Vuk Stef.

Karadžić

LЮBOMIRЪ U ELІSІUMU

Druga recenzija srpska

(Učredničestvu poslana)

Moralnaя Povѣstь; Sočinena otъ Milovana Vidakovičьa, Dѣtovospitatelя. Vь Budinѣ. Pismenы

vseučiliщa Peщanskago. 1814. 547 str, (osim posvećenija, predislovija i primječanija o Srpskom jeziku,
koje sve iznosi 46. str.) u 8°.

„Vsi narodi i sami яzыčnicы knigi svoя po gramatïiskimъ pravilamъ spisaša, u nasъ po pravilamъ babы
Smilяani pišutsя.“ Ovim riječma[25] G. Arhimandrit Kengelac svršuje predislovije svojega
Jestestvoslovija, a mi njima počinjemo ovu drugu recenziju Srpsku. Već ima oko 40 godina, kako smo
počeli Srpski pisati, a za to vrijeme ne samo što nijesmo u jeziku pošli u napredak, nego smo toliko
udarili natrag, da bi nam trebalo još 40 godina, da dođemo na ono mjesto gđe smo prije bili. Do
danas se gotovo nijedan Spisatelj kod nas ne nađe, da postavi sebi pravila po kojima će pisati, nego
kako mu kad padne u pamet. Kako koji zareže perom da piše, on već odma počne misliti kako će jezik
popravljati, a ne kako će ga učiti: zato je gotovo svakoga našega Spisatelja prva knjiga bolja od druge,
druga od treće i t. d. I ovo se zlo kod nas tako uputilo i uvelo u običaj, da ne može drukčije prestati,
dok ne počnemo jedan drugoga, javno pred svijetom, neprijateljski recenzirati i kritizirati; istina, da će
se tim načinom osramotiti kad Spisatelj, kad recenzent, a kašto i obojica; ali narod i literatura svagda
će dobiti (a koji se trude za narod, zašto bi se žalili i osramotiti kašto njegove polze radi?). Tim će
načinom početi jedanput i naši Spisatelji misliti i sumnjati o onome što pišu: znajući da će za svaku
riječ odgovarati pred svijetom. Tako su Nijemci, Francuzi, Talijani i Englezi svoju literaturu doveli u
današnje savršenstvo (i sad ima u Njemačkoj blizu 10 novina, koje samo knjige recenziraju). I današnji
dan, po svoj Njemačkoj, Spisatelji više paze (kad pišu knjige) na recenzente, nego na sve druge
čitatelje: zašto veća čast čitatelja traži u knjizi uveselenije i zabavu (ili nauku, ako je knjiga zato
pisana), ne sumnjajući da bi ono drukčije moglo biti, nego što je napisano. I to je poznato, da se rđavi
i slabi Spisatelji svagda boje recenzenta, i tuže se na nji u svojim predislovijama; a dobri, ne samo što
ji se ne boje, nego ji još zazivaju (kar n. p. Šlecer) da ji recenziraju kakogod koji oće; pa ako koji što
pametnije i bolje dokaže, oni prime s radosti, ako li počne ludovati, a oni mu se siti nasmiju, pa mir.

[25]

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

riječ, vrijeme, bijelo, dvije, đevojka i t d pišemo zato, da vidi G. Vidaković (i ostali koji ne znaju) kako
Ercegovci govore.

Sad će ko zapitati: koje ćemo Spisatelje naše početi recenzirati? Mi velimo one, koji najviše pišu, i koji
čine (zaista ili po mnjeniju njiovom) kao neku epohu u literaturi; i zato smo 1815-te godine počeli od
G. Vidakovića. Istina da smo mu ostali dužni odvraćak na njegov odgovor, no to je samo zato bilo, što
nam se učinilo, da je G. Vidaković svojim odgovorom popravio sve naše pogreške, koje su bile u onoj
recenziji, i tako nas sam opravdao.

U svakoj se knjizi gleda na dvije stvari: 1) na stvar o kojoj se piše; 2) na jezik kojim se piše. Svaka se
stvar može predstaviti različnim načinima, niti se u tom može gledati od svakoga (osobito sad kod
nas) da bude Klasičeski Spisatelj; ali jezik može (i mora) znati svaki Spisatelj: Zato smo u prvoj recenziji
Srpskoj govorili samo o jeziku; ali G. Vidaković u odgovoru ne da ni na stvar ni progovoriti, nego se
predstavlja kao neki Srpski Viland ili Gete. Zato moramo sad početi od stvari; ali je opet mi nećemo
kritizirati, nego ćemo nakratko pripoviđeti šta se nalazi u ovoj moralnoj povesti[26], pa neka čitatelji
sami sude (samo ćemo ji mi gđešto opomenuti).

[26]

Istina da će to biti vrlo teško: zašto u njoj ima sedamdeset i sedam predmeta, ali ćemo opet gledati
koliko je moguće, barem ono što je najnužnije.

SADRŽANIJE

Čast prva

U ovoj časti stoji kako je Milorad, još sa trojicom, došao uveče u tavnicu te izbavio Ljubomira i
pobjegao s njim; kako su tu noć do zore stigli na Moravu i prešli preko nje, ostavivši Kruševac na
desno, i došli u podnožje gore, koja rastavlja Srbiju od Maćedonije (valjada je stara planina — mons
Haemus?), i tu u jednom gaju sjali umorne konje, i napili se „iz čuturice paline (rakije)“, i izvadili iz
torbe sira i jednu pogaču, te poručali, pa otpustili momke, a Milorad i Ljubomir ostali razgovarajući se
(— Ovđe bi trebalo znati, gđe je Ljubomir bio zatvoren? Iz Ercegovine, — gđe je on sjedio, kao što
ćemo dalje viđeti, — za ljetnu noć doći na Moravu — niže Kruševca —, i odatle do ručanice stići u
podnožje stare planine! to samo onaj može reći, koji niti misli šta govori, niti zna o čemu govori —);
kako je tu Ljubomir kazao Miloradu, kako je srećom prodao neku zemlju, prije nego je zatvoren, „i
donese mi kupecъ, kadъ e čuo da samъ zatvorenъ u tamnicu petь hilяda dukata“ (— da li ovđe
Ljubomir ne laže štogod? u početku četrnaestog stoljetija mogao je čovek kupiti pola Ercegovine —
ako se prodavala — za pet iljada dukata, a on nije ni selo prodao, nego kaže da je to uzeo samo za

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

„nѣku zemlю!“ —); kako su odatle otišli preko planine u Maćedoniju i došli u selo Leonidu, gđe su
našli trgovca Nestora Haralampija, od koga je poslije Ljubomir kupio Jelizium(!); kako je tu, poslije
dvije godine našao Svetozara „dѣte otъ edno devetъ ili desetь mѣsecы“.— Kako je potom dobavio iz
Ercegovine svoga sestrića Kosmu („dѣte okolo svoi 16 lѣta“), dobio Draginju i Tihomila, i kako ji je sve
vospitavao: da budu slobodni, da se ne boje vještica i Vampira: „onъ nьima o Bogu nigda slova ne
govoraše, izь namѣrenїя vopervыhъ imъ dѣla Božїя u zakonы estestvennы pokazati (— iz ovoga se
vidi da je Ljubomir čitao Rusova, ali šteta što nije imao pameti, da rasudi, da je Rusov u mlogim
stvarima imao pravo, ali u gđekojim je i ludovao, i kao i on, samo pametnije —) za u edanъ putь imъ
svяtый strahъ Gospodenь sъ čistѣйšomъ kъ nѣmu lюbovїю, i vыsočaйšimъ počitanїemъ u serdce,
kao načalo svake premudrosti i tverdo osnovanїe svake do brodѣteli uliti„ (— to je Srpski rečeno! —)
it.d. Kako je odnio Draginju, kad joj je bilo 7 godina, u Larisu, i ostavio je kod nekakve Gospođe, da uči
nauku, „koя se otъ krasnogъ pola izыskue.“ A onoj trojici kod kuće tolkovao naturalnu istoriju,
Zemljeopisanije, Zemljemjerije, Statistiku, Logiku, Fiziku, Matezis, Metafiziku itd. Kako je potom
poslao Kosmu i Svetozara u Larisu. Kako je Ljubomir otišao s Vodeničarom u lov; kako su došli na
konak nekakvom pustinjiku, koji „bѢo kao ovca klekao predъ Іkonostasomъ, na komu dvїe voštane
svѣщe gorяhu i moli se Bogu“ (— valja da je bio šokac; zašto mi ne klečimo kad se molimo Bogu —).
Kako je i dijete iznijelo kadionicu „i vrati se i poredъ svogъ starca klekne“ (— šokci pravi! —). Kako su
došli na konak Plahidi Arhitektonu, gđe su došla još dva Srbljina s jednim đetetom; Kako se Ljubomir
razgovarao s jednim od Srbalja, i on mu kazao, da je u vojničkoj službi, već ima 10 godina, i da je
zajedno vojevao s njegovim sinom (— a njegov je sin poginuo prije 13 godina! —); Kako mu je
Ljubomir kazao, da je i on iz Ercegovine, i pripoviđeo mu, kako mu je Kralj bio uzeo sina i postavio ga
u kancelariju, pa se Bučina kći zaljubila u njega, i utekla s njim; kako mu je Bučin prijetio, da će mu
izvrnuti stolicu u dvoru, „i ime iz Kataloga vtoroga reda Sovѣtnikovъ izbrisati. Я na to nѣmu poručimъ,
da e onъ malый to učiniti; — pozdravite vы Gospodina Bučina, da se я nѣga nimalo ne boimъ, bяše
onъ dщerь svoю bolѣ čuvao; ona e tražila moega Sыna, a ne moй Sыnъ nю“ (— tako se odgovaraju
zle žene — opajgore i nadžagbabe — a ne filozofi, kao što G. V. kaže da je njegov Ljubomir —); kako
ga je potom Bučin oblagao kod Dušana i zatvorili ga u tavnicu, itd. Kako su tu sjutradan doručkovali i
pili palinu i Kavu (— to je bilo oko polovine 14-ga stoljetija, a kava je prvi put donešena u Evropu
1652-ge godine! tako poslije 300 godina! —), a domaćin i Vodeničar jeli ladno pečenje s bijelim
lukom. Kako se poslije taj vojnik razgovarao s Ljubomirom, i kazao mu, da je on Dušan („Carь otkrыe
svoe persi, i pokaže mu Gerbъ carskїй, zvѣzdu sa krestomъ i četiri ognila odъ čistoga zlata!“), a ono
dijete njegov sin Uroš; kako mu je Dušan tu vratio selo, i učinio ga kavaljerom „pervoga reda nadъ
konяnicы“(?); Kako je Uroš poljubio Ljubomira u ruku, i on ga blagoslovio (— ovđe je malo začudo 1)
kako je Dušan mogao sam, sa svojim sinom i s jednim momkom, ići po tuđoj zemlji? 2) Kako Ljubomir
nije mogao poznati Dušana, kad mu eno na obrazu stoji perjanica na glavi i porfira na leđima? —);
Kako je Ljubomir odatle otišao s Dušanom u Aton, pa su se otud vratili „u velikїй na Makedonskїйmъ
granicamъ ležirъ“, gđe je Ljubomir bio s Dušanom 5 mjeseci; kako ga je Dušan na poodu obdario, i
poklonio mu dva prekrasna konja (— kao Čupić Slijepcu Filipu —).

