Sa DANU će biti kao sa crkvom na Rumiji

„Inteligenciji je svojstveno da bude kritička. I naša inteligencija je

početkom devedesetih bila kritička, antiratna i opoziciona. Danas je
dobar dio njih pacifikovan, korumpiran sinekurama i
’pripitomljen’... Udruženja i institucije koje su stvarane devedesetih,
utulile su se. Ostali su pojedinci koji se još nijesu ugasili“, kaže
sagovornik Portala Analitika, koji se, kako dodaje, pribojava da ni
DANU neće više postojati nakon što je preminuo njen predsjednik,
Božidar Nikolić

„Od osnivanja, preminulo je 18 članova DANU. Za koju godinu, kad

tako odu i ostali, Zakon o CANU, po kojem su akademije CANU i
DANU trebalo da se spoje, sprovešće se lako. Priča o akademijama je
kao priča o crkvi na Rumiji. Donese se zakon koji se ne sprovodi,
prolazi vrijeme dok se ne nešto samo ne ugasi“, uvjeren je Momir M.
Marković, poznati crnogorski književnik. On je godinama proučavao
i crnogorsku istoriju, crnogorski ratni moral i kodeks, o čemu je
objavio i niz knjiga, poput „Crnogorski rat“ i „Crnogorski templari
izgubljeni u istoriji“.
Najnovijom, svojim izborom „Crnogorske epske pjesme“, koja je
upravo izašla iz štampe u izdanju cetinjske IVPE, htio je da, kako
kaže za Portal Analitika, pruži podsjetnik na jedan identitet koji se u
posljednje vrijeme odbacuje iz pomodnih razloga, iz neznanja ali, i
loših namjera!

1
„Mislim da se to čini da bi se ustanovio neki novi, ’montenegrinski’
identitet. Često čujete danas i naziv za Crnu Goru Montenegro, a to
nije isto. Identiteti ne nastaju odjednom, niti žive okamenjeno, nego
se razvijaju, raspadaju, dograđuju, nadgrađuju, pa i nestaju..“,
naglašava Marković koji današnju Crnu Goru vidi pomalo kao
„zemlju zaborava“.
„Znate, Crnogorci su tokom viševjekovnog ratovanja opstali između
najvećih imperija tog vremena. Mi kukamo da ne možemo bez
nečijeg kišobrana, a za mene je to nepoštovanje samog sebe... Podigli
smo spomenik njemačkim vojnicima poginulim u Drugom svjetskom
ratu, traže da bošnjačkim šehidima iz Balkanskih ratova podignemo
spomenik.. Da budemo malo ironični – ’ajde da podignemo onda i
spomenik italijanskim vojnicima, pa saradnicima okupatora, pa
austrougarskim vojnicima... Crnogorcima su, izgleda, dovoljna polja
i brda po kojima su rasijali kosti,“ zaključuje Marković i podsjeća da
Crne Gore ne bi ni bilo bez „strašnih pogibija“, a da je njena cijela
istorija, zapravo, istorija pokreta otpora:
„Malo ljudi zna da je 26 crnogorskih pjesnika, intelektualaca,
humanista, izginulo u NOB-u. Nekolicina su narodni heroji. To su
ljudi koji su govorili po više stranih jezika, prevodili sa ruskog,
poljskog, španskog, francuskog, pisali eseje, komponovali muziku...
Da su oni preživjeli rat, ko zna kakva bi naša književna, kulturna, ali
i politička i društvena scena poslije rata bile. Od tih velikih
intelektualaca i pobunjenika preživjeli su Zogović, Mirko Banjević,
Obren Blagojević, Pavle Mijović ali, oni su ostali pobunjenici i
poslije rata. Pobunjenik ostaje pobunjenik“, naglašava Marković.
ANALITIKA: Rekli ste da se naša istorija bavila vladarima,
vojvodama, serdarima, ali da malo znamo o životu običnih ljudi i da

2
je kroz crnogorske junačke pjesme moguće upravo sagledati njihov
život, odnosno duh jednog vremena.

