L:

NN: Bogdan Tanjević, čovjek košarke

N:

Bogdan Tanjević, Pljevljak, Sarajlija, Jugosloven, Italijan, Turčin,

kosmopolita, građanin svijeta, ali iznad svega košarkaški
intelektualac. Jedan od onih čiji se riječ i procjena poštuju svuda
gdje se cijeni ova čudesna igra. U svijet je, via Sarajevo, krenuo kao
četvorogodišnjak iz Pljevalja.
- S obzirom da sam bio najmlađe dijete u široj porodici i, pored starijeg
brata Rajka, jedino dijete koje je preživjelo rat, nekako sam bio mezimac
među svom braćom od stričeva, ujaka, tetaka… Tako su moje uspomene
iz Pljevalja obojene nježnošću i toplinom, sjaćanjem na male stvari,
maglovitim slikama grada, prvomajskih parada… Zbog činjenice da smo
se kasnije, kroz život, srijetali mnogo puta, urezan mi je dragi lik Ljuba
Matovića, zvanog Mačak. On je bio vršnjak mojega brata, dakle desetak
godina stariji od mene. Sjećam se i najboljeg druga Gojka Karovića, koji
je živio u kući prekoputa Doma omladine.
U Pljevlja sam, naravno, dolazio ljeti, na Ljubišnju kod đeda i stričeva.
Jednom sam proveo desetak dana kod moje ujne Borke Starčević. Dobro
se sjećam tih dana koje sam, kao dječak od 13 godina, proveo sa mojom
braćom i sestrama. Drugi put sam ostao toliko kad sam već bio trener,
kad sam pripremao košarkašku ekipu iz Pljevalja za nastup na
Međurepubličkim igrama. Naravno, dobro sam upamtio i moje prve
dane u Sarajevu, dolazak u veliki grad, velike izloge u Titovoj ulici,
šetnje sa majkom...
U Sarajevo će se vratiti nakon završetka igračke karijere, da se
preuzme posla i sjedne na klupu tadašnjeg drugoligaša “Bosne”,
malog kluba sa još manje novca. Upecao se, kako kaže, na te
momke, atmosferu, entuzijazam, uzajamno povjerenje. Upravo na
tu foru on je kasnije obradio jednog suvonjavog momka iz Tuzle
koji će kasnije postati simbol “Bosne”, jedan od zlatnih dječaka
jugoslovenske košarke i člana Kuće slavnih FIBA, Mirzu Delibašića.
- Ja ga nijesam poznavao kad sam preuzeo “Bosnu”. Mirza je došao
kasnije, nakon godinu, 1972. godine. I dok je igrao u Tuzli bilo je jasno
da će biti zvijezda, sa Kićanovićem je bio najbolji mladi košarkaš bivše
Jugoslavije, najbolji evropski junior... Naravno, kao takav zapao je za
oko i “Partizanu”, koji je bio evropska veličina, a i imao je Ranka
Žeravicu koji nije bio vrhunski trener, nego bog... U toj trci bili smo
autsajderi… Pokušao sam da mu polako uđem pod kožu tokom tih
godinu dana, pričao o sjajnoj atmosferi, drugarstvu… Na kraju je došao
u Bosnu, a da ga zapravo nikad nijesam ni pitao da potpiše za nas.
Bogdan Tanjević nije bio jedini Crnogorac u redovima “studenata”.
- Naravno, dobar dio Crnogoraca koji je odlazio na školovanje ili iz
sportskih razloga, birao je Sarajevo. Kao veliki grad, kao jedan od
jugoslovenskih centara, jasno je da je Sarajevo pružalo više mogućnosti.
U gradu je bilo i dosta, da tako kažem, Crnogoraca starosjedelaca,
odnosno onih koji su već decenijama živjeli tamo. Bilo je logično da se i
u tom studentskom sportskom društvu “Bosna” nađu i Crnogorci.
Posebnu ulogu imao je jedan čovjek, Nikšićanin Vule Vukalović, koji je
na neki način bio spiritus movens i vezivno tkivo, sekretar kluba. On je
bio zaslužan što je dosta mladih sportista iz tog kraja došlo u Sarajevo, u
“Bosnu”. Iako je on zapravo bio odbojkaš, trener odbojkaškog kluba, on
je legenda košarkaške sekcije. Studenti-sportisti su u tom vremenu bili
osuđeni da imaju malo, a znali su da u prostorijama “Bosne” mogu
popiti jeftinu kafu ili će ih neko počastiti, da će imati sa kim da
popričaju. Tako se i gradio taj duh solidarnosti, drugarstva, mangupluka
koji je krasio “studente”, kako su zvali sve klubove Univerzitetskog
sportskog društva “Bosna”. Upravo tako su u klub stigli Žarko Varajić,
Ratko Radovanović, a kasnije, pred kraj mog angažmana u “Bosni”, i
Boro Vučević iz Bara.
“Bosnu” ste preuzeli kao drugoligaša, a kao jedini afirmisani igrač i
“stranac” stigao je Svetislav Pešić.
- Pešić je bio član prvog tima “Partizana”, odličan plejmejker, ali imao
je u klubu još dvojicu vrhunskih igrača na tom mjestu, Dragana
Todorića i Boris Beravsa, tako da je na neki način bio zatvoren. Zbog
toga smo uspjeli da ga dovedemo u “Bosnu” na jednogodišnju
pozajmicu. Poznavao sam ga kao igrača, znao sam da je inteligentan
košarkaš i da će nam dobro doći, što se i potvrdilo. Kasnije smo ga
otkupili od Partizana, tačnije platili smo ga suvim zlatom. To je