Kako je našao kod kuće, kad se vratio u Jelizium, pismo od Svetozara, da je umrla Draginja; kako je
otišao u Larisu, i za Draginjine novce kupio dućane, i dao na sirotinju; kako se tu častio kod Arhi-
Episkopa; kako su tu došli prasjaci, i Svetozar izišao, te im dijelio, pa mu kazali za jednu ženu, koja je
bila došla s dvoje đece, da ima muža pijanicu, a on rekao: „pakъ zaщo se ne udašъ za drugogъ, kadъ
onъ ne valя?“ Kako je poslije otišao Svetozar slugama da ište ovoj ženi štogod za jelo, a sluga (Arhi-

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

Episkopov) rekao mu: „A elъ što mlado?“ „Mlado i prekrasno dvoe dѣčice, otvѣщa Svetozarъ“. Služit.
„Ta ne pыtamъ я za dѣcu, no za materь eli mlada“. Svetoz. „Nїe tako ni stara, ali e dobra sirota“.
Služit. „Na častь Vamъ sve dobre na svѣtu, samo meni dovedite mladu i lѣpu,“ i t. d. Potom je uzeo
Svetozar „podъ ruku“, i uveo u sobu, a sluge se počele smijati, onda on rekao: „Bogati, esi li tы
zaboravїo ono, što u S. pismu piše, gladna naraniti, žedna napoiti?“ (—Kad je ovo znao iz S. pisma,
kako nije znao i ono da žena ne može svog muža ostaviti i poći za drugoga? —); Kako je Ljubomir
odatle odveo Svetozara i Kosmu kući; kako im je došao nekakav Francuz, koji je čisto Srpski govoriti
znao, i koji je bio kod Srba „u petoй voйni musїkantъ“(?); i kako je taj učio đecu muziki i francuskom
jeziku i „dѣca se otъ nѣga vesma pouču,“ Kako je Ljubomir potom odnio đecu u Atinu, i namjestio kod
daskala Parmeniona; „ovый mužъ bяše okolo svoihъ 54 lѣta starъ, inače bїo e dosta dobarъ fїlosofъ,
u raznimi naukami iskusanъ, znao e i Serbski no pokvareno (— nije mogao pokvarenije znati, nego
gđe-koji naši Spisatelji —), i u predavanю priličanъ e bыo, no srebrolюbacъ otъ svѣta;“ kako se
Ljubomir vratio u Jelizium, a Kosma i Svetozar izišli „na danъ dva“ (preko volje Parmenionove) izvan
grada i u nekakvoj šumi našli Gospodina Filipa Profesora Filosofiji,[27] s „oboega pola“ ljudstvom, gđe
se veseli sa svojim učenicima i slavi proljeće; kako im je profesor Filip kazao, da ne stoje kod
Parmeniona, „pervo što e srebrolюbacъ, a drugo pri svoй nѣgovoй nauki budala (— nije čudo što je
budala: zašto kažu da ima i više profesora i učitelja takovi budala; nego je čudo kako malo prije bijaše
„dosta dobar fïlosofъ!“ —) — inače poeta e velikïй i Elinъ da mu para ne ima;“ nego ji on preporučio
(pošto su tu proveli tri dana) drugom gazdi. Kako su poslije otišli Kosma i Profesor Filip da posjete
Parmeniona, i našli ga, a on obrijao bradu i brkove, pa sam govori: „Nekemъ da poйdemъ sto imasъ
bradu! sada ne imamъ bradu dčanomъ! — nisto brada: eй! dušo Яno! — dok me sada vidisъ! —
Okemъ mlado! — ama more mlado neйma novce dčanomъ! — a sto mlado, i я nisamъ starъ!“ (—
ovđe je malo za čudo: 1) Kad se Parmenion bio zaljubio u Grkinju koja nije znala Srpski — kao što
ćemo viđeti —, kako je ona mogla govoriti: nekem da pojdem sto imao bradu, i t. d.? 2) Kad
Parmenion nije mogao reći: ništo, vidiš, što, nego nisto, vidis, sto; kako je mogao reći džanom, dušo?
Ili valjada je G. V. ćeo samo da se podsmijeva Grcima, niti misleći ni znajući, šta govori? —). Kako je
Svetozar loveći po šumi našao đevojku, gđe pjeva, i ćeo da joj se javi, ali nije mogao: „obladaю nimъ
onakova čuvstva koя ga smute.“ Kako je pristao za njom i otišao joj kući; kako je večerao s njezinom
babom i đedom, a ona pjevala uz liru na gornjem spratu; kako je i ona došla i rekla: „Mы imamo i
gosta, a vы meni ništa ne kažete.“ Kako je pitao: „e li ovo Vaša dщi? Naša sыne, da čїя bi bыla? Božїя
pakъ naša. — Lѣpo dѣte, da ю Vamъ Bogъ živi, na licu se nѣnomъ vidi, da ima pošteno serdce, a kadъ
e to, netьe mi lюbovь otreщi (osmeяvatюtьise na nю), u prisustvїю svoihъ roditeleй sѣsti kodъ
mene! O zašto ne lюbeznїй moй! mы prїimamo čestnogъ mladitьa takovo zahtevanьe nїoй za sretьu,
sѣdi Melisa, i razgovaraй gosta,“ i t. d. Kako je Melisa sjela, i po malom razgovoru zovnula Svetozara u
sobu i pjevala mu uz liru. „Starы su prodolžavali їoщь vreme na polю pri čaši vїna.“ Kako je Melisa
kazala Svetozaru da je ona pečalna i da takova „vo vѣki“ ostaje. „Svet. Smemѣ li pыtati za uzrokъ?“ A
Melisa povukla na njega svoje prekrasne oči i t. d. Kako je došla starica: „No, što ste utьutali, što ne
pѣvašь gostu dѣte moe? Pѣvali smo, rekne Svetozarъ, sadъ hotьemo da se razgovaramo; Dobro sыne
moй! dobro, Vi se razgovaraйte, я idemъ spavati, otvedi potomъ gosta Melisso u Staroga sobu“ i t. d.
Kako je Svetozar pitao Melisu da mu kaže svoja priključenija, i da bi joj on rad pomoći, a ona rekla da
mu ne može kazati, i da se njoj ne može pomoći. „Я sam lюbeznый moй! ono izgubila, što mi e
naйdražaйšee na svѣtu bыlo, onoga samъ se lišila, za kimъ mi se serdce utѣšiti ne bude, i nigda lice
otъ slezъ osušiti. —“ No opet mu obrekla sjutra kazati: zašto je već bilo dockan, a povjest dugačka.
Kako je sjutradan ustao Svetozar i pošao Melisi u gradinu: „tekъ onъ, na vrata vertogradska, alъ eto ti
mu nѣ sъ ednomъ rukomъ prekrasne ružice(?) u kobь“ i kaže mu osmjenuvši se da je ona bila poitila s

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

ružicama da ji da staroj da ji unese u sobu i metne čelo glave njegove, da mu mirišu dok još spava.
„Svet. A ne bы samь imeo čestь, da sami unesete? Melis. Я bы to sь dragomь dušomь učinila, no
vidila samь, da e moй starыi otacь izь sobe izišao, i nѣkudъ otišao, i Vы ste ostali sami“ i t. d. Kako su
potom sjeli na zeleno kanape, i ona mu počela pripovijedati kako je njezin otac bio bogat trgovac, pa
se ona zaljubila u sina njegovog ortaka, i s kakvim su nesterpѣnїemъ čekali oni to vrijeme; kako se taj
momak udavio, s lađom zajedno; kako su oni potom propali i ostali pod velikim dugom; kako je
Daskal Parmenion iz Atine dao njenom ocu novaca u zajam. „Kadь al' poište me otъ moihь roditeleй
za ženu! pusti mi otacь i stara malo u ušesa, i kažu mi, da ne bы samo я, nego i oni poredъ mene
sretьni bыli. Istina, velu mi, da e onь starь, i nїe tvoя prilika, no čelovѣkъ e dobarъ, bogatь, i nigda se
ženїo nїe, niti ima koga. Poživitьe onъ koю godinu sъ tobomъ, i ostavitьe namь toliko bogatstvo,
poredь kogь potomъ motьitьeš sebi po voli mlada muža uzeti“ (— moralni ljudi! —) i t. d. „Іisuse
moй! pomыslimь u sebi kako tьu я ovako mlada, koя ni 19 godinu soveršila nisamь, poйti za Starca,
koi mi dѣdъ može bыti! — Joщь ko tomu ružna lюdina! — Я da poйdemь, koя samь se po smerti
mogъ lюbeznogь Kurіra zaklela, da se я nigda ni za koga, budi tko bыo, bogatъ, lѣpъ, mladъ i šta mu
drago, udati netя. — Я mužeskїй polъ lюbimъ, kao i svaka moя druga što lюbiti mora, ovo e namъ otь
prirode; samo e Estestvo na umnoženїe i soderžanїe roda čelovьčeskogъ ovu lюbovь, ovый
svящennѣйšїй darъ u serdca naša ulilo, da mы lюbimo mužke, i da oni ginu za ženskimъ: obače“ i t. d.
Svetozarъ, koi ю vnimatelno sasluša, pobode čisto na serdcu o ovoй prekrasnoi dѣvici, o ovoй
mudroй materi buduщoй, koeй щastїe otriče da mati postane! —“ Kako je ona kazala da je „naumila
životь u nerušimomь dѣvstvu i cѣlomudrenno provesti;“ i da će pobjeći u svijet, ako je se roditelj ne
okani, a Svetozar joj kazao da dođe upravo njegovom ocu i t. d. Kako ga je Melisa, poslije ručka, izvela
na prijeki put, i kako joj je kazao na rastanku, da on ide, ali da misao njegova pri njoj ostaje, i da ne
nosi sa sobom ono srce, koje joj je donio; a nju to udivilo i rekla mu, da je on „ïoщь dѣte, cvѣtъ
nerazvïenъ,“ i da bi ona volela mrtva ostati pred njegovim očima, nego da on, „mladitь vesele nravi,
trezvenъ i razumenъ,“ črez nje pečalenъ postane, a lagano u sebi: „o nebo! na koю tьe drugu moю to
щastlivo žrebïe pasti, koя tьe blažene čase u nѣgovы lюbovnы obяtïami broiti“ (— to je kao onaj što
je vikao: odi, neću ti ništa, odi! a (polako) jadno ti ga ti neću! da mi te je uvatiti! —) i t. d. Kako su se
poljubili i rastali.

[27]

Kad bismo stali paziti kod G. V. na sve ono, na što se mora paziti kod naučena čoveka, onda bi mu
mogli i ovđe kazati, da u Atini od 6-ga stoljetija (poslije Justinijana) nije bilo nikakvije škola ni
profesora; a osobito u 14-om stoljetiju, onda je Atina bila gora nego danas; ali na takove male stvari
ne treba paziti kod G. V.

Kako je poslije otišao Svetozar, s Kosmom i s Profesorom Filipom, k Melisi, pa Profesor kazao: „našь
mladitь dobarь vkusь ima. Kakova bы to prekrasna mati, i cѣlomudrennь lюba bila,“ i t. d. Kako je
Melisa počela udarati u liru i pjevati, a Parmenion došao, i ona rekla: „No! Eto ti mi kuge, koi ga bѣsь
sadъ ovamo donese.“ Onda se Kosma i profesor sakrili u travu, „da vidu što tьe početi, a Svetozara
sama s nïomъ ostavu, koй naslonise na nѣno rame i za perkositi Starcu nѣžno ю ednomъ rukomъ
prigerli“ (—to je moral!—). Onda starac pocrvenio kao kuvan rak, „pakъ okrene Serbski, da ne bы
dѣva razumѣla: „Sto e to dčanomь? — Koe te dяvolъ ovamo doneselъ, bre?“ — Mladitь smešetьise:

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

„Prostite Deko, я Vasъ ne poznaemъ.“ „Kako da me ne poznaesъ more? — proklete deriste! Kuda
ono doslo!“ i t. d. Kako je tu dotrčao Parmenionov „vertarь“ i kazao da je došao Ljubomir, onda se
Svetozar radovao, i Melisa ga prigrlila i t. d. Kako je Kosma pitao šta je Parmenion: Zašto ne zna ni
Grčki ni Srpski kao što treba; a oni mu kazali da nije Grk nego Albanez (— kad je bio Albanez, zašto je
govorio: sto je, poznajes, okem, i t. d.? —), i da nijedan jezik ne zna čestito (— malo prije bijaše Jelin
da mu para nema!—). Kako se Kosma zaljubio u Melisu i kazao profesoru, a profesor đedu
Melisinom, i đed kazao da će gledati da je okrene, zašto se zaklela da se neće udavati; kako je poslije
(pošto su ovi otišli u Atinu), došao Melisin otac s daskalom i tu su se svadili i pobili oko Melise, i
Palimon (đed Melisin) istukao (bičem i trskovačom) i sina i daskala, babu išćerao napolje, pa kazao:
„Daй vїna moe dѣte, de! pakъ se spremi odma na putь.“ Ona donijela staklo vina i ponudila ga
čašom, pa otišli u Atinu, i nagovorio je („tы si roždena dѣte moe! da mati budešь, povinuйse zakonu
estestvennomu nemoй se bezь nužde drevomъ učiniti bezplodnыmъ!“) te pošla za Kosmu, a odatle
otišli s Ljubomirom, svi zajedno u Jelizium.