MARKOVIĆ: Narodna poezija jeste najpopotpuniji izraz društvene

svijesti jedne epohe. Na osnovu tih pjesmama se može mnogo toga
zaključiti o društvenim prilikama, odnosima, o običnim ljudima,
njihovom statusu, shvatanjima. Tu sam knjigu radio za DANU,
projekat je odobrio sekretar odjeljenja pokojni dr Radoslav Rotković,
ali DANU nema novca. Pomenuo sam to na Cetinju, Kulturnom
krugu, takođe i Matici crnogorskoj, ali čini se da to nikoga više ne
zanima. Jedan moj prijatelj je objavio knjigu, ali smo je morali
skratiti za nekih 100 strana.
Ustvari, moja namjera je bila da napravim podsjetnik na jedan
identitet, koji se odbacuje u posljednje vrijeme, što iz pomodnih
razloga, ali i neznanja, pa i zlih namjera. Mislim da se to čini da bi se
ustanovio neki novi montenegrinski identitet. Često čujete danas i
naziv za Crnu Goru Montenegro, a to nije isto. Identiteti ne nastaju
odjednom, niti žive okamenjeno, nego se razvijaju, raspadaju,
dograđuju, nadgrađuju, pa i nestaju. Dosta toga je u razgrađivanju
nekog identiteta iz neznanja. Neko je rekao da je ljudsko neznanje
bezgranično, kao svemir, samo što za svemir nije siguran.
Zbog neznanja se Njegoš proglašava genocidnim piscem. Problem je
što mi ne razumijemo Njegoša. Prstima jedne ruke se mogu
prebrojati poznavaoci njegovog djela. Znam naše njegošologe. Sreo
sam jednog intelektualca koji mi je ispričao kako je njegova baba
znala „Gorski vijenac“ napamet.

3
ANALITKA: Nije suština u tome...

MARKOVIĆ: Naravno, baba je bila nepismena, ali je znala stihove

napamet. „Gorski vijenac“ je prvi put u Crnoj Gori štampan 1947.
godine. Doduše, bilo je jedno izdanje, skraćeno, štampano uoči
Balkanskih ratova. Nasrće se i na druge djelove istorije, jer istorija je
dio identiteta. Onda vas proglase genocidnim narodom, traže da
podignete spomenike bošnjačkim šehidima Balkanskih ratova...
Naravno, svaki rat je sam po sebi zločin, samo je pitanje u ime čega
se taj, da kažem, zločin vodi. Da li u ime crkve, vjere, nacije, partije,
ili se vrši braneći se od zločina.

ANALITIKA: Knjigu „Crnogorski rat“ posvetili ste ovoj temi. Tu

ukazujete i na naše običaje ratovanja koji zaslužuju respekt...

MARKOVIĆ: Crna Gora je tokom 19. vijeka izgradila običaje

ratovanja kakve nijedna zemlja u istoriji nije. Godine 1861.
zarobljeno je u Krnjicama, u Crmnici, hiljadu Malisora, dovedeni su
na Cetinje i tamo je bila parada ratnih zarobljenika. Poslije parade
rečeno im je: „Ovo je zemlja u kojoj žive samo slobodni ljudi, ova
zemlja nema zarobljeničkih zatvora. Idite kući“. Jedan od tih
Albanaca, ne znam da li je Hasan Hot ili Šaban Murtezi, održao je
tada sjajan govor i zakleo se da malisorska puška nikada neće pucati
na Crnu Goru. Takvih parada tokom 19. vijeka na Cetinju bilo je na
desetine. Zarobljenici iz Plava, Gusinja, Rožaja, Malesije su
oslobađani. Ali, sa sumnjom se gleda na priče o našem viteštvu i
čojstvu, zbog posljednjeg rata. Razgovarao sam sa jednim