praktično bila ucjena, odnosno svojevrsna osveta zbog toga što smo im
ispred nosa ugrabili Mirzu.
Izgleda da Pešić nije bio inteligentan samo na terenu, sa loptom, s
obzirom da je danas jedan od najuspješnijih evropskih trenera.
- Rekao bih da on radi upravo na principima koje smo primjenjivali u
“Bosni”, da je suštinski – po odnosu prema igračima, prema treningu,
redu i radu, zajedništvu – nastavio tim putem i izrastao u jednog od
najboljih trenera svijeta. Naravno, on je tome dodao i nešto svoje i
obogatio tu košarkašku filozofiju. I danas smo veliki prijatelji i jako mi
je drago što sam makar malo uticao na njega u tom košarkaškom
razvoju.
A od koga ste vi najviše naučili?
- Na mene je najviše uticao Ranko Žeravica. Nedavno je preminuo i
nekako smo svi mi, košarkaški treneri, radnici, po malo ostali siročići.
Koliko je on samo formirao igrača kroz “Radnički”, “Partizan”, razne
državne selekcije… Koliko je trenera podigao... Ja sam volio taj njegov
način vođenja ekipe, odnosa prema igračima i treninzima. Sa njim sam
sarađivao još kao igrač, kroz juniorske i omladinske selekcije, kasnije i u
A reprezentaciji, sve do ’77. godine, kada sam definitivno otišao iz tog
kruga. Naravno, kasnije, kad sam već postao trener, dragocjena mi je
bila pomoć profesora Ace Nikolića, kako da ne pomenem Mirka
Novosela, koji me je sa 26 godina postavio za trenera juniorske
reprezentacije. To je jedan od najvećih poklona koje sam dobio.
Učili ste od velikih trenera, ali ste i trenirali mnoge vrhunske igrače,
neke od najvećih zvijezda evropske košarke. Da li biste mogli da
sastavite najbolju petorku, ili makar ekipu od igrača koje ste vodili
sa klupe?
- Vidiš, majke ti božje, koliko je vremena prošlo, čini mi se da nema
toga koga nijesam trenirao. A mnogi od njih već unuke drže u krilu…
Ne smijem se u to upuštati, ne smijem. Pa ja sam trenirao čak i Majkla
Džordana, istina samo na jednoj egzibicionoj utakmici 1985. godine u
Italiji… Oskar Šmit, kojega sam trenirao u Kazerti, čudovište od
strijelca, čovjek koji je karijeru završio u 40. godini sa prosjekom od
gotovo 40 poena po utakmici. Pa onda Rolando Blekmen, koji je igrao
kod mene u Stefanelu, igrač koji je u NBA dao više od 22.000 koševa i
koji mi je kasnije bio jedan od pomoćnika na SP u Turskoj. Toliko
dobrih momaka sam trenirao, nauživao se njihovog talenta i dobrote.
Eto, ajd’ sad ti izaberi između Delibašića i Bodiroge – ekstremni talenti,
a bez imalo zla u sebi – samo dobrota. Pa Krešo Ćosić, koji je bio blizu
ovoj dvojici, takođe čudesno dobrodušan čovjek, a možda i
najtalentovaniji košarkaš kojega sam vidio… Ma kako da izaberem…
Nedavno je, za mnoge iznenađujuće, uslijedio povratak u
crnogorsku košarku.
- Kako godinu i po nijesam imao angažman, nakon što sam sam sebe
otpustio sa mjesta selektora Turske, ovi moji… Vesko, Danilo, Banja,
uhvatili su me na priču – ajde malo da pomogneš, da podignemo
trenerski kadar u Crnoj Gori. A ja se ovdje uvijek odlično osjećam,
stalno sam nasmijan i dobro raspoložen. Nekako iz tog druženja došlo se
do priče o Udruženju košarkaških trenera, pa skup igrača u Tivtu, pa
nakon odlaska Luke Pavićevića da se pomogne u pripremi reprezentacije
za Igre malih zemalja. Tamo se sve nekako lijepo složilo, dobro smo
igrali, momci su pokazali da nijesu baš za potcjenjivanje… Moram
ponoviti ono što sam nekoliko puta rekao – ovo što se dogodilo sa
Lukom bio splet jako nesretnih okolnosti. Objektivno najbolji dio ekipe,
ti visoki igrači, bio je odsutan u kvalifikacijama. Posljednji visoki
košarkaš evropskog kalibra, Bjelica, povrijedi se poslije prve utakmice i
ekipa zaista ostane nekompletna, bez osnovne prednosti pod košem. Na
to se dodalo da su Holanđani napravili respektabilnu selekciju, da
Izraelci uvijek imaju dovoljno jaku ekipu, i eto… Težak posao je pred
nama. Prvo imamo obavezu da se okupimo, a onda, bogami, i da
uradimo sve da se vratimo na velika takmičenja.
Ipak je moguće – za Bošu Tanjevića i dalje ima takmičarskih
motiva!?
O, imam ja i te kako želju da radim, da postižem uspjehe. Možda bih to
najbolje opisao onim što je napisao Tomas Sterns Eliot: Hlače
mladenačkog kroja sašiti i vrijeme koje odmiče prevariti. Košarka me
drži mladim, još se najbolje zabavljam i najbolji sam na terenu.
Za dobro košarke - neka je Boši sa srećom i da još dugo uživa na
terenu.
N. SEKULIĆ

