KOMUNIKACIJA

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA KOMUNIKOLOGIJA

SADRŽAJ

UVOD....................................................................................................................................................3
1. POJAM KOMUNIKACIJE............................................................................................................4
2. SVRHA KOMUNIKACIJE...........................................................................................................5
3. PROCES KOMUNIKACIJE..........................................................................................................5
4. OSNOVNI MODELI I OBLICI KOMUNIKACIJE.......................................................................6
4.1. VERBALNA I NEVERBALNA KOMUNIKACIJA..................................................................7
4.2. FORMALNA I NEFORMALNA KOMUNIKACIJA.................................................................8
4.3. INTRAPERSONALNA KOMUNIKACIJA...............................................................................9
4.4. INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA................................................................................9
4.4.1. Govorenje..........................................................................................................................10
4.4.2. Slušanje..............................................................................................................................11
4.4.3. Aktivno slušanje................................................................................................................11
4.5. MASOVNA KOMUNIKACIJA................................................................................................12
4.6. KOMUNIKACIJA PUTEM NOVIH TEHNOLOGIJA.............................................................13
5. ZAKLJUČAK..............................................................................................................................14
6. LITERATURA.............................................................................................................................15

2
UVOD

Komunicirati sa drugima bit je svakog pojedinca, društva. Šta bi smo mi bili bez jezika kao
sredstva sporazumijevanja tj. znakova koji nam to omogućavaju, glasa, pokreta koji prate
govor? Čovjek bez jezika ne bi mogao se socijalizirati, razvijati odnosno biti čovjek. Jezik i
um čini da se on razlikuje od ostalih bića. Bilo da se radi o verbalnoj ili neverbalnoj
komunikaciji mi je učimo, imitiramo i primjenjujemo u naš sistem ponašanja. Gestove kao
neverbalne znakove stalno primjenjujemo u našoj komunikaciji, ponekad nije nam uopće
potrebna riječ, uputa, naredba da obavimo nešto što se od nas traži. Gestovi to sve
omogućavaju. Naša osjećanja, želje, potrebe, naklonost, nenaklonost sve to mi izražavamo
odnosno možemo izraziti gestovima. Kultura utiče i na različite upotrebe i izražavanja gestova
tako da jedan te isti gest može da ima različita značenja u zavisnosti od kulture.

3
 1. POJAM KOMUNIKACIJE

U savremenom društvu znati komunicirati s drugima postaje nezaobilazan faktor dobre

saradnje i razumijevanja te stoga direktno utiče na međuljudske odnose i odnose s društvom.
Komunikacija nije samo puka vještina, već je preduslov dobre socijalizacije i integracije
jedinke u svijet koji je okružuje. Ona je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Iako današnja
tehnologija (a pogotovo internet) olakšava sporazumijevanje, ona također i udaljava jedne od
drugih. Iz toga se može zaključiti kako komunikaciju licem u lice nijedan oblik tehnologije ne
može zamijeniti te ona ostaje dominantna za razvoj međuljudskih odnosa. Postoje brojne
definicije koje opisuju šta je komunikacija te se većina njih odnosi na primanje i prenošenje
poruka između dvije ili više osoba. Isto tako komunikologija naglašava kako je komunikacija
utjecanje na sagovornika ili samoga sebe, pri čemu je važan sadržaj komunikacije i njeni
učinci u postizanju ciljeva. „Pojednostavljeno, komuniciranje, tj. komunikacija je sastavna i
osmišljena razmjena poruka između izvora (komunikatora) i primatelja različitim kanalima s
ciljem uspostavljanja odnosa i stvaranja nečeg zajedničkog ili svrsishodnog“ (Antolović i
Sviličić, 2016). Komunikacijom se postiže mnogo različitih svrha ili ciljeva. To zapravo znači
da je komunikacija vrsta univerzalnog sredstva kojim se čovjek služi u postizanju brojnih
ciljeva koje često definira svjesno ili pak, takvih ciljeva ponekad uopće nije niti svjestan. Čak
i kad ništa ne radimo, kad naprosto šutimo, odnosno, ne govorimo ništa, opet komuniciramo.
Dakle: čitav život je komunikacija! „Pojam komunikacija označava u svom najopštijem
vidu, razumjevanje pojmova između dvije ili više osoba. Osoba ili osobe od kojih poruka
potiče zovu se tvorci ili davaoci poruka, a oni koji primaju nazivaju se primaoci poruka, s tim
da svako može biti i primalac i davalac raznih poruka“. 1 Komunikacija ( communicare lat.
učiniti općim ) je najjednostavnije rečeno razmjena informacija, ideja i osjećaja verbalnim i
neverbalnim sredstvima, prilagođena društvenoj prirodi situacije, tj. situacijskom kontekstu.
( Hymes 1972 ) “ Komunikacija je izuzetno važna u današnjem svijetu, pomoću nje
prenosimo informacije sa jedne osobe na drugu. Dobra komunikacija temelj je uspješnih
međuljudskih odnosa. Sposobnost preciznog i jasnog komuniciranja od velike je važnosti u
poslovnom svijetu, a uspješna komunikacija može pomoći u odnosu s klijentima ili kolegama,
u pregovorima, organizaciji posla ili pri donošenju odluka. Dobra komunikacija je ona koja je
učinkovita, odnosno ona koja ostvaruje ciljeve osoba koje komuniciraju.

