Maturski rad iz predmeta Bosanski jezik i književnost

Tema: Pitanje slobode i sudbine u drami Život je san

Mentor: prof. Aida Lončar Učenik: Adi Đuzel

Travnik, april 2018.

Sadržaj

1.Uvod 3
2.Tematika španske književnosti 4
3.Put ka razumijevanju Kalderona 5
3.1.Kalderon i kasna drama 6
3.2.Život Pedra Kalderona de la Barke 6
4.Djelo La Vida es Sueno (Život je san) 9
5.Barok 11
6. Sadržaj djela Život je san 14
7.Kalderonova pjesnička dikcija i dramski stih 15
7.1.Poetička obilježja baroka u djelu Život je san 16
7.2.Tematika 17
7.3.Motivi 18
8.ZAKLJUČAK 20
9.LITERATURA 22
1.Uvod
Predmet ovoga rada je odgovoriti na ključna pitanja, kako ona u vezi sa djelom, tako i ona životna.
Napravit ću usporedbu života Calderonovog glavnog junaka sa tezama egzistencijalističke teorije.
njegove. Ipak, najprije će biti govora o španskoj književnosti koja je iznjedrila velike pisce, a osvrnut
ću se na autora, već pomenutog u naslovu ovog seminarskog rada. Kako bi se shvatilo djelo, doista je
bitno poznavati, berem donekle, život Pedra Kalderona de la Barke. Ovdje je također riječ o baroku,
književnoj epohi koja se nastavlja na renesansu. Vremensko trajanje baroka određeno je od 1570.
godine do 1670. godine. Poetička obilježja baroka su duhovnost, iracionalnost, tematika koja je
usmjerena prema misticizmu, tajnovitosti, religioznosti, izobličenosti, pesimizmu te nejasnoća izraza.
Mnogi teoretičari kažu da je Kalderon je nastavljač Lopea de Vege. Kod Kalderona je vidljivo da veću
pozornost pridaje kićenosti te se koristi brojnim stilskim postupcima pri izradi svoga djela; česti
oksimoroni, usporedbe, epiteti, dok Lope de Vega prije svega pozornost pridaje rimi, ali u izrazu
ostaje jednostavan. Kalderon uzima moralnu temu kojom upućuje na prolaznost života i
problematiku odgoja, a kao ključna poruka ovog djela često se navodi izreka „Dobro pobjeđuje zlo“.

Ovaj seminarski rad podijeljen je u nekoliko cjelina. U prvoj će se cjelini, referirajući se na literaturu,
govoriti o tematici koja je zastupljena u španskoj književnosti. Nakon toga, bit će govora o životu
autora te o njegovim dostignućima i stilskim opredjeljenjima. U središnjem dijelu ću definirati
pojmove sloboda i sudbina, te na osnovu pročitanog napraviti vezu sa djelom. Prije nego se ispriča
kratak sadržaj djela, navest će se odlike baroka.

2.Tematika španske književnosti

Čim se malo zađe u špansku književnost, počne se nazirati izvjesno kruto vezivanje za svakodnevne
događaje i činjenice, za historijske detalje. Mašta se služi samo elementima na koje nailazi u
neposrednoj blizini; kada se u književnosti pojavi san, sredstva njegovog izražavanja su prilično u vezi
sa okolnim svijetom. Tu kao da postoji neka stalna vjernost stvarima; natprirodni svjetovi se stvaraju
po ugledu na prirodne. Rijetko kad će Španac deformisati neki pejzaž iz literarinih razloga; ukoliko
ovaj ne odgovara ciljevima kojima on teži, radije će ga potpuno odbaciti i prihvatiti se novih traženja.
Španski pisac kao da kanonizira svoj stil pisanja i omeđuje ga okvirom iz kojeg ne želi izaći. Moglo bi
se reći da je pristustvo svakodnevnog u španskoj književnosti veoma često; težnja za
transcedentnošću ni u kom slučaju ne isključuje tu prisutnost.

Kada se pojavljuje neki striktno fantastičan element, njemu se prilazi sa strogom uzdržanošću. Čak i
kada neka ličnost želi da pobjegne od bliske stvarnosti, oslonit će se na nju kao na literarni element
kojim izražava to bjekstvo. Ne bismo pretjerali ako kažemo da fantastično prodire u špansku
književnost u onoj mjeri u kojoj ga svijet svakodnevnih stvari i događaja sadrži. Bez obzira na sve,
razumljivo je daje bavljenje nekom hermetičnom i jeftino fantastičnom literaturom veoma rijetko u
Španiji.

Veći dio najbolje španske književnosti namjerno se stavlja u službu, želi da prenese, i prenosi, neku
poruku, često religioznu, ponekad o susretu sa uzvišenom nacionalnošću ili pak izražava socijalnu
pobunu i geografsko-historijsku povezanost; a podložna je i didaktičnosti.

