Glasovi srpskog književnog jezika

I srpski ima dvije vrste glasova – vokale i suglasnike. Osnovna razlika između ove dvije skupine glasova
zasniva se na postojanju, tj. nepostojanju prepreke pri izgovoru jedne ili druge vrste glasova, tj. da li se
pri njihovom izgovoru stvara prepreka u vazdušnoj struji na njenom putu od pluća do usana.

Pri izgovoru vokala, vazdušna struja prolazi nesmetano jer govorni organi ne prave nikakvu vrstu
prepreke. Zbog ove svoje osobine vokali se nazivaju i nelokalizovani ili permanentni glasovi.

Za razliku od vokala, suglasnici su takva vrsta glasova prilikom čijeg izgovora artikulaciona struja od pluća
do usana obavezno nailazi na neku prepreku. Ta prepreka može biti jača ili slabija, na različitim mjestima
i mogu je stvarati različiti organi. Zbog činjenice da se pri njihovom izgovoru obavezno podrazumijeva i
neka vrsta prepreke, oni se još nazivaju i lokalizovani.

Glasovni sistem srpskog jezika čini pet vokala (a, e, i, o, u), a ponekad vokalsku funkciju može da vrši i
slovo r. (prst). Suglasnika ima ukupno 25. Vokali srpskog jezika se dijele prema tri kriterijuma:

1. Horizontalna artikulacija jezika – prema ovom kriterijumu vokali se klasifikuju na osnovu pokreta
jezika koje on pravi u horizontalnoj ravni pri izgovoru vokala. Ako se jezična masa pomijera
napred prema usnama nastaju vokali prednjeg reda (E i I). Ukoliko se jezična masa pomijera
prema zadnjem nepcu ostvaruju se vokali zadnjeg reda (O i U). Ako je jezik u neutralnom
položaju nastaju vokali srednjeg reda (A).
2. Vertikalna artikulacija jezika – pod ovom klasifikacijom podrazumijeva se pomjeranje jezika
prema gornjem nepcu. Na osnovu ove podjele vokali se dijele na visoke vokale, pri čijem
izgovoru dolazi do znatnog podizanja jezika prema gornjem nepcu (I i U). Drugu skupinu čine
vokali srednjeg reda pri čijem izgovoru takođe dolazi do podizanja jezika prema gornjem nepcu,
ali u znatno manjoj mjeri (E i O). Ako nema podizanja jezika prema gornjem nepcu govori se o
niskim vokalima (A).
3. Zatvorenost vokala – pod ovim kriterijumom podrazumijeva se pomjeranje donje vilice prilikom
izgovora pojedinih vokala. Po ovoj klasifikaciji vokali se dijele na otvorene, pri čijem izgovoru je
donja vilica od gornje najviše udaljena (A), poluotvorene, pri čijem izgovoru je donja vilica
znatno manje udaljena od gornje (E i O), i zatvorene, pri čijoj artikulaciji dolazi do neznatnog
odvajanja (I i U).

I suglasnici se obično dijele na osnovu tri kriterijuma:

1. Način izgovora (tvorbe)
2. Mjesto izgovora (tvorbe)
3. Prema zvučnosti.

1
Način izgovora podrazumijeva kakva je ta prepreka koju prave organi u vazdušnoj struji. Prema načinu
izgovora suglasnici se dijele na četiri skupine:

1. praskavi (eksplozivni) – B, P, D, T, G, K
2. strujni (frikativni) – Z, S, Ž, Š, F, H
3. sliveni (afrikativni) – C, Č, Ć, DŽ, Đ
4. sonanti (glasnici) – M, LJ, R, V, J, L, N, NJ

Za izgovor praskavih suglasnika karakteristično je da govorni organi u jednom trenutku u potpunosti

prekinu protok vazdušne struje i stvara se potpuna prepreka. Kad se razbije ta prepreka čuje se mali
prasak, a izgovor se odvija u tri faze:
1. faza impozije – skupljanje govornih organa
2. faza okluzije – stvaranje prepreke u vazdušnoj struji
3. faza ekskluzije – razbijanje te prepreke.

Pri izgovoru strujnih suglasnika govorni organi prave prepreku u struji u vidu tjesnaca, pa se vazdušna
struja trlja o bokove tjesnaca.

