Poslanica odjeljenju

Dragi moji odjeljenjski drugovi I drugarice kada bi ste imali vremensku

mašinu sa kojom možte da odete bilo gdje bilo kad, gdje bi ste otisli. Ja bih se
vratio na početak petog razreda kada sam ja bio novi učenik. Dolazio sam iz
drugačijeg okruženja, škole i bojao sam se da li će te uopšte htjeti da se družite sa
mnom i nijesam očekivao mnogo od vas. Na moje iznenađenje tog prvog dana ja
nijesam imao osjećaj da sam nov. Svi ste htjeli da me upoznate, da se družite sa
mnom. Bio je to neponovljiv osjećaj biti tako primljen u novu avanturu.
Danas sa druge strane mi smo odjeljenjski posvađani. Tokom mini odmora
gađamo šećerom dok su nam oči crvene željne da vide nekoga kako pati ili
ometamo jedni drugima u riječ dok nešto čitaju ili pišu. Ne možemo da se složimo
ko će sa kim košarku da igra nego nastavnica mora da nam objašnjava kako da se
podijelimo. Izgubili smo apsolutno svaku vrijednost koju smo imali kao odeljenje u
petom razredu. Znam da ste bili primorani sa strane učiteljice da se ponašate
tako, ali njen jedini cilj je bio da vas nauči da sloga,prijateljstvo i poštovanje su tri
stavke koje čine svako dobro odeljenje. Plamen prijateljstva se još nije ugasio. To
se najbolje vidi tokom sezone lova na ocjene, kada zaboravimo hemisku, a treba
da radimo kotrolni uvjek se nađe neko ko je spreman da nam da onu koja je
njemu višak ili kad neko odgovara, a profesorica ga pita pitanje koje ne zna u
pozadini se čuju šaputi za skoro svakoga. Šta je sa ostalima. Tu već dolazi
poštovanje i logika skoro svakog učenika da ako je neko druačiji od njega/nje
mora da nije dobra osoba. Mi se svi razlikujemo: Neko od nas voli da uči, neko voli
da bude nestašan, neko voli futbal ali neko ne voli i to je u redu jer razlike nas čine
posebnima i treba da puštujemo druge bez obzira koliko različiti mi bili. Zamislite
samo kakav bi svijet bio da je svako kao vi na šta bi ličali časovi. Imali smo tako na
početku osmog razreda odeljenski projekat i trebali smo da pričamo o školi. Da li
se sjećate kako smo ga uradili, meni nije ni dan danas jasno kako smo uspjeli jer u
tom trenutku bili smo toliko složni da nijesmo mogli ni oko vremena da se
dogovorimo. Većina učenika je plandovalo dok je osam bilo u pozivu i sastavljalo
razgovor koji je ličio na klasičnu današnju prepirku. U tim momentima moja glava
je ponavljala jedno te isto sjećanje, to kako smo bili drugi na fudbalskom turniru u
školi u prirodi. Bilo nas je sedmoro i našom slogom i ogromnom podrškom od
strane učiteljice i ostatka odeljenja porazili smo skoro svaku ekipu, a njzanimljiviji
detalj je da niko od nas nije trenirao fudbal.
Većina bi pomislila da je nemoguće popraviti odeljenje koje se četri godine
nalazi u stanju građanskog rata, ali ja vjerujem da mi to možemo i ne smijemo se
predati pa kakva god cijena bila moramo početi da se borimo za odeljenje sa više
sloge, poštovanja i prijateljstva. Sutra ovih devet godina nećete pamtiti po
ocjenama pa čak ni po profesorima već po drugovima i drugaricama sa kojima ste
dijelili klupe, gumice, muke i još mnogo toga.