Savremeni pjesnik Antonio Maćado – „duboka i trevezna sinteza španske nacionalne drame“, kako
ga je nazvao Huan Marinelo – iznio je u svojoj knjizi Huan de Mairena jednu karakterističnu težnju:
„Pisati za narod, naučio sam od njega koliko sam mogao, naravno, mnogo manje no što on zna. Pisati
za narod znači pisati za čoveka naše rase, naše zemlje, našeg govora – tri neiscrpna predmeta koje
nikada nećemo moći do kraja da upoznamo. Pisati za narod znači zvati se Servantes 1 u Španiji,
Šekspir u Engleskoj, Tolstoj u Rusiji. To je čudesna genijalnost reči. Zbog toga ja nisam otišao dalje od
folkloristike, učenika narodne mudrosti. Kad god u mojim rečima osetite ton sigurnosti, zajte da vas
učim nečemu što verujem da sam načio od naroda.“ (Brenan, 1970: 13)

Brenan analizira osnovne aspekte i uslove u kojima je nastalo pojedino djelo; cilj stvaraoca i njegova
dostignuća su njegova polazna tačka. Za njega su najznačajniji pisci su oni koji imaju šta da kažu
današnjem čovjeku. Ovakvo razmišljanje može da bude pravi put ka razumijevanju književnosti,
tačnije pisaca i njihovih djela.

1
Miguel de Cervantes Saavedra-najveći španjolski pripovjedač
3.Put ka razumijevanju Kalderona

Kako bi se shvatio ovaj dramski pisac i kako bi se pronašla razvojna linija njegovog djela potrebno je
bilo da se upoznamo sa njegovim životom i situacijama u kojima se našao. Nijedno djelo ne nastaje
slučajno. Na primjer, ako ne znamo ništa o njegovom obrazovanju teško je i da se shvate njegovi
komadi (comedias). Teološki sukobi Španije XVII vijeka, razvoj jezuitske kazuistike, utjecaj
jansenističkih ideja, novi stav prema paganskoj mitologiji – sve su to predmeti koje naučnici nisu
potpuno izučili, a sve dok se to ne učini, veliki dio namjera koje se nalaze u Kalderonovim komadima
ostat će neobrašnjene.

3.2.Život Pedra Kalderona de la Barke

Pedro Kalderon de la Barka rođen je u Madridu 1600. Kao i Lope de Vegina i Kevedova, njegova
porodica je došla iz La Montanje na svjeveru Kastilje, a otac mu je imao dobar, mada skroman,
položaj u Savjetu državne riznice. Dječaka su poslali u jezuitsku školu u Madrid, a zatim u Salamanku,
al i prije nego što je njegovo obrazovanje bilo završeno, roditelji su mu umrli, pa su on i njegova dva
brata vodili parnicu sa maćehom oko očevoz imanja. Ova informacija nam dosta može pomoći pri
razumijevanju njegovog djela, jer će ovakva dešavanja biti česta tema njegovih drama.

Trebalo je da Pedro prihvati crkveno zvanje, ali je on umjesto toga odabrao pozorište. Pojavio se prvi
put 1622. na književnoj proslavi održanoj u čast kanonizacije svetog Isidora. No sljedeće godine se,
izgleda, predomislio. Bilo kako bilo, on je dvije godine odsustvovao iz Madrida i, ako se može
vjerovati njegovom biografu, to vrijeme proveo kao vojnik u Milanu i Flandriji. Kada se 1625. vratio,
zaposlio se u kući vojvode de Frijasa i ponovo počeo da piše pozorišne komade, tako da je, u toku
sljedećih dvanaest godina, napisao gotovo sve comedias po kojima je poznat.
Kada pomišljamo na Kalderona, pred nama se obično pojavljuje slika ozbiljnog, uzdržanog,
dostojnstvenog čovjeka visokog čela, bijelih, visećih uvojaka, zaokupljenog teologijom. Ali takav je,
on bio u zrelim godinama. U mladosti je bio potpuno drugačiji. O tome govore dvije epizode. Godine
1621, tri brata Kalderona bila su optužena da su ubila izvjesnog Nikolasa de Velaska, sina sluge
vojvode de Frijasa, pa su, kao naknadu, morali da plate šest stotina dukata. Zatim, 1629. neki glumac
je ubio Kalderonovog polubrata, sina ljubavnice njegovog oca, i sklonio se u jedan samostan.
Kalderon je tada, u pratnji prijatelja, službenika suda, upao u samostan, zlostavljao opatice i
pocijepao im velove. Kada ih je za vrijeme službe dvorski propovijednik fra Ortensio Paravisino
ukrotio, Kalderon mu je odvratio sa nekoliko sarkastičnih stihova ubačenih u svoju sljedeću dramu El
Principe constante. Ali to nisu bili jedini sukovi, jer kažu da je pisac nosio na čelu ožiljak, pošto je bio
ranjen nožem prilikom svađe oko žene.

