. n. e. ili oduzeti 3.600 od 3.760 (kada
je
počeo nipurski kalendar) — kao što su to učinili Makabejci — te
doći
do 160. g. pr. n. e. U svakom slučaju, sljedeći Nibiruov dolazak
daleko
je u budućnosti.
U stvari, kao što čitatelji sada znaju, Nibiru je došao ranije, oko
560. g. pr. n. e.. Kada razmarramo tu "digresiju", moramo imati
na umu
da je savršeni SAR (3600 godina) uvijek bio matematičko
ophodno vri-
312

313
jeme budući da nebeske putanje — planeta, kometa, asteroida —
zbog
graviracijskog privlačenja drugih planeta kraj kojih prolaze
prilikom
svakog ophoda odsrupaju od svoje prerhodne puranje. Da
upotrijebim
dobro isrraženi primjer Halleyjevog kometa, kao njegovo
ophodno vrijeme
uzima se 75 godina, međutim ono u stvari varira između 74 i 76
godina. Kada se posljednji pur pojavio 1986. godine, ophodno
vrijeme
mu je bilo 76 godina. Primijenimo li Halleyjevo odstupanje na
Nibiruovih
3.600 godina, dobivamo plus/minus od 50 godina prilikom
svakog prolaska.
Još je jedan razlog da se pitamo zašto je Nibiru toliko odstupao
od
njegovog uobičajenog SAR-a: neuobičajena pojava potopa oko
10900.
g. pr. n. e.
Tijekom svojih 120 SAR-ova prije potopa, Nibiru je svojom
puranjom
prolazio a da nije prouzročio takvu katastrofu. Zatim se dogodilo
nešto neuobičajeno što je Nibiruovu puranju dovelo bliže Zemlji:
u
spoju s nesrabilnim stanjem ledenog pokrova Anrarkrika došlo je
do
potopa. Šro je bilo to "nešto neuobičajeno"?
Odgovor bi se mogao kriti dalje u našem Sunčevom sustavu,
tamo
gdje prolaze putanje Urana i Neptuna, planeta među čijim
mnogim
mjesecima su i neki koji neobjašnjivo kruže u "suprotnom"
("retrogradnom")
smjeru — u istom smjeru kao Nibiru.
Jedna od velikih tajni našeg Sunčevog sustava je činjenica da
planet
Uran doslovno leži na svom boku — njegova os sjever-jug ide
horizontalno
prema Suncu umjesto da je verrikalna. "Nešto" je, negdje u
njegovoj prošlosti, dobro udarilo Uran, rekli su NASA-ini
znanstvenici,
ne usuđujući se nagađati što bi to "nešto" moglo biti. Često sam
se pitao
je li to "nešto" također bilo ono što je napravilo veliki ožiljak u
obliku
slova V i neobjašnjivu "uzoranu" površinu koje je NASA-in
Voyager 2
1986. g orkrio na Uranovom mjesecu Mirandi (slika 128) —
mjesecu
koji je na više načina drukčiji od svih drugih Uranovih satelita./«
li sve
to mogao uzrokovati sudar s Nibiruom i njegovim
mjesecima?

S L I K A 128
Posljednjih godina astronomi su utvrdili da veliki vanjski planeti
Sunčevog sustava nisu ostali na mjestu gdje su bili formirani
nego su
"klizili" prema van, dalje od Sunca. Studije su došle do zaključka
da je
taj pomak bio najizraženiji u slučajevima Urana i Neptuna (vidi
skicu,
slika 129). To bi moglo biti objašnjenje zašto se tijekom mnogih
Nibiruovih
prolazaka orbitom ništa nije dogodilo, a zatim iznenada jest.
Nije nevjerojatna pretpostavka da je na svojoj "potopnoj" orbiti
Nibiru
314

