Irački književni stil – Osnovne karakteristike

Mongoli su početkom sedmog/trinaestog stoljeća napali Horasan, a poslije su postupno

stigli i u druge dijelove Irana, te uveliko uništili iransku ekonomiju, poljoprivredu i kulturu.
Horasan koji je bio središte iranske kolture, školi, biblioteka i bio raznovrstan i koji je i prije bio
uništavan u napadima Seldžuka i Gaznevida biva odjednom razoren.
Znanstvenici ili bivaju ubijeni ili bježe u Indiju i Malu Aziju. Učenjaci i pjesnci nerijetko
povlače se u tekije. Veza sa starim knjigama je prekinuta i nisu ostali učitelji koji bi odgajali
znanstvenike. Mnogobrojni mali i veliki pjesnici i učitelji su ubijani jedan za drugim.
Hulagu-kan je ubio posljednjeg abasidskog Halifu Mo'tasema Billaha. Zbog
nepristupačnosti mnogim starim knjigama je temeljni udarac za naučno istraživanje, te se ne
može osloniti na mnoge čuvene knjige u periodima nakon Mongola, pout biografija pjesnika.
Mnogi divani pjesnika, poput Rudakijevog divana, su nestali.
Irački stil sa historijskog aspekta zauzima period Mongola, Ilkanata i Timurida i traje od
sedmog/trinaestog do kraja devetog/petnaestog stoljeća.
Karakteristike iračkog stila
Irački stil je bio perzijski književni stil koji je trajao od početka sedmog stoljeća po
Hidžri do početka desetog stoljeća, oko 300 godina u periodu Mongola, mongolskog Ilkanata i
Timurida.
Karakteristike tog stila su:
1. Sa jezičkog stanovišta
Okvir jezika je upravo okvir starog horasanskog stila. Može se reći da jezik sa gledišta
današnjeg čitaoca je bliži, stare perzijske riječi su umanjene i na njihovo mjesto dolaze arapske
riječi. Karakteristike starih fonema poput pojačavanja, reduciranja i promjena u formi riječi za
nužnost su se mnogo smanjile...
Malo-pomalo prefiks mii je preuzeo mjesto prefiksa hamii, dar umjesto andar. Upotreba
riječi mar je rijetka. Upravo zbog toga riječi Iidun, iidar, aBaa (sa), abar (na) itd.. se vrlo malo
upotrebljavaju.
Može se reći da jezik iračkog stila između starog horasanskog i novog jezika indijskog
stila pa nadalje.Klasična poezija stilističara u jeziku iračkog stila mora biti usmjerena na nove
karakteristike, a ne na karakteristike horasanskog stila.1
2. Sa idejnog stanovišta
Ako je neka pjesma ljubavna položaj voljene nije nizak, nego je toliko uzvišen da se
može zamijeniti za božanstvom, ako je irfanska onda je udaljena od šerijata, pouke i čaksu
dodata pitanja kojih nema u tekstovima starijih sufijskih šejhova.
Najvažnija pitanja irfanske poezije ovog perioda su tumačenja: jedinstva bitka, premoći
ljubavi nad razumom, oslanjanje na hadisi kudsi, pitanja pojave Voljenog (Boga), veličanja vina,
bezumlje, itd... Ali pored ovoga napad na askete i sufije je također uobičajen. Na ovaj način
književnost ovog perioda za razliku od književnosti horasanskog stila je introventna, sklona
ljubavi i nerealistična književnost.
1
Više o tome vidjeti: Sirus Šamisa, Sabk šenasi še'r, Entešarat Ferdosi, Teheran, 2001, str. 251.
Uspoređivanje misaonih karakteristika horasanskog stila sa iračkim stilom

Horasanski stil:

- Veličanje razuma
- Umjerenost u preuveličavanju
- Gubljenje irfana
- Epsko razmišljanje
- Iskazivanje radosti
- Vesāl suf. sjedinjenje s Voljenim
- Iskazivanje realnosti
- Objektivnost ili sklonost prema vanjskom svijetu
- Sklonost prema iranskim nacionalnim epovima
- Ambicioznost i hvalisavost
- Niskost položaja voljene
- Odustnost zanimanja za nauke.

Irački stil:

- Veličanje ljubavi
- Pretjerivanje i preuveličavanje
- Rasprostranjenost irfana
- Lirsko razmišljanje
- Iskazivanje tuge
- Ferāq suf. stanje rastanka, odvojenosti zaljubljenog od Voljenog
- Iskazivanje idealizma
- Subjektivnost ili sklonost prema unutarnjem svijetu
- Sklonost prema islamskim učenjima
- Uzvišenost položaja voljene
- Osvrtanja na znanost u književnosti.2

3. S književnost stanovišta
Forma koja dominira u ovom periodu je gazel koji malo-pomalo, gledajući sa stanovišta
broja bejtova i pjesničkog pseudonima poprima stabilnu poeziju.
Pseudonim u poeziji nema trajnog plana, pa čak Sa'di ponekad u svom predzadnjem bejtu
odabire pseudonim.
Sklonost ka stilistici i retorici je bila velika, te pjesnici u različitim umjetnostima
pronalaze ono što nikad nije postojalo u horasanskom stilu.3

2
Ibidem.
3
Ibidem.
 Dr. Ahmed Tamimdari u svojoj knjizi Historija perzijske književnosti navodi nekoliko
karakteristika iračkog stila.

1. U leksikološkom razmatranju, riječi u iračkom stilu će se nametnuti kao svojstvene;

2. Pojavljuju se mnoge arapske, turske i mongolske riječi, dok su stariji termini manje
učestali i počinju da se, postepeno, u ovom stilu zaboravljaju;
3. Riječi se izgovaraju mekše, što će reći da i glasovi naginju prostijim obzorjima.
4. Na muzikalnoj ravni, prozoidne pauze su redukovane na najmanje moguće slučajeve,
a poetski metri su se ograničavali na one najprijatnije metre, kojih je, naposljetku,
ostalo oko četrdeset;
5. Osim tih određenih metara, poklanjala se velika pažnja i rimi, te onom
poslerimovanom identičnom refrenu na kraju distihona (radif);
6. Na književnoj ravni pjesnici su uglavnom, usavršavali one figure iz prethodnih
razdoblja. Poređenja su, sada, privlačna i odgovaraju samom intelektualnom uporištu
pjesme;
7. Metafore su uglavnom sjajne, premda nisu toliko brojne;
8. U ovom stilu je naglašavana i dvosmislenost (iham) koja će čak kod nekih pjesnika
prerasti u jednu od glavnih stilskih osobenosti njihovih pjesama;
9. Pjesnici također cjepidlače kod biranja riječi, a ta poenta je savršeno ostvarena u
pjesmama pjesnika poput Sa'dija i Hafiza;
10. Pod utjecajem arapske kulture i književnosti, pjesnici su u svojim pjesmama prizivali
arapske aluzije, pripovijetke i poslovice, a s druge strane, svakodnevno razvijanje
gnostičkih ideja u književnim krugovima, bilo je uzrokom da se u srž ovog stila utisne
mnoštvo Kur'anskih stavki, sakralnih predaja i gnostičkih sadržaja;
11. Slavljenje ljubavi, duhovna opijenost;
12. Posvećivanje pažnje irfanskim sadržajima i savjetima umjesto panegirika i kasida;
13. Isticanje položaja Maš'uka (voljeni) u gazelima iz ovog perioda i ponekad i njegovo
poistovjećivanje sa Ma'budom (obožavani);
14. Upotreba irfanskog gazela, ljubavnog i irfansko-ljubavnog;
15. Upotreba riječi u prenesenom, metaforičkom značenju;4

4
Više o tome vidjeti: Ahmed Tamimdari, Istorija persijske književnosti, Kulturni centar I.R. Irana: Društvo srpskocrnogorsko-
iranskog prijateljstva, Beograd, 2004, str. 118-121.
Sufijska književnost u Iranu

Jedna od najvažnijih karakteristika ovog perioda jeste sufijska književnost. Učenja

sufizma koja su se u islamskom svijetu počela da šire kao reakcija nižih, posebno gradskih
slojeva na feudalni poredak, postepeno su prodirala i u književnost.

Sufizam, često nazivan islamskim misticizmom što je nepravilno, mnogo je pisano, a i

dalje se i piše i razne teorije i definicije. Postoji veliki broj definicija sufizma, međutim još
uvijek ćemo se u radovima o sufizmu susretati sa različiti, često oprečnim mišljenjima.

„U naučnoj upotrebi van islamskih sredina obično se upotrebljava izraz sufizam, dok u
islamskim sredinama preovlada oblik tesavvuf.“5 Naučnici se još uvijek nisu složili ni o
porijeklu samog naziva tesavvuf.

U Iranu je nastala bogata poezija prožeta učenjem sufizma. U iranskoj književnosti od 11.
do 13. stoljeća javljaju se veliki pjesnici koji izlažu teoriju sufijskog učenja, a istovremeno
zadržavaju kritički i racionalni odnost prema stvarnosti. Već u 13. stoljeću ne može se zamisliti
poimanje iranske književnosti bez poznavanja sufijske slikovitosti i terminologije. Prvi divan
sufijske poezije obično se vezuje za ime sufijskog šejha Baba Kuhija koji je kao sufijski prvak
živio u tekiji u Nišaburu. Ovaj divan sadrži sasvim razvijenu terminologiju sufijske poezije, pa
čak i termine pjesnike koji su živjeli poslije njega i zato se pretpostavlja da je autor ovog divana
mogao biti drugi pjesnik iz kasnijeg, Hafizovog perioda. Najpoznatiji pjesnici koji su pisali
sufijsku poeziju su Feriduddin Muhamed Attar, Mevlana Dželaludin Rumi i Šemsudin
Muhamed Hafiz Širazi.

Mohammad Anwarī Abiwardī

Život i rad
Ovaj pjesnik je živio u vrijeme kada je perzijska književnost bila u potpunom procvatu. I
sam je imao veliku ulogu u njenom razvoju, a posebno u razvoju i usavršavanju kaside, te se iz
tog razloga smatra jednim od njenih najvećih majstora. Klasični historičari književnosti nazivaju
ga poslanikom perzijske poezije, zajedno sa Firdusijem i Sa’dijem.6 Njegova elegija, poznata u

5
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 209.
6
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 239.
Evropi pod nazivom „Suze Horasana“ je prevedena na engleski 1789. godine i smatra se jednom
od najljepših pjesama perzijske književnosti.

Tačna godina rođenja ovog pjesnika nije poznata, ali se smatra da je rođen u prvoj
polovini 12. vijeka, u mjestu Abīward smještenom na istoku Irana, u blizini današnjeg Tusa.
Postoje brojne verzije o počecima njegove pjesničke karijere. Neki kažu da je bio prisiljen baviti
se pjesništvom nakon što je potrošio nasljedstvo koje mu je ostalo iza oca. Druga priča govori o
tome kako je prve pjesme napisao već tokom svog školovanja u medresi u Tusu, kada se susreo
sa jednim od tadašnjih dvorskih pjesnika.7 Pošto mu je i otac bio pjesnik, brzo se upoznao sa
književnošću, te je izučavao i druge nauke poput filozofije, logike, astronomije, astrologije i
matematike. Zbog toga je stekao titulu hakim, koja se davala velikim naučnicima poput Birunija,
Ibn Sine, Hayyama i drugih. Iz samih stihova Anwarīja se vidi da je bio pristalica učenja Ibn
Sine, pa je napisao komentar poznatog Ibn Sininog djela Znaci i upozorenja, kao i polemičku
kasidu u kojoj se osvrće na Ibn Sinino djelo Izvori mudrosti.8 Upravo zbog njegove izrazite
učenosti i erudicije ovaj pjesnik se katkada smatra teško razumljivim. On u potpunosti razdvaja
kasidu od gazela, razlikujući tagazzol u kasidi i sam gazel, što je bitan korak u razvoju gazela
prije pojave Sa’dija. Zahvaljujući svojim stilskim postignućima, učenosti i retorici, izdigao je
kasidu do takvih visina da je nadolazeći pad jednostavno bio neminovan.9

Anwarījeva prava slava započinje sa dolaskom na vlast seldžučkog sultana Sendžera, što
se zbilo oko 1135. godine. Putovao je u Irak, najviše u Mosul, Bagdad, pa onda u Belh, Marv,
Nišapur i u Transoksaniju, a najduže je bio nastanjen u sultan Sandžarovoj prijestolnici – Belhu.
Njegovi panegirici su puni patriotskih osjećanja, a Seldžucima je ostao vjeran i nakon
Sendžerove smrti. Vrijeme Anwarīja je bio period poznat po težnjama vladara ka panegiricma
koji bi hvalili i veličali njihova djela, a umanjivali djela njihovih konkurenata. Ovo je dalje
pogodovalo razvoju kasida i ugledu kasidotvoraca. Zato se i mogao javiti najveći pjesnik
perzijske kaside. Kasida postaje najraširenija pjesnička forma u kojoj pjesnik veliča vladare ili
nekog drugog velikodostojnika, pripisujući im izvanredna junaštva, plemenitosti i podvige. Kroz
pohvale bi se na alegoričan način provlačila želja i zahtjev pjesnika za bogatom nagradom. Ako
bi hvaljeni vladar kojim slučajem odbio da nagradi pjesnika, mogao je u sljedećoj kasidi biti
izvrgnut poruzi. Ovakvi odnosi između vladara i pjesnika su postepeno vodili ka zapostavljanju
prave pjesničke vrijednosti, a pjesnike pretvarali skoro u prosjake. U ovakvim okolnostima
Anwarī nije imao mnogo prilika da se uzdigne iznad svijeta u kojem je živio, a koji je bio
ogrezao u pohlepe, strasti i podmetanja. Takav život se Anwarīju nije lično dopadao i zato je
ponekada u njegovim stihovima primjetan bunt, te se često žali što se uopće posvetio poeziji.
Smatrao je da svijet za njegova vremena uopšte nije osjećao potrebu za pravim pjesnicima i

7
Anwari, http://www.iranicaonline.org/articles/anwari, stranica posjećena 21.2.2016. god. u 15:30 h.
8
B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 239.
9
Jan Rypka, History of Iranian Literature, D. Reidel Publishing Company, Dordrecht, Holland, 1968, p. 221.
pravom poezijom. Poslije smrti Sandžara on boravi na dvorovima raznih feudalaca, ali nema više
takvog mecene kakvog je našao u liku sultana Sandžara.10

Postoje razne anegdote i legende o ovom velikom pjesniku. Jedan od značajnih događaja
iz njegova vremena bio je rat koji je izbio između sultana Sandžara i Turaka Oguza, u kome je
sultan Sandžar odveden u sužanjstvo. Priča se da je pjesnik po imenu Fotuhi Marvazi, koji je
smjerao da se okrši sa Anwarījem, sastavio jednu satiru u kojoj je primjetan sarkazam na račun
stanovnika Belha i proširio je u narodnim masama kao pjesmu Anwarīja. Zbog toga što je to bilo
pripisano Anwarīiju on je nabasao na razljućene stanovnike i jedva je uspio da se izbavi iz tih
smutnji, i to uz pomoć i podršku kadije Hamidudina Balhija.11 Posljednje dane pjesnikova života
zagorčao je jedan astrološki neuspijeh. Naime, grupa astrologa, među kojima je bio i Anwarī
prorekla je da će 1185. godine, usljed posebnog rasporeda planeta (sedam planeta će se poredati
u obliku astrološkog znaka vage – mīzān), doći do strašne oluje koja će odnijeti sve sa sobom.
Najprije je ovo obznanio bagdadski astronom Abul-fazl Hazeni i ta vijest je ozbiljno shvaćena u
islamskom svijetu čiji, čak, najudaljeniji krajolici nisu dugo čekali da ona dopre do njih. Sam
Anwarī se tada nalazio u Marvu. Ovo proročanstvo je dakako izazvalo strašne pometnje u narodu
i ljudi su napuštali naselja, kopali duboka skloništa i sklanjali se. Svugdje je zavladala atmosfera
puna neizvjesnosti i straha. Ipak, na kraju se proročanstvo nije ispunilo, te je Anwarī pao u
nemilost i narod mu se počeo podsmjehivati. Umro je u Marvu, 1189/90. godine, usamljen i
povučen, daleko od naroda i prijatelja.

Divan i osobine poezije

Anwarī je napisao oko 200 kasida, a nešto manje gazela, rubaija i drugih stihova. Vrijeme
u kojem je živio ovaj pjesnik je vrijeme kada kasida prerasta u osnovnu poetsku formu i postaje
mjerilo pjesnikova umijeća. Stoga se Anwarī izdvaja kao jedan od pjesnika koji je kasidu doveo
do vrhunca njenog razvoja. Zahtjev vremena i život na dvorovima zahtijevali su od Anwarīja da
nekada nesposobnu i nedoličnu osobu uzdiže i hvali kao nezamjenjivu na prijestolju, i obratno,
da sposobne i zaslužne osobe izvrgne satiri i predstavi ih nesposobnim za bilo šta. On se u
svojim kasidama nije osvrtao na pučane, već je, uglavnom, za svoje direktne sagovornike uzimao
dvorjane koji su već imali dodire sa svijetom pjesništva. Zato je osjećao slobodu da u svojim
kasidama često priziva ondašnje naučne konstatacije. U svojim pjesmama tako i naglašava
naučne sadržaje pa njegove kaside predstavljaju kombinaciju naučnih, filozofskih i astronomskih
promišljanja, što ih ponekad čini teško razumljivima. Zalagao se za uvođenje inovacija u
kasidama, te nije slijedio kaside poput Manućehrijevih i Farroxijevih. U jeziku njegovih kasida
se nekad, u pogledu sintaktičke strukture, nazire posebna izražajnost. Rime su u njegovim
kasidama postavljene na najboljim mogućim mjestima. Pri spajanju iranskih i semitskih mitskih
elemenata, pazio je da ne naruši savršenu harmoničnost svoga napjeva. Također je koristio i
termine iz hanikahskih ustrojstava sufijske tradicije. On u svojim kasidama ne krije da je sklon

10
O tome vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 240.
11
Ahmed Tamimdari, Istorija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Beograd, 2004, str. 229.
subjektivizmu. Na to je i bio primoran, na neki način, zato što je živio u vremenu kada je
postojala žestoka konkurencija među pjesnicima.

U njegovim pjesmama se mogu raspoznavati dvojaki lingvistički stilovi. Pri sastavljanju

kasida, on razvija kurtoazni, zvanični stil kojeg još ističe snagom intelektualnih dedukcija,
nametanjem svoje erudicije, te pjesničkim majstorstvima, dok se u fragmentarnim (epigram -
qet'e) pjesmama i gazelima usredsređuje na poseban rječnik i sintaktičku strukturu, te tako
ustanovljava jedan lucidan i otvoren stil. Sa svojim gazelom nastoji da dočara jednostavnost
ljubavi. S obzirom na to može se konstatovati da njegove kaside predstavljaju krajnji idealizam
dok njegove fragmentarne pjesme zastupaju realizam. Njegovi gazeli su većinom prožeti sa četiri
osnovne teme: empirijsko jedinstvo ljubavi, tjelesna osobenosti ljubavnika, duševnim odlikama
ljubavnika, i najzad sa razgovorom.12

U svom pjesničkom postupku Anwarī se služi orginalnim hiperbolama. Tako, npr,.

veličajući sultana, tvrdi da je sunce na nebu u poređenju sa sultanom slično slijepom mišu koji
živi u sjeni sultana, neprijatelj sultana je kao svilena larva koja svoj mrtvački pokrov ispreda
svojim jezikom, a sultanove oči su kao mikroskop i vide događaje koji se još nisu ni desili.

Anwarījeva najčuvenija kasida je napisana kada je Sandžar pao u ropstvo oguskih

Turaka, te je upućena na adresu oguskog hakana u Semerkandu. Kasida počinje obraćanjem
horasanskog naroda jutarnjem povjetarcu da odnese pozdrav semerkandskom hakanu i da ga
obavijesti o stradanju ljudi u Horasanu. Stanovnici Horasana, kao i sam pjesnik, su gajili nade da
će ih hakan spasiti od nasilja novih gospodara, te je zato kasida puna patetike, isprazne retorike,
anafora i hiperbola.13

U drugom periodu svoga stvaralaštva Anwarī se pojavljuje kao filozof koji osuđuje
nemilosrdne i neljudske zakone. Nekadašnji panegiričar sada ošto osuđuje pjesnike panegiričare i
panegiričku poeziju, priznavajući da je i sam pisao panegirike jer su njime ovladale strast,
pohlepa i negodovanje. U kasnijim stihovima je primjetna nota tesavvufskog uticaja i
usmjerenja. U opisu ljepote voljene Anwarī postupa slično sufijama, naime, ljepota voljene se ne
može opisati niti objasniti. Isto tako, predmet ljubavi sufija – uzvišeno biće ili Božanstvo – je
također nemoguće opisati i objasniti. Kao što je već spomenuto, Anwarī je zaslužan za odvajanje
gazela od kaside, te svoje tegazzule piše odvojeno. Ovo predstavlja važan korak u razvoju gazela
kao samostalne pjesničke forme.

Još jedna bitna poetska forma kojoj je Anwarī dao veliki doprinos jeste epigram ili
kuplet - qet'e, koja predstavlja kraću pjesmu sa iskazanom porukom, završnom misli i
određenom idejom. Obično se sastoje od četiri distiha, a ako ih ima više onda su to veliki

12
Ibidem, str. 114.
13
B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 244.
epigrami. Po sadržaju i porukama epigrami Anwarīja su pohvalnice, satire, upute i kritike. U tim
epigramima on ističe zadovoljstvo i skromnost kao ključne elemente sreće u životu. 14

S obzirom na tematiku i stil, Iranci su uspoređivali Anwarīja sa arapskim pjesnikom

Mutenebbijem, po čijim je uticajem napisao svoje kaside, a po svojim pogledima na život
njegovo stvaralaštvo se poredi sa radom Omara Xayyama. U njegovim kasidama je naročito
primjetan utjecaj njegovih prethodnika, te je Anwarī često umetao citate ili poušavao emulirati
stil drugih majstora kaside. Tako on spominje Abu’l-Farağ Rūnīja, dvorskog pjesnika sa
gaznevidskog dvora u Lahoreu, čiji je divan posebno proučavao. Ğamī govori o Anwarīju kao o
pjesničkom čudu, iako mu zamjera mnogo arabizama i posebnih jezičkih osobitosti.

Hakani Šervani

Život i rad
Poznato je da su mnogi elementi stare iranske tradicije sačuvani u Azerbejdžanu, koji je i
poslije islamizacije imao veliki značaj u iranskoj kulturi. Analizom poezije pjesnika iz
Azerbejdžana dolazi se do zaključka da su njegovali poseban stil. Upotrebljavali su perzijski
jezik, ali sa dosta turskih riječi i konstrukcija koje ne susrećemo kod horasanskih pjesnika. U
takvoj sredini javili su se vrhunski pjesnici poput Hakanija Šervanija.