Ove činjenice govore same za sebe: iz njih vidimo da je Kalderon, kao mladić, vodio buran život, pun
dvoboja, uobičajan za udavača tog doba. To se potvrđuje i u njegovim komadima. Ako uzmemo u
obzir autorovu snagu projektovanja sopstvene ličnosti u živote koje opisuje u svojim dramama, onda
ćemo otkriti da je on bio čovjek neobično strašne prirode. On nije bio poznavalac žena kao Love, ali, i
pored toga što je imao snažan karakter i više ponosa, o ljubavi i vještini udvaranja nije imao šta da
nauči. Govori njegovih ljubavnika najubjedljiviji su u španskoj drami i, kao što čemo vidjeti kada
budemo govorili o njegovim pozorišnim komadima, on ni o čemu nije toliko duboko razmišljao kao o
ljubomori. Ali on je bio i čovjek koji nije umio da bude zadovoljan onim što život pruža. Slično
Sigismundu u La Vida es Sueno ili Semiramidi u La Hija del Aire, snažan utjecaj njegovih želja na
maštu umanjio mu je veličinu svijeta:

Zato što u grud'ma mojim

tako krupno srce bije

da se ja, s razlogom, bojim

da svet za njeg' tesan nije.(Brenan,1970: 261)

I tako mi već u njegovim ranim dramama osjećamo poznat prizvuk razočarenja u život – zato što ne
odgovara zahtjevima čovjeka i što je, prema tome, samo san. To njegovo osjećanje sve više je raslo
dok ga nije, sa opadanjem snage i smrću onih koje je volio, potpuno obuzelo. Kao i svetog Augustina,
i njega je na vjeru nagnala njegova nezasitost.

U godinama 1635-1637. Kalderon doživljava vrhunac svjetskog uspjeha i slave. Baš u to vrijeme bila
je dovršena palata Buen Retiro, pa su njega izabrali da napiše glavnu dramsku predstavu za
svečanost otvaranja. To je bio pozorišni komad na temu Ulisa i Kirke, koji je kasnije objavljen pod
naslovom El Mayor Encanto Amor. Uspjeh je bio toliki da je Kalderon odlikovan ordenom Viteza reda
Santjaga – čašću koju je jos samo, dvadeset godina kasnije, dozivio Velaskes.

Ali pogubna pobuna Katalonije i Portugala protiv španske krune okončala je 1640. godine sva
pozorišna prikazanja. Kalderon se proključio jednoj trupi okonika i na frontu proveo oko osamnaest
mjeseci. Razočaran u narodnu vojsku, što se vidi iz njegovog komada „Sudija zalamejski“ on se, s
obrazloženjem da je lošeg zdravlja, povlači i, pošto su i dvorska i javna pozorišta bila zatvorena,
zapošljava se u kući vojvode od Albe. No poslije ovih državnih nesreća naišle su lične. Godine 1645.
ubijen je u borbi njegov brat Hose, a dvije godine kasnije umire mu i drugi brat. Zatim, negdje
između 1648. i 1650, umire mu ljubavnica, vjerovatno rađajući sina, koga je on usvojio. To je bio
presudni događaj. On se povlači iz kraljevine službe i postaje svećenik.

Kalderon je tada pred sobom imao još trideset godina života. To su bile godine plodnosti. Svakog
ljeta on je za madridsku općinu pisao po dva autos, a za jedno od dvorskih pozorišta drame sa
mitološkim sadržajem. Kalderon je, izuzev za vrijeme proba, živio veoma povučeno. Nekoliko godina
je proveo u Toledu, u samostanu Hermandad del Refugio, gdje je bio kapelan. Zatim je živio u
Madridu, u stanovima koje je punio slikama, relikvijama, raspećima od slonovače, pozlaćenim
vazama, razbojnim statuama – čitavim muzejem religioznih umjetničkih predmeta, koje je poslije
njegove smrti procijenio slikar Klaudio Koeljo. Tu je Kalderon veći dio vremena provodio čitajući. Ali
bilo bi pogrešno misliti da je on po prirodi bio studiozan: domet Kalderonovog interesovanja bio je
vrlo ograničen, a njegovi pojmovi o historiji i geografiji vrlo su netačni. 2 U svojoj povučenosti on je
izučavao predmete koji su mu bili potrebni za njegove drame – pagansku mitologiju i teologiju.

Najprikladniji način prilaženja izučavanju Kalderonovih djela jeste podjela na realističke i poetske
komade koje je napisao prije četrdesete i na njegova kasnija djela. Veliki dio realističkih drama su
comedias de capa y espada, koje na jedinstven način govore o savremenom životu. Njihov sadržaj je
uvijek ljubavna intriga dva para, u koju pisac uvodi niz prepreka i nesporazuma. Situacija koja nastaje
izgleda potpuno nepopravljiva, sve do samog završetka, kada se opak sve rješava. Shvatanje časti
predstavlja posebnu komplikaciju, jer u svakom trenutku mogu da se iz korica pojave mačevi i da se
ljubavnici nađu pred alternativom ili da ubiju očeve i braću svojih ljubavnica, i tako upropaste svoje
namjere, ili da dopuste da ih oni ubiju.

2
Kalderon je bio vrlo nemaran prema činjenicama. On je, na primjer, mislio da je Fes, samo nekoliko
kilometara udaljen od Španije, morska luka. Čak i pošto je postao svećenik brkao je Siriju i Asiriju, a kada je
pisao dramu o ratu u Alpuharasu, blizu Granade, izmislio je ime mjesta radnje, mada su već tada bila objavljena
dva prikaza ove borbe. Za razliku od njega, Lope de Vega je u svojim navodima bio vrlo tačan.
Ovaj žanr Kalderon preuzima od Lope de Vege, od koga je često pozajmljivao i zaplete. Ali on ga je
usavršio. Kalderon je sistematičan i umije da postavi stvari na njihovo mjesto.