4
Srebreničanom, Bošnjakom, prije koju godinu o tim običajima
ratovanja. Sve je potvrdio, ali je na kraju pitao - kakve veze imate vi
sa tim Crnogorcima?
Znate, Crnogorci su tokom viševjekovnog ratovanja opstali između
najvećih imperija tog vremena. Mi kukamo da ne možemo bez
nečijeg kišobrana, a za mene je to nepoštovanje samog sebe.
Da budemo malo ironični - podigli smo spomenik njemačkim
vojnicima poginulim u Drugom svjetskom ratu, traže da bošnjačkim
šehidima iz Balkanskih ratova podignemo spomenik.. Pa da
podignemo onda spomenik italijanskim vojnicima, pa saradnicima
okupatora, pa austrougarskim vojnicima, pa će na red doći i
bošnjački šehidi... Crnogorcima nećemo praviti, njima su dosta polja
i brda po kojima su rasijali kosti.
Crna Gora pomalo liči na zemlju zaborava.

ANALITIKA: U knjizi „Crnogorski rat“ ste zapisali da je bilo 400

godina borbe, 400 bitaka, ali i svakodnevnog izgaranja za slobodu...

MARKOVIĆ: Sa raspadom zetske feudalne države počeo je u stvari

proces građanske revolucije u Crnoj Gori. Naša plemena nijesu bila
rodovska društva, već teritorijalne zajednice.

ANALITIKA: Očigledno je taj model organizovanja dao rezultate i

kada je u pitanju borba za slobodu.

5
MARKOVIĆ: Upotrijebili ste pravu riječ, to je društveni model
stvaran prema ljudima koji su tu živjeli. Mislim da mi sada pravimo
čovjeka prema modelu, a to su kibernetski modeli. „Stvorićemo
novog čovjeka“, a taj će čovjek biti surogat čovjeka.

ANALITIKA: Mislite da u želji da se transformišemo gubimo nešto

od svog identiteta i naše specifičnosti koje apsolutno ne treba da se
stidimo...

MARKOVIĆ: Naravno, identitet se nadgrađuje i dograđuje, ali kad

se identitet razgrađuje i počinje da se pravi novi, to je onda problem.

ANALITIKA: Kažete da smo priču o identitetu na svojevrstan način

pojednostavili, sveli je samo na priču o zastavi i himni, za što su
prije svega krivi političari...

MARKOVIĆ: Zastava i himna su simboli, a identitet je nešto dublje.

Identitet je sve.

ANALITIKA: Ali i kroz priču o viševjekovnoj borbi Crnogoraca,

dugoj i iscrpljujućoj, govorimo o identitetu, a ta priča o crnogorskom
ratu neodvojiva je od one o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i njenoj
posebnoj ulozi, o kojoj ste, takođe, pisali.

MARKOVIĆ: Crnogorska crkva je specifična, napravio sam o njoj

jedan mali ogled. Crnogorska crkva je doživjela transformaciju sa

6
raspadom zetskog feudalizma i prema svim pokazateljima ona nije
bila ni pravoslavna ni katolička.
Ona je najviše ličila na prve hrišćanske zajednice, na izvornu crkvu.
Zaokruživanje njene posebnosti počelo je u trenutku kada se zapadno
hrišćanstvo cijepa na protestante, kalviniste. To je vrijeme kada je
vjera u krizi, i katolička i pravoslavna. Mi tada ovdje imamo
simbiozu raznih hrišćanskih učenja, naročito bogumila i patarena, čiji
su tragovi materijalne kulture ostali po staroj Crnoj Gori, u Zeti, uz
Pivu. Tragovi te kulture se mogu naći i u epskim pjesmama.
Dvooltarske crkve imate kod nas, to ne čudi jer je bilo jako prisustvo
onoga što su oni zvali jeres. Katolička i pravoslavna crkva su se
priznavale među sobom i nadmetale i nasrtale na jeretike.

ANALITIKA: Vaš ogled o Crnogorskoj crkvi ima naslov „Templari

izgubljeni u istoriji“...

