LOVRAKOVO DOBA

 treće doba dječje književnosti u Hrvatskoj započinje Lovrakovim romanima 1933. godine :
Djeca Velikog sela (Vlak u snijegu) i Družba Pere Kvržice
 preokret: slabi razvoj priče, jaka socijalna tematika nadjačava fantastiku
 ovo doba traje do pojave Viteza i dječje poezije 1956. godine
 u ratnim godinama nije izlazilo puno novih djela
 u prvih deset godina nakon rata, književnost je stavila naglasak na politiku te se nisu stvarala
jaka umjetnička djela

MATO LOVRAK
Prije svojih radova za djecu, napisao je dva članka u kojima je pisao o svojim idejama o
organiziranju nastave, budući da je radio ga nastavnik u školi.
U članku Primjer skupne nastave uočava se Lovrakova zaokupiranost zadrugom, dobrom
organizacijom skupine koja ima vođi, sklonost socijalnoj tematici te uloga učitelja koji će se
pojavljivati u svim romanima.
Lovrak sa svojim romanima u hrvatskoj dječjoj književnosti vraća prevlast pripovjetke nad
pričom, tj nefantastičnog nad fantastičnim.
U njegovim romanima do izražaja dolaze: razred, skupina djece, zadruga, učitelj, vođa zadruge,
seoska djeca u prvom planu.
On u dječju književnost uvodi selo i seosku djecu, te sukobljava selo i grad budući da je
nemoguće bilo izbjeći grad i njegovu bitnu ulogu u društvenom životu. Opredjeljuje se za selo,
jer je po njegovom mišljenju selo predstavljalo sve pozitivno.
Premda se 1933. uzima za početak novog razdoblja jer tada izlaze njegova dva romana, ipak je
početak s Lovrakovom zbirkom pripovijedaka Slatki potok i druge priče 1930. godine.
Njegova prva dva romana Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice smatraju se njegovim
najkvalitetnijim romanima.
Karakteristike oba romana: događaji se odvijaju na selu, gdje jedan malo dotiče i grad, djeca se
pojavljuju kao skupina u kojoj se pametni i ambiciozni dječak nameće kao vođa, oba romana
imaju u središtu radnje važan pothvat.

Družba Pere Kvržice

Odmah na početku romana se uočava odno između odraslih i djece i problematika života na
selu.
Odrasli kompliciraju život, pa se tako može vidjeti i sukob junaka Pere s odraslima gdje on misli
kako je pametniji od njih.
Djeca su prikazana kao zdravija i prosvjetljenija te se izdižu iznad starih pa im tako žele pokazati
kako će oni, djeca, popraviti stari mlin.
U romanu se okuplja družina dječaka s vođom Perom koji dobiva nadimak Kvržica – riječ koju je
upotrebljavao kad bi mu sinula neka ideja ili rješenje problema.
Javlja se rivalstvo među dječacima, no Pero će se nametnuti kao vođa te će u svoju zadrugu
privući i djevojčice.
Napetost romana: hoće li djeca uspjeti popraviti mlin i hoće li uspjeti sačuvati tajnu.
Pothvat u dječjem romanu je igra, no kod Lovraka pothvat često nadilazi igru pa to onda
postaje veoma ozbiljno savladavanje nekog problema.
U romanu su vidljivi elementi sukoba siromašnih i bogatih, elementi humora i vedrinae
savladavaju sve nedaće koje se jave u romanu.

Djeca Velikog sela (Vlak u snijegu)

Više se govori o ekonomskoj krizi nego u romanu Družba Pere Kvržice.
Veliku ulogu ima suprotstavljanje siromašnih i bogatih, manje je humora, pothvat nije igra, a
sukobi djece se očituju kao klasni sukobi.
Tri segmenta romana:

1. Dječja igra  svatovi, gdje je mladenka bila Draga, bogatašica, a mladoženja Pero koji je
bio sin bogatog seljaka.
Glavni lik, Ljuban, nije sudjelovao u oraganizaciji jer nije bio ni pozvan budući da je
dolazio iz siromašne obitelji te rastjeruje svatove jer je bio zaljubljen u Dragu koja je bila
isto tako zaljubljena u njega. Preko Ljubana se vidi ta klasna nejednakost između bogatih
i siromašnih te on zna kako je biti „bogac“.
2. Stvaranje dječje zadruge i izbori za vođu  zadrugu je osnovao učitelj, a Pero je na
nemoralan način probao prikupiti glasove za sebe tako što je podmićivao ruge, no na
kraju za vođu izbabiru Ljubana. Tada započinje sukob Ljubana i Pere gdje Pero postaje
negativac gdje su se obojica bore za Draginu ljubav.
3. Putovanje zadruge u grad (Zagreb) i povratak kući po snijegu  uspjeh pothata je
osiguran bio velikim brojem koincidencija i naglom bolešću učitelja zbog koje mora u
bolnicu. Ljuban preuzima vlast i organizira sve kako bi uspješno savladali prepreku koja
im se našla na putu. U cijeloj situaciji se odvija i sukob između Pere i Ljubana, te kada se
okonča kriza, Ljubanu bude žao što je sve završilo.
Zadruga u ovom romanu obavlja pothvat veći nego u bilo kojem dječjem romanu.
Protagonist i antagonist nisu protivnici u igri nego u životu razdvojeni mržnjom.

Divlji dječak
Prikaz stanja na selu, prevladava prosvjetiteljska tedencija i uloga učitelja u poboljšavanju
stanja na selu, može se reći da se roman nastavlja na pedagoški roman s kraja 19. stoljeća.
U romanu prikazuje stravične sudbine likova kao što je pijanstvo, obješeni seljak, smrt
djevojčice koja je popila rakiju.
Neprijatelj br. 1
Radnja se odvija u gradu, te je to Lovrakov prvi „gradski“ roman.
Ipak u romanu se ubacuju i radnje na selu i uloga učitelja. Prisutna je družina sastavljea od
dječaka, ima vođu, socijalna orjentacija i problem boagtih i siromašnih, ima stvaran pothvat
ali u svemu tome ima nekih ublažavanja i veće bliskosti sa standrasnim dječjim romanom.
Razlika od ostalih romana je u tome što je u romanu prisutan topli dom, mjesto gdje se
dijete osjeća ugodno i sigurno.
Kraći Lovrakovi tekstovi
1. Doka Bedaković
Pripovjetka anegdotskog karaktera, u kojoj se prvi put u Lovrakovim djelima pojavljuje
djevojčica kao glavni lik.
2. Francek Drugi Hrabri
Prisutan socijalni naboj kao i u većini Lovrakovih romana. Glavni junak je Francek, gradsko
dijete koji odlazi na selo te se prilagođava životu i prilikama koje selo nosi. Vraća se u grad
preporođen i postaje druga osoba,
3. Micek, Mucek i Dedek
Opisuje se periferija i mala gradska djeca. Djelo ide u lošije Lovrakove tekstove.
4. Anka Brazilijanka
Novosti su neodređena radnja između sela i grada, umjesto skupune djece, u djelu se javlja
samo jedna djevojčica, siroče bez oca i majke. Djevojčica ne rješava svoj problem kao u
ostalim Lovrakovim djelima, nego točini osvajajući i pripitomljavajući sivljeg radnika
proletera kojeg zovu Brazilijancem.
5. satira Sretna zemlja
Satira je ispolitizirana je izravnije nego drugi njegovi tekstovi. Sadržaj ispunjen strahotnim
nasiljem gdje učenici tuku svoga kolegu iz političkih razloga.

Ciklus poslijeratnih dječjih djela završava romanom Prijatelji, obvaljen 1941. Roman je
zabavnog karatera, smiješni likovi u smješnim situacijama. U romanu je isključena podjela
siromašnih i bogatih. Gradski roman u kojem su prisutni djeca u skupini. Od drugih romana
Lovraka ističe se po elementima humoga i komike.
Drugo razdoblje Lovrakovg stvaralaštva traje od 1941. do 1954. godine.
 Lovrak prekida dominaciju priče i fantastike. U 20im je godinama velik utjecaj imao Nazor i
Brlić-Mažuranić. No Lovrak se odlučuje za romane po uzoru na Twaina i Molnara, a koji je
uspješno definirao Kastner.
Autobiografski elementi
Prekida s tipom autobiografskog dječjeg romana kakav se nametao nakon Truhelkinih djela.
No ne može do kraja zanemariti vlastite doživljaje u oblikovanje svojih djela, pa ih unosi kao
iskustva koja je doživio kao učitelj. On stvara na temelju svojih doživljaja i iskustava stvara
dječje likove i smješta ihu različite sredine i različito vrijeme.
Biografski roman Slamnati krovovi
Pojam toplog doma nije prisutan unjegovim djelima, odrasli su zaostali, djeci ne prižaju ništa
osimbatina i kopriva po nogama. Religioznost ne igra neku značajnu ulogu, dok je ona
prisutna u ranijim djelima kod Truhelke i kod nastavljača tradicije (Cvrtila, Špoljar)