Hakani je iranski pjesnik i majstor panegiričke kaside. Spada u autoritete čije

kaside su u azerbejdžanskom krugu izuzetno značajne. Rođen je 1120. godine u Šervanu.
Porijeklom je iz zanatlijske porodice, od oca stolara i majke kršćanke, koja je prije udaje primila
islam. Roditelji nisu bili u mogućnosti školovati Hakanija, koji se pokazao kao ambiciozan i
željan nauke. Brigu o njegovom školovanju sve do 25. godine vodio je njegov stric, Kafijudin
Omer ibn Osman, za koga se smatra da je poznavao teozofiju, medicinu i filozofiju. Zahvaljujući
stricu naučio je arapski jezik, upoznao arapsku knjiženost kao i sve razvijene znanosti tog
vremena.15

Zbog svog porijekla, u Šervanu nije nailazio na željeno razumijevanje i poštovanje. Nije
susretao ni mecene i zastupnike kao što je to bio slučaj u doba Rudakija i Unsurija. Mladog
pjesnika pratili su neimaština i poniženje, te je u takvoj sredini vremenom stvarao kompleks
manje vrijednosti, što je u njemu stvaralo srdžbu prema sugrađanima. Sve je to našlo odraza u
njegovim stihovima. U nadi da će steći prijatelje izvan Šervana, odlazio je u Tebriz i Tbilisi, čije
je jezike i kulture dobro poznavao, ali ni tamo nije nailazio na razumijevanje. U ovom periodu
nosi nadimak Hakajiki, što znači „onaj koji traga za istinom“. Pod ovim pseudonimom napisao
je prve gazele i na'tove koji su mu osigurali određeni glas.

14
Ibidem, str. 246.
15
O tome vidjeti: Ahmed Tamimdari, Istorija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Beograd, 2004, str.
231.
 Važan momenat u Hakanijevom životu bilo je poznanstvo sa Gendževijem. Ebul-A'la je
također uočio njegov talenat i primio ga za svog učenika da ga još više obrazuje i usavrši. U znak
posebne pažnje dao mu je kćerku za ženu. Ni sa Gendževijem nije dugo ostao u prijateljskim
odnosima iako mu je davao platu i razne nagrade. Njegov nemir i stalno traganje za nečim boljim
stvarali su kod njega nezadovoljstvo sopstvenim životom i položajem u društvu. Njegova narav i
ponašanje doveli su ga i sukob sa šervanskim šahom. Željan glasa i slave stalno je nastojao da
ide u druge pokrajine i zemlje. Iako je bio formalno dvorski pjesnik, sačuvao je slobodu
iskazivanja misli i osjećanja, što mu je stvaralo probleme i zagorčavalo život. I šahovi Šervana
su primjećivali njegov nemir i unutarnju dramu pjesnika pa su ga držali „na oku“. Uprkos tome
on je pokušavao da uspostavi veze sa šahovima Harezma, u čiju je čast pisao panegirike. Nakod
dužeg perioda uspijeva da se udalji od omrznutog dvora. Pod izgovorom da ide na hadž, dobija
dozvolu i odlazi u Mekku. Poslije ovog puta napisao je mesneviju pod nazivom Poklon dva
Iraka. Ova mesnevija je zapravo prva zabilješka na perzijskom jeziku. Pjesnik je imao i drugi
naziv za ovu mesneviju, a to je Poklon memorija i izbor mišljenja. To je spjev od tri hiljade
stihova, a sastoji se od šest besjeda i završnog dijela. Put na hadž i posjeta svetim mjestima
učinili su da se kod Hakanija počnu buditi sufijske sklonosti, na što je imalo utjecaja i njegovo
poznanstvo sa sufijskim pjesnikom Sanaijem. Kada je, ovako orijentisan, pokušao da pobjegne
od šervanskog dvora, bačen je u tamnicu. Vrijeme provedeno u zatvoru opisao je u Zatvorskim
kasidama. To su elegije iz zatvora u kojima se nalaze snažni opisi njegovog gnjeva i
beznadežnosti u zatvoru. Iako je poslije bio oslobođen, svoj ograničeni život na dvoru smatrao je
zatvorom ili, kako ga on naziva, zlatni kavez šervanskog šaha.

„Deset godina poslije ovog hodočašća napisao je svoju najpoznatiju kasidu – tužbalicu
Terase Medaina. Ova kasida je nastala kao rezultat njegovog poznavanja pjesnika Buhturija
koji je napisao sličnu kasidu na arapskom jeziku, i neposredno kao rezultat posjete pomenutim
ruševinama Medaina. Treba napomenuti da je Hakanijeva kasida lišena prevelikih patriotskih
osjećanja i refleksija iranskih nacionalnih ideala. U prvi plan izbijaju pjesnikove lamentacije
zbog prolaznosti života. Posmatrajući i opisujući životopisne ruine Medaina, pjesnik izvlači
zaključak da je ljudska veličina na zemlji još manje čvrsta i manje postojana od tako propalih
građevina, da zakoni života i smrti podjednako važe kako za moćnog gospodara, tako i za obične
ljude.“16

Nakon ovoga glas o pjesniku se prenio i van granica Šervana, ali pjesnika su počele
stizati nesreće. Prvo mu umire sin, zatim žena, a ubrzo nakon toga i kćerka, o čemu će spjevati
posebne kaside u kojima izražava svoju bol. U ovom periodu doživio je još jedan udarac: njegov
učenik postupio je s njim onako kako i on sa svojim učiteljem Gendževijem. Svi ovi udarci
guraju pjesnika u pesimizam i sufizam. Uz takvo gorko životno iskustvo, s uvjerenjem da nije
shvaćen, povlači se u Tebriz i tamo umire u samoći 1199. godine.

Hakanijeva djela
16
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 255.
 Književni opus Hakanija, koji se sastoji od kasida, gazela, epigrama, rubaija, terkibi
benda i terdži'i benda, mesnevije Poklon dva Iraka, skupljen je u divan. Obično ga nazivaju
lirskim divanom, te je dosta težak za razumijevanje. Neki iranski kritičari tvrde da njegov divan
ima samo 500 distihona koji se mogu razumjeti. Hakanijev divan je odraz njegovog života i sav
je ispunjen napomenama o životu koje on saopštava izvanrednom poetskom snagom.

Najveći dio njegovog stvaralaštva čine kaside, u kojima se mogu uočiti utjecaji Rudakija,
Unsurija, Minučehrija i drugih. Posebno je cijenio Sanaija, te je na njeg ostavio najviše utjecaja.
Oponašao ga je u kasidama, posebno u onim sa sufijskim sadržajem.

Hakanijeve kaside nisu obični hvalospjevi vladarima, pomoću kojih želi da osigura
egzistenciju i da se približi dvoru. Neke kaside nikada nije ni uputio onima kojima su bile
posvećene, jer je i sam uviđao da su, uprkos svega majstorstva, originalnosti metafora i drugih
pjesničkih slika, zaprljane pohvalama i veličanjem vladara bez ugleda i vrijednosti, iza kojih u
historiji praktično nije ostalo nikakva traga i djela dostojna i vrijedna spomena.17

Ali Dešti, iranski historičar književnosti iz dvadesetog stoljeća, uočava sedam

karakterističnih crta kod Hakanijevih kasida, koje ne postoje kod drugih iranskih pjesnika, i to:

1. Kod Hakanija se primjećuju lični ponos i on nikada ne zapada u poltronstvo prema

vladarima kao npr. Unsuri, Enveri, Farjabi i dr. Više je cijenio svoju poeziju nego
darove vladara.
2. Opisima prirode, svojim idejama i razmišljanjima posvećuje glavni dio kaside, a
pohvalama lica posvećuje manje stihova. Prvi distihon kaside ponavlja se više puta u
jednoj kasidi, što koristi da ponovo izlaže svoja razmišljanja.
3. Ne posvećuje panegirike šahovima, vladarima, emirima, nego naučnicima, svetim
mjestima, poslaniku Muhammedu a.s, te nekim gradovima.
4. Mnoge Hakanijeve kaside su napisane stilom tesavvufskog pjesnika Sanaija, a
tematika im je sufijski put savršenstva, didaktika, pohvala razmišljanja i duhovnog
života.
5. Jedna od osobina njegovih kasida jeste da je bio pesimistički raspoložen, ali za
razliku od drugih pjesnika njegov pesimizam je uzrokovan razočarenjem zbog
nedostatka vrlina i plemenitosti, te neukazivanjem poštovanja prema pravim
duhovnim vrijednostima.
6. Još jedan faktor koji Hakanija odlikuje od drugih perzijskih pisaca kasida jesu
njegove elegije. U bolji dio njegovog divana spadaju elegije koje govore o njegovoj
buntovnoj i bolnoj duši.
7. Također, jedna od osobina su elementi sufizma, kako Hakanijevih kasida, tako i
čitavog njegovog Divana. Bolje upoznavanje Hakanija pokazuje da on ne misli i ne

17
O tome vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske ..., str 257.
 ponaša se kao bezbrižne sufije koje odbacuju sve propise i zakone. Naprotiv, on je
poštovalac i spoljašnih rituala i propisa.

Posebno mjesto među Haknijevim kasidama pripada kasidama o gradovima. Osim

Mekke i Medine, koje su opisane u mesneviji Poklon dva Iraka, još neka mjesta i gradovi
predmet su njegove poezije. Prije svega to je pokrajina Horasan, domovina velikih iranskih
pjesnika Rudakija, Firdusija, Unsurija, Ferruhija, Minučehrija i drugih. Nasuprot Horasanu, grad
Rejj mu je ostao u lošoj uspomeni, jer se u njemu razbolio od kolere. Posebno mjesto u
njegovom divanu zauzima grad Isfahan.

Najpoznatija njegova kasida posvećena je staroj sasanidskoj prijestolnici Medajinu, pod

naslovom Terase Medajina. Neki ovu kasidu smatraju rezultatom posljednjeg vala u iranskoj
književnosti iranskog nacionalnog pokreta šoubije koji je nastao u 10. vijeku i čije je vrijeme već
bilo prošlo. U ovoj kasidi Hakani je koristio iste slike i predstave koje susrećemo kod Hajjama,
nao npr. metamorfoza lobanje vladara u čašu od vina, metamorfoza ljudskog tijela u zemlju, pa u
vrč za vino, uporedba krvi drage sa crvenim vinom i sl. Susret i dojam o Bagdadu pripomogli su
da napiše nekoliko divnih pjesama o tom gradu i o njegovim stanovnicima. Neki od naslova su:
Ljepote Bagdada, Na šetalištu pored Tigrisa, Žene Bagdada.

Pored kasida, gazela i mesnevija Hakani je napisao i manji broj epigrama, rubaija
strofičnih sinteza.

Hakanijev stil
Komplikovanost i složenost Hakanijevog jezičkog izraza je najinteresantnija osobina
njegovog stila, tako da su mnogi njegovi stihovi teško razumljivi. Neke kritičari smatraju da ove
poteškoće proizilaze iz toga što pjesnikov maternji jezik nije bio perzijski, nego ga je naučio iz
knjiga i iz poezije njegovih pjesnika. Pored ovog razloga je i to što mu je širina i snaga
imaginacije širokog obrazovanja omogućavala da i najobičnije teme saopštava neobičnim stilom,
ali tačno i koncizno. Izvrsno je vladao književnim jezikom sa vrlo bogatom leksikom.

Govoreći o tome književni historičar Rezazade Šefek piše: „On je toliko vladao
književnim izrazima i frazama da je mogao svaki sadržaj iskazati na svaki način, čime je
podsjećao na sposobnog vojskovođu koji u svakom trenutku izvrsno komanduje svojim
vojnicima.“18

Hakani rijetko predmete i stvari naziva njihovim pravim imenima. U svom jeziku im
asocijacijama nalazi drugo ime. Tako npr. u njegovom jeziku sunce je Ptica vatrenog perja.
Rezultat Hakanijevog života u Zakavkazju su izvanredni opisi zore, jutra, neba i noći, a posebno
rađanje sunca. Za razumijevanje velikog broja Hakanijevih stihova potrebno je poznavati mnoge
naučne oblasti, a posebno tradiciju orijentalnih naroda, odnosno hrišćansko-islamsku tradiciju i

18
Ibidem, str. 264.
dogmatiku. Jedna od osobina Hakanijeva jezika jeste što upotrebljava mnogo izraza i pojmova iz
hrišćanske religije, zatim imena Isa i Merjem, kao i lokalnih izraza, što kod drugih pjesnika ne
susrećemo.

Osnove sufijskog učenja i njegova veza sa iračkim književnim stilom

Definicija sufizma
Sufizam je općepriznati pojam koji se koristi od 19. st., a skovao ga je njemački profesor
F. A. D. Tholuck, dok će se u islamskim krugovima i kulturnoj tradiciji radije koristiti izvorniji
arapski pojam tasawwuf. Leksičko značenje ovog pojma jeste “odjenuti se vunom”. Navodi se
da su u 8. st. u Kufi živjeli pobožni ljudi koji su nosili odjeću od grube tkanine, te su njih počeli
nazivati sufije. Postoji i mišljenje da pojam tasawwuf dolazi od riječi safā koja znači “čistoća”,
“očišćenje” ili pak od ehlul-saff što znači “ljudi koji se mole u prvom redu”. Ipak, najviše je pri-
stalica mišljenja o vuni, kao neudobnoj tkanini koja je simbol siromaštva i poniznosti te
odricanja od ovozemaljskih dobara što su i osobine sufija.19

Do današnjeg dana nije sastavljena niti jedna cjelovita povijest sufizma, iako su se mnogi
autori trudili da ga što dosljednije prikažu. Njegova kompleksnost kao društvene i duhovne
pojave nije im išla na ruku, pa ćemo tako naići na brojna djela nejednake vrijednosti. S obzirom
da su o sufizmu pisali mnogi, pogotovo zapadni orijentalisti, koji su pripadajući različitim
tradicijama, analizirali sufizam sa različitih polazišta, došlo je do razvijanja oprečnih mišljenja.
Većina zapadnoevropskih istraživača smatra da je sufizam neislamskog porijekla, te da nastaje
utjecajem i preuzimanjem neislamskih elemenata. Tako se u vezu sa sufizmom dovode prakse
monaha u kršćanstvu, mazdeističko-manihejsko učenje, neoplatonizam, budizam te druge
tradicije. U drugu grupu naučnika spadaju L. Massignon, H. Corbin, te pogotovo Seyyed
Hossein Nasr, koji zastupaju činjenicu da je sufizam pojava ponikla na islamskoj osnovi.
Sličnost sa drugim tradicijama se može objasniti i opštim elementima razvoja vjerskih ideologija
u sličnim društvenim uslovima, u ovom slučaju naročito feudalizma. Po Nasru, sufizam kao put
unutrašnjeg duhovnog usavršavanja i postizanja svetosti i spoznaje, jeste jedan od bitnih
aspekata islamske objave. On predstavlja unutrašnju tj. ezoterijsku dimenziju objave.20

Historijski razvoj sufizma

Da bi se stekao bolji uvid u samu pojavu sufizma, bitno je osvrnuti se na historijsko i
društveno stanje islamskog svijeta u vrijeme njegove prve pojave. Po mišljenju velikog broja
sufija prvi i najsavršeniji sufija bio je Božiji poslanik Muhammed a. s., a poslije njega Ali ibn
Ebi Talib. O Hazreti Alijevom asketskom životu postoje brojne predaje, a Alijeva objašnjenja,

19
John Renard, The A to Z of Sufism, The Scarecrow Press, Inc., Plymouth, UK, 2009, p. 42.
20
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 210.
predavanja i pisma su kasnije sakupljena u knjizi Nahğ-ul-balāġa (Staza rječitosti).21 Pored
Poslanika i Hazreti Alija, smatra se da su prve preteče sufija bili pobožni i asketski muhaddisi
(prenosioci hadisa) i drugi pobožnjaci koji su bili u opoziciji prema raskošnoj vlasti Umejida.
Zvali su ih zahidima (isposnicima) ili abidima (pobožnjacima). Oni su, imajući na umu ajet koji
glasi: “Spominjite me, da bih vas spominjao”, posebnu važnost pridavali riječi zikr, tj.
spominjanju Božijeg imena. Sve što je dolazilo od predstavnika vlasti su smatrali haramom, a
posebno pojavu kao što je njihovo bogaćenje bez poštenog rada i putem nasilja. Tako je
asketizam sve više otkrivao svoju socijalnu suštinu. On postaje protest protiv društvene
neravnopravnosti.22

Među Poslanikovim savremenicima sufije za uzore smatraju ličnosti poput Ebu Zerr el-
Giffarija, jednog od značajnih prenosilaca hadisa i njegovog savremenika, Selmana Farisija,
Perzijanca koji predstavlja prototip perzijskog muslimana kao prvi Perzijanac koji je primio
islam.23 U drugoj polovini sedmog stoljeća je živio Hasan el-Basri, koji je kao zarobljeni
hrišćanin doveden u Medinu, gdje je i primio islam. Hasanova poruka je bila onosvjetovnost,
suzdržavanje, siromaštvo i strahopoštovanje prema Bogu, mada je govorio i o spoznaji i ljubavi
prema Bogu, koje je stavljao nasuprot znanju i ljubavi prema svijetu. Sufizam je dalje nastojao
da transformira islam iz religije pokornosti i potčinjavanja Bogu u religiju srca i ljubavi prema
Bogu, a suhoparnu odbrednost, tj. radnje dijelova tijela, kako vele sufije, pretvori u djelovanje
srca. Već u kasnijem dijelu 8. st. vidimo početke razvoja ciklusa ljubavi sa pojavom prve velike
arapske žene sufije, Rabi’e el-Adavijje. Jedna od njenih najpoznatijih izreka, koju navodi i Attar
u svojoj Spomenici dobrih, glasi:

“O Gospode, ako Te obožavah iz straha od pakla, onda me spali u njemu, a ako Te

obožavah u nadi za raj, zabrani mi ga. A ako Te obožavah zbog Tebe, ne skrivaj od mene vječnu
ljepotu.”24

U 9. st., u učenjima egipatskog sufije Zunun el-Misrija prvi put u sufizam ulaze
panteistička učenja iz neoplatonizma, što pretpostavlja identifikaciju Boga i svega postojećeg ili
Jedinstvo bitka. Poput Rabije el-Adavijje, Zunun je također djelovao i kao pjesnik. U ovom
periodu sufizam prestaje postojati kao jedan jedinstveni pokret, te se unutar sufizma pojavljuje
više različitih pravaca i tumačenja. Neke sufije nisu negirali šerijat, ali nisu ni pridavali velike
važnosti ispunjavanju šerijatskih propisa. Oni su pridavali malo važnosti vanjskoj formi religije
jer, po njima, te forme su važne samo za one koji nisu dostigli mogućnost kontakta sa Bogom i
koji nisu prošli iskušenja na putu usavršavanja. Među sufijama ovog puta najistaknutiji je
Bajazid Bistami, poznat kao “Mudrac iz Horasana”, koji je smatrao da je lično iskustvo put
konačnog sjedinjenja sa Bogom. On je tako zastupao mišljenje da pri potpunom predanju i

21
Seyyed Hossein Nasr, Bašča istine, Udruženje za duhovnu, kulturnu i naučnu afirmaciju Bošnjaka “Ašik Junus”,
Novi Pazar, 2010, str. 231.
22
B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 213.
23
Vidjeti: S. H. Nasr, Bašča istine…, str. 232.
24
B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 214.
poniranju u meditacije o jedinstvu Božanstva može doći do osjećaja potpunog uništenja
partikularnog ja, slično kao što se ja zaljubljenog gubi u Ja Voljenog. Sam pojam prolaznosti
(fena) dobija veliko značenje u sufizmu i u svim sufijskim školama se priznaje kao konačni cilj
putnika sufijskog puta (tarikata).25

Početkom 10 st. javlja se jedna od najpoznatijih sufijskih ličnosti povezanih sa

bagdadskom školom, tzv. mučenik sufizma, Ebu Mensur Hallağ. On razrješava pitanje toga šta
biva sa vjernikom u trenutku kada dostigne fena. Da li individualno ja nestaje, gasi se i da li
dolazi do zamjene ljudskog ja sa Božanskim ja, da li tawhīd znači sjedinjenje s Božanstvom i u
kakvoj formi se ostvaruje?

Njegova učenja su izazvala napade ortodoksije te podozrivost, pa su ga Abasidi dva puta

hapsili, da bi ga na kraju i osudili na smrt i javno smakli. Kao glavni razlog za optužbu protiv
njega uzeto je njegovo učenje o sjedinjenju s Bogom. Hallağ je priznavao da je nemoguće postići
Božansku suštinu, ali je učio da unutar Božanstva postoji nestvoreni Božanski duh, koji se može
sjediniti sa stvorenim duhom askete koji traga za sjedinjenjem s Bogom, pri čemu dolazi do
djelimičnog utjelovljenja, tj. inkarnacije ljudskog duha u Božanskom duhu. Na taj način asketa
postaje svetac, odnosno postaje onaj koji se suočio sa realnim Bićem Boga. Iako rođen u
provniciji Fars, Hallağa brojni smatraju najistaknutijim sufijskim pjesnikom arapskog jezika.
Njegova rečenica Enel-Hakk - Ja sam istina ušla je u trajnu upotrebu među sufijama, opisujući
najveću doktrinu Jednoće i ističići da samo Bog može reći Ja, te da Božanska zbilja obitava u
središtu našeg bića i ona je ništa drugo doli Istina.26

U 11. st. sufijska tradicija počinje da se saopštava i prenosi u opširnim didaktičkim

djelima, kao i u novim oblicima perzijske poezije koja tada postaje glavna forma za iskazivanje
sufijske tradicije. Tada je napisano i više priručnika sufizma koji se i danas izučavaju u sufijskim
krugovima. Prve sufijske rubaije nastaju u ovom stoljeću, a spjevao ih je pjesnik Ebu Seid ibn
Ebil-Hajr. Jedan od najistaknutijih sufijskih pisaca ovog stoljeća, Hadže Abdullah Ensari,
napisao je više značajnih rasprava na perzijskom jeziku. Poznata su njegova djela Konačišta
putujućih i Molbe. Time je perzijski jezik, pored arapskog, postao jezik na kojem su se
iskazivale sufijske doktrine. Time je utran put i stvaran prostor za nastanak poezije pjesnika
poput Sanā’ija, ‘Attāra, Rūmīja, Hāfeza, Šabestarīja i Ğāmīja.

Prema mišljenju većine istraživača sufizma 12. st. predstavlja početak trećeg perioda u
historiji sufizma, koji se karakteriše sljedećim novim faktorima:

 Zvanično sunitsko bogoslovlje, a zatim i šiitsko, pomirilo se sa umjerenim

sufizmom. Zahvaljujući uglavnom Gazaliju i njegovom učenju, sam islam postaje
prožet i obogaćen sufijskim idejama.

25
Ibidem.
26
Ibidem, str. 216.
  Sufizam se još više proširuje, posebno po gradovima, te tada biti i nazivati se
sufijom počinje podrazumijevati i određeni ugled u društvu.
 U ovom periodu se počinje formirati grupa većih udruženja sufija, odnosno
derviških redova ili bratstava.
 Jasnije se počinje uočavati raslojavanje sufizma u dva pravca. Uz umjereni
sufizam, čiji je sistem razradio Gazali, a prihvatili ga islamski autoriteti, razvija
se i druga varijanta sufizma, čiji je sistem razradio Ibn Arebi.

Gazali je načinio pokušaj da ortodoksni islam prožme sufijskim elementima (da „oživi“
šerijat). Od njegovih djela izdvaja se Oživljavanje vjerskih nauka (Ihyā ‘ulūm al-dīn). Ibn
Arabi je, pak, bio veliki sistematičar sufijskih učenja i islamske duhovnosti prožete
platonizmom, čovjek koji je, pomoću svog velikog znanja i nadahnuća, bio u stanju da objedini
tradiciju Zapada (Andaluzije) i Istoka (Horasana). Glavna njegova djela su Mekanska otkrivenja
(Al-futūhāt al-makkiyya) i Dragulji mudrosti (Fusūs al-hikam).

