ČOVJEK KOJI JE SADIO DRVEĆE -OSVRT NA FILM

Čovjek koji je sadio drveće kratki je kanadski animirani film koji je 1987. dobio Oskara za
najbolji animirani film. Priča je to o plemenitosti, nesebičnosti i upornosti jednog starca koji je svojim
dobrodušnim djelom pridonio svojim sumještanima,kao i okolišu oko sebe.

Elzear Bufije samo je obični starac koji sam živi u pastirskoj kućici u udolini. Priča je
doživljavana od strane mladića koji opisuje kako prelazi dug put preko Alpa i naglašava, kako mu
je put bio sasvim nepoznat te nije očekivao na što će sve naići. Nakon trodnevnog putovanja, već
u želji da nađe nešto vode, nailazi na pastira. Taj pastir naš je glavni junak-Elzear Bufije. Mladić
detaljno opaža i opisuje starčevo ponašanje, vladanje, način na koji živi. Opisuje ga kao veoma
opuštenog, smirenog, ali i vrlo usamljenog starca (zato i nije čudo što starac nije mnogo govorio).
Međutim, iako je bio povučen, starac vrlo rado prima mladića u kuću i ponaša se kao dobar
domaćin. Starac je bio odgovoran, vrijedan i marljiv, jer kako saznajemo, sam se brine za stado
ovaca i psa kojeg ima, kućicu je izgradio sam i drži je jako urednom i čistom. Čak je držao i do
svog izgleda (“Zamijetio sam da je svježe obrijan, odjeća pažljivo zakrpana..) Čini se kao da ima
svo vrijeme svijeta i nigdje mu se ne žuri. Jedan čin nas je počeo uvoditi u priču o sadnji drveća-
pastir je na stol izvadio vreću žireva, te je pomno promatrao svaki komad i odvajao dobre od
loših. Ulagao je toliko volje i pažnje svemu što je radio, no ovo mu se činilo iznimno važno. I tako
je s neizmjernom pažnjom posadio stotine hrastova. Stotine hrastova prerasta u desetak tisuća
hrastova, a ta brojka iz godine u godinu raste. To njegovo djelo sađenja drveća bio je nesebičan
čin ljubavi i pažnje prema prirodi u koju je trebalo ulagati. Starac je ispričao mladiću kako je nekoć
imao farmu i obitelj, međutim izgubio je i sina jedinca a zatim ženu te se povukao u udolinu gdje
sada živi spokojno. Mladić i starac se rastaju jer izbiva rat. Kada se vratio, nije mogao vjerovati
da će ga dočekati kilometri nekoć puste, a sada zelene i zasađene drvećem zemlje. Tada je
shvatio da rad i ulaganje jednog čovjeka može promijeniti tu bijedu i pustoš koja je vladala na
početku u nezamisljiv raskoš vrijedan svake pohvale i divljenja. Starac je bio prilično skroman i
nije uzimao nikakve zasluge, niti se obazirao na komentare ljudi koji su se divili čudu prirode. On
se samo posvetio budućnosti i u nju ulagao i za nju se brinuo. Čak nije nitii bio svjestan koliko je
zapravo promijenio taj svoj zavičaj, jer je vratio nadu mnogim ljudima i obiteljima da mogu krenuti
ispočetka te zajedničkim radom ugoditi sebi i poboljšati uvjete života.

Slijedeći svoj san, starac je bio uporan i neumoran u želji da promijeni situaciju gdje je
nekad vladala bijeda i pustoš. Taj njegov na prvi pogled neobičan i mali čin, zaista je svim drugim
ljudima unio nadu da se sve može postići i promijeniti, ako pokažeš volju i silni trud. Svejedno,
unatoč svemu što je taj starac napravio, ostao je skroman i nesebičan, s još uvijek istom željom
da napravi neki doprinos zemlji.

Karla Vuković,2.b