315
naišao na Uran, te da je jedan od Nibiruovih mjeseca
udario Uran,
nakrenuvši ga na bok. Čak je moguće da je "oružje" udara bio
zagonetni
mjesec Miranda — Nibiruov mjesec — koji je nakon što je
udario u
Uran završio zarobljen uz njegovu orbitu. Takav bi događaj
utjecao na
orbitu Nibirua te bi ga usporio na oko 3.450 zemaljskih godina
umjesto
prijašnjih 3.600, što bi rezultiralo sljedećim poslijepotopnim
rasporedom
dolazaka: oko 7450. g., oko 4000. godine i oko 550. g pr. n. e.
Ako je to ono što se dogodilo, to bi objasnilo "rani" dolazak
Nibirua
556. g. pr. n. e. te sugeriralo da sljedeći dolazak Nibirua
treba očekivati
oko 2900. g. n. e.. Onima koji prorokovane kataklizmičke
događaje povezuju
s povratkom Nibirua — "planetom X" kako ga neki zovu — još se
ne moraju bojati.
Ipak, svaka tvrdnja da su Anunnakiji svoje dolaske i
odlaske ograničili
na pojedinačnu kratku priliku na Nibiruovom perigej u je,
međutim,
netočna. Oni su mogli dolaziti i odlaziti i u drugim
razdobljima.
Drevni tekstovi bilježe brojne slučajeve putovanja bogova amo-
tamo
bez naznaka o povezanosti s blizinom planeta. Nadalje, postoje
mnoge priče
o putovanjima Zemljana sa Zemlje na Nibiru i natrag u kojima
nema
nikakvog spomena o tome da se Nibiru vidi na nebesima (s
druge strane,
kada je oko 4000. g. pr. n. e. Anu posjetio Zemlju, ta se vidljivost
naglašavala).
U jednom slučaju je Adapa, Enkijev sin od žene Zemljanke,
kojemu
je dana mudrost ali ne i besmrtnost, posjetio nakratko Nibiru u
pratnji
polubogova Dumuzija i Ningišzide. Henok, pandan sumerskog
Enmedurankija,
također je dolazio i odlazio, i to dva puta tijekom svog životnog
vijeka na Zemlji.
To je, kao što je prikazano na slici 130., bilo moguće na barem
dva
načina: svemirskim brodom koji ubrzava na Nibiruovoj dolaznoj
fazi (od
točke A) i stiže puno ispred vremena perigeja; a drugi je
usporavanjem
svemirske letjelice (kod točke B) za trajanja Nibiruove "izlazne"
faze, tako
da letjelica počne "padati" natrag prema Suncu (a tako i prema
Zemlji i
Marsu). Kratak posjet Zemlji, poput onoga Anuovog, mogao se
realizirati
kombiniranjem "A" za dolazak i "B" za odlazak. Kratak posjet
Nibiruu

SLIKA 130
(kao onaj Adapin) mogao se realizirati obrnutom procedurom:
odlaskom sa
Zemlje da bi presreo Nibiru kod točke A, i zatim odlaskom s
Nibirua kod
točke B za povratak na Zemlju, i tako dalje.
Anunnakiji su se, dakle, mogli vratiti i onda kada nije bilo
vrijeme
povratka planeta, zbog čega nam preostaje drugo
cikličko vrijeme
— zodijačko vrijeme.
Ja sam ga u knjizi When Time Began nazvao nebesko vrijeme.
Ono
je drukčije od zemaljskog vremena (ophodnog vremena našeg
planeta) i
božanskog vremena (sata anunnakijskog planeta), ali služi kao
veza između
njih. Ukoliko je povratak koji se očekuje povratak Anunnakija a
ne njihovog
planeta, tada nam rješenje zagonetki bogova i ljudi valja
potražiti
uz pomoć sata koji ih povezuje — cildičkog zodijaka nebeskog
vremena.
Naposljerku, Anunnakiji su nebesko vrijeme osmislili kao način
da pomire
dva ciklusa: njihov omjer — 3600 za Nibiru, 2160 za zodijačko
doba —bio
je zlatni omjer (zlatni rez; op. prev.) 10:6. Sugerirao sam da je iz
njega proizišao
seksagezimalni sustav na kojem su zasnovane sumerska
matematika i
astronomija (6 x 10 x 10 x 10 i tako dalje.)
316