Sliveni predstavljaju kombinaciju praskavih i strujnih. Počinju kao praskavi, a završavaju kao strujni.
Imaju fazu impozije i okluzije, ali ne i ekskluzije.

Sonanti su takva vrsta glasova pri čijem izgovoru je prepreka vazdušnoj struji veoma slaba, tako da ih
struja lako savlada. Prelazna su skupina između vokala i suglasnika. Svrstavaju se u suglasnike jer imaju
suglasničku funkciju.

Mjesto izgovora je ono mjesto gdje se dodiruju govorni organi. Prema mjestu izgovora suglasnici se
dijele na dvije skupine:
1. usnene – B, F, P, M, V
a. dvousneni (bilabijalni) – B, P, M
b. usneno – zubni – F i V
2. jezične – ostalih 20 suglasnika
a. zubni (dentalni) – D, T, C, Z, S
b. nadzubni (alveolarni) – L, R, N
c. prednjonepčani (palatalni) – Ž, Š, Đ, Ć, DŽ, P, J, LJ, NJ
d. zadnjonepčani (velarni) – K, G, H

Ukoliko su glasne žice zategnute nastaju zvučni suglasnici, a ukoliko nisu, bezvučni. Suglasnici se po
zvučnosti dijele na:

1. zvučne – B, D, G, Z, Ž, Đ, DŽ
2. bezvučne – P, T, K, S, Š, Ć, Č, F, H, C
3. zvučno neutralne – L, R, N, J, LJ, NJ, M, V

2
Sonanti pripadaju zvučnim suglasnicima, ali se svrstavaju u zvučno neutralne jer njihova zvučnost nema
nikakvu funkciju. Npr. ako se nađe u položaju ispred sonanta, bezvučni suglasnik neće se jednačiti po
zvučnosti.

Glasovne promjene

Fonetika ima zadatak da klasifikuje sve glasovne promjene. Jedna od najstarijih podjela glasovnih
promjena bila je prema vrsti glasa koji se mijenjao. Prema toj podjeli , sve glasovne promjene dijelile su
se na vokalske (nepostojano A, pokretni vokali) i suglasničke (jednačenje suglasnika, jotovanja).

Ako se za kriterijum uzmu susjedni glasovi, sve glasovne promjene mogu se podijeliti na asimilacije (gdje
se jedan glas jednači prema drugom) i disimilacije (gdje se glasovi koji se nađu u bližoj ili daljoj
udaljenosti međusobno razjednačavaju – gubljenje suglasnika). Svaka asimilacija i disimilacija može biti
progresivna - kad se drugi glas prilagođava prvom i regresivna – kad se prvi glas prilagođava drugom.
Asimilacija i disimilacija mogu biti i kontaktne kad se glasovi nalaze jedan prema drugom, te daljinske
kad se nalaze na određenoj udaljenosti (jež – ježom, ključ, ključem).

Moderna fonetika sve glasovne promjene dijeli na fonološki i morfološki uslovljene glasovne promjene.
Fonološki uslovljene su one glasovne promjene koje se vrše i danas (jednačenje i gubljenje suglasnika).
Morfološki su uslovljene one glasovne promjene koje se više ne vrše, a njihove tragove vidimo u
pojedinim vrstama riječi (palatalizacija, promjena l u o).

Tradicionalna fonetika dijeli glasovne promjene na apsolutne i uslovne. Apsolutne su one glasovne
promjene koje su se vršile na taj način da se neki glas mijenjao bez obzira na okruženje u kojem se
našao. Uslovne glasovne promjene sprovodile su se ili se sprovode obavezno pod nekim uslovom, npr. L
se mijenjalo u O ako se našlo na kraju riječi ili sloga, a ne u nekim drugim situacijama.

Jednačenje (asimilacija) suglasnika po zvučnosti

Prema klasifikaciji spada u kontaktne regresivne glasovne promjene. Ako se u riječima nađu dva
suglasnika različita po zvučnosti oni se međusobno izjednačavaju i to tako da se zvučnost prvog
suglasnika prilagođava zvučnosti drugog. Sonanti ne utiču na vršenje ove glasovne promjene.

Srbac – Srbca – Srpca

Sladak – sladka – slatka
Top + džija – topdžija – tobdžija
Težak – težka – teška
Nizak – nizka – niska

Ako se nađu ispred suglasnika F, H i C zvučni suglasnici takođe se jednače i mijenjaju u svoje bezvučne
parnjake.

