Adaptacija prema istoimenom romanu Marka Tvena / prva ruka

Kraljević i prosjak
 1. UVOD

Ansambl sjedi uokolo na proscenijumu. Još su „privatni“.

Muzički akcent. Svi se međusobno pogledaju sa saznanjem da
„počinju“. Počinje kratko pripovijedanje u kojem se, kao da su
to činili već puno puta, s lakoćom i veseljem nadovezuju jedni
na druge.

GLUMAC 1: Ispričaćemo vam priču...

GLUMAC 2: Prikazaćemo vam priču...

ANTE: ...koja je nastala davno, davno prije nego što ste se vi

rodili...

GLUMAC 3: ... prije nego što su se vaši roditelji rodili...

GLUMAC 4: ... prije roditelja vaših roditelja...

GLUMAC 5: ...misliš djedova i baka...

GLUMAC 6: ...pa čak i roditelja vaših djedova i baka...

GLUMAC 5: ...misliš njihovih prabaka i

pradjedava...pradjedada... pradjedoda...

GLUMAC 7: ... pradjedova. Ali i njihovih baka i djedova i...

GLUMAC 8: Shvatili ste. Priča je nastala tako davno da kada bi

sada nastavili ovaj niz...

GLUMAC 1: ... svi bi zaspali od dosade. Idemo odmah na onu

scenu s večerom!

GLUMAC 3: Nemožemo odmah na scenu s večerom, previše bi

preskočili!

GLUMAC 2: Mogli bi početi s upoznavanjem dječaka...

GLUMAC 6: ... s mačevanjem!

GLUMAC 5: Ajmo prvo tužnu scenu, pa nastavimo veselije...

GLUMAC 4: A da izbacimo tužnu scenu?

GLUMAC 8: Meni je ona najdraža!

GLUMAC 3: Znam!

Svi ga pozorno gledaju. Trenutak šuti...

GLUMAC 5: Da počnemo s početkom?

GLUMAC 7: Pametno.

GLUMAC 6: Kako si se samo toga sjetio?

GLUMAC 2: Počnimo već jednom!

GLUMAC 1: Priprema... pozor... SAD!

Svi se brzinom munje raštrkaju po ulicama. Trenutak ništa,

a onda „uleti“ neko.

GLUMAC 4: Nismo vam rekli najvažniju stvar, a to je da...

GLUMAC 5: (izviri) Počinjemo!

Glumci se brzo sakriju u ulicu. Iz ulice se svo vrijeme

čuje komešanje i užurbano „spremanje“. Sad izviri jedan. Zove
drugu koja također izviri.
 2. KAKO TI GRAH PADNE

Počinje pripovijedanje i paralelno scena koja dočarava

radnju. Uglavnom je bez teksta, a on kada je i izgovoren
gotovo je koreografiran.

GLUMAC 8: U negdašnjem gradu Londonu jednog jesenjeg dana

siromašna obitelj Canty dobi dječaka kojem se nisu poradovali.

Vidimo Tomovu mamu kako brižno drži bebu u rukama.

GLUMAC 1: Istoga dana rodi se i drugo englesko dijete, imućnoj

obitelji Tudor koja mu se silno radovala. Cijela Engleska mu se
veselila.

Na drugom kraju scene vidimo kao u ogledalu istu scenu s

Edwardovom majkom. Prilazi Edwardov otac, raznježen i ponosan.
S druge strane dolazi Tomov otac, već teturajući i ne
gledajući bebu vadi bocu i pije. Prilazi mu žena i pokazuje
bebu.

TOMOV OTAC:Sav je smežuran. Ima tvoj nos. I to nije

kompliment.

EDWARDOV OTAC: Savršen je. Pokažimo ga svijetu.

Izlaze.

GLUMAC 1: U cijeloj Engleskoj nije se zborilo ni o čemu drugom

osim o novorođenom djetetu, Edwardu Tudoru, kraljeviću od
Walesa koji ležaše umotan u svilu i atlas. O drugom dječaku...

GLUMAC 8:... Tomu Cantyju, povijenom u bijedne dronjke, nitko

ništa nije govorio osim u sirotinjskoj obitelji kojoj je svojim
dolaskom samo zadao muku.

TOMOV OTAC: Barem je muško, pa će lakše naučiti krasti!

Što me gledaš, već je pet sati, a ručak nije na stolu.
Idi! (Tomova majka izađe). Trebat će mi pun trbuh ako
danas mislim slaviti. Opet popije, naceri se zlokobno i
odtetura sa scene.
 3. NADANJE, LUDOM RADOVANJE

Dolaze Bet i Nan, Tomove sestre blizanke. Fizički ne

izgledaju niti kao sestre, ali njihova ujednačenost,
istovremenost i geste pokazuju nevjerojatnu povezanost i
istost. Zazivaju Toma, očito im je dosadno.

BET: Tome!

NAN: Toomee!

BET: Tooomeee!

NAN: Toooomeeee!

Gledaju se. Ništa.

BET: (baci se na pod i počne jaukati) Boli... boli... strašno

boli...

Dotrči Tom, uspuhan i prestrašen.

TOM: Što je bilo? Jesi dobro? Gdje te boli?

Bet i Nan se nasmiju. Tom je već naviknut obmane.

NAN: Igrajmo se lovice.

BET: Tko izgubi, danas baki pere noge!

TOM: Ne mogu se sada igrati, tata mi je rekao da se ne

pojavljujem kod kuće bez pet šilinga.

NAN: A koliko si ih danas izprosio?

BETH: Ili maznuo?

TOM: Ja nisam lopov!

NAN: Da, a baka nema orlove kanđe umjesto noktiju na nogama.

TOM: Nisam lopov!

BETH: Nisi? Od kuda ti onda novac svakoga dana?

TOM: Pomažem velečasnom oko poslova u sirotištu, pa me svaki

dan nagradi novom lekcijom i par šilinga. A ostalo, ako moram -
isprosim.

NAN: A ako ne isprosiš – mazneš!

TOM: Nisam lopov! Nisam!

BET: Znamo. A znaš što još znamo?

Bet i Nan se pogledaju i prije nego Nan izgovori rečenicu

već su na pola puta van scene.

NAN: Ti loviš!

Tom juri za njima.

TOM: Niste fer! Neću opet ja prati baki noge!

S druge strane dolaze Edward, Učitelj i Mali od batina.

Edwardovo lice je u početku zakriveno ogromnom knjigom koju
nosi, a takvih pregršt nosi Mali od Batina teturajući scenom
dosta nespretno. Sjedaju.

UČITELJ: Dakle, dvije trečine puta sedam osmina... minus devet

petina je...

EDWARD: Puno brojeva.

Edward i Mali se nasmiju, ali to Učitelj brzo i

mrzovoljno prekine.

UČITELJ: Dobro, puno brojeva... a kakvih brojeva? Cijelih

brojeva ili...

EDWARD: ili ne cijelih...

UČITELJ: Nego?

EDWARD: Razlomljenih brojeva... mislim... razlomaka!

UČITELJ: Izvrsno! Dakle, dvije trečine puta sedam osimina

minus...

EDWARD: 1 cijelo i dvije petine.

UČITELJ: Izvrsno! Bravo mladi kraljeviću! Bravo!

MALI OD BATINA: Bravo! Izvrsno!

Učitelj ga prijekorno pogleda.