4.Djelo La Vida es Sueno (Život je san)

Ovo djelo spada u malu grupu Kalderonovih drama napisanih prije četrdesete, a ovu grupu možemo
nazvati poetičnom. Od 1633. do 1635, nastaje period izrazite stvaralačke energije, uglavnom
posvečen tragičnim komadima o osveti.

Drama u kojoj Kalderon na najuzbudljivji način govori o ljudskoj sudbini je La Vide es Sueno, napisana
1635. godine. Djelo se smatra filozofskim komadom u kome se pomoću alegorija izražavaju opće
istine o svijetu. Ipak, kada pokušamo da te alegorije objasnimo, nailazimo na poteškoće. Nestvarnost
života je očito jedna od stvari koje on želi da izrazi, ali, pitamo se onda ko je Sigismundo? U prvom
činu on predstavlja čovjeka koji je nesretan bez svoje krivice: postavlja se pitanje nije li kralj – njegov
otac, bog, a astrologovo predviđanje – prokletstvo prvog grijeha. Osima toga, Sigismundovo
ugušivanje loših pobuda nema nikakvog opravdanja, pošto je život zaista san, a djela koja počini
čovjek koji sanja stije izvan njegove kontrole, pa prema tome, nemaju nikakvih moralnih posljedica.
Potrebno je da se odreknemo filozofskih tumačenja koje izražava sam naslov. Kao alegorija, drama je
vrlo neodređena.

Čitajući ovu dramu možemo biti duboko uzbuđeni. Scene u kojima vidimo Sigismunda u tamnici,
zatim u dvorcu, pa opet u tamnici, pored toga što su vrlo dramatične, nagone nas na filozofska
razmišljanja. Mi osjećamo sudbinu čovjeka opisanu bogatim i poetičnim stilom i stvaramo sami
zaključke. Pošteđeni dosadnog pričanja o njoj, mi tako postajemo svjesni misterije i sudbine ljudskog
života. Alegorija je vrlo rijetko uspješan oblik, zato što, dok uživamo u ubjeđenju da ono što čitamo
ima viši smisao, za koji vezujemo naše misli, s druge strane alegoričar čvrstom organizacijom
pokušava da nas liši slobode i da nas veže za okvir svoje koncepcije. Mi se osjećamo kao Sigismundo
kada se po drugi put našao u tamnici: oduzeta nam je sloboda i sada se nalazimo u goroj tamnici
nego prije. Ipak to nije slučaj sa ovom dramom. U žurbi i nemarnosti Kalderon je propustio da nam
nametne neku dosadnu disciplinu i, mada bismo mogli zažaliti što sadržaj nije bolje smišljen i naše
filozofiranje bolje usmjereno, osjećamo da, čitajući ovu dramu, uzdišemo čistiji vazduh.

Neobična je i duboka drama o kraljeviću Sigizmundu kojega otac, poljski kralj Bazilije, uplašen
proročanstvom da će mu sin biti zlotvor i tiranin, odmah nakon rođenja dade zatvoriti u samotnu
kulu. Dijete odrasta u divljini i okovima. Prije odluke o razbaštinjenju, otac ga još jednom iskušava te
ga uspavana prebacuje u dvorac u kojem mu prividno predaje svu vlast. Navikao samo na okrutnost,
Sigizmund pokazuje stvarno tiransku ćud, našto ga otac, omamljena, vraća u njegovu tamnicu, gdje
se mladić sutradan budi u nedoumici što je san, a što java: O, malen je dar nam dan,/ jer sav život –
to je san,/ a san su i sami snovi. Snagom volje i razuma postaje plemenitim i pravednim.

Period Kalderonovog velikog stvaralaštva završen je 1637.

5.Barok

Književna epoha koja se nastavlja na renesansu naziva se barok. Naziv barok proizlazi iz španjolske
riječi barrueco, odnosno portugalske barooco koje znače nepravilan, neobrađen biser. Taj naziv je
sveopće prihvaćen za stil europske umjetnosti kao što su arhitektura, slikarstvo i kiparstvo. Iako je
vremensko trajanje baroka teško odrediti jer se ne pojavljuje istovremeno u različitim zemljama,
često se govori o razlikama između baroka sjevernih protestantskih i južnih katoličkih država. Tako se
okvirno može zaključiti da barok traje od 1570. do 1670. godine. (Solar, 2003: 144) Kombol navodi u
Povijesti hrvatske književnosti do narodnog preporoda da je barok nastao u doba katoličke obnove
koja je bila najavljena Tridentskim koncilom (1545.– 1563.) (Kombol, Prosperov Novak, 1961: 186)

Krajem šesnaestog i dijelom sedamnaestoga stoljeća dolazi do većih promjena u dominirajućem

svjetonazoru, u ukusu i načinu književnog oblikovanja. Vidljivo je da renesansu svjetovnost
zamjenjuje nova duhovnost, racionalnost zamjenjuje iracionalnost, također renesansnu težnju za
jasnoćom izraza i tematikom koja je izravno bliska svakidašnjici zamjenjuje sklonost prema
misticizmu, tajnovitošću, nejasnoći. Takav se svjetonazor povezivao upravo s katoličkom obnovom,
izrazitim otporom Katoličke crkve prema protestantizmu, ali valja osvijestiti da se pak misticizam i
duhovnost kakva se pripisuje baroku razvijaju upravo u protestantizmu.