Beros je, kao što smo naveli, zodijačka doba smatrao

prekretnicama
za bogove i ljude, kao i da svijet periodički prolazi kroz
apokaliptične katastrofe,
bila to vatrena ili vodena stihija, čije je vrijeme događanja
određeno
nebeskim pojavama. Poput svog pandana Manetha u Egiptu, i on
je prerpovijest
i povijesr dijelio na božansku, polubožansku i postbožansku fazu,
s
ukupnim zbrojem od 2.160.000 godina "postojanja ovog svijeta".
To je — gle
čuda nad čudima — točno jedna tisuća — milenij! —
zodijačkih doba.
Stručnjaci koji proučavaju drevne glinene pločice koje se bave
matematikom
i astronomijom bili su zapanjeni otkrićem da su pločice kao
početnu točku koristile fantastični broj 12960000 — da,
12.960.000.
Zaključili su da to može biti povezano jedino sa zodijačkim
dobima
koja traju 2.160 godina, čiji umnošci su 12.960 (kada se 2.160
pomnoži
sa 6), 129.600 (kada se 2.160 pomnoži sa 60) i 1.296.000 (kada
se
pomnoži sa 600) i — gle, čuda nad čudima! — fanrastičan broj s
kojim
re drevne liste počinju, 12.960.000, umnožak je 2.160 i 6.000
— kao
u božanskih šest dana stvaranja.
Da su značajni, veliki događaji - kada su poslovi bogova utjecali
na
poslove ljudi - bili povezani sa zodijačkim dobima opetovano je
pokazano u
ovom svesku Zemaljskih kronika. S početkom svakog doba
dogodilo se nešto
izrazito važno: doba Bika označilo je početak ljudske civilizacije.
Doba
Ovna započelo je nuklearnom kataklizmom a završilo Odlaskom.
Doba
Riba sriglo je s unišrenjem jeruzalemskog hrama i počerkom
Kršćanstva. Ne
bili pitanje koje bismo trebali postaviti moralo glasiti jesu
li proročki
u stvari Kraj (zodijačkog) doba?
Jesu li Danijelovi "jedno vrijeme, vremena i polovina
vremena"'jednostavno
terminologija koja se odnosi na zodijačka doba? O toj mogućnosti
prije
otprilike rri sroljeća razmišljao je nitko drugi do sir Isaac Newton.
Newton
je najpoznatiji po svojoj formulaciji prirodnih zakona koji
upravljaju kreranjem
nebeskih tijela — kao što su planeti koji kruže oko Sunca —
međutim
zanimala ga je i vjerska misao te je pisao podulje rasprave o
Bibliji
i biblijskim proročanstvima. Nebeska kretanja koja je formulirao
smatrao
je "Božjom mehanikom" i čvrsto je vjerovao da su znanstvena
otkrića koja
317
su počela s Galilejom i Kopernikom, a on ih je nastavio, bila
predodređena
da se dogode tada kada su se dogodila. To ga je navelo da
posebnu pažnju
posveti "Danijelovoj matematici".
U ožujku 2003. godine britanski BBC {British Broadcasting
Corporation)
zaprepastio je znanstveni i vjerski establišment emisijom o
Newtonu
koja je otkrila postojanje spisa, čiju prednju i stražnju stranu je
on ispisao
rukom, a na kojem je kalkulacija posljednjih dana prema
Danijelovim proročanstvima.
Newton je svoje numeričke kalkulacije ispisao na jednoj strani
papira,
a svoju analizu kalkulacija u obliku sedam "propozicija" na drugoj
strani.
Pažljiv pregled tog dokumenta — tj. njegove fotokopije koju sam
privilegiran
posjedovati — otkriva da brojevi koje je koristio u kalkulacijama
nekoliko puta sadrže 216 i 2160. To mi je pomoglo da shvatim
način na
koji je razmišljao: mislio je na zodijačko vrijeme — za njega
je ono bilo
mesijanski sat!
Svoje je zaključke — koristeći izraze "ne prije" i "ne kasnije od"
— sumirao
zapisavši tri vremenska okvira za Danijelove proročanske
indicije:
• Između 2132. i 2370. godine prema jednoj indiciji koju je dao
Danijel
• Između 2090. i 2374. prema drugoj indiciji
• Između 2060. i 2370. za ključno "jedno vrijeme, vremena i
pola vremena"
"Sir Isaac Newton je predvidio da će kraj svijeta biti
2060. godine"
objavio je BBC. Možda ne baš točno tada — no kao Što pokazuje
tablica zodijačkih doba iz jednog prijašnjeg poglavlja, s dva svoja
datuma
"ne prije od" nije bio daleko od istine: to su 2060. i 2090.
godina.
Original dokumenta tog velikog Engleza sada se čuva u Odjelu
za rukopise i arhive Židovske nacionalne i sveučilišne biblioteke
—u
Jeruzalemu!
Slučajnost?
318