UČITELJ: Dosta je matematike za danas.

EDWARD: Divno, taman mi ostane vremena za igru prije večere.

Diže se i krene...

UČITELJ: Još nismo prošli „Kako biti uspješan kralj“. Stali

smo tek na trećem poglavlju.

MALI: Trećem od 132!

EDWARD: Ali...

UČITELJ: Nema ali, Vaš mi je otac dao jasne upute u što Vas
moram uputiti.

MALI: Upute za uputiti... haha...

UČITELJ: Sam! Ti Edwardu nosi knjigu ispred očiju dok on hoda

s ovom knjigom na glavi. Moramo poraditi i na kraljevskom
držanju!

EDWARD: Ja sam budući kralj, valjda znam bolje od Vas kako se

kraljevi drže. Osim toga, kraljevi se drže kako im se
prohtije!
UČITELJ: Pa vi kao da ništa niste zapamtili iz drugog
poglavlja ove knjige! Knjiga na glavu i vratite se tek kada
ponovite sve što smo do sada prošli!

Učitelj stavlja knjigu Edwardu na glavu, a Mali od batina

otvara drugu i hodajući u nazad drži knjigu pred njegovim
licem.

EDWARD: „Kako biti dobar kralj. Poglavlje prvo – Biti velik. Za

svakog kralja, najbitnija je spoznaja da je on taj koji je
izabran, veličanstven, poseban i najmudriji. Kralj se mora
osjećati jedinstvenim i najmočnijim čovjekom u kraljevstvu.
Treba znati da je ono što on misli jedina i prava istina i da
svi koji tvrde suprotno mogu biti kažnjeni, pa čak i ako samo
pomisle krivo...

Hodajući, čitajući i držeći knjigu na glavi izlaze sa

scene.

Kako Kraljević i Mali zamaknu dotrće Nan, Bet i Tom.

Uspuhani su i umorni. Sjedaju na pod.

TOM: I? Tko jeizgubio?

NaN: Pa ti.

TOM: Nisam ja. Mislim da je Bet izgubila.

BET: Ne, nisam izgubila. Loviš!

Bet dodirne Toma, koji dodirne Nan i tako par krugova

među trojcem (sve sporije i sporije), ali još uvijek sjedeći.
Preumorni su za trku. Pauza.

NAN: Loviš...

Smiju se.

TOM: I? Tko će onda baki prati noge?

BET: Možda se opet napije pa zaspi.

NAN: Vidjela sam ih ujutro kako odlaze gostioničaru...

BET: Nisu ni na ručak došli.

TOM: Onda će danas opet biti „veselo“.

NAN: Sva sam plava od takvog veselja.

TOM: Znaš, to se neće ponoviti.

BET: A što možemo?

TOM: Ja ću vas uvijek braniti... znate to...

BET I NAN: Znamo.

NAN: Zato te i volimo.

Nan pogladi Toma po ramenu.

TOM: Fuj... sad si stvarno pretjerala.

BET: Dodji braco da te stisnemo!

Grle ga. On se „kao“ otima, a zapravo mu odgovara.

TOM: Moram do veličasnog uskoro, ali imamo taman vremena za

kratku igru. Jeste za?

Bet i Nan kimnu. Znaju točno što ih čeka. Igrali su to

bezbroj puta, a bratova sreća ih zapravo još uvijek ispunjava.
Igraju se Kralja i njegovih podanika. Tom je u toj igri
ozbiljan.

NAN: O, dobri naš Kralju...

BET: Vaše Veličanstvo Tome Veliki...

NAN: Koja je Vaša želja?

BET: Vaš želja, naša zapovjed!

TOM: Da vidimo... za početak večera! Krenimo s „apeditivom“...
donesite mi najfiniji „apeditiv“ iz moje riznice. Potom
predjelo!

NAN: Što želite za predjelo?

TOM: Dimljenu srnetinu u umaku od gljiva.

BET: Izvrstan izbor Vaše Visočanstvo...

TOM: Potom za glavno jelo... prvi slijed: pohane tikvice

punjene prepeličjim jajima i kao prilog pire krumpir... drugi
slijed: prženi jastog na posteljici od kokosovih rezanaca s
preljevom od višanja...

NAN: Izvrstan izbor Visočanstvo, ali nažalost nemamo više

višanja...

TOM: Ne zanima me! Pošaljite sluge ako treba i na drugi kraj

zemlje. Moram jesti višnje!

BET: Odmah ću im reći gospodaru.

Bet izađe. Igra se nastavlja, ali i Tom i Nan odlaze sa

scene.

TOM: Gdje sam stao?

NAN: Treći slijed.

TOM: Bravo. Bit ćeš nagrađena! Dakle, treći slijed: grašak

iskuhan u krem juhi od brokule i puretina punjena kineskim
zeljem....

Ulaze Edward i Mali od batina dobacujući se knjigom. Mali

od batina puno je spretniji u tome, što Edwardu nije baš
GLUMAC 3 i ponekad ga prijekorno pogleda.
 EDWARD: To su potpune budalaštine! Učiti iz knjige stare 300
godina o tome kako biti kralju na današnje moderno vrijeme.
Suludo!

MALI: Potpuno suludo!

EDWARD: Znaš, ponekad mi se vrti u glavi od toliko podataka.

MALI: Razumijem Vas, meni ponekad kruli u želucu...

EDWARD: Dobro si me sjetio! Daj mi svežanj.

Mali mu da svežanju. Unutra je hrana. Edward sjedne i

jede. Mali od batina je očito gladan i skoro da mu uđe u usta.

EDWARD: Znaš, volio bih jedan dan biti slobodan...

MALI: Znam.

EDWARD: Ma ne znaš. Znaš li ti kako je kada te svako jutro budi

vojska pomočnika koja te onda pere, češlja, oblači? Znaš li
kako je to naporno? Ne znaš.

MALI: To ne znam.

EDWARD: I onda cjelodnevne obaveze.. jahanje... mačevanje...

svečani obroci...

MALI: Uh.

EDWARD: Baš uf. I ova savijača je bome pre suha već.

Baci na tlo.

MALI: Visočanstvo, nećete to više jesti? Slobodno...?

EDWARD: Naravno. Daj to svinjama, za ljude nije jestivo.

Mali se sagne, na brzinu ugura komad u usta praveći se da

sve sprema u torbu. Do pred kraj scene ne uspijeva prožvakati.

EDWARD: Sada ćemo se igrati djece. Znaš li kako se igra djece?

MALI: Kako to mislite? Pa mi jesmo djeca!

EDWARD: Ali igrati ćemo se djece koja se igraju! Znaš li kako

se djeca igraju?

MALI: Pa samo se igraju...

EDWARD: Kako? Čega? Sve mi objasni?

MALI: Pa... ja se s bratom znam igrati... skrivaća... policije

i lopova...

EDWARD: Divno! Igrajmo se policije i lopova!

MALI: Može.

EDWARD: Ali kako se to igra?

MALI: Pa jedan kao ukrade nešto, a drugi ga naganja! Ako ga

ulovi onda ga istuće.

EDWARD: Divno! Kako domišljato. Ja sam lopov!

Edward uzme Malom torbu i otrči...

MALI: (za njima) Ali Visočanstvo... mislim da to nije baš

pametno...

Otrče sa scene.

