Nedžad Ibrišimović – Adem Kahriman

1. Komparacija Nedžad Ibrišimović – Adem Kahriman

2. Objasni fiks-ideju glavnog lika (spriječiti zločin koji se već dogodio)
3. Navedi,uz citate, poruke djela
4. Vrijeme radnje i vrijeme pisanja samog djela je isto – je li to knjigu čini boljom ili
slabijom?

1. Nedžad Ibrišimović rođen je u jeku 2. svjetskog rata, 1940. godine u Sarajevu, te je rat
zajedno sa svim svojim grozotama postao simbol ili, bolje rečeno, prokletstvo u kojem je
rođen, a kojem će opet svjedočiti početkom 90-tih godina minulog stoljeća u rodnoj mu i
dragoj Bosni i Hercegovini, o kojem posebno piše u nekim svojim djelima, između ostalog i
u Knjizi Adema Kahrimana. Razlog više zbog kojeg pisac pridaje pažnju ratnim zbiivanjima
jeste i činjenica da se u toku agresije na BiH direktno uključuje u odbranu vlastite domovine.

Već u prvom i uvodnom poglavlju mi upoznajemo lik Nedžada Ibrišimovića ali također i, u
njegovoj glavi fiktivni, a u djelu glavni, lik Adema Kahrimana, koji je također pisac, opisan i
“ukrašen” istim ili sličnim osobinama kao i Nedžad. Obojici je zajedničko da nisu na strani
zločinaca nego se duboko protive njima i njihovim sramnim zlodjelima. Obojica su u
srednjim godinama, a koliko su slični i bliski, govori činjenica da žive u istoj zgradi u
rodnom im Sarajevu, i kroz prozor gledaju u istu planinu-Igman. Kroz opis Ademovog lika
kao nekoga ko je iskren, osjećajan, ima moć predosjećanja, vodi nijeme razgovore, u stanju je
izjednačiti svoju dušu sa tuđom, autor navodi vlastite osobine-opisuje sebe kakav jeste, ili bi
pak volio da bude.

S druge strane, Adem Kahriman predstavlja sjenu autora ove knjige i lika koji predstavlja sve
ono što bi Nedžad htio da bude a ne može; lika kakav bi Nedžad volio da je bio u vrijeme
minulih agresija na muslimanski narod kad bi mogao vratiti prošlost. Stoga Adem Kahriman
je lik koji sadrži svu onu buntovnost, ogorčenost, razočaranost i žal zbog događaja koji su se
desili muslimanima kroz historiju a u vrijeme pisanja ovog djela se, evo, ponavljaju. Čitavo
djelo je prožeto dijalogom između autora i Adema Kahrimana, gdje Adem Kahriman u par
navrata odgovara nešto oštrie i smjelije. Stičemo dojam da autor kroz sve te dijaloge
predstavlja neispričane priče, nedovršene i neizrečene misli koje su mu se godinama gomilale
u glavi, te sada ugledalo svjetlo dana. Misli i riječi koje autor nije smio ili nije htio iznijeti.
To ne znamo. Ali znamo da ih je iznio kroz razmišljanja svoga fiktivnog lika, koja donekle
predstavljaju refleksiju poznate uzrečice “šta bi bi bilo-kad bi bilo” u vidu fiktivnih
razmišljanja koja bi bila realna u slučaju da se autor može vratiti nazad u prohujali period.
Međutim, u ovom svom autobiografskom djelu, autor ipak uspješno pravi paralelu prijašnjih
ratnih zbivanja i stradanja sa onim koja se dešavaju u vrijeme objave romana 1992. godine pri
početku opsade Sarajeva, odašiljuči snažnu poruku da se bolna historija Bošnjačkog i
muslimanskog naroda ponavlja.

Još neke sličnosti između ova dva lika ćemo uočiti pogledamo li biografiju Nedžada
Ibrišimovića, gdje možemo naći da u Sarajevu 1961. godine završava srednju školu za
primjenjene umjetnosti na odsjeku za vajarstvo, što se oslikava u djelu kroz opisane tehnike
vajarstva prisutnim kod njegovog fiktivnog lika Adema Kahrimana, koji između ostalog vaja
kipove, iako zna da je to protivno njegovoj vjeri.