U mojoj knjizi Revizija postanka objavljenoj 1990. godine javno je

razotkriven "Incident s Fobosom", događaj koji je bio zataškan.
Incident se
ticao gubitka, iz 1989. godine, sovjetske letjelice poslane da
istraži Mars i
njegov potencijalno šuplji prirodni mjesec zvan Fobos.
U stvari, nije izgubljena jedna nego dvije sovjetske letjelice.
Nazvane
Fobos 1 i Fobos 2, u skladu s njihovom svrhom istraživanja
Marsovog
mjeseca Fobosa, lansirane su 1988. godine, a do Marsa su stigle
1989.
godine. Premda je to bio sovjetski projekt, poduprli su ga NASA i
europske
agencije. Fobos 1 jednostavno je nestao — nikad nisu objavljene
nikakve
pojedinosti ni objašnjenje. Fobos 2 dospio je do Marsa i počeo na
Zemlju
slati fotografije snimljene pomoću njegovih dviju kamera —
obične i infracrvene.
Začuđujuće je, ili pak uznemirujuće, da su među njima bile i
fotografije
sjenke objekta u obliku cigare kako leti nebom planeta između
sovjetske
letjelice i Marsove površine (slika 131, fotografije dvije
kamere). Sovjetski
319

zapovjednici misije objekt koji je bacio tu sjenu opisali su kao

"nešto što bi
neki mogli nazvati letećim tanjurom". Svemirskoj letjelici odmah
je potom
naloženo da se udalji od Marsove orbite i pride prirodnom
satelitu Fobosu
te ga s udaljenosti od pedeset metara bombardira laserskim
zrakama. Posljednja
fotografija koju je Fobos 2 poslao prikazivala je projektil
koji je
dolazio s Fobosa (slika 132). Neposredno poslije toga
sovjetska se letjelica
počela vrtjeti te je prestala odašiljati — uništio ju je tajanstveni
projektil.
"Incid ent s Fobosom službeno ostaje "neobjašnjeni incident". U
stvari, neposredno nakon njega počela je djelovati tajna komisija
u kojoj
su zastupljene sve vodeće svemirske sile. Komisija i dokument
koji
je sastavila zaslužuju mnogo više pozornosti nego što su je dobili
budući
da drže ključ za razumijevanje onoga što vodeće države svijeta
znaju o
Nibiruu i Anunnakijima.
320

Geopolitički događaji koji su rezultirali formiranjem te tajne

skupine
započeli su kada je IRAS - NASA-in infracrveni astronomski
satelit, koji je
skenirao rubove Sunčevog sustava detektirajući nebeska tijela
koja isijavaju
toplinu - godine 1983. otkrio "planet veličine Neptuna". Potraga
za desetim
planetom bila je jedan od deset navedenih ciljeva skupine. I
doista su ga
pronašli: utvrdili su da se radi o planetu zato što je, nakon što je
detektiran
jedanput i zatim šest mjeseci kasnije, bilo jasno da se kreće u
našem smjeru.
Novinski naslovi iz gornjih članaka glasili su - Nebesko
tijelo astronomima
zadalo kozmičku zagonetku; U svemiru pronađen
"misteriozan"
planet; Na rubu Sunčevog sustava tajnoviti divovski
objekt; Misteriozni
planet zbunio astronome
321
Vijesti o otkriću ispunile su novinske naslove (slika 133), no
sutradan su
opovrgnute kao "nesporazum". Otkriće je, naime, bilo toliko
šokantno da
je dovelo do iznenadne promjene u odnosima SAD-a i Sovjetskog
Saveza,
do sastanka između predsjednika Reagana i Gorbačova,
sklapanja sporazuma
o svemirskim operacijama te do javnih izjava američkog
predsjednika
u UN-u i drugim forumima koje su uključivale i sljedeće riječi
(dok ih je
izgovarao, prst mu je bio uprt u nebo):
Pomislite samo koliko lagan bi bio njegov i moj zadatak
na tim sastancima da se ovom svijetu iznenada pojavi
prijetnja
od druge vrste, s planeta iz drugog dijela svemira...
S vremena na vrijeme razmišljam o tome kako bi brzo
nestale sve naše razlike kada bismo se suočili s
vanzemaljskom
prijetnjom iz drugog svijeta.
Radni odbor koji je osnovan uslijed tih bojazni obavio je nekoliko
ležernih
sastanaka i konzultacija — sve do incidenta s Fobosom u ožujku
1989-
godine nakon kojega je, već u travnju 1989. godine, užurbano
formulirao
skup smjernica poznat kao Deklaracija o načelima koja se tiču
aktivnosti
nakon otkrivanja izvanzemaljske inteligencije. Tom deklaracijom
usuglašene
su procedure koje je potrebno slijediti nakon primanja "signala
izvanzemaljske
inteligencije ili nekog drugog dokaza o takvoj
inteligenciji".
"Signal", otkrila je skupina, "možda neće biti samo signal koji
ukazuje na
inteligentno podrijetlo, već bi to mogla biti i prava poruka koju
će biti
potrebno dekodirati." Dogovorene procedure uključivale su i
korake za
odgodu razotkrivanja kontakta javnosti za barem dvadeset i
četiri sata prije
nego što se odgovori. To je svakako apsurdno ako bi poruka
došla s planeta
udaljenog svjetlosnim godinama... Ne, to su bile pripreme za
susret s drugom
vrstom nedaleko od nas!
Meni svi ti događaji od 1983. godine, uz sve dokaze s Marsa što
su
ukratko opisani u prethodnim poglavljima, te projektil ispaljen s
Marsovog
mjeseca Fobosa ukazuju na to da su Anunnakiji i dalje prisutni —
možda
322