Na razini stila i književnog oblikovanja zamijećene su brojne slične promjene koje su u različitim
nacionalnim književnostima nosile različita imena: u Italiji manirizam prema Marinu 3 , u Španjolskoj
gongorizam prema Gongori4 , u Engleskoj euphuism5 prema pripovijesti Eupheues Johna Lykyja 6 , a u
Francuskoj precioznost prema nadimku dama koje Moliére 7 ismijava u komediji Smiješne precioze.
Sve te pojave ujedinjuje pretjerano naglašavanje stila i izraza, zanemarivanje tematike i bavljenje
temeljnom problematikom ljudskog života. Te su pojave, danas okupljene zajedničkim pojmom i
nazivom manirizam. Odnosom između baroka i manirizma bavili su se mnogi povjesničari
književnosti, isprva su manirizam shvaćali kao razdoblje koje dolazi nakon renesanse, točnije krajem
šesnaestoga i početkom sedamnaestoga stoljeća. To bi razdoblje kasnije prešlo u barok koji bi
obuhvaćao sedamnaesto stoljeće.

3
Giambattista Marino (1569.–1625.), začetnik marinizma i najveći talijanski barokni pjesnik
4
Giambattista Marino (1569.–1625.), začetnik marinizma i najveći talijanski barokni pjesnik
5
bos. eufemizam
6
John Lyly (1554.–1606.), engleski dramatičar
7
Moliére, pravim imenom nazvan Jean-Baptiste Poquelin, francuski scenarist i književnik
Međutim, manirizam se sve više proučava kao izvanvremenski pojam stila, stoga mnogi teoretičari
upozoravaju na svojevrsnu opreku između sklonosti klasicizmu, jasnoći i razumljivosti te nejasnoći i
sklonosti neobičnom, izobličenom i nestvarnom što se može pronaći u raznim razdobljima povijesti
književnosti. Zbog toga su klasicizam i manirizam često shvaćeni kao dva temeljna tipa stilskog
oblikovanja. (Solar, 2003: 146)

Već ranije spomenute odlike baroka jesu smisao za neobično, tajanstveno, bizarno, paradoksalno,
izvrnuto, izobličeno, također sklonost prema određenom povratku srednjovjekovnom alegorizmu,
često povezivano s osobnom simbolikom i s aluzijama na izravne povijesne događaje. Prisutna je i
sklonost prema religioznosti, misticizmu, onome što odgovara onostranosti u tematici, a u stilu
sklonost prema prebujnosti izraza, naglašenom ukrašavanju te izraz sam sebi postaje svrhom. (Solar,
2003: 147)

Barokna književnost u Španjolskoj uveliko je doprinijela svjetskoj književnoj lirici i prozi, ali ponajviše
dramskoj književnosti. Tu književnost u sedamnaestom stoljeću nazivaju „zlatnim vijekom“. Tri su
pisca čiji je uspjeh vezan uz procvat kazališta: Lope Felix de Vega Carpio, Pedro Calderón de la Barca i
Tirso de Molina. Postojale su dvije književne vrste, crkvena drama koja se zadržala u posebnom
obliku nazvanom auto sacramental i svjetovna drama koja se dijelila na nekoliko podvrsta. (Solar,
2003: 153)

Predstave u španjolskom kazalištu prikazivale su se na otvorenom prostoru, kojeg su ograđivale

zgrade te su gledatelji i sa balkona zgrada mogli pratiti predstave. Na jednom dijelu tog prostora bila
je pozornica, a gledatelji su bili raspodijeljeni prema staležima, oni višeg staleža sjedili su sprijeda u
gledalištu, dok su oni nižeg staleža stajali straga. Scenografija je bila oskudna, ali su kostimi bili vrlo
raskošni. Nerijetko su se pojavljivali umetci pjesme i plesa. Publika je nerijetko sudjelovala u
predstavama, ponavljala je rečenice za glumcima, odobravala ili negodovala ako joj se nešto nije
svidjelo. Baroknu dramu odlikovali su dojmljivi prizori, relativno brza radnja s puno preokreta,
dijalozi i monolozi koji su dopadljivo oblikovani, kažnjavanje zla i nagrađivanje dobra. Svojevrsni
pučki moralizam i shematizam tj. predvidivo ponavljanje s varijacijama, moralo je prožimati sve
drame inače bih publika bila nezadovoljna. (Solar, 2003: 153)

Dakle, Pedro Calderón de la Barca i Lope de Vega zaslužni su za procvat barokne drame te će njihova
djela potvrditi te zasluge. Također će se u njihovim djelima isticati kažnjavanje zla i nagrađivanje
dobra te pomno oblikovani dijalozi i monolozi što je karakteristično za drame koje su se prikazivale u
španjolskom kazalištu.
Kalderona bismo mogli nazvati savršenim primjerom baroknog pisca. Svi elementi koje sadrži ova,
toliko zloupotrebljavana riječ zastupljeni su u njegovim dramama: ljubav za krajnosti, uživanje u
čudesnim i fantazmogoričnim stvarima, naklonost prema odvraćanju od realnosti u pravcu alegorije i
melodrame, osjećanje za pagansku mitologiju, želja da se poezija spoji sa muzikom i igranjem i tako
stvori umjetnost koja će istovremeno djelovati na sva čula, ljubav prema redu i ponavljanju, jaki
kontrasti, težak stil, nedostatak bilo kakvog utjecaja narodne poezije. Kalderon je vrlo osoben pisac,
čiji glas se može čuti u gotovo svakoj sceni koju je napisao. To je privlačan, plemenit, strasan, pomalo
sjetan, ali prije svega odlučan i ubjedljiv glas.