Kako je car poslao Ljubomiru pismo, i molio ga, da se vrati u otečestvo, i Ljubomir poslao Kosmu i
Melisu i Polimona naprijed da dade sozidati dom. Kako je Ljubomir potom učio đecu „konя яšiti;“
kako su išli u lov i tukli se s ajducima, pa Ljubomir naćerao Svetozara da kleči, što je i on uzjao konja i
dotrčao u bitku; kako je tu Ljubomir podijelio momcima sve novce, što su našli kod ajduka; a Svetozar
(kad je viđeo da Ljubomir ne ostavlja sebi ništa, nego sve daje momcima) sakrio jednu kesu dukata pa
kazao Ljubomiru kod kuće, i on mu rekao: „zaderži ihъ za sebe bezъ naйmenšegъ u duši smuщenїя
svobodno“ (— moralni ljudi i pravi! —); kako je Ljubomir kupio vinograd i otišli da ga beru, pa
Ljubomir i Svetozar izišli da se prodaju, pa Ljubomir zaspao pod lipom, a Svetozar opazio veliki čopor
đevojaka gđe se igraju po travi, „no uprepasti se, kadъ izъ meždu nima smotri i gdѣkoga kalugera
podъ kamilavkami.“ Kao mlad približio se njima „i čisto nѣko negodovanїe izъ zavisti oщuti u serdcu
svoemu protivь onыhъ svetыhъ Otaca; —kadъ tamo, alъ vidi u cernы halina i podь kamilavkami
mlade i prekrasne, kao angeli, dѣnice! (— ne znamo jesu li kaluđerice kad nosile kamilavke? —).
Dozna indi sada da su to Kalugerice“ i mirske đevojke; kako mu igumanija nije dala ići među nji, nego
ga je pitala čij je i odakle je; a on kazao da je Haritonov (tako se tu zvao Ljubomir) iz Jeliziuma, na koje
igumanija rekla: „Ne znamъ gdѣ e to. — El' to kakovый gradъ?“ — Kako je odveo igumaniju, sa dvije
mirske đevojke, ocu pod lipu; kako se igumanija počela razgovarati s Ljubomirom, a „onъ pristupi
ednoй otъ ovыhъ dѣvi, zagerli ю lюbezno.“ i t. d. Kako je igumanija poslala one dvije đevojke da idu
ostalima, pa i Svetozar bio pošao s njima, ali mu igumanija nije dala, nego rekla Ljubomiru da ga zove
natrag; kako se igumanija začudila kad je čula ovo ime Svetozar, i pitala starog „da niste Vы
Lюbomirъ Sokolovičь?“ — Kako je ona poslije kazala da je ona mati Svetozarova i Čedomiljeva, i da će
mu drugi put doći u dom i „cѣlu povѣstь skazati!“ Kako je Svetozar (pošto je ona otišla) plakao, što ne
zna ko mu je otac bio; kako je treći dan došla igumanija (sa starim „Svящennikomъ i ednomъ
staricomъ“) i poslije ručka izišla s Ljubomirom i s đecom „u vertъ“ (a ostale goste ostavili pri čaši vina
neka „prodolže vreme“) i onđe kazala da je ona kći Nikole Bučina i žena Mladena, sina Ljubomirova, a
Svetozar i Čedomilj njiova đeca; potom su đecu otpustili i ona počela pripovijedati, kako je došao
Pladić, sa svojim roditeljima (— i to je stari Srpski običaj! —) te je isprosio za se (kad je brojila svoje
15-to ljeto — ako ne laže —); kako ona nije mogla da ljubi toga Pladića, „što e яko snishodїo ženskom
polu.“ Kako je on dolazio njoj „na posѣщenїe, i ona sa svim omrznula na njega, i govorila mu da ona,
kao žensko, „u sebi više mužestva oщuщava,“ nego on i t. d. Kako ga je metala na terazije svojego
rasuždenija „za iskusiti ga bolьe, za providiti duhъ nѣgovъ, za poznati mu serdce.“ Kako joj je kazala

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

nekakva druga, da on odlazi i drugoj đevojci, i kako je to njoj bilo žao ne iz kakove zavisti, nego što se
tobož njezin nazvao, i što mora poći „za takvago ženskomu polu i strastemъ svoimъv plѣnnena
mladitьa. Kako tьe onь moi mužъ bыti, kakovь li buduщій otacъ postati.“ — Kako ga je našla među
đevojkama gđe prede i rekla mu: „pravo Gospodinъ mladыi Pladičь! šteta što Vamъ їoщь pregaču
nisu pripasale,“ pa se vratila natrag; kako je on potom došao njoj i klečao pred njom; i plakao, a ona
ga digla i rekla mu: „Gospodinъ Pladitь — (malo prije biaše Pladičь —), я Vasъ sožaluemъ; Vы imate
dobro serdce, no vesma slabъ razumъ, я potrebuemъ muža, a ne ženu, gdѣ Vamъ e preslica? —
Ostavite vы mene! kadъ imate na svakїi perstъ po ednu, nisam я za vasъ, meni treba, kao što reko,
mužъ, koi tьe uvekъ na moeй strani bыti; a ne takovыi, koi za svakomъ dѣvicom, kao petao za
kokoškama terči,“ i t. d. Kako je „edanъ putъ u nedѣlю“ njen otac doveo iz crkve Pladića i Mladena
(sina Ljubomirova); kako se s Mladenom poljubila, i zaljubila se u njega; kako je Mladen poslije ručka
uzeo nju „podъ ruku“ i udaljili se preko votnjaka malo na stranu, i on se zaljubio u nju, kao i ova u
njega. Kako je poslije njezin otac, kad je razumio da se oni ljube, zabranio Mladenu dolaziti u kuću;
kako je ona jedno veče nekako prevarila oca i sastala se s Mladenom i pala pred njega na koljena,
polila se suzama i kazala mu da bez njega ne može živiti; a on joj rekao da je sožaluje: „Tы meni
serdce tvoe, koe e u tvoїoй vlasti, daešь, obače ruka tvoя otъ Roditeleve volьe zavisi! Я ю dobыti ne
mogu!“ A ona mu odgovorila: „Lučše e čisto serdce ,neželi ruka“, i tako ga nagovori te pobjegnu i
vjenčaju se negđe u nekakvom selu (— i to je bila poštena đevojka! pravoga Srpskog haraktera! —).
Kako je potom njezin otac raspisao na sve strane, da ji dovedu vezane, ako ji gđe nađu; kako su ji
negđe bili našli i uvatili, pa Mladen osjekao ruku onome koji je nju bio povukao, pa onda utekli „u
domь ednoga Svящennika“ i tu ljudi nijesu smjeli napasti (— To je kao u Turskoj kad ko učini kakvo
zlo, pa uteče u Delibašin konak. Šteta, što i danas ne mogu sveštenici braniti tako rđave ljude! —);
kako je tu Mladen primio vojničku službu i rekao joj: „Ne boйse, Kosaro moя! otь sada ništa, я samь
prїimїo Carsku službu, i so timь izbѣgao svako protivъ nasь gonnїe (— tako isto u Turskoj kad se ko
piše u Delije —). Zahtevali su toga mѣsta poglavari, da se ima po zakonu za onoga, komu e ruku
otsѣkao, kazniti, no Sotnikъ se na to opolči.“ „No pošto veli to bыti ne može; nѣga drugїi sada neйma
vlastь kazniti, kromѣ zakonъ voйničeskїй, no budutьi da on nїe kao voйnikь pogrѣšїo, tako ga
voйničeskїй ni kazniti ne može, a ne može ni graždanskїi: poneže sada e voйnikъ, i tako onъ
opravdanъ bude“. Kako je Mladen otišao odande s vojnicima, a nju ostavio kod istog sveštenika, no
njezin otac čuje i pošlje ljude te je odnesu (— ali kako su smjeli napasti na svešteničeski dom!? —) u
nekakav grad i bace u tavnicu; kako su je nekakvi ljudi izveli iz tavnice, i dali joj pismo od Mladena.
Kako je ona potom rodila Svetozara i Čedomilja; kako je primila pismo da je Mladen poginuo, i za
četiri dana ništa o sebi nije znala, a četvrti dan, kad se probudila, osjetila malog Svetozara gđe je grli
(— gledajte ljudi sad čuda! G. Vidaković kaže na strani 25-toj da je Svetozaru bilo devet ili deset
mjeseci, kad ga je našao Ljubomir, a Kosara — mati Svetozarova kaže — na strani 312, 313, 317, 318,
— da je Svetozar bio kod nje dvije godine i po! — —); Kako je ona, pošto je izdravila, pisala u dvor i
molila »što bы su imali prizrѣnїe na nю ostavšu vdovu sъ dvoe neяke dѣce;“ pa kad nije odma dobila
odgovora, onda donijela Svetozara njegovu istočniku (— na obrazu ne stoji istočnik, nego izvlečnik!
—), onđe ga povila (— kao da bunca ovđe Kosara: povijaju li se đeca od dvije godine i po? —) i
ostavila te ga on našao. Kako je ona tu tajnu otkrila onđe nekakvoj pastirki, i potom domostrojiteljnici
Ljubomirovoj u kući (!); kako je ponijela i Čedomilja, da da pastirki, pa nagazila na nekakve vojnike i
rekla im: „Юnacы otkuda ste? (— može biti da i to laže: zašto junaci! ponajviše stariji mlađemu govori
—) kuda tako?“ Kako su oni poveli s njom besjedu, koju je ona voznegodovala, „edanъ otь nїй uhvati
me za ruku, gledi mi u oči, pakь uze mi maramu sъ vrata“ (— da! onamo su se onda nosile marame
na vratu, kao i sad što se nose! —); kako je sjela i dala đetetu sisu (— to je žena blagoobraznog