1
Pedagoška enciklopedija (1989) – 404. str

4
 2. SVRHA KOMUNIKACIJE

Svaki čovjek je u svojoj srži društveno biće kojemu je komunikacija jedna od osnovnih
životnih potreba. Kroz nju djeluje na druge ljude, zbližava se s njima, stvara zajednice te
pomoću odnosa s drugima ostvaruje ciljeve. Komunikacija često zahtijeva dosta truda pa se
postavlja pitanje: Šta zapravo želimo postići u razgovoru s drugima? Koji nam je cilj?
Odgovor je zapravo jednostavan: ljudi moraju komunicirati. To je potrebno radi održanja
života i zdravlja. Komunikacija u prvom redu zadovoljava potrebu za pripadnošću nekoj
zajednici, no ponekad se ne želi samo govoriti i slušati već i nešto više. Postoji i drugi razlog
a to je motivacija, cilj. Njome se želi nešto postići, dobiti odgovore, steći određenu titulu. U
svakom slučaju, komunikaciji se ne može pobjeći. Ona prati svakoga od trenutka kada se
ustane pa sve do povratka u krevet. Upravo zato je jedan od vodećih komunikologa Paul
Watzlawick utvrdio: „Ne možemo ne komunicirati.“

3. PROCES KOMUNIKACIJE

Da bi uopšte došlo do komunikacijskog procesa, potrebna je poruka koju treba prenijeti.

Poruka predstavlja predmet komunikacije, tj. podatak koji je poslan od izvora prema
primatelju. U komunikaciji između ljudi, poruka može biti verbalna (pomoću riječi –
komunikacija licem u lice, telefonski razgovor itd.) ili neverbalna (pomoću neke radnje ili
ponašanja – govor tijela). Svaka poruka ima svoju formu i sadržaj, veze kojima se širi i
sredstva kojima se prenosi. Sadržaji poruke mogu biti najrazličitiji, od čovjekove aktivnosti,
događaja, ali, naravno, i intelektualni ili emocionalni sadržaji. Forma poruke njezin je vanjski
izraz kojim se ona prenosi od čovjeka do čovjeka: to može biti usmena poruka (govor, riječi, a
prima se akustičkim putem), zatim pisana poruka (koja se prima vizualno, a može biti pisana
riječ, slika, crtež...) te gestovna poruka (koja se zasniva na pokretima, gestama i mimici raznih
dijelova tijela). Poruku nije dovoljno samo dobro izgovoriti, već treba osigurati njeno
prihvaćanje i djelovanje na primatelja. Pošiljatelj mora voditi računa o slanju, primanju i
djelovanju poruke. Komunikacijski proces može se sažeti u rečenici: Ko kaže, šta kaže, s
kojim sredstvima i s kakvim djelovanjem.

Ovaj proces započinje tako što pošiljatelj primatelju želi prenijeti neku misao. On tu misao
kodira u izgovorene riječi i tako misao postaje poruka koja se prenosi primatelju. Ponekad se
između pošiljatelja i primatelja mogu pojaviti različite smetnje koje dovode do nesporazuma.
Poruka mora biti izravna i razumljiva kako bi se ispravno prenijela. Odaslanu poruku

5
primatelj prima u obliku signala koje dekodira u verbalne simbole i tako formira poruku.
Primljena poruka može ali i ne mora odgovarati poslanoj poruci. Njen autor je primatelj
poruke. Razgovor je uspješan ako namjera, misao i izgovorena poruka pošiljatelja odgovara
primljenoj poruci primatelja. No ta primljena poruka mora biti i interpretirana od strane
primatelja. Tek kada ju on shvati i protumači, primljena poruka počinje utjecati na primatelja i
njegovo ponašanje. Iza toga ona od primatelja poruke može biti realizirana ili samo primljena
na znanje i pohranjena. Primatelj tek na svoju interpretiranu verziju poruke određuje kako će
se ponašati prema pošiljatelju poruke i poslanom sadržaju. Reagiranje primatelja poruke može
se shvatiti kao rezultat njegove interpretacije poslane poruke. Nužno je provjeriti tok poruke
koja je odaslana. Potrebno je obratiti pažnju na to je li primatelj čuo poruku, kako ju je
razumio i protumačio te u kakvom sadržaju i obliku je na njega djelovala. To se postiže tzv.
metakomunikacijom ili komunikacijom o komunikaciji i komunikacijskim feedbackom, koje
jedino mogu dati odgovor na pitanje kako izgleda međusobna komunikacija (Brajša, 1996).