MARKOVIĆ: Možda taj naslov nije baš srećno izabran, ali je stvar u
tome da je crnogorsko sveštenstvo dosta ličilo na Templare, jer su svi
naši sveštenici bili ratnici. Naša istorija nije zapamtila nijednog
sveštenika koji nije bio dobar ratnik. Takođe, naši sveštenici nisu
živjeli kao stalež, već kao svi ostali ljudi. To je bila jedna narodna
crkva. Crnogorski sveštenici su bili predvodnici i čelnici koji su
vodili zajednicu i bili su pod stalnim pritiskom mogućih saveznika.
Saveznici su manipulisali nama jer smo bili opasan primjer. Jedan od
najtrajnijih saveznika klasične Crne Gore bila je Rusija, ali Ruska
crkva je hapslila Petra Prvog jer ga je smatrala jeretikom. Postoje

7
obavještajni podaci o Njegošu koji govore da on ne liči na
sveštenika.
Templari su na izvjesni način, preteče kapitalizma i zato su ih
feudalne vlasti uništile.

ANALITIKA: Kada govorimo o toj mitskoj snazi pojma slobode, o

viševjekovnoj borbi, zapisali ste i da je to „svojevrsna crnogorska
igra sa smrću“...

MARKOVIĆ: Da se prisjetim svojih neobjavljenih stihova: „Stoljeća

plača, junaštva i časti, potoci krvi i brda propasti, a samo u smrti
pomaže joj Bog“. Što bi od Crne Gore bilo da nije bilo tih strašnih
pogibija? Ona ne bi postojala! U narodnim epskim pjesmama često
ćete u sudbonosnim trenucima čuti kako neki junak govori „nemojte
se braćo prepadati, mrijeće se jednom svakako“. I to pokazuje
shvatanje Crnogoraca onog vremena. Život ima smisla ako se
zapamti, a zapamti se ako se način na koji ste umrli zapamti. Ne
znam naroda u svijetu u kome je smrt tako važan čin kao kod
Crnogoraca. U Crnoj Gori i danas kada neko umre dođu svi. Mi
imamo jedan poseban kult prema mrtvima. Danas se i on, istina,
mijenja, danas se na pokajanje ide zbog živih, a ne zbog mrtvih.
Vojvoda Mirko Petrović umro je navodno od kolere. Čitavo jedno
pleme Katunsko došlo je na sahranu i gotovo svaki drugi je lelekao.
Vojvoda Mirko je u borbi na prilazima Cetinju, kada je izgledalo da
je sve izgubljeno, kazao: „Borićemo se do kraja, sve je izgubljeno
osim časti. Naprijed u slavu!“ Možemo li mi danas da kažemo
izgubljeno je sve osim časti? Ne!

8
ANALITIKA: To je taj duh viteštva na koji s razlogom možemo biti
ponosni...

MARKOVIĆ: Malo ljudi zna da je 26 crnogorskih pjesnika,

intelektualaca, humanista, izginulo u NOB-u. Nekolicina su narodni
heroji. Oni su govorili po nekoliko stranih jezika, prevodili sa
ruskog, poljskog, španskog, francuskog, pisali eseje, komponovali
muziku... Da su oni preživjeli rat, ko zna kakva bi naša književna,
kulturna, ali i politička i društvena scena poslije rata bila. Od tih
velikih intelektualaca i pobunjenika preživjeli su Zogović, Mirko
Banjević, Obren Blagojević, Pavle Mijović, ali oni su ostali
pobunjenici i poslije rata. Pobunjenik ostaje pobunjenik.
S druge strane, što bi bilo od Crne Gore da nije bilo tih ljudi, da oni
nijesu nesebično izginuli? Ne bi je bilo. Crna Gora je već bila pred
nestankom, potpunim gubljenjem identiteta. Iznikla je iz njihove
krvi. Jedan od njih, Krsto Bajić iz Bijelog Polja, narodni heroj,
komponovao je muziku, pisao pjesme. Zapisao je: „Crnogorska
nacija je iznikla iz sopstvene krvi". Iz te njihove nastala je ova Crna
Gora od koje ćemo mi sada, bojim se, da se oprostimo.

ANALITIKA: Dobili smo nezavisnu državu...

MARKOVIĆ: Ja sam jedan od tih independista koji je platio cijenu.

Ali, ja mislim da je država nužno zlo. Nije država najveće ljudsko

9
dobro, nego čovjek. Država je tu da služi ljudima, a ne da se služi
njoj. Ponavljam, važan je čovjek.