Raz + formirati – razformirati – rasformirati

Iz + hitren – izhitren – ishitren

3
Od + cijepiti – odcijepiti – otcijepiti

Do sad nije bilo promjene Ć u Đ. Postoje i odstupanja (koja se odnose samo na pisanje, ne i govor) od
ove glasovne promjene:

1. Zvučni suglasnik D nikad se ne jednači po zvučnosti ako se nađe u položaju ispred bezvučnih S i Š
- odstupanje, predstava, predsjednik, podšiti, odškrinuti, odšetati
2. Zvučni suglasnik Đ ne jednači se po zvučnosti kad se nađe ispred bezvučnog suglasnika S -
vođstvo, vođstva, lođski
3. Izuzetak su i domaća i strana imena i prezimena - Podgradci, Izetbegović, Vašington
4. Jednačenje se ne sprovodi ni kod nedovoljno adaptiranih tuđica - dragstor, gangster
5. Jednačenje redovno izostaje i na granici dvije riječi - pred kućom, nikad poći, iz čega

Jednačenje (asimilacija) suglasnika po mjestu tvorbe

I ovo je kontaktna regresivna glasovna promjena. Po mjestu tvorbe jednače se četiri suglasnika – dentali
S i Z, alveolarni suglasnik N i velar H. Suglasnici S i Z jednače se po mjestu tvorbe u poziciji ispred
palatalnih suglasnika i pritom mijenjaju u sebi najsrodnije glasove Š i Ž.

Paz+ nja – paznja – pažnja

Nos + nja – nosnja – nošnja
Iz + čupati – izčupati – iščupati
Pas + če – pasče – pašče

Odstupanja:
1. U tvorenicama u kojima se suglasnici S i Z nađu nađu na kraju prvog dijela, a drugi dio počinje
suglasnicima J, LJ i NJ – sjuriti, izjuriti, izljubiti, iznjihati
2. Izuzetak su i pozicije u kojima se suglasnici S i Z nađu ispred palatalnih LJ i NJ koji su nastali u
procesu ijekavskog jotovanja – posljednji, sljedeći, snjegovi
3. Suglasnik N jednači se po mjestu tvorbe ako se nađe u poziciji ispred dvousnenih suglasnika B i P
– zelembać, stambeni, bombon
4. Izuzetak su složenice – jedanput (jedan + put)

N se jednači u M, H se jednači u Š (kruščić, Bišćanin, trbuščina). Dubleti su drhćem i dahćem.

Gubljenje suglasnika

To je disimilaciona glasovna promjena kontaktnog tipa fonološki uslovljena. Kada se nađu jedan do
drugog dva ista suglasnika, jedan od njih se gubi.

Bez + zvučni – bezzvučni – bezvučni

Od + davati – oddavati – odavati

4
Rus + ski – russki – ruski
Francuz + ski – francuzski – francuski

Izuzeci:
1. Superlativ pridjeva čiji komparativ počinje sa j – najjasniji
2. Riječi gdje se udvojenim suglasnikom čuva njihovo osnovno značenje – poddijalekat,
naddruštveni
3. Suglasnici D i T gube se u riječima ako se nađu u položaju ispred afrikativnih suglasnika jer su
jednim dijelom u njima već sadržani – meci, zadaci, inadžija
4. Od ove glasovne promjene odstupa se da bi se sačuvalo značenje pojedinih riječi ili ako su u
pitanju neka vlastita imena – potcijeniti, potčiniti, Podgradci
5. Suglasnici D i T gube se u riječima i onda kad se nađu u položaju iza strujnih suglasnika Z, S, Ž, Š,
a iza njih stoje suglasnici B, K, L, LJ, M, N, NJ – masna, radosna, nužna
6. Izuzeci su i imenice ženskog roda koje se završavaju na – kinja nastale od riječi na – ist –
aktivistkinja, biciklistkinja
7. Izuzetak su i pridjevi koji se od nekih stranih riječi grade sufiksom – ni – azbestni, protestni
8. Suglasnici D i T gube se i kad se nađu ispred nastavka – ština – neimaština, gospoština
9. Suglasnik S gubi se iza palatalnih suglasnika – banjalučki
10. Izuzeci su pokućstvo, preimućstvo
11. Suglasnik V gubi se u riječima kao što su Budljanin i Neretljanin

Nepostojano A

To je ono A koje se javlja u oblicima jedne riječi, a gubi se u nekim drugim oblicima te iste riječi. Npr.
momak – momka, takav – takva, dobar – dobro, jedan – jedna, rekao – rekla.

