KRAĆI LJUDI – POVIJEST DJEČJEG LIKA U HRVATSKOM DJEČJEM ROMANU

2. Dječji roman – definicija, periodizacijske naznake

U književnoj se praksi termin roman i njegove varijante (dječji roman, roman za djecu,
omladinski roman) ne javljaju prije tridesetih godina 20. stoljeća, točnije 1934. godine, kada
Đ. Vilović, Truhelka i Lovrak svoje romane u podnaslovu ne označavaju „romanima“.
Do tridesetih se godina dječji roman nazivao kao „pripovijesti“ tj. „pripovijetke“ s mogućim
dodacima.
Mnoga djela koja danas nazivamo romanima, u prošlom su stoljeću bila označivana kao
„pripovijesti“ (Zlatarevo zlato, Zmaj od Bosne, Seljačka buna itd.)
Budući da je granicu između romana i pripovijesti teško odrediti, precizno u smislu određene
duljine, odluka o izboru naziva prepušta se samome piscu.
No danas je većina sklona za svako pripovjedno djelo koje ima oko 100 stranica nazivati
romanom, vodeći se time da roman mora biti dovoljno dug da bi se mogao uopće objaviti
samostalno, kao knjiga.
Definicija romana bi bila – velika pripovjedna prozna vrsta.

U hrvatskoj se dječjoj književnosti termin „roman“, odnosno „dječji roman“ prvi put
pojavljuje u studiji Milana Crnkovića – Dječja književnost (1966.).
On razlikuje dva tipa dječjeg romana:
1. „realistički“ roman – roman o djetetu ili djetinjstvu
2. granične vrste - roman o životinjama ili avanturistički roman (znanstveno –
fantastični, historijski itd.) – samo su dijelom dječja književnost
Crnković za definiciju dječjeg romana kao važnu karakteristiku ističe „realističnost“ – tema
posvećena djetinjstvu i odabir djeteta kao glavnog junaka fabule.

Ivo Zalar u svom pregledu Dječji roman u hrvatskoj književnosti definira termin dječji
roman:
1. termin „roman za djecu“ – rubni ili granični žanrovi dječje književnosti, tj. romani koji
nemaju dijete kao implicitnog čitatelja, nego ih dijete „prisvaja“ kao vlastitu lektiru
2. termin „dječji roman“ – roman koji prema svojim odrednicama na sadržajnoj i
strukturnoj razini uključuju dječje likove kao glavne aktere, dječje družine, te
naglašava fenomen „dječje igre“ kao važan element dječjeg romana
Ivo Zalar određuje roman Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića kao prvi
dječji hrvatski roman.

Stjepan Hranjec piše knjigu Hrvatski dječji roman, koji naziva preglednikom povijesti. On kao
ključne odrednice dječjeg romana navodi: dječje likove, uzbudljivu naraciju, jednostavnu
strukturu, likovi smješteni u družinu, pustolovnost, akciju, fenomen igre, kao i Zalar u svojoj
studiji.
Berislav Majhut odbacuje tezu o Šegrtu Hlapiću kao začetniku dječjeg romana u Hrvatskoj,
navodeći 32 romana koja se mogu smatrati dječjim romanom (Tugomila Jagode Truhelke,
Sretni kovač Vjekoslava Koščevića, Savka i Stanko Davorina Trstenjaka itd.)
„Dionizijska“ slika djeteta – počiva na kršćanskoj predodžbi o izvornom grijehu, te dijete
predočava kao biće podložno osobito zlim utjecajima. Dijete na svijet dolazi kao građa koju
treba tek oblikovati, a odgovornost odraslih je da pravilno usmjere dijete da postane vrijedan
zajednice
„Apolonska“ slika djeteta – dijete je prikazano kao nevino, neiskvareno od društva, blisko je
prirodi i intuitivnom. Prvo apolonsko dijete bio je Rousseauov Emil

3. Dijete nema identitet: dječji roman u 19. stoljeću

Dječji roman u 19. stoljeću u hrvatskoj književnosti nemaju družine.

No važna odrednica dječjeg romana u ovom razdoblju je funkcionaliziranje društvenih
skupina, ponajprije djece pa i žena.
Nastoji se ovim skupinama odrediti funkcije, kao što su majčinstvo, učenje, te nastojanje da
se uz poslušnost izraste u korisnu i moralno kvalitetnu osobu dostojnu zajednice.

Davorin Trstenjak: Savka i Stanko

Likovi Savka i Stanko su funkcije u romanu. Vidljivo je kako su djeca u potpunosti podređena
odraslima koji usmjeravaju dijete i kontroliraju ga te mu ne ostavljaju ni najmanje prostora
slobode ili privatnosti te ga pomno nadziru u svakom njegovom pokretu.
Roditelji ne dopuštaju djeci ni pomisao o mogućoj samostalnosti u odlukama, osim kada je
riječ o kućanskim poslovima.
Vrhunac i cilj odgoja je da odrasli u djetetu vide samoga sebe, na način da dijete oponaša
roditelje u svim postupcima, ponašanju i razmišljanju.
Kroz rodnu pripadnost vidljiva je nužnost privređivanja kroz lik Stanka, koji mora odabrati
zanimanje, no ono nije samostalna odluka nego mu je nametnuta od strane oca jer dijete
nema nikakva značenja u odnosu prema budućnosti, nego se „puni“ idejama roditelja i time
podržava trenutno stanje.

