Kako se uništava besplatni zdravstveni sustav za koji su umirali

milijuni

Britanski nacionalni zdravstveni sustav najstariji je i najveći sistem

koji se financira novcem poreznih obveznika. Ustanovljen 1948.
godine bio je stub poslijeratne socijalne države blagostanja. Danas se
taj sustav suočava sa sve bržom privatizacijom što dovodi do toga da
si samo oni najbogatiji mogu priuštiti kvalitetnu i pravovremenu
zdravstvenu uslugu.

Ubrzo se ispostavilo da iza političara i stranaka koji zagovaraju

privatizaciju zdravstvenog sustava stoje isti donatori koji financiraju i
privatne zdravstvene ustanove, no oni u tome ne vide ništa sporno,
jer će privatizacija, kako tvrde, dovesti do velikih ušteda i veće
učinkovitosti zdravstvenog sustava. Privatizacija nacionalnih
zdravstvenih sustava nije pitanje koje muči samo Veliku Britaniju,
već i sve ostale suvremene zemlje poput Hrvatske koje pokušavajući
krpati rupe u nacionalnim proračunima zbog vlastite nesposobnosti,
udaraju po najslabijima - siromašnima i bolesnima.

Britanski The Guardian donosi odličnu analizu i usporedbu

britanskog zdravstvenog sustava prije i poslije uvođenja svima
dostupnog besplatnog zdravstva. Potresnu priču iz osobnog života
iznio je Harry Leslie Smith, 91-godišnji autor knjige "Harry's Last
Stand" koji vrlo emotivno opisuje život i prava ljudi prije i poslije
Drugog svjetskog rata i koja bi današnjoj generaciji, a posebno
političarima, trebala pokazati što nas povijest može naučiti i kako
danas utjecati na bolje sutra.
U tekstu za The Guardian posebno se osvrnuo na nacionalni
zdravstveni sustav koji se nakon toliko godina vraća u grozna
vremena njegove mladosti.

Siromašni su umirali u teškim mukama jer nisu imali novca za

lijekove

Harry Smith rođen je 1923. godine u Engleskoj. Njegov otac bio je

rudar pa je čitava njegova obitelj živjela u velikom siromaštvu u
Barnsleyu. U doba velike ekonomske krize bili su okruženi jednako
tako gladnim ljudima, a gradom su vladali nemiri i prljavština. Bilo
je čudo što je uopće doživio svoj treći rođendan kad nije bilo bolesti
koja ga zaobišla - od gripe, kolika, raznih upala i infekcija. U to doba
zdravstveni sustav nije postojao za siromašne građane. Doktore i
liječenje si nisu mogli priuštiti jer su jedva imali za krov nad glavom.
Život tada nije bio lagan, nakon rata pojavila se španjolska gripa koja
je ubila sto milijuna ljudi.

U trošnoj i tijesnoj kući živjela je i Harryjeva najstarija sestra Marion

koja je već s četiri godine oboljela od tuberkuloze, tada vrlo česta
bolest među najsiromašnijim stanovništvom. Marion se razboljela jer
su njihovi roditelji bili prisiljeni zajedno s obitelji živjeti u rudarskom
naselju prepunom različitih bolesti nakon Prvog svjetskog rata. Iako
su kasnije preselili, za Marion je bilo prekasno. Tuberkuloza je
napredovala do njezine kralježnice zbog čega je postala paraplegičar.

Posljednjih 12 mjeseci njezinog života, u potpunosti je ovisila o

majci koja ju je morala hraniti, kupati i oblačiti. Tada nije postojao
nacionalni zdravstveni sustav - ili imaš novac za platiti si lijek ili ga
nemaš i boriš se da se izliječiš bez ičega. Jedina nada za ikakvu
medicinsku njegu bila je ustanova za siromašne pacijente.

Iako je Marion trpjela ogromne bolove, bila je tiha, kao da je čekala

smrt. Imala je samo deset godina, a osuđena na vječno nepomično
ležanje u krevetu i bolove. Njezino stanje postajalo je sve gore, a
bolovi sve jači. Tresla se i plakala, a u najtežim danima morali su je i
vezati. Roditelji su na kraju bili prisiljeni Marion odvesti u lokalnu
ubožnicu. U tim ustanovama bili su smješteni ljudi koji se nisu mogli
uzdržavati, siročad i teško bolesni ljudi. U neljudskim uvjetima samo
su čekali smrt. No i ti uvjeti bili su bolji od uvjeta koji su joj mogli
pružiti roditelji.

Harry nije znao da će 1926. zadnji put vidjeti svoju sestru dok su je
odvozili u tu ustanovu. Mjesec dana kasnije Marion je umrla.
Njezino mrtvo tijelo zakopano je u jamu s neoznačenim grobom,
zajedno s još desetak drugih zaboravljenih žrtava neimaštine. Njezini
roditelji nisu imali ni sliku svoje kćeri, a kamoli dovoljno sredstava
za dostojanstven pokop. Za ostatak svijeta kao da nije ni postojala, ali
za Harryjevu obitelj veliki ožiljak na srcu. Njihov otac više nikad nije
spomenuo njezino ime jer je samog sebe krivio za njezinu smrt, a
majka je često zazivala njezino ime govoreći da ih sve čeka slična
smrt ako se nešto ne promijeni.

Privatizacija zdravstvenog sustava vraća nas stotinu godina unazad

Dvadeset godina kasnije, 1948. formiran je britanski nacionalni

zdravstveni sustav kada je Harry po prvi put u životu otišao kod
doktora koji mu je dao antibiotike čime se izliječio od bronhitisa.
Besplatno.

Besplatni nacionalni zdravstveni sustav bio je transformacijski

pomak prema boljitku čitavog društva. Za Harryja bio je to prvi
korak na putu socijalne države blagostanja. Zbog toga je danas teško
slušati političare, ponosne vlasnike zdravstvenog osiguranja i dionica
u privatnim klinikama, koji tvrde da zdravstveni sustav treba
reformu. Oni su baš poput nekadašnjih kradljivaca iz engleskih
rudnika. Ta reforma uništit će zdravstvo, a zagovaraju je političari
koji od toga imaju osobnu korist.

Prijedlozi idu toliko daleko da čak zagovaraju kupnju višem mjesta

na listama čekanja, sve pod okriljem nacionalnog zdravstveno
sustava. Političke stranke koje se zalažu za privatizaciju
zdravstvenog sustava financiraju isti oni ljudi koji financiraju
privatne klinike. Gdje je tome kraj? Hoće li si ponovo samo oni
dovoljno bogati moći priuštiti zdravstvenu uslugu, a siromašni
umirati jer nemaju novca? Hoćemo li ponovo kupovati zdravlje?

"Ponekad zamišljam kako bih svojoj sestrici Marion objasnio da smo

izgradili predivni socijalni sustav koji štiti siromašne, osigurava na
poslu, čuva njihovo zdravlje, podržava ih kad im sreća okrene leđa -
sve kako bi ih jednog dana gledao kako ubrzano uništavaju što je
naše društvo gradilo generacijama. Zamišljam što bih rekao, ali ne
mogu pronaći prave riječi", zaključuje Harry.