--------------
BOX

N: Sportska biografija

Bogdan Tanjević rođen je 13. februara 1947. godine u Pljevljima,

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Košarkom je počeo da
se bavi 1960. u “Željezničaru” iz Sarajeva, a u prvoj ekipi nastupao je od
1962. U OKK Beograd prelazi 1965. godine i tamo igrao do 1971.
Nastupao je za juniorsku i mladu, a potom i za A reprezentaciju SFRJ,
za koju je upisao deset nastupa.
Od 1971. do 1980. bio je trener “Bosne”, sa kojom je osvojio duplu
krunu (titulu i kup) 1978. godine. Godinu kasnije, u Grenoblu
(Francuska), sa “Bosnom” je osvojio Kup šampiona, savladavši u finalu
italijanskog šampiona “Emerson” iz Varezea. Istovremeno dok je bio
trener Bosne, 1973. i 1974. godine, vodio je i juniorsku reprezentaciju
Jugoslavije sa kojom je 1974. osvojio titulu šampiona Evrope na
prvenstvu u Orleanu (Francuska).
Od 1980. bio je selektor reprezentacije Jugoslavije sa kojom je 1981.
osvojio srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u Pragu, bronzu na
Univerzijadi u Bukureštu iste godine, kao i zlato na Balkanskom
šampionatu 1982. u Istanbulu.
Nakon Bosne, preuzeo je kormilo “Juventusa” iz Kazerte (poznat i kao
“Indezit”, “Mobilđirđi”), koji je vodio od 1982. do 1986. Te godine klub
je promijenio sjedište, preselio se u Trst i nastavio da postoji pod
imenom “Stefanel”.
Od 1994. do 1996. trenirao je “Olimpiju” iz Milana, sa kojim osvaja
titulu i Kup Italije u sezoni 1995/96.
Naredne sezone predvodi francuski Limož, a nakon toga vraća se na
Apeninsko poluostrvo i 1997. preuzima klupu reprezentacije Italije. Sa
“azurima” 1999. osvaja zlatnu medaju na Evropskom prvenstvu u
Francuskoj, potom peto mjesto na Olimpijskim igrama u Sidneju.
Slijedi dolazak u Podgoricu, gdje je sa ekipom Budućnosti osvojio još
jednu duplu krunu u karijeri (prvenstvo i kup SRJ u sezoni 2000/01.).
Nakon toga, uslijedio je povratak u Francusku, u Asvel iz Vilerbana, sa
kojim je odmah osvojio šampionsku titulu.
Od 2004. do 2013. Tanjevićeva karijera nastavlja se u Turskoj. Sa
izuzetkom 2011. godine, bio je selektor turske reprezentacije. Najveći
uspjeh ostvario je 2010. kada je osvojio titulu vicešampiona svijeta na
šampionatu koji je održan u Turskoj. Sa Turskom je osvojio i zlatnu
medalju na Mediteranskim igrama u Mersinu (Turska) 2013.
Od 2007. do 2010. sa klupe predvodi Fenerbahče. Sa klubom iz
Istanbula okitio se šampionskom titulom u sezonama 2007/08. i
2009/10, kada osvaja i Kup Turske. Reprezentaciju Crne Gore predvodio
je 2015. godine, na Igrama malih zemalja Evrope na Islandu, gdje je
naša selekcija osvojila zlatnu medalju.

BOX 2

N: Porodično takmičenje

Prekinuo je igračku karijeru ranije nego što je bilo za očekivati.

Kažu, i zbog toga što nije mogao da izdrži u porodičnom takmičenju
sa ženom Jasnom oko toga ko je bolji pod koševima.
- Teško je bilo tu odrediti ko je bolji… Šalu na stranu, među nama je
uvijek vladala prvenstveno velika ljubav i razumijevanje. Da budem
iskren već sam se bio malo umorio. Bio sam dobar igrač, ali sam shvatio
da, kao košarkaš, nikada neću biti velika zvijezda. To sam shvatio kada
nijesam upao u prvu petorku reprezentacije. Za razliku od Jasne
(Selimović), koja je već sa petnaest godina igrala u A reprezentaciji.