1

y  f ( x)  ( x  2)  e .
x

Dp :

Dp nam govori koji su kandidati za vertikalnu asimptotu (VA) i u kojim područjima x ose se nalazi funkcija.

Ako Dp daje da je x  a tada je x  a kandidat za vertikalnu asimptotu. Grafik funkcije ne smije sjeći niti
tangirati pravu x  a , neovisno o tome da li je VA ili ne.

x  a -> Povući punom linijom vertikalnu pravu u x  a .

Ako Dp daje da je x  a tada funkcija nije definisana za vrijednosti manje od ili jednako a. Grafik funkcije
ne postoji u području manjim od a i x  a postaje kandidat za VA. Analogno vrijedi i za x  a .

x  a -> Povući punom linijom vertikalnu pravu u x  a i šrafirati područje lijevo od te vertikalne prave.
x  a -> Povući punom linijom vertikalnu pravu u x  a i šrafirati područje desno od te vertikalne prave.

Općenito za neki proizvoljan skup Dp koji se dobije kao unija skupova treba šrafirati sva područja čije x nije
sadržano u tom skupu Dp, jer za te vrijednosti funkcija nije definisana i tu nema grafika, a granične
vrijednosti tih skupova su kandidati za VA.

Ako su neke vrijednost Dp u uniji skupova uključene, onda je potrebno izračunati vrijednost funkcije u tim
tačkama kako bi se ustanovilo gdje se ona ”zaustavlja”.

Ako je Dp skup svih realnih brojeva, onda se u ovom koraku ništa ne crta.

Za ovaj konkretan primjer postoji samo ograničenje količnika odnosno za količnik 1/x slijedi :

x  0 - kandidat za VA

Ucrtati punom linijom vertikalnu pravu x  0

Nule :

Nule su mjesta na x osi kroz koje će prolaziti grafik funkcije. Nule se određuju tako što se funkcija
izjednačina sa 0 i riješi dobivena jednačina.

Nakon dobivenih rješenja jednačine (može ih biti više) se ucrtavaju isprekidane vertikalne linije na mjestima
x koja su rješenja te jednačine.

Ako jednačina nema realnih rješenja, onda funkcija nema realnih nula i u ovom koraku se tada ništa ne
ucrtava na grafiku.

U ovom konkretnom primjeru :

1
( x  2)  e x  0
x20
x  2

Ucrtati isprekidanu vertikalnu liniju u x = -2

Znak :

Znak nam određuje u kojim područjima x ose se funkcija nalazi iznad, odnosno ispod x ose.

Znak se određuje tako što se uradi tabela znaka za zadanu funkciju. U područjima u kojima se dobije da je
funkcija negativna (-) treba šrafirati područje iznad x ose, a u područjima gdje se dobije da je funkcija
pozitivna (+) treba šrafirati područje ispod x ose.
Za konkretan primjer :

- - -2 - +
x+2 I - 0 + I
f (x) I - 0 + I

1
* e x nije upisano u tabelu jer je uvijek pozitivno, međutim ne bi bilo greška da je stavljeno jer množenje sa
pozitivnim brojem (+) ne mijenja znak. Da je bio neki izraz koji je uvijek negativan onda bi se on obavezno
morao pisati u tabelu, jer množenje sa negativnim brojem (–) mijenja znak.

Na osnovu tabele vidimo da treba šrafirati područje (, 2) iznad x ose, a područje (2, ) ispod x ose.

VA :

Sada je potrebno ispitati kandidate za vertikalne asimptote dobivene u koraku Dp. To se vrši tako što se radi
lijevi i desni limes funkcije za taj kandidat. Čak i ako se ustanovi da kandidat nije VA potrebno je uraditi
limes da se odredi kako se funkcija ponaša na tom mjestu, odnosno kojoj vrijednosti teži.

Ako se dobije da je lijevi limes konačna vrijednost onda funkcija sa lijeve strane teži tom konačnom broj, pa
se u grafiku ucrtava strelica i prazan krugić na toj vrijednosti na osi kandidata.