Čuju se „trube“ iza scene. Dolaze Tom, Bet i Nan i dalje

se igrajući. Zatekli smo ih u ceremoniji proglašenja vitezova.

TOM: Proglašavam tebe, dobri moj Smradoljube vitezom od konjske

zaprege... a tebe odani moj... Guzonjo vitezom od bunara. Ovim
činom (dotiče im ramena štapom koji očito glumi mač) postajete
dva meni najbliža suradnika...

S druge strane dotrče Edward i Mali.

MALI: Lopova! Drž'te lopova!

Mali uhvati Edwarda. Stane.

EDWARD: Sad me tuci.

MALI: Ali Visočanstvo!

EDWARD: Tuci me!

...

NAN: Što nam je sada činiti gospodaru?

BET: Da, kako Vaši vjerni vitezovi mogu biti na usluzi?

TOM: Za početak ispraznite dvorsku špajzu i nahranite sve

prosjake na ulici!

Ulazi Tomov tata. Njih troje se zalede od straha.

TOMOV OTAC: Tu si smrade beskorisni! Gdje je moj novac?

...

Mali od batina fingira da tuće Edwarda. Skoro pa ga i ne

dotiće. Edward jauce i sve ga to zapravo beskrajno veseli.

MALI: Evo ti na lopove!

EDWARD: Nemojte molim Vas pa nisam ja...

MALI: Sad ćeš ti vidjeti što znači ruka zakona!

Ulazi Učitelj. Mali se ukoči od straha.

UČITELJ: Sam! Jesi ti normalan?! Što to radiš?!

Primi Maloga i počinje ga šibati... Paralelno Toma šiba

otac. Bet i Nan preklinju oca da prestane, kao kao i Edward
Učitelja... Svi odlaze van scene.
 4. NEĆU

Drugi dan. Vidimo Toma koji se šulja i gleda oko sebe. Vadi
malenu knjigu. Pokušava sjesti, ali očito je da su batine
učinile svoje. Nađe neki čudan, ali povoljan položaj i krene
čitati. Ubrzo dolaze Tomov otac i baka. Pripite prljave
spodobe. Pritom baka neprestano štuca. Tu i tamo i podrigne.
Tom pokuša sakriti knjigu, ali prekrasno.

TOMOV OTAC: Opala! Što to moje oči vide?

BAKA: Knjigu!

TOMOV OTAC: Knjigu? Da nije moj sin, još bi pomislio da zna

čitati.

TOM: Tata, molim te vrati mi knjigu. Nije moja.

BAKA: A što će takavom malom odrpancu knjiga?

TOMOV OTAC: Otkud ti? Si ju maznuo?

TOM: Nisam.

BAKA: Rekla sam ja tebi da je taj mali niškoristi.

TOMOV OTAC: Vrijedi sigurno barem 20 šilinga!

BAKA: A dvadeset šilinga, to je...

TOMOV OTAC: 20 / 2 = 15

BAKA: 15 litara viskija!

TOM: 10.

BAKA: Što 10?

TOM: 20/2 = 10! 10 litara.

TOMOV OTAC: Opa! Pa mi tu imamo malog sveznalicu. A znaš li

ti sveznalice, kako boli šiba?
BAKA: Zna, on to zna... vidiš da je učen.

TOMOV OTAC: Od kud ti ta knjiga?

TOM: Od velečasnog... posudio mi ju je da...

TOMOV OTAC: Rekao sam ti da ako te još jednom vidim s njim,

da ću vas prebit obojicu. Nema tebe on što učiti latinski i
ostale budalaštine...

BAKA: Latinski... to je ono – in vero vinitas?

TOM: In vino veritas!

TOMOV OTAC: A ti baš hoćeš te batine?

TOM: Nemoj tata...

TOMOV OTAC: Znaš ti što ćemo mi sad?

Mazi Toma po kosi. Dosta nasilno.

TOMOV OTAC: Sada ćemo ti bakica i ja pokazati par trikova

kako drpit ovakve stvari, pa ćeš ti lijepo svom prijatelju
svečeniku od sutra svaki dan krasti po jednu stvarčicu i
nositi je nama.

BAKA: Sine, pa ti si genijalac!

TOMOV OTAC: Znam.

TOM: Neću!

Situacija je ozbiljna.

TOMOV OTAC: Što si rekao smrade smrdljivi?

TOM: Neću! Neću krasti od prijatelja. Neću od nikoga krasti.

BAKA: Što je rekao?

TOMOV OTAC: Rekao je čarobnu riječ – neću!

 TOM: On je moj prijatelj i brine o meni više nego što ste vi
ikada brinuli. Zato neću.

BAKA: Neću?

TOMOV OTAC: Neću. E, pa misliš da nećeš vidjet ćeš što

hoćeš!

Tomov otac uzme šibu i nasrne ponovno na Toma koji se

uspije uzvući iz njegovih šapa i pobjeći.

TOMOV OTAC: (viče za njim) Ne vraćaj se kući! Da te više

nikada nismo vidjeli!

Tom trči najbrže što može... Tu i tamo zastane, ali svaki

šum ga goni dalje. Sve dok se ne približi dvorcu.
 5. OKRUTNI STRAŽAR

Ispred ograde dvorca dvojica stražara. Pred ogradom

svjetina. Svi se naviruju.

TOM: Što se događa?

MLADA ŽENA: Čekamo da prođe Kraljević. Uvijek prođe u ovo doba

i mahne nam.

STARA ŽENA: On je naš budući kralj. Bit će pravedan i dobar.

MUŠKARAC: Ako nebude kao otac!

MLADA ŽENA: Nemojte tako, da nije njih bilo bi nam puno gore...

MUŠKARAC: Ne znam kako bi nam bilo gore. Kad ga vidim pogodit

ću ga ovom jabukom u glavu.

STARA ŽENA: Prestanite. Sad će proć vidim ga u daljini.

Tom se uzbuđeno naviruje. U prvom planu stražari.

STRAŽAR 1: I viče mali na našeg GLUMAC 3g Kraljevića i tuče ga

iz sve snage i viče da je lopov...

STRAŽAR2: Baš ga je tukao?

STRAŽAR1: Da tukao! Cipelario! I ubio bi ga sigurno da niej

došao Učitelj.

STRAŽAR2: Bože dobri... i što je onda bilo...

STRAŽAR1: Učitelj je izlemao Maloga, tako da u životu neće

pomisliti da sjedne, a kamoli sjesti!

Svi se još više naguravaju oko ograde. Muškarac izvadi

jabuku da će baciti na Edwarda. Tom ga pokušava zaustaviti i
kako skoči da mu uzme jabuku, padne i odgurne stražara.

STRAŽAR 2: Pazi na ponašanje, prosjačiću!

Svjetina se počne hihotati i rugati. Stražar je grub prema
Tomu, ali u to se čuje, pa i vidi Edwarda.

EDWARD: Kako se usuđuješ postupati ovako sa sirotim momkom!

Kako se usuđuješ postupati

ovako i s najbjednijim podanikom mojega oca! Otvaraj vrata i

puštaj ga unutra!

Ljudi brzo okrenu priču i počnu gromoglasno pljeskati

kraljeviću. Stražari otvore vrata i Edward pruži ruku Tomu.