Tri pripovjetke s različitom tematikom:

1. Božićni dar  djevojčica inače pretvara predmete po svojoj voljiu lutke
2. Dragina večerica  prikazuje ljubav unutar obitelji
3. Našla dragog Boga  djevojčica pronalazi odgovor gdje je Bog, u dobroti, u ljepot,i u
njezinu srcu
Inovacije koje Lovrak uvodi u svoja djela:
 dječji roman postaje najprikladniji  pothvat koji djecau romanu
žanr rješavaju
 dječja družina  dječaci su najčešći akteri romana
 selo kao najveća pozornica radnje  svijest djece o društvenim prilikama
romana  klasni sukobi
 učitelj kao izravni ili skriveni
pokretač

Vođa družine, za razliku od ostalih pisaca kod kojih je ona najmanji po rangu član skupine koji
se izdiže nad ostalima, kod Lovraka je glavni junak.
Seljaci su u Lovrakovim romanima prikazani kao zaostali, glupi i propalice. Na gradskoj periferiji
žive dobri siromašni ljudi koji su žrtve društvenog sustava kao i siromasi na selu. On više cijeni
selo nego seljake.
Pothvat je nezaobilazan u dječjim romanima. On okuplja djecu u družine, pomoću njega djeca
mogu pokazati svoje mogućnosti i sposobnosti, prikazati svoju narav. Pothvat mora biti
zanimljiv kako bi održao pažnju čitatelja.
„Dječaci s kvržicom“ – vođe družine, organizatori, osmišljavaju pothvat i vode do njegova
ostvarenja (Pero, Ljuban, Zvonko, Milan i dr.) Dječaci s kvržicom prelaze granice dječjeg
interesa, pa čak i dječjih mogućnosti. Njihova igra je rješavanje socijalnih problema
Izraz – piše jednostavnim jezikom, kratkim rečenicama i pripovijedanjem u prezentu omogućuje
da čitatelj lakše prati zbivanja.
Nakon rata Lovrak nastavlja s pisanjem romana:
Tri dana života
Devetorica hrabrih
Iskrica
Dječak konzul – Lovrakovo najslabije djelo (predimenzionirano djelo nadilazi lovrakovska mjerila
– dječak na francuskom radiju nagovara naše iseljenike da se vrate natrag u domovinu)
Prozor do vrta

ZLATA KOLARIĆ-KIŠUR

1972. objavljuje svoju najvrjedniju knjigu Moja Zlatna dolina. Pisala je poeziju do kraja života,
pa je tako napisala i knjigu proze na temu vlastitog djetinjstva u Slavonskoj Požegi. 1934. igran
je njezin igrokaz Nadina velika tajna.
Zlata se očitovala kao sljedbenik hrvatske tradicije. U prozi slijedi Truhelku, opisujući s ljubavlju
djecu unutar obitelji, doživljaje iz vlastitog djetinjstva.
Iz dječjeg kutića vidimo okupiranost zgodama iz života male djece.
Slijedeći tradiciju, pripovijeda u pučkom desetercu i osmercu kao da vuče korijene iz slavonske
poezije 18. stoljeća. Iz opisa slavuja i drugih ptica i opisa šume i prirode, uviđa se sličnost s
opisivanjem Rožalije koju je napisao Kanžlić.
Zbirka pjesama Po sunčanim stazama (1951) – urednik Grigor Vitez.
Iznenađenje zbirke su mnoge pjesme o pticama (Golubica i sova, Strina roda, Ševina pjesma
itd.). Prisutni su česti razgovori ptičjih majki i drugih životinja sa svojom djecom. U toj zbirci su
vidljive sličnosti sa Vitezom.

Piše i autobiografske pripovijetke iz svojega djetinjstva po uzoru na Truhelku poetizirajući

zavičaj, obitelj i igru.
 IVO KOZARČANIN
Pisao kritike o dječjim djelima i teorijske članke u kojima je iskazivao kritike o mnogim pitanjima
dječje književnosti.
Pisao je pjesme, priče i pripovijetke za djecu: zbirka novela Mati čeka (1934.) i knjiga poezije
Sviram u sviralu (1935.)
Nije bio naklonjen Lovrakovim stvaralaštvom. Pisao je djela koja su okarakterizirana kao
potresna, tragična i tmurna.
Njegove pripovijetke objavljivane su u Špoljarovu časopisu Vrelo.