4. OSNOVNI MODELI I OBLICI KOMUNIKACIJE

Modeli ili prikazi komunikacije veoma su važni jer pojednostavljuju proces komunikacije
do te mjere gdje on postaje razumljiviji i običnom čovjeku. Brojni komunikolozi bavili su
se ovim problemom no od svih vrsta potrebno je istaknuti dva najjednostavnija i
najvažnija modela komunikacije:

 Shannon – Weaverov model komunikacije

 Lasswellov model komunikacije

Osnovni oblici komunikacije su:

 verbalna komunikacija
 neverbalna komunikacija
 intrapersonalna komunikacija
 interpersonalna komunikacija
 grupna komunikacija
 javna komunikacija
 masovna komunikacija
 aktivno slušanje

6
  telekomunikacija
 računalno-posredovana komunikacija

4.1. VERBALNA I NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Verbalna komunikacija je razmjena poruka riječima, odnosno govorom, koji može biti
usmeni ili pisani. Usmeni govor čini razgovor, osnovni oblik verbalne komunikacije. Za
razliku od usmenog, pisani govor čini tekst. Verbalna komunikacija se dijeli na dijalog i
monolog. Njene funkcije su informiranje o objektivnom (zbivanje, stanja, predmeti), o
subjektivnom (emocije, stavovi, vrijednosti) i iznošenje ideja. Kada se poruka prenosi putem
usmenog govora, često do primatelja stigne izmijenjena, u obliku skraćene poruke. Pamte se
samo određeni dijelovi razgovora i tako nastaje nova poruka. Do takvog nesporazuma dolazi
zbog krivog prosuđivanja, selektivnog slušanja ili potrebe da se čuje ono što se želi čuti itd.
Također, prevelika upotreba stručnih termina, dvosmislenih ili nedovoljno jasnih izraza može
stvoriti probleme u razumijevanju poruke.

Neverbalna komunikacija je način na koji ljudi komuniciraju bez riječi, isključivo govorom
tijela. Znakovi koji se često koriste pri neverbalnoj komunikaciji su izrazi lica, ton glasa,
geste, govor tijela (položaj tijela ili pokret), dodir i pogled. Istraživanja su pokazala kako svi
ljudi na isti način izražavaju šest emocija izrazom lica a to su srdžba, sreća, iznenađenje,
strah, gađenje i tuga. Ton glasa, spuštanje ili podizanje glasa, ubrzani ili usporeni govor,
naglašavanje pojedinih riječi, umetnute pauze i sl. služe za ostvarivanje svih navedenih
funkcija kojima se služi neverbalno ponašanje. Kontakt očima također igra veliku ulogu pri
neverbalnoj komunikaciji. Širom otvorene oči i proširene zjenice pokazatelj su sviđanja i
interesa za ono što sugovornik govori, a skrivanje i odvraćanje pogleda znak je neiskrenosti ili
nelagode. Geste ili pokreti rukama također imaju svoj značaj. Postoje amblemi (geste koje se
nesvjesno čine tokom razgovora, npr. govor tijela) i ilustratori (geste kojima se oponašaju
nečiji postupci, npr. mimika i pantomima). Dodirom se želi naglasiti naklonost, bliskost,
ugodnost i ponekad dominiranje. Držanje i vanjski izgled često može biti vrlo jasan pokazatelj
što osoba osjeća i kako sebe percipira u društvu. Neverbalna komunikacija ima nekoliko
funkcija a to su izražavanje emocija, pokazivanje stavova, odražavanje osobina ličnosti i
poticanje ili mijenjanje verbalne komunikacije.