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

Srpskog haraktera! —); kako su je ti vojnici poznali (izdao je „madežъ na bѣlomъ vratu, dva na
desnoй ruki“ i jedan „malый na kraю lѣve oberve“) i kazali joj, da ji je poslao njezin otac da je traže i
dovedu njemu (— kako je nije mogao onda otac naći, ako mu je trebala, kad je pisala u dvor i molila
da imaju prizrenije na nju? —); kako je ona pred njima klečala i plakala, no ništa nije pomoglo, nego
je povedu (predavši Čedomilja pastirki); kako je od nji utekla, pa se obukla u muške aljine, i otišla u
Prizren, te posjetila grob Mladenov; kako su je uvatili nekakvi vojnici (kad se vratila), i kazali joj da je
„uvida“ pa je odveli u grad Bobac i zatvorili u tamnicu; kako je izbavio nekakav gospodin i ona od
njega pobjegla (pošto ga je služila godinu dana), pa je uvatili, no srećom oteo je nekakav „tыsящnikъ“
i primila vojničku službu, i godinu i po služila pod oružjem kao i drugi vojnik: „konя яšila i u sraženїю
bыvala.“ Kako su je bili preporučili među pešake za sotnika, no snila Svetozara i Čedomilja i rekla u
sebіi: „Božestvo e samo hotѣlo, da я mati budemъ, a ne voinikъ;“ pa onda prodala konja i pošla da
vidi đecu; kako je opet uvatili nekakvi vojnici i poznali da je vojnik, i kako se od nji izbavila. Kako je
došla kolibi poznate pastirke, ali koliba izgorjela i pastirka umrla; kako joj je otišla na grob te kleknula
na koljena i pomolila se za nju Bogu (— i Kosara je morala biti šokica: kod nas nije običaj klečati na
grobu i moliti se Bogu! —); kako je došla Ljubomirovoj vodeničarki, i ona joj dovela đecu te ji izgrlila „i
maternїom milostїю“ izljubila, pa onda otišla „u dѣvičeskїi monastыrь“i onđe sjedila 10 godina (no
čin nije bila primila); „za dѣcu samъ imala priliku počesto razumѣti, brinulase za nїi nisamъ počti
nimalo, poneže kazivalisu mi kako ihь deržite“ (— A kako je mogla kazati — na str. 282 — da ne zna
gđe je Jelizium, i je li to grad ili selo? —) i t. d. Kako je potom ostala Kosara kod Ljubomira i on je
preporučio mlađima kao svoju kćer. Kako su potom išli u šetnju i na đeci bile „po dolgoй otъ zelene
kadife odeždi, purpurne kratke dolamice, na glavi kalpaci sa zlatnыmi čelenkami“ (— G. V. misli da je
čelenku mogao nositi svaki koji je ćeo, a ne zna da su se čelenke davale samo junacima za
neprijateljske glave, kao i sad po Turskoj —), pa Kosara rekla, da đeci još ne treba takovo odijelo, a
Ljubomir rekao: „Kako bы su inače dѣca sebi prisvoiti mogla onый blagorodnый ponosъ, koimъ da se,
kao blagorodnыi, razlikuю otь lюdїй prostoga roda“ (— to je moral! —) i t. d. Kako su došli u selo gđe
je kolo igralo. „Nѣkoliko staraca podъ bѣlыma bradama posѣdali redomъ sa staricama svoima, pak
gledu. — Predъ nima na ednom malomъ stolu bѣle nѣke kupice, izъ koihъ se napїяhu,“ i t. d.

Kako su tu i oni sjeli, i Ljubomir počeo pripovijedati starcima i svešteniku Ercegovačke lude običaje:
Kako svatovi piju za zdravlje kuma i staroga svata, i bacaju čaše i puna stakla s vinom; kako se popnu
na kuću, pa namjeste „stolčitь“ na dimnjaku i iznesu pune bokale vina te piju; kako vežu domaćinu
ruke naopako, objese „mu puno šiše vїna o vratь“ i nakite ga svakojakim cvijećem, kao dodolu, pa ga
metnu nasred sobe na stol, i zapovjede mu, da ne smije ništa govoriti; tako isto vežu i nakite
domaćicu, pa je metnu nasred avlije na stol i zapovjede joj da laje na svakoga, koji joj što progovori;
kako luduju uz „mѣsoedьe i kadъ koi svetca svoga slavi“ (— ovđe moramo kazati da je Ljubomir pravi
magarac i bezobrazna budala! Zar mu je malo što bunca i luduje u drugim stvarima, koje pokazuju
njegovu magareću pamet, nego se maša i u običaje narodne i u svetinju? Ovakove bljuvotine da dođu
slučajno u ruke Dobrovskome u Prag, Šiškovu i Rumjancovu u Petersburg, Baronu Zoisu u Ljubljanu
(Laybach) i Fateru u Kraljevac (Königsberg), oni bi mislili da su to zaista Srpski običaji. Svatovi su srpski
najbezobrazniji po Bačkoj i po Srbiji, ali Bože sačuvaj takovo što i pomisliti, a kamo li učiniti od
domaćina i od domaćice! Domaćin i domaćica ne prinadleže u broj svatova, nego gledaju svoj posao
(gotove jelo, donose piće i poslužuju ljude), a svatovi sami između sebe grade se prosjaci, kaluđeri,
mlade, đevojke i ostale šale zbijaju, te kupe novce mladi; biju prasce, kokoške, ćurke, kradu kašike
(kod đevojačke kuće) i t. d. A ako se u Bačkoj, ili u Srijemu, i popnu kašto na kuću, šta je Ljubomiru

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

zato? Bi li on bolji bio kad se to ne bi događalo? Ili može biti da misli, da bi ljudi njemu dali ono vino
što popiju na kući. Šta li mu smeta što Srbi po običaju slave svoga sveca — krsno ime — i vesele se uz
mesojeđe i igraju. Vid'la žaba gđe se konji kuju, pa i ona digla nogu. Tako i naš Ljubomir valjada je čuo
gđe Dositej i Reljković (i jošt gđekoji) viču na običaje narodne, a nije znao rasuditi, da su oni u tom svi
ludovali. Kod svakoga su naroda najsvetije ove tri stvari: Zakon, jezik i običaji: tim se narodi jedan s
drugim rođakaju, i jedan od drugog razlikuju. Kako narod izgubi te tri svetinje, on izgubi i svoje ime.
No ajde da rečemo, da mi ne bismo izgubili našeg imena, ako bi i ostavili naše stare običaje, ali neka
nam kaže Ljubomir 1) šta bismo dobili s tim? 2) Kad bi narod prestao svadbovati, slaviti sveca, veseliti
se i igrati; o Božiću ložiti badnjake, prostirati slamu, mijesiti česnicu, polaziti se i prostirati žitom, i
mirbožati se; uz mesojeđe igrati se noću prstena i ljuljati se uz bijelu neđelju; o Cvijetima ići na ranilo i
pjevati; o Vaskrseniju tucati se crvenim i šarenim jajima; kupati se o Đurđevu dne u selenu; brati
ivanjsko cvijeće i viti vijence od njega; ići po namastirima, držati zavjetine i nositi krste i litije; čuvati
babine i t. d. Kad bi to, velimo, sve prestao narod činiti, šta bi počeo mjesto toga? Volovi mogu biti
bez ovakovi stvari, ali ljudi ne mogu; to znaju, i znali su svagda, svi pravi Filozofi, ali ne znaju ovakovi
ludi reformatori —); Kako seljaci piju u nedelju pred krčmom (— da! kao danas ovud po Njemačkoj —
); kako „porяdočnый i čestnыi mužъ,“ pošto svrši svoje poslove, sjede uveče s đecom i sa ženom za
trpezu te večera, pa se onda moli Bogu i ide spavati (— a ne zna, da se Ercegovci i prije večere mole
Bogu, i to je najglavnija molitva: zašto se moraju svi zajedno moliti; a poslije večere mole se kad koje
dospije spavati, kao i ujutru kad koje ustane —); kako je u domu, gđe domaćin i domaćica dobro
„živu“, „ogniщe obѣleno“ — (— da! po Ercegovini su ognjišta kao po Beču i po Pešti —). Kako je on
svojim seljacima (u Ercegovini) postavljao nove običaje: da odu sa sveštenikom i još s jednim ili
dvojicom, da dadu jabuku; pa kad pođu voditi đevojku, neka zovnu „nѣkoliko dobrьthъ prïяteleй,“ i
bez svake uke, buke i vike odu u crkvu i vjenčaju se, pa onda kući: sveštenika i najviše još dvojicu
„možešь na obѣdъ ustaviti; a pročimъ zahvali na prïяtelstvu i otpusti ihъ.“ Kad prođe neđelja dvije
dana, onda neka po mogućstvu spravi čast i zovne opet sveštenika i druge dobre prijatelje; „dovedi,
ako hoćeš i musïkante pakъ lѣpo i čestno proveselise u tvoemu domu sъ tvoi dobri prïяteli cѣlыi
danъ,“ i t. d (— ovakovu svadbu neka čini. Ljubomir kad stane ženiti Svetozara, i G V, ako mu se
dopada, kad se sam uzženi.[28].

[28]

Ove bljuvotine i budalaštine Ljubomirove može svaki pročitati od strane 369—387

Kako su izišli, Ljubomir i Aristid sa Svetozarom, da se prođu nekoliko dana, pa se navukli oblaci i
počela „gdѣ koя kaplя, kao čelovѣčeska glava na zemlю padati“ (— ala razumije čovek Fiziku —), pa
se provalili poslije oblaci. i jedva su isplivali na konjma i našli zemlju; kako su noćili (drugi dan) kod
nekakva Luke, gđe su im ujutru pjevali slavuji po šumi (— šteta što i danas ne pjevaju slavuji uz berbu,
nego samo u proljeće! —); Kako su odatle idući našli đevojčicu (blizu jedne kuće) gđe bijeli platno, pa
Svetozar čekao oće li se ispraviti da vidi „eli lѣpa.“ a Ljubomir mu rekao: „Derane tы! a kakovu bы si
korыstъ ottudъ imao što bы si ю vidïo.“ Onda Aristid: „E moй Gospodine! zamiču nѣgove oči za one
bѣle nožice“. Kako ga je ona pogledala i „privela mu serdce u trepetъ,“ i t. d. Kako su došli kući
Platona i Pelopide (— ovde bismo drugom Spisatelju mogli napomenuti, da nije običaj u ovakvim
slučajevima uzimati imena, koja su već odavna poznata u istoriji 1) što ovđe svaki mjože pomisliti na