Sufijska učenja
Onaj koji slijedi put tasawwufa, odnosno sufija, ima iskustveni odnos s Bogom, tj. on
osjeća da sve što čini zapravo Bog čini, prihvaća Božju volju u svakom trenutku svog života.
Sufija ima čist odnos s Bogom, između njih ne postoji nikakav posrednik. U svojoj težnji k Bogu
sufija gubi svoje bistvo. Posvećuje se postizanju wilayah – svetog prijateljstva između Boga i
čovjeka, a sve u skladu sa duhom Kur’ana. Temeljna ideja i stav sufija, kojima se oni vode i
usklađuju svoj život jest tawhīd, tj. jedinstvo Božje, transcedentalno jedinstvo Božjeg bića.

Postoje optužbe određenih protivnika sufizma koji tvrde da sufije nisu pravovjerni zbog
njihove ekstatične duhovnosti oslobođene od izvanjskih formi, a zapravo je problem u samim
tradicionalistima koji nisu u stanju vidjeti dalje od izvanjskih granica. Imam Gazali, jedan od
najvećih islamskih umova, kaže o sufizmu u svojoj autobiografiji:

„Znanost sufija teži za tim da odvoji srce od svega što nije Bog, te da mu kao jedino
zanimanje omogući meditaciju o božanskom biću. Budući da je meni teorija lakša od prakse,
čitao sam određene knjige dok nisam shvatio sve što se može naučiti proučavanjem i slušanjem
onoga što drugi govore. Tada razabrah kako je ono što se isključivo odnosi na njihovu metodu
upravo nešto što se ne može shvatiti proučavanjem, nego samo zanosom, ekstazom i
preobražajem duše. Kolika je na primjer razlika između poznavanja definicije zdravlja sitosti, te
njihova uzroka i uvjeta, i stvarnog zdravlja ili sitosti. Sasvim je drugo znati u čemu se sastoji
pijanstvo – stanje izazvano parom što se diže iz želuca – i istinska pijanost. Pijan čovjek bez
sumnje ne zna ni definiciju pijanstva, ni ono što ga čini zanimljivim za znanost. Budući da je
pijan, on ne zna ništa; dok liječnik, premda nije pijan, dobro zna u čemu se sastoji pijanstvo, te
koji su njegovi preduvjeti. Jednako tako postoji razlika između poznavanja prirode apstinencije i
činjenica da netko jest apstinent ili da mu je duša odvojena od svijeta. – I tako naučih ono što su
me o sufizmu mogle naučiti riječi, no ono što je preostalo nije se moglo naučiti ni proučavanjem
ni kroz uši, već isključivo predavanjem jastva zanosu i vođenjem pobožnog života.“27

Put duhovnog usavršavanja sufija ima tri osnovne etape: šeri’at, tarikat (put) i haqikat
(istina). Šerijat je nužna osnova za stupanje na Put. Metaforički se tu ponekad islam opisuje kao
orah čija je kora kao šerijat, jezgro kao tarikat, a ulje – još nevidljivo, a svuda prisutno – hakikat,
tj. neposredno iskustvo Božijeg prisustva. Kao četvrti elemenat, ili „četvrta kapija“, dodaje se i
ma’rifat (spoznaja), odnosno istinska spoznaja Stvarnosti, koja se rijetko dostiže i više spada u
put Poslanika i određenih mudracâ. Ibn Arabi je isticao, naprimjer, kako na nivou šerijata postoji
‘moje i tvoje’; na nivou tarikata: ‘moje je tvoje i tvoje je moje’; na nivou hakikata nema ‘ni moga
ni tvoga’; a na nivou ma’rifata nema ‘ni mene ni tebe’.28 Cilj duhovnog puta u sufizmu je ne
samo spoznaja istine i približavanje Bogu, već i pročišćenje i preobražaj duše, nefsa. Sufije
vjeruju u to da duša nije loša sama po sebi, ali da je podložna iskušenjima željama, potrebama i
prohtjevima svog nižeg sopstva. Put sufije nije povlačenje iz svijeta, nego traženje Istine i
preobražaj nefsa dok se učestvuje, živi u svijetu.

Sufijska književnost
Kao što je već istaknuto, književnost ovog perioda se odlikuje postojanjem dvije
orijentacije. Jednu predstavljaju pjesnici koji stvaraju još pod uticajem prethodne gaznevidske
škole i koji nastavljaju sa pisanjem panegiričke poezije tradicionalnim stilom. Posljednji iz ove
orijentacije postepeno se udaljavaju od klasičnog, jednostavnog stila i počinju pisati sve
zamršenijim jezikom, tako da njihovu poeziju mogu razumijevati samo oni kojima je bila
namijenjena. Drugu orijentaciju poezije ovog perioda predstavljaju pjesnici u čijoj se poeziji
primjećuju nova antifeudalna usmjerenja. U njihovu poeziju prodiru nova učenja, kao što su
učenja sufija i ismailita, zatim filozofska učenja koja se ogledaju u sekularizaciji pogleda na
svijet, slobodoumljem i utopijskim traganjem za istinom.

U prvom stadiju svoga nastanka iranska sufijska poezija se javlja kao adaptacija ljubavne
narodne lirike koju su u formama gazela i rubaija pisali istaknuti sufijski prvaci, koji su se
nazivali starcima (šejh ili pir). Takvi su bili Ebu Abdullah Bābā Kuhi i Bābā Tahir Urjan. Već u
prvoj fazi razvoja sufijske poezije u Iranu, ustrojen je vrlo bogat sistem sufijske terminologije i
alegorijskog jezika.

U iranskoj književnosti 11. i 13. st. javljaju se veliki pjesnici koji izlažu teoriju sufijskog
učenja, a istovremeno zadržavaju kritički i racionalni odnos prema stvarnosti. Prvi divan sufijske
poezije obično se vezuje za ime sufijskog šejha Bābā Kuhija, koji je živio u Nišaburu. Ovaj
divan sadrži sasvim razvijenu terminologiju sufijske poezije, pa čak i termine pjesnika koji su

27
Zinka Mujkić, „Mistična misao u islamu“, Spectrum časopis studenata KBF-a, Katolički bogoslovni fakultet,
Zagreb, str. 3-4, http://hrcak.srce.hr/file/60608, stranica posjećena 26.3.2016. u 1:20 h.
28
Ibidem.
živjeli poslije njega; zato se pretpostavlja da je autor ovog divana mogao biti drugi pjesnik iz
kasnijeg, Hafizovog perioda.29

Nakon mongolske invazije na prostore perzijskog carstva osjeća se još veća potreba za
književnošću prožetom sufijskim temama. Nadolazeći period će perzijskom jeziku i književnosti
podariti pjesnike poput Bābā Tāhira, Sanā’ija, ‘Attāra, Rūmīja, Hāfeza, Šabestarīja, Ğāmīja i
mnoge druge, koji će perzijski jezik načiniti najbogatijim jezikom sufijske poezije.

Nezāmī Ganğe'ī
Nezāmī Ganğe'i je rođen u Gandži, jednom od glavnih gradova Atabekan-e
Azerbejdžana, dijela Seldžučkog carstva u današnjem Azerbejdžanu, gdje je proveo svoj život.
Ima mišljenja da jer rođen u iranskom Iraku, ali u svakom slučaju najveći dio života je proveo u
Gendži. U Ikbalnami postoji sljedeći stih koji mu pripisuju, a iz koga se može zaključiti da je
rođen izvan Gendže:

‫ولی از قهستان شهر قمم‬ ‫"چو در گر چه در بحر گنجه گمم‬

‫نظامی از آنجا شده نامجو‬ ‫بتفرش دهی هست تا نام او‬

Iako sam kao biser izgubljen u moru Gendže,

ali ja sam iz planinske oblasti Koma.

U Tefrišu ima selo iz koga je ime,

i slavu svoju Nizami ponio.“30

Tačan datum njegovog rođenja nije poznat, ali pretpostavlja se da je rođen u periodu
između 1141. godine i 1147, a umro u periodu između 1202. i 1209. godine. Nizami je rano
ostao bez roditelja i odgojio ga je njegov amidža sa majčine strane Omer koji mu je obezbjedio
odlično obrazovanje. Njegova majka, Ra’isa, bila je kurdskog porijekla, dok njegov otac, Jusuf,
se samo jednom spominje u Nezamijevoj poeziji. Ženio se tri puta. Njegova prva žena, Afak,
robinja, poslata je kao dio poklona od Fahrudina Behramšaha, vladara Darbanda. Ona je postala
Nezamijeva prva žena i žena koju je najviše volio. Njegov jedini sin je bio iz tog braka. Afak je
umrla nakon što je djelo Husrev i Širin završeno. Što je čudno i druge dvije Nezamijeve žene su
prerano umrle, smrt svake je nekom čudnom slučajnošću bilo u skladu sa završetkom epa

29
Vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 269.
30
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 147.
navodeći pjesnika da kaže: “Bože, zašto je to tako da za svaku mesneviju moram žrtvovati
ženu?!”31

Često oslovljavan titulom Hakim (Mudrac) nema nikakve sumnje da je Nezami bio
genije. Od pjesnika tog perioda se očekivalo da budu dobro upućeni u mnogim poljima,
međutim Nezami je bio i više nego obrazovan. Njegova poezija pokazuje da je dobro vladao i
arapskom i perzijskom književnošću, kako popularnom usmenom i pismenom tako i lokalnim
tradicijima, ali osim toga bio je dobro upućen u različite nauke, poput matematike, astronomije,
astrologije, alhemije, medicine, Kur’ana, pravno-šerijatskih normi, historije, etike, filozofije i
ezoteričkih razmišljanja, muzike i umjetnosti.

„Kroz sve njegove poeme osjećaju se tragovi njegovog teološkog obrazovanja i teološke
etike, ali sa naglašenijim svjetskim i humanim nijansama. U Savjetu svome sinu u vezi za
fikhom veli:

‫اما نفقیه حیلت آموز‬ ‫میباش فقیه طاعت اندوز‬

Budi fekih koji pokornosti podučava,

a ne fekih koji varkama podučava.“32

U odnosu prema religiji, zna se da je Nezāmī zvanično bio sunit. Nema tragova koji bi
ukazivali da je bio naklonjen nekoj herezi, šiizmu ili ismailizmu. Čak je bio protiv raznik
ekstremnih karmatijia, ismailita i šiita. Usvajajući naučna dostignuća svoga vremena, Nezāmī
ipak nije vjerovao da nauka može razriješiti tajne egzistencije. Posto je po Nezāmiju predjeli i
granice u koje čovječiji razumi nema uvida:

‫سریست ز چشم ما نهانی‬ ‫"در پرده راز آسمانی‬

‫پی برد نمی توانم آنجا‬ ‫چندان که جنیبه رانم آنجا‬

Iza zavjese nebeskih tajni,

ima tajna skrivena od naših očiju.

Koliko god da tamo jurim konja,

tamo ne mogu da dođem.“33

Drugim riječima, tamo gdje prestaje moć razuma i znanja počinje predio religije, a
religija može spasiti čovjeka od velikog lutanja. U tom pogledu Nezāmī prvi dio puta prelazi kao
i Hajjam, ali tamo gdje Hajjam pada u očajanje nastojeći da se i dalje rukovodi samo znanjem,
31
Više o tome: http://www.majzooban.org/en/biography/1268-hakim-nezami-ganjavi.html, stranica posjećena 9.
03. 2016. godine.
32
Ibidem.
33
Ibidem.
Nezāmī nalazi oslonac u religiji koja ga spašava od, kako kaže Berteljs, „Hajjamova
pesimizma“.34

Nezāmī je živio u doba kako političke nesigurnosti tako i intenzivne intelektualne

aktivnosti, koje njegove poeme reflektuju, ali malo se zna o njegovom životu, njegovim
odnosom sa pokroviteljima, ili tačnim datuma njegovih djela, jer mnoge legende okružuju život
ovog pjesnika. Iako je ostavio malu zbirku lirske poezije, Nezāmī najviše poznat po njegovih pet
dugih narativnih poema. Svoja djela je posvetio različitim vladarima u regiji, kako je to bio
običaj u to vrijeme, ali izbjegavao je dvorski život.35

Nezāmī je bio majstor mesnevija i jedan od četvorice velikih pje dvanaestog stoljeća.
Pisao je poetska djela, glavno njegovo djelo je Panğ Ganğ (Pet riznica), također poznati i pod
imenom Xamse-ye Nezāmī (Nezāmijeva petorka).

Nezāmijeva djela
Glavni cilj i smisao svog života Nezāmī je vidio u pisanju književnih djela sa određenim
svojim porukama. On je nastojao da oživotvori svoje ideale, što se vidi iz njegovih rijetkih
lirskih stihova, kao i iz poema koje je posvećivao pojedinim vladarima. Međutim, nije mogao,
niti je odgovaralo njegovom karakteru, da bude i ostane dvorski pjesnik, što je podrazumijevalo
odricanje od sopstvenih nazora.

„ Iako se smatra da je to uradio da bi sačuvao sopstveni integritet i svoje nazore njegove

česte žalbe o zatvoreništvu u Gendži i o zavisti rivala i klevetnika sugeriše da možda njegova
izolacija nije bila izabrana sopstvenom voljom.“36

Nezāmī je pisao lirsku poeziju u prvim fazama njegove književne djelatnosti i iza sebe je
ostavio jedan divan. Ipak, čini se da je u taj divan ušlo mnogo stihova koji nisu njegovi. Vehid
Dastgerdi je skupio sve što se pripisuje Nezāmiju i podijelio u tri dijela. Prvi dio su stihovi koji
su sigurno Nezāmijevi, drugi dio sadrži stihove za koje se sumnja da su njegovi, a u trećem se
nalaze stihovi koji zasigurno nisu njegovi, jer je poslije Nezāmija postojalo još nekoliko pjesnika
sa istim nadimkom.

Nezāmijeva lirska poezija se uglavnom sastoji iz gazela ljubavnog sadržaja. Neki kritičari
smatraju da sva ta lirika ima mistični smisao, a drugi pak da su to himne i ode ovozemaljskom
predmetu njegove ljubavi, najverovatnije njegovoj prvoj ženi Afak.

Nezāmijev najveći doprinos i slava dolazi od njegovih epskih pjevanja. „Njegove poeme
svjedoče o diferencijaciji epskog stvaralaštva, o nastanku novih žanrova i tradicije.“37

34
Ibidem
35
Više o tome: http://www.majzooban.org...
36
http://www.azargoshnasp.net/famous/nezami/nezamijuliascott.html , stranica posjećena 9.03.2016. godine.
37
B. Džaka, Historija perzijske..., str. 152.
 U svijetu su poznate njegove romantične poeme pod nazivom Panğ Ganğ (Pet riznica) ili
kao Xamse-ye Nezāmī (Nezāmijeva petoknjižje). To su epovi napisani u formi mesnevije.

Tih pet poema su sljedeće:

1. Riznica tajni (Maxzan al-Asrār);

2. Husrev i Širin (Xosrev o Šīrīn);
3. Lejla i Medžnun (Laylī o Mağnūn);
4. Sedam ljepotica (Haft peikar);
5. Knjiga o Aleksandru (Eskendernāme).38

Didaktička poema Riznica tajni sadrži oko 2260 bejtova u sari' metru; tri romantične
poeme: Husrev i Širin oko 6500 bejtova u hazāğ metru, Lejla i Medžnun oko 4600 bejtova u
hazāğ metru, i Sedam ljepotica oko 5130 bejtova u xafīf metru; te Knjiga o Aleksandru, koja
se može posmatrati kao ep prepleten sa didaktičkim zapažanjima i sastoji se od dva formalno
razdvojena dijela, te ima oko 10500 bejtova u motaqareb metru.39

Pjesnik ne spominje nigdje ovih pet poema pod imenom Pet riznica. Čak se čini da nije
bio sklon da ih objedini pod navedenim nazivom. To je učinio nepoznati prepisivač poslije smrti
pjesnika, koji se poveo formalnim razlozima pa je pet poema jednog autora nazvao riznica.
Kasnije Pet je ovo ime zaminjeno arapskim nazivom Petoknjižje (Xamse).

Riznica tajni (Maxzan al-Asrār)

Riznica tajni je nastala oko 1180. godine. Autor je naziv odredio po filozofsko-
didaktičkom karakteru svoje prve poeme. Ta poema je na neki način značila produžavanje
sufijske poetske tradicije. Sve do Nezāmija, najpoznatija takva pjesma je bila Sanaijeva poema
pod nazivom Bašća istina koju je Sanai posvetio gaznevidskom vladaru Behramšahu. U
uvodnom dijelu Riznice tajni Nezāmī jasno ističe da mu je Sanaijeva poema poslužila kao
uzorak. Ne treba smatrati da je Nezāmijeva poema imitacija Sanaijeve poeme, već ta poema je
poslužila kao podsticaj da Nezāmī napiše svoju.

Riznica tajni je didaktičko-filozofska poezija sa blagim sufijskim usmjerenjem. Poema,

pored uvodnih dijelova, ima 20 glava koje autor naziva besjedama. Svaka glava jasno je
podijeljena na dva dijela: teoretski dio – maqāle i ilustrativni dio u obliku manje priče, u kojem
se potvrđuje istaknuta teorija praktičnim postupcima i djelovanjem ljudi. Naprimjer, u prvom
dijelu druge makale govori se o poštivanju pravosuđa:

‫کار تو از عدل تو گیرد قرار‬ ‫"مملکت از عدل شود پایدار‬

Vlast od pravde postaje čvrsta,

38
Ibidem.
39
ḴAMSA OF NEẒĀMI, http://www.iranicaonline.org/articles/kamsa-of-nezami, stranica posjećena 9.03. 2016.
godine.
 tvoje djelo učvršćuje se tvojom pravdom.“40

U drugom dijelu te makale navodi se legenda o sasanidskom vladaru Anuširvanu

pravednom i njegovom veziru Buzurdžimihru, koji svom vladaru objašnjava razgovor sova u
rušinama nekog starog zdanja, sa poznatim stihovima:

‫زین ده ویران دهمش صد هزار‬ ‫"گر ملک این یاشد وین روزگار‬

Ako bude ovaj vladar i ovo vrijeme,

iz ovog razrušenog sela daću mu sto hiljada.“41

Ovom projekcijom legende na daleku prošlost Irana Nezāmī savjetuje vladaru, očito
Behramšahu – kome je posvetio poemu - da uspostavi pravdu i ne razara zemlju, jer projicirano
na prošlost u legendi: nepostojanje pravde kod Anuširvana vodi do propasti sasanidskog carstva.

Ovu poemu Nezāmī je napisao sa jasnim ciljem da utiče na vladare kako bi život
podanika učinili što ljepšim. Zato u njegovim pričama tirani su uvijek pod udarom kritike, a
simpatije pjesnika su na strani ugnjetenih i, kao u bajkama, pravda uvijek trijumfuje. Često se u
porukama pjesnika osjeća bunt koji je uperen prema tiranima. Razumijevanje ovih stihova je
dosta teško. Nezāmī je odlično poznavao perzijski jezik često u stihovima postiže dvoznačnost,
što otežava njihovo poimanju u ovoj poemi. Ova poema je proslavila njegovo ime daleko izvan
granica Irana. Na perzijskom jeziku poznate su 42 poeme napisane po uzoru na Riznicu tajni,
zatim na starouzbečkom i turskom jeziku 4 uzora.

Husrev i Širin
Nezāmī je dobio nalog od seldžučkog namjesnika Togrula II da napiše ljubavnu poemu
upravo u vrijeme kada je pjesnik oplakivao smrt svoje prve i voljene žene, Afak. Da bi napisao
ovu poemu posegnuo je za hronikama drevnog Irana. Pažnju mu je privukla legenda o vjernoj
jermenskoj ljepotici Širin, koja svojom smrću dokazuje vjernost svome izabraniku. Njeno ime se
spominje u bizantijskim, sirijskim i arapskim hronikama i nema sumnje u to da je historijska
ličnost. Njen izabranik je također historijska ličnost, a to je sasanidski vladar Husrev Parviz. Oko
njihove ljubavi, još između 9. i 10. stoljeća bila su formirana mnoga predanja i legende.O njima
je pisao i Firdusi, ali vrlo sažeto pišući o Husrevom kraljevanju i njegovim bitkama. Međutim, za
Nezāmija to neće biti samo knjiga o ljubavi. Okvir je interesantan i ljubavni, ali u njemu će biti i
drugih poruka koje se mogu proturiti kroz tako poznatu i zanimljivu poemu.

„Nezāmijeva druga poema, Husrev i Širin, spada u red izvanrednih djela ne samo
iranske nego i svjetske književnosti. Kako ističe Berteljs, ovom poemom je prvi put u

40
B. Džaka, Historija perzijske..., str. 155.
41
Ibidem.
književnostima Srednjeg istoka ličnost čovjeka bila prikazana u svoj njenoj složenosti, sa svim
njenim protivrječnostima, sa svim padovima i uzletima.“42

Lejla i Medžnun
Djelo Lejla i Medžnun je nastalo po nalogu širvanskog šaha. Ova poema je pjesnikova
obrada arapske poetske legende o nesretnoj ljubavi. Kroz siže arapske legende Nezāmī daje
svoju interpretaciju legende i svoje poruke. Prvo je sabrao sva predanja i sve verzije legende o
Medžnunu, tj. o mladiću nazvanom Ludi. Zatim je dodao svoju verziju, sa malim izmjenama o
motivima, što i nije toliko važno. Nezāmī je u ovoj svojoj poemi želio da pokaže razvoj ljubavi
od njene pojave kod čovjeka, pa do nestanka čovjekovog ja u zanosu ljubavi. Pored sufijskih
alegorija, u poemi pjesnik istupa realno i objektivno kao zastupnik i zagovarač slobode izbora u
ljubavi.

Sedam ljepotica
Djelo Sedam ljepotica je napisan oko 1196. godine. U poemi se provlači ideja borbe s
porocima društva i povratak vladara na put pravde i humanosti.

Sedam ljepotica miješa historijske i legendarne materijale u pogledu predislamske

historije Irana sa islamskim vjerovanjima i učenjima. Više od stoljeća ranije, Firdusi je u svojoj
Šahnami zabilježio historiju iranskih vladara od mističnih početaka do poraza Sasanida,
uključujući materijale izvučene iz raznih popularnih legendi. Međutim njegovo djelo nije bilo
dobro prihvaćeno na dvoru tadašnjeg vladara Mahmuda, a ni nakon njega. Nezāmī oživljava i
prepravlja Firdusijev tretman iranske prošlosti da stvori drugačiju vrstu poeme, poemu koja
reflektuje brige njegovog perioda.43

U poemi se prepliću dvije linije pričanja: linija didaktičkih priča o vladavini sasanidskog
cara Behramgura, koji je historijska ličnost, u kojima se on preobražava u idealnog vladara.
Druga linija je zbornik folklornih novela i bajki, koje su vješto ukomponovane u osnovni siže
poeme. Na taj način Nezāmī u određenom smislu rehabilituje folklor i uvodi ga u sferu
umjetničke književnosti. Poema govori o sedam fantastičnih novela koje pričaju sedam princeza,
prema kojima kao suprotnost stoji sedam strašnih priča, bez sumnje iz života o nevino stradalim
žrtvama tiranije i nepravde, koje priča sedam zatvorenika.