Pripovijesti: Sveti Nikola, Badnje veče Živka Živkovića

Poezija: drži se slikanja i doživljaja prirode, piše vezanim stihom. Pjesma San – opisuje zgode
male djevojčice na jezeru. U mnogima prevladava raspoloženje pred kišu, snijeg, cvijeće,
godišnja doba.
U opisima prirode nema nikakvih događaja iz djetinjstva, prisutna su raspoloženja, glazbeni
ritam i rima ostvaruj doživljaj prirode.
Pjesma Sviram u sviralu navješćuje Vitezovu pjesmu Svirala od vrbe.

MATE MERŠIĆ MILORADIĆ

Pjesnik koji piše i djeluje izvan Hrvatske – u austrijskom Gradišću. Piše jezikom gradišćanskih
Hrvata. Pjesme su mu svojevrsna poezija (pučki molitvenik, politički savjetnik, prosvjetiteljski
podsjetnik i vodič, etnografski i etnološki zbornik – dječje poezije je malen broj.
Zbirka Jačke (1934.) sadrži i ciklus dječjih pjesama, 27, pod nazivom Malina.
Pjesme ne podsjećaju na poeziju suvremenih hrvatskih dječjih pjesnika. Po duhu su slične
Vitezu i Kutenu, jer vuku korijene iz hrvatske dječje pučke poezije.
Motivi, izraz i jezik su vezani za obiteljsku sredinu s njenim običajima, vjerovanjima itd.
Najuspjelija mu je pjesma Drv nij – spoj animalističkog motiva s onomatopejom, obiteljske
atmosfere, odnosa djece i odraslih, dječje psihologije itd.
U zbirci Jačke ima i igrokaz Pretelj bogih „božićna ugra za dicu u jednom činu“
 DRAGUTIN TADIJANOVIĆ
„Nije dječji pjesnik nego pjesnik djetinjstva“.
On je zavičajni pjesnik i pjesnik djetinjstva zahvaljujući emotivnoj obuzetosti tematikom
djetinjstva. Velik dio njegove poezije pripada poeziji o djetinjstvu, ne samo zbirke Dani
djetinjstva, nego i Sunce nad oranicama.
Tadijanović piše, kao i drugi pjesnici tzv. velike poezije (Gervais, I.G. Kovačić), pišu slobodnim
stihom, te svojim zavičajnim pjesmama i pjesmama o djetinjstvu privlače i stariju publiku kao i
dječju, kao što i dječje pjesnike na slobodan stih.
Osim u versifikaciji, Tadijanović je dao još jedan poticaj, a to je korištenje malešnica, pučkih
dječjih pjesmica u umjetničkoj poeziji za djecu. Koristio je stihove iz pučke dječje pjesme koje je
uvrštavao uspješno u svoje pjesme (Moje igračke)

IVAN GORAN KOVAČIĆ

Knjižica Za našu djecu (1951.) – sadrži 15 pjesama, od kojih je 9 namijenio djeci.
Pjesme su pisane s motivima prirode (Jutro, Proljeće), prisutan je dječji humor.
Novost su bile pjesme uz zbornika Znanje i radost – obrađuje šaljivu tematiku iz priča o barunu
Munhausenu kojeg je pjesnik pretvorio u turopoljskog plemića.

JOSIP PAVIČIĆ
Mnoga djela objavio poslije rata – od dječjih djela najveći broj.
U njegovu stvaranju se uviđaju dva tijeka :
 autobiografski zapisi (vlastito djetinjstvo)
 opisivanje prirode, animalizam – najuspjelija djela u kojima su same životinje (Velika
pustolovina, Veliki nepoznati svijet)
Razlog zašto nije najveću hrvatski animalist je taj jer je u pričama prisutan on, nametao je
vlastite stavove, socijalne i političke.
Knjiga o davnini – narator dječak koji nastupa sa znanjem i iskustvom i sposobnošću i s
ideologijom odraslog zrelog čovjeka, i zato je ne treba svrstavati u dječju književnost. U njoj se
ne opisuje djetinjstvo dječaka nego je to kritika društvenih prilika u Hrvatskoj u prvoj polovici
20. stoljeća. Naboj mržnje je prevelik da bi se knjiga mogla smatrati dječjom.