2. Kao što autor reče na početku, i Adem Kahriman je pisac, samo nepoznat i malo drugačiji.
On hoće da napiše knjigu kojom bi spriječio zločine koji su se već dogodili. I to je ta fiks-
idjea autora ove knjige, koji koristi isti, nažalost ratni, scenarij u dva svijeta, jednom
stvarnom, ovom sada u trenutku pisanja djela 1992. godine na početku opsade Sarajeva i
onom drugom nestvarnom i fiktivnom ali u njegovoj glavi i u liku Adema Kahrimana
stvarnom i postojanom svijetu, 50 godina ranije kada su muslimani u Bosni također pretrpili
brojne gubitke te bivali desetkovani. Istina, malo je teže razumjeti autorovu fiks-ideju, a
ujedno i glavnu ideju čitave knjige “spriječiti zločine koji su se već dogodili”, ako se ne
pokušamo bar donekle staviti u položaj ili kožu autora ili pak njegovog fiktivnog lika. Možda
je to prvenstveno zato što i sam autor u više navrata kroz dijalog dva glavna lika stalno rotira
jednu istu ideju i želju, pokušavajući je objasniti prvo sebi pa onda i drugima. Na samom
početku svoje knjige, Adem Kahriman spominje zločin koji se dogodio 1942. godine kad su
hdžiji Tahiroviću iz Foče četnici oderali kožu s leđa i prebacili preko njegove glave. To je
prvi od strašnih zločina koje Kahriman spominje i želi spriječiti. Međutim, sličan zločin se
ponavlja pedeset godina poslije, te autor postavlja retoričko pitanje: Ako Adem može da
spriječi zločine koji su se dogodili prije pedeset godina, zašto ne spriječava zločine koji se
događaju sada? I kako to on želi spriječiti knjigom koju piše? To pitanje i autor postavlja u
knjizi, pa i mi čitatelji jedni drugima. I nažalost, ta misao i odgovor na to ostaju nedorečeni.
Međutim, nailazeći kasnije na opise još par urnebesnih zločina, kao što je onaj u Vrsinju gdje
su četnici zapalili mesdžid sa 183 žive duše uključujući mjesnog imama i njegovu porodicu.
Zatim je tu i slučaj sa mladim Mustafom Dovadžijom kojeg su četnici tobože pažljivo živog
nabili na kolac. I kako to Adem Kahriman pokušava u svojoj knjizi vratiti vrijeme i
promiijeniti ov zbivanja? Kako spriječiti ove zčočine? Jednostavno – zapisom u vremenu.
Zapisom u knjizi. Knjizi koju će ostaviti kao emanet drugim, nadolazećim muslimanskim
generacijama. Da se upoznaju sa vlastitim identitetom i historijom vlastitih predaka.
Historijom koja se nažalost ponavlja. I da se ovakvi zločini i njihovi počinioci nikada ne
zaborave, i nikada ne ponove. Stoga je potrebnu kroz ovakve i slične knjige podizati svijest
muslimani o onome što su dušmani činili na našim prostorima godinama. Stoga, ovo
autobiografsko djelo Nedžada Ibrišimovića uz još neka njegova djela poput Ugursuza,
Karabega, Braće i vezira, predstavljaju obaveznu lektiru za bošnjačku čitalačku populaciju.

3. Poruke djela uz citate:

 "Postoji samo pet riječi koje mi razbistre pamet - rekoh - Armija Republike Bosne i
Hercegovine. Kad izgovorim tih pet riječi, nema više pitanja na koja ne znam odgovor”.

- Ovaj citat predstavlja poruku da autorov nemir zbog svih tih ratnih zbivanja donekle
smiruje činjenica da njegova voljena Bosna i Hercegovina uprkos svim nedaćama
koje su se obrušile na nju ipak raspolaže velikim brojem ljudi koji su je branili i idalje
brane od agresora, što su najzad i uspjeli. Sačuvali su zemlju cjelovitom čiste savjesti,
dok će, s druge strane agresore pratitti grižnja savjesti kroz čitav život zbog njihovih
nedjela.

 "Tako sam i ja imao skrivenu kutiju rajsnegli, a moje komšije Srbi skrivene kutije
metaka i puške. Ja sam, naime, pretpostavio - ako rat dođe u Bosnu, otići će mi stakla na
prozorima pa neću imati čime pričvrstiti najlon.

- Ovaj citat predstavlja i nagovještava nažalost bolnu činjenicu da su naši susjedi sa

druge strane Drine vazda bili spremni na ono za što su godinama osuđivani – nedjela i
zločine nad bošnjačkim narodom. I tako, dok oni huškaju rat i pripremaju sredstva za
isti, s druge strane muslimani uvijek naivni i dobroćudni, zaokupljeni su nečim
drugim.

 - Ja nisam samo Bosanac, ja sam Bosanac i Hercegovac. A nisam oduvijek bio

Bosanac i Hercegovac. Oduvijek sam bio samo Bosanac. A Hercegovinu sam zavolio
nožnim prstima moga sina. On ima nožne prste svoga djeda po majci, a njegov djed po
 majci je Hercegovac - reče Adem. - Jedanaest godina volim nožne prste svoga sina i
jedanaest godina volim Hercegovinu.

- Ovdje je oslikana činjenica koliko malo nedostaje dobroćudnom i neiskvarenom muslimanu

da nekog zavoli i sebi prisvoji, u ovom slučaju zbog porijekla. To dokazuje da su muslimani
uvijek bilo miroljubiv narod koji nije započinjao kavgu sa svojim susjedima.

4. Činjenica da je vrijeme pisanja i vrijeme radnje u djelu isto definitivno čini ovu
knjigu boljom, prvenstveno zato što sve grozote, zločini i sramote koje su četnici
sprovodili nad muslimanskim narodom tih kobnih 90-tih godina minulog vijeka ali i
ranije, sada svima nama služ kao opomena i uspomena. Uspomena na ono što se
desilo, da pamtimo i nikad ne zaboravimo. A opomena, da nikad ne oprostimo
zločincima, i da uvijek pamtimo šta su uradili nama i našim precima. Njihova djela
nam služe kao dokaz da trebamo uvijek biti spremni očekivati ono najgore od njih.
Kao što rekoh, ova knjiga uz još par djela Nedžada Ibrišimovića koja se bave istom,
dakle ratnom, tematikom, upravo iz ovog razloga predstavljaju itekako kvalitetnu,
korisnu, poučnu te stoga obaveznu lektiru svim Bošnjacima. Najzad, razlog više zašto
je isti vremenski tok pisanja knjige i događanja u njoj samo dodatni plus jeste i to što
autor kroz žaljenje minulih zlokobnih događaja, čežnju, želu i žudnju da ih popravi
kroz postupke Adema Kahrimana, oslikava svoj unutarnji nemir zbog događaja koji se
ponavljaju, i koji su tada slutili nova historijska stradanja muslimana.