7
 4.2. FORMALNA I NEFORMALNA KOMUNIKACIJA

Komuniciranje je najčešća aktivnost koja se sreće u organizacijama i ljudi najveći dio

svog radnog vremena provode u tim procesima. Ovaj proces se manifestuje na bezbroj načina
a same komunikacije mogu imati raznovrsne forme, izraze, posrednike, vrste i tipove. Za
organizaciju rada i menadžment od posebnog su značaja formalne i neformalne komunikacije.
Formalne komunikacije su one komunikacije koje se prenose unaprijed utvrđenim kanalima u
organizaciji. Njeni učesnici su, uglavnom, poznati mada su moguća izvesna odstupanja.
Takve komunikacije su, u principu, stabilne i nepromjenljive a prostiru se na uobičajeni i
uhodani način. Elementi ovog procesa su unaprijed određeni organizacionom šemom i
hijerarhijskom strukturom. Ti procesi su depersonalizovani a učesnici u njima se pojavljuju u
ulogama izvršilaca nekih organizacionih ciljeva i zadataka. Za formalne komunikacije je
karakteristična hijerarhijska uslovljenost. One se pretežno odvijaju između učesnika na
različitim hijerarhijskim nivoima pa mogu imati jednosmjeran ali i dvosmjeran tok. One
najčešće imaju sadržaj direkcije ili izveštaja o nekom radnom zadatku. Uspostavljaju se
između neposrednih izvršilaca i menadžmenta ali i između različitih struktura menadžmenta.
Kod potpunog komuniciranja na formalnom nivou neizostavne su povratne informacije koje
uspostavljaju interakciju. Pojavljuju se kroz različite oblike komuniciranja kao što su govor i
slušanje, pisanje i čitanje. Formalne komunikacije se odvijaju i na horizontalnom nivou. Tada
su to relacije koje se uspostavljaju između saradnika na nekom poslu i istom hijerarhijskom
nivou. Njima se razmjenjuju informacije u cilju rješavanja zajedničkih zadataka i
koordinisanja zajedničkih aktivnosti. Pojavljuju se i kao jednosmjerne i povratne informacije.
Formalne komunikacije se prostiru kanalima formalne organizacije. Oni su unaprijed
isplanirani i definisani pa su stoga i informacije koje njima teku stabilnije i manje podložne
varijacijama. Odvijaju se između poznatih učesnika pa ne samo da imaju predviđene tokove
već se i sami sadržaji mogu predvidjeti. U tom smislu njihova informativna vrijednost je
manja ali je preduslov uspješnog funkcionisanja organizacije. Njihov sadržaj je takav da prati
realizaciju organizacionih ciljeva ali u njima nema sadržaja koji bi bili usmjereni prema
zadovoljenju ličnih potreba učesnika.

8
 4.3. INTRAPERSONALNA KOMUNIKACIJA

Intrapersonalna komunikacija je vrsta komunikacije koju osoba čini sama sa sobom.

Intrapersonalno komuniciramo u onom trenutku kada razmišljamo, pišemo dnevnik,
pripremamo se za važan razgovor, analiziramo svoje postupke, donosimo važne životne
odluke i najbanalniji primjer je onaj kada držimo monolog. Kod ovakve vrste komunikacije
osoba/subjekt je istovremeno i pošiljatelj i primatelj/recipijent informacije/poruke. Pozitivne
posljedice ovakve komunikacije je bolje poznavanje vlastite osobnosti i pogleda na različite
životne situacije. Međutim ono negativno je što ponekad previše samoispitivanja i analiziranja
vlastitih postupaka može dovesti do ne prihvaćanja osobnog identiteta.

4.4. INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA

Interpersonalno komuniciranje je najrasprostranjeniji i elementarni oblik društvene

komunikacije. Interpersonalno komuniciranje može se shvatiti kao produžetak
intrapersonalnog komuniciranja i kao posrednički nivo u recepciji poruka u procesu
masovnog komuniciranja. Elementarnost i rasprostranjenost interpersonalnog komuniciranja
prisutnog u svakodnevnici svakog od nas, proističu iz samog karaktera čovjeka, shvaćenog
kao socijalnog bića. Jer, ne komunicira se radi samog komuniciranja, već da bi se postigao
određeni cilj, odnosno postigla svrha komuniciranja. Osnovne vještine interpersonalne
komunikacije su vještine govorenja i slušanja, na kojima, uz vještinu opažanja koja se usko
veže uz percepciju, počivaju i sve ostale vještine interpersonalne komunikacije.
Interpersonalna komunikacija je interakcija ili međusobno djelovanje dviju ili više osoba
licem u lice uz mogućnost trenutačnog dobivanja povratnih informacija (Reardon, 1998). Za
interpersonalnu komunikaciju bitan je i stupanj međusobnog poznavanja sudionika.
Komuniciranje među strancima manje je interpersonalno od komuniciranja između prijatelja.
Dakle, interpersonalna komunikacija razvija se uporedno sa sve boljim međusobnim
upoznavanjem partnera (Miller i Steinberg, 1975).