Knjiga o Aleksandru – Iskendernama

Posljednja i najveća Nezāmijeva poema jeste Knjiga o Aleksandru – Iskendernama.
Ima dva dijela: prvi, veći, koji se zove Šefernama i drugi, Ikbalnama ili Hirednama. Pjesnik je
ovu poemu završio pred samu smrt oko 1199. godine.

42
Ibidem, str 160.
43
Više o tome vidjeti: http://www.azargoshnasp.net/famous/nezami/nezamijuliascott.htm, stranica posjećena 9. 03.
2016. godine.
 Još za vrijeme pisanja poeme o Behramu Nezāmī se bavio mišlju da svog najidealnijeg
vladara prezentira u liku Aleksandra. Zato je onako pomalo neočekivano uklonio Behrama sa
pozornice i prihvatio se pisanja novog djela. Nezāmī ovo djelo smatra svojim najvrednijim
djelom. Iskendernama je najbolji tumač njegove osnove ideje o idealnom vladaru i državi.

Prvi dio ovog djela govori ranom životu Aleksandra Velikog, o njegovim osvajanjima u
Egiptu, a zatim i ratu sa Iranom. U tom ratu iranski vladar Darije biva ubijen, a Aleksandar
spaljuje hramove i biblioteke po Iranu, zatim većinu iranskih gradova stavlja pod svoju vlast.
Drugi dio sastoji se od pričanja o Aleksandrovom dobijanju imena Zulkarnejn, o priči
Aleksandra i pastira, o raspravam indijskog mudraca sa Aleksandrom, i mnoge druge. 44

Legendarni lik Aleksandra poslužio je Nezāmiju za njegovu osnovnu ideju, tj. traganje za
pravdom i istinom, konkretnom ili apstraktnom. Na taj nas način Nezāmī uvodi u utopijsku sreću
i blaženstvo, o čemu je on sanjao čitav život, ali to nije dosanjao. Nezāmijeva Utopija u koju
stiže Aleksandar jeste zemlja u kojoj svi rade, gdje nema bogatih i siromašnih, nema nasilja i
prevara, nema vrhovne vlasti, tamo stanovnici žive mirno u slobodi, uživajući plodove svoga
rada.

Nezāmija ne zanima Aleksandrovo porijeklo, već njegov moralni lik. Također ga ne

zanima veličina Aleksandra kao osvajača. Zato on nije osvajač kod Nezāmija, nego spasitelj koji
pomaže drugim narodima da se oslobode ispod jarma tirana. On pomaže Egipćanima da se
oslobode od crnaca iz Zanzibara, Irancima da se oslobode tiranije Darija i stanovnicima Berda u
Zakavkazju da se oslobode od Rusa. Na taj način, po Nezāmiju, slava i veličina Aleksandra su u
veličini borca za pravdu, a ne kao osvajača. Nakon povratka u svoju domovinu Aleksandar
okuplja sve grčke filozofe i naučnike, zatim naređuje da se prevedu knjige koje je donio iz Irana.
Podstiče domaće filozofe na rasprave i diskusije sa indijskim filozofima. Kada postiže
savršenstvo, Nezāmī ga unapređuje u poslanika. Sada je on borac, ali ne sa oružjem, već sa
knjigama Aristotela i Platona čiju mudrost širi i propagira.45

Baba Tahir Urjan i Ebu Seid Ebul-Hajr

U prvom stadiju svog nastanka iranska sufijska poezija se javlja kao adaptacija ljubavne
narodne lirike koju su u formama gazela i rubaija pisali istaknuti sufijski pjesnici koji su se
nazivali starcima, šejh ili pir. Takvi su bili Baba Tahir Urjan i Ebu Seid Ebul-Hajr.

Baba Tahir Urjan

U historiji perzijske književnosti teško da postoji zagonetnija ličnost od Baba Tahira
Urjana, ne samo zbog oskudnosti podataka o njegovom životu, već i zbog toga što je poezija koja
44
Više o tome vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske..., str. 163.
45
Ibidem.
je iza njega ostala zaista specifična, po svom obliku kao i po idejama koje izražava. O njegovom
životu postoji samo nekoliko referenci razbacanih tu i tamo, po djelima raznih historičara i
književnika.46

Baba Tahir Urjan je jedan od najranijih autora sufijskih rubaija. Život je proveo povučeno
i asketski, tako da o njemu nema puno podataka, ali se spominje u svim sufijskim knjigama.
Pretpostavlja se da je rođen ili u Hamdanu ili u provinciji Luristan oko 1000. godine, a umro je
oko 1055. u Hamadanu. Ukopan je u blizini Hamadana. Tezkere bilježe da se sastao u Hamadanu
sa prvim seldžučkim sultanom Togrulom. U tezkeri Rahatus-sudur Revendi piše da je Togrul
tražio susret sa trojicom isposnika koji su stanovali u planini blizu Hamadana i kada se susreo sa
njima, poljubio ih je u ruke.

Pored 300 rubaija, pisao je i rasprave na arapskom i perzijskom jeziku filozofskog

karaktera, koje je nazvao Zbirka kratkih rasparava.

Sufijske rubaije Baba Tahira se odlikuju jednostavnošću misli, a pisane su jednim

dijalektom koji liči na jezik Lura. Nekada se njegove rubaije nazivaju do-bejti ili dupli distihoni
jer su pisani hezedž metrom. Podsjećaju na srednjovjekovnu poeziju na pahlevi jeziku. Poezija
na pahleviju u historiji književnosti se spominje pod zajedničkim imenom fehlevijjat. U svojim
rubaijama pjesnik se tuži na ovaj svijet i odbacuje ga, govori o jedinstvu ljudske supstancije sa
Bogom. Žali se i na samoću, siromaštvo, te udaljenost od svijeta.

Sadržajno Baba Tahirova poezija je jako direktna, jednostavna, iskrena u izražavanju

duševnih stanja pjesnika. U njegovim dubejtijima je takođe naglašen pesimizam sličan
pesimizmu koji nalazimo kod Hajjama, a koji se temelji na svijesti o prolaznosti i ništavnosti
ovosvjetonog bivanja. No za razliku od Hajjama koji kao rješenje za svjetsku bol nudi
epikurejski hedonizam Baba Tahir lijek nalazi u samo-poništenju, u odbacivanju želja i negiranju
(samo)volje.47

Za Baba Tahira se takođe vezuje i jedno prozno djelo na arapskom jeziku koje nosi
naslov Kelamat-ul kesar i sastoji se od preko četiri stotine mudrosti koje je Baba Tahir
izgovorio u različitim prilikama. Ovo djelo je bilo mnogo puta komentarisano od strane
učenjaka. Zbog njegovog načina života iranski nomadi ga smatraju svojim čovjekom, derviši i
sufije svojim svecem, dok ga obični Iranci smatraju svojim i pjevaju i recituju njegove stihove
sve do danas.

Rubaija Babe Tahira:

“Bez tebe srce mi ni na trenutka jednog ne ostaje veselo,

46
O tome vidjeti: Hamza Halitović, Baba Tahir Urjan – kratak životopis i poezija,
http://www.bastinaduhovnosti.com/o-nama-bastina-duhovnosti/baba-tahir-urjan, stranica posjećena 27. 03. 2015. u
19:56 h.
47
Ibidem.
 a ako lice tvoje vidim tuge nema.

Ako mi je suđeno da nosim bol na srcu,

pa nema na svijetu srca bez bola!”48

Ebu Seid Ebul-Hajr

Šejh Ebu Seid Ebul-Hajr jedna je od najmarkantnijih ličnosti iranskog tesavvufa. Živio je
malo poslije pada dinastije Samanida, koje su smijenili Gaznevidi, a dočekao je i dolazak
Seldžuka. Ovo su tri vladarske porodice koje su ostavile ponajveći utjecaj na Iran i njegovu
civilizaciju i kulturu.

Ebu Seid Ebul-Hajr je savremenik Baba Tahira. Rođen je 967. godine u jednom malom
gradu, Mejheni, koja je u njegovo vrijeme i poslije njega postala veoma poznata. Otac mu je bio
veliki zaljubljenik u tesavvuf i vrlo rano je počeo voditi sina na zikr i duhovne plesove (samā).
Kasnije je Ebu Seid izučavao fikh i hadis, a za vrijeme školovanja sreo je Lukmana Sarahsija,
koji ga je odveo u Bulfazlu Hasanu, njegovom prvom šejhu. Nakon četrdesete godine, kad je
postao šejh, otišao je u Nišabur, a odatle u Sarahs i potom nazad u Mejhenu. U ta tri grada postao
je nadaleko čuven po svojim vazovima i keramtima, naročito u Nišaburu.49

Postaje poznati sufija i propovjednik. Svoje je govore i propovijedi držao uz citate poezije
i uz muziku, zbog čega je često dolazio u sukob sa nekim ortodoksnim sufijama, ali je s druge
strane na svojim propovijedima imao sve više publike. Ilustrovao bi ih najboljim rubaijama,
gazelima i epigramima iz perzijske književnost. Optuživan je da manje citira hadise i odlomke iz
Kur'ana, a više poeziju. Može se reći da je Ebu Seid prvi sufijski prvak koji je svoje ideje i misli
ilustrovao poezijom pa je u tom pogledu preteča Sanaija i Atara.

Njegovi slušaoci su bilježili sve što je recitovao, tako da sada postoji divan sa oko 1500
rubaija i epigrama koji se pripisuju Ebu Seidu Ebul-Hajru, a koje on lično sigurno nije napisao.
Također, u njegovom divanu ima i poezije koja je nastala dva do tri vijeka nakon njegove smrti.
Ebu Seid je u svojoj filozofiji pristalica i pobornik panteističkog učenja. I na riječima i na
djelima se ponašao kao dosljedni sufija sa visoko moralnim principima i kvalitetima Bio je
ljubazan, elokventan i sa svima se lijepo ophodio. Ono što je od bogataša dobijao kao nagrade,
darovao je siromašnim devišima. Čak je i sa neprijateljima bio ljubazan. U vezi s njegovim
životom i ponašanjem nastalo je dosta legendi koje su skupljene i zapisane u sljedećim knjigama:

Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 272.
48
49
O tome vidjeti: Muhammed b. Munevver, Tajne tevhida o postupcima šejha Ebu Seida, prijevod: Munir Drkić,
Kulturni centar ambasade I.R. Iran u BiH, Sarajevo, 2006, str. 7.
Tajne jedinstva u govorima Šejha Ebu Seida od Muhameda b. Munevvera i Stanja i govori
Šejha Ebu Seida Ebul-Hajra od Kemaludina Muhameda. Oba autora su bili Ebu Seidovi
učenici.

U vezi sa poznatom teorijom sufija o trostepenom procesu svakog saznanja (saznanje po

čuvenju, saznanje ličnim suočenjem i saznanje ličnim iskustvom - pravo saznanje) u djelu Tajne
jedinstva u govorima Šejha Ebu Seida se navodi legenda o susretu Ibn Sine sa Ebu Seidom:
„Hadže Bu Ali se susreo sa Šejhom u kući. U kući su ostali tri noći i tri dana i razgovarali
nasamo. Niko nije znao o čemu, niti im se ko približio, a da mu oni nisu dozvollili. Izlazili su
samo na skupne molitve. Poslije tri dana i tri noći Hadže Ebu Ali je izašao. Učenici su ga pitali:
'Kako ti se učinio Šejh?' On je odgovorio: 'Sve što ja znam, on to vidi.' S druge strane, sufije i
sufijske pristalice Šejha, kada su otišli kod njega upitali su ga: 'O Šejh, kako ocjenjuješ Ebu
Alija?' Šejh je odgovorio: 'Sve što ja vidim, on to zna!'.“50

Naime, zna se da je Ibn Sina bio pristalica racionalizma i grčke filozofije, što je po
mišljenju Šejha bio grijeh. Ibn Sina je u razgovoru sa Šejhom priznavao grijeh, ali je istakao da
se nada da će mu biti oprošteno za taj grijeh i u tom smislu je napisao rubaiju.

Rubaije koje se pripisuju Ebu Seidu slične su iranskim narodnim rubaijama koje su među
Irancima bile mnogo popularne. Neke rubaije Šejh sam kaže da je čuo od drugih i zapamtio ih te
zapisao. Za sljedeću kaže da ju je čuo od jedne mlade robinje kad je prolazio nišaburskim
bazarom roblja. Jedna mlada robinja pjevala je ovu rubaiju uz harfu:

“Danas u ovom gradu nema ljepotice kao ja što sam,

dovedena sam na bazar, a kupca nema.

Onaj ko bi me kupio, ja mu nisam naklonjena,

a prema kome sam naklonjena, taj me ne može kupiti!”51

Ova rubaija je i formom i sadržajem narodna lirska pjesma u kojoj su izliveni osjećaji
mlade žene.

Priča se da su Šejha pitali pred smrt, šta bi želio da mu uče iz Kur'ana pored pogrebnog
sanduka, na što je on odgovorio: „Kur'an je uzvišeniji od toga da bi se pored mene učio. Biće
dovoljno da prouče sljedeći stih:

“Šta ima ljepše na svijetu od toga

kada zaljubljeni stigne do voljene i prijatelj prijatelju.

50
B. Džaka, Historija perzijske ..., str 273.
51
Ibidem, str. 274.
 Sve ono prije bila je tuga, a ovo sve je radost,

Sve ono prije bila je samo priča, a ovo sve je stvarnost.“52

Omer Hajjam

Filozofski fakultet u Sarajevu

Odsjek za orijentalnu filologiju

Katedra za perzijski jezik i književnost

Referat iz predmeta: Irački književni stil

Tema: Omer Hajjam

52
Ibidem, str. 275.
 Studentica: Amina Rizvić

Sarajevo, 2016.

Uvod
U ovom referatu predstaviću jednog od velikih umova iračkog kniževnog stila, čiji se
doprinos ne ogleda samo u poeziji već i u astronomiji, matematici, fizici kao i u drugim naučnim
poljima, što najbolje objašnjava njegovu titulu hakim, a ova titula davala se samo onim
naučnicima koji su bili upućeni u sve znanosti svoga vremena, svojevrsni enciklopedisti, i malo
je bilo naučnika koji su nosili takvu titulu.
Život i rad
Ebul-feth Gijasudin Omar ibn Ibrahim Hajjam ili po arapskom izgovoru Hajjami je
ličnost koja je živjela u 11. i 12. vijeku. Tačan datum njegovog rođenja nije sasvim pouzdan ali
većina njegovih biografa slaže da je to bilo 1048. Reč „hajjam” znači majstor za izradu šatora i
najverovatnije se odnosi na zanat njegove porodice. U historijskim iranskim izvorima spominje
se kao veliki naučnik i filozof, a o njemu kao pjesniku nema ni spomena. Njegovi savremenici ili
neposredni njegovi sljedbenici u svojim hronikama ga spominju sa velikim naučnim i vjerskim
titulama, ali nigdje kao pjesnika.

Ni veliki Imam Gazali, koji se susretao sa Hajjamom, nigdje ga ne spominje kao

pjesnika, što je slučaj i sa Šehristanijem. Ni sam Hajjam u svojim brojnim djelima iz raznih
naučnih disciplina nigdje ne spominje i ne ističe da je pisao stihove. U brojnim savremenim
iranskim enciklopedijama za Hajjama se kaže da je veliki naučnik iz raznih disciplina, ali zbog
nekoliko rubaija koje je pisao u trenucima odmora od rada na naučnim djelima, u svijetu je više
poznat kao pjesnik nego kao naučnik. Zato Iranci sve do dvadesetih godina našeg vijeka nisu
obraćali pažnju na Hajjama kao na pjesnika. No, nakon što je Englez Edvard Ficdžerald
(Edward Fitzgerald) 1859. godine objavio dosta slobodni prijevod nekih Hajjamovih rubaija, i
Iranci su počeli da se zanimaju za Hajjama kao pjesnika i počeli su da tragaju za rukopisima
njegovih rubaija. Napravio reformu perzijskog kalendara. Takođe je čuvena i njegova rasprava o
algebri, koja je objavljena polovinom 19. veka u Francuskoj, a 1931. godine i u Americi. Kao
fizičar, pisao je, između ostalog, i radove o specifičnoj težini zlata i srebra. Mada su egzaktne
nauke bile njegova osnovna naučna preokupacija, Hajjam je, takođe, vladao tradicionalnim
granama islamske filozofije i mogao je s jednakim autoritetom da govori o kur’anskoj egzegezi,
kao i o djelima velikih pesnika i mislilaca.53

53
O tome vidjeti: http://www.jovicaletic.com/cms/?page_id=1587 (stranica posjećena 09.03.2016 u 20:30 h).
 Ukratko rođen je u gradu Nišaburu dvadesetih godina 11. vijeka u kući tkača šatora –
hajjama, tačnije 1021. ili 1048. godine. Budući pjesnik je upravo po zanimanju svoga oca uzeo i
pjesnički nadimak Hajjam. Vrlo rano je počeo pokazivati interesovanje za različite naučne
discipline, a u tadašnjem Horasanu imao je dobre uslove da se temeljno školuje i da se sastaje sa
znamenitim naučnicima i filozofima. Poslije Nišabura, školovao se u drugim naučnim centrima u
Horasanu, u Belhu i Semerkandu. Kao vrlo vrijedan i sposoban učenik stekao je izvrsno
poznavanje medicine, filozofije, matematike, astronomije, meteorologije, a nije zaostajao ni u
teološkim znanostima. Zahvaljujući takvoj širini svoga obrazovanja stekao je titulu hakim. Kao
dobar ljekar izliječio je Melikšahovog sina Sendžera od boginja i stekao naklonost seldžučkog
dvora. Na prijedlog velikog vezira Nizamulmulka postavljen je za upravnika velike opservatorije
u Isafahanu, tada najveće na svijetu. Izvršio je reformu staroiranskog kalendara. Sastavio je
astronomske tablice koje je nazvao Melikšahove tablice. Iz raznih nauka napisao je oko dvadeset
knjiga na arapskom i perzijskom jeziku. Posebno treba istaći Raspravu o Euklidovim tablicama
u kojoj daje ispravke nekih Euklidovih postulata, djelo o tačnosti i nedostacima indijskog načina
vađenja korijena i kubiranja. Iz fizike je napisao Raspravu o specifičnim težinama zlata i srebra.
Iz filozofije je napisao Raspravu o sveukupnosti egzistencije. Komentarisao je Ibn Sininu
peripatetičku filozofiju, a pripisuje mu se i knjiga na perzijskom jeziku Nevruzname, u kojoj
govori o običajima drevnih Iranaca.

Hajjam je bio sljedbenik aristotelovsko-plotinske misli koju je obrađivao i prihvatao Ibn

Sina. Posebno mu je bilo blisko alegorijsko i ezoterično tumačenje Kur'ana, što je u njegovo
doba smatrano vrlo opasnom jeresi.

U svom naučnom i intelektualnom razvoju pretrpio je široki spektar svih mogućih

uticaja, a zahvaljujući svome intelektu, hrabrosti i nepomirljivosti sa svim i svačim, postao je
jedna od najzanimljivijih i najkontroverzijnih ličnosti svoga vremena. Hajjam je kao pjesnik i
filozof, bez imalo straha i sa svojom nemilosrdnom logikom odbacivao slabosti i jadno umovanje
svojih savremenika, poltronsko filozofiranje vjerskih autoriteta. On ironično prigovara vjerskoj
ulemi što iznose i tvrde ono što ni sami ne znaju. Zato je vrlo različito ocjenjivan, počev od
tačnih ocjena od strane njegovih savremenika, do ocjena koje su o njemu davane kako je kome
trebalo. Nazivan je od strane evropskih orijentalista Kraljem mudraca, Čudom svoga vremena,
Velikim nevjernikom i sl. A tek u Iranu, broj nadimaka i atributa je mnogo veći i kontroverzniji.
Tako je ocjenjivan kao: pobožnjak, prirodnjak, zervanista, sufija, optimista, pesimista,
metempsihozist, opijumaš, bengist, pohotljivac, materijalist, odmetnik, bezvjernik, boem,
raskalašenik itd. Ovoliki broj nadimaka svjedoči da nije uvijek ispravno shvaćan i da je imao
dosta neprijatelja. Hajjam je umro u rodnom gradu Nišaburu 1122. ili 1132. godine. Legenda
kaže da sveštenici nisu htjeli da dozvole da se sahrani u muslimanskom groblju, pa je sahranjen u
jednoj bašči u Nišaburu gdje je kasnije sagrađen veličanstven mauzolej.54

Filozofija i učenja

Hajjam je u filozofiji slijedio učenja svoga prethodnika Ibn Sine (Avicene), a to znači
učenje prve renesanse aristotelovsko-plotinske misli kod Ibn Sine i islamskih enciklopedista.
Ako se, dakle, osvrnemo i na vijek prije Hajjama i zavirimo u biografije znamenitih naučnika –

54
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 342.
filozofa, vidjećemo da su progonima bili izloženi Farabi, Razi, Biruni, Ibn Sina i dr. Iako je Ibn
Sina bio pobožni musliman, duboko religiozne prirode, što se manifestuje ne samo u njegovoj
poeziji i komentarima Kur'ana, nego također i u njegovim filozofskim radovima gdje on na svaki
način pokušava uskladiti različite poglede sa islamskim dogmama, ustvari, u mnogim aspektima
svojih ubjeđenja bio je inspirisan učenjima i smislom islama, bio je proglašvan heretikom i
nevjernikom i kao takav u nemilosti zvanične teologije.Ako je Ibn Sina bio napadan i
proglašavan nevjernikom, onda nije iznenađenje da je i Hajjam kao sljedbenik i poštavalac
njegovih učenja doživljavao sličnu sudbinu. Čak je i Hajjamov suvremenik i veliki vjerski
autoritet, veliki imam Gazali došao pod udar islamskim formalista i egzoteričnih teologa, a
prigovarali su mu, između ostalog, i zbog toga što je zagovarao izučavanje logike koja je trebala
da pomogne islamskim naučnicima da pri odbrani islama ne zapadaju u naivne greške.

U islamu su poznate diskusije eš'arita i mu'tezilita o sudbini. Hajjam je bliži učenju

racionalnih mu'tezilita koji idu srednjim putem i smatraju da je čovjek u nekim nebitnim
stvarima u mogućnosti da nešto bira i svojom voljom upravlja. Taj srednji put može da ima
uporište u izreci Muhammeda a.s. koja glasi: „Najbolje su srednje stvari.“ Hajjam zna da čovjek
nema nikakvog uticaja na bitne elemente svoje egzistencije, ali mu nije jasno i ne može da
prihvati da će čovjek biti kažnjen za sve što mu se događa u životu. Time je dolazio u sukob sa
eš'aritima i fanatičnim interpretatorima islama. Otuda mi u njegovim stihovima susrećemo
ironične primjedbe u tom smislu, kao npr. u sljedećim rubaijama:

Kad je Tvorac glinu našeg bića mešao,

ishod našeg rada unapred je znao,

bez Njegove volje greh naš nije nastao:

zašto da nas onda osudi na pakao? (F.B. 288)

Kad je samo Tvorac odredio sastav ljudi,

Zašto da ih onda – na kvar i raspad osudi?

Je li sastav dobar, što ga treba rastavljati?