EDWARD: Izgledaš umorno i gladno. S tobom loše postupaju. Pođi

sa mnom.
 6. PREPOZNAVANJE

Tom i Edward u pratnji Sluge ulaze u kabinet. Tom jeushićen,

ali ponizan. Ne može se načuditi stvarima koje vidi oko sebe.

EDWARD: (Slugi) Donesi mi večeru.

SLUGA: Ali Visosti, ne mogu Vas ostaviti samog s...

EDWARD: Bez komentara molim... čekam...

Sluga se nakloni o ode.

EDWARD: Kako ti je ime?

TOM: Tom Canty, ako dopustite, gospodaru.

EDWARD: Baš čudno ime. Gdje živiš?

TOM: U gradu, s vašim dopuštenjem, gospodine. Na Strvinarskom

trgu, što izlazi iz Pudingovog prolaza.

EDWARD: Strvinarski trg! Još čudnije ime. Imaš li roditelje?

TOM: Imam roditelje, gospodaru...

Sluga donosi hranu. Edward mu daje znak da ode što on

čini nevoljko. Tom se baca na hranu. Malo mu je neugodno, ali
gladne pita... još i punim ustima nastavlja...

TOM: ...pa imam roditelje i baku koja mi baš nije srcu mila,
Bog mi oprostio ove riječi; još i dvije sestre, blizanke Nan i
Bet.

EDWARD: Koliko im je godina?

TOM: Petnaest, s vašim dopuštenjem, gospodaru.

EDWARD: Lady Elizabeth, mojoj sestri, četrnaest je, a lady Jane

Grey, rođakinja mi, jednake je dobi kao i ja... Ali reci:
zabranjuju li tvoje sestre posluzi da se smješka?
TOM: One? Oh, ne mislite valjda, gospodaru, kako one imaju
poslugu?

EDWARD: A zašto, molim te, ne bi imale? Tko im inače uvečer

pomogne da se svuku? Tko ih obuče kad ustanu?

TOM: Nitko, gospodaru. Zbog čega mislite da one skidaju ruho i

da spavaju gole?

EDWARD: Njihovo ruho! Zar nemaju više no jedno?«

TOM: Ah, svijetla preuzvišenosti, što će im više no jedno? Nema

valjda svaka od njih po dva tijela.

EDWARD: Kakva čudna i nevjerojatna misao! Ispričavam se, nisam

ti se mislio rugati. No tvoje dobre Nan i Bet naskoro će imati
haljina i posluge u izobilju; moj će se rizničar pobrinuti za
to... Ne, ne trebaš mi zahvaljivati; nije to ništa. Ti dobro
govoriš; glatko i s lakoćom. Jesu li te tome učili?

TOM: Ni sam ne znam, gospodaru. Dobri svećenik po imenu otac

Andrew GLUMAC 3voljno me podučavao iz svojih knjiga.

EDWARD: Izvrsno! Ali radije ti meni pričaj o Strvinarskom trgu.

Je li tamo ugodno živjeti?

TOM: Uistinu jest, vaša milosti, samo kad nitko ne bi bio

gladan. Ljeti, gospodaru, gacamo i plivamo po kanalu i u
rijeci, pa onda svaki svoga susjeda potapa, i prskamo se vodom,
i ronimo, i vičemo, i kotrljamo se, i...

EDWARD: Vrijedilo bi izgubiti i očevo kraljevstvo samo za jedan

takav užitak! Molim te, nastavi.

TOM: ... igramo se u pijesku, zatrpavamo jedan drugoga; a

gdjekad spravljamo slastice od blata... oh, kako je blato
divno, ništa na cijelom svijetu nije ravno užitku u blatu... mi
se uistinu valjamo u njemu, gospodaru, ako mi oprosti vaša
preuzvišenost.
EDWARD: Oh, ušuti, molim te, to je prelijepo. Kad bih se samo
mogao odjenuti u ruho poput tvoga, i izuti se bos, nauživati se
jednom u blatu, samo jednom, a da mi to nitko ne zamjeri ili ne
zapriječi, čini mi se da bih se mogao odreći krune!

TOM: A kad bih se ja barem jednom mogao odjenuti poput vas,

mili gospodaru... barem jednom...

EDWARD: Oho, ti bi to želio? Onda neka bude. Svlači te prnje i

navuci ovo sjajno ruho, momče!

Etida presvlačenja. U momentima se više i nezna tko je

tko. Stanu jedan uz drugoga, pred zrcalo... pogledaju se
međusobno, pa opet u zracalo...

EDWARD: Tvoja je kosa jednaka, a jednake su i oči, jednaki

glas i držanje, jednake si visine i građe, jednakog lica i
stasa kao i ja. Da nemaš tu masnicu na ruci, ne bih znao tko
sam ja, a tko si ti. Reci, otkuda ti ta masnica?

TOM: Nije to ništa, kada me stražar vani povukao...

EDWARD: Mir! Bilo je to okrutno i sramotno! Kad kralj... da se

nisi ni koraka maknuo dok se ne vratim! To je naređenje!

TOM: Ali mili gospodaru što ako netko dođe?

EDWARD: Pravi se da si ja! Samo čvrsto odmahni rukom i otići

će.

TOM: Ali gospodaru...

Edward pojuri i vidimo ga kako trči i zove Kralja. Nabasa

ni više ni manje na Stražara koji ga čim ga ugleda pljusne.

STRAŽAR2: Evo ti, prosjačka ništarijo, u spomen na gnjev što

sam ga pretrpio zbog tebe od njegove visosti!

EDWARD: Ja sam kraljević od Walesa, moja je osoba neoskvrnjiva;

bit ćeš obješen što si podigao ruku na mene!
STRAŽAR 2: Pozdravljam vašu milostivu visost. Goni se, glupavo
smeće!

7. KO BI GORI...

Tom, ostavljen u samoći kraljevićeve odaje, dobro iskoristi

ovu priliku. Pred velikim zrcalom gizdavo se okretao tamo i
ovamo diveći se svojoj raskoši, onda se počne šetuckati,
oponašajući kraljevićev dostojanstven hod, svejednako motreći
svoj lik u zrcalu. Rastrgan je između zaigranosti i straha.
Dolazi Sluga, Tom pokušava zakloniti lice.

SLUGA: Vaše Visočanstvo...

Tom odmahuje rukom u nadi da će Sluga otići. To izgleda

dosta nespretno i nesigurno. Slugi nije jasno što želi od
njega.

SLUGA: Kraljvesko Visočanstvo, Vaš otac Vas želi vidjeti.

Tom odmahuje rukom.

SLUGA: Jeste li završili s objedom?

Tom odmahuje rukom. Sluga stoji.

SLUGA: Ako dopustite, odnio bih pladanj.

Tom odmahuje rukom, ali pokušavajući dati do znanja da

pladanj s hranom još ostane.

SLUGA: Visočanstvo?

TOM: Možete otiči.

SLUGA: Kralj Vas čeka.

Sluga odlazi. Tom se sav preznojio i sada je odahnuo.

Ušeta se gore-dolje po sobi, ispunjen bezmjernim strahovima,
prisluškujući i trzajući se na svaki, pa i neznatan zvuk.
Otvaraju se vrata.
SLUGA: Lady Elizabeth.

Vrata se zaklope, i Elizabeth mu priđe.

Elizabeth: Oh, što je tebi, moj gospodaru?

Toma zagrcne vlastiti dah, no ipak se nekako snađe i...