Ako se dobije da je lijevi limes – ili + beskonačnost onda funkcija teži u – odnosno + beskonačnost kada se
približava osi kandidata s lijeve strane, pa se ucrtava ta odgovarajuća težnja.

Analogno vrijedi i za desni limes.

Za konkretan primjer :

 1
 1 1

1
y  lim  ( x  2)  e x   (0  2)  e 00  2  e 0  2  e 0  2  e  2  0  0
x 0  0
 

Lijevi limes je konačan broj (0), ucrtati strelicu ili prazan krugić grafika na tački x = 0 (kandidat); y = 0
(dobivena vrijednost limesa). Da li će funkcija težiti tom krugiću odozgo ili odozdo se može nekada
pretpostaviti na osnovu već dobivenih ograničenja, ali nekada ne. Prema tome je bolje samo staviti naznaku
za kasnije.

 1
 1

1
y  lim  ( x  2)  e   (0  2)  e  2  e 0  2  e  2    
x 00
x 0  0
 

Desni limes je + beskonačnost, što znači da će funkcija s desne strane ose x = 0 težiti u + beskonačnost.
Potrebno je ucrtati liniju koja ide prema + beskonačnost sa desne strane ose x = 0.

Budući da je bar jedan od limesa beskonačnost ili – beskonačnost osa x = 0 jeste vertikalna asimptota
funkcije f (x).

HA :

Horizontalna asimptota se ispituje kako bi se ustanovilo da li postoji ose y = a, tako da funkcija teži
vrijednosti a kada ide u + ili – beskonačost. Potrebno je ispitati horizontalnu asimptotu za desnu i lijevu
stranu, odosno za + i – beskonačnost preko limesa :

y  lim  f ( x) 
x 
Ako se dobije konačan broj za jedan od limesa onda funkcija ima horizontalnu asimptotu za tu stranu u
pravoj y = a, gdje je a taj konačan broj. Ako se dobije + ili - beskonačnost, onda funkcija teži u +, odnosno
– beskonačnost u tu stranu, i nema horizontalnu asimptotu.

Kada se dobiju vrijednosti limesa koje nisu konačne moguće je ucrtati da funkcija teži u tu beskonačnost
lijevo ili desno, ali je bolje taj korak ostaviti za kasnije dok se utvrde stacionarne tačke.

Kada se dobije da je jedan ili da su oba limesa konačna crtaju se horizontalne asimptote punom linijom kao
horizontalne prave kroz y = a, gdje je a ta konačna vrijednost.

Funkcija može imati maksimalno 2 horizontalne asimptote (jer se ispituju pomoću 2 limesa).

Limes kada funkcija iz primjera teži u + beskonačnost :

 1
 1
y  lim  ( x  2)  e   (  2)  e    e0   1  
x 
x 
 

Vidimo da se dobije rješenje koje nije konačno, dakle funkcija desno nema horizontalne asimptote i teži u +
beskonačnost.

Limes kada funkcija iz primjera teži u – beskonačnost

 1

y  lim  ( x  2)  e x 
x 
 
t  x
x    t  
 1
 1

1
1 1
y  lim  (t  2)  e t   (  2)  e     e     1    0    1  
t 
  e
e

Vidimo da se dobije rješenje koje nije konačno, dakle funkcija lijevo nema horizontalne asimptote i teži u –
beskonačnost.

Dati limesi se mogu uraditi kao jedan limes ako ih nije potrebno rastavljati.

Dakle funkcija f (x) nema horizontalnih asimptota i ništa ne ucrtavamo na grafiku.

KA :

Kosa asimptota se ispituje za desnu i za lijevu stranu analogno kao i horizontalna asimptota s tim što ako
funkcija ima horizontalnu asimptotu u neku stranu onda se kosa asimptota u tu stranu ne ispituje. Tako na
primjer ako funkcija ima desnu horizontalnu asimptotu, onda se ne ispituje desna kosa asimptota.
Funkcija iz našeg primjera nema horizontalnih asimptota, pa se ispituje kosa asimptota za lijevu i desnu
stranu. Ako se dobije da su kose asimptote za obe strane podudarne, onda funkcija ustvari ima 1 kosu
asimptotu.