Interpersonalna komunikacija je savremena naučna disciplina koja se bavi problematikom

interpersonalnog komuniciranja (Brajša, 1993). Njezin je predmet proučavanja komunikacija
licem u lice unutar manjih primarnih skupina (kao što su porodica, škola, poduzeće i manje
društvene zajednice) tj. direktna i neposredna komunikacija. Interpersonalno komuniciranje
uključuje spontana, skriptirana i planirana ponašanja. Ono nije statično, nego razvojno. Što se

9
ljudi više međusobno upoznaju, njihova je interpersonalna komunikacija sve više upravljana
unutarnjim, za razliku od vanjskih pravila. Uspješno ostvarenje nekog polaznog cilja nije
uslov za ostvarenje interpersonalne komunikacije (Reardon, 1998). Takvo gledanje na
interpersonalnu komunikaciju znatno odudara od modela s početka 20. stoljeća, koji su
komunikaciju definirali sa stajališta rezultata, ostvarenog u prijenosu poruke od pošiljatelja
pasivnom primatelju. Sadašnja gledanja definiraju interpersonalnu komunikaciju kao
aktivnost uspostavljanja odnosa, kao relacijsko zbivanje, kao aktivnost koje ishod zajednički
određuju svi sudionici.

4.4.1. Govorenje

Govorenje kao vještina unutar interpersonalne komunikacije u značajnoj mjeri utiče na

komunikacijski proces i to ne samo zbog načina, već je važan dakako i sadržajni tip
komunikacije. Nekoliko je osobnih kvaliteta u govorenju koje razlikuju govornike i njihovu
uspješnost: jasnoća, tačnost, empatičnost, iskrenost, opuštenost, kontakt očima, izgled i
tjelesno držanje (Sladović Franz, 2015).

Jasnoća se odnosi na to da ideje treba izraziti organizirano, smisleno i jednostavnim jezikom

te ne pokušavati impresionirati slušatelje dugačkim složenim rečenicama i stranim riječima.
Tačnost predstavlja zahtjev da ono što neko govori odražava upravo ono što želi reći.
Potreban je relativno širok rječnik iz kojeg se mogu odabrati one riječi kojima će se dati
precizno značenje vlastitim mislima i ispuniti cilj interpersonalne komunikacije. Empatičnost
je kvaliteta govorenja kojom se pokazuje uživljavanje u osjećaje i potrebe drugog
komunikatora. Iako se radi o zasebnoj vještini interpersonalne komunikacije, ona je zapravo
potrebna u svakom uspješnom govorenju. Empatično govorenje unapređuje komunikaciju, pri
čemu su važni i izraz lica i ton glasa (Sladović Franz, 2015). Iskrenost je kvaliteta govorenja
koja podrazumijeva da se osoba ponaša u skladu sa samom sobom i na što „prirodniji“ način.
No, jasno je da se razgovor s prijateljima, poznanicima ili strancima razlikuje upravo prema
stupnju iskrenosti i otvorenosti. Opuštenost kao kvaliteta govorenja ovisi najčešće o ulozi i
cilju interakcije s drugom osobom, tako npr. student nije jednako opušten kada razgovara s
profesorom ili s roditeljem. Ponekad se neopuštenost iskazuje kroz rigidna, neprirodna
obilježja govora i pokreta – ukočenost, nesposobnost izgovaranja cijele rečenice, premještanje
s noge na nogu, itd. (Sladović Franz, 2015). Kontakt očima se smatra ključnim faktorom
odnosa tokom komunikacije. Odnosi se na smjer i daljinu pogleda koji nisu samo neverbalni
znaci sami po sebi, već upravo pokazuju da osoba sluša, govori i opaža drugu osobu. Izgled je

10
značajan iz razloga što kako neko izgleda utiče na to kako ga drugi percipiraju i razumiju. U
prvom redu izgled odražava kako neko vidi sam sebe, odnosno kakvu „sliku o sebi“ želi
predstaviti. Dva su ključna područja u vezi izgleda onoga koji govori: a) osobna čistoća i
urednost, b) odjeća i izgled prikladan situaciji (odnosno „ni previše ni premalo“). Poželjno je,
unutar navedena dva područja, zadržati svoj osobni stil. Stoga, tjelesno je držanje važno jer
kao dio neverbalnih poruka prenosi odnos i stav prema izgovorenom sadržaju i slušatelju.
Tako npr. naslanjanje na zid ili polu ležeći položaj u klupi može slati poruku nastavniku da je
učenik opušten, ili da je umoran, ili da mu je dosadno, ili da mu nije stalo do toga što
predavač govori itd. (Bakić-Tomić, 2012).