TOM: Ah, budi milostiva sa mnom! Nisam ti ja nikakav

plemenitaš, već samo siroti Tom Canty sa Strvinarskog trga,
tamo u gradu. Molim te, odvedi me kraljeviću, on će mi vratiti
moje dronjke i pustiti me neozlijeđena. Oh, budi milostiva i
spasi me!

Klekne pred nju ponizno i molečljivo. Djevojčica se

skamenila od strave.

JANE: Moj gospodaru, zar ti na koljenima? I to preda mnom!

Zatim sva ustrašena pobjegne. A Tom, slomljen očajanjem,

sruši se na pod.

TOM: Nema mi spasa, nema nikakve nade. Sada će doći i odvesti

me.

GLASOVI IZ OFF: Jeste li čuli? Kraljević je izgubio razum,

kraljević je izgubio razum! Jeste li čuli?! Sve je propalo.
Kraljević je izgubio razum! Strahota! Skandal! Jadan naš
Kralj!

Glasovi se malo stišaju. Dolazi Sluga s proglasom. Stane

dostojanstveno i čita:

SLUGA: U IME KRALJA. Neka nitko ne sluša ove izdajničke i

budalaste glasine, pod prijetnjom smrti, neka ne raspravljao
njima i neka ih ne širi izvan kuće. U ime kralja!

Šaputanja naglo prestanu.

 8. KRALJEVE ODAJE

Kralj sjedi u svom naslonjaču. Uz njega je Jane. Pred njima

Tom i sluge sa svake strane.

KRALJ: Pa što je to moj lorde Edwarde, moj kraljeviću? Nisi

valjda mislio mene, svog dobrog kralja i oca, koji te ljubi i
nježno čuva, nasamariti takvom zločestom šalom?

TOM: (ponovno pada nakoljena) Ti si kralj? Onda je sa mnom

stvarno gotovo!

KRALJ: O Bože, vjerovao sam da glasine ne odgovaraju istini; no

sad se bojim da nije tako. Hodi k svom ocu, dijete. Ti nisi
dobro.

Podignu toma i on priđe Kralju. Kralj uzme njegovo lice

medu svoje ruke i zapilji se načas ozbiljno i s ljubavlju u
nj, kao da traži kakav sretni znak povratka razuma, potom
pritisnu Tomovu glavu na svoje grudi.

KRALJ: Zar ne poznaješ vlastita oca, dijete? Nemoj mi slomiti

ovo staro srce; reci da me poznaješ. Ti me zbilja poznaješ, je
li?

TOM: Da; ti si moj uzvišeni gospodar i kralj, Bog te očuvao!

KRALJ: Točno, točno – tako je dobro – smiri se, ne drhturi;

ovdje nema nikoga tko bi ti učinio nažao; svi te ovdje vole.
Sad ti je već bolje, taj bolesni san je minuo – je li tako? I
opet znaš tko si, je li? Nećeš se pogrešno predstavljati, kao
što su mi rekli da si učinio maloprije?«

TOM: Molim te da mi milostivo povjeruješ, jer govorim čistu

istinu, najuzvišeniji vladaru; ja sam najniži od tvojih
podanika, prosjak od rođenja, i samo bolna nezgoda i slučaj
dovedoše me ovdje, i u tome nisam ništa kriv. Premlad sam da
umrem, a ti me možeš izbaviti...
KRALJ: Umrijeti? Ne govori tako, mili kraljeviću. Mir, mir tvom
ustrašenom srcu. Ti nećeš umrijeti!

TOM: (svima u prostoriji) Čujete li to! Ja neću umrijeti: kralj

je tako rekao!

Nitko ništa ne komentira. Svi saginju glave.

TOM: Smijem li sad ići?

KRALJ: Ići? Svakako, ako to želiš. Ali zašto ne bi ostao još

malo? Kamo bi otišao?

TOM: Možda sam pogrešno razumio, jer sam shvatio da sam

slobodan, pa sam se mislio vratiti svojoj majci i sestrama jer
uz njih je moj dom; dok naprotiv, ovom sjaju i krasoti nisam
poludio; zato preklinjem Vas, pusti me da odem, gospodaru!

Kralj šuti zamišljeno. A onda.

KRALJ: Možda je lud samo u ovom jednom smislu, a u drugome je

razbor netaknut. Kad bi Bog tako dao! Stavimo ga na kušnju.

Potom nešto priupita Toma na latinskom, a Tom odgovori na

istom jeziku, makar slabo. – NAPISATI 2 REČENICE DIJALOGA NA
LATINSKOM! Svi se uzbuđeno pogledaju.

ELIZABETH: Divota! Još ćemo ga iskušati.

Upita ga nešto na francuskom. Tomu je neugodno. –

REČENICA NA FRANCUSKOM

TOM: Nek mi oprosti vaše veličanstvo, ne znam ni zucnuti na tom

jeziku.

Kralj posrne od muke. Sluge polete da mu se nađu pri

ruci, no on ih samo odgurne.

KRALJ: Ne dosađujte mi, to je samo trenutna malaksalost. Hodi

bliže, dijete; odmori svoju jadnu smetenu glavu na očevo srce,
i budi spokojan. Uskoro ćeš ozdraviti, ovo je samo prolazna
maštarija. (Daje znak Slugi da odvede Toma) Slušajte svi! Moj
sin je lud; ali to je samo privremeno. Pretjerano učenje ovome
je kumovalo. Uklonite od njega knjige i učitelje! Zabavite ga
sportovima, odvratite mu pažnju blagotvornim aktivnostima i
zdravlje će mu se vratiti. On je lud, ali je moj sin, i
baštinik engleske krune. Zato, razuman ili lud, on će vladati!
Slušajte me dalje, i obznanite: tko progovori o ovome poremetio
je mir i red ove kraljevine i ravno će na vješala! Odlazite!

Kako svi odu i Kralj ostane sam, vidimo posljedice

uzrujanosti i bolesti na njemu.

9. TKO VISOKO LETI

Vidimo Edwarda svog umornog i iscrpljenog kako tumara. Nađe

se pred crkvenim sirotištem.

EDWARD: »To je crkva koju je moj otac, kralj, oduzeo

redovnicima i zanavijek je preimenovao u Kristovo pribježište,
dom za sirotinju i napuštenu djecu. Nema dvojbe, oni će s
radošću pomoći sinu svoga dobročinitelja.

Dolazi skupina djece bučni i veseli u igri. Edward,

naviknut na pažnju ne zna kako im pristupiti. Lopta dolet
Edwardu pred noge. On i dalje stoji.

EDWARD: Dobri mladići, recite svom učitelju da Edward,

kraljević od Walesa, želi govoriti s njime.

Smijeh. Gromoglasan.

DJEČAK 1: Ma 'ajde, što s' ti izaslanik njeg've milosti,

bijedo?

Kraljevićevo lice plane od bijesa, a spretna mu ruka

poleti k bedru, no tamo ničega nije bilo. Prolomi se oluja
smijeha.
DJEVOJČICA 1: Jeste li vidjeli? On umišlja da ima mač! A što
ako je to kraljević glavom?

Ova upadica rodi još hihotanja.

EDWARD: (ponosno) Ja jesam kraljević; a vama, koje hrani kralj,

moj otac, ne doliči da me ovako ružno dočekujete.

