Za ovaj zadatak bilo mi je dosta teško odabrati situaciju o kojoj da pišem.

Na pamet mi nije
padao niti jedan zanimljivi događaj o kojem bi mogla pisati. Konzultirala sam se s roditeljima
koji su mi dali neke svoje primjere, no radije sam željela obraditi neki primjer iz vlastitog
života o kojem mogu pisati iz osobnog gledišta i iskustva. Kroz to razmišljanje, palo mi je na
pamet da napišem jedno svoje dugogodišnje iskustvo povezano sa sportom koji sam trenirala.

U to vrijeme kada sam ja došla, situacija u klubu je bila poprilično dobra. Bilo je puno djece
mojeg uzrasta. Također, bilo je i nekoliko starijih igračica koje su trenirale na ozbiljnijoj
razini te su odlazile na natjecanja. U klubu je bilo nekoliko trenera i treninzi su bili jako dobro
programirani i organizirani. Kada je netko od članova imao rođendan, uvijek bi naručili pizze
i sokove te bi nakon treninga ostali proslaviti. Također smo imali i organizirane Božićne fešte
na koje su dolazili mađioničari i pjevači te smo mogli sudjelovati u tomboli. U tom sam
razdoblju, koje je trajalo oko dvije godine, stekla nekoliko životnih prijateljstva koja traju i
dan danas. Bila sam sretna jer sam pronašla sport koji mi je u to vrijeme pružao zadovoljstvo i
sreću. Nakon tog „početnog razdoblja“, situacija je postala ozbiljnija. Na svim članovima već
se moglo prepoznati tko ima talenta, a tko zaostaje. U tim godinama, talent je ono što te čini
boljim i uspješnijim od drugih. Kasnije, jedino što te može činiti boljim od drugih je rad i
vrijeme provedeno u dvorani s reketom u ruci. U to sam se vrijeme i ja krenula natjecati. U
početku su to bila samo okolna i slabija natjecanja, npr. natjecanje u Varaždinu i Ljubeščici.
Zatim je to preraslo u putovanja do Zagreba, Duge Rese, Poreča, Zadra, Osijeka i drugih
gradova. Nije mi trebalo dugo da uđem u taj cijeli proces. Nakon nekoliko natjecanja već sam
osvojila svoju prvu medalju. Moja pozicija na rang ljestvici je bila sve bolja i bolja. Jedno
vrijeme sam bila 2.u Hrvatskoj, a nekoliko godina za redom nalazila sam se u top 10 igračica
Hrvatske. Dok sam prije nekoliko godina gledala cure kako se natječu i o tome mogla samo
sanjati, ja sam se u tom trenutku nalazila u njihovoj poziciji. Nešto što je nedavno bilo samo
san za mene, u tom je trenutku postalo stvarnost. To je bilo vrijeme kada sam sa svakog
turnira dolazila doma s peharom ili medaljom. Bila sam jako dobra u tome što sam radila i to
me činilo sretnom. Trenirala bi svaki dan kroz tjedan, a vikendi bi mi se svodili na putovanja i
turnire. Bilo je naporno sve to uskladiti sa školom i obavezama, ali tada je još sve djelomično
funkcioniralo. Tada više nije sve išlo u prilog talentu, već su bitniji postali treninzi.