putem svojih robota — na Marsu, svojoj planetarnoj postaji još iz

davnina.
To bi moglo ukazivati na dalekovidno planiranje, plan da na
Marsu imaju
spremnu bazu za budući posjet. Sve zajedno sugerira
namjeru povratka.
Za mene je cilindrični pečat sa Zemljom i Marsom (vidi sliku 139)
i opis prošlosti i pretkazivanje budućnosti, budući da na sebi nosi
datum
— datum naznačen znakom dviju riba — doba Riba.
Govori li nam: Ono što se dogodilo u prethodnom dobu
Riba ponovno
će se dogoditi u dobu Riba? Ako će se proročanstva obistiniti,
ako će prve stvari biti posljednje stvari, ako je prošlost
budućnost — tada
odgovor mora biti - Da.
Još uvijek se nalazimo u dobu Riba. Povratak će se, kaže
znamenje,
dogoditi prije svršetka sadašnjeg doba.
323
POSTSKRIPTUM
U mjesecu studenom 2005. godine u Izraelu je došlo do važnog
arheološkog
otkrića. Prilikom raščišćavanja tla radi gradnje nove zgrade,
pronađeni
su ostaci velike drevne građevine. Pozvani su arheolozi da
nadziru iskapanje.
Ispostavilo se da je građevina u stvari kršćanska crkva —
najstarija dosad
pronađena u Svetoj zemlji. Zapisi na grčkom jeziku sugeriraju da
je izgrađena
(ili obnovljena) u trećem stoljeću nove ere. Kada su ruševine
dokraja
iskopane i raščišćene otkriven je veličanstven podni mozaik. U
njegovom se
središtu nalazila slika DVIJU RIBA — zodijački znak Riba (slika
134).
SLIKA 134
POSTSKRIPTUM
Što je tu tako posebno bitno?
Lokalitet tog otkrića je Megiddo, u podnožju planine Megiddo
Har-Megiddo — ARMAGEDON.
Još jedna slučajnost?
325

O AUTORU

ZECHARIA SITCHIN međunarodno je priznati autor i

istraživač čije
knjige pružaju dokaze da u našem Sunčevom sustavu
nismo sami. Kao
jedan od nekolicine stručnjaka koji mogu čitati klinasto
pismo sa sumerskih
pločica, spojio je arheologiju, drevne tekstove i Bibliju s
posljednjim
znanstvenim otkrićima kako bi nanovo ispripovjedio
povijest
i pretpovijest čovječanstva i planeta Zemlje. Njegove
pionirske knjige
prevedene su na više od dvadeset jezika, dok njegova
prva knjiga, često
citirani klasik, slavi tridesetogodišnjicu objave. Zecharia
Sitchin diplomirao
je na University of London, niz godina je u Izraelu radio
kao
novinar i urednik, a danas živi i piše u New Yorku.