Prevoj vokala

Ova glasovna promjena poznata je i pod nazivima apofonija, ablaut, alternacija. Ovo nije ni asimilaciona
ni disimilaciona glasovna promjena, nego je ona rezultat izmjena u akcenatskom sistemu. Preglase
najčešće vršimo u korijenu riječi. Primjeri ove glasovne promjene ogledaju se najčešće u glagolima (biti –
boj, razmisliti – razmišljati). Teoretski je moguće da se ostvari maksimalno pet prevojnih vokala, ali u
ukupnom jezičkom inventaru srpskog jezika zabilježeno je samo četiri prevojna lika – mreti, umoriti,
umirati, umarati.

Prema vrstama postoji kvantitativni, kvalitativni i kombinovani tip prevoja vokala. Kvantitativni tip
prevoja ogleda se u tome da se ne mijenja vokal u pogledu riječi već samo njegova dužina (skriti –
skrivati, dati – davati). Ako se mijenja vokal, ali ne i dužina vokala u pitanju je kvalitativni prevoj (izvirati
– izvor, razderati – razdor). Ako se mijenja i vokal i dužina vokala, u pitanju je kombinovani prevoj (teći –
tok, hramati – hrom).
Haplologija

To je disimilaciona glasovna promjena u kojoj se, kad se u riječima nađu jedan do drugog dva ista ili

5
slična sloga, jedan od njih gubi (orednosac – ordenonosac, Miroslavljev – Miroslalovljev). Ne sprovodi se
u riječima gdje se čuva značenje tih riječi – tankokožac.

Metateza

To je glasovna promjena u kojoj dolazi do zamjene redoslijeda glasova u jednoj riječi (vas – sav, bajrak –
barjak). I ova glasovna promjena je, kao i haplologija, češća u narodnom govoru.

Promjena O u E – preglas ili umlaut

Ova glasovna promjena spada u red asimilacionih glasovnih promjena i predstavlja progresivnu
asimilaciju pošto se drugi glas prilagođava glasu ispred sebe. Do ove promjene dolazi kad se vokal O
nađe u položaju iza prednjonepčanog suglasnika pri čemu se pretvara u vokal prednjeg reda E. Tragovi
promjene O u E ogledaju se u sljedećim morfološkim kategorijama:

1. U oblicima instrumentala jednine

2. Imenicama muškog i srednjeg roda stari nastavak bio je – om koji se danas javlja u ovim vrstama
imenica ako im se osnova završava na tvrd suglasnik (gradom, drugom, oblakom). Međutim, ako
se osnova ovakvih riječi završava na palatalni suglasnik umjesto padežnog nastavka – om, javlja
se nastavak – em (ključem, mužem, mladićem)

Izuzetak od promjene O u E u ovakvim slučajevima javlja se u instrumentalu imenica tipa ježom, Bečom,
sprejom, jer se u prethodnom slogu već nalazi vokal E te se ovdje radi o naknadnoj disimilaciji (ježem –
ježom). Primjeri su i gradovi, krugovi, te panjevi, bičevi, žuljevi, kao i drugov, Petrov, Predragov, Milošev,
kraljev, Đorđev.

Hijat (zijev)

To je pojava kada se u riječima nađu jedan do drugog dva vokala i pri njihovom izgovoru usta budu duže
otvorena (eurokrem, iako, uistinu, neopravdan, naoblačenje, proučavati, posao, vidio, krenuo, pao). U
jeziku postoje tendencije ka ukidanju hijata, a to se sprovodi na dva načina:
1. kontrakcijom (sažimanjem) – sol – soo – so
2. razvijanjem prevojnog glasa između dva vokala, a ti prelazni glasovi najčešće su sonanti V ili LJ –
buha, kuhar

Promjena L u O

Spada u red uslovljenih glasovnih promjena i imala je jako ograničen period primjene. U O se nije
mijenjalo svako L nego samo ono koje se našlo na kraju sloga. Primjeri su vidio, došao, krenuo, radionica,
praonica, čitaonica, čitaoca, gledaoca, vršioca, tužioci, čitaoci, taoci. Odstupanja su školski, kolce, znalcu,
fudbal, general, bokal, admiral.