Moj klub imao je ekipu koja je igrala u najvišoj ligi u Hrvatskoj. U toj ekipi su bile cure
starije 5,6 godina od mene. Kako bi ekipu učinili što jačom, za nas je došla igrati jedna
igračica iz Duge Rese. Doselila se u mali stan koji sam ranije spomenula. To je bila jedna od
velikih prekretnica koja se desila u klubu. Slobodno mogu reći da je od tad sve krenulo
nizbrdo. Do tad nas je već bilo upola manje nego što nas je bilo kad sam krenula trenirati, a od
trenera je ostao samo jedan. Taj je trener postao jako blizak s novom igračicom. Imali su
određeni odnos u koji ja ne bih ulazila jer to nije moja stvar. U početku se nisu vidjele neke
velike promjene, no kad danas kao starija razmislim o tome znam da je sve zapravo bilo
jasno. Trener se krenuo u potpunosti posvećivati prvoj ekipi i starijim igračicama a mi, kojima
je u tom razdoblju trebalo najviše posvećenosti, ostali smo zapostavljeni. Kako su dolazile
nove, mlađe igračice, od njih je također imao u planu napraviti velike zvijezde dok smo mi
ponovo bili zapostavljeni. Tada sam u klubu imala najbolju prijateljicu. Sjećam se da bismo
došle na trening super volje, a na treningu nam nije bilo rečeno koje vježbe da radimo i na što
da se fokusiramo. Kad si dijete, neke bitne stvari ne shvaćaš ozbiljno. Trener je tada za nas
bio ikona i jedna od najbitnijih osoba u našim životima. Nije nam palo na pamet mu se
suprotstavljati. Klub je u to vrijeme bio u relativno lošem financijskom stanju. Trener je iz tog
razloga odlučio svim članovima povećati članarinu sa 100 kn na 150 kn mjesečno. Opet, kada
si dijete, ti novci ti ništa ne znače i teško je kroz dječje oči shvatiti do čega je ovo vodilo.
Moji su pak roditelji, na temelju mojih priča i priča ostalih roditelja klubske djece, mogli
zaključiti kakva je bila situacija. Danas me sramota kad shvatim da u to vrijeme nisam
dopustila tati da se suprotstavi treneru. Smatrala sam da će se s vremenom sve vratiti na staro
te da nema potrebe da me „sramoti“ pred trenerom. To je bio samo početak cijele ove
situacije.

U roku dvije godine stanje se jako promijenilo. S natjecanja sam se jako rijetko vraćala s
osmjehom na licu i medaljom oko vrata. Kada si na natjecanju, trener sjedi kraj stola na
kojem ti igraš meč i nakon svakog odigranog seta odlaziš do trenera koji ti daje savjet ili
smjernice kako da poboljšaš igru protiv određene igračice. Smatram da je to jako bitno i da
trenerov savjet može pomoći da pobjediš protivnika. Trener ima puno više iskustva,
mogućnost sagledati igru izvana te može vrlo lagano prepoznati slabu točku protivnika. Dok
su drugi treneri svojim igračicama držali vodu, davali savjete, crtali po pločici gdje da
odigraju udarac, moj trener često nije bio ni uz moj stol. Znao je sjediti na tribinama i samo
gledati meč, a i to je bilo rijetko. Sjećam se da sam igrala polufinale na turniru na Pagu.
Trener je jednom od muških igrača iz mojeg kluba rekao da vodi moj meč, dok je on otišao na
plažu s onom našom novom igračicom. Znam da sve ovo zvuči nevjerojatno i nerealno, ali niti
u jednom trenutku ne preuveličavam ili izmišljam.