Njegova velika ubjedljivost proizilazi iz njegove vjere. On je pjesnik sigurnosti. Svijet je san, mjesto
nejasnog meteža i patnje, ali iza njega stoji Realnost do koje vodi put otvoren za svakoga ko želi njim
da krene. Pa ipak, mada je ovaj svijet nestvaran, on nije jednostavno nisko i ružno mjesto, već pun
odraza i nagovještaja onoga što će kasnije doći. Jedan od njih je fizička ljubav. Kalderon o ljubavi piše
uzbudljivim, strasnim, muškim tonom, koji se mnogo razlikuje od zanosa robova navike Lope de
Vege. Ljubav, bilo da je upućena nekome ko je ne zaslužuje ili je grešna, za Kalderona predstavlja
posjedovanje ili bliskost duha.

Mada je tačno da u miru

smrti gubi se ono

što život jeste,

al' ne i bit onoga što je duša.

Ljubav u meni beše duša moja.

Kalderonova raspoloženja su vedrina, uzvišenost, patos i sanjarsko osjećanje nestvarnosti svijeta, iza
njih stoji bogato ljudsko iskustvo. Kalderonov moralni stav je takođe jasno određen. Za njega je
glavni porok, koji vlada nad svima ostalim, sebičnost, a ispoljava se uglavnom u ponosu drskosti i
pobuni. Često ponavljana tema njegovih drama je čovjek (ili žena) koji ima neko veliko naslijeđe, ali
kome se, iz straha da neće umijesti da ga upotrijebi o tome ne govori i koji je držan u izolovanosti.
Pošto je prepušten sam sebi, u ovom čovjeku se razvije neobičan ponos, koji ga, kada se otkrije istina
o njegovim materijalnim mogućnostima, navodi na nasilje. Slučaj sa Sigismondom je rijedak, jer se on
mijenja.

6. Sadržaj djela Život je san

Djelo je objavljeno 1636. godine. Radnja djela se odvija u tri čina te je smještena na poljski dvor.
Likovi su poljski kralj Bazilije, njegov sin Sigismund, starac Klotaldo, moskovski knez Astolfo, princeza
Stela, lakrdijaš Klarin, Rosaura te vojnici i dvorjanici. Poljskom kralju Baziliju rodio se sin Sigismund.
Kako je Bazilije bio astrolog, u zvijezdama je vidio da će njegov sin Sigismund biti okrutan vladar i da
će upropastiti kraljevstvo. Da bi spriječio takvu propast on je sina dao zatvoriti u tvrđavu, gdje ga je
potpuno odvojenog od svijeta odgajao starac Klotaldo. Dolaskom Rosaure, koja je prerušena u
muškarca, i Klarina na poljski dvor unosi se nemir. Rosaura dolazi u Poljsku na dvor s ciljem da se
osveti knezu Astolfu koji ju je ostavio zbog princeze Stele. Čula je Sigismundove jadikovke, te oni
dolaze u tvrđavu gdje je Sigismund zatvoren. Njezin razgovor sa Sigismundom prekida Klotaldo koji ih
odluči ubiti jer su otkrili Sigismunda, ali vidjevši Rosaurin mač Klotaldo se prisjeća kako je davno
poklonio mač djevojci Violanti i on shvaća da je Rosaura njegova kći, ali joj to ne otkriva. Kako je
Bazilije počeo sumnjati u proročanstvo, a nije imao drugih nasljednika, odlučio je iskušati Sigismunda
i reći mu istinu. Ako se Sigismund pokaže dobrim i uzornim vladarom, dat će mu vlast, a ako se
pokaže lošim, vratit će ga u tamnicu i vlast će predati nećacima, moskovskom knezu Astolfu i
njegovoj princezi Steli. Bazilije je naumio da ga uspavaju pa će ga odvesti na dvor gdje će mu reći
istinu o njegovom podrijetlu i položaju. Tako su i učinili, ali kad je Sigismund čuo istinu, razbjesni se i
htjede ubiti Klotalda, ali ga je spasio moskovski knez Astolfo. Sigismund još jednom pokazuje svoju
okrutnost bacivši slugu s balkona u jezero jer mu je dosađivao. Vidjevši što Sigismund čini, Bazilije se
priboja da se proročanstvo ipak ostvaruje te ga je ponovno uspavao i vratio u kulu. Kad se Sigismund
probudio, Klotaldo ga je uvjerio da je sve samo sanjao, ali ga upozorava da i u snu treba činiti dobro.
Sigismund više nije znao što je san, a što java i tada se u njemu javljaju sumnje i razmišljanja sa
zaključkom da je život samo san i da će se tek u smrti probuditi i zato treba pobijediti sebe i zlo u
sebi. Narod se pobunio protiv kralja Bazilija jer su htjeli da im Sigismund bude kralj. Vojnici su
oslobodili Sigismunda i on ponovno počne sumnjati u sve, ne znajući je li san ili java. Odluči prihvatiti
poziv vojnika i nastaviti dalje sanjati, ali spreman da se može svakoga trenutka 10 probuditi i da tada
može sve nestati. Klotaldo nije uspio ispuniti obećanje koje je dao Rosauri da će ispuniti njezinu želju
da se osveti jer mu je Astolfo spasio život te Rosaura moli Sigismunda za pomoć. Sigismund uz
podršku vojske krene u napad na Bazilija, iako su svi smatrali da će Sigismund postati tiranski vladar,
on se pokazao kao plemenit i velikodušan, oprostivši ocu sve zlo koje mu je nanio. Sigismund je
zatražio od Astolfa da oženi Rosauru, ali on to odbija jer ona nije časnog podrijetla. Klotaldo tada
ipak otkriva da je Rosaura njegova kći i da je časnog roda, nakon čega je Astolfo pristaje oženiti.
Sigismund odluči oženiti Stelu kako ona ne bi ostala sama. Tako Sigismund dokazuje da je dobar i
plemenit vladar i da odupro proročanstvu, ali to se ne bi dogodilo da mu učitelj nije bio san i uz
pomoć njega se mogao oduprijeti tiranskoj naravi.
Kalderon se bavi moralnim i univerzalnim temama. Moralnu temu iskoristio je pri pisanju djela „Život
je san“. Bavi se pitanjem uloge odgoja u ljudskom životu, sudbini koja određuje ljudski život, o snazi
razuma i slobodne volje koja se može suprotstaviti usudu o snu, stvarnosti, prolaznosti i nestalnosti
svega. Kalderon po pitanju može li se čovjek suprotstaviti sudbini uspostavlja dva lika. Na jednu
stranu stavlja lakrdijaša Klarina, koji se izruguje smrti, međutim, ne može pobijediti sudbinu te na
kraju biva ubijen:

Nigdje na svijetu nema puta

koji bi mogo da nas spasi

od zle subine i udesa. (Calderón, 2005: 150)

Na drugoj strani uspostavlja lik Sigismunda koji se vješto odupire sudbini i uspijeva ju prevladati:

…ipak se sudba ne svladava

osvećivanjem i nepravdom

čak se još više izaziva;

tako, tko hoće da pobijedi

svoju subinu, mora biti

vrlo razuman i umjeren. (Calderón, 2005: 154)

7.3.Motivi

Ovo djelo se očituje religioznošću. U djelu Život je san na religioznost se upućuje i kroz volju Boga,
koji će odrediti čovjekovu sudbinu jer je Bog onaj svemogući i on može odrediti sudbinu pojedinca:

Smrt će vas ipak zadesiti,

ako Bog hoće da umrete! (Calderón, 2005: 165)

Motiv pesimističnosti: Rosaura očajava i ne vidi bijeg od svoje sudbine pa stoga govori kako je
nesretno stvorenje:

Znam, sudba moja to je jasno rekla,

no, ipak, jedno nesretno stvorenje,

zar je ikad našlo milosrđa? (Calderón, 2005: 12)

Motiv časti: Sigismund u djelu Život je san govori o Rosaurinoj časti i kako će ju on osvojiti za nju, jer
ju je obeščastio Astolfo tako što je pobjegao i htio se vjenčati Stelom:

Rosaura je sad bez časti,

a jednom knezu dolikuje

da joj čast dade, ne da uzme.

Zato ću, evo, osvojiti

čast njenu prije nego krunu. (Calderón, 2005: 159)

Prolaznost života iskazan je motivom sna. San uči Sigismunda kakav treba biti, a ujedno da treba
pronaći svrhu svoga života jer je život prolazan:

..činiti treba dobra djela,

ako je stvarnost, zbog stvarnosti;

ako to nije, onda zato

da bismo stekli prijatelje

za poslije, kad se probudim. (Calderón, 2005: 133)

Motiv fantasičnosti se očituje na početku djela kada Rosaura zaziva Hipogrifa, mitološku životinju:

O Hipogrife, o krilata zvijeri,

ti, koji letiš naporedo s vjetrom,

kud ćeš, o munjo bez živoga sjaja,

ptico bez boje i ribo bez ljuski,

skote bez pravog nagona prirodnog,

kroz labirinte ovih golih stijena

srćeš i juriš i sam sebe kidaš. (Calderón, 2005: 11)

Motiv prvog grijeha Kalderon koristi kako bi pokazao Sigismundovu sudbinu da od rođenja bude
kažnjen. On nije imao mogućnost suprotstaviti se proročanstvu, ali niti ga je njegov otac, kralj
Bazilije, pokušao preusmjeriti i odgojem riješiti ono što su zvijezde prorekle pa se Sigismund pita što
je sagriješio osim toga što se rodio:

Jedina su moja htijenja,

o nebesa: zbog svog mira

želim znati(bez obzira

na taj zločin mog rođenja)

da l’ još čime vas uvrijedih,

ta me takva kazna slijedi? (Calderón, 2005: 16)

Bitan motiv koji se pojavljuje u djelu je motiv sna. San je Sigismundov učitelj, on ga uči da treba biti
plemenit i dobar i pomoću sna se on odupire svojoj tiranskoj ćudi i proročanstvu:

Idemo, srećo, da vladamo,

i ne budi me ako spavam,

ako je stvarnost, da ne zaspim,

no bila stvarnost ili snovi,

činiti treba dobra djela,

ako je stvarnost, zbog stvarnosti,

ako to nije, onda zato

da bismo stekli prijatelje

za poslije, kad se probudimo. (Calderón, 2005: 133)

Šta je sloboda a šta sudbina?