Ako nije dobar-e ko za to da se kudi? (F.B. 213)55

55
Vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske književnosti..., str. 348.
 Hajjam smatra da ne treba brinuti o putevima neizvjesne sudbine i zagorčavati sebi život
koji je ionako kratak, već preporučuje da ga treba ispuniti radošću i veseljem. Iz njegovih stihova
se jasno vidi da cilj života ne može biti izvan samog života, već je cilj života uživanje u njemu.
Upravo takva filozofija života stvorila je o Hajjamu takvu predstavu kao o čovjeku hedonisti koji
zagovara uživanje na svakom koraku. Međutim, i pored eventualno uređenog i veselog života
nije bio lišen određenog pesimizma. Žalosti ga činjenica da sreća, blagodati i ljepota življenja
nisu vječni nego brzo prolaze. Također, kao vrlo jak razlog za Hajjamov pesimizam jeste
saznanje i suočenost sa činjenicom da je ljudski razum ograničen i nemoćan da odgovori na
glavna pitanja ljudske egzistencije koja su oduvijek zaokupljala filozofe i naučnike. Francuski
orijentalista Fernand Henri u vezi sa Hajjamom piše:

„Hajjam je filozof koji se mnogo trudio da shvati tajne vremena i nikada nije prestajao
razmišljati o tajnama svijeta niti je odustajao od nastojanja da riješi zagonetku egzistencije.
Međutim, pošto je vidio da su tajne svijeta izvan njegovih mogućnosti... i kada je vidio da ne
postiže ono što želi i da to nikada neće moći postići, potpuno razočaran i očajan zapada u bezdan
zbunjenosti.“56

Hajjam je pokušavao da razumom dokuči i shvati Božiju praksu da ljude stvara a zatim
da ih bez ikakva vidljiva razloga nemilosrdno uništava. Grnčari, grnčarije i vrčevi su tematika
jednog posebnog ciklusa od dvadesetak njegovih rubaijja u kojima izlaže učenje o kretanju
materije koja je vječna i koja samo mijenja formu.

Njegove rubaijje

Rubaija (četvorka) je kratka, jezgrovita pjesma, preganantne forme, sastavljena od 4

stiha (vrlo rijetko od pet), dakle, katren ili četverostih, u kome se rimuju prvi, drugi i četvrti stih,
a treći, u pravilu, ostaje bez rime. U dva prva stiha vrlo koncizno se iznosi milje, treći dolazi kao
opreka, prigovor ili paradoks, a u četvrtom je dato razrješenje - on predstavlja poentu. Rubaija je
tipično perzijska pjesnička forma koju su njegovali pjesnici i prije Hajjama, kao i u njegovo
vrijeme, a osobito poslije njegove smrti. Međutim, visinu do koje je Hajjam podigao svoje
Rubaije, niko nije prekoračio ni prije ni poslije njega.57

U pogledu koncepta koji je razvijan u perzijskoj književnosti se susrećemo sa tri različite

rubaije:

 Ljubavne rubaije ili stari rubaijati

 Mistička/sufijska rubaija
 Filozofska rubaija

Filozofska rubaija je dostigla svoj vrhunac u Hajjamovim pjesmama. Ostala je priča da

je Hajjam, kada bi se zamorio od filozofskog i naučnog razglabanja, uzimao da sastavlja
pjesme kroz koje bi tek tako provlačio krupna naučavanja. U njegovim rubaijama se
56
Ibidem str. 350.
57
O tome vidjeti: http://www.knjiga.ba/rubaije-k1678.html (stranica posjećena 09.03.2016. u 21:03 h).
 susrećemo sa lucidnim rečenicama, nazire se čvrstina i krasnorječivost. Prisutne su riječi kao
što su: vino, piće, vrč, bokal, zabavljač, pa muka, gnjev, vječnost, podvala, melanholija...58 U
svojim rubaijama je iskazivao neki problem o kojima je raspravljao u naučnim djelima.
Najnovija istraživanja u Iranu pokazuju da je Hajjam sigurno napisao oko sedamdeset
rubaija. Međutim, kasnija izdanja Hajjamovih rubaija sadrže mnogo više rubaija koje se
pripisuju Hajjamu, pa tako imamo izdanja sa 150, sa 250, a ima izdanja čak i sa 1200
njegovih rubaija.

Odakle tolike razlike u broju rubaija koje se pripisuju Hajjamu? Ima više razloga.
Hajjamu su dolazili na razgovor razni historičari i hroničari kojima je Hajjam čitao svoje
stihove. Oni bi poslije odlaska od Hajjama nastojali da po sjećanju zabilježe ono što su čuli
od njega. Na taj način su rubaije različito zapisivane. Također, mnogi stihotvorci koji su
poslije Hajjamove smrti željeli da u stihu nešto kritikuju ili pohvale a što se ne bi sviđalo
nosiocima vlasti napisali bi novu „Hajjamovu“ rubaiju i tako se zaštitili od progona. 59 Svaka
izvorna Hajjamova rubaija ima u tri polustiha razrađenu određenu misao, a u četvrtom
polustihu slijedi poenta rubaije.

Jedan broj njegovih pjesama tretira pitanje sudbine, pitanje fatalizma ili slobodne volje.
Tematika vina kod Hajjama izaziva dosta kontraverznih gledanja, iako ga on spominje kao
simbol za osmisleno i korisno provođenje vrmena na ovom svijetu, ili kao sredstvo kojim se
pjesnik služi da bi kritikovao duhovna lica, čuvare javnog morala a sami se ne pridržavaju
određenih propisa. Međutim, on je tumačen kao pjesnik vinske poezije koji je i sam uživao u
vinu, koji je bio totalni pijanica i pjesnik-boem. Čak je postojalo i vino u Iranu po imenu
Hajjam.

Mada je njegovo književno stvaralaštvo bilo poznato Evropi još na početku 19. vijeka,
pravo interesovanje za poeziju Omera Hajjama u svijetu javilo se poslije objavljivanja
slobodnog prepjeva engleskog pesnika Edvarda Ficdžeralda 1859. godine. U prevodilačku i
naučnu književnost jugoslovenskih naroda, međutim, Hajjam je ušao dosta kasno. Prvi koji je
na njega upozorio bio je dr. Safvetbeg Bašagić, svojim prevodom s persijzkog, 1920.
godine.60

U vrijeme kada je Evropom vladala duboka tama na polju filozofije i umjetnosti,

Hajjamove rubaije predstavljaju izraz nevjerovatnog slobodoumlja, kao i nadmoćne ironije
prema shvatanjima sredine koja ga je okruživala. Svoj agnosticizam i bunt protiv svakog
čovjeku nametnutog poretka, gdje nije prezao da s humorom i parodijom govori i o samom
tvorcu svijeta, Hajjam je uspio da transponuje u poetsku formu najviše vrijednosti.

58
Vidjeti: Ahmed Tamimdari, Istorija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Beograd, Društvo
srpskocrnogorsko-iranskog prijateljstva, 2004, str. 104.
59
Ibidem str.346.
60
O tome vidjeti: http://gamers.ba/forum/24/5112/1/omer-hajjam/#tema-post-84161 (stranica posjećena
9.3.2016. u 21: 38 h).
Moslehoddīn Sa’di Šīrāzī

Biografski podaci
Sa’di je rođen u Širazu, oko 606. godine po Hidžri, tj. 1209/10. godine naše ere. Vrlo
rano je ostao bez oca, pa je o njemu skrbio djed koji mu je uspio osigurati dalje školovanje u
Širazu, gdje stiče osnovna znanja iz književnosti i šerijata. Dani njegove mladosti su, u
političkom smislu, bili obilježeni raznim previranjima unutar carstva kao i stalnom strepnjom od
mongolske najezde. Ubrzo dobija priliku da studira u čuvenoj Nizamiji u Bagdadu, gdje je vrlo
brzo savladao arapski jezik. Tokom boravka u Bagdadu postao je učenik čuvenog sufijskog
učenjaka Sohrawardīja, čiju nesebičnu pobožnost Sa’di spominje u svom prvom velikom djelu,
Būstānu (Voćnjak).61 U tom periodu se počinje zanimati za sufijska učenja te odbija da prihvati
odgovore zvanične teologije.

Smatralo se da je imao donekle nemiran duh što ga je ponukalo da ubrzo napusti Bagdad
i krene da dugo putovanje. Ovo dugogodišnje putovanje je potrajalo četvrt stoljeća i tokom njega
je obišao skoro čitav muslimanski svijet nakon čega se vratio u Širaz. Smatra se da je posjetio
današnji Irak, Siriju, Palestinu, Egipat i Arapski poluotok, dok je manje vjerovatno da je išao do
Indije ili Kašgara.62 Na mnogim mjestima u Đulistanu se susreću njegove uspomene sa tih
putovanja. Tokom njih je doživio i teških, te neobičnih situacija, a jedan od ozbiljnijih udaraca je
bio kada je u Jerusalemu pao u ropstvo krstaša, što je potrajalo sedam godina. Po onome što je
sam pričao, obišao je najudaljenije krajolike, družio se sa najrazličitijim ljudima, te je u svakom
mestu pokupio ponešto korisno. Devletšah spominje da je četrnaest puta odlazio na hodočašće u
Mekku.63

U vrijeme njegovog povratka u Širaz, perzijskom pokrajinom Fars je vladao Ebu Bekr
Sa’d ibn Zengi, ponati mecena pjesnika i naučnika. Za njegove vladavine pjesnik je imao
relativno miran i lagodan život. U znak zahvalnosti vladaru, Sa’di mu posvećuje svoje djelo
Bustan. U Širazu Sa’di započinje svoj glavni spisateljski rad, te pored službe propovjednika u
gradu piše kaside, gazele, rubaije, epigrame, prozne traktate i svoja dva glavna djela, Sa’diname,
kasnije nazvane Bustan (1257.), i Đulistan (1258.). Za ova dva remek djela se smatra da ih je
Sa’di napisao za samo dvije godine. Umro je u Širazu 1292. godine i pokopan je u mjestu
Sa’dije, gdje mu je kasnije podignut veličanstveni mauzolej.64

Njemački iranista Hermann Ette sumira Sa’dijev život u tri faze, i to:

1. Godine učenja, tj, prve godine mladosti u Širazu i vrijeme školovanja u Bagdadu;

61
Shaikh Muslih-al-Din Sadi Facts, http://biography.yourdictionary.com/shaikh-muslih-al-din-sadi, stranica
posjećena 23.04.2016. u 20:35 h.
62
Sa‘di, http://www.iranicaonline.org/articles/sadi-sirazi, stranica posjećena 21.04.2016.g. u 18:40 h.
63
Ahmed Tamimdari, Istorija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Beograd, 2004, str. 255.
64
O tome vidjeti: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo,
1997, str. 362.
 2. Period putovanja, u kojem Sa’di stječe veliko životno iskustvo i upoznaje razne
kulture i narode;
3. Period književnog rada koje je uslijedio nakon povratka u Širaz, kada se Sa’di
posvetio pisanju i uobličavanju svojih velikih djela, uživajući u miru i blagostanju
u Širazu.65

Književni rad

Književni rad Sa’dija se sastoji od djela u prozi i stihu, od kojih se ističu:

1. Pet sjedeljki – djelo napisano u obliku opisa pet sufijskih sjedeljki. To su
zapisani Sa’dijevi vazovi (propovjedi) sa minbera te predstavljaju mješavinu
perzijske i arapske poezije;
2. Traktat napisan kao odgovor na pitanja sahibdivana Ğuvaynīja, brata
historičara Ğuvaynīja;
3. Traktat o razumu i ljubavi pisan u stilu Đulistana, sadrži odgovor na pitanje:
”da li čovjeku put ka Istini pokazuje razum ili ljubav?“ Sa’dijev odgovor je da se
prije pomoću ljubavi može stići do Istine nego putem razuma;
4. Savjeti vladarima je rasprava o politici, pisana vrlo jedinstvenom prozom u kojoj
se susreću stihovi i rimovana proza.66

Ipak, njegova najznačajnija djela su Bustan, u stihu, i Đulistan, u prozi. Njegove kaside
su vrlo interesantne, jer iako su pisane stilom drugih klasičnih pjesnika, one se po sadržaju
mnogo razlikuju od njihovih kasida. One su upućene vladarima, vezirima i krupnim feudalcima,
ali su u njima pohvale upućene Bogu, dok su predstavnicima vlasti nerijetko upućeni savjeti i
pridike. Ova smjelost je ostala upečatljiva u perzijskoj književnosti i služi kao primjer Sa’dijeve
pjesničke slobode i neustrašivosti. U svojim kasidama, pored ostalog prikazuje osjećaj ljubavi
prema prirodi i poziva na putovanja i upoznavanje dalekih krajeva i prostranstava. Sa’di je
napisao oko sedam stotina stihova kasida na arapskom jeziku. Međutim, njegova najbolja
postignuća su najviše prisutna u njegovim gazelima. Sa ovim pjesnikom zapravo i počinje puna
afirmacija gazela, koji je do tada bio sporedna poetska forma u odnosu na kasidu. Od Sa’dijeva
vremena gazel zauzima prvo mjesto u poeziji, da bi sa Hafizom doživio vrhunac svoga razvoja.

U gazelima se sukobljava srce i razum pjesnika, te zanos postepeno potiskuje logiku i

umovanje. Kod Sa’dija unutrašnja dobrota, koja je cilj etike, usko je povezana sa fizičkom
ljepotom koja je predmet i cilj ljubavi. Moral je sredstvo koje čovjeka vodi do ljudskog
savršenstva i koji se nitima ljubavi povezuje sa egzistencijom. Ova dimenzija tzv. pozitivnog
sufizma prožima čitavo Sa’dijevo stvaralaštvo.

65
Ibidem.
66
Ibidem, str. 366.
 Ljubav kod njega isključuje svaku vrstu egoizma te može podrazumijevati bol, odricanje
i potpunu predaju. Ona je najčešće konkretna, putena, da bi u gazelima iz posljednje faze
pjesnikova stvaralaštva postala apstraktnija i postepeno prerasla u ljubav prema Bogu.67

Kao i u kasidama, u Sa’dijevim gazelima također ima socijalnih motiva. U nekim

gazelima on razvija motive samoće i brige o postojećoj situaciji u društvu i stepenu humanosti u
njemu. Zastupa mišljenje o neophodnosti postojanja slobode individualne ličnosti koja u njegovo
vrijeme nije bila razvijena. Posebno se ističe kompozicijom nekih gazela, gdje postiže izuzetnu
zvukovnu harmoniju između rime i refrena stiha, a često postoje i elementi rime unutar pojedinih
polustihova.

Đulistan
Jedno od najzaslužnijih djela za Sa’dijev svjetski glas jeste didaktičko djelo Đulistan
koje je napisao 1258. godine. To je prozno djelo protkano stihovima; predstavlja zbornik kratkih
priča (hikaja) i pjesničkih aforizama u kojima se rimovana, ritmička proza isprepliće sa
stihovima; po karakteru tih aforizama kao i sadržini priča Đulistan spada u poučna, didaktička
djela.68

Zahvaljujući njegovoj aforističnosti mnoge izreke iz njegovih djela, napivane u formi

narodnih poslovica i izreka postale su dio iranskog folklora. Priče u Đulistanu nisu međusobno
povezane, ali su objedinjene određenom tematikom kojom se bave pojedina poglavlja. Svaka
priča je ilustrirana prigodnim stihovima. Đulistan se sastoji od uvoda i osam poglavlja i to:

1. O ponašanju careva
2. O naravima derviša
3. O skromnostima
4. O koristima šutnje
5. O ljubavi i mladosti
6. O slabosti i starosti
7. O uticaju vaspitanja
8. O običajima druženja.69

U idejnom pogledu Sa’di se više okreće ka svakodnevnom životu, moralu i pouci. U

Đulistanu se pokazuje kao istinski majstor naracije i suptilnih opservacija o životu i ljudima, sve
sa željom da ljude pouči, razveseli, da osmisli i olakša život. Sam Sa’di je živio u feudalnom
sistemu sa oštrim klasnim proturječnostima, no on ne preporučuje borbu za razrješenje ovih
proturječnosti, te zagovara izbjegavanje susreta sa zlom i nasiljem. Potežući učenje sufija o

67
Ibidem, str. 367.
68
O tome vidjeti: Salih Trako, "Uz ovo izdanje", u: Šejh Sadi Širazi, Đulistan, Preveo s perzijskog: Salih Trako, El-
Kalem, Sarajevo, 1989, str. 13.
69
B. Džaka, Historija perzijske ..., str. 268.
jedinstvenom porijeklu ljudi i čvrsto vjerujući da osnova za odnose među ljudima treba da bude
njihovo jedinstvo i solidarnost, pjesnik poziva na jedinstvo i međusobno pomaganje.

U pogledu Sa’dijevog odnosa prema sufizmu, postoje mišljenja da on zapravo nije

slijedio takvo učenje. Tako naučnici od Fehima Bajraktarevića do Jana Rypke smatraju da Sa’di
nije bio sklon ovom učenju ili da nije preporučljivo tražiti sufijske motive kod svih pjesnika
ovog perioda. Rezazade Šefek, sa druge strane, primjećuje određeni broj sufijskih motiva u
Đulistanu, tako da možemo zaključiti da se ne može jednostrano tvrditi da je Sa’di sasvim
odbacivao sufizam ili da je eventualno sufijsko učenje kod njega zastupljeno samo zbog mode
vremena.

Bustan
Ovo djelo je mesnevija etičko-didaktičkog karaktera, napisana 125. godine. Sastoji se iz
deset poglavlja i predgovora. Poglavlja se sastoje od poruka autora, ovdje saopštenih u stihu.
Poglavlja su posvećena raznovrsnim temama poput pravde, ljubavi, uzbuđenja, odgoju i zdravlju.

U Bustanu Sa’di počinje neko etičko izlaganje i daje savjete, a zatim to ilustruje pričom
u stihu. Zato je struktura Bustana dosta slična Đulistanu u ovom pogledu, iako se po svom
sadržaju i porukama Bustan razlikuje od Đulistana. U Bustanu pjesnik stvara sliku svijeta kakav
bi on trebao da bude, a ne prikazuje svijet, kako to čini u Đulistanu, onakvim kakvim on jeste, sa
svim svojim proturječnostima. U imaginarnom svijetu Bustana zlo i ružnoća su potisnuti i skoro
da ih nema. Također, za razliku od Đulistana, u Bustanu se više osjeća prisustvo Boga.
Nestabilnost i prolaznost svijeta zabrinjavaju pjesnika isto kao i Hajjama. Nasuprot tom
prolaznom svijetu, Sa’di u Bustanu ukazuje na vječni, neprolazni svijet ideja, svijet za koji
smatra da je pravi, supstancijalni.70

Pri pisanju Sa’di upotrebljava ajete iz Kur’ana, hadise, arapsku poeziju, narodne mudrosti
i humor, zatim izreke mudraca, šejhova, velikaša i poznatih učenjaka. Njegov stil se karakteriše
kao jednostavan, ali u isto vrijeme nemoguć za oponašati. Njegovi gazeli posjeduju melodičnost
i harmoniju koja daje doprinos samom sadržaju, a za opise osjećanja Sa’di upotrebljava
jednostavan i prirodan jezik, bez nepotrebnih afektacija. Učinak svoga pripovijedanja pojačava
korištenjem brojnih metafora, a na trenutke njegov jezik poprima i dozu smjelosti kada kritizira
licemjernost vjerskih poglavara i drugih velikana. Ironija i humor koji se često pronalaze u
njegovim djelima proizlaze iz sposobnosti da se održi više perspektiva i svijest o vlastitim
nedostacima. Ovako bogat književni izraz služi da iskaže neke od univerzalnih mudrosti
prisutnih u Sa’dijevim djelima.71

70
Ibidem, str. 369.
71
O tome vidjeti: Jan Rypka, History of Iranian Literature, D. Reidel Publishing Company, Dordrecht, Holland,
1968, p. 252.
 Sa’dijev autoritet se pogotovo ističe u razvoju ljubavnog gazela, koji je kulminirao u
njegovim djelima. Budući da se usredsređivao na Anwarījev stil, jedan od njegovih
najnaglašenijih principa je bio razgovijetnost jezika i stila. Na taj način gazel se sve više približio
jeziku puka. 72

Sa’dijeva moć rekonstruisanja spoljašnje realnosti u njegovim gazelima uliva u čitaoca

ubjeđenje da je aktivan učesnik u životnim situacijama koje opisuje Sa’di, a njegova poezija
ponekad odaje utisak da se pjesnik obraća nekoj odveć definisanoj ljubavnici. On
najtranscendentnije lirske koncepte i gnostične poruke raskrinkava u svjetlu lucidnih, ali
utvrđenih poređenja i metafora. Njegov gazel je tako rasterećen dvosmislenosti gnostičkih
gazela, i Sa’di u svojim gazelima iznosi jedan uglađen i jasno definisan koncept.73

Mevlana Dželaluddin Rumi

Život i rad
13. i 14. stoljeće obilježeno je slabljenjem i propašću velike seldžučke države. Od velikog
seldžučkog carstva ostala je još potpuno nezavisna seldžučka država u Maloj Aziji sa
prijestolnicom u Konji, a na jugu Irana u Farsu svoju nezavisnost je donekle sačuvala
Salguridska kneževina Atabeja sa sjedištem u Širazu. Među najznačajnije predstavnike ovog
perioda spada Mevlana Dželaluddin Rumi. Rumi je predstavnik sufijske poezije koji do vrhunca
uzdiže sufijsku poeziju. U tom pogledu njegov značaj nije samo u perzijskoj književnosti, nego i
u svjetskim razmjerama.

Mevlana Dželaluddin Rumi je bio perzijski islamski filozof, teolog, pravnik, pjesnik i
sufijski učitelj. Smatra se jednim od najvećih mističkih pjesnika islama. Rođen je 30. septembra
1207. godine u gradu Belhu. Potječe iz ugledne porodice, a njegov otac Bahaudin Veled je bio
veliki učenjak. Pred najezdom Mongola, ili zbog dvorskih intriga kojima je njegov otac
Bahaudin postao izložen, njegova porodica napušta Belh između 1213. i 1217. godine. Prema
predanju, u gradu Nišapuru sreću čuvenog mistika Atara, koji je, vidjevši Bahaudina i
Dželaluddina, uzviknuo: „Gle čuda! Dolazi nam rijeka koja vodi moćni okean!“. Tada je čuveni
sufija malom Dželaludinu poklonio svoju Knjigu tajni (Asrārnāme).74

Nakon nekoliko godina putovanja kroz razne oblasti Istoka, porodica se najzad nastanjuje
u gradu Konja, gde je Bahaudin 1227. godine uspio da dobije položaj profesora teologije. Konja
se nalazila u istočnoj Anadoliji, u oblasti koja se nazivala Rum, po čemu je budući pjesnik dobio
svoj nadimak Rumi. Dvije godine nakon dolaska u Konju, Dželaluddinov otac umire, a
Dželaluddin prihvata naredbu o postavljanju za vaiza u džamiji i za profesora medrese u Konji,

72
O tome vidjeti: Ahmed Tamimdari, Istorija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Beograd, 2004, str.
256.
73
Ibidem, str. 257.
74
O tome vidjeti: Dželaludin Rumi, https://sh.wikipedia.org/wiki/D%C5%BEelaludin_Rumi, stranica posjećena 05.
05. 2016. u 22:06h.
kada počinje njegova samostalna propovjednička djelatnost. Godinu dana poslije smrti
Bahaudina Veleda, 1232. godine, u Konju, u posjetu svom učitelju dolazi nekadašnji Bahaudinov
učenik, koji je tada već bio poznati sufija, Burhanudin Muhakik iz Tirmiza. Pošto je Bahaudin
Veled bio umro, Dželaluddin prihvata nekadašnjeg učenika svog oca koji preuzima dalju brigu
oko obrazovanja još uvijek mladog Dželaluddina. U namjeri da proširi njegovo znanje šalje ga
na studije u Halep i Damask, gdje se šire upoznaje sa egzaktnim naučnim disciplinama. Po
povratku u Konju, pod rukovodstvom Burhanudina upoznaje osnove sufizma i sufijske teozofije.
Nakon smrti Burhanudina Tirmizija Dželaluddin je ostao bez svog duhovnog vođe - pira.