RAZDOBLJE NDH
U tome vremenu je tiskan malen broj knjiga.
U tome razdoblju se njeguje tradicija, cijene se pisci koji nastavljali pisati po uzoru na Brlić-
Mažuranić i Jagodu Truhelku.
Tri pisca toga razdoblja:
Jagoda Truhelka (Zlatni danci)
Josip Cvrtila (Pastirska frulica)
Zlatko Špoljar (Tajanstvena gora)
Edo i Branko Špoljar – pišu igrokaze.
1943. objavljuju zbirku pripovijedaka Malim prijateljima i 1945. roman Stepski jahač (zamišljaj
da se u hrvatsku dječju književnost uvede roman – vestern.
Zdenka Jušić-Seunik - bavila se prozom
Josip Rukavina – putopisne pripovijetke (Daleko na sjever)

AGATA TRUHELKA
Posebnost njezinih dječjih stihova može se odrediti po tome što su uvrštene u enciklopedijski
zbornik Znanje i radost.
Pjesma Sjenica – kao i Vitez, upliće stihove dječje pučke pjesme.
Priča Đurđica i Srebrenko – njezina najambicioznija priča u to doba. Fantastični doživljaji
djevojčice Đurđice.
GABRIJEL CVITAN- Čuva vezu s tradicionalnom pučkom dječjom pjesmom.

PRVE PORATNE GODINE

Nastupaju velike promjene. Ukida se stari dječji časopis, pa i Smilje (1873.-1945.). Sve se
politiziralo, pa tako i dječja književnost.
Tu poslijeratnu politiziranu književnost u tri knjižice opisuje Gustav Krklec: Pioniri grade, Put u
život i Pioniri, pošumljavajmo.
Četvrto dobra hrvatske književnosti započinje 1956. Vitezovom Prepelicom i prvim djelima I.
Kušana i M. Matošeca.
Prije 1956. neki od pjesnika: Ratko Zvrko, Gustav Krklec, Grigor Vitez, Nikola Miličević.
Bora Pavlović – zbirka Konj i kola – napušta vezani stih, obilatost crteža.
Od 1951. – izlazi časopis Radost
Od 1953. Vlatko Šarić objavljuje svoju animalističku prozu
KRAĆI LJUDI – POVIJEST DJEČJEG LIKA U HRVATSKOM DJEČJEM ROMANU
2. Dječji roman – definicija, periodizacijske naznake

U književnoj se praksi termin roman i njegove varijante (dječji roman, roman za djecu, omladinski
roman) ne javljaju prije tridesetih godina 20. stoljeća, točnije 1934. godine, kada Đ. Vilović, Truhelka i
Lovrak svoje romane u podnaslovu ne označavaju „romanima“.

Do tridesetih se godina dječji roman nazivao kao „pripovijesti“ tj. „pripovijetke“ s mogućim dodacima.
Mnoga djela koja danas nazivamo romanima, u prošlom su stoljeću bila označivana kao „pripovijesti“
(Zlatarevo zlato, Zmaj od Bosne, Seljačka buna itd.)
Budući da je granicu između romana i pripovijesti teško odrediti, precizno u smislu određene duljine,
odluka o izboru naziva prepušta se samome piscu.
No danas je većina sklona za svako pripovjedno djelo koje ima oko 100 stranica nazivati romanom,
vodeći se time da roman mora biti dovoljno dug da bi se mogao uopće objaviti samostalno, kao knjiga.
Definicija romana bi bila – velika pripovjedna prozna vrsta.

U hrvatskoj se dječjoj književnosti termin „roman“, odnosno „dječji roman“ prvi put pojavljuje u studiji
Milana Crnkovića – Dječja književnost (1966.).

On razlikuje dva tipa dječjeg romana:

1. „realistički“ roman – roman o djetetu ili djetinjstvu

2. granične vrste - roman o životinjama ili avanturistički roman (znanstveno – fantastični, historijski
itd.) – samo su dijelom dječja književnost
Crnković za definiciju dječjeg romana kao važnu karakteristiku ističe „realističnost“ – tema posvećena
djetinjstvu i odabir djeteta kao glavnog junaka fabule.