Ovo izazove neizmjerno veselje, kako se moglo zaključiti

po smijehu.

DJEČAK 2: O, svinje, robovi, štićenici njegova kraljevskog

milostivog oca, gdje vam je poniznost? Na koljena svi odreda,
iskažite štovanje spram njegova kraljevskog dostojanstva i
carskih dronjaka!

Razigrano žamoreći, popadaju na koljena podrugljivo

odavši počast svojoj žrtvi. Kraljević odgurne najbližeg
dječka.

EDWARD: Na ti ovo do sutra, kad ću dati da ti podignu vješala!

Šala je prešla granicu. Više se nitko ne smije. Pogledaju

se međusobno, a onda krene linč.

SVI: Dovucite ga 'vamo! U pojilo za konje, u pojilo! Dajte pse!

Evo ga, Lave! Drž' ga, Očnjače!

Edward bježi koliko ga noge nose... prolaze sati...

Tumara. Tužan je, jadan i odustao je od obračanja ljudima.

EDWARD: Strvinarski trg, tako se zove ono mjesto; ne preostaje

mi drugo nego naći ga... Njegovi bi me odveli do palače i
dokazali da nisam jedan od njih, već istinski kraljević, i tako
bih se vratio tamo gdje pripadam.

Pada mrak, puše vjetar, pa i kiša... Edwarda najednom za

zgrabi Tomov otac.
TOMOV OTAC: Opa! Pa to je gospodin „neću“. Sigurno nisi donio
ni novčića kući, mogu se kladiti! Ako je tako, neka ne budem
John Canty ako ne slomim svaku koščicu u tom tvom mršavom
tijelu.«

Edward se s mukom otrgne, nesvjesno brišući oskvrnuto

rame.

EDWARD: O, zar ste vi zbilja njegov otac? Blagi Bože, učini da

bude tako, jer ćete ga odvesti, a mene spasiti!

TOMOV OTAC: Njegov otac? Nemam pojma o čemu pričaš; znam jedino
da sam tvoj otac, u što ćeš se odmah i uvjeriti...

EDWARD: Ah, ne rugaj se, ne šali se, ne odgađaj! Iscrpljen sam,

ranjen, ne mogu više podnijeti. Odvedi me kralju, mom ocu, i on
će te učiniti bogatijim nego što bi maštao i u najluđim
snovima. Vjeruj mi, čovječe, vjeruj mi! Uzmi me za ruku i spasi
me! Ja sam uistinu kraljević od Walesa!«

TOMOV OTAC: Potpuno je šašav, zreo za ludnicu! Bio lud ili ne,
ja i tvoja baka Canty naskoro ćemo ti opipati svaki mekši
komadić tijela, budi u to siguran kao što si siguran da me sad
gledaš!

Dolazi Dobra Gospođa. Ugleda agresivni prizor.

DOBRA GOSPOĐA: Stanite! Što to radite?!

TOMOV OTAC: Ne mješajte se!

DOBRA GOSPOĐA: Pustite dječaka!

TOMOV OTAC: Ili što?

DOBRA GOSPOĐA: Ili ću zvati policiju!

TOMOV OTAC: Ha, ha! Policija ne zalazi u ove krajeve, dobro

znaju kako bi prošli!
DOBRA GOSPOĐA: Gostionica je malo prije opljačkana. Policija je
tu iza ugla. Pustite dječaka!

TOMOV OTAC: Rekao sam Vam, ne petljajte se ili ću i Vama kosti

polomiti.

EDWARD: Gospođo, poslušajte ga, vidite da očito nije normalan.

I ne brinite, već će on snositi posljedice za svoje ponašanje.

Tomov otac udari Edwarda. On padne na pod. Dobra gospođa

skoći na Tomovog oca i iznenađujućom glasnoćom počinje vikati.

DOBRA GOSPOĐA: Policija! Upomoć! Policija!

Iz ulica se čuje komešanje, očito da je netko čuo

zapomaganje. Tomov otac se uplaši i pobjegne.

TOMOV OTAC: Još ćemo se mi sresti!

DOBRA GOSPOĐA: (Edwardu) Dođi jadničak maleni, odvest ću te na

sigurno... Sigurno si gladan...

SAVEZNICA

Glazba. Koreografirana scena. Tom sjedi za stolom.

Doručkuje. Zapravo on ne radi ništa drugo nego – žvače. Jedan
sluga mu stavlja obrus i često mu briše usta, drugi sluga reže
hranu na komadiće, a treći ga hrani. Tom je zatečen i pokušava
se oduprijeti, ali taj stroj nikako da odustane. Napokon je
tanjur prazan.

SLUGA 1: Kraljevsko Visočanstvo, jeste li raspoloženi za

desert?

TOM: Desert? Nakon doručka?

SLUGA 1: Uvijek Vas je znao razveseliti puding od šljiva. Javit

ću da ga donesu.
TOM: Ali ja zbilja više...

Sluga izlazi, a za njim i svi ostali. Ubrzo se vraća.

SLUGA: Vaše Visočanstvo, Lady Elizabeth.

Tom šuti. Sluga pokušava natuknuti da mora dati znak da

uđu, ali Tom ga ne razumije. Sluga ih ipak uvodi u prostoriju.

SLUGA: (Elizabeth) Molim vas, gospođice, gradite se kao da ne

zamjećujete njegova raspoloženja, i ne pokazujte iznenađenje
kad mu pamćenje potone. Ražalostit ćete se kad opazite kako je
uneprilici zbog svake tričarije. (Tomu) Zaklinjem vas
gospodaru, imajte svim silama na umu želju njegovog
veličanstva. Prisjetite se čega god možete – ili se barem
pravite da vam je sve poznato. Ne dajte da vide koliko ste se
izmijenili od onog kraljevića kakvim ste bili, jer i sami znate
kako vas nježno i iz sveg srca vole vaše stare prijateljice i
koliko bi im to zadalo boli.

Sluga ode. Neugodna tišina. Jane i Elizabeth ne znaju

kako bi se ponašale, a Tom je paraliziran od straha da će
nešto pogriješiti.

ELIZABETH: Došla sam Vas ohrabriti vjestima o Vašem ocu. Kralj

se osjeća puno bolje. A Vi? Kako se Vi osjećate?

Tom šuti.

ELIZABETH: Ne morate predamnom šutjeti. I ne trebate se plašiti

da ćete izgovoriti neku pogrešnu stvar. To će biti naša tajna.
Žao mi je što sam uopće ispričala Kralju za Vaše čudnovato
ponašanje, ali jako ste me zabrinuli. Hoćete li mi oprostiti?

TOM: (smiruje ju, kao sestru) Naravno, potpuno je jasno zašto

ste tako postupili. Pretpostavljam da sam Vas uplašio svojim
ponašanjem.

ELIZABETH: I tek kako, dragi moj gospodaru.

TOM: Žao mi je zbog toga.

ELIZABETH: A kako se danas osjećate? Jeste li dobro spavali?

TOM: Izvrsno! Krevet je tako mekan i udoban, da bih ostao

spavati zauvijek da me nisu došli probuditi. Neki gospodin me,
prije nego što sam se snašao svog izribao u kadi, počešljao,
presvukao... čak mi je i uši očisti. Pogledajte!

ELIZABETH: To je gospodin John, on je zadužen za Vašu

higijenu. Zar ga zbilja ne prepoznajete?