4.4.2. Slušanje

Komunikacija zapravo postoji samo onda ukoliko neko čuje, sluša i razumije poruku, a
ako ne, komunikacija se u smislu transakcije (u vidu primanja poruke) nije niti dogodila.
Slušanje je zanemarena vještina iz razloga što se smatra pasivnom, odnosno mehaničkom
vještinom. No, slušanje jest mehanička vještina, ali je ono samo preduslov, odnosno prva
faza, aktivnog slušanja kao komunikacijske odnosno socijalne vještine jer slušati ne znači
nužno i čuti. Četiri su osnovne komponente slušanja: pažnja, čujnost, razumijevanje i
zadržavanje odnosno pamćenje. Za pažnju je potrebna motivacija (koja je u uskoj vezi s
ciljevima i potrebama osobe te percepcijom). Osoba koja sluša treba se fokusirati na poruku
koju prima, što ovisi o želji da sazna informacije koje poruka sadrži. Čujnost je fizički prijem
zvučnih dijelova poruke, kojima valja dati značenje i pravilno ih razumjeti. Zadržavanje se
odnosi na pohranjivanje poruke odnosno njenog značenja u pamćenju (Sladović Franz, 2015).

4.4.3. Aktivno slušanje

Aktivno je slušanje važan element komunikacijskog procesa. To znači da prilikom

razgovora odlučimo da želimo slušati sagovornika, gledamo ga u oči, ne prekidamo ga u
govoru, slušamo sa razumijevanjem, tolerišemo stavove ili mišljenja koje se razlikuju od
naših, prepoznajemo osjećaje skrivene iza rečenica koje iznosi govornik te potpitanjima
pokušavamo ohrabriti drugu osobu da nam iznese svoje potrebe ili emocije (Galina, 2013).
Pasivno je slušanje uobičajeno kao usputno, npr. slušanje radija dok se istovremeno izvodi
neka druga aktivnost, no kasnije je često teško identificirati koje su pjesme ili reklame bile
emitirane (slušamo zvukove kao „zvučnu kulisu“). Kada se pojavi neka posebna pjesma,

11
osoba počinje aktivnije slušati i tada, bar djelomično, zanemaruje do tada primarnu aktivnost,
npr. čitanje knjige. Na sličan se način ponekad sluša i druga osoba, dok se istovremeno
događa neka druga kognitivna aktivnost (npr. planira se kupovina ili izlazak) (Novosel, 1991).
Aktivno slušanje u interpersonalnoj komunikaciji je slušanje s razlogom, kada se nastoji, što
je moguće više, razumjeti osoba koja govori i ono što govori. Aktivno slušanje zahtjeva da
osoba koja sluša zaista i razumije poruku i potvrdi svoje razumijevanje dajući osobi koja je
poruku poslala odgovarajuću povratnu informaciju o tome. Aktivno je slušanje zapravo
nastojanje slušatelja, odnosno stručnjaka da sebi, ali i sagovorniku, pomogne u razjašnjavanju
primljenih poruka, jer osobi ne mora uvijek biti jasna poruka koju želi prenijeti ili ju prenosi
nedovoljno precizno (Novosel, 1991). Postoji nekoliko principa koji karakteriziraju aktivno
slušanje. Prvi je ohrabrivanje sagovornika verbalnim i neverbalnim znakovima kako bismo
govorniku pokazali da ga slušamo. Postavljanje pitanja govorniku je jednako važno jer se
tako, u vidu boljeg razumijevanja, može spriječiti pojavljivanje nesporazuma. Ponekad je
važno i svojim riječima ponoviti što smo čuli kako bismo bili sigurni da smo sve razumjeli.
Tokom razgovora dajte sagovorniku do znanja što mislite te potvrđujte i vrednujte njegove
stavove, umjesto da ih odbacite u početku jer su suprotni od vaših. Tako dajete sagovorniku
do znanja da ga uvažavate. Nemojte nuditi savjete osim ako to sagovornik ne traži (Galina,
2013).

4.5. MASOVNA KOMUNIKACIJA

Masovna komunikacija predstavlja uključivanje masovnog medija kao posrednika u

prenošenju komunikacijskog sadržaja i nemogućnost izravnog povratnog utjecaja primatelja
poruke (Kesić, T. 2003:17).