Ivo Zalar u svom pregledu Dječji roman u hrvatskoj književnosti definira termin dječji roman:

1. termin „roman za djecu“ – rubni ili granični žanrovi dječje književnosti, tj. romani koji nemaju
dijete kao implicitnog čitatelja, nego ih dijete „prisvaja“ kao vlastitu lektiru
2. termin „dječji roman“ – roman koji prema svojim odrednicama na sadržajnoj i strukturnoj razini
uključuju dječje likove kao glavne aktere, dječje družine, te naglašava fenomen „dječje igre“ kao
važan element dječjeg romana
Ivo Zalar određuje roman Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića kao prvi dječji
hrvatski roman.

Stjepan Hranjec piše knjigu Hrvatski dječji roman, koji naziva preglednikom povijesti. On kao ključne
odrednice dječjeg romana navodi: dječje likove, uzbudljivu naraciju, jednostavnu strukturu, likovi
smješteni u družinu, pustolovnost, akciju, fenomen igre, kao i Zalar u svojoj studiji.
Berislav Majhut odbacuje tezu o Šegrtu Hlapiću kao začetniku dječjeg romana u Hrvatskoj, navodeći 32
romana koja se mogu smatrati dječjim romanom (Tugomila Jagode Truhelke, Sretni kovač Vjekoslava
Koščevića, Savka i Stanko Davorina Trstenjaka itd.)

„Dionizijska“ slika djeteta – počiva na kršćanskoj predodžbi o izvornom grijehu, te dijete predočava kao
biće podložno osobito zlim utjecajima. Dijete na svijet dolazi kao građa koju treba tek oblikovati, a
odgovornost odraslih je da pravilno usmjere dijete da postane vrijedan zajednice

„Apolonska“ slika djeteta – dijete je prikazano kao nevino, neiskvareno od društva, blisko je prirodi i
intuitivnom. Prvo apolonsko dijete bio je Rousseauov Emil

3. Dijete nema identitet: dječji roman u 19. stoljeću

Dječji roman u 19. stoljeću u hrvatskoj književnosti nemaju družine.

No važna odrednica dječjeg romana u ovom razdoblju je funkcionaliziranje društvenih skupina,

ponajprije djece pa i žena.

Nastoji se ovim skupinama odrediti funkcije, kao što su majčinstvo, učenje, te nastojanje da se uz
poslušnost izraste u korisnu i moralno kvalitetnu osobu dostojnu zajednice.

Davorin Trstenjak: Savka i Stanko

Likovi Savka i Stanko su funkcije u romanu. Vidljivo je kako su djeca u potpunosti podređena odraslima
koji usmjeravaju dijete i kontroliraju ga te mu ne ostavljaju ni najmanje prostora slobode ili
privatnosti te ga pomno nadziru u svakom njegovom pokretu.

Roditelji ne dopuštaju djeci ni pomisao o mogućoj samostalnosti u odlukama, osim kada je riječ o
kućanskim poslovima.
Vrhunac i cilj odgoja je da odrasli u djetetu vide samoga sebe, na način da dijete oponaša roditelje u
svim postupcima, ponašanju i razmišljanju.

Kroz rodnu pripadnost vidljiva je nužnost privređivanja kroz lik Stanka, koji mora odabrati zanimanje, no
ono nije samostalna odluka nego mu je nametnuta od strane oca jer dijete nema nikakva značenja u
odnosu prema budućnosti, nego se „puni“ idejama roditelja i time podržava trenutno stanje.

Tri ključna pojma za određivanje odnosa pripovjedača prema dječjim likovima:

 1. poslušnost (odnos djece prema odraslima)

2. doličnost

3. korisnost

Kombinacija ovih odrednica osigurava čestit i koristan život što i jest cilj odgoja.

Trstenjak pojam djeteta/djetinjstva predstavlja kao funkciju: u kojoj je dijete bez identiteta te ga
odrasli oblikuju kako misle da valja, te mu je funkcija preraditi informacije kojima ga obasipaju roditelji,
pa i način razmišljanja, odlučivanja i zaključivanja.

Djeca odrastanjem ne stječu identitet, nego se usavršavaju njihove funkcije.

U romanu Savka i Stanko nema događaja, prevladava statičnost, nastoji se održati postojeće stanje.

U romanu U radu je spas pripovijedanje o događaju.