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

Platona Filozofa i na Pelopidu vojvodu, a 2) Gotovo svako stoljetije ima svoja osobita imena: Bog zna
je li ikakvom čoveku u Grčkoj u 14-om stoljetiju bilo ime Sokrat, ili Platon, ili Pelopida, ili Aristid, ili
Ipokrat i t. d. ali kod G. V. ne treba gledati na ovakove sitnice —) i poslije ručka Ljubomir legao
spavati, a Svetozar počeo vatati ribe, pa ga opazile dvije đevojke (Agra i Agapija, kćeri Platonove) i
zviznule mu(!) te otišao njima u gradinu, pa mu došle „podъ ruku, edna sъ edne strane a druga sъ
druge“ i odvele ga pod ora; kako su ga pitale ko je i otkuda je, i oće li kod nji prenoćiti, i pr. Kako ji je
on mjerio očima, i „u besѣdi iskusi da e starія sestra (Agra) vesma razumna i dobra serdca; dѣvica pri
sebi i pri čestnыhъ mыsleй; mladьu pakь po nѣčemъ pozna, da e malo gorda i podmigliva; a pritomъ
u lюbovi gori, i čisto smuщena.“ Kako mu je Agra rekla: „što nasъ tako zamыšleno gledate, netьete li
nasъ kupovati! Mыslimъ to, otvѣщa mladitь, kadь bы Agapїa, kako e lѣpa, imala vaše serdce i Vašu
naravь!“ (— pametno momče i učtivo!! —) Kako im je pripoviđeo za đevojku što je viđeo gđe bijeli
platno, kako je bacila na njega „edan tihїi, no i lюbovnыi pogled,“ i kako su joj bile „noge bѣle kao
snѣgъ.“ Kako je milovao Agapijine ruke govoreći, da su bijele, mekane i vruće, a ona počela drktati, i
t. d. Kako je Agra otišla da bere kruške, a on ostao sam sa Agapijom, i pitao je ima li ga rado. „Na
ovый voprosъ ona povlačetьi oči na nѣga lюbko ga pogledi i tiho se nasmee, stisne mu ruku i ništa ne
rekne „ Na koje on „No! я samь so timъ zadovolяnъ, я vasъ lюbimъ, я Vasъ miluemъ, polюbivši ю;
ovo e їoщь vetїi znakъ, nego stisnevїe vaše ruki moїoй. Ona se sva zarumeni, i pusti se u sladko
unыnїe, serdce e nѣno vetьma udarati počelo, i nю vetьma uznepokoяvalo. Ona hotяše nѣmu nešto
retьi;“ no on čuje stariju sestru gđe trese kruške, pa ustao i otišao njoj, a ovu ostavio. Kako se Agapija
rasrdila na njega, pa ji Agra mirila, i rekla mu: „Čudna smo mы lюbeznыi moй! Suщestva; u nasъ
slabomu polu nїe serdce kao u Vasъ: mы kadъ lюbimo koga, preko svake mѣre lюbimo i strogo
zahtevamo, da i nasъ takovый lюbi“ i t. d. Kako je Aristid odazvao Svetozara te otišli u šetnju; kako je
uveče izišla mati Agrina i Agapijina u šetnju pred goste (sa kćerima), pa srela Teodoru (— onu što ima
bijele noge —) gđe ide s bjelila, i rekla joj da se obuče, a Agapija: „Da! to їoй їoщь treba da se obuče i
nakiti, valьda su ю prositi došli. Tы kuš! — Zlotьo (— to je lijepo —), rekne mati.“ Kako se pomirio
Svetozar s Agapijom i uvjerio je da je ljubi i čestvuje (— ako i nije imala dobro srce —). Kako je
sjutradan našao Svetozar Teodoru u gradini gđe zaljeva cvijeće, pa mu ona dala cvijet, a on joj rekao:
„Zahvalюemъ ponizno! a sъ čimъ tьu я Vasъ služiti? — Ѳeod. Я otъ vasъ ne potrebuemъ ništa. —
Svet. Hmъ! pone edanъ polюbakъ? — Ѳeod. Prevali na nѣga svoe krasne i velike oči, osmѣnese i
pogledi kъ zemli (— to je nešto nalik na stidljivu bludnicu —): To bыti nemože rekne mu! — Svet. Za
što Serdce moe? — Ѳeod. Zato, zašto samъ я sыrota, a Vы ste Gospodinъ! (— To je kao ono što
pripovijedaju: sve veliš al' nećeš —) No imamo mы ovdїe dvїe Gospodične: Gospodareve dšeri, otъ
koihъ mladьa vesma lѣpa, zaщedite polюbakъ taй za nю. Niste ю videli? — Svet. Я nisam.“ (— prosto
momče! ne zna da laže! —) i t. d. Kako je on nju zagrlio i poljubio: „prїimi ovaй polюbakъ otъ mene!
— ovo e edanъ prostodušnый znakъ iskrenne moe i čiste kъ tebi lюbovi, onъ neka bude svяtый
zalogъ moego serdca. — Dovolno Gospodine! dovolnoste me uvѣrili. — Ѳeodoro moя! — (ona
pogledi na nѣga) lюbišь li me iskrenno? — Čisto e moe serdce, čistaя lюbovь, neporočna e moя
krovь,“ i t. d. Kako je Agapija bila pošla u gradinu, da nabere cvijeća „i Svetozara pri pervome
sastanku sъ nimъ posluži“, pa ji zatekla gđe se grle i ljube i tako razgovaraju, i rekla Svetozaru:
„Bezdѣlniče edanъ, nevѣro i lažo, esili se sinotь samnomъ ovako lюbovno, onako nѣžno razgovarao, a
sadъ tražišь drugu! tы si Gospodinъ!“ (— još mu je malo kazala —) i t. d.

Kako su je poslije molili, i on i Agra, da se ne srdi, i on je uvjeravao da je ljubi (— morao je biti

nekakav vjetrenjak i budala —), i da će joj „ljubovь plamenitыma rѣčma predъ Agromъ zavѣщati „ —

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

Kako je potom uzjao Svetozar na konja i otišao Teodori na bjelilo; kako je tu došao čovek s kolima da
vodi Teodoru Luki, bratu Platonovu, pa je on podgovorio da ne ide, nego da se sakrije tamo gđe na
putu, kud će udariti oni, pa će je on uzeti i odvesti u Jelizium, i ona tako učinila. Kako su se izljubili na
polasku, i Svetozar kazao Agapiji: „Zaboravite na mene, zaboravite na sve, što smo imali meždu nami,
pakъ tьete mirni bыti; i ispravite serdce (— to je učtivost! —), pakъ tіete щastlivi postati“ (— šteta
što ne znamo, šta je ona njemu kazala —). Kako je pošao Pelopida, s Agrom i s Agapijom, na kolima,
da ji isprati; kako su ispili „za sretьna puta їoщь po čašu vїna“ i otišli. Kako su na putu sjeli pod lipu i
skinuli čuturu s kola, i počeli piti, a Svetozar otišao da vata leptirove. „Agra e tu tiho pѣvala i družstvo
veselila; a Agapїa ustane malo, i pogledi na onu stranu, kudъ e Svetozarъ otišao. Pelopїda za dati
sposobъ, da se ova sъ nimъ sastati i ponѣkoliko rѣčїi progovoriti može, rekne: Agapїo! otnesi dѣte
moe! ovo parče (— zašto nije Pelopida, kao Grk, kazao komad, nego parče? —) pite mladomъ
Gospodinu (— ta to je pezevenk! —), я ga ponudihъ veli sa vinomъ, a za pitu vѣra Božїя i zaboravіo
samъ.“ Kako je Agapija otišla i našla Svetozara u česti s Teodorom i rekla: „A! a! takovъ li e posao!
Čekaйte sadъ tьu я Vamъ oboimъ čitati bukvice,“ i polećela Teodori u kose, a Svetozar: „No! no! što
tьete Vы? Pristupite samo ovamo: dignite ruku na nю, ako smѣte! to e ružno otъ Vasъ! A otь Vasъ e
lѣpo, sramъ da Vasъ bude! otmamiti tudьu dѣvicu[29], nisamь vѣrovala, da edanъ Gospodskій sыnъ
toliko bezobrazenъ može bыti!“ Kako je Svetozar odveo Teodoru „ispodъ ruke“ pred svoga oca, i ona
se začudila, kad je viđela Ljubomira, i kazala da je ona Draginja (— čudo kako je nije mogao poznati
Svetozar, ili ona njega, u tolikom razgovoru, grljenju i ljubljenju? ili kako se ona nije sjetila, kad joj je
kazao da je iz Jeliziuma? —). Kako je Draginja pripoviđela, kako su Ljubomira prevarili, da je ona
umrla (— da je bio Ljubomir pametan, i da je mario za Draginju, ne bi ga onako mogli prevariti: zašto
bi pitao kad je umrla, gđe je umrla, koliko je ležala, gđe joj je grob itd. —), kud je prolazila i kako je tu
došla. Kako su se potom razgovarali „na nogu za sretьna rastanka pri čaši vїna,“ a Svetozar tješio
Agapiju i nudio je da se poljubi s Draginjom i da se pomire, a kad ona nije ćela, onda joj rekao: „o tы
malodušna i zlobna dѣvice, krasnый cvѣte bezъ mirisa;“ i t. d. Kako je potom Agapija kleknula pred
njega, i zaveštala se, da će do smrti u djevstvu život svoj provesti i t. d. A Svetozar joj rekao: „O tы
lіobve i počitanїя dostoйna dvѣice! Kako samь se я varao o tvoem serdcu, — No zašto lюbezna moя
klѣtvu položi, da se nigda udavati netьeš? O Agapїo otstupi tы otъ takove mыsli, koя tebe protivъ
Božїя namѣrenїя otvlači“ i t. d. Kako su se rastali i otišli svaki svojoj kući.

[29]

Teodoru su oni bili primili kao sirotu, te je služila, i mati je Agacijina pazila kao svoju kćer, no budući
da je Agacija na nju mrzila (što je bila ljepša od nje), zato su ćeli da je pošlju Luki Platonovu bratu (gđe
su ovi u jučeranji dan noćili, kad su im slavuju pjevali) da je uzme za ženu.

Kako je na proljeće došao Platon s Agrom i s Agapijom u Jelizium; kako je Agapija pitala Svetozara,
ljubi li on Draginju, i misli li je uzeti za suprugu; kako je Svetozar govorio Draginji za Agapiju: „Sirota!
kakotьe svoi vѣkъ onako lѣpa, onako naučena bezъ druga provesti, bezplodna ostati!“ — a Draginja
rekla: „O! netьe ona to učiniti, ona e mlada, promѣniti tьe ona mыslь svoю“, i t. d. Kako su ostavili
Jelizium i pošli u Srbiju; kako su došli u Ercegovini nekakvom čoveku na konak, pa kći njegova („dѣvica
okolo svoihъ 12.13. lѣta“) pohvaljivala Svetozarove svilene aljine, namještala mu rukom kosu,
osmijavala se na njega, i kazala mu: „Ala si tы lepъ (— kao Ercegovka trebala bi da je rekla lijep, ili kao

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

što G. V. kaže lѣpъ —) Gospodine“. A on je poljubio, i ona njega potom (— da! to su stari običaji
Srpski, a osobito Ercegovački —); kako su ji dočekali u Savinama: udarala velika zvona, svirale trube,
đevojke u bijelim aljinama, sa zelenim vijencima u rukama stale u dva reda, mala đeca, „oboego pola“
s kotarčicama cvijeća, a zemljedjelci sa zelenim žitom i srpom u ruci; kako su vikali svi: „Da živi našъ
Gospodin, i našъ lюbeznый otacъ Sokolovičь. To rekši dѣve stanu bacati vѣnce predъ nѣga, a mala
dѣca prosipati cvѣtьe po stazi; zemledѣlci kleknu predъ nьimъ“ (— Sve su to stari običaji Srpski, nego
ne znamo u kakvom su pljesnivom Njemačkom romanu sačuvani —); kako su poslije izišli jedan dan
na vodu Savinac, te ručali i veselili se do noći, pa Svetozar zaspao majci na krilu, onda rekla Kosara
Melisi da ide naprijed, zašto će joj plakati dijete, a ona odgovorila: „Nїe mi za nѣga, nѣga doйkinя
bolьe čuva nego я; no ako bude namъ Kosma došao!“ (— I ovo su Srpski običaji iz 14-og stoljetija! Ali
budući da je Melisa bila Grkinja, tako može joj se odbiti na daru —). Kako je Svetozar tu usnio, da je
velika prekrasna zvijezda polećela od sjeverne strane i ulećela kroz prozor u njiovu sobu, te upalila
kandilo i sva se soba zasvijetlila: kad dođu kući, ali došao Nikola Bučin; onda Kosara s đecom kleknula
pred njega, zagrlila mu koljena, isplakala se i pomirili se; i Kosara poslije rekla Svetozaru: „To e ona
zьѣzda moй Svetozare! što si malo prїe snїo; svѣtlostь e ona nѣna radostь nam vozvѣstila, a kandilo,
što e užegla, mirъ e ovomu domu i svimъ namъ яvila“.

Čast vtora[30]

[30]

i ova je pečatana u Budimu 1817-te godine, ima 308 strana (osim predislovija i posvećenija, koje sve
iznosi 24 str.) u 8.

U ovoj su časti dvije glavne pripovijetke: 1) Kako je Ljubomir odveo Svetozara u Prizren i ostavio ga
kod Bučina za jednu godinu da piše u kancelariji. 2) Kako je Vlajko ukrao Draginju, i kako su je oni
poslije oteli od njega.