TOM: Oh, ne... ne da ga ne prepoznajem, ja njega ne poznajem,

danas sam ga prvi put vidio...

ELIZABETH: Nemojte tako govoriti, ako čuje Vaš otac opet će mu

pozliti...

TOM: Žao mi je. Ali ja...

ELIZABETH: Vi se ničeg ne sjećate!

TOM: Ali...

ELIZABETH: Ne razumijete, ako saznaju za Vaše stanje, biti ćete

u opasnosti kao nasljednik krune. U životnoj opasnosti.
Nevjerojatno je bitno da se ponašate kao da je sve u redu.

TOM: Ali ne znam kako.

ELIZABETH: Pa to je barem lako, ja Vam mogu pomoći dok Vam se

pamčenje ne vrati. Recimo večeras, morate li ići na svečanu
večeru kod gospodina Hindona?

TOM: Ne znam, čuo sam da govore da ću morati ići jer je Kralj

bolestan...

ELIZABETH: Izvrsno. Možda Vam pokoje poznato lice pomogne da

povratite sječanja. A do večere ću ja s Vama proći osnove
ponašanja.
TOM: Kako to mislite osnove ponašanja, draga gospođice?

ELIZABETH: Ništa komplicirano, samo osnova ponašanja u društvu

uglednika, pa osnova ponašanja u ženskom društvu, kako se
ispričati ako želite otići od stola, kako pozvati sluge, kako
otpraviti sluge, što da radite ako se Vašem Visočanstvu štucne,
što ako morate...

Ulazi Sluga.

SLUGA: Vaše Visočanstvo, dođite brzo, Vašem ocu je pozlilo!

KOD DOBRE GOSPOĐE

Slika potpuno drugačija od blagovanja u dvorcu. Edward

sjedi za stolom, tj. nečim što bi se eventualno moglo koristiti
kao stol, u skućenom, ali urednom prostoru. Jede. Duhovito je
vidjeti kraljevske manite u takvoj situaciji.

EDWARD: Hvala Vam od srca dobra gospođo, znajte da ćete za to

biti bogato nagrađeni.

DOBRA GOSPOĐA: Neka, meni je dovoljna nagrada to što smo te

uspjeli spasiti od onog nasilnika.

EDWARD: Čim se vratim u dvorac, narediti ću da ga se smjesta

pošalje u tamnicu!

Dobra gospođa se nasmije.

DOBRA GOSPOĐA: Kada bi Kralj bio milostiv i pravedan kao i ti

svima bi nam bilo bolje.

EDWARD: Što to govorite?! Kako se usuđujete tako govoriti o...

Pogleda Dobru gospođu i zastane. Ipak ga je spasila.

EDWARD: Kako to mislite? Zar Kralj nije pravedan i milostiv?

DOBRA GOSPOĐA: GLUMAC 3 moje dijete... Možda je prema
plemićima, ali pogledaj oko sebe... Narod je gladan i bos... I
ovo malo što uspijemo zaraditi odlazi u državnu blagajnu.

EDWARD: Pričate budalaštine, naš Kralj to nikada ne bi dopustio

da mu narod gladuje.

DOBRA GOSPOĐA: Troje mi je djece umrlo zadnjih godina u ovoj

hladnoći jer nismo imali novca za lijekove...

EDWARD: To je nedopustivo! Kako to može biti?!

DOBRA GOSPOĐA: Može. Uvijek je tako. Oni koji imaju imaju sve
više, a oni koji nemaju... pate.

EDWARD: Draga gospođo, ja Vam tvrdim da Kralj sigurno ne zna

što se događa jer on to zasigurno ne bi dopustio. On je
pravedan i dobar i...

DOBRA GOSPOĐA: Lijepo je da vjeruješ u ljudsku dobrotu ali...

EDWARD: Vidjet ćete Vi, kada se vratim u dvorac i ispričam sve

svom ocu Kralju...

Dobra gospođa se nasmije. Pomazi ga po glavi.

DOBRA GOSPOĐA: Kraljeviću moj maleni, napraviti ću ti krevet

sigurno si umoran.

EDWARD: Draga gospođo, Vi mi jedini vjerujete... Od svih ljudi

koje sam sreo, Vi jedini vidite što je ispod ovoga ruha...
jedini ste prepoznali pravog kraljevića.

DOBRA GOSPOĐA: Naravno dijete GLUMAC 3... naravno da vjerujem

da si kraljević. Svi smo mi prinčevi i princeze... A sad na
počinak.
KRALJ JE MRTAV

Dvorac. Tuga. Tom i Elizabeth sjede u tišini.

ELIZABETH: Vaše Visočanstvo, sada se morate sabrati. Sutra

ranom zorom kada zazvone zvona Londona u tuzi za predragim nam
Kraljem i kada se pripremi ceremonija krunidbe, Vi ćete
zavladati našim kraljevstvom.

TOM: Uz dužno poštovanje, draga gospođice, ali po stoti put

ponavljam – ja nisam Edward. Zovem se Tom i iz uboge sam
obitelji i ...

ELIZABETH: Saberite se. Više nikada to ne izgovarajte na glas.

Vi ste naš budući kralj! Ako itko čuje to što govorite,
zavladati će kaos. Znate li koliko je malo potrebno da Vas
svrgnu s prijestolja?

TOM: Kamo sreće. Pa ja bih ovu zemlju odveo u propast.

ELIZABETH: A znate li tko je prvi na redu za prijestolje? Lord

Henry! Isti onaj Lord Henry koji iz dosade čupa perje
pticama... koji se grohotom smije gledajući sirotinju s
prozora. Ne. Bio kraljević ili prosjak, zdrav ili lud Vi morate
vladati.

TOM: Ali ja ne znam ništa o vladanju. Sve što znam sam pročitao
u knjigama i pričama za djecu.

ELIZABETH: Nije istina. Znate Vi više nego što mislite. Pa ako

i jeste prosjak kao što pričate, znate sve o narodu... njihove
potrebe i želje... sve što ih tišti... A s moči koju imate kao
Kralj, možete puno toga promijeniti.

TOM: Prvo bih spasio svoju majku i sestre iz očevih šaka, a

onda napravio gozbu za kompletno kraljevstvo... i nitko, baš
nitko ne bi ostao gladan... Naredio bih kraljevskoj vojsci da
poprave sve trošne kuće, a onda da pomognu seljacima na polju.
I da...
 Elizabeth se nasmije.

PRAVI KRALJ U PRNJAMA

Edward spava na prostirci. Čuju se glasna, tužna zvona

koja signaliziraju Kraljevu smrt. Zvona probude Edwarda.

EDWARD: Kakva je to nesnosna buka?

DOBRA GOSPOĐA: Spavaj dalje dijete GLUMAC 3.

EDWARD: Što to zvoni? Kakve su to sirene?

DOBRA GOSPOĐA: Noćas je umro naš Kralj. Zvona oplakuju njegovu

smrt.

Edward plače.

DOBRA GOSPOĐA: Ne moj plakati djete GLUMAC 3... Uskoro ćemo

imati novoga kralja.

Edward zastane.

EDWARD: Ne! Nisam na to ni pomislio.

DOBRA GOSPOĐA: Ceremonija će uskoro početi... Narod se već

okuplja ispred dvorca da dočekaju novoga kralja Edwarda.