Veza Dželaluddina Rumija sa Burhanudinom pripremila je teren za jedno novo

prijateljstvo i duhovnu vezu Rumija sa lutajućim dervišem Šemsudinom Muhamedom
Tebrizijem. Pretpostavlja se da je Dželaluddin i ranije, dok je boravio u Damasku, vidio ovog
šejha i da je on na njega ostavio neobično snažan utisak. Ponovni susret u Konji sa ovim
dervišem značio je veliku prekretnicu u životu Rumija. O susretu Rumija sa Šemsi Tebrizijem
postoje mnoge nevjerovatne priče i legende, ali je sigurno da je Šems privukao Dželaluddinovu
pažnju svojim izvanrednim tesavvufskim raspravama i uspjelim odbranama i diskusijama.
Razgovori sa Šemsom su mnogo zaokupljali i izmijenili Rumija, te je Šems postao duhovni vođa
Rumija. On je u Rumiju probudio pjesnika i sufijsku ljubav prema jednom Voljenom. Rumi
zapostavlja predavanja u medresi, te sve vrijeme provodi u raspravama sa Šemsom. Zapušta
molitve, propovijedi i post, a praktikuje sufijske plesove, pjevanja i veselja. Od čuvenog šejha iz
Konje postao je nemirni i zaljubljeni derviš, što je naljutilo mnoge njegove učenike. Nakon toga
Šems nestaje, a Rumi kreće u potragu za njim. Traganje za Šemsom kod Rumija se odrazilo u
gazelima gdje ga pjesnik traži u vinu.

Poslije nestanka Šemsa, Rumi se potpuno povetio tesavvufskom načinu života i

propagiranju tesavvufa. Osniva sufijski red mevlevija koji je još za života Rumija stekao
popularnost među zanatlijama i gradskim organizacijama. Ovim redom poslije pjesnikove smrti
rukovodio je Sultan Veled. Traganje i čežnja za Šemsom napravili su od njega pjesnika koji se
identifikovao sa nestalim i iščezlim voljenim. Rumi kaže da to nije on lično što pjeva pjesme
nego njegov učitelj personificiran u njemu. Zbog toga on potpisuje svoje pjesme iz tog perioda sa
nadimkom Šemsi Tebrizi. Nakon nekog vremena uspostavio je vezu sa Salahudinom Feridunom
Zerkubom kojeg je odredio i za svog nasljednika. Poslije smrti Zerkuba uspostavio je vezu sa
Hasanom Husamedinom Čelebijem. Husamedin je do kraja života ostao njegov murid (pristaša)
i murad (želja). Posljednje prijateljstvo inspirisalo je Rumija da napiše svoje glavno djelo
Mesneviju.75

Tokom svog života u Konji je uživao veliko poštovanje naroda i seldžučkih padišahova.
Posebno su mu veliko poštovanje iskazivali sultani Izudin Kejkavus i Ruknudin Kilič Arslan.
Također, poznati naučnici tog vremena Seradžudin Urumevi i Safijudin Hindi smatrali su Rumija
velikom ličnošću. Uprkos sveg uvažavanja ostao je skroman i jednostavan. Družio se sa

75
O tome vidjeti: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Sarajevo, 1997, str. 320.
dervišima i zanatlijama, a prema predstavnicima aristokratije nije pokazivao posebnu pažnju. O
životu Rumija nastalo je dosta legendi, a većina njih je zapisana u knjizi Feriduna Sipehsalara
pod nazivom Čudesa mistika.76

Rumi je umro 7. Decembra 1273. godine od posljedica jake prehlade. Ukopan je u blizini
očeva turbeta u Konji.

Djela Dželaluddina Rumija

Djela u prozi i stihu na perzijskom jeziku, te po nekoliko stihova na arapskom, turskom,
pa čak i grčkom, čine Rumijev književni opus. Filozofski traktat Tajne uzvišenosti77, njegovo je
najpoznatije prozno djelo. To su razgovori učitelja i učenika koji su vođeni u formi pitanja
učenika i odgovora učitelja, tj. Rumija. Poslije Rumijeve smrti ovi razgovori su skupljeni i
zapisani u obliku jedne knjige. Tekstovi su puni didaktičkih i mističkih poruka kroz lijepe i
zanimljive priče.

Drugo poznato, prozno djelo Rumija je Sedam skupova (Mağāles-e sab'e), koje je
nastalo dok je Rumi bio imam u gradskoj džamiji u Konji. To je zbirka njegovih objašnjenja i
vazova koje je davao sa minbere u džamiji.

Glavna literarna djelatnost Rumija je u stihovima. To su dva velika djela: Veliki Divan
ili Divan Šemsa Tebrizija (Dīwān-e kabīr wa yā Dīwān-e Šams-e Tabrīzī) i Mesnevija
(Masnavī). Prvo je nastao Divan Šemsa Tebrizija. Osnovu divana čini Rumijeva lirika i to oko
36 hiljada distihona gazela i oko 1980 rubaija ili katrena. Ovaj divan je nastao zahvaljujući
prijateljstvu Rumija sa Šemsijem Tebrizijem. Skoro svi stihovi u Divanu potpisani su imenom
Šemsija Tebrizija.

Kroz mnoge gazele Rumija nazire se lik lirskog ja kao simbola vječnog jedinstva svega
postojećeg sa apsolutnim Božanstvom. Često se iskazuje vatrena čežnja zaljubljenog u njegov
nemir u trenutku kada se približava Voljenom i najzad sretni trenutak stapanja sa Njim, tj. sa
Božanskom stvarnošću. Sufijska ljubav Rumija nije uvijek u duhu zvanične sufijske literature.
Rumi potcrtava značaj ljubavi kao aktivnog faktora izvora života. U lirici Rumija susrećemo i
motiv da je srce stanište Boga. U mnogim lirskim stihovima duša i srce se ističu i uzdižu mnogo
više od razuma. On je u svom učenju stvorio religiju ljubavi kroz koju uzdiže čovjeka do
Božanstva. Ta religija, koja je iznad vjere i nevjerstva, vodi pjesnika do spoznaje o veličini
Božanstva kroz veličinu čovjeka. U lirici Rumija ne može se postaviti tačna granica između
stihova u kojima se izlažu temelji filozofije, sufizma i stihova u kojima se opisuju subjektivna
raspoloženja i doživljaji pjesnika koji traga za istinom. U opisima svojih doživljaja još više je

76
Ibidem, str. 320.
77
O tome vidjeti: Dželaluddin Rumi, Tajne uzvišenosti, preveo: Munir Drkić, Bookline, Sarajevo, 2011.
razvio i obogatio sufijsku simboliku u kojoj se susreću sufijske alegorije i filozofska
terminologija i u kojoj apstraktne formule dobijaju konkretne forme.78

Institucija gnostičkih gazela s Rumijem je dostigla svoj vrhunac i poslije njega takve više
niko nije mogao da razvije u perzijskoj književnosti. On nije poseban samo zbog gazela, izuzetno
visok položaj zauzimaju njegove mesnevije. U pogledu lingvističkih mjerila, on pokazuje da su
mu drage horasanske lingvističke karakteristike. U gazelima naglašava značaj muzikalne
strukture pjesme i zbog toga su u njegovim pesmama dosta učestala leksikološka i sintaktička
ponavljanja kao i unutrašnje rime. Među mnogim karakteristikama njegove pjesme izdvojićemo
upečatljivu muzikalnost, uvjerljivost, prodornost uslijed pridržanosti retorici, živahnost, te snagu
predviđanja tuge, nova gnostička sredstva poređenja, mnoštvo aluzija, simboličke interpretacije i
dr. Rumijeve inovacije pri kristalisanju gnostičkih doktrina moraće da se sagledavaju kao
karakteristični pokazatelji njegovoga osobnoga stila. Ranije sufije su, u okvirima književnih
tradicija, dodirivali isključivo teoretska razglabanja u gnozi, dok je Rumi, snagom svoje
kreativnosti i produktivnosti, osmišljavao i takva iskustva kao što je duhovni obred samā'.
Nekada njegovi gazeli umiju i da povrede one definisane granice u poeziji, pa da se rastegnu i u
trideset distihona, podlazeći, u nekim slučajevima, čak i pod kategoriju kasida.79

Glavno djela Rumija jeste njegova Mesnevija koja mu je osigurala posebno mjesto u
perzijskoj književnosti. Zahvaljujući prijateljstvu sa Hisamudinom Čelebijem, dobio je
inspiraciju i preuzeo obavezu da napiše uputu za sufijski red mevlevija kojeg je sam osnovao i to
ne uputu u formalne obrede nego uputu u duhovni život sufija. Pisanjem Mesnevije želio je da
svoje riječi i učenja izloži kroz poučne i prigodne priče koje bi bile lagane i privlačne kod
slušalaca, a posebno članova mevlevijskog reda. Spjev ima 6 knjiga sa oko 27 hiljada stihova.
Neka izdanja imaju i sedmu knjigu, što se ne može uzeti kao dio autentične Rumijeve
Mesnevije. Opisujući Mesneviju, mnogi je nazivaju atributima kao što su: Biblija sufizma,
enciklopedija sufizma, pa čak i Kur'an na perzijskom jeziku.80

U formalno metodološkom pogledu Rumijeva Mesnevija se razlikuje od drugih poema

na perzijskom jeziku. Ne počinje uobičajenim uvodima, invokacijama i himnama nego lamentom
neja o rastavljenosti od svog Praizvora. Poema nema određenog okvira i plana. Rumijeve
meditacije se smjenjuju sa poučnim ilustrativnim pričama, legendama, anegdotama, poukama i
izrekama šejhova. Posebno su predmet Rumijevog interesovanja pojedini odlomci iz Kur'ana.
Nekada pojedine priče i nemaju posebnu moralizatorsku poruku, nego pjesnik želi da njihovim
sadržajem samo pobudi interes slušalaca, da im skrene pažnju na ono što će reći.

Mesnevija sadrži mnogo priča, ali to nije knjiga, zbornik priča, to je knjiga pouke.
„Prvobitna karakteristika Rumijeve Mesnevije jeste širok spektar prizivanih sadržaja, koji

78
O tome vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske..., str. 322.
79
O tome vidjeti: Ahmed Tamimdari, Istorija persijske književnosti, Kulturni centar I.R. Irana: Društvo
srpskocrnogorsko-iranskog prijateljstva, Beograd, 2004, str. 123–124.
80
O tome vidjeti: B. Džaka, Historija perzijske..., str. 324.
zahvataju sva ona gnostička, bogoslovska, etička, pa čak i neka psihološka razmatranja. Kroz
skoro čitavu Mesneviju protežu priče koje su, uglavnom, preuzete iz Kur'anskih pripovjedanja o
poslanicima, a pored kojih su prisutni i mnogi Kur'anski stavci i sakralne predaje. Skoro sve
priče su duboko alegorične, a neke su, takođe, preuzimane iz Kelile i Dimne, ili pak iz
Aviceninih, Sana'ijevih, Nezamijevih i Atarovih spisa. Prof. Foruzanfar je uložio veliki trud u
prebrojavanju izvora Mesnevijinih priča i alegorija i rezultate svojih istraživanja je izložio u
jednoj knjizi. Na intelektualnoj ravni, pored onih gnostičkih doktrina, izgleda da se Mesnevija, u
nekim dijelovima, usredsređuje i na Rumijevu životnu priču i u tom smislu sam on u Mesneviji
izriče: 'Poslušajte, o prijatelji, priču ovu, sama je istina kritike stanja našega ona.' Na taj način,
pokazatelji u Mesneviji postaju historijske činjenice.“81

U teoretskom pogledu Mesnevija razmatra probleme svjetskog razuma i svjetske duše,

ukazuje na puteve spoznaje Božanske suštine, razmatra odnos između Boga i prirode, odnos
između duše i tijela, pitanje predestinacije i čovjekove volje i razna etička pitanja. Na sva ova
pitanja Rumi nudi svoje odgovore, pri čemu se kritički odnosi prema zastupnicima ortodoksnog
islama i prema crkvenoj dogmatici.

U pokušajima da razriješi neke od postavljenih problema Rumi odmah ističe da je tolike

probleme nemoguće objasniti i da je sve ono što je iznio u Mesneviji neznatno, slično količini
vode koja se za dan vrčom može zgrabiti iz mora znanja:

‫چند گنجد قسمت یکروزه ای؟‬ ‫„گر بریزی بحر را در کوزه ای‬

Ako vrčem budeš zahvatao more,

Koliko se za jedan dan može zagrabiti?“82

Rumijevo učenje o slobodnoj volji čovjeka veliki je napredak u odnosu na učenje

pasivnih sufija koji su odbacivali bilo kakvo čovjekovo učešće u usmjeravanju svoje sudbine.
Ovakvo Rumijevo učenje predstavljalo je opasnost za sve one koji su zagovarali vječnost
postojećeg feudalnog poretka.

Sovjetska iranistkinja Levkovskaja, završavajući izlaganje u jednom radu o stvaralaštvu

Rumija piše: „...Rumi potvrđuje borbu za čovjeka, on je opjevao njegovu ljepotu i veličinu,
protestovao je protiv tiranije i crkvenih dogmi, propovijedao je prijateljstvo i jedinstvo ljudi. Na
taj način njegovo djelo predstavlja značajan doprinos humanističkim tradicijama u iranskoj
književnosti.“83

81
A. Tamimdari, Istorija persijske…, str. 124.
82
B. Džaka, Historija perzijske..., str. 325.
83
Ibidem, str. 329.
Feriduddin Muhammed Attar

Feriduddin Muhammed Attar

Feriduddin Muhammed Attar je perzijski pjesnik, sufija, rođen oko 1145-46. godine u
Nišaburu gdje je i umro 1221. godine. Rođen je u porodici spravljača lijekova i mirisa, otuda i
njegov nadimak Attar, što znači onaj koji spravlja i prodaje mirise i lijekove.

Pouzdane informacije o Attarovom životu su oskudne. On se spominje samo kod dva

savremenika, Ufija i Nasrudina Tusija. Sljedeće spominjanje Attara je u Tārixe Gozīde od
Hamdallāha Mostavfīja oko 1330. godine. U svim ovim izvorima Attar je opisan kao čovjek iz
Nišabura. Tūsī ga je posjetio u Nišaburu oko 1215. godine. Tad je Attar bio star čovjek. Ovo
odgovara Ufijevom smještanju Attara u pjesnike seldžučkog perioda. Prema tome Attar je
sigurno bio u najboljim godinama tokom druge polovice 12-tog stoljeća. Forūzānfar procjenjuje
da je Attar rođen 540. godine po Hidžri, odnosno 1145-46. godine. Jedini biografski podatak
koji Attar sam spominje u svojim djelima je 1177. godina kao godina dovršavanja njegovog
djela Manteq al-tajr, koje je dosljedno sa prethodno navedenim, ali ne može se uzeti kao
ubjedljiv dokaz, jer ovaj stih se ne pojavljuje u svim rukopisima.84

„Attar spada u najveće iranske pjesnike sufijske orijentacije iako nije zvanično pripadao
nijednom redu sufija. Pošto mu je porodica bila bogata, mogao se posvetiti solidnom školovanju,
pokazujući poseban interes za medicinu i teologiju. U mladosti je mnogo putovao. Boravio je sa
naučnicima u Egiptu, Damasku, Meki, Indiji i Turkestanu. Na putovanjima se susretao sa
mnogim poznatim šejhovima i od njih štošta naučio.“85

Većinu svog života je proveo u očevoj prodavnici lijekova, gdje je vršio preglede i liječio
bolesnike. Očigledno je počeo pisati određena djela – Musibetnamu i Ilahinamu – dok je radio
u prodavnici. Zahvaljujući svom porijeklu izbjegao je sudbinu dvorskog pjesnika i panegiričara.
U kasnom periodu svog života živio je povučeno. Kroz školovanje upoznao se dobro sa
učenjima Ebu Ali Sine. Poznavao je Ibn Sinina djela iz medicine i filozofije. Filozofiju je
poznavao, ali je nije volio. Zahvaljujući svojim putovanjima i susretima sa mnogim šejhovima
sufizma, još u mladosti je zavolio sufizam, da bi se u starosti potpuno posvetio sufizmu.

Vremenom je i sam postao sufijski šejh. O Attarovom okretanju sufizmu i napuštanju

prodavnice lijekova, srednjovjekovni životopisi svetaca donose stereotipnu legendu koja
pokušava da objasni promjenu kod Attara. Tako Džami u svojoj hronici Dahovi prijateljstva
piše:

„Pričaju da je uzrok njegovog pokajanja bio taj što je jednog dana, dok je u dućanu bio
zabavljen svojim poslom, u dućan došao jedan derviš i izrekao nekoliko puta nešto u ime Allaha.

84
Više o tome: AṬṬĀR, FARĪD-AL-DĪN, http://www.iranicaonline.org/articles/attar-farid-al-din-poet, stranica
posjećena 20. 04. 2016, u 18:24.
85
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 301.
On se nije osvrtao na derviša. Derviš reče: o gospodine, kako ti misliš umrijeti? Attar odgovori:
isto kao što ćeš i ti umrijeti. Derviš upita: da li ti možeš umrijeti kao ja? Attar odgovori: da.
Derviš je nosio drveni čanak. Tada ga uze i stavi pod glavu i izgovori riječ Allah i ispusti dušu.
Attara je to potreslo. Zaboravio je dućan i krenuo tim putem.“86

Živio je dosta dugo. Iz nekih posrednih podataka može se zaključiti da je živio preko 70
godina. Historijska je činjenica da su ga ubili Mongoli, ali o njegovoj smrti životopisci također
prenose legendu u kojoj se govori da je živio 114 godina, onoliko godina koliko u Kur'anu ima
sura. Time se željela naglasiti njegova svetost. U legendi ga također ubija Mongol. Kada su
Mongoli razorili Nišabur Attar je bio oronuo starac i pao je u ruke jednom Mongolu kao rob koji
ga je potjerao pred sobom na put. Usput ga je prepoznao jedan učenik i ponudio jednu srebra kao
otkup za Attara, ali Attar je rekao Mongolu da to nije njegova cijena. Potom su ga prepoznala
dvojica prijatelja i ponudili otkup u zlatu. Na to je Attar opet rekao da to nije njegova cijena.
Napokon sreli su jednog seljaka koji je išao sa svojim magarcem. I on je poznavao Attara, te je
ponudio torbu slame za otkup. Tada je Attar rekao da toliko vrijedi i da ga proda seljaku. Mongol
se naljutio, zgrabio sablju i odmah osjekao Attaru glavu. Attar se sagnuo, uzeo sa zemlje svoju
glavu i stavio na vrat. Zatim je, idući pred zapanjenim Mongolom, počeo pjevati poemu
Bisernama, Poema o bezglavom i sve dok nije završio nije stao. A kada je dovršio poemu sta je
i pao na zemlju.87

Ovom legendom odražava se nastojanje sveštenstva da Attara predstavi sa oreolom

mučeništva i svetosti.

Književni opus Attara

Tačan broj djela Attara iz Nišabura naučnici još nisu ustanovili. Zna se da je napisao
dosta djela, što u stihu, što u prozi. Tradicija mu pripisuje 114 djela, što znači koliko i sura u
Kur'anu. To je predanje kasnije, krajem 16. stoljeća, zabilježio Nurullah Šušteri u svojoj knjizi
Sjedeljke vjernika. Ovaj podatak navodi i Hidajet u svojoj hronici Bašća mistika. Bez sumnje
ovaj broj se ne može uzeti kao tačan broj, ali on ipak govori o velikom broju Attarovih djela.

Napisao je više sufijsko-didaktičkih poema, divan kasida i gazela i knjigu rubaija koja se
zove Knjiga izabranih, u kojoj ima oko 2010 njegovih odabranih rubaija razvrstanih po tematici
u 50 poglavlja, a napisao je antologiju Hronika odabranih u kojoj je izložio u prozi biografije
97 sufija. Ova proza se uzima kao primjer tečne i jednostavne klasične perzijske proze. Pripisuju
mu se mnoga djela. Devletšah Semerkandi u Antologiji pjesnika spominje da je Attar napisao

86
Ibidem str. 302.
87
Više o tome: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo,
1997, str. 303.
divan pjesama koji sadrži 40 000 bejtova, od čega je 12 000 rubaija. Pripisuju mu se i druge
rasprave, kao npr. Ihvanus-Safa (Braća čistoće).

Napisao je i sljedeća djela u stihu:

1. Esrarnama (Knjiga o tajnama)

2. Ilahinama (Knjiga o Bogu)
3. Musibetnama (Knjiga o nesreći)
4. Dževahiruzzat (Suština Bića)
5. Vesijetnama (Knjiga oporuka)
6. Mantikut-tajr (Zbor ptica)
7. Bulbulnama (Knjiga o slavuju)
8. Hajdarnama (Knjiga o Hajdaru)
9. Šuturnama (Knjiga o kamili)
10. Muhtarnama (Knjiga izabranih)
11. Šahnama (Knjiga o kraljevima)
12. Divan pjesama88

Osim spomenutih poema i divana, kasida, gazela i rubaija, Attaru se pripisuju i druge
poeme za koje se ne može prihvatiti da su Attarova djela, i to:

1. Mahzarul-adžajib
2. Hiladžnama
3. Lisanul-gajb
4. Miftahul-futuh
5. Bisernama
6. Si fasl

Veliki problem za istraživače je pitanje da li su sva djela koja se pripisuju njemu stvarno
njegova. Dovedeno je u prvi plan opažanjem dvije činjenice: prva, postoji znatna razlika u stilu u
ovim djelima, drugo, neka od djela ukazuju na suniju, dok druga na šiju. Klasifikacija različitih
djela po ova dva kriterija donosi iste rezultate. Njemački iranista Hellmut Ritter kaže da na prvi
pogled problem se može objasniti duhovnom evoluciom pjesnika; on je izdvojio tri faze
Attarovog stvaralaštva i pretpostavio da se zadnja faza poklapa sa njegovim prelaskom na
šiizam, međutim Said Nafisi je uspio dokazati da su djela iz treće faze u Ritterovoj klasifikaciji
napisana od strane jednog drugog Attara koji je živio oko 250 godina nakon smrti Feriduddina
Attara. 89

U vezi sa autorstvom brojnih poema koje se pripisuju Attaru naučnici su ih podijelili u tri
grupe:

88
Ibidem str. 304.
89
Više o tome: AṬṬĀR, FARĪD-AL-DĪN, http://www.iranicaonline.org/articles/attar-farid-al-din-poet
 1. Poeme za koje se sigurno zna da ih je napisao Attar u čije autorstvo nema sumnje, a to su:
Mantikut-tajr, Ilahinama, Husrevnama, Esrarnama i Musibetnama.
2. Poeme koje mu pripisuje hroničar Džami i Džamijevi savremenici iz 15. stoljeća, a koje
se po stilu i sadržaju razlikuju od prethodnih poema, pa se o njihovoj autentičnosti može
diskutovati. U ovu grupu spadaju: Pendnama (Knjiga savjeta), u Evropi najpoznatije
Attarovo djelo, Šuturnama i Dževahiruzzat.
3. Sve druge poeme po svojoj prilici ne pripadaju Attaru iz Nišabura, već Attaru iz Tuna
koji je bio šiitske orijetnacije, a možda pripadaju i još nekim pjesnicima sa nadimkom
Attar, što je kasnije zbog izuzetnog autoriteta Attara iz Nišabura pripisivano njemu da bi
bilo bolje prihvaćeno među čitaocima, posebno među sufijama.90

Attarov divan sadrži kaside i gazele, a rubaije su u posebnoj knjizi. Kaside Attara se
razliku od kasida drugih horasanskih pjesnika. Prvo, Attar ne upotrebljava uvodni dio kaside u
kome se hvali određena ličnost i uopšte stih kaside mu se razlikuje od kasida Ferruhija, Unsurija
ili Minučehrija. Drugo, veliki dio kasida spomenutih pisaca su kaside pohvalnice, dok Attar
nema nijednu panegiričnu ili satiričnu kasidu. Njegove kaside se bave problemima realnosti oba
svijeta, pitanjem odnosa duše i tijela, pitanjem mističkog saznanja, etike, morala i dr. U
gazelima se samo na osnovu vokabulara, odabira riječi može se pretpostaviti da su to samo
ljubavne pjesme i pjesme o vinu, međutim u tim gazelima se pjesnik izdiže inad narodne
ljuabvne pjesme i njegove je gazele teško shvatiti kao izraze i opise zemaljske ljubavi prema
konkretnom predmetu ljubavi, prema konkretnoj dragoj. Naprotiv, i sam pjesnik negdje direktno
govori o duhovnom smislu ljubavi o kojoj piše.