Kosa asimptota je prava funkcije :

y  kx  n

gdje je :

 f ( x) 
k  lim  
x 
 x 
n  lim  f ( x)  k  x 
x 

Ako su limesi za + i – beskonačnost jednaki, onda se mogu posmatrati kao 1 limes.

 1

    lim  ( x  2)  e x   lim  ( x  2)   lim  e x   11  1
1 1
k  lim 
x
( x 2) e
x    x   x  x   
 x  x  
 
 x   
 

 1
  1x 1
  1x 1

n  lim  ( x  2)  e  x   lim  e  x  2  e  x   lim  e x  x  2e x 
x x
x 
  x    x  
 1   1 
  1x  1
  e x
 1 1
  e x
 1   1x 
n  lim  x   e  1  2e x   lim   2e x   lim  
 x   2e   3
lim
x    x  1 x  1
         
 x   x 

Uvrštavanjem se dobije kosa asimptota :

y  1 x  3

Sada je potrebno ucrtati tu asimptotu na grafiku kao punu liniju. Crtanje grafika prave se najlakše vrši tako
što se uzmu dvije proizvolje vrijednosti za x, uvrste u funkciju prave, a zatim se ucrtaju dobivene dvije tačke
na grafiku. Te dvije tačke su dovoljne za povlačenje pravca kose asimptote.

Pa tako na primjer :

x = 1 => y = 1 + 3 = 4 => A (1, 4)

x = 2 => y = 2 + 3 = 4 => B (2, 5)

Povući kosu asimptotu kroz tačke A i B.

Prvi izvod :

Prvi izvod funkcije nam je potreban za dalju analizu, ali sam po sebi se ne ucrtava na grafiku funkcije.

 1
  1  1 1 1
1
f '( x)   ( x  2)  e x  '  ( x  2) '  e x   ( x  2)   e x  '  1 e x  ( x  2)  e x    '
      x

1 1 1 1 1
f '( x)  e x  ( x  2)  e x  ( x 1 ) '  e x  ( x  2)  e x  (1 x 11 )  e x  1  ( x  2)  ( x 2 ) 

1
 x2 x 
1
x  2  1x  x 2  x  2 
f '( x)  e x  1    e   1    e  
  x2   x2   x2 

ST :

Stacionarne tačke su karakterestične tačke u kojima je izvod funkcije jednak nuli. One predstavljaju
kandidate za ekstreme funkcije.

Dobiju se tako što se prvi izvod funkcije izjednaci sa 0 i rijesi odgovarajuca jednacina. Nakon rjesavanja
jednacine se dobivene vrijednosti x uvrstavaju u prvobitnu funkciju f (x), kako bi se dobili uredeni parovi
koordinata polozaja stacionarne tacke.

Te tacke se onda ucrtavaju na grafiku funkcije.

Za konkretan primjer imamo :

f '( x)  0
1
 x2  x  2 
ex  0
 x2 
x x20
2

x1  2  x2  1

Sada se te vrijednosti uvrštavaju u prvobitnu funkciju :

1

y1  f ( x1 )  ( x1  2)  e x1

1
y1  f (2)  (2  2)  e 2  4 e

y2  f ( x2 )  ( x2  2)  e x2

1
1
y2  f (1)  (1  2)  e 1  1 e1 
e

Konačno se dobiju stacionarne tačke :

ST1 (2, 4 e )
 1
ST2  1, 
 e

Ove tačke je sada potrebno ucrtati na grafiku.

Stacionarne tačke su kandidati za ekstreme (maximum i minimum). Da li je stacionarna tačka stvarno

ekstrem se može ustanoviti u sljedećem koraku.
Tok :

Određivanje toka funkcije se vrši crtanjem tabele znaka za prvi izvod funkcije. Ova tabela nam daje
informacije o tome u kojim intervalim funkcija raste, odnosno opada. Funkcija raste tamo gdje je prvi izvod
pozitivan, a opada tamo gdje je prvi izvod negativan.