U prvoj pripovijetki stoji: kako je Svetozaru bilo teško poći u Prizren; kako je uzeo Draginju ispod ruke,
i šetajući se s njom govorio joj: „Dragine, draga moя — nemoй na mene zaboravlяti, nemoй da umali
otsustvїe moe nѣžnostь tvoю kъ meni! — Nemoй tokmo mыslь u serdce tvoe, lюbezna moя, pustiti
— koe bы mi zaisto teško bыlo — da tьe Prizrenъ i naйmenšu kakovu izmѣnu moego kъ tebi
naklonenїя učiniti motьi“ i t. d. „Na ove rѣči ego, čista sleza orosi dѣvici krasne trepavice nьene; ona
nѣžno povuče svoe oči na юnošu, i rekne: težže e za našъ slabi polъ lюbeznя Svetozare, što mы u
ovakovomъ slučaю čuvstva našego serdca, kao što bы ono namъ želilo, izliti predъ vami muškimi ne
smѣmo, da so timъ ne uvredimo dobrodѣtelь našu — koїomъ se našъ polъ krasi — stыdlivostь“ — i t.
d. Kako je Ljubomir svjetovao i učio Svetozara kako će se vladati u Prizrenu, a osobito kako će se
čuvati od žena i od đevojaka (— kao da ga je u današnje vrijeme opremao u Pariz ili u Bukurest! —):

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

„tы si roždenъ da otacъ budešь; blagodatno estestvo na to e tebe opredѣlilo, i — sъ dozvolenіemъ
retьi (!) — za umvoženіe roda čelovѣčeskago, kao i drugimъ smertnыmъ krovь tvoю na to sposobilo.
— Božestvennый ubo onaй darъ prirode naše, i onu iskru, otъ koe vѣčnago Boga povelѣnїemъ
slovesnый čelovѣkъ bыtїe svoe polučava, pri poяvlenїю eя da ne oporočišь“ i t. d. No opet mu kaže:
„čestvuй i krasnый polъ, ne kažemъ da ego, kao divїй izbѣgavašь — znaй, kako se valя obhoditi so
starїimi Gospožami, i Matronami, kako li pakъ sъ mladыmi i dѣvicami. Ili da se sъ dѣvicami toliko
zabavišь, da na stare Gospože, matere ihъ i ne gledišь!“ i t. d. Pri objedu i večeri da upotrebi po malo
vinca, i to s vodicom, na mjesto medicine i t. d. Kako je Svetozar držao Svetolika, Melisina sina, pa
pogledao na Draginju: „Dragine! tiho smѣšetьise možel' što lюbeznїe bыti otъ ovakova bezzlobna
otroka! El' da i tы malu dѣcu miluešь? Al' pravo mi Dragine kaži — na to uide imъ mati, otъ koe se
ona tergne i presѣče rečь svoю“ (— šteta! —) i t. d. Kako se Svetozar rastao s majkom i s Draginjom,
kako je Draginja zaplakala, zagrlila ga i poljubila, i metnula mu, lijevom rukom, vijenac na glavu (—
zašto nam nije G. Sočinitelj istolkovao što znači to? —). Kako su u Prizrenu posjetili kir Nastasa,
profesora Filozofije, i kako su kod njega zastali sina „nѣko ego (— to je kao u prvoj časti Dobrovskїй
nѣkїi —) Barona Lazara Greblяnoviča“; kako su gledali Dušanov triumf, kad je došao u Prizren, pošto
je pobedio Tatare: kako su ga ljudi (mjesto konja) uvukli u grad na kolesnici, koju su trgovci
poklonili(!); kako su đeca trčala i posipala put cvijećem, a đevojke bacale mu vijence (— kao i
Ljubomiru kad je došao u Savine —); kako ga je carica dočekala na sred sale, i posula ga iz desne ruke
zlatom i biserom, a iz lijeve šenicom, a on se na nju osmjenuo i bacio joj „na persi masličnu grančicu“,
pa je zagrlio i poljubio; kako je Patrijarh pristupio Caru s novom porfirom: „Ovo je Vašemu Veličestvu
novый darъ, i novый znakъ sыnovnekъ svoemu Monarhu lюbovi, koi se vašemъ sїяtelstvu(— malo
prije bješe veličestvu! —) otъ velmoževъ (— po kome je to pravilu i obrascu babe Smiljane!? —)
vašihъ“ i t. d. Kako su otišli u crkvu, gđe su bila srebrna kandila i lanci, o kojima su visila. (— Ta takova
su kandila i danas po svim namastirima i po crkvama Srpskim; zašto u Dušanovoj sabornoj crkvi ne bi
bila kandila od zlata? —) i t d.

Kako je tu došla i Kosara s Draginjom, na kolesnicama (— poznaje čovek mjesta o kojima piše! u
Ercegovini su poznate kolesnice, kao u Beču samari! —). Kako se Svetozar vladao u Prizrenu, a
osobito kako se poznao s Andrijom i s Vlajkom, kako ga je Vlajko jednom prevario i odveo na večeru
Gospoži Mari udovici. „Iz besѣde eя iskusi abїe Svetozarъ, da e ona edna čestnѣйša duša, kako su pili i
veselili se, i ona im pjevala; kako ga je Vlajko ostavio sama s Gospožom Marom, a on otišao, te poslao
s arfom tri sestre njezine (Stanu, Ružicu i Milojku), Strailove kćeri; kako je Gospoža Mara, čestnѣйša
duša, sjela do Svetozara, i prebacila mu ruku oko vrata, a naslonila glavu na prsi, pa rekla: „Я bы
Vamъ ovako Gospodine i zaspala“; kako se zaljubila u njega, i bilo joj mučno, pa je odveli u drugu
sobu da spava; a dvije starije sestre udarale mu u arfu, i pjevale ljubovne pjesme: Ružica ga grlila,
namještala mu po čelu smeđe kose, gladila ruke i t. d. Kako su ga potom odvele u onu drugu sobu, da
vide, je li zaspala Gospoža Mara: kad on pogleda na njenu postelju, čisto se okameni, okrenu glavu, i
poište vrata; a đevojke onda ugase svijeću i kandilo, pa uteku u prvu sobu, i zatvore vrata; na to
Gospoža Mara, čestnѣйša duša, skoči s kreveta, pa uvati Svetozara u pomrčini i počne vikati:
„psъ!psъ! Gospodine!“ i t. d. A on je oturi od sebe, pa kad vidi da ne može na vrata, a on skoči kroz
prozor u avliju, i iziđe u avliju (bez kape i bez palice), ali i avlijnska vrata zatvorena; onda mu Milojka
kaže za ljestvicu, i doda mu kapu (— valja da je bio šešir —) i palicu, te pređe preko zida i uteče; a
Vlajko ga potom tražio s lučem po avliji, „da mu izdrobi kosti u mѣšinu.“

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

Kako se potom sastao Svetozar s Andrijom i „sѣdnu na svoe lagke konice, i poйdu malo izvanъ grada
u šetnю“; kako su gledali gđe se igraju mladi momci s đevojkama (— valjada su se igrali šapca, kao
sad u Karlovcima po Čeratu i po Magarčevu brdu —); kako su tu svi ljudi počeli gledati u Svetozara:
kako mu ide konj, kako mu stoji aljina navezena zlatom, kapa s čelenkom i bijelim perom, kako mu se
mač blista i t. d. Kako su došli u nekakvu šumu, i pustili konje da im pasu po poljani (— kao Bačvani
kad idu u Peštu, ili Ercegovci kad nose kakvu kiriju —), a oni se sjeli razgovarati; kako su tu blizu našli
Vlajka i još dva oficira sa Strailovim kćerima i još sa nekoliko đevojaka, koje su im pjevale; kako je tu
jedan oficir kazao đevojkama: „Ovo nam e Gospodične moe, ako poznavale niste, našъ mladый
Sokolovičь“, onda jedna đevojka rekla: „drago namъ e“, a druge se sve poklonile. Kako su se tu svadili
Vlajko i Svetozar (— kao dvoje najprostije i najpakosnije seoske đece, str. 88, 89, 90, 91, 92, —), i
kako su izišli s mačevima „na udvoй“; ali ne da jedan drugog osakate, nego da se malo pobore
mačevima, pa kad koji koga okrzne malo i rani, onda da prestanu; kako je Svetozar prebio Vlajkov
mač, proboo mu rame, i nadvladao ga. Kako se poslije čudio jedan od oni oficira (— valja da je onaj,
što je malo prije kazao đevojkama: ovo nam je mladi Sokolović —), kad mu je Andrija kazao, da je
Svetozar od Bučine kćeri, i t. d.

Kako je potom Svetozar, u Carskoj gradini, uzeo pod ruku Julu i Vidosavu, i šetao se s njima (— To je
bilo ovako, kao što se danas šetaju sluge kojekakve i kalfe — majstorske — sa sluškinjama po Prateru
i po Augartenu —); kako su tu našli i Ljubicu, Ledićevu kćer, i Jula joj učinila mjesto, i dala je
„Svetozaru podъ ruku“; kako su, šetajući se tako, našli Ružicu, sestru Gospože Mare Čestnѣйše duše,
pa Svetozar kazao: „Kopriva e ona, a ne Ružica.“ A one ga pitale: „nїe l' vasъ ožegla?“ A on odgovorio:
„Mal' nїe“. Kako ga je Jula pitala, kakva se đevojka njemu dopada, a on na to tolkovao koja može biti
suprugu vjerna ljuba, porodu mati i domaćica. Kako se tu Ljubica u njega zaljubila; kako je poslije
Ledić činio čast, i zvao na nju i Bučina i Svetozara; kako su se poslije ručka Svetozar i Ljubica šetali po
gradini ispod ruke i razgovarali, i ona mu cvijeće davala i t. d.

Kako je Bučin kazao Svetozaru, da će ga voditi u Parїsъ (— zašto ne Parizъ? —), no prije toga otidu, s
Caricom, i s Uroщem, u namastir; kako je tamo došao i Ledić s Ljubicom; kako se Ljubica nasmjenula
na Svetozara, i on je uzeo „podъ ruku“; kako su se tu nji dvoje razgovarali, i Ljubica plakala za njim, a
on je tješio i govorio joj, da se umjeri i da srce jestestvenim prijatnostima zabavi: „čuete li kako namъ
ona gerlica nѣžno guče, kako namъ onaй kosъ lѣpo poe.“ A ona mu odgovorila: „Serdce e moe
lюbeznый Sokolovičь, ove prїяtnosti onda ošuщavalo, kadъ я vasъ poznavala joщь nisamь“. Kako ga
je Ljubica pitala za Draginju: „Eli istina da e lѣpa, kao što ю opisuю?“ i t. d.

