Dobar čovjek (Z.

Džumhur)
Za vas svi kažu da ste dobar čovjek…
– Nije tačno. Apsolutno nije tačno. U meni ima zla makar koliko i u drugim ljudima.
Ono gdje bih sam sebi odao izvjesno priznanje, to je rigorozna odluka, odnosno
sposobnost da kontrolišem sebe i sopstveno zlo. U meni kuljaju ljubomora, zavist,
podlost, poriv za osvetom, proplamsaji ljute mržnje... Da ih ne kontrolišem, imali
biste posla s jednim od najlošijih ljudi koje ste ikada upoznali. Kontrola - to je
ključna riječ.
Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka - da nadzire i kontroliše svoje zlo?
– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja već samo neko
drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših
ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa
samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar
odškrinula prozore svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas
manje ili više isti kal (blato), sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto
o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan
čovjek povazdan prebira po sebi, odstranjuje svoje ,,lošosti“, i u jednom trenutku
shvati da nikada nije dosta tog prebiranja. Shvati da je loš karakter naš duševni
korov - ti ga pljeviš, a on se otima, raste li raste. U toj pljevidbi bez kraja, ne date
se ni ti, ni on. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni
prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije
decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i
smirenog sebe. I tu ti je možda ključ - ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih
nekako staviš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh.
Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od
uva do uva i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...”