Božje tkanje

Moj otac je, znate, bio veoma dobar čovjek. Davno ima kako je umro, ali kad ga se
čovjek sjeti, na duši mu je toplije i svjetlije. Bio je krojač, dobar krojač, majstor svog
zanata, umio je tako da kroji – samo da uživaš dok ga gledaš.
Кod njega su mušterije dolazile i iz susjednih gradova i uvijek su bivali veoma
zadovoljni: kad samo osmotriš, kao da ništa posebno ne vidiš, ali kad se zagledaš
dublje – to je prava umjetnost. I uvijek je saosjećao sa svim ljudima.
Šije tako i pjevucka nešto tužno, a onda, odjednom, veli: ,,Juče su komšije Petrašku na
pravdi Boga uvrijedili. Ne valja to, svi su pred njom krivi”. Ili drugi put kaže: “Petru
Sergejeviču bi trebalo za praznik nešto da obuče, valja mu štogod sašiti”… I opet šije.
Dešavalo se, naizgled onako, radi razbibrige da počne da mi priča. ,,Zagledaj se,
Nikolaša, u ljude. Pa mi smo svi jedna tkanina“ - nikada ne bi rekao materijal ili sukno,
nego uvijek tkanina. ,,Evo, vidi, svaka nit se prema drugoj privila i pridržava je; svi smo
se spleli jedan s drugim, svi smo zajedno upućeni na jedinstvo. Hajde, iščupaj iz te
tkanine jednu nit - čitavo ćeš tkanje oštetiti. Ako jedna jedina nit nije uspjela, ako se
pohabala, istanjila ili otkinula, cio komad postaje defektan. Nijedan dobar majstor
tako bolesnu tkaninu neće uzeti za rad, a nijedna mušterija neće je niti pogledati. Zato
gledaj i biraj, da ne promašiš, da u mom preduzeću ne bude bolesne tkanine. A, tako
je i s ljudima, u dlaku. Svijet je Gospodnji tako ustrojen da smo svi jedna spletena
tkanina. Svi smo se jedno uz drugo zbili, svi držimo jedno drugo i držimo se jedan
drugim. Ako je jednome rđavo, svima je nedobro. A ljudi to ne razumiju… Glupi su i
kratkovidi. Misle - šta je meni stalo za njega, kad je meni samome dobro. A nije tako...
Ako je jednom, bilo kome, rđavo, onda se taj muči i boluje; njegova muka se od njega
širi na sve strane. On hoda utučen, pa i druge mori. Od njegovog nemira, svima je
neugodno. Zbog njegovog straha, svi postaju razdražljivi. Ljudi na rđavome mjestu u
odnosu jedni prema drugima postaju prevrtljivi: nepovjerljivi, podozrivi, vrijeđaju,
svađaju se. Svi osjećaju da to dolazi od onoga kome je loše i na njega se, zbog toga,
ljute. To osjeća i on, izdvaja se, povlači se u sebe, postaje rasrdljiv i krut. Njemu je
potrebna ljubav, a k njemu dolaze s razdražljivošću. I niko da vidi njegovu muku, vide
samo njegovu utučenost, surovost, nepouzdanost; i ne vole ga… Dolazi već do
eksplozije, pokidala se tkanina, para se, cijepa. Treba što prije krpiti rupu, a niko se
toga ne laća.
Što se, vele, to mene tiče? Njegova je nesreća, pa neka se snalazi! A iscijepano mjesto
raste i širi se, tkanina je iskidana. Popraviti se može samo ljubavlju - tvoja nesreća je i
moja, moja nesreća je zajednička…“
Govorio je i ovo: ,,Tako je i u domaćinstvu. Siromah čovjek nije siromah samo sebi, već
i svima. Čovjek bez hljeba ne prosi kod sebe, nego druge uznemirava, o muci svojoj
govori, otrovanost svoju ogoljuje. Gdje je nesreće, tamo je nesreća zajednička; gdje je
glad, tamo je hljeb svima gorak. Ne postoji samo jedan nezaposlen čovjek, to je uvijek
zajednička muka. Svejedno je kako će zaboljeti zub; ako zaboli – sav čovjek je u
problemu. Nesrećan čovjek svoju nesreću izlučuje na sve strane, svakoga zadijeva,
svakog uznemirava... I opet je čitava tkanina pokvarena; treba što je moguće prije
učiniti nešto, pomagati, rupu krpiti. Gdje ne možeš ti, ja ću to učiniti za tebe; gdje
obojica ne možemo, nek se uključe i drugi“ – govorio je.
Moj otac je, znate, bio dobrodušan čovjek. Pomagao je svima, svuda, koliko je i gdje
mogao. A voljeli su ga svi, kao rijetko koga. Dolazili su kod njega po savjet, ili, prosto,
da se isplaču…
A kad je osjetio da se bliži smrt, pozvao me je i rekao: „Odlazim, Nikolaša. Ne tuguj.
Svi smo mi samo niti u tkanini Božjoj i dok živimo na zemlji, dato nam je tu tkaninu da
čuvamo i jačamo. Sjećaš li se, Spasitelj je naš imao hiton, nesašiven, iz komada. Jedna
tkanina odozgo do članaka. Eto, tog hitona treba da se sjetimo. Svi smo mi njegove
niti i do smrti smo pozvani da urastemo u nj. Sjeti se toga. To je Božje tkanje. Čuvaj ga
u zemnom životu: svaku nit jačaj, od srca se za nju brini. Srce slušaj više od svega
ostaloga - za što se srce zauzme, to i čini. I sve će biti kako valja”.
I evo, čini mi se da je bio u pravu. Svi smo mi – jedno tkanje. U tome je, osjećam,
skrivena mudrost života.
(priča iz knjige ,,Pjevajuće srce“ ruskog mislioca i pisca Ivana Iljina)