Temelja ideja oba djela je jednaka: U romanu Savka i Stanko pripovijedaju se pozitivni primjeri i uzori
ispravnog i čestitog života. U romanu U radu je spas su vidljivi negativni primjeri i pomoću njih se kreira
idealan život.

Jagoda Truhelka: Tugomila

Njezin prvi roman koji je objavljen 1934.

Fabula prati djevojčicu Tugomilu koja ostaje bez roditelja i dospijeva u sirotište.

Djevojčica je odgajana da bude ponizna, skromna te prihvaća posao sluškinje kako bi si uštedjela novac
za kasnije školovanje.

Vidljivi su narativni elementi prisutni za ovaj roman toga doba: lik siročeta, odrastanje bez roditelja,
skrbnik koji pruža oslonac i potporu, isticanje samostalnosti i vlastite odgovornosti za postignut uspjeh i
percipiranje djetinjstva kao razdoblje pripreme za „pravi“ život.

U drugom djelu romana je važan fabularni element društvena zajednica u koju se Tugomila uključuje
zaposlenjem i preuzimanjem odgovornosti za sebe.

Likovi djece u romanu nisu u fokusu što je i u skladu s književnosti toga doba koja zanemaruje djetinjstvo
i identitet djeteta  TUGOMILA OSVAJA IDENTITET IZLASKOM IZ RAZDOBLJA DJETINJSTVA U RAZDOBLJE
RANOG MLADENAŠTVA.
Vjekoslav Koščević: Sretni kovač

U Trstenjakovom romanu su dječji likovi oblikovani kao funkcije, u Tugomili razdoblje djetinjstva
prikazano nije prikazano kao autonomno razdoblje, nego kao razdoblje pripreme za život odraslih, a u
romanu Sretni kovač se dijete shvaća kao biće kojemu je u djetinjstvu važno nametnuti sve vrijednosti
života zajednice za koju ih se priprema.

U romanu je prikazan lik dječaka koji prisilno mora preuzeti odgovornost za sebe jer mu naglo umire
otac. Dječak tek nakon smrti oca dobiva identitet jer mu do tad nije bio potreban – putuje s ocem koji
posreduje identitet za dijete (ponovno odrasli posreduju identitet djeteta).

Spašavanje djevojčice od Cigana osigurava mu društveni ugled i put ka „boljem životu“ – školovanju.

No njegov se uspjeh ne očituje u društvenom ugledu nego u zadovoljstvu i miru koje sretni kovač postiže
zahvaljujući poruci koju upražnjava u životu, a koju je čuo na misi.

Za razliku od Trstenjaka, lik Ivana u Sretnom kovaču nije samo funkcija unutar društvene zajednice, on je
književni lik. Prikazan je kao dijete bez identiteta; njegovo djetinjstvo je dobra priprema za život odraslih

4. Dijete zadobiva identitet: prva dva desetljeća 20. stoljeća

Dijete u romanima Truhelke, Brlić-Mažuranić, Nazora i dr. zadobiva središnju ulogu i ono više ne pripada
marginalnoj društvenoj zajednici i nema funkcionaliziranja djeteta.

Lik djeteta postaje aktivan, pokretač je radnje, sam stvara vlastiti identitet i uspijeva se izboriti za
samostalnost i neovisnost o drugima.

Sličnosti Šegrta Hlapića i Sretnog kovača

Sličnosti su vidljive u strukturi i fabuli djela.

Temeljna radnja oba romana je da nesretni dječak bježi od kuće skrbnika i putuje i uzdržava se sam,
pronalazi otetu kćerku svojih skrbnika, oženi se njome i žive sretno.

Sličnost je vidljiva i kod samih likova Hlapić-Ivan, Gita-Marica, Mrkonja-Despot, Despotova žena-
Hlapićeva gazdarica. Jednaka je poruka oba romana: da uvijek ima više dobrih nego zlih ljudi

Razlika je u tome što je psihološka karakterizacija Hlapića daleko bogatija.

Ključna razlika je u tretmanu dječjeg lika, tj. razlika je u percepciji djetinjstva. Brlića djetinjstvo ne tretira
kao razdoblje pripreme za „pravi“ život, Hlapić nije lik bez identiteta. Hlapić izgrađuje samostalno svoj
identitet odlaskom od Mrkonje, on odabire samostalnost i neovisnost. Odabire teži način uklapanja u
društvenu zajednicu i ostvarivanje ugleda.