„Zahvaljujući majstorstvu u pisanju gazela i originalnosti u iskazivanju sufijske tematike

u gazelima, Attar je služio kao uzor kasnijim velikim sufijskim pjesnicima Rumiju i Hafizu.“91

„Attarove pjesme izražavaju iste ideje koje su opisane u njegovim poemama. Stihovi
svake pjesme su koherentni. U mnogim slučajevima pjesme idu u drugačije gledište glavne,
središne teme. Jezik Attarove poezije ne razlikuje se mnogo od njegovih narativnih poema, i isto
može biti rečeno za retoriku i njegovo izražavanje.“92

Poeme Attara
1. Prva njegova mesnevija bila je Husrevnama u kojoj je opisana prva profana ljubav i
date avanturističke priče koje je pisao u ranoj mladosti.
2. Među poeme koje su bez sumnje Attarove spada Ilahinama. To je zbirka kratkih
pričanja koja teku između oca i njegovih sinova koji tragaju za objašnjenjem nečega,

90
Ibidem str. 304.
91
Ibidem str. 304
92
AṬṬĀR, FARĪD-AL-DĪN, http://www.iranicaonline.org/articles/attar-farid-al-din-poet
 objašnjenjem koje ne mogu pojmiti obični ljudi. U toku ovih pričanja obje strane za
potvrdu svojih tvrdnji citiraju pojedine priče i poslovice.
3. Poema Musibetnama zasigurno pripada Attaru. Sadržaj joj je sufijskog karaktera. U
poemi se govori o duhovnim preprekama, teškoćama i nesrećama putnika koji putuju
tesavvufskim putem usavršavanja, a sadrži i mnoge sporedne, umetnute poučne priče.
4. Poema Knjiga o tajnama je ustvari Knjiga o duši i o njenom ropstvu. Po pravilu sve
Attarove poeme sastoje se od priča koje se odvijaju kroz drugu priču, što je čest manir
u perzijskoj književnosti.
5. Knjiga savjeta je napoznatije Attarovo djelo. Više je poznata nego i sam njen autor.
Poema nije velika. Uglavnom raspravlja o etici i moralu. Nema jedan jedinstven siže.
Govori o tome šta je moralno i kako treba da bude, i obratno. To su upute
svakodnevnog karaktera vezane za praktični život.
6. Zbor ptica je najznačajnija Attarova poema. To je jedna vrsta tesavvufske epske
poeme koja govori o opasnostima koje stoje na putu putujuće duše, a koju su po
tadašnjem običaju predstavljali u liku ptice, i o ustrajnosti i podvizima samo nekih
ptica – duša – koje prolaze kroz te opasnosti i iskušenja.

Sanai Ebul-Medždud

Biografski podaci
Sanai je rođen 1048. godine u Gazni, nekadašnjoj velikoj prijestonici Gaznevida.
Nadimak Sanai, što znači blistajući, sjajni izabrao je sam sebi pjesnik. Svoju pjesničku karijeru
počeo je kao panegiričar, za vrijeme vladavine gaznevidskog vladara Mesuda III. Tom prvom
period njegove karijere uglavnom pripadaju kaside kojih nema puno u njegovom divanu.
Međutim položaj i život dvorskog panegiričkog pjesnika nisu odgovarali Sanaiju, pa je ubrzo
napustio dvor. Legenda kaže da je pjesnik jednom prilikom naišao na lutajućeg derviša koji je
osuđivao osvajačke i ratne pohode gaznevidskih sultana a tako i Sanaijeve panegirike koji
veličaju te sultane. Po legendi, to je na Sanaija ostavilo velikog uticaja tako da je odmah napustio
dužnost dvorskog pjesnika, okrenuo se sufijskom životu te pisao pjesme o religiji i dobrim
djelima. Historijski zapisi svjedoče da je Sanai puno putovao po iranskim zemljama, te da je u
Belhu konačno napustio svoj prethodni način života, jer se baš u Belhu se osvjedočio u moralni
pad privilegovanog sloja društvai predstavnika islamskog prava , koji su to pravo izučavali da bi
za sebe imali opravdanje svih oblika prevare i lopovluka.
Kada se vratio iz Belha, bio je na dobrom glasu, pa je zato tadašnji gaznevidski sultan
Behramšah nastojao da ga dovede na svoj dvor. Ali Sanai je to odbio što je naljutilo Sultana, pa
Sanai piše svoju najpoznatiju poemu Vrt istina i posvećuje je sultanu Behramšahu. U toj poemi
pjesnik kritikuje i napada vladajuću i pravnu strukturu, pa su predstavnici vjerskog prava optužili
Sanaija za jeres i novotarije. Takva optužba je bila vrlo opasna pa je pjesnik potražio pomoć kod
vrhovnog pravnog autoriteta i hilafetu, imamu Burhanudinu Muhamedu koji je izdao fetvu da
njegova poema Vrt istina ničemu ne protivrječi Šerijatu.93
Jedan pjesnikov savremenik, tj.njegov učenik tvrdi da je Sanai iskusio teškoće zatvora
zbog svoga slobodoumlja, čime je načeto njegovo zdravlje i ubrzan kraj u čemu je učestvovala i
bolest koja je tada harala Bagdadom. Kod tačne godine njegovog preseljenja postoji više
mišljenja, ali je najvjerovatnije da je to bilo 1150.godine. Sanai je poslije odlaska s dvora proveo
40 godina u samoći sumirajući svoja učenja i razmišljanja. Ne zna se je li pripadao nekom
sufijskom redu jer nije imao svog vodiča niti pira. Uglavnom piše o sufijskom asketizmu, a u
nekim poemama se vrlo lose izražava o sufijama koji su iznevjerili asketizam. Nakon njega,
sufije u svim periodima su iskazivali poštovanje prema njemu, pa njegov grob i danas dan važi
kao hodočašće sufijskih pripadnika i poštovalaca.94

Sanaijeva djela
Sanai je prvi veliki sufijski pjesnik. Iza sebe je ostavio zbirku poezije, nekoliko poema i
više sufijskih rasprava. Neke hronike bilježe da je u njegovom divanu bilo oko 30.000 stihova,
međutim njegov divan sadrži 12 i 13 hiljada sačuvanih rukopisa. U divanu su sakupljene njegove
kaside, rubaije, gazeli i epigrami.
Njegov divan, štampan u redakciji Mahmuda Razavija u Teheranu, prema sadržaju
naslova stihova grupisan je po tematici u sedam kategorija:
a) Stihovi sa asketskom tematikom
b) Panegirička poezija
c) Poezija o stilu života lutajućih derviša
d) Gazeli
e) Epigram
f) Elegije
g) Satire
U naslovima je zapisano gdje je koja pjesma napisana. Prvom period njegova
stvaralaštva pripada većina panegiričke poezije. U njima Sanai daje divne uvode u
kojima opisuje voljenu i prirodne ljepote. Poslije ovog perioda, koji se može nazvati
periodom oponašanja drugih pjesnika, Sanai se okrenuo sufizmu osuđujući svoju
dotadašnju poeziju i poeziju drugih pjesnika koji su hvalili one koji ne zaslužuju pohvalu.
Ta se osuda vidi npr. u ovim stihovima:

“Do kada ova pohvala u riječima,

Do kada ovo uzaludno uzdizanje.

93
O tome vidjeti: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo,
1997, str. 286.
94
O tome vidjeti: Ahmed Tamimdari, Istorija perzijske književnosti, Kulturni centar I.R. Iran, Beograd, Društvo
srpskocrnogorsko-iranskog prijateljstva, 2004, str. 240.
 Nekada ti onom bez vrlina vrline pripisuješ,
A nekada onog podlaca biserima zasipaš.”95

Sanai, okrečući se sufizmu poziva na pročišćenje duše, odbacivanju oholosti:

“Znanje koje te od tebe ne udalji slabije je od neznanja. Ne budi vezan za položaj i
zlato, jer položaj i zlato su radi darežljivosti i plemenitosti. Naučnik koji sebe obožava o
sebi ništa ne zna, onda kako će druge upućivati. Zaspali kako da probudi zaspalog?
Ljudskost je do pročišćenja duše. Pretvaranjem, imetkom i položajem ne možeš stići do
istine, potreban je trud, nastojanje i molitva.”96
Do Sanaija rijetko je ko izlagao osnove sufijskog učenja. On piše filozofske i
filozofsko-etičke stihove koji ponekad imaju i socijalno-političko značenje. Oštro ustaje
protiv tiranije i prijeti tiranima Sudnjim danom.
U ljubavnoj lirici Sanai upotrebljava forme I obrasce narodne poezije u kojima se
često skriva sufijski smisao.

Ono što je proslavilo Sanaija i pružilo mu visoko mjesto u perzijskoj književnosti

jesu njegove poeme ili mesnevije. Postoje rukopisi sedam poema:
Knjiga podvika stanovnika Belha: poema ima 497 distihona, napisana je s ciljem ismijavanja
nekih javnih radnika u Belhu, prije svega činovnika upravnog savjeta divana.
Put traganja za istinom: poema ima 896 distihona. Sadržaj poeme je tesavvufski, jer sadrži
upute kako stići do svog praizvora, do Istine, odnosno do Vječnog bića.
Knjiga o ljubavi: ima oko 1000 stihova. U poemi je najviše poučno-didaktičkih stihova koji
upućuju na pomisao o pjesnikovoj sklonosti ka šiizmu.
Knjiga o pameti: ima svega 195 stihova.
Knjiga o tuđincu: po naslovu bi se moglo pretpostaviti da se govori o čovjeku-strancu na ovom
svijetu, o njegovoj privremenosti u prolaznom svijetu, što je sastavni element sufijskog učenja.
Putovanje robova do mjesta povratka: napisana je u Sorahsu i posvećena tamošnjem kadiji
Sejfulhaku Mahmudu. Sadrži od 770 do 1500 stihova. Ova poema je interesantna zbog izuzetne
sličnosti njenog sadržaja s Danteovom Božanstvenom komedijom, posebno sa Paklom. To je
Sanaijeva mistička mesnevija puna alegorija i sižejnih elemenata iz arapskog djela Poslanica
oproštenja, o putovanju po zagrebnom svijetu i iranskog djela na pahlevi jeziku
Erdavirafnama- Knjiga o pravednom Virafu. Poema ima 23 djela. U njoj je pjesnik obradio
omiljenu temu kasnijih sufijskih pjesnika, a to je mističko putovanje sufija.
Vrt Istine: najpoznatija Sanaijeva poema je veliki didaktički spjev Vrt istine. Poznata su joj i
druga imena: Ilahinam i Fahrinama. Po obimu to je najveća Sanaijeva poema. Sadrži 10.000
distihona. Poema se sastoji od deset glava i predgovora pjesnika. Glave obično imaju nazive na

95
Vidjeti: B.Džaka, Historija perzijske književnosti..., str.290.
96
Ibidem, str. 289.
arapskom jezilu. Sadržajno nisu povezane. Jedino što ih povezuje jesu poruke i filozofija
pjesnika.

Vrt Istine
I glava se odnosi na opis Božijeg jedinstva. Da bi potvrdio da svi ljudi imaju svoju prizmu
viđenja stvari , Sanai ovdje navodi primjer razrokih ljudi.
II glava je po tradicionalnom običaju posvećena pohvali Muhammeda, a.s. i njegovih bližih
srodnika i sljedbenika.
III glava govori o razumu gdje Sanai koristi priliku da istakne kako nije u skladu s zdravim
razumom pjesnika djelatnost dvorskog pjesnika.
IV glava sadrži pohvalu teološke nauke.
V glava govori o ljubavi, predmetu ljubavi i zaljubljenom.
VI glava posvećena je opisu univerzalne duše koju predstavlja u liku starca-učitelja.
VII glava govori o prolaznosti zemaljske egzistencije, nabrajajući davno umrle, legendarne
iranske kraljeve i junake iz Šahname. Zatim slijede priče o Nuhu a.s. i premudrom Lukmanu.
VIII glava posvećena je astrologiji. Nebo i sve znakove zodijaka on smatra zlim neprijateljem
čovjeka
IX glava ima naslov Priče o prijateljima i neprijateljima. Tu slijede razne priče kojima se
ilustruje pravo i lažno prijateljstvo i čvrstoća u čuvanju tajni. Po mišljenju Sanaija bolje je živjeti
usamljen nego se družiti sa svakim.
Posljednja, X glava, posvećena je bilješkama autobiografskog karaktera u kojima Sanai
objašnjava razloge svoga odricanja od ovoga svijeta i motive asketizmu. Dalje, govoreći o
skromnosti i pravednosti vladara izlaže mnoge priče iz života sasanidskih i gaznevidskih vladara.
Slijedi opis sufijai i derviša-besposličara koji su na teretu zajednice, izvrgava ruglu vjerske
pravnike. Potom se osvrće na ljekare, govori o bolestima, te o dobrim i lošim ljekarima. Najzad,
saopštava datum početka i završetka pisanja poeme pa zaključuje da je pisanje poeme trajalo 11
godina.97

Sanaijev stil
Kod Snaija uočavamo dva načina sagledavanja svijeta. U prvom period nam se daje kao
jedan razuzdani dvorski pjesnik, koji ne razmišlja doli o panegiričarskoj pjesmi i protura čak
pogrdne i u vredljive spise. U drugom periodu nalazimo sjajnog gnostika u Sanaijevom tijelu,
koji se odjednom upustio u stvaranje propovijedi, isposničkih spisa i gnostičkih alegorija.

97
Ibidem, str.298.
 Sanaijev stil u gazelima i tegazulima ustanovljen je majstorski, bez zamršenosti. Kadkad
usred njegovih ljubavničkih raskazivanja bivaju zazivani termini iz širokog naučnog polja:
teozofskog, teološkog, astronomskog, filozofskog, pa medicinskog; i oni pomalo čine stvari
zapetljanim, premda je u njegovim pjesmama bilo također mjesta za lucidne gazele.98

Šemsuddin Muhammed Hafiz Širazi

Biografski podaci

Iznenađujuće, o životu ovog velikog pjesnika se zna jako malo te se iz povijesnih izvora
mogu saznati tek neki osnovni podaci. Međutim, postoji mnogo priča i legendi s nekim detaljima
iz kojih se mogu izvući određeni zaključci o životu pjesnika, vremenu i uvjetima u kojima je
živio. Rođen je u XIV st. u perzijskom gradu Širazu, na jugu Perzije. Kulturne prilike u Širazu, u
vremenu o kojem govorimo, omogućavale su Hafizu da stekne odlično obrazovanje iz filozofije,
vjerske dogmatike, misticizma, književnosti, lingvistike...99 Po predanju, ali i na temelju nekih
njegovih stihova može se zaključiti da je Hafiz veoma volio svoj rodni grad i da ga nikad nije
napuštao.100 Njegov otac je bio trgovac u Širazu, a pošto je preminuo vrlo rano, iza sebe je
ostavio tri maloljetna sina od kojih je najmlađi bio Šemsuddin Muhammed, kasnije poznat kao
pjesnik Hafiz. Njegova braća ubrzo odlaze u potragu za poslom, a Šemsuddin ostaje sam s
majkom u Širazu. Radio je kao pekarski pomoćnik, a jedan dio zarade je davao za podučavanje.
Ubrzo je naučio Kur'an napamet zbog čega je i dobio nadimak Hafiz. Njegov posao pekarskog
pomoćnika te javno recitiranje Kur'ana koji su mu osiguravali kakvu takvu egzistenciju svjedoče
o teškom životu i nevoljama koje su u mladosti pratile ovog pjesnika. 101 U nedostatku dokaza
navodi se legenda o njegovom afirmiranju kao vrsnom pjesniku;

U Širaz u tom vremenu bilo je u modi čitanje i sastavljanje stihova, što je prezentirano u
dućanu jednog ljubitelja poezije. Mladi pekar je redovno posjećivao ovaj nezvanični pjesnički
klub, povremeno je i sam sastavljao pjesme koje bi tamo recitovao. U početku kada bi ih
recitovao samo bi zasmijavao skup, pa su ga često samo radi toga pozivali u klub. On je to
shvatio i, uvrijeđen, jednog dana se uputio na grob poznatog sufijskog šejha Baba Kuhija i
potužio se na svoju sudbinu. Umoran, tu je legao da se odmori gdje je i zaspao. U snu mu se
javio divan starac koji se prestavio kao halifa Alija i rekao da ustane i ustraje na svom putu jer su
vrata znanja pred njim otvorena. Hafiz se probudio i otišao u pjesnički klubi recitovao svoj novi
gazel koji je potvrdio i sljedećim, nakon čega su se prisutni osvjedočili da pred sobom imaju
darovitog pjesnika. Nakon ovoga, Hafizova slava naglo raste, i ubrzo on biva priznat za velikog
pjesnika u čitavom Iranu.102

98
Vidjeti: A.Tamimdari, Istorija perzijske književnosti…, str. 241.
99
Vidjeti: http://rasimibrovic.blogspot.ba/2012/01/hafiz-sirazi.html,(stranica posjećena 17.05. 16. u 15:21)
100
O tome vidjeti: Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo,
1997, str. 397.
101
Ibidem str. 398.
102
Ibidem str. 398
 Pored toga što je znao Kur'an napamet, poznavao je filozofiju, vjersku dogmu, sufizam,
arapsku književnost, bio je upućen i u neke druge znanstvene discipline, a neki tvrde da je znao i
turski jezik. Zahvaljujući svom pjesničkom talentu, ova znanja je veoma uspješno utkao u svoje
gazele, a ne oduzimajući im time poetsku vrijednost. Jedno vrijeme je bio i učitelj u vjerskoj
školi kada ga primjećuje i šah Šudža' te ga poziva na svoj dvor, a Hafiz postaje njegov pjesnik i
prijatelj. Međutim, to prijateljstvo nije bilo duga vijeka jer pjesnik zbog različitih spletkarenja
pada u nemilost i biva udaljen s dvora. Nakon toga za njega ponovno nastupaju teški dani. 1389.
umro je u svom rodnom gradu gdje je i sahranjen i to ne na groblju, već na mjestu na kojem je
provodio najviše vremena, a to je poznati park Musala.

Hafizov divan

Zbirku njegovih pjesama je nakon pjesnikove smrti objavio njegov prijatelj Muhammed
Golandam. Divan sadrži oko 500 gazela, a pored gazela u divanu postoje i druge pjesničke vrste.
Tu su i pjesme na arapskom jeziku i na lokalnom dijalektu Širaza. Kasida ima pet do šest u
kojima pjesnik hvali pojedine vladare i znamenite ljude svoga vremena. Ipak, za njega se ne
može reći da je veliki majstor kaside jer uglavnom oponaša stil svojih prethodnika, a nekoliko
rubaija koje se također mogu naći u divanu u potpunosti odgovaraju rubaijama Omera Hajjama
i to po stilu, sadržaju i idejnoj opredijeljenosti. U manjem broju kraćih mesnevija oponaša stil
svog prethodnika Nizamija Gandžavija. Hafizov Divan jedno je od najznačajnijih dijela
perzijske književnosti. Hafizove pjesme, po svojom sadržaju, čine sintezu svega što je u
proteklih par stoljeća opjevano u perzijskoj lirici. On je sjedinio sve osobine ranijih stvaralaca
perzijske poezije, dajući toj sintezi čar svog osobnog pjesničkog genija. Njegovi se gazeli i dan
danas smatraju nenadmašnim primjerima ljubavne lirike u svim orijentalnim književnostima.103
U nekima od gazela oslikava se neobuzdanost, pokvarenost, nemoral, gaženje svih svetinja dok,
s druge strane, neki od gazela, upravo suprotno, predstavljaju samu srž irfana i morala. Ovakva
dvojakost vidljiva je kroz čitavo djelo. Hafizov Divan često priziva i satire pomoću kojih
kritizira suhoparne isposnike koji isposništvo upražnjavaju tek toliko da bi se pokazali pred
drugima, ali i vladare - uzurpatore te vlastite rivale.104 Bitno je naglasiti da je Hafiz i danas
veoma zanimljiv predmet proučavanja, te da njegova poezija izaziva brojne polemike oko toga
treba li je tumačiti doslovno ili metaforično tj. gnostički. Naime, neki iranski teoretičari
tesavvufa govore o njegova dva vida: ljubavnom ili pozitivnom i negativnom, nihilističkom.
Prema njima, ljubavni ili pozitivni tesavvuf se zasniva isključivo na principima ljubavi prema
Stvoritelju, a negativni na asketizmu i gnosticizmu. Hafizovo opredjeljenje nije bio negativni
tesavvuf, već tesavvuf koji je više pozitivni, onosvjetski, stvaralački i u neku ruku, sinteza
različitih učenja. Što se tiče shvatanja i tumačenja njegova poezije, i na Istoku i na Zapadu često

103
http://enverbrica.blogspot.ba/2015/11/hafiz-sirazi.html, (stranica posjećena 17. 05. 16. u 12:17)
104
Pogledati: Ahmed Tamimdari, Istorija persijske književnosti, Kulturni centar I.R. Irana u Beogradu, Društvo
srpsko -crnogorskog prijateljstva, Beograd, 2004, str. 128.
se tumačila na oba načina, a na temelju analize Hafizovih gazela, ne može se prihvatiti činjenica
da on pjeva isključivo o konkretnim pojavama, niti da pjeva samo o mističnoj ekstazi i
usmjerenosti ka Božanskom biću. Kod njega su zastupljena oba vida interpretacije. Tijekom
vremena, Hafizova poezija je prihvaćena od strane svih čitatelja. Svaka generacija je pronalazila
ono što joj je odgovaralo, od starih i pobožnih sufija, preko zaljubljenih mladića do ortodoksnog
klera koji ga je predstavljao kao tumača ortodoksnog islama. Istina je ta da kod Hafiza ne postoji
nikakav određeni sustav tesavvufa niti se pouzdano zna da je pripadao nekom redu. Ne može se
poistovjetiti ni sa jednom poznatom formom sufizma već je uspio stvoriti svoj vlastiti sustav u
koji je unio po malo od svega te ga prilagodio svom vlastitom poimanju svijeta i života. Osim
toga, kako je pjesnik prolazio kroz različite faze života, tako su se mijenjala njegova saznanja i
shvaćanja života, što se odrazilo i na planu njegovog poetsko sufijskog učenja i opredjeljenja. To
se najbolje vidi kroz tematiku njegovih gazela, čije su glavne teme ljubav i vino, ali u različitim
fazama života ta je tematika različito obojena.