Taj model daje odgovor na sljedeća pitanja:

1. Kako se počinje komunicirati?

2. Koji su kritični faktori za komuniciranje?

3. Kakve su promjene nastupile kod primatelja poruke?

Masovnom obliku komunikacije pridružuju se i slikovni oblici komuniciranja, iako oni nisu u
cijelosti prilagođeni potrebama i ukusu masovnog potrošača. Publika masovne komunikacije
je široka, heterogena i sa stajališta komunikatora najčešće anonimna. To znači da struktura i
sadržaj odaslane poruke moraju biti prilagođeni širokom i heterogenom krugu primatelja.
Stoga je i mogućnost povratnog utjecaja svedena na minimum. Ipak subjekti masovne
12
komunikacije dolaze u kontakt s pošiljateljem na dva načina: prijenosom originalnih poruka
na koje uobičajenim kanalima očekuju odgovore i putem širokog kruga raspoloženja javnog
mnijenja ili potrošača, osobito kad se radi o vrlo značajnom komunikacijskom sadržaju
(Kesić, 2003:15).

4.6. KOMUNIKACIJA PUTEM NOVIH TEHNOLOGIJA

Savremeni se svijet pod utjecajem napredne tehnologije globalizira, ali se stanovnik takve
sredine i sve više lokalizira, odnosno izabrane dijelove globalnog svijeta „uvlači“ u svoje
svakodnevne (stambene, životne) prostore, udaljavajući se na taj način od potencijalne punine
života (Augé, 2001). U savremenom visoko urbaniziranom svijetu neosporan je jedinstven i
sve snažniji utjecaj novih informacijskih tehnologija, posebno onih bežičnih (prijenosna
računala, mobiteli, Internet). Veliki i samorazumljiv, neupitan i globalizirajući porast
korištenja bežičnih medija komunikacije omogućili su razvoj mnogobrojnih i još nedovoljno
istraženih praksa komunikacije koji su prostorno razdvojeni, a koji se predstavljaju kao van
prostorne i van vremenske prakse aktivnosti rastućeg broja pojedinaca (Castells,1989).
„Komunikacijska tehnologija jednostavno se sve više odvaja u svom inicijalnom, modernom
značenju od „mjesta“, od konkretnog prostora, u kojem se pojedinac koji komunicira trenutno
nalazi“ (Čaldarović i Šarinić 2010:58). „Povećani intenzitet i domet komunikacije ima za
posljedicu dva različita trenda, jedan prema unifikaciji i to kroz dva mehanizma -
dominacijom jedne kulture nad drugom što može rezultirati nestankom ove slabije ili
nastankom novog kulturnog „miksa“ gdje je raznolikost reducirana na nove zajedničke
elemente dok se originalni slojevi kulture gube. Drugi trend ide prema prihvaćanju kulturnih
različitosti jer omogućuje dijalog između pripadnika različitih grupa, što može opet rezultirati
nastankom više novih kulturnih formi“ (Uzelac, 2003). Informacijske i komunikacijske
tehnologije interveniraju u čovjekov okoliš i time mijenjaju uvjete postojanja različitih
kultura, pa je stoga logično da današnja živuća kultura pronalazi nove načine izražavanja i
organizacije koristeći se upravo novim tehnologijama. Stoga je potrebno kulturu pokušati
razumjeti kao sredstvo koje integrira postojeće tehnologije u svoju vlastitu komunikaciju. Iz
svega gore navedenog vidljivo je da se pojmovi kultura, komunikacija i tehnologija
međusobno prožimaju i nadopunjuju te čine kompleksne međuodnose koji prožimaju naš
svakodnevni život (Uzelac, 2003).

13
5. ZAKLJUČAK

Svaka interakcija između ljudskih bića, svaki razvoj prijateljstva i bilo koji način zajedničkog
života je zasnovan na komuniciranju jednih sa drugima. Komunikacija podrazumijeva svaku
razmjenu informacija, izražavanje mišljenja, slaganja, neslaganja ili emocija.

Svjedoci smo brojnih nesporazuma, konflikata i neuspjeha u radu zbog loše komunikacije,
iskrivljivanja informacija, lošeg slušanja, neadekvatnog izražavanja... Naravno da ne umiju
svi ljudi sa podjednakom uspješnosti komunicirati na najbolji i najefikasniji način. Postoje
individualne razlike u načinu ophođenja, ali bar možemo biti svjesni i obratiti pažnju na
kompleksnost komunikacije, pa i same sposobnosti slušanja koja se ponekad smatra kao nešto
rutinsko, jednostrano i samo po sebi dato svima. Vještina komuniciranja jeste prirodni talenat,
ali i vještina koja se može naučiti, uvježbati i usavršiti. Međutim komunikacija nije samo
puka vještina, već je preduslov dobre socijalizacije i integracije jedinke u svijet koji je
okružuje. Ona je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Iako današnja tehnologija (a pogotovo
internet) olakšava sporazumijevanje, ona također i udaljava jedne od drugih. Iz toga se može
zaključiti kako komunikaciju licem u lice nijedan oblik tehnologije ne može zamijeniti te ona
ostaje dominantna za razvoj međuljudskih odnosa.