Smatram da su ovi pojmovi donekle krojači naših životnih puteva. Sloboda, apstraktna je i teška za
definisanje, no sloboda za mene predstavlja pravo na životi slastite odluke. Kako je već navedeno u
uvodnom dijelu, pojam slobode bih povezao sa egzistencijalističkim shvatanjima. Kako
egzistencijalistička teorija kaže, svaki čovjek kao individua je dužan da na ovome svijetu ostane
upamćen po nečemu, da njegovo postojanje ostavi traga od kojeg će imati koristi i oni drugi. Ukoliko
čovjek uspije zadovoljiti ovu teoriju, on je ispunio svoj život i zadatak živog bića. Za takvo ostvarenje
potrebna je sloboda, u skladu sa godinama i uslovima moramo je znati iskoristiti u svrhu svog
zadovoljstva, ali i općeljudskog dobra. Sloboda nam ostavlja mogućnost da izgrađujemo sebe kao
ličnost, a onda uz pomoć nje i krojimo svoju sudbinu. Ideološko shvaćanje negira misao da je čovjek
krojač svoje sudbine, no i ako nije, čovjek je važan suigrač i sporedni krojač.

Je li život samo buđenje između dva sna, ili san između dva buđenja?
 

I Sigismund pođe s vojskom, pobijedi svog oca i pokaza se velikodušnim i plemenitim. Reći će da se
njegovim postupcima ne treba čuditi, jer mu je učitelj bio san. On se i sada pribojava da će se
ponovno naći u svojoj kuli, jer sve u životu nestaje poput sna.
 

Je li sav njegov grijeh u tome što se rodio? Jer ako nerazumne zvijeri i ptice i ribe žive slobodnim
životom, zašto je to uskraćeno njemu kao razumnom biću, sa slobodnom ljudskom voljom?
 

I eto bitnog pitanja ove drame, pitanja o ljudskom pravu na slobodu. Smije li jedan čovjek upotrijebiti
svoju slobodu da bi oduzeo slobodu drugom čovjeku?
 

Odmah zatim postavlja se i pitanje ljudske sudbine: je li čovjek zaista nemoćan pred onim što mu više
sile dosude?
 

Mora li zaista biti rob one mračne kobi koju nosi u sebi ili možda snagom svoje volje može nadvladati
sudbinu i svoj život usmjeriti drugačije?
 

Na ovo pitanje Calderon daje dvojak odgovor. U slučaju Klarina, kada ovaj na kraju pogine, reći će da
sudbinu ne možemo izbjeći, ma koliko bježali od nje.
 

Na drugom će mjestu reći da se čovjek svojom upornošću može suprotstaviti višim silama. A to znači
da ih može nadvladati svojom slobodom samo ako je zna usmjeriti.
 

Sigismund je izvojevao pobjedu pobijedivši sama sebe. A to je mogao učiniti samo spoznajom da je
sve na ovom svijetu prolazno, da je slava kratkotrajna, da je život zapravo samo san koji se brzo
raspline i zato, umjesto ovozemaljskih, treba tražiti trajnije i dublje duhovne vrijednosti .
8.ZAKLJUČAK
Barok je epoha u europskoj književnosti koja traje od 1570. godine do 1670. godine. Obilježja baroka
su iracionalnost, mističnost, pesimizam, fantastičnost, mnogobrojne stilske figure, povratak
srednjovjekovnom alegorizmu. Takva su obilježja zastupljena u djelu Pedra Kalderona de la Barke koji
je značajan predstavnik baroka. Kalderon je pri stvaranju drama najviše pažnje posvećivao stilskim
postupcima i dotjerivanju djela na stilskoj razini. Djelo Život je san objavljeno je 1636. godine.
Mnoštvo je tipičnih baroknih elemenata koje koristi ovaj autor. Djelo je ispunjeno religioznim
motivima što je u skladu s razdobljem u kojem autor piše jer se u to vrijeme odvijala katolička
obnova. Uz religiozne motive, koristi se i elementima pesimizma, motiomi časti, motivom slobode i
drugim navedenim. Djelo Život je san nema nikakvu poveznicu sa stvarnim događajem. On se koristi
moralnom temom uz koju uvodi i ljubavnu. Ljubavnu tematiku gradi na likovima Roaure i Astofla. U
središte svoje radnje stavlja pojedinca i njegovu sudbinu.
9.LITERATURA
Džerald Brenan Španska književnost Nolit Beograd 1970.

Ljiljana Pavlović-Samurović, Dalibor Soldatić Španska književnost „Svjetlost Sarajevo 1985.

Calderón de la Barca, Pedro, Život je san, Školska knjiga, Zagreb, 2005.