Kako je Bučin, sa Svetozarom, otišao u Pariz da prosi kćer Kralja francuskoga za mladoga Kralja Uroša;
kako su, vrativši se iz Pariza, zastali Dušana s Urošem kod Ljubomirove kuće; kako je Svetozar donio
Urošu mač iz Pariza i poklonio: „Vaše Sїяtelstvo! ovo samь Vamъ doneo — Vamъ, kao moemu Carю, i
kao edanъ malый znakъ moe kъ vašemъ Sїяtelstvu lюbovi, i vыsočaйšegъ počitanія. Knяzъ ego na to
zagerli i polюbi, pak mečь prіimi, i rekne mu: Lюbeznый moй Svetozare, я tы sada blagodarimъ, a

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

koliko ovый tvoй radъ я uvažavamъ, dѣlomъ tьu ti zasvedočiti.“ (— Da je G. Sočinitelj bio Svetozar i
Uroš, on bi to i dao i primio. Pokojni je Veljko Petrović vojvoda Krajinski i Komendant Negotinski,
poslao jedanput lijepu Tursku sablju — okovanu srebrom i zlatom, i nakićenu kamenjem —
Feldmaršalu Kamenskom, u Bukorest, pa mu je nije ćeo primiti, nego je poslao natrag, i poslao mu
200 dukata, i otpisao mu: da on nije dostojan takovu sablju nositi, već neka je nosi onaj junak, koji je
dobio od Turaka. Takovi je dar mogao primiti Veljko od Kamenskoga i od Crnoga Đorđija, a Kamenski
od Aleksandra: sljedovatelno i Svetozar od Uroša, a ne Uroš od Svetozara. —). Kako je Dušan ćeo da
uzme Draginju za Uroša (— kad su mu kazali da Francuski Kralj ne da kćeri —), pa ona nije ćela; i kako
je tada govorio Ljubomir Svetozaru i Draginji: „Dѣco moя, vamъ su zakoni estestvenїi poznani; ono
što smo od Estestva uzaйmili, na svoe vreme valя da vratimo. Vы dokъ ste, posredstvomъ roditeleй
svoihъ, polučili odъ Boga bыtїe svoe, samыmъ ste Bogomъ naimenovani za roditele drugimъ.“ Kako
je Car otišao u Prizren, a Svetozar ostao kod kuće, pa sišao („se“) „edanъ danъ u nedѢlю“ u selo i
našao Burjama, momka oko 30 godina, gđe vodi kolo; kako je tu došao i stari Gospodin s Familijom i s
Francuzom Mon Ami, kojega je Svetozar doveo „izъ Francuzske, blizu Parїsa izъ ednoga sela, u koemu
e onъ učitelemъ bыo. Čelovѣkъ ovaй bяše suvъ i vыsokъ, okolo 40 lѣtъ starъ: znao e sve ezыke u
Eѵropi; Serbskimъ e tako mogao govoriti, čitati i pisati, kao istый Serbinъ; imao e i nauku prekrasnu,
— šalivecъ velikїй,“ i t. d. „Posadese sada svi kodъ Svetozara i starecъ Burjamъ (— ta malo prije
bijaše „momakъ okolo svoihъ 30 godinъі“ —) okretaюtьi kolo, sčepa ti namъ dva momka,“ i t. d. Kako
je Mon Ami rekao za Burjama: „duše mi Gospodine, da ego otvedemъ u Parїsъ, pakъ da ego
zatvorimъ u kakovu sobu“ i t. d. Kako je Gospodin izvadio burmuticu i ponudio Burjama: „ovaй uzme
odma na umъ, zašto e to: metne malo burmuta u nosъ, otъkoego tako kine, da siroma Mon Ami kao
gromomъ udaren na zemlю poserne.“ (— Valja da je G. Sočinitelj imao burmuticu pred sobom, kad je
ovo pisao, pa zaboravio, da je duvan donešen iz Amerike u Evropu 1530-te godine — to je gotovo na
200 godina poslije Burjama i Ljubomira! — a burmut valja da se još malo docnije počeo praviti i
šmrkati. —). Kako je Svetozar uzeo Burjama k sebi, i Mon Ami govorio za njega starom gospodinu:
„šteta velika za ovago mladitьa (— najprije bijaše momak, pa starec, pa sad mladić! —) što se їoщь
učїo nїe!“

U drugoj pripovijetki stoji kako je Vlajko ukrao Draginju; kako je sluga sreo Ljubomira i Svetozara, i
kazao im, da idu skoro (— brzo? odma? a skoro znači unlängst:, nuper —) doma. „Što e? Traži me
tko? — Ne traži vasъ nitko, otgovori ovaй, no da tražimo mы ono, što smo izgubili, i milostiva Gospoя
poslala me Vamъ яviti: — Što яdanъ? Da se nїe namъ kakova šteta dogodila? Nїe hvala Bogu šteta
druga, no neйma namъ otъ sinotь Gospodične Dragine;“ (— to je gotovo kao ono što pripovijedaju: A
da nije što štete bilo? Nije vala Bogu ništa, do dva vola prednja (oćerali Turci) i dva stražnja i četiri
srednja —); kako je Svetozar otišao noću (ne kazavši Ljubomiru) s Burjamom u poćeru; kamo su došli
u gostilnik i zapovjedili

„obѣdъ doneti“, ali Svetozar ništa nije mogao okusiti,

nego zaiskao čašu vina. „Kadъ al' eto ti imъ korčmarice, žena dosta mlada i lѣpa, voshitise krasotomъ
mladogъ; umilnый pogledъ baci na nego: A što e namъ mladый Gospodinъ neveseo? osmѣяvaюtьise
lюbko rekne, i ruku mu na rame nasloni.“ A Burjam odgovori: „nїe mu nešto dobro, — valьda su ego
vѣštice izѣle.“ Kako je Svetozaru, kad su legli u polju da spavaju, došao nekakav duh (u vidu kaluđera)
i kazao da je on njegov Genij, a on kazao: „Я to ne vѣruemъ! to nїe istina! tы si došao mene poplašiti,

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

no я se tebe ne boimъ, — mы nismo їdolopoklonnicы, da se otъ koe kakovыhъ izmыšlennыhъ
duhovъ plašimo, nego smo mužestvennый i prosvѣщenni (— G. Sočinitelj i njegov Svetozar misle da
je već to najveće i savršeno prosveštenije, kad čovek ne vjeruje da ima duhova! —) hrїstїani; to rekši
ispravise i sѣdetьi potergne mečь Burяme!“ A duh mu kazao da ne budi druga, i da se on ne boji ni
njegova mača ni druga; „я samъ duhъ blagїй, i tvoй pokrovitelь — Uzmi druga, no abїe, i idi sъ nimъ
preko ovogъ berdašca; spustitьetese kъ ednomъ zapuщenomъ graditьu, tu tьešь se sastati sъ
ednimъ licemъ, koe tebe preko mѣre lюbi; to izrekne, okrenese, sѣnuše molnїe otъ nego, i pukne
gromъ. Tergne se i Burяmъ, što e to? mladitь mu uplašenъ priterči; duhь se u bѣlo pretvori, i ustremi
se kъ razvalinamъ, ovїi polete za nimъ, i tekъ da ego pri bedemu stignu, na edanъ put bukne otъ
nego plavetnый plamenь sъ mѵrisnыmъ nѣkimъ dimomъ, u koemu onъ i isčezne“.

Kako su otišli tom gradiću i onaj ji duh uveo unutra (— kad su tako prosvešteni bili, kako su smeli ići
za duhom? Kako se nijesu bojali, da to nije kakav Vlajkov momak? —) i tu našli Ljubomira s 5
momaka; kako je Ljubomir kazao, da je on poslao s Novakom (— da li je to onaj Novak, o kome se
pjeva i pripovijeda, kako je s Grujicom i sa Radivojem ajdukovao po Romaniji i po Kraljevoj Gori? —)
300 momaka, da traže Draginju, na sve strane. Kako su poslije zatekli Vlajka sa 13 momaka u onom
gradiću, gđe je Svetozar našao Ljubomira, i uvatili ga; i Ljubomir ga ispsovao i ćušio („pufь! uzъ uvo“) i
Svetozar ga pročupao za perčin, pa ga onda ostavili (zašto im je kazao onaj duh, da će Vlajku odma
stići pomoć: „bѣžte abїe, nьima pomotь ide, a Draginja i tako ovdѣ nїe.“ — A oni nijesu Vlajka ni pitali
za Draginju! —) i otišli opet da ga traže (— a zašto ga lude nijesu povele sa sobom kad su ga bili uvatili
— da im kaže gđe je Draginja? —). Kako su našli kir Duku, Vlajkova oca, gđe je udario s Novakom i s
Reljom (— da li je to onaj Relja što se pjeva: Relja od Pazara, i Relja Krilatica? ili je onaj slavni
Zemunski i Biogradski Aleksa Relja — Srpski Diogen — što je umro u Zemunu prije nekolike godine —)
na Vlajka, i zapalio mu dvor („zamokъ“); kako su i oni dotrčali u pomoć i tukli se oko grada (— kao
Grci oko Troje —). „Oni kъ dvoru poite, al' nѣke žižke (rahetle) kao čelovѣčeske glave otъ šume na
dvorъ letѣti počnu, otъ koihъ i gornїй krovъ na nemъ upalise“ (— To će biti one raketle, što ji je
izmislio Engleski oficir Kongrev, da pali Bonapartine lađe i gradove; pa valja da ji je onda Mon Ami
donio iz Francuske u Srbiju —). Kako su neprijatelji(!) ostavili grad, i utekli u šumu; kako se Duka
uplašio, da će odgovarati za tolike ljude, što su izginuli, i molio Ljubomira da mu sada bude prijatelj
(— A Ljubomir se kao nije bojao ništa? Valjada je Dušan bio pametan i vrijedan, kao i Ljubomir, kad su
ljudi u njegovom carstvu mogli tako kupiti vojsku i tući se —). Kako su se nanovo pobili kod šume, i
Svetozar oborio Vlajka, pa mu naslonio mač pod kotlec, „ded' sadъ neщastnый sыne! poviče na
nego,“ i t. d. (— Nego ne znamo, kud je ono Svetozar — na obrazu — digao glavu, kad je to govorio?
Otkud li Vlajku brada? A o Burjamovoj bradi ne smijemo ništa reći, zašto ne znamo ili je bio momak,
ili starac, ili mladić —). Kako je Svetozar Vlajka psovao, i svetio mu se, a Duka zalećeo se srdit i ćušio
ga(!), potom trgao mač da ga udari, no Svetozar nije dao; kako je Ljubomir plakao od radosti, kad je
viđeo, da je Svetozar tako velikodušan, i rekao „Ustaй Vlaйko! — zagerli sinko kolѣna uvreždenomъ
roditelю tvoemъ,“ i t. d. Kako Vlajko nije ćeo da se pokori ocu svome, nego klekao pred Ljubomira, i
zagrlio koljena Svetozarova, i kazao mu (— sam —) da je Draginja tu blizu, i da će mu je predati
nevredimu. (— A Svetozar i Ljubomir valjada su bili zaboravili za Draginju! Da je Svetozar bio Srbljin,
ili pametan čovek, ne bi on Vlajku predikovao, niti bi ga pitao, oće li paliti očine dvorove, i je li
zaboravio što je bilo u Prizrenu, nego bi mu prva riječ bila: kamo Draginja? niti bi mu digao mača s
prsiju, dok mu ne bi za nju kazao. Oni nijesu pošli da mire Duku i Vlajka, nego da traže Draginju; valja
da je zaboravio Ljubomir, što je kazao Burjamu na strani 190 „no pri svemu ne smetьi s uma, da e