14
6. LITERATURA

1. Ajduković, M. (2014). Predavanje- Interpersonalna komunikacija. Zagreb.

2. Apel, H. J. (2003). Predavanje- Uvod u akademski oblik poučavanja. Zagreb.

3. Augé, M. (2001). „Nemjesta“ – uvod u moguću antropologiju supermoderniteta. Karlovac:

Psefizma.

4. Bakić-Tomić, Lj. (2012). Predavanje-Obrazovna komunikologija 1 i 2, Zagreb.

5. Bevanda, A. (2013). Marketinška komunikacija. Mostar: Ekonomski fakultet Sveučilišta u

Mostaru. 6. Boyes, C. (2009). „Jezik tijela“, Zagreb: Kigen.

7. Brajša, P. (1993). Pedagoška komunikologija. Zagreb: Školske novine.

8. Bratanić, M. (2002). Paradoks odgoj. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naknada.

9. Castells, M., (1989). The Informational City. Oxford: B. Blackwell.

10. Čaldarović, O., Šarinić, J. (2010). Utjecaj suvremene komunikacijske tehnologije na

suvremenu urbanu sredinu-prostor, mjesta, vrijeme. Informatol. 43 (1), 58-62.

11. Fajdetić, M. i Šnidarić, N. (2012). Kompetencije stručnog suradnika pedagoga u

suvremenoj pedagoškoj praksi. Napredak: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu. 154 (3),
237-260.

12. Gable, S. i Shean, G. (2000). Perceived social competence and depression. Journal of
Social and Personal Relationships. 17 (1), 137-158.

13. Giron, M. (1988.) Školski pedagog i inovacije. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

14. Harigie, O. (2006). The Handbook of Communication Skills. London: Routledge.

15. Irović, S. (1994). Što odgojitelji misle o svom pozivu. Život i škola. 43(3), 243- 247.

16. Kesić, T. (2003). Integrirana marketinška komunikacija: oglašavanje, unapređenje

prodaje, Internet, odnosi s javnošću, publicitet, osobna prodaja. Zagreb: Opinio d.o.o.

15
17. Maleš, D. (1996). Od nijeme potpore do partnerstva između roditelja i škole. Napredak:
časopis za pedagogijsku teoriju i praksu. 5 (1), 75-88. 40

18. Miller G. R. i Steinberg M. (1975). Between people: A new analysis of Interpersonal

Communication. Western Journal of Communication. 42, 44–57.

19. Novosel, P.(1991). Komuniciranje, u Uvod u psihologiju, Zagreb: GZH

20. Pease, A. (2002). Govor tijela- Kako misli drugih ljudi pročitati iz njihovih kretnji.
Zagreb: AGM

21. Pease, A. i Pease, B. (2008). Velika škola govora tijela. Zagreb: Mozaik knjiga.

22. Pletenac. K, (2013). Komunikacija i rad u timu. Zbornik radova Međimurskog veleučilišta
u Čakovcu. 4 (1), 65-69.

23. Reardon, K. K. (1998). Interpersonalna komunikacija: gdje se misli susreću. Zagreb:

Alinea,

24. Rijavec M. i Miljković D. (2009.) Pozitivna psihologija na poslu. Zagreb: IEP.

25. Rosić, V. (2005). Odgoj – obitelj – škola. Rijeka: Žagar

26. Rouse, M. J. i Rouse S. (2005). Poslovne komunikacije. Zagreb: Masmedia.

27. Uzelac, A. (2003). Utjecaj novih informacijskih tehnologija na kulturni razvoj: uloga
virtualnih mreža. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

INTERNETSKI IZVORI:

1. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Kleža, dostupno na:

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32686

2. http://limeta.net.hr/

3. https://pt.scribd.com/doc/95144338/Osnove-Interpersonalne-KomunikacijeZa-Socijalne-
Radnike-Skripta

4. http://www.korakpokorak.hr/upload/vrtici/praksa-kvaliteta-izvrsnost/issastandardi-brosura-
za-web.pdf

5. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32686

6. http://www.izjzv.org.rs/app/soc.katedra/Kat_socMed_Komunikacija.pdf

16
7. https://dokumen.tips/documents/belmin-bakovic-interpersonalnakomunikacija.html

17