Također je bitna razlika u percepciji samostalnosti, koja je u Sretnom kovaču prikazana kao nešto
nepoželjno, dok je u Šegrtu Hlapiću ona poželjna te predstavlja vlastitu slobodu

Šegrt Hlapić predstavlja napuštanje prosvjetiteljskog modela pripovijedanja koje dominira sve do kraja
19. stoljeća. Hlapić je prvi lik u hrv. dječjoj književnosti koji predstavlja promjene u percepciji djeteta, a
to su shvaćanje samoće kao samostalnosti i slobode, te ozbiljno shvaćanje situacija i prilagođavanje
aktualnim društvenim odnosima.

Vidljivi su zanimljivi rodni odnosi (Gita-Hlapić) u kojima Hlapić uviđa kako nije lako sa djevojčicama koje
stalno nešto zanovijetaju. Njih dvoje su potpuna suprotnost u karakterima – prikaz stereotipnih odnosa i
različitih društvenih vrijednosti.

Naracija u romanu je jednostavna, a ključni pokretač radnje je strah od Mrkonje.

Vidljivi su elementi pustolovnog romana – potraga za čizmicama.

Jagoda Truhelka: Zlatni danci

Portret obiteljske zajednice i djeteta unutar te zajednice no različito nego u ranijim djelima.

Djetinjstvo je prikazano ljepše nego u prijašnjim djelima, u kojoj djeca uživaju u roditeljskoj sigurnosti,
djeci se povremeno dopušta sloboda.
Dječja samostalnost je nepoželjna, dopušta im se samostalnost u zaključivanju i postupanju samo ako je
na poželjno kod odraslih.

Dva ključna narativna elementa u Zlatnim dancima: princip nostalgije i konstruiranje dječjeg identiteta.

Određivanje žanrovske vrste Zlatnih danaka – složeni roman koji se sastoji od kraćih tekstova koja su,
premda pojedinačno završena, međusobno povezani u cjelinu.

Zlatni danci je autobiografsko djelo, pa se može zaključiti kako je Jagoda Truhelka inspiraciju za djelo
pronalazila najviše u isječcima svog djetinjstva. U središtu zbivanja nalazi se djevojčica Anica te njezina
dva mlađa brata Dragoš i Ćiro. 

Epizode prikazuju različite priče kao što su izleti, igre, selidbe obitelji, smrt mlađeg brata, odrastanje
djece, odlazak u školu, odlazak na hodočašće.

Neke se epizode odnose na dječje emocionalno i intelektualno odrastanje.

Djeca u romanu usvajaju obrasce ponašanja koje im prenose odrasli. Od toga odstupa lik Čire koji odbija
uklopiti se u željene obrasce razmišljanja.

U nekoliko epizoda djeca nastoje otkloniti autoritet ili mu na neki način izmaknuti, pogotovo kada je riječ
o najstarijem djetetu Anici. Ona preispituje nepravednost kada je riječ o neravnopravnosti spolova,
budući da ona mora šiti kod kuće dok se njezina braća imaju pravo igrati.

Pojavljuje se i segment dječje lektire, koja se problematizira, a odnosi se najvećim dijelom na Anicu i
njezin izbor čitanja. Temeljna lektira je Biblija, no Anica pronalazi i druge tematske sadržaje koje je
zaintrigiraju, no koje joj roditelji zabranjuju smatrajući kako oni loše utječu na nju jer zbog njih ima
noćne more.

Vidljivo je izbjegavanje priča o tabu temama, kao što je smrt, a sve iz razloga kako bi se zadržalo dijete u
stanju naivnosti koja je povezana s nevinošću. USKRAĆIVANJE ISTINE I INTELEKTUALNOG SADRŽAJA.

Vladimir Nazor, Veli Jože (1908.), Bijeli jelen (1913.)

Svoje likove povezuje s djecom. Divovska neupućenost prikazuje se poput djece koja ne razumiju stvari i
reagiraju nagonski.

Dječji lik i Bijelom jelenu boravi u dva narativna modusa, u fantastičnome i mimetičkome. Djetinjstvo je
fantastično razdoblje – djevojčica razumije životinjski jezik i uspostavlja blizak odnos sa životinjama i
prirodom. Sve to se poremeti kada djevojčica osjeti erotičku naklonost prema ljudskom biću (metafora
odrastanja). Zaboravlja životinjski jezik i pristaje na društvene konvencije odraslih. Tu se uviđa metafora
„apolonskog“ djeteta.