Iranski povjesničar književnosti Mahmud Human, na temelju analize Hafizovih gazela

uočava pet faza njegova života:105

Gazeli iz prve faze čiji se nastanak podudara s razdobljem mira i reda u Širazu su vrlo
jednostavni i ne sadrže velike poruke i duhovne misli. Ljubav i vino o kojima pjeva su veoma
konkretni, ovozemaljski.

Druga faza se podudara s vremenom vladavine okrutnog muzaferidskog šaha koji ja

zatvarao vrata krčmi te progonio boeme. Budući da je to vrijeme čuvara reda i poštivanja
šerijatskih propisa, Hafiz u svojim gazelima uglavnom kritizira propovjednike i licemjere te
iskazuje želju za ponovnim otvaranjem krčmi. Kako u tim željama nije imao previše uspjeha,
okreće se sufizmu, ali pod tim utjecajem ne ostaje dugo.

Treća faza pjesnikova života se podudara s početkom vladavine šaha Šudža', plemenitog
i mudrog vladara koji ponovno uvodi red i mir u Širaz. Ortodoksne snage postaju labavije, narod
Širaza postaje slobodan i nitko više ne zazire od čuvara javnog morala. Sam Hafiz je stariji i
iskusniji, a njegov stav prema ljubavi zreliji. Stoji čvrsto na zemlji, zanima ga isključivo
ovozemaljski život.

Četvrta faza se podudara s ponovnim dolaskom na vlast šaha Šudža'a, ali sada s
promijenjenim pogledima na život pod velikim utjecajem sufija što je počelo slabiti pjesnikove
veze s dvorom. Vladar više nije pristalica slobodoumlja i više se počinje držati ortodoksnih
pogleda. U ovom razdoblju pjesnik više ne razmišlja o sufizmu, naprotiv, počinje ga smatrati
šarlatanstvom, a sufije obmanjivačima.

Posljednja, peta faza pjesnikova života pada pred kraj vladavine šaha Šudža'a i početak
vladavine padišaha Mensura. Glavno obilježje poezije ovog razdoblja je prevladavanje sufijskih i

105
Ibidem str. 403.
filozofskih tema, što je i razumljivo, budući da je pjesnik već u poodmaklim godinama i da svoje
čitavo životno iskustvo iskazuje u gazelima ovog razdoblja.106

Hafiz je bio pjesnik koji je, ne samo na Istoku, na kojem se i danas smatra jednim od
najvećih velikana klasične perzijske književnosti, već i na Zapadu, utjecao na brojne autore
među kojima se posebno ističe njemački književnik Johann Wolfgang von Goethe. Naime, Gete
je 1814. godine pročitao prijevod Hafizovog Divana na njemački jezik i postao opčinjen
njegovim idejama i pjesničkim stilom. Susret s Hafizovom lirikom označava jedno novo
razdoblje njegova života i stvaralaštva jer on već sljedeće godine započinje vlastito djelo u
potpunosti nadahnuto Hafizom koje će postati poznato pod naslovom Zapadno - istočni divan.
Ovo djelo sadrži 196 pjesama koje nisu svrstane hronološkim redom, kao ni po nekom
fiktivnom toku zbivanja, a sam Divan je podijeljen u različite grupe koje se nazivaju knjigama.
Gete, međutim, za razliku od orijentalnih uzora, ne slijedi podjelu na principu alfabetski
složenog niza rima već svoju zbirku uređuje po tematsko - sadržajnom kriteriju. Zapadno -
istočni divan spada među najistaknutija Geteova djela.

Također, središnje pitanje u kontekstu Hafizove poezije je i njegovo poimanje ljubavi. Kada
pjeva o njoj, pjeva li isključivo o ovozemaljskoj ljubavi ili o gnostičkoj, božanskoj ljubavi?
Naime, predmet ljubavi kod Hafiza nije samo Božanstvo, već je ona često usmjerena i prema
tjelesnoj ljepoti, nekada i prema etičkoj, a nekada se, nedvojbeno, radi i o mističnoj ljubavi
prema Božanstvu, tj. Apsolutnoj i nespoznatljivoj ljepoti. Pored opisa i hedonističkih prizvuka
kroz tematiku vina i ljubavi, Hafiz se također kritički odnosi prema svim negativnim pojavama u
društvu te nastoji voditi borbu protiv zla i svih onih koji ga na ovaj ili onaj način čine. Hafiz je
mistik, njegova poezija jeste snažno situirana u okviru sufizma, tačnije irfana (islamske gnoze).
Ljubav o kojoj on pjeva jeste mistična ljubav. Sve druge ljubavi kao što su prema prirodi,
ljudima (ženi) ili stvorenjima općenito jesu manifestacija svekolike Ljubavi.

Mevlana Nuruddin Abdurahman Džami

Mevlana Nuruddin Abdurahman Džami je rođen 23. Šabana 817. godine po Hidžri,
odnosno 7. novembra 1414. godine. Rođen je Hardžerdu u pokrajini Džam. Njegova porodica je
je bila iz Dašta, malog gradića u provinciji Isfahan. Džamijev djed, Šemsudin Muhammed je bio
iskreni i poštovani kadija koji je bio uznemiren svireposti i pljačkanjima Turkomanskih vladara u
regiji, te je napustio Dašt sa svojom porodicom i nastanio se u Hardžerdu u Horasanskoj
provinciji. Džamijev otac Nizamudin Muhammed bin Šemsudin je bio poštovani kadija i
naučnik u Hardžerdu. Džami je pratio svog oca i djelovao je kao kadija i pravnik u Hardžerdu.107

Prema Ali Safiju i Nizami Baharziju, kada je Abdurahman počeo pisati poeziju prvo je
koristio nadimak Dašti, upućujući tako na mjesto odakle potiče njegova porodica, da bi kasnije

106
Ibidem str. 408.
107
Više o tome vidjeti: ABD AL-RAHMAN JAMI: “NAQSHBANDI SUFI, PERSIAN POET“,
https://etd.ohiolink.edu/rws_etd/document/get/osu1217869380/inline, stranica posjećena 10. 05. 2016. godine.
promijenio ga u Džami. Džami je objasnio da je uzeo taj nadimak iz dva razloga; jedan zbog
poznatog Sufije iz Džama, Šejhu-l islama Ahmeda Džama, a drugi je, jer je njegovo mjesto
rođenja Džam. Sam pjesnik to spominje u sljedećim stihovima:

‫جرعه جام شیخ االسالمی است‬ ‫"مولدم جام ورشحه قلمم‬

‫بدو معنی تخلصم جامی است‬ ‫ال جرم در میان اهل سخن‬

Zavičaj mi je Džam i tinta moga pera,

su kapi iz čaše šejhulislama.

Bez sumnje, među umjetnicima riječi,

moj nadimak Džami ima dva značenja."108

Džami je imao jedanaest godina kada ga je njegov otac odveo u Herat gdje se školovao u
Nizamiji109. Tu završava svoje prvo školovanje. U školi pokazuje izvanredne sposobnosti. Po
običaju vremena, u školi uči arapski jezik, retoriku, šerijatske znanosti, zatim dobija upute u
filozofiju da bi sam počeo čitati filozofske rasprave. Od najranije stadija njegovog školovanja
Džami je pokazivao veliki talenat. Iako nije bio vrijedan student, izgleda da je mogao upijati
znanje sa lahkoćom. Nakon Herata odlazi u Semerkand. Tu je učio pod Kazizadeom Rumijem,
dvorskim naučnikom. 110 U Semerkandu se druži i diskutuje sa najvećim naučnim autoritetima,
no zahvaljujući svom samostalnom radu i čitanju on ubrzo počinje prednjačiti u nauci i u
naučnim diskusijama izlaziti kao pobjednik. Sada se stariji naučnici okreću prema njemu u želji
da od njega nauče nešto novo.111

Po svoj prilici još za vrijeme školovanja u Semerkandu, Džami je došao u kontakt sa

sufijskim redom nakšibendija, kojeg je u 14. stoljeću osnovao Bahaudin Nakšibend. Povratkom u
Herat, Džami i zvanično pristupa ovom redu kada se i ženi unukom svog šejha.

Život Džamija je tekao tiho i umjereno. Ženidbom je postao vrlo bogat, ali je nastavio da
živi skromno i da se druži sa učenicima i dotadašnjim drugovima. Jeo je skromnu hranu i
oblačio se je skromno. Poklone koje bi dobijao poklanjao bi siromašnim, izgradnju škola,

108
Bećir Džaka, Historija perzijske književnosti, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 421.
109
Nizamija, škola koju je osnovao seldžučki vezir Nizamul Mulk u 11. stoljeću. Škole su se nalazile širom Perzije
(današnjem Iranu, Iraku i Kataru).
110
Više o tome: ABD AL-RAHMAN JAMI..., https://etd.ohiolink.edu/rws_etd/document/get/osu1217869380/inline,
stranica posjećena 10. 05. 2016. godine.
111
B, Džaka, Historija perzijske..., Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 422.
džamija i drugih javnih objekata. Jedini ukras u njegovoj kući su bile knjige.

Veliki značaj za Džamijev razvoj i život imalo je poznanstvo i druženje sa plemenitim

vezirom i pjesnikom Ališir Nevaijem. Preko njega je uticao na tokove politke na heratskom
dvoru, a kao jedan od velikih rezultata njihovog druženja bila je bogata kulturno-umjetnička
djelatnost u Heratu, posebno na polju književnosti. Džami je bio Nevaijev učitelj i Nevai u
sljedećem stihu iskazuje svoje veliko poštovanje prema svom učitelju:

‫انجم گردون شمردن کی طریق اعور است‬ ‫"عاجز از تعداد اوصاف کمال اوست عقل‬

Nemoćna je pamet da shvati mnogo njegovih savršenstava,

kako da slijep pobroji zvijezde na nebu?"112

Oko godine 1472. kao šezdesetogodišnjak Džami se upućuje na hadžiluk i ovo putovanje
traje skoro pola godine. Sa Džamijem su putovali mnogi njegovi učenici i sljedbenici. Na putu
su im priređivani topli susreti i organizovane diskusije i razgovori na kojima je on uvijek blistao.
Na povratku u Herat saznao je da su ga bagdadski šiiti optužili za herezu i huljenje protiv
Muhammedove a.s. porodice. Ta je optužba, iako je na jednoj raspravi i zvanično opovrgnuta a
glavni Džamijev protivnik proveden kroz Bagdad na magarcu sa licem prema repu, mnogo
potresla Džamija tako da je napustio skoro sve prijatelje osim Nevaija. Kao odgovor na tu
optužbu Džami je napisao kasidu u kojoj ukazuje na neznanje tvoraca takve optužbe. Kasida
počinje ovim stihom:

‫وز خاطرم کدورت بغدادیان بشوی‬ ‫بگشای ساقیا بلب شط سر سبوی‬

„Krčmaru, otvori vrč na obali Šata,

i iz sjećanja mi speri optužbu Bagdadlija.“113

Pred kraj života života Džami se skoro sav posvetio istraživanju vjerskih problema, a
pjesništvo je skoro sasvim napustio. Umro je 1492. godine. Njegov poznati učenik Ališir Nevai
napisao je knjigu o životu i radu svoga učitelja, i to na turskom jeziku, koja se sastoji iz pet
besjeda i nazvao je Pet iznenađenih, a naziv je uzet prema pet planeta i to: Merkur, Venera,
Mars, Jupiter i Saturn.

Džami je preminuo od bolesti 18. muharrema 898/11. novembra 1492. godine u Heratu.

112
Ibidem, str. 423.
113
Ibidem, str. 424.
Književna djela
Džami je počeo pisati dvadesetih godina svog života. Do kraja života napisao je mnoga
djela. Pisao je na perzijskom i arapskom jeziku, u prozi i u stihu, o problemima teologije,
zakonodavstva, sufizma, hadža, lingvistike, teorije i historije književnosti. Nije poznat tačan broj
njegovih djela. „Neki biografi kažu da je napisao isti broj djela koliko iznosi Džamijevo ime u
abjad sistemu, odnosno 54, dok lista iraniste Sam Mirze iznosi 47.“114

Godinu dana prije smrti, na molbu svog učenika Ališir Nevaija, Džami je sakupio svoju
poeziju jedan divan u koji su ušle njegove kaside, gazeli, elegije, mesnevije, rubaije, terdžii i
terkibi bendovi. Sam je Džami, oponašajući Emira Husreva Dehlevija, hronološki podijelio
divan u tri dijela i to:

1. Uvod u mladost, sadrži pjesme nastale u doba mladosti.

2. Srednji biser ogrlice, sadrži poeziju srednjeg doba.
3. Kraj života, jasno, u kome su pjesme s kraja života pjesnika.115

Među stihovima u divanu ističu se sufijski gazeli i kaside u kojima se izlažu islamska
teologija i pitanja sufizma. Čitajući kaside, lahko se uočava veza sa prethodnicima. U sufijskim
gazelima naročito se osjeća oponašanje Hafiza. Za Džamijeve gazele može se reći da su bliski
narodnoj poeziji, zbog čega su kao takvi mnogi prešli u folklornu baštinu. Pored divana kojeg
sačinjavaju kaside i gazeli Džami je po ugledu na velike prethodnike Nizamija, Sanaija i
Husreva Dehlevija napisao više epskih spjevova u formi mesnevije. Kao što se Nizamijeve
mesnevije zovu Petoknjižje tako je i Džami svojih sedam mesnevija nazvao Sedam prijestolja
(Haft ourang). Tih sedam poema su:

1. Zlatni lanac (Selselat al-zahab)

2. Salaman i Apsal (Sālāmān wa Absāl)
3. Dar blagorodnih (Tohfatt al-ahrār)
4. Brojanice pravednih (Sobhet al-abrār)
5. Jusuf i Zeliha (Yūsef wa Zoleixā)
6. Lejla i Medžnun (Leilī wa Mağnūn)
7. Knjiga mudorsti Aleksandra (Xerādnāme-ye Eskandarī)116

1. Prva poema Zlatni lanac se bavi problemima filozofije, teologije i etike. Problemi se
postavljaju kroz priče, poslovice i sadržaje pojedinih kur'anskih odlomaka. Džami

114
Jāmi i. Life and Works, http://www.iranicaonline.org/articles/jami-i, stranica posjećena 10. 05. 2016. godine.
115
Ibidem, str. 425.
116
Ibidem, str. 426.
 pokušava da odgovori na pitanja u vezi sa sudbinom i slobodnom voljom, zatim da
odgonetne sufijske probleme, kao što je npr. suština Božijeg bića. Ovu poemu Džami
je napisao u čast sultana Husejna Bajkare. U njoj se spominju i neki pjesnici,
Džamijevi prethodnici, i to: Unsuri, Rudaki, Sanai, Nizami, Muizi i Enveri. Pisana je
metrom Nizamijeve poeme Sedam ljepotica.
2. Dugu poemu Salaman i Apsal Džami je napisao u čast Jakuba, sina poznatog Uzun
Hasana Ak Kojunlua. Naslov je uzet od jednog starijeg ljubavnog spjeva, a prije
Džamija istim naslovom se koristio i Ebu Ali Sina. Tema poeme je sufijska. Spjev
ima preko 1131 stih. Pored sufijske termatike, kod Džamija poema slavi razum i
njegovu moć, zatim čistu i vjernu ljubav, pravednost i vjersku trpeljivost. Poema je
napisana metrom mesnevije Rumija, a način pričanja je kao u većini orijentalnih
priča, tj. umetanjem priče u priču. Djelo je relativno malo, ali spada u najjača
Džamijeva djela.
3. Poema Dar blagorodnih je napisana po ugledu na Nizamijevu romantičnu poemu
Riznica tajni. Pisana je na isti način u dvanaest pjevanja u istom metru i sa sličnim
sufijskim uputama i didaktičkim pričama. U njoj se upućuju pohvale poznatom
nakšibendijskom šejhu Hadže Ahraru za čije ime je vezan i naslov poeme.
4. Poema Brojanice pravednih napisana je oko 1482. godine i posvećena je sultanu
Husejnu Bajkari. Poema se sastoji od četrdeset pjevanja. Svako pjevanje pored
osnovnog teoretskog izlaganja, sadži još i priču kao ilustraciju, te zaključni dio koji je
molba i zahvalnost Bogu. Osnovna tema poeme je opis stanja – mekama- derviša na
putu sufijskog usavršavanja.
5. Poema Jusuf i Zeliha je ljubavno-sufijska poema koja je također posvećena sultanu
Hesejnu Bajkari. Ova poema trebalo je da bude zamjena za Nizamijevu poemu
Husrev i Širin. Džami je također za osnovu poeme uzeo kur'ansku priču, ali je
Jusufa i Zelihu dao kao ravnopravne heroje. Čitava poema je pisana u sufijskom,
simboličkom stilu. Džami ovdje raspravlja o sufijskoj trijadi, tj. o ljepoti, ljubavi i
slavi.
6. Poema Lejla i Medžnun ima oko 3860 stihova i napisana je za četiri mjeseca 1484.
godine.
7. Posljednja poema je Knjiga mudrosti Aleksandra koju je autor napisao 1485.
godine. To nije knjiga o ratu nego knjiga o mudrosti. Ni Džamija ne interesuje
Aleksandrovo porijeklo, pohodi i osvajanja, a ukoliko ih tu i tamo spominje, to je
samo način da se izlože autorovi pogledi, a ne priče i legende o tome. Ovu poemu je
posvetio sultanu Husejnu Bajkari i Hadže Ahraruz. Poema počinje pričom o rođenju
Aleksandra, zatim o davanju mladog princa na vaspitanje filozofu Aristotelu. Poslije
smrti Filipa Aleksandar sabira narod i predlaže im da izaberu novog vladara, a oni
odmah biraju njega. Tim činom Džami zagovara princip izbornosti vladara kao i
ideju pametnog vladara. Jer, Aleksandar je od grčkih mudraca naučio sve neophodno
za vladanje zemljom. Oni su mu svaki sa svoje strane darovali po jednu Knjigu
 mudrosti, iz kojih je učio. Tih sedam mudraca su Aristotel. Platon, Sokrat, Hipokrat,
Pitagora, Iskilinos i Hermes Trismegist.117

Prozna djela

Skoro 39 000 bejtova koji sadrže sav Džamijev poetski opus čine ga jednim od
najplodnijih pjesnika klasičnog perioda. Ali kada se uz to doda trideset i nešto proznih djela koji
su sačuvani, onda je njegova literarna produktivnost zaista zapanjujuća.118

Gledajući njegovu dugotrajnu povezanost za nakšibendijskim redom, ne treba čuditi da su

mnoga njegova prozna djela posvećena praktikovanju i učenju sufizma. Pisao je također i o
problemima iz filozofija, filologije, razne biografije, i njegova umjetnička, prozno-poetska djela.

Iz filozofije je napisao sedam djela:

1. Forma dragulja (Nas al-fasūs)

2. Kritika tekstova (Naqd al-nasūs)
3. Svjetlosti komentara hamrije (Lawāme šarh al-xamriye)
4. Komentar kaside sa rimom na ta (Šarh qasīdeye tā'iye)
5. Zrake svjetlosti (Eš'at al-lam'āt)
6. Određivanje filozofskih sistema (Tahqīq al-mezāheb)
7. Komentar rubaija (Šarh rebā'iyāt)119

Iz filologije napisao je više djela pa čak i perzijsku gramatiku u stihu i u prozi. Ta djela se
mogu svrstati u tri grupe radova:

1. Radovi iz poetike gdje se ističu Traktat o metrici i Traktat o rimi.

2. Četiri rada o teoriji sastavljanja i odgonetanja zagonetki.
3. Niz radova, komentara, određenih pjesničkih fragmenata od starijih pjesnika kod koji se
moglo naći sufijsko učenje.120

Među biografskim djelima najznačajnije je djelo Dahovi bliskosti (Nafahāt al-ons). U

ovom djelu napisane su biografije preko šest stotina pisaca, naučnika i sufijskih šejhova sa
citatima stihova. Od teoloških radova treba istaći da je napisao veću biografiju Muhammeda a.s.
pod naslovom Svjedočanstva o poslanstvu (Šewahed al-nabūt). Napisao je i knjigu o propisima
i obredima hodočašća pod naslovom Obredi hadža (Menāseb hağ).

Posebno mjesto u stvaralaštvu Džamija zauzima djelo napisano rimovanom prozom

pomiješanom sa dosta stihova. To se djelo zove Proljetni vrt (Bahārestān) i jedino je njegovo

117
Ibidem, str. 425-437.
118
Jāmi i. Life and..., http://www.iranicaonline.org/articles/jami-i, stranica posjećena 10. 05. 2016. godine
119
B. Džaka, Historija perzijske..., Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 1997, str. 437-438.
120
Ibidem, str. 438.
djelo u umjetničkoj prozi. Djelo je napisano po uzoru na Sa'dijev Đulistan sa istim brojem
dijelova. Džami je Proljetni vrt završio 892. godine po Hidžri, odnosno 1482. godine. Djelo je
posvećeno sultanu Hesjnu Bajkari. Iako je pisano po ugledu na Sa'dijev Đulistan, Džami
napominje da je njegovo djelo većim djelom originalno. „Bahrestan se po uzoru na Đulistan
sastoji iz osam dijelova koji se zovu vrtovi, a to su:

Prvi vrt, gdje su priče O Božijim sufijskim prvacima, šejhovima.

Drugi vrt, O izrekama mudrih ljudi.

Treći vrt, O prirodi sultana.

Četvrti vrt, O darežljivosti i plemenitosti.

Peti vrt, O opisu stanja u ljubavi.

Šesti vrt, O šalama i duhovitim dosjetkama.

Sedmi vrt, O pjesnicima.

Osmi vrt, Priče o životinjama.“121

Džami se u ovom djelu ne obraća prvo vladarima, kao što je slučaj kod Sa'dija. Vladari
su tek na trećem mjestu, a prije njih su Božiji ugodnici i mudraci. Isto tako, Džami pjesnicima
posvjećuje jedno cijelo poglavlje, što Sa'di uopšte ne čini. U Bahārestānu Džami se, pored
moralno-etičkih poruka, ponovo bavi idejom idealnog vladara. Sudeći po jednostavnom i
prostom jeziku može se zaključiti da je Džami ovo djelo namijenio većem broju čitalaca. Tako
jasan i lagan stil pisanja neobičan je za književnost petnaestog stoljeća, kada se i u proznim
djelima praktikovala bombastičnost i izvještačenost u jezičkom izrazu.

„Džami se kako vidimo iz njegovog književnog opusa, ogledao u svim književnim

vrstama koje su postojale u 15. stoljeću. Govoreći o Džamiju njemački orijentalista Herman Ethe
piše: Sa Džamijem se završava klasična perzijska književnost i počinje period epigonstva koji je
lišen originalnosti.“122

121
Ibidem, str. 441.
122
Ibidem, str. 442.