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

Draginя.. ahъ sladko moe dѣte... predmetъ, za koi se mы sada u sraženїe puщamo.“ —); kako su
Svetozaru na to potekle „sleze, zagerli Vlajka, i pogledi na Starago: „lюbeznый otecъ, serdce mu moe
prašta! i Vы Vaše nemoйte mu zatvoriti! Onъ e istina nasъ uvredїo, nasъ oskorbїo; obače — kako e
onъ opetъ pri svemu svoemu nevalяlstvu blagorodno sъ Draginьomъ našomъ postupїo!..“ Starыi na
to dvignuvъ ramena dokъ vidimo їoщь, i kako namъ dѣte naše kaže dokъ čuemo otъ nьe, ako e
istina, Vlaйko sыnko, da se tы nisi nѣйzina dѣvstva kosnuo, я pohvalюemъ u tebi tu dobrodѣtelь, i
koliko ю я cѣnimъ, dati tьu ti topervъ poznati. Kako su se pobili opet treći put: „dignese oblakъ otъ
praha; zatresese zemlя otъ topota koneй, i zazveče dubrave od krika lюdїй.“ Kako se Svetozaru
zablistao šlem na glavi, i zatreptala „na nemъ zlatna čelenka“, zasvijetlilo se oružje kao mlijeko (— ne
znamo svijetli li se kod Srba mlijeko, ili se bijeli? —). Kako je Ljubomir „so ednim zamašaemъ dvoicu i
troicu so zemlьomъ“ sastavljao, put sebi mačem prosijecao i neprijatelje, „na ognѣvitomu svoemu
zelenku za ne pogaziti ihъ, hitro“ preskakao i t d. (— Kad bismo mogli misliti, da je G. Sočinitelj čitao
Omira, na kakvom jeziku, rekli bismo da mu je podražavao; ali sumnjajući o tom, moramo priznati, da
se misli G. Sočinitelja saglasuju s Omirovima, kao i mnjenije — o jeziku — G. Dobrovskoga s njegovim:
kakogod što se u Ilijadi blistaju šlemovi, vrište konji i viču junaci, tako i ovđe; a i pripovijetka je mnogo
nalik jedna na drugu: onamo ukrao Paris Jelenu, ovđe Vlajko Draginju; onamo Ahiles, ovđe Burjam;
onamo Ulis s drvenim konjem, ovde Mon Ami s Kongreevim raketlama i ostalim kojekakvim čudesima
i t. d. —). Kako je tu Burjam našao Draginju i doneo je na ramenima polumrtvu (— Bog me na obrazu
de stoji polumrtva, nego živa uvelike! —) pred Ljubomira i Svetozara: „Evo ee Gospodine“. Kako su
umivali Draginju vinom, dok se malo povratila i došla k sebi, pa je onda uzeo Svetozar „ispodъ
ruke(!)“ i pristupio Burjamu: „Burяme evo ti blagodari Draginя moя: sotimъ izvadi šaku dukata, i
sozadi pospe ego po glavi. O! o! povыče ovaй, kakova e to zlatna rosa? — mladitь ispodъ ruke pruži
Dragini kesu ednu so srebrenы novcы, i ova mu spusti u nѣdra, i stane mu rane privїяti,“ i t. d, Kako
su potom skinuli „torbe sъ koneй„ i sjeli ručati; „vїna su sebi izъ dvora dali doneti. Zazveče imъ sada
čaše o čaše“. Kako im je tu Draginja pripovijedala „svoe padenїe“. Kako su potom pjevali (Draginja,
Svetozar, Ljubomir i Burjam) i kuckali se čašama i pili u zdravlje. Kako su tu ostavili Novaka kod
nekakva starca, da mu liječi nogu što je bio pokvario. Kako su tu predikovali, Ljubomir i Svetozar,
Vlajku i njegovu ocu. Kako je Svetozar molio Ljubomira za Vlajka, te mu oprostio. Kako je Vlajko
klečao (— nešto se ovom našem G. Sočinitelju sve vrti po glavi klečanje, kao da je sav svoj vijek
proveo s đecom u školi; ili kao da je mlogo čitao kojekakve stare Njemačke romane —) pred
Draginjom, te mu i ona oprostila, i on je poljubio u ruku. Kako su poslali Vlajka u Prištinu (da se preda
sudu), pa se oprostili s Dukom i s Novakom i otišli. Kako je Duka dao svoju kćer za nekakva momka „i
učini ego u Marїstratu sыnomъ, i naslѣdnikomъ svoimъ.“ Kako je došao Duka da prati Novaka (pošto
je ozdravio), pa došli u nekakav gostilnik i tu se sastali s Ljubomirom i sa Svetozarom (zašto ni oni još
nijesu bili otišli kući, nego su odali kojekuda po selima); kako im je krčmarica počela stol zastirati.
„Imate li Vi Gospodine i u Prištini u Vašimъ gostilnicamъ (— da li je u imenatelnom gostilnik? ili
gostilnica? —) takovo postolѣ? zapita Novakъ Duku, gledetьi silno srebro, koe se tu na stolъ donese“
(— To je bilo kao u današnje vrijeme po Avstriji! —) Kako su im tu o večeri vrvljele „taše otъ ruke do
ruku“. Kako je Svetozar poslije večere uzeo Draginju i Irinu kćer krčmarovu „podъ ruku“ i pošao „sъ
nima polяnom na mѣsяčini šetatise“, pa našao u travi onoga duha, što ga je sastavio s ocem i što im
je na više mjesta pomagao, i kojekakva čudesa pokazivao; kako ga je, po dugom razgovoru, uvatio
Burjam, i unio u sobu, i poznali ga, da je to Francuz Mon Ami. Kako su se sjutradan odatle krenuli
(„Starыi sъ Dukomъ i Draginьomъ na svoimъ lagkimъ kolesnicamъ, a svi pročїi na koni“) i otišli, svi
zajedno, Ljubomirovoj kući. Kako je kod kuće sjela „Kosara sъ Draginomъ na kanape, i slušaюtьi otъ
nee povѣstь eя“ milovala je i t. d. Kako je, poslije nekoliko dana, Ljubomir ispratio Duku i Novaka, pa

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

kad se vratio kući, zastao knjigu od Dušana, koju mu je on sam svojom rukom pisao, i molio ga, da
dođe na večer u Stolac, i da povede sa sobom Svetozara i Čedomilja, „i nѣkoego koi se pri Vamъ
nahodi юnaka Burяma“ (!) i t. d. (— koji je rad znati, kako je Dušan mislio i pisao, onaj neka uzme
Ljubomira, i pročita ovu svu njegovu knjigu na strani 280-oj. —).

Mi ovđe sad ne smijemo tražiti ono, što mora biti u pravom romanu: zašto će nam G. Sočinitelj reći,
kao u odgovoru na prvu recenziju, da je on najviše pazio na moral, a u roman da se upuštao samo
toliko, koliko mu je dopuštao blagoobrazni harakter naroda našega; nego da gledamo samo ono, što
nam G. Sočinitelj u predisloviju obriče, t.j. moral, stare običaje Srpske i blagoobrazni harakter naroda
našega. Sad neka sude sami čitatelji, je li ono moral, što su Melisi govorili roditelji da se uda za
Parmeniona, pa će on umrijeti, i ona se poslije može s novcima lasno udati za mlada muža; Je li ono
moral, što je Svetozar zagrlio Melisu da prkosi Parmenionu; Je li ono moral, što je Svetozar, sakrio
novce, kad su se bili s ajducima; Je li ono moral, što Pelopida izmišljava Agapiji (sinovici svojoj) način,
kako će se sastati u česti sa Svetozarom; Je li ono moral, što Ljubomir kaže za đecu, kako će se
razlikovati od ljudi prostoga roda i t. d.

Jesu li naši stari običaji, da momak ide s roditeljima da prosi đevojku za se (kao Pladić); da se đevojke
vodaju s momcima ispod ruke, i da se razgovaraju o ljubavi i o drugom koječemu; da momci kleče
pred đevojkama i đevojke pred momcima; da žene drže dojkinje, da đevojke sretaju spaije sa
vijencima, đeca s kotaricama cvijeća, i zemljodelci da kleče pred njima sa srpovima i sa zelenim žitom
u rukama; Jesu li se Srbi u vrijeme Dušanovo pozdravljali: Imam li čest ovde pozdraviti G. N.?. čest ot
moje strane, ja sam taj. Vi ste G. N.? Na službi, ja sam. Drago mi je; na službi vašim blagorodijam i t. d.
(— Ili može biti da G. V. misli, da je sva Srpska narodnost — Nationalität — i svi stari običaji, kad se
iznese ladno pečenje s bijelim lukom, mlad sir, suvo meso, pogača, čutura ili tikve ili kondir vina,
čutura paline; kad povrve čaše od ruke do ruke, i kad se počnu kuckati; kad produže vrijeme pri čaši
vina i s nogu za srećna puta ispiju po nekolike i t. d. —).

Neka Srpkinje sude, dopušta li blagoobrazni harakter naroda našega, da se đevojke s momcima
razgovaraju o djevstvu, i o namjereniju, koje je jestestvo imalo s njima kad ji je stvaralo; da nepoznati
momci ljube đevojke, gđe god koji koju sretne ili stigne (kao Mladen Kosaru, Svetozar Agapiju,
Teodoru, one dvije s Igumanijom, i onu u Ercegovini); da isprošena đevojka uteče za drugog momka
(kao Kosara za Mladena); da snaa pred svekrom reče „dѣtetu dadem sisu“ i t. d.

U odgovoru na prvu recenziju pitao je G. V. koji su to romani po vkusu recenzenta. Sad mu na to ne

treba kazati, da čita Vilandova Agatona, Amadisa, Oberona, Aristipa, Zlatno ogledalo, Abderce, i
ostale; Getova Vilhelma i Vertera; Fenelonova Telemaha; Bartelemijeva Anaharzisa; Lesaževa Žil Blaza
i romog đavola; Goldsmitova uvekfildskog popa; Rihardzonovu Klarisu; Fildingova Tomdžonsa;
Sternova Šendija, i ostale ovima podobne romane; nego neka uzme najgori njemački roman, koji već
ni sluškinje ne čitaju, pa će viđeti, da je pametnije napisan, nego njegov Ljubomir. U pomenutim
romanima predstavlja se čovek kao što jest, i kao što bi trebalo da bude. Onđe pametan i pošten

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски

čovek govori i radi svagda, kao pametan i pošten; budala kao budala; rđav i nevaljao čovek, kao rđav i
nevaljao čovek, bludnica kao bludnica i t. d. A ovđe na nekim mjestima Ljubomir i Svetozar govore i
rade kao budale i vjetrenjaci i rđavi ljudi; Draginja i Melisa kao bludnice; Vlajko i Agapija opet kašto
moraliziraju kao Sokrat (Č. I. str. 478, 479. Č. II. str. 245); Svetozar sad grdi Agapiju, i kaže joj da je
cvijet bez mirisa, a sad joj kaže, da je dostojna i ljubve i počitanija; sad kaže, da je Gospoža Mara
jedna česnjejša duša, a sad bježi od nje kroz prozor i preko zida bez kape i bez palice i t. d. Mi
možemo slobodno kazati G. V. da je njegov svaki Čitatelj pošteniji i pametniji od Ljubomira i od
Svetozara, a svaka Čitatelnica od Draginje i od Melise. Osim toga G. V. na mlogo mjesta ne zna šta
govori, nego bunca kao baba u bolesti i pravi magarcima svoje čitatelje, ili sebe samoga n. p. U prvoj
časti kaže u posvećeniju, da je donio knjigu u rukopisu u Novi Sad, i da je potom dao da se pečata; a u
predisloviju kaže, da je knjiga već bila predata u pečatnju, kad je došao u Novi Sad! Tako isto godine
Svetozarove, starost Burjamova i t. d. Ili može biti, da je G. V. mislio, kad je ovo pisao, da pripovijeda
đeci u porti, kod Peštanske crkve, pod lipom.

*****

Iz toga svega moramo zaključiti, da G. V, ne zna ni Istorije, ni Geografije, ni Logike, ni Pojezije, ni

Retorike; niti zna, što je moral, ni stid, ni učtivost; niti poznaje haraktera naroda našega, ni ništa.

NAPOMENA. — Pravopis i interpunkcija zadržani su u ovoj knjizi onakvi kakvi su u prvobitnim

izdanjima spisa Vuka Karadžića. Učinjen je izuzetak te je, u članku o Milošu Obrenoviću, okrenut na
fonetički pravopis slaveno-srpski tekst Miloševe besede, tekst zakletve narodnih predstavnika, i tekst
uredbe o prinadležnostima episkopskim i svešteničkim. Isto tako je članak o knezu Danilu, koji je
objavljen u „Srbskim Novinama“ starim pravopisom, ovde štampan pravopisom Vukovim. U recenziji
na „Ljubomira u Jelisiumu“ je prvobitni slaveno-srpski pravopis zadržan samo u citatima iz
Vidakovićevog romana. U istom članku, potrebno je još napomenuti, ublažena su, iz obzira
pristojnosti, neka mesta, a dva mala mesta su izbačena. Najzad, dodat je u članku o Milošu
Obrenoviću, na dnu strane u primedbi, srpski prevod ruskoga teksta bukureškoga i akermanskoga
ugovora o Srbiji.

M. I.

Текст пронашао и превео: Иван (Вук) Јармановски