ANALITIKA: Kada govorimo o tome da je važan čovjek, da se

vratimo na priču o velikom čovjeku Krstu Bajiću. Oskar Davičo mu
je posvetio poemu...

MARKOVIĆ: Da, i to sigurno jednu od najboljih, „Čovekov čovek“.

U posveti piše „Krstu Bajiću najlepšem osmehu Crne Gore“. Krsto
Bajić je narodni heroj. Bio je jako mlad kada je poginuo, kao pisac
neostvaren, kao čovjek ostvaren. O njegovoj hrabrosti postoje
legende - kako je sa oružjem u zubima plivao preko Drine da
uspostavi mostobran za svoju jedinicu, kako je usred tada ustaškog
Livna upao sa grupom bombaša. Poginuo je na Zlatiboru u borbi sa
četnicima kao komesar divizije.
Davičo kaže: „I pao je kao cvet udaren štapom“. Velika poema
posvećena je Krstu Bajiću, ratu i revoluciji. Zašto danas izbjegavaju
reći „revolucija“? Bila je to revolucija koja je uspostavila nove
društvene odnose, pravedniji društveni sistem socijalne pravde. Mi
od socijalne pravde danas nemamo ni „s“, osim što su nam većinske
partije „socijalističke“. U biti nam je društvo u rigidnom liberalizmu
kapitalističkom, koji nije dao rezultate. Možda samo u prvim
godinama stvaranja SAD, nigdje nikada nije dao rezultate.

ANALITIKA: Izgleda da je posebno slabo primjenjiv na male

države...

10
MARKOVIĆ: Iz naše Vlade, i to resornog ministarstva, prije
nekoliko godina, promovisana je priča o tržišnoj kulturi. A to je kraj
za kulturu. I u velikim zemljama država finansira i pozorišta i
muzeje. Ovdje je kultura prepuštena trgovcima, raznim marifetlucima
intelektualne trgovine, jedne, kako to Moravija kaže, „terorističke
estetike“ i klasičnog markentiga. Sad je Njegoš genocidan pjesnik,
epske pjesme su „guslarsko zavijanje“. Tako kažu moderni estetičari.
Možda sam ja konzervativan čovjek, ali konzervativizma će biti i
poslije mene.

ANALITIKA: Da kažemo nešto o DANU. Reagovali ste javno kada

je u Skupštini vođena rasprava o zakonu koji spaja dvije akademije,
te na izjavu jednog poslanika koji je kazao da u DANU sjede
kukavice. Kazali ste i da Vi, jedan od osnivača crnogorskog P.E.N. -
a, DANU, Društva nezavisnih književnika, aktera vraćanja
Crnogorske pravoslavne crkve, niste ništa od toga kapitaliziovali.

MARKOVIĆ: Država je usvojila zakon o akademijama koji nije

primijenila. Bojim se da DANU, nakon smrti predsjednika Božidara
Nikolića neće više ni postojati. Bojim se da će sve to čekati neka
bolja vremena, kao ona crkva na Rumiji. To je ista priča. Donese se
zakon koji se ne sprovodi, prolazi vrijeme dok se nešto samo ne
ugasi. Od osnivanja, 18 članova DANU je preminulo. Po zakonu
neminovnosti vremena, otići će i ostali za par godina. Onda će se
Zakon sprovesti lako.

11
Inteligenciji je svojstveno da bude kritička. I naša inteligencija je
početkom devedesetih bila kritička i antiratna i opoziciona. Danas je
dobar dio njih pacifikovan, korumpiran sinekurama i nagradama
„pripitomljen“. Ali, nijesu svi. Nekolicina intelektualaca koji imaju
pristup medijima vrlo glasno se određuje prema našoj stvarnosti i
imaju veoma kritički odnos. Njih je malo, ali ih još ima. Što se tiče
udruženja i institucija koje su stvarane devedesetih, i one su se
utulile. Ostali su pojedinci koji se još nijesu ugasili.
Suzana KAPETANOVIĆ

12