Tri ključna pojma za određivanje odnosa pripovjedača prema dječjim likovima:

1. poslušnost (odnos djece prema odraslima)
2. doličnost
3. korisnost

Kombinacija ovih odrednica osigurava čestit i koristan život što i jest cilj odgoja.

Trstenjak pojam djeteta/djetinjstva predstavlja kao funkciju: u kojoj je dijete bez identiteta
te ga odrasli oblikuju kako misle da valja, te mu je funkcija preraditi informacije kojima ga
obasipaju roditelji, pa i način razmišljanja, odlučivanja i zaključivanja.
Djeca odrastanjem ne stječu identitet, nego se usavršavaju njihove funkcije.

U romanu Savka i Stanko nema događaja, prevladava statičnost, nastoji se održati postojeće
stanje.
U romanu U radu je spas pripovijedanje o događaju.
Temelja ideja oba djela je jednaka: U romanu Savka i Stanko pripovijedaju se pozitivni
primjeri i uzori ispravnog i čestitog života. U romanu U radu je spas su vidljivi negativni
primjeri i pomoću njih se kreira idealan život.

Jagoda Truhelka: Tugomila

Njezin prvi roman koji je objavljen 1934.

Fabula prati djevojčicu Tugomilu koja ostaje bez roditelja i dospijeva u sirotište.
Djevojčica je odgajana da bude ponizna, skromna te prihvaća posao sluškinje kako bi si
uštedjela novac za kasnije školovanje.
Vidljivi su narativni elementi prisutni za ovaj roman toga doba: lik siročeta, odrastanje bez
roditelja, skrbnik koji pruža oslonac i potporu, isticanje samostalnosti i vlastite odgovornosti
za postignut uspjeh i percipiranje djetinjstva kao razdoblje pripreme za „pravi“ život.

U drugom djelu romana je važan fabularni element društvena zajednica u koju se Tugomila
uključuje zaposlenjem i preuzimanjem odgovornosti za sebe.

Likovi djece u romanu nisu u fokusu što je i u skladu s književnosti toga doba koja
zanemaruje djetinjstvo i identitet djeteta  TUGOMILA OSVAJA IDENTITET IZLASKOM IZ
RAZDOBLJA DJETINJSTVA U RAZDOBLJE RANOG MLADENAŠTVA.

Vjekoslav Koščević: Sretni kovač

U Trstenjakovom romanu su dječji likovi oblikovani kao funkcije, u Tugomili razdoblje

djetinjstva prikazano nije prikazano kao autonomno razdoblje, nego kao razdoblje pripreme
za život odraslih, a u romanu Sretni kovač se dijete shvaća kao biće kojemu je u djetinjstvu
važno nametnuti sve vrijednosti života zajednice za koju ih se priprema.

U romanu je prikazan lik dječaka koji prisilno mora preuzeti odgovornost za sebe jer mu
naglo umire otac. Dječak tek nakon smrti oca dobiva identitet jer mu do tad nije bio
potreban – putuje s ocem koji posreduje identitet za dijete (ponovno odrasli posreduju
identitet djeteta).

Spašavanje djevojčice od Cigana osigurava mu društveni ugled i put ka „boljem životu“ –

školovanju.
No njegov se uspjeh ne očituje u društvenom ugledu nego u zadovoljstvu i miru koje sretni
kovač postiže zahvaljujući poruci koju upražnjava u životu, a koju je čuo na misi.

Za razliku od Trstenjaka, lik Ivana u Sretnom kovaču nije samo funkcija unutar društvene
zajednice, on je književni lik. Prikazan je kao dijete bez identiteta; njegovo djetinjstvo je
dobra priprema za život odraslih
4. Dijete zadobiva identitet: prva dva desetljeća 20. stoljeća

Dijete u romanima Truhelke, Brlić-Mažuranić, Nazora i dr. zadobiva središnju ulogu i ono više
ne pripada marginalnoj društvenoj zajednici i nema funkcionaliziranja djeteta.
Lik djeteta postaje aktivan, pokretač je radnje, sam stvara vlastiti identitet i uspijeva se
izboriti za samostalnost i neovisnost o drugima.

Sličnosti Šegrta Hlapića i Sretnog kovača

Sličnosti su vidljive u strukturi i fabuli djela.

Temeljna radnja oba romana je da nesretni dječak bježi od kuće skrbnika i putuje i uzdržava
se sam, pronalazi otetu kćerku svojih skrbnika, oženi se njome i žive sretno.
Sličnost je vidljiva i kod samih likova Hlapić-Ivan, Gita-Marica, Mrkonja-Despot, Despotova
žena-Hlapićeva gazdarica. Jednaka je poruka oba romana: da uvijek ima više dobrih nego zlih
ljudi

Razlika je u tome što je psihološka karakterizacija Hlapića daleko bogatija.