Kada sam završila osnovnu školu, upisala sam gimnaziju i imala sam više obaveza oko škole.
Nisam više odlazila na treninge svaki dan. Nekad je to bilo zbog obaveza, a nekad zato jer
više nisam imala volju za treningom. Treneru je predstavljalo problem to kada mene nebi bilo
na treningu, a kada bih došla on bi sjedio u uredu ili vodio trening nekom drugome. U klubu
nas je u to vrijeme ostalo samo tri ( moje dvije prijateljice i ja ) od jedno 50-ak koliko nas je
bilo na početku. Naravno, tu je još bila i prva ekipa i nekoliko mlađih igračica. U
međuvremenu su nam isključili vodu u svlačionicama, klub nije imao novaca da i dalje plaća
čistačice pa smo mi morali čistiti, a jednom smo morali prefarbati zidove u dvorani. Kada bi
se organiziravala natjecanja u našoj dvorani, mi članice smo morale suditi mečeve. Obećano
nam je bilo da po svakom suđenom meču dobijemo 5 kuna. Te novce nismo nikada dobili.
Meni nije nikad stalo do tih 100 – tinjak kuna već mi je bilo žao jer smo mi i dalje trpjele to
da su nas iskorištavali i ponašali se tako prema nama. Ono što jako dobro pamtim je to da su
nam se trener i starije igračice znali izrugivati na temelju našeg izgleda. Moju su prijateljicu
vrijeđali jer je imala aparatić za zube, a drugu jer je imala klempave uši. Mene su često znali
„sprdati“ na temelju toga jer sam kao mlađa imala nekoliko kilograma previše. Kad si dijete
neke takve riječi ti se jako urežu u srce i jako utječu na vlastito mišljenje o sebi. Vjerujem da
manjak samopouzdanja koji imam danas proizlazi iz tih trenutaka u prošlosti.

Shvatila sam da više nema smisla trošiti vrijeme na treniranje iz kojeg ništa nije proizlazilo.
Koliko god su mi sve te stvari bile jasne i dalje mi je bilo teško ispisati se iz kluba i sve to
ostaviti iza sebe. Bilo je ljeto, te sam se paralelno upisala u teretanu i odlazila na koji
stolnoteniski trening. U tom periodu zavolila sam teretanu i shvatila sam da je to novi način
uz koji se osjećam ispunjeno. Ispunjeno onako kako sam se nekada osjećala sa stolnim
tenisom. Prije početka nove školske godine, prijateljica i ja smo otišle do trenera i priopćile
mu da ne želimo više trenirati. Pozdravile smo se sa svima i otišle. Koliko god je tad to bilo
teško, zapravo je kasnije bilo veliko olakšanje. Skinuti sa sebe taj veliki teret. Prestati
tolerirati da nas neko koristi sebi u korist. Maknuti se od toksičnih ljudi i atmosfere. Od tog
dana, nisam se nikad vratila u klub. Nikad se nisam ni čula s trenerom i koliko god je moj
grad malen, nikad ga nisam ni srela u gradu. Danas treniram drugi sport koji me potaknuo da
upišem ovaj fakultet. Tko zna gdje bi bila da sam ostala trenirat stolni tenis? Da li bi uopće i
upisala fakultet i da li bih sada pisala ovu zadaću baš na temu te situacije?

Danas, kad na svu tu situaciju gledam kao starija i zrelija osoba, mogu reći da zapravo tek
sada shvaćam cijelu situaciju. Kao dijete to je bilo teško shvatiti i razumjeti. Koliko god je
bilo ružnih stvari, isto toliko je bilo i lijepih. Bilo je druženja i zezanja, bilo je odlazaka na
turnire i pjevanja u autu. Iz svega toga nastala su prijateljstva koja i dan danas traju. Smatram
da se nešto takvo moralo dogoditi, da me promjeni i da me nauči ne jednoj, već bezbroj
lekcija. Jedna od njih je ta, da znam kako trener ima veliki utjecaj i ulogu u životima igrača i
kakav trener ne smije biti. I sada kada čitam ovaj rad shvaćam koliko zapravo zvuči nerealno i
izvrnuto sve što se nekad naivnom djetetu činilo normalno. Ono što je nekad to dijete
toleriralo, danas to starije dijete ne bi.

Makar je sve to iza mene, volim pogledati svoje medalje i pehare koji su na polici u mojoj
sobi. Volim otvoriti kutiju u kojoj se nalaze moji dresovi s natpisom kluba. Ponekad znam
zajedno sa svojom obitelji povećati radni stol u dnevnoj sobi, postaviti deku kao mrežicu i
igrati s njima. Taj zvuk loptice kako udara po stolu, u meni i dalje svaki put probudi neki
poseban osjećaj, i nakon svega što je bilo.

Gabrijela Bađun