EDWARD: O Bože, ako ga okrune on će biti kralj i onda je sve

propalo. Ne mogu to dopustiti!

Edward se brzo ustaje i odlazi.

DOBRA GOSPOĐA: (viče za njim) Stani dijete GLUMAC 3, pa ne

možeš bos na ovu hladnoću! Stani!
KRUNIDBA

Ceremonija krunidbe. Tom je u svečanoj odori. Nervozan je

i uplašen, stalno pogledava prema kruni koja stoji na stoliću
pored njega. Oko njega panika. Svi nešto traže.

SLUGA 1: Žezlo, gdje je to žezlo?

SLUGA 2: Pogledaj u kraljevoj odaji u ormaru!

Sluga1 izjuri odmah se vrati.

SLUGA 1: Nije.

SLUGA 2: Pogledaj oko prijestolja!

SLUGA 1: Nije.

SLUGA 2: Iza zastora?

SLUGA 1: Nije.

SLUGA: Ako ne nađemo žezlo, ništa od krunidbe!

Opet nastaje panika. Svi užurbano traže. Zaviruju u svaki

kutak, pritom se sudarajući.

SLUGA: Vaše Visočanstvo, znate li vi gdje je Vaš otac ostavio

žezlo?

TOM: Ne znam...

ELIZABETH: Gospodaru, probajte se prisjetiti... znali ste se

igrati s njim...

SLUGA: (slugama) Edwarodve odaje. Pretražite Edwardove odaje!

Sluge izađu. Svi čekaju kao na iglama. Napetost. Sluge se
vračaju.

SLUGA 1: Nema.

SLUGA 2: Sve smo pretražili!

SLUGA 1: Iza zastora...

SLUGA 2: Ispod kreveta...

SLUGA 1: U ormarima...

SLUGA 2: Na ormarima...

SLUGA 1: Jednostavno...

SLUGA 2: Nema.

SLUGA 1: Nema.

SLUGA: Nema?

SLUGA 1 I 2: Nema!

Elizabeth pogleda kroz prozor.

ELIZABETH: Pogledajte koliko se svjetine skupilo. Ako uskoro ne

okrunimo kralja nastati će neredi.

Tom silazi i priključuje se Elizabeth na kraj prozora.

TOM: I što sad?

SLUGA: Sa žezlom ili bez njega moramo početi! Vsaše

Visočanstvo, molim Vas da zauzmete poziciju.

Čuju se svećane trube. Sluge stanu u špalir. Elizabeth

kimne Tomu da krene. Tik prije nego što je krenuo, pogledao je
kroz prozor. Oduševljenje. Uzbuđenje!

TOM: Eno ga! Eno ga! Eno kraljevića!!! Eno pravog kraljevića.
Svi se razočarano pogledaju. Očito ludilo nije prošlo.
Sluga dolazi do Toma.

SLUGA: Visočanstvo, uz dužno poštovanje, primirite se. Moramo

početi.

TOM: Ali pogledajte, kraljević je pred ogradom dvorca. On je

Vaš kralj ne ja.
SLUGA: Nije vrijeme za šalu. Zauzmite poziciju jer moramo
početi.

Tom polako krene prema prijestolju. A onda zastane.

TOM: Ja kao Vaš budući kralj naređujem Vam da dovedete dječaka

koji stoji ispred ograde. Smjesta. Ili ćete svi završiti u
tamnici.

Sluge se međusobno pogledaju, a zatim Sluga daje znak

drugoj dvojici da poslušaju Toma. Tom je uzbuđen!

TOM: Sada ćete vidjeti pravoga kralja.

ELIZABETH: Edwarde, razgovarali smo o opasnostima takvoga

govora. Molim Vas da prestanete. Dovest ćete cijelo kraljevstvo
u opasnost.

TOM: Bit ću slobodan! Siromašan, ali slobodan!

SLUGA: Gospođica Elizabeth Vam dobro govori. Tu ste među

prijateljima, ali ako itko čuje da tako pričate...

Ulaze Sluge i Edward koji se otima jer ga nisu baš pre

nježno doveli.

EDWARD: Elizabeth! Johne! Tome!

Grli sve od reda.

TOM: Pokušao sam im objasniti, ali baš nitko mi ne vjeruje!

EDWARD: Razumijem te, niti meni nitko nije vjerovao. Tko bi

rekao da smo baš tako slični!

TOM: Da samo znate što sam sve prošao.

EDWARD: Ti? Men su tukli! I tukli! I vrijeđali! I tukli.

Svi gledaju u čudu. Sličanost je zbilja nevjerojatna.

ELIZABETH: (Slugi) Mislite li da govore istinu.

SLUGA: Ne postoji način da provjerimo.

TOM: Čekajte, Edward zasigurno za gdje je kraljevsko žezlo!

EDWARD: Žezlo... hm... žezlo je u... (pokušava se sjetiti)

TOM: Kažu da ste se često igrali s njime...

EDWARD: Pa da! Naravno da znam gdje je žezlo!

Svi se pogledaju. Edward ode. Odmah se vrati noseći

žezlo.

EDWARD: Pa u mojoj kutiji s igračakama!

Opće uzbuđenje i veselje.

SLUGA: (Edwardu) Vaše Visočanstvo, preodjenite se da započenemo

ceremoniju. (Slugama pokazajući prema Tomu) Vodite ga u
tamnicu!

EDWARD: Stanite! Ne ide on nikamo. Mogao je biti kralj, ali

učinio je pravu stvar. Pokazao je plemenitost i mudrost kakva
priliči velikim ljudima. Dođi Tome, zamijenit ćeno nazad
odjeću, obaviti ceremoniju, a onda si prepričati sve
dogodovštine koje su nas snašle ovih dana...

Edward Tom odlaze. Sluga i Elizabeth se pogledaju znajući

da će Edward pravedno vladati. Krenu opet ceremonijske trube.
Izlaze Edward i Tom tj. GLUMAC 6 i GLUMAC 7.

GLUMAC 6: I tako su okrunili kraljevića.

GLUMAC 7: Pravog kraljevića.

GLUMAC 6: A maleni prosjak Tom uz njega je uživao sve blagodati

dostojne plemiću...

Kako krenu prepričavati epilog svi se glumci skidaju u

početnu odjeću.

ELIZABETH / GL 1: Na dvor je doveo svoju majku i sestre...

TOMOV OTAC/GL 5:(ulazi) Tomov otac je zatvoren u tamnicu...

TOMOVA BAKA / GL 4: (ulazi) Zajedno sa zlom bakom kojoj je

svaku vecer morao prati noge.

Svi se nasmiju.

DOBRA GOSPOĐA/GLUMAC 2 (ulazi): Ali Kralj Edward nije zaboravio

ni Dobru gospođu... naredio je da joj izgrade novu kuću...

SLUGA 1/GLUMAC 5: Nije zaboravio ni težak život koji živi

narod.

SLUGA/GL 8: Pa čak ni okrutnu siročad koja su ga istukla.

SLUGA 2/GLUMAC 3: Engleska je pod njegovom vladavinom procvala.

GLUMAC 6: Vladao je čvrsto...

GLUMAC 7: ... dobrostivo...

GLUMAC 6: ... milostivo...

GLUMAC 7: ... i mudro...

GLUMAC 1: Baš kako prilički Kralju koji je barem na kratko bio

prosjak.

KRAJ