Ključna razlika je u tretmanu dječjeg lika, tj. razlika je u percepciji djetinjstva. Brlića
djetinjstvo ne tretira kao razdoblje pripreme za „pravi“ život, Hlapić nije lik bez identiteta.
Hlapić izgrađuje samostalno svoj identitet odlaskom od Mrkonje, on odabire samostalnost i
neovisnost. Odabire teži način uklapanja u društvenu zajednicu i ostvarivanje ugleda.
Također je bitna razlika u percepciji samostalnosti, koja je u Sretnom kovaču prikazana kao
nešto nepoželjno, dok je u Šegrtu Hlapiću ona poželjna te predstavlja vlastitu slobodu

Šegrt Hlapić predstavlja napuštanje prosvjetiteljskog modela pripovijedanja koje dominira

sve do kraja 19. stoljeća. Hlapić je prvi lik u hrv. dječjoj književnosti koji predstavlja
promjene u percepciji djeteta, a to su shvaćanje samoće kao samostalnosti i slobode, te
ozbiljno shvaćanje situacija i prilagođavanje aktualnim društvenim odnosima.

Vidljivi su zanimljivi rodni odnosi (Gita-Hlapić) u kojima Hlapić uviđa kako nije lako sa
djevojčicama koje stalno nešto zanovijetaju. Njih dvoje su potpuna suprotnost u karakterima
– prikaz stereotipnih odnosa i različitih društvenih vrijednosti.

Naracija u romanu je jednostavna, a ključni pokretač radnje je strah od Mrkonje.

Vidljivi su elementi pustolovnog romana – potraga za čizmicama.

Jagoda Truhelka: Zlatni danci

Portret obiteljske zajednice i djeteta unutar te zajednice no različito nego u ranijim djelima.
Djetinjstvo je prikazano ljepše nego u prijašnjim djelima, u kojoj djeca uživaju u roditeljskoj
sigurnosti, djeci se povremeno dopušta sloboda.
Dječja samostalnost je nepoželjna, dopušta im se samostalnost u zaključivanju i postupanju
samo ako je na poželjno kod odraslih.
Dva ključna narativna elementa u Zlatnim dancima: princip nostalgije i konstruiranje dječjeg
identiteta.
Određivanje žanrovske vrste Zlatnih danaka – složeni roman koji se sastoji od kraćih tekstova
koja su, premda pojedinačno završena, međusobno povezani u cjelinu.

Zlatni danci je autobiografsko djelo, pa se može zaključiti kako je Jagoda Truhelka inspiraciju
za djelo pronalazila najviše u isječcima svog djetinjstva. U središtu zbivanja nalazi se
djevojčica Anica te njezina dva mlađa brata Dragoš i Ćiro. 
Epizode prikazuju različite priče kao što su izleti, igre, selidbe obitelji, smrt mlađeg brata,
odrastanje djece, odlazak u školu, odlazak na hodočašće.
Neke se epizode odnose na dječje emocionalno i intelektualno odrastanje.
Djeca u romanu usvajaju obrasce ponašanja koje im prenose odrasli. Od toga odstupa lik Čire
koji odbija uklopiti se u željene obrasce razmišljanja.
U nekoliko epizoda djeca nastoje otkloniti autoritet ili mu na neki način izmaknuti, pogotovo
kada je riječ o najstarijem djetetu Anici. Ona preispituje nepravednost kada je riječ o
neravnopravnosti spolova, budući da ona mora šiti kod kuće dok se njezina braća imaju
pravo igrati.
Pojavljuje se i segment dječje lektire, koja se problematizira, a odnosi se najvećim dijelom na
Anicu i njezin izbor čitanja. Temeljna lektira je Biblija, no Anica pronalazi i druge tematske
sadržaje koje je zaintrigiraju, no koje joj roditelji zabranjuju smatrajući kako oni loše utječu
na nju jer zbog njih ima noćne more.
Vidljivo je izbjegavanje priča o tabu temama, kao što je smrt, a sve iz razloga kako bi se
zadržalo dijete u stanju naivnosti koja je povezana s nevinošću. USKRAĆIVANJE ISTINE I
INTELEKTUALNOG SADRŽAJA.

Vladimir Nazor, Veli Jože (1908.), Bijeli jelen (1913.)

Svoje likove povezuje s djecom. Divovska neupućenost prikazuje se poput djece koja ne
razumiju stvari i reagiraju nagonski.
Dječji lik i Bijelom jelenu boravi u dva narativna modusa, u fantastičnome i mimetičkome.
Djetinjstvo je fantastično razdoblje – djevojčica razumije životinjski jezik i uspostavlja blizak
odnos sa životinjama i prirodom. Sve to se poremeti kada djevojčica osjeti erotičku naklonost
prema ljudskom biću (metafora odrastanja). Zaboravlja životinjski jezik i pristaje na
društvene konvencije odraslih. Tu se uviđa metafora „apolonskog“ djeteta.