Pedro Calderon de la Barca – Život je san

Pedro Calderon de la Barca je španjolski dramatičar iz razdoblja baroka. Napisao je oko 200
kazališnih komada, 120 drama i komedija i oko 80 crkvenih prikazanja, kojima je u svoje
vrijeme postigao najviše uspjeha. Danas su mnogo zanimljivije njegove drame s općeljudskim
temama, a „Život je san“ je jedna od njih.
Djelo „Život je san“ nastalo je1636. godine. To je drama u tri čina, pisana u stihu. U I činu nas
pisac uvodi u priču, u II činu se priča razvija, a u III činu se stvari rješavaju. Obrađuje neke od
tema baroka – određuje li sudbina čovjekov život, je li ona već zapisana, ili je sudbinu moguće
izbjeći razumom i slobodnom voljom; koliko odgoj mijenja čovjeka (bi li Sigizmund bio takav da
su ga drugačije odgajali; da nije bio u tamnici?); što je san, a što java i je li moguće premostiti
jaz između ideala i zbilje, sna i jave. Pisac nam daje dva kontradiktorna odgovora – da sudbinu
ne možemo izbjeći koliko god pokušavali (Klarin) i da se čovjek svojom upornošću i
razboritošću ipak može suprotstaviti sudbini (Sigizmund).
Tema je bezvremena, njome su se bavili mnogi pisci. Postavlja se pitanje što je zapravo
realnost? Kroz cijelo djelo se miješaju privid i stvarnost, od samog početka drame kad se
pojavljuje Rosaura prerušena u muškarca i njenog mijenjanja muško/ženskih uloga već prema
potrebi – u jednom trenutku je fina dama, a u drugome osvetnik s mačem.
Likovi su više zastupnici ideja, nego stvarni ljudi. Iznimka je Klarin "renesansni" lik lišen
uzvišenosti i plemenitog, za razliku od ostalih likova. Njegov način razmišljanja i praktičnost
"lakrdijaša" spuštaju radnju na zemlju. I baš je zato poseban, jer je običan. Jedini se boji smrti i
jedini umire. Likovi se u drami ostvaruju kroz druge likove (u paru). Često izgovaraju
kontradiktorne riječi u rečenici, npr. „I to je laž Klotaldo, okrutna i laskava laž“, gdje upotreba
kontradiktornih riječi stvara paradoks.
Izražena je upotreba kontrasta: život-san, život-smrt, sudbina-izbor, sloboda-okovi, ljubav-
dužnost, osveta-oprost, dobro-zlo, vječno-prolazno, tragičnost-humor, privid-stvarnost, strah-
hrabrost, čovjek-zvijer.
Radnja se zbiva na dvoru - koji predstavlja civilizaciju i svjetlo i u tvrđavi u šumi – koja
predstavlja prebivalište zvijeri i mrak. Kontrast, slično kao kod Shakespearea u „Snu Ivanjske
noći“ (sličnost je i u korištenju napitka, iako u različitu svrhu). U I činu svjetlo nestaje, u II činu
nastupa jutro – kontrast noći i dana, sjene i svjetla. Tvrđava je metafora ovozemaljskog života
(kršćanstva), jer je ovaj život je samo priprema za vječnost. Pronalazimo i poveznicu s grčkom
mitologijom (kralj Edip), kršćanstvo se miješa s mistikom (astrologija).
Barok se bavi emocijama i sve je nekako prenaglašeno. Izraz je dramatičan, Calderon obilno
koristi stilske figure: metafora („življenje san je hudi“), hiperbola („što je život? Mahnitanje. Što
je život? Puste sanje, prazna sjena...“), antiteza („a ja više duše imam, no slobode mnogo
manje“). Iznešena je barokna ideja da je ovozemaljski život samo san, nakon kojega dolazi
buđenje – na onom svijetu u božjoj milosti („jer sav život – to je san, a san su i sami snovi“).

U središtu radnje je mladi poljski kraljević Sigizmund kojega njegov otac Bazilije odmah po
rođenju zatvori u tvrđavu u pustoj šumi s jednim odgojiteljem (čuvarom), jer su mu zvijezde
„rekle“ (Bazilije je bio astrolog) da će Sigizmund kad odraste biti okrutan tiranin i da će
upropastiti kraljevstvo. Sigizmund odrasta u divljini i mraku.
Bazilije nije imao drugog nasljednika, pa ga je počela progoniti sumnja u vlastitu odluku
(možda su zvijezde pogriješile) i odlučio je vratiti sina na dvor, sve mu ispričati, pa ako se
pokaže dobar dat će mu vlast, a ako bude zao, vratit će ga gdje je i bio – provjeriti je li
proročanstvo bilo istinito.
Sigizmunda uspavaju nekim napitkom i dovedu na dvor. Kad se probudio i od oca čuo istinu,
razbjesnio se – kao zvijer. Ponovo ga uspavaju i vrate u tvrđavu. Kad se probudio, odgojitelj
ga uvjeri da je događaj na dvoru bio san, ali uz upozorenje da i u snu treba činiti dobro.
Sigizmund je zbunjen, ne zna što je san, a što zbilja. Zbog silnih snova i buđenja zaključuje da
je život samo san i da ćemo se tek u smrti probuditi, pa zato treba pobijediti sebe i zlo u sebi.
Još je više zbunjen kad ga pobunjeni vojnici (zbog želje njegova oca da na vlast postavi
moskovskog kneza Astolfa i jer tako Poljska ne bi imala vladara svoje krvi) oslobode iz tvrđave
i ponovo vrate na dvor, da im on bude kralj. U Sigizmundu se ponovo javlja sumnja – je li to
opet samo san? Je li život smo buđenje između dva sna?
Ipak je krenuo s vojskom, pobijedio oca i postao dobar vladar, bojeći se da ga narod ne vrati u
tamnicu. Drama završava Sigizmundovim monologom u kojem kaže da se njegovim
postupcima ne treba čuditi, jer mu je učitelj bio san:
„Čemu divljenje i čuđenje? Zar ne vidite sasvim jasno da je san bio moj učitelj i da još uvijek,
evo, strepim da ću se opet probuditi i opet doći u tamnicu? Pa kad i ne bi bilo tako, samo
sanjati već je dosta, jer sanjajući spoznao sam da svaka sreća čovjekova nestaje kao pusti
snovi...“
Kroz dramu se odvijaju i druge paralelne radnje. Tako Klotaldo, Sigizmundov čuvar, u Rosauri
prepozna vlastitu kćer prema maču kojeg je nosila, a koja na samom početku drame dolazi
izdaleka prerušena u muškarca u društvu Klarina, lakrdijaša, i tuži se na svoju nesretnu
sudbinu. Tu je i ljubavna priča – ljubavni trokut, između Astolfa, Stele i Rosaure. Astolfo na
kraju oženi Rosauru kad dozna da je plemenitog roda, a Sigizmund Stelu.

Poanta drame je da dobro pobjeđuje, zato i kad sanjamo moramo činiti dobro. Svatko sanja
ono što potajno priželjkuje, a najteže bitke su upravo one u kojima se borimo protiv sebe i
protiv zla u sebi. Sanjajući čovjek postaje skoro nestvaran lik.
Pitanje je jesmo li vladari i krojači svoje sudbine, ili samo žrtve kojima ta ista sudbina upravlja?
Pravi odgovor ne možemo naći. A zamisli da se sutra probudiš i da shvatiš da tvoj život nije
bio ništa drugo nego san.
„... jer sav život - to je san
a san su i sami snovi"