Pored toga tabela prvog izvoda nam daje informacije o prirodi stacionarnih tački. Tamo gdje se tok mijenja
iz rasta u opadanja javlja se maksimum, dok se tamo gdje se tok mijenja iz opadanja u rast se javlja
minimum.

Maksimum i minimum se na grafiku tada ucrtavaju malim zaobljenjem odgovarajućeg oblika oko
stacionarne tačke.

Za konkretan primjer :

- - -1 - 2 - +
x x2
2
I + 0 - 0 + I
f '( x) I + 0 - 0 + I
f ( x) I MAX MIN I

Sada znamo da funkcija monotono raste na intervalima (, 1) i (2, ) , dok monotono opada na
intervalu (1, 2) . Prema tome imamo da je ST1 maximum, dok je ST2 minimum.
1
* e x i x 2 nisu stavljene u tabelu jer su uvijek pozitivne
Drugi izvod :

Drugi izvod funkcije nam je potreban za dalju analizu, ali sam po sebi se ne ucrtava na grafiku funkcije.

 1  x 2  x  2    1x   x 2  x  2   1x   x 2  x  2 
f ''( x)   f '( x)  '   e x     '   e  '    e  '
  x2     x2     x2 
 1x   1   x 2  x  2   1x   (2 x  1)  x   x  x  2   2 x 
2 2

f ''( x)   e     2       e    

   x   x2     x4

   x  x  2   x   2x  x  2x  2x  4x 
1 2 1 3 2 3 2
f ''( x)   e x     4    e  
   x     x4 
 1   x 2  x  2 2 x3  x 2  2 x3  2 x 2  4 x 
f ''( x)   e x      
   x4 x4 
 1    x 2  x  2  2 x3  x 2  2 x3  2 x 2  4 x 
f ''( x)   e x    
   x4 
 1   5x  2 
f ''( x)   e x    4 
   x 

PT :

Prevojne tačke su mjesta na kojima dolazi do prelaza konveksnosti, odnosno konkavnosti funkcije. Dobiju
se tako što se drugi izvod funkcije izjednači sa nulom i riješi odgovarajuća jednačina kako bi se ustanovila x
koordinata prevojne tačke (kojih može biti i više), a zatim se ta x koordinata uvrštava u prvobitnu funkciju
f (x) i na taj način se odredi položaj tačke prevoja.

Tačke prevoje se na grafiku ucrtavaju prvo kao obične tačke, a nakon što se ustanovi njihova priroda (u
posljednjem koraku) se ucrta dio grafika koji prolazi kroz njih savijen u odgovarajuću stranu.

Za konkretni primjer imamo :

 1x   5 x  2 
e  4   0
   x 
5x  2  0
2
x
5

Uvrštavanjem dobivenog x u prvobitnu funkciju imamo :

1
2
 2   2  2  10  52 8 1 8 1 8
y  f      2e 5
 e   5   
 5   5  5 5 2 5 e5 5 e5
e
Konačno imamo prevojnu tačku :

 2 8 
PT  , 
 5 5 e 
5

Ucrtamo PT na grafiku.

KK :

Posljednje se ispituje na kojim intervalim je funkcija konveksna (neformalno ”sretna”), a na kojima je

konkavna (neformalno ”tužna”). Ovo se ispituje tabelom drugog izvoda, koja nam ujedno daje informacije i
prirodi tačke prevoja PT.

Funkcija je konveksna kada joj je drugi izvod pozitivan, a konkavna kada joj je drugi izvod negativan

Za konkretni primjer imamo:

2
- - - +
5
5x  2 I - 0 + I
f ''( x) I - 0 + I
f ( x) I  PT  I

 2   2 
Vidimo da je funkcija konkavna na intervalu  ,  , a konveksna na intervalu  ,   i da je
 5   5 
prevojna tačka PT prelaz iz konkavnosti u konveksnost (gledano s lijeva udesno).
Sada se može konačno nacrtati grafik funkcije povlačenjem linije kroz sve karakteristične tačke, uzimajući u
obzir asimptote.

” Izvinjavam se na mogućim greškama ” – H.T.